Carolyn Jess-cooke - Dnevnik Anđela Čuvara
March 17, 2017 | Author: Šejla Handalić | Category: N/A
Short Description
Download Carolyn Jess-cooke - Dnevnik Anđela Čuvara...
Description
elada8
elada8
CAROLYN JESS-COOKE
Dnevnik anđela čuvara
Naslov izvornika: Carolyn Jess-Cooke THE GUARDIAN ANGEL'S JOURNAL Copyright © 2011 Carolyn Jess-Cooke
2
elada8
Mojim draguljima
Anđeli su dusi, i kad su dusi nisu uvijek anđeli, jer je anđeo ime službe, a ne naravi. Sveti Augustin
3
elada8
Kada sam umrla postala sam anđeo čuvar. Nandita mi je te vijesti na onom svijetu priopćila bez ikakva uvodnog govora ili opuštajućeg čavrljanja. Znate ono kad vas zubar, baš u trenutku kad vam se sprema iščupati zub, pita kakvi su vam planovi za blagdane? E, pa toga nije bilo. Bilo je samo ovo: »Margot je mrtva, dijete. Margot je mrtva.« »Nema šanse«, kazala sam. »Ja nisam mrtva.« Ponovila je: »Margot je mrtva.« I nastavila to ponavljati. Uzela je obje moje ruke u svoje i klimnula glavom kao da mi se klanja. »Znam koliko je teško«, rekla je. »Za sobom sam u Pakistanu ostavila petero djece bez tate. Sve će biti u redu.« Morala sam pobjeći odatle. Osvrnula sam se oko sebe i vidjela da stojimo nasred doline okružene čempresima, a nekoliko metara od nas nalazilo se malo jezero. Uz rub vode uzdizale su se stabljike rogoza, a njihove baršunaste glave podsjećale su na malenu šumu mikrofona spremnih odaslati moj odgovor u eter. Ali neće ga biti. U daljini među poljima spazila sam vijugavo sivilo ceste. Krenula sam prema njoj. »Pričekaj«, rekla je Nandita. »Želim te upoznati s nekim.« »S kim?« odvratila sam. »S Bogom? Ovo je vrh planine Besmisla, a mi upravo zabijamo zastavicu.« »Željela bih da upoznaš Ruth«, kazala je Nandita, primivši me za ruku i povevši me naprijed prema jezeru. »Gdje je?« upitala sam, naginjući se naprijed i gledajući prema drveću u daljini. »Tu«, odvratila je, upirući prstom u moj odraz u jezeru. A onda me gurnula unutra.
4
elada8
Neki se anđeli čuvari šalju natrag kako bi bdjeli nad svojom braćom ili sestrama, svojom djecom, nad ljudima koje su voljeli. Ja sam se vratila k Margot. Vratila sam se sebi. Ja sam vlastiti anđeo čuvar, redovnički pisar biografije žaljenja što posrćem nad vlastitim sjećanjima, nošena vrtlogom povijesti koju ne mogu promijeniti. Ustvari, ne bih trebala reći ‘ne mogu promijeniti’. Anđeli čuvari, kao što svi znamo, po tisuće puta sprječavaju našu smrt. Dužnost je svakog anđela čuvara da štiti od svake riječi, djela i posljedice koji ne odgovaraju slobodnoj volji. Mi smo ti koji se brinu da se ne događaju nesreće. A promjene - one su naša specijalnost. Mijenjamo stvari svake sekunde svake minute svakoga dana. Svakoga dana gledam iza kulisa, vidim stvari koje sam trebala iskusiti, ljude koje sam trebala voljeti i poželim uzeti nekakvo nebesko pero i sve to promijeniti. Poželim napisati vlastiti scenarij svoga života. Poželim pisati toj ženi, ženi koja sam bila, i reći joj sve što znam. I poželim je upitati: »Margot, reci mi, kako si umrla?«
5
elada8
Ne sjećam se da sam zaronila u vodu. Niti se sjećam kako sam se na suprotnoj strani jezera iz nje izvukla. No ono što se dogodilo tijekom te kratke inicijacije u svijet duhova bio je uron u znanje. Ne mogu objasniti kako, no kad sam se našla u slabo osvijetljenom hodniku, dok se voda cijedila s mene po napuknutim pločicama, spoznaja o tome tko sam i koja je moja svrha prožela me tako jasno, poput sunca što se probija kroz krošnje stabala. Ruth. Moje ime je Ruth. Margot je mrtva. Ponovno sam bila na Zemlji. U Belfastu, u Sjevernoj Irskoj. Poznavala sam to mjesto iz formativnih godina svoga djetinjstva, i po bolno prepoznatljivim zvucima limene glazbe Narančastog reda 1 koja je svoje točke uvježbavala noću. Pretpostavljala sam da je srpanj, ali nisam imala pojma koje godine. Koraci iza mojih leđa. Panično sam se okrenula. Nanditina se blistava pojava ljeskala u tami, a sjaj njezine bijele haljine širio se neokaljan zasljepljujućim svjetlom ulične lampe preko puta. Nagnula se prema meni, a na njezinu tamnom licu jasno se dala iščitati briga. »Postoje četiri pravila«, rekla je, podižući četiri prsta okićena prstenjem. »Prvo, ti si svjedok svega što ona čini, svega što osjeća, svega što doživi.« »Misliš, svega što sam ja doživjela«, odvratila sam. Istog je trenutka Zamahnula rukom kroz zrak, kao da je moja primjedba kakav nacrtani balon s tekstom koji je htjela izbrisati. __________________ 1. Narančasti red (eng. the Orange Order) - najveća protestantska organizacija u Sjevernoj Irskoj koja godišnje organizira cijeli niz parada, među kojima su najveće one koje se održavaju 12. srpnja, na obljetnicu bitke kod Boynea u kojoj su u 17. stoljeću protestantske snage porazile katoličke.
6
elada8
»To nije kao gledanje filma«, ispravila me. »Život kojeg se sjećaš samo je mali dio slagalice. Sada imaš priliku vidjeti cijelu sliku, a neke od dijelova slagalice možeš i sama umetnuti. No moraš biti oprezna. A sada me pusti da nastavim s pravilima.« Kimnula sam u znak isprike. Duboko je udahnula, kao da se sprema uroniti u meditaciju. »Drugo pravilo je da ju štitiš. Postoje mnoge sile koje će pokušati utjecati na njezine odluke. Štiti je od njih, to je od životne važnosti.« »Stani malo«, kazala sam, podigavši ruku. »Kako to misliš ‘utjecati’? Pa ja sam već donijela sve svoje odluke, znaš? Tako sam i završila ovdje...« »Zar nisi slušala što ti govorim?« »Da, ali...« »Ništa nije predodređeno i nepromjenjivo, čak ni onda kad se vratiš natrag kroz vrijeme. Ne možeš to sad razumjeti, ali...« Na trenutak je zastala, kao da se pita jesam li dovoljno pametna da shvatim ono što mi govori. Ili dovoljno jaka da se nosim s tim. »Nastavi«, kazala sam. »Čak i ovo sada, ti i ja — i ovo se već dogodilo. Ali ne nalaziš se u prošlosti onakvoj kakve je se sjećaš i kako si je nekad doživljavala. Vrijeme više ne postoji. Ali ti si sada ovdje, a tvoj pogled na budućnost još uvijek je zamagljen. Stoga ćeš doživjeti mnogo, mnogo novih stvari i moraš veoma pažljivo sagledati njihove posljedice.« Glava me već boljela. »Kako god«, odvratila sam. »Koje je treće pravilo?« Nan je prstom pokazala tekućinu koja mi je lagano curila iz leđa. Moja krila, moglo bi se reći.
7
elada8
»Treće pravilo je da vodiš bilješke, nazovimo to dnevnikom ako hoćeš, o svemu što se događa.« »Želiš da zapisujem sve što se dogodi?« »Ne, mnogo je jednostavnije od toga. Ako budeš slijedila prva dva pravila, ne moraš činiti baš ništa. Tvoja će krila sve učiniti umjesto tebe.« Bilo me strah pitati za četvrto pravilo. »I konačno«, kazala je, napokon se ponovno smiješeći. »Voli Margot. Voli Margot.« Poljubila je vrhove svojih prstiju i pritisnula ih na moje čelo, a zatim sklopila oči i stala mrmljati molitvu na jeziku za koji sam pretpostavljala da je hindski. S nelagodom sam se promeškoljila i zbunjeno pognula glavu. Napokon je završila. Kada je otvorila oči, u njima sam umjesto tamnih zjenica vidjela bijelo svjetlo. »Opet ću te posjetiti«, kazala je. »I ne zaboravi, sada si anđeo. Ne moraš se ničega bojati.« Bijela svjetlost iz očiju stala joj se širiti licem, u usta, niz vrat i ruke sve dok naposljetku nije iščezla u velikom bljesku. Osvrnula sam se oko sebe. Na kraju hodnika s moje desne strane začula sam prigušeno stenjanje. Stanovi radničke četvrti. Goli unutarnji zidovi od cigle, tu i tamo prošarani grafitima. Uska ulazna vrata zjapila su otvorena na cestu, a na zidu pored njih nalazio se niz portafona prekrivenih ljepljivim slojem guinnessa. Neki pijanac ležao je sklupčan u dnu stubišta. Na trenutak sam zastala, promatrajući svoje okruženje. Prvi instinkt mi je bio izići na ulicu i otići što dalje od ovog mjesta. No onda me obuzeo nagon da slijedim onaj zvuk, ono stenjanje što je dopiralo s kraja hodnika. Kad kažem nagon ne mislim na znatiželju, ili možda sumnju - mislim na nešto između intuicije zbog koje majka odluči provjeriti što radi dvogodišnjak koji je već predugo tih i zatekne ga kako se upravo sprema kućnu mačku ubaciti u sušilicu za
8
elada8
rublje, i onog osjećaja u dubini trbuha koji ti kaže da si ostavio otključana vrata kuće, da ćeš dobiti otkaz, da si trudna. Znate na što mislim? Tako sam se zaputila kroz hodnik, pokraj pijanca i uza tri stube do stubišnog odmorišta. Zatim niz hodnik, s po pet vrata sa svake strane i jednima na dnu hodnika. Sva obojana u crno. Onaj zvuk — dubok, sličan životinjskom režanju — sada je bio bliži. Učinila sam još jedan korak. Odjednom povik. Ime. Ženski glas, gotovo vapaj. Krenula sam prema vratima i zastala. I već u sljedećem trenutku našla sam se unutra. Dnevna soba. Bez svjetla, potpuni mrak. U tami sam uspjela razaznati kauč i maleni četvrtasti oblik starog televizora. Prozor je bio otvoren, a zavjesa lepršala na vjetru, udarajući čas u prozorsku dasku, čas u stol dnevne sobe, kao da se ne može odlučiti bi li radije bila unutra ili vani. A zatim dug, prodoran krik. Zar je moguće da ga nitko drugi ne čuje? pomislila sam. Zašto susjedi već ne provaljuju vrata? A onda mi je sinulo. Pa ovo je istočni Belfast za vrijeme sezone mimohoda. Svi su vani i stupaju uz taktove irskih budnica. Vani su već započeli neredi. Policijske sirene odjekivale su iz nekoliko pravaca. Razbijanje boca. Vika, zvuci užurbanih koraka na pločnicima. Krenula sam kroz tamu dnevne sobe prema mjestu odakle su dopirali ženski krici. Spavaća soba, osvijetljena tek treperavim svjetlom lampe na noćnom ormariću. Blijedoljubičaste zidne tapete, na rubovima već oguljene, zid na suprotnoj strani sobe prekriven mrljama od plijesni i vlage crnim poput čađe. Nepospremljen krevet. Mlada plavokosa žena u dugoj plavoj majici, sama, kleči pored kreveta kao u molitvi, i dahće. Ruke su joj tanke poput grana i prepune modrica, kao da je bila u tučnjavi. Najednom se uspravila i sjela na koljena, čvrsto zatvorenih očiju i stisnutih zuba, izvivši lice prema stropu. Tek sam tada vidjela da je u poodmakloj trudnoći. Oko njezinih stopala i koljena nalazila se lokva crvene vode. Ovo mora da je šala, pomislila sam. I što bih sad trebala učiniti, poroditi je? Upaliti alarm? Pa ja sam mrtva. Nema šanse da mogu
9
elada8
učiniti išta drugo osim gledati ovu jadnicu kako šakama lupa po krevetu. Trud je načas popustio. Klonula je naprijed i prislonila čelo na krevet, poluspuštenih kapaka i prevrnutih očiju. Kleknula sam pored nje i, veoma oprezno, stavila joj ruku na rame. Nije bilo reakcije. Ponovno je dahtala, sljedeći je trud bivao sve jači dok se konačno nije ponovno savinula prema natrag i ispustila krik koji je trajao gotovo punu minutu. Zatim je krik jenjao i pretočio se u olakšanje, a ona je nastavila dahtati. Prislonila sam joj ruku na podlakticu i napipala nekoliko sitnih rupica. Približila sam se i bolje pogledala. Oko njezina lakta vidjelo se desetak ljubičastih krugova, ne većih od novčića. Ubodi igle. Novi trud. Poskočila je na koljena i stala dahtati još dublje. Majica joj se zadigla do bokova. Još tragova igle na njezinim mršavim bijelim bedrima. Hitrim sam pogledom preletjela sobu. Čajne žličice i tanjurići na komodi. Dvije šprice virile su ispod kreveta. Ili je dijabetičarka i jako voli čaj ili je ovisnica o heroinu. Lokva vode oko njezinih koljena bivala je sve veća. Kapci su joj sad podrhtavali, a stenjanje bivalo sve tiše umjesto glasnije. Shvatila sam da gubi svijest. Glava joj je pala u stranu, a malena vlažna usta zjapila su otvorena. »Hej«, povikala sam. Nije bilo odgovora. »Hej!« Ništa. Ustala sam i stala nervozno koračati sobom. S vremena na vrijeme djevojčino bi se tijelo trznulo prema naprijed i s jedne strane na drugu. Samo je sjedila tako na koljenima, blijedim licem okrenuta prema meni, dok su joj koštunjave ruke visjele niz tijelo, a zglobovi se trljali po prljavom tepihu prepunom buha. Nekoć sam imala prijatelja koji se prilično uspješno bavio samostalnom djelatnošću oživljavanja
10
elada8
narkića. Proveo je brojne sate na našem kauču u detalje prepričavajući priče o zvijezdama koje je spasio od sigurne smrti, koje je dugom rukom svoje injekcije adrenalina povukao iz ponora pakla i istrgnuo iz naručja sotone. Naravno, nisam se baš točno sjećala postupka. No sumnjam da je moj prijatelj ikad spasio narkomana usred poroda. A pogotovo ne dok je i sam bio mrtav. Najednom je djevojka skliznula s kreveta i pala na bok, s rukama prekriženim kao da su vezane lisicama. Sada sam već vidjela da krvari. Hitro sam se sagnula i razmaknula joj koljena. Među nogama joj se jasno nazirala kruna tamne kose. Prvi put osjetila sam kako mi voda struji iz leđa, hladna i osjetljiva poput dva dodatna uda koja su pažljivo upijala sve u prostoriji - miris znoja, pepela i krvi, opipljivu tugu, djevojčine otkucaje srca koji su bivali sve sporiji, ubrzane otkucaje srca još nerođena djeteta... Snažno sam povukla njezine noge prema sebi, oslonivši joj stopala na tlo. Povukla sam jastuk s kreveta pa strgnula najčistiju plahtu s madraca i prostrla je pod njezina bedra. Čučnula sam između njezinih nogu i ispružila ruke uz njezinu stražnjicu, nastojeći previše ne razmišljati o tome što činim. U svakoj drugoj prilici od nečega sličnog pobjegla bih glavom bez obzira. Ubrzano sam disala, vrtjelo mi se u glavi, no ipak sam bila nevjerojatno usredotočena i neobično odlučna da spasim taj maleni život. Vidjela sam bebine obrve i korijen nosa. Podigla sam ruku i pritisnula vrh djevojčine maternice. Još vode natopilo je jastuk pod njezinom stražnjicom. A potom je najednom, poput ribe, čitava beba iskliznula iz nje, tako brzo da sam je morala uhvatiti — vlažna tamna kosica, zgužvano lice, sićušno poplavjelo tijelo prekriveno bjeličastim verniksom. Curica. Umotala sam je u plahtu, jednom rukom pridržavajući debelu pupčanu vrpcu, svjesna da ću je kroz koju minutu morati ponovno povući i pomoći izgon posteljice. Beba je cviljela u mom naručju, otvarajući malena napućena ustašca poput kljuna, tražeći. Za koji trenutak stavit ću je na majčina prsa. No prvo sam se morala pozabaviti važnijim zadatkom. Zadatkom da dušu te nesretnice pokušam zadržati u tom napaćenom tijelu.
11
elada8
Pupčana vrpca olabavjela je u mojoj ruci. Naglo sam je povukla. Osjećala sam veliku vreću na drugom kraju. Kao da pecam. Još jednom sam povukla i osjetila lagani trzaj. Polako i snažno povlačila sam je van sve dok u debeloj krvavoj masi nije izletjela na jastuk. Prošlo je dvadeset godina od mog vlastitog poroda. Što je ono babica iduće učinila? Prerezala pupčanu vrpcu blizu pupka. Osvrnula sam se oko sebe tražeći nešto oštro. Na komodi sam ugledala džepni nožić. To će poslužiti. Ali pričekaj. Nešto drugo. Babica je prvo pregledala posteljicu. Sjećam se da nam je pokazala kako je izišla u savršenom stanju, kako ništa nije ostalo unutra, na što se Toby nadvio nad najbliži umivaonik i u njega izbacio cijeli ručak. Posteljica ove djevojke nije bila jarkocrvena tvar slična mozgu, kakva mi je ostala u sjećanju. Njezina je bila mala i smežurana, poput kakve pregažene životinje na cesti. Još uvijek je dosta krvarila. Disanje joj je bilo plitko, a puls slab. Morat ću poći potražiti pomoć. Ustala sam i položila bebu na krevet, ali kada sam spustila pogled vidjela sam da je sva plava. Njezina malena usta više nisu tražila. Prelijepo lišće lutkice polako je tonulo u san. Slapovi koji su mi, poput dugih krila, tekli iz leđa sada kao da su plakali, kao da je svaka njihova kap padala iz najvećih dubina moje duše. Govorili su mi da umire. Podigla sam dijete i omotala duge skute svoje haljine — bijele, jednake onoj kakvu je nosila i Nan, kao da nebesa imaju samo jednog krojača - oko njezina malena tijela. Bila je žalosno mršava. Jedva dva kilograma teška. Njezine malene ruke, koje je, čvrsto stisnutih šačica, držala privijene na prsima, počele su se opuštati, poput latica što se šire sa stabljike. Sagnula sam se i prislonila svoje usne na njezina usta, ispuštajući oštar izdah. Jedan. Dva. Njezin maleni trbuh napuhivao se poput sićušnog madraca. Prislonila sam joj uho na prsa i lagano ih pritisnula. Ništa. Pokušala sam ponovno. Jedan. Dva. Tri puta. A tada, neki instinkt. Intuicija. Šesto čulo. Položi ruku iznad njezinog srca. Podigla sam je i polegla na svoju ruku, raširivši joj dlan preko grudi. A onda sam polako, nekim čudom, počela osjećati njezino
12
elada8
maleno srce kao da je u mojim grudima, kako zapinje i zastajkuje, kašljucajući poput zagušenog motora, poput čamca što se valja u mjestu, zarobljen među divljim valovima. Iz moje ruke, najednom, blaga svjetlost. Trznula sam se, zatečena prizorom. Tu, u tamno narančastoj omaglici te odvratne prostorije, snop bijele svjetlosti širio se iz moje ruke prema bebinim grudima. Osjetila sam kako joj srce titra, željno da se probudi. Čvrsto sam stisnula oči i pomislila na sve dobro što sam u životu učinila, i prisilila se da zažalim zbog svega lošeg što sam učinila, trudeći se da kroz tu nazovi molitvu, tu brzinsku samokvalifikaciju postanem onakav anđeo čuvar kakvog to djetešce sad treba, da budem dostojna vratiti je natrag u život nekom meni još nepoznatom silom vlastitoga bića. Svjetlost je postajala sve jačom, dok naposljetku nije ispunila čitavu sobu. Sićušno je srce zapinjalo, pa opet hvatalo ritam, poput malenog teleta što na drhtavim nogama trčkara livadom. A onda je zakucalo u mojim vlastitim prsima, stalo tući tako snažno i silovito, tako mi glasno odzvanjajući u ušima da sam se naglas nasmijala, i kada sam spustila pogled vidjela sam da se malene grudi dižu i spuštaju, da se usnice ponovno crvene, pućeći se sa svakim novim udahom i izdahom njezinih malih usta. Svjetlost je ugasnula. Umotala sam je u plahtu i položila na postelju. Majka je ležala u lokvi krvi, njezina plava kosa sada je bila ružičasta, a bijeli obrazi prošarani crvenom tekućinom. Među njezinim mlohavim grudima tražila sam otkucaje srca. Ništa. Zatvorila sam oči i pokušala dozvati svjetlost. Ništa. Grudi su joj bile hladne. Dijete je počinjalo jecati. Gladna je, pomislila sam. Zadigla sam majčinu majicu i prislonila djevojčicu na njezinu dojku, a ona je, još uvijek zatvorenih očiju, posegnula za bradavicom i počela piti. Nakon nekoliko minuta položila sam je natrag na krevet. Hitro sam prislonila dlan na majčina prsa. Ništa. »Hajde!« povikala sam. Prislonila sam svoje usne na njezine i stala joj upuhivati zrak, no on joj je tek nadimao obraze i opet se vraćao van iz praznih usta, suvišan.
13
elada8
»Ostavi je«, rekao je neki glas. Okrenula sam se. Pored prozora stajala je još jedna žena. Još jedna žena u bijelom. Očito uobičajena pojava u ovim krajevima. »Ostavi je«, ponovno je prozborila, ovaj put blago. Anđeo. Sličila je ženi koja je mrtva ležala na podu, iste guste svjetloplave kose, istih punih usana. Možda netko iz obitelji, pomislila sam, netko tko ju je došao odvesti kući. Anđeo je podigao ženu s tla i uputio se prema vratima, noseći njezino beživotno tijelo u naručju, premda je, kada sam opet pogledala u pod, tijelo još uvijek ležalo na istome mjestu. Anđeo me pogledao i nasmiješio se. Zatim se zagledao u bebu. »Ime joj je Margot«, kazao je. »Dobro je čuvaj.« »Ali«, zaustila sam. U jednoj riječi bilo je bezbroj pitanja. Kada sam podigla pogled, anđela više nije bilo.
14
elada8
Prvo na što sam se morala naviknuti bilo je to da nemam krila. Barem ne krila od perja. Ispostavilo se da su tek u četvrtom stoljeću umjetnici počeli slikati anđele s krilima, odnosno s dugim konstrukcijama koje su im izvirale iz ramena i u naborima padale sve do tla. No to nije perje, nego voda. Brojna svjedočanstva kroz povijest o susretima s anđelima iznjedrila su sliku stvorenja sličnih pticama, sposobnih letjeti između smrtnog i božanskog, no svjedoci se ponekad nisu slagali po pitanju krila. Jedan je čovjek u Meksiku u šesnaestom stoljeću pisao o ‘dos rios’, ili ‘dvije rijeke’, u dnevniku koji je njegova obitelj potiho spalila nakon što je otišao Bogu za glasonošu. Drugi je - ovaj put u Srbiji pričao kako je njegov anđeoski posjetitelj imao dva slapa koja su mu izvirala iz lopatica i slijevala se prema tlu. A djevojčica iz Nigerije na crtežu za crtežom prikazivala je prekrasnog nebeskog izaslanika koji je umjesto krila imao dva vodena toka što su se stapala u rijeku koja vječno teče pred prijestoljem Božjim. Roditelji su se veoma ponosili njezinom bujnom maštom. Djevojčica je bila u pravu. No ono što nije znala bilo je da ta dva mlaza tekućine, koja teku iz šestog kralješka kralježnice anđela sve do krstače, tvore sponu — nazovimo je svojevrsnom pupčanom vrpcom između anđela i njegovog ili njezinog Štićenog Bića. U tim se ‘vodenim krilima’ odvija proces bilježenja svake misli i djela, baš kao da ih anđeo zapisuje. Tehnologija bolja od videonadzora ili web kamere. Umjesto pukih riječi ili slika, cjelokupno se iskustvo upija u tekućinu, bilježeći svaki detalj svakog trenutka - osjećaj kad se prvi put zaljubiš, na primjer, povezan mrežom mirisa, sjećanja i kemijskih reakcija na prva djetinja ljubavna razočaranja. I tako dalje.
15
elada8
Dnevnik anđela nalazi se u njegovim krilima. Kao i instinkt, šesto čulo, znanje o svemu što postoji. Ako je spreman slušati. Druga stvar na koju sam se trebala naviknuti bila je pomisao da vlastiti život moram ponovno proživjeti kao tihi svjedok. Bit ću iskrena. Imala sam ispunjen život. Ali nisam imala dobar život. Tako da možete zamisliti kako sam se osjećala zbog spoznaje da ću ga proživjeti dvaput. Pretpostavljala sam da je to što sam poslana natrag bila kazna, svojevrsno blago zamaskirano čistilište. Tko zapravo voli gledati sebe na ekranu? Tko se ne naježi od zvuka vlastita glasa na telefonskoj sekretarici? Pomnožite taj osjećaj sa zilijunom i otprilike ćete shvatiti kako mi je bilo. Ogledalo, videokamera, odljev u gipsu... ništa od toga nije ni blizu osjećaju kada stojiš pored same sebe od krvi i mesa, a ta druga ‘ti’ vrijedno ti upropaštava život. Stalno sam susretala druge anđele. Rijetko smo komunicirali, barem ne kao da smo frendovi, kompanjoni ili makar samo u istom škripcu. Uglavnom sam ih smatrala sumornim i rezerviranim stvorenjima - ili da kažem ukočenim dosadnjakovićima? - od kojih su svi redom tako pomno promatrali svoja Štićena Bića, kao da on ili ona upravo teturaju olukom na vrhu Empire State Buildinga. Ponovno sam imala onaj osjećaj, baš kao da sam opet u školi, da sam jedina koja nosi suknju, dok su sve druge djevojke u hlačama. Ili kao da sam tinejdžerica koja je obojila kosu u ružičasto dvadeset godina prije nego što je to postalo cool. Nazovite me Sizifom - opet sam bila točno ondje gdje i uvijek, i pitala se gdje sam, zašto sam, i kako da se izvučem. Kada je beba ponovno počela disati — kada je Margot ponovno počela disati - izjurila sam iz stana i, udarivši ga nogom, probudila pijanca koji je sklupčan ležao u dnu stubišta. Kada je napokon došao k sebi, ispostavilo se da je mnogo mlađi nego što sam mislila. Michael Allen Dwyer. Nedavno navršio dvadeset i jednu. Student kemije na Kraljičinom sveučilištu (jedva — ocjene su mu, saznala sam, bile na granici pada godine). Zovu ga Mick. Sve sam te informacije dobila jednostavno zabivši nogu u njegovo rame. Nemam pojma zašto mi to
16
elada8
nije upalilo s mrtvom djevojkom nekoliko trenutaka ranije. Možda bi joj to spasilo život. Podigla sam ga i osovila na noge, a zatim se nagnula i na uho mu šapnula da je djevojka u stanu četiri mrtva, i da se unutra nalazi i dijete. Polako se okrenuo prema stubištu, a zatim protresao glavom i rukama protrljao kosu, kao da pokušava otjerati neku misao. Pokušala sam ponovno. Stan broj četiri, kretenu. Mrtva cura. Novorođenče. Treba mu pomoć. Odmah. Zastao je kao ukopan, a ja sam zadržala dah. On me čuje? Nastavila sam. Da, da, tako je, samo nastavi. Držanje mu se promijenilo, kao da su riječi iz mojih usta riješile problem između njega i gravitacije, prodrijevši mu u krvne stanice, potaknuvši njegov instinkt. Zakoračio je na prvu stubu, svim se silama nastojeći prisjetiti što radi tu. Dok se penjao uza posljednje dvije stube vidjela sam kako mu neuroni i glija stanice zuje glavom poput sićušnih munja, zbog alkohola nešto sporije nego obično, no svejedno pokazujući sinaptički prijenos podražaja. Od tog trenutka nadalje pustila sam da ga znatiželja vodi za ruku i povede unutra. Crna vrata bila su širom otvorena (zahvaljujući meni). Novorođenče (Ma nije moguće? Nije moguće da sam to ja?) je plakalo, ispuštajući isprekidan i bolan sićušni krik, poput mačića što će ga upravo utopiti u bačvi vode. Taj zvuk privukao je Mickovu potpunu pažnju i u tren ga otrijeznio. Stajala sam ondje dok je pokušavao oživjeti majku. Pokušala sam ga zaustaviti, no on se nije dao smesti pa je proveo dobrih pola sata trljajući joj ruke i derući joj se u lice, prije nego li mu je palo na um pozvati hitnu. A onda mi je sinulo. Pa oni su bili ljubavnici. To je njegovo dijete. On je moj otac. Ovdje vam dugujem kratko objašnjenje. Nikada nisam upoznala svoje roditelje. Rečeno mi je da su poginuli u prometnoj nesreći kada sam bila jako mala, i da je plejada raznoraznih likova koji su se brinuli o meni do mojih tinejdžerskih godina, makar bilo riječ i o najbjednijim kriminalcima, razlog zbog kojeg sam još uvijek bila živa. Jedva.
17
elada8
Tako da nisam imala pojma što će se odigrati u ovom trenutku mojeg kratkog postojanja, niti sam mogla slutiti na koji bih način mogla doprinijeti nekom boljem ishodu. Ako je moj otac bio živ i zdrav, zašto sam završila ondje gdje sam završila? Sjedila sam na krevetu pored tek rođenog djeteta, promatrajući mladića kako jeca nad tijelom mrtve djevojke. Ili da pokušam ponovno: Sjedila sam na krevetu pored sebe same, promatrajući svog oca kako jeca nad tijelom moje majke. S vremena na vrijeme bi ustao kako bi lupio šakom u nešto lomljivo, istodobno nogama udarajući šprice po sobi i naposljetku u naletu bijesa izvrćući sve ladice komode na pod. Kasnije sam saznala da su se posvađali samo nekoliko sati ranije. On je u ljutnji izjurio van i pao niza stube. Rekla mu je da je gotovo. Ali govorila je to i prije. Nakon nekog vremena netko je pozvao policiju. Postariji policijski službenik uzeo je Micka pod ruku i izveo ga van. Bio je to viši inspektor Hinds, kojemu je supruga Francuskinja ranije toga jutra uručila zahtjev za razvod braka, ponajviše zahvaljujući novcu koji je izgubio zbog konja koji se spotaknuo na zadnjoj preponi i dječje sobe koja je još uvijek bila prazna. Unatoč vlastitom raspoloženju, inspektor Hinds sažalio se nad Mickom. U hodniku je došlo do rasprave o tome bi li mu trebalo staviti lisice. Cura je očito bila narkomanka, uvjeravao je inspektor Hinds kolegicu. Bilo je jasno da je umrla tijekom poroda. No kolegica je inzistirala da mladić bude obrađen sukladno propisima. To je značilo barem jednosatno ispitivanje. I značilo je da neće biti propusta u papirologiji i, samim time, ni disciplinskih mjera od strane nadređenih. Papirologija. Zbog papirologije sam razdvojena od oca. Zbog papirologije je moj mladi život krenuo smjerom kojim je krenuo. Viši inspektor Hinds zaklopio je oči i prstima se uhvatio za čelo. Prišla sam mu i s nestrpljenjem stala u uho vikati tko sam, da je Mick moj otac i da mora odvesti bebu u bolnicu. No od moje vike nije bilo koristi. Najednom sam shvatila razliku između Micka i inspektora Hindsa, razlog zašto sam uspjela doprijeti do jednoga, a do drugoga
18
elada8
ne: u velu emocija, ega i sjećanja koji je obavijao Micka nastala je pukotina, i to upravo u trenutku kada sam mu se obratila, i kao što vjetar pomakne kamenčiće iz njihovih uporišta u pukotinama zida, nakratko dopuštajući kapljicama kiše da prodru unutra, da se vlaga sjedini s kamenom, tako sam i ja prodrla do Micka. No inspektor Hinds bio je tvrd orah, moglo bi se reći. Cesto mi se to događalo. Neki su me ljudi čuli, a drugi ne. Najčešće je to bilo samo pitanje sreće. Margot je glasno zacviljela. Viši inspektor Hinds zamahnuo je bičem svog nadređenog čina. »Idemo«, zarežao je na tim policijskih službenika koji su se skupili u hodniku. »Ti«, prstom je pokazao prvog policajca sa svoje desne strane. »Odvedi dečka do stanice na ispitivanje. Ti«, uperio je prst u drugog policajca sa svoje desne strane. »Neka se hitna pomoć stvori ovdje što prije.« Policijska službenica s iščekivanjem je gledala u njega. Uzdahnuo je. »Pozovi mrtvozornika.« Ne znajući što drugo da učinim, stala sam vikati na inspektora Hindsa i njegov tim, preklinjujući ih da ne uhite Micka. Zatim sam počela na sav glas bjesnjeti zbog toga što me nitko ne čuje, zbog toga što sam mrtva. A onda sam ih gledala kako stavljaju Micku lisice i zauvijek ga odvode od Margot. Pored njega, u paralelnom vremenskom prostoru koji se otvorio preda mnom poput male poderotine u tkanju sadašnjosti, gledala sam kako ga sljedećeg jutra puštaju iz pritvora i otac dolazi po njega, i gledala sam kako prolaze dani i tjedni i mjeseci tijekom kojih Mick pomisao na Margot potiskuje sve dublje, dok naposljetku nije bila ništa više doli napušteno dijete koje su u bolnici Ulster hranili cjevčicom, a na bijeloj naljepnici njezina plastičnog krevetića pisalo je samo: beba X. Ali upravo u tom trenutku moj je plan dobio krila. Ako je sve što mi je Nan rekla doista točno, ako ništa nije predodređeno i nepromjenjivo, odlučila sam da ću promijeniti sve u vezi svog života: svoje obrazovanje, svoje ljubavne izbore, kaljužu siromaštva kojom sam gacala sve do svoje četrdesete. I doživotnu kaznu za umorstvo koju je moj sin služio u trenutku moje smrti. O da, sve će se to promijeniti.
19
elada8
Č Provela sam nekih šest mjeseci na dječjem odjelu bolnice Ulster znam to jer je Margot već samostalno sjedila kada su je otpustili nervozno šetajući gore-dolje po hodnicima, promatrajući liječnike dok bi pregledavali Margot u njezinu inkubatoru, sitnu i još uspavanu od žutice, okruženu raznoraznim cjevčicama. Više no jednom, dr. Edwards, dječji kardiolog zadužen za Margotin oporavak, ustvrdio je da neće dočekati jutro. Više no jednom posegnula sam u inkubator i položila joj ruku iznad srca, vraćajući je natrag na Zemlju. Priznajem, padalo mi je na um da bih je možda trebala pustiti da umre. Znajući ono što sam znala o Margotinu djetinjstvu, nije se baš imala čemu radovati. No, onda bih se sjetila dobrih vremena. Jutara provedenih u ispijanju kave s Tobyjem na našem škripavom balkonu u New Yorku. Pisanja loše poezije na plaži u Bondiju. Dugo očekivanog pokretanja vlastitog posla, ugovora s K. P. Lanesom. Pa bih pomislila, u redu, mala, učinimo to. Ostanimo žive. Tijekom tog razdoblja otkrila sam nekoliko stvari: Prvo otkriće: Čuvati, štititi, voljeti Margot i bilježiti sve što joj se događa značilo je gotovo nikad je ne ostavljati samu. Jednom ili dvaput poželjela sam poći u razgledavanje — malo istraživati, otići na kratki odmor u neki topli kraj. Ali jedva da sam se mogla prisliliti da iziđem iz bolničke zgrade. Bila sam vezana za nju, ne samo zato što je ona bila ja. Imala sam osjećaj dužnosti kakav nikada nisam iskusila u svome životu, čak ni kao supruga i majka. Drugo otkriće: Moj vid se promijenio. Isprva mi se činilo kao da ću oslijepjeti. No, onda bi se opet sve vratilo na staro: čajnik je bio čajnik, klavir drveni predmet s bijelim i crnim tipkama... Ali sve češće bih se zatekla kako gledam svijet kao kroz par vanzemaljskih naočala. Dr. Edwards bi se iz muškarca koji je nalikovao Cary Grantu pretvorio u neonsku manekensku lutku, okruženu psihodeličnim snopovima
20
elada8
obojena svjetla koje je izviralo iz njegova srca i u spiralama mu se obavijalo oko glave, oko ruku, oko struka poput hulahopa, spuštajući mu se sve do nožnih prstiju. Nešto poput infracrvenog zračenja, ali Što puta čudnije. I to nije bio jedini način na koji se moj vid izmijenio: ponekad bih vidjela paralelne vremenske okvire (vratit ćemo se na to za trenutak), a ponekad bih ustanovila da imam rendgenski vid i da mogu vidjeti u susjednu sobu. Stvari oko sebe vidjela sam kao kroz kakvo ogromno povećalo. Jednom sam prilikom vidjela pluća dr. Edwardsa — ispunjena, kako sam ustanovila, crnim nakupinama katrana koje je dugovao svojoj ljubavi prema cigarama — no najčudnije od svega bilo je kada sam ugledala embrij sestre Harrison, začet baš toga jutra, kako se valja njezinim jajovodima poput kakve izobličene ping-pong loptice, sve dok naposljetku nije pao u baršunaste odaje njezine maternice, kao kamen ubačen u jezero. Bila sam toliko opčinjena tim prizorom da sam slijedila sestru Harrison sve do bolničkog parkirališta, prije nego li me neka sila povukla natrag u onu sumornu sobu ispunjenu vrištanjem beba. Treće (i najvažnije) otkriće: Nisam imala apsolutno nikakav pojam o vremenu. Nikakav cirkadijalni ritam koji bi mi rekao da je noć, ni ikakvu svijest o tome kad je Božić. To, ustvari, izgleda ovako: vidim vrijeme, ali pojam sata za mene više nema nikakav značaj. Pokušajte to zamisliti na ovaj način - kada vidite kišu, vi vidite malene srebrnkaste kuglice vode, zar ne? Ponekad u obliku debele zavjese koja se slijeva niz prozorsko okno. Kada ja vidim kišu, vidim milijarde atoma vodika kako među sobom stiskaju svoje susjede od kisika. Podsjećaju me na male bijele tanjuriće što se vrte između sive dugmadi na radnoj plohi kuhinje. Slično je i s vremenom. Vidim vrijeme kao umjetničku galeriju atoma, crvotočina i čestica svjetlosti. Provlačim se kroz vrijeme jednostavno kao što vi oblačite košulju, ili kao što stisnete dugme u dizalu i nađete se na dvadeset i petom katu. Posvuda oko sebe vidim kako se otvaraju paralelni vremenski okviri, otkrivajući prošlost i budućnost jednako kao da se događaju s druge strane ceste. Ja ne postojim u vremenu. Ja ga posjećujem.
21
elada8
Kao što možete zamisliti, to je predstavljalo sitnu ali bitnu zapreku mom planu. Ako nisam u stanju pojmiti vrijeme, kako sam uopće mogla promijeniti Margotin život? Tijekom cijelog svog bolničkog dežurstva razmišljala sam kako bih sve mogla utjecati na Margot da se promijeni. Na uho ću joj šaptati odgovore na sva pitanja u školskim testovima, čak ću je upozoriti da se drži što dalje od složenih uglji-kohidrata i šećera, možda joj negdje duboko u trbuhu stvoriti poriv da se počne baviti atletikom. A onda ću je gurkati sve dok ne dosegne financijsku uspješnost. Taj posljednji cilj bio je i najvažniji. Zašto? Vjerujte mi na riječ, siromaštvo ne znači samo kruljenje praznog želuca. Znači i to da se svi tvoji životni izbori kao gumicom izbrišu pred tobom. Govorila sam si kako je možda to razlog zbog kojeg sam se vratila kao vlastiti anđeo čuvar: ne samo da vidim cijelu slagalicu, kako se Nan izrazila, nego da joj malo i izmijenim dijelove kako bi nastala potpuno nova slika, da vratim mogućnost izbora u njezin okvir. Po mome mišljenju, novac je igrao ogromnu ulogu u ostvarivanju tog cilja. Recimo, primjerice, da proživite cijeli svoj zemaljski i zagrobni život u dubokom žaljenju što niste uložili u zemljište čija je vrijednost nakratko pala, a čime biste nekome bez prebijene pare kao što je bila Margot omogućili da digne kredit, izgradi ogroman zabavni kompleks i preko noći postane multimilijunaš - kako biste se osjećali? Jer upravo se to i dogodilo. Samo ne Margot.
22
elada8
Udomitelji koji su preuzeli Margot iz bolnice bili su iznenađujuće pristojni ljudi. Pristojno obučeni u bijelu košulju i svilenu haljinu. I pristojni na svaki drugi način. Odmah sam saznala da pokušavaju - i to bezuspješno -dobiti dijete posljednjih četrnaest godina. Muškarac, odvjetnik po imenu Ben, vukao se hodnikom s rukama duboko u džepovima. Život ga je naučio da očekuje najgore i pusti neka ga najbolje iznenadi. Mogla sam se poistovjetiti s tim. Njegova supruga - prilično niska i prilično široka žena po imenu Una - sitnim je koracima trčkarala pored njega. Jedna joj je ruka bila pod njegovom, dok je onom slobodnom trljala zlatno raspelo oko svoga vrata. Oboje su djelovali poprilično zabrinuto. Bilo je jasno da se dr. Edwards nije trudio uljepšati sliku Margotina zdravlja. Kada su stigli sjedila sam u krevetiću, a noge su mi visjele sa strane, provučene kroz hladne zelene rešetke. Margot se smijala mojim grimasama. Već je imala vragolast smijeh. Zabacila bi glavu natrag i smijala se. Imala je čupavu plavu kosicu, točno one nijanse koju sam čitav život pokušavala postići bočicom izbjeljivača, i okrugle plave oči koje će s vremenom postati sive. Dva malena zubića tek su izvirila iz njezinih ružičastih desni. Tu i tamo bih joj na licu vidjela djeliće njezinih roditelja: Mickovu snažnu vilicu, majčine pune usne. Una, njezina udomiteljica, razdragano se pljesnula po grudima i uzdahnula: »Prekrasna je!« Okrenula se prema dr. Edwardsu, koji je prekriženih ruku stajao iza njih, ozbiljan poput pogrebnika: »Izgleda tako zdravo!« Una i Ben razmijenili su poglede. Benova ramena — do tad napeto podignuta skoro do ušiju - s olakšanjem su potonula. Oboje su prasnuli u smijeh. Volim to vidjeti - tajni sastojak koji čini kralježnicu uspješnog braka. U slučaju Une i Bena, bio je to smijeh.
23
elada8
»Želite li je uzeti u naručje?« dr. Edwards je podigao Margot iz moga krila. Njezin zubati osmijeh je iščezao i počela se meškoljiti, no prislonila sam kažiprst na usne i napravila još jednu grimasu. Zahihotala je. Una je toliko cvrkutala oko nje, neprestano je hvaleći, da se Margot naposljetku okrenula prema njoj i širom razvukla usne u namješten osmijeh. Uslijedilo je još hvale od Une. Ben je oprezno uzeo jednu od njezinih bucmastih ručica u svoju, proizvodeći zvukove klokotanja. Nasmijala sam se, i Margot isto. Dr. Edwards je protrljao lice. Previše je puta vidio taj prizor. Duboko usađena mržnja prema osjećaju krivice tjerala ga je da ljudima bez uvijanja kaže ono najgore kako bi izbjegao bilo kakvu buduću krivnju. Stoga je rekao: »Neće doživjeti treći rođendan.« Unino se lice urušilo poput razbijena izloga: »Zašto?« »Srce joj se ne razvija kako treba. To će onemogućiti pravilan dotok krvi u sve organe. U konačnici, mozak, će joj ostati bez kisika. I onda će umrijeti.« Uzdahnuo je. »Ne bih volio da me jednog dana krivite zato što vas nisam unaprijed upozorio.« Ben je spustio pogled i odmahnuo glavom. Svi njegovi najveći strahovi na kraju se ostvare. Una i on prokleti su od dana kad su se vjenčali, govorio je sam sebi. Koliko je puta, koliko puta morao gledati svoju suprugu kako plače. Koliko je puta i sam poželio zaplakati. Sa svakim razočaranjem bivao je korak bliže istini: život je okrutan i čovjeka na kraju ne čeka ništa osim lijesa i crvi. Una je, s druge strane, bila genetski sklona optimizmu. »Ali... kako možete biti sigurni u to?« ispljunula je. »Zar ne postoji mogućnost da će joj srce ojačati? Čitala sam o bebama koje se oporave od raznoraznih bolesti kada napokon nađu sretan dom...« Ustala sam. Hrabrost mi ulijeva energiju. Oduvijek je bilo tako. Upravo sam tu osobinu najviše voljela kod Tobyja.
24
elada8
»Ne, ne, ne, ne«, odvratio je dr. Edwards, pomalo hladno, »uvjeravam vas da ne griješimo što se tiče ovog slučaja. Ventrikularna tahikardija je ozbiljna bolest za koju u ovom trenutku nema lijeka...« »Ma ma ma«, izgovorila je Margot. Una je ispustila uzdah oduševljenja i povikala: »Jeste li čuli? Nazvala me ‘mama’!« Usta dr. Edwardsa još su bila otvorena. Opet reci ‘mama’, rekla sam Margot. »Ma ma MA!« promucala je i zahihotala. Što da kažem? Bila sam slatka beba. Una se nasmijala, oduševljeno podižući i spuštajući Margot u rukama, pa zatim sasvim okrenula leđa dr. Edwardsu. Naravno, ja sam već vidjela Margotino srce. Bilo je veličine šljive i s vremena na vrijeme je pomalo zamuckivalo. Svjetlost koja je strujala iz njega ponekad bi zatreperila i na trenutak postajala bljeđom. Znala sam da nešto nije u redu. Ali nisam se sjećala nikakvih problema sa srcem, premda sam tijekom tinejdžerskih godina pretrpjela brojne srčane boli, i to one uslijed neuzvraćene ljubavi. Problem očito nije bio tako velik kakvim ga je dr. Edwards nastojao prikazati. Prezivjet će, šapnula sam Uni na uho. Na trenutak je zastala kao ukopana, kao da se želja iz dubine njezine duše upravo spojila s vlastitim ostvarenjem negdje u kutu svemira. Sklopila je oči i pomolila se. U tom trenutku ugledala sam Unina anđela čuvara. Visoki crnac pojavio joj se iza leđa i obavio ruke oko nje, prislanjajući svoj obraz uz njezin. Zatvorila je oči i oko nje se na trenutak pojavio bijeli sjaj. Bio je to predivan prizor. Svjetlo nade. Tijekom čitavog svog boravka u bolnici nisam vidjela ništa slično. Podigao je pogled prema meni i namignuo mi. A onda je nestao.
25
elada8
Nakon toga, uslijedila je samo papirologija. Potpišite ovo, potpišite ono. Dr. Edwards je ispisao hrpu recepata za lijekove i zabilježio nekoliko termina za preglede i daljnja testiranja na koja su Una i Ben trebali dovesti Margot. Vidjela sam da je Ben polako klonuo - protekle noći uopće nije spavao - a Una je klimala glavom i potvrđivala povremenim ‘hmmm’ i ‘aha, ali, ustvari, nije čula ništa od onoga što je govorio pa sam se pobrinula da ga ja saslušam. Kada bi spomenuo datume, podbola bih Unu: Najbolje da ovo zapišeš, draga. Margot je ime dobila od sestre Harrison, nakon duge rasprave u čajnoj kuhinji između dr. Edwardsa i njegovog tima sestara. S oklijevanjem ga je promrmljala nakon što je sestra Murphy predložila ime ‘Grainne’, koje mi se nije naročito svidjelo. Naravno, ja sam bila ta koja je sestri Harrison usadila to ime u glavu. Kada su je drugi pitali odakle joj, svoj je izbor pripisala Margot Fonteyn, balerini. Njezino prezime, Delacroix, pripadalo je njezinoj biološkoj majci, za koju sam saznala da se zvala Zola. Benov i Unin dom nalazio se u jednom od najbogatijih dijelova Belfasta, nedaleko od Sveučilišta. Ben je dosta radio od kuće. Njegov je ured zauzimao potkrovlje njihove vikto-rijanske trokatnice i nalazio se točno iznad Margotine dječje sobe koja je bila ispunjena igračkama svih vrsta i boja. Vrijeme koje sam provela ondje bilo je obavijeno velom sumnje. Nešto se spremalo. Nisam se sjećala Bena i Une, niti sam imala pojma da su ikada imali tako važnu ulogu u mom zemaljskom životu. Margot je rijetko boravila u kićenom, ručno izrezbarenom krevetiću od mahagonija u dječjoj sobi. Umjesto ondje, Una ju je danju ljuljuškala na svom desnom boku, a noću držala privijenu uza svoju lijevu dojku, toplo ušuškanu između nje i Bena. Bilo je mnogo priče o posvojenju, što sam ja zdušno poticala. Svaki put kada bi Ben dopustio da ga obuzmu strahovi - ‘Ali što ako umre?’ — škakljala bih Margot sve dok se ne bi počela histerično smijati ili dok ne bi ispružila ruke, pokušavajući napraviti svoj prvi korak. Una je bila zaljubljena. I ja sam bila zaljubljena u tu božanstvenu, majčinski nastrojenu ženu - premda taj tip žena nikada prije nisam razumjela — koja se svakoga dana prije svitanja budila s
26
elada8
osmijehom i koja bi ponekad provodila sate promatrajući Margot i smiješeći joj se dok joj je spavala u naručju. Ponekad bi zlatna svjetlost oko nje poprimila takav sjaj da bih morala odvratiti pogled. No onda se pojavila neka druga svjetlost. Poput zmije što je nezamijećeno dogmizala kroz stražnja vrata, tmurna tamnosiva nijansa omotala se oko Bena i Une jednog po-podneva dok su sjedili za stolom i slavili Margotin prvi rođendan uz maleni ružičasti kolačić s jednom svijećom i hrpu novih igračaka umotanih u ukrasni papir. Ta svjetlost — koja je, ustvari, više sličila sjeni - kao da je imala vlastitu inteligenciju, kao da je bila živa. Osjetila me i naglo se povukla natrag kada sam stala ispred Margot, a onda se opet stala polako približavati Uni i Benu. Na trenutak se pojavio Unin anđeo čuvar. No umjesto da zaustavi svjetlost, ostao je po strani. Poput otrovnog bršljana, svjetlost se polako obavijala oko Benove noge, prije nego li se rasplinula u tamnu prašinu. Uznemireno sam koračala dnevnom sobom. Bila sam ljuta. Osjećala sam se kao da sam dobila zadatak, a nisam imala baš nikakve mogućnosti da ga izvršim. Kako sam uopće mogla ikoga zaštititi kada su postojale takve stvari o kojima mi se ništa nije govorilo? Ben i Una nastavili su s rođendanskom proslavom, potpuno nesvjesni ičega. Odnijeli su Margot niza stube do stražnjeg vrta, gdje je napravila svoje prve korake baš pred Benovim polaroidom. Počinjala sam misliti da je Ben možda bio u pravu. Kada sve ide tako dobro, to je samo zatišje pred oluju. Cijelo popodne provela sam hodajući gore-dolje i onda konačno zaplakala. Sudbina Margotina djetinjstva bila mi je i suviše dobro poznata, no vidjeti ono što je moglo biti bilo je milijun puta teže od izvjesne mogućnosti da ću svo to zlostavljanje ponovno proživjeti. Odlučila sam da moram nešto poduzeti. Ako Ben i Una usvoje Margot, ona će odrasti u domu ispunjenom ljubavlju. Ispast će prilagođena i vrlo vjerojatno manje sklona samouništenju. Ma, šljiviš bogatstvo. U tom trenutku dala bih svoju besmrtnu dušu da Margot odraste osjećajući se dostojnom ljubavi.
27
elada8
Nešto kasnije pojavila se Nandita. Ispričala sam joj sve: o rođenju, bolnici, zmiji od svjetla. Klimala je glavom, sklopivši dlanove kao da razmišlja. »Svjetlo koje si vidjela je nit sudbine«, objasnila je. »Boja ukazuje na to da je povezano s nečim zloslutnim.« Zatražila sam da mi detaljnije objasni. »Svaka nit sudbine proizlazi iz ljudskog izbora. U ovom slučaju, izbor se ne čini dobar.« Uzrujavalo me i to što još uvijek nisam vidjela Benova anđela čuvara. Nandita mi je ponovno objasnila. »Strpi se«, kazala je. »Uskoro ćeš vidjeti sve.« »Ali što da učinim u vezi te niti sudbine«, upitala sam, oklijevajući prije nego što sam izgovorila te riječi. Prava mimoza. »Ništa«, odvratila je Nan. »Tvoj posao...« »...je da štitim Margot. Da, znam. Pokušavam. Ali ne mogu to činiti ako ne znam što to svjetlo znači, zar ne?« Saznala sam što je nit nedugo prije nego što se sve dogodilo. Ben je kao i obično radio kod kuće dok je Margot spavala. Miris tek ispečena kruha vijugajući se širio iz kuhinje na donjem katu. Namamio ga je i odvukao od stola taman na toliko dugo koliko mi je trebalo da bacim pogled na slučaj na kojem je radio: optužnica za ubojstvo protiv nekog terorista. Oko imena terorista nalazio se tanki krug sjene. Nisam glupa. Odmah sam zbrojila dva i dva. Ali samo zato jer je bila riječ o ljudskom izboru - pa sam stoga trebala dopustiti da se dogodi što se trebalo dogoditi — nisam stajala prekriženih ruku. Kada se sjena ponovno uvukla u kuću, ovaj put
28
elada8
podmuklo se uspinjući Benovim i Uninim tijelima dok su se grlili u kuhinji, stala sam je divljački gaziti. Znala je da sam tu, naravno, no ovaj put nije uzmicala. Sada je bila snažnija, boje neba netom prije kiše, opipljiva poput vrtnog crijeva. I ništa što sam činila nije ju moglo natjerati da nestane. Ni kada sam vikala. Ni kada sam cijelim tijelom legla na nju i snagom volje nastojala da umre. Prošli su mjeseci prije nego li je Ben uspio nagovoriti Unu da nakratko ispusti Margot iz vida. Sada kada se činilo da će se posvojenje napokon ostvariti, uvjerio ju je kako je prava prigoda da iziđu van proslaviti. I tako je Lily, blaga starica koja je živjela preko puta, uzela Margot na nekoliko sati kada su se Ben i Una napokon odvažili izići na večeru uz svijeće. Vidjela sam sjenu kako se poput dima iz ispušne cijevi vuče za njihovim autom. Nije ju zanimala Margot. Ona se veselo gegala po Lilynoj kuhinji, s drvenom kuhačom u jednoj i golom barbikom u drugoj ruci, blistajući onom zla-tastom svjetlošću koja je na nju prešla s Une. Kada je autobomba eksplodirala, vidjela sam kako je svjetlost nakratko zatreperila, ali snagom volje uspjela sam je zadržati. Ako je makar toliko od Unine ljubavi moglo ostati, zadovoljit ću se time. Morat ću.
29
elada8
Ovdje moram spomenuti kako sam u majčinskoj brizi za Margot uživala daleko više no što sam uživala u odgajanju vlastita sina, Thea. Ništa osobno protiv Thea. Samo što je stigao u trenutku moga života kada sam bila više opčinjena samim pojmom majčinstva negoli njegovom stvarnošću, koja je, u mome slučaju, uključivala dezorijentiranost, samoubilačke porive i nesanicu, i to daleko prije nego što je pojam postporođajne depresije skovan ili je uopće postao društveno prihvatljiv. Nakon nekoliko dana provedenih kod Lily, i nakon što su vijesti o bombi dovele sve stanovnike sela k Margot, sa sitnim darovima sućuti zbog gubitka njezinih ‘zamalo’ roditelja, gledala sam kako socijalna radnica odvodi Margot njezinoj novoj udomiteljskoj obitelji. Bila je to Marion Trimble, mlada žena, tek s fakulteta, no na nesreću prokleta potpunom naivnošću. Odrastanje u domu punom ljubavi, u zaštićenom okrilju obaju roditelja, ponekad može dovesti do loših stvari. U ovom je slučaju dovelo do toga da Marion pošalje Margot udomiteljskom paru čiji su topli osmijesi bili jednako prijetvorni kao i njihove namjere. Padraig i Sally Teague stanovali su u okolici Cavehilla u Belfastu, u blizini zoološkog vrta. Njihova je malena kuća sa stražnje strane gledala na napuštenu zgradu ispisanu grafitima. Prozori su bili zatvoreni daskama; i prednji i stražnji vrt bili su prepuni razbijenog stakla i smeća. Visoka zapuštena živica zaklanjala je zgradu od glavne ceste s njezine druge strane. Nije bilo razloga da itko pomisli da je to mjesto išta drugo nego prazno. Ali, bilo je daleko od toga. Odluku o tome da postanu udomitelji donijeli su jednog sunčanog jutra nakon što je Padraig u novinama pročitao oglas u kojem su se tražili udomitelji za izdašnu svotu od dvadeset i pet funti tjedno. Hej, pa to su bile šezdesete: još si uvijek mogao kupiti kuću za manje od soma. Nakon hitrog niza umnih kalkulacija, Padraig je zaključio da bi kao udomitelji mogli financirati svoj rastući biznis krijumčarenja
30
elada8
ilegalnih imigranata. Za prijevoz imigranata obično se tražilo dvadeset i pet funti po kamionu muškaraca i žena iz Istočne Europe, a ponekad bi trebalo vremena da im se svima pronađe posao. Međutim, kada bi posao napokon našli, Padraig i Sally uzimali bi devedeset posto njihove zarade kao naknadu za ‘noćenje i doručak’ u onoj napuštenoj zgradi. No, prerevni u želji da svojim drugovima useljenicima pomognu stati na noge, Padraig i Sally bi na kraju u jednu sobu istodobno nagurali po dvadeset tih jadnika i ondje ih držali mjesecima, a u konačnici su za smještaj koristili i svoju oronulu kuću. Tako je Margot svoju dječju sobu dijelila s tri Poljaka, sva tri električara, koji bi po čitav dan i poneku noć kampirali na njezinu golu podu. Većinu vremena bi pušili. Ponekad bi ispijali votku i šalice juhe. Sally bi uglavnom potpuno zaboravila na Margot i ostavljala je tu po čitav dan, u istoj peleni, u istoj odjeći, s istim praznim trbuhom. Ništa što bih učinila ili joj pokušala reći nije imalo učinka na Sally. Ni jednom nije osjetila moju prisutnost, ni jednom nije čula ništa što sam od nje zahtijevala u Margotino ime, ni jednom nije osjetila pljuske upućene njezinu kretenskom licu. Razlog tome - a kasnije ćemo mu se još vratiti - bilo je to što je, baš kao što je Sallyn dom bio dupkom pun ilegalnih useljenika, i Sallyno tijelo bilo dupkom puno demona koji su ga zaposjeli. A sve što je ostalo od njezine savjesti umrtvila bi dnevna doza kanabisa. Nasreću, Dobrogostu, jednome od Poljaka koji su bili smješteni u dječjoj sobi, Margot je prirasla srcu, budući da je i sam bio otac jednogodišnje curice koju je ostavio za sobom u Szczecinu krenuvši u potragu za poslom preko oceana. Pomogla sam Dobrogostu da se zaposli u građevinskoj radionici blizu dokova, uvjerila ga da laže Padraigu i Sally o visini svoje plaće i naposljetku nagovorila da od ostatka kupuje mlijeko i hranu za malenu Margot. Bila je sva u ranama od nepromijenjenih pelena i u lošem stanju zbog nedostatne ishrane. S vremena na vrijeme, noću bih je podigla iz krevetića i pomogla joj da prošeće po kući. To bi Padraigu i Sally utjeralo strah u kosti - kada bi je pronašli kako u tri ujutro luta hodnikom, hihoćući sama sa sobom. Ponekad bih došla u napast da je podignem i
31
elada8
probudim ih pa da je u sitne sate zateknu kako lebdi iznad kreveta. Ali, bolje ne, pomislila bih. Jednoga dana Dobrogosta više nije bilo. Novi stanovnici dječje sobe šaputali su o otkriću isplatne liste, o tijelu u sanduku, o kovčegu s utezima bačenom u more. Nije im se naročito sviđalo Margotino plakanje za Dobrogostom svake noći. Već me je počinjala ignorirati, žudeći za ljudskom pažnjom. Novi su je stanovnici dječje sobe pokušali baciti kroz prozor. Prvo sam zaglavila prozor da se ne može otvoriti. Kada su razbili staklo, stala sam ispred njega i olabavila ruke kojima su je držali. Ali nisam ih mogla zaustaviti kada su je šamarali tako jako da su njezine prelijepe plave oči gotovo nestale pod ljubičastim oteklinama, niti sam ih mogla spriječiti kada su je bacili u zid, udarcem u potiljak prouzročivši napuknuće njezine sićušne lubanje. No ono što sam ustanovila da mogu bilo je spriječiti ih da je ubiju tako što bih ublažila udarce. Toliko sam puta otišla van potražiti pomoć, ali svaki put bezuspješno. Nitko nije htio slušati. Margotin treći rođendan došao je i prošao. Kosa joj je još uvijek bila poput malena oblaka od pamuka, lice anđeosko i rumenih obraza. No već sam vidjela kako se u nju uvlači neka tvrdoća. Gubitak. Zlatasto svjetlo koje ju je obavijalo još mnogo mjeseci nakon Unine smrti s vremenom je jenjalo. Sada je obavijalo tek njezino srce. Konačno sam, shvativši da je više ne mogu zaštititi, otišla po pomoć. Bilo je rano jednog jutra kada su se stanari sobe vratili iz noćne smjene. Drogirani do besvijesti. Pomislili su kako bi bilo smiješno da se i Margot napuši. Krajičkom oka na prozoru sam ugledala nešto što mi je privuklo pažnju: žarko plavo svjetlo koje se velikom brzinom kretalo ulicom. Pogledavši ponovno, ugledala sam dr. Edwardsa u punoj sportskoj opremi: u bijeloj trkačkoj majici natopljenoj znojem, modrim kratkim hlačama i tenisicama. Trčao je tako brzo da je već odmakao dobrih trideset metara kada sam ga odlučila pozvati u pomoć. Sklopila sam oči i - prvi put — molila Boga da mi dopusti da doprem do njega. Nan je rekla kako ništa nije predodređeno i bojala
32
elada8
sam se da bi to, doslovno, mogla biti Margotina zadnja šansa. Ako nešto ne poduzmem odmah, život koji sam proživjela završit će prije negoli ga se budem u stanju i sjećati, i neće biti druge prilike. Tek što sam završila s molitvom našla sam se kako trčim uz bok dr. Edwardsa. Sudeći prema našim prošlim susretima, znala sam da ću prvo morati nadvladati njegovu ljubav prema logici. Nije bio tip čovjeka koji će nešto poduzeti samo na osnovu osjećaja. Morat ću mu prodati priču, morat ću je složiti na način koji će ga nadahnuti da reagira. Dok sam tako trčala, svim se silama trudeći smisliti kako natjerati tog čovjeka da priđe vratima one kuće i zahtijeva da ga puste unutra, najednom sam se našla pred njim, stojeći u mjestu dok mi je on trčao ususret. Gledajući ravno u mene. »Mogu li vam pomoći?« zaustavio se ispred mene, sav zadihan. Osvrnula sam se oko sebe. Zar me vidi? Brzo sam opet skrenula pogled prema njemu, pazeći da zadržim njegovu pažnju i istodobno se još jednom uvjeravajući da se doista obraća meni. Vidjela sam emocije i misli što su ga obavijale i, umjesto ivera i krhotina koje bi nastale ponekad kad bi mi ljudi dopustili da prodrem u njihovu svijest, ovaj put sam ugledala malu nit koja je očito na neki način bila povezana s mojom aurom, dovodeći nas nakratko u istu dimenziju. No, brzo sam se trgnula iz čuđenja. Nije bilo vremena za gubljenje. »U onoj se kući nalazi dijete«, žustro sam odvratila, upirući prstom prema Sallynoj i Padraigovoj kući. »Već ste joj jednom spasili život. Treba vas da je ponovno pomognete spasiti.« Polako se okrenuo i pogledao prema kući. Napravio je korak prema njoj, pa zatim još jedan. Ugledala sam policijski auto kako skreće u ulicu i pojurila prema njemu poput munje. Dr. Edwards nije bio superjunak; trebat će mu pojačanje. Dotrčavši do automobila, nadvila sam se nad motor i upravo dok je vozač ubrzavao iščupala
33
elada8
jednu žicu. Upalilo je. Motor se zagušio, zakašljucao i stao. Oba policajca već su za nekoliko trenutaka bila vani. Dr. Edwards se prilično uplašio kada je shvatio da osobe koja mu je upravo otkrila informacije o umirućem djetetu nema nigdje na vidiku. Nastavio je polako koračati prema kući i, stigavši, pokucao na vrata. Nitko nije otvarao. Pogledom je preletio ulicu, rastegnuo mišiće stražnje lože i ponovno pokucao. Jednom od policajaca koji su pokušavali popraviti motor policijskog automobila, naredniku Millsu, skrenula sam pozornost na dr. Edwardsa. Narednik Mills već je i prije čuo glasine o problemima u ovoj kući, a prizor oskudno odjevenog muškarca kako lupa na njezina vrata u cik zore samo je dodatno potpirio njegove sumnje. Dok su se narednici Mills i Bancroft približavali kući, vrata su se otvorila. Ili bolje reći odškrinula. Padraigov loš zadah koji je zapuhnuo iz procjepa vrata natjerao je dr. Edwardsa da ustukne. »O, dobro vam jutro«, kazao je dr. Edwards. Počešao se po glavi, ne znajući točno što da kaže. Padraig je zurio u njega i zagunđao. Dr. Edwards se pribrao. »Dobio sam informaciju da se ovdje nalazi bolesno dijete«, rekao je. »Ja sam dr. Edwards.« Iz džepa je iskopao svoju bolničku identifikaciju. Ni on - a ni ja — nismo znali kako se ondje našla. Vrata su se otvorila nešto više. »Bolesno dijete?« ponovio je Padraig. Znao je za jedno dijete. Više nego vjerojatno da je bila bolesna. Nije baš volio puštati liječnike unutra. Ali moglo bi biti problema ako kaže ne. Vrata su se otvorila do kraja. »Na katu. Treća vrata slijeva. Budite brzi.« Dr. Edwards je kimnuo i otrčao uza stube. Istog trenutka u nosnicama je osjetio neugodan miris znoja i kanabisa. Čuo je dva, tri različita naglaska kako šapuću u sobama pored kojih je prošao. No,
34
elada8
nastavio je dalje, sve dok nije stigao do dječje sobe. Iznutra je čuo komešanje nekoliko pari teških nogu. I dječji plač. Policijski službenici sada su već bili pred kućom. Padraig je ostavio vrata odškrinuta. Narednik Mills je predložio da uđu. Narednik Bancroft je bio manje sklon toj ideji. Doručak bi bio mnogo primamljiviji prijedlog, pomislio je. Svoju je nevoljkost pokušao argumentirati tvrdnjom kako moraju prijaviti kvar motora. Polako se zaputio natrag prema automobilu. Dr. Edwards je gurnuo vrata dječje sobe i širom ih otvorio. Ja sam stajala iza njega. Prizor koji je ugledao natjerao ga je da glasno opsuje. Kroz oblak dima uspio je razaznati maleno dijete umrljano krvlju, koje je bilo zavezano za nogu stolca. Pored nje, dva muškaraca i bong. Glava joj se ljuljala na ramenima kao jaje na tanjuriću. Ljubitelj golfa, tišine i lijenih nedjeljnih popodneva, dr. Edwards se u hipu bacio prema djevojčici, petljajući oko stolca kako bi je oslobodio, kada se prstenom okićena šaka Ukrajinca spojila s njegovom sljepoočnicom. »Što je to bilo?« pred kućom, narednik Mills je izvukao pištolj i krenuo natrag prema vratima. Narednik Bancroft je uzdahnuo. Nevoljko je otkopčao futrolu svog pištolja. Dugovao je naredniku Millsu pet funti. U bilo kojem drugom slučaju, ostao bi pri svome i otišao po pecivo. »Policija je! Otvarajte ili ćemo upotrijebiti silu!« Prošlo je nekoliko trenutaka. Narednik Mills ponovio je upozorenje. A onda se, potaknut svim ohrabrenjem koje sam bila u stanju skupiti, iz Margotinih usta prolomio kratak i prodoran krik. Narednik Bancroft prvi je pojurio unutra. On je bio taj koji je otkrio da su sobe u prizemlju prepune muškaraca i žena upalih očiju, u odjeći punoj buha, koji su jeli iz kartonskih kutija i spavali u redovima, jedni preko drugih. Najednom mu je iz dubine sjećanja na površinu isplivao osnovni stupanj francuskog i razumio je što mu žena sklupčana ispod kauča govori: da
35
elada8
su imigranti i da ih je čovjek koji je nekoliko trenutaka ranije pobjegao kroz prozor kupaonice doslovno držao zatočene. Da žele ići kući. Narednik Mills je bio taj koji je priskočio u pomoć dr. Edwardsu u njegovoj borbi na katu, ispraznivši spremnik svog pištolja u ruku muškarca koji je iz džepa izvukao nož i lisicama privezavši drugog muškarca za krevetić. Dr. Edwards je bio taj koji je podigao Margot u naručje - tako laganu i krhku da mu je zastao dah - i iznio je iz kuće pod prvu zraku sunca koja je nakon dugih mjeseci pomilovala njezino lice. Dok ju je tako držao u naručju nasred još uvijek tihe ulice, provjeravajući joj bilo, nagnula sam se nad nju i dodir-nula joj glavu. Blijesak sjećanja proletio je mojom. Tek titraj. Slika muškog lica nadvijenog nada mnom, čela prošaranog krvlju od tučnjave na katu. Sjetila sam se tog trenutka. Ruke su mu drhtale dok je pregledavao Margotino sićušno tijelo, brojeći joj otkucaje bila. Ugledala sam svoju priliku. Povedi je kući, šapnula sam mu na uho. Na moje olakšanje, čuo je svaku moju riječ.
36
elada8
S obzirom na hitnost Margotina stanja, policija nije imala prigovora na želju dr. Edwardsa da se za nju pobrine kod kuće. Margot je sljedećih nekoliko tjedana provela u mekanoj čistoj postelji s pogledom na nepregledne brežuljke i vedro nebo. Ne baš da je gledala kroz prozor — većinu vremena provela je spavajući. Ja sam vrijeme kratila uz dobru knjigu — dr. Edwards je posjedovao impresivnu zbirku Dickensovih djela, i to prvih izdanja — zavaljena u udobnom naslonjaču pokraj prozora. Primala je infuziju i jela svježe voće, povrće i mlijeko. Postupno, modrice na njezinim nogama i rukama počele su blijedjeti, jednako kao i tamni kolutovi oko njezinih očiju. No zlatno svjetlo oko njezina srca više se nije vratilo. Dr. Edwards (ili Kyle, kako je rekao Margot da ga zove) imao je suprugu i dvije kćeri, jednu od trinaest, a drugu od osamnaest godina. Njihove fotografije bile su poredane iznad kamina, po dugim policama koje su gledale na spiralne stube, i po viktorijanskom stolu u njegovoj radnoj sobi. Naslućivala sam nekakav jaz u obitelji: starija djevojka, Karina, na svakoj je slici pozirala poput fotomodela, jednom rukom zadižući svoju dugu tamnu kosu, a s drugom prislonjenom na struk, uvijek napućenih usana i namigujući. No još znakovitije je bilo to što se supruga, Lou, na svakoj fotografiji pojavljivala s rukom oko Karine, premda nikad s osmijehom na licu. Gdje se god na slici nalazila i mlađa kći - ime joj je bilo Kate — uvijek je stajala daleko od svoje majke i starije sestre, glave pomalo pognute tako da joj je ravna tamna kosa napola pokrivala lice, i ruku čvrsto sklopljenih ispred sebe. Čak i kad je prostor diktirao da stanu bliže jedna drugoj, primijetila sam da bi se Kate okrenula tako da ni jednim dijelom tijela ne dodiruje ni Lou ni Karinu. Štoviše, prepoznala sam je. Nejasan prizor izronio je iz dubina moga sjećanja: slika stolne lampe od koštanog porculana kako pada na tlo i razbija se u stotine komadića. Društvena igra. Jarka sunčeva svjetlost što prodire kroz vrata kućice u vrtu i Kateino lice, izobličeno
37
elada8
u vrisak ili grohotan smijeh. Pogledala sam kroz prozor prema stražnjem dijelu dugog vrta. Velika drvena kućica. To mora da je ta. Lou, Kate i Karina upravo su provodile mjesec u Dublinu, kod Louinih roditelja. Kyle je dane kratio prihvaćajući se raznoraznih usputnih poslova po kući dok bi Margot spavala, no cijela situacija mu je očito ometala koncentraciju. Napola sagrađena kućica za ptice, neobojan dovratnik... Često sam ga slijedila naokolo, vodeći računa da za sobom ne ostavlja čavle koje bi Margot mogla progutati ili ugaziti. Vidjela sam što se Kyleu vrti po glavi - i to doslovno. Negdje iz svoje arhive iskopao je Margotinu medicinsku dokumentaciju i postupno se počeo prisjećati novorođenčeta koje je liječio nekoliko godina ranije - novorođenčeta koje nije trebalo poživjeti ovoliko dugo, pogotovo ne u kući punoj droge i nasilja. Kratki filmovi brige i zbunjenosti odmotavali su mu se u glavi tijekom dugih večeri koje bi provodio zavaljen pred televizorom s čašom džin-tonika u ruci. Čak i u kupaonici, bombardirala su ga pitanja. Kako je moguće da je još živa? Ventrikularna tahikardija je neizlječiva... Zar sam bio u krivu kada sam njezine udomitelje upozorio na njezinu skoru smrt? A kad smo kod njih, gdje su uopće ti ljudi? Što je Margot radila u onoj kući? Nije mogao spavati. Promatrala sam ga, zamišljenog, kako u sitne sate na prstima silazi u radnu sobu i svoj stol zatrpava medicinskim priručnicima i časopisima. I poželjela sam mu reći - jer sam na neki način znala, iz prve ruke i u detalje — odgovor na zagonetku koja ga je mučila. Nije bila riječ o ventrikularnoj tahikardiji. Margot je bolovala od stenoze aortne valvule, za čiju će dijagnozu biti nužan transtorakalni ehokardiogram ili ultrazvuk srca. U to je vrijeme ultrazvuk srca bio uobičajen kao u žabe dlake. Došuljala sam se do Kyleova stola i otvorila jedan od njegovih časopisa na članak dr. Piersa Wolmara, profesora na Sveučilištu Cardiff i specijalista za ultrazvučnu dijagnostiku. Malo sam zalepršala stranicama kako bih privukla Kyleovu pozornost. Konačno je prišao časopisu, podigao ga sa stola i primaknuo blizu očima. Po osmi put toga dana izgubio je naočale.
38
elada8
Čitao je zadubljeno, s vremena na vrijeme odlažući časopis i naglas razmišljajući. Počeo se preispitivati. Što ako ipak nije bila riječ o ventrikularnoj tahikardiji? I kakav je to postupak opisivao dr. Wolmar? Ehokardiografija? Tehnologija se razvijala tako brzo da mu se vrtjelo u glavi. Ostatak noći proveo je pišući pismo dr. Wolmaru, opisujući mu Margotine simptome i tražeći dodatne informacije o mogućim metodama liječenja. Dok je sunce poput gonga izvirivalo nad Ulsterom, napokon je utonuo u san naslonivši glavu na svoj radni stol. Lou, Kate i Karina vratile su se iz Dublina. Ne, nisu se samo vratile: u vidu eksplozije uletjele su kroz stražnja vrata, vukući impresivnu zbirku pretrpanih kofera i izvikujući Kyleovo ime. Margot se promeškoljila. Kyle je sjedio uz njezino uzglavlje, čitajući još članaka dr. Wolmara o ehokardiografiji. Probudila se osjetivši hladni stetoskop na svojim golim prsima. Hitro je podigla pogled prema Kyleu, pa zatim prema meni. Umirila sam je rekavši da je sve u redu. Položila je glavu natrag na jastuk i zijevnula. Povici odozdo potakli su Kylea da hitro odloži stetoskop. »Sada, Margot«, kazao je blago, »budi dobra curica i ostani tu na trenutak dok porazgovaram sa svojom suprugom i kćerima. One još ne znaju da si tu.« Margot je klimnula glavom i sklupčala se na boku. Napravila je smiješnu grimasu u mom smjeru, ja sam uzvratila istom mjerom, no kad me sljedeći put pogledala, više nije vidjela da sam tu. Mislila je da sam otišla. Slijedila sam Kylea u prizemlje. Karina i Lou nadglasavale su jedna drugu, u detalje prepričavajući zgode sa svog odmora. Kate je sjedila za kuhinjskim stolom i pregledavala nokte. Kyle je podigao ruke u zrak pred Karinom i Lou, kao da se predaje. Zamolio ih je da se stišaju. »Što je bilo, tata?« upitala je Karina uvrijeđeno. Kyle je prstom pokazao na kat: »Gore, u gostinjskoj sobi, imamo jednu malenu curicu.«
39
elada8
Lou i Karina izmijenile su zapanjene poglede. »Što, tata?« »Kyle, objasni to istog trena.« Spustio je ruke. »Objasnit ću, ali ne sad. Bolesna je i vjerojatno izbezumljena od straha zbog buke koju stvarate. Molim vas da tiho pođete sa mnom gore i pozdravite je.« »Ali...« Ispod naočala je pogledao Lou i ona je čvrsto stisnula svoje crvene usne. Zasmijuljila sam se. Kakva radost mora da je bila živjeti s njom zadnjih dvadeset godina. Kyle je zaslužio medalju, ili možda tapeciranu ćeliju. Nisam bila sigurna. Bez riječi, Kate je za ostatkom obitelji krenula prema Margotinoj sobi. Boje koje su je okruživale zabrinjavale su me. Ponekad bi zračila zagasitom ružičastom svjetlošću koja bi joj pulsirala iz srca, no boja bi se onda preobrazila u krvavocrvenu i, umjesto da pulsira, kao da bi curila iz nje. Čak se i njezin ritam mijenjao: umjesto da vibrira - a upravo to je činila većina drugih aura, tekle bi i pulsirale poput otkucaja srca — ta se boja kretala letargično i teško poput lave. Ponekad bi joj zastala u grlu i činilo se kao da ondje gori. I shvatila sam: unatoč njezinoj naoko mirnoj pojavi, koja kao da se stapala s pozadinom, u biti je bila puna srdžbe. Ključala je od potisnutog bijesa. Samo nisam znala zašto. I isprva nisam baš niti marila. Ono što mi je, ustvari, privuklo pažnju bila je njezina odjeća. Prateći je uza stube, zamijetila sam njezin interes za raznorazna sotonistička obilježja: crnu majicu s crvenim rogatim demonom preko cijelih leđa, sitne naušnice u obliku demona i — nešto o čemu njezini roditelji zacijelo nisu imali pojma tetovažu obrnutog križa od nekih deset centimetara na njezinoj desnoj lopatici. Negdje na pola stubišta najednom je zastala. Lou, Kyle i Karina nastavili su bez nje. Okrenula se i pogledala ravno u mene. Njezine oči, smeđe poput blatne kaljuže. Bez topline.
40
elada8
»Gubi se odavde«, rekla je odrješito. Obraća li se meni? pomislila sam. A onda sam vidjela, baš kao što je bio slučaj i s Kyleom, da je Katein sloj emocija nekom sponom povezan s mojom dimenzijom. Neobično je bilo to što je njezina spona bila poput tamnog ticala koje ju nije povezivalo samo s mojim svijetom, nego i s drugom stranom. Stranom s kojom se dotad još nisam susrela. Kada sam shvatila da se doista obraća meni, da me vidi, pribrala sam se. »Bojim se da ćeš me morati prisiliti«, odvratila sam. »Dobro«, slegnula je ramenima. »Ali mislim da ti se to neće svidjeti.« Okrenula se i nastavila dalje uza stube. Odmahnula sam glavom i zasmijuljila se, premda sam zapravo bila uznemirena. Činjenica da me je bila u stanju vidjeti zabrinula me. Tko je još mogao imati tu sposobnost? Ili - što? Karina se uzvrtjela oko Margot kao da je živa lutka. Prije nego što je stigla išta reći, uzela ju je u ruke i odnijela u svoju sobu, gdje je izvrnula cijelu ladicu sa šminkom i pretvorila Margot u minijaturnu kraljicu ljepote. Lou je prekrižila ruke i, tapkajući nogom o pod, salila čitavu bujicu primjedbi i žalopojki na Kylea. Kako mu je uopće palo na pamet tako dovesti lutalicu kući? I koliko bi to dugo trebalo trajati? Što ako je njezini nadrogirani udomitelji dođu tražiti? I tako dalje, i tako dalje. Kyle joj je pokušao objasniti da je to curica koju je već liječio kada je dovezena u bolnicu na dan svog rođenja, nakon što je ostala siroče i zamalo i sama izgubila život, i kako ih je sudbina ponovno spojila. Palo mu je na pamet da spomene i mene - nepoznatu ženu koju je sreo na cesti u šest sati ujutro, i koja ga je i uputila da provali u kuću preko puta i spasi Margot - no onda je malo bolje promislio. »Uvijek ovo radiš, zar ne, Kyle!« derala se Lou. »Uvijek moraš biti spasitelj svih drugih! A što je sa mnom, je li? A što je s Karinom i Katie?«
41
elada8
»A što s njima?« slegnuo je ramenima. Rezignirano je digla ruke u zrak i izletjela iz sobe. Kyle je ispustio dug uzdah i zapucketao zglobovima. Zapljeskala sam mu. I, Nobelovu nagradu za svetačku strpljivost osvaja... Krila su mi treperila. Pošla sam u Karininu sobu i sjela na krevet pored Margot. Bila je očarana svim ružičastim i plavim čudesima koja joj je Karina trackala po licu. Oduvijek sam se i pitala odakle sva moja ljubav prema šminki - moja je usvojiteljica nikada nije koristila, a starijih sestara nisam imala. Kate je stajala na vratima i promatrala nas. Pogledala je prvo mene, a zatim Margot. »Tko je ona?« Karina je dramatično uzdahnula: »Odlazi, Kate. Margot i ja imamo šminkersku zabavu, a ti nisi pozvana.« »Zove se Margot?« »Margot«, ponovila je Margot, ponosno se smiješeći. Naposljetku je i Kate uzvratila poluosmijehom. »Mislim da ćemo se ti i ja dobro zabaviti, Margot.« Okrenula se i otišla. Margot se s vremenom oslobodila, poput račića što se iz svoje kućice odvažio izići na toplo tropsko sunce. Vrlo brzo se preobrazila u trogodišnju verziju Karine: koristila je iste izraze kao i Karina (‘To je tako cool!’), uporno htjela nositi istu odjeću kao i Karina i plesala s njom uz glazbu Beatlesa dobrano nakon što je već trebala biti u krevetu. Osim toga, počela je jesti kao vuk. Nisam imala pojma da sam bila tako slatko dijete. Tako smiješna, tako nevina. Jednom se prilikom Margot probudila sva u strahu, zbog noćne more koju sam sa strepnjom promatrala. Bilo je to sjećanje iz vremena provedenog kod Sally i Padraiga. Prije nego li je svojim kricima stigla probuditi ostale, obujmila sam je rukama i ljuljuškala je na krevetu. Njezino je srce poput škripca stezala ogromna bol. Čvrsto sam stisnula oči i nastojala prizvati onu moć koja ju je i ranije
42
elada8
iscjeljivala. Blago zlatasto svjetlo koje je već bilo izblijedjelo u daleki, jedva vidljivi sjaj sada je zatreperilo, poput svijeće u daljini. Snagom volje pokušala sam ga rasplamsati. Naraslo je do veličine teniske loptice, dovoljno velike da joj okruži srce. Disanje joj se smirilo, no sada sam vidjela njezino srce i opasnost koju je predstavljalo. Iako je bila ispunjena mirom i ljubavlju, u njezinu je srcu rastao problem koji je bilo nužno riješiti. Samo sam se nadala da će Kyle biti brz. Idućeg jutra Kyle je primio pismo od dr. Wolmara. Pisao je da će ga rado posjetiti i uputiti u postupak i opremu koja je bila potrebna za ehokardiografiju. Također je spomenuo kako je, sudeći prema Margotinim simptomima, moguće da boluje od aortne stenoze, bolesti za koju postoji adekvatno liječenje. Karina je u blagovaonici učila Margot plesati jive. Lou je otišla u kupnju. Iz vrta se začuo glas: »Margot! Margot! Dođi se igrati!« Kate. S cerekom na licu. Kyle je podigao pogled, vidio je pokraj prozora i poskočio na noge. Bio je uzbuđen što vidi Kate s jednim od njezinih rijetkih osmijeha na licu. Pojurio je u blagovaonicu. »Margot!« zazvao je. »Dođi se igrati s Katie!« Karina se namrštila: »A čime, s bodežima? Ili mučenja životinja?« Kyle je odvratio: »Ne budi takva, Karina. Hajde, Margot, idemo!« Uzeo ju je za ruku i poveo van. Oklijevala je ugledavši Kate. Pogledala je u Kylea pa zatim i mene. Kimnula sam. Da, malena, idem i ja. Ne brini. Kate je mahnula rukom i pozvala Margot da se igra s njom u kućici u vrtu. »Ne želim«, kazala je Margot. »Ma hajde, ludice«, odvratila je Kate, smiješeći se. »Ima čokolade. I Beatlesa.«
43
elada8
»Beatlesa?« »Da, Beatlesa.« Margot je veselo odskakutala do drvene kućice. Ušavši unutra, Kate je zakračunala vrata. Pogledala je kroz prozor kako bi se uvjerila da su joj roditelji još u kući pa zatim zamračila prostoriju navukavši zavjese. Prašina je prekrivala nekoliko starih bicikala i rastavljenu kosilicu. Štajala sam u kutu i čekala. Podigla je pogled prema meni pa se onda opet okrenula k Margot. Što li ova mala smjera? »A sada, Margot«, kazala je. «Sada ćemo igrati jednu igri-cu. Igre su zabavne, zar ne?« Margot je kimnula i na mjestu Zavrtjela suknjicom. Čekala je da počnu Beatlesi. Kate je na podu raširila ploču društvene igre i u tom sam trenutku shvatila dvije stvari: 1.
To je bila društvena igra iz mog sjećanja.
2. To nije bila društvena igra. Bila je to ploča za prizivanje duhova. Kate je sjela na pod i prekrižila noge. Margot je učinila isto. Brzo sam promislila što da učinim: da odem i pokušam privući Kyleovu pažnju? Ili da ostanem tu i vidim što Kate smjera? Kate je prislonila vrhove prstiju na kartonski trokut koji je pokazivao slova abecede na ploči. »Ovo će nam reći ime tvog anđela«, rekla je Margot. Margot se nasmiješila. Okrenula se i uzbuđeno me pogledala. »Kako se zove anđeo koji je ovdje?« Katein glas bio je hrapav i hladan. Sasvim polako, u kućicu se uvukla neka tama. Margot se osvrnula oko sebe, drhteći. »Želim ići vidjeti Karinu«, rekla je milo.
44
elada8
»Ne«, Kate je odvratila. »Sada igramo igru, sjećaš se?« Podigla je ruke s kartonskog pokazivača. Polako, nevidljive ruke stale su ga pomicati do slova R. Zatim U. Zatim T. Zatim H. Dobar dan. Uopće mi nije zadovoljstvo upoznati vas. »Ruth«, kazala je Kate sa sjajem u očima. »Gubi se.« Nisam se pomakla. Nekoliko trenutaka prodorno smo zurile jedna u drugu. Bila sam svjesna mračnih figura što su se komešale u stražnjem dijelu kućice. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam strah. Nisam znala što očekivati. »Dobro«, rekla je Kate. »Sluge sotone, uklonite Ruth.« Margot je ustala. »Želim ići«, kazala je drhtavim usnama. I ona je osjećala mračna stvorenja. Morala sam je izbaviti odatle. Zakoračila sam naprijed, zaklanjajući je. Sad sam ga vidjela, taj ogromni crni lik koji se kretao prema meni. Kate je izvikivala riječi mračnih čaranja koja je pokupila u tko zna kakvim zalima kojima si je napunila glavu. Glasno sam progovorila: »Kate, nemaš pojma s čime imaš posla...« Nisam niti završila rečenicu kada sam osjetila kako je nešto bačeno kroz zrak prema meni. Podigla sam ruku i snagom volje stvorila jarku zraku svjetlosti koja je osvijetlila sobu. U trenutku kada je svjetlost obasjala bačeni predmet istodobno ga je skrenula s putanje i uz zvuk loma srušila na tlo. No što god da ga je bacilo, sada je već jurišalo prema meni, teškim koracima od kojih je podrhtavala čitava kućica. Pokušala sam ispaliti još jednu zraku svjetlosti, no nije dolazila. Osjećala sam kako taj stvor juri prema meni, velik poput slona. Margot je kriknula. Stajala sam ispred nje, zatvorila oči i svim se silama nastojala usredotočiti. Najednom, svjetlost je eksplodirala iz moje ruke takvom silinom da sam zateturala unatrag. Uz glasan
45
elada8
životinjski frktaj, tama koja nas je zamalo progutala rasplinula se u oblak. Vrata kućice naglo su se otvorila, puštajući sunce unutra. Toga je jutra kišilo. Sada, nebo je bilo plavo, a zasljepljujuće zrake sunca presijecale su tamu poput bijele oštrice noža. Margot je plačući otrčala u kuću. Ja sam ostala na mjestu, promatrajući Kate koja je zaprepaštena ležala na tlu. Pored nje, stara keramička lampa u komadićima. »Predlažem ti da nađeš novu igru«, rekla sam i vratila se k Margot. Kate više nikada nije taknula ploču.
46
elada8
Kada je Margot došla u godine razumnog shvaćanja, Štala sam je obasipati gomilom savjeta. Kad napuniš šesnaest, osjetit ćeš nevjerojatan poriv da se ludo zaljubiš u tipa po imenu Seth. Nemoj. Zašto? Vjeruj mi. Dobro. Obožavat ćeš New York, draga. Gdje je New York? U Americi. Jedva čekam da odeš tamo. Jesu li Beatlesi ondje? Moglo bi se reći. No, što je još važnije — ondje je žena po imenu Sonya koju ćeš upoznati kada ti se pas otrgne s uzice i uzrokuje malu poplavu u delikatesi na Petoj aveniji. Drži se podalje od nje. Zašto? Otet će ti muža. Malo prije Božića njezine treće godine, počela me potpuno ignorirati. Prošli bi tjedni, a da me ne bi ni pogledala. Bilo je to poput smirivanja vjetra, kao da kamenčići njezine svijesti dolaze na svoje mjesto, više ne dopuštajući mome utjecaju da prodre. Postala sam tjeskobna. Osjećala sam se napuštenom, izgubljenom, poniženom. Mislim da sam tada svoj posao počela shvaćati malo ozbiljnije. I mislim da mi je napokon postalo sasvim jasno: Zaista sam bila mrtva. Zaista sam bila anđeo čuvar. Postala sam opsjednuta vlastitim odrazom (da, još uvijek sam ga imala - ta ja sam anđeo, a ne vampir). Nisam mogla skinuti pogled s vode koja mi je tekla iz ramena, bez vidljiva šava izvirući iz moje žalosno bezoblične bijele haljine, poput dvaju srebrnkastih repova duge Matovilkine kose. Izgledala sam kao da mi je dvadeset, premda mi je kosa bila drukčija - bez traga hidrogena. Moja prirodna karamel smeđa padala mi je do ramena u uvojcima i kovrčama. Imala sam grudi, genitalije, čak i svoje grozne nožne prste savijene poput mlađaka. Imala sam dlake na nogama. I blago sam svijetlila, kao da mi venama umjesto krvi struje sičušna LED svjetla. Margot je svakim danom sve više izgledala kao ženska verzija Thea. Bila sam preplavljena prošlošću, toliko zakupljena onime što sam izgubila i što sam odbacila i pomišlju da to nikada neću moći
47
elada8
ispraviti, da sam gotovo zaboravila ono što mi je bio zadatak. Trebala sam čuvati Margot, trebala sam je štititi. Djeca rastu tako brzo. Dok sam se trgnula iz svog malog izleta u samosažaljenje ona je narasla desetak centimetara, imala novu frizuru i postala potpuno i nepovratno karinaficirana Bila je dijete sa stavom. Ali to je bila dobra stvar. Naučila je kako stati na kraj Kate i činilo se da slabostima svoga srca odolijeva zahvaljujući čistoj predpubertetskoj drskosti. A onda se jednoga dana srušila u parku. Ležala sam ispod ljuljačke golicajući joj jamice ispod koljena dok se poput klatna životnog sata njihala iznad mene, a bijela joj suknja lepršala na povjetarcu, i u jednom njihaju naprijed je hihotala, a već u sljedećem prema natrag sjedila obješena na ljuljački, bez svijesti. Karina je vrisnula. Margot je pala s ljuljačke i udarila o tlo, ali sam joj u posljednji trenutak uspjela uhvatiti glavu i spriječiti da joj se lubanja rascijepa na betonu. Kyle je trčao krugove oko igrališta preko puta. Karina je otrčala po njega, ostavivši Margot na tlu, s nogama čudno savijenima ispod tijela i polarno plavim usnicama. Vidjela sam klijetke njezina srca i dok je jedna bila debela i bistra, druga je izgledala poput probušene gume bicikla. Nagnula sam se nad nju i prislonila joj ruku na srce. Svjetlost je ovaj put bila zlatna, iscjeljujuća svjetlost koja je potjerala svo plavetnilo s njezinih usana i oko očiju. Zasad. Kyle i Karina hitali su natrag uz brdo. Kyle je podigao Margot, primivši je ispod ramena, i provjerio joj puls. Disala je, jedva. Odnio ju je do auta i odvezao je ravno u bolnicu. Proklinjala sam samu sebe. Nisam pazila koliko sam trebala. Tumarala sam po bolnici, razmišljajući što moram učiniti. I onda se dogodilo. Prvo se pojavila Nan, nasmiješena i smirena kao uvijek. Položila mi je ruku na rame i skrenula pažnju na prazan zid. Bila sam na granici nestrpljenja i ljutnje (Pobogu, zid?.) kad se pojavila vizija: trodimenzionalni ‘film’ operacije srca kojoj je Margot morala biti
48
elada8
podvrgnuta. Nan mi je rekla da gledam, pamtim i kirurgu ponovim sve što vidim. Shvatila sam. Bio je to seminar obuke. I gledala sam. Bila je to vizija budućnosti kojom sam trebala upravljati. U glavi mi se pojavio glas — ženski, glas Amerikanke — koji mi je govorio što svaka radnja znači, čemu služi, zašto ta tehnika još nikad nije primijenjena s ove strane oceana, koliko daleko da povučem skalpel, itd. Slušala sam i ustanovila da je svaka riječ koja je izrečena, svaka radnja, uredno ostajala zabilježena u mome sjećanju poput kapljica kiše na zaštitnom vosku automobila. Nisam zaboravila baš ništa, ni jedan prilog, ni jedan naglasak. Kada je vizija izblijedjela, Nan me uputila u operacijsku dvoranu. Činilo mi se kao da je vrijeme stalo: medicinska sestra koja je stavljala masku u trenutku kada je vizija započela još je uvijek petljala oko vezica kad je završila. Brzo sam joj zavezala čvor, a ona je rekla ‘hvala’, ni ne okrenuvši se da vidi tko joj je pomogao. U operacijskoj dvorani Margot je nepomično ležala ispod stropne lampe čija joj je jarka svjetlost izblijedila obrise. Što je bilo još gore, aura joj je bila vodenasta, nejasna. Slabašno se uzdizala iz njezina tijela poput dima na vodi. Dvije sestre, Kyle i glavna kirurginja, dr. Lucille Murphy, navukli su rukavice i približili se Margot. Zakoračivši naprijed i nadvivši se malo iznad nje podigla sam pogled i vidjela da se broj prisutnih u prostoriji udvostručio: s nama su bila još četiri anđela čuvara, po jedan za svakog člana liječničkog tima. Kimnula sam svakome od njih. Čekao nas je važan posao. Lucillein anđeo čuvar bila je njezina majka, Dana, niska žena punijeg stasa koja je zračila takvom smirenošću da sam i sama odmah počela sporije i dublje disati. Dana je naslonila glavu na Lucilleino rame, a zatim me pogledala i zakoračila natrag, dopustivši mi da stanem bliže Lucille s njezine lijeve strane. Rekla sam joj da ne radi rez od dvadeset centimetara po sredini prsne kosti kao što je naučila, nego da, umjesto toga, napravi rez od pet centimetara između rebara. Dana je ponovila upute poput prevoditelja. Lucille je nekoliko trenutaka samo treptala očima, osjećajući kako joj se Danine riječi poduke kovitlaju sviješću poput živog toka inteligencije.
49
elada8
»Doktorice?« zaustio je Kyle upitno. Podigla je pogled prema njemu: »Samo trenutak.« Pogledala je u pod, očito rastrgana između desetljeća liječničke prakse i te nove metode koja se niotkud pojavila u njezinoj glavi i koja je, na njezino iznenađenje, potpuno imala smisla. Trebat će hrabrosti djelovati tako brzo. Na trenutak sam se zapitala hoće li ipak u posljednji čas odustati. Konačno je podigla pogled. »Danas ćemo pokušati nešto novo, ljudi. Rez od pet centimetara između rebara. Pokušat ćemo ovoj djevojčici prište-djeti više krvarenja nego što je nužno.« Članovi tima potvrdno su klimnuli glavama. Instinktivno sam dotaknula maleni ožiljak među svojim grudima. Ožiljak čije porijeklo nisam znala sve do sad. Od tog trenutka ponavljala sam sve što sam čula tijekom vizije, a Dana bi ponavljala sve što bih ja rekla. I onda sam shvatila: glas Amerikanke koju sam čula u viziji bio je Danin. Sve je doista bilo onako kako je Nan rekla: sve se to već dogodilo. Ja sam tu već stajala. Vrijeme kakvo sam poznavala se presavilo. Vrtjelo mi se u glavi od toga. Kada je postupak bio gotov, svi osim Kylea, Dane, Lucille i moje malenkosti napustili su prostoriju. Nas četvero stajali smo pokraj Margot dok je ležala na operacijskom Štolu i snagom volje prizivali je natrag. »Zbog čega iznenadna promjena postupka?« napokon je upitao Kyle. Lucille je odmahnula glavom. Nekoć su bili ljubavnici pa je bila iskrena. »Ne znam. Zaista ne znam. Ali«, zaustila je skidajući rukavice, »molimo se da upali.« Margot je stigla kući iz bolnice dva tjedna kasnije, krhka, u bolovima, no već pokazujući znakove oporavka. Prvo što je zatražila probudivši se nakon operacije bio je čokoladni kolač. Karina joj je
50
elada8
poslala ploču Beatlesa koju je cijelo vrijeme držala čvrsto privijenu na grudi kao da je dio njezina tijela. Nije se obazirala na razgovore između liječnika i sestara uz njezino uzglavlje o tome kako je zamalo umrla. Razmišljala je samo o tome kako u Karininoj sobi pleše jive u oblaku ružičastog pudera i sjajnih šljokica. Bilo je rano poslijepodne kada smo stigli natrag u dom Edwardsovih. Prilazni put ispred kuće bio je prekriven sagom narančastog i žutog lišća. Zaključila sam da je jesen. U Sjevernoj Irskoj vrijeme ne pokazuje mnogo znakova godišnjih doba. Djevojke nisu bile kod kuće - Karina je otišla na zabavu, a Kate je bila na školskom putovanju u Europi. Kyle je odnio Margot na kat i smjestio je u krevet. Proveo je neko vrijeme provjeravajući joj temperaturu, namještajući jastuke i gurajući joj plišane medvjediće pod ruke za slučaj da se probudi usred noći i osjeti se usamljeno. Volio ju je. Jasno sam to vidjela. Zaputio se dolje. Ja sam ostala uz Margot, kujući plan. Zasigurno nije bilo razloga da ne promijenim stvari, da ih ne posložim tako da ostane ovdje i odraste uz obitelj, topao dom, priliku? Zar to ne bi bilo preslagivanje slagalice? Zastala sam na trenutak, razmišljajući o sceni u operacijskoj dvorani. Ništa nije predodređeno i nepromjenjivo. Upravo sam počinjala shvaćati da nisam tek puki posjetitelj prošlosti koji promatra galerije događaja onakvih kakvi su nekad bili. Ne, bila sam aktivni sudionik, netko tko dodaje boju na prazno platno budućnosti, da se poslužim jednom od Naninih metafora. Možda bih mogla malo presložiti detalje, iscrtati nove puteve kojima bi Margot mogla krenuti, pod uvjetom da je naposljetku dovedu k istom cilju. Kada sam čula viku u prizemlju, ostavila sam Margot da spava i krenula istražiti što se događa. Bili su u kuhinji. Lou je stajala pokraj sudopera, kroz stražnji prozor gledajući u vrt na koji je padao mrak. Kyle je izgledao kao da se pridržava za štednjak. Atmosfera je podsjećala na zgarište nakon šumskog požara. Jedva da sam ih vidjela od oblaka osjećaja koji su kovitlali prostorijom, gusti poput dima.
51
elada8
Nekoliko trenutaka oboje su šutjeli. Konačno, Kyle je prozborio: »Razvod.« Negdje daleko na kraju te izjave dao se naslutiti upitnik. Pogledala sam u Lou. »Nikada to nisam rekla.« »Rekla si da želiš otići.« Lou se okrenula. Trepavice su joj bile slijepljene od suza. »Mnogi ljudi ostaju u braku bez da žive zajedno. Zar to nije ono što i mi radimo zadnjih šest godina? Kohabitiramo? Koegzistiramo?« I u tom trenutku, najednom čistina u magli uskovitlanih osjećaja. Rascjep. Kyle se okrenuo i izišao iz prostorije. Vrištala je za njim: »Bravo, tako se to radi, Kyle, samo ti bježi od problema!« Iznenada se okrenuo i jurnuo natrag prema njoj, zamalo me oborivši na pod. »Ti si ta koja bježi«, zarežao je. »Išla si u Dublin posjetiti roditelje? A ne možeš ih vidjeti ni nacrtane! Ne pravi budalu od mene. Znam.« Zinula je od čuda. Sada sam vidjela sve: auru drugog muškaraca preko njezina tijela. Očitu zelenu struju u crvenoj rijeci njezine aure. Nije poznavala svog supruga dovoljno dobro da pomisli kako je sve shvatio. Spustila je pogled i zurila u pod. »A što će biti s curama?« izustio je Kyle tiše. »Kamo će one?« Isplanirala je sve osim toga. U trenutku sam vidjela kako joj se snovi ruše pod teretom stvarnosti. Sve o čemu su Lou i njezin ljubavnik pričali bili su dani koje će provesti na plaži u Traleeju, ispijajući Chardonnay s ledom i gledajući u beskrajni horizont. Nije niti razmišljala o skrbništvu. »Povest ću ih sa sobom.« Kyle je odmahnuo glavom i prekrižio ruke. U one dvije sekunde koliko je oklijevala već je donio odluku. On će otići. Djevojke će ostati s majkom u svojoj kući. Pomislio je na Margot. Na trenutak aura
52
elada8
mu se povukla u srž njegova bića. Nevoljko je shvatio da postoji samo jedno rješenje. Morat će ostaviti i nju. Tješio se spoznajom da je postala jako bliska s Karinom. Ovdje će imati stabilnost. Bit će sigurne. I zaštićene. Samo, bez njega. Srce mi je potonulo. Kyle je otrčao gore i stao tražiti kovčeg. A onda se sjetio da ga nema. Ljutito je ispod kreveta iščupao Louin kofer u obliku kornjačina oklopa. Nastavila sam ga promatrati, otriježnjena tišinom i tugom koje su ga okruživale, dok ga je punio odijelima i košuljama, s nekoliko medicinskih priručnika i svežnjem dragocjenih obiteljskih fotografija. Proveo je dugo vremena uz Margotino uzglavlje, drhtava dlana ispruženog iznad njezina srca, dok se u njegovom ispisivala duboka i bolna molitva: Ako te ima, Bože, ako me čuješ, samo neka ona bude dobro. Sa svakom riječi, svjetlost oko nje je jačala. Odlučeno je da će Kyleov iznenadni odlazak privremeno biti objašnjen kao službeni put. Kate i Karina nisu mnogo ispitivale Louina kupnja šteneta labradora pokazala se izvrsnom metodom odvraćanja misli - no Margot se povukla u sebe. Provodila je duga popodneva u hodniku, sjedeći na najdonjoj stubi i čekajući Kylea. Ništa što sam činila nije joj moglo izmamiti osmijeh na lice. Ništa što sam činila nije je moglo navesti da me pogleda. Isprva sam mislila da čeka Kylea. No djeca su pametnija nego što mislimo. Čekala je da joj kažu kako se više neće vratiti. Nakon nekog vremena Lou je odvezla Karinu, Kate i Margot sve do Škotske kako bi Karinu ostavile u kampusu Sveučilišta u Edinburghu, gdje je upisala studij zemljopisa. Na povratku kući nenajavljeno su skrenule, vozeći zaobilaznim putem kroz sjevernu Englesku sve do goleme sive zgrade u nekoj zabiti koja je nosila ime ‘Dječji dom svetog Antuna, a kada su nastavile put stražnje je sjedalo bilo prazno budući da su Lou i Kate sjedile sprijeda, a Margot stajala u dvorištu doma s plišanim medvjedićem ispod ruke i malom torbom pred nogama, dok je njezino sićušno srce silovito lupalo.
53
elada8
»Tata«, izustila je, gledajući za automobilom koji je odmicao. Podigavši pogled prema mrtvački sivoj zgradi, protrnula sam. I suviše dobro sam poznavala to mjesto.
54
elada8
Dopustite mi da izbacim iz sebe ono čega se sjećam o Dječjem domu sv. Antuna, u kojem sam izdržala od malo uoči svog četvrtog rođendana pa sve do dobi od dvanaest godina, devet mjeseci i šesnaest dana. Prvo bih trebala spomenuti da sam veći dio svog odraslog života provela bocom žestice tjerajući trajni grop u želucu koji mi je to mjesto ostavilo. To nije nikakvo opravdanje. Ali sada kada napokon vidim okolnosti pod kojima sam onamo stigla - nakon što sam naučila što znači biti voljen, nakon topline i udobnosti doma Edwardsovih, gdje sam uživala u vlastitoj sobi koja je bila veličine spavaonice za dvanaestoro u Sv. Antunu, gdje sam imala stariju sestru koja me obožavala umjesto grupe starije djece koja su mi danonoćno uništavala samopouzdanje - sada znam zašto je bol potrajala toliko dugo, dobrano nakon što sam se izvukla odande. Možda bi bilo bolje da sam duže ostala kod Sally i Padraiga, pa da su iz mene izbili bilo kakvo očekivanje ljubavi. Sveti Antun tada ne bi bio takav šok za moj organizam. Kao djetetu — i u mojim sjećanjima — to mjesto bilo je ogromno. Do devetnaestog stoljeća tu je bila bolnica, koja je kasnije postala ubožnica, da bi u konačnici - samo imenom - bila pretvorena u sirotište. Iz nekog razloga sjećala sam se vodoriga na svakom kutu zgrade, ali nije ih bilo. Glavni ulaz bio je smješten iza nekoliko golemih stupova, nakon kojih su slijedile dvije visoke stube. Dvije mjedene alke — jedna visoko za odrasle, druga sasvim nisko za djecu - stršale su iz crnih ulaznih vrata. Sjećam se kada sam prvi put na njih zakucala — alka je bila toliko debela da je nisam mogla čitavu obujmiti prstima. Prostorije, svih dvadeset i pet, doimale su se ogromnima, baš kao i stare drvene klupe učionica i spavaonice. Nigdje nije bilo ni traga tepisima. U sobama nije bilo radijatora. Nije bilo tople vode, barem ne u zajedničkim zahodima. Jedine slike na zidu bile su one ljudi koji su nekoć radili ondje — ozbiljne starinske
55
elada8
fotografije mrkih učitelja i učiteljica koji su većinu nesretne djece što bi tu završila mlatili kao da su životinje. Povratak na to mjesto podsjetio me da sam, bez ikakve sumnje, u prošlosti. Dotad sam uživala u šezdesetima - vožnja u Kyleovu bijelom Citroenu DS 19 bila je apsolutni san, a izgarala sam od želje za Louinim trapez-hlačama i Karminom kolekcijom starih gramofonskih ploča Beatlesa - no Dom sv. Antuna ostao je zarobljen u vremenskoj crvotočini, negdje oko 1066. godine nakon Krista. Postoje mnoga mjesta na svijetu koja neće i ne žele prihvatiti napredak vremena. Postoje i mnogi takvi ljudi, a Hilda Marx bila je jedna od njih. Gđica Marx bila je upraviteljica Doma sv. Antuna. Rodom iz Glasgowa, prokleta obrazima upalim poput jorkširskog pudinga i izbačenom vilicom kojoj je dugovala svoju nesretnu sličnost žabi krastači, Hilda Marx imala je osobni etos pred kojim bi se postidio i Gestapo. Kazna za plakanje bila je četiri udarca bičem. Kazna za drsko odgovaranje bila je deset udaraca bičem. Djeca od dvije do petnaest godina morala su ustajati prije šest sati, a biti u krevetu najkasnije do devet. Minuta nakon šest ili devet značila je dan bez jela. Sredstvo koje se koristilo za bičevanje bio je mali štap za sasvim malu djecu, a kožni bič za djecu iznad pet godina, premda smo se bič i ja upoznali dobrano prije nego što sam dosegla predviđenu dob. Margot je stajala na kiši, gledajući za autom u kojem su se odvezle Lou i Kate - bez da se ijedna od njih osvrnula - i još dugo nakon što joj je nestao s vidika, a prašina na šljunčanom prilazu kojim je prošao se slegla; Margot je ostala na istom mjestu, s medvjedićem pod rukom, kose koja joj je od kiše visjela u rezancima i tijela prepunog boli i zbunjenosti. Prisiljena odrasti prije vremena i mudra kakva je bila, odmah je shvatila da je to bilo zauvijek. Vjerujte mi na riječ - strašno je vidjeti tako maleno dijete ispunjeno tolikim znanjem. Pogledom sam proučila okruženje. Miljama uokolo ničega osim polja i malenog siromašnog sela. Htjela sam vidjeti postoji li ikakav način da spriječim njezin ulazak kroz ta vrata. Je li bilo kakvog auta koji sam mogla zaustaviti, neke skladne obitelji koja je prolazila tuda i koja bi uz cestu ugledala trogodišnju djevojčicu i primila je u svoj
56
elada8
dom? Ili bi isto mogao učiniti netko od seljana? Pred očima su mi bljesnula njihova lica: većinom stari farmeri, nekolicina zlostavljanih žena. Nitko tko bi odgovarao opisu. Pedesetak kilometara dalje nalazio se nešto veći grad. Možda smo mogle pokušati ondje. Dotakla sam Margotino rame i kazala joj da me slijedi. Lagano sam je gurnula, no nije ni trepnula. Pokušala sam otrčati do ulaznih vrata i stala dozivati njezino ime dok nisam promukla. Nije se micala. A ja nisam mogla otići bez nje. Sudbina? Ma kakvi. Sve je odluka. A Margot je svoju donijela bez da je to znala ili razumjela. Nevoljko sam se vratila do mjesta gdje je stajala. Kleknula sam pored nje, zagrlila je i pokušala joj sve objasniti. Nastojala sam to sročiti na način koji bi trogodišnja ‘ja’ mogla razumjeti. Znaš što, Margot? Ti si jaka cura. Bolje ti je bez njih. Lou je majčinski nastrojena kao velika bijela psina, a Kate antikrist. Ja sam s tobom, malena. Provest ćeš malo duže nego što bi voljela iza tih vrata. Ali, znaš što? Ja te neću napustiti. Čuvam ti leđa. Ovdje ima zlih ljudi, nema sumnje. Ali zlih ljudi ima svugdje. Možda je bolje da se susretneš s njima prije nego kasnije. Vjeruj mi, što ranije naučiš ne trpjeti tuđu glupost, to bolje. Ovo je dobro. Hajde, nemoj se bojati. Nemoj plakati. U redu. Plači. Izbaci to iz sebe. I neka to bude to. Nema više suza sve dok ne odeš iz ovog mjesta. Preskupo se plaćaju. Čekala je da završim pa se onda okrenula prema ulaznim vratima i, rukom uhvativši kucalo, pokucala najjače što je mogla. Prošlo je nekoliko minuta. Kiša je već lijevala kao iz kabla. Iza ulaznih vrata začuli su se teški koraci. Okretanje kvake. Vrata su se silovito otvorila. Na pragu je, zlokobno nadvijena iznad Margot, stajala Hilda Marx. Mrko se zagledala u nju i zarežala: »A što je ovo? Pokisli štakor?« Margot je zurila u Hildina koljena. Hilda je spustila ruku, prstima uhvatila Margot za bradu i povukla joj lice prema gore. »Koliko imaš godina?« Margot je samo zurila.
57
elada8
»Kako. Se. Zoveš?« »Margot Delacroix«, odvratila je sigurno. Hilda je prijekorno podigla obrve: »Zvučiš kao Irkinja. Brzo ćemo to izbiti iz tebe. Baš kao i tu tvrdoglavost. Pa, Margot Delacroix, ovo je tvoj sretan dan. Jedan od naših gostiju upravo je preminuo, pa imamo slobodan krevet. Brzo, uđi, uđi. Toplinu treba čuvati u kući.« Nakon što smo zakoračile unutra, moje osjećaje gađenja zbog povratka na mjesto najgorih užasa moga djetinjstva uskoro je zasjenio neobičan susret. Hildin anđeo čuvar stajao je u dnu stubišta. Vitka, žalosna, valovite brončane kose, nalikovala je Hildi poput mlađe, ljepše sestre. Kimnula sam u njezinu pravcu. Sve do tog trenutka, drugi su se anđeli običavali držati po strani. No Hildin anđeo mi je prišao. »Ruth«, kazala sam. »Sheren«, odgovorio je anđeo, slabašno se smiješeći i prišavši mi toliko blizu da sam jasno vidjela zelenu boju njezinih očiju. »Ali nekoć sam bila Hilda.« Ukočeno sam zurila u nju. Spustila je pogled. Ovo je bila Hilda? Počela sam se tresti, sva u grču od zbrkanog spleta sjećanja koja je ta žena probudila u meni, sveg bijesa, užasa i tuge. Kako bih ikad mogla oprostiti sve što mi je učinila? No kada je podigla pogled, oči su joj zablistale. Na licu te žene nije bilo ni traga Hildinoj zlobi. Primila me za ruke. Istog trenutka osjetila sam kako je duboko u utrobi razdire osjećaj iskrenog i gorkog kajanja i prestala sam drhtati. »Znam da si ti bila Margot«, kazala je. »Molim te, molim te, oprosti mi. Moramo raditi zajedno dok god Margot bude ovdje.« »Zašto?« napokon sam uspjela izustiti. Sad je Sheren bila ta koja je drhtala, a voda što je tekla iz njezinih leđa polako je poprimala crvenu boju. Suze su joj kapale s lica, tvoreći ogrlicu oko njezina bijelog vrata. Naposljetku je progovorila: »Radim zajedno s anđelima svakog djeteta koje dospije ovamo kako bih se
58
elada8
pobrinula da šteta koju im nanese ovo mjesto - koju im nanese Hilda ne urodi prevelikom štetom u vanjskom svijetu. Odavde su izlazile ubojice, silovatelji i ovisnici. Ne možemo spriječiti Hildu da čini ono što je činila. Ali možemo pokušati zaliječiti rane na ovim malim životima koliko je god u našoj moći.« Obje smo pogledale prema Margot i Hildi dok su koračale uza stube. Krenule smo za njima. »Kako ja mogu pomoći?« »Sjećaš li se Grobnice?« Na trenutak mi je pozlilo. Slike Grobnice kao da sam potisnula u najdublje kutke sjećanja. Grobnica je bila plod Hildinih čistilišnih nastojanja: mala prostorija bez prozora, puna štakora, u kojoj dijete starije od pet godina nije moglo stajati. Zaudarala je na izmet, trulež i smrt. Grobnica je bila rezervirana za prilike koje su zahtijevale posebnu kaznu. Ovisno o dobi djeteta, Hilda bi primjenjivala svoje najdragocjenije metode mučenja: izgladnjivanje, premlaćivanje i napade na njihova osjetila zastrašujućim zvucima koje bi u sitne sate proizvodila kroz cijev duboko u tlu, na smrt plašeći svoje male, gole i izgladnjele zatočenike dok god ne bi odande izišli bojažljivi, nervozni i tihi kao crkveni miševi sve do kraja svoga boravka u Domu sv. Antuna. Vrata su se otvarala svaki dan, i to samo kako bi se golo dijete unutra zalilo kantom mrzle vode i kako bi mu se kao psu dobacila zdjelica hrane da ga održi na životu. Njezin omiljeni oblik mučenja bio je taj da zatočenika nakon nekoliko dana oslobodi, odvede ga natrag u spavaonicu, taman na toliko dugo da osjeti olakšanje, pa da zatim, nakon dobrih batina, krvareći i vrišteći, bude ponovno odveden u Grobnicu, ovaj put na dvostruko onoliko vremena koliko je prethodno odslužio. Ako bi dijete i ušlo u Grobnicu makar s trunkom ljubavi u duši, iz tog bi mjesta izašlo potpuno sigurno da ljubav ne postoji. Pogledala sam Sheren. Znala je da se dobro sjećam. Hilda se pobrinula da nikad ne zaboravim. Pomilovala mi je lice.
59
elada8
»Moramo biti u Grobnici sa svakim djetetom koje Hilda onamo stavi.« »Želiš da ponovno uđem unutra?« Polako je klimnula glavom. Dobro je znala što to za mene znači, koliko traži od mene. Prstima je dotakla moj dlan i glavom mi je u sekundi proletio bljesak — bljesak prizora iz Hildina djetinjstva kojima je Sheren svjedočila, prizora njezina zlostavljanja od strane petorice starijih muškaraca koje je trpjela dugo, dugo godina i izrazito proračunatih metoda mučenja koje je doživjela od njih. »Žao mi je«, kazala sam naposljetku. »Pokazujem ti to samo zato da shvatiš kako je Hilda postala Hilda.« »Kad počinjemo?« »Večeras će jednog dječaka staviti u Grobnicu. Ostani uz Margot dok te ne pozovem.« »U redu.« Prvo dijete s kojim se Margot sprijateljila bio je sedmogodišnji dječak po imenu Tom. Malen za svoju dob, neuhranjen i ne pretjerano bistar, Tom je, za ukus svog učitelja gospodina O’Hare, prelako dopuštao da ga bujna mašta odvuče u fantazije. Margot je smještena u dječju sobu s mnogo mlađom djecom pa se ondje dosađivala. Željela je plesati uz glazbu Beatlesa kao što je to činila s Karinom. Željela je učiti pjesme sa starijom djecom. Činilo joj se da se djeca u učionici preko puta mnogo bolje zabavljaju nego ona igrajući se s plišanim medvjedićima izjedenim moljcima, drvenim kockicama i s bebama koje još nisu niti hodale. Prišla je otvorenom prozoru i promatrala kada je učitelj u razredu preko puta iznenada prestao pričati, odšetao u stražnji dio učionice koji Margot nije mogla vidjeti pa se ponovno pojavio vukući za sobom Toma, koji je potom izbačen na hodnik. Učitelj se ponovno pojavio nekoliko sekundi kasnije, noseći drveni
60
elada8
brisač za ploču koji je u nekoliko udaraca istresao iznad Tomove glave, prije nego li je odmarširao natrag u učionicu. Tom se šćućurio na podu. Nekoliko minuta kasnije, uspravio se u sjedeći položaj, trljajući uho. Nekoliko minuta nakon toga počeo je zamišljati da nije na hodniku, nego na planetu Maglotrik i bori se protiv ratnika čimpanza za gusarsko blago. Rukama je obuhvatio nevidljivu automatsku pušku. Naciljao je prema prozoru dječje sobe i stao proizvoditi zvukove pucnjeva dok su njegovi projektili u mnoštvu vatrometa padali na tlo. S druge strane prozora Margot je hihotala. Na zvuk njezina smijeha Tom se sledio, u strahu od novih batina. Margot je vidjela da je privukla njegovu pažnju pa se podigla na prste i mahnula. Nije ju vidio. Vratio se svojoj misiji. Osobito mrka čimpanza krenula je u njegovom smjeru, od glave do pete obučena u ljubičasti oklop. Morat će joj raznijeti nogu kako bi je zaustavio. Čučnuo je, naciljao i zapucao. Iz Margotina se položaja činilo kako je hodnik pravo mjesto za zabavu. Prišla je odgojiteljici. »Moram piškiti, molim.« Odgojiteljica se nasmiješila i kroz naočale pogledala u Margot: »Kaže se, ‘molim vas, smijem li otići u zahod, gđice Simmonds.’ Da, smiješ, Margot. Samo pođi.« Gđica Simmonds je otvorila vrata, pustila Margot da iziđe i zaključala ih za njom. Margot je pogledala lijevo i desno niz hodnik. Nije bilo nikoga na vidiku osim nje i Toma koji je stajao s druge strane, nekoliko metara desno od nje. Oprezno mu je prišla. Bio je toliko zaokupljen svojom pucnjavom da nije niti primijetio kako stoji ondje sve dok mu nije mahnula rukom ispred lica. »O!« Djelić sekunde Margot je bila plavokosa čimpanza. Trgnuo se iz maštanja. »O«, ponovio je. Margot mu se nasmiješila.
61
elada8
Tom je proveo prve četiri godine svog života u zaštićenom domu punom ljubavi zapadno od Newcastlea u sjeveroistočnoj Engleskoj. Kada su siromaštvo i smrt zadali dvostruki udarac njegovom životu neko su ga vrijeme slali od jedne do druge rodbine sve dok se, kao i Margot, nije našao pred golemim crnim vratima Doma sv. Antuna, bez ičega osim vlastitih maštarija da ga štite od udaraca koji su ga ondje čekali. Nije zaboravio na pristojnost. Ispružio je prljavu ruku. »Tom«, rekao je. »Kako se ti zoveš?« »Zovem se Margot« odvratila je i oklijevajući stisnula njegovu ruku. »Mogu li se igrati s tobom?« Malo je razmislio. Grizao je obraze, s rukom na boku, dok mu je pogled letio lijevo-desno. »Evo«, konačno je odvratio i uručio joj nevidljivu automatsku pušku. »Ovo je laser-raptor. Koristiš ga da bi čimpanzama rastopila lice. Ne moraš niti pokušavati pucati im u oklop. Neprobojan je.« Margot je nekoliko trenutaka zbunjeno treptala očima. »Bum, bum, bum!« vikao je Tom, ciljajući u prazan zid nasuprot. Margot ga je oponašala. »O, ne!« uzviknuo je Tom širom otvorenih očiju, spuštajući svoje oružje na pod. »Puška ti je ostala bez streljiva! Evo, daj da ti je napunim.« Zatim je pažljivo uzeo teško oružje iz njezinih ruku i napunio ga. Zabrinuto ju je pogledao: »Ovdje će ti trebati nešto više od toga, znaš.« Posegnuo je za svojim bedrom. Nježno je izvukao nešto iz nevidljivih korica. «Ovaj je mač pripadao mom ocu«, prošaputao je. »To je Lennonov mač. Koristi ga da im izvadiš srca.« Margot je klimnula glavom i uzela nevidljivu oštricu iz Tomovih ruku. Bila je previše zaokupljena igrom da bi me vidjela kako skačem gore-dolje ispred nje i ljutito je dozivam: Margot! Margot! Vraćaj se natrag u razred! Natrag u razred!
62
elada8
Jer iza ugla na dnu hodnika upravo je izronila Hilda Marx. Sheren je potrčala ispred nje kako bi me upozorila da stiže. Tomov anđeo čuvar, visok i mršav muškarac po imenu Leon, stajao je pored njega i gurkao ga laktom. Napokon je privukao Tomovu pažnju, no ne prije negoli je Tom u Hildinu smjeru povikao: »Eto vam na, vi vražji mutanti!« Ugledala ih je kako stoje ondje, igrajući se besmislenih dječjih igara. Rade gluposti. I zaslužuju odgovarajuću kaznu. Nasmiješila se — što nikad nije bio dobar znak — i prišla im: »A što se ovdje događa, djeco? Besmislene igrice?« Tom je ispustio sve svoje oružje i zabuljio se u pod. Margot je učinila isto. »Tome? Zašto si vani?« Nije odgovorio. »Odgovori mi, dječače!« »Ja... nisam pazio na satu, gđice Marx.« Zatim je bijesnim pogledom ošinula Margot: »A ti, Margot? Što ti radiš izvan dječje sobe?« »Moram piškiti, gospođice.« Hildine usne su se nakrivile. Podigla je ruku poput debele grane i uperila prst niz hodnik: »Zahod je u onom smjeru, djevojko. Požuri se.« Margot je odjurila putem koji joj je pokazala Hildina ruka. Stigavši do vrata zahoda, okrenula se. Pljuska koju je Tom dobio odjeknula je sve do kraja hodnika. Izvještaj gospodina O’Hare o Tomovu nemaru, lošim ocjenama i općenitoj nesposobnosti da miruje na satu potvrdio je kako je nužna Grobnica da bi se dječaka dovelo u red.
63
elada8
Svi anđeli skupili su se nakon gašenja svjetala na stubišnom odmorištu iznad predvorja. Sheren nam je svima rekla što će se te večeri dogoditi: Hilda i gospodin O’Hare posjetit će Toma u spavaonici nakon što ostali zaspu. Skinut će ga do gola, pretući i strpati u Grobnicu na dva tjedna. Ni jedno dijete mlađe od deset godina do tada nije bilo smješteno u Grobnicu na dulje od deset dana. Kazna je bila osobito stroga, kazala nam je Sheren, jer je Tom Hildu podsjećao na nju samu. Svaki je anđeo bio potreban da pomogne Tomu tijekom tog užasnog razdoblja, budući da su moguće posljedice tog iskustva sezale daleko u njegov odrasli život, rezultirajući katastrofalnim ishodom: maničnom depresijom, nasiljem, rasipanjem Tomova spisateljskog dara, uništenjem njegova braka i u konačnici i smrću. Sve to prije negoli napuni trideset i pet, i sve to zbog Hilde Marx. Vratila sam se k Margot. Bila je to njezina prva noć u Sv. Antunu i nije mogla zaspati. Previše tijela u sobi. Previše škripanja kreveta, šaputanja, hrkanja i prigušenih jecaja da bi se mogla osjećati ikako drukčije nego prestrašeno. Protrljala sam joj ruke. Prvi put nakon dugih mjeseci pogledala je ravno u mene. Nasmiješila sam joj se: »Hej, malena.« Uzvratila mi je osmijeh, koji se s njezinih usana potom spustio u grudi, odnoseći veliki kamen koji joj je ondje ležao, i šireći joj se čitavim tijelom, mijenjajući njezinu auru iz boje blatnjave vode u jarku zlatnožutu, snažnu poput izlaska sunca. Sasvim polako utonula je u dubok san. Leon mi se približavao užurbanim korakom. Rukom mi je dao znak da ga slijedim. Uvjerila sam se da Margot doista spava i krenula za njim. Poveo me u susjednu spavaonicu gdje su se već okupili ostali anđeli. Pričekali smo nekoliko trenutaka. Većina djece je spavala. Samo je Tom, pun masnica i krvav od svog ranijeg susreta s Hildom, bio potpuno budan i kovao plan bijega s Maglotrika kako bi se suočio sa slonovima vanzemaljcima na planetu Smrdočarapu. Tomov anđeo čuvar, Leon, bio je njegov brat blizanac. Umro je nekoliko minuta prije Tomova rođenja. Ista nemirna energija, ista čupava kosa. Nervozno je trljao ruke.
64
elada8
Sheren je pogledala desno i prateći njezin pogled začula sam prigušeno šaputanje u hodniku. Mjesečina koja se slijevala kroz prozor obasjala je dvije glave. Hilda i gospodin O’Hare. Tiho su nastavili put prema spavaonici. Pomisao na našu nemoć u tom me trenutku razbjesnila — gledali smo kako Toma izvlače iz kreveta, dlanom mu zatvorivši usta, a debelim ga rukama obujmivši oko pasa, te ga odnose u sobu u prizemlju. Ondje je skinut do gola, pretučen ciglom pa, nakon što je pao u nesvijest, razbuđen kantom hladne vode kako bi bio svjestan da ulazi u Grobnicu. Ova posljednja mjera bila je taktika zastrašivanja — zvuk krikova kažnjena djeteta u ponoć ostalu je djecu ispunjavao strahom koji bi ih pratio čitav život. To ih je tjeralo da se pridržavaju pravila. Još jednom sam provjerila da li Margot spava pa krenula za skupinom anđela prema Grobnici, koja se nalazila u zasebnoj zgradi pokraj septičke jame. Štakori, žohari i raznorazni kukci skupljali su se u cijevi koja je ostatke kanalizacijskog otpada slijevala u Grobnicu, stvarajući na njezinu dnu smrdljivu kaljužu od nekih pet centimetara. Iz mulja je stršao ogroman kamen na kojem su se zatočenici mogli sklupčati i ostati suhi. Tom je preklinjao, povraćao, vukao svoja gola stopala po šljunku sve dok ih nije ogulio do krvi. Jedan po jedan ušli smo u Grobnicu. Ja sam bila zadnja. Na trenutak sam zastala, prisjećajući se trenutka kada sam ovamo ušla kao osmogodišnja djevojčica, trenutka koji je na tako stravičan način oblikovao moj život i koji je bio ishodište svake noćne more, najdonja prečka ljestava kojima sam se spustila u ponor alkoholizma. Zadržala sam dah i zakoračila unutra. Vrata su bila zatvorena, ali svi smo vidjeli trojac koji nam se približavao: gospodin O’Hare i Hilda između sebe su napola nosili, a napola vukli Toma. Kada je shvatio gdje se nalazi, upregnuo je zadnji atom snage pokušavajući se otrgnuti. Pustili su ga da urla nekoliko minuta. Udarac hladne šake u njegovu malu vilicu oborio ga je u nesvijest. Pao je licem prema dolje u kaljužu. Vrata su se zakračunala za njim. Kako bi spasio Toma od utapanja, Leon ga je morao namjestiti tako da može disati. Oprezno je podigao Toma na kamen. Jedan od brojnih udaraca prouzročio mu je ugrušak u glavi. Bez odgovarajućeg
65
elada8
liječenja, otputovao bi mu do mozga i usmrtio ga do jutra. Leon je stavio obje ruke iznad Tomove glave. Istog trenutka iz njegovih dlanova stala je teći zlatna svjetlost, a ugrušak je iščezao. Kada se Tom probudio, tijelo mu je silovito podrhtavalo od hladnoće i šoka. Čak ni njegova mašta nije mogla proizvesti nešto tako užasno poput Grobnice. Stvorovi iz cijevi izmiljeli su van i, kao pravi gospodari tog odvratnog mjesta, stali gmizati kroz njegovu gustu kosu, približavati se njegovim genitalijama, gristi mu stopala. Sheren je ispalila plavu munju i u trenutku su se razbježali. Više ga nisu gnjavili. No od straha i smrada kanalizacije izbacivao je hranu i sprijeda i straga sve dok mu se želudac nije zgrčio od boli i praznine. Proveo je ostatak noći jecajući i dozivajući majku. Nije niti primijetio da ga Leon drži u naručju i plače. Stalno sam bila u pokretu između Grobnice i Margot, svako malo provjeravajući je li dobro. Četvrte noći Tom je halucinirao od gladi i žeđi. Bio je siguran da vidi svoje roditelje. Još gore, bio je siguran da ih upravo ubijaju pred njim. Njegovi krikovi dopirali su do glavne zgrade. Hilda je poslala domara, gospodina Kinnairda, s kantom hladne vode i kriškom kruha da se pobrine za stanovnika Grobnice. Sheren se pobrinula da gospodin Kinnaird krivo čuje Hildu pa je jadnom Tomu odnio cijelu štrucu kruha, koju je ovaj progutao kao vuk. Svake noći, kada bi se sunce spustilo, a Tomov strah počeo rasti, stali bismo u krug oko njega i, držeći se za ruke, svojom zajedničkom svjetlošću stvorili kupolu nad njim, ostajući tako sve dok ne bi osjetio da ga obuzima mir i napokon utonuo u san. Posljednje noći, završavajući iscjeljivanje Tomovih najtežih ozljeda, Leon je ostavio nagnječenje na jednom mjestu u Tomovu mozgu. »Zašto?« upitala sam. »Zaboravnost«, odgovorio je. »Zaboravit će najgore od ove noćne more ako mu ostavim tu ozljedu.« I tako je gol i kao kostur mršav dječak, kojeg su Hilda i gospodin O’Hare naposljetku izvukli iz Grobnice, ipak preživio. Gospodin
66
elada8
Kinnaird, koji je istodobno imao i ulogu kućnog liječnika, odredio je Tomu dva tjedna mirovanja pa se iznenada osjetio i raspoloženim da dječakove bijedne porcije splačina pojača dodatnim komadićem mesa i povrća. Tomova mašta bila je — zahvaljujući Leonu — u punoj formi pa je mnoge besane noći kratio kopajući tunele za bijeg iz mračnih mjesta gdje ih ranije nije bilo i pronalazeći mačeve u skrivenim kutijama pomoću kojih će se boriti protiv svojih izmišljenih neprijatelja. Nekih godinu dana kasnije, neki stariji rođak stigao je u Sv. Antun i poveo Toma u svoj dom. Leon je otišao s njim i, kako sam čula, pobrinuo se da Tomov um sva iskustva iz Doma sv. Antuna - i svjesna i podsvjesna - preobrazi na način na koji školjka bisernica preobražava zrnce pijeska. Hildina je pažnja, međutim, sada bila okrenuta ostalim bijednim ništarijama pod njezinom paskom. A jedna od njih bila je i Margot.
67
elada8
Osjećala sam se kao da živim u snu. Moja sjećanja iz vremena kada sam imala četiri, pet i šest godina natopljena su djetinjim emocijama, okaljana interpretacijom i ponovnim proživljavanjem, i previše isprepletena s mojim kasnijim ponašanjem i stavovima da bi postojala isključivo kao sjećanja. Drugim riječima, svaki put kada bi Margot osjetila Hildin bič, kad bi je pretukla starija djeca ili kad bi je djeca iz njezine spavaonice izopćila pa bi se osjetila potpuno samom na svijetu, bol zbog njezine patnje stopila bi se s još većom agonijom mojih sjećanja. Ponekad je bilo neizdrživo. Slušali smo priče o anđelima čija su Štićena Bića bila pedofili, serijski ubojice, teroristi, i o svim strahotama kojima su svakodnevno bili prisiljeni svjedočiti. Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli. O anđelima koji su svoje zemaljske živote proveli u službi Crkve ili kao dobrodušne i vječito nasmijane kućanice koje su skrbile o svojoj djeci i unucima među cvjetnim uzorcima, u mirisu jabučne pite i nevinosti vlastita doma, a sada su bili prisiljeni proživjeti još jedan život slijedeći dilere i svodnike po narkomanskim leglima, gledajući ih kako pobacuju neželjenu djecu, dužni štititi ih od svega što je sprječavalo ljudski izbor. Dužni voljeti ih. Zbog čega? Tako je jednostavno moralo biti, glasio je Nanin odgovor. Bog ne okreće leđa nijednom svom djetetu. Vlastita mi se situacija činila gorom od svih priča koje su kružile među anđelima u Domu sv. Antuna. Ništa, baš ništa, nije se moglo usporediti s postojanjem u kojem su se užasna sjećanja iz prošlosti prelijevala u sadašnjost. Ništa se nije moglo usporediti s osjećajem
68
elada8
kada svaki dan provodiš do grla u kajanju i žalu. Već sam znala ishod. I nisam mogla učiniti ništa da ga spriječim. Sve je to pomalo djelovalo poput lutrije. Obasipala sam Nan pitanjima. Kako nas se sparivalo s našim Štićenim Bićima? Kako sam ja završila s Margot? Ima li to veze s načinom na koji sam umrla? Uhvatila sam Sheren na prepad i upitala je kako je ona umrla. »Pedeset aspirina i boca šerija.« »Znači, samoubojice postaju vlastiti anđeli čuvari? Hoćeš reći da sam se i ja ubila?« »Ne mora značiti.« »Nego, što drugo?« »Jednom sam upoznala još jednog anđela koji je morao prolaziti isto što i mi. Rekao mi je da je razlog to kako je živio.« »A to znači...?« Pokazala je put Hilde, koja je upravo, prstom iskrivljenim od artritisa, prijeteći mahala pred licem četverogodišnje djevojčice koja se pomokrila u krevet. »Valjda znaš za Pjesmu duša?« »Za što?« Sheren je odmahnula glavom i prevrnula očima. Osjećala sam se glupo. »To je razlika između nas i ostalih anđela. Kad štitiš vlastito smrtno biće, imaš veću sposobnost utjecati na tu osobu i štititi je. Gledaj.« Prišla je Hildi. Iznad njezine glave već su se kovitlale misli
69
elada8
o Grobnici - očito je namjeravala curicu poslati onamo. Sheren je stala pokraj Hilde i počela pjevati. Melodija je zvučala poput tradicionalne škotske uspavanke, premda su riječi bile na jeziku koji nisam prepoznavala. Polagana, tajanstvena, predivna. Glas joj je bio rezak i moćan i odjekivao sve glasnije, dok naposljetku i pod nije počeo vibrirati. Dok je pjevala, Sherenina krila su se podigla i stala pomicati oko Hilde, okružujući ih obje. Njihove aure poprimile su istu ljubičastu nijansu. Hildine misli polako su skrenule s Grobnice. Umjesto onamo, poslala je djevojčicu u krevet bez večere. Prišla sam Sheren: »Gdje si to naučila?« »Pjesma duša je bilo koja glazba koja usklađuje tebe i Margot, koja vas duhovno povezuje, bez obzira na to u kojoj se fazi života ona trenutačno nalazi. Koje se pjesme sjećaš iz djetinjstva? Koja ti je glazba nešto značila?« Zamislila sam se. Sve što mi je padalo na um bile su dječje pjesmice - sam Bog zna koliko sam ih otpjevala Margot pokušavajući joj zaustaviti suze kod Sally i Padraiga — no onda sam se sjetila nečega što je Toby znao pjevati kada bi se pokušavao osloboditi spisateljske blokade. Bila je to stara irska pjesma Hodala je preko sajma. A onda sam se sjetila: i Una ju je također pjevala Margot. »U redu«, kazala sam. »I, kako to funkcionira?« »Pjesma duša povezuje tvoju volju s Margotinom. Ti si još uvijek Margot, samo s drugim imenom i u drukčijem obliku. Imate istu volju, isti izbor.« »Znači da je ja mogu natjerati da izabere drukčije?« Sheren je odmahnula glavom: »Ne uvijek. Ona je ta koja ima tijelo. Njezina je zadnja. Ti možeš samo utjecati.« Već me boljela glava. Zaputila sam se k Margot. Pjesma duša, ha? Možda bih je pjesmom mogla odvesti odavde. Tko zna. Sa svojih osam godina Margot je bila više nego za glavu veća od ostale djece svoje dobi. Znala je koliko ima godina jer bi svake godine
70
elada8
10. srpnja učiteljica svečano objavila kako je danas postala još godinu starija. I to bi bilo to. No lako je mogla proći kao jedanaestogodišnjakinja ili dvanaestogodišnjakinja, što znači da se svako glupiranje tipično za osmogodišnjake kažnjavalo. Nitko od osmogodišnjaka nije joj htio biti prijatelj, a ni dvanaestogodišnjaci se nisu obazirali na nju. Ne, ispričavam se, to nije sasvim točno. Dvije dvanaestogodišnjakinje, Maggie i Edie, pridavale su silnu pažnju Margot. Bile su ljubomorne na njezinu dugu plavu kosu, pa bi se pobrinule da je s vremena na vrijeme oboje u crveno krvavim nosom ili bi joj napravile takve masnice na oku da bi nalikovala pandi. Htjela sam utopiti te dvije. Htjela sam preko ograde, ravno na njihove glave, gurnuti ogroman hrastov ormar za knjige koji se nalazio na vrhu stuba. I to sam htjela učiniti ne samo zato jer sam noću grlila Margot dok bi jecala u krevetu, niti zato što sam morala stajati po strani i gledati Maggie kako sjedi na Margot dok bi je Edie nogama udarala u lice, nego zato što sam se svega toga sjećala. Nisam bila sasvim bespomoćna — jednom sam se pobrinula da joj od žestokog udarca u glavu ne pukne kičma - no svakako nisam imala osjećaj da mogu učiniti išta posebno, a kamoli osvetiti se. Poput ljutita roditelja, odlučila sam stvari raspraviti s Maggienim i Edienim anđelima. Obje su stale objašnjavati razloge nasilnog ponašanja djevojčica. Zlostavljanje, mučenje, bla, bla, bla. Odmahnula sam rukom na njihove isprike. Ne. Zanima. Me. Zaustavite ih, prije nego što ja to učinim. Clio i Priya - tako su se anđeli zvali razmijenile su poglede. Kada je Maggie morala provesti noć u Grobnici zbog drskog odgovaranja, iznenada je počela, s dotad nezamislivim osjećajem kajanja, razmišljati o kaznama koje je sama primjenjivala na Margot. Edie je u snu posjetila njezina baka - jer upravo to je Priya bila — i kazala joj kako mora biti dobra djevojčica. Neko vrijeme Margot je bila bez modrica i posjekotina. Točnije, sve dok ja nisam zapjevala Pjesmu duša. Osjetila sam da se u susjedno selo doselila obitelj ljubaznih i vrijednih ljudi. Vidjela sam ih u viziji: suprug Will bio je u ranim četrdesetima i radio kao trgovački putnik. Njegova supruga Gina dugo je godina, sve do rođenja njihova sina Todda, bila profesorica klavira.
71
elada8
Doselili su se na sjever iz Exetera kako bi se brinuli o Gininim već postarijim roditeljima. Imala sam osjećaj da bi se pokazali kao dobra obitelj za Margot i, što je bilo još i važnije, imala sam osjećaj da bi je primili k sebi. Sherenino otkriće o Pjesmi duša dokazalo mi je ono što sam slutila: moj život kao Margot nije bio uklesan u kamen. Bio je tek zapisan, kao na komadu papira i - kao takav - podložan svojevrsnom uređivanju. Kada bih uspjela navesti Margot da izabere drukčije, mogle bismo se izvući iz Sv. Antuna i prije no što sam se nadala. I tako sam te večeri čekala da se ugase svjetla kako bih isprobala svoj zahrđali glas. Ustala sam i, duboko udahnuvši, prilično nesigurno osvrnula se oko sebe kako bih se uvjerila da me drugi anđeli ne gledaju dok se spremam zapjevati. Počela sam sasvim tiho. ‘Ljubav mi moja reče, majčici smetat neće... ’Margot je bila na rubu sna i, ležeći na lijevoj ruci, još se pomalo meškoljila na kvrgavom madracu. Nit otac moj te prezirat jer blaga većeg nemaš dat'...’ Uspjevala sam zadržati melodiju. Malo sam pustila glas. ‘I zaputi se putem svojim, no prije zbori, k’o da sanja: Najdraži, dugo neće proć' do dana našeg vjenčanja.’ Otvorila je oči. Osjetila sam kako se vodopadi na mojim leđima uzdižu jednako kao što su se i Sherenina krila nadvila nad Hildom poput olujna neba. Vidjela sam kako se Margotina aura širi i poprima intenzivniju boju. Gledala je ravno u mene, no nije me niti vidjela niti čula. Samo je duboko u utrobi osjećala da je nešto drukčije. Zapjevala sam još glasnije dok se na kraju svi anđeli u sobi nisu okrenuli za mnom. 'I zaputi se putem svojim, i hodala je preko sajma...’ Sada sam vidjela Margotino srce, snažnije, izliječeno. A onda sam joj vidjela i dušu, taj bjeličasti krug oko nje, poput jajeta, ispunjen samo jednom željom: željom za majkom. Pjevajući, nastojala sam se što više usredotočiti na obitelj koju sam vidjela u selu. U glavi sam napravila plan bijega, s uputama za Margot: Proširi priču da provodiš noć u Grobnici. Sakrij se u kotlovnicu do zore, pa se onda iskradi u dvorište i kad dostavni kombi krene
72
elada8
dalje, uskoči otraga i sakrij se ispod vreća ugljena. Kad vozač uspori prolazeći kroz rešetku za ovce na ulazu u selo, skoči dolje i otrči do kuće s nebeskoplavim vratima. Oni će te primiti k sebi. Kada sam prestala pjevati, Margot je sjedila uspravljena na krevetu, s koščatim koljenima privučenim na prsa, a mozak joj je tiho i polako obrađivao ideju koja se iznenada rodila. Vidjela sam joj misli: zamišljala je moj plan bijega, pretresala njegove pojedinosti. Pa da, pomislila je. Dostava dolazi u pet ujutro svakog četvrtka — to je prekosutra. Vidjela ga je nekoliko puta. Stari Hugh, vozač, bio je gluh na jedno uho. Iskoristit će to u svoju korist. Idućeg jutra povjerila je Tilly, jedanaestogodišnjakinji koja je spavala na krevetu iznad njezina, da te večeri ide u Grobnicu. »Grozno. A zbog čega?« Margot nije razmišljala o tome. »Hm, zato jer sam radila grimase prema gospođici Marx.« »Napravila si grimasu ispred gospođice Marx? Pa ti si hrabra cura! Samo čekaj da ostalima ovo ispričam!« Za vrijeme ručka već je svaki stol pretresao vijest. Priča je poprimila nešto veće razmjere. Margot više nije samo napravila grimasu. O, ne. Nazvala je gospođicu Marx hrpom balege, i to u lice. A onda, kada je gospođica Marx pokušala odvući Margot u svoj ured na porciju batina, Margot ju je dvaput ošamarila da bi na kraju zadigla suknju i pokazala joj stražnjicu. Sad ju je čekala vječnost u Grobnici. Margot je naišla na problem: nije baš mogla odglumiti vlastiti ispraćaj u Grobnicu. Prema novijoj tradiciji, Hilda i gospodin O’Hare odvlačili bi gole prijestupnike u Grobnicu iz njihovih spavaonica netom prije spavanja: javni je spektakl, naime, bio veoma važan da utaži Hildinu glad za kažnjavanjem. Stoga je Margot pokrenula još jednu glasinu: namjerava im se sakriti i malo im otežati posao. Naposljetku, kazna joj je ionako već bila prilično teška. Kako su je mogli još gore kazniti?
73
elada8
Postojao je element istine u cijeloj priči: Margot se doista skrila. Poslije večere, uz svesrdnu podršku većine djece, u ruksak je spakirala nešto ostataka hrane, pa se sagnuta odšuljala kroz hodnik do kotlovnice, gdje je navukla pokrivač preko koljena i čekala. Obavijestila sam ostale anđele o događajima. Sheren me zabrinuto pogledala: »Znaš što će se dogoditi, zar ne?« Odmahnula sam glavom. Ne, nisam se uopće sjećala tog događaja, samo sam se nadala da je naš plan upalio. Sheren je uzdahnula i vratila se u Hildin ured, uz obećanje da će učiniti sve što bude mogla. Nasreću, gospodin Kinnaird je bio na redu za gašenje svjetala. Obilazeći spavaonice i kontrolirajući broj zauzetih kreveta, zatekao je Margotin krevet prazan. »Ona je u Grobnici, gospodine«, objasnila je Tilly. »Ma da?« Provjerio je svoje bilješke. »Bogme, nemam nikog upisanog za Grobnicu, barem ne za večeras.« Tilly je nabacila nevin izraz lica: »Opet ste zaboravili naočale, zar ne, gospodine?« Stvarno ih je zaboravio. »O, da, jesam. A, događa se. No, zabilježit ću je, je l’ tako?« Tilly je kimnula. U sobi je nastalo šaputanje. Gospodin Kinnaird nije primijetio. Margot nije mogla zaspati unatoč omamljujućoj vrućini u kotlovnici. Od zavijanja i povremenog zvuka kapanja koje je dopiralo iz cijevi želudac joj se grčio od bojazni da je netko možda otkrio njezin plan i dolazi je izvući van. Ostala sam s njom čitavu noć, omotavajući je svojom haljinom kada bi počela drhtati od umora i straha i obećavajući joj da ćemo uspjeti. Vizija obitelji u selu postajala je toliko jasna da je Margot već mogla razaznati njihova lica. Izgarala je od želje za njima. Zalupat će im na vrata i moliti ih da je prime.
74
elada8
Donosit ću vam doručak u krevet. Radit ću sve kućanske poslove. Samo me izbavite odavde. Samo mi pružite obitelj. Zvuk automobilskih guma na šljunku ispred zgrade prekinuo je ranojutarnju tišinu. Još je uvijek bio mrak, no prvi tračci sunca golicali su horizont. Drndanje motora vozila za dostavu. Hughovo pjevušenje bez sluha. Sad, dala sam znak Margot. Zgrabila je svoj ruksak, tiho otvorila vrata i na prstima izišla na hladni jutarnji zrak. Sa sporednih vrata vidjela ga je pred glavnim ulazom. Njegove su teške čizme polako gazile od kombija do ulaznih vrata pa natrag, iskrcavajući teške vreće ugljena, hrane i odjeće što su je donirali seljani. Više gotovo nije ni disala. Srce joj je lupalo tako užurbano da se činilo kao da će se svaki tren onesvijestiti. Krenula sam prema kombiju, nestrpljiva da provjerim ima li koga na vidiku, no u tom trenutku koljena su joj zaklecala. Uhvatila sam je baš u trenutku kada je počela padati. S obje moje ruke oko njezinih ramena, nekako se uspjela pribrati. Možda je previše guram, pomislila sam. Možda nije spremna. Hugh je ponovno sjeo za volan i upalio motor. Brzo! Pojurila je preko šljunka do stražnjih vrata kombija, silovito ih otvorila i uskočila unutra među gomilu trulog povrća, vreća ugljena i drva za ogrjev. Kombi se truckao prilaznim putem, krenuvši prema glavnoj cesti. Margot je učinila kako je planirano i skrila se ispod vreća s ugljenom. Pritisnula sam ruke na grudi i poskočila u zrak. Uspjele smo! Pobjegla je! Pomislila sam na obitelj u selu. Pomislila sam kako ću majci na uho šapnuti da je Margot kći koju nikada nije imala, kći koju je toliko željela, i da je došla primiti njezinu ljubav i brigu zauvijek. Gledala sam kombi kako se polako odvozi i plakala. I Margot je plakala, ispunjena tolikom nadom i tolikim strahom da je mislila kako će joj srce puknuti. A onda se motor najednom ugasio. Točno na vrhu sporedne ceste. Kombi je ostao na mjestu. Hugh je opsovao, okrenuo ključem i stao silom mijenjati brzine. Ništa osim promuklog, mehaničkog kašlja koji
75
elada8
je dopirao ispod haube. Zavirila sam u motor: iscurilo je ulje. Lako rješiv problem. Ali, budi brz! Hugh je veselo zviždukao dok je podizao haubu u namjeri da sredi stvar. U tom trenutku Sheren se pojavila pored mene: »Žao mi je, Ruth.« Sledila sam se. Strka i povik. Vrata kombija silovito su se otvorila. Prije no što sam uspjela išta poduzeti, ruke su zgrabile Margot. Hilda ju je za kosu izvukla iz kombija i odvukla do glavnog ulaza doma, a stari Hugh je stajao kao ukopan, ne shvaćajući što se događa. I upravo tu i tada, vizija obitelji u selu je izblijedjela. Za Margot su sada bili mrtvi. A bila je i ona sama. Ovaj put za batine nisu poslužile Hildine ruke ili noge, pa čak ni bič. Premlaćena je uz pomoć male, ali teške vreće ugljena koju je Margot pokušala upotrijebiti kao sidrište i nastavila grčevito stiskati u rukama kad je izvučena iz kombija. Sheren je gorko plakala dok je pjevala Hildi, nastojeći učiniti sve što je mogla da je zaustavi dok je podizala vreću visoko iznad glave i svom silom je spuštala na Margotino maleno tijelo, koje je nepomično ležalo na tlu. Isto tako, jedino što sam ja mogla učiniti bilo je spriječiti svaki udarac ugljena da joj razmrska lubanju ili uzrokuje prsnuće bubrega. A kasnije, kada su svi anđeli provodili noć za noći njegujući Margot u Grobnici, formirali smo krug oko nje, pokušavajući zaliječiti rane koje su već nastale i spriječiti da se otrov Hildine kazne proširi daleko u Margotin budući život. Plan o bijegu koji sam usadila u Margotinu glavu nije ju napuštao. Štoviše, pustio je korijenje i s vremenom dobio grane i lišće. Ostvario se na način koji nisam očekivala. Kada je Margot imala dvanaest godina, Hilda ju je odlučila ubiti. Sheren mi je tu informaciju otkrila nevoljko, ali iz nužde. Nije samo odlučila ubiti Margot, nego bi plan koji je imala za nju bez naše
76
elada8
intervencije sigurno doveo do njezine smrti. Margotin pokušaj bijega bio je konačni dokaz da joj je trebalo zauvijek podrezati krila. Provest će mjesec dana u Grobnici: najduže što je ijedno dijete u Sv. Antunu ikada provelo ondje. Neće biti dovoljno da mi anđeli samo tješimo Margot svake noći provedene u Grobnici. Morali smo spriječiti da uopće uđe u nju. Sheren me uputila da samo činim što mi kaže. Na trenutak sam je pogledala. Prošlo je dugo vremena otkad sam prihvatila tko je nekad bila, što je nekad bila meni. Zaboravila sam svoju mržnju prema njoj. Oprostila sam joj. Sheren nam je rekla da pustimo neka Margot te noći izvuku iz kreveta. Hilda i gospodin O’Hare odvukli su Margot do zahoda u prizemlju, skinuli je do gola i onesvijestili je udarcem o stari, zahrđali radijator. Jedva da sam se još mogla suzdržati i stajati po strani. Okrenula sam se prema Sheren. »Ponovi ovo Margot«, rekla je brzo. Kleknula sam pokraj Margot, pridržavajući joj glavu. Jako je krvarila iz posjekotine iznad oka. Disala je plitko. Još je uvijek bila u nesvijesti. Hilda je uputila gospodina O’Haru da skine remen. Ponovila sam ono što mi je Sheren rekla: Kada je Hilda bila mala, voljela je Marnie više od ikoga na svijetu. I Marnie je voljela nju. Ali Marnie je umrla i Hilda je bila jako, jako tužna. Marnie sada gleda Hildu i ona je ta koja je tužna. Sad ponovi za mnom,Margot. Reci riječi ‘Da te Marnie sad vidi, ponovno bi se ubila’. Margot je zakašljala i došla k svijesti. »Kad ste spremni, gospodine O’Hare«, kazala mu je Hilda kada je podigao remen i naciljao. Ali njegov ga je anđeo zaustavio - kratak trenutak milosti omogućio je anđelu gospodina O’Hare da se umiješa i zaustavi mu već podignutu ruku. Polako ju je spustio i pogledao Hildu. Nije mogao udariti Margot dok je ležala na tlu.
77
elada8
Margot se, uz pomoć Sheren i mene koje smo je pridržavale s obje strane, osovila na noge. Gola i krvava, okrenula se prema Hildi. Duboko je i ljutito udahnula i, prije nego li se gospodin O’Hare uspio oporaviti od iznenadnog napada kajanja, kazala: »Da te Marnie sad vidi, ponovno bi se ubila.« Hilda je zaprepašteno zinula. Oči su joj se naborale od bijesa: »Što si rekla?« Sheren mi je došapnula još nešto, što sam brzo prenijela Margot. Margotina čeljust se stisnula. Progovorila je jasno i glasno: »Što ti je ono Marnie rekla prije nego što je umrla? Budi dobra djevojčica pa ćemo se vidjeti na nebu. A pogledaj se sad, gospođice Marx. Hilda. Marnie je tužna. Postala si ista kao Ray, i Dan, i Patrick, i Callum.« Imena Hildinih zlostavljača. Ovaj put oči su joj se doista napunile suzama. Aura joj je postala crvena, a lice još ružnije od mržnje. Nasrnula je na Margot i ošamarila je svom snagom. I moje se lice zažarilo. Margot je okrenula glavu i prostrijelila Hildu i gospodina O’Hare pogledom. Ni jedno se nije mrdnulo s mjesta. Pokupila je svoju odjeću, okrenula se i izišla iz zgrade. Sad trči. Čim je shvatila da je ne slijede, pojurila je koliko su je noge nosile. Vukući svoju suknju i haljetak i gotovo ništa drugo, silovito je gurnula ulazna vrata i otrčala do kraja prilaznog puta. I tu, između dva kamena stupa, obje smo stale i osvrnule se. Margot je hvatala dah — od adrenalina su joj usta bila toliko puna pljuvačke da ju je jedva uspijevala zadržati - a ja sam mahala. Mahala svim onim anđelima koji su se skupili pred zgradom kako bi mi rekli zbogom. To će biti posljednji put da vidim većinu njih. Pogledom sam potražila Sheren. Podigla je obje ruke, baš kao što je učinila kad mi je pričala o Pjesmi duša. Kimnula sam. Znala sam što mi želi reći. Kada je Margot došla do daha, krenule smo na put prema selu. Smrznuta, polumrtva, teturajući kroz polutamu svitanja, Margot je pronašla nebeskoplava vrata i lupala na njih sve dok se na pragu nije pojavio razbarušen i
78
elada8
zabrinut muškarac. Pala je na koljena i gorko zaplakala pred njegovim nogama.
79
elada8
Čovjek koji je otvorio vrata nije bio onaj kojeg sam vidjela u viziji. Ispostavilo se da je obitelj iz moje vizije prodala kuću i odselila se natrag u Exeter, a čovjek koji je otvorio vrata stanovao je tu već duže od godinu dana. No, vidjevši ga, oduševljeno sam uskliknula. Skakala sam od sreće. Bacila sam mu se oko vrata i izljubila mu lice. Zatim sam stala koračati gore-dolje, nervozno kršeći ruke, pričajući sama sa sobom poput luđakinje, dok mu je Margot objašnjavala tko je, zašto puzi pred njegovim kućnim pragom u osam ujutro i izgleda kao da ju je netko izvukao sa samog morskog dna. Osjećala sam se kao Enej koji ušavši u Had pronalazi one koje je volio i izgubio. Bio je to Graham Inglis, čovjek kojega sam deset dugih, predivnih godina zvala ‘tata’. Nikada nisam preboljela njegovu smrt. Trebalo mi je nekoliko tjedana da se oporavim od činjenice da je opet tu, crvena lica, bradavičast kao svinja, sklon stravičnim vjetrovima i podrigivanju, čovjek koji je neprestano blebetao usta punih mesne pite i koji bi zaplakao dok trepneš okom. Ah, tata. Nije samo nosio srce na dlanu. Pri prvom susretu pljesnuo bi ga u tvoj dlan i pustio da krvari u tvoje vene. Graham je omotao stari pokrivač oko Margotinih leđa, poveo je unutra i dao joj topli napitak. Kazao joj je neka malo pričeka dok ode po Irinu — koju sam čitavu godinu zvala mamom - pa dok su njih dvoje mirno vodili Margot u dnevnu sobu, ja sam stajala u hodniku i hiperventilirala. Sve to mi je bilo previše. Stajala sam skamenjena u mjestu, u čudu brbljajući sama sebi u bradu i netremice zureći u mamu kao da će svakog trenutka nestati, upijajući sve one stvari koje su mi toliko nedostajale: njezine glatke punašne ruke, uvijek ispružene za davanje, način na koji bi laktom podbola Grahama u trbuh kada bi rekao nešto šaljivo ili neprikladno, istodobno susprežući hihot, njezinu
80
elada8
naviku da provlači svoj konjski rep između kažiprsta i palca kad bi se udubila u misli. Mekanu dubinu njezina zagrljaja koji je mirisao po ružama. Da su samo bili tu kada se Theo rodio... recimo samo da mislim kako bi mi život bio malo manje trnovit. No, vratimo se priči. Na trenutak sam izgubila nit. Zaputila sam se u vrt iza kuće gdje me skačući dočekala Gin, najumiljatiji crni labrador na svijetu. Ispod stabla jabuke Štajala je Nan. Brzim korakom krenula je prema meni. Bacila sam joj se oko vrata i zajecala. »Nan!« zavapila sam u njezina topla njedra. »Znaš li koga sam upravo vidjela?« Klimnula je glavom i čvrsto me uhvatila za ramena: »Da, da, naravno. Znam, samo... smiri se...« Progutala sam svoje oduševljenje. Što god da je Nan učinila mojim ramenima, na neki me način vratilo na zemlju. U trenutku me smirila. »Oprosti«, kazala sam. »Samo sam...« Podigla je prst i prislonila mi ga na usne. »Prošetaj sa mnom«, rekla je. »Moramo porazgovarati.« No, prije nego što prijeđem na naš razgovor, sjećanje. Bio je tjedan prije nego što je mama umrla. Subota ujutro. Probudila sam se s čudnim osjećajem. Tišina u zraku kao da je bila preopipljiva, previše natopljena strahom da bi je nazvali mirom. Neki nemir, zla slutnja. Srce mi je bez razloga ubrzano lupalo. Ustala sam i otišla pogledati mamu. Još uvijek je bila u krevetu, njezino lice žuta mrlja među bijelim plahatama. Pogledala sam kroz prozor i vidjela tatu kako odlazi u redovnu jutarnju šetnju s Gin. Umila sam se hladnom vodom. Taj čudni osjećaj sad je već vrištao, a grop u želucu govorio mi nešto će se dogoditi. Već smo znali da je mama bolesna. To što sam predosjećala nije bila njezina smrt. Pitala sam se je li se tijekom noći u poljima dogodilo umorstvo — obuzimao me neki takav težak i jezovit predosjećaj. Je li netko drugi u kući? Čak i dok sam
81
elada8
škripavim stubama silazila u prizemlje, svaki sam korak činila što sam sporije i laganije mogla, trudeći se ni sa čim ne prekinuti tišinu. Na dnu stubišta naredila sam samoj sebi da se saberem. Podigla sam tatinu praznu šalicu kave s prozorske daske i mekanim koracima zaputila se dnevnu sobu. Ušavši unutra, kriknula sam. Nagnut nad vatrom stajao je veoma visok muškarac u prugastom odijelu. Nije imao noge, nego samo dva pramena gustog crnog dima, kao da gori ili se rasplinjuje na mjestu gdje je stajao. Kad se okrenuo i pogledao me, oči su mu bile potpuno crne, bez bjeloočnica — tatina šalica ispala mi je iz ruke i razbila se. Kada sam ponovno okrenula pogled, više ga nije bilo. Nikada nikome nisam ispričala ovo sjećanje. Možete razumjeti zašto. Spominjem ga sad jer me ono što mi je Nan rekla vratilo u to vrijeme. Pričala je o tom sjećanju kao da je i sama bila ondje, a o čovjeku bez nogu ne kao o plodu moje mašte, ni kao o duhu, nego nazivajući ga Grogor. Grogor je demon, kazala mi je. I već je tu. I vrlo skoro ću ga i sama upoznati. Sve dotad demone sam susretala samo kao sjenke i mračne atmosferske tvorevine, nikad kao pojedince. Vidjela sam demone koji su stanovali u Sallynu tijelu. Ponekad bi se njezino lice preobrazilo, kada bi demon bio preblizu površini, a njezina aura često bi mijenjala boju poput olujna neba, iz narančaste u crnu boju ponoći. Vidjela sam mračnu maglu što je lebdjela u predvorju Doma sv. Antuna, koja je postala tako gusta - poput crnog grma — da su je svi anđeli morali zaobilaziti. A ponekad, kad bih se zagledala u Hildu, nešto za što sam mislila da je produžetak njezine aure izgledalo je kao mračna i zloslutna atmosferska masa, prepuna njezine zlobe i prijezira. Uvijek smo, međutim, koegzistirali bez mnogo svađe. No sada se činilo da jedan od njih želi sukob. Pa bit će mi zadovoljstvo. »Zašto me želi upoznati?« upitala sam Nan.
82
elada8
»Imaj na umu da je on ovdje poslom«, odvratila je. »Ima prijedlog za tebe.« Zastala sam i okrenula se prema njoj: »Hoćeš reći, on je ovdje zato što sam ja ovdje.« »Bojim se da je tako.« »A o kakvom je prijedlogu riječ?« »Želi da ti i Margot odete.« »Ili što?« Nan je uzdahnula. Nije mi to željela otkriti. »Ili će se mama razboljeti.« Sad mi je bilo jasno zbog čega je Nan tako oklijevala. Koljena su mi zaklecala pa sam se pridržala za nju dok probavim vijest. Mama se iznenada razboljela nekih mjesec dana nakon što sam se pojavila na njihovom kućnom pragu. Nikome nije bilo jasno što se događa. Liječnici nisu mogli otkriti što joj je. Lijekovi nisu pomagali. Sve do trenutka kada je umrla, tata je bio potpuno i bez dvojbe uvjeren da će se izvući. I ja isto. Čuvši što mi je Nan rekla, u očaju sam čučnula na tlo, pritisnula lice u krilo i gorko zaplakala. Zapravo je kazala da sam ja bila razlog mamine smrti. Da se nikada nisam pojavila na njihovim vratima, da me nisu primili k sebi, poživjela bi još dvadeset, trideset sretnih godina. Tata ne bi bio onako slomljen. Morala sam skupiti hrabrost i suočiti se s njim. Nan i ja zaputile smo se natrag prema kućici. Krenuvši prema stablu jabuke, ispružila je ruku i dodirnula mi lice: »Ne zaboravi, ti si anđeo. Imaš svu Božju moć iza sebe. Većinu nje još uvijek ne vidiš.« Rekavši to, nestala je.
83
elada8
Prizor u kolibi malo mi je popravio raspoloženje. Margot je sjedila uz vatru kamina, ušuškana u prljavi pokrivač, držeći šalicu vrelog čaja na svojim koščatim koljenima. Zamuckivala je i drhtala dok je Grahamu i Irini pričala kako je završila na njihovom pragu. Ispričala im je sve o Sv. Antunu, kako je dospjela onamo, što se sve ondje događalo, rekla im je za Grobnicu i djecu koju se premlaćivalo ciglama i da su masnice na njezinu licu posljedica batina koje je dobila samo nekoliko sati ranije. Ispričala je sve to bez ikakva okolišanja ili suvišnih emocija, tako da nisu posumnjali ni u jednu njezinu riječ, nego su joj samo dolijevali topli čaj i, nakon nekog vremena, stali bilježiti sve što je rekla. Završivši svoju priču, Margot je bolno zajecala. Graham je prebacio svoj kišni ogrtač preko ramena i zaputio se u policijsku postaju. Kada me Irina u prolazu okrznula, glavu su mi ispunile informacije o njoj koje su uvelike premašivale sve što sam dotad znala. Vidjela sam njezina oca - hladna i suzdržana čovjeka - premda ga nikad u životu nisam upoznala ili vidjela na fotografiji. Vidjela sam svađe s Grahamom koje nikad nisu razriješene, vidjela sam njezinu istinsku ljubav prema tom čovjeku, ukorijenjenu u njezinoj duši poput prastara stabla, a zatim sam vidjela i njezinu najbolniju pogrešku, ono zbog čega je u životu najviše žalila. Pobačaj. Graham pored nje. Oboje veoma mladi. Mama, žao mi je, pomislila sam. Nisam znala. Irina je nastavila hodati prema kuhinji, nesvjesna onoga što se upravo dogodilo. Pošla sam za njom i rukama je obujmila oko širokog struka. U tom trenutku se okrenula i zagledala ispred sebe. Isprva sam mislila da zuri u kuhinjska vrata. A onda sam vidjela što, ustvari, gleda: kroz odškrinuta vrata promatrala je Margot. Nasmiješila se. Kakva lijepa djevojčica, pomislila je. Da, lijepa je, uzvratila sam u mislima. Čini mi se da govori istinu, pomislila je. Da, govori. Govori. Tijekom idućih nekoliko tjedana Nanine vijesti o Grogom bivale su sve dalje od mojih misli. Grahamov odlazak na policiju rezultirao je iznenadnim posjetom inspektora - u pratnji dvojice policajaca Dječjem domu sv. Antuna, a ono što su ondje zatekli navelo ih je da to mjesto istog dana zatvore. Selom su kružile priče o petogodišnjem djetetu koje je pronađeno zaključano u prostoriji toliko maloj da je
84
elada8
jedva moglo ustati, i to bez hrane i vode gotovo tjedan dana. To je dijete sada bilo na intenzivnoj njezi. Ostala djeca razasuta su po udomiteljskim obiteljima i drugim domovima u zemlji. Što se tiče Hilde Marx, nju su pronašli u uredu s bočicom tableta u jednoj i do dna ispijenom bocom šerija u drugoj ruci, bez pulsa. U okviru radijskih izvještaja na tu temu - Inglisovi nisu imali televizor - emitiran je intervju s vladinim službenicima koji su željeli komentirati kako su ‘motivirani i odlučni’ usmjeriti više novca za potrebe dječjih domova diljem zemlje te da ‘iskreno obećavaju’ podići standarde dječje skrbi. Irina je pogledala u Margot, koja je upravo navalila na pileću juhu. »Trebala bi biti ponosna, dušo«, kazala je. »Ti si zaslužna za sve ovo.« Margot se nasmiješila i odvratila pogled. Kada je ponovno pogledala, Irina je još uvijek stajala iznad nje. Polako je kleknula ispred Margot - njezina bi artritična koljena uvijek škljocnula kada bi to učinila - i uzela Margotine tanašne ruke u svoje: »Graham i ja bismo voljeli da ostaneš ovdje koliko god želiš. Bi li i ti to voljela?« Margot je spremno klimnula glavom i prošaptala: »Da.« Irina se nasmiješila. Imala je osmijeh jako sličan Nani-nom. Pretpostavljam da sam zato uvijek vjerovala Nan, od samog početka. Irinino je lice bilo naborano i rumeno, oči karipsko plave boje, kosa djevojački gusta i plava, a konjski rep joj je čilo poskakivao. Oči su joj se najednom suzile, a osmijeh iščezao. Margot se na trenutak zapitala je li učinila nešto krivo. »Jesi li ti duh koji me došao progoniti?« izustila je Irina ozbiljno. Iznad Margotine glave pojavila se misao - sjećam se i sad da sam to pomislila — govori li ona to meni. Na licu joj se dala iščitati zbunjenost. Irina je podigla ruku i zagladila nestašne pramenove Margotine kose iza njezinih ušiju. Pokušavajući objasniti svoje riječi, kazala je: »Ma, znaš... veoma sličiš meni kada sam bila dijete. Pa sam pomislila...« Ali za Margot to nije bilo nikakvo objašnjenje. Sada je
85
elada8
već bila jako zbunjena i zabrinuta da će završiti na cesti. No meni se Irinino objašnjenje napokon razjasnilo: mislila je da je Margot duh djeteta koje je pobacila prije toliko godina. Prišla sam Margot i stavila joj ruku na rame, odagnavajući brigu koja joj se skupila u grlu. »Ma, nije važno«, kazala je Irina blago. »Ljudima poput mene padaju svakakve bedastoće na um kada ovako ostare.« Ustala je i otišla donijeti Margot još malo svježeg tosta. I Graham i Irina su bili pisci. Graham je kao na traci izbacivao provokativne i živopisne krimiće pod pseudonimom Lewis Sharpe. Irina je bila pjesnikinja s malenim, ali vjernim čitateljstvom. Previše samozatajna za javna čitanja, svoju je poeziju pisala polako i predano, uz vatru kamina, proizvodeći po jednu tanku zbirku tihih i duboko ganutljivih pjesama svake četiri godine. Njezina najnovija zbirka nosila je naslov Tvornica sjećanja i bila je skoro pri kraju. Večeri su provodili slušajući radio ili, još češće, u književnim raspravama. Margot bi se našla usred bitke oko toga je li Lady Macbeth imala djece ili ne (‘Pa naravno da je imala djece! Zašto bi pobogu pričala o dojenju da nije?’ ‘To se zove metafora, ženo! To je samo varka da navede Macbetha da ubije Duncana!’ Itd.), ili u ulozi tihog suca tijekom užarene rasprave oko toga je li Sylvia Plath bolja od Teda Hughesa (‘To se uopće ne može uspoređivati! Na temelju čega on može biti bolji?' A barem nema psihotrabunjanja o pčelarstvu!’ ‘Što si rekao?!’ Itd.). Zaintrigirana njihovim razgovorima, Margot je počela popodneva provoditi gutajući djela Sylvie Plath, Hughesa, Shakespearea, pa zatim i Plauta, Vergilija, Dickensa, Updikea, Dorothy Parker, Fitzgeralda i Emily Bronte. Knjige u domu bile su izlizani primjerci s magarećim ušima, odbačeni iz socijalnih trgovina ili donirani od strane neke darežljive škole, pa je Margot čitala ono što joj se nudilo, ne birajući između trećerazednih ljubića iz tvornice Mills & Boona ili ozbiljne književnosti iz pera autora poput Aphre Behn. Premda obično nije bilo riječ o ovom drugom. A sad, prepuna pitanja na koja je žudjela pronaći odgovor (Je li Heathcliff uistinu bio Irac?) i narativnih nejasnoća koje je jednostavno morala razjasniti (Hamlet i Ofelija: brat i sestra ili ljubavnici?), Margot je čitala brzo i pomno. Bila je odlučna
86
elada8
u naumu da ima nešto za reći tijekom tih večeri, umjesto da samo sjedi po strani pitajući se jesu li Kaliban i Eneja ljudi ili planeti. Osim toga, počela je voljeti izazove. Ovdje bih trebala spomenuti da mi se Nanina primjedba o tome kako još nisam u stanju vidjeti sve u duhovnom svijetu stalno vrtjela po glavi. Nekoliko puta vidjela sam Irinina anđela čuvara, ali Grahamovom nije bilo ni traga. Nedostajala mi je zajednica anđela iz Sv. Antuna. Štoviše, pitala sam se zašto ih ne viđam stalno, zašto me sa svih strana ne oblijeću demoni i duhovi, zašto se ponekad osjećam kao ljudsko biće. Svejedno, znala sam da je Grogor tu i mučilo me to što je očito bio u prednosti time što je nevidljiv. No, možda sam samo trebala bolje gledati. Dogodilo se to jedne večeri dok su Graham, Irina i Margot raspravljali o Tri žene Sylvie Plath. Graham je provalio šalu o Polanskijevom filmu Rosemaryna beba pa su se on i Irina nasmijali Margot je u glavi napravila bilješku da ga pogleda, odlučna u namjeri da više nikad ne bude neupućena. Još uvijek se smijući, Irina je ustala iz naslonjača i otišla u kuhinju po čašu vode. Pažljivo je zatvorila vrata za sobom. Gledala sam kako njezin osmijeh iščezava u sekundi. Naslonila se na sudoper i kroz prozor pred sobom zagledala se u noć. Polako je pognula glavu i pustila da njezine vrele suze kapaju u sudoper. Kada sam krenula utješiti je, pored nje se pojavio muškarac. Zagrlio ju je jednom rukom i naslonio joj glavu na rame. Na čas sam pomislila da je to njezin anđeo čuvar, no onda sam primijetila prugasto odijelo i odvratni crni dim koji je sukljao ondje gdje su mu trebale biti noge. Grlio ju je poput ljubavnika, šaputajući joj na uho, milujući joj kosu. Irinin anđeo čuvar pojavio se s druge strane prozora. Izgledao je ljutit i izbezumljen, rukama pritišćući staklo i prigušeno izvikujući molbu da ga se pusti natrag unutra. Kao da je na neki način ostao izvan zaključanih vrata. Gledala sam čas u Grogora, čas u anđela s druge strane prozora i nisam shvaćala što se događa. Što god da je
87
elada8
Grogor govorio Irini još ju je više uzrujavalo, a iz nekog razloga njezin anđeo nije mogao učiniti baš ništa. Uključila sam se. »Hej«, rekla sam glasno. Ne pomaknuvši ruke s Irininih ramena, Grogor je okrenuo glavu prema meni. Nacerio se. Odvratila sam pogled od njegovih ogavnih crnih očiju, zjenica koje su plivale u nečemu što je izgledalo poput katrana, njegove čudne, rastopljene kože koja kao da je bila od voska. »Čujem da si me htio vidjeti«, kazala sam. Veoma polako, opet se okrenuo prema Irini. »Hej«, povikala sam. »Tebi govorim.« Prije nego što smo ja ili Irinin anđeo uspjeli išta učiniti, Grogor je rukom posegnuo u njezino tijelo, lako kao da poseže u ormar, i nešto ondje stavio. Irinin anđeo lupao je šakama po prozoru i zatim iščezao. Iščezao je i Grogor, no trenutak kasnije pojavio se ispred mene. Proučio me pogledom: »Znači, ovako si ispala?« Govorio je naglaskom koji nisam mogla smjestiti i koji je zvučao iznenađujuće nazalno. »Moj odgovor je ‘ne’, tako da se slobodno gubi odavde.« Nasmiješio se - s gađenjem sam ustanovila da nema zube, samo vlažnu, sivu rupu umjesto usta — i klimnuo glavom: »Znači, Nandita te već posjetila, zar ne? Kladim se da ti nije sve rekla.« »Sigurna sam da mi je rekla dovoljno«, odvratila sam. Pljunuo je u mene. Doslovno je pljunuo u mene - ljepljivu sluz iz dubine tih odvratnih poganih usta — i zatim nestao. Obrisala sam lice i zamalo povratila. U tom trenutku, Irina se uspravila. Izgledala je kao da joj je s pleća podignut ogroman teret, i to u posljednji čas. Vrata kuhinje su se otvorila. Bio je to Graham.
88
elada8
Hitro je rukavom obrisala suze i okrenula se prema njemu s osmijehom. »Je li sve u redu, ljubavi?« Podigla je čašu: »Zaboravila sam po što sam došla. Znaš mene.« Klimnuo je glavom, ne baš uvjeren, i pričekao je da krene za njim natrag u drugu sobu. Te sam noći spavala uz Margot, zaštitnički omotavši svoju haljinu oko njezina tijela. Bila sam bijesna na druga dva anđela što se samo vucaraju po kući. Kada bismo radili kao tim, možda bismo mogli otjerati Grogora odavde. No oni su se uporno odbijali pokazati. Netom pred zoru, Grogor se pojavio nada mnom, lebdeći pokraj sjenila lampe poput olujnog oblaka s licem. Nisam se obazirala na njega. Nakon nekoliko minuta je progovorio: »Ta bolest koju Irina ima je izrazito bolna. Grozan način da ode, jadnica. Neizlječiva. Naravno, sve što ti trebaš učiniti je odvesti Margot negdje drugdje i Irina će se osjećati mnogo bolje.« Podigla sam glavu i bijesno ga pogledala. »Zašto Irina?« prosiktala sam. »Ona nema veze s ovim. To je između tebe i mene.« Sasvim se primaknuo mome licu, prišavši mi tako blizu da sam osjećala njegov dah na svojoj koži. Zaškrgutala sam zubima. »Tebe i mene?« ponovio je. »A što misliš tko stoji između tebe i mene?« Odmaknula sam se od njega i privila se bliže uz Margot. Kad se naljutio i bacio kuglu katrana u mene, podigla sam ruku i snagom volje stvorila štit oko kreveta. Poput svjetlosne kupole, štit je upio crnu ljigavu tvar. Uto se Grogor rasplinuo u crni oblak, obavijajući se oko štita sve dok gotovo nije sasvim prekrio njegovu svjetlost. Morala sam se jako koncentrirati da očuvam štit, da ga spriječim da prodre unutra. Naposljetku je odustao.
89
elada8
Ponovno poprimivši svoj ogavni poluljudski oblik, naslonio se na kupolu: »Samo ne zaboravi. Ona ne mora umrijeti.« Ali što sam mogla učiniti? Svakog dana provedenog uz Irinu Margot je postajala vedrija, veselija, naočigled se uzdižući iz emotivnog ponora u koji ju je strmoglavio boravak u Sv. Antunu. Srce mi se slamalo dok sam promatrala kako bolest napreduje u Irini poput kakva upornog korova. Uskoro se počela žaliti na svrab. Jedne večeri, pod svjetlom vatre iz kamina, koža joj je izgledala žuto i bolesno. Margot je to primijetila. »Jesi li dobro, Irina?« ispitivala ju je bez prestanka. Irina je zanemarila njezino pitanje i samo odgovorila: »Zovi me mama.« Margot je popodneva obično provodila čitajući ili nagnuta preko prozora svoje sobe, promatrajući drugu djecu koja su se okupljala u vrtovima pokraj Irinine i Grahamove kuće i žudeći za prijateljem. Rekla sam joj da provodi vrijeme s mamom, jer će joj biti žao ako to ne učini. Istoga trena povukla je prozorsko krilo i zatvorila ga te se zaputila dolje u kuhinju, gdje je Irina u kućnom ogrtaču sjedila za stolom, mučeći se popiti šalicu juhe. Njezine mršave ruke bile su preslabe da bi držale šalicu, a grlo prestisnuto da bi odjednom uspjela progutati više od kapi. Bez riječi, Margot je sjela nasuprot nje. Polako je podigla čajnu žličicu i stala hraniti Irinu. Irina bi svojom koščatom šakom obavila Margotinu dok bi njezinim usnama prinosila žličicu po žličicu juhe. Iako su čitavo vrijeme gledale jedna drugu u oči, ni jedna od njih nije progovorila. Kada je Margot napokon završila, posljednji ostatci juhe već su bili hladni, a lice joj umrljano suzama. Na neki je način teško objasniti zašto sam potražila Grogora. Razlog nije bio samo to što nisam željela ponovno proživjeti bol zbog mamine smrti. Imala sam osjećaj kao da je Margot moje dijete. Mnogo puta, njezina iskustva i bol činili su mi se odvojenima od mojih. Već smo postajale drugačije. Rekla sam Grogoru da ću ja otići, a Margot će ostati. Rekla sam mu da ću razgovarati s Nan i da ćemo, ako je to potrebno, riješiti da
90
elada8
netko drugi postane Margotin anđeo čuvar. Nisam imala pojma je li to uopće moguće i ima li smisla, no bila sam spremna sve pokušati. Pogled u Grahamovim očima dok je promatrao mamu kako sve više i više dana provodi u postelji me ubijao. Grogorov odgovor me zbunio. »Zanimljivo«, kazao je. I zatim otišao. Iako se mama držala na životu još mjesecima, na kraju je umrla bolnom i nedostojanstvenom smrću. No bilo je trenutaka milosti. Irinin anđeo čuvar počeo se redovitije pojavljivati, barem na samom kraju, pa bi joj jačao mišiće da se može uspraviti u krevetu, u snovima joj davao da zaviri u raj i nagovarao je da Grahamu i Margot kaže stvari koje su očajnički trebali čuti. Da ih voli. Da će uvijek, uvijek biti uz njih. I da nema apsolutno nikakve šanse da su Hamlet i Ofelija bili brat i sestra. Graham je trebao pregledati glavu jer mu je uopće palo na pamet takvo što. No, slagala se s Margot po pitanju Kalibana: sigurno, sigurno žena. Pokopana je u maglovito jutro jednog ponedjeljka u listopadu. Oko groba se okupila šačica ožalošćenih, anđela i svećenik. Kada su počeli spuštati lijes u zemlju, uputila sam se što dalje od gomile, gušeći jecaje naborima svoje haljine. No onda sam se okrenula i ugledala Margot, koja je stisnutim šakama brisala krupne suze s lica, i Grahama, blijedog i klonulog, opustošena lica, i shvatila sam: Tu sam da im pomognem ovo prebroditi. I tako sam dugim koracima krenula prema Margot, obujmila je oko struka i šapnula joj da primi Grahama pod ruku. Stajao je s njezine lijeve strane, malo podalje od nje. Na trenutak je oklijevala. Znam da ti je ovo teško, kazala sam. Sve dosad, bila si najbliža mami. Ali Graham te sad treba. I ti trebaš njega. Još jednom je udahnula. Svećenik je čitao iz Biblije: ‘Anđeo Gospodnji stoji oko onih koji ga se boje i izbavlja ih...’ Gledala sam kako Margot sasvim polako uzima Grahama pod ruku. On se trgnuo iz misli pa, vidjevši što radi, napravio korak u stranu tako da više nisu stajali razdvojeni. »Jesi li dobro, tata?«
91
elada8
Graham je zažmirio. Nakon nekoliko trenutaka klimnuo je glavom. Bio je to prvi put da je upotrijebila tu riječ, da ga je nazvala tata, i nešto u toj novoj tituli ulijevalo mu je snagu. Sklopio je svoju grubu šaku oko njezine, dok je ona čvrsto privijala njegovu ruku uza se. Mogla bih se zakleti da mu je na licu zatitrao smiješak. Trebalo mi je mnogo godina da shvatim kako je demon mogao ubiti ljudsko biće. Nan mi je kasnije kazala da nije: mamu je ubila krivnja. Ili je barem krivnja koju je osjećala zbog pobačaja napravljenog prije toliko godina stvorila plodno tlo na kojem je klica što ju je Grogor posijao u njezinu tijelu mogla pustiti korijenje. Njezino mi objašnjenje nije pomoglo da se osjećam bolje. Štoviše, posijalo je u meni jedno drugo sjeme — sjeme osvete.
92
elada8
Dobro, sad bih vas trebala upozoriti. Kao tinejdžerica nisam bila anđeo. Žao mi je, nisam mogla odoljeti. Ali znate što želim reći. Napunila sam trinaest i najednom se svijet pretvorio u malenu vrećicu ljepila. Otkrila sam da ta čarobna tvar ima sposobnost pričvrstiti postere Donnyja Osmonda na zid moje sobe i uz to me prevesti daleko od tuge koja je nakon mamine smrti gurnula svoje blatnjave čizme ispod našeg kuhinjskog stola. Nedugo nakon što sam se upisala u mjesnu školu htjeli su me izbaciti. Tata se borio da me zadrži ondje. Imala sam najbolje ocjene u razredu iz engleske književnosti pa su rekli u redu, pod uvjetom da prestanem markirati i poticati drugu djecu na snifanje. Nekoliko godina nakon mamine smrti vukla sam se uokolo kao vuk samotnjak, noću pišući očajničku poeziju kako bih ubila tišinu, sklapajući prijateljstva s pogrešnom vrstom ljudi, gledajući tatu kako provodi dane zureći u sat na kaminu koji je već odavno prestao kucati. S vremenom je završio novi roman. Pročitala sam njegovu radnu verziju i dala mu detaljan osvrt. Zadovoljno se smijuljio mojoj prerano razvijenoj sposobnosti da uočim rupe u radnji i slabo razrađene likove. Zgrabio je svoj stari pisaći stroj s radnog stola i bacio ga na moj toaletni stolić. »Piši«, naredio je. Pa sam to i učinila. Gomilu bljezgarija, isprva. Zatim nekoliko neloših kratkih priča. A onda ljubavna pisma. Za niškorisnog dugonju po imenu Seth Boehmer. Djelovao je kao da ima problema s ustajanjem, ali nije mogao ni sjediti mirno. Svoju bi crnu kosu toliko zalizao briljantinom da bi mu visjela do pola lica poput krila crknute vrane. Rijetko je koga gledao u oči, a ruke je uvijek držao duboko u džepovima. Ali meni je bilo šesnaest. On je bio dvadesetogodišnjak, mrzovoljan i vozio je jako brzo. Kako sam ga mogla ne voljeti?
93
elada8
Gledala sam Margot kako kopa jamu za samu sebe i spremno u nju uskače. Mnogo sam prevrtala očima i gunđala sebi u bradu. Recite da sam cinična. Ali vrlo doslovno sam bila na njezinu mjestu i sad mi se od svega toga samo povraćalo u mlazu. Seth je bio svojevrsna prekretnica: počela sam uviđati koliko sam daleko dogurala od Margotina strmoglavog skoka u samouništenje. Sada se, međutim, nisam dala šarmirati. Bilo je to kao da gledaš lošu romantičnu komediju - znaš točno tko je tko, što će se dogoditi, kad će se dogoditi, a mogao bi namjestiti sat po signalima za patetične orkestralne teme. Cista dosada i razvlačenje. A osim toga, bilo me strah. Vidjela sam stvari koje nisam vidjela nikad prije. I ne mislim na duhovne stvari. Ovdje ne govorim o aurama i jajovodima. Mislim na posljedice svojih iskustava u Sv. Antunu. Premda smo činili sve da posljedice toga mjesta ne unište živote djece koja su onamo kročila, mnoge su se posljedice svejedno dogodile. I Seth je bio jedna od njih. Margot je upoznala Setha jednom prilikom kada je ostala spavati kod svoje najbolje prijateljice Sophie. Seth je bio Sophijin bratić. Vrlo rano ostavši siroče, proveo je mnogo godina kod Sophijine obitelji tako da je, unatoč rastućoj farmi koju je naslijedio od roditelja, većinu večeri radije provodio među gomilom mačaka u bungalovu svoje tete i tetka. Otkad je Sophie počela pozivati prijateljice da ostanu prespavati kod nje, Seth se pojavljivao s vlastitim jastukom i dekom. Kratki film o aroganciji: Mjesto radnje: kuhinja. Vrijeme: sumrak. Atmosfera: za dlaku jezovita. Šesnaestogodišnja djevojka šulja se u prizemlje. Prevrće po kuhinjskim ormarićima tražeći paracetamol — ima menstrualne grčeve i ne može spavati od bolova. Ne vidi siluetu lika koji sjedi za kuhinjskim stolom i puši. Lik je nekoliko minuta promatra. Primijetio ju je i ranije, dok su se Sophie i njezina grupica razmaženih prijateljica pirlitale šminkom. Visoka (nekih metar i sedamdeset i pet), vitka na onaj način tipičan za šesnaestogodišnjakinje (trbuščić, uska bedra), gusta, skandinavski plava kosa do struka. Sočne ružičaste usne, drske oči. I veoma vragolast smijeh. Gleda je kako pretražuje ormariće prije nego li objavi svoje prisustvo.
94
elada8
»Šta si ti neki lopov?« Margot se okrene na peti, ispustivši desetak kutija tableta protiv migrene na pod. Lik za stolom nagne se naprijed, mašući poput kraljice. Mjesečina otkriva da je to Sophijin bratić. »Hej«, kaže on, monotonim glasom. Ona zahihoće. »Hm, hej«, odvrati zbunjeno. Mrzim koliko zbunjeno. »Što radiš ovdje?« On ne odgovori. Umjesto toga, potapše mjesto za stolom ispred sebe. Ona poslušno sjedne nasuprot njega. On povuče još jedan dugi dim cigarete, iskušavajući koliko će mu vremena dati. Kako je može upecati bez da se posebno potrudi. Položila je ispit s odličnim. »Dakle«, progovori on, češkajući zaliske palcem. »Ja sam budan. Ti si budna. Zašto ne bismo pametnije iskoristili vrijeme nego da samo buljimo u mjesečinu?« Još hihotanja. A onda, nakon što se on nasmiješi, moj smijeh u pubertetskoj verziji: »Misliš da ispečemo kolač?« On frkne opušak u sudoper, raširi dlanove na stol i nasloni bradu na njih, s osmijehom gledajući prema njoj poput psa: »Pametna si ti cura, znaš što mislim.« Ona zakoluta očima: »Ovaj, ne mislim da bi se Sophie baš svidjelo da spavam s njezinim bratićem.« On se uspravi i iza uha izvuče još jednu ručno smotanu cigaretu. Odglumi uvrijeđenost: »Tko je to uopće spomenuo?« »Pametna sam ja cura, znam što si mislio.« Bez osmijeha. Njezine oči prodiru u njega poput lasera. On svoje širom otvori. Mnogo je pametnija nego što je mislio. »Cigaru?« »Može.«
95
elada8
»Hej, Margot?« »Aha?« Izgovorila sam sljedeće riječi zajedno s njim: »Što kažeš da ti i ja pođemo u dugu šetnju parkom?« Margot udahne dim, trudeći se da se ne zakašlje: »Nema nikakvih parkova u blizini.« »Pametna si ti cura, znaš što mislim.« Nagnem se prema njoj i jasno izgovorim: Nemoj. Znam da govorim uzalud. Nikad mi se ništa nije moglo narediti, ni kada sam imala četrdeset, a pogotovo ne sa šesnaest. A znala sam da ni prepreke ne bi upalile - zbog njih sam bila samo još odlučnija. Pomno sam razmislila o tome što poduzeti. Jedino što sam u ovoj situaciji mogla napraviti je ostati po strani i pustiti Margot da radi ono što je radila, i kada sve bude gotovo, kada sve užasne pogreške već budu učinjene, potruditi se da iz krhotina stvorim nešto lijepo. Kao mudrost. Dobro, nikada nisam slušala psihologiju na faksu. Nisam se susrela s Freudom. No nešto mi je postalo kristalno jasno tijekom tog razdoblja, rasvjetljujući mi jedan životni izbor koji nikad nisam baš razumjela i od kojeg se nikad nisam u potpunosti oporavila. Margot su uzbuđivale njihove svađe. Ne, najozbiljnije. Primala je pljuske i udarce, ismijavanja i laži, znajući da će poljupci koji uslijede biti još slađi zbog njih, i da su njegova obećanja i romantične geste još uzbudljiviji nakon modrica. Jednom kada se Seth u sitne sate popeo uz oluk u Margotinu sobu i inzistirao da ga slijedi u auto, nevoljko sam krenula s njima dok su se vozili prema kafiću u većem gradu udaljenom petnaestak kilometara. Ispod treštanja Johnnyja Casha na radiju začuo se Sethov glas: »Volim te, mala.« »Ja tebe još više, Seth.«
96
elada8
Seth stiša radio: »‘Si sigurna?« Margot klimne glavom: »Što posto.« »Bi li umrla za mene, Margot?« »Naravno da bih!« Stanka. »Bi li ti umro za mene, Seth?« On se zagleda u nju, ne trepćući. Oči su mu metalnosive i smiješi se osmijehom palikuće: »Ubio bih za tebe, Margot.« Ona je na sedmom nebu. Ja se nervozno promeškoljim na mjestu. Manje od sata kasnije, Seth je izvlači iz kafića i silovito baca o zid. Upire joj prst u lice: »Vidio sam te!« Margot pokušava doći do daha: »Što si me vidio?« »Onaj tip. Pogledala si ga.« »Nisam!« »Ne laži mi!« Ona mu obujmi lice dlanovima: »Seth... Ti si taj kojeg volim.« On je ošamari. Jako. A zatim je poljubi. Nježno. I, začudo, ona uživa u svakom trenutku te sapunice. Posavjetovala sam se s Grahamovim anđelom čuvarem dok je Margot koračala gore-dolje po sobi, razgovarajući sama sa sobom, smišljajući kako mu reći. Grahamov anđeo — Bonnie, njegova mlađa sestra — klimnula je glavom i nestala. Upravo kada sam počinjala sumnjati u njezinu taktiku - Nestala je? - Bonnie se ponovno pojavila, zajedno s još nekim. Bila je to Irina, neka tri desetljeća mlađa, glatkog lica i bistrih očiju, u dugoj bijeloj haljini. Samo, iz njezinih leđa nije
97
elada8
tekla voda. Pogledala je u mene, ispružila ruku i pomilovala mi lice. Dlanovima sam prekrila usta, a oči su mi se napunile suzama. »Mama«, prozborila sam, a ona me privukla na svoje grudi. Nakon dužeg vremena zakoračila je unatrag i prislonila mi dlanove na obraze. »Kako si, dušo?« kazala je. Val suza otežavao mi je odgovor. Bilo je toliko toga što sam joj željela reći, toliko toga što sam željela pitati. »Stvarno mi nedostaješ«, bilo je jedino što sam uspjela izustiti. »O, dušo«, kazala je. »I ti meni nedostaješ. Ali, znaš, sve će biti u redu. Zaista nisam tako daleko, obećajem ti. »Okrenula je pogled prema Grahamu. Znala sam da je došla biti uz njega. »Koliko možeš ostati?« upitala sam brzo. Pogledala je u Bonnie. »Nemam puno vremena«, kazala je. »Duhovima je dopušteno posjetiti ljude samo kad je to nužno. Ali vidjet ćemo se uskoro.« Obrisala mi je suze, pa zatim privukla moje ruke svojim usnama i poljubila ih. »Volim te«, prošaputala sam i ona se nasmiješila, da bi odmah potom sjela na kauč pored Grahama, koji je hrkao i balio u snu, i naslonila glavu na njegove grudi. Odjurila sam gore u Margotinu sobu. Stajala je ispred ogledala, govoreći nešto u sebi. Nisam mogla izdržati. Margot! zadihano sam povikala. Mama je dolje, požuri! Nije se obazirala na mene, nego je samo nastavila uvježbavati svoj mali govor. Govor kojeg sam se vrlo dobro sjećala. Znam da si jako razočaran u mene i znam da bi i mama bila... Oči su joj se napunile suzama. ...Ali, kako je rekla Lady Macbeth, što je učinjeno, ne može se raščiniti. Dobro sam razmislila i odlučila sam zadržati dijete. A ti odluči hoćeš li me izbaciti iz kuće.
98
elada8
Vidjela sam ga kad je bio tek klica, gledala ga kako kovitla i rastvara se, sve dok se nije smjestio poput dijamanta na crvenom jastučiću. Srce mu je podrhtavalo. Maleni dječak. Moj sin. Margot je završila svoj monolog i još neko vrijeme zurila u samu sebe u ogledalu. Na trenutak, naši su se odrazi stopili. Bile smo sestre blizanke sa suprotnih strana smrtnosti. Samo je pogled u dubini naših očiju bio drukčiji. Margotine oči imale su pogled nekoga tko se bliži mostu iznad provalije. Moje su bile oči nekoga tko ga je prešao. Polako je sišla u prizemlje i zazvala: »Tata?« Zahrkao je, još uvijek u snu. Pokušala je ponovno. Irina ga je nježno gurnula i on se probudio. Margot se istog trenutka ukočila od straha. Nadala se da će nastaviti spavati pa će moći preskočiti ovaj mučan razgovor. Hitro se uspravio na kauču i pogledao oko sebe. Spazio je Margotin izraz lica. »Jesi li dobro? Što se dogodilo?« Ustao je i stao petljati po kosi, tražeći naočale. Margot ga je požurila umiriti: »Ništa, ništa, tata.« Da bar. »Dođi i sjedi tu«, kazao je pospano. Margot ga je poslušala, skrivajući oči. Već je plakala. Graham je napipao put do kuhinje. »Blijeda si kao krpa«, rekao je. »Jesi dobro? Sjedi, skuhat ću nam čaj. Grozno je ovako dugo spavati... Sanjao sam mamu, znaš.« »Jesi?« Margot su se suze slijevale niz obraze. Dovikivao je iz kuhinje: »Rekla mi je da moram bolje paziti na tebe. Zamisli to, ha?«
99
elada8
Margot nije ništa rekla. Zarila je nokte u svoja bedra kako ne bi naglas zajecala. Gledala sam kako joj se Irina približava, obavijajući ruke oko njezina struka. Vrativši se u dnevnu sobu, Graham je ugledao Margotino lice, odložio poslužavnik i primio je za ruke. Veoma nježno je upitao: »Što je, ljubavi?« Zatvorila je oči i duboko udahnula. Stala sam pokraj nje i stavila ruku na njezino rame. »Mislim da sam trudna, tata.« Odvratila sam pogled. Nisam mogla podnijeti po drugi put vidjeti tatino lice kako stari u sekundi, kako se obrušava u tugu. No, kada sam ipak podigla glavu i vidjela taj isti izraz još uvijek na njegovom licu, shvatila sam: to nije bila tuga, ni razočaranje, pa čak ni ljutnja barem ne na Margot. Bio je to portret neuspjeha. A na njemu su se jasno vidjeli i obrisi njegova i Irina djeteta, djeteta koje su odlučili ne zadržati. »Samo mirno«, prošaptala mu je Irina. »Treba joj savjet, a ne osuđivanje.« Polako se sagnuo prema Margotinu licu, prišavši joj toliko blizu da mu je mogla vidjeti tugu u očima: «Što god da odlučiš učiniti, moraš odlučiti vrlo, vrlo pažljivo, bez puno razmišljanja o onome sad i ovdje, ali s pomnim razmišljanjem o budućnosti.« Sjeo je pored nje i primio je za mrzle, drhtave ruke: »Voli li te?« »Tko?« »Otac.« »Da. Ne. Ne znam«, šaputala je, a suze su joj s usana padale u krilo.
100
elada8
»Jer ako te voli, imate šansu. A ako te ne voli, moraš misliti na svoju budućnost.« Željela je da viče na nju i izbaci je iz kuće. Njegova logička analiza samo ju je još više zbunjivala. Ispružila sam ruku i položila je na njezinu glavu. Njezino je uznemireno srce počelo sporije kucati. Nakon nekoliko trenutaka kazala je: »Moram saznati voli li me ili ne.« Graham je klimnuo glavom: »Saznaj, saznaj.« Podigao je pogled prema Irininoj fotografiji iznad kamina upravo u trenutku kad mi se Irina nasmiješila, odmah potom nestavši onamo odakle god je došla. »Gdje ima ljubavi, ni jedan problem nije nerješiv.« Sjetila sam se da sam već znala odgovor. I već sam znala rješenje. Ono što sam zapravo htjela bilo je da mi ga netko drugi kaže, da potvrdi da nisam zla osoba jer sam ga se željela riješiti. Morate shvatiti: Margotine misli osjećala sam kao udarce biča na svojim leđima. Najviše to njezino sedamnaestogodišnje neznanje o stvarima koje su joj padale na um. Ni jednom nije zamislila drugo ljudsko biće, stvarno dijete. Ovu je trudnoću vidjela samo kao smetnju u svom životu, kao ogroman krtičnjak u vrtu koji je morala razvaliti. Glupo dijete, pomislila je, a ja sam se sjetila Margot kada je bila beba, kako je rođena, kako je napuštena, kako je neizreciva želja da preživi sve više i više rasla u meni. Kako bih se ja trebala brinuti za bebu? Zašto bih to uopće htjela? pomislila je. A ja sam, s nemalom grižnjom savjesti, pomislila na to kako sam se pitala bi li možda bilo bolje da je Margot umrla, da nikad nisam niti živjela. Još sam sličnih misli vidjela dok su se vrtjele po Margotinu mračnom umu, misli koje se ne mogu prisiliti ni napisati. Pronašla je kliniku za pobačaje u Londonu koja će zahvat obaviti za okruglu svotu od dvjesto funti. Priopćila je Gra-hamu svoj plan, a on je samo klimnuo glavom, rekao da će joj dati novac i objasnio joj da će jako boljeti, ali da mora biti hrabra. Sethu je rekla tek tjedan dana kasnije. Blago je zinuo, zatim odvratio pogled i ushodao se po sobi. Dala mu je nekoliko minuta.
101
elada8
»Seth?« naposljetku je zaustila. Okrenuo se prema njoj. Njegov široki cerek i blistave oči posadile su sjeme sumnje u njezinu srcu. Nije očekivala da će biti sretan. Možda je ovo ipak bilo dobro. Možda će ostati zajedno. Možda će ipak zadržati to dijete. Znala sam što slijedi jednako dobro kao korake valcera. Pognula sam glavu i ispružila ruku da ublažim silinu njegova šamara. Zateturala je od udarca. Uhvatila se za naslon fotelje kako bi se umirila i okrenula se natrag prema njemu, omamljena i bez daha. »Seth?!« A onda, iz mojih krila, glas koji je odjeknuo svim zakutcima moje duše. Pusti. Pokušala sam se umiješati i spriječiti Sethove sljedeće poteze, no najednom sam se našla s druge strane zida. Iza njega sam čula svaki šamar, svaki tupi udarac njegovih nogu, i vrištala sam s jedne strane zida dok je Margot vrištala s druge, i šakama sam lupala po hladnim ciglama. Na brzinu sam se osvrnula oko sebe. Bila sam u vrtu iza Sethove kuće, među korovom i umirućim suncem. Trenutak kasnije, osjetila sam ruku oko svojih leđa. Podigla sam pogled. Solomon, Sethov anđeo čuvar. Već smo se bili nakratko sreli. Posegnuo je za mojom rukom da me utješi. »Miči se od mene«, planula sam. »Samo mi pomozi da se vratim unutra.« Odmahnuo je glavom. »Ne mogu«, rekao je. »Znaš to.« »Zašto smo vani?« derala sam se. Solomon je samo zurio u mene. »Neke se stvari jednostavno moraju dogoditi«, prošaputao je. »Druge ne. Kada sami izaberu, mi nemamo utjecaja.« Još jedan krik iznutra, a zatim zvuk lupanja vrata. Tišina. Solomon je pogledao u zid. »Sad se možeš vratiti unutra. Seth
102
elada8
je otišao«, kazao je blago, a ja sam zakoračila naprijed i u čas se našla u sobi s Margot. Ležala je na podu, boreći se za dah, a kosa joj je bila raščupana i slijepljena krvlju i suzama. Oštra bol u u trbuhu natjerala ju je da se u trenu uspravi i sjedne, cvileći od boli. Još uvijek je pokušavala doći do daha. Polako i duboko, polako i duboko, govorila sam joj, glasom ispresijecanim jecajima. Osvrnula se oko sebe, sva u strahu da bi se Seth mogao vratiti i istodobno žudeći za njegovom utjehom. Nagnula sam se nad nju popraviti ono što sam znala da je nepopravljivo. Dijamanta u njoj više nije bilo. Crveni jastučić rasparao je svoja debela baršunasta vlakna po čitavom podu. Otišla sam po pomoć i uspjela nagovoriti susjedu da navrati do Setha. Kada se nitko nije pojavio na vratima, odlučila je ući unutra i uvjeriti se da je s mladim Sethom sve u redu. Našavši Margot na podu, pozvala je hitnu pomoć. Nastojeći se nositi sa svime što joj se dogodilo, Margot je odlučila odseliti se što je dalje mogla od Setha. Zavrtjela je globus na Grahamovu stolu, zatvorila oči i ispružila kažiprst. Ja sam bila ta koja je zaustavila globus i spustila njezin prst na najbolji grad na svijetu: New York. Tako dobar da su mu dvaput dali ime.
103
elada8
Č Jedna napomena: kad postanete anđeo čuvar (a to ne postaju svi), iskusite potpuno nov način putovanja zrakom. Ma kakva poslovna klasa. Prvi razred je za mekušce. Anđeoska klasa je prava stvar. Uključuje sjedenje na nosu zrakoplova ili, kad poželite malo protegnuti noge, na krilu. Mogli biste pretpostaviti da takav položaj pruža samo izvrstan pogled na oblake i zalaske sunca. Ne dajte se zavarati. Nije to obožavano sjedalo pored prozora. Sjedeći na tom avionu, leteći iznad Grenlanda, pa zatim i Nove Škotske, vidjela sam mnogo više od oblaka. Vidjela sam anđela Jupitera, toliko velikog da su njezina krila — koja su bila od vjetra, a ne od vode - obavijala taj ogromni planet, neprestano kao reketom odbijajući meteore koji su putovali prema Zemlji. Pogledala sam dolje i vidjela stratosfere anđela kako lebde iznad Zemlje, slušajući molitve i priskačući u pomoć anđelima čuvarima. Vidjela sam puteve molitvi i staze ljudskih izbora kako vijugaju na sve strane poput golemih autocesta. Vidjela sam anđele u gradovima i pustinjama kako svijetle, poput noćnih snimki Zemlje s Mjeseca — uvijeni rog Afrike, obasjan svjetlima Cape Towna i Johannesburga, pasju glavu Australije obrubijenu zlatnim plamenom, i vješticu na metli — Irsku — kako blista svjetlima iz Dublina, Corka, Derryja i Belfasta: nisu to bila svjetla gradova, nego svjetla anđela čuvara. Margot se zaputila u New York u namjeri da tamo ostane samo preko ljeta. Šteta koju joj je Seth nanio nije bila samo u gubitku djeteta, ni poniženju koje je osjećala dok su sestre u bolnici coktale jezikom zbog još jedne trudne tinejdžerice, zaboravljajući na dostojanstvo i lijekove protiv bolova dok su je podvrgavale dilataciji i kiretaži, pa čak ni u dubokoj žalosti i izdaji koju je osjetila kad je u potpunosti shvatila što joj je Seth učinio. Ne, nije ju volio. Svaki čovjek ima po jednu istinu koju nikad do kraja ne nauči. Mora uvijek iznova prolaziti iste lekcije i činiti iste pogreške dok je ne postane svjestan. U Margotinu slučaju to je bila njezina nesposobnost da
104
elada8
razlikuje ljubav i mržnju. New York je, mislila sam, bio mjesto gdje se sve posložilo — i gdje se sve opet raspalo. No, događalo mi se nešto neobično. Onoga dana kad smo se zaputile u zračnu luku, primijetila sam da moja haljina ima nekakav srebrnkasti sjaj. Pretpostavljala sam da je to samo odsjaj neke druge boje. Za vrijeme leta u New York, haljina je već poprimila boju jorgovana. Počela je mijenjati boju tako brzo da sam je gledala kako putuje kroz spektar ljubičastih i nebeskoplavih nijansi, sve dok, sletjevši na JFK-u i spotičući se kroz dvoranu za preuzimanje prtljage, nisam stala zadizati skute svoje haljine, u čudu se pitajući zašto je sad tirkizna. Osvrnuvši se oko sebe, doživjela sam najveći šok u životu. Činilo se da sam stekla drukčiju vrstu vida - duhovni svijet napokon mi se otkrio u svojoj punini. Kao da je odjednom neki zastor povučen u stranu, otkrivajući dva svijeta - ljudski i duhovni - bok uz bok. Stotine, ne, tisuće anđela. Kako ono Biblija kaže? Mirijade. Da, tako je. Mirijade, zborovi, desetci, legije - svi su bili ondje, u šarenoj magli. Anđeli su se okupljali oko obitelji koje su dočekivale svoje voljene ili pomagali poslovnjacima velikih trbuha povući tešku prtljagu s pokretnih traka. Duhovi - ne šalim se, pravi duhovi - koji su se povremeno pojavljivali na čudnim mjestima, dezorijentirani, izgubljeni, u društvu svojih anđela koji su strpljivo čekali dan kada će shvatiti da jesu mrtvi i da je doista vrijeme da odu. I naposljetku, demoni. Ne želim da iz slike koju prikazujem zaključite kako je suživot između demona i anđela imalo lak. Sada kada sam jasno vidjela duhovni svijet, vidjela sam i to da demoni žive među nama poput štakora u štali: kujući urote da ugrabe svaki ljudski otpadak kojeg su se mogli dočepati i, ako im se dopusti, sposobni su prouzročiti nevjerojatnu količinu štete. Isto kao i anđeli, demoni su se pojavljivali u najrazličitijim oblicima. Uvidjela sam da je njihova pojava — bila ona tamna sjenka ili gusta magla, lice koje je lebdjelo u zraku ili, poput Grogora, potpuno odjeveno stvorenje s licem — uvijek snažnom sponom povezana s ljudskim bićem koje su pratili. Gledala sam mladića u
105
elada8
trapericama i uskoj bijeloj majici kako prolazi terminalom zračne luke vukući kovčeg i valjajući žvakaću gumu po ustima, mišićav i vedar. Vidjevši ga nikad ne biste pomislili da bi uza se mogao imati ijednog, a kamoli dva demona, koja su mu koračala uz bok, narogušeni poput dobermana. A onda sam vidjela njegovu auru - ljubičasto-crne boje patlidžana. I što god da je taj mladić učinio u životu, nije imao savjesti: krune od svjetla koju većina ljudi ima iznad glave kod njega nije bilo. Nije bilo čak ni sjene. Margot je uzela svoju prtljagu - jednu jedinu torbu - s pokretne trake i pogledala oko sebe, omamljena brojem ljudi koji su dolazili i odlazili, ne znajući točno na koju stranu krenuti. Imala je adresu prijateljeva prijatelja koji joj je bio spreman osigurati smještaj dok se ne snađe. Jasno sam se toga sjećala - prijateljev prijatelj bio je vlasnik knjižare i vrlo je rado iskorištavao Margotinu spremnost da radi besplatno, u zamjenu za sobičak na katu s čudnim uzmeškoljenim crnim tepihom, koji je, ustvari, bio gomila žohara - pa sam po ramenu potapšala anđela koji je stajao pored izlaza i zatražila pomoć. Na moje oduševljenje, progovorio je čistim naglaskom iz Bronxa. Rekao je da će popričati sa svojim ‘tipom’, pa sam pretpostavila da misli na svoje Štićeno Biće. Njegov je ‘tip’ bio vozač taksija. Usmjerila sam Margot u njegovom pravcu. Vozač taksija slučajno je znao za neko mjesto gdje bi Margot mogla pronaći posao i smještaj, i to u samom srcu grada. A kao poseban dodatak, nalazilo se odmah iza ugla najbolje male ‘sveameričke’ kavane u gradu. Fritaje da zaboli glava! Margot se sva usplahirila zbog svoje dobre sreće. Blistala je poput bundeve za Noć vještica kada se vozač zaustavio na mjestu gdje je trebala izići. Ja, s druge strane, nisam mogla vjerovati kakve sam sreće. Da pokušate pogoditi gdje smo završile? Hajde, probajte. Nije teško. ‘Babbington knjige’ na svoju nesreću više su nalikovale zalagaonici nego knjižari. Bob Babbington — lijeni i izrabljivački vlasnik, koji je stalno žvakao duhan — naslijedio je posao od svoga oca. Njegova odluka da nastavi obiteljski posao nije imala veze sa strašću prema knjigama - čitao je autopriručnike - ili sa željom da preuzme časnu ulogu treće generacije Babbingtonovih prodavača
106
elada8
knjiga, nego s njegovom naklonosti prema besplatnom smještaju i zaposlenju koje je uključivalo gotovo neprestano sjedenje i pušenje. Moglo bi se reći da se s udaljenosti od deset kilometara vidjelo da Bob taj posao ne radi sa srcem. Obojana u crno i ukrašena prozorskim sandučićima koji su umjesto cvijeća bili prepuni osušenog korova i limenki piva, knjižara je izvana izgledala jednako primamljivo kao i otvorena grobnica. Unutrašnjost je bila još gora. Ne dajući se obeshrabriti njezinim izgledom, Margot je gurnula vrata knjižare i s praga zazvala: »Dobar dan?« Tako je onamo ulazila većina kupaca - pitajući se smetaju li možda. U udaljenom kutu trgovine uspjela je razaznati mali grm crne kose i duge brkove, iznad kojih je plesao leteći zmaj duhanskoga dima, a ispod lebdio ogroman, bijeli osmijeh, za koji se ispostavilo da je, ustvari, Bobov trbuh, koji mu je ispadao iz preuske majice. Čim je na pragu ugledao plavokosu cigansku kraljicu u kariranom, pomislio je na lisice za ruke. O, o. Bilo kako bilo, ostavši vjeran svojoj riječi, Bob je ustupio Margot sobu na katu u zamjenu za ‘ispomoć’ u trgovini u prizemlju. Škrgutala sam zubima i slijedila ih uokolo, nogama udarajući Gusara — Bobova slijepog, šugavog mačka - i odašiljući blago svjetlo kako bih rastjerala žohare i štakore. Margot se zavukla među prljave plahte kreveta na razvlačenje, pomislila na to kako joj već nedostaje Graham i plačući se uljuljala u san. A ja, ja sam koračala gore-dolje po škripavom podu, promatrajući svoju haljinu kako ponovno mijenja boju poput oceana koji se mrači pod olujnim nebom. Čekala sam Nan - obično bi se pojavila svaki put kad bi se u mome svijetu nešto promijenilo - no nije je bilo. Pa sam pokušala sama shvatiti što se događa. Nisam morala dugo razmišljati. Bilo je, moglo bi se reći, nekoliko nagovještaja. Isto kao što mi je duhovni svijet otvorio svoja vrata samo nekoliko sati ranije, tako je sada bilo i s prirodnim svijetom. Pogledavši na ulicu ispod prozora, vidjela sam nešto što mi se isprva učinilo kao oblak prašine koji lebdi dva metra iznad pločnika. A onda sam shvatila da su ti oblaci’ zapravo rojevi bolesti u koje su muškarci i žene nesvjesno ulazili. Nepomično sam sjedila i užasnuta promatrala čovjeka koji je upravo prošao kroz oblak, ponijevši sa sobom
107
elada8
Kaposijev sarkom koji mu se već stao širiti na desni i kožu oko koljena poput kugli razasutih po bilijarskom stolu, pa zatim i ženu koja se hitrim korakom izgubila u daljini sa suvenirom stotinu godina starog virusa kozica. Pokušala sam upozoriti njihove anđele, i oba puta njihov mi se odgovor odvrtio u glavi, jasno poput govorne pošte: Gledaj pažljivije, novakinjo. U svakom su virusu lekcije. Trebalo mi je dugo, dugo da počnem gledati tako pažljivo. Kao što možete zamisliti, Margotina soba bila je pravi raj za mikrobe. Noć sam provela štiteći joj pluća od spora u vlažnom zraku i poprilično agresivne gripe čiji se virus nalazio u jastučnici oko koje se sklupčala u snu. No to je bio mačji kašalj u usporedbi s onim čime sam se u konačnici bavila. Kao da igram šah, ostatak noći provela sam rušeći putokaze koje su za Margot postavljala tri demona čija lica nisam vidjela. Da objasnim. Demoni se, kako sam saznala, ne služe šaputanjem prijedloga i gurkanjem laktovima. Oni su znanstvenici ljudske slabosti. Potaknut će srodne duše da se vjenčaju, istodobno pronalazeći najmanju pukotinu u njihovoj vezi pa će provesti godine gazeći po njoj sve dok naposljetku razvod ne rastrga ne samo te srodne duše nego i njihovu djecu, i djecu njihove djece, i tako unedogled, sve dok se pukotina ne proširi generacijama. Demoni svoje ciljeve postavljaju dobrano unaprijed. Oni love u čoporima. Njih trojica proveli su veći dio te noći provodeći plan koji su kovali već godinama: nagovoriti Margot da si oduzme život. Oznake tog puta vidjela sam čim sam nogom stupila u knjižaru. Prvi je znak bio Bob. Vidio je Margot i pomislio na lisičine. Još mu se jedna misao Zavrtjela u glavi, poput kratkog filma: držat će je u stanu na katu tjednima, mjesecima, možda čak i godinama. Mogla bi kuhati i čistiti, a on će je opskrbljivati s onoliko trave koliko bude trebalo da zaboravi bilo kakve misli o bijegu. Njegov narušeni osjećaj ljudskosti odagnao je tu misao, no stalno mu se iznova vraćala. Ja i deset drugih anđela napravili smo krug oko Bobova kreveta i ispunili mu snove sjećanjima na majku. Kada je svjetlost oko njegove glave počela jačati, pojavile su se one tri druge sile koje su se nalazile u zgradi. I to je bio trenutak kada sam saznala za činove u svijetu anđela: četiri
108
elada8
anđela među nama izvukla su mačeve. Debele mačeve sa zasljepljujućim svjetlom, čija je oštrica, kad bi se zagledao, izgledala kao da je načinjena od gorskog kristala. No, od čega god da je bila, upalilo je. Demoni su otišli, a njihov plan je propao. Ali ja nisam htjela riskirati. Provela sam čitavu noć planirajući novi put za Margot, zajedno s ostalim anđelima. A zatim su otišli učiniti ono što se moralo. Do jutra je moja haljina već poprimila plavu boju indiga, a ja sam bila izgubljena, uplašena i uzbuđena. Iz meni nepoznatog razloga, haljina mi je promijenila boju upravo u trenutku kada sam napokon strgnula zastor s duhovnog svijeta. Da sam znala koliko ću još dodatne odgovornosti nositi na leđima - koliko će više zaštite Margot trebati — mislim da bih ga bila ostavila na mjestu. Ali sada je bilo prekasno.
109
elada8
Ć Idući sam dan započela s obnovljenim osjećajem svrhe i jasnom namjerom: otkriti kako sam umrla. Ili točnije, otkriti tko me ubio. Margot je uskoro punila osamnaest godina, a još je uvijek bila naivna poput djevojčice. I lijepa kao slika. Kao da to dvoje samo po sebi nije činilo dovoljno opasnu kombinaciju, glava joj je bila prepuna snova o životu koji se nikad neće ostvariti: uspješna spisateljska karijera koju će uskladiti s podizanjem šestero djece (tri dječaka i tri djevojčice) u kući negdje sjeverno od New Yorka, okruženoj cvijećem i ispunjenoj mirisom pite od jabuka, koju će peći zgodnija verzija Grahama. No promatrajući je dok se naginjala preko prozora stana koji je gledao na ulice okupane prljavom kišom i preplavljene žutim taksijima, a njezina su sanjarenja bojila zrak oko nje živo poput ljubičica, nisam mogla a da se ne upitam, s osjećajem žaljenja koji me paralizirao: Kad se sve promijenilo? Gdje je sve krenulo krivo? Je li to bilo zbog Hilde? Setha? Sally i Padraiga? Loua i Kate? Zole i Micka? Je li to bilo zbog stvari koje će se tek dogoditi - poput udaje za Tobyja, rađanja Thea i raspada braka iz kojeg sam isplovila na rezervoaru punom votke? Ovo je bio trenutak mog života kad se sve trebalo vinuti u beskrajne nebeske visine. Plavokosa djevojka koja je živjela na Manhattanu u vrijeme kada su ulicama tekle sve najbolje revolucije — društvena, politička, seksualna, gospodarska -nije neka tri desetljeća kasnije trebala završiti mrtva u hotelu manje od deset kilometara odavde. Da, događa se. Ali ne za vrijeme mog dežurstva. Margot je zatvorila prozor, odjenula se (karirane hlače iz kućne proizvodnje, modri vuneni džemper) i počešljala svoju dugu kosu. Stala je ispred visokog samostojećeg zrcala i promotrila svoj odraz u njemu. Ja sam stajala iza nje, brade naslonjene na njezino rame. Curo, uzdahnula sam, moraš nabaviti novu odjeću. Malo je napućila usnice, pljusnula se po obrazima i zagladila svoje čupave, guste obrve. Lagano se Zavrtjela u svojoj opravi - jesam li spomenula da su hlače
110
elada8
od tartana uz to bile visokog struka i vrećaste na bokovima? - pa se namrštila. Isto kao i ja. Zar sam nekada stvarno izgledala ovako? Kako me nisu uhitili? U knjižari u prizemlju Bob je slagao knjige bez ikakvog posebnog reda, istodobno pokušavajući pojesti pecivo od cimeta. Ugledao je Margot i posramljeno odvratio pogled. Snovi o majci bili su teški i uznemirujući. Nečiste misli o tome kako će zatočiti Margot nestale su. Počela sam nazirati jednu sasvim drugačiju stranu tog čovjeka. Bio je krtica u ljudskom obliku. Znatiželjan na neki slijep način, mumljajući se vukao kroz uske hodnike između pretrpanih polica s knjigama, uživajući u nedostatku ljudskog društva poput svinje u blatu. Njegov anđeo - njegov djed Zenov - slijedio ga je uokolo s rukama na leđima, s negodovanjem vrteći glavom zbog kaosa razbacanih stranica i papirnatih omota knjiga u kojemu je obitavao. A kad bih se dovoljno pažljivo zagledala, vidjela bih kako se s obje njegove strane pojavljuju paralelni svjetovi, isprva mutni poput televizijskog ekrana pod vodom, no sve jasniji što bih se jače koncentrirala, kao da se voda oko njih smiruje: u jednom sam ga vidjela kao malenog dječaka koji se u ormaru skriva od teških pesnica svoga oca, a u drugom kao umirovljenika: usamljenog, senilnog starca koji još uvijek slaže knjige. Zbog oba ta prizora bilo mi ga je pomalo žao. Ponudio je Margot čajem, koji je odbila, pa je zatim proveo kroz knjižaru. Ispričavam se, jesam li kazala knjižaru? Trebala sam reći riznicu književnog blaga. Tip je imao stotinu godina stara izdanja Plauta koja je u svrhu stabilnosti držao podmetnute pod bilijarski stol, potpisane primjerke djela Langstona Hughesa koji su sakupljali prašinu ispod blagajne, prvo izdanje Akhmatove koje je koristio kao podmetač za šalice. Dok je Bob trabunjao o tome kako mu loše ide prodaja, kako stvarno ne zna zašto bi se itko mučio razdvajati povijest po zemljopisnim kategorijama i bla, bla, bla, ja sam napokon uspjela usmjeriti Margotinu pažnju na Akhmatovu. Uzela je knjigu u ruke i zagledala se u korice: »Znaš li tko je ovo?« Prošla je najmanje minuta. »Tko?« »Žena na koricama ove knjige.«
111
elada8
»Čovječe, baš mi se sviđa taj tvoj naglasak. Hajde još jednom kaži korice.« »To je Anna Akhmatova. Jedna od najrevolucionarnijih pjesnikinja modernog doba.« »Oo...« »A ovo«, izvukla je primjerak Shakespeareovih Djela s druge police i naglim pokretom ga otvorila, »ovo je potpisao Sir Laurence Olivier. Na pragu smo zbirki najboljih sveučilišnih odsjeka za književnost na svijetu.« S iščekivanjem je zurila u njega. Klimala sam glavom. To je to. Bob se zbunjeno vrpoljio na mjestu. »Koliko dugo ovo već leži ovdje?« Bob je podigao ruke, kao da se predaje: »Uf, pa ne znam...« Stala je preturati po ostalim policama. Bob se ogledavao uokolo kao da očekuje da će svaki tren na vrata banuti ostatak španjolske inkvizicije. Margot je prestala preturati i stavila ruke na bokove. »Hmmm«, kazala je, koračajući gore-dolje između polica. Sad je već probudila Bobovu potpunu znatiželju: »Šta? Šta?« Zastala je i zamišljeno uperila prst u njega. Nategnuo je majicu do remena. »Trebaju ti novije stvari«, kazala je. »Misliš kao novija odjeća?« »Ne! Novije knjige. Imaš previše klasika na ovim policama.« Još koračanja. »Buvljaci. Gdje se održavaju?« »Blju-šta?« »Oprosti, privatne rasprodaje, sajmovi rabljene robe, mjesta gdje ljudi prodaju stvari koje im više ne trebaju.«
112
elada8
»Ovaj...« »Na takvom mjestu mogli bismo jeftino nabaviti knjige koje drugima ne trebaju.« »Mogli bi... ?« »Izići ću i potražiti gdje bismo se mogli opskrbiti novim stvarima.« »Ovaj, Margot?« Okrenula se na pragu, već u kaputu, i upitno ga pogledala: »Što?« Bob se počešao po trbuhu: »Ma ništa. Samo... sretno.« Nasmiješila se i otišla. Za one među vama koji se toga ne sjećaju, u to vrijeme nisu bili živi ili su ga proveli na pustom otoku, New York je kasnih 1970-ih bio pulsirajući, osiromašeni, zločinom i drogama zagađeni i sirotinjskim četvrtima pretrpani cjelodnevni disko. Vraćajući se sada onamo osjećala sam kako me istodobno prolaze trnci i od straha i od uzbuđenja. Iz moje se perspektive činilo kao da u gradu obitava po deset anđela na jedno ljudsko biće, i to različitih vrsta anđela - neki su od njih nosili bijele haljine, drugi su plamtjeli poput vatre, a neki su bili golema stvorenja načinjena od pulsirajuće svjetlosti. Nikakvo čudo da je grad prštao osjećajem nepobjedivosti, kao da je i sam imao krila koja su ga mogla uzdignuti iznad svake nedaće koja ga zadesi. Ulice kojima je Margot toga jutra koračala su, primjerice, nedugo prije toga bile preplavljene krvlju, novinarima i štakorima, i to nakon niza ubojstava počinjenih od strane serijskog ubojice poznatog pod imenom Samov sin. Neko se vrijeme u zraku osjećao teret straha i sumnje. Teže se disalo, a pločnici su bili previše skliski za hodanje. No već sad, nakon što je prošlo tako malo vremena, život je opet bio u punom cvatu. Makovi su prkosno nicali iz pukotina u asfaltu koji je još donedavno bio ograđen policijskim trakama. I sjetila sam se da je upravo to bio razlog zbog kojeg sam se osjećala sigurno, premda su me u osamnaest mjeseci četiri puta opljačkali na ulici, i da je to bio
113
elada8
razlog zbog kojeg sam voljela taj grad: ne zbog kafića koji su istodobno služili kao skrovišta Crnim panterama, ni pjesnika beat generacije na Šestoj aveniji ili inih revolucionara, nego zbog sposobnosti oporavka koja se ćutila u svakom kutku toga mjesta, zbog osjećaja da se i sama mogu popeti preko svih golemih zidova svoje prošlosti i s njihova vrha dosegnuti još veće visine. Počelo je kišiti. Margot je navukla kaput preko glave, pokušavajući se snaći u planu grada koji je držala u rukama. Na jednom je mjestu pobrkala desno i lijevo pa se nedugo zatim našla u stambenoj ulici u istočnom dijelu grada. Već odavno nije vidjela kuće tako stisnute jednu uz drugu, poput cjepanica naslaganih uza zid štaglja. Neko je vrijeme stajala na mjestu, pogledom proučavajući red bijelih trokatnica do čijih su ulaznih vrata vodile stube. Nekoliko metara ispred nje, ušminkani tip neukrotive kose i visoka crnkinja u dugoj žutoj haljini iznosili su kutije iz kuće i ukrcavali ih na kamionet. Činilo se kao da su usred svađe. Žena je tresla ispruženim dlanovima s obje strane glave i raširenih očiju nešto uznemireno objašnjavala. Čim je Margot prišla dovoljno blizu da ih može čuti, ušminkani je tip ispustio svoju kutiju i bijesno odjurio unutra. Žena je nastavila premještati kutije kao da se ništa nije dogodilo. Margot joj je prišla. »Zdravo. Selite se?« »Ja ne. Samo on«, odrješito je odgovorila žena, glavom pokazujući prema praznom pragu kuće. Margot je pogledala kutiju koju je žena nosila. Bila je puna knjiga. »Biste li možda prodali te knjige?« »Što se mene tiče, dala bih ti ih. Ali nisu moje. Morat ću pitati njega.« Žena je frknula nosom i spustila kutiju, a zatim iz nje izvadila knjigu koja joj je poslužila kao kišobran dok je trčala natrag u kuću. Margot se polako približila kutiji i pogledom proučila njezin sadržaj. Salinger, Orwell, Tolstoj... Čitatelj je imao ukusa.
114
elada8
Ušminkani tip pojavio se na kućnom pragu. Ispostavilo se da izbliza ipak ne izgleda tako ušminkano. Bio je blijed kao vampir, imao grm čupave crne kose i tamne vodenaste oči koje su vidjele previše boli. »Hej«, obratio se Margot. »Želiš moje knjige?« Margot se nasmiješila: »Ovaj, da molim, ako si zainteresiran za prodaju. Ili darovanje, što god ti je draže.« Nasmijala se. Oči su mu zasjale. »Odakle si?« upitao je, zakoračivši prema njoj. Žena je napravila grimasu i zastenjala pod teretom kutije. Pokušavala sam se sjetiti ovog susreta. »Iz Engleske. Odnosno, rodom iz Irske«, odgovorila je Margot, više ne osjećajući kišu. »Zapravo sam tek stigla ovamo. Radim u jednoj knjižari.« »Iz kojeg dijela Engleske?« »Sa sjeveroistoka.« »Stvarno?« »Možemo li se pokrenuti s mjesta, molim te?« oglasila se njegova djevojka, gospođica Nervozna. Ma daj, ne dosađuj, kazala sam. Njezin anđeo čuvar oši-nuo me pogledom. »O, da«, odvratio je, preobražavajući se ponovno u dečka gđice Nervozne. »Oprosti, danas se selim. Nemam vremena za uspomene iz djetinjstva. Samo uzmi tu kutiju, tvoja je.« »Siguran si?« »Ma, sve za zemljaka. Odnosno, u ovom slučaju zemljakinju.« Klimnuo je glavom u znak pozdrava i ponovno ušao u kuću.
115
elada8
Osjetila sam tapšanje po ramenu. Okrenuvši se, ugledala sam Leona, svog kolegu anđela iz Sv. Antuna. »Leone!« povikala sam oduševljeno, bacivši mu se oko vrata. »Kako si?« Gledala sam u njega pa ponovno vratila pogled na ušminkanog tipa. A onda mi je sinulo. Ušminkani tip bio je Tom iz Doma sv. Antuna. Tom, branitelj planeta Maglotrik, prvo dijete koje sam štitila u Grobnici, dječak kojega sam se kroz maglu sjećala kako mi daje nevidljivu pušku. »Pa kako ste vas dvije?« upitao je Leon, ali ja sam bila previše zaokupljena vlastitim mislima da bih mu odgovorila. Tom se okrenuo i ponovno zaputio prema kući, a u tom se trenutku u teškom prostoru među njima preda mnom otvorio paralelni svijet - ili je to samo bio prikaz mojih vlastitih želja, ne mogu sa sigurnošću reći - u kojem su Margot i Tom, dvije srodne duše, živjeli svoje snove uz bezbroj dječice i duge rasprave o Kafki za večerom. Doviknula sam joj: To je on, to je on! To je mali Tom! Reci mu tko si! Reci mu za Sv. Antun! Možda sam doprla do nje, a možda i nisam: u svakom slučaju Margot je uzela kutiju s knjigama i otišla, ali ne prije no što je našvrljala svoje ime i adresu u primjerak Philip K. Dickovog Specijalnog izvještaja koji mu je ostavila na pragu. Nekoliko dana kasnije, navratio je u knjižaru tražeći Margot. »A ‘ko pita?« upita Bob, u maniri vodozemca. »Recite joj da je Tom. Obožavatelj Philip K. Dicka.« »Taj nema veze s pisanjem, čovječe.« »Je li ona tu?« »Nemam pojma.« Tom je uzdahnuo, izvukao blok iz džepa jakne i zapisao svoj broj: »Hoćete joj ovo dati, molim vas?«
116
elada8
Pobrinula sam se da to i učini. Pobrinula sam se i da ga Margot nazove. I pobrinula sam se da kad je pozove na večeru Margot pristane. I tako smo Margot i ja - obje jednako nervozne, jednako uzbuđene — jednog kišnog utorka navečer sjele u taksi koji nas je odvezao do Lenox Loungea u Harlemu. I obje smo zamišljale budućnost - ja čitav život s Tomom, Margot nešto sasvim slično — a ja sam se divila činjenici kako napokon nešto mijenjam. Upravljala sam brodom svoje sudbine, koji je sada plovio prema nekim novim obalama, bez ugaženih stopa i žaljenja. Tom je čekao ispred Lenox Loungea u crnom odijelu i bijeloj košulji, raskopčanoj na vratu. Sjedio je na kamenom stupicu, prekriživši ispružene noge u gležnjevima, i povremeno brisao kišu iz očiju. Vidjela sam Leona kako stoji pored njega i mahnula mu. Margot je ugledala Toma i vozaču taksija povikala ‘Stanite!’ tako panično da je istog trenutka nagazio kočnicu i prisilno se zaustavio usred prometne gužve. Margot je dobacila novac i nekoliko isprika preko prednjeg sjedala i izišla iz automobila. Pošla sam za njom. Netko s druge strane ceste mi je mahao. Bila je to Nan. Pustila sam Margot da otrči naprijed, a ja sam prešla cestu i zaputila joj se ususret. Privukla me u čvrst zagrljaj: »Sviđa mi se nova boja. Plava, ha? Sigurno sada drukčije vidiš stvari.« Uzela me pod ruku i odlučno povela niz ulicu. »Mnogo drukčije«, odvratila sam. »Mijenja li se boja zbog toga? Mislim, zašto bi mi haljina uopće mijenjala boju?« »Polako, jedno pitanje za drugim«, nasmijala se. »Promjena boje povezana je s napretkom tvog duhovnog putovanja. Čini se da si stigla do važne prekretnice. Plava je dobra boja.« »Ali što to...« Zastala je i uputila mi strog pogled: »Moramo porazgovarati o ono dvoje.« Okrenula je glavu prema Margot i Tomu, koji su čavrljali i stidljivo očijukali jedno s drugim.
117
elada8
»Slušam.« »Nemoj slušati. Samo gledaj.« I upravo ondje, nasred Avenije Lenox, oblaci iznad bulimičnih kanti za smeće i gubavih zgrada razdvojili su se i otkrili viziju. Bio je to maleni dječak, od nekih devet godina, lica zaprljana zemljom i u odjeći koja je podsjećala na uličnog derana iz 1950-ih: kapa od tvida, neuredna košulja, kratke štofane hlače i odrpani sako. Držao je ruke u zraku i otvarao usta, kao da pjeva. Trenutak kasnije vidjela sam da se nalazi na pozornici. Među stotinjak ljudi u publici nalazila se i ona crnkinja u žutoj haljini od ranije. Sada je bila starija, kratko ošišane kose i treptavih očiju koje su bile potpuno usredotočene na pozornicu. I onda sam shvatila: dječak na pozornici bio je njezin sin. Zašuškala je zavjesa iza pozornice i dječak je otrčao prema njoj. Muškarac kojem se bacio u zagrljaj bio je Tom. Njegov otac. »Jesi li već zaključila zašto sam ovdje?« upitala me Nan, podigavši obrvu. »Želiš da zaustavim bilo kakvu romansu između Margot i Toma.« Nan je odmahnula glavom: »Želim da uzmeš u obzir čitavu slagalicu, prije nego što počneš petljati po njezinim dijelovima. Već znaš za koga se Margot uda. A sada si vidjela i ishod Tomovih životnih odluka.« »Ali on te odluke još nije donio! A nije ni Margot.« Zastala sam i duboko udahnula. Hvatao me bijes. »Slušaj, ja sam svoj... Margotin anđeo čuvar iz nekog razloga, i smatram da je taj razlog to što i predobro znam stvari koje je trebala učiniti i stvari koje nije. A jedna od stvari koje nije trebala učiniti je udati se za Tobyja.« Nan je slegnula ramenima: »Zašto?« U nevjerici sam se zagledala u nju. Zašto? Odakle da uopće počnem?
118
elada8
»Vjeruj mi«, odvratila sam. »Toby i ja... nismo bili jedno za drugo. Razišli smo se, O. K,? Zašto da pustim Margot da stupi u brak koji će se na kraju raspasti, ha?« Nan je zabrinuto podigla obrve: »A misliš da će biti išta drukčije s Tomom?« Zaklopila sam oči i nagnula se natrag, nastojeći u jednom izdahu izbaciti svu svoju frustraciju. Osjećala sam se kao da pokušavam rastumačiti neurokirurgiju pećinskom pračovjeku. »Znaš, saznala sam za Pjesmu duša«, konačno sam izustila. Ispitivački me pogledala: »Doista? I kako ti je to funkcioniralo?« Zastala sam. »Postoji nešto više od Pjesme duša, zar ne? Ja uistinu mogu promijeniti stvari.« »Ruth...« »Mogu doznati tko me je ubio i spriječiti ga. Mogu izmijeniti ishod svog života...« Već smo bile pred Lenox Loungeom. Nan je podigla glavu i pogledala me u oči: »Postoje mnoge, mnoge stvari koje kao anđeo čuvar možeš učiniti, osobito u tvom slučaju. Ali nije poanta u tome ‘ja mogu’. ‘Ja mogu’ je ljudski koncept, mantra ega. Ti si anđeo. Sada je važna Božja volja.« Rekavši to, stala se udaljavati. Sada je bio na meni red da upitam zašto: »Reci mi zašto je to važno, Nan? Ja još nisam niti vidjela Boga. Zašto ne bih promijenila stvari kad točno znam kako je dobro sve moglo biti, ha?« »A znaš li doista?« Sažaljenje na njezinu licu me razoružalo. Nastavila sam, premda s malo manje uvjerenja: »Iako sam mrtva, još uvijek mogu iskusiti Margotin život kroz nju. Možda čak i mogu
119
elada8
preokrenuti stvari, pa umjesto da umrem u najboljim godinama i ostavim svoj odnos sa sinom u potpunom rasulu, mogu doživjeti starost i možda učiniti štogod dobra na svijetu...« Već je polako nestajala, isključujući se iz mojih prigovora. Ugrizla sam se za usnu. Mrzila sam naše razgovore završavati u neslaganju. »Čuvaj se«, kazala je i iščezla. Okrenula sam se i pogledala iza leđa. Tamni oblak magle i odraz na prozoru automobila: Grogorovo lice. Namignuo mi je. Stajala sam na kiši i osjećala pulsiranje vode koja mi je tekla iz leđa. Nisam bila u stanju razaznati je li srce koje mi je tuklo u grudima moje vlastito ili tek sjećanje na njega, i jesu li Margotine odluke moje ili njezine i, prvi put u životu, nisam znala kakvog utjecaja više uopće imam na išta. I zbog toga me obuzimao bijes. Bila je ponoć. Margot i Tom, ruku pod ruku, odlazili su iz Lenox Loungea. Još uvijek nisu shvatili da su se poznavali u Sv. Antunu. Znali su samo to da žele voditi ljubav jedno s drugim, i to što prije. Zagrlili su se pa se onda dugo ljubili. »Isto mjesto, sutra navečer?« upitao je Tom. »Naravno.« Margot ga je ponovno poljubila. Okrenula sam glavu. Tom je ugledao taksi koji je vozio u njihovom smjeru. »Ti uzmi ovaj«, rekao je. »Ja bih večeras baš rado prošetao kući.« Taksi je usporio i zaustavio se. Margot je uskočila unutra. Uputila mu je dug pogled i nasmiješila se. Smrtno ozbiljna izraza lica, Tom je iz unutarnjeg džepa izvukao nevidljivi Magnum.44 i zapucao u nju. Na trenutak joj je kroz glavu proletjelo sjećanje na Sv. Antun, no u idućoj sekundi već je izblijedjelo. Dok sam stajala pored njega, oboje izgubljeni u vlastitim sjećanjima, taksi se utopio u plimi neonskih svjetala.
120
elada8
Sjedila sam pokraj Margot na zadnjem sjedalu, promatrajući je kako svako malo pogledava kroz stražnje staklo, smijući se sama sa sobom dok je razmišljala o Tomu. Vidjela sam kako svjetlost oko njezina srca biva sve jača, bujajući od želja. Kroz glavu su mi prošle Nanine riječi. A misliš da će biti išta drukčije s Tomom? Da, pomislila sam. Zaista mislim. Kada je taksi usporio, zaustavljajući se na crvenom svjetlu, na prozoru se začulo se kucanje. Vozač je spustio prozor i provirio van, gledajući u figuru koja je stajala na kiši. Muškarac se nagnuo naprijed, štiteći se od kiše bilježnicom kožnih korica. »Mogu li podijeliti taksi s vama? Idem u West Village.« Protrnula sam. Taj bih glas prepoznala i da ga zakopaju u egipatsku grobnicu i na nju postave limenu glazbu. Vozač je u retrovizoru pogledao u Margot. »Naravno«, odvratila je, pomičući se u stranu kako bi napravila mjesta novom putniku. Nemoj, rekla sam, zatvarajući oči. Na semaforu se upalilo zeleno. Mladić u zelenom odijelu od samta zabacio je svoju dugu kosu i pružio ruku prema Margot: »Hvala, ja sam Toby.« Kriknula sam. Prodoran krik, pun boli. Krik prokletih. »Margot«, rekla je Margot, a ja sam zaplakala. »Drago mi je.«
121
elada8
Č Postoji li način da vam opišem prizor u tom automobilu, osjećaj koji se njihao nad nama kao šatorsko krilo u oluji, prepuno vode i spremno da svaki čas eksplodira. Kiša se odbijala o vjetrobransko staklo, miješajući se s isprekidanim šumovima radiostanice. Brisači su se dizali i spuštali poput EKG-a, a vozač je pjevušio Singin' in the Rain na mađarskom. Tri su se vrste, ili tri stupnja privlačnosti dogodila u tom automobilu: 1. Margot je pogledala Tobyja i osjetila neobičnu privlačnost prema njegovoj dugoj tankoj kosi boje jesenjeg lišća, prema nježnosti njegovih očiju i iskrenosti u njegovom ‘hvala’. 2. Toby je ispod oka pogledao Margot i pomislio ‘dobre noge’. Unatoč mom nezadovoljstvu, od tog je pogleda nešto u meni zatitralo. Na prvu loptu pretpostavio je da Margot ima dečka, da je studentica na Sveučilištu Columbia (bilo je to zbog kratke tamnozelene suknjice od tvida koja je to ljeto bila popularna među ženskom studentskom populacijom) i da nema nikakve šanse da bi ikada pogledala nekoga poput njega. Pa se samo pristojno nasmiješio, izvukao bilježnicu iz džepa i nastavio švrljati bilješke za svoju kratku priču. 3. Dok sam sjedila između njih, privlačnost koju sam sama osjećala prema Tobyju bila je ona duboka, odana, ratom okončana veza s čovjekom koji je bio otac mog djeteta, moj suprug, moj klijent i, nekoć davno, moj najbolji prijatelj. Spona koja nas je nekoć povezivala, debela poput tramvajske pruge, naposljetku je pukla i vratila mi se natrag u lice. I sada, dok sam mu sjedila tako blizu da sam vidjela niz narančastih pjegica ispod njegovih očiju, glatkoću njegovih obraza na mjestima gdje je molio za bar pokoju dlačicu koja bi dokazala da je - napokon - prešao dvadeset i prvu, drhtala sam od ljubavi i strasti, mržnje i povrijeđenosti.
122
elada8
Iako nisam imala daha da ga zadržim, držala sam ga poput dragocjena dara, ukočena kao kip, sve dok nije izišao iz auta i, kucnuvši po staklu u znak pozdrava, iščezao u noć. Opustila sam stisnute pesnice i smijala se, dok se nervozno podrhtavanje u mome glasu nije smirilo. Znala sam da će se opet sresti, i onaj dio mene koji ga je još uvijek mrzio bijesno je vikao na dio mene koji je taj susret priželjkivao. U tom anđeoskom sukobu, dogodio mi se previd: kada sam se okrenula i pogledala u Margot, upravo se sagnula podići nešto što je Tobyju ispalo dok je izlazio iz taksija. Prije no što sam stigla išta učiniti, prije no što sam se uspjela ponovno uključiti u sadašnjost, već je čitala. Bila je to kratka priča, možda esej, napisan malim i tankim, šiljastim slovima — rukopisom intelektualca, ali s debelim i okruglastim samoglasnicima, koji su ukazivali na Tobyjev duboko ukorijenjeni osjećaj empatije. Tekst je, začudo, bio zapisan na stranici koja je nekoć pripadala izdanju Boccacciova Dekamerona s prijelaza stoljeća, tako starom da je stranica bila žuta, a sam tekst gotovo ispran vremenom. Toby je bio ono što biste nazvali tipičnim primjerkom izgladnjela umjetnika. Bio je toliko mršav da je njegovo odijelo od samta izgledalo poput vreće za spavanje u obliku odijela, a njegove duge, koštunjave ruke uvijek su bile išarane i uvijek hladne. Živio je od svojih tromjesečnih primanja sa Sveučilišta u New Yorku, što je značilo da je za prehranu ovisio o ostacima sa hotdog štanda starog prijatelja s faksa, a za spavanje koristio potkrovlje kafića u ulici Bleecker koji je radio čitavu noć. Nikad ni za živu glavu ne bi priznao da je siromašan. Gostio se riječima, gutao poeziju i osjećao se poput milijunaša kada bi imao nalivpero puno tinte i čist komad papira. Bio je pisac, a ono što je za Tobyja u tome bilo najgore je da je vjerovao i čak se i zauzimao za to - da je potpuno siromaštvo dio paketa. Pa ako možete zamisliti izlizan komad papira s izblijedjelim tekstom na talijanskom koji proviruje ispod tintom zamrljanih umjetničkih škrabotina nalivpera, otprilike znate što je Margot podigla s poda taksija, rastvorila i pročitala.
123
elada8
Drveni čovjek autor Toby E. Poslusny Drveni čovjek nije bio lutak; za razliku od Pinokija, drveni čovjek bio je pravi čovjek, dok svi ostali oko njega to nisu bili. U toj zemlji lutaka, drveni je čovjek živio vrlo teško. Prilika za zaposlenje nije bilo, osim ako nisi imao konce privezane za udove i bio u stanju ne pomicati usne dok govoriš. Nije bilo ni kuća ni poslovnih zgrada, a u posljednje je vrijeme vladala i nestašica crkava; umjesto toga, cio se planet pretvorio u golemu pozornicu na kojoj su se lutke šepirile i svađale, pa je drveni čovjek s vremenom bivao sve usamljeniji. Drveni čovjek, naime, nije bio sav od drva, nego mu je samo srce bilo takvo: točnije, srce mu je bilo stablo s mnoštvom grana na kojima nije rasla nikakva voćka niti se s njih ikad začuo ptičji pjev. Iako Margot nije znala ništa o čovjeku pokraj kojeg je sjedila čitavih sedamnaest blokova, osjećala je kao da je zavirila kroz prozor u njegovu dušu, u stranicu njegova dnevnika, u ljubavno pismo. Gola usamljenost koja je čučala u njegovim riječima pobudila je njezine simpatije. Ja sam, naravno, njegove riječi čitala kao nesigurno, intertekstualno trabunjanje, ogorčena tona, koje je zaudaralo na refleksivni stil tipičan za razdoblje nakon McCarthyjeva ‘lova na vještice’. Mladi Toby Poslusny nije bio baš neki majstor od pera — proći će dosta godina prije nego što u potpunosti usavrši svoje umijeće. Ali za mladu i blago nostalgičnu ljubiteljicu književnosti koja je naizust znala odlomke iz Orkanskih visova, Tobyjev je palimpsest2 bio minsko polje slasnog ispovjedničkog simbolizma. I tako čovjek koji je izgurao Toma iz Margotinih misli nije bio Toby, nego jedan od njegovih likova. Tom je još pet puta navraćao u knjižaru. Svaki je put Margot bila vani, harajući po drugim knjižarama u potrazi za materijalima kakve je Bob trebao imati na svojim _______________________ 2. Palimpsest - pergament s kojeg je »ostrugan« prvi natpis kako bi se ocrtao drugi, ali tako da se još uvijek, u naznakama, može pročitati staro ispod novoga.
124
elada8
policama, i neprestano misleći na Tobyjevu priču. Strašno su je živcirali prašnjavi svesci mrtvih bijelaca koji su zauzimali dragocjeni prostor u Bobovoj knjižari; iako je izlog izvana obojila u bijelo, zamijenila treperave žarulje i provela čitav vikend popravljajući natpis ‘Babbington knjige’, kupci koji bi i ušli unutra jednostavno nisu željeli Hemingwaya ili Wellsa. Željeli su nove, bijesne glasove koji su nicali u getima Detroita, imigrantskim naseljima Londona, Manchestera, Glasgowa, u sirotinjskim četvrtima Moskve. Nakon JFK-a, Vijetnama, afere Watergate i serijskog ubojice pred njihovim vratima, nova generacija čitatelja od dvadeset i koje željela je književnost koja je odražavala ludilo vremena. S vremenom sam prihvatila činjenicu da je prilika s Tomom izgubljena i počela energično ohrabrivati Margotin sljedeći potez, premda svjesna njegove cijene: studij književnosti na Sveučilištu New York. Nazvala je Grahama. »Hej, tata! Ja sam! Kako si?« Prigušeno gunđanje. »Margot. Margot? Jesi to ti?« Pogledala je na sat. Opet je pobrkala vremenske zone. Kod kuće je bilo četiri ujutro. »Margot?« »Da, tata, oprosti, jesam li te probudila?« »Ne, ne.« Kašalj koji je podsjećao na struganje lopatom po šljunku i zvuk pljuvanja. »Ma ne, nikako. Upravo sam se spremao za početak dana. Zvučiš uzbuđeno, što se događa?« I tako mu je zadihano objasnila što želi. Zahihotala je zbog vlastita izbora riječi: ‘prilika da ne postanem jedna od malograđana koji upravljaju našom zemljom’. Upitao je koliko će to koštati. U manje od minute, želja joj je bila uslišena. Platit će školarinu i Bobu poslati novac za smještaj za sljedećih dvanaest mjeseci. Imao je samo jedan zahtjev: da pročita njegov posljednji roman i javi mu što misli. Riješena stvar.
125
elada8
Sjećate se zemljišta koje sam spominjala, onog zbog kojeg je Margot mogla postati multimilijunašica? Držala sam Midtown West na oku, s vremena na vrijeme potičući Margot da zanemari apokaliptične pustopoljine toga dijela grada i radije razmisli o njegovoj blizini Times Squareu, da se ne obazire na ratove uličnih bandi i policijske racije, nego da ima na umu njegovu nezamislivo nisku tržišnu cijenu. Kada je Grahamov novac sjeo na njezin račun u banci, iznos je bio dovoljan za kupnju 4200 kvadratnih metara zemlje. Banka bi joj sigurno odobrila ostatak koji bi joj omogućio da izgradi skroman hotelčić. Izložila sam joj ideju u snovima, dodala nekoliko prizora prozračnih hotelskih soba s uštirkanim pamučnim plahtama, ružičastim božurima na noćnom ormariću, otvorenim kaminom u predvorju... Osjećala sam se poput filmskog redatelja, makar mi nije bila potrebna kamera, nego samo moja ruka prislonjena na Margotino čelo. Margot bi se probudila s iznenadnom žudnjom za mekšim krevetom, vrućim tušem i poslugom u sobu. No moja zamisao o hotelu nikad se nije primila. Sveučilište New York je dozivalo. Moglo bi se reći da je plivala u vlastitom akademskom žaru. Tako sam se poput oronule stare rage vukla za njom kroz Washington Square Park do Sveučilišta, pa uza stube stare viktorijanske zgrade s krovom koji je prokišnjavao, čisto za probu sjedajući na njezino mjesto u propuhu izloženoj prostoriji visokog stropa, s pločom koja se nalazila iznad mramornog kamina. Ostali studenti u učionici - njih petnaest - šutjeli su, naoružani znanjem i spremni da u svakom trenutku svoja mišljenja o poststrukturalizmu izbljuju po profesoru koji se još uvijek nije pojavio. Neka djevojka, na golo ošišana kineska nasljednica po imenu Xiao Chen, opremljena zlatnim grijačima za noge iznad martensica s petnaest rupa i kožnom bajkerskom jaknom prekrivenom šiljcima, podigla je pogled i nasmiješila se Margot. Ugledavši Xiao Chen odmah sam pomislila na brzinska ispijanja tekile i pljačkaša koji leži polumrtav u nekoj uličici. O da, Xiao Chen. Ona me uvela u umjetnost krađe. I dok je drveće poprimalo crvenu, pa zatim i bijelu boju, i naposljetku ostalo golo poput vila za sijeno, Margot i Xiao Chen progutale su nekoliko šuma stranica, a ja sam u muci promatrala kako
126
elada8
se na pustopoljini Midtown Westa polaže cigla po cigla novog kompleksa, redajući se poput zlatnih poluga. Godinama nakon našeg prvog sastanka, otkrila sam da je Toby radio na Sveučilištu New York u isto doba kada sam ja tamo studirala. Za to nam se vrijeme putevi nikada nisu susreli. Zaposlili su ga da preuzme nekoliko predmeta dok je profesorica Godivala bila na porodiljnom dopustu. Tobyjev seminar, Freudovska interpretacija Shakespearea, popunjen je u roku od nekoliko sati nakon što su na oglasnoj ploči izvješene prijave. Margot je stajala ispred nje s kemijskom u ruci, spremna upisati svoje ime. Vidjela sam ime predavača — g. Tobias Poslusny — i iz sveg glasa zapjevala Pjesmu duša, na sveopće zaprepaštenje drugih anđela među gomilom studenata koji su se pokušavali probiti do ploče. Margot je kratko oklijevala pa zatim našvrljala svoje ime. Na svu sreću, prišla joj je Xiao Chen i spasila stvar. »Nema šanse da slušaš taj predmet.« »Ima, Xiao Chen. Zato i upisujem ime. Što, zar ga ti nećeš slušati?« Xiao Chen je odmahnula glavom: »Seminar je ponedjeljkom ujutro u osam i trideset. Uostalom, mrziš Shakespearea. Hajde, slušaj sa mnom seminar iz modernizma.« Margot se nećkala. »Ja častim pićem ako pristaneš«, kazala je Xiao Chen i istrgnula joj kemijsku iz ruke, prekrižila njezino ime i gurnula je u smjeru oglasne ploče modernizma. Margot je potpisala svoje ime, pa su podvile rep i požurile u studentski klub. No dok sam ih slijedila, primjećujući sjemenke u tvrdoj zemlji Washington Square Parka kako klijaju poput zelenih srca, pripremajući se za dugi uspon prema suncu, ugledala sam Tobyja koji je sjedio sam na klupi i pisao. Dva nabildana sportaša naletjela su na Xiao Chen pa su ona i Margot ostale hihotati i koketirati s njima, dok sam ja krenula k Tobyju.
127
elada8
U krošnji vrbe iza njega sjedio je anđeo duge srebrnkaste kose i ozbiljna, duguljasta lica. Lik mu je bio tako blistav da se iz daljine činilo kao da se iz krošnje izlijeva vodopad okupan suncem. Približavajući se shvatila sam da je to Gaia, Tobyjev anđeo čuvar, i ujedno i njegova majka. Nismo se upoznale dok sam bila živa. Gaia me pogledala i klimnula glavom, premda joj se usne nisu uspjele do kraja razvući u osmijeh. Sjela sam pokraj Tobyja. Usredotočeno je piskarao, s jednom nogom prebačenom preko druge, zadubljen u misli. »Drago mi je da te vidim, Toby«, prozborila sam. »I meni tebe«, kazao je odsutno, mada je na zadnjoj riječi zamucao i, zbunjen, podigao pogled. Poskočila sam na noge. Toby se osvrnuo oko sebe, po-češao se po glavi pa se vratio svom pisanju. Dok je pisao, prostirač od osjećaja i misaonih procesa - koji je često izgledao poput pulsirajućeg zida, prepunog boja, tekstura i malih iskrica — prošarale su pukotine, dok su se brzinom munje stvarale nove veze među idejama koje su se uzdizale iz tog prostirača. Ugledala sam svoju priliku. Morala sam pitati. Morala sam znati, jer ako je on bio taj koji je ubio Margot, ako je moj život tako naglo prekinut zbog tog čovjeka, morala sam pronaći način da je odvučem što dalje od njega. Jesi li ti ubio Margot, Toby? Nastavio je pisati. Ponovila sam još glasnije: Jesi li ti ubio Margot? Gaia je podigla pogled. Naprezala sam se vidjeti slike njegove prošlosti i budućnosti koje su se pojavile pored njega kao paralelni svjetovi, tražeći bilo kakav znak. No sve što sam vidjela bila su lica njegovih studenata, lik drvenog čovjeka koji pleše sam u zemlji lutaka, pjesmu koja je još uvijek bila tek jampski zametak.
128
elada8
I bljesak sjećanja na Margot u taksiju. Prišla sam mu korak bliže. Nasmiješio se kao da se prepušta nekoj skrivenoj žudnji pa zatim nastavio pisati. A onda opet. Iznad njegove glave Margotino lice kako se smiješi iz taksija: sjeme što klija u zimi. Dobacila sam pogled prema Margot i Xiao Chen, još uvijek dobrovoljne zarobljenice plavookih sportaša, i potonula na klupu pored Tobyja. »Moj sin nije ubojica«, Gaia je stajala ispred nas, srebrna i sjajna poput nove oštrice noža. »A tko je onda ubio Margot?« Slegnula je ramenima: »Oprosti, ne znam. Ali Toby nije.« Rekavši to, udaljila se. Iznenadni nalet vjetra protresao je park, zadižući suknju nekoj djevojci i stvarajući pljesak šuštanjem razbacanog lišća. Proletio je i iznad Tobyja i mene, ne prekinuvši tijek njegovih misli. Dopustila sam samoj sebi da ga nakratko proučim, upijajući zemljanu nijansu njegove aure, zadržavajući dah kada sam vidjela u kakvom su mu lošem stanju bubrezi i kako su krhke njegove kosti. Proučavala sam i njegovo smireno, žensko lice, zlatne i prodorne oči, vidjela sam kako se bijela svjetlost njegove duše skuplja i širi kad je nabasao na ideju koja je odzvanjala njegovim najdubljim željama, i vidjela sam te želje kako izviru iz same srži njegova bića poput malenih ekrana na kojima se prikazivala nada: biti voljen. Pisati knjige koje svijet potiču na suosjećanje i pomoć. Biti izabran u trajno zvanje na Sveučilištu New York. Imati dijete s pravom ženom. Sportaši su odlazili, a Margot i Xiao Chen za njima. Proći će nekoliko godina prije nego što se Margot i Toby zapravo upoznaju. Sagnula sam se i nježno ga poljubila u obraz. Pogledao je ravno u mene, a ono što mu se učinilo kao tamni oblak koji se rasipa u kapljice kiše bilo je moje srce koje se rasulo u tisuću komadića žaljenja. Opet sam se zaljubljivala u njega.
129
elada8
U međuvremenu, Margot je bila zauzeta zaljubljivanjem u hokejaški tim Sveučilišta. Dobacivala je ljubav njihovom treneru sve dok mu supruga nije saznala za to, pa je onda stala širiti ljubav i među muškim dijelom karate kluba. Njezina je ljubav bila tako gladna da je progutala pola sveučilišnog osoblja. Zatim je proždrla i Jasona. A Jason je bio Xiao Chenin dečko. Nakon što je barem desetak plavuša iz Connecticuta lišila njihovih vjernih partnera sportaša, Xiao Chen je počela seliti svoje stvari u Jasonov stan. Xiao Chen nije imala pravo biti tako iznenađena. Što se Margot ticalo, bio je to tek jedan običan slučaj učenika koji je nadmudrio učitelja. Dovoljno je reći da je njihovo prijateljstvo završilo burno. A što se mene ticalo, svakim sam danom počinjala sve više prezirati Margot. Margot, govorila bih joj. Kako te ja to mrzim. Dopusti mi da nabrojim načine: 1. Mrzim tvoj lažni američki naglasak. 2. Mrzim tvoje pseudofeminističko opredjeljenje i tvoju pobožnu predanost kurvaluku. 3. Mrzim tvoje laži tati. Kad sazna da padaš godinu, bit će slomljen. 4. Mrzim tvoje jeftino filozofiranje i tvoj duboki, pušački glas. Mrzim to što nikad ne čuješ moj. 5. Najviše od svega, Margot, mrzim to što sam nekoć bila ti. Stiglo je vrijeme ispita. Sakupila sam grupu anđela pa smo zajedničkim snagama radili na tome da natjeramo naša Štićena Bića da se prihvate knjige i potrude ostvariti bolju budućnost. Bob je, međutim, budno pratio Margotine avanturice na katu sa svakim bijednikom koji bi joj se našao na putu. Računao je kako bi mu se i samom moglo posrećiti. Tako je, večer prije Margotina prvog ispita,
130
elada8
zalizao svoju razbarušenu afrofrizuru, ugurao svoju najbolju majicu u najuže traperice i zakucao joj na vrata. »Margot?« »Spavam.« »Ne spavaš, jer da spavaš, ne bi se mogla ni javit’.« »Ostavi me na miru, Bobe.« »Donio sam vino. Crno. Cha-bliss.« Vrata su se iznenada otvorila. Margot u spavaćici, sa svojim najneiskrenijim osmijehom na licu: »Je li netko spomenuo Chablis?« Bob je provjerio etiketu na boci pa podigao pogled prema Margot: »Ovaj. Je, taj.« »Samo uđi.« Uspjela sam spriječiti ostvarenje Bobovih želja, ali po cijenu toga da su se oboje naposljetku onesvijestili u kuhinjici apartmana. Previše Cha-blissa i bijelcu se počne spavat’, kako bi rekao Bob. No bila sam manje uspješna u nastojanjima da Margot čuje moje odgovore na svoja ispitna pitanja. Sjedila je u ispitnoj dvorani, zavaljena preko stola, mentalno se pokušavajući uzverati preko grbavog zida svog mamurluka. Rezignirano sam podigla ruke u zrak i ljutito krenula prema prozoru. Za stolom voditelja ispita na čelu dvorane sjedio je Toby. Sjela sam na stol pokraj njega i gledala ga kako piše. Prepoznala sam neke od rečenica koje je zapisivao: pojavit će se kasnije u njegovom prvom romanu, Crni led. Nekoliko je puta nezadovoljno coknuo jezikom i povukao par debelih, samoprijekornih crta preko neke riječi ili rečenice, sve dok Gaia ne bi prislonila ruku na njegovo rame i ohrabrila ga da nastavi dalje. U jednom sam trenutku vidjela kako se sagnula prema njemu kad je kemijskom napravio dubok rez preko čitave stranice, ali nije ga mogla dotaknuti.
131
elada8
Nekoliko minuta kasnije, mogla je. Pažljivo sam ih promatrala. Dok su mu misli slijedile obrise krajolika ideja što su mu se rađale u glavi, njegova bi se aura iznenada stisnula, stvarajući debelu barijeru — izgledala je poput leda - koja bi ga na trenutak sasvim okružila. Jednom ili dvaput ostala je oko njega deset sekundi i više. Gaia je uporno dozivala njegovo ime, sve dok se barijera ne bi naočigled rasplinula. Ali ne bi se rasplinula u zrak, nego u samog Tobyja. »Što je to?« upitala sam Gaiju nakon nekog vremena. Načas je pogledala prema meni: »To je strah. Toby se boji da nije dovoljno dobar. Nisi se nikad susrela s tim kod Margot?« Odmahnula sam glavom. Ne na ovaj način. »Pretpostavljam da se kod svakoga pojavljuje u drukčijem obliku«, slegnula je ramenima. »Ovo je Tobyjev način. Taj ga oklop štiti. No, brinem se. U posljednje vrijeme ga štiti i od dobrih stvari pa ne mogu doprijeti do njega.« Klimnula sam glavom: »Možda možemo zajedno poraditi na tome.« Nasmiješila se: »Možda.« I dalje ga je pokušavala trgnuti iz tog oklopa, no štit bi se stvorio i, kad bi dopustio svojim strahovima da ga obuzmu, samo ga je Toby mogao rastopiti. Protiv toga nije bilo anđeoskog lijeka. Da se uspio sam trgnuti iz njega, možda bi bio primijetio Margot kako skuplja stvari i odlazi s ispita sat vremena ranije. Slijedila sam je van. Obavila je ruke sama oko sebe i zagledala se u daljinu preko rijeke Hudson. A zatim je stala hodati, sve brže, dok joj se hod nije pretvorio u trčanje. Nije se zaustavljala. Već u idućem trenutku obje smo jurile nezaustavljivom brzinom, a grašci znoja izbijali su joj na licu i kosa vijorila iza nje poput repa strelovitog kometa. Trčale smo i trčale, sve dok se nismo našle na Brooklynskom mostu. Margot je hvatala zrak i sva zadihana se naginjala naprijed,
132
elada8
rukama se oslanjajući na koljena, dok joj je srce u grudima tuklo kao da će iskočiti. Spustila je pogled prema užurbanoj prometnici koja se protezala ispod pješačke staze pa se naslonila na mrežastu ogradu mosta i zagledala u obrise Manhattana na horizontu. Sunce je još uvijek bilo visoko, pa je morala podići ruku i zakloniti oči. Gledala je u daljinu kao da nekoga traži, škiljeći prema blizancima World Trade Centera, pa prema Doku 45, dok napokon nije oteturala do obližnje klupe i srušila se na nju. Posvuda oko nje, poput malenih munja, sijevala je tuga i zbunjenost. Dok je sjedila tako, savijena preko vlastitih koljena, iz srca su joj strelovitom brzinom izvirale tisuće sitnih ružičastih svjetala, koja su zatim kružila oko njezina tijela i slijevala se u njezinu auru. Oči su joj bile čvrsto stisnute, a brada joj podrhtavala dok je razmišljala o mami. Jedino što sam mogla bilo je nasloniti joj ruku na glavu. Hajde, hajde, malena. Nije sve tako crno. Kada sam sjela pored nje, ukopala je laktove u bedra, prislonila glavu na dlanove pa dugo i beznadno jecala. Ponekad je najduži put onaj između očaja i prihvaćanja. Ostala je ondje, nepomična, dok su deseci biciklista zujali pored nje, a sunce se prelijevalo u svim svojim zlatnim nijansama, i dok naposljetku grad nije zablistao brončanim sjajem, a površina Hudsona se zapalila, prekrivena vatrenim bojama zalaska. Prebirala sam po sjećanjima tražeći ovaj trenutak, no nije ga bilo. Pa sam prestala tražiti i počela govoriti. Razmišljaš o tome da skočiš s ovog mosta, ha, malena? Jer, kažem ti, odred za samoubojstva je korak ispred tebe. Dlanom sam lagano zatresla mrežu željezne ograde. Ponovno je briznula u plač. Ublažila sam ton. Ne da me je mogla čuti. Ali možda me je mogla osjetiti. Što je, Margot? Zašto si još uvijek ovdje? Zašto se ne uhvatiš knjige i učiš kako si obećala, i učiniš nešto od sebe? A onda sam se uhvatila kako je obasipam izjavama tipa tvoj život je u tvojim rukama i uzdahnula sam. Morala sam promijeniti taktiku.
133
elada8
Svi ti tipovi s kojima spavaš, usrećuje li te itko od njih? Voliš li ijednoga od njih? Polako je odmahnula glavom. »Ne«, promrmljala je. Suze su joj kapale niz lice. Bila sam uporna. Zašto onda to radiš? Što ako opet zatrudniš? Ili se zaraziš HIV-om? Podigla je pogled i obrisala suze s lica. Nasmijala se: »Razgovaram sama sa sobom. Stvarno sam poludjela.« Naslonila se na svoje prekrižene ruke i zagledala iznad obrisa grada, zureći u horizont. »Zaista jesmo sami na ovome svijetu, zar ne«, kazala je tiho. To nije bilo pitanje. I tada sam se sjetila - te snažne, očajničke potrebe da me netko spasi. Sjetila sam se kako sam se na tom mostu osjećala kao da sam tisućama kilometara daleko od Zemlje, sama na nekoj stijeni usred svemira. A nitko nije došao. Osim što sam ja bila ondje. Obujmila sam je rukama pa onda osjetila još jedne ruke na mojima, pa još jedne. Podigavši pogled vidjela sam Irinu i Unu, duhove s druge strane života, kako grle mene i Margot, nježno joj govoreći da je sve u redu, da su tu, da će je čekati. Plačući sam uzela obje za ruku, želeći ih zadržati koliko god sam mogla, a one su me poljubile i, grleći me, kazale da su uvijek uz mene i da im nedostajem. Plakala sam dok mi nije nestalo suza. Svjetlo oko Margotina srca treperilo je poput svijeće na moru. Nakon nekog vremena je ustala, a vilica joj više nije podrhtavala. Polako se spustila niz izlaznu rampu i uhvatila taksi kući, a zvijezde su ostale za njom, skrivajući svoje tajne iza neprobojnih oblaka. Loša je vijest, naravno, bila da je pala sve ispite. No u tom je padu ipak bilo i nešto uspješno. Naime, pala je više ispita nego itko drugi na njezinoj godini. Moglo bi se reći da je briljirala u padanju. Bob joj je priredio zabavu lektire i lokanja, pa su njih dvoje proveli iritantno razuzdanu večer slaveći njezinu izvanrednu akademsku katastrofu.
134
elada8
Dobra je vijest bila da je mogla ponovno slušati predmete sa svoje brucoške godine. Uspjela sam doprijeti do nje i potaknuti je da napravi plan. Nije bilo šanse da Grahamu kaže da je potrošila stotine funti na produženi mamurluk. Stoga je odlučila pronaći još par poslova, štedjeti cijelo ljeto i sama financirati ponavljanje prve godine studija. Zaposlila se u irskom pubu, gdje je konobarila vikendom, i pronašla dodatni posao kao šetačica pasa za bogatune iz Upper East Sidea. Bacila sam samo jedan pogled na lajavi pompon na kraju uzice i uzdahnula. Put nas je, nema sumnje, vodio k Sonyji. Dva su razloga zbog kojih nisam učinila više da spriječim ponovni susret sa Sonyjom Hemingway. Prije svega, Sonya je bila ludo zabavna. Visoka, obdarena pravim ženskim oblinama, jarko crvene kose koja joj je padala do guzova i koju je svako jutro pola sata peglala, Sonya je voljela visine, teške droge i poluistine. Nije imala apsolutno nikakvih dugoročnih ciljeva. Osim toga, bila je daljnja rođakinja Ernesta Hemingwaya, i tom se činjenicom (ili ne-činjenicom) hvalisala pred dizajnerima, dilerima i svakim tko je bio voljan slušati. I isplatilo se. Među pogodnostima koje su joj donijele njezine pričice bio je strelovit uspon karijere modela i neprestana mećava halucinogenog bijelog praha. Kao drugo, iznad glave mi je visio upitnik. Je li ili nije imala vezu s Tobyjem? Računala sam da bih, kad sam se već našla u poziciji da razriješim tu egzistencijalnu sitnicu, mogla iskoristiti priliku. Ali shvatila sam da se udaljavamo od nje. Pas – Paris - poslušno je šetuckao uz Margot, potpuno mirne uzice. Okrenula sam se i pogledom pretražila ulicu. Sonya je još uvijek bila s druge strane Pete avenije. Možda bolje da se upletem, pomislila sam. Sagnula sam se i prstima mu razbarušila pahuljaste uši, a zatim mu prislonila ruku na čelo. Vrijeme je za ručak, zar ne, dečko? Paris je uzbuđeno stao sliniti. Istog trenutka poslala sam slike raznoraznih psećih poslastica u Parisovu glavu. Što ti golica maštu, ha? Puretina? Slanina? U Parisovoj glavi pojavila se pečena puretina i slanina na ražnju. Zalajao je. Čekaj, znam, kazala sam. Brdo kobasica!
135
elada8
Na te riječi, Paris se dao u bijeg. Nešto brže nego što sam se nadala i s iznenađujućom silinom. Povukao je Margot naprijed i pojurivši na drugu stranu ceste natjerao dva taksija i Chevrolet da naglo zakoče, zaustavljajući se samo nekoliko centimetara ispred Margot. Ona je kriknula i ispustila uzicu. Paris je nezaustavljivo grabio dalje, a maleni mu se rep vrtio poput propelera. U divljoj jurnjavi naveo je još jedan automobil na naglo kočenje, a biciklista kojemu je presjekao put lansirao preko volana ravno u obližnji hotdog štand. Biciklist nije bio nimalo sretan. Margot je pokunjeno prešla cestu, sačekavši zeleno svjetlo u znak isprike. Stigavši na drugu stranu, pojurila je prema delikatesi. Stajala sam pored vrata i umirala od smijeha - po drugi put ovaj je prizor djelovao mnogo zabavnije. Paris se zaputio ravno na novu pošiljku svinjetine u stražnjem dijelu trgovine i u svojoj psećoj želji da ugrabi najveći komad srušio aparat za vodu, prolijevajući čitav njegov sadržaj po podu. Vlasnik je stao ljutito vikati i rukama tjerati Parisa iz trgovine. Paris ga je sa zadovoljstvom poslušao, u zubima noseći ogroman komad mesa. Margot je zgrabila Parisa, nekoliko ga puta pucnula po njušci i odvukla ga natrag unutra da se ispriča. Stala je pred vlasnika, koji se mučio sakupiti razbacane ostatke mesa: »Jako mi je žao! Obećajem da ću sve platiti! Molim vas, napravite popis i sve ću vam vratiti čim prije, snaći ću se nekako.« Vlasnik ju je bijesno prostrijelio pogledom i rekao joj - na talijanskom - da si zabije svoje isprike tamo gdje sunce ne sja. Margot je skrenula pogled prema djevojci duge crvene kose u kutu, koja je, mokra do kože od posljedica Parisova pothvata, pregledavala svoju odjeću i smijala se. Bila je to Sonya. »Hej, oprosti zbog toga«, kazala je Margot. »To nije moj pas...« Sonya je cijedila svoju crvenu kosu: »Engleskinja, ha?« Margot je slegnula ramenima: »Moglo bi se reći.« »Ne zvučiš baš kao kraljica.« »Stvarno mi je žao zbog tvoje košulje. Je li upropaštena?«
136
elada8
Sonya je krenula prema njoj. Imala je tu naviku da krši pravila osobnog prostora. Prilazila bi potpunim strancima — kao što je, u ovom slučaju, bila i Margot — i stala im tako blizu da bi se zamalo sudarili nosevima. Na teži je način, i u preranoj dobi, naučila da ljudi reagiraju na sučeljavanje. Ponekad na dobar, ponekad na loš način — no, u svakom slučaju, dobila bi željenu pažnju. »Hej, ti ‘Moglo Bi Se Reći Engleskinjo’, imaš li sudar večeras?« Margot je napravila korak unatrag. Vidjela je Sonyjine bjeloočnice i tragove crvenog ruža na njezinim zubima. Sonya je učinila još jedan korak naprijed. Paris ju je polizao po ruci. »Tvom se psu sviđam, ha?« Margot se pribrala: »Žao mi je zbog tvoje košulje. Lijepa je.« Sonya je spustila pogled na svoj svileni ljubičasti top s volanima, koji joj se lijepio za grudi. »Nema veze, imam još hrpu takvih. Evo«, niotkud je stvorila crnu posjetnicu i gurnula je pod Parisovu ogrlicu, »možeš mi se iskupiti tako da večeras dođeš na moju zabavu.« Vragolasto je namignula Margot i odšetala van na Petu aveniju, još uvijek se cijedeći na sve strane. Bez psa i pojma o tome što očekivati, Margot se te večeri pojavila pred Sonyjinom gradskom kućom u Carnegie Hillu, škiljeći u adresu na crnoj posjetnici, uvjerena da je na krivom mjestu. Pozvonila je. U istom trenutku, vrata su se širom otvorila, otkrivajući zanosnu Sonyju u pripijenoj haljini leopard uzorka. »Moglo Bi Se Reći!« povikala je, vukući Margot unutra. Zahihotala sam. Moglo Bi Se Reći. Kakav obraz. Sonya je upoznala Margot sa svojim gostima - morala je izvikivati njihova imena kako bi nadglasala Boba Marleyja, čija je glazba treštala iz dvaju ogromnih zvučnika u predvorju kuće naposljetku stigavši do muškarca kojeg je predstavila kao ‘Gospodin
137
elada8
Shakespeare, koji obožava moje zabave provoditi s glavom u knjizi’. Zastao mi je dah. Bio je to Toby. »Bok«, Margot je pružila ruku figuri u naslonjaču skrivenoj iza knjige. »Zdravo«, odvratio je, provirujući iza knjige, pa ugledavši je još jednom ponovio ‘zdravo’, ali ovaj put s uskličnikom na kraju. »Toby«, rekao je ustavši. »Margot«, kazala je Margot. »Mislim da smo se već upoznali.« »Ostavit ću vas da čavrljate«, rekla je Sonya i izgubila se. Margot i Toby izmjerili su jedno drugo pogledima, pa onda u nelagodi okrenuli glave. Margot je sjela i uzela knjigu koju je čitao. Toby je malo petljao oko zakački na svome remenu, pa zatim sjeo pored nje. Njegov letimičan pogled prema Sonyji koja je koketirala i smijala se na drugoj strani prostorije potvrdio je moje sumnje: oduvijek mu je ona bila draža od mene, od samog početka. »Tako«, kazala je Margot. »Ti si Toby.« »Da«, odvratio je. »Jesam.« Zar je zaista bilo tako nelagodno? U mojoj je glavi naš prvi susret bio mnogo dinamičniji. I tako se nastavio. »Je li Sonya tvoja djevojka?« Toby je nekoliko sekundi samo žmirkao, a onda zaustio kao da će nešto reći pa zatim zatvorio usta. »Hm, kako opisati naš odnos... Krala mi je dudicu dok sam bio beba. Mislim da je jednom prilikom i skinula svu odjeću sa sebe i popela se u moj krevetić. Ali izuzev toga, naša je veza oduvijek prilično platonske prirode.« Margot je klimnula glavom i nasmiješila se. Gaia se pojavila i nagnula preko Tobyjeva ramena. Margot je ta, Toby.
138
elada8
Samo je odjednom izgovorila te riječi. I začudo, Toby ju je čuo. Na trenutak se okrenuo prema Gaiji, a srce mu je ubrzano lupalo zbog iznenadne munje spoznaje koja mu je bljesnula u duši, a ja sam samo gledala, preplavljena čudom i poniznošću. Gaia je znala da sam ja bila Margot, i gledala me je kako njezinog sina optužujem za ubojstvo. A ipak je sada bila tu i ohrabrivala ga da bude s njom. Toby se okrenuo prema Margot, iznenada pun želje da je malo bolje upozna. Bila je zaokupljena njegovom knjigom. »Voliš knjige, pretpostavljam?« Okrenula je stranicu. »Da.« »Znaš, svi su danas tako protiv Shakespearea, ali jednostavno moraš voljeti Romea i Juliju, zar ne?« Nasmijala sam se. Toby uistinu nije vladao vještinom usputnog čavrljanja. Margot je, s druge strane, bila sklona uništavanju svakog razgovora svojim kategoričkim stavovima. Podigla je pogled s knjige i veoma ga ozbiljno pogledala: »Romeo i Julija je šovinistička maštarija, a ne ljubavna priča. Mislim da je Julija s tog balkona trebala proliti kacu vrelog ulja.« Tobyjev osmijeh uvenuo je poput paprati u plamenu. Odvratio je pogled, pokušavajući smisliti neku pametnu repliku. Margot je zakolutala očima i ustala, spremna da ode. U istom trenu Gaia se pojavila pored njega i stala mu šaptati na uho. Promatrala sam Margot kako pogledom traži nekog drugog u prostoriji s kim bi mogla razgovarati, nekoga mnogo sklonijeg igri mačke i miša, i osjetila kako ustajem u Tobyjevu obranu. Gaijina šaputanja nisu dopirala do Tobyja od bure različitih osjećaja koji su ga preplavili zbog iznenadne potrebe da uspostavi vezu s Margot. Bio je napet, nervozan i nesiguran zbog čega ga odjednom toliko privlači djevojka koja uopće nije bila njegov tip.
139
elada8
Odlučila sam se upetljati. Toby, kazala sam strogim glasom, kaži joj što je ide. Ponovila sam još jednom. Pa još jednom. Gaia me je gledala kao da sam potpuno izgubila razum. Napokon, Toby je ustao. »Margot«, rekao je glasno dok se udaljavala. »Margot!« ponovio je i ona se okrenula. Stanka između pjesama. Nekolicina glava okrenula se prema njima. Toby je uperio prst u nju: »U krivu si, Margot. Ta drama govori o srodnim dušama koje savladavaju sve prepreke. Radi se o ljubavi, a ne šovinizmu.« Glazba je ponovno odjeknula: uvodni taktovi pjesme I Shot the Sheriff. Sonya je stala tjerati sve prisutne da ustanu i zaplešu. Margot je kroz gomilu pogledala u Tobyja na drugoj strani prostorije i pogledi su im se susreli. Na trenutak mu je poželjela nešto odbrusiti. Ali nešto u njegovom pogledu ju je spriječilo. I tako je samo otišla, izišla na ulicu i zaputila se natrag u svoj stančić iznad knjižare Babbington.
140
elada8
Tijekom sljedećih mjeseci, doživjela sam popriličan broj sukoba s demonima. Sonyjin anđeo — njezin otac Ezekiel, koji za života uglavnom nije bio prisutan u njezinom - strpljivo je koračao hodnikom njezina doma, redovito bivajući istjeran iz prostorije zbog Sonyjine pokornosti dvama demonima po imenu Luciana i Pui. Za razliku od Grogora, njih je bilo teško razlikovati od bilo kojeg među mnoštvom prelijepih ljudskih bića koja su prelazila prag Sonyjine kuće. Znala sam da provode mnogo vremena sa Sonyjom, ali najčešće ih nisam mogla vidjeti. I tu sam naučila još ponešto: demoni su se znali jako dobro skriti. Baš poput milijuna kukaca koji prebivaju po najskrivenijim zakutcima i pukotinama u podu vašeg doma, isto se tako i demoni zavuku u džepove života. Gledala sam Sonyju kako skida ogrlicu s teškim privjeskom od sedefa i dok ju je spuštala na toaletni stolić vidjela sam kako iz nje zure lica Luciane i Pui. Ponekad bi se provozali u njezinoj dizajnerskoj torbici; u drugim prilikama bi se omotali oko njezina zapešća poput narukvice. Budući da je Sonya bila, mogli bismo reći, prevrtljiva po pitanju svog načina života - pa biste je, primjerice, ponedjeljkom mogli zateći kako vježba jogu i pijucka čaj od aloe vere, a već u utorak bi vam se moglo dogoditi da se spotaknete preko njezina onesviještena i nadrogirana tijela koje, licem prema dolje, leži u vlastitoj bljuvotini - Luciana i Pui su se ili izležavale na Sonyjinom ogromnom kauču u punom, gotovo ljudskom obliku ili su egzistirale kao tamne mrlje na Sonyjinoj duši. No nikad je nisu napuštale. U roku od nekoliko tjedana, Sonya je pozvala Margot da se useli k njoj. Kazala je da joj je žao Margot, što zbog činjenice da je prisiljena raditi tri posla, što zbog nečega još goreg — da živi u Bobovu odvratnom stanu. Ustvari, Sonya je bila usamljena. Čak je i prisustvo Luciane i Pui bilo povezano s njezinom usamljenošću. Nikad joj nije bilo jasno zašto se, kad bi se prepustila drogama, odjednom osjećala manje samom. Pripisivala je to učincima na njezin
141
elada8
mozak. Pogrešno. Bilo je to zato što bi se Luciana i Pui, njezine najodanije i najopakije družbenice, tada ovile oko nje kao bršljan oko stabla. Od početka sam im jasno dala do znanja da ja ne namjeravam koračati po nikakvom hodniku dok njih dvoje uništavaju Sonyjinu dušu. Zbog njih je loše utjecala na Margot. Ona je već kušala malo trave ovdje, malo cracka ondje, i vidjela sam što slijedi, jasno poput prednjih svjetala lokomotive što punom snagom juri prema njoj koja leži na tračnicama. Luciana i Pui nisu baš najbolje prihvatile to što sam im se suprotstavila. Promijenile su oblik, izvijajući se u zrak poput dvaju zmijolikih stupova crvenoga dima, bljujući vatrene kugle u mom pravcu. I baš kao i u stvarnom životu, našla sam se u situaciji za koju nisam bila pripremljena, na koju me nitko nije upozorio. I baš kao i u stvarnom životu, slijedila sam instinkt: podigla sam obje ruke i zaustavila vatru, a zatim sam zatvorila oči i zamislila kako svjetlo u mome tijelu biva sve jače, što se i dogodilo. Kada sam otvorila oči, svjetlo je bilo tako snažno da su se pred njim povukle u kut, stisnuvši se kao sjene u podne, i dugo se nisu pojavile preda mnom. Ezekiel se u punoj snazi vratio u Sonyjin život. Odjednom je počela razmišljati o tome da se ostavi droge, da se okrene zdravijem načinu života, možda čak i da se skrasi s nekim dobrim muškarcem. Zauvijek. »Što misliš o Tobyju?« Sonya je upitala Margot jednog jutra uz kavu. Margot je slegnula ramenima: »Čini se dobar. Tih.« »Razmišljam o tome da počnem izlaziti s njim.« Margot se glasno nakašljala: »Izlaziti s njim? Hoćeš li možda početi i, nemam pojma, peći kolače i organizirati sastanke kluba žena?«
142
elada8
Sonya - a morate zamisliti tu curu, nagnutu nad svojom šalicom kave u svilenom ogrtaču leopard uzorka i crvenom baršunastom pushup grudnjaku, dok joj je neispeglana crvena kosa divljala na sve strane, presijecajući joj blijedo lice poput kakve posjekotine - se osjetila uvrijeđeno. Više od svega ju je uvrijedila činjenica da je, ustvari, nije vrijeđala pomisao na pečenje kolača i klub žena. »Čini mi se da starim.« »Jeste li ti i Toby ikad petljali?« Sonya je odmahnula glavom. Barem je jedanput govorila istinu. »Išli smo u vrtić zajedno. On mi je kao brat. Bljak, što mi je palo na pamet. No, dobro, zar se nije među vama nešto dogodilo na mojoj zabavi prije nekoliko mjeseci ?« »Uvrijedila sam ga.« »I?« »I ništa. Otad ga nisam vidjela.« »Bi li željela?« Margot je malo razmislila. Naposljetku je klimnula glavom. I tako su se Margot i Toby našli na neslužbenom sudaru. Pojavio se u Bobovoj knjižari. Bob se nalazio na svom uobičajenom mjestu, zavaljen u stolac iza blagajne, pušio mješavinu trave i duhana i čitao o novom Cadillac Fleetwood Broughamu. Pogledao je u Tobyja i frknuo svoj opušak prema njemu. »Došao sam po Margot?« Odgovorio mu je samo kašalj iza blagajne. Toby je pogledom preletio policu s novim izdanjima. »Tu ima dobrih knjiga. Nikada prije nisam čuo za ovo mjesto.« »Aha.«
143
elada8
»I, je li Margot tu negdje?« »Morat ćeš pitati nju.« Uvijek sam se divila Tobyjevom neizmjernom strpljenju. Pogledala sam u Zenova, koji je stajao naslonjen na blagajnu, i napravila pokret kao da dlanom udaram Boba po zatiljku. Zenov je odmahnuo glavom u stilu ‘a što ćeš, takav je’. Toby je sklopio ruke iza leđa i razmotrio Bobov prijedlog. A onda je iz petnih žila povikao: »Margot?« Bob se srušio sa stolca i stražnjicom tresnuo o pod. »Margot Delacroix, ovdje je Toby Poslusny, spreman za naš neslužbeni sudar. Jesi li tu, Margot?« urlao je iz svog smirenog, ravnodušnog stava glasnoćom i autoritetom evan-đelističkog propovjednika, cijelo vrijeme pogleda uperena u Boba. Bob je skočio na noge, dok se Zenov smijuljio sebi u bradu: »Uf, samo da provjerim je l’ tu...« »Hvala«, odvratio je Toby i, još uvijek se smiješeći, kimnuo Bobu. Margot je nekoliko minuta kasnije izronila iza pregradnog zida u svečanoj zelenoj haljini od tila u stilu 1950-ih, koja joj je bila dva broja premala. Još uvijek je ukosnicama namještala kosu, vidno nervozna. Vidjela sam iznenađenje u Tobyjevim očima dok je pogledom upijao njezinu haljinu, njezin vrat balerine. Njezine noge. »Zdravo«, rekla je. »Oprosti što si čekao.« Toby je klimnuo glavom i ispružio savijenu ruku prema njoj, dajući joj znak da ga uzme pod ruku. Učinila je to pa su laganim korakom izišli iz knjižare. »Zaključavam u jedanaest«, procijedio je Bob kroz kašalj, no vrata su se zalupila prije nego što je dovršio rečenicu.
144
elada8
Kažu da prva dva tjedna daju potpunu sliku svake veze. Ja kažem da je i kraće od toga. Prvi sastanci nepogrešivi su zemljovidi cijelog područja. Toby nije bio za klasiku. Nije bio tip za večeru i kino. Njegova je vizija prvog spoja bila vožnja čamcem po Hudsonu. Margot je cijelu situaciju smatrala presmiješnom. Važan pokazatelj njihove buduće veze. A onda je Toby izgubio jedno veslo i počeo recitirati W. B. Yeatsa. To ju je već impresioniralo. A zatim je Margot — a zar je mogla učiniti išta drugo? - odnekud izvadila smotuljak kokaina. Što je Toby ocijenio neukusnim. »Spremi to, ne koristim to smeće.« Margot ga je pogledala kao da mu je narasla druga glava: »Ali, ti si Sonyjin prijatelj, zar ne?« »Jesam, ali to ne znači da sam narkić...« »Pa nisam ni ja narkić, Toby, samo se hoću malo zabaviti...« Odvratio je pogled. Okrenula sam glavu, posramljena. Mrzila sam samu sebe. Prezirala sam ovaj trenutak, jedan od mnogih koji su okaljali sliku nečega što je moglo biti sasvim pristojna veza. I, kao i uvijek, moj grijeh. Margot se osjetila uvrijeđenom: »Pa dobro, ako nećeš, više za mene!« Pošmrkala je obje linije. Toby je pogledom proučavao zgrade na drugoj strani rijeke. Ulične svjetiljke počele su se paliti uz rub vode, po površini rijeke šaljući vrpce zlatnog i crvenkastog sjaja prema čamcu. Nasmiješio se. A onda je odložio veslo. Skinuo je jaknu, pa zatim i cipele. A onda košulju. »Što radiš?« upitala je Margot. Nastavio se svlačiti, na kraju ostavši samo u slip-gaćicama. A onda je ustao, ispružio svoje mršave bijele ruke, naslonio koštunjavi trup na koljena i, zauzevši stav pravog skakača, bacio se u rijeku.
145
elada8
Margot je ispustila kokain iz ruke i zaprepašteno se nagnula preko ruba čamca. Strašno dugo je ostao pod vodom. Čekala je, nervozno gnječeći prste. Još uvijek mu nije bilo ni traga. Upitala se bi li trebala dozvati nekoga u pomoć. Naposljetku je skinula jaknu i cipele pa skočila za njim. U tom trenutku, on je izronio, gušeći se od smijeha. »Toby!« vrisnula je, cvokoćući zubima. »Prevario si me!« Toby se smijao i prskao je vodom: »Ne, slatka moja Margot, ti si ta koja vara samu sebe.« Pogledala ga je. Kako je mudar, pomislila sam. Kako je lud, pomislila je Margot. »Ha?« Doplivao je do nje psećim stilom. »Stvarno misliš da te šmrkanje kokaina čini zabavnom?« rekao je. »Jer ako misliš, mnogo si gluplja nego što sam te smatrao.« Voda mu je kapala s nosa, a glas mu je podrhtavao od hladnoće. Margot je netremice zurila u njega i baš u trenutku kad joj je palo na pamet da ga poljubi, on se nagnuo prema njoj i poljubio je. Bio je to jamčim vam - najnježniji i najiskreniji poljubac u njezinu životu. Mjesece nakon toga provela sam u Tobyjevu sićušnom tavanskom stanu iznad kafića koji je radio cijelu noć, pažljivo proučavajući Margot i Tobyja dok su sve dublje i dublje ponirali u zajednički duhovni bezdan za koji su počinjali misliti da je ljubav. Isprva sam govorila samoj sebi da se njih dvoje zaljubljuju u samu ljubav, da je samo splet oklonosti a ne ljubav to što ih drži skupa, unatoč tome što nemaju novca, budućnosti, a ni mnogo toga zajedničkog. No, promatrajući ih umotane u ručnike na klimavom balkonu petog kata koji je gledao na West Village, kako pijuckaju kavu i čitaju jutarnje novine poput starog bračnog para, pomislila sam, Stani malo. Što propuštam? Što sam propustila prvi put? Jesam li se osjećala kao višak? Pa, recimo samo da mi je bilo drago što je i Gaia ondje. Potrudila sam se upoznati je. Za vrijeme
146
elada8
Tobyjevih i Margotinih intimnijih trenutaka, trenutaka koje sam željela poštivati u pogledu njihove privatnosti i svetosti, Gaia i ja čavrljale bismo o Tobyjevu djetinjstvu. Ona je umrla od raka grlića maternice kada je imao četiri godine. Do tada je Tobyjev anđeo čuvar bila njegova tetka Sarah. »O«, kazala sam iznenađeno. »Mislila sam da se jednom ljudskom biću dodjeljuje po jedan anđeo.« »Ne«, rekla je Gaia. »Samo ako smo potrebni i kad smo potrebni. Osoba tijekom života može imati dvadeset različitih anđela čuvara. A i ti ćeš vjerojatno čuvati više od jedne osobe.« Od te mi se pomisli zavrtjelo u glavi. Toby mi je ispričao da je imao samo jedno sjećanje povezano s majkom. Učila ga je voziti bicikl. Bojao se da će pasti pa je samo stajao u mjestu na pragu njihove kuće, grčevito stiskajući ručke volana. Sjećao se da mu je rekla neka vozi samo do kraja vrtne staze, pa ako uspije stići tako daleko, može pokušati voziti do kraja ulice, a onda do kraja susjedne ulice i tako dalje. Kada je stigao do kraja staze - prevalivši čitava četiri metra — pljeskala mu je s tolikim oduševljenjem da je stao pedalirati sve do druge strane grada, dok ga naposljetku nije odvukla kući. Kazao mi je da otada koristi sličnu taktiku i u pisanju - samo piše do kraja stranice, pa zatim do kraja poglavlja, i tako redom, sve dok ne završi čitav roman. I pritom mu je uvijek u glavi majčina slika kako oduševljeno plješće. Gaia se nasmiješila: »Znaš, sjećam se toga, te zgode s biciklom.« »Zaista?« »Da. No ono što je smiješno je da Toby tada nije imao četiri godine. Bio je godinu stariji. A ja više nisam bila živa. Tada sam već bila njegov anđeo čuvar.« Začuđeno sam zurila u nju: »Jesi sigurna?« Klimnula je glavom: »Toby me je cijeli svoj život s vremena na vrijeme bio u stanju vidjeti. Ne zna da sam mu majka, niti da sam njegov anđeo čuvar. Ponekad misli da sam netko koga prepoznaje iz
147
elada8
škole, ili možda davna susjeda ili samo neka luda žena koja mu u knjižari stoji preblizu. Rijetko, ali događa se.« Pogledala sam u Tobyja i Margot, koji su, ispreplićući prste, ležali na Tobyjevom oronulom kožnom kauču i istodobno sam se pitala i nadala: Hoće li Toby ikad mene vidjeti? Što ako me vidi? Hoću li mu se ikad moći ispričati? Hoću li se ikad više moći iskupiti za ono što sam učinila? Vjenčanje se održalo u Kapelici cvijeća u Las Vegasu, devet sretnih mjeseci nakon onog katastrofalnog prvog spoja. Pokušala sam — no bezuspješno — nagovoriti Margot da pričeka s vjenčanjem do odlaska u Englesku, gdje bi mogla upriličiti nešto malo svečanije i pružiti Grahamu jedinstvenu priliku da svoje jedino dijete pred oltarom preda budućem mužu. Čitav sam život smišljala priče o tom vjenčanju, dodajući uvijek nešto vlastite mašte i želja svom sjećanju. No, ustvari, bilo je ovako: Toby se jedne večeri pojavio u irskom pubu u kojem je Margot radila. Podnio je molbu za izbor u trajno zvanje redovnog profesora na Sveučilištu New York i činilo se prilično sigurnim da će mu je i odobriti. Pa je tako sebi kupio Chevy iz 1964., a Margot dar. Bio je to skroman prsten s jednim dijamantom. Pogledala ga je: »Misliš ozbiljno?« Namignuo joj je. »Prevelik mi je za prstenjak, znaš?« Osmijeh mu se izgubio: »Stvarno?« »Taman mi stane na palac. Pa pretpostavljam da to onda nije zaručnički prsten.« Ovaj put je ona namignula, pa zatim duboko udahnula. Je li to stvarno to? pomislila je. Da, rekla sam joj. To je to. Pogledala je u Tobyja: »Zar me ne bi trebao nešto pitati?« Kleknuo je na jedno koljeno i uzeo je za ruku: »Margot Delacroix...«
148
elada8
»...da«, koketno je zatreptala očima. Stajala sam pored nje, pažljivo ga promatrajući. Željela sam da se ohrabri, da bude ozbiljna, da zaista doživi taj trenutak. Željela sam biti na njezinom mjestu, reći ‘da’ i misliti to iz dubine duše. »Margot Delacroix«, kazao je Toby ponovno, smrtno ozbiljan. »Samodopadna svađalice«, njezin osmijeh je iščezao, »strastvena, ratoborna, prekrasna Julijo moga srca«, osmijeh joj je ponovno zatitrao, »ženo mojih snova, molim te, molim te, suzdrži se od toga da me zaliješ kacom vrelog ulja i postani mi ženom.« Gledala ga je očima koje su se smiješile i grizla se za obraz. Napokon je progovorila: »Toby Poslusny, Romeo moje duše, zamišljeni robe književnosti, patniče sindroma mučenika...« Klimao je glavom. Sve istina, ruku na srce. Ali, to nije bilo sve. Pustila ga je da čeka. »...dobri, nježni, strpljivi Toby.« Prošla je minuta. »Margot?« Toby ju je stisnuo za ruku. Koljena su ga boljela. »Zar već nisam rekla ‘da’?« Odmahnuo je glavom. »Da!« poskočila je u zrak. On je s olakšanjem izdahnuo i s mukom se uspravio na noge. Malo se divila svom prstenu, a onda doživjela trenutak prosvjetljenja. Ili, bolje rečeno, pomračenja, trenutak ludila. Jeste spremni? Slušajte ovo: »Haj’mo se vjenčati u Vegasu!« Kunem vam se, pokušala sam je odgovoriti od toga. Čak sam i zapjevala Pjesmu duša. Ali nije se dala smesti. Toby je razmotrio ideju. Opisao joj je sliku bijelog vjenčanja iduće godine u starinskoj kapelici u Engleskoj, prepunoj ljiljana i ruža,
149
elada8
s Grahamom koji je prati do oltara. Promrmljala sam njezine riječi zajedno s njom. Dosadno, kazala je. Čemu čekati? Toby je pristao na kompromis. Na svoju vječnu hvalu, učinio je časnu stvar. Pronašao je najbližu telefonsku govornicu i nazvao Grahama kako bi od njega zatražio Margotinu ruku. Ne, Margot nije trudna, uvjeravao ga je. Jednostavno je voli. A ona jednostavno ne želi čekati više ni tren. Tišina s druge strane žice. Konačno, Graham je progovorio, grcajući u suzama. Naravno da imaju njegov blagoslov. Platit će čitavu svečanost i medeni mjesec u Engleskoj. Margot je u slušalicu vrisnula ‘Hvala!’ i ‘Volim te, tata!’ - nije se mogla strpjeti ni toliko da porazgovara s njim kako treba, zbog čega sam je htjela opaliti nogom u stražnjicu - pa je odvukla Tobyja u auto. Slušalica je ostala visjeti u zraku, zajedno s Grahamovim najboljim željama. I tako su se zaputili u Vegas. Samo tri dana vožnje. Svratili su do Sonyje i pribavili odjeću za mladenku - posuđenu haljinu leopard uzorka uz sjajne crvene cipele s tankim visokim potpeticama - i zlatnu okruglu naušnicu iz Margotine kutije s nakitom koja će poslužiti kao Tobyjev vjenčani prsten. Hrana? Potrepštine za dugi put? Ne budite smiješni. Ta bili su zaljubljeni - što im je više trebalo? Sunce je upravo počelo zalaziti iza udaljenih brda kada se na stražnjem sjedalu Tobyjeva automobila pojavila Nan. »Pa zdravo, Nan«, kazala sam. »Došla si mi reći da bih ih ipak trebala spriječiti da se vjenčaju?« Još uvijek sam bila pomalo ljuta od našeg prethodnog susreta. Zurila je ravno naprijed, mršteći se. »Što se događa?« Nagnula se prema meni ne skidajući pogled s krajolika na koji je padao mrak: »Margot i Toby voze ravno kroz središte Kuće na stupovima.« Zbunjeno sam zatreptala: »A što je Kuća na stupovima?«
150
elada8
»To je skup demona. Ova je Kuća na stupovima osobito velika. Znat će da Toby i Margot putuju na vlastito vjenčanje i nastojat će to spriječiti.« »Zašto?« Na trenutak me pogledala: »Brak znači ljubav i obitelj. To je ono čemu se svaki demon najviše protivi osim samom životu.« Pratila sam njezin pogled kroz prozor. Ništa osim narančastog bljeska zalazećeg sunca i svjetala automobila koji su prolazili iz drugog smjera. »Možda smo je već prošli.« Nan je odmahnula glavom i nastavila zabrinuto gledati van. Iznenada, automobil se zaljuljao lijevo-desno, nekontrolirano zaplesavši po cesti. Grčevito sam se uhvatila za naslon Tobyjeva sjedala, posežući naprijed kako bih zaštitila Margot. »Ne još«, kazala je Nan mirno, no automobil se snažno nagnuo ulijevo, pa sam na trenutak pomislila da ćemo se ili sasvim prevrnuti ili zabiti u neko od vozila iz suprotnog smjera. Osjetila sam kako me Nan grčevito hvata za ruku. »Što da radimo?« povikala sam. »Sad!« viknula je Nan, stiskajući me za ruku i u istom trenutku našle smo se vani, zajedno s Gaijom, držeći se za haubu automobila koji je divljao po autocesti i pokušavajući ga povući natrag na desnu stranu. Automobili iz suprotnog smjera bjesomučno su trubili. Nekoliko ih je u panici skrenulo u jarak. Toby se borio s upravljačem i u posljednji trenutak uspio izbjeći sudar s kamionom koji mu je blicajući dugim svjetlima jurio ususret. Automobil se smirio u svojoj putanji, a Toby je lagano skrenuo i zaustavio ga na zemljanom putu pokraj znaka na kojem je pisalo ‘Dobrodošli u Nevadu’. Motor se uz treskanje ugasio, a ja sam se pokušavala pribrati. Čula sam Margot i Tobyja kako se smiju u autu.
151
elada8
»Joj, to je bilo strašno!« »Provjerit ću motor.« Glasovi s prednjeg sjedala. Uzbuđeni. Uplašeni. Nan se zaputila prema rubu žute ravnice, obasjana zalazećim suncem. Dlanom sam zaklonila oči, pokušavajući vidjeti u što gleda. »Što vidiš?« Nije bilo odgovora. Osvrnula sam se oko sebe. Iznad obrisa ljubičastih brežuljaka, vidjela sam mračne pojave kako se kreću prema meni. Počela sam koračati prema njima, podigavši ruku u zrak, spremna da iz nje pošaljem svoje najsjajnije svjetlo. A onda sam ih ugledala. Isprva sam mislila da vidim elitne trupe pakla. Toliko sjajne da sam morala odvratiti pogled. Stotinu i više zlatnih, zasljepljujućih bića, mnogo viših od mene, s krilima od plamena. Pošla sam se okrenuti i dozvati Nan, no ona je već stajala pored mene. »Arkanđeli«, kazala je. »Samo nam daju do znanja da su tu.« »Da«, odvratila sam. »Ali zašto su tu?« »Zar nisi osjetila?« rekla je Nan. »Pogledaj svoja krila.« Obavijena oko mog tijela, tako da mi je voda vijugala niz grudi i slijevala mi se prema stopalima, krila su mi bila puna i tamna, poput viška što se prelijeva iz cisterne. I tek me tada obuzeo taj osjećaj, tako intenzivan i zastrašujući kao da stojim pred grotlom pakla: gonili su nas. Toby je treskom zatvorio poklopac motora i obrisao ruke krpom. »Nemajte straha, ljupka damo, sve je u redu«, doviknuo je Margot, koja je visjela preko prozora suvozača i hihotala. Uskočio je natrag u auto i upalio motor. Krenula sam se vratiti u auto, no Nan me zadržala. »Pogledaj«, prstom je pokazala prema automobilu.
152
elada8
Vidjela sam kako crni dim curi, pa uskoro zatim i suklja ispod haube automobila, na trenutak se zapitavši zašto Toby ne ugasi motor i provjeri što se događa. No, automobil je glatko krenuo, a dim se nastavio kovitlati ispod poklopca motora, uzdižući se preko krova, pa se spuštajući niz prtljažnik, sve dok nije obavio čitavo vozilo poput kakve opne ili barijere slične onoj koju sam vidjela oko Tobyja. A onda se usred dima ukazalo lice. Grogor. Pojurila sam za automobilom i skočila na haubu, pa zatim na krov. Posljednji tračci sunca raspršivali su se na obzoru, u tom me trenutku ostavljajući u sjenci, tako da nisam bila u stanju vidjeti količinu dima koji mi je sukljao pod nogama. U daljini iza mene, Nan je visoko iznad glave podigla kuglu svjetlosti, koja se uskoro počela kretati prema meni, postajući sve blistavijom što mi je bila bliže. Spustila sam pogled i vidjela kako se dim rastvara, tvoreći krug oko mene, no na drugim je mjestima bivao sve gušći, polako rastući poput nanosa blata na obali rijeke. »Ruth!« Nan je povikala iz daljine. U istom trenutku zid crnog dima uzdigao se iznad mene poput plimnog vala. Kada je kugla svjetlosti stigla do mene, lebdeći mi točno iznad glave, vidjela sam da ono što me okružuje nije dim - bile su to stotine ruku crnih poput ugljena, koje su se pružale prema meni pokušavajući me zgrabiti. »Nan!« kriknula sam. Krila su mi pulsirala. Plimni se val obrušio na mene poput ogromne lavine. Kada sam došla k svijesti, ležala sam uz cestu, potpuno nepomična. Teškim sam naporom pogledom potražila Nan. Okrenula sam glavu i usred ceste, među gomilom automobila i teretnjaka, ugledala rat. Stotine demona napadale su arkanđele koje sam vidjela u pustinji, kovitlajući prema njima goleme vatrene kugle i goruće strijele, koje su arkanđeli odbijali mačevima. S vremena na vrijeme vidjela bih arkanđela kako pada na tlo i nestaje. Zar umiru? Kako je to moguće?
153
elada8
Začula sam kako mi se netko približava odostraga. Pokušala sam ustati. »Nan«, zavapila sam, no već dok sam izgovarala njezino ime znala sam da to nije ona. Bio je to Grogor. Koraci su mi utihnuli pored glave. S mukom sam nagnula glavu i pogledala gore. Iznad mene nisu bile dvije noge od dima, ni lice s ustima poput onih na cijevi puške, nego vrlo ljudski lik. Visok muškarac u tamnom odijelu, s crtama lica oštrim poput noža. Lagano me šutnuo po nogama kako bi se uvjerio da sam nepokretna. A zatim mi je čučnuo pored glave. »Zašto se ne pridružiš pobjedničkom timu?« kazao je. »A zašto ti ne postaneš svećenik«, odvratila sam. Nacerio se. »Stvarno želiš završiti onako?« pogledom je pokazao na arkanđela koji je upravo primio vatrenu kuglu u prsa. Gledala sam je, zaprepaštena i užasnuta, kako pada na tlo i nestaje u eksploziji svjetlosti. »Kao da nije dovoljno što vi jadnici samo stojite po strani i gledate kako ljudi sve upropaštavaju«, nastavio je, podrugljivo cokćući jezikom. »Ali mislim da sam te pročitao, Ruth. Ti bi više voljela promijeniti stvari, popraviti ih. A zašto i ne bi?« Najednom sam osjetila kako mi krila pulsiraju u mene, kako struja u njima putuje prema unutra. A na toj struji poruka, glas u mojoj glavi: Ustani. I upravo dok sam se pokušavala osoviti na noge, osjetila sam prasak grimizne svjetlosti i silovito podrhtavanje tla ispod mene, kao da je pod zemljom eksplodirala bomba. Podigla sam pogled i vidjela kako arkanđeli opkoljavaju demone, svi do jednoga s mačevima uperenim prema nebu. A zatim se iz oblaka silovitom brzinom sručio golemi plamen i u sekundi raspršio sve demone u gusti oblak prašine. Kada sam ponovno spustila pogled, Grogora više nije bilo. Ravno kroz kuglu plamena, Nan je dotrčala k meni. Zgrabila me za ruku i povukla na noge. »Jesi li dobro?« upitala je.
154
elada8
»Mislila sam da nas oni ne mogu ozlijediti.« Pažljivo me pogledala: »Naravno da nas mogu ozlijediti, Ruth. Zašto inače misliš da se moramo braniti?« »Mislila sam da si rekla da se nemam čega bojati?« Otresla mi je prašinu s haljine: »Što ti je Grogor rekao?« Odmahnula sam glavom. Nisam željela ponoviti njegove riječi, priznati da su istinite. Nan je podigla obrvu: »Ne možeš si priuštiti krivnju, sumnju ili strah, ili bilo koji drugi osjećaj koji te sputavao dok si bila ljudsko biće. Ti si anđeo. Bog je iza tebe, a Njegovo kraljevstvo pred tobom.« »Da, to mi stalno govoriš.« Iza brežuljaka se rađala zora. Ostali su anđeli pogledali prema obzoru i počeli nestajati na ružičastom nebu. »Najgore je prošlo«, kazala je Nan. »Idi i nađi Margot. Vrlo brzo ću te opet posjetiti.« Okrenula se prema brdima. »Stani«, zaustavila sam je. Okrenula se. »Zaljubljena sam u Tobyja«, rekla sam. »I ako ne pronađem način da promijenim stvari, više ga nikad neću vidjeti. Molim te, pomozi mi, Nan.« Sada sam već preklinjala. Očajnički. »Žao mi je, Ruth. Ali onako je kako sam ti rekla. Već si imala jedan život za donijeti sve svoje odluke. Svrha ovog života nije u tome da ih iznova doneseš. Svrha je da pomogneš Margot doći do njih.« »I to je to?« povikala sam. »Dobivam samo jednu priliku? Mislila sam da je upravo Bog taj koji je uvijek za druge prilike!« Ali više je nije bilo. Stajala sam sama nasred autoceste 76, gledajući u nebo i tražeći Boga.
155
elada8
»Znači, voliš me, ha?« povikala sam. »I to ovako pokazuješ?« Ništa, osim iznenadnog, polaganog rominjanja kiše i zvuka vjetra koji kao da je govorio ššššš.
156
elada8
Stigla sam u Vegas nedugo nakon toga. Gaia mi je pokušala prepričati detalje njihova vjenčanja, ali sam joj - prilično mrzovoljno, priznajem - rekla da se ne mora truditi. Jasno sam ga se sjećala. Pokvarenog neonskog znaka kapelice na kojem je, poput lošeg predskazanja, treperilo napuknuto srce. Kičastog plastičnog cvijeća i glazbe lakih nota koja je drndala iz elektronskih orgulja u predvorju, matičareva tupea koji je lepršao ispod klima-uređaja poput krila mrtve ptice, Tobyja koji se neprestano cerekao izgovarajući zavjete. Svog oklijevanja prije nego što sam izgovorila ‘da’, želje da umjesto toga pitam kakav je, ustvari, brak i kako je uopće moguće znati je li taj netko pravi čovjek za tebe. Kakav je osjećaj biti istinski zaljubljen umjesto da, kao što mi se dogodilo mnogo puta do tada, do grla plivaš u neizlječivoj potrebi da ti kažu da ne vrijediš ništa. I kako sam se sjetila da to možda i nije najbolji trenutak za takvu raspravu, da bih se možda trebala držati jednostavnog ‘da’ pa ćemo sretno živjeti do kraja života. Naravno. Medeni mjesec se dogodio tjedan dana kasnije. Potrošivši svu svoju ušteđevinu kupili su dvije povratne karte za Newcastle na Tyneu u sjeveroistočnoj Engleskoj. Margot je hitala malenim terminalom, vukući Tobyja za sobom, nestrpljiva da prvi put nakon tri godine vidi Grahama. Stigli su sve do izlaza iz zračne luke, ali Grahamu još uvijek nije bilo ni traga. »Misliš da je možda zaboravio?« upitao je Toby. «Možda bismo trebali uzeti taksi do tamo.« Margot je odmahnula glavom i stala nervoznim pogledom pretraživati terminal. »Naravno da nije zaboravio. Pa nije da ima pedeset kćeri, znaš?«
157
elada8
Toby je kimnuo i sjeo na svoj kofer. Kada sam ugledala zasjenjeni lik koji se pojavio na drugoj strani terminala, nagnula sam se prema Margot i bolnim glasom kazala: Tu je. Okrenula je glavu i pogledala ravno u figuru pored vrata. »Je li to on?« upitao je Toby, prateći njezin pogled. »Ne. Taj je čovjek premršav. I nosi štap. Tata bi sada već trčao prema nama.« Figura je na trenutak zastala, promatrajući je. Zatim je, veoma polako, čovjek izronio iz sjene, otkrivajući se, sa svakim šepavim korakom, kao veoma mršava i veoma ostarjela verzija Grahama. Margot se na trenutak mučila pomiriti prizor čovjeka koji je koračao prema njoj sa slikom tate kakvu je imala u glavi. Taj mi je trenutak ostao tako bolno jasan u sjećanju da sam se jedva prisilila da ne odvratim pogled - jer ono što se pojavilo ispred Margot bio je niz zastrašujućih zamjena - dok je nije bilo, trbuh Djeda Mraza, široka ramena i debele mesarske ruke zamijenila je verzija Grahama koja je izgledala kao da je upravo pregazio Saharu. Njegova gusta bujna kosa sada je bila šaka osušene trave, njegovi okrugli, rumeni obrazi upali ispod izbočenih jagodičnih kostiju, a u očima — što je bilo najšokantnije od svega — više nije bilo oštrine i prkosa. »Tata?« prošaptala je Margot, još uvijek prikovana na mjestu. Toby je pročitao paniku u njezinu glasu. Skrenuo je pogled s Margot, pogledao u čovjeka koji se vukao prema njima labavo ispruženih ruku i krenuo mu ususret. »Graham, pretpostavljam?« kazao je veselo, posežući za Grahamovom mlitavom rukom, uspijevajući ga uhvatiti upravo u trenutku kada se spotakao i zateturao u Tobyjevo naručje. Margot je prislonila obje ruke na lice. Hajde, hajde, kazala sam joj. Smiri se, malena. Zadnje što tati sad treba je poplava suza. I da, to
158
elada8
su bile hrabre riječi, jer i ja sam bila užasnuta njegovom pojavom, ali ne zbog njegova fizičkog izgleda, nego zbog njegove aure: svjetlo oko njegova srca bilo je raspršeno u desetke tračaka svjetlosti koji su slabašno tinjali i pulsirali, poput kapljica krvi što izbijaju iz rane koja ne zarasta. Iznad njegove glave, nekoć energični vatrometi njegove inteligencije i kreativnosti sada su bili tek vlažni fitilji koji su polako tinjali, kao u nekoj magli. Vjeran svom karakteru, Graham je u znak odobravanja potapšao Tobyja po leđima, pa ga zatim maknuo u stranu kako bi došao do Margot. Lica vlažnog od suza, naslonila mu je glavu na rame i čvrsto ga zagrlila. »Tata«, šapnula je, udišući njegov miris. Graham nije odgovorio. Gušio je jecaje pod njezinom kosom. Stigavši kod Grahama, Margot je otišla ravno u krevet kako bi odspavala i prebrodila vremensku razliku, dok je Toby pogledom proučavao police s knjigama prepune romana s imenom Lewis Sharpe i Grahamovom fotografijom na koricama. Gaia, Bonnie i ja sjedile smo s njima oko vatre koja je plamtjela u kaminu. Trenutak tišine. A onda Graham: »I kako si je natjerao da kaže ‘da’?« Toby se nakašljao u šaku: »O, prosidba. Pa, izvadio sam prsten, kao mamac naravno, i postavio pitanje svih pitanja. ..« Graham se slabašno nasmiješio. Nagnuo se naprijed, naslonivši laktove na koljena. Primijetila sam da su mu usta lagano obješena u desno. »Ne. Mislio sam, pričamo o Margot. Lakše je lasom uhvatiti kolibrića, nego napraviti gospođu od Margot, to je moja supruga govorila. Margot je oduvijek bila divlje ždrijebe. Što se promijenilo?« Trebalo je trenutak ili dva da Toby razmisli o Grahamovim riječima. Gledala sam slike Margot i Irine poredane iznad kamina i osjetila tugu. Nisam znala da me tata tako doživljava. »Pa, gospodine«, kazao je Toby, češkajući se po bradi. »Znam da Margot može djelovati tako. Niste je mogli bolje opisati. Ali mislim da, duboko u sebi, ona ovo želi više nego išta na svijetu. Glumi
159
elada8
neozbiljnost i pretvara se da se ne želi vezati jer ju je život naučio da vezivanje znači bol.« Graham je klimao glavom. Polako se nagnuo prema boci viskija na stoliću ispred sebe i obojici im nalio piće. »Želim da znaš nešto«, kazao je tiho. Zaokupljen tonom u Grahamovu glasu, Toby je sjeo nasuprot njega i klimnuo glavom. Graham je iskapio čašu, bučno je odložio na stolić i zagledao se u Tobyja. »Umirem«, kazao je. Duga stanka tijekom koje je Toby postao svjestan težine tih riječi. »Meni je... to je... jako mi je žao što to čujem, gospodine.« Graham je lagano mahnuo rukama s jedne na drugu stranu, kao da bijelom zastavom daje znak za predaju: »To nije ono što želim da znaš. To je samo uvod.« Nakašljao se. »Umirem, i nemam ništa protiv toga. Imam suprugu negdje gore. I jedva je čekam opet vidjeti. Ali, stvar je u tome«, privukao se naprijed na sam rub naslonjača, toliko se približivši Tobyju da je vidio vatru kako plamti u starčevim očima. »Stvar je u tome da ne mogu umrijeti bez da znam da ćeš se brinuti o Margot umjesto mene.« Toby se naslonio i zagledao u Grahamovo zabrinuto lice. Sad mu je sve bilo potpuno jasno. Počešao se po bradi i nasmiješio. Na trenutak, težinu Grahamovih riječi ublažio je nesavladiv osjećaj sreće. Bio je sretan, vidjela sam, što je Grahamu toliko stalo. Bio je sretan što je osjetio da mu je Graham spreman povjeriti nešto tako dragocjeno kao što je njegova jedina kći. Nakon nekog vremena, dao je jedini odgovor za koji je mogao jamčiti: »Nikad je neću pustiti. Obećajem.« Vatra je već polako gasnula. Smiješeći se zbog Tobyjeva izbora riječi, Graham se zavalio natrag u naslonjač i istog trenutka zaspao.
160
elada8
Kasnije, dok je Toby ležao u krevetu pokraj Margot, još uvijek na njujorškom vremenu, gledao ju je kako spava i pomislio na Grahamov zahtjev. Protrljao je lice dlanovima, već polako smišljajući kako će joj reći. A onda se sjetio onoga što je Graham kazao o njoj. Lakše je lasom uhvatiti kolibrića, nego napraviti gospođu od Margot. Zasmijuljio se sebi u bradu. A onda se, niotkuda, oko njega stvorila ledena barijera. Gaia i ja razmijenile smo poglede. Barijera je bila deblja nego ikad prije, čvrsta i staklasta. Nastavile smo gledati dok je Toby promatrao Margot, i odjednom mi je sinulo: to što se vjenčao sa mnom za njega je značilo ogroman rizik. Tobyjev najveći, paralizirajući strah bio je da će me izgubiti, i to ne samo zbog obećanja koje je dao Grahamu. Oduvijek sam znala da je vrlo rano ostao bez majke, no tek sada sam shvatila da je taj gubitak ispunio svaki kutak njegova života. Obilježio je sva njegova uvjerenja, njegov pogled na svijet. Što ako ga Margot ipak ostavi? Što ako se njihova priča završi? Što onda? Moj je glavni cilj od tog trenutka nadalje bio da se pobrinem da njihov brak uspije. Pjevat ću Pjesmu duša svaku minutu svakoga dana ako bude trebalo. Šaptat ću joj sve To-byjeve vrline na uho, govoriti joj što treba učiniti da njihov brak postane raj, a ne čistilište. Ali, koga sam zavaravala? Kako sam ja mogla znati kako da uspije? Tjedan dana kasnije, došlo je vrijeme za odlazak. Margot se nevoljko i sa suzama u očima oprostila od tate, ali ne u zračnoj luci, nego na pragu njegove kuće. Tu joj se nije činio toliko uvenulim kao usred buke i strke vanjskog svijeta. Kod kuće se doimao manje slomljenim, kao da su mu nepromijenjeno okruženje vatre u kaminu, maminih fotografija i drijemajući Ginin lik, koja je sklupčana ležala u kutu, ulijevali neku živost. No, stigavši natrag u New York, Margot i Tobyja dočekalo je nekoliko iznenađenja: 1. Tobyjeva molba za izbor u trajno zvanje redovnog profesora na Sveučilištu New York je odbijena, a svi njegovi kolegiji otkazani. Više ga nisu trebali.
161
elada8
2. Njegov stan iznad kafića preuređivao se u dodatak kafiću. Prostorija koja je nekad bila njegova dnevna soba sada je bila ispunjena restoranskim stolovima i jelovnicima. Tobyjeve osobne stvari bile su ubačene u kartonske kutije i pohranjene u kuhinji pokraj zamrzivača s mesom, tako su sve njegove knjige i blokovi s bilješkama zauvijek zaudarali na mrtve krave. Imali su dvije opcije: useliti se ili kod Boba ili kod Sonyje. Sonya im je ponudila gornji kat svoje kuće dok Toby ne pronađe posao. Preselili su sve Tobyjeve stvari k njoj i, barem nekoliko prvih noći, njihov je privremeni stančić bio prilično ugodan. Sonya im se klonila s puta. Margot je nastavila raditi kao konobarica u irskom pubu, potajno štedeći novac od napojnica za ponovni posjet Engleskoj. Toby je ostajao budan do sitnih sati i pušio na balkonu, promatrajući ljude u kućama preko puta i boreći se s najgorom od novonastalih okolnosti: imao je spisateljsku blokadu. Mladić je uhvatio Margot upravo kada se spremala krenuti na posao. Nedavno je odustala od faksa - pauzirala je godinu, barem je tako govorila svima, uključujući i samu sebe — i radila je sedam dana u tjednu kako bi uštedjela za polog za stan. No bila je usamljena, depresivna i čeznula je za domom. Toby je tražio posao i istodobno pokušavao dovršiti svoj književni prvijenac - roman napisan u obliku pisama, o tragičnom junaku koji — zamislite ironije — ne uspijeva prebroditi svoj strah od neuspjeha. Za posao je pitao čak i na dokovima. Tipovi u prljavim kombinezonima bacili bi samo jedan pogled na njega i rekli mu da se gubi. Nije im trebao netko tko zna napisati esej. Trebao im je netko tko je bio u stanju tegliti četrdeset kilograma ugljena s jednog mjesta na drugo, po stotinu puta dnevno. Upravo zato se dolazak mladića činio kao — ne, zaista je i bio savršen odabir trenutka od strane Luciane i Pui. O da, njih dvije su još uvijek bile tu, unatoč Sonyjinu nedavnu preobraćenju na vjeru i zdrav život. Sada je bila budistica i veganka. I usprkos njezinu iritantnom porivu da pokuša preobratiti svakoga tko joj se nađe na putu (‘Jeste li znali da mlijeko ustvari uzrokuje rak?'), bila je zdravija, sretnija i mnogo ugodnije društvo. Također je i mnogo bolje utjecala na
162
elada8
Margot. Gotovo da sam i zaboravila na gorčinu koju sam godinama osjećala prema njoj. Gorčinu koja je polako klijala i u Margot. Sjeme te gorčine nalazilo se u džepu onog mladića. Samo probni uzorak robe koju je prije prodavao Sonyji, rekao je. Ako se Margot roba svidi, ako joj bude odgovarala, može se vratiti idući tjedan i prodati joj još po sniženoj cijeni. Margot ga je odmjerila pogledom. Nije bio stariji od sedamnaest. Ni po čemu nije djelovao kao naročito mutan tip - iz moje je perspektive, mogu vam reći, izgledalo drukčije — ustvari, čak je bio i prilično drag. Kako se zove? upitala je. Ta roba. Nasmiješio se. Dietilamid lizerginska kiselina, kazao je, šire poznata kao LSD ili pilula sreće. Rekavši to, mahnuo joj je i otišao. Nervozno sam kršila ruke i trudila se prisjetiti tog trenutka. Problem s drogama je to što od mozga često puta znaju napraviti frape. Na kraju sam se pomolila i ozbiljnim glasom joj se obratila. Margot, rekla sam. To je otrov. Ne želiš time puniti svoje tijelo. To će ti upropastiti život. Mudrost kvare dosadni klišeji od kojih je satkana. Nije me čula. I tako je, kada se momak pojavio idućeg tjedna, pa i onaj tjedan nakon toga, i još jedan nakon toga, Margot kupovala sve više i više njegovog sjemenja, koje je proklijalo i izraslo u užasno cvijeće. Tobyjeva knjiga bila je pri kraju. Svoju spisateljsku blokadu izliječio je tako što se doslovno zabarikadirao u malenu sobu pokraj njegove i Margotine spavaće sobe, provodeći tamo dane i noći lupajući po Grahamovu starom pisaćem stroju. Sve dosad nije primijetio nikakve promjene na Margot. Otipkao je riječ ‘Kraj’ - to je uvijek činio, iako bi je izdavač svaki put maknuo - a zatim je ustao sa stolca i pobjedonosno digao ruku u zrak. Otključao je sve brave i svečano objavio: »Margot? Margot, ljubavi! Gotov sam! Haj’mo jesti!« Našao ju je kako uznemireno korača po dnevnoj sobi, izvlačeći knjige s polica i bacajući ih na pod, potežući jastuke s kauča, podižući cipele pa ih izvrćući i lupajući s njima po podu kao da je unutra nešto
163
elada8
skriveno. Oko nje je kovitlala mećava bijelog perja iz madraca koji je rasporila nožem. »Margot?« Ne obazirući se na njega, nastavila je tražiti. »Margot, što se događa? Margot!« Zgrabio ju je za ramena i zagledao se u nju: »Ljubavi, što si izgubila?« Um, poželjela sam reći, ali nije bilo vrijeme za šale. Toby to nije vidio - nikad u životu nije popušio ni džoint - ali bila je u kandžama ovisnosti od koje će se, to sam i predobro znala, liječiti godinama. I upravo je tako i izgledala. Slično niti sudbine s kojom sam se susrela kod Une i Bena, Margotina se ovisnost čvrsto obavijala oko njezina srca, šireći se prema van sve dok svaki od njezinih organa i arterija i krvnih zrnaca nisu bili obuzeti potrebom. Margot je prazna pogleda zurila u Tobyja: »Miči se od mene.« Pustio ju je i zagledao se u nju, začuđen i povrijeđen: »Slušaj, samo mi reci što si izgubila pa ćemo to zajedno naći.« »Ne, ne možeš. On dolazi.« Stanka. »Tko dolazi?« »Ne znam mu ime.« »A zašto taj netko dolazi? Dolazi li ovamo? Margot?« Još jednom ju je pokušao zgrabiti za ramena, ali odgurnula ga je i otrčala dolje. Toby, Gaia i ja pošli smo za njom. Sonya je sjedila u kuhinji, pila miso juhu i čitala. Margot je domarširala do nje i ispružila ruku: »Treba mi sto dolara.« Prava sitnica u 1980-ima.
164
elada8
Sonya se upitno zagledala u nju. Palo joj je na um da je možda riječ o nekakvoj šali. A onda je primijetila Margotine oči, znoj koji joj se slijevao niz lice, njezinu drhtavu ruku. Odložila je juhu i ustala: »Margie, što si uzela, draga? Ovo uopće ne sliči na tebe...« Toby se upleo: »Mislim da je bolesna. Zar trenutačno ne hara žuta groznica?« Sonya je podigla ruku kako bi ga ušutkala: »Nije to nikakva žuta groznica, dušo.« »Dušo?« Margot je ponovila. Paranoja ju je žestoko drmala. Naizmjence je pogledavala Tobyja pa Sonyju. Oni su je sprječavali da dobije ono što želi. Radili su skupa. Željeli su je izbaciti iz stana. Ne, stani malo. Bili su ljubavnici. »Jesi li spavao s njom?« obratila se Tobyju. »Moramo je odvesti k liječniku, i to brzo«, rekla mu je Sonyja. »Hoće li mi netko reći što se zaboga ovdje događa?« kazao je u zrak. Začulo se kucanje na vratima. Aaa, gospodin sedamnaestogodišnji diler. Samo naprijed. Sonya je uznemireno odmarširala kroz dnevnu sobu i naglim pokretom otvorila vrata. Istog trena ga je prepoznala. »Hej«, pogledao je mimo Sonyje prema Margot. »Pa rekla sam vam da više... da ti možda ne tražiš Margot?« Patrick je malo promislio: »Hm. Ne?« Toby je pustio Margot i prišao Sonyji: »Tko je ovaj tip? Kakve on ima veze s Margot?« Patrick je nešto držao u ruci.
165
elada8
»Pokaži mi to!« povikala je Sonya i, prije nego što ga je uspio ugurati natrag u džep, Toby je ispružio ruku i istrgnuo predmet iz Patrickove ruke. Zlatni medaljon. »Je li ovo za Margot?« kazao je Toby tiho. Osvrnuo se i pogledao u Margot, dišući sve brže i ponovno bivajući okružen ledenom barijerom. »Ne, to je moje«, rekla je Sonya, zgrabivši medaljon. »Pogledaj«, otvorila ga je i pokazala mu dvije sićušne fotografije svojih roditelja. »Odakle ti ovo, Patrick? Jesi mi ga ukrao?« Patrick je zamucao upirući prstom u Margot: »Vrijedi manje nego što je rekla.« A onda je dao petama vjetra. O da, jedan od mojih blistavijih trenutaka. Ja se, naravno, svega toga nisam uopće sjećala. Bila sam s druge strane stvarnosti. Margot je hodala u savršenom krugu oko tepiha od medvjeđe kože ispred kamina, mašući rukama gore-dolje i jecajući. Toby joj je prišao: »Dušo? Margot?« Zastala je i pogledala ga. »Žao mi je, ljubavi. Ja sam kriv za ovo. Previše sam vremena provodio uz svoju glupu knjigu...« Nježno je podigao ruke i prislonio ih na njezine obraze, a oči su mu se napunile suzama: »Ispravit ću ovo, obećajem ti.« Nagnuo se želeći je poljubiti. No Margot mu je grubo odgurnula lice i krenula prema Sonyji. »Što ti misliš, da možeš samo tako hodati uokolo i spavati s tuđim muževima!« vrištala je, zamahujući rukom pa dlanom silovito udarajući Sonyju po licu. Sonya je zateturala unatrag, rukom se držeći za obraz. Prstima je provjerila usnu: svježa krv curila je iz mjesta gdje ju je zakačio Margotin vjenčani prsten. »Želim da nestanete odavde zajedno sa svojim stvarima«, pogledala je u Tobyja.
166
elada8
On je klimnuo glavom: »Samo me pusti da je prije odvedeni k liječniku.« A onda su se iz kutova sobe pojavile Luciana i Pui te stale kružiti oko Margot poput vukova. Šaputale su joj, umiljate poput mačaka: Uvijek mu je Sonya bila draža od tebe. Zar se nije jedino zato i vjenčao s tobom? Da se približi Sonyji. Prelijepoj, zabavnoj Sonyji. Nimalo sličnoj tebi. Na trenutak mi je palo na um da se potučem s njima, ali onda mi se u krilima najednom pojavio poznati osjećaj, a nošen njihovom strujom do glave mi je stigao glas: Prisloni svoju ruku na njezinu glavu i misli na Tobyja. I tako sam stala točno ispred Margot, položila joj ruku na čelo i stala je puniti svim dobrim sjećanjima na nju i Tobyja, na noć kada su veslali niz Hudson, na vožnju u Vegas, na njegovo obećanje da će joj uvijek biti vjeran i na osjećaj, negdje duboko u njezinu srcu, da zaista i hoće. Pala je na koljena, ispuštajući prazne jecaje bez suza. Sonya se uzvrtjela po kuhinji pa se nekoliko trenutaka kasnije vratila s čašom vode i Xanaxom. »Daj joj ovo«, pružila ih je Tobyju. »Ne!« povikao je. »Dosta je kemikalija.« Gurnula mu ga je u ruku: »Uspavat će je dok ti ne smisliš što ćeš. Izgleda kao da nije spavala danima.« Bila je u pravu. Margot doista nije spavala. A Toby to nije primijetio. Nevoljko je pružio Margot pilulu. Je li ovo pilula sreće, Toby? Da, Margot, to je pilula sreće. Dobro, Toby. Popij i vodu, Margot. Dobro, Toby. Nedugo kasnije, ležala je sklupčana na kauču i čvrsto spavala. Sonya se pojavila iz kuhinje i pružila Tobyju šalicu kave. »Žao mi je, Tobes, ali nema šanse da joj dopustim da uzima moje stvari. Ovo je pripadalo mojoj mami.« Podigla je medaljon.
167
elada8
Toby je pokunjeno sjedio pokraj Margot i tiho jecao dok mu je Sonya objašnjavala učinke droge, govorila mu što treba dalje napraviti i kako joj zajednički mogu pomoći da se othrva toj napasti. I prvi put nakon dugih desetljeća pomislila sam: ona je bila iskrena prijateljica. Najiskrenija od svih koje sam imala. I nisam je krivila kada je ostala vjerna svojoj riječi i inzistirala da se Toby i Margot isele čim Margot provede dva tjedna u krevetu, dva tjedna bez droge. Obećala je da će ostati prijatelji. Čak im je pomogla i preseliti sve stvari u njihov novi stan na Desetoj aveniji. Povratak iz ovog pada u grijeh bio je kao penjanje bez užeta uz strmu liticu. Margot je odbila potražiti pomoć. Umjesto toga, odvikavanje je odradila na starinski način: u krevetu, iza zaključanih vrata, okružena knjigama, vodom i jastucima kojima bi gušila krikove kada bi je stisnule šake ovisnosti. Toby je tiho provodio rutinu redovitog nadolijevanja kave i kratkih, ali slatkih izvještaja o događanjima u vanjskom svijetu. Pat Tabler je upravo prodan iz Yankeesa u Cubse. Reagan je danas imenovao prvu sutkinju Vrhovnog suda. Simon i Garfunkel su upravo održali besplatan koncert u Central Parku. Ne, nisam bio. Htio sam biti tu za slučaj da ostaneš bez kave. Kada je počela izlaziti iz sobe, i ujedno i iz kandži ovisnosti, Toby se zaposlio u obližnjoj srednjoj školi. Na Gaijin nagovor, zaposlio je i Margot, davši joj da uređuje njegovu novu knjigu prije nego što je pošalje izdavačima, a Margot je uživala u prilici da se opet udubi u knjige. Jednako kao i ja. Vidjeti radnu verziju Tobyjeva književnog prvijenca — čije je prvo izdanje, usput rečeno, rasprodano u roku od dva mjeseca - bila je prava poslastica. Čitala sam zajedno s njom, dajući prijedloge, izoštravajući njezino uredničko oko, navodeći je da preispituje svaki prizor, svaki lik. Prvi put nakon veoma dugo vremena, slušala je što joj govorim. A onda je došlo jutro koje sam prepoznala. Školarci su trčali ulicom s bundevama i maskama duhova na glavi. Hrpice jesenjeg lišća skupljale su se na vanjskim stubama. Trudna si, rekla sam Margot. Nisam, pomislila je. Napravi test pa ćeš vidjeti, odvratila sam. Vidjet ćeš. Vidjet ćeš.
168
elada8
Izgleda da je baš onako kako kažu: majčinstvo je bolje drugi put. Ili sam samo ovaj put za njega bila spremna. Ne znam. No dok sam promatrala to malo zrnce svjetla duboko u njoj, snagom volje dozivala sam njegovo srce da započne otkucavati svoju Morseovu šifru, svoj drhtavi ritam postojanja. Gledala sam, s vlastitim srcem u peti, dok je Margotino tijelo nebrojeno puta prijetilo da će ugušiti nježnu melodiju tog novog života virusima, toksinima, hormonskim plimama. Ali svjetlo se čvrsto držalo, poput sićušne figure sklupčane uz jarbol tonućeg broda usred uzburkanog crvenog oceana. Rekla je Tobyju. Gaia je uskliknula od sreće i poskočila u zrak suzdržala sam se od toga da joj kažem, samo kako bih vidjela ovu reakciju - a Toby je, pročitavši razočaranje na Margotinu licu, učinio korak unatrag, jedva se susprežući da ne pokaže svoje oduševljenje. »Dijete? Čovječe, to nije mala stvar. To je... Mislim, divno je, ha? Zar nije?« Margot je slegnula ramenima i prekrižila ruke. Toby ju je primio za ramena i privukao je k sebi: »Ljubavi, u redu je. Ne moramo ga zadržati ako ti ne želiš...« Odgurnula ga je: »Znala sam da nikad ne bi želio dijete sa mnom...« Projekcije njezinih vlastitih osjećaja. Sklonila sam se s blještavog sunca, ogrćući se sjenom. »Već sam ga se pokušala riješiti«, uzdahnula je, a suze su joj navrle na oči. Laži. Iskušavala ga je. Tobyjevo lice se urušilo. Duga stanka. Ozbiljan pogled. Tu je sve krenulo nizbrdo, pomislila sam.
169
elada8
»Jesi?« »Aha. Pokušala sam... pasti niza stube. Nije upalilo.« Još laži. Obgrlila se rukama. Olakšanje i bijes naizmjence su bljesnuli na Tobyjevu licu. Zatvorio je oči. Gaia ga je zagrlila i tiho mu rekla: Mora znati da je nećeš napustiti. Pustio ju je da odšeta do prozora, gledajući za njom dok su mu ruke visjele uz tijelo: »Neću te napustiti, Margot. Ovo je naše dijete.« A zatim, s nešto manje uvjerenja: »Ovo je naš brak.« Veoma oprezno joj je prišao. Kad se nije trznula, odostraga ju je obujmio rukama, pritiskajući dlanove na njezin trbuh. »Ovo je naše dijete«, rekao je nježno, a ona se nasmiješila i sasvim se polako okrenula, prihvaćajući njegov zagrljaj. Provela sam velik dio Margotine trudnoće s bolnom jasnoćom se prisjećajući svega što sam radila kako bih pokušala izmaknuti stvarnosti, kolebajući se između stida i uzbuđenja. Stida zbog marihuane koju je pušila kod Sonyje dok bi Toby bio na poslu, stida zbog laži koje bi govorila (‘Zar to ne škodi djetetu, Margie? Ni najmanje. Ako sam ja opuštena, dijete dobiva više vitamina... itd.’). Stida zbog učinaka droge koje sam vidjela kako se obrušavaju na treperavo svjetlo u njoj. Stida zbog misli koje je povremeno imala (‘Možda bih trebala pokušati pasti niza stube, možda mi se posreći pa ga izgubim...’ itd.) A onda je s vremenom, jednako kao i ja, polako postajala uzbuđena. Dijelile smo uzbuđenje zbog obrisa Theova lica koje je svjetlo u Margotinoj maternici počelo poprimati, uzbuđenje zbog iznenađenja koje je Margot doživjela kada je prvi put osjetila sićušnu nogu kako se naslanja na stijenku njezine maternice, zbog njezina iznenadnog i potpunog shvaćanja da se u njoj nalazi prava beba i da je sve to stvarno. Luciana i Pui našle su novi smještaj na prozorskoj dasci Tobyjeva i Margotina stana. Mačke među golubovima, ha? doviknula bih im, a one bi se namrgodile i stale dozivati Margot, nagovarajući je da svrati do Sonyje, da beba dobije još malo vitamina. Ja bih onda natjerala
170
elada8
Thea da je udari, a Margot bi odlučila da ipak ne želi posjetiti Sonyju. Umjesto toga odlučila bi da želi prošetati do Inwood Hill Parka, uhvatiti malo svježeg zraka i nakratko promijeniti okruženje. I tako bi i učinila, svakoga dana. Prepoznala sam stara kestenjasta vrata stana preko puta, s dugim prugama prastare boje koja se ljuštila pri dnu. Margot je primijetila da se ispred njih skupljaju novine i boce mlijeka. Bila je prilično sigurna da netko ondje živi. Tu i tamo bi svjetlo u dnevnoj sobi bilo upaljeno u sitne sate, no do jutra bi se već ugasilo. Zavjese su uvijek bile navučene. U susjedstvu poput ovog susjedi su se uglavnom držali za sebe. Margot je oklijevala. Da odem provjeriti? Da, kazala sam joj. Spustila je pogled na svoj trudnički trbuh. U redu je, malena, kazala sam. Nitko ti neće ništa. Hajde, pođi. Ulazna vrata bila su odškrinuta. Za svaki slučaj je pokucala. Nije bilo odgovora. »Dobar dan?« viknula je. Još je malo gurnula vrata, vršcima prstiju susrećući se s prašinom: »Ima li koga?« Smrad ju je pogodio poput bačene stare krpe. Smeće, vlaga, izmet. Užasnuto je uzdahnula i privukla ruku na lice, pokrivajući nos i usta. Ja sam oklijevala. Da, znala sam tko ovdje živi, ali više nisam bila baš sigurna da bih trebala ohrabrivati ovaj susret. A onda, poruke u vodi koja mi je tekla iz leđa: Ovdje je potrebna. Pošalji je unutra. Prije nego li je Margot uspjela nagovoriti samu sebe da ode, začuo se škripav glas: »Tko je to?« Glas žene. Glas veoma stare, veoma bolesne žene. Rose Workman. Požurila sam unutra ispred Margot, u mračnu, zaboravljenu sobu, do figure na kauču, nestrpljiva da vidim Roseino lice, naborano poput lista papira, zgužvanog i bačenog u koš, pa ponovno raširenog, i teško prstenje na njezinim dugim crnim prstima koje je poput novčića balansirala na zglobovima i od kojih je svaki imao svoju priču. Priču koju nikada nisam zaboravila. Pojava na kauču nije bila Rose Workman. Debeli bijelac, gol do pasa, zbacio je pokrivač i zarežao na mene. Bio je demon. Skočila sam unatrag, prestrašena i zbunjena.
171
elada8
»Halo? Tko je tamo?« Rosein glas iz kuhinje i tapkanje njezina štapa koji je vodio njezine umorne noge kroz tamu. Margot joj je veoma polako prišla. »Zdravo«, rekla je, istodobno osjećajući olakšanje i gađenje. »Ja sam iz susjednog stana. Samo sam vas htjela pozdraviti.« Rose je podigla naočale i škiljeći kroz njih pogledala gore u Margot. Usne su joj se razvukle u širok osmijeh, topliji od dobrodošlice kući, pretvarajući njezine oči u dva tamna proreza u dubokim naborima njezina lica: »Pa, samo uđi, dijete. Nemam baš često posjete, bogme ne.« Margot ju je slijedila u kuhinju, upijajući gole, vlažne zidove, debeli sloj prašine na istrunulom kuhinjskom stolu, odjekivanje njezinih peta na golom drvenom podu. Prolazeći pokraj starca na kauču, zadrhtala je. Htjela je otići. Jednako kao i ja. Demon je skočio na noge i polako krenuo prema meni. Stotinu i četrdeset kilograma ćelavog bijelog mesa sa sitnim prijetećim očima i mrka lica, na tijelu golom do pasa. Zlokobno se nadvio iznad mene i zarežao, a zatim me gurnuo unatrag. »Nemaš što tražit’ ovdje«, procijedio je neprijateljskim tonom. Čvrsto sam se ukopala na mjestu, pogledavajući prema Margot i Rose u kuhinji, i pogledom tražeći Roseina anđela. Po drugi put je nasrnuo na mene, ali podigla sam ruku i iz nje lansirala plamenu topovsku kuglu. »Takni me još jednom i samljet ću te«, kazala sam odlučno. Podigao je obrvu i zafrktao. Duhovite replike očito mu nisu bile najjača strana. Napravio je grimasu i uperio prst u mene. »Ne miješaj mi se u posao«, progunđao je, a zatim se ponovno izvalio na kauč i navukao pokrivač preko sebe. Bezglavo sam teturala po sobi, zaprepaštena susretom, i pokušavala shvatiti zašto je demon tu, a nema anđela. Nakon nekog vremena, Margot se vratila iz kuhinje s tanjurom kolačića prekrivenim aluminijskom folijom. Rose je držala ruku preko Margotina ramena i pričala joj priču o prstenu na svome lijevom kažiprstu. Bila je riječ o njezinu najstarijem sinu koji je poginuo u
172
elada8
ratu. Zaputile su se prema izlaznim vratima. »Žao mi je što već moram ići«, kazala je Margot. »Rekla sam suprugu da ćemo se naći u parku. Ali doći ću vam opet.« »Ma jašta, dušo«, Rose je odvratila i mahnula joj u znak pozdrava. Krenula sam za Margot, još uvijek u čudu. Nema anđela? Zar Nan nije rekla da Bog ni jedno dijete ne ostavlja samo? Margot je posjetila Rose i sutradan, pa dan kasnije i dan nakon toga, da bi na kraju počela navraćati i po tri puta dnevno. Jednako kao što sam nekoć voljela te posjete, uživajući u vedrini i ohrabrenju što mi ih je ta žena ulijevala, koja je rodila trinaestero djece i, na moje oduševljenje, porod i majčinstvo opisivala više kao dar nego kao čistilište kojim sam ih smatrala, tako sam se sada užasavala pogleda na ta oronula vrata, prijetnji i provokacija koje su dopirale s onog kauča, neprestanih napada. Naposljetku sam pozvala Nan. Nije me posjetila još od bitke u Nevadi, pa sam mislila da su nam se putevi razišli. Ali, nedostajala mi je. I, više od svega, trebala sam je. Nekoliko minuta kasnije pojavila se pored mene. Započela sam razgovor u duhu pokajanja. »Nan, žao mi je«, uzdahnula sam. »Jako, jako mi je žao.« Odmahnula je rukom na moje isprike, kao i uvijek jednako izbirljiva po pitanju toga što je željela čuti, a što ne. «U redu je«, odvratila je, primajući me u zagrljaj. »Prvi put si anđeo, još imaš mnogo toga za naučiti.« Objasnila sam joj situaciju s Roseinim demonom te je upitala: »Zašto Rose nema anđela čuvara? I tko je morž koji živi na Roseinu kauču?« Izgledala je iznenađeno. Istinski. »Ali... zar nisi... pa Margot je Rosein anđeo.« »Molim?«
173
elada8
Nasmijala se, pa se, vidjevši izraz na mome licu, naglo uozbiljila: »Znaš da ljudsko biće može imati više od jednog anđela čuvara?« »Aha.« »I znaš da je Rosein anđeo nedavno dodijeljen novom Štićenom Biću?« »Nemam pojma, ali nastavi.« Uzdahnula je. »Draga moja, stvarno se moraš početi služiti ovim«, potapšala me je po krilima. »Trenutačno Margot ima ulogu Roseina anđela čuvara.« Zbunjeno sam zurila u nju. Činilo se da njezina priča ima rupa. Kao što je bila činjenica da je Margot smrtnica. Nan je slegnula ramenima. »Pa što?« kazala je. »Nisu samo mrtvi ti koji djeluju kao anđeli, draga moja. Koja bi inače bila svrha roditelja? Ili prijatelja, braće i sestara, bolničarki, liječnika...« »...jasno mi je«, rekla sam, iako mi nije bilo. »Tvoj je zadatak u ovom trenutku da je štitiš od Rama.« »Demona?« »Da. Sigurno si već shvatila da ima popriličan utjecaj na Rose.« Promislila sam o tome. Shvaćala sam da se iz nekog razloga uspio nastaniti u Roseinu životu poput muža kojeg nije bila u stanju ostaviti. No, koliko sam vidjela, nije ju pretjerano dovodio u napast. Rose je odlazila u crkvu. Nije imala nikakvih ovisnosti. Nikoga nije ubila. Nije se čak mogla prisiliti niti da nogom zgazi nekog od žohara koji su veselo trčkarali po njezinom kuhinjskom podu. »Gledaj pažljivije«, savjetovala me Nan. »Uvidjet ćeš njegovu svrhu i snagu kojom drži Rose.« Dogodilo se to onoga dana kada je Rose ispričala Margot priču o zlatnom pečatnjaku na svome prstenjaku.
174
elada8
»Ovaj prsten«, kazala je, zamišljeno tapkajući po njemu, »ušao je u moj život jednog popodneva dok sam još bila djevojčica od nekih dvanaest godina. Bila sam na tatinoj farmi i skupljala jabuke u voćnjaku pokraj štale. Bilo je tol’ko vruće da si mog’o spremit’ pečenje nasred polja, bogme jest. Čak su se i krave prevaljivale od vrućine, jer bi im kante s vodom presušile k’o pustinja prije nego što bi se dovukle do njih preko polja. Znala sam da ne bi smjela, al’ nisam mogla odolit’. Spustila sam se do potoka, svukla se gola, iz-molila molitvu i uskočila u tu svježu crnu tekućinu. Čak sam i glavu uronila. Još uvijek osjećam te osvježavajuće kapi vode kako mi ugodno klize kroz kosu, između golih nogu... Ma ostala bih cijelo popodne da sam mogla dovoljno dugo držat’ dah. A bogme se ispostavilo da sam ga morala držat’ mnogo duže nego što sam mislila. Ispočetka sam mislila da je to potezanje koje sam osjetila struja, da me vuče nizvodno. Ali onda sam osjetila toplinu oko gležnja, toplinu koja se pretvorila u pečenje, tako jako da sam skvičala ko’ svinja pred Božić. Kada sam otvorila oči, krv je čak i izgledala kao vatra. Kroz mjehuriće vode i krv ugledala sam dugačak rep. Aligator, dug kao kamion. Sjetila sam se da mi je tata pričao da ih treba pogodit’ u oči, da su tu ranjivi, pa sam se sagnula prema njegovoj njušci i zarila mu palac ravno u oko. Na trenutak me pustio, a ja sam iskoristila priliku, Zamahnula nogama i izronila na površinu, taman dovoljno dugo da uhvatim zrak. No, aligator me onda zgrabio za drugu nogu i ovaj put me prevrnuo ispod sebe. Činilo mi se da sam toliko dugo pod vodom da sam pomislila — još sekunda, i eto me Bože k tebi. Ali uto me neki čovjek izvuk’o van, na svjetlo vreloga dana i na svjetlo novog života. On je bio taj koji mi je dao ovaj prsten.« Tko zna jesu li te priče uopće bile istinite? Ali svaki put kada bi ih Rose pričala, svjetlo oko nje zasjalo bi tako žarko da bi se Ram pokupio s kauča i gunđajući oteturao prema stražnjem izlazu, poput medvjeda s glavoboljom. »Moj prvi muž, on mi ga je dao«, kazala je Rose, s osmijehom pogledavši prema paučinom zastrtoj fotografiji pristala mladića koja je visjela na zidu. »Govorio mi je, nikad nemoj prestat’ pričat’ svoje priče, pričaj ih nek’ čuje sav svijet. Otišao je i kupio mi pravo
175
elada8
nalivpero i kožne bilježnice i natjerao me da ih zapisujem. I nikad nisam prestala.« »Te bilježnice«, zaustila je Margot. »A gdje su sad?« Rose je odmahnula rukom: »O, ne, bogme ih sad neću izvlačit’. Previše ih je!« Margot je podigla novu bilježnicu tvrdih korica s poda: »A je li ovo najnovija?« Rose je podigla svoje grbave prste: »Da, ali ruke me previše bole. Više ne mogu pisat’.« Margot je počela čitati naglas. Dok je čitala, maleni paralelni svjetovi koji su se povremeno nazirali pa opet nestajali u Roseinoj auri, stali su se poput lepeze širiti prema van, dok naposljetku nisu ispunili čitavu sobu. Gledala sam dok se preda mnom vrtio čitav film montiranih prizora iz Roseina djetinjstva, počevši od njezinih roditelja kako je pozivaju da priča priče ljudima koji su boravili u njihovom pansionu u Louisiani, zatim majke koja zapisuje priče sjedeći uz kolijevku, a onda i same Rose, iste dobi kao i sad, ali mršavije i boljeg zdravlja, kako sjedi za stolom ispod rešetkastih prozora svečane dvorane zgrade Low Memorial Library na Sveučilištu Columbia, okružena muškarcima i ženama u odijelima i elegantnim haljinama, smiješeći se kao za fotografiju, dok joj netko uručuje nekakvo priznanje. Naprežući se razabrati tekst, ostala sam zaprepaštena: Pulitzerova nagrada za književnost. A onda se vizija prebacila na uvećani kadar istog priznanja, uokvirenog na zidu Roseine dnevne sobe, samo što to nije bila soba u kojoj smo se nalazile: soba u viziji bila je triput veća, s mramornim kaminom, sagom od zida do zida i satenskim zavjesama boje bjelokosti koje su uokvirivale istaknute prozore. Kućna pomoćnica je bila zauzeta brisanjem prašine s bezbrojnih pozlaćenih okvira u kojima su se nalazile fotografije Roseinih voljenih sinova i unučadi, a - ono zbog čega sam zaplakala - prizori na njima prikazivali su mature njezinih sinova, njihove slike iz vojske, jednoga od njih kako se rukuje s predsjednikom Reaganom. Koliko mi je bilo poznato, ni
176
elada8
jedno od njezine djece nikad nije maturiralo. Vizija se, poput lepeze, najednom sklopila, a ja sam ostala stajati na mjestu, zapanjena i bez daha, sve dok nisam primijetila da se Ram vratio. Margot je prelistavala Roseinu bilježnicu. »Ovo je izvrsno«, kazala je. »Zašto to nikada nisi objavila?« A onda se uključio Ram, sjedajući pored Rose i nježno je uzimajući za ruku: Nisi ti dovoljno dobra, Rosie. Rose je ponovila njegove riječi, odmahujući glavom: »Nisam ja dovoljno dobra, dijete.« Knjige su za bogatune, a ne za takve k’o ti. Rose, poput robota: »Knjige su za bogatune, a ne ovakve k’o ja.« »To su gluposti«, Margot ju je prekinula. Ram ju je oši-nuo pogledom. »Ovo je predivno. Pišeš kao san.« Ram je postao glasniji: Tebe ne zanimaju pare. Pare samo pokvare pošten svijet. Roseino lice se smrknulo. Ponovila je Ramove riječi. Margot je izgledala zbunjeno. »Zao mi je što tako misliš«, kazala je blago. A onda se dosjetila. Bez ikakva uplitanja s moje strane. »Mogu li odnijeti tvoje bilješke i pokazati ih svom suprugu? I on je pisac, znaš.« Ram je ustao. Otvorio je svoja prljava usta i stao urlati na Margot. Rose je stavila ruke na uši kao da ima napadaj. Margot je pružila ruku prema njoj: »Rose, što nije u redu?« Rose je zacviljela: »Samo idi. Molim te.« Margot ju je pokušala primiti za ruku, no Rose ju je otrgnula i pokrila lice, jecajući. Margot je zakoračila prema izlazu. Ram je pogledao u stari drveni ventilator koji je visio iznad nje.
177
elada8
Uplela sam se. »Da se nisi usudio«, kazala sam. On se nakesio, pa zatim zamahnuo rukom iznad glave i povukao ga. Brzo! doviknula sam Margot, zalijećući se u Ramov trbuh i obarajući ga na tlo. Popucala žbuka obrušila se sa stropa u oblaku prašine. Rose je jauknula. Margot je hitro zgrabila bilježnicu iz Roseina krila i izjurila van. Ram je ustao i prostrijelio me prijetećim pogledom, a nosnice su mu se nadimale od bijesa. Savinuo je koljena, spreman za napad, no u tom trenutku voda iz mojih krila iznenada se pretvorila u plamen. Ram je zabezeknuto zinuo i skupio se od straha, pa se u idućem trenutku poput kakvog usplahirenog žohara skrio u okvir fotografije Roseina prvog supruga. A onda se dogodilo nešto što nisam razumjela. Rose je stajala preda mnom, s blaženo spokojnim osmijehom na licu. Gledala je ravno u mene. »Spremna sam«, rekla je. »Ne daj onom čovjeku da me više uznemirava. Odvedi me kući.« Ispružila je ruku i ja sam je primila. Osjetila sam kako ulazi u moje tijelo, prolazi mi kroz krila i potom nestaje. Provela sam noć u Roseinu stanu, koračajući gore-dolje, gledajući fotografije koje je čuvala poput najvećeg blaga, plačući nad praznim kuhinjskim ormarićima, nad štakorima koji su pitomo živjeli pod njezinim krevetom, nad prljavom vodom koja je s mukom tekla iz prastare slavine. Razbijala sam glavu pitajući se zašto je odabrala ovo mjesto, zašto je dopustila samoj sebi da čuči u šaci demona, umjesto da proživi život kakav je trebala. Ali odgovor nisam nalazila. Umjesto toga, učinila sam ono što je trebalo. Kada je Margot idućega dana došla i zatekla Roseino beživotno tijelo sklupčano na kauču pa, kleknuvši pored nje, stala neutješno jecati, obujmila sam je rukama, šaputajući joj na uho da bude hrabra, smirujući je i podsjećajući na bilježnice. Nakon što je pozvala hitnu pomoć, zaputila se gore do ormara uz Rosein krevet. Unutra nije bilo odjeće, nego
178
elada8
samo deseci bilježnica od korice do korice ispunjenih Roseinim rukopisom. Natrpala je nekoliko kovčega knjigama i uposlila Tobyja da joj pomogne odvući ih preko puta u njihov stan prije nego što stigne hitna pomoć. Nakon nekog vremena uslijedio je i poziv od Tobyjeva izdavača. Bio je zainteresiran za Roseine bilježnice, no smatrao je da će im trebati dosta uredničkih zahvata, a on za to jednostavno nije imao vremena. Je li Margot možda slobodna idućeg dana? Spustila je pogled na maleni planet koji joj je stršao iz trbuha i pomolila se da beba ostane unutra barem još neko vrijeme. Da, kazala je. Slobodna sam. Trebala bih spomenuti: ovo je bilo ostvarenje sna. Dugo je rastao u meni, poput tajne koju sam se zaklela čuvati, ili poput djeteta u mojoj utrobi, moglo bi se reći. Nikada prije nisam imala pojma što želim biti kad odrastem — pretpostavljam da nikada nisam bila sigurna kad ću službeno odrasti - no sada, nakon što sam progutala toliko knjiga kod Grahama i Irine, nakon što sam provela tolike sate secirajući Tobyjeve romane kako bih pronašla istinu u fikciji, cvijet u pupoljku, napokon sam bez dvojbe znala što želim raditi. I zamislite čuda — sasvim slučajno nabasala sam na svoj posao iz snova. A da toga nisam bila niti svjesna. Barem ne u to vrijeme. Toga sam jutra koračala uz Margot odlučno i sa svrhom. Ljubice, kazala sam joj, kad bih sve mogla ponoviti, ovo bi bila jedina stvar koju ne bih promijenila. Napokon, pomislila sam, stvari idu onako kako bi trebale. Ured izdavača nalazio se iznad već slavne delikatese na Petoj aveniji, iste one koju je Margot onako nezaboravno oskrvnula nekoliko godina ranije. Skrila je lice dok je prolazila pored vlasnika pa smo pješačile sve do trećeg kata. Hugo Benet, generalni direktor izdavačke kuće Benet Books i čovjek s najbjeljim, najpravilnijim i najvećim zubi-ma koje sam ikada vidjela, bio je veteran u branši. Unatoč svim svojim nastojanjima, nije uspio pronaći pristojnog asistenta otkad se zbog posla preselio iz rodnog Toronta. Bilježnice su bile pravo otkriće, kazao je Margot.
179
elada8
Izdat će prvi svežanj nakon što prođu uobičajeni urednički proces. Je li bila zainteresirana preuzeti taj posao? Nije bila sigurna. Naravno da jesi, kazala sam joj. Naravno da jesam, rekla je, osjećajući polagano curenje vode niz bedro i sijevajuću bol preko trbuha, jedva odolijevajući iznenadnoj potrebi da krikne.
180
elada8
Nakon deset sati trudova, Margot je odlučila da više ne želi roditi. Odlučila je da majčinstvo ipak nije za nju i da, ustvari, ne želi dijete i da bi sad išla kući, molim. Idući je trud krenuo prije nego što je uspjela dovršiti svoju molbicu upućenu sestri Mae. Ne, gđo Poslusny, kazala je sestra Mae strogo. Samo još jedno tiskanje i gotovi smo. Kada biste svoj glas čuvali za tiskanje umjesto za vrištanje, možda bismo ovo dijete mogli brže izvaditi van. Hvala. Margot je vrištala iz petnih žila. Toby je nervozno koračao hodnikom ispred rađaonice, uhvativši se kako prvi put nakon dugo godina izgovara Šemu. Sestra Mae gurnula je ruku među Margotine noge i opipala položaj djeteta. Još je bilo visoko. Ali umjesto glave, noga. Podigla je pogled prema Margot. »Odmah se vraćam«, rekla je i požurila pronaći liječnika. Još jedan trud poput valjka je prešao preko Margotina tijela. Kako sam se dobro sjećala tog osjećaja. Kažu da sve zaboraviš, ali lažu. I, naravno, gledati sve to ponovno u svakom ti slučaju osvježi sjećanje. Gledala sam kako je krvave ralje truda silovito stišću, zatvorila oči i položila ruke na njezinu zdjelicu. A onda se pored mene pojavio još jedan anđeo. Mladić, u ranim dvadesetima, svjetlosmeđe kose koja mu je padala do ispod uha i očima koje su zračile nekim tihom žarom. Iz nekog mi se razloga činio jako poznatim. Iskosa sam ga pogledala. »Poznajemo li se?« Vidjevši prizor na bolničkom krevetu, zadrhtao je. »James«, kazao je nabrzinu, ne skidajući pogled s Margot. »Ja sam Theov anđeo čuvar.«
181
elada8
Margot je ponovno kriknula. Naprezala se, pokušavajući ustati s kreveta. »Drži se još malo«, hrabrila sam je. »Pokušavam okrenuti Thea.« »Theo?« zastenjala je. Podigla sam pogled. Čula me je. Još jedan šok: gledala je ravno u mene kao da me vidi. »Sestro«, prozborila je molećivo, pružajući ruku prema meni. »Dajte mi nešto protiv bolova. Bilo što. Ne mogu ovo izdržati još dugo.« Oči su mi, bez pretjerivanja, bile velike poput tanjurića za kavu. Prošlo je više od desetljeća otkad me zadnji put vidjela. Na trenutak sam se zapitala kako joj izgledam. No uto je ponovno vrisnula, pa sam se trgnula iz misli. »Beba izlazi na zadak«, kazala sam mirno. »Pokušat ću ga okrenuti. Ali moraš biti što mirnija.« Letimice sam pogledala prema vratima. Čula sam glasove s drugog kraja hodnika: sestra i liječnik su se vraćali. »Kako već znate da je dječak?« izgovorila je dahćući. Ne obazirući se na njezino pitanje, položila sam joj ruku na trbuh. Pogledala sam u Jamesa koji je djelovao pomalo preplašeno. »Dolazi ovamo«, rekla sam. »Ti si Theov anđeo, je l' tako?« James je klimnuo glavom. »Onda natjeraj tog mališana da se okrene onako kako bi trebao.« James je stavio svoje ruke na moje i zatvorio oči, a Margotino je tijelo istoga trenutka preplavila zlatna svjetlost. Pokušavala sam upiti dio njezine boli, kao što sam to učinila već mnogo puta prije. Čvrsto sam stisnula oči i, kada je sljedeći trud krenuo, zgrabila sam ga poput metalne šipke i silovitim ga trzajem povukla prema sebi. I baš kao što je Rose ušetala u mene, tako je i ta metalna šipka prošla mojim tijelom sve do krila, putujući kroz njih u neki drugi kraj svemira. Margot je s olakšanjem izdahnula.
182
elada8
Sada sam već vidjela bebu, malenog Thea, kako se, preplašen i zbunjen, počinje okretati naglavačke. Margot je opet vrištala, dok su se trudovi obrušavali na nju poput nebodera u potresu. Primaknula sam se njezinoj glavi i položila joj ruku na srce. Moraš pokušati biti što mirnija, kazala sam. Theu sada treba da dišeš polako, polako, polako. Disala je što je polakše i dublje mogla, i upravo kada je James okrenuo bebu u njezin konačni položaj, spustivši je prema hladnom izlazu u svijet, u sobu su ušetali liječnik i sestra. »O, Bože dragi!« kazala je sestra, jer je bebina glavica već bila vani i stigla je upravo u trenutku kada je Margot po posljednji put iz petnih žila tiskala, osjetivši kako odmah potom čitavo dijete u jednom dahu izlazi iz nje, glavom prema dolje. »Gospođo Poslusny«, kazala je sestra uzbuđeno, »imate pravog malog momčića.« Margot je s mukom podigla glavu. »Theo«, rekla je. »Mislim da se zove Theo.« Theo Graham Poslusny, sa svoja dva i pol kilograma, sklupčao se među Margotine grudi i nije prestao dojiti do večeri. Margot je imala problema s posteljicom, pa su je nekoliko tjedana zadržali u bolnici, noću odvozeći bebu na dječji odjel kako bi se ona naspavala. Pretpostavljam da sam trebala pustiti Jamesa neka radi svoj posao dok ja bdijem nad Margot, no nisam si mogla pomoći. Bila sam potpuno očarana ružičastom štrucom koja je cviljela u plastičnom krevetiću, i ono malo vatreno crvene kosice prekrivene vunenom kapicom što ju je Rose isplela nekoliko mjeseci ranije. Bio je tako gladan da bi proveo čitavu noć tražeći nevidljivu dojku, ali sestre bi ga umirile dudicom, a ja bih mu milovala prelijepo lišće. Nakon nekog vremena, James mi je prišao. Pomislila sam da je hrabar kad se usudio.
183
elada8
»Slušaj«, rekao je, nakon što je nekoliko trenutaka bez riječi stajao pored mene uz Theov krevetić. »Moj je posao da čuvam Thea. Ti bi trebala biti uz Margot.« Pogledala sam pokraj njega prema Margot, koja je čvrŠto spavala iza navučenih zavjesa svog bolničkog odjeljka: »Što hoćeš reći, da ja nju ne čuvam? Sasvim je dobro vidim i odavde. Ili si zaboravio da sam anđeo? Mi imamo takve sposobnosti, znaš.« Nakrivio je glavu i namrštio se: »Možda bih trebao objasniti svoju vezu s Theom.« »Nije me briga za tvoju vezu s Theom. Briga me samo za to da se pobrineš da jednoga dana ne završi na doživotnoj kazni zbog ubojstva.« Krajičkom oka vidjela sam kako je ustuknuo. Možda sam ipak malo pregruba prema njemu, pomislila sam. Vjerojatno je bio neki Tobyjev daljnji rod. Ujak ili nešto slično. U svakom slučaju, nije bilo potrebe da mu tako skačem za vrat. Ali prava istina je bila da sam htjela Thea samo za sebe. Imala sam priliku za koju sam mislila da je nikad neću imati - i za koju nisam mislila da ću je ikad željeti - priliku da još jednom iskusim čudo svog prvorođenog djeteta. Osjećala sam se poput majke vučice što režeći tjera grabežljivce. Željela sam da se James drži po strani. No, očito je bio malo predaniji svom poslu nego što mi je u tom trenutku odgovaralo. Okrenula sam se prema njemu. »Zao mi je, u redu?« kazala sam, ispruživši ruke kao znak da to doista i mislim. Uzvratio mi je pogled i zadržao ga, ne odgovarajući. Neko smo vrijeme tako zurili jedno u drugo, ja uranjajući sve dublje u odjek vlastitih, olako izgovorenih, riječi, a James u tišini odbijajući moju ispriku. Napokon, kada je Theo počeo cviljeti, James je ustao. Krenula sam ga pomilovati po obrazu, no preduhitrio me. Stavio je ruku iznad Theove glave, a on je istog trenutka ponovno utonuo u san.
184
elada8
»Ne moram ti se sviđati«, promrmljao je James, ne dižući pogled prema meni. »Ali tražim od tebe da mi vjeruješ.« Klimnula sam glavom. U sebi sam tiho ponovila ispriku. James mi je okrenuo leđa, a ja sam se bez riječi vratila k Margot. Nekoliko dana kasnije, Margot je stigla kući u blistavo čist stan, nadopunjen svježe oličenom dječjom sobom i opskrbljen svim mogućim stvarčicama za bebe nad kojima je zadivljeno uzdisala u dućanu dječje opreme. Toby je, kao i uvijek, daleko ispred svog vremena, od poslodavca zatražio tjedan dana roditeljskog dopusta. Kada je njegov zahtjev odbijen, svejedno je uzeo dopust, pa odmah zatim dobio i otkaz. No, zar prizor novorođenog djeteta ne ispunjava svijet nadom? Bez posla i prebijene pare u džepu, uz zvuke policijskih sirena koje su odjekivale svuda naokolo, Toby je imao osjećaj da je njegova malena obitelj nepobjediva. Ali najbolje je tek slijedilo: izvijestio je Margot da je njihovom zadnjom ušteđevinom platio zrakoplovnu kartu za Grahama, koji je iduće večeri trebao stići u New York kako bi upoznao svog unuka. I tada sam prvi put nakon dugo vremena zapjevala Pjesmu duša. Nazovi tatu, kazala sam Margot, a zamisao je u prvi tren potonula poput kamena u moru njezina uzbuđenja. Da ga nazovem? pomislila je. Ali nemam vremena... imam toliko posla prije nego Što stigne... Nastavila sam je nagovarati i naposljetku je popustila. Slušala sam razgovor, istodobno plačući od sreće i tuge zbog telefonskog poziva koji nikad nisam uputila, i osjećajući olakšanje zbog činjenice da mi je na neki način neka viša sila dopustila da barem malo presložim djeliće slagalice i uspijem reći stvari koje nikada nisam rekla. »Tata!« Zvuci prigušenog hroptanja i kašlja. Kao i obično, zeznula je vremensku razliku. Ali, nema veze. »Papa, Toby mi je upravo rekao! Koliko ostaješ? Ideš li prvim jutarnjim letom?«
185
elada8
Stanka. »Da, da, Margot, ljubavi. Avion polijeće u sedam, tako da taksi stiže po mene oko četiri...« Theo je počeo plakati. »Je l’ to čujem svog unuka?« Toby je spustio Thea u Margotino naručje, a ona je približila slušalicu njegovoj glavici, puštajući ga da urla sve do Engleske. Naposljetku ga je vratila Tobyju. On je istog trenutka zgrabio Tobyjev mali prst i stao ga cuclati. »Mislim da je gladan«, prošaptao je Toby. Kimnula je. »Tata, moram ići. Ali jedva te čekam sutra vidjeti. Sretan put, dobro?« Tišina. »Tata?« »Volim te, slatka moja djevojčice.« »I ja tebe, tata. Vidimo se uskoro.« »Vidimo se.« Čitavu tu noć, dok se Margot prevrtala po krevetu, ne uspijevajući zaspati od uzbuđenja, ja sam koračala gore-dolje po sobi, u isto vrijeme preplavljena olakšanjem zbog toga što sam uspjela složiti dio slagalice koji je oduvijek nedostajao i slomljena zbog onoga što je slijedilo. Jer znala sam da ne mogu promijeniti sve. Čak je i sada toliko toga bilo izvan moje kontrole. Kasno ujutro stigao je poziv od gospođe Bieber, Grahamove prve susjede, koja je Margot nježno i obzirno obavijestila da joj je prije nepunih sat vremena na vrata pokucao taksist koji je zatekao Grahama kako, s aktovkom u ruci, sjedi na kućnom pragu, hladan i nepomičan. Umro je tiho, kazala je, i bez boli.
186
elada8
Margot je bila neutješna. Sjedila sam pokraj nje u maloj kupaonici u koju se zaključala i zajedno s njom lila suze koje su joj tiho i bez prestanka kapale na dlanove. Znate, samu sam sebe uspjela uvjeriti da sam za osjećaje koji su me počeli obuzimati nedugo nakon Theova rođenja sama bila kriva. No sada sam, gledajući hormone kako se vežu na receptore živčanih stanica u Margotinoj glavi, potičući ih na ubrzavanje sve dok se ne bi sudarile, iz prve ruke svjedočila fiziološkoj slici postporođajne depresije. Svaki put kada bi Theo vrištao - što je često znao činiti, i to satima bez prestanka - njezinim bi se tijelom proširio crveni val, a živčane bi se stanice stale kretati sve brže dok joj na kraju cijelo tijelo ne bi podrhtavalo iznutra prema van. Činilo se da ga hrani po čitav dan, svaki dan. Bila je anemična - premda su je liječnici uvjeravali da nije — a neopaženo je preboljela i cervikalnu infekciju. I otkrila je da odjednom mrzi Tobyja. Mrzila ga je jer je imao magičnu sposobnost da spava čvrstim snom dok dijete urla iz krevetića tik pokraj njegove glave. Mrzila ga je jer se nije morao pretvoriti u krvareći i izdajajući stroj za bebu. Mrzila ga je jer je bila iscrpljena, zbunjena i izbezumljena od straha zbog pomisli na još jedan dan u tom kaosu. Gledala sam kako se Toby svim silama trudi udovoljiti joj. A onda, ugodno iznenađenje. Tobyjeva knjiga, Crni led, postala je nacionalni bestseler. To sam znala. Ali sam za sve saznala tek nekoliko mjeseci nakon što se dogodilo. Toby se javio na telefon i zahvalio svom izdavaču, krajičkom oka gledajući Margot koja se, lica crvena od suza, po sedmi put u sat vremena mučila nahraniti Thea. Sad mi je bilo jasno ono što tada nisam shvaćala — Theo uopće nije dobivao mlijeko. Zvuci koje je proizvodio šišajući bili su samo gutljaji zraka. I dok ga je maleni trbuh bolio od gladi, Margotine su grudi bile upaljene od viška mlijeka. »Učini nešto!« prosiktala sam prema Jamesu. Ošinuo me pogledom: »Pokušavam.« Pojavila se Gaia: »Dajte da ja pokušam.« Šapnula je nešto Tobyju.
187
elada8
On je spustio slušalicu i prišao Margot: »Dušo?« Nije se obazirala. Prebacio je ruku preko njezina ramena: »Margot?« »Što je, Toby?« »Zašto ne iziđeš na par sati? Ja mogu paziti na dijete.« Podigla je pogled prema njemu: »Ti nemaš grudi, Toby. Opet će ga trebati hraniti za desetak minuta.« Toby se nasmiješio: »Nemam, ali mogu mu dati adaptirano. Hajde, pođi u frizerski salon ili nešto slično. Počasti se.« Ponovno ga je pogledala: »Misliš ozbiljno?« »Najozbiljnije.« »Ali, nemamo novaca.« Odvratio je pogled. Nije znao lagati, čak i kad je to bilo u dobre svrhe. »Recimo samo da sam nešto uštedio za ovakve prigode.« »Stvarno?« »Stvarno.« »Koliko?« »Prestani zapitkivati! Samo uzmi čekovnu knjižicu i idi! Pođi na tretman lica, pedikuru, učini što god vi žene činite svojim noktima, samo hajde, gubi se odavde.« Izgubila se prije nego što stigneš reći ‘švedska masaža. Slijedila sam je niza stube, pa ulicom prema autobusnoj stanici. Krila su mi pulsirala porukama: Nagovori je da pješaci. Ne daj joj da ide autobusom.
188
elada8
Zašto? pomislila sam. Gledala sam autobus kako se približava. Zašto? upitala sam ponovno, ali nije bilo odgovora. U redu, pomislila sam. Nećeš mi reći, pa neću ni slušati. Sjele smo otraga. Margot je pritisnula prste na čelo, dok joj se bol u prsima polako smirivala na svježem povjetarcu koji je dopirao kroz otvoreni prozor. Autobus se zaustavio na Jedanaestoj aveniji. Ukrcala se još šačica putnika. Jedna se od njih kroz gužvu probila do nas i zauzela mjesto točno nasuprot Margot, licem okrenuta prema njoj. Želudac mi se okrenuo. Žena je bila pljunuta dvojnica Hilde Marx. Jarko narančasta kosa prošarana sijedim pramenovima, skupljena visoko na glavi, vječito crven nos što joj je stršao posred lica, izbačena donja vilica kao u buldoga. Gledala sam Margot kako zaprepašteno hvata dah, zureći u ženu koja je treskajući ramenima skidala kaput — crni baloner, sličan onom kojeg je Hilda nosila za izlaske - i stiskala vilicu, na potpuno isti način kako je to činila i Hilda. Nakon nekoliko trenutaka postalo je jasno da žena nije Hilda. Netko na drugom kraju autobusa prepoznao ju je kao Karen, a kada se nasmiješila i stala čavrljati, lice joj je poprimilo sasvim drukčiji izgled. Po naglasku je bilo jasno da je rođena i odrasla u New Jerseyju. I, naravno, toga sam se trebala sjetiti. Bespomoćno sam gledala kako se Margot u mislima vraća u Sv. Antun. Prolazili su je trnci od sjećanja na Grobnicu, a strah, poniženje i beznađe kojima su sjećanja na to opako mjesto bila natopljena polako su isplivali na površinu njezina uma, poput olupine broda što izvire iz dubine mora, na sunce iznoseći stravična lica svih svojih nadutih leševa. Zurila je u svoja stopala i panično dahtala. Uhvatila sam je za ramena i smirivala je: Ovdje si, sada. Sve je to iza tebe. Na sigurnom si. Polako je i duboko disala, trudeći se odagnati slike koje su joj se pojavljivale pred očima: Hilde kako je mlati vrećom ugljena. Hilde kako je izvlači iz Grobnice, samo da bi je opet strpala unutra. Hilde kako joj govori da je bezvrijedna. Izišla je iz autobusa na idućoj stanici i stala hodati brzo koliko su je noge nosile, premda nije baš bila sigurna gdje se nalazi i kamo ide. Zamisao o masaži već je odavno nestala. Zamijenila ju je neodoljiva
189
elada8
potreba da se nalije do besvijesti. Na trenutak je poželjela da može nazvati Xiao Chen i s njom se zaputiti u kafić na Sveučilištu. U sekundi je odlučeno da će poći sama. U redu, kazala sam naglas. Bogu, pretpostavljam. Sad slušam. Pošalji mi poruku, nekako me uputi što da sad radim. Znam što slijedi, razumiješ? Znam da sad potroši pedeset dolara drmajući čašice žestice jednu za drugom, i znam da se pohvata s nekim tipom čijeg se imena ne mogu sjetiti, i znam da jedva stojeći na nogama otetura odatle u ponoć, potpuno zaboravivši da ima muža i dom. O, da — i dijete. I znate što? Šipak. Ni glasa. Nikakve poruke u mojim krilima, nikakvog instinkta. Naravno, pokušala sam doprijeti do Margot, govorila sam, derala se iz sveg glasa, pjevala Pjesmu duša... Ali isključila me. Najgore od svega je bilo to što nas je, kada smo stigle do kafića, na ulazu čekao Grogor. Dok je Margot ulazila, zagrlio ju je oko struka i otpratio unutra. A ja nisam mogla učiniti baš ništa. Razlog zbog kojeg Toby nije rekao Margot za svoj uspjeh s Crnim ledom bio je taj što tjednima nakon toga nisu razgovarali. Stari kolega s faksa nazvao ga je iz kafića kada je ugledao Margot kako trese koktele i žvali se s nekim studentom. Poziv je tekao ovako: Telefon zvoni u Tobyjevoj i Margotinoj kuhinji u jedanaest u noći. Toby je ostao bez adaptiranog mlijeka, a sve trgovine su zatvorene. Theo vrišti. »Halo?« istog trenutka odmakne slušalicu od uha. S drugog kraja trešti zaglušujuća glazba. »Hej, stari. Jed je na telefonu. Slušaj, Tobes, zar ti nisi nedavno dobio malog?« Trenutak. »Aha.« »I... zar nisi oženio neku plavojku po imenu Margot?« »Aha.«
190
elada8
»A gdje bi ona sad mogla biti, znaš li možda?« Toby se osvrne oko sebe. Zaspao je prije nekog vremena. Provjeri u spavaćoj sobi. »Nisam siguran. Zašto?« »Stari moj, ne znam kako da ti ovo kažem. Mislim da je ovdje.« »Gdje?« I tako, Toby uzme dijete, dobro ga umota i njih se dvojica zajedno odvezu na drugi kraj grada gdje se Margot drži za ruke s nekim tipom, dok istodobno izbacuje dušu iz sebe bljujući ispod stupa ulične rasvjete. Gledala sam, bespomoćno i pokajnički - obuzeta osjećajem krivnje kakvu ne možete niti zamisliti - kako Toby zaustavlja auto pokraj Margot i, prije nego što iskoči van, još jednom provjerava kako je Theo. Gaia i James su ostali u autu. Ja sam odvratila pogled. Toby je prišao Margot i ona je bila svjesna da je on tu, ali je odbijala odgovoriti sve dok joj napokon nije rekao: »Theo te treba«, i nešto od njegove odgovornosti i ljubavi doprlo je do Margot pa je oteturala do auta, zamalo se srušivši na Thea na prednjem sjedištu. Nema riječi. Nema riječi kojima bih opisala što mi se te noći dogodilo. Znam samo ovo: Željela sam sve promijeniti. Željela sam strgnuti zastor koji je dijelio mene i Margot i ponovno uskočiti u njezino tijelo i moliti Tobyja za oprost. I željela sam uzeti Thea u naručje i pobjeći s njim, odvesti ga daleko, daleko od te užasne i slomljene žene, a u isto vrijeme željela sam izliječiti sve njezine rane, i vratiti vrijeme, i stati pred Boga i izvikati se na njega zbog svega što se dogodilo i učinilo je ovakvom. Od te je noći brak, koji je bio opasno ranjen prije nego li je i započeo, krvareći ležao u tišini između Tobyja i Margot, dok je Toby provodio dane pišući, Margot uređivala Roseine bilješke, a Theo
191
elada8
pogledavao od jednog tužnog lica prema drugom, pa zatim i prema meni. Govorila sam mu da ga volim, da volim njegovog oca. Da mi je žao. I molila sam se da me netko, negdje gore čuje.
192
elada8
Kada je puki užas te noći splasnuo do veličine ružnog sjećanja i kada je Toby napokon poslušao Gaijin prijedlog da oprosti Margot, odlučili su pokušati ponovno. Bio je to najsretniji dan mog života, i onog prije i onog poslije smrti. Margot je na autobusnoj stanici vidjela plakat s Tobyjevom knjigom. Došla je kući, zgrbljena pod teretom vrećica s namirnicama, i susrela se s njegovim leđima. Bio je to već uobičajen pozdrav. No ovaj je put ona bila ljuta. I povrijeđena. »Kako to da mi nisi rekao za svoju knjigu?« Trenutak tišine. »Ha?« Nije se okrenuo. S treskom je ispustila namirnice na pod. »Za svoju knjigu«, ponovila je. »Tvoj ,međunarodni bestseler'. Zašto ja zadnja saznajem za to? A i na autobusnom kolodvoru svi već znaju. Ja sam ti žena.« Napokon se okrenuo. Odjednom je shvatila da je prošlo više od tjedan dana otkad ga je posljednji put pogledala u oči. »Moja žena«, prošaptao je, iskušavajući kako ta riječ zvuči kao da je na drugom jeziku. »Moja žena.« Lice joj se smekšalo. Iznenada je, ni sama ne znajući zašto, briznula u plač. »Moja žena«, ponovio je Toby, ustavši i polako joj se približavajući. »Žao mi je«, rekla je kroz suze. »I meni je žao«, odvratio je Toby, primajući je u zagrljaj. Nije se odmaknula.
193
elada8
I budite sigurni da sam svaki idući put kada bi jedna od onih poruka stigla putem mojih krila pažljivo slušala i činila kako mi je rečeno. Više nisam ispitivala tko, što, gdje i zašto. Jednostavno je bilo svejedno šalje li te poruke Bog ili neki drugi anđeo ili moja vlastita savjest. Jer činjenica je bila da bi, da sam onda poslušala što mi se govori i potakla Margot da ne uđe u taj autobus, kobni ledeni greben koji je zamalo potopio njihov brak vjerojatno bio izbjegnut. A vidjela sam i da u tom brodolomu nije ranjen samo njihov brak. Toby je bio druga osoba. Oči su mu bile ispunjene tugom koje ondje ranije nije bilo. Počeo si je dodavati viski u kavu. Prvo samo kap, pa na kraju i čašicu. Gledao je druge žene i mislio: Što ako? Što ako sam se oženio pogrešnom? Bilo je nepodnošljivo. Sjećanja na naš prekid preplavila bi ga odjednom i sa svih strana, zajedno sa svom mržnjom i osjećajem izdaje koje su nosila sa sobom. I pomislila sam, ja sam bila kriva. Ja sam ga natjerala da me prevari. No nad tom je temom i dalje visio upitnik, poput Damoklova mača. Nikada ga zapravo nisam uhvatila na djelu. Ustvari, većina razloga zbog kojih sam vjerovala da me prevario s vremenom mi je isparila iz glave. No, stvarni dokazi na stranu, oduvijek je bilo prilično jasno. Spavao je sa Sonyjom. I prezirala sam ga zbog toga. Nedugo nakon Theova prvog rođendana, kad je Margo-tinu i Tobyjevu radost zbog Theovih prvih koraka zagorčala spoznaja da je njihov bucmasti dječačić sada bio u stanju popeti se na prozor dnevne sobe, koji se otvarao nad betonom neka četiri kata niže, preselili su se u stan u West Villageu, blizu onog u potkrovlju u kojemu je Toby nekada živio, samo pet puta veći. Izdašan autorski honorar za Tobyjevu knjigu priuštio im je uređenje doma koji je bio ostvarenje Margotinih ideala udobnosti i sigurnosti: krevet od lijevana željeza, previše kauča, njihov prvi televizor i, s vremenom, i telefon. Bilo je to kao da se ispod Margotina svijeta odjednom raširila ogromna mreža. Napokon se osjećala sigurno. I bila je sretna. Pa je i ostatak ukućana bio sretan. Čak smo i James i ja uspjeli daleko iza sebe ostaviti našu malu borbu za premoć. Gaia, James i ja,
194
elada8
tvoreći vlastitu malu obitelj anđela, čuvali smo drugi trojac, Tobyja, Thea i Margot, koji su se polako, ali sigurno udaljavali od krhotina i smeća vlastite prošlosti k nekoj vedrijoj i manje razornoj budućnosti. Toby je provodio večeri radeći na novoj knjizi, dok je Margot kritizirala i lektorirala njegove bilješke, a preko dana bi vodili Thea u park, učili ga imenima svih životinja u zoološkom vrtu, čvrsto ga grlili između sebe kada bi zaplakao zbog zvuka sirena, pucnjave ili svađa iz susjednog stana. S vremenom je Toby uspio nagovoriti Margot da obnovi svoje gotovo prekinuto prijateljstvo sa Sonyjom. »Nema šanse«, bunila se. »Jesi li ti normalan? Nakon što nas je praktički izbacila na ulicu?« Toby je razmišljao o tome da spomene Sonyjin ukradeni medaljon, ali se ugrizao za jezik. »U redu«, rekao je. »Samo sam... ne volim te vidjeti samu, razumiješ? Mame trebaju mrežu podrške.« Opet je gledao Oprah. Uzdahnuo je: »Samo mislim da bi bilo dobro za tebe da imaš žensko društvo. A ti i Son ste bile kao...« »Kao što?« »...sestre, čovječe. Bile ste ovakve«, prekrižio je srednji prst preko kažiprsta. »K’o prst i nokat, razumiješ?« Da, pomislila sam. Bile smo. Jednom davno. Margot je inzistirala da Toby bude taj koji će nazvati. Zadovoljna zbog činjenice da je Sonya neće odbiti, uzela je slušalicu iz njegove ruke. Na kraju je, uz Tobyja koji joj je s drugog kraja prostorije šaptao što da kaže, uspjela izgovoriti: »Zašto ne bi svratila na večeru?« Premda je to zvučalo više kao izjava nego kao pitanje. Mrzila je ikoga moliti.
195
elada8
Ni ja baš nisam bila oduševljena idejom. Moje sumnje nisu nestale, ni približno. Ali nisam ništa poduzela. Stajala sam po strani i gledala kako njih troje provode sasvim ugodnu večer izvaljeni na novim kožnim naslonjačima i nazdravljaju Tobyjevom uspjehu, dok je Theo, kojem su sada bile četiri godine, spavao kao klada. I čekala sam. Sonya je posljednjih nekoliko godina živjela u Parizu. Još mršavija i viša u svojim ultramodernim platformama od petnaest centimetara, razgovor je začinila francuskim riječima i imenima slavnih osoba i poznatih fotografa. Margot se s nelagodom vrpoljila u fotelji. Spustila je pogled na svoju vestu s buvljaka s rupama ispod pazuha, na traperice koje su od izlizanosti već bile poderane na koljenima. A onda je pogledala u Sonyju, od glave do pete u pariškoj visokoj modi, s nogama kao s reklame za kupaći kostim. Tako je lijepa, pomislila je Margot. Ma kakvi, rekla sam joj. Bulimična je i usamljena. Zašto ja nisam mogla biti poput nje? Možda bi Tobyju bilo bolje s njom nego sa mnom. I prvi put mi je postalo jasno: poput anoreksičarke koja napokon pogleda slike na kojima izgleda kao kostur i kaže, pa da, stvarno nisam bila debela, pomislila sam: pa da. Sad mi je jasno. Toby nije bio taj koji me nije volio. Ja nisam voljela samu sebe. Pa sam ustrajala u uzaludnom ponavljanju. Toby te voli, govorila sam joj. Ali dok je gledala kako Sonya upućuje svoju zamornu priču o umjetničkoj zajednici Montmartrea Tobyju, s vremena na vrijeme naginjući se prema njemu kako bi mu s nogavice otresla nevidljivu mrvicu prašine, Margot je polako tonula u ponor koji je sama kopala. Naposljetku je Sonya zgrabila Tobyja za ruku i stala njome lamatati gore-dolje: «Obećaj da ćeš me doći posjetiti u Pariz, Tobes, molim te!« Gaia se svim silama trudila skrenuti Tobyjevu pažnju na Margotin izraz lica. Prošlo je dugo otkad je posljednji put iskapio četiri džintonika jedan za drugim. Rezultat je bio taj da se polako naginjao sve bliže Sonyji, pristajući doći u Pariz, a onda, da bi stvar bila još gora, zbijajući šale oko nečega iz zajedničke prošlosti koje Margot nije bila dio. Napokon, Gaia je uspjela probiti membranu oko Tobyjeve
196
elada8
prisebnosti i probuditi njegovu savjest. Pogledao je prema Margot i izvukao ruku iz Sonyjine. »Jesi dobro, dušo?« rekao je nježno. S gađenjem je odvratila pogled. U tom trenutku začuo se vrisak iz Theove sobe. »Ja ću«, kazala je Margot i izišla iz prostorije. Toby nije bio toliko pijan da ne primijeti Margotino raspoloženje. Okrenuo se prema Sonyji i značajno se zagledao u svoj ručni sat, približivši ga tik do nosa. »Hej, Son, baš mi je drago što smo se vidjeli, ali već je nekako kasno...« Sonya mu je dobacila pogled pa zatim iskapila preostali sadržaj svoje čaše. Povukla se malo prema naprijed, zadržavajući njegov pogled. »Jesi li rekao Margot za naš razgovor za večerom?« Margot je u hodniku čula kako se unutra prigušenim tonovima spominje njezino ime. Ostala je kao ukopana stajati pred vratima naćulivši uši. Sonya je polako podigla svoje duge noge s kauča i prišla mu još bliže. »Nisam«, odvratio je Toby. »Zašto?« Sonya je slegnula ramenima i nasmiješila se: »A, slušaj, ti si oženjen čovjek, neću ti ja govoriti što da činiš. Ali samo...« Pogledala je prema vratima. »Što?« Još širi osmijeh: »Samo sam se pitala čija je ideja bila da me pozovete na večeru. Tvoja ili njezina?«
197
elada8
Sjećala sam se te rečnice kao da je programirana u sve moje neuroze. Margot je, još uvijek prisluškujući pred vratima, pustila da joj se upitnici koji su visjeli nad tim riječima urežu duboko u već postojeću sumnju. Toby je zatreptao očima i zbunjeno pogledao Sonyju, ne znajući na što cilja: »Moja, pretpostavljam.« Sonya je klimnula glavom: »A kakve druge ideje još imaš, ako smijem pitati?« Gledala sam kako rukom klizi po Tobyjevoj nozi pa je zaustavlja tik ispod prepona, hihoćući. Toby je stavio svoju ruku na njezinu i stisnuo je. »Son«, rekao je. »Što radiš?« Margot je iza vrata čula koketiranje u Sonyjinu glasu. Rukom je uhvatila kvaku. Sonya se zavalila natrag u naslonjač: »Što misliš da radim, Toby? Zar to nije ono što želiš?« Disala sam tako duboko kao da ću se onesvijestiti. Gaia je stala pokraj mene i kazala: Samo gledaj, gledaj, a ja sam odvratila da ne mogu. Iza vrata, Margot se osjećala jednako. Polovica nje željela je uletjeti unutra, a druga polovica željela je pobjeći. I tako sam nastavila gledati. Toby je, uvijek tako brz na riječima, nešto promucao. »Je li to bilo ‘da’?« oglasila se Sonya, stavljajući mu riječi u usta. Povukla je njegovu ruku prema svom bedru. On ju je otrgnuo. Odjednom se potpuno otrijeznio: »Son, ne budi takva.« Uspravio se na mjestu i pretresao glavom. Gaia me ozbiljno pogledala. Nije spavao s njom? pomislila sam. Nije?
198
elada8
Sonya je opušteno ležala zavaljena u naslonjač, prekriživši svoje duge noge i igrajući se s naborima svoje haljine. »Reci mi samo jednu stvar«, kazala je ozbiljnim glasom. Toby je podigao pogled prema njoj. »Onaj put kad si mi rekao da me voliš — jesi li to stvarno mislio?« Vidjela sam kako Margot u hodniku podiže dlan na usta. Nastavila sam pažljivo gledati. »To je bilo tako davno...« promrmljao je Toby, pognuvši glavu prema stopalima. »Jesi li to mislio?« ustrajala je Sonya. Zvučala je čak i očajno. Ezekiel je izronio sa svoga mjesta u kutu i položio joj ruku na rame. U njezinu se pitanju naslućivala neka ranjivost, neka bol, ukorijenjena u nečemu mnogo dubljem i većem od Tobyja. Toby je podigao pogled prema njoj: »Da.« Poletjela je naprijed, zabacila desnu nogu preko njega pa se, zajašivši ga, nagnula prema njemu kako bi ga poljubila. I da, to je bio trenutak u kojem je Margot ušla natrag u sobu. To je bio trenutak u kojem je nastao kaos. To je bio trenutak u kojem je moj brak završio. Margot mu je iduće jutro rekla neka spakira svoje stvari. Njezini su osjećaji oko nje podigli utvrdu kroz koju nisu mogla prodrijeti ni moja preklinjanja ni Tobyjeve isprike. Pa je pokupio par komada čiste odjeće i spavao kod prijatelja. Nakon mjesec dana, preuzeo je najam stana kad mu se prijatelj odselio izvan grada. Margot je bila tupa. A ja sam bila slomljena. Nakon šest mjeseci, Margot je podnijela zahtjev za rastavu. Tog jutra kada je primio dopis, Toby je strgnuo zrcalo sa zida i razbio ga o pod, pretvarajući ga u mozaik svoga očaja. U svakoj krhotini pojavilo se moje lice, samo na trenutak, pa odmah zatim zamrljano njegovim suzama iščezlo u zaborav.
199
elada8
Moja žalost zbog njihove rastave uskoro se pretvorila u potpuni očaj, dok sam razmišljala o onome čega sam se sjećala o svom životu neposredno prije nego što sam umrla. Okolnosti moje smrti još uvijek su bile nerazjašnjene: jedan dan bila sam živa, a idući sam lebdjela iznad svog mrtvog tijela i u djeliću sekunde već čavrljala s Nan u zagrobnom životu. Ali razdoblje prije toga bilo mi je kristalno jasno u sjećanju poput vode ledenjaka: Theo je završio u zatvoru. Na odsluženju doživotne kazne. I nešto u mojoj utrobi počelo je prst krivnje uperivati prema meni. Nedugo nakon rastave, pojavio se Grogor. Odlučio se pokazati u Theovoj sobi - indirektna prijetnja, pomislila sam - na što je Theo kriknuo u snu. Dok se Margot bavila Theom, Grogor je imao vremena pročavrljati sa mnom. Ne znam zašto i ne želim znati kako, ali Grogor više nije bio plamteće čudovište opaka lica kakvog sam ga prvi put susrela. Isuviše je nalikovao čovjeku. Visok, četvrtaste vilice, kose crne poput tinte i zalizane preko ušiju - tip muškarca prema kojem bih i sama nekoć davno osjetila privlačnost. Čak je imao i tek izraslu bradicu i okrhnut prednji zub. Izgledao je toliko ljudski da sam ostala zatečena. »Dolazim u miru«, kazao je, podižući ruke i smiješeći se. »Gubi se, Grogore«, odvratila sam, digavši ruku punu svjetlosti. Nisam zaboravila naš posljednji tango. »Molim te, nemoj«, rekao je, pokajnički sklapajući ruke. »Došao sam se ispričati. Iskreno.« Ispalila sam zraku svjetlosti prema njemu, silovitu poput treska automobilskih vrata, i odbacila ga na drugi kraj sobe. Sletio je na komodu s ladicama i stao kašljati, klečeći na sve četiri. »Ako ne nestaneš odavde, ubit ću te«, rekla sam. »Ubit ćeš me?« zahihotao je, pokušavajući se osoviti na noge. »E, to bih volio vidjeti.«
200
elada8
»U redu«, kazala sam, sliježući ramenima. »Što se mene tiče, mogu te jednostavno raznijeti u komadiće.« Podigla sam još jednu, ovaj put manju, kuglu svjetlosti i naciljala prema njegovim nogama. »Nemoj!« viknuo je, pomalo se zgurivši. Samouvjereno sam naherila glavu. Podigao je ruku: »Mislim da imam jako velikodušnu ponudu za tebe. Saslušaj me.« »Imaš deset sekundi.« Uspravio se na noge i povukao svoju jaknu, pribirući se: »Znam da želiš promijeniti stvari. Znam da je Margot zauzeta uništavanjem života koji je mogao biti divan, života na kojeg bi ti htjela imati barem neka lijepa sjećanja, života kojim bi voljela da si utrla bolji put za Theovu budućnost...« Okrenula sam se prema njemu. Krila su mi bučno slala poruke. Otjeraj ga, odmah. Umotava laži u istinu. Otjeraj ga. »Gubi se, Grogore, prije nego što ti pokažem svoju opaku stranu.« Nasmiješio se: »Primljeno na znanje.« Odšetao je do prozora pa se okrenuo: »Za slučaj da se predomisliš, obećajem ti da postoji način. Možeš spriječiti Theovu sudbinu.« I rekavši to, nestao je. Theo se istog trenutka umirio. Margot ga je milovala po licu i on je ponovno utonuo u san, lica još uvijek poput jutarnje magle. Margot je sjedila uz njega pokušavajući potisnuti misli o Tobyju. Pogledala sam je i pomislila, još mogu promijeniti stvari. Još mogu sve ispraviti. A, naravno, svi znamo što sumnja čini.
201
elada8
Č Kada me Nan idući put posjetila, postavila sam joj pitanje koje me mučilo sve od susreta s Grogorom. »Što bi se dogodilo kada bih promijenila ishod Margotina života?« Bile smo na krovu Margotina stana i gledale dolje u pravokutnike narančastog svjetla koje je treperilo iz prozora domova diljem grada, i koje bi tek s vremena na vrijeme zaklonili obrisi ljudskih figura - koje se grle, svađaju ili su usamljene - poput kukaca u jantaru. Dugo nije odgovarala. A onda, prijekor: »Dobro znaš da nismo tu da mijenjamo kompoziciju simfonije. Tu smo da se pobrinemo da simfonija bude odsvirana onako kako ju je skladatelj zapisao.« Uvijek sam se mučila s njezinim metaforama. »Ali prije si mi rekla da mogu malo presložiti djeliće slagalice, zar ne? Što ako promijenim čitavu sliku? Što ako je popravim?« »Tko te je posjetio?« Uvijek tako mudra. »Grogor«, priznala sam. Zadrhtala je: »Demon koji je ubio tvoju mamu?« »Rekla si da je krivnja ubila mamu.« »A je li Grogor spomenuo cijenu mijenjanja slike, ha?« »Ne.« Pobjedonosno je ispružila ruke: »Vidiš. Uvijek, uvijek postoji cijena. Zbog toga mi ne mijenjamo ništa mimo uputa koje su nam dane: navigator usmjerava zrakoplov, a ne ljudi u njemu. Ali ti to već znaš. Zar ne?«
202
elada8
Hitro sam klimnula glavom: »Naravno, naravno. Samo sam pitala.« »Ovdje smo iz četiri razloga. Da promatramo, štitimo, bilježimo...« »...i volimo«, završila sam rečenicu umjesto nje. Da, sve sam to znala. »Samo iz znatiželje«, rekla sam nakon pristojne stanke. »Koja je cijena?« Oči su joj se suzile: »A zašto želiš znati?« Objasnila sam - najbolje što sam mogla nekome tko nije poput mene bio u izluđujućoj poziciji vlastitog anđela čuvara i bio prisiljen neprestano podnositi razdirući osjećaj žaljenja — kako jednostavno postoje neke stvari u mojoj prošlosti koje bih voljela da sam učinila malo bolje. I kako želim mnogo više za Thea. Mnogo više od doživotne kazne za ubojstvo. »Cijena je sljedeća«, odvratila je, ispruživši prazan dlan. »U ovom trenutku ti na dlanu imaš šansu otići u raj. Anđeli nisu samo sluge, znaš. Dobijemo zadatak kako bismo dokazali da smo dostojni ući u raj, jer većina nas za života nije ispunila dovoljno takvih zadataka. A cijena je ovo«, drugom je rukom pljeskom poklopila ispruženi dlan. »Kada završiš svoj posao anđela, više ne vidiš raj.« Zaplakala sam. Rekla sam joj da volim Tobyja, a da je Margot upravo zauzeta zahtjevom za razvod, što ponovni sastanak s Tobyjem dovodi na pogrešnu stranu mogućnosti. Uzdahnula je: »I ja sam jednom bila gdje si ti sad. Postavljala pitanja, žalila, osjećala gubitak. Vidjet ćeš Boga. Vidjet ćeš Raj. A u Raju postoji samo radost. Zapamti to.« Ali svaki put kada bih vidjela poglede čežnje i boli na Tobyjevom licu kada bi došao po Thea, svaki put dok bih gledala Margotine snove o životu s Tobyjem, dok bih je gledala kako plače i produbljuje mržnju koju je osjećala zbog Tobyjeve izdaje, u ušima bi mi
203
elada8
odzvanjale Grogorove riječi, sve dok naposljetku laži što su izvirivale iz njih u mojim očima nisu postale zanemarivo malenima. Jesmo li ikad u stanju prepoznati one prijelomne trenutke koji se poput kalupa za kolačiće utisnu u tijesto naših života i u njemu naprave vječni oblik? Bismo li ikad mogli uočiti takve trenutke, čak i kad bismo se mogli vratiti i proživjeti svoje živote ponovno, čak i kad bismo mogli sve krive trenutke naših života poredati jedan do drugog kao uobičajene sumnjivce — bismo li ih bili u stanju izdvojiti? Da, inspektore, to je onaj sumnjivac sa zajedljivom primjedbom. Da, gospodine, on je taj — onaj koji nalikuje mom ocu. Pa da, prepoznajem onog — to je taj koji mi je život gurnuo u blato. Ja sam već sasvim digla ruke od prepoznavanja presudnih trenutaka vlastita života. Margot je bila ono što je bila, a sve što sam ja mogla učiniti bilo je ono zbog čega sam i poslana. No mučila sam se s posljednjim, ali i najvažnijim dijelom svoga posla: voljeti je. Ona mi to ni u kojem slučaju nije olakšavala. Zamislite sljedeći trenutak: Margot se sprema za posao. I u isto vrijeme izgara od želje za pićem. Pronalazi bocu iza kamina i zavitla je u zid. Prazna je. Komadići stakla razlete se na sve strane. Theo se budi. Već kasni u školu. Sedam mu je godina. Ima očeve mirne oči i crvenu kosu. I Margotinu narav: brzo plane, ali jednako brzo i zavoli. Obožava svog oca. Pokušava pisati priče kao tata, ali se bori s disleksijom. Njegova ga naopaka slova i čudno pisanje riječi razljućuju. Margot se dere na Thea da izlazi iz kreveta. Ona je ta koja ga nije probudila na vrijeme, ali to zaboravlja, i on se izvlači iz postelje i krene prema kupaonici. Pokušava piškiti, no usred posla Margot ga gurne s puta tražeći nešto iza vodokotlića. On vikne. Ona uzvrati vikom. Rastura je glavobolja, a on je samo pogoršava. On sve pogoršava, kaže mu. Oduvijek je bilo tako. Što hoćeš reći? on se zadere. Ti si ta koja ima problem s alkoholom. Ona mu odgovori na pitanje. Što hoću reći? Hoću reći da bi mi život bio bolji bez tebe u njemu. Život bi mi bio bolji da se nikada nisi ni rodio. U redu, kaže on. Otići ću živjeti s tatom. I odjene se za školu pa ode, zalupivši vratima, a kada dođe vrijeme za povratak kući, vrati se i nitko ni sa kim ne govori.
204
elada8
Presudni trenutak Theova života nije bio onaj kada je Margot objavila kako bi voljela da se nikad nije ni rodio. Takve je stvari slušao već neko vrijeme. Ne. Theov presudni trenutak dogodio se nešto kasnije u priči, no na početku te priče bio je prizor Margotine izbezumljene potrage za vot-kom. Iako je došao do zaključka da mu je mama pijanica, da pati od zatvorske psihoze i što je tata uopće mislio kad se oženio s njom - unatoč svemu tome, rodilo se pitanje: Što je to toliko dobro u piću da ga traži kao da je eliksir vječne mladosti? A na poleđini tog pitanja pokazao mu se i odgovor, i to u obliku otvorene boce Jacka Danielsa kada je imao deset godina: A, to je to. A za petama tog odgovora, i posljedica. Totalno pijanstvo. I usred tog pijanstva, svađa s mlađim dječakom. Mlađim dječakom koji je imao nož. Nož koji se nekako našao u Theovoj ruci. Nož koji je završio u utrobi tog mlađeg dječaka. I tako je Njujorški odjel za maloljetničko pravosuđe odlučio kako Theo mora provesti mjesec dana u popravnom domu s drugim maloljetnim prijestupnicima. Maloljetnim prijestupnicima u čijim su dosjeima bila zabilježena silovanja i nanošenja teških tjelesnih ozljeda, koja su nastavili prakticirati na svojim privremenim sustanarima. Theo je bio jedan od njih. Saznala sam to od Jamesa. Vratio se s Theom mjesec dana kasnije, skamenjena lica i s krilima iz kojih je lila krv. A kada sam ugledala Thea, zaplakala sam zajedno s Jamesom. Oko Theove brončane, svjetlucave aure sada se nalazio nazubljeni oklop boli, tako gust i težak da se činilo kao da se sagiba pod njegovim teretom. Kada sam pogledala pažljivije, vidjela sam neobična ticala koja su se iz oklopa širila prema unutra, prolazeći kroz njegovu auru i putujući mu sve do srca. Izgledalo je kao da je oko njega obavijen kruti, nepomični padobran koji mu je privezan za dušu. Bila je to najgora vrsta emocionalne utvrde koju je itko od nas ikada vidio - Theo je postao zatvorenikom vlastite boli.
205
elada8
Danima nije razgovarao s Margot ni s Tobyjem. Odložio je torbe u sobu, a onda iskopao noževe za meso iz stražnjeg djela kuhinjske ladice i skrio ih ispod svog kreveta. Kada ga je sudski savjetnik došao posjetiti, Theo je zaprijetio da će iskočiti kroz prozor ako pokuša razgovarati s njim. Te sam noći gledala kako Theovu sobu ispunjavaju njegove noćne more. Svježa sjećanja na njegove napadače iz popravnog doma. Dva dječaka kako ga udaraju u trbuh bokserom koji im je prokrijumčario neki posjetitelj. Neki drugi stariji dječak kako mu drži glavu pod vodom dok ne izgubi svijest. Isti dječak kako mu drži jastuk preko lica po noći. Isti dječak kako ga siluje. I kao da to nije bilo dovoljno, usred noćnih mora koje su se rojile sobom kovitlale su slike paralelnih svjetova, bljeskovi Thea kao starijeg muškarca, tijela prekrivenog tetovažama, i s vidljivim znakovima višestrukih pokušaja samoubojstva na oba zapešća. Isprva sam osjetila olakšanje što više nije u zatvoru. Ali onda sam vidjela kako gura pištolj u hlače, otvara prtljažnik svog automobila i pomaže nekom drugom muškarcu iz njega izvući vreću s ljudskim tijelom. Kada se vreća trznula, Theo je izvukao pištolj, naciljao u vreću i ispalio četiri pucnja. Oklop koji je stvorio više nije bio druga koža: pretvorio ga je u živo oružje. Što biste vi učinili? Bi li vas bilo briga za cijenu? Izišla sam van na noćni zrak, popela se na vrh zgrade i zazvala Grogora. U sekundi se u sjeni pojavio par stopala. Zakoračio je prema meni, ozbiljna lica i očiju prodornih poput oštrica noža. »Reci mi zašto.« »Što zašto?« »Zašto si se predomislila?«
206
elada8
Netremice sam gledala u njega: »Moram ponovno biti Margot, samo toliko dugo dok ne popravim stvari. Samo mi reci svoju cijenu.« »Svoju cijenu? A što sam ja, trgovac?« »Znaš na što mislim.« Prišao mi je, tako blizu da sam mu vidjela vene na vratu i blage bore smijalice što su mu se poput lepeze širile iz jagodica. Tako sličan čovjeku. »Mislim da je riječ koju tražiš 'prilika'. Kako bi postala smrtna na dovoljno dugo da učiniš ono što je potrebno, morat ćeš isključiti ova dva«, prstom je pokazao na moja krila. »A kako se to radi?« Prislonio je ruku na grudi i duboko se naklonio: »Bila bi mi iznimna čast. Potrebno ih je zapečatiti ili, drugim riječima, moraju biti prognana iz rijeke vječnosti koja teče pred prijestoljem Božjim, tako da Bog više ne može pratiti što smjeraš. I na taj način dobit ćeš priliku promijeniti ono što je potrebno promijeniti. Shvaćaš?« »Ma hajde, Grogore. Govori, što još?« Odglumio je začuđenost. Prodorno sam zurila u njega. Odvratio je pogled i slegnuo ramenima. »Ovisno s koje strane gledaš, moglo bi se reći da postoji rizik.« »A to je...?« Nakon kratke šutnje, nastavio je: »Što misliš kako bi Bog gledao na to da jedan od njegovih anđela prekrši pravila?« »Možda nikada neću vidjeti raj.« Polako joj je zapljeskao: »Možda nikada nećeš vidjeti raj.« Ali neće ni Theo. Mislite li da sam oklijevala i sekunde?
207
elada8
I tako sam, baš kao što je Pepeljuga izišla iz svojih dronjaka i našla se u prelijepoj haljini za bal, i ja izišla iz svoje plave haljine i našla se u vremenu. Dopustila sam Grogoru da na moja krila nanese šake vrelog katrana iz paklenog grotla pa sam, kada je voda u njima prestala teći, i kada sam počela osjećati, vrištala od boli kada mi je užareni katran dotakao kožu i drhtala dok mi se pod nogama širila mokra hladnoća kupaonskih pločica, pa potom i zateturala pod golemim teretom vlastita tijela, kao da je netko iz velike visine na mene sručio slona. Ni približno ljupka kao Pepeljuga. No za sobom sam ipak ostavila staklenu cipelicu. Odnosno, svoju plavu haljinu, koja se, čim sam je svukla, pretvorila u maleni plavi dragulj. Skrila sam ga u komodu u Margotinoj sobi. Već sam bila špijun u ljudskom svijetu. Morala sam skrivati svaki trag svojih postupaka, dok na kraju ne postignem ono što sam namjeravala postići. A to je bilo ponovno se povezati s Theom, izliječiti njegove rane. Možda sam si previše umišljala. No vjerovala sam da bi mi, unatoč tome koliko sam loša bila prvi put, drugi pokušaj da mu budem majka mogao omogućiti da na njegove bolne rane stavim melem majčinske ljubavi. I da bih, na neki način, paralelno s tim mogla osmisliti i nekakav dugoročni plan, tako što ću probuditi Margotinu svijest o tome koliko mu je potrebna, taman dovoljno da spozna njegovu ranjivost i patnju. Pažljivo sam odabrala trenutak. Gledala sam dok je odvjetnik za rastave savjetovao Margot da provede četiri tjedna u klinici za odvikavanje kako bi sucu dokazala da je sposobna biti majka. Kako bi dokazala da zaslužuje puno skrbništvo ili, u najgorem slučaju, zajedničko skrbništvo. Nema problema, rekla je, premda nije bila sigurna da, ustvari, želi ijedno. Znala je samo da želi dobiti nešto, bilo što, kako bi dokazala da nije izgubila apsolutno sve.
208
elada8
I tako sam se, dok se Margot prijavljivala u Riverstone, elitnu kliniku za odvikavanje od ovisnosti blizu Hamptonsa, našla sama u njezinu stanu, prevrćući po odjeći u njezinom ormaru, pijući njezino mlijeko, zauzimajući njezino mjesto na svijetu. Theo je spavao kod Tobyja odmah iza ugla. Provela sam taj prvi dan potpuno opčinjena osjećajem kože i kose, osjetom topline i hladnoće, zvukom svoje ruke kada bih njome pljesnula po stolu, doživljajem jedenja. Komadajući veliku pizzu iz krušne peći s rubom punjenim sirom, dvostrukom dozom kobasice i više mozzarelle, zakačila sam vrh palca nožem za kruh. Na trenutak sam se sjetila pjesme Sylvie Plath: Hodočasnice mali, Indijanac ti skide skalp, a kapljice krvi krenule su iz blijedog reza, odjednom se poput crvene tinte slijevajući niz moju ruku, i gotovo sam zaboravila što poduzeti dok nisam ugledala vazu suncokreta na kuhinjskom stolu i gurnula čitavu ruku unutra, a šaka mi je bolno pulsirala. Sve je bilo tako čvrsto. Kada bih pogledala u stol, nisam kroz njega vidjela u drugu sobu, nisam vidjela tragove ljudi koji su za njim prije sjedili ni crvotočine u drvu ispod laka. Nisam vidjela vrijeme kako pleše poput pustinjske oluje valova i čestica. Da me je netko te noći vidio, sigurno bi mislio da sam zrela za ludaru. Provela sam dugo vremena polako se krećući uz zidove, obraza prislonjena na žbuku, zadivljena iznenadnom i odavna mi poznatom materijalnošću ovoga svijeta, kuckajući po cigli, prisjećajući se iluzije granica koje prožimaju smrtnost, i dubokog, neprestanog prihvaćanja neminovnog koje dolazi uz tijelo puno krvi. Možda je najveći od mojih zločina bio taj što sam napustila Margot, ostavila je nezaštićenu u trenutku kad me je najviše trebala. Oklijevajući, pozvala sam Nan, znajući što me čeka. Nakon nekog vremena začuo se glas koji kao da je dopirao iz daljine, kao iz nekog zvučnika na drugom kraju dugog hodnika. »Shvaćaš li što si učinila?« Osvrnula sam se oko sebe: »Gdje si?« »Pored stola.«
209
elada8
Zagledala sam se: »Zašto te ne vidim?« »Zato što si sklopila nagodbu s demonom. Nagodbu zbog koje bi mogla izgubiti sve i ne dobiti apsolutno ništa.« Glas joj je podrhtavao, isprekidan emocijama. Krenula sam prema stolu. Napokon sam je ugledala. Stajala je iza vaze suncokreta, doimajući se poput zrake mjesečine. »Znala sam da nećeš razumjeti, Nan«, uzdahnula sam. »Ovo nije trajno. Imam sedam dana da pronađem način i poništim ono što je učinjeno.« »Možda nemaš ni sedam sati«, odgovorila je. »Što?« Svjetlost oko nje je podrhtavala dok je ispuštala dug uzdah. »Ranjiva si poput papirnatog brodića u oluji. Znaš li kakva si sad meta za demone? Nemaš anđeosku sposobnost boriti se protiv njih ni ljudsku Bogom danu zaštitu od njih, jer trenutačno nisi ni jedno. Umjesto toga, Grogorova si lutka. On neće čekati da vidi hoće li te Bog poslati u Pakao. Pokušat će te sam odvesti tamo.« Upila sam udarac njezinih riječi. Koljena su mi zaklecala od bolne istine u njima. »Pomozi mi«, prošaptala sam. Posegnula je i primila me za ruku. Njezina koža, uvijek tamna i izbrazdana, svjetlucala je oko moje u sitnoj maglici. »Učinit ću sve što mogu.« Rekavši to, ponovno me ostavila samu, da bespomoćno gledam na golemi grad preda mnom, bolno željna prisutnosti arkanđela. Spavala sam dokasno, iskotrljala se iz kreveta na drveni pod, pa se onda opekla pod tušem zaboravivši da crveno znači vruće, a plavo hladno. Navukla sam Margotine traperice i crnu košulju, pa malo
210
elada8
preturala po ladicama u potrazi za ostacima šminke. Pogledala sam se u ogledalu: izgledala sam mlađa nego što je Margot sada bila, nešto mršavija i zdravija. Kosa mi je bila duža, tamnija, a obrve svjetlije i žalosno deblje nego njezine. Pronašla sam ruž za usne, pincetu i rumenilo, pa izlila bočicu izbjeljivača na kosu, nadajući se najboljem. A zatim, škare. Kad sam završila sa svojom preobrazbom, gotovo da sam i zaboravila na opasnost od demona, potpuno odlučna držati se svoga plana. Laganim korakom izišla sam van na prohladno manhattansko jutro, odlučivši autobusom otići do Theove škole, no onda sam shvatila da toliko uživam u osjećaju vjetra na svom licu da sam na kraju propješačila čitavih trideset blokova. Neka žena mi je u prolazu zaželjela ‘Dobro jutro,’, a ja sam odvratila ‘Da, dobro je, zar ne?’, a onda me je neki beskućnik žicao sitniš pa sam zastala reći mu koliko je sretan što je živ, na što je u čudu gledao za mnom dok sam odlazila, smijući se i uživajući u spoznaji da mogu razgovarati s ljudima, a da me oni čuju i odgovaraju mi. Usporila sam korak kada sam se približila vratima Theove škole. Morala sam pomno razmisliti o svojim sljedećim potezima. Ovo više nije bio san, ni pismo koje sam mogla ispočetka napisati ili predstava čiju sam izvedbu mogla ponoviti. Imala sam osjećaj kao da se svaka riječ, svaki postupak sad urezuje u kamen. Ne, osjećala sam kao da se događa nešto još snažnije od toga, još sudbonosnije. Kao da svoje riječi i djela urezujem u kamen koji je već bio izrezbaren. I koji bi, ako ne budem dovoljno pažljiva, u svakom trenutku mogao puknuti na dva dijela. Isprva sam mislila sačekati školsko zvono i uhvatiti Thea na izlazu iz škole, pa ga pozvati da prošeće sa mnom. No, što ako Toby bude ondje? Sto ako me Theo vidi i pobjegne? Odlučila sam ući u školu i izvesti ga sa sata. Ako mu učitelji kažu da mora poći sa mnom, vjerojatno hoće. Makar nevoljko. Pojavila sam se na školskoj porti. Prepoznala sam Cassie, školsku portirku teških kapaka, i razvukla usne u osmijeh. Nije ga uzvratila; sjetila sam se da smo već imale nekoliko ne baš prijaznih susreta.
211
elada8
Odmjerila me pogledom od glave do pete, napućila usnice i rekla: »Mogu li vam pomoći?« Nisam se mogla suzdržati da ne zahihoćem. Još uvijek sam bila zadivljena činjenicom da mi se ljudi obraćaju na sve strane. Vjerojatno je mislila da sam na nečemu. »Hej, jeste dobro? Hmm. Da. Ja sam Ruth... ne, oprostite. Krivo. Ja sam Margot. Margot Delacroix.« Zurila je u mene, raskolačenih očiju. Da, uvod sam lijepo uprskala, ja sam Margot, Margot, Margot, ponavljala sam u sebi. A onda sam shvatila da sam to izgovorila naglas, na što je Cassie zinula u čudu. »Ja sam mama Thea Poslusnyja«, nastavila sam, veoma polako, kao da mi engleski nije materinji jezik. »Moram ga nakratko izvesti sa sata. Hitan slučaj u obitelji.« Čvrsto sam stisnula usne. Preopasno je govoriti, pomislila sam. Cassie je podigla telefonsku slušalicu i birala broj. Bilo je pedesetpedeset zove li psihijatriju ili Theova učitelja. »Ju-hu, porta ovdje, tu je mama Thea Poslusnyja. Hoće razgovarati s njim. Ju-hu. Kak’ god.« Spustila je slušalicu, trepnula u mom smjeru, pa zatim kazala: »Dolazi.« Salutirala sam joj i udarila petama na pozdrav. Kunem se, kao da sam imala Tourettov sindrom. Osvrnula sam se oko sebe, ugledala stolicu i otrčala do nje, prekriživši noge u gležnjevima i sklopivši ruke na grudima. A onda, Theo. Theo s ruksakom prebačenim preko ramena, u plavoj majici koja mu je napola visjela iz hlača, crvene kose naježurene gelom i blago uvijene na zatiljku, poput latica cvijeta. Theo s očevim mrljama od pjegica na licu, još uvijek slatkog dječačkog nosića, u blatnjavim i raspadnutim tenisicama, lica naboranog od zbunjenosti, sumnje i otvrdnulosti.
212
elada8
I jesam, zaplakala sam vidjevši ga. I jedva sam se suzdržala od toga da se bacim pred njega na koljena i molim ga da mi oprosti zbog svega, čak i zbog stvari koje još nije niti doživio. Susprezala sam val krivnje koju sam htjela ispljunuti pred njegova stopala, prisiljavajući se da kažem samo ‘Bok, Theo’, kao da mi ni te riječi ne staju u usta, kao da su prevelike od čežnje i godina čekanja i iznenadne, zasljepljujuće boli u srcu zbog želje da ga zagrlim. Zurio je u mene bez riječi. Cassie je priskočila u pomoć. »Bok, Theo«, kazala je s osmijehom. »Tvoja mama kaže da imate neki hitan slučaj u obitelji. Samo ti uzmi koliko ti god vremena treba dok se sve sredi, dobro? Nema žurbe. Znaš da ti ja čuvam leđa, je l' tako, prijatelju?« Namignula mu je. Bila sam joj zahvalna na kupljenom vremenu. Uspjela sam se pribrati i progutati suze. Theo mi je, još uvijek zapanjen, dopustio da mu stavim ruku na rame i izišao sa mnom na sunce. Propješačili smo barem nekoliko blokova prije nego što je progovorio. »Je li tata mrtav?« Sasvim sam zaboravila na svoju sitnu laž o hitnom slučaju u obitelji. Zastala sam. »Ma, ne, nije, Toby je u redu. Samo sam htjela... provesti malo vremena s tobom, znaš? Malo se zabaviti.« Theo je zatresao glavom, okrenuo se i zaputio natrag. Potrčala sam za njim. »Theo? Što je?« »Uvijek ovo radiš.« Zar jesam? »Što?« kazala sam. »Što radim?«
213
elada8
»Ostavi me na miru«, rekao je i ubrzao korak. »Znao sam da lažeš. Što hoćeš ovaj put, ha? Je 1’ me misliš oteti samo da bi napakostila tati? Želiš mi puniti glavu pričama protiv njega, je l' to to? E, pa ništa od toga.« Nastavio je hodati. Svaka njegova riječ bila je poput udarca u prsa. Na trenutak sam zastala i promatrala ga, a onda se sabrala i poletjela ulicom za njim. »Theo, saslušaj me.« Zaustavio se, duboko dišući, i odbijajući pogledati me u oči. »A što ako ti kažem da možemo raditi što god poželiš, ha? Što bi ti bilo ostvarenje sna? Što bi želio raditi više nego išta na svijetu?« Podigao je pogled da vidi mislim li ozbiljno, pa se onda zamislio. »Želio bih sto dolara.« Razmislila sam. »Riješeno. Što još?« »Nintendo. S deset igrica.« »U redu. Što još?« »Želim kostim Lukea Skywalkera, s plaštom, i čizmama, i mačem i sa svime!« »Dobar izbor. Još nešto?« Malko je razmislio. Pokušala sam ga usmjeriti u pravom smjeru. »Nešto što bi volio raditi sa mnom, samo nas dvoje? Kao, na primjer, izlet u zoološki vrt? Večera i kino? Hajde, ja častim.« Slegnuo je ramenima: »Ništa.« A onda je ponovno počeo hodati. Opet sam gledala za njim. A onda sam se sjetila da je James sigurno s njim. »James«, prošaptala sam. »Daj, po-mozi mi malo.« Glas: »Želi igrati karte s tobom i Tobyjem.«
214
elada8
Karte? Samo to? A onda mi je kroz glavu bljesnulo sjećanje na nas troje. Iz vremena dok smo pokušavali izgladiti stvari. Theo nije mogao imati više od šest godina. Toby je počeo koristiti špil karata kako bi naučio Thea množenje s dva, a uskoro smo zajedno sjedili na podu dnevne sobe i učili ga osnovama pokera, smijući se kao ludi kad je u manje od sat vremena praktički obrisao pod s nama. Bila je to samo jedna večer, jednom davno. A ipak, taj je dječak odjednom želio partiju karata više od putovanja u Disneyland ili vodeni park. Zamislite. »A što misliš o partiji karata?« viknula sam za njim. Zastao je. Hitrim korakom sam mu prišla: »Znaš, ti, ja i tata. Kao u dobra stara vremena.« »Ti i tata«, kazao je, u nevjerici zureći u mene. »Ali ti ga mrziš.« Ustuknula sam. Da samo znaš, pomislila sam. »Ne mrzim ga«, bilo je najbolje što sam uspjela smisliti. »Volim tvog tatu.« Vidio je istinitost tih riječi u mojim očima. »Nema šanse, ne voliš ga.« Ponovila sam još jednom i on mi je povjerovao. Mislim da ga je to malo uzdrmalo, razbacalo mu razne mogućnosti po glavi, poput pikula, zapalilo neku ugaslu svijeću duboku u njemu. »Ne želim one druge stvari«, kazao je. »Samo želim kartati.« Uf, pomislila sam s olakšanjem. Nisam imala pojma kako ću nabaviti sto dolara. Otišli smo kući nazvati Tobyja. Dok sam vješala kaput, vidjela sam da je i Nan tu — stajala je pored stuba, ponovno se pojavivši u obliku svjetlucave maglice - a ja sam ispustila dug uzdah olakšanja. Čuvala mi je leđa. No, imala sam i drugih briga. Nisam se planirala suočiti s Tobyjem na ovom putovanju. Mislila sam samo na to što mogu učiniti za Thea, kako ga mogu promijeniti, kako mogu reći i učiniti stvari koje će zaliječiti rane njegovog mladog života za koje sam sama bila kriva.
215
elada8
Ali barem sam ja od svih ljudi trebala znati. Ponekad stijena pukne stoljećima nakon udarca. Nazvala sam Tobyja u njegov stan. Znala sam da radi kod kuće, završavajući uvodni članak za svoju novu knjigu. Čuvši ton u mom glasu, istog je trenutka upitao: »Što se dogodilo?« Glas mu je bio ukočen i sumnjičav. »O, ma ništa, baš ništa. Theo i ja smo samo htjeli vidjeti bi li nam se pridružio na partiji pokera večeras.« Stanka. »Je l‘ ovo neka šala?« Na trenutak sam zažmirila. Theo se smiješio, što me je ohrabrilo, i rukama mi davao znak kao da jede. »I... mislim da bi Theo htio da naručimo dostavu.« Theo je izveo kung-fu udarac. »Iz kineskog restorana.« »Margot«, Tobyjev glas, strog i nestrpljiv. »Mislio sam da smo se dogovorili da ideš na odvikavanje na mjesec dana. Što je s tim, ha? Ili si i to obećanje prekršila?« Bijes u njegovom glasu me obeshrabrio. Kratko sam oklijevala. Gaia, pomislila sam. Molim te, neka mi pruži priliku. Samo jednom. Samo ovaj put. »Toby«, kazala sam blago. »Zao mi je. Žao mi je.« Gledala sam kako se Theov izraz lica mijenja, bolje rečeno rastapa od radosti i zaprepaštenja. I slušala sam kako se Tobyjevo disanje na drugom kraju žice usporava, zamišljajući kako mu glavom prolijeću raznorazni zaključci - Je li drogirana?Trudna? Smrtno bolesna? - prije nego što mu je uopće sinula mogućnost da sam iskrena. »Slušaj, Margot«, zaustio je. No prije nego što je uspio nastaviti, prekinula sam ga: »Upisana sam u kliniku idući tjedan. Imaš moju riječ, Toby. Obećajem ti. Idući
216
elada8
tjedan idem i vraćam se čista.« Nasmijala sam se. »A sad dolazi ovamo prije nego što Theo i ja presiječemo špil bez tebe.« I tako sam, prvi put nakon više od trideset godina, sjedila sa svojim sinom i suprugom i igrala poker, igru koju nisam igrala toliko dugo da su obojica provela većinu vremena iznova me učeći pravilima, objašnjavajući mi smisao igre kao dvogodišnjem djetetu, i pronalazeći neiscrpan izvor zabave i smijeha u tome koliko sam tupa postala. I jela sam kinesku hranu - služeći se vilicom umjesto štapićima, što je uzrokovalo još smijeha - a onda sam činila sve moguće i nemoguće da ponovno nasmijem Thea, sve što bi mu podiglo glas poput pera, šaljući ga bezbrižnog k mjesečini, i započinjala sam razgovore za koje sam znala da će ga navesti na priču, gledajući kako mu žilice u glavi pucaju od uzbuđenja zbog novog Spielbergovog filma, zbog činjenice da će i on biti glumac, a Toby je neprestano pogledavao čas mene, čas njega, držeći karte u zraku kao paunov rep, smiješeći se i razmišljajući. Kada je došlo deset sati, a Theovo maleno tijelo samo što nije od uzbuđenja eksplodiralo poput vrećice kokica, Toby ga je odveo u krevet. Nekoliko minuta kasnije, vratio se dolje. Uzeo je svoj kaput s naslonjača, prebacio ga preko svojih mršavih ramena i rekao: »Pa, laku noć.« »Pričekaj«, kazala sam. Pritisnuo je kvaku i čekao. »Zar stvarno moraš već ići?« na silu sam se nasmijala. I zvučalo je usiljeno. Okrenuo se: »Što hoćeš, Margot?« Sklopila sam ruke: »Hoću da znaš da mi je žao.« Grčevito je stisnuo zube. »Zbog čega? Zbog toga što si se uništavala alkoholom pred našim djetetom, po čitav dan, svaki dan, koliko... tjednima? Zbog toga što si spavala s njegovim učiteljem i natjerala cijelu školu da mu se smije? Što si ga slala van u prljavoj odjeći, što ga nisi odvela liječniku kada je imao upalu slijepog crijeva, zbog čega točno?!«
217
elada8
Zaustila sam. Ali riječi nisu izlazile. Nastavio je. »Ili možda zbog toga kako si se ponašala prema meni, Margot? E, taj bismo popis grijeha mogli sastavljati čitavu noć, zar ne? Nego, znaš što... Meni je žao. Je l' može tako?« »Zbog čega ti je žao?« »Žao mi je što ne mogu prihvatiti tvoju ispriku. Ne vjerujem ti. Ne mogu.« Ni ne pogledavši me, izišao je iz prostorije i zatvorio vrata za sobom. Idući dan odvela sam Thea u školu. Probudila sam se na mokroj plahti i shvatila: Krila mi se vraćaju. Nemam mnogo vremena. Dok je koračao - ne, skakutao - pored mene, čavrljajući o tome kad ćemo tata i ja zaigrati uzvratnu partiju pokera, kako je guba bilo to što je dobio tri asa i dečka, a ja samo trojke i devetke, kako bismo možda mogli svi zajedno poći u zoološki za njegov rođendan, ja sam pomislila na Margot. Ovaj je plan morao biti dugoročan. Morala sam se na neki način suočiti s njom i pobrinuti se da ne poništi sve ono što uspijem postići tijekom svog kratkog posjeta. Bila sam užasnuta, ne, potpuno izbezumljena od straha da bi, nakon svega što sam učinila, nakon svega što sam žrtvovala, Margot mogla sve upropastiti ako, na primjer, samo krene ispitivati tko je onoga dana izveo Thea iz škole. Sto ako sve što sam učinila samo podigne Theova i Tobyjeva očekivanja do visine s koje će ih Margot bespovratno srušiti na tlo? Pronašla sam to mjesto - Riverstone - prostranu zgradu u obliku svemirskog broda, s plastičnim rodama u prirodnoj veličini na travnjaku ispred i brončanim kipovima Bude koji su spokojno sjedili među bijelim stupovima. Iza grmlja koje je bilo posađeno oko okrugle zgrade ljeskala se površina malenog jezera s patkama. Slijedila sam znakove do recepcije. Moja sjećanja na Riverstone bila su, blago rečeno, maglovita. Poput jezera na kiši, sjećala sam se samo titraja kratkih, upečatljivih
218
elada8
prizora: pametovanja psihoterapeutkinje u prostoriji koja je mirisala na bazen, pogleda u vlastite ruke jednog jutra i spoznaje da mi je na svakoj narastao po još jedan dodatni prst - što je, bez sumnje, bio rezultat djelovanja sredstava za smirenje, budući da su ti dodatni prsti vrlo skoro otpali — i žene koja me, smiješeći se, primila za ruku i pričala mi o klokanima. Zatekla sam recepcionarku kako sjedi u četvrtastoj pregradi svemirskog izgleda, natkrivenoj staklenom kupolom. Predstavila sam se kao Ruth, osjećajući olakšanje što se napokon mogu služiti vlastitim imenom. »Vi ste... sestra gospođe Delacroix?« upitala je recepcionarka. Potrudila sam se poništiti fizičku sličnost. Naočale. Francuska kapa. Teška šminka. Očito i nije baš upalilo. »Rođakinja«, odvratila sam. »Vidi se.« Nasmiješila se i nabrala nos: »Pa, obično ne dopuštamo posjete...« »...riječ je o hitnom slučaju«, kazala sam. To je bila istina. Zaista. »Član obitelji umire i radije bih da to čuje sad, nego mjesec dana nakon što se dogodi.« Recepcionarka je poprimila ozbiljan izraz lica: »Oh. Hm, ovaj, u redu, nazvat ću njezinu liječnicu. Ali ne mogu ništa obećati.« Otpratila me do zajedničke prostorije, gdje su Margot i ostali očigledno upravo provodili ‘vrijeme za odmor’. Izgledala je neizmjerno dosadno. Margot je vjerojatno ludjela na tom mjestu. Znam da ja bih. Zidovi su bili prekriveni velikim, zlatno uokvirenim slikama s riječima kao ‘Prihvaćanje’ i jeftinim televizijskim mudrostima poput ‘Uspjeh je pitanje stava na dnu. Zakolutala sam očima i zamislila kako bi bilo da te riječi zamijene s ‘Cinizam’ i izjavama tipa ‘Neuspjeh je neizbježan’. Ništa ne pomaže oporavku poput neumoljivog osjećaja za stvarnost. No tko god da je dizajnirao interijer tog mjesta očito je oporavak izjednačavao s gomilom bijelih kauča od velura i staklenih stolića za kavu razbacanih na sve strane i
219
elada8
prekrivenih luminama i tulipanima. Klasična glazba nenametljivo je žuborila iz nevidljivog zvučnika. Pogledala sam u veliki sat u stilu Big Bena koji je visio na zidu iznad vrata i osjetila kako mi srce brže kuca. Ako mi kažu da se vratim sutra, gotova sam. Na bijelim duplim vratima zajedničke prostorije pojavila se terapeutkinja - niska, koščata Kanađanka s gustim crnim šiškama, koja se odazivala na ime dr. Gale — pa me primila za ruku i preko naočala me pogledala u oči. »Bojim se da vam ne mogu dopustiti da vidite Margot«, kazala je. »To je protiv naših pravila. Ali mogu joj predati bilo kakvu poruku koju joj želite poslati.« Morala sam brzo razmišljati. »Moram je vidjeti«, odvratila sam. »Zar ne shvaćate? Nikad se neće oporaviti ako sazna da je... Nan umrla dok je ona bila ovdje. Ustvari, to će je najvjerojatnije natjerati da se opet prihvati pića...« »...žao mi je«, kazala je dr. Gale suosjećajno. »Margot je već potpisala da prihvaća odredbe i uvjete koji uključuju i postupanje u slučaju obiteljske tragedije. To je važno za njezin oporavak. Nadam se da razumijete.« Smiješak, kratak poput treptaja. A zatim se okrenula na peti i stala se udaljavati. Zatvorila sam oči i disala. Nisam očekivala ovakav korak unatrag. Skoncentrirala sam se: kako ovo riješiti bez da zapalim čitavu zgradu? U redu, pomislila sam. Pokušat ćemo. I izustila sam molitvu. Neka njezin anđeo čuvar pogura ovu ženu u pravom smjeru. »Doktorice Gale?« gotovo da sam povikala za njom s druge strane prostorije. Nekoliko lelujavih glava okrenulo se na kaučima i pogledalo me. Dr. Gale se zaustavila. »Molim vas, snizite ton«, brecnula se.
220
elada8
»Zaista moram vidjeti Margot«, kazala sam. »Obećajem da neću omesti njezino liječenje. Samo mora nešto znati. Ja sam ta koje neće biti kad iziđe. Moram je vidjeti još ovaj zadnji put.« Dr. Gale se osvrnula oko sebe. Nekolicina njezinih kolega zurila je u nas. Desnom nogom već je zakoračila prema vratima, no onda se polako okrenula i zaputila prema meni. Po drugi put je stala ispred mene i odmjerila me pogledom. »U redu«, rekla je. »Imate deset minuta s njom.« Zastala je, pa zatim prigušenim glasom nastavila: »Margot je morala primiti sredstva za smirenje više puta otkad je ovdje, pa vam se može učiniti da je malo pospana. To je normalno. Samo nastojte ne govoriti preglasno.« Klimnula sam glavom. Dr. Gale je gurnula vrata zajedničke prostorije i zovnula Margotino ime. Nije bilo odgovora. Pokušala je opet. Ženska figura polako je ustala sa stolca pored prozora i sporim korakom krenula prema nama. »Margot«, kazala je dr. Gale mirno. »Tvoja rođakinja je tu. Bojim se da ima neke loše vijesti.« »Moja... rođakinja?« ponovila je Margot. Ne baš sva svoja u ovom trenutku. Veoma polako je treptala očima i gledala u mene. Dr. Gale je klimnula glavom: »Odvest ću vas do sobe za posjete.« Čim su se vrata zatvorila, nagnula sam se naprijed i primila Margot za ruku. Otrgnula se i zurila sebi u krilo. Susresti je ovako uživo oduzimalo mi je dah, a od pogleda na svoju, odnosno njezinu pojavu poželjela sam zaplakati. Izgledala je tako krhka, tako umrtvljena lijekovima i očajem. I osjetila sam sram jer je nisam bolje štitila. Jer je nisam izliječila. Nakon nekog vremena, ponovno sam je uzela za ruku. Ležala je mlitava i obješena u mojoj ruci poput lista. »Margot, moraš me pažljivo saslušati«, kazala sam strogo. Podigla je glavu i pogledala u mene. Nastavila sam: »Moram ti reći
221
elada8
nešto jako, jako važno i zaista trebam da me sad pažljivo saslušaš. U redu?« Žmirkala je, a glava joj je lelujala: »Poznajemo li se?« »Moglo bi se reći.« Trenutak. Prigušeno se podsmjehnula. Upravo sam je podsjetila na njezin prvi susret sa Sonyjom. »Imaš smiješan naglasak. Odakle si?« Shvatila sam da mi se u glasu još uvijek s vremena na vrijeme osjeti nazalni prizvuk Australije od godina koje sam provela ondje. Godina koje Margot još nije proživjela. »Iz Sydneyja«, kazala sam. »U Australiji?« »Aha.« Duga stanka. »Imaju klokce, ha?« »Klo-šta?« Izvukla je ruku iz moje, pa podigla obje ruke na lice kao da su šape. »O!« odvratila sam. »Klokane.« Klimnula je glavom. »Da, imaju klokane ondje.« Pažljivo sam razmislila što joj reći. Palo mi je na pamet da joj kažem da sam ja ona, i da sam došla iz budućnosti posjetiti je. Ali brzo sam se pribrala. Definitivno nisam mogla tražiti od nje da mi vjeruje. Nikada nisam nikome vjerovala, čitav svoj odrasli život. Čak ni vlastitom mužu. Čak ni samoj sebi. Pa sam se odlučila za ono što je kod mene upalilo.
222
elada8
Ispričala sam joj što se dogodilo Theu u popravnom domu. Nisam se suzdržavala. Opisala sam sve do posljednjeg detalja, i to tako živo da sam plakala, a Margot je samo zurila ispred sebe, gledajući kroz prozor sve dalje i dalje prema obzoru, povremeno klimajući glavom kad bih joj postavila pitanje, dodirujući se po licu dok sam joj bez okolišanja pričala sve što je Theo pretrpio i objašnjavala što ona mora učiniti kako bi mu pomogla. Napokon sam prešla na stvar. Pravi razlog zbog kojeg sam tu. »Moraš oprostiti Tobyju«, rekla sam. Okrenula je pogled prema meni, a glava joj se još ljuljala. Sto god da su joj dali, kao da ju je lansiralo u svemir. »Prevario me je. S mojom najboljom prijateljicom.« »Ne, nije, Margot. Kunem ti se, nije.« I dalje je tupo zurila. Poželjela sam je prodrmati. Bila je potpuno nepomična. Pokušavala sam smisliti nešto što bi se moglo probiti do nje kroz lijekove i možda napokon prodrijeti do njezine nutrine, skrivene iza tolikih godina sumnje i nepovjerenja, iza oklopa samozaštite i povrijeđenosti. Ali prije no što sam uspjela progovoriti, kazala je: »Znaš, vidjela sam anđele dok sam bila dijete. Davno. Vjeruješ li ti u anđele?« Nakon nekoliko trenutaka klimnula sam glavom, zaprepaštena. Dugo nakon toga je šutjela i samo zurila kroz prozor, izgubljena u sjećanju. Nagnula sam se naprijed i uzela je za ruku: »Toby te još uvijek voli. Imaš jednu šansu — samo jednu - da sačuvaš tu ljubav. Ali ako je ne iskoristiš, nestat će zauvijek.« Otišla sam po Thea u školu, trčeći onamo gotovo cijelim putem nakon što mi je pobjegao autobus, osjećajući kako mi se košulja lijepi za leđa od vode mojih krila. Svaka je sekunda sada bila dragocjena, pa sam se posebno potrudila isplanirati vrijeme koje nam je preostalo. Večerali smo palačinke u IHOP-u pa otišli pogledati Mlade revolveraše 2 u kino na Union Squareu. Kupila sam mu čitav ormar
223
elada8
nove odjeće - i platila sve Margotinom kreditnom karticom - pa smo ostali na nogama do sitnih sati, preslažući namještaj u njegovoj sobi, lijepeći postere Batmana na zid, čisteći tepih, mijenjajući posteljinu na krevetu i učvršćujući vijke njegova ormara kako ta oronula stvar više ne bi izgledala kao da će mu se usred noći srušiti na glavu. Na kraju sam mu popravila i rolete i posložila svu odjeću. Smjestila sam ga u krevet i rekla mu da ću mu donijeti čašu vode, ali dok sam se vratila, već je utonuo u san. Krenula sam prema Margotinoj sobi. Na drugom kraju hodnika ugledala sam svjetlo. Nan, pomislila sam. Nastavila sam koračati prema njemu. U tom trenutku začuo se Nanin glas, dopirući iz sobe s moje lijeve strane. Ruth! U idućem trenutku udarila sam o tlo. Lice mi je krvarilo i peklo me od udarca nepoznatog predmeta, a pluća su mi bila toliko zgnječena da sam jedva disala. Hvatajući zrak, s naporom sam se uspjela osoviti na noge. Točno ispred mene nalazili su se Ram, Luciana i Pui. Zbili su se u red, u prvi mah izgledajući poput tri stupa sjene. Ram je u ruci držao buzdovan sa šiljcima, pričvršćen na lanac. Mogla sam učiniti samo jedno. Bježati. Ram je napravio korak unatrag, spreman još jednom zamahnuti buzdovanom prema meni. Pojurila sam prema dnevnoj sobi i, dok mi se približavao, podigla ruke prema sljepoočnicama, spremna za silovit udarac u glavu. Krajičkom oka ugledala sam Nan kako pruža ruku i sprječava udarac. U tom trenutku osjetila sam kako me dvije ruke hvataju ispod pazuha i dižu u zrak: Luciana me držala, a Pui je zarila ruku ravno u moja prsa. Osjetila sam bol, kao da mi je rasporila utrobu, i kriknula. Začula sam Thea kako doziva iz svoje sobe. James se pojavio pored mene i krenuo u Theovu sobu. Ali Luciana i Pui su ga vidjele. »Da se niste usudile!« povikala sam, a Pui mi se nacerila u lice, nagnula se naprijed i zaronila u mene jednostavno kao što se nagneš u ormar.
224
elada8
Mislim da sam u tom trenutku vidjela Pakao. Pui me vodila onamo, vukući me van iz vlastita tijela, niz mračan tunel koji je vodio u svijet toliko užasan da sam njegovu okrutnost osjećala u kostima. A zatim, tama. Čula sam tupe udarce, režanje zvijeri i krikove. Ali negdje u daljini, kao da me je nešto vuklo na neko drugo mjesto, u neko drugo vrijeme. Kad sam se probudila, ležala sam na podu neke bijele prostorije, potpuno gola. I prestravljena. Je li to bilo to? Jesam li bila u paklu? Privukla sam koljena prsima i drhtala. »Nan?« zazvala sam. Pa zatim: »Theo? Toby?« Koraci iza mene. Okrenula sam se. Trebalo mi je trenutak ili dva da shvatim da je ta blistava pojava preda mnom Nan. Lice joj je sjalo kao podnevno sunce, a njezina krila, dva široka traka crvene svjetlosti, bila su raširena s obje strane njezinih ramena. Haljina joj nije bila bijela kao prije, i nije bila opipljiva. Izgledala je kao da je preko glave navukla površinu mirnog jezera na kojoj se ljeskalo sunce. »Samo mi reci«, izustila sam, dršćući tako jako da su moje riječi zvučale poput zvečke. »Idem li sad u Pakao?« »Ne«, odvratila je Nan mirno. »Upravo sam te spasila od toga da postaneš njegov najnoviji stanovnik.« »Ali idem u Pakao, zar ne? U budućnosti?« »Samo će Bog odlučiti koje će biti posljedice tvojih postupaka.« Bila je to slaba utjeha. Znala sam da mi neće lagati. Ali morala sam se suočiti s tim. Nan me nije spasila od pakla, barem ne zauvijek. Samo je odgodila moj dolazak. Uspravila sam se na noge. Pružila sam ruku i dotakla njezinu haljinu: »Zašto si se promijenila?«
225
elada8
»Svi se mijenjamo«, rekla je nakon duge šutnje. »Baš kao što si se ti mijenjala dok si bila smrtna i od djeteta postala odrasla. Kada sam te spasila postala sam arkanđeo.« »Zašto?« »Svaka vrsta anđela ima posebnu ulogu u službi Božjoj. Neki od nas postat će Moći, drugi Vrline. Mali broj nas postat će Kerubini, koji štite ljude i pomažu im da spoznaju Boga. A još manji broj će postati Serafini.« »A još manji će završiti u Paklu, ha?« Letimičan osmijeh. »Izvoli«, rekla je, a ja sam podigla ruku kako bih zaklonila oči gledajući u njezinu ispruženu ruku. U ruci je držala bijelu haljinu. »A što je s onom plavom?« »Više se ne može nositi. Ovo je sve što je ostalo od nje«, rekla je i pružila mi maleni plavi dragulj koji je visio na zlatnom lančiću. Navukla sam bijelu haljinu i pričvrstila dragulj oko vrata. »A što sad slijedi?« upitala sam. »Jesam li promijenila Theov život?« Ispružila je ruku. Na njezinu dlanu pojavio se paralelni svijet, veličine snježne pahuljice, koji je u idućem trenutku narastao do veličine lubenice. Prišla sam bliže i zagledala se u njega. Unutra sam, poput odraza u lokvi vode, ugledala sliku Thea u kasnim tinejdžerskim godinama. Ogrubjela, namrgođena. Isprva sam pomislila da sjedi za drvenim stolom nekog ureda, no onda sam shvatila da sjedi u sudnici, odjeven u uobičajenu narančastu odoru zatvorenika, i pognute glave sluša presudu. Ženski glas je objavio ‘Kriv!’. Theo je povučen na noge i odvučen van. »I to je to?« zavapila sam. »Nakon svega što se dogodilo, Theo dobiva doživotni zatvor, a ja idem u Pakao?« gledala sam u Nan tražeći odgovor. No nije mi ga ponudila.
226
elada8
Pala sam na koljena. Dugo sam tako jecala na sve četiri, puštajući suze neka kapaju na bijeli pod. Sve je bilo uzalud. Ne mogu vam niti opisati kakav je to bio osjećaj. Nakon nekog vremena napokon sam obrisala lice i, ustavši, stala pred Nan. »I što da sad radim?« kazala sam. »Jesam li išta promijenila?« »Da«, rekla je Nan. »I neće ti zbog svega biti drago. Možda ćeš svjedočiti Margotinu donošenju odluka koje će poremetiti sve tvoje planove.« »Ja više nemam planova, Nan. Idem u Pakao, zar se ne sjećaš?« »Kao što sam ti rekla na početku«, odvratila je veoma ozbiljnim glasom. »Ništa nije sigurno.« Posušila sam suze. Davala mi je nadu. Ali ovaj put to mi se činilo okrutnim. »I što da sad radim?« ponovila sam. Prvi put nakon dugo vremena, Nan se nasmiješila: »Imaš svoj zadatak. Pođi i obavi ga.«
227
elada8
Č Bila sam ondje kada se Margot vratila kući iz klinike Riverstone, lišena svojih ovisnosti, ali uz to, lišena i pojma o tome tko je, odakle dolazi i zašto je tu. Spustila je torbe na pod, pomakla kosu s lica i uzdahnula. Toby i Theo čekali su je u blagovaonici. Pogledala je pokraj njih, prema uvenulim suncokretima u vazi. »Margot?« Podigla je pogled prema Tobyju: »Što je?« »Ovaj...« pogledao je u Thea. »Hej, momče, bi li mogao mamu i mene samo na minutu ostaviti nasamo?« Theo je klimnuo glavom i otišao u svoju sobu. Pogledala sam prema Gaiji, koja je stajala na vratima. Prišla mi je i stavila ruku preko moje. »Jesi li dobro?« upitala je. Potvrdno sam kimnula, premda sam bila daleko od dobroga. Gledala sam kako Toby iz svoje prevelike ribarske jakne vadi svežanj papira i stavlja ih na stol. Znala sam što je to. Nakašljao se i ispravio ramena, jednom rukom kopajući po džepu jakne u potrazi za nečim. Svojom sigurnošću, pretpostavljam. Minutu ili dvije držao je ruku na papirima, kao da bi to da ih sasvim ispusti bio nepovratan čin, nešto što više nikada, nikada ne bi mogao promijeniti. Reci mu da ga voliš, Margot, kazala sam glasno, no ona je nastavila tupo zuriti u suncokrete. »Ovo su... papiri za razvod«, kazao je Toby, duboko udahnuvši. »Moraš se samo potpisati ispod mene pa oboje možemo... nastaviti dalje.« Margot je trzajem izvukla osušene stabljike iz vaze i odlučnim korakom krenula u kuhinju, ni ne pogledavši ga. Toby je pošao za njom: »Margot?«
228
elada8
»Što je?« »Jesi li me čula?« Podigla je osušene stabljike prema njemu: »Ovo je uvenulo dok me nije bilo.« »I?« »Nisi promijenio vodu?« »Ne, nisam. Ja ne živim ovdje, zar si zaboravila? Sjećaš se, izbacila si me... Ali dobro, nemojmo sad ulaziti u to.« Vidjela sam Thea kako stoji na vratima svoje sobe na drugom kraju hodnika, i pažljivo sluša njihov razgovor, a želja u njegovom srcu gorjela je poput žeravice. Molim te, molim te... Margot je pogledala u suncokrete u svojoj ruci. »Znaš, čak i da ih sad potopim u kadu i da ih danima zalijevam, svjedno su mrtvi. I to je to.« Podigla je pogled prema Tobyju: »Znaš?« Polako je klimao glavom i zakopao ruke duboko u džepove. A onda je najednom stao odmahivati glavom: »Ne, zapravo ne znam. O čemu pričaš, Margot? Prvo mi kažeš da ti je žao, a onda... onda igramo karte kao da smo opet jedna velika, sretna obitelj...« Na brzinu je podigla pogled i ponovila: »Karte?«, kao da se ne sjeća, što ga je razbjesnilo. Podigao je glas: »Čekam šest godina da mi oprostiš, da prihvatiš mogućnost da te možda, samo možda, nisam prevario, da možda ono što si vidjela nije bila čitava slika, da te možda ipak volim...« Pogledala ga je: »Voliš me?« »Jesam volio«, rekao je, spustivši pogled. »Htio sam reći, jesam volio.«
229
elada8
Bacio je papire na stol. »Znaš što? To cvijeće je mrtvo. A ja moram nastaviti sa svojim životom.« Otišao je. Tišina je visjela u sobi poput tijela samoubojice. Idućeg jutra Margot je primila pismo u kojem joj se Hugo Benet zahvalio na njezinim uredničkim uslugama i pohvalio njezin rad na bilježnicama Rose Workman, za koji je bio priložen ček za već odavno zarađene tantijeme. Ček je glasio na iznos od 25 000 dolara. Gledala sam je kako se vrzma po stanu i sjetila se praznine koja je nastupila kada sam izbacila alkohol iz svog života, poput goleme stijene uklonjene s otvora pećine. Promatrala je svoju kosu u zrcalu. Moram se ošišati, pomislila je. A onda se dodirnula po licu. Samo bore i tuga. Polako se zaputila hodnikom prema Theovoj sobi, hodajući oprezno poput cirkuskog akrobata po žici, pazeći da ne padne. Pljeskali su joj kad je završila svoj boravak u klinici za odvikavanje, gurnuli joj raskošan buket ljiljana i orhideja u ruke i, kao u kakvom obredu pomazanja, proglasili onom koja je, napokon, čista. Čak su napravili i fotografiju nje i ostalih pacijenata na ulazu u kliniku, sa svim onim Budama i rodama, pa ju je naslonila uz sat na kaminu kao podsjetnik: Čista si, sad. Ne zaboravi. Ali to je problem s klinikama za odvikavanje: očiste te do te mjere da se čini neprirodnim i preteškim da ikad, ikad uspiješ ostati baš takav, tako bezgrešno bijel, tako kemijski izbijeljen od vlastite ljudskosti. Barem sam se ja tako osjećala. Željela sam da mi netko pokaže kako živjeti normalnim životom. Kako živjeti bez stupova praznih boca pića da me pridržavaju. Theo je ležao sklupćan u krevetu, pretvarajući se da spava. U glavi su mu se još uvijek vrtjele sve one stvari koje je čuo Tobyja da govori, i svim se silama trudio razumjeti ih. James je sjedio na rubu kreveta i pokušavao mu odvratiti misli potičući njegovu maštu. Ali nije palilo. Theo je vidio Margot kako stoji na vratima njegove sobe i polako se uspravio u sjedeći položaj.
230
elada8
»Što misliš o tome da se odselimo nekamo?« rekla je to koliko je olako mogla, kao da je dobro razmislila o tome, kao da je točno znala što radi. »Kao na primjer?« Slegnula je ramenima. »Kao na primjer, u New Jersey?« Nasmijala se. »A gdje onda? U Las Vegas?« Prišla je karti svijeta koja je visjela na zidu iznad njegova radnog stola: »Znaš, tvoj tata i ja smo se vjenčali ondje.« »Pa, odselimo se onda tamo.« Proučavala je kartu, još uvijek prekriženih ruku: »A što misliš o Australiji?« Theo se zamislio: «Šta to nije milijun kilometara odavde?« »Nekih petnaest tisuća.« »Nema šanse.« »A zašto ne? Imaju klokane.« Theo je uzdahnuo i objesio noge preko ruba kreveta: »Je 1’ se stvarno želiš preseliti u Australiju? Ili je to samo još jedan način da se osvetiš tati?« »Bi li se ti odselio sa mnom?« Theo se zagledao u svoja stopala i namrštio čelo. Opet se osjećao rastrganim. Pogledala sam u Jamesa. »Reci mu da je u redu da kaže ne«, kazala sam. »Reci mu da može ostati s Tobyjem.« James je klimnuo glavom i ponovio što sam rekla.
231
elada8
Nakon dugo vremena, Theo je podigao pogled: »Mama, mogu li te doći posjetiti u Australiji?« To je bio njegov odgovor. Margot se zagledala u njega i nasmiješila se: »Naravno.« »Mislim ono, svakog ljeta?« »Ma da, mada je ljeto tamo zima.« »Mogu li imati klokana za ljubimca?« »Možda. Ali definitivno možeš doći i ostati koliko god želiš.« Naravno, već sam dugo očekivala selidbu. Bez obzira na to u kolikoj sam mjeri toplim obalama Sydneyja pripisivala zasluge za pronalazak odavno izgubljenog osjećaja zadovoljstva i mira, mrzila sam samu sebe zbog toga što napuštam Thea. Nije bilo pošteno staviti ga u poziciju da bira između Tobyja i mene. Bila sam okrutna i bezobzirno sebična što sam selila ne na drugi kraj grada, ne u drugu državu, nego na drugi kontinent. Pa ipak, nakon svega što sam prošla, nakon niza događaja koji su me zamalo uništili, bila je to moja mreža za spašavanje. Margot je svoju preobrazbu započela drastičnom promjenom frizure - u kratki bob boje čokolade, uvijenih vrhova — i tretmanom špricanja kože za novi, brončani ten. Unovčila je Hugov ček, kupila brdo nove odjeće u Saksu i ugovorila termin kod plastičnog kirurga. Blefaroplastika, ili uklanjanje tuge oko očiju. Samo ti uklanjaj vrećice, rekla sam joj. Ali tuga izvire iz duše. Odlučila je zadržati svoj stan još mjesec-dva, za slučaj da stvari ne budu funkcionirale kako je zamislila. Govorila sam joj kako nema potrebe, no otkad se vratila iz Riverstonea nije reagirala ni na jednu moju riječ. Kada sam zapjevala Pjesmu duša - samo jednom, da vidim postoji li još ikakva veza između nas — nije niti trepnula, nije se uspravila na mjestu i osvrnula oko sebe, nije zadrhtala osjećajući moju prisutnost. Da nisam znala o kome je riječ, mislila bih da je u pitanju neka sasvim druga osoba.
232
elada8
Nan se pojavila noć prije nego što je Margot odletjela za Sydney. Sjedila sam prekriženih nogu na krovu stana, pod neobično svjetlucavim nebom, osjećajući se isključenom iz svega i od svih Boga, vlastite obitelji, sebe same. Zakoračila sam prema van, ravno s ruba krova. Nazovite me kraljicom drame. Ali teško da je bila riječ o pokušaju samoubojstva. Željela sam vidjeti jesam li se stvarno izopćila, je li moja nagodba s Grogorom promijenila pravila. Padala sam možda pola sekunde i onda... ništa. Zaustavila sam se u zraku, kao skakač u bazenu. Napokon mi je nešto ulilo sigurnost. Nan je slušala moje žalopojke sa svojim uobičajenim stoičkim strpljenjem. Kad sam završila, rekla mi je da pogledam oko sebe. Ono što je samo trenutak ranije bila tek mjesečinom obasjana tmina, sada je bio krajolik svijetlećih krovova na kojima su sjedile beskrajne kolone arkanđela, svaki od njih poput trometarskog rubina prosječenog svjetlošću, s izrazima odlučnosti i svrhe na svojim snažnim, ljudskim licima. Plameni pramenovi različitih debljina i snage kružili su u orbiti oko njihovih tijela, blistajući poput kometa. Neki od njih bili su naoružani mačevima i štitovima, neki lukom i strijelom. Svi su gledali u mene. I podsjećali me na to da su uz mene. Da mi čuvaju leđa. Nan nije rekla ni riječ tijekom čitave moje tirade o Theu, Tobyju i Margot. Kad sam joj postavila svoje uobičajeno pitanje: »Što da radim?«, ustala je i podigla pogled prema oblaku koji je lebdio šljokičastim nebom poput crne ovce. »Što je to?« upitala sam zabrinuto. »Pogledaj pažljivije«, kazala je. Zagledala sam se u njega. Oblak se polako kretao prema Mjesecu dok nije sasvim prekrio tu bijelu minijaturu na golemom nebu. A onda, vizija. Zamislite najavnu špicu filma: vizija se sastojala od sitnih djelića događaja, poput kratkih scena koje je nasumce posložio neki pijani redatelj. Redoslijed događaja bio je potpuno izmiješan: prvo prizor Margot kako vozi auto, pjevušeći uz glazbu na radiju. A zatim premotavanje naprijed do usporene snimke krhotina metala koje lete
233
elada8
kroz zrak. Trzaj Margotine glave prema naprijed nakon udarca. Drugi automobil kako se vrti i vrti na cesti poput zvrka. Uvećani kadar savijenog poklopca kotača koji kovitla zrakom i pada na pločnik. Rasipanje vjetrobranskog stakla. Još jedan automobil kako nekontrolirano vijuga cestom, jureći ravno prema ženi koja pločnikom gura dječja kolica. Margot kako izlijeće kroz vjetrobransko staklo, usporeni snimak njezina lica koje krvari i otiče, udarivši u asfalt na vrelom jutarnjem suncu, ruka koja joj se savija na leđima i lomi se, njezino tijelo kako se prevrće i slijeće na lijevi bok, gnječeći joj zdjelicu, pa zatim klizeći — sad više ne usporeno — sve do iskrivljenog kotača drugog automobila iz čije haube suklja dim. »Što je ovo?« upitnim sam pogledom okrznula Nan. »To je nešto što ti moraš spriječiti«, kazala je. »Jedna od posljedica promjena koje si uzrokovala je i ovo što vidiš pred sobom. Ako to ne spriječiš.« Srce mi je bjesomučno lupalo: »Što ako ne uspijem?« »Uspjet ćeš.« »Ali, što ako...?« »Zaista želiš znati?« Bio je moj red da značajno pogledam Nan. Zadržala je moj pogled. »Margot će ostati paralizirana od vrata nadolje, osuđena na kolica i cjelodnevnu skrb do kraja života. Ali, imat će sreće. Četvero ljudi će poginuti u toj nesreći, uključujući malu bebu, mladića koji bi se uskoro trebao oženiti i ženu koja ima ključnu ulogu u sprječavanju terorističkog napada u budućnosti.« Pognula sam glavu prema koljenima i duboko disala. »I kako da to spriječim?« »Obrati pažnju«, kazala je Nan veoma strogo. »Ovo je ujedno tvoja obuka i hitan slučaj. Toliko mi je rečeno.«
234
elada8
»Da obratim pažnju?« gotovo da sam se zaderala na nju. » To su moje upute?« Napravila je korak prema meni dok se vizija presavijala poput komada papira. »Pogledaj oko sebe«, odvratila je smireno. »Zar zaista misliš da se imaš čega bojati? Čak i sada, kada si anđeo, i kada znaš da Bog postoji i vidiš sve što vidiš — zašto je strah još uvijek dio tvoga bića?« Umukla sam. Nisam znala odgovor. »Dobila si upute da nešto činiš, a ne da se toga bojiš. Pa čini to.« Zakoračila je prema rubu krova. Okrenula sam se: »Kako to misliš, moje obuke?« Ali već je nestala. Hodanje po jajima? Skakanje na svaki zvuk, svaki pokret? Paranoja nije mogla ni otprilike opisati stanje moga uma idućega jutra. Gledala sam sunce kako izlazi i zastenjala. Molila sam se: Molim te, neka poruke ponovno počnu. Sada stvarno slušam. Žao mi je što sam zabrljala. Samo mi, molim te, reci što da radim. Ali moja su krila lijeno curkala, nemoćna poput vode u odvodu. Margot je sanjala Sonyju. Pojavila se na Sonyjinu pragu i optužila je zbog afere s Tobyjem. Svukla je svu odjeću sa sebe - haljinu s leopard uzorkom i crvene cipele koje je posudila od nje one noći kad su se Toby i ona vjenčali — i bacila je pred Sonyjine noge. A onda se Sonya ispričala. Margot se osjećala jadno jer je shvatila da je sve to vrijeme Sonyji bilo žao. Shvatila je da je, sve to vrijeme, bila u krivu. Kada se probudila osjećala je prazninu. Gledala sam kako se, prvi put, tragovi njezina sna zadržavaju na njezinoj auri poput prolivene kave: isprva su se njegovi prizori razlijevali po nježnoj ružičastoj svjetlosti koja joj je izvirala iz kože poput jutarnje sumaglice, dok naposljetku, kad su se oštri bridovi dana počeli urezivati u njezinu svijest, od sna nije ostalo tek nekoliko kapljica, a u svakoj je titralo Sonyjino lice, skrušeno i iskreno.
235
elada8
Od zadataka koje je Margot morala obaviti prije nego što spakira stvari i zaputi se u Sydney ostalo joj je još da negdje pohrani veće komade svog namještaja i preuzme vizu u australskom veleposlanstvu u centru grada. Navukla je iste one traperice i crnu košulju koje sam ja nosila nekoliko tjedana ranije, na trenutak se pitajući što rade na krevetu, a zatim zgrabila ključeve svog auta i krenula dolje. Ispostavilo se da je mrlja ispod njezina auta, za koju sam isprva mislila da je od iscurena ulja, zapravo malena sjenka koja je lebdjela točno ispod njega. Zastala sam ispred automobila, pogledom pažljivo proučavajući parkiralište u potrazi za demonima — napola sam željela, a napola očekivala da naletim na Rama, Lucianu, Pui ili Grogora, i dobrim im vratiti za njihovo nedavno gostoprimstvo - a zatim preusmjerila pažnju na Margotin stari srebrni Buick. Krenula je u rikverc, zamalo udarivši u kantu za smeće, i vidjela sam sjenku kako podrhtava kao da je nekom privlačnom silom vezana za donju stijenku automobila. A onda sam je, kada je Margotin auto krenuo ulicom, napokon vidjela u pravom svjetlu: bila je to crna stabljika, slična zamračenom luku duge, koja je vodila od sjenke, preko kanti za smeće pa u zrak, nestajući iza obližnjeg brežuljka. Prisjetila sam se vizije. Nisam vidjela nikoga drugog, barem ne na duže od nekoliko sekundi. Na pločniku je bila neka žena koja je gurala dječja kolica. Nisam joj vidjela lice. Je li uzrok bio nečiji izbor da malo duže odspava tog jutra pa će skriviti nesreću žureći na posao? Ili nečija odluka da strusi bocu Jack Danielsa dok je vozio Avenijom Lexington? Je li postojao neki kvar na automobilu? A onda, sitan detalj iz vizije. Netom prije nego što je Margot poletjela naprijed i izletjela kroz vjetrobransko staklo, okrenula se i nešto rekla. Pretpostavljam da sam mislila da govori meni. Ali onda sam shvatila. Kome god da se obraćala, sjedio je odmah pored nje. Na mjestu suvozača. Smjestila sam se na zadnje sjedalo i nagnula se naprijed, približivši se njezinu uhu.
236
elada8
Margot! povikala sam. Ne zaustavljaj se. Ne puštaj nikoga unutra, čuješ li me? Nikoga, ni da je kraj svijeta u pitanju. Čuješ li me, Margot? Nije me čula. Krila su mi pulsirala. Zajecala sam od olakšanja. Da, pomislila sam. Daj mi upute. Daj mi instinkt. Daj mi bilo što da mi kaže što se događa. No onda je pulsiranje prestalo. Panično sam se osvrnula oko sebe. Točno pored mene nalazio se Grogor. »Jesi uživala u putovanju?« kazao je. Sada je bio još mlađi. U kasnim tridesetima. Nalikovao je nekom zgodnom mladom odvjetniku ili menadžeru. Uredno obrijan, tamnoput. U novom crnom odijelu. Pratio je trendove. Okrenula sam se prema njemu, spremna na borbu. »Gubi se«, rekla sam. Coknuo je jezikom. »Hajde, hajde«, odvratio je. »Samo sam svratio vidjeti kako si. Čujem da si imala malih problema s Ramom i ekipom.« Namrštio se: »Nisam bio sretan zbog toga. Uvjeravam te, kazna je dodijeljena.« U istom trenutku, poruka u mojim krilima: Samo ti odvraća pažnju. Ne obazirući se na njega nastavila sam gledati kroz prozor, upijajući svaku sitnicu, panično pokušavajući u sadašnjem trenutku prepoznati prizore iz vizije. »Imam još jednu ponudu za tebe«, nastavio je. »Mislim da bi ovu stvarno trebala saslušati.« Okrenula sam glavu, pogledom pretražujući ulicu. Ugledala sam neku ženu kako gura dječja kolica i poskočila. Ali onda se svjetlo na semaforu promijenilo i krenuli smo dalje. Je li postojala mogućnost da je Nanina vizija bila samo pogreška?
237
elada8
»Znaš da ideš u Pakao«, kazao je Grogor oprezno. »I znaš da tamo neće biti samo tri demona kojima se ne sviđaš. Bit će ih milijuni.« Ispružio je ruku i umočio vrh svog prsta u moje krilo, samo na trenutak. I u tom dugom, užasnom trenutku, bljesak Pakla u mojoj glavi. Bez vatre, bez sumpora. Samo razdorna, opipljiva gorčina. Mračna soba bez tepiha, vrata i prozora, samo neosvijetljen prostor. A onda, poput reflektora, titraj crvenog svjetla obasjao je predmete u njoj: mladića kojeg grupa mračnih sjenki razdire u komadiće. Gledala sam kako ga potom opet mirno spajaju koncima poput krpene lutke, ne obazirući se na njegove jauke. Vidjela sam i druge prostorije u kojima su ljudi hodali kroz trodimenzionalne projekcije vlastitih života, i produžetaka tih života, vrišteći dok su gledali sami sebe kako padaju na oštricu noža koja se nije dala izvući, muškarce kako pokušavaju uhvatiti sve komadiće eksplodirane bombe koji su letjeli prostorijom poput usporene snimke raspršena stakla. Znala sam, nekako, da se virtualne projekcije neprestano vrte ispočetka. Vidjela sam stvari koje nisam u stanju niti opisati. Činilo se kao da sam se podigla iznad tog mjesta bez izlaza i vidjela goleme, crne zgradurine prepune soba poput onih koje sam već vidjela, ispunjene krikovima. I vidjela sam samu sebe kako stižem pred ulaz jedne od tih zgrada. Baš kao kada sam stigla u Sv. Antun, zakucala sam na vrata. Sve glave su se okrenule. Dolazili su po mene. »Miči se od mene«, prosiktala sam. Pocuclao je svoj prst. Moja su ga krila opekla. Ošinuo me pogledom. »To je bio samo kratak pogled«, rekao je. »Zamisli čitavu vječnost toga, Ruth. Ali, na tvoju sreću, postoji alternativa.« Na trenutak sam oklijevala. »A to je?« Izgledao je iznenađeno: »Ruth... pa zar ne znaš tko sam ja?« Tupo sam zurila u njega. Zatresao je glavom u nevjerici. »Gledaj«, kazao je, »ako sad pođeš sa mnom, pobrinut ću se da te
238
elada8
milijuni demona koji te očekuju niti ne pogledaju krivo. Imat ćeš imunitet, recimo to tako.« Razmišljala sam o tome mnogo duže nego što sam trebala. I priznajem, dio mene želio je reći da. Mnogo stvari koje je rekao bile su potpuno točne. Počinila sam djelo koje je značilo da polako klizim u Pakao. Kad policajac završi u zatvoru, nađe se licem u lice s mnogim zločincima žednim njegove krvi. I mene je čekala slična nevolja. Samo što ovi zločinci nisu željeli moju krv. Željeli su moju dušu. A onda, Nanine riječi: Zar zaista misliš da se imaš čega bojati? Promeškoljila sam se i odglumila osmijeh. Uzvratio je osmijehom i nagnuo se naprijed. U njegovim je očima, ako se ne varam, na tren zatitrala požuda. »Pa?« upitao je. »Sigurno misliš da sam kukavica, Grogore. Pa mi dopusti da ti nacrtam: radije bih se suočila sa sveukupnim stanovništvom Pakla nego provela još jednu sekundu u tvom društvu.« Nije gubio vrijeme. »Ne misliš ozbiljno«, kazao je, smiješeći se, no u njegovim mračnim očima u tom sam trenutku ugledala odraz osobe koja je stajala pokraj prozora iza mene. Uto su se vrata automobila naglo otvorila, a Grogor je ispario. Netko se popeo na mjesto suvozača i treskom zalupio vrata. »Kojeg vraga...?« Margot se zaderala na ženu koja je sjela pored nje. »Vozi.« Bila je to Sonyja. Mnogo deblja, pretjerano našminkana Sonya, s grudima koje su se prelijevale iz preuskog, gotičkog prsluka, i narančaste kose s dreadlocksima. Godine nisu bile blage prema njoj. Margot se susrela s njezinim pogledom. Brzo je ubacila u prvu i krenula. »Kamo idemo?« »Šuti i vozi.« »I meni je drago što te vidim, Son.«
239
elada8
Stanka. Znači, to se dogodi, pomislila sam. Sonya je natjera da slupa auto. No onda sam se ponovno prisjetila vizije. U autu nije bilo ni traga Sonyji kada se slupao. Ili ipak jest? Ezekiel, Sonyjin anđeo čuvar, stajao je vani na haubi, zarobljen iza stakla. Panično sam razmišljala i još paničnije molila. Kaži mi što da radim... »O čemu je riječ, Son? Trenutno baš imam posla, pa...« Margot je oštro skrenula, lansirajući Sonyju u prozor suvozačkog mjesta. Sonya se uspravila i pribrala. Okrenula se prema Margot: »Hej, pa nismo se dugo vidjele, pomislila sam, stvarno bismo se trebale naći i, što ja znam, usporediti bilješke o tome kako su nam usrani životi ispali. Možda bismo se mogle natjecati.« »Baš si odabrala savršen trenutak za to, Son. Ma, oduvijek si znala planirati.« »Znaš, nekad sam mislila da ja tebi dugujem ispriku? Ali u zadnje vrijeme nekako si mislim da je obrnuto.« Margot je prignječila kočnice na crvenom svjetlu, lansirajući Sonyju u kontrolnu ploču: »Koliko se ja sjećam, ti si osvojila zlato na Olimpijadi razaranja brakova.« Sonya je prislonila ruke na vjetrobransko staklo i odgurnula se natrag na sjedalo. «Vidiš, upravo o takvim stvarima pričam. Ja nisam uništila tvoj brak.« Glas joj je podrhtavao. »Znaš li kako je bilo živjeti s tim sve ove godine?« Margot ju je prekinula: »O, zar bih sad trebala zaplakati nad tvojom teškom sudbinom?« Ubacila je auto u prvu brzinu i silovito stisnula papučicu gasa. Sonya je polako podigla glavu i pogledala u Margot. Krupne, crne suze curile su joj iz očiju i slijevale se niz lice. »Još uvijek ne shvaćaš, Margie«, kazala je. »Ispričala sam ti se mnogo, mnogo puta.
240
elada8
Pokušavala sam i pokušavala iskupiti se zbog te večeri. Provela sam stotine sati na terapiji. Ali ti to ne prihvaćaš. Nije ti dovoljno. Pa, evo...« iz džepa je izvukla maleni pištolj. Gurnula je cijev u usta i stisnula je zubima. »Ne!« povikala je Margot, na trenutak izgubivši kontrolu nad autom i zamalo udarivši u taksi koji je vozio ispred. Svuda naokolo oglasile su se sirene. Mučila se zadržati smjer automobila, istodobno posežući za pištoljem i izvlačeći ga iz Sonyjinih usta. U jednom trenutku pomislila je da će Sonya stvarno povući okidač. Nagnula sam se iz auta i odgurnula vrata taksija koji je vozio pored nas, održavajući nas u ravnini. Konačno, pištolj se spustio. »Stat ću sa strane«, rekla je Margot drhtavim glasom. »Vozi dalje«, kazala je Sonya, okrećući pištolj i prislanjajući ga na Margotinu sljepoočnicu. Margot je panično zadržala dah, a ja sam se ukočila od straha. Što da radim? Što da radim? Sonya je kroz zube procijedila: »Sad me slušaj, dušice. Godinama trpim tvoje optužbe i izigravanje svetice, tvoja poklapanja slušalice, blokiranja e-mailova, i sad sve ovo s Tobyjem. Ti si ta koja je uništila vaš brak, a ne ja...« ».. .i čekala si tolike godine da mi to kažeš?« Sonya je gurala pištolj, naginjući Margotinu glavu u stranu: »Udala si se za najboljeg čovjeka kojeg sam ikad upoznala. I jesam, željela sam ga. Računala sam da si toliko loša prema njemu da ga ne zaslužuješ. Ali znaš što? Kad sam ti ga pokušala oteti, čak i kad si ga već toliko izgurala iz tog braka da je bio zreo za otimanje, rekao je ne. Rekao je ne, Margot. A ti si ga svejedno ostavila. Sada ti govorim da mi je žao. I govorim ti da Toby nije učinio ništa, apsolutno ništa. Ali želim čuti kako ti to izgovaraš. Izgovori to, Margot. Reci da mi vjeruješ. Reci da mi opraštaš.« Prstima je čvrsto stisnula pištolj.
241
elada8
»Vjerujem ti«, Margot je odvratila tihim glasom. »Opraštam ti.« »I iskreno to misliš?« Sasvim polako, Margot se okrenula, dopuštajući da joj cijev pištolja klizi po čelu. Pogledala je Sonyju u oči. »Iskreno to mislim.« Duga, zastrašujuća stanka. Sonya je ispustila ogroman uzdah olakšanja, opuštajući ramena i spuštajući pištolj u krilo. A ja sam gledala boju njezine aure, koju kao da je u trenutku ostrugala neka nevidljiva ruka, pretvarajući je iz bolesno žute u živu tirkiznu boju. No, onda se odjednom čitav automobil trznuo ulijevo. »Što je to?« povikala je Sonya. Margot se svim silama trudila zadržati smjer automobila, zamalo se sudarivši s drugim vozilom. Hitro sam se osvrnula oko sebe. Ugledala sam ženu s djetetom u kolicima sa svoje desne strane i pojurila van. Odjednom, poruka iz mojih krila, glasna i jasna: Vjeruj. A onda, neka tri metra dalje, muškarac u crnom Lincolnu, koji je izlazio sa sporedne ceste. Ako samo ispružim ruku, pomislila sam, mogu ovo zaustaviti. Vjeruj. Crni automobil bio je tako blizu da sam vidjela svoj odraz u njegovom retrovizoru. Kako to misliš, 'vjeruj'? zaderala sam se. Sto bih sad trebala, stajati po strani i ne činiti ništa? Činilo se kao da je buka automobilskih motora, čavrljanje koje je dopiralo iz kafića uz cestu, dernjava nervoznih vozača, policijske sirene, vlakovi podzemne željeznice, voda u jarcima — kao da je sve to utihnulo. I samo jedan zvuk je prodirao kroz zrak, poput šapta: Vjeruj.
242
elada8
I tako sam zatvorila oči i u tom trenutku vjerovala da će sve biti onako kako treba: auto će postupno usporavati i zaustaviti se, proći pokraj žene s kolicima i pokraj crnog auta s mladićem koji se uskoro treba oženiti. Stajala sam nasred užurbane prometnice i zatvorila oči. Tada se pojavio bljesak svjetlosti, koji je izvirao ravno iz moje nutrine i obavijao sve oko mene. Kao da sam postala obrađeni dijamant u kojem se reflektira jarka zraka sunca, jer najednom su iz mene stale teći sve moguće boje, izlijevajući se u svaki kutak ulice oko mene. A na tim snopovima svjetlosti jahali su arkanđeli, i jurili pred ženu s kolicima, vraćali crni auto u svoju putanju, držali kotač na mjestu dok je Margot zaustavljala auto sa strane ceste, točno pred raskrižjem kojeg sam se sjećala iz vizije. Stajala sam pokraj auta, promatrajući arkanđele kako tješe majku i njezinu uplakanu, preplašenu bebu, kako šapuću mladiću u crnom automobilu neka nastavi do svog odredišta, kako usmjeravaju prolaznike da pođu svojim putem, savjetujući se s njihovim anđelima. A zatim su nestali jednako brzo kao što su se i pojavili, povlačeći se u zrake sunčeve svjetlosti i blistave lokvice preostale kiše. Polako, svjetlost oko mene je jenjala. Dotakla sam se po rukama i licu i shvatila da sam mokra od znoja. Otišla sam do Margotina auta i ušla na stražnje sjedalo, pitajući se što mi se upravo dogodilo. Očajnički sam trebala da se Nan pojavi i sve mi objasni. Margot je pogledala u Sonyju. »Znaš, idući put ne moraš nositi pištolj.« Sonya joj je uzvratila pogled: »Upalilo je, zar ne?« Stanka. »Žao mi je, znaš?« »Da. I meni je žao.« »Moja posjetnica«, kazala je Sonya, bacajući crnu posjetnicu na kontrolnu ploču automobila. »Javi se koji put, Margie.«
243
elada8
Izišla je van, gurnuvši pištolj natrag u svoju torbicu. Zastala je pokraj prozora i nagnula se naprijed. »Učini mi uslugu«, kazala je. »Pomiri se s Tobesom.« I rekavši to, otišla je.
244
elada8
Idućeg jutra zauzela sam svoje mjesto u anđeoskom razredu Qantasova leta iz New Yorka za Sydney, gledajući dolje prema svjetlima iznad zemlje, u anđele koji su čuvali zvijezde i planete nada mnom. Sjetila sam se Naninih riječi - ‘Ovo je tvoja obuka’ — i sagorjela nekoliko moždanih stanica pokušavajući dokučiti što je time mislila. Zašto bih sad uopće prolazila nekakvu obuku? Zar nije bilo malo prekasno za to? Ili je ta obuka bila za nešto drugo? I pomislila sam na poruku koju sam osjetila u svojim krilima u onom presudnom trenutku. Vjeruj. Istodobno sam osjećala olakšanje što sam odabrala poslušati tu uputu i zbunjenost što mi je uopće rečeno da samo vjerujem. Zar nisam u taj automobil bila poslana da nešto učinim, da spriječim nesreću? A sve što sam učinila je to da sam natjerala samu sebe da vjerujem da će, na neki način, sve biti u redu. Nisam imala pojma kako je to funkcioniralo. Ali nešto se dogodilo kada sam to učinila, nešto veliko. U tom sam se kratkom trenutku načas preobrazila u nešto drugo, nekoga drugog. I bila sam odlučna u namjeri pokušati to ponovno. I vježbala sam umjetnost nade. Uzaludne nade, možda, no u svakom slučaju nade. Nade da ću možda zaslužiti nekoliko nagradnih bodova kod Boga, dovoljno da potisnem svoju izdaju daleko iz njegova uma. Nade da, unatoč viziji Thea osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu koju mi je Nan pokazala, možda ipak još uvijek postoji neki način da učinim dovoljno kako bih mu pomogla da izmakne toj sudbini. Nade da ću pronaći put natrag k Tobyju. Umrijet ću pokušavajući. Čak i ako budem morala umrijeti po drugi put. Kao što je Nan i predvidjela, bilo je znakova da su se stvari popravile, da se nešto promijenilo. Kad sam se prvi put preselila u Sydney trebalo mi je nekoliko tjedana da pronađem stan, pa sam bila prisiljena provesti dosta vremena u hostelu u Coogeeju, predgrađu
245
elada8
istočnog Sydneyja, gdje sam dijelila spavaonicu s nekim studentima s Tajlanda i ženom iz Moskve koja je čitave dane provodila u sobi, pušeći velike debele cigare i ispijajući votku. Moj povratak alkoholu bio je gotovo neizbježan. Uskoro sam joj se pridružila, a moja potraga za domom, poslom i životom rastopila se u boci za staklenom bocom ispisanom ruskim slovima. Margot je sletjela u Međunarodnu zračnu luku u Syd-neyju u ranim jutarnjim satima jednog ponedjeljka u rujnu. Odlučila sam je poštedjeti one odvratne spavaonice u Coogeeju i predložila joj da se zaputi ravno u Manly i unajmi stan s pogledom na plažu. Postojala je velika šansa da sam se malo zaletjela predlažući taj stan — u njega sam se uselila tek početkom prosinca te godine - ali zamisao o Manlyju očito se primila, pa je pitala za upute do tamo. Samo kratka vožnja autobusom i trajektom, i već je vukla svoj kovčeg šetnicom, zadivljeno uzdišući nad drvoredom norfolskih borova koji su se iznenada pojavili pred njom poput ogromnih božićnih drvaca, nad pojasom bijeloga pijeska i valovima oceana boje indiga koji su prevrtali surfere s njihovih dasaka. Dok sam joj davala upute do stana, osjetila sam poruku u krilima. Snažniju nego ikad prije. Ne samo poruku nego struju koja je kružila čitavim mojim tijelom, i na toj struji prizor Margot, ponovno duge i plave kose, kako šeće poljem, pokraj jezera, prema cesti među brežuljcima. Osvrnula sam se oko sebe u potrazi za takvim mjestom, a onda stala prevrtati po sjećanjima. Nigdje nije bilo mjesta sličnog onom koje sam upravo vidjela, ni u jednom dijelu Sydneya kojeg sam se sjećala. I onda sam shvatila: žena u prizoru nije bila Margot. To sam bila ja. Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli. Trebalo mi je trideset i kusur godina da spoznam odsustvo riječi ‘mijenjaj’ iz ovog niza uputa, kao i ispuštanje riječi ‘utječi’ i ‘upravljaj’. I tako sam, dok je Margot lutala ulicama Manlyja, omamljena od dugog leta i zadivljena ljepotom tog mjesta, svakim novim izlogom trgovine i uličnim uglom, u sebi ponavljala te četiri riječi kao mantru. Odoljela sam nagonu da je gurnem u smjeru onog predivnog stana - otvorene dnevne sobe s balkonom koji je stršao iznad plaže, kreveta s baldahinom, bakrene
246
elada8
kade, stolića za kavu unutar kojeg su plivale tropske ribice — i ostala po strani dok se ona vrzmala kroz to mjesto, i kroz vrijeme, kao da se sve to nikada prije nije dogodilo. Kao da se sve zaista događa baš sada. I pretpostavljam da sam shvatila kako sam posljednjih petnaest godina uglavnom provela ponašajući se prema njoj poput roditelja koji je potpuno zaboravio što to znači sanjati o Božiću, kakav je osjećaj ući u trgovinu s igračkama kad ti je pet, šest ili sedam godina, ili zašto mjesta poput Disneylanda jednostavno zahtijevaju apsolutnu raspamećenost na tisuću decibela. Prednost življenja u sadašnjosti su nebrojene prilike za uzbuđenost i iznenađenje. U mom slučaju toga nije bilo. I upravo zbog toga sam prema Margot postupala s jednakim nerazumijevanjem kao i ona prema Theu. Postupala sam prema njoj s potpunim nedostatkom praštanja. Pa sam odlučila iskušati novi sistem: pustit ću je da posrne, pustit ću je da padne, a ako padne predaleko, podignut ću je i usmjeriti onamo gdje je trebala biti. Kao kad su te prve noći u Australiji njezinu prvotnu uzbuđenost i euforiju zamijenili osjećaji izgubljenosti i samoće. Uzela je sobu u hotelu uz šetnicu i provela dvadeset minuta zureći u mini-bar. Nemoj, upozorila sam je. Oklijevala je, a onda zabacila obje noge s kreveta i otvorila vrata ormarića. Bolje nemoj, rekla sam. Ovisnica si, dušo. Tvoja jetra to ne može podnijeti. I tako je poredala ispred sebe tri bočice Baileysa i pola džin-tonika, a onda spustila pogled na svoje drhtave ruke i pomislila, sasvim sama, možda bih trebala prestati. Upravo kao što sam se i sjećala, odlučila je napraviti plan. Pretpostavljam da bi to mogli nazvati nizom ciljeva. Nikada nisam bila osobito dobra u sastavljanju popisa. Mnogo su mi bolje išle vizualne stvari. I tako je sjedila nad hrpom novina i časopisa raširenih po podu hotelske sobe i izrezivala slike koje su prikazivale sve ono što je htjela od života, sličice kućice u cvijeću, mačića, štednjaka sa šest ploča, golubice, Harrisona Forda, a slike mojih vlastitih ciljeva koje su mi preplavljivale um bile su potpuno iste. Gledala sam, smijuljeći se, kako sliku Harrisona Forda smanjuje sve do sličice očiju, pa zatim
247
elada8
izrezuje bradu i nos Ralpha Fiennesa, i naposljetku skalpira nekog crvenokosog manekena. Posložila je sličice jednu uz drugu, stvarajući kolaž Tobyja. A zatim je izrezala sliku iz novina koja nije imala veze ni sa čim posebnim: fotografiju naslovnice neke knjige na kojoj je bila slika aboridžinskog svetog brda Ayer’s Rock, koje je s prednje strane podsjećalo na kita. Naslov je bio Jonin zatvor, a autor K. P. Lanes. Možda ne bi bilo loše da pročitaš tu knjigu, kazala sam joj. Nazvala je recepciju. »‘Večer, gđice Delacroix. Kak’ vam mogu pomoć’?« »Ima li u blizini neka otvorena knjižnica?« »Uf, niš’ od toga, gospođo, žao mi je, deset i pol navečer je. Knjižnice ne rade do sutra.« »Oh.« »Je l’ vam mogu nekako drukčije pomoć’?« »Pa, možda. Jeste li čuli za autora po imenu K. P. Lanes?« »Da, zapravo i jesam. To mi je ujak.« »Zezate me? Upravo sam vidjela sliku njegove knjige u Sydney Morning Heraldu.« »Znam, pravi dragulj. Jeste li je čitali?« »Ne, tek sam jutros stigla...« »A, biste li je voljeli pročitati?« »Pa, da, ustvari...« »Riješeno. Šaljem vam svoj primjerak za tili čas.« »O, pa to bi bilo divno!«
248
elada8
»Bez brige.« Pročitala je knjigu od korice do korice, a zatim se onesvijestila na krevet i spavala dvanaest sati u komadu. Opet, ovo nije bilo jednako mome iskustvu iz Sydneyja. Činilo se kao da je karte koje su mi podijeljene za života neka nevidljiva ruka sad promiješala. Dok sam ja K. P. Lanesa upoznala u predvorju jedne od brojnih izdavačkih kuća koje sam obilazila moleći za posao, Margot ga je upoznala u predvorju hotela. Bit će to tek prva od mnogih razlika u odnosu na moj vlastiti život. Prvo sam počela sumnjati u pouzdanost sjećanja. A onda sam pomislila: zaista jesmo dvije zasebne osobe. Njezini postupci, moji postupci — to više nije isto. Slično Tobyjevoj sklonosti prema pisanju preko starih izblijedjelih rukopisa, njegovoj pomalo izopačenoj fascinaciji blijedim duhovima riječi što proviruju iza njegovih vlastitih, i ja sam upravo tu, u tom predvorju, dok je Margot stiskala Kitovu golemu, aboridžinsku ruku, odlučila: Pusti. Pusti. No, verzija događaja u mome sjećanju nije bila u potpunosti drukčija. Kit — ili K. P. Lanes, kako su ga znali u književnom svijetu - bio je umirovljeni detektiv koji je, u različitim oblicima, pisao cijeli život. Visok, nježan i veoma stidljiv, pisao je Jonin zatvor deset godina, a još mu je dvadeset trebalo da knjigu i izda. Budući da je u njoj otkrio neke urođeničke tradicije koje je njegovo pleme smatralo svetim, većina njegove obitelji i prijatelja ga se odrekla. Kako je jednom objasnio meni, a sada je objašnjavao uplakanoj, zadivljenoj Margot, otkrio je tajne svoga naroda upravo iz razloga što je njegov narod izumirao. Želio je da se te tradicije nastave. Jonin zatvor objavljen je u izdanju nezavisnog nakladnika i tiskan u samo stotinu primjeraka. Nije bilo predstavljanja knjige. Kitovi snovi o tome kako će svijetu prenijeti vjerovanja i vrednote svoga naroda rasuli su se u komadiće. Ali nije bio ogorčen. Bio je uvjeren kako će mu njegovi preci pomoći. A Margot je bila uvjerena u samo dvije stvari: 1.
Njegova je knjiga bila izvrsna na više načina.
249
elada8
2.
Samo mu je ona mogla pomoći.
I tako je ostatak čeka, koji je Hugo Benet ljubazno ispisao kako bi njime otplatio vlastitu savjest, utrošen na tiskanje još dvije tisuće primjeraka, na skromnu promidžbenu kampanju i predstavljanje Kitove knjige u knjižnici Surry Hills. I tu se moja prisutnost pokazala korisnom: na predstavljanju knjige prepoznala sam novinara Jimmyja Farrella, koji je odigrao ključnu ulogu napisavši članak o putu koji je Kit prevalio da ispriča svoju priču, o kulturološkim žrtvama koje je podnio i činjenici da je, manje od šest mjeseci nakon što je Australski vrhovni sud odbacio pojam terra nullius, odnosno ničije zemlje’, i na taj način riješio prijepore oko prava na povratak vlasništva nad domorodačkom zemljom, neki australski domorodac pisao na temu teritorija i identiteta. Idi i porazgovaraj s njim, kazala sam Margot, gurkajući je u Jimmyjevu smjeru. Do prosinca je prodano više od deset tisuća primjeraka Kitove knjige, a on i Margot postali su ljubavnici. Kit je otišao na četveromjesečnu turneju predstavljanja knjige po otocima, dok je Margot unajmila maleni, skučeni ured u Ulici Pitt, s polupristojnim pogledom - kad bi se popela na hrpu knjiga i dobro protegnula vrat, vidjela je bijele leđne peraje Sidneyjske opere - i registrirala vlastitu tvrtku: Književnu agenciju Margot Delacroix. A onda, poziv od Tobyja. »Zdravo, Margot? Ja sam, Toby.« Bilo je šest ujutro. Potpuno odstupajući od uobičajenog obrasca ponašanja, već je bila na nogama i vukla bosa stopala po toplom kuhinjskom podu, ispijajući svoj najnoviji otrov: vruću vodu s limunom i medom. »Hej, Toby. Kako je Theo?« »Pa, baš zgodno da spominješ našeg sina, upravo te zbog njega i zovem.«
250
elada8
Sjetila se da nije razgovarala s Theom više od tjedan dana. Udarila je palcem u hladnjak. Pokora. »Oprosti, Tobes, ovdje je ludnica...« ».. .nešto se dogodilo.« Uzdahnuo je. Duga stanka. Shvatila je da plače. »Toby? Je li Theo dobro?« »Da. Pa. Da, mislim, dobro je, nije ozlijeđen ili nešto slično. Ali, u bolnici je. Sinoć je prespavao kod Harryja pa su njih dvojica pomislili kako bi bilo baš cool da se natječu koji može više popiti i Theo je sad u bolnici zbog trovanja alkoholom...« Pritisnula je slušalicu na grudi i zaklopila oči. Ja sam kriva za ovo, pomislila je. »Margot? Jesi li tu?« »Da. Tu sam.« »Slušaj, ne tražim od tebe... Samo sam nazvao da ti kažem, to je sve.« »Želiš li da dođem kući?« »Ne, ja... zašto, zar dolaziš kući? Kako se snalaziš tu?« Kratko je oklijevala. Izgarala je od želje da mu kaže za Kita, za knjigu. Ali onda je pomislila na svoju vezu s Kitom. Toby nije imao vezu otkad se odselio. Ona je imala nekoliko beznačajnih aferica. Prošlo je sedam godina. Sedam godina koje su prohujale poput lišća na povjetarcu. »Ma, snalazim se, snalazim se. A, Toby, što kažeš da dođem za Božić? Možda bismo mogli zaigrati na karte zajedno.« »Kladim se da bi Theo to baš volio.« »Misliš?« sada se smiješila. »A ti?«
251
elada8
»Da. I ja bih volio.« Odletjela je tjedan dana kasnije s kovčegom punim kratkih hlačica i otvorenih sandala, natrag u ledeni, božićni ugođaj New Yorka. Prošlo je tek nekoliko mjeseci, ali ritam grada već se činio bržim od nje, kao da se hodajući pridružila trkačkoj utrci. Već se osjećala kao da je njezino mjesto u New Yorku popunjeno. Taj je grad zahtijevao određene vještine, a njezine je otupio sunčani, bezbrižni stil života u Sydneyju. Trebalo joj je pola sata da zaustavi taksi. Ja sam skakutala od sreće, oduševljena zbog pomisli da ću ponovno vidjeti Gaiju i Jamesa. »Zdravo, mama«, kazao je skinhead totemskog izgleda koji joj je otvorio vrata. Margot je zbunjeno zurila u njega: »Theo?« Iskesio je u nju zube prekrivene srebrnim žicama aparati-ća, i nagnuo se naprijed u nevoljki zagrljaj. »Drago mi je što te vidim, sine«, kazala je tiho. Okrenuo se i odvukao natrag unutra, zijevajući. Margot je pošla za njim, vukući svoj kovčeg. »Tata, mama je tu.« Figura koja je sjedila pored prozora skočila je na noge. »Čekao sam da nazoveš da dođem po tebe«, kazao je zabrinuto. »Reci mi da nisi došla taksijem skroz iz zračne luke?« Ne obazirući se na njega, Margot je zurila u Thea: »Šta si donirao kosu u dobrotvorne svrhe, malac?« »Imam rak. Hvala što si tako obzirna prema tome.« Toby se nasmiješio kao u znak isprike i gurnuo ruke u džepove. «Vidim da imamo neriješen rezultat u natjecanju iz sarkazma.« Nagnuo se naprijed i s vidnom nelagodom ovlaš poljubio Margot u obraz. »Stvarno mi je drago što te vidim, Margot«, rekao je.
252
elada8
Nasmiješila se i spustila pogled. Theo je još uvijek stajao na istom mjestu, očito nestrpljivo iščekujući nešto. Toby ga je letimice pogledao. »Što... O! Da, oprosti Theo«, gurnuo je ruku u džep, izvukao novčanik i pružio mu dvadeseticu. »Slušaj me dobro, mladiću, da si doma do deset, čuješ li?« Theo mu je salutirao: »Razumio! Vidimo se, tata.« Trenutak. »Mama.« Odvukao se do izlaznih vrata. »Volim te, sine«, viknuo je Toby za njim. »I ja tebe.« Vrata su se zalupila. Nakon što je Theo otišao, nelagoda između Margot i Tobyja u dnevnoj sobi bila je u potpunoj suprotnosti s toplinom ponovnog susreta između Jamesa, Gaije i mene u blagovaonici. Dok su Margot i Toby ukočeno sjedili na suprotnim stranama prostorije, na vrhovima prstiju zaobilazeći sve nezgodne teme za razgovor, James, Gaia i ja nismo mogli dočekati da prepričamo jedni drugima sve novosti. Nakon što smo duže vrijeme proveli govoreći u isti glas, napokon smo zašutjeli, pogledali se pa prasnuli u smijeh. Njih dvoje postali su moja obitelj i nedostajali su mi svakoga dana. Gak sam i proklinjala samu sebe što sam ohrabrila Margot da se odseli tako daleko, premda sam vidjela da je udaljenost između nje i Tobyja bila dobra za njih dvoje. Odjednom, stare ratne rane izgledale su tek kao sitne ogrebotine u njihovom odnosu. Bili su pristojni jedno prema drugom, i sretni što su u društvu nekoga poznatog, nekoga koga su jednom voljeli. James je bio taj kojega sam najviše željela ispitati. Gaia me uputila u Tobyjeve aktivnosti: uglavnom, uslijed mog upornog ispitivanja u maniri ljubomorne bivše supruge, onima ljubavne vrste,
253
elada8
koje su, na moje zadovoljstvo, bile ravne nuli. Napokon sam se okrenula prema Jamesu. »Reci mi iskreno«, kazala sam. »Je li išta što sam učinila promijenilo stvari za Thea? Izgleda gore nego kad je Margot otišla.« James je neko vrijeme proučavao pod. »Pretpostavljam da moramo razmišljati dugoročno kad je riječ o takvim stvarima.« Okrenula sam se prema Gaiji. »Toby je dobar otac«, rekla je, s malo previše utjehe u glasu. »On drži tog malca pod kontrolom. A James je najbolji anđeo kojeg bi ijedno dijete moglo poželjeti.« Potapšala je Jamesa po nozi. »Theo povremeno ipak reagira na Jamesovu prisutnost, što je dobro. Ponekad, kad mu James govori u snu, Theo odgovara.« Oduševljeno sam pogledala u Jamesa. »Pa to je fantastično!« rekla sam. »I, što govori?« James je slegnuo ramenima: »Stihove Megadetha, tablicu množenja s dvanaest, pokoju rečenicu iz najnovije epizode Batmana...« Gaia i James ponovno su se počeli smijati. I ja sam se nasmijala, ali u sebi sam osjećala razočaranje. Još uvijek nije bilo nikakvog dokaza da je išta od onoga što sam učinila ikome pomoglo, a ja sam svejedno morala platiti cijenu. Stvari se nisu popravile. Theo je došao kući iza ponoći, spavao dokasna na božićno jutro, a onda se, pod izlikom da je ostavio svoju Sega igricu kod Harryja, ponovno izgubio do navečer. Šest dana kasnije, kada je već bilo vrijeme da Margot otputuje natrag u Sydney, uspjela je s Theom provesti svega četiri sata razgovora, koji su tekli otprilike ovako: Margot: »Hej Theo, čujem da Knicksi igraju prekosutra navečer, želiš poći na tekmu?« Theo: »Ah.«
254
elada8
Margot: »Sine, je li to naljepnica ili prava tetovaža?« Theo: »Mah.« Margot: »Theo, jedan je u noći. Tata ti je rekao do deset. U čemu je stvar?« Theo: »Nah.« Margot: »Zbogom, Theo. Poslat ću ti kartu i, ovaj, čut ćemo se, u redu?« Tišina. Gaia i James su mi obećali da će učiniti sve što budu mogli da zaštite Thea od sudbine koju sam vidjela. No dok se Margot vratila idućeg ljeta, Theo je još pet puta završio u bolnici zbog trovanja alkoholom ili drogama. A jednom je i uhićen. Bilo mu je samo trinaest godina. Stalno sam joj ponavljala priču o popravnom domu. Sjećaš se, Margot, govorila bih, sjećaš se što sam ti rekla u Riverstoneu? A onda bih ponovno prepričavala sve užasne stvari koje je Theo pretrpio, i često bih plakala, pa bi se James pojavio i zagrlio me. Jednom prilikom mi je rekao kako je u krilima dobio poruku da će sve što je Theo iskusio na kraju od njega učiniti čovjeka kakav je trebao biti, da će sve na kraju biti za njegovo dobro. Nisam mu mogla reći da sam vidjela što će Theo na kraju zaista postati. Grogor se pobrinuo da mi pokaže cijelu zastrašujuću sliku Thea kao odraslog čovjeka. A onda, neočekivani pomak. Ponavljala sam se po pedeseti put kada me Margot iznenada prekinula usred rečenice. Ona i Theo sjedili su za stolom u kuhinji, gulili jaja i mazali maslac na tost.
255
elada8
»Znaš, Theo«, rekla je zamišljeno. »Jesam li ti ikad rekla da sam provela osam godina svoga života u sirotištu?« Namrštio je čelo. »Ne?« »O.« Zagrizla je tost. Zurio je u nju: »Zbog čega si bila u sirotištu?« Žvakala je i razmišljala: »Nisam baš sigurna. Mislim da su mi roditelji poginuli u eksploziji bombe.« »Bombe?« »Da. Barem tako mislim. Baš se i ne sjećam. Bila sam jako mala. Bila sam tek tvojih godina kada sam napokon pobjegla iz sirotišta.« Theovo zanimanje bilo je pobuđeno. Zureći u stol, brzo je izgovorio: »A zašto si pobjegla? Zar te nisu uhvatili?« I ispričala mu je, bez sustezanja, o tome kako je njezin prvi pokušaj bijega završio batinama koje su je zamalo ubile, kako je bačena u Grobnicu - i tu ju je natjerao da mu do zadnje pojedinosti opiše izgled i razmjere užasa tog mjesta — kako je pobjegla po drugi put, pa bila uhvaćena, a onda se suočila s Hildom i postavila joj ono pitanje o Marnie. Theo je gledao u mamu, širom otvorenih očiju. Pitaj ga o popravnom domu, rekla sam joj. Približila mu se: »Znaš, to nije bio prvi put da su me premlatili, Theo. A nije bio ni zadnji.« Na površinu njezina uma isplivalo je sjećanje na Setha, i oči su joj se napunile suzama. Pomislila je na bebu koju je izgubila. James je prišao Theu i stavio mu ruke oko ramena.
256
elada8
»Slušaj«, kazala je veoma ozbiljno, prinoseći lice još bliže Theovom. »Znam da su ti se u onom popravnom domu dogodile grozne stvari. I trebam od tebe da mi kažeš koje, jer kunem se Bogom, sine, saznat ću tko ih je učinio i natjerat ću ih da plate, zapamti što ti govorim.« Lice mu se zarumenjelo. Buljio je u svoje ruke, ispružene na stolu, jedna povrh druge. Veoma polako, povukao ih je sa stola i ugurao ispod nogu. A onda je ustao i izišao iz prostorije. Stvari koje su mu se dogodile bile su takve prirode da se zbog njih osjećao kao da s njim nešto strašno nije u redu. Dobiti šaku u glavu ili udarac nogom u trbuh bilo je objašnjivo, imalo je ime. Ali one druge stvari? Nije imao riječi da ih opiše. Prošla je još jedna godina. Theo je provodio manje vremena u bolnici, a više u podrumu svog najboljeg prijatelja pijući viski, onda snifajući ljepilo, pa zatim i pušeći travu. Margot je nervozno koračala stanom, ne znajući što da učini. Činilo se da je još jučer bio beba, kada su razmjeri njegovih potreba obuhvaćali samo hranjenje i spavanje. Ali sada, nakon tako kratkog vremena, Theove potrebe bile su čvor koji nije bila u stanju niti rasplesti niti zavezati. Kit joj je prišao dok je sjedila na balkonu, točeći si prvi džin-tonik nakon dugo vremena. Kimnula sam Adoni, Kitovu anđelu čuvaru i daljnjem pretku, koji se uglavnom držao po strani. Pažljivo sam promotrila Kita. Zadržao se u Margotinu životu mnogo duže nego što sam očekivala. Da, pošlo mi je za rukom promijeniti neke stvari, no jesam li bila zadovoljna sa svime što sam promijenila? Ne u potpunosti. U mojoj verziji priče Kit i ja bili smo ljubavnici tek nekoliko mjeseci, zaključili da nam je važniji poslovni odnos i nastavili svatko sa svojim životom. Ta bi verzija mnogo više olakšala pomirenje između Margot i Tobyja. Ali sada, gledajući kako Margot istresa svoje jade pred Kitom, gledajući njega kako jednostavno sluša, klimajući glavom točno na pravim mjestima, počela sam sumnjati. Možda bih ipak trebala ostati s Kitom. Možda je on dobar za nju.
257
elada8
»Što ja mogu učiniti?« kazao je napokon, stisnuvši jednu od njezinih malenih blijedih šaka u sendvič između svojih. Izvukla je ruku iz njegovog stiska. »Jednostavno ne znam kako se s ovim nositi«, odvratila je. »Theo radi točno ono što sam ja radila. Licemjer sam ako mu to branim.« »Ne, nisi«, kazao je Kit. »Ti si mu mama. Činjenica da si i sama sve to prošla daje ti još veće pravo da ga zbog toga izlupaš po turu.« Grizla je nokat: »Možda bih trebala otići tamo...« Kit se naslonio. Nekoliko trenutaka je razmišljao, a onda rekao: »Dovedi ga ovamo. Daj da ga napokon upoznam.« Prošla je minuta. Razmišljala je. Je li bila spremna za to? Nedugo nakon toga, Thea je u zračnoj luci u Sydneyju dočekao visoki Aboridžin, s prosijedom kosom u sitnim pletenicama i licem prepunim ožiljaka, koji se predstavio kao Kit. Budući da nikada prije nije upoznao Aboridžina — e, pa možete zamisliti kako je Theo reagirao. Kit je poveo Thea do svog izlupanog starog džipa na parkiralištu i kazao mu da uskoči unutra. »A kamo idemo?« zijevnuo je Theo, bacajući svoj ruksak na sjedalo pored sebe. Kit se derao, nadglasavajući buku motora: »Nasloni glavu, malac, odmori se. Tamo smo dok kažeš keks.« Vozili su se satima. Theo je zaspao na stražnjem sjedalu, sklupčan oko svog ruksaka. Kad se probudio, nalazio se usred australske divljine, pod nebom koje je blistalo sazviježđima, okružen zaglušujućom bukom cvrčaka. Kitov džip bio je parkiran ispod stabla. Osvrnuo se oko sebe, na trenutak zaboravivši da je u Australiji, pitajući se gdje mu je mama.
258
elada8
Kit se pojavio na vratima suvozačkog sjedala. Samo što više nije bio u polo majici i dugim kaki hlačama. Bio je gol do pasa, s crvenom krpom oko struka, a lice i široki trup bili su mu oslikani debelim bijelim krugovima. U desnoj je ruci držao dugačku motku. Theo je gotovo iskočio iz kože. Kit je ispružio ruku. »Hajde, malac«, rekao je. »Iskači. Dok ja završim s tobom, bit ćeš pravi domorodac.« Theo se naslonio, odmičući se od ispružene ruke pred sobom: »Koliko će dugo to trajati?« Kit je slegnuo ramenima: »Koliko je dug komad užeta?« Tri tjedna kasnije, Theo je odletio kući. Izuzev vremena koje je proveo kod Margot, noći je provodio pod golim nebom, povremeno se budeći da bi našao zmiju kako mu gmiže pored jastuka, pa zatim od prigušenog glasa iz sjene dobio upute kako da je probode kopljem i odere. Dane je provodio paleći vatru pomoću dva komada suhog drveta ili radeći pastu od kamena i vode, koju bi onda nanosio na svoju golu kožu ili na naličje velikog crnog lista. »Što je tvoj San?« pitao ga je Kit stalno. Theo bi odmahnuo glavom i rekao nešto poput ‘Želim igrati u Knicksima?’ ili ‘Volio bih dobiti motor za Božić’, a Kit bi isto odmahnuo glavom i nacrtao sličicu morskog psa ili pelikana. »Što je tvoj San?« ponavljao je, sve dok jednog dana Theo nije uzeo štap i pastu iz njegove ruke i nacrtao krokodila. » To je moj San«, rekao je. Kit je klimnuo glavom i uperio štap u sliku: »Krokodil ubija svoj plijen povlačeći ga pod vodu i držeći ga tako dok se ne utopi. Oduzima stvorenju osnovno sredstvo preživljavanja.« Okrenuo je štap prema Theu: »Nemoj tako lako odustajati od vlastitog preživljavanja.« »A sada«, kazao je, udaljavajući se, »sada smo gotovi.«
259
elada8
Theo je pogledao u svoju sliku, u bijele crtkarije na svojoj suncem opaljenoj koži, u crvenu zemlju tvrdoglavo zavučenu pod njegovim noktima. Pomislio je na krokodila. Neuništiv. Živo oružje. Takav je želio postati. I postao je, donekle. Vrativši se u New York, umrtvljivao je nemire vlastite prošlosti svim mogućim omamljujućim sredstvima kojih bi se domogao, svakom tučnjavom u kojoj je mogao sudjelovati. A kad bi Margot došla kući za Božić, ispričala bi mu još ponešto o sirotištu, i svake bi ga godine pitala da joj priča o popravnom domu, i svaki put kad bi postavila to pitanje, on bi otišao. Ali onda, razlika u Margotinu životu zbog koje sam uskliknula od sreće: predložila je Tobyju da postane jedan od njezinih klijenata. Pristao je. Izvrsna ideja! povikala sam. Zašto se ja toga nisam sjetila? A logično je! I počela sam sanjariti o tome kako će se njih dvoje pomiriti, kako će drugi put sve biti mnogo bolje, kako će se mnogo više raditi o ljubavi, a manje o ičijem krhkom egu, kako će Theo biti sretan, kako ćemo svi biti sretni, možda, u Raju... A onda, tek što je Margot odložila telefonsku slušalicu, koraci u hodniku. Figura na vratima. »Kit?« Zakoračio je naprijed, razvukavši svoj široki, bijeli osmijeh, s rukama duboko u džepovima. »Zar ti ne bi trebao biti u Maleziji?« Slegnuo je ramenima: »Mrzim davati intervjue.« Stavila mu je ruke oko vrata i poljubila ga u lice. Podigao ju je i odnio do balkona, a ona je cijelim putem vrištala i smijala se u njegovom naručju. A onda je rekao: »Margot, ljubavi moja. Udaj se za mene.«
260
elada8
Srce mi je bjesomučno lupalo dok sam promatrala Margot kako odvraća pogled od njega, zagledavši se u ocean ispod njih. Valovi su se licima bacali na otvorene dlanove plaže. I tada sam to vidjela. Podigla je pogled prema Kitu i nasmiješila se, ali njezina je aura bila iste zlatne nijanse kao i Tobyjeva, i u tom je trenutku tekla poput nabujale rijeke, bogata i puna struja koje su njezino srce vukle skroz na drugu stranu oceana, k Tobyju. Ali počela je klimati glavom. Ne!Ne! vikala sam, ignorirajući glas u glavi koji me podsjećao na vlastito obećanje da ću se držati one četiri upute: Promatraj. Štiti. Bilježi. Voli, i da se ne bih trebala uplitati -kazala sam tom glasu neka se nosi i rekla joj: Nemoj se udati za njega, Margot!, a ona je ponovno pogledala u njega i rekla, tek neprimjetno se mršteći: »Kit, tvoja sam.«
261
elada8
No, na moje oduševljenje, postojao je mali problem u vezi s njegovim planom. Margot nikada nije potpisala papire za razvod. Ustvari, ni ona ni Toby nisu imali pojma niti gdje su papiri. Prošlo je toliko dugo otkad su se rastali, da su se uljuljali u udobnost veze koja nikada nije ponijela bolnu oznaku ‘razvod’, no koja je, istodobno, nalikovala braku jednako kao što miš nalikuje mangu. Odletjela je u New York kako bi to riješila s njim. Trenutak se poklopio s Theovim osamnaestim rođendanom, pa je rekla Theu i Tobyju kako je to razlog njezina nenadana posjeta. Ali Toby joj nije povjerovao. Poznavao je svoju uskoro bivšu suprugu jednako dobro kao i ulice Manhattana. I, naravno, Margot nije bila stručnjak za suptilnost. Kamen na njezinu prstu bio je velik kao kesten. »Krasan prsten«, Tobyjeve uvodne riječi u zračnoj luci. »Let je bio u redu, hvala. Prebacili su me u bolji razred.« U tišini su hodali do parkirališta. Toby je otključao vrata svog starog Chevroleta. Ušli su unutra. Nakon četiri pokušaja, motor se zakašljao i upalio. »Zaboga, Tobes, bilo bi vrijeme da napokon zamijeniš ovu krntiju nakon... koliko mu je godina?« »Nikada neću zamijeniti ovaj auto. Pokopat će me u njemu, zar nisi znala?« »Ovim smo se autom odvezli u Vegas, zar ne?« »Da bi se vjenčali.« »Da. Da bi se vjenčali.«
262
elada8
Stigavši u stan, Toby se zaokupio hitnim poslom pripremanja kave. Odjednom je bilo od životne važnosti da svi prisutni u rukama imaju šalicu nečeg vrelog, i da ta šalica bude očišćena, i to temeljito, pa se tako bavio time kako bi i sebi i Margot odvratio misli od golemog pitanja koje je visjelo među njima. Razvoda. Margot je znala što radi. I to ju je rastužilo. Nadala se da će biti hrabriji. Ali, mogu vam reći, znajući što znam, da bi se, da se odlučio na ‘Pa što?’ pristup, rascmizdrila kao malo dijete. Činjenica je bila da su godinama burno reagirali na postupke onog drugog. Sada je bilo vrijeme da oboje ostanu mirni i budu neutralni. A to će zahtijevati golem trud. »Udajem se«, rekla je napokon. »To vidim«, Toby je promrmljao u svoju kavu. »Kad?« »Čim ja i ti... znaš.« »Što?« »Riješimo stvar koja počinje s velikim ‘r’.« »Zar nisi potpisala papire?« »Nisam.« »O? A, zašto?« »Toby...« »Ne, zapravo bih jako volio znati.« »Ne znam. U redu?« Tišina. »Tko je on?« »Tko?« Toby se nasmijao. I ovaj put u kavu. »Taj tip. Gospodin Delacroix.«
263
elada8
»Kit. Inače poznat kao K. P. Lanes.« »O. Tvoj klijent. Zar to nije protuzakonito?« »Ne, Toby. Inače bismo, tehnički, ti i ja završili u zatvoru.« »O, pa da. Jer smo još uvijek u braku.« »Da. Još smo uvijek u braku.« Prošlo je osam mjeseci otkad je posljednji put vidjela Thea. No, naravno, osam mjeseci u tinejdžerskoj dobi može se uporediti sa skokovima u razvoju koji se događaju bebama, jer je Theo u međuvremenu iskočio iz svoje sitne, žilave pojave i pretvorio se u stasita nogometaša širokih ramena. Tobyjeva je sličnost sa sinom bila toliko zanemariva da se ni tužba za utvrđivanje očinstva ne bi činila suludom. Samo ih pokušajte zamisliti, rame uz rame: Toby, krhka stasa i nježnih crta lica, slabašne zlatnoplave kose i tankih ženskih ruku, s četvrtastim metalnim naočalama nasađenim na njegov uski rimski nos. A s druge strane Theo, koji je saginjao glavu kada bi prolazio kroz vrata, s debelim, krumpirastim nosom nasred lica. Glas mu je bio dubok poput kontrabasa - zahvaljujući njegovoj prekomjernoj sklonosti pušenju trave, naravno - a brada mu je pod pravim kutem stršala iz vilice, tvoreći još jedan kut na mjestu gdje mu se, točno ispod usta, nalazila rupica. Kosa mu je bila duga i podignuta s lica u nehajnu, jarkocrvenu irokezu. A odjeća mu je - sva od reda crna - visjela i klapala i neuredno se vukla za njim. Čak i cipele. »Hej, mama«, promrmljao je kada je Margot pokucala na vrata njegove sobe i našla ga, u tri sata poslijepodne, gdje još uvijek spava. Trebalo joj je minutu ili dvije da se načudi koliko se promijenio, kako se iznenada protegnuo, kako je njegov polugoli stas odjednom postao krajolik bicepsa i tricepsa. Primijetila je klupicu za dizanje utega u kutu. Isko-trljao se iz kreveta i uspravio, pa zatim izvukao bocu votke ispod madraca i, prije nego što je nagnuo i povukao gutljaj, zastao da bi prislonio prst na usne: »Pssst, nemoj reći tati.« Gledala sam kako je zaustila u namjeri da mu očita bukvicu, a onda se zaustavila. Što mu je mogla reći?
264
elada8
Pa je kazala samo: »Hej, Theo.« Tobyjevu je odvjetniku trebalo tjedan dana da ponovno sastavi papire za razvod. Promatrala sam ga s prozora stana kako nosi kuvertu pod rukom — aura mu je bila sva splasnula i siva, a njegove oduvijek krhke kosti sve slabije. Iz ove je udaljenosti izgledao mnogo starije od svojih četrdeset i četiri godine. Ali izbliza, njegove su oči ostale iste. Sjeo je za stol nasuprot Margot i stao pregledavati dokumente. Margot je vrtjela svoj zaručnički prsten. »Dobro, da vidimo«, kazao je Toby, pogledom zamišljeno tražeći gdje se treba potpisati, unatoč golemom križiću kojeg je odvjetnik nacrtao pokraj linije na koju je trebao doći Tobyjev potpis. »Aha, evo nas.« Margot ga je promatrala. Nije ništa govorila, ne želeći mu sve to učiniti još težim nego što je moralo biti. Velik dio nje Tobyjevo je oklijevanje pripisivao njegovoj nesposobnosti da se odvoji od prošlosti. Njegov Chevrolet, njegove stare cipele, čak i knjige kakve je pisao... sve ga je to držalo usidrenim u najsretnije godine njegova života. Dok je razmišljala o tome, podsjetila sam je: Margot, dušice, i ti si potpuno ista. Ni ti nisi uspjela pobjeći od prošlosti. Ne još. Toby je pritisnuo kemijsku na praznu crtu. Jezikom je coktao po zubima. »Hoćeš da ovo ostavimo za drugi put?« upitala je Margot. Zurio je u zid. »Želim samo da jedna stvar bude jasna«, kazao je. A zatim duga stanka. Svi smo znali da govori o Sonyji, ali spominjati je sada vrijedilo je čak i manje od odrješenja koje je želio. Napokon, Margot mu je pomogla. »Znam da nisi spavao sa Son.« Kemijska mu je ispala na stol: »Što?« »Posjetila me«, objasnila je Margot nježno. »A zašto onda...?«
265
elada8
»Ne znam, Toby. Zato me ne pitaj.« Ustao je, gurnuo ruke u džepove i ushodao se sobom. Nakon nekog vremena, prošaptao je ono što je bilo očito: »Trebali smo ovo učiniti prije mnogo godina, zar ne?« »Da. Trebali smo.« Ponovno je pogledao u papire na stolu: »Ti se prva potpiši. Pa ću se ja potpisati i odnijeti ih odvjetniku. I onda je riješeno.« »U redu.« Sada je bio Margotin red. Uzela je kemijsku i zurila u crtu na papiru koja je čekala njezin potpis. Što je, zar si mislila da će biti lako? kazala sam. Odložila je kemijsku. »Ovo može pričekati«, rekla je. »Haj’mo van na ručak.« Otišli su do restorana u East Villageu u koji su obično odlazili i sjeli na terasu pored stola prepunog bučnih turista. Dobro mjesto za skretanje misli s teških tema. Prilika da porazgovaraju o tome kako je vruće, kako su se godišnja doba izmiješala, i zar nije gledala onaj dokumentarac o globalnom zatopljenju, kako će svijet biti pod vodom do dvadeset i drugog stoljeća? S jedne na drugu stranu stola dodavali su se lopticom neobaveznog čavrljanja, kao karticom za besplatan izlazak iz žaljenja. Razgovarali su o Tobyjevoj idućoj knjizi. O njezinu odlasku kod zubara. O sličnim neutralnim temama. Papiri za razvod bili su zaboravljeni. James je došao po mene. Bio je mrak. Već sam čula kako ulicom zavijaju policijske sirene. James je dahtao, širom razrogačenih očiju. »Što se dogodilo?« upitala sam, a on je briznuo u plač. Theo je ubio nekoga. Mladić je uboden nožem u stražnji dio vrata, a onda pretučen tako da se utopio u vlastitoj krvi. Negdje, tijekom premlaćivanja, Theo mu je ispalio dva metka u nogu. »Zašto je to učinio?« vikala sam. Prije nego što mi je James uspio odgovoriti, Theo je uletio kroz ulazna
266
elada8
vrata. Buka je istjerala Tobyja i Margot trčeći iz svojih soba. Ugledavši Thea, oboje su odmah pomislili kako je krv koja mu je kapala s ruku, kose i odjeće njegova. Jednim dijelom je i bila. Slomio je nos i imao duboku ubodnu ranu u bedru. Ostatak krvi pripadao je mrtvom dečku. Margot je otrčala po ručnike i zavoje viknuvši Tobyju: »Pozovi hitnu!« Toby je prevrtao po stanu u potrazi za slušalicom bežičnog telefona, pa napokon izvukao svoj mobitel i nazvao 911. A onda, upravo u trenutku kada je operateru diktirao adresu, glas s druge strane ulaznih vrata: »Policija! Otvarajte!« Toby je požurio otvoriti vrata i već se u idućem trenutku našao stiješnjen uza zid, a oko zapešća su mu, jednako kao Margot i Theu, škljocale policijske lisice, dok je Theo vrištao: »Silovao ju je! Silovao ju je!«
267
elada8
U mojoj verziji događaja, u to sam vrijeme bila u Sydneyju. Kao po dužnosti, obilježila sam Theov osamnaesti rođendan telefonskim pozivom i bankovnim transferom, a onda provela dan čitajući Kitov novi rukopis. Bila sam usred sastanka s klijentom kada me Toby nazvao s vijestima o Theovu uhićenju. Iz nekog razloga, u glavi sam si odvrtjela neki manje dramatičan film. Stigavši u New York nekoliko dana kasnije, ostala sam zaprepaštena kada sam vidjela novinske izvještaje o ubojstvu s velikom fotografijom Thea pri uhićenju zakačenom ispod teksta. I, kao i uvijek, za sve sam krivila Tobyja. Gaia i ja molile smo Jamesa da nam ispriča što se dogodilo. Umjesto da nam to kaže, podigao je svoja krila iznad glave dok se u zraku nije stvorio maleni gong vode, i u tom gongu pojavio se odraz: Theo, na povratku s proslave svog rođendana u nekom kafiću u centru grada, napušen i pijan. Na sebi ima prljave traperice, majicu umrljanu krvlju i popriličnu masnicu na oku od svađe u kafiću oko neke djevojke. Zastaje na početku neke uličice kako bi zapalio cigaretu. Guju se glasovi. Svađa. Neka djevojka plače. Neki joj tip prijeti i psuje. A onda šamar. Krik. Još jedan udarac, još jedna prijetnja. Theo se uspravi, naočigled se trijezneći. Skrene u uličicu. Vidi, veoma jasno, nekog nabildanog sportaša kako se naginje nad djevojkom, zabijajući svoje bokove u njezine. U djeliću sekunde Theo očito pomišlja na to da se okrene i ode. Ne želi se petljati u tuđe stvari. A onda, jauk. Ponovno pogledavši, Theo vidi tipa kako diže šaku u zrak i udara djevojku u lice. »Hej!« poviče Theo. Tip podigne glavu. Učini korak unatrag. Djevojka padne na tlo, jecajući, i sklupča se s nogama na grudima. »Što radiš, čovječe?« zadere se Theo, polako koračajući prema tipu.
268
elada8
Tip — plavokos, nešto stariji od Thea, u ispranim modrim trapericama i bijeloj jakni sveučilišta — povuče patentni zatvarač na hlačama i čeka dok mu se Theo ne približi na svega par koraka, a onda iz džepa izvuče pištolj. Theo digne ruke u zrak i učini korak natrag. »Hej, hej, stani malo, čovječe, što radiš?« Tip mu uperi pištolj u lice: »Gubi se ili ću ti prosvirati glavu.« Theo pogleda u djevojku na tlu. Lice joj je natečeno i krvari. Ispod stopala joj se skuplja mala lokva krvi. »Zašto to radiš svojoj djevojci, ha?« »Ne tiče te se«, reče tip. »A sada se lijepo okreni kao dobar dječak, inače ćeš dobiti metak među oči.« Theo se vrhovima prstiju zgrabi za obraze i zagleda se u djevojku: »Ma ne, čovječe. Žao mi je.« »Ma što ti je žao?« Theo ga pogleda. U njegovoj glavi, slike iz vremena provedenog u popravnom domu. Sjećanja na silovanje. »To nije u redu«, kaže tiho. Pogleda u djevojku, koja krvari i drhti. »To nije u redu«, ponovi. Prije nego što se tip snašao, Theo zamahne rukom i istrgne mu pištolj iz ruku. Nacilja u tipa. »Uza zid!« poviče. »Okreni se i nosom poljubi ciglu ili ću te ubiti.« Tip se samo naceri. »Uza zid!« Tip se nagne naprijed, lica izobličena od prijetnje. Izvuče nož iz stražnjeg džepa i zamahne njime prema Theu.
269
elada8
Theo spusti pištolj i ispali dva metka tipu u bedro. Tip krikne i sruši se na koljena. Theo pogleda djevojku. »Hajde, bježi odavde«, kaže joj. Ona ustane i pobjegne. Theo ispusti pištolj na pod. Trese se. Sagne se iznad tipa, koji mu stenje pod nogama: »Hej, žao mi je, stari, ali nisi mi dao drugi izbor...« Prije nego što uspije reći išta drugo, tip mu zarije nož u bok. On vrisne i instinktivno izvuče nož iz mesa, ali tek nakon što ga tip opali šakom u glavu. Theo refleksno zamahne i zabije nož tipu u vrat. A onda ga udari šakom. I ne prestane ga mlatiti sve dok netko ne pozove policiju. Theo je sve to ispričao policiji. Napravili su test mokraće. Marihuana, alkohol, kokain. Drugi je tip bio čist. Kakva djevojka? Nitko nije vidio nikakvu djevojku. Ubijeni tip je bio odlikaš sa Sveučilišta Columbia. Theo je imao policijski dosje deblji od Biblije. Kako sam se osjećala dok se sve to događalo? Bijes koji me gonio naprijed otkad sam saznala što je sve Theo prošao u popravnom domu sad se istrošio. Nedostajao mi je James. Nedostajao mi je Theo. Gledala sam Margot kako jeca i plače poput malog djeteta i po cijele noći hoda po stanu, i Tobyja kako se muči utješiti je i odgovoriti na sva njezina pitanja: Jesmo li mi ovo učinili? Jesmo li mi krivi? A Toby bi odgovorio: Samo se strpi. Pričekaj suđenje. Dobit će pravdu. Vidjet ćeš. Vidjet ćeš. Kit je stigao nekoliko tjedana kasnije. Bilo je nelagode između njega i Tobyja. Prešutno je odlučeno kako bi bilo najbolje za sve da Margot i Kit odsjednu u hotelu. Uzeli su sobu u Ritz-Carltonu, a onda se svi zajedno našli na večeri kako bi porazgovarali o planovima. Toby je, dobro upoznat s činjenicom da je Kit vegetarijanac, rezervirao stol za troje u restoranu pod imenom Gurmanski hamburger NoHou. »Žao mi je«, šapnula je Margot Kitu, sakrivši se iza jelovnika. Lagano je odmahnuo rukom, dajući joj znak da nije važno.
270
elada8
Bila sam napeta gledajući njih troje zajedno, poput poljskog miša što prelazi autocestu. Ovo je bio rezultat promjena koje sam ja pokrenula, i osjećala sam se potpuno bespomoćno, kao da promatram vagon vlaka pun ljudi koje volim kako nekontroliranom brzinom juri niz obronak planine. I Margot je bila nervozna. Bila je tiha poput kapelice za vrijeme mise, i od živaca nije bila u stanju niti jesti. Kit je osjetio njezinu nervozu i održavao ravnotežu s njihove strane stola, smiješeći se nad svojim tanjurem punim peciva bez hamburgera i zelene salate, time što je bio pretjerano, čak i smiješno ljubazan prema Tobyju. Čak je i pohvalio njegov roman, na što se Margot s nelagodom promeškoljila. Nije shvaćala da Kit zapravo žali Tobyja. Otac u Tobyjevoj poziciji nije zasluživao ništa drugo doli Kitovo najiskrenije sažaljenje. »U redu, Kit, daj da prijeđemo na stvar«, kazao je Toby, nakon što je vino rashladilo njegovu ljubomoru. Posegnuo je u aktovku koju je držao na podu među nogama i iz nje izvukao hrpu papira. Kit je isprepleo prste i pozorno pogledao u Tobyja. »Margot mi kaže da si bio detektiv.« Odložio je papire na stol i prstima kuckao po njima. »Ne vjerujem da je moj... nas sin hladnokrvno ubio tog dečka. Vjerujem da se dogodilo silovanje, i da negdje postoji djevojka koja bi moga sina mogla spasiti od giljotine.« Kit je klimnuo glavom i nasmiješio se, ali nije ništa rekao. Tobyjeve oči su se blago izbuljile. Theov problem zaokupio je svaku misao u njegovoj glavi. Nije spavao danima. Margot se uplela. »Mislim da je ono što ti Toby pokušava reći, Kit, to da trebamo tvoju pomoć. Njujorška policija nije na našoj strani. Moramo provesti vlastitu istragu kako bismo pomogli Theu.« Kit je u tišini iskapio svoju čašu vina. Ne gledajući nikoga određenog, rekao je: »Želim da oboje pođete kući i malo odspavate, a mene ostavite da pregledam ove dokumente. U redu?« Nagnuo se naprijed i pokušao izvući papire ispod Tobyjevih ruku. No, iz nekog razloga, Toby ih je i dalje držao i prodorno zurio u Kita. »Toby?«
271
elada8
izustila je Margot, moleći ga tonom svoga glasa i gurkanjem ispod stola da ne dopusti da se njegov bijes zbog Theove situacije pretoči na njezinu vezu s Kitom. Shvaćajući što se događa, Kit se nasmiješio i podigao ruke sa stola: »Možda kasnije?« Još kuckanja prstima. Činilo se da Toby kipi. Napokon je podigao pogled prema Kitu. »Želim da znaš«, kazao je, uperivši prst prema njemu, »jednom davno dao sam obećanje da je nikada neću pustiti. A ti me sada prisiljavaš da to učinim. Želim da to znaš.« Iskapio je čašu, uz tresak je spustio na stol i gurnuo hrpu papira prema Kitu. Sagnula sam se i zagrlila ga. Mislio je kako je osjećaj da ga netko grli samo projekcija njegovih najdubljih želja i naglas je zajecao. Pustila sam ga. Kao da se ništa nije dogodilo, Kit je iz unutrašnjeg džepa jakne izvukao naočale i zamišljeno stao pregledavati papire. Trenutak ili dva kasnije, podigao je pogled, iznenađen: »Što, vas dvoje ste još tu?« Oboje su ustali i krenuli prema izlazu. Sekundu kasnije Margot se vratila i poljubila Kita u kosu, pa izišla iz restorana u nepreglednu noć. Gorostasni Aboridžin s plemenskim ožiljcima koji je kucao na vrata stanova iznad uličice potakao je mnoge, inače šutljive, stanare zgrade da ispljunu neke pojedinosti. »Imam ime«, izvijestio je Margot i Tobyja nekoliko večeri kasnije. Pljesnuo je svojom bilježnicom o stol i sjeo. Margot i Toby hitro su privukli stolice. Gaia, Adoni i ja okupili smo se oko njih. »Koje je ime?« upitala je Margot brzo. »Valita. To je sve što imam. Nikakve obitelji ili živuće rodbine za koju znamo. Tinejdžerica. Ilegalna useljenica. Prostitutka. Netko ju je vidio u blizini u ranim jutarnjim satima kad se ubojstvo dogodilo.«
272
elada8
»Imamo li adresu? Prezime?« upitao je Toby, tresući se od uzbuđenja. Kit je odmahnuo glavom: »Još ne, ali radim na tome.« Adoni je, sa svojim vječito mrkim izrazom lica, pogledao u Gaiju i mene. »Djevojka još nije spremna priznati«, kazao je. »Vidio sam njezinog anđela.« »Stvarno?« gotovo sam se bacila na njega preko stola. Točno u isto vrijeme, Margot je ustala i stala nervozno koračati sobom. »Kako ćemo nabaviti adresu? Mislim - zar ne postoji nekakva baza podataka koju bismo mogli pretražiti? Zar se ne bismo s ovim imenom trebali obratiti policiji?« Kit je odmahnuo glavom. »Zašto ne?« upitala sam Adonija, i — opet - moj je glas odjeknuo zajedno s Margotinim koja je Kitu postavljala isto pitanje. Kit je prvi progovorio: »Ovo ostaje među nama dok ne sakupimo još informacija. Saznaju li da sami njuškamo uokolo, prišit će nam takvu pratnju da će bilo kakva privatna istraga biti praktički nemoguća. Vjerujte mi.« Napokon, Toby je progovorio: »Slažem se s Margot. Radije bih o ovome obavijestio policiju.« Kit je pogledao u Margot. Prekrižila je ruke i namrštila se. »U pravu je«, kazao je Adoni Jamesu, Gaiji i meni. »Veoma moćan demon radi zajedno s timom zaduženim za Theov slučaj. Trebamo ovo zasad zadržati među nama.« Prišla sam Margot. S golemim oklijevanjem, rekla sam joj da vjeruje Kitu. Kada sam doprla do nje, briznula je u plač. Toby se trznuo pored nje, instinktivno je krenuvši zagrliti, no onda se zaustavio. Kit je ustao, dobacio Tobyju pogled, i krenuo prema Margot. Privio je njezinu glavu na svoje rame i tapšao je po leđima.
273
elada8
Margot je pogledom okrznula Tobyja. On je gurnuo ruke u džepove i gledao van u sunce koje je zalazilo. A onda, dens ex machina. Toby, Kit i Margot sjedili su na terasi nekog kafića u blizini Washington Parka. Iznenada, Adoni je pojurio preko ceste prema nekom anđelu u crvenoj haljini, a onda hitro domahnuo Gaiji i meni da mu se pridružimo. Anđeo je bila starija žena iz Ekvadora. Bila je uznemirena, premda je očito osjećala olakšanje što nas vidi. »Ovo je Tygren«, kazao je Adoni. Tygren se okrenula prema nama: »Bila sam ondje kad se sve to dogodilo. Vjerujte mi, dajem sve od sebe da nagovorim Valitu da ode na policiju, ali možda će proći još neko vrijeme prije nego što uspijem. Ne znam hoće li tada biti prekasno.« »A gdje je ona?« upitala sam. »Pogledaj tamo«, kazala je, pokazujući prstom prema sitnoj figuri s kapuljačom koja je sjedila na klupi u parku iza malene živice. »Ono je Valita«, rekla je. Zaškiljila sam kako bih je bolje vidjela. Pušila je. Ruka joj je drhtala sa svakim dimom koji bi povukla. »A zbog čega nije otišla na policiju?« upitala je Gaia brzo. »Možeš li je nagovoriti?« rekla sam, prekidajući Gaiju. »Nemamo mnogo vremena.« Tygren je podigla obje ruke u zrak. »Pokušavam«, odvratila je. »Ali ona i mladić koji je ubijen imaju neku prošlost koju ona prvo mora preboljeti. Njezina obitelj samo što nije deportirana. I trudna je.« Ponovno sam pogledala prema Valiti. Zagledavši se malo bolje, vidjela sam sjenke koje su kovitlale oko nje, ponekad se sudarajući, povremeno prodirući u nju. A onda, duboko u njezinoj maternici, sićušno svjetlo djeteta. Popušila je cigaretu do kraja i nogom zgnječila opušak, a onda obavila ruke oko sebe, povlačeći se još dublje u svoju jaknu. Izgledala je kao da želi samo nestati.
274
elada8
Adoni je primio Tygren za obje ruke i rekao nešto na kečuanskom. Tygren se nasmiješila i klimnula glavom. Valita je iznenada ustala i zaputila se u suprotnom smjeru. »Moram ići!« kazala je Tygren. »Vidjet ćemo se opet, obećajem.« »Kako ćemo te naći?« viknula sam za njom. Ali u idućoj sekundi već je nestala. Od tog trenutka nadalje, dok su Toby, Kit i Margot provodili dan za danom slijedeći tragove koji su redovito vodili u slijepe ulice, Gaia, Adoni i ja smo stražarili, čekajući trenutak kada ćemo ponovno ugledati Tygren. Božić je došao i prošao bez slavlja. Naposljetku, unatoč našim uvjeravanjima, Margot i Toby napokon su nagovorili Kita da proslijede ime ‘Valita’ istražitelju zaduženom za slučaj. Kao što je Kit i predvidio, istražitelj nije bio zainteresiran. Nije bilo dokaza, nije bilo iskaza svjedoka. Saslušanja uoči suđenja prenapuhala su izjavu koju je Theo u nekom trenutku promrmljao, ustvrdivši kako nije siguran kome je nož pripadao. Mogao je biti i njegov. Tužitelj je jedva dočekao te riječi. Pronašli su slične noževe ispod njegovog kreveta. Istražitelji su odbacili mogućnost postojanja bilo kakve djevojke kada je izvještaj forenzičara potvrdio pronalazak samo dvije vrste krvi na mjestu zločina — zanemarujući činjenicu da je kasnije te noći padala kiša - a zahvaljujući Grogom, optužbe iznesene tijekom saslušanja samo su izazivale Theov bijes, do te mjere da je mnogo više ostavljao dojam agresivnog huligana negoli nedužne žrtve. Gaia, Adoni i ja napeto smo iščekivali Tygren, ali od nje nije bilo ni traga. Pretpostavljali smo da se Valita možda odselila nekamo, ili sasvim napustila zemlju. Dio mene nije ju ni krivio. A drugi dio čeznuo je vidjeti Thea i Jamesa, čak i ako je to moralo biti zadnji put, samo da im kažem da ih volim. Jedne noći prevalila sam put do otoka Rikers, probijajući se kroz more demona kako bih našla Thea sklupčanog u skučenoj, prljavoj
275
elada8
prostoriji, odjednom tako malenog i stisnutog težinom svoga okruženja. Zatvorenik u jednoj od susjednih ćelija izvikivao je neko žensko ime i prijetio da će si prerezati žile. Kroz cijeli zatvorski blok u ćelijama sam, poput paralelnih svjetova, vidjela zločine počinjene od strane njihovih stanara, kao kakve duhovne značke njihovih grijeha, i vidjela sam i njihove demone, koji su redom izgledali točno kao i Grogor kad sam ga prvi put susrela: poput čudovišnih zvijeri, odlučnih da me unište. Ali, i anđeli su bili tu. Većina od njih muškarci, neki blage žene majčinskog izgleda, bdjeli su nad zatvorenicima od čijih mi se zločina dizao želudac. Unatoč svim užasima njihovih zločina, njihovi su anđeli još uvijek bili puni ljubavi. Još uvijek brižni. Odjednom sam postala svjesna činjenice da nemam pojma tko je ili što James bio tijekom svog smrtnog života, no kad sam ga zatekla uz Thea, bila sam sigurna u jedno: taj je mladić, isti onaj na kojeg sam se pri našem prvom susretu onako prezirno obrecnula, bio žilav. U Theovoj ćeliji nalazila su se četiri demona koji su, poput kakvih gorostasnih ragbijaša, prijeteći nadvisivali Jamesovu tanašnu pojavu. Ali kukavički su se stisnuli u kut, usuđujući se samo povremeno iz prikrajka bocnuti Thea. Činilo se kao da je James taj koji ima nadmoć. »Što ti radiš ovdje?« kazao je James kad sam se pojavila. Theovi demoni istoga trenutka su ustali u namjeri da se okome na mene. Prostrijelio ih je pogledom. Čvrsto sam ga zagrlila, pa pogledala u Thea, koji se osvrtao oko sebe. »Je li netko ovdje?« Pogledala sam u Jamesa: »On me osjeća?« James je klimnuo glavom: »Najvjerojatnije, neću ti lagati, nije mu bilo lako ovdje. Ali mislim da sam ga dosad uspio poštedjeti onog najgoreg. Dobro u svemu ovome je to što je napokon shvatio i naučio biti zahvalan na tome kako mu je dobro bilo prije. Mislio je za sebe da je jak, sve dok nisu zaključali ta vrata. Sada sastavlja dug popis stvari koje planira učiniti kad iziđe odavde.« »Znači da nije izgubio nadu?«
276
elada8
James je odmahnuo glavom: »Ne može si dopustiti da je izgubi. Kad vidi sve te druge tipove ovdje... a, što da ti kažem, osim da je zbog toga još odlučniji domoći se slobode.« I tako sam ih ostavila, da se drže kao i dotad u jednom od najmračnijih mjesta na Zemlji, kao dvije svijeće u oluji, i usudila sam se vjerovati da će se, nekako, ipak izvući odatle. Nedugo kasnije, Kit je, na Margotino inzistiranje, otišao. Morao je nastaviti turneju predstavljanja svoje knjige, a novca je već ponestajalo. Razgovora o njihovom vjenčanju, na moje zadovoljstvo, gotovo da više nije ni bilo. Gledao je Margot kako ponovno pronalazi svoje mjesto u New Yorku i uključuje se u život kojemu Kit nije pripadao. U apartmanu koji su uzeli u Ritz-Carltonu počeo je spavati na kauču. Margot se, tvrdoglavo, pravila da ne primjećuje. Čekao ju je kad se jedne večeri vratila iz Tobyjeva stana. Znala sam da su razgovarali samo o tome što će se dogoditi s Theom u slučaju da prizna krivnju i da atmosfera nije bila ništa romantičnija od večere u mrtvačnici, ali Kit je zamišljao nešto drugo. Bio je ljubomoran. A ljubomora mu je oduzimala dostojanstvo. »Izgleda da si se poprilično udomaćila kod Tobyja«, dočekao ju je Kitov glas iz kuta sobe čim je ušla. Malo se prenula. »Ma daj, Kit, ostavi me na miru«, odvratila je. »Toby je Theov otac, kako bih se trebala ponašati? Uopće ne razgovarati s njim dok nam sina osuđuju za ubojstvo?« Kit je slegnuo ramenima: »Ili bi jednostavno trebala spavati s njim.« Samo ga je pogledala, kipteći od bijesa. Kit je njezinu šutnju protumačio kao priznanje krivnje. Uzdahnula sam. »Reci mu da se ništa nije dogodilo«, kazala sam Adoniju. Klimnuo je glavom i šapnuo nešto Kitu u uho. Kit je ustao i polako krenuo prema njoj.
277
elada8
»Zar me više ne voliš?« kazao je. Protrnula sam čuvši bol u njegovu glasu. »Slušaj«, rekla je nakon stanke. »Ovo je stvarno loše razdoblje za sve nas. Vrati se natrag u Sydney, završi svoju turneju, a ja ću doći za tobom za nekoliko tjedana.« Sada je stajao blizu nje, s rukama obješenim uz tijelo. »Zar me više ne voliš?« ponovio je. Gledala sam vrtlog pitanja i odgovora u njezinoj glavi. Volim li ga? Ne. Da. Više ne znam. Želim Tobyja. Ne, ne želim. Ustvari, želim. Ne želim biti sama. Tako me strah. Briznula je u plač. Goleme suze, koje su se odavna skupljale, prštale su joj na dlan, pa zatim na Kitove grudi nakon što ju je privukao u zagrljaj. Nakon nekog vremena, zakoračila je unatrag i obrisala ih. »Obećaj mi da ćeš doći kući«, kazao je Kit blago. Podigla je pogled prema njemu. »Obećajem ti da ću doći kući«, rekla je. On se sagnuo i poljubio je u čelo. I kroz nekoliko minuta već je otišao. Trebala sam biti sretna. No, umjesto toga, dok sam gledala Margot kako prazni ormarić s pićem i provodi besanu noć natopljenu suzama i vinom, počela sam sumnjati u sve. Više nisam znala što je najbolje za nju. Pa sam se molila. Idućeg dana, slijedila sam je na putu u Tobyjev stan, na oprezu neću li negdje slučajno ugledati Tygren. Pokucala je na Tobyjeva vrata, ali već su bila otvorena. Očekivao ju je. Našla ga je kako stoji pored prozora, spreman poletjeti dolje i zaustaviti svaku djevojku koja je nalikovala Theovu opisu Valite. Tolike je dane proveo ovako, umotan u svoj stari vuneni džemper, zaboravljajući jesti i piti, zureći van očima koje su polako upadale u duplje. I dok ga je promatrala, u glavi joj je bljesnulo sjećanje na onu noć na Hudsonu, na onih nekoliko sekundi koje je provela sjedeći
278
elada8
sama u čamcu, čekajući Tobyja da izroni. Isto je činila i sad. I bila je jednako zabrinuta i, na vlastito zaprepaštenje, jednako zaljubljena. »Vraćam se u Sydney«, kazala je. Okrenuo se i pogledao je, očima koje su boljele od nedostatka sna. U glavi je prebirao po lepezi mogućih zaprepaštenih odgovora. Naposljetku je izustio tek: »Zašto?« Uzdahnula je: »Moram nastaviti sa životom, Toby. Vratit ću se uskoro. Ali moram... ovdje nema ničeg za mene, razumiješ?« Klimnuo je glavom. Ona se slabašno nasmiješila i okrenula se u namjeri da ode. »Zar nećeš potpisati papire?« Zastala je kao ukopana: »Zaboravila sam. Sad ću ih potpisati.« Zaputila se do stola i sjela. Toby je izvukao papire iz kuhinjske ladice i stavio ih na stol ispred nje. »Imaš li kemijsku?« Pronašao je neku i pružio joj je. »Hvala.« Bezizražajno je zurila u stranicu. Polako, veoma polako, Toby je položio svoju ruku na njezinu. Podigla je pogled prema njemu: »Toby?« Nije ju puštao. Umjesto toga, nježno ju je povukao na noge i naslonio joj ruku na struk. Pogledala ga je u od, u to prezimjelo lišće. Prošlo je dugo, dugo vremena otkad su posljednji put bili ovako blizu jedno drugom. A onda se nagnuo i poljubio je. Najnježniji i najiskreniji poljubac u njezinu životu. Odgurnula ga je. Nagnuo se ponovno. Ovaj put nije ništa poduzela.
279
elada8
U ovom bih trenutku trebala spomenuti da se moj veliki plan da pomirim Margot i Tobyja gotovo rasplinuo u svoj zbunjenosti i krivnji koju sam osjećala vidjevši kako se njezina veza s Kitom, koja se dugo činila tako obećavajućom, naposljetku raspada. Kunem se, nisam imala veze s tim. Nisam je ja uništila. Čak sam se zaklela da ću se držati po strani i pustiti je da sama odluči. U ovom mi je prijelomnom trenutku trebala golema doza samokontrole da se ponovno ne upletem i prevagnem igru u svoju korist. Stavila je ruke na Tobyjeve grudi i odmaknula se. »Što radiš, Toby?« Pažljivo ju je pogledao i nasmiješio se: »Opraštam se.« Zakoračio je unatrag, uzeo kemijsku sa stola i pružio joj je: »Upravo si se spremala potpisati.« Pogledala je u kemijsku, pa pogledom ponovno okrznula Tobyja. I u tom trenutku više nije vidjela Tobyja koji je prošao križni put njihova braka i suđenja njihovu sinu. Vidjela je istog onog Tobyja koji je izronio iz Hudsona prije dvadeset godina. Tobyja za kojeg je mislila da se utopio, Tobyja kojeg nikada, nikada nije željela izgubiti. »Moram razmisliti«, odložila je olovku i uputila se prema izlazu. »Ne čini to, Margot«, doviknuo je za njom. »Ne ostavljaj me bez odgovora dok ti lepršaš na drugu stranu planeta.« Okrenula se u hodniku: »Let mi je sutra. Idem natrag u hotel.« »Znači - to je to?« rekao je Toby ljutito. »Nećeš čak niti potpisati papire za razvod?«
280
elada8
Stanka. A onda je došetala do njega, uzela papire i kemijsku iz njegove ruke i našvrljala svoje ime na crtu. Pružila mu je papire bez riječi. Vrativši se u hotel, pripremila je kupku i dugo ležala u kadi. U mislima je stalno iznova vrtjela njihov poljubac, i isprva je, lebdeći iznad njezine glave, izgledao poput horor filma, zatim poput komedije, dok na kraju nije zaronila dublje u vodu i dopustila mu da se odvrti onako kako se dogodio. Onako kako ga je osjetila. Kao dom. Kao mir. Poziv s recepcije natjerao ju je da poskoči iz kade. Imala je posjet, kazao je recepcionar. Gospodin Toby Poslusny. Može li doći gore? Oklijevala je. Da, rekla sam joj, a srce mi je uzbuđeno lupalo. U redu, kazala je. Imala sam osjećaj kao da gledam izbačene scene nekog filma. Prisjetila sam se ovog razdoblja vlastita života, kada sam sama odsjela u hotelu tijekom saslušanja uoči suđenja, povremeno se prisiljavajući otrpjeti ogorčene sastanke s Tobyjem oko vremena za posjete Theu ili datuma idućeg saslušanja. Sada mi je sve bilo tako novo i nisam imala pojma što će se dogoditi. A onda sam pomislila na svoju smrt. Oduvijek mi je bila tako mutna u sjećanju, takav iznenadan događaj. Da mi prislonite pištolj na glavu i upitate me kakva je smrt, morala bih reći da povučete okidač. Nisam imala pojma. Istrgnuta sam s ovog svijeta brže nego što ti džepar na Manhattanu istrgne torbicu. U jednom trenutku nalazila sam se u hotelskoj sobi, u idućem sam stajala nad svojim mrtvim tijelom, a djelić sekunde kasnije već sam upoznavala Nan u zagrobnom životu. Margot se zamotala bijelim kućnim ogrtačem i otvorila vrata. Toby je na trenutak samo stajao na vratima, mršteći se, dok ga napokon nije pozvala da uđe. »Zašto si došao, Toby?« »Zato što si nešto zaboravila.«
281
elada8
»Zar jesam?« »Aha.« Zurila je u njega, a onda ljutito bacila ruku u zrak: »Što sam zaboravila?« Otrpio je njezin pogled. »Zaboravila si da imaš muža. I dom. O da, i sina.« »Toby...« srušila se na krevet. Kleknuo je ispred nje i prislonio joj dlanove na lice: »Ako mi kažeš da prestanem, prestat ću. Obećajem.« Poljubio ju je. Nije mu rekla da prestane. Nisam poskočila od radosti zbog toga što joj je rekao ‘Volim te’, ni zbog njezinog ‘I ja tebe’, pa čak ni zbog toga što su vodili ljubav. Razlog je bio to što su, nakon dugih sati šaputanja na jastucima o prošlosti, pa onda i o budućnosti, uz zaglušujuću buku iz parka i blještava svjetla proslave Kineske nove godine, odlučili pokušati ponovno. I dok je iznad grada odjekivala glazba i zvuci pucnjave, dok je Margotina aura gorjela zlatnim sjajem, a svjetlo oko njezina srca živo pulsiralo, Gaia i ja smo se grlile, a ja sam plakala i molila je da mi kaže da ne sanjam. Da se sve to stvarno događa. Dugo su ostali zagrljeni u krevetu, ispreplićući prste isto kao što su to činili i prije toliko godina u Tobyjevu jadnom tavanskom stanu u West Villageu. »Koliko je sati?« Toby se nagnuo preko Margot kako bi pogledao na sat. »Jedanaest. Zašto?« Skočio je na noge i nabacio košulju.
282
elada8
»Kamo ideš?« upitala je, uspravljajući se u krevetu. »Reci mi da ne ideš kući?« »Idem kući.« Hitro se sagnuo naprijed i poljubio je u čelo: »Ali brzo se vraćam.« »A zbog čega ideš kući?« »Idem po mobitel«, kazao je. »Što ako me netko od istražitelja nazove u vezi Thea? Ne mogu me dobiti dok sam ovdje.« Toby ju je pogledao u krevetu, sklupčanu oko jastuka. Nasmiješio se. »Neću dugo.« A onda je načas oklijevao, pa je još jednom pogledao, ovaj put veoma ozbiljno. Prvi put nakon dugo, dugo godina vidjela sam kako se oko njega stvara led. Njegov strah. »Čekat ćeš me, zar ne?« Margot se nasmijala: »Tobes, pa kamo bih mogla otići?« I dalje je zurio. »Da«, kazala je. »Čekat ću te.« Čuvši to, otišao je. Evo zbog čega se ne sjećam kako sam umrla, pomislila sam. Zbog toga što se negdje pred kraj moga života cesta račvala. I dok sam ja izabrala jedan put, Margot je sada krenula drugim. Na neki način, ova su dva puta imala vezu koju nisam vidjela. Negdje su se ispreplitali, kako bi me doveli mome kraju. A sada kada sam vidjela kamo bi ovaj put mogao voditi, u novi život s Tobyjem, u brak koji bi ovoga puta stvarno mogao uspjeti, nisam željela da mu dođe kraj. I tako, kad su mi kroz krila počele stizati poruke Pusti, pusti, nisam mogla. Kucanje na vratima. Poskočila sam. »Posluga, gospođo«, rekao je glas s druge strane vrata. Kada je Margot otvorila vrata, bila sam spremna na sve. Mladić koji je stajao pred njom s poslužavnikom hrane samo ju je pogledao, a zatim odložio poslužavnik na krevet i izišao ne očekujući napojnicu.
283
elada8
Gledala sam kako Margot uskače pod tuš, a onda pregledala hodnik u potrazi za demonima. Grogor je odnekud vrebao. Osjećala sam to. Vrativši se u stan, Toby je pronašao ceduljicu koju je netko gurnuo ispod vrata. Zamalo mu je promakla. Nakon što je iz kuhinjske ladice iskopao mobitel i punjač, a onda se malo potapšao po obrazima losionom za poslije brijanja i provjerio zube, zgrabio je nešto čiste odjeće i zaputio se natrag k Margot. No, onda ju je ugledao. Bijela omotnica. Bez imena i adrese. Poderao ju je i iz nje izvukao bijeli, zgužvani komad papira, ispisan djetinjim rukopisom. Na papiru je pisalo: Gospodine, pišem da vam kažem žao mi je zbog vašeg sina. Ja sam djevojka za koju je govorio novinama. Zbog razloga što sad ne mogu objasniti ne želim da se zna moj identitet. Opet ću se javit pa možemo popričati o ovome, ja ne želim da nevin čovjek završi u zatvor. Ono što vaš sin govori je istina. V Toby je izjurio na hodnik. Stara gospođa O’Connor iz stana preko puta upravo se vraćala iz svoje noćne šetnje. Toby ju je zgrabio kao da je opsjednut. »Gđo O’Connor, jeste li vidjeli ikoga da mi dolazi na vrata večeras?« Zurila je u njega: »Ovaj, ne, dušo, mislim da nisam...« Pojurio je prema još jednim vratima i silovito zalupao. Nakon nekoliko minuta vrata su se otvorila. Unutra je treštala glazba. Na pragu je stajao neki pijani mladi Kinez. »Sretna Nova godina, stari!«
284
elada8
Nema smisla niti pitati. Toby je otrčao natrag u stan. Drhtavim rukama je zgrabio pismo i pročitao ga još nekoliko puta. A onda je nazvao 911 i molio Boga da Margot održi riječ. Da ga čeka. A to je i činila. Pojela je komad patke s preljevom od marelice na smeđoj riži i popila pola koktela, jednog od specijaliteta kuće. Razmišljala je o tome što će sljedeće učiniti. Razmišljala je o tome što je htjela da se sljedeće dogodi. I vratila se u onaj svoj davni san: kućicu u cvijeću. U njoj Toby, piše. Theo, slobodan čovjek. Možda taj san ipak nije bio nedostižan. A ja više nisam znala što da učinim, jer sam je gledala kako ponovno sanja i zaljubljuje se, gledala kako njezino tijelo ponovno blista sjajem nade, a svjetlo oko njezina srca, koje je sve ove godine spavalo, sada pulsira i širi se iz nje poput bijele, zasljepljujuće mjesečine. No, poruke koje su mi stizale, govorile su: Pusti, pusti, i bila sam izbezumljena od panike jer sam se sjetila onoga što sam vidjela neposredno nakon svoje smrti: vlastito tijelo, kako leži na ovom krevetu, na ovim plahtama, licem prema dolje u vlastitoj krvi. Ne puštaj nikoga unutra, govorila sam joj. Je li me Toby ubio, pomislila sam. Je li to bio Toby? Ili Kit? Valita? Sonya? Pjevala sam Pjesmu duša. Bježi odavde! Bježi! govorila sam joj. Tko god da je trebao ući kroz ta vrata, ubit će je, bila sam sigurna u to. Naposljetku sam joj rekla da pođe gledati proslavu kroz prozor. Kineska nova godina. Godina zmije. Pogledaj, imaju platforme u obliku zmije. I vatromet. Ustvari, pođi dolje i pogledaj. Prošvrljaj malo. Podigla je čašu s posljednjim gutljajem vina i prišla prozoru, gledajući dolje u park. Točno ispod nalazila se skupina ljudi. Parkom je vijugala parada. Nebom su zviždali vatrometi, prikrivajući zvuke povremenih slavljeničkih pucnjeva. Otvorila je prozor i načas se okrenula pogledati na sat pokraj kreveta. Bila je skoro ponoć. O, Toby, pomislila je. Zašto nisi mogao stići na vrijeme da ovo vidiš? A ja sam joj rekla, Zaključaj vrata. Ali samo se nasmijala i kao rukom izbrisala tu misao iz glave. A onda, ponoć.
285
elada8
Zvuk otkucaja sata odzvanja iz zvučnika u parku. Jedan.. . Margot nasloni dlanove na prozorsku dasku, gledajući dolje. Dva... Na drugom kraju grada, Toby je odustao od čekanja na taksi i trči prema hotelu. Tri... Pogledam u plavi kamen oko svog vrata. Sto su ono rekli da sam imala na sebi kada su pronašli moje tijelo? Kašmirski safir? Četiri... Margot uzima Tobyjevu jaknu i prebacuje je preko ramena da je zaštiti od hladnoće. Pet... U parku ispod, netko slaveći ispaljuje hitac u nebo. Šest... Vidim ga. Vidim metak kako luta kroz tamu. Vidim ga kao što vidite novčić koji vam netko dobaci, ili loptu nakon što je udari reket. Vidim kamo leti, točno prema prozoru. I znam, u tom trenutku znam: Mogu ga dohvatiti. Mogu ga zaustaviti. A onda, poruka u mojim krilima: Pusti. Sedam... Zašto? upitam naglas. Osam... Pusti. Devet... Toby stiže u predvorje hotela. Nestrpljivo udara po gumbu dizala. Deset... Zatvorim oči. Jedanaest... Metak pogađa svoj cilj, točno u blizini Margotina srca. Dvanaest... Ona pada unatrag, na trenutak hvatajući zrak, gledajući me ravno u oči dok se naginjem nad njom, držeći je u naručju, plačući i govoreći joj: U redu je, u redu je, sada je gotovo. Gotovo je. A onda me pogleda i ispruži ruku prema meni. Čvrsto je stisnem. Jedno smo.
286
elada8
Postoji određena bliskost i intima u ulozi anđela koja je svojstvena samo svetima. Dok sam pripadala ljudskom rodu, ne bih bila u stanju vidjeti dalje od svojih anđeoskih obveza i dužnosti, a da ne osjetim nelagodu zbog činjenice koliko je sve to voajerski djelovalo i kakvo je narušavanje privatnosti uključivalo. Tek kao anđeo bila sam u stanju vidjeti koliko je zapravo ovakva vrsta zaštite suosjećajna, i koliko je brižna ovakva pratnja. Tek kao anđeo bila sam u stanju doživjeti smrt onakvom kakva zaista jest. Ustala sam i gledala u Margotino tijelo na tlu, ponovno proživljavajući sve što sam osjećala prvi put, neposredno nakon svoje smrti. Šok zbog pogleda na samu sebe bez pulsa. Užasan strah od toga što ovo znači. Samo što sam to ovaj put prihvaćala. Nisam ispružila ruku kako bi joj dotakla obraz zato što je ona bila ja — učinila sam to kako bih potvrdila pomisao koja me obuzela: da sam stigla na kraj ceste smrtnosti. I da ostavljam Margot za sobom. Nan se pojavila netom prije no što je stigao Toby. Čin milosti, pretpostavljam. Ne bih se mogla nositi s tim da sam ga vidjela kako teturajući ulazi u sobu, rumena lica i sav zadihan, samo kako bi ondje pronašao tijelo. Bilo je dovoljno grozno samo to zamišljati. Nan mi je kazala da je slijedim, i to brzo. Pogleda zamagljena od suza, nagnula sam se prema Tobyjevoj jakni prebačenoj preko stolca i udahnula njezin miris. Osjećala sam neizrecivu potrebu da nešto ostavim za sobom, poruku možda, bilo kakav znak da ću ga, premda ga najvjerojatnije više nikada neću vidjeti, zauvijek voljeti. Ali nisam mogla učiniti ništa osim polako slijediti Nan u noć. Ponovno sam se našla u mračnoj, vlažnoj tišini Theove zatvorske ćelije, točno pored njega koji je prekriženih nogu sjedio na podu i crtao. Nježno je pjevušio sebi u bradu, neku melodiju koja je zvučala jako slično Pjesmi duša. James je stajao pokraj prozora obasjanog mjesečinom. Brzo mi je prišao i čvrsto me zagrlio.
287
elada8
»Imam vijesti«, kazao je, stišćući me za ruke. »Tygren me posjetila. Uvjerena je da može nagovoriti Valitu da napokon progovori.« Zatvorila sam oči i uzdahnula od olakšanja. »To je divno«, odvratila sam. A onda sam zaplakala. »Što ti je?« upitao me James. Pogledala sam u Thea. Nisam znala kada ću ga opet vidjeti, i hoću li ga više ikada vidjeti. Pokušala sam to objasniti Jamesu, ali iz mojih usta izlazili su samo nerazgovjetni jecaji, pa se okrenuo prema Nan tražeći objašnjenje. Samo je zatresla glavom, kao da želi reći kako nije na njoj da objašnjava. Čučnula sam, pružila ruke prema Theu i zagrlila ga. Načas je podigao pogled, svjestan da se zrak oko njega odjednom čini drukčijim. A potom se vratio crtanju. Prekrivao je popločani pod krokodilima od krede. »Moramo poći«, požurivala me Nan. James je odvratio pogled od Nan i pogledao u mene: »Kamo idete?« »Margot je mrtva«, odvratila sam, otirući suze i duboko dišući. »Došla sam se pozdraviti s tobom i Theom.« Željela sam reći mnogo više. »Želim da znaš kako ne postoji baš nitko na ovome svijetu kome bih radije povjerila brigu o njemu.« Nasmiješila sam se i okrenula, spremajući se otići. »Pričekaj.« James je zakoračio prema meni s ozbiljnim izrazom na licu: »Samo... pričekaj malo, Ruth.« Na trenutak je pogledao u Nan. »Ovo je važno. Samo još sekundu.« Uzeo me za obje ruke i značajno se zagledao u mene: »Znaš, nikada me nisi pitala tko sam bio prije, zašto sam baš ja Theov anđeo.« Zbunjeno sam ga pogledala: »Pa tko si bio?« Na trenutak je zadržao moj pogled. »Ja sam bio dijamant koji nisi mogla spasiti«, kazao je. »Ja sam tvoj sin.« Učinila sam korak unatrag i nakratko pogledala u Thea. I tada sam vidjela sličnosti među njima, koje su mi odjednom postale očite
288
elada8
poput otkrivenih istina: prkosnu vilicu, četvrtaste, krupne dlanove. I sjetila sam se kako sam promatrala bebu u Margotinoj utrobi, Sethovu bebu, i onog osjećaja kad sam je izgubila, zbunjenosti i neznanja što sam uopće izgubila. I toga kako sam se na svaki njegov neproslavljeni rođendan pitala kako bi moj život izgledao da je to dijete preživjelo. A sad sam ga upoznala. »Nemamo mnogo vremena«, začula sam Nanino upozorenje iza leđa. Ponovno sam prišla Jamesu i čvrsto ga zagrlila: »Zašto mi nisi rekao ranije?« »Zar bi to uopće išta promijenilo? Svejedno smo obitelj.« Okrenuo se prema Theu: »Jednoga dana, srest ćemo se kao braća.« Pogledala sam u obojicu, čovjeka i anđela. Moje sinove. Poljubila sam Jamesa u obraz i, prije nego što sam stigla ponovno zaustiti, više ga nije bilo. Nan i ja stigle smo u dolinu s jezerom, istu onu gdje smo se prvi put srele. Imala sam čudan osjećaj simetrije. Gotovo da sam očekivala da me ponovno gurne u jezero i pošalje natrag na Zemlju po treći put. Sklopila sam oči i osjećala kako me visoka trava miluje po prstima, ćutila vlažnu zemlju pod svojim stopalima. Spremala sam se za ono što me čekalo. U daljini sam opet vidjela cestu koja je vijugala među zelenim brežuljcima, i srce mi je potonulo. Bila sam sigurna da znam kamo vodi. »Idem li sada u Pakao?« upitala sam drhtavim glasom. Ona je zastala i zagledala se u mene. Prošlo je nekoliko minuta. »Nan?« Napokon je progovorila: »Sada moraš predati svoj dnevnik Bogu, Ruth.«
289
elada8
Uzela me za ruku i povela prema jezeru. »Ne«, pobunila sam se kada smo stigle do ruba vode. »Ne vraćam se unutra. Nikako.« Nije se obazirala na mene. »Položi svoj dnevnik na vodu. Predaj ga Bogu. Sada je njegov.« »Kako da to učinim?« »Pa, znam da ti se to neće svidjeti, ali, ustvari, moraš ući u vodu. Nećeš se utopiti, obećajem.« Zakoračila sam u vodu, čvrsto stiskajući njezine ruke. Istog trenutka, voda koja je izvirala iz mojih leđa odvezala se poput dviju vrpca i, odvojivši se od moje kože, stala polako otjecati pod namreškanu površinu zelenog jezera. A na toj namreškanoj površini, odjednom su se stali izmjenjivati prizori Margot, prizori Tobyja i Thea, prizori svega što sam vidjela i čula, dotakla i osjetila. Svega od čega sam strahovala, svega što sam voljela, svega u što sam vjerovala. I sve je to odnosila voda. Kao neku knjigu na putu sve do prijestolja Božjeg. »I, što sad?« upitala sam. »Je li Pakao na drugom kraju one ceste gore?« Još uvijek smo stajale u jezeru. »Sjećaš li se što se dogodilo onoga dana kad si spriječila automobilsku nesreću?« kazala je. »Zaustavila sam je.« »A kako si to učinila?« »Mislim da je imalo neke veze s vjerovanjem.« »I što se onda dogodilo?« »Moje tijelo se promijenilo.« Primaknula se bliže, a haljina joj se poput lepeze širila kroz vodu. »Postala si Serafin. Najviši anđeoski red, vojska svjetlosti koja stoji između raja i pakla, mač u ruci Božjoj.«
290
elada8
»Što?« »Mač u ruci Božjoj«, ponovila je veoma polako. »Živi mač. Koji dijeli svjetlo od tame. I upravo zato si morala proživjeti najmučnija iskustva. Možeš postati Serafin samo ako prođeš kroz vatru pročišćenja. Jedino pateći, onako kako samo onaj tko se vratio kao vlastiti anđeo čuvar može patiti.« Osjetila sam kako se raspliću čvorovi negdje tako duboko u mojoj nutrini da sam se na trenutak nagnula naprijed, odjednom se osjećajući oslobođenom poput šarenog zmaja kojeg snažni vjetar vuče u nebeske visine. Nan je pričekala da se uspravim te je nastavila. »Kada si se vratila kao anđeo, tvoja je sadašnjost ujedno bila i tvoja prošlost, i kao takva imala si mogućnost donositi odluke koje će istodobno utjecati i na tvoj smrtni i besmrtni put. Upravo su te odluke odredile kamo će te tvoja duhovna sudbina odvesti. Sve što si proživjela, proživjela si zbog ovoga.« »Ali što je s Grogorom?« upitala sam tiho. »I mojom nagodbom s njim? Mislila sam da idem u Pakao.« »To bi se možda i dogodilo da su tvoji razlozi bili isključivo sebični. Ali ti si odlučila žrtvovati vlastitu sreću kako bi postigla Theovu. Bog je već tada znao da ćeš jednoga dana postati jedan od Njegovih najboljih anđela. Ali prvo si morala naučiti vjerovati.« Držala sam se za nju, a onda se, isto kao i prije toliko godina, sagnula naprijed, pokušavajući doći do daha. No, ovaj put od olakšanja, a ne od šoka. Pogled mi je poletio prema cesti među brežuljcima. »Znači... to onda nije cesta prema Paklu?« »Upravo suprotno.« Kada sam se napokon sabrala, pogledala sam je u oči i sjetila se pitanja koje me je mučilo svih ovih godina, pitanja koje je obojilo sva moja iskustva, svaku dimenziju moga žaljenja.
291
elada8
»Zašto sam morala proći kroz sve ovo?« rekla sam tiho. »Zašto se nisam vratila kao anđeo čuvar neke ljubazne starice, ili slavne ličnosti, ili nekoga tko je vodio miran i sretan život... Zašto sam se vratila kao Margotin anđeo? Je li to bila pogreška?« »Apsolutno ne«, objasnila mi je Nan pažljivo. »Odabrana si kao vlastiti anđeo čuvar jer je to bio jedini način da dovršiš svoje duhovno putovanje. To je bio jedini način da postaneš to što si sad.« Malo se odmaknula i nasmiješila se. »Mač se ne kuje u vodi, Ruth. Kuje se u vatri.« Pogledala sam u cestu pred sobom, u krajolik oko sebe. Pomislila sam na Tobyja. Hoću li ga ikada više vidjeti? Nan me stisnula za ramena. Vjeruj, kazala je. Vjeruj. Klimnula sam glavom. »U redu«, rekla sam. Učinimo to. I povela me onamo, do same ceste, do samoga kraja. Mač u ruci Božjoj.
292
elada8
Č Prošlo je mnogo godina otkada sam prvi put položila svoj dnevnik na vodu i pustila ga da otplovi... kamo god. Nadam se da je bio dobro štivo. Nadam se da je nekome koristio. Otada nisam imala ni trenutka predaha. Moje aktivnosti su u međuvremenu postale mnogo više međunarodne, recimo to tako, negoli moj prvi izlazak u svijet kao anđeo. Spriječila sam desetke svjetskih ratova. Bila sam među onim Serafinima koji su stajali u kristalnoplavim, mrzlim dubinama Antarktika i zadržavali otopljenu vodu ledenjaka pretvarajući je u oblake, odnoseći je daleko u stratosferu, čak i rastvarajući zemlju kako bi se oceani slili u njezino crveno srce. Stajala sam u tihim središtima tornada - da, baš kao Dorothy - i usmjeravala ih mimo kuća prepunih djece, podizala sam životinje koje bi zalutale u njihov vakuum i držala ih u sigurnosti svoga naručja dok ne bi prestali, pa ih onda pustila da idu svojim putem. Odgurivala sam tsunamije, poput zidova što se urušavaju, od kopna prošaranog hotelima, domovima, malenim figurama koje, ne znajući, grade dvorce od pijeska na plažama. S vremena na vrijeme, poruka u krilima kaže mi da pustim. Kaže mi da gledam kako tornado odnosi nečiju kuću, nečiji život, kaže mi da pustim potres da se dogodi i samo pokupim komadiće, kaže mi da pustim tsunami. Nemam pojma zašto. Ali pustim. Još uvijek vidim Tobyja. Gledala sam ga kako izgubljeno tumara po stanu u svom ofucanom džemperu i cipelama prepunim rupa poput švicarskog sira, gledala sam ga kako zamjenjuje svoje naočale debljim lećama, a svoje zube sa sve više i više komadića porculana. Gledala sam ga dok je govorio o meni na Theovom vjenčanju, nadajući se da mu neće izletjeti onaj dio o drogama, i gledala sam ga kako u rukama drži naše dvije unučice, blizanke, i ustraje u želji da jedna od njh dobije ime ‘Margot’.
293
elada8
Razgovaram s njim. Govorim mu kako je ovdje. Govorim mu da pođe liječniku, pa uskoro i da se pobrine za tu ruku, za taj kašalj. Ili tu bol u trbuhu. Pregledavam njegove rukopise i govorim mu gdje mu nedostaje zarez, gdje bi mogao nešto popraviti. Govorim mu da ga volim. I govorim mu da sam tu, zauvijek. I da ga čekam.
294
View more...
Comments
