Cassandra Clare - Grad Od Pepela - The Mortal Instruments 2

Chia

1

Chia

CASSANDRA CLARE

Grad od Pepela Instrumentarij smrtnika - knjiga druga

www.bosnaunited.net www.crowarez.org

2

Chia

Za mog oca, koji nije zao. Dobro, možda malo.

3

Chia

Taj gorki jezik Znam tvoje ulice, dragi grade, znam demone i anđele koji se jate i gnijezde na tvojim granama poput ptica. Znam te, rijeko, kao da mi kroz srce tečeš. Ja sam tvoja ratnička kći. Ima slova od tvog tijela načinjenih kao što fontanu čini voda. Ima jezika kojima predložak si ti i dok ih govorimo grad buja. Elka Cloke

4

Chia

Prolog DIM I DIJAMANTI

Silna građevina od stakla i čelika uzdizala se u Front Streetu poput svjetlucave igle što probada nebo. Bilo je pedeset sedam katova u Metropoleu, najskupljem novom stambenom tornju donjeg Manhattana. Na najvišem katu, pedeset sedmom, nalazio se stan luksuzniji od svih: Metropoleov penthaus, remek-djelo otmjenog, crno-bijelog unutrašnjeg uređenja. Još suviše nov da bi na njih stigla pasti prašina, njegovi goli mramorni podovi održavali su zvijezde koje su se vidjele kroz goleme staklene stijene. Prozorsko staklo bilo je savršeno prozirno, tako da je stvaralo toliko potpunu iluziju da ništa ne stoji između gledatelja i pogleda da se znalo vrtjeti u glavi čak i onima koji se nisu bojali visine. Daleko ispod tekao je srebrni trak East Rivera, okićen blistavim mostovima, posut brodovima sitnim poput mušica, i razdvajao te blistave obale svjetlosti, Manhattan i Brooklyn. Za jasnih noći, na jugu se mogao nazrijeti osvijetljeni Kip slobode - ali te noći bilo je magle i otok Liberty skrivao se ispod bijele koprene. Ma kako veličanstven taj pogled bio, nije se činilo da je osobito zadivio muškarca koji je stajao pred prozorom. Njegovo usko asketsko lice bilo je namršteno kad se okrenuo od stakla i krenuo dugačkim koracima; pete njegovih čizama odzvanjale su mramorom. “Zar još nisi spreman?” upitao je, provukavši prste kroz kosu bijelu poput soli. “Tu smo već gotovo jedan sat.” Momak koji je klečao na podu podigao je pogled prema njemu, živčan i nadražen. “Stvar je u mramoru. Čvršći je nego što sam mislio. Zbog toga je teško nacrtati pentagram.” “Onda preskoči pentagram.” Iz blizine se bolje vidjelo da muškarac, unatoč sijedoj kosi, nije bio star. Kruto lice bilo mu je strogo, ali ne i naborano, a oči bistre i mirne. Momak je progutao knedlu, a opnasta crna krila koja su mu stršila iz lopatica ispod uskih ramena (bio je razrezao rupe na leđima traper-jakne da im napravi mjesta) nervozno su zalepršala. “Pentagram je nužan dio svakog obreda prizivanja demona. Vi to znate, gospodine. Bez njega...” “Nismo zaštićeni. Znam, mladi Eliase. Ali nastavi. Poznajem vješce koji bi mogli prizvati demona, popričati s njim i otpraviti ga natrag u pakao za toliko vremena koliko tebi treba da nacrtaš pola petokrake zvijezde.” Momak nije odgovorio, samo je ponovno navalio na mramor, ovaj put obnovljenom žustrinom. Znoj mu je kapao s čela i odgurivao je kosu unatrag rukom na kojoj su prsti bili spojeni tankim mrežastim opnama. “Gotovo”, reče najzad i sjedne na pete uz uzdah. “Gotovo je.” “Dobro.” Muškarac je zvučao zadovoljno. “Krenimo.” “Moj novac...” “Rekao sam ti. Novac ćeš dobiti nakon što budem razgovarao s Agramonom, a ne prije.” Elias se osovi na noge i svuče jaknu, migoljeći ramenima. Unatoč rupama koje je na njoj razrezao, ipak mu je neudobno pritiskala krila; oslobođena, rastegnula su se i proširila, stvorivši dašak vjetra u prostoriji koja nije bila ventilirana. Krila su mu bila boje naftne mrlje: crna, prošarana razlivenom dugom. Muškarac skrene pogled s njega kao da mu se ta krila ne mile, no činilo se da Elias to nije primijetio. Počeo je kružiti oko pentagrama koji je nacrtao u smjeru suprotnom od kazaljki na satu i pjevušiti na demonskom jeziku koji je zvučao poput pucketanja vatre. Uza zvuk kao kad se zrak iznebuha ispuše iz automobilske gume, obris pentagrama najednom bukne u plamen. Tuce golemih prozora odbije tuce usplamtjelih odraza petokrakih zvijezda.

5

Chia

Nešto se micalo u pentagramu, nešto bezoblično i crno. Elias je sada pjevušio brže, podizao opnaste šake, prstima crtao profinjene obrise po zraku. Kud bi oni prošli, zapucketala bi plava vatra. Muškarac nije nimalo tečno govorio ktonijski, jezik vještaca, no prepoznao je dovoljno riječi da bi razumio napjev koji je Elias ponavljao: Agrarnom, prizivam te. Iz prostora između svjetova prizivam te. Muškarac ugura ruku u džep. Nešto tvrdo i hladno i metalno dočeka dodir njegovih prstiju. On se nasmiješi. Elias je prestao hodati. Sad je stajao ispred pentagrama, glas mu se podizao i spuštao u jednoličnom napjevu dok je plava vatra pucketala Oko njega, nalik na munje. Iznenada unutar pentagrama sukne stup crnog dima uzdigne se spiralno, šireći se i skrućujući. Dva oka visjela su u toj tami poput dragulja zatočenih u paukovu mrežu. “Tko me pozvao ovamo kroza svjetove?” upita Agramon glasom nalik mi rasprskavanje stakla. “Tko me priziva?” Elias prestane pjevušiti. Stajao je miran ispred pentagrama - miran osim krila, koja su mu polagano mlatila zrakom. Zrak je vonjao na raspadanje i paljevinu. “Agramone”, reče vještac. “Ja sam vještac Elias. Ja sam taj koji te prizvao.” Načas je zavladala tišina. Tada se demon nasmijao, ako se za dim može reći da se nasmijao. Sam smijeh bio je jedak poput kiseline. “Glupi vješcu”, zakriješti Agramon. “Glupi dječače.” “Ti si glup ako misliš da mi možeš prijetiti”, reče Elias, no glas mu je drhtao kao i krila. “Bit ćeš zarobljen u tom pentagramu, Agramone, dok te ne pustim.” “Hoću li?” Dim nahrupi naprijed poprimajući i mijenjajući oblike. Jedan pramen poprimi oblik ljudske ruke i pomiluje rub gorućeg pentagrama u kojom se nalazio. Zatim, nasrnuvši, dim prekipi preko ruba zvijezde, prelije se preko linije kao val kad se prelomi preko nasipa. Vatra dogori i ugasne, a Elias vrišteći zatetura unatrag. Stade na brzom ktonijskom pjevušiti čini obuzdavanja i protjerivanja. Ne dogodi se ništa; crna dimna masa neumoljivo je navirala, a zatim počela poprimati nekakav oblik - deformiran, golem, stravičan oblik, čije su se sjajne oči mijenjale, zaokruživale do veličine tanjurića, sipajući užasno svjetlo. Muškarac je s ravnodušnim zanimanjem promatrao kako Elias ponovno vrišti i okreće se da pobjegne. Nije dospio ni do vrata. Agramon je nahrupio naprijed, njegova tamna masa stuštila se na vješca poput bujice kipućeg Ornog katrana. Elias se na tren slabašno koprcao pod tim naletom - i tada se umirio. Crni se oblik povukao ostavivši skvrčenog vješca da leži na mramornom podu. “Doista se nadam”, reče muškarac, koji je onaj hladni metalni predmet bio izvadio iz džepa te se njime dokono igrao, “da mu nisi učinio nešto od čega će mi postati beskoristan. Trebam njegovu krv, razumiješ.” ωωω.вσѕиαυиιтє∂.иєт Agramon se okrene, crni stup ubojitih, dijamantnih očiju. Njima odmjeri muškarca u skupom odijelu, njegovo usko neuznemireno lice, crne Biljege koji su mu prekrivali kožu i sjajan predmet u njegovoj ruci. “Ti si platio tom djetetu od vješca da me prizove? I nisi mu rekao što sam kadar učiniti?” “Točno si pogodio”, reče muškarac. Agramon se oglasi s nevoljkim divljenjem. “To je bilo lukavo.” Muškarac načini korak prema demonu. “Ja jesam jako mudar. A usto sam sada tvoj gospodar. Držim Smrtnički kalež. Moraš mi se pokoriti ili se suočiti s posljedicama.” Demon načas utihne. Zatim sklizne na tlo parodirajući naklon - kleknuvši najbolje što je to stvorenje bez pravog tijela moglo. “Sluga pokoran, moj gospodaru... ?” Rečenica je završila ljubazno, upitno. Muškarac se nasmiješi. “Možeš me zvati Valentine.”

6

Chia

I SEZONA U PAKLU Vjerujem da sam u Paklu, dakle jesam. Arthur Rimbaud

7

Chia

1 VALENTINEOVA STRIJELA

“Jesi li još ljut?” Alec, naslonjen na zid dizala, mrko pogleda Jacea preko skučenog prostora. “Nisam ljut.” “O, da, jesi.” Jace načini optužujuću gestu prema svom polubratu pa zajauče kad mu je bol prožeo ruku. Sve ga je boljelo od udaraca koje je zadobio tog poslijepodneva, dok je padao s visine trećeg kata kroz trulo drvo na hrpu metalnih otpadaka. Čak su mu i prsti bili natučeni. Alec, koji se tek nedavno riješio štaka kojima se morao služiti nakon borbe s Abbudonom, nije izgledao mnogo bolje nego što se Jace osjećao. Odjeća mu je bila blatnjava, a kosa visjela u tankim znojnim trakama. Niz obraz mu se pružala dugačka posjekotina. “Nisam”, reče Alec kroza zube. “Samo zato što si ti rekao da su zmajski demoni izumrli...” “Rekao sam uglavnom izumrli.” Alec ubode prstom prema njemu. “Uglavnom izumrli”, reče glasom koji je drhtao od bijesa, “NISU IZUMRLI DOVOLJNO.” “Jasno”, reče Jace. “Natjerat ću ih da časkom promijene tekst u Udžbeniku iz demonologije iz 'uglavnom izumrli' u 'nisu izumrli dovoljno za Aleca. Njemu je draže kad su mu čudovišta stvarno, stvarno izumrla'. Hoće li te to usrećiti?” “Dečki, dečki”, reče Isabelle, koja je za to vrijeme proučavala vlastito lice u zrcalu na zidu dizala. “Ne svađajte se.” Okrenula se od stakla, vedro se smiješeći. “Dobro, bilo je malo više akcije nego što smo očekivali, ali meni se činilo zabavno.” Alec je pogleda i odmahne glavom. “Kako to da se ti nikad ne zablatiš?” Isabelle filozofski slegne ramenima. “Imam čisto srce. To odbija prljavštinu.” Jace otpuhne tako glasno da se ona namršteno okomi na njega. On zamigolji prema njoj prstima skorenim od blata. Nokti su mu bili crni polumjeseci. “Prljav i iznutra i izvana.” Isabelle mu je baš htjela odvratiti kad je dizalo usporilo i zaustavilo se uz škripu kočnica. “Vrijeme je da se ovo popravi”, reče ona otvarajući vrata snažnim trzajem. Jace krene za njom u predvorje, već jedva čekajući da sa sebe zguli oklop i oružje i stane pod vrući tuš. Bio je nagovorio polubrata i polusestru da s njim pođu u lov, unatoč činjenici što ni jednome od njih nije bilo posve ugodno izaći samostalno sad kad više nije bilo Hodgea da im dade upute. No Jace je želio zaborav borbe, grubu razonodu ubijanja i zaokupljenost povredama. A znajući da on to želi, pošli su s njime, puzali kroz prljave tunele podzemne željeznice dok nisu pronašli demona Dragonidae i ubili ga. Njih troje radilo je zajedno u savršenom skladu, kao i uvijek. Poput obitelji. Otvorio je patentni zatvarač na jakni i objesio je na jednu od kukica koje su visjele na zidu. Alec je sjedio na niskoj drvenoj klupi do njega i šutanjem izuvao blatnjave čizme. Pjevušio je nemelodično sebi u bradu, dajući Jaceu do znanja da nije baš toliko srdit. Isabelle je vadila ukosnice iz duge crne kose, puštajući je da se raspe oko nje. “Sad sam gladna”, reče. “Da je bar mama ovdje da nam nešto skuha.” “Bolje da nije”, reče Jace otkopčavajući pojas za oružje. “Već bi vrištala zbog sagova.” “Tu si u pravu”, reče neki hladan glas, a Jace se strelovito okrene, ruku još uvijek na pojasu, i ugleda Maryse Lightwood kako prekriženih ruku stoji na vratima. Bila je u strogom putnom odijelu, a kosa, crna poput Isabelline, bila joj je skupljena u debelo uže koje joj je visjelo do pola leđa. Njezine oči, ledeno plave, šibale su po njima poput okretnog reflektora.

8

Chia

“Mama!” Isabelle, pribravši se, potrči prema majci da je zagrli. Alec se osovi na noge i pridruži im se, nastojeći prikriti činjenicu da još uvijek šepa. Jace se nije pomaknuo. Dok je Marysin pogled prelazio preko njega, nešto u njezinim očima na mjestu ga je smrznulo. Pa valjda to što je rekao nije bilo tako strašno? Stalno su zbijali šale o njezinoj opsesiji antiknim sagovima... “Gdje je tata?” upita Isabelle, ustuknuvši za korak od majke. “I Max?” Uslijedila je gotovo neprimjetna stanka. Tada Maryse reče: “Max je u svojoj. A tvoj otac je, nažalost, još u Alicanteu. Tamo ima nekog posla koji zahtijeva svu njegovu pozornost.” Alec, koji je općenito bolje osjećao raspoloženja nego njegova sestra, kao da se krzmao. “Nešto nije u redu?” “To bih bih ja mogla pitati tebe.” Glas njegove majke bio je oštar. “Šepaš?” “Samo...” Alec je bio užasno loš lažljivac. Isabelle uskoči umjesto njega, s lakoćom: “Potukli smo se s jednim demonom Dragonidae u tunelima podzemne. Ali ništa strašno.” “A pretpostavljam da ni onaj Veći demon s kojim ste se borili prošli tjedan isto nije bio ništa strašno?” To je ušutkalo čak i Isabelle. Pogledala je Jacea, koji je zbog toga požalio. “Nismo to planirali.” Jace se s mukom pokušavao usredotočiti. Maryse ga još nije pozdravila, nije mu rekla čak ni bok, i još ga je uvijek gledala očima nalik na plave noževe. Šupalj osjećaj u dnu njegova želuca počinjao se širiti. Još ga nikad nije tako gledala, bez obzira na to što učinio. “To je bila pogreška...” “Jace” Max, najmlađi Lightwood, progurao se mimo Maryse i uletio u prostoriju, izbjegavši majčinu ruku koju je ispružila za njim. “Vratio si se! Svi ste se vratili.” Napravio je krug pobjednički se smiješeći Alecu i Isabelle. “I mislio sam da čujem dizalo.” “A ja sam mislila da sam ti rekla da ostaneš u svojoj sobi”, reče Maryse. “Ne sjećam se toga”, reče Max tako ozbiljno da se čak i Alec nasmiješio. Max je bio malen za svoju dob - izgledao je kao da mu je oko sedam godina - ali imao je suzdržano dostojanstvo koje mu je, u kombinaciji s prevelikim očalama, davalo stariji izgled. Alec ispruži ruku i promrsi bratovu kosu, no Max je još uvijek gledao Jacea, blistavih očiju. Jace osjeti kako se hladna šaka stisnuta u njegovu želucu malčice opustila. Max ga je oduvijek obožavao kao junaka, dok vlastitog starijeg brata nije obožavao na taj način, vjerojatno zato što je Jace bio puno snošljiviji prema Maxovoj prisutnosti. “Čuo sam da ste se borili s Većim demonom”, reče on. “Je li bilo mrak?” “Bilo je... drugačije”, izvuče se Jace. “Kako je bilo u Alicanteu?” “Bilo je mrak. Vidjeli smo najgenijalnije stvari. U Alicanteu postoji ta ogromna oružarnica i odveli su me na neka mjesta gdje se izrađuje oružje. I pokazali su mi nov način izrade serafinskih bodeža, tako da dulje traju, i baš ću probati nagovoriti Hodgea da mi pokaže...” Jace si nije mogao pomoći; istog časa, s izrazom nevjerice na licu, skrenuo je pogled na Maryse. Max dakle nije znao za Hodgea? Zar mu nije rekla? Maryse opazi njegov izraz lica i stisne usne u crtu nalik na nož. “Max, dosta.” Primi najmlađeg sina za ruku. On iskrene glavu da iznenađeno pogleda uvis prema njoj. “Ali razgovaram s Jaceom...” “To vidim.” Ona ga nježno pogura prema Isabelle. “Isabelle, Alec odvedite brata u njegovu sobu. Jace,” kad mu je izgovorila ime, glas joj je bio napet kao da joj neka nevidljiva kiselina isušuje te slogove u ustima, “očisti se i dođi u knjižnicu što prije možeš.” “Ne razumijem”, reče Alec premještajući pogled s majke na Jacea pa opet natrag. “Što se događa?” Jace osjeti kako mu hladan znoj izbija duž kralježnice. “Ima li to veze s mojim ocem?” Maryse se dvaput trgne, kao da su riječi “moj otac” bila dva zasebna šamara. “U knjižnicu”, reče kroza stisnute zube. “Tamo ćemo to raspraviti.”

9

Chia

Alec reče: “Nije Jace kriv za to što se dogodilo dok vas nije bilo. Svi smo se složili u vezi s tim. A Hodge je rekao...” “O Hodgeu ćemo također kasnije razgovarati.” Marysin pogled bio je na Maxu, a glas pun upozorenja. “Ali, majko”, pobuni se Isabelle. “Ako namjeravaš kazniti Jacea, trebala bi isto tako kazniti nas. To bi jedino bilo fer. Svi smo učinili potpuno iste stvari.” “Ne”, reče Maryse nakon tako duge stanke da je Jace već pomislio da neće ništa ni reći. “Niste.” “Pravilo anima broj jedan”, reče Simon. Sjedio je naslonjen na hrpu jastuka u podnožju svog kreveta, s vrećicom čipsa u jednoj i daljinskim upravljačem u drugoj ruci. Imao je crnu majicu kratkih rukava na kojoj je pisalo blogao sam ti mamu i traperice s rupom na koljenu. “Nikad ne zajebavaj slijepog redovnika.” “Znam”, reče Clary uzimajući krumpirić i umačući ga u limenku umaka koja je stajala na pladnju između njih. “Oni su iz nekog razloga uvijek puno bolji borci od redovnika koji vide.” Pogleda u ekran. “Oni to plešu?” “Nije to plesanje. Pokušavaju ubiti jedan drugoga. Ovaj tip je smrtni neprijatelj ovog drugog, sjećaš se? Ubio mu je tatu. Zašto bi plesali?” Clary, hrskajući, gricne krumpirić i zamišljeno se zagleda u ekran gdje su se animirani vrtlozi ružičastih i žutih oblaka mreškali između obrisa dvojice krilatih muškaraca koji su lebdjeli jedan oko drugoga, svaki u ruci čvrsto stežući svoje svjetlosno koplje. Svako toliko jedan od njih bi progovorio, no kako je sve bilo na japanskom s kineskim titlovima, to nije puno doprinosilo jasnoći. “Onaj tip sa šeširom”, reče. “On je bio zlikovac?” “Ne, taj sa šeširom bio je tata. On je bio čarobnjački car i to je bio njegov šešir moći. Zlikovac je bio onaj s mehaničkom rukom koja govori.” Zazvoni telefon. Simon odloži vrećicu čipsa i pripremi se da ustane i javi se. Clary mu stavi ruku na zapešće. “Nemoj. Pusti.” “Ali možda je Luke. Možda zove iz bolnice.” “Nije Luke”, reče Clary sigurnije nego što se osjećala. “On bi zvao na moj mobitel, a ne na tvoj kućni.” Simon ju je dugo gledao prije nego što se opet zavalio na tepih do nje. “Ako ti tako kažeš.” U glasu mu je čula sumnju, ali i neizgovoreno ohrabrenje. Ja samo želim da ti budeš sretna. Nije bila načisto može li u tom trenutku ikako biti “sretna”, dok joj je majka u bolnici, prikopčana na cijevi i piskutave uređaje, a Luke kao zombi, zgrbljen na tvrdoj plastičnoj stolici uz njezin krevet. Dok se neprestano brine zbog Jacea i deset puta podiže telefon da nazove Institut, a onda ga opet odlaže, ne odabravši broj. Ako Jace želi razgovarati s njom, može on nazvati. Možda je pogriješila što ga je odvela u posjet Jocelyn. Bila je sigurna da bi se njezina majka, kad bi samo čula glas svoga sina, svog prvijenca, probudila. No nije se probudila. Jace je ukočeno i u neprilici stajao pokraj kreveta, lica kao u naslikana anđela, praznih, ravnodušnih očiju. Clary je na koncu izgubila strpljenje i izderala se na njega, a on se zauzvrat izderao na nju i bijesno odjurio. Luke ga je promatrao kako odlazi s nekom vrstom kliničkog zanimanja na iznurenu licu. “Prvi put vas vidim da se ponašate kao sestra i brat”, primijetio je. Clary mu nije odvratila. Bilo je besmisleno govoriti mu koliko je strašno željela da Jace ne bude njezin brat. Ne možeš si iščupati vlastitu DNK, ma koliko to želio. Ma koliko bi zbog toga bio sretan. No iako baš i nije uspijevala biti sretna, pomisli ona, tu, kod Simona, u njegovoj sobi, barem se osjećala ugodno i kao kod kuće. Poznavala ga je dovoljno dugo da se sjeća njegova kreveta u obliku vatrogasnih kola i lego-kocaka naguranih u kut sobe. Kao krevet je sada služio madrac s pokrivačem na šarene pruge, koji mu je darovala sestra, a zidovi su bili oblijepljeni posterima bendova kao što su Panda stamen kamen i Ples na žiletu. U onom kutu sobe gdje su se prije nalazile lego-kocke smjestio se set bubnjeva, a u drugom računalo čiji je ekran još uvijek bio smrznuti na nekoj slici iz igre World of Warcraft. Bilo je gotovo jednako kao da se nalazi u vlastitoj sobi kod kuće koja više nije postojala, pa je ovo barem] bilo najbliže tome.

10

Chia

“Opet chibiji”, reče Simon zlovoljno. Svi likovi na ekranu bili su se pretvorili u tri centimetra visoke bebaste verzije samih sebe i ganjali su jedni druge uokolo mašući tavama i loncima. “Mijenjam program”, objavi Simon dohvativši daljinski. “Dosta mi je ove anime. Ne razumijem radnju i uopće nema seksa.” “Naravno da nema”, reče Clary uzimajući još jedan krumpirić. “Anime, su propisna obiteljska zabava.” “Ako si raspoložena za manje propisnu zabavu, mogli bismo isprobati programe s pornićima”, primijeti Simon. “Bi li radije gledala Vještice iz Cicvika ili Kad sam povalio Dianne?” “Daj mi to!” Clary posegne za daljinskim, ali Simon je, slavodobitna se smijući, već bio prebacio na drugi program. Njegov smijeh naprasno zamre. Clary iznenađeno podigne pogled i ugleda ga kako tupo zuri u televizor. Prikazivao se jedan stari, crno-bijelu film - Drakula. Ona ga je već gledala, s majkom. Na ekranu je bio Bela Lugosi, mršav i blijeda lica, umotan u poznati ogrtač visoka ovratnika usana izvijenih sa šiljatih zuba. “Ja nikad ne pijem... vino”, objavio je jakim mađarskim naglaskom. “Sviđa mi se kako su tu paučinu napravili od gume”, reče Clary trudeći se zvučati nehajno. “Totalno se vidi.” No Simon je već bio na nogama i bacao daljinski na krevet. “Odmah se vraćam”, promrmljao je. Lice mu je bilo boje zimskog neba neposrednoj prije kiše. Clary ga je gledala kako odlazi, snažno se ugrizavši za usnicu - prvi put otkako joj je majka završila u bolnici shvatila je da možda ni Simon nije odviše sretan. Brišući kosu ručnikom, Jace je promatrao svoj odraz u zrcalu, zbunjeno se mršteći. Iscjeliteljska runa bila mu je sredila najgore modrice, ali nije pomogla sjenama ispod njegovih očiju ni napetim crtama oko kutova usta. Boljela ga je glava i osjećao se pomalo ošamućeno. Znao je da je tog jutra trebao nešto pojesti, ali bio se probudio s mučninom i bez daha od noćnih mora, ne želeći stati da nešto pojede, želeći samo olakšanje koje donosi tjelesna aktivnost, želeći sagorjeti svoje snove u modricama i znoju. Odbacivši ručnik, čeznutljivo je pomislio na sladak crni čaj koji je Hodge znao kuhati od cvijeća što je noću cvjetalo u stakleniku. Taj čaj umirivao je probadanje od gladi i stvarao žustar val energije. Nakon Hodgeove smrti Jace je pokušao skuhati lišće tih biljaka u vodi da vidi može li dobiti isti učinak, ali jedini rezultat bila je gorka tekućina pepeljasta okusa od koje mu je pozlilo pa ju je ispljunuo. Bosonog je otapkao u spavaću sobu i navukao traperice i čistu košulju, Zalizao si je mokru plavu kosu, mršteći se. Trenutačno je bila preduga, Padala mu je u oči - zbog čega bi ga Maryse sigurno grdila. Uvijek je to radila. On možda nije bio biološki sin Lightwoodovih, ali ophodili su se prema njemu kao da jest, otkako su ga posvojili u dobi od deset godina, nakon smrti njegova oca. Navodne smrti, podsjeti Jace samog sebe, a onaj šuplji osjećaj ponovno mu se javi u želucu. Zadnjih nekoliko dana osjećao se kao izdubljena bundeva, kao da su mu utrobu iščupali viljuškom i bacili na hrpu dok mu se iscereni osmijeh i dalje razvlačio licem. Često se pitao je li išta što je bio vjerovao u vezi s vlastitim životom ili samim sobom ikada bilo istinito. Mislio je da je siroče - nije bio. Mislio je da je jedinac - imao je sestru. Clary. Bol se opet vratila, jača. Potisnuo ju je. Pogled mu je pao na komadić razbijena zrcala koji je ležao na njegovoj komodi i još uvijek odražavao zelene grane i romb plavog neba. U Idrisu je bio gotovo sumrak: nebo bilo tamno kao kobalt. Gušeći se od praznine, Jace navuče čizme i uputi se na donji kat u knjižnicu. Dok je kloparao niz kamene stepenice, pitao se što mu to Maryse želi reći nasamo. Izgledala je kao da ga je željela odvući i izlemati. Nije se sjećao kada je zadnji put podignula ruku na njega. Lightwoodovi nisu bili pristaše tjelesnog kažnjavanja - prilična promjena nakon što ga je odgajao Valentine, koji je izmišljao svakojake bolne kazne ne bi li potaknuo poslušnost. Jaceova sjenolovačka koža uvijek bi zacijelila, prekrivajući sve osim najgorih dokaza. U danima i tjednima nakon očeve smrti, Jace se sjećao kako si je po tijelu tražio ožiljke, nekakav znak koji bi bio spomen, nešto što bi ga tjelesno povezalo s uspomenom na oca. Došao je do knjižnice i jednom pokucao prije nego što je 11

Chia

gurnuo vrata da se otvore. Maryse je bila ondje, sjedila je u Hodgeovu starom naslonjaču pokraj vatre. Kroz visoke prozore naviralo je svjetlo i Jace je ugledao sive tragove u njezinoj kosi. Držala je čašu crnog vina; na stolu do nje stajala je boca od brušenog stakla. “Maryse”, reče. Ona se trgne, prolivši malo vina. “Jace. Nisam čula kad si ušao.” Nije se pomaknuo. “Sjećaš se one pjesme koju si nekada pjevala Isabella i Alecu - kad su bili mali i bojali se mraka - kako bi zaspali?” Maryse se doimala osupnuto. “O čemu to govoriš?” “Znao sam te čuti kroza zidove”, reče on. “Alecova soba tada je bila pokraj moje.” Ona ne reče ništa. “Bila je na francuskom”, reče Jace. “Ta pjesma.” “Ne znam zašto bi se ti sjećao nečega takvog.” Pogleda ga kao da ju je za nešto optužio. “Meni nikad nisi pjevala.” Uslijedi jedva primjetna stanka. Zatim: “Ma, ti”, reče ona. “Ti se nikad nisi bojao mraka.” “Kakav se to desetogodišnjak nikad ne boji mraka?” Njezine se obrve podignu. “Sjedni, Jonathane”, reče. “Odmah.” On krene preko sobe upravo toliko sporo koliko je trebalo da je rasrdi pa se zavali u jedan od naslonjača zakrivljena naslona pokraj stola. “Bilo bi mi draže da me ne zoveš Jonathan.” “Zašto ne? To je tvoje ime.” Zamišljeno ga pogleda. “Koliko si dugo znao?” “Znao što?” “Ne budi glup. Točno znaš što te pitam.” Okretala je čašu prstima. “Koliko dugo znaš da je Valentine tvoj otac?” Jace razmotri i odbaci nekoliko odgovora. Obično je uspijevao izaći nakraj s Maryse tako da je nasmije. Bio je jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji su je mogli nasmijati. “Otprilike isto koliko i ti.” Maryse polagano odmahne glavom. “Ne vjerujem.” Jace sjedne uspravno. Stisnute šake bile su mu položene na naslone za ruke. Primijeti lagano podrhtavanje u prstima, upita se je li ga ikada prije osjetio. Činilo mu se da nije. Njegove ruke uvijek su bile mirne, baš kao i kucanje njegova srca. “Ti mi ne vjeruješ?” Čuo je nevjericu u vlastitu glasu i lecnuo se iznutra. Naravno da mu nije vjerovala. To je bilo očito od trenutka kad je stigla kući. “To nema smisla, Jace. Kako si mogao ne znati tko je tvoj vlastiti otac?” “Rekao mi je da je on Michael Wayland. Živjeli smo u Waylandovoj kući na selu...” “Lijep detalj,” reče Maryse, “baš. A tvoje ime? Koje je tvoje pravo ime?” “Znaš moje pravo ime.” “Jonathan Christopher. Znala sam da je to ime Valentineova sina. Znala sam da je i Michael imao sina po imenu Jonathan. To je dosta često sjenolovačko ime - nikad mi se nije učinilo neobičnim što su imenjaci, a što se tiče drugog imena Michaelova sina, nikad se nisam raspitala. Ali sada se ne mogu ne čuditi. Koliko je dugo Valentine planirao to što je učinio? Koliko je dugo znao da će ubiti Jonathana Waylanda...?” Ona se prekine, očiju prikovanih na Jacea. “Nikad nisi sličio Michaelu, znaš”, reče. Ali djeca ponekad ne sliče roditeljima. Prije nisam razmišljala o tome. Ali sada u tebi vidim Valentinea. Način na koji me gledaš. Taj prkos. Tebi nije stalo do toga što govorim, zar ne?” No bilo mu je stalo. Jedino što se dobro znao pobrinuti da ona to ne primijeti. “Bi li se nešto promijenilo da jest?” Ona odloži čašu na stol pokraj sebe. Bila je prazna. “I na pitanja odgovaraš pitanjima da bi me se riješio, baš kao što je Valentine uvijek činio. Možda sam trebala shvatiti.” “Možda ništa. Ja sam još uvijek točno ista osoba kao i posljednjih sedam godina. Nimalo se nisam promijenio. Ako te nisam podsjećao na Valentinea prije, ne vidim zašto bih sada.” Njezin pogled prijeđe preko njega i u stranu, kao da ne može podnijeti da gleda ravno u njega. “Kad smo razgovarali o Michaelu, sigurno ti je moralo biti jasno da nije moguće da mislimo na tvog oca. Stvari koje smo govorili o njemu ne bi se nikako mogle pripisati Valentineu.”

12

Chia

“Govorili ste da je bio dobar čovjek.” Bijes je ključao u njemu. “Hrabar Sjenolovac. Otac pun ljubavi. Meni se to činilo prilično točno.” “A fotografije? Sigurno si vidio fotografije Michaela Waylanda i shvatio da to nije čovjek kojeg si zvao ocem.” Ona se ugrize za usnicu. “Pomozi mi, Jace.” “Sve fotografije bile su uništene u Pobuni. Ti si mi to rekla. Sad se pitam nije li to zato što ih je Valentine sve spalio, tako da nitko ne sazna tko je bio u Krugu. Ja nikad nisam imao fotografiju svog oca”, reče Jace i upita se je li zvučao jednako gorko kao što se osjećao. Maryse stavi ruku na sljepoočicu i protrlja je kao da je boli glava. “Ne mogu vjerovati”, reče kao da govori samoj sebi. “To je ludo.” “Pa onda nemoj vjerovati u to. Vjeruj meni”, reče Jace i osjeti kako mu se drhtanje ruku pojačava. Ona spusti ruku. “Misliš da ne želim?” upita, a on u njezinu glasu načas začuje odjek one Maryse koja bi noću dolazila u njegovu sobu, kad je imao deset godina i suhih očiju zurio u strop, razmišljajući o ocu - i sjedila pokraj kreveta uz njega sve dok ne bi zaspao, pred samu zoru. “Nisam znao”, ponovi Jace. “I kad je od mene zatražio da se s njim vratim u Idris, rekao sam da neću. Još sam ovdje. Zar se to uopće ne računa?” Okrenula se da opet pogleda bocu, kao da razmišlja o još jednom piću, no činilo se da je zatim odustala od te ideje. “Da barem” reče. “Ali ima toliko razloga zbog kojih bi tvoj otac htio da ti ostaneš u Institutu. U pogledu Valentinea, ne mogu si dopustiti da vjerujem ikome koga je dotaknuo njegov utjecaj.” “Njegov utjecaj je dotaknuo tebe”, reče Jace i odmah požali, ugledavši izraz koji joj je preletio licem. “I ja sam ga se odrekla”, reče Maryse. “Jesi li se i ti? Bi li ti to mogao?” Njezine plave oči bile su iste boje kao Alecove, ali Alec ga nikada nije tako pogledao. “Reci mi da ga mrziš, Jace. Reci mi da mrziš tog čovjeka i sve što on predstavlja.” Prošao je jedan trenutak, pa drugi, i Jace je, oborivši pogled, opazio da su mu šake tako jako stisnute da mu zglobovi na prstima strše, bijeli i tvrdi, poput kostiju s riblje kralježnice. “Ne mogu to reći.” Maryse uvuče zrak. “Zašto ne?” “Zašto ti ne možeš reći da mi vjeruješ? Živim s tobom već skoro pola svog života. Sigurno me dovoljno dobro poznaješ?” “Zvučiš tako iskreno, Jonathane. Uvijek si tako zvučao, čak i kad si bio dječačić koji je pokušavao okriviti Isabelle i Aleca za nešto što je zgriješio. U cijelom životu upoznala sam samo jednu osobu koja je znala biti tako uvjerljiva kao ti.” Jace osjeti okus bakra u ustima. “Misliš na mog oca.” “Za Valentinea su na svijetu oduvijek postojale samo dvije vrste ljudi”, reče ona. “Oni koji su bili za Krug i oni koji su bili protiv. Ovi potonji bili su neprijatelji, a oni prvi oružje u njegovu arsenalu. Vidjela sam ga kako pokušava pretvoriti svakog svog prijatelja, čak i vlastitu ženu, u oružje za Stvar - a ti želiš da povjerujem kako isto to ne bi učinio vlastitom sinu?” Odmahne glavom. “Predobro ga poznajem.” Maryse ga prvi put pogleda s više tuge nego ljutnje. “Ti si strijela odapeta ravno u srce Klave, Jace. Ti si Valentineova strijela. Znao ti to ili ne.” *** Clary zatvori vrata sobe s drečavim televizorom i krene potražiti Simona. Pronađe ga u kuhinji, nagnuta nad sudoper s otvorenom slavinom. Rukama se oslanjao na plohu za cijeđenje posuđa. “Simon?” Kuhinja je bila jarke, vesele žute boje, a zidovi ukrašeni uokvirenim crtežima kredom i olovkom koje su Simon i Rebecca bili napravili u osnovnoj školi. Rebecca je donekle imala dara za crtanje, to se vidjelo, ali svi Simonovi crteži ljudi izgledali su kao satovi za parkiranje s čupercima kose. Nije podigao pogled, premda je po napinjanju njegovih ramenih mišića vidjela da ju je čuo. Prišla je sudoperu, lagano mu položivši dlan na leđa. Osjetila je oštre kvrge njegove kralježnice kroz tanku pamučnu majicu i upitala se je li smršavio. Nije to mogla procijeniti gledajući ga, no gledanje 13

Chia

u Simona bilo je poput gledanja u zrcalo - kad nekoga vidite svaki dan, ne primjećujete uvijek male promjene u njegovu izgledu. “Jesi dobro?” On zatvori vodu oštrim okretom zglavka. “Naravno. Sve u redu.” Ona mu stavi prst s jedne strane brade i okrene njegovo lice prema sebi. Znojio se, tamna kosa koja mu je padala preko čela lijepila mu se za kožu, iako je zrak što je ulazio kroz poluotvoreni kuhinjski prozor bio prohladan. “Ne izgledaš dobro. Je li to zbog filma?” Nije odgovorio. “Žao mi je. Nisam se trebala smijati, ali jednostavno...” “Ne sjećaš se?” Glas mu je zvučao hrapavo. “Ja...” Clary se prekine. Ta noć, gledajući unatrag, doimala se kao duga izmaglica trčanja, krvi i znoja, sjena opaženih u prolazima, padanja kroz prostor. Sjećala se bijelih lica vampira, nalik na papirnate izreske u mraku, i sjećala se kako ju je Jace grlio, promuklo joj vičući u uho. “Ne baš. Maglovito.” Njegov pogled načas skrene mimo nje pa se vrati. “Izgledam li ti drugačije?” upita. Ona podigne pogled prema njegovim očima. Bile su boje crne kave - ne uistinu crne, već tamnosmeđe, s malčice sive ili kestenjaste. Je li izgledao drugačije? Možda je bilo dodatnog daška samopouzdanja u načinu na koji se držao otkako je ubio Abbadona, Većeg demona; no također je zračio određenim oprezom, kao da nešto čeka ili na nešto pazi. To je primijetila i na Jaceu. Možda se radilo samo o osvješćivanju smrtnosti. “Još uvijek si Simon.” On napola zatvori oči kao da mu je laknulo, a kad su mu se trepavice spustile, ona opazi koliko uglato izgledaju njegove jagodične kosti. Uistinu je smršavio, pomislila je, i baš je zaustila da to kaže kad se on nagnuo i poljubio je. Toliko ju je iznenadio osjećaj njegovih usta na njezinima da se posve ukočila, uhvativši se za rub plohe za cijeđenje suđa da se osloni. No, nije ga odgurnula, a Simon, koji je to očito shvatio kao poticaj, pomakne dlan iza njezine glave i produbi poljubac, razdvojivši njezine usne svojima. Usta su mu bila meka, mekša od Jaceovih, a dlan koji joj je obuhvaćao vrat bio je topao i nježan. Imao je slan okus. Osjetila je kako joj se oči zatvaraju i načas je ošamućeno lebdjela u tami i vrućini, dodiru njegovih prstiju koji su joj klizili kroz kosu. Kad se prodorna zvonjava telefona probila kroz njezinu omamu, odskočila je unatrag kao da ju je on odgurnuo od sebe, premda se nije ni pomaknuo. Na trenutak su zurili jedno u drugo, posve zbunjeni, kao dvoje ljudi koji su se najednom našli preneseni u neobičan krajobraz, gdje im ništa nije poznato. Simon se prvi okrenuo od nje, posegnuvši za telefonom koji je visio na zidu pokraj police za začine. “Halo?” Zvučao je normalno, ali prsa su mu se ubrzano dizala i spuštala. Pružio je slušalicu Clary. “Za tebe.” Clary uzme slušalicu. Još je osjećala bubnjanje srca u grlu, kao lepršava krila kakva kukca zarobljena ispod njezine kože. To je Luke, zove iz bolnice. Nešto se dogodilo majci. Proguta slinu. “Luke? Ti si?” “Ne. Ovdje Isabelle.” “Isabelle?” Clary podigne pogled i opazi da je Simon promatra, naslonjen na sudoper. Rumenilo na njegovim obrazima izblijedjelo je. “Zašto... mislim, što ima novo?” Glas druge djevojke bio je isprekidan, kao da je plakala. “Je li Jace tamo?” Clary doslovno odmakne telefon od sebe kako bi se zagledala u nj, te potom vrati slušalicu na uho. “Jace? Nije. Zašto bi bio tu?” Dok je odgovarala, Isabellino disanje odjeknulo je niz telefonsku liniju kao uzdah. “Stvar je u tome da je... otišao.”

14

Chia

2 LOVČEV MJESEC

Maia Roberts nikad nije vjerovala lijepim momcima, zbog čega je zamrzila Jacea Waylanda čim ga je prvi put ugledala. Njezin brat blizanac Daniel bio se rodio s majčinom kožom boje meda i golemim tamnim očima, a postao je onakvim tipom osobe koja leptirima pali krila zato da bi ih gledala kako gore i umiru dok lete. Mučio je i nju, prvo na male i beznačajne načine, štipajući je na mjestima gdje se modrice ne bi vidjele, zamjenjujući šampon u njezinoj bočici izbjeljivačem rublja. Rekla je roditeljima, ali nisu joj vjerovali. Nitko joj nije vjerovao kad bi vidio Daniela; brkali su ljepotu s nevinošću i bezazlenošću. Kad joj je u prvom srednje slomio ruku, pobjegla je od kuće, ali roditelji su je doveli natrag. U drugom srednje neki vozač, koji je pobjegao s mjesta nesreće, na ulici je udario Daniela i na mjestu ga ubio. Stojeći sa svojim roditeljima pokraj groba, Maia se stidjela vlastitog velikog osjećaja olakšanja. Bog će je, pomislila je, zacijelo kazniti jer joj je bilo drago što joj je brat mrtav. Sljedeće godine i jest. Upoznala je Jordana. Duga crna kosa, uski kukovi u iznošenim trapericama, rokerske indie-majice i trepavice kao u djevojke. Uopće nije očekivala da će mu se svidjeti - njegov tip obično voli mršave, blijede djevojke s hipsterskim naočalama - no činilo se da mu se sviđaju njezine obline. Između poljubaca govorio bi joj da je lijepa. Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao san; zadnjih nekoliko kao noćna mora. Postao je posesivan, kontrolirao ju je. Kad bi se na nju naljutio, režao bi i šamarao je nadlanicom po obrazu, ostavljajući trag kao da je stavila previše rumenila. Kad je pokušala prekinuti s njim, gurnuo ju je, srušio na tlo pred njezinom vlastitom kućom, a ona je tada otrčala unutra i zalupila vratima. Kasnije mu je priuštila da je vidi kako se ljubi s drugim dečkom kako bi mu bolje prenijela poruku da je gotovo. Više se nije sjećala ni imena tog dečka. Ono čega se sjećala bilo je kako se te večeri vraćala pješice, kako joj je kiša vlažila kosu sitnim kapima, a blato prskalo po nogavicama traperica dok je hodala prečicom kroz park u blizini svoje kuće. Sjećala se tamnog oblika koji je izletio iza metalnog vrtuljka, golemog mokrog vuka koji ju je gurnuo u blato, divljačke boli kad su mu se čeljusti zatvorile oko njezina vrata. Vrištala je i mlatarala osjećajući vlastitu vruću krv u ustima, dok joj je mozak vrištao: To je nemoguće. Nemoguće. U New Jerseyju nije bilo vukova, ne u njezinoj običnoj četvrti u predgrađu, ne u dvadeset prvom stoljeću. Od njezinih krikova upalila su se svjetla u obližnjim kućama, prozori su se osvjetljavali jedan po jedan, poput kresnutih šibica. Vuk ju je pustio; iz čeljusti su mu visjele trake krvi i rastrgana mesa. Dvadeset četiri šava kasnije opet se našla u svojoj ružičastoj sobi, uz majku koja se zabrinuto nadvijala nad njom. Liječnik iz hitne bio je rekao da ugriz izgleda kao da potječe od kakvog velikog psa, ali Maia je znala da nije tako. Prije nego što se vuk okrenuo da odjuri, bila je začula oštar, poznat glas kako joj šapuće u uho: “Sad si moja. Zauvijek ćeš biti moja.” Više nikad nije vidjela Jordana - on i njegovi roditelji spakirali su se i odselili, a nitko od njihovih prijatelja nije znao kamo su otišli ili nije htio priznati da zna. Nije se osobito začudila kad su za vrijeme sljedećeg punog mjeseca počele muke: razdirući bolovi koji su je parali gore-dolje po nogama, srušivši je na tlo, kriveći joj kralježnicu kao mađioničar žlicu. Kad su joj zubi naglo izletjeli iz desni i zaštropotali po podu kao prosuti tvrdi bomboni, onesvijestila se. Ili je tako mislila. Probudila se kilometrima daleko od kuće, gola i oblivena krvlju, a ožiljak na ruci pulsirao joj je poput bila. Te se noći ukrcala u vlak za Manhattan. Ta odluka nije bila teška. U njezinoj

15

Chia

konzervativnoj četvrti u predgrađu bilo je već dovoljno grozno biti miješane rase. Boga pitaj što bi učinili vukodlaku. Nije bilo teško pronaći čopor kojem bi se priključila. Samo na Manhattanu bilo ih je nekoliko. Završila je u jednom čoporu u centru, onom koji je spavao u staroj policijskoj postaji u Kineskoj četvrti. Vođe čopora mijenjali su se. Prvo je bio Kito, pa Veronique, zatim Gabriel i sada Luke. Gabriel joj se činio u redu, ali Luke je bio bolji. Izgledao je pouzdano, imao je ljubazne plave oči i nije bio previše zgodan, tako da isprva nije osjetila odbojnost prema njemu. Tu u čoporu bilo joj je prilično ugodno spavati u policijskoj postaji, kartati i jesti kinesku hranu onih noći kada mjesec nije bio pun, loviti u parku za punog mjeseca, pa idućeg dana pićem istjerivati mamurluk od Preobrazbe u Lovčevu mjesecu, jednog od boljih tajnih barova za vukodlake u gradu. Pivo je teklo u potocima i nitko je nikad nije tražio dokumente kako bi provjerio jesi li navršio dvadeset jednu. Likantropija te tjerala da brzo odrasteš i ako su ti jednom mjesečno izbijali dlake i očnjaci, u Mjesecu si mogao piti bez obzira na to koliko ovozemaljskih godina imao. U posljednje vrijeme jedva da je više mislila na svoju obitelj, ali kad je plavokosi momak u dugom crnom kaputu kočoperno ušao u bar, Maia se posve ukočila. Nije izgledao kao Daniel, ne baš - Daniel je imao tamnu kosu koja mu se kovrčala na šiji i kožu boje meda, a ovaj dečko je bio sav bijel i zlatan. No imali su ista vitka tijela, isti način hoda, kao pantera koja traži plijen, i isto potpuno pouzdanje u vlastitu privlačnost. Šaka joj se grčevito stisnula oko drška čaše i morala je podsjetiti samu sebe: On je mrtav. Daniel je mrtav. Žamor se pronio barom čim je momak ušao, kao pjena vala koji se širi iza brodske krme. Momak se ponašao kao da ništa nije primijetio; privukao si je barski stolac nogom obuvenom u čizmu i smjestio se na njega, s laktovima na šanku. U tišini koja je zavladala nakon mrmljanja, Maia je čula kako naručuje čašicu viskija. Progutao je pola pića odsječnom kretnjom iz zglavka. Tekućina je bila iste tamnozlatne boje kao njegova kosa. Kad je odmaknuo ruku da vrati čašu na šank, Maia je ugledala debele, vijugave Biljege na njegovim zapešćima i nadlanicama. Šišmiš, tip koji je sjedio pokraj nje - prije je hodala s njim, ali sad su bili prijatelji - promrsi sebi u bradu nešto što je zvučalo kao “Nefil”. Tako znači. Taj momak uopće nije bio vukodlak. Bio je Sjenolovac, pripadnik opskurne svjetske tajne policije. Oni su čuvali Zakon poduprt Zavjetom i nisi mogao postati jednim od njih: morao si se takav roditi. Krvna loza ih je činila time što su bili. O njima su kolale mnoge glasine, vrlo ružne: bili su bahati, oholi, okrutni; na Donjosvjećane su gledali svisoka i prezirali ih. Nije bilo puno toga što je likantropu bilo mrskije od Sjenolovaca - osim možda vampira. Ljudi su također govorili da Sjenolovci ubijaju demone. Maia se sjećala kad je prvi put čula da demoni postoje i saznala što čine. Od toga ju je zaboljela glava. Vampiri i vukodlaci bili su samo oboljeli ljudi, toliko je razumjela, ali očekivati od nje da vjeruje u sva ta sranja o raju i paklu, o demonima i anđelima, a da joj pritom ipak nitko ne može sa sigurnošću reći postoji li Bog ili ne, niti kamo ideš nakon što umreš? To nije bilo pošteno. Sad je vjerovala u demone - vidjela je dovoljno toga što su činili da više nije mogla nijekati - ali je zbog toga žalila. “Predmnijevam”, reče momak naslanjajući laktove na šank, “da ovdje ne poslužujete Srebrni metak. Previše ružnih asocijacija?” Oči su mu iskrile, uzane i blistave poput mjeseca u prvoj četvrti. Šanker, Freaky Pete, samo je pogledao momka i zgroženo odmahnuo glavom. Da momak nije bio Sjenolovac, nagađala je Maia, Pete bi ga izbacio iz Mjeseca, ali umjesto toga, samo je otišao na drugi kraj šanka i zaposlio se glancanjem čaša. “U biti”, reče Šišmiš, koji nikad nije mogao ostati po strani, “ne poslužujemo ga jer je to pravo sranje od piva.” Momak usmjeri sužen, iskričav pogled prema Šišmišu i oduševljeno se nasmiješi. Većina ljudi ne bi se oduševljeno nasmiješila kad bi ih Šišmiš čudno pogledao: Šišmiš je bio visok gotovo dva metra i imao je debelu brazgotinu koja mu je unakazila pola lica, na mjestu gdje mu je srebrni prah bio spalio kožu. Šišmiš nije spadao među one koji su noćili zajedno, u čopor koji je živio u policijskoj postaji i spavao u starim ćelijama. Imao je vlastiti stan, čak i posao. Kao dečko je bio dosta 16

Chia

dobar, sve dok Maiu nije nogirao zbog neke crvenokose vještice po imenu Eve, koja je živjela u Yonkersu i vodila obrt gatanja iz dlana u svojoj garaži. “A što ti piješ?” raspita se momak, nagnuvši se tako blizu Šišmišu da je to sličilo uvredi. “Malo ljute trave za ljutu ranu... pa, mislim na sve...” “Ti zbilja misliš da si jako zabavan.” Dosad se već cijeli ostatak čopora naginjao da ih čuje, spreman podržati Šišmiša odluči li ovaj zviznuti to drsko derište tako da odleti do sljedećeg tjedna. “Zar ne?” “Šišmišu”, reče Maia. Pitala se je li ona jedini član čopora koji je sumnjao da je Šišmiš kadar zviznuti momka tako da odleti do sljedećeg tjedna. Nije da je sumnjala u Šišmiša. Nego zbog nečega u momkovim očima. “Nemoj.” Šišmiš ju je ignorirao. “Zar ne?” “Tko sam ja da poričem očigledno?” Momak pogledom prijeđe preko Maie kao da je nevidljiva i vrati ga na Šišmiša. “Pretpostavljam da mi ne bi htio reći što ti se dogodilo s licem? Izgleda kao...” I tu se nagnuo naprijed i Šišmišu u uho rekao nešto tako tiho da Maia nije čula. Odmah zatim vidjela je Šišmiša kako zamahuje prema momku udarcem koji mu je trebao smrskati čeljust, samo što momka više nije bilo tamo. Stajao je dobrih metar i pol dalje, smijući se, a Šišmiševa šaka mlatnula je u njegovu napuštenu čašu i ispalila je preko šanka tako da je tresnula u suprotni zid uz pljusak smrskana stakla. Freaky Pete našao se s druge strane šanka, velikom šakom grabeći Šišmiševu majicu, prije nego što je Maia stigla i trepnuti. “Dosta”, rekao je. “Šišmišu, pođi u šetnju i ohladi se.” Šišmiš se migoljio u Peteovu stisku. “U šetnju! Jesi ti čuo...” “Čuo sam.” Peteov glas bio je tih. “On je Sjenolovac. Prošeci da se ispušeš, mali.” Šišmiš opsuje i odmakne se od šankera. Ljutito krene prema izlazu, ramena ukočenih od bijesa. Vrata se za njim zalupe uz tresak. Momak se bio prestao smiješiti i gledao je Freakyja Petea s nekakvom smrknutom zlovoljom, kao da mu je šanker oteo igračku kojom se htio poigrati. “To nije bilo potrebno”, reče. “Ja znam paziti na sebe.” Pete pogleda Sjenolovca. “Ja se brinem za svoj bar”, reče najzad. “Možda bi ti bilo bolje da odeš negdje drugdje, Sjenolovče, ako ne želiš probleme.” “Nisam rekao da ne želim probleme.” Momak opet sjedne na svoj stolac. “Osim toga, nisam uspio dovršiti piće.” Maia se osvrne prema mjestu gdje je zid bara bio natopljen alkoholom. “Meni se čini da si ga dovršio.” Momak je na sekundu izgledao samo bezizražajno; tada mu neobična Iskrica zabavljenosti rasvijetli zlatne oči. U tom trenutku bio je toliko nalik na Daniela da je Maia poželjela ustuknuti. Pete gurne novu čašu jantarne tekućine preko šanka prije nego što joj je momak uspio odgovoriti. “Evo ti”, reče. Njegov pogled premjesti se na Maiu. Učini joj se da u njima vidi opomenu. “Pete...” započne ona. Nije stigla završiti. Vrata bara širom se otvore. Na njima je stajao Šišmiš. Maia tek za trenutak shvati da su mu prednjica majice i rukavi natopljeni krvlju. Sklizne sa svog stolca i pojuri prema njemu. “Šišmišu! Jesi li ozlijeđen?” Lice mu je bilo sivo, a srebrna brazgotina isticala mu se na obrazu kao komad iskrivljene žice. “Napad”, reče. “U uličici je leš. Mrtav klinac. Krv - posvuda.” Odmahne glavom, spusti pogled na vlastito tijelo. “Nije moja krv. Dobro mi je.” “Leš? Ali tko...” Šišmišev odgovor progutao je metež. Sjedala su ostala prazna kad je čopor nahrupio prema vratima. Pete je izišao iza šanka i progurao se kroz gužvu. Samo je sjenolovački momak ostao na mjestu, glave pognute nad svojim pićem. Kroz rupe u gomili oko vrata Maia je načas ugledala sivi asfalt uličice poprskan krvlju. Još je bila mokra i tekla je između pukotina u asfaltu kao vitice kakve crvene biljke. “Prerezano grlo?” govorio je Pete Šišmišu, kojem se vratila boja. “Kako...” 17

Chia

“Netko je bio u uličici. Netko tko je klečao nad njim”, reče Šišmiš. Glas mu je bio napet. “Ne osoba - nego sjena. To nešto pobjeglo je kad me vidjelo. On je još bio živ. Malo. Sagnuo sam se do njega, ali...” Šišmiš slegne ramenima. Bio je to nehajan pokret, ali tetive u vratu stršile su mu kao debelo korijenje omotano oko stabla. “Umro je bez jedne riječi.” “Vampiri”, reče jedna jedra likantropkinja - zvala se Amabel, činilo se Maii - koja je stajala kod vrata. “Djeca noći. Ne može biti ništa drugo.” Šišmiš ju je pogledao pa se okrenuo i odrješito uputio prema šanku. Uhvatio je Sjenolovca za jaknu na leđima - odnosno, posegnuo je kao da to namjerava, ali momak je već bio na nogama, gipko se okrenuvši. “U čemu je tvoj problem, vukodlače?” Šišmiševa ruka još je bila ispružena. “Jesi ti gluh, Nefilu?” zareži. “U uličici je mrtav dječak. Jedan od naših.” “Misliš na likantropa ili neku drugu vrstu Donjosvjećana?” Momak izvije svijetle obrve. “Meni ste svi vi isti.” Začuje se tiho režanje - Freakyja Petea, primijeti Maia pomalo iznenađeno. Bio se vratio u bar i okruživao ga je ostatak čopora, a sve oči bile su prikovane na Sjenolovca. “Bio je tek mladunče”, reče Pete. “Zvao se Joseph.” To ime Maii ništa nije značilo, ali primijetila je Peteovu čvrsto stisnutu čeljust i osjetila titranje u želucu. Čopor je sad kretao u rat i da je Sjenolovac imao imalo pameti, uzmicao bi kao lud. Međutim nije uzmicao. Samo je stajao i gledao ih tim zlatnim očima i s tim čudnim osmijehom na licu. “Likantropski dečko?” reče. “Bio je iz čopora”, reče Pete. “Imao je samo petnaest godina.” “I što točno očekujete da ja poduzmem u vezi s time?” reče momak. Pete je buljio u nevjerici. “Ti si Nefil”, reče. “Klava nam duguje zaštitu u takvim okolnostima.” Momak se ogleda po baru, polako i s toliko drskosti da se Peteovim licem razlilo rumenilo. “Ja ovdje ne vidim ništa od čega bi vas trebalo štititi”, reče momak. “Osim malo lošeg dekora i vjerojatnog problema sa zidnom plijesni. Ali to se obično može očistiti izbjeljivačem.” “Ispred vrata ovog bara nalazi se leš”, reče Šišmiš, pažljivo artikulirajući. “Ne misliš li...” “Mislim da je njemu malo prekasno za to da bi trebao zaštitu”, reče momak, “ako je već mrtav.” Pete je još uvijek buljio. Uši su mu se ušiljile, a kad je progovorio, glas mu je bio mukao zbog sve većih očnjaka. “Pripazi malo, Nefilu”, reče. “Dobro, dobro pripazi.” Momak ga pogleda smrknutim pogledom. “Zbilja?” “Znači, nećeš učiniti ništa?” reče Šišmiš. “To je to?” “Dovršit ću piće,” reče momak, pogledavši svoju polupraznu čašu koja je još uvijek bila na šanku, “ako mi dopustite.” “Znači, takav je stav Klave, tjedan dana nakon Sporazuma?” reče Pete zgroženo. “Smrt Donjosvjećanina vama ne znači ništa?” Momak se nasmiješi, a Mainom kralježnicom prođu trnci. Izgledao je ločno kao Daniel trenutak prije nego što bi ispružio ruku i iščupao krila bubamari. “Kako tipično za Donjosvjećane,” reče, “očekivati da Klava počisti vaš nered. Baš se nama da gnjaviti samo zbog toga što je neko glupo mladunče odlučilo samo sebe poprskati po cijeloj vašoj uličici...” I upotrijebio je riječ, jednu riječ za vukodlake koju oni nikad nisu rabili; besramnu, neugodnu riječ koja je podrazumijevala nepriličan odnos Između vukova i ljudskih žena. Prije nego što se itko drugi stigao pokrenuti, Šišmiš se bacio na Sjenolovca - ali momka više nije bilo. Šišmiš je zateturao i strelovito se okrenuo, zureći. Čopor je zapanjeno zadržao dah. Maia razjapi usta. Sjenolovački momak stajao je na šanku, široko raširenih nogu. Uistinu je izgledao kao osvetnički anđeo koji se s visina sprema izvršiti božansku pravdu, što su Sjenolovci i trebali činiti. Tada je ispružio ruku i skvrčio prste prema sebi, brzo, pokretom koji joj je bio poznat s igrališta kao Dođi i ulovi me - i čopor je nasrnuo na njega. Šišmiš i Amabel uzverali su se na šank; momak se okrenuo tako brzo da se učinilo kao da mu se odraz u zrcalu zamaglio. Maia ga je vidjela da zamahuje nogom, a zatim su njih dvoje stenjali na podu u hrpi razbijenog stakla. Čula je momka kako se smije čak i kad se netko drugi protegnuo uvis 18

Chia

i povukao ga dolje; uronio je u gomilu s lakoćom koja je odavala da je to i htio, a nakon toga više uopće nije vidjela njega, već samo zbrkanu masu razmahanih nogu i ruku. Ipak, činilo joj se da još uvijek čuje njegov smijeh, čak i kad je bljesnuo metal - oštrica noža - i kad je samu sebe začula kako naglo zadržava dah. “Dosta.” Bio je to Lukeov glas, tih, miran poput otkucaja srca. Čudno kako uvijek prepoznaš glas vođe svoga čopora. Maia se okrenula i ugledala ga kako stoji na samom ulazu u bar, jednom rukom oslonjen na zid. Nije izgledao samo umorno, već razoreno, kao da ga nešto razdire iznutra; pa ipak, njegov glas bio je miran kada je ponovio: “Dosta je. Ostavite dječaka na miru.” Čopor se odmaknuo od Sjenolovca, samo je još Šišmiš ondje ostao stajati, prkosan, jednom rukom još uvijek držeći stražnju stranu Sjenolovčeve majice, a drugom nož kratke oštrice. Momak je pak imao krvavo lice, ali teško da je izgledao kao netko koga treba spašavati; cerio se osmijehom koji se doimao jednako opasno kao razbijeno staklo rasuto po cijelom podu. “Nije to dječak”, reče Šišmiš. “To je Sjenolovac.” “Oni su ovdje dobrodošli”, reče Luke neutralnim glasom. “Oni su naši saveznici.” “Rekao je da to nije važno”, reče Šišmiš ljutito. “Za Josepha...” “Znam”, tiho reče Luke. Pogled mu se premjesti na plavokosog momka. “Jesi li ovamo došao u potrazi za kavgom, Jaceu Waylandu?” Momak - Jace - tada se nasmiješio, razvukavši razbijenu usnicu tako da mu je tanak mlaz krvi potekao niz bradu. “Luke.” Šišmiš, zatečen što iz Sjenolovčevih usta čuje ime vođe njihova čopora, pusti leđa Jaceove majice. “Nisam znao...” “Nema se tu što znati”, reče Luke, a umor mu se iz očiju uvuče u glas. Freaky Pete progovori glasom poput potmule tutnjave. “Rekao je da Klavu ne bi dirala smrt jednog jedinog likantropa, pa čak ni djeteta. A ovo je prvi tjedan nakon Sporazuma, Luke.” “Jace ne predstavlja Klavu”, reče Luke, “i nije mogao učiniti ništa čak i da je htio. Nije li tako?” On pogleda Jacea, koji je bio veoma blijed. “Kako to...” “Znam što se dogodilo”, reče Luke. “S Maryse.” Jace se ukoči i, kroz okrutnu podsmješljivost nalik na Danielovu, Maia načas nazre ono što je bilo ispod nje, a bilo je to nešto mračno i napaćeno i više ju je podsjećalo na vlastite oči u zrcalu nego na bratove. “Tko ti je rekao? Clary?” “Nije Clary.” Maia još nikad nije čula Lukea kako izgovara to ime, ali rekao ga je tonom u kojem se naslućivalo da se radi o nekome tko mu puno znači, baš kao i sjenolovačkom momku. “Ja sam vođa čopora, Jace. Ja svašta čujem. Sada dođi. Idemo u Peteov ured da porazgovaramo.” Jace je malo oklijevao prije nego što je slegnuo ramenima. “Dobro,” reče, “ali duguješ mi za viski koji nisam popio.” “To mi je bila posljednja ideja”, reče Clary uz poražen uzdah, svalivši se na stepenice ispred muzeja Metropolitan, neutješno zureći niz Petu aveniju. “Bila je dobra.” Simon sjedne pokraj nje ispruživši duge noge pred sobom. “Mislim, on je tip koji voli oružje i ubijanje, pa onda zašto ne najveća zbirka oružja u cijelom gradu? A ja sam ionako uvijek za obilazak Oružja i oklopa. To mi daje ideje za moju kampanju.” Ona ga iznenađeno pogleda. “Još uvijek se igraš s Ericom, Kirkom i Mattom?” “Naravno. Zašto ne?” “Mislila sam da ti igranje više nije toliko zanimljivo otkako...” Otkako su naši stvarni životi počeli sličiti nekoj tvojoj kampanji. Zajedno s pozitivcima, negativcima, zbilja opakom magijom i važnim čarobnim predmetima koje moraš pronaći ako želiš pobijediti u igri. Samo što bi u igri pozitivci uvijek pobijedili, porazili negativce i vratili se kući s blagom. Dok su u stvarnom životu blago izgubili, a Clary katkada još uvijek nije bila načisto tko su zapravo pozitivci, a tko negativci. Ona pogleda Simona i osjeti navalu tuge. Kad bi odustao od igranja, bila bi to njezina krivnja, kao što je i sve što mu se dogodilo u posljednjih nekoliko tjedana bila njezina krivnja. Prisjeti se njegova blijedog lica iznad sudopera tog jutra, prije nego što ju je poljubio. 19

Chia

“Simone...” započne. “Trenutačno sam u igri polutrolovski svećenik koji se želi osvetiti Orcima koji su mu ubili obitelj”, reče on veselo. “Mrak je.” Ona se nasmije, kad joj zazvoni telefon. Iskopa ga iz džepa i rasklopi; bio je Luke. “Nismo ga našli”, reče mu ona prije nego što ju je stigao pozdraviti. “Niste. Ali ja jesam.” Sada se uspravila. “Zezaš me. Je li s tobom? Mogu ga čuti?” Opazi kako je Simon oštro gleda pa spusti glas. “Je li dobro?” “Uglavnom.” “Kako to misliš, uglavnom?” “Potukao se s čoporom vukodlaka. Ima malo posjekotina i modrica.” Clary napola sklopi oči. Zašto se, o zašto se Jace potukao s čoporom vukodlaka? Što li ga je spopalo? A opet, bio je to Jace. On bi se potukao i sa šleperom kad bi mu tako došlo. “Mislim da bi trebala doći ovamo”, reče Luke. “Netko ga mora urazumiti a meni baš i ne ide.” “Gdje ste?” upita Clary. Rekao joj je. U baru koji se zvao Lovčev mjesec u Hesterovoj ulici. Zapitala se je li prikriven glamurom. Zaklopivši telefon, okrenula se prema Simonu, koji je piljio u nju podignutih obrva. “Razmetni se vraća?” “Tako nešto.” Ona se s mukom uspravi i protegne umorne noge, računajući u sebi koliko bi im trebalo da stignu do Kineske četvrti vlakom i bi li se isplatilo džeparac koji joj je dao Luke potrošiti na taksi. Vjerojatno ne bi, zaključi - kad bi zapeli u prometu, trajalo bi i dulje nego podzemnom. “...idem s tobom?” završi Simon ustajući. Stajao je na stepenici ispod nje pa su bili gotovo iste visine. “Što misliš?” Ona nešto zausti, pa opet brzo zatvori usta. “Ovaj...” Zvučao je rezignirano. “Nisi čula ni riječ od onoga što sam govorio zadnje dvije minute, zar ne?” “Nisam”, prizna ona. “Razmišljala sam o Jaceu. Zvučalo je kao da je u lošem stanju. Oprosti.” Njegove smeđe oči se smrknu. “Pretpostavljam da juriš previti mu rane?” “Luke me zamolio da dođem”, reče ona. “Nadala sam se da ćeš ići sa mnom.” Simon čizmom šutne stepenicu iznad svoje. “Hoću, ali... zašto? Zar Luke ne može vratiti Jacea u Institut bez tvoje pomoći?” “Vjerojatno može. Ali misli da bi prije toga Jace meni možda pristao reći što se događa.” “Mislio sam da bismo možda mogli raditi nešto večeras”, reče Simon. “Nešto zabavno. Otići u kino. Večerati u gradu.” Ona ga pogleda. Izdaleka je čula pljuskanje vode u fontani muzeja. Pomisli na kuhinju u njegovoj kući, na njegove vlažne ruke u njezinoj kosi, ali sve se to doimalo jako dalekim, premda je mogla zamisliti taj prizor - onako kako se katkad sjećate fotografije nekog događaja a da se pritom zapravo više ne sjećate samog događaja. “On mi je brat”, reče. “Moram ići.” Simon je izgledao previše umorno čak i za to da uzdahne. “Onda idem s tobom.” *** Stražnji ured Lovčeva mjeseca nalazio se pri dnu uska hodnika posuta piljevinom. Tu i tamo piljevina je bila razgrnuta otiscima stopala i umrljana tamnom tekućinom koja nije izgledala kao pivo. Sve je vonjalo na dim i ustajalo meso divljači, pomalo poput - morala je Clary priznati, premda to ne bi rekla Lukeu - mokrog psa. “Nije baš dobro raspoložen”, reče Luke, zastavši pred zatvorenim Vratima. “Zatvorio sam ga u ured Freakyja Petea nakon što mi je golim rukama skoro pobio pola čopora. Nije htio razgovarati sa mnom pa...” - Luke slegne ramenima - “... pomislio sam na tebe.” On skrene pogled s Claryna zbunjena lica na Simonovo. “Što je?” “Ne mogu vjerovati da je došao ovamo”, reče Clary. “Ja ne mogu vjerovati da ti znaš nekoga tko se zove Freaky Pete2”, reče Simon.

20

Chia

“Znam ja puno ljudi”, reče Luke. “Nije baš da Freaky Pete spada u ljude, ali teško da bih ja mogao prigovarati.” On širom otvori vrata ureda. Unutra je bila obična soba bez prozora na čijim su zidovima visjele trokutaste sportske zastavice. Bio je tu papirima zasut radni stol na kojem se nalazio maleni televizor, a iza njega, u naslonjaču čija je koža bila toliko ispucana da je sličila prošaranu mramoru, sjedio je Jace. Čim su se vrata otvorila, Jace je dograbio običnu žutu olovku koja je bila na stolu i bacio je. Proletjela je zrakom i udarila u zid odmah do Lukeove glave, gdje se zabila, vibrirajući. Luke razrogači oči. Jace se slabašno osmjehne. “Oprosti. Nisam znao da si to ti.” Clary osjeti kako joj se srce steže. Već danima nije bila vidjela Jacea i izgledao je nekako drugačije - ne samo zbog krvavog lica i modrica, koje su očito bile nove, nego mu je i koža na licu djelovala napetije, kosti istaknutije. Luke kretnjom ruke pokaže na Simona i Clary. “Doveo sam ti nekoga u posjet.” Jaceov pogled skrene na njih. Oči su mu bile prazne kao da su mu naslikane. “Nažalost,” reče, “imao sam samo jednu olovku.” “Jace...” započne Luke. “Ne želim njega tu unutra.” Jace bradom trgne prema Simonu. “To baš i nije fer.” Clary je bila ogorčena. Zar je zaboravio da je Simon Alecu spasio život, a možda i svima njima? Freaky Pete - Čudovišni Pete, Nakazni Pete. “Van, ovozemaljče”, reče Jace uprijevši prstom u vrata. Simon odmahne rukom. “U redu je. Pričekat ću u hodniku.” On ode, suzdržavši se da ne zalupi vratima za sobom, iako je Clary bilo jasno da je to želio. Ona se opet okrene prema Jaceu. “Zar moraš biti tako...” započne, ali prekine se vidjevši njegovo lice. Izgledalo je ogoljeno, neobično ranjivo. “Neugodan?” dovrši on umjesto nje. “Samo onih dana kad me maćeha izbaci iz kuće uz naputak da joj se više nikad ne pojavim na vratima. Inače sam izuzetno dobre naravi. Uvjeri se u to bilo kojeg dana u tjednu koji ne sadrži slovo a.” Luke se namršti. “Maryse i Robert Lightwood ne spadaju među meni omiljene ljude, ali ne mogu vjerovati da bi Maryse učinila takvo što.” Jace se doimao iznenađeno. “Ti ih poznaješ? Lightwoodove?” “Bili su u Krugu sa mnom”, reče Luke. “Začudio sam se kad sam čuo da vode Institut ovdje. Izgleda da su se dogovorili s Klavom, nakon Pobune, kako bi za sebe postigli neku vrstu blagog tretmana, dok je Hodge... pa, znamo što se njemu dogodilo.” Neko vrijeme je šutio. “Je li ti Maryse rekla zašto te protjeruje, da se tako izrazim?” “Ne vjeruje da sam mislio kako sam sin Michaela Waylanda. Optužila me da sam cijelo vrijeme bio u dogovoru s Valentineom - rekla je da sam mu ja pomogao da pobjegne sa Smrtničkim kaležom.” “Zašto bi onda ti još uvijek bio tu?” upita Clary. “Zašto ne bi pobjegao s njim?” “To nije htjela reći, ali slutim da misli kako sam ostao da bih špijunirao. Guja u njihovim njedrima. Nije da je upotrijebila riječ 'njedra', ali osjetila se ta misao.” “Špijunirao za Valentinea?” Luke je zvučao potišteno. “Misli da Valentine pretpostavlja kako će, zbog njihove ljubavi prema meni, ona i Robert povjerovati u sve što ja kažem. Pa je Maryse zaključila da je rješenje u tome da više nema ljubavi prema meni.” “Ljubav ne funkcionira tako.” Luke odmahne glavom. “Ne možeš je zatvoriti kao slavinu. Osobito ne ako si roditelj.” “Oni nisu doista moji roditelji.” “Roditeljstvo je više od krvne veze. Oni su bili tvoji roditelji sedam godina na sve načine koji su bitni. Maryse je samo povrijeđena.” “Povrijeđena?” Jace je zvučao preneraženo. “Ona je povrijeđena?” 21

Chia

“Ona je voljela Valentinea, sjeti se”, reče Luke. “Kao i svi mi. On ju je jako povrijedio. Ne želi da njezin sin to ponovi. Brine je da si im lagao. On je ona osoba kojom te držala svih tih godina lukavština, trik. Moraš je umiriti.” Jaceov izraz lica bio je savršena mješavina tvrdoglavosti i zapanjenosti. “Maryse je odrasla osoba! Ne bih ja nju trebao umirivati.” “Joj, daj, Jace”, reče Clary. “Ne možeš od svakoga očekivati savršeno ponašanje. I odrasli mogu zaribati stvar. Vrati se u Institut i porazgovaraj s njom razumno. Budi muško.” “Ne želim biti muško”, reče Jace. “Želim biti tjeskobni tinejdžer koji se ne može suočiti s vlastitim unutarnjim demonima pa se umjesto toga verbalno iživljava na drugim ljudima.” “Pa,” reče Luke, “fantastično ti ide.” “Jace,” reče Clary brzo, prije nego što su se stigli ozbiljno posvađati, “moraš se vratiti u Institut. Sjeti se Aleca i Izzy, zamisli kako će ovo djelovati na njih.” “Maryse će već smisliti nešto da ih umiri. Možda će reći da sam pobjegao.” “To neće upaliti”, reče Clary. “Isabelle je zvučala pomahnitalo preko telefona.” “Isabelle uvijek zvuči pomahnitalo”, reče Jace, no doimao se zadovoljno. Sada se naslonio. Modrice duž vilice i jagodične kosti isticale su mu se poput tamnih, bezobličnih Biljega na koži. “Ne želim se vraćati na mjesto gdje mi ne vjeruju. Nemam više deset godina. Mogu se sam brinuti o sebi.” Luke kao da nije bio uvjeren u to. “Kamo ćeš poći? Kako ćeš živjeti?” Jaceove oči zaiskre. “Imam sedamnaest godina. Gotovo sam odrastao. Svaki odrasli Sjenolovac ima pravo na...” “Svaki odrasli. Ali ti nisi taj. Ne možeš dobivati plaću od Klave jer si premlad i Lightwoodove zapravo zakon obavezuje da vode brigu o tebi. Ako oni neće, bit će postavljen netko drugi ili...” “Ili što?” Jace skoči iz naslonjača. “Ići ću u neko sirotište u Idrisu? Uvalit će me u neku obitelj koju nikad nisam upoznao? Mogu pronaći posao u ovozemaljskom svijetu na godinu dana, živjeti kao jedan od njih...” “Ne, ne možeš”, reče Clary. “Valjda ja znam. Jace, ja sam bila jedna od njih. Premlad si za bilo kakav posao, a osim toga, vještine koje ti posjeduješ... pa, profesionalni ubojice većinom su stariji od tebe. I kriminalci su.” “Ja nisam ubojica.” “Kad bi živio u ovozemaljskom svijetu,” reče Luke, “to je sve što bi mogao biti.” Jace se ukoči, usta mu se stisnu, i Clary shvati da su ga Lukeove riječi pogodile u bolno mjesto. “Ne razumijete”, reče on najednom očajnim! glasom. “Ne mogu se vratiti. Maryse želi da kažem da mrzim Valentinea. A ja to ne mogu učiniti.” Stisnute čeljusti, Jace izboči bradu, gledajući Lukea kao da donekle očekuje da stariji muškarac reagira podsmješljivo ili čak užasnuto. Naposljetku, Luke je imao više razloga da mrzi Valentinea od gotovoj ikoga na svijetu. “Znam”, reče Luke. “I ja sam ga nekad volio.” Jace izdahne, zazvučavši gotovo kao da mu je laknulo, a Clary iznenada pomisli: Zato je došao ovamo, na ovo mjesto. Ne samo zato da se potuče nego da dospije do Lukea. Jer Luke bi razumio. Nisu svi Jaceovi postupci bili ludi i samoubilački, podsjetila se. Samo su tako izgledali. “Ne bi trebao tvrditi da mrziš svog oca”, reče Luke. “Čak ni zato da umiriš Maryse. Ona bi to trebala razumjeti.” Clary pomnije pogleda Jacea, nastojeći mu pročitati lice. Bilo je poput knjige napisane na stranom jeziku koji je premalo učila. “Je li stvarno rekla da želi da se nikad ne vratiš?” upita Clary. “Ili si ti samo pretpostavio da to želi reći, pa si otišao?” “Rekla mi je da bi vjerojatno bilo bolje kad bih pronašao neko drugo mjesto na kojem ću biti neko vrijeme”, reče Jace. “Nije rekla gdje.” “Jesi li joj dao priliku?” reče Luke. “Gle, Jace. Apsolutno si dobrodošao i možeš ostati kod mene koliko god budeš trebao. Toga moraš biti svjestan.”

22

Chia

Clary osjeti kako joj se želudac zgrčio. Pomisao na Jacea u istoj kući u kojoj je i sama živjela, uvijek blizu, ispuni je nekakvom zbrkom oduševljenja i užasa. “Hvala”, reče Jace. Glas mu je bio staložen, ali oči su mu odmah bespomoćno prešle na Clary, i ona u njima ugleda istu strašnu zbrku emocija koju je i sama osjećala. Luke, pomisli. Ponekad poželim da nisi tako velikodušan. Ili tako slijep. “Ali,” nastavi Luke, “mislim da bi se trebao vratiti u Institut barem da porazgovaraš s Maryse i otkriješ što se uistinu događa. Čini mi se da u tome ima više nego što ti je rekla. Više, možda, nego što si ti želio čuti.” Jace otrgne pogled s Claryna. “U redu.” Glas mu je bio promukao. “Ali pod jednim uvjetom. Ne želim ići sam.” “Ja ću ići s tobom”, reče Clary brzo. “Znam.” Jaceov glas bio je tih. “I želim da ideš. Ali želim da dođe i Luke.” Luke se doimao zatečeno. “Jace... Živim ovdje već petnaest godina i jod nikad nisam otišao u Institut. Ni jednom. Sumnjam da mi je Maryse imalo sklonija...” “Molim te”, reče Jace, a unatoč tome što mu je glas bio bezizražajan i lio je to rekao tiho, Clary osjeti, gotovo kao nešto opipljivo, ponos kojem ne morao othrvati kako bi izgovorio te dvije riječi. “U redu.” Luke kimne, baš kao vođa čopora naviknut na to da čini ono što mora, htio on to ili ne. “Onda ću ići s tobom.” Simon je stajao naslonjen na zid u hodniku ispred Peteova ureda i pokušavao je ne sažalijevati se. Dan je bio dobro počeo. Prilično dobro, barem. Prvo je bila ona loša epizoda kad je zbog filma o Drakuli na televiziji osjetio mučninu i slabost, naviranje svih emocija, čežnji, koje je nastojao potisnuti i zaboraviti. Onda je zbog te mučnine nekako izgubio kontrolu nad sobom i našao se kako ljubi Clary onako kako je želio već toliko godina. Ljudi uvijek govore da stvari nikad ne ispadnu onako kako ih čovjek zamišlja. ljudi se varaju. I ona mu je uzvratila poljubac... Ali sad je bila tu unutra s Jaceom, i Simon je imao osjećaj da mu se želudac grči i izvija kao da je progutao punu zdjelu crva. Na taj mučni osjećaj naviknuo se u zadnje vrijeme. Nije uvijek bilo tako, čak ni nakon što je shvatio što osjeća prema Clary. Nikada je nije tlačio, nikada joj nije nametao svoje osjećaje. Uvijek je bio uvjeren u to kako će se ona jednog dana prenuti iz svojih snova o animiranim prinčevima i junacima kung-fua te primijetiti ono što im je oboma bilo pred nosom: njih dvoje pripadali su jedno drugome. A ako se i nije činilo da je zanima Simon, barem se nije činilo ni da je zanima netko drugi. Do Jacea. Sjećao se kako je sjedio na stepenicama trijema Lukeove kuće, gledajući Clary kako mu objašnjava tko je Jace, što radi, dok je Jace proučavao vlastite nokte i izgledao superiorno. Simon ju je jedva čuo. Bio je previše zaokupljen primjećivanjem toga kako ona gleda tog plavokosog dečka s čudnim tetovažama i uglatim, zgodnim licem. Previše zgodnim, smatrao je Simon, ali Clary očito nije tako mislila: gledala ga je kao da je to neki od njezinih animiranih junaka koji je oživio. Nikada prije nije vidio da nekoga gleda na taj način i uvijek je mislio da će, bude li ikada nekoga tako gledala, to biti on. No nije bio, i to ga je boljelo više nego što je ikada mislio da bi nešto moglo boljeti. Otkriće da je Jace Claryn brat bilo je kao da te izvode pred streljački odred i onda pomiluju u posljednji tren. Svijet se odjednom ponovno doimao punim mogućnosti. Sad više nije bio tako siguran. “Hej, ti.” Netko se približavao hodnikom, ne osobito visok netko, tko je oprezno birao put između krvavih mrlja. “Čekaš Lukea? Unutra je?” “Ne baš.” Simon se odmakne od vrata. “Mislim, na neki način. On je unutra s nekime tko mi je blizak.” Ta osoba, koja je upravo stigla do njega, stala je i zagledala se. Simon je vidio da je to djevojka od otprilike šesnaest godina, glatke svijetlosmeđe kože. Smeđe-zlatna kosa bila joj je upletena u desetke tankih pletenica priljubljenih uz glavu, a lice joj je bilo približno oblika srca. Imala je 23

Chia

kompaktno tijelo naglašenih oblina; široki kukovi izbijali su iz užeg struka. “S onim tipom iz bara? Sjenolovcem?” Simon slegne ramenima. “Pa, žao mi je što ću ti ovo reći,” reče ona “ali tvoj prijatelj je šupak.” “On nije moj prijatelj”, reče Simon. “I, zapravo, potpuno se slažem s tobom.” “Ali mislila sam da si rekao...” “Čekam njegovu sestru”, reče Simon. “Ona mi je najbolja prijateljica.” “A ona je sada unutra s njim?” Djevojka trgne palcem prema vratima. Na svakom prstu nosila je prstenje, kolute primitivna izgleda iskovane od bronce i zlata. Traperice su joj bile iznošene ali čiste, a kad je okrenula glavu, ugledao je ožiljak koji joj se protezao vratom, tik iznad ovratnika majice. “Pa,” progunđa ona, “znam kako je to s braćom koja su šupci. Pretpostavljam da nije ona kriva za to.” “Nije”, reče Simon. “Ali je možda jedina osoba koju bi on mogao poslušati.” “Nije me se dojmio kao tip koji sluša”, reče djevojka i dočeka njegov kosi pogled vlastitim. Licem joj preleti zabavljenost. “Gledaš u moj ožiljak. Tu sam ugrizena.” “Ugrizena? Misliš, ti si...” “Vukodlak”, reče djevojka. “Kao i svi drugi ovdje. Osim tebe i šupka. I šupkove sestre.” “Ali nisi oduvijek bila vukodlak. Mislim, nisi se takva rodila.” “Većina nas nije”, reče djevojka. “Po tome smo drugačiji od tvojih sjenolovačkih kompića.” “Što?” Ona se načas osmjehne. “Mi smo nekad bili ljudi.” Simon na to ne reče ništa. Nakon nekog vremena djevojka ispruži ruku. “Ja sam Maia.” “Simon.” Stisne joj ruku. Bila je suha i meka. Ona ga pogleda kroz zlatno-smeđe trepavice, boje tosta namazanog maslacem. “Kako znaš da je Jace šupak?” reče on. “Ili bih možda trebao pitati kako si to otkrila?” Ona povuče ruku. “Polomio je bar. Udario mog prijatelja Šišmiša. Čak je i onesvijestio nekoliko članova čopora.” “Je li im dobro?” zabrine se Simon. Jace mu nije bio djelovao uznemireno, uli, znajući njega, Simon uopće nije sumnjao da bi on mogao ubiti nekoliko ljudi za dobro jutro i zatim otići na vafle. “Jesu li otišli liječniku?” “Vješcu”, reče djevojka. “Mi baš i nemamo puno veze s ovozemaljskim liječnicima, kao vrsta.” “ Donjosvjećani? “ Ona izvije obrve. “Netko te naučio sav žargon, je 1' da?” Simon je bio razdražen. “Kako ti znaš da ja nisam jedan od njih? Ili vas? Sjenolovac ili Donjosvjećanin, ili...” Odmahnula je glavom tako da su joj se pletenice zanjihale. “To naprosto izbija iz tebe,” reče pomalo gorko, “tvoja ljudskost” On gotovo zadrhti od žestine njezina glasa. “Možda da pokucam na vrata”, predloži, najednom se osjetivši jadno. “Ako želiš razgovarati s Lukeom.” Ona slegne ramenima. “Samo mu reci da je Magnus ovdje, pregledava prizor u uličici.” Zacijelo je izgledao smeteno, jer je dodala: “Magnus Bane. On je vještac.” Znam, htio je reći Simon, ali nije. Cijeli je razgovor već ionako bio dovoljno čudan. “Dobro.” Maia se okrenula kao da će otići, ali zastala je na pola puta niz hodnik s jednom rukom na dovratku. “Misliš da će ga uspjeti urazumiti?” upita. “Njegova sestra?” “Ako će ikoga poslušati, onda će nju.” “Baš lijepo”, reče Maia. “Što tako voli svoju sestru.” “Aha”, reče Simon. “Divno.”

24

Chia

3 INKVIZITORICA

Kada je Clary prvi put vidjela Institut, izgledao je kao trošna crkva ulubljena krova, s prljavom žutom policijskom trakom koja joj je vrata držala zatvorenim. Sad se nije morala usredotočiti kako bi raspršila tu iluziju. Čak i s druge strane ulice, vidjela ga je upravo onakvim kakav je bio; visoka gotička katedrala čiji su tornjevi probadali tamnoplavo nebo poput noževa. Luke je utihnuo. Po izrazu njegova lica bilo je očito da se u njemu odvija nekakva borba. Dok su se penjali stepenicama, Jace je iz navike posegnuo pod prednjicu majice, ali kad je izvukao ruku, bila je prazna. Nasmijao se bez imalo veselja. “Zaboravio sam. Maryse mi je oduzela ključeve prije nego što sam otišao.” “Naravno da jest.” Luke je stajao točno ispred vrata Instituta. Nježno je dotaknuo simbole urezane u drvo, odmah ispod arhitrava. “Ova vrata su ista kao vrata Vijećnice u Idrisu. Nisam mislio da ću ikada opet vidjeti takva.” Clary se osjećala gotovo krivom što prekida Lukeovo snatrenje, ali trebalo se pozabaviti praktičnim problemima. “Ako nemamo ključ...” “Ne bi nam trebao biti nužan. Svaki Institut trebao bi biti otvoren svim Nefilima koji ne kane nauditi njegovim stanarima.” “Što ako oni kane nauditi nama?” promrsi Jace. Luke trzne kutom usana. “Mislim da tu nema razlike.” “Da, Klava uvijek tako namjesti karte.” Jaceov glas zvučao je frfljavo donja mu je usna otjecala, a lijevi očni kapak postao ljubičast. Zašto se nije iscijelio? zapita se Clary. “Je li ti oduzela i stelu?” “Nisam ponio ništa kada sam otišao”, reče Jace. “Nisam htio uzeti ništa što su mi Lightwoodovi dali.” luke ga pogleda pomalo zabrinuto. “Svaki Sjenolovac mora imati stelu.” “Pa nabavit ću drugu”, reče Jace i stavi dlan na vrata Instituta. “U ime Klave,” reče, “tražim ulaz u ovo sveto mjesto. A u ime anđela Raziela, tražim blagoslov za svoju misiju protiv...” Vrata se širom otvore. Clary kroz njih ugleda unutrašnjost katedrale, sjenovitu tamu ponegdje rasvijetljenu svijećama u visokim željeznim kandelabrima. “Vidiš, zgodno”, reče Jace. “Valjda je blagoslove lakše dobiti nego što sam mislio. Možda bih trebao zatražiti blagoslov za svoju misiju protiv svih koji nose bijelo nakon Praznika rada3.” “Anđeo zna što je tvoja misija”, reče Luke. “Ne moraš to izgovarati naglas, Jonathane.” Clary načas pomisli da je vidjela kako je nešto preletjelo preko Jaccova lica - nesigurnost, iznenađenje - a možda čak i olakšanje? No rekao je samo: “Ne zovi me tako. To nije moje ime.” Prošli su kroz prizemlje katedrale, pokraj praznih sjedala i svjetla koje je vječno gorjelo na oltaru. Luke se radoznalo ogledavao, a doimao se čak i iznenađeno kad je dizalo, nalik na pozlaćenu krletku, stiglo da ih odveze gore. “To je sigurno bila Marysina ideja”, reče kad su ušli u njega. “Posve U skladu s njezinim ukusom.” “To je ovdje otkad sam i ja”, reče Jace kad su se vrata, zveknuvši, zatvorila za njima. Vožnja gore bila je kratka i nitko nije govorio. Clary se nervozno igrala resicom svog šala. Osjećala se pomalo krivom jer je bila rekla Simonu da ide kući i čeka da ga ona nazove kasnije. Po ljutitu držanju njegovih ramena dok je ukočeno odlazio ulicom Canal, vidjela je da se osjećao otpuštenim

25

Chia

po kratkom postupku. Pa ipak, nije mogla zamisliti njega - ovozemaljca - ovdje, dok se Luke kod Maryse Lightwood zauzima za Jacea; zbog toga bi sve samo postalo neugodno. 3 U SAD-u Praznik rada (Labor day) slavi se prvog ponedjeljka u rujnu. Uz ostalo, obilježava se simbolički kraj ljeta i smatra se posljednjim danom u godini kada je moderno nositi bijelu boju. Dizalo se zaustavilo uz zveket i na izlasku su zatekli Crkvu kako ih čekaj u hodniku, s pomalo ofucanom crvenom mašnom oko vrata. Jace se sagne da protrlja nadlanicu duž mačkove glave. “Gdje je Maryse?” Crkva ispusti grlen zvuk, negdje između predenja i režanja, pa se uputi hodnikom. Oni pođu za njim, Jace u tišini, Luke ogledavajući se s očitom znatiželjom. “Nikad nisam mislio da ću vidjeti ovo mjesto iznutra.” Clary upita: “Izgleda li kao što si mislio da će izgledati?” “Bio sam u Institutima u Londonu i Parizu; nije da im ovaj ne sliči, ne. Makar, nekako je...” “Nekako je što?” Jace je bio nekoliko koraka ispred. “Hladniji”, reče Luke. Jace ne reče ništa. Stigli su do knjižnice. Crkva je sjeo kao da želi reći da ne kani ići ni malo dalje. Kroz debela drvena vrata nejasno su se čuli neki glasovi, ali Jace ih gurne i rastvori bez kucanja, te zagrabi unutra. Clary je čula kako je jedan glas kliknuo od iznenađenja. Srce joj se načas stegnulo kad je pomislila na Hodgea, koji gotovo da je živio u toj prostoriji. Hodgea, s njegovim hrapavim glasom, i Hugina, gavrana koji mu je gotovo neprekidno pravio društvo - i koji joj je po Hodgeovu naređenju umalo iskopao oči. Ovo, naravno, nije bio Hodge. Iza goleme daske stola, koja se oslanjala na leđa dvojice anđela koji su klečali, sjedila je sredovječna žena Isabelline kose, crne poput tinte, i Alecove mršave, žilave građe. Bila je odjevena u otmjeno crno odijelo, vrlo jednostavno, u kontrastu s mnoštvom prstena jarkih boja koji su joj plamtjeli na prstima. Pokraj nje stajao je još jedan lik: vitak tinejdžer krhke građe, kovrčave crne kose i kože boje meda. Kad se okrenuo da ih pogleda, Clary nije mogla suspregnuti usklik iznenađenja. “Raphael?” Momak se načas doimao zatečeno. Tada se nasmiješio veoma bijelim i oštrim zubima - što nije bilo čudno, s obzirom na to da je bio vampir. “Dios”, reče, obrativši se Jaceu. “Što ti se dogodilo, brate? Izgledaš kao da te pokušao rastrgati čopor vukova.” “Hi je ovo zapanjujuće dobar pogodak,” reče Jace, “ili si čuo što se dogodilo.” Raphaelov osmijeh pretvori se u cerekanje. “Čujem ja svašta.” Žena iza stola osovi se na noge. “Jace”, reče glasom punim tjeskobe. “Što je bilo? Zašto si se već vratio? Mislila sam da ćeš ostati kod...” Pogled joj prijeđe preko njega na Lukea i Clary. “A tko ste vi?” “Jaceova sestra”, reče Clary. Marysine oči zastanu na Clary. “Da, vidim. Izgledaš kao Valentine.” Opet se okrene Jaceu. “Doveo si sestru sa sobom? I ovozemaljca, također? Ovdje sada nije sigurno ni za koga od vas. A osobito za ovozemaljca...” Blago se smiješeći, Luke reče: “Ali ja nisam ovozemaljac.” Marysin izraz lica polako se pretapao iz zbunjenosti u šok kad je pogledala Lukea - uistinu ga pogledala - prvi put. “Luciane?” “Bok, Maryse”, reče Luke. “Mnogo je vremena prošlo.” Marysino lice bilo je vrlo mirno i u tom trenutku najednom se doimala puno starijom, starijom čak i od Lukea. Ona pažljivo sjedne. “Lucian”, ponovi, dlanova položenih na stol. “Lucian Graymark.” Raphael, koji je promatrao što se zbiva bistrim, znatiželjnim ptičjim pogledom, okrene se prema Lukeu. “Ti si ubio Gabriela.” Tko je Gabriel? Clary se smeteno zapilji u Lukea. On lagano slegne i mučnima. “Da, jesam, isto kao što je on ubio prethodnog vođu čopora. Tako to ide kod likantropa.” Maryse na to podigne pogled. “Vođa čopora?” 26

Chia

“Ako ti sada vodiš čopor, vrijeme je da porazgovaramo”, reče Raphael, dobrostivo naginjući glavu prema Lukeu, premda mu se u očima vidio oprez. “Iako ne baš sad, možda.” “Poslat ću ti nekoga na dogovor”, reče Luke. “Imao sam puno posla u žudnje vrijeme. Moguće je da kasnim s tim sitnicama.” “Moguće je”, bilo je sve što je Raphael odgovorio. Opet se okrenuo prema Maryse. “Jesmo li mi ovdje sve obavili?” Maryse progovori uz napor. “Ako vi kažete da Djeca noći nisu umiješana U ta umorstva, vjerovat ću vam na riječ. Dužna sam tako učiniti ako drugačiji dokazi ne izađu na svjetlost dana.” Raphael se namršti. “Na svjetlost dana?” reče. “Ne volim tu frazu.” Zatim se okrene i Clary se lecne shvativši da vidi kroz njegove konture, kao da je on fotografija na kojoj su rubovi ispali mutno. Lijeva šaka bila mu je prozirna i kroz nju je vidjela velik metalni globus koji je Hodge Uvijek držao na stolu. Začula je vlastiti tihi uzvik iznenađenja kad mu se ta prozirnost sa šaka proširila na ruke pa s ramena niz prsa, i za koji je čas nestao poput lika izbrisanog s crteža. Maryse izdahne s olakšanjem. Clary je blenula. “Je li mrtav?” “Tko, Raphael?” reče Jace. “Vjerojatno ne. Ovo je bila samo njegova projekcija. On ne može doći u Institut u svom fizičkom tijelu.” “Zašto ne?” “Zato što je ovo sveto tlo”, reče Maryse. “A on je proklet.” Njezini ledene oči nisu nimalo izgubile na hladnoći kad je skrenula pogled na Lukea. “Ti, vođa čopora ovdje?” upita. “Valjda me to baš i ne bi trebali čuditi. Doista se čini da je to tvoja metoda, zar ne?” Luke se nije obazirao na gorčinu u njezinu tonu. “Je li Raphael bio ovdje zbog onog mladunčeta koje je danas ubijeno?” “Zbog toga, i zbog jednog mrtvog vješca”, reče Maryse. “Pronađeni su ubijeni u gradu, u razmaku od dva dana.” “Ali zašto je Raphael bio tu?” “Vješcu je krv bila iscijeđena”, reče Maryse. “Čini se da je onaj tko je ubio vukodlaka bio ometen prije nego što mu je uspio uzeti krv, ali sumnja je prirodno pala na Djecu noći. Vampir je došao ovamo da me uvjeri kako njegovi nisu imali nikakve veze s tim.” “Vjeruješ li mu?” reče Jace. “Trenutačno ne želim s tobom razgovarati o stvarima koje se tiču Klave Jace - a osobito ne pred Lucianom Graymarkom.” “Sad me zovu jednostavno Luke”, reče Luke spokojno. “Luke Garroway.” Maryse odmahne glavom. “Jedva sam te prepoznala. Izgledaš kao ovozemaljac.” “To i želim, da.” “Svi smo mislili da si mrtav.” “Nadali se”, reče Luke, još uvijek spokojno. “Nadali ste se da sam mrtav.” Maryse je izgledala kao da je progutala nešto oštro. “Pa, možete i sjesti”, izgovori najzad, pokazavši prstom naslonjače ispred stola. “A sad,” reče kad su sjeli, “možda biste mi mogli objasniti zašto ste došli.” “Jace”, reče Luke bez uvoda, “želi suđenje pred Klavom. Ja sam voljan svjedočiti za njega. Bio sam prisutan one noći kod Renwicka, kad se Valentine razotkrio. Borio sam se s njim i gotovo smo ubili jedan drugog. Mogu potvrditi da je istina sve što Jace kaže da se dogodilo.” “Nisam sigurna”, uzvrati Maryse, “koliko tvoja riječ vrijedi.” “Možda jesam likantrop,” reče Luke, “ali sam i Sjenolovac. Pristajem na kušnju Mača, ako će to pomoći.” Mača? To nije dobro zvučalo. Clary pogleda Jacea. Naizgled je bio miran, prstiju isprepletenih u krilu, no zračio je drhtavom napetošću, kao da samo što nije eksplodirao. Uhvatio je njezin pogled i rekao: “Mač duša. Drugi po redu Instrument smrtnika. Rabi se u kušnjama kojima se ustanovljuje laže li neki Sjenolovac.”

27

Chia

“Ti nisi Sjenolovac”, reče Maryse Lukeu kao da Jace ništa nije kazao. “Ne poštuješ Zakon Klave već jako, jako dugo.” “Neko vrijeme ga ni ti nisi poštovala”, reče Luke. Snažno rumenilo preplavi Marysine obraze. “Mislio sam”, nastavi on, “da si do sada prevladala to da nikome ne možeš vjerovati, Maryse.” “Neke se stvari nikad ne zaborave”, reče ona. U glasu joj se čula opasna blagost. “Misliš da je hinjenje vlastite smrti najveća laž koju nam je Valentine slagao? Misliš da je šarm isto što i poštenje? Ja sam nekad tako mislila. Varala sam se.” Ona ustane i mršavim se rukama nasloni na stol. “Govorio nam je da bi dao vlastiti život za Krug i da od nas to također očekuje. I mi bismo ga dali svi mi - ja to znam. Umalo sam to učinila.” Pogledom preleti preko Jacea i Clary te ga ukrsti s Lukeovim. “Sjećaš se”, reče, “kako nam je pričao da Pobuna neće biti ništa strašno, gotovo nikakva bitka, nekoliko nenaoružanih veleposlanika protiv svih snaga Kruga. Toliko sam se pouzdala u našu brzu pobjedu da sam, kad sam odjahala u Alicante, Aleca ostavila kod kuće, u kolijevci. Zamolila sam Jocelyn da mi pazi na djecu dok me nema. Odbila je. Sada znam zašto. Ona je znala - a i ti si. I niste nas upozorili.” “Ja sam te pokušao upozoriti na Valentinea”, reče Luke. “Nisi htjela slušati.” “Ne mislim na Valentinea. Mislim na Pobunu! Kad smo stigli, bilo je pedesetero nas protiv pet stotina Donjosvjećana...” “Bila si spremna poklati ih nenaoružane dok si mislila da će ih biti samo petero”, reče Luke tiho. Marysine šake stisnu se na stolu. “Mi smo bili poklani”, reče. “Usred tog masakra, računali smo na Valentinea da nas vodi. Ali nije ga bilo. Do tada je Klava već opkolila Dvoranu za Sporazume. Mislili smo da je Valentine poginuo, bili smo spremni položiti vlastite živote u zadnjem, očajničkom napadu. Onda sam se sjetila Aleca - ako ja poginem, što će biti s mojim mališanom?” Glas joj je zapeo. “Zato sam položila oružje i predala se Klavi.” “Ispravno si učinila, Maryse”, reče Luke. Ona se okomi na nj, sijevajući očima. “Ne obraćaj mi se pokroviteljski, vukodlače. Da nije bilo tebe...” “Ne vičite na njega!” presiječe je Clary, gotovo i sama ustavši. “Sami ste si krivi što ste uopće vjerovali Valentineu, kao prvo...” “Misliš da ja to ne znam?” Marysin glas sada je bio oštar i hrapav. “O, Klava nam je to dobro objasnila dok su nas ispitivali - imali su Mač | duša i znali su kad smo lagali, ali nisu nas mogli natjerati da progovorimo. Ništa nas nije uspjelo natjerati da progovorimo, sve dok...” “Dok što?” izusti Luke. “Nikad to nisam saznao. Uvijek sam se pitao što su vam rekli da vas okrenu protiv njega.” “Samo istinu”, reče Maryse, najednom se doimajući umorno. “Da Valentine nije poginuo tamo u Dvorani. Pobjegao je - ostavio nas da umremo bez njega. Umro je poslije, tako su nam rekli, izgorio je u vlastitoj kući. Inkvizitorica nam je pokazala njegove kosti, nagorjeli talisman koji je nosio. Naravno, bila je to još jedna laž...” Glas joj je zamro, no tada se opet pribrala, nastavivši odrješito: “Sve se tada već ionako raspadalo. Konačno smo počeli međusobno razgovarati, mi iz Kruga. Prije bitke Valentine me bio pozvao u stranu i rekao mi da u cijelom Krugu najviše vjeruje meni, njegovu najbližem pobočniku. Kad nas je Klava ispitivala, otkrila sam da je svakome rekao isto.” “Pakao nema takva bijesa”, promrmlja Jace tako tiho da ga je čula samo Clary. “Nije lagao samo Klavi, nego i nama. Iskoristio je našu odanost i ljubav. Isto kao kad je tebe poslao k nama”, reče Maryse, sada gledajući ravno u Jacea. “A sad se vratio i ima Smrtnički kalež. Planirao je sve to godinama, cijelo vrijeme, sve zajedno. Ne mogu si priuštiti da ti vjerujem, Jace. Žao mi je.” Jace ne reče ništa. Lice mu je bilo bezizražajno, ali dok je Maryse govorila, postao je još bljeđi, a nove, plavkaste modrice isticale su mu se na vilici i obrazu. “Onda što?” reče Luke. “Što očekuješ da on učini? Kamo bi trebao otići?” Njezin pogled načas padne na Clary. “Zašto ne k svojoj sestri?” reče. “Obitelj...”

28

Chia

“Isabelle je Jaceova sestra”, prekine je Clary. “Alec i Max su njegova braća. Što ćete njima reći? Zauvijek će vas zamrziti ako izbacite Jacea iz svoje kuće.” Marysin pogled počivao je na njoj. “Što ti znaš o tome?” “Poznajem Aleca i Isabelle” reče Clary. Pomisao na Valentinea naiđe nepozvano; ona je odbaci. “Obitelj je više od krvne veze. Valentine nije moj otac. Luke jest. Baš kao što su Alec i Max i Isabelle Jaceova obitelj. Ako ga pokušate otrgnuti od svoje obitelji, napravit ćete ranu koja nikad neće zacijeljeti.” Luke ju je promatrao s nekom vrstom iznenađenog poštovanja. U Marysinim očima nešto je zatitralo - nesigurnost? “Clary”, reče Jace blago. “Dosta.” Zvučao je poraženo. Clary se okomi na Maryse. “Što je s tim Mačem?” upita. Maryse je na trenutak pogleda iskreno zbunjeno. “Mačem?” “Mačem duša”, reče Clary. “Onim kojim se može ustanoviti laže li neki sjenolovac ili ne. Možete ga upotrijebiti na Jaceu.” “To je dobra ideja.” U Jaceovu glasu čula se iskrica živahnosti. “Clary, ti imaš dobru namjeru, ali ne znaš što Mač povlači za sobom”, reče Luke. “Može ga upotrijebiti jedino Inkvizitor.” Jace sjedne uspravno. “Onda je pozovi. Pozovi Inkvizitoricu. Želim ovo privesti kraju.” “Ne”, reče Luke, ali Maryse je gledala Jacea. “Inkvizitorica”, reče ona nevoljko, “već je na putu...” “Maryse.” Lukeov glas je puknuo. “Reci mi da je nisi ti pozvala ovamo!” “Nisam! Zar misliš da se Klava ne bi umiješala u ovu bezumnu priču o otpisanim ratnicima i Portalima i odglumljenim umiranjima? Nakon onoga što je Hodge učinio? Sad smo svi pod istragom, zahvaljujući Valentineu”, dovrši ona, ugledavši Jaceov blijed i zapanjen izraz lica. “Inkvizitorica bi mogla staviti Jacea u zatvor. Mogla bi mu skinuti Biljege. Mislila sam da bi bilo bolje...” “Da Jace ne bude ovdje kada ona stigne”, reče Luke. “Nije čudo što si se toliko žurila da ga otpraviš.” “Tko je Inkvizitorica?” upita Clary. Ta joj je riječ prizivala slike španjolske inkvizicije, mučenja, biča i sprave za rastezanje. “Što ona radi?” “Provodi istrage nad Sjenolovcima za potrebe Klave”, reče Luke. “Vodi brigu o tome da ni jedan Nefil ne krši zakon. Ona je nakon pobune ispitivala sve članove Kruga.” “Ona je proklela Hodgea?” reče Jace. “Ona vas je poslala ovamo?” “Ona je odredila naše progonstvo i njegovu kaznu. Ne gaji nimalo ljubavi prema nama i mrzi tvog oca.” “Ja ne odlazim”, reče Jace, još uvijek veoma blijed. “Što će učiniti Vama ako dođe ovamo, a mene nema? Mislit će da ste skovali urotu da me sakrijete. Kaznit će vas - tebe, Aleca, Isabelle i Maxa.” Maryse je šutjela. “Maryse, ne budi luda”, reče Luke. “Krivit će te još više ako pustiš Jacea da ode. A da ga zadržiš ovdje i omogućiš kušnju Mačem, to bi bio znak poštenja.” “Da zadrži Jacea... ne misliš valjda ozbiljno, Luke!” reče Clary. Znala je da je uporaba Mača bila njezina zamisao, no počinjala je žaliti što ju je uopće iznijela. “Ona mi zvuči grozno.” “Ali ako Jace ode,” reče Luke, “više se nikad neće moći vratiti. Viši nikad neće biti Sjenolovac. Sviđalo se to nama ili ne, Inkvizitorica je desna ruka Zakona. Ako Jace želi ostati članom Klave, mora s njome surađivati On ima nešto što mu ide u prilog, nešto što članovi Kruga nisu imali] nakon Pobune.” “A što je to?” upita Maryse. Luke se lagano nasmiješi. “Za razliku od vas,” reče, “Jace govori istinu.” Maryse duboko udahne pa se okrene prema Jaceu. “Na koncu, odluka je na tebi”, reče. “Ako želiš kušnju, možeš ostati ovdje dok ne stigne Inkvizitorica.” 29

Chia

“Ostat ću”, reče Jace. U njegovu glasu bilo je čvrstine bez ljutnje, što je iznenadilo Clary. Doimao se kao da gleda mimo Maryse, a u očima mu je titralo svjetlo nalik na odraz vatre. U tom trenutku Clary nije mogla ne pomisliti kako veoma nalikuje svome ocu.

30

Chia

4 KUKAVICA U GNIJEZDU

“Sok od naranče, šećerni sirupi, jaja - čiji je rok upotrebe prošao prije više tjedana, doduše - i nešto što izgleda otprilike kao zelena salata.” “Zelena salata?” Clary zaviri u hladnjak preko Simonova ramena. “Aha. “To je neka mozzarella.” Simon se strese i zalupi vratima Lukeova hladnjaka. “Da naručimo pizzu?” “Već jesam”, reče Luke ulazeći u kuhinju s bežičnim telefonom u ruci. “Jednu veliku vegetarijansku, tri kole. I nazvao sam bolnicu”, doda stavljajući telefon na mjesto. “Jocelyn je bez promjena.” “O”, reče Clary. Sjedne za drveni stol u Lukeovoj kuhinji. Luke je inače bio vrlo uredan, ali trenutačno mu je stol bio zatrpan neotvorenom poštom i hrpama prljavih tanjura. Lukeova zelena platnena torba visjela je preko naslona jednog stolca. Znala je da bi trebala pomagati oko čišćenja, ali u zadnje vrijeme naprosto nije imala snage. Lukeova kuhinja bila je mala i pomalo otrcana čak i u najbolja vremena - nije bio osobit kuhar, o čemu je svjedočila činjenica da na polici za začine, koja je visjela iznad staromodnog plinskog štednjaka, nije bilo ni jednog začina. Umjesto njih na njoj je držao kutije kave i čaja. Simon je sjeo pokraj nje dok je Luke raščišćavao prljave tanjure sa stola i ubacivao ih u sudoper. “Jesi dobro?” upita je tihim glasom. “Jesam.” Clary se uspije nasmiješiti. “Nisam očekivala da će mi se mama danas probuditi, Simone. Imam neki osjećaj da ona... nešto čeka.” “Znaš li što?” “Ne. Samo da nešto nedostaje.” Ona podigne pogled u Lukea, no bio je udubljen u energično ribanje tanjura u sudoperu. “Ili netko.” Simon je upitno pogleda, pa slegne ramenima. “Znači, izgleda da je scena u Institutu bila dosta žestoka.” Clary zadrhti. “Alecova i Isabellina mama je strašna.” “Kako se ono zove?” “Mejris”, reče Clary oponašajući Lukeov izgovor. “To je staro sjenolovačko ime.” Luke obriše ruke u kuhinjsku krpu. “I Jace je odlučio ostati tamo i baktati se s tom Inkvizitoricom? Nije htio otići?” reče Simon. “Mora to učiniti želi li ikada živjeti kao Sjenolovac”, reče Luke. “A to - biti Nefilom - njemu znači sve. Znao sam još Sjenolovaca poput njega, tamo u Idrisu. Kad bi im se to oduzelo...” Oglasi se poznato zvrndanje zvonca na vratima. Luke odbaci kuhinjsku krpu na pult. “Odmah se vraćam.” Čim je on izašao iz kuhinje, Simon reče: “Stvarno je čudno razmišljati o Lukeu kao o nekome tko je nekad bio Sjenolovac. Čudnije nego razmišljati o njemu kao o vukodlaku.” “Zbilja? Zašto?” Simon slegne ramenima. “Za vukodlake sam već čuo. Oni su neka vrsta poznatog elementa. Dobro, jednom mjesečno pretvori se u vuka, pa što. Ali to sa Sjenolovcima... Oni su kao kult.” “Oni nisu kao kult.” “Još kako jesu. Cijeli život im se vrti oko lova na sjene. I sve ostale gledaju svisoka. Nas zovu ovozemaljcima. Kao da oni nisu ljudska bića. Nemaju prijatelja među običnim ljudima, ne zalaze na 31

Chia

ista mjesta, ne znaju iste viceve, misle da su iznad nas.” Simon podigne jednu krakatu nogu i izvrne rascufani rub rupe na koljenu svojih traperica. “Danas sam upoznao još jednog vukodlaka.” “Nemoj mi reći da si se družio s Freakyjem Peteom u Lovčevu mjesecu.” U dnu želuca osjećala je nelagodu, ali nije točno znala zbog čega. Vjerojatno! zbog ustrajnog općeg stresa. “Nisam. Nego s jednom djevojkom”, reče Simon. “Otprilike naših godina. Zove se Maia.” “Maia?” Luke se vratio u kuhinju noseći kvadratnu bijelu kutiju s pizzom. Spustio ju je na stol i Clary se nagnula da je otvori. Miris vrućeg isia, umaka od rajčice i sira podsjetio ju je na to koliko je izgladnjela. Otrgnula je krišku ne čekajući da joj Luke gurne tanjur preko stola. On je nasmiješeno sjeo, odmahujući glavom. “Maia je članica čopora, je li tako?” upita Simon, i sam uzevši jednu krišku. Luke kimne. “Naravno. Dobro je to dijete. Bila mi je ovdje nekoliko puta, čuvala je knjižaru dok sam ja bio u bolnici. Dopušta mi da je plaćam u knjigama.” Simon pogleda Lukea preko svoje kriške pizze. “Nedostaje ti novca?” Luke slegne ramenima. “Meni novac nikad nije bio važan, a čopor vodi brigu o svom.” Clary reče: “Mama je uvijek govorila da kad nam ponestane novca, ona proda neku tatinu dionicu. Ali budući da tip za kojeg sam mislila da mi je tata nije moj tata, a sumnjam da Valentine ima ikakve dionice...” “Tvoja majka je malo-pomalo prodavala svoj nakit”, reče Luke. “Valentine joj je bio dao neke stvari koje su pripadale njegovoj obitelji, nakit koji je generacijama bio kod Morgensternovih. Čak i malen primjerak postigao bi visoku cijenu na aukciji.” On uzdahne. “Sada ga više nema - premda ga je Valentine možda izvukao iz olupina vašeg starog stana.” “Pa, kako bilo, nadam se da joj je to pružilo malo zadovoljštine”, reče Simon. “Tako prodavati njegove stvari.” Uzme treću krišku pizze. Bilo je doista nevjerojatno, pomislila je Clary, koliko tinejdžeri mogu pojesti a da se nimalo ne udebljaju ili da im ne pozli. “Sigurno ti je bilo čudno”, reče ona Lukeu. “Vidjeti se s Maryse Lightwood na taj način, nakon toliko vremena.” “Ne baš čudno. Maryse sada nije puno drugačija od onoga kakva je bila tada - zapravo, sliči samoj sebi više nego ikada, ako to ima smisla.” Clary je mislila da ima. Izgled Maryse Lightwood podsjetio ju je na mršavu, mračnu djevojku na fotografiji koju joj je dao Hodge, onu s oholo Isturenom bradom. “Što misliš, što ona osjeća prema tebi?” upita. “Stvarno misliš da su se nadali da si mrtav?” Luke se nasmiješi. “Možda ne zbog mržnje, ne, ali njima bi bilo prikladnije i manje zapetljano da sam umro, svakako. To što ne samo da sam živ nego i predvodim čopor iz centra, nikako ne može biti nešto čemu su se nadali. Njihov je posao, na koncu, da održavaju mir između Donjosvjećana - a eto mene, koji s njima imam stare zavade i puno razloga da želim osvetu. Brinut će ih kanim li podivljati.” “Kaniš li?” upita Simon. Ponestalo im je pizze pa se nagnuo, i ne pogledavši, i uzeo jedan od Clarynih izgrizenih rubova. Znao je da ona mrzi rubove. “Podivljati, mislim.” “U meni nema ništa divlje. Ja sam smiren. Sredovječan.” “Osim što se jednom mjesečno pretvoriš u vuka pa podivljaš i kolješ uokolo”, reče Clary. “Moglo bi biti i gore”, reče Luke. “Događa se da muškarci mojih godina kupuju skupe sportske aute i spavaju s najpoznatijim manekenkama.” “Samo ti je trideset osam godina”, istakne Simon. “Nisi sredovječan. “Hvala ti, Simone, cijenim to.” Luke otvori kutiju od pizze i, otkrivši da je prazna, zaklopi je uzdahnuvši. “Unatoč tome što si pojeo cijelu pizzu. “Uzeo sam samo pet kriški”, pobuni se Simon, nagnuvši se unatrag na stolici tako da se nesigurno zaljuljala na stražnjim nogama. “A što misliš koliko kriški ima jedna pizza, tupane?” upitala je Clary. “Manje od pet kriški nije obrok. Nego lagani međuobrok.” Simon zabrinuto pogleda Lukea. “Znači li to da ćeš se sad pretvoriti u vuka i pojesti me?” “Ni govora.” Luke ustane da baci kutiju od pizze u smeće. “Bio bi žilav i teško probavljiv.” 32

Chia

“Ali kosher”, veselo naglasi Simon. “Obavezno ću sve židovske likantrope uputiti na tebe.” Luke se leđima osloni na sudoper. “Ali da odgovorim na tvoje prijašnje pitanje, Clary, bilo mi je čudno vidjeti Maryse Lightwood, ali ne zbog nje. Nego zbog okoline. Institut me previše podsjetio na Dvoranu za Sporazume u Idrisu osjećao sam snagu runa iz Sive knjige svuda oko sebe, nakon što sam ih petnaesti godina pokušavao zaboraviti.” “Jesi li?” upita Clary. “Uspio zaboraviti?” “Neke stvari nikad ne zaboraviš. Rune iz Knjige više su od ilustracija. Postanu dio tebe. Dio tvoje kože. Ne možeš prestati biti Sjenolovac. To je dar koji ti kola u žilama i ne možeš ga promijeniti kao što ne možeš promijeniti ni krvnu grupu.” “Pitala sam se”, reče Clary, “bih li možda i ja trebala nabaviti neke Biljege.” Simon ispusti rub pizze koji je glodao. “Ti se šališ.” “Ne, ne šalim se. Zašto bih se šalila o nečemu takvome? I zašto da ne nabavim Biljege? Ja sam Sjenolovac. Onda bih isto tako mogla pokušati dobiti onoliko zaštite koliko već mogu.” “Zaštite od čega?” zapita Simon, nagnuvši se naprijed tako da su prednje noge njegova stolca glasno bubnule o pod. “Mislio sam da su sva ta sjenolovačka posla završila. Mislio sam da pokušavaš voditi normalan život.” Lukeov glas bio je blag. “Nisam siguran da postoji nešto poput normalnog života.” Clary spusti pogled na svoju ruku gdje je Jace bio nacrtao jedini Biljeg koji je ikada primila. Još je vidjela čipkaste bijele tragove koje je ostavio, više uspomenu nego ožiljak. “Naravno, želim se maknuti od tih čuda. Ali što ako čuda krenu za mnom? Što ako nemam izbora?” “Ili se možda baš i ne želiš tako jako maknuti od tih čuda”, promrmlja Simon. “Barem sve dok Jace ima veze s njima.” Luke pročisti grlo. “Većina Nefila prođe nekoliko razina obuke prije nego što prime Biljege. Ne bih preporučio da ih nabaviš dok ne dobiješ neku poduku. A želiš li to uopće učiniti, ovisi o tebi, naravno. Međutim postoji nešto što bi trebala imati. Nešto što bi svaki Sjenolovac trebao imati.” “Neugodan, arogantan stav?” reče Simon. “Stelu”, reče Luke. “Svaki Sjenolovac trebao bi imati stelu.” “Zar je ti imaš?” upita Clary iznenađeno. Luke bez odgovora izađe iz kuhinje. Vrati se za nekoliko sekundi držeći neki i predmet umotan u crnu tkaninu. Položivši predmet na stol, odmota tkaninu, otkrivši svjetlucavu spravu nalik na štapić, načinjenu od blijeda neprozirna kristala. Stelu. “Lijepo”, reče Clary. “Drago mi je što tako misliš”, reče Luke, “jer želim da je uzmeš.” “Uzmem?” Ona ga zapanjeno pogleda. “Ali tvoja je, zar ne?” On odmahne glavom. “Ova je pripadala tvojoj majci. Ona je nije htjela držati u stanu da ti ne bi slučajno naišla na nju, pa me zamolila da joj je čuvam.” Clary podigne stelu. Bila je hladna na dodir, ali znala je da bi se pri upotrebi zagrijala do žarenja. Bio je to čudan predmet, ni dovoljno dug tla bi bio oružje, ni baš toliko kratak da bi bio crtaći alat kojim se lako rukuje. Pretpostavila je da je ta neobična veličina naprosto bila nešto na što se s vremenom navikneš. “Mogu je uzeti?” “Naravno. To je stari model, jasno, već je skoro dvadeset godina zastario. Možda su od tada poboljšali dizajn. Ali još uvijek je dovoljno pouzdana.” Simon ju je promatrao dok je držala stelu poput dirigentskog štapića i nježno crtala nevidljive uzorke po zraku između njih. “Ovo me pomalo podsjeća na ono kad je moj djed meni dao svoje stare štapove za golf.” Clary se nasmije i spusti ruku. “Aha, samo što ti njih nikad nisi upotrijebio.” “I nadam se da ti nikad nećeš morati upotrijebiti ovo”, reče Simon i brzo skrene pogled, prije nego što je stigla odgovoriti.

33

Chia

Dim se vijao iz Biljega u crnim spiralama, a on je osjećao zagušljiv vonj gorenja vlastite kože. Njegov otac stajao je nadvijen nad njime sa stelom čiji se vrh crveno sjajio, kao vrh žarača koji je predugo ostao u vatri. “Zatvori oči, Jonathane”, reče. “Bol je samo ono što mu ti dopustiš da bude.” No Jaceova se ruka skvrčila, nehotice, kao da mu se koža previju, grči da se udalji od te stele. Začuo je prasak kad mu je pukla jedna kost u šaci, pa druga Jace otvori oči i žmirne uvis u tamu, dok se glas njegova oca gubio poput dima na sve snažnijem vjetru. Osjećao je metalan okus bola na jeziku. Bio se ugrizao za unutrašnju stranu usnice. Sjeo je, lecnuvši se. Opet se začuje onaj prasak i on nehotice spusti pogled na svoju šaku. Bila je neobilježena. Shvati da taj zvuk dopire izvana. Netko je kucao premda neodlučno, na vrata. Iskobelja se iz kreveta, zadrhtavši kad su mu bose noge dotaknule hladan pod. Bio je zaspao odjeven i s gnušanjem je spustio pogled na izgužvanu majicu. Vjerojatno je još uvijek smrdio na vukove. I sve ga je boljelo. Kucanje se ponovi. Jace zagrabi preko sobe i širom otvori vrata Iznenađeno trepne. “Alec?” Alec, s rukama u džepovima traperica, slegne ramenima u neprilici “Oprosti što je tako rano. Mama me poslala po tebe. Želi te vidjeti u knjižnici.” “Odmah sad?” Jace pomnije pogleda prijatelja. “Navratio sam do tvoji sobe prije, ali nije te bilo.” “Bio sam vani.” Činilo se da Alec ne želi dalje govoriti o tome. Jace provuče ruku kroz raščupanu kosu. “Dobro. Čekaj malo da presvučem majicu.” Stigavši do ormara, kopao je po uredno složenim, četverokutnim hrpama dok nije pronašao tamnoplavu majicu dugih rukava. Oprezno je svukao majicu koju je nosio - na nekim mjestima bila mu se sasušenom krvlju zalijepila za kožu. Alec je skrenuo pogled. “Što ti se dogodilo?” Glas mu je bio neobično mukao. “Potukao sam se s čoporom vukova.” Jace navuče plavu majicu preko glave. Odjeven, otapka za Alecom u hodnik. “Imaš nešto na vratu”, primijeti. Alecova ruka poleti prema grlu. “Što?” “Izgleda kao trag ugriza”, reče Jace. “Što si radio cijeli dan, uostalom?” “Ništa.” Crven kao cikla, rukom još uvijek pritišćući vrat, Alec krene hodnikom. Jace pođe za njim. “Išao sam prošetati u park. Pokušavao sam razbistriti glavu.” “I naletio na vampira?” “Molim? Ne! Pao sam.” “Na vrat?” Alec zastenje, a Jace zaključi da je očito bolje da odustane od te teme. “Dobro, svejedno. Zbog čega si trebao razbistriti glavu?” “Zbog tebe. Mojih roditelja”, reče Alec. “Nakon što si otišao, došli su i objasnili zašto su toliko ljuti na tebe. I razjasnili što je bilo s Hodgeom. Usput, baš ti hvala što mi nisi rekao.” “Oprosti.” Bio je Jaceov red da se zacrveni. “Nekako se nisam mogao natjerati na to.” “Pa, stvar ne izgleda dobro.” Alec najzad spusti ruku s vrata i okrene optužujući pogled prema Jaceu. “Izgleda kao da si tajio neke stvari. U vezi s Valentineom,” Jace stane kao ukopan. “Misliš li ti da sam lagao? To da nisam znao da mi je Valentine otac?” “Ne!” Alec se doimao zatečeno, ili pitanjem, ili žestinom kojom ga je Jace postavio. “Niti me zanima tko je tvoj otac. Meni to nije važno. Ti si svejedno ista osoba.” “Tko god ona bila.” Riječi su izletjele hladno, prije nego što ih je uspio spriječiti. “Samo kažem.” Alecov glas bio je pomirljiv. “Ti znaš biti pomalo... nagao, ponekad. Samo razmisli prije nego što progovoriš, Jace. Ovdje ti nitko nije neprijatelj.” “Pa, hvala na savjetu”, reče Jace. “Mogu i sam prijeći ostatak puta do knjižnice.” “Jace...” No Jace je već bio otišao, ostavivši Alecov jad iza sebe. Jace je mrzio kad bi se drugi brinuli zbog njega. Tada bi se osjećao kao da uistinu postoji nekakav razlog za brigu.

34

Chia

Vrata knjižnice bila su napola otvorena. Ne potrudivši se pokucati, Jace uđe. To je oduvijek bila jedna od njegovih omiljenih prostorija u Institutu - bilo je nečega umirujućeg u njezinoj staromodnoj mješavini drvenog i mjedenog pokućstva, knjiga uvezanih u kožu i baršun, poslaganih] duž zidova poput starih prijatelja koji iščekuju njegov povratak. Sad ga je udario zapuh hladna zraka čim su se vrata otvorila. Od vatre, koja je obično plamtjela u golemom kaminu tijekom cijele jeseni i zime, ostala je hrpa pepela. Svjetiljke su bile ugašene. Jedina svjetlost dopirala je kroz uske prozore s rebrenicama i krovni prozor na tornju, visoko gore. Nehotice, Jace pomisli na Hodgea. Da je on bio tu, vatra bi gorjela, a plinske svjetiljke bile bi upaljene i stvarale bi lokve prigušena zlatnog svjetla na parketu. Sam Hodge opušteno bi sjedio u naslonjaču pokraj vatre, s Hugom na jednom ramenu i knjigom prislonjenom sa strane... Ali netko je bio u Hodgeovu starom naslonjaču. Netko mršav, siv, tko je iz naslonjača ustao, istegnuvši se fluidno poput kobre kakva hipnotizera zmija, te se okrenuo prema njemu, hladno mu se smiješeći. Bila je to neka žena. Na sebi je imala dug, staromodan, tamnosivi plašt koji joj je padao do vrhova čizama. Ispod njega imala je usko odijelo boje škriljevca, s uskim ovratnikom čiji su joj se kruti šiljci zabijali u vrat. Kosa joj je bila nekako bezbojna, blijedožuta i čvrsto zategnuta unatrag pomoću češljeva, a oči kamenosivi usjeci. Jace ih je osjećao kao dodir ledene vode dok mu je njezin pogled putovao od prljavih, blatom poprskanih traperica preko natučena lica do očiju, te se ondje prikovao. Na sekundu joj je u pogledu zatitralo nešto toplo, poput odsjaja vatre zarobljene ispod leda. Zatim je nestalo. “Ti si taj momak?” Prije nego što je Jace stigao uzvratiti, odgovorio je neki drugi glas: bila je to Maryse, koja je za njim ušla u knjižnicu. Upitao se zašto je nije čuo kako dolazi i shvatio da umjesto visokih potpetica sada nosi papuče. Na sebi je imala dugačak ogrtač od oslikane svile i stisnute usnice. “Da, Inkvizitorice”, reče. “Ovo je Jonathan Morgenstern.” Inkvizitorica se primakne Jaceu poput lelujava siva dima. Stane ispred njega i ispruži ruku dugoprsta i bijela, podsjećala ga je na albino pauka. “Pogledaj me, momče”, reče i najednom se ti dugi prsti stvore pod njegovom bradom, natjeravši ga da podigne glavu. Bila je nevjerojatno jaka. “Zvat ćeš me Inkvizitoricom. Nećeš me zvati nikako drugačije.” Koža ispod očiju bila joj je ispresijecana tankim crtama nalik na pukotine u boji. Dva uska žlijeba protezala su joj se od kutova usta do brade. “Razumiješ li?” Većinu njegova života Inkvizitorica je Jaceu bila dalek, napola mitski lik. Njezin identitet, pa i većina njezinih dužnosti, bili su uvijeni u tajnovitost Klave. Uvijek ju je zamišljao nalik na Tihu braću, s njihovom suzdržanom moći i skrivenim tajnama. Nije bio zamišljao nekoga tko je toliko izravan ni toliko neprijateljski nastrojen. Njezine oči kao da su ga rezale, ljuštile oklop njegova samopouzdanja i podsmješljivosti, ogolile ga do kosti. “Zovem se Jace”, reče. “Ne momak. Jace Wayland.” “Ti nemaš nikakvo pravo na prezime Wayland”, odvrati ona. “Ti si Jonathan Morgenstern. Tvrdnja da se prezivaš Wayland znači da si lažljivac. Jednako kao tvoj otac.” “Zapravo,” reče Jace, “draže mi je misliti da sam lažljivac na svoj vlastiti, jedinstven način.” “Razumijem.” Lagan osmijeh iskrivi joj blijeda usta. To nije bio ljubazan osmijeh. “Nesnošljiv si prema autoritetu, baš kao što ti je i otac bio. Kao anđeo po kojem se obojica prezivate.” Njezini prsti iznenada mu divljački stisnu bradu, bolno mu zarinuvši nokte. “Lucifer je nagrađen za svoju pobunu kad ga je Bog bacio u ponore pakla.” Dah joj je bio kiseo poput octa. “Budeš li ti prkosio mojem autoritetu, mogu ti obećati da ćeš mu pozavidjeti na toj sudbini.” Ona pusti Jacea i ustukne za korak. Osjećao je polagano curenje krvi Ondje gdje mu je noktima posjekla lice. Ruke su mu se tresle od bijesa, ali odbijao je podići jednu od njih da si otre krv. “Imogen...” započne Maryse, pa se ispravi. “Inkvizitorice Herondale. On je pristao na kušnju Mačem. Možete ustanoviti govori li istinu.”

35

Chia

“O svom ocu? Da. Znam da mogu.” Kruti ovratnik Inkvizitorice Herondale zabio joj se u grlo kad se okrenula da pogleda Maryse. “Znate, Maryse, Klava nije zadovoljna vama. Vi i Robert čuvari ste ovog Instituta. Imate puno sreće što vam je dosje tijekom ovih godina bio relativno čist. Tek nekoliko demonskih izgreda sve donedavno, a zadnjih nekoliko dana sve je mirno. Nikakvih izvješća, čak ni iz Idrisa, pa je Klava sklona popustljivosti. Katkad smo se pitali jeste li se uistinu odrekli svoje odanosti Valentineu. A zapravo vam je postavio zamku i upali ste ravno u nju. Čovjek bi pomislio da ste pametniji.” “Nije bilo zamke”, ubaci se Jace. “Moj otac znao je da će me Lightwoodovi odgajati ako budu mislili da sam sin Michaela Waylanda. To je sve.” Inkvizitorica je zurila u njega kao da je žohar koji govori. “Znaš što radi ptica kukavica, Jonathane Morgensternu?” Jace se zapita je li od inkvizitorskog poziva - taj posao nije mogao biti ugodan - Imogen Herondale pomalo skrenula. “Tko?” “Ptica kukavica”, reče ona. “Znaš, kukavice su paraziti. Polažu jaja u gnijezda drugih ptica. Kad se jaje izleže, beba kukavica izgura druge ptičje bebe van iz gnijezda. Jadni ptičji roditelji ubiju se od posla nastojeći pronaći dovoljno hrane za golemo kukavičje mladunče koje im je poubijalo bebe i zauzelo njihova mjesta.” “Golemo?” reče Jace. “Vi ste to meni upravo rekli da sam debeo?” “To je bila analogija.” “Ja nisam debeo.” “A ja”, reče Maryse, “ne želim vaše sažaljenje, Imogen. Odbijam vjerovati da će Klava kazniti bilo mene ili mog supruga zbog toga što smo odlučili podići sina mrtvog prijatelja.” Ona izravna ramena. “Nije da im nismo rekli što radimo.” “A ja nikad ni na koji način nisam naudio ni jednom Lightwoodu”, reče Jace. “Puno sam radio, puno vježbao - recite o mom ocu što god hoćete, ali on je od mene načinio Sjenolovca. Ja sam svoje mjesto ovdje zaslužio.” “Nemoj ti meni braniti svog oca”, reče Inkvizitorica. “Znala sam ga Od njega nije bilo - nema gnusnijeg čovjeka.” “Gnusan? Tko to kaže 'gnusan'? Što to uopće znači?” Inkvizitoričine bezbojne trepavice dotaknule su joj obraze kad je suzila oči zamišljena pogleda. “Doista si arogantan”, rekla je najzad. “Kao i nesnošljiv. Otac te naučio da se tako ponašaš?” “Ne prema njemu”, otrese se Jace. “Onda ga oponašaš. Valentine je bio jedan od najarogantnijih i najdrskiji ljudi koje sam ikad upoznala. Pretpostavljam da te odgojio tako da budeš posve nalik na njega.” “Da”, reče Jace, ne uspjevši se suzdržati. “Od malih nogu sam vježbao biti zli predvodnik. Čupanje krila muhama, trovanje zemaljskih zaliha vode - takve stvari svladao sam već u vrtiću. Bit će da svi imamo puno sreće što je moj otac odglumio vlastitu smrt prije nego što je u mom obrazovanju stigao do silovanja i pljačkanja, jer inače nitko ne bi bio siguran.” Maryse se oglasi zvukom veoma nalik na užasnuto stenjanje. “Jace. ..” No Inkvizitorica je prekine. “I baš kao tvoj otac, ne možeš obuzdati vlastitu ćud”, reče. “Lightwoodovi su te tetošili i dopustili da tvoje najgore osobine podivljaju. Možda izgledaš kao anđeo, Jonathane Morgensternu, ali ja točno znam što si.” “On je samo dječak”, reče Maryse. Zar ga je branila? Jace je brzo pogleda, ali njezine oči gledale su u stranu. “Valentine je nekad bio samo dječak. A sad, prije nego što uopće počnemo kopati po toj tvojoj plavoj glavi u potrazi za istinom, predlažem da se malo ohladiš. I točno znam gdje ćeš to najbolje učiniti.” Jace trepne. “Šaljete me u moju sobu?” “Šaljem te u zatvore Tihoga grada. Nakon jedne noći tamo, slutim da ćeš biti puno skloniji suradnji.” Maryse zapanjeno udahne. “Imogen - ne možete!” 36

Chia

“Dakako da mogu.” Oči su joj svjetlucale kao žileti. “Imaš li mi što za reći, Jonathane?” Jace je mogao samo zuriti. Bilo je mnogo razina u Tihom gradu, a on je vidio samo prve dvije, gdje su se čuvali arhivi i gdje su Braća vijećala. Zatvorske ćelije bile su na najnižoj razini Grada, ispod razina groblja, na kojima su tisuće pokopanih pokojnika Sjenolovaca počivale u miru. Te ćelije bile su namijenjene najgorim zločincima: odmetnutim vampirima, vješcima koji su prekršili Zavjetni Zakon, Sjenolovcima koji su jedan drugome prolili krv Jace nije bio ništa od navedenog. Kako je uopće mogla predložiti da ga pošalje tamo? Vrlo mudro, Jonathane. Vidim da već učiš najbolju lekciju kojoj te Tihi i grad može poučiti.” Inkvizitoričin osmijeh sličio je onome nacerene lubanje. “Kako držati jezik za zubima.” Clary je upravo pomagala Lukeu pri čišćenju ostataka od večere kad je na vratima opet zazvonilo. Uspravila se, brzo pogledavši Lukea. “Očekuješ nekoga?” On se namrštio brišući ruke u kuhinjsku krpu. “Ne. Pričekaj ovdje.” Dok je izlazio iz kuhinje, vidjela je kako pruža ruku da dohvati nešto s polica. Nešto blistavo. “Jesi vidjela taj nož?” zazviždi Simon ustajući od stola. “Očekuje nevolje?” “Mislim da on stalno očekuje nevolje”, reče Clary, “ovih dana.” Proviri iza kuhinjskih vrata i ugleda Lukea na ulaznim vratima. Čula je njegov glas, ali ne i što je govorio. Doduše, nije zvučao uznemireno. Simonova ruka na njezinu ramenu povuče je natrag. “Makni se od tih Vrata. Jesi luda ili što? Što ako je tamo neki demon?” “Onda bi Lukeu vjerojatno dobro došla naša pomoć.” Ona pogleda u njegovu ruku na svome ramenu smiješeći se. “Sad si zaštitnički raspoložen? Kako slatko.” “Clary!” Luke je pozove iz dnevne sobe. “Dođi. Želim da nekoga upoznaš.” Clary potapše Simonovu ruku i odmakne je sa sebe. “Odmah se vraćam.” Luke se naslanjao na dovratak prekriženih ruku. Nož iz njegove ruke bio je nestao, kao kakvom čarolijom. Neka djevojka stajala je na stubama koje su vodile u kuću, djevojka kovrčave smeđe kose spletene u mnoštvo pletenica i u svijetlosmeđoj jakni od samta. “Ovo je Maia”, reče Luke. “O kojoj sam ti maloprije pričao.” Djevojka pogleda Clary. Pod snažnim svjetlom na trijemu oči su joj bile neobične, jantarnozelene boje. “Ti si sigurno Clary.” Clary prizna da je tomu tako. “A onaj dečko - plavokosi tip koji je rasturio Lovčev mjesec - to ti je brat?” “Jace”, razdraženo će Clary, kojoj se nije svidjela djevojčina nametljva znatiželja. “Maia?” Bio je to Simon, koji je stao iza Clary, ruku uguranih u džepova traper-jakne. “Aha. Ti si Simon, zar ne? Loše mi idu imena, ali tebe se sjećam.” Djevojka mu se nasmiješi mimo Clary. “Sjajno”, reče Clary. “Sad smo svi prijatelji.” Luke se nakašlje i uspravi. “Htio sam da upoznate jedna drugu jer će Maia sljedećih nekoliko tjedana raditi u knjižari”, reče on. “Ako je vidiš kako ulazi i izlazi, ne brini se. Ima ključ.” “I pazit ću na bilo što čudno”, obeća Maia. “Demone, vampove, bilo što.” “Hvala”, reče Clary. “Sad se osjećam tako sigurno.” Maia trepne. “Jesi li ti to sarkastična?” “Svi smo pomalo napeti”, reče Simon. “Što se mene tiče, sretan sam što znam da će ovdje biti netko tko čuva moju djevojku kad nikoga drugog nema kod kuće.” Luke podigne obrve, ali ne reče ništa. Clary izjavi: “Simon ima pravo. Oprosti što sam se otresla na tebe.” “U redu je.” Maia je izgledala suosjećajno. “Čula sam za tvoju mama Žao mi je.” “I meni”, reče Clary, okrene se i vrati u kuhinju. Sjedne za stol i osloni lice na dlanove. Čas kasnije za njom ude Luke. “Žao mi je”, reče. “Valjda nisi bila raspoložena da bilo koga upoznaješ.” Clary ga pogleda kroz raširene prste. “Gdje je Simon?”

37

Chia

“Razgovara s Maiom”, reče Luke, a Clary je doista mogla čuti njihova glasove, tihe poput mrmljanja, s drugog kraja kuće. “Samo sam mislio da bi ti bilo dobro kad bi sada imala nekog prijatelja.” “Imam Simona.” Luke pridigne naočale na nosu. “Jesam li ja to čuo da te nazvao svojom djevojkom?” Ona se gotovo nasmije njegovu smetenu izrazu lica. “Čini se da jesi.” “Je li to nešto novo ili nešto što bih već trebao znati, ali sam zaboravio?” “Ni ja nisam prije čula za to.” Ona odmakne ruke od lica i pogleda ih. Pomisli na runu otvorena oka, koja je krasila desnu nadlanicu svakog sjenolovca. “Nečija djevojka”, reče. “Nečija sestra, nečija kći. Sve te stvari koje prije uopće nisam znala da jesam, a još uvijek zapravo ne znam što sam.” “Nije li to uvijek pitanje”, reče Luke, a Clary začuje kako se na drugom kraju kuće zatvaraju vrata i kako se Simonovi koraci približavaju kuhinji. S njim je ušao miris hladnog noćnog zraka. “Je li u redu ako se noćas uvalim ovdje?” upita on. “Malo je kasno da krenem kući.” “Znaš da si uvijek dobrodošao.” Luke pogleda na sat. “Idem uhvatiti malo sna. Moram ustati u pet da stignem do bolnice prije šest.” “Zašto šest?” upita Simon kad je Luke izašao iz kuhinje. “Tada u bolnici počinje vrijeme za posjete”, reče Clary. “Ne moraš spavati na kauču. Ako ne želiš.” “Nije mi problem ostati da ti sutra pravim društvo”, reče on, nestrpljivo odmičući tamnu kosu iz očiju. “Uopće.” “Znam. Htjela sam reći da ne moraš spavati na kauču ako ne želiš.” “Gdje onda...” Glas mu zamre, a oči mu se razrogače iza naočala. “A.” “To je bračni krevet”, reče ona. “U sobi za goste.” Simon izvuče ruke iz džepova. Obrazi su mu bili jarkorumeni. Jace bi se trudio izgledati kul; Simon nije ni pokušao. “Jesi sigurna?” “Sigurna sam.” On prijeđe preko kuhinje do nje i, sagnuvši se, poljubi je lagano i nespretno u usta. Ona ustane, nasmiješena. “Dosta s tim kuhinjama”, reče. “Nema više kuhinja.” Čvrsto ga uhvativši za zapešća, povuče ga za sobom iz kuhinje prema gostinskoj sobi u kojoj je spavala.

38

Chia

5 GRIJESI OČEVA

Tama u zatvorima Tihoga grada bila je crnja od svake tame koju je Jace ikada doživio. Nije vidio oblik vlastite ruke pred očima, nije vidio ni pod ni strop svoje ćelije. Ono što je o ćeliji znao, znao je iz prvog, bakljom obasjanog pogleda koji je na nju bacio kad ga je tu dolje dovela nekolicina Tihe braće, otvorivši rešetkasta vrata ćelije i utjeravši ga u nju kao da je običan zločinac. Istini za volju, vjerojatno su mislili da to i jest. Znao je da je pod ćelije od kamenih ploča, da su tri zida od isklesane stijene, a četvrti od usko razmaknutih šipki od elektruma, na oba kraja duboko utisnutih u kamen. Znao je da su u te šipke ugrađena vrata. Također je znao da se jedna dugačka metalna šipka proteže duž istočnog zida, jer su Tiha braća zatvorila jedan obruč srebrnih okova oko te šipke, a drugi oko njegova zapešća. Mogao je načiniti nekoliko koraka naprijed-natrag po ćeliji, zveckajući kao Marleyjev duh, no dalje nije išlo. Već je do krvi izgrebao desno zapešće nepromišljenim potezanjem okova. Barem je bio ljevoruk - mala svijetla točka u tom mrklom mraku. Premda to nije bilo osobito bitno, tješilo ga je što mu je ruka kojom se bolje bori bila slobodna. Krenuo je u još jednu polaganu šetnju duž ćelije, u hodu vukući prste po zidu. Uznemirivalo ga je to što nije znao koliko je sati. U Idrisu ga je otac bio naučio procijeniti vrijeme prema kutu sunca, dužini poslijepodnevnih sjena, položaju zvijezda na noćnom nebu. No ovdje nije bilo zvijezda. U biti, počeo se pitati hoće li ikada više vidjeti nebo. Jace stane. Zbog čega li se sad to zapitao? Pa jasno da će opet vidjeti nebo. Klava ga neće ubiti. Smrtna kazna bila je za ubojice. No strah se i dalje komešao u njemu, tik ispod prsnog koša, čudan kao neočekivan ubod bola. Jace baš i nije bio sklon bezrazložnim napadajima panike - Alec bi rekao da bi mu dobro došlo malo više konstruktivnog kukavičluka. Strah nikad nije imao velik utjecaj na njega. Pomislio je na Maryse kad je rekla: Ti se nikad nisi bojao mraka. Bila je to istina. Ova tjeskoba bila je neprirodna, nimalo nalik na njega. Zacijelo je tu bilo još nečega, osim običnog mraka. Još jednom je plitko udahnuo. Mora samo izdržati tu noć. Jednu noć. To je sve. Učinio je još jedan korak naprijed, praćen turobnim zveckanjem okova. Neki zvuk raspara zrak, sledivši ga na mjestu. Visoko prodorno zavijanje, zvuk čistog i bezumnog užasa. Činilo se da traje i traje, kao jedan jedini ton iscijeđen iz violine, sve viši i prodorniji i oštriji, sve dok se nije naprasno prekinuo. Jace opsuje. U ušima mu je odzvanjalo, a u ustima je osjećao stravu, poput gorka metala. Tko bi rekao da strah ima okus? Pritisne leđa o zid ćelije, upinjući se da se smiri. Onaj zvuk počne opet, ovaj put glasnije, a zatim uslijedi još jedan vrisak, pa još jedan. Gore nešto tresne i Jace se nehotice sagne prije nego što se sjetio da se nalazi nekoliko razina ispod zemlje. Začuje još jedan tresak i u mislima mu se stvori slika: razbijena vrata mauzoleja, leševi stoljećima mrtvih Sjenolovaca teturaju slobodni, sami kosturi koje na okupu drže isušene tetive vuku se na golim kostima svojih prstiju po bijelim podovima Tihoga grada... Dosta! Zadihan od napora, Jace odagna tu viziju. Mrtvi se ne vraćaju. I, uostalom, to su leševi Nefila poput njega, njegovi ubijeni braća i sestre. Od njih nije imao razloga strepjeti. Pa zašto se onda toliko bojao! On stisne šake zarinuvši si nokte u dlanove. Ta panika bila mu je ispod časti. Svladat će on nju. Zgazit će je. Duboko udahne, punim plućima, upravo u trenutku kad odjekne još jedan

39

Chia

vrisak, ovaj veoma glasan. Dah mu hripavo izleti iz prsa kad je nešto glasno tresnulo, vrlo blizu njega, i on ugleda iznenadan plamsaj svjetlosti, vruć vatreni cvijet koji mu probode oči. Brat Jeremija doglavinja na vidjelo, desnom rukom stežući baklju koja je i dalje gorjela, kapuljače od pergamenta zabačene tako da mu je otkrivala lice iskrivljeno u groteskan izraz užasa. Njegova ranije zašivena usta zijevala su razjapljena u bezglasnom kriku; krvave niti pokidana konca visjele su mu s razderanih usana. Krv, crna pod svjetlošću baklje, bila mu je poškropila svijetlu odoru. On zatetura nekoliko koraka, raširenih ruku - a tada, dok je Jace zurio u potpunoj nevjerici, Jeremija se nagne naprijed i strovali se glavom na pod. Jace je začuo krckanje kostiju kad je arhivistovo tijelo udarilo o tlo, a baklja zacvrčala, otkotrljavši se iz Jeremijine ruke prema plitkom kamenom odvodu usječenom u pod, odmah ispred šipki vrata ćelije. Jace se smjesta baci na koljena, rastežući se koliko mu je lanac dopuštao prstima posežući za bakljom. Nije ju mogao sasvim doseći. Svjetlo je brzo nestajalo, ali u njegovu sve manjem sjaju uspio je vidjeti Jeremijino mrtvo lice, okrenuto prema njemu, i krv koja mu je još uvijek tekla iz otvorenih usta. Zubi su mu bili čvornati crni batrljci. Jace se osjećao kao da mu nešto teško pritišće prsa. Tiha braća nikad nisu otvarala usta, nikad nisu govorila, ni smijala se, ni vrištala. No to je bio taj zvuk koji je Jace čuo, sad je bio uvjeren u to krici muškaraca koji nisu vikali pola stoljeća, zvuk užasa dubljeg i moćnijeg od drevne rune tišine. Ali kako je to bilo moguće? I gdje su bila ostala Braća? Jace poželi viknuti da dozove pomoć, ali ona težina još mu je bila na prsima, pritiskala ga. Kao da nije mogao uhvatiti dovoljno zraka. On opet nasrne prema baklji i osjeti kako mu je pukla neka mala kost u zglavku. Bol mu prožme ruku, ali to mu je dalo još dva centimetra koja su mu trebala. Uhvati baklju šakom i osovi se na noge. Dok se plamen žustro vraćao u život, on začuje još jedan zvuk. Hrapav zvuk, neku vrstu ružnog, razvučenog sklizanja. Dlačice na šiji mu se usprave, oštre kao igle. Ispruži baklju pred sebe, drhtavom rukom bacajući divlje titraje svjetlosti koji su se rasplesali po zidovima, jarko obasjavši sjene. Ondje nije bilo ničega. No umjesto olakšanja, on osjeti još jači užas. Sad je soptao, uvlačeći zrak snažnim udisajima, kao da je netom bio pod vodom. Strah je bio tim gori što mu je bio tako nepoznat. Što mu se dogodilo? Zar je najednom postao kukavica? On snažno trgne rukom u okovu, nadajući se da će mu bol razbistriti misli. Nije. Opet začuje onaj zvuk, kuckajuće sklizanje, a sad je bilo blizu. Iza sklizanja čulo se još nešto, tiho, neprestano šaputanje. Još nikad nije čuo tako izopačen zvuk. Napola izvan sebe od užasa, on zatetura unatrag do zida i podigne baklju rukom koja mu se silovito tresla. Načas ugleda cijelu prostoriju jasno kao u pol bijela dana: ćeliju, vrata od šipki, gole kamene ploče iza njih i mrtvo Jeremijino tijelo zgrčeno na podu. Odmah iza Jeremije nalazila su se još jedna vrata. Polako su se otvorila. Nešto se protisnulo kroz njih. Nešto golemo i tamno i bezoblično. Oči nalik na plamteći led, duboko utisnute u tamne nabore, sa zlogukim su podsmijehom gledale Jacea. Tada stvor nahrupi naprijed. Golem oblak Uskovitlane magle uzdigne se pred Jaceovim očima poput vala što šiba površinom oceana. Posljednje što je vidio bilo je kako plamen njegove baklje treperi zeleno i plavo, a tada ga je progutao mrak. Bilo je ugodno ljubiti se sa Simonom. Ugodno na pitom način, kao ležanje ti visećoj mreži po ljetnom danu uz knjigu i čašu limunade. Kao nešto što biste mogli dugo raditi a da ne osjetite dosadu, strah, nemir ni ikakvu Osobitu smetnju, osim činjenice da vam se metalna šipka kreveta na razvlačenje zabada u leda. “Au”, reče Clary pokušavajući se izmigoljiti dalje od šipke i ne uspijevajući. “Jesam li te ozlijedio?” Simon se podigne na bok, zabrinuta izgleda. Ili su mu možda samo oči bez naočala izgledale dvostruko veće i tamnije. “Ne, nisi ti... krevet. Kao sprava za mučenje.” “Nisam primijetio”, reče on sjetno dok je ona podizala jastuk s poda, kamo je bio pao, i gurala ga pod njih. “Ti i ne bi.” Ona se nasmije. “Gdje smo stali?”

40

Chia

“Pa, moje lice je bilo otprilike tu gdje je i sad, ali tvoje je bilo dosta bliže mojem. Barem se ja tako sjećam.” “Kako romantično.” Ona ga povuče dolje na sebe, a on se osloni na laktove. Tijela su im bila posve paralelna pa je osjećala kucanje njegova srca kroz obje njihove majice. Njegove trepavice, inače skrivene iza naočala, poškakljale su joj obraz kad se sagnuo da je poljubi. Ona se drhtavo, tiho nasmije. “Je li tebi ovo čudno?” šapne. “Nije. Mislim da kad dovoljno često nešto zamišljaš, onda se to u stvarnosti čini...” “Antiklimaktično? “ “Ne. Ne!” Simon se odmakne gledajući je s kratkovidnim uvjerenjem. “Da to nikad nisi pomislila. Ovo je suprotno od antiklimaktičnog. To je...” Potisnuti hihot zašušti joj u grudima. “Dobro, možda ne želiš reći ni to.” On napola zatvori oči kriveći usta u osmijeh. “Dobro, sad ti želim uzvratiti nešto pametno, ali mogu se sjetiti samo...” Ona mu se naceri. “Da želiš seks?” “Prestani s tim.” Uhvati joj obje ruke svojima, pritisne ih o krevetni prekrivač i ozbiljno pogleda dolje u nju. “Da te volim.” “Znači da ne želiš seks?” On joj pusti ruke. “Nisam to rekao.” Ona se nasmije i s obje ga ruke gurne u prsa. “Pusti me da ustanem Doimao se uznemireno. “Nisam mislio da želim samo seks...” “Ma nije to. Hoću se presvući u pidžamu. Ne mogu ozbiljno shvatiti hvatanje dok su mi na nogama još uvijek čarape. Žalosno ju je gledao kako uzima pidžamu s komode i odlazi u kupaonicu. Zatvarajući vrata, načinila je grimasu. “Odmah se vraćam.” Što god da je odgovorio, bilo je izgubljeno jer je zatvorila vrata. Oprala je zube i zatim dugo puštala vodu u umivaoniku, gledajući se u zrcalo na ormariću za lijekove. Kosa joj je bila raščupana, a obrazi crveni. Broji li se to pod blistanje, zapitala se? Zaljubljeni bi trebali blistati, zar ne? Ili se to možda odnosilo samo na trudnice, nije se mogla točno sjetiti, ali trebala je izgledati malo drugačije. U krajnjoj liniji, ovo je bilo njezino prvo pravo dugačko ljubljenje - i bilo je lijepo, rekla je samoj sebi, sigurno i ugodno i udobno. Naravno, poljubila je Jacea one noći kad joj je bio rođendan, a to nije bilo nimalo sigurno, ni udobno, ni ugodno. Bilo je kao da otvara žilu nečega nepoznatog u vlastitu tijelu, nečega vrućeg i slađeg i gorčeg od krvi. Ne razmišljaj o Jaceu, rekla si je odlučno, ali gledajući se u zrcalo, vidjela je kako su joj oči potamnjele i znala je da se tijelo sjeća, iako um to ne želi. Pustila je hladnu vodu i pljusnula se po licu, a tada posegnula za pidžamom. Sjajno, shvatila je, ponijela je donji dio pidžame, ali ne i gornji. Ma koliko bi to Simon možda cijenio, činilo joj se prerano za dogovor da prespava noć u istom krevetu s njim, nepokrivenih grudi. Vratila se u sobu i otkrila da je Simon zaspao nasred kreveta, grleći valjkasti jastuk kao da je ljudsko biće. Prigušila je smijeh. “Simone...” šapne - i tada začuje rezak zvuk, dva kratka signala, koji je značio da je na njezin mobitel upravo stigla poruka. Telefon je ležao sklopljen na noćnom ormariću. Clary ga podigne i vidje da je poruka od Isabelle. Rasklopi telefon i brzo otvori poruku. Pročita je dvaput, tek toliko da provjeri da joj se ne pričinjava. Zatim otrči do ormara po kaput. *** “Jonathane.” Glas je dopirao iz crnila: spor, mračan, poznat poput boli. Jace žmirkajući otvori oči i ugleda samo tamu. Zadrhti. Ležao je skvrčen na ledenom kamenom podu. Zacijelo se onesvijestio. Osjeti ubod bijesa prema vlastitoj slabosti, vlastitoj krhkosti. Preokrene se na bok, razderano zapešće bubnjalo mu je u okovu. “Ima li tu koga?” “Sigurno prepoznaješ vlastitog oca, Jonathane.” Glas se ponovno začuo i Jace ga jest prepoznao: njegov zvuk starog željeza, njegovu glatku, gotovo potpunu bezbojnost. Pokuša uspuzati na noge, 41

Chia

ali čizme mu se poskliznu na nekakvu lokvu i on tresne unatrag, ramenima snažno udarivši o kameni zid. Lanac mu je zveckao kao zbor čeličnih zvončića na vjetru. “Jesi li ozlijeđen?” Svjetlost bljesne uvis i probode Jaceove oči. On trepne da istjera vruće suze i ugleda Valentinea kako stoji s druge strane šipki, pokraj tijela brata Jeremije. Blještav kamen vještičjeg svjetla u njegovoj ruci prostorijom je širio oštar, bjeličast sjaj. Jace ugleda mrlje od stare krvi na zidovima - i svježiju krv, omanje jezero krvi, koja se bila izlila iz Jeremijinih Otvorenih usta. Osjeti da mu se želudac okreće i grči te se prisjeti crne, bezoblične spodobe koju je vidio prije, očiju nalik na usplamtjele dragulje. “Onaj stvor”, protisne. “Gdje je? Što je to bilo?” “Ti jesi ozlijeđen.” Valentine se primakne bliže šipkama. “Tko je naredio da te ovamo zatvore? Klava? Lightwoodovi?” “Inkvizitorica.” Jace spusti pogled na sebe. Na nogavicama i na majici imao je još krvi. Nije znao ima li tu i njegove. Krv mu je polako curila ispod okova. Valentine ga zamišljeno promotri kroz šipke. Prvi put nakon mnogo godina Jace je vidio svoga oca u pravoj ratnoj spremi - u sjenolovačkoj odjeći od debele kože koja je omogućivala slobodu kretanja, istovremeno štiteći tijelo od većine vrsta demonskog otrova; s elektrumom prevučenim štitnicima na rukama i nogama, označenim nizom glifova i runa. Preko prsa imao je širok remen, a držak nekog mača ljeskao mu se iznad ramena. Tada čučne, spustivši hladne crne oči u visinu Jaceovih. Jacea iznenadi Što u njima ne vidi nikakvu srdžbu. “Inkvizitorica i Klava su jedno te isto. A Lightwoodovi nisu smjeli dopustiti da se ovo dogodi. Ja nikad nikome ne bih dopustio da ti to učini.” Jace privije ramena unatrag uza zid; lanac mu nije dopuštao da se još više udalji od oca. “Jesi li sišao ovamo da me ubiješ?” “Da te ubijem? Zašto bih ja tebe ubio?” “Pa, zašto si ubio Jeremiju? I ne trudi se prodati mi neku priču o tome kako si slučajno naišao baš kad je on spontano umro. Znam da si ti to učinio.” Valentine prvi put baci pogled na tijelo brata Jeremije. “Ja sam ga ubio, kao i svu ostalu Tihu braću. Morao sam. Imali su nešto što mi treba.” “Što? Smisao za doličnost?” “Ovo”, reče Valentine i hitrim pokretom izvuče Mač iz toka na ramenu. “Maellartach.” Jace priguši uzvik iznenađenja koji mu se podigao u grlu. Sasvim ga je dobro prepoznao: taj golemi, srebrni Mač teške oštrice, balčaka u obliku raširenih krila, bio je onaj koji je visio iznad Govorećih zvijezda u vijećnici Tihe braće. “Uzeo si mač Tihe braće?” “Nikad nije bio njihov”, reče Valentine. “Pripada svim Nefilima. To je oštrica kojom je Anđeo izbacio Adama i Evu iz raja. I nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao”, citira, pogleda spuštena na oštricu. Jace poliže suhe usnice. “Što ćeš učiniti s njim?” “To ću ti reći”, reče Valentine, “kad budem smatrao da ti mogu vjerovati i znao da ti vjeruješ meni.” “Da ti vjerujem? Nakon što si onako pobjegao kroz Portal kod Renwicka i razbio ga, tako da nisam mogao za tobom? I nakon što si onako pokušao ubiti Clary?” “Ja nikad ne bih naudio tvojoj sestri”, reče Valentine, naglo se razljutivši. “Ništa više nego tebi.” “Uvijek si mi činio samo zlo! Zaštitili su me Lightwoodovi!” “Nisam ja taj koji te zaključao ovamo. Nisam ja taj koji ti prijeti i ne vjeruje ti. Nego Lightwoodovi i njihovi prijatelji u Klavi.” Valentine zastane. “Kad te vidim ovako - kako su se ponijeli prema tebi, a ti to ipak stoički trpiš - ponosim se tobom.” Na to Jace iznenađeno podigne pogled, tako brzo da je osjetio val omamljenosti. U šaci mu je ustrajno pulsiralo. Odgurivao je i potiskivao bol dok nije počeo lakše disati. “Molim?” “Sad mi je jasno u čemu sam pogriješio kod Renwicka”, nastavi Valentine. “Zamišljao sam te kao dječačića kojeg sam ostavio za sobom u Idrisu, koji se pokorava svakoj mojoj želji. Umjesto toga pronašao sam svojeglavog mladića, nezavisnog i hrabrog, a ipak sam se prema tebi ponio kao da si još uvijek dijete. Nije čudo što si se pobunio protiv mene.” 42

Chia

“Pobunio? Ja...” Jaceu se stisne grlo, presjekavši riječi koje je želio izgovoriti. Srce mu stane udarati u ritmu pulsiranja u šaci. Valentine nastavi vršiti pritisak. “Nikad nisam imao priliku objasniti ti svoju prošlost, reći ti zbog čega sam učinio stvari koje sam učinio.” “Nemaš mi što objašnjavati. Ubio si mi djeda i baku. Držao si moju majku u zatvoru. Ubijao si druge Sjenolovce u korist vlastitih ciljeva.” Svaka riječ u Jaceovim ustima bila je poput otrova. “Ti znaš samo pola činjenica, Jonathane. Lagao sam ti dok si bio dijete Jer si bio premalen da bi razumio. Sad si dovoljno odrastao da čuješ istinu.” “Pa reci mi onda istinu.” Valentine pruži ruku kroz šipke ćelije i stavi svoju ruku na Jaceovu. Gruba, žuljevita tekstura njegovih prstiju bila je potpuno ista kao kad je Jace imao deset godina. “Želim ti vjerovati, Jonathane”, reče on. “Mogu li?” Jace je htio odgovoriti, ali riječi nisu htjele izaći. Osjećao se kao da mu se kakva željezna traka polako steže oko prsa, potiskujući mu dah centimetar po centimetar. “Da bar...” šapne. Neki zvuk razlegne se iznad njih. Zvuk nalik na štropot metalnih vrata; potom Jace začuje korake, šaputanje koje je odjekivalo od kamenih zidina grada. Valentine se strelovito uspravi, zatvarajući dlan oko vještičjeg svjetla dok nije spalo na tek slabašan sjaj, a od njega ostala tek nejasno ocrtana sjena. “Brže nego što sam mislio”, promrmlja i spusti pogled na Jacea kroz šipke. Jace je gledao mimo njega, ali iza slabašne rasvjete vještičjeg svjetla nije vidio ništa osim crnila. Prisjeti se mutnog, mračnog oblika koji je vidio prije, koji je pregazio svu svjetlost pred sobom. “Što ide? Što je to?” upita, pužući naprijed na koljenima. “Moram ići”, reče Valentine. “Ali ti i ja nismo završili.” Jace stavi ruku na šipke. “Skini mi okove. Što god to bilo, želim biti sposoban boriti se.” “Da ti sada skinem okove, ne bih ti baš učinio uslugu.” Valentine posve sklopi dlan oko vještičjeg svjetla. Ono žmirne i ugasi se, a prostorija uroni u tamu. Jace se baci na šipke ćelije; slomljena šaka vrištala mu je u znak prosvjeda i od bola. “Ne!” vikne. “Oče, molim te.” “Kad me budeš htio pronaći,” reče Valentine, “pronaći ćeš me.” A potom je ostao još samo zvuk brzog udaljavanja njegovih koraka i Jaceova iskrzanog disanja kad se naslonio na šipke. *** Vozeći se podzemnom prema sjevernom dijelu Manhattana, Clary je otkrila da ne može sjediti. Hodala je gore-dolje po gotovo praznom vagonu, dok su joj se slušalice iPoda klatile oko vrata. Isabelle se nije javila na telefon kad ju je Clary nazvala i neki iracionalan osjećaj zabrinutosti sada joj je izjedao utrobu. Mislila je na Jacea u Lovčevu mjesecu, oblivenog krvlju. Zuba ogoljenih u bijesnom režanju, više bi bio nalik na vukodlaka nego na Sjenolovca zaduženog da štiti ljude i drži Donjosvjećane pod nadzorom. Jurnula je uza stepenice na postaji podzemne u Devedeset šestoj ulici te usporila i počela hodati tek kad se primaknula uglu na kojem se Institut ustobočio poput goleme sive sjene. Bilo je vruće dolje u tunelima pa ju je znoj na šiji bockao hladnim iglicama dok je hodala po ispucanom betonskom prilazu ulaznim vratima Instituta. Posegne prema golemom željeznom potezaču za zvono, koji je visio s arhitrava, a tada zastane. Ona je ipak Sjenolovac, zar ne? Ima pravo biti u Institutu baš kao i Lightwoodovi. Obuzeta naletom odlučnosti, uhvati kvaku na vratima nastojeći se prisjetiti riječi koje je Jace izgovorio. “U ime Anđela, ja...” Vrata se širom otvore prema tami punoj zvjezdica od plamenova brojnih sićušnih svijeća. Dok je hitala između klupa, svijeće su titrale kao da joj se smiju. Ona stigne do dizala i uz tresak zatvori metalna vrata za sobom, drhtavim prstom pritišćući gumbe. Snagom volje potisne nervozu - je li bila zabrinuta zbog Jacea, zapita se, ili samo zbog susreta s njim? Njezino lice, uokvireno podignutim ovratnikom kaputa, izgledalo je veoma bijelo i sitno, oči velike i tamnozelene, usne blijede i

43

Chia

izgrizene. Nimalo zgodno, pomisli potišteno, pa silom zatomi tu misao. Kakve veze ima kako izgleda? Jace ne mari. Jace ne može mariti. Dizalo se polako zaustavilo uz štropot i Clary gurne vrata da ih otvori. Crkva ju je čekao u hodniku. Pozdravio ju je mrzovoljnim mijaukom. “Što nije u redu, Crkvo?” Glas joj je neprirodno glasno odjeknuo u tihoj prostoriji. Ona se zapita ima li koga tu u Institutu. Možda je sama. Od te pomisli obuzme je jeza. “Ima li koga?” Plavi perzijski mačak okrene joj leđa i krene niz hodnik. Prošli su glazbenu dvoranu i knjižnicu, obje prazne, prije nego stoje Crkva skrenuo u drugi hodnik i sjeo pred jedna zatvorena vrata. Eto ga. Stigli smo, kao da je govorio njegov izraz. Prije nego što je stigla pokucati, vrata su se otvorila i na pragu se pojavila Isabelle, bosonoga, u trapericama i mekanoj ljubičastoj majici. Trgnula se kad je ugledala Clary. “Učinilo mi se da čujem kako netko dolazi hodnikom, ali nije mi palo na pamet da ćeš to biti ti”, reče. “Što radiš ovdje?” Clary se zablene u nju. “Poslala si mi onu poruku. Rekla si da je Inkvizitorica strpala Jacea u zatvor.” “Clary!” Isabelle brzo pogleda amo-tamo po hodniku pa se ugrize za usnicu. “Nisam htjela reći da moraš odmah dojuriti ovamo.” Clary je bila užasnuta. “Isabelle! Zatvor!” “Da, ali...” Poraženo uzdahnuvši, Isabelle stane u stranu, pokazavši Clary da uđe u njezinu sobu. “Pa dobro, možeš isto tako i ući. A ti, iš”, reče mahnuvši rukom prema Crkvi. “Idi čuvaj dizalo.” Crkva joj uputi užasnut pogled, legne na trbuh i utone u san. “Mačke”, promrsi Isabelle i zalupi vratima. “Hej, Clary.” Alec je sjedio na Isabellinu nepospremljenom krevetu, noge u čizmama klatile su mu se preko ruba. “Što ti radiš ovdje?” Clary sjedne na tapecirani stolac ispred Isabellina silno neurednog stolića za uljepšavanje. “Isabelle mi je poslala poruku. Rekla mi je što se dogodilo s Jaceom.” Isabelle i Alec razmijene znakovit pogled. “Joj, daj, Alec”, reče Isabelle. “Mislila sam da bi trebala znati. Nisam znala da će trkom doći ovamo!” Clary poskoči želudac. “Naravno da sam došla! Je li mu dobro? Zašto ga je, pobogu, Inkvizitorica strpala u zatvor?” “Nije to baš zatvor. On je u Tihom gradu”, reče Alec, sjedne uspravno i dovuče si jedan Isabellin jastuk u krilo. Dokono je navlačio resice s perlicama prišivene oko njegovih rubova. “U Tihom gradu? Zašto?” Alec je oklijevao. “Ispod Tihog grada nalaze se ćelije. Tamo ponekad čuvaju zločince prije nego što ih prebace u Idris na suđenje pred Vijećem. Ljude koji su napravili stvarno gadne stvari. Ubojice, odmetnute vampire, Sjenolovce koji su prekršili Sporazume. Tamo je sada Jace.” “Zaključan je s hrpom ubojica?” Clary je bila na nogama, preneražena. “Pa što je vama, ljudi? Zašto se ne uzrujavate?” Alec i Isabelle razmijene još jedan pogled. “To je samo na jednu noć”, reče Isabelle. “I tamo dolje nema nikoga s njim. Pitali smo.” “Ali zašto? Što je Jace učinio?” “Bio je drzak prema Inkvizitorici. To je bilo to, koliko ja znam”, reče Alec. Isabelle sjedne na rub stolića za uljepšavanje. “To je nevjerojatno.” “Onda je ta Inkvizitorica sigurno luda”, reče Clary. “Zapravo, nije”, reče Alec. “Da je Jace u vašoj ovozemaljskoj vojsci, misliš da bi smio biti drzak prema svojim nadređenima? Nikako.” “Pa, ne za vrijeme rata. Ali Jace nije vojnik.” “Ali svi smo mi vojnici. Jace isto kao svi mi ostali. Postoji zapovjedna hijerarhija i Inkvizitorica je pri vrhu. Jace je pri dnu. Trebao se prema njoj ponašati s više poštovanja.” “Ako se slažete s time da on treba biti u zatvoru, zašto ste me zvali ovamo? Samo kako bih se složila s vama? Kakvog to ima smisla? Što želite da učinim?” 44

Chia

“Nismo rekli da treba biti u zatvoru”, odbrusi Isabelle. “Samo da nije trebao bezobrazno odgovarati jednom od pripadnika Klave najvišeg ranga. Osim toga,” doda ona tiše, “mislila sam da bi ti možda mogla pomoći.” “Pomoći? Kako?” “Već sam ti rekao,” reče Alec, “dosta često čini se da Jace ide glavom kroz zid. Mora naučiti paziti na sebe, a u to spada i suradnja s Inkvizitoricom.” “I vi mislite da mu ja mogu pomoći da to učini?” reče Clary s nevjericom u glasu. “Nisam sigurna da Jacea itko može na bilo što natjerati”, reče Isabelle. “Ali mislim da ga ti možeš podsjetiti na to da ima razloga za život.” Alec spusti pogled na jastuk u svojoj ruci i iznenada snažno potegne jednu resicu. Perlice zazveckaju po Isabellinu pokrivaču poput omanjeg pljuska. Isabelle se namršti. “Alec, nemoj.” Clary je htjela reći Isabelle da su oni Jaceova obitelj, a ne ona, da njihove riječi kod njega imaju veću težinu nego što će njezine ikada imati. No neprestano je u glavi čula Jaceov glas kad je rekao: Nikad se nisam osjećao kao da negdje pripadam. A zbog tebe se osjećam kao da pripadam. “Možemo li otići u Tihi grad i vidjeti se s njim?” “Hoćeš li mu reći da surađuje s Inkvizitoricom?” upita Alec. Clary porazmisli o tome. “Prvo želim čuti što on ima za reći.” Alec baci očerupani jastuk na krevet i ustane, mršteći se. Prije nego što je stigao išta reći, začuje se kucanje na vratima. Isabelle se odgurne od stolića za uljepšavanje i krene ih otvoriti. Bio je to malen, tamnokos dječak, očiju napola skrivenih iza naočala. Na sebi je imao traperice i preveliku majicu, a u jednoj ruci nosio je neku knjigu. “Max,” reče Isabelle pomalo iznenađeno, “mislila sam da spavaš.” “Bio sam u oružarnici”, reče dječak - zacijelo najmlađi sin Lightwoodovih. “Ali iz knjižnice su dopirali neki zvukovi. Mislim da netko pokušava stupiti U kontakt s Institutom.” On pogleda oko Isabelle u Clary. “Tko je to?” “To je Clary”, reče Alec. “Ona je Jaceova sestra.” Max raširi oči. “Mislio sam da Jace nema nikakvu braću ni sestre.” “Svi smo tako mislili”, reče Alec, podignuvši majicu koju je bio objesio preko jedne Isabelline stolice i navukavši je na sebe. Kosa mu se zrakasto raširila oko glave poput mekane, tamne aureole, pucketajući od statičkog elektriciteta. On je nestrpljivo zagladi. “Bolje da odem u knjižnicu.” “Idemo oboje”, reče Isabelle, uzevši iz jedne ladice zlatni bič usukan u svjetlucavo uže i provukavši mu ručku kroz pojas. “Možda se nešto dogodilo.” “Gdje su vam roditelji?” upita Clary. “Pozvani su van prije nekoliko sati. Neka vila ubijena je u Central Parku. Inkvizitorica je otišla s njima”, objasni Alec. “Vi niste htjeli ići?” “Nismo bili pozvani.” Isabelle savije svoje dvije tamne pletenice navrh glave i pričvrsti spiralu od kose malim staklenim bodežom. “Pazi na Maxa, može? Mi se odmah vraćamo.” “Ali...” pobuni se Clary. “Odmah se vraćamo!” Isabelle izjuri u hodnik s Alecom za petama. Čim su se vrata zalupila za njima, Clary sjedne na krevet i bojažljivo pogleda Maxa. Nikad nije provodila puno vremena s djecom - majka joj nikad nije dopuštala da čuva djecu - i nije baš bila načisto kako se s njima razgovara, kao ni što bi ih moglo zabaviti. Donekle je pomagalo to što ju je ovaj konkretni dječačić podsjećao na Simona u toj dobi, s tim mršavim rukama i nogama te naočalama koje su izgledale prevelike za njegovo lice. Max joj uzvrati zurenje odmjerivši je, ne stidljivo, već zamišljeno i suzdržano. “Koliko imaš godina?” reče najzad. Clary je bila zatečena. “Koliko bi mi dao?” “Četrnaest.” “Imam šesnaest, ali ljudi uvijek misle da sam mlađa jer sam tako niska.” 45

Chia

Max kimne. “I meni je tako”, reče. “Imam devet, ali ljudi uvijek misle da imam sedam.” “Ja bih ti dala devet”, reče Clary. “Što to imaš u ruci? Neku knjigu?” Max izvuče ruku koja mu je bila iza leđa. Držao je debelu, ravnu knjigu mekana uveza, veliku približno kao oni mali časopisi koji se prodaju na blagajnama dućana prehrambenih proizvoda. Imala je naslovnicu jarkih boja s japanskim pismom kanji ispod engleskih riječi. Clary se nasmije. “Naruto”, reče. “Nisam znala da voliš mange. Gdje si to nabavio?” “Na aerodromu. Sviđaju mi se slike, ali ne shvaćam kako se čita.” “Evo, daj meni.” Ona je otvori pokazavši mu stranicu. “Čitaš unatrag, zdesna nalijevo, a ne slijeva nadesno. I svaku stranicu čitaš u smjeru kazaljke na satu. Znaš što to znači?” “Naravno”, reče Max. Clary načas pomisli da ga je uvrijedila. Doduše, doimao se prilično zadovoljno kad je ponovno uzeo knjigu i okrenuo na zadnju stranicu. “Ovo je broj devet”, reče. “Mislim da bih trebao nabaviti prvih osam prije nego što ga pročitam.” “To je dobra ideja. Možda možeš nagovoriti nekoga da te odvede u Midtown Comics ili Forbidden Planet.” “Forbidden Planet?” Max je izgledao smeteno, ali prije nego što je Clary uspjela objasniti, Isabelle nahrupi kroz vrata, očito bez daha. “Netko jest pokušavao stupiti u kontakt s Institutom”, reče ona prije nego što je Clary stigla pitati. “Netko od Tihe braće. Nešto se dogodilo u Gradu od Kostiju.” “Kakvo nešto?” “Ne znam. Još nikad nisam čula da Tiha braća mole za pomoć.” Isabelle je bila vidljivo uzdrmana. Okrene se prema svom bratu. “Max, idi u svoju sobu i ostani tamo, dobro?” Max isturi bradu. “Ti i Alec idete van?” “Da.” “U Tihi grad?” “Max...” “I ja hoću ići.” Isabelle odmahne glavom; držak bodeža na njezinu potiljku zasvjetluca poput vrška plamena. “Nipošto. Ti si premlad.” “Ni ti nemaš osamnaest godina!” Isabelle se okrene prema Clary s napola tjeskobnim, napola očajnim izrazom lica. “Clary, dođi malo ovamo, molim te.” Clary ustane u čudu - a Isabelle je zgrabi za ruku i izvuče iz sobe, zalupivši vratima iza nje. Začuje se udarac kad se Max bacio na vrata. “Kvragu”, reče Isabelle držeći kvaku, “možeš mi molim te dodati moju stelu? U džepu mi je...” Clary joj žustro pruži stelu koju joj je Luke dao ranije te noći. “Uzmi moju.” U nekoliko brzih poteza Isabelle nacrta runu zaključavanja na vrata. Clary je još uvijek čula Maxove prosvjede s druge strane kad se Isabelle odmaknula od vrata, kriveći lice u grimasu, i vratila Clary njezinu stelu. “Nisam znala da je imaš.” “Bila je majčina”, reče Clary pa se mentalno prekori. Jest majčina. Majčina je. “Hm.” Isabelle bubne po vratima zatvorenom šakom. “Max, ako ogladniš, u ladici noćnog ormarića imaš nekoliko PowerBarsa. Mi ćemo se vratiti čim prije budemo mogli.” Iza vrata zaori se još jedan krik bijesa; slegnuvši ramenima, Isabelle se okrene i s Clary pohita natrag hodnikom. “Kako je glasila poruka?” upita Clary. “Samo da ima problema?” “Da su pod napadom. To je sve.” Alec ih je čekao ispred knjižnice. Preko odjeće je nosio sjenolovački oklop od crne kože. Ruke su mu štitile dugačke rukavice, a Biljezi ovijali vrat i zapešća. Serafinski bodeži, svaki nazvan po nekom anđelu, sjajili su mu se za pojasom oko struka. “Jesi li spremna?” reče on sestri. “Je li Max zbrinut?” “Dobro je.” Ona ispruži ruke. “Stavi mi Biljege.”

46

Chia

Dok je Alec Isabelle crtao konture runa po nadlanicama i unutrašnjoj strani zapešća, bacio je pogled na Clary. “Ti bi vjerojatno trebala ići kući”, reče. “Ne želiš biti ovdje sama kad se Inkvizitorica vrati.” “Hoću ići s vama”, reče Clary; riječi su joj izletjele prije nego što ih je uspjela spriječiti. Isabelle odmakne jednu ruku od Aleca i puhne na Biljege na koži kao da hladi prevruću šalicu kave. “Zvučiš kao Max.” “Max ima devet godina. Ja sam stara koliko i vi.” “Ali nisi nimalo uvježbana”, usprotivi se Alec. “Samo ćeš biti opterećenje.” “Ne, neću. Je li ijedan od vas ikada bio u Tihom gradu?” upita Clary. “Ja jesam. Znam kako se ulazi. Znam se snaći unutra.” Alec se uspravi spremajući stelu. “Mislim da ne...” Isabelle mu upadne u riječ. “Zapravo, ima nešto u tome. Mislim da bi trebala poći ako to želi.” Alec se doimao zatečeno. “Zadnji put kad smo se suočili s demonom, ona je samo čučala i vrištala.” Primijetivši Claryno otrovno piljenje, dobaci joj pokajnički pogled. “Žalim, ali to je istina.” “Ja mislim da joj treba dati priliku da nauči”, reče Isabelle. “Znaš što Jace uvijek kaže. Ponekad ne moraš tražiti opasnost, ponekad opasnost pronađe tebe.” “Ne možete me zaključati kao ti Maxa”, doda Clary, opazivši da Alecova odlučnost slabi. “Ja nisam dijete. I znam gdje je Grad od Kostiju. Mogu doći tamo i bez vas.” Alec se okrene odmahujući glavom i gunđajući nešto u vezi s djevojkama. Isabelle pruži ruku Clary. “Daj mi svoju stelu”, reče. “Vrijeme je da i ti dobiješ Biljege.”

47

Chia

6 GRAD PEPELA

Na koncu je Isabelle Clary napravila samo dva Biljega, po jedan na svakoj nadlanici. Jedan je bio otvoreno oko, koje je krasilo ruku svakog Sjenolovca. Drugi je bio nalik na dva unakrsna srpa; Isabelle je rekla da je to runa zaštite. Obje su je rune pekle dok joj je stela doticala kožu, ali bol je prestao dok su Clary, Isabelle i Alec putovali prema centru U Ilegalnom crnom taksiju. Kad su stigli do Druge avenije i izašli na pločnik, Clary je osjećala da su joj šake i ruke lagane kao da nosi narukvice za plivanje u bazenu. Sve troje bilo je tiho dok su prolazili ispod luka od kovanog željeza i ulazili u Mramorno groblje. Prošli put kad je Clary bila u tom malom dvorištu, žurila se za bratom Jeremijom. Sad je prvi put primijetila imena uklesana u zidove: Youngblood, Fairchild, Trushcross, Nightwine, Ravenscar. Pokraj njih nalazile su se rune. U kulturi Sjenolovaca, svaka obitelj imala je vlastiti simbol: Waylandovi kovački čekić, Lightwoodovi baklju, a Valentine zvijezdu. Preko nogu kipa Anđela na sredini dvorišta rasla je zapetljana trava. Anđelove oči bile su zatvorene, a njegove tanke šake sklopljene oko drška kamenog pehara, prikaza Smrtničkog kaleža. Kameno lice bilo mu je ravnodušno, prošarano prljavštinom i blatom. Clary reče: “Kad sam prošli put bila tu, brat Jeremija upotrijebio je neku runu na kipu da otvori vrata u Grad.” “Ja se ne bih služio nekom runom Tihe braće”, reče Alec. Lice mu je bilo smrknuto. “Trebali su osjetiti našu prisutnost prije nego što smo stigli ovako daleko. Sad se počinjem brinuti.” Izvadi bodež iz pojasa i oštricom povuče preko golog dlana. Iz plitke posjekotine navre krv. Stisnuvši šaku iznad kamenog Kaleža, on pusti da krv kaplje u njega. “Krv Nefila”, reče. “Trebala bi poslužiti kao ključ.” Kapci kamenog Anđela iznenada se otvore. Clary je načas pomislila da će vidjeti kako je te oči ispod kamenih nabora strijeljaju pogledom, ali ondje se nalazilo samo još granita. Sekundu kasnije trava pod Anđelovim stopalima počela se trgati. Iskrzana crna linija, vijugava poput zmijinih leđa, krivudavo se protegnula od kipa prema van, a Clary je hitro odskočila kad joj se pod nogama otvorila tamna rupa. Zavirila je u nju. Stepenice su vodile daleko u sjenu. Kad je prošli put bila tu, tamu su razbijale međusobno razmaknute baklje koje su obasjavale stepenice. Sad je sve bilo crno. “Nešto nije u redu”, reče Clary. Činilo se da ni Isabelle ni Alecu nije bilo do protivljenja. Clary iz džepa izvadi kamen vještičjeg svjetla koji joj je bio dao Jace i podigne ga iznad glave. Iz njega bukne svjetlost, zrakasto se šireći između njezinih raširenih prstiju. “Idemo.” Alec zakorači ispred nje. “Ja ću prvi, a ti za mnom. Isabelle, ti ideš na začelje.” Polako su se spuštali. Claryne vlažne čizme sklizale su se po stepenicama kojima su vjekovi izlizali rubove. Na dnu stepenica nalazio se kratak tunel koji je vodio u golemu dvoranu, kameni voćnjak bijelih lukova u koje je bilo umetnuto poludrago kamenje. Redovi mauzoleja gurali su se u sjeni, nalik na kućice u gljivama iz kakve bajke o vilama. Oni udaljeniji nestajali su u tami; vještičje svjetlo nije bilo dovoljno jako da osvijetli cijelu dvoranu. Alec sjetno pogleda duž tih redova. “Nikad nisam mislio da ću ući u Tihi grad”, reče. “Čak ni kad umrem.”

48

Chia

“Ja ne bih toliko žalila zbog toga”, reče Clary. “Brat Jeremija mi je rekao što oni rade vašim pokojnicima. Spale ih i većinu pepela upotrijebe za izradu mramora u Gradu.” Krv i kosti ubojica demona sami su po sebi moćna zaštita od zla. Čak i u smrti, Klava služi svojoj svrsi. “Hmf', reče Isabelle. “To se smatra čašću. Osim toga, nije da vi ovozemci ne kremirate svoje pokojnike.” To ne znači da ovo nije jezivo, pomisli Clary. Zrakom se provijao snažan miris pepela i dima koji joj je bio poznat otkako je prošli put bila tu - ali ispod tih mirisa osjećalo se još nešto, nekakav teži, gušći vonj, nalik na trulo voće. Namrštivši se kao da ga je i on osjetio, Alec izvadi jedan anđeoski bodež iz svog pojasa za oružje. “Arathiel”, šapne, i njegov sjaj pridruži se rasvjeti Claryna vještičjeg svjetla dok su, našavši druge stepenice, silazili u još gušću tmušu. Vještičje svjetlo pulsiralo je u Clarynoj ruci poput zvijezde na umoru - pitala se ponestane li ikada kamenima vještičjeg svjetla energije, kao kad se ručnim svjetiljkama potroše baterije. Nadala se da nije tako. Od pomisli na to da ostane uronjena u mrkli mrak tog jezivog mjesta, utroba joj se grčila od užasa. Vonj trulog voća postao je jači kad su dospjeli do kraja stepenica i našli se U još jednom dugačkom tunelu. Ovaj je vodio u paviljon okružen tornjićima od izrezbarene kosti - paviljon kojeg se Clary vrlo dobro sjećala. Intarzije u obliku srebrnih zvijezda bile su raštrkane po podu poput dragocjenih konfeta. U središtu paviljona nalazio se crni stol. Tamna tekućina skupila se u lokvu na njegovoj glatkoj površini i tekla je po podu u potočićima. Kad je Clary stajala pred Vijećem braće, na zidu iza tog stola visio je jedan težak srebrni mač. Mača sada više nije bilo, a na njegovu mjestu, razmazana po zidu, nalazila se velika grimizna lepeza. “Je li to krv?” šapne Isabelle. Nije zvučala uplašeno, već samo zapanjeno. “Tako izgleda.” Alec je pogledom pretraživao prostoriju. Sjene su bile guste poput boje i činile se kao da se u njima nešto kreće. Čvrsto je stiskao serafinski bodež. “Što se moglo dogoditi?” reče Isabelle. “Tiha braća... ja sam mislila da su oni neuništivi...” Glas joj je zamro kad se Clary okrenula, a vještičje svjetlo u njezinoj ruci palo na neobične sjene između tornjića. Oblik jedne bio je čudniji od ostalih. Mentalno je potaknula vještičje svjetlo da zasvijetli jače i učinilo je tako, odapevši strijelu blistavila poput koplja u daljinu. Naboden na tornjić poput crva na udicu nalazio se leš jednog Tihog brata. Krvlju isprugane ruke visjele su mu tik iznad mramornog poda. Vrat mu je izgledao slomljeno. Ispod njega stvorila se lokva krvi, zgrušane i crne pod vještičjim svjetlom. Isabelle tiho krikne. “Alec. Vidiš...” “Vidim.” Alecov glas bio je krut. “A vidio sam i gore stvari. Ali zabrinut sam za Jacea.” Isabelle krene naprijed i dotakne stol od crnog bazalta, prstima prešavši preko površine. “Ova krv je gotovo svježa. Što god da se dogodilo, dogodila se nedavno.” Alec se primakne lešu nabodenog Brata. Razmazani tragovi udaljavali su se od lokve krvi na podu. “Otisci stopala”, reče on. “Netko je trčao.'“ Alec savijenim dlanom pokaže djevojkama da ga slijede. Poslušale su ga, Isabelle je zastala samo toliko da obriše krvave ruke o svoje štitnike za noge od mekane kože. Trag otisaka stopala vodio je iz paviljona u jedan uzak tunel te nestajao u tami. Kad je Alec stao, ogledavajući se, Clary se nestrpljivo progurala ispred njega puštajući da vještičje svjetlo prokrči srebrno-bijeli put svjetla pred njima. Na kraju tunela ugledala je dvostruka vrata; bila su širom otvorena. Jace. Nekako ga je osjetila, njegovu blizinu. Krenula je gotovo trčećim korakom, čizme su joj glasno lupale o tvrdi pod. Čula je da je Isabelle doziva, a zatim su Alec i Isabelle također potrčali, tik za njezinim petama. Nahrupila je kroz vrata na kraju hodnika i našla se u velikoj kamenoj prostoriji, podijeljenoj popola nizom metalnih šipki utisnutih duboko u tlo. Clary je nekako uspjela razabrati zgrbljen oblik s druge strane šipki. Neposredno ispred ćelije opružilo se mlohavo tijelo jednog Tihog brata.

49

Chia

Clary odmah shvati da je mrtav. To je bilo jasno prema načinu na koji je ležao, kao lutka kojoj je netko natezao zglobove na krivu stranu dok nisu popucali. Odora boje pergamenta bila mu je napola razderana. Njegovo nagrđeno lice, iskrivljeno u izraz krajnjeg užasa, još je bilo prepoznatljivo. Bio je to brat Jeremija. Ona prođe pokraj leša do vrata ćelije. Bila su načinjena od usko razmaknutih šipki i imala su šarke s jedne strane. Činilo se da nema nikakve kvake ni ručice koju bi mogla povući. Čula je kako Alec, iza nje, izgovara njezino ime, ali njezina pozornost nije bila na njemu: bila je na vratima. Naravno da nije bilo nikakvog vidljivog načina da se otvore, shvati; Braća se nisu bavila onime što je bilo vidljivo, već prije onime što nije. Držeći vještičje svjetlo u jednoj ruci, drugom napipa majčinu stelu. S druge strane šipki dopre neki zvuk. Nekakav prigušen uzdah ili šapat nije bila sigurna što, ali prepoznala mu je izvor. Jace. Vrhom stele nasrnula je na vrata ćelije, nastojeći zadržati runu za otvaranje u umu čak i kad se pojavila, crna i iskrzana, na tvrdom metalu. Elektrum je šištao gdje bi ga stela dotaknula. Otvorite se, mentalno je naredila vratima, otvorite se, otvorite se, OTVORITE SE! Zvuk nalik na paranje tkanine zaori se prostorijom. Clary začuje Isabellin Krik kad su se cijela vrata otrgnula sa šarki stropoštavši se u ćeliju poput pokretnog mosta koji se ruši. Clary je čula i druge zvukove, metal koji se Odvaja od metala, glasan štropot nalik na pregršt bačenih oblutaka. Prignula se i ušla u ćeliju, srušena vrata uvijala su joj se pod nogama. Vještičje svjetlo ispunilo je malu prostoriju obasjavši je kao svjetlost dana. Jedva je primijetila nizove okova - svi od različitih metala: zlatnih, srebrnih, čeličnih i željeznih - koji su se odvajali od vijaka u zidovima i zveckavo padali na kameni pod. Oči su joj bile prikovane na zgrbljenu spodobu u kutu; vidjela je svijetlu kosu, ispruženu ruku, otvoren okov koji je ležao malo dalje. Zapešće mu je bilo golo i krvavo, obavljeno ružnim modricama na koži kao narukvicom. Ona klekne, odloži stelu sa strane i nježno ga preokrene. To jest bio Jace. Na obrazu je imao još jednu modricu i lice mu je bilo veoma bijelo, ali vidjela mu je brze pokrete ispod očnih kapaka. Žila mu je pulsirala u Vratu. Bio je živ. Olakšanje je preplavi poput vrućeg vala, opuštajući zategnute konopce napetosti koji su je do tada držali pribranom. Vještičje svjetlo padne na pod pokraj nje i nastavi svijetliti. Ona zagladi Jaceovu kosu unatrag s čela, nježnošću koja joj se učini stranom - nikad nije imala braću ni sestre, pa čak ni rođaka. Nikad nije imala priliku povijati rane, ljubiti izgrebena koljena ili se istinski o nekome brinuti. No bilo je u redu osjećati ovakvu nježnost prema Jaceu, pomisli, ne želeći povući ruku čak ni kad su se Jaceovi kapci trznuli, a on zastenjao. Brat joj je; zašto joj ne bi bilo stalo do toga što mu se događa? Oči mu se otvore. Zjenice su mu bile goleme, raširene. Možda se udario u glavu? Oči mu se prikuju za nju s izrazom ošamućene zbunjenosti. “Clary”, reče. “Što ti radiš ovdje?” “Došla sam te pronaći”, reče ona, jer to je bila istina. Lice mu iskrivi grč. “Stvarno si tu? Nisam... nisam mrtav, zar ne?” “Nisi”, reče ona klizeći dlanom niz njegov obraz. “Samo si se onesvijestio. Vjerojatno si se i udario u glavu.” On podigne ruku i položi je na njezinu, koja mu je dodirivala obraz. “Isplatilo se”, reče tako tihim glasom da nije bila sigurna je li to uopće rekao. “Što se događa?” Bio je to Alec, sagnut da prođe kroz niska vrata, a Isabelle ga je pratila u stopu. Clary trgne ruku unatrag pa potiho prokune samu sebe. Nije bila činila ništa loše. Jace s naporom sjedne. Lice mu je bilo sivo, majica poprskana krvavijim mrljama. Alec poprimi zabrinut izraz. “I jesi li dobro?” upita kleknuvši. “Što je bilo? Možeš li se sjetiti?” Jace podigne neozlijeđenu ruku. “Jedno po jedno pitanje, Alec. Glava me već boli kao da će se raspuknuti.” “Tko ti je to napravio?” Isabelle je zvučala i zbunjeno i bijesno. “Nitko mi ništa nije napravio. To sam si napravio sam pokušavajući se osloboditi okova.” Jace spusti pogled na zapešće - izgledalo je kao da je sastrugao gotovo svu kožu s njega - i lecne se. 50

Chia

“Daj”, rekoše Clary i Alec istovremeno, posegnuvši za njegovom rukom. Pogledi im se susretnu i Clary prva spusti ruku. Alec uzme Jaceovo zapešće i izvuče svoju stelu; u nekoliko brzih pokreta rukom nacrta iratze - iscjeliteljsku runu - tik ispod narukvice od krvave kože. “Hvala”, reče Jace, povukavši ruku natrag. Ostrugani dio njegova zapešća već se počeo povezivati. “Brat Jeremija...” “Mrtav je”, reče Clary. “Znam.” Odbivši Alecovu ponuđenu pomoć, Jace se podigne na noge oslanjajući se o zid. “Ubijen je.” “Jesu li se Tiha braća poubijala međusobno?” upita Isabelle. “Ne razumijem... ne razumijem zašto bi to učinili...” “Nisu”, reče Jace. “Nešto ih je ubilo. Ne znam što.” Grč bola iskrivi mu lice. “Moja glava...” “Možda bismo trebali krenuti”, nervozno reče Clary. “Prije nego što se to što ih je ubilo...” “Vrati po nas?” reče Jace. Spusti pogled na svoju krvavu majicu i natučenu ruku. “Mislim da je otišlo. Ali pretpostavljam da bi ga on mogao opet dovesti.” “Tko bi mogao opet dovesti što?” upita Alec, ali Jace ne reče ništa. Lice mu je iz sive boje prešlo u bijelu poput papira. Alec ga uhvati kad je počeo kliziti niza zid. “Jace...” “Dobro sam”, pobuni se Jace, ali rukom čvrsto primi Alecov rukav. “Mogu stajati.” “Meni se čini da se služiš zidom da te podupre. To nije moja definicija 'stajanja'.” “To je naslanjanje”, objasni mu Jace. “Naslanjanje dođe odmah prije stajanja.” “Prestanite se prepucavati”, reče Isabelle šutnuvši ugašenu baklju dalje od sebe. “Moramo izaći odavde. Ako tu ima nečega dovoljno gadnog da poubija Tihu braću, s nama će biti brzo gotovo.” “Izzy ima pravo. Trebamo ići.” Clary dohvati vještičje svjetlo i ustane. “Jace - možeš li hodati?” “Može se naslanjati na mene.” Alec povuče Jaceovu ruku preko svojih ramena. Jace se teško osloni na njega. “Idemo”, reče Alec blago. “Sredit ćemo te kad izađemo.” Polako su se primaknuli vratima ćelije, gdje je Jace zastao zagledavši se dolje u lik brata Jeremije, koji je iskrivljen ležao na kamenim pločama. Isabelle klekne i navuče smeđu vunenu kukuljicu Tihog brata tako da mu prekrije izobličeno lice. Kad se uspravila, sva lica bila su ozbiljna. “Nikad nisam vidio da se neki Tihi brat boji”, reče Alec. “Mislio sam da oni ne mogu osjećati strah.” “Svatko osjeća strah.” Jace je još bio veoma blijed, a premda je povrijeđenu ruku pridržavao oslonjenu na prsa, Clary nije mislila da je tomu razlog tjelesni bol. Djelovao je suzdržano, kao da se povukao u sebe, kao da se od nečega skriva. Vratili su se istim putem kroz mračne hodnike i po uskim stepenicama koje su vodile u paviljon Govorećih zvijezda. Kad su dospjeli ondje, Clary primijeti težak vonj krvi i paleža koji nije bila primijetila kad je ranije prolazila onuda. Jace, oslonjen na Aleca, pogleda uokolo s nekakvom mješavinom užasa i zbunjenosti na licu. Clary opazi da zuri u suprotni zid, u mjesto gdje je bio gusto poškropljen krvlju, i reče: “Jace. Nemoj gledati.” Tada se osjeti glupo; najzad, on je bio lovac na demone, vidio je i gore stvari. On odmahne glavom. “Čini se da nešto nije u redu...” “Čini se da ovdje ništa nije u redu.” Alec nagne glavu prema šumi lukova koja se udaljavala od paviljona. “Ono je najbrži put odavde. Idemo.” Nisu puno razgovarali na putu natrag kroz Grad od Kostiju. U svakoj sjeni kao da se nešto valjalo, kao da je tama skrivala stvorenja što su čekala da ih zaskoče. Isabelle je nešto šaputala sebi u bradu. Premda Clary nije razabirala same riječi, zvučalo je kao neki drugi jezik, nešto staro latinski, možda. Kad su dospjeli do stepenica koje su vodile na površinu, van iz Grada, Clary tiho uzdahne od olakšanja. Grad od Kostiju možda je nekoć bio lijep, ali sada je jeziv Čim su stigli do zadnjeg dijela stepeništa, svjetlost joj se zabode u oči, nagnavši je da krikne od iznenađenja. Mutno je nazirala kip Anđela koji je stajao na vrhu stepenica, pozadinski osvijetljen sjajnom zlatnom svjetlošću, jarkom kao dan. Pogleda ostale oko sebe; izgledali su jednako zbunjeno kao što se ona osjećala. “Sunce još nije moglo izaći - zar ne?” promrmlja Isabelle. “Koliko smo dugo bili tu dolje?” 51

Chia

Alec pogleda na sat. “Ne tako dugo.” Jace nešto promrsi, ali pretiho da bi ga itko čuo. Alec nakrene glavu uhom prema dolje. “Što si rekao?” “Vještičje svjetlo”, reče Jace, ovaj put glasnije. Isabelle pohita uza stepenice, Clary za njom, a Alec odmah iza njih, naprežući se kako bi napola nosio Jacea po stubama. Na vrhu stepenica Isabelle najednom stane kao ukopana. Clary je zazove, ali ona se ne pomakne. Čas kasnije Clary stane pokraj nje te se i sama zapanjeno ogleda oko sebe. Vrt je bio pun Sjenolovaca - njih dvadeset, možda trideset, u tamnim lovačkim odijelima, s iscrtanim tamnim Biljezima, a svaki je u ruci držao po jedan blještavi kamen vještičjeg svjetla. Ispred skupine stajala je Maryse u crnom sjenolovačkom oklopu i plastu, zabačene kukuljice. Iza nje postrojili su se deseci stranaca, muškaraca i žena koje Clary nikad nije vidjela, ali koji su na rukama i licima imali Biljege Nefila. Jedan od njih, naočit muškarac kože boje ebanovine, okrenuo se i zagledao u Clary i Isabelle - i, pokraj nje, u Jacea i Aleca, koji su bili svladali stepenice i, žmirkajući, stali na neočekivano svjetlo. “Anđela mi”, reče taj muškarac. “Maryse - netko je već bio dolje.” Kad je ugledala Isabelle, Maryse je otvorila usta u bezglasnom kriku. Zatim ih je zatvorila, stisnuvši usnice u tanku bijelu crtu nalik na potez kredom preko lica. “Znam, Malik”, rekla je. “To su moja djeca.”

52

Chia

7 SMRTNIČKI MAČ

Gomilu prožmu žamor i uzdasi. Oni zakukuljeni zabace kukuljice unatrag, a Clary po Jaceovu, Alecovu i Isabellinu izrazu lica shvati da su im mnogi Sjenolovci u tom dvorištu poznati. “Anđela mi.” Marysin pogled pun nevjerice prijeđe s Aleca na Jacea, preleti preko Clary i vrati se na njezinu kćer. Jace se bio odmaknuo od Aleca čim je Maryse progovorila i stajao je malo podalje od ostalih troje, s rukama u džepovima, dok je Isabelle nervozno vrtjela svoj zlatno-bijeli bič po rukama. Alec, u međuvremenu, kao da je prtljao po svom mobitelu, premda Clary nije bilo jasno koga bi sad mogao zvati. “Što vi ovdje radite, Alec? Isabelle? Primili smo poziv u pomoć iz Tihog grada...” “Odgovorili smo na njega”, reče Alec. Pogledom je tjeskobno šarao po okupljenoj gomili. Clary ga baš i nije mogla kriviti zbog slabih živaca. Bila je to najveća gomila odraslih Sjenolovaca Sjenolovaca općenito - koju je i sama ikada vidjela. Gledala je jedno lice za drugim, primjećujući razlike između njih - veoma su se razlikovali po dobi, rasi i općenito izgledu, a ipak su svi odavali isti dojam goleme, obuzdane snage. Osjećala je njihove suptilne poglede na sebi, kako je proučavaju, procjenjuju. Jedna od njih, žena valovite srebrne kose, piljila je u nju tako žestoko da u tome nije bilo ničega suptilnog. Clary trepne i skrene pogled kad je Alec nastavio: “Vi niste bili u Institutu - i ni do koga nismo mogli doći - pa smo došli sami.” “Alec...” “Ionako nije važno”, reče Alec. “Mrtvi su. Tiha braća. Svi su mrtvi Ubijeni.” Ovaj put se iz okupljene gomile nije čuo ni glas. Zauzvrat, svi kao da su se ukipili, onako kako se čopor lavova zna ukipiti kad primijeti gazelu. “Mrtvi?” ponovi Maryse. “Kako to misliš da su mrtvi?” “Meni se čini da je prilično jasno kako to misli.” Neka žena u dugom sivom kaputu iznenada se pojavila pokraj Maryse. Pod titravim svjetlom Clary se učinila kao neka karikatura Edwarda Goreyja, sva u oštrim uglovima, zategnute kose i očiju nalik na crne rupe izgrebene na njezinu licu. Svjetlucav komad vještičjeg svjetla držala je na dugom srebrnom lancu, provučenom kroz najmršavije prste koje je Clary ikada vidjela. “Svi su mrtvi?” upita ona obrativši se Alecu. “Niste pronašli nikoga živog u Gradu?” Alec odmahne glavom. “Ne koliko smo mi vidjeli, Inkvizitorice.” Dakle to je bila Inkvizitorica, shvati Clary. Uistinu je djelovala kad netko kadar bacati tinejdžere u tamničke ćelije bez ikakva razloga osim što joj se nije sviđao njihov stav. “Koliko ste vi vidjeli”, ponovi Inkvizitorica, očiju nalik na tvrde, svjetlucave kuglice. Okrene se prema Maryse. “Možda još ima preživjelih. Ja bih poslala vaše ljude u Grad da temeljito provjere.” Marysine se usne stisnu. Ono malo što je Clary bila saznala o Maryse bilo joj je dovoljno da shvati kako Jaceova maćeha ne voli da joj govore što da radi. “Vrlo dobro.” Ona se okrene prema ostalim Sjenolovcima - nije ih bilo tako mnogo, polako je shvaćala Clary, koliko je isprva pomislila, prije dvadeset nego trideset, ali su zbog svoje šokantne pojave sličili brojnoj gomili. Maryse se tiho obrati Maliku. On kimne. Primivši ruku žene srebrne kose, povede Sjenolovce prema ulazu u Grad od Kostiju. Kako su jedan po jedan silazili stepenicama, odnoseći vještičja svjetla sa sobom, blještavilo u dvorištu počelo je opadati. Zadnja u redu bila je žena srebrne kose. Na pola puta niza stepenice zastala je, okrenula se i pogledala natrag - ravno u Clary. Oči su joj bile 53

Chia

pune strahovite čežnje, kao da očajnički žudi za time da nešto kaže Clary. Čas kasnije opet navuče kukuljicu preko lica i nestane u sjenama. Maryse razbije tišinu. “Zašto bi itko poubijao Tihu braću? Oni nisu ratnici, ne nose borbene Biljege...” “Ne budite naivni, Maryse”, reče Inkvizitorica. “Ovaj napad nije bio slučajan. Tiha braća možda nisu ratnici, ali prvenstveno su čuvari, i to vrlo dobri. Da i ne spominjem koliko ih je teško ubiti. Netko je htio nešto Iz Grada od Kostiju i bio je voljan poubijati Tihu braću da do toga dođe. To je bio predumišljaj.” “Zbog čega ste tako sigurni?” “Ona budalaština zbog koje smo svi pozvani u Central Park? Mrtvo vilinsko dijete?” “Ja to ne bih nazvala budalaštinom. Vilinskom djetetu bila je iscijeđena krv, kao i ostalima. Ta umorstva mogla bi dovesti do ozbiljnih trvenja između Djece noći i drugih Donjosvjećana...” “Skretanje pozornosti”, reče Inkvizitorica nehajno. “On je htio da odemo iz Instituta zato da se nitko ne javi Tihoj braći kad pozovu u pomoć. Domišljato, doista. Ali on je uvijek bio domišljat.” “On?” Isabelle se oglasi, lica još uvijek veoma blijeda između crnih krila od kose. “Mislite...” Od Jaceovih sljedećih riječi Clary osjeti udar kao da je dotaknula električnu žicu pod naponom. “Valentine”, reče on. “Valentine je uzeo Smrtnički mač. Zbog toga je poubijao Tihu braću.” Tanak, iznenadan osmijeh iskrivi se na Inkvizitoričinu licu, kao da je Jace rekao nešto što joj se jako svidjelo. Alec se trgne i okrene, pa se zablene u Jacea. “Valentine! Ali nisi rekao da je on bio tu.” “Nitko nije pitao.” “On nije mogao poubijati Braću. Ona su raskomadana. Nitko ne bi mogao sve to učiniti sam.” “Vjerojatno je imao pomoć demona”, reče Inkvizitorica. “I prije je iskorištavao demone da mu pomognu. A uz zaštitu Kaleža mogao je prizvati neka vrlo opasna bića. Opasnija od Ravenera”, dometne, iskrivivši usnicu, a iako nije pogledala u Clary kad je to rekla, te su riječi nekako bile poput verbalne pljuske. Claryna slabašna nada da je Inkvizitorica nije primijetila ili prepoznala, nestala je. “Ili onih bijednih Otpisanih.” “Ne bih znao.” Jace je bio jako blijed, a na jagodičnim kostima imao je rumene mrlje nalik na groznicu. “Ali to je bio Valentine. Vidio sam ga. Zapravo, imao je Mač sa sobom kad je sišao do ćelija i rugao mi se kroz rešetke. Bilo je kao u lošem filmu, samo što ipak nije sukao brk.” Clary ga je zabrinuto pogledala. Govorio je prebrzo, činilo joj se, i izgledao nesigurno na nogama. Inkvizitorica kao da to nije primijetila. “Ti dakle kažeš da ti je Valentine rekao sve to? Rekao ti je da je ubio Tihu braću jer je htio Anđelov mač?” “Što ti je još rekao? Je li ti rekao kamo ide? Što namjerava učiniti s ta dva Instrumenta smrtnika?” brzo upita Maryse. Jace odmahne glavom. Inkvizitorica mu se primakne, a plašt zaleprša oko nje poput dima koji se leluja. Sive oči i siva usta bili su joj stisnuti u tanke vodoravne linije “Ne vjerujem ti.” Jace ju je samo gledao. “Nisam ni mislio da hoćete.” “Sumnjam i da će ti Klava vjerovati.” Alec uzrujano reče: “Jace nije lažac...!” “Upotrijebi mozak, Alexandre”, reče Inkvizitorica ne skrećući pogled s Jacea. “Pusti na trenutak svoju odanost prijatelju. Kolika je vjerojatnost da je Valentine skoknuo do ćelije svoga sina radi očinskog čavrljanja Maču duša, a da pritom nije spomenuo što namjerava učiniti s njime, pa čak ni kamo je krenuo?” “S'io credesse che mia risposta fosse”, reče Jace na jeziku koji je Clary bio nepoznat, “a persona che mai tornasse al mondo...” “Dante.” Inkvizitorica se doimala sarkastično razveseljeno. “Pakao. Još nisi u paklu, Jonathane Morgensternu, ali budeš li uporno lagao Klavi, poželjet ćeš da jesi.” Opet se okrene prema ostalima.

54

Chia

“I zar nikome nije čudno to što je Mač duša nestao noć prije nego što bi se Jonathan Morgenstern trebao podvrgnuti kušnji njegove oštrice - i da ga je uzeo njegov otac?” Jace je izgledao šokiran time, usta su mu se malo otvorila od iznenađenja, kao da mu to uopće nije palo na pamet. “Moj otac nije uzeo Mač radi mene. Uzeo ga je radi sebe. Sumnjam da je uopće znao za tu kušnju.” “Kako strašno prikladno za tebe, bez obzira. I za njega. Neće se morati brinuti o tome da ćeš odati njegove tajne.” “Da,” reče Jace, “užasno se boji da ću svima reći kako je zapravo oduvijek želio biti balerina.” Inkvizitorica ga je samo gledala. “Ja ne znam ni za kakve tajne svog oca”, reče on manje oštro. “Nikad mi ništa nije govorio.” Inkvizitorica ga pogleda gotovo kao da se dosađuje. “Ako tvoj otac nije uzeo Mač zato da te zaštiti, zbog čega ga je onda uzeo?” “To je Instrument smrtnika”, reče Clary. “Moćan je. Kao i Kalež. Valentine voli moć.” “Kalež se može izravno upotrijebiti”, reče Inkvizitorica. “Pomoću njega može napraviti vojsku. Mač se rabi u kušnjama. Nije mi jasno zašto bi mu to bilo zanimljivo.” “Možda je to učinio kako bi destabilizirao Klavu”, predloži Maryse. “Srušio nam moral. Rekao da nema te stvari koju možemo zaštititi od njega, ako je on dovoljno jako želi.” Bio je to neobično dobar argument, pomisli Clary, ali Maryse nije zvučala previše uvjereno. “Činjenica je...” No nikad nisu čuli što je činjenica bila jer je u taj čas Jace podigao ruku kao da želi nešto pitati, poprimio smeten izraz lica i odjednom sjeo na travu kao da su ga izdale noge. Alec je kleknuo do njega, no Jace je odmahnuo rukom na njegovu zabrinutost. “Pusti me na miru. Dobro mi je.” “Nije ti dobro.” Clary se pridruži Alecu na travi, dok ju je Jace gledao očima golemih i tamnih zjenica, unatoč vještičjem svjetlu koje je obasjavalo noć. Ona spusti pogled na njegovo zapešće, gdje je Alec bio nacrtao iratze. Biljeg je bio nestao, a za sobom nije ostavio čak ni tanki bijeli ožiljak koji bi dokazao da je djelovao. Ona ukrsti pogled s Alecovim i ondje opazi odraz vlastite tjeskobe. “Nešto nije u redu s njim”, reče. “Nešto ozbiljno.” “Vjerojatno mu treba iscjeliteljska runa.” Inkvizitorica se doimala izuzetno srdito na Jacea zbog toga što je ozlijeđen prilikom tako važnih događaja. “Iratze ili...” “Pokušali smo s tim”, reče Alec. “Ne djeluje. Mislim da se tu radi o nečemu demonskog podrijetla.” “Recimo demonski otrov?” Maryse načini pokret kao da želi poći Jaceu, ali Inkvizitorica je zadrži. “Pretvara se”, reče. “Sada bi trebao biti u ćelijama Tihoga grada.” Alec se na to osovi na noge. “Ne možete to reći - pogledajte ga!” Pokaže na Jacea, koji se opet svalio na travu, zatvorenih očiju. “Ne može čak ni ustati. Treba liječnike, treba...” “Tiha braća su mrtva”, reče Inkvizitorica. “Predlažeš li neku ovozemaljsku bolnicu?” “Ne.” Alecov glas bio je napet. “Mislio sam da bi mogao otići Magnusu.” Isabelle ispusti nekakav zvuk, nešto između kihanja i kašljanja. Okrene se na drugu stranu kad je Inkvizitorica bijelo pogledala Aleca. “Magnusu?” “To je vještac”, reče Alec. “Zapravo, on je Vrhovni vještac Brooklyna.” “Misliš na Magnusa Banea”, reče Maryse. “On ima reputaciju...” “Izliječio me je nakon što sam se borio s Većim demonom”, reče Alec. “Tiha braća nisu mogla učiniti ništa, ali Magnus...” “Ovo je smiješno”, reče Inkvizitorica. “Ti samo želiš pomoći Jonathanu da pobjegne.” “Nije mu dovoljno dobro da bi pobjegao”, reče Isabelle. “Zar vam to nije očito?” “Magnus to nipošto ne bi dopustio”, reče Alec, dobacivši umirujući pogled sestri. “Nije mu u interesu da se sukobi s Klavom.” “A što bi on predložio da se to spriječi?” Iz Inkvizitoričina glasa cijedio se kiseli sarkazam. “Jonathan jest Sjenolovac; nas baš i nije lako držati pod ključem.” “Možda biste to trebali pitati njega”, predloži Alec. Inkvizitorica se nasmiješi svojim osmijehom nalik na britvu. “Svakako. Gdje je?” 55

Chia

Alec spusti pogled na telefon koji je držao u ruci, pa ga opet podigne na mršavi sivi lik ispred sebe. “Tu je”, reče. Podigne glas. “Magnuse Magnuse, izađi.” Čak su se i Inkvizitoričine obrve strelovito podigle kad je Magnus stupio kroz velika ulazna vrata. Vrhovni vještac nosio je hlače od crne kože, pojas s kopčom u obliku draguljima optočenog slova M i zagasitoplavu prusku vojničku jaknu rastvorenu iznad košulje od bijele čipke. Svjetlucao je pod brojnim slojevima šljokica. Pogled mu se načas zaustavi na Alecovu licu, podsmješljivo i uz naznaku još nečega, a zatim prijeđe na Jacea, koji je ničice ležao na travi. “Je li mrtav?” raspita se. “Izgleda mrtvo.” “Ne”, odreže Maryse. “Nije mrtav.” “Provjerili ste? Mogu ga šutnuti, ako hoćete.” Magnus krene prema Jaceu “Prekinite!” prasne Inkvizitorica, zvučeći poput Claryne učiteljice iz trećeg osnovne kad bi od nje zahtijevala da prestane šarati markerom po stolu. “Nije mrtav, ali je ozlijeđen”, doda gotovo kivno. “Potrebne su nam vaše liječničke vještine. Jonathan treba biti dovoljno dobro da podnese ispitivanje.” “Fino, ali to će vas koštati.” “Ja ću platiti”, reče Maryse. Inkvizitorica nije ni trepnula. “Vrlo dobro. Ali ne može ostati u Institutu. To što je Mač nestao ne znači da se ispitivanje neće odviti prema planu. A u međuvremenu momka treba držati na oku. Očito postoji rizik da pobjegne.” “Rizik da pobjegne?” upita Isabelle. “Ponašate se kao da je pokušao pobjeći iz Tihoga grada...” “Pa”, reče Inkvizitorica. “Više nije u svojoj ćeliji, zar ne?” “To nije pošteno! Niste mogli očekivati od njega da ostane tamo dolje, okružen mrtvacima!” “Nije pošteno? Nije pošteno? Zar ti stvarno očekuješ da ću ja povjerovati kako ste ti i tvoj brat došli ovamo zbog nekog poziva u pomoć, a ne zato što ste htjeli osloboditi Jonathana iz onoga što očigledno smatrate nepotrebnim zatočenjem? I očekuješ li da povjerujem kako ga nećete ponovno pokušati osloboditi ako mu dopustim da ostane u Institutu? Misliš li da mene možeš prevariti jednako lako kao što varaš svoje roditelje, Isabelle Lightwood?” Isabelle poprimi grimiznu boju. Magnus se ubaci prije nego što je stigla odgovoriti: “Gledajte, to nije problem”, reče. “Ja lako mogu zadržati Jacea u svom stanu.” Inkvizitorica se obrati Alecu. “Shvaća li dobro tvoj vještac”, reče, “da je Jonathan svjedok od najveće važnosti za Klavu?” “On nije moj vještac.” Gornji dio Alecovih uglatih jagodičnih kostiju oblila je zagasitocrvena boja. “Već sam prije čuvao zatvorenike za Klavu”, reče Magnus. Šaljiv prizvuk bio mu je nestao iz glasa. “Mislim da ćete otkriti kako u tom pogledu imam Izvrstan dosje. Moj ugovor jedan je od najboljih.” Je li u pitanju bila samo Claryna mašta, ili su njegove oči načas zastale na Maryse kad je to rekao? Nije stigla razmišljati o tome; Inkvizitorica protisne oštar zvuk koji je mogao značiti podrugljivost ili gnušanje, i reče: “Onda, dogovoreno. Javite mi kad mu bude dovoljno dobro da može govoriti, vješče. Još uvijek imam hrpu pitanja za njega.” “Naravno”, reče Magnus, no Clary obuze dojam da je on zapravo i ne sluša. Graciozno prijeđe travnjak i zaustavi se iznad Jacea; bio je visok koliko i mršav, pa kad je Clary podignula pogled prema njemu, iznenadila se koliko je zvijezda zacrnio. “Može li govoriti?” upita Magnus Clary pokazavši na Jacea. Prije nego što je Clary stigla odgovoriti, Jaceovi kapci su se otvorili. On pogleda uvis u vješca, zaprepašteno i smeteno. “Što ti ovdje radiš?” Magnus se odozgo naceri Jaceu; zubi su mu iskrili kao brušeni dijamanti. “Bok, cimeru”, reče.

56

Chia

II VRATA PAKLA Što god stvorenja prije nas imade vječno je, pa smo i mi vječna vijeka; tko uđe nek se kani svake nade. Dante, Pakao

57

Chia

8 SVIJETLI DVOR

U snu je Clary opet bila dijete; hodala je uskim dijelom plaže pokraj drvene promenade na Coney Islandu. Zrak je bio težak od mirisa hot-dogova i prženog kikirikija te dječje cike. More se valjalo u daljini, plavo-sive površine oživljene svjetlošću sunca. Vidjela je sebe kao da se gleda iz daljine, u prevelikoj dječjoj pidžami. Donji rubovi nogavica vukli su joj se po tlu. Vlažan pijesak mrvio joj se između nožnih prstiju, a kosa joj se teško objesila po vratu. Nije bilo oblaka i nebo je bilo plavo i vedro, no zadrhtala je hodajući uz rub vode prema liku koji je tek nejasno nazirala u daljini. Kad se približila, lik je najednom postao bistar, kao da je Clary izoštrila leću kamere. Bila je to njezina majka, klečala je među ruševinama napola sagrađenog dvorca od pijeska. Na sebi je imala onu istu bijelu haljinu u koju ju je Valentine bio odjenuo kod Renwicka. U ruci je držala iskrivljen komad naplavljena drva, srebrnast od duge izloženosti soli i vjetru. “Jesi li mi došla pomoći?” reče njezina majka podignuvši glavu. Jocelynina kosa bila je raspuštena i slobodno je lepršala na vjetru, zbog tega je izgledala mlađe nego što je bila. “Toliko toga treba učiniti, a tako je malo vremena.” Clary proguta tvrdu knedlu u grlu. “Mama... nedostajala si mi, mama.” Jocelyn se osmjehne. “I ti si meni nedostajala, dušo. Ali nisam otišla, znaš. Samo spavam.” “Kako da te onda probudim?” vikne Clary, no njezina majka gledala je prema moru, uznemirena lica. Nebo je poprimilo željeznosivu boju sumraka a crni oblaci izgledali su kao teške stijene. “Dođi ovamo”, reče Jocelyn i, kad joj je Clary prišla, reče: “Ispruži ruku.” Clary učini tako. Jocelyn joj onim komadom naplavine prijeđe preko kože, Dodir je pekao poput žarenja stele i za sobom ostavio istu onakvu crnu liniju. Runa koju je Jocelyn narisala imala je oblik koji Clary još nikad nije vidjela, ali nagonski je osjetila kako joj odmara oči. “Što to čini?” “Trebalo bi te štititi.” Claryna majka je pusti. “Od čega?” Jocelyn ne odgovori, samo pogleda prema moru. Clary se okrene i spazi da se ocean povukao daleko prema pučini, ostavivši za sobom ustajale hrpe smeća, gomile morske trave i otpadaka, očajne ribe. Voda se skupila u golem val koji se uzdizao poput obronka planine, kao lavina koja će se svakog časa obrušiti. Dječja cika na drvenoj promenadi pretvorila se u vrištanje. Dok je Clary užasnuto zurila, vidjela je da je rub vala proziran poput membrane, a kroz njega je mogla vidjeti bića koja kao da su se kretala ispod morske površine, golema, tamna, bezoblična stvorenja koja su se tiskala o tijelo vode. Ona naglo podigne ruke... I probudi se, hvatajući dah, srce joj se bolno nabijalo u rebra. Bila je u svom krevetu u gostinskoj sobi Lukeove kuće, a poslijepodnevna svjetlost cijedila se kroz zastore. Kosa joj je bila znojem zalijepljena za vrat, a ruka ju je pekla i boljela je. Kad je sjela i upalila svjetiljku pokraj kreveta, bez čuđenja je ugledala crni Biljeg koji joj se protezao duž cijele podlaktice. Kad je došla u kuhinju, otkrila je da joj je Luke ostavio doručak koji se sastojao od peciva od lisnatog tijesta u kartonskoj kutiji punoj masnih mrlja. Ostavio je i poruku pričvršćenu na hladnjak. Otišao u bolnicu. Clary je pojela pecivo dok je išla na dogovor sa Simonom. Trebao je biti na uglu Bedfordove, pokraj postaje vlaka linije L, u pet sati, no nije ga bilo. Osjetila je lagan trzaj tjeskobe prije nego što se sjetila dućana rabljenih ploča na uglu Šeste ulice. Naravno, kopao je po CD-ima na odjeljku za nedavno pristiglu robu. Na sebi je imao jaknu od samta boja hrđe s poderanim rukavom i plavu

58

Chia

majicu sa slikom momka sa slušalicama koji pleše s kokoši. Nacerio se kad ju je vidio. “Eric misli da bismo trebali promijeniti ime benda u Mojo Pie”, reče umjesto pozdrava. “Kako se sada zove? Zaboravila sam.” “Champagne Enema”, reče on, odabravši jedan CD benda Yo La Tengo.! “Promijenite ga”, reče Clary. “Usput, znam što znači tvoja majica.” “Ne, ne znaš.” On krene prema prednjem dijelu dućana da kupi taj CD. “Ti si dobra cura.” Vani je vjetar bio hladan i oštar. Clary navuče svoj prugasti šal oko brade. “Zabrinula sam se kad te nisam vidjela na postaji linije L.” Simon povuče pletenu kapu nadolje, škiljeći kao da mu sunce bode oči. “Oprosti. Sjetio sam se da želim taj CD, pa sam pomislio...” “U redu je.” Ona odmahne rukom. “Stvar je u meni. Prelako se uspaničarim u zadnje vrijeme.” “Pa, nakon svega kroz što si prošla, nitko ti to ne može zamjeriti.” Simon je zvučao skrušeno. “Ja još ne mogu vjerovati što se dogodilo Tihom gradu. No mogu vjerovati da si bila tamo!' “Ni Luke nije mogao. Totalno je pošizio.” “Mogu misliti.” Hodali su kroz park McCarren. Trava pod njihovim nogama poprimala je zimsku, smeđu boju, a zrak je bio pun zlatne svjetlosti. Psi pušteni s povodaca trčali su između stabala. Sve se u mom životu mijenja, a svijet ostaje isti, pomisli Clary. “Jesi li se nakon toga čula s Jaceom?” upita Simon neutralnim tonom. “Nisam, ali nekoliko puta sam razgovarala s Isabelle i Alecom. Čini se da mu je dobro.” “Je li on tražio da te vidi? Je li to razlog zbog kojeg idemo?” “Ne mora on tražiti.” Clary je pokušala suzbiti razdraženost u glasu dok su skretali u Magnusovu ulicu. Bila je omeđena niskim skladišnim zgradama, pretvorenim u radionice i studije za umjetnički nastrojene - i bogate - stanare. Većina automobila parkirana duž niskog ruba pločnika bila je skupa. Kad su se približili Magnusovoj zgradi, Clary ugleda vitku spodobu kako se uspravlja s ulaznih stepenica, na kojima je sjedila. Alec. Na sebi je imao dugačak crni kaput od čvrstog, pomalo sjajnog materijala koji su Sjenolovci voljeli koristiti za svoju opremu. Ruke i vrat bili su mu obilježeni runama, a po blagom titranju zraka oko njega bilo je očito da je glamurom postigao nevidljivost. “Nisam znao da ćeš dovesti ovozemaljca.” Njegove plave oči s nelagodom mi preletjele preko Simona. “To volim kod svih vas”, reče Simon. “Uvijek se potrudite da se osjećam tako dobrodošlo.” “Joj, daj, Alec”, reče Clary. “Čemu takva frka? Nije baš da Smion već nije bio tu.” Alec teatralno uzdahne, slegne ramenima i povede ih uza stepenici Otključa vrata Magnusova stana tankim srebrnim ključem, koji odmah potom ugura natrag u džep na prsima kaputa, kao da se nada da će time spriječiti da ga njegovi kompanjoni vide. Pod svjetlošću dana stan je izgledao onako kako prazni noćni klubovi znaju izgledati izvan radnog vremena: mračno, prljavo i neočekivano maleni Zidovi su bili goli, tu i tamo umrljani šljokičastom bojom, a podne daske, po kojima su prije tjedan dana plesale vile, bile su iskrivljene i izlizane od starosta “Hej, hej.” Magnus dostojanstveno krene prema njima. Bio je odjeven u zeleni kućni haljetak koji je sezao do poda, rastvoren preko majice od srebrne mrežice i crnih traperica. Svjetlucav crveni dragulj namigivao mu je iz lijevog uha. “Alec, dragi moj. Clary. I dječak-štakor.” Gizdavo se nakloni Simonu, koji se doimao razdraženo. “Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?” “Došli smo posjetiti Jacea”, reče Clary. “Je li mu dobro?” “Ne znam”, reče Magnus. “Leži li i inače samo tako na podu i ne mrda?” “Kako...” započne Alec, no zašuti kad se Magnus nasmijao. “To nije smiješno.” “Tebe je tako lako zezati, Alec. I da, s tvojim prijateljem je sve u redu. Dobro, osim što stalno miče sve moje stvari i pokušava počistiti. Sad ništa ne mogu pronaći. Kompulzivan je.” “Jace voli da je uredno”, reče Clary, pomislivši na njegovu gotovo redovničku sobu u Institutu.

59

Chia

“Pa, ja ne volim.” Magnus je krajičkom oka gledao Aleca, dok je Alec namršteno piljio nekamo pred sebe. “Jace je tamo unutra, ako ga želite vidjeti.” Pokaže prema vratima na drugom kraju prostorije. Ispalo je da se “tamo unutra” odnosilo na jazbinu srednje veličine iznenađujuće udobnu, prljavih zidova, s baršunastim zastorima navučenim preko prozora i tapeciranim naslonjačima nalik na glomazne šarene ledenjake u moru hrapavih bež sagova. Na jarko-ružičastom kauču bile su plahte i pokrivač. Do njega se nalazila platnena torba krcata odjećom. Kroz teške zastore nije prodiralo nimalo svjetla; jedina rasvjeta bio je titravi ekran televizora, koji je jarko bliještao unatoč činjenici da televizor nije bio uključen u struju. “Što gledaš?” raspita se Magnus. “Što ne valja nositi”, začuje se poznat, razvučeni glas, koji je dopirao od lika izvaljenog u jednom naslonjaču. On se uspravi i Clary načas pomisli da će Jace možda ustati i pozdraviti ih. Umjesto toga, on odmahne glavom prema ekranu. “Svijetle hlače od kepera s visokim strukom? Tko to nosi?” Okrene se i prodorno se zagleda u Magnusa. “Imaš gotovo neograničenu natprirodnu moć,” reče, “a služiš se njome samo da bi gledao reprize. Koja šteta.” “Osim toga, uglavnom isto postiže i TiVo”, istakne Simon. “Moj način je jeftiniji.” Magnus pljesne rukama i sobu odjednom preplavi svjetlost. Jace, zgrbljen u naslonjaču, podigne ruku da zakrije lice. “Možeš li to učiniti bez magije?” “U biti,” reče Simon, “možeš. Da gledaš reklame, znao bi.” Clary osjeti da raspoloženje u sobi tone. “Dosta je”, reče. Pogleda Jacea, koji je bio spustio ruku i ogorčeno žmirkao prema svjetlosti. “Moramo razgovarati”, reče. “Svi zajedno. O tome što ćemo sada.” “Ja ću pogledati Projekt Pista”, reče Jace. “To je sljedeće na redu.” “Ne, nećeš”, reče Magnus. Pucne prstima i televizor se ugasi, ispustivši oblačić dima nakon što je slika nestala. “Trebaš se suočiti s ovime.” “Odjednom te zanima rješavanje mojih problema?” “Zanima me da natrag dobijem svoj stan. Umoran sam od tvog neprestanog čišćenja.” Magnus ponovno pucne prstima, prijeteći. “Ustani.” “Ili si ti sljedeće što će nestati u oblaku dima”, reče Simon s užitkom. “Nema potrebe tumačiti moje pucketanje prstima”, reče Magnus. “Implikacija je bila jasna u samom pucketanju.” “U redu.” Jace ustane iz naslonjača. Bio je bos, a oko zapešća, gdje su mu povrede još uvijek zacjeljivale, vidjela mu se linija Ijubičasto-srebrne kože. Izgledao je umorno, ali ne i kao da ga još boli. “Ako želite sastanak za okruglim stolom, možemo sastančiti za okruglim stolom.” “Volim okrugle stolove”, reče Magnus vedro. “Odgovaraju mi puno bolje od četvrtastih.” U dnevnoj sobi Magnus čarolijom stvori golem okrugli stol okružen s pet drvenih stolaca visoka naslona. “Ovo je nevjerojatno”, reče Clary spustivši se na jedan stolac. Bio je neobično udoban. “Kako možeš tako stvoriti nešto niotkuda?” “Ne možeš”, reče Magnus. “Sve dolazi od nekuda. Ovo je, recimo, došlo iz prodavaonice reprodukcija antikviteta u Petoj aveniji. A ovo je...” - najednom se na stolu pojave šalice od voštanog papira s poklopcima, iz čijih se rupa polako dizala para - “... iz Dean & DeLuce na Broadwayu.” “To sliči krađi, zar ne?” Simon privuče jednu šalicu. Skine poklopac. “Ooo. Moccachino.” Pogleda Magnusa. “Jesi li ih platio?” “Naravno”, reče Magnus, dok su se Jace i Alec potiho cerekali. “Čarolijom im stvorim novčanice od jednog dolara u blagajni.” “Zbilja?” “Ne.” Magnus skine poklopac sa svoje kave. “Ali ako će ti tako biti lakše, možeš se praviti da to radim. Onda, prva točka dnevnog reda je što?” Clary dlanovima obuhvati šalicu kave. Možda je bila ukradena, ali također je bila vruća i puna kofeina. Može navratiti u Dean & DeLucu i staviti im dolar u posudu za napojnice neki drugi put.

60

Chia

“Shvatiti što se događa bio bi nekakav početak”, reče, pušući u svoju pjenu. “Jace, rekao si da je Valentine kriv za ono što se dogodilo u Tihom gradu?” Jace je piljio u svoju kavu. “Da.” Alec stavi dlan na Jaceovu ruku. “Što se dogodilo? Jesi li ga vidio?” “Bio sam u ćeliji”, tupo reče Jace. “Čuo sam kako Tiha braća vrište. Onda je Valentine došao dolje s... s nečim. Ne znam što je to bilo. Kao dim sa sjajnim očima. Neki demon, ali takvog još nikad nisam vidio. Došao je do šipki i rekao mi...” “Što ti je rekao?” Alecov dlan pomakne se po Jaceovoj ruci na njegovo rame. Magnus se nakašlje. Alec spusti ruku, crven u licu, dok se Simon cerio u svoju nepopijenu kavu. “Maellartach”, reče Jace. “Htio je Mač duša i poubijao je Tihu braću da ga se domogne.” Magnus se mrštio. “Alec, kad su vas Tiha braća sinoć pozvala u pomoć, gdje je bila Konklava? Zašto nikoga nije bilo u Institutu?” Aleca kao da je iznenadilo što ga to pita. “Sinoć je u Central Parku netko ubio jednog Donjosvjećanina. Ubijeno je jedno vilinsko dijete. Krv je bila iscijeđena iz tijela.” “Kladim se da Inkvizitorica misli kako je i to moje djelo”, reče Jace. “Moja strahovlada se nastavlja.” Magnus ustane i ode do prozora. Odmakne zastor, pustivši tek toliko svjetla da istakne siluetu svog orlovskog profila. “Krv”, reče napola samom sebi. “Nešto sam sanjao preksinoć. Vidio sam grad sav u krvi, s kulama od kosti, krv je tekla ulicama poput vode.” Simon polako svrne pogled na Jacea. “On to stalno tako mrmlja o krvi dok stoji pokraj prozora?” “Ne,” reče Jace, “ponekad to radi dok sjedi na kauču.” Alec ih obojicu prostrijeli pogledom. “Magnuse, što nije u redu?” “Krv”, ponovi Magnus. “To ne može biti slučajnost.” Činilo se da gleda niz ulicu. Sunce je brzo zalazilo iza obrisa grada u daljini: nebo je bilo isprugano trakama boje aluminija i ružičastog zlata. “Ovaj tjedan bilo je nekoliko umorstava”, reče, “Donjosvjećana. Jedan vještac, ubijen u stambenom tornju u blizini South Street Seaporta. Vrat i zapešća bili su mu prerezani, a krv iscijeđena iz tijela. A jedan vukodlak ubijen je kod Lovčeva mjeseca prije nekoliko dana. I njemu je bio prerezan vrat.” “To podsjeća na vampire”, reče Simon, najednom veoma blijed. “Mislim da nisu oni”, reče Jace. “Barem je Raphael rekao da to nisu učinila Djeca noći. Pritom je izgledao nepokolebljivo.” “Da, jer on je pouzdan”, promrsi Simon. “U ovom slučaju, mislim da je govorio istinu”, reče Magnus navlačeći zastor. Lice mu je bilo uglato, zasjenjeno. Kad se vratio za stol, Clary primijeti da nosi tešku knjigu uvezanu u zeleno platno. Nije joj se činilo da ju je držao nekoliko trenutaka ranije. “Na obje lokacije snažno se osjećala demonska prisutnost. Mislim da je netko drugi bio odgovoran za sve tri smrti. Ne Raphael i njegovo pleme, nego Valentine.” Clary premjesti pogled na Jacea. Usne su mu bile tek tanka crta, ali: “Zašto to kažeš?” upitao je samo. “Inkvizitorica je smatrala da je umorstvo vile bilo skretanje pozornosti”, reče ona brzo. “Zato da bi mogao poharati Tihi grad ne brinući se zbog Konklave.” “Ima i lakših načina za skretanje pozornosti,” reče Jace, “a nije pametno ljutiti Vilinski narod. On ne bi ubio nekoga iz vilinskog klana da nije imao razloga za to.” “Imao je razloga”, reče Magnus. “Nešto je htio od vilinskog djeteta, isto kao što je nešto htio od vješca i od vukodlaka koje je ubio.” “A što to?” upita Alec. “Njihovu krv”, reče Magnus i otvori zelenu knjigu. Na tankim stranicama od pergamenta nalazile su se riječi koje su plamtjele poput vatre. “A,” reče, “evo ga.” Podigne pogled kuckajući po stranici oštrim noktom. Alec se nagne naprijed. “Nećeš moći pročitati”, upozori ga Magnus. “Napisano je na jeziku demona. Purgatskom.”

61

Chia

“Ali ipak prepoznajem crtež. To je Maellartach. Već sam ga viđao u knjigama.” Alec pokaže na ilustraciju srebrnog mača koji je Clary bio poznat - bio je to onaj mač za koji je bila primijetila da nedostaje na zidu u Tihom gradu. “Obred paklene konverzije”, reče Magnus. “To je ono što Valentine! pokušava izvesti.” “Obred čega?” namršti se Clary. “Svaki čarobni predmet ima neku alijansu”, objasni Magnus. “Alijansa Mača duša je serafinska kao i onih anđeoskih noževa kojima se vi Sjenolovci služite, ali je tisuću puta jača, jer je njegova moć potekla od samog Anđela, a ne samo od zazivanja imena nekog anđela. Valentin« želi izokrenuti njegovu alijansu - učiniti ga predmetom demonske, a ne anđeoske moći.” “Zakonito dobro u zakonito zlo!” reče Simon zadovoljno. “Citira Tamnice i zmajeve”, reče Clary. “Ne obazirite se.” “Valentine bi imao ograničenu korist od Maellartacha kao Anđelova Mača”, reče Magnus. “Ali ako je to mač čija je demonska moć jednaka anđeoskoj moći koju je prije imao - pa, tako bi mu mogao ponuditi mnogo više. Vlast nad demonima, kao prvo. Ne samo ograničenu zaštitu koju bi mu mogao dati Kalež nego i moć da priziva demone sebi, da ih natjera da čine ono što on od njih zatraži.” “Vojska demona?” reče Alec. “Taj tip zbilja brije na vojske”, primijeti Simon. “Možda čak i moć da ih uvede u Idris”, dovrši Magnus. “Ne znam zašto bi tamo išao”, reče Simon. “Tamo se nalaze svi lovci na demone, zar ne? Zar oni ne bi naprosto satrti te demonske likove?” “Demoni stižu iz drugih dimenzija”, reče Jace. “Ne znamo koliko ih ima. Moglo bi ih biti beskonačno mnogo. Većini ulazak priječe zaštitne čarolije, ali ako svi navale odjednom...” Beskonačno mnogo, pomisli Clary. Prisjeti se Većeg demona, Abbadona, i pokuša zamisliti još stotine takvih. Ili tisuće. Na koži osjeti hladnoću i izloženost. “Ne razumijem”, reče Alec. “Kakve veze taj ritual ima s mrtvim Donjosvjećanima?” “Da izvedeš Obred konverzije, trebaš užariti Mač do crvenog usijanja, a onda ga četiri puta ohladiti, svaki put u krvi jednog donjosvjećanskog djeteta. Jednom u krvi djeteta Lilit, jednom u krvi djeteta mjeseca, jednom u krvi djeteta noći i jednom u krvi djeteta vila”, objasni Magnus. “O, moj Bože”, reče Clary. “Znači da nije gotov s ubijanjem? Mora ubiti još jedno dijete?” “Još dvoje. S djetetom vukodlaka nije uspio. Omeli su ga prije nego što se uspio domoći sve krvi koju je trebao.” Magnus zaklopi knjigu, s čijih stranica izleti oblak prašine. “Što god bio Valentineov krajnji cilj, već je prešao više od pola puta do konverzije Mača. Vjerojatno već može izvući neku moć iz njega. Možda već sad priziva demone...” “Ali valjda bi, kad bi to radio, bilo izvještaja o poremećajima, o pretjeranoj demonskoj aktivnosti”, reče Jace. “A Inkvizitorica je rekla upravo suprotno - da je sve mirno.” “I bilo bi mirno”, reče Magnus, “kad bi Valentine zvao sve demone sebi. Nije čudo što je sve mirno.” Svi su se zagledali jedni u druge. Prije nego što se itko uspio domisliti nečemu što bi rekao, oštar zvuk zaori se prostorijom, natjeravši Clary da poskoči. Vruća kava prolije joj se po zapešću i ona jaukne od iznenadnog bola. “To je moja majka”, reče Alec pogledavši svoj telefon. “Odmah se vraćam.” Ode do prozora pognute glave, govoreći previše tiho da bi ga se moglo prisluškivati. “Daj da vidim”, reče Simon primivši Clarynu ruku. Na zapešću, ondje gdje ju je opekla vruća tekućina, nalazila se ljutita crvena mrlja. “Dobro je”, reče ona. “Ništa strašno.” Simon joj podigne ruku i poljubi ozljedu. “Sad je puno bolje.” Clary zaprepašteno cikne. Takvo što još nikad nije napravio. Ali dečki s kojima hodate rade takve stvari, zar ne? Povukavši zapešće, ona pogleda preko stola i primijeti kako Jace pilji u njih, sijevajući zlatnim očima. “Ti si Sjenolovac”, reče on. “Znaš kako se postupa s povredama.” Gurne svoju stelu preko stola, prema njoj. “Upotrijebi je.” 62

Chia

“Neću”, reče Clary i gurne mu stelu natrag preko stola. Jace dlanom tresne po steli. “Clary...” “Rekla je da je ne želi”, reče Simon. “Ha-ha.” “Ha-ha?” Jace je izgledao kao da ne može vjerovati. “To je tvoja replika?” Sklopivši telefon, Alec se približi stolu zbunjena izraza lica. “Što se događa?” “Čini se da smo zaglavili u jednoj epizodi serije Jedan život za traćenje”, primijeti Magnus. “Jako dosadno.” Alec odgurne pramen kose s očiju. “Rekao sam majci za Paklenu konverziju.” “Daj da pogodim”, reče Jace. “Nije ti povjerovala. Plus, za sve je okrivila mene.” Alec se namršti. “Ne baš. Rekla je da će obavijestiti Konklavu o tome, ali da je Inkvizitorica trenutačno ne želi saslušati. Imam osjećaj da je Inkvizitorica izgurala mamu s puta i preuzela stvar. Zvučala je ljutito.” Telefon mu opet zazvoni u ruci. On podigne jedan prst. “Oprostite. Isabelle je. Sekundu.” Odluta do prozora s telefonom u ruci. Jace skrene pogled na Magnusa. “Mislim da imaš pravo u vezi s vukodlakom u Lovčevu mjesecu. Tip koji je našao njegovo tijelo rekao je da je još netko bio u uličici. Netko tko je pobjegao.” Magnus kimne. “Čini mi se da je Valentine bio prekinut usred onoga što je radio da skupi svu krv koja mu treba, ma što to bilo. Vjerojatno će ponovno pokušati na nekom drugom likantropskom djetetu.” “Trebala bih upozoriti Lukea”, reče Clary, napola se podignuvši sa stolca. “Čekaj.” Alec se vratio s telefonom u ruci, čudnovata izraza lica. “Što je Isabelle htjela?” upita Jace. Alec je oklijevao. “Isabelle kaže da je Kraljica Svijetlog dvora zatražila da joj dođemo u audijenciju.” “Naravno”, reče Magnus. “A Madonna želi da joj ja budem plesač na sljedećoj svjetskoj turneji.” Alec je izgledao zbunjeno. “Tko je Madonna?” “Tko je Kraljica Svijetlog dvora?” reče Clary. “To je Vilinska kraljica”, reče Magnus. “Barem lokalna.” Jace uroni glavu među dlanove. “Reci Isabelle ne.” “Ali ona misli da je to dobra ideja”, usprotivi se Alec. “Onda joj reci ne dvaput.” Alec se namršti. “Što bi to trebalo značiti?” “Ma, samo da su neke Isabelline ideje prva liga, a neke totalna katastrofa. Sjećaš se one njezine ideje o tome da se motamo ispod grada po napuštenim tunelima podzemne željeznice? Ako nekoga zanimaju divovski štakori...” “Bolje nemoj”, reče Simon. “Zapravo, bilo bi mi draže da uopće ne pričamo o štakorima.” “Ovo je drugačije”, reče Alec. “Hoće da odemo na Svijetli dvor.” “Imaš pravo, ovo je drugačije”, reče Jace. “To je najgora ideja na koju je ikada došla.” “Ona zna nekog viteza s dvora”, reče Alec. “On joj je rekao da je Svijetla kraljica zainteresirana za sastanak s nama. Isabelle je načula moj razgovor s majkom - i palo joj je na pamet da bi, kad bismo Kraljici uspjeli objasniti našu teoriju o Valentineu i Maču duša, Svijetli dvor stao na našu stranu, a možda s nama čak i sklopio savez protiv Valentinea.” “Je li bezopasno ići tamo?” upita Clary. “Naravno da nije bezopasno”, reče Jace kao da je postavila najgluplje pitanje koje je ikada čuo. Ona ga prostrijeli pogledom. “Ja ne znam ništa o Svijetlom dvoru. Vampire i vukodlake kužim. O njima ima dosta filmova. Ali vile su priče za malu djecu. Kad sam imala osam godina, maskirala sam se u vilu za Noć vještica. Mama mi je napravila šešir u obliku žutog cvjetića.” “Sjećam se toga.” Simon se, naslonio na stolac, ruku prekriženih na prsima. “Ja sam bio Transformer. Zapravo, bio sam Decepticon.” “Možemo li se vratiti na temu?” zamoli Magnus.

63

Chia

“U redu”, reče Alec. “Isabelle misli - a ja se slažem - da nije pametno ignorirati Vilinski narod. Ako oni žele porazgovarati, što je u tome loše? Osim toga, kad bi Svijetli dvor bio na našoj strani, Klava bi morala poslušati što imamo za reći.” Jace se nasmije bez imalo veselja. “Vilinski narod ne pomaže ljudima.” “Sjenolovci nisu ljudi”, reče Clary. “Ne baš.” “Njima nismo puno bolji”, reče Jace. “Oni ne mogu biti gori od vampira”, progunđa Simon. “A s njima ti je dobro išlo.” Jace pogleda Simona kao da je nešto što je otkrio kako raste ispod sudopera. “S njima mije dobro išlo? Pod čime, pretpostavljam, podrazumijevaš to što smo preživjeli?” “Pa...” “Vile su”, nastavi Jace kao da Simon nije rekao ništa, “potomstvo demona i anđela, anđeoske ljepote i demonske pakosti. Vampir te može napasti ako uđeš na njegov teritorij, ali vila bi te mogla natjerati da plešeš sve dok ne umreš na nogama od kojih su ostali samo batrljci, namamiti te na ponoćno kupanje i povući te dok vrištiš ispod vode dok ti pluća ne prsnu, bacati ti vilinsku prašinu u oči sve dok si ih ne iskopaš zajedno s korijenom...” “Jace!” prasne Clary, prekinuvši ga usred tirade. “Zaveži. Isuse. Dosta.” “Gle, lako je nadmudriti vukodlaka ili vampira”, reče Jace. “Oni nisu ništa pametniji od ostalih. Ali vile žive stotinama godina i podmukle su kao zmije. Ne smiju lagati, ali vole se upuštati u kreativno tumačenje istine. One će otkriti ma što bilo to što najviše želiš i dat će ti to - ali taj će dar imati žalac zbog kojeg ćeš požaliti što si to ikada uopće poželio.” On uzdahne. “One zapravo nisu sklone pomagati ljudima. Sklonije su tome da im čine nažao pod krinkom pomaganja.” “A ti misliš da mi nismo dovoljno pametni da uočimo razliku?” upita Simon. “Mislim da ti nisi dovoljno pametan ni da se slučajno ne pretvoriš u štakora.” Simon ga bijesno pogleda. “Mislim da nije bitno što ti misliš da bismo trebali učiniti”, reče. “S obzirom na to da ionako ne možeš s nama. Ti ne možeš nikamo.” Jace ustane, silovito odgurnuvši stolac unatrag. “Nećete voditi Clary na Svijetli dvor bez mene i gotovo!” Clary se zablene u njega razjapljenih usta. Bio je crven od bijesa, škripao je zubima, žile su mu iskočile na vratu. Usto ju je izbjegavao pogledati. “Ja mogu čuvati Clary”, reče Alec, a u glasu mu se čula povrijeđenost - bilo zbog toga što je Jace sumnjao u njegove sposobnosti ili zbog nečega drugog, Clary nije bila načisto. “Alec”, reče Jace i prodorno pogleda prijatelja u oči. “Ne. Ne možeš.” Alec proguta knedlu. “Mi idemo”, reče on. Rekao je to kao da se ispričava. “Jace... zahtjev sa Svijetlog dvora - bilo bi ga glupo ignorirati. Osim toga, Isabelle im je vjerojatno već rekla da stižemo.” “Nema šanse da ću ti dopustiti da to učiniš, Alec”, reče Jace opasnim glasom. “Srušit ću te na pod ako budem morao.” “Premda to zvuči zamamno,” reče Magnus, zasukavši duge svilene rukave, “postoji i drugi način.” “Kakav drugi način? To je direktiva Klave. Ne mogu se samo tako izvući iz toga.” “Ali ja mogu.” Magnus se naceri. “Nemoj nikada sumnjati u moje vještine izvlačenja, Sjenolovče, jer one su opsegom epske i znamenite. Ciljano sam začarao ugovor s Inkvizitoricom tako da te mogu nakratko pustiti ako tako poželim, pod uvjetom da te neki drugi Nefil pristane zamijeniti.” “Gdje ćeš pronaći drugog... O”, reče Alec krotko. “Misliš, ja.” Jaceove obrve strelovito se podignu. “Aha, sad ne želiš ići na Svijetli dvor?” Alec porumeni. “Mislim da je važnije da ideš ti nego ja. Ti si Valentineov sin, siguran sam da Kraljica zapravo želi vidjeti tebe. Osim toga, šarmantan si.” Jace ga bijesno pogleda. “Možda ne baš sad”, ispravi se Alec. “Ali obično si šarmantan. A vile su vrlo osjetljive na šarm.” “Osim toga, ako ostaneš tu, imam cijelu prvu sezonu Gilliganova otoka na DVD-u”, reče Magnus. 64

Chia

“To nitko ne bi mogao odbiti”, reče Jace. Još uvijek nije htio pogledati Clary. “S Isabelle se možete naći u parku, kod Kornjačina ribnjaka”, reče Alec. “Ona zna gdje je tajni ulaz u dvor. Čekat će vas.” “Još samo nešto”, reče Magnus, bocnuvši Jacea prstom ukrašenim prstenjem. “Nastoj da te nitko ne ubije na Svijetlom dvoru. Ako umreš, morat ću puno toga objašnjavati.” Na to se Jace osmjehne. Bio je to neugodan osmijeh, ne toliko bljesak zabavljenosti koliko sijevanje isukana mača. “Znaš,” reče, “imam osjećaj da ćeš to morati ubio mene netko ili ne.” Guste vitice mahovine i biljaka obavijale su rub Kornjačina ribnjaka poput obruba od zelene čipke. Voda je bila mirna, ponegdje namreškana iza pataka koje su klizile površinom, ili pak uzburkana srebrnim trzajem repa kakve ribe. Mala drvena sjenica bila je sagrađena tako da strši iznad vode; u njoj je sjedila Isabelle, zagledana preko jezera. Doimala se poput princeze iz bajke, koja na vrhu svoje kule čeka da naiđe netko na konju i spasi je. Doduše, tradicionalno vladanje jedne princeze nije uopće podsjećalo na Isabelle. Svojim bičem, čizmama i noževima Isabelle bi svakoga tko bi je pokušao zatvoriti u kulu nasjeckala na komade, od ostataka sagradila most i nehajno odšetala u slobodu, a kosa bi joj pritom cijelo vrijeme izgledala fantastično. Zbog toga je bilo teško biti dobar s Isabelle, premda se Clary trudila. “Jzzy”, reče Jace kad su se primakli ribnjaku, a ona skoči na noge i okrene se. Osmijeh joj je blistao. “Jace!” Ona poleti prema njemu i zagrli ga. Eto, tako bi se sestre trebale ponašati, pomisli Clary. Ne ukočeno, čudnovato i neobično, nego sretno i nježno. Gledajući kako Jace grli Isabelle, ona pokuša složiti sretan i nježan izraz lica. “Jesi dobro?” upita Simon pomalo zabrinuto. “Gledaš ukriž.” “Dobro sam.” Clary odustane od tog pokušaja. “Sigurno? Izgledala si nekako... iskrivljeno.” “Nešto sam krivo pojela.” Isabelle doleprša do njih, dok ju je Jace pratio u stopu. Na sebi je imala dugu crnu haljinu preko čizama i još duži frak od mekanog zelenog baršuna boje mahovine. “Ne mogu vjerovati da ste uspjeli!” klikne. “Kako ste nagovorili Magnusa da pusti Jacea?” “Trampili smo ga za Aleca”, reče Clary. Isabelle je izgledala malčice uznemireno. “Ne za stalno?” “Ne”, reče Jace. “Samo na nekoliko sati. Osim ako se ne vratim”, dometne zamišljeno. “U kojem slučaju možda stvarno zadrži Aleca. Shvati to kao leasing s mogućnošću kupnje.” Isabelle je izgledala sumnjičavo. “Mami i tati neće biti drago ako to čuju.” “Da si oslobodila možebitnog zločinca razmijenivši ga za svog brata kod vješca koji izgleda kao pederski Sonic the Hedgehog i odijeva se kao onaj Hvatač djece iz Chitty Chitty Bang Banga?” upita Simon. “Ne, vjerojatno neće.” Jace ga zamišljeno pogleda. “Postoji li neki određeni razlog zbog kojeg si ti ovdje? Nisam baš siguran da bismo te smjeli dovesti na Svijetli dvor. Oni mrze ovozemaljce.” Simon zakoluta očima uvis. “Ne opet.” “Što ne opet?” reče Clary. “Svaki put kad mu idem na živce, povuče se u svoju kućicu na drvetu s natpisom Ovozemaljcima ulaz zabranjen.” Simon uperi prst u Jacea. “Da te podsjetim, prošli put kad si me se htio riješiti, svima sam vam spasio život.” “Naravno”, reče Jace. “Jednom...” “Vilinski dvorovi jesu opasni”, prekine ga Isabelle. “Neće ti pomoći čak ni tvoja vještina s lukom i strijelom. To nije takva vrsta opasnosti.” “Ja se znam čuvati”, reče Simon. Podigao se oštar vjetar. Vitlao je suho lišće po šljunku pod njihovim nogama i nagnao Simona da zadrhti. On uvuče ruke u vunom podstavljene džepove svoje jakne. “Ne moraš ići s nama”, reče Clary. 65

Chia

On joj uputi miran, odmjeren pogled. Ona ga se prisjeti kod Lukea, kad ju je nazvao svojom djevojkom bez imalo sumnje i neodlučnosti. Što god bi se moglo reći o Simonu, znao je što želi. “Da”, reče on. “Moram.” Jace nešto progunđa sebi u bradu. “Onda pretpostavljam da smo spremni”, reče. “Ne očekuj nikakve posebne ustupke, ovozemaljče.” “Gledaj to s vedrije strane”, reče Simon. “Zatreba li im ljudska žrtva, uvijek možete ponuditi mene. Ionako nisam siguran da ste vi ostali kvalificirani.” Jace se razvedri. “Uvijek je lijepo kad se netko dobrovoljno ponudi da prvi stane pred zid.” “Idemo”, reče Isabelle. “Vrata će se sada otvoriti.” Clary se ogleda oko sebe. Sunce je bilo potpuno zašlo, a na nebu je bio mjesec, žućkastobijeli klin čiji se odraz vidio u ribnjaku. Nije bio pun nego zasjenjen s jedne strane, zbog čega je sličio poluzatvorenom oku. Grane stabala štropotale su na noćnom vjetru, sudarajući se međusobno uz prasak koji je podsjećao na šuplje kosti. “Kamo idemo?” upita Clary. “Gdje su vrata?” Isabellin osmijeh bio je kao šapnuta tajna. “Slijedite me.” Krenula je dolje, prema rubu vode; njezine čizme ostavljale su duboke otiske u mokrom blatu. Clary pođe za njom, zadovoljna što na sebi ima traperice, a ne suknju, dok je Isabelle podigla kaput i haljinu iznad koljena, te su joj vitke bijele noge ostale gole iznad čizama. Koža joj je bila prekrivena Biljezima nalik na plamičke crne vatre. Iza nje, Simon opsuje jer se poskliznuo na blato; svi se okrenu, a Jace automatski priskoči da ga uravnoteži. Simon povuče ruku unatrag. “Ne treba mi tvoja pomoć.” “Prekinite.” Isabelle je lagano tapkala nogom u čizmi po plitkoj vodi na rubu jezera. “Obojica. Zapravo, sve troje. Ako se ne budemo držali zajedno na Svijetlom dvoru, mrtvi smo.” “Ali ja nisam...” započne Clary. “Možda ti nisi, ali to kako ti dopuštaš ovoj dvojici da se ponašaju...” Isabelle pokaže na dečke, prezirno mahnuvši rukom. “Ne mogu ja njima govoriti što da rade!” “Zašto ne?” odvrati druga djevojka. “Iskreno, Clary, ako se ti ne počneš malo služiti svojom prirodnom ženskom superiornošću, ja stvarno ne znam što ću s tobom.” Okrene se prema ribnjaku pa se opet zavrti natrag. “I da ne zaboravim,” dometne strogo, “za ljubav Anđelovu, nemojte ništa pojesti ni popiti dok smo u podzemlju, ni jedan od vas. Dobro?” “Podzemlju?” zabrinuto će Simon. “Nitko nije spominjao podzemlje.” Isabelle podigne ruke i uz pljusak skoči u ribnjak. Zeleni baršunasti kaput raširi se oko nje poput golema lista lopoča. “Idemo. Imamo vremena samo dok se mjesec ne pomakne.” Dok se mjesec što? Odmahujući glavom, Clary zakorači u ribnjak. Voda je bila plitka i bistra; pod jasnom svjetlošću zvijezda nazirala je crne oblike brzih sitnih riba koje su joj se vrzmale oko gležnjeva. Kad je, gacajući, odmakla dublje u ribnjak, ona stisne zube. Hladnoća je bila strašna. Iza nje, Jace uđe u vodu s takvom suzdržanom gracioznošću da je jedva namreškao površinu. Simon je iza njega pljuskao i psovao. Isabelle, koja je već došla do sredine ribnjaka, stajala je u vodi do prsnog koša. Ona ispruži ruku prema Clary. “Stani.” Clary stane. Tik ispred nje, na vodi se ljeskao odraz mjeseca, nalik na golem srebrni pladanj. Jedan dio nje znao je da to ne ide tako; mjesec bi se trebao odmicati od vas dok idete prema njemu, stalno se udaljavati. No bio je tu, lebdio je na samoj površini vode kao usidren. “Jace, ti idi prvi”, reče Isabelle i dade mu znak da priđe. “Dođi.” On se progura pokraj Clary, okrznuvši je, mirišući na mokru kožu i ugljen. Vidjela je da se smiješi kad se okrenuo, a zatim je zakoračio unatrag u mjesečev odraz - i nestao. “Dobro”, reče Simon neveselo. “Dobro, to je bilo čudno.” Clary se osvrne da ga pogleda. Voda mu je dopirala samo do bedara, ali drhtao je, obgrlivši vlastite laktove. Nasmiješila mu se i zakoračila unatrag, osjetivši ugriz još ledenije hladnoće kad je stala u svjetlucav srebrni odraz. Načas se zanjihala, kao da je izgubila ravnotežu na najvišoj prečki nekih ljestvi - a onda je pala unatrag u tamu u trenutku kad ju je progutao mjesec. 66

Chia

Udarila je u tvrdu zemlju, posrnula i osjetila neku ruku na nadlaktici kako je pridržava. Bio je to Jace. “Samo lagano”, reče i pusti je. Bila je posve mokra, potočići hladne vode curili su joj niz leđa majice, vlažna kosa lijepila joj se za lice. Njezina promočena odjeća kao da je težila cijelu tonu. Nalazili su se u hodniku izdubljenom u zemlji, rasvijetljenim mahovinom koja je slabašno svijetlila. Isprepletene viseće vitice tvorile su zastor na jednom kraju hodnika, a sa stropa su visjeli dugački dlakavi izdanci nalik na mrtve zmije. Korijenje stabala, shvati Clary. Nalazili su se pod zemljom. I bilo je hladno, toliko hladno da joj se dah pri izdisanju pretvarao u oblačić ledene maglice. “Zima?” I Jace je bio posve promočen, njegova svijetla kosa bila je gotovo bezbojna ondje gdje mu se prilijepila za obraze i čelo. Voda mu se slijevala s mokrih traperica i jakne pa mu je bijela majica koju je imao na sebi djelovala prozirnom. Kroz nju je vidjela tamne linije stalnih Biljega i blijed ožiljak na ramenu. ωωω.cяσωαяεz.σяg Brzo je skrenula pogled. Voda joj se zadržala na trepavicama i pomutila joj vid poput suza. “Dobro sam.” “Ne izgledaš kao da si dobro.” Priđe joj bliže, a ona čak i kroz njegovu i svoju mokru odjeću osjeti kako joj njegova toplina topi ledenu kožu. Nešto tamno sunovrati se pokraj njih, na samom rubu njezina vidnog polja, i, bubnuvši, udari o tlo. Bio je to Simon, također posve mokar. Pridigne se na koljena i izbezumljeno pogleda oko sebe. “Moje naočale...” “Imam ih.” Clary je bila naviknuta na to da Simonu podiže naočale na nogometnim utakmicama. Činilo se da mu uvijek padnu ravno pod noge, gdje bi neizbježno bile zgažene. “Evo ti.” On ih natakne, brišući blato s leća. “Hvala.” Clary osjeti kako ih Jace promatra, osjeti njegov pogled kao težinu na ramenima. Zapita se je li ga i Simon osjećao. On namršteno ustane baš kad je Isabelle pala s visine, graciozno se dočekavši na noge. Voda joj se slijevala iz duge raspuštene kose i objesila joj težak kaput od baršuna, ali ona kao da je to jedva primjećivala. “Ooo, ovo je bilo zabavno.” “Sad je dosta”, reče Jace. “Ove godine za Božić nabavit ću ti rječnik.” “Zašto?” upita Isabelle. “Zato da pogledaš 'zabavno'. Nisam siguran da znaš što to znači.” Isabelle povuče dugu, tešku masu svoje mokre kose prema naprijed i iscijedi je kao da ju je upravo oprala. “Kao da si me polio kantom hladne vode.” “Već smo ionako dosta mokri, ako nisi primijetila.” Jace se ogleda uokolo. “Što sad? Kojim putem?” “Ni jednim”, reče Isabelle. “Čekamo tu, a oni dođu po nas.” Clary se taj prijedlog nije dojmio. “Kako oni znaju da smo tu? Ima li neko zvono na koje trebamo pozvoniti ili tako nešto?” “Dvor zna sve što se događa na njihovu teritoriju. Naša prisutnost neće proći nezamijećeno.” Simon je sumnjičavo pogleda. “A kako to da ti uopće znaš toliko toga o vilama i Svijetlom dvoru?” Isabelle, na opće iznenađenje, porumeni. Čas kasnije zastor od vitica pomakne se u stranu i kroz njega izađe jedan vilenjak, zabacujući dugu crnu kosu unatrag. Clary je već vidjela neke pripadnike vilinskog naroda na Magnusovu tulumu i bila je zapanjena i njihovom hladnom ljepotom i tom divljom nadnaravnošću kojom su zračili čak i dok su plesali i pili. Ovaj vilenjak nije bio izuzetak: kosa mu je u crno-plavim plohama padala oko hladnog, oštrog, zgodnog lica; oči su mu bile zelene kao loza ili mahovina, a nekakav oblik lista, bio to madež ili tetovaža, nalazio mu se na jednoj jagodičnoj kosti. Nosio je oklop srebrno-smeđe boje nalik na koru drveta zimi, a kad se kretao, oklop se presijavao mnoštvom boja: crnom kao ugljen, zelenom poput mahovine, pepeljastosivom, nebeskoplavom. Isabelle uzvikne i skoči mu u naručje. “Meliorne!” 67

Chia

“Aha,” reče Simon tiho i ne bez poruge, “znači, tako zna.” Vilenjak - Meliorn - spusti ozbiljan pogled na nju, a zatim je odmakne od sebe i nježno spusti sa strane. “Ovo nije trenutak za nježnost”, reče. “Kraljica Svijetlog dvora zatražila je audijenciju s troje Nefila među vama. Hoćete li poći?'' Clary zaštitnički stavi ruku na Simonovo rame. “Što s našim prijateljem?” Meliorn se doimao ravnodušnim. “Ovozemaljskim ljudskim bićima nije dopušten ulaz na Dvor.” “Da je to netko barem napomenuo ranije”, reče Simon nikome posebno. “Pretpostavljam da trebam samo čekati ovdje dok po meni ne počnu rasti vitice?” Meliorn razmisli o tome. “To bi moglo ponuditi značajnu razonodu.” “Simon nije običan ovozemaljac. Može mu se vjerovati”, reče Jace, zapanjivši ih sve, a ponajviše Simona. Clary je bilo jasno da je Simon iznenađen jer je piljio u Jacea bez ikakve zagrižljive primjedbe. “U mnogim se bitkama borio uz nas.” “Pod time misliš na jednu bitku”, promrsi Simon. “Dvije, ako ubrojiš onu u kojoj sam bio štakor.” “Nećemo ući u Svijetli dvor bez Simona”, reče Clary, čija je ruka i dalje bila na Simonovu ramenu. “Tvoja Kraljica je zatražila tu audijenciju s nama, sjećaš se? To što smo došli nije bila naša ideja.” U Meliornovim zelenim očima zaiskri mračna posprdnost. “Kako želite”, reče. “Neka se zna da Svijetli dvor uvažava želje svojih gostiju.” Okrene se na peti svoje savršene čizme i povede ih hodnikom, ne zastavši da provjeri prate li ga. Isabelle se požuri kako bi hodala uz njega, ostavivši Jacea, Clary i Simona da ih slijede u tišini. “Smijete li vi hodati s vilama?” naposljetku upita Clary. “Bi li tvojim... bi li Lightwoodovima bilo u redu to što Isabelle i kakosevećzove...” “Meliorn”, ubaci Simon. “... Meliorn izlaze?” “Nisam ja baš siguran da oni izlaze”, reče Jace, vrlo ironično naglasivši posljednju riječ. “Rekao bih da uglavnom ostaju unutra. Ili, u ovom slučaju, ispod.” “Zvučiš kao da to ne odobravaš.” Simon odmakne jedan korijen stabla. Bili su prešli iz hodnika sa zemljanim zidovima u hodnik obložen glatkim kamenjem, a tek bi se ponegdje kakav korijen vijugavo spuštao između kamenja. Pod je bio od ulaštenog tvrdog materijala, ne mramora, već kamena obrađenog poput mramora i prošaranog linijama od nekog svjetlucavog materijala nalik na prašinu od dragulja. “Nije baš da ne odobravam”, reče Jace. “Vile povremeno znaju tratiti vrijeme s ponekim smrtnikom, ali uvijek ih na kraju ostave, i to obično u prilično lošem stanju.” Od njegovih riječi Clary osjeti trnce niz kralježnicu. U taj čas Isabelle se nasmije, a Clary tada shvati zbog čega je Jace bio spustio glas; kameni zidovi odbacili su Isabellin glas prema njima, pojačavši ga i stvorivši mu jeku tako da se činilo da se Isabellin smijeh odbija od zidova. “Ti si tako zabavan!” Ona se spotakne kad joj je potpetica čizme zapela između dva kamena, a Meliorn je uhvati i uspravi, ne promijenivši izraz lica. “Ne razumijem kako vi ljudi možete hodati u tako visokim cipelama.” “To je moj moto”, reče Isabelle, zamamno se nasmiješivši. “Ništa manje od osamnaest centimetara.” Meliorn je blijedo pogleda. “Govorim o svojim potpeticama”, reče ona. “To je šala. Razumiješ? Igra ri...” “Dođi”, reče vilinski vitez. “Kraljica postaje nestrpljiva.” On krene hodnikom, ne pogledavši više Isabelle. “Zaboravila sam”, promrmlja Isabelle kad su je ostali sustigli. “Vile nemaju smisla za humor.” “O, pa ne znam”, reče Jace. “Ima u gradu jedan noćni klub za piksije koji se zove Vruća krilca. Nije...” dometne, “... da sam ja ikad bio tamo.” Simon pogleda Jacea, zausti kao da će ga nešto pitati, a zatim se predomisli. Skljocnuvši zubima, zatvori usta točno u trenutku kad se hodnik proširio u veliku prostoriju čiji je pod bio od 68

Chia

nabijene zemlje i uz čije su se zidove redali visoki kameni stupovi, posve obrasli viticama i šarenim cvijećem koje je prštalo od boja. Između stupova visjela su tanka platna obojena u svijetloplavu boju gotovo iste nijanse kao nebo. Soba se kupala u svjetlosti, premda Clary nije vidjela nikakve baklje, i općenito je više nalikovala na ljetni paviljon pod jarkom svjetlošću sunca nego na prostoriju od blata i kamena ispod površine zemlje. Claryn prvi dojam bio je da se nalazi vani; drugi je bio da je soba puna ljudi. Svirala je neobična, ugodna glazba, nagrđena ponekim kiselo-slatkim tonom, neka vrsta slušnog ekvivalenta meda pomiješanog sa sokom od limuna, a vile su u kolu plesale na tu glazbu, stopalima naizgled jedva dotičući pod. Njihove kose - modre, crne, smeđe i grimizne, metalnozlatne i ledenobijele - vijorile su poput zastava. Shvatila je zbog čega ih zovu Čarobnim narodom, jer uistinu su bili čarobni s tim krasnim blijedim licima, krilima ljubičastih, zlatnih i plavih boja - kako je mogla povjerovati Jaceu da joj oni žele zlo? Glazba koja joj je isprva parala uši, sada je bila samo ugodna. Osjetila je poriv da i sama zabaci kosu i pokrene noge u ples. Glazba joj je govorila da će, učini li tako, postati tako lagana da će stopalima jedva doticati tlo. Ona zakorači naprijed... A neka ruka na njezinoj nadlaktici grubo je trgne unatrag. Jace ju je bijesno gledao; zlatne oči krijesile su mu se kao u mačke. “Ako zaplešeš s njima,” reče on tiho, “plesat ćeš dok ne umreš.” Clary trepne prema njemu. Osjećala se kao da se prenula iz sna, ošamućena i tek napola budna. Frfljala je kad je progovorila. “Sššto?” Jace nestrpljivo frkne. U ruci je držao stelu; nije vidjela kad ju je izvadio. On je primi za zapešće i na koži s unutarnje strane podlaktice brzo nacrta Biljeg koji je pekao. “Sad pogledaj.” Ona pogleda ponovno - i ukipi se. Lica koja su joj izgledala tako lijepa još uvijek su bila lijepa, no iza njih vrebalo je nešto prepredeno, gotovo zlokobno. Djevojka s ružičasto-plavim krilima pozivala ju je kretnjom ruke i Clary opazi da su joj prsti sačinjeni od grančica načičkanih pupoljcima zatvorenih listova. Oči su joj bile potpuno crne, bez šarenica i zjenica. Momak koji je plesao pokraj nje imao je kožu zelene boje otrova, a iz sljepoočica su mu se izvijali spiralni rogovi. Kad se u plesu okrenuo, kaput mu se rastvorio i Clary shvati da su mu prsa ispod njega prazan rebreni koš. Između golih rebara bile su mu provučene vrpce, vjerojatno zato da bi izgledao svečanije. Clary se okrene želudac. “Daj, dođi” Jace je gurne i ona posrne naprijed. Kad je vratila ravnotežu, zabrinuto se ogledala za Simonom. On je bio ispred i primijetila je da ga Isabelle čvrsto drži. Ovaj put to joj nije smetalo. Sumnjala je da bi Simon uspio proći kroz tu prostoriju sam. Zaobišavši krug plesača, stigli su do drugog kraja prostorije i prošli kroz rastvoreni zastor od plave svile. Laknulo im je kad su izašli iz te prostorije u još jedan hodnik; ovaj je bio isklesan od sjajnog smeđeg materijala nalik na ljusku lješnjaka. Isabelle pusti Simona i on se odmah zaustavi; kad ga je Clary sustigla, vidjela je da je to učinio zato što mu je Isabelle bila zavezala svoj šal preko očiju. Prtljao je s čvorom kad je Clary došla do njega. “Daj, ja ću”, reče ona, a on se umiri dok ga ona nije odvezala i pružila šal Isabelle, kimnuvši u znak zahvalnosti. Simon pogura kosu unatrag; bila je vlažna na mjestima gdje ju je pritiskao šal. “Kako dobra glazba”, primijeti on. “Malo country, malo rock and roll.” Meliorn, koji je bio zastao da ih pričeka, namršti se. “Nije ti se svidjela?” “Meni se svidjela malo previše”, reče Clary. “Što je to trebalo biti, nekakva kušnja? Ili šala?” On slegne ramenima. “Naviknut sam na smrtnike koje naši vilinski glamuri lako zavedu, ali ne i na Nefile. Mislio sam da imaš zaštite.” “Ima ih”, reče Jace, uzvrativši Meliornov pogled, zelen poput zada. Meliorn samo slegne ramenima i ponovno krene. Simon je neko vrijeme šutke držao korak s Clary, a zatim je rekao: “Onda, što sam propustio? Razgolićene plesačice?” Clary pomisli na gola rebra onog vilenjaka i zadrhti. “Ništa tako lijepo.” “Ima načina da se ljudsko biće priključi vilinskim slavljima”, ubaci Isabelle, koja je prisluškivala. “Ako ti daju neki zalog - poput lista ili cvijeta - na čuvanje, i ako ga sačuvaš cijelu noć,

69

Chia

ujutro ćeš biti dobro. Ili ako dođeš s nekom vilom...” Ona baci pogled na Meliorna, ali on je već bio dospio do lisnatog zaslona ugrađena u zid i ondje zastao. “To su kraljičine odaje”, reče. “Došla je sa svog Dvora na sjeveru zbog smrti onog djeteta. Ako dođe do rata, ona želi biti ta koja će ga objaviti.” Izbliza, Clary je mogla vidjeti da je zaslon načinjen od gusto isprepletenih vitica načičkanih kapljicama boje jantara. On razmakne vitice i pokaže im da uđu u sobu s druge strane. Jace se provuče prvi, a Clary za njim. Uspravi se, znatiželjno gledajući oko sebe. Soba je sama po sebi bila obična; sa zemljanih zidova visjela je blijeda tkanina. U staklenim posudama krijesili su se plameni jezičci. Jedna divna žena počivala je na niskoj sofi, okružena onima koji su zacijelo bili njezini dvorani - šarolikim skupom vila, od sićušnih stvorenja do onih koja su izgledala kao lijepe ljudske djevojke duge kose... zanemare li se njihove crne oči bez zjenica. “Kraljice moja”, reče Meliorn, nisko se poklonivši. “Doveo sam vam Nefile.” Kraljica sjedne uspravno. Imala je dugu grimiznu kosu koja se vijorila oko nje kao jesensko lišće na povjetarcu. Oči su joj bile kristalnoplave poput stakla, a pogled oštar kao britva. “Troje od ovih su Nefili”, reče. “Preostali je ovozemaljac.” Meliorn kao da se uvukao u sebe, ali Kraljica ga nije ni pogledala. Pogled joj je bio uperen na Sjenolovce. Clary je osjećala njegovu težinu poput dodira. Unatoč svojoj krasoti, Kraljica nije bila nimalo krhka. Blistala je poput plamteće zvijezde i bilo ju je jednako teško gledati. “Primite naše isprike, gospo.” Jace istupi zauzevši položaj između Kraljice i svojih kompanjona. Ton glasa mu se promijenio - sad je govorio nekako pažljivo i oprezno. “Ovozemaljac je naša odgovornost. Dugujemo mu zaštitu. Zato ga držimo uza se.” Kraljica nakrene glavu kao zaintrigirana ptica. Jace je sada imao svu njezinu pozornost. “Dug krvi?” promrmlja. “Ovozemaljcu?” “Spasio mi je život”, reče Jace. Clary osjeti kako se pokraj nje Simon ukočio od iznenađenja. Ponadala se da to neće pokazati. Vile nisu smjele lagati, bio je rekao Jace, a ni Jace nije lagao - Simon mu je uistinu spasio život. Samo što to nije bio razlog zbog kojeg su ga poveli sa sobom. Clary je počela uviđati na što je Jace mislio pod kreativnim govorenjem istine. “Molim vas, gospo. Nadali smo se da ćete razumjeti. Čuli smo da ste dobri koliko ste i lijepi, a u tom slučaju... pa,” reče Jace, “vaša dobrota zacijelo je doista izvanredna.” Kraljica se zasmijulji i nagne naprijed, a svjetlucava kosa padne joj tako da joj zasjeni lice. “Šarmantan šibaš kao tvoj otac, Jonathane Morgensternu”, reče ona i pokaže na jastuke razbacane po podu. “Dođite, sjednite sa mnom. Pojedite nešto. Popijte. Odmorite se. Razgovor bolje ide uz mokre usne.” Jace se načas doimao zatečeno. Oklijevao je. Meliorn mu se prigne i tiho progovori: “Ne bi bilo mudro odbiti darežljivost Kraljice Svijetlog dvora.” Isabelle mu uputi kratak pogled. Zatim slegne ramenima. “Neće nam Ikoditi da samo sjednemo.” Meliorn ih povede prema hrpi svilenih jastuka pokraj kraljičine sofe. Clary oprezno sjedne, donekle očekujući da će se odnekuda stvoriti neki veliki oštri korijen koji samo čeka da je ubode u stražnjicu. Činilo se da Kraljicu zabavljaju takve stvari. No ništa se nije dogodilo. Jastuci su bili vrlo udobni; ona se smjesti s ostalima oko sebe. Priđe im neki piksi plavkaste kože, noseći pladanj s četiri srebrne šalice. Svatko od njih uzme po jednu šalicu tekućine zlatne nijanse. Po površini su plutale ružine latice. Simon odloži šalicu pokraj sebe. “Zar ne želiš malo?” upita piksi. “Zadnje vilinsko piće koje sam popio nije mi dobro sjelo”, promrmlja on. Clary ga je jedva čula. Piće je imalo snažan, opojan miris, bogatiji i ugodniji nego ruže. Ona izvadi jednu laticu iz tekućine i zdrobi je između palca i kažiprsta, te se miris pojača. Jace je zgrabi za ruku. “Da nisi popila niti malo”, reče joj ispod glasa. “Ali...” “Samo nemoj.” Ona odloži šalicu, baš kao i Simon. Na kažiprstu i palcu imala je ružičastu mrlju. 70

Chia

“U redu”, reče Kraljica. “Meliorn mi je prenio kako vi tvrdite da znate tko je sinoć ubio naše dijete u parku. Premda, odmah da vam kažem, meni se to ne čini nimalo zagonetnim. Vilinsko dijete kojem je iscijeđena krv? Donosite li mi ime nekog određenog vampira? No ovdje su krivi svi vampiri jer je prekršen Zakon i treba ih kazniti u skladu s time. Unatoč možebitnom prividu, mi nismo osobito izbirljiv narod.” “Joj, dajte”, reče Isabelle. “Nisu vampiri.” Jace je oplete pogledom. “Isabelle želi reći kako smo mi gotovo sigurni da je ubojica netko drugi. Mislimo da on nastoji baciti sumnju na vampire kako bi zaštitio sebe.” “Imate li dokaz za to?” Jaceov glas bio je miran, ali rame kojim je okrznuo Claryno bilo je kruto od napetosti. “Sinoć su poubijana i Tiha braća, a ni jednome od njih krv nije bila iscijeđena.” “A veza između toga i našeg djeteta jest? Mrtvi Nefili tragedija su za Nefile, ali meni ne znače ništa.” Clary osjeti oštar ubod na lijevoj ruci. Spustivši pogled, opazi obris jedne sićušne vile koja je strelovito odjurila među jastuke. Na prstu joj nabuja crvena kuglica krvi. Lecnuvši se, ona stavi prst u usta. Sitne vile bile su slatke, ali znale su opako ugristi. “Ukraden je Mač duša”, reče Jace. “Znate za Maellartach?” “Mač koji tjera Sjenolovce da govore istinu”, reče Kraljica uz mračan podsmijeh. “Mi vile nemamo potrebu za takvim predmetom.” “Uzeo ga je Valentine Morgenstern”, reče Jace. “Ubio je Tihu braću da ga se domogne, a mi mislimo da je on ubio i tu vilu. Trebala mu je krv vilinskog djeteta da izvede preobraćenje Mača. Da ga pretvori u instrument koji može upotrijebiti.” “I neće stati”, doda Isabelle. “Nakon toga treba mu još krvi.” Kraljičine visoke obrve podignu se još više. “Još krvi moga naroda?” “Ne”, reče Jace, dobacivši Isabelle pogled koji Clary nije baš shvatila. “Još krvi Donjosvjećana. Treba krv jednog vukodlaka, jednog vampira... Kraljičine oči zaiskrile su od odražene svjetlosti. “Teško da je to naša briga.” “Ubio je jednoga od vas”, reče Isabelle. “Zar se ne želite osvetiti?” Kraljičin pogled okrzne je poput leptirova krila. “Ne odmah”, reče. “Mi smo strpljiv narod jer imamo vremena koliko god treba. Valentine Morgenstern je naš stari neprijatelj - ali imamo i neprijatelja koji su još stariji. Zadovoljit ćemo se time da čekamo i promatramo.” “On priziva demone sebi”, reče Jace. “Stvara vojsku...” “Demona”, nehajno će Kraljica dok su dvorani čavrljali iza nje. “Demoni su vaša dužnost, zar ne, Sjenolovce? Nije li to razlog zbog kojeg imate vlast nad svima nama? Jer ste vi oni koji ubijaju demone?” “Nisam došao ovamo zato da vam prenosim naredbe u ime Klave. Došli smo na vaš poziv zato što smo mislili da ćete nam, budete li saznali istinu, pomoći.” “Zar ste to mislili?” Kraljica se nagne naprijed sa svog stolca, duge, namreškane i žive kose. “Sjeti se, Sjenolovce, neki se od nas bune zbog vladavine Klave. Možda smo umorni od toga da se borimo u vašim ratovima umjesto vas.” “Ali to nije samo naš rat”, reče Jace. “Valentine mrzi Donjosvjećane više nego što mrzi demone. Ako porazi nas, odmah će krenuti na vas.” Kraljica ga prostrijeli pogledom. “I kad to učini,” reče Jace, “sjetite se da vas je jedan Sjenolovac upozorio na to.” Zavlada tišina. Čak su i dvorani utihnuli, promatrajući svoju Kraljicu. Najzad, Kraljica se nasloni na jastuke i otpije gutljaj iz srebrnog kaleža. “Upozoravaš me na vlastitog roditelja”, reče. “Mislila sam da ste vi smrtnici sposobni barem za sinovsku ljubav, a ipak se čini da ti ne osjećaš nikakvu odanost prema Valentineu, vlastitom ocu.” Jace ne reče ništa. Doimao se, za promjenu, kao da je ostao bez riječi. Kraljica blago nastavi: “Ili je možda to tvoje neprijateljstvo glumljeno. Ljubav od vaše vrste čini lašce.” 71

Chia

“Ali mi ne volimo svog oca”, reče Clary jer je Jace ostao zastrašujuće tih. “Mrzimo ga.” “Zar doista!” Kraljica je izgledala gotovo kao da se dosađuje. “Znate kakve su obiteljske veze, gospo”, reče Jace, ponovno došavši do glasa. “Stežu čvrsto kao vinova loza. A ponekad, kao i loza, stežu dovoljno čvrsto da ubiju.” Kraljičine trepavice zatrepere. “Ti bi izdao vlastitog oca radi dobrobiti Klave?” “Čak i to, gospo.” Ona se nasmije; zvuk njezina smijeha bio je oštar i hladan poput ledenih siga. “Tko bi pomislio”, reče, “da će se Valentineovi mali eksperimenti okrenuti protiv njega?” Clary pogleda Jacea, ali po izrazu njegova lica shvati da on nema pojma kako to Kraljica misli. Progovori Isabelle. “Eksperimenti?” Kraljica se uopće ne obazre na nju. Njezin pogled, blistavoplav, bio je prikovan za Jacea. “Čarobni narod jest narod tajni”, reče. “Naših kao i tuđih. Upitaj svog oca, kad ga sljedeći put vidiš, čija krv kola tvojim žilama, Jonathane.” “Nisam ga kanio ništa pitati sljedeći put kad ga vidim”, reče Jace. “Ali ako vi tako želite, gospo, bit će učinjeno.” Kraljica izvije usne u smiješak. “Ja mislim da si ti lažac. Ali vrlo šarmantan lažac. Dovoljno šarmantan da ću ti se zakleti na ovo: postavi svome ocu to pitanje i ja ću ti obećati pomoći koliko bude u mojoj moći ako budeš napao Valentinea.” Jace se nasmiješi. “Vaša velikodušnost iznimna je baš kao i vaša ljepota, gospo.” Clary se oteo zvuk nalik na povraćanje, ali Kraljica je djelovala zadovoljno. “I mislim da smo sada ovdje gotovi”, dometne Jace ustajući s jastuka. Svoje netaknuto piće bio je odložio još prije, pokraj Isabeliina. Svi ustanu nakon njega. Isabelle je već razgovarala s Meliornom u kutu, pokraj vrata od vitica. Izgledao je pomalo ugroženo. “Trenutak.” Kraljica ustane. “Jedno od vas mora ostati.” Jace se zaustavi na pola puta do vrata i okrene se prema njoj. “Kako to mislite?” Ona ispruži ruku i pokaže na Clary. “Nakon što naša hrana ili piće: jednom prijeđe preko usana nekog smrtnika, taj je smrtnik naš. To znaš, Sjenolovče.” Clary je bila zapanjena. “Ali nisam popila niti malo!” Okrene se prema Jaceu. “Ona laže.” “Vile ne lažu”, reče on dok su mu se na licu izmjenjivali zbunjenost i počeci tjeskobe. Okrene se natrag prema Kraljici. “Bojim se da ste pogriješili, gospo.” “Pogledaj njezine prste i reci mi da ih nije polizala da ih očisti.” Simon i Isabelle sad su već zurili. Clary baci pogled na svoju ruku. “Od krvi”, reče. “Jedna sićušna vila ugrizla me za prst - krvario je...” Prisjeti se slatkog okusa krvi pomiješane sa sokom na njezinu prstu. Uspaničeno krene prema vratima od vitica, pa stane osjetivši da je nešto nalik na nevidljive ruke grubo gura natrag u prostoriju. Uzdrmano se okrene prema Jaceu. “Istina je.” Jace je bio crven u licu. “Valjda sam trebao očekivati takav trik”, reče Kraljici bez maloprijašnje koketerije. “Zašto to radite? Što hoćete od nas?” Kraljičin glas bio je mek poput paukova krzna. “Možda sam samo znatiželjna”, reče. “Ne događa se često da imam mlade Sjenolovče tako blizu, u svojoj nadležnosti. Kao i mi, i vi potječete iz raja; to me kopka.” “No za razliku od vas,” reče Jace, “u nama nema nimalo pakla.” “Smrtni ste; starite; umirete”, nehajno će Kraljica. “Ako to nije pakao, molim te, reci mi što onda jest?” “Ako želite samo proučavati nekog Sjenolovca, ja vam neću biti od velike koristi”, ubaci se Clary. Ruka ju je boljela ondje gdje ju je mala vila ugrizla i borila se s porivom da zavrišti ili brizne u plač. “Ja ne znam ništa o lovu na sjene. Nisam prošla gotovo nimalo obuke. Krivu ste uzeli.” Na pik, doda u sebi. Kraljica je prvi put izravno pogleda. Clary se poželi uvući u sebe. “Uistinu, Clarissa Morgenstern, upravo ti si prava osoba.” Oči su joj blistale dok je upijala Clarynu nelagodu.

72

Chia

“Zahvaljujući promjenama koje je tvoj otac izveo na tebi, nisi slična ni jednom drugom Sjenolovcu. Tvoji darovi su drugačiji.” “Moji darovi?” zbuni se Clary. “Tvoj dar je dar riječi koje se ne mogu izgovoriti,” reče joj Kraljica, “a dar tvog brata dar je samog Anđela. Vaš se otac pobrinuo za to dok je tvoj brat bio dijete i prije nego što si se ti rodila.” “Moj otac meni nikad nije dao ništa”, reče Clary. “Nije mi dao čak ni ime.” Jace je izgledao jednako tupo kao što se Clary osjećala. “Premda Čarobni narod ne laže,” reče on, “drugi mogu lagati njemu. Mislim da ste žrtva prijevare ili šale, gospo. U meni i mojoj sestri nema ničega posebnog.” “Kako vješto umanjuješ svoje draži”, reče Kraljica, smijući se. “Iako zacijelo znaš da nisi običan ljudski dječak, Jonathane...” Ona skrene pogled s Clary preko Jacea na Isabelle - Isabelle zatvori usta, koja su joj bila otvorena, škljocnuvši zubima - i vrati ga na Jacea. “Je li moguće da vi ne znate?” promrmlja. “Ja znam da neću ostaviti svoju sestru ovdje na vašem Dvoru,” reče Jace, “a budući da ništa ne možete saznati ni od nje ni od mene, možda biste nam mogli učiniti uslugu i pustiti je?” Sad kad ste se zabavili? govorile su njegove oči, premda mu je glas bio ljubazan i hladan kao voda. Kraljičin osmijeh bio je širok i strašan. “Što kad bih vam rekla da je može osloboditi jedan poljubac?” “Vi želite da vas Jace poljubi?” reče Clary zapanjeno. Kraljica prasne u smijeh, a dvorani odmah stanu oponašati njezino veselje. Taj smijeh bio je bizarna i neljudska mješavina hukanja, skvičanja i kreštanja, nalik na prodorne krike životinja koje pate. “Njegovim dražima unatoč,” reče Kraljica, “taj poljubac neće osloboditi djevojku.” Njih četvero međusobno se zbunjeno pogledaju. “Mogla bih ja poljubiti Meliorna”, predloži Isabelle. “Ni taj. Niti s bilo kime s mog Dvora.” Meliorn se odmakne od Isabelle, koja pogleda svoje kompanjone i podigne ruke. “Ja neću poljubiti ni jednog od vas”, reče odlučno. “Samo da se zna.” “Mislim da nije ni potrebno”, reče Simon. “Ako je samo do poljupca.. .” Približi se Clary, koja se ukipila od čuda. Kad ju je primio za laktove, morala je potisnuti poriv da ga odgurne. Nije da se još nikad nije ljubila sal Simonom, ali ovo bi bila čudna situacija čak i da joj je ljubljenje s njim bilo] posve ugodno, a nije. Pa ipak, to je bio logičan odgovor, zar ne? Ne mogavši si pomoći, ona baci brz pogled preko ramena na Jacea i opazi kako se mršti. “Ne”, reče Kraljica glasom nalik na kristalne zvončiće. “Ni to nije ono što želim.” Isabelle zakoluta očima. “O, za ime Anđela. Evo, ako nema drugog izlaza, ja ću poljubiti Simona. Već sam to radila, nije bilo tako loše.” “Hvala”, reče Simon. “Jako laskavo.” “Žalim”, reče Kraljica Svijetlog dvora. Na licu je imala oštar izraz nekakva okrutna ushita i Clary se upita želi li ona poljubac ili naprosto to da ih sve gleda kako se meškolje od nelagode. “Bojim se da ni to neće proći “E pa, ja neću poljubiti ovozemaljca”, reče Jace. “Radije ću ostati tu dolje i istrunuti.” “Vječno?” reče Simon. “Vječnost je strašno puno vremena.” Jace podigne obrve. “Znao sam”, reče. “Ti mene želiš poljubiti, zar ne?” Simon ozlojeđeno podigne ruke. “Naravno da ne. Ali ako...” “Izgleda da je istina ono što kažu”, primijeti Jace. “Nema heteroseksualaca u rovovima.” “Ateista, glupane”, reče Simon srdito. “Nema ateista u rovovima.” “Premda je sve to jako zabavno,” reče Kraljica smireno, nagnuvši se naprijed, “poljubac koji će osloboditi djevojku poljubac je koji ona najviše želi.” Okrutan ushit na njezinu licu i u njezinu glasu još se više zaoštri, a Clary se učini da joj se njezine riječi zabadaju u uši poput igala. “Samo to i ništa više.”

73

Chia

Simon je izgledao kao da ga je udarila. Clary poželi ispružiti ruku prema njemu, no stajala je ukipljena na mjestu, previše užasnuta da bi se pomaknula. “Zašto to činite?” upita Jace. “Ustvari sam mislila da ja tebi činim dobro djelo.” Jace se zacrveni, ali ne reče ništa. Izbjegavao je pogledati Clary. Simon reče: “Ovo je smiješno. Oni su brat i sestra.” Kraljica slegne ramenima, lagano ih trznuvši. “Želja nije uvijek umanjena gnušanjem. I ne može se iskazati poput usluge onima koji je najviše zaslužuju. A kako moje riječi vežu moju magiju tako vi možete doznati istinu. Ako ona ne želi njegov poljubac, onda neće biti slobodna.” Simon nešto ljutito reče, ali Clary ga nije čula: u ušima joj je zujalo kao da joj je u glavi zarobljen roj ljutih pčela. Simon se strelovito okrene, bijesan, i reče: “Ne moraš to raditi, Clary, to je trik...” “Nije trik”, reče Jace. “Nego test.” “Čuj, ne znam za tebe, Simone”, reče Isabelle razdraženo. “Ali ja bih voljela izvući Clary odavde.” “Kao što bi i poljubila Aleca”, reče Simon, “samo zato što Kraljica Svijetlog dvora traži da to učiniš?” “Naravno da bih.” Isabelle je zvučala srdito. “Kad bi alternativa bila zaglaviti na Svijetlom dvoru dovijeka? Uostalom, koga briga? To je samo poljubac.” “To je istina.” Bio je to Jace. Clary ga ugleda na zamućenom rubu svog vidnog polja, kako joj prilazi i stavlja joj ruku na rame, okrećući je prema sebi. “To je samo poljubac”, reče on, a premda mu je glas bio grub, ruke su mu bile neizrecivo nježne. Ona mu dopusti da je okrene; podigne pogled prema njemu. Oči su mu bile veoma tamne, možda zato što je tu dolje na Dvoru bilo tako mračno, a možda i zbog nečega drugog. U njegovim raširenim zjenicama vidjela je svoj odraz, sitnu sliku sebe same u njegovim očima. On reče: “Možeš zatvoriti oči i razmišljati o Engleskoj, ako želiš.” “Nikad nisam bila u Engleskoj”, reče ona, ali sklopi oči. Osjetila je vlažnu težinu vlastite odjeće, hladne i bockave na koži, i prezasićen, sladak zrak spilje, još hladniji, i težinu Jaceovih ruku na svojim ramenima, koje su jedine bile tople. A onda ju je poljubio. Osjetila je dodir njegovih usnica, isprva lagan, i njezine su se same otvorile pod tim pritiskom. Gotovo protiv volje osjetila je kako se topi i podaje, propinjući se da ovije ruke oko njegova vrata kao što se suncokret okreće prema svjetlu. Ruke su mu kliznule oko nje, njegovi prsti razbarušili su joj kosu, a poljubac je prestao biti nježan i postao je žestok, sve u isti mah, kao kad iverje bukne u plamen. Clary začuje zvuk nalik na uzdah kako huji Dvorom, svuda oko njih, val šuma, ali to nije značilo ništa, izgubilo se u navali njezine krvi po žilama, u vrtoglavu osjećaju bestežinske lakoće u tijelu. Jaceove ruke izvukle su joj se iz kose, kliznule joj niz kralježnicu; osjetila je tvrd pritisak njegovih dlanova na lopaticama - a tada se udaljio, nježno se odvojivši, sklonivši njezine ruke sa svog vrata i zakoračivši unatrag. Clary je načas pomislila da će pasti; osjećala se kao da joj je silom oduzeto. nešto osnovno, ruka ili noga, i posve je zapanjeno zurila u Jacea - što je on osjećao, zar nije osjećao ništa? Pomislila je kako ne bi mogla podnijeti da nije osjećao ništa. Uzvratio joj je pogled, a kad je vidjela izraz na njegovu licu, vidjela je njegove oči kad su bili kod Renwicka, kad je gledao kako se Portal, koji ga je razdvajao od njegova doma, slama u tisuću nespojivih komada. Izdržao je njezin pogled na djelić sekunde, a tada pogledao u stranu, dok su mu se mišići u grlu stezali. Šake su mu bile stisnute uz bokove. “Je li bilo zadovoljavajuće?” dobaci, okrenuvši se prema Kraljici i dvoranima iza nje. “Je li vas zabavilo?” Kraljica je držala ruku preko usta, napola skrivajući osmijeh. “Bilo nam je prilično zabavno”, reče. “Ali ne toliko, čini mi se, koliko je bilo vama.” “Mogu pretpostaviti samo”, reče Jace, “da vas emocije smrtnika zabavljaju jer vlastitih nemate.” Na to osmijeh nestane s njezinih usnica. “Polako, Jace”, reče Isabelle. Okrene se prema Clary. “Možeš li sada otići? Jesi li slobodna?”

74

Chia

Clary krene prema vratima i ne začudi se otkrivši da joj nikakav otpor nije prepriječio put. S jednom rukom među viticama, stane i okrene se prema Simonu. Piljio je u nju kao da je još nikad nije vidio. “Trebamo krenuti”, reče. “Prije nego što bude prekasno.” “Već je prekasno”, reče on. Meliorn ih je odveo sa Svijetlog dvora i ostavio ih ponovno u parku, sve bez ijedne riječi. Clary se činilo da je s leđa izgledao kruto i kao da im nešto zamjera. Kad su, gacajući, izašli iz ribnjaka, okrenuo se, ne oprostivši se čak ni od Isabelle, i opet nestao u uzbibanom odrazu mjeseca. Isabelle ga je namršteno promatrala kako odlazi. “Totalno je dobio nogu.” Jace se oglasi nečime nalik na prigušen smijeh i zadigne ovratnik mokre jakne. Svi su drhtali. Hladna noć mirisala je na blato i biljke i ljudsku suvremenost - Clary se učini da gotovo može nanjušiti željezo u zraku. Prsten grada, koji je okruživao park, iskrio je snažnim svjetlima: ledenoplavim, hladnozelenim, vrućecrvenim, a ribnjak je mirno lizao svoje blatnjave obale. Mjesečev odraz bio se premjestio na suprotni rub ribnjaka i treperio ondje kao da ih se boji. “Bolje da se vratimo.” Isabelle čvršće stegne još uvijek mokar kaput oko svojih ramena. “Prije nego što se nasmrt smrznemo.” “Trebat će nam vječnost da se vratimo u Brooklyn”, reče Clary. “Možda bismo trebali uzeti taksi.” “Ili možemo jednostavno otići u Institut”, predloži Isabelle. Na Jaceov pogled brzo doda: “Tamo ionako nema nikoga - svi su u Gradu od Kostiju, traže tragove. Trebat će ti samo sekunda da svratiš, uzmeš odjeću i presvučeš se u nešto suho. Osim toga, Institut je još uvijek tvoj dom, Jace.” “Može”, reče Jace, na Isabellino očigledno iznenađenje. “Ionako trebam nešto iz svoje sobe.” Clary je oklijevala. “Ne znam. Ja se mogu vratiti taksijem, sa Simonom.” Kad bi proveli malo vremena zajedno nasamo, možda bi mu uspjela objasniti što se dogodilo dolje na Svijetlom dvoru i kako to nije bilo ono što mu se činilo. Jace je provjeravao je li mu voda oštetila sat. Pogledao ju je uzdignutih obrva. “To bi moglo biti malo teže,” reče, “uzevši u obzir da je on već otišao.” “On je što?” Clary se strelovito okrene i zablene. Simona nije bilo; njih troje sami su stajali kod ribnjaka. Potrčala je malo uzbrdo i viknula njegovo ime. Jedva ga je razabrala u daljini: odrješito je grabio betonskom stazom koja je vodila iz parka u aveniju. Ponovno ga je zazvala, no nije se okrenuo.

75

Chia

9 I SMRT NEĆE PREVLADATI

Isabelle je govorila istinu: Institut je bio posve pust. Dobro, gotovo posve. Kad su došli, Max je spavao na crvenom kauču u predvorju. Naočale su mu bile malo nahero i očito nije bio namjeravao zaspati: otvorena knjiga bila je na podu, gdje mu je ispala, a noge u tenisicama visjele su mu preko ruba kauča tako da mu to vjerojatno nije bilo udobno. Clary se odmah raznježi nad njime. Podsjetio ju je na Simona u dobi od; devet ili deset godina, kad je sav bio u naočalama, nelagodnom žmirkanju i ušima. “Max je kao mačka. Može zaspati bilo gdje.” Jace se sagne, skine naočale s Maxova lica i odloži ih na obližnji stolić s intarzijama. Na licu je imao izraz koji Clary još nikad nije vidjela - izraz snažne, zaštitničke nježnosti, koji ju je iznenadio. “Ma pusti njegove stvari na miru - samo ćeš ih zablatiti”, reče Isabelle srdito, otkopčavajući mokri kaput. Haljina joj je bila pripijena uz dugački torzo, a širok kožnati remen oko njezina struka bio je taman od vode. Svjetlucanje njezina omotanog biča malčice se vidjelo na mjestu gdje mu je držak virio iznad ruba pojasa. Mrštila se. “Osjećam da me hvata prehlada”, reče. “Idem pod vrući tuš.” Jace ju je gledao kako odlazi hodnikom uz neku vrstu nehotična divljenja, ponekad me podsjeća na onu pjesmu. 'Isabelle, Isabelle se nije zabrinula. Isabelle nije vrisnula ni kidnula.. . “Dođe li tebi ikada da vrištiš?” upita ga Clary. “Kojiput.” Jace slijeganjem ramenima skine mokri kaput i objesi ga na ruku pokraj Isabellina. “Doduše, ima pravo u vezi s vrućim tušem. Meni bi svakako dobro došao.” “Ja se nemam u što presvući”, reče Clary, najednom poželjevši da malo Vremena bude nasamo. Prsti su je svrbjeli da utipka Simonov broj u mobitel, da vidi je li mu dobro. “Pričekat ću te ovdje.” “Ne budi glupa. Posudit ću ti neku majicu.” Traperice su mu bile promočene i visjele su mu nisko na kukovima, otkrivajući prugu bijele, tetovirane kože između trapera i ruba majice. Clary skrene pogled. “Mislim da ne...” “Dođi.” Glas mu je bio odlučan. “Ionako ti nešto želim pokazati.” Clary krišom pogleda ekran svog mobitela dok je slijedila Jacea kroz hodnik prema njegovoj sobi. Simon nije bio zvao. Kao da joj se led stvorio u grudima. Do unatrag dva tjedna bile su prošle godine otkako su se ona i Simon zadnji put posvađali. Sad se činilo da se neprestano ljuti na nju. Jaceova soba bila je baš onakva kakve je se sjećala: čista kao suza i pusta kao redovnička ćelija. U sobi nije bilo ničega što bi govorilo o Jaceu: nikakvih postera na zidovima, nikakvih knjiga naslaganih na noćnom ormariću. Čak je i pokrivač na krevetu bio posve bijel. On ode do komode i iz ladice izvuče složenu, plavu majicu dugih rukava. Dobaci je Clary. “Ova se skupila u pranju”, reče. “Vjerojatno će ti i dalje biti prevelika, ali...” Slegne ramenima. “Idem se istuširati. Viči ako nešto trebaš.” Ona kimne, privinuvši majicu na grudi kao da je to štit. On je izgledao kao da je htio reći još nešto, ali se predomislio; slegnuvši još jednom ramenima, nestao je u kupaonici, čvrsto zatvorivši vrata za sobom. Clary se svali na krevet s majicom u krilu i iz džepa izvuče mobitel. Nazove Simonov broj. Nakon što je četiri puta zazvonio, uključila se govorna pošta. “Pozdrav, dobili ste Simona. Ili sam daleko od mobitela, ili vas izbjegavam. Ostavite mi poruku i...” “Što radiš?” 76

Chia

Jace je stajao na otvorenim vratima kupaonice. Voda je glasno šuštala u kadi iza njega i kupaonica je bila prilično zaparena. Bio je gol do pasa i bosonog, vlažne traperice visjele su mu nisko na kukovima, otkrivajući duboke usjeke iznad kostiju njegove zdjelice, kao da ga je netko na tom mjestu stiskao prstima. Clary zaklopi telefon i baci ga na krevet. “Ništa. Gledam koliko je sati.” “Imaš sat pokraj kreveta”, istakne Jace. “Zvala si ovozemaljca, zar ne?” “On se zove Simon.” Clary s obje ruke zgužva Jaceovu majicu u loptu “I ne moraš biti takav gad prema njemu cijelo vrijeme. Pomogao ti je i to ne jednom.” Jaceovi kapci bili su napola spušteni, oči zamišljene. Kupaonica se ubrzano punila parom od čega mu se kosa još više nakovrčala. On reče: “I sad se osjećaš krivom zato što je pobjegao. Ja se ne bih trudio zvati ga, na tvom mjestu. Siguran sam da te izbjegava.” Clary nije ni pokušala suzbiti ljutnju u glasu. “A ti to znaš jer ste ti i on tako bliski?” “Ja to znam jer sam mu vidio lice prije nego što je otišao”, reče Jace. “Ti nisi. Ti ga nisi gledala. Ali ja jesam.” Clary provuče prste kroz još uvijek vlažnu kosu da je makne s očiju. Odjeća ju je grebla na mjestima gdje joj se prilijepila za kožu, slutila je da bazdi na dno ribnjaka i stalno joj se priviđalo Simonovo lice dok ju je gledao na Svijetlom dvoru - kao da je mrzi. “Ti si kriv za to”, reče odjednom; bijes joj se skupljao u grudima. “Nisi me smio onako poljubiti.” On se bio naslanjao na dovratak; sad je stao uspravno. “Kako sam te trebao poljubiti? Ima neki način koji više voliš?” “Ne.” Ruke su joj se tresle u krilu. Bile su hladne, bijele, naborane od vode. Ona ispreplete prste da zaustavi drhtanje. “Samo ne želim da me ti ljubiš.” “Meni se činilo da ni jedno od nas nije imalo izbora po tom pitanju.” “To je ono što ne razumijem!” prasne Clary. “Zašto te natjerala da me poljubiš? Kraljica, mislim. Zašto nas je prisilila da... to učinimo? Kakvo je zadovoljstvo ona mogla izvući iz toga?” “Čula si što je Kraljica rekla. Mislila je da mi čini uslugu.” “To nije istina.” “Istina je. Koliko ti puta moram ponoviti? Čarobni narod ne laže.” Clary se sjeti onoga što je Jace bio rekao kod Magnusa. Otkrit će ma što bilo to što najviše želiš i dat će ti to - ali taj će dar imati žalac zbog kojeg ćeš požaliti što si to ikada uopće poželio. “Onda je pogriješila.” “Nije pogriješila.” Jaceov glas bio je gorak. “Vidjela je kako ja gledam tebe i ti mene, i Simon tebe, i upotrijebila nas je kao instrumente, što mi Ka nju i jesmo.” “Ja tebe ne gledam”, šapne Clary. “Što?” “Rekla sam ja tebe ne gledam.” Ona razdvoji ruke, koje je bila stiskala u krilu. Na mjestima gdje ih je stezala prstima, ostali su crveni tragovi. “Harem se trudim da te ne gledam.” Oči su mu bile sužene, tek odsjev zlata vidio mu se kroz trepavice, i ona nc sjeti kako ju je, kad ga je prvi put ugledala, podsjetio na lava, zlatnog i ubojitog. “Zašto ne?” “Što misliš zašto?” Riječi su joj bile gotovo bezvučne, jedva šapnute. “Onda zašto!” Glas mu je drhtao. “Čemu sve to sa Simonom, zašto me slalno odguruješ, ne puštaš me blizu sebe...” “Jer je to nemoguće”, reče ona, a posljednja riječ joj ispadne kao jecaj, unatoč tome što se trudila svladati se. “Ti to znaš jednako dobro kao ja!” “Jer si mi ti sestra”, reče Jace. Ona kimne bez riječi. “Možda”, reče Jace. “I zbog toga si zaključila da će ti tvoj stari prijatelj Simon dobro doći da ti odvuče misli?” “Nije tako”, reče ona. “Ja volim Simona.” “Kao što voliš Lukea”, reče Jace. “Kao što voliš svoju majku.” “Ne.” Glas joj je bio hladan i oštar poput ledene sige. “Nemoj mi govoriti što osjećam.” Jedan mali mišić trzne mu se pokraj usta. “Ne vjerujem ti.”

77

Chia

Clary ustane. Nije ga mogla pogledati u oči pa je umjesto toga prikovala pogled na mali zvjezdasti ožiljak na njegovu desnom ramenu, uspomenu na neku staru ozljedu. Taj život pun ožiljaka i ubijanja, jednom je rekao Hodge. Nije tvoj. “Jace”, reče. “Zašto mi to radiš?” “Zato što mi lažeš. I lažeš samoj sebi.” Jaceove oči su sijevale, i premda su mu ruke bile ugurane u džepove, vidjela je da su stisnute u šake. Nešto u Clary naprsne i pukne, a riječi navru u bujici. “Što hoćeš da ti kažem? Istinu? Istina je da volim Simona onako kako bih trebala voljeti tebe, i da želim da mi je on brat, a ne ti, ali ja tu ništa ne mogu učiniti, a ne možeš ni ti! Ili možda imaš neku ideju kad si tako prokleto pametan?” Jace duboko udahne i ona shvati kako nije očekivao da će ona ikada izgovoriti to što je upravo izgovorila, pa ni za milijun godina. Izraz njegova lica svjedočio je o tome. Ona se s mukom umiri. “Jace, žao mi je, nisam htjela reći...” “Ne. Nije ti žao. Neka ti ne bude žao.” On krene prema njoj, umalo se spotaknuvši o vlastite noge - Jace, koji nikada nije posrtao, koji se nikada ni na što nije spoticao, koji nikada nije načinio ni jedan neskladan pokret. On dlanovima obujmi njezino lice; osjetila je toplinu njegovih prstiju, tek nekoliko milimetara od kože; znala je da bi se trebala odmaknuti, no stajala je ukipljeno, zureći uvis u njega. “Ne razumiješ”, reče on. Glas mu je drhtao. “Ja nikad ni za koga nisam ovo osjećao. Mislio sam da ne mogu. Mislio sam da... način na koji sam odrastao... moj otac...” “Voljeti je uništiti”, reče ona tupo. “Sjećam se.” “Mislio sam da je taj dio mog srca uništen”, reče on, a pritom je na licu imao izraz kao da se čudi što samog sebe čuje kako izgovara te riječi, kako izgovara mog srca. “Zauvijek. Ali ti...” “Jace. Nemoj.” Ona podigne ruke i prekrije njegovu šaku svojom, svinuvši mu prste svojim dlanom. “Nema smisla.” “To nije istina.” U glasu mu se čuo očaj. “Ako oboje osjećamo isto...” “Nije važno što mi osjećamo. Ništa ne možemo učiniti.” Čula je vlastiti glas kao da pripada strancu: dalek, skrušen. “Kamo bismo otišli biti zajedno? Kako bismo mogli živjeti?” “Mogli bismo to tajiti.” “Ljudi bi doznali. I ja ne želim lagati vlastitoj obitelji, a ti?” Njegov odgovor bio je gorak. “Kakvoj obitelji? Lightwoodovi me ionako mrze.” “Ne, ne mrze te. A ja to nikad ne bih mogla reći Lukeu. A moja majka, što ako se probudi, što bismo joj rekli? To, to što mi hoćemo, bilo bi odvratno svima do kojih nam je stalo...” “Odvratno?” On spusti dlanove s njezina lica kao da ga je odgurnula. Zvučao je zapanjeno. “To što mi osjećamo... što ja osjećam... tebi je to odvratno?” Izraz njegova lica zaustavi joj dah. “Možda”, šapne. “Ne znam.” “Onda si to odmah trebala reći.” “Jace...” No on je otišao od nje; izraz lica bio mu je zatvoren i zaključan poput vrata. Bilo je teško povjerovati da ju je ikada gledao nekako drugačije. “Onda mi je žao što sam išta rekao.” Glas mu je bio krut, služben. “Neću te ponovno poljubiti. Možeš računati na to.” Claryno srce načinilo je spor, uzaludan salto kad se udaljio od nje, dohvatio ručnik s komode i uputio se natrag u kupaonicu. “Ali... Jace, što radiš?” “Idem se istuširati. I ako sam zbog tebe potrošio svu toplu vodu, bit ću jako loše volje.” On stupi u kupaonicu, šutnuvši vrata da se zatvore iza njega. Clary se strovali na krevet i zagleda se u strop. Bio je prazan kao i Jaceovo lice prije nego što joj je okrenuo leđa. Obrnuvši se na bok, shvati da leži na njegovoj plavoj majici: čak je i mirisala na njega, na sapun i dim i bakrenastu krv. Sklupčavši se oko nje kao što bi se nekoć sklupčala, kad je bila jako mala, oko omiljene deke, ona zatvori oči. U snu, oborila je pogled na ljeskovu vodu koja se prostirala ispod nje poput beskrajna zrcala što odražava noćno nebo. Kao i zrcalo, bila je kruta i hladna, i mogla je hodati po njoj. Hodala je, rnirišući noćni zrak i mokro lišće i miris grada, koji je u daljini svjetlucao poput svjetlima ovjenčana vilinskog zamka - a gdje bi kročila, paučinaste pukotine širile su joj se pod nogama i krhotine stakla prštale uvis poput vode. 78

Chia

Nebo je počelo blistati. Oživjelo je od vatrenih točkica nalik na zapaljene vrhove šibica. Padale su, kiša vrućeg ugljevlja s neba, i ona čučne podignuvši ruke. Jedna je pala točno pred nju, jureći kriješ, ali kad je udarila o tlo, postala je mladić. Bio je to Jace, sav u plamtećem zlatu, zlatnih očiju i zlatne kose, s bijelozlatnim krilima što su mu rasla iz leđa, šira i perja gušćeg nego u bilo koje ptice. Nasmiješio se kao mačak i prstom pokazao iza nje, pa se okrenula i opazila da neki tamnokosi momak - je li to bio Simon? - stoji ondje, i iz njegovih leda također su se širila krila, perja crnog kao ponoć, a na vrhu svakog pera bilo je krvi. Clary se probudi hvatajući zrak, rukama gužvajući Jaceovu majicu. U sobi je bilo mračno, svjetlost je dopirala samo kroz jedini uski prozor pokraj kreveta. Ona sjedne. Glava joj je bila teška i boljela ju je šija. Pogledom je polako prelazila po sobi i trgnula se kad je jarka točkica svjetlosti, nalik na mačje oči u mraku, bljesnula prema njoj. Jace je sjedio u naslonjaču pokraj kreveta. Na sebi je imao traperice i toplu sivu majicu, a kosa mu je izgledala gotovo suho. U ruci je držao nešto što se sjajilo poput metala. Neko oružje? Premda od čega se to čuvao tu u Institutu, Clary nije mogla dokučiti. “Jesi li dobro spavala?” Ona kimne. Usta su joj bila hrapava. “Zašto me nisi probudio?” “Činilo mi se da bi ti dobro došao odmor. Osim toga, spavala si ka mrtva. Čak si i slinila”, doda. “Na moju majicu.” Claryna ruka poleti joj do usta. “Oprosti.” “Ne vidiš često kako netko slini”, napomene Jace. “Pogotovo tako potpuno prepušteno. Širom otvorenih usta i sve.” “O, zaveži.” Pipala je po pokrivaču dok nije pronašla svoj mobitel pa ga je ponovno provjerila, premda je znala što će joj reći. Nema poziva. “Tri je ujutro”, primijeti potišteno. “Misliš da je Simon u redu?” “Zapravo mislim da je čudan”, reče Jace. “Ali to nema puno veze vremenom.” Ona ugura mobitel u džep traperica. “Idem se presvući.” Jaceova bijelo okrečena soba nije bila veća od Isabelline, no bila je bitno urednija. Sobe u Institutu nisu se jako razlikovale jedna od druge, pomisli Clary zatvarajući vrata iza sebe, ali barem su nudile privatnost. Očisti mokru majicu i objesi je na prečku za ručnik, polije si lice vodom i provuče češalj kroz divlje nakovrčanu kosu. Jaceova majica bila joj je jako prevelika, ali materijal joj je bio mekan na koži. Ona zasuče rukave i vrati se u sobu, gdje zatekne Jacea kako sjedi na točno istom mjestu gdje je i prije bio, mrko zureći dolje u svjetlucav predmet koji je držao u rukama. Ona se nasloni na leđa naslonjača. “Što je to?” Umjesto da odgovori, on ga preokrene tako da ga ona može dobro vidjeti. Bila je to nazupčana krhotina razbijenog stakla, ali umjesto da odrazi njezino lice, u njoj je bila slika zelene trave, plavog neba i golih crnih grana stabala. “Nisam znala da si to zadržao”, reče ona. “Taj komadić Portala.” “Radi toga sam htio doći ovamo”, reče on. “Da ga uzmem.” U glasu su mu se miješali čežnja i gađenje. “Stalno mislim kako ću možda ugledati oca u tom odrazu. Otkriti što smjera.” “Ali on nije tamo, zar ne? Mislila sam da je tu negdje. U gradu.” Jace odmahne glavom. “Magnus ga je tražio i on ne misli tako.” “Magnus ga je tražio? Nisam to znala. Kako...” “Nije Magnus postao Vrhovni vještac bez razloga. Njegova moć proteže se na cijeli grad i još dalje. Može osjetiti čega ima, do neke mjere.” Clary frkne. “Može osjetiti poremećaje u Sili?” Jace se polako okrene u naslonjaču i namršti joj se. “Ne šalim se. Nakon što je onaj vještac ubijen u centru Manhattana, on je počeo njuškati po lome. Kad sam došao stanovati kod njega, zamolio me za nešto što je pripadalo mom ocu, kako bi ga lakše pratio. Dao sam mu onaj prsten Morgensternovih. Rekao je da će mi javiti bude li osjetio Valentinea bilo gdje u gradu, ali do sada nije.” “Možda je samo htio tvoj prsten”, reče Clary. “On stvarno nosi puno nakita.”

79

Chia

“Neka si ga zadrži.” Jaceova ruka stisne se oko komadića zrcala koji je držao; Clary uzbunjeno primijeti kako mu krv nadire oko nazupčanih fubova, ondje gdje su mu zarezali kožu. “Meni je bezvrijedan.” “Hej”, reče ona i prigne se da mu izvadi staklo iz ruke. “Samo polako.” Ubaci taj komadić Portala u džep njegove jakne koja je visjela na zidu. Rubovi stakla bili su tamni od krvi, a Jaceove ruke ispresijecane crvenim linijama. “Možda bismo te trebali vratiti Magnusu”, reče ona što je nježnije mogla. “Alec je već dugo tamo i...” “Nekako sumnjam da mu to smeta”, reče Jace, ali ipak pokorno ustane i posegne za svojom stelom, koja je stajala naslonjena na zid. Dok je crtao iscjeliteljsku runu na nadlanici okrvavljene desne ruke, rekao je: “Nešto sam te htio pitati.” “A to je?” “Kad si me izvukla iz ćelije u Tihom gradu, kako si to učinila? Kako si otključala vrata?” “A to. Samo sam upotrijebila običnu runu za otvaranje i...” Neskladno, polagano zvono prekinulo ju je i prilijepilo joj ruku na džep prije nego što je shvatila da je zvuk koji je čula bio mnogo glasniji i oštriji od svakog zvuka koji bi njezin mobitel mogao proizvesti. Zbunjeno se ogleda oko sebe. “To je zvono na vratima Instituta”, reče Jace dohvativši svoju jaknu. “Dođi.” Prešli su pola puta do predvorja kad je Isabelle nahrupila kroz vrata svoje sobe u pamučnom kućnom ogrtaču, s ružičastom svilenom maskom za spavanje podignutom na čelo i pomalo ošamućenim izrazom lica. “Tri su sata ujutro!” reče im ona tonom koji je davao naslutiti kako je svemu tome kriv Jace, ili eventualno Clary. “Tko nam zvoni u tri ujutro?” “Možda je to Inkvizitorica”, reče Clary, najednom osjetivši hladnoću. “Ona bi mogla ući sama”, reče Jace. “Svaki bi Sjenolovac mogao. Institut je zatvoren samo za ovozemaljce i Donjosvjećane.” Clary osjeti kako joj se srce steže. “Simon!” reče. “To je sigurno oni” “O, za Boga miloga,” zijevne Isabelle, “zar nas on stvarno budi u ovaj bezbožni sat samo zato da dokaže svoju ljubav prema tebi ili što već? Zar nije mogao nazvati? Ovozemaljski muškarci su tako tupavi.” Bili su stigli do predvorja, koje je bilo prazno; Max je zacijelo sam otišao u krevetu Isabelle je odrješito prešla prostoriju i pritisnula prekidač na suprotnom zidu. Negdje iz katedrale začuo se udaljen, klepetav tup. “Eto”, reče Isabelle. “Dizalo stiže.” “Ne mogu vjerovati da nije imao dovoljno dostojanstva i prisebnosti da se jednostavno napije i onesvijesti u nekom jarku”, reče Jace. “Moram priznati da me mali razočarao.” Clary ga je jedva čula. Sve jači osjećaj straha usporio joj je i zgusnuo krv. Prisjetila se svog sna: anđela, leda, Simona i njegovih krvavih krila. Zadrhtala je. Isabelle je suosjećajno pogleda. “Ovdje je stvarno hladno”, primijeti. Propne se i s jedne kuke za kapute spusti nešto što je bilo nalik na plavi baršunasti kaput. “Evo”, reče. “Obuci to.” Clary navuče kaput i čvrsto ga stegne oko sebe. Bio je predug, ali i topao. Imao je i kapuljaču s podstavom od satena. Clary je odgurne unatrag da može vidjeti otvaranje vrata dizala. Otvorila su se prema praznoj kutiji čiji su zrcalima obloženi zidovi odrazili njezino blijedo i prestravljeno lice. Ne zastavši da razmisli, ona stupi unutra. Isabelle je zbunjeno pogleda. “Što radiš?” “To je Simon, tamo dolje”, reče Clary. “Znam da jest.” “Ali...” Najednom, Jace se stvori pokraj Clary pridržavajući vrata za Isabelle. “Dođi, Izzy”, reče. Teatralno uzdahnuvši, ona krene za njima. Clary je pokušavala uhvatiti njegov pogled dok se njih troje vozilo dolje u tišini - Isabelle je ukosnicom pričvršćivala zadnji dugi uvojak kose koji je preostao - ali Jace je nije htio pogledati. Iskosa se gledao u zrcalu dizala, tiho zviždeći sebi u bradu, kao što je činio uvijek kad je bio nervozan. Sjetila se laganog drhtanja njegova dodira kad ju je primio na Svijetlom dvoru. Pomislila je na izraz Simonova lica - i zatim na to kako je, gotovo trčeći, pobjegao od nje, nestavši u sjenama na rubu parka. Strava joj je tištala grudi, a nije znala zašto. 80

Chia

Vrata dizala otvore se prema lađi katedrale, oživljene plešućim svjetlima svijeća. Ona se progura mimo Jacea, žureći da što prije izađe iz dizala, te gotovo potrči niz uzak prolaz između klupa. Spotakne se na rub kaputa koji se vukao po tlu i nestrpljivo ga pridigne rukom, a zatim jurne prema lirokim dvostrukim vratima. Iznutra su bila zakračunata brončanim zasunima velikim poput Claryne ruke. Kad se propela da dosegne najviši zasun, zvono ponovno odjekne crkvom. Clary začuje kako Isabelle nešto lapuće Jaceu i tada potegne zasun, povlačeći ga unatrag, te osjeti Jaceovu ruku preko svoje, kako joj pomaže povući teška vrata da se otvore. Noćni zrak nadre unutra, gotovo utrnuvši svijeće u njihovim nosačima, zrak je mirisao na grad: na sol i ispušne plinove, na beton koji se hladi i na otpatke, a ispod tih poznatih mirisa bio je vonj bakra, nalik na oštar okus nove kovanice. Clary isprva pomisli da su stepenice prazne. Tada žmirne i ugleda Raphaela, s tim bujnim crnim uvojcima razbarušenim noćnim povjetarcem, s bijelom košuljom, ovratnika otkopčana da bi mu se vidio ožiljak u udubini ispod vrata. U naručju je držao truplo. To je bilo sve što je Clary vidjela, zbunjeno zureći u njega, truplo. Netko očito mrtav, čije su se ruke i noge klatile poput labavih konopaca, zabačene glave, koja je pogledu izlagala iskasapljeno grlo. Ona osjeti kako joj Jaceova ruka steže podlakticu poput škripca, a tek tada pogleda bolje i ugleda poznatu jaknu od samta s poderanim rukavom, a ispod nje plavu majicu koja je sad bila prljava i umrljana krvlju, i vrisne. Vrisak nije stvorio nikakav zvuk. Clary osjeti kako joj koljena popuštaju i bila bi se stropoštala na tlo da je Jace nije držao. “Ne gledaj”, reče joj u uho. “Za ime Boga, ne gledaj.” No nije mogla ne gledati u krv koja je slijepila Simonovu smeđu kosu, u njegovo unakaženo grlo, u duboke rane duž njegovih zapešća, koja su se klatila. Crne mrlje istočkale su joj vidno polje dok se borila za dah. Isabelle je dohvatila jedan od praznih kandelabara koji su stajali pokraj vrata i uperila ga u Raphaela kao golemo trorogo koplje. “Što si učinio Simonu?” U tom trenutku, jasna i zapovjedna glasa, zvučala je točno kao njezina majka. “El no es muerto”, reče Raphael bezizražajnim i bezosjećajnim glasom te položi Simona na tlo, gotovo pred Claryne noge, neobično nježno. Bila je smetnula s uma koliko je on zacijelo bio jak unatoč žgoljavosti, imao je natprirodnu snagu vampira. Pod svjetlom svijeća koje je dopiralo kroz vrata, Clary je vidjela da je Simonova majica s prednje strane natopljena krvlju. “Jesi li rekao...” započne. “Nije mrtav”, reče Jace, primivši je čvršće. “On nije mrtav.” Ona se odvoji od njega snažnim trzajem i klekne na beton. Nije osjećala nikakvo gađenje dodirujući Simonovu krvavu kožu dok mu je stavljala ruke pod glavu, privukavši ga u svoje krilo. Osjećala je samo prestravljen djetinji užas kojeg se sjećala iz dobi od pet godina, kad je razbila neprocjenjivu Libertyjevu lampu svoje majke. Ništa, govorio je neki glas negdje u njezinoj glavi, više nikada neće ponovno sastaviti ove komade. “Simone”, šapne ona, dotaknuvši mu lice. Njegovih naočala više nije bilo. “Simone, to sam ja.” “Ne čuje te”, reče Raphael. “Umire.” Ona brzo podigne glavu. “Ali rekao si...” “Rekao sam da još nije mrtav”, reče Raphael. “Ali za nekoliko minuta - desetak, možda - srce će mu usporiti i stati. Već sad više ne može ništa vidjeti ni čuti.” Ona ga nehotice čvrsto stegne rukama. “Moramo ga odvesti u bolnicu - ili pozvati Magnusa.” “Oni mu ne mogu pomoći”, reče Raphael. “Ne razumiješ.” “Ne”, reče Jace glasom mekim poput svile probodene šiljcima oštrim poput igala. “Ne razumijemo. I možda bi nam trebao objasniti. Jer ću inače zaključiti da si odmetnuta krvopija i izrezat ću ti srce. Kao što sam trebao učiniti kad smo se zadnji put sreli.” Raphael mu se neveselo nasmiješi. “Zakleo si se. da mi nećeš nauditi, Sjenolovče. Zar si zaboravio?” “Ja se nisam”, reče Isabelle zamahnuvši kandelabrom.

81

Chia

Raphael se ne obazre na nju. Još je gledao Jacea. “Sjetio sam se da ste one noći provalili u Dumort jer ste tražili tog prijatelja. Zato sam ga donio ovamo...” - on pokaže na Simona - “... kad sam ga zatekao u hotelu, umjesto da dopustim da ga ostali ispiju do smrti. Naime, provalio je unutra, bez dopuštenja, i stoga nam je bio slobodan plijen. Ali ostavio sam ga na životu, znajući da je vaš. Ne želim rat s Nefilima.” “On je provalio unutra?” reče Clary u nevjerici. “Simon nikad ne bi učinio nešto tako glupo i bezumno.” “Ipak jest,” reče Raphael, uz najbljeđi tračak osmijeha na licu, “zato što se bojao da postaje jednim od nas i htio je pitati može li se taj proces obrnuti. Možda se sjećate da je, dok je bio u obličju štakora i kad ste vi došli k nama po njega, on mene ugrizao.” “Vrlo poduzetno od njega”, reče Jace. “Svidjelo mi se to.” “Možda”, reče Raphael. “Kako bilo, pritom je malo moje krvi ušlo u njegova usta. Znate da mi tako prenosimo svoje moći jedni drugima. Putem krvi.” Putem krvi. Clary se sjeti kao je Simon pobjegao od filma o vampirima na televiziji, kako se lecnuo zbog svjetlosti sunca u parku McCarren. “Mislio je da se pretvara u jednoga od vas”, reče ona. “Došao je u hotel vidjeti je li to istina.” “Da”, reče Raphael. “Žalosno je to što bi djelovanje moje krvi s vremenom Vjerojatno oslabjelo da nije učinio ništa. Ali sada...” On izražajno pokaže prema Simonovu mlitavu tijelu. “Što sada?” reče Isabelle vrlo oštro. “Sad će umrijeti?” “I ponovno ustati. Sad će postati vampir.” Vrh kandelabra nakrene se prema dolje, a Isabelle zabezeknuto iskolači oči. “Molim?” Jace dohvati improvizirano oružje prije nego što je udarilo o pod. Kad se opet okrenuo prema Raphaelu, oči su mu bile prazne. “Lažeš.” “Pio je vampirsku krv”, reče Raphael. “Stoga će umrijeti i ustati kao Dijete noći. Zbog toga sam također došao. Simon je sada jedan od mojih.” U njegovu glasu nije bilo ničega, ni tuge ni zadovoljstva, no Clary se nije mogla ne zapitati likuje li on potajno zato što mu se tako prikladno posrećilo da naleti na snažan adut. “Ne može se ništa učiniti? Nema načina da se to zaustavi?” upita Isabelle glasom obojenim panikom. Clary izdaleka sine kako je neobično to što njih dvoje, Jace i Isabelle, koji Simona nisu voljeli kao što ga je voljela ona, vode čitav razgovor. No možda su govorili umjesto nje upravo zbog toga što ona ne bi mogla podnijeti da izgovori ni jednu riječ. “Možete mu odrezati glavu i spaliti srce, ali ne vjerujem da ćete to učiniti.” “Ne!” Claryne se ruke stisnu oko Simona. “Da mu se nisi usudio nauditi.” “Ja nemam potrebe za tim”, reče Raphael. “Nisam tebi rekla.” Clary nije podignula pogled. “Da nisi ni pomislio na to, Jace. Da nisi ni pomislio.” Uslijedi tišina. Čula je kako Isabelle zabrinuto duboko udiše, dok Raphael, naravno, uopće nije disao. Jace je načas oklijevao prije nego što je rekao: “Clary, što bi Simon htio? Bi li on to htio za sebe?” Ona naglo podigne glavu. Jace je gledao dolje u nju, još uvijek držeći trorogi metalni kandelabar, i njezinim mentalnim krajolikom najednom proleti slika Jacea kako se nadvija nad Simona i zabija mu njegov oštri kraj u prsa, a krv štrca poput fontane. “Makni se od nas!” vrisne iznenada, tako glasno da je ugledala kako se udaljeni likovi koji su šetali avenijom ispred katedrale osvrću kao da ih je taj zvuk prestravio. Jace problijedi do korijena kose; bio je toliko blijed da su mu razrogačene oči nalikovale na zlatne krugove, neljudske i čudnovato neskladne. Reče: “Clary, ne misliš...” Simon najednom snažno udahne, sunuvši uvis iz Claryna stiska. Ona opet vrisne i uhvati ga, povukavši ga prema sebi. Oči su mu bile širom otvorene i slijepe i užasnute. On podigne ruku. Nije bila sigurna pokušava li joj dodirnuti lice ili je ogrepsti, ne znajući tko je ona. “Ja sam”, reče ona, nježno mu odgurnuvši ruku na prsa, ispreplevši svoje prste s njegovim. “Simone, ja sam, Clary.” Ruke joj kliznu niz njegove; kad je spustila pogled, vidjela je da su mokre 82

Chia

od krvi s njegove majice i od suza koje su joj tekle po licu, a da nije ni primijetila. “Simone, volim te”, reče. Njegove ruke stegnu njezine. On izdahne - grubo, hripavo - i više ne udahne. Volim te. Volim te. Volim te. Posljednje riječi koje je uputila Simonu kao da su odzvanjale u Clarynim ušima kad joj se mlitavo objesio u naručju. Isabelle se odjednom stvorila pokraj nje, rekavši joj nešto u uho, ali Clary je nije čula. Zvuk vodene bujice, nalik na nadolazeći plimni val, ispunio joj je uši. Gledala je kako Isabelle nježno pokušava odvojiti njezine ruke od Simona i ne uspijeva. Clary to iznenadi. Nije joj se činilo da ga tako snažno drži. Odustavši, Isabelle je ustala i ljutito se okomila na Raphaela. Vikala je. Na pola njezine tirade Clary se vratio sluh, kao radio koji je konačno pronašao neku stanicu u dometu. “... i što bismo mi sada trebali?” vrištala je Isabelle. “Pokopajte ga”, reče Raphael. Kandelabar se ponovno podigne u Jaceovoj ruci. “To nije duhovito.” “Nije ni trebalo biti”, reče vampir, nimalo se ne uznemirivši. “Tako se mi stvaramo. Čovjeku se iscijedi sva krv i pokopa ga se. Kad se vlastitim snagama iskopa iz groba, u tom trenutku rodi se kao vampir.” Isabelle se ote tih zvuk gnušanja. “Mislim da ja to ne bih mogla.” “Neki ne mogu”, reče Raphael. “Ako im nitko ne pomogne da se iskopaju, onda ostanu tako, zarobljeni poput štakora pod zemljom.” Jedan zvuk probije se iz Claryna grla. Jecaj bolan kao vrisak. Reče: “Ja ga neću staviti pod zemlju.” “Onda će ostati ovako”, reče Raphael nemilosrdno. “Mrtav, ali ne potpuno. Nikad se neće probuditi.” Svi su zurili dolje u nju. Isabelle i Jace kao da su zadržavali dah čekajući njezin odgovor. Raphael se doimao nezainteresirano, gotovo kao da se dosađuje. “Ti nisi ušao u Institut zato što ne možeš, je li tako?” reče Clary. “Zato što je to sveto tlo, a ti si nesvet.” “To baš i nije...” započne Jace, ali Raphael ga prekine pokretom ruke. “Moram vam napomenuti”, reče vampirski mladić, “da nema puno vremena. Što više čekamo prije nego što ga pokopamo, to je manje vjerojatno da će se uspjeti iskopati sam.” Clary spusti pogled na Simona. Uistinu bi izgledao kao da spava da nije bilo tih dugačkih otvorenih rana po njegovoj goloj koži. “Možemo ga pokopati”, reče. “Ali hoću da to učinimo na židovskom groblju. I hoću biti prisutna kada se probudi.” Raphaelove oči zaiskre. “To neće biti ugodno.” “Ništa nikad i nije.” Ona isturi bradu. “Idemo. Imamo samo nekoliko sati do zore.”

83

Chia

10 UGODNO I SKROVITO MJESTO

Groblje se nalazilo na periferiji Queensa, gdje su se stambene zgrade povlačile pred nizovima urednih viktorijanskih kuća obojenih poput šarenih kolačića od đumbira: ružičasto, bijelo i plavo. Ulice su bile široke i uglavnom puste, a avenija koja je vodila prema groblju neosvijetljena, osim jednom jedinom uličnom svjetiljkom. Malo je potrajalo dok nisu stelama provalili kroz zaključana vrata, i još malo dok nisu pronašli komadić dovoljno skriven da bi Raphael počeo kopati. Nalazio se na vrhu niskog brežuljka, a od ceste ispod zaklanjao ga je red gustih stabala. Clary, Jace i Isabelle bili su zaštićeni glamurom, ali nije bilo načina da se sakrije Raphaela, kao ni Simonovo tijelo, pa su stabla pružala dobrodošao zaklon. Obronci brda koji nisu gledali na cestu bili su gusto načičkani nadgrobnim pločama, od kojih su mnoge na vrhu imale Davidovu zvijezdu. Blistale su na mjesečini, bijele i glatke kao mlijeko. U daljini se nalazilo jezero, površine nabrane svjetlucavim valićima. Lijepo mjesto, pomisli Clary. Dobro mjesto da dođeš i staviš cvijeće na nečiji grob, malo sjediš i razmišljaš o životu te osobe, o tome što ti je značila. Loše mjesto da dođeš noću, pod okriljem tame, kako bi pokopao prijatelja u plitak zemljani grob bez povlastice lijesa ili obreda. “Je li patio?” upita ona Raphaela. On podigne pogled s kopanja, naslonivši se na držak lopate kao kopač grobova u Hamletu. “Što?” “Simon. Je li patio? Je li ga boljelo to što su mu vampiri učinili?” “Ne. Umiranje od ispijanja krvi nije tako loš način umiranja”, tiho reče Raphael svojim melodioznim glasom. “Ugriz te drogira. Ugodno je, kao da toneš u san.” Preplavi je val smućenosti i ona načas pomisli da će se možda onesvijestiti. “Clary.” Jaceov glas prene je iz snatrenja. “Dođi. Ne moraš to gledati.” On joj pruži ruku. Pogledavši mimo njega, ona razabere Isabelle kako stoji s bičem u ruci. Simonovo tijelo bili su umotali u deku i ležalo je na tlu do njezinih nogu, kao da ga ona čuva. Ne ležalo, podsjeti se Clary gnjevno. Ležao. On. Simon. “Želim biti ovdje kada se probudi.” “Znam. Odmah ćemo se vratiti.” Kako se nije mrdnula, Jace ju je primio za ruku, koja mu se nije oduprla, i odvukao je s čistine niz padinu brežuljka. Tu su bile neke kamene gromade, odmah iznad prvog reda grobova; sjeo je na jednu od njih, zakopčavši jaknu. Vani je bilo neočekivano studeno. Prvi put te sezone Clary je vidjela vlastiti dah kad bi izdahnula. Sjela je na gromadu pokraj Jacea i zagledala se u jezero. Čula je ritmički tup-tup Raphaelove lopate koja je udarala u zemlju i zemlje koja je s lopate padala na tlo. Raphael nije bio ljudsko biće; radio je brzo. Nije mu trebalo tako dugo da iskopa grob. A Simon i nije bio osobito velik; grob nije morao biti veoma dubok. Ubod bola stegne joj trbušnu šupljinu. Nagne se naprijed raširivši dlanove na trbuhu. “Zlo mi je.” “Znam. Zato sam te doveo ovamo. Izgledala si kao da ćeš povratiti Raphaelu na noge.” Ona tiho zastenje. “Možda bi mu to izbrisalo taj smiješak s lica”, primijeti Jace zamišljeno. “Treba razmisliti o tome.”

84

Chia

“Začepi.” Bol je popustio. Ona zabaci glavu, pogledavši mjesec, okrhnut krug srebrnog sjaja koji je plutao u moru zvijezda. “Ja sam kriva za to.” “Nisi ti kriva za to.” “Imaš pravo. Mi smo krivi za to.” Jace se okrene prema njoj, očito ozlojeđen, sudeći prema načinu na koji je držao ramena. “Po čemu to zaključuješ?” Na trenutak ga je tiho gledala. Trebao se ošišati. Kosa mu se kovrčala kao vitice loze kad postanu preduge, u vijugavim pramenovima što su pod mjesečinom poprimili boju bijelog zlata. Ožiljci na njegovu licu i vratu izgledali su kao urezani metalik tintom. Bio je lijep, pomisli ona nesretna lijep, i ništa na njemu, ni jedan izraz lica, ni jedan nagib jagodične kostj ni krivulje usnica nisu odavali baš nikakvu obiteljsku sličnost s njom ili s njezinom majkom. Nije čak uistinu sličio ni Valentineu. “Što je?” reče on. “Zašto me tako gledaš?” U isti mah htjela mu se baciti u naručje i zajecati, kao i udariti ga šakama. Umjesto toga reče: “Da nije bilo onoga na Svijetlom dvoru, Simon bi još uvijek bio živ.” On se sagne i divljački iščupa svežanj trave iz zemlje. Blato je visjelo s korijena. Odbaci ga u stranu. “Bili smo primorani to učiniti. Nije da smo to učinili zato da se zabavimo, ni zato da povrijedimo njega. Osim toga,” reče on uz avetinjski osmijeh, “ti si moja sestra.” “Nemoj to tako reći...” “Što, 'sestra'?” On odmahne glavom. “Kad sam bio mali, shvatio sam da riječi, ako ih neprestano ponavljaš dovoljno brzo, izgube sve svoje značenje. Znao sam ležati budan i stalno ponavljati riječi samome sebi - 'šećer' 'zrcalo', 'šapat', 'mrak'. 'Sestra'“, reče tiho. “Ti si moja sestra.” “Nije važno koliko ćeš to puta ponoviti. Ipak će ostati istina.” “A nije važno ni ono što ti meni nećeš dopustiti da kažem, i to će ipak ostati istina.” “Jace!” Neki drugi glas zazvao je njegovo ime. Bio je to Alec, pomalo zadihan od trčanja. U jednoj ruci držao je crnu plastičnu vrećicu. Iza njega kočoperio se Magnus, nevjerojatno visok, mršav i mrk, u dugom kožnatom] kaputu koji je lepršao na vjetru kao šišmiševo krilo. Alec se zaustavi pred Jaceom i pruži mu vrećicu. “Donio sam krvi”, reče. “Kao što si tražio.” Jace otvori vrećicu, zaviri u nju i nabora nos. “Želim li te pitati gdje si to nabavio?” “U jednoj mesnici u Greenpointu”, reče Magnus pridruživši im se. “Oni cijede svu krv iz mesa da bi bilo halal. To je životinjska krv.” “Krv je krv”, reče Jace i ustane. Spusti pogled na Clary i zastane. “Kad je Raphael rekao da to neće biti ugodno, nije lagao. Možeš ostati ovdje. Poslat ću ti Isabelle tu dolje da ti pravi društvo dok čekaš.” Ona zabaci glavu da pogleda uvis u njega. Mjesečina mu je bacala sjene grana preko lica. “Jesi li ti ikada vidio kako vampir uskrsava?” “Nisam, ali ja...” “Onda zapravo ne znaš, zar ne?” Ona ustane, a Isabellin plavi kaput padne oko nje u šuštavim naborima. “Želim biti tamo. Moram biti tamo.” Vidjela mu je samo dio lica u sjeni, ali pomislila je kako izgleda skoro pa - impresionirano. “Dobro znam da nema smisla da ti govorim da nešto ne smiješ učiniti”, reče on. “Idemo.” Kad su se svi vratili na čistinu, Raphael je nabijao velik pravokutnik od zemlje. Jace i Clary išli su malo ispred Magnusa i Aleca, koji kao da su o nečemu raspravljali. Simonovo tijelo je nestalo. Isabelle je sjedila na tlu; bič joj je ležao do nogu, savijen u zlatni krug. Drhtala je. “Isuse, kako je hladno”, reče Clary, jače stegnuvši Isabellin teški kaput oko sebe. Barem je baršun bio topao. Pokušala je ignorirati činjenicu da mu je porub umrljan Simonovom krvlju. “Kao da je preko noći počela zima.” “Budi sretna što nije zima”, reče Raphael, odloživši lopatu na deblo obližnjeg stabla. “Zimi se zemlja smrzne kao željezo. Ponekad ju je nemoguće kopati pa žutokljunac mora čekati mjesecima, umirući od gladi ispod zemlje, prije nego što se uspije roditi.”

85

Chia

“Tako ih zovete? Žutokljunci?” reče Clary. Ta riječ nekako joj se činila krivom, previše prijateljskom. Podsjećala ju je na pačiće. “Da”, reče Raphael. “To znači još nerođen ili novorođen.” Tada je primijetio Magnusa i na djelić sekunde izgledao iznenađeno, prije nego što je pomno izbrisao taj izraz s lica. “Vrhovni vješče”, reče. “Nisam očekivao da ću vas vidjeti ovdje.” “Bio sam znatiželjan”, reče Magnus, čije su mačje oči svjetlucale. “Još nikad nisam vidio kako uskrsava Dijete noći.” Raphael baci pogled na Jacea, koji se naslanjao na stablo. “Imaš neobično slavne prijatelje, Sjenolovče.” “Opet govoriš o sebi?” upita Jace. Vrškom čizme zagladi rastresenu zemlju. “Ispada hvalisavo.” “Možda je mislio na mene”, reče Alec. Svi ga začuđeno pogledaju. Alec se tako rijetko šalio. On se nervozno osmjehne. “Oprostite”, reče. “Živci.” “Nema potrebe za time”, reče Magnus, podignuvši ruku da dotakne Alecovo rame. Alec se brzo izmakne, a Magnusova ispružena ruka sklizne mu niz bok. “Onda, što ćemo sada?” upita Clary, stisnuvši ruke oko sebe da se ugrije. Hladnoća kao da joj se uvukla u sve pore tijela. Bilo je uistinu prehladno za kasno ljeto. Primijetivši njezin pokret, Raphael se načas nasmiješi. “Uvijek je hladna pri uskrsavanju”, reče. “Žutoktjunac usisava snagu iz svih živih bića oko sebe, uzimajući im energiju da uskrsne.” Clary ga ogorčeno pogleda. “Ti ne izgledaš kao da ti je hladno.” “Ja nisam živ.” On se udalji za korak od ruba groba - Clary se primorala da o tome razmišlja kao o grobu, budući da je to i bio - i pokaže ostalima da učine isto. “Napravite mjesta”, reče. “Teško da će Simon uskrsnuti ako svi stojite na njemu.” Svi se žustro odmaknu. Clary osjeti da joj Isabelle stišće lakat i okrene se, zatekavši je blijedu poput krpe. “Što nije u redu?” “Ništa”, reče Isabelle. “Clary, možda bismo ga naprosto trebali pustiti da ode...” “Misliš, pustiti da umre.” Clary istrgne lakat iz Isabellina stiska. “Naravno da ti tako misliš. Ti misliš da je za sve koji nisu točno kao ti, ionako bolje da umru.” Isabellino lice bilo je slika i prilika jada. “To nije...” Neki zvuk prolomi se čistinom, zvuk kakav Clary još nikad nije čula - nekakav potmuo ritam koji je dopirao iz dubine zemlje, kao da je bilo svijeta najednom postalo čujno. Što se događa? pomisli Clary, a tada se tlo izvilo i podiglo ispod nje. Pala je na koljena. Grob se valjao poput površine nemirna oceana. Na njegovoj površini pojavili su se valići. Najednom se rasprsnuo, grude zemlje razletjele su se uokolo. Omanja planina od blata, nalik na mravinjak, grunula je uvis. U središtu planine nalazila se ruka raširenih prstiju, koja je grebla po zemlji. “Simone!” Clary pokuša jurnuti naprijed, ali Raphael je snažno povuče unatrag. “Pusti me!” Pokuša se osloboditi, ali Raphaelov stisak bio je čeličan. “Zar ne vidiš da mu treba naša pomoć?” “Trebao bi to učiniti sam”, reče Raphael, ne popustivši stisak. “Bolje je na taj način.” “To je tvoj način! Nije moj!” Istrgne mu se iz stiska i jurne prema grobu baš kad je grunuo uvis, opet je srušivši na tlo. Nešto zgureno probijalo se iz na brzinu iskopana groba, prsti nalik na prljave kandže tonuli su duboko U zemlju. Po golim rukama imalo je crne pruge od blata i krvi. Iščupalo se Iz zemlje koja se urušavala, otpuzalo malo dalje i skljokalo se. “Simone”, šapne ona. Jer naravno da je to bio Simon, Simon, a ne nešto. Ona uspuže na noge i potrči prema njemu; tenisice su joj propadale duboko u rastresitu zemlju. “Clary!” drekne Jace. “Što radiš?” Ona posrne, gležanj joj se iskrivi kad joj je noga utonula u blato. Padne na koljena pokraj Simona, koji je ležao mirno kao da je doista mrtav. Kosa mu je bila prljava i slijepljena grudicama blata, naočale su mu bile nestale, majica mu je bila rasporena duž boka, a koža koja se vidjela ispod nje krvava. “Simone”, reče ona i pruži ruku da mu dotakne rame. “Simone, jesi li...” Njegovo tijelo ukoči joj se pod prstima; svaki mišić bio mu je napet, a koža tvrda kao željezo. 86

Chia

“... dobro?” završi ona. On okrene glavu i ona mu ugleda oči. Bile su prazne, beživotne. Oštro kriknuvši, on se prevali i skoči na nju, brz kao zmija kad napada. Udari je izravno, gurnuvši je natrag u blato. “Simone!” vrisne ona, ali kao da je nije čuo. Kad se nadvio nad nju, lice mu je bilo iskrivljeno, neprepoznatljivo, usne izvijene unatrag, i ona vidje kako mu se oštri zubi, očnjaci, svjetlucaju na mjesečini poput igala od bijele kosti. Najednom, užasnuta, udari ga nogom, ali on je primi za ramena i natjera da legne natrag u blato. Ruke su mu bile krvave, nokti slomljeni, ali bio je nevjerojatno snažan, snažniji čak i od njezinih sjenolovačkih mišića. Kosti u njezinim ramenima bolno su zaškripale kad se nagnuo nad nju... A onda ga je netko podigao i bacio u zrak kao da ne teži više od kamenčića. Clary skoči na noge hvatajući zrak, a dočeka je Raphaelov mrki pogled. “Rekao sam ti da mu ne prilaziš”, reče on i okrene se da klekne kraj Simona, koji je bio sletio malo podalje i zgrčeno ležao na tlu, trzajući se. Clary duboko udahne. Zvučalo je kao da jeca. “Ne prepoznaje me.” “Prepoznaje te. Svejedno mu je.” Raphael pogleda preko ramena u Jacea. “Izgladnio je. Treba mu krv.” Jace, koji je bio stajao na rubu groba, ukipljen i blijed, zakorači naprijed i nijemo pruži plastičnu vrećicu kao da nudi žrtveni dar. Raphael je dograbi i razdere da se otvori. Iz nje ispadne mnoštvo plastičnih paketića punih crvene tekućine. On dohvati jedan, mrmljajući, i raspori ga oštrim noktima, poprskavši si blatnjavu bijelu košulju krvlju. Kao da je namirisao krv, Simon se zgrčeno uspravio i ispustio tužan krik boli. Još se uvijek trzao; prstima slomljenih noktiju dubio je zemlju, a od očiju su mu se vidjele samo bjeloočnice. Raphael mu pruži paketić s krvlju, pustivši da na Simonovo lice kapne malo crvene tekućine koja mu je napravila grimizne pruge na bijelu licu. “Evo, tako”, reče, gotovo tepajući. “Pij, mali žutokljunče. Pij.” I Simon, koji je bio vegetarijanac otkako je navršio deset godina, koji nije pio mlijeko ako nije bilo organskog podrijetla, koji bi se onesvijestio na prizor igala - Simon je dograbio taj paketić krvi iz Raphaelove tanke smeđe ruke i zagrizao ga zubima. Progutao je krv u nekoliko gutljaja i odbacio paketić, ponovno bolno kriknuvši; Raphael je bio spreman sa sljedećim i utisnuo mu ga je u ruku. “Nemoj piti prebrzo”, upozori ga. “Zaboljet će te želudac.” Simon ga, dakako, nije slušao; uspio je otvoriti drugi paketić bez pomoći i pohlepno je gutao njegov sadržaj. Krv mu je! tekla iz kutova usta niz vrat i prskala mu krupne crvene kapi po rukama. Oči su mu bile zatvorene. Raphael se okrene da pogleda Clary. Osjećala je da i Jace pilji u nju, i ostali, svi s jednakim izrazima užasa i gađenja. “Kad se sljedeći put bude hranio,” smireno reče Raphael, “neće biti baš toliko neuredno.” Neuredno. Clary se okrenula i oteturala s čistine; čula je da je Jace doziva, ali nije se obazirala na nj, a kad je stigla do stabala, potrčala je. Stigla je do pola padine kad je nadošao bol. Pala je na koljena, bljujući - sve što je imala u želucu podiglo se u silovitoj bujici. Kad je bilo gotovo, otpuzala je malo dalje i skljokala se na tlo. Znala je da vjerojatno leži na nečijem grobu, ali nije marila. Naslonila je vruće lice na hladnu zemlju i pomislila, prvi put, da mrtvima možda i nije tako loše.

87

Chia

11 DIM I ČELIK

Jedinica intenzivne njege u bolnici Beth Israel Clary je uvijek podsjećala na fotografije Antarktike koje je vidjela: bila je hladna i doimala se osamljeno, u sve je bilo ili sivo, ili bijelo, ili svijetloplavo. Zidovi sobe njezine majke bili su bijeli, cjevčice koje su joj vijugale oko glave i beskrajni nizovi pištećih instrumenata sivi, a deka navučena preko njezinih grudi svijetloplava. Lice joj je bilo bijelo. Jedina živa boja u sobi bila je njezina crvena kosa, koja je plamtjela po snježnom prostranstvu jastuka poput jarke, apsurdne zastave zabodene u Južni pol. Clary se pitala kako je Luke uspijevao plaćati tu privatnu sobu, otkud je taj novac stizao i kako ga je on nabavljao. Pretpostavila je da će ga to moći pitati kad se bude vratio iz kupnje kave iz aparata smještenog u ružnom malom kafiću na trećem katu. Kava iz tog aparata izgledala je kao katran, a i okus joj je bio takav, ali Luke kao da je bio ovisan o njoj. Metalne noge stolca postavljenog uz krevet zaškripale su po podu kad ga je Clary privukla i polako sjela, zagladivši suknju preko koljena. Uvijek kad bi došla u posjet majci u bolnicu, bila bi nervozna i usta bi joj bila suha, kao da će zbog nečega nadrapati. Možda zato što su jedini trenuci u kojima je viđala takav izraz na majčinu licu, prazan i beživotan, bili oni kad njezina majka samo što ne bi eksplodirala od bijesa. “Mama”, reče ona. Nagne se i primi majčinu lijevu ruku; na zapešću joj se još vidio trag uboda ondje gdje je Valentine bio ugurao kraj neke cjevčice. Koža majčine ruke - uvijek gruba i ispucana, poprskana bojom i terpentinom - bila je poput suhe kore drveta. Clary sklopi svoje prste oko Jocelyninih, osjećajući kako joj se u grlu stvara velika knedla. “Mama, ja.. “ Pročisti grlo. “Luke kaže da me čuješ. Ja ne znam je li to istina ili nije, Kako bilo, došla sam jer trebam razgovarati s tobom. Nema veze ako ne budeš mogla odgovoriti. Vidiš, stvar je u tome da...” Opet proguta knedlu i pogleda kroz prozor gdje se iznad ruba ciglenog zida prekoputa bolnice vidjela traka plavog neba. “Stvar je u Simonu. Nešto mu se dogodilo. Nešto za što sam ja kriva.” Sad kad više nije gledala majčino lice, priča poteče iz nje, cijela: kako je upoznala Jacea i ostale Sjenolovce, potraga za Smrtničkim kaležom, Hodgeova izdaja i bitka kod Renwicka, shvaćanje da je Valentine njezin otac, kao i Jaceov. I nedavni događaji: noćni posjet Gradu od Kostiju, Mač duša, Inkvizitoričina mržnja prema Jaceu i ona žena srebrne kose. Zatim ispripovjedi majci o Svijetlom dvoru, o cijeni koju je Kraljica zatražila i o tome što se nakon toga dogodilo Simonu. Osjećala je kako je suze pekli u grlu dok je pričala, ali i olakšanje što govori o tome, što se nekome povjerava, pa makar i nekome tko je - vjerojatno - nije mogao čuti. “I tako, uglavnom”, reče, “sve sam pošteno zaribala. Sjećam se kako si govorila da se odrastanje dogodi onda kad se počneš osvrtati na neke stvari i priželjkivati da ih možeš promijeniti. Pretpostavljam da to znači da sam sada odrasla. Samo što... što sam...” Mislila da ćeš ti biti tu kad mi se to dogodi. Zagrcnula se suzama baš kad se netko iza nje nakašljao. Clary se strelovito okrene i na vratima ugleda Lukea sa šalicom od stiropora u ruci. Pod fluorescentnom bolničkom rasvjetom vidjela je koliko se umorno doimao. Kosa mu je bila prošarana sjedinama, a plava karirana košulja izgužvana. “Koliko dugo već tu stojiš?” “Ne dugo”, reče on. “Donio sam ti kavu.” Pruži joj šalicu, ali ona je odbije, odmahnuvši rukom. “Mrzim tu gadost. Okusom podsjeća na stopala.” On se nasmiješi na to. “Otkud ti znaš kakav okus imaju stopala?” 88

Chia

“Jednostavno znam.” Nagnula se naprijed i poljubila Jocelynin hladni obraz prije nego što je ustala. “Bok, mama.” Lukeov plavi kamionet bio je parkiran na betonskom parkiralištu ispod bolnice. Stigli su već do Rooseveltove autoceste prije nego što je progovorio. “Čuo sam što si govorila tamo u bolnici.” “I mislila sam da si prisluškivao.” Rekla je to bez srdžbe. U onome što je rekla majci nije bilo ničega što Luke ne bi smio znati. “Nisi ti kriva za to što se dogodilo Simonu.” Čula je te riječi, ali učinilo joj se da su se odbile od nje kao da je okružena nevidljivim zidom. Poput onog zida koji je Hodge bio podigao oko nje kad ju je izdao Valentineu, ali ovaj put kroz njega nije mogla ništa čuti a ni osjetiti. Bila je obamrla kao da je zarobljena u ledu. “Jesi li me čula, Clary?” “Lijepo od tebe što si to rekao, ali naravno da ja jesam kriva za to. Kriva sam za sve što se dogodilo Simonu.” “Zato što je bio ljut na tebe kad se vratio u taj hotel? Nije se on vratio U hotel zato što je bio ljut na tebe, Clary. Već sam čuo za takve situacije. Zovu ih 'mračnjacima', te napola preobražene ljude. Vjerojatno je osjećao da ga natrag u taj hotel vuče neka kompulzivna potreba koju nije mogao kontrolirati.” “Zato što je u sebi imao Raphaelove krvi. Ali do toga uopće ne bi došlo da nije bilo mene. Da ga nisam povela na onaj tulum...” “Mislila si da će tamo biti sigurno. Nisi ga izložila nikakvoj opasnosti a da pritom nisi izložila i sebe. Ne smiješ se tako mučiti”, reče Luke, skrenuvši na Brooklynski most. Srebrnastosive plohe vode klizile SU ispod njih. “To nema svrhe.” Ona se zgrbi niže na sjedalu, skvrčivši prste u rukave svoje pletene zelene jakne s kapuljačom. Rubovi su joj bili iskrzani i pređa ju je škakljala po obrazu. “Gle”, nastavi Luke. “Svih ovih godina koliko ga ja poznajem, Simon je uvijek želio biti samo na jednom mjestu i uvijek se borio kao vrag da bi dospio tamo i ostao tamo.” “Gdje to?” “Gdje god si bila ti”, reče Luke. “Sjećaš se kad si pala s onog stabla na imanju, kad si imala deset godina, i slomila ruku? Sjećaš se kako ih je natjerao da mu dopuste da se vozi s tobom u hitnoj pomoći sve do bolnice? Bacakao se i vrištao sve dok nisu popustili.” “Ti si se smijao,” reče Clary, prisjećajući se, “a moja mama te lupila po ramenu.” “Bilo je teško ne smijati se. Takva ustrajnost u desetogodišnjaku nešto je što treba doživjeti. Bio je kao pit bul.” “Kad bi pit bulovi nosili naočale i bili alergični na ambroziju.” “Takva odanost je neprocjenjiva”, reče Luke ozbiljnije. “Znam. Nemoj mi otežavati.” “Clary, govorim ti da je on donosio vlastite odluke. Ti sebe kriviš zbog toga što si takva kakva jesi. A to nije ničija krivnja i ne možeš to promijeniti. Ti si mu rekla istinu, a on je sam odlučio što želi poduzeti u vezi s njom. Svi mi imamo izbor; taj nam izbor nitko nema pravo oduzeti. Čak ni u ime ljubavi.” “Ali upravo je u tome stvar”, reče Clary. “Kad nekoga voliš, nemaš izbora.” Pomisli kako joj se srce stegnulo kad ju je Isabelle nazvala da joj kaže kako je Jace nestao. Bila je izjurila iz kuće, ne razmislivši i ne oklijevajući ni sekunde. “Ljubav ti oduzme izbor.” “To je puno bolje od alternative.” Luke je dovezao kamionet u Flatbush. Clary nije odgovorila; samo je tupo zurila kroz prozor. Područje odmah poslije mosta nije bilo medu dražesnijim dijelovima Brooklyna; s obje strane avenije nizale su se ružne uredske zgrade i trgovine rezervnih automobilskih dijelova. Inače je mrzila taj dio grada, ali sada je to okruženje odgovaralo njezinu raspoloženju. “Onda, jesi li se čula sa...?” započne Luke, koji je očito zaključio kako je vrijeme da promijeni temu. “Sa Simonom? Da, pa znaš da jesam.” “Zapravo, mislio sam reći s Jaceom.” 89

Chia

“A to.” Jace ju je nekoliko puta bio nazvao na mobitel i ostavio poruke. Nije mu se javila i nije mu uzvratila pozive. To što nije razgovarala s njim bila je njezina pokora za ono što se dogodilo Simonu. Bila je to najgora kazna kojoj se mogla domisliti za sebe. “Ne, nisam.” Lukeov glas bio je pažljivo neutralan. “Možda bi trebala. Samo da vidiš je li u redu. I njemu je vjerojatno sad prilično teško, uzevši u obzir da...” Clary se promeškolji u sjedalu. “Mislila sam da si se ti javio Magnusu. Čula sam te kako s njim razgovaraš o Valentineu i cijeloj toj priči oko konverzije Mača duša. Sigurna sam da bi ti rekao da s Jaceom nešto nije u redu.” “Magnus me može umiriti u vezi s Jaceovim tjelesnim zdravljem. S druge strane, njegovo duševno zdravlje...” “Zaboravi. Neću nazvati Jacea.” Clary je čula hladnoću u vlastitu glasu i gotovo se zgrozila nad samom sobom. “Sada moram biti pri ruci Simonu. Njegovo duševno zdravlje isto nije baš tako sjajno.” Luke uzdahne. “Ako ima poteškoća pri izlaženju nakraj sa svojim stanjem, možda bi trebao...” “Naravno da ima poteškoća!” Ona dobaci Lukeu optužujući pogled, no on je bio koncentriran na promet pa ga nije primijetio. “Ti bi najbolje od svih trebao razumjeti kako je to kad...” “... jednoga dana probudiš se kao čudovište?” Luke nije zvučao ogorčeno, samo iscrpljeno. “Imaš pravo, razumijem. I bude li ikada poželio razgovarati sa mnom, bit će mi drago da mu kažem sve o tome. Prebrodit će on to, čak i ako misli da neće.” Clary se namršti. Sunce je zalazilo ravno iza njih pa je retrovizor bliještao kao da je od zlata. Oči su je zapekle od tog sjaja. “To nije isto”, reče ona. “Ti si barem odrastao znajući da su vukodlaci stvarni. A prije nego što on ikome bude mogao reći da je vampir, morat će za početak tu osobu uvjeriti da vampiri uopće postoje.” Luke se doimao kao da je htio nešto reći, ali se predomislio. “Sigurno Imaš pravo.” Sad su bili u Williamsburgu, vozili su po polupraznoj aveniji Kent, a s obje strane nadvisivala su ih skladišta. “Ipak. Nešto sam mu nabavio. U pretincu za rukavice. Za svaki slučaj...” Clary trzajem otvori pretinac i namršti se. Izvuče sjajnu presavijenu brošuru, jednu od onih koje hrpimice stoje u prozirnim plastičnim stalcima po bolničkim čekaonicama. “Kako priznati roditeljima”, pročita naglas. “LUKE. Ne budi smiješan. Simon nije peder, on je vampir.” “To mi je jasno, ali cijela ta brošura u biti govori o tome kako roditelima reći teške istine o sebi, s kojima se oni možda ne žele suočiti. Možda bi mogao prilagoditi neki od tih govora, ili samo uvažiti te savjete općenito...” “Luke!” Rekla je to toliko oštro da je zaustavio kamionet uz glasnu škripu kočnica. Bili su točno ispred njegove kuće; voda East Rivera tamno se ljeskala s lijeve strane, a nebo je bilo isprugano čađom i sjenama. Neka još tamnija sjena čučala je na Lukeovu ulaznom trijemu. Luke zaškilji. U obličju vuka, bio joj je rekao, vid mu je bio savršen; u ljudskom obličju i dalje je bio kratkovidan. “Je li to...?” “Simon. Da.” Prepoznala ga je čak i kao siluetu. “Trebala bih otići porazgovarati s njim.” “Svakako. Ja ću, hm, imam nešto za obaviti. Moram otići po neke stvari.” “Koje stvari?” On joj mahne da krene. “Stvari za jelo. Vraćam se za pola sata. Ali nemoj ostati vani. Uđi u kuću i zaključaj se.” “Znaš da hoću.” Gledala je kako se kamionet sve brže udaljava pa se okrenula prema kući. Srce joj je bubnjalo. Nekoliko je puta telefonski razgovarala sa Simonom, ali nije ga vidjela otkako su ga, ošamućenog i oblivenog krvlju, onog užasnog jutra bili doveli k Lukeu da se očisti prije nego što ga odvezu kući. Tada je bila pomislila kako bi trebao otići u Institut, ali to, naravno, nije bilo moguće. Simon više nikada neće vidjeti unutrašnjost crkve ni sinagoge. Bila ga je promatrala kako odmiče stazom prema svojim ulaznim vratima, ramena zgrbljenih prema naprijed, kao da hoda protiv snažno vjetra. Kad se svjetlo na trijemu automatski upalilo, on

90

Chia

se trgnuo, a ona shvatila da je to učinio jer je pomislio kako je to svjetlost sunca; i počela je plakati, tiho, na stražnjem sjedalu kamioneta, a suze su joj kapale na onaj čudnovati crni Biljeg na podlaktici. “Clary”, bio je šapnuo Jace, posegnuvši za njezinom rukom, ali ona je uzmaknula od njega kao Simon od svjetlosti. Nije ga htjela dotaknuti. Nikad ga više neće dotaknuti. To je bila njezina pokora, njezino plaćanje za to što je učinila Simonu. Dok se sada penjala stepenicama Lukeova trijema, usta su joj se osušila i grlo je zaboljelo od pritiska suza. Rekla si je da se ne smije rasplakati. Od plakanja će mu biti samo još gore. Sjedio je u sjeni u kutu trijema, gledajući je. Vidjela je kako mu oči blistaju u tami. Zapitala se jesu li i prije u sebi imale taj sjaj; nije se sjećala. “Simone?” Ustao je u jednom jedinom, glatkom, gracioznom pokretu od kojeg su joj kralježnicom prošli žmarci. Ako Simon nešto nikada nije bio, onda nije bio graciozan. Zračio je još nečim, nečim drugačijim... “Oprosti ako sam te prepao.” Govorio je oprezno, gotovo službeno, kao da su bili stranci. “U redu je, samo sam... Koliko dugo si već tu?” “Nisam dugo. Mogu izaći tek nakon što sunce počne zalaziti, sjećaš se? Jučer sam slučajno gurnuo ruku dva centimetra kroz prozor i skoro si spržio prste. Sreća što brzo zacjeljujem.” Ona iskopa svoj ključ, otključa vrata i širom ih otvori. Trijemom se prospe blijeda svjetlost. “Luke je rekao da trebamo biti unutra.” “Jer opaka stvorenja”, reče Simon prošavši pokraj nje, “izlaze po mraku.” Dnevna soba bila je puna tople žute svjetlosti. Clary zatvori vrata za njima i zaključa ih. Isabellin plavi kaput još uvijek je visio na kuki pokraj vrata. Htjela ga je odnijeti u kemijsku čistionicu i pitati mogu li se izvući mrlje od krvi, ali još nije stigla. Neko vrijeme zurila je u nj, a tada se okrenula da pogleda Simona. Stajao je posred dnevne sobe, nelagodno držeći ruke u džepovima jakne. Imao je traperice i izlizanu majicu kratkih rukava s natpisom I ♥ NEW YORK, koja je ranije pripadala njegovu ocu. Sve na njemu Clary je bilo poznato, a opet je izgledao kao stranac. “Tvoje naočale”, reče ona, kasno shvativši što joj je to bilo čudno vani na trijemu. “Ne nosiš ih.” “Jesi ikada vidjela vampira koji nosi naočale?” “Pa, ne, ali...” “Više mi ne trebaju. Čini se da savršeni vid dobiješ u paketu.” On sjedne na kauč, a Clary mu se pridruži i sjedne pokraj njega, ali ne preblizu. Iz te blizine vidjela je kako mu blijedo izgleda koža; plave crte vena nazirale su se tik ispod površine. Bez naočala, oči su mu izgledale goleme i tamne, a trepavice kao potezi crnim tušem. “Naravno, još ih moram nositi po kući jer bi moja majka inače pošizila. Morat ću joj reći da ću nabaviti leće.” “Morat ćeš joj reći, točka”, reče Clary odlučnije nego što se osjećala. “Ne možeš skrivati to... svoje stanje zauvijek.” “Mogu pokušati.” On provuče prste kroz tamnu kosu, kriveći usta. “Clary, što da radim? Mama mi stalno donosi hranu koju moram bacati kroz prozor - nisam izašao već dva dana, ali ne znam koliko ću se još moći praviti da sam prehlađen. Na koncu će me odvesti liječniku i što onda? Ja nemam puls. Reći će joj da sam mrtav.” “Ili će te uvrstiti u čuda medicine”, reče Clary. “Nisi duhovita.” “Znam, samo sam htjela...” “Stalno razmišljam o krvi”, reče Simon. “Sanjam je. Budim se razmišljajući o njoj. Uskoro ću početi pisati morbidnu emo-poeziju o njoj.” “Zar nemaš one bočice krvi koje ti je dao Magnus? Nije ti ih ponestalo, zar ne?” “Imam ih. U svom malom hladnjaku. Ali ostale su mi još samo tri.” Glas mu je bio tanak od napetosti. “Što kad mi ih nestane?” “Neće. Nabavit ćemo ti ih još”, reče Clary s više samopouzdanja nego što ga je osjećala. Nagađala je da bi se uvijek mogla zaletjeti do Magnusova prijateljski raspoloženog lokalnog

91

Chia

dobavljača janjeće krvi, ali od cijele te stvari obuzela ju je mučnina. “Čuj, Simone, Luke misli da bi trebao reći mami. Ne možeš to skrivati od nje zauvijek.” “Mogu se barem potruditi.” “Sjeti se Lukea”, reče ona očajno. “Ipak možeš normalno živjeti.” “A Što je s nama? Želiš li ti dečka vampira?” Gorko se nasmije. “Jer već vidim mnoge romantične piknike u budućnosti koja nas čeka. Ti piješ bezalkoholnu pina coladu. Ja pijem djevičansku krv.” “Shvati to kao hendikep”, ustraje Clary. “Samo moraš naučiti kako živjeti tako da to zaobideš. Puno ljudi to radi.” “Nisam siguran da ja spadam u ljude. Više ne.” “Za mene spadaš”, reče ona. “Osim toga, biti ljudsko biće precijenjeno je .” “Barem me Jace više ne može zvati ovozemaljcem. Što ti je to?” upita on, primijetivši onu brošuru, još uvijek uvijenu u tuljac u njezinoj lijevoj ruci. “A, ovo?” Ona je podigne. “Kako priznati roditeljima”. On razrogači oči. “Želiš mi nešto reći?” “Nije to za mene. Za tebe je.” Ona mu je pruži. “Ne moram ja ništa priznati svojoj majci”, reče Simon. “Ona ionako već misli da sam gay jer me ne zanima sport i jer još nisam našao ozbiljnu djevojku. Barem ne neku za koju bi ona znala.” “Ali moraš joj priznati da si vampir”, naglasi Clary. “Luke je mislio da bi možda mogao, znaš, upotrijebiti neki od govora koji su predloženi u brošuri, ali tako da upotrijebiš riječ 'nemrtav' umjesto...” “Kužim, kužim.” Simon raširi brošuru. “Evo, vježbat ću na tebi.” Pročisti grlo. “Mama. Moram ti nešto reći. Ja sam nemrtav. Da, znam da možda imaš neke predrasude prema nemrtvima. Znam da ti možda nije ugodno misliti o meni kao o nemrtvome. Ali došao sam ti reći da su nemrtvi baš kao ti i ja.” Simon zastane. “Pa, sad. Možda više kao ja nego kao ti.” “SIMONE.” “Dobro, dobro.” On nastavi. “Prvo moraš razumjeti da sam ja ista ona osoba koja sam i prije bio. To što sam nemrtav nije ono najvažnije na meni. To je samo jedan dio mene. Kao drugo, trebaš znati da to nije stvar izbora. Takav sam se rodio.” Simon zaškilji prema njoj preko ruba brošure. “Oprosti, ponovno rodio!' Clary uzdahne. “Ne trudiš se.” “Barem joj mogu reći da si me pokopala na židovskom groblju”, reče Simon, odustajući od brošure. “Možda bih trebao početi od malih stvari. Prvo reći sestri.” “Ići ću s tobom ako želiš. Možda im ja mogu pomoći da shvate.” On je iznenađeno pogleda, a ona opazi pukotine u njegovu oklopu od gorkog humora i strah koji se nalazio ispod. “Učinila bi to?” “Ja...” započne Clary, no prekine je iznenadna zaglušna škripa guma i zvuk lomljave stakla. Ona skoči na noge i odjuri do prozora, a Simon krene za njom. Povuče zastor i pogleda van. Lukeov kamionet bio je na travnjaku, upaljena motora, a na pločniku su se ocrtavale tamne trake spaljene gume. Jedan je far kamioneta blještao; drugi je bio razmrskan, a na prednjoj rešetki kamioneta nalazila se neka tamna mrlja - i nešto grbavo, bijelo i nepokretno ležalo je ispred prednjih kotača. Clary u grlo navre žuč. Je li Luke nekoga pregazio? Ali ne - ona nestrpljivo sastruže glamur s prizora kao da struže prljavštinu s prozora. Stvorenje ispod Lukeovih kotača nije bilo ljudsko. Bilo je glatko, bijelo, gotovo nalik na ličinku, i trzalo se poput crva pribodena na dasku. Vozačka vrata kamioneta naglo se otvore i Luke iskoči. Ne obazirući se na stvorenje pričepljeno pod kotačima, jurne travnjakom prema trijemu. Prateći ga pogledom, Clary ondje opazi neki taman oblik koji je ležao u sjeni. Taj oblik je bio ljudski - malen, svijetle kose u pletenicama... “To je ona vukodlačica. Maia.” Simon je zvučao preneraženo. “Što se dogodilo?” “Ne znam.” Clary dohvati svoju stelu s vrha police za knjige. Zajedno se stušte niza stepenice i jurnu prema sjeni gdje je Luke čučao s rukama na Mainim ramenima, podižući je i nježno je naslanjajući na bočni zid trijema. Izbliza, Clary opazi da joj je prednjica majice razderana i da na ramenu ima duboku ranu iz koje je usporenim pulsom tekla krv. 92

Chia

Simon stane kao ukopan. Umalo se zaletjevši u nj, Clary iznenađeno krikne i uputi mu ljutit pogled, no tada shvati. Krv. Plašila ga je, bojao se gledati u nju. “Dobro je”, reče Luke kad je Maia okrenula glavu i zastenjala. Lagano je pljusne po obrazu i oči joj se žmirkavo otvore. “Maia. Maia, čuješ me?” Ona trepne i kimne, doimajući se ošamućeno. “Luke?” šapne. “Što se dogodilo?” Lecne se. “Moje rame...” “Dođi. Bolje da te uvedem unutra.” Luke je podigne u naručje, a Clary se sjeti kako je uvijek mislila da je neobično snažan za nekoga tko radi u knjižari. Prije je to pripisivala stalnom navlačenju teških kutija. Sad joj je bilo jasno. “Clary. Simone. Dođite.” Krenuli su natrag unutra gdje je Luke spustio Maiu na ofucani sivi kauč od velura. Poslao je Simona trkom po deku, a Clary u kuhinju po mokri ručnik. Kad se Clary vratila, zatekla je Maiu poduprtu jednim jastukom, rumenu i grozničavu. Brzo je i uzrujano pričala Lukeu: “Približavala sam se preko travnjaka kad sam... nešto nanjušila. Nešto trulo, kao smeće. Okrenula sam se i udarilo me...” “Što te udarilo?” reče Clary, pružajući Lukeu ručnik.. Maia se namršti. “Nisam vidjela. Srušilo me i onda... pokušala sam ga šutnuti sa sebe, ali bilo je prebrzo...” “Ja sam ga vidio”, reče Luke bezizražajnim glasom. “Vozio sam prema kući i vidio te kako ideš preko travnjaka - i onda sam ga vidio kako te slijedi, u sjeni, tebi za petama. Pokušao sam ti viknuti kroz prozor, ali nisi me čula. Onda te srušio.” “Što ju je slijedilo?” upita Clary. “Demon Drevak”, reče Luke smrknuto. “Oni su slijepi. Prate pomoći njuha. Dovezao sam auto na travnjak i zgnječio ga.” Clary brzo pogleda kamionet kroz prozor. Ono stvorenje koje se bill trzalo pod kotačima nestalo je, što je nije iznenadilo - demoni se uvijek vraćaju u svoje izvorne dimenzije nakon što umru. “Zašto bi on napao Maiu?” Kad joj je nešto palo na um, ona spusti glas: “Misliš da je to bio Valentine? Da traži vukodlačku krv za svoju čaroliju? Prošli put su ga prekinuli...” “Mislim da nije”, reče Luke, na njezino čuđenje. “Drevaci nisu krvopiji i sigurno ne bi mogli ostaviti onakvu pustoš kakvu si vidjela u Tihom gradu. Uglavnom su špijuni i kuriri. Mislim da mu se Maia samo našla na putu.” Sagne se da pogleda Maiu, koja je tiho stenjala zatvorenih očiju. “Možeš li podignuti rukav da ti vidim rame?” Vukodlačica se ugrize za usnicu i kimne, pa ispruži ruku da zasuče rukav majice. Dugačka rana zijevala joj je odmah ispod ramena. Krv joj se na ruci osušila u krastu. Clary jaukne vidjevši da se uz rub nazubljene crvene posjekotine nizalo nešto nalik na tanke crne igle, koje su groteskno stršile iz kože. Maia se zagleda u svoju ruku, očito užasnuta. “Što je ovo?” “Demoni Drevaci nemaju zube; u ustima imaju otrovne bodlje”, reče Luke. “Neke bodlje slomile su ti se u koži.” Maii su zacvokotali zubi. “Otrov? Hoću li umrijeti?” “Nećeš ako budemo brzi”, ohrabri je Luke. “Doduše, morat ću ih izvaditi, a to će boljeti. Misliš li da to možeš podnijeti?” Maino lice bilo je iskrivljeno u bolnu grimasu. Uspjela je kimnuti. “Samo... izvadi ih iz mene.” “Što da izvadi?” upita Simon ulazeći u sobu sa zamotanom dekom. Deka mu je ispala kad je ugledao Mainu ruku i nehotice je ustuknuo. “Što je to?” “Gadi ti se krv, ovozemaljče?” reče Maia uz sitan, iskrivljen osmijeh. Tada jaukne. “Au. To boli...” “Znam”, reče Luke, nježno ovijajući ručnik oko njezine podlaktice. Iz pojasa izvuče nož tanke oštrice. Maia pogleda nož i čvrsto zažmiri. “Učini što moraš”, reče tiho. “Ali... ne želim da ostali gledaju.” “Razumijem.” Luke se okrene prema Simonu i Clary. “Idite u kuhinju, oboje”, reče. “Nazovite Institut. Recite im što se dogodilo i neka pošalju nekoga. Ne mogu poslati nekog Brata pa neka to po 93

Chia

mogućnosti bude netko medicinski obrazovan ili neki vještac.” Simon i Clary piljili su u njega, paralizirani prizorom noža i Maine ruke koja je polako postajala i ljubičasta. “Krenite!” reče on oštrije i tada su otišli.

94

Chia

12 NEUGODNI SNOVI

Simon je gledao Clary, koja se naslanjala na hladnjak grizući se za usnicu, kao i uvijek kad je bila uznemirena. Često je zaboravljao kako je malena bila, kako sitna i krhka, ali u ovakvim trenucima - trenucima kad ju je htio zagrliti - kočila ga je misao da bi je previše snažan zagrljaj mogao povrijediti, tim prije što on sad više nije znao procijeniti vlastitu snagu. Jace, znao je, nije mislio tako. Simon je, s mukom u želucu i nemoćan da odvrati pogled, gledao kako je Jace zagrlio Clary i poljubio je tako silovito da je Simon pomislio kako će se jedno od njih, ako ne i oboje, zdrobiti. Grlio ju je kao da je želi utisnuti u sebe, kao da može spojiti njih dvoje u jednu osobu. Dakako, Clary je bila snažna, snažnija nego što je Simon mislio. Bila je Sjenolovac, uza sve što je to podrazumijevalo. No to nije bilo važno; ono što su njih dvoje dijelili ipak je bilo krhko kao titrav plamen svijeće, lomno kao ljuska jajeta - i znao je da će se, ako se to razbije, ako on nekako dopusti da se to slomi i uništi, nešto u njemu isto tako razbiti, nešto što se nikada neće moći popraviti. “Simone.” Njezin glas spusti ga natrag na zemlju. “Simone, slušaš li ti mene?” “Što? Da, slušam te. Naravno.” On se nasloni na sudoper, nastojeći izgledati kao da je pazio. Iz slavine je kapala voda, što ga je načas opet dekoncentriralo - svaka srebrnasta kapljica vode kao da bi zasvjetlucala, u obliku suze i savršena, prije nego što bi pala. Vampirski vid bio je neobičan, pomisli on. Pozornost su mu neprekidno odvraćale najobičnije stvari - svjetlucanje vode, rascvjetane pukotine u asfaltu, odsjaj nafte na cesti - kao da ih još nikad nije vidio. “Simone!” Clary će ponovno, ozlojeđeno. On primijeti da mu pruža nešto ružičasto i metalno. Njezin novi mobitel. “Rekla sam ti da želim da nazoveš Jacea.” To mu je naprasno privuklo pozornost. “Ja da nazovem njega? On me mrzi.” “Ne, ne mrzi te”, reče ona, premda mu je po izrazu u njezinim očima bilo jasno da ona samo napola vjeruje u to. “Kako bilo, ja ne želim razgovarati s njim. Molim te?” “Dobro.” On joj uzme mobitel i pronađe Jaceov broj. “Što želiš da mu kažem?” “Samo mu reci što se dogodilo. On će znati što treba učiniti.” Jace se javio na treće zvono uspuhanim glasom. “Clary”, reče, zbunivši načas Simona, dok nije shvatio da se Jaceu, naravno, na mobitelu pojavilo Claryno ime. “Clary, jesi li dobro?” Simon je oklijevao. U Jaceovu glasu još nikad nije čuo takav prizvuk napete tjeskobe, lišene sarkazma i obrambenog stava. Je li on tako razgovarao s Clary kad su bili sami? Simon je pogleda; promatrala ga je snom otvorenih zelenih očiju, posve si nesvjesno grickajući nokat desnog kažiprsta. “Clary.” Ponovno će Jace. “Mislio sam da me izbjegavaš...” Simona prožme bljesak razdraženosti. Ti si njezin brat, poželio je viknuti u telefon, to je sve. Ne posjeduješ je. Nemaš pravo zvučati tako... tako... Slomljena srca. To je bila prava riječ. Premda još nikad nije razmišljao o Jaceu kao o nekome tko ima srce koje se može slomiti. “Imao si pravo”, reče on najzad hladnim glasom. “Još te izbjegava. Ovdje Simon.” Uslijedila je tako dugačka tišina da se Simon zapitao je li Jaceu ispao telefon. “Halo?” “Tu sam.” Jaceov glas bio je krut i hladan kao jesensko lišće, a sva je ranjivost nestala. “Ako me zoveš samo da malo popričamo, ovozemaljče, sigurno si osamljeniji nego što sam mislio.” “Vjeruj mi, ne bih te zvao da imam izbora. Radim to zbog Clary.” 95

Chia

“Je li ona dobro?” Jaceov glas još uvijek je bio krut i hladan, ali sada i pomalo oštar, jesensko lišće prekriveno slojem tvrdog leda. “Ako joj se nešto dogodilo...” “Ništa joj se nije dogodilo.” Simon je s mukom suzbio ljutnju u vlastitom glasu. U što je mogao kraćim crtama, dao je Jaceu pregled noćašnjih događaja i opisao mu Maino posljedično stanje. Jace je pričekao dok nije završio, a tada mu odrezao niz kratkih uputa. Simon je zbunjeno slušao i zatekao se kako kima, premda ga Jace, naravno, nije mogao vidjeti. Počeo je nešto govoriti i shvatio da sluša tišinu; drugi je momak bio prekinuo vezu. Simon bez riječi zaklopi mobitel i pruži ga Clary. “Dolazi ovamo.” Ona se klonulo nasloni na sudoper. “Sada?” “Sada. Dovest će Magnusa i Aleca.” “Magnusa?” reče ona zbunjeno, a zatim: “O, pa naravno, Jace je bio kod Magnusa. Mislila sam da je u Institutu, ali jasno da nije bio tamo. Ja....” Prekine je hrapav krik iz dnevne sobe. Ona razrogači oči. Simon osjeti kako mu se dlačice na šiji uspravljaju poput žica. “U redu je”, reče što je smirenije mogao. “Luke ne bi ozlijedio Maiu.” “Boli je to što joj radi. Nema izbora”, reče Clary. Odmahne glavom. “Stalno je tako u zadnje vrijeme. Nikad nema nikakvog izbora.” Maia ponovno krikne, a Clary stegne rub kuhinjskog pulta kao da i sama osjeća bol. “Mrzim to!” prasne. “Mrzim sve to! Stalno se bojim, stalno me netko progoni, stalno se pitam tko će sljedeći nastradati. Kad bih barem mogla opet živjeti kao prije!” “Ali ne možeš. Nitko od nas ne može”, reče Simon. “Ti barem još uvijek možeš izaći na svjetlost dana.” Ona se okrene prema njemu, velikih i tužnih očiju. “Simone, nisam htjela...” “Znam da nisi.” On ustukne, osjećajući se kao da mu je nešto zapelo u grlu. “Idem vidjeti kako im ide.” Načas je pomislio da će ona poći za njim, no dopustila je bez protivljenja da se za njim zalupe kuhinjska vrata. U dnevnoj sobi bila su upaljena sva svjetla. Maia je ležala na kauču, siva u licu, a deka koju joj je bio donio bila joj je navučena do grudi. Na desnoj ruci držala je komadić tkanine; tkanina je bila djelomično natopljena krvlju. Oči su joj bile zatvorene. “Gdje je Luke?” reče Simon i lecne se, zapitavši se je li zazvučao previše grubo, previše zapovjedno. Izgledala je užasno, oči su joj utonule u sive šupljine, a usnice su joj bile stisnute od bola. Žmirkajući je otvorila oči i izoštrila pogled na njemu. “Simone”, izustila je. “Luke je izašao da makne auto s travnjaka. Zabrinuo se zbog susjeda.” Simon baci pogled kroz prozor. Ugleda kako svjetla farova prelaze preko kuće dok je Luke skretao auto na kolnik. “A ti?” upita. “Je li ti izvadio te stvari iz ruke?” Ona tupo kimne. “Samo sam jako umorna”, šapne kroz ispucale usnice. “I... žedna.” “Dat ću ti vode.” Na ormariću pokraj stola za jelo nalazili su se vrč pun vode i naslagane čaše. Simon natoči punu čašu mlake tekućine i donese je Maii. Ruke su mu se pomalo tresle i malo se vode prolilo kad mu je uzela čašu. Podizala je glavu kao da će nešto reći - vjerojatno hvala - kad su im se prsti dodirnuli i ona se tako snažno trgnula unatrag da je čaša odletjela. Pala je na rub stolića za kavu i razbila se, a voda se prolila po uglancanom drvenom podu. “Maia? Jesi dobro?” Uzmicala je od njega, utiskujući ramena u naslon kauča, izvijajući usnice s ogoljenih zubi. Oči su joj postale blistavožute. Iz grla joj se ote tiho režanje, kao u opkoljena psa stjerana u kut. “Maia?” ponovi Simon preneraženo. “Vampir”, zareži ona. Glava mu se trgne unatrag kao da ga je ošamarila. “Maia...” “Mislila sam da si ljudsko biće. A ti si čudovište. Krvopija, pijavica.” “Ja jesam ljudsko biće... mislim, bio sam ljudsko biće. Preobrazio sam se. Prije nekoliko dana.” Vrtjelo mu se u glavi; bio je ošamućen i bilo mu je zlo. “Baš kao što si i ti bila...” “Da se nikada nisi uspoređivao sa mnom!” Uz napor je uspjela sjesti; one jezive žute oči još uvijek su bile na njemu, probadajući ga svojim gnušanjem. “Ja sam još uvijek ljudsko biće, još sam živa - ti si mrtvo stvorenje koje se hrani krvlju.” 96

Chia

“Životinjskom krvlju...” “Samo zato što ne možeš nabaviti ljudsku jer bi te Sjenolovci živog spalili...” “Maia”, reče on, izustivši njezino ime napola bijesno, napola molećivo; načini korak prema njoj, a njezina ruka sune van, noktiju nalik na kandže, odjednom nevjerojatno dugačkih. Ogrebu ga po obrazu, odgurnuvši ga tako da je zateturao unatrag, ruke privijene na lice. Krv mu navre niz obraz u usta. On okusi njezinu slanoću i želudac mu zakruli. Maia je sad čučala na osloncu za ruke na kauču, privučenih koljena, praveći duboke ureze u sivoj baršunastoj tkanini prstima poput kandži. Iz grla joj je brujalo tiho režanje, a uši su joj bile dugačke i priljubljene uz glavu. Kad je ogolila zube, pokazalo se da su oštri i šiljati - ne tanki kao igla poput njegovih, nego snažni, bijeli, šiljati očnjaci. Bila je odbacila krvavu tkaninu koja joj je prije omatala ruku i opazio je ubode na mjestima gdje su bile bodlje, svjetlucanje krvi, nadiranje, prolijevanje... Oštar bol u donjoj usnici dojavi mu da su mu se očnjaci isukali iz svojih utora. Jedan dio njega želio se potući s njom, svladati je i probosti joj koža zubima, nagutati se njezine vrele krvi. Ostatak njega kao da je vrištao. Ustuknuo je za korak, pa za još jedan, ruku ispruženih ispred sebe kao da bi je tako mogao zadržati. Napela se za skok točno u trenutku kad su se vrata prema kuhinji širom otvorila, a Clary uletjela u sobu. Iz zaleta je skočila na stolić za kavu, dočekavši se lako poput mačke. Držala je nešto što je bijelo-srebrno bijesnulo kad je podigla ruku. Simon opazi da je to bodež, zakrivljen elegantno poput ptičjeg krila; bodež, koji je prozujao uz Mainu kosu, nekoliko milimetara od njezina lica, i do balčaka se zabio u sivu baršunastu tkaninu. Maia se pokušala odmaknuti i preneraženo je dahnula; oštrica joj je bila prošli kroz rukav i pribola je uz kauč. Clary iščupa bodež. Bio je to jedan od Lukeovih. Čim je malčice otvorila kuhinjska vrata i vidjela što se zbiva u dnevnoj sobi, pojurila je ravno do njegova skrovišta oružja, koje je držao u uredu. Maia je možda bila slaba i bolesna, ali doimala se dovoljno razjareno da ubije, a Clary nije sumnjala u njezine sposobnosti. “Što je tebi, kvragu?” Clary je čula samu sebe kao iz daljine i zapanjila ju je čvrstoća vlastitog glasa. “Vukodlaci, vampiri - oboje ste Donjosvjećani.” “Vukodlaci ne čine ništa nažao ljudima ni jedni drugima. Vampiri su ubojice. Jedan od njih je neki dan ubio dječaka dolje kod Lovčeva mjeseca...” “To nije bio vampir.” Clary opazi kako je Maia problijedjela zbog uvjerenja u njezinu glasu. “I kad biste uspjeli prestati stalno kriviti jedni druge zbog svega lošega što se dogodi u Donjem svijetu, možda bi vas Nefili počeli ozbiljno shvaćati i možda bi doista nešto poduzeli u vezi s tim.” Okrene se prema Simonu. Gadne posjekotine na njegovu licu već su zacijeljele do srebrnasto crvenih pruga. “Jesi li dobro?” “Jesam.” Glas mu se jedva čuo. U očima mu je vidjela povrijeđenost i načas se hrvala s porivom da počasti Maiu mnoštvom nepristojnih naziva. “Dobro sam.” Clary se opet okrene prema djevojci-vukodlaku. “Imaš sreće što on nije toliko zadrt kao ti, jer inače bih se požalila Klavi i natjerala cijeli čopor da plati zbog tvog ponašanja.” Maia se nakostriješi. “Ne razumiješ. Vampiri su to što jesu zbog toga što su zaraženi demonskim energijama...” “I likantropi su!” reče Clary. “Možda ne znam puno, ali to znam.” “Ali u tome i jest problem. Demonske energije nas promijene, postajemo drugačijima - možeš to nazvati bolešću ili kako god hoćeš, ali demoni koji su stvorili vampire i demoni koji su stvorili vukodlake pripadali su vrstama koje su međusobno ratovale. Mrzili su jedni druge, tako da je i nama u krvi da mrzimo jedni druge. Ne možemo protiv toga. Vukodlak i vampir zbog toga nikad ne mogu biti prijatelji.” Ona pogleda Simona. Oči su joj plamtjele od srdžbe i od još nečega. “Vrlo brzo počet ćeš me mrziti”, reče. “Zamrzit ćeš i Lukea. Nećeš moći drugačije.” “Zamrziti Lukea?” Simon je bio pepeljast, ali prije nego što ga je Clary uspjela umiriti, ulazna vrata s treskom su se otvorila. Osvrnula se očekujući Lukea, no to nije bio Luke. Bio je Jace. Bio je sav u crnom, s dva serafinska bodeža zataknuta za pojas koji je nosio oko uskih kukova. Alec i 97

Chia

Magnus bili su mu za petama; Magnus u dugu lepršavom plaštu koji je izgledao kao da je ukrašen komadićima zdrobljena stakla. Jaceove zlatne oči laserskom su se preciznošću odmah prikovale na Clary. Ako je mislila da će možda izgledati skrušeno, zabrinuto ili čak posramljeno nakon svega što se dogodilo, prevarila se. Izgledao je samo Ijutito. “Što”, reče oštrim i namjerno jetkim tonom, “ti sebi umišljaš da radiš?” Clary načas spusti pogled na sebe. I dalje je stajala na stoliću za kavu s nožem u ruci. Othrvala se porivu da ga sakrije iza leđa. “Imali smo jedan incident. Sredila sam stvar.” “Stvarno.” Iz Jaceova glasa cijedio se sarkazam. “Znaš li ti uopće upotrijebiti taj nož, Clarissa? A da pritom ne probušiš rupu u sebi ili nekom nevinom prolazniku?” “Nisam nikoga ozlijedila”, reče Clary kroza zube. “Probola je kauč”, reče Maia tupo, dok su joj se kapci sklapali. Obrazi su joj još uvijek bili rumeni od groznice i bijesa, ali preostali dijelovi lica bili su zabrinjavajuće blijedi. Simon je zabrinuto pogleda. “Mislim da joj se pogoršava.” Magnus pročisti grlo. Kako se Simon nije pomaknuo, reče: “Miči mi se s puta, ovozemaljče”, strahovito ugnjavljenim tonom. Dok se šepirio preko sobe prema kauču na kojem je ležala Maia, zabacio je plašt. “Pretpostavljam da si ti moj pacijent?” raspita se gledajući je kroz šljokicama slijepljene trepavice. Maia se nefokusirano zapilji u njega. “Ja sam Magnus Bane”, nastavi on umirujućim glasom, ispruživši ruke s mnoštvom prstenja. Između dlanova počnu mu plesati plave iskre, nalik na bioluminiscenciju koja pleše na vodi. “Ja sam vještac i došao sam te j izliječiti. Jesu li ti rekli da dolazim?” “Znam ja tko si ti, ali...” Maia je izgledala ošamućeno. “Izgledaš tako. tako... blještavo.” Alec se oglasi zvukom veoma nalik na smijeh prigušen kašljem, a Magnus oko vukodlačice mršavim rukama isprede svjetlucav plavi zastor od magije. Jace se nije smijao. “Gdje je”, upita, “Luke?” “Vani je”, reče Simon. “Otišao je maknuti kamionet s travnjaka.” Jace i Alec izmijene brz pogled. “Smiješno”, reče Jace. Nije zvučao kao da mu je smiješno. “A nisam ga vidio kad smo se penjali stepenicama.” Tanak pipak panike razmota se poput lista u Clarynim grudima. “Jesi li mu vidio kamionet?” “Ja jesam”, reče Alec. “Bio je na kolnom prilazu. Svjetla su bila ugašena.” Na to je čak i Magnus, usredotočen na Maiu, podigao pogled. Kroz čarobnu mrežu koju je bio satkao oko sebe i vukodlačice, crte lica izgledale su mu mutno i nejasno, kao da ih gleda kroz vodu. “Ne sviđa mi se to”, reče glasom koji je zvučao šuplje i kao da dopire izdaleka. “Ne nakon napada Drevaka. Oni haraju u čoporima.” Jaceova ruka već je krenula prema jednome od njegovih serafinskih bodeža. “Idem provjeriti što je s njim. Alec, ti ostani ovdje, čuvaj kuću.” Clary skoči sa stola. “Ja idem s tobom.” “Ne, ne ideš.” On krene prema vratima ne osvrnuvši se da vidi prati li ga ona. Ona brzo potrči i baci se između njega i ulaznih vrata. “Stani.” Načas je pomislila da će on samo nastaviti hodati pa makar morao proći kroz nju, no zaustavio se na svega nekoliko centimetara od nje, tako blizu da je osjećala kako joj njegov dah komeša kosu dok je govorio. “Srušit ću te na pod ako budem morao, Clarissa.” “Prestani me tako zvati.” “Clary”, reče on dubokim glasom, a zvuk njezina imena u njegovim ustima bio je toliko intiman da su joj kralježnicom prošli trnci. Zlato u njegovim očima postalo je tvrdo, metalno. Na tren se zapitala hoće li doista skočiti na nju, kako bi to bilo kad bi je udario, srušio, pa čak i primio za zapešća. Njemu je tučnjava bila kao drugim ljudima seks. Od pomisli na to da je on tako dodiruje, vruća plima krvi jurne joj u lice. Progovori, svladavši zapinjanje glasa. “To je moj ujak, ne tvoj...” Grub osmijeh bljesne mu na licu. “Svaki tvoj ujak je i moj ujak, draga sestro,” reče, “a on nije u krvnom srodstvu ni s jednim od nas.” “Jace...” 98

Chia

“Osim toga, nemam vremena da ti stavim Biljeg,” reče, lijeno pasući zlatne oči na njoj, “a ti imaš samo taj nož. Neće ti biti od velike koristi ako budemo imali posla s demonima.” Ona zabode oštricu noža u zid pokraj vrata i požanje izraz iznenađenja na njegovu licu. “Pa što? Ti imaš dva serafinska bodeža; daj mi jedan.” “O, za ime...” Bio je to Simon, ruku uguranih u džepove, a oči su mu gorjele kao crno ugljevlje na bijelu licu. “Ja ču ići.” Clary reče: “Simone, nemoj...” “Ja barem neću gubiti vrijeme stojeći ovdje i očijukajući dok ne saznamo što se dogodilo Lukeu.” Mahne joj rukom da se makne s vrata. Jace stisne usne. “Svi ćemo ići.” Na Claryno čuđenje, odjednom izvuče jedan serafinski bodež iz pojasa i pruži joj ga. “Uzmi.” “Kako se zove?” upita ona odmaknuvši se od vrata. “Nakir.” Clary je jaknu bila ostavila u kuhinji, a hladan zrak koji je dolazio s East Rivera probio se kroz njezinu tanku majicu čim je stupila na mračan trijem. “Luke?” zazove. “Luke!” Kamionet je bio parkiran na kolnom prilazu; jedna vrata bila su mu širom otvorena. Svjetlo u kabini bilo je upaljeno i isijavalo je slabašan sjaj. Jace se namršti. “Ključevi su u kontaktnoj bravi. Auto je upaljen.” Simon zatvori ulazna vrata iza njih. “Kako ti to znaš?” “Čujem ga.” Jace zamišljeno pogleda Simona. “A čuo bi i ti kad bi se potrudio, krvopijo.” On zagrabi niza stepenice ostavivši za sobom tihi hihot da ga odnese vjetar. “Mislim da mije 'ovozemaljac' bio draži od 'krvopije'“, promrsi Simon. “S Jaceom baš i ne možeš birati svoj uvredljivi nadimak.” Clary je pipala po džepovima traperica dok joj prsti nisu dotaknuli hladan, gladak kamen. Podigla je ruku s vještičjim svjetlom, čiji se sjaj zrakasto širio između njezinih prstiju nalik na svjetlo sićušnog sunca. “Dođi.” Jace je imao pravo; kamionet je bio upaljen. Clary je nanjušila ispušni plin kad su prišli bliže i srce joj je stalo. Luke nikad ne bi ostavio vrata automobila otvorena i ključeve u bravi, osim ako se nešto dogodilo. Jace je kružio oko kamioneta mršteći se. “Donesi to vještičje svjetlo bliže.” Kleknuo je u travu, lagano prelazeći prstima preko nje. Iz nekog unutarnjeg džepa izvukao je predmet koji je Clary prepoznala: gladak komad metala, uzduž i poprijeko fino graviran runama. Senzor. Jace njime prijeđe iznad trave i on se odazove nizom glasnih škljocaja, kao pomahnitali Geigerov brojač. “Definitivno demonsko djelovanje. Očitavam jake tragove.” “Jesu li mogli ostati nakon demona koji je napao Maiu?” upita Simon. “Razine su previsoke. Ovdje je noćas bilo više demona.” Jace se osovi na noge, vrlo ozbiljan. “Možda bi se vas dvoje trebali vratiti unutra. Pošaljite mi ovamo Aleca. On je već imao posla s takvim stvarima/l “Jace...” Clary je opet svu obuzeo bijes. Prekinula se kad joj je nešto zapelo za oko. Titraj pokreta s druge strane ulice, dolje kod cementnim kamenom posute obale East Rivera. Nešto u tom pokretu - neki kut pod kojim ga je zahvatila svjetlost, bilo je suviše brzo, suviše izduženo da bi bilo ljudsko... Clary hitro ispruži ruku pokazujući prstom. “Gle! Kod vode!” Jace pogleda u tom smjeru i duboko udahne. Zatim je već trčao, a oni su trčali za njim, preko asfalta Kentove ulice i na kržljavu travu uz rub vode. Vještičje svjetlo njihalo se u Clarynoj ruci dok je trčala, nasumično obasjavajući dijelove riječne obale; grm korova, izbočinu od slomljena betona o koju se umalo nije spotaknula, hrpu smeća i razbijena stakla - a onda, kad su jasno ugledali valovitu vodu, zgrčen ljudski lik. Bio je to Luke - Clary je to odmah shvatila, iako su mu dvije tamne zgrbljene spodobe, koje su čučale nad njime, skrivale lice od njezina pogleda. Ležao je na leđima, tako blizu vode da se u trenutku panike zapitala drže li ga ta gurava stvorenja pod vodom da ga utope. Zatim su se

99

Chia

odmaknula, sikćući kroz savršeno okrugla usta bez usnica, pa je vidjela da mu je glava bila oslonjena na šljunčanu obalu. Lice mu je bilo mlohavo i sivo. “Raum demoni”, šapne Jace. Simonove oči bile su iskolačene. “Jesu li to oni isti koji su napali Maiu?” “Nisu. Ovi su puno gori.” Jace kretnjom ruke pokaže Simonu i Clary da se sklone iza njega. “Vas dvoje, ostanite straga.” Podigne serafinski bodež. “Israfiel!” vikne, i najednom, kako je buknuo, bljesne vruća svjetlost. Jace skoči naprijed, zamahnuvši tim oružjem prema bližem demonu. Pod svjetlom serafinskog bodeža demonov izgled bio je neugodno očit: mrtvački bijela ljuskava koža, crna rupa umjesto usta, izbuljene žablje oči i ruke s pipcima ondje gdje su trebale biti šake. Zamahnuo je tim pipcima, zavitlavši ih prema Jaceu nevjerojatnom brzinom. No Jace je bio brži. Začuo se odvratan zvuk nalik na cip kad je Israfiel prerezao demonovo zapešće, a njegov pipkasti ud odletio u zrak. Vrh pipka zaustavio se kod Clarynih nogu, još se uvijek trzajući. Bio je sivo-bijele boje, opremljen krvavocrvenim sisaljkama. U svakoj sisaljki nalazila se skupina sićušnih zubi, šiljatih poput igala. Simon se oglasi zvukom nalik na povraćanje. Clary je bila sklona složiti se s njim. Šutnula je trzavu grudu od pipka, zakotrljavši je po prljavoj travi. Kad je podigla pogled, vidjela je da je Jace bio srušio ozlijeđenog demona na tlo i da su se zajedno valjali po kamenju na rubu rijeke. Sjaj Jaceova serafinskog bodeža stvarao je elegantne lukove svjetlosti koji su se razbijali na vodi, dok se on izvijao i migoljio kako bi izbjegao preostale pipke tog stvora - a da se i ne spominje crna krv koja je prštala iz njegova prerezanog zapešća. Clary je oklijevala - bi li trebala otići Lukeu ili otrčati pomoći Jaceu? - i u tom trenutku oklijevanja začula je kako Simon viče: “Clary, pazi!” pa se okrenula i ugledala drugog demona kako nasrće ravno na nju. Nije bilo vremena da posegne za serafinskim bodežom zataknutim za pojas, nije bilo vremena da se sjeti njegova imena i da ga vikne. Podigla je ruke i demon ju je udario, oborivši je na leđa. Pala je kriknuvši, bolno udarivši ramenom o neravno tlo. Ljigavi pipci trli su joj se o kožu. Jedan joj je obujmio ruku, bolno je stisnuvši; drugi je šibnuo naprijed, omotavši joj se oko vrata. Mahnito se primila za vrat, pokušavajući odvojiti stisnuti gipki ud od dušnika. Već su je zaboljela pluća. Bacakala se i migoljila... I pritisak je najednom prestao; stvorenje se maknulo s nje. Hripavo je, duboko udahnula i okrenula se na koljena. Demon je bio u polučučnju, piljio je u nju crnim očima lišenim zjenica. Je li se spremao ponovno skočiti? Ona dograbi svoj bodež, pljune: “Nakir”, i iz prstiju joj bljesne koplje svjetlosti. Nikad prije nije držala anđeoski nož. Njegov balčak joj je drhtao i vibrirao u ruci; kao da je bio živ. “NAKIR!” drekne ona, zateturavši na noge, bodeža isturena i uperena prema Raum demonu. Na njezino čuđenje, demon šmugne unatrag, mašući pipcima, gotovo kao da je se - ali to nije bilo moguće - boji. Ona ugleda Simona kako trči prema njoj, držeći nešto nalik na dugačku čeličnu cijev; iza njega, Jace se pridizao na koljena. Nije mogla vidjeti demona s kojim se bio borio; možda ga je ubio. Drugi je pak Raum imao otvorena usta i glasao se prestrašenim hukanjem, kao čudovišna sova. Strelovito se okrenuo i, mašući pipcima, jurnuo prema obali te skočio u rijeku. Pljusak crnkaste vode sune uvis i zatim demon nestade ispod površine rijeke; nije bilo čak ni izdajničkog prštanja mjehurića po kojima bi se znalo gdje je. Jace stigne do nje baš kad je nestao. Bio je pognut, zadihan, pun mrlja od crne demonove krvi. “Što... je bilo?” zapita je između dahtavih udisaja. “Ne znam”, prizna Clary. “Navalio je na mene - pokušala sam se obraniti, ali bio je prebrz - i onda je naprosto otišao. Kao da je vidio nešto čega se uplašio.” “Jesi dobro?” Bio je to Simon, koji se, kližući, zaustavio pred njom; nije bio zadihan - on više nije disao, prisjetila se - ali bio je napet i rukom je stezao debelu, dugačku cijev. “Gdje si to našao?” zapita ga Jace. “Otrgnuo sam to s telefonskog stupa.” Simon se doimao začuđeno, prisjećajući se toga. “Valjda možeš učiniti sve kad te drma adrenalin.” “Ili kad imaš bezbožnu snagu prokletih”, reče Jace. 100

Chia

“Ma zavežite, obojica”, prasne Clary, zaradivši jedan mučenički pogled od Simona i jedan prijeki od Jacea. Progura se pokraj njih, krenuvši prema riječnoj obali. “Ili ste možda zaboravili na Lukea?” Luke je još bio u nesvijesti, ali je disao. Bio je blijed kao što je bilai Maia, a rukav mu je bio razderan preko ramena. Kad mu je Clary s kože povukla tkaninu krutu od krvi što je opreznije mogla, vidjela je da mu ses preko ramena pruža niz kružnih crvenih rana, ondje gdje ga je bio stisnuo pipak. Iz svake se cijedila mješavina krvi i neke crnkaste tekućine. Ona duboko udahne. “Moramo ga odnijeti unutra.” Kad su Simon i Jace donijeli Lukea, ovješenog između sebe, Magnus ih je dočekao na trijemu. Nakon što je završio s Maiom, Magnus ju je bio stavio u krevet u Lukeovoj sobi, pa su Lukea smjestili na kauč gdje je ona bila prije te pustili Magnusa da radi na njemu. “Hoće li se oporaviti?” zapita Clary, koja se vrzmala oko kauča kad je Magnus prizivao plavu vatru što mu je svjetlucala između ruku. “Bit će dobro. Raumski otrov je malo složeniji od drevakovskog uboda, ali nije to ništa što ja ne bih znao srediti.” Magnus je potjera pokretom ruke. “Samo ako se makneš i pustiš me da radim.” Ona nevoljko utone u naslonjač. Jace i Alec stajali su kod prozora, glava prignutih jedan prema drugome. Jace je gestikulirao. Pretpostavljala je da prepričava Alecu što se dogodilo s demonima. Simon, koji se doimao kao da mu je nelagodno, naslanjao se na zid pokraj kuhinjskih vrata. Izgledao je duboko zamišljeno. Ne želeći gledati Lukeovo mlohavo sivo lice i upale oči, Clary pusti da joj se pogled zadrži na Simonu, procjenjujući zbog čega joj se čini i poznato i veoma strano. Bez naočala, oči kao da su mu bile dvostruko veće i vrlo tamne, više crne nego smeđe. Koža mu je bila blijeda i glatka kao bijeli mramor, prošarana tamnijim žilama na sljepoočicama i oštrim, uglatim jagodičnim kostima. Čak mu je i kosa izgledala tamnije, u snažnom kontrastu s bjelinom njegove kože. Sjetila se kako je gledala onu gomilu u Raphaelovu hotelu i pitala se zbog čega se čini da ne postoje ružni ili neprivlačni vampiri. Možda je postojalo neko pravilo o tome da se vampiri ne prave od tjelesno neuglednih ljudi, pomislila je tada, ali sada se zapitala nije li sam vampirizam to što transformira, zaglađuje neravnu kožu, dodaje boju i sjaj očima i kosi. Možda je to evolucijska prednost te vrste. Dobar izgled može pomoći vampirima da privuku plijen. Tada je shvatila da joj Simon uzvraća pogled širom otvorenih tamnih očiju. Prenuvši se iz snatrenja, okrenula se i vidjela Magnusa kako ustaje. Plave svjetlosti više nije bilo. Lukeove oči još su bile zatvorene, ali ona ružna sivkasta nijansa povukla mu se iz kože, a disanje mu je bilo duboko i pravilno. “Dobro mu je!” usklikne Clary, a Alec, Jace i Simon žurno priđu da i sami pogledaju. Simon uvuče ruku u Claryn dlan, a ona ovije svoje prste oko njegovih, obradovana tom utjehom. “Znači, preživjet će?” reče Simon kad se Magnus svalio na oslonac za ruke najbližeg naslonjača. Izgledao je iscrpljeno, izmučeno i plavičasto. “Siguran si?” “Da, siguran sam”, reče Magnus. “Ja sam Vrhovni vještac Brooklyna; znam što radim.” On svrne pogled na Jacea, koji je upravo bio nešto rekao Alecu, previše tiho da bi ostali čuli. “Što me podsjeća”, nastavi Magnus usiljeno - a Clary ga nikad prije nije čula usiljenog - “na to da mi baš i nije jasno kako vi to sebi zamišljate, da me zivkate svaki put kad nekome od vas malo uraste nokat pa ga treba odrezati. Kako sam Vrhovni vještac, moje je vrijeme dragocjeno. Ima puno nižih vještaca koji bi drage volje obavili neki posao za vas po puno nižoj cijeni.” Clary iznenađeno trepne. “Ti nam naplaćuješ? Ali Luke je prijatelji” Magnus izvadi tanku plavu cigaretu iz džepa na košulji. “Nije moj prijatelj”, reče. “.Susreo sam se s njime u svega nekoliko navrata, kad ga je tvoja majka povela sa sobom na osvježavanje tvojih memorijskih čarolija.” On savije dlan oko vrha cigarete i on se upali šarenim plamenom. “Zar ste mislili da vam pomažem zato što imam dobro srce? Ili sam ja jednostavna jedini vještac kojeg vi slučajno znate?” Dok je Jace slušao taj kratki govor, jantarne oči zlatno su mu iskrile od bijesa koji je tinjao. “Ne,” reče na to, “ali jesi jedini vještac kojeg znamo, a koji slučajno hoda s našim prijateljem.” Načas su se svi zablenuli u njega - Alec posve užasnuto, Magnus zapanjeno od bijesa, a Clary i Simon iznenađeno. Alec je progovorio prvu drhtavim glasom. “Zašto bi ti rekao takvo što?” 101

Chia

Jace je izgledao zbunjeno. “Kakvo što?” “Da ja hodam... da mi... to nije istina”, reče Alec glasom koji se dizao i spuštao za nekoliko oktava, dok se on upinjao da ga svlada. Jace ga ozbiljno pogleda. “Nisam rekao da hoda s tobom,” reče, “ali čudno kako si točno shvatio što sam mislio, zar ne?” “Mi ne hodamo”, ponovi Alec. “Da?” reče Magnus. “Znači, ti si jednostavno tako prijateljski nastrojen prema svakome, je li?” “Magnuse.” Alec je preklinjućim pogledom gledao u vješca. Međutim činilo se da je Magnusu prekipjelo. Prekrižio je ruke preko prsa i naslonio se u tišini, promatrajući prizor pred sobom suženim očima. Alec se okrene prema Jaceu. “Ti ne...” započne. “Mislim, ne misliš valjda da...” Jace je zbunjeno odmahivao glavom. “Nije mi jasno zašto se toliko trudiš sakriti svoju vezu s Magnusom od mene, jer nije da bih ja imao nešto protiv i da mi jesi rekao.” Ako je htio da njegova izjava bude umirujuća, bilo je očito da nije bila. Alec je poprimio blijedosivu boju i nije rekao ništa. Jace se okrenuo prema Magnusu. “Pomozi mi da ga uvjerim”, reče, “da mi je stvarno svejedno.” “O,” tiho reče Magnus, “ja mislim da ti to vjeruje.” “Onda ja ne...” Smetenost na Jaceovu licu bila je očita, a Clary je načas ugledala izraz Magnusova lica i shvatila da je u velikom iskušenju da mu odgovori. Potaknuta iznenadnim sažaljenjem prema Alecu, izvukla je svoju ruku iz Simonove i rekla: “Jace, dosta je. Pusti to.” “Da pusti što?” raspita se Luke. Clary se strelovito okrene i ugleda ga kako sjedi na kauču, malo se lecajući od bola, ali izgledajući uglavnom dosta dobro. “Luke!” Ona jurne do kauča, razmisli o tome da ga zagrli, opazi kako se drži za rame i odluči da neće. “Sjećaš li se što se dogodilo?” “Baš i ne.” Luke rukom prijeđe preko lica. “Zadnje čega se sjećam je kako sam išao prema kamionetu. Nešto me udarilo u rame i povuklo u stranu. Sjećam se najnevjerojatnijeg bola... Uglavnom, valjda sam se poslije loga onesvijestio. Sljedeće čega sam bio svjestan bilo je da slušam petero ljudi kako viču. O čemu se tu uopće radilo?” “Ni o čemu”, zborno odgovore Clary, Simon, Alec, Magnus i Jace u iznenadnom jednoglasju koje se vjerojatno nikad neće ponoviti. Unatoč očiglednoj iscrpljenosti, Luke izvije obrve. No uspio je reći samo: “Razumijem.” Budući da je Maia još uvijek spavala u Lukeovoj sobi, on je obznanio da će mu biti sasvim dobro na kauču. Clary mu je pokušala prepustiti krevet u svojoj sobi, no odbio ga je. Odustavši, uputila se uskim hodnikom po plahte i pokrivače iz ormara za posteljinu. Baš je izvlačila poplun s jedne visoke police kad je osjetila nekoga iza sebe. Naglo se okrenula, ispustivši pokrivač koji je držala u mekanu hrpu do svojih nogu. Bio je to Jace. “Žao mi je što sam te prepao.” “U redu je.” Sagnula se da podigne pokrivač. “Zapravo, nije mi žao”, reče on. “Toliko emocija nisi mi pokazala već danima.” “Nisam te vidjela već danima.” “A tko je tome kriv? Ja sam te zvao. Ne javljaš se na telefon. A nije baš da ti jednostavno mogu navratiti u posjet. U zatvoru sam, u slučaju da si zaboravila.” “Nisi baš u zatvoru.” Pokušala je zvučati vedro dok se uspravljala. “Imaš Magnusa da ti pravi društvo. I Gilliganov otok? Jace je glumačkoj postavi Gilliganova otoka predložio da sami sebi učine nešto anatomski teško izvedivo. Clary uzdahne. “Zar ne bi trebao otići s Magnusom?” On iskrivi usta i ona ugleda kako mu se nešto slama iza očiju, zrakasta eksplozija boli. “Jedva čekaš da me se riješiš?” “Ne.” Ona privije pokrivač uza se i zagleda mu se u ruke, ne mogavši ga pogledati u oči. Na lijepim vitkim prstima imao je ožiljke, a malo bijeđa bijela traka svjetlije kože još mu se vidjela na 102

Chia

desnom kažiprstu, ondje gdje je prije nosio prsten Morgensternovih. Čežnja za time da ga dotakne bila je tako jaka da je htjela baciti pokrivače i vrisnuti. “Mislim, ne, nije stvar u tome. Ne mrzim te, Jace.” “Ne mrzim ni ja tebe.” Ona podigne pogled, puna olakšanja. “Drago mi je što to čujem...” “Da te barem mogu mrziti”, reče on. Glas mu je bio vedar, usta iskrivljena u nehajan, lagan osmijeh, a oči ljute od jada. “Želim te mrziti. Pokušavam te mrziti. Bilo bi puno lakše kad bih te mrzio. Ponekad mi se čini da te mrzim, a onda te vidim i...” Ruke su joj bile utrnule od stezanja pokrivača. “I što?” “Što misliš!” Jace odmahne glavom. “Zašto bih ja tebi trebao reći sve o tome kako se osjećam, kad ti meni nikad ne govoriš ništa? Kao da udaram glavom o zid, samo što kad bih udarao glavom o zid, barem bih mogao prestati.” Claryne usne drhtale su tako snažno da joj je bilo teško govoriti. “Misliš da je meni lako?” upita. “Misliš...” “Clary?” Bio je to Simon, koji je došao u hodnik tim svojim novim, bešumnim, skladnim pokretima, i toliko ju je prepao da joj je opet ispao pokrivač. Okrenula se u stranu, ali nedovoljno brzo da bi mu sakrila svoj izraz lica i izdajnički sjaj u očima. “Razumijem”, reče on nakon duge stanke. “Oprostite što sam vas prekinuo.” Opet je nestao u dnevnoj sobi, ostavivši Clary da zuri za njim kroz titravu leću od suza. “Kvragu” Okomila se na Jacea. “Što je to s tobom?” reče bjesnije nego što je namjeravala. “Zašto moraš sve pokvariti?” Žustro mu gurne pokrivači u ruke i pojuri za Simonom. On je već bio izašao kroz ulazna vrata. Dostigla ga je na trijemu pustivši da se ulazna vrata zalupe za njom. “Simone! Kamo ideš?” Okrenuo se gotovo nevoljko. “Kući. Kasno je - ne želim zaglaviti ovdje kad izađe sunce.” Budući da sunce neće izaći još satima, Clary se to dojmilo kao bijedan izgovor. “Znaš da si dobrodošao da ostaneš i spavaš ovdje po danu ako želiš izbjeći svoju mamu. Možeš spavati u mojoj sobi...” “Mislim da to nije dobra ideja.” “Zašto ne? Ne razumijem zbog čega odlaziš.” On joj se nasmiješi. Bio je to tužan osmijeh s još nečime u pozadini. “Znaš što je najgore što mogu zamisliti?” Ona trepne. “Ne.” “Da ne vjerujem osobi koju volim.” Ona položi dlan na njegov rukav. Nije se odmaknuo, ali nije ni reagirao na njezin dodir. “Misliš na...” “Da”, reče on, znajući što će pitati. “Mislim na tebe.” “Ali možeš mi vjerovati.” “Prije sam mislio da mogu”, reče on. “Ali imam dojam da bi radije Batila za onim s kojim nikako ne možeš biti, nego pokušala biti s onim s kojim možeš.” Nije imalo smisla pretvarati se. “Samo mi daj vremena”, reče. “Samo trebam malo vremena da prebolim... da prebolim sve to.” “Nećeš mi reći da nemam pravo, zar ne?” reče on. Pod slabim svjetlom na trijemu, oči su mu izgledale jako velike i tamne. “Ne ovaj put.” “Ne ovaj put. Žao mi je.” “Neka ti ne bude.” On se okrene od nje i njezine ispružene ruke krenuvši prema stepenicama trijema. “To je barem istina.” Koliko god vrijedila. Ona gurne ruke u džepove, promatrajući ga kako odmiče od nje sve dok ga nije progutala tama. Ispostavilo se da Magnus i Jace ipak ne odlaze; Magnus je htio provesti još nekoliko sati u kući da provjeri oporavljaju li se Maia i Luke u skladu s očekivanjima. Nakon nekoliko minuta nelagodnog razgovora s Magnusom koji se dosađivao, dok ju je Jace, koji je sjedio na Lukeovoj

103

Chia

klavirskoj klupi i marljivo proučavao nekakve note, ignorirao, Clary je odlučila poći na rani počinak. No san nije dolazio. Čula je Jaceovo tiho sviranje klavira kroza zidove, ali nije ju to držalo budnom. Razmišljala je o Simonu, koji je otišao u kuću koju više nije osjećao kao dom, o očaju u Jaceovu glasu kad je rekao Želim te mrziti, i o Magnusu, koji Jaceu nije rekao istinu: da Alec nije htio da Jace sazna za njegovu vezu zato što je još uvijek bio zaljubljen u njega. Razmišljala je o zadovoljštini koju bi Magnus dobio kad bi izrekao to naglas, obznanjujući istinu, i o činjenici da nije to rekao - da je pustio Aleca da nastavi lagati i hiniti - jer je Alec tako htio, a Magnusu je bilo dovoljno stalo do Aleca da mu to pruži. Možda je ono što je rekla Svijetla kraljica ipak bilo istina: zbog ljubavi postaješ lažljivcem.

104

Chia

13 VOJSKA POBUNJENIH ANĐELA

Tri su zasebna dijela Ravelova Noćnog Gasparda; Jace je uspio do kraja odsvirati prvi kad je ustao od klavira, otišao u kuhinju, uzeo Lukeov telefon i obavio jedan poziv. Zatim se vratio klaviru i Gaspardu. Stigao je do polovice trećeg dijela kad je ugledao neko svjetlo kako šara travnjakom ispred Lukeove kuće. Trenutak kasnije utrnulo se, uronivši pogled s prednjeg prozora u tamu, no Jace je već bio na nogama i posezao za jaknom. Bešumno je za sobom zatvorio Lukeova vrata i stuštio se ulaznim stepenicama, preskačući po dvije odjednom. Na travnjaku, pokraj staze, stajao je motocikl čiji je motor još brujao. Izgledao je neobično organski: cijevi nalik na vlaknaste žile vijugale su gore-dolje po okviru, a prednje svjetlo, sada ugašeno, sličilo je svjetlucavom oku. Na neki način izgledao je jednako živo kao i dječak koji se naslanjao na njega, znatiželjno gledajući Jacea. Na sebi je imao smeđu kožnatu jaknu, a tamna mu se kosa kovrčala sve do njezina ovratnika i padala mu preko suženih očiju. Cerio se, pokazujući šiljate bijele zube. Dakako, pomisli Jace, ni momak ni motocikl nisu bili uistinu živi; oba su koristila demonske energije, hranila se noći. “Raphaele”, reče Jace umjesto pozdrava. “Vidiš,” reče Raphael, “dovezao sam ti ga, kao što si tražio.” “Vidim.” “Doduše, mogao bih dodati, jako me zanima zbog čega bi ti želio nešto poput demonskog motocikla. Oni baš i nisu u skladu sa Zavjetom, kao prvo, a kao drugo, priča se da već imaš jedan.” “Imam”, prizna Jace, kružeći oko motocikla da ga pogleda iz svih kutova. “Ali nalazi se na krovu Instituta, pa trenutačno ne mogu do njega.” Raphael se tiho zahihoće. “Izgleda da ni ti ni ja nismo dobrodošli u Institut.” “Vi krvopije još ste uvijek glavni na tjeralici?” Raphael se nagne u stranu i pljune, tankoćutno, na zemlju. “Optužuju nas za ubojstva”, reče ljutito. “Za smrt onog vuko-stvora, vile, čak i vješca, iako sam im rekao da mi ne pijemo krv vještaca. Gorka je i može uzrokovati čudne promjene u onima koji je uzmu.” “Rekao si to Maryse?” “Maryse.” Raphaelu zaiskre oči. “Nisam mogao razgovarati s njom ni da sam htio. Sad sve odluke donosi Inkvizitorica, svi upiti i zahtjevi preusmjeravaju se njoj. Situacija je loša, prijatelju, loša.” “Meni pričaš”, reče Jace. “I mi nismo prijatelji. Pristao sam na to dl ne kažem Klavi što se dogodilo sa Simonom zato što sam trebao tvoju pomoć. Ne zato što si mi drag.” Raphael se naceri, bijeli zubi mu bijesnu u mraku. “Drag sam ti...” Nakrene glavu. “Čudno je to”, zamisli se. “Mislio sam da ćeš biti drugačiji sad kad si u nemilosti Klave. Kad više nisi njihov miljenik. Mislio sam da ti se možda malo smanjila ta arogancija. Ali ti si potpuno isti.” “Vjerujem u dosljednost”, reče Jace. “Hoćeš mi dati taj motocikl ili nećeš? Imam svega nekoliko sati do zore.” “Pretpostavljam da to znači da me nećeš odvesti kući?” Raphael se graciozno odmakne od motocikla; pri tom pokretu Jaceu za oko zapne svijetli odsjaj zlatnog lančića oko njegova vrata. “Neću.” Jace se popne na motocikl. “Ali možeš spavati u podrumu ispod kuće ako se brineš zbog izlaska sunca.” 105

Chia

“Mhmm.” Raphael se doimao zamišljeno; bio je nekoliko centimetara niži od Jacea, no iako je fizički izgledao mlađe, njegove oči bile su puno starije. “Onda, je li sada izjednačeno što se tiče Simona, Sjenolovče?” Jace doda gas, okrenuvši motocikl prema rijeci. “Nikad mi nećemo biti izjednačeni, krvopijo, ali ovo je barem početak.”

*** Jace nije vozio motocikl otkako se vrijeme promijenilo i zatekao ga je ledeni vjetar koji se uzdizao s rijeke, probadajući mu tanku jaknu i tkaninu traperica desecima hladnih iglica ledenih šiljaka. Jace je zadrhtao, zadovoljan što je ponio barem kožnate rukavice da si zaštiti ruke. Iako sunce tek što je bilo zašlo, svijet se doimao isprano od boja. Rijeka je bila boje čelika, nebo sivo poput goluba, a obzor debela, naslikana crna linija u daljini. Svjetla su žmirkala i treperila duž Williamsburškog i Manhattanskog mosta. Zrak je imao okus snijega, premda je do zime bilo još nekoliko mjeseci. Kad je zadnji put letio preko rijeke, Clary je bila s njim, grlila ga i malenim šakama gužvala materijal njegove jakne. Tada mu nije bilo hladno. Snažno je zakrenuo motocikl i osjetio kako posrće na bok; učinilo mu se da je vidio vlastitu sjenu u vodi, luđački nakošenu. Kad se izravnao, ugledao ga je: brod crnih metalnih bokova, neobilježen i gotovo neosvijetljen, čiji je pramac sličio uskoj oštrici koja siječe vodu pred njim. Podsjetio ga je na morskog psa, vitkog, brzog i ubojitog. Zakočio je i oprezno dolelujao dolje, bešumno, poput lista uhvaćena u vodenu struju. Nije mu se činilo da pada, već prije kao da se brod podiže njemu ususret, nošen usponom plime. Kotači motocikla dotaknuli su palubu i on se polako zaustavio. Nije trebao gasiti motor; sjahao je s motocikla i njegovo brujanje spalo je na režanje, pa na predenje, pa na tišinu. Kad se osvrnuo prema njemu, doimao se pomalo kao da ga mrko gleda, poput nesretnog psa nakon što mu je rečeno da čeka. Nacerio mu se. “Vratit ću se po tebe”, reče. “Prvo moram pregledati ovaj brod.” Mnogo je toga trebalo provjeriti. Stajao je na širokoj palubi, voda mu je bila slijeva. Sve je bilo obojeno u crno; paluba, metalna ograda oko nje; čak su i prozori duge uske kabine bili zamračeni. Brod je bio veći nego što je očekivao: prevelik da bi bio jahta, premalen da bi bio plovilo ratne mornarice, a osim toga još nikad nije bio vidio brod na kojem je sve bilo crno. Jace se zapita kako ga se njegov otac domogao. Ostavivši motocikl, uputio se u polagan krug palubom. Oblaci su se bili raščistili i zvijezde su sjale nevjerojatno jako. Mogao je vidjeti osvijetljeni grad s obje strane, kao da stoji u praznom, uzanom prolazu između zidova načinjenih od svjetlosti. Čizme su mu šuplje odzvanjale po palubi. Iznenada se zapitao je li Valentine uopće ondje. Jace je rijetko kada viđao mjesta koja su se doimala tako potpuno napuštenima. Načas je zastao na krmi broda, zagledavši se u rijeku koja se usjekla između Manhattana i Long Islanda poput ožiljka. Voda je bila izmućkana u sive šiljke s vrhovima posutim srebrom i puhao je snažan, uporan vjetar, onakav kakav može puhati samo preko vode. Raširio je ruke i dopustio vjetru da mu podigne jaknu i nadme je unatrag poput krila, da mu šiba kosu preko lica, ožeže oči do suza. U blizini dvorca u Idrisu nalazilo se jedno jezero. Otac ga je na njemu naučio ploviti, naučio ga je jezik vjetra i vode, plovnosti i zraka. Svi ljudi trebali bi znati ploviti, bio je rekao. Bila je to jedna od malobrojnih prilika da se tako izrazio, rekavši svi ljudi, a ne svi Sjenolovci. Poslužila je kao brz podsjetnik na to da Jace, unatoč svemu što je bio, ipak i dalje pripada ljudskome rodu. Okrenuvši se od krme, Jace, očima koje su ga pekle, ugleda vrata umetnuta u zid kabine, između dva zamračena prozora. Žustro prešavši palubu, on iskuša kvaku; bila su zaključana. Stelom brzo nacrta na metal niz runa za otvaranje, pa se vrata širom otvore na šarkama koje su buntovno cviljele i sipale crvene pahuljice hrđe. Jace se sagne ispod niskog dovratka i nađe se u

106

Chia

slabašno osvijetljenom metalnom stubištu. Zrak je vonjao na hrđu i ustajalost. Učini još korak naprijed i vrata se zalupe za njim uz odjek metalnog treska, a on uroni u mrak. On opsuje, pipajući po džepu u potrazi za runokamenom vještičjeg svjetla. Rukavice mu se odjednom učine glomaznima, prsti krutima od hladnoće. Bilo je hladnije unutra nego vani na palubi. Zrak je bio poput leda. On izvuče ruku iz džepa, drhteći, i to ne samo zbog temperature. Dlačice po šiji bockale su ga, svaki mu je živac vrištao. Nešto nije bilo u redu. On podigne runokamen pa on zabljesne svjetlom, od čega mu oči još više zasuze. Kroz sjene ugleda vitak lik djevojke koja je stajala pred njim, ruku prekriženih preko prsa, kose nalik na crvenu boju što se razlila po pozadini od crnog metala svuda oko njih. Ruka mu zadrhti i rasprši jureće, skakutave zrake vještičjeg svjetla, kao da se vojska krijesnica uzdigla iz tame ispod njih. “Clary?” Zurila je u njega blijeda lica, drhtavih usana. Pitanja su mu se gubila u grlu - što ona tu radi? Kako je došla na brod? Obuze ga grč užasa goreg od svakog straha koji je ikada osjetio za sebe. Nešto nije bilo u redu s njom, s Clary. On zakorači naprijed baš kad je ona pomaknula ruke s prsa i pružila ih prema njemu. Bile su ljepljive od krvi. Krv joj je prekrivala prednjicu bijele haljine poput grimiznog opršnjaka. Uhvatio ju je jednom rukom kad se nagnula prema naprijed. Umalo je ispustio vještičje svjetlo kad se njezina težina svalila na njega. Osjećao je otkucaje njezina srca, dodir njezine mekane kose, tako poznat, na svojoj bradi. No njezin je miris bio drugačiji. Miris koji je povezivao s Clary, mješavina cvjetnog sapuna i čistog pamuka, bio je nestao; osjećao je samo miris krvi i metala. Glava joj se nagnula unatrag, oči iskrenule uvis tako da su ostale samo bjeloočnice. Divlje udaranje njezina srca usporavalo je... prestajalo... “Ne!” Zatrese je tako jako da joj se glava valjala po njegovoj ruci. “Clary! Probudi se!” Opet je zatrese i ovaj put trepavice joj zatrepere; on osjeti olakšanje u obliku iznenadnog hladnog znoja, a onda ona otvori oči, ali više nisu bile zelene; bile su neprozirne i blistavobijele, bijele i zasljepljujuće poput farova na mračnoj cesti, bijele kao zaglušna buka u njegovu umu. Već sam vidio te oči, pomisli, a potom tama nahrupi preko njega poput vala, donoseći sa sobom tišinu. U tami su bile probušene rupe, svjetlucave točkice svjetla na pozadini mraka. Jace zatvori oči nastojeći umiriti vlastito disanje. U ustima mu je bio bakrenast okus nalik na krv i uspio je razabrati da leži na hladnoj metalnoj površini i da mu ta hladnoća probija kroz odjeću u kožu. U sebi je brojio unatrag od sto, dok mu se disanje nije usporilo. Tada je opet otvorio oči. Tama je još uvijek bila tu, ali pretvorila se u poznato noćno nebo istočkano zvijezdama. Bio je na palubi broda, poleđuške u sjenu Brooklynskog mosta, koji se nadvijao nad krmu broda poput sive planine od metala i kamena. Zastenjao je i pridigao se na laktove - a onda se ukipio, postavši svjestan još jedne sjene, prepoznatljivo ljudske, koja se naginjala nad njime. “Gadno si se udario u glavu”, reče glas koji mu je opsjedao ružne snove. “Kako se osjećaš?” Jace sjedne i smjesta to zažali jer mu se želudac preokrenuo. Da je bilo što pojeo u proteklih deset sati, bio je prilično siguran da bi to sada povratio. Ovako mu je usta preplavio kiseli okus žuči. “Pakleno.” Valentine se nasmiješi. Sjedio je na hrpi praznih spljoštenih kutija, odjeven u otmjeno sivo odijelo i kravatu, kao da sjedi za elegantnim stolom od mahagonija u ladanjskom dvorcu Waylandovih u Idrisu. “Imam još jedno očigledno pitanje za tebe. Kako si me pronašao?” “Izvukao sam to iz tvog Raum demona mučenjem”, reče Jace. “Ti si me naučio gdje im se nalazi srce. Zaprijetio sam mu i rekao mi je - dobro, oni nisu jako pametni, ali uspio mi je reći da je došao s nekog broda na rijeci. Pogledao sam i opazio sjenu tvog broda na vodi. Još mi je rekao da si ga ti prizvao, ali to sam već znao.” “Razumijem.” Valentine kao da je skrivao osmijeh. “Sljedeći put trebao bi mi barem reći da dolaziš prije nego što svratiš. To bi ti prištedjelo gadan susret s mojim čuvarima.” “Čuvarima?” Jace se naslonio na hladnu metalnu ogradu i duboko udisao čist, hladan zrak. “Misliš demonima, zar ne? Prizvao si ih pomoću Mača.”

107

Chia

“Ne poričem to”, reče Valentine. “Lucianove zvijeri razbile su moju vojsku Otpisanih, a nisam imao ni vremena ni volje da ih stvaram još. Sad kad imam Smrtnički mač, više ih i ne trebam. Imam druge.” Jace pomisli na Clary kako krvari i umire mu na rukama. Prisloni dlan na čelo. Bio je hladan od metalne ograde koju je prije dodirivao. “Ono stvorenje na stubištu”, reče. “To nije bila Clary, zar ne?” “Clary?” Valentine je zvučao pomalo iznenađeno. “Zar si nju vidio?” “Zašto ne bih vidio nju?” Jace se trudio da mu glas ostane bezbojan, nonšalantan. Njemu tajne nisu bile nepoznanica, niti su mu teško padale - ni njegove ni tuđe - no bio se uvjerio kako je svoje osjećaje prema Clary mogao podnositi samo ako ih ne promatra iz prevelike blizine. No to je bio Valentine. On je sve pomno gledao, proučavao, analizirao na koji se način što može pretvoriti u njegovu prednost. Po tome je Jacea podsjećao na Kraljicu Svijetlog dvora: hladnu, prijeteću, proračunatu. “Ono na što si naletio na stubištu”, reče Valentine, “bio je Agramon - demon straha. Agramon poprimi oblik bilo čega što te najviše užasava. Kad se nahrani tvojim strahom, ubije te, pod uvjetom da si u tom trenutku još uvijek živ. Većina ljudi - i žena - umre od straha prije toga. Treba ti čestitati što si izdržao toliko koliko jesi.” “Agramon?” Jace je bio osupnut. “To je viši demon. Gdje si njega nabavio?” “Platio sam jednom mladom i oholom vješcu da mi ga prizove. Mislio je da će moći kontrolirati demona ako bude ostao unutar pentagrama. Na njegovu žalost, njegov najveći strah bio je da će demon kojeg prizove probiti zaštitu pentagrama i napasti ga, pa se upravo to i dogodilo kad je Agramon došao.” “Znači, tako je umro”, reče Jace. “Tako je tko umro?” “Taj vještac”, reče Jace. “Zvao se Elias. Imao je šesnaest godina. Ali ti si to znao, zar ne? Obred paklene konverzije...” Valentine se nasmije. “Zbilja si se potrudio, je li? Znači, znaš zašto sam poslao one demone u Lucianovu kuću, zar ne?” “Htio si Maiu”, reče Jace. “Jer je ona vukodlačko dijete. Trebaš njezinu krv.” “Poslao sam Drevake da špijuniraju što ima kod Luciana i da mi to prenesu”, reče Valentine. “Lucian je ubio jednoga, ali kad mi je drugi prijavio prisutnost mladog likantropa...” “Poslao si Raumove po nju.” Jace se najednom osjeti vrlo umorno] “Jer je ona Lukeu jako draga, pa si ga htio povrijediti kad si već mogao.” On zastane pa odmjerenim tonom doda: “Što je prilično nisko, čak i za tebe.” Iskra srdžbe načas rasvijetli Valentineove oči. On potom zabaci glavu i veselo se grohotom nasmije. “Divim se tvojoj tvrdoglavosti. Toliko je nalik na moju.” Tada se osovi na noge i ispruži ruku prema Jaceu, nudeći mu je. “Dođi. Prošeći palubom sa mnom. Nešto ti želim pokazati.” Jace je htio prezirno odbiti ponuđenu ruku, ali nije bio siguran, s obzirom na bol u glavi, da bi se uspio podignuti na noge bez pomoći. Osim toga vjerojatno je bilo bolje da ne naljuti oca prebrzo; koliko god Valentin! pričao kako cijeni Jaceovu buntovnost, on nikad nije imao puno strpljenja za nepokorno ponašanje. Valentineove ruke bile su hladne i suhe, njegov stisak neobično smireni Kad je Jace stao na noge, Valentine ga je pustio i izvukao stelu iz džepa. “Daj da ti sredim te ozljede”, reče nagnuvši se prema sinu. Jace se odmakne - nakon sekunde oklijevanja, koju je Valentine zacijelo primijetio. “Ne želim tvoju pomoć.” Valentine pospremi stelu. “Kako ti drago.” Počne hodati i Jace za trenutak krene za njim, potrčavši da ga sustigne. Poznavao je oca dovoljno dobro da zna kako se neće okrenuti da provjeri je li Jace pošao za njim, nego će naprosto očekivati da jest, te početi govoriti u skladu s time. Bio je u pravu. Kad je Jace sustigao oca, Valentine je već bio počeo govoriti. Ruke je labavo prekrižio iza leđa i kretao se s lakom, nehajnom gracioznošću, neobičnom za krupna muškarca 108

Chia

širokih ramena. Naginjao se prema naprijed dok je hodao, gotovo kao da korača protiv snažnog vjetra. “... ako se dobro sjećam,” govorio je Valentine, “poznat ti je Miltonov Izgubljeni raj?” “Natjerao si me da ga pročitam samo deset-petnaest puta”, reče Jace. “Bolje vladati u paklu nego služiti u raju, i tako to, i tako dalje.” “Non serviam”, reče Valentine. '“Neću služiti'. To je Lucifer napisao na svoju zastavu kad je poveo vojsku pobunjenih anđela protiv pokvarene vlasti.” “Što želiš reći? Da si na strani vraga?” “Neki kažu da je Milton i sam bio na strani vraga. Njegov Sotona svakako je zanimljiviji lik od njegova Boga.” Bili su stigli gotovo do pramca. Zaustavio se i naslonio na ogradu. Jace mu se tamo pridružio. Bili su prošli mostove East Rivera i kretali se prema otvorenoj vodi između Staten Islanda i Manhattana. Svjetla financijske četvrti ljeskala su se na vodi poput vještičjeg svjetla. Nebom se rasula dijamantna prašina, a rijeka je skrivala svoje tajne ispod glatkog crnog pokrova, tu i tamo razbijenog srebrnim bljeskom koji je mogao biti rep kakve ribe - ili sirene. Moj grad, pomisli Jace za probu, ali te su mu riječi u misli još uvijek dozivale Alicante i njegove kristalne tornjeve, a ne manhattanske nebodere. Za koji trenutak Valentine reče: “Zašto si došao, Jonathane? Nakon što sam te vidio u Gradu od Kostiju pitao sam se je li tvoja mržnja prema meni neumoljiva. Već sam gotovo digao ruke od tebe.” Glas mu je bio smiren, kakav je gotovo uvijek i bio, ali u njemu je bilo nečega - ne ranjivosti, ali u najmanju ruku neke iskrene znatiželje, kao da je bio shvatio da ga je Jace kadar iznenaditi. Jace pogleda u vodu. “Kraljica Svijetlog dvora htjela je da ti postavim jedno pitanje”, reče. “Rekla mi je da te pitam kakva krv kola mojim žilama.” Iznenađenje prijeđe Valentineovim licem poput ruke koja briše sve ostale izraze. “Razgovarao si s Kraljicom?” Jace je šutio. “To je običaj Vilinskog naroda. Sve što kažu ima više od jednog značenja. Reci joj, bude li te ponovno pitala, da tvojim žilama kola krv Anđela.” “Kao i žilama svih Sjenolovaca”, razočarano reče Jace. Bio se nadao boljem odgovoru. “Ti ne bi lagao Kraljici Svijetlog dvora, zar ne?” Valentineov ton bio je odsječan. “Ne. A ti ne bi došao ovamo samo zato da mi postaviš to smiješno pitanje. Zašto si uistinu došao, Jonathane?” “Morao sam razgovarati s nekime.” On nije kontrolirao glas jednako dobro kao njegov otac; mogao je čuti bol u njemu, poput krvave rane tik ispod površine. “Lightwoodovi... ja sam za njih samo problem. Luke me do sada već sigurno mrzi. Inkvizitorica želi da umrem. Nečime sam povrijedio Aleca, a ne znam čak ni čime.” “A tvoja sestra?” reče Valentine. “Što je s Clarissom?” Zašto moraš sve upropastiti? “Ni ona nije previše zadovoljna mnome.” Oklijevao je. “Sjećam se što si rekao u Gradu od Kostiju. Da mi nikad nisi imao prilike reći istinu. Ne vjerujem ti”, doda. “Želim da ti to bude jasno. Ali htio sam ti dati priliku da mi kažeš zašto” “Moraš me pitati više nego zašto, Jonathane.” U glasu njegova oca bio je ton koji je zatekao Jacea - žestoka smjernost koja kao da je usijala Valentineov ponos, kao što vatra može usijati čelik. “Ima toliko tih zašto” “Zašto si ubio Tihu braću? Zašto si uzeo Smrtnički mač? Što smjeraš? Zašto ti Smrtnički kalež nije bio dovoljan?” Jace se natjera da stane prije nego što je stigao postaviti još pitanja. Zašto si me ostavio po drugi put? Zašto si mi rekao da više nisam tvoj sin, a onda se ipak vratio po mene? “Ti znaš što ja hoću. Klava je beznadno korumpirana i mora biti uništena pa ponovno stvorena. Idris se mora osloboditi utjecaja degeneriranih rasa, a Zemlja osigurati od demonske prijetnje.” “Da, u vezi s tom demonskom prijetnjom.” Jace se ogleda oko sebe, kad da donekle očekuje kako će vidjeti Agramonovu sjenu koja se nadvija nad njime. “Mislio sam da mrziš demone. Sad ih koristiš kao sluge. Raveneri, Drevaci, Agramon... oni su tvoji zaposlenici. Čuvari, sluga - osobni kuhar, kako mi se čini.” 109

Chia

Valentine je prstima tapkao po ogradi. “Ja nisam prijatelj demona”, reče. “Nefil sam, koliko god Zavjet smatrao beskorisnim, a Zakon prijevarnima Čovjek se ne mora slagati sa svojom vladom da bi bio domoljub, zar ne? Potreban je pravi domoljub da se usprotivi, da kaže kako svoju zemlju voli više nego što mu je stalo do vlastitog mjesta u društvenom poretku. Zbog te sam odluke osramoćen, primoran na skrivanje, protjeran iz Idrisa. Ali ja sam - i uvijek ću biti - Nefil. Ne mogu promijeniti krv u svojim žilama čak ni da želim - a ne želim.” Ja želim. Jace pomisli na Clary. Opet spusti pogled na tamnu vodu, znajući da to nije istina. Odustati od lova, od plijena, od poznavanja vlastite munjevite brzine i sigurnih sposobnosti: nemoguće. On je bio ratnik. Nije mogao biti ništa drugo. “Ti želiš?” upita Valentine. Jace brzo svrne pogled, pitajući se može li mu njegov otac čitati s lica. Njih dvojica bili su potpuno sami toliko mnogo godina. Nekoć je poznavao očevo lice bolje od vlastitog. Jedina osoba za koju je mislio kako joj nikad ne bi mogao sakriti svoje osjećaje bio je Valentine. Ili barem prva takva osoba. Ponekad je osjećao da ga Clary može prozreti kao da je načinjen od stakla. “Ne”, reče. “Ne želim.” “Sjenolovac si zauvijek?” “Jesam,” reče Jace, “na koncu konca, to sam zbog tebe.” “Dobro”, reče Valentine. “To sam htio čuti.” Nasloni se leđima na ogradu podižući pogled prema noćnom nebu. U njegovoj srebrnastobijeloj kosi bilo je malo sivog; Jace to još nikad nije primijetio. “Ovo je rat”, reče Valentine. “Jedino je pitanje na čijoj ćeš se strani boriti?” “Mislio sam da smo svi na istoj strani. Mislio sam da se mi borimo protiv demonskih svjetova.” “Kad bi barem tako bilo. Zar ne razumiješ da kad bih smatrao kako je Klavi na srcu najviše dobro ovog svijeta, kad bih mislio da rade najbolje što mogu - Anđela ti, zašto bih se onda borio protiv njih? Kakav bih razlog imao?” Moć, pomisli Jace, ali ne reče ništa. Više nije bio načisto što da kaže, a kamoli u što da vjeruje. “Ako Klava nastavi ovako,” reče Valentine, “demoni će vidjeti njezinu slabost i napast će, a Klava ih, zabavljena svojim beskrajnim ulizivanjem degeneriranim rasama, neće biti u stanju odbiti. Demoni će napasti, uništili sve i ništa neće ostati.” Degenerirane rase. Te su riječi zvučale neugodno poznato; prizvale su Jaceu njegovo djetinjstvo na ne posve neugodan način. Kad bi pomislio na svog oca i na Idris, uvijek bi imao isto mutno sjećanje na vruću sunčevu svjetlost koja prži zelene travnjake pred njihovom kućom i na velik, taman lik širokih ramena, koji se naginje kako bi ga podigao s trave i odnio unutra. Tada je zacijelo bio jako mali, ali to nikad nije zaboravio, ni miris te trave - zelene, jarke i svježe pokošene - ni bijelu aureolu u koju je sunce bilo pretvorilo očevu kosu, ni osjećaj da ga nose. Da je siguran. “Luke”, reče Jace s dosta muke. “Luke nije degeneriran...” “Lucian je drugačiji. On je nekad bio Sjenolovac.” Valentineov glas bio je odsječan i konačan. “Ovdje se ne radi samo o Donjosvjećanima, Jonathane. Radi se o opstanku svakog živog bića na ovome svijetu. Anđeo je s razlogom odabrao Nefile. Mi smo ono najbolje na ovom svijetu i naša je namjena da ga spasimo. Mi smo ono što je na ovom svijetu najbliže bogovima - i moramo upotrijebiti tu moć kako bismo spasili ovaj svijet od uništenja, ma koliko to platili.” Jace se laktovima nasloni na ogradu. Tu je bilo hladno: ledeni vjetar brijao mu je kroz odjeću i vrhovi prstiju bili su mu utrnuli. No u mislima je gledao zelene brežuljke, plavu vodu i dvorac Waylandovih od kamenja boje meda. “U onoj staroj priči”, reče, “Sotona je rekao Adamu i Evi: 'Vi ćete biti kao bogovi', kad ih je navodio na grijeh. I zbog toga su bili izbačen i i z vrta.” Uslijedila je stanka prije nego što se Valentine nasmijao. “Vidiš, zato trebam tebe, Jonathane. Čuvaš me od grijeha ponosa.” “Postoje razne vrste grijeha.” Jace se uspravi i okrene sučelice ocu. “Nisi mi odgovorio na pitanje o demonima, oče. Kako možeš opravdati to što ih prizivaš, što se udružuješ s njima? Namjeravaš li ih poslati protiv Klave?”

110

Chia

“Naravno”, reče Valentine bez oklijevanja, bez i najsitnije stanke da razmisli o tome bi li bilo mudro da otkrije svoje planove nekome tko bi ih mogao podijeliti s njegovim neprijateljima. Ništa nije moglo uzdrmati Jacea jače nego spoznaja koliko je njegov otac uvjeren u svoj uspjeh. “Klava neće pokleknuti pred razumom, samo pred silom. Pokušao sam stvoriti vojsku Otpisanih; s Kaležom, mogao bih stvoriti vojsku novih Sjenolovaca, ali to bi trajalo godinama. Ja ne raspolažem godinama. Mi, ljudska rasa, ne raspolažemo godinama. Pomoću Mača mogu sebi prizvati pokornu vojsku demona. Oni će mi poslužiti kao instrument, učinit će sve što budem tražio. Neće imati izbora. A kad završim s njima, naredit ću im da unište sami sebe, i oni će to učiniti.” U njegovu glasu nije bilo nikakvih emocija. Jace je stezao ogradu tako jako da su ga prsti počeli boljeti. “Ne možeš zaklati svakog Sjenolovca koji ti se suprotstavlja. To je umorstvo.” “Neću morati. Kad Klava bude vidjela silu postrojenu protiv sebe, predat će se. Oni nisu suicidalni. A medu njima ima onih koji me podržavaju.” U Valentineovu glasu nije bilo arogancije, tek mirnog uvjerenja. “Oni će istupiti kad za to dođe vrijeme.” “Mislim da podcjenjuješ Klavu.” Jace je pokušao umiriti glas. “Mislim da ne uviđaš koliko te mrze.” “Mržnja nema nikakvu težinu u usporedbi s opstankom.” Valentineova ruka krene prema njegovu pojasu, gdje se balčak Mača tupo sjajio. “Ali nemoj mi vjerovati na riječ. Rekao sam ti da ti želim nešto pokazati. Evo.” On izvuče Mač iz toka i pruži ga Jaceu. Jace je već vidio Maellartach u Gradu od Kostiju, gdje je visio na zidu u odaji Govorećih zvijezda. I vidio je njegov balčak kako viri iz Valentineova ramenog toka, ali nikad ga uistinu nije proučio izbliza. Anđelov mač. Bio je od tamnog, teškog srebra i svjetlucao je tupim sjajem. Činilo se da svjetlost prolazi preko njega i kroz njega, kao da je od vode. Na njegovu balčaku cvala je vatrena ruža svjetlosti. Jace protisne kroz suha usta: “Jako lijepo.” “Želim da ga primiš.” Valentine preda Mač sinu onako kako ga je uvijek poučavao, balčakom naprijed. Mač kao da se crno ljeskao pod svjetlošću zvijezda. Jace je oklijevao. “Ja ne...” “Uzmi ga.” Valentine mu ga utisne u ruku. U trenutku kad su se Jaceovi prsti savili oko drška, svjetlosno koplje prohuji uz balčak Mača i niz njegovo središte u oštricu. On brzo pogleda oca, no Valentineovo lice bilo je bezizražajno. Taman bol proširi se Jaceovom rukom i prsima. Ne zato što je Mač bio težak; nije bio. Nego zato što kao da ga je htio povući dolje, odvući ga kroz brod, kroz zelenu vodu oceana, kroz krhku koru same Zemlje. Jace se osjećao kao da mu izbija zrak iz pluća. Naglo je podigao glavu i ogledao se uokolo... I vidio da se noć promijenila. Svjetlucava mreža tankih zlatnih žica bila je prebačena preko neba i zvijezde su sjale kroz nju, blistave poput glava čavlića zabijenih u tamu. Jace je ugledao krivulju svijeta kako se udaljava od njega i načas ga je potresla ljepota svega toga. Tada mu se učinilo da se noćno nebo razbilo poput stakla i kroz krhotine je nahrupila horda tamnih oblika, zgurenih i iskrivljenih, kvrgavih i bezličnih, koji su mu parali um, zavijajući bešumnim kricima. Ledeni vjetar pekao ga je dok su šesteronožni konji hujali mimo njega, kopitima podižući krvave iskre s palube. Stvorenja koja su ih jahala bila su neopisiva. Gore su kružila bića bez očiju, kožnatih krila, kriješteći i slineći otrovnu zelenu sluz. Jace se nagne preko ograde; želudac mu se nekontrolirano dizao dok je i dalje čvrsto držao Mač. Ispod njega voda se pjenila od demona poput otrovne juhe. Vidio je bodljikava stvorenja krvavih očiju nalik na tanjuriće kako se koprcaju dok ih uzavrele mase ljigavih crnih pipaka povlače ispod površine. Jedna sirena u stisku vodenog pauka s deset nogu beznadno je vrisnula kad joj je zario očnjake u rep kojim je mlatila; crvene oči sjajile su mu se kao kapljice krvi. Mač ispadne iz Jaceove ruke i zaštropota na palubi. Zvuk i prizor naprasno su nestali i noć je bila tiha. On se čvrsto priljubi uz ogradu, s nevjericom zureći u more ispod sebe. Bilo je prazno, površinu mu je mreškao samo vjetar. 111

Chia

“Što je to bilo?” šapne Jace. Grlo mu je bilo hrapavo, kao da ga je netko trljao brusnim papirom. Mahnito pogleda oca, koji se bio sagnuo da podigne Mač duša s palube, kamo ga je Jace bio ispustio. “Jesu li to ti demoni koje si već prizvao?” “Ne.” Valentine ugura Maellartach u tok. “To su demoni koje je Mač dovukao do rubova ovog svijeta. Dovezao sam brod ovamo jer je ovdje obrana najslabija. To što si vidio moja je vojska, koja čeka s druge strane obrambenih linija - čeka da je pozovem k sebi.” Oči su mu bile ozbiljne. “Još misliš da Klava neće kapitulirati?” Jace zatvori oči i reče: “Neće svi - neće Lightwoodovi...” “Ti bi ih mogao uvjeriti. Ako staneš na moju stranu, kunem ti se da ih nikakvo zlo neće zadesiti.” Crnilo iza Jaceovih očiju počelo je poprimati crvenu boju. Bio je zamišljao pepeo Valentineove stare kuće, pocrnjele kosti djeda i bake koje nikad nije upoznao. Sad je vidio druga lica. Alecovo. Isabellino. Maxovo. Claryno. “Učinio sam već toliko stvari kojima sam ih povrijedio”, šapne. “Ništa se više ne smije dogoditi nikome od njih. Ništa.” “Naravno. Razumijem.” I Jace je shvatio, na svoje zaprepaštenje, da je Valentine.doista razumio, da je nekako uvidio ono što kao da nitko drugi nije bio kadar shvatiti. “Ti misliš da si ti kriv za to, za sve zlo koje je snašlo tvoje prijatelje, tvoju obitelj.” “Ja i jesam kriv.” “Imaš pravo. Jesi.” Na to Jace podigne pogled, potpuno zapanjen. Iznenađenje tim slaganjem tuklo se s užasom i olakšanjem, u podjednakim omjerima. “Jesam?” “To zlo nije bilo namjerno, naravno. Ali ti si kao ja. Mi trujemo i uništavamo sve što volimo. Postoji razlog za to.” “Kakav razlog?” Valentine podigne pogled prema nebu. “Mi, ti i ja, predodređeni smo za viši cilj. Razonode ovoga svijeta su samo to, razonode. Dopustimo li sebi da nas one skrenu s puta, dobivamo zasluženu kaznu.” “A naša kazna sustiže svakoga do koga nam je stalo? Čini se da to njima pomalo teško pada.” “Sudbina nikad nije fer. Upao si u struju koja je puno jača od tebe, Jonathane; budeš li joj se odupirao, nećeš utopiti samo sebe nego i one koji te pokušavaju spasiti. Budeš li plivao s njom, preživjet ćeš.” “Clary...” “Nikakvo zlo neće zadesiti tvoju sestru ako mi se pridružiš. Ići ću i nakraj svijeta kako bih je zaštitio. Dovest ću je u Idris, gdje joj se ništa ne može dogoditi. Obećavam ti to.” “Alec. Isabelle. Max...” “I djeca Lightwoodovih će također imati moju zaštitu.” Jace tiho reče: “Luke...” Valentine je oklijevao, a onda rekao: “Svi tvoji prijatelji bit će zaštićeni. Zašto mi ne možeš vjerovati, Jonathane? To je jedini način da ih spasiš. Kunem se.” Jace nije mogao govoriti. Ponovo je zaklopio oči. U njemu se hladnoća jeseni borila s uspomenom na ljeto. “Jesi li donio odluku?” upita Valentine; Jace ga nije vidio, ali čuo je konačnost tog pitanja. Zazvučao je čak i gorljivo. Jace otvori oči. Svjetlost zvijezda bila je bijeli prasak u njegovim zjenicama; načas nije vidio ništa drugo. Rekao je: “Da, oče. Donio sam odluku.”

112

Chia

113

Chia

III DAN SRDŽBE Na dan srdžbe, dan požara, kažu Prorok i Sibila, svijet se u prah pretvara. Abraham Coles

114

Chia

14 NEUSTRAŠIVOST

Kad se Clary probudila, svjetlost je ulazila kroz prozore i u lijevom obrazu osjećala je oštar bol. Preokrenuvši se, vidjela je da je bila zaspala na svom bloku za crtanje i da joj se njegov vrh bio zabijao u lice. Usto je bila ispustila nalivpero na pokrivač pa se tkaninom razlila crna mrlja. Stenjući, ona sjedne, malodušno si protrlja obraz i krene u potragu za tušem. Kupaonica je bila puna izdajničkih znakova sinoćnjih aktivnosti; krvave krpe bile su nagurane u koš za smeće i preko cijelog umivaonika širila se mrlja sasušene krvi. Zadrhtavši, Clary zakorači u kadu s bočicom gela za tuširanje od grejpa, odlučna u namjeri da sa sebe istrlja taj podmukli osjećaj nelagode. Nakon toga, umotana u jedan od Lukeovih kućnih ogrtača i s ručnikom ovijenim oko vlažne kose, ona otvori vrata kupaonice te otkrije Magnusa kako vreba s druge strane, stežući ručnik jednom rukom, a svoju šljokičastu kosu drugom. Zacijelo je bio spavao na njoj, pomisli ona, jer su mu šljokičaste bodlje s jedne strane izgledale ulubljeno. “Zašto curama toliko treba da se istuširaju?” upita on. “Smrtne djevojke, Sjenolovke, vještice, sve ste iste. Nije baš da se pomlađujem čekajući tu vani.” Clary stupi u stranu da ga pusti da prođe. “Koliko ti uopće imaš godina?” upita ga znatiželjno. Magnus joj namigne. “Bio sam živ kad je Mrtvo more bilo tek jezerce koje se nije baš dobro osjećalo.” Clary zakoluta očima. Magnus odmahne rukom kao da je tjera. “Sad mrdni svoju petite guzu. Moram unutra; kosa mi je živi užas.” “Nemoj mi potrošiti sav gel za tuširanje, skup je”, rekla mu je Clary i otišla u kuhinju, gdje je iskopala neke filtre i uključila aparat za kavu. Poznato krčkanje aparata i miris kave ublažili su njezin osjećaj nelagode. Sve dok na svijetu ima kave, koliko loše uopće može biti? Uputi se natrag u sobu da se odjene. Deset minuta poslije, u trapericama i majici na plavozelene pruge, bila je u dnevnoj sobi i tresla Lukea da ga probudi. On je sjeo, stenjući, raščupane kose i lica izbrazdana od sna. “Kako se osjećaš?” upita Clary pružajući mu otkrhnutu šalicu punu kave koja se pušila. “Sad je bolje.” Luke spusti pogled na razderanu tkaninu svoje majice; rubovi rupe bili su umrljani krvlju. “Gdje je Maia?” “Spava u tvojoj sobi, sjećaš se? Rekao si da može.” Clary se smjesti na naslon za ruke kauča. Luke protrlja utonule oči. “Baš se i ne sjećam tako dobro prošle noći”, prizna. Sjećam se da sam išao prema kamionetu i ne baš mnogo nakon toga.” “Vani se skrivalo još demona. Napali su te. Jace i ja smo ih sredili.” “Još Drevaka?” “Ne.” Clary nevoljko reče: “Jace ih je nazvao Raum demonima.” “Raumovi?” Luke sjedne uspravno. “To je ozbiljna stvar. Drevaci su opasna gamad, ali Raumovi...” “U redu je”, reče Clary. “Riješili smo ih se.” “Vi ste ih se riješili? Ili samo Jace? Clary, ne želim da ti...” “Nije bilo tako.” Ona odmahne glavom. “Nego kao...” “Zar Magnus nije bio tu? Zašto on nije išao s vama?” prekine je Luke, očito uzrujan.

115

Chia

“Jer sam liječio MaIu, eto zašto”, reče Magnus ušavši u dnevnu sobu praćen snažnim mirisom grejpa. Kosa mu je bila uvijena u ručnik i bio je odjeven u trenirku od plavog satena sa srebrnim prugama duž bokova. “Gdje je zahvalnost?” “Zahvalan sam.” Luke je izgledao kao da je ljut i da u isti mah pokušava ne prasnuti u smijeh. “Samo, da se bilo što dogodilo Clary...” “Maia bi umrla da sam ja otišao van s njima”, reče Magnus uvalivši se u jedan naslonjač. “A onda bi Clary puno gore prošla. Ona i Jace sredili su demone sasvim fino i sami, zar ne?” On se okrene prema Clary. Ona se promeškolji. “Vidite, to je baš to...” “Što je baš to?” Bila je to Maia, još u odjeći koju je imala prošle noći, samo je preko majice kratkih rukava prebacila jednu od Lukeovih velikih kariranih košulja. Ukočeno je prešla sobu i oprezno sjela u jedan naslonjač. “Miriše li to na kavu?” upita s nadom, namreškavši nos. Iskreno, pomisli Clary, uopće nije bilo fer što jedna vukodlačica ima obline i što je zgodna; trebala bi biti glomazna i kosmata, i da joj iz ušiju po mogućnosti strše dlake. A upravo to je, dometne Clary u sebi, razlog zbog kojeg nemam ni jednu prijateljicu, nego sve svoje vrijeme provodim sa Simonom. Moram se sabrati. Ona se osovi na noge. “Hoćeš da ti donesem?” “Svakako.” Maia kimne. “Mlijeko i šećer!” poviče kad je Clary izašla iz sobe, ali kad se vratila iz kuhinje, držeći šalicu iz koje se pušilo, vukodlačica se mrštila. “Zapravo se ne sjećam što se dogodilo sinoć,” reče ona, “ali ima nešto u vezi sa Simonom, nešto što me muči...” “Pa, pokušala si ga ubiti”, reče Clary, ponovno se smjestivši na naslon za ruke kauča. “Možda to.” Maia problijedi zureći u svoju kavu. “Zaboravila sam. On je sada vampir,” Ona pogleda Clary. “Nisam mu htjela nauditi. Samo sam...” “Da?” Clary izvije obrve. “Samo si što?” Maino lice polako poprimi tamnocrvenu boju. Ona odloži kavu na stolić pokraj sebe, “Možda bi bilo dobro da legneš”, udijeli joj Magnus savjet. “Držim da to pomaže kad čovjeka smlavi mučan osjećaj stravične spoznaje.” Maine oči iznenada se napune suzama. Clary užasnuto pogleda Magnusa - izgledao je jednako šokirano, primijeti - i potom Lukea. “Učini nešto”, sikne mu ispod glasa. Magnus je možda bio vještac koji zna liječiti smrtonosne ozljede bljeskom plave vatre, ali Luke je i s rukama u džepovima bio bolji izbor od njih dvojice kad se radilo o uplakanim tinejdžericama. Luke se počne hrvati s pokrivačem, pripremajući se da ustane, ali prije nego što se stigao uspraviti, ulazna vrata otvore se uz tresak i uđe Jace u pratnji Aleca, koji je nosio neku bijelu kutiju. Magnus hitro strgne ručnik s glave i baci ga iza naslonjača. Bez gela i šljokica, kosa mu je bila tamna i ravna, do ispod ušiju. Claryne oči odmah se usmjere na Jacea, kao i uvijek; nije si mogla pomoći, ali barem se činilo da to nitko drugi nije zamijetio. Jace se doimao napeto, nervozno i kruto, ali usto i iscrpljeno; oči su mu bile obrubljene sivilom. Pogled mu bezizražajno prijeđe preko nje i zaustavi se na Maii koja je još uvijek potiho plakala i kao da nije čula da su ušli. “Svi su dobre volje, vidim”, primijeti on. “Držite dobar moral?” Maia protrlja oči. “Sranje”, progunđa. “Mrzim plakati pred Sjenolovcima.” “Onda idi plakati u neku drugu sobu”, reče Jace bez imalo topline. “Nama sigurno ne treba da sliniš ovdje dok razgovaramo, zar ne?” “Jace”, započne Luke prijeteći, ali Maia je već bila ustala i ukočeno izašla iz sobe kroz kuhinjska vrata. Clary se okomi na Jacea. “Razgovaramo? Nismo razgovarali.” “Ali hoćemo”, reče Jace, svalivši se na klavirsku klupicu i protegnuvši duge noge. “Magnus želi vikati na mene, zar ne Magnuse?” “Da”, reče Magnus, otrgnuvši pogled s Aleca toliko da se uspije namrštiti. “Gdje si dovraga bio? Mislio sam da ti je jasno da moraš ostati u kući.”

116

Chia

“Ja sam mislila da nema izbora”, reče Clary. “Mislila sam da mora, ostati ondje gdje si ti. Znaš, zbog magije.” “Inače, da,” srdito reče Magnus, “ali sinoć, nakon svega što sam učinio, moja magija je bila... istrošena.” “Istrošena?” “Da.” Magnus je izgledao ljuće nego ikada. “Čak ni Vrhovni vještac Brooklyna nema neiscrpne resurse. Ja sam samo čovjek. No dobro,” ispravi se, “barem polučovjek.” “Ali sigurno si znao da su ti resursi istrošeni,” reče Luke, ne neljubazno, “zar ne?” “Da, i natjerao sam to malo kopile da se zakune da će ostati u kući.” Magnus oplete Jacea bijesnim pogledom. “Sad znam koliko vrijede vaše toliko razvikane sjenolovačke zakletve.” “Trebaš znati kako me natjerati da se pravilno zakunem”, reče Jace, ne uznemirujući se. “Samo zakletva na Anđela nešto znači.” “To je istina”, reče Alec. Bilo je to prvo što je rekao otkako su ušli u kuću. “Naravno da je to istina.” Jace podigne Mainu netaknutu šalicu kave i srkne. Iskrevelji se. “Šećer.” “Gdje si uopće bio cijelu noć?” zapita Magnus kiselo. “S Alecom?” “Nisam mogao spavati pa sam otišao u šetnju”, reče Jace. “Kad sam se vratio, naletio sam na ovo ubogo siroče kako se vuče po trijemu.” On uperi prst u Aleca. Magnus se ozari. “Bio si tamo cijelu noć?” upita Aleca. “Nisam”, reče Alec. “Otišao sam kući i onda sam se vratio. Imam drugačiju odjeću, zar ne? Pogledaj.” Svi pogledaše. Alec je bio u tamnoj majici i trapericama, baš kao i dan ranije. Clary odluči da mu ipak ukaže povjerenje. “Što je u toj kutiji?” upita. “A. Da.” Alec pogleda kutiju kao da je zaboravio na nju. “Krafne.” On otvori kutiju i spusti je na stolić za kavu. “Hoćete li svi krafnu?” Svi su, kako se pokazalo, htjeli krafnu. Jace je htio dvije. Kad je progutao krafnu s čokoladnim preljevom i pudingom od vanilije koju mu je Clary donijela, Luke se doimao donekle vraćenim u život; zbacio je ostatak pokrivača sa sebe i sjeo, naslonivši se na naslon kauča. “Ne razumijem jednu stvar”, reče. “Samo jednu? Onda si daleko ispred nas”, reče Jace. “Vas dvoje ste izašli za mnom nakon što se nisam vratio u kuću”, reče Luke, gledajući sad Clary, sad Jacea. “Nas troje”, reče Clary. “Simon je bio s nama.” Luke je izgledao izmučeno. “Dobro. Vas troje. Bila su dva demona, ali Clary kaže da niste ubili ni jednog. Što se onda dogodilo?” “Ja bih bio ubio svog, ali pobjegao je”, reče Jace. “Inače...” “Ali zašto bi to učinio?” zanimalo je Aleca. “Njih dvojica, vas troje... možda se osjećao brojčano nadjačanim?” “Ne želim nikoga vrijeđati, ali jedini među vama koji izgleda zastrašujuće jest Jace”, reče Magnus. “Neuvježbana Sjenolovka i uplašeni vampir...” “Mislim da je to možda zbog mene”, reče Clary. “Mislim da se možda uplašio mene.” Magnus trepne. “Zar nisam upravo rekao...” “Ne želim reći da me se uplašio jer sam tako strašna”, reče Clary. “Mislim da se radilo o ovome.” Ona podigne ruku okrenuvši je tako da vide Biljeg na njezinoj podlaktici. Uslijedi iznenadan tajac. Jace ju je ozbiljno pogledao pa skrenuo pogled; Alec je žmirnuo, a Luke se doimao zapanjeno. “Ja još nikad nisam vidio taj Biljeg”, reče on najzad. “Jeste li vi?” “Ja nisam”, reče Magnus. “Ali ne sviđa mi se.” “Nisam sigurna što predstavlja ni što znači”, reče Clary spustivši ruku. “Ali nije iz Sive knjige.” “Sve rune su iz Sive knjige.” Jaceov glas bio je odlučan. “Ova nije”, reče Clary. “Vidjela sam je u snu.”

117

Chia

“U snu?” Jace je izgledao bijesno kao da ga je uvrijedila na osobnoj razini. “Čega se ti to igraš, Clary?” “Ničega se ja ne igram. Zar se ne sjećaš onoga kad smo bili na Svijetlom dvoru...” Jace se doimao kao da ga je udarila. Clary nastavi, brzo, prije nego što je dospio išta reći: “... i kad nam je Svijetla kraljica rekla da smo mi eksperimenti? Da je Valentine napravio... da nam je nešto napravio kako bismo ispali drugačiji, posebni? Meni je rekla da imam dar za riječi koje se ne mogu izgovoriti, a tebi da imaš Anđelov vlastiti dar?” “To su bile vilinske gluposti.” “Vile ne lažu, Jace. Riječi koje se ne mogu izgovoriti - mislila je na rune. Svaka ima drugačije značenje, ali treba ih crtati, a ne izgovarati naglas.” Ona nastavi, ne obazirući se na njegov sumnjičavi pogled. “Sjećaš se kad si me pitao kako sam ušla u tvoju ćeliju u Tihom gradu? Rekla sam ti da sam upotrijebila samo običnu runu za otvaranje...” “Zar je to bilo sve što si učinila?” Alec se doimao iznenađeno. “Ja sam stigao tamo odmah poslije tebe i izgledalo je kao da je netko strgnuo ta vrata sa šarki.” “I moja runa nije otključala samo vrata”, reče Clary. “Otključala je i sve drugo u toj ćeliji. Natjerala je Jaceove okove da se otvore.” Ona uzme zraka. “Mislim da je Kraljica htjela reći da ja mogu crtati rune koje su moćnije od običnih runa. A možda čak i stvarati nove.” Jace odmahne glavom. “Nitko ne može stvarati nove rune...” “Ona možda može, Jace.” Alec je zvučao zamišljeno. “Istina je, nitko od nas još nikad nije vidio taj Biljeg na njezinoj ruci.” “Alec ima pravo”, reče Luke. “Clary, zašto ne bi otišla po svoj blok za crtanje?” Ona ga pomalo iznenađeno pogleda. Sivo-plave oči bile su mu umorne, donekle utonule, ali zračile su istim mirom kao i onda kada je imala šest godina i kad joj je obećao da će, bude li se popela na veliku penjalicu na igralištu u parku Prospect, stalno stajati ispod nje da je uhvati ako padne. I stajao je. “Dobro”, reče. “Odmah se vraćam.” Kako bi došla do rezervne spavaće sobe, Clary je morala proći kroz kuhinju, u kojoj je zatekla utučenu Maiu kako sjedi na visokom stolcu privučenom do pulta. “Clary”, reče ona, skočivši sa stolca. “Možemo li na trenutak popričati?” “Samo idem u svoju sobu po nešto...” “Gle, žao mi je zbog onoga što se dogodilo sa Simonom. Bila sam u deliriju.” “A da? A što je s cijelom onom pričom kako je vukodlacima suđeno da mrze vampire?” Maia očajno otpuhne. “I jest, ali... valjda nisam dužna ubrzavati taj proces.” “Nemoj to objašnjavati meni, objasni Simonu.” Maia se opet zacrveni, obrazi joj poprime tamnocrvenu boju. “Sumnjam da će htjeti razgovarati sa mnom.” “Možda hoće. Dosta lako prašta.” Maia je pomnije pogleda. “Nije da uhodim, ali hodate li vas dvoje?” Clary osjeti kako se i ona počinje rumenjeti pa zahvali svojim pjegicama na tome što joj pružaju barem nekakvu krinku. “Zašto te to zanima?” Maia slegne ramenima. “Kad sam ga upoznala, spomenuo te kao svoju najbolju prijateljicu, ali sljedeći put te nazvao svojom djevojkom. Pa sam se pitala je li to nešto što se stalno tako mijenja.” “Na neki način. Prvo smo bili prijatelji. Duga je to priča.” “Razumijem.” Maino rumenilo bilo je nestalo i njezin osmijeh u stilu opake cure vratio joj se na lice. “Pa, imaš sreće, to je sve. Čak i ako je on sada vampir. Ti si sigurno prilično navikla na svakakve čudne stvari, budući da si Sjenolovac, pa se kladim da te to ne uznemirava.” “Uznemirava me”, reče Clary oštrije nego što je htjela. “Ja nisam Jace.” Osmijeh se proširi. “Nitko nije. I imam osjećaj da on to zna.” “Što bi to trebalo značiti?”

118

Chia

“O, ma znaš. Jace me podsjeća na jednog bivšeg dečka. Neki dečki te gledaju kao da žele spavati s tobom. Jace te gleda kao da ste već spavali, i bilo je sjajno, i sad ste samo prijatelji - iako ti hoćeš još. To cure izluđuje. Znaš na što mislim?” Da, pomisli Clary. “Ne”, reče. “Pa valjda i ne znaš, s obzirom na to da si mu sestra. Morat ćeš mi vjerovati na riječ.” “Moram ići.” Clary je već skoro izašla iz kuhinje kad se nečega sjetila, pa se okrenula. “Što mu se dogodilo?” Maia trepne. “Što se kome dogodilo?” “Tvom bivšem dečku. Onom na kojeg te Jace podsjeća.” “A”, reče Maia. “On je taj koji me pretvorio u vukodlaka.”

*** “Evo, tu je”, reče Clary, vrativši se u dnevnu sobu s blokom za crtanje u jednoj ruci i kutijom drvenih bojica u drugoj. Izvuče jedan stolac ispod malo rabljenog stola za blagovanje - Luke je uvijek jeo u kuhinji ili u uredu pa je stol bio zatrpan papirima i starim računima - i sjedne, stavivši blok za crtanje pred sebe. Osjećala se kao na ispitu u umjetničkoj školi. Nacrtaj ovu jabuku. “Što želite da napravim?” “Što misliš?” Jace je i dalje sjedio na klavirskoj klupici, pogrbljenih ramena; djelovao je kao da nije spavao cijelu noć. Alec se naslanjao na klavir iza njega, vjerojatno zato što se nije mogao udaljiti od Magnusa više od toga. “Jace, dosta.” Luke je sjedio uspravno, ali izgledao je kao da u to ulaže određeni napor. “Rekla si da znaš crtati nove rune, Clary?” “Rekla sam da mislim da mogu.” “Pa, ja bih volio da pokušaš.” “Sada?” Luke se blago nasmiješi. “Osim ako nemaš nešto drugo na umu?” Clary prelista blok do prazne stranice i zagleda se u nju. Još joj se nikad list papira nije činio baš tako praznim. Osjećala je muk u sobi, svi su gledali u nju: Magnus sa svojom drevnom, spokojnom znatiželjom; Alec previše zadubljen u svoje probleme da bi mu bilo osobito stalo do njezinih; Luke s nadom; a Jace hladno, zastrašujuće bezizražajno. Sjeti se kako joj je rekao da bi želio da je može mrziti i zapita se hoće li mu to jednoga dana uspjeti. Ona odbaci olovku. “Ne mogu ja to samo tako, po naređenju. Ne bez neke ideje.” “Kakve ideje?” reče Luke. “Mislim, ja ne znam čak ni kakve sve rune već postoje. Trebam imati neko značenje, neku riječ, prije nego što nacrtam runu za nju.” “Nama je već teško prisjetiti se svake rune...” započne Alec, ali Jace ga, na Claryno čuđenje, prekine. “Može li”, reče on tiho, “Neustrašivost?” “Neustrašivost?” ponovi ona. “Postoje rune za hrabrost”, reče Jace. “Ali nikad ništa da ti otkloni strah. Ali ako ti, kao što kažeš, možeš stvarati nove rune...” On se ogleda oko sebe i primijeti Alecov i Lukeov iznenađeni izraz lica. “Gledajte, samo sam se sjetio da toga nema, to je sve. I čini se prilično bezazleno.” Clary pogleda u Lukea, koji slegne ramenima. “U redu”, reče on. Clary uzme tamnosivu bojicu iz kutije i položi vrh na papir. Razmišljala je o oblicima, linijama, zavijucima; razmišljala je o znakovima u Sivoj knjizi, drevnim i savršenim, utjelovljenjima jezika odveć besprijekornog za govor. Neki glas prozbori joj u mislima: Tko si ti da misliš kako možeš govoriti jezikom raja? Bojica se pomakne. Bila je gotovo sigurna da je nije pomaknula ona, ali kliznula je preko papira, načinivši jednu liniju. Ona osjeti kako joj je srce stalo. Pomisli na svoju majku kako snatreći sjedi pred platnom, stvarajući vlastitu viziju svijeta tintom i uljanom bojom. Pomisli, Tko sam ja? Ja sam kći 119

Chia

Jocelyn Fray. Bojica se opet pomakne i ovaj put stao joj je dah; zatekla se kako šapuće tu riječ, bezglasno: “Neustrašivost. Neustrašivost.” Bojica skrene prema gore i sad je ona vodila nju, više nego što je bila vođena njome. Kad je završila, odložila je bojicu i načas se u čudu zagledala u rezultat. Dovršena runa Neustrašivost bila je uzorak od vrlo vijugavih linija: runa smiona i aerodinamična poput orla. Ona istrgne stranicu i podigne je tako da je svi vide. “Evo”, reče i za nagradu požanje zatečen izraz na Lukeovu licu - dakle nije joj bio vjerovao - te neznatno širenje Jaceovih očiju. “Kul”, reče Alec. Jace ustane i prijeđe sobu, uzevši joj taj papir iz ruke. “Ali djeluje li?” Clary se zapita je li on to pitanje postavio ozbiljno ili samo gnjavi. “Kako to misliš?” “Mislim, kako mi znamo da to radi? Trenutačno je to samo crtež - ne možeš ukloniti strah iz komada papira kad ga on i nema. Moramo je isprobati na nekome od nas prije nego što budemo sigurni da je to prava runa.” “Nisam siguran da je to baš dobra zamisao”, reče Luke. “To je fantastična zamisao.” Jace spusti papir natrag na stol i stade skidati jaknu. “Ja imam stelu kojom se možemo poslužiti. Tko će me?” “Nezgodan izbor riječi”, promrmlja Magnus. Luke ustane. “Ne”, reče. “Jace, ti se već ponašaš kao da nikad nisi čuo za riječ 'strah'. Nije mi jasno kako ćemo razabrati razliku čak i ako bude djelovala na tebi.” Alec priguši nešto nalik na smijeh. Jace se samo nasmiješi napetim, neprijaznim osmijehom. “Čuo sam ja za riječ 'strah', reče. “Jednostavno sam odlučio vjerovati da se ona ne odnosi na mene.” “U tome i jest problem”, reče Luke. “Dobro, onda zašto da je ne isprobam na tebi?” reče Clary, ali Luke odmahne glavom. “Ne možeš stavljati Biljege na Donjosvjećane, Clary, to nema nikakav stvaran učinak. Demonska bolest koja uzrokuje likantropiju sprečava djelovanje Biljega.” “Onda...” “Isprobaj je na meni”, reče Alec neočekivano. “Meni bi dobro došla malo neustrašivosti.” On skine jaknu, baci je preko klavirske klupice i prijeđe sobu kako bi stao sučelice Jaceu. “Evo. Stavi mi Biljeg na ruku.” Jace pogleda u Clary. “Osim ako ne misliš da bi to ti trebala učiniti?” Ona odmahne glavom. “Ne. Ti vjerojatno bolje znaš stavljati Biljege od mene.” Jace slegne ramenima. “Zavrni rukav, Alec.” Alec poslušno zavrne rukav. Na nadlaktici je već imao jedan trajan Biljeg, elegantnu šaru od linija koje su mu trebale dati savršenu ravnotežu. Dok je Jace pomno crtao linije rune Neustrašivosti na Alecovu ruku, neposredno ispod tog već postojećeg Biljega, svi su se nagnuli naprijed, pa čak i Magnus. Alec se trgnuo kad mu je stela upisala svoju vrelu stazu u kožu. Kad je Jace završio, ugurao je stelu natrag u džep i malo stajao, diveći se svojih ruku djelu. “Pa, barem izgleda lijepo”, objavi. “A radi li ili ne...” Alec dotakne novi Biljeg vrhovima prstiju pa podigne pogled i otkrije da svi u sobi zure u njega. “Onda?” reče Clary. “Onda što?” Alec spusti rukav prekrivši Biljeg. “Onda, kako se osjećaš? Imalo drugačije?” Alec se doimao kao da razmišlja o tome. “Baš i ne.” Jace podigne ruke u zrak. “Onda ne radi.” “Nije nužno tako”, reče Luke. “Možda se naprosto ne događa ništa što bi je moglo aktivirati. Možda ovdje nema ničega čega bi se Alec bojao.” Magnus pogleda Aleca i izvije obrve. “Bu”, reče. Jace se cerio. “Daj, sigurno imaš fobiju-dvije. Što te plaši?” Alec malo razmisli. “Paukovi”, reče. Clary se okrene Lukeu. “Imaš negdje kakvog pauka?” Luke se doimao ozlojeđeno. “Zašto bih ja imao pauka? Zar izgledam kao netko tko ih skuplja?” “Bez uvrede,” reče Jace, “ali na neki način, da.” “Znate,” Alecov ton bio je kiseo, “možda je ovo bio glup pokus.” “A mrak?” predloži Clary. “Mogli bismo te zaključati u podrum.” 120

Chia

“Ja sam lovac na demone” reče Alec s pretjeranim strpljenjem. “Očito se ne bojim mraka? “Pa, možda se bojiš.” “Ali ne bojim se.” Clary je odgovaranja poštedjelo zvrndanje zvona na ulaznim vratima. Ona pogleda u Lukea podignuvši obrve. “Simon?” “Ne bi išlo. Dan je.” “A, da.” Opet je bila zaboravila. “Da ja odem otvoriti?” “Ne.” On ustane, tek malčice zastenjavši od bola. “Dobro sam. To je vjerojatno netko tko se pita zašto je knjižara zatvorena.” Prešao je sobu i širom otvorio vrata. Ramena su mu se ukočila od iznenađenja; Clary je začula štektanje poznatog, kreštavo ljutitog ženskog glasa i trenutak kasnije Isabelle i Maryse Lightwood progurale su se mimo Lukea pa krupnim koracima ušle u sobu, u pratnji sivog, prijetećeg lika Inkvizitorice. Iza njih nalazio se visok i zdepast muškarac, tamnokos i maslinaste puti, guste crne brade. Clary ga je prepoznala prema staroj fotografiji koju joj je Hodge bio pokazao: bio je to Robert Lightwood, Alecov i Isabellin otac. Magnus je naglo podigao glavu. Jace je znatno problijedio, ali nije pokazao nikakve druge emocije. A Alec - Alec je skrenuo pogled sa sestre na majku, pa na oca, a zatim je pogledao Magnusa i njegove jasne plave oči potamnjele su od čvrste nakane. Zakoračio je naprijed našavši se tako između svojih roditelja i svih ostalih u sobi. Kad je Maryse ugledala svog starijeg sina nasred Lukeove dnevne sobe, zapanjila se s kasnim paljenjem. “Alec, što ti pobogu radiš ovdje? Mislila sam da sam bila jasna kad...” “Majko.” Kad je prekinuo majku, Alecov glas bio je čvrst, neumoljiv i prijazan. “Oče. Moram vam nešto reći.” Nasmiješio im se. “Viđam se s nekime.” Robert Lightwood pomalo razdraženo pogleda sina. “Alec”, reče. “Ovo baš i nije pravi trenutak.” “Jest. Ovo je važno. Znate, ne viđam se s bilo kim.” Riječi kao da su u bujici izlazile iz Aleca dok su njegovi roditelji zbunjeno gledali. Isabelle i Magnus piljili su u njega s gotovo istovjetnim, zabezeknutim izrazima lica. “Viđam se s jednim Donjosvjećaninom. Zapravo, viđam se s jednim vješ...” Magnusovi su se prsti pokrenuli prema Alecu brzo poput munje. Zrak oko Aleca blago je zatitrao - oči su mu se iskrenule prema gore - i pao jel na pod, oboren poput stabla. “Alec!” Maryse prekrije usta rukom. Isabelle, koja je bila stajala najbliže svome bratu, čučnula je do njega. No Alec se već počeo meškoljiti, žmirkavo je otvorio oči. “Š... što... zašto sam na podu?” “To je dobro pitanje.” Isabelle se srdito zagleda u brata. “Što je to bilo?” “Što je što bilo?” Alec sjedne primivši se za glavu. Izraz uznemirenosti preleti mu licem. “Čekajte... jesam li nešto rekao? Prije nego što sam se onesvijestio, mislim.” Jace otpuhne. “Znaš da smo se pitali radi li ono što je Clary napravila ili ne?” upita. “E pa, radi.” Alec je izgledao posve užasnuto. “Što sam rekao?” “Rekao si da se viđaš s nekime”, reče mu otac. “Ali nisi bio jasan u pogledu toga zašto je to bitno.” “Nije”, reče Alec. “Mislim, ne viđam se ni s kime. I to nije bitno. Ili ne bi bilo bitno kad bih se viđao s nekime, a ne viđam se.” Magnus ga pogleda kao da je idiot. “Alec bulazni”, reče. “Popratna pojava nekih demonskih otrova. Dosta nezgodno, ali uskoro će mu biti dobro.” “Demonskih otrova?” Marysin glas postao je kreštav. “Nitko nije prijavio napad demona na Institut. Što se ovdje događa, Luciane? To je tvoja kuća, zar ne? Ti savršeno dobro znaš da ako je došlo do demonskog napada, onda ga moraš prijaviti...” “I Luke je bio napadnut”, reče Clary. “Bio je u nesvijesti.” “Kako prikladno. Svi su ili u nesvijesti ili navodno bulazne”, reče Inkvizitorica. Njezin glas, oštar poput noža, zarezao je kroz prostoriju, i ušutkavši sve prisutne. “Donjosvjećaninu, vi savršeno 121

Chia

dobro znate da Jonathan Morgenstern ne bi smio biti u vašoj kući. Trebao bi biti pod ključem, na vješčevoj brizi.” “Ja imam ime, znate”, reče Magnus. “Makar,” dometne, nakon što je po svoj prilici još jednom razmislio o prekidanju Inkvizitorice, “nije važno, stvarno. Zapravo, slobodno zaboravite.” “Znam ja vaše ime, Magnuse Baneu”, reče Inkvizitorica. “Jednom ste iznevjerili svoju dužnost; drugu priliku nećete dobiti.” “Iznevjerio svoju dužnost?” namršti se Magnus. “Samo zato što sam momka doveo ovamo? U ugovoru koji sam potpisao nigdje nije pisalo da ga ne mogu voditi sa sobom na vlastitu odgovornost.” “Niste je iznevjerili zbog toga”, reče Inkvizitorica. “Sinoć ste ga pustili da se vidi s ocem; time ste je iznevjerili.” Nastao je zapanjen muk. Alec se osovio s poda na noge, očima tražeći Jaceove - ali Jace ga nije htio pogledati. Njegovo lice bilo je maska. “To je smiješno”, reče Luke. Clary ga nije često viđala tako ljutitog. “Jace uopće ne zna gdje je Valentine. Prestanite ga proganjati.” “Proganjanje je moj posao, Donjosvjećanine”, reče Inkvizitorica. “Time se bavim.” Okrene se prema Jaceu. “Reci sad istinu, dječače,” reče, “i sve će biti puno lakše.” Jace izboči bradu. “Ne moram ja vama ništa reći.” “Ako si nevin, zašto ne odbaciš optužbu? Reci nam gdje si uistinu bio prošle noći. Pričaj nam o Valentineovoj udobnoj jahtici.” Clary je zurila u njega. Otišao sam u šetnju, tako je rekao. Ali to nije ništa značilo. Možda je stvarno otišao u šetnju. No u grudima, u želucu, osjećala je mučninu. Znaš što je najgore što mogu zamisliti? bio je rekao Simon. Da ne vjerujem osobi koju volim. Kako je Jace šutio, Robert Lightwood rekao je svojim dubokim basom: “Imogen? Vi tvrdite da je Valentine... da je bio...” “Na jednom brodu nasred East Rivera”, reče Inkvizitorica. “Točno.” “Zato ga nisam mogao pronaći”, reče Magnus kao da govori samome sebi. “Sva ta voda... rastepla mi je čaroliju.” “Što Valentine radi nasred rijeke?” reče Luke smeteno. “Pitajte Jonathana”, reče Inkvizitorica. “Posudio je motocikl od vođe gradskog klana vampira i na njemu odletio do broda. Nije li tako, Jonathane?” Jace je šutio. Lice mu je bilo nečitljivo. Inkvizitorica je međutim izgledala gladno, kao da se hrani napetošću u prostoriji. “Pogledaj u džep jakne”, reče. “Izvadi ono što nosiš sa sobom otkako si zadnji put otišao iz Instituta.” Jace polagano učini što mu je rekla. Kad je izvukao ruku iz džepa, Clary prepozna svjetlucavi plavo-sivi predmet koji je u njoj držao. Komadić zrcala Portala. “Daj mi to.” Inkvizitorica mu ga otme iz ruke. On se lecne; rub stakla porezao ga je i krv mu je navrla duž dlana. Maryse protisne tih zvuk, ali se ne pomakne. “Znala sam da ćeš se vratiti u Institut po to”, reče Inkvizitorica, koja je sad uistinu likovala. “Znala sam da ti tvoja sentimentalnost neće dopustiti da to ostaviš.” “Što je to?” Robert Lightwood zvučao je zbunjeno. “Komadić Portala u obliku zrcala”, reče Inkvizitorica. “Kad je Portal uništen, ostala je slika njegova zadnjeg odredišta.” Okretala je komadići stakla dugim, paučjim prstima. “U ovom slučaju, ljetnikovac Waylandovih.” Jaceove oči pratile su kretanje komadića zrcala. Koliko je Clary mogla vidjeti, u njemu kao da je bio uhvaćen djelić plavog neba. Zapita se je li u Idrisu ikada kišilo. Naglim, nasilnim pokretom u neskladu s njezinim mirnim glasom, Inkvizitorica zavitla komadić zrcala na pod. On se odmah rasprsne na krhotine sitne poput prašine. Clary začuje kako je Jace uvukao zrak, ali nije se ni pomaknuo.

122

Chia

Inkvizitorica navuče par sivih rukavica i klekne između krhotina zrcala, prosijavajući ih kroz prste dok nije pronašla ono što je tražila - listić bijelog papira. Ustane, držeći ga tako da su svi u sobi mogli vidjeti runu napisanu na njemu debelim potezima crne tinte. “Označila sam ovaj papir runom za praćenje i umetnula ga između komadića zrcala i njegove poleđine. Onda sam ga vratila u momkovu sobu. Nemoj si predbacivati što nisi to primijetio”, reče Jaceu. “Klava je prevarila i starije i mudrije glave nego što je tvoja.” “Špijunirali ste me”, reče Jace, a glas mu je sada bio obojen srdžbom. “To je ono što Klava radi, upada u privatnost svojih Sjenolovaca da bi...” “Pazi kako razgovaraš sa mnom. Nisi ti jedini koji je prekršio Zakon.” Inkvizitoričin hladni pogled prijeđe prostorijom. “Pustivši te iz Tihoga grada, oslobodivši te vješčeva nadzora, tvoji prijatelji su počinili isto.” “Jace nije naš prijatelj”, reče Isabelle. “On je naš brat.” “Ja bih na tvome mjestu pazila što govorim, Isabelle Lightwood”, reče Inkvizitorica. “Ti bi mogla biti smatrana sudionicom.” “Sudionicom?” Na iznenađenje svih prisutnih, javio se Robert Lightwood. “Djevojka vas je samo pokušavala spriječiti da nam ne razorite obitelj. Pobogu, Imogen, sve su to samo djeca...” “Djeca?” Inkvizitorica skrene ledeni pogled na Roberta. “Baš kao što ste vi bili djeca kad je Krug kovao urotu za uništenje Klave? Baš kao što je moj sin bio dijete kad je...” Prekine se naglim udahom, kao da se svladava pukom silom. “Znači, ipak se tu radi o Stephenu”, reče Luke nekako suosjećajno. “Imogen...” Inkvizitoričino lice se zgrči. “Ne radi se o Stephenu! Radi se o Zakonu!” Marysini tanki prsti grčili su se dok je kršila ruke. “A Jace”, reče. “Što će biti s njim?” “On će se sutra sa mnom vratiti u Idris”, reče Inkvizitorica. “Vi ste izgubili pravo na to da saznate išta više.” “Kako ga možete odvesti onamo?” usprotivi se Clary. “Kad će se vratiti?” “Clary, nemoj” reče Jace. Preklinjao ju je, ali ona se nastavila boriti. “Nije ovdje problem u Jaceu! Problem je u Valentineu!” “Pusti, Clary!” poviče Jace. “Za tvoje dobro, pusti!” Clary si nije mogla pomoći, ustuknula je od njega - još nikad nije tako vikao na nju. Čak ni kad ga je odvukla u bolničku sobu svoje majke. Ugledala je izraz na njegovu licu kad je primijetio da je ustuknula i poželjela da to može nekako poništiti. Prije nego što je dospjela bilo što reći, LukeoVa ruka spustila joj se na rame. On progovori ozbiljno, kao one noći kad joj je ispričao priču o svom životu. “Ako je dečko otišao ocu,” reče, “a znajući kakav je Valentine otac, onda je to zato što smo mi iznevjerili njega, ne zato što je on iznevjerio nas.” “Poštedi me svog mudrovanja, Luciane”, reče Inkvizitorica. “Postao si mekan kao ovozemaljac.” “Ona ima pravo.” Alec je sjedio na rubu kauča, prekriženih ruku i isturene brade. “Jace nam je lagao. Za to nema opravdanja.” Jace razjapi usta. Bio je uvjeren u Alecovu odanost, ako ništa drugo, i Clary to nije začudilo. Čak se i Isabelle užasnuto zablenula u svog brata. “Alec, kako to možeš reći!” “Zakon je zakon, Izzy”, reče Alec, ne gledajući sestru. “To se ne može zaobići.” Na to Isabelle tiho krikne od bijesa i nevjerice te izjuri kroz ulazna vrata, ostavivši ih da se otvorena klate iza nje. Maryse načini pokret kao da će poći za njom, ali Robert povuče suprugu natrag, nešto joj tiho rekavši. Magnus se osovi na noge. “Vjerujem da je ovo i meni znak da odem”, reče. Clary primijeti da je izbjegavao pogledati u Aleca. “Rekao bih da mi je bilo drago što sam vas sve vidio, ali zapravo mi nije bilo. Bilo mi je prilično neugodno i, iskreno rečeno, kad sljedeći put budem vidio nekoga od vas, bit će to puno prerano.” Alec je zurio u pod dok je Magnus ukočeno izlazio iz dnevne sobe kroz ulazna vrata. Ovaj put zatvorila su se za njim uz tresak. 123

Chia

“Dva manje”, reče Jace usiljeno podrugljivo. “Tko je sljedeći?” “Dosta mi te je”, reče Inkvizitorica. “Daj mi ruke.” Jace je ispružio ruke, a Inkvizitorica je iz nekog skrivenog džepa izvadila stelu i nacrtala mu Biljeg oko zapešća. Kad je odmaknula ruke, Jaceova zapešća bila su prekrižena jedno preko drugog, zavezana zajedno nečime što je izgledalo kao krug od rasplamsale vatre. Clary vikne: “Što radite? Ozlijedit ćete ga...” “Dobro mi je, sestrice.” Jace je govorio prilično mirno, ali izgledao joj je kao da je nije bio u stanju pogledati. “Ta vatra me neće opeći ako si ne pokušam osloboditi ruke.” “A što se tebe tiče”, doda Inkvizitorica i okomi se na Clary, na Claryna veliko iznenađenje. Sve do tada Inkvizitorica kao da je jedva zamjećivala da ona postoji. “Imala si puno sreće što te odgojila Jocelyn i što si izbjegla ljagu svog oca. Ipak, držat ću te na oku.” Lukeov stisak pojača se na Clarynu ramenu. “Je li to prijetnja?” “Klava ne prijeti, Luciane Graymarku. Klava obećava i održava obećanja.” Inkvizitorica je zvučala gotovo veselo. Jedino nju se u toj sobi moglo tako opisati; svi ostali djelovali su kao da su netom pretrpjeli traumatski šok, izuzev Jacea. On je iskesio zube u grimasi režanja koje, slutila je Clary, nije bio ni svjestan. Izgledao je kao lav u stupici. “Dođi, Jonathane”, reče Inkvizitorica. “Hodaj ispred mene. Ako samo mrdneš kao da hoćeš pobjeći, zabit ću ti nož između ramena.” Jace se morao potruditi da okrene kvaku na ulaznim vratima zavezanih ruku. Clary je stisnula zube kako ne bi počela vrištati, a onda su se vrata otvorila i Jace je otišao, kao i Inkvizitorica. Ligthtwoodovi su pošli za njima jedan po jedan; Alec je i dalje piljio u pod. Vrata su se zalupila za njima, a Clary i Luke našli su se sami u dnevnoj sobi, nijemi u zajedničkoj nevjerici.

124

Chia

15 NEZAHVALNO DIJETE

“Luke”, započne Clary istog časa kad su se za Lightwoodovima vrata zalupila. “Što ćemo učiniti...” Luke si je pritiskao glavu dlanovima s obje strane, kao da bi mu se inače mogla raspoloviti. “Kava”, izjavi. “Trebam kavu.” “Donijela sam ti kavu.” On spusti ruke i uzdahne. “Trebam još.” Clary pođe za njim u kuhinju, gdje si je natočio još kave prije nego što je sjeo za kuhinjski stol i počeo rastreseno prolaziti prstima kroz kosu. “Ovo je loše”, reče. “Jako loše.” “Čini ti se?” Clary trenutačno nije mogla ni pomisliti na kavu. Imala je dojam da su joj živci već bili rastegnuti tanko poput žica. “Što će se dogoditi ako ga odvedu u Idris?” “Suđenje pred Klavom. Vjerojatno će presuditi da je kriv. Onda kazna. Mlad je pa bi mu mogli samo skinuti Biljege, a ne i prokleti ga.” “Što to znači?” Luke je nije pogledao u oči. “To znači da će mu ukloniti Biljege, proglasiti da više nije Sjenolovac i izbaciti ga iz Klave. Postat će ovozemaljac.” “Ali njega bi to ubilo. Stvarno bi. On bi radije umro.” “Misliš da ja to ne znam?” Luke je ispio kavu i mrzovoljno se zagledao u šalicu prije nego što ju je odložio. “Ali Klavi će to biti posve svejedno. Ne mogu se dočepati Valentinea pa će umjesto njega kazniti njegova sina.” “A što je sa mnom? Ja sam mu kći.” “Ali ti ne pripadaš uistinu njihovu svijetu. Jace pripada. Nije da ti ne preporučujem da se na neko vrijeme i sama pritajiš. Volio bih da možemo otići u kuću na selu...” “Ne možemo im samo tako ostaviti Jacea!” prestravi se Clary. “Ja ne idem nikamo.” “Naravno da ne ideš.” Luke odmahne rukom na njezino protivljenje. “Rekao sam da bih volio da možemo, a ne da mislim kako bismo trebali. Naravno, pitanje je što će Imogen učiniti sad kad zna gdje se nalazu Valentine. Mogli bismo se zateći usred rata.” “Briga me što ona hoće ubiti Valentinea. Neka samo ubije Valentinea Ja samo hoću Jacea natrag.” “To možda neće biti tako lako,” reče Luke, “uzimajući u obzir da je u ovom slučaju stvarno učinio to za što je optužen.” Clary se zgrozi. “Što, ti misliš da je on ubio Tihu braću? Misliš...” “Ne. Ja ne mislim da je ubio Tihu braću. Mislim da je učinio točno ono što ga je Imogen vidjela kako čini: otišao je posjetiti svog oca.” Prisjetivši se nečega, Clary upita: “Što si htio reći onime da smo mi iznevjerili njega, a ne obratno? Želiš reći da ga ne kriviš?” “I da i ne.” Luke je izgledao umorno. “Napravio je glupost. Valentineu se ne može vjerovati. Ali kad su mu Lightwoodovi okrenuli leđa, što su očekivali da će učiniti? On je još uvijek samo dijete, još uvijek treba roditelje. Ako ga oni neće, otići će potražiti nekoga tko ga hoće.” “Mislila sam da možda...” reče Clary,”... on to možda očekuje od tebe” Luke je izgledao neizrecivo tužno. “I ja sam tako mislio, Clary. I ja sam tako mislio.”

125

Chia

Maia je jedva čula tihe glasove koji su dopirali iz kuhinje. Bili su gotovi s tim urlanjem u dnevnom boravku. Vrijeme je da ode. Presavila je poruku koju je na brzinu napisala, odložila je na Lukeov krevet i prešla preko sobe do prozora koji je zadnjih dvadeset minuta nasilno otvarala. Kroza nj je strujao prohladan zrak - bio je jedan od onih ranih jesenskih dana kad se nebo doima nemoguće plavim i dubokim, a zrakom se lagano provlači miris dima. Ona sjedne na prozorsku dasku i pogleda dolje. Prije njezine Preobrazbe taj bi je pad zabrinjavao; sad je odvojila samo trenutak da porazmisli o svom ozlijeđenom ramenu prije nego što je skočila. Sletjela je u čučanj na raspucani beton Lukeova stražnjeg dvorišta. Uspravivši se, osvrnula se prema kući, ali nitko nije naglo otvorio vrata niti je zazvao da se vrati. Potisnula je zalutali osjećaj razočaranja. Nisu joj pridavali puno pozornosti čak ni dok je bila u kući, pomisli, pentrajući se preko visoke žičane ograde koja je odvajala Lukeovo stražnje dvorište od uličice, pa zašto bi onda primijetili da je otišla iz nje? Ona je očito predstavljala zakašnjelu misao, kao i uvijek. Jedini među njima koji se prema njoj ophodio kao da je iole važna bio je Simon. Nakon što je skočila na drugu stranu ograde i otrčala uličicom prema aveniji Kent, pomisao na Simona natjera je da se lecne. Bila je rekla Clary da se ne sjeća prethodne noći, ali to nije bila istina. Sjećala se izraza na njegovu licu kad je uzmaknula od njega - kao da joj je ostao utisnut s druge strane očnih kapaka. U tom trenutku najčudnije je bilo to što joj je i dalje izgledao ljudski, ljudskije od gotovo svakoga koga je ikada upoznala. Prešla je ulicu kako ne bi morala proći neposredno ispred Lukeove kuće. Ulica je bila gotovo pusta, Bruklinci su uživali u nedjeljnom kasnojutarnjem snu. Uputila se prema podzemnoj u aveniji Bedford, i dalje razmišljajući o Simonu. U dnu želuca osjećala je šupljinu koja ju je boljela dok je mislila na njega. On je bio prva osoba kojoj je željela vjerovati nakon mnogo godina, a posve joj je onemogućio da mu vjeruje. Dobro, ako ti je nemoguće da mu vjeruješ, zašto si onda upravo krenula prema njemu? začula je šapat negdje u pozadini svoga uma, onaj koji joj se uvijek obraćao Danielovim glasom. Zaveži, odbrusi mu ona. Čak i ako ne možemo biti prijatelji, ipak mu dugujem ispriku. Netko se nasmije. Zvuk se odbije od visokih tvorničkih zidova s njezine lijeve strane. Srce joj se stisne od iznenadna straha. Maia se strelovito okrene, ali ulica iza nje bila je prazna. Neka starica šetala je sa svojim psima duž riječne obale, ali Maia je sumnjala da se nalazi unutar dometa vikanja. Ona ubrza korak. Mogla je hodati brže od većine ljudi, podsjeti samu sebe, a da i ne spominje brže trčanje. Čak ni u svom trenutačnom stanju, s rukom koja ju je boljela kao da ju je netko zviznuo maljem po ramenu, nije se morala bojati ni kradljivaca, ni silovatelja. Dva tinejdžera bila su je pokušala pograbiti dok je šetala kroz Central Park prve noći nakon što je došla u grad i samo ju je Šišmiš spriječio da ih obojicu ne ubije. Pa zašto je onda tako uspaničena? Osvrnula se. Ona starica je nestala. Avenija Kent bila je prazna. Stara, napuštena tvornica šećera Domino izdizala se pred njom. Obuzeo ju je iznenadan poriv da se skloni s ulice pa se zavukla u uličicu pokraj nje. Našla se u uskom prostoru između dvije zgrade, prepunom srneća, odbačenih boca, ubrzanih štakorskih koraka. Krovovi iznad nje dodirivali su se, zaklanjajući sunce, pa se osjećala kao da je ušla u neki tunel Zidovi su bili od cigle, s umetnutim malim, prljavim prozorima, od kojih su mnoge razbili neki divljaci. Kroz njih je vidjela prizemlje napušten tvornice i niz za nizom metalnih kotlova, peći i bačava. Zrak je vonjao na nagoreni šećer. Naslonila se na jedan zid nastojeći usporiti lupanje srca. Gotovo se uspjela smiriti kad joj se iz sjena obrati jedan nemoguće poznat glas: “Maia?” Ona se brzo okrene. Stajao je na početku uličice; odostraga obasjani kosa blistala mu je poput aureole oko lijepog lica. Tamne oči, obrubljene dugim trepavicama, radoznalo su je gledale. Bio je u trapericama i, unatoč prohladnom zraku, majici kratkih rukava. Još je izgledao kao petnaestogodišnjak. “Daniele”, šapne ona. On krene prema njoj posve nečujnim koracima. “Prošlo je puno vremena, sestrice.” 126

Chia

Ona poželi pobjeći, ali noge su joj bile kao vreće pune vode. Privila se leđima uza zid kao da može nestati u njemu. “Ali... ti si mrtav.” “I ti nisi plakala na mom pogrebu, zar ne, Maia? Ni suzice za velikog bracu?” “Bio si čudovište”, šapne ona. “Pokušao si me ubiti...” “Ne dovoljno dobro.” Sad mu je u ruci bilo nešto dugačko i oštro, što je u polutami bljesnulo kao srebrna vatra. Maia nije bila sigurna što je to; pred očima joj se mutilo od užasa. Skliznula je na tlo kad je krenuo prema njoj; noge je više nisu mogle držati. Daniel klekne pokraj nje. Tada je vidjela što je imao u ruci: otrgnuti šiljati komad stakla s jednog od razbijenih prozora. Užas se u njoj uzdigne i prelomi preko nje poput vala, no nije ju šatro strah od oružja u bratovoj ruci, nego od praznine u njegovim očima. Kad je pogledala u njih i kroz njih, vidjela je samo tminu. “Sjećaš li se”, reče on, “kad sam ti rekao da ću ti radije odrezati jezik nego ti dopustiti da me tužiš mami i tati?” Paralizirana od straha, mogla je samo zuriti u nj. Već je osjećala kako joj staklo reže kožu, kako je u ustima guši okus krvi, i poželjela je da je mrtva, da je već mrtva, sve je bilo bolje od te strave i tog užasa... “Dosta, Agramone.” Neki muški glas prereže maglu u njezinoj glavi. Ne Danielov glas - ovaj je bio blag, kulturan, neosporno ljudski. Podsjećao ju je na nekoga - ali koga? “Kako želite, gospodaru Valentine.” Daniel otpuhne lagan uzdah razočaranja - a lice mu počne nestajati i raspadati se. Učas je nestao, a s njime i paralizirajući užas koji joj je bio drobio kosti i prijetio da će je nasmrt ugušiti. Ona očajnički udahne zraka. “Dobro je. Diše.” Opet onaj muški glas, ovaj put razdražen. “Zbilja, Agramone. Još nekoliko sekundi i umrla bi.” Maia podigne pogled. Muškarac - Valentine - stajao je iznad nje, veoma visok, sav odjeven u crno, sve do rukavica na rukama i čizama debelih potplata na nogama. Vrhom čizme natjera je da podigne bradu. Kad joj se obratio, glas mu je bio hladan, nemaran. “Koliko ti je godina?” Lice koje ju je gledalo svisoka bilo je usko, oštrih kostiju, bez imalo boje; s tim crnim očima i tako bijelom kosom izgledao je kao negativ fotografije. Na lijevoj strani vrata, tik iznad ovratnika kaputa, nalazio se neki spiralni Biljeg. “Ti si Valentine?” šapne ona. “Ali mislila sam da si...” Čizma joj se spusti na šaku od čega joj se cijelom rukom odapne koplje bola. Ona vrisne. “Nešto sam te pitao”, reče on. “Koliko ti je godina?” “Koliko mi je godina?” Od bola u ruci pomiješana s kiselim smradom smeća svuda uokolo, okrenuo joj se želudac. “Jebi se.” Stap od svjetla kao da mu se stvorio između prstiju; sjurio ga je prema dolje i preko njezina lica tako brzo da se nije stigla izmaknuti. Vruća crta bola pekla ju je cijelom dužinom na obrazu; ona se pljusne dlanom po licu i osjeti kako su joj prsti skliski od krvi. “A sad”, reče Valentine istim onim finim i kulturnim glasom. “Koliko ti je godina?” “Petnaest. Imam petnaest godina.” Osjetila je, više nego što je vidjela, njegov smiješak. “Savršeno.” Nakon povratka u Institut Inkvizitorica je povela Jacea dalje od Lightwoodovih, uza stepenice do prostorije za vježbanje. Ugledavši se u dugačkim zrcalima postavljenim duž zidova, ukočio se od šoka. Nije se uistinu bid pogledao već danima, a prošla noć bila je gadna. Oči su mu bile okružene crnim sjenama, majica umrljana sasušenom krvlju i prljavim blatom iz East Rivera. Lice mu je izgledalo upalo i ispijeno. “Diviš se samome sebi?” Inkvizitoričin glas presiječe njegovo snatrenje. “Nećeš izgledati tako lijepo nakon što Klava završi s tobom.” “Čini mi se da ste vi stvarno opsjednuti mojim izgledom.” Jace se okrene od zrcala s ponešto olakšanja. “Možda je sve ovo zbog toga što sam vam privlačan?” “Ne budi odvratan.” Inkvizitorica je bila izvadila četiri dugačke metalne šipke iz sivog tobolca koji joj je visio za pojasom. Anđeoski bodeži. “Mogao bi mi biti sin.” “Stephen.” Jace se sjećao što je Luke rekao tamo u kući. “Tako se zove, zar ne?” 127

Chia

Inkvizitorica se strelovito okrene i okomi na njega. Bodeži koje je držala vibrirali su od njezina bijesa. “Da nikada nisi izgovorio njegovo ime” Jace se načas zapita bi li ga ona uistinu mogla pokušati ubiti. Dok je ponovno zadobivala nadzor nad sobom, nije rekao ništa. Ne gledajući u njega, ona podigne jedan bodež i usmjeri ga. “Stani tamo u sredinu prostorije, molim te.” Jace se pokori. Premda je nastojao ne gledati u zrcala, vidio je svoj odraz - i Inkvizitoričin krajičkom oka; zrcala su se reflektirala međusobno, tako da je tu stajao beskonačan broj Inkvizitorica koje su prijetile beskonačnom broju Jacea. Oborio je pogled u zavezane ruke. Smetnja u zapešćima i ramenima bila se pretvorila u snažan, proudoran bol, ali nije ni trepnuo kad je Inkvizitorica pogledala jedan bodež, nazvala ga Jophiel i zabila ga u ulaštene drvene daske kod svojih nogu. Čekao je, ali ništa se nije događalo. “Bum?” reče najzad. “Nešto se trebalo dogoditi?” “Začepi.” Inkvizitoričin glas bio je odsječan. “I ostani gdje jesi.” Jace je ostao, sa sve većom znatiželjom promatrajući kako prelazi na njegovu drugu stranu, naziva drugi bodež Harahelom i također ga zabija u podne daske. Pri trećem bodežu - Sandalphonu - shvatio je što radi. Prvi bodež bio je zabijen u pod točno na jugu, drugi na istoku, a sljedeći na sjeveru. Označavala je strane svijeta. Trudio se sjetiti što bi to moglo značiti, no ništa mu nije padalo na pamet. To je očito bio nekakav Klavin obred, izvan svega što su ga učili. Kad je dospjela do zadnjeg bodeža, Tahariala, dlanovi su mu se znojili, nažuljani na mjestima gdje su se trljali jedan o drugi. Inkvizitorica se uspravila. Činilo se da je zadovoljna samom sobom. “Eto.” “Eto čega?” upita Jace, no ona podigne ruku. “Ne još, Jonathane. Ima još nešto.” Ona se pomakne do južnog bodeža i klekne pred njega. Brzim pokretom izvadi stelu i nariše jednu jedinu tamnu runu na pod, tik ispod oštrice. Kad se osovila na noge, prostorijom se razlegne visoka, oštra, milozvučna zvonjava, zvuk udaranja o kakvo krhko zvonce. Svjetlost nahrupi iz četiri anđeoska bodeža, toliko zasljepljujuća da je Jace pognuo glavu, napola zatvorivši oči. Kad ju je opet podigao, trenutak kasnije, vidio je da stoji u kavezu čiji su zidovi izgledali kao da su istkani od svjetlosnih niti. Nisu bile statične nego su se kretale, poput svjetlucave kiše koja lijeva kao iz kabla. Inkvizitorica je sada bila mutan lik iza blještavog zida. Kad ju je Jace zazvao, čak mu se i njegov glas učinio drhtavim i šupljim, kao da je doziva kroz vodu. “Što je to? Što ste učinili?” Ona se nasmije. Jace ljutito načini jedan korak naprijed, pa još jedan; ramenom se očeše o svjetleći zid. Kao da je dotaknuo električnu ogradu; udar koji ga je prožeo bio je poput udarca šakom, oborio ga je s nogu. Kako nije mogao rukama ublažiti pad, nespretno se stropoštao na pod. Inkvizitorica se opet nasmije. “Ako pokušaš proći kroza zid, dobit ćeš više od udara. Klava ovakvu kaznu naziva Malahijevom konfiguracijom. Ti zidovi ne mogu se skršiti sve dok serafinski noževi ostanu gdje jesu. Ja to ne bih činila”, doda kad je Jace na koljenima krenuo prema bodežu koji mu je bio najbliži. “Dodirneš li bodeže, umrijet ćeš.” “Ali vi ih možete dodirnuti”, reče on, nemoćan izbiti gnušanje iz glasa. “Ja mogu, ali neću.” “Ali što je s hranom? Vodom?” “Sve u svoje vrijeme, Jonathane.” On ustane. Kroz mutan zid ugleda kako se ona okreće da ode. “Ali moje ruke...” Pogleda dolje u zavezana zapešća. Žareći metal grizao mu je kožu poput kiseline. Krv mu je navirala oko vatrenih lisičina. “O tome si trebao misliti prije nego što si otišao posjetiti Valentinea.” “Baš mi i ne ulijevate strah od osvete Vijeća. Ono ne može biti gore od vas.” “O, ne ideš ti Vijeću”, reče Inkvizitorica. U njezinu glasu bio je miran prizvuk koji se Jaceu nije svidio. “Kako to mislite, ne idem Vijeću? Čini mi se da ste rekli da me sutra vodite u Idris?” 128

Chia

“Ne. Namjeravam te vratiti tvome ocu.” Od šoka koji su njezine riječi izazvale gotovo su ga izdale noge. “Mome ocu?” “Tvome ocu. Namjeravam te kod njega zamijeniti za Instrumentarij smrtnika.” Jace se zablene u nju. “Vi mora da se šalite.” “Nimalo. To je jednostavnije od suđenja. Naravno, bit ćeš protjeran iz Klave,” doda kao zakašnjelu misao, “ali to si valjda i očekivao.” Jace je odmahivao glavom. “Namjerili ste se na pogrešnu osobu. Nadam se da vam je to jasno.” Razdražen izraz preleti joj preko lica. “Mislila sam da smo se riješili tvojeg hinjenja nevinosti, Jonathane.” “Nisam mislio na sebe. Mislio sam na svog oca.” Prvi put otkako ju je upoznao izgledala je zbunjeno. “Ne razumijem kako to misliš.” “Moj otac neće trampiti Instrumentarij smrtnika za mene.” Te riječi bile su gorke, ali Jaceov glas nije. Bio je nehajan. “On bi vam i prije dopustio da me ubijete njemu pred očima nego što bi vam dao bilo Mač, bilo Kalež.” Inkvizitorica odmahne glavom. “Ne razumiješ”, reče, a u njezinu glasu čuo se neobičan tračak ogorčenosti. “Djeca nikad ne razumiju. Ljubav roditelja prema djetetu... ne postoji ništa slično tome. Nema druge ljubavi i koja je toliko jaka. Ni jedan otac - pa čak ni Valentine - ne bi žrtvovao sina za komad metala, bez obzira na to koliko moćnog.” “Ne znate vi mog oca. Nasmijat će vam se u lice i ponuditi vam nešto novca da moje tijelo poštom pošaljete u Idris.” “Ne budi nerazuman...” “Imate pravo”, reče Jace. “Kad bolje razmislim, vjerojatno će vas natjerati da sami platite poštarinu.” “Vidim da si i dalje sin svoga oca. Ne želiš da on izgubi Instrumentarij smrtnika - to bi i tebi značilo gubitak moći. Ne želiš proživjeti život kao obeščašćeni sin zločinca pa ćeš reći bilo što kako bi me pokolebao u mojoj odluci. Ali nećeš me prevariti.” “Slušajte.” Jaceovo je srce bubnjalo, ali nastojao je govoriti mirno. Morala mu je povjerovati. “Znam da me mrzite. Znam da mislite da sam lažac, poput svog oca. Ali sada vam govorim istinu. Moj otac apsolutno vjeruje u to što radi. Vi mislite da je zao. Ali on misli da je u pravu. Misli da radi Božje djelo. Neće od toga odustati zbog mene. Pratili ste me kad sam otišao tamo, sigurno ste čuli što je rekao...” “Vidjela sam te kako razgovaraš s njime”, reče Inkvizitorica. “Nisam ništa čula.” Jace opsuje ispod glasa. “Gledajte, zaklet ću se na što god želite da dokažem da ne lažem. On pomoću Mača i Kaleža priziva demone i kontrolira ih. Što vi više vremena gubite sa mnom, to bolju vojsku on sebi može sakupiti. Kad budete shvatili da neće pristati na tu zamjenu, više nećete imati nikakve izglede protiv njega...” Inkvizitorica okrene glavu protisnuvši zvuk gnušanja. “Umorna sam od tvojih laži.” Jace s nevjericom ponovno dođe do zraka kad mu je okrenula leđa i zagrabila prema vratima. “Molim vas!” vikne. Ona zastane na vratima i okrene se da ga pogleda. Jace je vidio samo uglate sjene njezina lica, usiljenu bradu i tamne šupljine kod sljepoočica. Siva odjeća nestajala joj je u sjenama pa je izgledala kao bestjelesna lebdeća lubanja. “Nemoj misliti”, reče, “da te ja želim vratiti tvome ocu. To je bolje od onoga što Valentine Morgenstern zaslužuje.” “Što zaslužuje?” “U naručju držati mrtvo tijelo vlastitog djeteta. Vidjeti sina mrtvog i znati da ne može učiniti ništa, da nema te čarolije, tih magičnih riječi, te nagodbe s paklom koja će ga vratiti...” Zašutio je. “Trebao bi to znati”, šapne i gurne vrata pipajući rukama po drvu. Ona se zatvore za njom uz škljocaj, ostavivši Jacea da zbunjeno gleda za njom, upaljenih zglobova. Clary namršteno spusti slušalicu. “Nitko se ne javlja.” “Koga si pokušala nazvati?” Luke je bio na petoj šalici kave i Clary se počela brinuti za njega. Sigurno postoji nešto kao trovanje kofeinom? Nije izgledao kao da će svaki čas dobiti napad ili 129

Chia

takvo što, ali ipak je, za svaki slučaj, kradomice isključila aparat za kavu iz struje dok se vraćala prema stolu. “Simona?” “Ne. Čudno mi je buditi ga po danu, iako je rekao da mu to ne srneta ako ne mora vidjeti dnevnu svjetlost.” “Onda...” “Zvala sam Isabelle. Želim čuti što je bilo s Jaceom.” “Nije se javila?” “Ne.” Clary zakruli želudac. Ona ode do hladnjaka, izvadi jogurt od marelice i stade ga mehanički jesti, ne osjećajući nikakav okus. Bila je na pola čašice kad se nečega sjetila. “Maia”, reče. “Trebali bismo provjeriti je li joj dobro.” Ona odloži jogurt. “Idem ja.” “Ne, ja sam vođa njezina čopora. Meni vjeruje. Mogu je umiriti ako je uzrujana”, reče Luke. “Odmah se vraćam.” “Nemoj to govoriti”, zamoli ga Clary. “Mrzim kad ljudi to kažu.” On joj se iskrivljeno nasmiješio i otišao u hodnik. Za nekoliko minuta vratio se začuđen. “Otišla je.” “Otišla? Kako otišla?” “Mislim, iskrala se iz kuće. Ostavila je ovo.” On dobaci presavijeni komad papira na stol. Clary ga podigne i namršteno pročita našvrljane rečenice: Žao mi je zbog svega. Otišla sam se ispričati. Hvala na svemu što ste učinili. Maia. “Otišla se ispričati? Što to znači?” Luke uzdahne. “Nadao sam se da ćeš ti to znati.” “Jesi li zabrinut?” “Raum demoni su kao lovački psi”, reče Luke. “Oni pronalaze ljude i donose ih onome tko ih je prizvao. Onaj demon je možda još uvijek traži.” “A”, reče Clary tiho. “Pa, ja bih rekla da joj to znači da je otišla k Simonu.” Luke je izgledao začuđeno. “Ona zna gdje on živi?” “Ne znam”, prizna Clary. “Izgledaju nekako blisko. Možda zna.” Ona gurne ruku u džep da izvadi mobitel. “Nazvat ću ga.” “Mislio sam da ti je čudno nazvati ga.” “Ne toliko čudno kao sve drugo što se događa.” Ona pronađe Simonov broj u adresaru. Zazvonilo je triput prije nego što se javio ošamućenim glasom. “Halo?” “Ja sam.” Okrenula je leđa Lukeu dok je razgovarala, više iz navike nego zbog želje da mu sakrije taj razgovor. “Znaš da sam sada noćni”, prostenje on. Čula je kako se preokreće u krevetu. “To znači da spavam cijeli dan.” “Jesi li kod kuće?” “Da, a gdje bih inače bio?” Glas mu se izoštrio, san kao da je otpao. “Što je, Clary, što nije u redu?” “Maia je pobjegla. Ostavila je poruku u kojoj piše da će možda otići k tebi.” Simon je zvučao zbunjeno. “Pa, nije. Ili ako jest, još se nije pojavila.” “Ima li koga kod kuće s tobom?” “Ne, mama mi je na poslu, a Rebecca na predavanjima. Zašto, ti stvarno misliš da će se Maia pojaviti ovdje?” “Samo nas nazovi ako se pojavi...” Simon je prekine. “Clary.” U glasu mu se čula uzbuna. “Čekaj malo. Mislim da mi netko pokušava provaliti u kuću.” Vrijeme je prolazilo u zatvoru i Jace je s nekako ravnodušnim zanimanjem promatrao nevjerojatnu srebrnu kišu koja je padala svuda oko njega. Prsti su mu počeli trnuti, i on je slutio da je to loš znak, ali nije se mogao natjerati da mari. Pitao se znaju li Lightwoodovi da je on tu ili bi se netko, ušavši u prostoriju za vježbanje, grdno iznenadio zatekavši ga zaključanog u njoj. Ma ne, Inkvizitorica nije bila tako šlampava. Sigurno im je rekla da je ta prostorija zabranjeni teritorij sve 130

Chia

dok se ne riješi zatvorenika na koji joj god način bude odgovaralo. Pretpostavljao je da bi se trebao ljutiti, pa čak i bojati, ali nije se mogao natjerati da mari ni za to. Više se ništa nije činilo stvarnim: ni Klava, ni Zavjet, ni Zakon, pa čak ni njegov otac. Tih korak upozori ga na nečiju prisutnost u prostoriji. Bio je ležao na leđima, zagledan u strop; sad je sjeo, zvjerajući pogledom po sobi. Opazio je taman lik odmah iza blistavog kišnog zastora. Sigurno je Inkvizitorica, vratila se da mu se još malo ruga. On se pripremi - a tada ugleda, prenuvši se, tamnu kosu i poznato lice. Možda je ipak još uvijek mario za neke stvari. “Alec?” “Ja sam.” Alec klekne s druge strane svjetlucavog zida. Kao da je gledao nekoga kroz bistru, namreškanu tekuću vodu; Jace je sada mogao jasno vidjeti Aleca, ali kako je vatrena kiša svjetlucala i vijugala, njegove bi crte povremeno zatreperile i zamutile se. Dovoljno da dobiješ morsku bolest, pomisli Jace. “Što je ovo, Anđela ti?” Alec se nagne da dotakne zid. “Nemoj.” Jace ispruži ruku pa je brzo povuče prije nego što je dodirnuli zid. “Strest će te, a možda i ubiti ako pokušaš proći kroz to.” Alec povuče ruku uz tih zvižduk. “Inkvizitorica je mislila ozbiljno.” “Naravno da jest. Ja sam opasni zločinac. Ili možda nisi čuo?” Jace je čuo kiselost vlastita glasa, vidio kako se Alec lecnuo i načas je, zlobno, osjetio zadovoljstvo. “Nije te baš nazvala zločincem...” “Ne, ja sam samo jako zločest dečko. Radim svakakve nepodopštine. Šutiram mačiće. Pokazujem prostačke geste časnim sestrama.” “Nemoj se sprdati. Ovo je ozbiljno.” Alecove oči bile su mračne. “Što te, kvragu, spopalo da si otišao Valentineu? Mislim, ozbiljno, što ti se motalo po glavi?” Jaceu je sinulo mnoštvo sarkastičnih primjedbi, ali osjetio je da ne želi izgovoriti ni jednu od njih. Bio je previše umoran. “Spopalo me da mi ja to otac.” Alec se doimao kao da u sebi broji do deset kako bi zadržao strpljenje. “Jace...” “Što da je to tvoj otac? Što bi ti učinio?” “Moj otac? Moj otac nikad ne bi učinio stvari koje je Valentine...” Jace naglo podigne glavu. “Tvoj otac je činio te stvari! Bio je u Krugu zajedno s mojim ocem! I tvoja majka isto! Svi naši roditelji bili su isti. Jedina razlika je u tome da su tvoje uhvatili i kaznili, a moje nisu!” Alecovo lice se ukoči. Ali: “Jedina razlika?” bilo je sve što je rekao. Jace obori pogled na svoje ruke. Lisičine koje su pekle nisu bile zamišljene tako da se rabe toliko dugo. Koža ispod njih bila je istočkana kapljicama krvi. “Samo sam htio reći”, reče Alec, “da mi nije jasno kako si ga mogao poželjeti vidjeti, ne nakon svega što je učinio općenito, nego nakon onoga što je učinio tebi.” Jace ne reče ništa. “Sve te godine”, reče Alec. “Pustio je da misliš da je mrtav. Možda se ne sjećaš kako je bilo kad si imao deset godina, ali ja se sjećam. Nitko tko te voli ne bi mogao učiniti... ne bi mogao učiniti takvo što.” Krvave crte napredovale su niz Jaceove šake poput crvenih niti što se odmotavaju. “Valentine mije rekao”, reče on tiho, “da će se, ako ga budem podržao protiv Klave, ako to učinim, on pobrinuti da ne nastrada nitko tlo koga mi je stalo. Ni ti, ni Isabelle, ni Max. Ni Clary. Ni tvoji roditelji. Rekao je...” “Da nitko neće nastradati?” ponovi Alec podsmješljivo. “Misliš, on im ne bi osobno naudio. Lijepo.” “Ja sam vidio što on može, Alec. Kakvu demonsku silu može prizvati. A ko povede svoju demonsku vojsku na Klavu, bit će rata. A ljudi stradavaju u ratovima. Umiru u ratovima.” On zastane. “Da si ti imao priliku spasiti sve koje voliš...” “Ma kakva je to prilika? Koliko uopće vrijedi Valentineova riječ?” “Ako se on zakune na Anđela da će nešto učiniti, onda će to učiniti. Znam ga.” 131

Chia

“Ako ga ti podržiš protiv Klave.” Jace kimne. “Sigurno ga je jako iznerviralo kad si odbio”, primijeti Alec. Jace podigne pogled sa svojih krvavih zapešća i zablene se. “Što?” “Rekao sam...” “Znam što si rekao. Zašto misliš da sam odbio?” “Pa, jesi. Zar nisi?” Veoma polako, Jace kimne. “Znam te”, reče Alec s nadmoćnim samopouzdanjem i ustane. “Rekao si Inkvizitorici kakvi su Valentineovi planovi, zar ne? I bilo joj je svejedno?” “Ne bih rekao da joj je bilo svejedno. Prije kao da mi nije uistinu povjerovala. Ona ima plan kojim misli srediti Valentinea. Jedini je problem u tome što njezin plan ništa ne valja.” Alec kimne. “To mi možeš objasniti poslije. Prvo i prvo: moramo smisliti kako da te izvučemo odavde.” “Što?” Jace osjeti laganu vrtoglavicu od nevjerice. “Mislio sam da si se ti odlučio za pomaknite se direktno u Zatvor, ne prelazite Kreni, ne uzimajte dvjesto dolara. 'Zakon je Zakon, Isabelle.' Što si ono sve tamo nadrobio?” Alec je izgledao zapanjeno. “Nisi valjda povjerovao da sam to mislio ozbiljno. Samo sam htio da mi Inkvizitorica povjeruje, tako da me ne nadzire cijelo vrijeme kao što nadzire Izzy i Maxa. Zna da su oni na tvojoj strani.” “A ti? Jesi li ti na mojoj strani?” Jace je čuo grubost svog pitanja i gotovo ga je smlavila spoznaja koliko mu taj odgovor znači. “Ja sam uz tebe”, reče Alec, “uvijek. Zašto uopće pitaš? Možda poštujem Zakon, ali to što Inkvizitorica tebi radi nema nikakve veze sa Zakonom. Ne znam točno što se događa, ali mržnja koju ona osjeća prema tebi je osobna. To nema nikakve veze s Klavom.” “Ja je izazivam”, reče Jace. “Ne mogu si pomoći. Od pokvarenih birokrata dobivam svrab.” Alec odmahne glavom. “Nije ni to. To je neka stara mržnja. Osjećam je.” Jace je baš htio odgovoriti kad su zazvonila zvona katedrale. Tako blizu krovu zvuk je glasno odjekivao. On podigne pogled - i dalje je donekle očekivao da će ugledati Huga kako leti između drvenih krovnih greda u sporim, zamišljenim krugovima. Taj gavran je uvijek volio biti tamo gore, između greda i lučnog kamenog stropa. U to doba Jace je mislio kako ptica voli zarivati kandže u mekano drvo; sada je znao da su mu grede pružale izvrstan položaj za špijuniranje. Jedna misao stade se rađati u pozadini Jaceova uma, mračna i bezoblična. Naglas, on reče samo: “Luke je rekao nešto o tome da Inkvizitorica ima sina koji se zove Stephen. Rekao je da se želi obračunati zbog njega. Pitao sam je za njega i poludjela je. Mislim da to možda ima neke veze s time zašto me toliko mrzi.” Zvona su prestala zvoniti. Alec reče: “Možda. Mogu pitati roditelje ali sumnjam da će mi reći.” “Ne, nemoj pitati njih. Pitaj Lukea.” “Misliš da se opet vraćam sve do Brooklyna? Gle, skoro mi je nemoguće] iskrasti se odavde...” “Uzmi Isabellin mobitel. Pošalji poruku Clary. Reci joj da pita Lukea.” “Dobro.” Alec zastane. “Želiš li da joj prenesem još neku poruku od tebe? Mislim, Clary, ne Isabelle.” “Ne”, reče Jace. “Nemam joj što reći.” “Simone!” Stišćući telefon, Clary se brzo okrene prema Lukeu. “Kaže da mu netko pokušava provaliti u kuću.” “Reci mu da pobjegne van.” “Ne mogu pobjeći van”, reče Simon iznervirano. “Ako se ne želim zapaliti.” “Dnevna svjetlost”, reče ona Lukeu, no zamijeti da je on već shvatio u čemu je problem i da nešto traži po džepovima. Ključeve od auta. Podigao ih je. “Reci Simonu da stižemo. Reci mu da se zaključa u neku sobu dok ne dođemo.” “Jesi čuo? Zaključaj se u neku sobu.” “Čuo sam.” Simonov glas bio je napet; Clary začuje tiho škripanje pa težak udarac. 132

Chia

“Simone!” “Dobro sam. Samo guram stvari na vrata.” “Kakve stvari?” Sad je bila na trijemu i drhtala u tankoj majici. Luke je iza nje zaključavao kuću. “Stol”, reče Simon prilično zadovoljno. “I krevet.” “Krevet?” Clary se popela u kamionet pokraj Lukea i jednom se rukom hrvala sa sigurnosnim pojasom dok je Luke kretao s kolnog prilaza i zatim pojurio avenijom Kent. On ispruži ruku i zakopča ga umjesto nje. “Kako si podigao krevet?” “Zaboravljaš. Vampirska supersnaga.” “Pitaj ga što čuje”, reče Luke. Brzali su ulicom, što bi bilo u redu da je brooklynska obala bila bolje održavana. Clary je hvatala zrak svaki put kad bi udarili u neku grabu. “Što čuješ?” upita ona, dolazeći do zraka. “Čuo sam kako su tresnula ulazna vrata. Mislim da ih je netko probio nogom. Onda je Yossarian dojurio u moju sobu i sakrio se pod krevet. Tako sam shvatio da definitivno ima nekoga u kući.” “A sada?” “Sad ne čujem ništa.” “To je dobro, zar ne?” Clary se okrene Lukeu. “Kaže da sada ne čuje ništa. Možda su otišli.” “Možda.” Luke je zvučao sumnjičavo. Sad su se nalazili na autocesti i jurili prema Simonovoj četvrti. “Ipak ga zadrži na telefonu.” “Što sada radiš, Simone?” “Ništa. Natrpao sam cijelu sobu na vrata. Sad pokušavam izvući Yossariana iz rešetke za ventilaciju.” “Ostavi ga tamo.” “Sve će to biti jako teško objasniti mojoj mami”, reče Simon, a veza se prekine. Začuje se škljocaj i zatim više ništa. Na digitalnom ekranu bljeskalo je poziv završen. “Ne. Ne!” Clary drhtavim prstima pritisne gumb za ponovno biranje. Simon se odmah javi. “Oprosti. Yossarian me ogrebao pa mi je ispao telefon.” Grlo ju je peklo od olakšanja. “U redu, samo da si ti dobro i...” Zvuk nalik na plimni val zaori se kroz telefon prigušivši Simonov glas. Ona brzo odmakne telefon od uha. Na ekranu je i dalje pisalo poziv uspostavljen. “Simone!” vrisne ona u telefon. “Simone, čuješ me?” Treštanje se prekine. Začuje se neka lomljava i resko, nezemaljsko zavijanje - Yossarian? A onda zvuk nečega teškog što pada na tlo. “Simone?” šapne ona. Uslijedi neki škljocaj i zatim joj razvučen, podsmješljiv glas progovori u uho. “Clarissa”, reče. “Mogao sam znati da ćeš ti biti s druge strane ovi telefonske veze.” Čvrsto je zažmirila; želudac joj je potonuo kao da je bila na vlakiću smrti koji se upravo prvi put obrušio. “Valentine.” “Misliš, 'oče'“, reče on, zvučeći iskreno ozlojeđeno. “Ne odobravam taj moderni običaj da djeca roditelje zovu po imenu.” “To kako te zapravo želim nazvati dozlaboga je nepristojnije od tvog imena”, odbrusi ona. “Gdje je Simon?” “Misliš, mali vampir? Upitno društvo za sjenolovačku djevojku iz dobre obitelji, ne čini ti se? Od sada pa nadalje očekujem da ću imati svoju riječ u tvom izboru prijatelja.” “Što si učinio Simonu?” “Ništa”, reče Valentine podrugljivo. “Još.” I prekine vezu. Kad se Alec vratio u prostoriju za vježbanje, Jace je ležao na podu zamišljajući redove plesačica u nastojanju da se ne obazire na bol u zapešćima. Nije djelovalo. “Što radiš?” upita Alec, kleknuvši što je mogao bliže svjetlucavom zidu kaveza. Jace se pokušao podsjetiti na to da kad bi Alec postavio takvo pitanje, on bi mislio ozbiljno, te na to da mu je to nekad bilo simpatično, a ne iritantno. Nije uspio. “Mislio sam malo ležati na podu i previjati se od bola”, progunđa. “To me opušta.” 133

Chia

“Opušta? Aha - sarkastičan si. To je dobar znak, valjda”, reče Alec. “Ako možeš sjesti, bilo bi dobro da to učiniš. Pokušat ću provući nešto kroza zid.” Jace sjedne tako brzo da mu se zavrtjelo u glavi. “Alec, nemoj...” No Alec je već napravio pokret kojim je gurnuo nešto prema njemu objema rukama, kao da je zakotrljao loptu prema djetetu. Crvena kugla probije se kroz svjetlucavi zastor i dokotrlja se do Jacea, lagano ga trknuvši u koljeno. “Jabuka.” On je podigne s malo napora. “Kako prikladno.” “Mislio sam da si gladan.” “Jesam.” Jace zagrize jabuku: sok mu poteče niz ruke i zašišti na plavim plamičcima koji su mu okivali zapešća. “Jesi li poslao poruku Clary?” “Nisam. Isabelle me neće pustiti u svoju sobu. Samo baca stvari na vrata i vrišti. Rekla je da će skočiti kroz prozor ako uđem. I skočila bi.” “Vjerojatno.” “Imam osjećaj”, reče Alec i nasmiješi se, “da mi nije oprostila Što sam je izdao, kako ona to vidi.” “Dobra djevojka”, reče Jace s razumijevanjem. “Nisam te izdao, idiote.” “Bitna je misao.” “Dobro, jer sam ti donio još nešto. Ne znam hoće li upaliti, ali vrijedi pokušati.” On gurne nešto maleno i metalno kroza zid. Bio je to srebrni disk veličine novčića. Jace odloži jabuku i znatiželjno podigne disk. “Što je to?” “Uzeo sam ga sa stola u knjižnici. Jednom sam vidio kako ga moji roditelji rabe da skinu okove. Mislim da je to neka runa za otključavanje. Vrijedi pokušati...” On zašuti kad je Jace diskom dotaknuo zapešća, držeći ga nespretno između dva prsta. U trenutku kad je dodirnuo crtu od plave vatre, lisičina je zatreperila i nestala. “Hvala.” Jace protrlja zapešća; oba mu je poput narukvice obavijala linija izgrebene, krvave kože. Ponovno je počeo osjećati vrhove prstiju. “Nije baš turpija skrivena u rođendanskoj torti, ali pomoći će da mi ne otpadnu ruke.” Alec ga pogleda. Od titravih linija kišnog zastora lice mu je izgledalo izduženo, zabrinuto - ili je možda i bio zabrinut. “Znaš, nešto mi je palo na pamet kad sam maloprije razgovarao s Isabelle. Rekao sam joj da ne smije skočiti kroz prozor - i da ne pokušava, jer će se ubiti.” Jace kimne. “Razuman savjet starijeg brata.” “Ali onda sam se zapitao je li to istina i u tvom slučaju - mislim, vidio sam te da izvodiš stvari koje su bile gotovo kao letenje. Vidio sam te kako padaš s visine trećeg kata i slijećeš kao mačka, kako skačeš sa zemlje na krov...” “Stvarno me jako raduje prepričavanje mojih podviga, ali nisam siguran na Što ciljaš, Alec.” “Ciljam na to da ovaj kavez ima četiri zida, a ne pet.” Jace je piljio u njega. “Znači da Hodge nije lagao kad je rekao da bi nama geometrija mogla dobro doći u svakodnevnom životu. Imaš pravo, Alec. Ovan kavez ima četiri zida. Sad, da je Inkvizitorica stala na dva, mogao bih...” “JACE”, reče Alec, izgubivši strpljenje. “Želim reći da ovaj kavez nema krova. Nema ničega između tebe i stropa.” Jace izvije glavu unatrag. Grede kao da su se vrtoglavo ljuljale visoko iznad njega, uronjene u sjenu. “Ti si lud.” “Možda”, reče Alec. “A možda samo znam što si ti u stanju učiniti.” Slegne ramenima. “Mogao bi barem pokušati.” Jace pogleda u Aleca - u njegovo otvoreno, iskreno lice i mirne plave oči. On jest lud, pomisli Jace. Bila je to istina, u žaru bitke znao je izvesti neke čudesne stvari, ali to su znali i svi ostali. Sjenolovačka krv, godine vježbe... ali nije mogao skočiti devet metara uvis. Kako znaš da ne možeš, reče neki blagi glas u njegovoj glavi, ako nikad nisi pokušao?

134

Chia

Claryn glas. On se prisjeti nje i njezinih runa, Tihoga grada i okova koji su mu otpali sa zapešća kao da su puknuli pod strahovitim pritiskom. On i Clary dijelili su istu krv. Ako je Clary mogla činiti stvari koje ne bi trebale biti moguće... Osovio se na noge, gotovo nerado, i osvrnuo se oko sebe, polagana pregledavajući prostoriju. Unatoč zastoru od srebrne vatre koji ga je okruživao, vidio je zrcala od poda do stropa i mnoštvo oružja koje je visjelo na zidovima; njihova sječiva tupo su sjajila. Sagnuo se i podignuo napola pojedenu jabuku s poda, zamišljeno se načas zagledao u nju - a onda zamahnuo rukom unatrag i bacio je što je jače mogao. Jabuka je zaplovila zrakom, udarila u svjetlucavi srebrni zid i rasprsnula se u obruč rastopljene plave vatre. Jace je čuo Alecov preneraženi uzdah. Znači da Inkvizitorica nije pretjerala. Kad bi udario u neki od zidova kaveza, poginuo bi. Alec je bio na nogama, odjednom se pokolebavši. “Jace, ne znam...” “Zaveži, Alec. I nemoj me gledati. To mi ne pomaže.” Što god da je Alec odgovorio, Jace to nije čuo. Polako se vrtio na mjestu, pogleda prikovana za grede. Rune koje su mu davale izvrstan vid na daljinu uključile su se i grede su se bolje izoštrile: vidio je njihove iskrzane rubove, njihove krugove i čvorove, crne mrlje od starosti. No bile su čvrste. Držale su krov Instituta već stotinama godina. Mogle su izdržati jednog tinejdžera. Savio je prste i nekoliko puta duboko, polako, kontrolirano udahnuo, onako kako ga je otac bio učio. U umu je vidio sliku sebe kako skače, polijeće, s lakoćom se hvata za gredu i njihajem se penje na nju. Bio je lagan, rekao si je, lagan kao strijela koja s lakoćom leti kroz zrak, brza i nezaustavljiva. Bit će lako, rekao si je. Lako. “Ja sam Valentineova strijela”, šapne Jace. “Znao on to ili ne.” I skočio je.

135

Chia

16 KAMEN OD SRCA

Clary je pritisnula tipku da ponovno nazove Simona, ali poziv se odmah preusmjerio na govornu poštu. Vruće suze navrle su joj na obraze, te je vlastitim telefonom tresnula o ploču s instrumentima. “Kvragu, kvragu...” “Skoro smo stigli”, reče Luke. Bili su sišli s autoceste a da ona to uopće nije primijetila. Zaustavili su se ispred Simonove kuće, drvene samostojeće kućice s pročeljem vesele crvene boje. Clary je izašla iz auti i potrčala prilaznom stazom prije nego što je Luke uopće stigao povući ručnu kočnicu. Čula je kako urla njezino ime dok je jurila uza stepenica i mahnito udarala po ulaznim vratima. “Simone!” vikala je. “Simone!” “Clary, dosta.” Luke je dostigne na ulaznom trijemu. “Susjedi...” “Jebeš susjede.” Usprtljala se po privjesku za ključeve koji joj je visio oko pojasa, pronašla pravi ključ i ugurala ga u bravu. Širom je otvorila vrata i oprezno zakoračila u hodnik, s Lukeom za petama. Provirili su kroz prva vrata lijevo, u kuhinju. Sve je izgledalo isto kao i uvijek, od brižno očišćenog pulta do magneta na hladnjaku. Tu je bio i sudoper kod kojeg je poljubila Simona prije svega nekoliko dana. Sunčeve zrake dopirale su kroz prozore, ispunjavajući prostoriju blijedožutom svjetlošću. Svjetlošću koja je Simona mogla spaliti u pepeo. Simonova soba bila je zadnja, na kraju hodnika. Vrata su bila odškrinuta, ali Clary kroz njih nije vidjela ništa osim mraka. Izvukla je stelu iz džepa i čvrsto je primila. Znala je da to nije pravo oružje, ali umirivalo ju je to što je drži u ruci. Iznutra, soba je bila mračna, crni zastori bili su navučeni preko prozora, a jedina svjetlost dolazila je iz digitalnog sata na noćnom ormariću. Luke je podigao ruku preko nje da pritisne prekidač za svjetlo kad je nešto - nešto što je siktalo, pljuvalo i režalo poput demona skočilo na njega iz tame. Clary je vrisnula kad ju je Luke primio za ramena i grubo je odgurnuo. Posrnula je i umalo pala; kad je vratila ravnotežu, okrenula se i ugledala zapanjenog Lukea kako drži bijelog mačka koji je mijaukao i koprcao se, krzna nakostriješena na sve strane. Izgledao je kao kugla od vate s kandžama. “Yossarian!” usklikne Clary. Luke ispusti mačka. Yossarian mu odmah projuri između nogu i nestane u hodniku. “Glupi mačak”, reče Clary. “Nije on kriv. Mačke me ne vole.” Luke posegne za prekidačem i pritisne ga. Clary stane dah. Soba je bila potpuno uredna, ništa nije bilo pomaknuto, pa ni mali tepih nije bio nakošen. Čak je i prekrivač bio uredno složen na krevetu. “Je li to glamur?” “Vjerojatno nije. Vjerojatno je samo magija.” Luke krene prema sredini sobe, zamišljeno se ogledavajući. Kad je pošao povući jedan zastor u stranu, Clary ugleda kako nešto svjetluca na sagu pod njegovim nogama. “Luke, čekaj.” Ona priđe Lukeu i klekne da podigne taj predmet. Bio je to Simonov srebrni mobitel, posve iskrivljen, otkinute antene. Uzbubnjala srca, ona ga rasklopi. Unatoč pukotini duž cijelog ekrana, vidjela se tekstualna poruka: Sad ih imam sve.

136

Chia

Clary ošamućeno potone na krevet. Odsutno osjeti da joj Luke uzima telefon iz ruke. Začuje kako glasno uzdiše kad je pročitao poruku. “Što to znači, 'Sad ih imam sve'?” upita Clary. Luke odloži Simonov telefon na stol i prijeđe dlanom preko lica. “Bojim se da to znači kako sada ima Simona i, možemo se isto tako suočiti i s time, Maiu. To znači da ima sve što treba za Obred konverzije.” Clary se zagleda u njega. “Misliš da se tu ne radi samo o tome da napakosti meni - i tebi?” “Uvjeren sam da Valentine to smatra ugodnom popratnom pojavom. Ali to mu nije glavni cilj. Njegov glavni cilj je da preokrene karakteristike Mača duša. A za to mu treba...” “Krv donjosvjećanske djece. Ali Maia i Simon nisu djeca. Oni su tinejdžeri.” “Kad je ta čarolija nastala, čarolija za preobraćenje Mača duša na tamnu stranu, riječ 'tinejdžer' još nije bila ni izmišljena. U društvu Sjenolovaca odrastao si kad navršiš osamnaest godina. Prije toga si dijete. Za Valentineove potrebe, Maia i Simon su djeca. Već ima krv vilinskog djeteta i krv djeteta vješca. Trebaju mu još samo vukodlak i vampir.” Clary se osjećala kao da joj je netko udarcem izbio zrak iz pluća. “Zašto mi onda nismo ništa učinili? Zašto se nismo sjetili da ih trebamo nekako zaštititi?” “Valentine je do sada radio ono što mu je bilo najlakše. Ni jedna žrtvu nije birao ni po čemu drugome osim po tome što su mu bile tu i na raspolaganju. Dijete vješca bilo je lako naći; Valentine ga je morao samo unajmiti pod izgovorom da želi da mu dozove nekog demona. Prilično je jednostavno uočiti vile u parku ako znaš gdje trebaš tražiti. A Lovčev mjesec pravo je mjesto na koje ćeš otići ako želiš pronaći vukodlaka. To što se izlaže toj dodatnoj opasnosti i što si daje toliko truda samo zato da udari baš po nama, kad se ništa nije promijenilo...” “Jace”, reče Clary. “Kako to misliš, Jace? Što je s njim?” “Mislim da želi vratiti Jaceu milo za drago. Jace je sinoć sigurno učinio nešto na tom brodu, nešto što je stvarno razljutilo Valentinea. Razljutilo ga toliko da je odustao od ma kakvog plana koji je imao prije i napravio novi.” Luke je izgledao smeteno. “Zašto misliš da Valentineova promjena planova ima ikakve veze s tvojim bratom? “Zato što”, reče Clary s turobnim uvjerenjem, “samo Jace može nekoga toliko naljutiti.” “Isabelle!” Alec pokuca na sestrina vrata. “Isabelle, otvori vrata. Znam da si tu.” Vrata se odškrinu. Alec pokuša zaviriti kroz njih, ali činilo se da s druge strane nema nikoga. “Ona ne želi razgovarati s tobom”, reče jedan vrlo poznat glas. Alec spusti pogled i ugleda sive oči kako ga srdito promatraju iza iskrivljenih naočala. “Max”, reče. “Daj, braco, pusti me unutra.” “Ni ja ne želim razgovarati s tobom.” Max počne gurati vrata da se zatvore, ali Alec, brz poput zamaha Isabellina biča, podmetne nogu u otvor. “Nemoj da te srušim, Max.” “Ne bi to učinio.” Max je gurao što je jače mogao. “Ne, ali mogao bih pozvati naše roditelje, a imam osjećaj da Isabelle to ne bi htjela. Zar ne, Izzy?” zapita on, pojačavši glas dovoljno da bi ga njegova sestra čula u sobi. “O, za Boga miloga.” Isabelle je zvučala bijesno. “Dobro,Max. Pusti ga unutra.” Max zakorači u stranu i Alec se probije unutra, ostavivši vrata da se klate iza njega. Isabelle je klečala u udubljenju prozora pokraj svog kreveta, sa zlatnim bičem ovijenim oko lijeve ruke. Na sebi je imala lovačku opremu čvrste crne hlače i usku majicu na kojima su bile iscrtane srebrnkaste, gotovo nevidljive rune. Čizme su joj bile zakopčane do koljena, a crna joj se kosa vijorila na povjetarcu s otvorenog prozora. Bijesno se zagledala u njega, načas ga podsjetivši ponajviše na Huga, Hodgeova crnog gavrana. “Što dovraga radiš? Pokušavaš se ubiti?” zapita on, ljutito grabeći preko sobe prema sestri. Njezin bič zafijuče i omota mu se oko gležnjeva. Alec stane kao ukopan, znajući da ga Isabelle laganim trzajem iz zglavka može oboriti s nogu i srušiti u zavezani zamotuljak na tvrdi drveni pod.

137

Chia

“Ne prilazi mi nimalo bliže, Alexandre Lightwoode”, reče najljućim mogućim glasom. “Trenutačno se ne osjećam baš milostivo prema tebi.” “Isabelle...” “Kako si se mogao onako postaviti prema Jaceu? Nakon svega kroz što je prošao? A još ste položili onu zakletvu da ćete paziti jedan na drugoga..,” “Ne”, podsjeti je on, “ako to znači da bismo prekršili Zakon.” “Zakon!” odbrusi Isabelle zgađeno. “Postoji viši zakon od Klave, Alec. Zakon obitelji. Jace je član tvoje obitelji.” “Zakon obitelji? Još nikad nisam čuo za taj”, reče Alec jetko. Znao je da bi se trebao braniti, ali čovjeku se teško oduprijeti cjeloživotnoj navici da ispravlja mlađu braću i sestre kad su u krivu. “Bi li to možda bilo zato što si ga ti upravo izmislila?” Isabelle je trznula zglavkom. Alec je osjetio kako mu izmiče tlo pod nogama i izvio se kako bi rukama i zapešćima ublažio udarac pada. Pao je, prevrnuo se na leđa i podignuo pogled, pa vidio Isabelle kako se nadvija nad njime. Max je stajao pokraj nje. “Što ćemo s njime, Maxwelle?” upita Isabelle. “Da ga ostavimo ovdje, ovako zavezanog, dok ga ne pronađu roditelji?” Alecu je bilo dosta. Izvukao je nož iz korica na zapešću, okrenuo ga i presjekao bič oko gležnjeva. Žica od elektruma razdvojila se uz prasak i on je skočio na noge dok je Isabelle povlačila ruku, a žica šišlala oko nje. Tihi hihot razbio je napetost. “Dobro, dobro, dosta si ga mučila. Tu sam.” Isabelle razrogači oči. “Jace!” “Baš taj.” Jace stupi u Isabellinu sobu zatvorivši vrata za sobom. “Ne trebate se tući...” Lecne se kad se Max zaletio u njega vičući njegovo ime. “Pazi malo”, reče, nježno odvajajući dječaka od sebe. “Trenutačno nisam baš u najboljem stanju.” “To vidim”, reče Isabelle, zabrinuto ga odmjeravajući od glave do pete. Zapešća su mu bila krvava, svijetla kosa zalijepila mu se za znojni vrat i čelo, a lice i ruke bili su mu umrljani prljavštinom i ihorom. “Je li te Inkvizitorica ozlijedila?” “Nije prejako.” Jace pogleda Aleca u oči preko cijele sobe. “Samo me zaključala u galeriju s oružjem. Alec mi je pomogao da izađem.” Bič u Isabellinoj ruci objesi se poput uvelog cvijeta. “Alec, je li to istina?” “Da.” Alec je namjerno razmetljivo otresao podnu prašinu sa svoje odjeće. Nije mogao odoljeti a da ne doda: “Eto ti.” “Pa, trebao si reći.” “A ti si trebala imati malo vjere u mene...” “Dosta. Nema vremena za prepucavanje”, reče Jace. “Isabelle, kakvog oružja imaš ovdje? I zavoje, imaš li zavoje?” “Zavoje?” Isabelle odloži bič i izvadi stelu iz jedne ladice. “Mogu te srediti iratzeom...” Jace podigne zapešća. “Iratze bi bio dobar za moje modrice, ali neće pomoći kod ovoga. To su opekline od runa.” Na jarkoj svjetlosti u Isabellinoj sobi izgledale su još gore - kružni ožiljci bili su crni i mjestimično raspucanu a iz njih se cijedila krv i neka bistra tekućina. Spustio je ruke kad je Isabelle problijedjela. “I trebat će mi neko oružje prije nego što...” “Prvo zavoji. Onda oružje.” Ona odloži bič na komodu i potjera Jacea u kupaonicu s košarom punom pomada, gaza i flastera. Alec ih je gledao kroz poluotvorena vrata; Jace se naslanjao na sudoper dok mu je njegova posvojena sestra spužvom čistila zapešća i previjala ih bijelom gazom. “Dobro, sad skini majicu.” “Znao sam da ćeš izvući nešto za sebe iz ovoga.” Jace skine jaknu i prevuče majicu preko glave, lecnuvši se. Koža mu je bila blijedozlatni sloj preko tvrdih mišića. Biljezi načinjeni crnom tintom vijugali su mu po vitkim rukama. Kakav ovozemaljac možda bi pomislio da je Jace manje savršen zbog bijelih ožiljaka, ostataka starih runa, koji su mu prekrivali kožu poput snježnih pahulja, ali ne i Alec. Svi su oni imali takve ožiljke; bile su to medalje časti, a ne mane. Vidjevši da ga Alec gleda kroz poluotvorena vrata, Jace reče: “Alec, možeš donijeti telefon?”

138

Chia

“Na komodi je.” Isabelle nije podigla pogled. Ona i Jace tiho su razgovarali; Alec ih nije mogao čuti, ali slutio je da to čine zato što se trude ne prestrašiti Maxa. Alec pogleda. “Nije na komodi.” Isabelle, koja je crtala iratze po Jaceovim leđima, razdraženo opsuje. “O, kvragu. Ostavila sam mobitel u kuhinji. Sranje. Ne želim ga ići potražiti u slučaju da je Inkvizitorica u blizini.” “Idem ja po njega”, ponudi se Max. “Ja je ne zanimam, premlad sam.” “Valjda...” Isabelle je zvučala kao da nije sklona tome. “Zašto ti treba telefon, Alec?” “Jednostavno nam treba”, reče Alec nestrpljivo. “Izzy...” “Ako misliš pisati poruku Magnusu zato da mu kažeš 'Ti si meni baš kul', ubit ću te.” “Tko je Magnus?” raspita se Max. “Jedan vještac”, reče Alec. “Jedan jako seksi vještac”, reče Isabelle Maxu, ignorirajući Alecov užasno bijesan pogled. “Ali vješci su zli”, pobuni se Max zbunjeno. “Upravo tako”, reče Isabelle. “Ne razumijem”, reče Max. “Ali idem po telefon. Odmah se vraćam.” Izvukao se kroz vrata baš kad je Jace opet navukao majicu i jaknu te se vratio u sobu, gdje je počeo tražiti oružje po hrpama Isabellinih stvari razbacanih po podu. Isabelle ga je slijedila odmahujući glavom. “Kakav je sada plan? Idemo li svi nekamo? Inkvizitorica će poludjeti kad otkrije da više nisi tamo.” “Ne toliko koliko će poludjeti kad je Valentine odbije.” Jace sažeto objasni Inkvizitoričin plan. “Jedini je problem u tome što on na to nikad neće pristati.” “Je... jedini problem?” Isabelle je bila tako bijesna da je pomalo mucala, što joj se nije dogodilo još otkako je imala šest godina. “Ne može to učiniti! Ne može te samo tako predati psihopatu! Ti si pripadnik Klave! Ti si naš brati” “Inkvizitorica ne misli tako.” “Baš me briga što ona misli. Ona je odvratna kuja i netko je mora zaustaviti.” “Nakon što otkrije da njezin plan ima ozbiljnih nedostataka, možda će je biti moguće umiriti razgovorom”, primijeti Jace. “Ali ja se neću zadržavati kako bih to vidio. Odlazim odavde.” “To neće biti lako”, reče Alec. “Inkvizitorica drži ovo mjesto pod ključem bolje nego pentagram. Znaš da dolje stoje čuvari? Pozvala je pola Konklave.” “Sigurno ima jako visoko mišljenje o meni”, reče Jace odgurnuvši hrpu časopisa. “Možda nije u krivu.” Isabelle ga zamišljeno pogleda. “Ti si ozbiljno skočio devet metara uvis da pobjegneš iz Malachijeve konfiguracije? Je li to istina, Alec?” “Jest”, potvrdi Alec. “Nikad nisam vidio takvo što.” “Ja nikad nisam vidio ovakvo što.” Jace podigne bodež od dvadeset pet centimetara s poda. Na njegov opako oštar vrh bio je nabijen jedan od Isabellinih ružičastih grudnjaka. Isabelle ga ščepa namrštivši se. “To nije bitno. Kako si to učinio! Znaš li?” “Skočio sam.” Jace ispod kreveta izvuče dva diska čiji su rubovi bili oštri poput britve. Bili su prekriveni sivom mačjom dlakom. On puhne u njih raspršivši dlačice. “Chakrami. Kul. Pogotovo ako naletim na demone s ozbiljnom alergijom na mačju dlaku.” Isabelle ga ošine grudnjakom. “Nisi mi odgovorio!” “Zato što ne znam, Izzy.” Jace uspuže na noge. “Možda je Svijetla kraljica imala pravo. Možda imam neke moći za koje ni sam ne znam jer ih nikad nisam isprobao. Clary ih svakako ima.” Isabelle nabora čelo. “Ona ih ima?” Alec odjednom raširi oči. “Jace... je li onaj tvoj vampirski motocikl još uvijek na krovu?” “Moguće. Ali dan je, pa nije od neke koristi.” “Osim toga”, istakne Isabelle, “ne stanemo svi na njega.” Jace zatakne chakrame za pojas, kao i bodež od dvadeset pet centimetara. Nekoliko anđeoskih bodeža završe mu u džepovima jakne. “To nije važno”, reče. “Vi ne idete sa mnom.”

139

Chia

Isabelle se zajapuri. “Kako to misliš, mi ne...” Prekine se jer se Max vratio sav uspuhan, stišćući njezin izubijani ružičasti mobitel u ruci. “Max, ti si junak.” Ona mu otme telefon, oplevši Jacea bijesnim pogledom. “Vratit ćemo se još na to malo kasnije. U međuvremenu, koga zovemo? Clary?” “Ja ću je nazvati...” započne Alec. “Ne.” Isabelle ga lupne po nadlanici. “Ja sam joj draža.” Već je birala broj; kad je podigla telefon na uho, isplazila je jezik. “Clary? Ovdje Isabelle. Ja... Molim?” Boja joj nestane iz lica kao da ju je netko obrisao, nakon čega je ostalo sivo i zgroženo. “Kako je to moguće? Ali zašto...” “Kako je što moguće?” Jace se stvorio pokraj nje u dva koraka. “Isabelle, što se dogodilo? Je li Clary...” Isabelle odmakne telefon od uha; zglobovi na prstima bili su joj bijeli. “Valentine. Oteo je Simona i Maiu. Iskoristit će ih da izvrši onaj Obred.” Jace jednim jedinim glatkim pokretom ispruži ruku i otme telefon Isabelle iz ruke. Stavi ga na uho. “Vozite u Institut”, reče. “Nemoj ulaziti. Čekaj me. Nađemo se vani.” On zaklopi telefon i pruži ga Alecu. “Nazovi Magnusa”, reče. “Kaži mu da se treba naći s nama na obali u Brooklynu. Neka on izabere mjesto, ali to treba biti negdje gdje je pusto. Trebat će nam njegova pomoć da dođemo na Valentineov brod.” “Mi?” Isabelle vidljivo živne. “Magnus, Luke i ja”, pojasni Jace. “Vas dvoje ostajete ovdje i bavite se Inkvizitoricom umjesto mene. Kad Valentine ne ispuni svoj dio dogovora, upravo ćete je vi morati uvjeriti da na njega pošalje sve snage kojima Konklava raspolaže.” “Ne razumijem”, reče Alec. “Kako uopće misliš otići odavde, za početak?” Jace se naceri. “Gledaj”, reče i skoči na dasku Isabellina prozora. Isabelle je viknula, ali Jace se već nagnuo kroz prozorski otvor. Načas je hvatao ravnotežu na vanjskoj dasci - a onda je nestao. Alec je pojurio prema prozoru i užasnuto pogledao van, ali ništa se nije vidjelo: samo vrt Instituta daleko ispod, smeđ i prazan, i uska staza koja je vodila do ulaznih vrata. Nije bilo vriske prolaznika na Devedeset šestoj ulici, nikakvi auti nisu se zaustavljali ugledavši tijelo koje pada. Jace kao da se rasplinuo. Probudio ga je zvuk vode. Bio je to težak zvuk koji se ponavljao - voda koja pljuska na nečemu tvrdom, stalno iznova, kao da leži na dnu bazena koji se brzo puni i prazni. U ustima je osjećao okus metala, a svuda oko sebe njegov miris. Bio je svjestan dosadnog, upornog bola u lijevoj ruci. Stenjući, Simon otvori oči. Ležao je na tvrdom, kvrgavom metalnom podu obojenom u ružnu sivo-zelenu boju. Zidovi su bili od istog takvog zelenog metala. Na jednom zidu nalazio se jedan jedini visoki, okrugli prozor koji je propuštao samo malčice sunčeve svjetlosti, no i to je bilo dovoljno. Bio je ležao tako da mu se ruka nalazila baš na tom djeliću poda pa su mu prsti bili crveni i osuti plikovima. Zastenjavši još jednom, on se otkotrlja od svjetlosti i sjedne. I shvati da nije sam u prostoriji. Njemu prekoputa, vezanih ruku lancima učvršćenih za veliku parnu cijev, nalazila se Maia. Odjeća joj je bila razderana i na lijevom obrazu imala je veliku modricu. Po golom skalpu na jednoj strani glave shvatio je da su joj iščupali pletenice; kosa joj je bila umrljana krvlju. Čim je sjeo, pogledala ga je i odmah se rasplakala “Mislila sam”, štucala je između jecaja, “da si... mrtav.” “Ja i jesam mrtav”, reče Simon. Gledao je u svoju ruku. Pred njegovim očima plikovi su blijedjeli, bol nestajao, a koža poprimala uobičajena bljedoću. “Znam, ali mislila sam... stvarno mrtav.” Ona si obriše lice zavezanim rukama. Simon se pokuša pomaknuti prema njoj, ali nešto ga zaustavi. Metalni okov oko njegova gležnja bio je pričvršćen za debeli metalni lanac koji je nestajao u podu. Valentine ništa nije riskirao. “Ne plači”, reče on i odmah požali zbog toga. Nije baš da situacija nije bila za plakanje. “U redu sam.” “Za sada”, reče Maia, trljajući rukav po mokrom licu. “Onaj čovjek.... onaj s bijelom kosom... zove se Valentine?”

140

Chia

“Ti si ga vidjela?” reče Simon. “Ja ništa nisam vidio. Samo su mi se raspala ulazna vrata i onda je neki masivni oblik prešao preko mene kao teretni vlak.” “To je onaj Valentine, zar ne? Onaj o kojem svi govore. Onaj koji je pokrenuo Pobunu.” “On je Jaceov i Claryn otac”, reče Simon. “Toliko ja znam o njemu.” “Učinilo mi se da mi je poznat njegov glas. Zvuči točno kao Jace.” Načas se doimala skrušeno. “Nije čudo što je Jace takva budala.” Simon se mogao samo složiti. “Znači, nisi...” Maiin glas zamre. Ona pokuša ponovno. “Gle, znam da to zvuči čudno, ali kad je Valentine došao po tebe, jesi li uz njega vidio nekoga koga si prepoznao, nekoga tko je mrtav? Kao nekog duha?” Simon zbunjeno odmahne glavom. “Nisam. Zašto?” Maia se ustručavala. “Ja sam vidjela svog brata. Duha svog brata. Mislim da mi je Valentine izazvao halucinacije.” “Pa, sa mnom nije pokušao ništa slično. Ja sam bio na telefonu s Clary. Sjećam se da mi je ispao kad je onaj oblik navalio na mene...” Slegne ramenima. “To je to.” “S Clary?” Maia je izgledala gotovo kao da se ponadala. “Onda će oni možda shvatiti gdje smo. Možda će doći po nas.” “Možda”, reče Simon. “A gdje smo mi uopće?” “Na nekom brodu. Ja sam još bila pri svijesti kad me doveo ovamo. Velik je, crn i glomazan. Nema svjetla i ima... stvorenja posvuda. Jedno od njih skočilo je na mene i počela sam vrištati. Onda me zgrabio za glavu i udario njome o zid. Onesvijestila sam se malo nakon toga.” “Stvorenja? Kako to misliš, stvorenja?” “Demona”, reče ona i zadrhti. “On tu ima svakakvih demona. Velikih, malih i letećih. Rade što god im on naredi.” “Ali Valentine je Sjenolovac. I kako sam ja čuo, mrzi demone.” “Pa, izgleda da oni to ne znaju”, reče Maia. “Ali ja ne razumijem što želi od nas. Znam da mrzi Donjosvjećane, ali čini mi se da sije dao previše truda samo zato da bi ih ubio dvoje.” Bila je počela drhtati, čeljusti su joj škljocale kao one igračke cvokotavih zubi koje se mogu kupiti u dućanima za darove. “Sigurno želi nešto od Sjenolovaca. Ili od Lukea.” Ja znam što on želi, pomisli Simon, ali nije imalo smisla to reći Maii; već je ionako bila dovoljno uznemirena. On skine jaknu slijeganjem ramena. “Evo”, reče i dobaci joj je preko prostorije. Izvijajući ruke u lisičinama, uspjela si ju je nespretno prebaciti preko ramena. Uputila mu je izmučen, ali zahvalan osmijeh. “Hvala. Ali zar tebi nije hladno?” Simon odmahne glavom. Opeklina na njegovoj ruci već je bila posve nestala. “Ja ne osjećam hladnoću. Više ne.” Ona nešto zausti pa opet zatvori usta. Iza njezinih očiju odvijala se borba. “Žao mi je. Zbog onoga kako sam jučer reagirala na tebe.” Zastane, gotovo zadržavajući dah. “Nasmrt se bojim vampira”, šapne najzad. “Kad sam se preselila u grad, imala sam čopor s kojim sam visjela - Šišmiš i još dva dečka, Steve i Gregg. Jednom smo bili u parku i naletjeli na neke vampove koji su sisali vrećice krvi ispod mosta - bilo je tučnjave i sjećam se samo kako je jedan vamp jednostavno podignuo Gregga, jednostavno ga podignuo, i rasparao napola...” Glas joj se povisio i pritisnula si je ruku preko usta. Tresla se. “Napola”, šapne. “Cijela utroba mu je ispala. A onda su počeli jesti.” Simon osjeti kako ga prožima tupa bol mučnine. Bilo mu je gotovo drago što mu je od te priče zlo, a ne nešto drugo. Recimo, što nije gladan. “Ja to ne bih učinio”, reče. “Meni su vukodlaci dragi. Luke mi je drag...” “Znam”, reče ona. Stiskala je usnice. “Samo, kad sam te upoznala, izgledao si tako ljudski. Podsjetio si me na mene, onakvu kakva sam bila prije.” “Maia”, reče Simon. “Ti si i dalje ljudsko biće.” “Ne, nisam.” “Na načine koji su bitni, jesi. Kao i ja.”

141

Chia

Pokušala se nasmiješiti. Bilo mu je jasno da mu nije povjerovala i teško da ju je mogao kriviti. Nije bio načisto vjeruje li on samome sebi. Nebo je postalo čeličnosivo, pritiskali su ga teški oblaci. U sivom svjetlu uzdizao se Institut, golem poput okomite padine kakve planine. Kosi krov od škriljevca blistao je kao neulašteno srebro. Clary se činilo da je vidjeli kretanje zakukuljenih likova u sjenama kod ulaznih vrata, ali nije bila sigurna. Bilo je teško išta jasno vidjeti jer su bili parkirani više od jednoj] bloka dalje i virili kroz prljave prozore Lukeova kamioneta. “Koliko je vremena prošlo?” upita ona po četvrti ili peti put, nije bila sigurna. “Pet minuta više nego kad si zadnji put pitala”, reče Luke. Zavaljen na sjedalu, zabačene glave, izgledao je posve iscrpljeno. Kratka brada na njegovoj čeljusti i obrazima bila je srebrnastosiva, a ispod očiju imao je crne linije podočnjaka. Sve te noći u bolnici, napad demona, a sad i ovoa pomisli Clary, iznenada zabrinuta. Bilo joj je jasno zašto su se on i njezina majka tako dugo skrivali od ovakvog života. I sama se željela sakriti. “Želiš unutra?” “Ne. Jace je rekao da čekamo vani.” Opet pogleda kroz prozor. Sad je< bila sigurna da su na ulazu neki ljudi. Kad se jedan od njih okrenuo, učini joj se da je ugledala bljesak srebrne kose... “Vidi.” Luke je naglo sjeo uspravno, žustro vrteći ručku za otvaranje prozora. Clary pogleda. Činilo se da se ništa nije promijenilo. “Misliš, ljude na ulazu?” “Ne. Čuvari su tamo bili i prije. Pogledaj na krov.” On uperi prstom. Clary pritisne lice o prozor kamioneta. Škriljasti krov katedrale obilovao je gotičkim tornjićima i kulama, isklesanim anđelima i lučnim puškarnicama. Baš je htjela razdraženo reći da ne vidi ništa osim nekoliko vodoriga koje se raspadaju, kad joj za oko zapne nekakav brz pokret. Netko je bio na krovu. Nekakav vitak, taman lik koji se spretno kretao između tornjića, skakao sjedne izbočine na drugu, a zatim legao potrbuške kako bi otpuzao niz nemoguće strm krov - netko svijetle kose koja je pod čeličnosivim svjetlom blistala poput mjedi... Jace. Clary je izašla iz kamioneta prije nego što je uopće shvatila što radi i pojurila niz ulicu prema crkvi, dok je Luke vikao za njom. Golemo zdanje kao da se njihalo iznad nje, slično užasno visokoj, strmoj kamenoj litici. Jace je sada bio na rubu krova, zagledan dolje, i Clary je pomislila Ne može biti, ne bi on, ne bi on to učinio, ne Jace, a onda je zakoračio s krova u zrak, mirno kao da silazi s trijema. Clary je glasno vrisnula dok je padao kao kamen... I s lakoćom sletio na noge odmah ispred nje. Clary je zurila otvorenih usta dok se uspravljao iz plitkog čučnja i cerio joj se. “Kad bih sad provalio nešto u smislu da sam časkom skočio do tebe,” reče, “bi li to otpisala kao klišej?” “Kako... kako si... kako si to uspio!” šapne ona, osjećajući se kao da će svaki čas povratiti. Opazila je da je Luke izašao iz kamioneta i da stoji ruku prekriženih iza glave, zureći mimo nje. Strelovito se okrenula i ugledala ona dva čuvara s ulaznih vrata kako trče prema njima. Prvi je bio Malik; drugi ona žena srebrne kose. “Sranje.” Jace ju je ščepao za ruku i povukao za sobom. Jurnuli su prema kamionu i uskočili pokraj Lukea, koji je dao gas i krenuo dok su suvozačka vrata još visjela otvorena. Jace se nagnuo preko Clary i povukao ih da se zalupe. Kamionet je zavijugao oko dva Sjenolovca - Malik je, primijetila je Clary, u ruci imao nešto nalik na bacački nož. Ciljao je u jednu gumu. Čula je Jacea kako psuje čeprkajući po jakni u potrazi za oružjem - Malik je zamahnuo, nož je zablistao - a žena srebrne kose skočila mu je na leda i zgrabila mu ruku. Pokušao ju je otresti sa sebe - Clary se okrenula unatrag na sjedalu, preneraženo udahnuvši - a onda je kamionet brzo zašao za ugao i izgubio se u prometu avenije York, ostavivši Institut u daljini. Maia je utonula u lagan san naslonjena na parnu cijev, sa Simonovom jaknom preko ramena. Simon je promatrao kako se svjetlost koja je dopirala kroz okrugli prolaz pomiče preko prostorije i uzalud se trudio izračunati koliko je sati. Obično mu je mobitel služio kao sat, ali više ga nije bilo bio je pretražio džepove, uzalud. Zacijelo mu je ispao kad mu je Valentine uletio u sobu.

142

Chia

Doduše, imao je većih briga. Usta su mu bila suha i papirnata, grlo ga je boljelo. Bio je žedan na način koji kao da je spojio svaku drugu žeđ i glad koje je ikada osjetio u neku vrstu profinjenog mučenja. A s vremenom će biti samo sve gore. Trebala mu je krv. Pomislio je na krv u hladnjaku pokraj njegova kreveta kod kuće i žile su ga zapekle kao vruće žice od srebra koje mu se protežu tik ispod kože. “Simone?” Bila je to Maia, ošamućeno je podigla glavu. Na licu je imala tragove od bijelih udubljenja na mjestima gdje se bila naslanjala na kvrgavu cijev. Dok ju je gledao, bjelina je postajala ružičastijom kako joj se krv vraćala u lice. Krv. Suhim jezikom obliže usnice. “Da?” “Koliko sam dugo spavala?” “Tri sata. Možda četiri. Sad je vjerojatno poslijepodne.” “A. Hvala što si čuvao stražu.” Nije čuvao stražu. Pomalo se stidio, rekavši: “Naravno. Nema problema.'! “Simone...” “Da?” “Nadam se da znaš na što mislim kad kažem da mi je žao što si tu, ali da mi je drago što si sa mnom.” On osjeti kako mu se smiješak razlijeva po licu. Suha donja usnica mu popuca i on u ustima okusi krv. Želudac mu zakruli. “Hvala.” Ona se nagne prema njemu, jakna joj sklizne s ramena. Oči su joj bile svijetle jantarnosive boje, koja se mijenjala kako se pomicala. “Možeš li me dohvatiti?” upita ispruživši ruku. Simon se nagne prema njoj. Lanac pričvršćen oko njegova gležnja zveckao je dok je pružao ruku što je jače mogao. Maia se nasmiješila kad su im se vrhovi prstiju dodirnuli... “Kako dirljivo.” Simon brzo povuče ruku, zabuljivši se. Glas koji je progovorio iz sjene bio je hladan, kulturan, pomalo stranog naglaska koji on nije znao gdje smjestiti. Maia spusti ruku i okrene se, a boja joj se iscijedi iz lica kad se zagledala u muškarca na ulazu. Muškarac je ušao tako tiho da ga ni jedno od njih nije čulo. “Djeca mjeseca i noći konačno se dobro slažu.” “Valentine”, šapne Maia. Simon ne reče ništa. Nije mogao prestati buljiti. Dakle to je bio Claryn i Jaceov otac. S tom kapom od bijelo-srebrne kose i užagrenim crnim očima nije osobito sličio ni jednome od njih, premda je bilo nešto Claryno u uglatoj strukturi njegovih kostiju i obliku očiju, a i nešto Jaceovo u opuštenoj drskosti kojom se kretao. Bio je to krupan čovjek, širokih ramena, nabijene građe koja nije sličila onoj njegove djece. Ušao je dublje u zelenu, metalnu sobu, tapkajući poput mačke, unatoč tome što se činilo da ga opterećuje dovoljno oružja za opremanje cijelog voda. Preko prsa križalo mu se debelo crno kožnato remenje sa srebrnim kopčama, koje mu je na leđima pridržavalo srebrni mač široka balčaka. Još jedan crni pojas išao mu je oko struka, a zanjega je bio zataknut mesarski asortiman noževa, bodeža i uskih, svjetlucavih oštrica nalik na goleme igle. “Ustani”, reče on Simonu. “Stani leđima uza zid.” Simon isturi bradu. Opazi da ga Maia gleda, blijeda i ustrašena, i osjeti žestok poriv da je zaštiti. Spriječit će Valentinea da je ozlijedi pa makar to bilo zadnje što će učiniti. “Dakle, ti si Claryn otac”, reče. “Bez uvrede, ali nekako mi je jasno zašto te mrzi.” Valentineovo lice bilo je mirno, gotovo nepokretno. Usnice su mu se jedva pomaknule kad je rekao: “I zašto?” “Zato što je”, reče Simon, “očito da si psihopat.” Sad se Valentine nasmiješio. Smiješak mu nije pokrenuo ni jedan dio lica osim usnica, a i one su se tek malčice iskrivile. Zatim je podigao šaku. Bila je stisnuta; Simon je načas pomislio da će ga Valentine udariti i refleksno se trgnuo. No Valentine nije zamahnuo nego je otvorio prste i pokazao svjetlucavu hrpicu nečega nalik na šljokice nasred širokog dlana. Okrenuvši se prema Maii, nakrivio je glavu i otpuhnuo prah prema njoj u grotesknoj parodiji otpuhivanja poljupca. Prah je sletio na nju poput roja svjetlucavih pčela. Maia krikne. Zasopljena, divlje se trzajući, bacakala se lijevo-desno kao da se migoljenjem može udaljiti od praha, dok joj se glas podizao u drhtav vrisak. 143

Chia

“Što si joj učinio?” Zaurla Simon skočivši na noge. Potrči prema Valentineu, ali lanac oko noge zaustavi ga uz trzaj. “Što si učinio?” Valentineov osmijeh se raširi. “Srebrni prah”, reče. “To peče likantrope.” Maia se prestala trzati i sklupčala se u fetalni položaj na podu, tiho plačući. Krv joj je tekla iz gadnih crvenih rana po šakama i rukama. Simonu se opet stisne želudac i on zatetura unatrag, udarivši leđima u zid, zgađen samim sobom, svime time. “Gade jedan”, reče, dok je Valentine dokono otresao ostatke praha s prstiju. “To je samo djevojka, nije ti mogla učiniti ništa nažao, okovana je, za ime...” Zakašlje se, grlo mu je gorjelo. Valentine se nasmije. “Za ime Boga?” reče. “To si htio reći?” Simon ne reče ništa. Valentine posegne preko ramena i izvuče težak srebrni Mač iz njegova toka. Svjetlost mu se igrala na oštrici poput vode koja curi niz okomit srebrni zid, kao da odražava samu svjetlost sunca. Simona zapeku oči i on okrene glavu. “Anđelovo sječivo te pali, baš kao što te ime Božje guši”, reče Valentin hladnim glasom, oštrim poput kristala. “Priča se da će oni koji umru od njegova vrha stići do vrata raja. U tom ti slučaju, povratniče, činim uslugu On spusti oštricu tako da joj je vrh dodirivao Simonovo grlo. Valentineove oči bile su boje crne vode i u njima nije bilo ničega: ni srdžbe, ni suosjećanja, čak ni mržnje. Bile su prazne kao iskopani grob. “Zadnje riječi?” Simon je znao što bi trebao reći. Sh'ma Yisrael, adonai elohanu, adonai echod. Čuj, o Izraelu, Gospodin je naš Bog, Gospodin je Jedini. On pokuša izgovoriti te riječi, ali parajući bol ožeže mu grlo. “Clary”, šapne umjesto toga. Valentineovim licem preleti ozlojeđen izraz, kao da mu se ne sviđa što ime njegove kćeri izlazi iz usta jednog vampira. Oštrim trzajem iz zglavka on izravna Mač i jednim jedinim glatkim pokretom prereže Simonu grlo.

144

Chia

17 ISTOČNO OD RAJA

“Kako si to uspio?” zapita Clary dok je kamionet brzao prema rezidencijalnom dijelu grada, a Luke se grbio nad upravljačem. “Misliš, kako sam se popeo na krov?” Jace se naslanjao na sjedalo, napola zatvorenih očiju. Oko zapešća je imao bijele zavoje, a po rubu kose mrljice sasušene krvi. “Prvo sam izašao kroz Isabellin prozor i popeo se po zidu. Ima puno ukrasnih vodoriga koje pružaju dobra uporišta. Također, htio bih službeno napomenuti da moj motocikl više nije ondje gdje sam ga ostavio. Kladim se da se Inkvizitorica na njemu otišla proveseliti u Hoboken.” “Mislila sam,” reče Clary, “kako si skočio s krova katedrale, a da nisi umro?” “Ne znam.” Njegova podlaktica očeše se o njezinu kad je podigao ruke da si protrlja oči. “Kako si ti napravila onu runu?” “Ne znam ni ja”, šapne ona. “Svijetla kraljica imala je pravo, zar ne? Valentine, on... on nam je nešto napravio.” Ona pogleda u Lukea, koji se pravio jako uživljenim u skretanje lijevo. “Zar ne?” “Ovo nije trenutak za razgovor o tome”, reče Luke. “Jace, jesi li imao neko konkretno odredište na umu ili si samo htio pobjeći iz Instituta?” “Valentine je odveo Maiu i Simona na brod da izvede Obred. Učinit će to što prije bude mogao.” Jace povuče zavoj na jednom zapešću. “Moram doći tamo i zaustaviti ga.” “Ne”, oštro reče Luke. “Dobro, mi moramo doći tamo i zaustaviti ga.” “Jace, ne dam ti da se vraćaš na taj brod. Previše je opasno.” “Vidio si što sam maloprije napravio,” reče Jace, podižući glas od nevjerice, “a brineš se za mene?” “Brinem se za tebe.” “Nema vremena za to. Nakon što moj otac ubije vaše prijatelje, prizvat će vojsku demona kakvu ne možeš ni zamisliti. A nakon toga će biti nezaustavljiv.” “Onda će Klava...” “Inkvizitorica neće učiniti ništa”, reče Jace. “Ne dopušta Lightwoodovim da se obrate Klavi. Nije htjela pozvati pojačanje čak ni kad sam joj rekao što Valentine smjera. Opsjednuta je tim svojim suludim planom.” “Kakvim planom?” upita Clary. Jaceov glas bio je pun gorčine. “Htjela me zamijeniti za Instrumentarij smrtnika kod mog oca. Rekao sam joj da Valentine na to nikad neće pristati, ali nije mi povjerovala.” Nasmijao se oštro, odsječno. “Isabelle i Alec će joj reći što se dogodilo Simonu i Maii. Doduše, nisam previše optimističan. Ona mi ne vjeruje u vezi s Valentineom i neće mijenjati svoj dragocjeni plan samo zato da spasi dva Donjosvjećanina.” “Ionako ne možemo samo čekati da nam se jave”, reče Clary. “Moramo odmah na taj brod. Ako nas možeš odvesti do njega...” “Žalim što vam to moram priopćiti, ali trebamo brod da bismo stigli na drugi brod”, reče Luke. “Nisam siguran da čak i Jace može hodati po vodi.” U tom trenutku zazuji Claryn mobitel. Stigla je poruka od Isabelle. Clary se namršti. “To je neka adresa. Dolje na obali.”

145

Chia

Jace pogleda preko njezina ramena. “Tamo se trebamo naći s Magnusom.” On pročita adresu Lukeu, koji razdraženo izvede polukružno skretanje i krene prema jugu. “Magnus će nas prevesti preko vode”, objasni Jace. Brod je okružen zaštitnim čarolijama. Ja sam dospio na njega samo zato što je moj otac htio da dospijem na njega. Ovaj put neće htjeti. Trebat ćemo Magnusa da sredi te zaštite.” “Ne sviđa mi se to.” Luke je prstima lupkao po volanu. “Mislim da bih ja trebao ići, a da vas dvoje trebate ostati s Magnusom.” Jaceu zaiskre oči. “Ne. Ja moram ići.” “Zašto?” upita Clary. “Zato što se Valentine služi nekim demonom straha”, objasni Jace. “Tako je i uspio poubijati Tihu braću. To je ono što je ubilo onog vješca, onog vukodlaka u uličici gdje je Lovčev mjesec, a vjerojatno i ono vilinsko dijete u parku. I zbog toga su Braća imala onakve izraze na licima. One užasnute izraze. Doslovno su umrli od straha.” “Ali krv...” “Krv je vadio kasnije. A u uličici ga je prekinuo jedan likantrop. Zato nije imao dovoljno vremena da skupi onoliko krvi koliko mu je trebalo. I zato mu još uvijek treba Maia.” Jace provuče prste kroz kosu. “Nitko se ne može oduprijeti tom demonu straha. Uđe ti u glavu i razori ti um.” “Agramon”, reče Luke. Bio je šutio, zagledan kroz vjetrobran. Lice mu je izgledalo sivo i izmučeno. “Da, tako ga je Valentine nazvao.” “Nije to neki demon straha. To je glavni demon straha. Demon Straha. Kako je Valentine postigao da mu se Agramon pokorava? Čak bi i vješcu bilo teško sputati Većeg demona, a izvan pentagrama...” Luke usiše zrak kroza zube. “Tako je umro onaj mali vještac, zar ne? Dok je prizivao Agramona?” Jace kimne u znak slaganja i na brzinu objasni kako je Valentine izigrao Eliasa. “Smrtnički kalež”, dovrši, “omogućuje mu da nadzire Agramona. Čini se da on daje određenu moć nad demonima. Doduše, ne toliku kao Mač.” “Sad sam te još manje sklon pustiti tamo”, reče Luke. “To je Veći demon, Jace. Pitanje je bi li svi Sjenolovci iz ovoga grada izašli nakraj s njime.” “Znam da je to Veći demon. Ali njegovo oružje je strah. Ako mi Clary stavi onu runu neustrašivosti, mogu ga svladati. Ili barem pokušati.” “Ne!” pobuni se Clary. “Ne želim da tvoja sigurnost ovisi o mojoj glupoj runi. Što ako ne djeluje?” “Prije je djelovala”, reče Jace kad su skrenuli s mosta i uputili se natrag u Brooklyn. Napredovali su uskom ulicom Van Brunt, između uskih tvornica od cigle čiji daskama prekriveni prozori i lokotima zakračunata vrata nisu davali naslutiti što se unutra nalazilo. U daljini, između zgrada, svjetlucala je površina vode. “Što ako je ovaj put uprskam?” Jace okrene glavu prema njoj i pogledi im se načas sretnu. Oči su mu bile zlatne poput udaljene svjetlosti sunca. “Nećeš”, reče. “Siguran si da je to ta adresa?” upita Luke, polako zaustavljajući kamionet. “Magnusa nema.” Clary se ogleda uokolo. Stali su ispred neke velike tvornice koja joj izgledala kao da ju je uništio nekakav užasan požar. Šuplji zidovi od cigle i gipsa još su stajali, ali metalni potpornji virili su iz njih, iskrivljeni i kozičavi od nagorjelosti. Clary je u daljini vidjela financijsku četvrt donjeg Manhattana i crnu grbu Governors Islanda nešto dalje na pučini. “Doći će”, reče. “Ako je rekao Alecu da će doći, onda će doći.” Izašli su iz kamioneta. Premda se tvornica nalazila u ulici omeđenoj sličnim zgradama, bilo je mirno čak i za nedjelju. U blizini nije bilo nikoga drugog i nisu se čuli zvukovi prometa - kamioni koji se kreću unatrag, ljudi koji viču - koje je Clary povezivala sa skladišnim četvrtima. Umjesto toga vladala je tišina, s rijeke je pirio hladan vjetrić i čuli su se kliktaji morskih ptica. Clary navuče kapuljaču, zakopča jaknu i zadrhti. 146

Chia

Luke zalupi vratima kamioneta i zakopča kariranu jaknu. Tiho ponudi Clary svoje debele vunene rukavice. Ona ih navuče i promeškolji prste. Bile su joj prevelike pa joj se činilo kao da je navukla šape. Ona pogleda oko sebe. “Čekaj - gdje je Jace?” Luke joj pokaže prstom. Jace je klečao na samom rubu vode, taman lik čija je svijetla kosa bila jedina mrlja boje na pozadini plavo-sivog neba i smeđe rijeke. “Misliš da želi biti sam?” upita ona. “U ovakvoj situaciji samoća je luksuz koji si nitko od nas ne može priuštiti. Dođi.” Luke zagrabi niz cestu i Clary krene za njim. Zdanje same tvornice sezalo je sve do ruba vode, ali pokraj nje nalazila se široka šljunčana plaža. Plitki valovi lizali su kamenje zagušeno korovom. Cjepanice naslagane u grub četverokut okruživale su crnu jamu u kojoj je jednom gorjela neka vatra. Zahrđale limenke i boce bile su razbacane posvuda. Jace je stajao na rubu vode, bez jakne. Clary je vidjela kako baca nešto maleno i bijelo prema vodi; palo je u nju uz pljusak i nestalo. “Što radiš?” reče ona. Jace se okrene prema njima, vjetar mu nanese svijetlu kosu preko lica. “Šaljem poruku.” Clary preko njegova ramena ugleda neku svjetlucavu viticu - poput žive vlati morske trave kako izranja iz sive riječne vode, stišćući nešto malo i bijelo. Čas kasnije nestane, a ona ostane treptati. “Poruku kome?” Jace se namrgodi. “Nikome.” Okrene leđa vodi i krene preko šljunčane plaže do mjesta na kojem je bio raširio jaknu. Na njoj su ležale tri dugačke oštrice. Kad se okrenuo, Clary opazi oštre metalne diskove zataknute za njegov pojas. Jace prstima prijeđe duž oštrica - u iščekivanju svog imena, bile su plosnate i sivo-bijele. “Nisam stigao otići u oružarnicu pa je ovo sve oružje koje imamo. Mislim da bi se trebali pripremiti što bolje možemo prije nego što stigne Magnus.” On podigne prvu oštricu. “Abrariel.” Serafinski bodež zablista i promijeni boju čim mu je nadjenuo ime. On ga pruži Lukeu. “Ja imam”, reče Luke i raširi jaknu da pokaže kindžal zataknut za pojas. Jace pruži Abrariela Clary, koja ga tiho primi. Bodež joj je bio topao u ruci, kao da je kroz njega pulsirao tajni život. “Camael”, obrati se Jace sljedećoj oštrici, a ona zadrhti i bljesne. “Telantes”, reče trećoj. “Koristite li ikada Razielovo ime?” upita Clary kad je Jace zataknuo bodeže za pojas i ponovno navukao jaknu, ustajući. “Nikad”, reče Luke. “To se ne radi.” Pogledom je prelazio cestu iza Clary, tražeći Magnusa. Osjećala je njegovu tjeskobu, ali prije nego što je stigla išta reći, zazujao joj je mobitel. Otklopila ga je i bez riječi pružila Jaceu. On pročita poruku i izvije obrve. “Čini se da je Inkvizitorica Valentineu dala vremena do zalaska sunca da odluči želi li više mene ili Instrumentarij smrtnika”, reče. “Ona i Maryse svađaju se već satima, tako da još nije primijetila da me nema.” On vrati Clary telefon. Prsti su im se dodirnuli i Clary je žustro trgnula ruku unatrag, usprkos debelim vunenim rukavicama koje su joj prekrivale kožu. Primijetila je sjenu koja mu je prešla licem, ali nije joj rekao ništa. Zauzvrat, okrenuo se prema Lukeu i neobično osorno zapitao: “Je li Inkvizitoričin sin umro? Je li zato takva?” Luke uzdahne i ugura ruke u džepove jakne. “Kako si to shvatio?” “Po tome kako reagira kad netko izgovori njegovo ime. Jedino sam tada vidio da pokazuje nekakve ljudske osjećaje.” Luke teško uzdahne. Bio je pogurao naočale prema gore i škiljio je zbog oštrog vjetra koji je puhao s rijeke. “Inkvizitorica je takva kakva jest zbog mnogo razloga. Stephen je samo jedan od njih.” “Čudno je to”, reče Jace. “Uopće ne izgleda kao netko tko voli djecu.” “Ne tuđu”, reče Luke. “S njezinom je bilo drugačije. Stephen je bio njezin zlatni dečko. Zapravo, bio je svima... svima koji su ga znali. Bio je jedan od onih koji su dobri u svemu, besprijekorno ljubazan, ali ne i dosadan, lijep, ali ne i omražen. Dobro, možda smo ga ipak malo mrzili.” “Išao je u školu s tobom?” reče Clary. “I s mojom majkom - i s Valentineom? Zato ga znaš?” 147

Chia

“Herondaleovi su bili zaduženi za vođenje londonskog Instituta pa je Stephen tamo išao u školu. Češće sam ga viđao kad smo svi završili školu, kad se preselio natrag u Alicante. A neko vrijeme sam ga stvarno jako često viđao.” Lukeov pogled postao je odsutan, oči iste plavo-sive nijanse kao rijeka. “Nakon što se oženio.” “Znači da je bio u Krugu?” upita Clary. “Ne tada”, reče Luke. “Priključio se Krugu nakon što sam ja... no, nakon onoga što mi se dogodilo. Valentine je trebao drugog zamjenika i htio je baš Stephena. Imogen, koja je bila posve odana Klavi, histerizirala je - preklinjala je Stephena da bolje razmisli - ali on ju je otpilio. Nije htio razgovarati s njom, a ni sa svojim ocem. Bio je Valentineov apsolutni rob. Posvuda se vukao za njim, kao sjena.” Luke zastane. “Stvar je u tome što se Valentineu činilo da Stephenova supruga nije bila prikladna za njega. Ne za nekoga tko će biti zamjenik zapovjednika Kruga. Imala je.., nepoželjne obiteljske veze.” Bol u Lukeovu glasu iznenadi Clary. Zar mu je uistinu bilo toliko stalo do tih ljudi? “Valentine je primorao Stephena da se razvede od Amatis i oženi ponovno - njegova druga žena bila je vrlo mlada djevojka, imala je svega osamnaest godina, zvala se Celine. I ona je bila potpuno podložna Valentineovu utjecaju, radila je sve što bi joj rekao, bez obzira na to koliko to bilo bizarno. Zatim je Stephen poginuo u prepadu Kruga na neko vampirsko gnijezdo. Celine se ubila kad je to saznala. Tada je bila u osmom mjesecu trudnoće. Umro je i Stephenov otac, otkazalo mu je srce od boli. Znači, cijela Imogenina obitelj, svi su otišli. Pepeo njezine snahe i unuka čak nije mogao biti pokopan u Gradu od Kostiju jer je Celine počinila samoubojstvo. Zakopali su je na jednom raskrižju izvan Alicantea. Imogen je preživjela, ali... pretvorila se u led. Kad je Inkvizitor bio ubijen u Pobuni, Imogen je dobila ponudu da preuzme njegov posao. Vratila se iz Londona u Idris - ali više nikad, koliko sam čuo, nije ni zucnula o Stephenu. No to objašnjava zašto toliko mrzi Valentinea.” “Zato što moj otac otruje sve što dotakne?” gorko reče Jace. “Zato što tvoj otac, usprkos svim svojim grijesima, još uvijek ima sina, a ona ne. I zato što ga krivi za Stephenovu smrt.” “I u pravu je”, reče Jace. “On je kriv za to.” “Ne sasvim”, reče Luke. “On je Stephenu ponudio izbor i Stephen je izabrao. Koliko god imao mana, Valentine nikada nikoga nije ucjenjivao, niti je ikome prijetio zato da se priključi Krugu. Htio je samo dobrovoljne sljedbenike. Odgovornost za Stephenove odluke ipak je Stephenova.” “Slobodna volja”, reče Clary. “Nema tu nikakve slobode”, reče Jace. “Valentine...” “... i tebi je ponudio izbor, zar ne?” reče Luke. “Kad si mu došao u posjet. Htio je da ostaneš, zar ne? Da ostaneš i da mu se pridružiš?” “Da.” Jace pogleda preko vode prema Governers Islandu. “Jest.” Clary je u njegovim očima vidjela odražaj rijeke. Izgledale su poput čelika, kao da je siva voda potopila sve njihovo zlato. “I ti si ga odbio”, reče Luke. Jace ga bijesno pogleda. “Volio bih da ljudi prestanu to pogađati. Onda se osjećam predvidljivo.” Luke se okrene kao da želi prikriti osmijeh pa se prene. “Netko dolazi.” Netko je uistinu dolazio, netko jako visok, crne kose koja leprša na vjetru. “Magnus”, reče Clary. “Ali izgleda... drugačije.” Kad se približio, vidjela je da mu kosa, koja je obično stršila u šiljcima i svjetlucala se poput disko-kugle, visi, čista, preko ušiju, nalik na komad crne svile. Kožnate hlače duginih boja zamijenilo je otmjeno, staromodno tamno odijelo i crni žaket s blistavim srebrnim gumbima. Mačje su mu se oči sjajile jantarno i zeleno. “Izgledate iznenađeno što me vidite”, reče. Jace baci pogled na sat. “Već smo se pitali hoćeš li doći.” “Rekao sam da ću doći, pa sam došao. Samo mi je trebalo vremena da se pripremim. Ovo nije nekakav trik sa šeširom, Sjenolovče. Za ovo će trebati ozbiljne magije.” Okrene se prema Lukeu. “Kako ruka?” “Dobro. Hvala.” Luke je uvijek bio ljubazan.

148

Chia

“Ono tamo parkirano pokraj tvornice je tvoj kamionet, zar ne?” Magnus upre prstom. “Strašno je muškobanjast za jednog knjižara.” “O, pa ne znam”, reče Luke. “Sve to razvlačenje teških kutija s knjigama, pentranje po hrpama, žestoko slaganje po abecedi...” Magnus se nasmije. “Možeš mi otključati kamionet? Mislim, mogu ja i sam” - zamigolji prstima - “ali to bi bilo nepristojno.” “Naravno.” Luke slegne ramenima i oni krenu natrag prema tvornici. Kad se Clary pomaknula kao da će poći za njima, Jace je primi za ruku. “Čekaj. Želim malo porazgovarati s tobom.” Clary je gledala kako Magnus i Luke idu prema kamionetu. Bili su neobičan par, visoki vještac u dugom crnom kaputu i niži, krupniji muškarac u trapericama i kariranoj jakni, ali obojica su bili Donjosvjećani, obojica zarobljeni u istom prostoru između zemaljskog i nadzemaljskog svijeta. “Mary”, reče Jace. “Zemlja Clary. Gdje si ti?” Ona mu uzvrati pogled. Voda je sada odražavala zalazak sunca iza njega pa mu je lice bilo u sjeni, a kosa mu se pretvorila u zlatnu aureolu. “Oprosti.” “U redu je.” On joj dotakne lice, nježno, nadlanicom. “Ponekad tako potpuno nestaneš negdje u svojoj glavi”, reče. “Kad bih te barem mogao pratiti.” Možeš, htjela je reći. Stalno si u mojoj glavi. Umjesto toga kazala je: “Što si mi htio reći?” On spusti ruku. “Želim da mi staviš runu neustrašivosti. Prije nego što se Luke vrati.” “Zašto prije nego što se vrati?” “Zato što će on reći da to nije pametno. Ali to je jedina šansa da se pobijedi Agramon. Luke se nije... susreo s njim, ne zna kako je to. Ali ja znam.” Ona mu se zagleda u lice. “Kako je bilo?” Oči su mu bile nečitljive. “Vidiš ono čega se bojiš najviše na svijetu.” “Ja ne znam čak ni što je to.” “Vjeruj mi. Ne želiš saznati.” On obori pogled. “Imaš svoju stelu?” “Da, imam je.” Ona svuče vunenu rukavicu s desne ruke i potraži stelu u džepu. Ruka joj se malo tresla dok ju je izvlačila. “Gdje hoćeš Biljeg?” “Što su bliže srcu, to su djelotvorniji.” On okrene leđa njezinoj ruci i svuče jaknu, odbacivši je na tlo. Zadigne majicu ogolivši leđa. “Na lopatici bi bilo dobro.” Clary položi dlan na njegovo rame da se umiri. Na tome mjestu koža mu je bila svjetlije zlatna nego na rukama i licu, a i glatka ondje gdje nije bilo ožiljaka. Vrhom stele prijeđe mu preko lopatice i osjeti kako se lecnuo, kako je napeo mišiće. “Ne pritišći tako jako...” “Oprosti.” Ona se opusti puštajući da runa teče iz njezina uma kroz ruku u stelu. Crna linija koju je ostavljala za sobom izgledala je nagaravljeno, kao linija od pepela. “Evo. Gotov si.” On se okrene i ponovno navuče majicu. “Hvala.” Sunce je sada gorjelo spuštajući se iza obzorja, preplavljujući nebo krvlju i ružama, pretvarajući rub rijeke u tekuće zlato, ublažavajući ružnoću urbane pustoši svuda oko njih. “A što je s tobom?” “Kako što je sa mnom?” On joj priđe korak bliže. “Podigni rukave. Stavit ću ti Biljege.” “A. Dobro.” Ona učini kako je tražio, podigne rukave i ispruži gole ruke prema njemu. Žarenje stele na njezinoj koži bilo je slično dodiru vrška igle, greblo je, ali nije probadalo. Nekako je opčinjeno promatrala kako se pojavljuju crne linije. Biljeg koji je bila dobila u snu još se vidio, tek je malčice izblijedio po rubovima. “A Jahve mu reče: “Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!” I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije.”' Clary se okrene spuštajući rukave. Magnus je stajao i gledao ih, a crni kaput kao da se nadimao oko njega na vjetru koji je dolazio s rijeke. Malen osmijeh igrao mu je oko usta. “Znaš citirati Bibliju?” upita Jace saginjući se da podigne jaknu. “Ja sam rođen u jako religioznoj zemlji, mali moj”, reče Magnus. “Oduvijek sam mislio da bi taj Kajinov znak mogao biti prvi zabilježeni Biljeg. U svakom slučaju, zaštitio ga je.” “Ali teško da je on pripadao anđelima”, reče Clary. “Zar on nije ubio svog brata?” 149

Chia

“Zar mi ne namjeravamo ubiti svog oca?” reče Jace. “To je drugačije”, reče Clary, ali nije dobila priliku objasniti kako bi to bilo drugačije jer se u tom trenutku Lukeov kamionet zaustavio na plaži, dok su mu kamenčići frcali pod gumama. Luke se nagne kroz prozor. “Dobro”, reče on Magnusu. “Idemo. Ulazite.” “Vozit ćemo se do broda?” zapanjeno reče Clary. “Mislila sam...” “Kakvog broda?” Magnus se zahihoće penjući se u kabinu pokraj Lukea. Trgne palcem iza sebe. “Vas dvoje uđite straga.” Jace se popne u stražnji dio kamioneta i nagne se kako bi pomogao Clary da se uspne za njim. Kad se smjestila, naslonivši se na rezervnu gumu, primijetila je crni pentagram u krugu, nacrtan na metalnom podu stražnjeg dijela kamioneta. Krakovi pentagrama bili su ukrašeni jako vijugavim simbolima. Te rune baš joj i nisu bile poznate - gledanje u njih bilo je pomalo nalik na pokušaj da se razumije osoba koja govori jezikom bliskim engleskom, ali koji nije engleski. Luke se nagne kroz prozor i pogleda unatrag, u njih. “Vi znate da se meni ovo ne sviđa”, reče, dok mu je vjetar prigušivao glas. “Clary, ti ćeš ostati u kamionetu s Magnusom. Jace i ja ići ćemo gore na brod. Jasno?” Clary kimne i sklupča se u kut stražnjeg dijela kamioneta. Jace sjedne pokraj nje, odupirući se stopalima o pod. “Ovo će biti zanimljivo.” “Što...” zausti Clary, ali kamionet je ponovno krenuo; gume su vrištale po šljunku, zaglušivši njezine riječi. Trzajući se, dospio je do plitke vode na rubu rijeke. Clary je udarila u stražnji prozor kabine kad je kamionet krenuo naprijed, u rijeku - zar ih je Luke naumio sve utopiti? Okrenula se i vidjela da je kabina puna vrtoglavih, plavih stupova svjetlosti koji su vijugali i krivili se. Učini joj se da je kamionet udario u nešto krupno, kao da je prešao preko neke cjepanice. Nakon toga glatko su se kretali, gotovo klizili naprijed. Clary se pridigla na koljena i pogledala preko ruba kamioneta, već unaprijed prilično sigurna što će vidjeti. Kretali su se - ne, vozili se - po tamnoj vodi; donji rub kotača kamioneta lagano je dodirivao površinu rijeke, šireći sićušne valiće prema van, zajedno s povremenim pljuskom Magnusovih plavih iskrica. Sve je odjednom bilo veoma tiho, izuzev tihog brujanja motora i kričanja morskih ptica iznad njih. Clary se preko stražnjeg dijela kamioneta zapilji u Jacea, koji se cerekao. “E, ovo će stvarno impresionirati Valentinea.” “Ne znam”, reče Clary. “Druge ekipe specijalaca dobivaju bumerange u obliku šišmiša i moć puzanja po zidovima; mi smo dobili akvakamionet.” “Ako vam se ne sviđa, Nefili,” dopre Magnusov glas, slabašno, iz kabine] kamioneta, “slobodno provjerite možete li hodati po vodi.” “Mislim da bismo trebali ući”, reče Isabelle, uha prislonjena na vrata knjižnice. Rukom pozove Aleca da se približi. “Čuješ li ti išta?” Alec se nagne pokraj sestre pazeći da mu telefon ne ispadne iz ruke. Magnus je rekao da će se javiti ako bude imao novosti ili ako se nešto dogodi. Još nije nazvao. “Ne.” “Upravo tako. Prestale su vikati jedna na drugu.” Isabelline tamne oči su blistale. “Sada čekaju Valentinea.” Alec se odmakne od vrata i zagrabi niz hodnik do najbližeg prozora. Vani, nebo je bilo boje ugljena napola uronjenog u pepeo boje rubina. “Sunce zalazi.” Isabelle posegne za kvakom. “Idemo.” “Isabelle, čekaj...” “Ne želim joj omogućiti da nam laže o tome što Valentine kaže”, reče Isabelle. “Ni o tome što se događa. Osim toga, hoću ga vidjeti. Jaceova oca. Ti ne?” Alec se vrati do vrata knjižnice. “Da, ali to nije dobra ideja jer...” Isabelle pritisne kvaku na vratima knjižnice. Ona se širom otvore. Dobacujući mu pomalo podrugljiv pogled preko ramena, Isabelle se uvuče unutra; potiho psujući, Alec krene za njom.

150

Chia

Njegova majka i Inkvizitorica stajale su na suprotnim krajevima golema stola, kao boksači koji stoje sučelice na rubovima ringa. Marysini obrazi bili su jarkocrveni, a kosa joj je raskuštrano padala oko lica. Isabelle ošine Aleca pogledom kao da želi reći Možda nismo trebali ući, mama izgleda bijesno. S druge strane, ako je Maryse izgledala bijesno, Inkvizitorica je izgledala totalno poludjelo. Strelovito se okrenula kad su se vrata knjižnice otvorila, a usta su joj se ružno iskrivila. “Što vas dvoje ovdje radite?” drekne. “Imogen”, reče Maryse. “Maryse!” Inkvizitoričin se glas podigne. “Sad mi je dosta i tebe i tvoje delinkventne djece...” “Imogen”, ponovi Maryse. Nešto u njezinu glasu - nekakva prijekost - natjera čak i Inkvizitoricu da se okrene i pogleda. Zrak pokraj samostojećeg mjedenog globusa treperio je poput vode. Iz njega se počeo skrutnjavati nekakav oblik, kao kad se bijelo platno premazuje crnom bojom, te se razvio u lik muškarca širokih, daskastih ramena. Prizor je suviše titrao da bi Alec mogao razabrati više od toga da je muškarac bio visok i da je imao razbarušenu, kratko podšišanu kosu bijelu kao sol. “Valentine.” Inkvizitorica je izgledala kao da ju je zatekao, pomisli Alec, iako ga je zacijelo očekivala. Zrak oko globusa sada je zatreperio snažnije. Isabelle naglo udahne kad je čovjek iskoračio iz titrajućeg zraka kao da se probija kroz slojeve vode. Jaceov otac bio je impresivan muškarac, viši od metar i osamdeset, širokih prsa i tvrdih, jakih ruku obloženih žilavim mišićima. Lice mu je bilo gotovo trokutastoj sužavalo se u tvrdu, usiljenu bradu. Možda bi se moglo reći da je bio naočit, pomisli Alec, ali, začudo, bio je potpuno drugačiji od Jacea, nije imao ništa od blijedozlatnog izgleda svoga sina. Tik iznad lijevog ramena virio mu je balčak mača - Smrtničkog mača. Nije bilo potrebe da bude naoružan, s obzirom na to da nije bio tjelesno prisutan, tako da ga je zacijelo nosio samo zato da rasrdi Inkvizitoricu. Premda joj nije trebalo da se rasrdi više nego što se već srdila. “Imogen”, reče Valentine, prelazeći tamnim očima po Inkvizitorici uz izraz zadovoljne podrugljivosti. To je čisti Jace, taj pogled, pomisli Alec. “I Maryse, moja Maryse - stvarno je prošlo puno vremena.” Progutavši knedlu, Maryse uz dosta napora reče: “Ja nisam tvoja Maryse, Valentine.” “A ovo su zacijelo tvoja djeca”, nastavi Valentine kao da ona ništa nije rekla. Pogled mu se umiri na Isabelle i Alecu. Aleca prožme slabašan drhtaj, kao da mu nešto prebire po živcima. Riječi Jaceova oca bile su potpuno obične, čak i ljubazne, ali zbog nečega u njegovu praznom i grabežljivom pogledu, Alec je osjećao poriv da stane ispred svoje sestre i zakloni je Valentineu s vidika. “Jako su ti slična.” “Ne petljaj moju djecu u ovo, Valentine”, reče Maryse, uz očit napor da joj glas ostane miran. “Pa, čini mi se da to baš i nije fer”, reče Valentine, “s obzirom na to da si ti upetljala moje dijete u to.” Okrene se prema Inkvizitorici. “Dobio sam vašu poruku. To sigurno nije najviše što možete poduzeti?” Nije se bila ni pomaknula; sad je polagano žmirnula, kao gušter. “Nadam se da su uvjeti moje ponude bili savršeno jasni.” “Moj sin za Instrumentarij smrtnika. To je bilo to, točno? Inače ćete ga ubiti.” “Ubiti?” ponovi Isabelle. “MAMA!” “Isabelle”, protisne Maryse. “Zaveži.” Inkvizitorica osine Isabelle i Aleca otrovnim pogledom kroz poluzatvorene kapke. “Dobro ste shvatili uvjete, Morgensternu.” “Onda je moj odgovor ne.” “Ne?” Inkvizitorica je izgledala kao da je zakoračila naprijed po čvrstom tlu, a ono joj se urušilo pod nogama. “Ne možete mi blefirati, Valentine. Postupit ću točno onako kako sam zaprijetila.” “O, uopće ne sumnjam u to, Imogen. Vi ste uvijek bili nepokolebljivo, i nemilosrdno usredotočeni na cilj. Prepoznajem te kvalitete u vama jer ih i sam posjedujem.” “Ja ni po čemu nisam kao vi. Ja poštujem Zakon...”

151

Chia

“Čak i kad vam on nalaže da ubijete dječaka koji je još tinejdžer samo zato da kaznite njegova oca? Ovdje se ne radi o Zakonu, Imogen, nego o tome da me vi mrzite i da me krivite za smrt vašeg sina, pa je ovo vaš način da mi vratite. No sasvim svejedno. Neću predati Instrumentarij smrtnika, čak ni zbog Jonathana.” Inkvizitorica je samo zurila u njega. “Ali on je vaš sin”, reče. “Vaše dijete.” “Djeca donose vlastite odluke”, reče Valentine. “To je ono što vi nikad niste shvatili. Ja sam Jonathanu ponudio zaštitu ako ostane sa mnom; on je to prezreo i vratio se vama, a vi ćete provesti svoju osvetu nad njime baš kao što sam mu i rekao. Vi, Imogen, ništa niste,” dovrši, “osim predvidljivi.” Inkvizitorica kao da nije primijetila uvredu. “Klava će ustrajati na njegovoj smrti ako mi ne budete predali Instrumentarij smrtnika”, reče poput nekoga tko je zaglavio u ružnom snu. “Ja ih neću moći spriječiti.” “Svjestan sam toga”, reče Valentine. “Ali ja tu ne mogu ništa. Ponudio sam mu priliku. Nije ju prihvatio.” “Gade!” odjednom poviče Isabelle i načini pokret kao da će potrčati naprijed: Alec je zgrabi za ruku i povuče natrag, zadržavši je tamo. “Koji kreten”, sikne ona, a zatim podigne glas i zadere se na Valentinea: “Ti si...” “Isabelle!” Alec prekrije sestrina usta rukom, a Valentine im oboma dobaci jedan jedini podrugljivi pogled. “Vi... ste mu ponudili...” Inkvizitorica je počela podsjećati Aleca na robota čiji strujni krugovi pregorijevaju. “I on vas je odbio?” Ona odmahne glavom. “Ali on je vaš špijun... vaše oružje...” “Zar ste tako mislili?” reče on s naizgled iskrenim iznenađenjem.,”Tcško da bi me zanimalo špijuniranje Klavinih tajni. Zanima me samo njezino uništenje, a da postignem taj cilj, u arsenalu imam daleko moćnija oružja nego što je jedan dječak.” “Ali...” “Vjerujte što god želite”, reče Valentine slegnuvši ramenima. “Vi niste ništa, Imogen Herondale. Čelna figura režima čija će se moć uskoro skršiti, čija će vladavina završiti. Vi meni ne možete ponuditi ništa što bih mogao htjeti.” “Valentine!” Inkvizitorica se baci prema naprijed kao da bi ga mogla zaustaviti, uhvatiti, ali ruke su joj prošle kroz njega kao kroz vodu. Uz grimasu krajnjega gnušanja, on zakorači unatrag i nestane. Nebo su dodirivali posljednji jezičci sve slabije vatre, voda se pretvorila u željezo. Clary je čvršće stegnula jaknu oko tijela i zadrhtala. “Hladno ti je?” Jace je bio stajao pri dnu stražnjeg dijela kamioneta, gledajući dolje u brazdu koju je vozilo ostavljalo za sobom: dvije bijele linije pjene sjekle su vodu. Sad je došao i spustio se do nje, leđima se naslonivši na stražnji prozor kabine. I sam prozor bio je gotovo posve zamagljen od plavkastog dima. “Tebi nije?” “Ne.” On odmahne glavom i svuče jaknu, pruživši joj je. Ona je odjene, uživajući u mekoći kože. Bila joj je prevelika na onaj ugodni način. “Ostat ćeš u kamionu kao što ti je Luke rekao, dobro?” “Imam li izbora?” “Ne u pravom smislu riječi, ne.” Ona svuče rukavicu i ispruži ruku prema njemu. On je primi i čvrsto stegne. Ona spusti pogled na njihove isprepletene prste, njezine tako male četvrtastih vrhova, a njegove duge i tanke. “Pronaći ćeš mi Simona”, reče “Znam da hoćeš.” “Clary.” Vidjela je kako mu se voda svuda oko njih odražava u očima “On je možda... mislim, može biti da...” “Ne.” Njezin ton nije ostavljao mjesta sumnji. “Bit će on dobro. Mora biti.” Jace otpuhne. Sarenice su mu se mreškale od tamnoplave vode - popu suza, pomisli Clary, ali to nisu bile suze, već samo odraz. “Želim te nešto pitati”, reče on. “Prije sam se toga bojao. Ali sad me 152

Chia

ničega nije strah.” Rukom joj obuhvati obraz, dlan mu je bio topao na njezinoj hladnoj koža i ona otkrije da je nestalo i njezina straha, kao da joj je mogao prenijeti moć rune neustrašivosti dodirom. Ona podigne bradu, rastvorivši usnice u iščekivanju - njegova usta lagano okrznu njezina, poput pera, poput uspomene na poljubac - i on se zatim odmakne, raširivši oči; ona u njima ugleda crni zid kako se uzdiže i zaklanja zapanjeno zlato: sjenu broda. Uskliknuvši, Jace je pusti i uspuže na noge. Clary se nespretno podigne, Jaceova teška jakna ometala joj je ravnotežu. Plave iskrice frcale su kroz prozore kabine i ona pod njihovom svjetlošću razabere da su bokovi broda od zahrdalog crnog metala, da niz jednu stranu pužu tanke ljestve i da se oko vrha proteže željezna ograda. Nešto nalik na nezgrapne velike ptice čučalo je na toj ogradi. S broda kao da su šibali valovi hladnoće, poput ledenog zraka s kakva ledenjaka. Kad ju je Jace pozvao, dah mu je izašao u bijelim oblačićima, a riječi su mu se izgubile u iznenadnoj grmljavini motora velikog broda. Ona mu se namršti. “Što? Što si rekao?” On je dograbi i uvuče joj ruku pod jaknu tako da joj je prstima očešao golu kožu. Ona jaukne od iznenađenja. On iz njezina pojasa istrgne serafinski bodež koji joj je maloprije dao i utisne joj ga u ruku. “Rekao sam” - i pusti je - “da izvadiš Abrariela jer oni dolaze.” “Tko dolazi?” “Demoni.” On upre prstom uvis. Clary isprva nije vidjela ništa. Onda je primijetila goleme nespretne ptice koje je vidjela prije. Otkidale su se s ograde jedna po jedna, padajući poput kamenja niz bok broda - a zatim bi se izravnale i pojurile ravno na kamion, koji je plutao na valovima. Kad su se približile, vidjela je da to uopće nisu ptice, nego neke leteće rugobe nalik na pterodaktile, s velikim kožnatim krilima i koščatim trokutastim glavama. Usta su im bila puna zubi šiljatih kao u morskog psa, red za redom, a kandže su im svjetlucale poput oštrih britvica. Jace se uspentra na krov kabine, Telantes mu je bliještao u ruci. Kad je prvo leteće stvorenje došlo do njih, on zamahne sječivom. Ono pogodi demona, odrezavši mu vrh lubanje kao vrh jajeta. Uz rezak, šupalj krik, stvorenje se prevali na bok; krila su mu se grčila. Kad je palo u ocean, voda je uskipjela. Drugi demon pogodio je poklopac motora kamioneta, kandže su mu urezale dugačke brazde u metalu. Udario je u vjetrobran, razbivši staklo u paukovu mrežu. Clary zazove Lukea, ali još jedan se obrušio na nju, sunovrativši se iz čeličnog neba poput strijele. Ona trgne rukav Jaceove jakne prema gore, zamahnuvši rukom da pokaže obrambenu runu. Demon zakriči kao i onaj prije njega, zamlataravši krilima unatrag - ali već je bio došao preblizu, unutar njezina dosega. Dok mu je zabijala Abrariela u prsa, ona spazi da nema očiju, već samo udubljenja s obje strane lubanje. Demon se rasprsne, a za njim ostane pramen crnoga dima. “Dobar potez”, reče Jace. Bio je skočio dolje s kabine kamioneta kako bi sredio još jednog kreštavog letećeg stvora. Sad je u ruci imao neki bodež čiji je balčak bio sklizak od crne krvi. “Što su te stvari?” dahne Clary, zamahnuvši Abrarielom u širokom luku koji je zarezao prsa jednom letećem demonu. On grakne i osine je krilom. Iz te blizine vidjela je da na krajevima krila imaju okrajke kostiju oštre poput britve. Ovaj je dohvati po rukavu Jaceove jakne i razdere ga poprijeko. “Moja jakna”, reče Jace gnjevno i ubode stvorenje dok je ustajalo, probivši mu leđa. Ono zakriješti i nestane. “Volio sam tu jaknu.” Clary se zablene u njega pa se strelovito okrene kad joj je cijepajuća škripa metala rasparala uši. Dva leteća demona zabola su kandže u krov kabine kamioneta i čupala ga iz okvira. Cvilež metala koji se trga punio je zrak. Luke je stajao na poklopcu motora, sijekući po stvorenjima svojim kindžalom. Jedno se prevrnulo preko boka kamioneta i nestalo prije nego što je palo u vodu. Drugo se vinulo u zrak, kandžama stežući krov kabine, i uz pobjednički krik odletjelo natrag prema brodu. Načas je nebo bilo čisto. Clary je potrčala gore i zavirila u kabinu. Magnus se grbio na sjedalu, siv u licu. Bilo je previše mračno da bi vidjela je li ranjen. “Magnuse!” vikne. “Jesi li ozlijeđen?”

153

Chia

“Ne.” On uz napor sjedne uspravno pa se zatim opet zavali u sjedalo. “Samo sam... ižmikan. Zaštitne čarolije na brodu su jake. Srušiti ih, zadržati ih dolje je... teško.” Glas mu zamre. “Ali ako to ne učinim, svi koji nogom kroče na taj brod, osim Valentinea, umrijet će.” “Možda bi trebao ići s nama”, reče Luke. “Ne mogu raditi na tim zaštitama ako se nalazim na brodu. Moram to raditi odavde. Tako to ide.” Magnusov osmijeh izgledao je bolno. “Osim toga, ja u borbi ništa ne valjam. Nadaren sam za druge stvari.” Clary, koja je još uvijek napola visjela u kabinu, započne: “Ali što ako nam zatreba...” “Clary!” uzvikne Luke, ali bilo je prekasno. Nitko od njih nije bio opazio leteće stvorenje koje je nepomično visjelo s boka kamioneta. Sad se odapelo uvis, zaokrenulo, zarilo kandže duboko u leda Claryne jakne, mutna mrlja tamnih krila i smrdljivih, šiljatih zubi. Ispustivši dugačak, pobjednički krik, poletjelo je u zrak s Clary, koja mu se bespomoćno klatila na kandžama. “Clary!” vikne ponovno Luke, pojuri do ruba poklopca motora i ondje stane, očajno zureći uvis prema sve manjoj krilatoj spodobi i njezinu mlitavo ovješenu teretu. “Neće je ubiti”, reče Jace pridruživši mu se na poklopcu. “Odvest će je Valentineu.” Od nečega u njegovu glasu Lukeu se sledi krv. Okrene se i pogleda momka do sebe. “Ali...” Nije dovršio. Jace je već bio skočio s kamiona fluidnim, glatkim pokretom. Pljusnuo je u prljavu riječnu vodu i zaplivao prema brodu, snažnim zamasima bućkajući vodu u pjenu. Luke se okrenuo natrag prema Magnusu, čije se blijedo lice jedva vidjelo kroz raspucani vjetrobran kao bijela mrlja na tamnoj pozadini. Luke podigne jednu ruku i učini mu se da je vidio kako Magnus kima u znak odgovora. Zataknuvši kindžal za bok, on skoči u rijeku za Jaceom. Alec je popustio stisak kojim je držao Isabelle, donekle očekujući da će početi vrištati čim joj makne ruku s usta. Nije. Stajala je pokraj njega i zurila dok je Inkvizitorica stajala, lagano se lelujajući, lica sivo-bijelog poput krede. “Imogen”, reče Maryse. U njezinu glasu nije bilo nikakvih osjećaja, čak ni ljutnje. Inkvizitorica kao da je nije čula. Izraz lica nije joj se promijenio kad je mlohavo utonula u Hodgeov stari naslonjač. “Moj Bože”, reče zureći u stol. “Što sam učinila?” Maryse dobaci pogled Isabelle. “Idi po oca.” Isabelle, koju Alec još nikad nije vidio tako uplašenu, kimne i iskrade se iz prostorije. Maryse prijeđe preko prostorije, približi se Inkvizitorici i pogleda je svisoka. “Što ste učinili, Imogen?” reče. “Predali ste pobjedu Valentineu. To ste učinili.” “Ne”, dahne ona. “Savršeno ste dobro znali što Valentine planira kada ste zaključali Jacea. Odbili ste dopustiti da obavijestimo Klavu jer bi to omelo vaš plan. Htjeli ste da Valentine pati onako kako ste vi patili zbog njega; pokazati mu da imate moć ubiti njegova sina onako kako je on ubio vašeg. Htjeli ste ga poniziti.” “Da...” “Ali ne možete poniziti Valentinea”, reče Maryse. “To sam vam i ja mogla reći. Ni načas ga niste imali u šaci. Samo se pravio da razmišlja o vašoj ponudi kako bi se apsolutno osigurao da nećemo stići pozvati pojačanja iz Idrisa. A sada je prekasno.” Inkvizitorica sluđeno podigne pogled. Kosa joj se bila rasplela iz punđe i visjela joj oko lica u ravnim pramenovima. Bilo je to najljudskije izdanje u kojem ju je Alec vidio, ali to mu nije pričinilo nikakvo zadovoljstvo. Smrznuo se od riječi svoje majke: prekasno. “Ne, Maryse”, reče ona. “Još možemo...” “Možemo što?” Maryse pukne glas. “Obratiti se Klavi? Nemamo mi te dane, te sate, koji bi im trebali da dođu ovamo. Ako se suočimo s Valentineom - a Bog zna da nemamo izbora...” “Morat ćemo to učiniti iz ovih stopa”, prekine je dubok glas. Iza Aleca, mrk i opak stajao je Robert Lightwood. Alec se zagleda u oca. Već ga godinama nije vidio u lovačkoj opremi; njegovo vrijeme ispunjavali su administrativni zadaci, vođenje Konklave i rješavanje donjosvjetskih pitanja. Zbog 154

Chia

oca u teškoj, tamnoj oklopnoj odjeći, sa širokim mačem preko leđa, Aleca obuzme osjećaj da je ponovno dijete, kad je njegov otac bio najveći, najjači i najstrašniji čovjek kojeg je mogao zamisliti. I još je bio strašan. Nije vidio oca otkako se bio obrukao kod Lukea. Sad je pokušavao uhvatiti njegov pogled. Ali Robert je gledao u Maryse. “Konklava je spremna”, reče Robert. “Brodovi čekaju u luci.” Inkvizitoričine ruke zatrepere joj oko lica. “To ne valja”, reče. “Nema nas dovoljno... ne možemo nikako...” Robert se nije obazirao na nju. Gledao je samo u Maryse. “Trebamo krenuti jako brzo”, reče, a u njegovu glasu čulo se sve ono poštovanje koje je izostajalo dok se bio obraćao Inkvizitorici. “Ali, Klava”, započne Inkvizitorica. “Trebala bi biti obaviještena.” Maryse snažno odgurne telefon koji je stajao na stolu prema Inkvizitorici. “Vi im recite. Recite im što ste učinili. To je vaš posao, uostalom.” Inkvizitorica ne reče ništa, samo se zagleda u telefon, jednom rukom prekrivajući usta. Prije nego što je Alec stigao osjetiti sažaljenje prema njoj, vrata su se opet otvorila i ušla je Isabelle u sjenolovačkoj opremi, s dugačkim srebrno--zlatnim bičem u jednoj i naginatom drvenog drška u drugoj ruci. Ona se namršti bratu. “Idi se spremiti”, reče. “Odmah krećemo na Valentineov brod.” Alec si nije mogao pomoći; kut usnica tržne mu se uvis. Isabelle je uvijek bila tako odlučna. “Je li to za mene?” upita, pokazavši naginatu. Isabelle je trgne dalje od njega. “Idi si po svoju!” Neke stvari nikad se ne mijenjaju. Alec krene prema vratima, ali zaustavi ga ruka na ramenu. On iznenađeno podigne pogled. Bio je to njegov otac. Gledao je dolje u Aleca, a premda se nije smijao, izborano i umorno lice bilo mu je ponosno. “Ako ti treba neko sječivo, Alec, imaš moj guisarme u predvorju. Ako ga želiš uzeti.” Alec gutne i kimne, ali prije nego što je dospio zahvaliti ocu, Isabelle progovori iza njega: “Evo ti, mama”, reče. Alec se okrene i ugleda sestru kako pruža naginatu majci, koja je primi i stručno okrene u ruci. “Hvala, Isabelle”, reče Maryse i kretnjom ništa manje spretnom od bilo koje kretnje vlastite kćeri spusti oštricu i uperi je ravno u Inkvizitoričino srce. Imogen Herondale podigne pogled u Maryse, očiju praznih i skršenih kao u oronuloga kipa. “Ubit ćete me, Maryse?” Maryse sikne kroza zube. “Ne pada mi na pamet”, reče. “Treba nam svaki Sjenolovac u gradu, a u ovom trenutku to podrazumijeva i vas. Ustanite, Imogen, i pripremite se za bitku. Od sada pa nadalje ovdje naređujem ja.” Ona se mrko nasmiješi. “A za početak ćete osloboditi mog sina iz one proklete Malachijeve konfiguracije.” Izgledala je veličanstveno dok je govorila, pomisli Alec ponosno, prava sjenolovačka ratnica; iz svake njezine crte izbijao je pravednički bijes. Mrzio je što mora pokvariti taj trenutak - ali ionako bi i sami ubrzo otkrili da Jacea nema. Bolje da im netko amortizira taj udarac. On se nakašlje. “Zapravo,” reče, “nešto biste možda trebali znati...”

155

Chia

18 VIDLJIVA TAMA

Clary je oduvijek mrzila vlakiće smrti, mrzila je onaj osjećaj da joj želudac izlazi kroz stopala kad bi se vlakić sunovratio nizbrdo. Osjećaj koji je imala kad je bila ugrabljena iz kamioneta i nošena po zraku poput miša u kandžama orla bio je deset puta gori. Vrisnula je iz petnih žila kad su joj se stopala odvojila od stražnjeg dijela kamioneta, a tijelo se nevjerojatnom brzinom vinulo u zrak. Vrištala je i bacakala se - dok nije pogledala dolje i vidjela koliko je već visoko iznad vode, te shvatila što bi se dogodilo kad bi je leteći demon pustio. Umirila se. Ispod nje, kamionet je izgledao poput igračke koju na nekakav nemoguć način nose valovi. Grad se njihao oko nje, mutni zidovi od svjetlucave svjetlosti. Možda bi bilo lijepo da nije bila toliko prestravljena. Demon se nakrene i obruši, pa je najednom, umjesto da se uspinje, padala. Pomislila je da će je stvorenje ispustiti na visini od stotinjak metara, tako da se razbije o ledenu crnu vodu, pa je zatvorila oči - ali padanje kroz slijepu tamu bilo je još gore. Opet ih je otvorila i ugledala crnu palubu broda kako se uzdiže ispod nje poput ruke koja će ih oboje mlatnuti i skinuti s neba. Drugi put vrisnula je otkad su propali do palube - i kroz tamni četverokut, usječen u njezinu površinu. Sad su bili u unutrašnjosti broda. Leteća spodoba je usporila. Propadali su kroz središte broda, okruženi ograđenim metalnim palubama. Clary bi načas ugledala tamne strojeve; ni jedan nije izgledao ispravno, a na raznim su mjestima napušteni ležali zupčanici i alati. Ako je prije i bilo električnih žarulja, više nisu radile, premda je nekakav slabašan sjaj prožimao sve. Na što god da je taj brod prije išao, Valentine ga je sada napajao nečim drugim. Nečime što je isisavalo toplinu ravno iz okoline. Ledeni zrak šibao joj je licem kad je demon dospio do dna broda i ušao u dugačak, slabašno osvijetljen hodnik. Nije bio osobito pažljiv prema njoj. Koljenom je zviznula u neku cijev kad je demon skrenuo za ugao pa joj je nogu prožeo val bola. Viknula je i začula njegov siktavi smijeh iznad sebe. Onda ju je pustio i padala je. Okrenuvši se u zraku, Clary je pokušala postaviti noge i ruke ispod sebe prije nego što udari u tlo. Umalo je upalilo. Tresnula je na pod uz strašan udarac i prevrnula se na bok, ošamućena. Ležala je na tvrdoj metalnoj površini u polutami. To je vjerojatno nekad bio skladišni prostor, s obzirom na to da su zidovi bili glatki i lišeni ikakvih vrata. Visoko iznad nje nalazio se četvrtast otvor kroz koji se cijedilo jedino svjetlo. Osjećala se kao da joj je cijelo tijelo jedna velika modrica. “Clary?” Šapat. Ona se prevrne na bok, lecnuvši se. Neka sjena klekne pokraj nje. Kad su joj se oči priviknule na tamu, ugleda malen lik s puno oblina, kosu upletenu u pletenice, tamnosmeđe oči. Maia. “Clary, jesi li to ti?” Clary sjedne ne obazirući se na parajući bol u leđima. “Maia.- Maia, o, moj Bože.” Zagleda se u djevojku, a zatim se mahnito ogleda po prostoriji. Bila je prazna, osim njih dvije. “Maia, gdje je on? Gdje je Simon?” Maia se ugrize za usnicu. Zapešća su joj bila krvava, primijeti Clary, a lice izbrazdano sasušenim suzama. “Clary, tako mi je žao”, reče svojim blagim i promuklim glasom. “Simon je mrtav.” Potpuno promočen i napola smrznut, Jace se prevali na palubu broda, dok mu se voda slijevala iz kose i odjeće. Zagleda se u oblačno noćno nebo, uspuhano hvatajući zrak. Nije se bilo lako popeti klimavim željeznim ljestvama, loše pričvršćenim za metalni bok broda, osobito ne skliskih ruku i u natopljenoj odjeći koja ga je vukla prema dolje. 156

Chia

Da nije bilo rune neustrašivosti, pomisli, vjerojatno bi ga zabrinjavalo hoće li ga neki leteći demon pobrati s tih ljestvi kao ptica kukca s vinove loze. Srećom, činilo se da su se vratili na brod nakon što su ugrabili Clary. Jaceu nije bilo jasno zašto, ali već je odavno odustao od pokušaja da shvati činiočeve postupke. Iznad njega pojavi se neka glava, ocrtana na pozadini neba. Bio je to Luke, koji je dospio do vrha ljestvi. Mukotrpno se uspentrao na ogradu i strovalio na drugu stranu. Pogledao je Jacea odozgo. “Dobro si?” “Jesam.” Jace se osovi na noge. Drhtao je. Na brodu je bilo hladno, hladnije nego što je bilo dolje pri površini vode - a njegove jakne nije bilo. Bio ju je dao Clary. Jace se ogleda uokolo. “Negdje postoje vrata koja vode u brod. Prošli put sam ih našao. Moramo samo hodati po palubi sve dok ih opet ne pronađem.” Luke krene naprijed. “I pusti da ja idem prvi”, doda Jace i zakorači pred njega. Luke ga oplete veoma zbunjenim pogledom, kao da želi nešto reći, te na koncu uhvati korak pokraj Jacea kad su se približili zaobljenom pramcu, gdje je Jace prethodne noći stajao s Valentineom. Čuo je uljasto mlaćenje valova po pramcu, daleko ispod. “Tvoj otac,” reče Luke, “što ti je rekao kad si se našao s njim? Što ti je obećao?” “A, ma, znaš. Uobičajeno. Doživotnu zalihu ulaznica za Knickse.” Jace je govorio nehajno, ali to ga je sjećanje grizlo jače od hladnoće. “Rekao je da će se pobrinuti da ni mene ni ikoga do koga mi je stalo ne snađe nikakvo zlo ako ostavim Klavu i vratim se u Idris s njim.” “Misliš li...” Luke se ustručavao. “Misliš da bi naudio Clary zato da ti se osveti?” Zaobišli su pramac i Jace načas ugleda Kip slobode u daljini, stup blistave svjetlosti. “Ne. Mislim da ju je oteo zato da nas natjera da ovako dođemo na brod, da dobije malo prednosti. To je sve.” “Nisam siguran da mu treba malo prednosti.” Luke je to rekao tiho, vadeći svoj kindžal iz korica. Jace se okrenuo da poprati Lukeov pogled i na trenutak je mogao samo piljiti. Jedna crna rupa nalazila se na palubi na zapadnoj strani broda, rupa nalik na četverokut usječen u metal, a iz njezinih dubina sukljao je taman oblak čudovišta. Jace se načas prisjeti kad je prošli put stajao tu, sa Smrtničkim mačem u ruci, prestravljeno zvjerajući oko sebe, dok su se nebo iznad i more ispod njega pretvarali u uskomešanu masu noćnih mora. Samo što su one sada stajale pred njim, kakofonija od demona: Raumovi bijeli kao kost, koji su ih bili napali kod Lukea; rogati Oniji zelenih tijela i širokih usta; puzavi crni Kuriji; demonski pauci, s osam nogu, na čijim su se vrhovima nalazila kliješta, i s očnjacima iz kojih se cijedio otrov i koji su im virili iz očnih duplji... Jace ih nije mogao sve ni prebrojiti. Napipao je Camaela i izvukao ga iz pojasa, pa je njegov bijeli sjaj obasjao palubu. Demoni su siknuli kad su ga ugledali, ali ni jedan nije ustuknuo. Runa neustrašivosti na Jaceovoj lopatici počela je gorjeti. Upitao se koliko će demona stići ubiti prije nego što sagori. “Stani! Stani!” Lukeova ruka dograbi Jacea za leđa majice i povuče ga natrag. “Previše ih je, Jace. Ako se možemo vratiti na ljestve...” “Ne možemo.” Jace se istrgne iz Lukeova stiska i upre prstom. “Presjekli su nam put s obje strane.” Bilo je to istina. Zbijena četa Moloha, koji su bacali plamen iz praznih očiju, prerezala im je odstupnicu. Luke opsuje, rječito i žestoko. “Onda ti skoči preko ruba. Ja ću ih zadržavati.” “Skoči ti”, reče Jace. “Meni je ovdje dobro.” Luke zabaci glavu. Uši su mu se već bile ušiljile, a kad je zarežao na Jacea, usta su mu se izvila unatrag preko očnjaka koji su iznenada postali oštri. “Ti...” Prekine se kad je jedan Moloh skočio na njega, ispruženih kandži. Jace ga nehajno ubode u kralježnicu dok je prolazio mimo njega pa on zatetura u Lukea, zavijajući. Luke ga dohvati kandžama i zavitla preko ograde. “Ti imaš onu runu neustrašivosti, zar ne?” reče Luke, okrenuvši se opet prema Jaceu očima koje su jantarno blistale. Izdaleka se začuje pljusak. “Nisi u krivu”, prizna Jace. 157

Chia

“Kriste”, reče Luke. “Sam si je stavio?” “Ne. Clary mi ju je stavila.” Jaceov serafinski bodež zarezao je zrak bijelom vatrom; dva Drevaka su pala. Bilo ih je još na desetke, posrtali su prema njima raširenih ruku punih igličastih šiljaka. “Ona to dobro radi, znaš.” “Tinejdžeri”, reče Luke kao da je to najprostačkija riječ koju zna, i baci se na nadolazeću hordu. “Mrtav?” Clary se zablene u Maiu kao da je rekla nešto na bugarskom. “Ne može biti mrtav.” Maia nije odgovorila ništa, samo ju je gledala tužnim, tamnim očima. “Znala bih to.” Clary sjedne i privije ruku, stisnutu u šaku, na grudi. “Znala bih to ovdje.” “I ja sam tako mislila”, reče Maia. “Nekad. Ali ne znaš. Nikad ne znaš.” Clary se osovi na noge. Jaceova jakna visjela joj je s ramena, gotovo potpuno rasparanih leđa. Ona je nestrpljivo skine, sliježući ramenima, i baci je na pod. Bila je uništena, leđa su joj bila razderana desecima tragova kandži. Jacea će uzrujati što sam mu upropastila jaknu, pomisli. Trebala bih mu kupiti novu. Trebala bih... Duboko je, hripavo udahnula. Mogla je čuti udaranje vlastitog srca, ali kao da je i ono dopiralo izdaleka. “Što... mu se dogodilo?” Maia je i dalje klečala na podu. “Valentine nas je oboje ulovio”, reče. “Okovao nas je zajedno, u istoj prostoriji. Onda je došao s nekim oružjem - nekim mačem, jako dugim i blistavim, kao da je svijetlio. Na mene je bacio srebrni prah, tako da ga nisam mogla napasti, i... i zabio ga je Simonu u grlo.” Glas joj se utišao do šapata. “Razrezao mu je zapešća i istočio mu krv u zdjele. Došli su neki od onih demonskih stvorova i pomogli mu da je odnese. Zatim je samo ostavio Simona da ovdje leži, kao neku igračku kojoj je izvadio cijelu utrobu pa mu više nije trebala. Vrištala sam - ali znala sam da je mrtav. Onda me neki demon pokupio i doveo tu dolje.” Clary si je nadlanicom pritiskala usta, pritiskala je i pritiskala sve dok nije osjetila slanu krv. Taj oštri okus krvi kao da je rastjerao maglu u njezinu umu. “Moramo se izvući odavde.” “Bez uvrede, ali to je prilično očito.” Maia ustane lecnuvši se. “Nema izlaza odavde. Čak ni za Sjenolovca. Možda da si ti...” “Da sam ja što?” upita Clary hodajući po četverokutu njihove ćelije. “Jace? E pa, nisam.” Ona udari nogom u jedan zid. On odjekne šupljim zvukom. Ona ugura ruku u džep i izvuče stelu. “Ali imam svojih talenata.” Ona zabije vrh stele na zid i stane crtati. Linije kao da su tekle iz nje, crne i naizgled garave, vruće poput njezina divljačkog gnjeva. Samo je nabijala stelom po zidu, a crne linije curile su iz njezina vrha kao plamenovi. Kad je ustuknula, teško dišući, vidjela je da Maia zapanjeno zuri u nju. “Curo,” reče ona, “što si to učinila?” Clary nije bila sigurna. Izgledalo je kao da je bacila kantu kiseline na zid. Metal oko rune urušavao se i cijedio kao sladoled za vrućeg dana. Ona zakorači unatrag, oprezno motreći kako se rupa veličine povećeg psa otvara u zidu. Clary je iza nje ugledala čelične potpornje, još brodskih metalnih iznutrica. Rubovi rupe i dalje su šištali, iako se bila prestala širiti. Maia zakorači naprijed odgurnuvši Clarynu ruku. “Čekaj.” Clary odjednom obuzme nemir. “Taj rastopljeni metal... mogao bi biti kao otrovno blato, ili tako nešto.” Maia frkne. “Ja sam iz New Jerseyja. Rodila sam se u otrovnom blatu.” Ona odrješito priđe rupi i proviri kroz nju. “S druge strane je metalni most”, objavi. “Evo - ja ću se provući.” Okrene se i prođe stopalima kroz rupu, pa nogama, polako se krećući unatrag. Iskrivi lice u grimasu dok se migoljila tijelom da prođe, a zatim se ukipi. “Au! Ramena su mi zapela. Gurneš me?” Ona ispruži ruke. Clary je primi za ruke i pogura. Maino lice problijedi, zatim pocrveni - i ona se najednom izvuče, kao kad čep od šampanjca izleti iz boce. Kriknuvši, skotrlja se unatrag. Začuje se tresak i Clary zabrinuto proviri glavom kroz rupu. “Je li ti dobro?” Maia je ležala na uskom metalnom mostu metar-dva niže. Polako se prevrnula i odgurnula u sjedeći položaj, lecnuvši se. “Moj gležanj... ali bit će mi dobro”, doda, ugledavši Claryno lice. “I mi brzo zacjeljujemo, znaš.” 158

Chia

“Znam. Dobro, moj red.” Claryna stela neugodno joj se zabila u trbuh kad se sagnula, spremna da se provuče kroz rupu za Maiom. Pad do mosta ulijevao joj je strah, ali ne toliko koliko zamisao da u tom skladišnom prostoru čeka da nešto dođe po njih. Ona se preokrene potrbuške, provuče stopala kroz rupu... A nešto je primi za leđa majice i povuče je uvis. Stela joj ispadne iz pojasa i zaštropota na podu. Ona jaukne od iznenadnog šoka i bola; ovratnik majice usjekao joj se u grlo pa se počela daviti. Trenutak kasnije bila je puštena. Stropoštala se na pod udarivši koljenima u metal uz mukao tresak. Prigušivši krik, okrene se na leđa i pogleda uvis, znajući što će vidjeti. Iznad nje stajao je Valentine. U jednoj ruci držao je serafinski nož, koji je blistao nesmiljenom bijelom svjetlošću. Druga ruka, kojom ju je bio primio za leđa majice, bila je stisnuta u šaku. Na isklesanom, bijelom licu imao je izraz podrugljivog prezira. “Uvijek prava kći svoje majke, Clarissa”, reče. “Što si sada učinila?” Clary se s mukom pridigne na koljena. Usta su joj bila puna slane krvi jer je razbila usnicu. Kad je pogledala Valentinea, bijes koji je krčkao u njoj rastvori joj se u grudima poput otrovnog cvijeta. Taj čovjek, njezin otac, ubio je Simona i ostavio ga mrtvog na podu kao odbačeno smeće. Prije je mislila da mrzi neke ljude u svom životu; varala se. Ovo je bila mržnja. “Ona vukodlačica,” nastavi Valentine namršteno, “gdje je?” Clary se nagne naprijed i ispljune mu puna usta krvi na cipele. Uz oštar uzvik gnušanja i iznenađenja, on ustukne, podignuvši oštricu u ruci, a Clary načas ugleda nesavladiv bijes u njegovim očima i pomisli kako će to uistinu učiniti, kako će je uistinu ubiti na mjestu, tu gdje mu je čučala pod nogama, zato što mu je pljunula na cipele. Polako je spustio bodež. Bez riječi, prošao je pokraj Clary i pogledao kroz rupu koju je napravila u zidu. Ona se polako okrenula, očima pretražujući pod dok je nije ugledala. Majčinu stelu. Nagnula se prema njoj zaustavivši dah... Valentine je, okrenuvši se, vidio što radi. Jednim jedinim velikim korakom prešao je prostoriju. Šutnuo je stelu izvan njezina dosega; otkotrljala se po metalnom podu i pala kroz rupu u zidu. Ona napola zatvori oči, osjećajući gubitak stele kao da ponovno proživljava gubitak majke. “Demoni će pronaći tvoju donjosvjetsku prijateljicu”, reče Valentine hladno, mirno, vraćajući serafinski bodež u tok koji mu je visio oko struka. “Nema kamo pobjeći. Nitko od vas nema kamo pobjeći. Sad ustani, Clarissa.” Clary se polako osovila na noge. Cijelo tijelo boljelo ju je od udaraca koje je pretrpjelo. Čas kasnije iznenađeno je jauknula kad ju je Valentine primio za ramena i okrenuo leđima prema sebi. Zazviždao je; visok, oštar, neugodan zvuk. Zrak iznad njih uskomešao se i začula je ružan mlat kožnatih krila. Tiho kriknuvši, pokušala se osloboditi, no Valentine je bio suviše jak. Krila su se spustila oko oboje i onda su se zajedno podigli u zrak, a Valentine ju je držao u naručju kao da je uistinu njezin otac. Jace je mislio da će on i Luke sada već biti mrtvi. Nije bio siguran zašto nisu bili. Brodska paluba bila je skliska od krvi. On je bio prekriven nečisti. Čak mu je i kosa bila mokra i ljepljiva od ihora, a oči su ga pekle od krvi i znoja. Duž desne nadlaktice imao je duboku posjekotinu, a nije bilo vremena da si ureže runu za iscjeljivanje u kožu. Svaki put kad bi podignuo tu ruku, žestok bol ošinuo bi mu bok. Bili su se uspjeli ugurati u neko udubljenje u metalnom zidu broda, pa su se iz tog zaklona borili dok su demoni nasrtali na njih. Jace je već iskoristio oba chakrama i spao na zadnju serafinsku oštricu i bodež koji je bio uzeo Isabelle. To nije bilo mnogo - on se tako loše naoružan ne bi otišao suočiti ni sa svega nekoliko demona, a sada se sučeljavao s cijelom hordom. Trebao bi se bojati, znao je, ali nije osjećao gotovo ništa - samo gađenje prema demonima, koji nisu pripadali ovom svijetu, i bijes prema Valentineu, koji ih je ovamo prizvao. Negdje daleko u mislima znao je da taj izostanak straha nije baš sasvim dobar. Nije se plašio čak ni zbog toga koliko je krvi gubio iz ruke. Jedan demonski pauk žustro dotapka prema Jaceu, pišteći i prskajući još jedan mlaz otrova. Jace se sagne i otrov pogodi jednog Onija koji mu je prilazio s boka; Oni vrisne u agoniji i prokrči si put prema demonskom pauku, ispruženih kandži. Njih dvojica se pohvataju, valjajući se po palubi. 159

Chia

Demoni koji su ih okruživali razbježali su se od prolivenog otrova, koji je napravio barijeru između njih i Sjenolovca. Jace iskoristi trenutak predaha da se okrene prema Lukeu, koji je bio pokraj njega. Luke je bio gotovo neprepoznatljiv. Uši su mu se uzdizale u oštre, vučje šiljke; usne su mu bile zategnute unatrag s iskešene njuške u trajnom grču, a ruke s kandžama crne od demonskog ihora. “Trebali bismo krenuti prema ogradi.” Lukeov glas bio je napola rezanje. “Sići s broda. Ne možemo ih sve ubiti. Možda Magnus...” “Mislim da nam ne ide tako loše.” Jace zavrti serafinski bodež u ruci - što je bila loša ideja; ruka mu je bila mokra od krvi i bodež mu je skoro iskliznuo. “Sve u svemu.” Luke načini zvuk koji je možda bio režanje, a možda smijeh, ili pak kombinacija toga dvoga. Tada nešto golemo i bezoblično padne s neba, srušivši ih obojicu na tlo. Jace snažno bubne na pod, a serafinski bodež izleti mu iz ruke. Padne na palubu, odskliže se po metalnoj površini i spuzne preko ruba broda, nestavši iz vida. Jace opsuje i teturajući se uspravi. Na njih je bio sletio jedan Oni. Bio je neobično velik za svoju vrstu - a ne treba ni spominjati koliko je neobično pametan bio kad se domislio popeti na krov i skočiti na njih odozgo. Sad je sjedio na Lukeu mlatarajući po njemu oštrim kljovama koje su mu nicale iz čela. Luke se branio što je bolje mogao vlastitim kandžama, ali bio je već promočen krvlju; njegov kindžal ležao je pokraj njega, na palubi. Luke ga dograbi, a Oni mu primi jednu nogu rukom nalik na lopatu, pa udari njome preko svoga koljena kao granom drveta. Jace začuje prasak pucanja kosti i Lukeov urlik. Jace skoči prema kindžalu, dograbi ga i otkotrlja se na noge, snažno bacivši bodež u Onijevu šiju. Bodež zasiječe dovoljno snažno da odrubi glavu stvoru, koji se nagne naprijed dok mu je crna krv liptala iz batrljka vrata. Čas kasnije je nestao. Kindžal zvekne na palubu pokraj Lukea. Jace mu pritrči i klekne. “Tvoja noga...” “Slomljena je.” Luke mučno sjedne. Lice mu se grčilo od bola. “Ali brzo će zacijeliti.” Luke se ogleda uokolo, smrknuta izraza lica. Možda je onaj Oni umro, ali drugi demoni nešto su naučili iz njegova primjera. Pentrali su se na krov, sve gazeći jedni preko drugih. Na slabašnoj mjesečini Jace nije mogao procijeniti koliko ih ima - na desetke? Na stotine? Nakon nekog broja više nije bilo važno. Luke zatvori ruku oko drška kindžala. “Ne dovoljno brzo.” Jace izvuče Isabellin bodež iz pojasa. Bilo mu je to zadnje oružje i odjednom mu se učinilo bijedno maleno. Probode ga oštar osjećaj - ne strah, i dalje je bio iznad toga, nego tuga. Ugleda Aleca i Isabelle kako stoje pred njim, kako mu se smiješe, a zatim ugleda Clary, raširenih ruku, kao da mu želi dobrodošlicu kući. Ustao je točno u trenutku kad su se obrušili s krova u valu, sjenovita plima koja je zastrla mjesec. Jace se pomaknuo, pokušavajući zaštititi Lukea, ali uzalud; demoni su bili posvuda. Jedan se propeo pred njim. Bio je to kostur od metar i osamdeset, koji se cerio polomljenim zubima. S trulih] kostiju visjeli su mu dronjci jarkošarenih tibetanskih molitvenih zastavica! U ruci od gole kosti stezao je katanu, što je bilo neobično - većina demona nije imala oružje. Ta oštrica, ispisana demonskim runama, bila je duža od Jaceove ruke, zakrivljena i oštra i ubojita. Jace baci bodež. On se zabije medu demonova gola rebra i zaglavi se ondje. Demon kao da to nije ni primijetio; samo je nastavio dalje, neumoljiv poput smrti. Zrak oko njega smrdio je na smrt i groblja. Podigao je katanu rukom s kandžama... Neka siva sjena presjekla je tamu ispred Jacea, sjena koja se kretala strelovito, precizno i ubojito. Katanu u silaznom luku dočeka škriputavo struganje metala o metal; zasjenjeni lik odgurne katanu natrag prema demonu, ubovši drugom rukom uvis brzinom koju je Jaceovo oko jedva uspjelo popratiti. Demon je pao na leda i lubanja mu se razmrskala dok se mrvio u ništavilo. Svuda oko sebe čuo je vrisku demona koji su zavijali od bola i čuda. Naglo se okrenuvši, vidio je da deseci spodoba - ljudskih spodoba - pužu preko ograde, padaju na tlo i jure u sraz s masom demona, koji su puzali, gmizali, siktali i letjeli po palubi. Nosile su oštrice od svjetlosti i tamnu, čvrstu odjeću koju su obično imali... 160

Chia

“Sjenolovci?” reče Jace, toliko zatečen da je progovorio naglas. “Tko drugi?” Neki osmijeh bljesne u tami. “Malik? Jesi to ti?” Malik nakrivi glavu. “Oprosti za ono danas”, reče. “Slijedio sam naređenja.” Jace je baš htio reći Maliku kako je time što mu je upravo spasio život i više nego nadoknadio onaj prijašnji pokušaj da ga spriječi u bijegu & Instituta kad je skupina Raumova nasrnula na njih, vitlajući pipcima po zraku. Malik se strelovito okrene i jurne na njih uz povik, a serafinski bodež bliještao mu je poput zvijezde. Jace je htio krenuti za njim, no nečija ga ruka uhvati za nadlakticu i povuče u stranu. Bio je to neki Sjenolovac, sav u crnom, s kapuljačom što mu je skrivala lice. “Dođi sa mnom.” Ruka ga je ustrajno vukla za rukav. “Moram ići Lukeu. Ranjen je.” On povuče ruku. “Pusti me.” “O, za ime Anđela...” Spodoba ga pusti i podigne ruke da zbaci kapuljaču dugačkog plašta, razotkrivajući usko bijelo lice i sive oči koje su sijevale poput sitnih dijamanata. “Hoćeš li sada učiniti što ti se kaže, Jonathane?” Bila je to Inkvizitorica. Unatoč strelovitoj brzini kojom su letjeli po zraku, Clary bi šutnula Valentinea da je mogla. No držao ju je kao da su mu ruke željezni okovi. Stopala su joj se slobodno klatila, ali koliko god da se upinjala, njima nije uspijevala ništa pogoditi. Kad se demon iznenada nagnuo i skrenuo, oteo joj se krik. Valentine se nasmijao. Zatim su projurili kroz uzak metalni tunel u puno veću, prostraniju sobu. Umjesto da ih ispusti po kratkom postupku, leteći demon nježno ih je položio na pod. Na Claryno veliko iznenađenje, Valentine ju je pustio. Brzo se odmaknula od njega i zateturala prema sredini sobe, mahnito zvjerajući uokolo. Bio je to velik prostor, nekoć je vjerojatno služio kao nekakva strojarnica. Strojevi su se i dalje nizali uza zidove, odgurani u stranu kako bi se dobio velik, četvrtast prostor u sredini. Pod je bio od debelog crnog metala, tu i tamo uprljanog tamnijim mrljama. U sredini praznog prostora nalazile su se četiri posude, dovoljno velike da se u njima opere pas. Unutrašnjost prve dvije bila je umrljana tamnom, hrđavom smeđom bojom. Treća je bila puna tamnocrvene tekućine. Četvrta je bila prazna. Jedan metalni kovčeg stajao je iza tih posuda. Preko njega je bila prebačena tamna tkanina. Kad se približila, opazila je da na tkanini leži srebrni mač koji se sjajio crnkastim svjetlom, gotovo izostankom svjetla: sjajnom, vidljivom tamom. Clary se žustro okrene i pogleda u Valentinea, koji ju je mirno gledao. “Kako si mogao?” zapita. “Kako si mogao ubiti Simona? Bio je samo... bio je samo dječak, samo obično ljudsko...” “Nije bio ljudsko biće”, reče Valentine svilenim glasom. “Postao je čudovište. Samo što ga ti nisi mogla vidjeti, Clarissa, jer je nosilo krinku prijatelja.” “Nije bio čudovište.” Ona se malo primakne Maču. Izgledao je golemo, teško. Zapita se bi li ga mogla podići - a sve i da bi, bi li mogla njime zamahnuti? “I dalje je bio Simon.” “Nemoj misliti da ne suosjećam s tvojom situacijom”, reče Valentine. Nepokretno je stajao na jedinoj zraci svjetlosti koja je dopirala kroz otvor u stropu. “Meni je bilo isto tako kad je Lucian bio ugrizen.” “Pričao mi je”, ispljune ona. “Dao si mu nož i rekao mu da se ubije.” “To je bila pogreška”, reče Valentine. “Barem to priznaješ...” “Trebao sam ga ubiti osobno. Time bih pokazao da mi je bilo stalo.” Clary odmahne glavom. “Ali nije ti bilo stalo. Nikada ti nije bilo stalo ni do koga. Čak ni do moje majke. Čak ni do Jacea. Oni su bili samo stvari koje su ti pripadale.” “Ali zar ljubav nije upravo to, Clarissa? Vlasništvo? 'Ja pripadam dragome svome, dragi moj pripada meni', kao što kaže Pjesma nad pjesmama.” “Ne. I nemoj mi ti citirati Bibliju. Mislim da je ne razumiješ.” Sad je stajala jako blizu kovčega, mogla je doseći balčak Mača. Prsti su joj bili mokri od znoja i kradom ih je obrisala u traperice. “Ne 161

Chia

radi se samo o tome da ti netko pripada, nego o tome da ti njemu daš sebe. Sumnjam da si ti ikada ikome išta dao. Osim možda ružnih snova.” “Da ti njemu daš sebe?” Slabašni osmijeh nije se pokolebao. “Kao što si ti sebe dala Jonathanu?” Njezina ruka, koja se bila podizala prema Maču, stisnula se u šaku. Privukla ju je natrag na grudi gledajući ga u nevjerici. “Što?” “Misliš da nisam primijetio kako vas dvoje gledate jedno drugo? Kako on izgovara tvoje ime? Ti možda misliš da ja ništa ne osjećam, ali to ne znači da ne vidim tuđe osjećaje.” Valentineov glas bio je hladan, svaka riječ ledeni šiljak koji joj se zabadao u uši. “Pretpostavljam da smo tvoja majka i ja jedini krivci za to; zato što ste toliko dugo bili odvojeni, nikad niste razvili odbojnost jedno prema drugome, što bi bilo prirodnije za brata i sestru.” “Ne znam kako to misliš.” Claryni zubi su cvokotali. “Mislim da sam se dovoljno jasno izrazio.” Bio se pomaknuo sa svjetlosti. Lice mu je sad bilo skup raznolikih sjena. “Vidio sam Jonathana nakon što se suočio s demonom straha, znaš. Pokazao mu se u tvom obličju. To je bilo sve što sam trebao znati. Najveći strah u Jonathanovu životu je ljubav koju osjeća prema vlastitoj sestri.”

*** “Ja ne činim što mi se kaže”, reče Jace. “Ali mogao bih učiniti ono što želite ako me lijepo zamolite.” Inkvizitorica je izgledala kao da želi zakolutati očima, ali je zaboravila kako se to radi. “Trebam razgovarati s tobom.” Jace se zablene u Inkvizitoricu. “Sad?” Ona mu spusti dlan na podlakticu. “Sad.” “Vi ste ludi.” Jace pogleda niz palubu broda. Izgledala je kao Boschova slika pakla. Tama je bila puna demona: nagruvani, tulili su, pištali i sjekli kandžama i zubima. Jaceu je već bilo jasno da nema dovoljno Sjenolovaca. Ni približno dovoljno. “Nije moguće - usred smo bitke...” Inkvizitoričin koščati stisak bio je neobično jak. “Sad” Ona ga gurne, a on ustukne za korak, odviše iznenađen da bi učinio išta drugo, pa zatim za još jedan, sve dok se nisu našli u onom udubljenju u zidu. Ona pusti Jacea, prepipa nabore svog tamnog plašta i izvuče dva serafinska bodeža. Šapne njihova imena, pa još neke riječi koje Jace nije znao, i baci ih na palubu pokraj njega, po jednog sa svake strane. Oni se zabiju vrhom nadolje, a iz njih bukne plavobijeli zastor od svjetlosti i odvoji Jacea i Inkvizitoricu od ostatka broda. “Opet me zatvarate?” zapita Jace, preneraženo zureći u Inkvizitoricu. “Ovo nije Malachijeva konfiguracija. Možeš izaći ako želiš.” Njezine mršave ruke čvrsto stegnu jedna drugu. “Jonathane...” “Mislite, Jace.” Kroza zid od bijele svjetlosti nije mogao vidjeti bitku, ali je i dalje mogao čuti njezinu galamu, krikove i zavijanje demona. Kad bi okrenuo glavu, mogao je nazreti samo djelić oceana, koji se ljeskao svjetlošću nalik na dijamante prosute po površini zrcala. Tamo dolje bilo je desetak brodova, glatkih trimarana s više trupova, koji su se rabili na jezerima u Idrisu. Sjenolovačkih brodova. “Što vi ovdje radite, Inkvizitorice? Zašto ste došli?” “Imao si pravo”, reče ona. “U vezi s Valentineom. Nije htio pristati na razmjenu.” “Rekao vam je da me pustite da umrem.” Jace iznenada osjeti vrtoglavicu. “Istog časa kad je odbio, naravno, sazvala sam Konklavu i okupila je ovdje. Ja... dugujem tebi i tvojoj obitelji ispriku.” “Primljeno na znanje”, reče Jace. Mrzio je ispričavanja. “Alec i Isabelle? Jesu li tu? Neće biti kažnjeni zato što su mi pomogli?” “Tu su i ne, neće biti kažnjeni.” Još uvijek je zurila u njega ispitujućim pogledom. “Ne mogu shvatiti Valentinea”, reče. “Da otac tako odbaci život djeteta, svog jedinog sina...” “Aha”, reče Jace. Glava ga je boljela i samo je htio da ona zašuti ili da ih napadne neki demon. “Baš prava zagonetka.” “Osim ako...” Sad ju je iznenađeno pogledao. “Osim ako što?” 162

Chia

Ona upre prstom u njegovo rame. “Otkud ti ovo?” Jace obori pogled i opazi da mu je otrov onog demonskog pauka bio progrizao rupu na majici pa mu je dobar dio lijevog ramena bio gol. “Majica? Sa zimske rasprodaje u Macyju.” “Ožiljak. Ovaj ožiljak, tu na tvom ramenu.” “A, to.” Jace se začudi žestini njezina pogleda. “Nisam siguran. To mi je od nečega što mi se dogodilo kad sam bio jako mali, tako je rekao moj otac. Nekakva nezgoda. Zašto?” Inkvizitorica siktavo usiše zrak kroza zube. “Ne može biti”, promrsi. “Ti ne možeš biti...” “Što ne mogu biti?” U Inkvizitoričinu glasu čuo se prizvuk nesigurnosti. “Sve te godine”, reče, “dok si odrastao... stvarno si mislio da si sin Michaela Waylanda...?” Strahovit bijes preplavi Jacea, još bolniji zbog sićušnog uboda razočaranja koji ga je popratio. “Anđela vam,” ispljune, “dovukli ste me ovamo usred bitke samo da bi mi ispočetka postavljali jedna te ista prokleta pitanja? Niste mi povjerovali prvi put, a ne vjerujete mi ni sad. Nikada mi nećete vjerovati, unatoč svemu što se dogodilo, iako je sve što sam vam rekao bila istina.” On upre prstom prema onome što se zbivalo s druge strane zida od svjetlosti. “Trebao bih biti tamo vani i boriti se. Zašto me držite ovdje? Zato da kad sve ovo završi, ako ijedan od nas uopće preživi, možete otići Klavi i reći im da se nisam htio boriti na vašoj strani protiv svog oca? Dobra fora.” Ona je problijedjela više nego što je smatrao mogućim. “Jonathane, nisam to...” “Zovem se Jace!” drekne on. Inkvizitorica se trgne, poluotvorenih usta, kao da želi nešto reći, ali Jace je više nije htio slušati. Progura se pokraj nje, umalo je ne srušivši postrance, i šutne jedan od serafinskih bodeža zabijenih u palubu. On se prevrne i zid od svjetlosti nestane. S one strane vladao je kaos. Tamne spodobe jurcale su amo-tamo po palubi, demoni su se pentrali preko zgrčenih tijela, a zrak je bio pun dima i vrištanja. Trudio se u tom kreševu ugledati nekoga koga je znao. Gdje je Alec? Isabelle? “Jace!” Inkvizitorica je hitala za njim, lica iskrivljena od straha. “Jace, nemaš oružja, daj uzmi barem...” Prekinula se kad je jedan demon izronio iz tame ispred Jacea kao ledenjak ispred brodskog pramca. Takvoga te noći još nije vidio; ovaj je imao naborano lice i hitre ruke poput golemog majmuna, ali i dugačak, bodljikav rep škorpiona. Kolutao je žutim očima. Siknuo je na njega kroz polomljene igličaste zube. Prije nego što se Jace stigao sagnuti, repom je sunuo naprijed brzinom kobre u napadu. Ugledao je šiljati vrh kako mu šiba prema licu... I drugi put iste noći jedna je sjena prošla između njega i smrti. Izvukavši dugačak nož, Inkvizitorica se bacila pred njega točno na vrijeme da joj se škorpionski rep zabode duboko u grudi. Vrisnula je, ali ostala je na nogama. Demonov rep zamahnuo je unatrag, spreman za još jedan udarac - no Inkvizitoričin nož već je napustio njezinu ruku, leteći ravnO i precizno. Rune urezane u njegovu oštricu zasvijetlile su kad je demonu presjekao grkljan. Uz šištanje nalik na zrak koji izlazi iz probušena balona, demon se preokrenuo prema unutra, a rep mu se trzao dok je nestajao. Inkvizitorica se skljokala na palubu. Jace je kleknuo pokraj nje i stavio joj ruku na rame, okrenuvši je na leda. Krv se širila sivom prednjicom njezine bluze. Lice joj je bilo mlohavo i žuto pa je Jace načas pomislio da je već mrtva. “Inkvizitorice?” Nije mogao izgovoriti njezino ime, čak ni u tom trenutku. Ona, žmirkajući, otvori oči. Bjeloočnice su joj već gubile sjaj. Uz golem napor pokaže mu prstom da joj se približi. On se sagne bliže, dovoljno blizu da čuje što mu šapće u uho, šapće zadnjim izdisajem... “Što”, reče Jace zbunjeno. “Što to znači?” Odgovora nije bilo. Inkvizitorica se opružila leđima na palubu, širom otvorenih i izbuljenih očiju, usta iskrivljenih u nešto što je izgledalo gotovo kao osmijeh. Jace sjedne na pete, tup i zblenut. Bila je mrtva. Mrtva zbog njega. Nešto ga uhvati za leđa jakne i povuče na noge. Jace se rukom udari po pojasu - shvati da je nenaoružan - i okrene prema poznatom paru plavih očiju koje su piljile u njega u krajnjoj nevjerici.

163

Chia

“Živ si”, reče Alec - dvije kratke riječi, no u kojima se krilo obilje osjećaja. Olakšanje mu se jasno vidjelo na licu, kao i iznemoglost. Unatoč studeni u zraku, znoj mu je slijepio crnu kosu za obraze i čelo. Odjeća i koža bile su mu isprugane od krvi, a duž rukava oklopne jakne pružala mu se dugačka poderotina, kao da ga je razderalo nešto nazubljeno i oštroj Desnom rukom stezao je krvavi guisarme, a lijevom Jaceov ovratnik. “Izgleda da jesam”, dopusti Jace. “Doduše, neću dugo ako mi ne budeš dao neko oružje.” Brzo se ogledavši uokolo, Alec pusti Jacea, izvadi serafinski bodež iz pojasa i doda mu ga. “Evo”, reče. “Zove se Samandiriel.” Tek što je Jace primio bodež, jedan Drevak osrednje veličine žustro navali na njih, bahato piskutajući. Jace podigne Samandiriela, ali Alec je već bio dokrajčio stvorenje, probovši ga jednim udarcem guisarmea. “Lijepo oružje”, reče Jace, ali Alec je gledao pokraj njega, u skvrčenu sivu spodobu na palubi. “Je li to Inkvizitorica? Je li...?” “Mrtva je”, reče Jace. Alec stisne zube. “Dobro da smo je se riješili. Što ju je snašlo?” Jace je baš htio odgovoriti kad ga je prekinuo glasan povik: “Alec! Jace!” Bila je to Isabelle, jurila je prema njima kroz smrad i dim. Bila je u uskoj tamnoj jakni, uprljanoj žućkastom krvlju. Zlatni lanci s kojih su visjeli runski talismani ovijali su joj zapešća i gležnjeve, a bič se pleo oko nje poput mreže od elektrumske žice. Ona ispruži ruke. “Jace, mislili smo...” “Ne.” Nešto je nagnalo Jacea da ustukne, plašeći se njezina dodira. “Sav sam krvav, Isabelle. Nemoj.” Izraz povrijeđenosti preleti joj licem. “Ali svi smo te tražili - mama i tata su...” “Isabelle!” drekne Jace, ali bilo je prekasno: golem demonski pauk] propeo se iza nje, prskajući žuti otrov iz očnjaka. Isabelle je vrisnula kad ju je otrov pogodio, ali njezin bič zamahnuo je zasljepljujućom brzinom, presjekavši demona popola. Odbauljao je palubom u dva komada pa nestao. Jace jurne prema Isabelle točno u trenutku kad se srušila prema naprijed. Bič joj je ispao iz ruke kad ju je uhvatio, nespretno je privijajući uza se. Mogao je vidjeti koliko ju je otrova dohvatilo: uglavnom joj se razlio po jakni, ali manjim dijelom poprskao joj je vrat, a gdje god je došao u dodir i s kožom, ona je gorjela i cvrčala. Ona zacvili jedva čujno - Isabelle, koja nikad nije pokazivala bol. “Daj mi je.” Bio je to Alec, koji je odbacio oružje, požurivši upomoć teatri. Uzeo je Isabelle iz Jaceova naručja i nježno je spustio na palubu. Kleknuvši pokraj nje sa stelom u ruci, podigne pogled na Jacea. “Zadržavaj sve što naleti dok je ne iscijelim.” Jace nije mogao svrnuti pogled s Isabelle. Krv joj je tekla iz vrata na jaknu natapajući joj kosu. “Moramo je maknuti s ovog broda”, reče promuklo. “Ako ostane ovdje...” “Umrijet će?” Alec je vrškom stele crtao po sestrinu grlu što je nježnije mogao. “Svi ćemo umrijeti. Previše ih je. Ovo je pokolj. Inkvizitorica je zaslužila smrt zbog ovoga - ona je kriva za sve to.” “Jedan Škorpion me pokušao ubiti”, reče Jace, pitajući se zašto mu to govori, zašto brani nekoga koga je mrzio. “Inkvizitorica mu je prepriječila put. Spasila mi je život.” “Ma daj?” U Alecovu glasu jasno se čula zapanjenost. “Zašto?” “Valjda je zaključila da sam vrijedan spašavanja.” “Ali ona je stalno...” Alec se prekine, a izraz lica postane mu uzbunjen. “Jace, iza tebe... dva...” Jace se strelovito okrene. Primicala su se dva demona: jedan Havener, krokodilskog tijela i šiljatih zubi, sa škorpionskim repom izvijenim preko leđa prema naprijed, i jedan Drevak, čije se bijelo, crvoliko meso sjajilo na mjesečini. Jace začuje kako Alec iza njega usplahireno usisava zrak; tada mu Samandiriel izleti iz ruke, ocrtavajući srebrnu putanju u zraku, Prereže Ravenerov rep neposredno ispod obješene vrećice S otrovom na kraju njegove dugačke žaoke. Ravener zatuli. Drevak se zbunjeno okrene - i pobere vrećicu s otrovom ravno posred lica. Vrećica se rasprsne i zalije Drevaka otrovom. On ispusti jedan jedini iskrivljeni krik i strovali se, 164

Chia

glave rastopljene do kosti. Krv i otrov razliju se po palubi kad je Drevak nestao. Ravener, iz čijeg je repnog batrljka liptala krv, odvukao se još nekoliko koraka naprijed prije nego što je i sam nestao. Jace se sagne i oprezno podigne Samandiriela. Metalna paluba još uvijek je šištala na mjestima gdje se prolio Ravenerov otrov, koji je u njoj bušio sitne, ali sve šire rupe nalik na gazu. “Jace.” Alec je bio na nogama držeći blijedu, ali uspravnu Isabelle za ruku. “Moramo maknuti Isabelle odavde.” “Dobro”, reče Jace. “Ti je makni odavde. Ja ću se baviti onime.” “Čime?” smeteno upita Alec. “Onime”, ponovi Jace i upre prstom. Nešto je išlo prema njima kroz dim i vatru, nešto golemo, grbavo i masivno. Barem pet puta veće od svih drugih demona na brodu, imalo je oklopljeno tijelo s mnogo udova, a na kraju svakog ekstremiteta nalazila se šiljata, ljuskava kandža. Noge su mu bile slonovske, goleme i plosnate. Imalo je glavu golemog komarca, primijeti Jace kada se približilo, opremljenu kukcolikim očima i visećom, krvavocrvenom cijevi za hranjenje. Alec usiše zrak. “Kakav je sad ovo vrag?” Jace na trenutak porazmisli. “Velik”, reče na koncu. “Jako.” “Jace...” Jace se okrene i pogleda Aleca pa Isabelle. Nešto mu je govorilo daj bi to lako moglo biti zadnji put da ih vidi, ali ipak se i dalje nije bojao, ne za sebe. Htio im je nešto reći, možda da ih voli, da su mu i jedno i druga važniji od tisuću Instrumentarija smrtnika i od moći koju bi mogli donijeti. No riječi mu nisu dolazile. “Alec”, začuje se kako govori. “Odvedi Isabelle do ljestvi, sada, ili ćemo svi poginuti.” Alec ga pogleda u oči i načas zadrži pogled. Zatim kimne i gurne Isabelle, koja se i dalje bunila, prema ogradi. Pomogne joj da se popne na nju i da je prijeđe, pa Jace s golemim olakšanjem ugleda kako njezina glava nestaje kad se počela spuštati ljestvama. A sada ti, Alec, pomisli. Idi. No Alec nije otišao. Isabelle, sada skrivena od pogleda, oštro podvikne; kad je njezin brat skočio natrag s ograde na palubu broda. Njegov guisarme ležao je na palubi, ondje gdje ga je bio ostavio; on ga dohvati i krene prema Jaceu da se suoče s demonom koji se primicao. Nije stigao tako daleko. Demon, koji se kretao prema Jaceu, naglo zaokrene i nasrne na Aleca, dok mu se krvava cijev za hranjenje gladno klatila naprijed-natrag. Jace se okrene da se ispriječi pred Alecom, ali metalna paluba na kojoj je stajao, nagrizena otrovom, skrši se ispod njega. Noga mu propadne i on tvrdo tresne na palubu. Alec je stigao kriknuti Jaceovo ime, a onda je demon bio na njemu. Ubo ga je guisarmeom, sjurivši oštar kraj duboko u demonovo meso. Stvorenje uzmakne, ispuštajući čudnovato ljudski vrisak, a crna krv šikne mu iz rane. Alec se povuče, posežući za drugim oružjem, no jedna demonova kandža strelovito se okrene i sruši ga na palubu. Potom se oko njega omota cijev za hranjenje. Negdje je vrištala Isabelle. Jace se očajnički batrgao da izvuče nogu iz palube: oštri rubovi metala zaboli su se u njega kad se oslobodio nagiim trzajem i jedva se osovio na noge. Podigao je Samandiriela. Serafinski bodež bljesnuo je poput zvijezde padalice. Demon se trgnuo prema natrag, ispustivši dubok, siktav zvuk. Načas je popustio stisak kojim je držao Aleca i Jace pomisli da bi ga mogao pustiti. Zatim naglo, stravičnom brzinom, zabaci glavu unatrag i odbaci Aleca golemom snagom. Alec žestoko tresne na palubu sklisku od krvi, nastavi kliziti po njoj - i uz promukao krik padne preko ruba broda. Isabelle je vrištala Alecovo ime; njezini krici bili su kao bodlje koje netko gura u Jaceove uši. Samandiriel mu je još uvijek bliještao u ruci. Njegovo svjetlo obasjalo je demona koji je kročio prema njemu, gledajući ga pametnim i grabežljivim kukcolikim očima, ali on je vidio samo Aleca; Aleca kako pada preko ruba broda, Aleca koji se utapa u crnoj vodi duboko ispod. Učini mu se da osjeća okus morske vode u ustima, ili je to možda bila krv. Demon je bio gotovo na njemu; on podigne Samandiriela i zavitla ga - demon zaskviči resko, mučenički - a tada paluba popusti ispod Jacea, uz škripu paranja metala, i on propadne u tamu.

165

Chia

19 DIES IRAE

“Varaš se”, reče Clary, ali bez uvjerenosti u glasu. “Ti ne znaš ništa o meni i Jaceu. Samo pokušavaš...” “Pokušavam što? Pokušavam doprijeti do tebe, Clarissa. Zato da shvatiš.” Clary u Valentineovu glasu nije razabirala ni jednu emociju osini lagane podrugljivosti. “Smiješ nam se. Misliš da preko mene možeš povrijediti Jacea pa nam se smiješ. Više nisi čak ni ljut”, doda. “Pravi otac bi bio ljut.” “Ja sam pravi otac. Krv koja kola mojim žilama, kola i tvojim.” “Ti mi nisi otac. Nego Luke”, reče Clary gotovo umorno. “O tome smo već pričali.” “Ti Lukea smatraš svojim ocem samo zbog njegove veze s tvojom majkom...” “Njihove veze?” Clary se glasno nasmije. “Luke i moja majka su prijatelji.” Bila je uvjerena da je načas ugledala kako mu licem prelazi izraz iznenađenja. No, “Ma je li”, bilo je sve što je rekao. A zatim: “Ti stvarno misliš da je on pretrpio sve to - Lucian, naime - taj život tišine, skrivanja i bježanja, tu posvećenost čuvanju tajne koju čak ni on nije posve razumio, samo zbog prijateljstva? Ti znaš vrlo malo o ljudima, Clary, u tvojim godinama, a još manje o muškarcima.” “Možeš ti natucati o Lukeu koliko god hoćeš. Sasvim je svejedno. Varaš se u vezi s njim, baš kao što se varaš u vezi s Jaceom. Ti svima moraš pripisivati ružne pobude za sve što rade jer ružne pobude jedino razumiješ.” “Zar bi tako bilo kad bi on volio tvoju majku? Ružno?” reče Valentine. “Što je to toliko ružno u ljubavi, Clarissa? Ili možda osjećaš, duboko u sebi, da tvoj dragi Lucian niti je pravo ljudsko biće, niti je uistinu sposoban za osjećaje onako kako ih mi shvaćamo...” “Luke je ljudsko biće isto koliko i ja”, dobaci mu Clary. “Ti si običan licemjer.” “A, ne”, reče Valentine. “Svašta jesam, ali to nisam.” Malo joj se primakne, a ona zakorači ispred Mača, zaklanjajući ga njegovu pogledu. “Ti tako misliš o meni zato što mene i to što radim gledaš kroz prizmu svog ovozemaljskog shvaćanja svijeta. Ovozemaljska ljudska bića prave razlike između sebe, razlike koje svakom Sjenolovcu izgledaju smiješno. Njihove razlike temelje se na rasi, religiji, nacionalnom identitetu, bilo kojem od desetak sitnih i nebitnih obilježja. Ovozemaljcima se ona čine logičnim jer, iako ovozemaljci ne mogu vidjeti, shvatiti i priznati demonske svjetove, negdje duboko u svojim drevnim sjećanjima znaju da ovom zemljom kroče neki drugi. Koji ne pripadaju, kojima je cilj samo zlo i uništenje. Budući da ljudi ne vide pogibelj kojom prijete demoni, moraju tu opasnost pripisati drugima iz vlastite vrste. Lice neprijatelja preslikavaju na lice susjeda i tako jamče bijedu iz generacije u generaciju.” On načini još jedan korak prema njoj, a Clary nagonski uzmakne; sad se našla stiješnjena do limenog kovčega. “Ja nisam takav”, nastavi on. “Ja vidim istinu. Ovozemaljci kao da gledaju kroz staklo, mutno, ali mi Sjenolovci - mi vidimo izravno. Mi znamo istinu zla i znamo da, iako hoda između nas, nije od nas. Onome što ne pripada našem svijetu ne smije se dopustiti da se ovdje ukorijeni, da raste kao otrovan cvijet i da istrijebi sav život.” Clary se namjeravala dočepati Mača i zatim navaliti na Valentinea, ali njegove su je riječi šokirale. Glas mu je bio tako blag, tako uvjerljiv, i ne da je ona smatrala kako bi demonima trebalo dopustiti da ostanu na Zemlji, da je pretvore u pepeo kao što su već pretvorili toliko drugih svjetova... Gotovo da je imalo smisla to što je govorio, ali... “Luke nije demon”, reče ona. 166

Chia

“Čini mi se, Clarissa,” reče Valentine, “da ti imaš vrlo malo iskustva u tome što jest, a što nije demon. Upoznala si nekoliko Donjosvjećana koji su ti se činili prilično ljubaznima pa promatraš svijet kroz prizmu njihove ljubaznosti. Demoni su tebi ogavna stvorenja koja iskaču iz mraka da sruše i napadnu. I postoje takva stvorenja. Ali postoje i vrlo suptilni i pritajeni demoni, demoni koji se kreću među ljudima neprepoznati i neometeni. A ipak, ja sam vidio kako čine stvari tako užasne da se njihovi zvjerskiji kolege u usporedbi s time čine nježnima. Jednom sam poznavao jednog demona u Londonu, koji je nastupao kao jako moćan bankar. Nikad nije bio sam pa mi je bilo teško približiti mu se dovoljno da ga ubijem, iako sam znao što je on. Zapovijedao je svojim slugama da mu donose životinje i malu djecu - sve što je bilo maleno i bespomoćno...” “Prestani.” Clary rukama pokrije uši. “Ne želim to slušati.” No Valentineov glas je gudio dalje, neumoljivo, prigušen, ali ne i nečujan. “Jeo ih je polako, tijekom više dana. Imao je svojih trikova, načina da ih održi na životu unatoč najgorim zamislivim mukama. Ako si možeš predočiti dijete kojem je pola tijela otrgnuto kako pokušava dopuzati do tebe.. “Dosta!” Clary makne ruke s ušiju. “Dosta je, dosta!” “Demoni se hrane smrću, boli i ludilom”, reče Valentine. “Kad ja ubijam, činim to zato što moram. Ti si odrasla u raju lažne ljepote okruženom krhkim staklenim zidovima, kćeri moja. Tvoja majka je stvorila svijet u kakvom je željela živjeti i odgojila te u njemu, ali nikad ti nije rekla da je to iluzija. A cijelo to vrijeme demoni su čekali sa svojim oružjima od krvi i straha kako bi razbili to staklo i izvukli te na slobodu od laži.” “Ti si razbio zidove”, šapne Clary. “Ti si me uvukao u sve ovo. Nitko drugi, samo ti.” “A staklo koje te porezalo, bol koji si osjetila, krv? Kriviš li mene i za to? Nisam ja taj koji te stavio u zatvor.” “Prestani. Samo prestani pričati.” Clary je zvonilo u glavi. Htjela mu je vrisnuti Ti si oteo moju majku, ti si to učinio, ti si kriv za to! Ali počinjala je shvaćati na što je Luke mislio kad je rekao da se s Valentineom ne može raspravljati. Nekako je postigao da joj bude nemoguće ne složiti se s njim, a da pritom ne osjeti kako se zauzima za demone koji pregrizu dijete napola. Zapita se kako je Jace to izdržao sve one godine, kako je živio u sjeni te zahtjevne, nadmoćne osobnosti. Počinjala je uviđati otkud potječe Jaceova arogancija, njegova arogancija i njegove pomno kontrolirane emocije. Rub kovčega iza nje polako joj se utiskivao u noge. Osjećala je hladnoću koja je izbijala iz Mača, od koje su je bockale dlačice na šiji. “Što ti hoćeš od mene?” upita ona Valentinea. “Zašto misliš da ja hoću nešto od tebe?” “Inače ne bi razgovarao sa mnom. Zviznuo bi me po glavi i čekao... što god bio tvoj sljedeći korak nakon ovoga.” “Sljedeći korak”, reče Valentine, “jest da te tvoji sjenolovački prijatelji pronađu ovdje i da im ja kažem da mi, ako te žele natrag živu, zauzvrat predaju onu vukodlačicu. Još uvijek trebam njezinu krv.” “Nikad neće zamijeniti Maiu za mene!” “Tu se varaš”, reče Valentine. “Oni znaju vrijednost donjosvjećanskog djeteta u usporedbi sa sjenolovačkim. Pristat će na zamjenu. Klava to iziskuje.” “Klava? Misliš... to je u Zakonu?” “Upisano je u samu njegovu srž”, reče Valentine. “Razumiješ li sad? Mi nismo toliko različiti, Klava i ja, ni Jonathan i ja, pa čak ni ti i ja, Clarissa. Samo imamo malih nesuglasica u pogledu metode.” On se nasmiješi i načini još jedan korak naprijed, posve joj se približavajući. Pokrenuvši se brže nego što je mislila da može, Clary posegne iza sebe i zgrabi Mač duša. Bio je upravo onoliko težak koliko je mislila da će biti, tako težak da je umalo izgubila ravnotežu. Ispruživši drugu ruku da se stabilizira, podigla ga je, uperivši šiljak ravno prema Valentineu. Jaceov pad naglo je završio kad je tresnuo na tvrdu metalnu površinu tako jako da su mu škljocnuli zubi. Zakašljao se, okusivši krv u ustima, i s mukom uspuzao na noge. Stajao je na mostu od golog metala obojenom beživotnom zelenom bojom. Unutrašnjost broda bio je šupalj, golem prostor pun jeke, načinjen od tamnih metalnih zidova koji su se izvijali prema 167

Chia

van. Podignuvši pogled, Jace ugleda majušnu krpicu noćnog neba kroz otvor za dim u trupu, daleko iznad. Utroba broda sastojala se od labirinta mostova i ljestvi koji kao da nisu vodili nikamo, već su se previjali jedni preko drugih poput crijeva kakve goleme zmije. Bilo je ledeno hladno. Kad bi izdisao, Jace je mogao vidjeti kako mu dah izlazi u bijelim oblačićima. Rasvjeta je bila vrlo slaba. On zaškilji u sjene pa posegne u džep da izvuče runokamen vještičjeg svjetla. Njegova bijela svjetlost obasja polumrak. Most je bio dug, s ljestvama na suprotnom kraju koje su vodile na nižu razinu. Kad je Jace krenuo prema njima, nešto mu zasvjetluca pod nogama. On se sagne. Bila je to stela. Nije mogao a da se ne ogleda oko sebe, kao da donekle očekuje da će se netko stvoriti iz sjene; kako se dovraga sjenolovačka stela našla tu dolje? On je oprezno podigne. Sve stele imale su neku vrstu aure, avetinjski otisak osobnosti njihova vlasnika. Ova ga prožme bolnim prepoznavanjem. Clary. Iznenadan blag smijeh razbije tišinu. Jace se strelovito okrene i uguraj stelu za pojas. U sjaju vještičjeg svjetla Jace ugleda taman lik kako stoji na kraju mosta. Lice mu je bilo skriveno u sjeni. “Tko je tamo?” zazove on. Odgovora nije bilo, tek osjećaj da mu se netko smije. Jaceova ruka automatski krene prema njegovu pojasu, ali dok je padao, ispustio je serafinski bodež. Ponestalo mu je oružja. No što ga je njegov otac uvijek učio? Ispravno upotrijebljeno, gotovo sve' je moglo biti oružje. On polako krene prema spodobi, upijajući pogledom razne pojedinosti oko sebe - potporanj za koji se mogao uhvatiti da se zanjiše i udari nogama; stršeći komad odlomljenog metala koji je mogao baciti na protivnika da mu slomi kralježnicu. Sve te misli prošle su mu kroz glavu u djeliću sekunde, jedinom djeliću sekunde prije nego što se spodoba na kraju mosta okrenula, bijele kose koja je bliještala pod vještičjim svjetlom, a Jace je prepoznao. Jace stane kao ukopan. “Oče? Jesi li to ti?” Alec je prvo postao svjestan ledene studeni. Drugo je bilo to što nije mogao disati. Pokušao je uvući zrak i tijelo mu je prožeo grč. Sjeo je uspravno, istjeravši prljavu riječnu vodu iz pluća u gorkoj poplavi od koje se zakašljao i umalo povratio. Naposljetku je prodisao, premda su ga pluća boljela kao da gore. Ogledao se oko sebe hvatajući zrak. Sjedio je na zahrđaloj metalnoj platformi - ne, bio je to stražnji dio kamiona. Kamioneta koji je plutao nasred rijeke. S kose i odjeće tekla mu je hladna voda. A Magnus Bane sjedio mu je nasuprot, motreći ga jantarnim mačjim očima koje su svijetlile u mraku. Zubi su mu zacvokotali. “Što... što se dogodilo?” “Pokušao si piti East River”, reče Magnus, a Alec tek tada primijeti da je i Magnusova odjeća posve smočena, zalijepljena za njegovo tijelo poput tamne druge kože. “Izvukao sam te.” Alecu je bubnjalo u glavi. Opipao je pojas u potrazi za stelom, ali je nije bilo. Pokušao je prevrtjeti film unatrag - brod krcat demonima; Isabelle koja pada i Jace koji je hvata; krv posvuda ispod nogu, demon koji napada... “Isabelle! Ona je silazila kad sam ja pao.” “Dobro je. Dospjela je do nekog broda, vidio sam je.” Magnus ispruži ruku da dodirne Alecovu glavu. “S druge strane, ti možda imaš potres mozga.” “Moram se vratiti u bitku.” Alec odgurne njegovu ruku. “Ti si vještac. Možeš li me, ne znam, prenijeti zrakom na brod, ili tako nešto? I usput mi srediti taj potres mozga, kad si već kod toga?” Magnus, još uvijek ispružene ruke, nasloni se natrag na bočni zid stražnjeg dijela kamioneta. Pod svjetlošću zvijezda oči su mu bile zeleni i zlatni iveri, tvrde i bezizražajne poput dragulja. “Oprosti”, reče Alec shvativši kako je zazvučao, premda je i dalje smatrao kako bi Magnus morao razumjeti da je najvažnije bilo doći na brod. “Znam da nam ne moraš pomagati... to je usluga...” “Prestani. Ja tebi ne činim usluge, Alec. Ja za tebe radim te stvari jer... pa, što ti misliš, zašto ih radim?”

168

Chia

Nešto se uzdigne u Alecovu grlu presjekavši njegov odgovor. Uvijek je bilo tako kad je bio s Magnusom. Kao da mu se u srcu nalazio mjehurić boli ili kajanja, a kad bi htio reći nešto, bilo što, što bi se doimalo značajno ili istinito, on bi se podigao i ugušio njegove riječi. “Trebam se vratiti na brod”, reče on napokon. Magnus je zvučao previše umorno da bi se uopće naljutio. “Pomogao bih ti”, reče. “Ali ne mogu. Skidanje zaštitnih čarolija s broda bilo je već dovoljno teško - to je strašno jaka čarolija, demonska - ali kad si pao, morao sam baciti i brzu čaroliju na kamionet da ne bi potonuo kad se onesvijestim. A onesvijestit ću se, Alec. To je samo pitanje vremena.” Prešao si je rukom preko očiju. “Nisam htio da se utopiš”, reče. “Čarolija bi trebala izdržati dovoljno dugo da dospiješ kamionetom natrag na kopno.” ώώώ.вόşήάùήίţέȡ.ήέţ “Ja... nisam shvaćao.” Alec pogleda Magnusa, koji je imao tri stotine godina, ali je oduvijek izgledao bezvremeno, kao da je prestao starjeti s otprilike devetnaest. Sad su mu se u kožu oko očiju i usta usjekle oštre bore. Kosa mu je mlitavo visjela preko čela, a pogrbljeno držanje ramena nije bila njegova uobičajena poza, već prava iznurenost. Alec ispruži ruke. Bile su blijede na mjesečini, naborane od vode i istočkane desecima srebrnih ožiljaka. Magnus pogleda dolje u njih, pa opet u Alecovo lice, zbunjeno smrknutih očiju. “Uzmi moje ruke”, reče Alec. “I uzmi moju snagu. Koliko je god možeš upotrijebiti da... da nastaviš dalje.” Magnus se nije pomaknuo. “Mislio sam da se ti moraš vratiti na brod.” “Moram se boriti”, reče Alec. “Ali upravo to i ti radiš, zar ne? Ti si dio ove borbe isto koliko i Sjenolovci na brodu - a znam da možeš uzeti dio moje snage, čuo sam za vješce koji to rade - pa ti je nudim. Uzmi. Tvoja je.”

*** Valentine se nasmiješi. Na sebi je imao crni oklop i oklopne rukavice koji su se ljeskale kao ljuske crnih kukaca. “Sine.” “Ne zovi me tako”, reče Jace, a zatim, osjetivši kako mu ruke počinju drhtati: “Gdje je Clary?” Valentine se još smiješio. “Inatila mi se”, reče. “Morao sam joj dati lekciju.” “Što si joj učinio?” “Ništa.” Valentine se primakne Jaceu dovoljno blizu da ga dotakne odluči li ispružiti ruku. Ali nije. “Ništa od čega se neće oporaviti.” Jace stisne šaku da njegov otac ne bi vidio da mu se trese. “Želim je vidjeti.” “Zbilja? Uza sve ovo što se događa?” Valentine podigne pogled kao da može vidjeti pokolj na palubi kroz brodski trup. “Mislio sam da ćeš se željeti boriti uz svoje ostale sjenolovačke prijatelje. Šteta što se toliko trude uzalud.” “Ti to ne znaš.” “Ja to znam. Za svakoga od njih mogu prizvati tisuću demona. Čak se ni najbolji Nefili ne mogu nositi s takvom nadmoći. Kao u slučaju”, doda Valentine, “sirote Imogen.” “Kako...” “Ja vidim sve što se događa na mom brodu.” Valentine suzi oči. “Ti znaš da si ti kriv što je poginula, zar ne?” Jace usiše zrak. Osjećao je kako mu srce udara kao da želi probiti put iz njegovih grudi. “Da nije bilo tebe, ni jedan od njih ne bi došao na brod. Mislili su da te spašavaju, znaš. Da se radilo samo o dva Donjosvjećana, ne bi se gnjavili.” Jace je gotovo zaboravio. “Simon i Maia...” “O, oni su mrtvi. Oboje.” Valentineov glas bio je nehajan, čak i blag. “Koliko ih treba poginuti, Jace, prije nego što uvidiš istinu?” Jacea obuzme dojam da mu je glava puna uskovitlanog dima. Rame mu je gorjelo od bola. “Već smo vodili ovaj razgovor. Varaš se, oče. Možda imaš pravo u vezi s demonima, možda imaš pravo čak i u vezi s Klavom, ali to nije način...” “Mislio sam,” reče Valentine, “kada ćeš uvidjeti da si isti kao ja?” 169

Chia

Unatoč hladnoći, Jace se počne znojiti. “Što?” “Ti i ja, mi smo isti”, reče Valentine. “Kao što si mi rekao prije, ti si ono što sam ja od tebe učinio, a učinio sam te svojom kopijom. Imaš moju aroganciju. Imaš moju hrabrost. A imaš i onu osobinu koja druge navodi na to da daju život za tebe bez ijednog pitanja.” Nešto je lupalo u pozadini Jaceova uma. Nešto što je trebao znati, ili što je zaboravio - rame mu je gorjelo... “Ja ne želim da ljudi daju život za mene”, vikne. “Ne. Želiš. Sviđa ti se što znaš da bi Alec i Isabelle umrli za tebe. I tvoja sestra. Inkvizitorica jest umrla za tebe, zar ne, Jonathane? A ti si stajao pokraj nje i pustio je...” “Ne!” “Isti si kao ja - nije čudo, zar ne? Mi smo otac i sin, pa zašto ne bismo bili slični?” “Ne!” Jace naglo podigne ruku i dograbi iskrivljeni metalni potporanj. On mu ostane u šaci uz glasan prasak; slomljeni kraj bio mu je nazubljen i opako oštar. “Ja nisam kao ti!” vikne on i sjuri potporanj ravno u očeva prsa. Valentine iskolači oči. Zatetura unatrag s krajem potpornja što mu je stršio iz prsa. Jace je na trenutak mogao samo buljiti, misleći Prevario sam se - to je stvarno on - a tada kao da se Valentine urušio u samog sebe, tijelo mu se rasipalo poput pijeska. Zrak se ispuni smradom paljevine dok se Valentineovo tijelo pretvaralo u pepeo koji je otpuhao hladan zrak. Jace si stavi ruku na rame. Dio kože na kojem je sagorjela runa za neustrašivost bio je vruć na dodir. Preplavi ga snažan osjećaj slabosti. “Agramon”, šapne, i padne na koljena na most. Klečao je na podu svega nekoliko trenutaka, dok mu udaranje bila nije usporilo, no Jaceu se činilo da je prošla cijela vječnost. Kad je napokon ustao, noge su mu bile ukočene od hladnoće. Vrhovi prstiju bili su mu plavi. Zrak je još uvijek bazdio po paljevini, premda od Agramona nije ostalo ni traga. Još uvijek stežući komad metalnog potpornja, Jace krene prema ljestvama na kraju mosta. Od napora silaženja po njima, držeći se jednom rukom, glava mu se razbistri. On skoči sa zadnje prečke i nađe se na drugom uskom mostu, koji se protezao duž prostrane metalne prostorije. Po zidovima su se nizali deseci drugih mostova s ljestvama, kao i svakojake cijevi i strojevi. Iz cijevi su dopirali zvukovi lupanja, a svako malo iz jedne bi cijevi izašao oblak nečega što je izgledalo kao para, premda je zrak i dalje bio očajno hladan. Dobro si ti sebi mjestašce sredio, oče, pomisli Jace. Goli industrijski interijer broda nije se podudarao s Valentineom kojeg je poznavao, izbirljivog u pogledu vrste brušenog kristala od kojeg su mu bile izrađene boce za posluživanje pića. Jace se ogleda uokolo. Tu dolje bio je labirint; nikako nije mogao znati u kojem bi smjeru trebao krenuti. Okrenuo se da se spusti niz sljedeće ljestve i primijetio tamnocrvenu mrlju na metalnom podu. i Krv. Prstima čizme zastrugao je po njoj. Još je bila vlažna, pomalo ljepljiva. Svježa krv. Bilo mu se ubrzalo. Nešto dalje na mostiću ugledao je još jednu crvenu mrlju, pa malo dalje još jednu, kao trag od krušnih mrvica u bajci. Jace je slijedio krv, čizme su mu glasno odjekivale na metalnome mostu. Uzorak krvavih mrlja bio je neobičan, ne kao da se tu vodila neka bitka nego više kao da je netko tko je krvario bio nošen po mostu... Stigao je do jednih vrata. Bila su od crnog metala, tu i tamo posrebrenog udubljenjima i ogrebotinama. Na kvaki je bio krvav otisak ruke. Čvršće stegnuvši šiljati potporanj, Jace pogura vrata da se otvore. Udari ga val još hladnijeg zraka i on duboko udahne. Prostorija je bila prazna, osim jedne metalne cijevi, koja se protezala duž jednog zida, i nečega što je sličilo hrpi tkanine za vreće u kutu. Malo svjetlosti prodiralo je kroz okrugli prozor visoko na zidu. Kad je Jace oprezno zakoračio naprijed, svjetlo iz okruglog prozora palo je na hrpu u kutu i shvatio je da to ipak nije hrpa smeća, nego truplo. Jaceovo srce stalo je udarati kao nezaključana vrata na olujnom vjetru.

170

Chia

Metalni pod bio je ljepljiv od krvi. Čizme su mu se odizale od njega uz ružan zvuk šljapkanja dok je prelazio prostoriju i saginjao se pokraj spodobe opružene na podu. Momak, tamnokos, odjeven u traperice i krvlju natopljenu plavu majicu. Jace primi tijelo za rame i povuče. Ono se prevrne, mlohavo i mekano, beživotnih smeđih očiju zagledanih uvis. Jaceu stane dah u grlu. To jest Simon. Bio je bijel kao papir. Pri dnu grla imao je gadnu posjekotinu i oba zapešća bila su mu prerezana, pa su se vidjele razjapljene rane nazubljenih rubova. Jace se sruši na koljena, i dalje držeći Simona za rame. S očajem pomisli na Clary, na njezinu bol kada bude saznala, na to kako mu je kršila ruke svojima, koliko snage u tim malim prstima. Pronađi Simona. Znam da hoćeš. I pronašao ga je. No bilo je prekasno. Kad je Jace imao deset godina, otac mu je objasnio sve načine na koje je moguće ubijati vampire. Probosti ih kolcem. Odrezati im glavu i zapaliti je kao jezivu bundevu. Pustiti da ih sunce spali u pepeo. Ili im iscijediti krv. Trebali su krv da bi živjeli, radili su na nju kao automobili na benzin. Pogledavši nazubljenu ranu na Simonovu grlu, nije bilo teško shvatiti što je Valentine učinio. Jace ispruži ruku da zatvori Simonove staklaste oči. Ako ga Clary mora vidjeti mrtvog, bolje da ga ne vidi ovakvog. Pomakne ruku do ovratnika Simonove majice u namjeri da ga povuče gore, da pokrije ranu. Simon se pomakne. Očni kapci mu se tržnu i otvore, no od očiju su se vidjele samo bjeloočnice. Tada tiho zagrglja, a usne mu se izviju unatrag, razotkrivši šiljke vampirskih očnjaka. Dah mu je krkljao u razrezanom vratu. Mučnina se uzdigne u pozadini Jaceova grla, a ruka mu se stisne oko Simonova ovratnika. Nije mrtav. Ali, Bože, taj bol morao je biti nevjerojatan. Nije mogao zacijeljeti, regenerirati se, ne bez... Ne bez krvi. Jace pusti Simonov ovratnik i zubima zasuče desni rukav. Pomoću šiljatog vrha slomljenog potpornja zareže dubok usjek po dužini zapešća. Krv mu navre na površinu kože. On odbaci potporanj; ovaj zvekne na metalni pod uz štropot. U zraku je osjećao miris vlastite krvi, oštar i bakrenast. On pogleda Simona, koji se nije pomaknuo. Krv je sada tekla niz Jaceovu ruku, zapešće ga je boljelo. On je ispruži iznad Simonova lica, puštajući da mu krv kaplje niz prste i pada na Simonova usta. Nije bilo nikakve reakcije. Simon se nije micao. Jace se primakne; sad je klečao iznad Simona, a dah mu je stvarao bijele oblačiće u ledenom zraku. Sagnuo se i pritisnuo krvavo zapešće na Simonova usta. “Pij moju krv, budalo”, šapne. “Pij.” Neko vrijeme nije se događalo ništa. Tada su se Simonove oči žmirkavo zatvorile. Jace je osjetio oštar ubod u zapešće, nekakvo povlačenje, snažan pritisak - i Simonova desna ruka poletjela je uvis i zgrabila Jaceovu ruku tik iznad lakta. Simonova leđa izvila su se s poda, pritisak na Jaceovu zapešću pojačavao se kako su Simonovi očnjaci uranjali dublje. Bol prožme Jaceovu ruku. “Dobro”, reče Jace. “Dobro, dosta.” Simon otvori oči. Bjeloočnice su nestale, tamnosmeđe šarenice usredotočile su se na Jacea. Imao je boje na licu, bolesno rumenilo nalik na groznicu. Usne su mu bile malčice otvorene, očnjaci crveni od krvi. “Simone?” reče Jace. Simon ustane. Pokrene se s nevjerojatnom brzinom, srušivši Jacea na bok i bacivši se na njega. Jaceova glava udari u metalni pod; zvonilo mu je u ušima kad su Simonovi zubi utonuli u njegov vrat. Pokušao je izmigoljiti se, ali on ga je pričepio na pod rukama kao željeznim šipkama, zarivši mu prste u ramena. No Simon mu nije nanosio bol - ne uistinu - bol, koji je počeo oštro, jenjao je u neko tupo žarenje, ugodno, onako kako je katkada žarenje stele znalo biti ugodno. Pospan osjećaj mira šuljao se Jaceovim žilama i osjetio je kako mu se mišići opuštaju; njegove ruke, koje su trenutak ranije pokušavale odgurnuti Simona, sada su ga privijale bliže. Osjećao je kucanje vlastita srca, osjećao je kako usporava, kako se njegova lupa pretapa u blaži odjek. Svjetlucava tama proširila mu se kutovima vidnog polja, lijepa i čudna. Jace zatvori oči... 171

Chia

Bol mu probode vrat. On naglo udahne i brzo otvori oči; Simon je sjedio na njemu, piljeći dolje razrogačenim očima, držeći si ruku preko usta. Simonove rane bile su nestale, premda mu je prednjica majice bila umrljana svježom krvi. Jace je opet osjećao bol u natučenim ramenima, u posjekotini duž zapešća, u ugrizu na grlu. Više nije čuo kucanje svog srca, ali znao je da mu divlje udara u prsima. Simon makne ruku s usta. Očnjaci su mu nestali. “Skoro sam te ubio”, reče. U glasu kao da mu se čula molba. “Ja bih ti dopustio”, reče Jace. Simon se zagleda u njega, a zatim protisne nekakav zvuk duboko iz grla. Prevrne se s Jacea i svali se na koljena, na pod, obgrlivši laktove. Jace je kroz blijedu kožu na Simonovu grlu vidio tamne crte njegovih žila, koje su se granale u plave i ljubičaste linije. Žile pune krvi. Moje krvi. Jace sjedne. Pipajući, potraži stelu. Dok je vukao stelu preko ruke, činilo mu se kao da vuče olovnu cijev preko nogometnog igrališta. Glava mu je pulsirala. Kad je dovršio iratze, naslonio je glavu na zid iza sebe, teško dišući, a bol je popustio kad je iscjeliteljska runa proradila. Moja krv u njegovim žilama. “Žao mi je”, reče Simon. “Tako mi je žao.” Iscjeliteljska runa je djelovala. Jaceova glava počela se bistriti i udaranje u prsima mu je usporilo. Oprezno je ustao, očekujući val vrtoglavice, ali samo se osjećao malo slabo i umorno. Simon je i dalje klečao, zureći u vlastite ruke. Jace se sagne i uhvati ga za leda majice, povukavši ga na noge. “Ne ispričavaj se”, reče pustivši Simona. “Samo kreni. Valentine ima Clary, a mi nemamo puno vremena.” Onog trenutka kad su joj se prsti sklopili oko drška Maellartacha, uz Clary nu ruku sukne usijan mlaz hladnoće. Valentine je s izrazom blagog zanimanja promatrao kako je jeknula od bola dok su joj prsti trnuli. Očajnički je stezala Mač, ali iskliznuo joj je iz stiska i zaštropotao po podu do njezinih nogu. Jedva je vidjela kako se Valentine pomaknuo. Čas kasnije stajao je ispred nje s Mačem u ruci. Clary je pekla ruka. Pogledala je dolje i vidjela da joj se na dlanu podiže crveni, vreli plik. “Zar si stvarno mislila”, reče Valentine glasom obojenim tračkom gnušanja, “da bih te pustio blizu nekog oružja za koje bih mislio da bi ga mogla upotrijebiti?” On odmahne glavom. “Nisi shvatila ni riječi od onoga što sam rekao, zar ne? Čini se da je od moje dvoje djece samo jedno kadro shvatiti istinu.” Clary stisne ozlijeđenu ruku u šaku, gotovo se veseleći tom bolu. “Ako misliš na Jacea, on te isto mrzi.” Valentine zanjiše Mač uvis, podižući mu vrh do visine Claryne ključne kosti. “Sad bi bilo dosta”, reče, “iz tvojih usta.” Vrh Mača bio je oštar; kad je udahnula, ogrebao ju je po grlu i curak krvi prokrčio si je put niz njezine grudi. Dodir Mača kao da joj je širio hladnoću po žilama, odapinjao joj šišteće čestice leda kroz ruke i noge, umrtvio joj šake. “Uništio te tvoj odgoj”, reče Valentine. “Tvoja majka uvijek je bila tvrdoglava žena. To je bila jedna od stvari koje sam volio na njoj, u početku. Mislio sam da će se držati svojih ideala.” Bilo je čudno, pomisli Clary uz nekako ravnodušan užas, što je, kad je vidjela svog oca onomad kod Renwicka, njegova znatna osobna karizma bila u pogonu radi Jacea. Sada se nije trudio, a bez te površinske patine šarma, doimao se - prazno. Kao šupalj kip, očiju isklesanih samo zato da bi pokazale tamu iznutra. “Reci mi, Clarissa - je li tvoja majka ikada govorila o meni?” “Rekla mi je da je moj otac mrtav.” Nemoj reći ništa više, upozori ona samu sebe, no bila je sigurna da je uspio pročitati ostatak u njezinim očima. I da mi je barem govorila istinu. “A nikad ti nije rekla da si drugačija? Posebna?” Clary proguta knedlu, a vrh mača usiječe joj se malo dublje. Još krvi iscuri joj niz grudi. “Nikad mi nije rekla da sam Sjenolovac.” “Znaš li zašto me”, reče Valentine, gledajući je niz cijelu dužinu Mača, “tvoja majka ostavila?” 172

Chia

Clary su duboko u grlu žarile suze. Ona protisne zvuk kao da se guši. “Želiš reći da je bio samo jedan razlog?” “Rekla mi je”, nastavi on kao da Clary nije rekla ništa, “da sam njezino prvo dijete pretvorio u čudovište. Ostavila me prije nego što to učinim i drugome. Tebi. Ali zakasnila je.” Studen u njezinu grlu, udovima, bila je tako snažna da više nije mogla ni drhtati. Mač kao da ju je pretvarao u led. “Ona to nikad ne bi rekla” šapne Clary. “Jace nije čudovište. Nisam ni ja.” “Nisam govorio o...” Zaklopna vrata iznad njihovih glava otvore se s treskom i dva tamna lika uskoče kroz rupu, sletjevši točno iza Valentinea. Prvi je, shvati Clary uz radostan šok olakšanja, bio Jace, koji je padao kroz zrak poput strijela odapete iz luka, siguran u svoju metu. Doskočio je na pod sa samouvjerenom lakoćom. U jednoj ruci stezao je čelični potporanj prljav od krvi, čiji je kraj bio odlomljen u opak šiljak. Drugi lik sletio je pokraj Jacea s jednakom lakoćom, ako već ne i jednakog skladno. Clary ugleda obris vitkog momka tamne kose i pomisli: Alec. Tek kad se uspravio i kad je prepoznala to poznato lice, shvatila je tko je to. Zaboravila je na Mač, hladnoću, bol u grlu, zaboravila je na sve. “Simone!” Simon je pogleda preko prostorije. Pogledi im se susretnu samo načas i Clary se ponada da joj je na licu uspio pročitati to potpuno i silno olakšanje. Suze koje su bile prijetile navrle su i prosule joj se niz lice. Nije ih ni pokušala obrisati. Valentine okrene glavu da pogleda iza sebe i usta mu se objese u prvom izrazu iskrenog iznenađenja koje je Clary ikada vidjela na njegovu licu. On se strelovito okrene da se suoči s Jaceom i Simonom. Istog časa kad se Mač odmaknuo od Claryna grla, led je nestao iz nje, oduzevši joj i svu snagu. Skljokala se na koljena, nekontrolirano se tresući. Kad je podigla ruke da otre suze s lica, vidjela je da su joj vrhovi prstiju bijeli od ozeblina. Jace se užasnuto zagleda u nju pa zatim u oca. “Što si joj učinio?” “Ništa”, reče Valentine, ponovno stekavši kontrolu nad sobom. “Još.” Na Claryno iznenađenje, Jace je problijedio kao da su ga očeve riječi šokirale. “Ja sam taj koji bih tebe trebao pitati što si učinio, Jonathane”, reče Valentine, a premda se obraćao Jaceu, oči su mu bile na Simonu. “Zašto je ovo još živo? Povratnici se mogu regenerirati, ali ne s tako malo krvi u sebi.” “Misliš na mene?” zapita Simon. Clary se zablene. Simon je zvučao drugačije. Nije zvučao kao klinac koji se prepucava s odraslom osobom; zvučao je kao netko tko smatra da se može ravnopravno suočiti s Valentineom Morgensternom. Kao netko tko zaslužuje da se ravnopravno suoči s njim. “A, da, tako je, ostavio si me misleći da sam mrtav. Dobro, mrtviji.” “Daj začepi” Jace osine Simona pogledom; oči su mu bile jako tamne. “Dopusti da ja odgovorim na to.” Okrene se ocu. “Dao sam Simonu da se napije moje krvi”, reče. “Zato da ne umre.” Valentineovo već ionako strogo lice poprimi još tvrđe crte, kao da mu se kosti guraju van kroz kožu. “Ti si svojevoljno dao vampiru da pije tvoju krv?” Jace kao da je načas oklijevao - dobacio je pogled Simonu, koji je pogledom fiksirao Valentinea s izrazom čiste mržnje na licu. Zatim je oprezno rekao: “Da.” “Nemaš pojma što si učinio, Jonathane”, reče Valentine strašnim glasom. “Nemaš pojma.” “Spasio sam život”, reče Jace. “Koji si ti pokušao uništiti. Toliko znam.” “Ne ljudski život”, reče Valentine. “Uskrsnuo si čudovište koje će stalno ubijati da bi opet jelo. Takvi kao on uvijek su gladni...” “Gladan sam upravo sad”, reče Simon i nasmiješi se da pokaže kako su mu očnjaci izašli iz desni. Bijeljeli su se i vrhovima mu dodirivali donju usnicu. “Ne bih imao ništa protiv još malo krvi. Naravno, od tvoje krvi vjerojatno bih se ugušio, ti otrovni...” Valentine se nasmije. “Volio bih vidjeti da to pokušaš, povratniče”, reče. “Kad te Mač duša presiječe, gorjet ćeš dok budeš umirao.” 173

Chia

Clary primijeti kako je Jace skrenuo pogled na Mač pa onda na nju. U očima mu je bilo neizgovoreno pitanje. Ona brzo reče: “Mač nije preobražen. Ne sasvim. Nije dobio Mainu krv, tako da nije završio ceremoniju...” Valentine se okrene prema njoj s Mačem u ruci i ona ugleda njegov osmijeh. Mač kao da mu je zatitrao u ruci i onda ju je nešto udarilo - kao da ju je pomeo val, zavitlao je dolje i onda podigao protiv njezine volje, pa odbacio uvis. Kotrljala se po podu, nemoćna zaustaviti se, sve dok nije iz sve snage tresnula u oplatu broda. Skljokala se pri njezinu dnu, uspuhana od izbijanja daha i od bola. Simon potrči prema njoj. Valentine zamahne Mačem duša i najednom se uzdigne zid od čiste plamene buktinje, od čije je jarosne vrućine zateturao unatrag. Clary se uz napor pridigne na laktove. Usta su joj bila puna krvi. Svijet se ljuljao oko nje pa se zapitala koliko je snažan bio taj udarac u glavu i hoće li se onesvijestiti. Ostala je pri svijesti naporom volje. Vatra se bila povukla, no Simon je još čučao na podu, djelujući ošamućeno. Valentine mu dobaci kratak pogled, pa ga zatim skrene na Jacea. “Ako sada ubiješ povratnika,” reče, “još možeš poništiti to što si učinio.” “Ne”, šapne Jace. “Samo uzmi to oružje koje imaš u ruci i zabij mu ga u srce.” Valentineov glas bio je blag. “Jedan jednostavan pokret. Ništa što već nisi radio.” Jace ocu hladnokrvno uzvrati pogled. “Vidio sam Agramona”, reče. “Imao je tvoje lice.” “Vidio si Agramona?” Mač duša ljeskao se kad se Valentine pokrenuo prema svom sinu. “I preživio?” “Ubio sam ga.” “Ubio si Demona straha, ali nećeš ubiti običnog vampira, čak ni po mom naređenju?” Jace je stajao, bezizražajno gledajući Valentinea. “On je vampir, to je istina”, reče. “Ali ime mu je Simon.” Valentine se zaustavi ispred Jacea s Mačem duša u ruci, koji je plamtio grubim crnim svjetlom. Clary se na jedan prestravljeni trenutak zapita kani li Valentine probosti Jacea na mjestu i kani li mu Jace to dopustiti. “Pretpostavljam dakle”, reče Valentine, “da se nisi predomislio? Ono što si mi rekao kad si mi prošli put došao, to je tvoja zadnja riječ, ili ti je žao što mi se nisi pokorio?” Jace polako odmahne glavom. U jednoj ruci još je stezao slomljeni potporanj, ali druga ruka desna - bila mu je na struku i izvlačila nešto iz pojasa. Njegove oči, doduše, ni na tren nisu napuštale Valentineove pa Clary nije bila sigurna je li Valentine vidio što je radio. Nadala se da nije. “Da,” reče Jace, “žao mi je što ti se nisam pokorio.” Ne! Pomisli Clary, ali srce joj se stegne. Je li odustajao, je li mislio kako je to jedini način da spasi nju i Simona? Valentineovo lice se smekša. “Jonathane...” “Osobito zato”, reče Jace, “što to namjeravam učiniti opet. Evo sad.” Ruka mu se pokrene brzinom munje i nešto poleti zrakom prema Clary. Padne nekoliko centimetara od nje, zveknuvši u metal uz štropot i zakotrljavši se. Ona razrogači oči. Bila je to stela njezine majke. Valentine se stane smijati. “Stela? Jace, je li to neka šala? Ili si konačno...” Clary nije čula što je dalje rekao; odgurnula se uvis, jeknuvši kad joj je bol probo glavu. Oči su joj zasuzile, vid joj se zamutio; ispružila je drhtavu ruku prema steli - i čim ju je dotaknula prstima, u glavi je začula glas jasan kao da njezina majka stoji pokraj nje. Uzmi stelu, Clary. Uzmi je. Znaš što ti je činiti. Prsti joj se grčevito stegnu oko nje. Ona sjedne, ne obazirući se na val bola koji joj je prolazio kroz glavu i niz kralježnicu. Bila je Sjenolovac i bol je bio nešto s čime je živjela. Kroz maglu je čula kako Valentine izvikuje njezino ime, čula je njegove korake kako joj se približavaju - i bacila se na oplatu, gurnuvši stelu prema naprijed tako jako da joj se, kad je njezin vrh dotaknuo metal, učinilo da je začula cvrčanje nečega što gori. Počela je crtati. Kao i uvijek kad bi crtala, cijeli svijet pao je u pozadinu te su ostali samo ona i stela i metal po kojem je crtala. Prisjetila se onoga kad je stajala ispred Jaceove ćelije i šaputala Otvori 174

Chia

se, otvori se, otvori se, i shvatila je da je bila upotrijebila svu svoju snagu kako bi stvorila onu runu kojom je razbila Jaceove okove. I shvatila je da ta snaga, koju je bila uložila u tu runu, nije bila ni desetina, ni stotinka snage koju je ulagala u ovu. Ruke su je pekle i kriknula je dok je vukla stelu po metalnom zidu praveći debelu crnu liniju nalik na paljevinu. Otvori se. Sva njezina frustracija, sve njezino razočaranje, sav njezin gnjev prošli su joj kroz prste u stelu, pa zatim u runu. Otvori se. Sva njezina ljubav, sve njezino olakšanje jer je vidjela da je Simon živ, sva njezina nada da još uvijek mogu preživjeti. Otvori se. Ruka u kojoj je i dalje držala stelu padne joj u krilo. Načas je vladala potpuna tišina, dok su svi oni - Jace, Valentine, čak i Simon - zajedno s njom zurili u runu koja je gorjela na brodskoj oplati. Prvi je progovorio Simon, obrativši se Jaceu. “Što kaže?” No odgovorio je Valentine, ne skrećući pogled sa zida. Na licu je imao nekakav izraz - ali ni slučajno izraz koji je Clary bila očekivala, već izraz u kojem su se miješali trijumf i užas, očaj i ushit. “Kaže”, reče on, “Mene mene tekel upharsin.” Clary se teturajući osovi. “Ne kaže to”, šapne. Kaže otvori se.” Valentine joj uzvrati pogled. “Clary...” Vrisak metala potopi njegove riječi. Zid po kojem je Clary crtala, zid od čvrstih čeličnih ploča, savije se i zadrhti. Zakovice se istrgnu iz ležišta i mlazovi vode nahrupe u prostoriju. Čula je Valentinea kako viče, ali glas mu je potopila zaglušna škripa metala koji se cijepao kad su svi čavli, svi vijci i sve zakovice što su taj golemi brod držali na okupu stali frcati sa svojih mjesta. Pokušala je potrčati prema Jaceu i Simonu, ali pala je na koljena kad je sljedeća navala vode prodrla kroz sve širu rupu u zidu. Ovaj put val ju je oborio, a ledena voda povukla dolje. Negdje je Jace vikao njezino ime, glasno i očajno nadglasavši vrištanje broda. Ona je viknula njegovo ime samo jednom prije nego što ju je nešto usisalo kroz nazubljenu rupu u oplati i bacilo u rijeku. Okretala se i bacakala u crnoj vodi. Obuzeo ju je užas, užas od slijepog mraka i riječnih dubina, od milijuna tona vode svuda oko nje, koje su je tlačile, izbijale joj zrak iz pluća. Nije razabirala gdje je gore ni kamo da pliva. Više nije mogla zadržavati dah. Usisala je puna pluća prljave vode, prsa su joj pucala od bola, zvijezde eksplodirale iza očiju. U njezinim ušima šum vode zamijenio je visok, ugodan, nemogući pjev. Umirem, pomisli ona u čudu. Par blijedih ruku ispruži se iz crne vode i privuče je. Duga kosa plutala je oko nje. Mama, pomisli Clary, ali prije nego što je uspjela jasno vidjeti majčino lice, tama joj je zatvorila oči. Clary se osvijestila uz glasove posvuda oko sebe i svjetla koja su joj sjala u oči. Ležala je na leđima na zahrđalom čeliku stražnjeg dijela Lukeova kamioneta. Sivo-crno nebo plivalo je iznad nje. Osjećala je vonj riječne vode svuda oko sebe, pomiješan s vonjem dima i krvi. Bijela lica lebdjela su iznad nje kao baloni na uzicama. Dolelujala su u fokus kad je trepnula. Luke. I Simon. Obojica su gledali dolje u nju s tjeskobnom brigom na licu. Na trenutak je pomislila da je Lukeova kosa posijedjela; zatim je, trepnuvši, shvatila da je bila puna pepela. U biti, takav je bio i zrak - imao je okus pepela - a njihova odjeća i koža bile su isprugane crnkastom čađi. Ona se zakašlje, okusivši pepeo u ustima. “Gdje je Jace?” “On je...” Simonove oči prijeđu na Lukea, a Clary osjeti kako joj se srce stisnulo. “Dobro je, zar ne?” zapita. Pokuša sjesti i tvrd bol ožeže je u glavi. “Gdje je? Gdje je?” “Tu sam.” Jace se pojavi na rubu njezina vidnog polja, lica skrivena u sjeni. Klekne pokraj nje. “Žao mi je. Trebao sam biti tu kad si se probudila. Samo što...” Glas mu pukne. “Samo što?” Zurila je u njega; pozadinski obasjana svjetlošću zvijezda, kosa mu je bila više srebrna nego zlatna, a oči isprane od boje. Koža mu je bila isprugana crno i sivo. “Mislio je da si i ti mrtva”, reče Luke i naglo ustane. Gledao je u rijeku, u nešto što Clary nije mogla vidjeti. Nebo je bilo puno kovitlaca crnog i grimiznog dima, kao da i samo gori. “I ja mrtva? Tko još...?” Prekinula se kad ju je obuzeo bol od kojeg joj je pozlilo. Jace opazi njezin izraz lica i posegne u jaknu te izvadi stelu. “Budi mirna, Clary.” Osjetila je užaren bol na podlaktici, a zatim joj se glava počela bistriti. Sjela je i vidjela da on sjedi na mokroj dasci naslonjenoj na stražnji zid kabine kamioneta. U njegovu 175

Chia

stražnjem dijelu bućkala se voda duboka nekoliko centimetara, pomiješana s virovima od pepela koji je sipio s neba u obliku sitne crne kiše. Pogledala je mjesto gdje joj je Jace bio nacrtao Biljeg za iscjeljenje na unutrašnjoj strani podlaktice. Njezina slabost već se povlačila, kao da je dobila dozu snage u žile. On je prstima prešao preko linije iratzea koji joj je bio nacrtao na podlaktici prije nego što se odmaknuo. Ruka mu je bila jednako hladna i mokra kao njezina koža. Sav je bio mokar; kosa mu je bila vlažna i promočena odjeća zalijepila mu se za tijelo. U ustima je osjećala trpak okus, kao da je polizala dno pepeljare. “Što se dogodilo? Bio je požar?” Jace pogleda prema Lukeu, koji je zurio u valovitu crnosivu rijeku. Voda je tu i tamo bila istočkana brodićima, ali Valentineovu brodu nije bilo ni traga. “Da”, reče on. “Valentineov brod izgorio je sve do vodne linije. Ništa nije ostalo.” “Gdje su svi?” Clary svrne pogled na Simona, koji je jedini među njima bio suh. Njegova već ionako blijeda koža imala je blijed zelenkasti odsjaj, kao da je bolestan ili grozničav. “Gdje su Isabelle i Alec?” “Na jednom sjenolovačkom brodu. Dobro su.” “A Magnus?” Ona se okrene da pogleda u kabinu kamioneta, ali bila je prazna. “On se trebao pobrinuti za neke od teže ozlijeđenih Sjenolovaca”, reče Luke. “Ali svi su u redu? Alec, Isabelle, Maia - svi su u redu, zar ne?” Clary je vlastiti glas zvučao piskutavo i tanko. “Isabelle je ozlijeđena”, reče Luke. “A i Robert Lightwood. Njemu će trebati puno vremena da se oporavi. Mnogi drugi Sjenolovci, među kojima i Malik i Imogen, mrtvi su. Ovo je bila jako teška bitka, Clary, i nismo dobro prošli. Valentine je nestao. Kao i Mač. Konklava je u raspadu. Ne znam...” On se prekine. Clary se zagleda u njega. U njegovu glasu bilo je nečega što ju je plašilo. “Žao mi je”, reče ona. “Ja sam kriva za to. Da nisam...” “Da ti nisi učinila ono što si učinila, Valentine bi ubio sve na tom brodu”, reče Jace razjareno. “Jedino ti si spriječila da ovo ne postane masakr.” Clary se zagleda u nj. “Misliš na ono što sam učinila onom runom?” “Rasturila si brod na komade”, reče Luke. “Svaki vijak, svaka zakovica, sve što ga je držalo na kupu, naprosto je puklo. Sve se rastavilo na dijelove. Raspali su se i rezervoari za gorivo. Većina nas jedva je stigla skočiti u vodu prije nego što je sve buknulo. To što si učinila... nitko nikad nije vidio takvo što.” “O”, reče Clary tiho. “Je li itko... jesam li nekoga ozlijedila?” “Dosta demona se utopilo kad je brod potonuo”, reče Jace. “Ali ni jedan Sjenolovac nije bio ozlijeđen, ne.” “Jer oni znaju plivati?” “Jer su bili spašeni. Rusalke su nas sve izvukle iz vode.” Clary pomisli na one ruke u vodi, na nemoguće ugodan pjev koji ju je okružio. Znači da to ipak nije bila njezina majka. “Misliš, vodene vile?” “Kraljica Svijetlog dvora učinila je svoj dio, na određeni način”, reče Jace. “Obećala je da će nam pomoći koliko bude mogla.” “Ali kako je...” Kako je znala? htjela je Clary reći, ali sjetila se Kraljičinih mudrih i lukavih očiju te Jacea kako baca onaj komadić bijelog papira u vodu na plaži u Red Hooku, pa je odlučila da ne pita. “Sjenolovački brodovi kreću”, reče Simon gledajući prema rijeci. “Valjda su pokupili sve koje su mogli.” “Dobro.” Luke izravna ramena. “Vrijeme je da odemo.” Polako se uputi prema kabini kamioneta - šepao je, no inače je izgledao uglavnom neozlijeđeno. Luke se prebacio u vozačko sjedalo i motor kamioneta začas je opet zabrujao. Krenuli su lagano dodirujući vodu, a kapljice koje su prštale pod kotačima hvatale su sivo-srebrnastu boju sve svjetlijeg neba. 176

Chia

“Ovo je baš čudno”, reče Simon. “Stalno mislim da će kamionet početi tonuti.” “Ne mogu vjerovati da si maloprije prošao sve što smo i mi prošli, a da misliš da je ovo čudno”, reče Jace, no u njegovu glasu nije bilo ni zlobe ni ozlojeđenosti. Zvučao je samo jako, jako umorno. “Što će biti s Lightwoodovima?” upita Clary. “Nakon svega što se dogodilo... Klava...” Jace slegne ramenima. “Čudni su putovi Klavini. Ne znam što će učiniti. Doduše, jako će se zainteresirati za tebe. I za to što si u stanju raditi.” Simon protisne nekakav zvuk. Clary je isprva pomislila da se radi o izražavanju neslaganja, ali kad ga je pomnije pogledala, vidjela je da je bio zeleniji nego ikada. “Što ti je, Simone?” “To je zbog rijeke”, reče on. “Tekuća voda nije dobra za vampire. Čista je, a... mi nismo.” “Teško da je East River čista voda”, reče Clary, ali ipak se nagne i nježno mu dotakne rame. On joj se nasmiješi. “Zar ti nisi pao u vodu kad se brod raspao?” “Ne. Na vodi je plutao nekakav komad metala i Jace me bacio na njega. Bio sam izvan rijeke.” Clary pogleda Jacea preko ramena. Sad ga je mogla vidjeti malo bolje; tama je blijedjela. “Hvala ti”, reče. “Misliš li...” On podigne obrve. “Mislim li što?” “Da se Valentine mogao utopiti?” “Nemoj nikad vjerovati da je zlikovac mrtav dok mu ne vidiš tijelo”, reče Simon. “To dovodi samo do nevolja i iznenadnih zasjeda.” “Nisi u krivu”, reče Jace. “Ja pretpostavljam da nije mrtav. Inače bismo bili pronašli Instrumentarij smrtnika.” “Može li Klava ići dalje bez njih? Bio Valentine živ ili ne?” pitala se Clary. “Klava uvijek ide dalje”, reče Jace. “To je jedino što zna raditi.” Licem se okrene prema istočnom obzoru. “Sunce izlazi.” Simon se ukipi. Clary ga isprva pogleda iznenađeno, a zatim uzdrmano i prestravljeno. Brzo se okrene da poprati Jaceov pogled. Imao je pravo - istočni obzor bio je krvavocrvena mrlja koja se širila iz zlatnog kruga. Clary je vidjela kako gornji rub sunca boji vodu oko njih nezemaljskim nijansama zelene, grimizne i zlatne. “Ne!” šapne. Jace je iznenađeno pogledao u nju pa u Simona, koji je nepomično sjedio i zurio u izlazeće sunce kao što miš u klopci zuri u mačku. Jace je brzo ustao i prešao do kabine kamioneta. Tiho je nešto rekao. Clary je vidjela kako se Luke okreće da pogleda nju i Simona, pa onda opet Jacea. Odmahnuo je glavom. Kamionet posrne naprijed. Luke je zacijelo nagazio na gas. Clary se uhvatila za rub stražnjeg dijela kamioneta kako bi održala ravnotežu. Tamo naprijed Jace se derao na Lukea kako mora postojati neki način da se ta prokleta stvar ubrza, ali Clary je znala da nikad neće uspjeti prestići zoru. “Sigurno postoji način”, reče ona Simonu. Nije mogla vjerovati da je u manje od pet minuta prešla put od nevjerojatnog olakšanja do nevjerojatnog užasa. “Možemo te možda prekriti odjećom...” Simon je i dalje gledao u sunce, bijel u licu. “Gomila krpa neće upaliti”, reče. “Raphael mi je to objasnio - trebaju ti zidovi da te zaštite od svjetlosti sunca. Kroz odjeću će te spaliti.” “Ali sigurno postoji način...” “Clary.” Sad ga je jasno vidjela u sivom svjetlu praskozorja; oči su mu bile goleme i tamne na bijelom licu. Ispružio je ruku prema njoj. “Dođi ovamo.” Ona se baci na njega, pokušavajući pokriti što više njegova tijela svojim. Znala je da je to uzalud. Kad ga sunce bude dotaknulo, raspast će se u pepeo. Na trenutak su sjedili savršeno mirni, grleći jedno drugo. Clary je osjećala dizanje i spuštanje njegovih prsa - navika, podsjetila se, a ne potreba. Možda nije disao, ali ipak je mogao umrijeti. “Neću ti dati da umreš”, rekla je. “Mislim da nemaš izbora.” Osjetila je kako se nasmiješio. “Nisam mislio da ću ikada opet vidjeti sunce”, reče on. “Izgleda da sam se prevario.” 177

Chia

“Simone...” Jace je nešto viknuo. Clary podigne pogled. Nebo je bilo preplavljeno ružičastom svjetlošću, kao kad se boja ulije u čistu vodu. Simon se napne ispod nje. “Volim te”, reče. “Nikad nisam volio nikoga osim tebe.” Zlatne niti sunule su ružičastim nebom poput zlatnih žila na skupom mramoru. Voda oko njih buknula je svjetlošću i Simon se ukipio, zabacio glavu, a otvorene oči napunile su mu se zlatom kao da je ono nabujalo u njemu, rastopljeno u tekućinu. Crne linije pojavile su mu se na koži, nalik na pukotine na razbijenom kipu. “Simone!” vrisne Clary. Ispruži ruke prema njemu, ali iznenada osjeti da je nešto vuče prema natrag; bio je to Jace, koji joj je rukama stiskao ramena. Pokušala mu se oteti, ali držao ju je čvrsto; nešto joj je govorio u uho, ponavljao to i ponavljao, no tek ga je za nekoliko časaka uopće počela shvaćati: “Clary, gledaj. Gledaj.” “Ne!” Ruke su joj poletjele prema licu. Na dlanovima je osjećala okus bočate vode s dna stražnjeg dijela kamioneta. Bila je slankasta, kao suze. “Neću gledati. Neću...” “Clary.” Jaceove ruke našle su joj se na zapešćima i povukle njezine s lica. Svjetlost zore ubola ju je u oči. “Gledaj” Pogledala je. I začula kako joj vlastiti dah resko zviždi u plućima kad je zapanjeno uzdahnula. Simon je sjedio u stražnjem dijelu kamioneta i otvorenih usta gledao dolje u sebe. Sunce je plesalo na vodi iza njega i vrhovi kose blistali su mu poput zlata. Nije izgorio do pepela, sjedio je neopržen na suncu, a blijeda koža njegova lica, ruku i šaka bila je potpuno netaknuta. Izvan Instituta spuštala se noć. Blijedo crvenilo zalaska sunca sjajilo je kroz prozore Jaceove sobe dok je gledao hrpu svojih stvari na krevetu. Hrpa je bila puno manja nego što je mislio da će biti. Čitavih sedam godina ovdje, a to je bilo sve što je mogao pokazati: pola platnene torbe odjeće, omanja hrpa knjiga i nekoliko komada oružja. Razmišljao je bi li trebao ponijeti onih nekoliko stvari koje je bio spasio iz vlastelinskog dvorca u Idrisu kad noćas bude otišao. Magnus mu je bio vratio srebrni prsten njegova oca, koji mu više nije bilo ugodno nositi. Objesio ga je na lančić oko vrata. Na koncu je odlučio ponijeti sve: nije imalo smisla ovdje ostaviti išta svoga. Pakirao je odjeću u torbu kad se na vratima začulo kucanje. Otišao je prema njima, očekujući Aleca ili Isabelle. Bila je to Maryse. Na sebi je imala strogu crnu haljinu, a kosa joj je bila snažno zalizana unatrag s lica. Izgledala je starije nego što je se sjećao. Dvije duboke bore išle su joj od kutova usta prema čeljusti. Samo su njezine oči imale nekakvu boju. “Jace”, reče ona. “Mogu li ući?” “Možeš što god hoćeš”, reče on vraćajući se do kreveta. “Ovo je tvoja kuća.” On dohvati hrpicu majica i utrpa ih u torbu, uz možda nepotrebnu silu. “Zapravo, to je Klavina kuća”, reče Maryse. “Mi je samo čuvamo.” Jace ugura knjige u torbu. “Svejedno.” “Što to radiš?” Da je Jace nije dobro poznavao, bio bi pomislio da joj je glas malčice zadrhtao. “Pakiram se”, reče. “To je ono što ljudi obično rade kada se sele.” Ona problijedi. “Nemoj ići”, reče. “Ako želiš ostati...” “Ne želim ostati. Ja ne pripadam ovdje.” “Kamo ćeš otići?” “K Lukeu”, reče on i primijeti kako se lecnula. “Na neko vrijeme. Nakon toga, ne znam. Možda u Idris.” “Misliš li da tamo pripadaš?” U njezinu glasu čula se bolna tuga. Jace se načas prestane pakirati i zagleda se dolje u torbu. “Ne znam gdje pripadam.” “Uz svoju obitelj.” Maryse oprezno zakorači naprijed. “Uz nas.” “Ti si me izbacila.” Jace je čuo grubost u vlastitu glasu i pokušao ju je ublažiti. “Žao mi je”, reče, okrenuvši se da je pogleda. “Zbog svega što se dogodilo. Ali nisi me htjela prije, a ne mogu vjerovati da bi me htjela sada. Robert će neko vrijeme biti bolestan; trebat ćeš se brinuti o njemu. Ja ću samo smetati.” “Smetati?” Zvučala je preneraženo. “Robert te želi vidjeti, Jace...” 178

Chia

“Sumnjam u to.” “A što je s Alecom? Isabelle, Max - oni te trebaju. Ako mi i ne vjeruješ da želim da budeš ovdje a ne bih ti mogla zamjeriti kad mi ne bi vjerovao - onda moraš znati da oni žele. Prošli smo kroz teška vremena, Jace. Nemoj ih povrijediti još više nego što već jesu povrijeđeni.” “To nije pošteno.” “Ne zamjeram ti ako me mrziš.” Glas joj jest drhtao. Jace se okrene i iznenađeno se zagleda u nju. “Ali to što sam učinila - čak i to što sam te izbacila - to što sam se tako ponašala prema tebi, bilo je zato da te zaštitim. I zato što sam se bojala.” “Bojala mene?” Ona kimne. “Pa, sad se osjećam puno bolje.” Maryse duboko udahne. “Mislila sam da ćeš mi slomiti srce kao Valentine”, reče. “Ti si bio prvi kojeg sam zavoljela, razumiješ, nakon njega, a koji nije bio iz moje obitelji. Prvo živo biće. A bio si samo dijete...” “Mislila si da sam netko drugi.” “Nisam. Oduvijek sam točno znala tko si. Čim sam te prvi put vidjela kako silaziš s onog broda iz Idrisa, kad si imao deset godina - ušao si ravno u moje srce, baš kao i moja vlastita djeca kad su se rodila.” Ona odmahne glavom. “Ne možeš to razumjeti. Ti nikad nisi bio roditelj. Čovjek nikad ne voli ništa kao što voli vlastitu djecu. I ništa ga ne može jače razljutiti.” “Primijetio sam taj dio s ljutnjom”, reče Jace nakon stanke. “Ne očekujem od tebe da mi oprostiš”, reče Maryse. “Ali kad bi ostao zbog Isabelle i Aleca i Maxa, bila bih ti toliko zahvalna...” Pogriješila je što je to rekla. “Ne želim tvoju zahvalnost”, reče Jace i opet se okrene prema torbi. Više nije preostalo ništa što bi stavio u nju. Povukao je patentni zatvarač. 'M la claire fontaine”, reče Maryse, “m'en allant promener.” On se okrene da je pogleda. “Molim?” “Il y a longtemps que je t'aime. Jamais je ne t'oublierai - to je ona stara francuska balada koju sam nekada pjevala Alecu i Isabelle. Ona za koju si me pitao.” Sad je u sobi preostalo još vrlo malo svjetla i Maryse mu je u polumraku izgledala gotovo kao onda kada je imao deset godina, kao da se u posljednjih sedam nimalo nije promijenila. Izgledala je strogo i zabrinuto, tjeskobno - i puna nade. Izgledala je kao jedina majka koju je ikada imao. “Nije točno da je nikad nisam pjevala tebi”, reče ona. “Samo što me ti nikada nisi čuo.” Jace ne reče ništa, ali nagne se i otvori patentni zatvarač platnene torbe, puštajući da mu se stvari prospu na krevet.

179

Chia

Epilog “Clary!” Čitavo lice Simonove majke ozarilo se kad je ugledala djevojka koja je stajala na ulaznom pragu. “Pa nisam te vidjela stoljećima. Počela sam se brinuti da ste se ti i Simon posvađali.” “Ma ne”, reče Clary. “Nisam se dobro osjećala, to je sve.” Čak i kad imaš čarobne iscjeliteljske rune, čini se da nisi neranjiv. Nije ju začudilo što se jutro nakon bitke probudila sa strahovitom glavoboljom i temperaturom; mislila je da je pokupila neku prehladu - tko i ne bi, nakon svih tih sati u mokroj odjeći na otvorenoj vodi? - ali Magnus je rekao da se najvjerojatnije iscrpila stvarajući runu koja je uništila Valentineov brod. Simonova majka suosjećajno je coknula jezikom. “Kladim se da je to ista viroza koju je Simon imao pretprošli tjedan. Jedva je mogao ustati iz kreveta.” “Ali sada mu je bolje, zar ne?” reče Clary. Znala je da je tako, ali nije imala ništa protiv da to čuje ponovno. “Dobro je. Vani je u stražnjem vrtu, čini mi se. Samo prođi kroz vrata.” Ona se nasmiješi. “Bit će sretan što te vidi.” Kuće od crvene cigle u Simonovoj ulici bile su odvojene dražesnim bijelim ogradama od kovanog željeza, a svaka je imala velika vrata koja su vodila u maleni vrt sa stražnje strane. Nebo je bilo jarkoplavo, a zrak prohladan unatoč suncu. Clary je osjećala okus budućeg snijega u zraku. Zatvorila je vrata za sobom i otišla potražiti Simona. Bio je u stražnjem vrtu, kao što joj je bilo rečeno, i ležao na plastičnoj ležaljci s otvorenim stripom u krilu. Odgurnuo ga je kad je ugledao Clary, sjeo uspravno i nacerio se. “Hej, maco.” “Maco?” Ona sjedne do njega na ležaljku. “Ti to mene zafrkavaš?” “Isprobavao sam. Ne?” “Ne”, reče ona odlučno i nagne se da ga poljubi u usta. Kad se odmaknula, njegovi prsti ostali su joj u kosi, ali oči su mu bile zamišljene. “Drago mi je što si svratila”, reče. “I meni. Došla bih i ranije, ali...” “Bila si bolesna. Znam.” Cijeli tjedan provela je šaljući mu poruke s Lukeova kauča, gdje je ležala umotana u dekicu i gledala reprize CSI-ja. Bilo je ugodno provoditi vrijeme u svijetu gdje je svaka zagonetka imala znanstveni odgovor koji se mogao otkriti. “Sad mi je bolje.” Ona se osvrne uokolo i strese, čvršće stegnuvši bijelu vestu oko tijela. “Zašto ti uopće ležiš tu vani po ovom vremenu? Kako se ne smrzneš?” Simon odmahne glavom. “Više zapravo ne osjećam hladnoću ni toplinu. Osim toga,” usta mu se izviju u osmijeh, “želim provoditi što više vremena na suncu. Još mi se spava po danu, ali borim se protiv toga.” Ona mu nadlanicom dotakne obraz. Lice mu je bilo toplo od sunca, ali ispod toga koža mu je bila hladna. “Ali sve drugo je i dalje... i dalje isto?” “Misliš, jesam li i dalje vampir? Aha. Čini se da jesam. I dalje mi se pije krv, i dalje mi ne kuca srce. Morat ću izbjegavati liječnika, ali s obzirom na to da vampiri ne pobolijevaju...” Slegne ramenima. “A razgovarao si s Raphaelom? On i dalje nema pojma zašto ti možeš na sunce?” “Ni najmanjeg. I izgleda dosta ogorčeno zbog toga.” Simon pospano žmirne prema njoj, kao da je bilo dva ujutro, a ne poslijepodne. “Mislim da mu to ruši predodžbu o tome kako se stvari trebaju

180

Chia

razvijati. Osim toga, bit će mu teže natjerati me da se skićem po noći kad sam se umjesto toga odlučio skitati po danu.” “Čovjek bi mislio da će biti oduševljen.” “Vampiri ne vole promjene. Jako su tradicionalni.” On joj se nasmiješi, a ona pomisli: On će uvijek izgledati ovako. Kad meni bude pedeset ili šezdeset, on će i dalje izgledati kao šesnaestogodišnjak. Nije to bila ugodna misao. “Kako bilo, to će dobro utjecati na moju glazbenu karijeru. Ako je vjerovati onome što kaže Anne Rice, vampiri su izvrsne rock-zvijezde.” “Nisam ja baš sigurna da su te informacije pouzdane.” On se nasloni na ležaljku. “A što jest? Osim tebe, naravno.” “Pouzdana? Tako ti misliš o meni?” upita ga ona glumeći zgroženost. “To baš i nije romantično.” Sjena mu prijeđe preko lica. “Clary...” “Što? Što je?” Ona ispruži ruku prema njegovoj, a on je primi. “Imaš onaj svoj glas za loše vijesti.” On skrene pogled u stranu. “Ne znam jesu li to loše vijesti ili ne.” “Sve su ili jedno ili drugo”, reče Clary. “Samo mi reci da si ti dobro.” “Ja sam dobro”, reče on. “Ali... mislim da se više ne bismo trebali viđati.” Clary je umalo pala s ležaljke. “Više ne želiš da budemo prijatelji?'“ “Clary...” “Je li to zbog demona? Jer si se zbog mene pretvorio u vampira?” Glas joj se sve više podizao. “Znam da je sve bilo ludo, ali mogu te držati po strani od svega toga. Mogu...” Simon se lecne. “Počinješ zvučati kao dupin, jesi svjesna toga? Prestani.” Clary prestane. “I dalje želim da budemo prijatelji”, reče on. “Nego nisam toliko siguran u ono drugo.” “Ono drugo?” Počeo se crvenjeti. Nije znala da vampiri mogu pocrvenjeti. Izgledalo je neobično na njegovoj blijedoj koži. “Ono da smo cura i dečko.” Dugo je šutjela, tražeći riječi. Na koncu je rekla: “Barem nisi rekao 'ono s ljubljenjem'. Bojala sam se da ćeš to tako nazvati.” On spusti pogled na njihove ruke, koje su ležale isprepletene na plastici ležaljke. Njezini prsti izgledali su sitno u odnosu na njegove, ali prvi put je njezina koža bila nijansu tamnija. Palcem joj odsutno pomiluje zglobove na prstima i reče: “Ne bih ja to tako nazvao.” “Mislila sam da ti to želiš”, reče ona. “Mislila sam da si rekao da...” On podigne pogled prema njoj kroz tamne trepavice. “Da te volim? Volim te. Ali nije sve u tome.” “Je li to zbog Maie?” Zubi su joj počeli cvokotati, samo djelomično zbog hladnoće. “Jer ti se ona sviđa?” Simon se ustručavao. “Ne. Mislim, da, sviđa mi se, ali ne onako kao što želiš reći. Stvar je samo u tome što, kad sam s njom - onda znam kako je to kada imaš nekoga poput mene na takav način. A to nije onako kako je s tobom.” “Ali ne voliš je...” “Možda bih jednog dana mogao.” “Možda bih jednog dana ja mogla voljeti tebe.” “Ako ikada budeš,” reče on, “dođi i javi mi. Znaš gdje ćeš me naći.” Zubi su joj zacvokotali još jače. “Ne mogu te izgubiti, Simone. Ne mogu.” “Nikad i nećeš. Ne ostavljam te. Ali radije bih da imamo ono što imamo, što je stvarno i istinito i važno, nego da ti glumiš nešto drugo. Kad sam s tobom, želim znati da sam sa stvarnom tobom, stvarnom Clary.” Ona se glavom nasloni na njegovu, zatvorivši oči. On je i dalje bio Simon, unatoč svemu: još je mirisao kao i uvijek, po svom deterdžentu za rublje. “Možda ja ne želim znati tko to jest.” “Ali ja želim.”

181

Chia

Lukeov novi novcati kamionet bio je u leru pokraj pločnika kad je Clary izašla iz Simonove kuće, za sobom zatvorivši vrata. “Dovezao si me ovamo. Nisi me trebao i pokupiti”, reče ona penjući se u kabinu pokraj njega. Naravno da je Luke zamijenio svoj stari, slupani kamionet novim koji je bio potpuno isti. “Oprostit ćeš mi moju očinsku paniku”, reče Luke i pruži joj šalicu od voštanog papira punu kave. Ona uzme jedan gutljaj - bez mlijeka i s puno šećera, baš kakvu je voljela. “U zadnje vrijeme postanem malo nervozan kad mi nisi u neposrednom vidnom polju.” “Ma da?” Clary je čvrsto držala kavu da se ne prolije dok su skakutali po neravnoj cesti. “I koliko dugo misliš da će to trajati?” Luke je izgledao kao da razmišlja o tome. “Neće dugo. Pet, možda šest godina.” “Luke!” “Namjeravam ti dopustiti da se počneš nalaziti s dečkima kad budeš navršila trideset, ako te to tješi.” “Pa, zapravo i ne zvuči tako loše. Možda neću ni biti spremna prije tridesete.” Luke je pogleda iskosa. “Ti i Simon...?” Ona odmahne rukom kojom nije držala šalicu kave. “Ne pitaj.” “Razumijem.” Vjerojatno doista i jest. “Jesi li htjela da te odvezem kući?” “Ti ideš u bolnicu, zar ne?” Znala je to po nervoznoj napetosti ispod njegovih šala. “Ići ću s tobom.” Sad su bili na mostu i Clary je pogledala prema rijeci, zamišljeno čuvajući kavu. Taj pogled nikad joj ne bi dosadio, uska rijeka vode između kanjonskih zidova Manhattana i Brooklyna. Svjetlucala je na suncu kao aluminijska folija. Zapitala se zašto je nikad nije pokušala nacrtati. Sjećala se kako je jednom upitala majku zašto nikad ne koristi nju kao model, zašto nikad ne crta vlastitu kćer. “Crtati nešto znači pokušati zauvijek to uhvatiti”, bila je rekla Jocelyn, sjedeći na podu s kistom iz kojeg joj je na traperice kapala zelenkastoplava boja. “Ako nešto zaista voliš, onda to nikad nećeš pokušati zauvijek zadržati takvim kakvo jest. Moraš mu dati slobodu da se mijenja.” Ali ja mrzim promjene. Ona duboko udahne. “Luke”, reče. “Valentine mi je nešto rekao kad sam bila na brodu, nešto o...” “Ništa dobroga nikad ne započinje riječima 'Valentine je rekao',” promrsi Luke. “Možda. Ali radilo se o tebi i mojoj mami. Rekao je da si ti zaljubljen u nju.” Tajac. Zapeli su u prometu na mostu. Čula je tutnjavu vlaka linije Q koji je prolazio u blizini. “Misliš li ti da je to istina?” najzad reče Luke. “Pa.” Clary je osjećala napetost u zraku i pokušala je oprezno birati riječi. “Ne znam. Mislim, rekao je on to već i prije, ali ja sam to otpisala kao paranoju i mržnju. Ali ovaj put sam počela razmišljati i, pa... nekako je čudno što si uvijek bio u blizini, bio si mi kao tata, ljeti smo gotovo stanovali na onom imanju, a osim toga ni ti ni moja mama nikada se niste nalazili ni s kim drugim. Pa sam pomislila da možda...” “Pomislila si da možda što?” “Da ste možda vi cijelo to vrijeme bili zajedno, samo što mi niste htjeli reći. Možda ste mislili da sam bila premala da bih shvatila. Možda ste se bojali da bih onda počela postavljati pitanja o svom tati. Ali više nisam premala da bih shvatila. Možeš mi reći. Valjda je to ono što pokušavam izgovoriti. Možeš mi reći sve.” “Možda ne sve.” Uslijedio je još jedan tajac, dok se kamionet malo-pomalo pomicao u prometu koji je gmizao. Luke zaškilji prema suncu, lupkajući prstima po volanu. Najzad reče: “U pravu si. Zaljubljen sam u tvoju majku.” “To je divno”, reče Clary, nastojeći zvučati kao da ga podržava unatoč svoj odurnosti ideje da bi ljudi stari kao njezina mama i Luke mogli biti zaljubljeni. “Ali”, reče on, završavajući misao, “ona to ne zna.” “Ona to ne zna?” Clary zamahne rukom u širokom luku. Srećom, njezina šalica kave bila je prazna. “Kako može ne znati? Zar joj nisi rekao?” “Pa, zapravo,” reče Luke, nagazivši na gas tako da se kamionet trgnuo prema naprijed, “ne.” 182

Chia

“Zašto ne?” Luke uzdahne i umorno protrlja čekinjavu bradu. “Zato”, reče. “Nikad mi se nije činilo da je pravi trenutak.” “To je bezvezna isprika i ti to znaš.” Lukeu je uspjelo proizvesti zvuk na pola puta između hihota i ozlojeđenog gunđanja. “Možda, ali istina je. Kad sam prvi put shvatio što osjećam prema Jocelyn, imao sam godina koliko i ti sada. Šesnaest. I svi smo tek bili upoznali Valentinea. Ja mu nisam bio nikakva konkurencija. Bilo mi je čak pomalo drago što neću ja biti taj kojeg ona želi, nego što će to biti netko tko je uistinu zaslužuje.” Glas mu otvrdne. “Kad sam shvatio koliko sam se u tome prevario, bilo je prekasno. Kad smo zajedno pobjegli iz Idrisa, a ona je bila trudna s tobom, ponudio sam joj da je oženim, da se brinem za nju. Rekao sam da mi nije bitno tko je otac njezine bebe, da ću je odgajati kao svoju. Ona je mislila da to činim iz milosrđa. Nisam je uspio uvjeriti da sebičniji nisam mogao biti. Rekla mi je da mi ne želi biti na teret, da ni od koga ne može toliko tražiti. Kad me ostavila u Parizu, vratio sam se u Idris, ali stalno sam bio nemiran, nikada sretan. Uvijek mi je nedostajao taj dio mene, dio koji je bio Jocelyn. Znao sam sanjati da je negdje gdje joj treba moja pomoć, da me zove, a da je ja ne čujem. Na kraju sam je otišao tražiti.” “Sjećam se da je bila sretna”, reče Clary tiho. “Kad si je pronašao.” “I jest i nije. Bilo joj je drago što me vidi, no istovremeno ja sam za nju predstavljao cijeli taj svijet od kojeg je pobjegla i s kojim nije htjela imati nikakve veze. Pristala mi je dopustiti da ostanem kad sam joj obećao da ću prekinuti sve veze s čoporom, s Klavom, s Idrisom, sa svime time. Bio bih joj ponudio da se doselim k vama dvjema, ali Jocelyn je smatrala da će biti previše teško sakriti moje preobrazbe od tebe i morao sam se složiti s time. Kupio sam knjižaru, promijenio ime i pravio se da je Lucian Graymark mrtav. Kao što je u svakom praktičnom smislu i bio.” “Stvarno si puno učinio za moju mamu. Odrekao si se cijelog jednog života.” “Učinio bih i više”, reče Luke nehajno. “Ali ona je bila toliko nepopustljiva u vezi s tim da ne želi imati ništa s Klavom i s Donjim svijetom, a koliko se ja god mogao pretvarati da sam nešto drugo, i dalje sam likantrop. Ja sam živi podsjetnik na sve to. A ona je bila toliko sigurna da želi da ti nikada ne saznaš ništa o tome. Znaš, ja se nikad nisam slagao s onim posjetima Magnusu, s mijenjanjem tvog sjećanja ili Vida, ali ona je htjela tako i ja sam je pustio da to čini, jer da sam je pokušao spriječiti, bila bi me otjerala. I nije bilo teorije - nikakve - da bi mi dopustila da je oženim, da ti budem otac, a da ti ne kažem istinu o sebi. A to bi srušilo sve, sve te krhke zidove koje se toliko trudila podići između sebe i Nevidljivog svijeta. Nisam joj to mogao učiniti. Pa sam zato šutio.” “Misliš, nikad joj nisi rekao što osjećaš?” “Tvoja majka nije glupa, Clary”, reče Luke. Zvučao je mirno, ali u glasu mu je bilo određene napetosti. “Sigurno je znala. Nudio sam joj brak. Ma koliko me ona možda nježno odbijala, znam jedno: ona zna što ja osjećam i ona ne osjeća isto.” Clary je šutjela. “U redu je”, reče Luke pokušavajući zvučati vedro. “Već sam se davno pomirio s tim.” Claryni živci titrali su od iznenadne napetosti za koju joj se nije činilo da je posljedica kofeina. Potisnula je misli o vlastitu životu. “Ponudio si joj brak, ali jesi li joj rekao da to činiš zato što je voliš? Meni se ne čini tako.” Luke je šutio. “Mislim da si joj trebao reći istinu. Mislim da se varaš u pogledu toga što ona osjeća.” “Ne varam se, Clary.” Lukeov glas bio je čvrst: sad je dosta. “Sjećam se da sam je jednom pitala zašto se ni s kime ne viđa”, reče Clary, ne obazirući se na opomenu u njegovu glasu. “Rekla je da je to zato što je nekome već dala svoje srce. Tada sam mislila da govori o mom tati, ali... sada više nisam tako sigurna.” Luke je djelovao stvarno zapanjeno. “To je rekla?” Svladao se i dodao: “Vjerojatno je mislila na Valentinea, znaš.” “Ja ne mislim tako.” Oplete ga pogledom iskosa. “Osim toga, zar ti to nije grozno? To što nikad nisi rekao kako se uistinu osjećaš?” 183

Chia

Ovaj put tišina je potrajala sve dok nisu sišli s mosta i zatutnjili ulicom Orchard, kojom su se nizali dućani i restorani čiji su se natpisi sastojali od lijepih kineskih znakova sa zlatnim i crvenim zavijucima. “Da, bilo mi je grozno”, reče Luke. “U to vrijeme mislio sam da je i to što imam s tobom i tvojom majkom bolje od ničega. Ali ako ne možeš reći istinu ljudima do kojih ti je najviše stalo, na kraju više ne možeš reći istinu ni samome sebi.” Do Clarynih ušiju dopre zvuk nalik na bujicu vode. Spustivši pogled, opazi da je praznu čašu od voštanog papira, koju je držala u ruci, zgužvala u neprepoznatljivu loptu. “Odvezi me u Institut”, reče. “Molim te.” Luke je iznenađeno pogleda. “Mislio sam da si htjela ići u bolnicu?” “Naći ćemo se tamo kad završim”, reče ona. “Prvo moram nešto obaviti.” Donji kat Instituta bio je pun sunčeve svjetlosti i svijetlih mrvica prašine. Clary je potrčala niz uski prolaz između klupa, bacila se na dizalo i počela udarati po gumbu. “Daj, daj”, mrmljala je. “Daj...” Zlatna vrata otvore se, škripeći. U dizalu je stajao Jace. Kad ju je ugledao, razrogačio je oči. “... više”, dovrši Clary i spusti ruku. “O. Bok.” On je buljio u nju. “Clary?” “Ošišao si se”, reče ona bez razmišljanja. Bila je to istina - dugi sjajni pramenovi više mu nisu padali preko lica, već su bili uredno i jednoliko podrezani. Tako je izgledao uglađenije, čak i malo starije. Bio je i uredno odjeven, u tamnoplavu majicu i traperice. Nešto srebrno svjetlucalo mu je kod vrata, tik ispod ovratnika majice. On podigne ruku. “A. Tako je. Maryse me ošišala.” Vrata dizala počela su kliziti i zatvarati se; on ih zadrži. “Jesi li trebala ići gore u Institut?” Ona odmahne glavom. “Samo sam htjela razgovarati s tobom.” “A.” Izgledao je malo iznenađeno što to čuje, ali izašao je iz dizala i pustio da se vrata uz tresak zalupe za njim. “Baš sam mislio skočiti do Takija po nešto za jelo. Nikome se baš ne da kuhati...” “Razumijem”, reče Clary, a zatim poželi da nije to rekla. Nije da su raspoloženost ili neraspoloženost Lightwoodovih za kuhanje imale kakve veze s njom. “Možemo razgovarati ovdje”, reče Jace. Krene prema vratima pa stane i osvrne se prema njoj. Kako je stajao između dva upaljena kandelabra čija su mu svjetla bacala svijetlozlatni odsjaj na kosu i kožu, izgledao je kao slika kakva anđela. Srce ju je zaboljelo. “Ideš ili ne?” otrese se on na nju nimalo anđeoski. “A. Evo. Stižem.” Ona se požuri da ga sustigne. Dok su išli prema Takiju, Clary je nastojala razgovarati o stvarima koje nemaju veze s njom, Jaceom, s njom i Jaceom. Zauzvrat, ispitivala ga je kako su Isabelle, Max i Alec. Jace je oklijevao. Prelazili su Prvu ulicu i hladan vjetar puhao je avenijom. Nebo je bilo plavo bez oblačka, savršen njujorški jesenski dan. “Žao mi je.” Clary se lecne zbog vlastite gluposti. “Sigurno su jako tužni. Svi ti ljudi koje su znali sad su mrtvi.” “Drugačije je to za Sjenolovče”, reče Jace. “Mi smo ratnici. Mi na neki način očekujemo smrt, dok...” Clary nije uspjela suspregnuti uzdah. '“Vi ovozemaljci ne.' To si htio reći, zar ne?” “Jesam”, prizna on. “Ponekad je čak i meni teško imati na umu što si zapravo ti.” Bili su stali ispred Takija, s ulubljenim krovom i zacrnjenim prozorima. Ifrit, koji je čuvao ulazna vrata, zapiljio se u njih sumnjičavim crvenim očima. “Ja sam Clary”, reče ona. Jace spusti pogled prema njoj. Vjetar joj je šibao kosom preko lica. On ispruži ruku i odmakne je, gotovo odsutno. “Znam.” Unutra su pronašli separe u kutu i uvukli se u njega. Zalogajnica je bila gotovo prazna: Kaelie, piksi konobarica, naslanjala se na šank, lijeno mašući plavo-bijelim krilima. Ona i Jace nekada su hodali. Par vukodlaka sjedio je u drugom separeu. Jeli su sirove janjeće goljenice i raspravljali oko toga tko bi pobijedio u bici: Dumbledore iz Harryja Pottera ili Magnus Bane. 184

Chia

“Dumbledore bi totalno pobijedio”, reče prvi. “On ima onu opaku ubojitu kletvu.” Drugi likantrop britko primijeti: “Ali Dumbledore nije stvaran.” “Ovo je tako čudno”, reče Clary kliznuvši na svoje sjedalo. “Slušaš li ti njih?” “Ne. Nepristojno je prisluškivati.” Jace je proučavao jelovnik, što je Clary pružilo priliku da kradomice proučava njega. Ja tebe nikad ne gledam, bila mu je rekla. I to je bilo istina, ili barem to da ga nikad nije gledala onako kako je htjela, okom umjetnika. Uvijek bi se izgubila, pozornost bi joj odvukla neka pojedinost: krivulja njegove jagodične kosti, kut njegovih trepavica, oblik njegovih usta. “Piljiš u mene”, reče on ne podižući pogled s jelovnika. “Zašto piljiš u mene? Nešto nije u redu?” Kaelin dolazak do njihova stola spasio je Clary od odgovaranja. Njezina olovka, primijeti Clary, bila je srebrnasta grančica breze. Radoznalo je pogledala Clary posve plavim očima. “Znate li što želite?” Nepripremljena, Clary naruči nekoliko nasumičnih stvari s jelovnika. Jace zamoli tanjur pomfrita od slatkog krumpira i nekoliko jela u kutiji, da ih odnese kući Lightwoodovima. Kaelie ode ostavljajući za sobom blag cvjetni miris. “Reci Alecu i Isabelle da mi je žao zbog svega što se dogodilo”, reče Clary kad je Kaelie više nije mogla čuti. “I reci Maxu da ću ga odvesti u Forbidden Planet kad god bude htio.” “Samo ovozemaljci govore da im je žao kada misle 'Dijelim tvoju bol'“, primijeti Jace. “Ništa od toga nisi ti skrivila, Clary.” Oči su mu se odjednom zažarile od mržnje. “Nego Valentine.” “Pretpostavljam da nije bilo nikakvih...” “Nikakvih vijesti o njemu? Nije. Valjda se zabio u neku rupu dok ne uspije završiti to što je započeo s Mačem. Nakon toga...” Jace slegne ramenima. “Nakon toga što?” “Ne znam. On je lud. Teško je pogoditi što će luđak učiniti.” No izbjegavao je njezin pogled, a Clary je znala na što misli: rat. To je ono što je Valentine htio. Rat sa Sjenolovcima. I dobit će ga. Bilo je samo pitanje mjesta na koje će prvo udariti. “Uostalom, sumnjam da si došla razgovarati sa mnom o tome, zar ne?” “Ne.” Sad kad je trenutak došao, Clary je bilo teško pronaći riječi. Upadne joj u oko vlastiti odraz u srebrnastom držaču za ubruse. Bijela vesta, bijelo lice, grozničavo rumenilo na obrazima. Izgledala je kao da je imala temperaturu. Pomalo se i osjećala tako. “Htjela sam s tobom razgovarati o zadnjih nekoliko dana...” “Ma hajde.” Glas mu je bio neprirodno oštar. “Svaki put kad sam te nazvao, Luke bi mi rekao da si bolesna. Zaključio sam da me izbjegavaš. Opet.” “Nisam te izbjegavala.” Činilo joj se da se između njih dvoje nalazi ogroman prazni prostor, premda separe nije bio tako velik i nisu sjedili tako daleko jedno od drugoga. “Stvarno sam željela razgovarati s tobom. Mislila sam na tebe cijelo to vrijeme.” On se iznenadi i ispruži ruku preko stola. Ona je uzme, osjetivši kako je preplavljuje val olakšanja. “I ja sam mislio na tebe.” ώώώ.ςŕόώάŕέž.όŕģ Njegova ruka toplo je stiskala njezinu, ohrabrujuće, i sjetila se kako je ona kod Renwicka držala njega, dok se ljuljao naprijed-natrag držeći krvavu krhotinu Portala u rukama, koja je bila sve što je preostalo od njegova starog života. “Stvarno sam bila bolesna”, reče. “Kunem se. Skoro sam umrla tamo na onom brodu, znaš.” Pustio joj je ruku, ali netremice ju je gledao, kao da želi da mu se njezino lice usiječe u pamćenje. “Znam”, reče. “Svaki put kad ti skoro umreš, skoro umrem i ja.” Od njegovih riječi srce joj poskoči u grudima kao da je progutala velik gutljaj kofeina. “Jace. Došla sam ti reći da...” “Čekaj. Daj da prvo ja govorim.” On podigne ruke kao da želi odbiti njezine sljedeće riječi. “Prije nego što bilo što kažeš, želim ti se ispričati.” “Ispričati? Zbog čega?”

185

Chia

“Zbog toga što te nisam slušao.” Zagladi si kosu prstima obje ruke i ona primijeti mali ožiljak, tanku srebrnu liniju, na jednoj strani njegova vrata. Prije ga nije imao. “Stalno si mi govorila da ne mogu dobiti to što želim od tebe, a ja sam te tlačio i tlačio i uopće te nisam slušao. Samo sam htio tebe i nije me bilo briga što će bilo tko reći o tome. Čak i ti.” Usta su joj odjednom postala suha, ali prije nego što je dospjela progovoriti Kaelie se vratila s Jaceovim pomfritom i nekoliko jela za Clary. Clary se zagleda u to što je naručila. Zeleni mliječni frape, nešto što je sličilo sirovoj pljeskavici za hamburger i tanjur cvrčaka umočenih u čokoladu. Nije da je bilo bitno; želudac joj je bio previše stisnut da bi joj uopće padalo na pamet jesti. “Jace”, reče ona čim je konobarica otišla. “Nisi učinio ništa loše. Ti...” “Ne. Daj da završim.” Zurio je u svoj pomfrit kao da se u njemu kriju tajne svemira. “Clary, moram to reći sada - ili neću nikada.” Riječi su mu nahrupile u bujici: “Mislio sam da sam izgubio obitelj. I ne mislim na Valentinea. Mislim na Lightwoodove. Mislio sam da su završili sa mnom. Mislio sam da u mom svijetu nije ostalo ništa osim tebe. Ja... bio sam lud od gubitka i ispucao sam se na tebi i žao mi je. Imala si pravo.” “Ne. Bila sam glupa. Bila sam okrutna prema tebi...” “Imala si svako pravo na to.” On podigne oči da je pogleda, a ona se, začudo, iznenada sjeti prilike kad se u dobi od četiri godine nalazila na plaži i plakala jer se podigao vjetar i raznio dvorac koji je bila napravila. Majka joj je rekla da može napraviti novi ako želi, ali to nije zaustavilo njezin plač, zato što ono za što je bila mislila da je postojano ipak nije bilo trajno, već samo načinjeno od pijeska koji se ruši na dodir vjetra ili vode. To što si rekla je istina. Mi ne živimo i ne volimo u praznom prostoru. Oko nas su ljudi kojima je stalo do nas i koji bi bili povrijeđeni, možda čak i dotučeni, kad bismo mi sebi dopustili da osjećamo ono što možda želimo osjećati. Tolika sebičnost značila bi... značila bi biti kao Valentine.” Ime svog oca izgovorio je tako odrješito da ga je Clary osjetila kao vrata što joj se uz tresak zatvaraju pred nosom. “Od sada nadalje bit ću ti samo brat”, reče on, gledajući je s očekivanjem i nadom da će joj to biti drago, zbog čega je osjetila poriv da vrisne kako joj razbija srce na komade i neka prestane. “To je ono što si htjela, zar ne?” Dugo joj je trebalo da odgovori, a kad je odgovorila, vlastiti glas zvučao joj je kao jeka, kao da dolazi iz velike daljine. “Da”, reče i začuje šum valova u ušima, a oči je zapeku kao od pijeska ili slane morske pjene. “To sam htjela.” Clary se otupjelo uspinjala širokim stubama koje su vodile do velikih staklenih ulaznih vrata bolnice Beth Israel. Na neki način bilo joj je draže biti tu nego bilo gdje drugdje. Najviše od svega htjela se baciti majci u naručje i plakati, čak i ako joj nikad ne bi uspjela objasniti zbog čega plače. Budući da to nije mogla, činilo joj se da je sjediti pokraj majčina kreveta i plakati sljedeća najbolja mogućnost. Držala se dosta dobro u Takiju, čak je zagrlila Jacea za oproštaj kad je otišla. Nije počela sliniti sve dok nije ušla u podzemnu, a tada je otkrila da plače zbog svega onoga zbog čega još nije plakala, zbog Jacea i Simona i Lukea i svoje majke, pa čak i zbog Valentinea. Plakala je tako glasno da joj je čovjek koji je sjedio prekoputa nje ponudio maramicu, a ona se na njega izderala, Što me gledaš, kretenu?, jer tako se to radi u New Yorku. Nakon toga bilo joj je malo lakše. Kad se približila vrhu stepenica, shvatila je da tamo stoji neka žena. Imala je dugačak crni plašt preko haljine, a to nije bio uobičajen prizor na manhattanskim ulicama. Plašt je bio od tamne baršunaste tkanine i imao je široku kapuljaču, koja je bila podignuta i skrivala joj lice. Osvrnuvši se uokolo, Clary primijeti da nitko drugi na bolničkim stepenicama ili pokraj vrata ne izgleda kao da primjećuje tu prikazu. Glamur, dakle. Ona stigne do najviše stepenice i stane, gledajući u ženu. Još joj nije mogla vidjeti lice. Reče: “Gledajte, ako ste došli vidjeti mene, jednostavno mi recite što hoćete. Trenutačno stvarno nisam raspoložena za sav taj glamur i tajnovitost.” Primijetila je da ljudi oko nje zastaju kako bi pogledali tu ludu djevojku koja govori uprazno. Othrvala se porivu da im isplazi jezik. 186

Chia

“U redu.” Glas je bio blag, neobično poznat. Žena je podigla ruke i zabacila kapuljaču. Poplava srebrne kose izlila joj se po ramenima. Bila je to ona žena koju je Clary vidjela kako zuri u nju na Mramornom groblju, ista ona žena koja ih je spasila od Malikova noža kod Instituta. Izbliza, Clary je vidjela da ima onakvu veoma uglatu vrstu lica, previše oštru da bi bilo dražesno, premda su joj oči bile intenzivne i divne kestenjaste boje. “Zovem se Madeleine. Madeleine Bellefleur.” “I...?” reče Clary. “Što želite od mene?” Žena - Madeleine - oklijevala je. “Znala sam tvoju majku, Jocelyn”, reče. “Bile smo prijateljice u Idrisu.” “Ne možete je posjetiti”, reče Clary. “Nikakvi posjetitelji osim obitelji, sve dok se ne oporavi.” “Ali neće se oporaviti.” Clary kao da je dobila pljusku posred lica. “Molim?” “Žao mi je”, reče Madeleine. “Nisam te htjela uznemiriti. Radi se samo o tome da ja znam što je Jocelyn i da ni jedna ovozemaljska bolnica sada ništa ne može učiniti za nju. To što joj se dogodilo ona si je to sama učinila, Clarissa.” “Ne. Ne razumijete. Valentine...” “Učinila si je to prije nego što je se Valentine dočepao. Zato da ne bi izvukao nikakve informacije iz nje. Planirala je tako. Bila je to tajna, tajna koju je podijelila s jednom jedinom osobom, i toj jednoj jedinoj osobi rekla je kako se ta čarolija može poništiti. Ta osoba bila sam ja.” “Želite reći...” “Da”, reče Madeleine. “Želim reći da ti mogu pokazati kako da probudiš majku.”

Kraj

187

Chia

Zahvale Pisanje ove knjige ne bi bilo moguće bez podrške i bodrenja moje spisateljske grupe: Holly Black, Kelly Link, Ellen Kushner, Delije Sherman, Gavina Granta i Sarah Smith. Ne bih uspjela ni bez NB Teama: Justine Larbalestier, Maureen Johnson, Margaret Crocker, Libbe Bray, Cecila Castelluccija, Jaide Jones, Diane Peterfreund i Marisse Edelman. Također hvala Evi Sinaiko i Emily Laure na njihovoj pomoći (i otresitim komentarima) te Sarah Rees Brennan na tome što voli Simona više od ikoga pod kapom nebeskom. Izraze zahvalnosti upućujem svima u Simonu & Schusteru i Walker Booksu jer vjeruju u ove knjige. Posebno zahvaljujem svojoj urednici Karen Wojtyla na svim znakovima ljubičastom olovkom, Sarah Payne na tome što je pravila promjene daleko nakon roka, Bari MacNeill na tome što je pratila Jaceovu zalihu oružja i svom agentu Barryju Goldblattu na tome što mi kaže da sam idiotkinja onda kad jesam idiotkinja. Svojoj obitelji također: majci, ocu, Kate Conner, Jimu Hillu, teti Naomi i bratiću Joyceu, na njihovu bodrenju. I na Joshu, koji još nema tri godine.

188