Carlos Ruiz Zafón - Ponoćna palača.pdf

Carlos Ruiz Zafon

Ponoćna palača

prevela sa španjolskog Silvana Roglić

scan i obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php Fraktura

2

Za Mari Carmen

3

Dragi čitaoče, Ja sam jedan od onih koji uvijek preskaču predgovore i uvode budući da više volim odmah prijeći na stvar. Ako je to i tvoj slučaj, preskoči smjesta ovu stranicu i baci se na roman, koji je zapravo ono što je uistinu važno. Ali ako spadaš među one čitatelje (a priznajem da sam i sam povremeno takav) koje grize znatiželja, dopusti mi da ti o ovome romanu ukratko kažem nešto što će ti, nadam se, pomoći da ga staviš u kontekst. Ponoćna palača drugi je roman koji sam objavio, 1994., i tvori, zajedno s Princem Magle, Rujanskim svjetlima i Marinom, seriju "mladenačkih" romana koje sam napisao prije Sjene vjetra. Iskreno, nikad baš nisam shvatio što znači "mladenački roman". Samo znam da sam, kad sam ih napisao, bio dosta mlađi nego danas i da je pri objavljivanju moja zamisao bila da će roman, ako sam posao obavio dobro, sigurno zainteresirati mlade čitatelje između devet i devedeset godina. To su priče o misterijima i pustolovinama, romani kakve je Julian Carax iz Sjene vjetra mogao pisati u svojem potkrovlju u latinskoj četvrti u Parizu dok je razmišljao o svojem prijatelju Danielu Sempereu. Ponoćna palača, nakon mnogih godina u otužnim izdanjima, napokon je ugledala svjetlo dana onakva kakva se njezinu autoru činilo da je trebala biti objavljena prvi put. Nakon toliko vremena pisac dođe u iskušenje da popravi stranputice i ispravi silne pogreške kojima su preplavljena rana djela kako bi ostavio dojam da je bio talentiraniji nego što je doista bio. Meni se činilo poštenije ostaviti roman onakvim kakvog sam ga napisao, s resursima i znanjem kojima sam tad raspolagao. Jedno su od najvećih zadovoljstava koje mi već godinama donosi ovo zanimanje brojni mladi čitatelji koji su došli do ova četiri "mladenačka" romana i koji su mi ljubazno pisali i povjerili mi da su zavoljeli čitanje, neki čak i pisanje, nakon što su proživjeli te avanture.

4

Njima i onima mladim čitateljima, pa i onima ne tako mladima koji se danas prvi put predaju ovim romanima i njihovim tajnama, pripovjedač tih priča najiskrenije zahvaljuje. Sretno čitanje.

Carlos Ruiz Zafon Lipanj, 2006.

5

6

Nikad neću zaboraviti onu noć kad je sniježilo nad Calcuttom. Kalendar u sirotištu St. Patrick's odbrojavao je posljednje dane svibnja 1932. i ostavljao za sobom jedan od najtoplijih mjeseci kojih se prisjećala povijest grada palača. Iz dana u dan s tugom i strahom iščekivali smo dolazak onoga ljeta kad ćemo navršiti šesnaest godina, što će značiti naše razdvajanje i rasap Chowbar Societyja, tajnoga kluba rezerviranog samo za sedam odabranih članova koji je bio naše utočište tijekom godina provedenih u sirotištu. Ondje smo odrasli bez druge obitelji osim sebe samih i bez drugih uspomena osim onih priča koje smo pričali u sitne sate oko vatre, u dvorištu stare napuštene kuće koja se uzdizala na uglu Cotton Streeta i Brabourne Roada, ruševnoga zdanja koje smo krstili kao Ponoćnu palaču. Nisam tad znao da će to biti posljednji put da vidim mjesto na čijim sam ulicama odrastao i čija me čarolija pratila do današnjih dana. Nisam se nakon te godine više nikad vratio u Calcuttu, ali uvijek sam ostao vjeran obećanju koje smo si dali u tišini na bijeloj kiši na obali rijeke Hooghly: da nikad nećemo zaboraviti ono što smo proživjeli. Godine su me naučile da u sjećanje pohranim sve što se zbilo tih dana i da čuvam pisma koja sam dobivao iz tog prokletoga grada, a koja su održavala plamen mojega sjećanja. Saznao sam tako da je naša stara Palača srušena i da su na njezinu pepelu podigli poslovnu zgradu te da je gospodin Thomas Carter, upravitelj St. Patrick'sa, preminuo nakon što je proveo posljednje godine života u mraku, po izbijanju požara koji je zauvijek ugasio njegove oči. Malo-pomalo dobivao sam vijesti o postupnom nestajanju poprišta na kojem smo proživjeli te dane. Jarost grada koji je proždirao samoga sebe i utvara vremena uspjeli su na kraju posvema izbrisati trag članova Chowbar Societyja. Na taj način, bez mogućnosti izbora, morao sam naučiti živjeti s bojazni da će se ova priča zauvijek izgubiti jer je neće imati tko ispripovjediti.

7

Ironija sudbine željela je da ja, najmanje pozvan da to činim, najmanje talentiran za tu zadaću, budem onaj koji će je obaviti i otkriti tajnu koja nas je prije toliko godina povezala i istovremeno zauvijek razdvojila na starom željezničkom kolodvoru Jheeter's Gate. Volio bih da je netko drugi bio zadužen da spasi ovu priču od zaborava, ali još mi je jedanput život pokazao da mi je dodijeljena uloga promatrača, ne protagonista. Sve sam ove godine čuvao rijetka Benova i Roshanova pisma, brižno spremajući dokumente koji su otkrivali sudbinu svakoga člana našega bratstva, čitajući ih naglas stalno iznova u samoći svoje radne sobe. Možda upravo zato što sam, na neki način, ćutio da me usud odredio za čuvara sjećanja na sve nas. Možda upravo zato što sam shvaćao da sam ja, između ono sedmero mladih, uvijek bio najneskloniji riziku, najmanje istaknut i odvažan i, zbog toga, imao najveće šanse da preživim. U tom duhu, s vjerom da me sjećanje neće iznevjeriti, pokušat ću oživiti misterije i stravične događaje koji su se odvili tijekom ona četiri dana pripeke u svibnju 1932. Neće to biti lak zadatak i zazivam dobrohotnost čitatelja prema mojemu nespretnom peru u trenutku kad budem spašavao iz prošlosti ono mračno ljeto u Calcutti. Dao sam sve od sebe da rekonstruiram stvarnost i doprem do mutnih epizoda koje će neumitno ocrtati liniju naše sudbine. Više mi ne preostaje ništa drugo nego da siđem s pozornice i dopustim da događaji govore sami za sebe. Nikad neću zaboraviti lica onih mladih ljudi te noći kad je sniježilo nad Calcuttom. Ali, kao što me moj prijatelj Ben poučio da uvijek trebam činiti, ispripovijedat ću priču od početka...

8

Povratak iz mraka Calcutta, svibanj 1916.

M

alo nakon ponoći barka je izronila iz noćne omaglice koja

se dizala iznad površine rijeke Hooghly poput zadaha prokletstva. Na pramcu, pod blagom svjetlošću koju je isijavala uljanica na izdisaju pričvršćena uz jarbol, mogla se nazrijeti figura čovjeka u ogrtaču kako mučno vesla prema udaljenoj obali. Tamo dalje, na zapadu, obris Fort Williama na Maidanu uzdizao se pod plaštem pepeljastih oblaka uza svjetlost beskonačnoga pokrova od svjetiljaka i lomača koji se prostirao dokle je sezao pogled. Calcutta. Muškarac je zastao nekoliko sekundi kako bi povratio dah i promotrio siluetu kolodvora Jheeter's Gate, koji se napokon gubio u mraku što je prekrivao drugu obalu rijeke. Svakim metrom kojim je zalazio u magluštinu, kolodvor od čelika i stakla miješao se s tolikim drugim zgradama ukotvljenim u zaboravljeni sjaj. Njegove su oči bludjele među tom prašumom mramornih mauzoleja pocrnjelih od desetljeća zapuštenosti s golim zidovima kojima je bijes monsuna oteo njihovu oker, plavu i zlaćanu kožu i razmrljao ih poput boja s akvarela bačenog u jezero. Samo izvjesnost da mu je ostalo još nekoliko sati života, možda nekoliko minuta, davala mu je snagu da nastavi put i u utrobi onoga prokletog mjesta napusti ženu koju se zakleo čuvati po cijenu vlastitog života. Te noći, dok je poručnik Peake na palubi stare barke išao na svoje posljednje putovanje u Calcuttu, sekunde njegova života nestajale su pod kišom koja se prišuljala pod okriljem sitnih sati. Dok se borio da barku dovuče do obale poručnik je mogao čuti plač dvoje dječice skrivene u unutrašnjosti sentine. Peake se okrenu i uvjeri se da svjetla druge barke trepere jedva stotinjak metara iza njega - njegova se prednost smanjivala i mogao je

9

zamisliti osmijeh svojega progonitelja dok nepogrešivo njuši plijen. Zanemario je dječje suze uslijed gladi i hladnoće i svu preostalu snagu upregnuo da dovede lađu do obale rijeke koja je oplakivala nerazmrsivi avetinjski labirint ulica Calcutte. Dvjesto je godina bilo dovoljno da se gusta džungla koja je rasla oko Kaligata preobrazi u grad u koji se Bog nikad nije usudio zaći. Za nekoliko minuta oluja se stuštila na grad rušilačkim bijesom. Od sredine travnja pa sve do poodmaklih dana lipnja grad je nestajao u kandžama takozvanog indijskoga ljeta. Tijekom tih dana grad je trpio temperature od 40 stupnjeva i količinu vlage na rubu podnošljivosti. Nekoliko minuta nakon toga, pod utjecajem silovitih električnih oluja koje su pretvarale nebo u platno od baruta, živa u termometru u sekundi se mogla spustiti za trideset stupnjeva. Plašt od kiše zastirao je pogled na one rahitične molove od gnjiloga drva koji su se klatili nad rijekom. Peake nije popuštao u svojem nastojanju sve dok nije osjetio udarac barke o drveni ribarski mol i tek je tad zabo šipku u blatnjavo dno i požurio se po djecu koja su ležala omotana u ogrtač. Kad ih je uzeo u naručje, dječji plač natopio je noć poput traga krvi koji progonitelja vodi do plijena. Peake ih je privinuo na grudi i skočio na tlo. Kroz gustu zavjesu vode koja je bijesno padala mogla se vidjeti druga barka kako se primiče obali, polako poput pogrebne lađe. U naletu panike Peake je odjurio prema ulicama koje su obrubljivale Maidan s južne strane i nestao u sjenama te četvrti koju su njezini povlašteni stanovnici, uglavnom Europljani i Britanci, nazivali bijeli grad. Nadao se samo da će djeci uspjeti spasiti život, ali još je bio daleko od srca sjevernog dijela Calcutte gdje se nalazio dom Aryami Bose. Ta je starica bila jedina osoba koja mu je sad mogla pomoći. Peake načas zastane i pomno promotri neizmjernu tamu Maidana u potrazi za udaljenim sjajem svjetiljaka na sjeveru grada koje su treperile nalik na zvijezde. Mračne ulice zastrte velom oluje bit će mu najbolji štit. Poručnik je čvrsto držao djecu

10

i ponovno se udaljio u smjeru istoka, u potrazi za zaklonom velikih palača u središtu grada. Nakon nekoliko trenutaka crna barka koja ga je gonila pristala je uz mol. Tri su muškarca skočila na tlo i privezala lađu. Vrata kabine polagano su se otvorila i mračna je silueta obavijena crnim ogrtačem prošla daskom koju su muškarci pružili s mola ne obazirući se na kišu. Kad se našao na kopnu, ispružio je ruku omotanu crnom rukavicom i, pokazujući prema mjestu na kojem je Peake nestao, razvukao usne u osmijeh koji u toj oluji nijedan od njegovih ljudi nije mogao vidjeti.

*** Mračna i zavojita cesta koja je prolazila Maidanom i obrubljivala utvrdu pod naletima kiše preobrazila se u kaljužu. Peake se mutno prisjećao da je u vrijeme uličnih borbi prolazio tim dijelom grada pod zapovjedništvom pukovnika Llewelyna, usred bijela dana i na konju, zajedno s eskadronom vojnika žednih krvi. Ironično, sudbina ga je sad vodila duž tog dijela grada koji je lord Clive dao sravniti sa zemljom 1758. kako bi topovi iz Fort Williama mogli slobodno pucati u svim smjerovima. Ali ovaj put lovina je bio on. Poručnik je očajnički trčao prema drvoredu dok je na sebi osjećao poglede tihih čuvara pritajenih među sjenama, noćnih stanovnika Maidana. Znao je da mu se nitko neće ispriječiti niti će ga napasti i pokušati mu oteti ogrtač ili djecu koja su plakala u njegovu naručju. Nevidljivi žitelji toga mjesta mogli su omirisati trag smrti na njegovim petama, a nijedna se duša ne bi usudila stati na put njegovu progonitelju. Peake je preskočio ograde koje su dijelile Maidan od Chowringhee Roada i zašao u glavnu arteriju Calcutte. Veličanstvena se avenija širila preko stare trase puta koji je, prije jedva tristo godina, prolazio kroz bengalsku džunglu Kaligat u smjeru juga, prema Kalinu hramu, po kojoj je grad i dobio ime. Uobičajeno mnoštvo koje je noćima tumaralo Calcuttom povuklo se pred kišom i grad je poprimio izgled velikoga napuštenog i prljavog bazara. Peake je znao da vodena zavjesa

11

koja zamagljuje pogled i služi mu kao zaštita u mrkloj noći može nestati jednako brzo kako se pojavila. Nevrijeme koje je dolazilo s oceana do delte Gangesa brzo se udaljavalo prema sjeveru ili prema zapadu nakon što bi istovarilo svoj pročišćujući povodanj nad Bengalskim poluotokom, ostavljajući za sobom magluštinu i ulice poplavljene otrovnim lokvama u kojima su se djeca igrala uronjena do struka, a kola ostajala zaglavljena poput brodova prepuštenih bijesu mora. Poručnik je trčao prema krajnjem sjeveru Chowringhee Roada sve dok nije osjetio da mu mišići na nogama popuštaju i da je jedva u stanju nastaviti. Svjetla sjevernoga sektora treperila su u blizini pod baršunastim zastorom kiše. Peake je bio svjestan da neće još dugo moći izdržati istim ritmom i da je kuća Aryami Bose još uvijek daleko. Vapio je za predahom. Zastao je kako bi povratio dah i sakrio se ispod stubišta staroga dućana tkaninom čiji su zidovi bili prekriveni natpisima koji su nagovještavali skoro rušenje po službenoj odluci. Mutno se prisjećao da je prije mnogo godina došao u inspekciju toga mjesta zbog dojave nekoga bogatog trgovca koji je tvrdio da se unutra krije velika pušionica opijuma. Sad je prljava voda koja je prodirala kroz rasklimane stube podsjećala na crnu krv koja izvire iz duboke rane. Mjesto je djelovalo opustošeno i napušteno. Poručnik je podigao djecu do svojega lica i promatrao zamagljene oči beba; više nisu plakale, ali tresle su se od hladnoće. Ogrtač koji ih je prekrivao bio je mokar. Peake je uzeo njihove sićušne ruke u svoje nadajući se da će ih ugrijati dok je zurio između pukotina stepenica prema ulicama koje su izvirale iz Maidana. Nije se mogao sjetiti koliko je ubojica za njim poslao njegov progonitelj, ali znao je da su njemu u revolveru preostala samo dva metka, dva metka kojima je trebao mudro raspolagati; preostale je ispucao u tunelima kolodvora. Umotao je ponovno dječicu u ogrtač manje mokrim krajem i spustio ih nekoliko sekundi na suhi dio poda koji se nazirao ispod udubljenja u zidu dućana. Peake je izvukao revolver i polagano promolio glavu ispod stuba. Na jugu, Chowringhee Road, pust, nalikovao je na avetinjsku pozornicu u iščekivanju početka predstave. Poručnik je napregnuo oči i razaznao trag udaljenih svjetala s druge strane

12

rijeke Hooghly. Prestrašio ga je zvuk nekoliko užurbanih koraka preko pločnika poplavljenoga kišom i ponovno se zavukao među sjene. Tri su lika izronila iz mraka Maidana, mračnog odraza Hyde Parka isklesanoga usred tropske prašume. Oštrice noževa bljeskale su u polumraku poput jezika od usijanoga srebra. Peake se požuri ponovno uzeti djecu u naručje i duboko udahnu, svjestan da će se, ako sad počne bježati, ti muškarci u nekoliko sekunda obrušiti na njega poput gladnih lovačkih pasa. Ostao je nepomičan, naslonjen uza zid dućana, i motrio je svoja tri progonitelja koji su načas zastali u potrazi za kakvim tragom. Trojica su plaćenih ubojica razmijenili nekoliko nerazgovijetnih riječi i jedan je pokazao da se razdvoje. Peake se stresao kad je shvatio da se jedan od njih, onaj koji je dao zapovijed da se rašire, zaputio ravno prema stubama ispod kojih se krio on. Na sekundu je poručnik pomislio da će ga miris straha dovesti do njegova skrovišta. Poručnikove su oči očajnički prešle površinom zida ispod stuba u potrazi za kakvom pukotinom kroz koju bi mogao uteći. Kleknuo je kraj udubljenja gdje je prije nekoliko sekundi bio odložio djecu i pokušao je provaliti kroz neprikucane daske, smekšane od vlage. Drvena ploča, izjedena od truleži, bez problema je popustila i Peake je osjetio isparavanje zraka od kojeg mu se digao želudac, a koji je izbijao iz podruma ruševne zgrade. Pogledao je iza sebe i dvadesetak metara od podnožja stubišta ugledao ubojicu s nožem u ruci. Omotao je dječicu ogrtačem kako bi ih zaštitio i upuzao u unutrašnjost dućana. Bolan ubod, nekoliko centimetara iznad koljena, paralizirao mu je desnu nogu. Peakeovi drhtavi prsti prešli su preko zahrđaloga čavla koji mu se bolno zabo u meso. Prigušivši vapaj, poručnik je primio hladni metalni vrh, snažno ga povukao i osjetio kako mu se koža dere, a mlaka mu krv kaplje među prstima. Grč gađenja i boli zamaglio mu je pogled na nekoliko sekundi. Dašćući, ponovno je uzeo djecu i teškom se mukom uspravio. Pred njim se na nekoliko katova prostirala jezovita galerija sa stotinama praznih polica, koja je tvorila čudnu mrežu što se gubila među sjenama. Ne dvojeći ni časka potrčao je

13

prema drugome kraju dućana čija je smrtno ranjena konstrukcija škripala pod olujom.

*** Kad je Peake ponovno izronio na svjež zrak, nakon što je prošao stotine metara u utrobi one ruševne građevine, otkrio je da se nalazi na jedva stotinjak metara od Tiretta Bazara, jednog od mnogih trgovačkih središta sjevernoga dijela grada. Blagoslivljao je svoju sreću i zaputio se ravno prema zamršenom spletu tijesnih i zavojitih ulica koje su sačinjavale srce toga šarolikog sektora Calcutte, prema kući Aryami Bose. Trebalo mu je deset minuta da prođe put do kuće posljednje dame iz obitelji Bose. Aryami je živjela sama u staroj kućerini bengalskoga stila što se uzdizala iza guste divlje vegetacije koja je tijekom godina narasla u dvorištu, a da je nitko nije ni kosio ni plijevio, i koja joj je davala izgled napuštenoga i zatvorenoga mjesta. Ipak, nijedan stanovnik sjevera Calcutte, sektora poznatog i kao crni grad, ne bi se usudio prijeći granice toga dvorišta i zaći u posjed Aryami Bose. Oni koji su je poznavali, cijenili su je i poštovali, ali jednako su je se toliko i bojali. Nije bilo duše na ulicama sjevernoga dijela Calcutte koja u nekom trenutku svojega života nije čula za nju i njezin rod. Stanovnicima toga mjesta bila je nešto poput duha: moćna i nevidljiva. Peake je otrčao do kapije s crnim šiljcima iza koje se pružao dvorišni put obrastao šibljakom te se požurio do stuba od otučenog mramora koje su vodile do kućnih vrata. Jednom rukom držeći dječicu nekoliko je puta udario po vratima nadajući se da tutnjava oluje neće ugušiti zvuk njegovih udaraca. Nekoliko minuta poručnik je lupao po vratima, očiju uprtih u puste ulice iza svojih leđa u strahu da će svakoga trena ugledati svoje progonitelje. Kad su se vrata pred njime otvorila, Peake se okrenuo i zaslijepila ga je svjetlost uljanice dok je glas koji nije čuo pet godina tiho izgovarao njegovo ime. Peake je rukom zaklonio oči i prepoznao nedokučivo lice Aryami Bose. Žena je pročitala njegov pogled i promatrala djecu. Sjenka boli prekrila joj je lice. Peake je spustio pogled.

14

"Umrla je, Aryami", promrmljao je Peake. "Bila je već mrtva kad sam stigao..." Aryami je zatvorila oči i duboko uzdahnula. Peake se uvjerio da je potvrda gospinih najcrnjih slutnji progrizla put u njezinu dušu poput kapljice kiseline. "Uđi", rekla je naposljetku izmičući se i zatvarajući vrata za njime. Peake je požurio spustiti djecu na stol i osloboditi ih mokre odjeće. Aryami je, u tišini, uzela suhe krpe i omotala djecu dok je Peake potaknuo vatru kako bi se ugrijali. "Prate me, Aryami", rekao je Peake. "Ne mogu ostati." "Ranjen si", rekla je žena pokazujući na ubod čavla iz dućana. "To je samo površinska rana", lagao je Peake. "Ne boli me." Aryami mu je prišla i pružila ruku kako bi pogladila Peakeovo znojno lice. "Ti si je uvijek volio..." Peake je svrnuo pogled prema malenima i nije odgovorio. "Mogli su biti tvoji", rekla je Aryami. "Možda bi tako imali više sreće." "Moram ići, Aryami", zaključio je poručnik. "Ako ostanem ovdje, neće stati dok me ne nađu." Izmijenili su shrvane poglede, svjesni sudbine koja čeka Peakea čim se vrati na ulicu. Aryami je uzela poručnikove dlanove među svoje i snažno stisnula. "Nikad nisam bila dobra prema tebi", rekla mu je. "Bojala sam se za kćer, za život kakav bi mogla imati uz britanskoga časnika. Ali pogriješila sam. Pretpostavljam da mi nikad nećeš oprostiti." "To sad više nije važno", odgovorio je Peake. "Moram ići. Odmah."

15

Peake je još na časak prišao dječici i promatrao ih kako se odmaraju uz toplinu vatre. Djeca su ga gledala zaigranom znatiželjom i blistavih, nasmiješenih očiju. Bila su na sigurnome. Poručnik se zaputio prema vratima i duboko uzdahnuo. Nakon nekoliko minuta počinka, teret umora i pulsirajuća bol koju je osjećao u nozi sručili su se nemilosrdno na njega. Potrošio je zadnji atom snage da donese dječicu do toga mjesta i sad je sumnjao u svoju sposobnost da se suoči s neizbježnim. Vani je kiša i dalje mlatila korov i nije bilo ni traga progonitelju i njegovim žbirima. "Michaele..." rekla je Aryami iza njegovih leđa. Mladić je zastao ne okrećući se. "Ona je znala", slagala je Aryami. "Oduvijek je znala i sigurna sam da ti je, na neki način, uzvraćala. Ja sam kriva. Nemoj biti ogorčen na nju." Peake je u tišini kimnuo i zatvorio vrata za sobom. Stajao je nekoliko sekunda na kiši i onda, mirne duše, krenuo ususret svojim progoniteljima. Vratio se istim putem dok nije došao do mjesta gdje je izašao iz napuštenoga dućana i ponovno je ušao među sjene stare zgrade u potrazi za kakvim skloništem gdje bi mogao čekati. Dok se skrivao u mraku, iscrpljenost i bol koje je osjećao stapale su se polagano u omamljujući osjećaj klonulosti i spokoja. Njegove su se usne razvukle u smiješak. Više nije imao nikakav razlog, ni nadu, da nastavi živjeti.

*** Dugi i zašiljeni prsti crne rukavice milovali su okrvavljen vršak čavla koji je virio iz prelomljene grede, na dnu ulaza u podrum dućana. Polagano, dok su njegovi ljudi čekali u tišini iza njega, vitak lik koji je krio lice iza crne kapuce prinio je jagodicu kažiprsta usnama i polizao kapljicu tamne i guste krvi uživajući u njoj kao da se radi o kapljici meda. Nakon nekoliko sekundi okrenuo se prema muškarcima koje je nedugo prije toga bio kupio s nekoliko novčića i obećanjem da će dobiti još kada dovrše posao te ih poslao prema unutrašnjosti građevine. Tri su

16

se žbira brzo uvukla kroz prozorčić koji je Peake bio otvorio nekoliko minuta prije toga. Zakukuljeni se nasmiješio u mraku. "Neobično si mjesto odabrao da dođeš umrijeti, poručnice Peake", promrmljao je za sebe. Skriven iza stupa od praznih kutija u dubini podruma, Peake je promatrao tri siluete kako ulaze u zgradu i, premda ga odande nije mogao vidjeti, bio je siguran da njihov gospodar čeka s druge strane zida. Osjećao je njegovu nazočnost. Peake je izvukao revolver i okrenuo bubanj smjestivši jedan od dvaju preostalih metaka u ležište, prigušujući zvuk mokrom tunikom kojom je bio ogrnut. Više nije oklijevao da krene ususret smrti, ali na taj put nije kanio poći sam. Adrenalin koji je kolao njegovim žilama ublažio je oštru bol u koljenu sve dok nije postala tek tupo i udaljeno pulsiranje. Iznenađen vlastitom mirnoćom, Peake se ponovno nasmiješio i nepomično je stajao u svom skloništu. Promatrao je sporo napredovanje trojice muškaraca kroz prolaze među golim policama, sve dok se njegovi krvnici nisu zaustavili na desetak metara od njega. Jedan je podigao ruku u znak upozorenja i pokazao tragove na podu. Peake je namjestio oružje u visini grudi, nišaneći prema njima, i nategnuo iglu revolvera. Na novi znak tri su se muškarca razdvojila. Dvojica su polagano obišla put koji je vodio do stupa kutija, a treći je hodao ravno prema Peakeu. Poručnik je u sebi izbrojio do pet i, iznenada, gurnuo stup kutija na napadača. Kutije su se srušile na njegova protivnika, a Peake je otrčao prema otvoru kroz koji su ušli. Jedan od plaćenika krenuo je za njime vitlajući oštricom na pedalj od njegova lica. Prije nego što se kriminalac mogao pobjedonosno nasmiješiti, cijev Peakeova revolvera zabila mu se pod bradu. "Baci nož", ispljunuo je poručnik. Čovjek je pogledao ledene poručnikove oči i učinio što mu je bilo naređeno. Peake ga je grubo zgrabio za kosu i, ne odmičući revolver, okrenuo se prema njegovim saveznicima štiteći se

17

tijelom svojega taoca. Druga su se dvojica ubojica polako približila iščekujući. "Poručnice, poštedite nas scena i predajte nam ono što tražimo", promumljao je poznati glas iza njega. "Ovi su muškarci časne glave obitelji." Peake je svratio pogled na zakukuljenoga koji se smiješio na jedva nekoliko metara od njega. Nekada, ne tako davno, cijenio je to lice kao lice prijatelja. Sad je u njemu uspio prepoznati samo svojeg ubojicu. "Raznijet ću glavu ovoga čovjeka, Jawahale", procvilio je Peake. Njegov je talac zatvorio oči drhteći. Zakukuljeni je strpljivo prekrižio ruke i ispustio blago uzrujani uzdah. "Učini to ako te veseli, poručnice", odgovorio je Jawahal, "ali to te neće izvući odavde." "Ozbiljno govorim", odgovorio je Peake zabijajući vrh cijevi pod ubojičinu bradu. "Naravno, poručnice", rekao je Jawahal pomirljivim tonom. "Pucaj ako imaš hrabrosti da hladnokrvno ubiješ čovjeka, i to bez dopuštenja Njezina Veličanstva. U suprotnome, spusti oružje i dogovorimo se tako da obje strane budu zadovoljne." Dvojica su naoružanih ubojica zastali nepomični, spremni skočiti na njega na prvi znak zakukuljenoga. Peake se nasmiješio. "Dobro", rekao je napokon. "Što kažeš na ovaj dogovor?" Peake je gurnuo svojega taoca na pod i okrenuo se prema zakukuljenome dignutoga revolvera. Odjek prvoga pucnja prošao je podrumom. Ruka u rukavici zakukuljenog izronila je iz oblaka baruta ispruženoga dlana. Peakeu se učinilo da vidi spljošteni metak u polumraku kako se polagano topi u nit tekućega metala koji je klizio između zašiljenih prstiju poput šake pijeska. "Loše ciljaš, poručnice", rekao je zakukuljeni. "Pokušaj ponovno, ali ovaj put iz bližega."

18

Ne dajući mu vremena da pomakne ijedan mišić, zakukuljeni je uzeo Peakeovu ruku i prinio vrh revolvera svojemu licu, među oči. je.

"Nisu li te na akademiji učili da to ovako učiniš?" prošaptao

"Nekad smo bili prijatelji", rekao je Peake. Jawahal se prezrivo nasmiješio. "To je vrijeme prošlo, poručnice", odgovorio je. "Neka mi Bog oprosti", zaječao je Peake pritišćući obarač. U trenutku koji mu se činio beskrajnim Peake je gledao kako metak probija Jawahalovu lubanju i kako mu trga kapucu s glave. Nekoliko sekundi svjetlost je prelazila preko rane onoga zamrznutog i nasmiješenoga lica. A onda se pušeća pukotina koju je stvorio metak polagano zatvorila i Peake je osjetio kako mu oružje drhti u ruci. Užarene oči njegova suparnika prikovale su se uz njegove i dugačak crni jezik pojavio se među njegovim usnama. "Još ne razumiješ, zar ne, poručnice? Gdje su djeca?" To nije bilo pitanje; to je bila naredba. Nijem od užasa, Peake je odmahnuo glavom. "Kako želiš." Jawahal mu je stegnuo šaku i Peake je osjetio kako mu kosti prstiju pucaju pod mesom. Bolan grč bacio ga je na koljena ostavivši ga bez daha. "Gdje su djeca?" pitao je Jawahal. Peake je pokušavao uobličiti neke riječi, ali vatra koja se penjala od zakrvavljenoga zgloba, koji je do prije nekoliko sekunda bio njegova šaka, paralizirala mu je jezik. "Želiš nešto reći, poručnice?" promrmljao je Jawahal kleknuvši ispred njega. Peake je kimnuo.

19

"Dobro, dobro", nasmiješio se njegov neprijatelj. "Iskreno, tvoja me patnja ne zabavlja. Pomogni mi da je okončam." "Djeca su mrtva", procvilio je Peake. Poručnik je uočio grč nezadovoljstva na Jawahalovu licu. "Ne, ne. Dobro ti je išlo, poručnice. Nemoj sad sve uprskati." "Mrtva su", ponovio je Peake. Jawahal je slegnuo ramenima i polagano kimnuo. "Dobro", popustio je. "Ne daješ mi izbora. Ali prije nego što otiđeš, dopusti da te podsjetim da, kad je Kylianin život bio u tvojim rukama, nisi bio u stanju ništa učiniti da je spasiš. Zbog ljudi poput tebe ona je mrtva. Ali dani takvih ljudi odbrojeni su. Ti si posljednji. Budućnost je samo moja." Peake je uputio Jawahalu pogled pun preklinjanja i, sasvim polako, uočio kako se zjenice njegovih očiju izoštravaju u uzan rez preko dvije zlatne kugle. Muškarac se nasmiješio i beskrajno strpljivo počeo je skidati rukavicu koja mu je prekrivala desnu ruku. "Nažalost, ti nećeš poživjeti dovoljno dugo da to vidiš", dodao je Jawahal. "Nemoj ni načas pomisliti da je tvoj junački čin ičemu poslužio. Ti si glupan, poručnice Peake. Uvijek si odavao taj dojam, a u času svoje smrti samo mi ga potvrđuješ. Nadam se da postoji pakao za glupane, Peake, jer ću te onamo poslati." Peake je zatvorio oči i čuo šištanje vatre na nekoliko centimetara od svojega lica. Onda, nakon nekoliko beskrajnih trenutaka, osjetio je užarene prste koji su se sklopili oko njegova vrata i oduzeli mu posljednji životni dah. Istovremeno je, u daljini, čuo zvuk onoga prokletog vlaka i avetinjske glasove stotina djece kako vrište iz plamena. Nakon toga, tama.

*** Aryami Bose prošla je kućom i jednu po jednu ugasila svijeće koje su osvjetljavale njezino svetište. Ostavila je samo stidljivu vatru ognjišta koja je bacala kratkotrajne odbljeske po golim zidovima. Djeca su već spavala uz toplinu žerave, a jedva čujno tapkanje kiše po zatvorenim griljama i pucketanje plamenih jezičaca

20

prekidali su grobnu tišinu koja je vladala kućom. Tihe su se suze kotrljale niz Aryamino lice i padale na zlaćanu tuniku dok je drhtavim rukama uzimala sliku svoje kćeri Kylian između stvari koje je pohranila u kovčežić od bronce i bjelokosti. Stari lutajući fotograf iz Bombaya uslikao ju je nedugo prije njezina vjenčanja ne uzevši ništa zauzvrat. Slika ju je prikazivala onakvom kakvu ju je Aryami pamtila, obavijenu onim neobičnim svjetlom koje kao da je izbijalo iz Kylian i koje je očaravalo sve koji su je poznavali, kao što je začaralo i stručno oko fotografa, koji joj je i podario nadimak kojeg su se svi sjećali: princeza svjetla. Naravno, Kylian nikad nije bila prava princeza niti je imala drugo kraljevstvo osim ulica na kojima je odrastala. Onoga dana kad je napustila dom Bosea kako bi otišla živjeti sa svojim mužem, stanovnici Machuabazaara sa suzama u očima gledali su kako bijela kola zauvijek odnose princezu crnoga grada. Bila je još djevojka kad ju je sudbina odnijela i nikad se nije vratila. Aryami je sjela kraj djece ispred vatre i pritisnula fotografiju na grudi. Oluja je ponovno hučala i Aryami je crpila snagu iz svojega bijesa i odlučivala što treba učiniti. Progonitelj poručnika Peakea neće biti zadovoljan dok ga ne ubije. Hrabrost toga mladića priskrbila joj je nekoliko prelijepih trenutaka koje ni po koju cijenu nije smjela pokvariti, čak ni kako bi oplakala svoju kćer. Iskustvo joj je pokazalo da će joj budućnost dati dovoljno vremena da žali za pogreškama učinjenim u prošlosti.

*** Vratila je fotografiju u kovčežić i uzela medaljon koji je prije mnogo godina dala izraditi za Kylian, nakit koji djevojka nikad nije stigla nositi. Medaljica se sastojala od dvaju zlatnih krugova, jednoga Sunca i jednoga Mjeseca koji su upadali jedno u drugo tvoreći cjelinu. Stisnula je sredinu medaljice i dijelovi su se razdvojili. Aryami je nanizala svaku polovicu medaljice na zaseban zlatni lančić i stavila ih djeci oko vrata. Dok je to činila, gospa je u tišini razmišljala o odlukama koje je trebala donijeti. Postojao je samo jedan način da prežive: trebala ih je razdvojiti, udaljiti jedno od drugoga, izbrisati im

21

prošlost i zatajiti identitet, od svijeta i njih samih, ma kako to bolno moglo biti. Nije bilo moguće zadržati ih skupa, a da se prije ili poslije ne oda. To je bio rizik koji ni po koju cijenu nije mogla preuzeti. I s tom se dvojbom trebala suočiti prije svitanja. Aryami je uzela dvije bebe u naručje i nježno ih poljubila u čelo. Majušne su ručice pomilovale njezino lice, a minijaturni prsti napipali su suze koje su prekrivale njezine obraze dok su je nasmiješeni pogledi proučavali ništa ne shvaćajući. Ponovno ih je stisnula u naručje i vratila u malenu kolijevku koju je sklepala za njih. Čim ih je spustila da spavaju, upalila je uljanicu i uzela pero i papir. Budućnost njezinih unuka sad je u njezinim rukama. Duboko je uzdahnula i počela pisati. U daljini je mogla čuti kako kiša jenjava i kako se zvuči oluje udaljavaju prema sjeveru dok se nad Calcuttom razmotavao neizmjeran zvjezdani plašt.

*** Thomas Carter vjerovao je da ga, kad navrši pedesetu, Calcutta, njegov dom u posljednjih trideset i tri godine, više neće moći iznenaditi. U svitanje toga svibanjskog dana 1916., nakon jedne od najbješnjih oluja kojih se sjećao izvan razdoblja monsuna, iznenađenje je stiglo na vrata sirotišta St. Patrick's u vidu košare s djetetom i zapečaćenim pismom upućenim baš njemu. Iznenađenje je bilo dvostruko. Prvo, nitko se u Calcutti ne trudi ostaviti dijete na vratima sirotišta; u gradu je bilo dovoljno uličica, odvodnih kanala i bunara da se to učini s kudikamo manje truda. I, drugo: nitko uz djecu nije ostavljao potpisana pisma, poput onoga koje je Carter dobio toga jutra. Pregledao je svoje naočale u protusvjetlu i dahnuo po staklima kako bi olakšao njihovo čišćenje ostarjelom krpicom od gruboga pamuka koju je rabio za taj zadatak ne manje od dvadeset i pet puta dnevno, trideset i pet puta tijekom mjeseci indijskoga ljeta. Dijete se odmaralo u spavaonici glavne medicinske sestre Vendele, pod njezinim budnim okom, nakon što ga je pregledao

22

doktor Woodward, kojeg su probudili nedugo prije svitanja i kojemu, osim što su ga podsjetili na Hipokratovu zakletvu, nitko ništa dodatno nije objasnio. Dijete je bilo uglavnom zdravo. Pokazivalo je određene znakove dehidracije, ali nije djelovalo kao da je pod utjecajem ijedne iz poširega kataloga vrućica koje su običavale gasiti živote tisuća djece i koje su im uskraćivale pravo da dosegnu dob kad mogu izgovoriti majčino ime. S njime su došli samo medaljica u obliku zlatnoga Sunca, koju je Carter držao među prstima, i ono pismo. Pismo koje ga je, ako je bilo pravo, a nikako nije uspijevao naći neku drugu mogućnost, stavljalo u veoma težak položaj. Carter je stavio medaljicu pod ključ, u gornju ladicu pisaćega stola, ponovno uzeo pismo i pročitao ga deseti put.

Cijenjeni gospodine Cartere, Prisiljena sam tražiti vašu pomoć u veoma mučnim okolnostima, pozivajući se na prijateljstvo koje vas je više od deset godina vezivalo za mojega pokojnog muža. Tijekom toga razdoblja moj muž nije štedio hvalospjeve o vašoj čestitosti i izuzetnome povjerenju koje ste uvijek budili u njemu. Stoga, danas vas molim da uslišate moju usrdnu molbu, ma koliko vam se čudnom mogla pričinjati, hitno i, ako je ikako moguće, u najvećoj tajnosti. Dječak kojeg sam vam prisiljena predati izgubio je roditelje od ruku ubojice koji se zakleo da će ih ubiti oboje, ali i zatrti njihovo potomstvo. Ne mogu vam, a mislim da nije ni pametno, otkriti razloge koji su ga nagnali na taj čin. Bit će dovoljno da vam kažem da pronalazak ovoga dječaka mora biti zadržan u tajnosti i da to ni pod kakvim okolnostima ne smijete prijaviti policiji ili britanskim vlastima budući da ubojica ima veze koje će ga ubrzo dovesti do njega. Iz očitih razloga ne mogu sama podizati dječaka, a da ga ne dovedem u opasnost da doživi sudbinu koja je snašla njegove roditelje. Shodno tomu, molim vas da preuzmete brigu za njega, da mu nadjenete ime i odgajate ga prema strogim načelima svoje

23

ustanove kako bi danas-sutra od njega postao pošten i pristojan čovjek kakvi su bili njegovi roditelji. Svjesna sam da dijete nikad neće moći saznati svoju prošlost, ali od životne je važnosti da tako ostane. Nemam mnogo vremena da vam iznesem još pojedinosti i ponovno sam prisiljena podsjetiti vas na prijateljstvo i povjerenje koje je moj muž osjećao prema vama kako bih opravdala svoju molbu. Preklinjem vas da pismo, nakon što ga pročitate, uništite kao i svaki znak koji bi mogao ukazati na pronalazak djeteta. Žalim što vas ovo ne mogu osobno zamoliti, ali ozbiljnost situacije sprečava me u tome. U uvjerenju da ćete znati donijeti primjerenu odluku, primite iskaze moje vječne zahvalnosti. ARYAMI BOSE

Kucanje na vratima trgnulo ga je iz čitanja. Carter je skinuo naočale, pomno presavio pismo i smjestio ga u ladicu pisaćega stola koju je zaključao. "Naprijed", rekao je. Vendela, glavna sestra u St. Patrick'su, provirila je u njegov ured sa svojim vječno strogim i službenim držanjem. Njezin pogled nije najavljivao ništa dobro. "Dolje je neki gospodin koji vas želi vidjeti", rekla je odrješito. Carter je nabrao čelo. "O čemu se radi?" "Nije mi htio reći pojedinosti", odgovorila je sestra, ali njezin izraz lica kao da je jasno davao do znanja da bi takve pojedinosti, sve i da ih ima, bile blago sumnjive. Nakon stanke, Vendela je ušla u ured i zatvorila vrata za sobom.

24

"Mislim da se radi o djetetu", rekla je sestra pomalo uznemireno. "Ništa mu nisam rekla." "Je li razgovarao s nekim?" upitao je Carter. Vendela je odmahnula glavom. Carter je kimnuo i spremio ključ od radnoga stola u džep hlača. "Mogu mu reći da niste ovdje", naglasila je Vendela. Carter je načas razmotrio tu mogućnost i shvatio da bi to, ako Vendeline slutnje idu u pravome smjeru (a obično je bilo tako), samo pojačalo dojam da St. Patrick's nešto krije. Učas je donio odluku. "Ne. Primit ću ga, Vendela. Neka uđe i pobrinite se da nitko od osoblja ne razgovara s njime. Apsolutna diskrecija u ovom slučaju. Jasno?" "Shvaćam." Carter je čuo kako se Vendelini koraci udaljavaju niz hodnik dok je iznova čistio naočale i uvjerio se da je kiša opet počela bezočno lupati po prozorima.

*** Muškarac je nosio dugačak crni plašt, a glava mu je bila zamotana u turban na kojem se razabirao taman medaljon nadvišen siluetom zmije. Njegove uglađene manire davale su naslutiti uspješnoga trgovca iz sjeverne Calcutte. Imao je blago hinduske crte lica, iako mu je koža bila bolesno blijeda, kao u nekoga koga zaobilaze sunčeve zrake. Miješano stanovništvo Calcutte stopilo se na ulicama grada s Bengalcima, Armencima, Židovima, Anglosaksoncima, Kinezima, muslimanima i nebrojenim drugim skupinama pristiglim do Kalina polja u potrazi za bogatstvom ili utočištem. To je lice moglo pripadati bilo kojoj etniji, ali i nijednoj. Carter je na svojim leđima osjetio prodorne oči, kako ga pozorno proučavaju dok je točio čaj u dvije šalice na pladnju koji im je donijela Vendela. "Sjednite, molim vas", ponudio je Carter ljubazno. "Šećera?" "Pit ću kako i vi."

25

Neznančev glas nije odavao nikakav naglasak ni obilježje. Carter je progutao slinu, uglavio srdačan osmijeh na usnama i okrenuo se nudeći mu šalicu čaja. Prsti omotani crnom rukavicom, dugi i zašiljeni poput kandža, obavili su bez oklijevanja vrući porculan. Carter je sjeo u svoj naslonjač i promiješao šećer u šalici. "Žalim što vam smetam u ovim trenucima, gospodine Cartere. Pretpostavljam da imate mnogo posla, pa ću biti kratak", ustvrdio je muškarac. Carter je učtivo kimnuo. "Što je dakle razlog vašega posjeta, gospodine...?" započeo je Carter. "Zovem se Jawahal, gospodine Cartere", objasnio je neznanac. "Bit ću veoma otvoren. Možda vam se moje pitanje učini čudnim, ali jeste li tijekom prošle noći ili jutros našli kakvo dijete, bebu od jedva nekoliko dana?" Carter je nabrao čelo i pokazao svoj najbolji iznenađen izraz. Ni preočit ni preblag. "Dijete? Mislim da ne razumijem." Muškarac koji je tvrdio da se zove Jawahal široko se nasmiješio. "Sad ćete čuti. Ne znam odakle da započnem. Činjenica je da se radi o pomalo neugodnoj situaciji. Uzdam se u vašu diskreciju, gospodine Cartere." "Računajte na nju, gospodine Jawahale", odgovorio je Carter otpijajući gutljaj čaja. Muškarac, koji nije ni okusio svoj, opustio se i počeo razjašnjavati svoje molbe. "Posjedujem velik dućan tekstilom na sjeveru grada", objasnio je. "Ja sam, štono bi se reklo, dobrostojeći čovjek. Neki me zovu bogatašem i imaju razloga. Mnoge su mi obitelji na brizi i čast mi je pomoći im koliko je to u mojoj moći." "Svi činimo koliko možemo", dodao je Carter ne odvajajući pogled od onih crnih i neprobojnih očiju.

26

"Naravno", nastavio je neznanac. "Razlog koji me doveo u vašu časnu ustanovu pomalo je mučan i htio bih to što prije riješiti. Prije tjedan dana djevojka koja radi u mojim radionicama rodila je dječaka. Otac mu je, čini se, angloindijski probisvijet koji ju je salijetao, a čije je boravište, otkad je čuo da je djevojka trudna, nepoznato. Čini se da je djevojčina obitelj iz Delhija, muslimani i strogi ljudi, koji nisu bili upoznati sa situacijom." Carter je svečano kimnuo pokazujući sućut na iznesenu priču. "Prije dva dana saznao sam od jednog od svojih predradnika da je djevojka, u napadu ludila, pobjegla od kuće u kojoj je živjela s nekim rođacima s nakanom da, čini se, proda dijete", nastavio je Jawahal. "Ne osuđujte je, ona je uzorna djevojka, ali pritisak koji su vršili na nju bio je prevelik. Ne trebate se čuditi. Ova zemlja, kao i vaša, gospodine Cartere, nije baš tolerantna prema ljudskim slabostima." "I mislite da bi dječak mogao biti ovdje, gospodine Jahawale?" pitao je Carter pokušavajući vratiti nit priče. "Jawahal", ispravio ga je posjetilac. "Sad ćete čuti. Istina je da sam se, kad sam saznao činjenice, osjetio na neki način odgovornim. Napokon, djevojka je radila pod mojim krovom. Ja i nekoliko pouzdanih predradnika prošli smo grad i saznali smo da je djevojka prodala dijete prijezira vrijednomu kriminalcu koji trguje djecom za prošnju. Danas je to otužna i uobičajena stvarnost. Našli smo ga, ali stjecajem okolnosti, koje sad nisu važne, u posljednjem je trenutku umakao. To se dogodilo sinoć, u blizini ovoga sirotišta. Imam razloga misliti da je, gonjen strahom od toga što bi mu se moglo dogoditi, taj lik ostavio dijete u susjedstvu." "Shvaćam", odrezao je Carter. "Jeste li povjerili taj posao lokalnim vlastima, gospodine Jawahale? Trgovina djecom strogo se kažnjava, kao što zacijelo znate." Neznanac je prekrižio ruke i blago uzdahnuo. "Nadao sam se da ću moći riješiti problem bez posezanja za krajnjim mjerama", rekao je. "Iskreno, da sam to učinio, upleo bih majku, pa bi dijete ostalo bez oba roditelja."

27

Carter je pozorno odvagnuo neznančevu priču i polagano i opetovano kimao u znak suosjećanja. Nije vjerovao ni u jedan jedini zarez. "Žao mi je što vam ne mogu pomoći, gospodine Jawahale. Nažalost, nismo našli nikakvo dijete niti smo načuli za takav događaj u ovom području", objasnio je. "Svejedno, ako mi date svoje podatke, mogu vam se javiti ako čujem bilo kakvu vijest, iako se bojim da ću biti prisiljen obavijestiti policiju u slučaju da netko ostavi dijete u ovoj bolnici. Takav je zakon i ja se na njega ne mogu oglušiti." Muškarac je nekoliko sekundi netremice u tišini promatrao Cartera. Carter je izdržao njegov pogled s navlas istim osmijehom premda je osjećao kako mu se stisnuo želudac, a puls mu se ubrzao kao da se nalazi pred zmijom spremnom na skok. Napokon, neznanac se srdačno nasmiješio i pokazao obrise Raj Bhawana, zgrade britanske vlade nalik palači, koja se uzdizala u daljini ogrnuta kišom. "Vi Britanci zadivljujuće se držite zakona i to vam služi na čast. Nije li lord Wellesley odlučio preseliti sjedište vlade 1799. u tu veličanstvenu enklavu kako bi dao novu važnost svojemu zakonu? Ili je to bilo 1800.?" upitao je Jawahal. "Bojim se da nisam dobar poznavalac lokalne povijesti", istaknuo je Carter, uznemiren prenaglim zaokretom koji je Jawahal dao razgovoru. Posjetilac je nabrao čelo u znak ljubaznog i miroljubivoga neodobravanja Carterova neznanja. "Calcutta, jedva dvjesto godina stara, grad je toliko oskudne povijesti i najmanje što možemo učiniti za njega jest da ga upoznamo, gospodine Cartere. Vratimo se temi, ja bih rekao da je to bilo 1799. Znate li koji je bio razlog premještanja? Guverner Wellesley rekao je da Indijom treba upravljati iz palače, a ne iz zgrade s knjigovođama; s idejama prinčeva, a ne trgovaca začinima. Pravi vizionar, rekao bih." "Nedvojbeno", odvratio je Carter ustajući s namjerom da otpravi neobičnoga posjetitelja.

28

"Poglavito u carstvu u kojem je dekadencija umjetnost, a Calcutta njezin najveći muzej", dodao je Jawahal. Carter je neodređeno kimnuo i ne znajući baš točno čemu. "Žao mi je što sam tratio vaše vrijeme, gospodine Cartere", zaključio je Jawahal. "Naprotiv", odvratio je Carter. "Žao mi je samo što vam ne mogu biti od veće pomoći. U ovakvim slučajevima, svi moramo učiniti sve što možemo." "Tako je", potvrdio je Jawahal također ustajući. "Zahvaljujem vam ponovno na ljubaznosti. Htio bih vas pitati još samo nešto." "Vrlo ću vam rado odgovoriti", odgovorio je Carter moleći se u sebi za trenutak kad će se moći otarasiti toga lika. Jawahal se zlobno nasmiješio kao da čita njegove misli. "Do koje dobi ostaju djeca koju prihvati vaša ustanova, gospodine Cartere?" Carter nije mogao prikriti izraz čuđenja na to pitanje. "Nadam se da nisam bio indiskretan", požurio je pažljivije birati riječi Jawahal. "Ako jesam, zanemarite moje pitanje. Čista znatiželja." "Ne, ni najmanje. To nije nikakva tajna. Štićenici St. Patrick'sa ostaju pod našim krovom do navršene šesnaeste godine. Kad prođe taj rok, završava razdoblje zakonskoga skrbništva. Tad su odrasli, ili bar tako misli zakon, i mogu sami krenuti u život. Kao što vidite, ovo je povlaštena ustanova." Jawahal ga je pozorno slušao i činilo se kao da razmišlja o tome. "Pretpostavljam da vam je bolno vidjeti kako odlaze nakon što ih sve te godine imate na skrbi", primijetio je Jawahal. "Na neki način, vi ste otac svoj toj djeci." "To je dio mojega posla", slagao je Carter. "Naravno. Ipak, oprostite mi na drskosti, ali kako znate koja je prava dob djeteta koje nema roditelje i obitelj? Tehnikalija, predmnijevam..."

29

"Dob svakoga našeg štićenika određuje se od dana njegova dolaska ili mu je naša ustanova približno procijeni", objasnio je Carter s nelagodom zbog rasprave o postupcima St. Patrick'sa s tim neznancem. "To vas pretvara u malenoga boga, gospodine Cartere", komentirao je Jawahal. "Ne dijelim tu ocjenu", odgovorio je Carter suho. Jawahal je uživao u nelagodi koja je prekrila Carterovo lice. "Oprostite na drskosti, gospodine Cartere", odvratio je Jawahal. "U svakom slučaju, drago mi je što sam vas upoznao. Možda vas u budućnosti posjetim i uspijem dati prilog vašoj plemenitoj ustanovi. Možda se vratim za šesnaest godina i onda upoznam momke koji su na današnji dan postali dio vaše velike obitelji..." "Bit će mi zadovoljstvo primiti vas ako tako budete htjeli", rekao je Carter ispraćajući neznanca do vrata ureda. "Čini se da kiša sve žešće pada. Možda biste radije pričekali da jenja." Muškarac se okrenuo prema Carteru, a crni biseri njegovih očiju intenzivno su zasjali. Te oči kao da su pozorno odmjeravale svaki Carterov pogled i izraz od trenutka kad je ušao u njegov ured, njuškajući po pukotinama i strpljivo analizirajući njegove riječi. Carter je požalio što mu je iznio tu ponudu da produlji gostoprimstvo St. Patrick'sa. Upravo u tom trenutku Carter je priželjkivao, kao malošto na svijetu, da mu se taj lik makne s očiju. Baš ga je bilo briga ako uragan pohara gradske ulice. "Kiša će ubrzo prestati, gospodine Cartere", odgovorio je Jawahal. "Ipak, hvala." Vendela, točna kao ura, čekala je na hodniku svršetak razgovora i ispratila posjetitelja do izlaza. S prozora ureda Carter je promatrao tu crnu siluetu kako se udaljava na kiši sve dok je nije vidio kako nestaje podno brda, među uličicama. Ostao je ondje, ispred prozora, pogleda uprtoga u Raj Bhawan, sjedište vlade. Nakon nekoliko minuta kiša je, baš kao što je predvidio Jawahal, prestala.

30

Thomas Carter natočio si je još jednu šalicu čaja i sjeo u naslonjač kako bi promatrao grad. Odrastao je na mjestu sličnom ovomu koje je sad vodio, na ulicama Liverpoola. Među zidovima te institucije naučio je tri stvari koje će obilježiti ostatak njegova života: cijeniti vrijednost materijalnoga u odgovarajućoj mjeri, voljeti klasike i, na posljednjem, ali ne i najmanje važnome mjestu, prepoznati lažljivca na kilometarskoj udaljenosti. Uživao je bez žurbe u čaju i odlučio je proslaviti pedeseti rođendan s obzirom na to da ga je Calcutta još uvijek mogla iznenaditi. Prišao je vitrini i izvukao kutiju cigara koje je čuvao za prigode vrijedne spomena. Užgao je dugačku šibicu i pripalio dragocjen primjerak svom strpljivošću koju je zahtijevao taj ritual. Zatim, iskoristivši plamen te šibice koju mu je poslala Providnost, izvukao je pismo Aryami Bose iz ladice pisaćega stola i zapalio ga. Dok se pergamena pretvarala u pepeo na malenom pladnju s ugraviranim inicijalima St. Patrick'sa, Carter je uživao u duhanu i, u čast jednom od svojih idola iz mladosti, Benjaminu Franklinu, odlučio je da će novi stanovnik sirotišta St. Patrick's odrastati s imenom Ben te da će on uložiti sav svoj napor da momčić između ta četiri zida nađe obitelj koju mu je sudbina uskratila.

31

Prije nego što nastavim s pripovijedanjem i prije nego što započnem detaljno objašnjavati događaje koji su uistinu važni za ovu priču, a koji su se zbili šesnaest godina poslije, moram kratko zastati kako bih predstavio neke od protagonista. Dovoljno je reći da se, dok se ovo odvijalo na ulicama Calcutte, neki od nas još nisu bili rodili, a drugi su imali tek nekoliko dana. Samo nam je jedna okolnost bila zajednička, ona koja će nas ujediniti pod krovom St. Patrick'sa: nikad nismo imali obitelj ni dom. Naučili smo preživjeti bez toga dvoga ili, bolje rečeno, izmislivši svoju vlastitu obitelj i stvorivši vlastiti dom. Obitelj i dom izabrane slobodnom voljom, gdje nije bilo mjesta slučajnosti ili laži. Nitko od nas sedmero nije imao drugog oca osim gospodina Cartera s njegovim razglabanjima o mudrosti Danteovih i Vergilijevih stranica, ni drugu majku osim Calcutte, s tajnama koje su krile njezine ulice pod zvijezdama Bengalskoga poluotoka. Naš je klub imao slikovito ime, čije je pravo porijeklo znao samo Ben, koji ga je i krstio prema svome ćefu, iako je nekolicina nas pretpostavljala da je naziv posudio iz staroga poštanskog kataloga bombajskih uvoznika. Bilo kako bilo, Chowbar Society osnovan je u onom trenutku naših života kad igre u sirotištu više nisu nudile izazove. Naprotiv, naša je domišljatost bila dovoljno razvijena da uspijemo nekažnjeno izmigoljiti iz zgrade u sitne sate, nakon policijskoga sata kreposne Vendele, prema sjedištu našega društva, tajanstvenoj i navodno začaranoj napuštenoj kući koja je desetljećima zauzimala ugao Cotton Streeta i Brabourne Roada, u samom središtu crnoga grada i svega nekoliko blokova od rijeke Hooghly. Ako ćemo iskreno, moram reći da ta kućerina, koju smo s ponosom nazivali Ponoćna palača (u skladu s vremenom naših plenarnih sjednica), nikad nije bila ukleta. Glasine o njezinoj ukletosti, ipak, bile su povezane s našom ilegalnom aktivnošću. Jedan od naših članova-osnivača, Siraj, profesionalni astmatičar i stručnjak za priče o duhovima, sablastima i vradžbinama Calcutte, smislio je legendu, sasvim prigodno zlokobnu i nevjerojatnu, o

32

njezinu bivšem stanaru. To je omogućavalo da naše tajno utočište bude čisto i slobodno od uljeza. Priča se, ukratko, vrtjela oko staroga trgovca koji se pojavljivao u bijelom ogrtaču i lebdio kućom očiju usijanih poput žeravica i dugih vučjih očnjaka, vrebajući neoprezne i znatiželjne duše. Detalj s očima i očnjacima, naravno, bio je osobni i prepoznatljiv Benov doprinos, koji je bio nepopravljiv ljubitelj zapleta od čije bi se nesmiljenosti klasici gospodina Cartera, od Sgfokla pa sve do krvoločnoga Homera, mogli zavući u mišju rupu. Unatoč šaljivom tonu njegova imena, Chowbar Society bio je klub za odabrane, strog poput onih koji su se nalazili u edvardijanskim zgradama središta Calcutte i po ekskluzivnosti nadmašivali svoje londonske imenjake; saloni za dokoličarenje s brendijem u ruci bili su baština najviših saksonskih patricija. Ako i nismo imali tako uzvišen prostor, barem nam je nakana bila plemenitija. Chowbar Society osnovan je s dva zadatka od kojih se nije smjelo odustati. Prvi, svakome od sedam članova jamčiti pomoć, zaštitu i bezuvjetnu potporu, u svim okolnostima, opasnostima ili nevoljama. Drugi, dijeliti sva znanja koja će svatko od nas stjecati i stavljati ih na raspolaganje ostalima, oboružavajući tako jedan drugoga za dan kad će se svatko od nas morati sam suočiti sa svijetom. Svaki se član zakleo svojim imenom i svojom čašću (nismo imali bliže rodbine kojom bismo osnažili zakletvu) da će ispunjavati ta dva zadatka i da će čuvati tajnost društva. U sedam godina neprekinutoga postojanja nikad nije bio primljen nijedan novi član. Lažem, učinili smo jednu iznimku, ali njezino iznošenje u ovom trenutku značilo bi remetiti red priče... Nema kluba čiji su članovi bili jedinstveniji i u kojem je važnost zakletve imala toliku težinu. Za razliku od klubova bogate gospode Mayfaira, nitko od nas nije imao ni dom ni dragu koja bi nas čekala nakon izlaska iz Ponoćne palače. I, kao još jedna velika razlika u odnosu na starodrevne zaklade bivših studenata Cambridgea - Chowbar Society primao je žene. Krenut ću od prve koja je položila zakletvu kao članicaosnivačica Chowbar Societyja, iako u vrijeme održavanja

33

ceremonije nitko od nas (uključujući i spomenutu, u njezinoj devetoj godini) nije o njoj razmišljao kao o ženi. Zvala se Isobel i, kao što je sama govorila, rodila se za svjetla pozornice. Isobel je sanjala da će postati nasljednica Sare Bernhardt, da će zavoditi publiku od Broadwaya do Shafestburyja, da će sve one dive filmske industrije u povojima u Hollywoodu i Bombayu zbog nje ostajati bez posla. Skupljala je isječke i kazališne programe, pisala vlastite drame ("aktivne monologe“, govorila bi ona) i glumila pred svima nama sa zamjetnim uspjehom. Posebno su se isticali njezini izvanredni komadi o fatalnoj ženi na rubu ponora. Ispod svojeg ekstravagantnog i melodramatičnoga držanja, Isobel je, možda izuzevši Bena, od sviju nas u grupi imala najbržu pamet. Najbolje noge, ipak, pripadale su Roshanu. Nitko nije trčao kao Roshan, koji je odrastao na ulicama Calcutte pod okriljem lopova, prosjaka i čitave faune one džungle sirotinjskih četvrti koja se širila na jugu grada. Kad je imao osam godina, Thomas Carter doveo ga je u St. Patrick's i, nakon nekoliko bjegova i povrataka, Roshan je odlučio ostati. Medu njegovim talentima bilo je i bravarstvo. Nije bilo brave na kugli zemaljskoj koja bi mogla odoljeti njegovu umijeću. Već sam govorio o Siraju, našem stručnjaku za začarane kuće. Osim astme, krhke tjelesne građe i slaboga zdravlja, Siraj je imao enciklopedijsko pamćenje, pogotovo kad je bila riječ o mračnim pričama o Calcutti (a bilo ih je na stotine). U tim avetinjskim pripovijestima koje su uveseljavale naša jedinstvena noćna sijela Siraj je bio dokumentarist, a Ben mitolog. Od storije o sablasnom jahaču iz Hastings Housea do one o utvari vođe pobune 1857., preko jezovitih pripovijesti o Crnoj rupi Calcutte (tamnici u kojoj se ugušilo više od stotinu ljudi, zarobljenih prilikom opsade Fort Williama), nije bilo jezovite priče ili epizode o povijesti grada koja bi izbjegla Siraju, njegovoj analizi i arhiviranju. Izlišno je reći da je drugima njegova strast bila povod za veselje i slavlje. Na njegovu nesreću pak Siraj je obožavao Isobel do granica ludila. Ne bi prošlo ni šest mjeseci a da njegove bračne ponude za budućnost (neizostavno odbijene) ne bi bile povod za romantičnu oluju u skupini i da ne bi pogoršale astmu odbačenoga ljubavnika. Isobel je svu svoju naklonost čuvala isključivo za Michaela, visokoga, vitkog i tihoga mladića koji je bez vidljivoga povoda

34

zapadao u duga melankolična stanja i imao dvojbenu sreću da se sjeća svojih roditelja, poginulih prilikom poplave na delti Gangesa, kad se prevrnula pretovarena barka. Michael je malo govorio i znao je slušati. Postojao je samo jedan način da upoznate njegove misli: promatranjem desetaka crteža koje je risao tijekom dana. Ben je znao reći kako bi on, da je na svijetu još nekoliko takvih kao Michael, sve svoje bogatstvo (koje će tek zgrnuti) uložio u dionice tvornica papira. Najbolji Michaelov prijatelj bio je Seth, snažan momčić bengalskoga porijekla i grubog izgleda koji bi se nasmiješio kojih šest puta godišnje, a i tada suzdržano. Seth je bio studiozan u svemu, neumorni gutač klasika gospodina Cartera i ljubitelj astronomije. Kad nije bio s nama, sav svoj napor ulagao je u gradnju čudnoga teleskopa s kojim, kako je običavao govoriti Ben, neće vidjeti ni vrh stopala. Seth nikad nije cijenio Benov blago zajedljiv smisao za humor. Ostao mi je samo Ben i, premda sam ga ostavio za kraj, teško mi je govoriti o njemu. Postojao je po jedan različiti Ben za svaki dan. Njegovo se raspoloženje mijenjalo svakih pola sata i prelazio je iz dugih razdoblja tužne šutnje u razdoblja hiperaktivnosti koja bi nas sve iscrpila. Jednoga je dana htio biti pisac; idućega, izumitelj i matematičar; onda pomorac ili ronilac; i sve drugo, sve zajedno i još ponešto. Ben je izmišljao matematičke teorije koje ni sam ne bi uspio upamtiti i pisao je pustolovne priče toliko besmislene da bi ih uništio tjedan dana nakon što bi ih napisao, posramljen što ih je uopće potpisao. Ispaljivao je nepromišljene ideje i zamršene igre riječi koje je uvijek odbijao ponoviti. Bio je kao škrinja bez dna, pun iznenađenja i tajni, svjetla i sjena. Ben je bio, i pretpostavljam da još uvijek jest, iako se desetljećima nismo vidjeli, moj najbolji prijatelj. Što se mene tiče, malo se toga može reći. Zovite me jednostavno Ian. Imao sam samo jedan, skroman san: studirati medicinu i raditi kao liječnik. Sudbina mi je bila naklonjena i ispunio mi se. No, kao što je Ben napisao u jednom od svojih pisama, "Bio sam u prolazu i registrirao što se zbiva". Sjećam se da smo, posljednjih dana toga svibnja 1932., nas sedmero članova Chowbar Societyja trebali navršiti šesnaest

35

godina. To je bila zloslutna dob koje smo se svi bojali i svi smo je iščekivali. Sa šesnaest godina St. Patrick's nas je vraćao društvu, prema statutu, kako bismo stasali u muškarce i žene i postali odgovorni odrasli ljudi. Taj je datum imao još jedno značenje koje smo svi vrlo dobro shvaćali: značio je konačno rasipanje Chowbar Societyja. Nakon toga ljeta naši su se putovi razišli i, unatoč našim obećanjima i slatkim lažima koje smo prodavali sami sebi, znali smo da će spona koja nas je vezala ubrzo nestati poput kule od pijeska na obali mora. Toliko uspomena čuvam na one godine u St. Patrick'su da se i dan-danas iznenadim dok se smiješim Benovim dosjetkama i fantastičnim pričama koje smo slušali u Ponoćnoj palači. Ali možda se od svih onih slika koje se odbijaju izgubiti u rijeci vremena najbolje sjećam one prikaze koju mi se toliko puta učinilo da vidim u spavaćoj sobi koju smo dijelili u St. Patrick'su, u onoj dugačkoj prostoriji, mračnoj i s visokim lučnim svodovima, što je podsjećala na bolničku salu. Pretpostavljam da me i tom prilikom nesanica, koja me morila i prve dvije godine boravka u Europi, pretvorila u promatrača svega što se zbivalo oko mene dok su drugi spokojno spavali. Dogodilo se to baš ondje, u toj bezdušnoj sali, gdje mi se toliko puta učinilo da vidim onu blijedu svjetlost kako prolazi sobom. Ne znajući kako da reagiram, pokušao sam se uspraviti i pratiti odsjaj do dna prostorije, i tad sam je ponovno vidio, onakvu kakvu sam sanjao u mnogim drugim prilikama: lelujava silueta žene omotane ogrtačem od sablasne svjetlosti naginjala se polako nad Benov krevet dok je on duboko snivao. Borio sam se da održim oči otvorene i činilo mi se da vidim svijetlu gospu kako majčinski miluje mojega prijatelja. Promatrao sam njezino ovalno i prozirno lice obavijeno sjajnim i koprenastim kolutom svjetla. Gospa bi podigla pogled i gledala me. Daleko od toga da sam se bojao; gubio sam se u bunaru onoga tužnog i ranjenoga pogleda. Princeza svjetla nasmiješila mi se i onda, nakon što bi ponovno pomilovala Benovo lice, njezina bi se silueta raspršila u kiši srebrnih kapljica. Uvijek sam vjerovao da ta vizija utjelovljava sjenu Benove majke koju nikad nije upoznao i, u nekom dijelu srca, gajio sam djetinju nadu da će, ako jednoga dana uspijem usnuti, takva

36

utvara bdjeti i nada mnom. Bila je to jedina tajna koju nikad ni s kime nisam podijelio, čak ni s Benom.

37

Posljednja noć Chowbar Societyja Calcutta, 25. svibnja 1932.

S

ve one godine dok je Thomas Carter bio na čelu St. Patrick'sa

držao je sate književnosti, povijesti i aritmetike samosvjesnim gardom stručnjaka u ničemu i znalca u svemu. Jedini predmet u kojem se svojim učenicima nije pokazao dobrim učiteljem bio je kako reći zbogom. Iz godine u godinu prolazila su pred njime lica s mješavinom nade i užasa onih koje će zakon ubrzo udaljiti od njegova utjecaja i od zaštite ustanove koju je vodio. Dok bi gledao tu mladež kako ulazi na vrata St. Patrick'sa, Thomas Carter obično bi ih uspoređivao s praznim stranicama na kojima mu je zadatak ispisati prva poglavlja priče koju neće smjeti dovršiti. Ispod njegova strogog i ozbiljnoga lica, nesklonoga pokazivanju osjećaja i dramatičnim govorancijama, nitko se nije više od Thomasa Cartera bojao zlokobnoga dana kad će te stranice zauvijek pobjeći s njegova radnoga stola. Ubrzo će pasti u nepoznate ruke i pod ne baš obzirna pera, u mračne epiloge, tako daleke od snova i očekivanja s kojima su njegovi štićenici kretali u usamljen let ulicama Calcutte. Iskustvo ga je prisililo da odustane od svoje želje da bude upućen u korake svojih učenika nakon što mu bude uskraćeno da ih vodi. To zbogom Thomasu Carteru dolazilo je u pratnji gorkog okusa razočaranja kad bi saznao, prije ili poslije, da je život tu djecu lišio ne samo prošlosti nego i budućnosti. Te jarke svibanjske noći, dok je na skromnoj zabavi upriličenoj u prednjem dvorištu zgrade slušao dječje glasove, Thomas Carter promatrao je iz tame svojega ureda svjetla grada kako blistaju pod zvjezdanim svodom i nakupine crnih oblaka koji su bježali prema obzoru, mrlje tinte u čaši bistre vode.

38

Još je jedanput odbio poziv da dođe na zabavu i ostao je u tišini izvaljen u naslonjaču, a jedino mu je svjetlo bio raznobojni odraz fenjera i papira kojima su Vendela i djeca uresili stabla u dvorištu i fasadu St. Patrick'sa, u stilu broda okićenoga za porinuće. Vrijeme će umjesto njega izreći oproštajne riječi u danima koji su preostali do službenoga roka da vrati djecu ulicama s kojih ih je spasio. Kao što im je u posljednje vrijeme prešlo u naviku, Vendela je ubrzo pokucala na njegova vrata. To je bio prvi put da je ušla ne čekajući odgovor i za sobom je zatvorila vrata. Carter je promatrao iznimno nasmiješeno lice glavne sestre i osmjehnuo se u polumraku. "Starimo, Vendela", rekao je upravitelj sirotišta. "Vi starite, Thomase", ispravila ga je Vendela. "Ja postajem zrelija. Ne kanite sići na zabavu? Djeca bi vas rado vidjela. Rekla sam im da baš i niste duša zabave... Ali ako me nisu slušali sve ove godine, neće me valjda početi slušati danas." Carter je upalio svjetiljku na radnome stolu i pokretom ruke pozvao Vendelu da sjedne. "Koliko godina radimo skupa, Vendela?" upitao je. "Dvadeset i dvije, gospodine Cartere", bila je precizna ona. "Dulje nego što sam trpjela svoga pokojnog muža, počivao u miru." Carter se nasmiješio Vendelinoj šali. "Kako ste me uspjeli podnositi sve to vrijeme?" zanimalo ga je. "Ne suzdržavajte se. Danas je zabava i dobre sam volje." Vendela je slegnula ramenima i poigravala se vijugavom skrletnom trakom koju je uplela u kosu. "Plaća nije loša, a djeca su mi draga. Ne kanite sići, zar ne?" Carter je polagano odmahnuo glavom. "Ne želim djeci kvariti zabavu", objasnio je Carter. "K tomu, ne bih bio u stanju ni minutu trpjeti Benove neumjerene dosjetke."

39

"Ben je večeras miran", rekla je Vendela. pretpostavljam. Djeca su predala Ianu kartu."

"Tužan,

Carterovo se lice ozarilo. Članovi Chowbar Societyja (za čije je ilegalno postojanje, protivno svim slutnjama, Carter već dugo znao) mjesecima su skupljali novac za kartu do Southamptona koju su kanili darovati prijatelju Ianu za rastanak, Ian je godinama izražavao želju da studira medicinu i Carter je, na Isobelin i Benov nagovor, pisao nekolicini engleskih škola preporučujući mladića i nagovarajući ih da mu dodijele stipendiju. Obavijest o stipendiji došla je godinu dana prije toga, ali trošak putovanja do Londona premašivao je sva predviđanja. Kad su čuli za taj problem, Roshan je predložio da okradu urede neke brodarske tvrtke nekoliko blokova od sirotišta. Siraj je predložio da organiziraju tombolu. Carter je odvojio iznos iz svojeg oskudnog osobnoga bogatstva, a Vendela je učinila isto. Nije bilo dovoljno. Stoga je Ben odlučio napisati dramu u tri čina pod naslovom Sablasti Calcutte (fantazmagorično blebetanje u kojem bi umirali i scenski radnici) koja se, s Isobel u glavnoj ulozi lady Windmare, i ostatkom skupine u sporednim ulogama te upadljivom scenografijom za koju je bio zadužen Ben, prikazivala sa zamjetnim uspjehom kod publike, iako ne i kod kritike, u raznim školama po gradu. Kao rezultat, skupljena je preostala svota za financiranje Ianova putovanja. Nakon premijere, Ben se odao energičnim hvalospjevima o komercijalnoj umjetnosti i nepogrešivom instinktu publike da prepozna remek-djelo. "Plakao je kao kišna godina kad su mu je dali", objasnila je Vendela. "Ian je sjajan momak, pomalo nesiguran, ali sjajan. Dobro će iskoristiti tu kartu i stipendiju", ustvrdio je Carter ponosno. "Pitao je za vas. Htio vam je zahvaliti na pomoći." "Niste mu valjda rekli da sam dao novac iz svojega džepa?" pitao je Carter uzrujano. "Jesam, ali Ben me demantirao tvrdeći da ste čitav ovogodišnji budžet proćerdali na kocki", naglasila je Vendela.

40

Iz dvorišta se i dalje čula graja. Carter je namrštio čelo. "Taj je momak vrag. Da ne odlazi odavde, ja bih ga izbacio." "Vi obožavate toga mladića, Thomase", nasmiješila se Vendela uspravljajući se. "I on to zna." Sestra se zaputila prema vratima i okrenula se kad je stigla do praga. Nije se lako predavala. "Zašto ne siđete?" "Laku noć, Vendela", odrezao je Carter. "Vi ste dosadan starac." "Ne dotičimo temu godina, ili ću biti prisiljen zaboraviti da sam gospodin..." Vendela je promrmljala nekoliko nerazumljivih riječi o beskorisnosti njezine upornosti i ostavila Cartera samoga. Upravitelj St. Patrick'sa ponovno je utrnuo svjetlo na radnome stolu i oprezno prišao prozoru da proviri kroz pukotine grilja, na vrt s upaljenim bakljama i bakrenastom svjetlošću fenjera koja je bojila poznata i nasmiješena lica ispod punoga Mjeseca. Uzdahnuo je. Iako nitko od njih to nije znao, svi su imali jednosmjernu kartu prema nekamo, no samo je Ian znao svoje krajnje odredište.

*** "Još dvadeset minuta i bit će ponoć", najavio je Ben. Njegove su oči sjale dok je promatrao iskre u zlaćanoj vatri koje su po zraku rasipale kišu zapaljenih niti. "Nadam se da Siraj za danas ima dobre priče", rekla je Isobel proučavajući dno šalice koju je držala u protusvjetlu, kao da očekuje da će u njoj nešto naći. "Imat će najbolje", tvrdio je Roshan. "Danas je naša posljednja noć. Kraj Chowbar Societyja." "Pitam se što će biti s Palačom", istaknuo je Seth. Nitko od njih već godinama nije napuštenu kućerinu zvao nijednim drugim imenom.

41

"Pogodi", predložio je Ben. "Zgrada policijske uprave ili banka. Nije li to ono što uvijek grade kad sruše nešto u bilo kojem gradu na svijetu?" Siraj im se bio pridružio i razmišljao je o Benovim zlokobnim predviđanjima. "Možda otvore kazalište", naglasio je kržljavi momčić gledajući svoju nedostižnu ljubav, Isobel. Ben je zakolutao očima i zatresao glavom. Kad bi počeo laskati Isobel, Siraj nije poznavao granice dostojanstva. "Možda je ostave na miru", rekao je Ian, koji je u tišini slušao svoje prijatelje prikrivajući da potajno zirka prema crtežu koji je Michael risao u malenoj bilježnici. "O čemu je tu riječ, Canaletto?" upitao je Ben bez imalo zlobe u glasu. Michael je prvi put dignuo pogled sa svojega crteža i usmjerio ga na svoje prijatelje koji su ga promatrali kao da je upravo pao s neba. Stidljivo se nasmiješio i pokazao crtež svojoj publici. "To smo mi", odgovorio je stalni portretist kluba sedmero mladih. Preostalih šest članova Chowbar Societyja pomno je proučavalo portret dugih pet sekundi obavijenih pobožnom tišinom. Prvi je od crteža pogled odvojio Ben. Michael je na licu svojega prijatelja prepoznao neprobojnu masku koju bi imao kad bi ga stali bičevati njegovi čudni napadi sjete. "To je moj nos?" pitao je Siraj. "Ja nemam takav nos! Izgleda kao udica!" "I nije ništa drugo", naznačio je Ben razvlačeći osmijeh koji nije zavarao Michaela, ali ostale jest. "Ne kukaj; da te crtao iz profila, vidjela bi se samo ravna linija." "Daj da vidim", rekla je Isobel uzimajući crtež i detaljno ga proučavajući pri svjetlosti treperave svjetiljke. "Tako nas ti vidiš?" Michael je kimnuo.

42

"Slikao si samoga sebe iz drugoga kuta u odnosu na ostale", primijetio je Ian. "Michael uvijek vidi ono što drugi ne vide", rekao je Roshan. "A što si to vidio u nama što nitko drugi nije kadar vidjeti, Michaele?" pitao je Ben. Ben se pridružio Isobel i analizirao je portret. Tragovi Michaelove masne olovke smjestili su ih skupa ispred jezera na kojem su se odražavala njihova lica. Na nebu je bio velik pun Mjesec, a u dnu slike šuma koja se gubila u daljini. Ben je pregledao njihova lica raspršena po površini vode i usporedio ih s onima koja su se nadvila nad maleno jezero - nijedno od njih nije nalikovalo svojem odrazu. Isobelin glas trgnuo ga je iz misli. "Mogu li ga zadržati, Michaele?" pitala je Isobel. "Zašto ti?" pobunio se Seth. Ben je naslonio ruku na rame krepkoga bengalskog mladića i uputio mu kratak i prodoran pogled. "Pusti je neka ga zadrži", promrmljao je. Seth je kimnuo i Ben ga je nježno potapšao po ramenu dok je krajičkom oka promatrao staru, otmjeno odjevenu gospu u društvu djevojke njegovih godina dok je prelazila prag dvorišta St. Patrick'sa u smjeru glavne zgrade. "Što je?" pitao je Ian tihim glasom kraj njega. Ben je polagano odmahnuo glavom. "Imamo posjet", rekao je ne odvajajući pogled od one žene i djevojke. "Ili nešto slično."

*** Kad je Bankim pokucao na vrata, Thomas Carter već je bio zamijetio dolazak te žene i njezine pratnje s prozora s kojeg je promatrao zabavu u dvorištu. Upalio je svjetlo na radnome stolu i pozvao pomoćnika neka uđe. Bankim je bio mladić izrazito bengalskih crta lica i živih prodornih očiju. Odrastavši u St. Patrick'su, vratio se u sirotište kao učitelj fizike i matematike nakon nekoliko godina

43

podučavanja u raznim provincijskim školama. Sretan rasplet Bankimove priče bila je jedna od iznimaka kojima je Carter iz godine u godinu hranio svoj moral. Vidjeti ga kako ondje kao odrastao čovjek odgaja mlade u razredima u kojima je prije mnogo godina sjedio on, bila je najveća nagrada koju je Carter mogao poželjeti za svoje napore. "Oprostite što vam smetam, Thomase", rekao je Bankim. "Ali dolje je neka gospa koja tvrdi da mora razgovarati s vama. Rekao sam joj da vas nema i da danas imamo zabavu, ali nije me željela saslušati i energično je navalila, da ne kažem nešto drugo." Carter je u čuđenju gledao svojega pomoćnika, bacivši pogled na sat. "Gotovo je ponoć", rekao je. "Tko je ta žena?" Bankim je slegnuo ramenima. "Ne znam tko je, ali znam da neće otići dok je ne primite." "Nije rekla što želi?" "Rekla mi je samo da vam ovo predam", odgovorio je Bankim pružajući Carteru sjajan lančić. "Rekla je da ćete znati o čemu je riječ." Carter je uzeo lančić i pregledao ga pod svjetiljkom pisaćega stola. Bio je to medaljon, krug koji je predstavljao zlatni Mjesec. Trebalo je neko vrijeme da mu ta slika probudi pamćenje. Zaklopio je vjeđe i osjetio kako mu se u želucu polagano stvara čvor. Imao je sličan medaljon, krio ga je u kovčežiću koji je čuvao pod ključem u vitrini radne sobe. Medaljon koji nije vidio šesnaest godina. "Ima li problema, Thomase?" pitao je Bankim, vidno zabrinut zbog promjene koju je zapazio na Carteru. Upravitelj sirotišta slabašno se nasmiješio i odmahnuo glavom spremajući lanac u džep svoje košulje. je."

"Nikakvih", odgovorio je kratko. "Neka se popne. Primit ću

Bankim ga je začuđeno gledao i Carter je načas pomislio da će njegov bivši štićenik postaviti pitanje koje nije htio čuti.

44

Napokon, Bankim kimnu i izađe iz radne sobe nježno zatvarajući vrata. Dvije minute nakon toga Aryami Bose ušla je u privatno svetište Thomasa Cartera i s lica maknula veo koji ga je prekrivao.

*** Ben je temeljito proučavao djevojku koja je strpljivo čekala pod lukom glavnog ulaza u St. Patrick's. Bankim se ponovno pojavio i, nakon što je pozvao staru damu da pođe za njime, ova je, nepogrešivo autoritativnim pokretom, naznačila djevojci da na ulazu čeka njezin povratak poput kamenoga kipa. Bilo je očito da je starica došla posjetiti Cartera i, imajući u vidu rijetke prilike kojima je upravitelj sirotišta začinjao svoj društveni život, Ben se usudio pretpostaviti da se ponoćni posjet ovih tajanstvenih ljepotica, ma koliko godina imale, mogao svrstati među iznenađenja. Ben se nasmiješio i ponovno se usredotočio na djevojku. Visoka i vitka, nosila je jednostavnu odjeću, iako neobičnu, ruho za koje bi se reklo da je šivao netko s osobnim i osobitim stilom, dakako, nepribavljivo na bilo kojem bazaru crnoga grada. Njezino lice, koje nije uspijevao jasno razabrati s mjesta na kojem se nalazio, činilo mu se kao isklesano u kamenu, s blagim crtama te blijedom i sjajnom kožom. "Ima li koga?" prišapnuo mu je Ian na uho. Ben je glavom pokazao na djevojku ne trepćući. "Gotovo je ponoć", dodao je Ian. "Nađemo se u Palači za nekoliko minuta. Završno zasjedanje, podsjećam." Ben je odsutno kimnuo. "Pričekaj sekundu", rekao je i odlučno krenuo prema djevojci. "Bene", za njim je dobacio Ian. "Ne sad..." Ben se oglušio na poziv svojega prijatelja. Znatiželja da razriješi enigmu bila je jača od protokolarnih pretjerivanja Chowbar Societyja. Nabacio je blažen osmijeh uzornog učenika i zaputio se prema djevojci. Vidjela je da joj prilazi i spustila pogled.

45

"Bok! Ja sam pomoćnik gospodina Cartera, upravitelja St. Patrick'sa", rekao je pobjedonosnim tonom. "Mogu li što učiniti za tebe?" "Zapravo, ne. Tvoj... kolega odveo je moju baku upravitelju", rekla je djevojka. "Tvoja baka?" pitao je Ben. "Razumijem. Nadam se da nije ništa ozbiljno. Hoću reći, ponoć je i pitao sam se je li sve u redu." Djevojka se slabašno nasmiješila i odmahnula glavom. Ben joj je uzvratio. Nije bila lak plijen. "Zovem se Ben", rekao je ljubazno. "Sheere", odgovorila je djevojka gledajući u vrata, kao da očekuje da otamo svakoga časa izroni njezina baka. Ben je protrljao ruke. "Dobro, Sheere", rekao je. "Dok moj kolega Bankim vodi tvoju baku u ured gospodina Cartera, možda ti mogu iskazati naše gostoprimstvo. Šef uvijek naglašava da moramo biti ljubazni prema posjetiteljima." "Nisi li malo premlad da bi bio upraviteljev pomoćnik?" pitala je Sheere izbjegavajući mladićeve oči. "Mlad?" pitao je on. "Laska mi tvoj kompliment, ali žalim što ti moram reći da ću ubrzo navršiti dvadeset i tri godine." "Nikad to ne bih rekla", odgovorila je Sheere. "To nam je u obitelji", objasnio je Ben. "Imamo kožu otpornu na starenje. Kad moja majka, na primjer, hoda sa mnom ulicom, čuj, svi misle da mi je sestra." "Uistinu?" pitala je Sheere susprežući nervozan osmijeh; nije povjerovala ni u jednu jedinu riječ njegove priče. "Dakle, što je s prihvaćanjem gostoprimstva St. Patrick'sa?" navaljivao je Ben. "Danas imamo oproštajnu zabavu za mlade koji će nas ubrzo napustiti. Tužno je to, no čitav se život otvara pred njima. I ganutljivo." Sheere je prikovala svoje biserne oči na Bena i njezine usne polagano su ocrtale osmijeh nevjerice.

46

"Moja je baka tražila da je čekam ovdje." Ben je pokazao na vrata. "Ovdje?" pitao je. "Baš ovdje?" Sheere je kimnula ništa ne shvaćajući. "Znaš", započeo je Ben gestikulirajući, "žao mi je što ti to moram reći, jer, eto, mislio sam da neću. Nije dobro za ugled centra, no ne ostavljaš mi izbora: imamo problem s otpadanjem žbuke. Na pročelju." Djevojka ga je gledala bez riječi. "Otpadanjem žbuke?" Ben je svečano kimnuo. "Upravo tako", potvrdio je preneražen. "Baš tužno. Ovdje, na istome mjestu gdje ti sad stojiš, nema ni mjesec dana da je gospođu Potts, našu staru kuharicu koju je Bog čuvao mnoge godine, udario komad opeke koji je otpao s drugoga kata." Sheere se nasmijala. "Ne čini mi se da je taj nesretni događaj razlog za smijeh, ako smijem primijetiti", rekao je Ben ledeno ozbiljno. "Ne vjerujem ni u što od toga što si rekao. Niti si upraviteljev pomoćnik niti imaš dvadeset i tri godine niti je na kuharicu prije mjesec pala kiša opeke", izazivala ga je Sheere. "Lažljivac si i nisi rekao nijednu istinitu riječ otkad si počeo govoriti." Ben je oprezno odvagnuo situaciju. Prvi dio njegove taktike, kao što je i bilo predvidljivo, propuštao je vodu i zahtijevao je mudar, ali prepreden zaokret u retorici. "Dobro, priznajem da sam se možda malo zanio, ali nije sve što sam rekao laž." "A, ne?" "Nisam ti slagao svoje ime. Zovem se Ben. A to da ti nudim našu gostoljubivost, i to je istina." Sheere se široko nasmiješila.

47

"Rado bih prihvatila, Bene, ali moram ovdje čekati. Stvarno." Mladić je protrljao ruke i poprimio izgled nekoga tko se ravnodušno prepušta sudbini. "Dobro. Pričekat ću s tobom", najavio je svečano. "Ako opeka treba pasti, neka padne na mene." Sheere je nezainteresirano slegnula ramenima i kimnula, svraćajući ponovno pogled na vrata. Prošla je duga minuta šutnje, a da se nijedno od njih nije pomaknulo ni otvorilo usta. "Vruća noć", prokomentirao je Ben. Sheere se okrenula i uputila mu blago neprijateljski pogled. "Ostat ćeš ovdje čitavu noć?" pitala je. "Dogovorimo se oko nečega. Dođi popiti sa mnom i mojim prijateljima čašu prefine ledene limunade i pustit ću te na miru", ponudio je. "Ne mogu, Bene. Uistinu." "Bit ćemo dvadeset metara odavde", dodao je Ben. "Možemo staviti čegrtušu na vrata." "To ti je toliko važno?" pitala je Sheere. Ben je kimnuo. "Ovo mi je posljednji tjedan ovdje. Proveo sam tu čitav život i za pet dana opet ću biti sam. Stvarno sam. Ne znam hoću li moći provesti još koju noć poput ove, među prijateljima. Ti ne znaš kako je to." Sheere ga je dugo promatrala. "Znam kako je to", rekla je naposljetku. "Vodi me na tu limunadu."

*** Kad ga je Bankim, pomalo oklijevajući, ostavio samoga u uredu, Carter si je natočio čašicu brendija i ponudio drugu svojoj gošći. Aryami je odbila pričekavši da Carter sjedne u svoj naslonjač, leđima okrenut prozoru ispod kojeg su slavila djeca, nesvjesna ledene tišine koja je lebdjela u toj prostoriji. Carter je ovlažio

48

usne alkoholom i uputio starici ljubopitljiv pogled. Vrijeme nije ni najmanje ublažilo strogost njezina lica, a u očima joj se još mogla nazrijeti unutrašnja vatra koje se sjećao. Ženi njegova starog prijatelja, iz vremena koje je sad djelovalo silno daleko. Dugo su se promatrali u tišini. "Slušam vas", rekao je naposljetku Carter. "Prije šesnaest godina bila sam prisiljena povjeriti vam život jednoga dječaka, gospodine Cartere", započela je Aryami tihim, ali odlučnim glasom. "Bila mi je to jedna od najtežih odluka u životu i znam da tijekom tih godina niste iznevjerili povjerenje koje sam imala u vas. Sve ovo vrijeme nisam se željela upletati u dječakov život, svjesna da mu nigdje neće biti bolje nego pod vašom zaštitom. Nikad nisam imala priliku zahvaliti vam na svemu što ste učinili za dječaka." "Samo sam obavljao svoju dužnost", odvratio je Carter. "Ali sumnjam da je to tema o kojoj ste danas došli razgovarati, u ove sitne sate." "Rado bih da mogu reći da jest, ali nije", rekla je Aryami. "Došla sam jer je život toga momčića u opasnosti." "Benov." "To je ime koje ste mu vi nadjenuli. Sve što zna i sve što jest može zahvaliti vama, gospodine Cartere", rekla je Aryami. "Ali ima nešto od čega ga ni vi ni ja nećemo moći zaštititi još dugo: od prošlosti." Kazaljke na satu Thomasa Cartera sljubile su se u ponoć- noj vertikali. Carter je ispio brendi koji si je natočio pa s prozora uputio pogled prema dvorištu. Ben je razgovarao s djevojkom koju Carter nije poznavao. "Kako već rekoh, slušam vas", ponovio je Carter. Aryami se uspravila i, prekriživši ruke, započela svoju priču...

*** "Tijekom šesnaest godina prošla sam čitavu državu mijenjajući utočišta i skrovišta. Prije dva tjedna, dok sam na jedva mjesec dana zastala u domu svojih rođaka kako bih se oporavila od

49

bolesti, primila sam pismo. Bilo je to u Delhiju. Nitko nije znao, niti je smio znati, da smo moja unuka i ja ondje. Kad sam ga otvorila, shvatila sam da sadrži list praznoga papira, bez ijednoga slova. Mislila sam da se radi o pogrešci ili o šali, sve dok nisam proučila kuvertu. Nosila je žig poštanskog ureda u Calcutti. Tinta na pečatu bila je zamrljana i bilo je teško razabrati dio njegova sadržaja, ali uspjela sam dešifrirati datum. Bio je to 25. svibnja 1916. Pohranila sam pismo i nisam ga više gledala sve do te večeri. Kako je sve upućivalo, trebalo mu je šesnaest godina da prijeđe Indiju do vrata one kuće, na mjesto kojemu samo ja imam pristup. Nisam se prevarila: datum je bio isti kao što mi se činilo da sam razabrala na onome razmrljanom pečatu, ali nešto se promijenilo. List papira, koji je nekoliko sati prije toga bio prazan, sadržao je nekoliko rečenica, napisanih svježom crvenom tintom, toliko svježom da su se slova razmrljala na poroznom papiru pri samom dodiru prstiju. 'Više nisu djeca, starice. Vratio sam se po svoje. Skloni mi se s puta.' To su bile riječi koje sam pročitala u pismu prije nego što sam ga bacila u vatru. Odmah sam znala tko je poslao pismo, kao i to da je došao trenutak da iskopam stare uspomene koje sam tijekom ovih posljednjih godina naučila ignorirati. Ne znam jesam li vam ikad govorila o svojoj kćeri Kylian, gospodine Cartere. Sad sam tek starica koja čeka svoj kraj, ali nekad sam i ja bila majka, majka najdivnijega stvorenja koje je kročilo u ovaj grad. Tih dana prisjećam se kao najsretnijih u svojem životu. Kylian je sklopila brak s jednim od najdivnijih muškaraca koje je dala ova zemlja i otišla živjeti s njime u kuću koju je on sagradio na sjeveru grada, u kuću kakva dotad nije bila viđena. Suprug moje kćeri, Lahawaj Chandra Chatterghee, bio je inženjer i pisac. Prvi koji je osmislio telegrafsku mrežu ove države, gospodine Cartere, prvi koji je osmislio sustav elektrifikacije koji će pisati budućnost naših gradova, prvi koji je sagradio željezničku mrežu u Calcutti... Prvi u svemu što bi si zacrtao. Ali njihova sreća nije potrajala. Chandra Chatterghee izgubio je život u užasnome požaru koji je uništio stari kolodvor Jheeter's Gate, s druge strane Hooghlyja. Sigurno ste koji put vidjeli tu zgradu. Danas je napuštena, ali svojevremeno je bila

50

jedna od najdičnijih građevina Calcutte. Revolucionarna čelična konstrukcija, izbrazdana tunelima, na nekoliko razina, sa sustavima za dovod zraka i s hidrauličnim spojevima za tračnice koje su svi inženjeri svijeta dolazili gledati i diviti im se puni čuđenja. Sve to, djelo inženjera Chandre Chattergheea. U noći službenog otvorenja Jheeter's Gatea neobjašnjivo je planuo vlak koji je prevozio više od tristo napuštene djece prema Bombayu. Ostao je zakopan u tami tunela koji su zaranjali u zemlju i nitko se iz njega nije spasio, ostali su u sjenama podzemnih galerija zapadne obale Calcutte. Ta noć, kad je u tom vlaku poginuo inženjer Chandra, među ljudima ovoga grada ostat će zapamćena kao jedna od najvećih tragedija koju je doživjela Calcutta. Mnogi smatraju da su se mračne sjene baš te noći razmiljele iznad ovoga grada. Čule su se i glasine da je požar podmetnula skupina britanskih financijaša kojima je nova željeznička linija mogla nauditi ako bi se pokazalo da je morski transport robe, jedan od najvećih poslova Calcutte još iz vremena lorda Clivea i kolonijalnih kompanija, zastario. Vlak je bio budućnost. Tračnice su bile put kojim bi jednoga dana ova zemlja i ovaj grad mogli krenuti put sutrašnjice, oslobođeni od vlasti Britanaca. One noći kad je izgorio Jheeter's Gate, ti su se snovi pretvorili u noćne more. Nekoliko dana nakon nestanka inženjera Chandre, moja kći Kylian, koja je čekala rođenje svojega prvog djeteta, bila je žrtva prijetnji jednoga čudnog lika izašlog iz mraka Calcutte, ubojice koji se zakleo da će ubiti ženu i potomstvo čovjeka kojeg je optužio za sve svoje nedaće. Taj čovjek, taj kriminalac, bio je podmetač požara u kojem je Chandra izgubio život. Mladi časnik britanske vojske, bivši udvarač moje kćeri, poručnik Michael Peake, zacrtao si je da će zaustaviti toga luđaka, ali zadatak se pokazao mnogo težim nego što je mislio. One noći kad je moja kći trebala roditi neki su muškarci upali u kuću i odveli je. Plaćeni ubojice. Ljudi bez imena i savjesti kakve je, za nekoliko novčića, lako naći na ulicama ovoga grada. U tjedan dana poručnik - na rubu očaja - pretražio je sve zakutke ovoga grada u potrazi za mojom kćeri. Nakon toga dramatičnog tjedna, Peake je imao užasan predosjećaj koji se pokazao točnim. Ubojica je odveo moju kćer u utrobu ruševina Jheeter's Gatea.

51

Ondje je, u prljavštini - i među ostacima one tragedije - moja kći rodila dječaka od kojeg ste vi načinili čovjeka, gospodine Cartere. Njega, Bena, i njegovu sestru, od koje sam ja pokušala načiniti ženu i kojoj sam, kao i vi, dala ime, ime koje je njezina majka oduvijek sanjala za nju: Sheere. Riskirajući vlastiti život, poručnik Peake uspio je oteti dvoje djece iz ubojičinih ruku. Ali onaj kriminalac, zaslijepljen mržnjom, zakleo se da će slijediti njihov trag i okončati njihov život čim dosegnu dovoljno odraslu dob da mogu osvetiti pokojnog oca, inženjera Chandru Chatergheea. To je bila njegova jedina nakana: uništiti svaki trag djela i života njegova neprijatelja, po svaku cijenu. Kylian se na samrti zarekla da njezina duša neće naći pokoja dok ne bude znala da su joj djeca na sigurnome. Poručnik Peake, čovjek koji ju je potajno volio koliko i njezin pravi muž, dao je život kako bi se obećanje koje je zapečatilo njezine usne moglo ostvariti. Dana 25. svibnja 1916. uspio je prijeći Hooghly i predati mi djecu. Njegova mi je sudbina, do dana današnjega, ostala nepoznata. Shvatila sam da je jedini način da spasim život djece taj da ih razdvojim i da zatajim njihov identitet i njihovo prebivalište. Ostatak priče o Benu znate bolje od mene. Što se tiče Sheere, uzela sam je pod svoje i krenula na dugačak put po čitavoj zemlji, odgajajući je u spomen na velikoga čovjeka, koji je bio njezin otac, i na veliku ženu koja joj je dala život, moju kćer. Nikad joj nisam rekla više od onoga što sam mislila da je neophodno. U svojoj sam naivnosti pomislila da će prostorna i vremenska udaljenost izbrisati trag prošlosti, ali ništa ne može izmijeniti naše izgubljene korake. Kad sam dobila to pismo, znala sam da je bježanju došao kraj i da je vrijeme da se vratim u Calcuttu kako bih vas upozorila na ono što se događa. Nisam bila iskrena prema vama one noći u pismu koje sam vam poslala, gospodine Cartere, ali slušala sam srce, misleći da to moram učiniti, prema svojoj savjesti. Uzela sam unuku, ne mogavši je ostaviti sad kad je ubojica saznao naše prebivalište, i vratile smo se. Čitavim putem nisam mogla izbiti iz glave misao koja se, kako smo se približavale

52

odredištu, to više pretvarala u opsesiju. Bila sam sigurna da sad, u trenutku kad su Ben i Sheere odrasli, taj ubojica opet čeka u mraku kako bi ispunio staro obećanje i znala sam, jasnoćom koju nam omogućava samo blizina tragedije, da ga ovaj put nitko i ništa neće zaustaviti u tome..."

*** Thomas Carter dugo je sjedio u tišini ne odvraćajući pogled s ruku na radnome stolu. Kad je podigao pogled, uvjerio se da je Aryami još ondje, da sve što je čuo nije plod njegove mašte, i shvatio je da se u tom trenutku osjeća kadrim donijeti samo jednu razumnu odluku, da si ulije još malo brendija u čašu i sam digne čašu u svoje zdravlje. "Ne vjerujete mi..." "Nisam to rekao", pobunio se Carter. "Ništa niste rekli", pojasnila je Aryami. "Zato i jesam zabrinuta." Carter je otpio brendi i zapitao se zbog koje mu je nesretne izlike trebalo deset godina da posegne za opojnim čarima alkohola koji je čuvao u vitrini, ljubomorom kojom se čuvaju samo relikvije bez ikakve praktične vrijednosti. "Nije lako povjerovati to što ste mi upravo ispripovijedali, Aryami", odgovorio je. "Stavite se na moje mjesto." "Ipak, skrbili ste o mladiću šesnaest godina." "Skrbio sam o napuštenom djetetu, ne o nevjerojatnoj priči. To je moja dužnost i moj posao. Ova je zgrada sirotište, a ja sam njegov upravitelj. To je sve, nema tu ničega više." "Da, ima, gospodine Cartere", odvratila je Aryami. "Dala sam si truda da svojevremeno malo istražim. Nikad niste zabilježili da ste našli Bena. Nikad to niste prijavili. Ne postoje dokumenti koji potvrđuju njegov dolazak u ovu ustanovu. Sigurno postoji razlog zašto ste tako postupili, ako ono što nazivate nevjerojatnom pričom nije imalo nikakvu vjerodostojnost."

53

"Žao mi je što vam moram proturječiti, Aryami, ali ti dokumenti postoje. S drugim datumom i u drugim okolnostima. Ovo je državna ustanova, ne kuća tajni." "Niste odgovorili na moje pitanje", presjekla ga je Aryami. "Ili, bolje rečeno, samo ste mi dali još razloga da vam ga ponovim: što vas je nagnalo da lažirate Benovu prošlost ako niste vjerovali u događaje koje sam izložila u svojem pismu?" to."

"Uz dužno poštovanje, ne vidim zašto bih vam odgovorio na

Aryamine su oči počivale na njegovima i Carter je pokušao izbjeći njezin pogled. Gorak se osmijeh pomolio na staričinim usnama. "Vidjeli ste ga", rekla je Aryami. "Govorimo li o nekom novom liku u priči?" pitao je on. "Tko koga pokušava odgovorila je Aryami.

zavarati,

gospodine

Cartere?"

Činilo se da je razgovor došao do mrtve točke. Carter se uspravio i načinio nekoliko koraka po uredu dok ga je starica pozorno promatrala. Zatim se okrenuo prema Aryami. "Recimo da vjerujem u vašu priču. pretpostavka. Što očekujete da učinim?"

To

je

obična

"Da maknete Bena s ovoga mjesta", odgovorila je oštro Aryami. "Razgovarajte s njime. Upozorite ga. Pomognite mu. Ne tražim da činite s momkom nešto što niste činili posljednjih godina." "Moram podrobno razmisliti o tome", rekao je Carter. "Nemojte predugo. Onaj je čovjek čekao šesnaest godina, možda mu nije problem pričekati još koji dan. A možda jest." Carter se ponovno srušio u svoj naslonjač i pokazao znak primirja.

54

"Onoga dana kad smo našli Bena, primio sam čovjeka imenom Jawahal", objasnio je. "Pitao me za dijete i rekao sam da ne znam ništa o tome. Ubrzo nakon toga nestao je zauvijek." "Taj čovjek rabi mnoga imena, mnoge identitete, ali ima samo jedan cilj, gospodine Cartere", rekla je Aryami s metalnim odsjajem u očima. "Nisam prošla čitavu Indiju kako bih sjela i gledala kako djeca moje kćeri umiru zbog nedostatka odlučnosti u dvoje ishlapjelih staraca, ako mi dopustite da to tako kažem." "Ishlapio starac ili ne, trebam vremena da u miru razmislim. Možda je potrebno razgovarati s policijom." Aryami je uzdahnula. "Niti ima vremena niti bi to pomoglo", odgovorila je oporo. "Sutra u sumrak napustit ću Calcuttu sa svojom unukom. Sutra popodne Ben mora napustiti ovo mjesto i otići daleko odavde. Imate nekoliko sati da razgovarate s mladićem i sve pripremite." "Nije to tako jednostavno", prigovorio je Carter. "Jednostavno je koliko i ovo: ako ne budete razgovarali s njime, ja hoću, gospodine Cartere", zaprijetila je Aryami krećući prema vratima ureda. "I molite Boga da ga taj čovjek ne nađe prije nego što svane." "S Benom ću razgovarati sutra", rekao je Carter. "To je sve što mogu učiniti." Aryami mu je uputila posljednji pogled s praga njegova ureda. "Sutra, gospodine Cartere, je danas."

*** "Tajno društvo?" pitala je Sheere pogleda zažarenoga od znatiželje. "Mislila sam da tajna društva postoje samo u romanima." "Siraj, naš stručnjak u tim pitanjima, mogao bi ti pripovijedati o tome satima", rekao je Ian. Siraj je svečano kimnuo potvrđujući tako aluziju na svoju beskonačnu učenost.

55

"Jesi li čula za masone?" dodao je. "Molim te", presjekao ga je Ben, "Sheere će misliti da smo skupina zakukuljenih vračeva." "A niste?" nasmijala se djevojka. "Ne", svečano je odgovorio Seth. "Chowbar Society ima dva sasvim pozitivna cilja: da si međusobno pomažemo i da pomažemo drugima, kao i da dijelimo svoja znanja kako bismo mogli sagraditi bolju budućnost." "Ne ističu li to kao cilj i veliki neprijatelji ljudskoga roda?" pitala je Sheere. "Samo u posljednje dvije ili tri tisuće godina", presjekao ju je Ben. "Promijenimo temu. Ovo je posebna noć za Chowbar Society." "Danas se raspuštamo", rekao je Michael. "Progovorili su mrtvi", dodao je Roshan iznenađeno. Sheere je sa čuđenjem promatrala tu skupinu mladih skrivajući koliko je zabavljaju iskre koje frcaju među njima. "Michael želi reći da će se danas održati posljednji sastanak Chowbar Societyja", pojasnio je Ben. "Nakon sedam godina spušta se zastor." "Ma nemoj", rekla je Sheere, "jednom u životu upoznam stvarno tajno društvo, a ono samo što se ne raziđe. Neću imati vremena učlaniti se." "Nitko i nije rekao da primamo nove članove", požurila je pojasniti Isobel, koja je šutke pratila razgovor ne odvajajući pogleda od uljeza. "Štoviše, da nema ovih brbljavaca, koji su izdali jednu od zakletvi Chowbara, ti ne bi ni znala da postoji. Ugledaju suknju i prodaju se za novčić." Sheere je uputila Isobel pomirljiv osmijeh i shvatila razlog djevojčina neprijateljstva. Nije bilo lako prihvatiti gubitak posebnoga položaja. "Voltaire je govorio da su najgori ženomrsci uvijek žene", ustvrdio je nehajno Ben.

56

"Tko je sad pak taj Voltaire?" presjekla ga je Isobel. "Takva glupost može biti samo tvoja umotvorina." "Progovorilo je neznanje", odgovorio je Ben. "Doduše, Voltaire možda i nije rekao baš to..." "Zakopajte ratne sjekire", upleo se Roshan. "Isobel ima pravo. Nismo joj smjeli to reći." Sheere je uznemireno uočila da se u nekoliko sekundi klima promijenila. "Ne želim biti uzrok svađe. Najbolje će biti da se vratim baki. Zaboravljeno je sve što ste rekli", rekla je vraćajući Benu čašu od limunade. "Ne tako brzo, princezo", uzviknula je Isobel iza nje. Sheere se okrenula i našla se oči u oči s djevojkom. "Sad kad znaš ponešto, morat ćeš znati sve i čuvati tajnu", rekla je Isobel upućujući joj napola posramljen osmijeh. "Oprosti zbog onoga prije." "Dobra ideja", presudio je Ben. "Izvoli." Sheere je bez riječi digla obrve. "Morat će platiti cijenu primanja", prisjetio se Siraj. "Nemam novac..." "Nismo crkva, draga, ne želimo tvoj novac", odgovorio je Seth. "Drukčije plaćaš." Sheere je prešla po njihovim tajanstvenim licima u potrazi za odgovorom. Prijazno joj se Ianovo lice nasmiješilo. "Smiri se, nije ništa ružno", pojasnio joj je mladić. "Chowbar Society okuplja se na tajnome mjestu nakon ponoći. Svi smo pri ulasku platili cijenu." "A što je vaše tajno mjesto?" "Jedna palača", odgovorila je Isobel. "Ponoćna palača." "Nikad nisam čula za nju." "Nitko nije čuo za nju osim nas", dodao je Siraj.

57

"A koja je to cijena?" "Priča", odgovorio je Ben. "Osobna i tajna priča koju nikad nikomu nisi ispričala. Podijelit ćeš je s nama i tvoja tajna nikad neće izaći iz Chowbar Societyja." "Imaš li takvu priču?" izazivala ju je Isobel grizući si donju usnu. Sheere je ponovno proučila šest mladića i djevojku koji su je pozorno gledali i kimnula. "Imam priču kakvu nikad niste čuli", odgovorila je naposljetku. "Onda", rekao je Ben trljajući ruke, "na posao."

*** Dok je Aryami Bose prepričavala razloge koji su nju i njezinu unuku, nakon dugih godina progonstva, doveli natrag u Calcuttu, sedmero članova Chowbar Societyja pratilo je Sheere kroz šibljak koji je okruživao neposrednu okolicu Ponoćne palače. U očima novopridošle Palača je bila samo stara napuštena zgradurina kroz čije je urušeno krovište bilo moguće promatrati nebo posuto zvijezdama i među čijim su se nepravilnim sjenama javljali vodorige, stupovi, reljefi, tragovi onoga što se nekoć uzdizalo kao kamena palača nekog velikaša, utekla sa stranica kakve bajke. Prešli su vrt kroz u korovu probijen tijesan tunel koji je vodio do glavnog ulaza u kuću. Blag je povjetarac njihao grmlje i zviždao među kamenim arkadama Palače. Ben se okrenuo i promatrao je s osmijehom od uha do uha. "Što kažeš?" pitao je vidno ponosan. "Drukčija je", rekla je Sheere bojeći se da ne ugasi mladićev zanos. "Uzvišena", ispravio ju je Ben ne zastajući, ne zamarajući se time da ospori taj novi pogled na čari stožera Chowbar Societyja. Sheere se nasmiješila u sebi i pustila je da je vode razmišljajući koliko bi voljela da je upoznala to mjesto i te mlade ljude u nekoj sličnoj noći u onim godinama kad im je služilo kao utočište i svetište. Puno ruševina i uspomena, to je mjesto širilo

58

auru čarolije i iluzije koja živi samo u mutnim sjećanjima na prve godine života. Nije bilo važno što je to posljednja noć; željela je platiti cijenu ulaska u gotovo mrtav Chowbar Society. "Moja je tajna priča zapravo priča o mojemu ocu. Te su priče nerazdvojive. Nikad ga nisam upoznala i ne sjećam ga se, osim po riječima koje sam čula od svoje bake i preko njegovih knjiga i bilježnica, ali ma kako vam se to čudno činilo, nikad ni prema komu nisam osjećala takvu bliskost. Iako je umro prije nego što sam se rodila, sigurna sam da ću se jednom naći s njime i uvjeriti se da je baš onakav kakvim sam ga zamišljala: najbolji čovjek kojega je svijet poznavao. Nisam toliko drukčija od vas. Nisam odrasla u sirotištu, ali nikad nisam imala dom niti ikoga s kim bih razgovarala dulje od mjesec dana, osim bake. Živjele smo u vlakovima, u kućama neznanaca, na ulici, bez cilja, bez mjesta koje bismo nazvale domom i na koje bismo se vratile. Sve ove godine jedini mi je prijatelj bio otac. Kao što rekoh, iako nikad nije bio tu, sve što znam naučila sam iz njegovih knjiga i tisuću uspomena koje je baka čuvala o njemu. Moja je majka umrla dok me rađala i naučila sam živjeti s grizodušjem što je se ne sjećam i što je ne mogu vidjeti osim kroz sliku koju je moj otac stvorio o njoj u svojim knjigama. Među svima njima, od inženjerskih traktata i debelih svezaka koje nikad nisam shvatila, omiljena mi je oduvijek bila malena zbirka pripovijedaka koja se zvala Shivine suze. Otac ju je napisao dok još nije navršio trideset i pet godina i dok je projektirao prvu željezničku trasu u Calcutti te konstrukciju revolucionarne čelične željezničke postaje 0 kojoj je sanjao. Skromna izdavačka kuća iz Bombaya otisnula je ne više od šesto primjeraka od kojih moj otac nije vidio ni rupije. Ja čuvam jedan primjerak. Malen crni svezak sa zlatnim urezanim slovima na hrptu: Shivine suze, L. Chandra Chatterghee. Knjiga ima tri dijela. Prvi govori o njegovu projektu nove nacije podignute na duhu napretka zasnovanom na tehnologiji, željeznici i struji. On ga je nazvao Moja zemlja. Drugi dio opisuje kuću, predivan dom koji je planirao sagraditi za sebe i svoju obitelj kad stekne bogatstvo za kojim je žudio. Opisuje svaki kutak te kuće, svaku sobu, svaku boju i svaki predmet, sve tako

59

podrobno da mu ni arhitektonski nacrti ne bi bili ravni. Taj je dio nazvao Moja kuća. Treći dio, nazvan Moje misli, jednostavno je zbirka kratkih priča i bajki koje je moj otac pisao od pubertetskih dana. Najdraža mi je ona po kojoj je knjiga dobila naziv. Veoma je kratka i ispričat ću vam je..."

Jednom prilikom, prije mnogo vremena, ljude koji su živjeli u Calcutti pogodila je užasna pošast koja je odnosila živote djece i uslijed koje su, malo-pomalo, stanovnici sve brže starjeli, a nade u budućnost kopnjele. Kako bi to popravio, Shiva je krenuo na dugačko putovanje u potrazi za lijekom koji će izliječiti tu bolest. Na svom putovanju morao se suočiti s mnogim opasnostima. Bilo ih je toliko da je izbivao dugi niz godina i, kad se vratio u Calcuttu, otkrio je da se sve promijenilo. Dok ga nije bilo vrač koji je pristigao s druge strane svijeta donio je lijek koji je prodao stanovnicima grada u zamjenu za veoma visoku cijenu: duše djece koja su se od toga dana rađala zdrava. To su ugledale Shivine oči. Gdje su prije bile džungla i kolibe od ćerpiča, sad se uzdizao velik grad, tako velik da ga nitko nije mogao obuhvatiti jednim pogledom, i gubio se na obzoru ma u kojem smjeru čovjek pogledao. Grad palača. Opčinjen prizorom, Shiva se odlučio prerušiti i proći gradskim ulicama kao prosjak kako bi upoznao nove stanovnike toga mjesta, djecu kojima je vračev lijek omogućio da se rode i čije su mu duše pripadale. Ali dočekalo ga je veliko razočaranje. Sedam dana i sedam noći prosjak je hodao ulicama Calcutte i kucao na vrata palača, ali sva su se zatvarala. Nitko ga nije htio saslušati i bio je predmet svačije poruge i svačijeg prijezira. Očajan, lutajući ulicama tog neizmjernoga grada, otkrio je siromaštvo, bijedu i crninu koji su se krili u dnu ljudskih srdaca. Toliko je bio tužan da je posljednje noći odlučio zauvijek napustiti grad. Dok je to činio, počeo je plakati i za sobom je, ne znajući, ostavljao trag suza koji se gubio u džungli. Ujutro su se Shivine suze pretvorile u led. Kad su ljudi shvatili što su učinili, htjeli su popraviti pogrešku pohranjujući ledene suze u svetište. Ali jedna

60

za drugom suze su se na njihovim dlanovima topile i grad nikad više nije vidio led. Od toga dana užasno je prokletstvo palo na Calcuttu i bogovi su joj dovijeka okrenuli leđa, ostavljajući je zauvijek pod okriljem mračnih duhova. Ono malo mudrih i pravednih ljudi koji su ostali molili su se da jednoga dana Shivine suze ponovno padnu s neba i prekinu tu kletvu koja je Calcuttu pretvorila u prokleti grad... "Među svim pričama mojeg oca ta mi je oduvijek bila najmilija. Možda je najjednostavnija, ali nijedna druga ne utjelovljuje ono što mi je tata uvijek predstavljao i što mi i dalje predstavlja, svaki dan u životu. Baš kao ljudi prokletoga grada koji moraju platiti cijenu prošlosti, i ja se nadam da će na moj život jednoga dana pasti Shivine suze i zauvijek me osloboditi moje samoće. Dotad ću sanjati tu kuću koju je moj otac prvo sagradio u mislima, a onda, nakon mnogo godina, negdje na sjeveru grada. Znam da postoji, iako je baka to uvijek poricala. Mislim da je moj otac u knjizi opisao četvrt u kojoj ju je jednoga dana kanio sagraditi, ovdje, u crnome gradu. Sve sam ove godine živjela u nadi da ću proći njome i prepoznati sve ono što već znam napamet: biblioteku, sobe i njegov radni naslonjač... Eto, to je moja priča. Nikad je nikomu nisam ispričala jer nisam imala komu. Do danas."

*** Kad je Sheere završila, polusjena koja je vladala Palačom omogućila je da neki od članova Chowbar Societyja sakriju suze koje su im se pojavile u očima. Nitko od njih nije bio spreman prekinuti tišinu kojom je kraj priče natopio atmosferu. Sheere se nervozno smiješila i pogledala je ravno u Bena. "Zaslužujem li biti primljena u Chowbar Society?" stidljivo je upitala. "Što se mene tiče", odgovorio je on, "zaslužuješ postati počasni član." "Postoji li ta kuća, Sheere?" ispitivao je Siraj, očaran idejom. "Sigurna sam da postoji", odgovorila je djevojka. "I kanim je naći. Ključ je negdje u knjizi mojeg oca."

61

"Kad?" pitao je Seth. "Kad je krećemo tražiti?" "Odmah sutra", prihvatila je Sheere. "Uz vašu pomoć, ako želite..." "Trebat će ti pomoć nekoga tko zna misliti", istaknula je Isobel. "Računaj na mene." "Ja sam stručnjak za brave", rekao je Roshan. "Ja mogu u općinskom arhivu naći sve karte od osnutka vlade 1859.", dometnuo je Seth. "A ja mogu provjeriti je li uz nju vezan kakav misterij", rekao je Siraj. "Možda je začarana." "Ja je mogu nacrtati takvu kakva je u stvarnosti", rekao je Michael. "Uz pomoć knjige, hoću reći." Sheere se nasmiješila i pogledala Bena i Iana. "Dobro", rekao je Ben, "netko mora voditi operaciju. Prihvaćam taj zadatak. Ian može staviti joda nekomu ako mu se zabije krhotina." "Pretpostavljam da nećete prihvatiti ne kao odgovor", rekla je Sheere. "Prije šest mjeseci precrtali smo riječ ne u rječniku biblioteke St. Patrick'sa", izjavio je Ben. "Sad si članica Chowbar Societyja. Tvoji problemi naši su problemi. To je zakon našega društva." "Mislio sam da smo se raspustili", podsjetio je Siraj. "Propisujem dekretom odgađanje tog čina zbog neprebrodivo teške okolnosti", odgovorio je Ben upućujući svojemu drugu gromovit pogled. Siraj se izgubio u sjeni. "Dobro", odobrila je Sheere, "ali sad se moramo vratiti."

*** Pogled kojim je Aryami dočekala Sheere i plenum Chowbar Societyja mogao je zalediti površinu Hooghlyja u podne. Stara je dama čekala pokraj glavnog ulaza u Bankimovu društvu, a već i jedan pogled na njegovo lice Benu je bio dovoljan da procijeni da je mudro početi smišljati ispriku kojom bi ublažio kaznu koja

62

sasvim sigurno čeka njegovu novu prijateljicu. Lagano je ubrzao i uputio joj svoj najljepši osmijeh. "Ja sam kriv, gospođo. Samo smo htjeli pokazati vašoj unuci stražnje dvorište zgrade", rekao je Ben. Aryami se nije udostojala ni pogledati ga i zaputila se ravno prema Sheere. "Rekla sam ti da me čekaš ovdje i da se ne pomakneš s mjesta", rekla je starica lica zažarenoga bijesom. "Otišli smo jedva dvadeset metara odavde, gospođo", naglasio je Ian. Aryami ga je sažegla pogledom. "Ništa te nisam pitala, momče", odrezala je bez i najmanje naznake učtivosti. "Žao nam je ako smo prouzročili nevolju, gospođo, nismo to htjeli..." bio je uporan Ben. "Pusti, Bene", prekinula ga je Sheere. "Mogu sama govoriti." Neprijateljsko staričino lice načas je omlohavjelo. To nije prošlo nezapaženo. Aryami je pokazala na Bena i problijedjela pri slaboj svjetlosti fenjera iz vrta. "Ti si Ben?" pitala je tiho. Mladić je kimnuo, prikrivajući čuđenje i izdržavajući staričin neprobojan pogled. Nije bilo srdžbe u njezinim očima, samo tuga i nemir. Aryami je uzela unuku za ruku i spustila pogled. "Moramo ići", rekla je. "Oprosti se od prijatelja." Članovi Chowbar Societyja kimnuli su u znak pozdrava, a Sheere se stidljivo nasmiješila dok ju je Aryami Bose" odvodila za ruku, gubeći se iznova u mračnim ulicama grada, Ian je prišao Benu i promatrao svojega zamišljenog prijatelja pogleda prikovanoga za gotovo nevidljive figure Sheere i Aryami, koje su nestajale u noći. "Načas mi se učinilo da se ta žena boji", rekao je Ian. Ben je kimnuo ne trepnuvši.

63

"Tko se ne bi bojao u noći poput ove?" pitao je. "Mislim da bi za danas najbolje bilo da svi pođemo spavati", rekao je Bankim s vrata. "Je li to prijedlog ili naredba?" pitala je Isobel. "Moji prijedlozi za vas su naredbe", potvrdio je Bankim pokazujući prema unutrašnjosti zgrade. "Ulazite." "Tiranine", profrfljao je Siraj. "Uživaj u danima koji su ti preostali." "Najgori su povratnici", dodao je Roshan. Bankim je nasmiješen pratio mimohod sedmero mladih prema unutrašnjosti zgrade, ravnodušan na rogoborenje. Ben je kroz vrata prošao posljednji i razmijenio s Bankimom sudionički pogled. "Ma koliko se žalili", rekao je, "za pet dana nedostajat će im tvoj policijski nadzor." "I tebi će nedostajati, Bene", nasmijao se Bankim. "Već mi nedostaje", promumljao je Ben za sebe kad se zaputio stubama koje su vodile prema spavaonicama prvoga kata, svjestan da za manje od tjedan dana više neće brojati te dvadeset i četiri stepenice koje je tako dobro poznavao. Prije svitanja Ben se probudio u blagoj plavičastoj polusjeni koja je lebdjela spavaonicom i učinilo mu se da na licu osjeća ledeni dah, nevidljiv dah koji je potjecao od nekoga skrivenog u tami. Snop svjetla polagano je žmirkao s uskog prozora i bacao tisuću rasplesanih sjena po zidovima i svodu sobe. Ben je ispružio ruku do jednostavnoga noćnog ormarića koji je stajao kraj njegove postelje i prinio sat Mjesečevoj svjetlosti. Kazaljke su prelazile granicu praskozorja, tri ujutro. Uzdahnuo je sluteći da su posljednji tragovi sna nestali iz njegove glave poput kapljica rose na jutarnjem suncu i pomislio da mu je to Ian na jednu noć posudio svojega duha nesanice. Ponovno je sklopio vjeđe i prizvao u sjećanje likove sa zabave koja je završila prije jedva nekoliko sati uzdajući se u njihovu iscjeljujuću i uspavljujuću moć. U tom je trenutku prvi put čuo

64

neobičan zvuk i uspravio se kako bi osluhnuo čudnu vibraciju koja kao da je zviždala između lišća dvorišnoga vrta. Zbacio je plahte i polagano prišao prozoru. Otamo je mogao načuti blago zveckanje ugašenih svjetiljaka u krošnjama i udaljenu jeku nečega što mu se učinilo kao dječji glasovi koji su se smijali i govorili u isti glas, na stotine njih. Naslonio je čelo na prozorsko okno i kroz izmaglicu vlastitoga daha nazreo obrise vitke i nepomične figure u sredini dvorišta, obavijene crnom tunikom, koja je gledala ravno u njega. Iznenađen, povukao se nekoliko koraka unatrag, a pred njegovim očima prozorsko staklo polako je stalo pucati od malene pukotine koja je nastala u sredini prozirne ploče i širila se poput bršljana, mreža pukotina koju je tkalo stotine nevidljivih kandži. Osjetio je kako mu se kosa na zatiljku diže i kako mu se ubrzava disanje. Pogledao je oko sebe. Svi su njegovi drugovi nepomično ležali uronjeni u dubok san. Ponovno su se začuli udaljeni dječji glasovi i Ben je uočio da kroz pukotine na staklu prodire želatinozna maglica, onako kako bi tračak plavoga dima prošao kroz svileni rupčić. Ponovno je prišao prozoru i pokušao razabrati dvorište. Figura je i dalje stajala ondje, ali ovaj je put ispružila ruku i pokazala na njega dok su se njezini dugi i zašiljeni prsti rastakali u plamenu. Stajao je ondje ukočen nekoliko sekundi, nije bio u stanju odvojiti pogled od te vizije. Kad mu je figura okrenula leđa i počela se udaljavati prema tami, Ben se trgnuo i žurno izašao iz spavaonice. Hodnik je bio pust i jedva osvijetljen plinskom svjetiljkom iz starih instalacija St. Patrick'sa, koji je tek posljednjih godina doživio preuređenje. Potrčao je prema stubama i sjurio se punom brzinom, prošao blagovaonice i izašao u dvorište na bočna vrata točno na vrijeme da vidi kako se ona figura gubi u mračnoj ulici koja je okruživala stražnji dio zgrade, zabijen u gustu maglu koja kao da se podizala iz kanalizacije. Pohitao je prema magli i zaronio u nju. Mladić je pretrčao stotinjak metara kroz taj tunel hladne i lebdeće pare dok nije došao do široke zaravni koja se prostirala sjeverno od St. Patrick'sa, gole zemlje koja je služila kao odlagalište za smeće i kao utvrda od straćara i šute za najsiromašnije stanovnike sjeverne Calcutte. Izbjegavao je

65

blatnjave lokve koje su preplavile put između naherenoga labirinta izgorjelih i napuštenih koliba od ćerpiča i zašao u to mjesto na koje ih je Thomas Carter uvijek upozoravao. Dječji glasovi dopirali su iz nekoga mjesta skrivenog među ruševinama te močvare čemera i prljavštine. Ben se zaputio prema tijesnom prolazu koji se otvarao između razorenih baraka i zastao kad se uvjerio da je našao ono što je tražio. Pred njegovim se očima otvarala beskrajna i pusta ravnica starih poharanih koliba i, usred toga prizora, činilo se kao da plava magla probija iz daha nekoga nevidljivog zmaja u noći. Dječji su glasovi izvirali iz istoga mjesta, ali Ben više nije čuo te zvukove ni dječju pjesmu, nego užasne urlike panike i užasa stotine zatočene djece. Osjećao je da ga hladan vjetar snažno pribija za zidove kolibe i da iz pulsirajuće magle izranja bijesan gromot velikoga čeličnog stroja od kojeg je podrhtavalo tlo pod njegovim nogama. Zatvorio je oči i ponovno pogledao uvjeren da halucinira. Iz mraka je izranjao vlak od usijanoga metala obavijen plamenom. Mogao je vidjeti prestravljena lica desetaka djece i kišu plamenih komada koji su letjeli u svim smjerovima tvoreći slapove od žerave. Pogledom je prelazio po vlaku sve do lokomotive, veličanstvene čelične skulpture koja kao da se polagano topila, poput voštane figure bačene u oganj. U kabini, nepomičan usred plamena, promatrao ga je lik kojeg je vidio u dvorištu, pokazujući mu sad raširene ruke u znak pozdrava. Osjećao je vrućinu plamena na licu i prinio dlanove ušima kako bi prigušio izluđujuće urlikanje djece. Plamena željeznica prošla je pustu zaravan i Ben je s užasom shvatio da se punom brzinom kreće prema zgradi St. Patrick'sa, jarom i bijesom zapaljivoga projektila. Trčao je za njome izbjegavajući kišu iskara i rastopljenih kapljica željeza koje su padale oko njega, ali noge mu nisu mogle parirati sve većoj brzini kojom se vlak strmoglavljivao prema sirotištu dok je pri prolasku bojio nebo grimizom. Zastao je bez daha i vrištao iz petnih žila kako bi upozorio sve koji su spokojno snivali, nesvjesni tragedije koja se nadvila nad njima. Očajan, vidio je kako vlak smanjuje razdaljinu koja ga je dijelila od St. Patrick'sa i shvatio je da će, za nekoliko sekundi, stroj smrviti zgradu i razbacati po zraku njezine

66

stanovnike. Pao je na koljena i vrisnuo posljednji put, nemoćno promatrajući kako vlak zalazi u stražnje dvorište St. Patrick'sa i neumoljivo ide prema velikom zidu. Ben se pripremio na najgore, ali nije mogao ni zamisliti ono što će njegove oči vidjeti za jedva desetinu sekunde. Pobješnjela kompozicija omotana plamenim tornadom zabila se u zid otkrivajući utvaru od titrave svjetlosti. Poput parne zmije, raspadajući se u zraku i odnoseći sa sobom stravične urlike djece i zaglušno rikanje stroja, vlak je zaronio u zid od crvene opeke. Dvije sekunde nakon toga opet je zavladala potpuna noćna tama, a neoštećena silueta sirotišta ocrtavala se ispred udaljenih svjetala bijeloga grada i Maidana, stotinama metara južno. Magla se uvukla u zidne pukotine i ubrzo se nije moglo nazrijeti nijedno svjedočanstvo prizora kojemu je upravo bio nazočio. Ben se polagano približio zidu i položio dlan na netaknutu površinu. Električni udar prošao mu je rukom i bacio ga na tlo, a mladić je ugledao crn i zadimljen trag svoga dlana otisnut u zidu. Kad je ustao, shvatio je da mu je puls ubrzan i da mu ruke drhte. Duboko je udahnuo i obrisao suze koje je izazvala vatra. Polagano, kad mu se učinilo da je vratio spokoj, ili dio njega, obišao je zgradu i zaputio se prema vratima kuhinja. Koristeći se trikom koji mu je pokazao Roshan, obio je unutarnji zasun, oprezno otvorio vrata i prešao kuhinju i hodnik mračnoga prizemlja do stuba. Sirotište je i dalje bilo uronjeno u najdublju tišinu i Ben je shvatio da nitko osim njega nije čuo gromot vlaka. Vratio se u spavaonicu. Njegovi su drugovi spavali i nije bilo traga napuknutomu staklu na prozoru. Prešao je sobu i ispružio se na postelji dašćući. Ponovno je uzeo uru s noćnog ormarića i pogledao je. Bio bi se zakleo da je bio izvan zgrade gotovo dvadeset minuta. Sat je pokazivao isto vrijeme kao kad ga je pogledao nakon što se probudio. Prinio je uru uhu i čuo pravilno tiktakanje mehanizma. Mladić je vratio sat na mjesto i pokušao srediti misli. Počeo je sumnjati u to čemu je upravo bio svjedočio ili što je mislio da je vidio. Možda se nije pomaknuo iz sobe i možda je sve to samo sanjao. Duboko disanje oko njega i netaknut prozor kao da su potkrepljivali tu pretpostavku. Ili je

67

možda postao žrtva vlastite mašte. Zbunjen, zatvorio je oči i bezuspješno pokušao zaspati s nadom da će, ako bude hinio da spava, njegovo tijelo nasjesti na varku. U zoru, kad je sunce tek prodrlo u sivi grad, muslimanski sektor na istoku Calcutte, skočio je iz postelje i otrčao u stražnje dvorište kako bi na danjem svjetlu pogledao zid. Nije bilo ni traga vlaku. Baš kad se spremao zaključiti da je sve bilo san, možda tek malo neuobičajenoga intenziteta, krajičkom oka na zidu je ugledao malenu tamnu mrlju. Prišao joj je i prepoznao svoj dlan jasno ocrtan na zidu od glinenih blokova. Uzdahnuo je i požurio se natrag u spavaonicu kako bi probudio Iana koji se, prvi put u nekoliko tjedana, uspio opustiti u Morfejevu zagrljaju, barem jedanput oslobođen svoje ustrajne nesanice.

*** Na dnevnome je svjetlu čarolija Ponoćne palače blijedjela i njezin sjetni izgled kuće čija je ljepota pripadala nekim boljim vremenima postao je bolno očit. Ipak, Benove riječi ublažile su učinak susreta sa stvarnošću koji je pogled na omiljeno mjesto mogao izazvati u članovima Chowbar Societyja, bez uresa i tajanstvenosti kalkutskih noći. Svi su ga slušali u smjernoj tišini i s izrazima lica koji su se kretali od čuđenja do nevjerice. "I nestao je u zidu, kao da je od zraka?" pitao je Seth. Ben je kimnuo. "Ovo je najčudnija priča koju si nam ispričao u posljednjih mjesec dana, Bene", istaknula je Isobel. "To nije priča. Vidio sam to", odgovorio je on. "Nitko ne sumnja u to, Bene", rekao je Ian pomirljivim tonom. "Ali svi smo spavali i ništa nismo čuli. Čak ni ja." "To je uistinu nevjerojatno", rekao je Roshan. "Možda je Bankim stavio nešto u limunadu." "Zar me nitko ne shvaća ozbiljno?" pitao je Ben. "Pa vidjeli ste trag dlana!"

68

Nitko nije odgovorio. Ben je upro pogled u sićušnog astmatičnoga člana i najprikladniju žrtvu kad je riječ o sablasnim pričama. "Siraj?" pitao je. Mladić je pogledao ostale odvagujući situaciju. "Ne bi bio prvi put da netko vidi nešto slično u Calcutti", izjavio je. "Tu je, na primjer, priča o Hastings Houseu." "Ne vidim kakve veze ima jedno s drugim", pobunila se Isobel. Slučaj Hastings Housea, stare rezidencije guvernera provincije na jugu Calcutte, bio je jedan od omiljenih Sirajevih primjera i vjerojatno najslikovitija priča o duhovima među svim onima koje su punile anale toga grada, nejasna i nesmiljena priča kao rijetko koja na tu temu. Prema lokalnoj tradiciji, tijekom noći punoga Mjeseca utvara Warrena Hastingsa, prvoga guvernera Bengalije, jahala je u avetinjskoj kočiji do ulaza svoje stare vile u Aliporeu gdje je sva izvan sebe tražila neke dokumente koji su nestali u burnim danima njegova upravljanja gradom. "Ljudi ga viđaju desetljećima", bunio se Siraj. "Stvaran je koliko i monsun koji poplavljuje ulice." Članovi Chowbar Societyja zavadili su se u žučnoj raspravi oko Benove vizije u koju se nije uključio samo protagonist. Nakon nekoliko minuta, kad je svaki razumni dijalog bio odbačen, lica sudionika rasprave okrenula su se kako bi promotrili siluetu odjevenu u bijelo koja ih je u tišini promatrala s ulaza u dvoranu bez krova u kojoj su bili okupljeni. Jedan po jedan zašutjeli su. "Ne bih željela prekidati", rekla je Sheere stidljivo. "Prekid je dobrodošao", ustvrdio je Ben. "Samo smo se svađali. Za promjenu." "Čula sam kraj", priznala je Sheere. "Sinoć si nešto vidio, Bene?"

69

"Više ne znam", priznao je mladić. "A ti? Jesi li uspjela pobjeći od bakine stege? Čini mi se da smo te sinoć uvalili u nevolju." Sheere se nasmiješila i odmahnula glavom. "Moja je baka dobra žena, ali povremeno se prepusti svojim opsesijama i misli da me opasnost vreba na svakome koraku", objasnila je Sheere. "Ne zna da sam ovdje. Zato ću kratko ostati." "Zašto? Danas smo baš kanili otići do pristaništa, mogla bi poći s nama", rekao je Ben na iznenađenje ostalih, koji su prvi put čuli za te planove. "Ne mogu s vama, Bene. Došla sam se oprostiti." "Molim?" uzviknulo je nekoliko glasova istovremeno. "Sutra krećemo za Bombay", rekla je Sheere. "Moja baka kaže da grad nije siguran i da moramo otići. Zabranila mi je da vas opet vidim, ali nisam htjela otići bez pozdrava. U deset godina vi ste mi jedini prijatelji, makar samo na jednu noć." Ben ju je nijemo gledao. "U Bombay?" prasnuo je. "Zašto? Baka ti želi postati filmska zvijezda? To je smiješno!" "Bojim se da nije", tužno je ustvrdila Sheere. "Ostalo mi je samo nekoliko sati u Calcutti. Nadam se da vam ne smeta ako ih provedem s vama." "Bilo bi nam drago da ostaneš, Sheere", rekao je Ian, u ime svih. "Samo malo!" zagrmio je Ben. "Kakve su to priče s pozdravima? Još nekoliko sati u Calcutti? Nemoguće, gospođice. Možeš provesti sto godina u ovome gradu i ne shvatiti ni pola onoga što se zbiva. Ne možeš otići samo tako. Pogotovo sad kad si punopravna članica Chowbar Societyja." "Morat ćeš razgovarati s mojom bakom", rekla je Sheere rezignirano. "To i kanim."

70

"Odlična zamisao", komentirao je Roshan. "Sinoć si joj baš dobro sjeo." "Ne vidim mnogo vjere u vama", požalio se Ben. "što je sa zakletvom ovoga društva? Moramo pomoći Sheere da pronađe kuću svojega oca. Nitko neće otići iz ovoga grada dok ne nađemo tu kuću i ne istražimo njezine tajne. Točka." "Ja sam za", rekao je Siraj. "Ali kako to kaniš izvesti? Zaprijetit ćeš Sheereinoj baki?" "Katkad su riječi moćnije od mača", potvrdio je Ben. "Kad smo kod toga, tko je to rekao?" "Voltaire?" natuknula je Isobel. Ben je zanemario njezinu ironiju. "Čije bi to moćne riječi bile?" pitao je Ian. "Moje, naravno", objasnio je Ben. "Govorio sam o riječima gospodina Cartera. Pustit ćemo njega da razgovara s tvojom bakom." Sheere je spustila pogled i polagano odmahnula glavom. "Neće upaliti, Bene", rekla je beznadno. "Ne poznaješ Aryami Bose. Nitko nije svojeglaviji od nje. To joj je u krvi." Ben je razvukao mačji osmijeh, a oči su mu se zacaklile na podnevnom suncu. "Ja sam svojeglaviji. Čekaj da me vidiš na djelu i uvjerit ćeš se", promrmljao je. "Bene, opet ćeš nas uvaliti u nevolju", rekao je Seth. Ben je oholo dignuo obrvu i pogledom preletio preko lica nazočnih slamajući svaku naznaku pobune. "Onaj tko ima što reći, neka kaže sad ili neka šuti zauvijek", svečano je priprijetio. Nitko se nije oglasio. "Dobro. Jednoglasno prihvaćeno. Pokret."

71

*** Carter je uvukao svoj osobni ključ u bravu ureda i dvaput ga okrenuo. Mehanizam u bravi škljocnuo je i Carter je otvorio vrata. Ušao je u sobu i ponovno zatvorio vrata. Nije imao volje vidjeti ikoga ni razgovarati ni s kime barem sat vremena. Otkopčao je gumbe prsluka i zaputio se prema naslonjaču. Tad je uočio nepomičnu siluetu kako sjedi u naslonjaču nasuprot njegova i shvatio je da nije sam. Ključ mu je iskliznuo između prstiju, ali nije uspio dotaknuti pod. Spretna ruka omotana crnom rukavicom ščepala ga je pri padu. Šiljato lice pojavilo se iza naslona fotelje i uputilo mu pseći osmijeh. "Tko ste vi i kako ste ušli ovamo?" strogo je pitao Carter ne mogavši zatomiti drhtaj u glasu. Uljez je ustao i Carter je osjetio kako mu se krv povlači iz obraza kad je prepoznao čovjeka koji ga je posjetio u tom istom uredu prije šesnaest godina. Njegovo lice nije ostarjelo ni dana, a oči su zadržale onu goruću mržnju koje se upravitelj sjećao. Jawahal. Posjetitelj je uzeo ključ među prste, prišao vratima i ponovno ih zaključao. Carter je progutao slinu. Glavom su mu punom parom proletjela upozorenja koja mu je uputila Aryami Bose prethodne noći. Jawahal je stisnuo ključ među prstima i metal se presavio poput mesingane ukosnice. "Ne čini se kao da se veselite što me ponovno vidite, gospodine Cartere", rekao je Jawahal. "Ne sjećate se našega sastanka prije šesnaest godina? Došao sam kako bih dao svoj obol." "Izađite smjesta ili ću biti prisiljen obavijestiti policiju", zaprijetio je Carter. "Ne brinite se za policiju, zasad. Ja ću je obavijestiti kad otiđem. Sjednite i pružite mi zadovoljstvo da porazgovaram s vama." Carter je sjeo u naslonjač i borio se da ne oda svoje osjećaje i da zadrži smireno, autoritativno držanje. Jawahal mu se prijateljski osmjehnuo.

72

"Pretpostavljam da znate zašto sam ovdje", rekao je neželjeni gost. "Ne znam što tražite, ali to nećete naći ovdje", odgovorio mu je Carter. "Možda hoću, možda neću", rekao je Jawahal nehajno. "Tražim dječaka koji više nije dječak; sad je muškarac. Znate o kojem se djetetu radi. Bit će mi žao ako budem prisiljen nauditi vam." "Vi mi to prijetite?" Jawahal se nasmijao. "Da", rekao je hladno. "A kad to činim, ne šalim se." Carter je prvi put razmotrio mogućnost da počne vikati i zvati u pomoć. "Ako želite vikati prije vremena", predložio je Jawahal, "dopustite da vam dam razloga za to." Čim je izgovorio te riječi, Jawahal je pred njegovo lice pružio svoju desnu šaku i počeo strpljivo skidati rukavicu koja ju je obavijala.

*** Sheere i ostali članovi Chowbar Societyja jedva da su prešli prag dvorišta St. Patrick'sa kad su prozorska stakla na uredu Thomasa Cartera na prvome katu prsnula uz strahovitu grmljavinu, a vrt je prekrila kiša staklenih, drvenih i ciglenih krhotina. Na sekundu su ostali oduzeti, a onda potrčali prema zgradi ne obazirući se na dim i plamen koji je izbijao iz rupe u pročelju. U trenutku eksplozije Bankim se nalazio na drugom kraju hodnika i pregledavao neke dokumente koje se spremao odnijeti Carteru na potpis. Zračni udar bacio ga je na pod; kad je digao pogled, mogao je vidjeti kako vrata upraviteljeva ureda izlijeću u oblaku dima i kako se zabijaju u zid. Sekundu nakon toga Bankim se dignuo i potrčao prema mjestu eksplozije. Kad je između njega i vrata ureda ostalo jedva šest metara, ugledao je mračnu siluetu kako izranja obavijena plamenom, u crnom ogrtaču, i udaljava se hodnikom nevjerojatnom brzinom, poput

73

velikoga leptira. Lik je nestao ostavljajući za sobom trag pepela i ispuštajući zvuk koji je Bankima podsjetio na bijesno šištanje kobre spremne na skok. Cartera je pronašao ispružena u uredu. Lice mu je bilo prekriveno opeklinama, a odjeća se dimila kao da je pobjegao iz požara. Bankim se bacio na svojega mentora i pokušao ga podići. Upraviteljeve su ruke drhtale i Bankim je s olakšanjem shvatio da još diše, iako teško. Zazvao je u pomoć i ubrzo su se na vratima pojavila lica nekolicine dječaka. Ben, Ian i Seth pomogli su mu da primi Cartera i da ga digne s poda dok su drugi raščišćavali ostatke s puta i pripremali mjesto u hodniku da mogu smjestiti upravitelja St. Patrick'sa. "Koji je ovo bio vrag?" pitao je Ben. Vidno uzrujan, Bankim je odmahnuo glavom, nesposoban da odgovori na pitanje. Upinjući svu snagu uspjeli su izvući ranjenika na hodnik dok je Vendela, lica bijeloga poput porculana i izgubljenog pogleda, otrčala obavijestiti najbližu bolnicu. Malo-pomalo, ostatak osoblja St. Patrick'sa sjatio se onamo, ne shvaćajući što je izazvalo onaj gromot i komu pripada ono pougljenjeno tijelo ispruženo na podu. Ian i Roshan imali su ulogu živoga zida i upućivali su sve koji bi se približili da otiđu i ne zakrčuju prolaz. Čekanje pomoći otegnulo se u beskonačnost.

*** Nakon zbrke nastale uslijed eksplozije i nakon žuđenoga dolaska kola Hitne pomoći iz opće bolnice u Calcutti, St. Patrick's je utonuo u polusatnu tjeskobnu neizvjesnost. Napokon, kad se nakon prvih trenutaka panike među nazočnima proširila malodušnost, liječnik je prišao Bankimu i mladima kako bi ih umirio dok su trojica njegovih kolega pregledavala žrtvu. Kad su ga ugledali, svi su se okupili oko njega, puni tjeskobe i iščekivanja. "Zadobio je mnogo opeklina i ima nekoliko lomova, ali je izvan životne opasnosti. Najviše sam zabrinut zbog njegovih

74

očiju. Ne možemo jamčiti da će mu se potpuno vratiti vid, ali još je rano za prognoze. Moramo ga primiti u bolnicu i dobro ga sedirati prije nego što započnemo s liječenjem. Moramo biti sigurni. Netko treba potpisati prijamni list", rekao je liječnik, crvenokosi mladić dubokoga pogleda i odlučnog držanja. "Vendela to može učiniti", rekao je Bankim. Liječnik je kimnuo. "Dobro. Još nešto", rekao je liječnik. "Tko je od vas Ben?" Svi su ga zabezeknuto pogledali. Ben je podigao pogled ništa ne shvaćajući. "Ja sam", odgovorio je. "Što je?" "Želi razgovarati s tobom", rekao je liječnik, tonom koji je jasno odavao da je pokušao odvratiti Cartera od te zamisli i da nije odobravao njegovu zamolbu. Ben je kimnuo i zabrzao prema bolničkim kolima u koja su liječnici smjestili Cartera. "Samo minutu, mali", upozorio ga je liječnik. "Ni sekundu više."

*** Ben je prišao nosilima na kojima je ležao ispružen Thomas Carter i pokušao mu uputiti umirujući osmijeh, ali kad je shvatio u kakvu se stanju nalazi upravitelj sirotišta, želudac mu se zgrčio, a riječi mu nikako nisu dolazile. Iza njegovih leđa jedan od liječnika dao mu je znak da se trgne. Ben je duboko uzdahnuo i kimnuo. "Zdravo, gospodine Cartere. Ja sam, Ben", rekao je pitajući se može li ga Carter čuti. Ranjenik je blago nagnuo glavu i podignuo drhtavu ruku. Ben ju je primio među dlanove i nježno stisnuo. "Reci tomu čovjeku da nas ostavi nasamo", zacvilio je Carter, koji nije ni otvorio oči. Liječnik je strogo pogledao Bena i oklijevao nekoliko sekunda prije nego što ih je ostavio nasamo.

75

"Liječnici kažu da ćete biti dobro..." rekao je Ben. Carter je odmahnuo glavom. "Ne sad, Bene", presjekao ga je Carter, i bilo je jasno da mu svaka riječ predstavlja titanski napor. "Pozorno me slušaj i ne prekidaj me. Jesi li shvatio?" Ben je šutke kimnuo, ali trebalo mu je neko vrijeme da shvati da ga Carter ne može vidjeti. "Slušam, gospodine." Carter je stisnuo šake. "Neki te muškarac traži i želi te ubiti, Bene. Ubojica", s mukom je govorio Carter. "Moraš mi vjerovati. Taj se čovjek predstavlja kao Jawahal i čini se da ti imaš veze s njegovom prošlošću. Ne znam zašto te traži; ali znam da je opasan. To što je učinio meni samo je dokaz što je kadar učiniti. Moraš razgovarati s Aryami Bose, ženom koja je jučer došla u sirotište. Reci joj što sam ti ja rekao, što se dogodilo. Htjela me upozoriti, ali nisam ozbiljno shvatio njezine riječi. Nemoj učiniti istu pogrešku. Potraži je i razgovaraj s njome. Reci joj da je Jawahal ovdje. Ona će ti objasniti što moraš činiti." Kad su se sažežene usne Thomasa Cartera zatvorile, Ben je osjetio da se svijet oko njega ruši. Ono što mu je upravitelj St. Patrick'sa upravo bio povjerio bilo je nevjerojatno. Šok izazvan eksplozijom ozbiljno je naudio upraviteljevu razumu, a njegov delirij poticao ga je da zamišlja urote i bogzna koje još nemoguće opasnosti. Razmatranje bilo koje druge mogućnosti u tome mu trenutku nije bilo prihvatljivo, pogotovo u svjetlu epizode koju je sanjao prošle noći. Zatočen u klaustrofobičnoj atmosferi bolničkih kola natopljenoj hladnim zadahom etera, Ben se načas zapitao jesu li stanovnici St. Patrick'sa počeli gubiti razum, uključujući i njega. "Jesi li me čuo, Bene?" Carter je progovorio glasom umirućeg. "Jesi li shvatio što sam ti rekao?" "Jesam, gospodine", protisnuo je mladić. "Nemojte se brinuti, gospodine."

76

Carter je otvorio oči i Ben je užasnuto shvatio što je plamen učinio u njima. "Bene", pokušao je viknuti Carter glasa slomljena od boli. "Učini što sam ti rekao. Sad. Idi k toj ženi. Zakuni se." Ben je iza leđa začuo korake crvenokosoga liječnika i osjetio kako ga prima za ruku i energično vuče iz kola. Carterov je dlan iskliznuo iz njegovih ruku i ostao je visjeti. "Dosta je bilo", rekao je liječnik. "Taj je čovjek već dovoljno propatio." "Zakuni se!" cvilio je Carter mašući rukom po zraku. Mladić je zaprepašteno promatrao kako liječnici ubrizgavaju Carteru novu dozu. "Kunem se, gospodine", rekao je Ben, ne znajući može li ga ovaj uopće više čuti. "Kunem vam se." Bankim ga je čekao podno kombija. Svi članovi Chowbar Societyja i svi koji su bili nazočni u St. Patrick'su kad se dogodila nesreća promatrali su ga tjeskobnih očiju i shrvanih lica. Ben je prišao Bankimu i pogledao ga ravno u krvave oči, crvene od dima i suza. "Bankime, moram nešto znati", rekao je Ben. "Je li gospodina Cartera došao posjetiti netko imenom Jawahal?" Bankim ga je zbunjeno promatrao. "Danas nitko nije dolazio", odgovorio je profesor. "Gospodin Carter je čitavo jutro bio na sastanku Općinskoga vijeća i vratio se oko dvanaest. Onda je rekao da ide raditi u ured i da ne želi da mu itko smeta, čak ni za ručak." "Jesi li siguran da je bio sam u sobi kad se dogodila eksplozija?" pitao je Ben moleći Boga da dobije pozitivan odgovor. "Jesam. Mislim da jesam", odgovorio je Bankim odlučno iako se u njegovu pogledu krila sjena sumnje. "Zašto me to pitaš? Što ti je rekao?"

77

"Jesi li sasvim siguran, Bankime?" bio je uporan Ben. "Dobro razmisli. Važno je." Profesor je spustio pogled i izmasirao si čelo kao da pokušava naći prikladne riječi koje će opisati nešto čega jedva da se sjećao. "U prvom trenutku", rekao je Bankim, "sekundu nakon eksplozije učinilo mi se da vidim kako nešto izlazi iz ureda. Sve je bilo veoma zbrkano." "Nešto ili netko?" pitao je Ben. "Što je to bilo?" Bankim je podigao pogled i slegnuo ramenima. "Ne znam", odgovorio je. "Ništa što ja poznajem ne može se tako brzo kretati." "Životinja?" "Ne znam što sam vidio, Bene. Najvjerojatnije je to samo moja mašta." Benu je bio poznat prijezir koji su praznovjerja i priče o navodnim nadnaravnim čudima budili u Bankimu. Znao je da profesor nikad ne bi priznao da je svjedočio nečemu što izmiče njegovoj sposobnosti poimanja. Ako njegov mozak to nije mogao objasniti, njegove oči to nisu mogle vidjeti. Ne može biti jednostavnije. "Ako je bilo tako", pitao je Ben posljednji put, "što si izmislio?" Bankim je uputio pogled prema pocrnjelom procjepu na mjestu koje je do prije nekoliko sati bilo rezervirano za ured Thomasa Cartera. "Činilo mi se da se smije", priznao je Bankim. "Ali to više nikomu ne kanim ponoviti." Ben je kimnuo i ostavio Bankima kraj kombija i zaputio se prema prijateljima koji su zabrinuto čekali da saznaju prirodu njegova razgovora s Carterom. Među njima, Sheere ga je promatrala vidno uznemirena, kao da je u dubini duše jedina bila kadra naslutiti da će vijesti koje donosi Ben pokrenuti događaje

78

koji će ih odvesti prema mračnom i smrtonosnom putu s kojeg se nitko od njih neće vratiti. "Moramo razgovarati", rekao je Ben zadihano. "Ali ne ovdje."

79

Sjećam se toga svibanjskog jutra kao prvoga znaka oluje koja se neumitno nadvijala nad naše sudbine, koja se spremala iza naših leđa i rasla u sjeni naše posvemašnje nevinosti, onoga blaženog neznanja u kojem smo vjerovali da smo zavrijedili uživati u tom stanju miline svojstvenom onima koji se, s obzirom na to da nemaju prošlost, nemaju razloga bojati budućnosti. Tad nismo ni slutili da šakali zla ne gone jadnoga Thomasa Cartera. Njihovi su očnjaci žeđali za drugom krvlju, mlađom i obojenom stigmom prokletstva, koja se nije mogla sakriti ni u mnoštvu koje se natiskivalo u graji uličnih buvljaka ni u unutrašnjosti zapečaćenih palača Calcutte. Pratili smo Bena prema Ponoćnoj palači u potrazi za nekim svetim mjestom gdje bismo saslušali ono što nam je imao reći. Toga dana nitko od nas u srcu nije osjećao strah koji će, nakon one čudne nesreće i onih nesigurnih riječi što su potekle s usana našega upravitelja nakon poljupca vatre, postati veća opasnost od opasnosti našega rastanka i praznine kojoj su nas vodile nepopunjene stranice naše budućnosti. Tek smo trebali naučiti da je Sotona izmislio mladost kako bismo učinili pogreške, a Bog zrelost i starost kako bismo mogli plaćati za njih. Sjećam se i da smo svi slušali kako Ben prepričava razgovor s Thomasom Carterom i da smo svi, bez iznimke, znali da nam krije nešto što mu je ranjeni upravitelj povjerio. I sjećam se zabrinutih izraza koje su lica mojih prijatelja, i moje, poprimala kad smo shvatili, prvi put, da je naš prijatelj Ben odlučio držati nas podalje od istine, ma koji bili njegovi razlozi. Kad je nekoliko trenutaka nakon toga zatražio od Sheere da porazgovaraju nasamo, mislio sam kako je moj najbolji prijatelj upravo zabio posljednji čavao i zapečatio posljednje dane Chowbar Societyja. Događaji će mi poslije pokazati da sam, još jedanput, pogrešno procijenio Bena i njegovu odanost zakletvama našega društva.

80

U tom trenutku, ipak, bio mi je dovoljan pogled na lice mojega prijatelja dok je razgovarao sa Sheere da naslutim da se kotač sudbine zavrtio i da na stolu počiva crna ruka čiji su nas ulozi otisnuli prema partiji koja je bila iznad naših mogućnosti.

81

Grad palača

N

a magličastoj svjetlosti toga vlažnog i vrućega svibanjskog

dana obrisi reljefa i vodoriga u tajnom skrovištu Chowbar Societyja nalikovali su na figure od voska koje je nožićem izrezbarila nevidljiva ruka. Sunce se skrivalo iza gustoga plašta pepeljastih oblaka i zagušljiva magluština koja se zgušnjavala na ulicama crnoga grada dizala se iz rijeke Hooghly poput smrtonosnih isparavanja otrovne močvare. Ben i Sheere razgovarali su iza dva srušena stupa u središnjoj dvorani kućerine dok su drugi čekali desetak metara dalje, povremeno upućujući paru skrivene i podozrive poglede. "Ne znam griješim li što to krijem od prijatelja", priznao je Ben. "Znam da im to neće biti drago i da je to protiv principa Chowbar Societyja, ali ako postoji i neznatna šansa da negdje na ulicama postoji ubojica koji me želi ubiti, u što čisto sumnjam, nemam namjeru uvući ih u to. Ne želim uvući ni tebe, Sheere. Ne mogu zamisliti kakve veze ima tvoja baka sa svime ovim, a dok to ne provjerim, najbolje će biti da ti i ja tu tajnu zadržimo za sebe." Sheere je kimnula. Nije joj bilo drago što se tajna koju je dijelila s Benom ispriječila na neki način između njega i njegovih prijatelja, ali istovremeno, svjesna da situacija može biti teža nego što su u tom trenutku mislili, uživala je u bliskosti koju joj je ta spona osiguravala s njime. "I ja tebi nešto moram reći, Bene", započela je Sheere. "Jutros, kad sam se došla oprostiti s vama, nisam mislila da je to važno, ali sad se sve promijenilo. Sinoć, dok smo se vraćale u kuću gdje smo se smjestile, baka me natjerala da se zakunem da nikad više neću razgovarati s tobom. Rekla mi je da te moram zaboraviti i da svaki moj pokušaj da ti se približim može završiti tragedijom." Ben je uzdahnuo pred tom, sve bržom bujicom prijetnji, koja je kuljala s tolikih usana. Tu neizrecivu tajnu koja ga je pretvarala u obilježeno pismo, glasnika nesreće, kao da su znali svi osim

82

njega. Ono što je u početku bila nevjerica, a poslije uznemirenost, počelo se pretvarati u razdražljivost i srdžbu pred nekom tajanstvenošću koja mu se šuljala iza leđa. "Koje ti je razloge navela?" pitao je Ben. "Sinoć me prvi put vidjela i sumnjam da sam se ponašao baš toliko loše." "Ne vjerujem da ima veze s time", istaknula je Sheere. "Bojala se. Nije bilo ljutnje u njezinim riječima, samo strah." "Morat ćemo otkriti nešto više od straha ako želimo saznati što se događa", odvratio je Ben. "Idemo sad k njoj." Mladić se zaputio prema mjestu gdje su ga čekali ostali članovi Chowbar Societyja. Njihova su lica odavala da su raspravljali o toj temi i da su došli do nekoga dogovora. Ben se mogao kladiti tko će biti glasnogovornik neizbježnoga protesta. Svi su pogledali Iana i on je, shvativši urotu, zakolutao očima i uzdahnuo. "Ian ti nešto želi reći", naglasila je Isobel. "I govori u ime svih nas." Ben se okrenuo prema prijateljima i nasmiješio. "Slušam." "Pa", započeo je Ian, "bit svega što ti želimo reći..." "Prijeđi na stvar, Iane", presjekao ga je Seth. Mladić se okrenuo sa svim suspregnutim bijesom koji mu je njegov flegmatični karakter dopuštao. "Ako to ja iznosim, učinit ću kako me volja. Jasno?" Nitko se više nije usudio požaliti na njegove govorničke sposobnosti. Ian se ponovno bacio na zadatak. "Kao što sam rekao, bit je u tome da mislimo da se nešto ne uklapa. Rekao si nam da ti je gospodin Carter kazao da se neki kriminalac mota oko sirotišta i da ga je napao. Kriminalac kojeg nitko nije vidio i čije motive, prema onome što si objasnio, ne razumijemo. Kao što ne razumijemo zašto je htio razgovarati baš s tobom ili zašto si ti razgovarao s Bankimom, a nisi nam rekao o čemu. Pretpostavimo da imaš razlog da čuvaš tu tajnu i podijeliš je sa Sheere, ili, bolje rečeno, da ti misliš da ga imaš. Ali, istini za

83

volju, ako imalo cijeniš ovo društvo i njegovu svrhu, trebao bi nam vjerovati i ništa nam ne kriti." Ben je razmotrio Ianove riječi i preletio preko lica ostalih prijatelja koji su kimali. "Ako sam nešto sakrio, znači da mislim da bih u suprotnome mogao ugroziti živote drugih", objasnio je Ben. "Osnovni je princip ovoga društva međusobno pomaganje do kraja, a ne samo slušanje sablasnih priča i davanje petama vjetra pri najmanjoj naznaci frke", pobunio se Seth srdito. "Ovo je društvo, a ne damski orkestar", dodao je Siraj. Isobel ga je pljusnula po zatiljku. "Ti šuti", napala ga je. "Dobro", odlučio je Ben. "Svi za jednoga, jedan za sve. To želite? Tri mušketira?" Netremice su ga promatrali i, polagano, jedan po jedan, kimali. "Dobro. Reći ću vam sve što znam, što i nije mnogo", rekao je Ben. Idućih deset minuta Chowbar Society slušao je integralnu verziju njegove priče, uključujući razgovor s Bankimom i strepnje Sheereine bake. Po svršetku izlaganja počela su pljuštati pitanja. "Je li tko ikad čuo za tog Jawahala?" upitao je Seth. "Siraj?" Čovjek-enciklopedija kao odgovor je ponudio samo odlučno odmahivanje glavom. "Znamo li je li gospodin Carter mogao sklopiti kakav posao s nekim poput njega? Ima li možda u njegovim arhivima nešto o tome?" pitala je Isobel. "Možemo provjeriti", rekao je Ian. "Sad je ključno razgovarati s tvojom bakom, Sheere, i razmrsiti ovu zbrku." "Slažem se", rekao je Roshan. "Idemo k njoj i onda ćemo odrediti plan djelovanja." "Ima li prigovora na Roshanov prijedlog?" pitao je Ian.

84

Gromko ne preplavilo je ruševne zidove Ponoćne palače. "Dobro, pokret." "Samo malo", rekao je Michael. Djeca su se okrenula kad su čula vječno šutljivoga virtuoza s olovkom i grafičkoga kroničara Chowbar Societyja. "Je li ti palo na pamet da sve ovo može imati neke veze s pričom koju si nam jutros ispričao, Bene?" pitao je Michael. Ben je progutao slinu. Već se pola sata pitao to isto, ali nije uspio pronaći nikakvu poveznicu između tih dvaju događaja. "Ne vidim nikakvu vezu, Michaele", rekao je Seth. Ostali su razmišljali, ali nitko nije bio sklon iznijeti svoje neslaganje sa Sethom. "Sumnjam da ta veza postoji", ustvrdio je napokon Ben. "Pretpostavljam da sam to sanjao." Michael ga je gledao ravno u oči, što gotovo nikad nije činio, i pokazao mu malen crtež koji je držao među prstima. Ben ga je promotrio i prepoznao siluetu vlaka koji prelazi preko opustošene zaravni sa straćarama i barakama. Veličanstvena lokomotiva s prednjim odbojnikom okrunjena velikim dimnjacima koji su rigali paru i dim vukla ga je pod nebom posutim crnim zvijezdama. Vlak je izgledao kao da je obavijen plamenom i kroz prozor vagona nazirale su se stotine avetinjskih lica koja su pružala ruke i vrištala u plamenu. Michael je apsolutno vjerno prenio njegove riječi na papir. Ben je osjetio kako mu jeza prolazi leđima i pogledao je svojega prijatelja Michaela. "Ne razumijem, Michaele", promrmljao je Ben. "Što pokušavaš reći?" Sheere im je prišla i njezino je lice problijedjelo kad je ugledala crtež i naslutila vezu između Benove vizije i nesretnoga događaja u St. Patrick'su koju je Michael iznio na vidjelo. "Vatra", promrmljala je djevojka. "To je vatra."

*** 85

Kuća Aryami Bose godinama je bila zatvorena i duh tisuće uspomena zatočenih među zidovima još je uvijek natapao atmosferu tog zdanja napučenoga knjigama i slikama. Putem su se jednoglasno složili da je najbolje da puste Sheere da uđe prva, uputi Aryami u događaje i iznese joj želju ostalih da porazgovaraju s njome. Kad su prošli tu prvu fazu, članovi Chowbar Societyja procijenili su da je jednako tako mudro ograničiti broj predstavnika na sastanku sa staricom, u uvjerenju da će pogled na sedmero nepoznatih adolescenata osjetno usporiti njezin jezik. Stoga, odlučeno je da osim Sheere i Bena razgovoru bude nazočan i Ian. Ian je prihvatio novu ulogu veleposlanika, ali ne bez određene sumnje da učestalost kojom ju je morao preuzimati ima manje veze s povjerenjem njegovih prijatelja u njegovu genijalnost i staloženost nego s njegovim dobroćudnim držanjem pogodnim za stjecanje blagonaklonosti odraslih i javnih službenika. U svakom slučaju, nakon što su prošli ulice crnoga grada i nekoliko minuta pričekali u dvorištu prašumskog izgleda koje je okruživalo kuću Aryami Bose, Ian se pridružio Benu i na Sheerein znak ušli su u kuću dok su ostali čekali njihov povratak. Djevojka ih je odvela do dvorane oskudno osvijetljene desetkom svijeća smještenih u posude s vodom. Kapi rastopljenoga voska na njima su tvorile smrznute cvjetove. Troje je djece sjelo ispred starice, koja ih je u tišini promatrala iz svojega naslonjača, dok su proučavali polumrak što je zastirao zidove prekrivene platnima i policama zatrpanim višegodišnjom prašinom. Aryami je pričekala da se oči troje mladih susretnu s njezinima, kao čin povjerenja. "Moja mi je unuka rekla što se zbilo", rekla je. "Ne mogu reći da sam iznenađena. Godinama sam živjela u strahu da će se dogoditi nešto slično, ali nisam ni slutila da će biti ovako, na ovaj način. Prije svega, znajte da je to što ste danas vidjeli tek početak i da je, nakon što me saslušate, u vašim rukama hoćete li izazov prihvatiti ili ćete ga izbjeći. Ja sam već stara i nemam volje ni zdravlja da savladam snage koje su jače od mene i koje svakim danom sve teže shvaćam."

86

Sheere je uzela bakinu suhu ruku i nježno je pogladila. Ian je promatrao kako Ben gricka nokte i diskretno ga udario laktom. "U nekom trenutku u svom životu mislila sam da ništa nije jače od ljubavi. I istina je da je ljubav jaka, ali njezina je snaga neznatna i blijedi pred plamenom mržnje", objasnila je Aryami. "Znam da ovo otkriće nije baš savršen dar za vaš šesnaesti rođendan; obično se djeci omogućuje da žive u nepoznavanju pravoga lica svijeta sve dok dobrano ne zađu u mladost, ali bojim se da vi nećete uživati u toj dvojbenoj povlastici. Isto tako znam da ćete, samo zato što to čujete od starice, sumnjati u moje riječi i prosudbe. Tijekom svih ovih godina naučila sam prepoznati taj pogled u očima svoje unuke. A ni u što nije tako teško povjerovati kao u istinu i ništa nije tako zavodljivo kao snaga laži. To je životni zakon i vašem razumu prepuštam da pronađe pravu ravnotežu. E, sad, dopustite da vam objasnim da je, osim godina, ova starica skupljala i priče te da nikad nije čula tako tužnu i užasnu pripovijest poput ove koju ću vam sad ispripovjediti i u kojoj ste, a da to niste ni znali, bili protagonisti sve do danas..."

*** "Nekad sam i ja bila mlada i radila sve što se od mladih očekuje: vjenčanje, djeca, dugovi, razočaranja, odustajanje od snova i principa za koje smo se kleli da ćemo ih zauvijek poštovati. Da, jednom riječju, starenje. Ipak, sudbina mi je bila naklonjena, barem mi se tako činilo u početku, i spojila me s čovjekom o kojem je sve najgore i najbolje što se može reći to da je bio dobar. Nikad nije bio naočit, čemu lagati. Sjećam se da su se, kad bi dolazio u kuću, moje sestre potiho smijuljile. Bio je pomalo nespretan, stidljiv i izgledao je kao da je posljednjih deset godina života proveo zatvoren u biblioteci: san svake djevojke tvoje dobi, Sheere. Radio je kao učitelj u jednoj javnoj školi na jugu Calcutte. Plaća mu je bila bijedna, a odjeća vjeran odraz plaće. Svake je subote dolazio po mene odjeven u isto odijelo, jedino koje je imao i koje je čuvao za školske sastanke i da se meni udvara. Trebalo mu je šest godina da si kupi drugo, ali odijela mu ionako nisu dobro stajala; nije imao za njih potreban stas.

87

Moje su dvije sestre sklopile brak s dvojicom blistavih i dobrostojećih mladića koji su se prema tvome djedu držali odbojno i koji su mi, iza njegovih leđa, upućivali goruće poglede - što sam, valjda, trebala protumačiti kao priliku da uživam s pravim muškarcem, makar na nekoliko minuta u životu. S vremenom, ti će besposličari živjeti od milosrđa mojega muža i njegovih usluga, ali to je već druga priča. Dakle iako je prozirao te pijavice, jer uvijek je znao zaviriti u dušu onih s kojima se družio, nije im uskraćivao pomoć i hinio je da je zaboravio njihove poruge i prijezir kojima su ga obasipali u mladosti. Ja to ne bih učinila, ali moj muž, kao što sam rekla, uvijek je bio dobar. Možda predobar. Njegovo je zdravlje, nažalost, bilo krhko i ubrzo me napustio, godinu dana nakon rođenja naše jedine kćeri, Kylian. Morala sam je odgajati sama i pokušati je naučiti svemu što je njezin otac želio da nauči. Kylian je bila svjetlo koje je obasjalo moj život nakon smrti tvojega djeda. Od njega je naslijedila dobru dušu i instinkt da vidi u tuđa srca. Ali, ondje gdje je njezin otac bio nespretan i sramežljiv, iz nje je izbijala svjetlost i finoća. Njezina je ljepota počivala u gestama, glasu, pokretima. Dok je bila još djevojčica, njezine su riječi očaravale magijom ravnom začaranosti. Sjećam se da sam, dok sam je promatrala kako s jedva deset godina očijuka s prodavačima na bazaru, zamišljala da je ta djevojčica poput labuda koji je izašao iz jezera sjećanja mojega muža, ružnog i nespretnoga pačeta. Njegov je duh živio u njoj, u njezinim najbeznačajnijim gestama i u načinu na koji je, katkad, u tišini zastajala kako bi promatrala ljude s trijema ove kuće, gledala me, onako ozbiljna, i pitala zašto ima toliko nesretnih na ovom svijetu. Ubrzo su svi u crnome gradu govorili o njoj, spominjući je po nadimku kojim ju je krstio neki fotograf iz Bombaya: princeza svjetla. I, za takvu princezu, ubrzo su se odasvud počeli javljati prinčevi. Bila su to divna vremena u kojima je ona dijelila sa mnom smiješne povjerljive stvari koje su joj govorili njezini nakićeni udvarači, strahotne pjesme koje su joj pisali i čitavu galeriju anegdota koje bi nas, da je to potrajalo, ostavile u uvjerenju da su svi mladići ovoga grada jadni kreteni. Ali, kako to obično biva, na sceni se pojavio netko tko će sve to promijeniti:

88

tvoj otac, najinteligentniji i najneobičniji čovjek kojeg sam upoznala. U to doba, kao i danas, neizmjerna većina sklopljenih brakova dogovarala bi se između obitelji kao najobičniji trgovački sporazum, u kojem volja budućih supružnika nije imala nikakvu težinu. Većina tradicija nije ništa drugo nego bolest društva. Tijekom života zarekla sam se da će se Kylian, onoga dana kad se bude udavala, udati za osobu koju sama odabere. Kad je tvoj otac došao na ova vrata, utjelovljivao je sve suprotno od onoga tuceta fićfirića dosadnih poput muha koji su opsjedali tvoju majku. Malo je govorio, ali kad bi nešto rekao, riječi su mu bile britke poput noža i nisu pozivale na repliku. Bio je ljubazan i, kad bi to poželio, imao je neki čudan šarm koji je zavodio polako, ali sigurno. Ipak, tvoj je otac uvijek bio distanciran i hladan prema gotovo svima. Osim prema tvojoj majci. U njezinu društvu pretvarao se u drugu osobu, ranjivu i gotovo djetinjastu. Nikad nisam dokučila koji je od te dvojice uistinu bio on i pretpostavljam da je tvoja majka tu tajnu ponijela u grob. U onim rijetkim prilikama kad bi se udostojao razgovarati sa mnom, malo je toga objašnjavao. Kad je napokon odlučio zatražiti moju privolu da sklopi brak s tvojom majkom, upitala sam ga kako je kani uzdržavati i kakav ima položaj. Godine siromaštva koje sam provela uz tvojega djeda naučile su me da zaštitim kćer od takva iskustva i uvjerile me da ništa ne može tako dobro raskrinkati mit o oplemenjujućem učinku gladi na dušu kao prazan želudac. Tvoj me otac pogledao zadržavajući svoje misli za sebe, kao što je uvijek činio, i odgovorio da je inženjer i pisac. Rekao mi je da pokušava dobiti mjesto u britanskoj građevinskoj tvrtki i da mu je izdavač iz Delhija dao avans za rukopis koji im je predao. Sve to, pročišćeno od književnosti kojom je tvoj otac uljepšavao svoj govor kad mu je to pasalo, smrdjelo mi je na bijedu i odricanje. Tako sam mu i rekla. Nasmiješio se i, uzimajući nježno moj dlan među svoje, promumljao je riječi koje nikad neću zaboraviti: 'Majko, ovo je prvi i zadnji put da vam to govorim. Moja budućnost i budućnost vaše kćeri sad je u našim rukama, kao i to da je vodim kroz život. Nitko, živ ili mrtav, nikad se neće

89

moći uplesti u to. Mirno spavajte kad je to u pitanju i vjerujte u ljubav koju osjećam prema vašoj kćeri. Ali ako vam zabrinutost bude ometala san, nijednom riječju, gestom ili djelom nemojte ukaljati tu sponu koja će, s vašim pristankom ili bez njega, nju i mene vezati zauvijek, jer vječnost će biti prekratka da se pokajete za to.' Tri mjeseca nakon toga vjenčali su se i nikad više nisam nasamo razgovarala s tvojim ocem. Budućnost je pokazala da je imao pravo i ubrzo je postao inženjer na glasu, ali nije zapostavio svoju strast prema književnosti. Preselili su se u kuću nedaleko odavde, koja je godinama bila u ruševinama, dok je on projektirao ono što će biti njihov dom iz snova, pravu palaču koju je osmislio milimetar po milimetar kako bi se onamo povukao s tvojom majkom. Nitko tad nije ni slutio što se približava. Nikad ga nisam zapravo upoznala. Nikad mi nije pružio tu priliku niti ga je odveć zanimalo otvoriti svoja vrata ikomu osim tvojoj majci. Ja sam ga se bojala i u njegovoj nazočnosti osjećala sam nemoć da mu priđem ili pokušam steći njegovu naklonost. Bilo je nemoguće znati što misli. Običavala sam čitati njegove knjige, koje mi je tvoja majka donosila kad bi mi došla u posjet, i detaljno ih proučavala pokušavajući u njima naći skrivene ključeve kako bih zašla u labirint njegovih misli. Nikad to nisam uspjela. Otac ti je bio tajanstven čovjek koji nikad nije govorio o svojoj obitelji ili prošlosti. Možda upravo stoga nisam bila u stanju naslutiti prijetnju koja se nadvila nad njega i moju kćer, prijetnju rođenu u toj mračnoj i nedokučivoj prošlosti. Nikad mi nije pružio priliku da mu pomognem i, kad je došlo do nesreće, bio je sam kao čitavoga života, u svojoj utvrdi od samoće čije je ključeve imala samo jedna osoba: Kylian. Ali tvoj je otac, kao i svi mi, imao prošlost i odande je izronila figura koja će našoj obitelji donijeti tragediju i tamu. Dok je bio dijete i gladan hodao ulicama Calcutte sanjajući brojeve i matematičke formule, tvoj je otac upoznao drugoga momčića, dječaka iste dobi, usamljeno siroče. U to je doba živio u siromaštvu i, kao i gomila djece u ovome gradu, postao žrtva

90

vrućice koja bi svake godine pokosila tisuće života. Tijekom kišnoga razdoblja monsun bi snažno istresao oluju na Bengalski poluotok i čitava bi delta Gangesa toliko nabujala da bi poplavila zemlju. Iz godine u godinu slano bi se jezero na istoku grada prelilo; kad bi prestale kiše, a vode se opet povukle, trupla mrtvih riba izložena suncu, nakon povlačenja vode, stvarala bi oblak otrovnih para koje bi, nošene vjetrovima sa sjevernih planina, harale čitavim gradom i sijale bolest i smrt poput paklene kuge. Te je godine tvoj otac bio žrtva mrtvačkoga zraka, i zaglavio bi da nije bilo njegova druga, Jawahala, koji ga je dvadeset dana njegovao u baraci od ćerpiča i spaljenih greda uz obalu Hooghlyja. Kad se oporavio, tvoj se otac zakleo da će uvijek štititi Jawahala i da će dijeliti s njime ma što mu sudbina dodijeli jer mu duguje život. Bila je to dječja zakletva. Pakt krvi i časti. Ali postojalo je nešto što tvoj otac nije znao: Jawahal, taj anđeo spasitelj s jedva jedanaest godina, nosio je u žilama mnogo goru bolest od one koja zamalo da nije pokosila njega. Bolest koja će se početi pokazivati dugo nakon toga, prvo gotovo neprimjetno, a poslije neminovnošću prokletstva: ludilo. Mnogo godina nakon toga tvoj je otac saznao da se Jawahalova majka zapalila pred očima svojega sina kao žrtva boginji Kali i da je majka njezine majke skončala u bijednoj ćeliji umobolnice u Bombayu. Njih dvije bile su samo karike u dugačkome lancu događaja koji su pretvarali priču o toj obitelji u put užasa i nesreće. Ali tvoj je otac bio snažan čovjek, čak i dok je bio dječak, i preuzeo je na sebe da će štititi svojega prijatelja ma kako užasno njegovo nasljeđe bilo. To je bilo lako sve dok, navršivši osamnaest godina, Jawahal nije hladnokrvno ubio bogatoga trgovca na bazaru jer mu je odbio prodati medaljon koji je želio kupiti, aludirajući na njegov izgled i sumnjajući da si ga može priuštiti. Tvoj ga je otac mjesecima skrivao u kući dovodeći u opasnost i sebe, štiteći ga od policije koja ga je tražila po čitavome gradu. Uspio je, ali to je bio tek prvi korak. Godinu dana nakon toga, u noći hinduske Nove godine, Jawahal je zapalio kuću u kojoj je živjelo desetak starica i sjeo na ulicu kako bi gledao plamen sve dok grede nisu otpale pretvorene u žeravu. Ovaj put ni spretnost tvojeg oca nije ga uspjela spasiti od pravde.

91

Došlo je do suđenja, dugog i užasnog, na kojem je Jawahal za svoje zločine osuđen na doživotni zatvor. Tvoj je otac učinio koliko je mogao da ga spasi, potrošio je svu ušteđevinu kako bi platio odvjetnike, slao mu je čistu odjeću u zatvor gdje je bio zatočen i potplaćivao čuvare kako ga ne bi maltretirali. Jedina zahvalnost koju je dobio od Jawahala bile su riječi mržnje. Optužio ga je da ga je izdao, napustio i da ga se želi otarasiti. Predbacivao mu je da je prekršio zakletvu koju su obojica dali prije mnogo godina i zakleo se na osvetu jer, kako mu je bijesno vikao iz sudnice kad je pročitana osuđujuća presuda, pripadalo mu je pola njegova života. Tvoj je otac zaključao tu tajnu u najskrovitije mjesto svojega srca i nije želio da tvoja majka to dozna. Godine su izbrisale vanjske tragove te uspomene. Nakon vjenčanja i prvih godina braka i uspjeha tvojeg oca, sve je to izgledalo kao epizoda zakopana u dalekoj prošlosti. Sjećam se vremena kad je tvoja majka bila trudna. Tvoj je otac djelovao kao druga osoba, neznanac. Kupio je štene psa čuvara i tvrdio da ga je spreman dresirati kako bi postao najbolja dadilja njegovu budućem djetetu i nije prestao govoriti o kući koju je kanio sagraditi, o planovima za budućnost, o novoj knjizi... Mjesec dana nakon toga, poručnik Michael Peake, jedan od bivših udvarača tvoje majke, pokucao je na vrata s viješću koja će posijati užas u njihove živote: Jawahal je u zatvoru užgao paviljon s opasnim kriminalcima u kojem je bio smješten i utekao, ali prije je na zidovima ćelije, krvlju svojega zaklanog cimera, napisao riječ osveta. Peake se obvezao da će osobno potražiti Jawahala i zaštititi ih od moguće prijetnje. Prošli su mjeseci bez novosti i znakova Jawahalove nazočnosti. Sve do rođendana tvojeg oca. U svitanje je stigao paket koji mu je predao neki prosjak. Sadržao je medaljon, komad nakita zbog kojeg je Jawahal počinio svoje prvo ubojstvo, i poruku. U njoj je pisalo da im, nakon što ih je tjednima potajice uhodio i nakon što se uvjerio da je on sad uspješan čovjek i da ima blistavu ženu, hoće poželjeti sve

92

najbolje i možda ih ubrzo posjetiti kako bi, kao što je rekao, ponovno kao braća dijelili sve što im obojici pripada. Idući su dani bili obilježeni panikom. Jedan od čuvara koje je Peake postavio da čuvaju kuću pronađen je mrtav. Odani pas tvojeg oca nađen je u dnu dvorišnoga bunara. I svakog jutra, pred nemoćnim Peakeom i njegovim ljudima, na zidovima bi osvanule nove prijetnje ispisane krvlju. Bili su to teški dani za tvojeg oca. Dovršavala se gradnja njegova najvećega djela, kolodvora Jheeter's Gate na istočnoj obali Hooghlyja. Bila je to impresivna i revolucionarna čelična konstrukcija i predstavljala je vrhunac dugo žuđenoga projekta tvojeg oca da u cijeloj zemlji uspostavi željezničku mrežu koja bi omogućila samostalni trgovinski razvoj i modernizaciju provincija do te mjere da bi pobijedili britansku dominaciju. To je oduvijek bila jedna od njegovih opsesija, o kojoj je mogao govoriti satima, kao da se radi o božanskoj misiji koja mu je povjerena. Službeno otvorenje Jheeter's Gatea održalo se krajem toga tjedna i, kako bi proslavili tu prigodu, odlučeno je da 360 siročadi ukrcaju u vlak koji će ih prevesti u njihov novi dom na istoku zemlje. Bila su to djeca iz najnižih slojeva kažnjenih siromaštvom i projekt tvojeg oca predstavljao je za njih nov život. Bila je to živa želja kojoj se tvoj otac posvetio od prvoga dana, svrha njegova života. Tvoja je majka očajnički navaljivala da dođe na otvorenje barem na nekoliko sati i tvrdila da će poručnik Peake i njegovi ljudi biti dovoljni da joj zajamče sigurnost. Kad se tvoj otac uspeo na vlak i pokrenuo stroj koji je djecu trebao odvesti do njihova novoga doma, dogodilo se nešto nepredviđeno za što nitko nije bio pripremljen. Vatra. Užasan požar raširio se na nekoliko razina kolodvora i duž vagona vlaka koji je ulazio u tunel pretvoren u pravi pakao na kotačima, grobnicu od usijana željeza za svu djecu koja su putovala u njemu. Tvoj je otac umro te noći pokušavajući bezuspješno spasiti djecu dok su njihovi snovi zauvijek nestali među plamenom.

93

Kad je tvoja majka primila vijest, zamalo da te nije izgubila. Ali sudba, umorna od toga da šalje nesreće u ovu obitelj, htjela je da se spasiš. Tri dana nakon toga, kad joj je falilo još dan-dva do porođaja, Jawahal i njegovi ljudi upali su u kuću i odveli tvoju majku; prije odlaska objelodanio je da je tragedija u Jheeter's Gateu njegovo djelo. Poručnik Peake uspio je preživjeti i pratiti ih do unutrašnjosti kolodvora koji je postao napušteno i prokleto mjesto u koje od one tragične noći više nitko nije ušao. Jawahal je u kući ostavio poruku da će ubiti tvoju majku i dijete koje će roditi. Ali dogodilo se nešto što ni on nije predvidio. Nije rodila jedno, već dva djeteta. Blizance. Dječaka i djevojčicu. Vas dvoje..."

*** Aryami Bose ispričala je i ostatak priče: kako ih je Peake uspio spasiti i donijeti kući, kako ih je ona odlučila razdvojiti i sakriti od ubojice njihovih roditelja... Ni Ben ni Sheere nisu je više slušali. Ian je u tišini promatrao blijedo lice svojega najboljeg prijatelja i Sheereino. Jedva da su treptali; otkrića koja su čuli iz staričinih usta kao da su ih pretvorila u kipove. Ian je duboko uzdahnuo i požalio što je on bio odabran da svjedoči tom čudnom obiteljskom sijelu. Osjećao se izrazito nelagodno u ulozi uljeza u drami svojih prijatelja. Ipak, zanemario je vlastitu zapanjenost i usredotočio se na Bena. Pokušao je zamisliti unutarnju oluju koju je Aryamina priča zacijelo pokrenula u njemu i proklinjao je strah i umor koji su nagnali staricu da tako grubo otkrije događaje koji su vjerojatno bili mnogo važniji nego što se činilo. Pokušao je načas odvojiti misli od Benove vizije vlaka u plamenu. Komadi slagalice umnažali su se grozničavom brzinom. Mnogo puta Ben je tvrdio da su oni, članovi Chowbar Societyja, ljudi bez prošlosti i Ian se bojao da će ga susret s prošlošću u polutami kućerine rastrgati. Poznavali su se odmalena i Ian je znao za Benova duga i nedokučiva sjetna stanja, kako mu najbolje pomoći bez pitanja ili mu čitati misli. Prema onomu što je znao o svojem prijatelju, fasadi od

94

umišljenosti kojom se Ben štitio zadan je smrtonosan udarac, rana o kojoj se s njime više nikad neće moći razgovarati. Ian je blago položio ruku na Benovo rame, ali njegov prijatelj kao da to nije uočio. Ben i Sheere, koji su do prije jedva nekoliko sati osjećali da ih veže simpatija i sve veća naklonost, sad kao da se nisu mogli pogledati, kao da su ih nove karte podijeljene u toj partiji natjerale da osvijeste nekakav čudan stid ili elementarni strah da razmijene tu najobičniju gestu. Aryami je uznemireno promatrala Iana. Prostorijom je vladala tišina. Staričine oči kao da su molile za oprost, oprost nositelju loših vijesti. Ian je blago nagnuo glavu ustranu pokazujući Aryami da izađu iz sobe. Starica je oklijevala nekoliko trenutaka, a Ian se uspravio i pružio joj ruku. Prihvatila je njegovu pomoć i otpratila ga do susjedne prostorije ostavljajući Bena i Sheere nasamo. Ian je zastao na pragu i okrenuo se kako bi pogledao prijatelja. "Bit ćemo vani", promrmljao je. Ne dižući pogled, Ben je kimnuo.

*** Članovi Chowbar Societyja čepili su na ubitačnoj žezi u dvorištu kad su ugledali Iana kako se pomalja na ulazu u društvu starice. Njih su dvoje izmijenili nekoliko riječi. Aryami je jedva primjetno kimnula i potražila zaklon u sjeni stare nadstrešnice od triju isklesanih blokova. Ian, skamenjena i ozbiljna lica, koje su njegovi drugovi protumačili kao nagovještaj loših vijesti, prišao je skupini i prihvatio mjesto u sjeni koje su mu napravili. Pogledi su se obrušili na njega poput muha na med. Aryami ih je shrvano promatrala s nekoliko metara udaljenosti. "I?" pitala je Isobel dajući glas općem ozračju skupa. "Ne znam odakle da započnem", odgovorio je Ian. "Kreni od najgorega", predložio je Seth. "Najgore je sve", odvratio je Ian.

95

Ostali su promatrali u tišini. Ian je pogledao svoje drugove i slabašno se nasmiješio. "Deset ušiju te sluša", rekla je Isobel. Ian je od riječi do riječi ponovio ono što im je Aryami upravo bila otkrila u kući, ne ispuštajući nijednu pojedinost i ostavljajući za kraj epilog posvećen Benu i Sheere, koji su još bili u sobi, užasnom maču koji su otkrili da im visi iznad glave. Kad je završio, plenum Chowbar Societyja već je zaboravio omaru koja se sručila s neba poput paklene kazne. "Kako je to prihvatio Ben?" pitao je Roshan. Ian je slegnuo ramenima i nabrao čelo. "Pretpostavljam ne baš dobro", usudio se reći. "Kako bi ti prihvatio?" "Što ćemo sad?" pitao je Siraj. "A što možemo?" odvratio je Ian. "Mnogo toga", odsječno je rekla Isobel. "Bilo što osim da pržimo dupe na suncu dok neki ubojica pokušava ubiti Bena. I Sheere." "Je li tko protiv?" pitao je Seth. Svi su istovremeno odmahnuli glavom. "Dobro, pukovnice", rekao je Ian obraćajući se izravno Isobel. "Što zapovijedate?" "Prvo, netko bi morao provjeriti sve pojedinosti priče o toj nesreći u Jheeter's Gateu i o inženjeru", dala je upute Isobel. "To mogu ja", ponudio se Seth. "Sigurno u biblioteci Indijskoga muzeja postoje isječci iz tiska iz toga vremena. I knjige, vjerojatno." "Seth je u pravu", rekao je Siraj. "Požar u Jheeter's Gateu imao je svojevremeno velik odjek. Mnogi se toga još sjećaju. Sigurno postoji dokumentacija. Nebo zna gdje, ali postoji." "Pa, moramo je potražiti", naglasila je Isobel. "To može biti polazišna točka."

96

"Ja ću mu pomoći", dodao je Michael. Isobel je odlučno kimnula. "Želimo znati sve o tom čovjeku, njegovu životu i o toj predivnoj kući koja je navodno tu negdje", rekla je Isobel. "Možda nas taj trag odvede do ubojice." "Mi ćemo tražiti kuću", predložio je Siraj pokazujući na sebe i Roshana. "Ako postoji, naša je", dodao je Roshan. "Dobro, ali ne ulazite u nju", upozorila ih je Isobel. "Nema problema", smirio ju je Roshan. "A ja, što bih ja trebao činiti?" pitao je Ian, kojemu zadaci bliski njegovim talentima nisu padali na pamet istom lakoćom kojom su ih našli njegovi drugovi. "Ti ostani s Benom i Sheere", rekla je Isobel. "Prema ovomu što znamo, neće proći dugo a Bena će početi spopadati sulude ideje svakih deset minuta. Ostani s njime i pazi da ne čini gluposti. Nije baš dobra zamisao da lunja ulicama sa Sheere." Ian je kimnuo, svjestan da će njegov zadatak biti najteži. "Naći ćemo se u Ponoćnoj palači prije mraka", zaključila je Isobel. "Ima li pitanja?" Međusobno su se pogledali i nekoliko puta odmahnuli glavom. "Dobro, onda na posao", rekla je. Seth, Michael, Roshan i Siraj otišli su bez oklijevanja ususret svojim zadaćama. Isobel je ostala kraj Iana, šutke promatrajući njihov odlazak, u izmaglici koja se dizala s prašnjavih ulica pod jarkim suncem. "A što ti kaniš, Isobel?" pitao je Ian. Okrenula se prema njemu i tajanstveno se nasmiješila. "Imam nekoliko ideja", rekla je. "Bojim se tvojih slutnja kao što bih se bojao potresa", odgovorio je Ian. "Što snuješ?"

97

"Ne moraš se brinuti, Iane", promrmljala je Isobel. "Kad to kažeš, počinjem se brinuti", odgovorio je. "Možda u sumrak ne dođem u Palaču", rekla je. "Ako se ne vratim, učini što ti je činiti. Ti uvijek znaš što treba, Iane." Mladić je uznemireno uzdahnuo. Nisu mu se sviđali tolika tajanstvenost i čudan sjaj koji je spazio u očima svoje prijateljice. "Isobel, pogledaj me", naredio je, a djevojka ga je pogledala. "Ma što bilo, izbij si to iz glave." "Znam se čuvati, Iane", odvratila je ona smiješeći se. Ianove riječi, ipak, nisu se mogle mjeriti s djevojčinim. "Ne čini ništa što ja ne bih", preklinjao ju je. Isobel se nasmijala. "Učinit ću samo ono što se ti nikad ne bi usudio učiniti", promrmljala je. Ian ju je zabezeknuto promatrao ništa ne shvaćajući. Onda je, ne brišući iz pogleda onu tajanstvenu iskru, Isobel prišla Ianu i blago poljubila njegove usne, jedva ih dotičući. "Čuvaj se, Iane", prošaptala mu je na uho. "I ne zanosi se previše." To je bio prvi put da ga je Isobel poljubila i, kad ju je vidio kako se gubi među dvorišnim korovom, Ian nije iz misli mogao odagnati iznenadan i neobjašnjiv strah da je možda i posljednji. Nakon gotovo sat vremena Ben i Sheere izronili su na svjetlo dana nedokučiva izraza lica i začuđujuće mirni. Sheere je prišla Aryami, koja je sve to vrijeme bila sama pod nadstrešnicom, nesvjesna Ianovih pokušaja da zapodjene razgovor, i sjela je pokraj nje. Ben se zaputio prema Ianu. "Gdje su svi?" pitao je. "Mislili smo da bi bilo korisno pokušati saznati nešto o tom liku, Jawahalu", odgovorio je Ian. "A ti si ostao kao dadilja?" našalio se Ben iako njegov pokušaj šaljivoga tona nije zavarao nikoga. "Tako nekako. Jesi li dobro?" Ian je pokazao glavom na Sheere. Njegov je prijatelj kimnuo.

98

"Zbunjen, pretpostavljam", rekao je napokon. "Mrzim iznenađenja." "Isobel kaže da nije dobra ideja da se ti i Sheere motate ovuda. I mislim da ima pravo." "Isobel uvijek ima pravo, osim kad se svađa sa mnom", rekao je Ben. "Ali ni ja ne mislim da je ovo sigurno mjesto za nas. Iako je zatvorena više od petnaest godina, još uvijek je obiteljska kuća. A nismo sigurni ni u St. Patrick'su." "Mislim da bi najbolje bilo otići u Palaču i čekati ostale", predložio je Ian. "To je Isobelin plan?" nasmiješio se Ben. "Pogodi." "Kamo je otišla?" "Nije mi htjela reći." "Neki od njezinih predosjećaja?" naglasio je Ben uzrujano. Ian je kimnuo i Ben je shrvano uzdahnuo. "Neka nam Bog pomogne", rekao je tapšući prijateljevo rame. "Idem porazgovarati s damama." Ian je ponovno pogledao Sheere i Aryami Bose. Činilo se da starica žučno raspravlja s unukom. Ben i Ian razmijenili su poglede. "Pretpostavljam da starica ustraje na ideji da sutra krenu u Bombay", prokomentirao je Ben. "Ideš s njima?" "Ne kanim otići iz ovoga grada. Pogotovo ne sad." Dva su prijatelja još nekoliko minuta promatrala raspravu između bake i unuke, a onda se Ben zaputio prema njima. "Pričekaj me", promrmljao je polagano.

*** Aryami Bose vratila se u kuću i ostavila Bena i Sheere same na pragu. Sheereino je lice bilo zažareno od bijesa i Ben je čekao da sama izabere trenutak kad će progovoriti. Kad je to učinila, glas

99

joj je podrhtavao od ljutnje i nemoći, a dlanovi su joj se isprepleli u napet i nerazmrsiv čvor. "Kaže da krećemo ujutro i da više ne želi raspravljati o tome", objasnila je. "Kaže da bi i ti trebao poći s nama, ali da te ne može prisiliti." Ben.

"Pretpostavljam da misli da je tako najbolje za tebe", rekao je "Ti ne misliš?" "Lagao bih kad bih ti rekao da", priznao je Ben.

"Čitav život bježim od sela do sela, vlakovima, brodovima i kolima, bez vlastite kuće, prijatelja ili mjesta kojeg bih se sjećala kao svojega", rekla je Sheere. "Umorna sam, Bene. Ne mogu čitav život bježati od nekoga koga i ne poznajem." Brat i sestra pogledali su se u tišini. "Ona je starica, Bene. Boji se jer joj se život bliži kraju i osjeća da nas neće više moći štititi", dodala je djevojka. "Ona to čini od srca, ali bježanje više nema smisla. Kakvoga smisla ima sutra sjesti na taj vlak? Da možemo sići na bilo kojoj postaji, s drugim imenom? Da možemo u nekom selu prositi krov nad glavom znajući da ćemo idućega dana opet morati bježati?" "Jesi li to rekla Aryami?" pitao je Ben. "Ne želi me slušati. Ali ovaj put ne kanim je poslušati. Ovo je moja kuća, grad mojeg oca, i želim ovdje ostati. Ako taj čovjek dođe po mene, pokazat ću se. Ako me mora ubiti, neka me ubije. Ali ako mi je živjeti, ne želim to kao bjegunica koja zahvaljuje nebesima na svakom novom danu. Hoćeš li mi pomoći, Bene?" "Naravno", odgovorio je mladić. Sheere ga je zagrlila i obrisala si suze rubom bijeloga platna koje ju je pokrivalo. "Znaš što?" rekla je. "Sinoć, s tvojim prijateljima u onoj staroj napuštenoj kući, vašoj Ponoćnoj palači, dok sam vam pričala svoju priču, razmišljala sam kako nikad nisam imala priliku biti djevojčica kao druge. Odrastala sam među starcima, u strahu i laži, s prosjacima i bezimenim putnicima kao jedinim društvom.

100

Sjetila sam se kako sam izmišljala nevidljive prijatelje i satima razgovarala s njima u čekaonicama, na kolima. Odrasli su me gledali i smiješili mi se. U njihovim očima, djevojčica koja razgovara sama sa sobom bio je dražestan prizor. Ali nije bilo tako, Bene. Nije dražesno biti sam, ni kad si dijete ni kad si starac. Godinama sam se pitala kakva su druga djeca, imaju li iste more kao ja, osjećaju li da su nesretna kao ja. Onaj tko kaže da je djetinjstvo najsretnije razdoblje u životu ili laže ili je glup." Ben je promatrao svoju sestru i nasmiješio joj se. "Ili oboje", našalio se. "To zna ići skupa." Sheere se zarumenjela. "Oprosti", rekla je. "Brbljam k'o blesava, ha?" "Ne", odmahnuo je Ben glavom. "Volim te slušati. Osim toga, mislim da smo sličniji nego što misliš." "Brat i sestra smo", nasmiješila se Sheere nervozno. "Misliš da to nije dovoljan razlog? Blizanci! Zvuči tako čudno!" "No, znaš kako kažu, prijatelje biraš", našalio se Ben; "obitelj dobiješ." "Onda bih radije da mi budeš prijatelj", rekla je Sheere. Ian im je prišao i s olakšanjem ustanovio da su brat i sestra dobre volje i da si čak mogu priuštiti luksuz da se šale, što, s obzirom na okolnosti, i nije bila mala stvar. "Valjda znaš što činiš. Iane, ova mlada dama želi mi biti prijateljica." "Ne bih ti to savjetovao", prihvatio je Ian šalu. "Ja sam mu godinama prijatelj i vidi kamo me to dovelo. Jeste li što odlučili?" Ben je kimnuo. "Ono što mislim?" pitao je Ian. Ben je ponovno kimnuo, a ovaj mu se put pridružila i Sheere. "Što ste to odlučili?" pitao je gorak glas Aryami Bose iza njihovih leđa.

101

Troje se mladih okrenulo i otkrilo staričine obrise, nepomične u sjeni iza vrata. Zavladala je napeta tišina. "Nećemo sutra sjesti na taj vlak, bako", odgovorila je smireno Sheere. "Ni Ben ni ja." Staričine oči prelazile su s jednoga na drugo sijevajući. "Riječi nekoliko neodgovornih šmrkavaca natjerale su te da u nekoliko minuta zaboraviš sve što sam te godinama učila?" predbacila joj je Aryami. "Ne, bako. To je moja odluka. I ništa na svijetu neće je promijeniti." "Ti ćeš učiniti ono što ti ja kažem", presjekla ju je Aryami iako je miris poraza prožimao svaku njezinu riječ. "Gospođo..." započeo je Ian učtivo. "Šuti, sinko", napala ga je Aryami obnovljenom hladnoćom. Ian je potisnuo svoju želju da joj odgovori i spustio je pogled. "Bako, neću sjesti na taj vlak", rekla je Sheere. "I ti to znaš." Aryami je promatrala unuku iz sjene ne izgovarajući ni riječ. "Čekat ću vas na postaji Howrah, u zoru", rekla je konačno starica. Sheere je uzdahnula i Ben je uočio kako joj se lice ponovno zažarilo. Ben ju je primio za ruku i dao joj znak da ne nastavlja prepirku. Aryami se okrenula i njezini koraci polagano su se izgubili u unutrašnjosti kuće. "Ne mogu dopustiti da ostane na tome", promrmljala je Sheere. Ben je kimnuo i pustio ruku svoje sestre, koja je krenula za Aryami u sobu gdje je starica sjela pri svjetlosti svijeća. Aryami se nije okrenula i ostala je nepomična ignorirajući unuku. Sheere joj je prišla i nježno je obgrlila. "Ma što se dogodilo, bako", rekla je, "ja te volim."

102

Aryami je poslušala u tišini i čula kako se Sheereini koraci ponovno udaljavaju prema dvorištu dok su joj suze navirale na oči. Ben i Ian čekali su na Sheerein povratak i dočekali je s najoptimističnijim izrazima koje su mogli iznjedriti. "Kamo sad idemo?" pitala je Sheere očiju crvenih od suza i drhtavih ruku. "U najbolji kutak Calcutte", odgovorio je Ben, "u Ponoćnu palaču."

*** Posljednje popodnevne zrake svjetla počele su blijedjeti kad je Isobel nazrela sablasnu i uglatu konstrukciju staroga Jheeter's Gatea kako izranja iz riječne magle poput utvare kakve zloslutne katedrale koja je skončala kao gorivo za vatru. Djevojka je zadržala dah i zastala kako bi promotrila jezovitu sliku gustoga spleta stotina čeličnih greda, nadstavljenih lukova i svodova u nerazmrsivom labirintu metala i vatrom raspuknuta stakla. Stari most u ruševinama, potpuno neupotrebljiv, prelazio je rijeku do ulaza u kolodvor, na drugoj obali, otvorenoga poput crne čeljusti nepomičnoga zmaja koji čeka, a čiji je beskonačan niz dugih i zašiljenih očnjaka nestajao u mračnoj unutrašnjosti. Isobel je hodala prema mostu koji je vodio do Jheeter's Gatea izbjegavajući tračnice koje su brazdale mrtav put prema tom paklenome mauzoleju. Drvene grede koje su tvorile nadstrešnicu staroga kolodvora bile su trule i pocrnjele, a divlji korov rastao je među njima. Zahrđala konstrukcija mosta pucketala je pod njezinim nogama i Isobel je ubrzo uočila natpise koji su zabranjivali ulazak i upozoravali na opasnost od urušavanja. Nijedan vlak više nije prešao preko toga mosta i, sudeći prema napuštenom i oronulom izgledu, Isobel je pretpostavila da ga nitko više nije popravljao ili čak preko njega prešao pješice. Kako je istočna obala Calcutte ostajala iza nje i kako se fantazmagorična slagalica od čelika i sjena Jheeter's Gatea uzdizala pred njome pod grimiznim plaštem sumraka, Isobel je počela razmišljati da njezina nakana da dođe ovamo možda nije tako pametna kao što joj se činilo na početku. Jedno je bilo igrati ulogu neukrotive pustolovke odlučne pred nevoljama, a nešto

103

sasvim drugo zaroniti u taj zaprepašćujući prizor ne znajući ni jednu jedinu stranicu trećega čina. Do lica joj je dopro zaparen zrak natopljen pepelom i ugljenom prašinom koji su izdisali tuneli skriveni u unutrašnjosti kolodvora. Bio je to kiseo i prodoran zadah, vonj koji je Isobel naizgled bez vidljiva razloga povezala sa starom tvornicom uronjenom među smrtonosne plinove i slojeve prljavštine i hrđe. Usmjerila je pogled na prva udaljena svjetla s barki koje su presijecale Hooghley i pokušala prizvati društvo njihovih bezimenih vozača dok je prelazila odsječak mosta koji je vodio do ulaza u kolodvor. Kad je stigla na suprotnu stranu, zastala je između tračnica koje su ulazile u to crnilo i promatrala veliki čelični zabat. Iznad njega, pocrnjela od mrlja koje je načinio plamen, mogla su se nazrijeti uklesana slova imena željezničke postaje, podsjećajući na velik pogrebni spomenik: JHEETER'S GATE. Isobel je duboko uzdahnula i pripremila se na ono što je najmanje željela učiniti u svih šesnaest godina svojega života: ući u to mjesto.

*** Seth i Michael pokazali su svoj blaženi osmijeh uzornih učenika pred ispitivačkim očima gospodina De Rozija, glavnoga bibliotekara centralne sale u Indijskome muzeju, i otrpjeli nekoliko sekundi njegova nemilosrdnog proučavanja. "To je najbesmislenija zamolba koju sam čuo u životu", odrezao je De Rozio. "Ili barem od posljednjega puta kad si bio ovdje, Seth." "Znate, gospodine De Rozio", pokušao je Seth, "znamo da ste otvoreni samo ujutro i da vam se ono što moj prijatelj i ja tražimo može učiniti pomalo pretjerano..." "Ništa što dolazi od tebe ne može mi se učiniti pretjeranim, mladiću", odrezao je De Rozio. Seth je suspregnuo osmijeh. Kod gospodina De Rozija prividno zajedljiva ironija bila je nepogrešiv znak popustljivosti i zainteresiranosti. Njegovo krsno ime bilo je nepoznato ljudskom

104

rodu, uz moguće iznimke njegove majke i žene, ako je u Indiji uopće postojala žena s dovoljno petlje da se uda za takvoga lika, živog dokaza koliko raznovrsna mogu biti ljudska bića. Iza toga držanja bibliofilskoga Kerbera, De Rozio je imao strašnu Ahilovu petu: znatiželju i sklonost tračevima akademskoga tipa po kojoj mu ni ženturače s bazara nisu bile ravne. Seth i Michael pogledali su se krajičkom oka i odlučili baciti čitav mamac. "Gospodine De Rozio", započeo je Seth melodramatičnim tonom, "ne bih vam to smio reći, ali prisiljen sam uzdati se u vašu glasovitu diskreciju: nekoliko je zločina uključeno u ovu priču i veoma se bojimo da bi ih moglo biti još ako to ne zaustavimo." Sićušne i prodorne bibliotekarove oči kao da su nekoliko sekundi rasle. "Jeste li sigurni da je gospodin Thomas Carter upućen u sve ovo?" ozbiljno je upitao. "On nas šalje", odvratio je Seth. De Rozio ih je ponovno promotrio u potrazi za pukotinama na njihovim licima koje bi razotkrile kakvo spletkarenje. "A tvoj prijatelj", ispalio je De Rozio pokazujući na Michaela, "zašto on nikad ne govori?" "Veoma je stidljiv, gospodine", objasnio je Seth. Michael je slabašno kimnuo, kao da to želi potvrditi. De Rozio je neodlučno pročistio grlo. "Kažeš da je riječ o zločinima?" rekao je glumeći nezainteresiranost. "Ubojstvima, gospodine", potvrdio je Seth. "O nekoliko njih." De Rozio je pogledao na sat i, razmislivši nekoliko sekundi i naizmjence gledajući mladiće i sat, slegnuo ramenima. "Dobro", popustio je. "Ali ovo će biti zadnji put. Kako se zove čovjek koji te zanima?"

105

"Lahawaj Chandra Chatterghee, gospodine", žurno je odgovorio Seth. "Inženjer?" pitao je De Rozio. "Nije li on poginuo u požaru u Jheeter's Gateu?" "Jest, gospodine", objasnio je Seth. "Ali s njime je bio netko tko nije umro. Netko veoma opasan. Netko tko je izazvao požar. Netko tko je još ondje, spreman na nove zločine..." De Rozio se zlobno nasmiješio. "Zvuči zanimljivo", promrmljao je. Iznenada je uznemirujuća sjena obuzela bibliotekara. De Rozio je nagnuo svoju zamjetnu masu prema djeci i odlučno upro prstom u njih. "Sve ovo nije izmišljotina onoga vašeg prijatelja, zar ne?" pitao je. "Kako se ono zvaše?" "Ben nema pojma o ovome, gospodine De Rozio", umirio ga je Seth. "Mjesecima ga nismo vidjeli." "I bolje", odrezao je De Rozio. "Pođite za mnom."

*** Isobel je bojažljivim korakom ušla u unutrašnjost kolodvorske zgrade i pričekala da joj se zjenice priviknu na mrak koji je zastirao to mjesto. Desetak metara iznad nje otvarao se glavni svod, oblikovan dugačkim lukovima od čelika i stakla. Velika većina staklenih ploča rastopila se u plamenu ili jednostavno prsnula mrveći kišu gorućih komadića preko čitave zgrade. Svjetlost sumraka probijala se između napuklina u potamnjelom metalu i staklenih krhotina koje su preživjele tragediju. Peroni su se gubili u tami ocrtavajući blago zakrivljenu liniju pod velikim svodom, a njihove su površine bile pokrivene dogorjelim klupama i odlomljenim gredama s krovišta. Veliki sat koji se nekoć uzdizao nad središnjim peronom poput svjetionika na ulazu u luku sad je stajao kao mračan i nijem čuvar. Isobel je prošla ispod sata i uočila da su se kazaljke presavile poput želatine prema tlu, jezičci od otopljene čokolade koji zauvijek pokazuju čas užasa koji je proždro postaju.

106

Na tome mjestu kao da nije bilo vidljivih promjena osim tragova višegodišnje prljavštine i onoga što je učinila kiša koju je olujni plašt monsuna unio kroz ventilacijske otvore i pukotine na svodu. Zastavši kako bi iz središta promotrila veliku postaju, Isobel je pomislila da se nalazi u unutrašnjosti potopljenog, beskrajnog i neistraživoga hrama. Novi nalet toplog i vlažnoga zraka prošao je kolodvorom i uskomešao njezinu kosu dok je po peronima meo malene niti prljavštine. Isobel osjeti jezu i pozorno se zagleda u crna usta tunela na krajevima postaje. Poželjela je da su ostali članovi Chowbar Societyja uz nju, sad kad događaji počinju slutiti na zlo i nalikovati na priče koje je Ben obožavao izmišljati tijekom njihovih sijela u Ponoćnoj palači. Isobel je popipala džep i izvadila Michaelov crtež svih članova Chowbar Societyja kako poziraju pred jezerom na kojem su se zrcalila njihova lica. Nasmiješila se kad je vidjela kako ju je narisao Michael i pitala se vidi li je on doista takvu. Nedostajali su joj. Onda je to čula prvi put: udaljeno i uronjeno u mrmljanje zračnih struja koje su prolazile tunelima. Bio je to zvuk udaljenih glasova, podsjećalo ju je na graju mnoštva na kupalištu uz Hooghly, onoga dana kad ju je Ben naučio roniti. Ali ovaj put Isobel je bila sigurna da joj se iz dubina tunela nisu približavali glasovi hodočasnika. Bili su to dječji glasovi, stotine njih. I zavijali su od užasa.

*** De Rozio je pomno pomilovao tri naslage svojega raskošnog podbratka i ponovno pregledao hrpu dokumenata, isječaka i nerazvrstljivih papira koje je skupio tijekom nekoliko ekspedicija u probavnome traktu neizmjerne knjižnice Indijskog muzeja. Seth i Michael napeto su ga promatrali, puni iščekivanja. "No", započeo je bibliotekar. "Ovo je zamršenije nego što se činilo. Ima mnogo informacija o tom Lahawaju Chandri Chattergheeju, i to pod nekoliko slova. Većina dokumentacije koju sam vidio kao da se ponavlja i kao da je beznačajna, ali

107

trebalo bi bar tjedan dana da se uvede red među papire o tom liku." "Što ste našli, gospodine?" pitao je Seth. "Od svega pomalo, zapravo", objasnio je De Rozio. "Gospodin Chandra bio je sjajan inženjer, blago ispred svojega vremena, idealist i opsjednut idejom da ostavi ovoj zemlji nasljeđe koje će biti naknada siromašnima za nesreću koju je on pripisivao britanskoj vladavini i izrabljivanju. Ne odveć originalno, da budem iskren. Ukratko: imao je sve preduvjete da postane pravi jadnik. Ipak, čini se da je izbjegao more zavisti, urota i manevara usmjerenih na to da mu unište karijeru te da je uspio nagovoriti vladu da financira njegov zlatni san: gradnju željezničke pruge koja će povezivati glavne gradove zemlje s ostatkom kontinenta. Chandra je vjerovao da su, na taj način, trgovinskom i političkom monopolu na riječni i pomorski promet, koji je započeo od vremena lorda Clivea i Kompanije, dani odbrojeni i da će ljudi u Indiji postupno vratiti kontrolu nad bogatstvom vlastite zemlje. Činjenica je da čovjek ne mora biti inženjer da shvati da to neće biti tako." "Ima li što o liku imenom Jawahal?" pitao je Seth. "Bio je inženjerov prijatelj iz mladosti. Održano je nekoliko suđenja protiv njega. Zvučnih slučajeva, mislim." "Mora postojati negdje, sinko, ali treba razvrstati more dokumenata. Vratite se za dva tjedna. Dotad ću imati priliku uvesti malo reda u ovaj kaos." "Ne možemo čekati dva tjedna, gospodine", rekao je Michael. De Rozio je iznenađeno promatrao mladića. "Tjedan dana?" ponudio je. "Gospodine", rekao je Michael, "ovo je pitanje života i smrti. Život je dvoje ljudi u opasnosti." De Rozio je promatrao Michaelov prodoran pogled i kimnuo blago omamljen. Seth nije oklijevao ni sekundu.

108

"Mi ćemo vam pomoći da to nađete i uredite, gospodine", ponudio se. "Vi?" pitao je. "Ne znam... Kad?" "Odmah", odgovorio je Michael. "Znate li sustav šifri kartica u biblioteci?" pitao je De Rozio. "Kao abecedu", slagao je Seth.

*** Sunce je zaronilo poput velikoga krvavog balona iza uništenih prozora istočne stijene Jheeter's Gatea i za nekoliko sekundi Isobel je svjedočila hipnotičkom prizoru stotina horizontalnih oštrica grimiznoga svjetla kako probijaju polumrak kolodvora. Onaj vapaj bio je sve jači i ubrzo ga je Isobel čula kako odjekuje u velikom svodu. Tlo pod njezinim nogama počelo je podrhtavati i djevojka je uočila da joj se približavaju staklene krhotine s krova. Osjetila je oštar ubod na lijevoj podlaktici i prinijela dlan posječenom mjestu. Mlaka krv klizila joj je među prstima. Otrčala je do drugoga kraja kolodvora štiteći lice rukama. Kad se sakrila ispod stuba koje su vodile na gornje razine, pred sobom je otkrila prostranu čekaonicu u kojoj su spaljene drvene klupe ležale skršene na podu. Zidovi su bili prekriveni čudnim slikama grubo narisanim prstima, izobličenim i demonskim ljudskim figurama dugih vučjih kandži i izbezumljena pogleda. Vibriranje pod njezinim nogama postalo je veoma jako i Isobel je prišla ulazu u tunel. Snažan nalet vreloga zraka opržio joj je lice i ona je protrljala oči u nevjerici zbog prizora pred sobom. Lokomotiva od svjetlosti obavijena plamenom izranjala je iz dubine tunela i bijesno rigala vatrene kolute koji su prolazili njime poput tanadi i praskali u prstenovima usijana plina. Isobel se bacila na tlo i plameni vlak prošao je postajom zaglušnim treskom metala o metal i uz krikove stotina djece koja su vrištala zatočena u plamenu. Ostala je ležati, zatvorenih očiju, oduzeta od straha, sve dok zvuk vlaka nije nestao u zraku. Podigla je glavu i pogledala oko sebe. Postaja je bila pusta i prekrivena oblakom pare koja se polagano dizala i gorjela žarko

109

crvenom bojom posljednjih zraka svjetlosti. Pred njome, na jedva dva pedlja, prostirala se lokva neke tamne i ljepljive supstancije koja je blistala na svjetlosti sumraka. Načas se djevojci učinilo da na površini vidi odraz blistavog i tužnoga lica neke dame koja ju je dozivala obavijena svjetlošću. Pružila je ruku prema njoj i natopila jagodicu prsta u onu gustu i toplu tekućinu. Krv. Naglo je povukla ruku i otrla je o haljinu, a vizija je onog avetinjskoga lica iščezla. Dašćući, odvukla se do zida i naslonila na njega kako bi povratila dah. Nakon minute Isobel se digla i proučila željezničku postaju. Svjetlost sumraka polako se gasila i ubrzo će se sručiti crna noć. U tom času u njezinoj je glavi bila jasna samo jedna misao: nije htjela dočekati taj trenutak u unutrašnjosti Jheeter's Gatea. Počela je nervozno hodati prema izlazu i tek je tad otkrila jezovit lik kako hoda prema njoj u maglici koja je prekrivala perone postaje. Lik je podignuo ruku i Isobel je vidjela kako se njegovi prsti pale u plamen osvjetljavajući si put. Tad je shvatila da neće izaći onako jednostavno kako je ušla.

*** Kroz srušeno krovište Ponoćne palače moglo se promatrati noćno nebo posuto zvijezdama, nepregledno more malenih bijelih svijeća. Sumrak je sa sobom odnio dio pomamne žege koja je kažnjavala grad od svitanja, ali povjetarac koji je stidljivo milovao ulice crnoga grada bio je tek mlaki dah natopljen noćnom vlagom što je isparavala iz rijeke Hooghly. Dok su čekali povratak ostalih članova Chowbar Societyja, Ian, Ben i Sheere malaksalo su ubijali minute između ruševina stare kućerine, svaki izgubljen u vlastitim mislima. Ben se odlučio popeti na svoje omiljeno utočište, na golu gredu koja je vodoravno prolazila prednjim zabatom Palače. Sjedeći točno na sredini, ovješenih nogu, običavao se popeti do usamljene izvidnice kako bi promatrao svjetla grada i siluete palača i groblja koje su obrubljivale vijugav tok Hooghlyja kroz Calcuttu. Gore je provodio sate, šutke i ne trudeći se ni sekunde svrnuti pogled na tlo. Članovi Chowbar Societyja poštovali su taj običaj, još jedan u čudnoj zbirci rariteta koji su krasili Benovo

110

ponašanje, i naučili su živjeti s dugim stanjima sjete koja su neizbježno pratila njegov silazak s nebesa. Ian je iz dvorišta Palače ispod oka promatrao prijatelja i odlučio mu je dopustiti da uživa u jednom od svojih posljednjih duhovnih počinaka; u međuvremenu se on vratio zadatku kojem je posvetio posljednjih sat vremena: pokušavao je objasniti Sheere osnove šaha. Na ploči u središnjici Chowbar Societyja figure su bile rezervirane za godišnja prvenstva koja su se održavala u prosincu, a na kojima je, bez iznimke, pobjeđivala Isobel razmećući se ohološću do granica uvredljivosti. "Dvije su teorije o strategiji u šahu", objasnio je Ian. "Zapravo, ima ih tisuću, ali samo su dvije uistinu važne. Prva kaže da je ključ igre u drugom redu figura: kralj, konj, top, kraljica itd. Prema toj teoriji, pješaci su samo figure koje treba žrtvovati dok se razvija taktika. Druga teorija, naprotiv, drži da pješaci mogu i moraju biti najubojitije figure napada, i da ih mudar strateg mora tako rabiti ako želi pobijediti. Meni, iskreno, ne funkcionira nijedna, ali Isobel je goruća pobornica ove druge." Spomen njegove prijateljice ponovno mu je donio nemir. Sheere je uočila njegov izgubljeni izraz lica i spasila ga novim pitanjem vezanim uz igru. "Koja je razlika između taktike i strategije?" pitala je. "To je čisto tehničko pitanje?" Ian je odvagnuo Sheereino pitanje i pomislio kako nema odgovor na njega. "To je, zapravo, jezična razlika, ne stvarna", potvrdio je Benov glas iz visine. "Taktika je skup malenih koraka koje učiniš kako bi došao do nekoga mjesta. Strategija su koraci koje učiniš kad nemaš kamo ići." Sheere je podignula pogled i nasmiješila mu se. "Igraš li šah, Bene?" pitala je. Nije odgovorio. "Ben prezire šah", objasnio joj je Ian. "Prema njemu, to je drugi najbeskorisniji način rasipanja ljudske inteligencije."

111

"A koji je prvi?" pitala je Sheere zabavljajući se. "Filozofija", odgovorio je Ben s izvidnice. "Ben dixit", presudio je Ian. "Zašto ne siđeš? Ostali samo što nisu stigli." "Čekat ću", rekao je on vraćajući se na svoje mjesto među oblacima. Sišao je tek nakon pola sata, kad se Ian već bio predao objašnjavanju kretanja konja u šahu i kad su se Roshan i Siraj pojavili na dvorišnim vratima Ponoćne palače. Ubrzo nakon toga došli su i Seth i Michael i svi su se okupili u krugu oko malog plamena koji je zapalio Ian posljednjim ostacima suhih drva koje su čuvali u zatvorenom krilu Palače, zaštićenom od kiše. Lica sedmero mladih uz vatru dobila su bakrenu boju dok je Ben dodavao bocu s vodom koja, ako već nije bila svježa, barem nije donosila smrtonosnu groznicu. "Nećemo čekati Isobel?" pitao je Siraj, vidno uzrujan zbog izbivanja predmeta njegove neuzvraćene žudnje. "Možda neće doći", rekao je Ian. Svi su ga smeteno pogledali. Ian je sažeto iznio svoj popodnevni razgovor s Isobel i gledao kako se lica njegovih prijatelja smračuju. Kad je završio, podsjetio ih je da je djevojka dala upute da, s njom ili bez nje, moraju iznijeti što su saznali i pitao je tko će to učiniti prvi. "Dobro", rekao je Siraj nervozno. "Reći ću vam što smo saznali mi i odmah nakon toga idem tražiti Isobel. Samo toj tvrdoj glavi može pasti na pamet da večeras otiđe na izlet, sama i tako da ne kaže kamo ide. Kako si je mogao pustiti, Iane?" Roshan je položio dlan na Sirajevo rame stajući u Ianovu obranu. "S Isobel se ne raspravlja", podsjetio ga je Roshan. "Nju se sluša. Reci ono za hijeroglife i onda obojica idemo za njom." "Hijeroglife?" pitala je Sheere. Roshan je kimnuo.

112

"Našli smo kuću, Sheere", objasnio je Siraj. "Bolje rečeno, znamo gdje je." Sheereino je lice naglo zablistalo i srce joj je počelo snažno lupati. Svi su se primakli vatri i Siraj je izvadio papir na kojem su bili prepisani neki stihovi prepoznatljivim rukopisom boležljivog mladića. "Što je to?" pitao je Seth. "Pjesma", odgovorio je Siraj. "Pročitaj", rekao je Roshan.

Kuća bijede, mračna i duboka, i dom prokletih duhova grad je koji volim u kojem nitko ne otvara vrata ni srce. Grad koji volim živi u suton, u sjeni prokletstva i zaboravljene slave, rasprodana bogatstva i duša u neimaštini. Nikoga ne voli niti zna za pokoj, ima kule uzdignute prema neizvjesnom paklu naše sudbe, začaran kletvom napisanom krvlju, dah velikoga plesa laži i gnusnosti, bazara moje tuge...

Sedmero je mladih nakon čitanja pjesme ostalo u tišini i, na sekundu, samo su pucketanje plamena i udaljen glas grada zviždali u vjetru. "Poznajem te stihove", promrmljala je Sheere. "Iz jedne su od očevih knjiga. Dolaze na kraju moje omiljene priče, priče o Shivinim suzama." "Točno", potvrdio je Siraj. "Proveli smo čitavo popodne u Bengalskom industrijskom institutu. To je nevjerojatna zgrada, gotovo u ruševinama, s čitavim katovima arhiva i dvorana zakopanih u prašinu i smeće. Bilo je štakora i siguran sam da smo mogli, da smo bili noću, saznati da se nešto krije..." "Usredotočimo se na bitno, Siraj", presjekao ga je Ben. "Molim te." "Dobro", složio se Siraj ostavljajući za drugu prigodu svoju ushićenost tim tajanstvenim mjestom. "Ukratko, nakon nekoliko sati istraživanja (koje s obzirom na raspoloženje neću

113

prepričavati), našli smo svežanj dokumenata koji je pripadao tvojem ocu i koji je u nadležnosti Instituta od 1916., od dana kad se dogodila nesreća u Jheeter's Gateu. Među njima je bila knjiga koju je on potpisao i, premda nam nisu dopustili da je iznesemo, mogli smo je pregledati. I imali smo sreće." "Ne vidim u čemu", prigovorio je Ben. "Već si trebao primijetiti. Na margini stranice, netko, valjda Sheerein otac, narisao je perom kuću", odgovorio je Siraj uz tajanstven osmijeh dok mu je pružao papir s pjesmom. Ben je pregledao stihove i slegnuo ramenima. "Vidim samo riječi", rekao je naposljetku. "Gubiš svoje sposobnosti, Bene. Šteta što Isobel nije ovdje da to vidi", našalio se Siraj. "Čitaj iznova. Pozorno." Ben je slijedio upute i nabrao čelo. "Predajem se. Ovi stihovi nemaju nikakvu vidljivu strukturu. To je proza odrezana kako se zapisivaču svidjelo." "Upravo tako", potvrdio je Siraj. "A kako mu se to svidjelo? Drugim riječima, zašto reže stihove baš tako kad bi mogao i nekako drukčije?" "Da razdvoji riječi?" pokušala je Sheere. "Ili da ih poveže..." promrmljao je Ben za sebe. "Uzima prvu riječ u svakom stihu i slaže rečenicu", uputio ga je Roshan. Ben je ponovno pogledao pjesmu i onda svoje prijatelje. "Čitaj samo prve riječi", uputio ga je Siraj. "Kuća u sjeni kule velikoga bazara", pročitao je Ben. "Na sjeveru Calcutte postoji barem šest bazara", naznačio je Ian. "Koliko njih ima kulu dovoljno visoku da baca sjenu do kuća sagrađenih u blizini?" pitao je Siraj. "Ne znam", odgovorio je Ian. "Ja znam", odgovorio je Siraj. "Dva: Machuabazaar, na sjeveru crnoga grada."

Syambazaar

i

114

"Svejedno", rekao je Ben, "sjena koju neka kula može ocrtati tijekom dana širi se lepezom od najmanje 180 stupnjeva i mijenja se svake minute. Ta kuća može biti bilo gdje na sjeveru Calcutte, što je isto kao da kažeš na bilo kojem mjestu u Indiji." "Samo malo", prekinula je Sheere. "Pjesma govori o sumraku. Doslovno kaže 'grad koji volim živi u suton'." "Jeste li to provjerili?" pitao je Ben. "Naravno", odgovorio je Roshan. "Siraj je bio na Syambaazaru, a ja na Machuabazaaru, nekoliko minuta prije zalaska sunca." "I?" poskočili su svi. "Sjena kule na Machuabazaaru gubi se u starom napuštenom dućanu", objasnio je Siraj. "Roshan?" pitao je Ian. Mladić se nasmiješio, uzeo napola dogorjeli štap iz vatre i nacrtao siluetu kule po ostacima pepela. "Poput kazaljke na satu, sjena kule na Syambazaaru završava na vratima široke metalne ograde iza koje je zbijeno dvorište s palmama i korovom. Iznad krošanja palmi može se nazrijeti uglovnica kuće." "Fantastično!" uzviknula je Sheere. Ben je, ipak, uspio razabrati uznemiren izraz koji je prekrio Roshanovo lice. "U čemu je problem, Roshane?" pitao je Ben. Roshan je lagano odmahnuo glavom i slegnuo ramenima. "Ne znam", odgovorio je. "Nešto u toj kući nije mi se svidjelo." "Nešto si vidio?" pitao je Seth. Roshan je odmahnuo glavom. Ian i Ben istovremeno su se pogledali, bez riječi. "Je li komu palo na pamet da bi sve to mogla biti klopka?" pitao je Roshan.

115

Ian i Ben ponovno su razmijenili nijeme poglede i kimnuli. Obojica su mislila isto. "Riskirat ćemo", rekao je Ben zaodijevajući glas najvećom uvjerljivošću koju je mogao odglumiti.

*** Aryami Bose ponovno je zapalila šibicu i prinijela je vrhu bijele svijeće koja je počivala pred njome. Treperava svjetlost plamena obojila je mračnu sobu nesigurnim konturama dok su se njezine drhtave ruke primicale voštanici. Svijeća se lagano palila i svijetla aura proširila se oko nje. Starica je puhnula u šibicu i maleni se drveni štapić ugasio šireći spektar plavkastoga dima koji se polako dizao prema polumraku. Blag dašak propuha pomilovao joj je kosu na zatiljku i Aryami se okrenula. Zrak, hladan i natopljen kiselim i prodornim zadahom, uzbibao je njezinu halju i ugasio plamen svijeće. Ponovno ju je okružila tama i starica je čula potmule udarce na vratima kuće. Aryami je stisnula šake i uočila da kroz okvir vrata probija blaga crvenkasta svjetlost. Kucanje se ponovilo, ovaj put snažnije. Starica je osjećala kako joj film hladnoga znoja prekriva čelo. "Sheere?" slabašno je zazvala. U zamirućoj jeci zvuk njezina glasa izgubio se u tami kuće. Nije bilo odgovora i, nakon nekoliko sekundi, dva su se udarca ponovila. Aryami je napipala konzolu nad ognjištem u kojem su umirući ostaci žerave širili jedinu svjetlost koja joj je služila kao vodič. Srušila je nekoliko predmeta dok njezini prsti nisu napipali dugačke metalne korice bodeža. Izvukla ga je i na svjetlosti žeravice promatrala zlaćani sjaj vijugava noža. Oštrica svjetla pojavila se pod vratima. Aryami je duboko uzdahnula i polagano se zaputila onamo. Zastala je pred vratima i čula zvuk vjetra među lišćem korova u dvorištu. "Sheere?" prošaptala je opet, ali nije dobila odgovor. Čvrsto je primila držak bodeža i blago položila ruku na kvaku i pritisnula je prema dolje. Hrđavi jecaji mehanizma brave probudili su se nakon godina letargije. Vrata su se polako otvorila

116

i plavkasta svjetlost noćnoga neba ocrtala je lepezu svjetlosti unutar kuće. Vani nije bilo nikoga. Korov se njihao u moru stotina suhih listića hipnotički mrmljajući. Aryami je oprezno provirila i pogledala na jednu i drugu stranu, ali dvorište je bilo prazno. U tom su trenutku njezine noge naletjele na nešto i starica je spustila pogled i pod nogama ugledala malenu košaru. Promatrala je košaru, prekrivenu neprozirnim velom, koji je ipak dopuštao da se nazre svjetlost koja je izbijala iz nje. Aryami je kleknula i polagano razmaknula veo koji ju je prekrivao. U njoj je našla dvije malene voštane figure koje su prikazivale gola tijela dviju beba. Iz njihovih je glava izbijao vrh zapaljene smotane tkanine i oba su se kipa topila poput svijeća u hramu. Jeza je prošla njezinim tijelom. Aryami je gurnula košaru i pustila je da padne niza stube od otkrhnutoga kamena. Uspravila se, i baš kad se spremala ponovno ući u kuću zapazila je da iz dugoga hodnika, koji je vodio u drugi kraj njezina doma, plamene stope idu prema njoj. Starica je osjetila da joj bodež klizi između prstiju i snažno je zalupila vratima. Sišla je niza stube posrćući, ne usuđujući se okrenuti leđa vratima, i naletjela na košaru koju je nekoliko sekundi prije toga bacila. Oborena na tlo, Aryami je otvorenih usta promatrala kako se plameni jezik pomalja ispod vrata i kako se staro drvo pali poput pergamene. Starica je otpuzala nekoliko metara prema korovu i teškom se mukom dignula dok je nemoćno gledala kako plamen izvire kroz prozore kuće i obavija konstrukciju smrtonosnim okovom. Aryami je otrčala do ulice i nije zastala da pogleda iza sebe sve dok se nije našla stotinjak metara od onoga što je do maloprije bila njezina kuća. Ondje se uzdizala lomača koja je bijesno bljuvala usijanu žeravu i pepeo u nebo. Malo-pomalo, ljudi iz četvrti počeli su uzbunjeno pomaljati glave kroz prozore i izlaziti na ulicu kako bi promatrali veliki požar koji se rasplamsao u svega nekoliko sekundi. Aryami je čula tresak krovišta koje se urušilo i palo, progutano vatrom. Lica okupljenih ljudi osvijetlila su se snagom grimizne munje dok su gledali jedno drugo bez riječi ne shvaćajući što se dogodilo.

117

Aryami Bose pustila je suze gorčine za onime što je bio njezin dom u mladosti, dom u kojem je rodila kćer, i gubeći se u zbrci ulica Calcutte rekla mu zbogom zauvijek. Nije bilo teško odrediti točan položaj kuće prateći upute kriptograma koji je dešifrirao Siraj. Prema tim uputama, prikladno uspoređenim s promatranjem polja koje je obavio Roshan, kuća inženjera Chandre Chattergheeja bila je smještena u mirnoj uličici koja je spajala Aveniju Jatindra Mohan i Ulicu Acharaya Profullya, udaljena otprilike milju sjeverno od Ponoćne palače. Čim se Siraj uvjerio da su njegovi prijatelji prihvatili plod njegova istraživanja, izrazio je želju da ne izgubi više ni minute i da krene u potragu za Isobel. Napori koje su svi uložili kako bi ga umirili i predložili mu da na sigurnome pričeka djevojčin povratak nisu urodili nikakvim plodom i, naposljetku, ispunjavajući obećanje, Roshan se ponudio da pođe s njime. Njih su dvojica krenuli u noć dogovorivši se da se ponovno nađu u kući inženjera Chandre Chattergheeja čim budu imali kakve novosti o Isobel. "Što ste vi uspjeli saznati?" pitao je Ian obraćajući se Sethu i Michaelu. "Rado bih vam ponudio spektakularne rezultate poput Sirajevih, ali mi smo pronašli tek more niti koje tek treba povezati", odgovorio je Seth i počeo objašnjavati posjet gospodinu De Roziju, kojeg su ostavili da istražuje u muzeju obećavši mu da će se vratiti za sat-dva i nastaviti mu pomagati. "Ono što smo dosad saznali samo potvrđuje priču koju je Sheereina baka, pardon, vaša baka, ispripovijedala. Barem djelomice", objasnio je Seth. "Ima nekoliko rupa u priči o inženjeru koje neće biti lako popuniti", rekao je Michael. "Točno", potvrdio je Seth. "Dapače, mislim da najzanimljivije nije ono što smo saznali, nego ono što nismo uspjeli saznati." "Objasni", zamolio je Ben.

118

"Evo", nastavio je Seth trljajući ruke iznad vatre. "Prvi dokumenti o Chandri pojavljuju se tek njegovim dolaskom u Državni industrijski institut. Neki dokumenti potvrđuju da je odbio nekoliko ponuda britanske vlade da radi u službi vojske pri gradnji vojnih mostova i željezničke pruge koja je trebala povezivati Bombay i Delhi u isključivo vojne svrhe." "Aryami je objasnila odbojnost koju je osjećao prema Britancima", prokomentirao je Ben. "Okrivljivao ih je za dobar dio zala koja su se obrušila na ovu zemlju." "Točno", potvrdio je Seth. "Ali zanimljivo je to što je, unatoč otvorenoj antipatiji koju je obilato iskazivao u javnosti, Chandra Chatterghee sudjelovao u čudnom projektu britanskih vojnih vlasti između 1914. i 1915., godinu dana prije nego što je preminuo u tragediji u Jheeter's Gateu. Riječ je o nekome mračnom poslu koji je nosio zanimljivo ime: Plamena ptica." Sheere je dignula obrve i zapanjena prišla Sethu. "Što je bila Plamena ptica?" pitala je. "To je teško odrediti", odgovorio je Seth. "Gospodin De Rozio misli da bi se moglo raditi o nekakvom vojnom eksperimentu. Dio službene prepiske koji se javlja u dokumentu o inženjeru potpisao je neki pukovnik sir Arthur Llewelyn koji se, prema De Roziju, razmetao dvojbenom čašću da zapovijeda snagama odgovornim za suzbijanje miroljubivoga pokreta za osamostaljenje u razdoblju između 1905. i 1915." "Razmetao se?" upleo se Ben. "To je najzanimljivije", pojasnio je Seth. "Sir Arthur Llewelyn, službeni koljač Njezina Veličanstva, pojavio se u zapisima o požaru u Jheeter's Gateu. Što je radio ondje, ostaje nepoznanica." Petero mladih pogledalo se, izgubljeni u moru pomutnje. "Pokušajmo uvesti malo reda", predložio je Ben. "S jedne strane imamo sjajnog inženjera koji stalno iznova odbija velikodušne ponude britanske vlade da radi u njezinoj službi na javnim radovima, što je posljedica njegove javno iskazane mržnje prema kolonijalnoj vlasti. Dotle sve ima smisla. Ali iznenada se

119

javlja taj tajanstveni pukovnik i uvlači ga u operaciju koja bi mu, u svakom slučaju, trebala okrenuti želudac od mučnine: tajno oružje, eksperiment u svrhu podjarmljivanja masa. I on prihvaća. To mi ne štima. Osim ako..." "Osim ako taj Llewelyn nije posjedovao izvanrednu moć uvjeravanja", dovršio je Ian. Sheere je podigla ruku u znak protesta. "Nemoguće da je moj otac prihvatio sudjelovanje u bilo kakvom vojnom projektu. Ni u službi Britanaca ni u službi Bengalaca. Moj je otac prezirao vojnike i smatrao ih je plaćenim ubojicama potkupljenih vlada. Nikad ne bi svoj talent stavio u službu nečega osmišljenog za masovno ubijanje njegova naroda." Seth ju je u tišini promatrao i oprezno odvagnuo njezine riječi. "Ipak, Sheere, postoje dokumenti koji potvrđuju da je na neki način sudjelovao", rekao je Seth. "Mora postojati drugo objašnjenje", odvratila je Sheere. "Moj je otac gradio i pisao knjige; nije bio ubojica nevinih." "Pustimo idealizam, mora postojati drugo objašnjenje", obazrivo je rekao Ben, "a njega pokušavamo naći. Vratimo se na Llewelynovu moć uvjeravanja. Što je mogao učiniti kako bi natjerao inženjera na suradnju?" "Njegova snaga vjerojatno nije ležala u tome što je mogao učiniti", objasnio je Seth, "nego u onome što je mogao prestati činiti." "Ne razumijem", rekao je Ian. "Ovo je moja teorija", iznio je Seth. "U čitavom historijatu o inženjeru nismo našli ni jednu jedinu riječ o Jawahalu, njegovu prijatelju iz mladosti, osim pisma pukovnika Llewelyna upućenog inženjeru Chandri u studenom 1911. U njemu naš prijatelj pukovnik dodaje postskriptum u kojem sažeto daje na znanje da će, ako Chandra odbije poziv za sudjelovanje u projektu, posao morati povjeriti starom prijatelju Jawahalu. Ja mislim sljedeće: inženjer je uspio sakriti svoje prijateljevanje iz djetinjstva s Jawahalom, koji je u to vrijeme bio u zatvoru, i razvijati svoju

120

karijeru, a da nitko ne sazna njegovu tajnu. Ali pretpostavimo da se taj Llewelyn susreo s Jawahalom u zatvoru i da mu je ovaj otkrio pravu prirodu njihova odnosa. To bi mu dalo moć da Chandru ucjenjuje i prisili na suradnju." Ian.

"Kako znamo da su se Llewelyn i Jawahal poznavali?" pitao je

"To je samo pretpostavka, ali ne odveć smiona", iznio je Seth. "Sir Arthur Llewelyn, pukovnik britanske vojske, odluči zatražiti pomoć genijalnog inženjera. Ovaj to odbije. Llewelyn ga istraži i otkrije mutno suđenje u njegovoj prošlosti. Odluči posjetiti Jawahala i ovaj mu kaže ono što je želio znati. Jednostavno." "Ne mogu vjerovati", rekla je Sheere. "Katkad je najteže povjerovati u istinu. Sjeti se što je rekla Aryami", prokomentirao je Ben. "Ali nemojmo brzati. Istražuje li De Rozio i dalje tu temu?" "Da, upravo sad to čini", odvratio je Seth. "Ondje je toliko papira da je potrebna vojska knjiških moljaca da izvuče nešto jasno." "Dosta ste se dobro snašli", rekao je Ian. "Nismo ni očekivali ništa manje", rekao je Ben. "Vratite se knjižničaru i ne gubite ga ni tren iz vidokruga. Nešto nam u svemu ovome promiče." "Što ćete vi raditi?" pitao je Michael već znajući odgovor. "Otići ćemo u inženjerovu kuću", odvratio je Ben. "Možda je ondje ono što tražimo." "A možda je ondje i nešto drugo..." naglasio je Michael. Ben se nasmiješio. "Kao što sam rekao, riskirat ćemo." Malo prije ponoći Sheere, Ian i Ben stigli su do ograde koja je čuvala kuću inženjera Chandre Chattergheeja. Prema istoku, uglata silueta vitke kule Syambazaara ocrtavala se ispred Mjesečeve kugle i bacala sjenu u obliku crne i zašiljene igle

121

prema neprobojnom vrtu s palmama i divljim grmljem koje je skrivalo tu tajanstvenu konstrukciju. Ben se naslonio na metalna koplja ograde i promatrao prijeteće oštre šiljke. "Morat ćemo preskočiti", prokomentirao je. "Ne čini se jednostavno." "Neće biti potrebno", rekla je Sheere kraj njega. "Naš je otac u knjizi opisao svaki milimetar ove kuće prije nego što ju je sagradio i godinama sam učila napamet svaki njezin kutak. Ako je istina ono što je pisao, a uopće ne dvojim da je tomu tako, iza ovoga grmlja nalazi se jezerce, i još malo dalje, kuća." "A što s ovim kopljima?" pitao je Ben. "Je li govorio i o njima? Ne želim završiti ovu noć sa šavom." "Postoji i drugi način da uđemo u kuću", rekla je Sheere. "Što čekamo?" pitali su Ian i Ben uglas. Sheere ih je odvela kroz tijesnu uličicu, jedva procjep između ograde kuće i zidova susjedne zgrade u arapskom stilu, sve do kružnog otvora koji je izgledao kao odvodna cijev ili glavna sabirna cijev u kući. Kiseo i prodoran zadah isparavao je iz njezine unutrašnjosti. "Ovuda?" pitao je Ben u nevjerici. "Što si očekivao?" bocnula ga je Sheere. "Perzijski sag?" Ben je ušao u odvodni tunel i ponovno ga omirisao. "Božanstveno", zaključio je obraćajući se Sheere. "Nakon tebe."

122

Plamena ptica

T

unel ih je doveo na čistinu, ispod luka malenoga drvenog

mosta ovješenog preko jezerca koje se širilo tvoreći mračan baršunasti plašt pred kućom inženjera Chandre Chattergheeja. Sheere je vodila dva mladića preko uske glinovite obale koja je tonula pod njihovim nogama do ruba jezerca zastajući kako bi promotrila zgradu koju je sanjala čitav svoj život. Te noći mogla ju je prvi put vidjeti vlastitim očima pod zvjezdanim svodom prekrivenim oblacima koji su plovili nebom i dočaravali bijeg u beskraj. Ian i Ben pridružili su joj se u tišini. Bila je to dvokatnica obrubljena kulama koje su se uzdizale na svakom njezinom kraju. Na njoj su se miješala obilježja različitih arhitektonskih stilova, od edvardijanskih crta do paladijanskih ekstravagancija i obrisa za koje bi se moglo reći da su zalutali s dvorca izgubljenog u brdima Bavarske. Sve skupa, ipak, zadržavalo je izgled smirene elegancije koja je prkosila kritičkom oku promatrača. Kuća kao da je zračila zavodljivom čarolijom koja je, nakon prvog dojma zbunjenosti, davala do znanja da je ta nespojivost stilova i utjecaja bila osmišljena u skladnu cjelinu. Skriven u gustoj džungli koja ga je kamuflirala u srcu crnoga grada, inženjerov dom pružao je dostojanstven izgled palače i uzdizao se oholo ispred jezerca poput velikoga crnog labuda koji promatra svoj odraz u jezeru od opsidijana. "Tako ju je opisao tvoj otac?" pitao je Ian. Sheere je kimnula, zadivljena, i zaputila se prema dnu stuba koje su vodile do ulaza u kuću. Ben i Ian suzdržano su je promatrali pitajući se kako kani ući u tu utvrdu. Sheere je pak ostavljala dojam da se u toj enigmatičnoj okolini snalazi kao da je u njoj odrasla. Prirodnost kojom je obilazila prepreke ovijene noćnim plaštem mladićima je ulijevala čudan osjećaj da su tek uljezi, slučajni gosti na susretu Sheere i sna koji je hranila tijekom svojih godina lutanja. Dok su je promatrali kako se

123

uspinje stubama, Ben i Ian su shvatili da je to napušteno mjesto, obavijeno avetinjskom aureolom, jedini pravi dom koji je ta djevojka imala. "Ostat ćete tu cijelu noć?" rekla je s vrha stubišta. "Pitali smo se kuda ćemo ući", naglasio je Ben, a Ian je kimnuo podupirući prijateljevu dvojbu. "Imam ključ", rekla je djevojka. "Ključ?" pitao je Ben. "Gdje je?" "Ovdje", odgovorila je pokazujući kažiprstom na glavu. "Brave ove kuće ne mogu se otključati običnim ključem. Postoji šifra." Ben i Ian prišli su puni znatiželje. Kad su stigli do vrata, uvjerili su se da se u sredini nalazi niz od četiri koluta postavljena oko osovine, od većeg promjera prema manjem. Na rubu kotača mogli su se nazrijeti različiti znakovi izrađeni u metalu, poput brojaka na uri. "Što znače ti simboli?" pitao je Ian pokušavajući ih razaznati u polumraku. Ben je izvukao šibicu iz kutije koju je uvijek iz predostrožnosti nosio sa sobom i zapalio je pred nazubljenim kotačima mehanizma brave. Metal je zasjao pred očima troje mladih. "Alfabeti!" uzviknuo je Ben. "Svaki kotač ima urezan jedan alfabet. Grčki, latinski, arapski i sanskrt." "Predivno", uzdahnuo je Ian. "Ovo će biti mačji kašalj..." "Ne očajavajte", uplela se Sheere. "Šifra je jednostavna. Dovoljno je složiti riječ od četiri slova na četiri alfabeta." Ben ju je pozorno promatrao. "Koja je to riječ?" "Dido", odvratila je djevojka. "Dido?" pitao je Ian. "Što to znači?" "To je ime feničke kraljice iz mitologije", objasnio je Ben.

124

Sheere je kimnula i Ian je osjetio sjaj koji kao da je tekao u pogledima brata i sestre. "I dalje ne razumijem", bunio se Ian. "Kakve veze imaju Feničani s Calcuttom?" "Kraljica Didona bacila se u Kartagi u pogrebnu lomaču kako bi ugasila srdžbu bogova", objasnila je Sheere. "To je pročišćavajuća moć vatre... I Egipćani su imali svoj mit, pticu feniks." "Mit o plamenoj ptici", dodao je Ben. "Nije li to ime vojnoga projekta o kojem je govorio Seth?" pitao je Ian. Njegov je prijatelj kimnuo. "Od ovoga mi se počinje dizati kosa na glavi", ustvrdio je Ian. "Ne kanite valjda stvarno ući? Što ćemo sad?" Ben i Sheere razmijenili su odlučne poglede. "Vrlo jednostavno", odgovorio je Ben. "Otvorit ćemo ova vrata." *** Vjeđe debeloga knjižničara počele su težati poput mramornih ploča među stotinama dokumenata koji su ga okruživali. Ocean riječi i šifara koje je izvukao iz arhiva o inženjeru Chandri Chattergheeju počeo se izvijati u hirovitom plesu koji kao da mu je šaputao neodoljivu uspavanku. "Djeco, mislim da ovo trebamo ostaviti za ujutro", počeo je gospodin De Rozio. Seth, koji se već dugo pribojavao te najave, odmah se pojavio između nepregledne gomile fascikala i uputio mu anđeoski osmijeh. "Ostaviti sad, gospodine De Rozio?" ljubazno se pobunio. "Nemoguće! Ne možemo sad to ostaviti." "Za nekoliko sekundi tresnut ću o stol, sinko", odgovorio je De Rozio. "Shiva, u svojoj neizmjernoj dobroti, obdario me

125

težinom koja je, na posljednjem vaganju prošle veljače, oscilirala između 250 i 260 funti. Znaš li koliko je to?" Seth se veselo nasmijao. "Oko 120 kilograma", izračunao je. "Točno", potvrdio je De Rozio. "Jesi li kad pokušao pomaknuti odrasloga čovjeka od 120 kila, sinko?" Seth je razmišljao o pitanju. "U ovom trenutku nisam siguran, ali..." "Samo malo!" uzviknuo je Michael s nekoga nevidljivog mjesta u dvorani zakrčenoj fasciklima, kutijama i hrpama žućkastoga papira. "Našao sam nešto!" "Nadam se da je jastuk", pobunio se De Rozio podižući teškom mukom svoju impozantnu masu. Michael se pojavio iza stupa od prašnjavih polica noseći kutiju krcatu arcima papira izudaranog pečatima koje je vrijeme nemilosrdno izjelo. Seth je dignuo obrve i molio boga da nalaz bude vrijedan. "Mislim da je to sažetak sa suđenja zbog niza ubojstava", rekao je Michael. "Bio je ispod papira s pozivima na sud za inženjera Chandru Chattergheeja." "Suđenja Jawahalu?" ispalio je Seth, vidno uzbuđen. "Čekaj da vidim", naredio je De Rozio. Michael je položio kutiju na bibliotekarov stol. Oblak žućkaste prašine preplavio je stožac od zlaćane svjetlosti koju je bacala električna svjetiljka. Debeli knjižničarevi prsti pažljivo su prelazili po dokumentima dok su njegove sićušne oči pozorno proučavale sadržaj. Seth je promatrao bibliotekarevo lice srca stegnuta od iščekivanja. De Rozio je zastao nad listom papira koji je imao nekoliko žigova i približio ga svjetlosti. "Vidi, vidi", promrmljao je za sebe. "Što je, gospodine?" preklinjao je Seth. "Što ste našli?" De Rozio je podigao pogled i uputio mu širok mačji osmijeh.

126

"U rukama držim dokument koji je potpisao pukovnik sir Arthur Llewelyn. Uz napomenu da su razlozi poznati stožeru i da se smatraju vojnom tajnom, u njemu se nalaže da se prekine sudski postupak br. 089861/A u dvorani četiri na Visokom sudu u Calcutti, u kojem je okrivljen građanin Lahawaj Chandra Chatterghee, inženjer, zbog navodne upletenosti, sudjelovanja u prikrivanju i/ili zataškavanju dokaza u istrazi o ubojstvu, te da se prebaci na Vrhovni vojni sud Njezina Veličanstva, tako da se ukinu sve prijašnje odredbe, kao i dokazi koje su iznijeli obrana i javno tužiteljstvo na saslušanju. Datum: 14. rujna 1911." Michael i Seth šutke su promatrali gospodina De Rozija ne uspijevajući prozboriti ni riječ. "Dobro, djeco", zaključio je knjižničar. "Tko od vas zna skuhati kavu? Ovo bi mogla biti veoma duga noć..."

*** Brava od četiri kotača s alfabetima gotovo je nečujno škljocnula i, nakon nekoliko sekundi, željezna vrata polagano su se otvorila propuštajući zrak koji je godinama bio zatočen u unutrašnjosti. Ian je problijedio u mraku. "Otvorila su se", prošaptao je drhtavo. "Naše oko sokolovo", prokomentirao je Ben. "Nije trenutak za šalu", odvratio je Ian. "Ne znamo što se krije unutra." Ben je izvukao kutiju sa šibicama i pretresao je tako da zašuškaju. "To je samo pitanje vremena", ustvrdio je. "Želiš li ući prvi?" Ian mu je uputio popustljiv osmijeh. "Prepuštam ti tu čast", odvratio je. "Ja idem prva", rekla je Sheere ulazeći u kuću i ne čekajući odgovor dvojice prijatelja. Ben je žurno upalio drugu šibicu i krenuo za njom. Ian je bacio posljednji pogled prema noćnome nebu, kao da se boji da će to biti zadnja prilika da ga promotri, i, duboko udahnuvši,

127

uronio je u unutrašnjost inženjerove kuće. Trenutak nakon toga, vrata su se za njime zatvorila istom blagošću i preciznošću kojom su im oslobodila put. Zastali su jedno kraj drugoga, a Ben je podignuo šibicu uvis. Pred njihovim očima otvorio se očaravajući prizor koji je nadilazio snove kakve je bilo tko od njih mogao imati o tome mjestu. Nalazili su se u salonu koji su nosili debeli bizantski stupovi okrunjeni konkavnim svodom prekrivenim monumentalnom freskom. Na njoj se vidjelo stotine figura iz hinduske mitologije koje su tvorile beskrajnu kroniku u slikama sačinjenu od koncentričnih krugova oko središnjega lika isklesanog u reljefu preko slike: boginje Kali. Zidovi salona bili su prekriveni policama prekrcanim knjigama koje su ocrtavale dva polukruga viša od tri metra. Pod je bio prekriven mozaikom od sjajne crne glazure i komadića kamenih kristala što je davalo iluziju nebeskoga svoda sa zvijezdama i zviježđima. Ian je pozorno promatrao trasu pod svojim nogama i prepoznao konfiguraciju različitih nebeskih figura o kojima im je govorio Bankim u St. Patrick'su. "Seth ovo mora vidjeti..." prošaptao je. Na drugom kraju salona, iza onoga tepiha zvijezda koji je predstavljao poznati univerzum, spiralne stube uspinjale su se prema drugom katu kuće. Prije nego što je Ben uspio zapaziti što se sprema, plamen šibice opržio mu je prste i troje je djece opet ostalo u posvemašnjem mraku. Zvjezdani pak putovi pod njihovim nogama i dalje su sjali poput nebeskoga svoda. "Nevjerojatno", promrmljao je Ian za sebe. "Čekaj da vidiš gornji kat", začuo se Sheerein glas na nekoliko metara od njega. Ben je zapalio novu šibicu i dva su prijatelja vidjela da ih djevojka već čeka kraj spiralnih stuba. Ben i Ian slijedili su je bez riječi.

128

Spiralno stubište uzdizalo se u sredini poput svjetionika, slično onomu što su vidjeli na grafikama nekih francuskih dvoraca na obali Loire. Podigavši pogled, njih troje mogli su pomisliti da se nalaze u unutrašnjosti velikoga kaleidoskopa, okrunjenoga katedralnom rozetom od raznobojnoga stakla koja je preobražavala Mjesečevu svjetlost i rastakala je u stotine plavih, purpurnih, žutih, zelenih i jantarnih snopova. Kad su došli na prvi kat, shvatili su da igličasta svjetlost koja je izranjala iz krune svjetionika ocrtava promjenjive šare i figure koje su polagano prelazile zidove salona poput slika primitivnog avetinjskoga kinematografa. "Pogledajte ovo", rekao je Ben pokazujući na veliku površinu koja se širila na visini od jednoga metra od poda i zauzimala pravokutnu površinu od gotovo četrdeset kvadratnih metara. Prišli su joj i otkrili ono što se činilo kao neizmjerna maketa grada, tako detaljna i realistična da se, dok su je promatrali izbliza, činilo kao da lebde iznad Calcutte. Uspjeli su prepoznati tok Hooghlyja, Maidan, Fort William, bijeli grad, Kalin hram na jugu Calcutte, crni grad i bazare. Dugo su udivljeni promatrali tu nevjerojatnu minijaturu, opčinjeni njezinom ljepotom i čarobnošću. "Evo kuće", pokazao je Ben. Svi su mu se pridružili i vidjeli da se u srcu crnoga grada uzdiže vjerna kopija kuće u kojoj su se nalazili. Mnogobrojna svjetla svjetiljaka mela su ulice te minijature poput snopova s neba, a njihovim prolaskom otkrivale su se tajne Calcutte. "što je to iza kuće?" pitala je Sheere. "Čini se kao željeznička pruga", dodao je Ian. "I jest", potvrdio je Ben slijedeći njezin trag sve dok njegov pogled nije otkrio uglate i veličanstvene obrise Jheeter's Gatea, iza metalnoga mosta koji je prelazio Hooghly. "Taj put vodi do izgorjeloga kolodvora", rekao je Ben. "To je slijepi put." "Na mostu još stoji vlak", uočila je Sheere.

129

Ben je obišao maketu kako bi se približio figurici vlaka i pozorno je proučio. Trnci nelagode prošli su mu leđima. Prepoznao je taj vlak. Vidio ga je prethodne noći, u onome što je smatrao noćnom morom. Sheere mu je tiho prišla i Hen je u njezinim očima spazio suze. "Ovo je kuća našeg oca, Bene", promrmljala je Sheere. "Sagradio ju je za nas, da bude naša." Ben je zagrlio Sheere i privio je uza se. Ian ga je gledao s drugoga kraja salona i odvratio pogled. Ben je pomilovao Sheereino lice i poljubio je u čelo. "Odsad pa zauvijek", rekao je, "to će biti naša kuća." U tome trenutku maleni je vlak koji je stajao na mostu upalio svjetla i, sasvim polagano, njegovi su se kotači počeli okretati po tračnicama.

*** Dok je gospodin De Rozio u grobnoj tišini usredotočio sve svoje analitičke napore i lukavost lisca dokumentarista na sudska izvješća koja se pukovnik Llewelyn toliko trudio zakopati, Seth i Michael bavili su se neobičnim fasciklom koji je sadržao planove i brojne vlastoručne bilješke samoga Chandre. Seth ga je našao u dnu jedne od kutija s inženjerovim spisima. Kad je Chandra nestao, a s obzirom na to da ih nijedan član obitelji nije potraživao, polako su se gubili u limbu muzejskog arhiva čija je biblioteka bila spojena s raznim znanstvenim i akademskim ustanovama Calcutte, među njima i Institutom graditeljstva u kojem je Chandra Chatterghee bio jedan od najglasovitijih i najkontroverznijih članova. Fascikl je bio jednostavno ukoričen, a na naslovnici je imao tek rukom ispisan natpis u plavoj tinti: Plamena ptica. Seth i Michael svoj su pronalazak stavili na stranu kako ne bi ometali debeloga knjižničara u poslu koji je zaokupljao sve njegove talente i za koji je njegova stručnost bila prijeko potrebna. U tom duhu, povukli su se na drugi kraj dvorane i u tišini se bacili na analizu dokumenata.

130

"Ovi su crteži zastrašujući", prošaptao je Michael diveći se inženjerovim potezima na različitim grafikama koje su prikazivale mehanizme čijoj se zadaći dvojica mladića nisu mogla domisliti. "Bavimo se onime zbog čega smo ovdje", kudio ga je Seth. "Što piše o Plamenoj ptici?" "Znanost mi nije jača strana", započeo je Michael, "ali neka me ubiju ako sve ovo nisu dijelovi nekoga velikog pogona koji izaziva požar." Seth je promatrao nacrte ne shvaćajući što predstavljaju. Michael je preduhitrio njegova pitanja. "Ovo je spremnik za ulje ili neku vrstu goriva", pokazao je Michael na planovima. "Uz njega je vezan usisni mehanizam pumpa za napajanje, kao kod bunara. Ona ubrizgava gorivo kako bi ovaj krug održala u plamenu. Neka vrsta vozača od vatre." "Ali ovaj plamen nije veći od nekoliko centimetara", predbacio mu je Seth. "Nigdje ne vidim zapaljivu snagu." "Pogledaj ovaj vod." Seth je ugledao ono na što je mislio njegov prijatelj: neku vrstu valjka sličnog puščanoj cijevi. "Plamen se pojavljuje oko izlaza cijevi." "I?" "Gledaj drugi kraj", rekao je Michael. "To je spremnik, spremnik s kisikom." "Osnove kemije", promrmljao je Seth povezujući konce. "Zamisli što bi se dogodilo da kisik pod pritiskom izađe kroz ovaj vod i prođe kroz plameni krug", rekao je Michael. "Plamena cijev", potvrdio je Seth. Michael je zatvorio fascikl i pogledao prijatelja. "Kakvu je tajnu morao kriti Chandra ako je osmislio ovakvu igračku za koljača poput Llewelyna? To je kao da daruje bačvu baruta caru Neronu..." "To je ono što moramo saznati", rekao je Seth. "I to brzo."

131

*** Sheere, Ben i Ian u tišini su pratili kretanje vlaka po maketi sve dok malena lokomotiva nije zastala točno iza minijature koja je predstavljala inženjerovu kuću. Svjetla su se polagano ugasila i troje je prijatelja ostalo nepomično, u iščekivanju. "Kako se, dovraga, kreće taj vlak?" pitao je Ben. "Mora odnekud crpiti energiju. Postoji li u kući generator, Sheere?" "Koliko ja znam, ne", odgovorila je njegova sestra. "Mora postojati", potvrdio je Ian. "Idemo ga potražiti." Ben je odmahnuo glavom. "To me ne zabrinjava", rekao je. "Ako i postoji, nema generatora koji se puni sam. Pogotovo nakon godina neaktivnosti." "Možda maketa funkcionira na drugi mehanizam", iznijela je Sheere ne preveć uvjereno. "A možda je u kući još netko", odvratio je Ben. Ian je u mislima prokleo svoju sudbinu. "Znao sam..." rekao je nemoćno. "Čekaj!" viknuo je Ben. Ian je pogledao prijatelja i vidio kako ponovno pokazuje maketu. Vlak se opet pokrenuo i zaputio u suprotnome smjeru. "Vraća se na kolodvor", uočila je Sheere. Ben se sporo približio rubu makete i zastao kraj odsječka puta kojim je vlak krenuo. "Što snuješ?" pitao je Ian. Njegov prijatelj nije odgovorio, nego je pružio ruku prema tračnicama dok se lokomotiva približavala. Kad je vlak prošao ispred njega, uzeo je lokomotivu i podigao je, otkvačivši je od vagona. Ostatak kompozicije postupno je gubio brzinu sve dok nije zastao na tračnicama. Ben je prišao svjetlosti svjetiljke i promotrio malenu lokomotivu. Njezini su se sićušni kotači okretali sve sporije. "Netko ima prilično prokomentirao je Ben.

neobičan

smisao

za

humor",

132

"Zašto?" pitala je Sheere. "U lokomotivi su tri olovne figure", rekao je Ben, "a sličnost s nama više je od puke slučajnosti." Sheere je prišla Benu i malenu lokomotivu položila na dlan. Plešuće linije svjetla ocrtavale su joj dugu na licu, a njezine usne oblikovale su miran i bezvoljan osmijeh. "Zna da smo ovdje", rekla je djevojka. "Nema smisla da se krijemo." "Tko zna?" pitao je Ian. "Jawahal", odgovorio je Ben. "Čeka. Samo ne znam što."

*** Siraj i Roshan zastali su ispred avetinjske siluete metalnoga mosta koji se gubio u magli što je isparavala iz rijeke Hooghly. Naslonili su se na zid, iscrpljeni nakon što su uzalud prešli čitav grad u potrazi za Isobel. Vrhovi kula Jheeter's Gatea provirivali su u magli ocrtavajući krestu zmaja uspavanoga u oblaku vlastitoga daha. "Još malo pa će svanuti", rekao je Roshan. "Trebali bismo se vratiti. Isobel nas možda već satima čeka." "Sumnjam", odgovorio je Siraj. Posljedice noćnog istraživanja osjetile su se u mladićevu glasu, ali, prvi put u toliko godina, Roshan nije čuo da se ijedanput požalio na svoju astmu. "Tražili smo posvuda", odvratio je Roshan. "Ne možemo više ništa učiniti. Idemo barem potražiti pomoć." "Ostalo nam je još jedno mjesto koje nismo posjetili..." Roshan je promatrao zloslutnu konstrukciju Jheeter's Gatea u magli i uzdahnuo. "Isobel ni luda ne bi ušla unutra", rekao je. "Ni ja." "Tad ću ići sam", odgovorio je Siraj ponovno se uspravljajući. Roshan je čuo kako dašće i nemoćno je zatvorio oči.

133

"Stani", naredio mu je zamišljajući Siraja kako se udaljava prema mostu. Kad je otvorio oči, slabašan Sirajev obris uranjao je u maglu. "K vragu", promrmljao je za sebe i ustao kako bi slijedio prijatelja. Siraj je zastao na kraju mosta i promatrao pročelje Jheeter's Gatea koje se uzdizalo pred njime. Roshan mu je prišao i obojica su stali proučavati to mjesto. Nalet hladnoga zraka izronio je iz tunela kolodvora, a zadah spaljenoga drva i prljavštine postajao je sve zamjetljiviji. Dva su mladića pokušavala nazrijeti nešto u crnoj rupi koja se otvarala iza podnožja visokoga svoda željezničke postaje. Slabašna jeka kišice tapkala je po otpalim natpisima. "Izgleda kao ulaz u pakao", rekao je Roshan. "Gubimo se odavde dok još možemo." "Sve je to u glavi", rekao je Siraj. "Samo zamisli da se nalazimo u napuštenom kolodvoru. Unutra nema ničega. Samo mi." "Ako nema nikoga, zašto moramo ući?" bunio se Roshan. "Ne moraš ući ako ne želiš", odvratio je Siraj bez imalo predbacivanja. "Možeš misliti", upao mu je u riječ Roshan. "A ti ćeš ući sam, ha? Zaboravi. Hodaj." Dva su člana Chowbar Societyja ušla u postaju slijedeći trag tračnica koje su prelazile most i ocrtavale smjer u kojem se pružao glavni peron. Tmina je bila mnogo gušća nego vani i jedva da su se mogli razabrati obrisi predmeta između mrlja sivkaste i vodenaste svjetlosti. Siraj i Roshan hodali su polako, jedva metar udaljeni jedan od drugog, dok je odjek njihovih koraka poput žalopojke strujao kroz riku vjetra koji kao da se negdje u unutrašnjosti tunela javljao glasom dalekog i bijesnog mora. "Popnimo se radije na peron", naglasio je Roshan. "Vlakovi već godinama ne prolaze ovuda. Svejedno je."

134

"Meni je važno, dobro?" odvratio je Roshan, koji iz glave nije mogao izbiti sliku vlaka koji izlazi iz tunela i melje ih pod kotačima. Siraj je profrfljao nešto nerazgovijetno, ali zastrto u ton prihvaćanja i taman je krenuo popeti se na peron kad je nešto izronilo iz tunela, lebdeći zrakom prema dvojici mladića. "Što je to?" promrmljao je Roshan uzbunjeno. "Čini se kao komad papira", uspio je reći Siraj. "Vjetar nosi smeće, to je sve." Bijeli papir kotrljao se po tlu sve do njihovih nogu i zaustavio se kraj Roshana. Mladić je kleknuo i uzeo ga. Siraj je vidio kako se lice njegova prijatelja izobličuje. "Što je sad?" pitao je osjećajući da Roshanov strah postaje zarazan. Prijatelj mu je u tišini pružio list i Siraj ga je odmah prepoznao. Bio je to jedan od onih crteža koje je Michael narisao ispred jezera, a koji je zadržala Isobel. Siraj je vratio crtež i, prvi put otkad su započeli potragu, pomislio je da je Isobel u velikoj opasnosti. "Isobel?" zavikao je Siraj u smjeru tunela. Odjek njegova glasa izgubio se u utrobi toga mjesta i sledio mu krv. Siraj se pokušao usredotočiti na to da ne izgubi kontrolu nad disanjem koje mu je bilo sve otežanije. Čekao je da se jeka njegova glasa izgubi pa, umirujući živce, ponovno je povikao: "Isobel?" Snažan metalni udarac odjeknuo je negdje u dubini kolodvora. Roshan se trgnuo i pogledao oko sebe. Vjetar iz tunela šibao im je lica i dva su mladića ustuknula nekoliko koraka. "Nešto je unutra", promrmljao je Siraj pokazujući prema tunelu, sa spokojem koji njegov prijatelj nije mogao shvatiti. Roshan se usredotočio na crni ulaz u tunel, a onda je ugledao i on. Približavala su im se udaljena svjetla nekoga vlaka. Osjetio je kako mu pod nogama podrhtavaju tračnice i užasnuto pogledao Siraja. On se čudno smiješio.

135

"Ja neću moći trčati brzo kao ti, Roshane", rekao je isprekidano. "Obojica to znamo. Ne čekaj me i idi po pomoć." "Kog vraga trabunjaš?" uzviknuo je Roshan, potpuno svjestan onoga što mu je prijatelj pokušao reći. Svjetla vlaka prodrla su pod kupolu postaje brzinom munje. "Trči", naredio je Siraj. "Odmah." Roshan se izgubio u pogledu svojega prijatelja i osjećajući sve jači gromot lokomotive. Siraj je kimnuo. Roshan je skupio svu snagu i očajnički potrčao prema kraju perona u potrazi za mjestom koje će biti izvan putanje vlaka. Trčao je najbrže što je mogao, ne zastajući da se okrene, siguran da će se, ako to učini, naći s aluminijskim odbojnikom lokomotive na pedalj od lica. Petnaest metara koji su ga dijelili od kraja perona pretvorilo se u sto pedeset i, u naletu panike, učinilo mu se da vidi kako se tračnice izduljuju pred njime u vrtoglavom bijegu. Kad se bacio na tlo i otkotrljao preko smeća, osjetio je zaglušno rikanje vlaka na jedva nekoliko centimetara od mjesta gdje je pao. Čuo je nepodnošljivo glasno dječje jaukanje i na koži osjetio žarenje od plamena užasnih deset sekundi u kojima je zamišljao da će se konstrukcija postaje srušiti na njega. Onda je iznenada zavladala tišina. Roshan se uspravio i prvi put otkad je skočio otvorio je oči. Kolodvor je ponovno bio pust i nije bilo ni traga vlaku osim dvije plamene niti duž tračnica koje su se gasile. Osjetio je kako mu se utroba puni ledenom vodom i otrčao je prema mjestu gdje je zadnji put vidio Siraja. Proklinjući svoj kukavičluk, zaplakao je od bijesa i shvatio da je na kolodvoru sam. Svitanje, u daljini, pokazivalo mu je put prema izlazu.

*** Početak zore stidljivo se uvlačio kroz zatvorene grilje dvorane u biblioteci Indijskoga muzeja. Seth i Michael, iscrpljeni, kunjali su na stolu na rubu nesvijesti. Gospodin De Rozio duboko je uzdahnuo i trljajući oči odmaknuo stolicu od stola. Proveo je sate zatočen u oceanu dokumenata pokušavajući raspetljati onaj monstruozni sudski sažetak; njegovu se želucu moralo ugoditi, a

136

suvišno je reći da više nije smio konzumirati kavu, ako su od njega očekivali da nastavi iole pristojnije obavljati svoju dužnost. "Predajem se, uspavane ljepotice", zagrmio je. Seth i Michael digli su glavu jednim trzajem i shvatili da se dan probudio prije njih. "Što ste uspjeli otkriti, gospodine?" pitao je Seth susprežući zijevanje. I njegov je želudac krulio, a glava mu se doimala kao da je krcata jabučne kaše. "Šališ se, sinko?" rekao je bibliotekar. "Čini mi se da ste me nasanjkali." "Ne razumijem, gospodine", rekao je Michael. De Rozio je zijevnuo otkrivajući unutrašnjost ždrijela pa ispustio zvuk koji je u mladićima probudio sliku vodenkonja dok cupka u rijeci. "Vrlo je jednostavno", rekao je. "Došli ste ovamo s nekom pričom o ubojstvima i zločinima i tom besmislenom zbrkom o nekom Jawahalu." "Ali sve je to istina. Imamo informacije iz prve ruke." De Rozio se podrugljivo nasmiješio. "Možda je netko napravio budale od vas", odgovorio je. "U čitavoj ovoj hrpi papira nisam našao ni slova o vašem prijatelju Jawahalu. Ni slova. Nula." Seth je osjetio kako mu prazan želudac klizi kroz nogavice hlača do stopala. "Ali to je nemoguće, gospodine. Jawahal je osuđen i završio je u zatvoru iz kojeg je nakon mnogo godina pobjegao. Možda bismo mogli krenuti odatle. Od bijega. Negdje mora nešto pisati..." De Rozio ih je skeptično promatrao prodornim svinjskim očicama. Njegovo je lice jasno davalo do znanja da neće biti druge prilike.

137

"Da sam na vašem mjestu, djeco", predložio je knjižničar, 'Vratio bih se onamo gdje sam čuo tu priču i potrudio se da mi je ovaj put ispričaju u cijelosti. Što se tiče Jawahala, koji je prema vašemu tajanstvenom izvjestitelju bio u zatvoru, čini mi se da je neuhvatljiv za vas i mene." De Rozio ih je promatrao. Bili su blijedi poput mramora. Debeli im je znanstvenik uputio pogled pun samilosti. "Moja sućut", promumljao je. "Njuškali ste u pogrešnoj rupi..." Nedugo nakon toga Seth i Michael promatrali su svitanje sjedeći na stubama pred glavnim pročeljem Indijskoga muzeja. Sitna kišica natopila je ulice sjajnim pokrovom koji je tvorio foliju od tekućega zlata na zrakama sunca koje je izlazilo u magli na istoku. Seth je gledao svojega druga i pokazao mu novčić. "Ako je glava, ja idem posjetiti Aryami, a ti u zatvor", rekao je. "Ako je pismo, obratno." Michael je kimnuo pritvorenih očiju. Seth je bacio novčić i brončani krug opisao je putanju treperava sjaja sve dok nije sletio na mladićevo zapešće. Michael se nagnuo kako bi se uvjerio u rezultat. "Pozdravi mi Aryami..." promrmljao je Seth.

*** Danja svjetlost napokon je doprla do kuće inženjera Chandre nakon noći koja se doimala kao da ne želi završiti. Ian se prvi put u životu razveselio Suncu u Calcutti kad su njegove zrake razmaknule mračan plašt što ih je obavijao satima. Noć je sa sobom odnijela prijeteći izgled kuće, a Ben i Sheere također su uz vidno olakšanje, opuštenom kretnjom i iskreno umorni, pozdravili dolazak svjetlosti. Bilo im je teško sjetiti se kad su posljednji put spavali iako je to bilo prije tek nekoliko sati. Težina sna i iscrpljenost pomogli su im da se sa situacijom suoče mirnoćom kojoj se, u mraku noći, nisu usudili ni nadati. "Dobro", rekao je Ben. "Ako ova kuća nešto pruža, onda je to osjećaj sigurnosti. Da je naš prijatelj Jawahal mogao ući, već bi to

138

učinio. Naš je otac imao ekscentrične sklonosti, ali znao je osigurati kuću. Predlažem da pokušamo malo odspavati. Kako stvari stoje, radije bih spavao danju i bio naspavan noću." "Potpisujem svaku riječ", suglasio se Ian. "Gdje bismo mogli spavati?" "U kulama ima nekoliko spavaonica", objasnila je Sheere, "možemo birati." "Predlažem da odaberemo susjedne sobe", naglasio je Ben. "Slažem se", rekao je Ian. "I ne bi bilo naodmet štogod pojesti." "To mora pričekati", odgovorio je Ben. "Poslije ćemo potražiti nešto." "Kako možete biti gladni?" pitala je Sheere. Mladići su slegnuli ramenima. "Elementarna fiziologija", odgovorio je Ben. "Pitaj Iana. On je liječnik." "Kao što mi je jednom rekla učiteljica koja je predavala književnost u nekoj školi u Bombayu", rekla je Sheere, "osnovna je razlika između muškarca i žene u tome da će muškarcu želudac uvijek biti ispred srca, dok je kod žena uvijek obrnuto." Ben je odvagnuo teoriju i odmah krenuo u protunapad. "Citiram našeg omiljenoga ženomrsca, gospodina Thomasa Cartera, samca po profesiji i vlastitom izboru: 'Prava je razlika između muškaraca i žena u tome što, dok muškarci imaju mnogo veći želudac od mozga i srca, žensko srce toliko je maleno da im uvijek izleti na usta.'" Ian je u šoku svjedočio srazu učenih citata. "Jeftina filozofija", presjekla je Sheere. "Jeftina filozofija, draga moja Sheere", izjavio je Ben, "jedina je filozofija koja nešto vrijedi." Ian je podigao ruku u znak primirja. "Laku noć, vas dvoje", rekao je krećući prema kuli.

139

Deset minuta nakon toga svi troje uronili su u dubok san iz kojeg ih nitko nije mogao probuditi. Umor je bio jači od straha.

*** Seth se spustio pola milje južno od stubišta Indijskoga muzeja i skrenuo u Ulicu Park prema istoku, u smjeru područja Beniapukura gdje su se uzdizale ruševine staroga zatvora Curzon Fort u blizini škotskoga groblja. Oronulo groblje bilo je sagrađeno ondje gdje su se nekoć nalazile službene granice grada. U to doba, povišena stopa smrtnosti i brzina raspadanja tijela prisiljavale su da se, u interesu javnoga zdravlja, sva groblja izmjeste iz Calcutte. Ironično, iako su desetljećima čvrstom rukom kontrolirali svu trgovačku aktivnost Calcutte, Škoti su otkrili da si ne mogu priuštiti pogreb među grobnicama svojih britanskih susjeda i bili su prisiljeni podići vlastito groblje. U Calcutti su bogati odbijali prepustiti svoju zemlju siromašnijima, čak i nakon smrti. Kad mu se približio, Seth je shvatio zašto ovaj zatvor još nije bio žrtva uobičajenih divljačkih rušenja. Činilo se kao da zgrada visi na nevidljivoj niti i kao da će se srušiti na ljude već pri najmanjem pokušaju da je se izbaci iz ravnoteže. Požar je progutao zatvor kao da je riječ o kartonskoj maketi, otvarajući procjepe i uništavajući grede i potpornje neuobičajeno okrutno. Kroz prozore se moglo nazrijeti pougljenjeno krovište, poput oboljelih desni kakve stare životinje. Seth je prišao ulazu i pitao se kako će išta saznati na toj hrpi spaljenih drvenih greda i opeke. Ondje sasvim sigurno nema nikakvih uspomena na prošlost osim metalnih rešetki i ćelija koje su svoje dane okončale preobražene u smrtonosne pećnice bez izlaza. "Dolaziš u posjet, momče?" prošaptao je promukao glas iza njega. Seth se prestravljeno okrenuo i spazio dronjavoga starca čija su stopala i dlanovi imali velike mrlje u uznapredovalom stadiju upale. Njegove su ga tamne oči nervozno promatrale iza lica prekrivenoga prljavštinom i rijetkom sijedom bradom koja kao da je bila odrezana nožem. "Je li ovo kaznionica Curzon Fort, gospodine?" pitao je Seth.

140

Prosjakove su se oči raširile kad je čuo kako ga mladić oslovljava, a bezubi osmijeh pojavio mu se na osušenim usnama. "Ono što je ostalo od nje", odgovorio je. "Tražiš smještaj, sinko?" "Tražim informacije", odvratio je Seth pokušavajući prosjaku odgovoriti ljubaznim i uljudnim osmijehom. "Ovo je svijet neznalica; nitko ne traži informacije. Osim tebe. Što te zanima, momče?" "Poznajete li ovo mjesto?" pitao je Seth. "Živim u njemu", odgovorio je prosjak. "Jednoć mi je bio zatvor; danas mi je dom. Providnost je bila velikodušna prema meni." "Bili ste zatvorenik u Curzon Fortu?" pitao je Seth ne mogavši prikriti čuđenje. "Nekad sam činio velike pogreške... i morao sam platiti za njih", iznio je prosjak kao odgovor. "Dokad ste bili u zatvoru, gospodine?" pitao je Seth. "Do kraja." "Bili ste ovdje one noći kad je izbio požar?" Prosjak je razmaknuo dronjke koji su mu prekrivali tijelo i mladić je užasnuto promatrao purpurni ožiljak od teške opekline koji mu je prekrivao grudi i vrat. "Onda mi vi možda možete pomoći", rekao je Seth. "Dva su mi prijatelja u opasnosti. Sjećate li se da ste upoznali zatvorenika imenom Jawahal?" Prosjak je sklopio oči i polagano odmahnuo glavom. "Nitko od nas nije se ovdje zvao pravim imenom, sinko", objasnio je. "Ime, kao i sloboda, bili su nešto što smo svi ostavljali na vratima kad smo ovamo ulazili nadajući se da ćemo ga, ako ga budemo držali podalje od užasa ovoga mjesta, možda na izlasku uspjeti vratiti, čisto i bez uspomena. Naravno, to se nikad nije dogodilo..."

141

"Čovjek na kojeg mislim bio je osuđen zbog ubojstva", dodao je Seth. "Bio je mlad. On je podmetnuo požar koji je uništio zatvor i pobjegao." Prosjak ga je promatrao istodobno iznenađen i veseo. "On da je podmetnuo požar!" uzviknuo je u nevjerici. "Požar je buknuo u kotlovnici. Eksplodirao je ventil spremnika s uljem. Ja sam bio izvan ćelije, na radnome mjestu. To me spasilo." "Taj je čovjek isplanirao požar", navaljivao je Seth, "i sad želi ubiti moje prijatelje." Prosjak je skeptično odmahivao glavom, ali na kraju je kimnuo. "Možda, ali zar je to sad važno?" popustio je. "U svakom slučaju, ja se ne bih brinuo zbog prijatelja. Taj čovjek, Jawahal, malo im toga sad može učiniti." Seth se namrštio. "Zašto to kažete, gospodine?" rekao je zbunjeno. Prosjak se nasmijao. "Sinko, one noći kad je izbio požar nisam bio ni tvojih godina. Bio sam najmlađi u zatvoru", odgovorio je. "Taj čovjek, ma tko on bio, sad sigurno ima više od sto godina." Potpuno smeten, Seth je prinio ruke sljepoočicama. "Samo malo", rekao je, "nije li zatvor izgorio 1916.?" "1916.?" ponovno se nasmijao prosjak. "Sinko, odakle si se ti stvorio? Curzon Fort izgorio je u zoru 26. travnja 1857. Prije ravno sedamdeset i pet godina." Seth je otvorenih usta promatrao prosjaka koji je proučavao njegovo lice sa zanimanjem i s ponešto uviđavnosti zbog zaprepaštenosti koja je, očito, ovladala mladićem. "Kako se zoveš, sinko?" pitao je čovjek. "Seth, gospodine." "Žao mi je što ti nisam bio od pomoći, Sethe."

142

"Pomogli ste mi", odvratio je mrtvački blijed mladić. "Mogu li ja vama kako pomoći, gospodine?" Prosjakove su oči zablistale na suncu i gorak osmijeh pojavio mu se na usnama. "Možeš li vratiti vrijeme, Sethe?" pitao je gledajući dlan. Seth je polagano odmahnuo glavom. "Onda mi ne možeš pomoći. Sad idi svojim prijateljima. Ali nikad me nemoj zaboraviti." "Neću, gospodine." Prosjak se nasmiješio zadnji put i dižući ruku u znak pozdrava okrenuo se i zašao među ruševine uništenoga zatvora. Seth ga je promatrao kako nestaje među sjenama i krenuo na put po jarkom jutarnjem suncu. Veo crnih oblaka približavao se kao da vijuga na obzoru, poput krvave mrlje koja se polagano širi jezerom.

*** Michael je zastao na početku ulice koja je vodila do kuće Aryami Bose i bez riječi promatrao zgarište na mjestu onoga što je bio staričin dom. Ljudi iz ulice u tišini su iz svojih dvorišta gledali policajce koji su prekapali po ostacima i ispitivali susjede. Brzo se približio kući i probio si put između kruga znatiželjnika i zabezeknutih susjeda. Zaustavio ga je policijski službenik. "Žalim, momče. Ne može se proći", odrješito će. Michael mu je pogledao preko ramena i uvjerio se kako dvojica policajaca dižu srušenu gredu s koje su se još uvijek trunile žeravice. "Gdje je žena koja živi u toj kući?" pitao je Michael. Policajac mu je uputio pogled, nešto između sumnjičavog i umornoga. "Poznavao si je?" "Ona je baka mojih prijatelja", odgovorio je Michael. "Gdje je? Je li živa?"

143

Službenik ga je napeto promatrao nekoliko sekundi, a onda je odmahnuo glavom. "Ni traga od nje", rekao je. "Susjed kaže da je vidio nekoga kako trči niz ulicu nedugo nakon što se plamen pojavio na krovu, a sad nestani. Rekao sam ti više nego što bih smio." "Hvala, gospodine", rekao je Michael povlačeći se između mnoštva koje se natiskalo u potrazi za mogućim jezovitim otkrićima. Kad se oslobodio gomile znatiželjnika i susjeda, Michael je promotrio susjedne zgrade u potrazi za znacima koji bi mu odali kamo je mogla uteći stara čuvarica tajne koju su Seth i on netom uspjeli iskopati. Oba kraja ulice gubila su se u gomili zgrada, bazara i palača crnoga grada. Aryami Bose mogla je biti bilo gdje. Mladić je nekoliko trenutaka razmatrao mogućnosti i napokon odlučio krenuti na zapad, prema rijeci Hooghly. Ondje su tisuće hodočasnika zaranjale u svete vode Gangesa u potrazi za pročišćenjem s neba, zauzvrat većinom dobivajući vrućicu i boleštine. I ne okrenuvši se da pogleda ruševine kuće srušene u plamenu, Michael je krenuo po žezi izbjegavajući ljude koji su napučivali ulice i plavili ih žamorom trgovaca, svađe i nečujne molitve. Glas Calcutte. Iza njegovih leđa, na kakvih dvadeset metara, figura omotana tamnim plaštem provirila je iz zakutka uličice i počela ga slijediti u mnoštvu.

*** Ian je otvorio oči na podnevnoj svjetlosti i bilo mu je jasno da mu njegova vječna nesanica neće pružiti više od sat-dva predaha u čast umora koji je osjećao nakon događaja u posljednjih nekoliko sati. Sudeći po gustoći svjetla koje je kupalo sobu u zapadnoj kuli kuće inženjera Chandre, procijenio je da bi moglo biti rano popodne. Glad koja ga je spopala u svitanje ponovno je natjerala njegove zube da nesmiljeno zaškripe. Kao što se Ben običavao šaliti, parodirajući riječi majstora Tagorea čiji se dvorac nalazio na nekoliko metara odande, kad želudac govori, mudar čovjek sluša.

144

Ian je oprezno izašao iz sobe i uvjerio se da Sheere i Ben i dalje uživaju u Morfejevu zagrljaju. Naslutio je da će, kad se probude, i Sheere biti spremna pojesti prvu jestivu stvar na koju naiđe. Što se Bena tiče, to je bilo sigurno. U tim trenucima njegov najbolji prijatelj zasigurno je sanjao pladanj krcat kulinarskim delicijama i raskošan kolač od slatkoga slanutka, s mješavinom soka od limete i prokuhanoga mlijeka za kojim su bili ludi bengalski sladokusci. Svjestan da je san bio milosrdniji nego što je očekivao, odlučio se zaputiti van u potrazi za hranom kojom će utažiti svoju i glad svojih prijatelja. Uz malo sreće, mislio je, vratit će se prije nego što oni stignu zijevnuti. Prešao je salon s velikom maketom i zaputio se prema spiralnim stubama, uvjeravajući se da ga na dnevnom svjetlu izgled kuće znatno manje plaši. Prvi kat ostao je nepromijenjen i Ian je shvatio da je unutrašnjost kuće vrlo učinkovito izolirana od vanjske temperature. Nije mu bilo teško zamisliti zagušljivu vrućinu koja je nametala svoje zakone izvan tih zidova, a ipak, reklo bi se da je inženjerova kuća smještena u zemlji vječnoga proljeća. Sporim je korakom prošao nekoliko galaksija na mozaiku što mu se sterao pod nogama te otvorio vanjska vrata nadajući se da neće zaboraviti ekscentričnu kombinaciju brave koja je pečatila privatno svetište Chandre Chattergheeja. Sunce je nemilosrdno pržilo gust vrt, a jezerce koje mu je prethodne noći izgledalo poput folije od ulaštene ebanovine bacalo je jake odbljeske na pročelje kuće. Ian se zaputio prema ulazu u tajni tunel ispod drvenoga mosta i načas se prepustio iluziji da su, na svjetlosti blistavog i jarkoga ljetnog dana poput ovoga, prijetnje koje su ih mučile tijekom noći nestale poput ledene figure usred pustinje. Uživajući u tome predahu, zašao je u cijev i, prije nego što mu je oštar zadah iz njezine unutrašnjosti preplavio pluća, izvirio kroz procjep koji je vodio na ulicu. Kad se našao ondje, u mislima je bacio novčić u zrak i u potragu za hranom odlučio krenuti prema zapadu. Dok se pjevušeći udaljavao niz pustu ulicu nije mogao ni naslutiti da se četiri koncentrična koluta brave na kući polagano

145

počinju okretati, beskrajno sporo, i da ovaj put riječ od četiri slova koju će tvoriti u vertikali neće biti Dido, nego ime druge boginje, sada im mnogo bliskije: Kali.

*** Ben je u snu začuo tresak i probudio se u potpunoj tami sobe. Prvo što je osjetio, u ošamućenosti onih sekunda koje prate dugačak i dubok san, bila je smetenost jer je shvatio da je već pao mrak i da su spavali sigurno više od dvanaest sati. Trenutak nakon toga, kad je ponovno začuo potmuo udarac za koji je mislio da ga je čuo u snu, shvatio je da nije noć ono što sprečava dnevnu svjetlost da prodre u sobu. Nešto se događalo u kući. Šalaporke su se čvrsto zatvarale, hermetički, poput ustave na brani. Ben je iskočio iz kreveta i odjurio prema vratima u potrazi za prijateljima. "Bene!" čuo je Sheere kako viče. Otrčao je prema vratima njezine sobe i otvorio ih. Njegova je sestra nepomično stajala s druge strane vrata i drhtala. Zagrlio ju je i izvukao iz sobe dok je užasnuto promatrao kako se, jedan po jedan, zatvaraju prozori na kući, poput kamenih poklopaca. "Bene", cvilila je Sheere. "Nešto je ušlo u sobu dok sam spavala i dotaknulo me." Ben je osjetio kako se jeza širi njegovim tijelom i odveo je Sheere do sredine salona s maketom grada. U sekundi je oko njih nastala posvemašnja tama. Ben je obgrlio Sheere i promrmljao joj da bude tiho dok je u tišini pokušavao pomno proučiti bilo kakvu naznaku kretanja. Njegove oči nisu uspijevale raspoznati nikakav oblik među sjenama, ali oboje su mogli čuti onaj žamor koji je obuzimao zidove kuće i koji je u misli prizivao stotine malenih životinja kako trče ispod poda i između zidova. "Što je to, Bene?" prošaptala je Sheere. Njezin je brat pokušavao iznaći odgovor, ali novi ga je događaj ostavio bez riječi. Svjetla na maketi grada polagano su se palila i dvoje je mladih prisustvovalo rađanju noćne Calcutte. Ben je progutao slinu i osjetio kako se Sheere čvrsto priljubila uz

146

njega. U sredini makete maleni je vlak upalio svjetla i kotači su se polagano počeli okretati. "Izađimo odavde", promrmljao je Ben vodeći naslijepo svoju sestru u smjeru stuba koje su vodile na donji kat. "Odmah." Prije nego što su uspjeli prijeći nekoliko koraka prema stubištu, Ben i Sheere ugledali su vatreni kolut kako otvara pukotinu u vratima sobe u kojoj je bila djevojka i, za manje od sekunde, progorio ih je poput žeravice koja prođe kroz papir. Ben je osjetio kako mu se noge prikivaju za pod i promatrao je plamene otiske koji su se u velikim koracima približavali iz smjera vrata. "Trči dolje!" povikao je gurajući sestru prema dnu stubišta. "Hajde!" Sheere se u panici sjurila niza stube, a Ben je nepomično stajao na putanji onih plamenih tragova koji su se punom parom probijali prema njemu. Zapuh vrućega zraka natopljenog vonjem zapaljenog kerozina zapljusnuo mu je lice, a jedna je plamena stopa istovremeno pala na dva pedlja od njega. Dvije crvene šarenice zažarile su se u tami poput usijanoga željeza i Ben je osjetio kako se vatrena kandža stišće oko njegove desne ruke. Ubrzo je shvatio da ta kliješta pretvaraju u prah tkaninu njegove košulje i počinju mu pržiti kožu. "Još nije došao trenutak našega susreta", protisnuo je metalan i šupalj glas ispred njega, "skloni se." Prije nego što je uspio reagirati, željezna ruka koja ga je držala snažno ga je odgurnula u stranu i oborila ga na pod. Ben je pao postrance i primio se za ranjenu ruku. Onda je uspio vidjeti zažarenu utvaru kako se spušta niza spiralne stube uništavajući ih za sobom. Užasnuti Sheereini urlici na donjem katu dali su mu snage da ustane. Otrčao je do onih stepenica koje su sad bile jedva kostur od metalnih šipaka zaogrnutih plamenom i shvatio da su gazišta nestala. Bacio se kroz stubišni otvor. Njegovo je tijelo tresnulo o mozaik na prvome katu i bolan drhtaj prošao mu je rukom koju je ozlijedila vatra. "Bene!" povikala je Sheere. "Molim te!"

147

Mladić je podigao pogled i vidio kako nešto odvlači Sheere preko poda posutog zažarenim zvijezdama, omotanu prozirnim plaštem od plamena, poput ličinke paklenskoga leptira. Uspravio se i pojurio za njome prateći trag koji je otimač ostavljao u smjeru stražnjega dijela kuće i pokušavajući izbjeći bijesne udarce stotina knjiga iz kružne biblioteke koje su zapaljene izlijetale s polica i raspadale se u kiši sažganih stranica. Jedan ga je udarac ponovno oborio, pao je potrbuške i udario glavom. Vid mu se polagano mutio dok je promatrao ognjena posjetitelja koji je zastajao i okretao se da ga pogleda. Sheere je panično vrištala, ali njezini urlici više se nisu mogli čuti. Ben se borio da otpuže nekoliko centimetara preko tla prekrivenog žeravom i pokušao je ne popustiti nagonu da se prepusti snu. Okrutan i vučji osmijeh ocrtao se pred njime i u mutnoj masi koja je pretvarala njegovo vidno polje u akvarel prepoznao je čovjeka kojeg je vidio na lokomotivi onog avetinjskoga vlaka koji je prolazio kroz noć. Jawahal. "Kad budeš spreman, dođi po mene", promrmljao mu je plameni duh. "Znaš gdje sam..." Trenutak nakon toga Jawahal je ponovno primio Sheere i prošao s njome kroz stražnji zid kuće kao da je zastor od dima. Prije nego što je izgubio svijest, Ben je čuo jeku vlaka koji se udaljava.

*** "Dolazi k svijesti", promrmljao je glas dalek stotinama kilometara. Ben je pokušao razbistriti mutne mrlje koje su mu se kretale pred očima i ubrzo je razaznao nekoliko poznatih lica. Neke su ga ruke blago namjestile i pod glavu mu položile mekan i udoban predmet. Mladić je više puta trepnuo. Ianove oči, crvene i izbezumljene, zabrinuto su ga promatrale. Kraj njega su bili Seth i Roshan. "Bene, možeš li nas čuti?" pitao je Seth, čije je lice odavalo dojam da nije spavao tjedan dana.

148

Ben se ubrzo prisjetio svega i pokušao je ustati. Ruke trojice mladića vratile su ga u ležeći položaj. "Gdje je Sheere?" uspio je izustiti. Ian, Seth i Roshan izmijenili su tmurne poglede. "Nije ovdje, Bene", odgovorio je naposljetku Ian. Ben je osjetio kako se nebo raspada iznad njega i zatvorio je oči. "Što se zbilo?" pitao je naposljetku, smireniji. "Probudio sam se prije vas", objasnio je Ian, "i odlučio otići u potragu za hranom. Putem sam sreo Setha, koji je išao prema kući. Na povratku smo vidjeli da su svi prozori zatvoreni i da iz unutrašnjosti kulja dim. Dojurili smo i našli tebe u nesvijesti. Sheere više nije bila ovdje." "Jawahal ju je odveo." Ian i Seth pogledali su se ispod oka. "Što se zbiva? Što si saznao?" Seth je s čela maknuo gust pramen kose. Oči su ga odavale. "Nisam siguran da taj Jawahal postoji, Bene", izjavio je kršni mladić. "Mislim da nam je Aryami lagala." "O čemu govoriš?" pitao je Ben. "Zašto bi nam lagala?" Seth je sažeo ono što su saznali u muzeju s gospodinom De Roziom i objasnio da u sudskoj dokumentaciji nema ni spomena o Jawahalu, osim osobnoga pisma upućenog inženjeru koje je potpisao pukovnik Llewelyn, koji je iz nekih mračnih razloga prikrivao čitav slučaj. Ben je slušao u nevjerici. "To ništa ne dokazuje", prigovorio je. "Jawahal je bio osuđen i zatvoren. Pobjegao je prije šesnaest godina i tad su započeli zločini." Seth je uzdahnuo odmahujući glavom. "Bio sam u zatvoru Curzon Fort, Bene", rekao je tužno. "Nije bilo nikakva bijega ni požara prije šesnaest godina. Zatvor je izgorio 1857. Jawahal nije mogao biti ondje ni pobjeći iz zatvora

149

koji nije postojao već desetljećima prije njegova suđenja. Suđenja u kojem se i ne spominje. Ništa se ne uklapa." Ben ga je promatrao u čudu. "Lagala nam je, Bene", rekao je Seth. "Tvoja nam je baka lagala." "Gdje je ona sad?" "Michael je traži", pojasnio mu je Ian. "Kad je nađe, dovest će je ovamo." "A gdje su ostali?" upitao je ponovno Ben. Roshan je neodlučno pogledao Iana. On mu ozbiljno kimne. "Reci mu", zamolio ga je.

*** Michael je zastao kako bi promotrio maglu koja je prekrivala zapadnu obalu Hooghlyja. Deseci silueta djelomično omotanih bijelim i iznošenim ogrtačima uranjali su u rijeku, a zbroj njihovih glasova gubio se u mrmljanju struje. Lepet golubljih krila što je odjekivao iznad džungle palača i izblijedjelih kupola poredanih ispred svijetle folije Hooghlyja podsjećao je na Veneciju u magli. "Mene tražiš?" rekla je starica koja je sjedila na nekoliko metara od njega, lica zaklonjena velom. Michael ju je pogledao, a starica je digla pogled. Tužne i duboke oči Aryami Bose posvijetlile su na svjetlosti sutona. "Nemamo mnogo vremena, gospođo", rekao je Michael. "Više ne." Aryami je kimnula i polagano se uspravila. Michael joj je ponudio ruku i oboje su, pod okriljem zalazećega sunca, krenuli prema kući inženjera Chandre Chattergheeja. Pet mladića okupilo se u tišini oko Aryami Bose. Strpljivo su čekali da se starica smjesti i da nađe najbolji trenutak da podmiri dug koji je imala prema njima. Nitko se nije usudio progovoriti ni riječ prije nje. Tjeskobna nestrpljivost koja ih je izjedala preobrazila se načas u napetu tišinu, sjenu neizvjesnosti pred

150

slutnjom da tajna koju ta gospa čuva pretpostavlja nesavladiv izazov. Aryami je s dubokom tugom promatrala mladenačka lica i pokušala im je uputiti osmijeh, koji jedva da se pojavio na njezinim usnama. Napokon, spuštajući pogled, blago je uzdahnula i, gledajući dlanove svojih malenih i nervoznih ruku, počela je govoriti. Ovaj put, ipak, njezin im se glas učinio lišen strogoće i odlučnosti, koje su očekivali. Na kraju puta, strah je izbrisao snagu duha i mladići su se uvjerili da je osoba koja im se obraća tek krhka starica, smrtno preplašena, djevojčica koja je previše toga proživjela.

*** "Prije nego što započnem, dopustite mi da vam kažem da, kad god sam u životu lagala, a u mnogim sam prilikama bila prisiljena to činiti, uvijek je to bilo zato da nekoga zaštitim. Ako sam lagala i vama, to je bilo stoga što sam bila sigurna da ću na taj način zaštititi tebe, Bene, i tvoju sestru Sheere od nečega što će vam možda nanijeti više zla od lukavština poludjela kriminalca. Nitko ne zna koliku mi je bol nanijelo to što sam morala sama nositi taj teret od dana vašega rođenja. Sve što vam sad kažem bit će istina kakvu poznajem. Dobro me poslušajte i budite sigurni u ono što izađe iz mojih usta, iako, ništa nije tako užasno i nevjerojatno kao čista i gola istina... Čini se kao da su prošle godine od onoga dana kad sam vam ispričala priču o svojoj kćeri Kylian. Govorit ću vam o njoj, o njezinom predivnom svjetlu i o tome kako je, između svih udvarača, izabranik za njezina muža bio jednostavan čovjek velikoga talenta, mlad inženjer u kojemu je sve obećavalo, ali koji je od djetinjstva nosio na leđima težak teret, tajnu koja je trebala u smrt odvesti njega i mnoge druge. Iako vam se može učiniti proturječno, dopustite da ovu priču započnemo od kraja, a ne od početka, kao odgovor na ono što ste promućurno otkrili. Chandra Chatterghee oduvijek je bio sanjar, čovjek opsjednut vizijom o boljoj i pravednijoj budućnosti za svoje sunarodnjake koje je gledao kako umiru u bijedi na ulicama ovoga grada. Za to su se vrijeme, iza zidova svojih raskošnih

151

kuća, oni koje je on smatrao osvajačima i izrabljivačima prirodne baštine našega naroda bogatili i živjeli luksuznim i lakomislenim životom na račun mizerije milijuna duša osuđenih na oskudicu u velikom sirotištu bez krova, što je ova zemlja. Njegov je san bio osigurati napredak i bogatstvo naciji za koju je oduvijek vjerovao da će slomiti tlačiteljski jaram Carstva; instrument koji otvara nove putove između gradova, nove enklave i nove staze prema budućnosti indijskih obitelji. Oduvijek je sanjao o izumu od željeza i vatre: o željeznici. Za Chandru, željezničke tračnice bile su arterije koje su trebale kroz čitavu zemlju pronositi novu krv napretka, i za njih je projektirao srce iz kojeg će izbijati sva ta energija: svoje remek-djelo, kolodvor Jheeter's Gate. Ali linija koja razdvaja snove od noćnih mora tanka je poput oštrice i, vrlo brzo, sjene prošlosti došle su na naplatu. Visoki časnik britanske vojske, pukovnik Arthur Llewelyn, ostvario je meteorsku karijeru, sagrađenu na podvizima i ubijanju nevinih, staraca i djece, nenaoružanih muškaraca i prestravljenih žena u selima i zaseocima čitavoga Bengalskog poluotoka. Onamo odakle su dolazile poruke mira i ujedinjenja nove Indije, odlazile su njegove puške i bajunete. Čovjek velikoga talenta i sjajne budućnosti, kako su ponosno proricali njegovi nadređeni. Ubojica s kraljevskom zastavom i vojnom moći u rukama. Jedan od mnogih. Llewelyn je ubrzo zapazio Chandrin talent i bez većih problema opcrtao crni krug oko njega blokirajući sve njegove projekte. U nekoliko tjedana nije bilo nijednih vrata u Calcutti ili čitavoj provinciji koja su mu bila otvorena. Osim, naravno, Llewelynovih. On mu je nudio poslove za vojsku, mostove, željezničke pruge... Sve je te ponude tvoj otac odbijao jer mu je bilo draže da se uzdržava bijednom plaćom koju su mu se izdavači iz Bombaya udostojali slati kao milodar za njegove rukopise. S vremenom, Llewelynov je krug oslabio i Chandra je iznova počeo raditi na svojem remek-djelu. Nakon nekoliko godina Llewelyna je opet savladao bijes. Karijera mu je bila ugrožena i hitno je trebao nekakav učinkovit čin, kupku od svježe krvi kojom bi vlast u Londonu zainteresirao

152

za svoje podvige i povratio svoju reputaciju bengalske pantere. Njegovo je rješenje bilo jasno: pritisnuti Chandra, ali ovaj put drugim oružjem. Tijekom godina istražio je sve o njemu i njegovi su žbiri napokon nanjušili trag zločina povezanih s Jawahalom. Llewelyn je sve sredio tako da slučaj samo što nije procurio u javnost, a kad je tvoj otac bio do grla u projektima za Jheeter's Gate, upleo se, prikrivajući istinu i prijeteći da će je otkriti ako mu ne stvori novo oružje, smrtonosni instrument ugnjetavanja koji može uništiti sve nemire koje pacifisti i borci za osamostaljenje posiju na Llewelynovu putu. Tvoj je otac morao popustiti i tako se rodila Plamena ptica, stroj koji je u nekoliko sekundi mogao pretvoriti grad ili selo u plameni ocean. Chandra je projekte željeznice i Plamene ptice razvijao usporedno, uz neprestan Llewelynov pritisak, jer Englez je bio u opasnosti da ga njegova nezajažljivost i nepovjerenje koje je počeo buditi kod svojih nadređenih potpuno srozaju. On, koji je nekoć slovio kao staložen i nepristran čovjek koji ispunjava zadatke, pokazao se kao umobolnik kojega je potreba za uspjehom i priznanjem iz dana u dan sve više ugrožavala. Chandra je shvatio da je pitanje vremena kad će Llewelyn upropastiti samoga sebe i poigrao se s njime. Uvjerio ga je da će mu predati projekt prije vremena. Ali taj je čin samo pojačao Llewelynovu razdražljivost i uništio do temelja ono malo razuma što je u njemu preostalo. Godine 1915., godinu dana prije inauguracije Jheeter's Gatea i linije koja je polazila odande, Llewelyn je bez ikakva opravdanja naredio masakr nenaoružanih ljudi i nakon skandala koji je došao do ušiju članova Donjega doma protjeran je iz britanske vojske. Njegova zvijezda više nikad neće zasjati. To je bio početak njegova ludila. Okupio je grupu časnika koji su mu bili odani i koji su, poput njega, bili razvojačeni i prisiljeni da polože oružje. S takvom bandom koljača organizirao je opasnu paravojnu skupinu koja je djelovala ilegalno. Svi su nakaradno nosili stare uniforme i ordene i okupljali se u bivšoj Llewelynovoj rezidenciji, a on je održavao iluziju da sačinjavaju tajnu elitnu postrojbu koja će ubrzo svrgnuti s dužnosti sve one

153

koji su potpisali njihove otpuste. Izlišno je naglasiti da Llewelyn nikad nije priznao da je degradiran i da je protiv njega pokrenut postupak. Prema njegovim riječima i riječima njegovih suradnika, dali su ostavku kako bi osnovali novi vojni red. Ubrzo su tvojem ocu počele pristizati prijetnje smrću, za njega i njegovu trudnu ženu, ako im ne preda Plamenu pticu. S obzirom na to da je stvar sad bila ilegalna, Chandra je to morao vrlo oprezno riješiti. Ako bude tražio vojnu pomoć, njegova će prošlost biti otkrivena. Nije imao izbora i morao je sklopiti pakt s Llewelynom i njegovim ljudima. U toj napetoj atmosferi, dva dana prije datuma dogovorenog za inauguraciju kolodvora, a ne poslije, kao što sam vam bila rekla, Kylian je rodila blizance. Dječaka i djevojčicu. Tvoju sestru Sheere i tebe, Bene. Za noć inauguracije Jheeter's Gatea bila je predviđena simbolična vožnja. Prvi vlak koji je trebao prijeći put CalcuttaBombay trebao je prevesti 360 djece bez obitelji, jedno za svaki dan u godini, prema sirotištima Bombaya. Chandra je predložio Llewelynu i njegovim ljudima: utovarit će Plamenu pticu na vlak i, koristeći zastoj tehničke prirode koji će sam izazvati pedeset kilometara nakon polaska, u visini Bishnupura, vojnici će je moći istovariti i odnijeti. Llewelyn je prihvatio. Chandra je planirao onesposobiti stroj i riješiti se Llewelyna i njegovih ljudi prije nego što vlak zazviždi. Ali ni Englez nije vjerovao u dogovor i svojim je ljudima naredio da ga preduhitre. Tvoj je otac smjestio vojnike u kolodvor, pravi labirint koji je samo on poznavao, i pod izlikom da će im pokazati Plamenu pticu uveo ih u tunele. Llewelyn, koji je nešto naslućivao, poduzeo je mjere predostrožnosti i, prije nego što je krenuo na sastanak s inženjerom, oteo je vašu majku i, zajedno s njome, vas. Kad se Chandra spremao ukloniti svoje ucjenjivače, Llewelyn mu je otkrio da ste vi i vaša majka u njegovim rukama i zaprijetio da će vas ubiti ako mu ne preda Plamenu pticu. Chandra nije imao izbora i morao je popustiti. Ali Llewelynu to nije bilo dovoljno. Zavezao je Chandra za lokomotivu vlaka nadajući se da će ga raskomadati kad krene i ondje, pred očima tvojeg oca, hladnokrvno zario nož u Kylianin vrat. Onda ju je, obješenu konopcem s glavne kupole kolodvora, pustio da polagano

154

iskrvari. Dok je to činio, obećao je da će vas ostaviti u tunelima da vas pojedu štakori. Ostavivši Chandru zavezanoga za lokomotivu, naredio je svojim ljudima da pokrenu vlak i odvezu Plamenu pticu. Za to vrijeme on vas je namjeravao sakriti u tunel gdje vas nikad nitko nije trebao naći. Ipak, nešto nije išlo po planu. Precjenjujući svoju lukavost, Llewelyn je pretpostavio da će Chandra Chatterghee ubojici poput njega olako predati razornu moć Plamene ptice. Chandra je poduzeo krajnje mjere opreza i opremio Plamenu pticu tajnim satnim mehanizmom koji je samo on poznavao. Mehanizmom koji će osloboditi svu destruktivnu moć naprave nekoliko sekundi nakon što ga pokuša pokrenuti bilo čija raka osim njegove. Kad su se Llewelyn i njegovi žbiri popeli na vlak, vođa bande odlučio je da će, u znak oproštaja i kao najavu osvete kojoj je planirao podvrgnuti grad, uništiti Jheeter's Gate i dopustiti da vatra pohara Chandrino djelo i živote onih koji su se okupili kako bi svjedočili inauguraciji toga čuda. I zato, kad je Llewelyn pokrenuo Plamenu pticu, potpisao je smrtnu presudu svima koji su bili u tom vlaku, uključujući i sebe. Pet minuta nakon toga pakao se razbuktao kolodvorom i odnio sa sobom i nevina i grešna tijela i duše, bez razlike. Sigurno se pitate zašto sam vam lagala o zatvoru u kojem je bio Jawahal ili zašto njegovo ime nikad nije bilo spomenuto. Prije nego što nastavim, a to je najvažnije što ću vam reći, želim da znate da je, ma što čuli, Chandra bio divan čovjek. Čovjek koji je volio svoju ženu i koji bi volio svoju djecu da je imao priliku koja mu nikad nije bila dana. Sad kad to znate, upoznajte istinu... Kad je tvoj otac bio mlad i bolovao u groznici, nije završio u kolibi na rijeci gdje ga je neki dječak njegovao dok se nije oporavio, kao što sam vam rekla prvi put. Tvoj je otac odrastao u ustanovi koja još postoji na jugu Calcutte i koja nosi ime Grant House. Vi ste premladi da biste znali za to ime, ali u ona je vremena, nažalost, bila čuvena. Grant House bilo je mjesto na koje je vaš otac dospio nakon što je svjedočio nečem užasnom kad je imao jedva šest godina. Njegova majka, bolesna žena koja je živjela od prodaje svojega tijela za bijednu milostinju, zapalila

155

se pred njegovim očima nudeći sebe kao žrtvu boginji Kali. Grant House, mjesto gdje je odrastao Chandra, bila je zdravstvena ustanova, ono što biste vi zvali umobolnica... Ondje je zatočen proveo godine, a roditelji i prijatelji bili su mu ljudi koji su živjeli u deliriju i patnji. Ljudi koji su tvrdili da su demoni, bogovi ili anđeli, da bi već idućega dana zaboravljali i vlastito ime. Kad je, kao danas vi, bio u dobi da napusti tu ustanovu, Chandra nije imao drugoga djetinjstva osim najdubljeg užasa i bijede koje su ljudske oči vidjele u Calcutti. Suvišno je reći da nikad nije bilo nikakva opakoga prijatelja koji je počinio one zločine i da u životu tvojega oca nikad nije bilo druge sjene osim onoga parazita koji se uvukao u njegov mozak. Njegove su vlastite ruke počinile one zločine, grizodušje ga je pratilo i snašao ga je stid poput kakva prokletstva. Samo su ga Kylianina dobrota i svjetlost mogle izliječiti i opet mu dati sposobnost da vrati svoju sudbinu. Uz nju je napisao knjige koje poznajete, planirao djela koja su ga učinila besmrtnim i udaljio se od utvare svojega podvojenog života. Ali ljudska pohlepa nije mu dala priliku i ono što je trebalo biti sretan i blagoslovljen život ponovno se survalo u tamu. Ali ovaj put nepovratno. One noći kad je Lahawaj Chandra Chatterghee vidio kako mu je žena ubijena pred očima, godine užasa iz djetinjstva obrušile su se na njega poput lovačkih pasa i ponovno ga katapultirale u njegov osobni pakao. Sagradio je čitav svoj život na onom pijedestalu kojeg je sad vidio kako se urušava. I dok ga je plamen proždirao, umro je u uvjerenju da je za čitavu tragediju kriv samo on i da zaslužuje kaznu. Upravo stoga, kad je Llewelyn zapalio Plamenu pticu i kad je vatra preplavila tunele i kolodvor, mračna sjena u Chandrinoj duši zarekla se da će se vratiti iz mrtvih. Vratiti se kao anđeo vatre. Anđeo uništenja i nositelj osvete. Anđeo koji će utjeloviti mračnu stranu njegove osobnosti. Ne progoni vas ubojica. Ni čovjek. To je utvara. Duh. Ili, ako vam je draže, demon. Tvoj je otac oduvijek bio ljubitelj zagonetki, do samog kraja. Govorili ste mi o crtežu na kojem je vaš prijatelj Michael narisao sve vas, o portretu u kojem ste prikazani odraženi na jezeru.

156

Ondje je slika vaših lica na vodi obrnuta. Kao da je proročanstvo vodilo Michaelovu olovku. Ako napišete ime koje mu je majka dala po rođenju, Lahawaj, odraz jezera vratit će vam drugu riječ: Jawahal. Izmučeni Jawahalov duh živi otada ujedinjen s paklenim strojem koji je on sam stvorio i koji mu je, u trenutku smrti, dao vječni život u vidu aveti mraka. On i Plamena ptica su jedno. To je njegovo prokletstvo: jedinstvo bijesnoga duha i stroja za uništenje. Plamena duša zatočena u unutrašnjosti kotlova toga vatrenog vlaka. I sad ta duša traži novi dom. Zato vas traži, jer u trenutku kada dosegnete odraslu dob, Jawahalov duh treba jedno od svoje djece da nastavi živjeti, da obitava u njegovu tijelu i tako širi svoju moć na svijet živih. Samo jedno od vas može preživjeti. Ono drugo, ono u čijoj duši nema mjesta za Jawahalov duh, mora umrijeti kako bi on mogao nastaviti živjeti. Prije šesnaest godina zakleo se da će vas potražiti i da ćete biti njegovi. A on je uvijek održavao riječ. Za života i nakon njega. Budite svjesni da je, u ovom trenutku dok vam ja otkrivam ove činjenice, Jawahal već izabrao jedno od vas dvoje da u njega smjesti svoju prokletu dušu. I samo on zna koga. Providnost vam je htjela dati priliku kad je prije šesnaest godina poručnik Peake zašao u labirint tunela Jheeter's Gatea i otkrio Kylianino beživotno tijelo kako visi nad lokvom vlastite krvi. Do ušiju mu je dopro vaš plač i poručnik vas je, gutajući svoju bol, potražio i oteo duhu vašega oca. Ali nije dospio daleko. Sudbina ga je dovela do mojih vrata, predao mi vas je i ponovno nestao. Kad jednoga dana budeš morao ispripovijedati ovu priču svojoj sestri Sheere, nikad nemoj zaboraviti, baš nikad, da duh osvete koji se one noći vratio iz plamena Jheeter's Gatea i koji je ubio poručnika Peakea dok vas je pokušavao spasiti nije bio tvoj otac. Tvoj je otac umro u požaru, među nevinim dječjim dušama. Onaj tko se vratio iz pakla kako bi uništio Chandra, plodove njegova braka i njegova djela običan je duh. Duh kojega je obuzeo demon gorčine, bijesa i užasa koje su ljudi posijali u njegovu srcu. To je istina i nitko i ništa neće je moći izmijeniti.

157

Ako postoji bog, ili stotine njih, neka mi oproste na zlu koje sam vam nanijela ispripovijedavši događaje onako kako su se zbili..."

158

Što da kažem? Kojim bih riječima mogao izraziti tugu koju sam pročitao toga svibanjskog sutona u Benovim očima, u očima svojega najboljeg prijatelja? Prekapanje po prošlosti otkrilo nam je okrutnu lekciju, to da je život poput knjige koju je uputnije ne listati unatrag; put na kojem nije važno kuda smo krenuli jer nikad nećemo moći izabrati vlastitu sudbinu. I poželio sam da sam već sjeo na onaj brod koji me idućeg dana trebao odvesti daleko odande. Kukavičluk se uvukao u mene s boli, koju sam osjećao zbog prijatelja, i s gorkim okusom istine. Svi smo u tišini slušali Aryaminu priču i nitko od nas nije se usudio postaviti ni jedno pitanje iako su ih stotine vrvjele u našim glavama. Znali smo napokon da se sve linije naše sudbine sijeku u jednome mjestu, na jednome sastanku koji nas je neizbježno čekao kad se smrači u tami Jheeter's Gatea. Kad smo izašli iz kuće, posljednje zrake sunca iščezavale su u purpurnoj traci nategnutoj preko dubokoga plavetnila bengalskoga neba. Slaba kišica natapala je naša lica dok smo hodali onim mrtvim putem od stražnjega dvorišta kuće Lahawaja Chandre Chattergheeja prema velikom kolodvoru na drugoj strani rijeke Hooghly, na zapadnoj strani crnoga grada. Sjećam se da nas je Ben, nedugo nakon što smo prešli metalni most preko Hooghlyja pred ždrijelom Jheeter's Gatea, sa suzama u očima natjerao da se zakunemo da nikad, ni u kojim okolnostima, nećemo otkriti ono što smo čuli te noći. Zakleo se, ako dočuje da je Sheere iz usta jednoga od nas saznala istinu o ocu, o onoj utvari koja se hranila od njegova djetinjstva, da će ga ubiti golim rukama. Svi smo se obvezali na šutnju. Nedostajao je samo još jedan komad slagalice u našoj priči: rat...

159

Ime ponoći

Calcutta, 29. svibnja 1932.

S

jena nevremena najavila je dolazak ponoći i preko Calcutte

polagano prebacila svoj široki olovni plašt koji bi pri svakom prasku električnoga bijesa zablistao poput okrvavljenoga mrtvačkoga pokrova. Tresak oluje koja se primicala ocrtavao je na nebu golema svijetlog pauka koji kao da je tkao svoju mrežu preko grada. Za to vrijeme, snažan sjeverac meo je izmaglicu iznad rijeke i ogoljivao u mrkloj noći opustošen kostur metalnoga mosta. Silueta Jheeter's Gatea izranjala je iz magle. Munja se spustila iz neba do šupljine središnje kupole kolodvora i raspukla se u bršljan plavoga svjetla koje je obraslo mrežasto tkanje čeličnih lukova i greda. Pet mladića zastalo je ispred mosta; samo su Ben i Roshan odmakli nekoliko koraka ispred, prema kolodvoru. Tračnice su označavale put omeđen dvjema zlatnim crtama koje su uranjale ravno u kolodvorski ulaz. Mjesec se sakrio iza omotača od oblaka i grad kao da je ostao u okrilju svjetlosti daleke plave svijeće. Ben je oprezno pregledao most tražeći pukotine i ogrebotine koje bi ih mogle poslati ravno u noćnu riječnu struju, ali jedva da je bilo moguće nazrijeti više od sjajnoga toka tračnica između korova i smeća. Vjetar je donosio prigušen žamor s druge obale. Ben je gledao Roshana, koji je nervozno promatrao mračno ždrijelo kolodvora. Roshan je prišao tračnicama i kleknuo kraj njih ne odvajajući pogled od Jheeter's Gatea. Mladić je položio dlan na tračnicu i brzo ga maknuo kao da ga je stresla struja. "Vibrira", rekao je preplašeno. "Kao da se približava vlak."

160

Ben mu je prišao i opipao dugačku metalnu prugu. Roshan ga je zabrinuto promatrao. "To rijeka udara o most", umirio ga je. "Nema vlaka." Seth i Michael su im se pridružili, a Ian je kleknuo i zavezao dvostruki čvor na cipelama, ritual koji je čuvao za situacije u kojima bi mu se živci pretvarali u čelične sajle. Ian je podigao pogled i stidljivo se nasmiješio ne pokazujući ni trunku straha za koji je Ben znao da izbija iz njega, isto kao iz drugih, isto kao iz njega. "Ja bih večeras svezao trostruki čvor", našalio se Seth. Ben se nasmiješio i aktivni članovi Chowbar Societyja razmijenili su poglede pune iščekivanja. Sekundu nakon toga, svi su stali oponašati Iana i učvršćivati čvorove vezica na cipelama, uzdajući se u talisman koji je donosio tako dobre rezultate njihovu prijatelju u dotadašnjim kritičnim situacijama. Ubrzo nakon toga poredali su se u kolonu kojoj je na čelu bio Ben, a na začelju Roshan i oprezno su zašli na most. Po Sethovu savjetu, Ben se trudio gaziti uz tračnicu gdje je konstrukcija mosta bila najčvršća. Usred dana bilo je lako izbjegavati slomljene drvene grede i unaprijed vidjeti područja koja su podlegla vremenu i visjela poput tobogana koji vode ravno u rijeku, ali u ponoć i pod olujnim oblacima koji su se približavali trasa se pretvarala u šumu prepunu klopki u kojoj je trebalo ići korak po korak, ispipavajući teren. Nisu načinili ni pedesetak metara, četvrtinu puta, kad je Ben zastao i podigao ruku da stanu. Njegovi su prijatelji pogledali naprijed ništa ne shvaćajući. Načas su ostali u tišini, nepomični na gredama koje su se želatinozno klackale pod neprestanim udarcima rijeke što je rikala pod njihovim nogama. "Što je?" pitao je Roshan s kraja kolone. "Zašto smo stali?" Ben je pokazao prema Jheeter's Gateu i svi su mogli vidjeti dvije plamene arterije koje si velikom brzinom preko tračnica probijaju put prema njima. "U stranu!" viknuo je Ben.

161

Pet mladića bacilo se na tlo, a dva plamena zida prerezala su zrak pokraj njih bijesom dviju satara od zapaljenoga plina. Njihov je prolazak izazvao snažan usisni učinak, povukao za sobom komade pokrova i po mostu posijao plameni trag. "Jesmo li svi dobro?" upitao je Ian uspravljajući se i uviđajući da se dio njegove odjeće dimi. Ostali su kimnuli u tišini. "Iskoristimo priliku da prijeđemo prije nego što se vatra ugasi", predložio je Ben. "Bene, mislim da je nešto ispod mosta", rekao je Michael. Progutali su slinu. Nešto je čudno pucketalo pod metalnom pločom ispod njihovih nogu. U Benovoj se glavi pojavio prizor čeličnih kandža koje grebu po ploči. "Nećemo ostati ovdje da se uvjerimo o čemu se radi", odgovorio je. "Brzo." Članovi Chowbar Societyja ubrzali su korak i pratili Bena vijugajući po mostu, ne zastajući ni kako bi se okrenuli. Kad je ponovno kročio na čvrsto tlo, na nekoliko metara od ulaza u kolodvor, Ben se okrenuo i pokazao prijateljima da se odmaknu od metalne mreže. "Što je to bilo?" pitao je Ian iza njegovih leđa. Ben je slegnuo ramenima. "Gledajte!" uzviknuo je Seth. "Sredina mosta!" Svi se pogledi usmjeriše u tu točku. Tračnice su poprimale crvenkastu boju koja je isijavala u oba smjera i širila blago zadimljenu svjetlost. Nakon nekoliko sekundi obje su se počele savijati. Čitava je konstrukcija mosta počela ispuštati velike kapi rastaljenoga metala koje su padale u Hooghly i izazivale snažne eksplozije pri dodiru s hladnom strujom. Petorica mladića skamenjeno su promatrali zapanjujući prizor čelične konstrukcije dulje od dvjesto metara koja se rastapala pred njihovim očima poput kocke maslaca u zažarenoj tavi. Jantarna svjetlost tekućega metala uranjala je u rijeku i bojila gustom bojom lica petorice prijatelja. Napokon, usijana je

162

crvena prešla u taman metalni ton, bez sjaja, a dva su se kraja srušila u rijeku poput dvije čelične vrbe zatočene u promatranju vlastita odraza. Bijesno šištanje čelika uronjenog u vodu polagano je utihnulo. U tom su trenutku petorica prijatelja iza svojih leđa začula zvuk stare sirene Jheeter's Gatea koji je parao noć nad Calcuttom, prvi put nakon šesnaest godina. Bez ijedne riječi okrenuli su se i prešli granicu koja ih je odvajala od fantazmagoričnoga poprišta igre koju su se spremali zaigrati.

*** Isobel je otvorila oči na zvuk sirene koji se prolomio tunelima. Noge i ruke bile su joj čvrsto vezane za dvije zahrđale metalne šipke. Jedina svjetlost probijala se kroz ventilacijsku rešetku iznad nje. Jeka sirene polagano se gubila... Odjednom je začula kako se nešto vuče prema vratašcima. Vidjela je kako se svijetli pravokutnik zatamnjuje i kako se vratašca otvaraju. Zatvorila je oči i zadržala dah. Kopča metalnih okova koji su joj imobilizirali noge i ruke poskočila je uz zveket. Isobel je osjetila ruku dugačkih prstiju kako je hvata za donji dio vrata i okomito diže kroz vratašca. Djevojka nije mogla suspregnuti urlik užasa, a njezin ju je otmičar bacio na zid tunela poput vreće. Otvorila je oči i pred sobom ugledala visoku i crnu siluetu, nepomičnu figuru bez lica. "Netko je došao po tebe", promrmljalo je nevidljivo lice. "Ne dopustimo im da čekaju." I dvije su zažarene šarenice učas osvijetlile ono lice, kao šibice upaljene u mraku. Figura ju je zgrabila za ruku i odvukla kroz tunel. Činilo joj se da kroz mrak hoda satima, u agoniji, a onda je razabrala avetinjsku siluetu vlaka koji je stajao u sjeni. Otmičar ju je odvukao do zadnjega vagona, a Isobel se nije opirala kad ju je snažno gurnuo unutra i za njom zakračunao vrata. Potrbuške je pala na pougljenjeni pod vagona i osjetila duboko probadanje u utrobi. Nekakav ju je predmet porezao i

163

ona pod prstima osjeti ranu dugu nekoliko centimetara. Zacviljela je. Nečije ruke primile su je i pokušale je okrenuti, i Isobel se sledila od užasa. Vrisnula je i našla se oči u oči s prljavim i iznurenim licem koje je pripadalo mladiću koji je djelovao još uplašenije od nje. "To sam ja, Isobel", promrmljao je Siraj. "Ne boj se." Prvi put u životu Isobel je bez ustezanja pustila suze da teku pred Sirajem i zagrlila koščato i krhko tijelo svojega prijatelja. Ben i njegovi drugovi zastali su podno sata s obješenim kazaljkama, na glavnome peronu Jheeter's Gatea. Oko njih se prostirao širok i beskrajan prizor sjena i odsječenoga svjetla koje je ulazilo kroz svjetlarnik od čelika i stakla i koje je omogućavalo da se razaberu obrisi onoga što je jednoć bio najraskošniji ikad zamišljen kolodvor, katedrala od čelika posvećena bogu željeznice. Dok su ga promatrali, pet mladića moglo je zamisliti kako je Jheeter's Gate izgledao prije tragedije: veličanstvena blistava kupola rastegnuta preko nevidljivih lukova koji kao da su visjeli s neba i pokrivali redove zavojito poredanih perona, u obliku valova koji se šire od novčića bačena u jezero. Veliki natpisi koji su najavljivali dolazak i polazak vlakova. Raskošni kiosci od kovanoga željeza i viktorijanski reljefi. Dvorske stube koje su se uzdizale preko čeličnih i staklenih spojeva prema gornjim katovima, tvoreći tako prolaze ovješene u zraku. Gomila kako tumara po dvoranama i stoji kraj dugih ekspresnih vlakova koji će ih odvesti u sve krajeve zemlje... Od sveg tog sjaja ostao je tek taman krnj odraz, pretvoren u nagovještaj pakla. Ian se zagledao u kazaljke na satu, izobličene od vatre, i pokušao zamisliti razmjere požara. Seth mu se pridružio; obojica su komentare zadržali za sebe. "Morali bismo se u ovoj potrazi razdvojiti u dvočlane skupine. Ovo je mjesto golemo", rekao je Ben. "Mislim da to nije dobra zamisao", odgovorio je Seth, koji nije mogao izbrisati iz glave sliku mosta koji se urušava u vodu. "Sve i da se podijelimo, samo smo petorica", naglasio je Ian. "Tko bi išao sam?"

164

"Ja", odgovorio je Ben. Ostali su ga pogledali s mješavinom olakšanja i zabrinutosti. "I dalje mi se ne čini kao dobra zamisao", inzistirao je Seth. "Ben ima pravo", odvratio je Michael. "Prema onomu što smo dosad vidjeli, malo je važno jesmo li petorica ili pedesetorica." "Nisi čovjek od mnogo riječi, ali uvijek su pune ohrabrenja", prokomentirao je Roshan. "Michaele", predložio je Ben, "ti i Roshan mogli biste pregledati katove. Ian i Seth preuzet će ovaj kat." Nitko kao da nije bio kadar raspravljati o podjeli sudbina. Oboje je djelovalo jednako neprimamljivo. "A ti? Gdje ćeš ti tražiti?" pitao je Ian naslućujući odgovor. "U tunelima." "Pod jednim uvjetom", naznačio je Seth pokušavajući prizvati malo zdravoga razuma. Ben je kimnuo. "Bez junačenja i gluposti", objasnio je Seth. "Prvi koji vidi naznaku nečega sumnjivog, staje, obilježava mjesto i vraća se potražiti ostale." "Zvuči razumno", složio se Ian. Michael i Roshan kimnuli su s odobravanjem. "Bene?" tražio je Ian. "Dobro", promrmljao je mladić. "Nismo čuli", navaljivao je Seth. "Obećavam", rekao je Ben. "Naći ćemo se ovdje za pola sata." "Iz tvojih usta u Božje uši", rekao je Seth.

*** U Sheereinu sjećanju posljednji sati pretvorili su se u jedva dvije sekunde tijekom kojih njezin mozak kao da je podlegao učincima

165

snažne droge koja joj je zamaglila njezina osjetila i survala je u ponor bez dna. Mutno se prisjećala svojih napora da se oslobodi neumoljivoga stiska one plamene siluete koja ju je vukla preko nepregledne mreže putova, mračnijih od mrkle noći. Isto se tako prisjećala, poput prizora izdvojenog iz kakve daleke i zbrkane epizode, Benova lica kako se bori na podu neke kuće čiji su joj obrisi djelovali poznato iako nije znala koliko je vremena otad prošlo. Možda sat, tjedan ili mjesec. Kad je ponovno postala svjesna svojega tijela i modrica koje je borba ostavila na njemu, Sheere je shvatila da je budna nekoliko sekunda i da ono što je okružuje nije dio noćne more. Nalazila se u unutrašnjosti dugačke i duboke prostorije, omeđene nizovima prozora kroz koje je probijala neka daleka svjetlost koja je omogućavala da nazre ostatke onoga što je sličilo uskom salonu. Razvaljeni kosturi triju malenih svjetiljaka visjeli su sa stropa poput suhoga žbunja. Ostaci razbijenoga zrcala svjetlucali su u polumraku iza šanka koji je odavao dojam raskošnoga bara. Raskošnoga bara koji je proždrla nemilosrdna plamena furija. Pokušala se uspraviti, a kad je ustanovila da je lanac kojim su joj bili vezani zglobovi iza leđa zaglavljen oko uskih cijevi, shvatila je gdje se nalazi: u vlaku zaglavljenom u podzemnim galerijama Jheeter's Gatea. Mračna spoznaja o toj tamnici na nju je djelovala poput ledene kiše koja je budi iz dubokog sna. Napregnula je oči i, među mračnom gomilom srušenih stolova i ostataka nakon požara, pokušala naći nekakav alat koji bi joj mogao pomoći da se oslobodi spona. Unutrašnjost poharanoga vagona nije djelovala kao da sadrži išta drugo osim pougljenjenih i beskorisnih razvalina koje su čudom preživjele. Razdraženo se borila bez ikakvih rezultata osim što je još više zategnula uze koje su je držale. Dva metra ispred nje, crna masa koju je otpočetka doživljavala kao hrpu smeća iznenada se okrenula hitrošću velike mačke koja je dotad nepomično ležala. Svijetao osmijeh zažario se na nevidljivu licu u sjeni. Njezino je srce poskočilo i figura se približila na jedva pedalj od njezina lica. Jawahalove su oči blistale poput žerave na vjetru i Sheere je osjetila kiseo i prodoran zadah zapaljenog benzina.

166

"Dobro došla na ono što je ostalo od mojega doma, Sheere", promrmljao je Jawahal hladno. "Tako se zoveš, zar ne?" Sheere je kimnula, paralizirana užasom koji joj je ulijevalo to biće. "Ne moraš me se bojati", rekao je Jawahal. Djevojka je suspregnula suze koje su se borile da joj se otmu kontroli; nije se kanila tako brzo predati. Čvrsto je zatvorila oči i isprekidano disala. "Gledaj me kad ti govorim", rekao je Jawahal tonom koji joj je sledio krv. Sheere je polagano otvorila oči i užasnuto se uvjerila kako se Jawahalova ruka primiče njezinu licu. Njegovi dugi prsti, zaštićeni crnom rukavicom, milovali su joj obraz i izuzetno nježno odmaknuli pramenove što su joj padali na čelo. Oči njezina otmičara načas kao da su malo posvijetlile. "Toliko joj sličiš..." prošaptao je Jawahal. Iznenada, ruka se povukla poput uplašene životinje, a Jawahal se uspravio. Sheere je shvatila da spone iza njezinih leđa popuštaju i ruke su joj postale slobodne. "Ustani i slijedi me", naredio je. Sheere je poslušala i pustila Jawahala da je vodi. Čim je mračna silueta odmakla nekoliko metara ispred nje, potrčala je u suprotnom smjeru najbrže što su joj umrtvljeni mišići dopuštali. Posrćući je prešla vagon i bacila se prema vratima koja su razdvajala vagone i istovremeno ih spajala malenom vanjskom platformom. Položila je ruku na ručicu od pocrnjeloga čelika i snažno pritisnula. Metal je popustio poput gline za modeliranje i Sheere je šokirano promatrala kako se pretvara u pet zašiljenih prstiju koji su je držali za zglob. Polagano, vrata su se presavila i poprimila oblik sjajnoga kipa iz čijeg su ravnoga lica izronile Jawahalove crte. Sheereina su koljena popustila i ona se stropoštala ispred njega. Jawahal ju je dignuo uvis i djevojka je u njegovim očima pročitala suzdržanu srdžbu. "Ne pokušavaj pobjeći od mene, Sheere. Ubrzo, ti i ja bit ćemo jedno biće. Ja ti nisam neprijatelj. Ja sam tvoja budućnost.

167

Prijeđi na moju stranu ili će se, u suprotnome, s tobom dogoditi ovo." Jawahal je s poda uzeo ostatke slomljene staklene čaše, obuhvatio je prstima i snažno stisnuo. Staklo mu se u šaci rastopilo i između njegovih prstiju iscurilo u debelim kapima tekućega kristala što su pale na pod vagona tvoreći vatreno zrcalo između smeća. Jawahal je ispustio Sheere i pustio je da padne na nekoliko centimetara od lokvice rastopljena stakla. "A sad učini ono što sam ti rekao."

*** Seth je kleknuo ispred nečega što je izgledalo kao sjajna folija na podu središnjeg odsječka kolodvora i popipao jagodicama prstiju. Tekućina je bila mlaka, gusta i imala je teksturu ulja. "Iane, dođi vidjeti ovo", pozvao je. Mladić je prišao i kleknuo kraj njega. Seth mu je pokazao jagodice natopljene onom ljepljivom supstancijom. Ian je namočio vrh kažiprsta i, provjerivši konzistenciju trljajući palcem, pomirisao ju je. "Krv", presudio je kandidat za liječnika. Seth je problijedio i nestrpljivo očistio prste o nogavicu. "Isobel?" pitao je Seth odmičući se od lokve i susprežući mučninu koja mu se dizala iz želuca. "Ne znam", odgovorio je Ian rastreseno. "Svježa je, ili se tako čini." Mladić se uspravio i pogledao oko široke mračne mrlje. "Okolo nema nikakvih znakova. Ni tragova", promrmljao je. Seth ga je gledao ne shvaćajući domete te procjene. "Ma tko da je izgubio ovoliko krvi, nije mogao otići daleko, a ne ostaviti trag", objasnio je Ian, "sve i da su ga nosili. Nema smisla." Seth je odvagnuo prijateljevu teoriju i obišao ostatke krvi, provjeravajući tezu o nedostatku tragova u krugu od nekoliko

168

metara. Dva su prijatelja ponovno stala jedan kraj drugoga i razmijenila začuđene poglede. Iznenada, sjena neizvjesnosti pojavila se u Ianovim očima i Seth je shvatio što mu je prošlo glavom. Polagano, obojica su podigli glavu i pogledali u smjeru kupole koja se uzdizala u mraku. Pozorno su promatrali sjene u gornjim dijelovima velike dvorane i pogled im se zaustavio na konstrukciji velikoga staklenog lustera. Na jednome kraju bijeli konop držao je tijelo omotano u sjajan plašt koji se polagano njihao u zraku. Obojica su progutali slinu. "Mrtvac?" plašljivo je pitao Seth. Ian je prikovao pogled za jezovito otkriće i slegnuo ramenima. "Ne bismo li trebali obavijestiti ostale?" podsjetio ga je Seth nervozno. "Čim saznamo tko je", odvratio je Ian. "Ako je krv njegova, a sve ukazuje na to, možda je još živ. Idemo ga skinuti." Seth je zakolutao očima. Očekivao je da će se takvo što dogoditi čim su prešli most, ali činjenica da je njegovo predviđanje istinito pojačala je osjećaj mučnine koji mu je plesao u grlu. Duboko je uzdahnuo i odlučio više ne razmišljati o tome. "Dobro", složio se ravnodušno. "Kako...?" Ian je pregledao gornji dio dvorane i na kojih petnaest metara visine zapazio metalnu platformu koja je okruživala njezin obod. Odande je do kristalnoga lustera kretao uzan spoj, ne širi od skele, vjerojatno namijenjen održavanju i čišćenju konstrukcije. "Popet ćemo se do toga prolaza i skinuti ga", pokazao je Ian. "Jedan od nas mora ostati ovdje da pridrži tijelo", naglasio je Seth, "i mislim da bi to trebao biti ti." Ian je pozorno promotrio svojega druga. "Jesi li siguran da se želiš popeti sam?"

169

se."

"Umirem od želje..." odvratio je Seth. "Čekaj ovdje. I ne miči

Ian je kimnuo i vidio Setha kako odlazi prema stubama koje su se penjale na gornji kat Jheeter's Gatea. Čim su sjene progutale njegova druga, a zvuk njegovih koraka udaljio se uza stubište, promotrio je tamu oko sebe. Povjetarac koji je tumarao tunelima šištao mu je u ušima i vitlao komadima smeća. Ian je ponovno podigao pogled i pokušao prepoznati onu figuru koja se okretala, ali nije uspijevao. Nije se usudio pomisliti da se možda radi o Isobel, Siraju ili Sheere. Iznenada kratkotrajan odraz kao da je osvijetlio površinu lokve pod njegovim nogama, ali kad je Ian spustio pogled, više nije bilo ničega.

*** Jawahal je vukao Sheere preko avetinjskoga prolaza koji je tvorio onaj vlak zaustavljen u tunelu, sve do vagona pred kojim je stajala lokomotiva. Jaka narančasta svjetlost provirivala je ispod vrata vagona, a bijesna huka kotla rikala je u unutrašnjosti. Sheere je osjećala kako se temperatura oko nje vrtoglavo diže i kako se pore na njezinoj koži otvaraju u kontaktu s plamenim zrakom koji je odande izbijao. "Što je unutra?" pitala je uzrujano Sheere. Jawahal je stegnuo prste oko njezine ruke poput lisica i snažno je povukao. "Vatreni stroj", odgovorio je otvarajući vrata i gurajući djevojku unutra. "Ovo je moja kuća i moj zatvor. Ali ubrzo će se sve to promijeniti zahvaljujući tebi, Sheere. Nakon svih ovih godina ponovno smo se sreli. Nije li to ono što si oduvijek htjela?" Sheere si je zaštitila lice od iznenadnog naleta nagrizajuće vrućine i kroz prste promotrila unutrašnjost vagona. Divovska mašinerija sastavljena od velikih metalnih kotlova povezanih s neizmjernom retortom od cijevi i ventila grmjela je pred njome prijeteći da će eksplodirati. Između spojeva toga monstruoznog stroja bijesno su šištali para i plin poprimajući intenzivnu

170

bakrenastu boju poput one koja je prekrivala zidove vagona. Iznad metalne ploče koja je nosila čitav snop kliješta i manometara Sheere je prepoznala u željezu iskovanu figuru orla koji se veličanstveno diže iz plamena. Ispod lika ptice Sheere je uočila riječi ugravirane alfabetom koji nije poznavala. "Plamena ptica", rekao je Jawahal kraj nje, "moj alter ego." "Moj je otac konstruirao ovaj stroj..." promrmljala je Sheere. "Nemate nikakvo pravo koristiti ga. Vi ste običan lopov i ubojica." Jawahal ju je zamišljeno promatrao i oblizao usne. "Kakav smo to svijet sagradili, u kojem ni neznalice ne mogu biti sretni?" pitao je. "Probudi se, Sheere." Djevojka se okrenula i prezrivo ga pogledala. "Vi ste ga ubili..." rekla je upućujući mu pogled pun mržnje. Jawahalove su se usne stisnule u šutljivu i grotesknu grimasu. Nakon nekoliko sekundi Sheere je shvatila da se smije. Dok je to činio, Jawahal ju je blago gurnuo prema užarenom zidu vagona i u nju upro optužujući prst. "Ostani tu i ne miči se", naredio je. Sheere je gledala kako se primiče drhtavoj mašineriji Plamene ptice i vidjela je kako stavlja dlanove na vreli metal kodova. Ruke su mu se priljubile uz ploču i djevojka je mogla omirisati zadah spaljene kože i čuti jezovit zvuk koji je proizvodila koža dok je gorjela. Jawahal je polagano razmaknuo usne i oblaci pare koji su lebdjeli vagonom kao da su mu ulazili u utrobu. Onda se okrenuo i nasmiješio djevojčinu užasnutom licu. "Bojiš se vatre? Onda ćemo se igrati nečega drugog. Ne smijemo razočarati tvoje prijatelje." I ne čekajući odgovor, Jawahal se odmaknuo od kotlova i zaputio prema kraju vagona gdje je uzeo veliku košaru od pruća s kojom se približio Sheere uz uznemirujući osmijeh. "Znaš li koja je životinja najsličnija čovjeku?" pitao ju je ljubazno.

171

Sheere je odmahnula glavom. "Vidim da je obrazovanje koje ti je dala baka mnogo oskudnije nego što se moglo očekivati. Odsutnost tvojeg oca nenadoknadiva je..." Otvorio je košaru i u nju zavukao šaku. Oči su mu zlurado svjetlucale. Kad ju je izvukao, u rukama je držao vijugavo i sjajno tijelo zmije. Poskoka. "Ova je životinja najsličnija čovjeku. Gmiže i mijenja kožu kako joj odgovara. Krade i jede mladunče drugih vrsta u njihovim gnijezdima, ali nije kadra suočiti se s njima u čistoj borbi. Uza sve drugo, njezina je specijalnost da iskoristi i najmanju priliku da zada smrtonosni ugriz. Ima otrova za samo jedan ugriz i trebaju joj sati da se oporavi, ali onaj tko nosi njezin znak osuđen je na sporu i sigurnu smrt. Dok otrov ulazi kroz žile, srce žrtve kuca sve sporije, sve dok ne stane. I ovaj maleni stvor, u svojoj zloći, gaji određenu sklonost poeziji. Baš kao čovjek. Iako poskok, za razliku od čovjeka, nikad ne bi ugrizao bližnjega. Nedostatak, zar ne? Možda su zato završili kao ulična zabava za fakire i radoznalce. Još nije na razini čovjeka." Jawahal je prinio gmaza do Sheere i djevojka se stisnula uza zid. Zadovoljno se nasmiješio kad je zapazio užasnut pogled u njezinim očima. "Uvijek se bojimo onoga što nam je najsličnije. Ali ne brini se", umirio ju je Jawahal, "nije za tebe." Onda je uzeo malenu kutiju od crvenoga drva i stavio zmiju u nju. Sheere je malo mirnije disala kad joj je gmaz nestao iz vidokruga. "Što kanite učiniti?" "Kao što sam rekao, on će mi poslužiti da okončam jednu igricu", objasnio je Jawahal. "Večeras imamo goste i moramo im priuštiti raznoliku zabavu." "Koje goste?" pitala je djevojka moleći se da se ne potvrde njezine najcrnje slutnje. "Izlišno pitanje, draga Sheere. Čuvaj svoja pitanja za prave nepoznanice. Na primjer, hoće li naši prijatelji ugledati svjetlo

172

dana? Ili, koliko treba da poljubac naše malene prijateljice uspori zdravo i mlado srce šesnaestogodišnjaka, koje puca od zdravlja? Retorika nas uči da su to pitanja sa smislom i strukturom. Ako se ne znaš izražavati, Sheere, ne znaš ni razmišljati. A ako ne znaš razmišljati, izgubljena si." "Te riječi pripadaju mojem ocu", optužila ga je djevojka. "On ih je napisao." "Onda vidim da čitamo iste knjige. Ima li boljega početka za vječno prijateljstvo, draga Sheere?" U tišini je odslušala kratak Jawahalov govor ne odvajajući pogled od crvene drvene kutije koja je krila poskoka i zamišljajući njegovo ljuskavo tijelo. Jawahal je podigao obrve. "Dobro", zaključio je, "sad ćeš mi morati oprostiti ako me ne bude nekoliko trenutaka, jer moram se pobrinuti za zadnje pojedinosti oko dočeka naših gostiju. Budi strpljiva i čekaj me. Vrijedit će truda." Već idućega trenutka Jawahal je ponovno primio Sheere i odveo je do majušne sobe u koju se ulazilo kroz tijesan prolaz probijen u jednom od zidova tunela, koja je u neka druga vremena služila kao spremište za sigurnosne klinove kod prestrojavanja tračnica. Gurnuo je djevojku unutra i stavio crvenu kutiju ispod njezinih nogu. Sheere ga je pogledala puna preklinjanja, ali Jawahal je zatvorio vrata ispred nje i ostavio je u apsolutnome mraku. "Izvucite me odavde, molim vas", zavapila je. "Ubrzo ću te izvući, Sheere", šaptao je Jawahalov glas s druge strane vrata. "I onda nas više nitko neće razdvojiti." "Što ćete učiniti sa mnom?" "Živjet ću u tebi, Sheere. U tvojoj glavi, u tvojoj duši i u tvojem tijelu", odgovorio je Jawahal. "Prije nego što svane, tvoje će usne biti moje i tvoje će oči vidjeti ono što ja vidim. Sutra ćeš biti besmrtna, Sheere. Tko bi mogao tražiti više od toga?" Djevojka je cvilila u tami. "Zašto to činite?" preklinjala je.

173

Jawahal je šutio nekoliko trenutaka. "Zato što te volim, Sheere..." odgovorio je. "Znaš poslovicu: uvijek ubijamo ono što najviše volimo."

*** Ianu se činilo da čeka već čitavu vječnost kad se Seth napokon pojavio na platformi koja je okruživala gornji dio dvorane, Ian je uzdahnuo uz olakšanje. "Gdje si bio?" tražio je objašnjenje. Glas mu je odzvanjao u dvorani tvoreći čudan dijalog s vlastitom jekom. Njegove oskudne nade da će proći nezamijećeni tijekom pretrage umah su nestale. "Nije lako doći dovde", derao se Seth. "Ovo je mjesto najgore gnijezdo mračnih hodnika i prolaza, ako izuzmemo egipatske piramide. Sretan sam što se nisam izgubio." Ian je kimnuo i pokazao Sethu da se zaputi do spoja koji je vodio do srca kristalnoga lustera. Seth je prešao platformu i zastao na njezinu početku. "Nešto nije u redu?" pitao je Ian promatrajući druga, smještenoga kakvih deset metara iznad njega. Seth je odmahnuo glavom i nastavio hodati preko uske skele dok nije ponovno zastao dva metra od tijela koje je visjelo s konopa. Polagano se približio rubu i nagnuo se da pregleda tijelo. Ian je vidio kako se lice njegova prijatelja izobličuje. "Sethe? Što se događa, Sethe?" Idućih pet sekundi odvilo se vrtoglavom brzinom i Ian nije imao izbora, morao je svjedočiti užasnom događaju koji se odigrao pred njegovim očima i uočiti svaki detalj iako nije imao vremena reagirati. Seth je kleknuo kako bi razvezao uže koje je držalo tijelo, ali, kad ga je primio, uže se omotalo oko njegovih nogu poput zmije, a obješeno se tijelo beživotno survalo. Ian je promatrao kako uže koje drži tijelo povlači i divljim trzajima vuče njegova prijatelja prema mraku kupole poput bespomoćne marionete. Privezan za nogu, Seth se uzaludno otimao tražeći

174

pomoć dok mu se tijelo jezovitom brzinom dizalo i nestajalo s vidika. Dok se to događalo, tijelo koje je padalo sručilo se na lokvu krvi. Ian je vidio da, ispod sjajnoga plašta koji ga je obavijao, jedva da je bilo ostataka kostura, a i oni su se rasprsnuli kad su grunuli o pod i pretvorili se u prašinu; plašt je prekrio tamnu mrlju i upio je. Ian se trgnuo i prišao mu. Pregledavši ga, prepoznao je ogrtač koji je mislio da vidi u tolikim prilikama u St. Patrick'su tijekom besanih noći, preko ramena one svijetle gospe koja je posjećivala njegova usnuloga prijatelja Bena. Ponovno je podignuo pogled u potrazi za Sethom, ali neprobojna ga je tama progutala i nije mu bilo ni traga osim zamiruće jeke urlika koji su odjekivali zakutcima katedralne kupole. "Jesi li čuo?" upitao je Roshan zastajući da osluhne urlike koji kao da su dopirali iz utrobe divovske konstrukcije. Michael je kimnuo. Odjek se krikova raspršio i ubrzo su obojica opet ostali obavijeni isprekidanim tapkanjem koje su proizvodile kapi kiše padajući na vanjski dio svoda. Popeli su se do posljednje razine Jheeter's Gatea i odozgo ugledali neobičan prizor velikoga kolodvora. Peroni i tračnice djelovali su udaljeni, a dotjerana mreža lukova i nadstavljenih razina mogla se s te točke vidjeti mnogo jasnije. Michael je zastao uz rub metalne balustrade koja je stršila iznad okomice velikoga sata ispod kojeg su prošli kad su ušli u kolodvor. Njegova slikarska percepcija omogućavala mu je da se divi hipnotičkom optičkom efektu razilaženja stotina greda savijenih iz geometrijskoga središta kupole koje su izgledale kao da se gube u beskrajnoj krivulji koja nikad ne dolazi do poda. S toga povlaštenog vidikovca promatrač je uživao u osjećaju da se čitav kolodvor diže prema nebu opisujući nesagledivu babilonsku kulu koja zalazi u oblake i izvija se između njih poput bizantskoga stupa. Roshan mu se pridružio i bacio letimičan pogled na vrtoglav prizor koji kao da je začarao njegova prijatelja. "Zavrtjet će ti se u glavi. Hajde, idemo dalje." Michael je podigao ruku u znak protesta.

175

"Ne, čekaj. Dođi." Roshan je kratko provirio preko ruba balustrade. "Ako još jedanput pogledam, past ću." Tajanstveni smiješak pojavio se na Michaelovim usnama. Roshan ga je pogledao pitajući se što su to otkrile njegove oči. "Nije li ti jasno, Roshane?" pitao je Michael. Njegov je prijatelj odmahnuo glavom. "Objasni mi." "Pogledaj konstrukciju", pokazao je Michael. "Ako gledaš rasterećenje s ove točke kupole, sve će ti biti jasno." Roshan je pokušao slijediti Michaelove upute, ali nije ni naslućivao o čemu on govori. "Što hoćeš reći?" "Jednostavno je. Ovaj kolodvor, čitava konstrukcija Jheeter's Gatea, nije ništa drugo nego golema kugla od koje vidimo samo onaj dio koji izranja iznad površine. Kula sa satom smještena je točno u vertikali središta kupole, poput kakva radijusa." Roshan je sumnjičavo upijao Michaelove riječi. "Dobro. To je šugava lopta", priznao je. "I?" "Znaš li koliko je teško sagraditi ovakvu konstrukciju?" pitao je Michael. Njegov je drug ponovno odmahnuo glavom. "Poprilično, rekao bih", odvratio je. "Radikalno", odsjekao je Michael izvlačeći pridjev koji je čuvao kao najžešći superlativ. "Zašto bi netko projektirao ovakvu konstrukciju?" "Nisam baš siguran da želim čuti odgovor", odgovorio je Roshan. "Siđimo. Ovdje nema ničega." Michael je odsutno kimnuo i pratio Roshana prema stubištu.

176

Donja razina koja se širila ispod kupolne platforme za promatranje bila je jedva metar i pol visoka i bila je prividno potopljena vodom od kiša koje su padale nad Calcuttom od početka svibnja. Zadah mulja i otpada koji se gomilao tijekom više od jednoga desetljeća tjerao je na povraćanje. Michael i Roshan, pognuti kako bi mogli ući u tijesnu donju razinu, teško su se probijali kroz blato koje im je dosezalo do gležnja. "Ovo je gore od katakombi", komentirao je Roshan. "Zašto je, dovraga, ova razina tako prokleto niska? Ljudi su već stoljećima viši od metra i pol." "Ovamo je vjerojatno bio zabranjen pristup", odgovorio je Michael. "Možda krije dio sustava koji kompenzira težinu kupole. Pokušaj se ne popiknuti. Sve se može urušiti." "Šališ se?" "Da", odvratio je odsječeno Michael. "Ovo je treća tvoja šala u šest godina", prokomentirao je Roshan. "I najlošija." Michael se nije trudio odgovoriti i nastavio je polagano hodati preko one čudnovate močvare u visinama. Zadah ustajale vode stao mu je čekićati po mozgu i počeo je razmatrati mogućnost da predloži da se ponovno okrenu i siđu na drugu razinu budući da je sumnjao da se išta ili itko može skrivati u toj nepremostivoj kaljuži. "Michaele?" čuo se Roshanov glas izgubljen nekoliko metara iza njega. Mladić se okrenuo i uočio Roshanovu siluetu pogrbljenu uz nahereni odsječak velike metalne grede. "Michaele", rekao je Roshan zbunjeno, "miče li se to ova greda ili ja to umišljam?" Michael je pretpostavio da je i njegov prijatelj predugo udisao onu ustajalu paru i da je odlučio zauvijek napustiti razinu na kojoj su bili kad je začuo snažan tresak na drugom kraju kata. Obojica su se istovremeno okrenula i prikovali su oči jedan za

177

drugoga. Ponovno je zagrmjelo, ovaj put uz nekakve kretnje, i obojica su ugledala kako im se nešto približava velikom brzinom, uronjeno u glib i dižući za sobom zid blata i prljave vode koji je udarao o nizak strop. Ne čekajući ni sekunde, dva mladića pohitala su prema izlazu, najbrže što su mogli, pognuti i izbjegavajući trideset centimetara debeo sloj blata i vode. Prije nego što su uspjeli odmaknuti više od nekoliko metara, uronjeni predmet uspio ih je prijeći punom parom, opisao je krug oko njih i zaputio se ponovno ravno prema njima. Roshan i Michael razdvojili su se i svaki je potrčao u suprotnome smjeru pokušavajući zbuniti ono što ih je nemilosrdno lovilo. Biće skriveno pod blatom raskolilo se na dva dijela i svaki od njih bacio se u grozničavu potjeru za mladićima. Usopljen i gubeći dah, Michael se okrenuo na pola sekunde kako bi se uvjerio slijedi li ih i dalje, i zapeo o stubu uronjenu u glib. Pao je i smrdljiva ga je voda progutala. Kad je izronio i otvorio oči nagrizene jakom boli, pred njime se uzdizao stup od blata, poput figure od vruće čokolade izlivene iz kakva nevidljiva vrča. Michael je puzao kroz kal i ruke su mu se ponovno poskliznule, pa se ispružio preko gliba. Figura od blata raskrilila je dugačke ruke na čijim su krajevima izbijali prsti, dugački i izvijeni poput velikih metalnih udica. Michael je užasnuto promatrao oblikovanje tog zloslutnoga Golema i gledao kako se iz trupa pomalja glava na čijem se licu ocrtavalo veliko ždrijelo ispresijecano očnjacima dugačkim i zašiljenim poput lovačkoga noža. Figura je učas očvrsnula i suha glina stresla je sa sebe maglenu zavjesu. Michael se uspravio i začuo kako ta struktura od blata škripi dok se stotine pukotina širi preko nje. Napukline na licu polagano su se razmaknule i na njemu su se zažarile Jawahalove plamene oči. Suha glina raspala se u mozaik od bezbroj komada. Jawahal je primio Michaela za vrat i prinio ga svojemu licu. "Ti si crtač?" pitao ga je dižući Michaela. Mladić je kimnuo. "Dobro", rekao je Jawahal. "Imaš sreće, sinko. Danas ćeš vidjeti nešto zbog čega će ti olovka ostati zaposlena do kraja života. Naravno, uz pretpostavku da ćeš preživjeti."

178

Roshan je potrčao prema izlazu osjećajući navalu adrenalina poput mlaza zapaljenoga goriva. Kad ga je jedva dva metra razdvajalo od izlaza, skočio je i pao potrbuške preko čiste površine galerije, bez gliba. Čim se uspravio, savladao ga je nagon da nastavi trčati sve dok mu se srce ne rastopi poput maslaca. Taj instinkt, koji je stekao u godinama prije dolaska u St. Patrick's kao sitni ulični lopov u džungli Calcutte, nije ugasnuo. Ipak, nešto ga je zadržalo. Kad su se razdvojili u unutrašnjosti donje razine, izgubio je Michaelov trag i više nije čuo urlike svojega prijatelja koji je očajnički trčao pokušavajući spasiti život. Roshan je zanemario upozorenja koja mu je odašiljao zdrav razum i vratio se do ulaza u donju razinu. Nije bilo ni traga Michaelu i stvorenju koje ih je progonilo. Roshan je osjetio nešto poput udarca čelične šake u trbuh kad je shvatio da je njihov progonitelj pošao za Michaelom i da je zahvaljujući tomu on sad živ i zdrav. Provirio je u unutrašnjost i pokušao ponovno naći prijatelja. "Michaele!" snažno je zavikao. Riječi su se izgubile bez odgovora. Roshan je utučeno uzdahnuo dok se pitao što će biti njegov sljedeći korak: poći u potragu za ostalima i ostaviti Michaela na tome mjestu ili ući po njega. Nijedna od opcija nije obećavala velik uspjeh, ali netko je odlučio umjesto njega. Dvije blatnjave ruke izronile su iz vrata u podu, a kandže su mu se stegnule oko gležnjeva. Roshan se pokušao osloboditi stiska, ali dvije su ga ruke snažno potegnule, uspjele ga srušiti i ponovno ga uvukle u unutrašnjost donje razine kao što bi dijete učinilo s potrganom igračkom.

*** Od pet mladića koji su obećali da će se vratiti ispod ure nakon pola sata, na dogovor je došao samo Ian. Nikad mu postaja nije djelovala tako pusta kao u tom trenutku. Tjeskoba koju je u njemu izazivala izvjesnost o Sethovoj sudbini i sudbini njegovih prijatelja nesmiljeno ga je gušila. Izoliranomu na tom avetinjskome mjestu nije bilo teško pomisliti da je on jedini koji još nije pao u kandže njihova zloslutnog domaćina.

179

Nervozno je proučavao praznu postaju pitajući se što mu je činiti: nepomično čekati ili ići potražiti pomoć usred noći. Kišica koja je prodirala počela je oblikovati malene ćurke koji su kapali iz neizmjernih visina. Ian je morao prizvati spokoj kako bi odagnao ideju da kapi koje udaraju na tračnice nisu ništa drugo nego krv njegova prijatelja Setha koji se njiše negdje u tami. Po tko zna koji put digao je pogled prema svodu u uzaludnoj nadi da će razabrati kakav znak o tome gdje je Seth. Kazaljke sata pokazivale su svoj mlitav osmijeh, a kapi kiše polagano su klizile preko poklopca sata tvoreći sjajne kanaliće između reljefnih brojki. Uzdahnuo je. Živci su ga počeli izdavati i odlučio je da će, ako smjesta ne dobije nekakav znak nazočnosti svojih prijatelja, ući u podzemnu mrežu i potražiti ih. Nije mu se činilo kao odveć domišljata zamisao, ali karte kojima je raspolagao bile su lošije nego ikad. U tom je trenutku začuo pucketanje nečega što se približavalo iz ulaza u neki od tunela i s olakšanjem je odahnuo kad je shvatio da nije sam. Otišao je do ruba perona i promatrao neodređen oblik koji se pomaljao ispod nadvoja tunela. Zatiljkom su mu prošli žmarci. Malen vagon koji je pokretala inercija polagano se približavao. Na njemu se nazirala stolica, a u njoj nepomična silueta glave prekrivene crnom kapucom. Ian je progutao slinu. Vagon je sporo prošao ispred njega i zaustavio se. Zastao je prikovan promatrajući ukočenu figuru i iznenadio se kad je dao drhtav glas sumnji koju je gajio u srcu. "Seth?" zacvilio je. Figura na stolici nije se ni pomaknula. Ian je prišao vagončiću i uskočio. Mučno je sporo prešao udaljenost koja ga je razdvajala od figure i zastao nekoliko centimetara od stolice. "Seth?" ponovno je promrmljao. Ispod kapuce izronio je čudan zvuk, nešto poput škrgutanja zuba. Ian je osjetio kako mu se želudac stisnuo do veličine loptice za kriket. Ponovno se začuo prigušen zvuk. Primio je kapucu i u sebi izbrojio do tri; onda je zatvorio oči i strgnuo je. Kad je ponovno otvorio oči, nasmiješeno i komedijaško lice promatralo ga je iskolačenih očiju. Kapuca mu je ispala iz ruku.

180

Bila je to lutka lica bijeloga kao od porcuIana i s dva velika crna romba nacrtana preko očiju, a njihov donji rub spuštao se niz obraz u katranskoj suzi. Lutka je mehanički zaškripila zubima. Ian je gledao grotesknu figuru harlekina s lutajućeg sajma i pokušao nazrijeti što se krije iza tog ekscentričnoga djela. Oprezno je pružio ruku prema tom licu i pokušao ga je pregledati u potrazi za mehanizmom koji je upravljao njezinim kretnjama. Mačjom okretnošću desna ruka stroja pala je preko njegove i, prije nego što je uspio reagirati, zglob mu je bio zarobljen jednim prstenom lisica. Drugi je prsten obuhvatio lutkin ručni zglob. Mladić je snažno povukao, ali lutka je bila pričvršćena za vagon i samo je ponovno zaškrgutala zubima. Otimao se, ali kad je shvatio da se neće sam osloboditi te spone, vagončić se već bio pokrenuo; ovaj put pak prema mračnom ulazu u tunel.

*** Ben je zastao na sjecištu dvaju tunela i na sekundu razmotrio mogućnost da je dvaput prošao istim mjestom. Od trenutka kad je zašao u tunele Jheeter's Gatea taj mu se uznemirujući osjećaj često javljao. Izvukao je jednu od šibica koje je štedljivo trošio po spartanskom kriteriju i zapalio je pogrebavši blago vrškom po zidu. Blagi polumrak oko njega obojio se toplom svjetlošću. Ben je promotrio dio tunela izbrazdan tračnicama i širok ventilacijski otvor koji je njime okomito prolazio. Dašak prašnjavoga zraka ugasio je plamen šibice i Ben se vratio u onaj polumrak u kojem, ma koliko hodao u jednom ili drugom smjeru, nikad nikamo nije stizao. Počeo je razmišljati da se možda izgubio i da će mu, ako bude nastavio odmicati u taj kompleksni podzemni svijet, trebati sati ili dani da izađe. Zdrav mu je razum savjetovao da se vrati kuda je i došao, u smjeru glavnoga kolodvorskog odsječka. Ma koliko pokušavao u mislima vizualizirati labirint tunela i zamršen sustav ventilacije i međusobne komunikacije između galerija, nije uspijevao izbjeći apsurdnu slutnju da se to mjesto kreće oko njega; traženje novih putova u tami samo će ga odvesti na početnu točku.

181

Odlučan u namjeri da se ne da omamiti zbrkanom mrežom galerija, okrenuo se i požurio pitajući se je li već prošlo vrijeme koje su dogovorili za ponovni sastanak ispod kolodvorskoga sata. Dok je lutao beskrajnim spojevima Jheeter's Gatea zamišljao je da možda postoji neki čudan fizikalni zakon koji dokazuje da u odsutnosti svjetla vrijeme prolazi brže. U Benu se rađao osjećaj da je prošao čitave milje u tami kad se uz rub galerije pojavila prozirna svjetlost koja je izbijala iz otvorenoga prostora ispod velike kupole Jheeter's Gatea. Odahnuo je s olakšanjem i potrčao prema svjetlosti uvjeren da je nakon beskrajnoga lutanja pobjegao od noćne more labirinta. Ali kad je napokon prešao ulaz u tunel i krenuo uskim kanalom koji se protezao između dva susjedna perona, onaj nalet optimizma pokazao se kratkotrajnim i ubrzo se nad njime nadvila nova sjena. Postaja je bila pusta i nije bilo ni traga ostalim članovima Chowbar Societyja. Jednim se skokom uspeo na peron i prešao jedva pedesetak metara koji su ga razdvajali od tornja sa satom, a jedino su mu društvo bili njegovi koraci i prijeteće hučanje električne oluje. Obišao je toranj i zastao podno velikoga brojčanika. Nije mu trebao sat kako bi naslutio da je vrijeme koje su njegovi prijatelji odredili za ponovno okupljanje već odavno prošlo. Naslonio se na zid tornja i shvatio da njegova zamisao da razbije grupu radi veće učinkovitosti u potrazi nije dala očekivane rezultate. Jedina razlika između toga trenutka i onoga kad je prešao prag Jheeter's Gatea bila je ta da je sad bio sam; izgubio je prijatelje, kao i Sheere. Oluja je bijesno zarikala kao da je jednim udarcem raskolila nebo na dvoje. Ben je odlučio krenuti u potragu. Nije ga baš pretjerano zabrinjavalo hoće li mu trebati tjedan ili mjesec da ih nađe; s mogućnostima koje su mu preostale i nije mogao puno više. Zaputio se prema glavnome peronu, gdje su se nalazili stari uredi, čekaonice i pravi mali grad bazara, kafea i restorana pougljenjenih nakon jedva nekoliko minuta života. U tom je trenutku na podu jednoga dijela čekaonice nazreo sjajan ogrtač. Sjećanje mu je natuknulo da posljednji put kad je vidio to mjesto, prije nego što je zašao u tunele, taj komad svilenkastoga platna

182

nije bio ondje. Ubrzao je korak i, u svojoj nervozi, nije uočio da ga netko nepomično čeka u sjeni. Ben je kleknuo ispred ogrtača i bojažljivo posegnuo za njim. Tkanina je bila natopljena tamnom i mlakom tekućinom, a njezina mu je tekstura bila poznata i nagonski je izazivala gađenje. Benu se činilo da ispod plašta razabire razdvojene komade nekog predmeta. Izvukao je kutiju i krenuo zapaliti šibicu kako bi pozorno proučio nađen predmet, ali shvatio je da mu je ostala još samo jedna. Mirno ju je spremio za bolju priliku i napregnuo oči tražeći bilo kakav trag koji bi bacio svjetlo na to gdje bi netko od njegovih prijatelja mogao biti. "To je iskustvo i pol, promatrati vlastitu krv, nije li tako, Bene?" rekao je Jawahal iza njega. "Krv tvoje majke, kao i ja, ne može naći počinka." Ben je osjetio kako mu ruke obuzima drhtavica i polagano se okrenuo. Jawahal je sjedio na rubu metalne klupe, zloslutni kralj sjena na svojem prijestolju uzdignutome između otpada i uništenja. "Nećeš me pitati gdje su ti prijatelji, Bene?" ponudio mu je Jawahal. "Možda se bojiš da ćeš saznati nešto čemu se nisi nadao." "Odgovorili biste mi da vas upitam?" odvratio mu je mladić, ukočen kraj zakrvavljena ogrtača. "Možda", nasmiješio se Jawahal. Ben je pokušavao ne gledati u Jawahalove hipnotičke oči i, iznad svega, iz misli odagnati besmislenu ideju da netko kao da vrišti iz njegova mozga pokušavajući ga uvjeriti da je ta nesretna sjena s kojom razgovara na mjestu otetom iz pakla njegov otac, ili barem ono što je ostalo od njega. "Spopadaju te nedoumice, Bene?" pitao je Jawahal, koji kao da je uživao u tom razgovoru. "Vi niste moj otac. On nikad ne bi naudio Sheere", napao ga je Ben nervozno. "Tko ti je rekao da ću joj nauditi?"

183

Ben je dignuo obrve i promatrao kako Jawahal pruža svoju ruku u rukavici i natapa je krvlju koja je bila pod njihovim nogama. Zatim je licu prinio zakrvavljene prste i razmazao krv po svojim uglatim crtama. "Jedne noći, prije mnogo godina, Bene", rekao je Jawahal, "žena čija je krv ovdje prolivena bila je moja žena i majka moje djece, od kojih se jedno zvalo poput tebe. Zanimljivo kako se katkad uspomene pretvore u moru. Još čeznem za njome. Čudiš se? Što misliš, tko ti je otac, onaj čovjek koji živi u mojem sjećanju ili beživotna sjena koju imaš pred sobom? Zašto misliš da postoji razlika među njima?" "Razlika je očita", odvratio je Ben. "Moj je otac bio dobar čovjek. Vi ste ubojica." Jawahal je pognuo glavu i polagano kimnuo. Ben mu je okrenuo leđa. "Naše vrijeme istječe", rekao je Jawahal. "Došao je trenutak da se suočimo sa sudbinom. Svaki sa svojom. Sad smo svi odrasli, nije li tako? Znaš li što znači zrelost, Bene? Dopusti ocu da ti objasni. Sazrijevanje nije ništa drugo nego proces otkrivanja da je sve ono u što si vjerovao dok si bio mlad obična laž te da je, istovremeno, sve što si odbijao vjerovati u mladosti zapravo istina. Kad ti kaniš sazreti, sine moj?" "Mislim da me ne zanima vaša filozofija", natuknuo je mladić prezrivo. "Vrijeme će te podsjetiti na nju, sine." Ben se okrenuo i pogledao Jawahala s mržnjom. "Što zapravo hoćete?" zahtijevao je. "Želim ispuniti obećanje, obećanje koje održava moj plamen." "Koje obećanje?" pitao je Ben. "Počiniti zločin? To je vaš oproštajni podvig?" Jawahal je strpljivo sklopio oči.

184

"Razlika između zločina i podviga obično ovisi o promatračevoj perspektivi, Bene. Ja sam samo obećao da ću naći nov dom za svoju dušu. A taj ćete mi dom pružiti vi. Moja djeca." Ben je stisnuo zube i osjetio kako mu krv ključa u sljepoočnicama. "Vi niste moj otac", rekao je smireno. "A ako ste ikad bili, stidim se toga." Jawahal se očinski nasmiješio. "Dvije stvari u životu ne možeš birati, Bene. Prva su neprijatelji. Druga, obitelj. Katkad je teško razabrati razliku među njima, ali vrijeme pokaže da si, na kraju krajeva, uvijek mogao proći i gore. Život je, sine moj, poput prve partije šaha. Kad počneš shvaćati kako se miču figure, već si izgubio." Ben se hitro bacio na Jawahala svom silinom svojega prigušenoga bijesa. Jawahal je ostao nepomičan na kraju klupe i, kad je mladić prošao kroz njega, silueta se raspršila u zraku u skulpturu od dima. Ben se srušio na pod i osjetio kako mu jedan od zahrđalih vijaka koji su virili ispod klupe otvara rez na čelu. "Jedna od stvari koju ćeš ubrzo naučiti jest to da", rekao je Jawahalov glas iza njegovih leđa, "prije nego što pobijediš neprijatelja, moraš znati kako razmišlja." Ben je obrisao krv koja mu je curila niz lice i okrenuo se u potrazi za glasom u sjeni. Jawahalova silueta jasno se ocrtavala na suprotnome kraju iste klupe. Na nekoliko sekunda mladić je imao uznemirujući osjećaj da je pokušao proći kroz zrcalo i da je bio žrtva zamršenoga trika bizantske geometrije. "Ništa nije kako se čini", rekao je Jawahal. "Trebao si to već zapaziti u tunelima. Kad sam projektirao ovo mjesto, sačuvao sam nekoliko iznenađenja za koje samo ja znam. Voliš li matematiku, Bene? Matematika je religija za ljude s mozgom, zato ima tako malo pristaša. Prava je šteta što ni ti ni tvoji naivni prijatelji nikad nećete izaći odavde, jer biste svijetu mogli otkriti neke od tajni koje krije ova konstrukcija. Uz malo sreće, zauzvrat biste dobili istu porugu, zavist i isti prijezir koje je dobivao onaj tko je ovo osmislio."

185

"Mržnja vas je zaslijepila, odavno vas je zaslijepila." "Mržnja mi je učinila samo jedno", odvratio je Jawahal, "otvorila mi je oči. Sad bi ti bolje bilo da dobro otvoriš svoje jer, iako me smatraš ubojicom, pružit ću ti priliku da spasiš sebe i svoje prijatelje. Nešto što ja nikad nisam imao." Jawahal je ustao i primaknuo se Benu. Mladić je progutao slinu i pripremio se da potrči. Jawahal je zastao nekoliko metara od njega, sumnjičavo prekrižio ruke i blago mu se naklonio. "Uživao sam u ovom razgovoru, Bene", rekao je učtivo. "Sad se pripremi i traži me." Prije nego što je Ben uspio izreći i riječ ili pomaknuti kakav mišić, Jawahalova se silueta raspršila u plamenom vihoru i vrtoglavom se brzinom ispalila kroz kupolu kolodvora opisujući vatreni luk. Nakon nekoliko sekundi, plameni je snop uronio u tunele poput goruće strelice i ostavio za sobom vijenac gorućih vlakana koja su gasnula u mraku pokazujući tako mladiću put njegove sudbine. Ben je uputio posljednji pogled prema zakrvavljenom plastu i ponovno ušao u tunele siguran da će sad, ma kojim putem krenuo, sve galerije voditi prema jednoj točci.

*** Silueta vlaka izronila je iz mraka. Ben je promatrao beskrajnu kompoziciju vagona, taj ožiljak od plamena, načas pomislivši da je našao truplo divovske mehaničke zmije odbjegle iz Jawahalove mašte. Dovoljno mu je bilo da priđe kako bi shvatio da je to vlak za kojeg mu se činilo da ga je prije nekoliko noći vidio kako prolazi kroza zidove sirotišta, obavijen plamenom, i prevozeći zatočene duše stotina djece koja su se borila da izađu iz svoga vječnog pakla. Onako mračan, vlak je sad mirovao, ne nudeći Benu baš nikakav znak da su njegovi drugovi u njemu. Ipak, predosjećaj ga je nagnao da pomisli drukčije. Ostavio je lokomotivu iza sebe i polagano prošao uz kompoziciju vagona u potrazi za prijateljima.

186

Na pola puta zastao je kako bi se osvrnuo i uvjerio se da se lokomotiva već izgubila u mraku. Kad je htio nastaviti, uočio je da ga s prozora najbližega vagona promatra blijedo i klonulo lice. Ben osjeti kako mu je srce poskočilo. Dječak s ne više od sedam godina netremice ga je promatrao, crnih očiju prikovanih uz njega. Progutao je slinu i zabrzao prema njemu. Dječak je otvorio usta, a iz njih je izbio plamen koji je zapalio njegov lik poput lista suhoga papira. Protrnuo je od jeze i nastavio hodati ne obazirući se na zastrašujuće mrmljanje koje kao da je dopiralo iz nekoga mjesta skrivenog u utrobi vlaka. Na kraju, kad je došao do kraja konvoja, prišao je vratima i stisnuo kvaku. U unutrašnjosti vagona gorjela je svjetlost stotina svijeća. Ben je ušao i Isobelino, Ianovo, Sethovo, Michaelovo, Sirajevo i Roshanovo lice ozarili su se od nade. Mladić uzdahnu s olakšanjem. "Sad smo svi na okupu. Možemo se početi igrati", rekao je poznati glas u njegovoj blizini. Mladić se polagano okrenuo, a Jawahalove su ruke obgrlile njegovu sestru Sheere. Vrata vagona zapečatila su se poput oklopnih vratašaca, a Jawahal je pustio djevojku. Sheere odjuri do Bena, a on je zagrli. "Jesi li dobro?" pitao je Ben. "Naravno da je dobro", prigovorio mu je Jawahal. "Jeste li svi dobro?" ignorirajući Jawahala pitao je Ben članove Chowbar Societyja koji su i dalje bili vezani na podu. "Savršeno", potvrdio je Ian. Njih su dvojica razmijenili poglede koji su govorili više od stotine riječi. Ben je kimnuo. "Ako netko ima ogrebotinu", pojasnio je Jawahal, "zaradio ju je vlastitom nespretnošću." Ben se okrenuo prema Jawahalu i gurnuo Sheere ustranu. "Jasno recite što želite." Jawahal je napravio grimasu čuđenja.

187

"Nervozan si, Bene? Ili želiš ovo privesti kraju? Ja sam ovaj trenutak čekao šesnaest godina i mogu pričekati još malo. Pogotovo otkad Sheere i ja uživamo u novom odnosu." Pomisao da je Jawahal otkrio Sheere svoj identitet visjela je nad Benom poput Damoklova mača. Činilo se kao da mu Jawahal čita misli i uživa u situaciji. "Ne slušaj ga, Bene", rekla je Sheere. "Ovaj je čovjek ubio našeg oca. Sve što kaže ili u što nas pokuša uvjeriti vrijedi koliko i smeće koje prekriva ovu rupu." "Teške riječi o prijatelju", prokomentirao je Jawahal strpljivo. "Prije bih umrla nego bila vaša prijateljica..." "Naše je prijateljstvo, Sheere, pitanje vremena", promrmljao je Jawahal. Staložen Jawahalov osmijeh učas je nestao. Na jedan pokret njegove ruke Sheere je odletjela na drugi kraj vagona, zabijena nevidljivim klinom. "Sad se odmori. Ubrzo ćemo biti skupa zauvijek..." Sheere je udarila o metalni zid i pala na pod bez svijesti. Ben se bacio za njome, ali zadržao ga je čelični Jawahalov stisak. "Ne ideš ti nikamo", rekla je utvara pa, upućujući ostalima ledeni pogled, dodala: "Prvome koji bude imao što reći usne ću zapečatiti vatrom." "Pustite me", prostenjao je Ben osjećajući da ruka koja ga drži samo što mu ne iščaši kralješke. Jawahal ga je istoga trena pustio i Ben se stropoštao na pod. "Ustani i slušaj", naredio mu je Jawahal. "Koliko sam shvatio, vi ste neka vrsta bratstva u kojem ste se zakleli da ćete si pomagati i štititi se do smrti. Je li tako?" "Jest", rekao je Siraj s poda. Nevidljiva šaka snažno je udarila mladića i oborila ga poput krpene lutke.

188

"Nisam tebe pitao, mali", rekao je Jawahal. "Bene, kaniš li odgovoriti ili ćemo eksperimentirati s astmom tvojega prijatelja?" "Pustite ga na miru. To je istina", odgovorio je Ben. "Dobro. Onda mi dopusti da ti čestitam na veličanstvenom trudu koji si uložio da prijatelje dovedeš ovamo. Prvoklasna zaštita." "Rekli ste da ćete nam pružiti priliku", podsjetio ga je Ben. "Znam što sam rekao. Koliko cijeniš život svakog od svojih prijatelja, Bene?" Mladić je problijedio. "Ne razumiješ pitanje ili želiš da drukčije dođem do odgovora?" "Cijenim ga koliko i svoj. Jawahal se beživotno nasmiješio. "Teško mi je u to povjerovati", tvrdio je. "Baš me briga što vi mislite." "Onda ćemo provjeriti odgovaraju li tvoje lijepe riječi stvarnosti, Bene", rekao je Jawahal. "Ovako ćemo. Vas je sedmero, ne računajući Sheere. Ona je izvan ove igre. Za svakoga od vas sedmero postoji zatvorena kutija koja sadrži... tajnu." Jawahal je pokazao na slijed drvenih kutija obojenih u različite boje. Bile su poredane jedna uz drugu poput niza malenih poštanskih sandučića. "Svaka na prednjoj strani ima rupu koja omogućava da gurneš ruku, ali ne možeš je izvaditi nekoliko sekundi. Poput klopke za znatiželjnike. Zamisli da svaka od tih kutija sadrži život jednog od tvojih prijatelja, Bene. Zapravo, tako je, u svakoj je malena drvena pločica s imenom jednog od vas. Možeš uvući ruku i izvući je. Za svaku kutiju u koju uvučeš ruku i izvučeš propusnicu oslobodit ću jednoga tvog prijatelja. Ali, naravno, postoji i rizik. Jedna od kutija umjesto života sadrži smrt." "Što hoćete time reći?" pitao je Ben.

189

"Jesi li kad vidio poskoka, Bene? Malenu beštiju varljive ćudi. Znaš li što o zmijama?" "Znam što je poskok", odvratio je Ben osjećajući kako mu koljena popuštaju. "Onda ću te poštedjeti pojedinosti. Dovoljno je da znaš da se u jednoj od kutija krije poskok." "Bene, nemoj", rekao je Ian. Jawahal mu je uputio zlurad osmijeh. "Bene. Ja čekam. Sumnjam da će ti itko dati velikodušniju ponudu u čitavoj Calcutti. Sedam života, a samo jedna šansa da pogriješiš." "Kako da znam da ne lažete?" pitao je Ben. Jawahal je podignuo dugačak palac i polagano odmahnuo glavom pred Benovim licem. "Laganje je jedna od rijetkih stvari koje ne prakticiram, Bene. I ti to znaš. Sad odluči ili, ako nemaš hrabrosti suočiti se s igrom i dokazati da su ti prijatelji toliko dragocjeni kao što nas uvjeravaš, jasno reci, i prepustit ćemo to nekome drugomu, s više petlje." Ben je izdržao Jawahalov pogled i kimnuo. "Bene, ne", ponovio je Ian. "Reci svojemu prijatelju da ušuti, Bene", uputio ga je Jawahal, "ili ću ga ja ušutkati." Mladić je Ianu uputio pogled pun preklinjanja. "Ne otežavaj, Iane." "Ian ima pravo, Bene", rekla je Isobel. "Ako nas želi ubiti, neka to on učini. Ne daj se zavarati." Ben je podigao ruku tražeči tišinu i okrenuo se Jawahalu. "Imam li vašu riječ?" Jawahal ga je dugo promatrao i, konačno, kimnuo. "Ne gubimo više vremena", zaključio je Ben zapućujući se prema kutijama koje su ga čekale.

190

*** Ben je neodlučno proučavao sedam raznobojnih drvenih kutija pokušavajući zamisliti u koju je Jawahal mogao sakriti zmiju. Pokušati otkriti način na koji su bile raspoređene bilo je poput slaganja slagalice za koju ne znaš koju sliku na kraju treba dati. Poskok je mogao biti skriven u bilo kojoj kutiji na krajevima ili u sredini, u jednoj od onih obojenih živim bojama ili u onoj koja je imala crni poklopac. Bilo je uzaludno nagađati i Ben osjeti da mu se mozak koči pred odlukom koju mora donijeti. "Prva je najteža", šapnuo mu je Jawahal. "Izaberi bez razmišljanja." Ben je proučavao njegov nedokučiv pogled i nije u njemu vidio ništa osim odraza svojega blijedog i uplašenoga lica. Izbrojao je u sebi do tri, zatvorio oči i naglo zavukao ruku u jednu od kutija. Sekunde koje su uslijedile bile su beskonačne, dok je čekao da osjeti dodir ljuskavoga tijela i smrtonosni ugriz poskokovih zuba. Ništa se od toga nije dogodilo; nakon te strašne neizvjesnosti, njegovi su prsti napipali drvenu pločicu i Jawahal mu je uputio osmijeh pun bodrenja. "Dobar izbor. Crna. Boja budućnosti." Ben je izvukao pločicu i pročitao ime napisano na njoj. Siraj. Uputio je Jawahalu upitan pogled, a on mu je kimnuo. Jasno se začulo škripanje lisica koje su držale boležljiva mladića. "Siraj", naredio je Ben. "Siđi s ovoga vlaka i odlazi." Siraj je protrljao bolne zglobove i snuždeno pogledao drugove. "Ne kanim otići odavde", odvratio je. "Učini što ti je Ben rekao, Siraj", uputio ga je Ian pokušavajući kontrolirati ton svojega glasa. Siraj je odmahnuo nasmiješila.

glavom. Isobel mu se slabašno

"Siraj, odlazi odavde", preklinjala ga je djevojka. "Učini to za mene." Mladić je rastreseno dvojio.

191

"Nemamo čitavu noć", rekao je Jawahal. "Ideš ili ostaješ. Samo glupani preziru sreću. A ti si večeras potrošio svoju životnu zalihu sreće." "Siraj!" naredio je Ben odlučno. "Odlazi smjesta. Pomogni mi malo." Siraj je uputio Benu očajnički pogled, ali njegovu prijatelju nije se ni za milimetar izmijenio strog i zapovjednički izraz. Naposljetku je kimnuo spuštene glave i zaputio se prema vratima vagona. "Nemoj se zaustavljati do rijeke", uputio ga je Jawahal, "ili ćeš se pokajati." "Neće", odgovorio je Ben umjesto njega. "Čekat ću vas", procvilio je Siraj sa stepenica vagona. "Doskora, Siraj", rekao je Ben. "Odlazi odmah." Mladićevi su se koraci udaljili i Jawahal je dignuo obrve pokazujući da se igra nastavlja. "Održao sam obećanje, Bene. Sad je na tebi red. Kutija je manje. Lakše je izabrati. Brzo se odluči i još ćeš jednom prijatelju spasiti život." Ben je pogledao kutiju koja se nalazila do one koju je izabrao prvu. Bila je jednako dobra kao i ostale. Polagano, pružio je ruku prema njoj i zastao centimetar od otvora. "Siguran si, Bene?" pitao je Jawahal. Mladić ga je razdraženo pogledao, "Razmisli dvaput. Tvoj je prvi izbor bio savršen; nemoj sad sve pokvariti." Ben mu je uputio prezriv osmijeh i, ne odvajajući pogled od Jawahala, zavukao ruku u kutiju koju je odabrao: Jawahalove zjenice suzile su se kao u gladne mačke. Ben je izvukao pločicu i pročitao ime. "Seth", rekao je. "Izađi odavde." Sethove su se lisice smjesta otvorile i mladić se nervozno uspravio.

192

"Ovo mi se ne sviđa, Bene", rekao je. "Meni se sviđa manje nego tebi", odvratio je Ben. "Izađi i pobrini se da se Siraj ne izgubi." Seth je ozbiljno kimnuo, svjestan da bi bilo koji drugi izlaz osim da posluša Benove upute doveo u opasnost živote svih njih. Uputio je oproštajni pogled svojim prijateljima i zaputio se prema vratima. Kad je došao donde, okrenuo se i ponovno pogledao članove Chowbar Societyja. "Izvući ćemo se iz ovoga, jasno?" Njegovi su prijatelji kimnuli s onoliko žara koliko je to dopuštao zakon vjerojatnosti. "Što se vas tiče", rekao je Seth pokazujući na Jawahala, "vi ste obična hrpa balege." Jawahal je oblizao usne i kimnuo. "Lako je biti junačina kad izlaziš i prepuštaš prijatelje sigurnoj smrti, zar ne, Sethe? Možeš me ponovno izvrijeđati ako želiš, momče. Ništa ti neću učiniti. Sigurno će ti to pomoći da lakše zaspeš kad se budeš sjećao ove noći i toga da nekolicina od onih koji sad ostaju ovdje služe kao hrana crvima. Uvijek ćeš moći reći ljudima da si ti, hrabri Seth, izvrijeđao zlikovca, nije li tako? Ali u dubini duše ti i ja ćemo znati istinu, ha, Sethe?" Sethovo lice zažarilo se od bijesa i pogled pun slijepe mržnje pomolio mu se u očima. Mladić je krenuo prema Jawahalu, ali Ben mu je silovito prepriječio put i zaustavio ga. "Molim te, Sethe", promrmljao mu je na uho. "Sad idi. Molim te." Seth mu je uputio posljednji pogled i kimnuo, čvrsto mu stišćući ruku. Ben je pričekao da mladić siđe s vagona i ponovno se okrenuo prema Jawahalu. "Ovo nije bio dio dogovora", predbacio mu je Ben. "Ne kanim nastaviti ako mi ne obećate da ćete prestati mučiti moje prijatelje."

193

"Hoćeš, svidjelo ti se ili ne. Nemaš izbora. Ali, kao iskaz dobre volje, zadržat ću za sebe komentare o tvojim prijateljima. Sad nastavi." Ben je promatrao preostalih pet kutija i pogledao jednu koja se nalazila na desnome kraju. Bez okolišanja, zavukao je ruku u nju i opipao njezinu unutrašnjost. Nova pločica. Duboko je udahnuo i začuo uzdah olakšanja svojih prijatelja. "Anđeo bdije nad tobom, Bene", rekao je Jawahal. Mladić je pregledao drveni pravokutnik. "Isobel." "Dama ima sreće", obznanio je Jawahal. "Šutite", promrmljao je Ben, već sit opaski kojima se zabavljao Jawahal komentirajući svaki novi korak te jezovite igre. "Isobel", rekao je, "vidimo se." Djevojka se uspravila i prošla ispred prijatelja spuštenoga pogleda, teško kao da su joj noge zašivene za pod. "Nemaš posljednju riječ za Michaela, Isobel?" pitao je Jawahal. "Prestanite", molio je Ben. "Što time pokušavate postići?" "Izaberi sljedeću kutiju", odvratio je Jawahal. "Tako ćeš vidjeti što pokušavam." Isobel je sišla s vagona i Ben je u sebi premetao preostale četiri kutije. "Jesi li, Bene?" pitao je Jawahal. Mladić je kimnuo i stao pred crvenu kutiju. "Crvena. Boja strasti", komentirao je Jawahal. "I vatre. Samo naprijed, Bene. Mislim da je ovo tvoja noć."

*** Sheere je zirnula kroz poluzatvorene vjeđe i vidjela kako se Ben ispružene ruke približava crvenoj kutiji. Panika joj je obuzela čitavo tijelo. Djevojka je naglo ustala i svom se silinom bacila prema Benu. Nije mogla dopustiti da njezin brat zavuče ruku u

194

tu kutiju. Njihovi životi Jawahalu nisu bili nimalo važni. Za njega su bili samo džokeri kojima je Bena gurao u samouništenje. Jawahal je htio da mu mladić sam ponudi svoju smrt. Na taj će način ta prokleta utvara ući u Sheere i iz tih tunela izaći utjelovljena u biće od krvi i mesa. U mlado biće koje će ga vratiti u svijet onih koje je želio zatrti. Prije nego što je pomaknula ijedan mišić, Sheere je shvatila da postoji samo jedan izlaz, jedan jedini komadić koji može rasturiti zamršenu slagalicu koju je Jawahal osmislio oko njih. Samo je ona mogla izmijeniti slijed događaja čineći jedinu stvar na koju Jawahal nije računao. Trenuci koji su uslijedili urezali su joj se u pamćenje nevjerojatnom jasnoćom. Sheere je vrtoglavom brzinom prešla šest metara, koliko ju je dijelilo od brata, zaobilazeći preostala tri člana Chowbar Societyja koji su ležali sapeti. Ben se polagano okrenuo i prvotni izraz čuđenja i iznenađenja pretvorio se u grimasu užasa kad je vidio kako se Jawahal uspravlja i kako se svaki prst njegove desne ruke pali u plamen i pretvara u vatrenu kandžu. Kao u daljini Sheere je čula Benov urlik i udarila u njega, oborila ga na pod i tako maknula njegovu ruku od vratašaca crvene kutije. Ben je pao na pod vagona i Sheere je promatrala avetinjsku Jawahalovu siluetu kako se diže pred njome i kako pruža svoju usijanu kandžu prema njezinu licu. Prikovala je pogled za oči tog ubojice i pročitala očajničku nevjericu koja se počela ocrtavati na njegovim usnama. Vrijeme kao da je stalo oko njih poput staroga vrtuljka. U djeliću sekunde, Sheere je provukla šaku kroz vratašca žarko crvene kutije. Osjetila je kako se vratašca sklapaju oko njezina zgloba poput otrovnog cvijeta. Ben je vrištao pod njezinim nogama, a Jawahalova užarena šaka zatvorila se pred njezinim licem. Ali Sheere se pobjedonosno nasmiješila, osjećajući kako joj poskok zadaje smrtonosni poljubac, a gorući prasak otrova pali joj krv kao što bi bengalska baklja učinila sa spremnikom benzina.

195

*** Ben je obgrlio sestru i izvukao njezinu ruku iz crvene kutije, ali bilo je prekasno. Dva krvava uboda blistala su na blijedoj koži njezina zapešća. Sheere mu se nasmiješila, omamljena. "Dobro sam", promrmljala je djevojka, ali prije nego što je uspjela izgovoriti posljednji slog, noge su joj popustile i ona se stropoštala na njega. "Sheere!" viknuo je Ben. Osjetio je kako neopisiva mučnina obuzima čitavo njegovo biće i kako snaga počinje napuštati njegovo tijelo poput pijeska u pješčanom satu. Primio je Sheere i namjestio je u svoje krilo milujući joj lice. Sheere je otvorila oči i slabašno mu se osmjehnula. Lice joj je bilo bijelo poput kreča. "Ne boli me, Bene", procviljela je. Mladić je doživljavao svaku riječ kao udarac noge u trbuh i podigao je pogled tražeći Jawahala. Nepronična lica, utvara je nepomično promatrala prizor. Oči su im se susrele. "Nisam to ovako planirao, Bene", rekao je Jawahal. "Ovo će malo otežati situaciju." Ben je osjećao kako mržnja buja u njemu; velika je pukotina raskolila njegovu dušu nadvoje. "Vi ste odurni ubojica", promrmljao je stisnutih zubi. Jawahal je uputio posljednji pogled Sheere, koja se tresla u Benovu zagrljaju, i zatresao glavom. Misli su mu bile daleko. "Sad ostajemo samo ti i ja, Bene", rekao je Jawahal. "Pismo ili glava. Oprosti se od nje i dođi po svoju osvetu." Jawahalovo se lice zamaskiralo u plameni veo, a zapaljena mu se silueta okrenula i prošla kroz vrata vagona u metalu za sobom ostavljajući procjep s kojeg je kapao rastaljeni čelik. Ben je začuo škljocaj lisica koje su držale Iana, Michaela i Roshana. Ian je dotrčao do njih i, držeći Sheereinu ruku, prinio ranu svojim usnama. Snažno je usisao i ispljunuo krv natopljenu

196

otrovom koji mu je palio jezik. Michael i Roshan kleknuli su kraj djevojke i uputili očajnički pogled Benu, koji je proklinjao samoga sebe zato što je dopustio da prođu one dragocjene sekunde ne shvaćajući da on mora uraditi ono što je sada činio Ian. Ben je podigao pogled i promatrao plameni trag koji je Jawahal ostavio za sobom taleći metal kao što bi vršak cigarete prošao kroz papir. Vlak se snažno zatresao i, sasvim polagano, počeo se kretati kroz tunel. Tutnjava lokomotive preplavila je podzemne galerije labirinta Jheeter's Gatea. Ben se okrenuo prema drugovima i uputio Ianu prodoran pogled. "Čuvaj je", naredio mu je. "Ne, Bene", preklinjao je Ian čitajući misli koje su mu gušile mozak. "Ne idi." Ben je zagrlio sestru i poljubio je u čelo. "Vratit ćeš se da mi kažeš zbogom, Bene?" pitala je djevojka drhtavim glasom. Mladić je osjetio kako mu suze preplavljuju oči. "Volim te, Bene", promrmljala je Sheere. "I ja tebe", odvratio je shvaćajući da djevojka nikad nikomu nije uputila te riječi. Vlak je bijesno ubrzavao vukući ih kroz tunele. U potrazi za Jawahalom Ben je zatvorio vrata vagona i nije se ozlijedio na probušenu metalnu ploču. Kad je prošao slijedeći vagon, uočio je da Michael i Roshan trče za njime. Brzo je zastao na platformi koja je razdvajala vagone kako bi iščupao klin koji je držao posljednja dva vagona. Roshanovi prsti okrznuli su njegove ruke na samo desetinku sekunde, ali kad je Ben ponovno podigao pogled, očajnički pogledi njegovih prijatelja bili su daleko iza njega. Ben i Jawahal punom su brzinom jurili u srce tame Jheeter's Gatea. Sad su ostali samo njih dvojica. Sa svakim korakom koji je Ben činio u smjeru lokomotive vlak je ubrzavao u paklenskoj utrci kroz tunele. Uslijed vibracije

197

koja je drmusala metal teturao je slijedeći svijetao trag utisnutih otisaka u metalu koje je Jawahal ostavljao za sobom. Dok je vlak slijedio krivulju u obliku polumjeseca i zaranjao niz kosinu koja kao da je vodila u Zemljinu utrobu, Ben je uspio doći do slijedeće platforme i snažno se primio za šipku koja je služila kao držak. Uz novi potres, vlak je tad još više ubrzao, a vatrena je kugla nestala u mraku. Ben se uspravio i ponovno pojurio za Jawahalom dok su kotači vlaka ostavljali u tračnicama trag usijanoga metala, onako kako bi to činili noževi na ledu. Osjetio je prasak pod nogama i ubrzo shvatio da gusti plameni jezici obavijaju čitav skelet vlaka te da uslijed toga poskakuju komadi pougljenjenog drva koji su ostali vezani uz konstrukciju. Od plamena su praskali i stakleni zubi koji su prozorska grotla okruživali poput očnjaka koji izranjaju iz ždrijela kakve mehaničke zvijeri. Ben se morao baciti na pod kako bi izbjegao oluju staklenih krhotina koje su udarale o zidove tunela, poput kapljica krvi nakon pucnja iz blizine. Kad je uspio ustati, mogao je izdaleka razabrati Jawahalovu siluetu koja je išla kroz plamen i shvatio je da je veoma blizu strojarnice. Jawahal se okrenuo i Ben je uspio razabrati njegov zlokobni osmijeh čak i kroz šištanje plina, kroz plave plamene prstenove koji su prolazili kroz vlak trasirajući tornado od pobješnjela praha. "Dođi po mene", začuo je u svojoj glavi. Sheereino je lice zasjalo u njegovu sjećanju i Ben se lagano zaputio prema posljednjem vagonu koji je još trebao prijeći. Kad je prošao vanjsku platformu, osjetio je dah svježega zraka; vlak vjerojatno samo što nije za sobom ostavio tunele, išli su punom brzinom prema glavnom peronu Jheeter's Gatea.

*** Tijekom povratka Ian nije prestao zapričavati Sheere. Znao je da će, ako se prepusti smrtonosnom snu koji ju je savladavao, poživjeti jedva toliko da ponovno ugleda svjetlost izvan tunela. Michael i Roshan pomagali su mu da je drži, ali ni jedan od njih dvojice nije uspijevao izvući iz nje ni slova. Zakopavši u najveće dubine svoje duše osjećaj koji ga je nagrizao iznutra, Ian je pričao

198

besmislene anegdote i dosjetke, spreman, ako bude potrebno, iskopati i posljednju riječ iz svoje glave, samo da je održi budnom. Sheere ga je slušala i blago kimala, pritvarajući odsutne i snene oči. Ian je držao njezin dlan među svojima, osjećajući kako joj se puls polagano, ali neumitno gasi. "Gdje je Ben?" pitala je. Michael je pogledao Iana, a on se široko nasmiješio. "Ben je na sigurnome", odgovorio je mirno. "Otišao je po liječnika, što mi se, u ovim okolnostima, čini uvredljivo. Navodno sam ja liječnik. Ili ću to biti jednoga dana. Kakav je to prijatelj? Baš je poticajan. Čim je ugrabio priliku, nestao je u potrazi za liječnikom. Sva je sreća što liječnika poput mene nema mnogo. S time se rađaš, to je sve. Upravo stoga znam, instinktivno, da ćeš biti dobro. Pod jednim uvjetom: nemoj zaspati. Nisi zaspala, zar ne? Sad ne smiješ zaspati! Tvoja nas baka čeka dvjesto metara odavde, a ja joj ne znam objasniti što se zbilo. Ako pokušam, bacit će me u Hooghly, a za nekoliko sati moram na brod. Tako da, ostani budna i pomogni mi s bakom. Dobro? Reci nešto." Sheere je počela teško dahtati. Boja je nestala s Ianova lica i mladić ju je pretresao. Sheereine su se oči ponovno otvorile. "Gdje je Jawahal?" pitala je. "Umro je", slagao je Ian. "Kako je umro?" uspjela je izgovoriti Sheere. Ian je oklijevao sekundu. "Pao je pod kotače vlaka. Ništa se nije moglo učiniti." Sheere kao da se nasmiješila. "Ne znaš lagati, Iane", prošaptala je boreći se da izgovori svaku riječ. Ian je osjetio da neće još dugo izdržati u toj ulozi. "Lažljivac u družini je Ben", rekao je. "Ja uvijek govorim istinu. Jawahal je mrtav." Sheere je zatvorila oči, a Ian dao znak Michaelu i Roshanu da se požure. Nakon pola minute, svjetlost s kraja tunela obasjala

199

im je lica i nazrela se silueta sata na kolodvoru. Kad su došli donde, Siraj, Isobel i Seth su ih čekali. Prva svjetlost praskozorja promaljala se u purpurnoj liniji na horizontu, iza velikih metalnih arkada Jheeter's Gatea.

*** Ben je zastao ispred ulaza u posljednji vagon i položio ruke na kolut koji je osiguravao bravu. Prsten je gorio. Polagano ga je okretao osjećajući kako mu metal okrutno izjeda kožu. Iz unutrašnjosti je prokuljao oblak pare. Vrhom stopala Ben je gurnuo vrata. Jawahalova silueta, nepokretna u gustoj masi dima iz kotlova, promatrala ga je u tišini. Ben je proučavao đavolju mašineriju koja je grmjela kraj njega i razabrao je u metal urezan simbol ptice kako se diže iz plamena. Jawahalova je ruka počivala na drhtavoj ploči kotla i činilo se kao da upija snagu koja je gorjela u njemu. Ben je ispitivački promatrao zamršen splet cijevi, ventila i spremnika plina koji se tresao kraj njih. "U onome sam životu bio izumitelj, sine moj", rekao je Jawahal. "Moje ruke i moj mozak mogli su stvarati. Sad služe samo za uništavanje. Ovo je moja duša, Bene. Priđi i promotri kako kuca srce tvojega oca. Sam sam ga stvorio. Znaš zašto se zove Plamena ptica?" Ben je promatrao Jawahala bez odgovora. "Prije tisuću godina postojao je prokleti grad, proklet gotovo kao Calcutta", započeo je Jawahal. "Zvao se Kartaga. Kad su je Rimljani osvojili, toliku je mržnju duh Feničana budio u njima da im nije bilo dovoljno poharati je i poubijati žene, muškarce i djecu. Morali su uništiti svaki kamen dok je nisu pretvorili u prah. Ali ni to nije bilo dovoljno da ublaži njihovu mržnju. Zato je Katon, general koji je zapovijedao trupama, naredio vojnicima da u svaku pukotinu grada posiju sol, kako više nikad nikakav pupoljak života ne bi narastao na tome prokletom tlu." "Zašto mi sve to govorite?" pitao je Ben osjećajući kako znoj prelazi njegovim tijelom. "Taj je grad bio dom Didone, princeze koja je predala svoje tijelo vatri kako bi ublažila srdžbu bogova i iskupila grijehe. Ali

200

ona se vratila i postala je boginja. To je snaga vatre. Poput feniksa, moćne plamene ptice koja je za sobom u letu sijala vatru." se.

Jawahal je pomilovao svoju smrtonosnu kreaciju i nasmiješio

"I ja sam se ponovno rodio iz svojega pepela i, poput Katona, vratio sam se kako bih posijao vatrom sudbinu svoje krvi, kako bih je zatro zauvijek." "Vi ste ludi", presjekao ga je Ben. "Pogotovo ako mislite da ćete moći ući u mene kako biste ostali živi." "Tko su luđaci?" pitao je Jawahal. "Oni koji vide užas u srcu svojih bližnjih i traže mir po svaku cijenu? Ili oni koji se pretvaraju da ne vide ono što se događa oko njih? Svijet, Bene, pripada luđacima i licemjerima. Ne postoje druge rase na licu Zemlje osim te dvije. Moraš izabrati jednu od njih." Ben je dugo promatrao toga čovjeka i, prvi put, učinilo mu se da vidi sjenu onoga tko je nekoć bio njegov otac." "A što si ti izabrao, oče? Što si izabrao ti kad si se vratio kako bi sijao smrt među ono malo ljudi koji su te voljeli? Zaboravio si svoje riječi? Zaboravio si priču koju si napisao o Šivi čije su se suze pretvorile u led kad se uvjerio, vrativši se na ognjište, da su se stanovnici Calcutte prodali onomu putujućem vraču? Možda možeš okončati i moj život, kao što si učinio sa svima koji su ti se našli na putu. Ne vjerujem da će ti to predstavljati veliki problem. Ali prije nego što to učiniš, reci mi u lice da i ti nisi prodao svoju dušu tom vraču. Reci mi, s rukom na tom srcu od vatre u kojoj se kriješ, i poći ću za tobom do pakla." Jawahal je pustio vjeđe da mu teško padnu i odmjereno kimnuo. Polagana preobrazba kao da je ovladala njegovim licem i njegov je pogled, poražen i skršen, izblijedio u gorućoj izmaglici. Bio je to pogled velikog ranjenoga grabežljivca koji se povlači kako bi umro u sjeni. Ta slika, taj iznenadni prizor ranjivosti koji je Ben nazreo na jedva nekoliko sekundi, učinila mu se potresnijom i užasnijom od bilo koje prijašnje avetinjske prikaze te izmučene utvare. Jer, na tome licu nagrizenom od boli i vatre,

201

Ben više nije mogao vidjeti ubojiti duh, nego tek tužni odraz svojeg oca. Načas su se gledali kao stari znanci izgubljeni u magli vremena. "Više ne znam jesam li ja napisao tu priču ili ju je napisao netko drugi, Bene", rekao je naposljetku Jawahal. "Ne znam više jesu li to moje uspomene ili sam to samo sanjao. I ne znam jesam li zločine počinio ja ili su bili djela drugih ruku. Što god da je istina, znam da više nikad neću moći napisati priču poput te koje se sjećaš niti shvatiti njezino značenje. Ja nemam budućnost, Bene. Ni život. Ovo što vidiš puka je sjena mrtve duše. Ja sam ništa. Čovjek koji sam bio, tvoj otac, umro je davno i odnio sa sobom sve što sam ja mogao sanjati. Ako mi nećeš dati svoju dušu da u njoj vječno živim, onda mi daj mir. Sad mi samo ti možeš vratiti slobodu. Došao si ubiti nekoga tko je već mrtav, Bene. Održi svoju riječ ili se sjedini sa mnom u tami..." U tom je trenutku vlak izronio iz tunela i punom brzinom prešao središnjim tračnicama Jheeter's Gatea, izbacujući plamenu koprenu prema nebu. Lokomotiva je prošla ispod velikih arkada i krenula tračnicama koje su vodile u put isklesan u svjetlu svitanja, prema horizontu. Jawahal je otvorio oči i Ben je u njima prepoznao užas i duboku čamotinju koji su zatočili onu prokletu dušu. Dok je vlak prolazio posljednje metre koji su ga dijelili od nestaloga mosta, Ben je popipao džep i izvukao kutiju s posljednjom šibicom koju je sačuvao. Jawahal je uronio ruku u kotao s plinom i oblak čistoga kisika obavio ga je u slapovima pare. Njegova prikaza utonula je u mašineriju koja je čuvala njegovu dušu i plin je obojio njegove obrise u sablast od pepela. Jawahalove oči uputile su mu posljednji pogled i Benu se učinilo da u njima nazire sjaj jedne usamljene suze. "Oslobodi me, Bene", promrmljao je glas u njegovoj glavi. "Sad ili nikad." Mladić je izvukao šibicu i zapalio je. "Zbogom, oče", prošaptao je.

202

Lahawaj Chandra Chatterghee pognuo je glavu i Ben je bacio zapaljenu šibicu pod njegove noge. "Zbogom, Bene." U tom trenutku, samo načas, mladić je osjetio kraj sebe prisutnost lica obavijenoga u svjetlosni veo. Dok se vatra poput rijeke od baruta rasplamsavala prema njegovu ocu, ta su ga dva duboka tužna oka pogledala posljednji put. Ben pomisli da mu se pričinja kad je u njima prepoznao onaj Sheerein ranjeni pogled. A onda, silueta princeze svjetla uronila je u plamen uzdignutih ruku i sa slabašnim osmijehom na usnama, a da Ben nije uspio naslutiti koga je uopće vidio da nestaje u vatri.

*** Poput nevidljive bujice, eksplozija ga je gurnula na kraj vagona i izbacila ga iz vlaka u plamenu. Kad je pao, otkotrljao se u korov koji je rastao pod tračnicama na mostu. Kompozicija se udaljila i Ben je potrčao za njome slijedeći smrtonosni put do kojeg su vodile tračnice usmjerene u prazno. Nekoliko sekundi nakon toga, vagon u kojem je bio njegov otac ponovno je eksplodirao tako žestoko da su metalne grede visećega mosta poletjele prema nebu. Stup vatre uspeo se do olujnih oblaka ocrtavajući snop plamenih zraka i razlomio nebo u zrcalo od svjetla. Kompozicija se survala u ambis, a čelična plamena zmija sunovratila se u crne vode Hooghlyja. Zaglušan prasak uzdrmao je nebo iznad Calcutte i protresao tlo pod njegovim nogama. Posljednji dah Plamene ptice ugasnuo je odnoseći zauvijek sa sobom dušu Lahawaja Chandre Chattergheeja, svojega tvorca. Ben je zastao i pao na koljena dok su njegovi prijatelji trčali prema njemu iz smjera ulaza u Jheeter's Gate. Nad njima, stotine bijelih suza počelo je padati s neba. Ben je podigao pogled i osjetio ih je na svojem licu. Sniježilo je.

*** Članovi Chowbar Societyja okupili su se posljednji put toga svibanjskog svitanja 1932. kraj nestalog mosta na obalama rijeke Hooghly, ispred ruševina Jheeter's Gatea. Snježni zastor probudio

203

je Calcuttu, u kojoj nikad nitko nije vidio taj bijeli plašt koji je počeo prekrivati kupole starih palača, uličice i neizmjernu veličinu Maidana. Dok su stanovnici izlazili na ulice kako bi promatrali to čudo koje se više nikad neće dogoditi, članovi Chowbar Societyja povukli su se do mosta i ostavili Sheere u Benovu naručju. Svi su preživjeli događaje te noći. Vidjeli su kako se plameni vlak sunovraća u provaliju, a vatrena se eksplozija diže prema nebu i para oluju poput paklenskoga noža. Znali su da možda nikad više neće ponovno spomenuti događaje od te noći i da im, ako to jednom i učine, nitko ionako neće vjerovati. Ipak, toga su svitanja svi shvatili da su bili tek gosti, slučajni putnici u onom vlaku koji je došao iz prošlosti. Malo nakon toga u tišini su promatrali kako Ben drži u naručju svoju sestru, dok ih zasipa snijeg. Postupno, dan je uklanjao tamu one beskrajne noći. Sheere je na obrazima osjetila hladan dodir snijega i otvorila je oči. Ben ju je pridržavao i blago milovao po obrazu. "Što je ovo, Bene?" "Snijeg", odgovorio je mladić. "Sniježi nad Calcuttom." Djevojčino lice načas se ozarilo. "Jesam li ti kad rekla što mi je san?" upitala je. "Da vidiš kako sniježi nad Londonom", rekao je Ben. "Sjećam se. Iduće godine idemo skupa onamo. Posjetit ćemo Iana, koji će studirati medicinu. Sniježit će svaki dan. Obećavam." "Sjećaš se priče našeg oca, Bene? One koju sam vam ispričala one noći kad smo bili u Ponoćnoj palači?" Ben je kimnuo. "To su Shivine suze, Bene", rekla je Sheere s naporom. "Istopit će se kad izađe sunce i nikad više neće padati nad Calcuttom." Ben je nježno uspravio sestru i nasmiješio joj se. Sheereine duboke biserne oči pozorno su ga promatrale. "Umrijet ću, zar ne?" "Nećeš", odgovorio je Ben. "Nećeš umrijeti još mnogo godina. Tvoja je linija života dugačka. Vidiš?"

204

"Bene", zaječala je Sheere, "to je sve što sam mogla učiniti. Učinila sam to za nas." On ju je snažno zagrlio. "Znam", promrmljao je. Djevojka se pokušala uspraviti i približila je svoje usne Benovu uhu. "Ne dopusti da umrem sama", prošaptala je. se.

Ben je zaklonio svoje lice od sestrina pogleda i privio je uza "Nikad."

Ostali su tako zagrljeni na snijegu i u tišini sve dok se Sheerein puls nije polagano ugasio poput svijeće na vjetru. Malopomalo, oblaci su se udaljavali prema zapadu dok je svjetlost svitanja topila zauvijek ono platno bijelih suza koje je prekrilo grad.

205

Mjesta koja kriju tugu i čemer omiljen su dom priča o sablastima i utvarama. U svojem mračnome licu Calcutta čuva stotine tih priča, priča u koje nitko ne želi priznati da vjeruje, a koje ipak žive u sjećanju generacija kao jedina kronika o prošlosti. Moglo bi se reći da, prosvijetljeni nekom čudnom mudrošću, ljudi koji napučuju njezine ulice shvaćaju da je prava priča o ovome gradu uvijek bila ispisana na nevidljivim stranicama njihovih duša i prešućenih i skrivenih prokletstava. Možda je baš ta mudrost ono što je, u njegovim posljednjim minutama, osvijetlilo put Lahawaja Chandre Chattergheeja i što mu je omogućilo da shvati da je nepovratno pao u labirint vlastita prokletstva. Možda je shvatio, iz samotne dubine duše osuđene da stalno iznova proživljava rane iz svoje prošlosti, pravu vrijednost života koje je uništio i vrijednost svih onih koje je još mogao spasiti. Teško je znati što je ugledao na licu svojega sina Bena one sekunde prije nego što je dopustio da zauvijek ugasne plamen gorčine koji je gorio u kotlovima Plamene ptice. Možda je, u svojem ludilu, makar na sekundu, bio kadar skupiti razboritost koju su mu svi njegovi krvnici oteli još u danima provedenim u Grant Houseu. Svi odgovori na ova pitanja, kao i njegove tajne, njegova otkrića, snovi i žudnje, nestali su zauvijek u užasnoj eksploziji koja je otvorila nebo iznad Calcutte u zoru 30. svibnja 1932., poput pahulja koje su se topile čim bi poljubile tlo. Ma što bila istina, dovoljno mi je da se prisjetim da je, nedugo nakon što je plameni vlak zaronio u vode Hooghleyja, ona lokva svježe krvi koja je pružala utočište izmučenoj duši žene koja je rodila blizance isparila zauvijek. Tad sam shvatio da će duša Lahawaja Chandre Chattergheeja i one koja je bila njegova družica vječno počivati u miru. Nikad više neću u snovima vidjeti tužan pogled princeze svjetla kako se naginje nad mojega prijatelja Bena. Nisam vidio prijatelje sve ove godine otkad sam se popeo na onaj brod koji me trebao odvesti prema mojoj sudbini, u Englesku,

206

u sumrak tog istoga dana. Sjećam se lica one prestrašene djece kako me ispraćaju s mola na obali rijeke Hooghly dok je brod dizao sidra. Sjećam se naših obećanja da ćemo ostati povezani i da nikad nećemo zaboraviti ono što smo vidjeli. Moram priznati da sam, istoga trenutka, bio svjestan da će se te riječi zauvijek izgubiti u brazdi koju je ostavljao onaj brod koji je isplovio toga žarkog bengalskog sutona. Svi su bili ondje, osim Bena. Ali nitko nije bio toliko prisutan u srcu svih nas kao on. Sad kad se u mislima vraćam u te dane, osjećam da svi skupa i svaki ponaosob moji prijatelji žive u jednom zapečaćenome mjestu u mojoj duši, koje je toga sumraka u Calcutti zauvijek zatvorilo svoja vrata. U mjestu u kojem smo svi i dalje šesnaestogodišnjaci i gdje će duša Chowbar Societyja i Ponoćne palače ostati živjeti sve dok bude mene. Što se tiče onoga što je sudbina odredila svakomu od nas, vrijeme je izbrisalo tragove mnogih mojih prijatelja. Čuo sam da je Seth, s godinama, naslijedio debeloga gospodina De Rozija kao šef biblioteke i dokumentacijskog odjela Hinduskog muzeja, čime je postao najmlađi obnašatelj te dužnosti u povijesti te ustanove. Dobio sam i informacije o Isobel, koja je nakon mnogo godina sklopila brak s Michaelom. Njihov je brak trajao pet godina i nakon rastave Isobel je otišla u obilazak svijeta sa svojom skromnom kazališnom trupom. Godine je nisu sprečavale da svoj san održava živim. Ne znam što je na kraju bilo s njome. Michael, koji još živi u Firenci, gdje daje poduku iz crtanja u nekoj školi, nikad je više nije vidio. Još očekujem da na velikim plakatima ugledam njezino ime. Siraj je umro 1946., provevši posljednjih pet godina života u zatvoru u Bombayu, optužen za pljačku za koju se do zadnjega dana kleo da je nije počinio. Kao što je predvidio Jawahal, ono malo sreće što je imao napustilo ga je zauvijek. Roshan je danas uspješan i moćan trgovac, vlasnik dobroga dijela starih ulica crnoga grada, gdje je odrastao kao prosjak bez krova nad glavom. On je jedini koji, iz godine u godinu, održava ritual i šalje mi rođendansku čestitku. Iz njegovih sam pisama

207

saznao da se oženio i da se broj unučica koji trčkaraju njegovim imanjem može mjeriti samo sa zlatnicima na njegovu računu. Što se mene tiče, sudbina je bila blagonaklona i dopustila mi da prođem ovaj put prema nikamo u miru i bez odricanja. Ubrzo nakon što sam završio studij, klinika doktora Waltera Hartleyja u Whitechapelu ponudila mi je posao i ondje sam zapravo iskovao zanat 0 kojem sam oduvijek sanjao i od kojeg još uvijek živim. Prije dvadeset godina, nakon smrti svoje supruge Iris, preselio sam se u Bournemouth, gdje moj dom i moja ordinacija dijele malenu i ugodnu kuću iz koje vidim more u Poole Bayu. Otkad me Iris ostavila moje jedino društvo uspomena je na nju i tajna koju sam jednom dijelio sa svojim drugovima iz Chowbar Societyja. I ovaj put Bena sam ostavio za kraj. Čak i danas, više od četrdeset godina otkako ga nisam vidio, teško mi je govoriti 0 onome koji je bio i koji će uvijek biti moj najbolji prijatelj. Saznao sam, zahvaljujući Roshanu, da je Ben otišao živjeti u kuću svojeg oca, inženjera Chandre Chattergheeja, u društvu starice Aryami Bose, čiji snažan duh nikad nije prebolio udarac Sheereine smrti. Duga melankolija zauvijek će zatvoriti njezine oči u listopadu 1941. Od toga dana u toj kući koju je sagradio njegov otac Ben je živio i radio sam. Ondje je napisao sve svoje knjige do one godine kad je netragom nestao. Jednoga jutra u prosincu, godinama nakon što su ga svi, uključujući i Roshana, proglasili mrtvim, primio sam nevelik paket. S malenoga mola koji se uzdiže pred mojom kućom promatrao sam zaljev i omot koji je nosio žig poštanskog ureda u Calcutti. Moje je ime bilo napisano rukopisom koji ne bih zaboravio ni da živim sto godina. Unutra, omotanu u nekoliko slojeva papira, našao sam pola medaljice u obliku Sunca koju je Aryami Bose podijelila nadvoje kad je razdvojila Bena i Sheere, one tragične noći 1916. Jutros, pišući posljednje retke ovih memoara, prvi ovogodišnji snijeg rasprostro je bijeli plašt ispred mojega prozora i sjećanje na Bena vratilo mi se nakon svih ovih godina poput odjeka kakva šapta. Zamišljao sam ga kako prolazi bučnim ulicama Calcutte među mnoštvom, između tisuća nepoznatih priča poput njegove i, prvi put, shvatio sam da je moj prijatelj, baš kao i ja, star čovjek i

208

da njegov sat samo što ne zatvori krug. Tako je čudno osjetiti kako nam život klizi iz ruku... Ne znam hoću li više ikad čuti za Bena. Ali znam da je, u nekoj tajanstvenoj točci crnoga grada, mladić od kojeg sam se zauvijek oprostio onoga sumraka kad je sniježilo nad Calcuttom još uvijek živ i da održava plamen sjećanja na Sheere, sanjajući trenutak kad će se opet sastati s njome u svijetu u kojem ih više nitko nikad neće moći razdvojiti. Nadam se da ćeš je naći, prijatelju.

209

C

arlos Ruiz Zafon rođen je 25. rujna 1964. u Barceloni.

Pohađao je isusovačku školu Sarria. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao dvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ Magle (1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavio romane Ponoćna palača, Rujanska svjetla i Marina. Od 1994. živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine El Pais i La Vanguardia. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov roman Sjena vjetra, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih godina 20. stoljeća, proglašen je knjigom godine. Dosad je preveden na više od četrdeset jezika te prodan u desecima milijuna primjeraka. Nastavak Sjene vjetra, roman Anđelova igra, objavljen je na Svjetski dan knjige 23. travnja 2008. Treći roman iz serijala o Groblju zaboravljenih knjiga Zatočenik Neba objavljen je u studenom 2011.

scan i obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php 210

Sadržaj Povratak iz mraka Posljednja noć Chowbar Societyja Grad palača Plamena ptica Ime ponoći O autoru

211