Cassandra Clare - Grad Od Kostiju - The Mortal Instruments 1

1

Grad od Kostiju CASSANDRA CLARE Instrumentarij smrtnika - knjiga prva

www.bosnaunited.net www.crowarez.org

2

Za mojeg djeda

3

Ja nisam zaspao. Između izvršenja kakva strašnog čina i prve pobude sve nalikuje priviđenju ili groznu snu: Pokretač duh i smrtnička oruđa Tada su u suglasju; a ljudsko ustrojstvo, Ko kakvo kraljevstvo malo, tada muči Priroda pobune. William Shakespeare, Julije Cezar

4

I TAMNI SILAZAK Ja opjevah Kaos i Noć vječnu Ponukan Muzom nebeskom da smjelo Siđem u tamu i gore se vratim... John Milton, Izgubljeni raj

5

1 PANDEMONIJ

“Ti se sigurno šališ”, reče izbacivač, prekriživši ruke preko golemih prsa. Svisoka je gledao mladića u crvenoj jakni s patentnim zatvaračem i odmahivao obrijanom glavom. “Ne možeš unutra s time.” Pedesetak tinejdžera koji su čekali u redu ispred Pandemonija nagnuli su se naprijed da bolje čuju. Čekanje na ulazak u taj klub za sve uzraste bilo je dugotrajno, osobito nedjeljom, a u redu se uglavnom nije događalo mnogo. Izbacivači su bili opaki i smjesta bi se okomili na svakoga tko bi izgledao kao da će praviti probleme. Petnaestogodišnja Clary Fray, koja je stajala u redu sa svojim najboljim prijateljem Simonom, nagnula se naprijed kao i svi drugi, u nadi da će se dogoditi nešto uzbudljivo. “Joj, ma dajte.” Mladić podigne taj predmet iznad glave. Izgledao je kao drveni štap zašiljen na jednom kraju. “To mi je dio kostima.” Izbacivač podigne obrvu. “Koji je što?” Mladić se naceri. Doimao se prilično normalno, pomisli Clary, za Pandemonij. Kosa neonski modre boje stršala mu je oko cijele glave nalik na pipke prestrašene hobotnice, ali nije imao komplicirane tetovaže na licu ni velike metalne šipke provučene kroz uši ili usne. “Ja sam lovac na vampire.” Pritisnuo je onaj drveni predmet. Savio se u stranu lako poput vlati trave. “Ovo je lažno. Pjenasta guma. Dobro?” Njegove zelene oči bile su previše jarko zelene, primijeti Clary: boje antifriza, proljetne trave. Po svoj prilici kontaktne leće u boji. Izbacivač slegne ramenima, odjednom se dosađujući. “Svejedno. Uđi.” Mladić se provuče pokraj njega brzo poput jegulje. Clary se svidio okret njegovih ramena, način na koji je usput zabacio kosu. Njezina bi majka za njega upotrijebila riječ - nonšalantan. “Pomislila si da je sladak”, reče Simon rezignirano. “Zar ne?” Clary ga udari laktom pod rebra, ali mu ne odgovori. Unutra je klub bio pun dima od suhog leda. Šarena svjetla igrala su se na plesnom podiju, pretvarajući ga u višebojnu vilinsku zemlju od plavih i neonsko zelenih, jarko ružičastih i zlatnih nijansi. Mladić u crvenoj jakni pogladio je dugačak, poput britve oštar nož koji je držao, a licem mu je zaigrao dokon osmijeh. Bilo je tako lako - malčice glamura na nož, kako bi se pričinio bezopasnim. Još malo glamura na oči i onog časa kad je izbacivač pogledao izravno u njega, bio je gotov. Dakako, sve bi se to vjerojatno moglo izvesti bez tolikog truda, ali i on je bio dio te zabave - varanja ovozemaca, neskriveno i na njihove oči, uživanja u tupim izrazima njihovih priglupih lica. Nije da su ljudska bića bila beskorisna. Mladić je zelenim očima promatrao plesni podij, na kojem su se tanki udovi odjeveni u krpice od svile i crne kože pojavljivali i nestajali iza vrtložnih stupova dima dok su ovozemci plesali. Djevojke su zabacivale duge kose, mladići njihali kukovima odjevenim u kožu, a gola se put presijavala od znoja. Vitalnost se naprosto prelijevala iz njih, valovi energije od kojih ga je obuzela pijana smušenost. Iskrivio je usne. Nisu znali koliko su sretni. Nisu

6

znali kako je to životariti u mrtvom svijetu, gdje Sunce mlitavo visi na nebu poput izgorjela ugarka. Njihovi životi gorjeli su jarko poput plamena svijeće - i bilo ih je isto tako lako utrnuti. Rukom je čvršće stisnuo nož koji je nosio i baš je zakoračio na plesni podij kad se neka djevojka odvojila iz mase plesača i uputila prema njemu. Zabuljio se u nju. Bila je lijepa, za ljudsko biće duga kosa gotovo iste boje kao crna tinta, oči poput ugljena. Bijela haljina do poda, onakva kakve su žene nosile nekada dok je svijet bio mlađi. Čipkasti rukavi vijorili su joj oko tankih ruku. Oko vrata je nosila debeli srebrni lanac s kojeg je visio tamnocrveni privjesak veličine bebine šake. Bilo mu je dovoljno da suzi oči kako bi shvatio da je pravi - pravi i dragocjen. Slina mu je navrla na usta dok mu se primicala. Životna energija navirala je iz nje kao krv iz otvorene rane. Prolazeći pokraj njega, nasmiješila se, dozivajući ga očima. Okrenuo se i pošao za njom, osjećajući okus fantomskog peckanja njezine smrti na svojim usnama. Uvijek je bilo lako. Već je osjećao kako mu snaga njezina života koji se gasi kola venama poput vatre. Ljudi su bili tako glupi. Imali su nešto toliko dragocjeno, no to gotovo uopće nisu čuvali. Odbacivali su svoje živote zbog novca, zbog paketića praha, zbog dražesnog osmijeha kakvog stranca. Djevojka je bila blijeda sablast koja je uzmicala kroz obojani dim. Došla je do zida i okrenula se pa mu se nasmiješila primivši suknju rukama i podignuvši je. Ispod suknje nosila je čizme do bedara. Došetao je do nje, kože naježene od njezine blizine. Nije bila tako savršena izbliza: opazio je maskaru koja joj se razmazala ispod očiju i znoj koji joj je zalijepio kosu za vrat. Namirisao je njezinu smrtnost, taj slatki vonj truleži. Imam te, pomislio je. Hladan osmijeh izvio joj je usne. Odmaknula se u stranu pa je vidio da se naslanjala na zatvorena vrata. Preko njih je crvenom bojom bilo nažvrljano ZABRANJEN ULAZ - SKLADIŠTE. Posegnula je rukom iza leđa prema kvaki, pritisnula je i provukla se unutra. Načas je ugledao naslagane kutije, zapetljane kablove. Skladište. Osvrnuo se iza sebe - nitko nije gledao. Ako ona želi privatnost, tim bolje. Ušao je u prostoriju za njom, nesvjestan toga da ga netko prati. “Onda,” reče Simon, “baš dobra glazba, ha?” Clary nije odgovorila. Plesali su ili barem činili ono što je prolazilo kao plesanje - mnogo njihanja naprijed i natrag s povremenim naglim saginjanjem sve do poda, kao da je nekome od njih ispala kontaktna leća - u prostoru između skupine tinejdžerki u metalik steznicima i mladog azijatskog para koji se strastveno milovao dok su im se šarene ekstenzije za kosu ispreplitale poput vinove loze. Neki dečko s piercingom na usni i ruksakom u obliku plišanog medvjedića dijelio je besplatne tablete biljnog ectasyja, a njegove padobranske hlače mlatarale su pod udarima zraka iz stroja za vjetar. Clary nije obraćala mnogo pozornosti na njihovu bližu okolinu - pogledom je pratila modrokosog mladića koji je uspio nagovoriti izbacivača da ga pusti u klub. Sunjao se kroz gužvu kao da nešto traži. Način na koji se kretao na nešto ju je podsjećao... “Što se mene tiče,” nastavi Simon, “neizmjerno uživam.” To baš i nije bilo vjerojatno. Simon je, kao i uvijek, u tom klubu upadljivo stršio u trapericama i staroj majici kratkih rukava, na kojoj je sprijeda pisalo MADE IN BROOKLYN. Svježe oprana kosa bila mu je tamnosmeđa, a ne zelena ili ružičasta, dok su mu naočale stajale ukrivo na vrhu nosa. Nije se baš doimao kao da razmišlja o silama tame, nego prije kao da se upravo uputio u šahovski klub. “Aaa-haa.” Clary je bilo savršeno jasno da je on s njom izlazio u Pandemonij samo zato što se njoj ondje sviđalo, dok je njemu bilo dosadno. Nije bila sigurna čak ni zašto joj se sviđalo - zbog odjeće i glazbe to mjesto bilo je nalik na san, na nečiji tuđi život, ni približno slično njezinu dosadnom stvarnom životu. No oduvijek je bila previše stidljiva da bi razgovarala i s kim osim sa Simonom.

7

Modrokosi mladić probijao si je put izvan plesnog podija. Izgledao je pomalo izgubljeno, kao da nije pronašao onoga koga je tražio. Clary se zapita što bi bilo kad bi mu prišla, predstavila se i ponudila mu da ga provede uokolo. Možda bi se samo zablenuo u nju. Ili je možda i on stidljiv. Možda bi bio zahvalan i možda bi mu bilo drago, ali bi se trudio to ne pokazati, onako kako to dečki rade - ali ona bi znala. Možda... Modrokosi se najednom ispravi, zauzme pozoran stav, kao lovački pas kraj lovine. Clary poprati smjer njegova pogleda i opazi djevojku u bijeloj haljini. Pa dobro, pomisli Clary, nastojeći se ne osjećati kao ispuhani balon. To je valjda to. Djevojka je bila prekrasna, takva da bi je Clary rado nacrtala - visoka i tanka kao trska, duge, bujne crne kose. Čak i s te udaljenosti Clary je vidjela crveni privjesak oko njezina vrata. Pulsirao je pod svjetlima plesnog podija poput zasebnog srca bez vlastita tijela. “Držim”, nastavi Simon, “da DJ Bat večeras ulaže jedinstveno izuzetan trud. Slažeš li se?” Clary zakoluta očima i ne odgovori; Simon je mrzio trance glazbu. Pozorno je gledala djevojku u bijeloj haljini. Kroz mrak, dim i umjetnu maglu njezina blijeda haljina blještala je poput svjetionika. Nije čudo što ju je modrokosi mladić slijedio kao opčaran, previše zanesen da bi primjećivao bilo što oko sebe - čak ni dvije tamne figure koje su mu bile za petama, krivudajući za njim kroz gužvu. Clary uspori plesanje i zagleda se. Nekako je uspjela razabrati da su te figure muške, da su visoki i odjeveni u crno. Ne bi mogla reći kako je znala da slijede onog mladića, ali znala je. Vidjela je to po načinu na koji su išli za njim, po njihovu pažljivom oprezu i po prikrivenom skladu njihovih pokreta. U grudima joj se počeo otvarati malen cvijet strepnje. “U međuvremenu,” dometne Simon, “htio sam ti reći da se u zadnje vrijeme odijevam u žensku odjeću. Osim toga, spavam s tvojom mamom. Mislio sam da bi trebala znati.” Djevojka je stigla do zida i otvarala je vrata s natpisom ZABRANJEN ULAZ. Pozvala je modrokosog mladića da je slijedi i provukli su se kroz vrata. To za Clary nije bilo ništa novo, par koji se skriva u mračne zakutke kluba da bi se pohvatao - no bilo je utoliko čudnije Što ih je netko pratio. Propela se na nožne prste, pokušavajući pogledati preko gomile. Ona dvojica stala su ispred tih vrata i kao da su raspravljala. Jedan je imao plavu kosu, a drugi tamnu. Plavi je posegnuo rukom u jaknu i izvukao nešto dugo i oštro, što je bljesnulo pod titravim svjetlima. Nož. “Simone!” povikala je Clary i uhvatila ga za ruku. “Što je?” Simon se doimao uznemireno. “Ma dobro, zapravo ne spavam s tvojom mamom. Samo sam htio privući tvoju pozornost. Nije da ti mama nije vrlo privlačna žena, za svoje godine.” “Vidiš li onu dvojicu?” Mahnito je uprla prstom, umalo udarivši raskošnu crnkinju koja je plesala pokraj njih. Djevojka je ošine prijekim pogledom. “Oprosti... oprosti!” Clary se ponovno okrene Simonu. “Vidiš li ona dva tipa tamo? Kod onih vrata?” Simon zaškilji i slegne ramenima. “Ne vidim ništa.” “Dvojica su. Pratili su onog tipa s modrom kosom...” “Onog za kojeg si pomislila da je sladak?” “Da, ali nije stvar u tome. Onaj plavokosi je izvukao nož.” “Jesi li sigurna?” Simon se zagleda jače, odmahujući glavom. “Još uvijek ne vidim nikoga.” “Sigurna sam.” Simon, najednom vrlo ozbiljan, izravna leđa. “Idem po nekoga iz osiguranja. Ti ostani ovdje.” Otišao je gurajući se kroz gužvu. Clary se okrenula baš na vrijeme da spazi plavokosog mladića kako prolazi kroz ZABRANJEN ULAZ, s prijateljem za petama. Osvrnula se oko sebe; Simon si je još uvijek pokušavao prokrčiti put

8

s plesnog podija, ali nije mu išlo osobito dobro. Čak i da je tada viknula, nitko je ne bi čuo, a dok bi se Simon vratio, nešto strašno već se moglo dogoditi. Snažno se ugrizavši za donju usnu, Clary se stane probijati kroz gužvu. “Kako se zoveš?” Okrenula se i nasmiješila. Ono malo svjetlosti u skladištu prosipalo se kroz visoke rešetkama zagrađene prozore, musave od prljavštine. Po podu su bile razbacane hrpe strujnih kablova, zajedno s polomljenim krhotinama zrcala disko-kugli i odbačenim limenkama boje. “Isabelle.” “To je lijepo ime.” Pošao je prema njoj, oprezno koračajući između kablova za slučaj da je neki od njih pod naponom. Na slabom svjetlu izgledala je pomalo prozirno, isprano od boje, ovijena u bijelo poput anđela. Bit će divno kada padne... “Nisam te još viđao ovdje.” “Pitaš me dolazim li često ovamo?” Zahihotala se, pokrivši usta dlanom. Oko zglavka imala je nekakvu narukvicu, tik ispod rukava haljine - a tada je, kad joj se primaknuo, opazio da to uopće nije narukvica, nego tintom iscrtan uzorak na njezinoj koži, splet vijugavih linija. Ukipio se. “Ti...” Nije dovršio. Pokrenula se brzinom munje, sunuvši na nj otvorenim dlanom, udarivši ga u prsa tako da bi se sopćući srušio na tlo da je bio ljudsko biće. Zateturao je unatrag, no tada joj se nešto stvorilo u ruci, vijugavi bič koji je zlatno bljesnuo kad je njime zamahnula nadolje, omotavši mu ga oko gležnjeva, trzajem mu izmaknuvši tlo pod nogama. Tresnuo je na pod, previjajući se dok mu je omraženi metal duboko grizao kožu. Nasmijala se nadvijena nad njime i omamljeno je pomislio kako je trebao znati. Nijedna ljudska djevojka ne bi nosila haljinu poput te koju je nosila Isabelle. Nosila ju je da prekrije kožu - cijelu kožu. Isabelle snažno povuče bič, zategnuvši ga. Osmijeh joj je blistao poput otrovne vode. “Sad je samo vaš, dečki.” Začuo je tih smijeh iza sebe, a tada su se na njemu našle ruke koje su ga trgnule uvis i gurnule na jedan betonski stup. Osjećao je vlažan kamen na leđima. Ruke su mu povukli odostraga i zavezali mu zglavke žicom. Dok se otimao, netko je zaobišao stup i ušao mu u vidno polje; mladić, mlad kao Isabelle i jednako zgodan. Njegove žutosmeđe oči svjetlucale su poput komadića jantara. “Onda”, reče mladić. “Ima li i drugih s tobom?” Modrokosi je osjećao kako mu krv navire pod previše stegnutim metalom, od čega su mu ručni zglobovi postali skliski. “Kakvih drugih?” “No daj.” Mladić žuto-smeđih očiju podigao je ruke i tamni su mu rukavi skliznuli dolje, otkrivši rune tintom iscrtane po njegovim zglavcima, nadlanicama i dlanovima. “Ti znaš što sam ja.” Duboko u unutrašnjosti lubanje zavezani mladić zaškripao je drugim nizom zuba. “Sjenolovac”, siknuo je. Čitavim licem drugog mladića razlio se širok osmijeh. “Gotov si”, rekao je. Clary gurne vrata skladišta da se otvore i uđe u njega. Načas pomisli da je prazno. Jedini prozori bili su visoko i zagrađeni rešetkama; kroz njih se pomalo čula ulična buka, zvuk automobilskih truba i škripa kočnica. Soba je bazdjela na staru boju i debeo sloj prašine prekrivao je pod, pun razmazanih tragova cipela. Ovdje nema nikoga, shvati, ogledavajući se u čudu. U prostoriji je bilo hladno unatoč kolovoškoj vrućini vani. Leda su joj bila ledena od znoja. Zakoračila je naprijed i zaplela nogu u strujne kablove. Sagnula se da oslobodi tenisicu iz kablova - i začula glasove. Djevojački smijeh, oštar odgovor nekog mladića. Kad se uspravila, ugledala ih je.

9

Kao da su se stvorili između dva treptaja oka. Bila je to djevojka u dugoj bijeloj haljini, crna kosa spuštala joj je po leđima poput vlažne morske trave. Ona dva mladića bila su s njom - onaj visoki s kosom crnom poput njezine i onaj niži, svjetloputi, čija se kosa presijavala kao mjed pod slabom svjetlošću što je dopirala kroz visoke prozore. Svijetli dečko stajao je s rukama u džepovima, nasuprot onom pankeru, koji je bio zavezan za stup nečime što je izgledalo kao klavirska žica, ruku ispruženih iza leđa, a nogu zavezanih oko gležnjeva. Lice mu je bilo napeto od boli i straha. Uz mahnito udaranje srca, Clary se sakrije iza najbližeg betonskog stupa i proviri glavom. Gledala je kako svjetlokosi hoda amo-tamo, ruku prekriženih preko prsa. “Nego”, reče. “Još uvijek mi nisi rekao ima li s tobom drugih tvoje vrste.” Tvoje vrste? Clary se zapita o čemu on to govori. Možda je nabasala na nekakav rat između bandi. “Ne znam o čemu govoriš.” U glasu modrokosog čula se bol, ali i otresitost. “Misli na druge demone”, reče crnokosi, progovorivši prvi put. “Znaš što je demon, zar ne?” Dečko zavezan za stup okrenuo je glavu u stranu, snažno stišćući zube. “Demoni”, polako je izgovorio svjetlokosi, ispisujući tu riječ prstom po zraku. “Religijski su definirani kao žitelji pakla, sluge Nečastivog, ali ovdje, za potrebe Klave, obuhvaćaju sve zlonamjerne duhove Čije je podrijetlo izvan naše izvorne dimenzije...” “Dosta, Jace”, reče djevojka. “Isabelle ima pravo”, reče viši mladić. “Nikome od prisutnih ne treba predavanje iz semantike a ni iz demonologije.” Ovi su ludi, pomisli Clary. Zbilja ludi. Jace podigne glavu i nasmiješi se. U tom pokretu bilo je nečega divljeg, nečega što je podsjetilo Clary na dokumentarce o lavovima koje je gledala na Discovery Channelu, na ono kad bi velike mačke podigle glavu i ponjušile zrak da osjete miris plijena. “Isabelle i Alec misle da previše govorim”, reče. “Misliš li i ti da previše govorim?” Modrokosi nije odgovorio. Još uvijek je stiskao zube. “Mogao bih vam dati informacije”, reče. “Znam gdje je Valentine.” Jace se osvrne prema Alecu, koji slegne ramenima. “Valentine je pod zemljom”, reče Jace. “Ovaj stvor nas samo zavlači.” Isabelle zabaci kosu. “Ubij ga, Jace”, reče. “Neće nam ništa reći.” Jace podigne ruku i Clary ugleda odsjaj slabašnog svjetla s noža u njegovoj ruci. Bio je neobično proziran, sječiva svijetla poput kristala, oštra poput staklene krhotine, a drške optočene crvenim kamenjem. Zavezani mladić naglo udahne. “Valentine se vratio!” usprotivi se, natežući spone koje su mu ruke držale iza leđa. “Svi Pakleni svjetovi to znaju... Ja znam... mogu vam reći gdje je...” U Jaceovim ledenim očima najednom zaiskri bijes. “Anđela mi, svaki put kad uhvatimo neku mrcinu kao što si ti, uvijek tvrdi da zna gdje je Valentine. E pa i mi znamo gdje je. U paklu je. A ti...” Jace preokrene nož koji je držao i njegovo sječivo bljesne poput vatre. “Ti mu se tamo možeš pridružiti? Clary više nije mogla. Izašla je iz skrovišta iza stupa. “Stani!” viknula je. “Ne možeš to učiniti.” Jace se naglo okrene, toliko zapanjen da mu je nož ispao iz ruke i zveknuo na betonski pod. Isabelle i Alec okrenu se zajedno s njim, s identičnim izrazom zabezeknutosti na licu. Modrokosi mladić ovjesio se o svoje vezove, ošamućen i širom otvorenih usta. Alec progovori prvi. “Što je ovo?” htio je saznati, pogledavajući sad Clary, sad svoje kompanjone, kao da bi oni mogli znati što ona tu radi.

10

“To je djevojka”, reče Jace, ponovno se sabravši. “Sigurno si već vidio djevojke, Alec. Tvoja sestra Isabelle jedna je od njih.” Zakorači prema Clary, škiljeći kao da ne može posve vjerovati u to što vidi. “Ovozemska djevojka”, reče više samome sebi. “A vidi nas.” “Naravno da vas vidim”, reče Clary. “Pa nisam slijepa.” “E jesi”, reče Jace, saginjući se da podigne nož. “Samo što to ne znaš.” Uspravi se. “Bolje da nestaneš odavde, ako znaš što ti je pametno.” “Ne idem nikamo”, reče Clary. “Ako odem, ubit ćeš ga.” Upre prstom u mladića s modrom kosom. “To je istina”, prizna Jace, vrteći nož između prstiju. “A zašto je tebi važno hoću li ga ja ubiti ili neću?” “Za... zato što...” promuca Clary. “Ne možeš ići okolo i ubijati ljude.” “Imaš pravo”, reče Jace. “Ne možeš ići okolo i ubijati ljude!' Pokaže prstom na mladića s modrom kosom, čije su oči bile napola zatvorene. Clary se zapita je li se onesvijestio. “Ovo nije čovjek, djevojčice. Možda izgleda kao čovjek i govori kao čovjek, možda čak i krvari kao čovjek. Ali je čudovište.” “Jace”, reče Isabelle opominjući ga. “Dosta.” “Ti si lud”, reče Clary, uzmičući od njega unatraške. “Pozvala sam policiju, da znaš. Stići će svaki čas.” “Laže”, reče Alec, ali na licu mu se vidjela sumnja. “Jace, hoćeš li...” Nije uspio završiti rečenicu. U taj tren modrokosi se mladić uz visok kreštav poklič oslobodio spona koje su ga vezale za stup i bacio na Jacea. Pali su na tlo i otkotrljali se zajedno, a modrokosi je udarao Jacea šakama koje su svjetlucale kao da na vrhovima prstiju imaju nešto metalno. Clary je ustuknula u namjeri da pobjegne, ali joj je noga zapela o zapetljani kabel, pa je pala, izbivši si zrak iz pluća. Čula je Isabellin vrisak. Preokrenuvši se, Clary ugleda modrokosog kako sjedi na Jaceovim prsima. Na vrhovima njegovih kandži nalik na britve presijavala se krv. Isabelle i Alec trčali su prema njima, Isabelle vitlajući bičem u ruci. Modrokosi zamahne ispruženim kandžama prema Jaceu. Jace podigne ruku da se obrani, a kandže je zaparaju, tako da je šiknula krv. Modrokosi opet zamahne rukom - a Isabellin bič ošine ga po leđima. On krikne i prevrne se na bok. Brz kao Isabellin bič, Jace se preokrene. U ruci mu bljesne oštrica. Zarije nož u prsa modrokosog mladića. Crnkasta tekućina navre oko drške. Mladić se u luku izdigne s poda, krkljajući i grčeći se. Lica iskrivljena od gađenja, Jace ustane. Njegova crna majica sada je na nekim mjestima bila još crnja, mokra od krvi. On pogleda u zgrčeni oblik do svojih nogu, ispruži ruku i istrgne nož. Drška je bila skliska od crne tekućine. Oči modrokosog mladića treptavo se otvore. Uperene u Jacea, kao da su gorjele. Mladić izusti kroza zube: “Neka bude tako. Otpisani će vas sve pobiti.” Jace kao da je zarežao. Mladićeve šarenice nestale su mu u glavi. Tijelo mu se počelo trzati i tresti dok se gužvao, urušavao u sebe, sve više smanjivao, sve dok nije posve nestao. Clary se uspentrala na noge, otresavši električne kabele. Počela je uzmicati. Nitko od njih nije obraćao pozornost na nju. Alec je došao do Jacea i primio ga za ruku, podižući mu rukav vjerojatno zato da mu dobro pregleda ranu. Clary se okrene da potrči - i otkrije da joj put priječi Isabelle s bičem u ruci. Njegova zlatna traka bila je umrljana tamnom tekućinom. Ona zamahne bičem prema Clary i njegov joj se kraj omota oko zglavka pa se čvrsto zategne. Clary jekne od boli i iznenađenja. “Glupa mala ovozemko”, reče Isabelle kroza zube. “Zbog tebe je Jace mogao poginuti.”

11

“On je lud”, reče Clary, pokušavajući šaku povući natrag. Bič joj se urezao još dublje u kožu. “Svi ste vi ludi. Što ti misliš, tko ste vi, parapolicijski ubojice? Policija...” “Policija uglavnom nije zainteresirana kad ne možeš pokazati leš”, reče Jace. Pridržavao si je ruku i oprezno birao put prema Clary po podu i prekrivenom kablovima. Alec ga je slijedio, lica iskrivljenog od mrštenja. Clary pogleda mjesto s kojeg je onaj mladić nestao i ne reče ništa. Ondje nije bilo čak ni krvave mrlje - baš ničega što bi dokazivalo da je i ikada uopće postojao. “Vraćaju se u svoje izvorne dimenzije kad umru”, reče Jace. “Za slučaj da si se pitala.” “Jace”, sikne Alec. “Pazi.” Jace odmakne ruku. Lice mu je bilo poprskano jezivim kapljicama krvi. Još uvijek ju je podsjećao na lava s tim široko razmaknutim svijetlim očima i tom zagasito zlatnom kosom. “Ona nas vidi, Alec”, reče. “Već zna previše.” “Što onda hoćeš da napravim s njom?” upita Isabelle. “Pusti je”, tiho odgovori Jace. Isabelle ga prostrijeli iznenađenim, gotovo ljutitim pogledom, ali se ne usprotivi. Bič sklizne, oslobodivši Clarynu ruku. Ona protrlja bolan zglavak i zapita se kako će se, dovraga, izvući odande, “Možda bismo je trebali povesti sa sobom”, reče Alec. “Kladim se da bi Hodge volio porazgovarati s njom.” “Nema teorije da je odvedemo u Institut”, reče Isabelle. “Ona je ovozemka.” “Je li doista?” blago reče Jace. Njegov miran glas bio je gori od Isabelline otresitosti i Alecove srdžbe. “Jesi li već imala posla s demonima, djevojčice? Jesi li hodala s vješcima, razgovarala s Djecom noći? Jesi li...” “Moje ime nije djevojčica”, prekine ga Clary. “I nemam pojma o čemu govoriš.” Nemaš? Reče neki glas u njezinoj glavi. Vidjela si kako je onaj dečko ispario. Jace nije lud - ti bi samo željela da jest. “Ja ne vjerujem u... u demone ili što god bilo to o čemu...” “Clary?” Bio je to Simonov glas. Naglo se okrenula. Stajao je na vratima skladišta. Pokraj njega bio je jedan od kršnih izbacivača koji su na ulazu ljudima stavljali žigove na ruke. “Jesi li dobro?” Zaškiljio je prema njoj kroz tmušu. “Zašto si sama ovdje? Što je bilo s onim tipovima... znaš, onima s noževima?” Clary se zablene u njega, a zatim pogleda iza sebe, gdje su stajali Jace, Isabelle i Alec; Jace u krvavoj majici i još uvijek s nožem u ruci. On joj se naceri te pomalo pokajnički, a pomalo podrugljivo slegne ramenima. Očito ga nije čudilo što ih ni Simon ni izbacivač ne vide. To nekako nije čudilo ni Clary. Polako se okrenula natrag prema Simonu, znajući kako mu zacijelo izgleda tako sama u tom vlažnom skladištu, stopala zapetljanih u plastične strujne kablove jarkih boja. “Mislila sam da su ušli ovamo”, reče bijedno. “Ali čini se da nisu. Žao mi je.” Skrene pogled sa Simona, čiji se izraz lica mijenjao iz zabrinutog u posramljeni, na izbacivača, koji se doimao samo ugnjavljcno. “Bila je to pogreška.” Iza nje, Isabelle se zahihoće. “Ne vjerujem”, reče Simon tvrdoglavo dok je Clary na rubu pločnika očajnički pokušavala dozvati taksi. Čistači su bili prošli ulicom Orchard dok su njih dvoje bili u klubu pa je ulica bila sjajno crna od uljaste vode. “Znam”, složi se ona. “Čovjek bi pomislio da će biti nekih taksija. Kamo svi idu u nedjelju u ponoć?” Opet se okrene prema njemu, slegnuvši ramenima. “Misliš da bismo bili bolje sreće u ulici Houston?” “Ne taksijima”, reče Simon. “Tebi - ne vjerujem tebi. Ne vjerujem da su oni tipovi s noževima samo nestali.”

12

Clary uzdahne. “Možda nije bilo nikakvih tipova s noževima, Simone. Možda mi se sve to pričinilo.” “Nema teorije.” Simon podigne ruku iznad glave, ali taksiji koji su im se približavali samo su projurili, prskajući prljavu vodu. “Vidio sam ti lice kad sam ušao u to skladište. Izgledala si opako izbezumljeno, kao da si vidjela duha.” Clary pomisli na Jacea s njegovim lavovski-mačjim očima. Spusti pogled na svoj zglavak, okružen tankom crvenom linijom na mjestu gdje se ovio lsabellin bič. Ne, ne duha, pomisli. Nešto još čudnije. “To je bila samo pogreška”, reče klonulo. Zapita se zašto mu ne kaže istinu. Osim, naravno, zato što bi pomislio da je luda. No u tome što se dogodilo bilo je nečega - nečega u ključanju one crne krvi oko Jaceova noža, nečega u njegovu glasu kad je rekao Jesi li razgovarala s Djecom noći? - što je željela zadržati za sebe. “Pa, bila je to vraški nezgodna pogreška”, reče Simon. Osvrne se prema klubu, iz čijih je vrata tanak red još uvijek zmijoliko vijugao do pola ulice. “Sumnjam da će nas ikada pustiti da ponovno uđemo u Pandemonij.” “Što te briga? Mrziš Pandemonij.” Clary ponovno podigne ruku dok je neki žuti obris brzao prema njima kroz maglu. Ovaj put, međutim, taksi se uz škripu kočnica zaustavi na njihovu uglu, a vozač pritisne sirenu kao da mora privući njihovu pozornost. “Konačno nam se posrećilo.” Simon povuče vrata taksija i uvuče se na plastikom prekriveno stražnje sjedalo. Clary uđe za njim, udahnuvši poznat miris njujorških taksija na cigaretni dim, kožu i lak za kosu. “Idemo u Brooklyn”, reče Simon vozaču, a potom se okrene prema Clary. “Gle, znaš da mi možeš sve reći, zar ne?” Clary je malo oklijevala pa kimnula. “Naravno, Simone”, rekla je. “Znam da mogu.” Zalupila je automobilska vrata za sobom i taksi je krenuo u noć.

13

2 TAJNE I LAŽI

Tamni princ sjedio je na crnom pastuhu, ogrtač od samurovine vijorio mu je za leđima. Zlatan kolut vezao je njegove plave uvojke, naočito lice bilo mu je smrknuto od žara bitke i... “I ruka mu je izgledala kao patlidžan”, iznemoglo promrmlja Clary sebi u bradu. Crtež naprosto nije valjao. Uzdahnuvši, istrgne još jedan list iz bloka za crtanje i baci ga u narančasti zid svoje sobe. Pod je već bio načičkan odbačenim lopticama od papira, pouzdan znak da njezina kreativna energija nije tekla onako kako se bila nadala. Po tisućiti put poželjela je biti više nalik svojoj majci. Sve što bi Jocelyn Fray nacrtala, naslikala ili skicirala bilo je lijepo i naizgled lako. Clary izvuče slušalice iz ušiju - prekinuvši Steppin Razor usred pjesme - i protrlja bolne sljepoočnice. Tek je tada postala svjesna da stanom odjekuje glasna, prodorna zvonjava telefona. Odbacivši blok na krevet, skoči na noge i potrči u dnevnu sobu, gdje je crveni retro telefon stajao na stoliću pokraj ulaznih vrata. “Je li to Clarissa Fray?” Glas na drugom kraju zvučao je poznato, iako ga nije uspjela odmah identificirati. Clary nervozno omota telefonsku žicu oko prsta. “Daaa?” “Bok, ja sam jedan od huligana s noževima koje si jučer upoznala u Pandemoniju. Bojim se da sam ostavio loš dojam i ponadao sam se da ćeš mi pružiti priliku da se iskupim..,” “SIMONE!” Clary odmakne slušalicu od uha, prasnuvši u smijeh. “To uopće nije smiješno!” “Naravno da je. Samo što ti ne razumiješ foru.” “Budalo.” Clary uzdahne, naslonivši se na zid. “Ne bi se smijao da si bio tu kad sam jučer došla kući.” “Zašto ne bih?” “Moja mama. Nije joj bilo drago što smo zakasnili. Iskočila je iz kože. Bilo je gadno.” “Molim? Pa nismo mi krivi što je bila gužva na cesti!” pobuni se Simon. On je bio najmlađe od troje djece i imao je istančan smisao za obiteljsku nepravdu. “Da, no, uglavnom, ona to ne doživljava tako. Razočarala sam je, iznevjerila sam je, zabrinula sam je, bla, bla, bla. Ja trujem njezin život”, reče Clary, oponašajući točnu frazu svoje majke uz tek sitan ugriz savjesti. “Znači, imaš zabranu izlazaka?” upita Simon malo preglasno. Clary je čula dubok žamor glasova iza njega; ljude koji su pokušavali nadglasati jedni druge. “Još ne znam”, reče. “Mama je jutros izašla s Lukeom i još se nisu vratili. Gdje si ti uopće? Kod Erica?” “Da. Upravo smo završili s probom.” Iza Simona zvekne činela. Clary se trgne. “Eric večeras čita poeziju u Java Jonesu”, nastavi Simon, misleći na kafić iza ugla Claryne ulice, u kojem je noću katkad svirala živa glazba. “Doći će cijeli bend da mu pruži podršku. Hoćeš li ići?” “Aha, može.” Clary zastane, tjeskobno rastegnuvši telefonsku žicu. “Čekaj, ne.”

14

“Začepite, dečki, može?” zadere se Simon, a Clary po tome kako ga je slabo čula shvati da je udaljio telefon od usta. Vratio ga je trenutak kasnije, zabrinuto rekavši: “Je li to bilo da ili ne?” “Ne znam.” Clary se ugrize za usnu. “Mama se još uvijek ljuti na mene zbog onoga sinoć. Nisam sigurna da je želim iznervirati tražeći ustupke. Ako ću imati frku, ne želim da to bude zbog Ericove ušljive poezije.” “Ma daj, pa nije tako loša”, reče Simon. Eric mu je bio prvi susjed i poznavali su se gotovo cijeli život. Nisu bili bliski kao Simon i Clary, ali osnovali su rock-bend na početku drugog razreda zajedno s Ericovim prijateljima Mattom i Kirkom. Svi zajedno svaki tjedan predano su vježbali u garaži Ericovih roditelja. “Osim toga, to nije ustupak,” dometne Simon, “nego pjesnička večer u blizini tvoje ulice, iza ugla. Nije da te zovem na neku orgiju u Hobokenu. Neka dođe i tvoja mama ako želi.” “ORGIJA U HOBOKENU!” začuje Clary nečiji poklič, vjerojatno Ericov. Ponovno zvekne činela. Clary zamisli svoju majku kako sluša Erica dok čita poeziju i zadrhti iznutra. “Ne znam. Ako se svi pojavite ovdje, mislim da će poludjeti.” “Onda ću doći sam. Pokupit ću te pa možemo zajedno pješice, s ostalima ćemo se naći tamo. Tvoja mama neće zamjeriti. Ona me voli.” Clary se morala nasmijati. “Što je znak njezinog upitnog ukusa, ako mene pitaš.” “Ne pitam.” Simon prekine vezu usred galame svojih prijatelja iz benda. Clary spusti slušalicu i pogledom preleti dnevnu sobu. Posvuda je bilo dokaza umjetničkih sklonosti njezine majke, od ručno izrađenih ukrasnih jastuka naslaganih na tamnocrveni kauč, do zidova punih Jocelyninih slika, brižno uokvirenih - uglavnom pejzaža; zavojitih ulica središta Manhattana obasjanih zlaćanom svjetlošću; prizora iz Prospect Parka zimi, sa sivim ribnjacima porubljenim čipkastim slojem bijelog leda. Na polici iznad kamina stajala je uokvirena fotografija Claryna oca. Svjetloput muškarac zamišljena izraza lica u svečanoj vojnoj uniformi; u uglovima njegovih očiju vidjeli su se izdajnički tragovi bora od smijanja. Bio je odlikovani vojnik koji je služio u prekomorskim zemljama. Jocelyn je neke njegove medalje držala u kutijici pokraj svojeg kreveta. Nije da su medalje bile od ikakve koristi kad se Jonathan Clark autom zaletio u stablo na samome izlazu iz Albanyja i umro prije nego što mu se kći uopće rodila. Nakon što je umro, Jocelyn je ponovno uzela svoje djevojačko prezime. Nikada nije govorila o Clarynu ocu, ali kutiju s njegovim ugraviranim inicijalima, J. C, držala je pokraj svojeg kreveta. Osim medalja, u njoj su se nalazile fotografija ili dvije, vjenčani prsten i jedan uvojak plave kose. Katkad bi Jocelyn uzela tu kutiju, otvorila je i vrlo nježno držala taj uvojak kose na dlanovima, a potom bi ga spremila natrag i opet pažljivo zaključala kutiju. Zvuk ključa koji se okreće u ulaznim vratima prenuo je Clary iz snatrenja. Žustro se bacila na kauč i pokušala izgledati zadubljeno u jednu od knjiga mekih korica koje je njezina majka bila ostavila na stoliću uza zid. Jocelyn je čitanje smatrala svetom razonodom i uglavnom ne bi prekidala Clary usred neke knjige, čak ni zato da viče na nju. Vrata su se otvorila uz tresak. Bio je to Luke, ruku punih nečega što je izgledalo kao veliki kvadratni komadi kartona. Kad ih je odložio na pod, Clary je vidjela da su to kartonske kutije, rastvorene tako da su bile plosnate. Uspravio se i uz osmijeh se okrenuo prema njoj. “Bok, uj... bok, Luke”, reče ona. Prije nekih godinu dana bio ju je zamolio da ga prestane zvati ujakom Lukeom, rekavši da se zbog toga osjeća staro i da ga to, uostalom, podsjeća na Čiča Tominu kolibu. Osim toga, blago ju je podsjetio, on zapravo i nije njezin ujak, nego samo blizak prijatelj njezine majke koji je zna čitav njezin život. “Gdje je mama?” “Parkira kamionet”, reče on, uz stenjanje ispravljajući svoju visoku i vitku figuru. Bio je odjeven u uobičajenu uniformu: stare traperice, kariranu košulju i iskrivljen par naočala sa zlatnim

15

okvirom, koje su mu nahero stajale na korijenu nosa. “Podsjeti me još jednom zašto ova zgrada nema teretno dizalo?” “Zato što je stara i ima karakter”, odmah ispali Clary. Luke se naceri. “Čemu kutije?” upita ona. Njegov osmijeh nestane. “Tvoja je majka htjela spakirati neke stvari”, reče, izbjegavajući njezin pogled. “Koje stvari?” upita Clary. On neodređeno odmahne rukom. “Nepotrebne stvari koje se motaju po kući. Smetaju. Znaš da ona nikad ništa ne baca. A čime se ti baviš? Učiš?” Izvuče joj knjigu iz ruke i naglas pročita: “Svijet još uvijek obiluje tim šarolikim bićima, koje trezvenija filozofija odbacuje. Vile i goblini, duhovi i demoni još uvijek se vrzmaju uokolo...” Spusti knjigu i pogleda Clary preko ruba naočala. “Je li to za školu?” “Zlatna grana? Nije. Škole nema još nekoliko tjedana.” Clary mu uzme knjigu. “Mamina je.” “Slutio sam.” Ona je spusti natrag na stol. “Luke?” “Aha?” Već zaboravivši na knjigu, čeprkao je po kutiji za alat koja je stajala pokraj kamina. “A, evo ga.” Izvuče narančasti plastični pištolj za ljepljivu traku i zagleda se u nj s dubokim zadovoljstvom. “Što bi ti učinio da si vidio nešto što nitko drugi nije mogao vidjeti?” Pištolj za ljepljivu traku ispadne Lukeu iz ruke i zvekne na popločani kamin. On klekne da ga podigne, ne gledajući je. “Misliš, kad bih bio jedini svjedok zločina, tako nešto?” “Ne. Mislim kad bi uokolo bilo još nekih ljudi, ali da si ti jedini koji ih može vidjeti. Kad bi bili nevidljivi svima osim tebi.” Oklijevao je, još uvijek klečeći, rukom čvrsto stežući ulubljeni pištolj za ljepljivu traku. “Znam da zvuči ludo,” nervozno se odvaži Clary, “ali...” On se okrene. Njegove oči, vrlo plave iza naočala, usmjere se prema njoj s izrazom odlučne nježnosti. “Clary, ti si umjetnica, kao tvoja majka. To znači da vidiš svijet onako kako ga drugi ljudi ne vide. To je tvoj dar, da vidiš ljepotu i užas u običnim stvarima. Zbog toga nisi luda - samo različita. Nema ništa loše u tome da je netko različit.” Clary privuče noge i nasloni bradu na koljena. U mislima ugleda ono skladište, Isabellin zlatni bič, modrokosog mladića kako se trza u samrtničkim grčevima i Jaceove žuto-smeđe oči. Ljepota i užas. Reče: “Da je moj tata živ, misliš li da bi i on bio umjetnik?” Luke se doimao zatečeno. Prije nego što joj je uspio odgovoriti, vrata su se širom otvorila i Claryna majka važno je ušla u sobu, lupkajući petama čizama po ulaštenom drvenom podu. Pružila je Lukeu zveckav snop ključeva od auta i okrenula se da pogleda kćer. Jocelyn Fray bila je mršava, ali snažna žena, kose nekoliko nijansi tamnije od Claryne i dvostruko duže. Trenutačno je bila usukana u tamnocrvenu punđu probijenu tehničkom olovkom, koja ju je pridržavala. Na sebi je imala bojom umrljane treger-hlače preko majice kratkih rukava boje lavande i smeđe gležnjače čiji su potplati bili obloženi skorenim naslagama uljane boje. Ljudi su Clary uvijek govorili da sliči svojoj majci, ali ona to nije primjećivala. Jedina sličnost između njih dvije bila je njihova figura: obje su bile tanke, s malim grudima i uskim bokovima. Znala je da nije lijepa poput svoje majke. Da bi bila lijepa, moraš biti vitka i visoka. Ako si niska kao Clary, tek malo viša od metar i pol, onda si slatka. Ne zgodna ni lijepa, nego slatka. Pridoda li se kosa boje mrkve i lice puno pjegica, Clary je pokraj svoje majke slične Barbie bila krpena lutka. Jocelyn je čak imala graciozan hod zbog kojeg su se ljudi okretali za njom da je gledaju dok prolazi. Clary se, naprotiv, stalno spoticala o vlastita stopala. Ljudi bi se okretali za njom jedino kad bi proletjela pokraj njih padajući niza stepenice.

16

“Hvala ti što si donio kutije”, reče Claryna majka Lukeu i nasmiješi mu se. On joj ne uzvrati osmijeh. Claryn želudac nelagodno se promeškolji. Očito se nešto događalo. “Oprosti što sam tako dugo tražila mjesto. Danas Ima sigurno milijun ljudi na parkiralištu...” “Mama?” prekine je Clary. “Za što su te kutije?” Jocelyn se ugrize za usnu. Luke baci pogled iskosa na Clary, nijemo nukajući Jocelyn da priđe. Nervoznim pokretom iz zglavka Jocelyn odgurne viseći uvojak kose iza uha i pridruži se kćeri na kauču. Izbliza, Clary je vidjela kako umorno izgleda njezina majka. Ispod očiju imala je tamne polukrugove, a kapci su joj od nedostatka sna bili biserne boje. “Je li to zbog onoga sinoć?” upita Clary. “Ne”, brzo reče njezina majka, no tada zastane. “Možda malo. Nisi smjela učiniti to što si sinoć učinila. To znaš.” “I već sam se ispričala. O čemu se ovdje radi? Ako ćeš mi zabraniti izlaske, učini to pa da završimo.” “Neću ti zabraniti izlaske”, reče njezina majka. Glas joj je bio napet kao žica. Dobaci pogled Lukeu, koji odmahne glavom. “Jednostavno joj reci, Jocelyn”, reče on. “Biste li mogli ne razgovarati o meni kao da nisam tu?” reče Clary ljutito. “I kako to misliš, da mi kaže? Što da mi kaže?” Jocelyn glasno izdahne. “Idemo na praznike.” Lukeov izraz lica postane prazan kao obrisano slikarsko platno. Clary odmahne glavom. “O tome se radi? Idete na praznike?” Zavali se na jastuke. “Ne razumijem. Čemu tolika strka?” “Mislim da ne razumiješ. Htjela sam reći da svi idemo na praznike. Nas troje - ti, ja i Luke. Idemo u seosku kuću.” “O.” Clary pogleda Lukea, no on je prekrižio ruke na prsima i zurio kroz prozor, čvrsto stisnute čeljusti. Zapitala se što ga muči. On je obožavao staru seosku kuću u unutrašnjosti države New York - kupio ju je, sam je obnovio prije deset godina i išao onamo kad je god mogao. “Na koliko dugo?” “Do kraja ljeta”, reče Jocelyn. “Donijela sam kutije za slučaj da želiš spakirati neke knjige, potrepštine za slikanje...” “Do kraja ljeta?” Clary se zgroženo uspravi. “Ne mogu, mama. Imam planove - Simon i ja namjeravali smo napraviti tulum za povratak u školu i imam hrpu sastanaka s mojom likovnom grupom, onda još deset sati u Tischu...” “Zao mi je zbog Tischa. Ali sve drugo može se otkazati. Simon će razumjeti, kao i tvoja likovna grupa.” Clary je čula neumoljivost u majčinu glasu i shvatila je da misli ozbiljno. “Ali platila sam te satove crtanja! Štedjela sam cijele godine! Obećala si.” Naglo se okrenula, obrativši se Lukeu. “Reci joj! Reci joj da nije fer!” Luke nije skrenuo pogled s prozora, premda mu je u obrazu zatitrao jedan mišić. “Ona ti je majka. To je njezina odluka.” “Ne razumijem.” Clary se opet okrene prema majci. “Zašto? “Moram otići, Clary”, reče Jocelyn, a uglovi usta joj zadrhtaše. “Trebaju mi mir i tišina za slikanje. I trenutačno nemamo novca...” “Pa prodaj još tatinih dionica”, ljutito reče Clary. “To obično i činiš, zar ne?” Jocelyn uzmakne. “To baš i nije fer.” “Gle, idi ako želiš ići. Baš me briga. Ostat ću ovdje bez tebe. Mogu raditi; mogu naći posao u Starbucksu ili tako nešto. Simon kaže da oni stalno zapošljavaju. Dovoljno sam stara da se brinem za sebe...”

17

“Ne!” Clary se lecne od oštrine u Jocelyninu glasu. “Vratit ću ti novac za satove crtanja, Clary. Ali ideš s nama. Tu ne možeš birati. Premlada si tla ovdje ostaneš sama. Nešto bi se moglo dogoditi.” “Kao na primjer? Što bi se moglo dogoditi?” htjela je čuti Clary. Prolomio se tresak. Iznenađeno se okrenula i vidjela da je Luke prevrnuo jednu od uokvirenih slika koje su bile naslonjene na zid. Vratio ju je, doimajući se vrlo uzrujano. Kad se uspravio, usne su mu bile smrknuto stisnute. “Idem.” Jocelyn se ugrize za usnu. “Čekaj.” Ona pohita za njim do ulaza, sustigavši ga baš kad je primio kvaku. Vrpoljeći se na kauču, Clary je jedva nekako razabrala majčin ozbiljan šapat. “... Bane”, rekla je Jocelyn. “Zovem ga i zovem već tri tjedna. Njegova govorna pošta kaže da je u Tanzaniji. Što da radim?” “Jocelyn.” Luke odmahne glavom. “Ne možeš dovijeka odlaziti k njemu.” “Ali Clary...” “Nije Jonathan”, prosikće Luke. “Nakon što se to dogodilo, više nisi bila ista, ali Clary nije Jonathan.” Kakve veze moj otac ima s tim? Pomisli Clary zapanjeno. “Ne mogu je stalno držati u kući, ne dopuštati joj da izlazi. Ona to neće trpjeti.” “Pa naravno da neće!” Luke je zvučao stvarno ljuto. “Ona nije kućni Jjubimac, nego tinejdžerica. Gotovo odrasla osoba.” “Kad bismo otišli iz grada...” “Razgovaraj s njom, Jocelyn.” Lukeov glas bio je čvrst. “Doista to mislim.” On posegne za kvakom. Vrata se širom otvoriše. Jocelyn tiho krikne. “Isuse!” uzvikne Luke. “Ma ne, to sam samo ja”, reče Simon. “Makar, već su mi rekli da nevjerojatno sličimo.” Domahne Clary s dovratka. “Spremna?” Jocelyn odmakne ruku s usta. “Simone, jesi li prisluškivao?” Simon trepne. “Ne, tek sam stigao.” Skrene pogled s Jocelynina blijeda lica na Lukeovo smrknuto. “Nešto nije u redu? Da odem?” “Ne trudi se”, reče Luke. “Mislim da smo ovdje gotovi.” Progura se pokraj Simona i stušti stepenicama u brzom ritmu. Odozdo se začuje tresak vrata. Simon je oklijevao na vratima, doimajući se nesigurno. “Mogu se vratiti kasnije”, reče. “Stvarno. Nije problem.” “To bi bilo...” započne Jocelyn, ali Clary je već bila na nogama. “Zaboravi, Simone. Idemo”, reče, dograbivši svoju kurirsku torbu s kuke pokraj vrata. Objesi je preko ramena, bijesno pogledavši majku. “Vidimo se kasnije, mama.” Jocelyn se ugrize za usnu. “Clary, zar ne misliš da bismo trebale porazgovarati o tome?” “Imat ćemo mnogo vremena za razgovor dok budemo na 'praznicima'“, otrovno odvrati Clary i zadovoljno primijeti kako se njezina majka lecnula. “Ne čekaj me budna”, dometne i zgrabivši Simona za ruku, napola ga odvuče kroz ulazna vrata. On se ukopa petama i dobaci pokajnički pogled Clarynoj majci, koja je stajala na ulazu, malena i napuštena, čvrsto isprepletenih prstiju. “Doviđenja, gospođo Fray!” dobaci. “Želim vam ugodnu večer!” “O, začepi, Simone”, prasne Clary, pa iziđe i zalupi vratima, presjekavši majčin odgovor. “Isuse, ženo, iščupat ćeš mi ruku”, protestirao je Simon dok ga je Clary vukla za sobom dolje, lupajući zelenim tenisicama po drvenim stepenicama svakim ljutitim korakom. Pogledala je uvis, donekle očekujući da će vidjeti majku kako ih bijesno promatra s odmorišta, no vrata stana ostala su zatvorena.

18

“Oprosti”, promrmlja Clary, pustivši mu zglavak. Zastane u podnožju stepenica, kurirska torba lupkala joj je po kuku. Claryna crvenkasto-smeđa kuća u nizu, kao i većina takvih u Park Slopeu, nekoć je cijela služila kao rezidencija nekoj bogatoj obitelji. Ostaci njezine nekadašnje grandioznosti još su bili vidljivi po zavojitim stepenicama, oštećenom mramornom podu u stubištu i širokom jednostrukom krovnom prozoru visoko gore. Sada je kuća bila podijeljena na nekoliko stanova pa su Clary i njezina majka dijelile tu trokatnicu sa stanarkom ispod njih, postarijom ženom koja je iz svojega stana vodila dućan s vidovnjačkim potrepštinama. Iz njega gotovo nikada nije izlazila, premda posjete kupaca nisu bile česte. Na zlatnoj pločici pričvršćenoj za vrata pisalo je MADAM DOROTHEA, VIDOVNJAKINJA I PROROČICA. Težak miris tamjana dopirao je iz poluotvorenih vrata u haustor. Clary je čula tiho mrmljanje glasova. “Lijepo je vidjeti da joj dobro ide”, reče Simon. “Ovih dana teško je naći stalan posao kao prorok.” “Zar baš moraš biti sarkastičan oko svega?” otrese se Clary. Simon trepne, očito zatečen. “Mislio sam da ti se sviđa kad sam duhovit i ironičan.” Clary je baš htjela odgovoriti, kad se vrata stana Madam Dorothee širom otvore i neki čovjek izađe kroz njih. Bio je visok, puti boje javorova sirupa, zlatno-zelenih očiju nalik na mačje, a kosa mu je bila raskuštrana i crna. Uputi joj blještav osmijeh, pokazavši joj oštre bijele zube. Preplavi je val mučnine, snažan osjećaj da će se onesvijestiti. Simon je pogleda s nelagodom. “Je li ti dobro? Izgledaš kao da ćeš se srušiti.” Ona trepne. “Što? Ne, dobro sam.” On kao da nije htio odustati. “Izgledaš kao da si vidjela duha.” Ona odmahne glavom. Kopkalo ju je sjećanje na to da je nešto vidjela, ali kad se pokušala usredotočiti, izmaknulo joj je poput vode. “Ništa. Učinilo mi se da sam vidjela Dorotheinu mačku, ali valjda je to bila samo svjetlosna varka.” Simon se zagleda u nju. “Nisam ništa jela od jučer”, doda, braneći se. “Mislim da sam malo pukla.” On joj zaštitnički prebaci ruku preko ramena. “Idemo, častim te nečime za jelo.” “Ne mogu vjerovati da je takva”, reče Clary četvrti put, vrškom nacha po tanjuru loveći zalutali komadić umaka guacamole. Bili su u obližnjoj meksičkoj zalogajnici, skromnom mjestašcu pod imenom Nacho Mama. “Kao da nije dosta što mi svaki drugi tjedan zabrani izlaske. Sad ću još i cijeli ostatak ljeta provesti u egzilu.” “Pa znaš, tvoja je mama ponekad takva”, reče Simon. “Kao, recimo, onda kada udahne ili izdahne.” Nacerio joj se iza vegetarijanskog burrita. j “Da, sigurno, samo se ti smij”, reče ona. “Tebe nitko neće odvući nekamo usred ničega na Boga pitaj koliko dugo...” “Clary.” Simon prekine njezinu tiradu. “Nisi na mene ljuta. Osim toga, to neće dugo trajati.” “Kako ti to znaš?” “Pa zato što poznajem tvoju mamu”, reče Simon nakon stanke. “Mislim, ti i ja smo prijatelji već koliko, deset godina? Znam da je ponekad uhvati. Predomislit će se.” Clary uzme feferon s tanjura i zamišljeno mu stane grickati vrh. “Ali, je li to stvarno tako?” reče. “Mislim, poznaješ li je doista? Ponekad se pitam poznaje li je itko.” Simon trepne. “Sad te više ne pratim.” Clary usiše zrak da si rashladi usta koja su je žarila. “Mislim, ona nikad ne govori o sebi. Ja ne znam ništa o tome kako je živjela prije, o njezinoj obitelji, a ni mnogo o tome kako je upoznala moga

19

tatu. Nema čak ni slike s vjenčanja. Kao da je njezin život počeo kad me rodila. Uvijek mi tako odgovori kad je pitam o tome.” “Ah.” Simon joj složi raznježenu grimasu. “Pa to je baš slatko.” “Ne, nije. To je čudno. Čudno je što ne znam ništa o baki i djedu. Mislim, znam da roditelji mojeg tate nisu bili previše ljubazni prema njoj, ali zar su mogli biti toliko loši? Kakvi to ljudi uopće ne žele upoznati svoju unuku?” “Možda ih ona mrzi. Možda su je zlostavljali ili takvo što”, predloži Simon. “Ipak ima one ožiljke.” Clary se zablene u njega. “Ima što?” On proguta zalogaj burrita. “One male tanke ožiljke. Po cijelim leđima i rukama. Vidio sam tvoju mamu u kupaćem, znaš.” “Ja nikad nisam primijetila nikakve ožiljke”, reče Clary odlučno. “Mislim da ti se pričinilo.” On je blijedo pogleda i kao da je baš htio nešto reći, kad je njezini mobitel, zakopan duboko u torbi, počeo uporno drečati. Clary ga je uspjela izvući, pogledala brojke koje su titrale na ekranu i namrštila se. “Moja mama.” “Shvatio sam po tvojem izrazu lica. Razgovarat ćeš s njom?” “Ne sad”, reče Clary, u želucu osjetivši poznati ugriz savjesti kad je telefon prestao zvoniti jer se uključila govorna pošta. “Ne želim se svađati s njom.” “Uvijek možeš biti kod mene”, reče Simon. “Koliko god želiš.” “Pa, prvo ćemo vidjeti hoće li se smiriti.” Clary pritisne gumb za govornu poštu na mobitelu. Glas njezine majke zvučao je napeto, ali očito se trudila namjestiti vedar ton: “Dušo, žao mi je što sam te zaskočila s planom za praznike. Dođi kući da popričamo.” Clary je prekinula vezu prije nego što je poruka završila, osjetivši još jaču krivnju, ali istovremeno još uvijek bijesna. “Želi pričati o tome.” “Želiš li ti pričati s njom?” “Ne znam.” Clary nadlanicom protrlja oči. “Ideš li na onu pjesničku večer?” “Obećao sam da ću doći.” Clary ustane, odgurnuvši stolac. “Onda idem s tobom. Nazvat ću je kad to završi.” Remen kurirske torbe sklizne joj niz ruku. Simon ga odsutno gurne natrag gore, zadržavši prste na goloj koži njezina ramena. Vani je zrak bio spužvast od vlage, koja je nakovrčala Clarynu kosu i Simonu plavu majicu prilijepila na leđa. “Onda, kako bend?” upita ona. “Ima li što novo? Bilo je dosta vike u pozadini kad smo pričali na telefon.” Simonovo se lice ozari. “Sve je sjajno”, reče. “Matt kaže da zna nekoga tko bi nam mogao srediti gažu u Scrap Baru. Opet razgovaramo o imenima.” “Da?” Clary sakrije osmijeh. Simonov bend zapravo nikad nije stvorio nikakvu glazbu. Uglavnom su sjedili u Simonovoj dnevnoj sobi i svađali se o mogućim imenima i logotipima za bend. Katkad se pitala zna li itko od njih uistinu svirati neki instrument. “Koji su prijedlozi?” “Biramo između Urota morskog povrća i Panda stamen kamen.” Clary odmahne glavom. “Oba su užasna.” “Eric je predložio Kriza u ležaljci.” “Možda bi se Eric trebao držati igrica.” “Ali onda bismo trebali naći novog bubnjara.” “O, a to je ono što Eric radi? Ja sam mislila da samo žica novac od vas i baulja okolo pričajući curama u školi da ima bend kako bi ih impresionirao.”

20

“Nipošto”, reče Simon živahno. “Eric je okrenuo novi list. Sad ima djevojku. Hodaju već tri mjeseca.” “Skoro pa su vjenčani”, reče Clary, zaobišavši jedan par koji je gurao kolica s dvogodišnjim djetetom: djevojčicom sa žutim ukosnicama, koja je čvrsto držala lutku malene vile sa zlatom protkanim krilima boje safira. Clary se učini da je krajičkom oka spazila kako krila lepršaju. Brzo je okrenula glavu. “Što znači”, nastavi Simon, “da sam ja zadnji član benda koji nema curu. Što je, znaš, cijeli smisao sviranja u bendu. Cure.” “Mislila sam da se radi o glazbi.” Neki čovjek sa štapom presjekao joj je put, hodajući prema ulici Berkeley. Skrenula je pogled, ustrašena da će na svakome koga predugo bude gledala niknuti krila, dodatne ruke ili dug račvast jezik nalik zmijskome. “Uostalom, koga briga imaš li ti curu?” “Mene”, reče Simon mračno. “Uskoro ćemo ja i školski domar Wendell biti jedini preostali bez cure. A on smrdi na sredstvo za pranje prozora.” “Tako barem znaš da je još slobodan.” Simon je srdito pogleda. “Nije smiješno, Fray.” “Uvijek imaš Sheilu 'Tanga' Barbarino”, predloži Clary. Clary je sjedila iza nje na matematici u prvom srednje. Svaki put kad bi Sheili ispala olovka - što se događalo često - Clary je bila počašćena pogledom na Sheilino donje rublje, koje je nadvisivalo struk njezinih superniskih traperica. “Ona je ta s kojom Eric hoda zadnja tri mjeseca” reče Simon. “U međuvremenu, njegov savjet bio je da bih samo trebao odlučiti koja cura u školi ima najbolje tijelo i pozvati je van prvi dan škole.” “Eric je seksistička svinja”, reče Clary, najednom nesklona saznati za koju djevojku iz škole Simon misli da ima najbolje tijelo. “Možda biste bend trebali nazvati Seksističke svinje.” “Ne zvuči loše.” Simon nije izgledao zatečeno. Clary mu se izbečila, a njezina kurirska torba počela je vibrirati kad je mobitel stao treštati. Izvadila ga je iz džepa s patentnim zatvaračem. “Opet tvoja mama?” upita on. Clary kimne. U mislima je vidjela majku, malenu i samu na vratima njihova stana. U grudima joj nabuja osjećaj krivnje. Ona podigne pogled na Simona, koji ju je gledao očima smrknutim od brige. Njegovo lice poznavala je toliko dobro da bi ga mogla nacrtat i u snu. Pomisli na usamljene tjedne bez njega koji su je čekali pa ugura 1 mobitel natrag u torbu. “Idemo”, reče. “Zakasnit ćemo na predstavu.”

21

3 SJENOLOVAC

Kad su stigli u Java Jones, Eric je već bio na pozornici, njihao se naprijed-natrag pred mikrofonom čvrsto zatvorenih očiju. Za tu je prigodu vrhove kose obojio u ružičasto. Iza njega, Matt, koji je izgledao ušlagirano, nasumično je udarao u djembe. “Ovo će biti prestrašno”, prorekne Clary. Dohvati Simonov rukav i povuče ga prema izlazu. “Ako potrčimo, još možemo pobjeći.” On odlučno odmahne glavom. “Ja sam čovjek koji drži svoju riječ.” Izravna leđa. “Idem po kavu ako nam ti nađeš mjesto. Što ćeš piti?” “Samo kavu. Crnu - kao moja duša'' Simon se uputi prema šanku, mrmljajući si u bradu nešto u stilu da mu sada ide bolje nego ikada ranije. Clary pođe pronaći mjesta. Kafić je bio krcat za jedan ponedjeljak; većinu izlizanih sofa i naslonjača zauzeli su tinejdžeri koji su uživali u izlasku radnim danom. Osjećao se snažan miris kave i cigareta od klinčića. Clary najzad pronađe slobodan dvosjed u mračnom uglu pri dnu prostorije. Jedina osoba u blizini bila je plavokosa djevojka u narančastoj majici, udubljena u igranje svojim iPodom. Dobro, pomisli Clary. Eric nas ovdje neće moći pronaći nakon predstave da bi nas pitao kako nam se čini njegova poezija. Plavokosa djevojka nagne se postrance na svom stolcu i kvrcne Clary po ramenu. “Oprosti.” Clary iznenađeno podigne pogled. “Je li ono tvoj dečko?” upita djevojka. Clary poprati djevojčin pogled, već spremna reći Ne, ne poznajem ga, no tada shvati da ona misli na Simona. Išao je prema njima lica naborana od koncentracije, trudeći se da ne ispusti nijednu od dvije čaše od stiropora. “A, ne”, reče Clary. “On mi je prijatelj.” Djevojka se ozari. “Sladak je. Ima curu?” Clary je oklijevala sekundu previše prije nego što je odgovorila: “Ne.” Djevojka se sad doimala sumnjičavo. “Je li gej?” Simonov povratak poštedio je Clary odgovaranja na to pitanje. Plavokosa djevojka brzo se naslonila natrag kad je spustio šalice na stol i zavalio se pokraj Clary. “Mrzim kad im ponestane pravih šalica. Ove su vruće.” Puhnuo si je u prste i namrštio se. Clary je pokušala sakriti osmijeh dok ga je gledala. Obično nikada nije razmišljala o tome izgleda li Simon dobro ili ne. Ima zgodne tamne oči, smatrala je, i dobro se razvio u otprilike zadnjih godinu dana ili tu negdje. Uz dobru frizuru... “Zuriš u mene”, reče Simon. “Zašto zuriš u mene? Imam nešto na licu?” Trebala bih mu reći, pomisli ona, premda je jedan dio nje bio vrlo nesklon tome. Bila bih loša prijateljica kad mu ne bih rekla. “Nemoj se sad okretati, ali ona plavokosa tamo misli da si sladak”, prošapće. Simon krajičkom oka pogleda djevojku, koja je marljivo proučavala jedan broj manga časopisa Shonen Jump. “Ona u narančastoj majici?” Clary kimne. Simon se doimao neodlučno. “Zašto tako misliš?”

22

Reci mu. Hajde, reci mu. Clary zausti da odgovori, no prekine je pisak, mikrofonije. Namršti se i prekrije uši dok se Eric na pozornici hrvao s mikrofonom. “Oprostite, društvo!” zadere se. “Dobro. Ja sam Eric, a na bubnjevima je moj dobar prijatelj Matt. Moja prva pjesma zove se Bez naslova.” On iskrivi lice kao da silno pati i zatuli u mikrofon. “Hajdemo, lažni moj molohu, podle slabine moje! Sve tvrdine sravni jalovim žarom!” Simon na dvosjedu sklizne nadolje. “Molim te, nemoj nikome reći da ga poznajem.” Clary zahihoće. “Tko još koristi riječ 'slabine'?” “Eric”, reče Simon mračno. “Sve njegove pjesme imaju slabine.” “Otečena je muka moja!” zavijao je Eric. “Agonija u njoj buja!” “Još i kako”, reče Clary. Sklizne nadolje po sjedalu do Simona. “Nego, u vezi s onom curom koja misli da si sladak...” “Daj, pusti sad to”, reče Simon. Clary iznenađeno trepne. “Htio sam o nečemu razgovarati s tobom.” “Furiozna krtica nije dobro ime za bend”, ispali Clary odmah. “Nije to”, reče Simon. “Nego ono o čemu smo pričali maloprije. O tome kako ja nemam curu.” “A.” Clary podigne jedno rame kao da će njime slegnuti. “E pa ne znam. Pozovi Jaidu Jones na spoj”, predloži mu, imenujući jednu od malo djevojaka u St. Xavieru koje su joj se uistinu sviđale. “Ona je draga i sviđaš joj se.” “Ne želim pozvati Jaidu Jones na spoj.” “Zašto ne?” Clary najednom obuze neodređena srdžba. “Ne voliš pametne cure? Još uvijek tražiš super tijelo?” “Ni jedno ni drugo”, reče Simon, doimajući se uzrujano. “Ne želim je pozvati na spoj jer to stvarno ne bi bilo fer prema njoj...” On zašuti. Clary se nagne naprijed. Krajičkom oka vidjela je kako se i ona plavokosa djevojka nagnula naprijed, očito prisluškujući. “Zašto ne bi?” “Zato što mi se sviđa jedna druga”, reče Simon. “Dobro.” Simon je izgledao pomalo zelenkasto, kao onda kad je slomio gležanj na nogometu u parku pa je morao došepati kući. Zapitala se kako mu, pobogu, to što mu se netko sviđa može stvoriti toliku tjeskobu. “Nisi gcj, zar ne?” Simonova se zelenkasta boja produbila. “Da jesam, bolje bih se odijevao.” “Onda, tko je ta?” upita Clary. Baš je htjela dometnuti da će ga, ako je zaljubljen u Sheilu Barbarino, Eric prebiti na mrtvo ime, kad je začula kako netko iza nje glasno kašlje. Bio je to onakav posprdan kašalj, onaj zvuk kao kad se netko pokušava ne nasmijati na sav glas. Okrenula se. Na pohabanoj zelenoj sofi prilično blizu nje sjedio je Jace. Na sebi je imao istu tamnu odjeću kao noć prije u klubu. Ruke su mu bile gole i prekrivene slabo vidljivim bijelim crtama nalik na stare ožiljke. Na zglavcima je imao široke metalne narukvice; vidjela je da iz lijeve viri koštana drška noža. Gledao je ravno u nju, podsmješljivo kriveći uske usne. Gore od osjećaja da joj se netko smije bilo je Claryno apsolutno uvjerenje da pet minuta ranije nije sjedio ondje. “Što je?” Simon je popratio njezin pogled, ali iz praznog izraza njegova lica bilo je očito da ne vidi Jacea. No ja te vidim. Gledala je u Jacea kad je to pomislila, a on je podignuo lijevu ruku da joj mahne. Na tankom prstu zasvjetlucao je prsten. Ustao je i pošao, ne žureći, prema vratima. Claryne usne iznenađeno su se razdvojile. Odlazio je, samo tako.

23

Osjetila je Simonovu ruku na podlaktici. Izgovorio je njezino ime, pitao što nije u redu. Jedva ga je čula. “Odmah se vraćam”, čula je sebe kako kaže dok je skakala s dvosjeda, umalo zaboravivši odložiti šalicu kave. Pojurila je prema vratima, ostavivši Simona da zuri za njom. Clary je nahrupila kroz vrata, uplašena da je Jace već nestao u sjenkama uličice, poput duha. No bio je ondje, nehajno naslonjen na zid. Baš je nešto izvadio iz džepa i pritiskao gumbe po tome. Iznenađeno je podigao pogled kad su se za njom zatvorila vrata kafića. U sumraku koji se brzo spuštao kosa mu je izgledala bakreno zlatno. “Poezija tvojeg prijatelja je užasna”, rekao je. Clary trepne, načas zatečena. “Što?” “Rekao sam da mu je poezija užasna. Zvuči kao da je pojeo rječnik i počeo nasumično bljuvati riječi.” “Briga me za Ericovu poeziju.” Clary je bila bijesna. “Zanima me zašto me pratiš.” “Tko kaže da te pratim?” “Dobra fora. A i prisluškivao si. Hoćeš mi reći o čemu se radi ili da jednostavno pozovem policiju?” “A što ćeš im reći?” reče Jace posprdno. “Da te gnjave nevidljivi ljudi? Vjeruj mi, djevojčice, policija neće privesti nekoga koga ne vidi.” “Već sam ti rekla da moje ime nije djevojčica”, procijedi ona kroza zube. “Nego Clary.” “Znam”, reče on. “Lijepo ime. Kao ona biljka, muškatna kadulja. U stara vremena ljudi su mislili da ćeš, ako pojedeš njezine sjemenke, moći vidjeti vile. Jesi li to znala?” “Nemam pojma o čemu govoriš.” “Ti ne znaš baš mnogo, zar ne?” reče on. U njegovim zlatnim očim bilo je lijenog prezira. “Čini se da si ovozemka kao i svaki drugi ovozemac a ipak me možeš vidjeti. Zagonetno.” “Što je ovozemac?” “Netko iz ljudskog svijeta. Netko kao ti.” “Ali i ti si ljudsko biće”, reče Clary. “Jesam”, odgovori on. “Ali ne kao ti.” U njegovu tonu nije se čuo obrambeni stav. Zvučao je kao da mu je svejedno vjeruje li mu ona ili ne. “Ti misliš da si bolji. Zato si nam se smijao.” “Smijao sam vam se zato što me zabavljaju izjave ljubavi, pogotovo kad je neuzvraćena”, reče on. “I zato što je tvoj Simon jedan od najovozemskijih ovozemaca na koje sam ikada naišao. I zato što je Hodge mislio da bi ti mogla biti opasna, ali čak i ako jesi, sigurno nemaš pojma o tome.” “Ja opasna?” ponovi Clary zabezeknuto. “Jučer sam te vidjela kako si nekoga ubio. Vidjela sam te kako mu zabijaš nož pod rebra i...” I vidjela sam njega kako siječe po tebi prstima nalik na britve. Vidjela sam te kako krvariš, razrezan, a sad izgledaš kao da se ništa nije dogodilo. “Možda sam ubojica,” reče Jace, “ali ja znam što sam. Možeš li i ti to reći?” “Ja sam obično ljudsko biće, kao što si rekao. Tko je Hodge?” “Moj učitelj. A da sam na tvojem mjestu, ne bih se tako olako proglašavao običnim.” Nagnuo se naprijed. “Daj da ti vidim desnu ruku.” “Desnu ruku?” ponovi Clary. On kimne. “Ako ti pokažem desnu ruku, hoćeš li me pustiti na miru?” “Svakako.” U glasu mu se čuo podsmijeh. Gunđajući, ispružila je desnu ruku. Izgledala je blijedo na slabom svjetlu koje je dopiralo kroz prozore; zglobovi prstiju bili su rijetko istočkani pjegicama. Na neki način osjetila se izloženo kao da podiže majicu i pokazuje mu gole grudi. Uzeo je njezinu ruku među svoje i preokrenuo je. “Ništa.” Zvučao je gotovo razočarano. “Nisi ljevakinja, zar ne?”

24

“Nisam. Zašto?” Pusti joj ruku, slegnuvši ramenima. “Većina djece sjenolovaca dobije biljeg na desnu ruku - ako su ljevaci kao ja, onda na lijevu - dok su još mlada. To je trajna runa koja daje dodatnu vještinu u baratanju oružjem.” Pokaže joj nadlanicu svoje lijeve ruke; izgledala joj je potpuno normalno. “Ništa ne vidim”, reče ona. “Opusti um”, predloži on. “Čekaj da ti dođe. Kao da čekaš da nešto ispliva na površinu vode.” “Ti si lud.” No opustila se, gledajući u njegovu ruku, promatrajući tanke 'Crte preko zglobova prstiju, dugačke prste... Iznenada je iskrsnuo, bliješteći poput crvenog pješačkog semafora. Crni crtež nalik na oko preko njegove nadlanice. Trepnula je i nestao je. “Tetovaža?” On se samodopadno nasmije i spusti ruku. “I mislio sam da možeš. Ne, pije tetovaža - to je biljeg. To su rune utisnute u našu kožu.” “Zbog njih bolje barataš oružjem?” Clary je u to bilo teško povjerovati, premda možda ne mnogo teže nego u postojanje zombija. “Različiti bilježi čine različite stvari. Neki su trajni, ali većina ih nestane nakon što se upotrijebe.” “Zato ti ruke danas nisu išarane tintom?” upita ona. “Čak ni kad se koncentriram?” “Upravo zato.” Zvučao je zadovoljno sobom. “Znao sam da imaš barem vid.” Pogleda u nebo. “Gotovo se sasvim smračilo. Trebamo krenuti.” “Mi? Mislila sam da ćeš me sad pustiti na miru.” “Lagao sam”, reče Jace bez trunčice nelagode. “Hodge je rekao da te moram dovesti u Institut. Želi razgovarati s tobom.” “Zašto bi on htio razgovarati sa mnom?” “Zato što sada znaš istinu”, reče Jace. “Već najmanje sto godina nije bilo ovozemca koji zna za nas.” “Za nas?” ponovi ona. “Misliš, za ljude kao ti. Ljude koji vjeruju u demone.” “Ljude koji ih ubijaju”, reče Jace. “Zovemo se sjenolovci. Barem tako zovemo sami sebe. Donjosvjećani za nas imaju manje laskava imena.” “Donjosvjećani?” “Djeca noći. Vješci. Vile. Čaroban narod iz ove dimenzije.” Clary odmahne glavom. “Nemoj sada stati. Onda valjda ima i, ne znam, vampira, vukodlaka i zombija?” “Naravno da ima”, obavijesti je Jace. “Makar ćeš zombije uglavnom naći južnije, tamo gdje ima voudun svećenika.” “A mumije? One vise samo u blizini Egipta?” “Ne budi smiješna. Nitko ne vjeruje u mumije.” “Ne vjeruje?” “Naravno da ne”, reče Jace. “Gle, Hodge će ti sve to objasniti kad se nađete.” Clary prekriži ruke preko prsa. “A što ako se ja ne želim naći s njim?” “To je tvoj problem. Možeš doći ili dobrovoljno ili nedobrovoljno.” Clary nije mogla vjerovati svojim ušima. “Ti to meni prijetiš da ćeš me oteti?” “Ako na to želiš tako gledati,” reče Jace, “da.” Clary zausti da se ljutito pobuni, no prekine je kreštavo zvrndanje. Opet joj je zazvonio mobitel. “Samo daj, javi se ako hoćeš”, reče Jace velikodušno.

25

Mobitel je prestao zvoniti pa onda počeo ponovno, glasan i uporan. Clary se namršti - njezina mama zacijelo je izvan sebe. Napola se okrene od Jacea i počne prekopavati po torbi. Kad je izvukla mobitel, već je odjekivao treći put. Prinijela ga je uhu. “Mama?” “O, Clary. O, hvala Bogu.” Oštri trnci uzbunjeno su se uspeli Clarynom kralješnicom. Majka joj je zvučala uspaničeno. “Slušaj me...” “U redu je, mama. Dobro sam. Na putu sam kući...” “Ne!” Jocelyn je promuklo zahripala od užasa. “Ne idi kući! Razumiješ me, Clary? Da se nisi usudila doći kući. Idi Simonu. Idi ravno Simonu i ostani kod njega dok ti se ja ne...” Prekinula ju je neka buka u pozadini: zvuk nečega što pada, krši se, nečeg teškog što udara u pod... “Mama!” vikne Clary u mobitel. “Mama, jesi li dobro?” Iz mobitela se začuje glasno zujanje. Glas Claryne majke probije se kroz statiku: “Samo mi obećaj da nećeš dolaziti kući. Idi Simonu i nazovi Lukea - reci mu da me pronašao...” Njezine riječi nadglasao je snažan tresak nalik na pucanje drveta. “Tko te pronašao? Mama, jesi li zvala policiju? Jesi li...” Njezina izluđena pitanja prekinuo je zvuk koji Clary nikad neće zaboraviti - hrapav, gmizav zvuk, popraćen udarcem. Clary začuje kako njezina majka oštro udiše prije nego što je progovorila jezivo mirnim glasom: “Volim te, Clary.” Veza se prekinula. “Mama!” vrisnula je Clary u mobitel. “Mama, čuješ li me?” POZIV OKONČAN, pisalo je na ekranu. Ali zašto bi joj majka tako prekinula vezu? “Clary”, reče Jace. Prvi put ga je čula kako izgovara njezino ime. “Što se događa?” Clary ga je ignorirala. Grozničavo je pritisnula gumb koji je nazivao njezin kućni broj. Nije bilo odgovora, osim signala zauzetosti linije. Claryne ruke počele su se nekontrolirano tresti. Kad je pokušala ponovno nazvati, mobitel joj je ispao iz drhtavog stiska i snažno tresnuo u pločnik. Kleknula je da ga podigne, ali bio je gotov, duž prednje strane vidjela se dugačka napuklina. “Kvragu!” Gotovo u suzama, zavitlala je mobitel i bacila ga na tlo. “Prestani s tim.” Jace je povuče na noge, rukom joj stisnuvši zglavak. “Nešto se dogodilo? “Daj mi svoj telefon”, reče Clary, grabeći crni, metalni, ovalni predmet iz džepa njegove majice. “Moram...” “To nije telefon”, reče Jace, ne pokušavajući joj ga oduzeti. “To je senzor. Ti ga nećeš moći koristiti.” “Ali moram nazvati policiju!” “Prvo mi reci što se dogodilo.” Pokušala je osloboditi zglavak, ali njegov stisak bio je nevjerojatno jak. “Mogu ti pomoći.” Clary oblije val srdžbe, vruća plima u njezinim žilama. Uopće ne razmislivši o tome, zvizne ga u lice i zagrebe mu obraz noktima. On iznenađeno ustukne. Istrgnuvši mu se, Clary potrči prema svjetlima Sedme avenije. Kad je izbila na aveniju, naglo se okrenula, napola očekujući da će ugledati Jacea za petama. No uličica je bila prazna. Načas je nesigurno gledala u sjene. U njima se ništa nije kretalo. Okrenula se na peti i potrčala prema kući.

26

4 RAVENER

Noć je postala još toplija i dok je trčala kući činilo joj se da iz petnih žila pliva kroz vrelu juhu. Na uglu njezine ulice Clary je zarobilo crveno svjetlo na pješačkom semaforu. Dok je promet pokraj nje hujao u rasplinutim svjetlima automobilskih farova, nestrpljivo je pocupkivala klateći se na nožnim prstima. Opet je pokušala nazvati kući, ali Jace nije lagao; njegov telefon nije bio telefon. Barem nije sličio nijednom telefonu koji je Clary ikada vidjela. Tipke na senzoru nisu imale brojeve, nego samo onakve bizarne simbole, a nije bilo ni ekrana. Trčeći ulicom prema svojoj zgradi, vidjela je da su prozori na drugom katu osvijetljeni, što je bio uobičajen znak da joj je majka kod kuće. Dobro, pomislila je. Sve je u redu. No želudac joj se stegnuo čim je ušla u stubište. Svjetlo na stropu pregorjelo je i ulaz je bio u mraku. Činilo joj se da se u sjenama nešto prikriveno kreće. Drhteći, počela se uspinjati stepenicama. “Kamo si ti to naumila?” reče neki glas. Clary se naglo okrertula. “Što...” Ušutjela je. Oči su joj se privikavale na polumrak i razabrala je oblik velikog naslonjača dovučenog pred zatvorena ulazna vrata Madam Dorothee. Starica se ukliještila u njega poput prenatrpanog jastuka. Clary je u polumraku mogla razaznati samo oblik njezina napudrana lica, čipkastu bijelu lepezu u njezinoj ruci i razjapljenu rupu njezinih usta dok je govorila. “Tvoja majka”, reče Dorothea, “radi paklenu buku tamo gore. Što radi? Gura namještaj?” “Ne vjerujem da...” “I stubišno svjetlo je pregorjelo, jesi li primijetila?” Dorothea lepezom potapša oslonac za ruku na naslonjaču. “Može li tvoja majka reći svojem dečku da promijeni žarulju?” “Luke nije...” “I krovni prozor treba oprati. Prljav je. Nije čudo što je ovdje mračno skoro kao u rogu.” Luke NIJE kućevlasnik, htjela je reći Clary, ali nije. Bilo je to tipično za njezinu postariju susjedu. Kad jednom uspije natjerati Lukea da dođe promijeniti žarulju, zamolit će ga da učini još sto stvari - da joj nosi vrećice iz kupovine, popravi tuš. Jednom ga je natjerala da joj raskomada stari kauč sjekirom kako bi ga mogla iznijeti iz stana ne skidajući vrata sa šarki. Clary uzdahne. “Pitat ću.” “I bolje ti je.” Dorothea trzajem ručnog zgloba zaklopi lepezu. Claryn osjećaj da nešto nije u redu samo se pojačao kad je stigla do vrata stana. Bila su otključana i tek pritvorena pa je klinasta zraka svjetlosti padala na odmorište. Uz osjećaj sve veće panike, gurnula je vrata da se otvore. U stanu su sva svjetla bila upaljena, sve lampe, sve je bilo pojačano na najsvjetlije. Od svjetlosti su je zaboljele oči. Ključevi i ružičasta torbica njezine majke stajali su na maloj polici od kovanog željeza pokraj vrata, gdje ih je uvijek ostavljala. “Mama?” zazove Clary. “Mama, doma sam.” Nije bilo odgovora. Otišla je u dnevnu sobu. Oba prozora bila su otvorena, metri koprenastih bijelih zastora nadimali su se na povjetarcu poput nemirnih duhova. Tek kad je vjetar jenjao i zastori

27

se smirili, Clary je vidjela da su jastuci strgnuti s kauča i razbacani po sobi. Neki su bili rasparani po dužini, a njihova pamučna unutrašnjost rasuta po podu. Police za knjige bile su prevrnute, njihov sadržaj razbacan. Klavirska klupa ležala je na boku, zijevajući poput otvorene rane, izrigavši Jocelynine voljene knjige o glazbi. Najužasnije su bile slike. Sve do jedne bile su izrezane iz okvira i nasjeckane na trake koje su raštrkano ležale po čitavom podu. To je zacijelo bilo učinjeno nožem - platno je bilo gotovo nemoguće razderati golim rukama. Prazni okviri sličili su oglodanim kostima. Clary je osjetila kako joj u grudima buja krik: “Mama!” vrisnula je. “Gdje si? Mamice!” Nije se obratila Jocelyn s “mamice” otkako je imala osam godina. Uzbubnjala srca potrčala je u kuhinju. Bila je prazna, vrata svih ormarića bila su otvorena, iz razbijene bočice umaka Tabasco tekućina boje crvene paprike prolila se na linoleum. Koljena kao da su joj se pretvorila u vreće pune vode. Znala je da bi trebala izjuriti iz stana, pronaći neki telefon, nazvati policiju. No sve te stvari činile su joj se dalekima - prvo je trebala pronaći majku, vidjeti je li dobro. Što ako su upali lopovi, što ako se njezina majka odupirala...? Kakvi to lopovi ne odnose novčanik, ni televizor, ni DVD-player, ni skupe laptope? Zatim je došla do vrata majčine spavaće sobe. Na trenutak joj se učinilo da je barem ta soba ostala netaknuta. Jocelynin ručno izrađen šareni prekrivač za krevet bio je pažljivo složen na poplunu. Clary je osmijeh uzvratilo njezino vlastito lice na noćnom ormariću; škrbavi osmijeh petogodišnjakinje, uokviren crvenkastom kosom. Iz grudi joj se ote jecaj. Mama, poviče u sebi, što ti se dogodilo? Odgovorila joj je tišina. Ne, ne tišina - u stanu se začulo nešto od čega su joj se nakostriješile dlačice na šiji. Kao da se nešto prevrnulo - neki težak predmet koji je tresnuo na pod uz tup udarac. Nakon tupog udarca uslijedio je zvuk gmizanja, sklizanja - i približavao se spavaćoj sobi. Želuca stisnuta od straha, Clary se osovi na noge i polako se okrene. Načas je pomislila da je hodnik prazan i osjetila val olakšanja. Zatim je spustila pogled. Čučalo je na podu, dugačko ljuskavo stvorenje s grozdom pljosnatih crnih očiju točno po sredini kupolaste glave. Nalik na križanca između aligatora i stonoge, imalo je široku, spljoštenu gubicu i bodljikav rep kojim je prijeteći mlataralo amo-tamo. Mnogo nogu savilo se ispod njega dok se pripremalo na skok. Clary se iz grla ote krik. Zatetura unatrag, spotakne se i padne baš u trenutku kad je stvorenje skočilo na nju. Otkotrlja se na stranu i stvorenje je promaši jedva za pedalj, kližući se po drvenom podu i urezujući duboke brazde kandžama. Iz njegova grla proključa tiho rezanje. Ona se uspentra na noge i potrči prema hodniku, ali stvor je bio prebrz za nju. Ponovno skoči i sleti tik iznad vrata, gdje ostane visjeti poput golema zloćudna pauka, piljeći u nju grozdom očiju. Polako otvori usta, pokazavši niz zmijskih zubi iz kojih je kapala zelenkasta slina. Dok je krkljao i siktao, dugim crnim jezikom palucao je između čeljusti. Užasnuta, Clary shvati da su zvukovi koje stvara riječi. “Djevojka”, siktao je. “Meso. Krv. Jesti, o, jesti.” Polako je počeo puzati niza zid. Jedan dio Clary iz užasa je bio ušao u neku vrstu ledenog mira. Stvor je sad stajao na nogama i gmizao prema njoj. Povlačeći se, ona dohvati fotografiju u teškom okviru sa stola pokraj sebe - ona, njezina majka i Luke na Coney Islandu neposredno prije vožnje u autićima za sudaranje - i zavitla je na čudovište. Fotografija ga pogodi posred tijela i odbije se, kresnuvši na pod uz prasak skršenog stakla. Stvorenje kao da nije primijetilo. Nastavilo je prema njoj, razbijeno staklo krčkalo mu je pod nogama. “Kosti, pregristi, isisati moždinu, piti iz žila...” Clary je leđima udarila u zid. Više nije imala kamo uzmicati. Osjetila je neki pokret na kuku i umalo iskočila iz kože. Njezin džep. Uguravši ruku unutra, izvukla je onaj plastični predmet koji je

28

uzela Jaceu. Senzor je titrao kao mobitel koji vibrira. Tvrdi materijal bio je gotovo bolno vruć u njezinu dlanu. Stisnula je ruku oko senzora baš kad je stvorenje skočilo. Stvorenje je nasrnulo na nju i srušilo je pa je glavom i ramenima snažno udarila u pod. Izvila se na bok, ali bilo je preteško. Ležalo je na njoj; težak, sluzav pritisak od kojeg joj se povraćalo. “Jesti, jesti”, stenjalo je. “Ali to se ne smije, gutati, kušati.” Vruć zadah na njezinu licu smrdio je na krv. Nije mogla disati. Imala je osjećaj da će joj rebra popucati. Ruka joj je bila pričepljena između njezina tijela i tijela čudovišta, a senzor joj se utisnuo u dlan. Migoljila se pokušavajući osloboditi ruku. “Valentine neće saznati. Ništa nije rekao o djevojci. Valentine se neće ljutiti.” Usta bez usana trzala su mu se dok je rastvarao ralje, polako, val smrdljivog daha bio je vruć na njezinu licu. Claryna se ruka oslobodila. Vrisnuvši, zamahnula je na stvora u namjeri da ga udari, da ga oslijepi. Gotovo da je i zaboravila na senzor. Kako se stvorenje razjapljene čeljusti sagnulo prema njezinu licu, uglavila mu je senzor između zuba i osjetila vruću kiselu slinu kako joj curi po zglavku i užarenim joj kapljicama prska golu kožu na licu i vratu. Čula je sebe kako vrišti kao iz velike daljine. Doimajući se gotovo iznenađeno, stvorenje se trgne unatrag sa senzorom zaglavljenim između dva zuba. Zareži promuklim ljutitim brundanjem i zabaci glavu. Clary vidje kako guta, ugleda kretanje njegova grla. “Sad sam ja na redu”, pomisli uspaničeno. “Ja sam...” Najednom se stvorenje stane trzati. U nekontroliranim grčevima skotrlja se s Clary na vlastita leda, mlateći po zraku mnogobrojnim nogama. Crna tekućina navre mu iz usta. Hvatajući zrak, Clary se preokrene i počne puzati dalje od stvorenja. Umalo je dospjela do vrata, kad je začula kako nešto zviždi zrakom pokraj njezine glave. Pokušala se sagnuti, no bilo je prekasno. Nešto ju je snažno udarilo u potiljak i srušila se prema naprijed u crnilo.

*** Svjetla su je bola kroz očne kapke, plava, bijela i crvena. Čulo se visoko zavijanje čija se reskost podizala, nalik na vrisak užasnuta djeteta. Clary potisne poriv na povraćanje i otvori oči. Ležala je na hladnoj vlažnoj travi. Noćno nebo mreškalo se iznad nje, kositren sjaj zvijezda prigušivala je gradska rasvjeta. Do nje klečao je Jace, sa srebrnih narukvica na zglavcima sijevale su mu iskrice svjetlosti dok je tkaninu koju je držao parao na trake. “Ne miči se.” Zavijanje je prijetilo da će joj probiti uši. Clary neposlušno okrene glavu na stranu i nagradi je oštar ubod boli koji joj sune niz leđa. Ležala je na djeliću travnjaka iza Jocelyninih pažljivo njegovanih grmova ruža. Lišće joj je djelomično zaklanjalo pogled na ulicu, gdje se policijski automobil, čije je plavo-bijelo svjetlo bljeskalo i sirena zavijala, upravo parkirao na pločnik. Već se okupila omanja gomila susjeda koji su gledali kako se vrata automobila otvaraju i iz njih izlaze dva policajca u plavim uniformama. Policija. Pokušala je sjesti i opet joj je došlo da povrati; zgrčila je prste na vlažnoj zemlji. “Rekao sam ti da se ne mičeš”, prosikće Jace. “Taj demon, ravener, pogodio te u šiju. Bio je polumrtav pa ubod nije bio ne znam kako jak, ali ipak te moramo dopremiti u Institut. Budi mirna.” “Taj stvor - to čudovište - ono je govorilo.” Clary se nekontrolirano tresla. “Već si čula demone kako govore.” Jaceove ruke bile su nježne kad joj je traku zauzlane tkanine provukao ispod vrata i zavezao je. Bila je namazana nečim voštanim, nalik na vrtlarski melem pomoću kojeg je njezina majka svoje bojom i terpentinom zlostavljane ruke održavala mekanima.

29

“Onaj demon u Pandemoniju - izgledao je kao čovjek.” “To je bio demon eidolon. Mjenjač oblika. Raveneri izgledaju kako izgledaju. Nisu vrlo privlačni, ali su preglupi da se time zamaraju.” “Rekao je da će me pojesti.” “Ali nije. Ubila si ga.” Jace je dovršio čvor i sjeo. Na Claryno olakšanje, bol u šiji smanjila se. Podigla se u sjedeći položaj. “Tu je policija.” Glas joj je bio nalik na žablji kreket. “Trebali bismo...” “Oni ne mogu ništa. Netko je vjerojatno čuo tvoje vrištanje i pozvao ih. Mogu se okladiti da to nisu pravi policajci. Demoni znaju sakriti svoje tragove.” “Moja mama”, reče Clary, gurajući riječi kroz natečeno grlo. “Tvojim žilama teče ravenerski otrov, upravo sad. Za jedan sat bit ćeš mrtva ako ne pođeš sa mnom.” On se osovi na noge i pruži joj ruku. Ona je uzme i on je povuče na noge. “Idemo.” Svijet se nagnuo. Jace joj je prebacio ruku preko leđa, pridržavši je da vrati ravnotežu. Vonjao je na blato, krv i metal. “Možeš li hodati?” “Mislim da mogu.” Pogledala je preko grmlja u gustom cvatu. Vidjela je dvoje policajaca kako prilaze stazom. Jedno od njih bila je mršava plavokosa žena koja je u ruci držala baterijsku svjetiljku. Kad ju je podigla, Clary je vidjela da na toj ruci nema mesa; kosturska ruka čiji su vrhovi prstiju bili naoštreni koštani šiljci. “Njezina ruka...” “Rekao sam ti da bi to mogli biti demoni.” Jace pogleda prema stražnjoj strani kuće. “Moramo se maknuti odavde. Možemo li proći kroz onu uličicu?” Clary odmahne glavom. “Zazidana je. Nema načina...” Riječi joj se raspršiše u naletu kašlja. Podigne ruku da prekrije usta. Odmakne je crvenu. Zacvili. On je zgrabi za zglavak i preokrene ga, tako da se bijelo, ranjivo meso unutrašnje strane njezine podlaktice našlo ogoljeno pod mjesečinom. Ispod kože vidjeli su joj se obrisi plavih vena, koje su nosile otrovanu krv do njezina srca, mozga. Clary osjeti kako joj koljena klecaju. U Jaceovoj ruci bilo je nešto, nešto oštro i srebrno. Pokušala je povući ruku unatrag, ali držao ju je prejako. Osjetila je peckav dodir na koži. Kad ju je pustio, tik ispod pregiba zglavka ugledala je simbol od crne tinte, nalik na one koji su prekrivali njegovu kožu. Ovaj je izgledao kao skup krugova koji se preklapaju. “Što bi to trebalo činiti?” “Sakrit će te, reče on. “Privremeno.” Predmet za koji je Clary ranije mislila da je nož uvukao je natrag u pojas. Bio je to dugačak, svijetao cilindar debljine kažiprsta i zašiljen na vrhu. “Moja stela”, reče. Clary nije upitala što je to. Bila je zaokupljena nastojanjima da ne padne. Tlo joj se propinjalo gore-dolje pod nogama. “Jace”, rekla je i srušila se na njega. On ju je uhvatio kao da je bio vičan hvatanju djevojaka koje padaju u nesvijest, kao da je to činio svaki dan. Možda je i činio. Podignuo ju je u naručje, rekavši joj na uho nešto što je zvučalo kao Zavjet. Clary je nakrenula glavu da ga pogleda, no vidjela je samo zvijezde koje su se vrtložile širom tamnog neba iznad nje. Tada je svemu otpalo dno i čak ni Jaceove ruke oko nje nisu uspjele spriječiti njezin pad.

30

5 KLAVA I ZAVJET

“Misliš li da će se ikada probuditi? Prošlo je već tri dana.” “Moraš joj dati vremena. Demonski otrov snažna je stvar, a ona je ovozemka. Ona nema rune da joj čuvaju snagu kao mi.” “Ovozemci užasno lako umiru, zar ne?” “Isabelle, znaš da spominjanje smrti u bolesničkoj sobi donosi nesreću.” Tri dana, polako pomisli Clary. Sve misli tekle su joj tromo i polako, kao krv ili med. Moram se probuditi. No nije mogla. Zadržavali su je snovi, jedan za drugim, rijeka slika koja ju je nosila poput lista bačenog u struju. Vidjela je majku kako leži u bolničkom krevetu, s očima nalik na modrice na bijelom licu. Vidjela je Lukea kako stoji na hrpi kostiju. Jacea s bijelim pernatim krilima koja mu rastu iz leđa, Isabelle kako sjedi gola sa svojim bičem omotanim oko tijela poput mreže od zlatnih koluta, Simona s užarenim otiscima križeva utisnutih u dlanove. Anđele koji padaju i gore. Padaju s neba. “Rekla sam ti da je to ona ista djevojka.” “Znam. Sitna je, zar ne? Jace je rekao da je ubila ravenera.” “Da. Kad sam je prvi put vidjela, mislila sam da je piksi. Ali nije dovoljno lijepa da bi bila piksi.” “Dobro, nitko ne izgleda najbolje s demonskim otrovom u žilama. Hoće li Hodge pozvati Braću?” “Nadam se da neće. Odvratni su mi. Svi koji se tako unakazuju...” “Mi se unakazujemo.” “Znam, Alec, ali kad mi to radimo, to nije trajno. I ne boli uvijek...” “Ako si dovoljno star. Kad smo već kod toga, gdje je Jace? On ju je spasio, zar ne? Mislio sam da će ga zanimati kako se oporavlja.” “Hodge je rekao da je nije obišao otkako ju je doveo ovamo. Valjda ga ne zanima.” “Ponekad se pitam je li on... Gle! Pomaknula se!” “Valjda je onda ipak živa.” Uzdah. “Idem reći Hodgeu.” Claryni kapci kao da su bili zašiveni. Učinilo joj se da osjeća paranje kože dok ih je polako otvarala i trepnula prvi put nakon tri dana. Iznad sebe ugledala je čisto plavo nebo, mekane bijele oblake i bucmaste anđele s čijih su zglavaka vijorile pozlaćene trake. Jesam li mrtva? zapitala se. Je li moguće da raj doista izgleda ovako? Čvrsto je zažmirila i opet otvorila oči: ovaj put je shvatila da gleda u zaobljeni drveni strop oslikan rokoko motivom oblaka i kerubina. Mučno se podigla u sjedeći položaj. Sve ju je boljelo, osobito šija. Osvrnula se oko sebe. Nalazila se u namještenom krevetu, jednom u dugome nizu sličnih kreveta s metalnim uzglavljima.

31

Odmah do njezina kreveta stajao je mali noćni ormarić, a na njemu bijeli vrč i šalica. Čipkasti zastori bili su navučeni preko prozora, zaklanjajući svjetlost, premda je izvana čula slabašne, uvijek prisutne zvukove njujorškog prometa. “Onda, konačno si se probudila”, reče neki suhi glas. “Hodgeu će biti drago. Svi mi mislili smo da ćeš vjerojatno umrijeti u snu.” Clary se okrene. Isabelle je sjedila na susjednom krevetu; duga kosa crna poput ugljena bila joj je upletena u dvije debele pletenice koje su joj sezale do ispod struka. Njezinu bijelu haljinu zamijenile su traperice i uska plava majica, iako joj je onaj crveni privjesak još uvijek namigivao na vratu. Tamnih spiralnih tetovaža više nije bilo na njoj; koža joj je bila neokaljana poput površine vrhnja u zdjeli. “Žao mi je što sam vas razočarala.” Claryn glas bio je hrapav kao brusni papir. “Je li ovo Institut?” Isabelle zakoluta očima. “Ima li nešto što ti Jace nije rekao?” Clary zakašlje. “Ovo je Institut, zar ne? “Da. Ti si u bolničkom odjelu, makar si to već i sama shvatila.” Iznenadna oštra bol natjera Clary da se uhvati za trbuh. Zaječi. Isabelle je zabrinuto pogleda. “Jesi li dobro?” Bol je slabjela, no Clary je osjećala kiselinu u dnu grla i neobičnu vrtoglavicu. “Želudac.” “A, da. Skoro sam zaboravila. Hodge je rekao da ti ovo dam kada se probudiš.” Isabelle dohvati keramički vrč i natoči malo njegova sadržaja u pripadajuću mu šalicu, koju pruži Clary. Bila je puna mutne tekućine koja se blago pušila. Mirisala je na bilje i još nešto, nešto snažno i tamno. “Ništa nisi jela tri dana”, istakne Isabelle. “Vjerojatno ti je zato loše.” Clary oprezno srkne gutljaj. Napitak je bio izvrstan, bogate i ugodne arome, a iza njega joj je u ustima ostao okus maslaca. “Što je to?” Isabelle slegne ramenima. “Neki od Hodgeovih uvaraka. Uvijek funkcioniraju.” Ona sklizne s kreveta, sletjevši na pod mačkasto povijenih leđa. “Ja sam Isabelle Lightwood, inače. Živim ovdje.” “Znam kako se zoveš. Ja sam Clary. Clary Fray. Je li me Jace doveo ovamo?” Isabelle kimne. “Hodge je bio bijesan. Ostavila si sukrvicu i krv po cijelom tepihu na ulazu. Da je to načinio dok su moji roditelji ovdje, sigurno bi mu zabranili izlaske.” Pogleda Clary, malčice suzivši oči. “Jace je rekao da si posve sama ubila onog ravenera.” Clarynim umom brzo proleti slika škorpionskog stvora s gadnim, zlim licem; ona zadrhti i čvršće primi šalicu. “Valjda jesam.” “Ali ti si ovozemka.” “Nevjerojatno, zar ne?” reče Clary, uživajući u slabo prikrivenoj zapanjenosti na Isabellinu licu. “Gdje je Jace? Je li u blizini?” Isabelle slegne ramenima. “Negdje”, reče. “Trebala bih svima reći da si se probudila. Hodge će htjeti razgovarati s tobom.” “Hodge je Jaceov učitelj, zar ne?” “Hodge nas sve podučava.” Pokazala je prstom. “Kupaonica je tamo, a na šipku za ručnike objesila sam neku svoju staru odjeću za slučaj da se poželiš presvući.” Clary nagne šalicu da uzme još jedan gutljaj i otkrije da je prazna. Više nije osjećala ni glad ni vrtoglavicu, što je bilo olakšanje. Odloži šalicu, a pokrivač omota oko sebe. “Što se dogodilo s mojom odjećom?” “Bila je puna krvi i otrova. Jace ju je spalio.” “Je li?” upita Clary. “Reci, je li on zbilja uvijek neotesan ili to čuva samo za ovozemce?”

32

“O, neotesan je prema svima”, reče Isabelle živahno. “Baš je zato tako prokleto seksi. Zato, a i ubio je više demona nego bilo tko njegovih godina.” Clary je zbunjeno pogleda. “Nije li on tvoj brat?” To privuče Isabellinu pozornost. Glasno se nasmije. “Jace? Moj brat? Nije. Otkud ti ta pomisao?” “Pa živi ovdje s tobom”, istakne Clary. “Zar ne?” Isabelle kimne. “Dobro, da, ali...” “Zašto ne živi s vlastitim roditeljima?” Isabelle se načas doimala kao da joj je neugodno. “Zato što su mrtvi.” Clary iznenađeno otvori usta. “Jesu li poginuli u nekoj nesreći?” “Ne.” Isabelle se uzvrpoljila, odgurnuvši tamni uvojak kose iza lijevog uha. “Majka mu je umrla kad se rodio. Otac mu je ubijen kad je imao deset godina. Jace je to gledao.” “O”, reče Clary tiho. “To su bili... demoni?” Isabelle ustane. “Gle, moram ih sve obavijestiti da si se probudila. Već tri dana čekaju da otvoriš oči. E, da, u kupaonici ima sapuna”, dometne. “Možda bi bilo dobro da se malo opereš. Smrdiš.” Clary je bijesno pogleda. “Baš ti hvala.” “Nema na čemu.” Isabellina odjeća izgledala je smiješno. Clary je morala presaviti nogavice traperica više puta prije nego što se prestala spoticati o njih, a labavi ovratnik crvene majice samo je naglašavao nedostatak onoga što bi Eric nazvao “balkonima”. U maloj kupaonici oprala se tvrdim sapunom od lavande. Kad se obrisala bijelim ručnikom za ruke, vlažna joj je kosa ostala visjeti oko lica u mirisnim raskuštranim pramenovima. Zaškiljila je u svoj odraz u ogledalu. Visoko na lijevom obrazu imala je ljubičastu masnicu, a usne su joj bile suhe i natečene. Moram nazvati Lukea, pomisli. Tu negdje zacijelo je postojao telefon. Možda će ga smjeti upotrijebiti nakon što porazgovara s Hodgeom. Svoje je tenisice pronašla uredno složene kod podnožja bolničkoga kreveta, dok su ključevi bili upleteni u vezice. Uvukavši noge u njih, duboko je udahnula i pošla potražiti Isabelle. Hodnik izvan bolničkog odjela bio je prazan. Clary je smeteno pogledala niz njega. Sličio je onakvoj vrsti hodnika kojima je katkada trčala u noćnim morama, mračnim i beskrajnim. Svjetiljke od stakla napuhanog u oblik ruža visjele su sa zidova u razmacima, a zrak je vonjao na prašinu i vosak za svijeće. Iz daljine je čula slabašan i nježan zvuk, nalik na balkonske zvončiće za oluje. Polako se uputila hodnikom, vukući jednu ruku po zidu. Viktorijanske tapete, bordo i svjetlosive, bile su blijede od starosti. S obje strane hodnika nizala su se zatvorena vrata. Zvuk prema kojem je išla postajao je glasniji. Sad ga je uspjela prepoznati kao zvuk klavira koji netko svira nemarno, iako s neporecivom vještinom, premda nije prepoznala melodiju. Zašavši za ugao, došla je do vrata koja su bila širom otvorena. Provirivši kroz njih, ugledala je prostoriju koja je očito bila glazbena dvorana. Veliki klavir stajao je u jednom uglu, a nizovi stolica bili su poredani duž suprotnog zida. Središte prostorije zauzimala je prekrivena harfa. Za koncertnim klavirom sjedio je Jace, brzo prelazeći preko tipaka vitkim prstima. Bio je bos, odjeven u traperice i sivu majicu kratkih rukava, a plava kosa mrsila mu se oko glave kao da se maločas probudio. Gledajući brze, sigurne kretnje njegovih ruku po tipkama, Clary se prisjetila osjećaja kada su je te šake podigle, kada su je njegove ruke nosile dok su zvijezde padale oko nje poput kiše srebrnih šljokica.

33

Zacijelo je izazvala neki zvuk, jer se okrenuo na stolcu, trepćući prema sjeni. “Alec?” reče. “Jesi li to ti?” “Nije Alec. Ja sam.” Zakoračila je dublje u prostoriju. “Clary.” Tipke klavira zabrenčale su kad je ustao. “Naša kućna uspavana ljepotica. Tko te napokon poljubio da se probudiš?” “Nitko. Sama sam se probudila.” “Je li netko bio uz tebe?” “Isabelle, ali otišla je po nekoga - Hodgea, čini mi se. Rekla mi je da čekam, ali...” “Trebao sam je upozoriti na tvoj običaj da nikad ne činiš ono što ti se kaže.” Jace zaškilji prema njoj. “Je li to Isabellina odjeća? Izgleda smiješno na tebi.” “Mogla bih istaknuti da si ti spalio moju odjeću.” “Iz čiste predostrožnosti.” On zaklopi sjajno crn poklopac klavira. “Dođi, odvest ću te Hodgeu.” Institut je bio golem prostor nalik na spilju; izgledao je manje kao da je sagrađen prema nekakvom planu, a više kao da ga je iz stijena prirodno izdubio protok vode i godina. Kroz mnoga poluotvorena vrata Clary je vidjela bezbrojne identične sobičke, a u svakome po jedan nenamješten krevet, noćni ormarić i velik otvoren drveni ormar. Svijetli kameni lukovi pridržavali su visoke stropove, a mnoge lukove krasile su zamršene rezbarije malenih figura. “Zašto ovo mjesto ima toliko spavaonica?” upita Clary. “Mislila sam da je to neki istraživački institut.” “Ovo je rezidencijalno krilo. Dužni smo omogućiti zaklon i smještaj svakom sjenolovcu koji to zatraži. Ovdje možemo smjestiti do dvjesto ljudi.” “Ali sobe su većinom prazne.” “Ljudi dođu pa odu. Nitko ne ostaje dugo. Obično smo tu samo mi -Alec, Isabelle, Max, njihovi roditelji - i ja i Hodge.” “Max?” “Upoznala si bajnu Isabelle? Alec je njezin stariji brat. Max je najmlađi, ali on je s roditeljima otišao preko oceana.” “Na praznike?” “Ne baš.” Jace je oklijevao. “Njih možeš smatrati... stranim diplomatima, a ovo mjesto veleposlanstvom, na neki način. Oni su trenutačno u domovini sjenolovaca, rade na nekim vrlo osjetljivim mirovnim pregovorima. Maxa su poveli sa sobom jer je vrlo malen.” “Domovina sjenolovaca?” Clary se vrtjelo u glavi. “Kako se zove? “Idris.” “Nikad nisam čula za to.” “Naravno da nisi.” Glas mu je opet postao onako iritantno superioran. “Ovozemci ne znaju za nju. Duž cijelih granica postavljene su zaštite - zaštitne čarolije. Kad bi pokušala ući u Idris, samo bi odmah prešla s te granice na sljedeću. Ne bi niti znala što se dogodilo.” “Znači da nije ni na jednoj karti?” “Nije na ovozemskim kartama. Za potrebe razgovora, možeš je zamisliti kao malu zemlju između Njemačke i Francuske.” “Ali nema ničega između Njemačke i Francuske. Osim Švicarske.” “Upravo tako”, reče Jace. “Pretpostavljam da si ti bio tamo. U Idrisu, mislim.” “Odrastao sam ondje.” Jaceov glas bio je neutralan, ali nešto u njegovu tonu dalo joj je do znanja da ne odobrava daljnja pitanja u tom smjeru. “Većina nas odraste ondje. Jasno, sjenolovaca ima po cijelom svijetu. Mora nas biti posvuda jer posvuda ima demonske aktivnosti. Ali sjenolovcu je Idris uvijek 'dom'.”

34

“Kao Meka ili Jeruzalem”, reče Clary zamišljeno. “Znači, većina vas odraste ondje, a onda, kad odrastete...” “Šalju nas gdje smo potrebni”, skrati Jace. “A neki, kao Isabelle i Alec, odrastu daleko od domovine jer im tamo žive roditelji. Uza sve resurse ovog Instituta, s Hodgeovom obukom...” On zastane. “Ovo je knjižnica.” Bili su dospjeli do dvokrilnih, lučnih drvenih vrata. Plavi perzijski mačak žutih očiju sklupčano je ležao pred njima. Podignuo je glavu dok su mu prilazili i otegnuto mijauknuo. “Hej, Crkvo”, reče Jace, bosom nogom pogladivši mačku leđa. Mačak zadovoljno suzi oči. “Čekaj”, reče Clary. “Alec, Isabelle i Max - jesu li oni jedini sjenolovci tvojih godina koje poznaješ, s kojima provodiš vrijeme?” Jace prestane gladiti mačka. “Da.” “Onda si sigurno dosta usamljen.” “Imam sve što mi treba.” Gurne vrata i otvori ih. Nakon malo oklijevanja, ona uđe za njim. Knjižnica je bila kružnog oblika, a strop joj se uzdizao u šiljak, kao da je uređena u kakvoj kuli. Zidovi su bili obloženi knjigama, a police tako visoke da su po cijeloj njihovoj dužini u pravilnim razmacima bile postavljene ljestve na kotačima. I nisu to bile obične knjige - bile su to knjige uvezene u kožu i baršun, okovane lokotima robusna izgleda te šarkama od mjedi i srebra. Hrptovi su im bili načičkani draguljima mutna sjaja i ukrašeni zlatnim slovima. Djelovale su pohabano na način koji je odavao da te knjige nisu samo stare, nego i često korištene, a i voljene. Pod je bio od ulaštena drva s umecima od komadića stakla, mramora i poludragih kamenčića. Ta intarzija tvorila je uzorak koji Clary nije mogla sasvim odgonetnuti - možda sazviježđa ili čak kartu svijeta; pretpostavila je da bi se morala popeti na više mjesto u kuli i pogledati dolje kako bi je dobro vidjela. U sredini prostorije stajao je veličanstven stol. Bio je izrezbaren od jedne jedine drvene ploče, od velikog, teškog komada hrasta koji se presijavao tupim sjajem starosti. Ploča se oslanjala na leđa dvaju anđela izrezbarenih od istog drva, s pozlaćenim krilima i patničkim izrazom urezanim na lica, kao da im težina ploče slama leda. Za stolom je sjedio mršav muškarac sjedinama prošarane kose i duga kukasta nosa. “Ljubiteljica knjiga, vidim”, reče on, smiješeći se Clary. “To mi nisi rekao, Jace.” Jace se zahihoće. Clary je naprosto znala da joj je došao iza leda i da stoji ondje s rukama u džepovima, cereći se onim svojim iritantnim smiješkom. “Nismo baš mnogo razgovarali tijekom našeg kratkog poznanstva”, reče. “Bojim se da naše čitateljske navike nisu stigle na red.” Clary se okrene i ošine ga pogledom. “Kako znate?” upita muškarca za stolom. “Da volim knjige, mislim.” “Po izrazu tvojeg lica kad si ušla”, odgovori on, ustajući i zaobilazeći stol. “Nekako sumnjam da sam te ja impresionirao.” Clary zatomi uzdah zaprepaštenja kad je ustao. Načas joj se učinilo da je neobično deformiran; lijevo rame bilo mu je grbavo i više od drugog ramena. Kad se približio, vidjela je da je ta grba zapravo ptica koja mu mirno sjedi na ramenu - stvorenje sjajnog perja i blistavih crnih očiju. “Ovo je Hugo”, reče muškarac, dotaknuvši pticu na ramenu. “Hugo je gavran i kao takav zna mnogo. Ja sam, pak, Hodge Starkweather, profesor povijesti, i kao takav ne znam ni približno dovoljno.” Clary se malo nasmije, preko volje, i stisne njegovu ispruženu ruku. “Clary Fray.” “Čast mi je što sam te upoznao”, reče on. “Bila bi mi čast upoznati svakoga tko može ubiti ravenera golim rukama.” “Nisam ga ubila golim rukama.” Još joj je bilo čudno što joj netko čestita zato što je nešto ubila. “Nego Jaceovim... no, ne sjećam se kako se zvalo, ali...”

35

“Misli na moj senzor”, reče Jace. “Ugurala ga je stvoru u grlo. Vjerojatno su ga ugušile rune. Pretpostavljam da će mi trebati novi”, dometne, gotovo kao da se tek sad toga sjetio. “Trebao sam to prije spomenuti.” “Ima ih nekoliko rezervnih u oružarnici”, reče Hodge. Kad se nasmiješio Clary, tisuću borica zrakasto mu se raširilo oko očiju, poput pukotina na staroj slici. “Brzo si razmišljala. Kako ti je palo na pamet upotrijebiti senzor kao oružje?” Prije nego što je dospjela odgovoriti, prostorijom se razlegne oštar smijeh. Clary su knjige toliko oduševile, a Hodge ju je toliko zbunio, da nije bila vidjela Aleca izvaljenog na meko tapeciranom crvenom naslonjaču pokraj praznog kamina. “Ne mogu vjerovati da si povjerovao u tu priču, Hodge”, reče on. Clary isprva uopće nije razumjela što je rekao. Bila je previše zaokupljena zurenjem u njega, Kao i mnoge jedince, fascinirala ju je sličnot između braće i sestara, a sada, na punoj svjetlosti dana, točno je mogla vidjeti koliko Alec sliči svojoj sestri. Imali su istu kosu crnu poput ugljena, iste tanke obrve koje su se na krajevima izvijale prema gore, istu intenzivno bijelu boju kože. No za razliku od Isabelle, koja je bila čista arogancija, Alec se zgurio u naslonjaču kao da se nada kako ga nitko neće primijetiti. Trepavice su mu bile duge i crne kao Isabelline, no dok su njezine oči bile crne, njegove su bile tamnoplave kao staklo za boce. Gledale su u Clary s neprijateljstvom, čistim i koncentriranim poput kiseline. “Nisam baš siguran da shvaćam kako to misliš, Alec.” Hodge nakrivi jednu obrvu. Clary se zapita koliko mu je godina; zračio je nekakvom vječnom mladošću, unatoč sjedinama u kosi. Imao je savršeno izglačano, pristalo odijelo od tvida. Izgledao bi kao dobrodušan sveučilišni profesor, da nije bilo debelog ožiljka koji mu se pružao desnom stranom lica. Zapitala se kako ga je dobio. “Želiš reći da ona ipak nije ubila tog demona?” “Naravno da nije. Pogledaj je - ona je ovozemka, Hodge, i to klinka. Nema teorije da je svladala ravenera.” “Nisam klinka”, prekine ga Clary. “Imam šesnaest godina - dobro, imat ću u nedjelju.” “Istih je godina kao Isabelle”, reče Hodge. “Bi li nju nazvao djetetom?” “Isabelle potječe iz jedne od najvećih sjenolovačkih dinastija u povijesti”, reče Alec lakonski. “Ova djevojka, s druge strane, potječe iz New Jerseyja.” “Ja sam iz Brooklyna!” ražesti se Clary uvrijeđeno. “I što onda? Ubila sam demona u vlastitoj kući i ti ćeš me sad tupiti kao pravi seronja jer nisam trulo razmaženo bogato derište kao ti i tvoja sestra?” Alec je izgledao zabezeknuto. “Kako si me to nazvala?” Jace je zvučao kao da se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh. “Ima nečega u tome, Alec”, reče. “Mnogo demonske aktivnosti zapravo se odvija u gradovima, znaš. Posebno trebaš paziti na demone ispod mostova i u tunelima...” “To nije smiješno, Jace”, prekine ga Alec ustajući. “Ti joj misliš dopustiti da stoji ovdje i vrijeđa me?” “Da”, reče Jace blago. “To će ti koristiti - pokušaj to shvatiti kao trening izdržljivosti.” “Možda i jesmo parabatai”, reče Alec napeto. “Ali zbog tvoje drskosti nestaje mi strpljenja.” “A meni ga nestaje zbog tvoje tvrdoglavosti. Kad sam je pronašao, ležala je na podu u lokvi krvi, s umirućim demonom gotovo na sebi. Nestao je na moje oči. Ako ga nije ubila ona, tko onda jest?” “Raveneri su glupi. Možda je samoga sebe piknuo u vrat žalcem. Znalo se dogoditi...” “Sad želiš reći da je počinio samoubojstvo?”

36

Alec stisne usne. “Nije u redu što je ona ovdje. Ovozemci ne smiju ulaziti u Institut i za to postoje dobri razlozi. Kad bi itko čuo za to, prijavio bi nas Klavi.” “To baš i nije sasvim točno”, reče Hodge. “Zakon nam dopušta da pružimo utočište ovozemcima pod određenim okolnostima. Ravener je već napao Clarynu majku - ona je vrlo lako mogla biti sljedeća.” Napao. Clary se zapita je li to eufemizam za “ubio”. Gavran na Hodgeovu ramenu tiho zagrakće. “Raveneri su strojevi za traženje i uništavanje”, reče Alec. “Djeluju po naređenju vještaca ili moćnih vladara demona. A zašto bi nekog vješca ili vladara demona zanimalo neko obično ovozemsko kućanstvo?” Clary reče: “To je sigurno bila pogreška.” “Demoni ne prave takve pogreške. Ako su se okomili na tvoju majku, morao je postojati neki razlog. Da je bila nevina...” “Kako to misliš 'nevina'?” Claryn glas bio je miran. Alec je izgledao zatečeno. “Ja...” “On misli”, reče Hodge, “da je izuzetno neobično da se neki moćni demon, od onih koji mogu zapovijedati mnoštvu nižih demona, zainteresira za ljudska bića. Nijedan ovozemac ne može prizvati demona - oni nemaju takvu moć - no bilo je nekih, očajnih i nepromišljenih, koji su pronašli neku vješticu ili vješca da to učine umjesto njih.” “Moja majka ne poznaje nikakve vješce. Ona ne vjeruje u magiju.” Clary se nečega sjeti. “Madam Dorothea... koja živi na katu ispod nas... je vještica. Možda su demoni progonili nju i greškom se okomili na moju mamu?” Hodgeove obrve podignuše mu se do kose. “Na katu ispod vas živi vještica?” “Ona je nadrivještica - lažna”, reče Jace. “Već sam provjerio. Nema razloga da se neki vještac zanima za nju, osim ako ga zanima tržište neupotrebljivih kristalnih kugli.” “I eto nas opet na početku.” Hodge podigne ruku da pogladi pticu na ramenu. “Čini se da je vrijeme da obavijestimo Klavu.” “Ne!” reče Jace. “Ne možemo...” “Imalo je smisla tajiti Clarynu nazočnost ovdje dok nismo bili sigurni da će se oporaviti”, reče Hodge. “Ali sada se oporavila, a ona je prvi ovozemac koji je prošao kroz vrata Instituta u više od stotinu godina. Znaš kakva su pravila o ovozemskoj upućenosti u sjenolovce, Jace. Moramo obavijestiti Klavu.” “Apsolutno”, složi se Alec. “Ja bih mogao poslati poruku ocu...” “Ona nije ovozemka”, mirno reče Jace. Hodgeove obrve opet mu se naglo podigoše do kose i ostanu tako. Alec, prekinut usred rečenice, zakašlje od iznenađenja. U iznenadnoj tišini Clary je mogla čuti šuškanje Hugovih krila. “Ali jesam”, reče. “Ne”, reče Jace. “Nisi.” Okrene se prema Hodgeu i Clary ugleda lagan pokret njegova grla kad je progutao slinu. Taj mali dokaz njegove nervoze neobično ju je umirio. “Te noći... bilo je demona du'siena odjevenih u policajce. Morali smo proći pokraj njih. Clary je bila previše slaba da bi trčala i nije bilo vremena da se sakrijemo - inače bi umrla. Tako da sam upotrijebio stelu - stavio sam joj runu mendelin na podlakticu. Mislio sam...” “Jesi li ti sišao s uma?” Hodge toliko jako tresne dlanom po stolu da je Clary pomislila kako će se drvo raspuknuti. “Znaš što Zakon kaže o stavljanju biljega na ovozemce! Ti... od svih ljudi, baš bi ti to trebao najbolje znati!” “Ali upalilo je”, reče Jace. “Clary, pokaži im ruku.”

37

Uz smeten pogled prema Jaceu, ona ispruži golu ruku. Sjetila se kako ju je gledala te noći u onoj uličici, razmišljajući o tome kako ranjivo izgleda. Sad je, tik ispod bore na zglavku, vidjela tri blijeda kruga koja se preklapaju; njihove linije bile su blijede poput uspomene na ožiljak koji je s godinama izblijedio. “Vidite, skoro je nestalo”, reče Jace. “Uopće je nije boljelo.” “To nije važno.” Hodge je jedva svladavao gnjev. “Mogao si je pretvoriti u otpisanu.” Dvije jarke crvene mrlje gorjele su visoko na Alecovim jagodičnim kostima. “Ne mogu vjerovati, Jace. Samo sjenolovci smiju dobivati zavjetne biljege - oni ubijaju ovozemce...” “Ona nije ovozemka. Niste pratili? Zbog toga nas je i vidjela. Sigurno ima klavske krvi.” Najednom osjetivši hladnoću, Clary spusti ruku. “Ali nemam. Ne mogu imati.” “Moraš”, reče Jace, ne pogledavši je. “Da nemaš, taj biljeg koji sam ti stavio na ruku...” “Dosta, Jace”, reče Hodge s očitim negodovanjem u glasu. “Nema je potrebe dodatno plašiti.” “Ali bio sam u pravu, zar ne? To ujedno objašnjava što se dogodilo njezinoj majci. Ako je bila sjenolovac u egzilu, lako je moguće da je imala donjosvjetske neprijatelje.” “Moja majka nije bila sjenolovac!” “Onda tvoj otac”, reče Jace. “Što je s njim?” Clary mu čvrsto uzvrati pogled. “Umro je. Prije nego što sam se rodila.” Jace se gotovo neprimjetno lecne. Alec prvi progovori. “Moguće”, reče nesigurno. “Ako joj je otac bio sjenolovac, a majka ovozemka - pa svi znamo da Zakon ne dopušta brakove s ovozemcima. Možda su se skrivali.” “Moja majka bi mi rekla”, reče Clary, ali pomisli na to kako od oca ima samo jednu sliku i na to kako majka o njemu nikada nije govorila, te shvati da to nije istina. “Ne nužno”, reče Jace. “Svi mi imamo tajne.” “Luke”, reče Clary. “Naš prijatelj. On bi znao.” Pomisao na Lukea popratio je bljesak krivnje i užasa. “Prošla su tri dana - sigurno je već lud. Mogu li ga nazvati? Imate li telefon?” Okrene se prema Jaceu. “Molim te.” Jace je oklijevao gledajući Hodgea, koji je kimnuo i odmaknuo se od stola. Iza njega stajao je globus od kovane mjedi koji baš i nije sličio drugim globusima koje je viđala; bilo je nečega pomalo čudnog u obliku zemalja i kontinenata. Pokraj globusa nalazio se staromodan crni telefon sa srebrnim brojčanikom na okretanje. Clary podigne slušalicu na uho i poznati ton slobodne linije preplavi je poput ljekovite vode. Luke se javi nakon trećeg zvona. “Halo?” “Luke!” Ona se nasloni na stol. “Ja sam. Clary.” “Clary.” Čula je olakšanje u njegovu glasu, premda uz nešto što nije mogla jasno odrediti. “Jesi li dobro?” “U redu sam”, reče ona. “Oprosti što te nisam prije nazvala. Luke, moja mama...” “Znam. Bila je policija.” “Znači da ti se nije javila.” Svi ostaci nade da je njezina majka pobjegla iz kuće i negdje se sakrila isparili su. Nije bilo moguće da se ne bi javila Lukeu. “Što je rekla policija?” “Samo da je nestala.” Clary pomisli na policajku s kosturskom rukom i zadrhti. “Gdje si?” “U gradu”, reče Clary. “Ne znam točno gdje. S nekim prijateljima. Ali izgubila sam novčanik. Ako imaš gotovine, mogla bih taksijem do tebe...” “Ne”, odsječe on. Slušalica joj sklizne po znojnom dlanu. Ona je uhvati. “Molim?” “Ne”, reče on. “Previše je opasno. Ne smiješ doći ovamo.” “Možemo pozvati...” “Slušaj.” Glas mu je bio grub. “U što god da se uvalila tvoja majka, to nema nikakve veze sa mnom. Bolje ti je tamo gdje jesi.”

38

“Ali ne želim ostati ovdje.” Čula je cmizdravost u vlastitu glasu, kao malo dijete. “Ne poznajem ove ljude. Ti...” “Ja ti nisam otac, Clary. To sam ti već rekao.” Suze su je pekle u očima. “Oprosti. Samo što...” “Nemoj me više zvati da ti radim usluge” reče on. “Imam svojih problema. Ne treba mi još da se gnjavim i s tvojima”, dometne i prekine vezu. Stajala je i zurila u slušalicu, a ton slobodne linije zvrndao joj je u uhu poput ljutite ose. Opet je okrenula Lukeov broj i pričekala. Ovaj put uključila se govorna pošta. Tresnula je slušalicom, drhtavih ruku. Jace se naslanjao na oslonac za ruke Alecova naslonjača i gledao je. “Slutim da mu nije bilo drago što te čuje?” Clary se osjećala kao da joj se srce stisnulo na veličinu oraha: sićušan, tvrd kamenčić u grudima. Neću plakati, pomisli. Nikako pred ovim ljudima. “Mislim da bih želio porazgovarati s Clary”, reče Hodge. “Nasamo”, dometne odlučno, ugledavši Jaceov izraz lica. Alec ustane. “Dobro. Ostavljamo te.” “To baš i nije pošteno”, prigovori Jace. “Ja sam je pronašao. Ja sam joj spasio život! Ti želiš da ostanem, zar ne?” pobuni se, obrativši se Clary. Clary skrene pogled, znajući da će se, otvori li usta, rasplakati. Čula je Alecov smijeh kao da dopire iz velike udaljenosti. “Ne žele te svi cijelo vrijeme, Jace”, reče. “Ne budi smiješan”, čula je Jaceov odgovor, no zvučao je razočarano. “Onda dobro. Bit ćemo u oružarnici.” Vrata su se za njima zatvorila uz odlučan škljocaj. Clary su oči žarile kao kad bi predugo pokušavala zadržati suze. Pred njom se ocrtavao Hodge, nejasna siva mrlja. “Sjedni”, reče. “Tu, na sofu.” Zahvalno je utonula u mekane jastuke. Obrazi su joj bili mokri. Podigla je ruku da otre suze, trepćući. “Inače ne plačem mnogo”, zatekla se kako govori. “Nije to ništa. Začas ću se smiriti.” “Većina ljudi ne plače kad su uzrujani ili uplašeni, nego prije kad su frustrirani. Tvoja je frustracija razumljiva. Profila si kroz vrlo teške trenutke.” “Teške?” Clary obriše oči u porub Isabelline košulje. “Moglo bi se tako reći.” Hodge izvuče stolac iza stola, privukavši ga tako da joj može sjesti sučelice. Njegove oči, vidjela je, bile su sive, kao i njegova kosa i sako od tvida, no u njima je bilo dobrote. “Mogu li te nečime ponuditi?” upita. “Neko piće? Čaj?” “Ne želim čaj”, reče Clary uz prigušenu srdžbu. “Želim pronaći majku. A onda želim pronaći onoga tko ju je odveo i želim ga ubiti.” “Nažalost,” reče Hodge, “nitko od nas trenutačno više nema gorke osvete na zalihi, stoga ili čaj ili ništa.” Clary ispusti porub košulje - pun mokrih mrlja - i reče: “Što da onda radim?” “Mogla bi mi za početak malo pričati o tome što se dogodilo”, reče Hodge, čeprkajući po džepu. Izvadi platnenu maramicu - uredno složenu - i pruži joj je. Ona je uzme u tihoj nevjerici. Još nikad nije upoznala nekoga tko nosi platnene maramice. “Taj demon kojeg si vidjela u svojem stanu - je li on prvo takvo stvorenje koje si vidjela? Prije toga nisi imala pojma da takva stvorenja postoje?”

39

Clary odmahne glavom, pa zastane. “Bio je još jedan prije, ali tada nisam znala što je to. Prvi put kad sam vidjela Jacea...” “Da, naravno, kako glupo od mene što sam to zaboravio.” Hodge kimne. “U Pandemoniju. To je bio prvi put?” “Da.” “A tvoja ti ih majka nikad nije spominjala - ništa o drugom svijetu, možda, koji većina ljudi ne može vidjeti? Je li ti se činila osobito zainteresiranom za mitove, bajke, legende o fantastičnim...” “Ne. Mrzila je sve to. Mrzila je čak i Disneyjeve filmove. Nije joj se sviđalo što čitam mange. Govorila je da je to djetinjasto.” Hodge se počeše po glavi. Kosa mu se nije pomaknula. “Vrlo neobično”, promrmlja. “Pa i nije”, reče Clary. “Moja majka nije bila neobična. Ona je bila najnormalnija osoba na svijetu.” “Normalnim ljudima demoni obično ne ispremeću kuće”, reče Hodge, ne bez blagosti. “Zar to nije mogla biti pogreška?” “Da je bila pogreška”, reče Hodge, “i da si ti obična djevojka, ne bi vidjela demona koji te napao - ili da si ga vidjela, tvoj bi ga um obradio kao nešto posve drugo: opasnog psa, možda čak i drugo ljudsko biće. To što si ga ti vidjela, to što ti je govorio...” “Kako znate da mi je govorio?” “Jace mi je prenio da si rekla 'ono je govorilo'“. “Siktalo je.” Clary zadrhti, prisjećajući se. “Govorilo je o tome kako me želi pojesti, ali mislim da nije smjelo.” “Raveneri su obično pod kontrolom nekog jačeg demona. Sami za sebe nisu vrlo pametni ni sposobni”, objasni Hodge. “Je li rekao što njegov gospodar traži?” Clary razmisli. “Rekao je nešto o nekom Valentineu, ali...” Hodge se trgne prema naprijed toliko naglo da se Hugo, koji mu je udobno sjedio na ramenu, vine u zrak uz razdraženo graktanje. “Valentineu?” “Da”, reče Clary. “To isto ime čula sam u Pandemoniju od onog dečka... mislim, demona...” “Svi mi znamo za to ime”, odsječe Hugo. Glas mu je bio miran, ali vidjela je da mu ruke lagano drhte. Vrativši mu se na rame, Hugo s nelagodom nakostriješi perje. “Neki demon?” “Ne. Valentine je... bio je... sjenolovac.” “Sjenolovac? Zašto kažete bio?” “Zato što je mrtav”, reče Hugo odrješito. “Mrtav je već petnaest godina.” Clary se nasloni na jastuke sofe. U glavi joj je bubnjalo. Možda je ipak trebala pristati na onaj čaj. “Može li se raditi o nekom drugom? Nekome s istim imenom?” Hodgeov smijeh bio je neveselo štektanje. “Ne. Ali moglo bi se raditi o nekome tko se služi njegovim imenom da prenese neku poruku.” Ustane i priđe stolu, ruku sklopljenih na leđima. “A ovo bi bilo pravo vrijeme za to.” “Zašto baš sad?” “Zbog Sporazuma.” “Mirovnih pregovora? Jace ih je spominjao. Mir s kime?” “S donjosvjećanima”, promrmlja Hodge. Spusti pogled na Clary. Usne su mu bile čvrsto stisnute. “Oprosti”, reče. “Tebe to sigurno zbunjuje.” “Čini vam se?” On se nasloni na stol, odsutno gladeći Hugovo perje. “Donjosvjećani su oni koji s nama dijele Svijet sjena. S njima smo oduvijek živjeli u napetom miru.”

40

“Kao vampiri, vukodlaci i...” “Vilinski narod”, reče Hodge. “Vile. I Lilitina djeca, koja su vješci, budući da su poludemoni.” “A što ste onda vi sjenolovci?” “Ponekad nas zovu nefilima”, reče Hodge. “U Bibliji, oni su potomci ljudi i anđela. Legenda o podrijetlu sjenolovaca kaže da smo stvoreni prije više od tisuću godina, kad su ljude pregazile najezde demona iz drugih svjetova. Neki vještac prizvao je anđela Raziela, koji je u kaležu pomiješao malo svoje krvi s ljudskom i dao je ljudima da piju. Oni koji su pili anđelovu krv postali su sjenolovci, kao i njihova djeca i djeca njihove djece. Kalež je stoga poznat kao Kalež smrtnika. Premda ta legenda možda ne odgovara činjenicama, istina je da je tijekom godina, kad god bi se redovi sjenolovaca prorijedili, uvijek bilo moguće stvoriti nove pomoću Kaleža.” “Uvijek bilo moguće?” “Kalež je nestao”, reče Hodge. “Valentine ga je uništio netom prije nego što je umro. Zapalio je velik požar i spalio se zajedno sa svojom obitelji, ženom i djetetom. Ostalo je crno spaljeno tlo. Ondje još uvijek nitko ne želi graditi. Kažu da je tlo prokleto.” “Je li prokleto?” “Moguće. Klava povremeno kletvama kažnjava kršenje Zakona. Valentine je prekršio najvažniji od svih Zakona - podigao je oružje protiv svojih kolega sjenolovaca i usmrtio ih. On i njegova skupina, Krug, poubijali su desetke svoje braće, zajedno sa stotinama donjosvjećana, za vrijeme zadnjih Sporazuma. Jedva su nekako poraženi.” “Zašto bi se on okomio na druge sjenolovce?” “Nije odobravao Sporazume. Prezirao je donjosvjećane i smatrao da ih treba poklati, sve zajedno, kako bi ovaj svijet bio čist za ljudska bića. Ako donjosvjećani nisu demoni, nisu osvajači, on je smatrao da su demonske prirode i da je to dovoljno. Klava se nije složila - oni su držali da nam je pomoć donjosvjećana potrebna kako bismo konačno jednom zasvagda istjerali demonske vrste. I doista, tko bi mogao tvrditi da vilinski narod ne pripada ovome svijetu kad je ovdje duže od nas?” “Jesu li Sporazumi potpisani?” “Da, potpisani su. Kad su donjosvjećani uvidjeli da se Klava okrenula protiv Valentinea i njegova Kruga da ih obrani, shvatili su da im sjenolovci nisu neprijatelji. Ironično, svojom pobunom Valentine je omogućio Sporazume.” Hodge je opet sjeo na stolac. “Ispričavam se, ovo tebi ilgurno zvuči kao dosadna lekcija iz povijesti. Takav je bio Valentine, Smutljivac, vizionar, čovjek velikog šarma i uvjerenja. I ubojica. A sada netko priziva njegovo ime...” “Ali tko?” upita Clary. “I kakve veze moja majka ima s time?” Hodge ponovno ustane. “Ne znam. Ali učinit ću što mogu da otkrijem. Poslat ću poruke Klavi i Tihoj braći. Možda će htjeti razgovarati s tobom.” Clary nije upitala tko su Tiha braća. Zamorilo ju je postavljati pitanja na koja su je odgovori samo još više zbunjivali. Ustala je. “Postoji li ikakva mogućnost da odem kući?” Hodge je izgledao zabrinuto. “Ne, ja... mislim da to ne bi bilo mudro.” “Tamo ima stvari koje trebam, čak i ako ću ostati ovdje. Odjeća...” “Možemo ti dati novca da kupiš novu odjeću.” “Molim vas”, reče Clary. “Moram vidjeti je li... moram vidjeti što je preostalo.” Hodge je oklijevao, no zatim je odlučno pridignuo glavu. “Ako se Jace složi, možete ići zajedno.” Okrenuo se prema stolu, premećući papire. Osvrnuo se preko ramena kao da je najednom shvatio da je ona još uvijek tamo. “On je u oružarnici.” “Ne znam gdje je to.” Prepredeno se nasmiješio. “Odvest će te Crkva.”

41

Ona pogleda prema vratima, gdje se sklupčao debeli plavi perzijski mačak, nalik na počivaljku. Ustao je kad mu se približila; krzno mu se mreškalo poput tekućine. Zapovjedno mijauknuvši, poveo ju je u hodnik. Kad se osvrnula preko ramena, vidjela je da Hodge već nešto piše po komadu papira. Šalje poruku toj zagonetnoj Klavi, naslutila je. Nije joj se činilo da su to osobito dobri ljudi. Zapitala se kakav će biti njihov odgovor. Crvena tinta na bijelom papiru izgledala je kao krv. Namrštivši se, Hodge Starkweather pažljivo i pedantno savije pismo u oblik tuljca pa zazviždi Hugu. Tiho grakćući, ptica mu sleti na zglavak. Hodge se trgne. Prije mnogo godina, u Pobuni, bio je ranjen u to rame pa bi mu čak i težina mala poput Hugove - ili mijena godišnjih doba, promjena temperature ili vlage, prenagli pokret ruke budila staro žiganje i sjećanje na bol koju je bilo bolje zaboraviti. Neka sjećanja, međutim, nikad nisu blijedila. Kad je zatvorio oči, slike su mu iza kapaka bljeskale poput žarulja. Krv i tijela, izgažena zemlja, bijeli podij s crvenim mrljama. Krici umirućih. Zelena brežuljkasta polja Idrisa i njegovo beskrajno plavo nebo, probodeno kulama Staklenoga Grada. Bol zbog gubitka prelije ga poput vala; on stisne šaku, a Hugo ga, lepršajući krilima, kljunom ljutito ubode u prste do krvi. Otvorivši ruku, Hodge pusti pticu, koja mu načini krug oko glave dok je uzlijetala prema krovnom prozoru, a zatim nestane. Otresavši se zle slutnje, Hodge posegne za novim komadom papira, ne primjećujući grimizne kapljice koje su se razmazivale po papiru dok je pisao.

42

6 OTPISANI

Oružarnica je izgledala upravo onako kako bi nešto što se zove oružarnicom trebalo izgledati. Na ostruganim metalnim zidovima visjeli su svakojaki mačevi, bodeži, šiljci, koplja, oružni štapovi, bajunete, bičevi, buzdovani, kuke i lukovi. Meke kožnate torbe pune strijela njihale su se s kuka, a bile su tu i hrpe čizama, štitnika za noge i metalnih navlaka za zglavke i ruke. Prostor je vonjao na metal, kožu i sredstvo za poliranje čelika. Alec i Jace, više ne bosonogi, sjedili su za dugim stolom u sredini prostorije, glava pognutih nad neki predmet koji se nalazio među njima. Jace podigne pogled kad su se vrata iza Clary zatvorila. “Gdje je Hodge?” reče. “Piše Tihoj braći.” Alec potisne drhtaj. “Uh.” Ona se polako približi stolu, svjesna Alecova pogleda. “Što vi radite?” “Završavamo s uređivanjem ovoga.” Jace se odmakne u stranu kako bi ona vidjela što se nalazi na stolu: tri dugačka tanka štapića od srebra mutna sjaja. Nisu izgledali ni oštro ni osobito opasno. “Sanvi, sansanvi i semangelaf. Serafinski bodeži.” “Ne izgledaju kao noževi. Kako ste ih napravili? Magijom?” Alec je izgledao užasnuto, kao da mu je rekla da odjene baletnu Suknjicu i napravi savršenu piruetu. “Smiješno je koliko su ovozemci”, reče Jace nikome posebno, “opsjednuti magijom, za jednu hrpu ljudi koji uopće ne znaju što ta riječ znači” “Ja znam što to znači”, prasne Clary. “Ne, ne znaš, samo misliš da znaš. Magija je tamna i elementarna sila, a ne samo gomila svjetlucavih štapića, kristalnih kugli i brbljavih zlatnih ribica.” “Ja nikad nisam rekla da je to gomila brbljavih zlatnih ribica, ti...” Jace odmahne rukom, presjekavši je. “To što električnu jegulju nazivaš gumenom patkicom ne znači da je to gumena patkica, zar ne? I Bože pomozi jadniku koji se odluči okupati s tom patkicom.” “Lupetaš”, primijeti Clary. “Ne lupetam”, reče Jace veoma dostojanstveno. “Da, lupetaš”, prilično neočekivano reče Alec. “Gle, mi se ne bavimo magijom, dobro?” doda, ne gledajući Clary. “To je sve što trebaš znati o tome.” Clary se htjedne otresti na njega, ali se suzdrži. Već joj se činilo da je Alec ne voli; bilo je besmisleno povećavati njegovo neprijateljstvo. Obrati se Jaceu. “Hodge je rekao da mogu ići kući.” Jaceu umalo ispadne serafinski bodež koji je držao. “Sto je rekao?” “Da pregledam majčine stvari”, ispravila se. “Ako ti ideš sa mnom.” “Jace”, izdahne Alec, no Jace se ne obazre na nj. “Ako stvarno želiš dokazati da su moji mama ili tata bili sjenolovci, trebali bismo pregledati mamine stvari. Ono što je preostalo od njih.” “U zečju rupu.” Jace se prepredeno naceri. “Dobra ideja. Krenemo li odmah, trebali bismo imati još tri ili četiri sata dnevne svjetlosti.”

43

“Želiš li da i ja idem s vama?” upita Alec kad su se Clary i Jace uputili prema vratima. Clary se osvrne prema njemu. Već je napola ustao sa stolca, očiju punih iščekivanja. “Ne.” Jace se ne okrene. “U redu je. Clary i ja možemo to srediti i sami.” Pogled kojim je Alec prostrijelio Clary bio je kiseo poput otrova. Laknulo joj je kad su se vrata zatvorila iza nje. Jace je krenuo hodnikom, a Clary je trčkarala da sustigne njegov dugačak korak. “Imaš li ključeve od stana?” Clary spusti pogled na cipele. “Aha.” “Dobro. Nije da ne bismo mogli provaliti, ali onda bi bila veća mogućnost da pritom poremetimo bilo kakve postavljene zaštite.” “Ako ti tako kažeš.” Hodnik se proširio u predvorje s mramornim podom i crnim metalnim vratima najednom zidu. Tek kad je Jace pritisnuo gumb pokraj tih vrata, a ona se rasvijetlila, Clary je shvatila da je to dizalo. Škripalo je i cviljelo dok im se penjalo ususret. “Jace?” “Ha?” “Kako si znao da imam sjenolovačke krvi? Jesi li zbog nečega bio siguran?” Dizalo je stiglo uz posljednji jauk. Jace je otkvačio vrata i gurnuo ih postrance da ih otvori. Unutrašnjost, sva od crnog metala i ukrasnih komadića pozlate, podsjetila je Clary na krletku. “Nagađao sam”, reče, zakvačivši vrata iza njih. “To mi se činilo kao najvjerojatnije objašnjenje.” “Nagađao si? Morao si biti prilično siguran, s obzirom na to da si me mogao ubiti.” On pritisne gumb na zidu i dizalo se klimavo pokrene uz brenčanje čije je vibracije osjetila u kostima stopala. “Bio sam devedeset posto siguran.” “Razumijem”, reče Clary. U njezinu glasu zacijelo je bilo nečega, jer se okrenuo da je pogleda. Dlanom ga je prasnula posred lica, pljuska od koje se zanjihao na petama. Stavio je ruku na obraz, više zbog iznenađenja nego zbog boli. “Za kog vraga sad ovo?” “Za onih deset posto”, reče ona i ostatak puta dolje do ulice protekne u tišini. Vožnju vlakom prema Brooklynu Jace je proveo uronjen u srdit muk. Clary se ipak držala blizu njega, pomalo osjećajući krivnju, osobito kad bi pogledala crveni otisak koji mu je njezina pljuska ostavila na obrazu. Tišina joj zapravo i nije smetala; davala joj je priliku da razmisli. Neprestano je prolazila kroz razgovor s Lukeom, vrtjela ga je i vrtjela po glavi. Boljelo ju je razmišljati o tome, kao da grize slomljenim zubom, ali nije mogla prestati. Malo dalje u vlaku dvije tinejdžerke sjedile su na dvostrukom narančastom sjedalu i hihotale se. Pripadale su onoj vrsti djevojaka koje se Clary nikad nisu sviđale u St. Xavieru; plastične prozirne ružičaste natikače i lažno preplanuli ten. Clary se načas zapita smiju li se njoj, no ubrzo primijeti, iznenađeno se lecnuvši, da gledaju u Jacea. Prisjeti se djevojke u kafiću koja je gledala Simona. Djevojke su na licima uvijek imale takav izraz kad bi mislile da je netko zgodan. Uza sve što se dogodilo, umalo je zaboravila da Jace jest zgodan. Nije imao Alecov delikatan izgled skulpture, no Jaceovo lice bilo je zanimljivije. Na svjetlosti dana oči su mu bile boje zlatnog sirupa i bile su... uperene ravno u nju. Nakrivio je obrvu. “Mogu ti nekako pomoći?” Clary se smjesta prometne u izdajnicu svoga spola. “One cure na drugoj strani vagona zure u tebe.” Jace odglumi ljupko zadovoljstvo. “Naravno da zure”, reče. “Ja sam zapanjujuće privlačan.” “Nisi nikad čuo da je skromnost privlačna osobina?” “Samo od ružnih ljudi”, povjeri joj se Jace. “Krotki će možda baštiniti zemlju, ali ona trenutačno pripada uobraženima. Poput mene.” On namigne djevojkama, koje se zahihoću i skriju iza kose. Clary uzdahne. “Kako to da te vide?” “Glamuri su gnjavaža. Ponekad nam se ne da truditi.”

44

Činilo se da mu je incident s djevojkama u vlaku popravio raspoloženje. Kad su izašli sa stanice i krenuli uzbrdo prema Clarynu stanu, izvadio je jedan od serafinskih bodeža iz džepa i počeo ga vrtjeti po rukama i preko zglobova prstiju, mumljajući neku melodiju sebi u bradu. “Baš moraš to raditi?” upita Clary. “Živcira me.” Jace počne mumljati glasnije. Bilo je to glasno, melodiozno pjevušenje, nešto između Sretan rođendan i Borbene himne republike. “Oprosti što sam te pljusnula”, reče ona. On prestane mumljati. “Budi sretna što si udarila mene, a ne Aleca. On bi ti uzvratio udarac.” “Izgleda kao da jedva čeka takvu priliku”, reče Clary, šutnuvši praznu limenku soka koja joj se našla na putu. “Kako te ono Alec nazvao? Para--nešto?” “Parabatai”, reče Jace. “To znači par ratnika koji se bore zajedno - koji su bliskiji nego braća. Alec mi je više od najboljeg prijatelja. Moj otac i njegov otac bili su parabatai kad su bili mladi. Njegov otac je moj kum - zato živim s njima. Oni su me posvojili.” “Ali tvoje prezime nije Lightwood.” “Nije”, reče Jace i ona bi pitala koje je, ali stigli su do njezine kuće i srce joj je počelo udarati tako glasno da je bila uvjerena kako se zacijelo čuje kilometrima daleko. U ušima joj je zujalo, a dlanovi su joj bili orošeni znojem. Stala je ispred živice od šimšira i polagano podizala pogled, očekujući da će ugledati žutu policijsku traku kako priječi prolaz kroz ulazna vrata, razbijeno staklo rasuto po travnjaku i sve u kršu i lomu. No nije bilo ni traga razaranju. Okupana ugodnom poslijepodnevnom svjetlošću, crveno-smeđa kuća kao da je blistala. Pčele su lijeno zujale po grmovima ruža ispod prozora Madam Dorothee. “Izgleda isto”, reče Clary. “Izvana.” Jace posegne u džep traperica i izvadi još jednu onakvu metalnu i plastičnu napravu za koju je ranije pogrešno mislila da je mobitel. “Znači, to je senzor? Što radi?” upita ona. “Hvata frekvencije, kao radio, ali ove frekvencije su demonskog podrijetla.” “Demonski kratki val?” “Tako nešto.” Jace je držao senzor pred sobom dok se približavao kući. Tiho je škljocao dok su se penjali stepenicama, no tada je ušutio. Jace se namrštio. “Hvata tragove aktivnosti, ali to bi mogli biti ostaci od one noći. Ne primam ništa dovoljno jako da bi ovdje sada bilo demona.” Clary je ispustila dah koji nije niti znala da je zadržavala. “Dobro.” Sagnula se da uzme ključeve. Kad se uspravila, ugledala je ogrebotine na ulaznim vratima. Zacijelo je prošli put bilo previše mračno da bi ih vidjela. Bili su nalik na tragove kandži, dugački i paralelni, izgrebeni duboko u drvu. Jace joj dotakne ruku. “Idem prvi”, reče. Clary mu je htjela reći da se ne treba skrivati iza njega, ali nije uspjela izustiti ni riječ. Osjetila je okus užasa koji je osjetila kad je prvi put ugledala ravenera. Okus joj je bio oštar i bakren na jeziku, kao stare kovanice. On otvori vrata jednom rukom, domahnuvši joj da ga slijedi rukom u kojoj je držao senzor. Kad su se našli u haustoru, Clary je trepnula jer su joj se oči privikavale na polumrak. Žarulja na stropu još uvijek nije radila, a krovni prozor bio je previše prljav da bi propustio imalo svjetlosti, pa su sjene na oštećenom podu bile guste. Vrata Madam Dorothee bila su čvrsto zatvorena. Nikakvo svjetlo nije prodiralo kroz pukotinu do poda ispod njih. Clary se s nelagodom zapita je li joj se što dogodilo. Jace podigne ruku i dlanom prijeđe niz rukohvat. Odvoji je mokru, zamrljanu nečime što je u polumraku izgledalo crnkasto crveno. “Krv.” “Možda je moja.” Glas joj je zvučao piskutavo. “Od one noći.” “Da je tako, do sada bi se osušila”, reče Jace. “Idemo.”

45

On se uputi stepenicama s Clary za petama. Odmorište je bilo mračno i triput je pogriješila ključ prije nego što je pravi uspjela ugurati u bravu. Jace se nadvijao nad njom, nestrpljivo gledajući. “Ne puši mi za vrat”, sikne ona; ruka joj se tresla. Mehanizam najzad uhvati i brava škljocne, otvorivši se. Jace je povuče unatrag. “Ja ulazim prvi.” Oklijevala je, no tada je stala na stranu da ga propusti. Dlanovi su joj bili ljepljivi, i to ne od vrućine. Zapravo, u stanu je bilo svježe, gotovo hladno - ledeni zrak prodirao je iz ulaza, štipajući je za kožu. Osjetila je kako se naježila dok je pratila Jacea kratkim hodnikom u dnevnu sobu. Bila je prazna. Zapanjujuće, potpuno prazna, onakva kakva je bila kada su tek uselile - golih zidova i praznog poda, bez pokućstva, čak su i zastori bili skinuti s prozora. Samo su malo svjetliji pravokutnici boje na zidu odavali gdje su visjele slike njezine majke. Kao u snu, Clary se okrene i uputi u kuhinju, s Jaceom, čije su svijetle oči bile sužene, iza sebe. Kuhinja je bila jednako prazna, nestali su čak i hladnjak, stolci, stol - kuhinjski ormarići bili su otvoreni, a njihove prazne police podsjetile su je na jednu dječju uspavanku. Pročistila je grlo. “Što će demonima”, reče, “naša mikrovalna?” Jace odmahne glavom, uglova usana povijenih prema dolje. “Ne znam, ali trenutačno ne primam nikakvu demonsku prisutnost. Rekao bih da su odavno otišli.” Ona se još jednom osvrne uokolo. Netko je bio očistio proliveni umak Tabasco, odsutno primijeti. “Zadovoljna?” upita Jace. “Ovdje nema ničega.” Ona odmahne glavom. “Hoću vidjeti svoju sobu.” Činilo se kao da će nešto reći, no tada se predomislio. “Što se mora nije teško”, reče, uguravši serafinski bodež u džep. Svjetlo u hodniku bilo je ugašeno, ali Clary nije trebala mnogo svjetla da bi hodala po vlastitu stanu. S Jaceom koji ju je slijedio, došla je do vrata svoje sobe i posegnula za kvakom. Bila joj je hladna u ruci - tako hladna da ju je gotovo zaboljelo, kao kad ledenu sigu dodirneš golom kožom. Vidjela je da ju je Jace brzo pogledao, no već je pritiskala kvaku, odnosno pokušavala to učiniti. Kretala se polako, gotovo ljepljivo, kao da je s druge strane uronjena u nešto ljepljivo i žitko... Vrata su sunula prema van, srušivši je na tlo. Odsklizala se preko poda u hodniku i udarila u zid, preokrenuvši se na trbuh. Dok se podizala na koljena, čula je duboku riku. Leđima uza zid, Jace je čeprkao po džepu s izrazom iznenađenja na licu. Nad njime se, poput diva iz bajke, nadvijao golem muškarac, širok kao hrast, sa sjekirom široka sječiva stisnutom u golemoj, mrtvački bijeloj ruci. Otrcani prljavi dronjci visjeli su mu s kaljave kože, a kosa mu je bila mutno zamršena i masna od nečisti. Bazdio je na otrovan znoj i trulo meso. Clary je bilo drago što mu ne vidi lice - i leda su mu bila dovoljno strašna. Jace je uhvatio serafinski bodež. Podigao ga je viknuvii; “Sansanvi” Iz cijevi sune oštrica. Clary pomisli na stare filmove u kojima se bajunete kriju u štapovima za hodanje i izlijeću na pritisak neke sklopke. No ovakav nož još nikad, nije vidjela: proziran poput stakla, s blistavom drškom, opako oštar i dug gotovo kao Jaceova podlaktica. On zamahne, posjekavši golemog muškarca, koji klimavo ustukne zaurlavši. Jace se okrene i pojuri prema njoj. Uhvati je za ruku, povuče na noge i pogura ispred sebe niz hodnik. Čula je stvora iza njih kako ih prati; koraci su mu zvučali kao olovni utezi koje netko baca na pod, ali prilazili su brzo. Protrčali su kroz ulazni hodnik na odmorište na stepenicama i Jace se naglo okrenuo da zalupi ulazna vrata. Čula je škljocaj automatske brave i zadržala dah. Kad ih je pogodio strahovit udarac iz stana, vrata su se zatresla na šarkama. Clary ustukne prema stepenicama. Jace je pogleda. Oči su mu blistale od manična uzbuđenja. “Idi dolje! Izađi iz...”

46

Začuje se još jedan udarac i ovaj put šarke popuste, a vrata izlete prema naprijed. Bila bi oborila Jacea, da se nije pokrenuo tako brzo da je Clary to jedva spazila; odjednom je stajao na najvišoj stepenici, s nožem koji mu je u ruci blistao poput pale zvijezde. Vidjela je da Jace gleda prema njoj i nešto viče, ali nije ga čula zbog urlika gigantskog stvorenja koje je nahrupilo iz skršenih vrata, jureći ravno na njega. Priljubila se leđima uza zid dok je prolazilo u valu vrućine i smrada - a tada je sjekira letjela, šibala zrak, parala ga prema Jaceovoj glavi. On se sagne i sjekira se teško zabode u rukohvat, duboko ga zarezavši. Jace se nasmije. Smijeh kao da je razbjesnio stvora; odustavši od sjekire, nasrne na Jacea ogromnim podignutim šakama. Jace zamahne serafinskim bodežom u širokom luku, sjurivši ga do drške u divovo rame. Div je načas stajao i ljuljao se. Zatim zatetura prema naprijed, raširenih ruku i šaka. Jace se brzo pomakne u stranu, ali ne dovoljno brzo: goleme šake dohvatile su ga kad je div posrnuo i pao, povukavši ga za sobom. Jace je jednom kriknuo; začuo se niz teških i praskavih udaraca, a potom muk. Clary se uspentra na noge i sjuri niza stepenice. Jace je ispruženo ležao u njihovu podnožju, s rukom svijenom ispod tijela pod neprirodnim kutom. Preko njegovih nogu ležao je div, drška Jaceova noža virila mu je iz ramena. Nije bio posve mrtav, ali slabašno se trzao i iz usta mu je tekla krvava pjena. Clary mu je sada vidjela lice - bilo je mrtvački bijelo i poput papira, prekriveno crnom mrežom užasnih ožiljaka koji su mu gotovo izbrisali crte lica. Očne duplje bile su mu crvene gnojne rupe. Potiskujući poriv na povraćanje, Clary se stušti preko zadnjih nekoliko stepenica, prekorači diva koji se grčio i klekne pokraj Jacea. Bio je tako miran. Stavila mu je ruku na rame, osjetila da mu je majica ljepljiva od krvi njegove ili divove, nije znala. “Jace?” Oči mu se otvore. “Je li mrtav?” “Skoro”, reče Clary mračno. “K vragu.” Trgne se. “Moje noge...” “Budi miran.” Otpuzavši mu okolo do glave, Clary mu podvuče ruke ispod pazuha i povuče ga. On zaječi od boli kad su mu noge iskliznule ispod stvorova trupla, koje se još trzalo. Clary ga pusti i on se s mukom osovi na noge, s lijevom rukom ukoso preko prsa. Ona ustane. “Je li ti ruka dobro?” “Nije. Slomljena je”, reče on. “Možeš li posegnuti u moj džep?” Ona zašuti u nedoumici, kimne. “Koji?” “U jakni iznutra, desni. Izvadi jedan serafinski bodež i daj mi ga.” Bio je miran dok mu je nervozno uvlačila prste u džep. Stajala mu je tako blizu da je osjećala njegov miris, po znoju, sapunu i krvi. Njegov dah golicao joj je šiju. Prsti joj se sklope oko cijevi i ona je izvuče, ne gledajući ga. “Hvala”, reče on. Ovlaš je prijeđe prstima prije nego što joj izgovori ime: “Sanvi.” Kao i prethodna, i ova cijev naraste u bodež opaka izgleda, čiji mu sjaj obasja lice. “Ne gledaj”, reče, primaknuvši se unakaženu tijelu stvora. Podigne nož iznad glave i sjuri ga. Krv prokulja iz divova grla, poprskavši Jaceove čizme. Donekle je očekivala da će div nestati, da će se urušiti u sebe kao onaj dečko u Pandemoniju. Ali nije. Zrak je bio pun mirisa krvi: teškog i metalnog. Jace se oglasi dubokim, grlenim zvukom. Bio je blijed, no je li od boli ili od gađenja, nije znala. “Upozorio sam te da ne gledaš”, reče. “Mislila sam da će nestati”, reče ona. “Natrag u vlastitu dimenziju - tako si rekao.” “Rekao sam da se to događa s demonima kada umru.” Uz bolan trzaj on slijeganjem ramena zbaci jaknu, ogolivši gornji dio lijeve ruke. “Ovo nije bio demon.” Desnom rukom izvuče nešto iz pojasa. Bio je to onaj glatki predmet u obliku štapića pomoću kojeg je na Clarynu kožu nacrtao one krugove koji su se preklapali. Dok ga je gledala, osjetila je kako je podlaktica počinje žariti.

47

Jace je uhvati kako zuri i jedva se primjetno nasmiješi. “Ovo je stela”, reče. Prisloni je na tintom iscrtan znak tik ispod ramena, neobičan oblik gotovo nalik na zvijezdu. Dva kraka zvijezde stršila su iz ostatka znaka, nepovezana. “A ovo se događa kad su sjenolovci ranjeni.” Vrškom stele nacrta liniju koja je povezala ta dva kraka zvijezde. Kad je spustio ruku, znak je zasvjetlucao kao da je nacrtan fosforescentnom tintom. Na Claryne oči znak mu utone u kožu, kao što predmet zavezan za uteg tone u vodu. Ostavio je sablastan podsjetnik; blijed, tanak, gotovo nevidljiv ožiljak. Clary se pred očima pojavi jedna slika. Leđa njezine majke, prilično nepokrivena gornjim dijelom kupaćeg kostima, s lopaticama i krivuljama kralježnice prošaranim uskim bijelim tragovima. Kao da je to vidjela u snu - leđa njezine majke nisu uistinu tako izgledala, znala je. No ta ju je slika kopkala. Jaceu se ote uzdah, a napet, bolan izraz nestane mu s lica. Pokrene ruku, prvo polako, zatim nešto lakše, pomičući je gore-dolje, stežući šaku. Očito više nije bila slomljena. “Nevjerojatno”, reče Clary. “Kako si...?” “To je bio iratze - iscjeliteljska runa”, reče Jace. “Kad se runa dovrši stelom, aktivira se.” On ugura tanak štapić u pojas i pokretom iz ramena ponovno navuče jaknu. Vrškomčizme podbode divovo tijelo. “Ovo ćemo morati prijaviti Hodgeu”, reče. “Poludjet će”, doda, kao da mu pomisao na Hodgeovu uzrujanost čini zadovoljstvo. Jace je, pomisli Clary, tip osobe koji voli kad se nešto događa, pa čak i nešto loše. “Zašto će poludjeti?” reče Clary. “I jasno mi je da ovaj stvor nije demon - zato ga senzor nije registrirao, zar ne?” Jace kimne. “Vidiš li mu te ožiljke po cijelom licu?” “Da.” “Napravljeni su stelom. Ovakvom.” On potapša štapić u svom pojasu. “Pitala si me što se zbiva kad usiječeš biljege na nekoga tko nema sjenolovačke krvi. Jedan biljeg samo će te zapeći, ali mnogo biljega, i to jakih? Usječenih u meso posve običnog ljudskog bića bez traga sjenolovačkog podrijetla? Dobiješ ovo.” Trgne bradom prema truplu. “Rune su očajno bolne. Obilježeni polude bol ih natjera da siđu s pameti. Postanju okrutni bezumni ubojice. Ne spavaju i ne jedu ako ih ne natjeraš pa umru, uglavnom brzo. Rune imaju veliku moć i mogu se rabiti za veliko dobro - ali mogu se rabiti i za zlo. Otpisani su zlo.” Clary ga je užasnuto gledala. “Ali zašto bi to netko sebi radio?” “Ne bi nitko. To se radi nekome. Možda neki vještac ili neki donjosvjećanin koji je postao loš. Otpisani su odani onome tko ih je obilježio i okrutni su ubojice. I mogu izvršavati jednostavna naređenja. To je kao da imaš... vojsku robova.” Prekorači preko mrtvog otpisanog i baci pogled na nju preko ramena. “Vraćam se gore.” “Ali tamo nema ničega.” “Možda ih ima još”, reče on, gotovo kao da se tome nada. “Ti bi trebala pričekati ovdje.” On krene stepenicama. “Ne bih to učinila da sam na tvojem mjestu”, reče kreštav i poznat glas. “Ima ih još tamo odakle je ovaj prvi došao.” Jace, koji je skoro već bio na vrhu stepenica, okrene se i zablene. Clary također, premda je odmah znala tko je to rekao. Nije mogla ne prepoznati taj kruti naglasak. “Madam Dorothea?” Starica kraljevski nakosi glavu. Stajala je na ulazu u svoj stan, odjevena u nešto što je sličilo šatoru od sirove ljubičaste svile. Zlatni lanci svjetlucali su joj na zglavcima i ovijali vrat. Njezina duga kosa, prugasta poput jazavčeva krzna, ispadala joj je iz punđe pričvršćene na tjemenu.

48

Jace je još uvijek buljio. “Ali...” “Još čega?” reče Clary. “Još otpisanih”, odvrati Dorothea s razdraganošću koja, po Clarynu mišljenju, doista nije bila primjerena okolnostima. Ona pogleda po haustoru. “Napravili ste nered, je li? I sigurna sam da niste namjeravali počistiti. Tipično.” “Ali vi ste ovozemka”, reče Jace, najzad završivši rečenicu. “Kako pronicavo”, reče Dorothea, čije su oči iskrile. “Klava je s tobom stvarno prekinula tradiciju.” Zabezeknutost je nestajala s Jaceova lica, a zamijenilo ju je buđenje bijesa. “Vi znate za Klavu?” zapita. “Znali ste za njih i znali ste da u ovoj kući ima otpisanih, a niste im javili? Već i samo postojanje otpisanih zločin je protiv Zavjeta...” “Ni Klava ni Zavjet nikada nisu ništa učinili za mene”, reče Madam Dorothea, ljutito sijevajući očima. “Ne dugujem im ništa.” Načas je njezin kruti njujorški naglasak nestao, zamijenio ga je drugačiji, snažniji, dublji naglasak koji Clary nije prepoznala. “Jace, prestani”, reče Clary. Obrati se Madam Dorothei. “Ako znate za Klavu i za otpisane,” reče, “onda možda znate i što se dogodilo mojoj majci?” Dorothea odmahne glavom, zaljuljavši naušnice. Na licu joj se vidjelo nešto nalik na sažaljenje. “Moj ti je savjet”, reče, “da zaboraviš na majku. Otišla je.” Pod kao da se nagnuo ispod Clary. “Mislite, mrtva je?” “Ne.” Dorothea je tu riječ izgovorila gotovo nerado. “Sigurna sam da je još živa. Za sada.” “Onda je moram pronaći”, reče Clary. Svijet se prestao naginjati; Jace je stajao iza nje s rukom na njezinu laktu da je podupre, ali ona je to jedva primjećivala. “Razumijete? Moram je pronaći prije nego...” Madam Dorothea podigne ruku. “Ne želim se miješati u sjenolovačka posla.” “Ali poznavali ste moju majku. Bila vam je susjeda...” “Ovo je službena istraga Klave”, prekine je Jace. “Ja se uvijek mogu vratiti s Tihom braćom.” “O, za ime...” Dorothea baci pogled na svoja vrata, a onda na Jacea i Clary. “Pretpostavljam da isto tako možete ući”, reče najzad. “Reći ću vam što mogu.” Krene prema vratima pa se zaustavi na pragu, bijesno ih pogledavši. “Ali ako ikome kažeš da sam vam pomogla, sjenolovče, sutra ćeš se probuditi sa zmijama umjesto kose i s dodatnim parom ruku.” “To bi moglo biti zgodno, dodatan par ruku”, reče Jace. “Korisno u borbi.” “Ne ako ti rastu iz...” Dorothea zastane i nasmiješi mu se, ne bez zlobe. “Vrata.” “Jao”, reče Jace blago. “Da, jao, Jace Wayland.” Dorothea umaršira u stan, a njezin ljubičasti šator zavijori oko nje poput kričave zastave. Clary pogleda Jacea. “Wayland?” “To mi je prezime.” Jace je izgledao uzdrmano. “Ne mogu reći da mi je drago što ga ona zna.” Clary pogleda za Dorotheom. Svjetla u stanu bila su upaljena; težak miris tamjana već je preplavio haustor, neugodno se pomiješavši s vonjem krvi. “Ipak, mislim da bismo mogli pokušati razgovarati s njom. Što možemo izgubiti?” “Kad provedeš malo više vremena u našem svijetu,” reče Jace, “više me to nećeš pitati.”

49

7 PETODIMENZIONALNA VRATA

Činilo se da stan Madam Dorothee ima otprilike isti raspored kao Claryn, prerada je ona prostor rabila posve drugačije. U ulazu, koji je bazdio na tamjan, visjeli su zastori od perlica i astrološki plakati. Jedan je prikazivao sazviježđa zodijaka, drugi tumač kineskih magijskih simbola, a na trećem se vidio dlan raširenih prstiju, na kojem je svaka linija bila pomno označena. Iznad dlana latiničnim su pismom pisale riječi In Manibus Fortuna. Uske police na kojima su stajale knjige složene u hrpe nalazile su se duž zida do vrata. Jedan zastor od perlica zazveči i Madam Dorothea glavom proviri kroza nj. “Zanima te hiromantija?” reče, primijetivši Claryn pogled. “Ili si samo znatiželjna?” “Ni jedno ni drugo”, reče Clary. “Vi stvarno možete proricati budućnost?” “Moja je majka bila vrlo darovita. Mogla je čovjeku vidjeti budućnost iz dlana ili iz lišća na dnu šalice čaja. Naučila me nekim svojim trikovima.” Ona svrne pogled na Jacea. “Kad smo već kod čaja, mladiću, želiš li malo?” “Što?” reče Jace, doimajući se zbunjeno. “Čaj. Držim da istovremeno smiruje želudac i usredotočuje um. Divno piće, čaj.” “Ja bih čaja”, reče Clary, shvativši koliko je vremena prošlo otkako je išta pojela ili popila. Osjećala se kao da je, otkako se probudila, pokreće čisti adrenalin. Jace je podlegao. “U redu. Samo da nije Earl Grey”, doda, namrštivši tanak nos. “Mrzim bergamot.” Madame Dorothea kreštavo se i glasno nasmije pa opet nestane iza zastora od perlica, koji je iza nje ostao lagano zanjihan. Clary podigne obrve prema Jaceu. “Mrziš bergamot?” Jace je bio odlutao do uske police za knjige i pregledavao što sadrži. “To ti nije po volji?” “Ti si vjerojatno jedini dečko mojih godina koji zna što je bergamot, a kamoli da ga ima u čaju Earl Grey.” “Da, pa”, reče Jace ohola izraz lica, “ja nisam kao drugi dečki. Osim toga,” dometne, izvukavši jednu knjigu s police, “na Institutu moramo slušati predavanja o osnovnim medicinskim primjenama biljaka. To je obavezno.” “Mislila sam da su sva vaša predavanja nešto tipa Uvod u klanje i Odrubljivanje glave za početnike.” Jace preokrene jednu stranicu. “Vrlo smiješno, Fray.” Clary, koja je proučavala plakat za čitanje sudbine iz dlana, naglo se okrene prema njemu. “Ne zovi me tako.” On iznenađeno podigne pogled. “Zašto ne? To ti je prezime, zar ne?” Slika Simona prikaže joj se pred očima. Simona kad ga je zadnji put vidjela, kako zuri za njom dok istrčava iz Java Jonesa. Opet se okrene plakatu, trepnuvši. “Samo tako.”

50

“Razumijem”, reče Jace, a ona po njegovu glasu razabere da uistinu razumije, i to više nego što je željela. Začuje kako vraća knjigu na policu. “To smeće sigurno drži na ulazu zato da impresionira lakovjerne ovozemce”, reče on glasom punim gnušanja. “Ovdje nema nijednog ozbiljnog teksta.” “Samo zato što to nije ona vrsta magije kojom se ti baviš...” započne Clary srdito. On se bijesno namršti, ušutkavši je. “Ja se ne bavim magijom”, reče. “Utuvi si to u glavu: ljudska bića ne rabe magiju. Jednim dijelom upravo ih to i čini ljudskim. Vještice i vješci mogu rabiti magiju samo zato što imaju demonske krvi.” Clary načas razmisli o tome. “Ali vidjela sam te kako rabiš magiju. Koristiš čarobna oružja...” “Koristim pribor koji je magičan. I već samo zato da bih to mogao, moram proći strogu obuku. Štite me i tetovaže runa na koži. Kad bi ti pokušala upotrijebiti jedan od serafinskih bodeža, recimo, vjerojatno bi ti opekao kožu, a možda bi te i ubio.” “A što ako dobijem tetovaže?” upita Clary. “Bih li ih onda mogla koristiti?” “Ne”, reče Jace zlovoljno. “Bilježi su samo jedan dio toga. Postoje ispiti, kušnje, razine obuke... gle, jednostavno zaboravi, dobro? Drži se dalje od mojih bodeža. Zapravo, ne diraj nijedno moje oružje bez mojeg dopuštenja.” “Eto, ode moj plan da ih sve prodam na eBayu”, promrmlja Clary. “Prodaš na čemu?” Clary mu se dobrostivo nasmiješi. “Jednom mitskom mjestu velike magijske moći.” Jace se doimao zbunjeno, a onda je slegnuo ramenima. “Većina mitova su istiniti, barem djelomično.” “Počinjem to shvaćati.” Zastor od perlica ponovno zazveči i pojavi se glava Madam Dorothee. “Čaj je na stolu”, reče. “Nema potrebe da ostanete stajati ovdje kao dva magarca. Dođite u salon.” “Imate salon?” reče Clary. “Naravno da imam salon”, reče Dorothea. “Gdje bih inače primala?” “Samo da ostavim šešir lakaju”, reče Jace. Madam Dorothea probode ga mračnim pogledom. “Da si upola tako zabavan kao što misliš da jesi, dečko moj, bio bi dvostruko zabavniji nego što jesi.” Ona opet nestane iza zastora, a glasan joj “Hmf!” gotovo priguši zveckanje perlica. Jace se namršti. “Nisam sasvim siguran kako je to mislila.” “Stvarno”, reče Clary. “Meni je bilo savršeno jasno.” Odmarširala je kroz zastor od perlica prije nego što je dospio odgovoriti. Salon je bio tako slabo osvijetljen da je Clarynim očima trebalo nekoliko treptaja da se prilagode. Blijeda svjetlost ocrtavala je crne baršunaste zastore navučene preko cijelog lijevog zida. Punjene ptice i šišmiši visjeli su sa stropa na tankim uzicama; ondje gdje su im trebale biti oči imali su sjajne crne kuglice. Pod je bio obložen izlizanim perzijskim ćilimima s kojih su se ispod nogu dizali oblačići prašine. Skupina mekih ružičastih naslonjača okupila se oko niskog stola; na jednom kraju stola stajao je špil karata za tarot zavezan svilenom vrpcom, a na drugom kristalna kugla na zlatnom postolju. Nasred stola bio je srebrni servis za čaj, postavljen za društvo: otmjen pladanj s naslaganim sendvičima, plavi čajnik koji je ispuštao tanku liniju bijelog dima i dvije šalice za čaj na usklađenim tanjurićima, postavljene pred dva naslonjača. “Ideš”, reče Clary slabašno. “Ovo izgleda divno.” Zauzme mjesto u jednom naslonjaču. Bilo je ugodno sjesti. Dorothea se nasmiješi, a oči joj zaiskre od vragolasta veselja. “Uzmite čaja”, reče, oprezno podignuvši čajnik. “Mlijeko? Šećer?”

51

Clary iskosa pogleda Jacea, koji je sjedio pokraj nje i prisvojio pladanj sa sendvičima. Pomno ga je proučavao. “Šećer”, reče ona. Jace slegne ramenima, uzme jedan sendvič i odloži pladanj. Clary ga je pomno promatrala kada ga je zagrizao. Opet je slegnuo ramenima. “Krastavac”, reče, odgovorivši na njezin pogled. “Uvijek mi se čini da su sendviči od krastavca idealni uz čaj, a vama?” raspita se Madam Dorothea ni kod koga određeno. “Mrzim krastavce”, reče Jace i pruži ostatak svojeg sendviča Clary. Ona zagrize u njega - bio je začinjen točno pravom količinom majoneze i papra. Želudac joj zakrči u znak zahvalnosti na prvoj hrani koju je okusila nakon onih nachosa koje je pojela sa Simonom. “Krastavac i bergamot”, reče Clary. “Mrziš li još nešto za što bih trebala znati?” Jace pogleda Dorotheu preko ruba svoje šalice. “Lažljivice”, reče. Starica mirno odloži čajnik. “Možeš me nazivati lažljivicom koliko god hoćeš. Istina, ja nisam vještica. Ali moja mama je bila.” Jace se zagrcne čajem. “To je nemoguće.” “Zašto je nemoguće?” upita Clary radoznalo. Otpije malo čaja. Bio je gorak, snažna okusa po zemlji i dimu. Jace snažno izdahne. “Zato što su one napola ljudi, napola demoni. Sve vještice i svi vješci su križanci. A budući da su križanci, ne mogu imati djecu. Sterilni su.” “Kao mazge”, reče Clary zamišljeno, prisjetivši se nečega iz biologije. “Mazge su sterilni križanci.” “Tvoje poznavanje stoke zapanjuje”, reče Jace. “Svi donjosvjećani jednim su dijelom demoni, ali samo su vješci djeca demonskih roditelja. Zato su njihove moći najjače.” “Vampiri i vukodlaci - i oni su jednim dijelom demoni? A vile?” “Vampiri i vukodlaci posljedica su bolesti koje su demoni donijeli iz svojih izvornih dimenzija. Većina demonskih bolesti smrtonosne su za ljude, ali u ovim slučajevima napravile su čudne promjene na zaraženima, a da ih pritom nisu doista ubile. A vile...” “Vile su pali anđeli,” reče Dorothea, “izbačeni iz raja zbog ponosa.” “Tako glasi legenda”, reče Jace. “Priča se i da su one potomci demona i anđela, što se meni uvijek činilo vjerojatnijim. Dobro i zlo, pomiješani. Vile su lijepe kao što su navodno i anđeli, ali u sebi imaju mnogo zloće i okrutnosti. I primijetit ćeš da većina njih izbjegava podnevno sunce...” “Jer vrag snagu ima”, reče Dorothea tiho, kao da recitira staru pjesmu, “samo u mraku.” Jace joj se namršti. Clary reče: “Navodno? Želiš reći da anđeli nisu...” “Dosta o anđelima”, reče Dorothea, najednom praktična. “Istina je da vješci ne mogu imati djecu. Moja me majka usvojila jer se htjela osigurati da će netko paziti na ovo mjesto kad je više ne bude. Ja ne moram svladati magiju. Moram samo stražariti i čuvati.” “Što čuvati?” upita Clary. “Što, doista?” Namignuvši, postarija žena posegne za sendvičem s pladnja, no bio je prazan. Clary ih je sve pojela. Dorothea zahihoće. “Lijepo je vidjeti kad se mlada žena do sita najede. U moje vrijeme djevojke su bile jaka, izdržljiva stvorenja, a ne grančice kao danas.” “Hvala”, reče Clary. Pomisli na Isabellin tanak struk i najednom se osjeti ogromno. Uz zveket odloži praznu šalicu za čaj. Madam Dorothea smjesta zgrabi šalicu i napeto se zagleda u nju; između olovkom nacrtanih obrva pojavi joj se bora. “Što je?” nervozno upita Clary. “Jesam li razbila šalicu ili što?”

52

“Čita lišće iz tvojeg čaja”, reče Jace kao da se dosađuje, ali ipak se, zajedno s Clary, nagnuo prema naprijed dok je Dorothea debelim prstima neumorno prevrtala šalicu, mršteći se. “Je li loše?” upita Clary. “Nije ni dobro ni loše. Zbunjujuće.” Dorothea pogleda Jacea. “Daj mi svoju šalicu”, zapovijedi. Jace je izgledao uvrijeđeno. “Ali nisam još gotov s...” Starica mu otme šalicu iz ruke i pljusne višak čaja natrag u čajnik. Namršteno se zagleda u ono što je ostalo. “U tvojoj budućnosti vidim nasilje, mnogo krvi koju ćete proliti i ti i drugi. Zaljubit ćeš se u pogrešnu osobu. Usto, imaš jednog neprijatelja.” “Samo jednog? To su dobre vijesti.” Jace se nasloni, a Dorothea odloži njegovu šalicu i ponovno uzme Clarynu. Odmahne glavom. “Ovdje ništa ne mogu pročitati. Slike su zbrkane, besmislene.” Pogleda Clary. “Imaš li ti blokadu u glavi?” Clary se smete. “Imam li što?” “Kao neku čaroliju koja možda skriva nekakvo sjećanje ili ti je možda blokirala vid.” Clary odmahne glavom. “Ne, naravno da nemam.” Jace se živahno nagne naprijed. “Nemoj tako brzo”, reče. “Istina je da ona tvrdi da se ne sjeća da je ikada prije ovog tjedna imala vid. Možda...” “Možda samo kasnim u razvoju”, odbrusi Clary. “I nemoj mi se ceriti samo zato što sam to rekla.” Jace odglumi povrijeđenost. “Nisam niti mislio.” “Spremao si se naceriti, vidjela sam.” “Možda”, dopusti Jace. “Ali to ne znači da nemam pravo. Nešto ti blokira sjećanja, skoro sam siguran u to.” “Vrlo dobro, da pokušamo nešto drugo.” Dorothea odloži šalicu i posegne za svilenom vrpcom zavezanim kartama za tarot. Raširi karte u lepezu i pruži ih Clary. “Prelazi rukom preko njih dok ne dotakneš jednu koja ti se čini vruća ili hladna, ili koja kao da ti se lijepi za prste. Onda je izvuci i pokaži mi je.” Clary pokorno prijeđe prstima preko karata. Na dodir su bile svježe i skliske, ali nijedna joj se nije činila osobito topla ni hladna, niti joj se ijedna zalijepila za prste. Najzad je nasumice izabrala jednu i podignula je uspravno. “As kupa”, reče Dorothea smeteno. “Karta ljubavi.” Clary je preokrene i pogleda. Karta joj je bila teška u ruci, a slika na prednjoj strani hrapava od prave boje. Prikazivala je ruku koja drži kalež ispred zrakasta sunca obojana pozlatom. Kupa je bila zlatna, izrezbarena uzorkom manjih sunaca i načičkana rubinima. Taj umjetnički stil bio joj je poznat kao vlastiti dah. “To je dobra karta, zar ne?” “Ne nužno. Najstrašnije stvari koje ljudi rade, rade u ime ljubavi”, reče Madam Dorothea s iskricom u očima. “Ali to je moćna karta. Što ti vidiš u njoj?” “Da ju je naslikala moja mama”, reče Clary i baci kartu na stol. “Jest, zar ne?” Dorothea kimne s izrazom sretnog zadovoljstva na licu. “Naslikala je cijeli špil. Dar za mene.” “Tako vi kažete.” Jace ustane, hladnih očiju. “Koliko ste dobro znali Clarynu majku?” Clary zabaci glavu da podigne pogled u njega. “Jace, ne moraš...” Dorothea se nasloni u naslonjač, s kartama lepezasto raširenim preko širokih grudi. “Jocelyn je znala što sam ja i ja sam znala što je ona. Nismo o tome mnogo razgovarale. Ponekad bi mi napravila poneku uslugu - recimo, naslikala je taj špil karata - a ja bih njoj zauzvrat povremeno prepričala neki donjosvjetski trač. Zamolila me da osluškujem spomene jednog imena pa sam to i činila.”

53

Jaceov izraz lica bio je neproničan. “Koje je to ime bilo?” “Valentine.” Clary se uspravi u naslonjaču. “Ali to je...” “A kad kažete da znate što je Jocelyn bila, kako to mislite? Što je bila?” upita Jace. “Jocelyn je bila što je bila”, reče Dorothea. “Ali prije toga bila je poput tebe. Sjenolovac. Pripadnica Klave.” “Ne”, šapne Clary. Dorothea je pogleda tužnim i gotovo nježnim pogledom. “Istina je. Odlučila je živjeti u ovoj kući upravo zbog toga što...” “Zbog toga što je ovo utočište”, reče Jace Dorothei. “Zar ne? Vaša majka je bila kontrolor. Ona je napravila ovaj prostor, skriven, zaštićen - savršeno mjesto za skrivanje donjosvjećana u bijegu. Time se bavite, zar ne? Ovdje skrivate kriminalce.” “Ti bi ih doista tako nazvao”, reče Dorothea. “Poznat ti je moto Zavjeta?” “Sed lex dura lex”, reče Jace automatski. “Zakon je strog, ali to je Zakon.” “Zakon je katkada prestrog. Ja znam da bi me Klava bila oduzela mojoj majci daje mogla. Hoćeš da im dopustim da iste stvari čine drugima?” “Znači, vi ste filantrop.” Jace napući usne. “Pretpostavljam da očekujete od mene da povjerujem kako vam donjosvjećani ne plaćaju dobro za povlasticu boravka u vašem utočištu?” Dorothea se naceri dovoljno široko da pokaže bljesak zlatnih kutnjaka. “Ne možemo se svi osloniti na izgled kao ti.” Činilo se da se laskanje Jacea nije dojmilo. “Trebao bih reći Klavi za vas...” “Ne možeš!” Clary je sad bila na nogama. “Obećao si.” “Nisam ništa obećao.” Jace je izgledao buntovno. Zagrabio je prema zidu i povukao u stranu jedan baršunasti zastor. “A da mi kažete što je ovo?” zatraži. “To su vrata, Jace”, reče Clary. To su i bila vrata, čudnovato smještena u zid između dva izbočena prozora. Bilo je očito da to nisu mogla biti vrata koja nekamo vode, jer bi se inače vidjela s vanjske strane kuće, Izgledala su kao da su načinjena od nekog metala blagog sjaja, žućkastijeg od mjedi, ali teškog poput željeza. Kvaka je bila izlivena u obliku oka. “Začepi”, reče Jace srdito. “To je portal. Zar ne?” “To su petodimenzionalna vrata”, reče Dorothea, odloživši karte za tarot natrag na stol. “Nisu sve dimenzije ravne crte, znaš”, dometne kao odgovor na Claryn tup pogled. “Među njima ima nagiba, pregiba, petlji i pukotina. To je dosta teško objasniti ako nikad nisi proučavala teoriju dimenzija, ali u glavnim crtama, ova vrata mogu te odvesti kamo god želiš otići u ovoj dimenziji. To je...” “Izlaz za nuždu”, reče Jace. “Zbog toga je tvoja majka htjela živjeti ovdje. Zato da uvijek može začas pobjeći.” “Zašto onda nije...” započne Clary i ušuti, najednom užasnuta. “Zbog mene”, reče. “Te noći nije htjela otići bez mene. Zato je ostala.” Jace je odmahivao glavom. “Ne možeš se kriviti.” Osjetivši kako joj suze naviru ispod kapaka, Clary se progura mimo Jacea do vrata. “Želim vidjeti kamo bi otišla”, reče, posegnuvši prema vratima. “Želim vidjeti kamo je namjeravala otići...” “Clary, ne!” Jace ispruži ruku za njom, ali njezini prsti već su se sklopili oko kvake. Brzo joj se zavrtjela pod rukom, a vrata su se širom otvorila kao da ih je gurnula. Dorothea tromo ustane, viknuvši, ali bilo je prekasno. Prije nego što je uopće stigla završiti vlastitu rečenicu, Clary osjeti kako se prevrće prema naprijed i pada kroz prazan prostor.

54

8 OMILJENO ORUŽJE

Bila je previše iznenađena da bi vrisnula. Najgori je bio osjećaj padanja; srce joj je tuklo u grlu, a želudac se valjao poput vode. Ispružila je ruke, pokušavajući se uhvatiti za nešto, bilo što, što bi moglo usporiti pad. Prsti joj se sklope oko grana. Lišće joj se trgalo pod rukom. Udari o tlo, snažno, kukom i ramenom tresnuvši o tvrdu zemlju. Otkotrlja se, uvlačeći zrak natrag u pluća kroza zube. Tek se počela podizati u sjedeći položaji kad je netko sletio na nju. Padne unatrag. Neko čelo pogodi njezino, a njezina koljena nečija tuđa. U metežu ruku i nogu, Clary iskašlja kosu - ne svoju - iz usta i pokuša se iskoprcati ispod težine za koju je pomislila da će je spljoštiti. “Au”, reče joj Jace na uho, zgroženo. “Lupila si me laktom.” “Pa ti si sletio na mene.” On se pridigne na ruke i spokojno spusti pogled na nju. Clary je vidjela plavo nebo iznad njegove glave, komadić grane drveta i ugao kuće obložene sivim daskama. “Nisi mi ostavila mnogo izbora, zar ne?” upita. “Ne nakon što si odlučila veselo skočiti kroz taj portal kao da ulijećeš u podzemnu. Imaš sreće što nas nije iskrcao u East River.” “Nisi morao za mnom.” “Da, jesam”, reče on. “Ti si daleko previše neiskusna da bi se bez mene obranila u opasnoj situaciji.” “Baš slatko. Možda ti oprostim.” “Oprostiš? Što?” “To što si mi rekao da začepim.” On suzi oči. “Nisam... Dobro, jesam, ali ti si...” “Nema veze.” Njezina ruka, pričepljena pod njegovim leđima, počela je trnuti. Okrenuvši se na bok da je oslobodi, ona ugleda smeđu travu mrtva travnjaka, žičanu ogradu i još malo one kuće obložene sivim daskama, najednom bolno poznate. Ukoči se. “Znam gdje smo.” Jace prestane frfljati. “Što?” “Ovo je Lukeova kuća.” Ona sjedne, odgurnuvši Jacea na bok. On graciozno skoči na noge i ispruži ruku da joj pomogne ustati. Ignorirala ga je i trapavo ustala, tresući utrnulu ruku. Stajali su ispred male sive kuće u nizu, ugniježđene između drugih kuća u nizu koje su porubljivale obalu Williamsburga. S East Rivera puhao je povjetarac, njišući malen znak iznad prednjih stepenica od cigle. Clary je promatrala Jacea dok je naglas čitao riječi ispisane velikim slovima: “KNJIGE GARROWAY. KORIŠTENE, U DOBROM STANJU, NOVE I RASPRODANE. SUBOTOM ZATVORENO.” On pogleda tamna ulazna vrata, čija je kvaka bila zaključana teškim lokotom. Pošta koja se gomilala nekoliko dana ležala je na otiraču, netaknuta. Zatim pogleda Clary. “On živi u knjižari?”

55

“Živi iza knjižare.” Clary se osvrne praznom ulicom, koju je najednom kraju zatvarao luk Williamsburskog mosta, a na drugom napuštena tvornica šećera. S druge strane trome rijeke Sunce je zalazilo iza nebodera donjeg Manhattana, ocrtavajući ih zlatom. “Jace, kako smo došli ovamo?” “Kroz portal”, reče Jace, proučavajući lokot. “On te odvede na bilo koje mjesto o kojem razmišljaš.” “Ali nisam razmišljala o ovom mjestu”, prigovori Clary. “Nisam razmišljala ni o kojem mjestu.” “Sigurno jesi.” On odustane od te teme, doimajući se nezainteresirano. “Dakle, kad smo već tu...” “Da?” “Što želiš učiniti?” “Otići, valjda”, reče Clary gorko. “Luke mi je rekao da ne dolazim ovamo.” Jace odmahne glavom. “I ti to samo tako prihvaćaš?” Clary prekriži ruke, zagrlivši samu sebe. Unatoč dnevnoj vrućini koja je jenjavala, bilo joj je hladno. “Imam li izbora?” “Uvijek imamo izbore”, reče Jace. “Da sam ja na tvojem mjestu, sad bih bio prilično znatiželjan po pitanju Lukea. Imaš li ključeve od kuće?” Clary odmahne glavom. “Ne, ali ponekad ostavlja stražnja vrata otključana.” Ona pokaže prema uskom prolazu između Lukeove kuće u nizu i sljedeće. Plastične kante za smeće bile su posložene u uredan niz pokraj hrpa presavijenih novina i jednog plastičnog spremnika za prazne boce soka. Luke je barem još uvijek odgovorno reciklirao. “Sigurna si da nije kod kuće?” upita Jace. Ona pogleda prazan pločnik. “Pa nema njegovog kamioneta, dućan je zatvoren i sva svjetla su ugašena. Rekla bih da vjerojatno nije.” “Onda vodi.” Uski prolaz između kuća u nizu vodio je do visoke žičane ograde. Okruživala je Lukeov mali vrt iza kuće, gdje se činilo da uspijeva jedino korov koji je niknuo između kamenih ploča, raskomadavši ih u krhotine koje su se trusile. “Gore i preko”, reče Jace, proguravši prednji dio čizme kroz rupu u ogradi. Počeo se penjati. Ograda je tako glasno štropotala da se Clary nervozno ogledala uokolo, ali u susjednoj kući nije gorjelo nijedno svjetlo. Jace je prešao preko vrha ograde i skočio na drugu stranu, sletjevši u grmlje, što je bilo popraćeno urlikom koji je parao uši. Clary je načas pomislila kako je zacijelo sletio na neku mačku lutalicu. Čula je Jaceov iznenađen krik kad je pao na leđa. Neka tamna sjena - prevelika da bi bila mačja - izletjela je iz grmlja i jurnula preko dvorišta, držeći se nisko. Gipko skočivši na noge, Jace potrči za njom kao da je kani ubiti. Clary se počne penjati. Kad je prebacila nogu preko vrha ograde, Isabelline traperice zapele su za okrajak žice i poderale se sa strane. Pala je na tlo, utonuvši cipelama u mekano blato točno kad je Jace pobjednički viknuo: “Imam ga!” Clary se okrene i ugleda Jacea kako sjedi na uljezu koji je ležao potrbuške, s rukama iznad glave. Jace ga uhvati za zglavak. “Hajde, da ti vidimo lice...” “Skini se više s mene, kretenčino pretenciozna”, zareži uljez, odgurnuvši Jacea. Napola se iskoprca u sjedeći položaj, izubijane naočale stajale su mu nakrivo. Clary stane kao ukopana. “Simon?” “O, Bože”, reče Jace rezignirano. “A ja sam se stvarno ponadao da sam ulovio nešto zanimljivo.” “Ali što si radio skriven u Lukeovom grmlju?” upita Clary, otresajući lišće iz Simonove kose. On je trpio njezino pomaganje s očitom zlovoljom.

56

Kad je zamišljala svoj ponovni susret sa Simonom, nakon što sve to završi, on je nekako bio bolje volje. “Taj dio mi nije jasan.” “Dobro, dostaje. Mogu si sam srediti kosu, Fray”, reče Simon, naglo se trgnuvši da se izmakne njezinu dodiru. Sjedili su na stepenicama Lukeova stražnjeg trijema. Jace se bio naslonio na ogradu trijema i uporno je hinio da ih ignorira, bruseći nokte stelom. Clary se zapita bi li se to svidjelo Klavi. “Mislim, je li Luke znao da si tu?” upita. “Naravno da nije znao da sam tu”, reče Simon razdraženo. “Nisam ga pitao, ali siguran sam da ima prilično strogu politiku prema kojekakvim tinejdžerima koji vrebaju iz njegova grmlja.” “Ti nisi kojekakav; on te poznaje.” Poželjela je ispružiti ruku i dodirnuti mu obraz, koji je još uvijek malo krvario na mjestu gdje ga je ogrebla grana. “Glavno da si dobro.” “Da sam ja dobro?” Simon se nasmija oštro, nesretno. “Clary, imaš li ti pojma kroz što sam ja prošao u zadnjih nekoliko dana? Zadnji put kad sam te vidio, istrčala si iz Java Jonesa kao šišmiš iz pakla, a onda si samo... nestala. Nisi se nijednom javila na mobitel - onda ti je kućni telefon bio iskopčan - onda mi je Luke rekao da si otišla nekim rođacima izvan grada, a ja znam da nemaš nikakvih rođaka. Mislio sam da sam učinio nešto zbog čega si pošizila.” “Što bi ti mogao učiniti?” Clary posegne za njegovom rukom, ali on je povuče ne pogledavši je. “Ne znam”, reče. “Nešto.” Jace, još uvijek zaokupljen stelom, tiho se zahihoće sebi u bradu. “Ti si mi najbolji prijatelj”, reče Clary. “Nisam bila ljuta na tebe.” “Da, no očito ti se nije dalo niti nazvati me i reći da si se uselila nekom poblajhanom nazovigotičaru kojeg si vjerojatno upoznala u Pandemoniju”, kiselo istakne Simon. “Nakon što sam ja proveo zadnja tri dana pitajući se jesi li mrtva.” “Nisam mu se uselila”, reče Clary, sretna zbog tame kad joj je krv pojurila u lice. “I moja je kosa prirodno plava”, reče Jace. “Samo da se zna.” “Pa što si onda radila ta tri dana?” reče Simon, pogleda smrknuta od sumnjičavosti. “Stvarno imaš pratetku Matildu koja je dobila ptičju gripu pa ju je trebalo njegovati dok ne ozdravi?” “Je li Luke zbilja to rekao?” “Ne. Samo je rekao da si otišla u posjet bolesnoj rođakinji i da ti telefon vjerojatno jednostavno ne radi na selu. Nije da sam mu povjerovao. Kad me otjerao sa svojeg ulaza, zaobišao sam kuću i pogledao kroz stražnji prozor. Gledao sam ga kako pakira neku veliku zelenu platnenu torbu kao da se nekamo sprema na vikend. Tada sam se odlučio zadržati i motriti sve to.” “Zašto? Zato što je pakirao torbu?” “Bila je puna oružja”, reče Simon, trljajući krv na obrazu rukavom majice. “Noževi, nekoliko bodeža, čak i jedan mač. Čudno, ali neka od tih oružja kao da su svijetlila.” On svrne pogled s Clary na Jacea pa opet natrag. Glas mu je bio nabrušen kao neki Lukeov nož. “Sad ćeš reći da mi se pričinilo?” “Ne”, reče Clary. “Neću to reći.” Pogleda Jacea. Njegove oči zlatno zaiskriše na zadnjoj svjetlosti zalaska Sunca. Ona reče: “Ispričat ću mu istinu.” “Znam.” “Nećeš me pokušati spriječiti?”“ On spusti pogled na stelu u ruci. “Mene veže moja zakletva zavjetu”, reče. “Tebe ne veže nikakva slična zakletva.” Ona se opet okrene Simonu, duboko udahnuvši. “U redu”, reče. “Evo što trebaš znati.”

57

Sunce je potpuno zašlo iza obzorja i trijem je utonuo u mrak kad je Clary ušutjela. Simon je saslušao njezino podugačko objašnjenje gotovo ravnodušna izraza lica, samo se malo lecnuo kad je stigla do dijela s ravenerom. Kad je završila, pročistila je suho grlo, najednom užasno žedna. “Onda,” rekla je, “ima li pitanja?” Simon podigne ruku. “O, imam pitanja. Nekoliko.” Clary polako izdahne. “Dobro, da čujem.” On uperi prst u Jacea. “Znači, on je... ponovi, kako zoveš ljude kao što je on?” “On je sjenolovac”, reče Clary. “Lovac na demone”, razjasni Jace. “Ja ubijam demone. Nije vrlo komplicirano, zbilja.” Simon opet pogleda Clary. “Ozbiljno?” Oči su mu bile sužene, kao da donekle očekuje da će mu reći kako ništa od toga nije istina i kako je Jace u stvari opasni odbjegli luđak s kojim se odlučila sprijateljiti iz humanitarnih razloga. “Ozbiljno.” Simonovo lice poprimi usredotočen izraz. “A ima i vampira? Vukodlaka, vještaca, svega toga?” Clary se ugrize za donju usnu. “Tako sam čula.” “A i njih isto ubijaš?” upita Simon, obrativši se Jaceu, koji je bio spremio stelu natrag u džep i tražio nedostatke na savršenim noktima. “Samo ako su bili zločesti.” Simon je neko vrijeme samo sjedio i piljio u vlastita stopala. Clary se upita je li pogriješila opteretivši ga takvim informacijama. U njega je praktična crta bila izraženija nego u ikoga drugoga koga je poznavala; možda mu se uopće nije sviđalo slušati o takvim stvarima, za koje nema logičnog objašnjenja. Tjeskobno se nagnula naprijed, baš kad je Simon podignuo glavu. “To je tako mrak”, reče. Jace je izgledao jednako zbunjeno kao što se Clary osjećala. “Mrak?” Simon kimne s toliko oduševljenja da su mu se zatresli tamni uvojci na glavi. “Totalno. Kao Tamnice i zmajevi, ali stvarno'' Jace je gledao Simona kao da je nekakva čudna vrsta kukca. “Kao što?” “To je jedna igra”, objasni Clary. Bilo joj je malo neugodno. “Ljudi se prave da su vješci i vilenjaci pa ubijaju čudovišta i tako nešto.” Jace je izgledao zapanjeno. Simon se naceri. “Nisi nikad čuo za Tamnice i zmajeve?” “Čuo sam za tamnice”, reče Jace. “A i za zmajeve. Iako su uglavnom izumrli.” Simon je izgledao razočarano. “Nikad nisi ubio zmaja?” “Isto tako vjerojatno nikada nije upoznao seksi vilenjakinju od metar i osamdeset u krznenom bikiniju”, reče Clary razdraženo. “Sjaši, Simone.” “Pravi vilenjaci visoki su dvadesetak centimetara”, objasni Jace. “Osim toga, grizu.” “Ali vampirice su seksi, zar ne?” reče Simon. “Mislim, neke vampirice su sjajni komadi, zar ne?” Clary se načas zabrine da će Jace skočiti preko trijema na Simona i zadaviti ga namrtvo. Umjesto toga, on razmisli o pitanju. “Neke da, možda.” “Mrak”, ponovi Simon. Clary zaključi da joj se više sviđalo kada su se svađali. Jace sklizne s ograde trijema. “Onda, idemo li pretražiti tu kuću ili ne?” Simon se uspentra na noge. “Ja sam za. Što tražimo?” “Mi?” reče Jace zloslutno učtivo. “Ne sjećam se da sam te pozvao s nama.” “Jace”, srdito će Clary.

58

Lijevi ugao usana podigne mu se uvis. “Samo se šalim.” On se odmakne u stranu da je propusti do vrata. “Hoćemo li?” Clary napipa kvaku u tami. Ona se otvori, upalivši pritom svjetlo na trijemu, koje je rasvijetlilo i ulazni hodnik. Vrata knjižare bila su zatvorena; Clary zatrese kvaku. “Zaključano.” “Dozvolite, ovozemci”, reče Jace, nježno je odgurnuvši u stranu. Izvadi stelu iz džepa i prisloni je na vrata. Simon ga je pomalo ogorčeno gledao. Nema tih vampirskih komada, nasluti Clary, zbog kojih će mu se Jace ikada dopasti. “Koji je to pacijent, zar ne?” promrmlja Simon. “Kako ga podnosiš?” “Spasio mi je život.” Simon je brzo pogleda. “Kako...” Vrata se otvore uz škljocaj. “Idemo”, reče Jace, uguravši stelu natrag u džep. Clary ugleda kako biljeg na vratima - odmah iznad njegove glave - blijedi dok su prolazili kroz njih. Stražnja vrata vodila su u omanje skladište s čijih se golih zidova ljuštila boja. Posvuda su bile nagomilane kartonske kutije, a na njihov sadržaj ukazivali su natpisi markerom: FIKCIJA, POEZIJA, KUHARICE, LOKALNE ZANIMLJIVOSTI, LJUBAVNI. “U stan se ulazi ovuda.” Clary krene prema vratima koja je pokazala, na suprotnom kraju prostorije. Jace je uhvati za ruku. “Čekaj.” Ona ga nervozno pogleda. “Nešto nije u redu?” “Ne znam.” On se provuče između dva uska stupa nagomilanih kutija i zazviždi. “Clary, možda bi bilo dobro da dođeš i vidiš ovo.” Ona se ogleda uokolo. U skladištu je bilo tamno, jedino svjetlo bilo je ono s trijema koje je dopiralo kroz prozor. “Vrlo je mračno...” Svjetlost bljesne, okupavši prostoriju jarkim sjajem. Simon okrene glavu u stranu, trepćući. “Joj.” Jace se zahihoće. Stajao je na jednoj zapečaćenoj kutiji, podignute ruke. Na dlanu mu je nešto svijetlilo, svjetlost mu je prodirala kroz savijene prste. “Vještičje svjetlo”, reče. Simon nešto promrmlja sebi u bradu. Clary se već provlačila između kutija, probijajući se do Jacea. Stajao je iza naherene hrpe detektivskih romana, vještičje svjetlo sablasno mu je osvjetljavalo lice. “Vidi ovo”, reče, pokazavši mjesto malo poviše na zidu. Prvo je pomislila da joj pokazuje nešto što je izgledalo kao par ukrasnih držača za baklje. Kad su joj se oči priviknule, shvatila je da su to zapravo metalni krugovi pričvršćeni na kratke lance čiji su krajevi nestajali u zidu. “Jesu li to...” “Okovi”, reče Simon, tražeći put između kutija. “To je, hm...” “Da nisi rekao 'perverzno'.” Clary ga ošine strogim pogledom. “Govorimo o Lukeu.” Jace podigne ruku da opipa unutrašnju stranu jednog metalnog kruga. Kad ju je spustio, prsti su mu bili umrljani crveno-smeđim prahom. “Krv. I vidi ovo.” Pokaže na zid oko mjesta na kojem su u njega ulazili lanci; gips kao da je nabubrio prema van. “Netko ih je pokušavao istrgnuti iz zida. Pokušavao prilično jako, čini se.” Clary srce stane snažno udarati u prsima. “Misliš li da je Luke dobro?” Jace spusti vještičje svjetlo. “Mislim da bi bilo dobro da to provjerimo.” Vrata stana bila su otključana. Vodila su u Lukeovu dnevnu sobu. Unatoč stotinama knjiga u samom skladištu, na stotine ih je bilo i u stanu. Police za knjige uzdizale su se do stropa, a svesci na njima bili su složeni u dvored, jedan red ispred drugog. Bilo je tu uglavnom poezije i fikcije, s mnogo fantastičnih i detektivskih romana. Clary se prisjeti kako se ovdje probijala kroz sve Prydainske kronike, sklupčana u Lukeovu naslonjaču ispod prozora dok bi nad East Riverom zalazilo Sunce.

59

“Mislim da je još u blizini”, dovikne Simon s vrata Lukeove kuhinjice. “Aparat za kavu je uključen i ima kave. Još je vruća.” Clary proviri kroz kuhinjska vrata. U sudoperu je bilo naslagano posuđe. Lukeove jakne bile su uredno obješene na kuke u ormaru za kapute. Ona prijeđe hodnik i otvori vrata njegove male spavaće sobe. Izgledala je isto kao i uvijek, krevet sa sivim prekrivačem i plosnatim jastucima bio je neuredan, površina radnog stola zatrpana sitnišem. Okrenula se. Jedan dio nje bio je apsolutno siguran da će, kada udu, zateći stan u kršu i lomu, a Lukea vezanog, ozlijeđenog ili nešto još gore. Sada nije znala što da misli. Tupo je prešla hodnikom do male sobe za goste u kojoj je tako često boravila kad bi njezina majka otišla na poslovni put. Njih dvoje ostajali bi budni dokasna i gledali stare horore na titravom crno-bijelom televizoru. Ovdje je imala čak i ruksak pun rezervnih stvari, tako da ih ne mora stalno vući od kuće i natrag. Kleknuvši, izvukla ga je ispod kreveta za maslinasto zelenu naramenicu. Bio je pun bedževa, većinu kojih joj je bio dao Simon. IGRAČI TO RADE BOLJE, OTAKU KOKA, JOŠ NISAM KRALJ. U njemu je bilo malo složene odjeće, nekoliko rezervnih komada donjeg rublja, četka za kosu, pa čak i šampon. Hvala Bogu, pomisli i šutne vrata spavaće sobe da se zatvore. Brzo se presvuče, skinuvši Isabellinu preveliku - a sada i travom umrljanu te znojnu - odjeću pa navuče par vlastitih, tvornički izlizanih samterica, mekih poput staroga papira i plavu majicu s crtežom nekakvih kineskih likova na prednjoj strani. Isabellinu odjeću ugura u ruksak, zategne mu uzicu i izađe iz spavaće sobe s ruksakom koji ju je poznato lupkao između lopatica. Bilo je lijepo opet imati nešto svoje. Zatekla je Jacea u Lukeovu knjigama obloženu uredu, kako pregledava zelenu platnenu torbu, koja je ležala na stolu, otvorena. Bila je, kao što je Simon i rekao, puna oružja - ukoričeni noževi, namotani bič i nešto što je sličilo metalnom disku rubova oštrih poput britve. “Ovo je chakram”, reče Jace, podignuvši pogled kad je Clary ušla u prostoriju. “Oružje Sikha. Vrtiš ga oko kažiprsta prije nego što ga zavitlaš. Rijetki su i njima je teško baratati. Čudno je što ga Luke ima. To je nekad bilo Hodgeovo omiljeno oružje, u stara vremena. Barem mi je tako rekao.” “Luke skuplja stvari. Umjetnine. Znaš”, reče Clary, pokazavši policu iza stola, punu brončanih indijskih i ruskih idola. Najviše je voljela kipić indijske boginje razaranja Kali, koja je vitlala mačem i odrubljenom glavom, plešući zabačene glave i poluzatvorenih očiju. Sa strane stola nalazio se antikni kineski paravan izrezbaren od sjajna ružina drva. “Lijepe stvari.” Jace oprezno pomakne chakram. Iz razvezanog kraja Lukeove platnene vreće prospe se nešto odjeće, koju kao da se naknadno sjetio ubaciti. “Inače, mislim da je ovo tvoje.” On izvuče pravokutni predmet skriven u odjeći: fotografiju u drvenom” okviru, s dugačkom okomitom pukotinom duž stakla. Pukotina je stvorila mrežu paučinastih linija preko nasmiješenih lica Clary, Lukea i njezine majke. “To i je moje”, reče Clary, uzevši mu je iz ruke. “Slomljena je”, primijeti Jace. “Znam. Ja sam to učinila - ja sam je razbila. Kad sam je bacila na ravenera.” Ona ga pogleda, promatrajući kako mu na licu sviće shvaćanje. “To znači da je Luke bio u stanu nakon napada. Možda čak i danas...” “Sigurno je on zadnja osoba koja je prošla kroz portal”, reče Jace. “Zato nas je doveo ovamo. Ti nisi mislila ni na što pa nas je poslao na zadnje mjesto koje mu je ostalo.” “Lijepo od Dorothee što nam je rekla da je ovdje”, reče Clary. “Vjerojatno joj je platio da šuti. Ili to, ili više vjeruje njemu nego što vjeruje nama. Što znači da on možda nije...” “Hej!” Simon je panično uletio u ured. “Netko ide.” Clary spusti fotografiju. “Luke?”

60

Simon opet zaviri u hodnik i kimne. “Da. Ali nije sam - s njim su neka dva muškarca.” “Muškarca?” Jace prijeđe sobu u nekoliko velikih koraka, proviri kroz vrata i potiho ispljune psovku. “Vješci.” Clary se zablene. “Vješci? Ali...” Odmahujući glavom, Jace se udalji od vrata. “Ima li neki drugi izlaz odavde? Stražnji ulaz?” Clary zavrti glavom. Koraci su se sada čuli u hodniku; strah od njih probadao joj je grudi. Jace se očajnički ogleda oko sebe. Pogled mu se zaustavi na paravanu od ružina drva. “Sakrijte se iza ovoga”, reče, pokazavši prstom. “Odmah.” Clary odloži razbijenu fotografiju na stol i zavuče se iza paravana, povukavši Simona za sobom. Jace je bio odmah iza njih, sa stelom u ruci. Tek se sakrio, kad je Clary začula vrata kako se širom otvaraju, ljude koji ulaze u Lukeov ured - a zatim glasove. Trojica muškaraca razgovarala su. Nervozno je pogledala Simona, koji je bio vrlo blijed, pa Jacea, koji je podignuo ruku sa stelom i lagano vukao njezin vrh ocrtavajući nekakav četverokutni oblik na poleđini paravana. Na Claryne oči četverokut je postao proziran kao stakleno okno. Čula je kako Simon usisava zrak kroza zube slabašan, jedva čujan zvuk - a Jace je odmahnuo glavom prema njima dvoje, usnama oblikujući riječi: Oni kroz to ne mogu vidjeti nas, ali mi možemo njih. Ugrizavši se za usnu, Clary se primakne rubu četverokuta i proviri kroza nj, svjesna da joj Simon diše za vratom. Savršeno je vidjela sobu s druge strane: police za knjige, stol na kojem je ležala platnena torba - i Lukea, očito iscrpljenog i pomalo pognutog, naočala podignutih na vrh glave, kako stoji pokraj vrata. Bojala se, iako je znala da je on ne može vidjeti, da je prozor koji je Jace napravio nalik na staklo u prostoriji za ispitivanje u policijskoj postaji: isključivo jednosmjeran. Luke se okrene, pogledavši unatrag kroz vrata. “Da, slobodno razgledajte”, reče glasom punim sarkazma. “Drago mi je što vas toliko zanima.” Tihi hihot začuje se iz kuta ureda. Nestrpljivom kretnjom iz zglavka Jace kvrcne po okviru svojeg “prozora” i on se poveća, pokazavši više prostorije. Unutra su s Lukeom bila dva muškarca, oba u dugim crvenkastim ogrtačima, zabačenih kapuljača. Jedan je bio mršav, imao je sive brkove i usiljenu bradu. Kad se nasmiješio, pokazao je blještavo bijele zube. Drugi je bio krupan, zdepast kao hrvač, kratko ošišane crvenkaste kose. Koža mu je bila tamnoljubičasta i na jagodicama se sjajila kao da je previše nategnuta. “To su vješci?” šapne Clary tiho. Jace ne odgovori. Posve se ukipio, bio je krut kao željezna šipka. Boji se da ću pobjeći, pokušati doći do Lukea, pomisli Clary. Poželjela je da ga može uvjeriti da neće. U toj dvojici muškaraca u debelim ogrtačima boje arterijske krvi bilo je nečega što ju je plašilo. “Smatraj ovo prijateljskom posjetom, Graymark”, reče muškarac sivih brkova. Osmijeh mu razotkrije zube toliko oštre da se činilo kao da su izbrušeni u ljudožderske šiljke. “U vama nema ništa prijateljsko, Pangborne.” Luke sjedne na rub svojeg stola, namjestivši tijelo tako da njima dvojici zapriječi pogled na platnenu vreću i njezin sadržaj. Sad kad je bio bliže, Clary je uočila da su mu lice i ruke gadno natučeni, a prsti izgrebeni i krvavi. Velika posjekotina duž vrata nestajala mu je ispod ovratnika. Što mu se, pobogu, dogodilo? “Blackwelle, ne diraj to - dragocjeno je”, strogo reče Luke. Krupan crvenokos muškarac, koji je bio uzeo kip Kali s police za knjige, zamišljeno prijeđe preko njega glomaznim prstima. “Lijepo”, reče. “Ah”, reče Pangborn, uzevši kip svojem kompanjonu. “Ona koja je stvorena za borbu s demonom kojeg nijedan bog niti čovjek nije mogao ubiti. 'O, Kali, majko moja, blaženstva puna! Svemoćnoga Šive zavodnice, u radosnoj ekstazi plešeš, rukama plješćući. Ti pokretač si sveg što se giba, mi tek tvoje smo bespomoćne lutke.'“

61

“Vrlo lijepo”, reče Luke. “Nisam znao da proučavaš indijske mitove.” “Svi su mitovi istiniti”, reče Pangborn, a Clary osjeti malen drhtaj kako joj se penje kralježnicom. “Ili si čak i to zaboravio?” “Ništa ja ne zaboravljam”, reče Luke. Mada se doimao opušteno, Clary mu je vidjela napetost u ramenima i na usnama. “Pretpostavljam da vas je poslao Valentine?” “Jest”, reče Pangborn. “Mislio je da si se možda predomislio.” “Nemam se o čemu predomisliti. Već sam vam rekao da ništa ne znam. Usput, lijepi su vam ogrtači.” “Hvala”, reče Blackweli uz podmukli osmijeh. “Zgulili smo ih s dva mrtva vješca.” “To su službene odore za Sporazume, zar ne?” upita Luke. “Jesu li iz Pobune?” Pangborn tiho zahihoće. “Ratni plijen.” “Nije vas strah da će netko zabunom pomisliti da ste pravi?” “Neće”, reče Blackweli, “nakon što nam se približe.” Pangborn pogladi rub svoje odore. “Sjećaš li se Pobune, Luciane?” reče blago. “Bio je to velik i strašan dan. Sjećaš li se kako smo zajedno vježbali za bitku?” Lukeovo se lice iskrivi. “Prošlost je prošlost. Ne znam što bih vam rekao, gospodo. Sada vam ne mogu pomoći. Ne znam ništa.” “Ništa' je tako općenita riječ, tako neodređena”, reče Pangborn melankolično. “Netko tko ima toliko knjiga, sigurno zna nešto!' “Ako vas zanima gdje ćete pronaći krivoprstu lastavicu u proljeće, mogu vas uputiti na dobar referentni naslov. Ali ako vas zanima kamo je nestao Kalež smrtnika...” “Nestao možda nije dobra riječ”, preo je Pangborn. “Prije bi bilo skriven. Sakrila ga je Jocelyn.” “Može biti”, reče Luke. “Znači da vam još nije rekla gdje je?” “Još se nije osvijestila”, reče Pangborn, crtajući po zraku dugoprstom šakom. “Valentine je razočaran. Radovao se njihovom ponovnom susretu.” “Siguran sam da mu taj osjećaj nije bio uzvraćen”, promrmlja Luke. Pangborn se glasno nasmije. “Ljubomoran, Graymark? Možda više ne osjećaš prema njoj isto što i nekad.” Claryni prsti zadrhte tako snažno da ih je morala čvrsto ispreplesti kako bi ih pokušala umiriti. Jocelyn? Zar je moguće da govore o mojoj majci? “Nikad prema njoj nisam osjećao ništa posebno”, reče Luke. “Dva sjenolovca, protjerana iz vlastite vrste, jasno vam je zašto smo se možda družili. Ali neću pokušavati omesti Valentineove planove za nju, ako se toga boji.” “Ne bih rekao da se boji”, reče Pangborn. “Prije je radoznao. Svi smo se pitali jesi li još uvijek živ. Može li se u tebi još uvijek razabrati ljudsko biće.” Luke izvije obrve. “I?” “Izgledaš dosta dobro”, progunđa Pangborn. Odloži kipić Kali na policu. “Bilo je i neko dijete, zar ne? Djevojčica.” Luke je izgledao zatečeno. “Što?” “Ne pravi se glup”, reče Blackwell glasom nalik na režanje. “Znamo da je kuja imala kćer. Našli su njezine slike u stanu, u spavaćoj sobi...” “Mislio sam da pitate za moju djecu”, mirno ga prekine Luke. “Da. Jocelyn je imala kćer. Clarissu. Pretpostavljam da je pobjegla. Valentine vas je poslao da je nađete?” “Ne nas”, reče Pangborn. “Ali traži.” “Mogli bismo pretražiti ovu kuću”, reče Blackwell.

62

“Ne bih vam to savjetovao”, reče Luke i sklizne sa stola. Bilo je određene hladne prijetnje u načinu na koji je prezirno gledao dva muškarca, premda mu se izraz lica nije promijenio. “Zašto mislite da je još uvijek živa? Mislio sam da je Valentine poslao ravenere da očiste taj stan. Dovoljno ravenerskog otrova i većina ljudi pretvorit će se u pepeo, od njih neće ostati ni traga.” “Jedan je ravener nađen mrtav”, reče Pangborn. “Pa je Valentine zbog toga sumnjičav.” “Valentine je zbog svega sumnjičav”, reče Luke. “Možda gaje Jocelyn ubila. Svakako je bila sposobna za to.” Blackwell progunđa. “Možda.” Luke slegne ramenima. “Gledajte, nemam pojma gdje je mala, ali ako vam to nešto znači, mislim da je mrtva. Inače bi se do sada već pojavila ovdje. Kako god bilo, ona i nije neka velika opasnost. Ima petnaest godina, nikad nije čula za Valentinea i ne vjeruje u demone.” Pangborn se zahihota. “Sretno dijete.” “Više nije”, reče Luke. Blackwell podigne obrve. “Zvučiš ljutito, Luciane.” “Nisam ljut, razdražen sam. Ne kanim se miješati u Valentineove planove, razumijete? Nisam budala.” “Stvarno?” reče Blackwell. “Drago mi je što si tijekom godina stekao zdravo poštovanje prema vlastitoj koži, Luciane. Nisi uvijek bio tako pragmatičan.” “Ti znaš”, reče Pangborn konverzacijskim tonom, “da bismo mijenjali Jocelyn za Kalež? Isporučili bismo ti je neozlijeđenu ravno pred vrata. To je obećanje Valentinea osobno.” “Znam”, reče Luke. “Ne zanima me. Ne znam gdje je vaš dragocjeni Kalež i ne želim se uplitati u vašu politiku. Mrzim Valentinea,” doda, “ali ga poštujem. Znam da će pokositi sve koji mu se ispriječe. Namjeravam mu se skloniti s puta kada se to dogodi. On je čudovište - stroj za ubijanje.” “Gle tko to govori”, zareži Blackwell. “Predmnijevam da su ovo tvoje pripreme za sklanjanje s Valentineovog puta?” reče Pangborn, uperivši dugačak prst u napola zaklonjenu platnenu torbu na stolu. “Odlaziš iz grada, Luciane?” Luke polako kimne. “Idem na selo. Planiram se maknuti na neko vrijeme.” “Mogli bismo te spriječiti”, reče Blackwell. “Natjerati te da ostaneš.” Luke se osmjehne. Lice mu se preobrazi. Najednom više nije bici ljubazan, kulturan muškarac koji je ljuljao Clary u parkovima i učio je voziti tricikl. Najednom je u njegovu pogledu bilo nešto divlje, nešto opako i hladno. “Mogli biste pokušati.” Pangborn pogleda Blackwella, koji jednom odmahne glavom, polagano. Pangborn se opet okrene prema Lukeu. “Obavijestit ćeš nas ako se iznenada još nečega sjetiš?” Luke se još uvijek smiješio. “Bit ćete mi prvi na popisu onih kojima trebam javiti.” Pangborn odsječno kimne. “Pretpostavljam da ćemo se oprostiti. Neka te Anđeo čuva, Luciane.” “Anđeo ne čuva ovakve kao ja”, reče Luke. Podigne platnenu torbu sa stola i zauzla joj vrh. “Krećete li, gospodo?” Zadigavši kapuljače da si opet skriju lica, dva muškarca izađu iz sobe, a nešto kasnije za njima pođe i Luke. Načas zastane na vratima, ogledajući se uokolo kao da se pita je li nešto zaboravio. Zatim ih pažljivo zatvori za sobom. Clary je ostala gdje je i bila, ukipljena, osluškujući tresak zatvaranja ulaznih vrata i udaljen zveket ključeva dok je Luke ponovno stavljao lokot. U mislima joj je neprestano sijevao Lukeov izraz lica kad je rekao kako ga ne zanima što će biti s njezinom majkom. Osjetila je ruku na ramenu. “Clary?” Bio je to Simon; glas mu je bio kolebljiv, gotovo nježan. “Jesi li dobro?”

63

Ona zatrese glavom, nijemo. Nije se osjećala ni približno dobro. Zapravo, osjećala se kao da više nikada neće biti dobro. “Naravno da nije.” Bio je to Jace; njegov je glas bio oštar i hladan kao krhotine leda. Primio je paravan i grubo ga odmaknuo. “Sad barem znamo tko je poslao demona na tvoju majku. Ti ljudi misle da ona ima Kalež smrtnika.” Clary osjeti kako joj se usne stanjuju u ravnu crtu. “To je totalno smiješno i nemoguće.” “Možda”, reče Jace, naslonivši se na Lukeov stol. Netremice ju je gledao očima neprozirnim poput mutnog stakla. “Jesi li već prije vidjela te ljude?” “Ne.” Ona odmahne glavom. “Nikad.” “Činilo se da ih Lucian poznaje. Da se prijateljski ophodi s njima.” “Ja ne bih rekao prijateljski”, reče Simon. “Rekao bih da su potiskivali netrpeljivost.” “Nisu ga na mjestu ubili”, reče Jace. “Misle da zna više nego što govori.” “Možda”, reče Clary, “ili samo oklijevaju ubiti jednog sjenolovca.” Jace se nasmije; neugodan, otrovan smijeh od kojeg su se dlačice na Clarynoj ruci naježile. “Sumnjam u to.” Ona ga oštro pogleda. “Kako to da si tako siguran? Poznaješ ih?” Smijeh je posve nestao iz njegova glasa kad je odgovorio. “Poznajem li ih?” ponovio je. “Moglo bi se tako reći. Ti su mi ljudi ubili oca.”

64

9 KRUG I BRATSTVO

Clary zakorači naprijed da dodirne Jaceovu ruku, da kaže nešto, bilo što - što reći nekome tko je upravo vidio ubojice vlastita oca? Pokazalo se da njezino oklijevanje nije bilo važno; Jace otrese njezin dodir kao da ga je opržio. “Moramo ići”, reče, iskravši se iz ureda u dnevnu sobu. Clary i Simon požure za njim. “Ne znamo kada bi se Luke mogao vratiti.” Izašli su kroz stražnji ulaz - Jace je zaključao za njima pomoću stele - i došli do tihe ulice. Mjesec je visio nad gradom poput medaljona, sipajući biserne odraze na vodu East Rivera. Udaljen šum automobila koji prelaze Williamsburski most ispunjavao je vlažni zrak zvukom nalik na lepetanje krila. Simon reče: “Hoće li mi netko reći kamo idemo?” “Na liniju L”, mirno reče Jace. “Sigurno se šališ”, reče Simon, trepnuvši. “Ubojice demona voze se podzemnom?” “Brža je od auta.” “Mislio sam da će biti nešto više guba, recimo kombi s bočnim natpisom SMRT DEMONIMA ili...” Jace ga se uopće nije trudio prekinuti. Clary iskosa pogleda Jacea. Katkada, kad bi Jocelyn bila vrlo ljuta zbog nečega ili kad bi je obuzelo neko od njezinih nemirnih raspoloženja, izgledala bi, kako je to Clary zvala, “zastrašujuće mirno”. Bio je to mir koji je Clary podsjećao na varljivo čvrst sjaj leda netom prije nego što popuca pod vašom težinom. Jace je bio zastrašujuće miran. Lice mu je bilo bezizražajno, ali nešto mu se žarilo duboko u žutosmeđim očima. “Simone”, reče. “Dosta.” Simon joj dobaci pogled kao da želi reći Na čijoj si ti strani?, no Clary se ne obazre. Kad su skrenuli na aveniju Kent, još uvijek je gledala Jacea. Svjetla mosta ispred njih obasjala su mu kosu nevjerojatnom aureolom. Zapitala se je li u redu što joj je na neki način drago što su ljudi koji su joj oteli majku isti ljudi koji su Jaceu ubili oca prije mnogo godina. Barem zasad morat će joj pomoći da pronađe Jocelyn, htio on to ili ne. Barem zasad neće je moći napustiti. “Ti ovdje živiš?” Simon zastane i zapilji se u staru katedralu urušenih prozora i vrata zapečaćenih žutom policijskom trakom. “Ali to je crkva.” Jace posegne u ovratnik majice i izvuče mjedeni ključ na lancu. Sličio je onakvu ključu kakvim bi tko možda otvarao kakav stari sanduk na tavanu. Clary ga je znatiželjno promatrala - kad su bili izašli iz Instituta nije zaključao vrata, samo ih je zalupio. “Držimo da je korisno živjeti na posvećenom tlu.” “To kužim, ali bez uvrede, ovo je mjesto rupa”, reče Simon, sumnjičavo gledajući savijenu željeznu ogradu što je okruživala drevnu zgradu i smeće nagomilano pokraj stepenica. Clary opusti um. Zamisli da uzima neku od majčinih krpa natopljenih terpentinom i da njome tapka prizor pred sobom, brišući glamur kao staru boju. I ugledala ga je: pravi prizor, koji je sjao kroz lažni poput svjetla kroz tamno staklo. Vidjela je visoke tornjeve katedrale, taman sjaj prozora od olovnog stakla, mjedenu ploču s urezanim imenom

65

Instituta, pričvršćenu pokraj vrata, na kameni zid. Načas je zadržala taj prizor pred očima, a zatim ga pustila da ode, gotovo uzdahnuvši. “To je glamur, Simone”, reče. “Zapravo ne izgleda tako.” “Ako je ovo tebi glamur, dvojim hoću li ti ikada dopustiti da me urediš.” Jace ugura ključ u bravu, pogledavši Simona preko ramena. “Nisam siguran da si svjestan časti koju ti činim”, reče. “Ti ćeš biti prvi ovozemac koji je ikada ušao u Institut.” “Ostale vjerojatno rastjeruje smrad.” “Ignoriraj ga”, reče Clary Jaceu i laktom udari Simona pod rebra. “On uvijek kaže što god mu padne na pamet. Nema filtara.” “Filtri su za cigarete i kavu”, promrmlja Simon sebi u bradu dok su ulazili. “Dvije stvari koje bi mi sada dobro došle, uzgred.” Clary je čeznutljivo razmišljala o kavi dok su napredovali zavojitim kamenim stepenicama, u svaku od kojih je bio uklesan po jedan glif. Neke je počinjala prepoznavati - opsjedali su joj vidno polje onako kako su joj napola razabrane riječi na stranom jeziku katkada opsjedale sluh, kao da će iz njih, bude li se samo jače koncentrirala, uspjeti istisnuti neko značenje. Clary i dva mladića dospjeli su do dizala i odvezli se gore u tišini. Ona je još uvijek razmišljala o kavi, o velikim šalicama kave s pola količine mlijeka, onako kako bi ih njezina majka pripremila ujutro. Luke bi im katkada donio slatka peciva iz pekare Zlatna kočija u kineskoj četvrti. Kad se sjetila Lukea, Clary se stisne želudac i apetit joj nestane. Dizalo se zaustavi uz šištanje i opet se nađoše u predvorju kojeg se Clary sjećala. Jace kretnjom iz ramena svuče jaknu, prebaci je preko naslona obližnjeg stolca i zazviždi kroza zube. Za nekoliko časaka pojavi se Crkva, šuljajući se nisko uz tlo, žutih očiju koje su svjetlucale u prašnjavu zraku. “Crkvo”, reče Jace, kleknuvši da pogladi sivu mačju glavu. “Gdje je Alec, Crkvo? Gdje je Hodge?” Crkva iskrivi leđa u luk i mijaukne. Jace namršti nos, što bi se Clary u drugim okolnostima učinilo slatkim. “Jesu li u knjižnici?” On ustane, a Crkva se strese, otklipše malo dalje hodnikom i osvrne se preko ramena. Jace krene za mačkom kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, kretnjom ruke pokazavši da ga Clary i Simon trebaju pratiti u stopu. “Ne volim mačke”, reče Simon, svojim ramenom trknuvši Claryno dok su išli uskim hodnikom. “Nije baš vjerojatno,” reče Jace, “poznajući Crkvu, ni da on voli tebe.” Prolazili su jednim od onih hodnika koji su s obje strane imali po niz spavaćih soba. Simon podigne obrve. “Koliko točno ljudi živi ovdje?” “To je Institut”, reče Clary. “Mjesto gdje sjenolovci mogu odsjesti kad su u gradu. Nekakva kombinacija između sigurnog utočišta i istraživačke ustanove.” “Ja sam mislio da je to neka crkva.” “To je u crkvi.” “Jer to kao ne zbunjuje.” Čula je da mu ispod neuljudnog tona rade živci. Umjesto da ga ušutka, Clary posegne i uhvati ga za ruku, ispreplevši svoje prste s njegovim, hladnim. Dlan mu je bio hladan i vlažan, ali uzvratio joj je zahvalno načas joj stisnuvši ruku. “Znam da je čudno,” reče ona tiho, “ali samo se moraš prepustiti. Vjeruj mi.” Simonove tamne oči bile su ozbiljne. “Vjerujem tebi”, reče. “Ne vjerujem njemu” Brzo pogleda Jacea, koji je hodao nekoliko koraka ispred njih, naizgled razgovarajući s mačkom. Clary se zapita o čemu su pričali. O politici? Operi? Skupoći tunjevine? “Pa pokušaj”, reče. “On je trenutačno najbolja šansa koja će mi se pružiti da pronađem mamu.”

66

Simon se lagano strese. “Ovo mjesto mi se ne čini u redu”, šapne. Clary se prisjeti kako se osjećala kad se tog jutra ovdje probudila - kao da joj je sve i strano i poznato u isti mah. Simonu, očito, ništa nije bilo tako poznato, nego je samo imao osjećaj nečeg čudnog, stranog i neprijateljskog. “Ne moraš ostati sa mnom”, reče, premda se u vlaku bila svađala s Jaceom oko prava na to da zadrži Simona uza sebe, istaknuvši kako je, nakon što je tri dana promatrao Lukea, lako moguće da zna nešto što bi im se pokazalo korisnim, nakon što dobiju priliku sve detaljno raščlaniti. “Da,” reče Simon, “moram.” I pusti joj ruku kad su skrenuli kroz jedna vrata te se našli u kuhinji. Kuhinja je bila golema, a za razliku od ostatka Instituta, bila je posve moderna, s čeličnim pultovima i staklenim s policama na kojima su stajali redovi posuđa. Za crvenim štednjakom od lijevanog željeza stajala je Isabelle s okruglom kuhačom u ruci, tamne kose zakvačene na tjemenu. Iz lonca se pušilo, a sastojci su bili razbacani posvuda - rajčice, nasjeckani češnjak i luk, peteljke nekakvih tamnih trava, hrpice naribanog sira, nekoliko oljuštenih kikirikija, šaka maslina i jedna cijela riba, čije je oko staklasto zurilo uvis. “Kuham juhu”, reče Isabelle, zamahnuvši kuhačom prema Jaceu. “Jesi li gladan?” Tada pogleda iza njega, obuhvativši tamnim očima i Simona i Clary. “O, Bože dragi”, reče odrješito. “Doveo si još jednog ovozemca? Hodge će te ubiti.” Simon se nakašlje. “Ja sam Simon”, reče. Isabelle se ne obazre. “JACE WAYLAND”, reče. “Objasni.” Jace je bijesno gledao mačka. “Rekao sam ti da me odvedeš Alecu! Judo izdajnički.” Crkva se preokrene na leda, zadovoljno predući. “Pusti Crkvu”, reče Isabelle. “Nije on kriv što će te Hodge ubiti.” Opet umoči kuhaču u lonac. Clary se upita kakav je zapravo okus juhe od kikirikija, ribe, maslina i rajčica. “Morao sam ga dovesti”, reče Jace. “Isabelle - danas sam vidio dvojicu od onih koji su mi ubili oca.” Isabellina se ramena ukoče, ali kad se okrenula, izgledala je više uznemireno, nego iznenađeno. “Pretpostavljam da on nije jedan od njih?” upita, pokazavši kuhačom na Simona. Na Claryno čuđenje, Simon na to ne reče ništa. Bio je previše zaokupljen piljenjem u Isabelle, opčaran i otvorenih usta. Naravno, Clary shvati uz oštar ubod ozlojeđenosti. Isabelle je bila točno Simonov tip - visoka, glamurozna i lijepa. Kad se bolje razmisli, možda je to bio svačiji tip. Clary prestane mozgati o juhi od kikirikija, ribe, maslina i rajčica te se zapita što bi se dogodilo kad bi istresla cijeli lonac Isabelle na glavu. “Naravno da nije”, reče Jace. “Misliš li da bi sad bio živ da jest?” Isabelle dobaci ravnodušan pogled Simonu. “Valjda ne bi”, reče, odsutno bacivši komad ribe na pod. Crkva proždrljivo skoči na njega. “Nije čudo što nas je doveo ovamo”, reče Jace zgađeno. “Ne mogu vjerovati da ga opet toviš ribom. Izgleda baš debelo.” “Ne izgleda debelo. Osim toga, nitko od vas ostalih nikad ništa ne jede. Ovaj sam recept dobila od nekog vodenog duha na tržnici Chelsea. Rekao je da je izvrstan...” “Kad bi ti znala kuhati, možda bih ja i htio jesti”, promrmlja Jace. Isabelle se ukipi s opasno uzdignutom kuhačom. “Sto si rekao?” Jace se postrance primakne hladnjaku. “Rekao sam da ću si potražiti nešto za jelo.” “I mislila sam da si to rekao.” Isabelle se opet posveti juhi. Simon je i dalje zurio u Isabelle. Clary, neobjašnjivo bijesna, baci ruksak na pod i pođe za Jaceom do hladnjaka. “Ne mogu vjerovati da sad jedeš”, sikne.

67

“A što bih trebao raditi?” upita s nepodnošljivim mirom. Unutrašnjost hladnjaka bila je puna tetrapaka mlijeka s datumima isteka roka trajanja od prije nekoliko tjedana i plastičnih Tupperware posuda označenih komadima ljepljive trake, na kojima je crvenom tintom pisalo: HODGEOVO. NE JESTI. “Uh, on je kao neki ludi cimer”, primijeti Clary, načas smetena. “Tko, Hodge? On samo voli red.” Jace izvadi jednu posudu iz hladnjaka i otvori je. “Hmm. Špageti.” “Nemoj si pokvariti apetit”, dobaci Isabelle. “Upravo to namjeravam učiniti”, reče Jace, šutnuvši vrata hladnjaka da se zatvore i dograbivši vilicu iz ladice. Pogleda Clary. “Hoćeš malo?” Ona odmahne glavom. “Naravno da ne”, reče on punih usta. “Ti si pojela sve one sendviče.” “Nije bilo baš toliko sendviča.” Ona pogleda Simona, koji je, činilo se, uspio uvući Isabelle u razgovor. “Možemo li sada pronaći Hodgea?” “Izgledaš kao da ti se užasno žuri da izađeš odavde.” “Zar mu ne želiš ispričati što smo vidjeli?” “Još nisam odlučio.” Jace odloži posudu i zamišljeno poliže umak za špagete sa zgloba na prstu. “Ali ako ti tako jako želiš krenuti...” “Želim.” “Dobro.” Izgledao je užasno mirno, pomisli ona, ne zastrašujuće mirno kao prije, ali suzdržanije nego što je trebalo. Zapita se koliko je često dopuštao da mu djelići prave osobnosti provire kroz fasadu, tvrdu i sjajnu poput sloja laka na nekoj od japanskih kutija njezine majke. “Kamo ideš?” Simon podigne pogled kad su stigli do vrata. Siljati pramenovi tamne kose upadali su mu u oči; izgledao je glupavo ošamućeno, pomisli Clary bezobzirno, kao da ga je netko zviznuo daskom po glavi. “Pronaći Hodgea”, reče ona. “Trebam mu reći što se dogodilo kod Lukea.” Isabelle podigne pogled. “Hoćeš li mu reći da si vidio te ljude, Jace? One koji...” “Ne znam.” Upadne joj u riječ. “Zato zasada to zadrži za sebe.” Ona slegne ramenima. “Dobro. Hoćeš li se vratiti? Želiš li juhe?” “Ne”, reče Jace. “Misliš li da će Hodge htjeti juhe?” “Nitko ne želi juhe.” “Ja želim juhe”, reče Simon. “Ne, ne želiš”, reče Jace. “Ti samo želiš spavati s Isabelle.” Simon je bio preneražen. “To nije istina.” “Kako laskavo”, promrmlja Isabelle u juhu, smijuljeći se. “O, da, istina je”, reče Jace. “Daj, pitaj je - da te može odbiti pa da mi ostali nastavimo sa svojim životima dok ti truneš u kukavnom poniženju.” On pucne prstima. “Požuri, ovozemski dječače, imamo poslu.” Simon skrene pogled, rumen od nelagode. Clary, koja bi časak ranije bila zlobno zadovoljna, osjeti navalu bijesa prema Jaceu. “Pusti ga na miru”, prasne. “Ne trebaš biti sadist samo zato što on nije jedan od vas.” “Jedan od nas”, reče Jace, ali oštar mu pogled nestane iz očiju. “Idem potražiti Hodgea. Dođi sa mnom ili nemoj, kako hoćeš.” Kuhinjska vrata zalupe se za njim, ostavivši Clary nasamo sa Simonom i Isabelle.

68

Isabelle kutljačom napuni jednu zdjelu juhom i gurne je pultom prema Simonu ne pogledavši ga. Doduše, još uvijek se smijuljila - Clary je to osjećala. Juha je bila tamnozelene boje, načičkana plutajućim smeđim komadićima. “Idem s Jaceom”, reče Clary. “Simone...?” “Aćuosof”, promrmlja on, gledajući si u noge. “Što?” “Ja ću ostati ovdje.” Simon se smjesti na jedan visoki stolac. “Gladan sam.” “Dobro.” Claryno grlo bilo je stisnuto kao da je progutala nešto ili vrlo vruće ili vrlo hladno. Izašla je iz kuhinje, a Crkva joj se šuljao oko nogu poput mutne sive sjene. U hodniku je Jace vrtio serafinski bodež među prstima. Kad ju je ugledao, ugurao ga je u džep. “Lijepo od tebe što si zaljubljene ptičice ostavila same.” Clary mu se namršti. “Zašto si uvijek takav sroljo?” “Sroljo?” Jace je izgledao kao da će prasnuti u smijeh. “To što si rekao Simonu...” “Htio sam mu prištedjeti malo muke. Isabelle će mu izrezati srce i onda ga izgaziti Čizmama s visokom petom. Ona to radi dečkima kao što je on.” “Je li to učinila tebi?” reče Clary, ali Jace samo odmahne glavom te se obrati Crkvi. “Hodge”, reče. “I ovaj put stvarno Hodge. Odvedi nas drugdje i pretvorit ću te u reket za tenis.” Perzijanac frkne i odšulja se niz hodnik pred njima. Malo zaostavši za Jaceom, Clary primijeti stres i umor u držanju njegovih ramena. Zapita se oslobađa li se on ikada uistinu napetosti. “Jace.” On je pogleda. “Molim?” “Žao mi je. Što sam se otresla na tebe.” On se zahihota. “Koji put?” “I ti se na mene otresaš, znaš.” “Znam”, reče on, iznenadivši je. “Nešto u vezi s tobom je vrlo...” “Iritantno?” “Uznemirujuće.” Htjela ga je pitati misli li to na dobar ili loš način, ali nije. Previše se bojala da će odgovoriti šalom. Razmislila je što bi još mogla reći. “Isabelle vam uvijek kuha večeru?” upita. “Ne, hvala Bogu. Lightwoodovi su najčešće ovdje pa Maryse - to je Isabellina majka - kuha za nas. Ona je nevjerojatna kuharica.” Izgledao je sanjarski, onako kako je izgledao Simon dok je preko juhe zurio u Isabelle. “Kako to da onda nikad nije naučila Isabelle?” Prolazili su kroz glazbenu dvoranu, gdje je toga jutra zatekla Jacea kako svira klavir. Sjene su se zgušnjavale u uglovima. “Zato što su”, reče Jace polagano, “žene tek odnedavno sjenolovci uz bok muškarcima. Mislim, uvijek je bilo žena u Klavi - učile su rune, izrađivale oružje, podučavale vještine ubijanja - ali bilo je vrlo malo ratnica, a i to su bile one s posebnim sposobnostima. Morale su se izboriti za pravo na obuku. Maryse pripada prvoj generaciji klavskih žena za koje se samo po sebi razumjelo da će primiti obuku - i ja mislim da nikad nije naučila Isabelle kuhati zato što se bojala da će Isabelle, ako je nauči, biti zauvijek prognana u kuhinju.” “Bi li bila?” upita Clary radoznalo. Pomisli na Isabelle u Pandemoniju, na njezino samopouzdanje i vještinu s bičem koji je prolijevao krv. Jace se tiho nasmije. “Ne Isabelle. Ona je jedna od najboljih sjenolovaca koje sam ikada upoznao.”

69

“Bolja od Aleca?” Crkva, koji je nečujno trčao kroz tamu ispred njih, najednom se zaustavi i mijaukne. Sjedne u podnožje spiralnih metalnih stepenica koje su se kružno uspinjale prema mutnom polusvjetlu iznad njih. “Znači, u stakleniku je”, reče Jace. Clary tek trenutak kasnije shvati da se obraća mačku. “Nije čudo.” “Stakleniku?” upita Clary. Jace se uspne na prvu stepenicu. “Hodge voli biti gore. Uzgaja ljekovite biljke, stvari koje možemo upotrijebiti. Većina ih raste samo u Idrisu. Mislim da ga to podsjeća na dom.” Clary pođe za njim. Cipele su joj lupale po metalnim stepenicama; Jaceove nisu. “Je li on bolji od Isabelle?” upita ponovno. “Alec, mislim.” On zastane i pogleda dolje prema njoj, nagnuvši se sa stepenica kao da će svaki čas pasti. Ona se prisjeti svoga sna: anđeli, koji padaju i gore. “Bolji?” reče. “U ubijanju demona? Ne, baš i nije. On nikad nije ubio demona.” “Stvarno?” “Ne znam zašto. Možda zato što uvijek štiti Izzy i mene.” Stigli su na vrh stepenica. Pozdravila su ih dvostruka vrata s izrezbarenim uzorcima lišća i vitica. Jace ih otvori ramenom. Miris zateče Clary čim je prošla kroz vrata: zelen, oštar miris, miris stvari koje žive i rastu, zemlje i korijena koji rastu u zemlji. Bila je očekivala nešto mnogo manje, nešto veličine malog staklenika iza St. Xaviera, u kojem su polaznici napredne biologije klonirali grašak ili što su već radili. Ovo je bio golem zatvoren prostor staklenih zidova, obrubljen drvećem čije su grane s gustim lišćem izdisale svjež zrak zelena mirisa. Bilo je grmlja s kojeg su visjele sjajne crvene, ljubičaste i crne kuglice te manjih stabala s kojih su visjeli plodovi neobična oblika, koje još nikada nije vidjela. Clary izdahne. “Miriše kao...” Proljeće, pomisli, prije nego što dođu vrućine pa lišće zdrobe u kašu i smežuraju latice cvijeća. “Dom”, reče Jace. “Meni.” Odgurne viseću paprat u stranu i sagne se ispod nje. Clary pode za njim. Clarynu nevičnu oku činilo se da raspored u stakleniku nema nikakav osobit plan, ali gdje god bi pogledala sve je prštalo od boja: plavo-ljubičasti cvjetovi prosuti niz blistavo zeleno grmlje, biljka penjačica načičkana pupoljcima nalik na narančaste dragulje. Izbili su na čistinu gdje se niska granitna klupa naslanjala na deblo stabla čije su grane srebrnasto zelenog lišća visjele do tla. U kamenom ribnjaku ograđenom stijenama ljeskala se voda. Na klupi je sjedio Hodge, sa svojom crnom pticom na ramenu. Bio je zamišljeno zagledan u vodu, ali pogledao je uvis kad su se približili. Clary poprati njegov pogled i opazi da se stakleni krov staklenika iznad njih presijava kao površina izokrenuta jezera. “Izgledaš kao da nešto čekaš”, primijeti Jace, otrgnuvši jedan list s obližnje grane i prevrćući ga između prstiju. Za nekoga tko se doimao toliko suzdržano, imao je mnogo nervoznih navika. Možda se samo volio neprestano kretati. “Udubio sam se u misli.” Hodge ustane s klupe, ispruživši ruku za Huga. Osmijeh mu izblijedi s lica kad ih je pogledao. “Što se dogodilo? Izgledate kao da...” “Bili smo napadnuti”, skrati Jace. “Otpisani.” “Otpisani ratnici? Ovdje?” “Ratnik”, reče Jace. “Vidjeli smo samo jednog.” “Ali Dorothea je rekla da ih ima još”, dometne Clary. “Dorothea?” Hodge podigne ruku. “Možda će biti lakše ako mi događaje ispričate po redu.” “Dobro.” Jace uputi Clary pogled upozorenja, presjekavši je prije nego što je uspjela progovoriti. Tada se upusti u pripovijedanje poslijepodnevnih događaja, izostavivši samo jednu

70

pojedinost - da su muškarci u Lukeovu stanu bili oni isti ljudi koji su mu ubili oca prije sedam godina. “Taj prijatelj Claryne majke - ili što god zapravo bio - zove se Luke Garroway”, najzad dovrši Jace. “Ali dok smo bili kod njega, dva muškarca koja su tvrdila da su Valentineovi emisari zvala su ga Lucian Graymark.” “A oni su se zvali...” “Pangborn”, reče Jace. “I Blackwell.” Hodge je bio vrlo blijed. Na sivoj mu se koži ožiljak duž lica isticao kao komad crvene žice. “Toga sam se i bojao”, reče više za sebe. “Krug se ponovno diže.” Clary pogleda Jacea tražeći objašnjenje, ali on se doimao jednako zbunjeno. “Krug?” reče on. Hodge je odmahivao glavom kao da pokušava raščistiti paučinu s mozga. “Pođite sa mnom”, reče. “Vrijeme je da vam nešto pokažem.” Plinske svjetiljke u knjižnici bile su upaljene i činilo se da glatke površine pokućstva od hrastovine tinjaju poput tamnih dragulja. Prošarana sjenama, ukočena lica anđela koji su držali golemi stol izgledala su još napaćenije. Clary sjedne na crvenu sofu i privuče koljena, a Jace se nespokojno nasloni na oslonac za ruke pored nje. “Hodge, ako ti treba pomoći u traženju...” “Nikako.” Hodge izroni iza stola, otresajući prašinu s koljena hlača. “Pronašao sam.” Držao je veliku knjigu uvezenu u smeđu kožu. Listao ju je tjeskobnim prstom, trepćući poput sove iza naočala i mrmljajući: “Gdje je... gdje je... a, evo ga!” Pročistio je grlo prije nego što je pročitao: “Ovime pristajem na bezuvjetno pokoravanje Krugu i njegovim načelima... U svakom trenutku bit ću spreman riskirati život za Krug, kako bi se održala čistoća krvnih loza Idrisa, te za smrtni svijet, čija je sigurnost naša obveza.” Jace napravi grimasu. “Iz čega je to?” “To je bila zakletva vjernosti Razielovu krugu prije dvadeset godina”, reče Hodge neobično umornim glasom. “Zvuči jezivo”, reče Clary. “Kao neka fašistička organizacija ili nešto slično.” Hodge odloži knjigu. Izgledao je jednako napaćeno i kruto kao kipovi anđela ispod stola. “Bila je to”, reče polako, “grupa sjenolovaca na čelu s Valentineom, koji su odlučili istrijebiti sve donjosvjećane i vratiti svijet u 'čišće' stanje. Njihov plan bio je čekati da donjosvjećani dođu u Idris potpisati Sporazume. Oni se moraju iznova potpisivati svakih petnaest godina kako bi njihova magija ostala moćna”, dometne da pojasni Clary. “Tada su ih namjeravali sve poklati, nenaoružane i nesposobne da se obrane. Taj strašan čin, mislili su, pokrenut će rat između ljudi i donjosvjećana - rat koji su kanili dobiti.” “To je bila Pobuna”, reče Jace, napokon prepoznavši u Hodgeovoj priči nešto što mu je bilo poznato. “Nisam znao da su Valentine i njegovi pristaše imali ime.” “To se ime u današnje vrijeme ne spominje često”, reče Hodge. “Njihovo postojanje još uvijek je neprilika za Klavu. Većina dokumenata koji se odnose na njih uništena je.” “Zašto ti onda imaš primjerak te zakletve?” upita Jace. Hodge je oklijevao - samo načas, ali Clary je to vidjela i osjetila kako joj kralježnicom prolazi sitan i neobjašnjiv drhtaj strepnje. “Zato što sam”, reče najzad, “ja pomogao pri njezinom sastavljanju.” Na to Jace podigne pogled. “Ti si bio u Krugu.” “Bio sam. Mnogo nas je bilo.” Hodge je gledao ravno pred sebe. “I Claryna majka.” Clary se trgne kao da ju je pljusnuo. “Što?” “Rekao sam...” “Čula sam što ste rekli! Moja majka nikad ne bi pripadala nečemu takvom. Nekakvoj... nekakvoj grupi mrzitelja.”

71

“Nije to bila...” započne Jace, ali Hodge ga prekine. “Sumnjam”, izusti polako, kao da su ga te riječi boljele, “da je imala mnogo izbora.” Clary se zablene. “O čemu govorite? Zašto ne bi imala izbora?” “Zato što je”, reče Hodge, “bila Valentineova žena.”

72

II

SILAZAK JE LAK Facilisdescensus Averno: Noctes atque dies patet atri ianua Ditis; Sed revocare gradum superasque evadere ad auras, Hoc opus, hie labor est. Vergilije, Eneida

73

10 GRAD OD KOSTIJU

Prošao je trenutak zapanjene tišine prije nego što su i Clary i Jace progovorili u isti mah. “Valentine je imao ženu? Bio je oženjen'? Mislio sam...” “To je nemoguće! Moja majka nikad... ona je bila udana jedino za mojeg oca! Nije imala bivšeg muža!” Hodge umorno podigne ruke. “Djeco...” “Ja nisam dijete.” Clary se naglo okrene od stola. “I ne želim više ništa čuti.” “Clary”, reče Hodge. Blagost u njegovu glasu zaboli je; ona se polako okrene i pogleda ga s drugog kraja prostorije. Pomisli kako je čudno što on, s tom sivom kosom i brazgotinom nagrđenim licem, izgleda toliko starije od njezine majke. A bili su “mladi” zajedno, zajedno su se priključili Krugu, zajedno su poznavali Valentinea. “Moja majka ne bi...” započne i ušuti. Više nije bila sigurna koliko je dobro poznavala Jocelyn. Vlastita majka postala joj je stranac, lažljivica, netko tko skriva tajne. Što ona ne bi učinila? “Tvoja je majka napustila Krug”, reče Hodge. Nije pošao prema njoj, nego ju je s drugog kraja prostorije motrio ptičjim, svjetlookim mirom. “Kad smo shvatili koliko su Valentineovi nazori postali ekstremni - kad smo shvatili što je bio spreman učiniti - mnogi su od nas otišli. Lucian je otišao prvi. To je Valentineu bio udarac. Bili su vrlo bliski.” Hodge zavrti glavom. “Onda Michael Wayland. Tvoj otac, Jace.” Jace izvije obrve, ali ne reče ništa. “Bilo je i onih koji su mu ostali odani. Pangborn. Blackweli. Lightwoodovi...” “Lightwoodovi? Misliš, Robert i Maryse?” Jace je izgledao kao da ga je udario grom. “A ti? Kad si ti otišao?” “Nisam”, reče Hodge blago. “A nisu ni oni... Bojali smo se, previše smo se bojali što bi mogao učiniti. Nakon Pobune lojalisti poput Blackwella i Pangborna su pobjegli. Mi smo ostali i surađivali s Klavom. Rekli smo joj imena. Pomogli joj da uđe u trag bjeguncima. Zbog toga smo dobili milost.” “Milost?” Jaceov pogled bio je brz, ali Hodge ga je vidio. Rekao je: “Misliš na prokletstvo koje me drži ovdje, zar ne? Uvijek si pretpostavljao da je to osvetnička kletva koju je bacio neki ljuti demon ili vještac. Pustio sam te da tako misliš. Ali to nije istina. Kletvu koja me drži ovdje bacila je Klava.” “Zato što si bio u Krugu?” upita Jace zapanjena izraza lica. “Zato što ga nisam napustio prije Pobune.” “Ali Lightwoodovi nisu kažnjeni”, reče Clary. “Zašto nisu? Učinili su isto što i ti.” “U njihovom slučaju bilo je olakotnih okolnosti - bili su u braku, imali su dijete. Premda nije da oni svojom voljom borave na ovom zabačenom mjestu, daleko od doma. Ovdje smo protjerani, nas troje - nas četvero, bolje reći; Alec je bio drečava beba kada smo otišli iz Staklenoga Grada. Oni se mogu vratiti u Idris samo službeno, a čak i tada samo nakratko Ja se ne mogu vratiti nikada. Nikada više neću vidjeti Stakleni Grad.”

74

Jace je zurio. Kao da svojeg učitelja gleda pod novim svjetlom, pomisli Clary, premda nije Jace bio taj koji se promijenio. On reče: “Zakon je strog, ali to je Zakon.” “Ja sam te tome naučio”, reče Hodge glasom punim trpke ironije. “A sada ti meni vraćaš mojim lekcijama. I to s pravom.” Izgledao je kao da želi utonuti u obližnji naslonjač, ali ipak je ostao stajati. U njegovu krutu držanju pomalo se nazirao vojnik koji je nekoć bio, pomisli Clary. “Zašto mi to niste rekli ranije?” upita ona. “Da je moja majka bila udana za Valentinea. Znali ste kako se zove...” “Znao sam je kao Jocelyn Fairchild, a ne kao Jocelyn Fray”, reče Hodge. “A ti si toliko ustrajala na njezinom nepoznavanju Svijeta sjena, da si me uvjerila kako to ne može biti ona Jocelyn koju sam znao - a možda ni ja nisam htio vjerovati u to. Nitko ne bi volio da se Valentine vrati.” Opet odmahne glavom. “Kad sam jutros poslao po Braću iz Orade od Kostiju, nisam imao pojma kakve ćemo vijesti imati za njih”, reče. “Kad Klava sazna da se Valentine možda vratio, da traži Kalež, nastat će urnebes. Mogu se samo nadati da to neće raskinuti Sporazume.” “Kladim se da bi Valentine to volio”, reče Jace. “Ali zašto mu je toliko stalo do Kaleža?” Hodgeovo lice bilo je sivo. “Zar to nije očito?” reče. “Zato da si stvori vojsku.” Jace se doimao preneraženo. “Ali to nikad ne bi...” “Večera!” Bila je to Isabelle, stajala je uokvirena vratima knjižnice. U ruci je još uvijek držala kuhaču, ali kosa joj je pobjegla iz punđe i raštrkano joj je padala po vratu. “Oprostite ako prekidam”, dodala je, naknadno se sjetivši. “Dragi Bože,” reče Jace, “bliži se strašan čas.” Hodge je djelovao uznemireno. “Ja... ja... ja sam se jako najeo za doručak”, promuca. “Mislim, ručak. Zasitan ručak. Nikako ne bih mogao jesti...” “Bacila sam juhu”, reče Isabelle. “I naručila dostavu iz onog kineskog restorana u gradu.” Jace se odvoji od stola i protegne. “Sjajno. Umirem od gladi.” “Možda bih mogao pojesti koji zalogaj”, prizna Hodge krotko. “Vas dvojica ste vrlo loši lasci”, namrgodi se Isabelle. “Gledajte, znam da ne volite kako kuham...” “Pa onda prestani”, razborito je posavjetuje Jace. “Jesi li naručila svinjetinu mu snu! Znaš da volim svinjetinu mu snu” Isabelle uperi oči uvis. “Da. U kuhinji je.” “Mrak.” Jace se provuče pored nje nježno joj promrsivši kosu. Hodge pođe za njim, zastavši tek toliko da potapša Isabelle po ramenu - a zatim ode, smiješno pokajnički pognute glave. Je li Clary uistinu prije svega nekoliko minuta uspjela u njemu nazrijeti avet njegove stare ratničke prirode? Isabelle je gledala za Jaceom i Hodgeom, vrteći kuhaču blijedim prstima punim ožiljaka. Clary reče: “Je li on to doista?” Isabelle je ne pogleda. “Je li tko doista što?” “Jace. Je li doista vrlo loš lažac?” Tad Isabelle skrene pogled na Clary, a oči su joj bile velike, tamne i neobično zamišljene. “Uopće nije lažac. Ne o važnim stvarima. Reći će ti užasne istine, ali neće lagati.” Zastane prije nego što potiho doda: “Zato ga je uglavnom bolje ne pitati, osim ako znaš da možeš podnijeti odgovor.” Kuhinja je bila topla i puna svjetla te slatko-slanog mirisa kineske hrane za van. Taj miris podsjećao je Clary na dom; sjedila je i gledala u svoj sjajni tanjur rezanaca, igrala se vilicom i nastojala ne pogledati Simona, koji je zurio u Isabelle, izraza lica ukočenijeg nego u patke po receptu generala Tsoa. “Pa meni je to nekako romantično”, reče Isabelle, sišući kuglice od tapioke kroz golemu ružičastu slamku. “Što to?” upita Simon, najednom usredotočen.

75

“Cijela ta priča o tome kako je Claryna majka bila udana za Valentinea”, reče Isabelle. Jace i Hodge bili su je uputili, mada je Clary primijetila da su obojica izostavila onaj dio da su Lightwoodovi bili u Krugu i o kletvama koje je Klava bacila na njih. “Znači, sad se vratio iz mrtvih i došao ju je potražiti. Možda želi da opet budu zajedno.” “Nekako sumnjam da je poslao ravenera u njezin stan zato što želi da opet budu zajedno”, reče Alec, koji se pojavio kad se posluživala večera. Nitko ga nije pitao gdje je bio, a on sam nije rekao. Sjedio je pokraj Jacea, preko puta Clary i izbjegavao pogledati u nju. “Ja to ne bih tako izveo”, složi se Jace. “Prvo bomboni i cvijeće, onda pisma isprike, a onda horde izgladnjelih demona. Tim redom.” “Možda joj je slao bombone i cvijeće”, reče Isabelle. “To ne znamo.” “Isabelle,” strpljivo reče Hodge, “to je čovjek koji je Idrisu donio do tada neviđeno razaranje, koji je sjenolovca okomio na donjosvjećana i zbog kojega su ulicama Staklenoga Grada tekle rijeke krvi.” “To je nekako seksi”, usprotivi se Isabelle. “To zlo.” Simon je pokušao izgledati opasno, ali odustao je, vidjevši da ga Clary gleda. “Onda, zašto Valentine tako jako želi taj Kalež i zašto misli da je on kod Claryne mame?” upita on. “Vi ste rekli, zato da si stvori vojsku”, reče Clary, obrativši se Hodgeu. “Mislite, zbog toga što pomoću Kaleža može praviti sjenolovce?” “Da.” “Znači, Valentine može naprosto prići bilo kojem tipu na cesti i od njega napraviti sjenolovca? Samo Kaležom?” Simon se nagne naprijed. “Bi li funkcionirao na meni?” Hodge mu uputi dug i odmjeren pogled. “Možda”, reče. “Ali najvjerojatnije si prestar. Kalež funkcionira na djeci. Na odraslu osobu taj proces ili ne bi imao nikakvog učinka ili bi je na mjestu ubio.” “Dječja vojska”, reče Isabelle tiho. “Samo nekoliko godina”, reče Jace. “Klinci brzo rastu. Ne bi prošlo mnogo i od njih bi nastala sila s kojom se treba boriti.” “Ne znam”, reče Simon. “Pretvaranje hrpe klinaca u ratnike, čuo sam i za gore stvari. Ne vidim čemu tolika strka oko držanja tog Kaleža podalje od njega.” “Na stranu to što bi on tu vojsku neizbježno upotrijebio za napad na Klavu”, reče Hodge sarkastično. “Razlog zašto se samo neka ljudska bića biraju za pretvaranje u nefile jest taj što ih većina uopće ne bi preživjela tu tranziciju. Za to su potrebni posebna snaga i izdržljivost. Prije pretvaranja mora ih se temeljito testirati - ali Valentine se time uopće ne bi zamarao. On bi upotrijebio Kalež na svakom djetetu koje bi uhvatio i onih dvadeset posto koji bi preživjeli uzeo bi da budu njegova vojska.” Alec je gledao Hodgea s istim užasom koji je Clary osjećala. “Kako znaš da bi to učinio?” “Zato što je,” reče Hodge, “dok je bio u Krugu, to bio njegov plan. Govorio je kako je to jedini način da se stvori sila potrebna za obranu našeg svijeta.” “Ali to je umorstvo”, reče Isabelle, kojoj lice kao da je pozelenjelo. “Govorio je o ubijanju djece.” “Govorio je da je svijet tisuću godina bio siguran za ljude zahvaljujući nama”, reče Hodge. “I kako je sada došlo vrijeme da nam vrate dug vlastitom žrtvom.” “Svojom djecom?” zgrozi se Jace, zažarenih obraza. “To se protivi svemu onome što je navodno naša svrha. Štititi bespomoćne, čuvati čovječanstvo...” Hodge odgurne svoj tanjur. “Valentine je bio lud”, reče. “Briljantan, ali lud. Nije mario ni za što, osim za ubijanje demona i donjosvjećana. Ni za što, osim za stvaranje čistoga svijeta. Žrtvovao bi svojeg sina za to i nije mu bilo jasno kako to da svi ostali ne bi.”

76

“Imao je sina?” reče Alec. “Rekao sam to figurativno”, reče Hodge, posegnuvši za maramicom. Njome si je obrisao čelo, a potom je vratio natrag u džep. Ruka mu se, opazi Clary, pomalo tresla. “Kad je njegov dvorac izgorio, kad mu je kuća uništena, svi su pretpostavili da je radije spalio i sebe i Kalež u pepeo, nego da ijedno završi u rukama Klave. U pepelu su pronađene njegove kosti, kao i kosti njegove žene.” “Ali moja majka je preživjela”, reče Clary. “Nije umrla u tom požaru.” “A kako se sada čini, nije ni Valentine”, reče Hodge. “Klavi neće biti drago što su prevareni. No što je još važnije, željet će se domoći Kaleža. A još važnije i od toga, željet će se pobrinuti za to da ga se ne domogne Valentine.” “Meni se čini da bi nam za početak bilo najpametnije pronaći Clarynu majku”, reče Jace. “Pronađemo nju, pronađemo Kalež, uzmemo ga prije Valentinea.” Clary je to zvučalo u redu, ali Hodge je pogledao Jacea kao da je njegov prijedlog rješenja bio žongliranje nitroglicerinom. “Ni slučajno.” “Što ćemo onda?” “Ništa”, reče Hodge. “Najbolje je sve to prepustiti vještim, iskusnim sjenolovcima.” “Ja sam vješt”, usprotivi se Jace. “Ja sam iskusan.” Hodgeov glas bio je čvrst, gotovo roditeljski. “Znam da jesi, ali još si uvijek dijete ili gotovo dijete.” Jace pogleda Hodgea kroz poluzatvorene kapke. Trepavice su mu bile duge, bacale su mu sjene preko uglatih jagodica. Na nekom drugom takav bi pogled djelovao plaho ili čak pomirljivo, ali na Jaceu je izgledao napeto i opako. “Ja nisam dijete.” “Hodge ima pravo”, reče Alec.-Gledao je Jacea i Clary pomisli kako je on zacijelo jedna od malo osoba na svijetu koja ne gleda Jacea kao da ga se boji, nego kao da se boji za njega. “Valentine je opasan. Znam da si ti dobar sjenolovac. Vjerojatno si najbolji naših godina. Ali Valentine je najbolji ikada. Bila je potrebna ogromna borba da ga se sruši.” “I nije baš ostao srušen”, reče Isabelle, proučavajući zupce na svojoj | vilici. “Čini se.” “Ali mi smo tu”, reče Jace. “Mi smo tu, a zbog Sporazuma nitko drugi nije. Ako mi ne učinimo nešto...” “Učinit ćemo nešto”, reče Hodge. “Ja ću noćas poslati Klavi poruku. Oni već sutra mogu ovdje imati vojsku nefila, ako žele. Oni će se pobrinuti za to. Vi ste učinili i više nego dovoljno.” Jace popusti, ali oči su mu još uvijek blistale. “Ne sviđa mi se to.” “Ne mora ti se sviđati”, reče Alec. “Moraš samo začepiti i ne napraviti nikakvu glupost.” “Ali što s mojom majkom?” upita Clary. “Ona ne može čekati da se pojavi nekakav predstavnik Klave. Valentine je ima upravo sad - tako su rekli Pangborn i Blackwell - i možda je...” Nije se mogla natjerati da kaže riječ “muči”, ali znala je da nije jedina koja misli na nju. Najednom je nitko za stolom nije mogao pogledati u oči. Osim Simona. “Ozljeđuje”, reče on, dovršivši njezinu rečenicu. “Samo, Clary, oni su isto tako rekli da je u nesvijesti i da to Valentineu nije drago. Čini se da čeka da se ona probudi.” “Da sam na njezinom mjestu, ostala bih u nesvijesti”, promrmlja Isabelle. “Ali to se može dogoditi bilo kad”, reče Clary, ne obazirući se na Isabelle. “Mislila sam da je dužnost Klave da štiti ljude. Ne bi li ovdje već trebalo biti sjenolovaca? Ne bi li je već trebali tražiti?” “To bi bilo lakše”, odbrusi joj Alec, “kad bismo imali ikakvog pojma o tome gdje da tražimo.” “Pa imamo”, reče Jace. “Imate?” Clary ga pogleda, zaprepaštena i napeta. “Gdje?”

77

“Ovdje.” Jace se nagne naprijed i prstima joj dotakne bjeloočnicu, tako nježno da se lagano zacrvenjela. “Sve što trebamo znati skriva se u tvojoj glavi, ispod tih slatkih crvenih uvojaka.” Clary podigne ruku i zaštitnički si dotakne kosu. “Mislim da ne...” “Pa što ćeš onda učiniti?” oštro upita Simon. “Rascijepiti joj glavu da uđeš u nju?” Jaceove oči zaiskriše, ali on mirno reče. “Nipošto. Tiha braća mogu joj pomoći da dođe do svojih sjećanja.” “Ti mrziš Tihu braću”, usprotivi se Isabelle. “Ne mrzim ih”, reče Jace iskreno. “Bojim ih se. To nije isto.” “Mislila sam da si rekao da su oni knjižničari”, reče Clary. “Oni jesu knjižničari.” Simon zazviždi. “Onda im sigurno užasno kasni plaća.” “Tiha braća su arhivisti, ali to nije sve”, ubaci Hodge kao da mu nestaje strpljenja. “Kako bi ojačali svoj um, odlučili su na sebe staviti neke od najmoćnijih runa koje su ikada stvorene. Moć tih runa tako je velika da njihova uporaba...” On zašuti, a Clary u glavi začuje Alecov glas kad je rekao: Oni se unakazuju. “Pa, to iskrivi i izobliči njihov fizički izgled. Oni nisu ratnici u smislu u kojem su drugi sjenolovci ratnici. Njihove su moći umne, a ne tjelesne.” “Mogu čitati misli?” reče Clary tiho. “Uz ostalo. Medu svim lovcima na demone, oni su jedni od najstrašnijih.” “Ne znam”, reče Simon. “Meni to ne zvuči tako strašno. Radije bih da mi netko čeprka po glavi, nego da mi je odreže.” “Onda si veći idiot nego što izgledaš”, reče Jace, prezrivo ga pogledavši. “Jace ima pravo”, reče Isabelle, ne obazirući se na Simona. “Tiha braća su stvarno jeziva.” Hodgeova šaka bila je stisnuta na stolu. “Oni su vrlo moćni”, reče. “Kreću se po mraku i ne govore, ali mogu čovjeku otvoriti um kao kad razbijaš orah - i ostaviti ga da vrišti sam u mraku, ako tako požele.” Clary prestravljeno pogleda Jacea. “Ti me želiš predati njima!” “Ja želim da ti oni pomognu.” Jace se nagne preko stola, tako blizu da mu je opazila tamnije mrlje boje jantara u svijetlim očima. “Možda nije na nama da tražimo Kalež”, reče on tiho. “Možda će to učiniti Klava. Ali ono što je u tvojoj glavi, pripada tebi. Netko je ondje sakrio neke tajne, tajne koje ne možeš vidjeti. Zar ne želiš saznati istinu o vlastitom životu?” “Ne želim nikog drugog u svojoj glavi”, reče ona malodušno. Znala je da on ima pravo, ali od pomisli da se preda u ruke bićima koja su čak i sjenolovci smatrali jezivima ledila joj se krv u žilama. “Ja ću ići s tobom”, reče Jace. “Bit ću s tobom dok to rade.” “Dosta.” Simon je ustao od stola, crven od bijesa. “Pusti je na miru.” Alec pogleda Simona kao da ga je tek sad primijetio. Sklanjao je raskuštranu crnu kosu iz očiju i treptao. “Što ti još radiš ovdje, ovozemče?” Simon ga je ignorirao. “Kaženfti da je pustiš na miru.” Jace ga pogleda sporim, slatkasto otrovnim pogledom. 'Alec ima pravo”, reče. “Institut je prisegnuo da ce pružati utočište sjenolovcima, a ne njihovim ovozemskim prijateljima. Osobito kad više nisu dobrodošli.” Isabelle ustane i uhvati Simona za ruku. “Ja ću ga ispratiti.”

78

Načas se činilo da bi joj se mogao oduprijeti, ali tada je uhvatio Claryn pogled preko stola dok je lagano odmahivala glavom. Popustio je. Uzdignute glave, dopustio je da ga Isabelle izvede iz prostorije. Clary ustane. “Umorna sam”, reče. “Želim ići spavati.” “Nisi skoro ništa pojela...” usprotivi se Jace. Ona odmakne njegovu ispruženu ruku. “Nisam gladna.” U hodniku je bilo svježije nego u kuhinji. Clary se nasloni na zid navlačeći majicu, koja joj se lijepila za hladan znoj na prsima. Daleko niz hodnik vidjela je siluete Isabelle i Simona koje su se udaljavale, nestajale u tami. Tiho ih je promatrala kako odlaze; duboko u želucu bujao joj je grozničav, čudan osjećaj. Kada je Simon postao Isabellina odgovornost, a ne njezina? Ako je išta naučila iz svega toga, onda je to bilo kako je lako izgubiti sve što si oduvijek mislio da ćeš imati vječno. Prostorija je bila sva u zlatu i bjelini, visokih zidova koji su blistali poput cakline i stropa visokog, svijetlog i svjetlucavog poput dijamanata. Clary je imala baršunastu zelenu haljinu i u ruci držala zlatnu lepezu. Zbog kose, upletene u punđu iz koje su se prosipali uvojci, glava joj je bila neobično teška kad god bi je okrenula da pogleda unatrag. “Vidiš li nekog zanimljivijeg od mene?” upita Simon. Zagonetno, u tom snu bio je vješt plesač. Vodio ju je kroz gomilu kao da je ona list uhvaćen u riječnu struju. Bio je odjeven posve u crno, kao šjenolovac, i to je dobro isticalo njegove boje: tamnu kosu, svijetlosmeđu kožu, bijele zube. Zgodan je, pomisli Clary, prenuvši se iznenađeno. “Nitko nije zanimljiviji od tebe”, reče Clary. “Stvar je u ovom mjestu. Nikad nisam vidjela ništa slično.” Opet se okrenula kad su prošli pokraj fontane šampanjca: goleme srebrne zdjele u čijem se središtu nalazila morska sirena s ćupom iz kojeg joj se niz gola leđa prosipalo pjenušavo vino. Ljudi su punili čaše iz zdjele, smijali se i razgovarali. Sirena je okrenula glavu kad je Clary prošla i nasmiješila se. Osmijeh joj je razotkrio bijele zube, šiljate kao u vampira. “Dobrodošla u Stakleni Grad”, reče glas koji nije bio Simonov. Clary primijeti da je Simon nestao i da sada pleše s Jaceom, koji je bio odjeven u bijelo, tkanina njegove košulje bila je tanak pamuk; kroz nju je vidjela njegove crne biljege. Oko vrata visio mu je brončani lanac, a kosa i oči bili su mu zlatniji nego ikad; pomisli kako bi voljela naslikati njegov portret onom tamnom zlatnom bojom koja se katkada viđa na ruskim ikonama. “Gdje je Simon?” upita kad su se opet okrenuli oko fontane šampanjca. Clary ondje ugleda Isabelle s Alecom, oboje u tamnoplavom. Držali su se za ruke kao Ivica i Marica u tamnoj šumi. “Ovo je mjesto za žive”, reče Jace. Njegove su ruke na njezinima bile hladne i bila ih je svjesna na drugačiji način nego Simonovih. Pogleda ga suženih očiju. “Kako to misliš?” On joj se primakne. Osjetila je njegove usne na uhu. Nisu bile nimalo hladne. “Probudi se, Clary”, šapne. “Probudi se. Probudi se.” Naglo se uspravi na krevetu hvatajući zrak, kose zalijepljene za vrat hladnim znojem. Netko joj je čvrsto stiskao zglavke; pokuša ih izvući, no tada shvati tko je drži. “Jace?” “Aha.” Sjedio je na rubu njezina kreveta - kako je dospjela u krevet? - razbarušen i napola budan, s ranojutarnjom frizurom i pospanim očima. “Pusti me.” “Oprosti.” Prsti mu skliznuše s njezinih zglavaka. “Pokušala si me udariti čim sam ti izgovorio ime.”

79

“Malo sam napeta, valjda.” Osvrne se oko sebe. Bila je u maloj spavaćoj sobi s pokućstvom od tamnog drva. Po boji slabe svjetlosti koja je dopirala kroz poluotvoren prozor naslutila je da je zora ili je tek prošla. Ruksak joj je bio naslonjen na jedan zid. “Kako sam došla ovamo? Ne sjećam se...” “Našao sam te kako spavaš na podu u hodniku.” Jace je zvučao podsmješljivo. “Hodge mi je pomogao da te stavim u krevet. Mislio sam da će ti biti ugodnije u sobi za goste nego u bolnici.” “Čovječe. Ničeg se ne sjećam.” Prođe prstima kroz kosu, sklanjajući raščupane uvojke iz očiju. “Koliko je uopće sati?” “Oko pet.” “Ujutro?” Bijesno ga pogleda. “Bolje ti je da imaš dobar razlog što si me probudio.” “Zašto, lijepo si sanjala?” Još uvijek je čula glazbu u ušima, osjećala kako joj teški dragulji dodiruju obraze. “Ne sjećam se.” On ustane. “Došao je jedan tihi brat da te vidi. Hodge me poslao da te probudim. U stvari, htio te probuditi sam, ali kako je pet ujutro, zaključio sam da ćeš manje čangrizati ako budeš imala nešto lijepo pred očima.” “Misliš, tebe?” “A što drugo?” “Nisam pristala na to, znaš”, prasne ona. “To s Tihom braćom.” “Želiš li pronaći svoju majku”, reče on, “ili ne?” Samo ga je gledala. “Trebaš se samo upoznati s bratom Jeremiahom. To je sve. Možda ti se čak i svidi. Za tipa koji nikad ništa ne govori, ima sjajan smisao za humor.” Ona spusti glavu na dlanove. “Izađi. Izađi da se presvučem.” Spustila je noge na pod čim je zatvorio vrata za sobom. Iako je tek svanulo, vlažna vrućina već se počela osjećati u sobi. Zatvorila je prozor i otišla u kupaonicu da se umije i ispere usta u kojima je osjećala okus starog papira. Pet minuta kasnije uvlačila je noge u zelene tenisice. Bila se presvukla u kratke hlače od odrezanih traperica i običnu crnu majicu kratkih rukava. Da su joj mršave pjegave noge barem više sličile Isabellinim vitkim, glatkim udovima. No tu nije bilo pomoći. Zavezala je kosu u rep i pridružila se Jaceu na hodniku. Crkva je bio s njim, nemirno je gunđao i kružio. “Što je mačku?” upita Clary. “Nervozan je zbog Tihe braće.” “Čini se da su svi nervozni zbog njih.” Jace se lagano osmjehne. Crkva mijaukne kad su krenuli hodnikom, ali ne pođe za njima. Barem su debeli kameni zidovi katedrale još uvijek zadržali malo noćne svježine: hodnici su bili mračni i hladni. Kad su stigli u knjižnicu, Clary se iznenadi vidjevši da su svjetla ugašena. Knjižnicu je osvjetljavao samo mliječan sjaj koji se cijedio kroz visoke prozore u nadsvođenom stropu. Za golemim stolom sjedio je Hodge u odijelu, sjedinama prošarane kose posrebrene svjetlošću zore. Načas je pomislila da su sami unutra; da ju je Jace nasamario. Tada ugleda siluetu kako se pomalja iz tame i shvati kako je ono za što je mislila da je mrlja tamnije sjene zapravo čovjek. Visok čovjek u teškom ogrtaču koji mu je padao od vrata do nogu, posve ga prekrivajući. Kapuljača ogrtača bila je podignuta, skrivala mu je lice. Sam ogrtač bio je boje pergamenta, a uzorak složenih runa duž poruba i rukava kao da je bio načinjen krvlju koja se sušila. Clary se naježe dlačice na rukama i šiji, gotovo je bolno bockajući.

80

“Ovo je”, reče Hodge, “brat Jeremiah iz Tihoga Grada.” Muškarac je išao prema njima, težak ogrtač lelujao mu je dok se kretao i Clary shvati što je na njemu čudno: dok je hodao, ništa se nije čulo, ni najtiši zvuk koraka. Čak mu je i ogrtač, koji je trebao šuškati, bio tih. Gotovo se zapitala je li to duh - ali ne, pomislila je kad je stao pred njih, oko njega se širio neobičan slatkast miris, sličan tamjanu i krvi, miris nečeg živog. “Jeremiah,” reče Hodge, ustajući od stola, “ovo je djevojka o kojoj sam vam pisao. Clarissa Fray.” Zaklonjeno lice polako se okrene prema njoj. Clary osjeti hladnoću do vrhova prstiju. “Zdravo”, reče. Nije bilo odgovora. “Zaključio sam da imaš pravo, Jace”, reče Hodge. “I imam pravo”, reče Jace. “Obično imam.” Hodge se ne obazre na to. “Sinoć sam poslao pismo Klavi o svemu tome, ali Claryna su sjećanja samo njezina. Samo ona može odlučiti kako želi postupiti s onime što ima u glavi. Ako želi pomoć Tihe braće, trebala bi moći imati tu mogućnost.” Clary ne reče ništa. Dorothea je bila rekla da je u njezinu umu blokada koja nešto skriva. Naravno da je htjela doznati što. No mračan lik tihog brata bio je tako - tih. Tišina kao da je navirala iz njega poput tamne plime, crne i guste kao tinta. Ledila joj je kosti. Lice brata Jeremiaha još je bilo okrenuto prema njoj, ispod njegove kapuljače vidjelo se samo crnilo. To je Jocelynina kći? Clary tiho zaječi od zaprepaštenja, ustuknuvši. Riječi su joj odjeknule u glavi kao da ih je sama pomislila - a nije. “Da”, reče Hodge i brzo dometne: “Ali otac joj je bio ovozemac.” To nije važno, reče Jeremiah. Klavina krv je dominantna. “Zašto ste moju majku nazvali Jocelyn?” reče Clary, uzalud tražeći bilo kakvu naznaku lica ispod kapuljače. “Jeste li je poznavali?” “Braća čuvaju dosjee o svim pripadnicima Klave”, objasni Hodge. “Iscrpne dosjee...” “Ne baš tako iscrpne”, reče Jace, “ako nisu znali čak ni da je još živa.” Vjerojatno joj je neki vještac pomogao da nestane. Većina sjenolovaca ne može tako lako umaći Klavi. U Jeremiahovu glasu nije bilo nikakvih emocija; nije zvučao ni kao da odobrava Jocelynine postupke, ni kao da ih ne odobrava. “Nešto ne razumijem”, reče Clary. “Zašto bi Valentine mislio da moja mama ima Kalež smrtnika? Ako se toliko pomučila da nestane, kao što ste rekli, zašto bi ga onda uzela sa sobom?” “Zato da ne padne u njegove ruke”, reče Hodge. “Ona je najbolje znala što bi se dogodilo kad bi Valentine imao Kalež. A pretpostavljam da nije imala povjerenja u to da će ga Klava zadržati. Ne nakon Što ga je Valentine već jednom uzeo od nje.” “Valjda.” Clary nije uspjela prikriti sumnjičavost u glasu. Sve joj se to činilo vrlo nategnuto. Pokušala je zamisliti majku kako bježi pod okriljem mraka s velikim zlatnim kaležom uguranim u džep hlača s naramenicama i nije uspjela. “Jocelyn se okrenula protiv svojeg muža kad je otkrila što kani učiniti s Kaležom”, reče Hodge. “Nije nerazumno pretpostaviti da bi učinila sve što je mogla kako Kalež ne bi pao u njegove ruke. I sama Klava prvo bi ga potražila kod nje da je znala da je još živa.” “Meni se čini”, reče Clary oštro, “da svatko za koga Klava misli da je mrtav zapravo uopće nije mrtav. Možda bi trebala uložiti u otiske zuba.” “Moj je otac mrtav”, reče Jace jednako oštro. “Ne trebam otiske zuba da mi to potvrde.” Clary se ogorčeno okomi na njega. “Gle, nisam mislila...”

81

Dosta je, prekine je brat Jeremiah. Ovdje se može doznati istina, ako ste dovoljno strpljivi da je poslušate. Brzom kretnjom podigne ruke i zbaci kapuljaču unatrag s lica. Zaboravivši na Jacea, Clary se othrva porivu da krikne. Arhivistova glava bila je ćelava, glatka i bijela poput jajeta, a tamna uleknuća nalazila su se ondje gdje su mu nekoć bile oči. Sad ih više nije bilo. Usne su mu bile iskrižane uzorkom tamnih linija koji su sličili kirurškim šavovima. Sad je shvatila što je Isabelle podrazumijevala pod unakazivanjem. Braća iz Tihoga Grada ne lažu, reče Jeremiah. Ako želiš istinu od mene, dobit ćeš je, ali ja ću zauzvrat od tebe tražiti isto. Clary isturi bradu. “Ni ja nisam lažljivica.” Um ne može lagati. Jeremiah joj se primakne. Želim tvoja sjećanja. Vonj krvi i tinte bio je zagušljiv. Clary osjeti navalu panike. “Čekajte...” “Clary.” Bio je to Hodge, glas mu je bio nježan. “Posve je moguće da postoje sjećanja koja si zakopala ili potisnula, sjećanja nastala kad si bila premala da bi ih mogla svjesno prizvati, a do kojih brat Jeremiah može doći. To bi nam moglo jako pomoći.” Ona ne reče ništa, zagrizavši unutrašnju stranu usne. Nimalo joj se nije sviđala pomisao da joj netko ulazi u glavu, da zadire u sjećanja toliko privatna i skrivena da čak ni ona ne može do njih. “Ona ne mora učiniti ništa što ne želi”, reče Jace iznenada. “Zar ne?” Clary prekine Hodgea prije nego što je uspio odgovoriti. “U redu je., Učinit ću to.” Brat Jeremiah odsječno kimne i priđe joj toliko bešumno da su joj kralješnicom prošli žmarci. “Hoće li boljeti?” šapne. On ne odgovori, ali podigne uske bijele ruke da joj dodirne lice. Koža na njegovim prstima bila je tanka kao pergament, posve iscrtana runama. Osjećala je moć u njima, peckala joj je kožu poput statičkog elektriciteta. Zatvorila je oči, ali ne prije nego što je ugledala tjeskoban izraz koji je prešao Hodgeovim licem. Na tamnoj pozadini njezinih očnih kapaka uzvitlaše se boje. Osjeti pritisak, silovito potezanje u glavi, rukama i nogama. Stisne šake odupirući se težini, crnilu. Osjeti kao da je pritisnuta o nešto tvrdo i nepomično, kao da je nešto polako gnječi. Začuje samu sebe kako hvata zrak i najednom je cijelu obuze hladnoća, zimska hladnoća. U bljesku ugleda ledenu ulicu, sive zgrade koje se ocrtavaju iznad nje, eksploziju bjeline koja joj smrznutim česticama bode lice... “Dosta je.” Jaceov glas prodre kroz zimsku studen i nestade snijega koji je padao, pljuska bijelih iskrica. Clary razrogači oči. Knjižnica se polako opet izoštri - zidovi obloženi knjigama, tjeskobno Hodgeovo i Jaceovo lice. Brat Jeremiah nepokretno je stajao kao izrezbareni idol od slonovače i crvene tinte. Clary osvijesti oštru bol na dlanovima i spusti pogled, ugledavši crvene crte utisnute u kožu ondje gdje su joj se bili žarili nokti. “Jace”, reče Hodge pokudno. “Pogledaj joj ruke.” Jace pokaže na Clary, koja sklopi prste da sakrije ozlijeđene dlanove. Hodge joj stavi široki dlan na rame. “Jesi li dobro?” Ona polako pomakne glavu da kimne. Onaj je užasan pritisak nestao, ali osjećala je da joj je znoj natopio kosu i zalijepio joj majicu za leđa kao ljepljivu traku. U tvojem umu nalazi se blokada, reče brat Jeremiah. Ne može se do tvojih sjećanja. “Blokada?” upita Jace. “Želite reći da je potisnula sjećanja?” Ne. Želim reći da su joj čarolijom blokirana od svjesnog uma. Ne mogu to ovdje slomiti. Morat će doći u Grad od Kostiju i stati pred Bratstvo. “Čarolijom?” upita Clary u nevjerici. “Tko bi na mene bacio čaroliju?”

82

Nitko joj ne odgovori. Jace pogleda svojeg učitelja. Bio je čudnovato blijed, pomisli Clary, uzevši u obzir da je to bila njegova zamisao. “Hodge, ona ne bi trebala biti dužna ići ako ne...” “U redu je.” Clary duboko udahne. Dlanovi su je boljeli ondje gdje ih je zarežala noktima i strašno je željela leći negdje gdje je zamračeno i odmoriti se. “Ići ću. Želim saznati istinu. Želim saznati što mi je u glavi.” Jace jedanput kimne. “Dobro. Onda ću ja ići s tobom.” Izlazak iz Instituta bio je kao ulazak u mokru, vruću torbu od šatorskog platna. Vlažan zrak pritiskao je grad, pretvarajući zrak u prljavu juhu. “Ne razumijem zašto moramo krenuti odvojeno od brata Jeremiaha”, progunđa Clary. Stajali su na uglu izvan Instituta. Ulice su bile puste, osim kamiona za smeće koji se polako drndao duž bloka. “Neugodno mu je da ga vide sa sjenolovcima?” “Braća jesu sjenolovci”, istakne Jace. Nekako je uspijevao izgledati svježe unatoč vrućini. Clary ga zbog toga poželi zviznuti. “Pretpostavljam da je otišao po svoj auto?” sarkastično zapita. Jace se naceri. “Tako nešto.” Ona odmahne glavom. “Znaš, osjećala bih se mnogo bolje u vezi ovoga da je Hodge pošao s nama.” “Ja ti nisam dovoljna zaštita?” “Trenutačno mi ne treba zaštita - nego netko tko mi može pomoći da razmišljam.” Najednom se sjetivši, pritisne dlan preko usta. “O... Simon!” “Ne, ja sam Jace”, strpljivo reče Jace. “Simon je onaj mali nalik na lasicu s lošom frizurom i očajnim smislom za modu.” “O, začepi”, odvrati ona, premda više automatski nego ozbiljno. “Htjela sam ga nazvati prije spavanja. Da vidim je li se sretno vratio kući.” Odmahnuvši glavom, Jace se zagleda u nebo kao da će se svaki čas otvoriti i razotkriti tajne svemira. “Uza sve što se događa, ti se brineš za lasičara?” “Ne zovi ga tako. Ne izgleda kao lasica.” “Možda imaš pravo”, reče Jace. “U svoje vrijeme upoznao sam jednu ili dvije privlačne lasice. On izgleda više kao štakor.” “On ne...” “Po svoj prilici leži kod kuće u lokvi vlastite sline. Samo čekaj kada dosadi Isabelle pa ćeš ti morati skupljati njegove komade.” “Je li vjerojatno da će dosaditi Isabelle?” upita Clary. Jace razmisli o tome. “Da”, reče. Clary se zapita je li Isabelle možda pametnija nego što Jace misli. Možda shvati koliko je Simon fantastičan tip: koliko zabavan, koliko pametan, koliko cool. Možda prohodaju. Od te je pomisli cijelu obuze bezimeni užas. Izgubljenoj u mislima, trebalo joj je nekoliko trenutaka da primijeti kako joj Jace nešto govori. Kad je trepnula prema njemu, ugledala je kako mu se licem širi zajedljiv smiješak. “Što je?” upita ona otresito. “Volio bih da prestaneš tako očajnički pokušavati privući moju pozornost”, reče on. “Postaje mi neugodno.” “Sarkazam je posljednje utočište onih kojima je ponestalo mašte”, reče mu ona. “Ne mogu si pomoći. Svojim britkim duhom skrivam unutarnju bol.” “Tvoja će bol ubrzo postati vanjska ako se ne makneš sa ceste. Želiš li da te pregazi taksi?” “Ne budi smiješna”, reče on. “Ne bismo nikad tako lako došli do taksija u ovoj četvrti.”

83

Kao na znak, uzak crni automobil zatamnjenih prozora dojuri do pločnika i zaustavi se pred Jaceom, uz turiranje motora. Bio je dugačak, sjajan i ležao je nisko kao limuzina, prozora zaobljenih prema van. Jace je pogleda iskosa; u njegovim očima bilo je podsmijeha, ali i određene prijekosti. Ona opet promotri auto, dopustivši svojem pogledu da se opusti, dopustivši snazi stvarnoga da prodre kroz veo glamura. Sad je auto izgledao kao Pepeljugina kočija, samo što nije bila ružičasta, zlatna i plava poput uskršnje pisanice, nego crna kao baršun, vrlo tamnih prozora. Kotači i svi kožnati ukrasi bili su crni. Na crnoj, metalnoj kočijaškoj klupi sjedio je brat Jeremiah, rukama u rukavicama držeći uzde. Lice mu je bilo skriveno ispod kukuljice ogrtača boje pergamenta. Na drugom kraju uzdi nalazila su se dva konja crna kao dim, koja su rzala i propinjala se prema nebu. “Ulazi”, reče Jace. Budući da je ostala stajati širom otvorenih usta, on je uhvati za ruku i napola ugura unutra kroz otvorena vrata kočije, uskočivši i sam za njom. Kočija se pokrene prije nego što je zatvorio vrata. On padne unatraške na svoje sjedalo - tapecirano sjajnim plišem - i pogleda preko, u nju. “Osobna pratnja u Grad od Kostiju nije nešto na što trebaš frktati nosom.” “Nisam frktala nosom. Samo sam se iznenadila. Nisam očekivala... zapravo, mislila sam da je to auto.” “Samo se opusti”, reče Jace. “Uživaj u tom mirisu nove kočije.” Clary zakoluta očima i okrene se da pogleda kroz prozor. Mislila bi da kočija s konjima nema nimalo izgleda u manhattanskom prometu, no s lakoćom su se kretali prema centru, a u krkljancu od taksija, autobusa i terenaca koji su zagušili aveniju nije se primjećivalo njihovo nečujno napredovanje. Ispred njih jedan žuti taksi promijeni traku, prepriječivši im put. Clary se napne, zabrinuta zbog konja - a tada se kočija trgne uvis jer su konji okretno poskočili na krov taksija. Ona zatomi uzdah iznenađenja. Umjesto da se vuče po tlu, kočija poleti za konjima, zakotrljavši se lagano i bešumno na krov taksija i preko njega pa dolje na drugu stranu. Clary se osvrne u trenutku kad je kočija opet udarila u cestu uz trzaj - vozač taksija pušio je i zurio pred sebe, uopće ih ne primijetivši. “Uvijek sam mislila da vozači taksija ne paze na promet, ali ovo je smiješno”, reče ona malodušno. “Samo zato što sada možeš prozreti glamur...” Jace ostavi kraj rečenice da tankoćutno visi u zraku između njih. “Mogu ga prozreti samo kad se koncentriram”, reče ona. “Od toga me malo zaboli glava.” “Kladim se da je to zbog te blokade u tvojem umu. Braća će to srediti.” “A što onda?” “Onda ćeš vidjeti svijet kakav jest - beskrajan”, reče Jace uz opor osmijeh. “Nemoj mi citirati Blakea.” Osmijeh postane manje opor. “Nisam mislio da ćeš ga prepoznati. Ne djeluješ mi kao netko tko čita mnogo poezije.” “Svi znaju za taj citat zbog Doorsa.” Jace je blijedo pogleda. “The Doors. To je bio bend.” “Ako ti tako kažeš”, reče on. “Pretpostavljam da nemaš mnogo vremena za uživanje u glazbi”, reče Clary, razmišljajući o Simonu, kojem je glazba bila najvažnija stvar u životu, “u toj tvojoj profesiji.” On slegne ramenima. “Možda povremeno pokoji vrišteći zbor prokletnika.” Clary ga brzo pogleda da vidi šali li se, ali njegovo lice bilo je bezizražajno. “Ali jučer si svirao klavir u Institutu”, započne ona. “Znači da ipak...”

84

Kočija se opet trgne uvis. Clary se uhvati za rub sjedala i zagleda - kotrljali su se po krovu gradskog autobusa Ml. S tog povišenog položaja vidjela je gornje katove starih stambenih zgrada koje su se nizale duž avenije, pomno dotjerane isklesanim vodorigama i ukrasnim vijencima. “Samo sam tratio vrijeme”, reče Jace, ne gledajući je. “Moj je otac inzistirao da naučim svirati neki instrument.” “Tvoj se otac čini strog.” Jaceov ton bio je odsječan. “Nimalo. Udovoljavao mi je. On me svemu naučio - baratanju oružjem, demonologiji, skrivenoj predaji, drevnim jezicima. Davao mi je sve što sam htio. Konje, oružje, knjige, čak i sokola za lov.” Ali oružje i knjige nisu baš ono što većina klinaca želi za Božić, pomisli Clary kad je kočija ponovno bubnula na asfalt. “Zašto Hodgeu nisi rekao da poznaješ one ljude s kojima je Luke razgovarao? Da su to oni koji su ti ubili tatu?” Jace spusti pogled na ruke. Bile su to tanke i pažljive ruke, ruke umjetnika, a ne ratnika. Prsten koji je već ranije primijetila presijavao mu se na prstu. Inače bi bila rekla kako u mladiću koji nosi prsten ima nešto ženskasto, ali u njemu toga nije bilo. Sam prsten izgledao je teško i čvrsto, bio je od srebra tamnog kao da ga je netko spalio i imao je uzorak zvijezda. U njega je bilo ugravirano slovo W. “Jer da jesam,” reče, “on bi shvatio da želim osobno ubiti Valentinea. I nikad mi ne bi dopustio da pokušam.” “Misliš, želiš ga ubiti zbog osvete?” “Zbog pravde”, reče Jace. “Nikad nisam znao tko mi je ubio oca. Sada znam. Ovo je moja prilika da to nadoknadim.” Clary nije razumjela kako bi umorstvo jedne osobe moglo nadoknaditi smrt neke druge, ali osjetila je da to nema smisla reći. “Ali znao si tko ga je ubio”, reče. “Ti ljudi. Rekao si...” Jace je nije gledao pa je Clary utihnula. Sad su se kotrljali preko Astora, za dlaku izbjegavši purpurni tramvaj Njujorškog sveučilišta kad je presjekao promet. Prolaznici su izgledali zgnječeno teškim zrakom, kao kukci pritisnuti staklom. Nekoliko skupina djece skitnica okupilo se oko podnožja nekog velikog mjedenog kipa; ispred sebe postavili su presavijene kartone s natpisima kojima su molili za novac. Clary opazi djevojku približno svojih godina, glatko izbrijane ćelave glave, kako se naslanja na tamnoputog dječaka s dreadlocksima, lica na kojem je bilo desetak piercinga. Kad je kočija prošla pokraj njih, okrenuo je glavu kao da je vidi i ugledala je sjaj u njegovim očima. Jedno mu je bilo zamućeno kao da nema zjenicu. “Imao sam deset godina”, reče Jace. Ona se okrene da ga pogleda. Bio je bezizražajan. Uvijek kad bi govorio o svojem ocu, činilo se da se iz njega iscijedi boja. “Živjeli smo u vlastelinskom dvorcu izvan grada. Moj je otac uvijek govorio da je sigurnije biti daleko od ljudi. Čuo sam ih kako idu kolnim prilazom i otišao mu to reći. Rekao mi je da se sakrijem pa sam se sakrio. Pod stepenice. Vidio sam te ljude kako ulaze. S njima su bili i drugi. Ne ljudi. Otpisani. Svladali su mojeg oca i prerezali mu grlo. Krv je tekla po podu. Natopila mi je cipele. Nisam se pomaknuo.” Clary je trebao trenutak da shvati kako je završio s pričom i još jedan da dođe do glasa. “Tako mi je žao, Jace.” Oči mu zaiskriše u tami. “Ne razumijem zašto se ovozemci uvijek ispričavaju zbog stvari za koje nisu krivi.” “Ne ispričavam se. To je način... suosjećanja. Način da kažem da mi je žao što si nesretan.” “Nisam nesretan”, reče on. “Nesretni su samo ljudi bez cilja. Ja imam cilj.” “Misliš na ubijanje demona ili na osvećivanje smrti svojeg oca?” “Na oboje.” “Bi li tvoj otac stvarno htio da ubiješ te ljude? Samo zbog osvete?”

85

“Sjenolovac koji ubije nekog od svoje braće gori je od demona i treba ga ukloniti kao demona”, reče Jace, kao da recitira riječi iz udžbenika. “Ali jesu li svi demoni zli?” reče ona. “Mislim, ako svi vampiri nisu zli i ako nisu svi vukodlaci zli, možda...” Jace se okrene prema njoj, ozlojeđeno. “To uopće nije isto. Vampiri, vukodlaci, pa čak i vješci djelomično su ljudi. Dio su ovog svijeta, rodili su se u njemu. Pripadaju ovamo. Ali demoni dolaze iz drugih svjetova. Oni su međudimenzionalni paraziti. Dođu na neki svijet i potroše ga. Ne znaju graditi, samo razaraju - ne znaju stvarati, samo upotrebljavaju. Spale neko mjesto do pepela, a kad ono umre, presele se na sljedeće. Oni hoće život - ne samo tvoj život ili moj, nego sav život ovog svijeta, njegove rijeke i gradove, njegove oceane, njegovo sve. I između njih i uništenja svega ovoga” - on pokaže prema prozoru kočije, zamahnuvši rukom kao da podrazumijeva sve u gradu, od nebodera na periferiji do prometnog zastoja u ulici Houston - “stoje jedino nefili.” “Aha”, reče Clary. Činilo se da nema baš što reći. “Koliko ima drugih svjetova?” “Nitko ne zna. Stotine. Možda milijuni.” “I sve su to... mrtvi svjetovi? Potrošeni?” Clary osjeti kako joj se želudac bućka, mada je to možda bilo samo zbog trzaja kad su se popeli na ljubičasti Mini i spustili se s njega. “To je tako tužno.” “Nisam to rekao.” Tamna narančasta svjetlost gradske omaglice prodirala je kroz prozor, ocrtavajući njegov oštar profil. “Vjerojatno postoje i drugi živi svjetovi kao što je naš. Ali samo demoni mogu putovati između njih. Jednim dijelom zato što su uglavnom bestjelesni, ali nitko ne zna točno zašto. Mnogi vješci su pokušah i nijednom nije upalilo. Ništa sa Zemlje ne može proći kroz zaštite između svjetova. Kad bismo mogli,” doda, “možda bismo ih uspjeli spriječiti da dolaze ovamo, ali još nikad nitko nije uspio dokučiti kako oni to rade. Zapravo, pristiže ih sve više i više. Nekad su na ovaj svijet dolazile samo male najezde demona, koje je bilo lako suzbiti. Ali čak i za mojeg života sve ih se više provlači kroz zaštite. Klava stalno mora slati sjenolovce i oni se često ne vrate.” “Ali kad biste imali Kalež smrtnika, mogli biste ih napraviti još, zar ne? Još lovaca na demone?” upita Clary oprezno. “Naravno”, reče Jace. “Ali već godinama nemamo Kalež, a mnogi od nas umiru mladi. Tako da se naš broj polako smanjuje.” “Zar se vi ne, hm...” Clary je tražila pravu riječ. “Razmnožavate?” Jace prasne u smijeh baš kad je kočija iznenada oštro skrenula ulijevo. On se odupre, ali Clary padne na njega. On je uhvati, rukama je lagano, ali čvrsto držeći dalje od sebe. Ona osjeti hladan dodir njegova prstena kao komadić leda na svojoj znojnoj koži. “Naravno”, reče. “Volimo se razmnožavati. To nam je jedna od omiljenih aktivnosti.” Clary se odmakne od njega lica zažarena u tami i okrene se da pogleda kroz prozor. Kotrljali su se prema teškim vratima od kovanog željeza, isprepletenih tamnim viticama. “Stigli smo”, objavi Jace kad se glatko kotrljanje kotača po asfaltu pretvorilo u drndanje po popločanoj cesti. Clary ugleda riječi iznad luka dok su prolazili ispod njega: NEW YORK CITY MARBLE CEMETERY. “Ali prestali su zakopavati ljude na Manhattanu prije jednog stoljeća jer je ponestalo mjesta zar ne?” reče ona. Kretali su se uskom uličicom visokih kamenih zidova s obje strane. “Grad od Kostiju nalazi se ovdje duže od toga.” Kočija se klimavo zaustavi. Clary se trgne kad je Jace ispružio ruku, ali je samo posegnuo mimo nje da otvori vrata na njezinoj strani. Ruka mu je bila lagano mišićava i posuta zlaćanim dlačicama kao polenom. “Ti nemaš izbora, zar ne?” upita ona. “Kad se radi o tome da si sjenolovac. Ne možeš se naprosto povući.”

86

“Ne”, reče on. Vrata se otvore, pustivši unutra val zagušljiva zraka. Kočija se bila zaustavila na širokoj četverokutnoj zelenoj površini, okruženoj mramornim zidovima obraslim mahovinom. “Ali kad bih imao izbora, opet bih to izabrao.” “Zašto?” upita ona. On izvije jednu obrvu, zbog čega Clary smjesta osjeti zavist. Oduvijek je željela da to može učiniti. “Zato”, reče. “To mi dobro ide.” On skoči s kočije. Clary se privuče do ruba svojeg sjedala, lamatajući nogama. Do ploča na cesti bio je dug pad. Skoči. Od udarca su je zapekla stopala, ali nije pala. Trijumfalno se okrene i zatekne Jacea kako je gleda. “Bio bih ti pomogao da siđeš”, reče on. Ona trepne. “U redu je. Nisi trebao.” On se osvrne. Brat Jeremiah silazio je sa svojeg sjedala iza konja, u nečujnom komešanju ogrtača. Nije stvarao nikakvu sjenu na suncem sprženoj travi. Dođite, reče. Otkliže dalje od kočije i umirujućih svjetala Druge avenije, uputivši se prema mračnom središtu vrta. Bilo je jasno da očekuje da pođu za njim. Trava je bila suha i pucketala im je pod nogama, a mramorni zidovi s obje strane bili su glatki i sjajni. U kamen tih zidova bila su uklesana imena i datumi. Clary je za koji čas shvatila da su to oznake grobova. Studen joj strugne kralježnicom. Gdje su bila tijela? U zidovima, pokopana uspravno kao da su živa zazidana...? Bila je zaboravila gledati kuda ide. Kad se sudarila s nečim prepoznatljivo živim, glasno je kriknula. Bio je to Jace. “Ne kriješti tako. Probudit ćeš mrtve.” Ona mu se namršti. “Zašto smo stali?” On pokaže na brata Jeremiha, koji se zaustavio pred jednim kipom, tek malčice višim od njega, podnožja obrasla mahovinom. Bio je to kip nekog anđela. Mramor kipa bio je tako gladak da je bio gotovo proziran. Anđelovo lice bilo je gnjevno, lijepo i tužno. U dugim bijelim rukama anđeo je držao kalež čiji je rub bio načičkan mramornim draguljima. Nešto na tom kipu poškakljalo je Claryno sjećanje nelagodnom poznatošću. Na podnožju je bila urezana 1234. godina, a oko nje riječi: NEPHILIM: FACILIS DECENSUS AVERNO. “To bi trebao biti Kalež smrtnika?” upita ona. Jace kimne. “A ovo na podnožju je moto nefila - sjenolovaca.” “Što to znači?” Jaceov smiješak bio je bijeli bljesak u tami. “Znači 'Sjenolovci: u crnom izgledaju bolje od udovica naših neprijatelja još od 1234.”' “Jace...” To znači, reče Jeremiah, “Silazak u Pakao je lak.” “Krasno i veselo”, reče Clary, ali kožom joj unatoč tome prostruji drhtaj. “Ovdje je to mala šala Braće”, reče Jace. “Vidjet ćeš.” Ona pogleda brata Jeremiaha. Iz nekog unutrašnjeg džepa na ogrtaču bio je izvukao stelu koja je slabašno svijetlila i vrškom je crtao neku runu po podnožju kipa. Usta kamenog anđela najednom se širom otvore u nijemom kriku, a u tratini pred Jeremiahovim nogama rastvori se zjapeća crna rupa. Bila je nalik otvorenu grobu. Clary se polako približi rubu i zaviri unutra. U rupu su vodile granitne stepenice, bridova zaobljenih od godina upotrebe. Niza stepenice su u razmacima bile postavljene baklje, koje su blještale jarko zeleno i ledeno plavo. Dno stepenica gubilo se u tami.

87

Jace krene stepenicama s lakoćom nekoga kome je ta situacija poznata, ako već ne i ugodna. Na pola puta do prve baklje zastane i pogleda uvis u nju. “Daj, dođi”, reče nestrpljivo. Clary je jedva spustila nogu na prvu stepenicu kad je osjetila kako joj je ruku uhvatio hladan stisak. Preneraženo podigne pogled. Brat Jeremiah držao ju je za zglavak, utiskujući joj ledene bijele prste u kožu. Vidjela je koštani odsjaj njegova nakazna lica ispod ruba kukuljice. Ne boj se, reče glas u njezinoj glavi. Jedan ljudski krik nije dovoljan da probudi ove mrtve. Kad joj je pustio ruku, stuštila se niza stepenice za Jaceom, dok joj je srce udaralo u rebra. On ju je čekao u podnožju stepenica. Bio je uzeo jednu od baklji zelenog plamena iz nosača i držao je u visini očiju. Bacala je blijedozelen odsjaj na njegovu kožu. “Jesi li dobro?” Ona kimne, ne pouzdajući se u to da će uspjeti progovoriti. Stepenice su završile malim odmorištem; pred njima se protezao tunel, dug i crn, izbrazdan vijugavim korijenjem drveća. Blijedo plavičasto svjetlo vidjelo se na kraju tunela. “Tako je... mračno”, reče jadno. “Hoćeš li da te primim za ruku?” Clary stavi obje ruke iza leđa kao malo dijete. “Ne obraćaj mi se svisoka.” “Pa, teško da bih ti se mogao obratiti odozdo. Preniska si.” Jace pogleda mimo nje, a kad se pomaknuo, iz baklje sijevnuše iskrice. “Ne trebate stajati kao na ceremoniji, brate Jeremiah”, otegne on. “Vodite. Bit ćemo odmah iza vas.” Clary se trgne. Još se nije naviknula na arhivistove tihe dolaske i odlaske. On se nečujno pomakne s mjesta na kojem je stajao iza nje i krene u tunel. Za koji čas pođe i ona, usput udarcem odbivši Jaceovu pruženu ruku. Claryn prvi pogled na Tihi Grad bio je red za redom visokih mramornih lukova koji su se uzdizali u zrak, nestajući u daljini kao uredni redovi stabala u voćnjaku. Sam mramor bio je poput čiste, pepeljaste slonovače, tvrde i sjajne, ponegdje s umecima uskih traka od oniksa, jaspisa i zada. Kad su se udaljili od tunela prema šumi lukova, Clary primijeti da su na tlu urezane one iste rune koje su katkada krasile Jaceovu kožu linijama, virovima i spiralnim uzorcima. Dok su svo troje prolazili pokraj prvog luka, nešto veliko i bijelo iskrsne joj s lijeve strane, kao ledenjak pokraj pramca Titanica. Bio je to blok od bijelog kamena, gladak i četverokutan, s nekakvim vratima umetnutim u prednju stranu. Podsjetio ju je na dječju kućicu za igranje, gotovo, ali ipak ne i uistinu dovoljno veliku da bi unutra mogla stajati uspravno. “To je mauzolej”, reče Jace, uperivši sjaj baklje prema njemu. Clary opazi runu uklesanu u vrata, koja su bila zapečaćena željeznim vijcima. “Grob. Ovdje pokapamo naše mrtve.” “Sve vaše mrtve?” reče ona, donekle ga poželjevši pitati je li mu tu pokopan otac, no on je već otišao dalje, izvan slušnog dometa. Ona požuri za njim da ne bi ostala sama s bratom Jeremiahom na tom sablasnom mjestu. “Mislila sam da si rekao da je ovo knjižnica.” Mnogo je razina Tihoga Grada, ubaci Jeremiah. I nisu svi mrtvi pokopani ovdje. Ima još jedna kosturnica na Idrisu. Dakako, mnogo veća. Ali na ovoj razini nalaze se mauzoleji i mjesto za spaljivanje. “Mjesto za spaljivanje?” Oni koji umru u bitci budu spaljeni, od njihova pepela prave se mramorni lukovi koje vidiš ovdje. Krv i kosti ubojica demona sami su po sebi moćna zaštita od zla. Čak i u smrti Klava služi svojoj svrsi. Kako naporno, pomisli Clary, boriš se cijeli život i onda se od tebe očekuje da tu borbu nastaviš čak i kad ti život završi. Na rubu vidnog polja nazirala je kvadratne bijele komore koje su stajale s obje strane kao uredni redovi grobova; sva vrata bila su zaključana izvana. Sad je shvaćala zašto se to mjesto zvalo Tihi Grad: njegovi jedini žitelji bili su nijema Braća i mrtvi, koje su oni tako predano čuvali.

88

Bili su dospjeli do još jednih stepenica koje su vodile dolje, u još sumraka; Jace pruži baklju pred sebe, isprugavši zidove sjenama. “Idemo na drugu razinu, gdje se nalaze arhivi i prostorije za vijećanje”, reče, kao da je želi ohrabriti. “Gdje su stambeni dijelovi?” upita Clary, dijelom iz uljudnosti, a dijelom iz prave znatiželje. “Gdje braća spavaju?” Spavaju? Tiha riječ visjela je u mraku između njih. Jace se nasmija i plamen baklje koju je držao zatitra. “Morala si pitati.” U podnožju stepenica nalazio se još jedan tunel, koji se proširio u četvrtast paviljon čiji je svaki ugao bio obilježen tornjem od izrezbarene kosti. Baklje su gorjele u dugačkim nosačima od oniksa duž stranica četverokuta, a zrak je vonjao na pepeo i dim. Usred paviljona stajao je dugačak stol od crnog bazalta prošaranog bijelim venama. Iza stola, na tamnome zidu, visio je golemi srebrni mač vrha okrenuta nadolje, balčaka izrađena u obliku raširenih krila. Za stolom je sjedio red Tihe braće; svaki je brat bio ovijen i zakukuljen istim ogrtačem boje pergamenta, kao Jeremiah. Jeremiah nije gubio vrijeme. Stigli smo. Clarissa, stani pred Vijeće. Clary baci pogled na Jacea, no on je treptao, očito zbunjen. Brat Jeremiah zacijelo je progovorio samo u njezinoj glavi. Pogleda stol, dugačak red tihih likova umotanih u teške ogrtače. Pod paviljona tvorili su naizmjenični kvadrati: zlatno brončani i tamnocrveni. Tik ispred stola nalazio se veći kvadrat, načinjen od crnog mramora ukrašenog reljefnim paraboličnim uzorkom srebrnih zvijezda. Clary stane na sredinu crnog kvadrata kao da staje pred streljački odred. Podigne glavu. “U redu”, reče. “Što sad?” Tada braća načiniše zvuk, zvuk koji nakostriješi sve dlačice duž Claryne šije i ruku. Sličio je uzdahu ili jecaju. Usklađeno podigoše ruke i zabaciše kukuljice, ogolivši nakazna lica i duplje svojih praznih očiju. Premda je već vidjela razotkriveno lice brata Jeremiaha, Clary se stisne želudac. Kao da je gledala red kostura, kao na jednom od onih srednjovjekovnih duboreza gdje mrtvi hodaju, razgovaraju i plešu po naslaganim hrpama živih tijela. Učini joj se da joj se njihova zašivena usta cere. Vijeće te pozdravlja, Clarissa Fray, začuje, i to ne samo kao jedan tih glas u glavi, nego kao desetak njih, što dubokih i grubih, što prijaznih i monotonih, ali svih zahtjeynih, upornih u pritiskanju krhkih barijera oko njezina uma. “Stanite”, reče ona, a na vlastito zaprepaštenje, glas joj se prolomi čvrst i jak. Graja u njezinu umu naprasno prestane, kao kad se gramofonska ploča prestane okretati. “Smijete mi ući u glavu,” reče, “ali tek kad budem spremna.” Ako ne želiš da ti pomognemo, nema potrebe za ovime. Sama si tražila našu pomoć, na kraju krajeva. “Želite doznati što je u mojoj glavi, baš kao i ja”, reče ona. “To ne znači da ne morate biti pažljivi.” Brat koji je sjedio u sredini prekrižio je tanke bijele prste ispod brade. To je zanimljivo pitanje, uistinu, reče, a glas u njezinu umu bio je ravnodušan i neutralan. Ali nema potrebe za upotrebom sile ako se ne odupireš. Ona zaškripi zubima. Htjela im se oduprijeti, htjela je izbiti te nametljive glasove iz vlastite glave. Pristajati na njih i dopuštati takvo silovanje najintimnijeg, najosobnijeg dijela sebe... No postojala je velika mogućnost da se to već dogodilo, podsjeti ona samu sebe. Ovo je bilo tek iskopavanje starog zločina, krade njezina sjećanja. Ako upali, ono što joj je bilo oduzeto bit će joj vraćeno. Zatvori oči.

89

“Možete”, reče. Prvi kontakt osjetila je kao šapat u glavi, nježan poput dodira lista koji pada. Navedi svoje ime pred Vijećem. Clarissa Fray. Prvom glasu pridružiše se ostali. Tko si ti? Ja sam Clary. Moja je majka Jocelyn Fray. Stanujem u Berkeleyjevoj 807 u Brooklynu. Imam petnaest godina. Moj otac se zvao... Um kao da joj je prasnuo i urušio se, poput elastične vrpce, i ona se bešumno strmoglavi u kovitlac slika na unutarnjoj strani zatvorenih kapaka. Majka ju je požurivala noćnom crnom ulicom između hrpa nabacana i prljava snijega. Onda nisko nebo, sivo i olovno, redovi ogoljenih crnih stabala. Prazan četverokut iskopan u zemlji, običan lijes spušten u nj. Pepeo pepelu. Jocelyn umotana u svoj pokrivač od spojenih krpica, obraza oblivenih suzama, brzo zatvara neku kutiju i gura je pod jastuk dok Clary ulazi u sobu. Opet ugleda inicijale na kutiji: J.C. Slike su sad krenule brže, kao stranice neke od onih knjiga u kojima crteži kao da se pomiču kad ih brzo okrećete. Clary je stajala na vrhu stepeništa i gledala dolje u uski hodnik, a ondje je opet bio Luke sa zelenom platnenom torbom pod nogama. Pred njim je stajala Jocelyn, odmahujući glavom. “Zašto sada, Luciane? Mislila sam da si mrtav...” Clary trepne; Luke je izgledao drugačije, gotovo nepoznato, bradat, duge i raščupane kose - i grane se spuste da joj zaklone pogled; opet je bila u parku, a zelene vile, tanke kao čačkalice, zujale su među crvenim cvjetovima. Ona oduševljeno posegne prema jednoj i majka je podigne u naručje uz užasnut krik. Onda opet zima na crnoj ulici, žurile su, zagrljene pod kišobranom, Jocelyn sad gurajući, sad vukući Clary između prijetećih nasipa od snijega. Iz padajuće bjeline pomoli se granitni ulaz; iznad vrata bila je uklesana riječ VELIČANSTVENI. Zatim je stajala u hodniku koji je vonjao na željezo i rastopljen snijeg. Prsti su joj utrnuli od hladnoće. Nečija ruka pod bradom usmjeri joj pogled uvis i ona ugleda niz riječi nažvrljanih na zidu. Dvije riječi skočiše na nju, užareno joj se utisnuvši u oči: MAGNUS BANE. Iznenadna bol probode joj desnu ruku. Ona vrisne kad su se slike raspršile i okrene se uvis, probivši površinu svijesti kao skakač koji izranja iz vala. Nešto hladno pritiskalo joj je obraz. Na silu otvori oči i ugleda srebrne zvijezde. Dvaput je trepnula prije nego što je shvatila da leži na mramornom podu, koljena savijenih sve do grudi. Kad se pomaknula, žestoka bol ožeže joj ruku. Ona polako sjedne. Koža na lijevom laktu bila je joj raspuknuta i krvava. Zacijelo je sletjela na njega kada je pala. Imala je krvi na majici. Ogledala se dezorijentirano i opazila Jacea kako je gleda, nepokretan, ali vrlo napetih usana. Magnus Bane. Te su riječi nešto značile, ali što? Prije nego što je uspjela postaviti to pitanje naglas, brat Jeremiah je prekine. Blokada u tvojoj glavi jača je nego što smo predvidjeli, reče. Samo onaj tko ju je postavio, može je sigurno ukloniti. Uklonimo li je mi, ubili bismo te. Ona se uspentra na noge, pridržavajući ozlijeđenu ruku. “Ali ja ne znam tko ju je postavio. Da znam, ne bih niti došla ovamo.” Odgovor na to utkan je u nit tvojih misli, reče brat Jeremiah. U svojem budnom snu vidjela si ga napisanog. “Magnus Bane? Ali... to nije čak ni ime!” To je dovoljno. Brat Jeremiah ustane. Kao da je to bio znak, ostala braća ustanu s njim. Nakrenu glave prema Jaceu u gesti tiha pozdrava, a zatim u redu po jedan nestanu među stupovima i odu. Ostao je samo brat Jeremiah. Ravnodušno je gledao Jacea kako brza prema Clary. “Je li ti ruka dobro? Daj da vidim”, zatraži, uhvativši je za zglavak. “Au! Dobro je. Nemoj to raditi, bit će još gore”, reče Clary, pokušavajući mu se istrgnuti.

90

“Krvarila si na Govoreće zvijezde”, reče on. Clary pogleda i vidje da je imao pravo: na bijelom i srebrnom mramoru bila je mrlja njezine krvi. “Kladim se da postoji neki zakon o tome.” On joj iskrene ruku nježnije nego što je mislila da je kadar. Stisne donju usnu između zubi i zazviždi; ona spusti pogled i vidje da joj krvava rukavica prekriva podlakticu od lakta do zglavka. Ruka je pulsirala, kruta i bolna. “Je li ovo trenutak u kojem ti počinješ trgati svoju majicu na trake da mi podvežeš ranu?” našali se. Mrzila je prizor krvi, osobito svoje. “Ako si htjela da strgnem odjeću sa sebe, trebala si samo zamoliti.” On zavuče ruku u džep i izvadi stelu. “To bi mnogo manje boljelo.” Prisjetivši se osjećaja peckanja kad joj je stela bila dotaknula zglavak, ona se pripremi, ali dok joj je blještavi instrument lagano klizio preko rane, osjetila je samo blagu toplinu. “Eto”, reče on, uspravivši se. Clary u čudu savije ruku - iako je na njoj još uvijek bilo krvi, rana je nestala, kao i bol i krutost. “A sljedeći put kad se budeš naumila ozlijediti samo zato da privučeš moju pozornost, sjeti se da malo nježnih riječi radi čuda.” Clary osjeti kako joj se usne razvlače u osmijeh. “Imat ću to na umu”, reče, a kad se okrenuo, doda: “I hvala.” On ugura stelu u stražnji džep ne okrenuvši se da je pogleda, no učini joj se da je u držanju njegovih ramena primijetila određeno zadovoljstvo. “Brate Jeremiah”, reče, trljajući ruke. “Bili ste vrlo šutljivi cijelo vrijeme. Zacijelo imate nekih misli koje biste voljeli podijeliti?” Zadužen sam za to da vas odvedem iz Tihoga Grada i to je sve, reče arhivist. Clary se zapita je li joj se pričinilo ili je njegov “glas” uistinu imao pomalo uvrijeđen ton. “Možemo izaći i sami”, predloži Jace, pun nade. “Siguran sam da se sjećam puta...” Čuda Tihoga Grada nisu za oči neiniciranih, reče Jeremiah i okrene im leđa uz bešumni šušanj ogrtača. Ovuda. Kad su izronili na otvoren prostor, Clary je više puta duboko udahnula gust jutarnji zrak, uživajući u gradskom smradu smoga, nečisti i ljudskosti. Jace se zamišljeno osvrne uokolo. “Past će kiša”, reče. Ima pravo, pomisli Clary, pogledavši nebo sivo poput olova. “Vraćamo se u Institut kočijom?” Jace skrene pogled s brata Jeremiaha, mirnog kao kip, na kočiju, koja se poput crne sjene ocrtavala u nadsvođenom prolazu koji je vodio prema ulici. Tada se najednom naceri. “Ni slučajno”, reče. “Mrzim te stvari. Uzmimo taksi.”

www.bosnaunited.net www.crowarez.org

91

11 MAGNUS BANE

Jace se nagne naprijed i šakom zalupa po pregradi koja ih je dijelila od vozača taksija. “Skreni lijevo! Lijevo! Rekao sam da ideš Broadwayem, kretenu maloumni!” Vozač taksija reagirao je zakrenuvši volan tako snažno ulijevo da je Clary pala na Jacea. Ogorčeno je jauknula. “Zašto uopće idemo Broadwayom?” “Umirem od gladi”, reče Jace. “A kod kuće nema ništa osim ostataka onih kineskih jela.” On izvadi mobitel iz džepa i stane birati broj. “Alec! Probudi se!” vikne. Clary začuje razdraženo mrmljanje na drugom kraju. “Nađemo se kod Takija. Doručak. Da, čuo si me. Doručak. Što? To je samo nekoliko ulica. Kreni.” Dok su se zaustavljali uz pločnik, prekine vezu i ugura mobitel u jedan od svojih mnogobrojnih džepova. Pružajući vozaču svežanj novčanica, Jace laktom izgura Clary iz auta. Kad je stao na pločnik iza nje, protegnuo se kao mačak i raskrilio ruke. “Dobrodošla u najbolji restoran u New Yorku.” Nije izgledao osobito - niska zgrada od cigle, uleknuta u sredini poput urušena nabujka. Izubijani neonski znak koji je obznanjivao ime restorana visio je ukoso i cvrčao. Dva muškarca u dugačkim kaputima i pustenim šeširima nabijenim prema čelu pogrbljeno su stajala ispred uskog ulaza. Prozora nije bilo. “Izgleda kao zatvor”, reče Clary. On uperi prst u nju. “Ali bi li u zatvoru mogla naručiti špagete fra diavolo od kojih si poželiš polizati prste? Mislim da ne.” “Neću špagete. Hoću saznati što je Magnus Bane.” “Ne što. Nego tko”, reče Jace. “To je ime.” “Ti znaš tko je on?” “On je vještac”, reče Jace svojim najrazboritijim glasom. “Samo bi ti vještac mogao u glavu postaviti takvu blokadu. Ili možda netko od Tihe braće, ali oni očito nisu.” “Je li to neki vještac za kojeg si ti čuo?” upita Clary, koju je iznenada zamarao Jaceov razborit glas. “Ime mi zvuči poznato...” “Hej!” Bio je to Alec, koji kao da se upravo izvukao iz kreveta i navukao traperice preko pidžame. Grabio je prema njima, pogleda prikovana na Jacea, ignorirajući Clary, kao i uvijek. “Izzy stiže”, reče. “Dovodi ovozemca.” “Simona? Otkud on?” upita Jace. “Nacrtao se u rano jutro. Nije se mogao odvojiti od Izzy, pretpostavljam. Jadno.” Alec je zvučao podsmješljivo. Clary ga je poželjela šutnuti. “Uglavnom, ulazimo li ili što? Umirem od gladi.” “I ja”, reče Jace. “Baš bi mi godilo malo prženih mišjih repova.” “Malo čega?” upita Clary, uvjerena da je krivo čula. Jace joj se naceri. “Opusti se”, reče. “To je samo restorančić.”

92

Na vratima ih je zaustavio jedan od one pogrbljene dvojice muškaraca. Kad se ispravio, Clary mu načas ugleda lice ispod šešira. Koža mu je bila tamnocrvena, a četvrtaste šake završavale su plavo-crnim noktima. Clary osjeti kako se ukočila, no činilo se da se Jace i Alec ne uznemiruju. Nešto su rekli muškarcu, koji je kimnuo i ustuknuo, propuštajući ih. “Jace”, sikne Clary kad su se vrata zatvorila iza njih. “Tko je to bio?” “Misliš, Clancy?” upita Jace, ogledavajući se po jarko osvijetljenom restoranu. Unutra je bilo ugodno, unatoč nedostatku prozora. Udobni drveni separei prislonjeni jedni uz druge, svaki opremljen jastucima jarkih boja. Ljupko raspareno posuđe bilo je poredano po šanku, iza kojeg je stajala plavuša u ružičasto-bijeloj pregači konobarice, žustro brojeći kusur zdepastom muškarcu u kariranoj košulji. Ugledala je Jacea, mahnula i rukom pokazala da sjednu gdje god žele. “Clancy ne pušta nepoželjne”, reče Jace, poguravši je prema jednom separeu. “On je demon”, sikne ona. Nekoliko se gostiju okrene da je pogleda - mladić sa šiljatim plavim dreadlocksima sjedio je pokraj lijepe Indijanke duge crne kose i koprenastih krila koja su joj nicala iz leđa. Mladić se zlovoljno namršti. Clary je bilo drago što je restoran bio gotovo prazan. “Ne, nije”, reče Jace, uvukavši se u jedan separe. Clary pokuša sjesti pokraj njega, ali ondje je već bio Alec. Ona polako sjedne na sjedalo separea preko puta njih, ruke još uvijek ukočene unatoč Jaceovoj pomoći. Osjećala se šuplje iznutra, kao da su Tiha braća zagrabila u nju i izdubla joj utrobu, ostavivši je praznom i ošamućenom. “On je ifrit”, objasni Jace. “To su vješci bez magije. Poludemoni koji ne mogu čarati zbog već nekog razloga.” “Siroti križanci”, reče Alec, podignuvši svoj jelovnik. I Clary podigne svoj pa se zablene. Skakavci s medom bili su istaknuti kao specijalitet, kao i pladnjevi sirova mesa, cijele sirove ribe i nešto pod nazivom tostirani sendvič od šišmiša. Jedna stranica odjeljka s pićima bila je posvećena raznim vrstama krvi koju su točili - na Claryno olakšanje, bile su to razne vrste životinjske krvi, a ne grupa A, grupa 0 ili grupa B-. “Tko jede cijelu sirovu ribu?” upita naglas. “Kelpiji”, reče Alec. “Selkiji. Možda povremeno poneka rusalka.” “Nemoj naručivati vilinsku hranu”, reče Jace, pogledavši je preko gornjeg ruba svojeg jelovnika. “Od nje ljudi malo polude. U jednom trenu žvačeš vilinsku šljivu, a u sljedećem trčiš gola po aveniji Madison s jelenskim rogovima na glavi. Nije da se to meni ikada dogodilo”, žurno doda. Alec se nasmije. “Sjećaš li se...” započne i upusti se u priču koja je sadržavala toliko zagonetnih imena i imenica da je se Clary uopće nije trudila pratiti. Umjesto toga gledala je u Aleca, promatrajući ga dok je pričao Jaceu. U njemu je bilo neke snažne, gotovo grozničave energije, koju ranije nije imao. Nešto u vezi s Jaceom izoštravalo ga je, fokusiralo. Kad bi ih crtala zajedno, pomislila je, Jacea bi napravila pomalo mutnog, dok bi se Alec isticao, posve oštar, jasnim plohama i kutovima. Jace je gledao prema dolje dok je Alec govorio, blago se smješkajući i lupkajući noktom po čaši za vodu. Osjetila je da razmišlja o nečemu drugome. Iznenada je obuze nalet suosjećanja prema Alecu. Jace zacijelo nije bio osoba koju je bilo lako voljeti. Smijao sam vam se zato što me zabavljaju izjave ljubavi, osobito kad je neuzvraćena. Jace podigne pogled kad je konobarica prolazila. “Hoćemo li ikada dobiti neku kavu?” reče naglas, prekinuvši Aleca usred rečenice. Alec uvene, njegova energija nestane. “Ja...” Clary brzo progovori. “Čemu sve to sirovo meso?” upita, pokazujući treću stranicu jelovnika. “Za vukodlake”, reče Jace. “Premda ni ja nemam ništa protiv krvavog bifteka tu i tamo.” Nagne se preko stola i preokrene Claryn jelovnik. “Ljudske hrane ponestaje.” Ona zapanjeno prouči savršeno običnu ponudu iz jelovnika. Sve to bilo je previše za nju. “Ovdje imaju frapee?” “Onaj frape od marelica i šljiva s medom od divljeg cvijeća jednostavno je božanstven”, reče Isabelle, koja se pojavila sa Simonom uz bok. “Pomakni se”, reče Clary, koja se skutri toliko blizu

93

zidu da je osjećala kako joj se hladne cigle utiskuju u ruku. Uvukavši se pokraj Isabelle, Simon joj uputi donekle smeten osmijeh koji mu ona ne uzvrati. “Moraš probati.” Clary nije bila načisto je li se Isabelle obratila njoj ili Simonu pa nije rekla ništa. Isabellina kosa škakljala ju je po licu, mirišući na nekakav parfem od vanilije. Clary suzbije poriv za kihanjem. Mrzila je parfem od vanilije. Nikad nije shvatila zašto neke djevojke osjećaju potrebu da mirišu kao desert. “Onda, kako je bilo u Gradu od Kostiju?” upita Isabelle, otvorivši svoj jelovnik. “Jeste li otkrili što je u Clarynoj glavi?” “Dobili smo jedno ime”, reče Jace. “Magnus...” “Ušuti”, sikne Alec, odalamivši Jacea zatvorenim jelovnikom. Jace je izgledao povrijeđeno. “Isuse.” Protrlja ruku. “U čemu je tvoj problem?” “Ovo je mjesto puno donjosvjećana. Znaš to. Mislim da bi trebao pokušati sačuvati pojedinosti naše istrage u tajnosti.” “Istrage?” nasmije se Isabelle. “Sad smo detektivi? Možda bismo svi trebali imati tajna imena.” “Dobra ideja”, reče Jace. “Ja ću biti barun Hotschaft Von Hugenstein.” Alec ispljune vodu natrag u čašu. Uto se pojavi konobarica da uzme narudžbu. Izbliza je i dalje bila dražesna plavuša, ali oči su joj bile uznemirujuće - potpuno plave, bez ikakve bjeline i šarenice. Nasmije se, pokazavši oštre zubiće. “Odlučili ste što ćete?” Jace se naceri. “Kao i obično”, reče i zauzvrat od konobarice dobije osmijeh. “I ja”, priklopi Alec, ali ne dobije osmijeh. Isabelle izbirljivo naruči voćni frape, Simon zatraži kavu, a Clary, nakon malo oklijevanja, odabere veliku kavu i palačinke od kokosa. Konobarica joj namigne plavim okom i otpraši. “Je li i ona ifrit?” upita Clary, promatrajući je kako odlazi. “Kaelie? Ne. Poluvila, mislim”, reče Jace. “Ima oči kao rusalka”, reče Isabelle zamišljeno. “Vi stvarno ne znate što je ona?” upita Simon. Jace odmahne glavom. “Poštujem njezinu privatnost.” Trkne Aleca laktom. “Hej, pusti me malo van.” Namrštivši se, Alec se pomakne. Clary je gledala Jacea dok je grabio prema Kaelie, koja se naslanjala na šank, razgovarajući s kuharom kroz otvor u zidu prema kuhinji. Clary je od kuhara mogla vidjeti samo pognutu glavu s bijelom kuharskom kapom. Dugačke dlakave uši stršale su mu iz rupa izrezanih s obje strane kape. Kaelie se okrene da se nasmiješi Jaceu, koji je zagrli jednom rukom. Ona mu se privije. Clary se zapita je li Jace na to mislio pod poštivanjem njezine privatnosti. Isabelle zakoluta očima. “Stvarno ne bi smio ovako podbadati poslugu.” Alec je pogleda. “Misliš li da nije ozbiljan? Hoću reći, u tome da mu se ona sviđa.” Isabelle slegne ramenima. “Ona je donjosvjećanka”, reče, kao da je to objašnjenje za sve. “Ne razumijem”, reče Clary. Isabelle je načas nezainteresirano pogleda. “Što ne razumiješ?” “Sve to s donjosvjećanima. Vi ih ne lovite jer oni nisu baš demoni, ali nisu baš ni ljudi. Vampiri ubijaju, piju krv...” “Samo vampiri odmetnici piju ljudsku krv iz živih ljudi”, ubaci Alec. “A njih smijemo ubijati.” “A što su vukodlaci? Samo malo veći psići?” “Oni ubijaju demone”, reče Isabelle. “Pa ako oni ne gnjave nas, mi ne gnjavimo njih.” Kao kad poštediš pauke zato što jedu komarce, pomisli Clary. “Znači, dovoljno su dobri da im poštedite život, dovoljno su dobri da vam pripreme hranu, dovoljno su dobri da očijukate s njima ali zapravo nisu dovoljno dobri? Mislim, nisu dobri kao ljudi.”

94

Isabelle i Alec pogledaju je kao da govori urdski. “Drugačiji su od ljudi”, reče Alec naposljetku. “Bolji od ovozemaca?” reče Simon. “Ne”, odlučno će Isabelle. “Ovozemca bi mogao pretvoriti u sjenolovca. Mislim, mi smo potekli od ovozemaca. Ali donjosvjećanina nikad ne bi mogao pretvoriti u pripadnika Klave. Oni ne mogu podnijeti rune.” “Znači da su slabi?” upita Clary. “Ja ne bih tako rekao”, reče Jace, provukavši se natrag na svoje mjesto pokraj Aleca. Kosa mu je bila razbarušena i na obrazu je imao otisak ruža za usne. “Barem ne kad nas prisluškuju peri, džin, ifrit i Bog zna što još sve ne.” Nasmiješi se kad se Kaelie pojavila i podijelila im hranu. Clary pomno promotri svoje palačinke. Izgledale su fantastično: zlaćano smeđe, natopljene medom. Uzela je jedan zalogaj dok se Kaelie lelujavo udaljavala na visokim petama. Bile su izvrsne. “Rekao sam ti da je to najbolji restoran na Manhattanu”, reče Jace, jedući pomfrit prstima. Ona baci pogled na Simona, koji je pognute glave zurio u svoju kavu. “Mmmf”, reče Alec punim ustima. “Tako je”, reče Jace. Pogleda Clary. “To nije jednosmjerno”, reče on. “Možda donjosvjećani nama nisu uvijek dragi, ali nismo ni mi njima uvijek dragi. Nekoliko stotina godina Sporazuma ne mogu izbrisati tisuću godina neprijateljstva.” “Nisam sigurna da ona zna što su Sporazumi, Jace”, reče Isabelle sa žlicom ustima. “Zapravo, znam”, reče Clary. “Ja ne znam”, reče Simon. “Da, ali nikoga nije briga što ti znaš.” Jace prouči krumpirić prije nego što zagrize u nj. “Ja ponekad i ponegdje uživam u društvu nekih donjosvjećana. Ali u biti nas ne zovu na iste tulume.” “Čekajte.” Isabelle najednom sjedne uspravno. “Što si ono rekao, kako glasi to ime?” zapita, obrativši se Jaceu. “Ime u Clarynoj glavi.” “Nisam rekao”, odvrati Jace. “Barem ne do kraja. Ime glasi Magnus Bane.” Podrugljivo se naceri Alecu. “Rimuje se s prenapeti anus.” Alec progunđa neku repliku u svoju kavu. Rimovala se s nečime što je zvučalo dosta nalik na “naivne te tupe”. Clary se nasmiješi u sebi. “Nije moguće... ali skoro sam posve sigurna...” Isabelle gurne ruku u torbicu i izvuče presavijeni komad plavog papira. Zamahne njime po zraku, držeći ga prstima. “Pogledajte ovo.” Alec ispruži ruku da uzme papir, letimično ga pogleda slegnuvši ramenima i pruži ga Jaceu. “Pozivnica na neki tulum. Negdje u Brooklynu”, reče. “Mrzim Brooklyn.” “Nemoj biti takav snob”, reče Jace. Potom, baš kao i Isabelle, sjedne uspravno i zapilji se. “Otkud ti ovo, Izzy?” Ona nehajno odmahne rukom. “Od onog kelpija u Pandemoniju. Rekao je da će biti mrak. Imao ih je cijelu hrpu.” “Što je to?” upita Clary nestrpljivo. “Hoćeš li pokazati i nama ili nećeš? Jace je okrene tako da su je svi mogli pročitati. Bila je otisnuta na tankom papiru, gotovo pergamentu, tankim, elegantnim, paučjim rukopisom. Najavljivala je domjenak u skromnom domu Magnusa Veličanstvenog Vješca i uzvanicima obećavala “zanosnu večer užitaka koji će nadmašiti vaša najluđa maštanja”. “Magnus”, reče Simon. “Magnus kao u Magnus Bane?” “Mislim da nema baš mnogo vještaca po imenu Magnus u širem području metropole”, reče Jace. Alec trepne prema pozivnici. “To znači da moramo otići na taj tulum?” upita nikoga određeno.

95

“Ne moramo ništa”, reče Jace, koji je čitao sitna slova na pozivnici. “Ali sudeći prema ovome, Magnus Bane je vrhovni vještac Brooklyna”. On pogleda Clary. “Što se mene tiče, pomalo sam znatiželjan što ime vrhovnog vješca Brooklyna radi u tvojoj glavi.” Tulum je počinjao tek u ponoć pa su, s obzirom na to da su morali ubiti cijeli dan, Jace i Alec nestali u oružarnicu, a Isabelle i Simon objavili namjeru da prošeću Central Parkom kako bi mu ona pokazala vilinska kola. Simon je upitao Clary bi li htjela s njima. Zatomivši ubojit bijes, odbila je zbog iscrpljenosti. To nije bila potpuna laž - bila je iscrpljena, tijelo joj je još bilo slabo zbog posljedica otrova i preranog ustajanja. Ležala je na svojem krevetu u institutu, odbacivši cipele, trseći se da zaspi, ali san nije htio doći. Kofein joj je prštao žilama kao gazirana voda i um joj je bio pun sijevajućih slika. Neprestano joj se priviđalo lice njezine majke kako gleda dolje u nju, uspaničena izraza. Neprestano su joj se priviđale Govoreće zvijezde, neprestano je čula glasove Tihe braće u glavi. Zašto bi u njezinu umu bila blokada? Zašto bi je neki moćan vještac ondje postavio i radi čega? Zapitala se kakva je sjećanja možda izgubila, kakva je to iskustva imala kojih se sada nije mogla sjetiti. Ili je možda sve čega je mislila da se sjeća bilo lažno...? Sjela je uspravno, ne mogavši više izdržati smjer u kojem su je vodile vlastite misli. Bosonoga, otišla je u hodnik i prema knjižnici. Možda bi joj Hodge mogao pomoći. No knjižnica je bila prazna. Poslijepodnevna svjetlost ukoso se provlačila kroz razmaknute zastore, stvarajući zlatne pruge po podu. Na stolu je ležala knjiga iz koje je Hodge prije čitao, izlizane su joj se kožnate korice sjajile. Pokraj nje Hugo je spavao na svojoj prečki, kljuna zataknuta pod krilo. Moja majka je poznavala tu knjigu, pomisli Clary. Dodirivala ju je, čitala iz nje. Silna čežnja da dodirne nešto što je bilo dio života njezine majke kao da joj je izjedala želudac. Brzo je prešla prostoriju i stavila ruke na knjigu. Bila je topla, kožu je ugrijala Sunčeva svjetlost. Otvorila je prednje korice. Nešto presavijeno iskliznulo je između stranica i dolepršalo na pod, do njezinih nogu. Sagnula se da podigne taj predmet, automatski ga rasklopivši i zagladivši. Bila je to fotografija skupine mladih ljudi među kojima nitko nije bio mnogo stariji od Clary. Shvatila je da je snimljena prije najmanje dvadeset godina, ne zbog odjeće koju su nosili - koja je, kao i većina sjenolovačke opreme, bila neodrediva i crna - nego zbog toga što je odmah prepoznala svoju majku: Jocelyn, ne stariju od sedamnaest ili osamnaest, s kosom do pola leđa i nešto punijim licem, manje izraženih jagodica i brade. Izgleda kao ja, ošamućeno pomisli Clary. Jocelynina ruka bila je prebačena oko vrata mladiću kojeg Clary nije prepoznala. To ju je uzdrmalo. Nikad nije razmišljala o svojoj majci u vezi ni sa kime osim s njezinim ocem, s obzirom na to da Jocelyn nikada nije išla na spojeve niti se činila zainteresiranom za romanse. Nije bila nalik na većinu samohranih majki, koje su hrlile na sastanke udruga roditelja i učitelja samo kako bi ondje tražile moguće tate, a ni na Simonovu mamu, koja je stalno pregledavala svoj profil na internetskom servisu za upoznavanje JDate. Taj mladić dobro je izgledao, kosa mu je bila toliko svijetla da je bila gotovo bijela, a oči crne. “To je Valentine”, reče glas kod njezina lakta. “Kad je imao sedamnaest godina.” Odskočila je unatrag, umalo ispustivši fotografiju. Hugo je uplašeno i ogorčeno zagraktao prije nego što se spustio natrag na svoju prečku, narogušena perja. Bio je to Hodge, koji ju je promatrao radoznalim očima. “Tako mi je žao”, reče ona, odlažući fotografiju na stol i žustro se odmaknuvši od njega. “Nisam namjeravala čeprkati po vašim stvarima.” “U redu je.” On dodirne fotografiju ogrubjelom rukom izbrazdanom ožiljcima - u čudnovatoj opreci s urednom čistoćom njegovih manšeta od tvida. “Uostalom, to je dio tvoje prošlosti.”

96

Clary se opet primakne stolu kao da je fotografija magnetski privlači. Bjelokosi mladić na slici smiješio se Jocelyn, očiju naboranih onako kako se dečkima oči naboraju kad im se stvarno jako sviđate. Nitko, pomisli Clary, nikada na taj način nije gledao nju. Sa svojim hladnim licem finih crta, Valentine je izgledao posve drugačije od njezina oca, s njegovim otvorenim osmijehom i svijetlom kosom koju je naslijedila. “Valentine se čini... nekako drag.” “Nije bio drag”, reče Hodge, iskrivljeno se osmjehnuvši. “Ali bio je šarmantan, pametan i vrlo uvjerljiv. Prepoznaješ li još nekoga?” Ona pogleda ponovno. Iza Valentina, malo nalijevo, stajao je mršav mladić čupave svjetlosmeđe kose. Imao je široka ramena i nespretne zglavke tipične za one koji još nisu narasli do svoje pune visine. “Jeste li ovo vi?” Hodge kimne. “I...?” Morala je pogledati dvaput prije nego što je prepoznala još nekoga koga je znala: tako mladog da je bio gotovo neprepoznatljiv. Na koncu su ga odale naočale i oči iza njih, svjetloplave poput morske vode. “Luke”, reče. “Lucian. A ovo.” Nagnuvši se nad fotografiju, Hodge pokaže elegantan tinejdžerski par, oboje tamnokosi, djevojka za pola glave viša od mladića. Crte lica bile su joj uske i grabežljive, gotovo okrutne. “Lightwoodovi”, reče. “A ovo je” - on pokaže vrlo naočita mladića kovrčave smeđe kose, lica intenzivne boje i četvrtaste brade - “Michael Wayland.” “Uopće ne sliči Jaceu.” “Jace sliči svojoj majci.” “Je li to kao nekakva fotografija razreda?” upita Clary. “Ne baš. Ovo je slika Kruga, snimljena one godine kad je osnovan. Zato je Valentine, vođa, sprijeda, a Luke s njegove desne strane - on je bio Valentineov prvi zamjenik.” Clary skrene pogled. “Još uvijek ne razumijem zašto bi se moja majka priključila nečemu takvome.” “Moraš shvatiti...” “Stalno to govorite”, reče Clary srdito. “Nije mi jasno zašto išta moram shvatiti. Recite mi istinu, a ja ću je ili shvatiti ili neću.” Ugao Hodgeovih usta zatitra. “Kako želiš.” Zastane da ispruži ruku i pogladi Huga, koji se važno šepirio na rubu stola. “Sporazumi nikad nisu imali podršku čitave Klave. Najčasnije obitelji osobito su jako držale do starih vremena, kad su donjosvjećani bili za ubijanje. Ne samo zbog mržnje, nego i zato što su se tako osjećale sigurnije. Lakše je suočiti se s prijetnjom kao s masom, kao s grupom, nego kao s pojedincima koje treba procjenjivati jednog po jednog... a većina nas je znala nekoga koga je ozlijedio ili ubio neki donjosvjećanin. Ništa se ne može mjeriti”, doda, “s moralnim apsolutizmom mladih. Kad si dijete, lako je vjerovati u dobro i zlo, u svjetlo i tamu. Valentine to nikad nije izgubio - kao ni svoj destruktivni idealizam, ni svoj strastveni prezir prema svemu što je smatrao 'neljudskim'.” “Ali volio je moju majku”, reče Clary. “Da”, reče Hodge. “Volio je tvoju majku. I volio je Idris...” “Što je bilo tako sjajno u tom Idrisu?” upita Clary, osjetivši mrzovolju u vlastitu glasu. “On je bio...” započne Hodge, te se ispravi: “On jest dom - nefila, gdje oni doista mogu biti svoji, mjesto gdje nema potrebe za skrivanjem ni za glamurom. Mjesto koje je blagoslovio Anđeo. Nisi vidjela nijedan grad dok nisi vidjela Alicante staklenih tornjeva. Ljepši je od svega što možeš zamisliti.” U glasu mu se čula strahovita bol.

97

Clary se najednom sjeti svojeg sna. “Je li ikad bilo... plesova u Staklenom Gradu?” Hodge trepne prema njoj kao da se budi iz sna. “Svaki tjedan. Ja nikad nisam prisustvovao, ali tvoja majka jest. I Valentine.” Tiho se podsmjehne. “Ja sam više bio učenjak. Dane sam provodio u knjižnici u Alicanteu. Knjige koje vidiš ovdje tek su djelić blaga koje ona čuva. Razmišljao sam o tome da bih se jednoga dana možda pridružio Bratstvu, ali nakon onoga što sam učinio, oni me, naravno, ne bi primili.” “Žao mi je”, reče Clary u neprilici. Još uvijek se živo sjećala sna. Je li ondje gdje su plesali bila fontana s morskom sirenom? Je li Valentine nosio bijelo, tako da mu je majka mogla vidjeti biljege na koži čak i kroz košulju? “Mogu li je zadržati?” zamoli ga, pokazavši fotografiju. Hodgeovim licem preleti izraz oklijevanja. “Volio bih da je ne pokažeš Jaceu”, reče. “On se s dovoljno toga mora boriti i bez iznenadnog pojavljivanja fotografija njegova mrtvog oca.” “Naravno.” Ona je privije na grudi. “Hvala vam.” “Nema na čemu.” Upitno je pogleda. “Jesi li došla u knjižnicu da vidiš mene ili zbog nekog drugog razloga?” “Pitala sam se je li vam se javila Klava. U vezi Kaleža. I... moje mame.” “Jutros sam dobio kratak odgovor.” Čula je gorljivost u vlastitu glasu. “Jesu li poslali ljude? Sjenolovce?” Hodge skrene pogled. “Da, jesu.” “Zašto ne odsjedaju ovdje?” upita ona. “Pomalo su zabrinuti da Valentine nadzire Institut. Što on manje zna, to bolje.” On opazi njezin nesretan izraz lica i uzdahne. “Žao mi je što ti ne mogu reći više, Clarissa. Klava mi baš i ne vjeruje, čak ni sada. Rekli su mi vrlo malo. Volio bih da ti mogu pomoći.” Zbog tuge u njegovu glasu osjetila je da ga više ne želi ispitivati. “Možete”, reče. “Ne mogu zaspati. Stalno previše razmišljam. Biste li mogli...” “A, nemiran duh.” Glas mu je bio pun suosjećanja. “Mogu ti dati nešto za to. Pričekaj ovdje.” Napitak koji joj je Hodge dao ugodno je mirisao na borovicu i lišće. Vraćajući se hodnikom, Clary je stalno otvarala bočicu i njušila ga. Bila je, nažalost, još uvijek otvorena kad je ušla u svoju sobu i zatekla Jacea kako izvaljen na krevetu pregledava njezin blok za crtanje. Tiho kriknuvši od iznenađenja, ispusti bočicu; ona se odbije od poda, a svjetlozelena tekućina prolije se po tvrdom drvu. “O, joj”, reče Jace sjedajući, zanemarivši blok za crtanje. “Nadam se da to nije bilo ništa važno.” “To je bio napitak za spavanje”, reče ona ljutito, gurkajući bočicu vrhom tenisice. “A sad ga više nema.” “Da je barem Simon ovdje. Vjerojatno bi te uspio uspavati dosađivanjem.” Clary nije bila raspoložena za to da brani Simona. Umjesto toga sjela je na krevet i podigla blok za crtanje. “Obično ne dopuštam ljudima da to gledaju.” “Zašto ne?” Jace je izgledao razbarušeno, kao da je i sam spavao. “Dosta si dobra umjetnica. Ponekad čak izvrsna.” “Pa, zato što je... to kao dnevnik. Samo što ja ne razmišljam riječima, razmišljam slikama pa je sav u crtežima. Ali ipak je osoban.” Zapita se zvuči li to onako ludo kao što je slutila. Jace se doimao pogođeno. “Dnevnik bez crteža mene? Gdje su vruće fantazije? Naslovnice za ljubavne romane? Gdje...” “Zar se sve djevojke koje upoznaš zaljube u tebe?” upita Clary tiho. To pitanje kao da ga je ispuhalo, kao kad igla probuši balon. “Nije to ljubav”, reče nakon stanke. “Barem...”

98

“Mogao bi pokušati ne biti šarmantan cijelo vrijeme”, reče Clary. “To bi možda svakome bilo olakšanje.” On spusti pogled na ruke. Već su bile nalik na Hodgeoye ruke, pune sitnih bijelih ožiljaka sličnih pahuljama snijega, premda je koža bila mlada i nenaborana. “Ako si stvarno umorna, ja bih te mogao uspavati”, reče. “Ispričati ti priču za laku noć.” Ona ga pogleda. “Ozbiljno?” “Ja sam uvijek ozbiljan.” Ona se zapita jesu li oboje već pomalo ludi od umora. No Jace nije izgledao umorno. Izgledao je gotovo tužno. Ona odloži blok za crtanje na noćni ormarić i legne, sklupčavši se poprijeko na jastuku. “Može.” “Zatvori oči.” Zatvorila ih je. Na unutrašnjosti kapaka vidjela je odsjaj svjetlosti iz svjetiljke, nalik na sićušne eksplozije zvijezda. “Bio jednom jedan dječak”, reče Jace. Clary odmah upadne. “Dječak sjenolovac?” “Naravno.” Načas mu glas oboji tmurna ironija. Potom je nestane. “Kad je dječak imao šest godina, otac mu je dao sokola da ga dresira. Sokoli su ptice grabežljivice - ptice koje ubijaju, rekao mu je otac, sjenolovci na nebu. Sokolu se dječak nije sviđao, a ni dječaku se nije sviđao sokol. Njegov ga je oštar kljun plašio, a njegove sjajne oči kao da su ga neprestano promatrale. Kad bi mu se približio, grebao bi ga kljunom i kandžama. Tjednima su mu zglavci i šake neprestano krvarili. On to nije znao, ali njegov je otac odabrao sokola koji je živio u divljini više od godinu dana pa ga je stoga bilo nemoguće pripitomiti. Ali dječak je pokušavao jer mu je otac rekao da nauči sokola pokornosti, a htio je udovoljiti svojem ocu. Neprekidno je bio uz sokola, držao ga je budnim pričajući mu, čak mu i svirajući, zato što je umornu pticu navodno lakše pripitomiti. Naučio je kako se zove koji dio opreme: šaknjača, kapica, uzica, vrpca koja mu veže pticu za zglavak. Trebao je sokolu stalno držati prekrivene oči, ali nije se mogao natjerati na to - umjesto toga, nastojao je sjediti tako da ga ptica vidi dok je dodiruje i gladi joj krila, potičući je da mu vjeruje. Hranio ju je iz ruke, a ona na početku nije htjela jesti. Kasnije je jela tako divljački da mu je kljunom znala probiti kožu na dlanu. Ali dječaku je bilo drago jer je to bio napredak i jer je htio da ga ptica upozna, čak i ako je morala piti njegovu krv da bi došlo do toga. Počeo je uviđati da je sokol lijep, da su njegova vitka krila stvorena za brzinu leta, da je jak i hitar, divlji i umiljat. Kad bi se obrušio prema zemlji, kretao bi se kao svjetlost. Kad je naučio kružiti i dolaziti mu na zglavak, gotovo je vikao od ushita. Katkada bi mu ptica skočila na rame i stavila mu kljun u kosu. Znao je da ga njegov sokol voli i kad je bio siguran da nije samo pripitomljen, nego savršeno pripitomljen, otišao je ocu i pokazao mu što je učinio, očekujući da će on biti ponosan. Umjesto toga, njegov je otac uzeo pticu, sada pitomu i punu povjerenja, i slomio joj vrat. 'Rekao sam ti da ga naučiš pokornosti', rekao je njegov otac i bacio sokolovo beživotno tijelo na tlo. 'Umjesto toga, ti si ga naučio da te voli. Sokoli nisu stvoreni da budu umiljati ljubimci: oni su žestoki i siloviti, divlji i okrutni. Ta ptica nije bila pripitomljena; bila je slomljena.' Kasnije, kada ga je otac ostavio, dječak je plakao nad svojim ljubimcem sve dok otac na koncu nije poslao slugu da odnese tijelo ptice i zakopa ga. Dječak više nikada nije plakao i nikada nije zaboravio što je naučio: da je voljeti uništiti i da biti voljen znači biti onaj koji biva uništen.” Clary, koja je ležala mirno, jedva dišući, prevrne se na leđa i otvori oči. “To je užasna priča”, reče zgroženo. Jaceove noge bile su privučene, brada mu je bila na koljenima. “Je li?” reče zamišljeno.

99

“Dječakov otac je grozan. To je priča o zlostavljanju djeteta. Trebala sam znati da sjenolovci tako zamišljaju priču za laku noć. Sve od čega imaš jezive noćne more...” “Ponekad od biljega imaš jezive noćne more”, reče Jace. “Ako ih dobiješ dok si premlad.” Sjetno je pogleda. Kasno popodnevno svjetlo dopiralo je kroz zastore i pretvaralo njegovo lice u studiju kontrasta. Chiaroscuro, pomisli ona. Umjetnost sjena i svjetlosti. “To je dobra priča ako razmisliš o njoj”, reče on. “Dječakov otac samo želi da on postane čvršćim. Nesalomljivim.” “Ali moraš se naučiti malo svijati”, reče Clary zijevajući. Unatoč sadržaju priče, ritam Jaceova glasa uspavao ju je. “Ili ćeš se slomiti.” “Nećeš ako si dovoljno čvrst”, reče Jace odlučno. Ispruži ruku i ona osjeti kako joj nadlanicom miluje obraz; shvati da joj se oči sklapaju. Iscrpljenost joj je kosti pretvorila u tekućinu; osjećala se kao da bi mogla oteći i nestati. Dok je tonula u san, u mislima je čula odjek riječi. Davao mi je sve što sam htio. Konje, oružje, knjige, čak i sokola za lov. “Jace”, pokuša izgovoriti. No san ju je stegnuo kandžama; povukao ju dolje i posve je utihnula. Probudio ju je žustar glas. “Digni se!” Clary polako otvori oči. Bile su ljepljive, teške. Nešto ju je škakljalo po licu. Nečija kosa. Brzo je ustala i glavom udarila o nešto tvrdo. “Au! Lupila si me u glavu!” Glas je pripadao nekoj djevojci. Isabelli. Ona upali svjetiljku pokraj kreveta i ogorčeno pogleda Clary, trljajući se po tjemenu. Pod svjetlom iz svjetiljke kao da se presijavala - nosila je dugu srebrnastu suknju i majicu sa šljokicama, a nokti su joj bili obojani poput svjetlucavih novčića. U tamnu su joj kosu bile upletene trake sa srebrnim perlicama. Izgledala je kao boginja Mjeseca. Clary ju je mrzila. “Pa nitko ti nije rekao da se tako nagneš nad mene. Skoro sam umrla od straha.” Clary si protrlja glavu. Boljelo ju je tik iznad obrve. “Što uopće hoćeš?” Isabelle pokaže tamno noćno nebo vani. “Uskoro će ponoć. Moramo krenuti na tulum, a ti se još nisi obukla.” “Namjeravala sam obući samo ovo”, reče Clary, pokazavši svoj komplet od traperica i majice kratkih rukava. “Je li to problem?” “Je li to problem?” Isabelle je izgledala kao da bi se mogla onesvijestiti. “Naravno da je to problem! Nijedan donjosvjećanin ne bi nosio takvu odjeću. A to je tulum. Izgledat ćeš kao šakom u oko ako se obučeš tako... obično”, dovrši ona kao da je riječ koju je htjela upotrijebiti bila mnogo gora od “obično”. “Nisam znala da se trebamo urediti”, reče Clary mrzovoljno. “Nisam ponijela nikakvu odjeću za izlaske.” “Morat ćeš jednostavno posuditi moju.” “O ne.” Clary pomisli na preveliku majicu i traperice. “Mislim, ne bih mogla. Stvarno.” Isabellin osmijeh zablistao je baš kao i njezini nokti. “Inzistiram.” “Stvarno bih radije nosila vlastitu odjeću”, bunila se Clary, nelagodno se meškoljeći jer ju je Isabelle postavila pred veliko zrcalo u svojoj sobi. “E pa ne možeš”, reče Isabelle. “Izgledaš kao osmogodišnjakinja, a što je još gore, izgledaš kao ovozemka.” Clary buntovno isturi bradu. “Ništa od tvoje odjeće neće mi pristajati.” “To ćemo još vidjeti.” Clary je u zrcalu gledala Isabelle kako prekopava po ormaru. Soba joj je izgledala kao da je u njoj eksplodirala disko-kugla. Zidovi su bili crni i na njima su se presijavale spirale od spužvom nanesene zlatne boje. Odjeća je bila razbacana posvuda: po neurednom crnom krevetu, prebačena preko naslona drvenih stolaca, prosuta iz spremišta za odjeću i iz visokog ormara oslonjenog na

100

jedan zid. Njezin stolić za uljepšavanje, sa zrcalom obrubljenim svjetlucavim ružičastim krznom, bio je zatrpan sjajilima, šljokicama i posudicama rumenila i pudera. “Lijepa soba”, reče Clary, čeznutljivo pomislivši na svoje narančaste zidove kod kuće. “Hvala. Sama sam je obojila.” Isabelle izroni iz zidnog ormara s nečim crnim i uskim u rukama. Dobaci to Clary. Clary podigne tkaninu, pustivši je da se odmota. “Izgleda strašno maleno.” “Rastezljivo je”, reče Isabelle. “Hajde, daj, obuci to.” Clary se hitro povukla u malenu kupaonicu, koja je bila obojana u jarko plavo. Migoljeći se, navukla je haljinu preko glave - bila je uska, s tankim naramenicama. Trudeći se ne disati preduboko, vratila se u sobu, gdje je Isabelle sjedila na krevetu i stavljala komplet dijamantnih nožnih prstena na svoja stopala u sandalama. “Blago tebi što imaš tako ravne grudi”, reče. “Ja to nikad ne bih mogla nositi bez grudnjaka.” Clary se namršti. “Prekratko je.” “Nije prekratko. Dobro je”, reče Isabelle, čeprkajući stopalom ispod kreveta. Nogom izgura par čizama i crne mrežaste čarape. “Evo, možeš obući ovo uz to. Tako ćeš izgledati viša.” “Da, jer imam ravne grudi i patuljasta sam.” Clary povuče rub haljine prema dolje. Jedva joj je sezao do vrhova bedara. Gotovo nikad nije nosila suknje, a kamoli kratke pa ju je prizor tolike količine vlastitih nogu uznemirio. “Ako je ovo kratko na meni, koliko li je kratko na tebi?” zamisli se, obrativši se naglas Isabelli. Isabelle se nasmiješi. “Na meni je to majica.” Clary sjedne na krevet pa navuče čarape i čizme. Čizme su joj bile' malo preširoke oko listova, ali nisu joj klizile sa stopala. Zavezala ih je do vrha i ustala, gledajući se u zrcalu. Morala je priznati da je kombinacija kratke crne haljine, mrežastih čarapa i visokih čizama bila prilično opaka. Kvarila ju je jedino... “Tvoja kosa”, reče Isabelle. “Treba je srediti. Očajno. Sjedni.” Zapovjedno je pokazala prema stoliću za uljepšavanje. Clary je sjela i čvrsto žmirila dok joj je Isabelle izvlačila kosu iz pletenica nimalo nježno - raščešljavala je i u nju gurala nešto što se doimalo poput ukosnica. Otvorila je oči baš kad joj je u lice udario jastučić za nanošenje pudera, ispustivši gust oblak šljokica. Clary se zakašlje i Ogorčeno pogleda Isabelle. Druga se djevojka nasmije. “Ne gledaj mene. Gledaj sebe.” Bacivši pogled u zrcalo, Clary vidje da joj je Isabelle podignula kosu u elegantan vrtlog na tjemenu, koji su pridržavale svjetlucave ukosnice. Clary se iznenada sjeti svojeg sna, teške kose koja joj je pritiskala glavu, plesanja sa Simonom... Nemirno se uzvrpolji. “Nemoj još ustajati”, reče Isabelle. “Nismo gotove.” Dohvati olovku za oči. “Otvori oči.” Clary raširi oči, što joj je dobro došlo da se ne rasplače. “Isabelle, mogu li te nešto pitati?” “Naravno”, reče Isabelle, stručno rukujući olovkom za oči. “Je li Alec gej?” Isabellin se zglavak trgne. Olovka klizne, našaravši dugačku crnu crtu od ugla Claryna oka do linije kose. “O, kvragu”, reče Isabelle, odloživši olovku. “U redu je”, započne Clary, podižući ruku prema oku. “Ne, nije.” Isabelle je zvučala kao da je na rubu suza dok je pipajući pretraživala po hrpama drangulija na stoliću za uljepšavanje. Na koncu je izvukla kuglicu vate, koju je pružila Clary. “Evo. Uzmi to.” Sjela je na rub kreveta, nanogvice su joj zveckale, i pogledala Clary kroz kosu. “Kako si pogodila?” rekla je naposljetku. “Ja...”

101

“Nipošto ne smiješ nikome reći”, reče Isabelle. “Čak ni Jaceu?” “Pogotovo ne Jaceu!” “U redu.” Clary začuje krutost u vlastitu glasu. “Mislim da nisam shvatila da je to toliki problem.” “Bio bi mojim roditeljima”, reče Isabelle mirno. “Odrekli bi ga se i izbacili ga iz Klave...” “Zašto, ne možeš biti gej i sjenolovac?” “Nema službenog pravila o tome. Ali ljudima se to ne sviđa. Mislim, ne toliko ljudima naših godina... valjda”, doda nesigurno, a Clary se prisjeti koliko je malo ljudi svojih godina Isabelle ikada zapravo upoznala. “Nego starijoj generaciji. Ako se to dogodi, o tome se ne priča.” “Aha”, reče Clary, zažalivši što je to uopće spomenula. “Ja volim svojeg brata”, reče Isabelle. “Učinila bih sve za njega. Ali ne mogu učiniti ništa.” “Barem ima tebe”, reče Clary u neprilici i načas se prisjeti Jacea, koji je smatrao da te ljubav razbije na komade. “Stvarno misliš da bi Jaceu... smetalo?” “Ne znam”, reče Isabelle tonom u kojem se naslućivalo da joj je dosta te teme. “Ali to nije moja odluka.” “Valjda nije”, reče Clary. Nagne se prema zrcalu, brišući višak olovke za oči vatom koju joj je dala Isabelle. Kad se opet naslonila, od iznenađenja je umalo ispustila kuglicu vate: što joj je Isabelle učinila! Jagodične kosti izgledale su joj oštro i uglato, oči duboko usađeno, zagonetno i blistavo zeleno. “Izgledam kao moja mama”, reče iznenađeno. Isabelle podigne obrve. “Što? Previše sredovječno? Možda još malo šljokica...” “Ne više šljokica”, brzo reče Clary. “Ne, dobro je. Sviđa mi se.” “Sjajno.” Isabelle skoči s kreveta uz zveckanje nanogvica. “Idemo.” “Trebam skočiti u svoju sobu po nešto”, reče Clary ustajući. “Usput - trebam li neko oružje? Trebaš li ti?” “Ja imam dovoljno.” Isabelle se nasmiješi, podignuvši nogu tako da su joj nanogvice zvecnule poput božičnih praporaca. “Ovo, recimo. Lijeva je od zlata, koje je otrovno za demone, a desna od blagoslovljenog željeza, za slučaj da naletim na neke neuljudne vampire ili čak vile - vile mrze željezo. U obje su ugravirane rune snage, tako da mogu opaliti vraški šut.” “Lov na demone i moda”, reče Clary. “Nikad ne bih rekla da to dvoje ide zajedno.” Isabelle se glasno nasmije. “Začudila bi se.” Dečki su ih čekali u predvorju. Bili su u crnome, čak i Simon, koji je bio i malo prevelikim crnim hlačama i vlastitoj majici preokrenutoj tako da se ne vidi logotip benda. Nelagodno je stajao po strani, dok su se Jace i Alec zajedno mlitavo oslanjali na zid, kao da se dosađuju. Simon je podigao pogled kad je Isabelle krupnim koracima ušla u predvorje sa zlatnim bičem omotanim oko zglavka i s metalnim lančićima oko gležnja, koji su zveckali kao zvonca. Clary je očekivala da će se zapanjiti - Isabelle je izgledala doista fantastično - no njegov je pogled skrenuo s nje na Clary, na kojoj se preneraženo zaustavio. “Što je to?” oštro je upitao, izravnavši leđa. “To što imaš na sebi, hoću reći.” Clary spusti pogled na sebe. Bila je nabacila laganu jaknu kako bi se osjećala manje golo i uzela je ruksak iz svoje sobe. Visio joj je s ramena, poznato je lupkajući između lopatica. No Simon nije gledao njezin ruksak; gledao je njezine noge, kao da ih još nikad nije vidio. “To je haljina, Simone”, reče Clary oporo. “Znam da ih ne nosim baš često, ali mislim, stvarno.” “Tako je kratka”, reče on smeteno. Čak i napola u robi lovca na demone, pomisli Clary, doimao se kao ona vrsta mladića koji bi došli po vas da vas izvedu i pritom bili ljubazni prema vašim roditeljima i dragi prema ljubimcima.

102

Jace se, s druge strane, doimao kao ona vrsta mladića koji bi došli po vas i spalili vam kuću iz fore. “Meni se haljina sviđa”, reče odgurnuvši se od zida. Njegove oči lijeno su prelazile preko nje, od glave do pete, kao mačje šape koje vas lupkajući maze. “Treba još jedan mali dodatak, doduše.” “Znači, sad si i stručnjak za modu?” Glas joj je bio promukao - stajao je vrlo blizu nje, dovoljno blizu daje osjećala njegovu toplinu i lagan miris paljevine zbog svježe nanesenih biljega. Izvadio je nešto iz jakne i pružio joj. Bio je to dugačak tanak bodež u kožnatim koricama. Drška bodeža bila je ukrašena jednim jedinim crvenim draguljem, izrezbarenim u oblik ruže. Ona odmahne glavom. “Ja to ne bih znala niti upotrijebiti...” On joj ga utisne u dlan, preklopivši joj prste oko njega. “Naučila bi.” Spusti glas. “To ti je u krvi.” Ona polako povuče ruku. “U redu.” “Mogla bih ti dati bedrenu futrolu da ga staviš u nju”, ponudi Isabelle. “Imam ih na tone.” “NI SLUČAJNO”, reče Simon. Clary ga oplete razdraženim pogledom. “Hvala, ali stvarno nisam tip cure za bedrene futrole.” Ugura nož u vanjski džep ruksaka. Podignuvši pogled dok ga je zatvarala, zatekne Jacea kako je gleda očima zaklonjenim kapuljačom. “I još samo nešto”, reče on. Ispruži ruku i izvuče joj svjetlucave ukosnice iz kose te joj se ona prospe niz vrat u toplim i teškim uvojcima. Osjećaj kose koja je škaklja po goloj koži bio je nepoznat i neobično ugodan. “Mnogo bolje”, reče, a ona ovaj put pomisli kako je i njegov glas možda bio malčice promukao.

103

12 MRTVAČEV TULUM

Upute na pozivnici odvele su ih u uglavnom industrijsku četvrt u Brooklynu, uz čije su se ulice nizale tvornice i skladišta. Neka su, primijetila je Clary, bila pretvorena u prostrane stanove i galerije, ali još uvijek je bilo nečeg odbojnog u njihovim prijetećim, četvrtastim oblicima koji su se dičili sa svega nekoliko prozora, prekrivenih željeznim rešetkama. Tražili su put od stanice podzemne željeznice, a Isabelle ih je usmjeravala pomoću senzora, koji kao da je sadržavao nekakav ugrađeni sustav karata. Simon, koji je obožavao elektroničke stvarčice, bio je fasciniran - ili se barem pravio da je ono što ga fascinira senzor. U nadi da će ih tako izbjeći, Clary je malo zaostala iza njih kad su prolazili kroz zakržljali park, čiju je loše održavanu travu ljetno sunce spržilo do smeđe boje. S njezine desne strane blistali su crkveni tornjevi, sivi i crni na pozadini noćnog neba bez zvijezda. “Drži korak”, reče joj razdraženi glas u uho. Bio je to Jace, koji se vratio kako bi hodao pokraj nje. “Ne želim se stalno okretati da se uvjerim kako ti se ništa nije dogodilo.” “Onda se nemoj gnjaviti.” “Kad sam te zadnji put ostavio samu, napao te demon”, istakne on. “Pa stvarno bi mi bilo krivo omesti tvoju ugodnu noćnu šetnju svojom iznenadnom smrću.” On trepne. “Postoji fina granica između sarkazma i otvorenog neprijateljstva, a čini mi se da si je sad prešla. Što je?” Ona se ugrize za usnu. “Jutros su mi čudni jezivi tipovi kopali po mozgu. Sad se idem upoznati s čudnim jezivim tipom koji mi je izvorno kopao po mozgu. Što ako mi se ne svidi ono što će naći?” “Zašto misliš da ti se neće svidjeti?” Clary odmakne kosu s ljepljive kože. “Mrzim kad pitanjem odgovaraš na pitanje.” “Ne, ne mrziš, misliš da je to šarmantno. U svakom slučaju, zar ne bi radije Znala istinu?” “Ne. Mislim, možda. Ne znam.” Ona uzdahne. “Bi li ti?” “Ovo je ta ulica!” dovikne Isabelle, četvrtinu zgrade ispred. Nalazili su se na uskoj aveniji duž koje su se nizala stara skladišta, premda ih je većina sada odavala znakove ljudskog stanovanja: lonci s cvijećem na prozorima, čipkasti zastori što lelujaju na vlažnom noćnom povjetarcu, numerirane plastične kante za smeće poredane po pločniku. Clary snažno zaškilji, ali nikako nije mogla razabrati je li to ona ulica koju je bila vidjela u Gradu od Kostiju - u njezinoj viziji bila je gotovo zametena snijegom. Osjeti kako joj Jaceovi prsti dotiču rame. “Apsolutno. Uvijek”, promrmlja on. Ona ga pogleda iskosa, ne shvaćajući. “Što?” “Istinu”, reče on. “Ja bih...” “Jace!” Bio je to Alec. Stajao je na pločniku, nedaleko; Clary se zapita zašto mu je glas zazvučao tako glasno. Jace se okrene, ruka mu sklizne s njezina ramena. “Da?”

104

“Misliš li da smo na pravome mjestu?” Alec je pokazivao nešto što Clary nije mogla vidjeti; bilo je skriveno iza velikog crnog auta. “Što je to?” Jace se pridruži Alecu; Clary začuje njegov smijeh. Zaobišavši auto, ugleda što ih je zaokupilo: nekoliko motocikala, sjajnih i srebrnastih, niskih crnih okvira. Naoko masne cijevi i cjevčice vijugale su po njima i oko njih, vlaknaste poput vena. Motocikli su stvarali mučan dojam nečeg organskog, kao bio-stvorenja na nekoj Gigerovoj slici. “Vampiri”, reče Jace. “Meni izgledaju kao motori”, reče Simon, pridruživši im se zajedno s Isabelle. Ona se namršti na motocikle. “I jesu, ali adaptirani su tako da rade na demonske energije”, objasni ona. “Koriste ih vampiri omogućuju im da se noću brzo kreću. To nije baš sasvim u skladu sa Zavjetom, ali...” “Ja sam čuo da neki motori mogu letjeti”, reče Alec napeto. Zvučao je kao Simon pred novom videoigricom. “Ili postati nevidljivi na pritisak gumba. Ili raditi pod vodom.” Jace je bio sišao s pločnika, kružio je oko motocikala i proučavao ih. Ispružio je ruku i pogladio jedan motocikl po sjajnom okviru. Na boku su mu srebrnom bojom bile ispisane riječi: NOXINVICTUS. “Pobjednički noć”, prevede on. Alec ga je čudno gledao. “Što radiš?” Clary pomisli kako je vidjela da Jace povlači ruku natrag u jaknu. “Ništa.” “No, požurite”, reče Isabelle. “Nisam se ovako uredila zato da gledam vas kako se na cesti glupirate s nekoliko motora.” “Lijepo ih je gledati”, reče Jace, skočivši natrag na pločnik. “To moral priznati.” “I mene je”, reče Isabelle, koja nije izgledala kao da bi mogla bilo što; priznati. “Sad požurite.” Jace je gledao Clary. “Ova zgrada”, reče pokazavši skladište od crvene cigle. “Je li to ta?” Clary izdahne. “Mislim da je”, reče nesigurno. “Sve izgledaju isto.” “Samo je jedan način da saznamo”, reče Isabelle, odlučnim se korakom penjući stepenicama. Ostali krenu za njom i naguraju se jedni do drugih na ulazu, koji je gadno smrdio. Gola električna žarulja visjela je sa žice odozgo, osvjetljavajući velika, metalom okovana vrata i niz tipki portafona na lijevom zidu. Samo jedan gumb na sebi je imao ime: BANE. Isabelle pritisne gumb. Ne dogodi se ništa. Pritisne ga opet. Htjela ga je pritisnuti po treći put, no Alec je uhvati za zglavak. “Ne budi nepristojna”, reče. Ona ga bijesno pogleda. “Alec...” Vrata se širom otvore. Vitak muškarac koji je stajao na dovratku radoznalo ih pogleda. Isabelle se pribere prva, bljesnuvši blistavim osmijehom. “Magnus? Magnus Bane?” “To bih bio ja.” Muškarac koji se ispriječio na vratima bio je visok i tanak kao daska, a kosa mu je bila kruna od gustih crnih šiljaka. Clary je po krivulji njegovih pospanih očiju i zlaćanoj boji ravnomjerno preplanule kože naslutila da je djelomično azijskog podrijetla. Na sebi je imao traperice i crnu košulju prekrivenu desecima metalnih kopči. Oči su mu bile skorene od maske rakuna nanesene svjetlucavom crnom šminkom, usne obojane u tamnoplavo. Provukao je šaku s prstenom kroz usiljenu kosu i zamišljeno ih gledao. “Djeca nefila”, reče. “Gle, gle. Ne sjećam se da sam vas pozvao.” Isabelle izvuče pozivnicu i mahne njome kao bijelom zastavom. “Ja imam pozivnicu. Ovo su...” velikim zamahom ruke pokaže ostatak skupine, “moji prijatelji.” Magnus joj uzme pozivnicu iz ruke i pogleda je s profinjenim gnušanjem. “Sigurno sam bio pijan”, reče. Širom otvori vrata. “Uđite. I potrudite se da mi ne ubijete nijednoga gosta.” Jace se progura prema ulazu, pogledom odmjeravajući Magnusa. “Čak ni ako mi neki od njih prolije piće po novim cipelama?”

105

“Čak ni tada.” Magnusova ruka sune prema van takvom brzinom da se to vidjelo jedva kao mrlja. Iščupa stelu iz Jaceove ruke - Clary nije znala čak ni da ju je držao - i podigne je. Jace se doimao malo posramljeno. “A što se tiče ovoga,” reče Magnus, uguravši je u Jaceov džep na trapericama, “zadrži si to u hlačama, sjenolovče.” Magnus se naceri i krene uza stepenice, ostavivši iznenađenog Jacea da pridržava vrata. “Dođite”, reče on, mašući rukom da ostali uđu. “Prije nego što netko pomisli da je to moj tulum.” Provukli su se pokraj Jacea, nervozno se smijući. Samo je Isabelle zastala kako bi odmahnula glavom. “Pokušaj ga ne razbjesniti, molim te. Onda nam neće pomoći.” Jace kao da se dosađivao. “Znam što radim.” “Nadam se.” Isabelle odlučno prođe pokraj njega, uzvitlane suknje. Magnusov stan nalazio se na vrhu dugačkih klimavih stepenica. Simon požuri da sustigne Clary, koja je žalila što se morala rukom primiti za rukohvat kako bi vratila ravnotežu. Bila joj je ljepljiva od nečega što je sjajilo blijedom i bolesnom zelenom bojom. “Bljak”, reče Simori i ponudi joj rub svoje majice da si obriše ruku. Ona je obriše. “Je li sve u redu? Izgledaš... zbunjeno.” “Samo mi se čini vrlo poznat. Magnus, mislim.” “Misliš li da ide u St. Xavier?” “Vrlo smiješno.” Mrko ga pogleda. “Imaš pravo. Prestar je da bi bio učenik. Mislim da sam ga lani imao iz kemije.” Clary se glasno nasmije. Isabelle se odmah stvori pokraj nje, dišući joj za vrat. “Propuštam li nešto zabavno? Simone?” Simon je imao dovoljno takta da izgleda kao da mu je nelagodno, ali nije ništa rekao. Clary je promrmljala: “Ništa ne propuštaš”, i pustila ih naprijed. Od Isabellinih čizama s debelim potplatom počela su je boljeti stopala. Dok su došli do vrha stepenica već je šepala, ali zaboravila je na bol čim je prošla kroz Magnusova ulazna vrata. Potkrovlje je bilo golemo i gotovo posve lišeno pokućstva. Prozori od poda do stropa bili su musavi od debelog sloja prljavštine i boje, koji je blokirao većinu vanjske svjetlosti s ulice. Veliki metalni stupovi ovijeni šarenim lampicama pridržavali su čađavi lučni strop. Vrata skinuta sa šarki i položena preko ulubljenih metalnih kanti za smeće tvorila su improvizirani šank u jednom kraju sobe. Žena puti boje jorgovana, odjevena u metalni korzet, po šanku je slagala pića u visokim jarko obojanim čašama koje su tekućini u njima davale boju: krvavo crvenu, mrko plavu, otrovno zelenu. Čak i za njujoršku šankericu, radila je nevjerojatno brzo i učinkovito - pri čemu joj je vjerojatno pomagala činjenica što je imala dodatni par dugih gracioznih ruku koje su nadopunjavale prvi. Clary se sjetila Lukeova kipića indijske božice. Ostali su bili jednako neobični. Zgodan mladić mokre zeleno-crne kose nasmiješio joj se preko pladnja s nečime nalik na sirovu ribu. Zubi su mu bili oštri i šiljati kao u morskog psa. Do njega je stajala djevojka duge prljavo plave kose u koju je bilo upleteno cvijeće. Pod suknjom kratke zelene haljine stopala su joj imala plivaće kožice, kao u žabe. Skupina mladih žena, toliko blijedih da se Clary zapitala imaju li bijelu scensku šminku, pijuckala je grimiznu tekućinu, previše gustu da bi se radilo o vinu, iz čaša od brušenog kristala. Sredina prostorije bila je krcata tijelima koja su plesala na žestok ritam što se odbijao od zidova, premda Clary nigdje nije vidjela bend. “Sviđa li ti se tulum?” Okrenula se i ugledala Magnusa, naslonjenog na jedan stup. Oči su mu svijetlile u mraku. Bacivši pogled uokolo, vidjela je da su Jace i ostali nestali, progutani gomilom. Pokušala se osmjehnuti. “Ima li neki povod?” “Rođendan moga mačka.”

106

“A.” Pogleda uokolo. “Gdje je vaš mačak?” On se odvoji od stupa, naoko potresen. “Ne znam. Pobjegao je.” Jaceov i Alecov povratak poštedio je Clary odgovaranja na to. Alec je izgledao zlovoljno, kao i uvijek. Jace je oko vrata nosio lančić od blistavih cvjetića i doimao se zadovoljno samim sobom. “Gdje su Simon i Isabelle?” reče Clary. “Na plesnom podiju.” On upre prstom. Jedva ih je uspjela razabrati na rubu natrpanog četverokuta od tijela. Simon je radio što je i inače radio umjesto plesanja, odnosno skakutao stojeći na prstima, kao da mu je neugodno. Isabelle je lelujala u krugu oko njega, savitljiva poput zmije, prstima mu prelazeći preko prsa. Gledala ga je kao da ga namjerava odvući u neki kut na seks. Clary ovije ruke oko sebe, narukvice joj zazveče. Budu li plesali imalo bliže jedno drugome, neće morati otići u kut na seks. “Gle,” reče Jace, okrenuvši se prema Magnusu, “mi stvarno moramo razgovarati s...” “MAGNUS BANE!” Dubok, gromak glas pripadao je čudnovato niskom muškarcu koji se doimao kao da je u ranim tridesetima. Bio je kompaktno mišićav, glatko izbrijane ćelave glave i šiljate jareće bradice. Podigao je drhtav prst prema Magnusu. “Netko mi je upravo sipao svetu vodicu u rezervoar motora. Uništen je. Upropašten. Sve cijevi su rastopljene.” “Rastopljene?” promrmlja Magnus. “Koji užas.” “Želim znati tko je to učinio.” Muškarac ogoli zube, pokazavši duge šiljate očnjake. Clary se fascinirano zagleda. Uopće nisu izgledali onako kako je zamišljala vampirske očnjake: bili su tanki i oštri kao igle. “Mislio sam da si se zakleo da noćas ovdje neće biti vukoljudi, Bane.” “Nisam pozvao nikoga od Mjesečeve djece”, reče Magnus, proučavajući svoje svjetlucave nokte. “Upravo zbog te vaše glupe male zavade. Ako je itko od njih odlučio sabotirati tvoj motor, nije bio moj gost, tako da nije...” Uputi mu pobjednički smiješak. “U mojoj nadležnosti.” Vampir zaurla od bijesa, bockajući prstom prema Magnusu. “Ti to meni pokušavaš reći da...” Magnusov šljokicama lakiran kažiprst pomakne se samo zericu, tako neznatno da se Clary činilo kako se gotovo niti nije pomaknuo. Vampir umukne usred urlika i primi se za grlo. Usta su mu radila, ali ništa se nije čulo. “Više nisi dobrodošao”, reče Magnus lijeno, širom otvorivši oči. Clary opazi, trgnuvši se od iznenađenja, da su mu zjenice uske i okomite, kao mačje. “Sad idi.” On nakosi prste i vampir se okrene tako naglo kao da ga je netko uhvatio za ramena i okrenuo ga. Stupajući se uputi natrag u gužvu, u pravcu vrata. Jace tiho zazviždi. “To je bilo impresivno.” “Misliš, taj mali napad histerije?” Magnus uperi pogled prema stropu. | “Znam. U čemu je njezin problem?” Alec se oglasi zvukom nalik na gušenje. Za neko vrijeme Clary shvati da je to smijeh. Trebao bi to češće raditi. “Mi smo mu stavili svetu vodicu u rezervoar, znaš”, reče on. “ALEC”, reče Jace. “Zaveži.” “To sam i pretpostavljao”, reče Magnus kao da ga to zabavlja. “Vi ste osvetoljubivi mali gadovi, je li? Znate da im motori rade na demonske energije. Sumnjam da će ga moći popraviti.” “Jedna pijavica s dobrom pilom manje”, reče Jace. “Srce mi krvari.” “Čuo sam da neki od njih mogu letjeti na motoru”, ubaci Alec, koji je barem jednom izgledao živahno. Gotovo da se smiješio.

107

“Obična bapska priča”, reče Magnus, kome su mačje oči svjetlucala “Onda, jeste li mi zato htjeli upasti na tulum? Samo da biste rasturili nekoliko krvopijskih motora?” “Ne.” Jace je opet bio vrlo poslovan. “Moramo razgovarati s vama. Po mogućnosti negdje nasamo.” Magnus izvije jednu obrvu. Kvragu, pomisli Clary, još jedan. “Imam neku frku s Klavom?” “Ne”, reče Jace. “Vjerojatno ne”, reče Alec. “Au!” Bijesno pogleda Jacea, koji ga je | snažno šutnuo u gležanj. “Ne”, ponovi Jace. “Možemo razgovarati s vama pod pečatom Zavjeta. | Ako nam pomognete, sve što nam kažete bit će povjerljivo.” “A ako vam ne pomognem?” Jace širom raširi ruke. Tetovaže runa na njegovim dlanovima isticale su se čisto i jasno. “Možda ništa. Možda posjet iz Tihog Grada.” Magnusov glas bio je med preliven preko krhotina leda. “Nudiš mi dobar izbor, maleni sjenolovče.” “To nije nikakav izbor”, reče Jace. “Da”, reče vještac. “Upravo sam to i mislio.” Magnusovom spavaćom sobom vladalo je obilje boja: limunski žuta posteljina i prekrivač za krevet preko madraca na podu, električno plavi stolić za uljepšavanje s više posudica boja i šminke od Isabellina. Baršunasti zastori duginih boja skrivali su prozore od poda do stropa, a pod je prekrivao čupavi vuneni tepih. “Lijep stan”, reče Jace, povukavši težak zastor u stranu. “Pretpostavljam da se isplati biti vrhovni vještac Brooklyna?” “Isplati se”, reče Magnus. “Zdravstveno baš i nije nešto, doduše. Ne pokriva zubara.” Zatvori vrata iza sebe i nasloni se na njih. Kad je prekrižio ruke, majica mu se podigla, pokazavši dio ravna, zlaćana trbuha neobilježena pupkom. “Onda”, reče. “Što imate na pokvarenim malim umovima?” “Ne radi se o njima, zapravo”, reče Clary, došavši do glasa prije nego što je Jace uspio odgovoriti. “Ja sam ta koja je htjela razgovarati s vama.” Magnus okrene neljudske oči prema njoj. “Ti nisi jedna od njih”, reče. “Nisi iz Klave. Ali možeš vidjeti Nevidljivi svijet.” “Moja je majka bila iz Klave”, reče Clary. Bio je to prvi put da je to izgovorila naglas znajući da je to istina. “Ali nikad mi to nije rekla. Čuvala je to kao tajnu. Ne znam zašto.” “Onda je pitaj.” “Ne mogu. Ona je...” Clary je oklijevala. “Otišla je.” “A tvoj otac?” “Umro je prije nego što sam se rodila.” Magnus razdraženo otpuhne. “Kao što je Oscar Wilde jednom rekao, 'Izgubiti jednog roditelja može se smatrati nesrećom. Izgubiti oba sliči nemaru.'“ Clary začuje Jaceovo siktanje, kao da je usisao zrak kroza zube. Reče: “Nisam izgubila majku. Oduzeta mi je. Valentine mi ju je oduzeo.” “Ne znam ja nikakvog Valentinea”, reče Magnus, ali oči mu zaiskre kao treperav plamen svijeće i Clary shvati da je lagao. “Žao mi je zbog tvojih tragičnih prilika, ali nije mi jasno kakve bi veze sve to moglo imati sa mnom. Kad bi mi mogla reći...” “Ne može vam reći jer se ne sjeća”, jetko reče Jace. “Netko joj je izbrisao pamćenje. Pa smo otišli u Tihi Grad da vidimo što Braća mogu izvući iz njezine glave. Dobili su dvije riječi. Mislim da možete pogoditi koje.”

108

Uslijedi kratak tajac. Naposljetku Magnus dopusti uglovima usana da se podignu. Osmijeh mu je bio gorak. “Moj potpis”, reče. “Znao sam da je to ludost kad sam ga stavio. Čin iz oholosti...” “Vi ste se potpisali u moj um?” reče Clary u nevjerici. Magnus podigne ruku, ispisujući vatrene obrise slova u zraku. Kad je spustio ruku, ostala su ondje, vruća i zlatna, stvarajući dojam da mu našminkane linije očiju i usta gore zbog odraza svjetlosti. MAGNUS BANE. “Bio sam ponosan na svoj rad na tebi”, reče polako, gledajući Clary “Tako čist. Tako savršen. Ono što vidiš, zaboravit ćeš još dok gledaš u to. Nijedna slika piksija, goblina ni ikakve dugonoge zvjerke neće ti ostati i remetiti tvoj nedužni smrtnički san. Ona je tako htjela.” Claryn glas bio je tih od napetosti. “Tko je tako htio?” Magnus je uzdahnuo, a na dodir njegova daha vatrena slova pretvorila su se u svjetlucavi prah. Najzad je progovorio - i mada nije bila iznenađena, mada je točno znala što će reći, ipak je njegove riječi osjetila kao udarac u srce. “Tvoja majka”, rekao je.

109

13 SJEĆANJE NA BJELINU

“Moja mi je majka to učinila?” upita Clary, ali njezina iznenađena zgroženost nije zvučala uvjerljivo čak ni njezinim ušima. Osvrnuvši se, vidjela je sućut u Jaceovim i Alecovim očima - čak je i Alec bio naslutio i žalio ju je. “Zašto?” “Ne znam.” Magnus raširi duge bijele ruke. “Nije moj posao da postavljam pitanja. Ja radim ono za što me plaćaju.” “Unutar granica Zavjeta”, podsjeti ga Jace glasom mekim kao mačje krzno. Magnus nakrivi glavu. “Unutar granica Zavjeta, naravno.” “Znači, Zavjet se slaže s tim... tim silovanjem mozga?” gorko upita Clary. Budući da nitko nije odgovorio, malaksalo je sjela na rub Magnusova kreveta. “Je li to bilo samo jednom? Je li htjela da zaboravim nešto određeno? Znate li o čemu se radilo?” Magnus se uznemireno ushodao do prozora. “Mislim da ne razumiješ. Prvi put kad sam te vidio, imala si sigurno oko dvije godine. Gledao sam kroz ovaj prozor” - on kvrcne po staklu, izazvavši lavinu prašine i komadića boje - “i vidio je kako žuri ulicom, noseći nešto umotano u dekicu. Začudio sam se kad se zaustavila pred mojim vratima. Izgledala je tako obično, tako mlado.” Mjesečina je njegov orlovski profil obojila srebrom. “Odmotala je dekicu kad mi je prošla kroz vrata. U njoj si bila ti. Spustila te na pod i počela si jurcati uokolo, uzimati stvari, navlačiti mojeg mačka za rep – vrištala si kao vjesnica smrti kad te mačak ogrebao pa sam pitao tvoju majku jesi li jednim dijelom vjesnica smrti. Nije se nasmijala.” On zastane. Sad su ga svi pozorno gledali, čak i Alec. “Rekla mi je da je ona sjenolovac. Bilo je besmisleno da laže o tome; zavjetni bilježi vide se čak i kad s vremenom izblijede, kao tanki srebrni ožiljci na koži. Svjetlucali su kad se kretala.” On protrlja svjetlucavu šminku oko očiju. “Rekla mi je kako se nadala da si se rodila sa slijepim unutrašnjim okom - neke sjenolovce treba naučiti vidjeti Svijet Sjena. Ali tog poslijepodneva uhvatila te kako gnjaviš nekog piksija koji je zapeo u živici. Shvatila je da vidiš. Pa me pitala mogu li t oslijepiti vid.” Clary ispusti tihi zvuk, bolni izdisaj, no Magnus nemilosrdno nastavi. “Rekao sam joj da bi zbog sakaćenja tog dijela tvojeg uma mogla ostati oštećena, vjerojatno luda. Tvoja majka nije bila od onih žena koje se lako rasplaču. Pitala me postoji li neki drugi način i rekao sam joj da bih mogao učiniti da zaboraviš one dijelove Svijeta sjena koje vidiš, čim ih vidiš. Jedini uvjet je bio da će me morati posjećivati svake dvije godine, kada djelovanje čarolije počne slabiti.” “I činila je to?” upita Clary. Magnus kimne. “Nakon tog prvog puta, viđao sam te svake dvije godine - gledao sam te kako rasteš. Ti si jedino dijete koje sam ikada gledao kako raste, znaš. U mojem poslu obično nisi baš dobrodošao u blizini ljudske djece.” “Znači da ste prepoznali Clary kad smo ušli”, reče Jace. “Sigurno jeste.” “Naravno da jesam.” Magnus je zvučao ozlojeđeno. “I da, šokirao sam se. Ali što biste vi učinili? Ona me nije prepoznala. Nije me trebala prepoznati. Već i sama činjenica da je ovdje značila

110

je da je čarolija počela slabjeti - ustvari, rok za novi posjet prošao nam je prije nekih mjesec dana. Čak sam svratio do tvoje kuće kad sam se vratio iz Tanzanije, ali Jocelyn je rekla da ste se vas dvije posvađale i da si pobjegla. Rekla je da će mi se javiti kad se budeš vratila, ali...” - elegantno slegne ramenima - “nije.” Hladan val sjećanja naježi Clarynu kožu. Sjetila se kako je stajala u haustoru pokraj Simona, upinjući se sjetiti nečega što joj je titralo na samom rubu vidnog polja... Učinilo mi se da sam vidjela Dorotheinu mačku, ali bila je to samo svjetlosna varka. No Dorothea nije imala mačku. “Vi ste bili tamo onaj dan”, reče Clary. “Vidjela sam vas kako izlazite iz Dorotheinog stana. Sjećam se vaših očiju.” Magnus je izgledao kao da bi mogao zapresti. “Upečatljiv sam, istina”, reče s užitkom. Tada odmahne glavom. “Ne bi me se trebala sjećati”, reče. “Nabacio sam glamur čvrst kao zid čim sam te vidio. Trebala si se nosom zaletjeti u njega - u psihičkom smislu.” Ako se nosom zaletiš u psihički zid, završiš li s psihičkim modricama? Clary reče: “Ako mi skinete tu čaroliju, hoću li se moći sjetiti svega što sam zaboravila? Svih sjećanja koje ste mi ukrali?” “Ne mogu ti je skinuti.” Magnus se doimao kao da mu je nelagodno. “Što?” Jace je zvučao bijesno. “Zašto ne? Klava od vas zahtijeva...” Magnus ga hladno pogleda. “Ne volim da mi govore što da radim, mali sjenolovče.” Clary opazi koliko se Jaceu nije svidjela riječ “mali”, ali prije nego što je dospio odbrusiti neku repliku, javi se Alec. Glas mu je bio blag, zamišljen. “Zar ne znate kako je okrenuti?” upita. “Čaroliju, mislim.” Magnus uzdahne. “Otklanjanje čarolije mnogo je teže od samog njezinog stvaranja. Složenost te čarolije, trud koji sam uložio u to da je satkam - kad bih napravio makar i najmanju pogrešku pri uklanjanju, njezin bi mozak mogao zauvijek ostati oštećen. Osim toga,” doda, “već je počela slabiti. Učinak će s vremenom nestati sam od sebe.” Clary ga oštro pogleda. “Hoće li mi se onda vratiti sva moja sjećanja? Što god da mi je bilo izvađeno iz glave?” “Ne znam. Mogla bi se vratiti sva odjednom ili pak u fazama. Ili se možda nikad nećeš sjetiti nečega što si s godinama zaboravila. To što je tvoja majka zatražila da učinim bilo je jedinstveno, koliko ja znam. Nemam pojma što će se dogoditi.” “Ali ja ne želim čekati.” Clary čvrsto ispreplete šake u krilu, toliko snažno stegnuvši prste da su im vrhovi pobijelili. “Cijeli život osjećam da nešto nije u redu sa mnom. Da nešto nedostaje ili da je oštećeno. Sada znam...” “Ja te nisam oštetio.” Sad je Magnus prekinuo nju, ljutito iskesivši oštre bijele zube. “Svaki se tinejdžer na svijetu tako osjeća, osjeća se narušeno ili neumjesno, nekako drugačije, kao kraljević pogreškom rođen u obitelji seljaka. U tvojem je slučaju razlika što je to istina. Ti jesi drugačija. Možda ne bolja - ali drugačija. A nije lijepo biti drugačiji. Zanima li te kako je to kad su ti roditelji dobri ljudi koji idu u crkvu, a ti se slučajno rodiš s oznakom vraga?” On pokaže na svoje oči, raširenih prstiju. “Kada ti se otac žacne svaki put kad te vidi, a majka ti se objesi u staji, izluđena time što je učinila? Kad sam imao deset godina, otac me pokušao utopiti u potoku. Navalio sam ha njega iz sve snage - na mjestu sam ga spalio. Na koncu sam otišao crkvenim očima, tražeći utočište. Sakrili su me. Kaže se da je sažaljenje gorko, ali bolje je od mržnje. Kad sam otkrio što sam, ustvari, biće koje je samo napola ljudsko, mrzio sam se. Sve je bolje od toga.” Kad je Magnus ušutio, nastao je muk. Na Claryno čuđenje, prekinuo ga je Alec. “Niste vi krivi za to”, rekao je. “Ne možete utjecati na to kako ste rođeni.” Magnusov izraz lica bio je krut. “Prevladao sam to”, reče. “Mislim dal razumijete što želim reći. Drugačiji ne znači bolji, Clarissa. Tvoja te majka pokušavala zaštititi. Nemoj joj to zamjeriti.”

111

Clary popusti stisak ruku. “Ne marim jesam li drugačija”, reče. “Samo želim biti ona koja stvarno jesam.” Magnus opsuje na jeziku koji nije prepoznala. Zvučalo je kao pucketanje vatre. “U redu. Slušaj. Ne mogu poništiti to što sam učinio, ali mogu ti dati nešto drugo. Djelić onoga što bi bilo tvoje da si odgojena kao pravo nefilsko dijete.” Važnim korakom prijeđe sobu do police s knjigama i izvuče težak svezak uvezen u truli zeleni baršun. Prelista stranice, otresajući prašinu i komadiće pocrnjele tkanine. Stranice su bile od tankog, gotovo prozirnog, krhkog pergamenta, a na svakoj je bila nacrtana posve crna runa. Jace podigne obrve. “Je li to primjerak Sive knjige?” Magnus, koji je grozničavo preokretao stranice, ne reče ništa. “Hodge ima jedan”, primijeti Alec. “Jednom mi ga je pokazao.” “Nije siva”, osjeti Clary potrebu da istakne. “Zelena je”, “Da postoji smrtonosna doslovnost, ti bi umrla u djetinjstvu”, reče Jace, otresajući prašinu s prozorske daske i odmjeravajući je kao da razmišlja je li dovoljno čista da sjedne na nju. “Siva knjiga je Gramarye. To znači 'magija, skrivena mudrost'. U nju je precrtana svaka runa koju je anđeo Raziel zapisao u izvornu Knjigu Zavjeta. Nema mnogo primjeraka jer svaki treba posebno izraditi. Neke su rune toliko moćne da progore kroz obične stranice.” Alec je izgledao impresionirano. “Nisam znao sve to.” Jace poskoči i sjedne na prozorsku dasku. “Ne spavamo svi na satovima povijesti.” “Jane...” “O da, spavaš, i još uz to sliniš po stolu.” “Začepite”, reče Magnus, premda prilično blago. Umetne prst između dvije stranice knjige i prišavši Clary, pažljivo joj je spusti u krilo. “Sad kad otvoriš knjigu, želim da proučiš tu stranicu. Gledaj je sve dok ne osjetiS neku promjenu u umu.” “Hoće li boljeti?” nervozno upita Clary. “Znanje uvijek boli”, odvrati on i ustane, pustivši knjigu da joj se rasklopi u krilu. Clary se zagleda u čistu bijelu stranicu s crnim runskim biljegom iscrtanim preko nje. Dok nije nakrivila glavu, izgledao je otprilike kao krilata spirala, a tada je pak sličio štapu ovijenom viticama. Promjenjivi uglovi znaka škakljali su joj um kao kad perje dodiruje osjetljivu kožu. Osjetila je drhtavi titraj reakcije od kojeg je poželjela zatvoriti oči, no držala ih je otvorenima dok se nisu zažarile i zamutile se. Upravo u trenutku kad je morala trepnuti, osjetila ga je: škljocaj u glavi, kao ključ koji se okreće u bravi. Runa na stranici kao da se najednom vrlo izoštrila i nehotice je pomislila, Sjeti se. Da je ta runa bila riječ, bila bi upravo ta, ali u njoj je bilo više značenja nego u svakoj riječi koju je mogla zamisliti. Bila je to prva djetinja uspomena na svjetlost koja pada kroz rešetke kolijevke, prisjećanje mirisa kiše i gradskih ulica, bol neprežaljenog gubitka, žalac zapamćenog poniženja te okrutna zaboravljivost starosti, kad se najstarije uspomene ističu mučno jasnom preciznošću, dok najnoviji događaji nepovratno padaju u zaborav. Tiho uzdahnuvši, okrenula je sljedeću stranicu, pa sljedeću, puštajući da slike i dojmovi teku preko nje. Tuga. Misao. Snaga. Zaštita. Milost... i tada je s ogorčenim iznenađenjem viknula jer joj je Magnus ugrabio knjigu iz krila. “Dosta je”, reče on i vrati je na policu. Obriše ruke u šarene hlače, ostavivši sive pruge. “Ako pročitaš sve rune odjednom, zaboljet će te glava.” “Ali...” “Većina sjenolovačke djece odrasta učeći jednu po jednu runu tijekom više godina”, reče Jace. “U Sivoj knjizi ima runa koje ne znam čak ni ja.” “Ma zamisli”, reče Magnus.

112

Jace se ne obazre na njega. “Magnus ti je pokazao runu za razumijevanje i prisjećanje. Ona ti otvara um prema čitanju i prepoznavanju ostalih biljega.” “Može poslužiti i kao okidač za aktiviranje uspavanih sjećanja”, reče Magnus. “Ovako bi ti se mogla vratiti brže nego inače. To je najviše što mogu učiniti.” Clary obori pogled na krilo. “Još uvijek se ne sjećam ničega u vezi s Kaležom smrtnika.” “A o tome se ovdje radi?” Magnus je zvučao uistinu zapanjeno. “Tražite Anđelov kalež? Gle, ja sam prošao kroz tvoja sjećanja. U njima nije bilo ničega o instrumentariju smrtnika.” “Instrumentarij smrtnika?” ponovi Clary zbunjeno. “Mislila sam...” “Anđeo je prvom sjenolovcu dao tri predmeta. Kalež, mač i zrcalo. Tiha braća imaju mač; kalež i zrcalo bili su u Idrisu, barem dok nije naišao Valentine.” “Nitko ne zna gdje je zrcalo”, reče Alec. “Nitko ne zna već stoljećima.” “Nas zanima Kalež”, reče Jace. “Valentine ga traži.” “Pa ga se želite domoći prije njega?” upita Magnus, podignuvši obrve. “Čini mi se da ste rekli da ne znate tko je Valentine?” napomene Clary. “Lagao sam”, otvoreno prizna Magnus. “Ja nisam iz vilinskog naroda, znaš. Nisam dužan govoriti istinu. A samo bi budala stala između Valentinea i njegove osvete.” “Mislite da je to ono Što želi? Osveta?” “Rekao bih da jest. Pretrpio je težak poraz, a nije baš da se činio - čini - kao tip čovjeka koji dobro podnosi poraz.” Alec oštrije pogleda Magnusa. “Jeste li vi sudjelovali u Pobuni?” Magnus Alecu uzvrati pogled. “Jesam. Ubio sam dosta vaših ljudi.” “Pripadnika Kruga”, brzo reče Jace. “Ne naših...” “Budete li ustrajali u poricanju onoga što je ružno u tome što činite,” reče Magnus, još uvijek gledajući Aleca, “nikad nećete ništa naučiti iz svojih grešaka.” Čupkajući prekrivač za krevet jednom rukom, Alec nesretno pocrveni. “Ne izgledate iznenađeno što čujete da je Valentine još živ”, rečen izbjegavajući Magnusov pogled. Magnus raširi ruke. “A vi jeste?” Jace otvori usta pa ih opet zatvori. Izgledao je uistinu smeteno. Na koncu reče: “Znači da nam nećete pomoći da nađemo Kalež smrtnika?” “Ne bih ni da mogu”, reče Magnus. “A usput budi rečeno, ne mogu. Nemam pojma gdje je i ne želim znati. Bio bih budala, kao što sam rekao.” Alec sjedne uspravnije. “Ali bez Kaleža ne možemo...” “Praviti nove vaše. Znam”, reče Magnus. “Možda svi to ne smatraju tolikom katastrofom kao vi. Doduše,” dometne, “da moram birati između Klave i Valentinea, izabrao bih Klavu. Oni se barem nisu zakleli da će istrijebiti moju vrstu. Ali ni Klava nije učinila ništa čime bi zaslužila moju bezuvjetnu odanost. Tako da se ovaj put neću miješati. A sad, ako smo završili, trebao bih se vratiti na svoj tulum prije nego što mi se gosti međusobno pojedu.” Jace, koji je stiskao i otvarao šake, izgledao je kao da će reći nešto bijesno, ali Alec mu, ustavši, stavi ruku na rame. Clary nije dobro vidjela u polumraku, no činilo se da ga je Alec ščepao prilično snažno. “Je li to vjerojatno?” upita on. Magnus ga je gledao pomalo podsmješljivo. “Znalo se dogoditi.” Jace nešto promrmlja Alecu, koji ga pusti. Odvojivši se od njega, priđe Clary. “Dobro si?” upita tiho. “Mislim da jesam. Ne osjećam se nimalo drugačije...”

113

Stojeći kod vrata, Magnus nestrpljivo pucne prstima. “Pokret, tinejdžeri. Jedina osoba koja se smije žnjarati u mojoj spavaćoj sobi sam veličanstveni ja.” “Žnjarati?” ponovi Clary, koja još nikad nije čula tu riječ. “Veličanstveni?” ponovi Jace, koji je samo bio zloban. Magnus zareži. To režanje zvučalo je kao “Izlazite”. Izašli su, a Magnus je išao iza njih jer je zastao da zaključa vrata spavaće sobe. Tulum se Clary učinio za nijansu drugačijim. Možda se radilo o njezinu malo promijenjenom vidu: sve je izgledalo jasnije, imalo je kristalne, oštro definirane rubove. Promatrala je skupinu glazbenika kako zauzimaju malu pozornicu na sredini prostorije. Bili su odjeveni u lepršavo ruho, raskošnih zlatnih, purpurnih i zelenih boja, a njihovi visoki glasovi bili su oštri i nezemaljski. “Mrzim vilinske bendove”, promrmlja Magnus kad su glazbenici prešli na sljedeću otužnu pjesmu, čija je melodija bila tankoćutna i prozirna poput gorskog kristala. “Jedino što sviraju su neke bljutave balade.” Pogledavši po prostoriji, Jace se nasmije. “Gdje je Isabelle?” Clary iznenada obuze snažan osjećaj zabrinute krivnje. Bila je zaboravila na Simona. Okrene se oko sebe, tražeći poznata mršava ramena i čupavu crnu kosu. “Ne vidim ga. Mislim, njih.” “Eno je tamo.” Alec uoči svoju sestru i domahne joj s očitim olakšanjem. “Tamo preko. I pazi na puku.” “Pazi na puku?” ponovi Jace, letimično pogledavši mršava tamnoputa čovjeka u zelenom sakou s uzorkom, koji je zamišljeno odmjeravao Isabelle dok je prolazila. “Uštinuo me kad sam maloprije prošao pokraj njega”, reče Alec kruto. “U vrlo osobno područje.” “Jako mi je žao što ti to moram priopćiti, ali ako ga zanimaju tvoja vrlo osobna područja, onda ga vjerojatno ne zanimaju ona tvoje sestre.” “Ne nužno”, reče Magnus. “Vile nisu isključive.” Jace prezrivo iskrivi usne u smjeru vješca. “Vi ste još tu?” Prije nego što je Magnus dospio odgovoriti, Isabelle skoči na njih, ružičasta lica posuta mrljama i snažno bazdeći na alkohol. “Jace! Alec! Gdje ste bili? Tražila sam vas po cijelom...” “Gdje je Simon?” prekine je Clary. Isabelle zatetura. “On je štakor”, smrknuto reče. “Je li ti nešto učinio?” Alec je bio pun bratske zabrinutosti. “Je li te dirao? Ako je bilo što pokušao...” “Ne, Alec”, reče Isabelle razdraženo. “Nije to. On je štakor.” “Pijana je”, reče Jace, počevši se okretati od nje s gnušanjem. “Nisam”, ogorčeno reče Isabelle. “Dobro, možda malo, ali nije važno. Važno je da je Simon popio jedno od onih plavih pića - rekla sam mu da to ne čini, ali nije me slušao - i pretvorio se u štakora'' “Štakora?” ponovi Clary u nevjerici. “Ne misliš valjda...” “Mislim na štakora”, reče Isabelle. “Mali. Smeđi. Ljuskavi rep.” “Klavi se to neće svidjeti”, sumnjičavo reče Alec. “Skoro sam siguran da se pretvaranje ovozemaca u štakore protivi Zakonu.” “Strogo uzevši, nije ga ona pretvorila u štakora”, napomene Jace. “U najgorem slučaju, mogla bi biti optužena za nehat.” “Koga briga za glupi Zakon?” vrisne Clary, ščepavši Isabellin zglavak. “Moj najbolji prijatelj je štakor!” “Au!” Isabelle pokuša istrgnuti zglavak. “Pusti me!”

114

“Neću dok mi ne kažeš gdje je.” Nikad nikog nije toliko željela odalamiti kao u tom trenutku Isabelle. “Ne mogu vjerovati da si ga jednostavno pustila - vjerojatno je užasnut...” “Ako ga netko nije zgazio”, bespotrebno istakne Jace. “Nisam ga pustila. Otrčao je ispod šanka”, usprotivi se Isabelle, uprijevši prstom. “Pusti me! Iskrivit ćeš mi narukvicu.” “Kujo”, bijesno reče Clary i odbaci ruku iznenađene Isabelle natrag prema njoj, snažno. Nije pričekala reakciju; potrčala je prema šanku. Kleknula je i zavirila u mračan prostor ispod njega. U tami koja je vonjala na plijesan učinilo joj se da jedva nazire par svjetlucavih, sitnih očiju. “Simone?” reče prigušenim glasom. “Jesi li to ti?” Simon-štakor malo se primakne, uzdrhtalih brkova. Ona razabere oblik njegovih malih zaobljenih ušiju priljubljenih uz glavu i oštar vrh njegova nosa. Potisne osjećaj odbojnosti - nikad nije voljela štakore, s tim žućkastim četvrtastim zubima spremnim da ugrizu. Požali što se nije pretvorio u hrčka. “Ja sam, Clary”, reče polako. “Jesi li dobro?” Jace i ostali došli su iza nje, a Isabelle je sad izgledala više srdito, nego plačljivo. “Je li ispod?” radoznalo upita Jace. Još uvijek na sve četiri, Clary kimne. “Ššš. Uplašit ćete ga.” Oprezno zavuče prste ispod ruba šanka i promigolji njima. “Molim te, izađi, Simone. Magnus će poništiti čaroliju. Bit će dobro.” Začuje cijuk i štakorov ružičasti nos pomoli se ispod šanka. Uskliknuvši od olakšanja, Clary primi štakora u ruke. “Simone! Razumio si me!” Sklupčan na njezinim savijenim dlanovima, štakor mrzovoljno zaskviči. Ona ga, oduševljena, privije na grudi. “O, jadna bebice”, tepala mu je tiho, gotovo kao da je uistinu kućni ljubimac. “Jadni Simone, bit će dobro, obećajem...” “Ja ga ne bih previše sažalijevao”, reče Jace. “Vjerojatno nikada nije došao bliže golu.” “Začepi!” Clary prostrijeli Jacea bijesnim pogledom, ali ipak olabavi stisak štakora. Brkovi su mu drhtali, no nije znala je li to bilo od ljutnje ili čistog užasa. “Idite po Magnusa”, reče odrješito. “Moramo ga pretvoriti natrag u njega.” “Nemojmo prenagliti.” Jace se stvarno cerio, gad. Nagnuo se prema Simonu kao da ga želi pogladiti. “Sladak je ovako. Vidi mu taj mali ružičasti nosić.” Simon iskesi žute zube prema Jaceu i načini pokret kao da će ga ugristi. Jace povuče ispruženu ruku. “Izzy, dovedi našeg veličanstvenog domaćina.” “Zašto ja?” Isabelle se doimala čangrizavo. “Zato što je tvoja krivnja što je ovozemac štakor, budalo”, reče on, a Clary primijeti koliko je rijetko itko od njih, osim Isabelle, izgovarao Simonovo pravo ime. “A ne možemo ga ostaviti ovdje.” “Ti bi ga drage volje ostavio ovdje da nema nje”, reče Isabelle, uspjevši u tu jednu jednosložnu riječ unijeti dovoljno otrova da ubije slona. Oholo se udalji, a suknja joj zaleprša oko kukova. “Ne mogu vjerovati da ti je dala da popiješ to plavo piće”, reče Clary štakoru-Simonu. “Sad vidiš što ti se događa kad si tako plitak.” Simon zlovoljno zaskviči. Clary začuje nečiji hihot i podigne pogled, ugledavši Magnusa kako se nadvio nad njom. Iza njega stajala je Isabelle, bijesna izraza lica. “Rattus norvegicus”, reče Magnus, zirkajući prema Simonu. “Obični smeđi štakor, ništa egzotično.” “Ne zanima me koja je vrsta štakora”, reče Clary srdito. “Hoću da ga pretvorite natrag u njega.” Magnus se zamišljeno počeše po glavi, sijući šljokice. “Nema smisla”, reče. “To sam i ja rekao.” Jace je izgledao zadovoljno. “NEMA SMISLA?” vikne Clary tako glasno da je Simon sakrio glavu pod njezin palac. “KAKO MOŽETE REĆI DA NEMA SMISLA?”

115

“Zato što će se ionako pretvoriti natrag u sebe za nekoliko sati”, reče Magnus. “Djelovanje koktela je privremeno. Nema smisla raditi čaroliju za pretvaranje; to bi ga samo traumatiziralo. Ovozemci teško podnose previše magije, njihovi sustavi nisu navikli na to.” “Sumnjam da je njegov sustav navikao na to da je štakor, isto tako”, pripomene Clary. “Vi ste vještac, zar ne možete naprosto obrnuti čaroliju?” Magnus razmisli. “Ne”, reče. “Mislite, nećete.” “Ne besplatno, draga, a ti si mene ne možeš priuštiti.” “Ne mogu niti odvesti štakora kući podzemnom”, reče Clary plačljivo. “Ispast će mi ili će me policija uhapsiti jer prenosim gamad javnim prijevozom.” Simon uvrijeđeno zacvrkuta. “Nije da si ti gamad, naravno.” Djevojci koja je bila vikala pokraj vrata sad se pridružilo još šest ili sedam osoba. Dreka ljutitih glasova nadjačala je žamor tuluma i milozvučje glazbe. Magnus zakoluta očima. “Ispričajte me”, reče, vrativši se u gomilu, koja se odmah zatvori iza njega. Teturajući u sandalama, Isabelle snažno otpuhne. “Toliko o njegovoj pomoći.” “Znaš,” reče Alec, “uvijek možeš staviti štakora u ruksak.” Clary ga kiselo pogleda, ali ne uspije pronaći ništa pogrešno u toj zamisli. Nije imala džep u koji bi ga mogla ugurati. U Isabellinu odjeću nisu stali džepovi; bila je suviše uska. Clary je čudilo što Isabelle stane u nju. Slegnuvši ramenom da skine ruksak, pronašla je skrovište za malog smeđeg štakora koji je nekad bio Simon, ugnijezdivši ga između svoje složene majice i bloka za crtanje. On se sklupčao na njezinu novčaniku; izgledao je kao da je pun predbacivanja. “Žao mi je”, reče ona utučeno. “Nemoj se opterećivati”, reče Jace. “Zašto ovozemci uvijek ustraju na preuzimanju odgovornosti za stvari koje nisu njihova krivnja, ja to ne razumijem. Nisi mu ti silom izlila taj koktel u idiotsko grlo.” “Da nije mene, on ne bi niti bio tu”, reče Clary tiho. “Ne laskaj si. Došao je zbog Isabelle.” Clary ljutitim trzajem zatvori vrh torbe i ustane. “Idemo odavde. Zlo mi je od ovog mjesta.” Ispostavilo se da se gusta gomila galamdžija na vratima sastoji od još vampira, koje je bilo lako prepoznati po bljedilu kože i mrtvom crnilu kose. Sigurno je boje, pomisli Clary. Bilo je nemoguće da su svi prirodno crnokosi; a, osim toga, neki su imali svijetle obrve. Glasno su se bunili zbog svojih upropaštenih motocikala i činjenice što nekih njihovih prijatelja nema, a ne zna se gdje su. “Vjerojatno su se napili i negdje onesvijestili”, reče Magnus, odmahujući dugim bijelim prstima kao da se dosađuje. “Znate da se vaša ekipa može pretvoriti u šišmiše i hrpice prašine kad poloče previše bloody maryja.” “Oni votku miješaju s pravom krvlju”, reče Jace Clary na uho. Ona zadrhti od pritiska njegova daha. “Da, to sam shvatila, hvala.” “Ne možemo sad skupljati svaku hrpicu prašine u stanu samo za slučaj da ujutro ispadne da je to Gregor”, reče djevojka nadurenih usta i nacrtanih obrva. “Gregoru će biti dobro. Ja rijetko kada metem”, umirivao ju je Magnus. “Bit će mi drago sutra poslati sva potucala natrag u hotel - u autu sa zatamnjenim staklima, naravno.” “Ali što s našim motociklima?” reče mršav mladić kome su se svijetli korijeni kose vidjeli ispod loše nanesene boje. Iz lijeve ušne resice visjela mu je zlatna naušnica u obliku kolca. “Trebat će nam sati da ih popravimo.” “Imate vremena dok ne svane”, reče Magnus, čija je samokontrola naočigled popuštala. “Predlažem da počnete.” Podigne glas. “U redu, to je TO! Tulum je gotov! Svi van!” Razmaše se rukama, sijući šljokice.

116

Bend prestane svirati uz bučan zajednički akord. Iz svjetine se izdigne žamor glasnog prosvjeda, ali svi se poslušno upute prema vratima. Nitko se ne zaustavi da zahvali Magnusu na tulumu. “Dođi.” Jace pogura Clary prema izlazu. Gomila je bila gusta. Držala je ruksak ispred sebe, zaštitnički ga obgrlivši rukama. Netko je snažno trkne u rame, a ona jaukne i pomakne se ukoso, dalje od Jacea. Neka ruka okrzne joj ruksak. Ona podigne pogled i ugleda vampira s naušnicom u obliku kolca kako joj se ceri. “Hej, ljepotice”, reče. “Što ti je u torbi?” “Sveta vodica”, reče Jace, opet se stvorivši pokraj nje, kao da ga je prizvala poput duha iz svjetiljke. Sarkastičnog plavokosog duha s problematičnim stavom. “Oooo, sjenolovac”, reče vampir. “Strašno.” Namignuvši, ponovno se stopi s gomilom. “Vampiri su takve primadone”, uzdahne Magnus ispod dovratka. “Iskreno, ne znam zašto radim te tulume.” “Zbog vašeg mačka”, podsjeti ga Clary. Magnus živne. “Istina. Predsjednik Mijao zaslužuje sav moj trud.” Pogleda nju i nagurane sjenolovce odmah iza nje. “Na odlasku ste?” Jace kimne. “Ne želimo zlorabiti dobrodošlicu.” “Koju dobrodošlicu?” upita Magnus. “Rekao bih da mi je drago što sam vas upoznao, ali nije. Nije da svi zajedno niste prilično dražesni, a što se tebe tiče...” Uputi svjetlucav mig Alecu, koji je izgledao preneraženo. “Javiš mi se?” Alec se zacrvenio, zamucao i vjerojatno bi tamo prostajao čitavu noć, da ga Jace nije uhvatio za lakat i povukao prema vratima, a Isabelle ih je slijedila u stopu. Clary je baš htjela poći za njima, kad je osjetila lagan dodir na ruci; bio je to Magnus. “Imam poruku za tebe”, reče. “Od tvoje majke.” Clary se toliko iznenadila da je umalo ispustila ruksak. “Od moje majke? Mislite, ona vas je zamolila da mi nešto kažete?” “Ne baš”, reče Magnus. Njegove mačje oči, rascijepljene okomitim zjenicama nalik pukotinama u zeleno-zlatnom zidu, sada su bile ozbiljne. “Ali ja sam je poznavao na način na koji ti nisi. Učinila je to što je učinila kako bi te zadržala izvan svijeta koji je mrzila. Cijeli njezin život, bježanje, skrivanje - laži, kako si ti to nazvala - sve je to bilo zato da ti budeš na sigurnom. Nemoj upropastiti njezine žrtve riskirajući svoj život. Ona to ne bi htjela.” “Ne bi htjela da je spasim?” “Ne ako to znači da sebe izlažeš opasnosti.” “Ali ja sam jedina kojoj je stalo do toga što se događa s njom...” “Ne”, reče Magnus. “Nisi.” Clary trepne. “Ne razumijem. Zar postoji... Magnuse, ako nešto znate...” On je prekine brutalno precizno. “I još zadnja stvar.” Baci pogled prema vratima, kroz koja su nestali Jace, Alec i Isabelle. “Imaj na umu da se tvoja majka, kad je pobjegla iz Svijeta sjena, nije skrivala od čudovišta. Ne od vještaca, vukoljudi, vilinskog naroda, pa čak ni od samih demona. Nego od njih. Od sjenolovaca.” Čekali su je ispred skladišta. S rukama u džepovima, Jace se naslanjao na rukohvat stepenica i gledao vampire kako kruže oko svojih pokvarenih motocikala, psujući i kunući. Na licu mu je titrao blagi osmijeh. Alec i Isabelle stajali su malo podalje. Isabelle je brisala oči i Clary preplavi val iracionalna bijesa - Isabelle je jedva poznavala Simona. To nije bila njezina katastrofa. Clary je imala pravo praviti dramu, a ne sjenolovačka djevojka. Jace se odgurne od rukohvata kad se Clary pojavila. Uhvati korak s njom, ne govoreći. Doimao se izgubljen u mislima. Isabelle i Alec, koji su požurili naprijed, zvučali su kao da se svađaju. Clary malo ubrza, izvijajući vrat da ih bolje čuje.

117

“Nisi ti kriva”, govorio je Alec. Zvučao je umorno, kao da je već prolazio kroz takve stvari sa svojom sestrom. Clary se zapita koliko je već dečki slučajno pretvorila u štakore. “Ali to bi te trebalo naučiti da ne ideš na tolike donjosvjetske tulume”, dometne on. “Uvijek su veća gnjavaža nego što vrijede.” Isabelle glasno šmrcne. “Da mu se išta dogodilo, ja... ja ne znam što bih.” “Vjerojatno ono isto što si radila prije toga”, reče Alec glasom koji je odavao dosadu. “Nije da si ga znala baš tako dobro.” “To ne znači da ga ne...” “Što? Da ga ne voliš?” podrugne se Alec, podignuvši glas. “Trebaš nekoga poznavati da bi ga voljela.” “Ali nije sve u tome.” Isabelle je zvučala gotovo tužno. “Zar se ti nisi nimalo zabavio na tulumu, Alec?” “Ne.” “Učinilo mi se da bi ti se Magnus mogao svidjeti. Drag je, zar ne?” “Drag?” Alec je pogleda kao da je luda. “Mačići su dragi. Vješci...” Zastane oklijevajući. “Nisu”, dovrši bezvezno. “Učinilo mi se da biste se mogli slagati.” Isabellina šminka na očima zasvjetlucala je poput suza kad je pogledala brata. “Sprijateljiti se.” “Imam prijatelje”, reče Alec i preko ramena, gotovo kao da se nije mogao suzdržati, pogleda u Jacea. No Jace, pognute zlaćane glave, izgubljen u mislima, to nije primijetio. Clary impulzivno ispruži ruku da otvori ruksak i pogleda u nj - te se namršti. Ruksak je bio otvoren. U mislima se vratila na tulum - bila je podignula ruksak, povukla zatvarač da ga zatvori. Bila je sigurna u to. Naglo rastvori ruksak; srce joj je lupalo. Prisjeti se prilike kad su joj jednom u podzemnoj željeznici ukrali novčanik. Sjećala se kako je otvorila torbu, kako ga nije vidjela unutra, kako su joj se usta osušila od iznenađenja - Je li mi ispao? Jesam li ga izgubila? I shvaćanja: Nema ga. Ovo je bilo slično, samo tisuću puta gore. Usta suhih kao dvopek, Clary je prevrtala po ruksaku, odmičući odjeću i blok za crtanje, grebući noktima po dnu. Ništa. Bila se zaustavila. Jace se vrzmao odmah ispred nje, doimajući se nestrpljivo, a Alec i Isabelle odmakli su već za cijeli blok. “Što nije u redu?” upita Jace, a ona osjeti da ima namjeru dodati nešto sarkastično. Zacijelo je opazio njezin izraz lica, jer nije. “Clary?” “Nema ga”, šapne ona. “Simona. Bio mi je u ruksaku...” “Uspentrao se van?” To pitanje nije bilo nerazumno, ali je Clary, iscrpljena i obuzeta panikom, nerazumno reagirala. “Naravno da nije!”, vrisne. “Što, misliš li da želi da ga pregazi neki auto, ubije mačka...” “Clary...” “Zaveži!” vrisne ona, zamahnuvši ruksakom na njega. “Ti si rekao daj se ne treba gnjaviti s time da ga opet pretvorimo u njega...” On spretno uhvati ruksak kad je zamahnula njime. Uzevši joj ga iz ruke, pregleda ga. “Zatvarač je potrgan”, reče. “Izvana. Netko je rasparao ovu torbu da je otvori.” Tupo odmahnuvši glavom, Clary uspije samo šapnuti. “Ja nisam...” “Znam.” Glas mu je bio nježan. On savije dlanove oko usta. “Alec! Isabelle! Idite dalje! Mi ćemo vas stići.”

118

Dva obrisa, već daleko naprijed, zastanu; Alec je oklijevao, no sestra ga uhvati za ruku i odlučno pogura prema ulazu u podzemnu. Nešto pritisne Claryna leda: bila je to Jaceova ruka, kojom ju je nježno okretao. Ona mu dopusti da je vodi, spotičući se na pukotine u pločniku, dok se opet nisu našli na ulazu u Magnusovu zgradu. Smrad ustajalog alkohola i slatkog, neugodnog mirisa koji je Clary počela povezivati s donjosvjećanima ispunjavao je malen prostor. Maknuvši ruku s njezinih leđa, Jace pritisne tipku portafona s Magnusovim imenom. “Jace”, reče ona. On spusti pogled na nju. “Što je?” Tražila je riječi. “Misliš li da je dobro?” “Simon?” Oklijevao je i ona se sjeti Isabellinih riječi: Ne postavljaj mu pitanje osim ako znaš da možeš podnijeti odgovor. Umjesto da nešto kaže, ponovno pritisne tipku, ovaj put jače. Ovaj put Magnus se javi, glas mu zagrmi sićušnim ulazom. “TKO SE USUĐUJE OMETATI MOJ POČINAK?” Jace je izgledao gotovo nervozno. “Jace Wayland. Sjećate se? Ja sam iz Klave.” “A, da.” Magnus kao da je živnuo. “Jesi li ti onaj plavooki?” “Misli na Aleca”, reče Clary, da pripomogne. “Ne. Moje oči obično se opisuju kao zlatne”, reče Jace portafonu. “I blistave.” “A, ti si taj.” Magnus je zvučao razočarano. Da Clary nije bila toliko uzrujana, bila bi se nasmijala. “Valjda bi bilo bolje da se popneš.” Vještac otvori vrata u svilenom kimonu s otisnutim zmajevima, zlatnom turbanu i s izrazom jedva svladane srdžbe na licu. “Spavao sam”, reče svisoka. Činilo se da će Jace reći nešto bezobrazno, po svoj prilici o turbanu, pa ga Clary prekine. “Oprostite što vam smetamo...” Nešto malo i bijelo proviri iza vještčevih gležnjeva. Imalo je krivudave sive pruge i čupave ružičaste uši zbog kojih je više sličilo velikom mišu nego malenom mačku. “Predsjednik Mijao?” pogodi Clary. Magnus kimne. “Vratio se.” Jace pomalo prezrivo pogleda malog tigrastog mačića. “To nije mačak”, primijeti. “Veličine je hrčka.” “Ljubazno ću zaboraviti da si to rekao”, reče Magnus, stopalom gurkajući Predsjednika Mijaoa iza sebe. “A sad, po što ste zapravo došli?” Clary mu pruži rasparani ruksak. “Simon. Nema ga.” “A”, tankoćutno reče Magnus. “Što to on točno nema?” “Nema ga”, ponovi Jace. “U smislu otišao, odsutan, upadljiv po tome što izostaje, nestao.” “Možda se otišao sakriti ispod nečega”, pokuša Magnus. “Sigurno se nije lako naviknuti na to da si štakor, pogotovo nekome tko je već ionako toliko tupav.” “Simon nije tupav”, pobuni se Clary ljutito. “To je istina”, složi se Jace. “On samo izgleda tupavo. Zapravo je njegova inteligencija prilično prosječna.” Ton mu je bio vedar, ali ramena napeta kad se obratio Magnusu. “Kad smo odlazili, jedan od vaših gostiju očešao se o Clary. Mislim da joj je on rasporio torbu i uzeo štakora. Mislim, Simona.” Magnus ga pogleda. “I?”

119

“I moram otkriti tko je to bio”, reče Jace smireno. “Pretpostavljam da i znate. Vi jeste vrhovni vještac Brooklyna. Mislim da se u vašem stanu ne događa mnogo toga za što ne znate.” Magnus prouči svjetlucavi nokat. “Nisi u krivu.” “Molim vas, recite nam”, reče Clary. Jaceova ruka čvršće joj stisne zglavak. Znala je da želi da ona bude tiho, ali to nije bilo moguće. “Molim vas.” Magnus spusti ruku, uzdahnuvši. “Dobro. Vidio sam kako jedan od onih vampirskih klinaca s motorima, iz one jazbine u gornjem Manhattanu, odlazi sa smeđim štakorom u rukama. Iskreno, mislio sam da je to netko od njihovih. Ponekad se djeca noći pretvore u štakore ili šišmiše kad se napiju.” Claryne su se ruke tresle. “Ali sada mislite da je to bio Simon?” “Samo pretpostavljam, ali čini se vjerojatnim.” “Još nešto.” Jace je govorio prilično mirno, ali sad je bio oprezan, onakav kakav je bio u stanu prije nego što su pronašli otpisanog. “Gdje im je jazbina?” “Gdje im je što?” “Vampirska jazbina. Tamo su otišli, zar ne?” “Rekao bih da jesu.” Magnus je izgledao kao da bi radije bio bilo gdje drugdje. “Morate mi reći gdje je to.” Magnus odmahne glavom pokrivenom turbanom. “Neću stati na krivu stranu, protiv djece noći, zbog ovozemca kojeg niti ne poznajem.” “Čekajte”, upadne Clary. “Sto bi oni mogli htjeti od Simona? Mislila sam da ne smiju nauditi ljudima...” “Što ja mislim?” reče Magnus, neljubazno. “Pretpostavili su da je to pitomi štakor i pomislili kako bi bilo zabavno ubiti ljubimca nekog sjenolovca. Oni vas baš i ne vole, što god pisalo u Sporazumima - a u Zavjetu nema ničega o zabrani ubijanja životinja.” “Ubit će ga?” reče Clary, zureći. “Ne nužno”, brzo reče Magnus. “Možda su mislili da je on jedan od njihovih.” “U tom slučaju, što će mu se dogoditi?” reče Clary. “Pa, kad se opet pretvori u ljudsko biće, ipak će ga ubiti. Ali možda imate još nekoliko sati.” “Onda nam morate pomoći”, reče Clary vješcu. “Inače će Simon umrijeti.” Magnus je odmjeri od glave do pete s nekako liječničkim suosjećanjem. “Svi umru, draga”, reče. “Mogla bi se jednostavno naviknuti na to.” Počne zatvarati vrata. Jace podmetne nogu, zadržavši ih otvorenima kao klinom. Magnus uzdahne. “Što sad?” “Još nam niste rekli gdje je jazbina”, reče Jace. “I nemam namjeru. Rekao sam vam...” Clary ga prekine, proguravši se ispred Jacea. “Vi ste mi kopali po mozgu”, reče. “Uzeli ste moja sjećanja. Zar ne možete bar toliko učiniti za mene?” Magnus stisne svjetlucave mačje oči. Negdje izdaleka kmečao je Predsjednik Mijao. Vještac polako pogne glavu i njome jednom, ne previše nježno, udari o zid. “Stari hotel Dumont”, reče. “Gornji Manhattan.” “Znam gdje je to.” Jace je izgledao zadovoljno. “Moramo odmah tamo. Imate li portal?” upita Clary, obrativši se Magnusu. “Ne.” Izgledao je srdito. “Portale je prilično teško napraviti i svoje vlasnike izlažu nemalom riziku. Kroz njih mogu doći gadne stvari ako ih se ne čuva kako treba. Jedini za koje ja znam u New

120

Yorku su onaj kod Dorothee i onaj kod Renwicka, ali oba su predaleko odavde da bi se do njih isplatilo pokušati doći, čak i kad biste bili sigurni da bi vam njihovi vlasnici dopustili da ih upotrijebite, što vjerojatno ne bi. Jeste li shvatili? Sad se gubite.” Magnus se izražajno zagleda u Jaceovo stopalo, koje je još uvijek blokiralo vrata. Jace se ne pomakne. “Još nešto”, reče Jace. “Ima li tu u blizini neko sveto mjesto?” “Dobra ideja. Ako namjeravate sami napasti vampirsku jazbinu, bolje da se prije toga pomolite.” “Trebamo oružje”, reče Jace jezgrovito. “Više od ovoga što nosimo sa sobom.” Magnus upre prstom. “Ima jedrta katolička crkva dolje u ulici Diamond. Hoće li to dostajati?” Jace kimne, ustuknuvši. “To je...” Vrata im se zalupe pred nosom. Zadihana kao da je trčala, Clary ih je gledala dok je Jace nije uzeo za ruku i poveo niza stepenice u noć.

121

14 HOTEL DUMORT

Noću je crkva u ulici Diamond izgledala sablasno; njezini gotički lučni prozori odražavali su mjesečinu poput srebrnih zrcala. Ograda od kovanog željeza okruživala je zgradu i bila obojana u mat crno. Clary prodrma ulazna vrata, ali bila su zaključana čvrstim lokotom. “Zaključano”, reče, preko ramena bacivši pogled na Jacea. On zamahne stelom. “Pusti mene.” Promatrala ga je dok je radio na bravi, gledala pognutu krivulju njegovih leđa, napinjanje mišića ispod kratkih rukava njegove majice. Mjesečina mu je isprala boju iz kose, koja je sad bila više srebrna nego zlatna. Lokot uz štropot zvekne na tlo, iskrivljena hrpa metala. Jace je izgledao zadovoljno samim sobom. “Kao i obično”, reče. “Nevjerojatno sam dobar u tome.” Clary odjednom obuze razdraženost. “Kad prođe dio večeri posvećen samohvali, možda bismo se mogli vratiti spašavanju mojeg najboljeg prijatelja od iskrvavljivanja do smrti?” “Iskrvavljivanja”, impresionirano reče Jace. “To je velika riječ.” “A ti si veliki...” “C,c”, prekine je on. “U crkvi se ne psuje.” “Još nismo u crkvi”, progunđa Clary, slijedeći ga kamenom stazom prema dvostrukim ulaznim vratima. Kameni luk iznad vrata bio je lijepo isklesan, a s njegove najviše točke jedan je anđeo gledao prema dolje. Zvonici šiljatih vrhova imali su crne obrise na pozadini noćnog neba i Clary shvati da je to ona crkva koju je nakratko vidjela iz parka McCarren ranije te noći. “Nekako mi se čini pogrešno obijati bravu na vratima crkve.” Jaceov profil na mjesečini bio je spokojan. “Nećemo je obijati”, reče, uguravši stelu u džep. Tanku smeđu ruku, posve ispresijecanu tankim bijelim ožiljcima nalik na čipkastu koprenu, položi na drvo vrata, tik iznad kvake. “U ime Klave,” reče, “tražim ulaz u ovo sveto mjesto. U ime bitke koja kraja nema, tražim vaše oružje na uporabu. A u ime anđela Raziela, tražim vaše blagoslove za svoju misiju protiv tame.” Clary ga je gledala. Nije se micao, mada mu je noćni vjetar nosio kosu u oči; trepnuo je i baš kad je htjela progovoriti, vrata su se otvorila uz škljocaj i škriputanje šarki. Glatko su se rastvorila prema unutra, razotkrivši prazan, mračan prostor osvijetljen vatrenim točkama. Jace ustukne. “Izvoli.” Kad je Clary ušla, preplavio ju je val hladna Zraka, uz miris kamena i voska za svijeće. Slabo vidljivi redovi klupa pružali su se prema oltaru, a hrpa svijeća svjetlucala je poput lijehe iskrica pokraj suprotnog zida. Ona shvati da osim Instituta, koji se zapravo i nije brojao, nikada nije uistinu bila u crkvi. Vidjela je slike i vidjela je unutrašnjost crkava u filmovima i animama, u kojima su se redovito pojavljivale. Jedna scena u jednoj od njezinih omiljenih anime serija odvijala se u crkvi s čudovišnim svećenikom vampirom. Čovjek bi se u crkvi trebao osjećati sigurno, ali ona se nije osjećala tako. Kao da su joj iz sjena prijetili neobični oblici. Zadrhtala je.

122

“Kameni zidovi ne propuštaju vanjsku vrućinu”, reče Jace, primijetivši to. “Nije to”, reče ona. “Znaš, još nikad nisam bila u crkvi.” “Bila si u Institutu.” “Mislim, u pravoj crkvi. Na misama. Takvim stvarima.” “Zbilja. Pa ovo je lađa, tu gdje su klupe. Tu ljudi sjede dok traje misa.” Krenuli su naprijed, glasovi su im odjekivali od kamenih zidova. “Ovdje gore je apsida. Tu sad stojimo. A ovo je oltar, gdje svećenik daje pričest. Uvijek je na istočnoj strani crkve.” On klekne pred oltar i ona načas pomisli da se moli. Sam oltar bio je visok, načinjen od crnog granita i prekriven crvenim platnom. Iza njega uzdizao se kićeni zlatni zid u koji su bili urezani likovi svetaca i mučenika; svaki je imao plosnati zlatni krug iznad glave, koji je predstavljao aureolu. “Jace”, šapne ona. “Što radiš?” Bio je stavio dlanove na kameni pod i brzo ih je pomicao naprijed-natrag kao da nešto traži, podižući prašinu vrhovima prstiju. “Tražim oružje.” “Ovdje?” “Obično je skriveno, najčešće u blizini oltara. Stoji tu za uporabu u hitnim slučajevima.” “A to je kao nekakav dogovor koji imate s katoličkom crkvom?” “Ne isključivo. Demoni su prisutni na zemlji jednako dugo kao mi. Ima ih po cijelom svijetu, u različitim oblicima - grčki daimoni, perzijski daive, hinduski asure, japanski oni. Većina vjerskih sustava ima neku metodu kojom obuhvaća i njihovo postojanje i borbu protiv njih. Sjenolovci nisu privrženi nijednoj religiji pa zauzvrat sve religije pomažu u našoj borbi. Isto sam tako mogao otići po pomoć u židovsku sinagogu, šintoistički hram ili... A. Evo ga.” On rukom pomete prašinu kad je kleknula pokraj njega. U jedan od osmerokutnih kamena ispred oltara bila je uklesana runa. Clary ju je prepoznala gotovo jednako lako kao da čita riječ napisanu na engleskom. Bila je to runa koja je značila nefili. Jace izvadi stelu i njome dotakne kamen. On se škriputavo pomakne unatrag, otkrivši mračan pretinac ispod. U pretincu se nalazila dugačka drvena kutija; Jace podigne poklopac i zadovoljno promotri predmete uredno poslagane u njoj. “Što je sve to?” upita Clary. “Bočice svete vodice, blagoslovljeni noževi, sječiva od čelika i srebra, reče Jace, slažući oružje na pod pokraj sebe, “žica od elektruma - trenutačno ne osobito korisna, ali uvijek je dobro imati rezervu - srebrni meci, zaštitna talismani, raspela, Davidove zvijezde...” “Isuse”, reče Clary. “Sumnjam da bi on stao unutra.” “Jace.” Clary je bila prestravljena. “Što je?” “Ne znam, čini mi se da nije u redu zbijati takve šale u crkvi.” On slegne ramenima. “Ja zapravo nisam vjernik.” Clary ga iznenađeno pogleda. “Nisi?” On odmahne glavom. Kosa mu je padala preko cijelog lica, ali proučavao je bočicu bistre tekućine i nije podigao ruku da je makne. Clary su prsti svrbjeli od želje da to učini umjesto njega. “Ti si mislila da sam religiozan?” reče. “Pa.” Oklijevala je. “Ako postoje demoni, onda mora postojati...” “Mora postajati što?” Jace bočicu strpa u džep. “Aha”, reče. “Misliš, ako postoji ovo,” - i upre prstom dolje, prema podu - “onda mora postojati i ono.” Pokaže prstom uvis, prema stropu. “To zvuči razumno. Zar ne?”

123

Jace spusti ruku i podigne jedan nož, proučavajući dršku. “Da ti nešto kažem”, reče. “Ubijam demone trećinu svojeg života. Poslao sam ih sigurno pet stotina natrag u koju god paklensku dimenziju iz koje su dogmizali. I cijelo to vrijeme - cijelo to vrijeme - nisam vidio nijednog anđela. Nisam čak niti čuo za nekoga tko jest.” “Ali sjenolovce je na samom početku stvorio neki anđeo”, reče Clary. “Hodge je tako rekao.” “To je lijepa priča.” Jace je pogleda kroz kapke spuštene kao u mačka. “Moj je otac vjerovao u Boga”, reče. “Ja ne vjerujem.” “Nimalo?” Nije bila načisto zašto ga gnjavi - nikad nije ni razmišljala o tome vjeruje li ona u Boga i anđele i tako dalje, a kad bi je netko pitao, rekla bi da ne vjeruje. No zbog nečega je htjela pritisnuti Jacea, slomiti mu taj oklop od cinizma i natjerati ga da prizna kako vjeruje u nešto, kako osjeća nešto, kako mari za bilo što. “Ovako ću to sročiti”, reče on, gurajući par noževa za pojas. Slabašna svjetlost koja se cijedila kroz prozore od obojanog stakla bacala mu je četverokute boje na lice. “Moj je otac vjerovao u pravičnog Boga. Deus volt bio je njegov moto - 'Jer Bog tako želi'. To je bio moto križara, a oni su odlazili u bitke i padali zaklani, baš kao i moj otac. A kad sam ga vidio kako mrtav leži u lokvi vlastite krvi, shvatio sam da sam tada prestao vjerovati u Boga. Jednostavno sam prestao vjerovati u to da je Bogu stalo. Možda postoji Bog, Clary, možda i ne postoji, ali mislim da to nije važno. Kako god bilo, prepušteni smo sami sebi.” Bili su jedini putnici u vagonu vlaka koji se vraćao prema gornjem Manhattanu. Clary je sjedila bez riječi, razmišljajući o Simonu. Jace bi je svako malo pogledao kao da želi nešto reći, no tada bi opet utonuo u netipičan muk. Kad su izašli iz podzemne, ulice su bile puste, zrak težak i metalna okusa, a butici, praonice rublja i mjenjačnice čekova tihi iza svojih noćnih vrata od valovitog čelika. Na koncu su, nakon sat vremena traženja, pronašli hotel u jednoj ulici okomitoj na 116. ulicu. Dvaput su prošli pokraj njega misleći da je to samo još jedna napuštena stambena zgrada, prije nego što je Clary opazila znak. Bio je otpao s jednog čavla i visio je skriven iza zakržljalog stabla. Na njemu je trebalo pisati HOTEL DUMONT, ali netko je bojom prekrio slovo N i zamijenio ga slovom R. “Hotel Dumort”, reče Jace kad mu ga je pokazala. “Slatko.” Clary je učila francuski samo dvije godine, no to je bilo dovoljno da shvati šalu. “Du mort”, reče. “Mrtvaca.” Jace kimne. Bio je sav napet, kao mačka kad ugleda miša koji je šmugnuo iza kauča. “Ali ovo ne može biti hotel”, reče Clary. “Svi su prozori zakucani daskama i vrata su zazidana... aha”, dovrši, opazivši njegov pogled. “Tako je. Vampiri. Ali kako ulaze?” “Lete”, reče Jace i pokaže na gornje katove zgrade. Nekoć je to očito bio lijep i luksuzan hotel. Kamena fasada bila je elegantno ukrašena isklesanim zavijucima i ljiljanima, tamna te nagrižena godinama izlaganja zagađenom zraku i kiseloj kiši. “Mi ne letimo”, osjeti Clary potrebu da napomene. “Ne”, složi se Jace. “Mi ne letimo. Mi provalimo pa uđemo.” Uputi se preko ulice prema hotelu. “Letenje zvuči zabavnije”, reče Clary, požurivši da ga sustigne. “Trenutačno sve zvuči zabavnije.” Ona se zapita je li to mislio ozbiljno. Zračio je nekakvim uzbuđenjem i iščekivanjem lova pa joj se nije činilo da je toliko nesretan kao što tvrdi. On je ubio više demona od bilo koga njegove dobi. Ne možete ubiti toliko demona nevoljko izbjegavajući borbu. Podigao se vruć vjetar, uskomešavši lišće na zakržljalim stablima pored hotela, uzvitlavši smeće u slivnicima i na pločniku u nizak let preko ispucanog kolnika. Okolina je bila neobično pusta,pomisli Clary - obično je na Manhattanu uvijek bilo nekoga na ulici, čak i u četiri ujutro. Nekoliko

124

uličnih svjetiljki bilo je ugašeno, premda je ona najbliže hotelu bacala slabašnu žutu svjetlost po ispucanom prilazu koji je vodio prema nekadašnjim ulaznim vratima. “Drži se dalje od svjetla”, reče Jace i povuče je za rukav prema sebi. “Možda nas gledaju s prozora. I ne gledaj gore”, dometne, no bilo je prekasno. Clary je već pogledala uvis, prema skršenim prozorima na višim katovima. U jednom trenutku umalo je pomislila da je ugledala trzaj nekog pokreta na jednom prozoru, bljesak bjeline koji je mogao biti lice ili ruka koja navlači težak zastor... “Daj, dođi.” Jace je povuče za sobom da se stope sa sjenama bliže hotelu. Svoju pojačanu nervozu osjećala je u kralješnici, u bilu na zglavcima, u glasnom bubnjanju krvi u ušima. Slabašno brujanje udaljenih automobila činilo se veoma daleko; jedini zvuk bila je škripa njezinih vlastitih cipela na ulici posutoj smećem. Poželjela je da može hodati nečujno, kao sjenolovac. Možda jednoga dana zamoli Jacea da je tome nauči. Zašli su za ugao hotela, u uličicu koja je nekad vjerojatno bila prilaz za dostavu. Bila je uska, zakrčena otpadom: pljesnivim kartonskim kutijama, praznim staklenim bocama, raskomadanom plastikom, razbacanim stvarčicama za koje je Clary isprva pomislila da su čačkalice, no koje su izbliza izgledale kao... “Kosti”, reče Jace bezizražajno. “Pseće kosti, mačje kosti. Ne gledaj previše pažljivo; kopanje po vampirskom otpadu rijetko kad je dražesna slika.” Ona proguta mučninu. “Sad barem znamo da smo na pravom mjestu”, reče i bi nagrađena iskricom poštovanja koja je načas bljesnula u Jaceovim očima. “O, na pravom smo mjestu”, reče on. “Sad samo moramo smisliti kako da uđemo.” Bilo je očito da su ondje nekad bili prozori, sada zazidani. Nije bilo ni vrata, ni ikakve naznake izlaza za nuždu. “Dok je to bio hotel,” polako reče Jace, “sigurno je ovdje dolazila dostava. Mislim, ne bi unosili stvari kroz glavni ulaz, a nigdje drugdje nema mjesta gdje bi se kamioni mogli zaustaviti. Znači da sigurno postoji neki ulaz.” Clary se prisjeti dućančića i butika blizu svoje kuće u Brooklynu. Rano ujutro, kad bi pješačila u školu, viđala bi kako im stiže dostava, viđala bi vlasnike korejskih prodavaonica delikatesa kako otvaraju metalne kapke ugrađene u cestu ispred ulaznih vrata da odnesu kutije papirnatih ubrusa i mačje hrane u podrumska skladišta. “Kladim se da su vrata na tlu. Vjerojatno su zatrpana svim tim smećem.” Malo iza nje, Jace kimne. “To sam i ja pomislio.” Uzdahne. “Onda valjda trebamo odmaknuti smeće. Možemo početi od kontejnera.” Pokaže ga prstom, djelujući izrazito neoduševljeno. “Radije bi se suočio s hordom grabežljivih demona, zar ne?” reče Clary. “Oni barem ne bi bili puni crva. Dobro,” doda zamišljeno, “barem većina ne bi. Jednom je bio taj neki demon kojeg sam slijedio u kanalizaciju ispod Glavnog kolodvora...” “Nemoj.” Clary podigne ruku da ga upozori. “Trenutačno stvarno nisam raspoložena.” “Ovo je sigurno prvi put da mi je neka djevojka to rekla”, zamisli se Jace. “Drži se mene i neće ti biti zadnji.” Jace trzne uglom usana. “Ovo baš i nije trenutak za dokono prepucavanje. Čeka nas navlačenje smeća.” Priđe kontejneru i primi ga s jedne strane. “Ti ga primi s druge. Preokrenut ćemo ga.” “Ako ga preokrenemo, napravit ćemo preveliku buku”, usprotivi se Clary, zauzevši položaj s druge strane golemog kontejnera. Bio je to tipični gradski kontejner za smeće, obojan u tamnozeleno, uprljan neobičnim mrljama. Smrdio je čak i više od većine kontejnera, na smeće i na još nešto, nešto gusto i slatkasto od čega joj se stisnulo grlo i obuzeo je poriv na povraćanje. “Trebamo ga odgurnuti.” “Ne, gle...” započne Jace, kadli jedan glas iznenada progovori iz sjena iza njih.

125

“Mislite li doista da trebate to činiti?” upita. Clary se ukipi, zagledavši se u sjene na ulazu u uličicu. U trenutku panike zapita se je li joj se taj glas pričinio, ali i Jace je bio ukipljen, zapanjena izraza lica. Njega bi rijetko kada nešto iznenadilo, a još bi mu se rjeđe netko prišuljao. Odmakne se od kontejnera, posegnuvši rukom prema pojasu, odrješita glasa. “Ima li koga tamo?” “Dios mio.” Glas je bio muški, podrugljiv, govorio je tečan španjolski. “Vi niste iz ove četvrti, zar ne?” On zakorači naprijed, izašavši iz najcrnje sjene. Njegov lik polako se ocrtavao: mladić, ne mnogo stariji od Jacea i petnaestak centimetara niži. Imao je tanke kosti, velike tamne oči i put boje meda, kao s neke slike Diega Rivere. Na sebi je imao crne hlače, bijelu košulju raskopčana ovratnika i zlatni lančić oko vrata, koji je blago zasvjetlucao kad se primaknuo svjetlu. “Moglo bi se tako reći”, reče Jace oprezno, ne mičući ruku s pojasa. “Ne biste trebali biti ovdje.” Mladić provuče prste kroz guste crne uvojke koji su mu padali preko čela. “Ovo mjesto je opasno.” Želi reći da je ovo loša četvrt. Clary se gotovo nasmijala, premda uopće nije bilo smiješno. “Znamo”, reče ona. “Samo smo se malo izgubili, to je sve.” Mladić pokaže na kontejner. “Što ste radili s tim?” Ne znam dobro lagati bez pripreme, pomisli Clary i pogleda Jacea koji je, nadala se, to odlično radio. Odmah ju je razočarao. “Pokušavali smo ući u hotel. Pomislili smo da bi se ispod kontejnera mogao nalaziti ulaz u podrum.” Mladić razrogači oči u nevjerici. “Puta madre - a zašto biste željeli učiniti takvo što?” Jace slegne ramenima. “Onako, iz fore. Malo zabave.” “Ne razumijete. Ovo mjesto je opsjednuto, prokleto. Zlosretno.” On snažno odmahne glavom i izgovori nekoliko rečenica na španjolskom, za koje je Clary naslutila kako imaju veze s glupošću razmaženih bijelih klinaca općenito i s njihovom glupošću posebno. “Pođite sa mnom, odvest ću vas do podzemne.” “Znamo gdje je podzemna”, reče Jace. Mladić se nasmije tiho i jasno. “Claro. Naravno da znate, ali ako pođete sa mnom, nitko vas neće gnjaviti. Ne želite probleme, zar ne?” “Ovisi”, reče Jace i pomakne se tako da mu se jakna malo rastvorila, otkrivši bljesak oružja zataknutog za njegov pojas. “Koliko te plaćaju da ne puštaš ljude u hotel?” Mladić pogleda iza sebe, a Claryni živci napeto zatitraju kad je zamislila kako se uska uličica puni drugim sjenovitim likovima bijelih lica i crvenih usana te kako očnjaci sijevaju iznenadno kao iskre što frcaju kad metal udari o asfalt. Kad je vratio pogled na Jacea, usne su mu bile čvrsto stisnute. “Koliko me tko plaća, chicol” “Vampiri. Koliko te plaćaju? Ili se radi o nečemu drugome - jesu li ti rekli ćeš postati jednim od njih, ponudili ti vječni život, bez boli, bez bolesti, da možeš živjeti zauvijek? Jer to nije toga vrijedno. Život se jako razvuče ako nikad ne vidiš svjetlost Sunca, chico”, reče Jace. Mladićevo lice bilo je bezizražajno. “Zovem se Raphael. Ne chico.” “Ali znaš o čemu govorimo. Znaš za vampire?” reče Clary. Raphael okrene glavu u stranu i pljune. “Los vampiros, si, krvožedne zvijeri. Čak i prije nego što je hotel bio prekriven daskama, bilo je priča, smijeha kasno noću, nestajanja malih životinja, zvukova...” Zastane, odmahujući glavom. “Svi u ovoj četvrti znaju da se ne smiju približavati, ali što možete? Ne možete pozvati policiju i reći im da imate problem s vampirima.” “Jesi li ih ti ikada vidio?” upita Jace. “Ili znaš nekoga tko jest?”

126

Raphael je govorio polako. “Jednom su bili neki dečki, grupa prijatelja. Mislili su da su došli na dobru ideju da uđu u hotel i ubiju čudovišta u njemu. Ponijeli su vatreno oružje i noževe, sve zajedno blagoslovio im je svećenik. Nikad nisu izašli. Moja teta, ona je kasnije pronašla njihovu odjeću pred kućom.” “Pred svojom kućom?” reče Jace. “Si. Jedan od tih dječaka bio je moj brat”, reče Raphael utučeno. “Eto, sad znate zašto ponekad hodam ovuda usred noći na putu kući od svoje tete i zašto sam vas upozorio da se udaljite. Ako uđete, više nećete izaći.” “Unutra je moj prijatelj”, reče Clary. “Došli smo ga izvući.” “Aha”, reče Raphael. “Onda vas možda ne mogu upozoriti da se udaljite.” “Ne”, reče Jace. “Ali ne brini. To što se dogodilo tvojim prijateljima neće se dogoditi nama.” On izvadi jedan anđeoski bodež iz pojasa i podigne ga, a blijeda svjetlost koja se širila iz njega rasvijetli mu udubine ispod jagodica i zasjeni oči. “Ja sam ubio već mnogo vampira. Srca im ne kucaju, ali ipak mogu umrijeti.” Raphael oštro udahne i izusti nešto na španjolskom, pretiho i prebrzo da bi ga Clary razumjela. Pođe prema njima, u žurbi se gotovo spotaknuvši na hrpu zgužvane plastične ambalaže. “Znam što ste vi - čuo sam za vašu vrstu od starog oca u Svetoj Ceciliji. Mislio sam da je to samo priča.” “Sve priče su istinite”, reče Clary, ali tako tiho da se činilo kako je nije čuo. Gledao je u Jacea stisnutih šaka. “Želim ići s vama”, reče. Jace odmahne glavom. “Ne. Ni slučajno.” “Mogu vam pokazati kako da uđete”, reče Raphael. Jace se pokoleba, na licu mu se jasno vidjelo da je u iskušenju. “Ne možemo te povesti.” “Dobro.” Raphael se prošulja pokraj njega i šutne hrpu smeća naslaganu uza zid. Ondje se nalazila metalna rešetka od tankih šipki prekriveni smećkasto-crvenim slojem hrđe. On čučne, primi šipke i podigne rešetku “Ovako su ušli moj brat i njegovi prijatelji. Vodi u podrum mislim.” Podigne pogled kad su mu se Jace i Clary pridružili. Clary je napola zadržavala dah; smrad smeća bio je prejak, a čak i u mraku razabirala je jureće oblike žohara koji su gmizali preko hrpi. Tanki osmijeh stvorio se na samim uglovima Jaceovih usta. U ruci je još uvijek držao anđeoski bodež. Vještičje svjetlo koje se širilo iz njega njegovu je licu davalo sablastan izgled, podsjetivši je na Simona, koji je držao ručnu svjetiljku ispod brade dok joj je pripovijedao stravične priče kad su oboje imali jedanaest godina. “Hvala”, reče on Raphaelu. “Ovo će biti sasvim u redu.” Lice drugog mladića bilo je blijedo. “Uđite i učinite za svojeg prijatelja ono što ja nisam mogao za svojeg brata.” Jace ugura serafinski bodež natrag za pojas i pogleda Clary. “Slijedi me”, reče i ukliže u otvor jednim jedinim gipkim pokretom, nogama nadolje. Ona zadrži dah, očekujući uzvik boli ili zaprepaštenja, no uslijedio je samo blagi tutanj nogu koje slijeću na čvrsto tlo. “U redu je”, dobaci on uvis prigušenim glasom. “Skoči i uhvatit ću te.” Ona pogleda Raphaela. “Hvala ti na pomoći.” On ne reče ništa, samo ispruži ruku. Pomoću nje održavala je ravnotežu dok se namještala u pravi položaj. Prsti su mu bili hladni. Pustio ju je kad je skočila kroz otvor. Pad je trajao samo trenutak i Jace ju je uhvatio, haljina joj se nabrala oko bedara i rukom joj je prešao preko nogu kad mu je pala u naručje. Pustio ju je gotovo odmah. “Jesi li dobro?” Povukla je haljinu prema dolje, zadovoljna što je on ne može vidjeti u mraku. “Dobro sam.” Jace iz pojasa izvuče anđeoski bodež koji je lagano svijetlio i podigne ga, pustivši da se njegova sve snažnija svjetlost prelije preko njihove okoline. Stajali su u skučenom prostoru niskog stropa i

127

raspuknutog betonskog poda. Na mjestima gdje je pod bio ispucan, vidjeli su se četverokuti blata, a Clary je razabrala da su se crne biljke penjačice počele ispreplitati po zidovima. Dovratak bez vrata vodio je u drugu prostoriju. Glasan tutanj natjera je da se trgne i ona se okrene, ugledavši Raphaela kako slijeće savijenih koljena, nedaleko od nje. Prošao je kroz otvor za njima. Uspravio se i manično nacerio. Jace je izgledao bijesno. “Rekao sam ti...” “I čuo sam te.” Raphael nehajno odmahne rukom. “Što ćeš sad učiniti? Ne mogu se vratiti van istim putem kojim smo ušli, a ti me ne možeš naprosto ostaviti ovdje da me mrtvi pronađu... zar ne?” “Razmišljam o tome”, reče Jace. Izgledao je umorno, opazi Clary pomalo iznenađeno, sjene ispod očiju bile su mu izraženije. Raphael pokaže prstom. “Moramo onuda, prema stepenicama. Oni su gore, na višim katovima hotela. Vidjet ćete.” Progura se mimo Jacea i kroz uski dovratak. Jace je gledao za njim, odmahujući glavom. “Stvarno počinjem mrziti ovozemce”, reče. Podzemni kat hotela bio je splet labirintskih hodnika iz kojih se ulazilo u prazna skladišta, napuštenu praonicu rublja - pljesnive hrpe posteljine, visoko naslagane u trulim pletenim košarama pa čak i u sablasnu kuhinju, gdje su se nizovi pultova od nehrđajućeg čelika pružali u tamu. Većina stepeništa koja su vodila uvis nestala su; nisu istrulila, nego su bila namjerno sasječena, svedena na gomile drva za potpalu naslagane uza zidove; s njih su visjeli komadi nekoć luksuznih perzijskih sagova, nalik na rascvjetanu dlakavu plijesan. Clary nije razumjela zašto su stepeništa nestala. Što su vampiri imali protiv stepeništa? Na koncu su pronašli jedno neoštećeno, skriveno iza praonice. Zacijelo su ih rabile spremačice kad su raznosile posteljinu gore i dolje u vremenima prije dizala. Sad je stepenište prekrivao debeo sloj prašine, nalik na pokrivač od rahlog snijega, koji je Clary natjerao na kašalj. “Sšš”, sikne Raphael. “Čut će te. Blizu smo mjesta gdje spavaju.” “Kako ti to znaš?” uzvrati mu ona šapatom. On uopće nije trebao biti ovdje. Otkud mu pravo da joj drži bukvice o buci? “Osjećam to.” Ugao oka mu se trzao i shvatila je da je prestrašen isto kao ona. “Ti ne?” Ona odmahne glavom. Nije osjećala ništa osim neobične hladnoće nakon vanjske zagušljive noćne vrućine, studen unutar hotela bila je jaka Na vrhu stepeništa nalazila su se vrata na kojima je bojom ispisana riječ PREDVORJE bila jedva čitljiva ispod godinama nagomilavane prljavštine S vrata se rasprši hrđa kad ih je Jace gurnuo i otvorio. Clary se pripremi... No prostorija s druge strane bila je prazna. Našli su se u velikoj sali; njezini truli sagovi bili su zadignuti i vidjele su se rascijepljene podne ploče. Nekoć je središnji ukras prostorije bilo veliko stepenište, ljupko zakrivljeno, obrubljeno pozlaćenim rukohvatima i raskošno pokriveno zlatnim i grimiznim tepihom. Sad su ostale još samo više stube, koje su vodila gore u tamu. Taj ostatak stepeništa završavao je tik iznad njihovih glava u zraku. Prizor je bio nadrealan, kao jedna od Magritteovih apstraktnih slika koju je Jocelyn voljela. Ovo bi se, pomisli Clary, zvalo Stepenište za nikamo. Glas joj je zazvučao suho poput prašine koja je sve prekrivala. “Što vampiri imaju protiv stepenica?” “Ništa”, reče Jace. “Samo što ih ne moraju koristiti.” “Na taj način pokazuju da je ovo mjesto jedno od njihovih” Raphaelove su oči bile užagrene. Izgledao je gotovo uzbuđeno. Jace ga pogleda iskosa. “Jesi li ti ikada doista vidio vampira, Raphaele?” upita ga.

128

Raphael ga pogleda gotovo odsutno. “Znam kako izgledaju. Bljeđi su mršaviji od ljudskih bića, ali vrlo snažni. Hodaju kao mačke i napadaju okretno kao zmije. Lijepi su i strašni, kao ovaj hotel.” “Ti misliš da je lijep?” upita Clary iznenađeno. “Vidi se da je bio lijep prije mnogo godina. Kao starica koja je nekad bila lijepa, ali kojoj je vrijeme oduzelo ljepotu. Morate zamisliti ove stepenici onakvima kakve su nekad bile, s plinskim svjetiljkama koje su gorjele duž njih kao krijesnice u mraku i balkone pune čeljadi. Ne ovakvima kakve su sada, tako...” Zastade, tražeći riječ. “Podrezane?” predloži Jace oštro. Raphael je izgledao gotovo smeteno, kao da ga je Jace prenuo iz sanjarenja. Uzdrmano se nasmijao i okrenuo u stranu. Clary se obrati Jaceu. “Gdje su oni uopće? Vampiri, mislim.” “Gore, vjerojatno. Vole biti visoko gore kad spavaju, kao šišmiši. A uskoro sviće.” Poput marioneta čije su glave spojene na konce, Clary i Raphael istovremeno podignu pogled. Iznad njih nije bilo ničega osim stropa s freskama, mjestimično raspucanog i crnog kao da je nagorio u nekom požaru. Nadsvođeni prolaz s njihove lijeve strane vodio je dublje u tamu; na stupovima s obje njegove strane bili su izrezbareni motivi lišća i cvijeća. Kad je Raphael spustio pogled, ožiljak pri dnu njegova vrata, vrlo bijel na njegovoj tamnoj koži, bljesnuo je poput oka koje namiguje. Zapitala se kako ga je zaradio. “Mislim da bismo se trebali vratiti na stepenice za poslugu”, šapne ona. “Ovdje se osjećam previše izloženo.” Jace kimne. “Jasno ti je da ćeš, kad stignemo onamo, morati vikanjem pozvati Simona i nadati se da te čuje?” Ona se zapita vidi li joj se na licu strah koji osjeća. “Ja...” Presiječe je vrisak od kojeg se ledila krv u žilama. Clary se naglo okrene. Raphael. Bio je nestao, nikakvi tragovi u prašini nisu odavali kamo je možda otišao - ili bio odvučen. Refleksno je posegnula za Jaceom, no on je već krenuo, zatrčavši se prema širokom lučnom otvoru u suprotnom zidu i sjenama iza njega. Nije ga mogla vidjeti, ali slijedila je jureće vještičje svjetlo koje je nosio, kao što putnika kroz močvaru vodi izdajnički lutajući plamen. Iza luka nalazila se nekadašnja plesna dvorana. Uništeni pod bio je od bijelog mramora, sada toliko ispucanog da je sličio moru plutajućeg arktičkog leda. Duž zidova protezali su se obli balkoni, rukohvata prekrivenih hrđom. Zrcala zlatnih okvira visjela su u razmacima između njih, svako okrunjeno pozlaćenom Kupidovom glavom. Paukove mreže lelujale su u hladnom i vlažnom zraku poput drevnih svadbenih velova. Raphael je stajao nasred prostorije, ruku opuštenih niz bokove. Clary potrči prema njemu, a Jace krene za njom nešto sporije. “Jesi li dobro?” upita ga zadihano. On polako kimne. “Učinilo mi se da sam ugledao neki pokret u sjeni. Nije bilo ništa.” “Odlučili smo se vratiti do stepenica za poslugu”, reče Jace. “Na ovom katu nema ničega.” Raphael kimne. “Dobra ideja.” Krene prema vratima, ne gledajući prate li ga oni. Odmaknuo je tek nekoliko koraka kad je Jace rekao: “Raphaele?” Raphael se okrene upitno šireći oči, a Jace baci nož. Raphaelovi refleksi bili su brzi, ali ne dovoljno brzi. Nož ga je pogodio, a sila udarca srušila. Noge su mu poletjele uvis i teško je pao na raspucali mramorni pod. Pod slabim vještičjim svjetlom krv mu je izgledala crno. “Jace”, sikne Clary zaprepašteno, dok je šok tutnjio kroz nju. Rekao je da mrzi ovozemce, ali nikad nije...

129

Kad se okrenula da pode prema Raphaelu, Jace ju je brutalno odgurnuo, Skočio je na njega i posegnuo za nožem koji je stršao iz Raphaelovih prsa . No Raphael je bio brži. Uhvatio je nož pa zavrištao kad mu je dlan dotaknuo dršku u obliku križa. Nož je zazvečao na mramornom podu, oštrice umrljane crnilom. Jace je jednom šakom držao zgužvanu tkaninu Raphaelove košulje, a drugom sanvi. Svijetlio je tako jarko da je Clary mogla ponovno vidjeti boje: oljuštenu tamnoplavu tapetu, zlatne pjege po mramornom podu, crvenu mrlju koja se širila preko Raphaelovih prsa! Ali Raphael se smijao. “Promašio si”, reče i naceri se prvi put, pokazavši šiljate bijele sjekutiće. “Promašio si mi srce.” Jace stisne jače. “Pomaknuo si se u zadnji čas”, reče. “To je bilo vrlo neuljudno.” Raphael se namršti i ispljune crveno. Clary ustukne, zureći sve užasnutije. “Kada si shvatio?” upita on. Naglasak mu je nestao, izgovor mu je sad bio precizniji i odsječeniji. “Naslutio sam u uličici”, reče Jace. “Ali mislio sam da ćeš nas uvesti u hotel, a onda se okomiti na nas. Nakon što bismo ušli, bili bismo izvan zaštite Zavjeta. Poštena igra. Budući da to nisi učinio, pomislio sam da sam se možda prevario. Onda sam ti vidio taj ožiljak na grlu.” Sjeo je malo uspravnije, još uvijek držeći oštricu pod Raphaelovim grlom. “Čim sam vidio taj lančić, učinio mi se kao lančić na koji se stavlja križ. A tosiil činio, zar ne, kad si išao u posjet obitelji? Što je mali ožiljak od opekotine kad se tvoja vrsta tako brzo oporavlja?” Raphael se nasmije. “To je bilo sve? Moj ožiljak?” “Kad si otišao iz predvorja, tvoje noge nisu ostavile tragove u prašini. Tada sam bio siguran.” “Nije tvoj brat ušao ovamo u potragu za čudovištima pa nikad nije izašao, zar ne?” reče Clary, shvativši. “Nego ti.” “Oboje ste vrlo pametni”, reče Raphael. “Ali baš i niste dovoljno pametni. Pogledajte gore”, reče i podigne ruku da pokaže prema stropu. Jace udarcem spusti ruku, ne skrećući pogled s Raphaela. “Clary. Što vidiš?” Ona polako podigne glavu, strava joj se zgrušavala u želucu. Morate zamisliti ove stepenice onakvima kakve su nekad bile, s plinskim svjetiljkama koje su gorjele duž njih kao krijesnice u mraku i balkone pune čeljadi. Sada su bili puni čeljadi; veliko mnoštvo vampira mrtvački bijelih lica, crvenih razvučenih usana, u čudu je zurilo dolje. Jace je još uvijek gledao Raphaela. “Ti si ih pozvao. Zar ne?” Raphael se još uvijek cerio. Iz rane na prsima prestala mu je navirati krv. “Je li to važno? Previše ih je čak i za tebe, Waylande.” Jace ne reče ništa. Premda se nije micao, disao je plitko i brzo, a Clary je gotovo osjećala žestinu njegove želje da ubije vampirskog mladića, da mu sjuri nož kroza srce i zauvijek izbriše taj cerek s lica. “Jace”, reče mu da ga upozori. “Nemoj ga ubiti.” “Zašto ne?” “Možda ga možemo iskoristiti kao taoca.” Jace razrogači oči. “Taoca?” Nazirala je još više njih, kako popunjavaju lučni dovratak, krećući se tiho kao Braća iz Grada od Kostiju. No Braća nisu imala tako bijelu i bezbojnu kožu ni nokte koji su se na vrhovima svijali u kandže... Clary obliže suhe usne. “Znam što radim. Digni ga na noge, Jace.” Jace je pogleda, pa slegne ramenima. “U redu.” Raphael prasne: “To nije smiješno.”

130

“Zato se nitko ni ne smije.” Jace ustane, povukavši Raphaela uspravno i ukliještivši mu vrh noža između lopatica. “Srce ti jednako lako mogu probosti i s leđa”, reče. “Na tvojem mjestu, ne bih se micao.” Clary se okrene od njih da se suoči s nadolazećim tamnim spodobama. Ispruži ruku. “Stanite odmah”, reče. “Ili će on zabiti taj nož u Raphaelovo srce.” Gomilom prohuja nekakav žamor, koji je mogao biti šaputanje ili smijeh. “Stanite”, ponovi Clary, a Jace ovaj put učini nešto, nije vidjela što, zbog čega je Raphael kriknuo od iznenadne boli. Jedan vampir ispruži ruku da zadrži kompanjone. Clary ga prepozna kao mršavog plavokosog mladića s naušnicom, kojeg je vidjela na Magnusovu tulumu. “Ona misli ozbiljno”, reče on. “To su sjenolovci.” Jedna se vampirica progura kroz gužvu i stane pokraj njega - dražesna modrokosa Azijatkinja u suknji od srebrne folije. Clary se zapita postoje li ružne vampirice ili možda debele. Možda se vampiri ne prave od ružnih ljudi. Ili možda ružni ljudi naprosto ne žele živjeti zauvijek. “Sjenolovci koji bespravno ulaze na naš teritorij”, reče ona. “Sad nisu pod zaštitom Zavjeta. Ja glasam da ih ubijemo - oni su poubijali dovoljno naših.” “Tko je od vas gospodar ovog mjesta?” reče Jace vrlo odrješito. “Neka istupi.” Djevojka ogoli šiljate zube. “Ne obraćaj nam se na jeziku Klave, sjenolovče. Ti si prekršio svoj dragocjeni Zavjet kad si ušao ovamo. Zakon te neće zaštititi.” “Dosta, Lily”, oštro reče plavokosi. “Naša gospodarica nije ovdje. U Idrisu je.” “Netko mora vladati vama umjesto nje”, primijeti Jace. Uslijedi tajac. Vampiri na balkonima visjeli su preko ograda, naginjući se kako bi čuli što oni govore. Najzad: “Raphael nas vodi”, reče plavokosi vampir. Modrokosa djevojka, Lily, sikne s neodobravanjem. “Jacobe...” “Predlažem razmjenu”, brzo reče Clary, prekinuvši Lilynu tiradu i Jacobovu repliku. “Do sada već sigurno znate da ste noćas s tuluma kući | doveli previše ljudi. Jedan od njih je moj prijatelj Simon.” Jacob podigne obrve. “Vi ste prijatelji nekog vampira?” “On nije vampir. A nije ni sjenolovac”, doda, opazivši sužavanje Lilynih blijedih očiju. “Samo običan ljudski dečko.” “Mi nismo doveli nikakvog ljudskog dečka kući s Magnusovog tuluma. Time bismo prekršili Zavjet.” “Bio se pretvorio u štakora. Malog smeđeg štakora”, reče Clary. “Netko je možda pomislio da je to ljubimac ili...” Glas joj zamre. Gledali su je kao da je luda. Hladan očaj prože je do kosti. “Da vidim jesam li dobro shvatila”, reče Lily. “Ti nudiš razmjenu Raphaelovog života za štakora!” Clary bespomoćno pogleda natrag u Jacea. On joj uputi pogled koji je značio To je bila tvoja ideja. Snađi se sama. “Da”, reče ona, opet se okrenuvši prema vampirima. “To je razmjena koju nudimo.” Zurili su u nju gotovo bezizražajnih blijedih lica. U nekom drugom kontekstu, Clary bi rekla da izgledaju zbunjeno. Osjećala je Jacea kako stoji iza nje, čula je njegovo disanje. Zapitala se razbija li si glavu nastojeći shvatiti zašto joj je uopće dopustio da ih oboje dovuče ovamo. Zapitala se počinje li je mrziti. “Misliš li na ovog štakora?”

131

Clary trepne. Još jedan vampir, mršav crn mladić s dreadlocksima, bio se progurao u prvi red gomile. U naručju je držao nešto smeđe, što se slabašno meškoljilo. “Simone?” šapne ona. Štakor zaskviči i počne se žestoko koprcati u mladićevu stisku. On spusti pogled na zarobljenog glodavca s izrazom gnušanja na licu. “Čovječe, a ja sam mislio da je to Zeko. Pitao sam se zašto je tako naporan.” Odmahne glavom, dreadlocksi su skakutali. “Ja velim neka ga nosi. Već me pet puta ugrizao.” Clary posegne za Simonom, ruke su je boljele od želje da ga primi. No Lily stane pred nju prije nego što je uspjela učiniti više od jednog koraka prema njemu. “Čekajte”, reče Lily. “Kako da znamo da nećete jednostavno uzeti štakora i svejedno ubiti Raphaela?” “Dat ćemo riječ”, ispali Clary pa se napne, očekujući da se nasmiju. Nitko se nije nasmijao. Raphael tiho opsuje na španjolskom. Lily znatiželjno pogleda Jacea. “Clary”, reče on. U njegovu glasu čuo se prizvuk iznemogla očaja. “Je li to stvarno...” “Bez prisege nema razmjene”, odmah reče Lily, primijetivši njegov nesiguran ton. “Elliotte, drži tog štakora.” Mladić s dreadlocksima čvršće stisne Simona, koji mu divljački zarije zube u ruku. “Čovječe”, reče on mrzovoljno. “Ovo je boljelo.” Clary iskoristi priliku da šapne Jaceu. “Samo se zakuni! Što je loše u tome?” “Zaklinjanja za nas nisu kao za vas ovozemce”, odbrusi joj on ljutito. “Ja ću zauvijek biti vezan svakom zakletvom koju dam.” “Ma da? Što bi se dogodilo kad bi je prekršio?” “Ne bih je prekršio, u tome je stvar...” “Lily ima pravo”, reče Jacob. “Prisega je uvjet. Zakunite se da nećete nauditi Raphaelu. Čak ni ako vam vratimo tog štakora.” “Ja neću nauditi Raphaelu”, smjesta reče Clary. “Bez obzira na sve.” Lily joj se tolerantno osmjehne. “Ne brineš nas ti.” Pogledom prostrijeli Jacea, koji je držao Raphaela tako snažno da su mu zglobovi na prstima pobijelili. Mrlja od znoja potamnjela je tkaninu njegove majice, točno između lopatica. On reče: “U redu. Kunem se.” “Izgovori prisegu”, žustro reče Lily. “Zakuni se Anđelom. Izgovori sve. Jace odmahne glavom. “Prvo se vi zakunite.” Njegove riječi pale su u tišinu poput kamenja, pokrenuvši valiće žamora u gomili. Jacob je izgledao zabrinuto; Lily bijesno. “Nema šanse, sjenolovče. “Mi imamo vašeg vođu.” Vršak Jaceova noža zabije se dublje u Raphaelovo grlo. “A što vi imate? Štakora.” Simon, pričepljen između Elliottovih ruku, bijesno zaskviči. Clary je čeznula za tim da ga ugrabi, ali se suzdržavala. “Jace...” Lily pogleda u Raphaela. “Gospodaru?” Raphaelova glava bila je pognuta, tamni uvojci padali su tako da su mu skrivali lice. Krv mu je umrljala ovratnik košulje, curila mu po goloj smeđoj koži ispod nje. “Prilično važnog štakora,” reče, “ako ste vi došli po njega čak ovamo. Vi ćete se, sjenolovče, čini mi se, prvi zakleti.” Jaceov stisak grčevito se pojača. Clary opazi napinjanje mišića ispod njegove kože, bjelinu njegovih prstiju i uglova usana dok se borio protiv vlastita bijesa. “Štakor je ovozemac”, reče oštro. “Ako ga ubijete, odgovarat ćete po Zakonu...” “Na našem je teritoriju. Zavjet ne štiti uljeze, ti to znaš...” “Vi ste ga donijeli ovamo”, ubaci Clary. “Nije bespravno ušao.”

132

“Tehnikalije”, reče Raphael, nacerivši joj se unatoč nožu na grlu. “Uostalom. Mislite li da mi ne čujemo glasine, vijesti koje kolaju Donjim svijetom kao krv u žilama? Valentine se vratio. Uskoro neće biti ni Sporazuma hi Zavjeta.” Jace naglo podigne glavu. “Gdje si to čuo?” Raphael se prezirno namršti. “Cijeli Donji svijet to zna. Platio je nekom vješcu da podigne čopor ravenera prije svega tjedan dana. Doveo je svoje otpisane u potragu za Kaležom smrtnika. Kad ga pronađe, više neće biti lažnog mira između nas, samo rat. Nikakav zakon neće mi zabraniti da ti iščupam srce na ulici, sjenolovče...” Clary je bilo dosta. Skočila je prema Simonu ramenom odgurnuvši Lily i ugrabila štakora iz Elliottovih šaka. Simon joj se uspentrao po ruci, hvatajući joj se za rukav mahnitim šapicama. “U redu je”, šapne ona, “u redu je.” Mada je znala da nije. Okrenula se da potrči i osjetila ruke kako je hvataju za jaknu, spriječivši je. Otimala se, no njezine pokušaje da se istrgne iz šaka koje su je držale - Lilynih, uskih i koščatih, crnih noktiju - ometao je njezin strah da ne zbaci Simona, koji joj se šapama i zubima držao za jaknu. “Pusti me!” vrisne, šutnuvši vampiricu. Snažno je pogodi vrhom čizme i Lily krikne od bola i bijesa. Sjuri ruku prema naprijed, zviznuvši Clary u obraz tako jako da joj se glava zanjihala unatrag. Clary zatetura i umalo padne. Čula je kako Jace viče njezino ime i okrenula se, vidjevši da je pustio Raphaela i da juri prema njoj. Clary pokuša krenuti prema njemu, ali ramena joj je stiskao Jacob, zarivajući joj prste u kožu. Clary vrisne - no taj se zvuk izgubi u jačem kriku jer je Jace, dograbivši jednu od staklenih bočica iz jakne, zavitlao njezin sadržaj prema njoj. Ona osjeti hladan i mokar pljusak na licu i začuje Jacobov urlik kad mu je voda dotaknula kožu. S prstiju mu se uzdigne dim i on pusti Clary, cvileći reskim, životinjskim zavijanjem. Lily jurne prema njemu, izvikujući njegovo ime, a u tom pandemoniju Clary osjeti kako je netko hvata za zglavak. Uskoprca se da se oslobodi. “Prestani - budalo - ja sam”, dahne joj Jace u uho. “A!” Ona se odmah opusti pa se opet napne, opazivši poznatu siluetu kako iskrsava iza Jacea. Vrisne, a Jace se sagne i okrene baš kad je Raphael skočio na njega, iskešenih zuba, brz kao mačka. Očnjacima zahvati Jaceovu majicu u blizini ramena i raspori tkaninu po dužini jer je Jace zateturao. Raphael se držao za njega poput pauka, škljocajući zubima prema Jaceovu grlu. Clary u ruksaku pokuša napipati bodež koji joj je Jace dao... Mala smeđa spodoba jurne po podu, protrči između Clarynih nogu i skoči na Raphaela. Raphael vrisne. Simon mu je neumoljivo visio s nadlaktice, oštrih štakorskih zuba zarivenih duboko u meso. Jace se zablene, razjapljenih usta. “Koji lu...” Vrativši ravnotežu, Raphael strgne štakora s nadlaktice i zavitla ga u mramorni pod. Simon jednom zaskviči od bola pa potrči prema Clary. Ona se sagne i digne ga, privinuvši ga o grudi što je mogla snažnije, a da ga ne ozlijedi. Osjećala je žestoko udaranje njegova sićušnog srca o svoje prste. “Simone”, šapne. “Simone...” “Nema vremena za to. Drži ga.” Jace je uhvati za desnu ruku, stisnuvši je do bola. U drugoj ruci držao je blještavi serafinski bodež. “Kreni.” Počeo ju je sad vući, sad gurati prema rubu gomile. Vampiri su uzmicali pred svjetlošću serafinskog bodeža dok je šibao iznad njih, svi do jednoga sikćući kao ofurene mačke. “Dosta tog stajanja!” Bio je to Raphael. Iz ruke mu je liptala krv, a usne je iskesio preko šiljatih sjekutića. Bijesno je gledao uskomešanu masu vampira koji su zbunjeno miljeli uokolo. “Uhvatite uljeze”, vikne. “Ubijte ih oboje - i štakora!” Vampiri krenu na Jacea i Clary, neki hodajući, drugi lebdeći, treći sjurivši se s balkona poput jata crnih šišmiša. Jace ubrza korak kad su se probili kroz gomilu i uputi se prema suprotnom zidu.

133

Clary se uzvrpolji, malo se okrenuvši da ga pogleda. “Ne bismo li trebali stajati leđa uz leda ili tako nešto?” “Što? Zašto?” “Ne znam. U filmovima tako rade u ovakvim... situacijama.” Osjetila je kako se trese. Zar se bojao? Ne, smijao se. “Ti”, dahne on. “Ti si naj...” “Naj što?” upita ona ozlojeđeno. Još uvijek su uzmicali, oprezno nabadajući kako bi izbjegli slomljene komade pokućstva i razbijenog mramora, rasute svuda po podu. Jace je držao anđeoski bodež visoko u zraku. Vidjela je kako vampiri kruže oko rubova svjetlucavog kruga koji je stvarao. Zapita se koliko će ih dugo to zadržati. “Ništa”, reče on. “Ovo nije situacija, dobro? Ja tu riječ čuvam za ono kad stvari postanu stvarno loše.” “Stvarno loše? Ovo nije stvarno loše? Što ti hoćeš, nuklearnu...” Prekine se i vrisne kad je Lily, prkoseći svjetlosti, nasrnula na Jacea, iskesivši zube i žestoko režeći. Jace izvuče drugi bodež iz pojasa i njim zavitla zrakom; Lily ustukne kričeći, dugačka posjekotina šištala joj je duž ruke. Dok je teturala, drugi vampiri nahrupili su naprijed, zaobilazeći je. Bilo ih je toliko, pomisli Clary, toliko... Pipala je po svojem pojasu, sklopivši prste oko drška bodeža. Bio joj je hladan i stran u ruci. Nije se znala služiti nožem. Nikad nikoga nije udarila, a kamoli probola. Čak je markirala tjelesni onog dana kad su učili kako se obraniti od napadača i silovatelja pomoću običnih predmeta, ključeva om auta i olovaka. Izvukla je nož, podignula ga drhtavom rukom... Prozori su eksplodirali prema unutra u pljusku skršena stakla. Začula je svoj krik, vidjela je vampire - koje je od nje i Jacea dijelila tek duljina ispružene ruke - kako se zapanjeno okreću, kako im se šok na licima pretapa u užas. Kroz razbijene prozore ulazili su deseci gipkih spodoba, četveronožnih i zgurenih nisko pri tlu, s čijih je krzna prštala mjesečina i krhotine stakla. Oči su im bile plava vatra, a iz njihovih grla brujalo je gromko rezanje nalik na gromoglasnu tutnjavu slapa. Vukovi. “E sad, ovo je”, reče Jace, “situacija.”

134

15 U ŠKRIPCU

Vukovi su čučali i režali, a vampiri zabezeknuto uzmicali. Samo je Raphael zadržao stav. Još uvijek je pridržavao ranjenu ruku, košulja mu je bila razmazana zbrka krvi i prljavštine. “Los Ninos de la Luna”, sikne on. Čak je i Clary, koja gotovo uopće nije znala španjolski, shvatila što je rekao. Mjesečeva djeca - vukodlaci. “Mislila sam da oni mrze jedni druge”, šapne ona Jaceu. “Vampiri i vukodlaci.” “Mrze se. Nikad ne zalaze jedni drugima u jazbine. Nikad. Zavjet to zabranjuje.” Zvučao je gotovo ogorčeno. “Sigurno se nešto dogodilo. Ovo je loše. Vrlo loše.” “Kako može biti gore nego što je bilo?” “Zato što ćemo se”, reče on, “sada naći usred rata.” “KAKO SE USUĐUJETE UĆI U NAŠ PROSTOR?” vrisne Raphael. Lice mu je bilo grimizno, obliveno krvlju. Najveći vuk, prugasto sivo čudovište sa zubima poput morskog psa, oglasi se isprekidanim psećim hihotom. Kad je krenuo naprijed, između jednog koraka i sljedećeg promijenio je oblik i izgled, poput vala koji se diže i presavija. Sad je bio visok, veoma mišićav muškarac duge kose, koja je visjela u sivim zapetljanim pramenovima nalik na užad. Na sebi je imao traperice i debelu kožnatu jaknu, a u obliku njegova koščata, gruba lica još uvijek je bilo nešto vučje. “Nismo došli prolijevati krv”, reče. “Došli smo po djevojku.” Raphael je uspio izgledati gnjevno i zapanjeno u isti mah. “Koga?” “Ljudsku djevojku.” Vukodlak ispruži krutu ruku, pokazavši na Clary Bila je previše šokirana da bi se pomaknula. Simon, koji joj se bio vrpoljio u rukama, umirio se. Iza nje, Jace je promrmljao nešto što je zvučalo izrazito bogohulno. “Nisi mi rekla da poznaješ vukodlake.” Ispod njegova površnog tona načula je blagu zatečenost - bio je jednako iznenađen kao ona. “Ne znam”, reče ona. “Ovo je loše”, reče Jace. “To si već rekao.” “Učinilo mi se vrijednim ponavljanja.” “Pa, nije bilo.” Clary se privije uz njega. “Jace. Svi gledaju u mene.” Sva lica bila su okrenuta prema njoj; većina ih je izgledala zaprepaštenoj Raphaelove oči bile su sužene. Opet se okrenuo prema vukodlaku, polako. “Ne možete je dobiti”, reče. “Bespravno je ušla na naš teritorij; stoga je naša.” Vukodlak se nasmije. “Tako mi je drago što si to rekao”, odgovori i baci se naprijed. Usred skoka tijelo mu se namreška te on opet postane vukom nakostriješena krzna i razjapljenih čeljusti spremnih da rastrgaju! Sleti Raphaelu ravno na prsa i obojica se režeći sruše u skvrčeno klupko. Bijesno zavijajući, vampiri nasrnu na vukodlake, koji ih spremno dočekaju nasred plesne dvorane. Clary još nikad nije čula takvu buku. Kad bi uz Boschove slike pakla išli zvučni zapisi, zvučali bi tako. Jace zazviždi. “Raphael stvarno ima izuzetno lošu noć.” “Pa što?” Clary nije suosjećala s vampirom. “Što ćemo mi učiniti?”

135

On se ogleda uokolo. Uzavrela masa tijela satjerala ih je u ugao; trenutačno se nitko nije obazirao na njih, no to nije moglo potrajati. Prije nego što je Clary stigla izreći tu misao, Simon se najednom silom iskobelja iz njezina stiska i skoči na pod. “Simone!” vrisne ona kad je pojurio prema uglu i raspadajućoj hrpi trulih baršunastih zastora. “Simone, stani!” Jaceove obrve tvorile su upitne šiljke. “Što on to...” Uhvati je za ruku, povukavši je unatrag. “Clary, ne ganjaj štakora. On bježi. Takvi su štakori.” Ona ga ošine bijesnim pogledom. “To nije štakor. To je Simon. I ugrizao je Raphaela za tebe, kretenu nezahvalni.” Naglim trzajem oslobodi si ruku i pojuri za Simonom, koji je čučao u naborima zastora, uzbuđeno piskutajući i lupkajući ih šapicama. Tek tada shvativši što joj je pokušavao reći, ona povuče zastore u stranu. Bili su ljigavi od plijesni, ali iza njih bila su... “Vrata”, šapne ona. “Ti genijalni štakore.” Simon skromno zaskviči kad ga je podigla. Jace joj je bio za petama. “Vrata, ha? Pa, otvaraju li se?” Ona uhvati kvaku i snuždeno se okrene prema njemu. “Zaključana su. Ili zaglavljena.” Jace se baci na vrata. Ona se ne pomaknu. On opsuje. “Moje rame više nikad neće biti isto. Očekujem da me njeguješ dok ne ozdravim.” “Daj samo razvali ta vrata, može?” On pogleda mimo nje razrogačenim očima. “Clary...” Ona se okrene. Jedan golemi vuk bio se izdvojio iz kreševa i sada je jurio prema njoj, ušiju priljubljenih uz usku glavu. Bio je golem, sivo-crn i prugast, duga, isplažena crvena jezika. Clary vrisne. Jace se opet zaleti na vrata, neprekidno psujući. Ona posegne za pojas, dohvati bodež i raspali ga. Još nikad nije bacala nikakvo oružje, nije čak niti razmišljala o bacanju oružja. Njezin najbliži dodir s oružjem prije tog tjedna bio je crtanje njegovih slika, tako da je Clary bila zapanjenija od svih, činilo joj se, kad je bodež poletio, klimavo, ali precizno, i zario se vukodlaku u bok. On je zacvilio i usporio, no tri njegova druga već su trčala prema njima. Jedan je zastao pokraj ranjenog vuka, ali drugi su jurili prema vratima. Clary je opet vrisnula kad se Jace tijelom bacio na vrata treći put. Popustila su uz eksplozivan prasak škriputave hrđe i raskoljena drva. “Treća sreća”, šapne on, držeći se za rame. Umakne u taman prostor koji je zjapio iza razvaljenih vrata i okrene se da ispruži nestrpljivu ruku. “Clary, dođi” Oštro udahnuvši, ona jurne za njim i zalupi vratima, tako da su dva teška tijela udarila u njih. Pipajući potraži zasun, ali nije ga bilo; puknuo je na mjestu gdje ga je Jace probio. “Sagni se”, reče on, a kad je to učinila, stela joj proleti iznad glave i stane urezivati tamne linije u trulo drvo vrata. Ona izvije vrat da vidi što je izrezbario: krivulju nalik na srp, tri paralelne linije, zvijezdu sa zrakama: Čuvati protiv potjere. “Izgubila sam tvoj bodež”, prizna ona. “Žao mi je.” “Događa se.” On ugura stelu u džep. Čula je nemoćne udarce vukodlaka koji su se neprestano bacali na vrata, ali ona su držala. “Ta runa će ih zadržati, ali ne dugo. Moramo požuriti.” Ona podigne pogled. Nalazili su se u vlažnu prolazu; uske stepenice vodile su gore u tamu. Stepenice su bile drvene, a rukohvati paučinasti od prašine. Simon pomoli nos iz džepa njezine jakne, crne oči nalik na gumbe svjetlucale su mu pod slabim svjetlom. “U redu”, kimne ona Jaceu. “Ti idi prvi.” Jace je izgledao kao da se želi nasmiješiti, ali bio je preumoran. “Zna kako volim biti prvi. Ali polako”, doda. “Nisam siguran da stepenice mogu izdržati našu težinu.” Ni Clary nije bila sigurna. Stepenice su cviljele i stenjale dok su se penjali, poput starice koja se žali na svoje muke i bolove. Clary se primi za rukohvat da održi ravnotežu i velik joj se komad

136

odlomi u ruci, izmamivši njezin cijuk i iscijedivši iscrpljen hihot iz Jacea. On je primi za ruku. “Evo Samo polako.” Simon se oglasi zvukom koji je, za jednog štakora, prilično sličio frktanju. Jace kao da ga nije čuo. Stupali su stepenicama što su se brže usuđivali. Stepenište je prolazilo kroz zgradu u visokoj spirali. Ostavljali su za sobom jedno odmorište za drugim, ali nigdje nije bilo vrata. Bili su dospjeli do četvrtog zavoja bez ikakvih obilježja, kad je prigušena eksplozija zaljulja stubišno okno i oblak prašine vinuo se uvis. “Prošli su kroz vrata”, mrko reče Jace. “Kvragu - mislio sam da će| držati duže.” “Sada trčimo?” raspita se Clary. “Sada trčimo”, reče on i oni zatutnje uza stepenice, koje su kričale if kukale pod njihovom težinom, dok su čavli ispadali poput puščane paljbe. Sad su se nalazili na petom odmorištu - čula je tihi tup-tup vučjih šapa na stepenicama daleko ispod njih ili je to možda samo bila njezina mašta. Znala je da na šiji zapravo ne osjeća nikakav vrući dah, ali režanje i zavijanje, sve glasniji što su bili bliži, bili su stvarni i užasni. Šesto odmorište pojavilo se ispred njih i napola su skočili na njega. Clary je hvatala zrak, dah joj je bolno strugao pluća, ali uspjela je slabašno kliknuti od radosti kad je ugledala vrata. Bila su od teškog, čavlima okovanog čelika, a jedna ih je cigla pridržavala otvorenima. Jedva se stigla zapitati zašto, a Jace ih je već šutnuo da se otvore, progurao je kroz njih te ih, pošavši za njom, zalupio. Začula je odlučan škljocaj kad su se za njima zaključala. Hvala Bogu, pomislila je. Onda se okrenula. Noćno nebo kružilo je oko nje, posuto zvijezdama kao šačicom rasutih dijamanata. Nije bilo crno, nego jasno tamnoplavo, boje skorašnje zore. Stajali su na golom krovu od škriljevca, načičkanom dimnjacima od opeke. Jedan stari toranj za vodu, crn od zapuštenosti, stajao je na izdignutoj platformi na jednom kraju; teška cerada prekrivala je kvrgavu hrpu ropotarije na drugom. “Oni sigurno ovuda ulaze i izlaze”, reče Jace, bacivši pogled unatrag prema vratima. Clary ga je sad, na blijedoj svjetlosti, mogla dobro vidjeti; crte od naprezanja oko njegovih očiju Nličile su plitkim posjekotinama. Krv na njegovoj odjeći, uglavnom Kaphaelova, izgledala je crno. “Dolete ovamo gore. Nije da to nama osobito pomaže.” “Možda postoji neki izlaz za nuždu”, pokuša Clary. Zajedno su oprezno pronašli put do ruba krova. Clary nikad nije voljela visinu, a od provalije od deset katova do ulice preokrenuo joj se želudac. Kao i od pogleda na izlaz za nuždu, iskrivljene, neupotrebljive hrpe metala koja je još uvijek visjela s boka kamene fasade hotela. “Ili ne”, reče. Osvrne se prema vratima iz kojih su izašli. Bila su ugrađena u konstrukciju nalik na kolibu nasred krova. Tresla su se, kvaka se snažno trzala. Izdržat će još svega nekoliko minuta, možda i manje. Jace nadlanicama pritisne oči. Tlačio ih je olovni zrak od kojeg je Clary peckala šija. Opazila je kako mu znoj kaplje u ovratnik. Poželjela je, nevezano, da padne kiša. Od kiše bi se taj mjehur vrućine raspuknuo kao probušen žulj. Jace je mrmljao sebi u bradu. “Misli, Waylande, misli...” Nešto se počelo oblikovati u dubini Claryna uma. Jedna joj je runa plesala po unutrašnjoj strani očnih kapaka: dva nadolje okrenuta trokuta povezana jednom crtom - runa nalik na par krila... “To je to”, izdahne Jace spustivši ruke i u trenutku smetenosti, Clary se zapita je li joj pročitao misli. Izgledao je grozničavo, oči sa zlatnim mrljama snažno su mu blistale. “Ne mogu vjerovati da se toga nisam prije sjetio.” Pojurio je prema suprotnom kraju krova, a onda stao i osvrnuo se prema njoj. Ona je još ošamućeno stajala, glave pune svjetlucavih oblika. “ Daj dođi, Clary.” Pošla je za njim, istjeravši misli o runama iz uma. On je došao do cerade i povukao je za jedan kraj. Skliznula je, razotkrivši ne starudiju, nego blještavi krom, obrađenu kožu i sjajnu boju. “Motori?”

137

Jace posegne za najbližim, golemim tamnocrvenim Harleyjem sa zlatnim plamenovima na rezervoaru i blatobranima. Prebaci nogu preko njega i pogleda je preko ramena. “Penji se.” Clary se zablene. “Ti se šališ? Znaš li ti uopće voziti tu stvar? Imaš li ključeve?” “Ne trebam ključeve”, objasni joj on beskrajno strpljivo. “Radi na demonske energije. E pa sad... hoćeš se popeti ili ćeš voziti svoj?” Clary tupo sjedne na motor iza njega. Negdje, u nekom kutku njezina mozga, jedan je glasić vrištao o tome koliko je to loša zamisao. “Dobro”, reče Jace. “Sad stavi ruke oko mene.” Ona učini tako, osjetivši kako se tvrdi mišići na njegovu trbuhu stežu kad se nagnuo naprijed i zabio vršak stele u mehanizam za paljenje. Na svoje čuđenje, osjeti kako je motocikl ispod nje živahno zabrujao. Simon joj glasno zaskviči u džepu. “Sve je u redu”, reče ona što je mogla smirenije. “Jace!” drekne da nadglasa motor motocikla. “Što radiš?” On joj uzvrati, dobacivši nešto što je zvučalo kao: “Dajem čok!” Clary trepne. “Onda požuri! Vrata...” Kao na znak, vrata na krovu otvore se uz prasak, izletjevši iz šarki Vukovi nahrupe kroz otvor i jurnu preko krova ravno na njih. Iznad njih. letjeli su vampiri, sikćući i kričeći, puneći noć grabežljivim pokličima. Osjetila je kako je Jace naglo povukao ruku natrag, a motocikl sunuo naprijed, silovito joj prilijepivši želudac na kralježnicu. Grčevito je stisnula Jaceov pojas kad su jurnuli naprijed, gume su proklizavale po škriljevcu i raštrkali vukove, koji su štektali skačući u stranu. Čula je kako Jace nešto viče, riječi mu je progutala buka kotača, vjetra i motora. Rub krova približavao se brzo, tako brzo. Clary je poželjela zatvoriti oči, ali nešto ih je držalo širom otvorenima kad je motocikl preletio preko ograde i poput kamena se survao prema zemlji, deset katova niže. Ako je Clary vrisnula, kasnije se toga nije sjećala: Sličilo je prvom padu na vlaku smrti, kad tračnice otpadnu i osjetite kako se strovaljujete kroz prostor, uzalud lamatajući rukama po zraku, želuca zakačena oko ušiju. Kad se motocikl izravnao uz kašljucanje i trzaj, gotovo se i nije iznenadila. Umjesto obrušavanja, sada su se naglo dizali prema nebu posutom dijamantima. Clary se osvrne i ugleda mnoštvo vampira na krovu hotela, gdje si stajali okruženi vukovima. Skrene pogled - ne vidi li više nikad taj hotel, bit će presretna. Jace je podvriskivao, ispuštao vesele i glasne krikove oduševljenja i olakšanja. Clary se nagne naprijed, čvrsto ga obujmivši rukama. “Majka mi je uvijek govorila da će me ubiti ako se budem vozila na motoru s nekim dečkom”, vikne glasnije od buke vjetra koji joj je šibao oko ušiju i zaglušne rike motora. Nije mogla čuti njegov smijeh, ali osjetila je kako mu se tijelo trese. “Ne bi to rekla da je znala mene”, uzvrati joj, vičući samopouzdano. “Ja izvrsno vozim.” Clary se tek sada nečega sjeti. “Mislila sam da ste vi dečki rekli kako Kamo neki vampirski motori lete?” Jace ih vješto provede oko semafora koji je upravo prelazio iz crvenog u zeleno. Ispod sebe Clary je čula aute kako trube, sirene hitne pomoći kako zavijaju i autobuse kako se sopćući zaustavljaju na postajama, ali nije se usuđivala pogledati dolje. “Samo neki i mogu!” “Kako si znao da je ovo jedan od tih?” “Nisam!” uzvikne on vedro i učini nešto od čega se motor vinuo gotovo okomito uvis. Clary vrisne i opet ga zgrabi za pojas. “Trebaš pogledati dolje!” vikne Jace. “Genijalno je!” Čista znatiželja progurala se mimo užasa i vrtoglavice. Progutavši knedlu, Clary otvori oči.

138

Bili su više nego što je mislila i načas se zemlja ludo zanjihala ispod nje, mutan krajolik sjena i svjetlosti. Letjeli su prema istoku, dalje od parka, prema autoputu koji je vijugao duž desne obale grada. Claryne ruke bile su utrnule, u grudima je osjećala snažan pritisak. Bilo je prekrasno, to joj je bilo jasno: grad koji se uzdizao ispod nje poput visoke šume od srebra i stakla, tamnosivo ljeskanje East Rivera, rijeke što se urezala između Manhattana i drugih općina poput ožiljka. Vjetar joj je bio svjež na kosi, na koži, divan nakon tolikih dana vrućine i sparine. Pa ipak, još nikad nije letjela, čak ni u avionu. Užasavao ju je golemi prazni prostor između njih i tla. Nije mogla, a da gotovo posve ne zažmiri kad su jurili preko rijeke. Odmah iza mosta Queensboro, Jace je okrenuo motor na jug i krenuo prema dnu otoka. Nebo je postajalo svjetlije i Clary je u daljini razabrala svjetlucav luk Brooklynskog mosta, a iza njega mrlju na obzorju, Kip slobode. “Je li ti dobro?” vikne Jace. Clary ne reče ništa, samo ga čvršće primi. On nakrene motor tako da su jedrili prema mostu, a Clary je razabirala zvijezde kroz kablove na kojima je visio. Jedan ranojutarnji vlak kloparao je preko njega - linija Q, koja je prevozila tovar pospanih radnika što putuju na posao zorom. Pomisli koliko je često bila u tom vlaku. Preplavi je val vrtoglavice i ona čvrsto zažmiri, sopćući od mučnine. “Clary?” zazva je Jace. “Clary, je li ti dobro?” Ona odmahne glavom, još uvijek žmireći, sama u mraku i silovitu vjetru, u društvu jedino tutnjave vlastita srca. Nešto oštro zagrebe je po prsima. Nije se obazirala dok se nije ponovilo, upornije. Malčice otvorivši jedno oko, vidje da je to Simon, koji je glavom izvirio iz njezina džepa i žustro joj potezao jaknu šapicom. “U redu je, Simone”, reče uz napor, ne gledajući dolje. “To je bio samo most...” On je opet zagrebe, a potom ozbiljno uperi šapu prema brooklynskoj obali, koja im se uzdizala slijeva. Ona pogleda ošamućeno i s mučninom te opazi, iza obrisa skladišta i tvornica, tanku traku zlatne zore koja se tek nazirala, poput ruba svijetle, pozlaćene kovanice. “Da, vrlo lijepo”, reče Clary, ponovno zatvorivši oči. “Lijepo svitanje.” Jace se čitav ukipi, kao da je ustrijeljen. “Svitanje?” vikne pa divljački zakrene motor udesno. Claryne oči širom se otvore kad su se obrušili prema vodi, koja se počela ljeskati modrinom nadolazeće zore. Clary se nagne što je bliže mogla Jaceu, a da ne zgnječi Simona između njih. “Što je tako loše u svitanju?” “Rekao sam ti! Motor radi na demonske energije!” On ga izravna tako da su išli duž rijeke, letjeli tik iznad površine, ispod kotača prštala je vodena prašina. Riječna voda zapljusnula je Claryno lice. “Čim Sunce izađe.. Motor je počeo kašljucati. Jace živopisno opsuje, udarivši rukom po gasu. Motor jednom posrne, a onda se stane gušiti, trzajući se ispod njih kao konj koji se propinje. Jace je još uvijek psovao kad je Sunce izvirilo iznad trošnih brooklynskih pristaništa, osvijetlivši svijet razornom jasnoćom, Clary je vidjela svaki kamen, svaki oblutak pod njima kad su prešli preko rijeke i zaglavinjali iznad uske obale. Ispod njih bio je autoput, koji je već vrvio od ranog prometa. Za dlaku su ga prošli, kotač se očešao o krov nekog kamiona u prolazu. S njegove druge strane nalazilo se smećem posuto parkiralište neke divovske samoposluge. “Drži se za mene!” vikne Jace dok se motor trzao i kašljao ispod njih. “Drži se za mene, Clary, i nepušt...” Motor se nakrenuo i udario u asfalt parkirališta prednjim kotačem. Zaglavinjao je naprijed žestoko krivudajući i počeo proklizavati, odbijajući se i skačući po neravnom tlu, bacakajući Clarynu glavu naprijed-natrag snagom koja lomi vrat. Zrak je smrdio na spaljenu gumu. No motor je usporavao, zaustavljao se kližući - a onda je tresnuo u betonsku ogradu parkirališta tako jako da ju je udarac podigao uvis i odbacio u stranu, strgnuvši joj ruku s Jaceova pojasa. Jedva se stigla skvrčiti da

139

se zaštiti, držeći ruke što je mogla kruće i pomolivši se da Simon ne bude zgnječen, kad su tresnuli o tlo. Udarila je jako, agonija joj je vrištala u ruci. Nešto joj je pljusnulo na lice i kašljala je dok se okretala, prevrnuvši se na leđa. Posegnula je prema džepu. Bio je prazan. Pokušala je izgovoriti Simonovo ime, no od udarca je ostala bez zraka. Hripala je hvatajući zrak. Lice joj je bilo mokro i vlaga joj je curila u ovratnik. Je li to krv? Ošamućeno je otvorila oči. Lice je osjećala kao veliku modricu, a ruke, bolne i izgrebene, kao sirovo meso. Bila se prevrnula na bok i ležala je napola u lokvi prljave vode, napola izvan nje. Zora je doista došla - mogla je vidjeti ostatke motora koji su se pretvarali u hrpu neprepoznatljiva pepela jer su ih dotaknule zrake sunca. A bio je tu i Jace, koji se mučno dizao na noge. Žurno se uputio prema njoj, a onda je usporio, kad se približio. Rukav majice bio mu je otrgnut i duž lijeve ruke protezala mu se dugačka krvava ogrebotina. Ispod pokrova od tamno-zlatnih uvojaka zamršenih od znoja, prašine krvi, lice mu je bilo bijelo kao kreda. Zapitala se zašto tako izgleda. Leži li njezina otrgnuta noga negdje na parkiralištu, u lokvi krvi? Počela se koprcati da ustane i osjetila je ruku na ramenu. “Clary?” “Simone!” On je klečao pokraj nje, trepćući kao da ni on baš ne može vjerovati. Odjeća mu je bila zgužvana i prljava, a naočale je negdje izgubio, ali inače je izgledao neozlijeđeno. Bez naočala se doimao mlađe, bespomoćno i pomalo ošamućeno. Ispružio je ruku da joj dotakne lice, ali ona se trgnula unatrag. “Au!” “Jesi li dobro? Sjajno izgledaš”, reče on ironično. “Nešto najljepše što sam ikad vidio...” “To je zato što nemaš naočale”, reče ona malaksalo, ali ako je očekivala neki pametan odgovor, nije ga dobila. Umjesto toga, on je obujmi rukama, čvrsto je zagrlivši. Odjeća mu je vonjala na krv, znoj i prljavštinu, srce mu je udaralo kao ludo i pritiskao joj je modrice, no njoj je ipak laknulo zato što je grli i što zna, uistinu zna, da je s njim sve u redu. “Clary”, reče on promuklo. “Mislio sam... mislio sam da nećeš...” “Doći po tebe? Pa naravno da jesam”, reče ona. “Naravno da jesam.” Ona ga zagrli. Sve na njemu bilo joj je blisko, od isprane tkanine njegove majice, do oštrog ugla ključne kosti koja joj se nalazila tik ispod brade. On izgovori njezino ime, a ona mu umirujuće pogladi leda. Kad je samo načas pogledala iza sebe, vidjela je Jacea kako se okreće kao da mu blještavilo svitanja bode oči.

140

16 POSRNULI ANĐELI

Hodge je bio razjaren. Kad su Clary i momci došepali, prljavi I krvavi, stajao je u predvorju s Isabelle i Alecom koji su se navirivali iza njega i smjesta se upustio u bukvicu kojom bi se Claryna majka ponosila. Nije zaboravio ubrojiti dio o tome kako su mu lagali kamo idu - što je Jace navodno učinio - ni dio o tome kako više nikad neće vjerovati Jaceu, a dodao je čak i nekoliko posebnih ukrasa, poput dijelova o kršenju Zakona, izbacivanju iz Klave i sramoćenju ponosnog i drevnog prezimena Wayland. Ispuhavši se, mrko se zagledao u Jacea. “Svojeglavošću si druge izložio opasnosti. Neću ti dopustiti da ovaj incident otpišeš slijeganjem ramenima!' “Nisam niti mislio”, reče Jace. “Ne mogu ništa otpisati slijeganjem ramenima. Rame mi je iščašeno.” “Kad bih barem mislio da će te fizička bol doista spriječiti”, reče Hodge smrknuto bijesno. “Ali ti ćeš naprosto provesti sljedećih nekoliko dana u bolničkom odjelu s Alecom i Isabelle, koji će se motati oko tebe. Vjerojatno ćeš čak i uživati u tome.” Hodge je bio samo dvije trećine u pravu: i Jace i Simon završili su na bolničkom odjelu, ali samo se Isabelle motala oko obojice kad je Clary - koja se bila otišla očistiti - ušla nekoliko sati kasnije. Hodge joj je bio sredio otečenu modricu na ruci, a dvadeset minuta pod tušem ispralo joj je većinu asfalta utrljanog u kožu, no još uvijek se osjećala izranjavano i bolno. Alec, koji je sjedio na prozorskoj dasci i sličio olujnu oblaku, namrštio se kad su se vrata zatvorila iza nje. “O. To si ti.” Nije se obazrela na njega. “Hodge poručuje da stiže i da se nada kako ćete se obojica uspjeti držati za svoje titrave iskre života dok ne dođe”, reče ona Simonu i Jaceu. “Ili tako nešto.” “Samo neka požuri”, reče Jace srdito. Sjedio je na krevetu, oslonjen na par mekanih bijelih jastuka, još uvijek odjeven u prljavu odjeću. “Zašto? Boli te?” upita Clary. “Ne. Ja imam visok prag boli. U biti to i nije toliko prag, koliko veliko i lijepo uređeno predvorje. Ali brzo mi postane dosadno.” Zaškilji prema njoj. “Sjećaš li se onoga u hotelu, kad si mi obećala da ćeš se, ako preživimo, odjenuti kao medicinska sestra i okupati me spužvom?” “Mislim da si krivo čuo”, reče Clary. “Simon ti je obećao kupku spužvom.” Jace nehotice skrene pogled na Simona, koji mu se široko osmjehne. “Čim ponovno stanem na noge, ljepotane.” “Znao sam da smo te trebali ostaviti u obliku štakora”, reče Jace. Clary se nasmije i priđe Simonu, koji je izgledao kao da mu je užasno neudobno među desecima jastuka i s hrpama pokrivača preko nogu. Clary sjedne na rub Simonova kreveta. “Kako se osjećaš?” “Kao da me netko izmasirao ribežom za sir”, reče Simon, lecnuvši se kad je privukao noge. “Slomio sam kost u stopalu. Bilo je toliko otečeno da mi je Isabelle morala prerezati cipelu.” “Drago mi je što se dobro brine o tebi.” Clary pusti da joj se malo kiseline procijedi u glas. Simon se nagne naprijed, ne mičući pogled s Clary. “Želim razgovarati s tobom.”

141

Clary kimne, složivši se pomalo nerado. “Idem u svoju sobu. Dođi do mene nakon što te Hodge sredi, može?” “Naravno.” Na njezino čuđenje, on se nagne još više i poljubi je u obraz. Bio je to tek lagan poljubac, brz dodir kože usnama, ali kad se odmaknula, znala je da se zacrvenjela. Vjerojatno, pomislila je ustajući, zbog toga kako su svi ostali zurili u njih. Vani na hodniku zbunjeno si je dotaknula obraz. Pusa u obraz nije značila mnogo, ali bila je vrlo netipična za Simona. Možda je htio nešto dokazati Isabelle? Muškarci su, pomisli Clary, tako neshvatljivi. I Jace, s tim glumatanjem ranjenog princa. Otišla je prije nego što se stigao početi žaliti na kvalitetu posteljine. “Clary!” Okrenula se iznenađeno. Alec je grabio hodnikom za njom, žureći se da je sustigne. Stao je kad i ona. “Moram razgovarati s tobom.” Iznenađeno ga je pogledala. “O čemu?” Oklijevao je. S tom blijedom puti i tamnim plavim očima bio je jednako upečatljiv kao i njegova sestra, ali za razliku od Isabelle, činio je sve što je mogao da prikrije svoju ljepotu. Otrcane majice i kosa koja je izgledala kao da ju je šišao sam u mraku bili su samo dio toga. Izgledao je kao da se ne osjeća dobro u vlastitoj koži. “Mislim da bi trebala otići Idi kući”, reče. Znala je da je on ne voli, ali ipak se osjećala kao da ju je ošamario “Alec, zadnji put kad sam bila kod kuće, vrvjela je otpisanima. I ravenerima. Sa zmijskim zubima. Nitko ne želi ići kući više od mene, ali...” “Sigurno imaš neke rođake kod kojih možeš biti?” U glasu mu se čuo prizvuk očaja. “Nemam. Osim toga, Hodge želi da ostanem”, odbrusila je. “Nije moguće da to želi. Mislim, ne nakon ovoga što si učinila...” “Što sam ja učinila?” On proguta veliku knedlu. “Skoro si skrivila Jaceovu smrt.” “Skoro sam... O čemu to govoriš?” “Tako otrčati za svojim prijateljem - znaš li u kakvu si ga opasnost dovela? Znaš li...” “Njega? Misliš, Jacea?” Clary ga presiječe usred rečenice. “Samo da znaš, sve je to bila njegova zamisao. On je pitao Magnusa gdje je jazbina. On je otišao u crkvu po oružje. Čak i da ja nisam išla s njim, on bi svejedno otišao.” “Ne razumiješ”, reče Alec. “Ti ga ne poznaješ. Ja ga poznajem. On misli da mora spasiti svijet; drage bi volje pritom poginuo. Ponekad mislim da on čak želi umrijeti, ali to ne znači da bi ga ti trebala poticati na to.” “Ne razumijem”, reče ona. “Jace je nefil. To je ono što vi radite, spašavate ljude, ubijate demone, izlažete se opasnosti. Po čemu se prošla noć razlikuje od toga?” Alecova samokontrola se skršila. “Jer me ostavio!” vikne. “Inače bih ja bio s njim, štitio ga, čuvao mu leđa, pazio na njega. A ti - ti si balast, ovozemka.” Ispljunuo je tu riječ kao da se radi o prostoti. “Ne”, reče Clary. “Nisam. Ja sam nefil - baš kao vi.” On izvije ugao usana uvis. “Možda”, reče. “Ali bez obuke, bez ičega, još uvijek nisi od velike koristi, zar ne? Tvoja te majka odgojila u ovozemskom svijetu pa onamo i pripadaš. Ne ovamo, gdje tjeraš Jacea da se ponaša kao... kao da nije jedan od nas. Gdje ga tjeraš da prekrši svoju zakletvu Klavi, tjeraš da prekrši Zakon...” “Najnovije vijesti”, odbrusi Clary. “Ja ne tjeram Jacea ni na što. On radi što hoće. Ti bi to trebao znati.” On je pogleda kao da je ona osobito ogavna vrsta demona koju još nikad nije vidio. “Vi ovozemci ste totalno sebični, zar ne? Zar ti nije jasno što je učinio za tebe, kakvom se osobnom riziku izložio? Ne govorim samo o njegovoj sigurnosti. Mogao bi izgubiti sve. Već je izgubio oca i majku; ti se želiš potruditi da izgubi i obitelj koja mu je preostala?”

142

Clary se trgne. Gnjev se podigne u njoj poput crna vala - gnjev na Aleca jer je jednim dijelom imao pravo i gnjev na sve ostalo i sve ostale: na zaleđenu cestu koja joj je odnijela oca prije nego što se rodila, na Simona jer je umalo uspio poginuti, na Jacea jer je mučenik i jer ne mari hoće li živjeti ili umrijeti. Na Lukea jer je hinio da mu je stalo do nje, dok je sve to bila laž. I na vlastitu majku jer nije dosadna, normalna, obična majka kakvom se uvijek gradila, nego netko posve drugi: netko junački, spektakularan i hrabar, koga Clary uopće nije poznavala. Netko tko sada nije bio tu, premda ga je Clary očajnički trebala. “Pravi se našao da govori o sebičnosti”, sikne ona toliko žestoko da je ustuknuo za korak. “Tebi nije nimalo stalo ni do koga pod kapom nebeskom, osim do sebe samoga, Alece Lightwoode. Nije čudo što nikad nisi ubio nijednog demona - previše se bojiš.” Alec je djelovao zabezeknuto. “Tko ti je to rekao?” “Jace.” Izgledao je kao da ga je ošamarila. “Ne bi on. Ne bi on to rekao.” “Rekao je.” Vidjela je koliku mu bol nanosi i bilo joj je drago zbog toga. Neka za promjenu pati netko drugi. “Možeš drobiti koliko god hoćeš o časti i poštenju i tome kako ih ovozemci nemaju ni malo, ali da si pošten, priznao bi da je ova tvoja provala bijesa samo zbog toga što si zaljubljen u njega. To nema nikakve veze s...” Alec se pokrenuo zasljepljujuće brzo. Oštar prasak odjeknuo joj je kroz glavu. Bio ju je gurnuo na zid tako snažno da je potiljkom udarila o drvenu oplatu. Lice mu je bilo nekoliko centimetara od njezina, oči goleme i crne. “Da mu nikad”, šapne, usana nalik na beskrvnu crtu, “nikad nisi rekla takvo što, ili ću te ubiti. Kunem se Anđelom, ubit ću te.” Ruke su je jako boljele ondje gdje ju je stezao. Nehotice je oštro udahnula. On je trepnuo - kao da se budi iz sna - i pustio je, trgnuvši ruke s nje kao da ga je njezina koža opekla. Bez riječi se okrenuo i požurio natrag na odjel. Teturao je dok je hodao, kao da je pijan ili ošamućen. Clary protrlja bolne ruke, zureći za njim, prestravljena time što je učinila. Izvrsno, Clary. Sad si ga stvarno natjerala da te mrzi. Trebala se odmah srušiti u krevet, no unatoč iscrpljenosti, san joj nije dolazio na oči. Naposljetku je iz ruksaka izvukla blok za crtanje i počela crtati, položivši donji karton bloka na koljena. Prvo dokone črčkarije - detalj s trošne fasade vampirskog hotela: vodoriga s velikim očnjacima i izbuljenim očima. Prazna ulica s jednom jedinom uličnom svjetiljkom koja stvara žutu lokvu svjetla i sjenovitim likom koji stoji na rubu tog svjetla. Nacrtala je Raphaela u krvavoj bijeloj košulji, s ožiljkom od križa na grlu. A onda je nacrtala Jacea kako stoji na krovu, gledajući u provaliju od deset katova ispod sebe. Ne uplašen, nego kao da mu je taj pad izazov - kao da nema tog praznog prostora koji on ne bi mogao ispuniti svojom vjerom u vlastitu nepobjedivost. Kao u svome snu, nacrtala ga je s krilima čija je krivulja iza njegovih ramena činila luk nalik na krila anđeoskog kipa u Gradu od Kostiju. Na koncu je pokušala nacrtati svoju majku. Bila je rekla Jaceu da se ne osjeća nimalo drugačije nakon čitanja Sive knjige, i to je uglavnom bilo točno. Sada, međutim, kad je pokušala zamisliti lice svoje majke, shvatila je da je nešto drugačije u njezinim sjećanjima na Jocelyn: vidjela je ožiljke na svojoj majci, sićušne bijele tragove koji su joj prekrivali leđa i ramena, kao da je stajala vani dok je sniježilo. Boljelo je znati da je način na koji je uvijek vidjela svoju majku, cijeli život, bio laž. Ugurala je blok za crtanje pod jastuk, oči su je zapekle. Začulo se kucanje na vratima - tiho, kolebljivo. Brzo je protrljala oči. “Naprijed.” Bio je to Simon. Ranije baš i nije obratila pozornost na to koliko grozno izgleda. Nije se bio istuširao, odjeća mu je bila dronjava i prljava, a kosa raščupana. Oklijevao je na dovratku, neobično službeno.

143

Pomaknula se u stranu, načinivši mu mjesta na krevetu. Nije bilo ničeg neobičnog u tome da sjedi u krevetu sa Simonom: spavali su jedno kod drugoga godinama, pravili šatore i tvrđave od pokrivača kad su bili mali, ostajali budni čitajući stripove kad su narasli. “Našao si naočale”, reče ona. Jedno staklo bilo je napuklo. “Bile su mi u džepu. Prošle su bolje nego što bih očekivao. Morat ću napisati pismo zahvale optičarima” On oprezno sjedne pokraj nje. “Je li te Hodge sredio?” On kimne. “Aha. Još se osjećam kao da me netko obradio francuskim ključem, ali ništa nije slomljeno - nije više.” Okrene se da je pogleda. Njegove oči iza uništenih naočala bile su oči kojih se sjećala: tamne i ozbiljne, obrubljene onakvim trepavicama za koje dečki nisu marili, dok bi djevojke za njih ubile. “Clary, to što si došla po mene... to što si sve to riskirala...” “Nemoj.” Ona nespretno ispruži ruku. “I ti bi to učinio za mene.” “Naravno”, reče on, nimalo arogantno ni prijetvorno. “Ali ja sam uvijek mislio da tako stoje stvari između nas. Znaš.” Ona otpuže oko njega da mu bude sučelice, zbunjena. “Kako to misliš?” “Mislim,” reče Simon, kao da je iznenađen što odjednom objašnjava nešto što bi trebalo biti očigledno, “ja sam uvijek trebao tebe više nego što si ti trebala mene.” “To nije istina.” Clary je bila osupnuta. “Jest”, reče Simon s istim zastrašujućim mirom. “Ti kao da nikad nisi nikoga stvarno trebala, Clary. Uvijek s bila tako... suzdržana. Uvijek si trebala samo svoje olovke i zamišljene svjetove. Toliko sam puta morao nešto ponavljati šest, sedam puta prije nego što bi uopće reagirala, toliko si bila daleko. A onda bi se okrenula prema meni i nasmiješila se onako čudno, a ja bih znao da si bila potpuno zaboravila na mene i da si me se tek tada sjetila - ali nikad se nisam naljutio na tebe. Polovica tvoje pozornosti bolja je od ičije nepodijeljene pažnje.” Pokušala ga je primiti za ruku, ali ulovila mu je zglavak. Osjećala je puls pod njegovom kožom. “Cijeli život voljela sam samo troje ljudi”, reče. “Moju mamu, Lukea i tebe. I izgubila sam ih sve osim tebe. Da ti nikad nije palo na pamet da mi nisi važan - nemoj na to niti pomišljati.” “Moja mama kaže da čovjek treba samo troje ljudi na koje se može osloniti kako bi postigao samoostvarenje”, reče Simon. Ton mu je bio vedar, ali glas mu je puknuo na pola riječi “ostvarenje”. “Kaže da ti izgledaš prilično samoostvareno.” Clary mu se skrušeno osmjehne. “Je li tvoja mama imala još nekih mudrih izjava o meni?” “Aha.” Uzvratio je njezin osmijeh svojim, jednako iskrivljenim. “Ali ne mislim ti reći kako su glasile.” “Nije fer čuvati tajne!” “Tko je ikada rekao da je svijet fer?”

*** Na kraju su legli jedno do drugog kao djeca: rame uz rame, Claryna noga prebačena preko Simonove. Njezini nožni prsti njemu su sezali do malo ispod koljena. Ležali su na leđima i razgovarali buljeći u strop, što im je bila navika iz doba kad je Claryn strop bio prekriven samoljepivim zvijezdama koje su svijetlile u mraku. Dok je Jace mirisao na sapun i limetu, Simon je mirisao kao netko tko se valjao po parkiralištu supermarketa, ali Clary to nije smetalo. “Čudno je to što sam se” - Simon ovije uvojak njezine kose oko svojeg prsta - “zezao s Isabelle o vampirima baš prije nego što se sve to dogodilo. Samo sam je pokušavao nasmijati, znaš? Što plaši židovske vampire? Srebrne Davidove zvijezde? Nasjeckana jetrica? Čekovi na osamnaest dolara?” Clary se nasmije.

144

Simon je izgledao zadovoljno. “Isabelle se nije nasmijala.” Clary pomisli na mnogo stvari koje je željela reći i ne reče ih. “Nisam sigurna da je to Isabellin tip humora.” Simon joj dobaci pogled iskosa, ispod trepavica. “Spava li ona s Jaceom?” Claryn cik iznenađenja prometne se u kašalj. Prodorno ga pogleda. “O, ne. Oni su gotovo u srodstvu. Ne bi to učinili.” Zastane. “Bar mislim da ne bi.” Simon slegne ramenima. “Nije da me je briga”, reče odlučno. “Naravno da nije.” “Nije!” Prevrne se na bok. “Znaš, na početku sam mislio da je Isabelle, ne znam - fora. Uzbudljiva. Drugačija. Onda sam na tulumu shvatio da je zapravo luda.” Clary ga pogleda suženim očima. “Je li ti ona rekla da popiješ taj plavi koktel?” On odmahne glavom. “To sam si samo ja skrivio. Vidio sam te kako odlaziš s Jaceom i Alecom i ne znam... Izgledala si toliko drugačije nego inače. Učinila si mi se toliko drugačijom. Nisam mogao ne pomisliti da si se već promijenila i da ću ja ostati izvan tog tvojeg novog svijeta. Htio sam učiniti nešto zbog čega bih mu više pripadao. Pa kad je onaj mali zeleni naišao s pladnjem s pićima...” Clary zastenje. “Ti si idiot.” “Nikad nisam tvrdio suprotno.” “Oprosti. Je li bilo grozno?” “Biti štakor? Nije. Prvo je bilo zbunjujuće. Odjednom sam se našao na visini tuđih gležnjeva. Pomislio sam da sam popio neki napitak za smanjivanje, ali nije mi bilo jasno otkud mi ta potreba da grickam odbačene omote žvakaćih.” Clary se zasmijulji. “Ne. Mislim na vampirski hotel - je li to bilo grozno?” Nešto mu zaiskri u očima. Skrene pogled. “Nije. Zapravo se ne sjećam mnogo između tuluma i slijetanja na parkiralište.” “Vjerojatno je i bolje tako.” Zaustio je da nešto kaže, ali spriječilo ga je zijevanje. Svjetlost u sobi polako je bila nestala. Iskobeljavši se od Simona i iz posteljine, Clary ustane i razmakne prozorske zastore. Vani je grad bio okupan crvenkastim odsjajem sutona. Srebrnasti krov Chryslerove zgrade, pedeset blokova prema centru, rumenio se poput žarača koji je predugo ostao u vatri. “Sunce zalazi. Možda bismo trebali potražiti neku večeru.” Nije bilo odgovora. Okrenuvši se, vidje da je Simon zaspao, ruku svijenih ispod glave, raširenih nogu. Uzdahne, priđe krevetu, skine mu naočale i odloži ih na noćni ormarić. Nije mogla izbrojiti koliko je već puta zaspao s njima pa se probudio na zvuk stakla koje puca. Gdje ću sad ja spavati? Nije da joj je smetalo podijeliti krevet sa Simonom, ali nije joj baš ostavio mjesta. Razmislila je o tome da ga bocka dok se ne probudi, ali izgledao je tako mirno. Osim toga, nije joj se spavalo. Baš je posegnula za crtaćim blokom ispod jastuka, kad se na vratima začulo kucanje. Bosonoga, odšuljala se preko sobe i tiho okrenula kvaku. Bio je to Jace. Čist, u trapericama i sivoj majici, oprane kose koja je sličila aureoli od vlažnog zlata. Modrice na njegovu licu već su izblijedjele od purpurne do svijetlosive boje, a ruke su mu bile iza leđa. “Jesi li spavala?” upita. U glasu mu nije bilo kajanja, nego samo radoznalosti. “Nisam.” Clary izađe u hodnik, zatvorivši vrata iza sebe. “Zašto si to pomislio?” On odmjeri njezin kompletić za spavanje, svijetloplavu pamučnu majicu i kratke hlače. “Bez razloga.” “Bila sam u krevetu većinu dana”, reče ona, što je, tehnički gledano, bila istina. Kad ga je ugledala, njezina razina nervoze skočila je za oko tisuću posto, ali nije vidjela nikakav razlog da podijeli tu informaciju. “Što je s tobom? Zar nisi iscrpljen?”

145

On odmahne glavom. “Kao ni poštari, lovci na demone nikad ne spavaju. Ni snijeg ni kiša ni vrućina ni noćna tmina ne zaustavljaju te...” “Stvarno bi nadrapao kad bi te zaustavljala noćna tmina”, istakne ona. On se nasmiješi. Za razliku od kose, zubi mu nisu bili savršeni. Jedan gornji sjekutić bio mu je malo, ljupko okrhnut. Ona se primi za laktove. U hodniku je bilo prohladno i osjećala je da se naježila po rukama. “Što uopće radiš ovdje?” “'Ovdje' u smislu tvoje sobe ili 'ovdje' u smislu velikog duhovnog pitanja naše svrhe na ovom planetu? Ako pitaš je li sve to puka kozmička slučajnost ili postoji veća metaetička svrha života, pa, to je zagonetka za sva vremena. Mislim, jednostavni ontološki redukcionizam očito je pogrešan argument, ali...” “Vraćam se u krevet.” Clary posegne za kvakom. On se gipko provuče između nje i vrata. “Ovdje sam”, reče, “jer me Hodge podsjetio da ti je rođendan.” Clary iznemoglo otpuhne. “Nije, nego sutra.” “To nije razlog da ne počnemo odmah slaviti.” Ona ga odmjeri. “Izbjegavaš Aleca i Isabelle.” On kimne. “Oboje traže kavgu sa mnom.” “Zbog istog razloga?” “Ne bih znao.” Kradom pogleda na obje strane hodnika. “I Hodge. Svi žele razgovarati sa mnom. Osim tebe. Kladim se da ti ne želiš razgovarati sa mnom.” “Ne”, reče Clary. “Želim jesti. Umirem od gladi.” On pokaže ruku koja mu je bila iza leđa. U njoj je držao pomalo zgužvanu papirnatu vrećicu. “Maznuo sam malo hrane iz kuhinje dok Isabelle nije gledala.” Clary se nasmiješi. “Piknik? Malo je prekasno za Central Park, ne čini li ti se? Pun je...” On odmahne rukom. “Vila. Znam.” “Htjela sam reći napadača”, reče Clary. “Makar, žao mi je napadača koji se namjeri na tebe.” “To je mudar stav i moram te pohvaliti zbog njega”, reče Jace, doimajući se zadovoljno. “Ali nisam mislio na Central Park. Što kažeš na staklenik?” “Sada? Noću? Zar neće biti... mračno?” Nasmiješio se kao da ima neku tajnu. “Dođi. Pokazat ću ti.”

146

17 PONOĆNI CVIJET

Pri slabom su svjetlu velike prazne prostorije kroz koje su prolazili na putu prema krovu djelovale pusto kao kazališne kulise; pokućstvo prekriveno bijelim plahtama pomaljalo se iz polumraka kao ledenjaci iz magle. Kad je Jace otvorio vrata staklenika, Clary je zapahnuo miris blag kao jastučasti dodir mačje šape: zasićen, taman miris zemlje i jači sapunasti miris noćnog cvijeća - mjesečevih cvjetova, bijelih anđeoskih truba, noćuraka - i nekih koje nije prepoznala, poput biljke sa zvjezdastim žutim cvjetovima čije je latice kitio zlatni polen. Kroz staklene zidove prostorije vidjela je svjetla Manhattana kako gore poput hladnih dragulja. “Divno.” Polako se okrenula, upijajući to. “Ovdje je tako lijepo po noći.” Jace se nasmiješi. “I to je mjesto samo naše. Alec i Isabelle mrze biti ovdje. Imaju alergije.” Clary zadrhti, premda joj uopće nije bilo hladno. “Kakva je to vrsta cvijeća?” Jace slegne ramenima i sjedne, oprezno, pokraj sjajnog zelenog grma posve istočkanog čvrsto zatvorenim pupoljcima. “Nemam pojma. Misliš li da pazim na satu botanike? Neću biti arhivist. Ne trebam znati te stvari.” “Ti trebaš znati samo kako se ubija?” On podigne pogled na nju i osmjehne se. Izgledao je kao svjetlokosi anđeo s neke Rembrandtove slike, uz izuzetak tih vragolastih usta. “Tako je.” Iz vrećice izvadi paketić umotan u ubrus i ponudi joj ga. “Osim toga,” dometne, “radim opake sendviče od sira. Kušaj.” Clary se nevoljko nasmiješi i sjedne mu preko puta. Kameni pod staklenika bio joj je hladan na golim nogama, no to je bilo ugodno nakon tolikih dana neumoljive vrućine. Iz papirnate vrećice Jace izvuče nekoliko jabuka, prutić čokolade s voćem i orasima te bocu vode. “Nije loš ulov”, reče ona zadivljeno. Sendvič od sira bio je topao i pomalo mlohav, ali ukusan. Iz jednog od bezbrojnih džepova jakne Jace izvuče nož koštane drške koji se činio kadar izrezati utrobu grizliju. Zaposli se s jabukama, režući ih na pedantne osmine. “Nije rođendanska torta,” reče, pruživši joj krišku, “ali nadam se da je bolje nego ništa.” “Ništa je ono što sam očekivala, pa zato hvala.” Odgrize jedan zalogaj. Okus jabuke bio je zelen i svjež. “Nitko ne bi trebao ne dobiti ništa za rođendan.” Gulio je drugu jabuku, kora joj se odvajala u dugim vijugavim trakama. “Rođendani bi trebali biti posebni. Moj rođendan uvijek je bio dan kada bi mi otac rekao da mogu raditi i dobiti sve što hoću.” “Sve?” Nasmijala se. “A kakvu si vrstu svega onda htio?” “Pa, kad sam navršio pet, htio sam se okupati u špagetima.” “Ali to ti nije dopustio, zar ne?”

147

“Ne, u tome i jest stvar. Dopustio je. Rekao je da to nije skupo i da zašto ne, ako ja to želim. Rekao je slugama da napune kadu vrelom vodom i tjesteninom, a kad se ohladilo...” Slegne ramenima. “Okupao sam se u tome.” Slugama? pomisli Clary. Naglas reče: “Kako je bilo?” “Ljigavo.” “Mogu misliti.” Pokušala ga je zamisliti kao dječačića koji se smijucka, do ušiju uronjen u tjesteninu. Slika se nije htjela složiti. Jace se zacijelo nikada nije smijuckao, čak ni u dobi od pet godina. “Što si još tražio?” “Oružje, uglavnom”, reče on. “Za što sam siguran da te ne čudi. Knjige. Mnogo čitam kad sam sam.” “Nisi išao u školu?” “Nisam”, reče on i izgovori to polako, gotovo kao da se primiču temi o kojoj ne želi razgovarati. “Ali tvoji prijatelji...” “Nisam imao prijatelje”, reče. “Osim svog oca. Nisam trebao više nikoga.” Ona se zablene u njega. “Uopće nikakvih prijatelja?” On joj postojano uzvrati pogled. “Kad sam prvi put vidio Aleca,” reče, “u dobi od deset godina, bio je to prvi put da sam upoznao drugo dijete svojih godina. Prvi put da sam imao prijatelja.” Ona spusti pogled. Sad joj se u glavi stvarala slika, nepoželjna: pomislila je na Aleca, na način kako ju je pogledao. Ne bi on to rekao. “Nemoj me sažalijevati”, reče Jace, kao da naslućuje njezine misli, premda nije sažalijevala njega. “Pružio mi je najbolje obrazovanje, najbolju obuku. Vodio me po cijelom svijetu. U London. Sankt Peterburg. Egipat. Voljeli smo putovati.” Oči su mu bile smrknute. “Nigdje nisam bio otkako je umro. Nigdje osim u New Yorku.” “Blago tebi”, reče Clary. “Ja nikad u životu nisam bila izvan ove države. Mama me nije pustila čak ni na terensku nastavu u Washington. Mislim da sada znam zašto”, doda skrušeno. “Bojala se da ćeš prolupati? Početi viđati demone po Bijeloj kući?” Ona zagrize komadić čokolade. “Ima demona u Bijeloj kući?” “Šalio sam se”, reče Jace. “Valjda.” Ravnodušno slegne ramenima. “Siguran sam da bi netko to već spomenuo.” “Mislim da samo nije htjela da se previše udaljavam od nje. Mama, mislim. Nakon što mi je tata umro, jako se promijenila.” U mislima joj je odjeknuo Lukeov glas. Nakon što se to dogodilo, više nikad nisi bila ista, ali Clary nije Jonathan. Jace je pogleda i izvije jednu obrvu. “Sjećaš se svojeg oca?” Ona odmahne glavom. “Ne. Umro je prije nego što sam se rodila.” “Blago tebi”, reče on. “Tako ti ne nedostaje.” Da je itko drugi rekao takvo što, zvučalo bi stravično, ali u njegovu glasu za promjenu nije bilo gorčine, nego samo boli zbog čežnje za vlastitim ocem. “Prestane li to?” upita ona. “Mislim, taj osjećaj da ti nedostaje?” On je pogleda iskosa, ali ne odgovori. “Misliš na svoju majku?” Ne. Ne bi tako razmišljala o svojoj maci. “Zapravo, na Lukea.” “Nije da se stvarno tako zove.” Zamišljeno odgrize komad jabuke i reče: “Razmišljao sam o njemu. Nešto u njegovom ponašanju se ne slaže...” “On je kukavica.” Claryn glas bio je gorak. “Čuo si ga. Neće ići protiv Valentinea. Čak ni zbog moje majke.” “Ali to je upravo...” Prekine ga dugotrajna, odjekujuća zvonjava. Negdje je tuklo neko zvono. . “Ponoć”, reče Jace, odloživši nož. Osovi se na noge, ispruživši ruku da je podigne do sebe. Prsti su mu bili malo ljepljivi od jabučnog soka. “Sad gledaj.”

148

Pogled mu je bio prikovan na zeleni grm pokraj kojeg su sjedili, s desecima blistavih zatvorenih pupoljaka. Zaustila je da ga pita što bi trebala gledati, ali podignuo je ruku da je preduhitri. Oči su mu iskrile. “Čekaj”, reče. Lišće na grmu visjelo je mirno i nepokretno. Najednom jedan čvrsto zatvoren pupoljak stane treperiti i tresti se. Nabuja do dvostruke veličine i naglo se otvori. Bilo je nalik na gledanje ubrzanog filma otvaranja nekog cvijeta: nježni listići časke rastvorili su se, oslobađajući latice nagužvane unutra. Bile su posute svijetlim zlatnim polenom, laganim poput praha. “O!” reče Clary i podigne pogled, zatekavši Jacea kako je gleda. “Cvjetaju li svake noći?” “Samo u ponoć”, reče on. “Sretan rođendan, Clarissa Fray.” Bila je neobično dirnuta. “Hvala ti.” “Imam nešto za tebe”, reče on. Zavuče ruku u džep i izvadi nešto pa joj to utisne u ruku. Bio je to sivi kamen, pomalo neravan, na nekim mjestima toliko izlizan da je bio gladak. “Hm”, reče Clary, preokrećući ga među prstima. “Znaš, kad većina djevojaka kaže da želi veliki kamen, ne misle, znaš, doslovno na veliki kamen.” “Vrlo smiješno, sarkastična moja prijateljice. To zapravo nije kamen. Svi sjenolovci imaju runokamen vještičjeg svjetla.” “Aha.” Pogledala ga je s novim zanimanjem, sklopivši prste oko njega onako kako je vidjela da Jace to čini u podrumu. Nije bila načisto, no učinilo joj se da vidi odsjaj svjetlosti koji joj se probija kroz prste. “Donijet će ti svjetlost”, reče Jace, “čak i među najtamnijim sjenama ovog svijeta, kao i drugih.” Ona ga stavi u džep. “Pa, hvala. Lijepo od tebe što si mi nešto dao.” Činilo joj se da je napetost između njih tišti kao vlažan zrak. “U svakom slučaju, bolje to nego kupka u špagetima.” On mračno reče: “Ako podijeliš tu malu osobnu informaciju i s kime, možda ću te morati ubiti.” “Pa, kad sam ja navršila pet godina, htjela sam da me mama pusti da se vrtim u sušilici za rublje”, reče Clary. “Razlika je u tome što ona meni to nije dopustila.” “Vjerojatno zbog toga što vrtnja u sušilici zna biti smrtonosna,” istakne Jace, “dok je tjestenina rijetko kada smrtonosna. Osim kad je pripremi Isabelle.” Ponoćni cvijet već je gubio latice. Lelujale su prema podu, svjetlucajući poput tračaka svjetlosti zvijezda. “Kad sam navršila dvanaest, htjela sam tetovažu”, reče Clary. “Mama mi ni to nije dopustila.” Jace se nije nasmijao. “Većina sjenolovaca dobije svoje prve biljege s dvanaest godina. To ti je sigurno u krvi.” “Možda. Makar sumnjam da većina sjenolovaca dobiva tetovaže Donatella iz Nindža kornjača na lijevo rame.” Jace se doimao zbunjeno. “Htjela si kornjaču na ramenu?” “Htjela sam prekriti ožiljak od vodenih kozica.” Ona lagano povuče naramenicu majice u stranu, pokazavši zvjezdasti bijeli ožiljak na vrhu ramena. “Vidiš?” On skrene pogled. “Postaje kasno”, reče. “Trebali bismo se vratiti dolje.” Clary s nelagodom povuče naramenicu natrag. Kao da su njega zanimali njezini glupi ožiljci. Sljedeće riječi ispale su joj iz usta bez imalo njezina voljnog udjela. “Jeste li ti i Isabelle ikada... hodali?” Sad ju je ipak pogledao. Mjesečina mu je isprala boju iz očiju. Sad su bile više srebrne nego zlatne. “Isabelle?” reče tupo. “Mislila sam...” Sad je osjećala još veću nelagodu. “Simon se to pitao.” “Možda bi on trebao pitati nju.”

149

“Nisam sigurna da to želi”, reče Clary. “Kako bilo, nije važno. To nije moja stvar.” On se opasno nasmiješi. “Odgovor je ne. Mislim, možda je ponekad jedno ili drugo razmišljalo o tome, ali ona mi je skoro kao sestra. Bilo bi čudno.” “Misliš, ti i Isabelle nikad niste...” “Nikad”, reče Jace. “Ona me mrzi”, primijeti Clary. “Ne, ne mrzi te”, reče on, na njezino čuđenje. “Samo je činiš nervoznom zato što je uvijek bila jedina cura među muškim obožavateljima, a sada to više nije.” “Ali ona je tako lijepa.” “I ti si”, reče Jace, “i vrlo si različita od nje, a ona to ne može ne primijetiti. Ona je oduvijek željela biti mala i krhka, znaš. Mrzi to što je viša od većine dečki.” Clary na to ne reče ništa jer nije imala što reći. Lijepa. Rekao joj je da je lijepa. To joj još nitko nikad nije rekao, osim njezine majke, što se ne računa. Od majki se očekuje da misle da ste lijepi. Zurila je u njega. “Vjerojatno bismo trebali sići”, ponovi on. Bila je sigurna da mu je neugodno zbog njezina zurenja, ali kao da nije mogla prestati. “U redu”, reče ona najzad. Na vlastito olakšanje, glas joj je zvučao normalno. Dodatno olakšanje bilo je to što je skrenula pogled s njega kad se okrenula. Mjesec, sada okomito iznad njih, osvjetljavao je sve gotovo kao da je dan. Između dva koraka ugledala je bijelu iskru kako skače s nečega na podu: bio je to nož kojim je Jace rezao jabuke, ležao je na boku. Naglo se trgnula unatrag da ne stane na njega i svojim je ramenom udarila u njegovo - on je ispružio ruku da je uravnoteži baš kad se okrenula da se ispriča, a onda mu se odjednom našla u naručju i on ju je ljubio. Isprva je bilo gotovo kao da je nije želio ljubiti: njegova usta na njezinima bila su tvrda, nepodatna; zatim ju je zagrlio objema rukama i privukao k sebi. Usne su mu omekšale. Osjećala je brzo udaranje njegova srca, kušali slatkoću jabuka koja mu je još bila na ustima. Uvukla mu je ruke u kosu što je željela još otkako ga je prvi put vidjela. Njegova joj se kosa ovila oko prstiju, svilenkasta i nježna. Srce joj je bubnjalo i u ušima je začuli hujanje nalik na lepet krila... Jace se odvoji od nje prigušeno podviknuvši, premda ju je još uvijek grlio. “Bez panike, ali imamo publiku.” Clary okrene glavu. Na grani obližnjeg stabla smjestio se Hugo, gledajući ih malim staklastim crnim očima. Dakle, zvuk koji je čula bila su krila, a ne mahnita strast. Kakvo razočaranje. “Ako je on ovdje, Hodge neće biti daleko”, reče Jace ispod glasa. “Moramo krenuti.” “Zar te on špijunira!” sikne Clary. “Hodge, mislim.” “Ne. Samo voli dolaziti ovamo kako bi razmišljao. Baš šteta - vodili smo tako iskričav razgovor.” Nečujno se nasmije. Dolje su se vratili istim putem kojim su došli, ali Clary se činilo da je to putovanje posve drugačije. Jace ju je držao za ruku, zbog čega su joj majušni strujni udari išli gore-dolje po žilama sa svakog mjesta gdje ju je dodirivao: iz prstiju, iz zglavka, iz dlana. Um joj je brujao od pitanja ali previše se bojala da će nešto pokvariti bude li mu postavila ijedno od njih. Bio je rekao “baš šteta” pa je slutila da je večer završila, barem što se tiče ljubljenja. Došli su do njezinih vrata. Naslonila se na zid pokraj njih, podignuvši pogled prema njemu. “Hvala za rođendanski piknik”, reče nastojeći održati neutralan glas. On kao da nije bio sklon tome da joj pusti ruku. “Ideš spavati?” Samo je ljubazan, reče ona samoj sebi. A opet, to je bio Jace. On nikad nije bio ljubazan. Odlučila je pitanjem odgovoriti na pitanje. “Ti nisi umoran?” Glas mu je bio dubok. “Nikad nisam bio budniji.”

150

Nagnuo se da je poljubi, priljubivši joj dlan slobodne ruke uz obraz. Usne su im se dodirnule, prvo lagano, a zatim s jačim pritiskom. Upravo u tom trenutku Simon je širom otvorio vrata spavaće sobe i izašao na hodnik. Treptao je, kosa mu je bila raskuštrana i nije imao naočale, ali dovoljno je dobro vidio. “Koji vrag?” zapita tako glasno da je Clary odskočila od Jacea kao da ju je njegov dodir zapekao. “Simone! Što ti... no, mislila sam da...” “Da spavam? I spavao sam”, reče on. Vrhovi jagodičnih kostiju tamnocrveno su mu se zažarili kroz preplanulu kožu, kao i uvijek kada bi se osjećao neugodno ili uzrujano. “Onda sam se probudio i tebe nije bilo pa sam mislio...” Clary nije mogla smisliti što bi rekla. Zašto se nije sjetila da bi se to moglo dogoditi? Zašto nije rekla da bi trebali ići u Jaceovu sobu? Odgovor je bio jednostavan koliko i strašan: bila je posve zaboravila na Simona. “Žao mi je”, reče ona, nesigurna kome se uopće obraća. Učini joj se da je krajičkom oka vidjela Jaceov pogled usijana bijesa - ali kad ga je načas pogledala, izgledao je kao i uvijek: opušteno i samopouzdano, kao da se malo dosađuje. “Ubuduće, Clarissa,” reče on, “možda bi bilo mudro da spomeneš da već imaš jednog muškarca u krevetu, tako da se izbjegnu ovako naporne situacije.” “Pozvala si ga u krevet?” upita Simon, doimajući se uzdrmano. “Smiješno, zar ne?” reče Jace. “Nikako ne bismo svi uspjeli stati.” “Nisam ga pozvala u krevet”, prasne Clary. “Samo smo se ljubili.” “Samo smo se ljubili?” Jace se tonom lažne povrijeđenosti sprdao s njom. “Kako hitro odbacuješ našu ljubav.” “Jace...” Opazila je živu zlobu u njegovim očima i odustala. Nije imalo smisla. Želudac joj odjednom postane težak. “Simone, kasno je”, reče umorno. “Žao mi je što smo te probudili.” “I meni je.” On ukočeno uđe natrag u sobu, zalupivši vrata za sobom. Jaceov osmijeh bio je bljutav poput tosta s maslacem. “Hajde, idi za njim. Potapšaj ga po glavi i reci mu da je on još uvijek tvoje super posebno malo drago biće. Nije li to ono što želiš učiniti?” “Prestani”, reče ona. “Prestani biti takav.” Njegov se osmijeh razvuče. “Kakav?” “Ako si ljut, jednostavno reci. Nemoj se ponašati kao da te nikada ništa ne pogađa. To je kao da nikada ništa ne osjećaš.” “Možda si o tome trebala razmisliti prije nego što si me poljubila”, reče on. Ona ga pogleda s nevjericom. “Ja sam poljubila tebe!” On je pogleda s iskričavom pakošću. “Ne brini”, reče. “I ja mislim da nije bilo osobito vrijedno pamćenja.” Gledala ga je kako odlazi i osjetila zbrkan poriv da brizne u plač i da pojuri za njim isključivo zato da ga šutne nogom u gležanj. Znajući da bi mu oba čina samo pružila zadovoljštinu, nije napravila nijedan, nego se oprezno vratila u sobu. Simon je stajao nasred sobe, doimajući se izgubljeno. Opet je bio stavifi naočale. Čula je Jaceov glas u glavi kako zlobno govori: Potapšaj ga po glavi i reci mu da je on još uvijek tvoje super posebno malo drago biće. Zakoračila je prema njemu, no zaustavila se kad je shvatila što drži u ruci. Njezin blok za crtanje, otvoren na crtežu koji je radila, onome Jacea s anđeoskim krilima. “Lijepo”, reče on. “Svi ti satovi u Tischu sigurno se isplate.”

151

Pod normalnim okolnostima, Clary bi ga bila izgrdila zato što gleda u njezin blok za crtanje, ali sada nije bio pravi trenutak. “Simone, gle..” “Priznajem da upad u tvoju spavaću sobu kako bih se u njoj durio možda nije bio najbistriji potez”, kruto je prekine, bacivši blok za crtanje natrag na krevet. “Ali morao sam uzeti svoje stvari.” “Kamo ideš?” upita ona. “Kući. Već sam predugo ovdje, čini mi se. Ovozemci poput mene ne spadaju na ovakvo mjesto.” Ona uzdahne. “Gle, žao mi je. Dobro? Nisam ga namjeravala poljubiti; jednostavno se dogodilo. Znam da ga ti ne voliš.” “Ne”, reče Simon još kruće. “Ne volim ishlapjela gazirana pića. Ne volim usrani pop dječačkih bendova. Ne volim zaglaviti u prometu. Ne volim zadaću iz matematike. Mrzim Jacea. Primjećuješ li razliku?” “On ti je spasio život”, napomene Clary, osjećajući se kao varalica - najzad, Jace je pošao s njom u Dumort samo zato što ga je brinulo da će imati problema ako je netko ubije. “Detalji”, reče Simon nehajno. “On je šupak. Mislio sam da si bolja od toga.” Claryn bijes bukne. “O, a sad ćeš i ti biti umišljen i napuhan?” prasne. “Ti si onaj koji je htio pozvati curu 's najboljim tijelom' na proslavu početka školske godine.” Oponašala je Ericov lijeni glas. Simonova usta ljuto su se stisnula. “Pa što ako je Jace ponekad kreten? Ti nisi moj brat, ti nisi moj tata, ne moraš ga voljeti. Ja nikad nisam voljela nijednu tvoju curu, ali sam barem imala toliko pristojnosti da to zadržim za sebe.” “Ovo je drugačije”, reče Simon kroza zube. “Kako? Kako je ovo drugačije?” “Jer vidim kako ga gledaš!” vikne on. “A ja nikad nisam tako gledao nijednu od tih cura! One su mi bile samo zanimacija, način da vježbam dok...” “Dok što?” Clary je bila mutno svjesna toga da je bila grozna, da je cijela situacija bila grozna; oni se još nikada nisu posvađali ozbiljnije od rasprave o tome tko je pojeo zadnji keks iz kutije u kućici na drvetu, ali kao da nije mogla prestati. “Dok nije naišla Isabelle? Ne mogu vjerovati da ti meni držiš bukvice o Jaceu, kad si od sebe napravio totalnu budalu zbog nje!” Glas joj se povisio u vrisak. “Htio sam da budeš ljubomorna!” vrisne Simon, uzvrativši joj kao iz topa. Ruke su mu bile stisnute u šake pokraj bokova. “Tako si glupa, Clary. Tako si glupa, zar ti ništa nije jasno?” Ona se zabezeknuto zablene u njega. Što li je pobogu htio reći? “Htio si da budem ljubomorna? Zašto bi to htio?” Istog časa shvatila je da je to najgore pitanje koje mu je mogla postaviti. “Zato što sam”, reče on toliko gorko da se prenerazila, “zaljubljen u tebe deset godina pa sam mislio kako bi bilo vrijeme da otkrijem osjećaš li ti isto prema meni. Što, slutim, ne osjećaš.” Isto ju je tako mogao šutnuti nogom u trbuh. Nije mogla govoriti; ostala je bez zraka. Zurila je u njega, pokušavajući skucati odgovor, ikakav odgovor. On je oštro prekine. “Nemoj. Ništa mi ne možeš reći.” Gledala ga je kako odlazi prema vratima kao paralizirana; nije se mogla pokrenuti da ga zadrži, koliko god htjela. Što je mogla reći? I ja tebe volim? Ali nije ga voljela - ili jest? On zastane na vratima s rukom na kvaki i okrene se da je pogleda. Iza naočala, oči su mu sada izgledale više umorno nego ljuto. “Stvarno te zanima što je još moja mama rekla o tebi?” upita. Ona odmahne glavom.

152

On kao da to nije primijetio. “Rekla je da ćeš mi slomiti srce”, reče joj i ode. Vrata se zatvore iza njega odlučnim škljocajem i Clary ostane sama. Kada je otišao, utonula je u krevet i uzela blok za crtanje. Privila ga je na grudi, ne želeći crtati u njega, tek čeznući za mirisom poznatih stvari: tinte, papira i krede. Razmišljala je o tome da potrči za Simonom, da ga pokuša sustići. No što bi mogla reći? Što bi uopće mogla reći? Tako si glupa, Clary, rekao joj je. Zar ti ništa nije jasno? Pomislila je na stotinu stvari koje je rekao ili učinio, na šale koje su Eric i ostali zbijali s njima, na razgovore koji bi utihnuli kad bi ona ušla u prostoriju. Jace je znao od samog početka. Smijao sam vam se zato što me zabavljaju izjave ljubavi, osobito kad je neuzvraćena. Nije si uzela vremena da se zapita o čemu je govorio, ali sada je znala. Prije je Simonu rekla da je cijeli život voljela samo troje ljudi: svoju majku, Lukea i njega. Zapitala se je li uistinu moguće izgubiti sve koje voliš unutar tjedan dana. Zapitala se može li čovjek preživjeti takvo što ili ne. A ipak - u onim kratkim trenucima gore na krovu s Jaceom bila je zaboravila na majku. Bila je zaboravila na Lukea. Bila je zaboravila na Simona. I bila je sretna. To je bilo najgore, to što je bila sretna. Možda je to, pomisli, to što sam izgubila Simona, možda je to kazna za sebičnost što sam bila sretna, makar i načas, dok moje majke još uvijek nema. To ionako uopće nije bilo stvarno. Jace se možda izvanredno ljubi, ali uopće mu nije stalo do nje. Rekao je tako. Ona polako spusti blok za crtanje u krilo. Simon je imao pravo: bila je to dobra slika Jacea. Uhvatila je krutu liniju njegovih usta, nerazmjerno ranjive oči. Krila su izgledala tako stvarno da joj se učinilo da će, bude li ih okrznula prstom, biti mekana. Pustila je da joj ruka prelazi preko papira, odlutavši umom... I trgnula ruku natrag, zapanjivši se. Njezini prsti nisu dotaknuli suhi papir, nego mekane pahulje perja. Pogled joj sune prema runama koje je nažvrljala u uglu papira. Sjale su onako kako je vidjela da sjaje rune koje je Jace crtao stelom. Srce joj počne udarati brzo, odmjereno oštro. Ako runa može oživjeti sliku, onda možda... Ne skrećući pogled s crteža, napipa olovke. Bez daha okrene nov, čist list papira i žustro stane crtati prvo što joj je palo na pamet. Bila je to šalica za kavu koja je stajala na noćnom ormariću do njezina kreveta. Oslanjajući se na ono što je upamtila na satu mrtve prirode, nacrtala ju je sa svim detaljima: umrljani rub, pukotina na dršci. Kad je završila, šalica nije mogla biti preciznija. Potaknuta nagonom koji baš i nije razumjela, ona posegne za šalicom i stavi je na papir. Tada veoma oprezno počne skicirati rune pokraj nje.

153

16 KALEŽ SMRTNIKA

Jace je ležao na krevetu i pravio se da spava - pred samim sobom, ni pred kim drugim - kad ga je najzad dotuklo lupanje po vratima. Izvukao se iz kreveta, lecnuvši se. Ma koliko se gore u stakleniku pravio da mu je dobro, cijelo ga je tijelo još uvijek boljelo od batina koje je dobio prošle noći. Znao je tko je to i prije nego što je otvorio vrata. Možda se Simon opet uspio pretvoriti u štakora. Ovaj je put Simon mogao zauvijek ostati prokleti štakor, bar što se ticalo toga što je on, Jace Wayland, kanio poduzeti. Grčevito je držala blok za crtanje, svijetla kosa bježala joj je iz pletenica. Naslonio se na okvir vrata, ne obazirući se na udar adrenalina koji ga je preplavio kad ju je ugledao. Zapitao se zašto, ne prvi put. Isabelle se svojom ljepotom služila kao bičem, ali Clary uopće nije znala da je lijepa. Možda zato. Mogao se sjetiti samo jednog razloga zbog kojeg je došla ovamo, premda to nije imalo smisla nakon onoga što joj je rekao. Riječi su bile oružje, otac ga je tomu naučio, a on je želio povrijediti Clary više nego što je ikada želio povrijediti bilo koju djevojku. Zapravo, nije bio načisto je li ikada prije želio povrijediti neku djevojku. Obično ih je samo želio, a zatim bi želio da ga puste na miru. “Nemoj mi reći”, reče, razvlačeći riječi na način za koji je znao da ona mrzi. “Simon se pretvorio u ozelota pa hoćeš da ja učinim nešto prije nego što Isabelle od njega napravi krzneni ovratnik. Pa, morat ćeš pričekati do sutra. Trenutačno ne primam narudžbe.” Pokaže prstom na sebe nosio je plavu pidžamu s rupom na rukavu. “Vidi. Pidžamica.” Clary kao da ga je jedva čula. Shvatio je da nešto grčevito drži u rukama - svoj blok za crtanje. “Jace”, reče. “Ovo je važno.” “Nemoj mi reći”, reče on. “Imaš prijeku nuždu za crtanjem. Treba ti goli model. E pa, nisam raspoložen. Možeš se obratiti Hodgeu”, dometne kao da se naknadno sjetio. “Čuo sam da bi on sve dao za...” “JACE!” prekine ga ona, povisivši glas do vriska. “ZAČEPI NA SEKUNDU I SLUŠAJ, MOŽE?” On trepne. Ona duboko udahne i podigne pogled prema njemu. Oči su joj bile pune nesigurnosti. U njemu se uskomeša nepoznat poriv: poriv da je zagrli i kaže joj da je sve u redu. Nije to učinio. Prema njegovu iskustvu, stvari su rijetko kada bile u redu. “Jace”, reče ona tako tiho da se morao nagnuti naprijed kako bije čuo. “Mislim da znam gdje je moja majka sakrila Kalež smrtnika. U jednu sliku.” “Što?” Jace je još zurio u nju, kao da mu je rekla da je u hodniku zatekla nekog Tihog brata kako gol izvodi zvijezde. “Misliš, sakrila ga je iza neke slike? Sve slike u tvojem stanu bile su istrgnute iz okvira.” “Znam.” Clary pogleda mimo njega u njegovu sobu. Činilo se da u njoj nema nikog drugog, na njezino olakšanje. “Gle, mogu li ući? Želim ti nešto pokazati.” On se klimavo odmakne s vrata. “Ako baš moraš.”

154

Ona sjedne na krevet, položivši blok za crtanje na koljena. Odjeća koju je prije nosio bila je bačena preko pokrivača, ali ostatak sobe bio je uredan poput redovničke ćelije. Na zidovima nije bilo slika, nije bilo plakata ni fotografija prijatelja ili obitelji. Plahte su bile bijele i čvrsto, ravno zategnute preko kreveta. To baš i nije bila tipična tinejdžerska soba. “Evo”, reče ona, listajući stranice dok nije pronašla crtež šalice. “Vidi ovo.” Jace sjedne pokraj nje, odgurnuvši odbačenu majicu kratkih rukava. “To je šalica za kavu.” Čula je razdraženost u vlastitu glasu. “Znam da je to šalica za kavu.” “Jedva čekam da nacrtaš nešto zbilja komplicirano, recimo Brooklynski most ili jastoga. Vjerojatno ćeš mi poslati glazbeni telegram.” Ignorirala gaje. “Gledaj. Ovo sam htjela da vidiš.” Prijeđe rukom preko crteža; zatim brzim trzajem posegne u papir. Kad je čas kasnije izvukla ruku, šalica za kavu njihala joj se s prstiju. Bila je zamišljala kako će Jace zapanjeno skočiti s kreveta i uzviknuti nešto u stilu: “Bogati!” To se nije dogodilo - uglavnom, slutila je, zbog toga što je Jace vidio mnogo još čudnijih stvari u životu, a i zbog toga što više nitko nije govorio “Bogati!” Doduše, razrogačio je oči. “Ti si to učinila?” Ona kimne. “Kada?” “Maloprije, u svojoj sobi, nakon... nakon što je Simon otišao.” Njegov se pogled izoštri, ali nije ustrajao. “Upotrijebila si rune? Koje?” Ona odmahne glavom, prelazeći prstom po sada praznom papiru. “Ne znam. Došle su mi u glavu i nacrtala sam ih točno onako kako sam ih vidjela.” “One koje si vidjela u Sivoj knjizi?” “Ne znam.” Još uvijek je odmahivala glavom. “Ne bih ti znala reći.” “I nitko ti nikada nije pokazao kako se to radi? Recimo, tvoja majka?” “Ne. Već sam ti rekla, moja mi je majka uvijek govorila da magija ne postoji...” “Kladim se da te je naučila”, prekine je on. “I nakon toga te natjerala da zaboraviš. Magnus je rekao da će ti se sjećanja polako vraćati.” “Možda.” “Naravno.” Jace ustane i ushoda se uokolo. “Vjerojatno je protiv Zakona rabiti takve rune ako nemaš dozvolu za to. Ali to sad nije važno. Misliš li da je tvoja majka sakrila Kalež u neku sliku? Kao ti maloprije tu šalicu?” Clary kimne. “Ali ne u neku sliku u stanu.” “Gdje onda? U nekoj galeriji? Mogla bi biti bilo gdje...” “To uopće nije slika”, reče Clary. “Nego karta.” Jace zastane, okrenuvši se prema njoj. “Karta?” “Sjećaš li se onog špila karata za tarot kod Madam Dorothee? Onog koji joj je moja majka naslikala?” On kimne. “I sjećaš se kad sam izvukla as kupa? Kasnije, kad sam vidjela kip Anđela, taj kalež mi se činio poznatim. Zato što sam ga već vidjela na tom asu. Moja je majka naslikala Kalež smrtnika u špil za tarot Madam Dorothee.” Jace ju je pratio u stopu. “Zato što je znala da će kod kontrolora biti na sigurnom, a na taj način mogla ga je dati Dorothei uopće joj ne rekavši što je to ni zašto ga mora skrivati.” “Pa čak ni da ga uopće mora skrivati. Dorothea nikad ne izlazi, nikad ga ne bi nikome dala...” “A tvoja je majka bila na idealnom mjestu da drži na oku i njega i nju.” Jace je zvučao gotovo impresionirano. “Nije loš potez.”

155

“Valjda.” Clary se trsila da nadvlada drhtanje svojeg glasa. “Da ga bar nije tako dobro sakrila.” “Kako to misliš?” “Mislim, da su ga našli, možda bi nju ostavili na miru. Ako su htjeli samo Kalež...” “Ubili bi je, Clary”, reče Jace. Znala je da govori istinu. “To su isti ljudi koji su meni ubili oca. Jedini razlog zašto je možda još živa jest taj što ne mogu pronaći Kalež. Budi sretna što ga je tako dobro sakrila.” “Zapravo mi nije jasno kakve veze sve to ima s nama”, reče Alec, krmeljavo gledajući kroz kosu. Jace je bio probudio ostale stanare Instituta u cik zore i dovukao ih u knjižnicu da, kako je rekao, razrade borbene strategije. Alec je još bio u pidžami, a Isabelle u ružičastom kućnom ogrtaču. Hodge, u svojem uobičajenom strogom odijelu od tvida, pio je kavu iz okrhnute keramičke šalice. Samo je Jace, blistavih očiju, unatoč modricama koje su blijedjele, izgledao uistinu budno. “Mislio sam da je potraga za Kaležom sada u rukama Klave.” “Mnogo je bolje da to učinimo sami”, nestrpljivo reče Jace. “Hodge i ja već smo to raspravili i tako smo odlučili.” “Dobro.” Isabelle zatakne pletenicu s ružičastom vrpcom iza uha. “Ja sam za.” “Ja nisam”, reče Alec. “U ovom gradu u ovom trenutku ima operativaca Klave koji traže Kalež. Proslijedimo informaciju njima i prepustimo im da ga se domognu.” “Nije to tako jednostavno”, reče Jace. “Jednostavno je.” Alec se sjedeći nagne naprijed, namrštivši se. “To uopće nema nikakve veze s nama, nego samo s tvojom... tvojom ovisnošću o opasnosti.” Jace odmahne glavom, očito ozlojeđen. “Ne razumijem zašto mi se suprotstavljaš u vezi s tim.” Zato što ne želi da nastradaš, pomisli Clary i začudi se njegovoj potpunoj nemoći da uvidi što se uistinu zbiva s Alecom. A opet, njoj je to isto promaknulo kod Simona. Otkud joj pravo da se javlja? “Gledaj, Dorothea - vlasnica utočišta - ne vjeruje Klavi. Zapravo je mrzi. Vjeruje nama.” “Vjeruje meni”, reče Clary. “Za tebe ne znam. Nisam sigurna da joj se uopće sviđaš.” Jace ju je ignorirao. “Daj, Alec. Bit će zabavno. I pomisli na slavu ako vratimo Kalež smrtnika u Idris! Naša imena nikad neće biti zaboravljena.” “Nije mi do slave”, reče Alec, ni načas ne skrećući pogled s Jaceova lica. “Nego mi je do toga da ne učinimo ništa glupo.” “U ovom slučaju, međutim, Jace ima pravo”, reče Hodge. “Kad bi Klava došla u utočište, to bi bila katastrofa. Dorothea bi pobjegla s Kaležom i vjerojatno je više nikad ne bismo pronašli. Ne, Jocelyn je očito htjela da samo jedna osoba bude kadra pronaći Kalež, a to je Clary i samo Clary.” “Neka onda ide sama”, reče Alec. Na to je čak i Isabelle tiho jeknula od zaprepaštenja. Jace, koji se bio naginjao prema naprijed dlanovima oslonjen o stol, uspravio se i hladnokrvno pogledao Aleca. Samo je Jace, pomisli Clary, mogao izgledati hladnokrvno u donjem dijelu pidžame i staroj majici kratkih rukava, ali uspjelo mu je, vjerojatno pukom snagom volje. “Ako se bojiš nekoliko otpisanih, onda svakako ostani kod kuće”, reče on tiho. Alec pobijeli. “Ne bojim se”, reče. “Dobro”, reče Jace. “Onda nema problema, zar ne?” Osvrne se po prostoriji. “Svi smo u tome zajedno.” Alec promrmlja nešto potvrdno, a Isabelle snažno kimne glavom. “Naravno”, reče ona. “Zvuči zabavno.” “Ne znam baš je li zabavno”, reče Clary. “Ali pristajem, svakako.” “Ali, Clary”, brzo reče Hodge. “Ako si zabrinuta zbog opasnosti, ne moraš ići. Možemo obavijestiti Klavu...”

156

“Ne”, reče Clary, iznenadivši samu sebe. “Moja mama je htjela da ga ja pronađem. Ne Valentine, a ni oni.” Nije se ona skrivala od čudovišta, bio je rekao Magnus. “Ako je stvarno cijeli život pokušavala držati Valentinea podalje od te stvari, onda je to najmanje što mogu učiniti.” Hodge joj se nasmiješi. “I mislio sam da ćeš to reći”, reče. “Uostalom, ne brini”, reče Isabelle. “Bit ćeš dobro. Mi se možemo nositi s nekoliko otpisanih. Oni su ludi, ali nisu vrlo pametni.” “I mnogo je lakše izaći nakraj s njima, nego s demonima”, reče Jace. “Nisu tako podmukli. E, da, trebat će nam i auto”, doda. “Po mogućnosti veliki.” “Zašto?” reče Isabelle. “Još nam nikad nije trebao auto.” “Još se nikad nismo morali brinuti o tome što nosimo neki neprocjenjivo dragocjen predmet. Ne želim ga vući po podzemnoj”, objasni Jace. “Možemo pozvati taksi”, reče Isabelle. “Ili unajmiti kombi.” Jace odmahne glavom. “Želim okruženje koje mi kontroliramo. Ne želim imati posla s vozačima taksija ni ovozemskim tvrtkama za najam kad radimo nešto ovako važno.” . “Zar ti nemaš vozačku dozvolu ili auto?” upita Alec Clary, gledajući je s prikrivenim gnušanjem. “Mislio sam da svi ovozemci to imaju.” “Ne kad imaju petnaest godina”, reče Clary srdito. “Trebala sam ih dobiti ove godine, ali ne još.” “Baš si od velike koristi.” “Barem moji prijatelji voze”, odbrusi mu ona. “Simon ima vozačku.” Odmah je požalila što je to rekla. “Ima li?” reče Jace ozbiljno zamišljenim tonom. “Ali nema auto”, doda ona brzo. “Pa vozi li onda auto svojih roditelja?” upita Jace. Clary uzdahne, opet se naslonivši na stol. “Ne. Obično vozi Ericov kombi. Recimo, na gaže i takve stvari. Ponekad mu ga Eric posudi i za nešto drugo. Recimo kad ima spoj.” Jace frkne. “Vozi cure na spoj u kombiju? Nije čudo što je toliko popularan među damama.” “To je auto”, reče Clary. “Ti si ljut samo zato što Simon ima nešto što ti nemaš.” “Ima on mnogo stvari koje ja nemam”, reče Jace. “Recimo, kratkovidnost, loše držanje i stravičnu koordinaciju pokreta.” “Znaš,” reče Clary, “većina psihologa se slaže da je netrpeljivost samo sublimirana seksualna privlačnost.” “Aha”, reče Jace veselo. “Možda bi to moglo objasniti zašto tako često nalijećem na ljude kojima sam odbojan.” “Meni nisi odbojan”, brzo reče Alec. “To je zato što tebe i mene veže bratska ljubav”, reče Jace, zagrabivši prema stolu. Dohvati crni telefon i pruži ga Clary. “Nazovi ga.” “Koga da nazovem?” reče Clary, odugovlačeći da dobije na vremenu. “Erica? On mi nikad ne bi posudio auto.” “Simona”, reče Jace. “Nazovi Simona i pitaj ga hoće li nas odvesti do tvoje kuće.” Clary pokuša još jednom. “Zar vi ne poznajete nikakve sjenolovci koji imaju auto?” “U New Yorku?” Jaceov osmijeh nestane. “Gle, svi su u Idrisu zbog Sporazumu, a osim toga, ustrajali bi da pođu s nama. Ili ovo ili ništa.”

157

Ona ga načas pogleda u oči. U njima je bilo prkosa, a i još nečega, kao da je izaziva da objasni svoju nesklonost. Namrštivši se, ona ukočeno priđe stolu i istrgne mu telefon iz ruke. Nije morala razmisliti prije biranja broja. Znala je Simonov broj jednako dobro kao svoj. Pripremila se na razgovor s njegovom majkom ili sestrom, ali on se javio na drugo zvono. “Halo?” “Simone?” Tajac. Jace ju je gledao. Clary čvrsto zažmiri, pokušavajući se praviti da ga nema. “Ja sam”, reče. “Clary.” “Znam tko je.” Zvučao je razdraženo. “Znaš, spavao sam.” “Znam. Rano je. Oprosti.” Motala je telefonsku žicu oko prsta. “Moram te zamoliti za uslugu.” Uslijedio je još jedan tajac prije nego što se sumorno nasmijao. “Šališ se.” “Ne šalim se”, reče ona. “Znamo gdje je Kalež smrtnika i spremni smo otići po njega. Problem je samo u tome što nam treba auto.” On se opet nasmije. “Oprosti, želiš mi reći da tvoje demonoubilačke kompanjone na njihov sljedeći susret sa silama tame treba voziti moja mama?” “Zapravo, mislila sam da bi mogao zamoliti Erica da ti posudi kombi.” “Clary, ako ti misliš da ću ja...” “Ako se domognemo Kaleža smrtnika, imat ću način da vratim svoju mamu. On je jedini razlog zbog kojeg je Valentine nije ubio ili pustio.” Simon polako i čujno otpuhne. “Misliš da će biti tako lako postići tu razmjenu? Ne znam, Clary.” “Ne znam ni ja. Samo znam da je to prilika.” “Ta stvar je moćna, zar ne? U Tamnicama i zmajevima obično je bolje ne prtljati s moćnim predmetima dok ne znaš čemu služe.” “Neću prtljati s njim. Samo ću ga upotrijebiti da vratim svoju mamu.” “To uopće nema smisla, Clary.” “Ovo nisu Tamnice i zmajevi, Simone!” gotovo je vrisnula. “Ovo nije zabavna igrica u kojoj je loš rezultat kod bacanja kocaka najgore što se može dogoditi. Govorimo o mojoj mami, a Valentine je možda upravo muči. Mogao bi je ubiti. Moram učiniti sve što mogu da mi se vrati - kao što sam učinila i za tebe.” Stanka. “Možda imaš pravo. Ne znam, to zbilja nije moj svijet. Nego, kamo se zapravo vozimo? Da znam reći Ericu.” “Nemoj ga dovesti”, reče ona brzo. “Znam”, odvrati on pretjerano strpljivo. “Nisam glup.” “Vozimo u moju kuću. Nalazi se u mojoj kući.” Kratak muk - ovaj put od zbunjenosti. “U tvojoj kući? Mislio sam da je tvoja kuća puna zombija.” “Otpisanih ratnika. To nisu zombiji. Kako god, Jace i ostali mogu se pobrinuti za njih dok ja idem po Kalež.” “Zašto ti moraš ići po Kalež?” zvučao je uznemireno. “Zato što samo ja mogu”, reče ona. “Pokupi nas na uglu što prije.” On promrmlja nešto jedva čujno, a zatim: “Dobro.” Ona otvori oči. Svijet je plivao u suznoj mrlji ispred nje. “Hvala, Simone”, reče. “Ti si...” No on je već prekinuo vezu.

158

“Čini mi se da su dileme moći uvijek iste”, reče Hodge. Clary ga pogleda iskosa. “Kako to mislite?” Sjedila je na sjedalu do prozora knjižnice, a Hodge u svojem naslonjaču, s Hugom na osloncu za ruke. Ostaci doručka - ljepljiva marmelada, mrvice tosta i razmazane mrlje maslaca - prianjali su za hrpu tanjura na stoliću koji nitko, činilo se, nije bio sklon pospremiti. Nakon doručka bili su se raštrkali da se pripreme, a Clary se vratila prva. To i nije bilo čudno, s obzirom na to da je ona morala samo navući traperice i majicu te provući četku kroz kosu, dok su se svi ostali morali dobro naoružati. Budući da je u hotelu bila izgubila Jaceov nož, jedini iole natprirodan predmet koji je nosila bio je kamen vještičjeg svjetla u njezinu džepu. “Razmišljao sam o tvojem Simonu”, reče Hodge. “I o Alecu i Jaceu, uz ostale.” Ona baci pogled kroz prozor. Kišilo je, glomazne debele kapljice rasprskavale su se po oknima. Nebo je bilo neprobojno sivo. “Kakve veze oni imaju jedni s drugima?” “Gdje ima neuzvraćenih osjećaja,” reče Hodge, “postoji neravnoteža moći. Tu neravnotežu lako je iskoristiti, ali to nije mudro činiti. Gdje ima ljubavi, često ima i mržnje. One mogu postojati jedna uz drugu.” “Simon me ne mrzi.” “Mogao bi početi s vremenom, bude li osjećao da ga iskorištavaš.” Hodge podigne ruku, “Znam da nemaš takvu namjeru, no u nekim slučajevima nužda nadmašuje uviđavnost. Ali ta me situacija podsjeća na jednu drugu. Imaš li još onu fotografiju koju sam ti dao?” Clary odmahne glavom. “Ne sa sobom. U sobi mi je. Mogla bih otići po nju...” “Ne.” Hodge pogladi Hugovo perje, crno poput ebanovine. “Kad je tvoja majka bila mlada, imala je najboljeg prijatelja, baš kao ti Simona. Bili su bliski kao brat i sestra. Zapravo, ljudi su često i mislili da su brat i sestra. Kako su rasli, svima oko njih postajalo je jasno da je on zaljubljen u nju, ali ona to nikad nije primijetila. Uvijek ga je zvala prijateljem.” Clary se zagleda u Hodgea. “Mislite na Lukea?” “Da”, reče Hodge. “Lucian je uvijek mislio da će on i Jocelyn biti zajedno. Kad je upoznala i zavoljela Valentinea, nije to mogao podnijeti. Nakon što su se vjenčali, napustio je Krug, nestao - i sve nas ostavio u uvjerenju da je mrtav.” “Nikad nije rekao - nikad nije čak niti dao naslutiti takvo što”, reče Clary. “Sve te godine mogao ju je pitati...” “Znao je kako bi glasio njezin odgovor”, reče Hodge, gledajući mimo nje prema krovnom prozoru poprskanom kišom. “Lucian nikad nije bio tip muškarca koji se zavarava. Ne, zadovoljio se time da bude u njezinoj blizini - pretpostavljajući, možda, da će se njezini osjećaji s vremenom promijeniti.” “Ali ako je voli, zašto je rekao onim ljudima da ne mari što će joj se dogoditi? Zašto im nije dopustio da mu kažu gdje je ona?” “Kao što sam već rekao, gdje ima ljubavi, ima i mržnje”, reče Hodge. “Ona ga je još davno jako povrijedila. Okrenula mu je leđa. A on je nakon toga ipak cijelo vrijeme glumio njezinog vjernog psića, nikad ne prigovorivši, nikad je ne optuživši, nikad je ne suočivši sa svojim osjećajima. Možda je uočio priliku da preokrene situaciju. Da je povrijedi kao ona njega.” “Luke to ne bi učinio.” No Clary se sjećala njegova ledenog tona kad joj je rekao da više ne traži usluge od njega. Vidjela je krut izraz u njegovim očima kad se suočio s Valentineovim ljudima. To nije bio Luke kojeg je znala, Luke s kojim je odrasla. Taj Luke nikada ne bi tako kaznio njezinu majku jer ga nije voljela dovoljno ili na pravi način. “Ali ona ga je voljela”, reče Clary, govoreći naglas i ne primjećujući to. “Samo ne isto onako kako je on volio nju. Zar to nije dovoljno?” “Možda on nije mislio tako.”

159

“Što će se dogoditi nakon što se domognemo Kaleža?” reče ona. “Kako ćemo kontaktirati Valentinea da mu javimo da ga imamo?” “Hugo će ga pronaći.” Kiša je mlatila po prozorima. Clary zadrhti. “Idem po jaknu”, reče, skliznuvši sa sjedala do prozora. Pronašla je majicu s kapuljačom na dnu svog ruksaka. Dok ju je izvlačila, začula je neko šuškanje. Bila je to fotografija Kruga, njezine majke i Valentinea. Dugo ju je gledala prije nego što ju je gurnula natrag u torbu. Kad se vratila u knjižnicu, ostali su se već okupili: Hodge je pozorno sjedio za stolom s Hugom na ramenu, Jace je bio sav u crnom, Isabelle je bila u čizmama za gaženje demona i sa zlatnim bičem u ruci, a Alec je imao tobolac sa strijelama privezan preko ramena i kožnati štitnik koji mu je ovijao ruku od zglavka do lakta. Svi osim Hodgea bili su prekriveni svježe nanesenim biljezima, svaki centimetar gole kože bio im je iscrtan vijugavim uzorcima. Jace si je zasukao lijevi rukav, držao je bradu na ramenu i mrštio se žvrljajući osmerokutni biljeg na kožu nadlaktice. Alec ga pogleda. “Zabrljat ćeš”, reče. “Daj da ja to napravim.” “Ja sam ljevak”, istakne Jace, ali blago se osmjehne i pruži mu stelu. Činilo se da je Alecu laknulo kad ju je uzeo, kao da do tada nije bio načisto je li mu oprošteno njegovo ponašanje od maločas. “To je osnovni iratze”, reče Jace kad je Alec nagnuo crnu glavu nad njegovu ruku, pomno prateći linije iscjeliteljske rune. Jace se lecne kad mu je stela kliznula kožom, napola zatvorivši oči i stegnuvši šaku toliko da su mu mišići lijeve ruke iskočili kao užad. “Anđela ti, Alec...” “Trudim se paziti”, reče Alec. Pusti Jaceovu ruku i ustukne kako bi se divio svojem uratku. “Eto.” Jace otpusti šaku, spustivši ruku. “Hvala.” Tada kao da je primijetio Clarynu nazočnost i pogledao je, suzivši zlatne oči. “Clary.” “Izgledate spremno”, reče ona, a Alec, koji je najednom pocrvenio, odmakne se od Jacea i posveti svojim strijelama. “I jesmo spremni”, reče Jace. “Imaš li još onaj bodež koji sam ti dao?” “Ne. Izgubila sam ga u Dumortu, sjećaš se?” “Tako je.” Jace je zadovoljno pogleda. “Skoro si njime ubila vukodlaka. Sjećam se.” Isabelle, koja je stajala do prozora, zakoluta očima. “Zaboravljam da je to ono što te najviše pali, Jace. Cure koje ubijaju kojekakva stvorenja.” “Drag mi je svatko tko ubija kojekakva stvorenja”, reče on ravnodušno. “Pogotovo ja.” Clary zabrinuto pogleda sat na stolu. “Trebali bismo sići. Simon će stići svaki čas.” Hodge ustane iz naslonjača. Izgledao je vrlo umorno, pomisli Clary, kao da već danima nije spavao. “Neka vas Anđeo sve čuva”, reče on, a Hugo se vine s njegova ramena u zrak, glasno grakćući, baš u trenutku kad su odjeknula podnevna zvona. Kišica je još uvijek rominjala kad je Simon zaustavio kombi na uglu i dvaput zatrubio. Claryno srce poskoči - jedan dio nje bio se brinuo da se neće pojaviti. Jace zaškilji kroz kišne kapi. Njih četvoro bilo se sklonilo ispod vijenca od isklesana kamena. “Ovo je kombi? Izgleda kao trula banana.” To se nije moglo poreći - Eric je bio obojio kombi u neonsku nijansu žute, a bio je posut mrljama prljavštine i hrđe kao točkama od truljenja. Simon ponovno zatrubi. Clary ga je vidjela kao mutan obris iza mokrih prozora. Ona uzdahne i navuče kapuljaču da prekrije kosu. “Idemo.” Šljapkali su kroz prljave lokve koje su se skupile na asfaltu, a Isabelline goleme čizme uvjerljivo su tupkale svaki put kad bi spustila nogu. Ostavivši motor u leru, Simon je otpuzao odostraga da

160

povuče vrata u stranu, razotkrivši sjedala čije su presvlake bile napola trule. Opruge opasna izgleda virile su kroz rupe. Isabelle nabora nos. “Je li sigurno sjesti?” “Sigurnije nego da te zavežemo na krov,” reče Simon šaljivo, “što ti je druga opcija.” Kimne u znak pozdrava Jaceu i Alecu, posve ignorirajući Clary. “Hej.” “Hej, naravno”, reče Jace i podigne zveckavu platnenu torbu u kojoj se nalazilo njihovo oružje. “Gdje možemo staviti ovo?” Simon ga uputi prema stražnjem dijelu, u kojem su dečki obično držali glazbene instrumente, a za to se vrijeme Alec i Isabelle uvuku u kombi i sjednu na rub sjedala. “Strijelac!” objavi Clary kad se Jace vratio s druge strane kombija. Alec se maši svojeg luka, privezanog na njegova leđa. “Gdje?” “Hoće reći da želi sjediti naprijed”, reče Jace, sklanjajući si mokru kosu iz očiju. “Lijep ti je taj luk”, reče Simon, kimnuvši prema Alecu. Alec trepne, a s trepavica mu sklizne kap kiše. “Znaš nešto o streličarstvu?” upita tonom iz kojeg se dalo naslutiti da sumnja u to. “Bavio sam se streličarstvom u kampu”, reče Simon. “Šest godina zaredom.” Odgovor na to bila su tri bijela pogleda i osmijeh podrške od Clary, na koji se Simon nije obazreo. On podigne pogled prema sve nižem nebu. “Trebali bismo krenuti prije nego što opet počne lijevati.” Prednje sjedalo auta bilo je zatrpano omotima grickalica i mrvicama keksa. Clary je rukom pomela koliko je mogla. Simon je pokrenuo auto prije nego što je sjela pa je pala unatrag na sjedalo. “Au”, reče prijekorno. “Oprosti.” Nije ju pogledao. Clary je čula kako ostali straga tiho razgovaraju - vjerojatno raspravljajući o borbenim strategijama i najboljem načinu da demonu odrubiš glavu, a da si pritom ne zakrvaviš nove kožnate čizme. Premda ništa nije razdvajalo prednja sjedala od ostatka kombija, Clary je osjećala neugodnu tišinu između nje i Simona kao da su bili sami. “Onda, u čemu je fora s tim 'hej'?” upita ona kad se Simon uključio u promet na širokoj, zelenilom obrubljenoj cesti koja je pratila obalu East Rivera. “Kakva fora s 'hej'?” odvrati on, presjekavši put crnom terencu čiji im je vozač, muškarac u odijelu s mobitelom u ruci, uputio prostačku gestu kroz zatamnjene prozore. “Ona fora s 'hej' koju vi dečki uvijek imate. Kao ti kad si vidio Jacea i Aleca, rekao si 'hej', a oni su tebi isto uzvratili 'hej'. Što ne valja s 'bok'?” Učinilo joj se da je ugledala kako mu se trznuo jedan mišić na obrazu. “'Bok' je ženskasto”, obavijesti je on. “Pravi su muškarci uvijek sažeti. Jezgroviti.” “Znači, što si muževniji, to manje govoriš?” “Tako je.” Simon kimne. Mimo njega vidjela je vlažnu maglu koja se spuštala na East River, ovijajući obalu paperjasto sivom sumaglicom. Sama voda bila je boje olova, izmućkana upornim vjetrom do čvrstoće tučenog vrhnja. “Zbog toga vrlo opaki frajeri kad pozdravljaju jedan drugoga u filmovima ne kažu ništa, nego samo kimnu. To kimanje znači 'ja sam opak i vidim da si i ti opak', ali ne govore ništa jer su to Wolverine i Magneto i objašnjavanje bi im razmrdalo tu vibru.” “Nemam pojma o čemu pričate”, javi se Jace sa stražnjeg sjedala. “Dobro”, reče Clary i za nagradu dobije najsitniji mogući osmijeh od Simona, koji kombijem skretao na Manhattanski most, u smjeru Brooklyna, vozeći prema kući. Kad su stigli do Clary ne kuće, najzad je prestalo kišiti. Vlaknaste zrake sunca palile su ostatke sumaglice, a lokve na pločniku su se sušile. Jace,

161

Alec i Isabelle rekli su Simonu i Clary da čekaju kod kombija dok oni ne provjere, kako se Jace izrazio, razine demonske aktivnosti. Simon je gledao troje sjenolovaca kako ružama obrubljenim prilazom napreduju prema kući. “Razine demonske aktivnosti? Imaju spravu koja mjeri rade li demoni u kući power jogu?” “Ne”, reče Clary, zbacivši mokru kapuljaču da može uživati u osjećaju Sunčeve svjetlosti na vlažnoj kosi. “Senzor im kaže koliko su ti demoni moćni - ako ima ikakvih demona.” Simon je izgledao impresionirano. “To je korisno.” Ona se okrene prema njemu. “Simone, u vezi s onim sinoć...” On podigne ruku. “Ne moramo razgovarati o tome. Ustvari, ja radije ne bih.” “Samo da ti nešto kažem.” Govorila je brzo. “Znam da kad si rekao da me voliš, ono što sam ti odgovorila nije bilo ono što si želio čuti.” “Istina. Uvijek sam se nadao da će mi djevojka, kad joj jednom konačno budem rekao 'Volim te', odgovoriti 'Znam', kao Leia Hanu u Povratku Jedija.” “To je tako geekovski” reče Clary, ne mogavši se suzdržati. On je ljutito pogleda. “Oprosti”, reče ona. “Gledaj, Simone, ja...” “Ne”, reče on. “Ti gledaj, Clary. Gledaj me i stvarno me vidi. Možeš li to?” Ona ga pogleda. Pogleda tamne oči posute točkicama svjetlije boje prema vanjskom rubu šarenice i te poznate, pomalo nejednake obrve, duge trepavice, tamnu kosu, kolebljiv osmijeh i graciozne, glazbeničke ruke, što je sve bilo dio Simona, koji je pak bio dio nje. Kad bi morala reći istinu, bi li uistinu rekla da nije imala pojma da je voli? Ili samo da nije imala pojma što bi učinila kad bi je volio? Ona uzdahne. “Lako je prozrijeti glamur. Teško je ljude.” “Svi mi vidimo ono što želimo”, reče on mirno. “Ne i Jace”, reče ona, ne mogavši se obuzdati, pomislivši na one bistre, ravnodušne oči. “On više od svih.” Ona se namršti. “Kako to mi...” “U redu”, začuje se Jaceov glas, prekinuvši ih. Clary se brzo okrene. “Provjerili smo sva četiri ugla kuće - ništa. Niska aktivnost. Vjerojatno samo otpisani, a oni nas možda neće niti gnjaviti ako ne pokušamo ući u stan na gornjem katu.” “A ako i pokušaju,” reče Isabelle uz osmijeh koji je blistao poput njezina biča, “bit ćemo spremni za njih.” Alec izvuče tešku platnenu torbu iz stražnjeg dijela kombija i spusti je na pločnik. “Spreman za pokret”, objavi. “Hajmo isprašiti nekoliko demonskih guzica.” Jace ga malo čudno pogleda. “Jesi li dobro?” “Dobro sam.” Ne gledajući ga, Alec odbaci luk i strijelu u korist ulaštenog drvenog oružnog štapa, iz kojeg su na dodir njegovih prstiju iskočila dva blistava sječiva. “Ovo je bolje.” Isabelle zabrinuto pogleda brata. “Ali luk...” Alec je prekine. “Znam što radim, Isabelle.” Luk je ležao na stražnjem sjedalu, sjajeći se na Sunčevoj svjetlosti. Simon posegne za njim, no odmah povuče ruku jer se nasmijana skupina mladih žena koje su gurale kolica uputila tom ulicom u smjeru parka. Nisu primijetile tri teško naoružana tinejdžera koja su čučala pokraj žutog kombija. “Kako to da vas ja vidim?” upita Simon. “Što je bilo s onom vašom čarolijom za nevidljivost?” “Ti nas vidiš”, reče Jace, “jer sada znaš istinu o tome u što gledaš.” “Aha”, reče Simon. “Valjda znam.”

162

Malo se pobunio kad su ga zamolili da ostane pokraj kombija, ali Jace mu je naglasio koliko je važno da na ulici imaju pripravno vozilo za bijeg koje će ih čekati. “Sunčeva je svjetlost smrtonosna za demone, ali neće naškoditi otpisanima. Što ako nas budu ganjali? Što ako auto odvuče pauk?” Kad se Clary okrenula da mahne s ulaznog trijema, zadnje što je vidjela od Simona bile su njegove duge noge oslonjene na upravljačku ploču dok je on prebirao po Ericovoj zbirci CD-a. Odahnula je s olakšanjem. Barem je Simon bio na sigurnom. Smrad ju je zapahnuo čim su prošli kroz ulazna vrata. Bio je gotovo neopisiv, kao pokvarena jaja, crvljivo meso i morska trava koja truli na vrućoj plaži. Isabelle je naborala nos, a Alec je pozelenio, ali Jace je izgledao kao da udiše rijedak miomiris. “Ovdje su bili demoni”, objavi uz hladan ushit. “I to nedavno.” Clary ga tjeskobno pogleda. “Ali nisu više...” “Ne.” Odmahne glavom. “Osjetili bismo to. Ipak.” Trgne bradom prema Dorotheinim vratima, čvrsto zatvorenim, bez ijednog tračka svjetlosti koji bi prodirao ispod njih. “Ona će možda morati odgovoriti na neka pitanja ako Klava bude čula da je primala demone.” “Sumnjam da će Klava biti previše zadovoljna svime ovime”, reče Isabelle. “Sve u svemu, ona će vjerojatno proći bolje od nas.” “Oni neće mariti ako se na koncu domognemo Kaleža.” Alec se osvrtao uokolo, plavim očima odmjeravajući poveliko predvorje, zakrivljene stepenice koje su vodile gore i mrlje na zidovima. “Pogotovo ako usput prikoljemo nekoliko otpisanih.” Jace odmahne glavom. “Oni su u gornjem stanu. Mislim da nas neće gnjaviti ako ne pokušamo ući u njega.” Isabelle otpuhne ljepljiv pramen kose s lica i namršti se Clary. “Što čekaš?” Clary nehotice baci pogled na Jacea, koji joj uputi iskrivljen osmijeh. Kreni, govorile su njegove oči. Ona krene preko predvorja prema Dorotheinim vratima, koračajući oprezno. Budući da je krovni prozor bio crn od prljavštine, a žarulja u predvorju još uvijek nije radila, jedina rasvjeta bilo je Jaceovo vještičje svjetlo. Zrak je bio vruć i težak, a sjene su se uzdizale pred njom poput čarobno brzorastućih biljaka u šumi iz ružnog sna. Ona podigne ruku da pokuca na Dorotheina vrata, jednom lagano, a zatim ponovno, jače. Vrata se širom otvore, prosuvši snažan val zlatne svjetlosti u predvorje. Na njima je stajala Dorothea, masivna i impozantna u zelenim i narančastim krpama. Danas je njezin turban bio neonski žut, okićen prepariranim kanarincem i valovitim uzorkom na porubu. Viseće naušnice dodirivale su joj kosu, a velika stopala bila su joj bosa. Clary se iznenadi - još nikad nije vidjela Dorotheu bosu, ni u ičemu drugome osim u otrcanim mekanim papučama. Nokti na njezinim nožnim prstima bili su blijede i vrlo otmjene sedefasto ružičaste boje. “Clary!” usklikne ona i stisne je u strahovit zagrljaj. Clary se malo otimala, uronjena u more namirisana mesa, baršunaste tkanine i resa na krajevima Dorotheina šala. “Dragi Bože, djevojko”, reče vještica, vrteći glavom tako da su joj se naušnice zanjihale kao zvonca na vjetar u oluji. “Zadnji put kad sam te vidjela nestala si kroz moj portal. Gdje si završila?” “U Williamsburgu”, reče Clary, hvatajući dah. Dorotheine obrve strelovito se uzdignu. “I još kažu da u Brooklynu nema prikladnog javnog prijevoza.” Ona širom otvori vrata i pokaže im da udu. Stan je izgledao nepromijenjeno u odnosu na zadnji put kad ga je Clary vidjela: na stolu su stajale one iste karte za tarot i kristalna kugla. Prsti su je svrbjeli za tim kartama, svrbjeli je da ih uzme i vidi što se možda skriva ispod njihovih dopadljivo oslikanih površina.

163

Dorothea zahvalno utone u jedan naslonjač i odmjeri sjenolovce pogledom sjajnim poput očiju prepariranog kanarinca na njezinu pokrivalu za glavu. U posudama na obje strane stola gorjele su mirisne svijeće, koje baš i nisu umanjivale strašan smrad što je prožimao svaki centimetar kuće. “Pretpostavljam da nisi pronašla majku?” upita ona Clary. Clary odmahne glavom. “Nisam. Ali znam tko ju je odveo.” Dorotheine oči bijesnu mimo Clary, prema Alecu i Isabelle, koji su proučavali Ruku Sudbine na zidu. Doimajući se krajnje nezainteresirano u ulozi tjelohranitelja, Jace se izvalio na oslonac za ruke jednog naslonjača. Uvjerivši se da nitko ne uništava njezine stvari, Dorothea vrati pogled na Clary. “Je li to bio...” “Valentine”, potvrdi Clary. “Da.” Dorothea uzdahne. “Toga sam se i bojala.” Nasloni se na jastuke. “Znaš li što želi od nje?” “Znam da je bila udana za njega...” Vještica nešto progunda. “Kad ljubav pođe krivim putem. Najgore.” Jace se na to oglasi tihim, gotovo nečujnim zvukom - hihotom. Dorothea naćuli uši kao mačka. “Što je tako smiješno, mladiću?” “Što vi znate o tome?” reče on. “O ljubavi, mislim.” Dorothea sklopi meke bijele ruke na krilu. “Više nego što ti možda slutiš”, reče. “Zar ti nisam pročitala tvoje listiće čaja, sjenolovce? Jesi li se već zaljubio u pogrešnu osobu?” Jace reče: “Nažalost, gospo od utočišta, moja jedina prava ljubav još uvijek sam samo ja.” Dorothea se na to grohotom nasmija. “Barem se”, reče, “ne moraš brinuti zbog odbijanja, Jace Wayland.” “Ne nužno. Povremeno odbijem samog sebe, da bude zanimljivo.” Dorothea se opet grohotom nasmija. Clary je prekine. “Sigurno se pitate zašto smo ovdje, Madam Dorothea.” Dorothea se smiri, brišući oči. “Molim te,” reče, “slobodno mi se obraćaj mojom pravom titulom, kao što je mladić učinio. Možeš me zvati gospom. I pretpostavila sam”, dometne, “da ste došli uživati u mojem društvu. Jesam li se prevarila?” “Nemam vremena za uživanje ni u čijem društvu. Moram pomoći majci, a kako bih to učinila, nešto mi je potrebno.” “A što je to?” “To je nešto što se zove Kalež smrtnika,” reče Clary, “a Valentine je mislio da ga ima moja majka. Zato ju je odveo.” Dorothea je izgledala vrlo i istinski zapanjeno. “Anđelov kalež?” reče glasom punim nevjerice. “Razielov kalež, u kojem je on pomiješao krv anđela i krv ljudi pa dao čovjeku da popije tu mješavinu i stvorio prvog sjenolovca?” “To bi bio taj”, reče Jace pomalo sarkastično. “Zašto bi, pobogu, mislio da ga ona ima?” zanimalo je Dorotheu. “Baš Jocelyn, od svih ljudi?” Shvaćanje joj osvane na licu prije nego što je Clary stigla progovoriti. “Zato što ona uopće nije bila Jocelyn Fray, naravno”, reče. “Ona je bila Jocelyn Fairchild, njegova žena. Ona za koju su svi mislili da je mrtva. Uzela je Kalež i pobjegla, zar ne?” Nešto je u tom trenutku zatitralo u vještičinim očima, ali tako je brzo spustila kapke da je Clary pomislila kako joj se možda pričinilo. “Pa,” reče Dorothea, “znate li što ćete sada? Gdje god da ga je sakrila, sigurno ga nije lako pronaći - ako uopće želite da se pronađe. Valentine bi mogao učiniti strašne stvari ako mu taj kalež padne u ruke.” “Želim da se pronađe”, reče Clary. “Mi hoćemo...” Jace je glatko prekine. “Mi znamo gdje je”, reče. “Samo ga trebamo uzeti.”

164

Dorothea razrogači oči. “Pa gdje je?” “Ovdje”, reče Jace toliko samodopadno da su Isabelle i Alec prestali s pomnim razgledavanjem police s knjigama i došli vidjeti što se događa. “Ovdje? Želiš reći da ga imate sa sobom?” “Ne baš, draga gospo”, reče Jace, koji se, smatrala je Clary, uistinu stravično zabavljao. “Želio sam reći da ga vi imate.” Dorotheina se usta odlučno zatvore. “To nije smiješno”, reče ona toliko oštro da se Clary zabrinula kako je sve krenulo strašno naopako. Zašto je Jace uvijek morao izazivati svačije neprijateljstvo? “Vi ga imate,” žustro upadne Clary, “ali ne...” Dorothea ustane iz naslonjača, uspravi se do pune veličanstvene visine i srdito ih pogleda svisoka. “Griješite”, reče hladno. “I u tome što zamišljate da ja imam Kalež i u tome što se usuđujete doći ovamo i nazvati me lažljivicom.” Alecova ruka krene prema oružnom štapu. “O, joj”, reče potiho. Zbunjena, Clary odmahne glavom. “Ne”, reče brzo. “Ja vas ne nazivam lažljivicom, časna riječ. Tvrdim da je Kalež ovdje, ali vi to do sada niste znali.” Madam Dorothea piljila je u nju. Njezine su oči, gotovo skrivene pod naborima njezina lica, bile tvrde kao pikule. “Objasni kako to misliš”, reče. “Tvrdim da ga je moja majka sakrila ovamo”, reče Clary. “Prije mnogo godina. Nikad vam to nije rekla jer vas nije htjela uplitati.” “Dala vam ga je potajno”, objasni Jace. “U vidu poklona.” Dorothea ga blijedo pogleda. Zar se ne sjeća? Pomisli Clary smeteno. “Špil za tarot”, reče. “Karte koje vam je naslikala.” Vještičin pogled skrene prema kartama koje su u svilenom omotu ležale na stolu. “Karte?” Dok su joj se oči širile, Clary priđe stolu i podigne špil. Bile su tople na dodir, gotovo skliske. Sad je, što prije nije mogla, osjećala kako joj moć runa naslikanih na njihovim poleđinama pulsira kroz vrhove prstiju. Pronašla je as kupa i izvukla ga, odloživši ostale karte natrag na stol. “Evo ga”, reče. Svi su je gledali s iščekivanjem, potpuno mirni. Ona polako preokrene kartu i ponovno pogleda rad svoje majke: tanku naslikanu ruku s prstima svijenim oko zlatne nožice Kaleža. “Jace”, reče. “Daj mi svoju stelu.” On joj je, toplu i na dodir kao živu, utisne u dlan. Ona preokrene kartu i prijeđe preko runa naslikanih na poleđini - krivulja ondje, crta tamo i značile su nešto posve drugo. Kad je opet preokrenula kartu, slika se malo promijenila: prsti su popustili stisak oko nožice Kaleža, a ruka gotovo da joj ga je nudila, kao da želi reći Evo, uzmi. Ona ugura stelu u džep. Zatim, premda oslikani četverokut nije bio veći od njezina dlana, posegne u nj kao kroz široku pukotinu. Rukom uhvati podnožje Kaleža - prsti joj se sklope oko njega - a kad je izvukla ruku, čvrsto držeći Kalež, učinilo joj se da je začula vrlo tih uzdah prije nego što se karta, sada prazna i pusta, pretvorila u pepeo koji joj se prosijao između prstiju na sagom pokriveni pod.

165

17 PONOĆNI CVIJET

Clary nije bila načisto u vezi s tim što je očekivala - usklike oduševljenja, možda glasan pljesak. Umjesto toga, vladao je muk, koji je Jace prekinuo tek kad je rekao: “Nekako sam mislio da će biti veći.” Clary pogleda Kalež u ruci. Bio je velik približno kao obična vinska čaša, ali mnogo teži. Moć je bubnjala kroz njega kao krv kroz žive vene. “Savršeno je dobre veličine”, reče ozlojeđeno. “Ma dovoljno je velik”, reče on pokroviteljski. “Ali nekako sam očekivao nešto... znaš.” Napravi gestu rukama, pokazavši nešto veliko otprilike poput kućne mačke. “To je Kalež smrtnika, Jace, a ne zahodska školjka smrtnika”, reče Isabelle. “Jesmo li sad gotovi? Možemo ići?” Dorothea je nakrivila glavu na stranu, sjajnih i zainteresiranih očiju. “Ali oštećen je!” uzvikne. “Kako se to dogodilo?” “Oštećen?” Clary osupnuto pogleda Kalež. Njoj se činio u redu. “Ovdje,” reče vještica, “daj da ti pokažem” i načini jedan korak prema Clary, ispruživši ruke dugih crvenih noktiju da uzme Kalež. Clary, ne znajući zašto, ustukne. Jace se nađe između njih, držeći ruku tik iznad mača za svojim pojasom. “Bez uvrede,” reče mirno, “ali nitko ne dira Kalež smrtnika osim nas.” Dorothea ga načas pogleda i ona ista neobična praznina vrati joj se u oči. “Pa, sad,” reče, “nemojmo žuriti. Valentine bi bio vrlo nezadovoljan kad bi se nešto dogodilo Kaležu.” Mač za Jaceovim pojasom izađe uz tihi zvec. Vršak mu je lebdio tik ispod Dorotheine brade. Jaceov pogled bio je ozbiljan. “Ne znam o čemu se tu radi”, reče. “Ali odlazimo.” Staričine oči zablistaju. “Naravno, sjenolovče”, reče, uzmičući unatraške prema zidu sa zastorom. “Želite li kroz portal?” Vršak Jaceova mača zadrhti dok je zurio, načas zbunjen. Tada Clary opazi kako mu se čeljust napela. “Ne diraj taj...” Dorothea zahihoće i brzo poput munje strgne zastore koji su visjeli duž zida. Srušili su se uz šušanj tiha sloma. Portal iza njih bio je otvoren. Clary začuje kako Alec iza nje hvata zrak. “Što je to?” Clary je stigla baciti samo kratak pogled na ono što se vidjelo kroz vrata - crveni uskovitlani oblaci prožeti crnim munjama i užasan, taman, leteći oblik koji je srljao na njih - kad je Jace viknuo da legnu. Bacio se na pod, povukavši Clary za sobom. Ležeći na trbuhu na sagu, podigla je glavu na vrijeme da ugleda kako ta leteća tamna stvar udara u Madam Dorotheu, koja je vrisnula, naglo podignuvši ruke u zrak. Umjesto da je sruši, tamna stvar omotala ju je poput mrtvačkog pokrova, a njezino crnilo prodiralo je u nju poput tinte koja se upija u papir. Na leđima joj se stvorila čudovišna grba, cijela joj se figura izdužila dok se dizala sve više i više u zrak, tijelo joj se rastezalo i mijenjalo oblik. Oštar zveket predmeta što padaju na pod nagnao je Clary da spusti pogled: bile su to Dorotheine narukvice, iskrivljene i potrgane. Rasuto među draguljima nalazilo se nešto nalik na bijele kamenčiće. Clary je trebao koji tren da shvati kako su to zubi.

166

Pokraj nje, Jace nešto šapne. Zvučalo je kao usklik nevjerice. Odmah do njega, Alec prigušeno reče: “Ali rekao si da nema mnogo demonske aktivnosti - rekao si da su razine niske!” “Bile su niske”, zareži Jace. “Tvoj doživljaj niskog sigurno je drugačiji od mojeg!” vikne Alec dok je spodoba koja je nekad bila Dorothea zavijala i krivila se. Činilo se da se širi, grbava, kvrgava i groteskno deformirana... Clary strgne pogled u stranu kad je Jace ustao, povukavši je za sobom. Isabelle i Alec klimavo se osove na noge, hvatajući se svojeg oružja. Isabellina ruka kojom je držala bič malo je drhtala. “Pokret!” Jace gurne Clary prema vratima stana. Kad se pokušala osvrnuti preko ramena, ugledala je samo gusto uskomešano sivilo nalik na olujne oblake i taman oblik u njegovu središtu... Njih četvoro nahrupe u predvorje, s Isabelle na čelu. Ona jurne prema ulaznim vratima, pokuša ih otvoriti i okrene se uzdrmana izraza lica: “Ne ide. Sigurno je čarolija...” Jace opsuje i pipanjem potraži po jakni. “Gdje mi je, kvragu, stela...?” “Kod mene”, reče Clary, sjetivši se. Kad je dotaknula džep, prasak nalik na grmljavinu prolomio se prostorijom. Pod joj se propeo pod nogama. Posrnula je i umalo pala, uhvativši se za rukohvat kao oslonac. Podignuvši pogled, ugledala je široku, novu rupu u zidu koji je razdvajao predvorje od Dorotheina stana, porubljenu duž cijele nazupčane ivice kršem od drva i gipsa, a kroz nju nešto se spuštalo - gotovo cijedilo... “Alec!” Bio je to Jace, vikao je: Alec je stajao pred rupom, bijela lica i užasnut. Psujući, Jace potrči i zgrabi ga, povukavši ga unatrag baš u trenutku kad se stvar koja se cijedila provukla kroza zid u predvorje. Clary je čula kako joj je zastao dah. Meso stvorenja bilo je plavičasto i naizgled nagnječeno. Kroz vlažnu kožu virile su kosti - ne nove, bijele kosti, nego kosti koje su izgledale kao da su pod zemljom provele tisuću godina, crne, napuknute i prljave. Prsti su mu bili ogoljeni i kosturski, a ruke s tankim slojem mesa kozičave od gnojnih crnih rana kroz koje se vidjelo još požutjelih kostiju. Lice mu je bilo lubanja, nos i oči udubljene rupe. Prstima s kandžama greblo je pod. Sa zglavaka i ramena zapetljano su mu visjeli dronjci: sve što je preostalo od svilenih šalova i turbana Madame Dorothee. Bilo je visoko gotovo tri metra. Praznim očnim dupljama svisoka je pogledalo četiri tinejdžera. “Dajte mi”, reklo je glasom nalik na vjetar što komeša otpatke po pustoj cesti, “Kalež smrtnika. Dajte mi ga i ostavit ću vas na životu.” Clary uspaničeno pogleda ostale. Isabelle je izgledala kao da ju je prizor tog stvora pogodio poput udarca u želudac. Alec je bio nepokretan. Jace je, kao i uvijek, bio taj koji je progovorio. “Što si ti?” upita mirnim glasom, premda je izgledao potresenije nego što ga je Clary ikada vidjela. Stvor nakrene glavu. “Ja sam Abbadon. Ja sam demon bezdana. Moji su prazni prostori između svjetova. Moj je vjetar i urlik tame. Toliko sam različit od cendravih bića koja vi zovete demonima, koliko je orao različit od muhe. Nemojte se nadati da ćete me pobijediti. Dajte mi Kalež ili umrite.” Isabellin bič zadrhti. “To je veći demon”, reče. “Jace, ako...” “Što je s Dorotheom?” Claryn glas kreštavo joj izađe iz usta prije nego što ga je uspjela spriječiti. “Što joj se dogodilo?” Demonove prazne oči okrenu se da je promotre. “Ona je bila samo nositelj”, reče. “Otvorila je portal i ja sam je opsjeo. Njezina smrt bila je brza.” Pogled mu se pomakne na Kalež u njezinoj ruci. “Tvoja neće biti.” Počnete kretati prema njoj. Jace mu prepriječi put svjetlucavim mačem koji je držao u jednoj ruci, dok mu se u drugoj stvorio serafinski bodež. Alec ga je gledao s izrazom lica kao da će mu pozliti od užasa.

167

“Anđela mi”, reče Jace, odmjeravajući demona od glave do pete. “Znao sam da veći demoni trebaju biti gadni, ali nitko me nikad nije upozorio na smrad.” Abbadon otvori usta i sikne. U ustima je imao dva reda zuba oštrih kao šiljate krhotine stakla. “Nisam baš uvjeren u tu priču s vjetrom i urlikom tame”, nastavi Jace. “Meni to smrdi više kao smetlište. Siguran si da nisi sa Staten Islanda?” Demon skoči na njega. Jace sune oštricama uvis i prema van gotovo zastrašujućom brzinom; obje se zariju u najmesnatiji dio demona, njegov trbuh. On zaurla i zvizne ga, srušivši ga postrance kao mačka koja udarcem odgurne mačića. Jace se zakotrlja i osovi na noge, ali Clary po načinu na koji je držao ruku shvati da je ozlijeđen. To je bilo dovoljno za Isabelle. Jurnuvši naprijed, zamahne bičem po demonu. On oplete sivu kožu demona i pojavi se crvena pruga iz koje navre krv. Abbadon se ne obazre na nju, nego krene na Jacea. Jace neozlijeđenom rukom izvuče drugi serafinski bodež. Nešto mu šapne i on naglo iskoči, svijetao i blještav. Podigne ga u času kad se demon nadvio nad njime; pred njim je izgledao nemoguće malen, kao sitno dijete koje nadvisuje čudovište. A cerio se čak i kad je demon posegnuo prema njemu. Vrisnuvši, Isabelle ga ošine bičem, poprskavši pod gustim mlazom krvi... Demon udari, zamahnuvši na Jacea rukom oštrom kao britva. Jace zatetura unatrag, ali bio je neozlijeđen. Nešto se bacilo između njega i demona, vitka crna sjena s blistavim sječivom u ruci. Alec. Demon zakriješti - Alecov oružni štap probio mu je kožu. Zarežavši, mlatne ponovno, koštanim kandžama zadavši Alecu snažan udarac koji ga je podigao s tla i odbacio ga o suprotni zid. On tresne u njega uz mučan prasak i sklizne na pod. Isabelle vrisne bratovo ime. On se ne pomakne. Spustivši bič, ona potrči prema njemu. Okrenuvši se, demon je nadlanicom pogodi tako jako da se zavrtjela i pala na pod. Kašljući krv, Isabelle počne ustajati; Abbadon je opet obori, a ona ovaj put ostane mirno ležati. Demon krene prema Clary. Jace je ukipljeno stajao, piljeći u Alecovo skršeno tijelo kao netko koga su promili iz sna. Clary vrisne kad joj se Abbadon približio. Stade uzmicati stepenicama, spotičući se na slomljena gazišta. Stela joj je pekla kožu. Kad bi barem imala neko oružje, bilo kakvo... Isabelle se grabeći rukama podigla u sjedeći položaj. Zabacivši krvavu kosu, vrisnula je na Jacea. Clary je u Isabellinu vrištanju začula svoje ime i ugledala Jacea kako trepće kao da ga je probudio šamar, okrećući se prema njoj. Potrčao je. Demon je sad bio tako blizu da mu je Clary mogla vidjeti gnojne rane na koži, vidjeti da po njima nešto gmiže. On pruži ruke prema njoj... No Jace se stvori ondje, udarcem izbivši Abbadonovu ruku u stranu. Sjuri serafinski bodež u demona; ovaj se zabode u stvorova prsa, pokraj ona dva sječiva koja su već bila u njima. Demon zareži kao da su mu ti bodeži samo gnjavaža. “Sjenolovče”, zareži. “Bit će mi zadovoljstvo ubiti te, čuti kako ti kosti pucaju kao tvojem prijatelju...” Skočivši na rukohvat, Jace se baci na Abbadona. Snaga skoka odgurne demona unatrag; on posrne, a Jace mu se privije uz leđa. Izvuče mu serafinski bodež iz prsa poprskavši krv u visokom mlazu i sjuri ga dolje, i opet, i opet, u leđa demona, iz čijih je ramena tekla crna tekućina. Režeći, Abbadon krene unatraške prema zidu. Jace je mogao sići ili biti zgnječen. Pao je na tlo, sletio s lakoćom i opet podigao bodež. Ali Abbadon je bio prebrz za njega; ruka mu je sunula naprijed, srušivši Jacea na stepenice. Jace se strovali, a krug od kandži stegne mu grlo. “Reci im da mi daju Kalež”, zareži Abbadon, držeći kandže tik iznad Jaceove kože. “Reci im da mi ga daju i pustit ću ih da žive.” Jace proguta. “Clary...”

168

No Clary nikad neće saznati što bi bio rekao jer su se u taj čas ulazna vrata širom otvorila. Načas je vidjela samo jarku svjetlost Tada je, treptanjem odagnavši usplamtjelo blještavilo, vidjela da na otvorenom ulazu stoji Simon. Simon. Bila je zaboravila da je on vani, gotovo je zaboravila i da postoji. On je ugleda kako čuči na stepenicama i pogled mu s nje prijeđe preko Abbadona i Jacea. Posegne rukom preko ramena. Držao je Alecov luk, shvatila' je, a tobolac mu je bio privezan na leđa. Izvuče jednu strijelu iz njega, namjesti je na konopac i stručno podigne luk, kao da je to činio već stotinu puta. Strijela odapne. Uz žestok šuštav fijuk, kao golemi bumbar, prozuji Abbadonu iznad glave, zaleti se prema stropu... I smrska krovni prozor. Prljavo crno staklo obruši se poput kiše, a kroz razbijeno okno nahrupi sunce, mnogo sunca, velike zlatne zrake sjure se nadolje i preplave predvorje svjetlom. Abbadon vrisne i zatetura unatrag, zaklanjajući nakaznu glavu rukama. Jace podigne ruku prema svojem neozlijeđenom grlu, zapanjeno zureći u demona koji se urlajući skvrči na pod. Clary je donekle očekivala da će buknuti u plamen, no umjesto toga on se uruši u sebe. Noge su mu se uvukle prema trupu, lubanja se zgužvala kao zapaljeni papir i u roku od jedne minute posve je nestao, ostavivši za sobom tek nagorene tragove. Simon spusti luk. Treptao je iza naočala, lagano rastvorenih usta. Izgledao je onako zapanjeno kao što se Clary osjećala. Jace je ležao na stepenicama ondje gdje ga je demon bio bacio. Upinjao se da sjedne kad se Clary sjurila niza stepenice i kleknula do njega. “Jace...” “Dobro sam.” Sjedne, otirući krv s usta. Zakašlje se i ispljune crveno. “Alec...” “Tvoja stela”, prekine ga ona, posegnuvši prema džepu. “Trebaš li je da se iscijeliš?” On je pogleda. Sunčeva svjetlost koja je navirala kroz razbijeni krovni prozor osvijetlila mu je lice. Izgledao je kao da se uz užasan napor suzdržava od nečega. “Dobro sam”, ponovi i odgurne je, nimalo nježno. Osovi se na noge, zatetura i umalo padne - njegov prvi neskladan pokret koji je ikad vidjela. “Alec?” Clary ga je gledala dok je šepao preko predvorja prema svojem onesviještenom prijatelju. Zatim je Kalež smrtnika gurnula u džep jaknice s kapuljačom i zatvorila ga pa stala na noge. Isabelle je bila dopuzala do svojeg brata i držala mu je glavu u krilu, milujući mu kosu. Prsa su mu se dizala i spuštala - polagano, ali disao je. Simon, koji se naslanjao na zid i gledao ih, doimao se posve iscrpljeno. Clary mu stisne ruku prolazeći pokraj njega. “Hvala ti”, šapne. “To je bilo izvanredno.” “Ne zahvaljuj meni”, reče on. “Zahvali streličarskom programu u ljetnom kampu B'nai B'rith.” “Simone, ja ne...” “Clary!” Bio je to Jace, zvao ju je. “Donesi mi stelu.” Simon ju je nevoljko pustio. Kleknula je pokraj sjenolovaca, Kalež smrtnika teško ju je udarao u bok. Alecovo lice bilo je bijelo, poprskano kapljicama krvi, a oči su mu bile neprirodno plave. Stiskom ruke oko Jaceova zglavka ostavio mu je krvave otiske. “Jesam li...” započeo je i kao da je tek tada ugledao Clary. U njegovu pogledu bilo je nečega što nije očekivala. Trijumfa. “Jesam li ga ubio?” Jaceovo lice bolno se iskrivi. “Ti...” “Jesi”, reče Clary. “Mrtav je.” Alec je pogleda i nasmije se. Krv mu proključa iz usta. Jace oslobodi zglavak i prstima dotakne obje strane Alecova lica. “Nemoj”, reče. “Budi miran, samo budi miran.” Alec zatvori oči. “Učini što moraš”, šapne. Isabelle pruži Jaceu svoju stelu. “Uzmi.”

169

On kimne i povuče vrškom stele niz prednjicu Alecove majice. Materijal se razdvoji kao da ga je prerezao nožem. Isabelle ga je gledala grozničavim očima dok mu je rastvarao majicu, ogolivši Alecu prsa. Koža mu je bila veoma blijeda, tu i tamo isprugana starim, prozirnim ožiljcima. Bilo je i drugih ozljeda: sve tamnije linije tragova kandži, svaka posjekotina crvena i vlažna. Stisnute čeljusti, Jace položi stelu na Alecovu kožu, pomičući je naprijed-natrag s lakoćom dugotrajna iskustva. No nešto nije valjalo. Činilo se da iscjeljujući bilježi nestaju dok ih je još crtao, kao da piše po vodi. Jace odbaci stelu u stranu. “Kvragu.” Isabellin glas bio je rezak. “Sto se događa?” “Porezao ga je kandžama”, reče Jace. “U njemu ima demonskog otrova. Biljezi ne mogu proraditi.” On opet nježno dotakne Alecovo lice. “Alec”, reče. “Čuješ me?” Alec se ne pomakne. Sjene ispod njegovih očiju bile su plave i tamne poput modrica. Da nije bilo njegova disanja, Clary bi pomislila kako je već mrtav. Isabelle pogne glavu, kosom prekrivši Alecovo lice. Ruke je ovila oko njega. “Možda”, šapne, “bismo ga mogli...” “Odvesti u bolnicu.” Bio je to Simon, stajao je iznad njih s lukom koji mu se klatio u rukama. “Pomoći ću vam da ga odnesemo u kombi. Metodistička bolnica je dolje na Sedmoj aveniji...” “Nikakve bolnice”, reče Isabelle. “Trebamo ga dovesti u Institut.” “Ali...” “U bolnici ga neće znati liječiti”, reče Jace. “Posjekao ga je veći demon. Nijedan ovozemski liječnik ne bi znao kako se liječe takve ozljede.” Simon kimne. “U redu. Ponesimo ga do auta.” Srećom, auto nije odvezao pauk. Isabelle je prebacila neku prljavu deku preko stražnjeg sjedala i polegli su Aleca na njega, s glavom u Isabellinu krilu. Jace je čučnuo na pod pokraj svojeg prijatelja. Na rukavima i prsima njegove majice bile su tamne mrlje od krvi, što demonske, što ljudske. Kad je pogledao Simona, Clary je primijetila da mu je sve zlato iz očiju ispralo nešto što u njemu još nikad nije vidjela. Panika. “Vozi brzo, ovozemče”, reče on. “Vozi kao da ti je pakao za petama.” Simon krene. Jurili su ulicom Flatbush, nagnuti na dva kotača i uletjeli na most jednakom brzinom kao vlak linije Q, koji je tutnjio iznad plave vode. Sunce je bilo bolno žarko u Clarynim očima, dizalo je usijane iskre iz rijeke. Čvrsto se primila za sjedalo kad je Simon svladao zavojit silazak s mosta pri brzini od osamdeset kilometara na sat. Razmišljala je o užasnim stvarima koje je rekla Alecu, o tome kako se bacio na Abbadona, o trijumfalnom izrazu njegova lica. Kad je okrenula glavu, vidjela je Jacea kako kleči do svojeg prijatelja, dok se krv upija u deku. Pomislila je na dječačića s mrtvim sokolom. Voljeti znači uništiti. Clary se opet okrene naprijed, s velikom knedlom zaglavljenom na dnu grla. U loše namještenom retrovizoru vidjela je Isabelle kako ovija deku oko Alecova vrata. Podigla je pogled i suočila se s Clarynim. “Koliko još?” “Možda deset minuta. Simon vozi što brže može.” “Znam”, reče Isabelle. “Simone - to što si učinio, to je bilo nevjerojatno. Bio si tako brz. Ne bih nikad rekla da bi se ovozemac mogao sjetiti nečeg takvog.” Simona kao da se nije dojmila pohvala iz toliko neočekivanog smjera; držao je pogled na cesti. “Misliš, to što sam pucao u krovni prozor? Shvatio sam to nakon što ste vi ušli. Razmišljao sam o tom krovnom prozoru i o tome kako ste rekli da demoni ne mogu podnijeti izravnu svjetlost Sunca. Tako da mi je zapravo trebalo dosta dugo da reagiram. Nemoj se gristi”, doda, “ne možeš niti vidjeti taj krovni prozor ako ne znaš da je tamo.” Ja sam znala da je tamo, pomisli Clary. Ja sam trebala reagirati. Mada nisam imala luk i strijelu kao Simon, mogla sam nešto baciti na njega ili reći Jaceu. Osjećala se glupo, beskorisno i smušeno, kao da joj je glava puna vate. Istina, bila je uplašena. Previše uplašena da bi jasno razmišljala. Osjetila je snažan val stida koji joj je eksplodirao iza očnih kapaka poput omanjeg sunca.

170

Tada se oglasi Jace. “Dobro si to učinio”, reče. Simon suzi oči. “Onda, ako mi možete reći - taj stvor, taj demon - otkud je došao?” “To je bila Madam Dorothea”, reče Clary. “Mislim, na neki način to je bila ona.” “Nije da je ikad bila fotomodel, ali ne sjećam se da je izgledala toliko loše.” “Mislim da je bila opsjednuta”, reče Clary polako, pokušavajući složiti slagalicu u vlastitim mislima. “Htjela je da joj dam Kalež. Onda je otvorila portal.” “To je bilo lukavo”, reče Jace. “Taj ju je demon opsjeo, a onda je sakrio većinu svojeg nadzemaljskog oblika odmah izvan portala, gdje ga senzor nije mogao registrirati. Tako da smo ušli očekujući bitku s nekoliko otpisanih. Umjesto toga našli smo se pred većim demonom. Abbadonom jednim od drevnih. Gospodarom palih.” “Pa, izgleda da će se pali od sad pa nadalje morati naučiti snalaziti bez njega”, reče Simon, skrenuvši u ulicu. “Nije mrtav”, reče Isabelle. “Malotko je ikada ubio većeg demona. Moraš ih ubiti i u fizičkom i u nadzemaljskom obliku da bi umrli. Mi smo ga samo otjerali.” “A.” Simon je izgledao razočarano. “A što je s Madam Dorotheom? Hoće li joj biti dobro sad kad...” Prekine se jer se Alec počeo gušiti, dah mu je hripao u prsima. Jace opsuje ispod glasa opako jasno. “Zašto još nismo stigli?” “Stigli smo. Samo se ne želim sudariti sa zidom “ Dok je Simon oprezno usporavao na uglu, Clary primijeti da su vrata Instituta otvorena i da Hodge stoji uokviren lukom. Kombi se zaustavi uz trzaj i Jace iskoči, ispruživši ruke prema natrag da Aleca podigne kao da nije teži od malog djeteta. Isabelle krene prilazom za njim, noseći bratov zakrvavljeni oružani štap. Vrata Instituta snažno se za njima zalupe. Shrvana umorom, Clary pogleda Simona. “Žao mi je. Ne znam kako ćeš Ericu objasniti svu tu krv.” “Jebeš Erica”, reče on uvjerljivo. “Jesi li ti dobro?” “Ni ogrebotine. Svi su ozlijeđeni osim mene.” “To je njihov posao, Clary”, reče on nježno. “Borba protiv demona - to je ono što oni rade. A ne što ti radiš.” “Sto ja radim, Simone?” upita ona, tražeći odgovor na njegovu licu. “Sto ja radim?” “Pa... ti si uzela Kalež”, reče on. “Zar ne?” Ona kimne i potapša se po džepu. “Da.” Izgledao je kao da mu je odlanulo. “Skoro nisam htio pitati”, reče. “To je dobro, zar ne?” “Jest”, reče ona. Pomisli na svoju majku i šaka joj se stegne oko Kaleža. “Znam da jest.”

*** Crkva ju je dočekao na vrhu stepenica zavijajući kao sirena za maglu i poveo je prema bolničkom odjelu. Dvostruka vrata bila su otvorena i kroz njih je razabrala Alecov miran obris, nepokretan na jednom bijelom krevetu. Hodge se naginjao nad njime; Isabelle je, pokraj postarijeg muškarca, u rukama držala srebrni pladanj. Jace nije bio s njima. Nije bio s njima jer je stajao izvan bolničkog odjela, naslonjen na zid, golih krvavih šaka stisnutih uz bokove. Kad je Clary stala pred njega, naglo je otvorio oči pa je vidjela da su mu zjenice raširene, sve ono zlato progutano crnilom. “Kako je on?” upita što je obazrivije mogla.

171

“Izgubio je mnogo krvi. Trovanja demonskim otrovom su uobičajena, ali budući da je to bio veći demon, Hodge nije siguran hoće li protuotrovi koje obično rabi djelovati.” Ona ispruži ruku da dotakne njegovu. “Jace...” On se odmakne. “Nemoj.” Ona polako udahne. “Nikad ne bih poželjela da se Alecu nešto dogodi. Tako mi je žao.” On je pogleda kao da je prvi put vidi. “Nije to tvoja krivnja”, reče. “Moja je.” “Tvoja? Ne, Jace, nije...” “Ma jest”, reče on glasom krhkim kao ledena siga. “Mea culpa, mea maxima culpa.” “Što to znači?” “Moj grijeh,” reče on, “moj grijeh, moj preveliki grijeh. Na latinskom.” Odsutno joj odmakne uvojak kose s čela, kao da nije ni svjestan da to čini. “Dio mise.” “Mislila sam da ne vjeruješ u religiju.” “Možda ne vjerujem u grijeh,” reče on, “ali osjećam krivnju. Mi sjenolovci živimo prema kodu, a taj kod nije fleksibilan. Čast, grijeh, pokora, sve je to nama stvarno, i to nema nikakve veze s religijom, nego samo s time tko smo mi. To je ono što ja jesam, Clary”, reče očajnički. “Ja sam pripadnik Klave. To mi je u krvi i u kostima. Pa reci mi onda, ako si tako sigurna da to nije bila moja krivnja, zbog čega prva misao koja mi je pala na pamet kad sam ugledao Abbadona nije bila o mojim drugovima ratnicima, nego o tebi?” Podigne mu se i druga ruka; zarobio joj je lice dlanovima. “Znam... znao sam... da se Alec ne ponaša kao inače. Znao sam da nešto nije u redu. Ali mogao sam razmišljati samo o tebi...” On nagne glavu naprijed tako da su im se čela dodirnula. Osjećala je kako joj njegov dah prolazi kroz trepavice. Zatvorila je oči, pustivši da je njegova blizina preplavi poput plime. “Ako umre, bit će kao da sam ga ja ubio”, reče on. “Dopustio sam da mi umre otac, a sad sam ubio jedinog brata kojeg sam ikada imao.” “To nije istina”, šapne ona. “Da, jest.” Bili su dovoljno blizu jedno drugome da se poljube. A ipak ju je grlio čvrsto, kao da ga ništa ne bi moglo uvjeriti u to da je stvarna. “Clary”, reče. “Što mi se događa?” Ona u sebi potraži neki odgovor - i začuje kako se netko nakašljava. Otvori oči. Hodge je stajao na vratima bolničkog odjela, uredno odijelo bilo mu je uprljano mrljama nalik na hrđu. “Učinio sam što sam mogao. Pod sedativima je, ne boli ga, ali...” On odmahne glavom. “Moram se javiti Tihoj braći. Ovo je iznad mojih sposobnosti.” Jace se polako odvoji od Clary. “Koliko će im trebati da stignu ovamo?” “Ne znam.” Hodge krene hodnikom, vrteći glavom. “Odmah ću poslati Huga, ali Braća dolaze kako oni odluče.” “Ali za ovo...” čak je i Jace trčkarao da sustigne Hodgeove dugačke korake; Clary je beznadno zaostala iza njih dvojice i morala je naćuliti uši da bi čula što je govorio: “Inače bi mogao umrijeti.” “Mogao bi”, bilo je sve što je Hodge odvratio. Knjižnica je bila mračna i mirisala je na kišu: jedan prozor bio je ostao otvoren pa se ispod zastora stvorila lokva vode. Hugo je zacvrkutao i poskočio na svojoj prečki kad je Hodge zagrabio prema njemu, zastavši tek toliko da upali svjetiljku na stolu. “Šteta”, reče Hodge, dohvativši papir i nalivpero, “što niste donijeli Kalež. To bi, čini mi se, malo utješilo Aleca, a sigurno i njegove...” “Ali donijela sam Kalež”, reče Clary zapanjeno. “Zar mu nisi rekao, Jace?” Jace je treptao, no Clary nije bila načisto je li to zbog iznenađenja ili iznenadnog svjetla. “Nije bilo vremena - nosio sam Aleca gore...” Hodge se bio jako umirio, nalivpero mu je bilo nepomično među prstima. “Ti imaš Kalež?”

172

“Da.” Clary izvuče Kalež iz džepa: još uvijek je bio hladan, kao da dodir s njezinim tijelom nije mogao ugrijati taj metal. Rubini su namigivali poput crvenih očiju. “Evo ga.” Nalivpero posve ispadne iz Hodgeove ruke i padne na pod do njegovih nogu. Svjetlost koju je svjetiljka bacala uvis nije bila nježna prema njegovu opustošenu licu: isticala je svaku urezanu boru od strogosti, brige i očaja. “To je Anđelov kalež?” “Baš taj”, reče Jace. “Bio je...” “To sad nije važno”, reče Hodge. Odloži papir na stol i priđe Jaceu, primivši svojeg učenika za ramena. “Jace Wayland, shvaćaš li što ste učinili?” Jace iznenađeno pogleda Hodgea. Clary zapazi opreku između opustošenog lica postarijeg muškarca i glatkog lica mladića; svijetli uvojci kose padali su Jaceu u oči, zbog čega je izgledao još mlađe. “Nisam siguran da mi je jasno kako to misliš”, reče Jace. Hodge izdahne, sikćući kroza zube. “Tako si mu sličan.” “Sličan kome?” reče Jace osupnuto; očito još nikad nije čuo Hodgea kako govori na takav način. “Svojem ocu”, reče Hodge i podigne pogled na Huga, koji je lebdio tik iznad njih, komešajući vlažan zrak crnim krilima. Hodge suzi oči. “Hugin”, reče i ptica se uz nezemaljsko graktanje obruši ravno na Claryno lice, ispruženih kandži. Clary je čula da Jace viče, a onda se sve pretvorilo u komešanje perja i ubode kljuna i kandži. Oštra bol buknula joj je duž obraza i kriknula je, nagonski podignuvši ruke da zakloni lice. Osjeti da joj netko čupa Kalež smrtnika iz ruke. “Ne!” vikne, posegnuvši za njim. Ruku joj probode užasna bol. Noge kao da su joj se izmaknule pod njom. Posklizne se i padne, bolno udarivši koljenima o tvrdi pod. Kandže su joj greble čelo. “Dosta, Hugo”, reče Hodge mirno. Ptica se poslušno udalji od Clary. Gušeći se kao da će povratiti, ona treptanjem istjera krv iz očiju. Osjećala se kao da joj je lice oderano. Hodge se nije pomaknuo; stajao je ondje gdje je i prije bio, držeći Kalež smrtnika. Hugo je kružio oko njega u širokim, nemirnim krugovima, tiho grakćući. A Jace - Jace je ležao na podu do Hodgeovih nogu, vrlo miran, kao da je najednom zaspao. Sve druge misli ispare joj iz uma. “Jace!” Govorenje je boljelo - bol u njezinim obrazima bila je strahovita i osjećala je okus krvi u ustima. Jace se nije pomaknuo. “Nije ozlijeđen”, reče Hodge. Clary se osovi na noge u namjeri da se baci na njega - a potom zatetura unatrag, naletjevši na nešto nevidljivo, ali tvrdo i čvrsto poput stakla. Razjareno udari šakom po zraku. “Hodge!” vikne. Šutne nogom, umalo ozlijedivši stopalo na tom nevidljivom zidu. “Ne budi glup. Kad Klava otkrije što si učinio...” “Ja ću do tada već biti daleko”, reče on, kleknuvši nad Jacea. “Ali...” Prostrijeli je šok, udar električne spoznaje. “Ti uopće nisi poslao poruku Klavi, zar ne? Zato si bio tako čudan kad sam te to pitala. Htio si Kalež za sebe.” “Ne za sebe”, reče Hodge. Claryno grlo bilo je suho kao prašina. “Radiš za Valentinea”, šapne. “Ne radim za Valentinea”, reče Hodge. Podigne Jaceovu ruku i izvuče nešto s nje. Bio je to izrezbareni prsten koji je Jace uvijek nosio. Hodge ga stavi na vlastiti prst. “Ali Valentineov sam čovjek, to je istina.” On brzim pokretom okrene prsten tri puta oko prsta. Neko vrijeme ne dogodi se ništa; potom Clary začuje zvuk vrata koja se otvaraju i nagonski se okrene da vidi tko ulazi u knjižnicu. Kad se

173

okrenula natrag, opazila je da zrak pokraj Hodgea treperi kao površina jezera gledanog iz daljine. Treperavi zračni zid rastvori se poput srebrnog zastora, a onda se pokraj Hodgea nađe visok muškarac, kao da se stvorio iz vlažnoga zraka. “Starkweather”, reče. “Imaš li Kalež?” Hodge podigne Kalež u rukama, ali ne reče ništa. Izgledao je kao da je paraliziran, premda je bilo nemoguće reći je li to od straha ili od zaprepaštenja. On se Clary uvijek činio visokim, ali sada se doimao zgrbljeno i maleno. “Gospodaru Valentine”, reče najzad. “Nisam vas očekivao tako brzo.” Valentine. Tek je izdaleka sličio naočitom mladiću s fotografije, premda su mu oči još uvijek bile crne. Lice mu nije bilo kakvo je očekivala: bilo je to suzdržano, zatvoreno, introvertirano lice, svećeničko, tužnih očiju. Iz crnih manžeta njegova odijela skrojena po mjeri gmizali su izdignuti bijeli ožiljci koji su svjedočili o godinama uporabe stele. “Rekao sam, ti da ću ti doći kroz portal”, reče on. Glas mu je bio zvonak i neobično poznat. “Zar mi nisi vjerovao?” “Jesam. Samo... mislio sam da ćete poslati Pangborna ili Blackwella, a ne da ćete doći osobno.” “Misliš da bih poslao njih po Kalež? Nisam budala. Poznata mi je njegova draž.” Valentine ispruži ruku i Clary primijeti da mu se na prstu sjaji prsten isti kao Jaceov. “Daj mi ga.” No Hodge je čvrsto držao Kalež. “Prvo hoću ono što ste mi obećali.” “Prvo? Ne vjeruješ mi, Starkweather?” Valentine se nasmiješi, a taj osmijeh nije bio zlovoljan. “Učinit ću kako si tražio. Dogovor je dogovor. Premda moram priznati da sam se zapanjio kad sam dobio tvoju poruku. Nisam očekivao da će ti smetati život u skrivenoj kontemplaciji, da tako kažem. Nikad te nije osobito privlačilo bojno polje.” “Vi ne znate kako je to”, reče Hodge, čujno otpuhnuvši. “Bojati se cijelo vrijeme...” “Istina. Ne znam.” Valentineov glas bio je tužan koliko i njegove oči, kao da sažalijeva Hodgea. No u očima mu je bilo i nesklonosti, tračak prezira. “Ako mi nisi namjeravao dati kalež,” reče, “nisi me trebao pozvati ovamo.” Hodgeovo lice se zgrčilo. “Nije lako izdati sve u što vjeruješ - koji ti vjeruju.” “Misliš na Lightwoodove ili na njihovu djecu?” “Oboje”, reče Hodge. “Ah, Lightwoodovi.” Valentine ispruži ruku i pogladi mjedeni globus koji je stajao na stolu, prelazeći dugim prstima po obrisima kontinenata i mora. “Ali što im zapravo duguješ? Tvoja kazna trebala je biti njihova. Da nisu imali tako dobre veze u Klavi, bili bi prokleti zajedno s tobom. Ovako, oni se slobodno kreću, šeću na suncu kao obični ljudi. Slobodni su da idu kući.” Glas mu je, kad je rekao “kući”, zatitrao punim nabojem te riječi. Prst mu se zaustavi na globusu; Clary je bila uvjerena da dodiruje mjesto gdje bi se nalazio Idris. Hodge brzo skrene pogled. “Učinili su što bi svatko učinio.” “Ti to ne bi učinio. Ja to ne bih učinio. Dopustiti da prijatelj pati umjesto mene? Sigurno osjećaš gorčinu, Starkweather, znajući da su ti s takvom lakoćom prepustili tu sudbinu...” Hodgeu se zatresu ramena. “Ali djeca nisu kriva za to. Ona nisu ništa skrivila...” “Nisam imao pojma da ti je toliko stalo do djece, Starkweather”, reče Valentine kao da ga ta pomisao zabavlja. Dah u Hodgeovim prsima hripao je. “Jace...” “Nećeš govoriti o Jaceu,” Valentine je prvi put zvučao ljuto. Letimice pogleda miran lik na podu. “Krvari”, primijeti. “Zašto?” Hodge prinese Kalež srcu. Zglobovi na prstima bili su mu bijeli. “To nije njegova krv. U nesvijesti je, ali nije ozlijeđen.” Valentine podigne glavu uz ugodan osmijeh. “Pitam se”, reče, “što će misliti o tebi kada se probudi. Izdaja nikad nije lijepa, ali izdaja djeteta... to je dvostruka izdaja, ne čini li ti se?” “Nećete mu nauditi”, šapne Hodge. “Zakleli ste se da mu nećete nauditi.”

174

“Ja takvo što nikad nisam učinio”, reče Valentine. “Hajde, daj.” Odmakne se od stola prema Hodgeu, koji uzmakne poput kakve životinjice u stupici. Clary je vidjela koliko je jadan. “A što bi učinio kad bih rekao da mu namjeravam nauditi? Bi li mi se suprotstavio? Ne bi mi dao Kalež? Čak i da me uspiješ ubiti, Klava te nikad ne bi oslobodila kletve. Skrivat ćeš se ovdje dok ne umreš, bojeći se čak i toga da previše otvoriš prozor. Što ne bi prodao zato da se više ne bojiš? Od čega ne bi odustao zato da opet odeš kući?” Clary skrene pogled. Više nije mogla podnijeti izraz na Hodgeovu licu. On prigušeno reče: “Recite mi da mu nećete nauditi i dat ću vam ga.” “Ne”, reče Valentine još tiše. “Dat ćeš mi ga ionako.” I ispruži ruku. Hodge sklopi oči. Njegovo lice načas je bilo lice nekog od mramornih anđela ispod stola, izmučeno, ozbiljno i satrto užasnim bremenom. Zatim opsuje, bijedno, ispod glasa, i pruži Kalež smrtnika prema Valentineu da ga ovaj uzme, premda mu je ruka drhtala poput lista na vjetru. “Hvala ti”, reče Valentine. Uzme Kalež i zamišljeno ga odmjeri. “Čini mi se da si mu okrhnuo rub.” Hodge ne reče ništa. Lice mu je bilo sivo. Valentine se sagne i pokupi Jacea; dok ga je s lakoćom podizao, Clary opazi kako mu se besprijekorno skrojeni sako napinje preko ruku i leđa te shvati da je on prikriveno krupan muškarac, torza nalik na hrastovo deblo. Mlitav u njegovu naručju, Jace je u usporedbi s njim izgledao kao dijete. “Uskoro će biti sa svojim ocem”, reče Valentine, gledajući dolje u Jaceovo bijelo lice. “Gdje mu je i mjesto.” Hodge se lecne. Valentine se okrene od njega i uputi natrag prema treperavom zračnom zastoru kroz koji je došao. Zacijelo je ostavio portal otvoren za sebom, shvati Clary. Gledanje u nj sličilo je gledanju u odraz svjetlosti Sunca na površini zrcala. Hodge ispruži preklinjuću ruku. “Čekajte!” vikne. “Što je s onime što ste mi obećali? Zakleli ste se da ćete me osloboditi kletve.” “Istina”, reče Valentine. Zastane i prodorno pogleda Hodgea, koji oštro udahne i ustukne, rukom se hvatajući za prsa kao da ga je nešto pogodilo u srce. Između raširenih prstiju navre mu crna tekućina i počne kapati na pod. Hodge podigne ožiljkom nagrđeno lice prema Valentineu. “Je li gotovo?” mahnito upita. “Kletva - je li skinuta?” “Jest”, reče Valentine. “I neka ti tvoja kupljena sloboda donese sreću.” Na to stupi kroz zastor od blještava zraka. Načas se činilo da i on treperi, kao da stoji ispod vode. Zatim je nestao, odnijevši Jacea sa sobom.

175

20 U ŠTAKORSKOM PROLAZU

Hodge je zadihano zurio za njim, stišćući i opuštajući šake uz tijelo. Lijeva ruka bila mu je oblivena tamnom tekućinom koja mu se cijedila iz prsa. Izraz na njegovu licu bio je mješavina ushita i samoprezira. “Hodge!” Clary raspali dlanom po nevidljivu zidu između njih. Boljoj ožeže ruku, no bila je zanemariva u usporedbi s parajućom boli u njezinim grudima. Osjećala se kao da će joj se srce na silu probiti iz grudnog koša. Jace, Jace, Jace - ta riječ odzvanjala joj je umom, želeći biti glasno kriknuta. Potisnula ju je. “Hodge, pusti me van!” Hodge se okrene, odmahujući glavom. “Ne mogu”, reče, trljajući prijavu ruku besprijekorno složenom maramicom. Zvučao je kao da mu je uistinu žao zbog toga. “Samo ćeš me pokušati ubiti.” “Neću”, reče ona. “Obećajem.” “Ali ti nisi odgojena kao sjenolovac”, reče on, “pa tvoja obećanja ne znače ništa.” Rub njegove maramice sada se pušio, kao da ju je umočio u kiselinu, no ruka mu nije bila ništa manje crna. Namrštivši se, odustane od tog projekta. “Ali, Hodge,” reče ona očajno, “zar ga nisi čuo? Ubit će Jacea.” “Nije to rekao.” Hodge je sada bio za stolom, otvorio jednu ladicu i uzeo list papira. Izvukao je nalivpero iz džepa i njime oštro kvrcnuo po rubu stola da tinta poteče. Clary je zurila u njega. Zar je pisao pismo? “Hodge”, reče ona oprezno, “Valentine je rekao da će Jace uskoro biti sa svojim ocem. Jaceov otac je mrtav. Na što je drugo mogao misliti?” Hodge nije podigao pogled s papira po kojem je žvrljao. “Komplicirano je. Ne bi shvatila.” “Shvaćam dovoljno.” Učinilo joj se da bi joj vlastita gorčina mogla progorjeti jezik. “Shvaćam da ti je Jace vjerovao i da si ga prodao čovjeku koji je mrzio njegova oca, a vjerojatno mrzi i Jacea, samo zato što si prevelika kukavica da bi živio s kletvom koju si zaslužio.” Hodge naglo podigne glavu. “To je ono što misliš?” “To je ono što znam.” On odloži nalivpero, odmahujući glavom. Izgledao je umorno i tako staro, toliko starije nego što je izgledao Valentine, premda su bili istih godina. “Ti znaš samo neke dijelove, Clary. I bolje ti je tako.” On presavije papir po kojem je bio pisao u uredan četverokut i ubaci ga u vatru, koja se rasplamsa svjetlozelenom bojom nalik na kiselinu, a potom se umiri. “Što radiš?” upita Clary. “Šaljem poruku.” Hodge se okrene od vatre. Stajao je blizu nje, odvajao ga je samo nevidljivi zid. Ona pritisne prste o njega, poželjevši da mu ih može zariti u oči - premda su bile tužne koliko su Valentineove bile ljute. “Mlada si”, reče on. “Prošlost tebi ne znači ništa, ona ti nije čak ni druga zemlja, kao što je starijima, ni noćna mora, kao što je krivima. Klava je na mene bacila kletvu jer sam pomagao Valentineu. No ja nisam bio jedini član Kruga koji mu je služio - zar Lightwoodovi

176

nisu bili krivi isto koliko i ja? I Waylandovi? Pa ipak, jedino sam ja proklet tako da cijeli život ne smijem niti kročiti nogom van, čak niti gurnuti ruku kroz prozor.” “Ja nisam kriva za to”, reče Clary. “Jace nije kriv za to. Zašto kažnjavaš njega zbog onoga što je učinila Klava? Mogu shvatiti da si Valentineu dao Kalež, ali Jacea? Ubit će Jacea, baš kao što je ubio Jaceovog oca...” “Valentine nije ubio Jaceovog oca”, reče Hodge. Clary se iz grudi otme jecaj. “Ne vjerujem ti! Samo lažeš! Sve što si ikad rekao bila je laž!” “A”, reče on, “moralni apsolutizam mladih, koji ne dopušta nikakve ustupke. Zar ne razumiješ, Clary, da ja na svoj način nastojim biti dobar čovjek?” Ona odmahne glavom. “Ne ide to tako. Dobre stvari koje činiš ne poništavaju one loše. Ali...” Ugrize se za usnu. “Kad bi mi rekao gdje je Valentine...” 'We.” Šapnuo je tu riječ. “Kaže se da su nefili djeca ljudi i anđela. Sva ta anđeoska baština podarila nam je duži pad.” On vrhovima prstiju dotakne nevidljivu površinu zida. “Ti nisi odgojena kao jedna od nas. Taj život pun ožiljaka i ubijanja nije tvoj. Još uvijek možeš pobjeći. Otiđi iz Instituta, Clary, čim budeš mogla. Otiđi i nikad se nemoj vratiti.” Ona odmahne glavom. “Ne mogu”, reče. “Ne mogu to učiniti.” “Onda primi izraze moje sućuti”, reče on i izađe iz sobe. Vrata se za Hodgeom zatvore, ostavivši Clary u tišini. Čulo se samo njezino hripavO disanje i grebanje njezinih prstiju po neumoljivoj prozirnoj barijeri između nje i vrata. Učinila je upravo ono što si je bila rekla da ne čini i bacila se na nju te se nastavila bacati sve dok nije klonula i dok je tijelo nije zaboljelo. Tada je klonula na pod i pokušala se ne rasplakati. Negdje s druge strane te barijere Alec je umirao, a Isabelle je čekala da Hodge dođe i spasi ga. Negdje izvan te sobe Valentine je grubo drmao Jacea da ga probudi. Negdje su šanse njezine majke kopnjele čas za časom, sekundu za sekundom. A ona je bila zarobljena u njoj, beskorisna i bespomoćna kao dijete, što je i bila. Tada naglo sjedne uspravno, sjetivši se trenutka kod Madam Dorothee kad joj je Jace utisnuo stelu u ruku. Je li mu je ikad vratila! Zadržavši dah, opipa lijevi džep jakne; bio je prazan. Ruka joj se polako uvuče u desni džep; na znojne prste hvatale su joj se maljice, ali onda su kliznuli po nečem tvrdom, glatkom i okruglom - steli. Skoči na noge osjećajući kako joj srce snažno tuče i pipajući lijevom rukom potraži nevidljivi zid. Pronašavši ga, odupre se o njega, drugom rukom polako pomičući stelu naprijed dok se nije zaustavila na glatkom, ravnom zraku. U umu joj se već stvarala slika, kao kad se riba uspinje kroz mutnu vodu pa uzorak njezinih ljuski postaje sve jasniji što je bliže površini. Prvo polako, potom s više samopouzdanja, pomicala je stelu po zidu, praveći užareno jarke linije, bijele poput pepela, koje su lebdjele u zraku ispred nje. Osjetila je kad je runa bila gotova i spustila je ruku, teško dišući. Jedan tren sve je bilo nepokretno i tiho, a runa je visjela poput svjetlećeg neona, pekući joj oči. Zatim se prolomi najglasniji prasak koji je ikad čula, kao da stoji ispod slapa kamenja i sluša ga kako se razmrskava po tlu posvuda oko nje. Runa koju je nacrtala pocrni i rasprši se poput pepela; pod joj zadrhti pod nogama; a tada je bilo gotovo i znala je, bez sumnje, da je slobodna. Još uvijek držeći stelu, pojurila je prema prozoru i odgurnula zastor u stranu. Spuštao se sumrak i ulice ispod nje bile su okupane crvenkasto-ljubičastim odsjajem. Načas jasno opazi Hodgea kako prelazi ulicu, njegova siva glava skakutala je iznad gomile. Jurnula je iz knjižnice i niza stepenice, zastavši tek toliko da ugura stelu natrag u džep jakne. Trkom je svladala stepenice i izletjela na ulicu, bol ju je već počela probadati u boku. Ljudi koji su izveli pse u šetnju vlažnim sumrakom odskakivali su u stranu dok je brzala šetnicom duž East

177

Rivera. Načas se ugledala u zatamnjenu prozoru neke stambene zgrade, dok je pod kutom optrčavala ugao. Znojna kosa bila joj je slijepljena na čelo, a lice skoreno od sasušene krvi. Stigla je do raskrižja na kojem je ranije vidjela Hodgea. Na tren je pomislila da ga je izgubila. Probijala se kroz gužvu oko ulaza u podzemnu gurajući ljude ramenima, služeći se koljenima i laktovima kao oružjem. Znojna i izubijana, Clary se izvuče iz gomile taman na vrijeme da spazi bljesak odijela od tvida koje zalazi za ugao uska prolaza između dviju zgrada. Provuče se pokraj kontejnera za smeće na početak prolaza. Činilo joj se da je grlo peče svaki put kad bi udahnula. Premda je na ulici bio sumrak, u tom prolazu vladala je crna noć. Jedva je razabirala Hodgea, koji je stajao na drugom kraju prolaza, gdje je slijepo završavao na stražnjem zidu restorana brze hrane. Do zida su bile hrpe nabacanih restoranskih otpadaka: gomile vreća s hranom, prljavih papirnatih tanjura i plastičnog pribora za jelo, koji mu je neugodno krenuo pod čizmama kad se okrenuo da je pogleda. Sjetila se jedne pjesme koju je pročitala na nastavi engleskog: Mislim da smo u štakorskom prolazu gdje su mrtvaci izgubili kosti? “Pratila si me”, reče on. “Nisi smjela.” “Ostavit ću te na miru ako mi samo kažeš gdje je Valentine.” “Ne mogu”, reče on. “Znat će da sam ti ja rekao pa će moja sloboda biti jednako kratka vijeka kao i moj život.” “Takva će ionako biti kad Klava otkrije da si Valentineu dao Kalež smrtnika”, istakne Clary. “Nakon što si nas na prijevaru naveo da ti ga pronađemo. Kako ćeš mirno spavati znajući što on kani učiniti s njime?” On je prekine kratkim smijehom. “Bojim se Valentinea više nego Klave, a i ti bi se, da si mudra”, reče. “On bi na koncu pronašao Kalež, s mojom pomoći ili bez nje.” “I ne mariš što će ga upotrijebiti za ubijanje djece?” Lice mu se zgrčilo kad je zakoračio naprijed; opazila je da mu se u ruci nešto sjaji. “Je li sve to tebi stvarno toliko važno?” “Već sam ti rekla”, reče ona. “Ne mogu samo tako otići.” “Baš šteta”, reče on, a ona vidje da podiže ruku - i najednom se sjeti Jacea kako joj govori da je Hodgeovo oružje bilo chakram, leteći disk. Sagnula se prije nego što je uopće vidjela svijetli metalni krug kako se pjevajući vrti prema njezinoj glavi; prošao je, zujeći, nekoliko centimetara od njezina lica i zario se u metalni izlaz za nuždu s njezine lijeve strane. Ona podigne pogled. Hodge je zurio u nju, lagano držeći drugi metalni disk u desnoj ruci. “Još uvijek stigneš pobjeći”, reče. Ona nagonski podigne ruke, iako joj je logika govorila da će ih chakram samo razrezati na komade. “Hodge...” Nešto sune pokraj nje, nešto veliko, sivo-crno i živo. Začuje Hodgeov užasnuti vrisak. Zateturavši, Clary jasnije razabere to stvorenje, koje je hodalo između nje i Hodgea. Bio je to vuk dug gotovo dva metra, krzna crnog kao ugljen, prošaranog jednom jedinom sivom prugom. Stišćući metalni disk u ruci, Hodge je bio blijed kao krpa. “Ti”, šapne, a Clary pomalo zapanjeno shvati da se obraća vuku. “Mislio sam da si pobjegao...” Vuk iskesi zube i ona ugleda njegov isplaženi crveni jezik. Gledao je Hodgea očima punim mržnje, čiste i ljudske mržnje. “Jesi li došao zbog mene ili zbog djevojke?” reče Hodge. Znoj mu je curio po sljepoočnicama, ali ruka mu je bila mirna. Vuk je hodao prema njemu, zarežavši duboko iz grla. “Još ima vremena”, reče Hodge. “Valentine bi te primio natrag...”

178

Zaurlavši, vuk skoči. Hodge opet vrisne, a potom bljesne nešto srebrno i začuje se mučan zvuk kad se chakram zario u vučji bok. Vuk se propne na stražnje noge i u trenutku kad se bacio na Hodgea, Clary ugleda rub diska kako mu strši iz krzna, a krv lipće. Hodge jednom krikne padajući, vučja čeljust sklopi mu se oko ramena. Krv brižne uvis kao mlaz boje iz potrgane limenke, poprskavši betonski zid crvenilom. Vuk podigne glavu s mlitava učiteljeva tijela i okrene siv vučji pogled prema Clary, dok mu je grimiz kapao sa zuba. Nije vrisnula. U plućima nije imala zraka koji bi mogla prikupiti da stvori neki zvuk; uspentrala se na noge i potrčala, potrčala prema početku prolaza i poznatim neonskim svjetlima na ulici, potrčala prema sigurnosti stvarnog svijeta. Čula je režanje vuka iza sebe, osjetila njegov vrući dah na golim nogama. Još se zadnji put prisilila da ubrza, bacivši se prema ulici... Vučja čeljust zatvorila joj se oko noge, povukavši je unatrag, čas prije nego što je glavom udarila o tvrdi asfalt, uronivši u tamu, otkrila je da ipak ima dovoljno zraka za vrištanje.

*** Probudio ju je zvuk kapanja vode. Clary je polako podignula kapke. Nije se moglo vidjeti mnogo toga. Ležala je na širokom ležaju smještenom na pod male prostorije prljavo smeđih zidova. O jedan zid oslanjao se klimav stol. Na njemu se nalazio očito jeftin mjedeni svijećnjak opremljen debelom crvenom svijećom, koja je davala jedinu svjetlost u prostoriji. Strop je bio ispucan i vlažan, vlaga se cijedila kroz pukotine u kamenu. Clary obuze nejasan dojam da u prostoriji nešto nedostaje, ali tu je brigu nadjačao snažan vonj mokroga psa. Ona sjedne i smjesta poželi da to nije učinila. Žestoka bol probode joj glavu kao koplje, popraćena dugačkim valom mučnine. Da je imala nešto u želucu, bila bi povratila. Iznad ležaja visjelo je ogledalo, okačeno na čavao zabijen između dva kamena. Pogledala je u nj i zaprepastila se. Nije bilo čudo što ju je boljelo lice - duge paralelne ogrebotine protezale su joj se od ugla lijevog oka sve do ruba usta. Desni obraz bio joj je skoren od krvi, a krv joj je bila razmazana i po vratu i po cijeloj prednjici majice i jakne. Najednom uspaničena, ona posegne u džep pa se opusti. Stela je još bila ondje. Tada shvati što je neobično u toj prostoriji. Jedan njezin zid tvorile su šipke: debele željezne šipke od poda do stropa. Nalazila se u zatvorskoj ćeliji. Dok joj se adrenalin valjao žilama, Clary se klimavo osovi na noge. Preplavi je nalet vrtoglavice i ona se primi za stol da vrati ravnotežu. Neću se onesvijestiti, strogo reče samoj sebi. Tada začuje korake. Netko je dolazio hodnikom izvan ćelije. Clary se okrene leđima prema stolu. Bio je to muškarac. Nosio je svjetiljku čije je svjetlo bilo snažnije od svijeće pa je nju natjeralo da trepne, a njega pretvorilo u sjenu u protusvjetlu. Vidjela je da je visok, širokih ramena, raskuštrane kose; tek kad je otvorio vrata ćelije i ušao, shvatila je tko je to. Izgledao je isto: iznošene traperice, karirana košulja, gležnjače, ista neuredna kosa, iste naočale gurnute na korijen nosa. Ožiljci koje je primijetila duž njegova vrata kada ga je zadnji put vidjela sada su bili zacijeljeni djelići svjetlucave kože. Luke. Sve je to bilo previše za Clary. Iscrpljenost, pomanjkanje sna i hrane, užas i gubitak krvi obrušili su se na nju u silovitom valu. Osjetila je kako joj koljena klecaju dok se rušila prema tlu. Luke je začas prešao prostoriju. Bio je tako brz da nije stigla pasti.na pod prije nego što ju je uhvatio, podignuvši je onako kako je činio kad je bila mala. Spustio ju je na ležaj i ustuknuo, s tjeskobom u očima. “Clary?” reče, ispruživši ruku prema njoj. “Jesi li dobro?” Ona se trgne unatrag, podignuvši ruke da se obrani od njega. “Ne diraj me.”

179

Licem mu preleti izraz duboke povrijeđenosti. Izmučeno otre čelo dlanom. “Pretpostavljam da sam to zaslužio.” “Da. Jesi.” Lice mu je izgledalo uznemireno. “Ne očekujem da mi vjeruješ...” “To je dobro. Jer ti ne vjerujem.” “Clary...” Ushodao se po ćeliji. “To što sam učinio... Ne očekujem da ćeš razumjeti. Znam da misliš kako sam te napustio...” “I napustio si me”, reče ona. “Rekao si mi da te više nikad ne zovem. Nikad ti nije bilo stalo do mene. Nikad ti nije bilo stalo do moje majke. Lagao si o svemu.” “Nisam o svemu”, reče. “Znači da se stvarno zoveš Luke Garroway?” Ramena mu se naočigled spuste. “Ne”, reče pa obori pogled. Tamnocrvena mrlja širila mu se prednjicom plave karirane košulje. Clary sjedne uspravno. “Je li to krv?” upita. Načas je zaboravila na bijes. “Da”, reče Luke, podignuvši ruku na bok. “Sigurno mi se rana otvorila kad sam te podignuo.” “Kakva rana?” nije se mogla suzdržati Clary. On promišljeno odgovori: “Hodgeovi su diskovi još uvijek oštri, premda ih ne baca dobro kao nekad. Mislim da mi je možda zarezao rebro.” “Hodge?” reče Clary. “Kada si ti...?” On je pogleda, ne rekavši ništa, a ona se najednom sjeti vuka u prolazu, posve crnog osim one sive pruge duž boka i sjeti se kako ga je pogodio disk pa shvati. “Ti si vukodlak.” On odmakne ruku s košulje; prsti su mu bili crveni. “Da”, reče jezgrovito. Priđe zidu i oštro pokuca o njega: jednom, dvaput, triput. Tada se opet okrene prema njoj. “Jesam.” “Ubio si Hodgea”, reče ona, prisjećajući se. “Ne.” On odmahne glavom. “Jako sam ga ozlijedio, čini mi se, ali kad sam se vratio po tijelo, nije ga bilo. Sigurno se nekamo odvukao.” “Ugrizao si ga za rame”, reče ona. “Vidjela sam te.” “Da. Iako valja napomenuti da te u tom trenutku pokušavao ubiti. Je li naudio još nekome?” Clary zarije zube u usnu. Okusila je krv, ali bila je to stara krv, od Hugova napada. “Jacea”, šapne. “Hodge ga je onesvijestio i predao ga... Valentineu.” “Valentineu?” reče Luke zapanjeno. “Znao sam da je Hodge Valentineu dao Kalež smrtnika, ali nisam imao pojma...” “Kako si to znao?” započne Clary prije nego što se sjetila. “Čuo si me kako razgovaram s Hodgeom u prolazu”, reče. “Prije nego što si ga zaskočio.” “Zaskočio sam ga, kao što kažeš, zato što ti se spremao odrezati glavu”, reče Luke pa podigne pogled jer su se vrata ćelije otvorila i unutra je ušao visok muškarac u pratnji sićušne žene, toliko niske da je sličila djetetu. Oboje su nosili običnu, ležernu odjeću: traperice i pamučne majice, i oboje su imali istu neurednu, razbarušenu kosu, premda je ženina bila svijetla, a muškarčeva sivkasta i crna. Oboje su imali jednaka mlado-stara lica, bez bora, ali umornih očiju. “Clary,” reče Luke, “ovo su moj prvi i drugi, Gretel i Alaric.” Alaric nakrene veliku glavu prema njoj. “Već se znamo.” Clary se uznemireno zablene. “Znamo se?” “Iz Hotela Dumort”, reče on. “Tvoj nož našao se među mojim rebrima.” Ona ustukne uza zid. “Ja, ovaj... žao mi je.”

180

“Ne treba ti biti žao”, reče on. “Izvrsno si ga bacila.” Uvuče ruku u džep na prsima i izvadi Jaceov bodež s treperavim crvenim draguljem. Pruži joj ga. “Mislim da je to tvoje?” Clary je zurila. “Ali...” “Ne brini”, umiri je on. “Očistio sam oštricu.” Ostavši bez riječi, ona ga uzme. Luke se tiho smijuckao. “Kad bolje razmislim,” reče, “možda napad na Dumort nije bio najbolje isplaniran. Bio sam poslao skupinu svojih vukova da paze na tebe i da te izvuku ako im se učini da si u ikakvoj opasnosti. Kad si otišla u Dumort...” “Jace i ja bismo izašli nakraj s time.” Clary ugura bodež za pojas. Gretel joj uputi tolerantan osmijeh. “Jeste li nas zato pozvali, gospodine?” “Ne”, reče Luke. Dotakne si bok. “Rana mi se otvorila, a i Clary ima neke ozljede koje bi trebalo obraditi. Ako vam ne bi bilo teško donijeti potrepštine...” Gretel nakrene glavu. “Idem po pribor za liječenje”, reče pa ode s Alaricom kao prevelikom sjenom iza sebe. “Obratila ti se s 'gospodine'“, reče Clary čim su se vrata ćelije zatvorila iza njih. “I kako to misliš, tvoji prvi i drugi? Prvi i drugi što?” “Zamjenici”, reče Luke polako. “Ja sam vođa ovog čopora vukova. Zato mi se Gretel obratila s 'gospodine'. Vjeruj mi, namučio sam se da je odviknem od toga da mi se obraća s 'gospodaru'.” “Je li moja majka znala?” “Što?” “Da si vukodlak.” “Da. Znala je otkako se to dogodilo.” “Nijedno od vas, naravno, nije se sjetilo to spomenuti meni.” “Ja sam ti htio reći”, reče Luke. “Ali tvoja majka bila je nepopustljiva u tome da ne saznaš ništa o sjenolovcima ni o Svijetu sjena. Nisam ti mogao objasniti činjenicu da sam vukodlak kao nekakvu izoliranu slučajnost, Clary. Sve je to dio veće slike, koju tvoja majka nije htjela da vidiš. Ne znam što si saznala...” “Svašta”, reče Clary bezizražajno. “Znam da mi je majka bila sjenolovac. Znam da je bila udana za Valentinea i da mu je ukrala Kalež smrtnika i otišla, sakrivši se. Znam da me, nakon što me rodila, svake dvije godine vodila Magnusu Baneu da mi oduzme vid. Znam da si, kad je Valentine od tebe pokušao izvući gdje se nalazi Kalež u zamjenu za život moje mame, rekao da ti ona nije važna.” Luke je gledao u zid. “Nisam znao gdje je bio Kalež”, reče. “Nikad mi to nije rekla.” “Mogao si se pokušati pogoditi...” “Valentine se ne pogađa. Nikad to nije činio. Ako nije u prednosti, neće niti početi pregovarati. Posve je svojeglav i nema nimalo suosjećanja, a mada je nekada možda volio tvoju majku, ubio bi je bez oklijevanja. Ne, nisam se mogao pogađati s Valentineom.” “Pa si je jednostavno odlučio napustiti?” bijesno upita Clary. “Vođa si čitavog čopora vukova i naprosto si zaključio da njoj zapravo uopće ne treba tvoja pomoć? Znaš, bilo mi je dovoljno teško dok sam mislila da si i ti neki sjenolovac i da si joj okrenuo leđa zbog nekakve glupe sjenolovačke zakletve ili nešto slično, ali sad mi je jasno da si obični ljigavi donjosvjećanin i da nimalo ne mariš za to što se ona svih tih godina prema tebi odnosila kao prema prijatelju - sebi ravnom - nego joj to ovako vraćaš!” “Poslušaj se”, reče Luke mirno. “Zvučiš kao Lightwood.” Ona suzi oči. “Ne govori o Alecu i Isabelle kao da ih poznaješ.” “Mislio sam na njihove roditelje”, reče Luke. “Koje sam poznavao, i to vrlo dobro, kad smo svi zajedno bili sjenolovci.”

181

Ona osjeti kako joj se usta otvaraju od iznenađenja. “Znala sam da si bio u Krugu, ali kako si im uspio sakriti da si vukodlak? Zar nisu znali?” “Ne”, reče Luke. “Zato što se nisam rodio kao vukodlak. Postao sam vukodlak. I već vidim da ćeš, kako bi pristala saslušati što god ja htio reći, morati čuti cijelu priču. Duga je to priča, ali mislim da imamo vremena za nju.”

182

III

SILAZAK DOZIVA Silazak doziva kao što je uzlazak dozivao. William Carlos Williams, Silazak

183

21 VUKODLAKOVA PRIČA

Istina, tvoju majku znam otkako smo bili djeca. Odrasli smo u Idrisu. To je lijepo mjesto i uvijek mi je bilo žao što ga nikad nisi vidjela: svidjeli bi ti se sjajni borovi zimi, tamna zemlja i hladne, kristalne rijeke. Ondje postoji mala mreža gradova i jedan velegrad, Alicante, u kojem se sastaje Klava. Zovu ga Staklenim gradom jer su njegovi tornjevi načinjeni od iste tvari koja rastjeruje demone kao naše stele; na suncu se ljeskaju kao staklo. Kad smo Jocelyn i ja dovoljno narasli, poslali su nas u školu u Alicante. Ondje sam upoznao Valentinea. Bio je stariji od mene godinu dana. Daleko najpopularniji mladić u školi. Bio je naočit, pametan, bogat, predan i nevjerojatno dobar borac. Ja nisam bio ništa - ni bogat ni darovit, iz nevažne seoske obitelji. I mučio sam se s učenjem. Jocelyn je bila prirodno nadaren sjenolovac; ja ne. Nisam mogao podnijeti ni najblaže biljege niti naučiti najjednostavnije tehnike. Ponekad sam razmišljao o tome da pobjegnem, da se vratim kući osramoćen. Čak i o tome da postanem ovozemac. Bio sam toliko jadan. Spasio me Valentine. Došao je u moju sobu - nikad nisam slutio da uopće zna kako se zovem. Predložio mi je da me uvježba. Rekao je da zna kako se mučim, ali da u meni vidi začetak velikog sjenolovca. I pod njegovim tutorstvom doista sam se popravio. Položio sam ispite, ponio prve biljege i ubio svojeg prvog demona. Obožavao sam ga. Mislio sam da sunce izlazi i zalazi na Valentineu Morgensternu. Nisam bio jedini izrod kojeg je on spasio, naravno. Bilo ih je još. Hodge Starkweather, koji se bolje slagao s knjigama nego s ljudima; Maryse Trueblood, čiji je brat oženio ovozemku; Robert Lightwood, koji se grozio biljega - Valentine ih je sve okupio pod svoje okrilje. Tada sam mislio da to čini zbog dobrote; sada više baš i nisam siguran u to. Sada mislim da je stvarao svoj kult. Valentine je bio opsjednut mišlju da u svakoj generaciji ima sve manje sjenolovaca - da smo soj koji izumire. Bio je uvjeren da bi bilo moguće napraviti još sjenolovaca, kad bi samo Klava slobodnije rabila Razielov kalež. Učiteljima je ta pomisao bila bogohulna - ne može bilo tko odlučivati tko može, a tko ne može postati sjenolovac. Valentine bi drsko pitao zašto onda ne pretvoriti sve ljude u sjenolovce? Zašto im svima ne podariti sposobnost da vide Svijet sjena? Zašto tu moć sebično čuvati samo za nas? Kad bi učitelji odgovorili da većina ljudskih bića ne može preživjeti tranziciju, Valentine bi tvrdio da lažu, da nastoje ograničiti moć nefila na manjinsku elitu. Tada je tako tvrdio - sad mislim da je vjerojatno smatrao kako su kolateralne žrtve vrijedne konačnog rezultata. Kako bilo, uvjerio je našu malu skupinu da ima pravo. Osnovali smo Krug, a naša deklarirana namjera bila je spasiti rasu sjenolovaca od izumiranja. Naravno, budući da smo imali sedamnaest godina, nismo baš znali kako ćemo to izvesti, ali bili smo uvjereni da ćemo na koncu postići nešto značajno. Tada je stigla noć kad je Valentineov otac poginuo u rutinskoj raciji na tabor vukodlaka. Kad se Valentine vratio u školu nakon ispraćaja, imao je crvene biljege žalovanja. Promijenio se i na druge načine. Njegova dobrota sada je bila protkana napadajima bijesa koji su graničili s okrutnošću.

184

Pripisao sam takvo ponašanje njegovoj boli i pokušavao mu ugađati više nego ikada. Nijednom na njegov bijes nisam reagirao svojim. Samo sam imao mučan osjećaj da sam ga razočarao. Jedina koja je mogla umiriti njegove napadaje bijesa bila je tvoja majka. Ona se uvijek držala malo po strani od naše grupe, katkada nas s porugom nazivajući klubom Valentineovih obožavatelja. To se promijenilo kad je njegov otac poginuo. Njegova bol pobudila je njezino suosjećanje. Zaljubili su se. I ja sam ga volio: bio mi je najbliži prijatelj i bio sam sretan što je Jocelyn s njim. Kad smo završili školu, oni su se vjenčali i otišli živjeti u vlastelinski dvorac njezine obitelji. I ja sam se vratio kući, ali Krug je nastavio. Bio je počeo kao neka vrsta pustolovine u školskim danima, ali njegov opseg i moć su rasli, a Valentine je rastao s njim. I njegovi ideali su se promijenili. Krug je još uvijek galamio za Kaležom smrtnika, ali nakon smrti svojeg oca, Valentine se prometnuo u otvorenog zagovornika rata protiv svih donjosvjećana, a ne samo onih koji prekrše Sporazume. Ovaj svijet bio je za ljude, obrazlagao je, a ne za poludemone. Demonima se nikad ne može posve vjerovati. Nije mi se sviđao taj novi smjer Kruga, ali ostao sam u njemu - jednim dijelom zato što još uvijek nisam mogao podnijeti pomisao na to da iznevjerim Valentinea, a drugim zato što me Jocelyn bila zamolila da nastavim. Ona se donekle nadala da ću uspjeti unijeti umjerenost u Krug, ali to nije bilo moguće. Valentinea nije bilo moguće obuzdati, a Robert i Maryse Lightwood - sada u braku bili su gotovo jednako naporni. Jedino Michael Wayland nije bio siguran, kao ni ja, ali smo unatoč toj nesklonosti i dalje sudjelovali; kao grupa neumorno smo lovili donjosvjećane, tražeći one koji bi počinili makar i najblaži prekršaj. Valentine nikad nije ubio stvora koji nije prekršio Sporazume, ali činio je druge stvari. Vidio sam ga kako veže srebrne novčiće na očne kapke vukodlačke djevojčice, oslijepivši je, kako bi mu malena rekla gdje se nalazi njezin brat... Vidio sam ga kako... Ali ti ne trebaš slušati takve stvari. Ne. Oprosti. Zatim je Jocelyn zatrudnjela. Istoga dana kad mi je to rekla, povjerila mi je da se počela bojati svojeg muža. Njegovo ponašanje postalo je čudno, mahnito. Nestajao bi u njihovim podrumima po nekoliko noći zaredom. Ponekad bi ga kroza zidove čula kako vrišti... Otišao sam razgovarati s njim. Nasmijao se, nehajno odbacivši njezine strahove kao usplahirenost žene koja nosi prvo dijete. Pozvao me da te noći pođem s njim u lov. Još uvijek smo pokušavali očistiti leglo vukodlaka koji su mu prije mnogo godina ubili oca. Bili smo parabatai, savršen lovački tim od dva ratnika koji bi umrli jedan za drugoga. Zato, kad mi je Valentine te noći rekao da će mi čuvati leđa, ja sam mu vjerovao. Nisam vidio vuka dok nije bio na meni. Sjećam se samo njegovih zuba zarivenih u moje rame i ničega više te noći. Kad sam se probudio, ležao sam u Valentineovoj kući povezana ramena, a Jocelyn je bila uz mene. Ne dovodi svaki ugriz vukodlaka do likantropije. Rana mi je zacijelila i sljedećih nekoliko tjedana proveo sam na mukama iščekivanja. Iščekivanja punog Mjeseca. Da je znala za to, Klava bi me bila zaključala u ćeliju za promatranje. No Valentine i Jocelyn nisu nikome rekli. Tri tjedna kasnije Mjesec je izašao pun i sjajan, a ja sam se počeo mijenjati. Prva promjena uvijek je najteža. Sjećam se nevjerojatne agonije, crnila i buđenja satima kasnije na livadi nekoliko kilometara izvan grada. Bio sam obliven krvlju, a do nogu mi je bilo truplo neke male šumske životinje. Vratio sam se natrag u dvorac, a oni su me dočekali na vratima. Jocelyn mi je pala u zagrljaj, rasplakana, ali Valentine ju je odvukao. Stajao sam krvav i drhtao na nogama. Jedva sam mogao misliti, a okus sirova mesa još mi je bio u ustima. Ne znam što sam očekivao, ali to sam valjda trebao pretpostaviti. Valentine me odvukao niza stepenice i u šumu. Rekao mi je da me trebao ubiti sam, ali da se, kada me vidio, nije mogao prisiliti na to. Dao mi je nož koji je nekoć pripadao njegovu ocu. Rekao je da bih trebao učiniti što čast nalaže i okončati vlastiti život. Poljubio je nož kad mi ga je dao, vratio se u dvorac i stavio zasun preko vrata.

185

Trčao sam kroz noć, malo kao čovjek, malo kao vuk, dok nisam prešao granicu. Uletio sam usred tabora vukodlaka vitlajući bodežom i zatražio borbu s onim likantropom koji me ugrizao i pretvorio u jednoga od njih. Smijući se, uputili su me na vođu klana. Ruku i zuba još krvavih od lova, ustao je da se suoči sa mnom. Nikad nisam bio osobito dobar u samostalnoj borbi. Moje oružje bilo je samostrel; izvrsno sam nišanio i ciljao. Ali nikad nisam bio dobar izbliza; Valentine je bio vješt u borbi prsa o prsa. No ja sam samo htio umrijeti i odvući sa sobom u smrt stvorenje koje me uništilo. Valjda sam mislio da će me, ako osvetim samoga sebe i ubijem vukove koji su umorili njegova oca, Valentine oplakivati. Dok smo se hrvali, malo kao ljudi, malo kao vukovi, vidio sam da je iznenađen mojom žestinom. Kako je noć blijedjela u dan, počeo se umarati, ali moj se bijes nije nimalo stišao. A kad je Sunce opet počelo zalaziti, zario sam mu bodež u vrat i umro je natopivši me svojom krvlju. Očekivao sam da će čopor navaliti na mene i rastrgati me. No kleknuli su mi pred noge i podčinjeno mi izložili vratove. Vukovi imaju zakon: onaj tko ubije vođu klana, zauzima njegovo mjesto. Bio sam došao među vukove i umjesto da ondje pronađem smrt i osvetu, pronašao sam novi život. Ostavio sam svoje staro ja za sobom i umalo zaboravio kako je bilo biti sjenolovac. No nisam zaboravio Jocelyn. Misli o njoj neprestano su mi pravile društvo. Bojao sam se za nju uz Valentinea, ali znao sam da će me, budem li se približio dvorcu, Krug uloviti i ubiti. Na koncu je ona došla meni. Spavao sam u taboru kad mi je moj prvi zamjenik došao reći da jedna mlada sjenolovačka žena čeka da me vidi. Odmah sam shvatio o kome se zacijelo radi. Vidio sam neodobravanje u njegovim očima kad sam joj pojurio ususret. Svi su oni znali da sam nekad bio sjenolovac, naravno, ali smatrali su to sramotnom tajnom, o kojoj se nikada nije govorilo. Valentine bi se smijao. Čekala me odmah izvan tabora. Više nije bila trudna i izgledala je iscrpljeno i blijedo. Bila je rodila dijete, rekla je, dječaka kojeg je nazvala Jonathan Cristopher. Rasplakala se kad me vidjela. Bila je ljuta jer je nisam bio obavijestio da sam još živ. Valentine je rekao Krugu da sam samome sebi oduzeo život, ali ona nije vjerovala u to. Znala je da nikad ne bih učinio takvo što. Pomislio sam da je njezina vjera u mene neutemeljena, ali osjećao sam toliko olakšanje što je vidim da joj nisam proturječio. Upitao sam je kako me pronašla. Rekla je da Alicanteom kruže glasine o nekom vukodlaku koji je prije bio sjenolovac. I Valentine je čuo te glasine pa je dojahala da me upozori. On je došao ubrzo nakon toga, ali sakrio sam mu se kao što to samo vukodlaci znaju pa je otišao bez krvoprolića. Poslije toga počeo sam se potajno sastajati s Jocelyn. Bila je godina Sporazuma i cijeli Donji svijet brujao je o njima i Valentineovim vjerojatnim planovima da ih raskine. Čuo sam da se u Klavi žestoko usprotivio Sporazumima, ali da nije uspio. Stoga je Krug skovao novi plan, ovijen velom tajne. Udružili su se s demonima - najvećim neprijateljima sjenolovaca - kako bi nabavili oružje koje se moglo neopaženo prokrijumčariti u Anđelovu veliku dvoranu, gdje su se trebali potpisati Sporazumi. I uz pomoć jednog demona, Valentine je ukrao Kalež smrtnika. Na njegovu mjestu ostavio je kopiju. Prošli su mjeseci prije nego što je Klava shvatila da Kaleža nema, a do tada je već bilo prekasno. Jocelyn je pokušala doznati što je Valentine naumio s Kaležom, ali nije uspjela. No znala je da Krug planira napasti nenaoružane donjosvjećane i poubijati ih u dvorani. Nakon takvog masovnog pokolja, Sporazumi bi propali. Unatoč kaosu, to su na čudan način bili sretni dani. Jocelyn i ja potajno smo poslali poruke vilama, vješcima, pa čak i vjekovnim neprijateljima vučjeg roda, vampirima, upozorivši ih na Valentineove planove i naloživši im da se pripreme za bitku. Radili smo zajedno, vukodlak i nefil.

186

Na dan Sporazuma, iz skrovita sam mjesta promatrao Jocelyn i Valentina kako odlaze iz dvorca. Sjećam se kako se sagnula da poljubi bijelo-plavokosu glavu svojeg sina. Sjećam se kako joj je sunce sjalo po kosi; sjećam se njezina osmijeha. Otišli su u Alicante kočijom; pratio sam ih trčeći na četiri noge, a moj čopor trčao je sa mnom. Anđelova velika dvorana bila je krcata čitavom okupljenom Klavom i velikim mnoštvom donjosvjećana. Kad su Sporazumi izneseni na potpisivanje, Valentine je ustao i Krug je ustao s njim, rastvarajući ogrtače da podignu oružje. Kad je u dvorani eksplodirao kaos, Jocelyn je potrčala prema velikim dvokrilnim vratima dvorane i širom ih otvorila. Moj čopor bio je prvi na vratima. Nahrupili smo u dvoranu parajući noć zavijanjem, a pratili su nas vilinski vitezovi s oružjem od stakla i vijugava trnja. Nakon njih išla su djeca noći iskešenih očnjaka i vješci koji su vitlali vatrom i željezom. Dok su uspaničene mase bježale iz dvorane, obrušili smo se na članove Kruga. Anđelova dvorana još nikad nije vidjela takvo krvoproliće. Nastojali smo ne nauditi Onim sjenolovcima koji nisu pripadali Krugu; Jocelyn ih je jednog po jednog označila nekom vještičjom čarolijom. No mnogo ih je poginulo, a bojim se da smo za neke od njih mi bili odgovorni. Dakako, kasnije su nas krivili za mnoge. Što se tiče Kruga, njegovih pripadnika bilo je mnogo više nego što smo očekivali i žestoko su se sukobili s donjosvjećanima. Ja sam se probijao kroz gužvu prema Valentineu. Mislio sam samo o njemu - da bih ja mogao biti taj koji će ga ubiti, da bih ja mogao imati tu čast. Najzad sam ga pronašao kako pokraj velikog kipa Anđela dovršava jednog vilinskog viteza širokim udarcem krvava bodeža. Kad me ugledao, nasmiješio se, okrutno i divlje. “Vukodlak koji se bori mačem i bodežom”, rekao je, “neprirodan je kao pas koji jede nožem i vilicom.” “Mač si vidio, bodež poznaješ”, rekao sam. “I znaš tko sam ja. Ako mi se moraš obratiti, obrati mi se mojim imenom.” “Nisu mi poznata imena poluljudi”, rekao je Valentine. “Nekad sam imao prijatelja, čovjeka od časti koji bi prije umro, nego dopustio da mu se krv zagadi. Sada preda mnom stoji bezimeno čudovište njegova lica.” Podignuo je sječivo. “Trebao sam te ubiti kad sam imao priliku”, viknuo je i nasrnuo na mene. Odbio sam udarac i borili smo se na uzdignutom podiju i ispod njega, dok je oko nas bjesnila bitka i padao jedan po jedan član Kruga. Vidio sam kako Lightwoodovi bacaju oružje i bježe; Hodge je već bio otišao, pobjegao je čim je počelo. A tada sam ugledao Jocelyn kako trči stepenicama prema meni, lica iskrivljena od straha. “Valentine, stani!” viknula je. “To je Luke, tvoj prijatelj, gotovo tvoj brat...” Zarežavši, Valentine ju je dograbio i povukao pred sebe, prislonivši joj bodež na grlo. Bacio sam mač. Ne bih riskirao da je ozlijedi. On je shvatio moj pogled. “Oduvijek si je želio”, siknuo je. “A sad ste vas dvoje zajedno skovali moju izdaju. Kajat ćete se što ste to učinili dokle god budete živi.” Na to je strgnuo medaljon s Jocelynina vrata i bacio ga na mene. Srebrni lančić zapekao me kao bič. Vrisnuo sam i zateturao, a u tom času on je nestao u pomutnji, povukavši nju sa sobom. Slijedio sam ga, opečen i krvav, ali bio je prebrz, sjekao si je put kroz najgušću gužvu i preko mrtvih. Oteturao sam van na mjesečinu. Dvorana je gorjela i nebo je bilo obasjano vatrom. Pogled mi je sezao po zelenim travnjacima glavnoga grada sve do tamne rijeke i ceste duž obale, kojom su ljudi bježali u noć. Na koncu sam pronašao Jocelyn pokraj riječne obale. Valentinea više nije bilo i strahovala je za Jonathana, očajno želeći kući. Pronašli smo nekog konja i odjurila je. Poprimivši oblik vuka, bio sam joj za petama. Vukovi su brzi, ali odmoreni konj je brži. Jako sam zaostao pa je stigla do dvorca prije mene. Još dok sam se približavao kući, shvatio sam da je nešto užasno krivo. I tu se u zraku osjećao težak vonj požara, ali prožetog još nečime, nečime gustim i slatkastim - smradom demonskih čarolija. Opet

187

sam se pretvorio u čovjeka dok sam šepao dugačkim prilazom, koji se na mjesečini bijelio poput srebrne ceste što vodi u... ruševine. Jer od dvorca je ostao samo pepeo, slojevi i slojevi sipke bjeline koju je noćni vjetar raznosio travnjacima. Još su se vidjeli samo temelji, nalik na spaljene kosti: ovdje prozor, ondje nakošeni dimnjak - ali srž kuće, cigle i žbuka, neprocjenjive knjige i drevne tapiserije koje su prelazile s koljena na koljeno sjenolovaca bili su prašina koja se vijala Mjesečevim krajolikom. Valentine je uništio kuću demonskom vatrom. Sigurno jest. Nijedna vatra ovoga svijeta ne gori toliko vruće niti ostavlja tako malo za sobom. Probio sam se kroz ruševine koje su još tinjale. Pronašao sam Jocelyn kako kleči na nečemu što su nekad možda bile ulazne stepenice. Bile su pocrnjele od vatre. I ondje je bilo kostiju. Pougljenjenih do crnila, ali prepoznatljivo ljudskih, tu i tamo s krpicama tkanine i komadićima nakita koje vatra nije zahvatila. Crvene i zlatne niti još su visjele s kostiju Jocelynine majke, a vrućina je bila stopila bodež njezina oca s kosti njegove ruke. U drugoj hrpi kostiju svjetlucao je Valentineov srebrni talisman s oznakom Kruga, koja se još uvijek žarila bijelim usijanjem s prednje strane... a između ostataka, razbacane kao da su bile previše krhke da bi ostale na okupu, nalazile su se kosti malog djeteta. Kajat ćete se što ste to učinili, bio je rekao Valentine. I dok sam klečao s Jocelyn na nagorjelim kamenim pločama, znao sam da je imao pravo. Pokajao sam se i od tada se kajem svaki dan. Te smo noći opet projahali kroz grad, između vatri koje su još gorjele i ljudi koji su vrištali, a tada smo otišli u tamu van grada. Prošlo je tjedan dana prije nego što je Jocelyn ponovno progovorila. Odveo sam je iz Idrisa. Pobjegli smo u Pariz. Nismo imali novca, ali nije htjela otići u tamošnji Institut zamoliti pomoć. Raskrstila je sa sjenolovcima, rekla mi je, raskrstila sa Svijetom sjena. Sjedio sam u sićušnoj, jeftinoj hotelskoj sobi koju smo uzeli i pokušavao je urazumiti, ali uzalud. Bila je neumoljiva. Na koncu mi je rekla zašto: nosila je još jedno dijete i znala je to već nekoliko tjedana. Naumila je stvoriti nov i život za sebe i svoju bebu te nije htjela da njezinu budućnost ikada okalja ijedan glas o Klavi i Zavjetu. Pokazala mi je talisman koji je uzela s one hrpe kostiju; prodala ga je na buvljaku u Clignancourtu i tim novcem kupila avionsku kartu. Nije mi htjela reći kamo ide. Što dalje od Idrisa, rekla je, to bolje. Znao sam da okretanje leđa njezinu starom životu znači okretanje leđa i meni pa sam raspravljao s njom, ali bez uspjeha. Znao sam da bi si, da nije bilo tog djeteta koje je nosila, oduzela život, a budući da je bilo bolje da je izgubim u ovozemskom svijetu, nego da je izgubim zbog smrti, na koncu sam se nevoljko složio s njezinom odlukom. I tako sam joj u zračnoj luci rekao zbogom. Zadnje riječi koje mi je Jocelyn rekla na tom turobnom rastanku sledile su mi krv u žilama: “Valentine nije mrtav.” Kad je otišla, vratio sam se svojem čoporu, ali ondje nisam pronašao mir. U meni je uvijek bila bolna praznina i uvijek sam se budio s njezinim neizgovorenim imenom na usnama. Nisam više bio vođa kakav sam bio prije; znao sam to. Bio sam pravedan i pošten, ali udaljen; nisam mogao naći prijatelje među vučjim narodom, a ni družicu. Bio sam, na kraju, previše ljudsko biće - previše sjenolovac - da bih mogao biti miran među likantropima. Lovio sam, ali lov me nije zadovoljavao; a kad je najzad došlo vrijeme da se potpišu Sporazumi, otišao sam u grad da ih potpišem. U Anđelovoj dvorani, očišćenoj od krvi, sjenolovci i četiri grane poluljudi opet su se sastali da potpišu papire koji bi među nas uveli mir. Zapanjio sam se ugledavši Lightwoodove, koji su izgledali jednako zapanjeno time što ja nisam mrtav. Oni su, rekli su, osim Hodgea Starkweathera i Michaela Waylanda, bili jedini članovi bivšeg Kruga koji su te noći u dvorani umakli smrti. Shrvan od boli zbog gubitka supruge, Michael se povukao u svoj-ljetnikovac sa sinčićem. Klava je ostalo troje kaznila progonstvom: živjeli su u New Yorku i ondje vodili Institut. Lightwoodovi, koji su imali veze među najmoćnijim obiteljima Klave, izvukli su se s mnogo blažom kaznom nego Hodge. Na

188

njega je bačena kletva: poći će s njima, ali bude li ikada napustio sveto tlo Instituta, isti će čas biti pogubljen. Posvetio se svojim knjigama, rekli su, i bit će dobar učitelj njihovoj djeci. Kad smo potpisali Sporazume, ustao sam sa stolca i izašao iz dvorane, uputivši se prema rijeci, gdje sam u noći Pobune bio pronašao Jocelyn. Gledajući tamnu vodu kako teče, shvatio sam da nikad neću pronaći mir u domovini: morao sam biti ili s njom ili nigdje. Odlučio sam je potražiti. Napustio sam svoj čopor, postavivši drugoga umjesto sebe; mislim da im je odlanulo što sam otišao. Putovao sam onako kako putuje vuk bez čopora: sam, noću, držeći se sporednih putova i seoskih cesta. Vratio sam se u Pariz, ali ondje nisam našao nikakav trag. Zatim sam otišao u London. Iz Londona sam brodom stigao u Boston. Neko vrijeme boravio sam u gradovima, a zatim u Bijelim planinama smrznutog sjevera. Mnogo sam putovao, ali sve sam više i više razmišljao o New Yorku i prognanim sjenolovcima u njemu. Jocelyn je na neki način također bila u progonstvu. Nakon duljeg vremena, stigao sam u New York s jednom jedinom torbom i bez ikakvog pojma o tome gdje da tražim tvoju majku. Lako sam mogao pronaći neki vučji čopor i pridružiti mu se, ali odolijevao sam tome. Kao i u drugim gradovima, poslao sam poruke kroz donji svijet, tražeći ikakav podatak o Jocelyn, ali nije bilo ničega, ni glasa, kao da je naprosto nestala u ovozemskom svijetu bez traga. Počeo sam očajavati. Na kraju sam je slučajno pronašao. Istraživao sam ulice SoHoa, nasumično. Dok sam stajao na kamenim pločama ulice Broome, za oko mi je zapela jedna slika, koja je visjela u izlogu neke galerije. Bila je to studija krajolika koji sam odmah prepoznao: pogled s prozora dvorca njezine obitelji, zeleni travnjaci koji se prostiru dolje do drvoreda što zaklanja cestu. Prepoznao sam njezin stil, njezine poteze kistom, sve. Lupao sam po vratima galerije, ali bila su zatvorena i zaključana. Vratio sam se do slike i ovaj put opazio potpis. Tada sam prvi put vidio njezino novo ime: Jocelyn Fray. Pronašao sam je već te večeri, živjela je na petom katu u zgradi bez dizala u onom utočištu za umjetnike, East Villageu. Popeo sam se sumorno osvijetljenim stepenicama stegnuta grla i pokucao joj na vrata. Otvorila ih je mala djevojčica s tamnocrvenim pletenicama i znatiželjnim očima. A tada sam iza nje ugledao Jocelyn kako ide prema meni, ruku umrljanih bojom i lica posve istog kao kad smo bili djeca... Ostalo znaš.

189

22 RENWICKOVA RUŠEVINA

Još dugo nakon što je Luke završio, prostorijom je vladao muk. Čulo se samo tiho kapanje vode po kamenim zidovima. Najzad on progovori: “Reci nešto, Clary.” “Što hoćeš da kažem?” On uzdahne. “Možda da razumiješ?” Clary je mogla čuti kako joj krv tutnji u ušima. Imala je dojam da je njezin život bio sazdan na ledu tankom poput papira, a taj led sad je počinjao pucati, prijeteći da će je baciti u studeni mrak ispod sebe. Dolje, u tamnu vodu, pomislila je, u kojoj su sve tajne njezine majke plutale strujama, zaboravljene podrtine uništena života. Podigne pogled prema Lukeu. Učini joj se da treperi, nejasno, kao da ga gleda kroz mutno staklo. “Moj otac”, reče ona. “Ona slika koju je moja majka uvijek držala na polici iznad kamina...” “To nije bio tvoj otac”, reče Luke. “Je li on uopće postojao?” Clary podigne glas. “Je li ikada postojao neki John Clark ili je moja majka izmislila i njega?” “John Clark je postojao. Ali on ti nije bio otac. Bio je sin dvoje susjeda tvoje majke dok ste živjele u East Villageu. Poginuo je u automobilskom sudaru, baš kao što ti je majka rekla, ali ona ga nikad nije upoznala. Imala je tu fotografiju jer su ti susjedi od nje naručili da naslika njegov portret u vojničkoj uniformi. Dala im je portret, ali zadržala je fotografiju i pravila se da je muškarac na njoj bio tvoj otac. Pretpostavljam da je mislila da je tako lakše. Na kraju krajeva, da je tvrdila kako ti je otac pobjegao ili nestao, ti bi ga htjela tražiti. Mrtav čovjek...” “Neće proturječiti tvojim lažima”, gorko dovrši Clary umjesto njega. “Zar nije pomislila da nije u redu to da me sve te godine drži u uvjerenju kako mi je otac mrtav, dok je moj pravi otac...” Luke ne reče ništa, prepustivši joj da sama pronađe kraj te rečenice, prepustivši joj da sama pomisli tu nepojmljivu misao. “Valentine.” Glas joj zadrhti. “To je ono što mi govoriš, zar ne? Da je Valentine bio... da je... moj otac?” Luke kimne; njegovi zgrčeni prsti bili su jedini znak napetosti koju je osjećao. “Da.” “O, moj Bože.” Clary skoči na noge, ne mogavši više sjediti mirno. Ushoda se prema rešetkama ćelije. “To nije moguće. To jednostavno nije moguće.” “Clary, molim te, nemoj se uzrujavati...” “Da se ne uzrujavam? Kažeš mi da mi je tata tip koji je u biti nekakav izopačeni poglavnik i hoćeš da se ne uzrujavam?” “Na početku nije bio izopačen”, reče Luke, gotovo kao da se ispričava. “O, ne bih se složila. Ja mislim da je bio itekako izopačen. Sve ono što je drobio o održavanju ljudske rase čistom i o važnosti neokaljane krvi - kao neki ogavni bjelački rasist. A vas dvoje ste totalno pali na to.” “Nisam ja prije samo nekoliko minuta spominjao 'ljigave' donjosvjećane”, mirno odvrati Luke. “Ili kako im se ne može vjerovati.”

190

“To nije isto!” Clary je čula suze u vlastitu glasu. “Imala sam brata”, nastavi glasom koji je zapinjao. “I djeda i baku. Oni su mrtvi?” Luke kimne, pogleda oborena na svoje velike šake, raširene na njegovim koljenima. “Oni su mrtvi.” “Jonathan”, reče ona tiho. “Bio bi stariji od mene? Godinu dana stariji?” Luke ne reče ništa. “Oduvijek sam željela brata”, reče ona. “Nemoj”, reče on tužno. “Nemoj se mučiti. Sad ti je jasno zašto ti je tvoja majka sve to tajila, zar ne? Kakve bi koristi imala od toga da saznaš što si izgubila prije nego što si se uopće rodila?” “Ona kutija”, reče Clary, čiji je um grozničavo radio. “Sa slovima J. C. Jonathan Cristopher. Ono nad čime je uvijek plakala bio je uvojak njegove kose - kose mojeg brata, a ne mojeg oca.” “Da.” “A kad si ti rekao 'Clary nije Jonathan', mislio si na mojeg brata. Moja me mama toliko pretjerano nastojala zaštititi jer joj je jedno dijete već umrlo.” Prije nego što je Luke stigao odgovoriti, vrata ćelije otvorila su se uz štropot i ušla je Gretel. Pokazalo se da je onaj “pribor za liječenje”, koji je Clary zamišljala kao kutiju od tvrde plastike sa znakom crvenog križa, velik drveni pladanj pun presavijenih zavoja i zdjelica neprepoznatljivih tekućina i bilja, koje su se pušile i širile prodoran miris po limunu. Gretel odloži pladanj pokraj ležaja i pokaže Clary da sjedne, što ona nevoljko i učini. “Tako, dobra curica”, reče žena-vučica, umočivši neku tkaninu u jednu zdjelicu i podignuvši je do Claryna lica. Nježno joj je očistila sasušenu krv. “Što ti se dogodilo?” upita je s neodobravanjem, kao da misli da si je Clary išla po licu ribežom za sir. “To sam se i ja pitao”, reče Luke, promatrajući sve to prekriženih ruku. “Napao me Hugo.” Clary se pokušala ne trgnuti kad ju je zapekla tekućina za stezanje rana. “Hugo?” trepne Luke. “Hodgeova ptica. Bar mislim da je to njegova ptica. Možda je Valentineova.” “Hugin”, tiho reče Luke. “Hugin i Munin bili su Valentineovi ptičji ljubimci. Njihova imena znače 'misao' i 'sjećanje'.” “E pa, trebala bi značiti 'napadni' i 'ubij'“, reče Clary. “Hugo mi je skoro iskopao oči.” “Uvježban je za to.” Luke je prstima jedne ruke tapkao po drugoj. “Hodge ga je sigurno posvojio nakon Pobune. Ali vjerojatno je još uvijek Valentineovo stvorenje.” “Kao i Hodge”, reče Clary, lecnuvši se dok joj je Gretel čistila dugačku posjekotinu duž ruke, skorenu od prljavštine i sasušene krvi. Zatim ju je Gretel počela uredno previjati. “Clary...” “Ne želim više razgovarati o prošlosti”, reče ona odrješito. “Želim znati što ćemo sada. Valentine sad ima moju mamu, Jacea - i Kalež. A mi nemamo ništa.” “Ja ne bih rekao da nemamo ništa”, reče Luke. “Imamo moćan čopor vukova. Problem je u tome što ne znamo gdje je Valentine.” Clary odmahne glavom. Tanki pramenovi kose padali su joj u oči i ona ih nestrpljivo odgurne. Bože, kako je bila prljava. Ono što je željela više od svega - gotovo svega - bio je tuš. “Zar Valentine nema neko skrovište? Tajnu jazbinu?” “Ako ima,” reče Luke, “doista je tajna.” Gretel pusti Clary, koja oprezno pomakne ruku. Zelena pomada koju je Gretel razmazala po posjekotini umanjila je bol, ali još je osjećala da joj je ruka kruta i obamrla. “Čekaj malo”, reče Clary.

191

“Nikad mi nije bilo jasno zašto ljudi to govore”, reče Luke nikome posebno. “Nisam mislio nikamo otići.” “Bi li Valentine mogao biti negdje u New Yorku?” “Moguće.” “Kad sam ga vidjela u Institutu, došao je kroz portal. Magnus je rekao da u New Yorku postoje samo dva portala. Jedan kod Dorothee i jedan kod Renwicka. Onaj kod Dorothee je uništen, a i stvarno ga ne mogu zamisliti kako se tamo skriva, tako da...” “Renwick?” Luke je izgledao zbunjeno. “Renwick nije sjenolovačko ime.” “Ali što ako Renwick nije osoba?” reče Clary. “Sto ako je to neko mjesto? Kod Renwicka. Kao restoran ili... ili hotel ili tako nešto.” Luke najednom razrogači oči. Okrene se prema Gretel, koja mu se primicala s priborom za liječenje. “Donesi mi telefonski imenik”, reče. Ona stane kao ukopana, ispruživši pladanj prema njemu optužujućim pokretom. “Ali gospodine, vaše rane...” “Pusti moje rane i donesi mi telefonski imenik”, otrese se on. “Nalazimo se u policijskoj postaji. Valjda negdje ima hrpa starih imenika.” S izrazom prezirne ozlojeđenosti na licu Gretel odloži pladanj na tlo i otpraši iz prostorije. Luke pogleda Clary preko ruba naočala, koje su mu malo skliznule niz nos. “Dobro razmišljaš.” Ona mu ne odgovori. Posred želuca imala je tvrdi čvor. Shvatila je da pokušava disati oko njega. Početak neke misli poškakljao ju je po rubu uma, u namjeri da se pretvori u pravi, cjeloviti uvid. No ona je odlučno potisne, da ne smeta. Nije si mogla priuštiti da posveti svoje resurse, svoju energiju, ičemu osim trenutačnom pitanju. Gretel se vratila sa žutim stranicama koje su izgledale vlažno i gurnula ih prema Lukeu. On je knjigu čitao stojeći, dok mu je žena-vučica napadala ozlijeđeni bok zavojima i ljepljivim zdjelicama pomada. “Ima sedam Renwicka u telefonskom imeniku”, reče naposljetku. “Nema restorana, hotela ni drugih lokala”. Pogura naočale gore; one smjesta kliznu natrag dolje. “To nisu sjenolovci,” reče, “a ne čini mi se vjerojatnim da bi si Valentine uspostavio glavno sjedište u domu nekog ovozemca ili donjosvjećanina. Makar, možda...” “Imaš li mobitel?” prekine Clary. “Ne kod sebe.” Još uvijek držeći telefonski imenik, Luke zaviri ispod njega u Gretel. “Možeš li donijeti telefon?” Uz frktanje gnušanja, ona baci grudicu od krvave tkanine koju je držala na pod i po drugi put ukočeno napusti prostoriju. Luke odloži telefonski imenik na stol, uzme rolu zavoja i stane ga omotavati oko dijagonalne posjekotine preko rebara. “Oprosti”, reče, dok je Clary piljila. “Znam da je odvratno.” “Ako uhvatimo Valentinea,” reče ona iznenada, “možemo li ga ubiti?” Lukeu umalo ispadne zavoj. “Što?” Ona se poigra sa zalutalim koncem koji joj je stršao iz džepa traperica. “On mi je ubio starijeg brata. On mi je ubio baku i djeda. Zar ne?” Luke odloži zavoj na stol i povuče majicu nadolje. “Pa misliš da će njegovo umorstvo... što? Izbrisati te stvari?” Gretel se vratila prije nego što je Clary stigla odgovoriti na to. Imala je mučenički izraz lica i pružila je Lukeu izubijani staromodni mobitel. Clary se zapitala tko plaća telefonske račune. Clary ispruži ruku. “Daj da nazovem.” Činilo se da Luke oklijeva. “Clary...” “U vezi Renwicka. Trajat će sekundu.”

192

On joj oprezno pruži telefon. Ona ukuca broj i napola se okrene od njega da si stvori iluziju privatnosti. Simon se javio na treće zvono. “Halo?” “Ja sam.” Njegov glas povisi se za oktavu. “Jesi li dobro?” “U redu sam. Zašto? Je li ti Isabelle nešto rekla?” “Ne. Što bi mi Isabelle rekla? Ima li nešto što ne valja? Radi li se o Alecu?” “Ne”, reče Clary, ne želeći lagati i reći da je Alec dobro. “Ne radi se o Alecu. Gle, trebam samo da mi nešto pogledaš na Googleu.” Simon frkne. “Zezaš se. Zar oni tamo nemaju kompjuter? Znaš što, nemoj mi odgovoriti na to.” Začula je zvuk otvaranja vrata i tup-mijau kad se mačak Simonove majke našao protjeran sa svojeg mjesta na tipkovnici njegova računala. U mislima je vrlo lako mogla predočiti Simona kako sjeda, brzo pomičući prste po tipkovnici. “Što želiš da pogledam?” Rekla mu je. Osjećala je Lukeov zabrinut pogled na sebi dok je razgovarala. Na isti ju je način gledao kad je s jedanaest godina imala gripu s vrlo visokom temperaturom. Donosio joj je kocke leda da ih siše i čitao joj iz omiljenih knjiga, glumeći sve glasove. “Imaš pravo”, reče Simon, prenuvši je iz sanjarenja. “To je neko mjesto. Ili je barem bilo mjesto. Sada je napušteno.” Znojni dlan skliznuo joj je po mobitelu pa ga je stisnula čvršće. “Pričaj mi o njemu.” “Najpoznatiju među svim azilima za umobolne, dužničkim zatvorima i bolnicama podignutim na Rooseveltovu otoku u 19. stoljeću,” poslušno pročita Simon, “Renwickovu bolnicu za velike boginje projektirao je arhitekt Jacob Renwick, a namjena joj je bila da posluži kao karantena za najsiromašnije žrtve nekontrolirane epidemije velikih boginja na Manhattanu. Tijekom sljedećeg stoljeća bolnica je napuštena i ostavljena da propada. Javnosti je zabranjen pristup ruševini.” “Dobro, to je dovoljno”, reče Clary, osjećajući kako joj srce lupa. “To je sigurno to. Rooseveltov otok? Zar tamo ne žive ljudi?” “Ne žive svi u Slopeu, princezo”, reče Simon uz podosta lažnog sarkazma. “Uglavnom, trebaš li me da te opet vozim ili što već?” “Ne! Dobro sam, ništa ne trebam. Samo sam htjela informaciju.” “U redu.” Zvučao je malo povrijeđeno, pomislila je Clary, ali rekla je samoj sebi da to nije važno. Bio je kod kuće, na sigurnom, a to je bilo najvažnije. Prekinula je vezu, okrenuvši se prema Lukeu. “Ima jedna napuštena bolnica na južnom kraju Rooseveltovog otoka, koja se zove Renwickova. Mislim da je Valentine tamo.” Luke opet pogura naočale gore. “Blackwellov otok. Pa naravno.” “Kako to misliš, Blackwellov? Rekla sam...” On je prekine pokretom ruke. “Tako se nekada zvao Rooseveltov otok. Blackwellov. Bio je u vlasništvu jedne stare sjenolovačke obitelji. Trebao sam to pogoditi.” Obrati se Gretel. “Idi po Alarica. Svi se moraju vratiti ovamo što je prije moguće.” Usne su mu bile iskrivljene u polusmiješak koji je Clary podsjetio na Jaceov hladan osmijeh dok bi se borio. “Recite im da se pripreme za bitku.” Gore na ulicu izašli su kroz vijugav labirint ćelija i hodnika, koji ih je na koncu doveo do nekadašnjeg predvorja policijske postaje. Zgrada je sada bila napuštena, a koso svjetlo kasnog poslijepodneva stvaralo je čudne sjene po praznim stolovima, zakračunatim ormarićima kozičavim od crnih rupa koje su načinili termiti i raspucanim podnim pločicama na kojima je bio ispisan moto njujorške policije: Fidetis ad Mortem. “Vjerni do smrti”, reče Luke, prateći njezin pogled.

193

“Da pogodim”, reče Clary. “Iznutra je to napuštena policijska postaja; izvana ovozemci vide samo propalu stambenu zgradu ili prazno zemljište, ili...” “Zapravo, izvana izgleda kao kineski restoran”, reče Luke. “Samo za dostavu narudžbi, bez stolova.” “Kineski restoran?” ponovi Clary u nevjerici. On slegne ramenima. “Pa ovo je kineska četvrt. Tu je nekad bila zgrada Druge policijske postaje.” “Ljudima je sigurno čudno što nema broja telefona na koji mogu naručivati.” Luke se naceri. “Ima. Samo što se baš ne javljamo često. Povremeno, kad im je dosadno, neki mladunci nekome čak i odnesu malo mu shu svinjetine.” “Šališ se.” “Nimalo. Napojnice dobro dođu.” On gurne ulazna vrata i otvori ih, pustivši unutra mlaz svjetlosti. Još uvijek nesigurna je li se šalio ili nije, Clary pođe za Lukeom preko Baxterove ulice do mjesta gdje mu je bio parkiran auto. Unutrašnjost kamioneta bila joj je ugodno poznata. Blag miris piljevine, starog papira i sapuna, izblijedjeli par zlatnih plišanih kocaka koje mu je dala kad je imala deset godina jer su izgledale kao zlatne kocke okačene na retrovizor Millenium Falcona. Odbačeni papirići guma za žvakanje i prazne šalice za kavu koje su se kotrljale po podu. Clary se popne na suvozačko sjedalo i uzdahne, naslonivši glavu na oslonac. Bila je umornija nego što bi joj bilo drago priznati. Luke zatvori vrata za njom. “Ostani tu.” Gledala je kako razgovara s Gretel i Alaricom koji su stajali na stepenicama stare policijske postaje i strpljivo čekala. Zabavljala se mijenjajući fokus pogleda, promatrajući kako se glamur pojavljuje i nestaje. Prvo je to bila stara policijska postaja, a zatim trošni izlog sa žutom tendom na kojoj je pisalo KINESKA JELA VUKA OD ŽADA. Luke je gestikulirao svojem prvom i drugom zamjeniku, pokazujući niz ulicu.. Njegov kamionet bio je prvi u nizu kombija, motocikala, džipova, pa čak i jednog razvaljenog školskog autobusa. Vozila su bila poredana duž cijele ulice i iza ugla. Konvoj vukodlaka. Clary se zapita kako su isprosili, posudili, ukrali ili zaplijenili toliko vozila u tako malo vremena. S pozitivne strane, barem neće svi morati ići žičarom. Luke je od Gretel dobio bijelu papirnatu vrećicu i kimnuvši zagrabio natrag prema kamionetu. Sklopivši vižljasto tijelo iza volana, pružio joj je vrećicu. “Ti si zadužena za ovo.” Clary je sumnjičavo pogleda. “Što je to? Oružje?” Lukeu se ramena zatresu od nečujna smijeha. “Baoziji skuhani na pari, zapravo”, reče, krećući kamionetom na ulicu. “I kava.” Clary je rasparala vrećicu kad su krenuli prema gradu; želudac joj je bijesno režao. Rascijepila je valjušak, uživajući u bogatom, slasnom slanom okusu svinjetine, mekoći bijelog tijesta. Isprala ga je dobrim gutljajem crne, vrlo slatke kave i ponudila valjušak Lukeu. “Hoćeš li jedan?” “Naravno.” Skoro kao u stara vremena, pomislila je dok su skretali u ulicu Canal, kada bi uzeli vrećice vrućih valjušaka iz pekare Zlatna kočija i zatim ih pola pojeli dok bi se vozili kući preko Manhattanskog mosta. “Onda, pričaj mi o tom Jaceu”, reče Luke. Clary se umalo zaguši valjuškom. Posegne za kavom, utapajući kašalj u vrućoj tekućini. “Što s njim u vezi?” “Imaš li ikakvog pojma što bi Valentine mogao željeti od njega?” “Ne.”

194

Luke se namršti prema Suncu na zalasku. “Mislio sam da je Jace jedan od Lightwoodovih klinaca?” “Nije.” Clary zagrize u treći valjušak. “Prezime mu je Wayland. Njegov je otac bio...” “Michael Wayland?” Ona kimne. “A kad je Jaceu bilo deset godina, Valentine ga je ubio. Michaela, mislim.” “To zvuči kao nešto što bi on učinio”, reče Luke. Ton mu je bio neutralan, ali nešto u njegovu glasu potaklo je Clary da ga pogleda iskosa. Zar joj nije vjerovao? “Jace ga je gledao kako umire”, dometne ona, kao da podupire svoju tvrdnju. “To je užasno”, reče Luke. “Jadno oštećeno dijete.” Vozili su preko mosta Pedeset devete ulice. Clary spusti pogled i ugleda rijeku, koju je Sunce na zalasku cijelu pretvorilo u zlato i krv. Odande je mogla nazrijeti južni kraj Rooseveltova otoka, makar samo kao mrlju prema sjeveru. “Nije on tako loš”, reče. “Lightwoodovi su se dobro brinuli o njemu.” “Mogu misliti. Oni su uvijek bili bliski s Michaelom”, primijeti Luke, prestrojivši se u lijevu traku. U bočnom retrovizoru Clary je mogla vidjeti kako karavana pratećih vozila mijenja kurs u skladu s njegovim. “Rado bi se brinuli o njegovom sinu.” “Nego, što će biti kad izađe Mjesec?” upita ona. “Svi ćete se najednom povukodlačiti ili što?” Lukeova se usna trzne. “Ne baš. Samo mladi, oni koji su se tek promijenili, ne mogu kontrolirati svoje preobrazbe. Većina nas ostalih naučila je kako se to radi, s godinama. Sada me samo najpuniji Mjesec može promijeniti na silu.” “Znači, kad je Mjesec samo djelomično pun, ti se osjećaš samo malo vučje?” upita Clary. “Moglo bi se tako reći.” “Pa, slobodno gurni glavu kroz prozor auta, ako ti tako dođe.” Luke se nasmije. “Ja sam vukodlak, ne zlatni retriver.” “Koliko si već dugo vođa klana?” upita ona nenadano. Luke je oklijevao. “Oko tjedan dana.” Clary se cijelim tijelom okrene da se zablene u njega. “Tjedan dana?” On uzdahne. “Znao sam da je Valentine oteo tvoju majku”, reče bez mnogo boje u glasu. “Znao sam da sam nemam mnogo šanse protiv njega i da ne mogu očekivati nikakvu pomoć od Klave. Trebao mi je jedan dan da pronađem lokaciju najbližeg čopora likantropa.” “Ubio si vođu klana zato da zauzmeš njegovo mjesto?” “Bio je to najbrži način kojeg sam se uspio sjetiti da se domognem popriličnog broja saveznika u kratkom vremenskom roku”, reče Luke bez imalo kajanja, ali i bez ponosa. Ona se prisjeti kako je, dok su ga špijunirali u njegovoj kući, uočila duboke ogrebotine na njegovim rukama i licu te kako se lecnuo svaki put kad bi pomaknuo ruku. “To sam već radio. Bio sam prilično siguran da mogu ponovno.” On slegne ramenima. “Tvoja je majka nestala. Znao sam da sam tebe natjerao da me zamrziš. Nisam imao što izgubiti.” Clary se zelenim tenisicama odupre od kontrolne ploče. Iza raspucanog vjetrobrana, iznad vrhova njezinih nožnih prstiju, Mjesec se dizao iznad mosta. “Eto”, reče. “Sad imaš.” Bolnica na južnom kraju Rooseveltova otoka noću se kupala u svjetlosti; njezini sablasni obrisi bili su neobično dobro vidljivi na tamnoj pozadini rijeke i snažnije rasvjete na Manhattanu. Luke i Clary ušutjeli su kad je kamionet krenuo duž ruba sićušna otoka, kad se asfaltirana cesta po kojoj su vozili pretvorila u šljunčanu pa na koncu u tvrdu zemlju. Cesta je slijedila krivulju visoke žičane ograde, čiji je vrh bio načičkan viticama bodljikave žice nalik na festivalske mašne od vrpce.

195

Kad je cesta postala suviše kvrgava da bi se mogli dalje voziti, Luke je zaustavio kamionet sa strane i ugasio svjetla. Pogledao je Clary. “Ima li kakve šanse da, ako te zamolim da me pričekaš ovdje, tako i učiniš?” Ona odmahne glavom. “U autu ne bi nužno bilo nimalo sigurnije. Tko zna koga je Valentine postavio da mu nadzire perimetar?” Luke se tiho nasmije. “Perimetar. Čuj tebe.” Okretno izađe iz kamioneta i zaobiđe ga do njezinih vrata da joj pomogne sići. Mogla je iskočiti iz kamioneta, ali bilo je lijepo primiti njegovu pomoć kao nekad, kad je bila premala da bi izašla sama. Stopala joj udare o suhu, tvrdu zemlju, podignuvši oblačiće prašine. Automobili koji su ih pratili zaustavljali su se jedan po jedan, stvarajući neku vrstu kruga oko Lukeova kamioneta. Svjetla njihovih farova šibala su njezinim vidnim poljem, obasjavši žičanu ogradu do boje bijelog srebra. Iza ograde, sama bolnica bila je razvalina okupana oštrom svjetlošću koja je isticala njezino trošno stanje: zidove bez krova koji su stršali iz neravne zemlje poput polomljenih zuba i nazupčane kamene prsobrane obrasle zelenim tepihom od bršljana. “To je ruševina”, čula je sebe kako tiho izgovara, uz titranje straha u glasu. “Nije mi jasno kako bi se Valentine mogao skrivati ovdje.” Luke baci pogled mimo nje, na bolnicu. “To je snažan glamur”, reče. “Pokušaj vidjeti iza rasvjete.” Alaric je išao cestom prema njima, lak povjetarac rastvorio mu je jaknu, razotkrivši mu prsa s ožiljkom. Vukodlaci koji su hodali iza njega izgledali su kao posve obični ljudi, pomisli Clary. Da ih je sve zajedno negdje vidjela u skupini, možda bi pomislila da nekako poznaju jedni druge postojala je određena netjelesna sličnost, surovost u njihovim pogledima, žestina u njihovim izrazima lica. Možda bi pomislila da su zemljoradnici, jer su izgledali više preplanulo, žilavo i koščato od prosječnog gradskog žitelja ili bi možda zaključila da su skupina motorista. Ali uopće nisu izgledali kao čudovišta. Sastali su se na brzo vijećanje pokraj Lukeova kamioneta, kao okupljanje nogometnog tima. Budući da je osjetila snažno nepripadanje, Clary se okrenula da opet pogleda bolnicu. Ovaj put pokušala je prozreti iza rasvjete ili kroz nju, onako kako ponekad vidite kroz tanki gornji sloj boje i uočavate što je bilo ispod njega. Kao i obično, pomoglo joj jerazmišljanje o tome kako bi to nacrtala. Svjetla kao da su oslabjela i odjednom je, preko travnjaka punog hrastova, gledala u kićenu neogotičku građevinu, koja se pomaljala iznad stabala poput palube velika broda. Prozori donjih katova bili su tamni i zaklonjeni kapcima, ali svjetlost se prosipala kroz uglate lukove na drugom katu, nalik na liniju plamena što gori duž hrpta kakva udaljenog planinskog lanca. Težak kameni trijem stršio je prema van, zastirući ulazna vrata. “Vidiš li je?” Bio je to Luke, koji joj je bio prišao iza leđa bešumno poput - no, vuka. Ona je još uvijek zurila. “Izgleda više kao dvorac, nego kao bolnica.” Primivši je za ramena, Luke je okrenuo njezino lice prema sebi. “Clary, slušaj me.” Stisak mu je bio bolno jak. “Hoću da ostaneš pokraj mene. Kreći se kad se ja pokrenem. Drži mi se za rukav ako moraš. Ostali će biti oko nas, štititi nas, ali ako se nađeš izvan kruga, neće te moći čuvati. Približit će nas vratima.” Spustio je ruke s njezinih ramena, a kad se pomaknuo, opazila je bljesak nečeg metalnog s unutrašnje strane njegove jakne. Nije bila svjesna da je ponio oružje, ali tada se sjetila što je Simon rekao o sadržaju Lukeove stare zelene platnene torbe i pomislila kako je to bilo mudro. “Obećavaš da ćeš učiniti što ti kažem?” “Obećavam.” Ograda je bila stvarna, nije bila dio glamura. Alaric, još uvijek na čelu, prodrmao ju je za probu, a zatim lijeno podignuo ruku. Ispod noktiju niknule su mu dugačke kandže i njima je zaparao po žičanoj ogradi, nasjeckavši metal na trakice. Pale su u zveckavu hrpu, kao dijelovi od kojih djeca sklapaju igračke. “Idemo.” Rukom mahne ostalima da prođu. Krenuli su naprijed kao jedan; koordinirano more pokreta. Stisnuvši Clarynu ruku, Luke je progura ispred sebe, sagnuvši se da pođe za njom. Uspravili

196

su se s unutrašnje strane ograde, pogledavši prema bolnici za velike boginje, gdje su se okupljene tamne spodobe, nagruvane na trijemu, počele spuštati stepenicama. Alaric podigne glavu, njuškajući vjetar. “U zraku je snažan smrad smrti.” Luke ispusti zrak iz pluća uz siktavi šum. “Otpisani.” Pogura Clary iza sebe; ona krene, pomalo se spotičući po neravnom tlu. Čopor se počeo primicati njoj i Lukeu; kad bi se približili, spustili bi se na sve četiri, usne bi im se iskesile unatrag s očnjaka koji bi se produljili, udovi se istezali u dugačke, dlakave noge, a odjeću bi im prekrilo krzno. Neki tihi, nagonski glasić u pozadini Claryina mozga vrištao je na nju: Vukovi! Bježi! Ali othrvala se i ostala gdje je i bila, premda je osjećala trzanje i drhtanje živaca u rukama. Čopor ih je okružio, licima okrenut prema van. Još neki vukovi štitili su krug s obje bočne strane. Ona i Luke kao da su bili u središtu zvijezde. Na taj su se način počeli primicati ulaznom trijemu bolnice. Još uvijek iza Lukea, Clary uopće nije vidjela prve otpisane kada su napali. Začula je kako neki vuk zavija kao da ga boli. Zavijanje se neprestano povisivalo, ubrzo se pretvorivši u režanje. Začuo se tresak lupa udarca, potom krkljajući urlik i zvuk nalik na paranje papira... Clary se zatekne kako se pita jesu li otpisani jestivi. Podigne pogled na Lukea. Lice mu je bilo mirno. Sada ih je mogla vidjeti iza vučjeg obruča, prizor je bio briljantno osvijetljen reflektorima i titravim sjajem Manhattana: deseci otpisanih čija se koža na mjesečini bijelila kao u leševa, ispresijecana runama nalik na rane. Oči su im bile prazne dok su se bacali na vukove, a vukovi su ih dočekivali frontalno, parajući kandžama, trgajući i grizući zubima. Vidjela je jednog otpisanog ratnika - ženu - kako pada unatrag, iščupana grla; ruke su joj se još trzale. Drugi je udarao po vuku jednom rukom, dok mu je druga ležala na tlu metar dalje, a krv mu je na mahove liptala iz batrljka. Crna krv, ustajala kao voda u močvari, tekla je u potocima, učinivši travu skliskom, tako da se Clary izmaklo tlo pod nogama. Luke ju je uhvatio prije nego što je stigla pasti. “Ostani uz mene.” Tu sam, htjela je reći, ali nije mogla izustiti ni riječ. Skupina se još uvijek kretala travnjakom prema bolnici, mučno sporo. Lukeov stisak bio je čvrst kao željezo. Clary nije mogla reći tko je pobjeđivao, ako itko jest. Vukovi su na svojoj strani imali veličinu i brzinu, ali otpisani su se kretali s neumoljivom neminovnošću i bilo ih je iznenađujuće teško ubiti. Ugledala je velikog prugastog vuka, koji je bio Alaric, kako ruši jednoga obarajući ga s nogu, a potom mu skače na grlo. Ovaj se još uvijek kretao dok ga je trgao na komade, zamasima sjekire rascijepivši dugačku crvenu posjekotinu duž Alaricova svjetlucava krzna. Smetena, Clary skoro da nije niti primijetila otpisanog koji se probio kroz zaititni obruč, sve dok nije iskrsnuo točno pred njom, kao da je iskočio iz trave pod njezinim nogama. Bijelih očiju i prljave kose, podignuo je nož s kojeg se cijedilo. Vrisnula je. Luke se naglo bacio na tlo u okretu, povukavši je postrance, uhvatio zglavak stvorenja i iskrenuo ga. Začula je prasak kosti i nož je pao na travu. Ruka otpisanog mlohavo je visjela, ali nastavio je hodati prema njima, ničime ne odajući da osjeća bol. Luke je promuklo viknuo za Alaricom. Clary je pokušala doseći bodež za pojasom, ali Luke joj je prejako stiskao ruku. Prije nego što mu je uspjela doviknuti da je pusti, između njih je proletio jezičac tanke srebrne vatre. Bila je to Gretel. Sletjela je prednjim šapama na prsa otpisanog, srušivši ga na tlo. Režanje razjarena bijesa uzvine se iz Gretelina grla, ali otpisani je bio jači; odbacio ju je na stranu kao krpenu lutku i ustao. Nešto je podiglo Clary s tla. Viknula je, no bio je to Alaric, napola u vučjem obličju, a napola u ljudskom, s oštrim kandžama na šakama. Ipak, nježno su je primile kad ju je podigao u naručje. Luke im je domahivao. “Vadi je odavde! Odvedi je do vrata!” vikao je. “Luke!” Clary se koprcala u Alaricovu stisku. “Ne gledaj”, reče Alaric režeći.

197

No pogledala je. Gledala je dovoljno dugo da vidi kako Luke kreće prema Gretel sa sječivom u ruci, ali zakasnio je. Otpisani je dohvatio svoj nož koji je bio pao u travu mokru od krvi i sjurio ga u Gretelina leđa, i sjurio ga opet, i opet, dok ga je ona grebla kandžama i otimala se i na koncu klonula; svjetlost u njezinim srebrnim očima jenjala je u tamu. Kriknuvši, Luke zamahne sječivom prema vratu otpisanog... “Rekao sam ti da ne gledaš”, zareži Alaric, okrenuvši je tako da joj je njegovo visoko tijelo zaklonilo pogled. Sad su trčali uza stepenice, a zvuk grebanja kandži na njegovim stopalima o granit sličio je struganju čavala po školskoj ploči. “Alaric”, reče Clary. “Da?” “Žao mi je što sam bacila nož na tebe.” “Neka ti ne bude. To je bio dobar pogodak.” Pokušala je pogledati pokraj njega. “Gdje je Luke?” “Tu sam”, reče Luke. Alaric se okrene. Luke je dolazio stepenicama, gurajući mač natrag u tok, koji mu je bio privezan za bok, ispod jakne. Sječivo je bilo crno i ljepljivo. Alaric pusti Clary da sklizne na trijem. Sletjela je okrenuvši se. Nije mogla vidjeti Gretel ni otpisanog koji ju je ubio, tek masu uskomešanih tijela i odbljeske metala. Lice joj je bilo mokro. Podigla je slobodnu ruku da vidi krvari li, ali shvatila je da je zapravo plakala. Luke je radoznalo pogleda. “Bila je samo donjosvjećanin”, reče. Clary zapeku oči. “Ne govori tako.” “Razumijem.” Obrati se Alaricu. “Hvala što si se pobrinuo za nju. Kad krenemo dalje...” “Idem s vama”, reče Alaric. Gotovo je završio preobrazbu u ljudski oblik, ali oči su mu još uvijek bile vučje i usne su mu bile istegnute unatrag sa zuba dužine čačkalica. Savio je šake dugačkih noktiju. Lukeove oči bile su uznemirene. “Alaric, ne.” Alaricov režeći glas bio je miran. “Vi ste voda čopora. Sad kad je Gretel mrtva, ja sam vaš prvi zamjenik. Ne bi bilo u redu da vas pustim da idete sami.” “Ja...” Luke pogleda Clary, pa zatim opet polje ispred bolnice. “Trebam te ovdje, Alaric. Žao mi je. To je naređenje.” Alaricove oči ogorčeno zaiskre, ali odmakne se u stranu. Vrata bolnice bila su od teškog kićeno izrezbarenog drva, s uzorcima koji su Clary bili poznati; idriske ruže, vijugave rune, zrakasta sunca. Popustila su uz prasak slamanja brave kad ih je Luke šutnuo. Kad su se vrata širom otvorila, gurnuo je Clary naprijed. “Uđi.” Zateturala je mimo njega, okrenuvši se na pragu. Tek je načas opazila Alarica kako gleda za njima blistavim vučjim očima. Iza njega je travnjak ispred bolnice bio posut leševima, a zemlja umrljana krvlju, crvenom i crnom. Kad su se vrata za njom uz tresak zatvorila, zaklonivši joj pogled, osjetila je zahvalnost. Ona i Luke stajali su u slabo osvijetljenom polumraku, u kamenom predvorju obasjanom jednom jedinom bakljom. Nakon buke bitke, tišina je sličila ogrtaču koji guši. Clary se zatekne kako sopćući hvata zrak, zrak koji nije bio težak od vlage i vonja krvi. Luke joj rukom stisne rame. “Jesi li dobro?” Ona si obriše obraze. “Nisi to smio reći. Da je Gretel bila samo donjosvjećanka. Ja ne mislim tako.” “Drago mi je što to čujem.” On posegne za bakljom u metalnom nosaču. “Mučila me pomisao da su te Lightwoodovi pretvorili u svoju kopiju.” “Pa nisu.”

198

Luke nije mogao izvaditi baklju; namrštio se. Posegnuvši u džep, Clary izvadi glatki runokamen koji joj je Jace dao za rođendan i podigne ga visoko. Svjetlost joj nahrupi između prstiju, kao da je razbila ljusku sjemenke tame i ispustila sjaj zarobljen u njoj. Luke pusti baklju. “Vještičje svjetlo?” reče. “Jace mi ga je dao.” Osjećala je kako joj pulsira na dlanu, kao otkucaji srca kakve sićušne ptice. Zapitala se gdje se Jace nalazi u toj sivoj kamenoj hrpi soba, je li uplašen, pita li se hoće li je više ikada vidjeti. “Već se godinama nisam borio pod vještičjim svjetlom”, reče Luke i krene uza stepenice. Glasno su mu škripale pod čizmama. “Slijedi me.” Blještav sjaj vještičje svjetlosti bacao je njihove sjene, čudnovato izdužene, na glatke zidove od granita. Zastali su na kamenom odmorištu koje se krivilo u luk. Vidjela je svjetlo iznad njih. “Je li bolnica ovako izgledala prije stotinjak godina?” šapne Clary. “Kostur onoga što je Renwick izgradio još je ovdje”, reče Luke. “Ali pretpostavljam da su Valentine, Blackweli i ostali renovirali zgradu tako da malo više odgovara njihovom ukusu. Pogledaj ovo.” On strugne čizmom po podu: Clary spusti pogled i ugleda runu uklesanu u granit ispod svojih nogu: krug u središtu kojeg se nalazio moto na latinskom: In Hoc Signo Vinces. “Što to znači?” upita. “To znači 'Pod ovim znakom ćemo pobijediti'. To je bio moto Kruga.” Ona pogleda gore, prema svjetlu. “Znači, oni su tu.” “Tu su”, reče Luke, a u vrlo mu se napetu glasu čulo iščekivanje. “Dođi.” Išli su uza zavojite stepenice koje su kružile ispod svjetla sve dok ih ono nije okružilo, a oni se našli na ulazu u dugačak i uzak hodnik. Duž hodnika plamsale su baklje. Clary sklopi šaku oko vještičjeg svjetla i ono trepne, ugasivši se kao utrnula zvijezda. Vrata su bila postavljena u razmacima duž hodnika, mahom čvrsto zatvorena. Zapitala se jesu li to nekoć kada je to bila bolnica bili odjeli ili možda privatne sobe. Dok su išli hodnikom, Clary ugleda tragove čizama, blatnjavih od vanjske trave, koji su krivudali po podu. Netko je nedavno prolazio ovuda. Prva vrata koja su isprobali lako su se otvorila, ali soba iza njih bila je prazna: tek ulašteni drveni pod i kameni zidovi, sablasno osvijetljeni mjesečinom koja se prosipala kroz prozor. Sobu je ispunjavao nerazgovijetan štropot bitke koja se vodila vani, ritmičan poput zvuka oceana. Sljedeća soba bila je puna oružja: mačeva, buzdovana i sjekira. Mjesečina je poput srebrne vode tekla preko silnih redova neukoričena čelika. Luke tiho zazviždi. “Fina zbirka.” “Misliš li da Valentine koristi sve to?” “Sumnjam. Pretpostavljam da to služi njegovoj vojsci.” Luke se okrene da ode. Treća soba bila je spavaonica. Zastori oko kreveta na četiri stupa bili su plavi, perzijski čilim imao je plave, crne i sive uzorke, a pokućstvo je bilo obojano u bijelo, kao namještaj dječje sobe. Sve je to prekrivao tanak i sablastan sloj prašine, koji je blijedo svjetlucao pod mjesečinom. U krevetu je ležala Jocelyn, usnula. Bila je na leđima, jedne ruke nehajno prebačene preko grudi, kose raširene po jastuku. Imala je nekakvu bijelu spavaćicu koju Clary nikad nije vidjela i disala je uredno i mirno. Na prodornoj mjesečini Clary je uspjela vidjeti titranje majčinih očnih kapaka dok je sanjala. Tiho kriknuvši, Clary se zaleti naprijed - ali Lukeova naglo ispružena ruka opali je preko grudi kao željezna šipka, zadržavši je. “Čekaj”, reče on glasa napetog od napora. “Moramo biti oprezni.” Clary ga bijesno pogleda, ali on je gledao mimo nje, ljutita i tužna izraza lica. Ona poprati pravac njegova pogleda i opazi ono što ranije nije htjela vidjeti. Srebrne lisičine zatvorene oko

199

Jocelyninih zglavaka i stopala; krajevi njihovih lanaca bili su duboko uronjeni u kameni pod s obje strane kreveta. Stol pokraj kreveta bio je zatrpan čudnovatom hrpom cijevi i boca, staklenki i dugačkih, zloslutno šiljatih instrumenata čiji se kirurški čelik ljeskao. Jedna gumena cijev protezala se od jedne staklenke do vene u Jocelyninoj lijevoj ruci. Clary se otme Lukeovoj ruci koja ju je zadržavala i pohrli prema krevetu, obujmivši rukama majčino tijelo, koje nije reagiralo. No osjećaj je bio kao da pokušava zagrliti loše sklopljenu lutku. Jocelyn je ostala nepokretna i kruta, a njezino sporo disanje nije se promijenilo. Prije tjedan dana Clary bi se bila rasplakala kao one prve užasne noći kad je otkrila da njezine majke nema, rasplakala i zvala je. Ali sad, kad je pustila majku i uspravila se, nisu navrle nikakve suze. Sada u njoj nije bilo straha ni samosažaljenja: tek gorki bijes i poriv da pronađe onoga tko je to učinio, onoga tko je kriv za sve to. “Valentine”, rekla je. “Naravno.” Luke je bio pokraj nje, lagano je dodirivao lice njezine majke, podignuo joj očne kapke. Oči ispod njih bile su prazne kao pikule. “Nije drogirana”, reče. “Nekakva čarolija, pretpostavljam.” Clary ispusti dah u pokušaju da suspregne jecaj. “Kako da je izbavimo odavde?” “Ja ne mogu dotaknuti lisičine”, reče Luke. “Srebro. Imaš li...” “Oružarnica”, reče Clary, ustavši. “Tamo sam vidjela sjekiru. Nekoliko. Mogli bismo presjeći lance...” “Ti se lanci ne mogu presjeći.” Glas koji je progovorio s vrata bio je dubok, odrješit i poznat. Clary se naglo okrene i ugleda Blackwella. Sada se cerio, odjeven u one iste halje boje zgrušane krvi kao i prije, zabačene kapuljače te s blatnjavim čizmama što su virile ispod ruba. “Graymark”, reče. “Kako lijepo iznenađenje.” Luke ustane. “Ako si iznenađen, onda si idiot”, reče. “Nije baš da sam stigao u tišini.” Blackwellovi obrazi buknuli su tamnije ljubičastom nijansom, ali nije se pomaknuo prema Lukeu. “Opet si vođa klana, ha?” reče i neugodno se nasmije. “Ne možeš se riješiti navike da ti donjosvjećani odrađuju prljavi posao? Valentineove trupe siju njihove komade po cijelom travnjaku, a ti si ovdje na sigurnom sa svojim djevojkama.” Uputi preziran osmijeh u Clarynu smjeru. “Ova tu izgleda malo premlado za tebe, Luciane.” Clary se ljutito zarumeni stisnuvši šake, ali Lukeov glas, kad je odgovorio, bio je ljubazan. “Ja to baš i ne bih nazvao trupama, Blackwelle”, reče. “To su otpisani. Izmučena bivša ljudska bića. Ako me sjećanje služi, Klava se prilično mršti na sve to - mučenje ljudi, bavljenje crnom magijom. Mislim da baš i neće biti prezadovoljni.” “Klava neka ide kvragu”, zareži Blackwell. “Ne trebamo ni njih ni njihovu toleranciju prema polutanima. Osim toga, otpisani neće više dugo biti otpisani. Nakon što Valentine na njima upotrijebi Kalež, bit će jednako dobri sjenolovci kao mi ostali - bolji od onoga što Klava priznaje kao ratnike ovih dana. Mekušaca koji vole donjosvjećane.” On ogoli tupe zube. “Ako je to njegova namjera s Kaležom,” reče Luke, “zašto onda to već nije učinio? Što čeka?” Blackwell podigne obrve. “Zar nisi znao? Njegov...” Prekine ga svilenkast smijeh. Kod njegova lakta pojavi se Pangborn, sav u crnom, s kožnatom trakom preko ramena. “Dosta, Blackwelle”, reče. “Previše pričaš, kao i obično.” Isceri šiljate zube prema Lukeu. “Zanimljiv potez, Graymark. Nisam slutio da imaš želuca za to da povedeš svoj najnoviji klan u samoubilačku misiju.” U Lukeovu obrazu zatitra mišić. “Jocelyn”, reče. “Što joj je učinio?” Pangborn se melodiozno podsmjehne. “Mislio sam da ne mariš.” “Nije mi jasno što sad hoće od nje”, nastavi Luke, ne obazirući se na porugu. “Ima Kalež. Ona mu više ne može biti od koristi. Valentine nikad nije bio za besciljno ubijanje. Ciljano ubijanje. To bi mogla biti druga priča.”

200

Pangborn ravnodušno slegne ramenima. “Nama je svejedno što će on s njom”, reče. “Bila mu je žena. Možda je mrzi. I to je cilj.” “Pusti je”, reče Luke, “i otići ćemo s njom, povući ću čopor. Bit ću tvoj dužnik.” “Ne!” Na Claryn ljutit uzvik Pangborn i Blackwell skrenu pogled na nju. Obojica su izgledala pomalo skeptično, kao da je ona žohar koji govori. Ona se obrati Lukeu. “Ima još i Jace. On je tu negdje.” Blackwell se zahihoće. “Jace? Nikad čuo ni za kakvog Jacea”, reče. “Sad, ja bih mogao zamoliti Pangborna da je pusti. Ali radije ne bih. Uvijek sam mislio da je ta Jocelyn kuja. Mislila je da je bolja od nas ostalih, zbog svog izgleda i podrijetla. Obična kuja s pedigreom, to je sve. Udala se za njega samo zato da se može okomiti na sve nas...” “Razočaran si što se ti nisi uspio udati za njega, Blackwelle?” bilo je sve što je Luke odvratio, iako je Clary čula hladan bijes u njegovu glasu. Blackwell, čije je lice postajalo sve ljubičastije, ljutito zakorači naprijed u sobu. A Luke, pokretom tako brzim da ga Clary gotovo nije vidjela, dohvati skalpel s noćnog ormarića i zavitla ga. On se dvaput preokrene u zraku i sjuri se oštricom u Blackwellovo grlo, presjekavši njegov progunđani odgovor. Blackwell se zagrcne, iskrene oči tako da su mu se vidjele samo bjeline i padne na koljena, primivši se rukama za grlo. Grimizna tekućina liptala mu je kroz raširene prste. Zausti kao da će nešto reći, ali iz usta mu samo iscuri tanak mlaz krvi. Ruke mu skliznu s grla i on tresne na tlo kao sasječeno stablo. “O, joj”, reče Pangborn, zureći u oboreno tijelo svojeg druga s tankoćutnim gnušanjem. “Baš neugodno.” Krv iz Blackwellova prerezanog grla širila se podom u gustu crvenu lokvu. Primivši Clary za rame, Luke joj nešto šapne u uho. To nije značilo ništa. Clary je bila svjesna samo tupa zujanja u glavi. Prisjetila se još jedne pjesme sa satova engleskog, nešto o tome kako nakon prve smrti kojoj svjedočiš više nijedna smrt nije važna. Taj pjesnik nije znao o čemu govori. Luke je pusti. “Ključeve, Pangborne”, reče. Pangborn nogom prodrma Blackwella i podigne pogled. Izgledao je srdito. “Ili što? Na mene ćeš baciti špricu? Na tom stolu bio je samo jedan nož. Ne”, doda, posegnuvši iza leđa i izvukavši dugačak mač opaka izgleda preko ramena. “Ako hoćeš ključeve, bojim se da ćeš ih morati uzeti sam. Ne zato što mi je Jocelyn Morgenstern važna na ovaj ili onaj način, razumiješ, nego samo zato što ja, između ostalih, jedva čekam da te ubijem... već godinama.” Zadnju je riječ razvukao uživajući u njoj s ushićenom nasladom, ulazeći dublje u prostoriju. Njegov mač sijevne poput munje na mjesečini. Clary ugleda kako Luke naglo pruža šaku prema njoj - čudnovato izduženu šaku, s noktima nalik na male noževe - i shvati dvije stvari: da će se on sada promijeniti i da je ono što joj je šapnuo u uho bila jedna riječ. Trči. Potrčala je. Krivudavo je izbjegla Pangborna, koji ju je jedva i pogledao, zaobišla Blackwellovo truplo i našla se s druge strane vrata u hodniku, uzbubnjala srca, prije nego što je Luke dovršio preobrazbu. Nije se osvrnula, ali čula je zavijanje, dugo i prodorno, zveket udarca metala o metal i prasak lomljave. Skršeno staklo, pomislila je. Možda su prevrnuli noćni ormarić. Jurnula je hodnikom prema oružarnici. Kad je ušla, posegnula je za izubijanom sjekirom čelične drške. Čvrsto je prianjala uza zid, bez obzira koliko je snažno vukla. Pokušala je s mačem pa s oružnim štapom - čak i s jednim malim bodežom - ali nijedno sječivo nije joj htjelo ostati u ruci. Na koncu je, polomljenih noktiju i prstiju krvavih od napora, morala odustati. U toj prostoriji bilo je magije, i to ne runske magije: nečeg divljeg i stranog, mračnog. Izašla je iz prostorije unatraške. Na tom katu nije bilo ničega što bi; joj moglo pomoći. Šepajući je krenula niz hodnik - počela je osjećati bol prave iscrpljenosti u nogama i rukama - i našla se na

201

križanju stepenica. Gore ili dolje? Dolje, sjetila se, nije bilo svjetla i bilo je prazno. Dakako, u džepu je imala vještičje svjetlo, ali nešto u njoj prezalo je pred pomisli da sama uđe u taj crni prostor. Gore je ugledala bliještanje još jačeg svjetla, opazila titraj nečega što je možda bio pokret. Krenula je gore. Boljele su je noge, boljela su je stopala, sve ju je boljelo. Posjekotine su joj bile previjene, ali zbog toga nisu ništa manje pekle. Lice ju je boljelo ondje gdje joj je Hugo posjekao obraz, a u ustima je imala metalan i gorak okus. Dospjela je do zadnjeg odmorišta. Bilo je blago zaobljeno, poput brodskog pramca, a na njemu je vladala jednaka tišina kao i dolje; nijedan zvuk bitke koja se vodila vani nije dopirao do njezinih ušiju. Još jedan dugačak hodnik protezao se pred njom, s isto onako mnogo vrata, ali ovdje su neka bila otvorena te se iz njih u hodnik prosipalo još više svjetla. Krenula je naprijed i neki ju je nagon privukao zadnjim vratima s lijeve strane. Oprezno je zavirila unutra. Soba ju je isprva podsjetila na jedan od onakvih rekonstrukcijskih prikaza nekog razdoblja iz Metropolitanskog muzeja umjetnosti. Kao da je stupila u prošlost - zidovi s drvenom oplatom sjajili su se kao da su netom ulašteni, baš kao i beskrajno dugačak stol za blagovanje, postavljen finim porculanom. Kićeno zrcalo sa zlatnim okvirom krasilo je suprotni zid, postavljeno između dva uljana portreta u teškim okvirima. Sve se ljeskalo pod svjetlošću baklji: tanjuri na stolu, prepuni hrane, brušene čaše u obliku kala, stolnjak i ubrusi tako bijeli da su blještali. Na kraju prostorije nalazila su se dva velika prozora zastrta naborima teškog baršuna. Kod jednog prozora stajao je Jace, tako miran da je načas pomislila da je kip, dok nije shvatila da vidi odbljesak svjetla s njegove kose. Lijevom rukom pridržavao je zastor po strani, a u tamnom oknu vidjela je odraze desetaka svijeća u prostoriji, zarobljene u staklu poput krijesnica. “Jace”, reče. Čula je svoj glas kao da dolazi izdaleka: zapanjenost, zahvalnost i čežnja toliko oštra da je boljela. On se okrenuo ispustivši zastor i ugledala je izraz čuđenja na njegovu licu. “Jace!” ponovi ona i potrči prema njemu. On je uhvati kad se bacila na nj. Čvrsto je zagrli rukama. “Clary.” Glas mu je bio gotovo neprepoznatljiv. “Clary, što ti radiš ovdje?” Glas joj je prigušila njegova košulja. “Došla sam po tebe.” “Nisi trebala.” Njegov stisak iznenada popusti; on ustukne za korak, malo je udaljivši od sebe. “Bože moj”, reče, dotaknuvši joj lice. “Budalo jedna, što si učinila.” Glas mu je bio ljut, ali pogled koji je prelazio njezinim licem i prsti koji su joj nježno dodirivali leđa bili su blagi. Još ga nikada nije vidjela takvog; u njemu je bilo nekakve krhkosti, kao da može biti ne samo dirnut, nego čak i povrijeđen. “Zašto nikad ne razmišljaš?” šapne. “Razmišljala sam”, reče ona. “Razmišljala sam o tebi.” On načas zatvori oči. “Da ti se išta dogodilo...” Rukama je nježno pratio liniju njezinih ruku sve do zglavaka, kao da se želi uvjeriti da je doista tamo. “Kako si me našla?” “Luke”, odvrati ona. “Došla sam s Lukeom. Da te spasim.” Još uvijek je držeći, on skrene pogled s njezina lica prema prozoru, usana pomalo iskrivljenih od negodovanja. “Znači, to su... došla si s klanom vukova?” upita neobičnim tonom. “Lukeovi su”, reče ona. “On je vukodlak i...” “Znam.” Jace je prekine. “Trebao sam pogoditi - lisičine.” Baci pogled prema vratima. “Gdje je on?” “Dolje”, reče Clary polako. “Ubio je Blackwella. Ja sam došla gore da te pronađem...” “Morat će ih povući”, reče Jace. Ona ga pogleda s nerazumijevanjem. “Što?” “Luke”, reče Jace. “Morat će povući svoj čopor. Došlo je do nesporazuma.”

202

“Što, ti si oteo samog sebe?” Pokušala je zvučati kao da ga zadirkuje, ali glas joj je bio previsok. “Dođi, Jace.” Potegne ga za zglavak, ali on se odupre. Netremice ju je gledao, a ona iznenada shvati što nije bila uočila u prvom naletu olakšanja. Zadnji put kad ga je vidjela bio je posječen i izudaran, u odjeći umrljanoj blatom i krvlju, kose prljave od sukrvice i prašine. Sad je imao široku bijelu košulju i tamne hlače, a počešljana kosa padala mu je oko lica, blijedo zlatna i lepršava. Tankom rukom odgurne nekoliko pramenova iz očiju i ona opazi da mu se teški srebrni prsten vratio na prst. “Je li to tvoja odjeća?” upita ona zbunjeno. “I... sav si u zavojima...” Glas joj zamre. “Čini se da se Valentine strašno dobro brine za tebe.” On joj se nasmiješi umornom nježnošću. “Kad bih ti ispričao istinu, rekla bi da sam lud”, reče. Ona osjeti kako joj srce leprša u grudima brzo kao mlat kolibrijevih krila. “Ne, ne bih.” “Moj otac mi je dao tu odjeću”, reče on. Lepršanje se prometne u brzo tutnjanje. “Jace,” reče ona oprezno, “tvoj otac je mrtav.” “Nije.” On odmahne glavom. Imala je dojam da potiskuje neki vrlo jak osjećaj, poput užasa ili ushita - ili oboje. “Ja sam mislio da jest, ali nije. Sve je to bila pogreška.” Ona se sjeti što joj je Hodge pričao o Valentineu i njegovoj sposobnosti da zanosno i uvjerljivo laže. “Je li to nešto što ti je Valentine rekao? Jer on je lažac, Jace. Sjeti se što je Hodge rekao. Ako ti kaže da ti je otac živ, laže ti zato da učiniš ono što želi.” “Vidio sam oca”, reče Jace. “Razgovarao sam s njim. On mi je to dao.” Povuče novu, čistu košulju kao da je to neporeciv dokaz. “Moj otac nije mrtav. Valentine ga nije ubio. Hodge mi je lagao. Sve ove godine mislio sam da je mrtav, ali nije bio.” Clary se mahnito osvrne uokolo po sobi punoj sjajnog porculana, kapljućih baklji i praznih, blještavih zrcala. “Pa ako je tvoj otac stvarno ovdje, gdje je onda? Je li Valentine i njega oteo?” Jaceove su oči iskrile. Ovratnik košulje bio mu je rastvoren i mogla je vidjeti tanke bijele ožiljke koji su mu prekrivali ključnu kost, nalik na pukotine u glatkoj zlaćanoj koži. “Moj otac...” Vrata, koja je Clary bila zatvorila, otvore se uz škripu i neki čovjek uđe u prostoriju. Bio je to Valentine. Srebrna, kratko ošišana kosa sjajila mu se kao ulaštena čelična kaciga, a usta su mu bila stisnuta. Za širokim pojasom nosio je korice za mač i iz njih je virio balčak dugačkog mača. “Onda,” reče, oslonivši šaku na balčak kad je progovorio, “jesi li skupio svoje stvari? Naši otpisani mogu zadržavati vukoljude samo neko...” Ugledavši Clary, prekine se usred rečenice. Nije bio od onih koji se ikada nađu uistinu zatečeni, ali opazila mu je iskru zapanjenosti u očima. “Što je ovo?” upita, skrenuvši pogled na Jacea. Ali Clary je već prtljala po pojasu tražeći bodež. Uhvatila mu je dršku, istrgnula ga iz toka i povukla ruku unatrag. Bijes joj je udarao iza očiju poput ritma bubnjeva. Mogla je ubiti tog čovjeka. Htjela ga je ubiti. Jace joj uhvati zglavak. “Ne.” Nije uspjela suzbiti nevjericu. “Ali Jace...” “Clary”, reče on odlučno. “To je moj otac.”

203

23 VALENTINE

“Vidim da sam nešto prekinuo”, reče Valentine glasom suhim kao pustinjsko poslijepodne. “Sine, bi li mi rekao tko je to? Možda neko dijete Lightwoodovih?” “Ne”, reče Jace. Zvučao je umorno i nesretno, ali nije olabavio stisak ruke oko njezina zglavka. “To je Clary. Clarissa Fray. Moja prijateljica. Ona...” Valentineove crne oči polako su je istraživale od vrha raskuštrane glave do prstiju ofucanih tenisica. Prikovale su se za bodež koji je još uvijek držala u ruci. Neki neodređen izraz preleti mu licem - pomalo zabavljen, pomalo razdražen. “Gdje si se domogla tog bodeža, mlada damo?” Clary hladno odgovori: “Dao mi ga je Jace.” “Naravno da jest”, reče Valentine. Ton mu je bio blag. “Smijem li ga pogledati?” “Ne!” Clary ustukne za korak kao da misli da će on skočiti na nju i osjeti kako joj se bodež glatko odvaja od prstiju. Držeći bodež, Jace je skrušeno pogleda. “Jace”, sikne ona, ubacivši svaki gram izdanosti koju je osjećala u taj jedan slog njegova imena. On reče samo: “Još uvijek ne razumiješ, Clary.” S nekakvom pokornom smjernošću od koje ju je oblila mučnina prišao je Valentineu i pružio mu bodež. “Izvoli, oče.” Valentine uzme bodež velikom šakom dugih kostiju i prouči ga. “To je kindžal, čerkeski bodež. Ovaj ovdje nekoć je imao svoj par. Evo, pogledaj zvijezdu Morgensternovih ugraviranu u oštricu.” On ga preokrene, pokazujući ga Jaceu. “Čudi me što je Lightwoodovi nikad nisu primijetili.” “Nisam im ga nikad pokazao”, reče Jace. “Dopustili su mi da imam vlastite stvari. Nisu njuškali.” “Naravno da nisu”, reče Valentine. Pruži kindžal natrag Jaceu. “Mislili su da si sin Michaela Waylanda.” Gurajući bodež crvene drške za pojas, Jace podigne pogled. “I ja sam”, reče tiho, a Clary tada shvati kako to nije bila šala, kako Jace nije samo glumatao zbog nekih svojih razloga. Uistinu je mislio da je Valentine njegov otac koji mu se vratio. Hladan očaj razlije se Clarynim žilama. S ljutitim Jaceom, netrpeljivim, bijesnim Jaceom mogla bi se nositi, ali taj novi Jace, krhak i ozaren svjetlom vlastitog osobnog čuda, bio joj je stran. Valentine je pogleda preko Jaceove zlatno-smeđe glave; oči su mu bile hladno podrugljive. “Možda bi bilo dobro da sada sjedneš, Clary”, reče. Ona tvrdoglavo prekriži ruke na grudima. “Ne.” “Kako hoćeš.” Valentine izvuče stolac i sjedne za čelo stola. Čas kasnije sjedne i Jace, pokraj napola pune boce vina. “Ali uskoro ćeš čuti neke stvari zbog kojih bi mogla zažaliti što nisi sjela.” “Reći ću ako do toga dođe”, odvrati Clary. “Vrlo dobro.” Valentine se nasloni i prekriži ruke na potiljku. Ovratnik košulje malo mu se rastvori, razotkrivši njegove ključne kosti pune ožiljaka. Ožiljaka kao u njegova sina, kao u svih

204

nefila. Život pun ožiljaka i ubijanja, bio je rekao Hodge. “Clary”, ponovi on, kao da iskušava kako zvuči njezino ime. “Skraćeno od Clarissa? To nije ime koje bih ja odabrao.” Usne su mu bile okrutno izobličene. Zna da sam njegova kći, pomisli Clary. Nekako zna. Ali ne govori to. Zašto to ne govori? Zbog Jacea, shvati. Jace bi pomislio - nije mogla zamisliti što bi pomislio. Valentine ih je vidio kako se grle kad je ušao u prostoriju. Sigurno je znao da posjeduje razornu informaciju. Negdje iza tih neproničnih crnih očiju njegov oštar um brzo je radio, pokušavajući odlučiti kako da najbolje iskoristi to što zna. Uputila je još jedan preklinjući pogled Jaceu, ali on je oborenih očiju zurio u vinsku čašu do svoje lijeve ruke, punu purpurno-crvene tekućine. Vidjela je brzo dizanje i spuštanje njegovih prsa dok je disao; bio je nemirniji nego što je pokazivao. “Uopće me ne zanima što bi ti izabrao”, reče Clary. “Uvjeren sam”, odvrati Valentine, nagnuvši se naprijed, “da te ne zanima.” “Ti nisi Jaceov otac”, reče ona. “Pokušavaš nas prevariti. Jaceov otac bio je Michael Wayland. Lightwoodovi to znaju. Svi to znaju.” “Lightwoodovi su bili pogrešno obaviješteni”, reče Valentine. “Uistinu su vjerovali - vjeruju da je Jace sin njihovog prijatelja Michaela. Kao i Klava. Čak ni Tiha braća ne znaju tko je on zapravo. Makar, saznat će vrlo brzo.” “Ali Waylandov prsten...” “A, da”, reče Valentine, pogledavši Jaceovu ruku na kojoj je taj prsten svjetlucao poput zmijskih ljuski. “Prsten. Čudno, zar ne, kako naopako okrenuto slovo M sliči slovu W? Jasno, da si se potrudila razmisliti o tome, vjerojatno bi ti bilo pomalo čudno što je simbol obitelji Wayland zvijezda padalica. Ali uopće nije čudno što je to simbol Morgensternovih.” Clary je bijelo gledala. “Nemam pojma što želiš reći.” “Smetnuo sam s uma kako je žalosno slabo ovozemsko obrazovanje”, reče Valentine. “Morgernstern znači 'jutarnja zvijezda'. Kao u 'Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju ti, vladaru naroda?'“ Clary lagano zadrhti. “Misliš na Sotonu.” “Ili na bilo koju veliku moć,” reče Valentine, “izgubljenu zbog nepristajanja na služenje. Kao moju. Ja nisam htio služiti pokvarenoj vladi i zbog toga sam izgubio obitelj, svoju zemlju, umalo i život...” “Pobuna je bila tvoja krivnjal” prasne Clary. “Ljudi su ginuli u njoj! Sjenolovci kao ti!” “Clary.” Jace se nagne naprijed, gotovo prevrnuvši čašu laktom. “Samo ga saslušaj, može? Nije onako kako si mislila. Hodge nam je lagao.” “Znam”, reče Clary. “Izdao nas je Valentineu. Bio je Valentineov pijun.” “Ne”, reče Jace. “Ne, Hodge je cijelo vrijeme bio taj koji je želio Kalež smrtnika. On je poslao ravenere na tvoju majku. Moj otac... Valentine je za to saznao tek kasnije i došao ga je zaustaviti. Doveo je tvoju majku ovamo da je izliječi, a ne da je ozlijedi.” “I ti vjeruješ u to smeće?” reče Clary zgađeno. “To nije istina. Hodge je radio za Valentinea. Zajedno su se trudili domoći Kaleža. Prevario nas je, istina, ali bio je samo sredstvo.” “Ali on je trebao Kalež smrtnika”, reče Jace. “Zato da skine kletvu sa sebe i pobjegne prije nego što moj otac ispriča Klavi sve što je učinio.” “Ja znam da to nije istina!” reče Clary razjareno. “Bila sam tamo!” Okrene se Valentineu. “Bila sam u prostoriji kad si došao uzeti Kalež. Nisi me mogao vidjeti, ali bila sam tamo. Vidjela sam te. Uzeo si Kalež i oslobodio Hodgea kletve. On to ne bi mogao učiniti sam. Rekao je tako.”

205

“Doista sam ga oslobodio kletve,” reče Valentine odmjereno, “ali zbog samilosti. Izgledao je tako jadno.” “Nisi osjećao samilost. Nisi osjećao ništa.” “Dosta je, Clary!” Bio je to Jace. Ona se zagleda u nj. Obrazi su mu bili rumeni kao da je pio ono vino pokraj svojeg lakta, a oči suviše sjajne. “Ne obraćaj se tako mojem ocu.” “On nije tvoj otac!” Jace je izgledao kao da ga je ošamarila. “Zašto nam tako tvrdoglavo ne vjeruješ?” “Zato što te voli”, reče Valentine. Clary osjeti kako joj se krv cijedi iz lica. Pogleda ga, ne znajući što bi sljedeće mogao reći, ali strahujući od toga. Osjećala se kao da se primiče rubu provalije, nekom užasnom, strmoglavom propadanju u nigdje i ništa. Vrtoglavica joj stisne želudac. “Što?” Jace se doimao iznenađeno. Valentine je podrugljivo gledao Clary, kao da zna da ju je pričepio kao leptira za ploču. “Boji se da te iskorištavam”, reče. “Da sam ti isprao mozak, To nije istina, naravno. Kad bi pogledala u vlastita sjećanja, Clary, znala bi to.” “Clary.” Jace počne ustajati, očiju prikovanih na nju. Ugledala je polukrugove ispod njih, napetost koja ga je mučila. “Ja...” “Sjedni”, reče Valentine. “Pusti je da sama dođe do toga, Jonathane.” Jace se smjesta povuče, klonuvši nazad na stolac. Kroz omaglicu od vrtoglavice Clary je pipanjem tražila razumijevanje. Jonathan? “Mislila sam da se zoveš Jace”, reče. “Zar si i to slagao?” “Ne. Jace je nadimak.” Sad je bila već vrlo blizu provalije, tako blizu da je gotovo mogla pogledati dolje. “Od čega?” On je pogleda kao da ne razumije zašto se toliko uzrujava zbog nečeg toliko nevažnog. “Od mojih inicijala”, reče. “J. C.” Provalija se otvori pred njom. Nazirala je dug pad u tamu. “Jonathan”, reče slabašno. “Jonathan Christopher.” Jace se namršti. “Kako si...?” Umiješa se Valentine. Glas mu je bio blag. “Jace, htio sam te poštedjeti. Mislio sam da će te priča o majci koja je umrla manje boljeti od priče o majci koja te napustila prije prvog rođendana.” Jaceovi tanki prsti grčevito se stisnu oko nožice čaše. Clary načas pomisli da će je skršiti. “Moja majka je živa?” “Živa je”, reče Valentine. “Živa je i u ovom trenutku spava u jednoj od soba na donjem katu. Da”, reče, prekinuvši Jacea prije nego što je uspio progovoriti. “Jocelyn je tvoja majka, Jonathane. A Clary... Clary je tvoja sestra.” Jace trgne ruku unatrag. Vinska se čaša prevrne, prosuvši pjenušavu grimiznu tekućinu po bijelom stolnjaku. “Jonathane”, reče Valentine. Jace je poprimio užasnu boju, nekakvu zelenkasto-bijelu. “To nije istina”, reče. “To je pogreška. Nije moguće da je to istina.” Valentine smireno pogleda sina. “Razlog za radost,” reče dubokim zamišljenim glasom, “ja bih rekao. Jučer si bio siroče, Jonathane. A sad odjednom otac, majka i sestra za koje nisi niti znao da ih imaš.” “To nije moguće”, ponovi Jace. “Clary nije moja sestra. Da jest...” “Onda što?” reče Valentine. Jace ne odgovori, ali njegov patnički, mučno užasnut izraz lica Clary je bio dovoljan. Pomalo teturajući, ona zaobiđe stol i klekne do njegova stolca, posegnuvši za njegovom rukom. “Jace...”

206

On se trgne dalje od nje, gužvajući promočeni stolnjak prstima. “Nemoj.” Mržnja prema Valentineu pekla ju je u grlu kao potisnute suze. Bio je šutio, a time što nije ranije rekao to što je znao - da je ona njegova kći - učinio je od nje suučesnicu u svojem prešućivanju. A sad, kad je na njih sručio istinu tešku poput goleme stijene, hladnokrvno se naslonio kako bi pozorno promatrao posljedice. Kako Jace nije mogao uvidjeti koliko je ogavan? “Reci mi da to nije istina”, reče Jace, zureći u stolnjak. Clary proguta knedlu unatoč tome što ju je grlo peklo. “Ne mogu.” Valentine je zvučao kao da se smiješi. “Znači da sada priznaješ kako ja cijelo vrijeme govorim istinu?” “Ne”, ispali ona zauzvrat, ne pogledavši ga. “Ti govoriš laži u koje je umiješano malo istine, to je sve.” “Ovo postaje naporno”, reče Valentine. “Ako želiš čuti istinu, Clarissa, to je istina. Čula si priče o Pobuni pa misliš da sam ja zlikovac. Je li to točno?” Clary ne reče ništa. Gledala je Jacea, koji je izgledao kao da bi svaki čas mogao povratiti. Valentine je neumoljivo nastavio. “Jednostavno je, zapravo. Neki dijelovi priče koju si čula bili su istiniti, ali drugi nisu - laži pomiješane s malo istine, kao što si rekla. Činjenica je da Michael Wayland nije i da nikad nije bio Jaceov otac. Wayland je poginuo u Pobuni. Ja sam preuzeo Michaelovo ime i kuću kad sam pobjegao iz Staklenoga grada sa svojim sinom. Bilo je vrlo lako; Wayland nije imao nikakvih pravih rođaka, a njegovi najbliži prijatelji Lightwoodovi bili su prognani. I on bi bio u nemilosti zbog svoje uloge u Pobuni pa sam ja živio tim životom nemilosti, posve mirno, sam s Jaceom na Waylandovom imanju. Čitao sam svoje knjige. Odgajao svojeg sina. I čekao svoj trenutak.” Prstom je zamišljeno gladio filigranski rub čaše. Bio je ljevoruk, opazi Clary. Kao Jace. “Deset godina kasnije primio sam jedno pismo. Onaj tko ga je napisao naznačio je da zna koji je moj pravi identitet i da će ga razotkriti ne budem li spreman učiniti određene korake. Ja nisam znao od koga je pismo, ali to nije bilo važno. Nisam kanio dati njegovom tvorcu ono što je htio. Osim toga, znao sam da je moja sigurnost ugrožena i da će biti sve dok on ne bude pomislio da sam mrtav, izvan njegovog domašaja. Po drugi put sam odglumio vlastitu smrt uz pomoć Blackwella i Pangborna i zbog Jaceove sigurnosti sredio da moj sin bude poslan ovamo, pod zaštitu Lightwoodovih.” “Znači, pustio si Jacea da misli da si mrtav? Naprosto si ga pustio da misli da si mrtav, sve ove godine? To je odvratno.” “Nemoj”, ponovi Jace. Bio je podignuo ruke da si prekrije lice. Progovorio je u vlastite prste, prigušenim glasom. “Nemoj, Clary.” Valentine pogleda svojeg sina uz osmijeh koji Jace nije mogao vidjeti. “Jonathan je morao misliti da sam mrtav, da. Morao je misliti da je sin Michaela Waylanda ili ga Lightwoodovi ne bi štitili tako kako jesu. Oni su bili Michaelovi dužnici, a ne moji. Voljeli su ga zbog Michaela, a ne zbog mene.” “Možda bi ga voljeli zbog njega samog”, reče Clary. “Pohvalno sentimentalno tumačenje”, reče Valentine. “Ali malo vjerojatno. Ti ne poznaješ Lightwoodove onako kako sam ih ja nekad poznavao.” Činilo se da nije primijetio kako se Jace lecnuo ili ako jest, nije se obazirao na to. “To uopće nije važno, na koncu”, doda Valentine. “Svrha Lightwoodovih bila je da Jaceu pruže zaštitu, a ne zamjensku obitelj, razumiješ. On ima obitelj. Ima oca.” Jace ispusti grleni zvuk i skloni ruke s lica. “Moja majka...” “Pobjegla je nakon Pobune”, reče Valentine. “Ja sam bio obeščašćen čovjek. Klava bi me proganjala da je znala da sam preživio. Ona nije mogla podnijeti da je povezuju sa mnom i pobjegla

207

je.” Bol u njegovu glasu bila je opipljiva - i odglumljena, gorko pomisli Clary. Manipulativni gad. “U to vrijeme nisam znao da je bila trudna. S Clary.” Malo se nasmiješio, polako klizeći prstom niz vinsku čašu. “Ali krv zove krv, kao što se kaže”, nastavi. “Sudbina nas je ovdje okupila. Naša obitelj, ponovno zajedno. Možemo upotrijebiti portal”, reče, skrenuvši pogled na Jacea. “Otići u Idris. Vratiti se u dvorac.” Jace malo zadrhti, ali kimne, još uvijek tupo zureći u vlastite ruke. “Tamo ćemo biti zajedno”, reče Valentine. “Kao što bismo trebali.” Zvuči fantastično, pomisli Clary. Samo ti, tvoja komatozna žena, tvoj sin u traumatskom šoku i tvoja kći koja te mrzi iz dna duše. Da i ne spominjemo da su tvoje dvoje djece možda zaljubljeni jedno u drugo. Da, zvuči baš kao pravo obiteljsko okupljanje. Naglas reče samo: “Ja s tobom ne idem nikamo, a ne ide ni moja majka.” “Ima pravo, Clary”, reče Jace promuklo. Savije šake; na vrhovima prstiju imao je crvene mrlje. “Jedino tamo možemo otići. Ondje možemo srediti stvari.” “Ne misliš valjda ozbiljno...” S donjeg kata prolomi se strahovit tresak, tako glasan da je zvučalo kao da se jedan zid bolnice urušio. Luke, pomisli Clary, skačući na noge. Unatoč svojem izrazu mučna užasa Jace je reagirao automatski, napola ustavši sa stolca, rukom posežući prema pojasu. “Oče, oni su...” “Oni stižu.” Valentine se osovi na noge. Clary začuje korake. Čas kasnije vrata sobe širom se otvore, a na pragu se pokaže Luke. Clary potisne krik. Bio je obliven krvlju, traperice i tamna majica bili su mu tamni i natopljeni, a na donjoj polovici lica imao je krvavu bradu. Ruke su mu bile crvene do zglavaka; krv koja ih je prekrivala još je bila mokra i tekuća. Nije imala pojma je li išta od te krvi njegovo. Čula je sebe kako viče njegovo ime i već je trčala preko sobe prema njemu, gotovo se spotaknuvši o vlastite noge u mahnitoj želji da ga zgrabi za majicu i privije se uz njega onako kako nije učinila otkako je navršila osam godina. On načas podigne veliku ruku i dlanom joj obuhvati potiljak, stisnuvši je uza sebe u jednoruki zagrljaj. Tada je nježno odgurne. “Sav sam krvav”, reče. “Ne brini - krv nije moja.” “Čija je onda?” Bio je to Valentineov glas i Clary se okrene; Lukeova zaštitnička ruka još joj je bila prebačena preko ramena. Valentine ih je oboje gledao suženim, proračunatim očima. Jace je bio ustao i zaobišao je stol pa je neodlučno stajao iza svojeg oca. Clary se nije mogla sjetiti je li ikada prije išta činio neodlučno. “Pangbornova”, reče Luke. Valentine prijeđe rukom preko lica, kao da ga je ta vijest zaboljela. “Razumijem. Jesi li mu zubima iščupao grlo?” “Zapravo,” reče Luke, “ubio sam ga ovime.” Slobodnom rukom podigne dug, tanak bodež kojim je ubio otpisanog. Ona na svjetlu opazi plave dragulje u dršci. “Sjećaš li ga se?” Valentine ga pogleda i Clary opazi kako mu se čeljust stegnula. “Sjećam se”, reče, a Clary se zapita je li i on pomislio na njihov raniji razgovor. To je kindžal, čerkeski bodež. Ovaj ovdje nekoć je imao svoj par. “Dao si mi ga prije sedamnaest godina i rekao mi da si njime okončam život”, reče Luke, čvrsto stežući oružje u šaci. Njegovo sječivo bilo je dulje od sječiva kindžala crvene drške za Jaceovim pojasom; bio je negdje između bodeža i mača, a na vrhu oštrice imalo je iglu. “Umalo i jesam.” “Očekuješ od mene da to opovrgnem?” U Valentineovu glasu bilo je boli, uspomene na staru ranu. “Pokušao sam te spasiti od tebe samoga, Luciane. Jako sam pogriješio. Da sam barem smogao snage da te ubijem sam, mogao si umrijeti kao čovjek.”

208

“Kao ti?” upita Luke, a Clary u taj čas u njemu ugleda nešto od onog Lukea kojeg je oduvijek poznavala, koji je znao kad laže ili se pretvara, koji ju je opominjao kad bi bila arogantna ili neiskrena. U gorčini njegova glasa čula je ljubav koju je nekad osjećao prema Valentineu, zgrušanu u umornu mržnju. “Čovjek koji je svoju onesviještenu ženu lancima okovao za krevet nadajući se da će iz nje mučenjem izvući informacije kada se probudi? To je tvoja hrabrost?” Jace je zurio u svojeg oca. Clary ugleda grč bijesa koji je načas iskrivio Valentineovo lice; potom je nestao i lice mu je bilo glatko. “Nisam je mučio”, reče. “Okovana je zbog vlastite zaštite.” “Od čega?” zapita Luke, stupivši dublje u sobu. “Ti si jedino što je ugrožava. Jedino što ju je ikada ugrožavalo bio si ti. Provela je život bježeći da bi se maknula od tebe.” “Ja sam je volio”, reče Valentine. “Nikad joj ne bih naudio. Ti si je okrenuo protiv mene.” Luke se nasmije. “Nije trebala mene da se okrene protiv tebe. Sama te naučila mrziti.” “To je laži” odjednom divljački zagrmi Valentine i izvuče mač iz korica za strukom. Oštrica mu je bila plosnata i mat crna, ukrašena uzorkom srebrnih zvijezda. Podigne oštricu do visine Lukeova srca. Jace zakorači prema Valentineu. “Oče...” “Jonathane, tišina”!”vikne Valentine, ali bilo je prekasno; Clary ugleda šok na Lukeovu licu dok je buljio u Jacea. “Jonathan?” šapne. Jace iskrivi usta. “Ti da me nisi tako zvao”, reče bijesno, užagrenih zlatnih očiju. “Osobno ću te ubiti ako me budeš tako zvao.” Ne obazirući se na oštricu usmjerenu na srce, Luke nije skretao pogled s Jacea. “Tvoja bi majka bila ponosna”, reče toliko tiho da se čak i Clary, koja je stajala pokraj njega, morala potruditi da bi ga čula. “Ja nemam majku”, reče Jace. Ruke su mu se tresle. “Žena koja me rodila napustila me prije nego što sam joj upamtio lice. Ja njoj nisam značio ništa pa ona ništa ne znači meni.” “Nije tvoja majka ona koja te napustila”, reče Luke, polako pomičući pogled na Valentinea. “Mislio sam da si čak i ti”, reče polagano, “iznad toga da se vlastitom krvlju i mesom koristiš kao mamcem. Valjda sam se prevario.” “Sad je dosta.” Valentineov ton bio je gotovo malaksao, ali u njemu je bilo žestine, gladne prijetnje nasiljem. “Pusti moju kćer ili ću te ubiti na mjestu.” “Ja nisam tvoja kći”, reče Clary bijesno, ali Luke je gurne od sebe tako jako da je umalo pala. “Odlazi odavde”, reče. “Idi negdje na sigurno.” “Ne ostavljam te!” “Clary, ozbiljno mislim. Odlazi odavde.” Luke je već podizao bodež. “Ovo nije tvoja bitka.” Clary otetura od njega prema vratima koja su vodila na odmorište stubišta. Možda bi mogla potrčati po neku pomoć, po Alarica... Tada se Jace stvori ispred nje, prepriječivši joj put prema vratima. Bila je zaboravila koliko se brzo kretao, gipko kao mačka, brzo kao voda. “Jesi li luda?” sikne. “Razbili su ulazna vrata. Ovo mjesto će vrvjeti otpisanima.” Ona ga gurne. “Pusti me van...” Jace je zadrži željeznim stiskom. “Pa da te raskomadaju? Nema teorije.” Glasan zveket metala razlegne se iza nje. Clary se istrgne Jaceu i vidje da je Valentine napao Lukea, a da je ovaj dočekao njegov udarac pariranjem od kojeg su pucali bubnjići. Sječiva su im se udaljila i sad su se kretali prostorijom u izmaglici finti i uboda. “O, Bože”, šapne ona. “Poubijat će se.”

209

Jaceove oči bile su gotovo crne. “Ne razumiješ”, reče. “Tako se to radi...” Prekine se i naglo udahne kad se Luke probio kroz Valentineovu obranu, zadavši mu udarac u rame. Krv obilno poteče, umrljavši tkaninu njegove bijele košulje. Valentine zabaci glavu i nasmije se. “Pravi udarac”, reče. “Nisam mislio da ti to možeš, Luciane.” Luke je stajao vrlo uspravno, njegov nož priječio je Clary pogled na njegovo lice. “Ti si me sam naučio tom potezu.” “Ali to je bilo prije puno godina,” reče Valentine glasom nalik na sirovu svilu, “a nakon toga teško da ti je ikada ustrebao nož, zar ne? Kad na raspolaganju imaš kandže i očnjake.” “Zato da ti bolje iščupam srce.” Valentine odmahne glavom. “Srce si mi iščupao prije mnogo godina”, reče, a čak ni Clary nije bila načisto je li tuga u njegovu glasu stvarna ili glumljena. “Kad si me izdao i napustio.” Luke ponovo nasrne na nj, ali Valentine se okretno odmakne unazad. Za krupnog muškarca kretao se s iznenađujućom lakoćom. “Ti si okrenuo moju ženu protiv njezine vlastite vrste. Došao si joj kad je bila najslabija u svojoj bijedi, svojoj bespomoćnoj potrebi. Ja sam bio udaljen, a ona je mislila da je voliš. Bila je glupa.” Pokraj Clary, Jace je bio napet kao struna. Osjećala je njegovu napetost poput iskrica što frcaju s prerezanog strujnog kabela. “Valentine govori o tvojoj majci”, reče ona. “Napustila me”, reče Jace. “Kakva majka.” “Mislila je da si mrtav. Želiš li čuti kako ja to znam? Jer je imala kutiju u svojoj sobi. Na njoj su bili tvoji inicijali. J. C.” “Dobro, imala je kutiju”, reče Jace. “Mnogo ljudi ima kutije. U njima drže stvari. Čujem da je to sve jači trend.” “Unutra je držala uvojak tvoje kose. Kad si bio beba. I fotografiju, možda dvije. Svake godine bi je otvarala i plakala nad njom. Užasno, ucviljeno plakanje...” Jace stisne šake uz bokove. “Prestani”, reče kroza zube. “Što da prestanem? Govoriti ti istinu? Mislila je da si mrtav - nikad te ne bi ostavila da je znala da si živ. Ti si mislio da je tvoj otac mrtav...” “Ja sam ga vidio kako umire! Ili sam barem mislio da jesam. Nisam samo... samo čuo za to i odlučio povjerovati!” “Ona je pronašla tvoje spaljene kosti”, reče Clary mirno. “U ruševinama svoje kuće. Pokraj kostiju svoje majke i svojeg oca.” Jace je konačno pogleda. Jasno je vidjela nevjericu u njegovim očima, a oko očiju naprezanje da tu nevjericu i održi. Gotovo kao da gleda kroz glamur, mogla je vidjeti krhko zdanje njegove vjere u vlastita oca, koju je nosio poput prozirna oklopa, da se zaštiti od istine. Negdje se, pomislila je, u tom oklopu nalazi pukotina; negdje ga se, kad bi samo uspjela pronaći prave riječi, može probiti. “To je smiješno”, reče on. “Ja nisam umro - nije bilo nikakvih kostiju.” “Bilo je.” “Onda je to bio glamur”, reče on grubo. “Pitaj svojeg oca što se dogodilo s njegovom punicom i puncem”, reče Clary. Ispruži ruku da dotakne njegovu. “Pitaj ga je li i to bio glamur...” “Začepi!” Jaceova se samokontrola skršila i okomio se na nju, zelen od srdžbe. Clary opazi kako je Luke pogledao prema njima, smeten glasnim zvukom, a u tom trenutku nepažnje Valentine se provukao ispod njegove obrane i jednim jedinim udarcem prema naprijed zario oštricu svojeg mača u Lukeova prsa, tik ispod ključne kosti.

210

Luke razrogači oči, više kao da je zapanjen, nego kao da je ranjen. Valentine trgne ruku unazad i oštrica isklizne, crvena do balčaka. Oštro se nasmijavši, Valentine ponovno napadne, ovaj put izbivši Lukeu bodež iz ruke. On tresne na pod uz šupalj zveket i Valentine ga snažno šutne te se odskliže ispod stola dok se Luke još rušio na pod. Valentine podigne crni mač iznad Lukeova ispruženog tijela, spremajući se zadati konačni udarac. Ugravirane srebrne zvijezde svjetlucale su duž oštrice i Clary, smrznuta u trenutku užasa, pomisli Kako nešto tako ubojito može biti tako lijepo? Kao da zna što će Clary učiniti prije nego što je to učinila, Jace se okrene prema njoj. “Clary...” Smrznuti trenutak je prošao. Clary se izmigolji Jaceu, provuče se ispod njegovih ispruženih ruku i potrči preko kamenog poda prema Lukeu. On je bio na tlu, oslonjen na jednu ruku; Clary se baci na njega u času kad je Valentinov mač krenuo nadolje. Vidjela je Valentineove oči dok je mač jurio na nju; činilo joj se kao da traje eonima, premda se moglo raditi tek o djeliću sekunde. Vidjela je da je mogao zaustaviti udarac da je htio. Vidjela je da je shvatio da će probosti nju, ako ga ne zaustavi. Vidjela je da će to ipak učiniti. Podigla je ruke uvis, čvrsto zažmirivši... Začuo se štropot. Začula je Valentineov krik i kad je podignula pogled, vidjela je kako pridržava ruku lišenu mača, iz koje je tekla krv. Kindžal crvene drške ležao je malo podalje na kamenom podu, pokraj crnog mača. Zapanjeno se okrenuvši, ona ugleda Jacea pokraj vrata, još uvijek uzdignute ruke. Shvati da je on bacio bodež tako jako da je izbio crni mač iz ruke svojeg oca. Vrlo blijed, polako je spustio ruku, netremice gledajući Valentinea - razrogačenih i molećivih očiju. “Oče, ja...” Valentine pogleda svoju krvavu ruku i Clary načas opazi grč bijesa kako mu prelazi licem, kao kad se iznenada ugasi svjetlo. Kad je progovorio, glas mu je bio blag. “To je bio izvanredan pogodak, Jace.” Jace je oklijevao. “Ali tvoja ruka. Samo sam htio...” “Ne bih naudio tvojoj sestri”, reče Valentine, brzo se pokrenuvši da uzme i mač i kindžal crvene drške, koji zatakne za pojas. “Bio bih zaustavio udarac. Ali tvoja briga za obitelj je pohvalna.” Lažac. No Clary nije imala vremena za Valentineova izvrdavanja. Okrenula se prema Lukeu i osjetila oštru navalu mučnine. Luke je ležao na leđima, poluzatvorenih očiju i isprekidana daha. Krv mu je ključala iz rupe u poderanoj košulji. “Trebam zavoj”, reče Clary kao da se guši. “Neku tkaninu, bilo što.” “Ne miči se, Jonathane”, reče Valentine čeličnim glasom, a Jace, čija je ruka već pošla prema džepu, na mjestu se ukipi. “Clarissa”, reče njezin otac glasom glatkim poput čelika premazana maslacem. “Ovaj je čovjek neprijatelj naše obitelji, neprijatelj Klave. Mi smo lovci, a to znači da ponekad i ubijamo. Naravno da to razumiješ.” “Lovci na demone”, reče Clary. “Ubijamo demone. Nismo ubojice. Postoji razlika.” “On je demon, Clarissa”, reče Valentine, opet tim blagim glasom. “Demon s ljudskim licem. Znam kako ta čudovišta znaju prevariti. Sjeti se, jednom sam ga i ja poštedio.” “Čudovište?” ponovi Clary. Sjetila se Lukea, Lukea koji ju je ljuljao na ljuljački kad je imala pet godina, jače, stalno još jače; Lukea na završetku njezine osnovne škole, s uključenom kamerom, kao ponosan otac; Lukea kako pregledava svaku kutiju s knjigama koja stiže u njegov dućan, tražeći sve što bi joj se moglo svidjeti i stavljajući to na stranu. Lukea, koji je podiže da ubere jabuke sa stabala u blizini njegove kuće. Lukea, čiju je ulogu njezina oca ovaj čovjek pokušavao preuzeti. “Luke nije čudovište”, reče glasom istovjetnim Valentineovu, čelik za čelik. “Ni ubojica. Ti si.” “Clary!” Bio je to Jace.

211

Clary ga je ignorirala. Pogled joj je bio prikovan na hladne crne oči njezina oca. “Ubio si roditelje svoje žene, ne u bitci, nego hladnokrvno”, reče. “I kladim se da si isto tako ubio Michaela Waylanda i njegova sinčića. Da si bacio njihove kosti pokraj kostiju mojih djeda i bake zato da moja majka pomisli da ste ti i Jace mrtvi. Da si stavio svoj lančić oko vrata Michaela Waylanda prije nego što si ga spalio, tako da svi pomisle kako su te kosti tvoje. Nakon sveg tvog pričanja o neokaljanoj krvi Klave - nije te uopće zanimala njihova krv ni njihova nevinost kada si ih ubio, zar ne? Hladnokrvno ubijanje staraca i djece, to je čudovišno.” Novi grč bijesa iskrivi Valentineovo lice. “Sad je dostal” zaurla Valentine, ponovno podignuvši crni mač sa zvijezdama, a Clary u njegovu glasu začuje istinu o tome tko je on, bijes koji ga je pokretao cijelog života. Beskonačni, kipući bijes. “Jonathane! Makni mi svoju sestru s puta ili ću je, Anđela mi, silom ukloniti da ubijem to čudovište koje štiti!” Jace je oklijevao vrlo kratko. Onda je podigao glavu. “Svakako, oče”, reče i prijeđe prostorijom do Clary. Prije nego što je stigla podići šake da ga otjera, grubo ju je uhvatio za ruku. Trgnuo ju je na noge, povukavši je s Lukea. “Jace”, šapne ona prestravljeno. “Nemoj”, reče on. Prsti mu se bolno zabiju u njezine ruke. Vonjao je po vinu, metalu i znoju. “Ne obraćaj mi se.” “Ali...” “Rekao sam, ne govori.” Prodrma je, snažno. Ona posrne, vrati ravnotežu i podigne pogled na Valentinea koji je likovao iznad Lukeova skršenog tijela. Ispružio je stopalo u finoj čizmi i njime gurnuo Lukea, kojem se oteo zvuk sličan gušenju. “Pusti ga na miru!” vikne Clary, pokušavajući se oteti iz Jaceova stiska. Uzalud - bio je daleko previše jak. “Prestani”, sikne joj on u uho. “Samo si otežavaš. Bolje da ne gledaš.” “Kao ti?” sikne ona zauzvrat. “Žmirenjem i pretvaranjem da se nešto ne događa nećeš to učiniti neistinitim, Jace. To valjda znaš...” “Clary, prestani.” Od njegova tona gotovo je ostala bez riječi. Zvučao je očajno. Valentine se hihotao. “Da sam se samo sjetio”, reče, “ponijeti sječivo od pravog srebra, mogao sam te dokrajčiti na pravi način za tvoju vrstu, Luciane.” Luke zareži nešto što Clary nije uspjela čuti. Nadala se da je bilo grubo. Pokušala se izmigoljiti Jaceu. Poskliznula se i on ju je uhvatio, trgnuvši je unatrag tako snažno da ju je zaboljele Našla se u njegovu naručju, pomislila je, ali ne onako kako se prije nadala, ne onako kako je ikada zamišljala. “Barem mi dopusti da ustanem”, reče Luke. “Dopusti mi da umrem na nogama.” Valentine ga pogleda niz sječivo i slegne ramenima. “Možeš umrijeti na leđima ili na koljenima”, reče. “Ali samo čovjek zaslužuje da umre stojeći, a ti nisi čovjek.” “NE!” krikne Clary kad se, ne gledajući je, Luke počeo mučno podizati u klečeći položaj. “Zašto si moraš otežavati?” upita je Jace tihim, napetim šaptom. “Rekao sam ti da ne gledaš.” Dahtala je od iscrpljenosti i boli. “Zašto ti sebi moraš lagati?” “Ne lažem!” Stisne je još okrutnije, iako mu se nije pokušala oteti. “Samo hoću ono što je dobro u mojem životu - svojeg oca - svoju obitelj - ne mogu sve to opet izgubiti.” Luke je sada uspravno klečao. Valentine je podigao krvavi mač. Lukeove oči bile su zatvorene i nešto je mrmljao: riječi, molitvu, Clary nije znala. Iskrivila se u Jaceovu naručju, okrenuvši se tako da ga može pogledati u lice. Usne su mu bile tanka crta, a čeljust stisnuta, ali njegove oči... Onaj krhki oklop je pucao. Trebala ga je još samo zadnji put gurnuti. Napeto je potražila riječi. “Ti imaš obitelj”, reče. “Obitelj su jednostavno ljudi koji te vole. Kao što te Lightwoodovi vole. Alec, Isabelle...” Glas joj pukne. “Luke je moja obitelj, a ti ćeš me natjerati da ga gledam kako umire

212

točno onako kako si ti mislio da gledaš kako umire tvoj otac kad si imao deset godina? Je li to ono Što želiš, Jace? Želiš biti takav čovjek? Kao...” Najednom se prekine, prestrašena da je pretjerala. “Kao moj otac”, reče on. Glas mu je bio leden, suzdržan, ravan kao oštrica noža. Izgubila sam ga, očajno pomisli ona. “Dolje”, reče on i gurne je, snažno. Ona posrne, padne na pod, podigne se na jedno koljeno. Klečeći uspravno, ugleda Valentinea kako podiže mač visoko iznad glave. Frcajući sa sječiva, svjetlo iz stropnog svijećnjaka probadalo joj je oči sjajnim šiljcima svjetlosti. “Luke!” krikne. Sječivo se čvrsto zarije - u pod. Luke više nije bio ondje. Pokrenuvši se brže nego što je Clary mislila da može čak i sjenolovac, Jace ga je izmaknuo srušivši ga postrance na pod. Jace je stao sučelice svojem ocu iznad uzdrhtala balčaka mača, blijeda lica, ali smirena pogleda. “Mislim da bi trebao otići”, reče Jace. Valentine se u nevjerici zablene u svojeg sina. “Što si rekao?” Luke se bio podigao u sjedeći položaj. Košulja mu je bila umrljana svježom krvi. Gledao je Jacea kako pruža ruku i nježno, gotovo nezainteresirano gladi balčak mača koji se zabio u pod. “Mislim da si me čuo, oče.” Valentineov glas bio je kao bič. “Jonathan Morgenstern...” Brzo poput munje Jace uhvati balčak mača, izvuče ga iz podnih dasaka i podigne ga. Držao ga je lagano, podignutog i ravnog, tako da mu je vrh lebdio nekoliko centimetara ispod brade njegova oca. “Ja se tako ne zovem”, reče. “Zovem se Jace Wayland.” Valentine je netremice gledao Jacea; mač na grlu kao da i nije primjećivao. “Wayland?” zaurla. “U tebi nema nimalo Waylandove krvi! Michael Wayland tebi je bio stranac...” “A”, mirno reče Jace, “i ti si.” Trzne mačem ulijevo. “Sad kreni.” Valentine je vrtio glavom. “Nikad. Neću primati naređenja od djeteta.” Vršak mača pomiluje Valentineovo grlo. Clary je zurila u fasciniranom užasu. “Ja sam vrlo dobro uvježbano dijete”, reče Jace. “Ti si me osobno podučavao umijeću ubijanja. Moram pomaknuti samo dva prsta da ti prerežem grlo, jesi li znao?” Pogled mu je bio čeličan. “Pretpostavljam da jesi.” “Dovoljno si vješt”, reče Valentine. Ton mu je bio nehajan, ali Clary je primijetila da je stajao uistinu vrlo mirno. “Ali ne bi me mogao ubiti. Oduvijek si imao meko srce.” “Možda on ne bi mogao.” Bio je to Luke, sada na nogama, blijed i krvav, ali uspravan. “Ali ja bih. I nisam sasvim siguran da bi me on mogao spriječiti.” Valentineov grozničav pogled ošine Lukea pa se vrati na njegova sina. Jace se nije bio okrenuo kad je Luke progovorio, nego je stajao mirno kao kip, s nepomičnim mačem u ruci. “Čuo si to čudovište kako mi prijeti, Jonathane”, reče Valentine. “Stat ćeš na njegovu stranu?” “Ima nešto u tome”, reče Jace blago. “Nisam sasvim siguran da bih ga mogao spriječiti kad bi ti želio nauditi. Vukodlaci tako brzo zacjeljuju.” Valentineove se usne iskrive. “Znači,” ispljune, “kao i tvojoj majci, i tebi je draže to stvorenje, taj polutanski demonski stvor, od vlastite krvi, vlastite obitelji?” Prvi se put učini kao da je mač u Jaceovoj ruci zadrhtao. “Ti si me ostavio kad sam bio dijete”, reče odmjerenim glasom. “Pustio si me da mislim da si mrtav i poslao me živjeti sa strancima. Nikad mi nisi rekao da imam majku i sestru. Ostavio si me samog.” Tu je riječ viknuo. “Učinio sam to - radi tvoje sigurnosti”, pobuni se Valentine. “Da je tebi stalo do Jacea, da je tebi stalo do krvne veze, ne bi ubio njegova djeda i baku. Ubio si nevine ljude”, umiješa se Clary bijesno.

213

“Nevine?” prasne Valentine. “Nitko nije nevin u ratu! Oni su stali uz Jocelyn, protiv mene! Bili bi joj dopustili da mi oduzme sina!” Luke čujno izdahne. “Ti si znao da će te ostaviti”, reče. “Znao si da će pobjeći, čak i prije Pobune?” “Naravno da sam znao!” zaurla Valentine. Njegova je ledena samo-kontrola popucala i Clary je vidjela rastaljen bijes koji je ključao ispod nje, grčeći mu vratne tetive, stišćući mu šake. “Učinio sam što sam morao da bih zaštitio ono što je moje i na kraju sam im dao više nego što su ikada zaslužili: pogrebnu lomaču koja se dodjeljuje samo najvećim ratnicima Klave!” “Spalio si ih”, reče Clary bezizražajno. “Da!” vikne Valentine. “Spalio sam ih.” Jace se zagrcne kao da se guši. “Moji djed i baka...” “Nikad ih nisi poznavao”, reče Valentine. “Ne pravi se da te boli ono što ne osjećaš.” Vršak mača sada je drhtao jače. Luke stavi ruku na Jaceovo rame. “Polako”, reče. Jace ga ne pogleda. Disao je kao da je trčao. Clary je vidjela kako mu znoj svjetluca na oštroj pukotini između ključnih kostiju, lijepi mu kosu na sljepoočnice. Duž ruku vidjele su mu se žile. Ubit će ga, pomisli. Ubit će Valentinea. Žustro istupi. “Jace... treba nam Kalež. Ili znaš što će s njime učiniti.” Jace poliže suhe usne. “Kalež, oče. Gdje je?” “U Idrisu”, reče Valentine mirno. “Gdje ga nikad nećeš naći.” Jace se tresao. “Reci mi...” “Daj mi mač, Jonathane.” Bio je to Luke, mirna, čak i susretljiva glasa. Jace je zvučao kao da govori s dna bunara. “Što?” Clary zakorači naprijed. “Daj Lukeu mač. Daj mu ga, Jace.” On odmahne glavom. “Ne mogu.” Ona zakorači još jednom; još jedan korak i prišla bi mu dovoljno blizu da ga dotakne. “Da, možeš”, reče nježno. “Molim te.” On se ne osvrne. Pogled mu je bio prikovan za očeve oči. Trenutak je trajao i trajao, beskonačan. Najzad kimne, odsječno, ne spuštajući ruku. No dopustio je Lukeu da stane pokraj njega i stavi svoju ruku na njegovu, na balčak mača. “Sad možeš pustiti, Jonathane”, reče Luke - a tada se, vidjevši Claryn izraz lica, ispravi. “Jace.” Jace kao da ga nije čuo. Pustio je balčak i odmaknuo se od oca. Vratilo mu se malo boje pa je sada bio za nijansu sivlji, s krvi na usni ondje gdje ju je bio ugrizao. Clary je čeznula za time da ga dodirne, da ga zagrli, ali znala je da joj to nipošto ne bi dopustio. “Imam prijedlog”, reče Valentine Lukeu neobično ravnodušnim tonom. “Da pogodim”, reče Luke. '“Nemoj me ubiti', zar ne?” Valentine se nasmije bez imalo veselja. “Teško da bih se spustio toliko nisko da te molim za život”, reče. “Dobro”, odvrati Luke, gurkajući mu bradu sječivom. “Neću te ubiti ako me ne prisiliš na to, Valentine. Ja povlačim crtu kod toga da te ubijem pred očima tvoje djece. Želim Kalež.” Tutnjava s donjih katova postala je glasnija. Clary začuje nešto nalik na korake u hodniku izvana. “Luke...” “Čujem”, odbrusi on. “Kalež je u Idrisu, rekao sam vam”, reče Valentine, pogledavši mimo Lukea. Luke se znojio. “Ako je u Idrisu, odnio si ga onamo kroz portal. Poći ću s tobom. Da ga vratim.” Luke je načas skrenuo pogled. Vani u hodniku sada je bila još veća graja, zvukovi vikanja, nečega što se razbija. “Clary, ostani s bratom. Kad mi prođemo, otiđite kroz portal nekamo na sigurno.”

214

“Ja ne idem odavde”, reče Jace. “Da, ideš.” Nešto tresne o vrata. Luke podigne glas. “Valentine, portal. Kreni.” “Ili što?” Valentine je netremice gledao vrata, zamišljena izraza lica. “Ubit ću te ako me prisiliš”, reče Luke. “Bilo pred njima ili ne. Portal, Valentine. Sad.” Valentine širom raskrili ruke. “Ako ti tako želiš.” Lagano zakorači unatrag točno u trenutku kad su vrata prasnula unutra, a šarke se razletjele po podu. Luke se izmakne da ga vrata ne zgnječe u padu, pritom se okrenuvši, s mačem još uvijek u ruci. Na dovratku je stajao vuk, planina od prugaste dlake koja reži, ramena zgrbljenih prema naprijed, usana zategnutih iznad iskešenih zubi. Krv je tekla iz nebrojenih posjekotina u njegovu krznu. Jace tiho opsuje, već držeći serafinski bodež u ruci. Clary ga uhvati za zglavak. “Nemoj - to je prijatelj.” Jace je oplete pogledom prepunim nevjerice, ali spusti ruku. “Alaric...” Tada Luke nešto vikne na jeziku koji Clary nije razumjela. Alaric opet zareži, čučnuvši još niže, a ona u jednom zbunjenom času pomisli da će skočiti na Lukea. Tada ugleda Valentineovu ruku za njegovim pojasom, bljesak crvenih dragulja i shvati da je zaboravila kako on još uvijek ima Jaceov bodež. Začuje kako neki glas viče Lukeovo ime, pomisli da je njezin - no tada shvati da joj je grlo slijepljeno i da je to viknuo Jace. Luke se okretao poput broda, mukotrpno polako, činilo se, dok se nož odvajao od Valentineove ruke i letio prema njemu poput srebrna leptira, okrećući se i okrećući u zraku. Luke podigne svoje sječivo - a nešto golemo i smeđe-sivo sune između njega i Valentinea. Ona naglo udahne i pokuša potrčati, ali Jaceova ruka povuče je natrag. Vuk se sruši do Lukeovih nogu, krzna oblivena krvlju. Alaric šapama slabašno zagrebe dršku bodeža koji mu je stršio iz prsa. Valentine se nasmije. “Tako uzvraćaš bezuvjetnu odanost koju si tako jeftino kupio, Luciane”, reče. “Puštaš ih da umru za tebe.” Uzmicao je, sveudilj gledajući Lukea. Luke, blijed, pogleda njega pa spusti pogled na Alarica; jednom odmahne glavom i klekne, nagnuvši se nad palog vukodlaka. Još uvijek držeći Clary za ramena, Jace sikne: “Ostani tu, čuješ li me? Ostani tu.” Krene za Valentineom, koji je brzao, neobjašnjivo, prema suprotnom zidu. Zar je naumio skočiti kroz prozor? Clary je vidjela njegov odraz u velikom zrcalu zlatnog okvira kad mu se približio, a izraz njegova lica - nekakvo podrugljivo olakšanje - ispunio ju je ubojitim bijesom. “Hoću vraga”, promrmlja, pošavši za Jaceom. Zastala je samo da dograbi kindžal plave drške s poda ispod stola, kamo ga je Valentine bio šutnuo. Bodež joj je ugodno, umirujuće ležao u ruci dok je gurala prevrnut stolac s puta i primicala se zrcalu. Jace je bio izvadio serafinski bodež, koji je bacao snažno svjetlo uvis, zatamnjujući mu krugove ispod očiju i šupljine u obrazima. Valentine se bio okrenuo i stajao je obasjan tim svjetlom, leđima prema zrcalu. U njegovoj površini Clary je vidjela i Lukea iza njih; bio je odložio mač i izvlačio je kindžal crvene drške iz Alaricovih prsa, nježno i oprezno. Osjetila je mučninu i čvršće stisnula svoj bodež. “Jace...” započela je. On se nije okrenuo da je pogleda, iako ju je, naravno, vidio kao odraz u zrcalu. “Clary, rekao sam ti da čekaš.” “Ona je na svoju majku”, reče Valentine. Jedna ruka bila mu je iza leđa; prelazio je duž ruba teškog pozlaćenog okvira zrcala. “Ne voli raditi što joj se kaže.”

215

Jace se više nije tresao kao prije, ali Clary je osjećala strahovitu napetost njegove samokontrole, poput kože razapete preko bubnja. “Idem s njim u Idris, Clary. Vratit ću Kalež.” “Ne, ne možeš”, započne Clary i u zrcalu ugleda kako mu se lice zgrčilo. “Imaš bolju ideju?” zapita on. “Ali Luke...” “Lucian”, reče Valentine glasom mekim poput svile, “njeguje palog druga. Što se tiče Kaleža i Idrisa, oni nisu daleko. S one strane zrcala, moglo bi se reći.” Jace suzi oči. “Zrcalo je portal?” Valentine stisne usta i spusti ruku, udaljivši se od zrcala kad se prizor u njemu uskomešao i promijenio, kao kad se vodene boje razliju po slici. Umjesto sobe s tamnim drvom i svijećama, Clary je sada ugledala zelena polja, gusto smaragdno lišće na stablima i prostranu livadu koja se prostirala sve do velike kamene kuće u daljini. Začula je zujanje pčela i šuštanje lišća na vjetru te osjetila miris kozje krvi koji je vjetar donosio. “Rekao sam ti da nije daleko.” Valentine je stajao pod onime što je sada bio pozlaćeni dovratak, kosa mu je lepršala na tom istom vjetru koji je komešao lišće na stablima u daljini. “Je li onako kako se sjećaš, Jonathane? Je li da se ništa nije promijenilo?” Clary se stisne srce u grudima. Uopće nije sumnjala da je to Jaceov dom iz djetinjstva, prikazan tako da ga namami kao što se dijete mami bombonom ili igračkom. Pogledala je Jacea, ali on kao da je uopće nije primjećivao. Zurio je u portal i u pogled iza njega, u zelena polja i vlastelinski dvorac. Vidjela je kako mu se lice smekšava, čeznutljivu krivulju njegovih usta, kao da gleda nekoga koga voli. “Još se možeš vratiti kući”, reče njegov otac. Svjetlo serafinskog bodeža u Jaceovim rukama bacalo je njegovu sjenu prema natrag pa se činilo da prolazi kroz portal, zacrnivši jarko zelena polja i livadu s druge strane. Osmijeh nestane s Jaceovih usta. “To nije moj dom”, reče. “Ovo je sada moj dom.” Lica iskrivljena od bijesa, Valentine pogleda svojeg sina. Ona nikada neće zaboraviti taj pogled - zbog njega je iznenada osjetila strahovitu čežnju za majkom. Jer bez obzira na to koliko je njezina majka katkada bila ljuta na nju, Jocelyn je nikad nije tako pogledala. Uvijek ju je gledala s ljubavlju. Da je mogla osjetiti još više sažaljenja prema Jaceu, tada bi ga osjetila. “Vrlo dobro”, reče Valentine i okretno zakorači unatrag kroz portal, tako da je nogama čvrsto stao na tlo Idrisa. Usne mu se iskrive u smiješak. “Ah,” reče, “dom.” Jace zatetura prema rubu portala i zaustavi se, rukom primivši pozlaćeni okvir. Dok mu je Idris titrao pred očima kao fatamorgana u pustinji, kao da ga je obuzelo čudnovato kolebanje. Trebao mu je samo jedan korak... “Jace, nemoj”, brzo reče Clary. “Ne idi za njim.” “Ali Kalež”, reče Jace. Nije mogla dokučiti o čemu razmišlja, ali bodež mu se snažno tresao u ruci, koja je drhtala. “Neka Klava ide po njega! Jace, molim te.” Ako prođeš kroz taj portal, možda se nikad nećeš vratiti. Valentine će te ubiti. Ne želiš vjerovati u to, ali učinit će to. “Tvoja sestra ima pravo.” Valentine je stajao u zelenoj travi i poljskom cvijeću, vlati su mu lelujale oko nogu i Clary shvati da oni, iako udaljeni svega nekoliko centimetara, stoje u različitim zemljama. “Ti stvarno misliš da možeš pobijediti u ovome? Iako imaš serafinski bodež, a ja sam nenaoružan? Ne samo što sam jači od tebe, nego i sumnjam da si ti mene kadar ubiti. A morat ćeš me ubiti, Jonathane, prije nego što ti predam Kalež.” Jace čvršće stisne anđeoski bodež. “Ja te mogu...”

216

“Ne, ne možeš.” Valentine ispruži ruku kroz portal i primi Jacea za zglavak, povukavši ga naprijed toliko da mu je vrh serafinskog bodeža dotaknuo prsa. Na mjestu gdje su Jaceova šaka i zglavak prošli kroz portal, izgledali su kao da titraju uronjeni u vodu. “Hajde onda, učini to”, reče Valentine. “Zarij bodež. Sedam centimetara - možda deset.” Trgne sječivom prema naprijed, bodež mu zareže tkaninu košulje. Krug crven poput maka rasvjeta mu se tik iznad srca. Preneraženo udahnuvši, Jace istrgne ruku i zatetura prema natrag. “Kao što sam i mislio”, reče Valentine. “Imaš previše meko srce.” I strahovito naglo zamahne šakom prema Jaceu. Clary krikne, ali udarac ga uopće nije dotaknuo; zauzvrat, pogodio je površinu portala između njih, uz prasak kršenja tisuću krhkih komadića. Pukotine nalik na paučinu ispresijecale su staklo koje nije bilo staklo; zadnje što je Clary čula prije nego što se portal raspao u lavinu šiljatih krhotina, bio je Valentineov posprdan smijeh. Staklo se rasprši po podu kao ledeni pljusak, neobično lijep slap srebrnih krhotina. Clary ustukne, no Jace je stajao vrlo mirno dok je staklo kišilo oko njega, zureći u prazan okvir zrcala. Clary je očekivala da će psovati, vikati ili proklinjati svojeg oca, no on je zapravo samo čekao da krhotine prestanu padati. Kad su prestale, tiho je kleknuo u krš slomljena stakla i uzeo jedan poveći komad, preokrećući ga po rukama. “Nemoj.” Clary klekne do njega, odloživši bodež koji je držala. Više ju nije umirivao. “Ništa nisi mogao učiniti.” “Jesam, mogao sam.” Još je gledao u staklo. Skršene mrvice stakla naprašile su mu kosu. “Mogao sam ga ubiti.” Okrenuo je onu krhotinu prema njoj. “Gledaj”, reče. Ona pogleda. U tom komadu stakla još je mogla vidjeti djelić Idrisa - komadić plavog neba, sjenu zelenog lišća. Bolno izdahne. “Jace...” “Jeste li dobro?” Clary podigne pogled. Bio je to Luke, stajao je iznad njih. Bio je nenaoružan; oči su mu utonule u plave krugove iscrpljenosti. “Dobro smo”, reče. Razabrala je skvrčen lik na tlu iza njega, donekle prekriven Valentineovim dugačkim ogrtačem. Ispod ruba tkanine virila je ruka; na vrhovima prstiju imala je kandže. “Alaric...?” “Mrtav je”, reče Luke. U glasu mu je bilo mnogo kontrolirane boli; premda je jedva poznavao Alarica, Clary je znala da će ga strahovito breme krivnje mučiti zauvijek. Tako uzvraćaš bezuvjetnu odanost koju si tako jeftino kupio, Luciane. Puštaš ih da umru za tebe. “Moj otac je pobjegao”, reče Jace. “S Kaležom.” Glas mu je bio tup. “Isporučili smo mu ga ravno u ruke. Pogriješio sam.” Luke položi ruku na Jaceovu glavu, otresavši mu staklo iz kose. Kandže su mu još stršile, prsti su mu bili krvavi, ali Jace je izdržao njegov dodir kao da mu ne smeta i nije rekao baš ništa. “Nisi ti kriv”, reče Luke, pogledavši dolje u Clary. Plave oči bile su mu mirne. Govorile su: tvoj te brat treba; ostani s njim. Ona kimne i Luke ih ostavi, uputivši se prema prozoru. Širom ga otvori, pustivši u sobu propuh koji je ugasio svijeće. Clary ga začuje kako viče, doziva vukove ispod. Klekne pokraj Jacea. “U redu je”, reče kolebljivo, iako je bilo očito da nije i da možda više nikad neće biti te mu stavi ruku na rame. Tkanina njegove košulje bila joj je hrapava pod prstima, vlažna od znoja, neobično umirujuća. “Opet imamo moju mamu. Imamo tebe. Imamo sve što je važno.” “Imao je pravo. Zato se nisam mogao natjerati da prođem kroz portal”, šapne Jace. “Ne bih to mogao učiniti. Ne bih ga mogao ubiti.” “Bio bi pogriješio samo da si prošao”, reče ona. On ne odvrati ništa, tek nešto šapne ispod glasa. Nije uspjela čuti što, ali ispružila je ruku i uzela mu onaj komad stakla iz prstiju. Ondje gdje ga je bio držao, krvario je iz dvije plitke i uske posjekotine. Ona odloži krhotinu i primi ga za ruku, sklopivši mu prste preko ozlijeđenog dlana.

217

“Mislim, stvarno, Jace”, rekla je jednako nježno kao što ga je dotaknula. “Pa valjda znaš da se ne smiješ igrati razbijenim staklom?” Oteo mu se zvuk nalik na prigušen smijeh, a onda je ispružio ruke i privukao je u zagrljaj. Znala je da ih Luke promatra s prozora, ali odlučno je zažmirila i prislonila lice o Jaceovo rame. Mirisao je na sol i krv, a tek kad su se njegova usta približila njezinu uhu, shvatila je što govori, što je šaputao prije, a bila je to najjednostavnija od svih litanija: njezino ime, samo njezino ime.

218

Epilog USPON DOZIVA

Bolnički hodnik bio je blještavo bijel. Nakon što je toliko dugo živjela pod svjetlošću baklji, plinskih lampi i sablasnog vještičjeg svjetla, činilo joj se da stvari pod fluorescentnom rasvjetom izgledaju blijedo i neprirodno. Kad se Clary prijavila na recepciji, primijetila je da koža sestre koja joj je pružila papire na potpis djeluje neobično žućkasto pod jarkim svjetlima. Možda je demon, pomisli Clary, vraćajući papire. “Zadnja vrata na kraju hodnika”, reče sestra, ljubazno se nasmiješivši. Ili možda silazim s uma. “Znam”, reče Clary. “Bila sam ovdje jučer.” I prekjučer i dan prije toga. Bila je rana večer i u hodniku nije bilo gužve. Neki starac gegao se u mekanim papučama i ogrtaču, vukući za sobom pokretni aparat s kisikom. Dva liječnika u zelenim kirurškim odorama nosila su kavu u šalicama od stiropora; s površine tekućine para se dizala u ledeni zrak. Bolnica je bila agresivno klimatizirana, iako je vani vrijeme najzad počelo naginjati prema jeseni. Clary je stigla do vrata na kraju hodnika. Bila su otvorena. Zavirila je unutra da ne probudi Lukea ako je usnuo na stolcu kod kreveta, kao zadnja dva puta kada je došla. No bio je budan i udubljen u razgovor s visokim muškarcem u haljama boje pergamenta, kakve su pripadale Tihoj braći. On se okrenuo kao da je osjetio Claryn dolazak pa je vidjela da je to brat Jeremiah. Ona prekriži ruke preko grudi. “Što se događa?” Luke je izgledao iscrpljeno, imao je neurednu trodnevnu bradu, a naočale je bio pogurao na vrh glave. Razabrala je izbočinu od zavoja koji su mu još uvijek prekrivali gornji dio prsa ispod široke karirane košulje. “Brat Jeremiah baš je na odlasku”, reče on. Podignuvši kapuljaču, Jeremiah krene prema vratima, no Clary mu se ispriječi na putu. “Onda?” izazove ga. “Hoćete li pomoći mojoj majci?” Jeremiah joj se primakne. Osjetila je hladnoću koja mu je izbijala iz tijela kao para iz ledenjaka. Ne možeš spasiti druge ako prvo ne spasiš sebe, rekao je glas u njezinu umu. “Te izreke iz kolačića sudbine već su stvarno dosadne”, reče Clary. “Što je mojoj majci? Znate li? Mogu li joj Tiha braća pomoći kao što ste pomogli Alecu?” Nismo nikome pomogli, reče Jeremiah. Niti je na nama da pomažemo onima koji su se svojevoljno odvojili od Klave. Ona ustukne kad je Jeremiah prošao mimo nje u hodnik. Gledala ga je dok se udaljavao, prolazeći između ljudi, a da ga nitko nije dvaput pogledao. Kad je napola zatvorila oči, vidjela je titravu auru glamura koji ga je obavijao i zapitala se što oni vide: nekog pacijenta? Liječnika koji žuri hodnikom u kirurškoj odjeći? Tužnog posjetitelja? “Rekao je istinu”, reče Luke iza nje. “On nije izliječio Aleca; bio je to Magnus Bane. I ne zna što je tvojoj majci.” “Znam”, reče Clary, vrativši se u sobu. Oprezno se približi krevetu. Bilo je teško povezati mali bijeli lik u krevetu, ugniježđen sa svih strana u zmijolike cjevčice, s njezinom žustrom majkom plamene kose. Svakako, kosa joj je još uvijek bila crvena, prosuta po jastuku poput šala od bakrenih

219

niti, ali koža joj je bila tako blijeda da je podsjećala Clary na voštanu Uspavanu ljepoticu u Muzeju Madame Tussauds, čije su se grudi podizale i spuštale samo zato što ih je pokretao mehanizam. Primila je majčinu mršavu ruku i držala je, baš kao i jučer i prekjučer. Osjećala je puis u Jocelyninu zglavku, miran i ustrajan. Ona se želi probuditi, pomisli Clary. Znam da želi. “Naravno da želi”, reče Luke i Clary iznenađeno shvati da je to rekla naglas. “Ima mnogo razloga da se oporavi, čak i više nego što možda zna.” Clary nježno spusti majčinu ruku natrag na krevet. “Misliš na Jacea.” “Naravno da mislim na Jacea”, reče Luke. “Oplakivala ga je sedamnaest godina. Kad bih joj mogao reći da ga više ne treba oplakivati...” prekine se. “Kažu da ljudi u komi katkada mogu čuti”, primijeti Clary. Naravno, liječnici su rekli i da to nije bila uobičajena koma - nije ju uzrokovala nikakva ozljeda, pomanjkanje kisika ni iznenadno zatajenje srca ili mozga. Kao da je jednostavno spavala i nije se mogla probuditi. “Znam”, reče Luke. “Pričao sam joj. Gotovo neprekidno.” Umorno se osmjehnuo. “Rekao sam joj kako si bila hrabra. Kako bi se ponosila tobom. Svojom kćeri ratnicom.” Oštra bol uzdigla joj se u grlu. Progutala ju je, skrenuvši pogled s Lukea prema prozoru. Kroz njega je vidjela prazni cigleni zid zgrade preko puta. Tu nije bilo lijepog pogleda na rijeku. “Kupila sam ono što si tražio”, reče. “Uzela sam maslac od kikirikija, mlijeko, žitarice i kruh kod Braće Fortunato.” Ugura ruku u džep traperica. “Imam kusur...” “Zadrži ga”, reče Luke. “Možeš ga iskoristiti da se vratiš taksijem.” “Simon me vozi natrag”, reče Clary. Pogleda na sat u obliku leptira koji se njihao na njezinu lancu za ključeve. “U stvari, sad je vjerojatno tu dolje.” “Dobro, drago mi je da ćeš provesti malo vremena s njim.” Luke je izgledao kao da mu je laknulo. “Ipak zadrži novac. Uzmi neko jelo za van navečer.” Ona zausti da se usprotivi, no tada zatvori usta. Luke je, kao što je njezina majka uvijek govorila, bio stijena u teškim vremenima - čvrst, pouzdan i potpuno postojan. “Idi već jednom kući, može? I ti trebaš spavati.” “Spavati? Tko treba spavati?” podsmjehne se on, ali vidjela mu je umor na licu kad se vratio sjesti pokraj kreveta njezine majke. Nježno je ispružio ruku da skloni pramen kose s Jocelynina lica. Clary se okrene, oči su je zapekle. Ericov kombi stajao je upaljena motora pokraj pločnika kad je izišla kroz glavna vrata bolnice. Nebo se protezalo u visinu, savršene plave boje porculanske zdjele, koja je tamnjela u safirno plavu iznad rijeke Hudson, ondje gdje je Sunce zalazilo. Simon se nagne da joj otvori vrata i ona se popne na sjedalo do njega. “Hvala.” “Kamo ćemo? Natrag kući?” upita on, uključivši se kombijem u promet na Prvoj. Clary uzdahne. “Više niti ne znam gdje je to.” Simon je pogleda iskosa. “Samosažalijevaš se, Fray?” Ton mu je bio podrugljiv, ali nježan. Kad je pogledala mimo njega, još je mogla vidjeti tamne mrlje na stražnjem sjedalu gdje je Alec, krvareći, ležao u Isabellinu krilu. “Da. Ne. Ne znam.” Ona opet uzdahne, povukavši jedan jogunasti uvojak bakrene kose. “Sve se promijenilo. Sve je drugačije. Ponekad poželim da se sve može vratiti kako je bilo prije.” “Ja ne”, reče Simon, na njezino iznenađenje. “Opet pitam, kamo ćemo? Barem mi reci prema centru ili ne.” “U Institut”, reče Clary. “Oprosti”, dometne, kad je izveo strahovito protuzakonito polukružno skretanje. Zanijevši se na dva kotača, kombi se škripavo pobuni. “To sam ti trebala prije reći.” “Ha”, reče Simon. “Još se nisi vratila onamo, zar ne? Ne nakon...”

220

“Ne, ne nakon”, reče Clary. “Jace me nazvao i rekao mi da su Alec i Isabelle dobro. Izgleda da njihovi roditelji jure natrag iz Idrisa, sad kad im je netko napokon uistinu rekao što se događa. Bit će ovdje za nekoliko dana.” “Je li ti bilo čudno čuti se s Jaceom?” upita Simon pažljivo neutralnim glasom. “Mislim, budući da si otkrila...” Glas mu zamre. “Da?” reče Clary oštro. “Budući da sam otkrila što? Da je on transvestit ubojica koji zlostavlja mačke?” “Nije čudo što onaj njegov mačak mrzi cijeli svijet.” “O, začepi, Simone”, reče Clary ozlojeđeno. “Znam na što misliš i ne, nije bilo čudno. Između nas se ionako nikada ništa nije dogodilo.” “Ništa?” ponovi Simon s očitom nevjericom u glasu. “Ništa”, odlučno ponovi Clary, pogledavši kroz prozor da on ne bi vidio suze koje su joj umrljale obraze. Prolazili su pokraj niza restorana i ugledala je Takija, snažno osvijetljenog u sve tamnijem sumraku. Skrenuli su za ugao baš kad je Sunce zašlo iza rozete Instituta, okupavši ulicu ispod nje sedefastim svjetlom koje su samo oni mogli vidjeti. Simon zaustavi kombi pred vratima i ugasi motor, zveckajući ključevima u ruci. “Želiš li da idem gore s tobom?” Oklijevala je. “Ne. Ovo bih trebala učiniti sama.” Vidjela je izraz razočaranja koji mu je preletio licem, ali brzo je nestao. Simon je, pomisli, jako odrastao u zadnja dva tjedna, baš kao i ona. Sto je bilo dobro, jer ga ne bi voljela ostaviti iza sebe. On je bio dio nje, baš kao i njezin dar za crtanje, prašnjavi brooklynski zrak, smijeh njezine majke i njezina vlastita sjenolovačka krv. “U redu”, reče on. “Hoćeš li kasnije trebati prijevoz?” Ona odmahne glavom. “Luke mi je dao novac za taksi. Ali hoćeš li navratiti sutra?” doda. “Možemo pogledati nekoliko epizoda Triguna, ispeći kokice. Dobro bi mi došlo malo vremena na kauču.” On kimne. “Zvuči dobro.” Zatim se nagne i okrzne je poljupcem po jagodičnoj kosti. Poljubac je bio lagan kao list na vjetru, ali osjetila je drhtaj duboko u kostima. Pogledala ga je. “Misliš li da je to bila slučajnost?” upita. “Mislim li da je što bila slučajnost?” “To što smo došli u Pandemonij baš one noći kad su se Jace i ostali slučajno našli tamo, loveći demona? Noć prije nego što je Valentine došao po moju majku?” Simon odmahne glavom. “Ne vjerujem u slučajnosti”, reče. “Ni ja.” “Ali moram priznati”, doda Simon, “da je to, bila slučajnost ili ne, ispalo kao sretna okolnost.” “Sretne okolnosti”, reče Clary. “Eto ti imena za bend.” “Bolje je od većine onih koje smo mi smislili”, prizna Simon. “Itekako.” Ona iskoči iz kombija, zalupivši vrata za sobom. Čula je kako je zatrubio dok je trčala stazom prema vratima po travom obraslim pločama i mahnula mu je ne okrenuvši se. Unutrašnjost katedrale bila je hladna i mračna, mirisala je na kišu i vlažan papir. Koraci su joj glasno odjekivali po kamenom podu i sjetila se Jacea u crkvi u Brooklynu: Možda postoji Bog, Clary, možda i ne postoji, ali mislim da to nije važno. Kako god bilo, prepušteni smo sami sebi. U dizalu je kradom pogledala svoj odraz u zrcalu kad su se vrata uz štropot zatvorila iza nje. Većina njezinih modrica i ogrebotina zacijelila je do nevidljivosti. Zapitala se je li ju Jace ikad vidio

221

tako dotjeranu kao danas - za bolnicu je bila stavila crnu plisiranu suknju, ružičasto sjajilo za usne i starinsku bluzu s mornarskim ovratnikom. Pomislila je da izgleda kao da joj je oko osam godina. Nije bilo važno što Jace misli o njezinu izgledu, podsjetila se, ni sada ni ikada. Zapitala se hoće li odnos između njih dvoje ikada biti onakav kao odnos Simona i njegove sestre: mješavina dosade i blagonaklone razdraženosti. Nije to mogla zamisliti. Začula je glasno mijaukanje prije nego što su se vrata dizala uopće otvorila. “Bok, Crkvo”, reče, kleknuvši pokraj sive lopte koja se migoljila na podu. “Gdje su svi?” Crkva, koji je očito htio da ga se mazi po trbuhu, znakovito je mrmljao. Clary popusti, uzdahnuvši. “Glupi mačore”, reče, snažno ga trljajući. “Gdje...” “Clary!” Bila je to Isabelle, koja je plešući ušla u predvorje u dugoj crvenoj suknji i kose natrpane na vrh glave pomoću ukosnica s draguljima. “Tako mi je drago što te vidim!” Obrušila se na Clary zagrljajem kojim ju je gotovo srušila. “Isabelle”, istisne Clary. “I meni je drago što te vidim”, doda, dopustivši da je Isabelle povuče i ispravi. “Tako sam se brinula za tebe”, reče Isabelle vedro. “Nakon što ste vas dvoje otišli u knjižnicu s Hodgeom, a ja ostala s Alecom, čula sam strahovit prasak eksplozije i kad sam došla do knjižnice, naravno, nije vas bilo i sve je bilo razbacano po podu. I posvuda je bilo krvi i neke ljepljive crne gadosti.” Zadrhtala je. “Što je to bilo?” “Kletva”, mirno reče Clary. “Hodgeova kletva.” “A, dobro”, reče Isabelle. “Jace mi je rekao za Hodgea.” “Da?” Clary se iznenadila. “Da se riješio kletve i otišao? Da, rekao mi je. Mislila sam da će se zadržati toliko da se oprosti”, doda Isabelle. “Nekako me razočarao. Ali valjda se bojao Klave. Već će nam se jednom javiti, kladim se.” Dakle, Jace im nije rekao da ih je Hodge izdao, pomisli Clary, nesigurna što da misli o tome. A opet, ako je Jace htio Isabelle poštedjeti zbunjenosti i razočaranja, možda se ona ne bi trebala uplitati. “U svakom slučaju,” nastavi Isabelle, “bilo je grozno i ne znam što bismo učinili da se Magnus nije pojavio i iščarobirao Alecov oporavak. Je li to dobra riječ, 'iščarobirao'?” Namrštila je obrve. “Jace nam je ispričao sve što se kasnije dogodilo na otoku. Zapravo, saznali smo za to još i prije, jer je Magnus cijelu noć telefonirao u vezi s tim. Svi u donjem svijetu brbljali su o tome. Slavna si, znaš.” “Ja?” “Naravno. Valentineova kći.” Clary zadrhti. “Onda je valjda slavan i Jace.” “Oboje ste slavni”, reče Isabelle istim pretjerano vedrim glasom. “Slavni brat i sestra.” Clary radoznalo pogleda Isabelle. “Nisam očekivala da će ti biti toliko drago što me vidiš, moram priznati.” Druga djevojka uvrijeđeno stavi ruke na kukove. “Zašto ne?” “Nisam mislila da sam ti baš toliko draga.” Isabellina vedrina izblijedi i ona obori pogled na svoje srebrne cipele. “Nisam ni ja”, prizna. “Ali kad sam otišla potražiti tebe i Jacea, a nije vas bilo...” Glas joj zamre. “Nisam se zabrinula samo za njega; zabrinula sam se i za tebe. U tebi ima nešto toliko... umirujuće. A Jace je mnogo bolji kad si u blizini.” Clary razrogači oči. “Zar jest?”

222

“Da, stvarno. Manje oštar, nekako. Nije toliko stvar u tome da je ljubazniji, nego da ti dopušta da nazreš ljubaznost u njemu.” Zastane. “I valjda mi se na početku nisi sviđala, ali sad mi je jasno da je to bilo glupo. To što nikad nisam imala prijateljicu, ne znači da ne mogu naučiti kako je imati.” “I ja, zapravo”, reče Clary. “I, Isabelle?” “Da?” “Ne moraš se praviti da si draga. Više mi se sviđa kad se jednostavno ponašaš kao ti.” “Bezobrazno, misliš?” reče Isabelle i nasmije se. Clary se baš htjela usprotiviti, kad je Alec uletio u predvorje na štakama. Jedna noga bila mu je u zavojima i nogavica traperica bila mu je zadignuta do koljena, a na sljepoočnici je imao još jedan zavoj, ispod tamne kose. Osim toga, izgledao je prilično zdravo za nekoga tko je umalo umro prije četiri dana. Zamahnuo je štakom u znak pozdrava. “Bok”, reče Clary, iznenađena što ga vidi na nogama i u pokretu. “Jesi li...” “Dobro? U redu sam”, reče Alec. “Za nekoliko dana mi čak više neće trebati te štake.” Osjećaj krivnje stisne joj grlo. Da nije bilo nje, Alec uopće ne bi bio na štakama. “Stvarno mi je drago što si dobro, Alec”, reče, ubacivši u glas svaki gram iskrenosti koji je uspjela smoći. Alec trepne. “Hvala.” “Znači, Magnus te sredio?” reče Clary. “Luke je rekao...” “Da!” reče Isabelle. “Bilo je tako mrak. Pojavio se i naredio svima da izađu iz sobe i zatvorio vrata. U hodniku su samo frcale plave i crvene iskrice iz poda.” “Ja se toga uopće ne sjećam”, reče Alec. “Onda je sjedio pokraj Alecovog kreveta cijelu noć, sve do jutra, da se uvjeri da se probudio zdrav”, doda Isabelle. “Ne sjećam se ni toga”, žurno će Alec. Isabellina crvena usta izvila su se u osmijeh. “Pitam se kako je Magnus znao da treba doći? Pitala sam ga, ali nije mi htio reći.” Clary se sjeti presavijenog lista papira koji je Hodge bacio u vatru nakon što je Valentine otišao. Bio je to čudan čovjek, pomisli, koji je odvojio vrijeme da učini što može kako bi spasio Aleca, u istom trenu kad je izdao svakoga za koga je - i sve za što je - ikada mario. “Ne znam”, reče. Isabelle slegne ramenima. “Valjda je negdje čuo. Čini se da je spojen na golemu tračersku mrežu. Kakva je on baba.” “On je vrhovni vještac Brooklyna, Isabelle”, podsjeti je Alec, ali ne bez malo podsmijeha. Obrati se Clary. “Jace je gore u stakleniku, ako ga želiš vidjeti”, reče. “Idem s tobom.” “Da?” “Naravno.” Alec je izgledao kao da mu je tek malčice neugodno. “Zašto ne?” Clary pogleda Isabelle, koja slegne ramenima. Što god da je Alec naumio, nije to podijelio sa svojom sestrom. “Idite”, reče Isabelle. “Ja ionako imam posla.” Mahnula im je rukom. “Iš.” Zajedno su krenuli hodnikom. Alec je hodao brzo, čak i na štakama. Clary je morala trčkarati da održi korak. “Imam kratke noge”, podsjeti ga. “Oprosti.” On uspori, skrušen. “Gle”, započne. “Ono što si mi rekla kad sam vikao na tebe zbog Jacea...” “Sjećam se”, reče ona tiho. “Kad si mi rekla da ti, da ti znaš da sam ja samo... da je to zato što...” Kao da nije uspijevao sastaviti rečenicu. Pokušao je ispočetka. “Kad si rekla da sam...” “Alec, nemoj.”

223

“Naravno. Nema veze.” On stisne usne. “Ne želiš razgovarati o tome.” “Nije stvar u tome. Nego u tome što se osjećam grozno zbog onoga što sam rekla. To je bilo užasno. To uopće nije bilo točno...” “Ali bilo je točno”, reče Alec. “Od riječi do riječi.” “To ne znači da je bilo u redu”, reče ona. “Nije potrebno izgovoriti sve što je točno. To je bilo nisko. A kad sam rekla da mi je Jace rekao kako ti nikad nisi ubio demona, rekao mi je da je to zato što si uvijek štitio njega i Isabelle. Rekao je to o tebi u dobrom smislu. Jace zna biti kreten, ali on...” Te voli, htjela je reći, ali zaustavila se. “Nikad mi nije rekao nijednu lošu riječ o tebi, nikad. Kunem se.” “Ne moraš se zaklinjati”, reče on. “Već znam.” Zvučao je mirno, pa čak i samopouzdano, kako joj još nikad prije nije zvučao. Iznenađeno ga je pogledala. “I znam da nisam ubio Abbadona. Ali cijenim to što si mi rekla da jesam.” Ona se potreseno nasmije. “Cijeniš što sam ti lagala?” “Učinila si to zbog dobrote”, reče on. “Mnogo mi znači to što si htjela biti dobra prema meni čak i nakon što sam se ja onako ponio prema tebi.” “Mislim da bi se Jace jako naljutio na mene zato što sam to slagala, da nije cijelo vrijeme bio tako uzrujan”, reče Clary. “Doduše, ne toliko koliko bi se naljutio kad bi saznao što sam ti rekla prije toga.” “Imam ideju”, reče Alec, podignuvši uglove usana. “Hajde da mu ne kažemo. Mislim, Jace možda i može odrubiti glavu du'sienskom demonu s petnaest metara udaljenosti vadičepom i gumicom, ali ponekad mi se čini da ne zna mnogo o ljudima.” “Valjda.” Clary se nasmiješi. Stigli su do dna spiralnih stepenica koje su vodile na krov. “Ja ne mogu gore.” Alec kvrcne štakom po metalnoj stepenici. Ona limeno zazveči. “U redu je. Snaći ću se sama.” On se stane okretati, no tada je opet pogleda. “Trebao sam pogoditi da si Jaceova sestra”, reče. “Oboje imate isti umjetnički dar.” Clary zastane s nogom na najnižoj stepenici. Bila je zatečena. “Jace zna crtati?” “Ma ne.” Kad se Alec nasmiješio, oči su mu zaiskrile poput plavih svjetiljki i Clary shvati zašto je Magnusu bio toliko privlačan. “Samo sam se šalio. Ne zna nacrtati ni ravnu crtu.” Smijuckajući se, okrene se na štakama. Clary ga je gledala kako odlazi, zbunjeno. Alec koji zbija šale i ismijava Jacea bilo je nešto na što bi se lako mogla naviknuti, premda je njegov smisao za humor bio pomalo neshvatljiv. Staklenik je bio upravo onakav kakvim ga se sjećala, premda je nebo iznad staklenog krova sada bilo boje safira. Čist, sapunast miris cvijeća razbistrio joj je glavu. Duboko dišući, probila se kroz gusto isprepleteno lišće i granje. Zatekla je* Jacea kako sjedi na mramornoj klupi u sredini staklenika. Glava mu je bila pognuta i činilo se da nešto dokono premeće po rukama. Podigao je pogled kad se sagnula da prođe ispod jedne grane i brzo prekrio taj predmet rukom. “Clary.” Zvučao je iznenađeno. “Što ti radiš ovdje?” “Došla sam te posjetiti”, reče ona. “Htjela sam vidjeti kako si.” “Dobro sam.” Bio je u trapericama i bijeloj majici kratkih rukava. Vidjela mu je modrice, koje još nisu posve nestale, kao tamne mrlje na bijelom mesu jabuke. Naravno, pomisli, njegove prave ozljede bile su unutarnje, skrivene od svih pogleda osim njegova. “Što je to?” upita, uprijevši prstom u njegovu zatvorenu šaku. On rastvori prste. Nazupčana srebrna krhotina ležala mu je na dlanu, sjajeći modro i zeleno po rubovima. “Komad zrcala-portala.” Ona sjedne na klupu do njega. “Vidiš li išta u njemu?”

224

On ga malo nakrene, pustivši da svjetlo poteče po njemu kao voda. “Djeliće neba. Stabla, stazu... Stalno ga okrećem, pokušavam ugledati dvorac. Oca.” “Valentinea”, ispravi ga ona. “Zašto bi ga htio vidjeti?” “Mislio sam da bih možda mogao vidjeti što radi s Kaležom smrtnika”, reče on nevoljko. “Gdje se nalazi.” “Jace, to više nije naša odgovornost. Nije naš problem. Sad kad Klava konačno zna što se dogodilo, Lightwoodovi jure natrag. Neka se oni bave time.” Sad ju je pogledao. Zapitala se kako to da mogu biti brat i sestra, a izgledati toliko drugačije. Zar nije mogla dobiti barem dugačke tamne trepavice ili uglate jagodične kosti? To stvarno nije bilo pošteno. On reče: “Kad sam pogledao kroz portal i vidio Idris, točno sam znao što Valentine pokušava učiniti, da želi vidjeti hoću li se slomiti. I to nije bilo važno - moja želja da odem kući ipak je bila jača nego što sam mogao i zamisliti.” Ona odmahne glavom. “Nije mi jasno što je to tako dobro u Idrisu. To je samo mjesto. A kako ti i Hodge pričate o njemu...” Prekine se. On opet sklopi šaku oko krhotine. “Ondje sam bio sretan. To je bilo jedino mjesto na kojem sam ikada bio tako sretan.” Clary otkine stabljiku s obližnjega grma i stane joj skidati lišće. “Bilo ti je žao Hodgea. Zato nisi rekao Alecu i Isabelle što je zapravo učinio.” On slegne ramenima. “Na koncu će saznati, znaš.” “Znam. Ali neću ja biti onaj koji im je to rekao.” “Jace...” Površina ribnjaka bila je zelena od odbačenog lišća. “Kako si tamo mogao biti sretan? Znam na što si mislio, ali Valentine je bio užasan otac. Ubijao ti je ljubimce, lagao ti i znam da te tukao - nemoj se niti pokušati praviti da nije.” Titraj osmijeha avetinjski preleti Jaceovim licem. “Samo svakog drugog četvrtka.” “Kako si onda...” “To je bilo jedino vrijeme u mojem životu kad sam se osjećao sigurnim u to tko sam. Kamo pripadam. Znam da to zvuči glupo, ali...” Slegne ramenima. “Ubijam demone jer mi to dobro ide i jer sam to naučio raditi, ali to nisam ja. A dobro mi ide uz ostalo i zato što sam, nakon što sam počeo misliti da mi je otac mrtav, bio... oslobođen. Nije bilo posljedica. Nikoga tko bi žalio. Nikoga tko bi imao udjela u mojem životu zbog toga što mi ga je jednim dijelom podario.” Lice mu je izgledalo kao da je isklesano iz nečeg tvrdog. “Više se ne osjećam tako.” Stabljika je ostala posve bez lišća; Clary je odbaci u stranu. “Zašto ne?” “Zbog tebe”, reče on. “Da nije bilo tebe, ja bih pošao za ocem kroz portal. Da nema tebe, otišao bih za njim ovaj čas.” Clary se zagleda u začepljeni ribnjak. Grlo ju je peklo. “Mislila sam da se zbog mene osjećaš uznemireno.” “Prošlo je toliko vremena,” reče on jednostavno, “da mislim da me uznemiravala pomisao na to da se osjećam kao da nekamo pripadam. A zbog tebe sam se osjećao kao da pripadam.” “Želim da pođeš nekamo sa mnom”, reče ona naglo. On je pogleda iskosa. Zbog nečega u tome kako mu je svijetla, zlaćana kosa padala u oči, ona osjeti nepodnošljivu tugu. “Kamo?” “Nadala sam se da ćeš ići sa mnom u bolnicu.” “Znao sam.” Suzio je oči toliko da su izgledale kao rubovi kovanica. “Clary, ta žena...” “Ona je i tvoja majka, Jace.” “Znam”, reče on. “Ali meni je ona stranac. Uvijek sam imao samo jednog roditelja, a taj je nestao. Gore nego da je mrtav.”

225

“Znam. I znam da nema smisla da ti pričam o tome kako je moja mama sjajna, kako je nevjerojatna, fantastična, divna osoba i kako bi bio sretan da je upoznaš. Ne tražim to zbog tebe, tražim to zbog sebe. Mislim da, ako čuje tvoj glas...” “Onda?” “Možda bi se probudila.” Ozbiljno ga pogleda. On joj uzvrati pogled, a zatim ga prekine osmijehom - iskrivljenim i pomalo umornim, ali pravim osmijehom. “Dobro. Poći ću s tobom.” Ustane. “Ne moraš mi pričati dobre stvari o svojoj majci”, doda. “Već ih znam.” “Znaš?” On lagano slegne ramenima. “Odgojila je tebe, zar ne?” Pogleda prema staklenom krovu. “Sunce će uskoro zaći.” Clary se osovi na noge. “Trebali bismo krenuti u bolnicu. Ja plaćam taksi”, doda, kao da se naknadno toga sjetila. “Luke mi je dao nešto novca.” “To neće biti potrebno.” Jaceov se osmijeh proširi. “Dođi. Moram ti nešto pokazati.”

*** “Pa gdje si ga nabavio?” zapita Clary, zureći u motocikl koji je stajao na rubu krova katedrale. Bio je blistave, otrovno zelene boje; rubovi kotača bili su mu srebrni, a na sjedalu su bili naslikani jarki plamenovi. “Magnus je kukao da mu ga je netko ostavio pred kućom nakon zadnjeg tuluma”, reče Jace. “Nagovorio sam ga da mi ga prepusti.” “I doletio si njime ovamo?” Još uvijek je zurila. “Aha. Već sam se prilično izvještio.” On prebaci nogu preko sjedala i pozove je da priđe i sjedne iza njega. “Dođi, pokazat ću ti.” “Pa ovaj put barem znaš da radi”, reče ona, smjestivši se iza njega. “Ako se srušimo na parkiralište nekog supermarketa, ubit ću te, to ti je valjda jasno?” “Ne budi smiješna”, reče Jace. “Nema parkirališta na Upper East Sideu. Zašto voziti, kad možeš naručiti isporuku namirnica?” Motor se gromoglasno pokrene, nadglasavši njegov smijeh. Kriknuvši, Clary ga zgrabi za pojas u trenu kad je motor pao s kosog krova Instituta i vinuo se u prazno. Vjetar joj je čupao kosu dok su se dizali iznad katedrale, iznad krovova obližnjih nebodera i stambenih zgrada. I prostrt pred njom poput nehajno otvorene kutije pune dragulja našao se taj grad, mnogoljudniji i čudesniji nego što je ikada slutila: tamo je bio smaragdni četverokut Central Parka, gdje su se vilinski dvorovi sastajali za ivanjskih večeri; ondje, svjetla klubova i barova u centru, gdje su vampiri plešući provodili noći u Pandemoniju; a ondje pak uličice Kineske četvrti kojima su se noću šunjali vukodlaci, čija su krzna odražavala svjetlosti grada. Onuda su kročili vješti u svem svojem sjaju šišmiševih krila i mačjih očiju, a tu je, dok su nadlijetali rijeku, načas ugledala brz odbljesak šarenih repova ispod srebrne površine vode, ljeskanje dugačke, biserjem posute kose i začula je visok namreškan smijeh sirena. Jace se osvrne da je pogleda preko ramena, dok mu je vjetar silovito mrsio kosu. “O čemu razmišljaš?” dovikne joj. “Samo o tome kako je sve ovo dolje drugačije sada, znaš, sada kad vidim.” “Sve ovo dolje potpuno je isto”, reče on, nakrenuvši motor prema East Riveru. Opet su išli prema Brooklynskom mostu. “Ti si drugačija.” Ruke joj se grčevito stisnu oko njegova pojasa jer su se obrušavali sve niže i niže, prema rijeci. “Jace!”

226

“Ne brini.” Zvučao je nepodnošljivo veselo. “Znam što radim. Neću nas utopiti.” Ona zaškilji protiv bjesomučna vjetra. “Isprobavaš ono što je Alec rekao, da neki od tih motora mogu ići pod vodu?” “Ne.” On oprezno izravna motor kad su se uzdigli s površine rijeke. “Mislim da je to samo bajka.” “Ali Jace”, reče ona. “Sve su bajke istinite.” Nije čula njegov smijeh, ali osjetila ga je kako titra kroz njegov prsni koš i po vrhovima njezinih prstiju. Čvrsto se primila kad je nagnuo motor prema gore, potjeravši ga tako da je sunuo naprijed i pojurio uvis duž boka mosta poput ptice puštene iz kaveza. Želudac joj je ispao kad se srebrna rijeka vrtoglavo udaljila, a tornjevi mosta kliznuli ispod njihovih nogu, ali ovaj put Clary je imala otvorene oči, tako da bi vidjela sve.

www.bosnaunited.net www.crowarez.org

227

ZAHVALE

Željela bih zahvaliti svojoj spisateljskoj grupi, Massachusetts All-Stars: Ellen Kushner, Deliji Sherman, Kelly Link, Gavinu Grantu, Holly Black i Sarah Smith. Također, Tomu Holtu i Peg Kerr jer su me ohrabrivali prije nego što je uopće bilo ikakve knjige te Justinu Larbalestieru i Eve Sinaiko jer su mi rekli što misle o njoj kada je nastala. Majci i ocu na predanosti, nježnosti i nepokolebljivoj vjeri u to da ću na koncu stvoriti nešto što se može objaviti. Jimu Hillu i Kate Connor na njihovu hrabrenju i podršci. Ericu na vampirskim motociklima koji rade na demonske energije, a Elki na tome što u crnom izgleda bolje od udovica svojih neprijatelja. Theu i Valu na tome što su stvorili lijepe slike kao pratnju mojoj prozi. Svojem glamuroznom agentu Barryju Goldblattu i svojoj darovitoj urednici Karen Wojtyla. Holly na tome što je proživjela ovu knjigu sa mnom, a Joshu na tome što je zahvaljujući njemu sve to bilo vrijedno truda.

228