Carlos Fuentes - Aura i Druge Pripovjesti

Carlos Fuentes

Aura i druge pripovijesti

Aura Manolu i Teri Barbachano

Muškarac lovi i bori se. Žena spletkari i sanja; ona je majka fantazije, bogova: posjeduje drugo viđenje, krila koja joj omogućavaju da leti u beskraj želje i mašte... Bogovi su poput ljudi: rađaju se i umiru na grudima žene... Jules Michelet Čitaš oglas: takva se ponuda ne sreće svaki dan. Ponovno čitaš taj oglas. Kao da je upućen tebi i nikome drugome. Rastreseno puštaš da pepeo cigarete padne u šalicu s čajem što ga piješ u ovoj prljavoj i jeftinoj kavani. Ponovno ćeš ga pročitati. Traži se mladi povjesničar. Uredan. Savjestan. S poznavanjem francuskog jezika. Sa savršenim poznavanjem francuskoga govornog jezika. Sposoban da obavlja tajničke poslove. Mlad, s poznavanjem francuskog, naročito ako je neko vrijeme živio u Francuskoj. Tri tisuće pesosa mjesečno, hrana i udobna, svijetla spavaća soba, pokraj radne sobe. Samo nedostaje tvoje ime. Samo nedostaje da crna istaknuta slova u oglasu izvijeste: Felipe Montero. Traži se Felipe Montero, bivši stipendist Sorbone, povjesničar zadužen za nekorisne datume, priviknut na iskapanje požutjelih papira, pomoćni profesor u privatnim školama, devetsto pesosa mjesečno. No da to pročitaš, posumnjao bi, pomislio bi da se radi o šali. Donceles 815. Dođite osobno. Nema broja telefona. Uzimaš novčanik i ostavljaš napojnicu. Misliš kako je neki drugi mladi povjesničar, sličnih uvjeta, već pročitao isti oglas i pohrlio, popunio mjesto. Pokušavaš to zaboraviti dok ideš prema uglu. Čekaš autobus, pališ cigaretu, ponavljaš u sebi datume koje moraš znati napamet da bi te ona uspavana djeca poštivala. Moraš se pripremiti. Stavljaš ruku u džep, igraš se bakrenim novčićima, na kraju izabereš trideset centavosa, stišćeš ih u šaci i pružaš ruku da čvrsto uhvatiš željeznu šipku autobusa nalik kamionu koji se nikada ne zaustavlja, teško se uguravaš medu stisnute putnike koji putuju stojećke, desnom se rukom pridržavaš za rukohvat, stišćeš novčanik o rebra i rastreseno stavljaš lijevu ruku na stražnji džep hlača u kojem držiš autobusne karte. Proživjet ćeš taj dan, jednak ostalima, i tek ćeš ga se sutradan sjetiti kada opet sjedneš za stol u kavani, naručiš doručak i otvoriš novine. Kad naideš na stranicu s oglasima, ondje će ponovno pisati istaknutim slovima: mladi povjesničar. Jučer se nitko nije javio. Pročitat ćeš oglas. Zaustavit ćeš se na posljednjem retku: četiri tisuće pesosa. Iznenadit ćeš se što netko stanuje u Ulici Donceles. Oduvijek si mislio da u staroj jezgri grada nitko ne živi. Polako koračaš, nastojiš razabrati broj 815 među tim zbijenim starim kolonijalnim palačama koje su sada pretvorene u radionice, u prodavaonice satova i cipela ili u maloprodaju svježe vode. Brojevi su promijenjeni, novi ispisani preko starih, pobrkani. Broj 13 pokraj broja 200, broj 47 na staroj keramičkoj pločici, ispod nje nova napomena ispisana kredom: sada 924. Podignut ćeš pogled do drugoga kata, ondje se ništa nije promijenilo. Ne uznemiruju glazbeni automati, ne svijetle živina svjetla, izložene tričarije ne rese ovo drugo lice građevina. Sklad kamena tezontle; niše sa svojim osakaćenim svecima okrunjenima golubicama, kamen izrađen u stilu meksičkog baroka, željezne rešetke na balkonima, uski prozori i limeni oluci, odvodi od pješčanika. Prozori zasjenjeni dugim zelenkastim zastorima,

3

kao ovaj prozor iza kojega se netko povlači kada ga pogledaš, gledaš ulazna vrata s hirovitim ukrasima vinove loze, spuštaš pogled do izblijedjela predvorja i pronalaziš broj 815, nekada broj 69. Uzalud udaraš tim kolutom, tom brončanom glavom psa, izlizanom, bez izbočina, nalik glavi psećeg fetusa u muzeju prirodnih znanosti. Umišljaš da ti se pas smiješi i ispuštaš njegov ledeni dodir. Vrata popuštaju pod laganim pritiskom tvojih prstiju i, prije no što uđeš, još jednom pogledaš preko ramena, namrštiš se jer duga kolona zaustavljenih autobusa i automobila rokće, zviždi, ispušta nezdrav dim u žurbi. Bezuspješno pokušavaš zadržati barem jednu sliku toga vanjskog, ravnodušnog svijeta. Zatvaraš vrata predvorja za sobom i nesigurno kročiš u tamu natkrivena prolaza, koji je zapravo dvorište, gdje možeš nanjušiti plijesan, vlagu biljaka, trule korijene, uspavan i težak miris. Uzalud tražiš svjetlo koje bi te vodilo. Tražiš kutiju šibica u džepu svoje jakne, ali te iz daljine upozorava piskutav i slab glas: - Ne... nije potrebno. Molim vas. Napravite trinaest koraka prema naprijed i naići ćete na stubište s desne strane. Popnite se, molim vas. Ima dvadeset dvije stube. Brojte ih. Trinaest. Desno. Dvadeset dva. Zapahnut će te vonj vlage i trulih biljaka dok brojiš svoje korake, najprije po kamenim pločama, a zatim po tom škripavom drvu, smekšanom od vlage u zatvorenom prostoru. Brojiš tihim glasom do dvadeset dva i zaustavljaš se s kutijom šibica u rukama, s novčanikom stisnutim uz rebra. Kucaš na vrata koja mirišu po staroj i vlažnoj borovini; tražiš kolut; na kraju guraš vrata i sada osjećaš tepih pod nogama, tanak tepih, loše postavljen, zbog kojega posrćeš i primjećuješ novo svjetlo, sivkasto i zasjenjeno, što osvjetljava okolinu. - Gospođo - kažeš jednoličnim glasom, jer misliš da si čuo glas žene - gospođo... - Sada nalijevo. Prva vrata. Budite ljubazni. Guraš vrata, više i ne očekuješ da ćeš naići na zatvorena vrata, već znaš da se sva vrata ovdje moraju gurnuti, i raspršena svjetla upleću se u tvoje trepavice, kao da prolaziš kroz nježnu svilenu paučinu. Gledaš samo te zidove s nejednakim odsjajima na kojima trepere mnoga svjetla. Uspijevaš naposljetku razabrati da su to svijećnjaci asimetrično postavljeni na potpornje između stupova. Slabašna svjetlost dopire i od drugih predmeta kao što su srebrna srca, kristalne bočice, obrubljena stakla, i tek iza toga treperavog sjaja ugledaš u dnu krevet i znak jedne ruke koja te priziva svojim naizmjeničnim pokretom. Uspijevaš je vidjeti kada okreneš leđa tom svodu pobožnih svjetala. Posrćeš kod podnožja kreveta; moraš ga zaobići da bi se približio uzglavlju. A ondje, neka malena spodoba gubi se u golemoj postelji; kad ispružiš ruku, ne dodiruješ drugu ruku već gusto krzneno klupko, uši neke spodobe koja gricka u ustrajnoj tišini i nudi ti svoje crvene oči: smiješiš se i miluješ zeca što leži pokraj ruke, koja napokon dodiruje tvoju prstima bez topline što se dugo zadržavaju na tvom vlažnom dlanu, okreću ga i primiču tvoje raširene prste jastuku, a ti ga dodiruješ ne bi li svoju ruku udaljio od te druge ruke. - Felipe Montero. Pročitao sam vaš oglas. - Da, znam. Oprostite, nema stolca. - U redu je. Ne brinite se. - Dobro. Molim vas, stanite postrance. Ne vidim vas dobro. Stanite na svjetlo. Tako. Jasno. - Pročitao sam vaš oglas... - Naravno. Pročitali ste ga. Mislite da ste kvalificirani? Avez-vous fait des études?1 - A Paris, Madame. - Ah, oui, ça me fait plaisir, toujours, toujours, d'entendre... oui... vous savez... on était tellement habitué... et après... Udaljit ćeš se kako bi svjetlo što se odbija od srebra, voska i stakla ocrtalo tu svilenu mrežicu u kojoj je skupljena posve bijela kosa koja obrubljuje lice gotovo infantilno od tolike starosti. Puceta zakopčana do bijelog ovratnika iz kojega se izvija vrat do ušiju skrivenih u 1

Jeste li studirali? U Parizu, gospođo. Ah, da, tako mi je drago, uvijek, uvijek, čuti... da... znate... čovjek se navikne... i onda...

4

mrežici, plahte i pokrivači skrivaju cijelo tijelo osim ruku umotanih u vuneni šal i blijedih šaka koje se odmaraju na trbuhu: možeš se usredotočiti samo na to lice dok te jedan pokret zeca ne navede da skreneš pogled i promotriš mrvice, korice kruha što se rasipaju po pokrivačima od crvene svile, izlizanima i bez sjaja. - Prijeći ću na stvar. Ne preostaje mi mnogo godina života, gospodine Montero, i zbog toga sam odlučila odstupiti od navika koje sam imala cijeli život i dati oglas u novine. - Da, zbog toga sam ovdje. - Da. Dakle, prihvaćate. - Pa, volio bih znati nešto više... - Naravno. Znatiželjni ste. Ona će te zateći kako promatraš noćni ormarić, raznobojne bočice, čaše, aluminijske žličice, poredane kutijice s tabletama, i one čaše na podu, umrljane bjeličastom tekućinom, nadohvat ruke ženi koja leži na tom niskom krevetu. Zatim, kada zec skoči i nestane u mraku, primijetiš da je krevet tek malo odignut od poda. - Nudim vam četiri tisuće pesosa. - Da, tako kaže današnji oglas. - Ah, već je izašao. - Da, već je izašao. - Radi se o papirima moga muža, generala Llorentea. Moraju biti sređeni prije nego umrem. Moraju biti objavljeni. Tako sam nedavno odlučila. - A zar ne bi mogao sam general...? - Umro je prije šezdeset godina, gospodine. To su njegova nedovršena sjećanja. Moraju se dovršiti. Prije no što umrem. - Ali... - Ja ću vam sve reći. Naučit ćete pisati u stilu moga muža. Bit će vam dovoljno da pročitate i sredite papire pa da se oduševite tom prozom, tom lakoćom, tom, tom... - Da, razumijem. - Saga. Saga. Gdje si? Ici, Saga...2 - Tko? - Moja pratilja. - Zec? - Da, vratit će se. Podignut ćeš oči koje si držao spuštene, ona je već zatvorila usne, no te riječi - vratit će se i dalje čuješ kao da ih starica izgovara u tom trenutku. Nepomične su. Gledaš iza sebe; zasljepljuje te sjaj treptave aureole religioznih predmeta. Kad ponovno pogledaš gospođu, osjećaš da su se njezine oči širom otvorile i da su svijetle, vodenaste, goleme, gotovo iste boje kao žućkasta rožnica koja ih okružuje, te samo crna točka zjenice narušava tu svjetloću, prije nekoliko trenutaka nestalu u debelim naborima spuštenih kapaka koji kao da zaklanjaju pogled što se ponovno skriva, povlači se, pomisliš, u dubinu svoje suhe duplje. - Dakle, ostat ćete? Vaša je soba gore. U nju dopire svjetlo. - Možda bi, gospođo, bilo bolje da vam ne smetam. Mogu i dalje živjeti gdje sam živio dosad i pregledavati papire kod svoje kuće... - Moji su uvjeti da živite ovdje. Nema mnogo vremena. - Ne znam... - Auro... Gospođa se prvi put pomaknula otkad si ušao u njezinu spavaću sobu; kad je ponovno ispružila svoju ruku, osjećaš uzbuđeno disanje pokraj sebe, a između žene i tebe pruža se druga ruka koja dodiruje staričine prste. Pogledaš ustranu i djevojka je ondje, ta djevojka kojoj ne uspijevaš vidjeti cijelo tijelo jer je tako blizu i njezino je pojavljivanje tako neočekivano, bez ikakva šuma - čak i bez onih šumova koji se ne čuju, ali su stvarni jer ih se odmah sjetimo, jer su, unatoč svemu, jači od tišine koja ih prati. - Rekla sam vam da će se vratiti... - Tko? 2

Ovamo, Saga...

5

- Aura. Moja pratilja. Moja nećakinja. - Dobar dan. Djevojka će nagnuti glavu, a starica će, istovremeno kad i ona, oponašati taj pokret. - Ovo je gospodin Montero. Živjet će s nama. Napravit ćeš nekoliko koraka da izbjegneš svjetlost svijećnjaka koja te zasljepljuje. Djevojka ima sklopljene oči, ruke prekrižene na jednom bedru: ne gleda te. Polako otvara oči, kao da se pribojava bljeska u sobi. Napokon uspijevaš vidjeti te oči nalik moru u svom prelijevanju, stvaranju pjene, vraćanju zelenoj mirnoći, svjetlucanju poput vala: gledaš ih i ponavljaš sebi da to nije istina, da su to samo lijepe zelene oči kao i sve lijepe zelene oči koje si upoznao ili ćeš upoznati. Ipak, ne varaš se: te se oči prelijevaju, mijenjaju, kao da ti nude neki krajolik što ga samo ti možeš naslutiti i poželjeti. - Da. Živjet ću s vama. II Starica će se nasmiješiti, čak će se i nasmijati svojim piskutavim glasom i reći ti da joj je drago što si to voljan učiniti i da će ti djevojka pokazati sobu, dok ti misliš na plaću od četiri tisuće pesosa, na rad koji može biti ugodan jer voliš takve sitničave istraživačke poslove koji isključuju fizički napor i gnjavažu s drugim ljudima. Na sve to misliš slijedeći djevojku primjećuješ da je ne pratiš pogledom nego sluhom: slijediš šuškanje suknje, šuštanje tafta - i već si nestrpljiv da ponovno pogledaš te oči. Penješ se za tim šumom u tami, još uvijek nepriviknut na mrak: prisjećaš se da je vjerojatno već šest sati i iznenađuje te poplava svjetlosti u tvojoj sobi kada Aurina ruka gurne vrata -još jedna vrata bez ključanice - i, odmaknuvši se od njih, kaže ti: - Ovo je vaša soba. Očekujemo vas na večeri za jedan sat. I udaljit će se, s tim šuštanjem tafta, a da nećeš uspjeti još jednom vidjeti njezino lice. Zatvaraš - guraš vrata za sobom, i podižeš pogled prema velikom tavanskom prozoru koji zamjenjuje strop. Smiješiš se kada vidiš da je svjetlost sutona dovoljna da te zabljesne za razliku od polutame ostatka kuće. Veselo provjeravaš mekoću madraca na krevetu od pozlaćena metala i pogledom prelaziš preko sobe: tepih od crvene vune, zidovi presvučeni tapetama zlatne i maslinaste boje, naslonjač od crvena baršuna, stari radni stol, orahovo drvo i zelena koža, starinska petrolejka, mutna svjetlost tvojih noći istraživačkoga rada, polica obješena iznad stola, nadohvat tvoje ruke, s tvrdo uvezanim svescima. Krećeš prema drugim vratima i, gurnuvši ih, ugledaš kupaonicu koja je već izašla iz mode: kada s četiri noge s oslikanim cvjetićima na porculanu, plavi umivaonik, neudobna zahodska školjka. Promatraš se u velikom ovalnom zrcalu na ormaru, također od orahovine, koji se nalazi u kupaonici. Mičeš svoje guste obrve, velike i pune usne koje zamagle zrcalo; sklapaš svoje crne oči, a kad ih otvoriš, zamagljenosti će već nestati. Prestaješ zadržavati disanje i prelaziš rukom preko tamne i glatke kose; dodiruješ svoj pravilni profil, mršave obraze. Kad zamagljenost ponovno prekrije tvoje lice, ponavljat ćeš to ime, Aura. Gledaš na sat, pošto si popušio dvije cigarete ležeći na krevetu. Ustaješ, odijevaš sako i prolaziš češljem kroz kosu. Guraš vrata i pokušavaš se prisjetiti puta koji si prešao penjući se do sobe. Želiš ostaviti otvorena vrata da bi te svjetlost petrolejke vodila: ali to nije moguće, jer se zbog težine zatvaraju. Mogao bi se zabaviti njihanjem tih vrata. Mogao bi uzeti petrolejku i sići s njom. Odustaješ, jer ti je već jasno daje ova kuća uvijek mračna. Morat ćeš je upoznavati i prepoznavati po dodiru. Oprezno se krećeš poput slijepca, ispruženih ruku, dodirujući zid i, sasvim neočekivano, tvoje rame stisne prekidač električnog svjetla. Zaustavljaš se, teturajući, usred osvijetljena hodnika, dugog i ogoljenog. U dnu, rukohvat i vijugavo stubište. Silaziš brojeći stube: druga navika koju ti je odmah nametnula kuća gospođe Llorente. Spuštaš se brojeći i ustukneš kada ugledaš crvene oči zeca koji ti odmah okrene leđa i pobjegne u skokovima. Nemaš vremena zaustaviti se u predvorju jer će te Aura čekati sa svijećnjakom u ruci na poluotvorenim vratima zatamnjenih stakala. Koračaš prema njoj smiješeći se; zastaješ kad 6

čuješ bolno mijaukanje nekoliko mačaka - da, zastaješ da slušaš, već u Aurinoj blizini, da se uvjeriš da se doista radi o nekoliko mačaka - i pratiš je u dnevni boravak. - To su mačke - reći će Aura - u ovom dijelu grada ima mnogo miševa. Prolazite kroz salon: pokućstvo presvučeno zagasitom svilom, vitrine s porculanskim lutkama, glazbeni satovi, ukrasi i kristalne kugle; tepisi s perzijskim uzorkom, slike s bukoličkim prizorima, teški, zeleni baršunasti zastori. Aura je odjevena u zeleno. - Jeste li se udobno smjestili? - Da. Ali moram otići kući po neke stvari gdje... - Nije potrebno. Sluga je već otišao po njih. - Niste se trebali zamarati. Hodajući iza nje, ulaziš u blagovaonicu. Ona će staviti svijećnjak na sredinu stola; osjećaš vlažnu hladnoću. Svi su zidovi salona prekriveni tamnim drvom, izrezbarenim u gotičkom stilu, sa šiljastim lukovima i šutljivim rozetama. Mačke su prestale mijaukati. Kad sjedneš, primjećuješ da su postavljena četiri pribora za jelo i da su na stolu dva topla pladnja ispod srebrnih zdjela i jedna stara i svjetlucava boca, prekrivena zelenkastom plijesni. Aura će otklopiti zdjelu. Udišeš reski miris bubrega u umaku od luka koji ti ona stavlja na tanjur dok ti uzimaš staru bocu i puniš izbrušene kristalne čaše crvenkastom, gustom tekućinom. Pokušavaš znatiželjno pročitati etiketu vina, ali plijesan to onemogućuje. S drugoga pladnja Aura uzima nekoliko cijelih pečenih rajčica. - Oprostite - kažeš, gledajući ostala dva pribora i dva slobodna stolca - očekujemo li još nekoga? Aura nastavlja s posluživanjem rajčica. - Ne. Gospođa Consuelo večeras osjeća slabost. Neće nam se pridružiti. - Gospođa Consuelo? Vaša teta? - Da. Moli vas da dođete k njoj nakon večere. Jedu u tišini. Piju to posebno gusto vino, a ti ponekad skrećeš pogled kako te Aura ne bi iznenadila u toj hipnotičkoj nedoličnosti koju ne možeš kontrolirati. A čak i tada želiš zadržati u duhu djevojčine crte lica. Svaki put kad skreneš pogled, zaboravljaš ih i neka neizbježna hitnost primorava te da je ponovno pogledaš. Ona, kao i obično, ima spušten pogled, a ti, tražeći kutiju cigareta u džepu sakoa, pronalaziš ključić, sjetiš se i kažeš Auri: - Ah! Zaboravio sam da je jedna ladica u mom stolu zaključana. Ondje su moje isprave. A ona prošapće: - Dakle... želite izaći? Izgovara to kao prigovor. Osjećaš zbunjenost i pružaš ruku s ključićem obješenim o jedan prst, daješ joj ga. - Nije hitno. No ona odbija dodir tvojih ruku, još uvijek svoje ruke drži na krilu, napokon podiže pogled i počinješ sumnjati u svoje osjete, pripisuješ vinu ošamućenost, mučninu koju kod tebe izazivaju te zelene, čiste i sjajne oči, i staneš iza Aure, milujući drveni naslon gotičkog stolca, ne usuđujući se dodirnuti gola djevojčina ramena, nepomičnu glavu. Teško se suzdržavaš, skrećeš pažnju na jedva čujno lupkanje kuhinjskih vrata iza tvojih leđa, razlučuješ dva slikovita elementa u blagovaonici: krug postojane svjetlosti koju baca svijećnjak, osvjetljavajući stol i jedan ukrašeni završetak zida, i veći krug, koji okružuje prvi, što ga stvara sjena. Naposljetku skupiš hrabrost da joj se približiš, da joj uzmeš šaku, raširiš je, i staviš ključić, poklon, na taj glatki dlan. Vidjet ćeš je kako stišće šaku, traži tvoj pogled, šapće: - Hvala... Zatim ustaje, brzo napušta blagovaonicu. Sjedaš na Aurino mjesto, protežeš noge, pališ cigaretu, preplavljen zadovoljstvom kakvo nikada nisi osjetio. Znao si da ga imaš, ali ga tek sada u potpunosti iskušavaš, oslobađajući ga, izbacujući ga na površinu jer znaš da će ovaj put naići na odgovor... A gospođa Consuelo te čeka: ona ti je to najavila: čeka te poslije večere...

7

Zapamtio si put. Uzimaš svijećnjak i prolaziš dnevnim boravkom i predvorjem. Prva vrata pred tobom, to su staričina vrata. Kucaš člancima prstiju, ne dobivaš nikakav odgovor. Ponovno kucaš. Guraš vrata: ona te čeka. Oprezno ulaziš, šapćeš: Gospođo... Gospođo... Ona te nije čula, jer je nalaziš kako kleči pred tim zidom pobož-nosti, glave naslonjene na stisnute šake. Vidiš je izdaleka: kleči, zaogrnuta haljetkom od grube vune, glave uronjene u mršava ramena: mršava poput srednjovjekovne skulpture, bolesno mršava: ispod haljetka izviru noge kao dvije niti, mlohave, prekrivene oteklinama od crvenog vjetra; misliš na neprestano trenje grube vune po koži, dok ona ne podigne šake i udahne bez napora, kao da je započela bitku protiv slika koje, kad se približiš, počinješ razabirati: Krist, Marija, sveti Sebastijan, sveta Lucija, arhanđeo Mihael, nasmiješeni demoni, jedini nasmiješeni na ovoj ikonografiji boli i srdžbe: nasmiješeni zato što na toj staroj gravuri osvijetljenoj svijećama zabijaju trozubi harpun u kožu osuđenih, polijevaju ih kotlovima uzavrele vode, siluju žene, opijaju se, uživaju u slobodi koja je svecima uskraćena. Prilaziš toj središnjoj slici, okruženoj suzama ožalošćene Bogorodice, krvlju Razapetoga, užitkom Lucifera, srdžbom arhanđela, utrobama konzerviranima u bočicama s alkoholom, srebrnim srcima: gospođa Consuelo, klečeći, prijeti stisnutim šakama, mrmlja riječi koje sada, već u njezinoj blizini, možeš čuti: - Dodi, Božji grade; odjekni trubljo Gabrijelova; jao, koliko svijetu treba da umre! Udara se o prsa dok se ne sruši pred slikama i svijećnjacima od napadaja kašlja. Ti je hvataš za laktove, nježno je vodiš prema krevetu, iznenađuje te ženina veličina: gotovo kao djevojčica, svinuta, pogrbljena, s iskrivljenom kralježnicom: da je ne pridržavaš, znaš da bi se morala četveronoške vratiti u krevet. Polažeš je u veliku postelju s mrvicama kruha i starim pokrivačima, pokrivaš je, čekaš da se njezino disanje ujednači dok joj suze nehotice klize po blijedim obrazima. - Oprostite... Oprostite, gospodine Montero... Nama starima samo preostaje... zadovoljstvo pobožnosti... Dodajte mi rupčić, molim vas. - Gospođica Aura mi je rekla... - Da, točno. Ne želim da gubimo vrijeme... Morate... morate što prije započeti s radom... Hvala... - Pokušajte se odmoriti. - Hvala... Uzmite... Starica će prinijeti ruku ovratniku, otkopčat će ga, spustiti glavu da bi izvadila tu ljubičastu izlizanu svilenu vrpcu koju ti sada izručuje: vrpca je teška jer je na njoj obješen bakreni ključ. - U onome kutu... Otvorite onu škrinju i donesite papire koji se nalaze na desnoj strani, povrh ostalih... zavezani su žutom vrpcom... - Ne vidim dobro... - Ah, da... Ja sam tako naviknuta na tamu. S moje desne strane... Hodajte i naići ćete na škrinju... To je stoga što su nas zazidali, gospodine Montero. Sve su oko nas izgradili, oduzeli su nam svjetlo. Htjeli su me primorati da prodam kuću. Samo preko nas mrtvih. Ova je kuća puna uspomena za nas. Samo će me mrtvu odavde izvući... To je to. Hvala. Možete započeti s čitanjem toga dijela. Kad pročitate, dat ću vam ostale papire. Laku noć, gospodine Montero. Hvala. Pogledajte, vaš se svijećnjak ugasio. Upalite ga vani, molim vas. Ne, ne, neka ključ ostane kod vas. Uzmite ga. Imam povjerenja u vas. - Gospođo... U tom je kutu leglo miševa... - Miševa? Nikada tamo ne odlazim... - Trebali biste dovesti mačke ovamo. - Mačke? Koje mačke? Laku noć. Spavat ću. Umorna sam. - Laku noć. III Te iste noći čitaš požutjele papire ispisane tintom boje gorčice; gdjegdje su probušeni, zbog nepažnje, žarom cigarete ili umrljani muhama. Francuski jezik generala Llorentea nije baš tako besprijekoran kao što mu to pridaje njegova žena. Kažeš sebi da ti možeš znatno 8

poboljšati stil, zgusnuti tu raspršenu naraciju prošlih činjenica: djetinjstvo na imanju u Oaxaci u 19. stoljeću, vojno školovanje u Francuskoj, prijateljstvo s vojvodom Mornyjem, s uskim krugom oko Napoleona III., povratak u Meksiko u stožeru Maksimilijana, svečanosti i noćne zabave Carstva, bitke, propast, brdo Campanas, progonstvo u Pariz. Ništa što i drugi ne bi mogli ispripovijedati. Svlačiš se razmišljajući o izopačenom hiru starice, o lažnoj vrijednosti koju pridaje ovim sjećanjima. Liježeš, smiješeći se, misleći na svoje četiri tisuće pesosa. Spavaš bez snova, sve dok te snop svjetlosti ne probudi u šest ujutro, jer ovaj stakleni strop nema zastora. Pokrivaš oči jastukom i pokušavaš ponovno zaspati. Za deset minuta već zaboravljaš što si naumio i krećeš prema kupaonici u kojoj nalaziš sve svoje stvari složene na jednom stoliću i malobrojna odijela obješena u ormaru. Završavaš s brijanjem kada neko preklinjuće i bolno mijaukanje naruši tišinu jutra. Dopire do tvojih ušiju s okrutnim, prodornim odjekom preklinjanja. Pokušavaš odrediti odakle dopire: otvaraš vrata koja vode u hodnik i ondje ništa ne čuješ: to mijaukanje dopire iz visine, kroz tavanski prozor. Brzo se popneš na stolac, sa stolca na radni stol i oslanjajući se na police za knjige uspijevaš dosegnuti prozor, otvoriti jedno krilo, s naporom se podići i baciti pogled na bočni vrt, na taj kvadratni prostor s tisovim drvećem i zapletenim kupinama gdje se pet, šest, sedam mačaka, jedne na drugima - ne možeš ih izbrojiti: ne možeš se držati za prozor dulje od jedne sekunde - valjaju obuzete žarom, ispuštajući neprozirnu paru i vonj zapaljene dlake. Kada se napokon strovališ u naslonjač, sumnjaš jesi li to doista vidio; možda si samo pridodao tu sliku zastrašujućem mijaukanju koje uporno traje, zatim se smanjuje i naposljetku prestaje. Odijevaš košulju, prelaziš papirom po vrhovima svojih crnih cipela i ovaj put čuješ poziv zvonca koje kao da prolazi hodnikom kuće i približava se tvojim vratima. Izviruješ na hodnik; Aura hoda sa zvoncem u ruci, spušta glavu kada te ugleda, kaže ti da je doručak spreman. Pokušavaš je zaustaviti, no Aura se već spušta zavojitim stubama, zvoneći zvoncem obojenim u crno kao da mora probuditi čitavo konačište, čitav internat. Slijediš je, samo u košulji, no kad stigneš u predvorje, više je nema. Vrata staričine sobe otvaraju se iza tvojih leda: uspijevaš vidjeti tek ruku koja proviruje iza jedva otvorenih vrata, stavlja to porcu-lansko posude u predvorje i povlači se, zatvarajući vrata za sobom. U blagovaonici nađeš poslužen doručak: ovaj put samo jedan pribor. Brzo jedeš, vraćaš se u predvorje, kucaš na vrata gospode Con-suele. Slabašan i piskutav glas moli te da udeš. Ništa se nije promijenilo. Vječna tama. Svjetlucanje svijećnjaka i čudesnost srebra. - Dobro jutro, gospodine Montero. Jeste li dobro spavali? - Da. Čitao sam dokasna. Gospođa će mahnuti rukom kao da želi da se udaljiš. - Ne, ne, ne. Nemojte mi odmah reći svoje mišljenje. Radite na tom rukopisu, a kada završite, dat ću vam ostale papire. - Dobro, gospođo. Mogu li otići u vrt? - Koji vrt, gospodine Montero? - Onaj iza moje sobe. - Ova kuća nema vrta. Izgubili smo ga kada su počeli graditi oko kuće. - Pomislio sam da bih mogao bolje raditi na zraku. - Ova kuća ima samo ono mračno dvorište kroz koje ste prošli kad ste ušli. Ondje moja nećakinja uzgaja neke biljke kojima ne treba svjetlo. Ali to je sve. - Dobro, gospođo. - Želim se odmarati cijeli dan. Posjetite me večeras. - Dobro, gospođo. Cijeli dan pregledavaš papire, prepisuješ odlomke koje namjeravaš zadržati, ispisuješ ponovno one koji ti se čine slabima, pušiš cigaretu za cigaretom i razmišljaš kako moraš sporije raditi da bi taj unosni posao što dulje potrajao. Ako uspiješ uštedjeti barem dvanaest tisuća pesosa, moći ćeš otprilike godinu dana posvetiti svom vlastitom djelu koje si odgodio, gotovo zaboravio. Svom velikom sabranom djelu o otkrićima i španjolskim osvajanjima Amerike. Djelu, koje bi predstavljalo sažetak svih raspršenih kronika, činilo ih čitljivima, koje bi povezalo sve pothvate i pustolovine zlatnoga vijeka, sve ljudske uzore i renesansno doba. 9

Na kraju, zapravo, zapostavljaš dosadne papire carskoga vojnika i počinješ raditi na razvrstavanju i sažecima vlastita djela. Vrijeme prolazi, i tek kad ponovno začuješ zvonce, pogledaš na sat, navučeš sako i silaziš u blagovaonicu. Aura već sjedi; ovaj put čelo stola zauzima gospoda Llorente, omotana u svoj šal i haljinu, s mrežicom u kosi, nagnuta nad tanjurom. No i četvrti je pribor postavljen. Primijetiš to usput; više te ne zabrinjava. Ako cijena tvoje buduće stvaralačke slobode uključuje prihvaćanje svih hirova ove starice, platit ćeš to bez poteškoća. Dok je gledaš kako srče juhu, pokušavaš procijeniti njezinu starost. U određenom trenutku više nije moguće razabrati protok vremena: gospođa Consuelo već je odavno prešla tu granicu. General je ne spominje u onom dijelu memoara koji si pročitao. No ako je general imao četrdeset dvije godine u vrijeme francuske invazije i umro 1901., četrdeset godina kasnije, znači da je umro u dobi od osamdeset dvije godine. Oženio se gospođom Consuelo nakon poraza kod Querctara i progona, no ona je tada bila još djevojčica... Datumi su ti se pobrkali jer je gospoda počela govoriti svojim piskutavim polaganim šaptom, tim ptičje kreštavim glasom; govori Auri, a ti slušaš, usredotočen na jelo, to naširoko nabrajanje žalopojki, boli, sumnji u bolesti, pa žaljenja zbog cijena lijekova, vlage u kući. Želiš se umiješati u razgovor i pitati za slugu koji je jučer otišao po tvoje stvari, a kojega nikada nisi vidio, jer on nikada nije postavio stol: pitao bi to da te odjednom nije iznenadila Aura, koja do tog trenutka nije otvorila usta, jedući nekako mehanički fatalno, kao da očekuje nečiji tudi poticaj da uzme žlicu, nož, razreze bubrege - osjećaš ponovno u ustima te dijetalne bubrege, vrlo očito omiljenu hranu u kući - i prinese ih ustima. Brzo skrećeš pogled od tete do nećakinje, pa od nećakinje do tete, no gospođa Consuelo u tom času zaustavi svaki pokret, u isto vrijeme Aura odlaže nož na tanjur i ostaje nepomična, a ti se prisjećaš da je djelić sekunde prije gospođa Consuelo učinila isto. Nekoliko trenutaka šute: ti završavaš jelo, a one, nepomične kao kipovi, gledaju te kako jedeš. Na kraju gospođa kaže: - Umorila sam se. Ne bih smjela jesti za stolom. Dođi, Auro, otprati me u sobu. Gospođa će nastojati zadržati tvoju pažnju: gledat će ravno u tebe kako bi i ti nju morao gledati, iako riječi upućuje nećakinji. Moraš se napregnuti da se otrgneš tom pogledu otvorenom, jasnom, žućkastom, bez koprene i nabora koji ga običnu zastiru - i da usredotočiš svoj pogled na Auru, koja pak netremice gleda u neku izgubljenu točku i nečujno miče usnama, ustaje čineći iste pokrete koje joj ti pridaješ u snovima, uzima pogrbljenu staricu za ruke i polako je izvodi iz blagovaonice. Sam, poslužuješ sebi kavu koja je ondje od početka ručka, hladnu kavu koju srčeš dok se mrštiš i pitaš se ne posjeduje li starica neku tajnu moć nad djevojkom, nije li djevojka, tvoja lijepa Aura, odjevena u zeleno, možda zatvorena protiv svoje volje u ovoj staroj i mračnoj kući. Međutim, lako bi mogla pobjeći dok starica drijema u svojoj mračnoj sobi. I brzo se nižu slike u tvojoj mašti: možda Aura čeka da je ti spasiš iz okova koje joj je zbog nekakva tajanstvenog razloga nametnula hirovita i neuravnotežena starica. Prisjećaš se Aure prije nekoliko trenutaka: beživotna, otupjela od straha, ne može govoriti pred tom tirankom, miče usnama u tišini kao da te šutke preklinje daje oslobodiš, do te mjere je zatvorenica da oponaša sve pokrete gospode Consuelo, kao da joj je dopušteno samo ono što čini starica. Slika te potpune odsutnosti duha stvara u tebi želju za pobunom: krećeš prema drugim vratima, onima koja gledaju na predvorje u podnožju stuba, onima koja se nalaze pokraj staričine sobe: ondje vjerojatno živi Aura; nema druge sobe u kući. Guraš vrata i ulaziš u tu sobu, također mračnu, okrečenih zidova, u kojoj je jedini ukras jedan crni Krist. Na lijevoj strani ugledaš vrata koja vjerojatno vode u staričinu spavaću sobu. Prilaziš im, hodajući na vršcima prstiju, stavljaš ruku na drvo i odustaješ od svoga nauma: moraš nasamo razgovarati s Aurom. Ako Aura želi da joj pomogneš, ona će doći u tvoju sobu. I sjediš ondje, zaboravljajući na požutjele papire, na svoje bilješke, misleći samo na nedostižnu ljepotu Aure - što više misliš na nju, više će biti tvoja, ne samo zato što misliš na njezinu ljepotu i želiš je, nego i zato što je sada želiš da bi je oslobodio: pronašao si moralan razlog za svoju želju; osjećaš se nedužno i zadovoljno - a kad ponovno začuješ poziv zvonca, 10

ne spuštaš se na večeru jer ne možeš još jednom podnijeti isti prizor kao za vrijeme ručka. Možda će Aura shvatiti i doći do tebe poslije večere. S naporom nastavljaš pregledavati papire. Umoran, polako se svlačiš, padaš u postelju, ubrzo zaspiš i prvi put nakon mnogo godina sanjaš, sanjaš samo jedno, sanjaš tu mršavu ruku koja kreće prema tebi sa zvoncem, vičući da odeš, da svi odu, a kad se lice praznih očiju približi tvojemu, budiš se s nijemim krikom, u znoju, i osjećaš kako neke ruke miluju tvoje lice i kožu, osjećaš te usne što šapću tihim glasom, tješe te, traže od tebe da se smiriš, traže nježnost. Pružaš ruke da pronađeš drugo tijelo, golo, koje će tada lagano zamahnuti ključićem što ga prepoznaješ, a s njim i ženu koja liježe na tebe i ljubi te, prekriva ti tijelo poljupcima. Ne možeš je vidjeti u tami noći bez zvijezda, ali na njezinoj koži osjećaš miris biljaka iz dvorišta, na rukama osjećaš vrlo nježnu i požudnu kožu, u njezinim njedrima dodiruješ cvijet prošaran osjetljivim venama, ponovno je ljubiš i ne tražiš da išta kaže. Odvojivši se iscrpljeno iz njezina zagrljaja, čuješ je kako šapće: "Ti si moj suprug." Ti pristaješ: ona će reći da sviće; pozdravit će se s tobom govoreći da te noćas očekuje u svojoj sobi. Ti opet pristaješ, prije no što padneš u san, olakšan, lagan, ispražnjen od zadovoljstva, osjećajući na jagodicama prstiju Aurino tijelo, njezino drhtanje, njezino predavanje: djevojčicu Auru. Jedva se budiš. Članci prstiju kucaju nekoliko puta, a ti se teško dižeš iz kreveta, mrmljajući; s druge strane vrata Aura će ti reći da ne otvaraš: gospođa Consuelo želi razgovarati s tobom, čeka te u svojoj sobi. Deset minuta nakon toga ulaziš u svetište udovice. Zamotana je, čvrsto zaklonjena pletenim pokrivačima. Prilaziš nepomičnom obrisu, njenim sklopljenim očima iza ljepljivih kapaka, naboranih i bjeličastih: gledaš te vrećaste nabore na obrazima, taj potpuni zamor kože. Ne otvarajući oči, reći će ti: - Jeste li donijeli ključ? - Da... Mislim da jesam. Da, ovdje je. - Možete početi čitati drugi svezak. Na istom mjestu, s plavom vrpcom. Odlaziš, ovaj put s gađenjem, do te škrinje oko koje skakuću miševi, proviruju svojim sjajnim očicama između trulih podnih dasaka i trčkaraju do rupa u oljuštenom zidu. Otvaraš škrinju i vadiš drugi svezak papira. Vraćaš se do podnožja kreveta; gospođa Consuelo miluje svoga bijelog zeca. Iz zakopčanoga grla starice izvit će se to potmulo kokodakanje: - Ne volite životinje? - Ne. Ne naročito. Možda zato što nikada nisam imao nijednu. - Dobri su prijatelji, dobro društvo. Pogotovo kada nas sustigne starost i samoća. - Da. Vjerojatno. - To su prirodna bića, gospodine Montero. Bića bez iskušenja. - Kako ste rekli da se zove? - Zečica? Saga. Mudra. Slijedi svoje nagone. Prirodna je i slobodna. - Mislio sam da je zec. - Ah, vi to još ne znate razlikovati. - Pa, važno je da se ne osjećate osamljenom. - Oni žele da budemo same, gospodine Montero, jer kažu da je samoća potrebna da bi se dosegnula svetost. Zaboravljaju daje u samoći iskušenje veće. - Ne razumijem vas, gospodo. - Ah, bolje, bolje. Možete nastaviti s radom. Okrećeš joj leđa. Hodaš prema vratima. Izlaziš iz sobe. U predvorju stišćeš zube. Zašto nemaš hrabrosti reći joj da voliš djevojku? Zašto ne udeš i kažeš joj, jednom za svagda, da želiš odvesti Auru sa sobom kada završiš s poslom? Ponovno krećeš prema vratima; guraš ih, još uvijek kolebajući se, i kroz procijep vidiš gospođu Consuelo koja je ustala, uspravna, promijenjena, s tom tunikom u rukama: s tom plavom tunikom sa zlatnim pucetima, s crvenim naramenicama, s blistavim znamenjem okrunjena orla, s tom tunikom koju starica divlje

11

grize, nježno ljubi, stavlja je na ramena da bi se u jednom koraku okrenula u drhtavu plesu. Zatvaraš vrata. Da: imala sam petnaest godina luid sam ga upoznala - čitaš u drugome svesku memoara - elle avait quinze ans lorsque je l'ai connue et, si j'ose le dire, ce sont ses yeux verts qui ontfait ma perdition3: zelene Consueline oči, imala je petnaest godina 1867. kada se general Llorente njome oženio i odveo je u Pariz, u progonstvo. M a jeune poupée,4 napisao je general u trenucima inspiracije, ma jeune poupée aux yeux verts; je t'ai comblée d'amour5: opisao je kuću u kojoj su živjeli, šetnje, balove, kočije, svijet Drugoga carstva, bez naročite vrijednosti, naravno. J'ai même supporte ta haine des chats, moi qu'aimais tellement lesjolies bétes6... Jednog ju je dana našao raširenih nogu, zadignute krinoline s prednje strane, kako muči jednog mačka i nije znao kako bi joj prizvao pažnju jer mu se učinilo da tufaisais ça d'une fagon si innocent, par pur enfantillage7 i čak ga je uzbudio taj događaj te ju je te noći ljubio, ako vjeruješ u ono što čitaš, pretjerano strastveno, parce que tu m'avais dit que torturer les chats était ta manière à toi de rendre notre amour favorable, par un sacrifice symbolique8... Izračunao si: gospođa Consuelo trebala bi danas imati sto devet godina... zatvaraš svezak. Imala je četrdeset devet kad joj je umro suprug. Tu sais si bien t'hahiller, ma douce Consuelo, toujours drappé dans des velours verts, verts comme tes yeux. J e pense que tu seras toujours belle, même dans cent ans9... Uvijek odjevena u zeleno. Uvijek lijepa, čak i nakon sto godina. Tu es si fière de ta beaute: que ne ferais-tu pas pour restér toujours jeune?10 IV Zatvorivši ponovno svezak, znaš da je to razlog zbog čega Aura živi u ovoj kući: da bi održala trajnom iluziju mladosti i ljepote te jadne, poludjele starice. Aura, zatvorena poput zrcala, kao još jedna ikona na ovom pobožnom zidu, okamenjena kao zavjeti, sačuvana srca, demoni i zamišljeni sveci. Bacaš papire na jednu stranu i silaziš, zamišljajući jedino mjesto gdje bi Aura mogla biti tijekom jutra: mjesto koje joj je odredila ta lakoma starica. Nalaziš je u kuhinji, tako je, u trenutku kada reže glavu jednom jarcu: mučno ti je od pare što se diže iz prerezana vrata, od vonja prolivene krvi, ukočenih i razrogačenih očiju životinje: iza tog prizora gubi se Aura, jedva odjevena, raspuštene kose, umrljana krvlju, koja te gleda ne prepoznajući te i nastavlja svoj posao krvnika. Okrećeš joj leđa: ovaj put ćeš razgovarati sa staricom, bacit ćeš joj u lice njezinu sebičnost, njezino gnusno tiranstvo. Jednim udarcem otvaraš vrata i ugledaš je, iza koprene svjetla, kako stoji, ispunjavajući svoj zadatak u zraku: vidiš je s rukama u pokretu što se pružaju po zraku: jedna šaka ispružena i stisnuta, kao da se napreže da nešto zaustavi, druga stisnuta oko nekog predmeta u zraku, povremeno se zabija na isto mjesto. Odmah zatim starica će protrljati ruke o grudi, uzdahnuti, početi ponovno rezati zrak, kao da - tako je, vidjet ćeš to jasno: kao da dere kožu nekoj životinji... Otrčiš u predvorje, u dnevni boravak, u blagovaonicu, u kuhinju gdje Aura polako dere kožu jarcu, iscrpljena poslom, ne čuje tvoj ulazak, ni tvoje riječi, samo te gleda kao da si od zraka. 3

imala je petnaest godina kad sam je upoznao i, kako bih to rekao, upropastile su me njezine zelene oči Moja mlađahna lutkice 5 moja mlađahna lutkice zelenih očiju; obasuo sam te ljubavlju 6 Čak sam strpljivo podnosio i tvoju mržnju prema mačkama, a tako sam volio te lijepe životinje... 7 izvodila si to tako nevino, onako posve djetinjasto 8 jer si mi rekla da je mučenje mačaka tvoj način da našu ljubav učiniš poticajnom, tim simboličnim žrtvovanjem 9 Tako se lijepo znaš odjenuti, mila moja Consuelo, uvijek si obavijena zelenim velurom, zelenim kao i tvoje oči. Mislim da ćeš uvijek biti lijepa, čak i za sto godina... 10 Tako se ponosiš svojom ljepotom: što ti sve ne bi učinila da ostaneš vječno mlada? 4

12

Polako se penješ u svoju sobu, ulaziš, bacaš se na vrata kao da se pribojavaš da te netko slijedi: zadihan, oznojen, obuzet svojom ledenom sumnjom, svojom sigurnošću: ako nešto ili netko uđe, nećeš se moći oduprijeti, odmaknut ćeš se od vrata, pustit ćeš ga da uđe. Grozničavo uzimaš naslonjač, postavljaš ga do vrata bez ključanice, guraš krevet prema vratima dok ih ne zagradiš, iscrpljeno i bezvoljno bacaš se na njega, sklopljenih očiju i stisnutih šaka oko jastuka: tvoga jastuka koji nije tvoj; ništa nije tvoje... Upadaš u tu obamrlost, padaš do dna sna koji je tvoj jedini izlaz, tvoje jedino odbijanje ludila. "Ta luđakinja, ta luđakinja", ponavljaš da bi se uspavao, obnavljajući riječima sliku starice koja je u zraku derala kožu jarca od zraka svojim nožem od zraka: "...luda je...", u dnu mračnog ponora, u tvom tihom snu, otvorenih usta, u tišini, vidjet ćeš je kako ide prema tebi iz crne dubine ponora, vidjet ćeš je kako četveronoške ide. U tišini, mašući svojom mršavom rukom, hodajući prema tebi sve dok se njezino lice ne slijepi uz tvoje i ne ugledaš to krvavo zubno meso starice, to zubno meso bez zuba i krikneš, a ona se ponovno udaljava, mašući rukom, rasipajući duž ponora svoje žute zube koje vadi iz krvavog zubnog mesa: tvoj je krik odjek Aurina krika, pred tobom, u snu, Aura vrišti jer su neke ruke poderale njezinu suknju od zelena tafta, i ta obrijana glava, s poderanim naborima suknje u rukama, okreće se prema tebi i smije se u tišini, sa staričinim zubima postavljenima preko njezinih, dok Aurine noge, njezine gole noge, padaju slomljene i lete prema ponoru... Čuješ udarac na vratima, zvonce iza udarca, zvonce koje najavljuje večeru. Bol u glavi sprečava te da vidiš brojeve, položaj kazaljki na satu; znaš daje kasno: pred tvojom polegnutom glavom prolaze noćni oblaci iza tavanskog prozora. Teškom mukom ustaješ, ošamućen, ogladnio. Stavljaš stakleni vrč pod slavinu kade, čekaš da voda poteče, da napuni vrč, pa ga zatim izlijevaš u praonik gdje pereš lice, pereš zube svojom starom četkicom, umrljanom od zelenkaste paste, škropiš kosu - ne primjećujući da si sve to trebao napraviti obrnutim redom - pažljivo se češljaš, odijevaš sako i silaziš u praznu blagovaonicu u kojoj je postavljen jedan pribor: tvoj. A pokraj tanjura, ispod ubrusa, taj predmet koji dodiruješ prstima, ta loše izrađena krpena lutkica, ispunjena nekakvim brašnom koje curi kroz rašiveno rame: lice oslikano kineskom tintom, tijelo golo, s ponekim pojedinostima istaknutima kistom. Jedeš svoju hladnu večeru bubrezi, rajčice, vino - desnom rukom: u lijevoj držiš lutkicu. Jedeš mehanički, s lutkicom u lijevoj ruci i vilicom u drugoj, ne primjećujući u početku vlastito hipnotičko držanje, a zatim nazireš razlog svoga mučnog popodnevnog počinka, svoje noćne more, i na kraju shvatiš da su tvoji mjesečarski pokreti nalik Aurinim pokretima, nalik staričinim nogama: s gađenjem gledaš tu užasnu lutkicu što je tvoji prsti miluju, i počinješ sumnjati da je u njoj neka tajna bolest, neka zaraza. Ispuštaš je na pod. Brišeš usta ubrusom. Gledaš na sat i sjetiš se da ti je Aura zakazala sastanak u svojoj sobi. Oprezno prilaziš vratima gospođe Consuelo i ne čuješ ni najmanji šum. Ponovno gledaš na sat: tek je devet sati. Odlučiš se spustiti, pipajući u mraku, u to natkriveno dvorište, bez svjetla, u kojemu nisi bio otkad si njime prošao, ne vidjevši ga dobro, onoga dana kada si došao u kuću. Dodiruješ vlažne, pljesnive zidove; udišeš mirisni zrak i želiš rastaviti elementekoje osjećaš u njuhu, prepoznati teške i raskošne arome koje te okružuju. Zapaljena šibica titravo osvjetljava to skučeno i vlažno, popločano dvorište, u kojem sa svake strane rastu posijane biljke na rubovima crvenkaste i rahle zemlje. Nazireš visoke razgranate oblike koji projiciraju sjene na svjetlu šibice što dogorijeva, prži ti prste, primorava te da zapališ drugu kako bi do kraja upoznao cvijeće, plodove, stabljike za koje se prisjećaš da si ih vidio u starim kronikama: zaboravljene trave koje rastu mirisne, uspavane: široki i dugi listovi bunike, ispucali i dlakavi: uvrnute stabljike cvjetova, žutih izvana, a crvenih iznutra; srcoliki i zašiljeni listovi gorkoslada; pepeljasto-sive dlačice svitaljke, njezini trnoviti cvjetovi; razgranat grm kurike i bjeličasti cvjetovi; bunika. Ubiru život na svjetlosti tvoje šibice, njišu 13

se sa svojim sjenama dok ti osvježavaš sjećanje o uporabi ovoga herbarija koji širi zjenice, zatomljuje bol, olakšava porode, pruža utjehu, iscrpljuje želju, tješi u pohotnoj postelji. Kada se ugasi treća šibica, osjećaš samo miris. Sporim se koracima uspinješ prema predvorju, ponovno osluškuješ na vratima gospođe Consuelo, i krećeš dalje, na vršcima prstiju, prema Aurinoj sobi: guraš vrata bez najave i ulaziš u tu ogoljenu sobu gdje jedan snop svjetlosti osvjetljava krevet, veliko meksičko raspelo, ženu koja kreće prema tebi kada se vrata zatvore. Aura odjevena u zeleno, u toj haljini od tafta iz koje, kada žena krene prema tebi, izviruju bedra mjesečeve boje: žena, ponovit ćeš kad ti se približi, žena, ne jučerašnja djevojka: jučerašnja djevojka - kada dodirneš njezine prste, njezin struk - nije mogla imati više od dvadeset godina; današnja žena - i miluješ njezinu crnu raspuštenu kosu, njezine blijede obraze - čini se da ima četrdeset: nešto je otvrdnulo između jučer i danas oko zelenih očiju; crvenilo usana je po-tamnjelo, osim što više nema svoj prijašnji oblik, kao da se želi zadržati u nekom veselom cerekanju, u nekakvom zamućenom smiješku: kao da se izmjenjuje, poput te biljke u dvorištu, okus meda i gorčine. Nemaš više vremena za razmišljanje: - Sjedni na krevet, Felipe. - Da. - Igrat ćemo se. Ti nemoj ništa činiti. Pusti da ja sve učinim. Sjedeći na krevetu, pokušavaš razabrati izvor toga raspršenog, mliječnog svjetla koje ti jedino omogućuje da razabereš predmete i prisutnost Aure od pozlaćena zraka koji ih okružuje. Ona će vidjeti kako gledaš prema gore, tražeći taj izvor. Po glasu znaš da kleči pred tobom: - Nebo nije ni visoko ni nisko. Nalazi se istodobno iznad i ispod nas. Izut ćeš cipele, čarape, i ona će milovati tvoja bosa stopala. Osjećaš kako mlaka voda oplakuje tvoje tabane, pruža im olakšanje, dok te ona pere nekim grubim platnom, kriomice pogledava u crnog, drvenog Krista, zatim se odmiče od tvojih stopala, uzima te za ruku, pričvršćuje nekoliko pupoljaka ljubičica u raspuštenu kosu, hvata te za ruke i pjevuši taj napjev, taj valcer koji ti plešeš s njom, zatočen u šaptu njezina glasa, okrećući se u vrlo polaganom, svečanom ritmu koji ti ona nameće, odudarajući od laganih pokreta njezinih ruku koje ti otkopčavaju košulju, miluju prsa, traže tvoja leda, zabadaju se u njih. I ti pjevušiš tu pjesmu bez riječi, tu melodiju koja prirodno izlazi iz tvoga grla: oboje se okrećete, sve je bliži krevet; ti zatomljuješ tihu pjesmu svojim gladnim poljupcima po Aurinim ustima, zaustavljaš ples svojim užurbanim poljupcima po Aurinim ramenima, grudima. U rukama držiš praznu haljinu. Aura, čučeći na krevetu, stavlja taj predmet na skupljena bedra, miluje ga, poziva te rukom. Miluje taj komadić mekog brašna, trga ga na svojim bedrima, ravnodušna na mrvice koje klize po njezinim bokovima: pruža ti polovicu hostije koju ti uzimaš, prinosiš ustima istovremeno kad i ona, teško je gutaš: padaš na golo Aurino tijelo, u njezine raširene ruke, ispružene od jednoga do drugoga kraja kreveta, poput crnoga Krista koji visi na zidu s jarko crvenom svilenom tkaninom oko bokova, raširenih koljena, ranjenih bokova, s krunom od vrijeska na crnoj zamršenoj vlasulji, pomiješanoj sa srebrnastim pločicama. Aura će se rastvoriti kao žrtvenik. Šapćeš Aurino ime na njezino uho. Osjećaš pune ruke žene na svojim leđima. Čuješ njezin meki glas na svom uhu: - Hoćeš li me uvijek voljeti? - Uvijek, Auro, uvijek ću te voljeti. - Uvijek? Kuneš se? - Kunem se. - I kada ostarim? I kada nestane moje ljepote? I kada budem imala sijedu kosu? - Uvijek, ljubavi, uvijek. - I kada umrem, Felipe? Hoćeš li me voljeti i kada umrem? - Uvijek, uvijek. Kunem ti se. Ništa me ne može odvojiti od tebe. - Dođi, Felipe, dođi...

14

Kad se probudiš, tražiš Aurina leđa i napipavaš samo taj jastuk, još uvijek topao, i bijele plahte koje te obavijaju. Ponovno šapćeš njezino ime. Otvaraš oči: vidiš je kako se smije, stojećke, u podnožju kreveta, ali ne gleda tebe. Vidiš je kako polako korača prema tom kutu sobe, sjeda na pod, stavlja ruke na crna koljena što izranjaju iz tame u koju ti nastojiš prodrijeti, miluje naboranu ruku što se pruža iz dubine tame koja postaje sve jasnija: sjeda do nogu stare gospode Consuelo koja sjedi u tom naslonjaču što ga ti prvi put vidiš: gospoda Consuelo ti se smiješi, odmahujući glavom, smiješi ti se zajedno s Aurom koja miče glavom u isto vrijeme kad i starica: obje ti se smiješe, zahvaljuju ti. Ležeći bezvoljno, misliš kako je starica cijelo vrijeme bila u sobi; sjećaš se njezinih pokreta, glasa, plesa, ma koliko sebi govorio da nije bila ondje. Obje će ustati u isto vrijeme, Consuelo iz naslonjača, Aura s poda. Obje će ti okrenuti leđa, polako otići do vrata koja vode u staričinu sobu, zajedno će ući u sobu u kojoj trepere svjetla postavljena ispred slika, zatvorit će vrata za sobom, ostavit će te da spavaš u Aurinu krevetu. V Padaš u san umoran, nezadovoljan, već si u snu osjetio tu nejasnu melankoliju, taj pritisak u dijafragmi, tu tugu koju ne možeš uhvatiti svojom maštom. Kao gospodar Aurine sobe spavaš u samoći, daleko od tijela za koje si mislio da ga posjeduješ. Kada se probudiš, tražiš nečiju prisutnost u sobi i znaš da te ne uznemiruje Aura, nego dvostruka prisutnost nečega što je začeto protekle noći. Prislanjaš ruke na sljepoočnice pokušavajući smiriti zbrkane osjećaje: ta svladana tuga nagovještava ti tihim glasom, u neuhvatljivu sjećanju na predosjećaj, da potražiš svoju drugu polovicu, da je jalovo začeće protekle noći začelo tvoga vlastitog dvojnika. I više ne misliš, jer postoje snažnije stvari od zamišljanja: navika koja te primorava da ustaneš, potražiš kupaonicu pokraj te sobe, ne nalaziš je, izlaziš trljajući kapke, penješ se na drugi kat osjećajući kašastu kiselost jezika, ulaziš u svoju sobu gladeći obraze sa zamršenim dlakama, puštaš da teče slavina na kadi i uranjaš u mlaku vodu, prepuštaš se, ne misliš više. A kad se budeš brisao, sjetit ćeš se kako su ti se starica i djevojka smiješile, zagrljene, prije no što će zajedno izaći, zagrljene: ponavljaš kako uvijek kada su zajedno čine posve iste pokrete: grle se, smiješe, jedu, govore, ulaze, izlaze, sve u isto vrijeme, kao da oponašaju jedna drugu, kao da o volji jedne ovisi postojanje druge. Porežeš se malo po obrazu, razmišljajući o tim stvarima dok se briješ; ulažeš napor da se svladaš. Završavaš svoje uređivanje brojeći predmete u kutiji prve pomoći, bočice i tube što ih je iz svratišta donio sluga kojega nikada nisi vidio: mrmljaš imena tih predmeta, diraš ih, čitaš upute za korištenje i sadržaje, izgovaraš imena maraka, hvataš se za te predmete da bi zaboravio na ono drugo, na ono drugo bez imena, bez marke, bez sastava. Što Aura očekuje od tebe, pitaš se na kraju, zatvarajući naglo kutiju prve pomoći. Što želi? Odgovara ti mukli ritam toga zvonca koje šeće duž hodnika, najavljujući ti da je doručak gotov. Krećeš, gol do pojasa, prema vratima: otvorivši ih, naideš na Auru: to je Aura, jer nosi zeleni taft kao i obično, iako zelenkasta koprena skriva njezino lice. Uzimaš ženinu lutku, tu meku lutku koja drhti... - Doručak je gotov... - reći će ti tako tihim glasom kakav još nisi čuo... - Auro, dosta je zavaravanja. - Zavaravanja? - Reci mi da li te gospođa Consuelo sprečava da izađeš, da vodiš svoj život; zašto mora biti prisutna kada ti i ja...? Reci mi da ćeš otići sa mnom dok... - Da ćemo otići? Kamo? - Van, u svijet. Živjeti zajedno. Ne možeš ostati vječno prikovana za svoju tetu... Čemu sva ta predanost? Toliko je voliš? - Volim li je... - Da, zašto se moraš toliko žrtvovati? - Volim li je? Ona mene voli. Ona se zbog mene žrtvuje. 15

- Ali ona je stara žena, napola mrtva; ti ne možeš... - Ona ima više života od mene. Da, stara je, odbojna... Felipe, ne želim postati... ne želim biti kao ona... druga... - Pokušaj uroniti u život. Moraš se ponovno roditi, Auro... - Moram umrijeti prije nego se roditi... Ne. Ne razumiješ. Zaboravi, Felipe; vjeruj mi. - Da mi objasniš... - Vjeruj mi. Ona će danas izaći na cijeli dan... - Ona? - Da, druga. - Izaći će? Ali ako nikada... - Da, ponekad izlazi. Učini taj veliki napor i izlazi. Danas će izaći. Cijeli dan... Ti i ja možemo... - Otići? - Ako želiš... - Ne, možda još ne. Dogovorio sam posao... Kad ga završim, onda ćemo otići... - Ah, da. Ona će izaći na cijeli dan. Možemo nešto raditi... - Što? - Čekat ću te noćas u tetinoj sobi. Čekat ću te kao obično. Okrenut će ti leđa, otići će zvoneći tim zvoncem kao gubavci koji zvoncem najavljuju svoju blizinu, upozoravajući neoprezne: "Udalji se, udalji se." Ti odijevaš košulju i sako, slijediš isprekidani zvuk zvonca koje ispred tebe kreće prema blagovaonici; više ga ne čuješ kada ulaziš u dnevni boravak: ona ti dolazi ususret, pogrbljena, oslanjajući se na kvrgav štap, Llorenteova udovica izlazi iz blagovaonice, sitna, naborana, odjevena u svoj bijeli haljetak, s koprenom od obojena muslina, poderana, prolazi pokraj tebe ne gledajući te, brišući nos rupčićem, brišući nos i neprestano pljujući, i mrmljajući: - Danas neću biti kod kuće, gospodine Montero. Imam povjerenja u vaš rad. Samo nastavite. Memoari moga muža moraju biti objavljeni. Udaljit će se, gazeći tepihe svojim sitnim stopalima nalik staroj lutki, pridržavajući se za taj štap, pljujući, kišući, kao da želi nešto izbaciti iz svojih dišnih puteva, iz svojih bolećivih pluća. Osjećaš želju da je ne pratiš pogledom; svladavaš radoznalost koju osjećaš pred tom požutjelom vjenčanom haljinom, izvučenom s dna stare škrinje koja se nalazi u njezinoj spavaćoj sobi... Samo okusiš hladnu crnu kavu koja te čeka u blagovaonici. Sat vremena ostaješ sjediti na starom, visokom stolcu s gotičkim ukrasima, pušeći, iščekujući zvukove koji nikada ne stižu, sve dok ne postaneš siguran da je starica izašla iz kuće i da te neće moći iznenaditi. Jer u stisnutoj šaci već sat vremena držiš ključ od škrinje i sada krećeš, bešumno, u dnevni boravak, u predvorje, gdje pričekaš petnaestak minuta - pokazat će ti to tvoj sat - uha prislonjena uz vrata gospode Consuelo, zatim vrata lagano guraš sve dok ne ugledaš, iza paukove mreže tih pobožnih svjetala, prazan, razbacan krevet na kojemu zečica gricka sirove mrkve: po krevetu su uvijek prosute mrvice kruha koje sada dodiruješ, kao da misliš da bi sićušna starica mogla biti skrivena među naborima plahte. Koračaš prema škrinji što se nalazi u kutu; nagaziš rep jednog miša koji cijukne, pobjegne ispod stiska tvoga potplata, trči da obavijesti ostale dok tvoja ruka primiče bakreni ključ teškoj metalnoj zahrđaloj ključanici, koja škripi dok stavljaš ključ, odvajaš lokot, podižeš poklopac i slušaš zvuk trulih željeznih okova. Izvlačiš treći svezak memoara - crvena vrpca - i kad ga podigneš, pronalaziš te stare fotografije, stvrdnute, nagrizene na rubovima, pa i njih uzimaš, ne pregledavajući ih, stišćeš to blago na prsima, kriomice se povlačiš, čak i ne zatvoriš škrinju, zaboravljajući na gladne miševe, samo želiš prijeći prag, zatvoriti vrata, nasloniti se na zid u predvorju, disati normalno, popeti se u svoju sobu. Ondje ćeš pročitati nove papire, nastavak, datume jednoga stoljeća agonije. General Llorente govori svojim najraskošnijim jezikom o Eugenie de Montijo, iskazuje svoje najveće poštovanje liku Napoleona Malog, iskopava svoju najžešću retoriku da najavi francuskopruski rat, ispisuje stranice boli zbog poraza, održava besjede časnim ljudima protiv republikanskog čudovišta, vidi u generalu Boulangeru tračak nade, uzdiše za Meksikom, 16

osjeća da se u slučaju Dreyfus čast vojske - uvijek ta čast - ponovno nametnula... Požutjeli papiri raspadaju se pod tvojim dodirom; više se ne obazireš na njih, samo tražiš kad će se ponovno spomenuti žena zelenih očiju: "Znam zašto ponekad plačeš, Consuelo. Nisam ti mogao podariti djecu, tebi, koja zračiš životom..." A zatim: "Consuelo, ne iskušavaj Boga. Moramo se pomiriti. Zar ti nije dovoljna moja ljubav? Znam da me voliš; osjećam to. Ne molim te da pristaneš na to, jer bi to bila uvreda za tebe. Samo te molim da u toj velikoj ljubavi, za koju kažeš da je osjećaš prema meni, vidiš nešto što je dovoljno, nešto što bi nas moglo ispuniti, bez potrebe za bolesnim maštanjem..." A na drugoj stranici: "Rekao sam Consueli da ti bljutavi napici ne služe ničemu. No ona uporno uzgaja svoje biljke u vrtu. Kaže da se ne vara. Trave joj neće učiniti tijelo plodnim, ali hoće dušu..." I zatim: "Pronašao sam je u deliriju, grlila je jastuk i vikala: Da, da, da, mogu: dala sam joj tijelo; mogu je prizvati, mogu joj svojim životom podariti život. Morao sam pozvati liječnika. On mi reče da je ne može smiriti upravo zato što je pod utjecajem narkotika, a ne razdražujućih sredstava..." I na kraju: "Danas sam je pronašao, u zoru, kako hoda sama i bosa duž hodnika. Htio sam je zaustaviti. Prošla je ne pogledavši me, ali su njezine riječi bile meni upućene: Ne zaustavljaj me, idem prema svojoj mladosti, moja mi mladost dolazi ususret. Već je ušla, već je u vrtu, stiže... Consuelo, jadna Consuelo... Consuelo, i demon je bio anđeo, prije..." Nema više. Tu završavaju memoari generala Llorentea: "Consuelo, le démon aussi était un ange, avant..."11 A iza posljednje stranice, portreti. Portret toga starog gospodina, odjevena u vojničku odoru: stara fotografija s natpisom u kutu: Moulin, Pliotographe, 35 Boulevard Haussmann i godina 1894. I fotografija Aure: Aure sa zelenim očima, crne kovrčave kose, naslonjene na taj dorski stup, s krajolikom oslikanim u pozadini: s krajolikom stijene Lorelei na Rajni, u haljini zakopčanoj do vrata, s jastučićima, s rupčićem u ruci: Aura i godina 1876., ispisana bijelom tintom, a iza toga, na presavijenom kartonu dagerotipije, ta prokleta slova: Fait pour notre dixième anniversaire de mariage12 i potpis, istim slovima, Consuelo Llorente. Na trećoj fotografiji vidjet ćeš Auru u pratnji starca, sada u civilu, kako sjede na klupi u vrtu. Fotografija je malo izblijedjela: Aura ne izgleda tako mlada kao na prvoj fotografiji, ali to je ona, to je on, to... si ti. Primičeš te fotografije očima, okrećeš ih prema prozoru: jednom rukom prekrivaš bijelu bradu generala Llorentea, zamišljaš ga s crnom kosom i uvijek pronalaziš sebe, izblijedjelog, izgubljenog, zaboravljenog, ali to si ti, ti, ti. Zamuti ti se u glavi, preplavljenoj tim dalekim valcerom koji nadahnjuje pogled, dodir, vonj vlažnih mirišljavih biljaka: iscrpljeno padaš na krevet, dodiruješ jagodice lica, oči, nos, kao da se pribojavaš da ti je neka nevidljiva ruka strgnula masku koju si nosio dvadeset šest godina: te crte lica, gumene i kartonske, koje su četvrt stoljeća prekrivale tvoje pravo lice, tvoje staro lice, ono koje si imao nekada i koje si zaboravio. Skriješ lice u jastuk, nastojeći spriječiti da ti zrak odnese tvoje crte lica, one koje za sebe želiš. Ostaješ tako, lica uronjena u jastuk, otvorenih očiju u jastuku, očekujući ono što mora doći, što nećeš moći spriječiti. Nećeš ponovno pogledati na sat, taj nekorisni predmet koji lažno mjeri vrijeme u skladu s ljudskom taštinom, te kazaljke koje dosadno označavaju duge sate, izmišljene da bi se prevarilo istinsko vrijeme, vrijeme koje protječe uvredljivo brzo, smrtonosno brzo, što nijedan sat ne može mjeriti. Jedan život, jedno stoljeće, pedeset godina: više ne možeš zamišljati te lažljive mjere, više nećeš moći uzeti u ruke taj prah bez tijela. Kad se odmakneš od jastuka, ugledat ćeš veću tamu oko sebe. Pala je noć. Pala je noć. Iza visokih stakala prolazit će crni brzi oblaci što paraju neprozirnu svjetlost koja ih nastoji raspršiti i pokazati svoju blijedu i nasmiješenu okruglost. Pojavit će se mjesec, prije no što će ga tamna omaglica ponovno zastrti. Ti više nećeš čekati. Više nećeš gledati na sat. Brzo ćeš sići niz stube koje te dijele od te sobice u kojoj su se vlažili stari papiri, blijedjele dagerotipije: spustit ćeš se u hodnik, zaustavit ćeš se pred vratima gospode Consuelo, čut ćeš vlastiti glas, potmuli, promijenjen nakon tolikih sati šutnje: 11 12

Consuelo, i demon je bio anđeo, prije... Snimljeno za desetogodišnjicu našega braka

17

- Auro... Ponovit ćeš: - Auro... Ući ćeš u sobu. Svijeće su se ugasile. Sjetit ćeš se da starice neće biti cijeli dan i da se vosak istopio bez te pobožne žene. Krenut ćeš kroz tamu do kreveta. Ponovit ćeš: - Auro... I čut ćeš lagan šuštaj tafta na pokrivačima, drugo disanje koje prati tvoje: ispružit ćeš ruku da dodirneš zelenu Aurinu haljinu; čut ćeš Aurin glas: - Ne... ne diraj me... Lezi pokraj mene... Dotaknut ćeš rub kreveta, podići noge i ostati nepomičan, ležeći. Nećeš moći izbjeći drhtavicu: - Ona se može vratiti svakoga časa... - Ona se više neće vratiti. - Nikada? - Iscrpljena sam. Ona se već iscrpila. Nikada je nisam mogla zadržati pokraj sebe više od tri dana. - Auro... Htjet ćeš približiti svoju ruku Aurinim grudima. Ona će ti okrenuti leđa: znat ćeš to po udaljenosti njezina glasa. - Ne... ne diraj me. - Auro... volim te. - Da, voliš me. Uvijek ćeš me voljeti, rekao si to jučer... - Uvijek ću te voljeti. Ne mogu živjeti bez tvojih poljubaca, bez tvoga tijela... - Poljubi mi lice; samo lice. Primaknut ćeš usne pognutoj glavi pokraj sebe, pomilovat ćeš opet dugu Aurinu kosu: snažno ćeš uhvatiti slabašnu ženu za ramena, ne obazirući se na njezine oštre prigovore; strgnut ćeš joj haljinu od tafta, zagrliti je, osjetiti je golu, sitnu i izgubljenu u svome zagrljaju, bez snage, nećeš se obazirati na njezin otpor i jecaje, na njezin nemoćni plač, ljubit ćeš kožu njezina lica bez razmišljanja, ne primjećujući ništa: dirat ćeš te mlohave grudi kada će svjetlost nježno prodrijeti i iznenaditi te, primorati te da odmakneš lice i potražiš procijep u zidu kroz koji prodire mjesečina, tu pukotinu što su je napravili miševi, tu rupu u zidu koja propušta srebrnastu svjetlost što pada na bijelu Aurinu kosu, na slomljeno lice, prekriveno ljuskama, blijedo, suho i naborano kao kuhana šljiva: odmaknut ćeš svoje usne od tih usana bez mesa što si ih ljubio, od zubnoga mesa bez zuba: vidjet ćeš pod mjesečevim svjetlom golo tijelo stare gospođe Consuelo, mlitavo, slomljeno, sitno i prastaro, kako lagano podrhtava jer ga ti dodiruješ i voliš, jer si se ti vratio... Uronit ćeš svoju glavu, raširene oči, u srebrnastu kosu Consuele, žene koja će te ponovno zagrliti kada mjesec prođe, kada ga prekriju oblaci, kada vas oboje zastru, kada se na neko vrijeme raspline u zraku sjećanje na mladost, sjećanje na tijelo. - Vratit će se, Felipe, zajedno ćemo je dovesti. Pusti je da se oporavi i ja ću je vratiti...

18

Rođendan Za Shirley MacLaine, u sjećanje na kišu na Trgu Sheridan.

Vrijeme gladuje za inkarnacijom. Octavio Paz, Istočna padina Starac sjedi na stolcu usred mračne i ogoljene sobe. Prozori su zazidani. Mačak kruži oko starčevih bosih stopala. U polumračnom kutu, trudna, raščupana i bosa žena tupo se poigrava svojom poderanom suknjom i pjevuši refren koji je naučila na ljetnim zabavama u nekom bezimenom selu. Starčevo se lice grči u nadljudskom naporu. Kasnije ta ženica vadi iz njedara pet izlizanih karata, pet karata poderanih uglova i baca ih, jednu za drugom, na kameni pod. Ne zna nazive figura na kartama, no svaka joj uveseljava tupi pogled: tigar, sova, koza, medvjed, zmaj. Zadubljenost u vlastite misli ozaruje blijedo starčevo čelo. Nepomičan je. Odjeven je u redovničku halju, a ruke čvrsto oslanja na rukohvate stolca.................................. ..................................................................................................................................................... Sedam je ujutro i ne čuje se ništa, samo se jedan crveni i sjajni pravokutnik pali i gasi; kada je upaljen, može se pročitati riječ Alarm. Ženska ruka primiče se satu, miluje ga, zaustavlja alarm. Zatim žena odlazi do drugog kreveta, saginje se nad muškarcem koji u njemu spava, nježno mu dodiruje rame: - ... dan... dan... dan... Glas pristiže prigušen, udaljen, teško se rastajući od sna. - Ha? - ... dan... dan... dan... - Što? Ona slegne ramenima; stavi prst na usta. - Pssssst.... - Što je? - Naravno. Zaboravio si. - Što? - Danas je Georgieov rođendan. Muškarac sjedne na rub kreveta i pušta da mu vuneni tepih miluje gola stopala. Prelazi pogledom po spavaćoj sobi, ne gledajući ženu. Ona tiho prilazi noseći u rukama zavežljaj, omotan u veseli papir, sa širokim žutim svilenim vrpcama; hvata muškarca za ruku, vuče ga za rukav pidžame, prisiljava ga da ustane. - Požuri se, George. Dječak će se probuditi. On ne osjeća svoje noge. Htio je otići do prozora, diviti se prolaznom suncu toga znamenitog engleskog ljeta. - Odmah, Emily, odmah. Prati je. Izvan spavaće sobe, hodnikom do drugih vrata. - Molim te, vrati se rano popodne. Meni za ljubav. Proslava rođendana je u šest. Preklinjem te. - Žao mi je. Neću moći doći ranije, tek kasno navečer. - Misli na svoga sina... Bit će žalostan. - Dobro znaš da ne mogu izaći iz ureda prije sedam. - Ti i tvoj ured. 19

- Ne sviđa ti se što imaš muža koji radi? - Koji radi? Dopusti da se nasmijem. - Dobro, onda se zabavljam. U svakom slučaju, tvoj otac ne poklanja udjele. - Nezahvalni gade. Morala sam nagovarati tatu da ti posudi novac za otvaranje arhitektonskog biroa. - Dobro, Emily. - George, nema razloga da otac ne bude prisutan na rođendanu svoga jedinog sina... - Znaš što, Emily? Ti si rođena da priređuješ proslave. - Kao i tvoja majka. - Što kažeš? - Tvoja me je majka vukla na tolike vražje proslave rođendana da... - Ostavi na miru uspomenu na moju majku. - Psst... Budi tiho, i ne zaboravi kupiti karte za naš odmor na jugoslavenskoj obali. Zaustavljaju se pred drugim vratima. Ona mu pruža zavežljaj; oboje ulaze u svijetlu spavaću sobu s crtežima sajmova, cirkusa i vrtuljaka na zidovima, i počinju pjevati, ona ganuto i piskutavo, on promuklo i neusklađeno. Happy birthday to you Happy birthday to you Happy birthday dear Georgie Happy birthday to you ……………………………………………………… ………………………………………………………………………………………………… ………………………………………………………………………………………………… ……………………………... Netko kuca na vrata spavaće sobe. Starac otvara oči. Žena prestrašeno miče kosu s očiju, gunđa, brzo oblači stare prljave cipele. Limeni tanjur pojavljuje se ispod vrata. Starac ponovno sklapa oči, uzdiše, ustaje. Umorno korača do vrata, saginje se, uzima tanjur s masnim rubovima, s gađenjem gleda u hladnu kuhanu janjetinu. Uzima mali komad i jede ga. Zatim stavlja tanjur na pod. Mačak se približava i počinje jesti. Žena gleda u tanjur i u životinju. Prilazi četveronoške, primiče usta tanjuru i guta hranu zajedno sa životinjom. Starac ponovno sklapa oči. Odsutan, zamišlja što se nalazi iza prozora: stari kameni gradovi, lukovi, žuta polja, more. Već dugo to nije vidio. Pritišće kapke palcem i kažiprstom. Mrmlja: Ako netko kaže da je ljudsko tijelo stvorio vrag i da je začeće u majčinim utrobama demonsko djelo, proklet bio, proklet bio..................................................... ................................. Kad sam se probudio, uvidio sam da dan još nije prošao. Želim reći da je sjećanje na moje prijašnje buđenje bilo odviše neposredno, odviše blisko. Ili me je možda neki unutarnji sat (pijesak koji je još uvijek zastirao moj stakleni pogled) upozorio da je vrijeme između svitanja kojeg sam se sjećao i noći koju sam proživljavao bilo odviše kratko; gotovo nemoguće. I dalje ležim, drhteći, grleći samoga sebe, svoje noge, s koljenima do brade. Ali mogu razmišljati: možda sam izmislio noć što me okružuje, možda je sam uvećavam u tom zamišljanju. Što se nalazi iza debelih zastora? Ne mogu dokučiti skrivaju li sunce ili mjesec. Lagana reumatska bol u lijevom ramenu potvrđuje mi ipak da se nalazim u drukčijoj klimi. Nije to more koje me obično oslobađa, nego rijeka koja se strmoglavljuje, stakleno jezero, prijetnja oluje. Na takvu okolinu sumnjam. No uzalud. Otvorivši oči, prestajem brojiti vrijeme. Ali to nije sve, vidim ono što nisam ni zamišljao ni sanjao. Zapravo, ja sam viđen: gleda me dječak koji sjedi pokraj kreveta. Razabirem samo ono očigledno: izrezane resice, plavo mornarsko odijelo, bijelu zviždaljku što visi oko dječakova vrata... golem napor koji čini da se nasmiješi u trenutku kada ga prvi put pogledam.................. .....................................................Tko bi mi mogao uskratiti pravo na čuđenje? Sve: moja odviše bliska sjećanja, sve veća sigurnost da ne poznajem okolicu, kuću, spavaću sobu, čak ni podneblje; prisutnost dječaka u mornarskom odijelu; sumnja da ovamo nisam došao svojom voljom i nesigurnost u to kako sam ovamo dovezen; sve me u potpunosti iznenađuje. (Prisutan je miris na hladan pepeo; nisam gladan.) Sve, osim nečega što bi moglo biti ništa: dječakov pogled, tako začuđen (čini mi se) kao i moj.

20

Mišići njegova bucmastog i čistog lica stežu se u sitnim grčevima, nagovještavaju ponekad plač, a ponekad napregnut smijeh. Ruke mu se nervozno poigravaju zviždaljkom. Sjedi na brokatnom tabureu, jedno je koljeno skvrčio, potkoljenica jedne noge skrivena mu je pod bedrom druge, a stopala - visoke čarape od bijelog platna istkanoga od efedrinih niti, lakirane cipele s kopčom s resicama - napeta kao mačje šape.................................................................... ........................... Gleda me kao da je morao prekinuti neke druge hitnije i ugodnije poslove (igranje s mačkom; počinjem prepoznavati taj miris po mokraći, primjećivati i uspoređivati poderotine na dječakovim koljenima i na brokatu taburea) da bi se pozabavio mojim snom. Da bi bio prisutan kad se probudim.............................................................................................. ...................................................................... Sada prigiba glavu u ljubaznosti koju je nedavno stekao; na glavi mu svijetle vlasi, sa šiškama iznad obrva i s kratkim gavranovim krilima na ušima (htio sam reći bijeloga gavrana, nepoznate ptice). Sasvim je prirodno da mi poželi dobrodošlicu. Ovo je zacijelo njegova kuća. U svakom slučaju, on je ovdje bio prije mene. Znači da je prije mene u njoj stanovao. Prirodno je. A mogao bi odmah i dodati svojim najboljim glasom za dnevne posjete: Baš dobro što si se vratio. Onda bih ostvario svoje pravo .......................................................................................... ………………………………………………………………………………………………….. ................................... Dječak mi reče da se moram odmoriti. No blizina sjećanja tjerala me da izađem odande. Da se vratim. Rekoh mu da ću se vratiti. On je navaljivao onom smirenošću što se čuva za posebne prilike: moram se odmoriti. Kako sam dospio ovamo? Teška nesreća, nesreća teška, ponovio je moj mali promatrač mijenjajući redoslijed riječi. Nervozno je pogledavao prema zastorima; možda jadnik nije znao gleda li nas izvana neki blijedi sluga ili dosjetljivi prepredenjak.......................................................Zatražio sam ga malo hrane. Dječak je neutješno pogledao prema najmračnijim kutovima sobe............................................Možda će se produžiti ovaj umjetni polumrak u vanjskom svijetu, a mi, i on i ja, pretvarat ćemo se da nastavljamo živjeti jer smo zaboravili da smo preživjeli. Naslonjen sam, nepomičan, i mislim da bi samo neka katastrofična pretpostavka mogla objasniti našu zajedničku prisutnost: dječak se probudio minutu prije mene; taj mu se trenutak mogao učiniti dužim nego neka prijašnja vječnost: čekati jednu minutu da se drugi muškarac (jedini) probudi... Gospodar svoje prve začuđenosti, a sada ove posebne situacije koju dijelimo: dječak i ja uronjeni smo u posvemašnju krajnju tamu svijeta.....................................................................On me gleda, a ja zamišljam........................................................Govorim i stalno mislim na neko blisko sjećanje, a možda samo zazivam neki život, brutalno prekinut prije mnogo stoljeća: neposredno vrijeme čini se najudaljenije, uglavnom mi ostaju močvare zaborava. Oduvijek sam znao da je zrelo doba jedan način da se jasno prisjetim svega što sam zaboravio (svega što sam izgubio): djetinjstvo se vraća kada ostarimo, u mladosti ga odbacujemo. Mislim da sam sklopio oči, spreman prihvatiti svoja banalna objašnjenja, uvjeren da nema smisla slijediti stalan poriv da ustanem i da se vratim u............................................................................... .........................svoju kuću. Promrmljao sam te dvije riječi. Ohrabreno otvorio oči; neobjašnjiva hitnost tjerala me da ustanem i da se vratim u.......................................kamo? Znam da sam tek maloprije uspio izgovoriti te dvije riječi. Otvorio sam oči. Dječak je sjedio u krilu neke žene. Nisam je prepoznao. Dakle nismo jedini preživjeli............................................................................................................................. .........................................Žena je pomilovala dječaka koji se stisnuo na njezinim grudima. Ne namjeravam je opisivati; no dječak ju je poznavao i prije nego sam ja došao; bili su prisni i na neki način nerazdvojni. To sam shvatio jer je dječak, zagrlivši ženu, upućivao posebno snažne poglede prema meni. Još zbog jednoga razloga je ne želim opisivati. Shvatio sam da se njezina ljepota može otkrivati samo malo-pomalo. Shvatio sam da moram čekati na njezin vrhunac i da zatim moram prihvatiti povratak njezine osobne tajanstvenosti. Tajanstvena i podatna: jedinstvena i ponavljana, posebna i zajednička. To sam odmah osjetio. Tako teška za prodiranje da bih se pritom posve iscrpio. Spasili bismo se od toga zamora nježnom ravnodušnošću. Možda sam to pomislio zbog njezine odjeće. Vjerojatno postoje stare fotografije na kojima žene iz drugih desetljeća na taj način spajaju znakove začeća, svoje uslužnosti i žalosti. 21

Odjevena u crninu do nožnih članaka, u crnim cipelama, s crnim čarapama, njezin tamni i široki ogrtač imao je goleme džepove sa strane. Zamislio sam u njima svežnjeve ključeva. Mnoge. I notese i olovke. I škarice. Stali su u njih i popisi za kupovinu, računi iz trgovina, povećalo i metar. No nisu te vjerojatne ili moguće pojedinosti posebno određivale izgled žene, nego vrpca žalosti koja je opasivala njezinu glavu, stiskala joj sljepoočnice, skrivala njezino čelo i bila svezana pri dnu glave: fina široka vrpca od crne svile, dostojna jedne tužne i konačne žrtve iz koje se uzdizala uspravna bakrena izmučena kosa. I na kraju ću reći: u njezinim crnim očima nalazio se neumoran san, na usnama slobodna i bolesna upornost, na koži bljedoća orijentalna pokreta, u rukama sjaj umiruće zvijezde. Dječak me je gledao, no njegove oči nisu bile začuđene ni plačne, nisu se smiješile ni pokazivale sudioništvo. Bile su znak: njegova me upornost na kraju uznemirila jer me vodila drugom pogledu - ženinu pogledu. Žena me nije gledala. Nije me gledala, ali je znala da sam ondje. I nije me gledala jer nije znala da sam ondje ................................................................... ...........................Vaša će obitelj biti obaviještena, reče (reče mi) dječak u mornarskom odijelu, privijen u krilu žene s crnom vrpcom; ona ga strpljivo sluša, no kad dječak ponovi rečenicu, nježno ga uhvati za bedro: Dobro znaš da ne volim tu igru. Dječak se odmakne od nje, podigne rukav odijela i pokaže joj (pokaže mi) svježu ranu na podlaktici. Žena uplašeno i prigušeno jeca. - Opet si izašao! - Da, Nuncia. - Nisi me poslušao. - Ne, Nuncia. - Htio si da mislim kako si se samo igrao s mačkom. - Da i ne, Nuncia. - Zašto tako gledaš u taj krevet? Želiš već leći? Dobro znaš da ovo nije tvoja soba. - Više nije. - Dođi, privini se uz mene. Sto želiš raditi? Dječak je raširio ruke i slegnuo ramenima, napravio vragolastu grimasu, a žena se slatko nasmijala. Zatim su mi okrenuli leđa ........................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ………………….Kako da im kažem da sam žedan i gladan? Nepremostiv stid sprečavao me u tome. Kao da tražim nešto što mi ne pripada. Bilo bi to strašno............................................... ................................... Užasno je kada ne poznajemo, ni iznutra, ni izvana, strukturu kuće u kojoj stanujemo. Nisam mogao ni zamisliti kako izgleda kuća. Ustao sam, stao iza kreveta; krenuo sam prema zastorima, krug polutame skrivao je dječaka i ženu u mojoj blizini ………. .................................................. Žena se silno smijala, na neki je posebni način pomaknula rame i crni je ogrtač skliznuo niz njezinu desnu ruku. Okrugle grudi, teške, ukorijenjene ispod pazuha, uspravno su poskočile, uzbuđene i prije no što je dječak primaknuo svoje vlažne i svježe usne bradavicama. Uronjeni smo u rijeku zločina, u baršun i u ekvatorijalne trave.......................................... ................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....... Počinjem istraživati oblike kuće. Istražujem, ali ništa ne otkrivam. Možda mi je njezino jasno sagledavanje pomućeno zbog pretjerane svijesti o jednoj sumnji: ne znam jesam li odjeven ili gol. Nije mi dovoljno da se pogledam; pogled ne rješava moj problem. Prelazim krajolicima kuće (na neki način moram imenovati te putokaze koji me niotkuda ne vode nikamo) s nerazrješivom noćnom morom (to je zagonetka što se manje opire), nedodirljivom na ramenima, poput lagana metalnog ogrtača. Ako zamislim da sam odjeven, zadrhtim: da bi se ovo mjesto i ovo vrijeme prepoznalo, i da bih se možda iz njih izbavio, moram im se posve predati kao da sam gol; bilo kakva sramežljivost bila bi besmislena, time bih zanijekao da doista postoji viđenje bez privida. (Ono što doista postoji to je ovo vrijeme i ovaj prostor za koje počinjem sumnjati da nešto zahtijevaju, ne zato što su apsolutni nego zato što me navode da samo nagađam o njihovoj prvotnoj potrebi za postojanjem.) Ako zamislim da

22

sam gol, također zadrhtim: pogledi, uvrijeđeni ili pohotni, toga para koji je obavijen u crne tkanine, s resicama, s vrpcama, s čarapama, s povezima žalosti.......................................... …………………………….Podnosio sam taj prizor nekoliko sekundi: ona se smijala, prigušujući smijeh koji se pjenio zbog napora da ga zadrži u grudima, u blizini dječakovih usana, prenoseći to sunčano podrhtavanje na ljupke bradavice koje su se pokoravale njezinom vlastitom zadovoljstvu. Sjećam se da postoji majka. Sjećam se da postoji dadilja. Ili starija sestra koja se nedužno igra s malim bratom koji ne želi prekinuti s navikama iz djetinjstva? Navike ili potreba? Dječak je zaboravio na mene, prepuštao se svojem prvom nagonu i taj je čin izbrisao s njegovih usana podsmjehivanje (upućeno meni) ili požudu (upućenu... Nunciji: prihvatit ću ime koje joj dječak nadjenuo, to ime koje ništa ne kazuje o krvi ili o muci, i po krvi i po njihovim poslovima otkrit ću tko su moji domaćini). Podnosio sam ga. I dalje sam trpio, ali ne zato što mi se taj fizički prizor gadio, ni zato što sam za njim žudio (tko je Nuncia? Možda sestra? To još nisam znao; no moja me ravnodušnost trebala upozoriti da, na neko vrijeme, mogu odbaciti ili prestati zavidjeti samo onome što mi se već dogodilo), nego zato što me dječak prestao gledati kada se izgubio među ženinim grudima, i zbog te odsutnosti osjetio sam snažnu hladnoću, nepodnošljivu osamljenost: noć se udvostručila. Sjena, što su je stvarali zastori oko žene i dječaka u zagrljaju, navukla je drugo ruho: ta je tama bila ženin saveznik (shvatio sam to bez naprezanja); ona ju je prizivala kako bi me dječak prestao gledati, kako taj čin ne bi izgledao kao provokacija, izlaganje, izazov upućen meni: kako bi ti poljupci iščeznuli sami u sebi, bez svjedoka. Ona mu je rekla: Dobro znaš da ne volim takve igre. Ali taj pogled, nije li bio neka vrsta slutnje? Zanemaren od svijeta koji je postojao, jesam li imao drugu mogućnost utjelovljenja osim u pogledu toga dječaka? Ustao sam i krenuo prema zastorima. Nisam znao jesam li odjeven ili gol. No nije bilo važno. Oni me nisu gledali, ja ih nisam gledao, a nisam ni sebe gledao. Ako zastori skrivaju neku tajnu, ubrzo ću je otkriti. Zaustavila me manjkava konstrukcija moje misli; zastori nisu mogli skrivati tajnu nego očitost. Tajna, daje ima, postojala bi s ove strane zastora, s naše strane. Odgrnuo sam zastore. Skrivali su golem zid od neobojene opeke........................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ......................................................................Htio sam zamisliti neku katastrofu. Mogućnost je bila odviše vjerojatna. Za razliku od toga, stvarni dojam je teško izreći. U taj neodređeni sat prešao sam prostranim hodnicima koji su uvijek vodili do neke mrtve točke, poput onoga zida od opeke iza zastora. Na kući nema prozora; ipak, moguće je nepredvidivo izaći u jedan vrt bez neba, okružen lođama, u središtu kojeg je posađen šesterokut od glatkih karboniziranih kamenih zidova što se neometano uzdizao prema jednom drukčijem i nepoznatom svodu, nalik kositrenom luku. Ipak sve raste i sve teče u vrtu: geraniji, kao i mlaz vode, ekscentrična vrba, kao i mravi. No dovoljno je malo proći njime pa da stopala podignu laki plašt prašine; pod njom se nalazi sterilno tlo od žbuke i opeke. Upoznao sam slične gradove: nema razloga da mislim kako se nalazim na nekom posebnom mjestu. Dioklecijanova palača u Spalatu danas je moderan dalmatinski grad Split: hodnici su ondje ulice; dvorišta su javni trgovi; imperatorske bazilike su zajednički hramovi; kuhinje monarha, pučke krčme; saloni i odaje, današnji stanovi postolara, ribara, popova i prodavača razglednica; bedemi, koji su pretrpjeli barbarska nasrtanja, Mletke i Turke, danas su mirna nedjeljna šetališta modernih ljudi. Split je ruševina koja živi; palača koja nikada nije prestala biti nastanjenom i koja je prirodnim ranama napuštenosti s vremenom pridodala ožiljke svakodnevne uporabe, trajući već šesnaest stoljeća. Čisti protok vječnoga vremena više je obilježio palaču nego brze rane što su ih njegovim pročeljima nanosili usputni sukobi, povici putujućih prosjaka, nestašnosti djece, riječi ljubavnika, dim prženja. I tako je u Apuliji, na jedinoj uzvisini tih žutih ravnica gdje se jedva usuđuju pomoliti glavu ponizne okrugle kućice s kamenim lukovima zvane trulli, Federico dviju Sicilija dao izgraditi najvišu palaču na jugu kršćanstva, Capodimonte, golemu kamenu kocku s kružnim odajama koje nepogrešivo vode do jednoga osamljenog dvorišta, okružena s 23

osam zidina bez prozora. I ondje, u središtu ogoljena dvorišta, da, ondje se može promatrati promjenjiva vječnost nebesa......................................................................................................... .....................................................................Lice joj je bilo okupano znamenitim ljetnim suncem. Promotrio sam druge pojedinosti. Manje je značajna topografija, zbog čega je pogled sasvim običan. Primjerice: hodnici su pravocrtno iscrtani i imaju uglove. Ne mislim na ukrase ili izbočine duž ravnodušna prolaza; kada se ravno hoda, stiže se do uglova tankih poput oštrica, ali neprohodnih poput utvrda. To su prepreke koje su istodobno beskrajno tanke i nadasve krupne pa ih se mora zaobići kao prave uglove u bešćutnom nasilju da bi se nastavilo hodati ravno duž hodnika. Moglo bi se reći da ti lažni, ali ipak tako izvjesni uglovi, još nisu izabrali svoju pravu prirodu: ne znaju da li da nestanu ili da poprime postojanost spomenika. Kada se probijam kroz te sumnjive prepreke, počinjem vjerovati da ovdje postoje spomenici u nastajanju, u procesu odlučivanja o vlastitoj veličini ili besmrtnosti. Događa se i da se hodnici suze bez vidljive namjere do te mjere da ih je moguće prijeći samo postrance, raširenih šaka, pripijenih uz stražnji zid i s usnama što dodiruju prednji zid. Tako sam prisiljen koračati unutar ove krajnje tvrdokornosti, u ovome kamenom disanju, kao da koračam duž vrlo visokog krovnog vijenca, sklopljenih očiju, prestravljen zbog vrtoglavice. Ta usporedba nije isprazna, jer se može dogoditi da se izlaz iz uskoga prolaza doista pretvori u nagib nad ponorom: tada bih sklopio oči, ali bih prije toga morao sagledati užas, više povijesni nego fizički, toga isklesanog bijelog kamena koji uporno traje u stoljetnom protivljenju ovoj kući što se uzdiže na njegovu ležištu. Mogao sam naslutiti u tim trenucima isprekidana disanja da je kamen stariji od kuće, da je pridržava svojom gorčinom. I moj se strah povećava u shvaćanju, ovdje kao i u vrtu, da kamen ponora i kuća postoje pod jednim umjetnim nebom. To strmoglavljivanje u ponor nema drugo obilježje, samo je iz drugoga vremena. Iz vremena bez nastambi. Crvena srdžba gruboga kamena nalik je bijesu razbaštinjene majke: njegova je ustrajnost tek želja da bude ponovno nastanjen.......................................................... ..................................................................................................Zagonetka ozidana vrta. Ponavljam: ovo nije staklenik, niti opsjena, nego istinski vrt kakav se može naći u bilo kojem predgrađu..................................................................................Londona...................................... ....................................................... Ništa u njemu ne nedostaje, ne nedostaje ni sunca ni zraka. No njihov je izvor nevidljiv; ne može se ocrtati zamišljeni luk koji bi spojio svjetlost na biljkama s nekom zvijezdom koja ih hrani, ni kretanje vode s nekim hirovitim južnim vjetrom .......................................... Drhtavo prelazim krovnim vijencem onako kako mi razum i osjećaji vlastita opstanka (gotovo istovjetnog onome) nalažu da činim: skupljenih stopala, pokrećući ih najprije udesno, a odmah zatim ulijevo, da bih ih ponovno skupio, raširenih šaka priljubljenih uza zid, podignute glave i sklopljenih očiju. Beskonačno ponavljam taj postupak dok ne nabasam, doslovce, na željeno rješenje: moje usne ponovno dodiruju zid, nametljivo blizak, poput nevjerojatna pribježišta. Još se ne usuđujem otvoriti oči: ta blizina tako je zagušljiva kao i ona vrtoglava daljina. No kad mi se usne oslobode, znam da sam ponovno u ovoj kući ili u ovom gradu; shvaćam da je sve ono što se doima vanjskim ili podzemnim istodobno unutarnje i zračno. Počinjem zamišljati da ta istodobnost koju shvaćam nije neosnovana; ona je samo očit znak da je ova kuća napravljena u isto vrijeme (u istom prostoru); da je cijela njezina prijašnja detaljna izgradnja samo priprema za posljednju nadgradnju, možda prekinutu (možda još nedomišljenu). Te slijepe zidine od opeka, skrivene iza bogatih zastora, mogle bi zauvijek prikriti krajolik; no isto bi tako mogle biti privremeno zapažanje, poput zagrada, za jedno novo predvorje. Predvorje, okružje iščekivanja: sve je izgrađeno poput zaborava ili slutnje, sve je privremeno nastanjeno. Zašto postoji velik bakreni krevet (moj) s mrežom protiv komaraca i s prašnjavim pokrovom ondje gdje bi trebala biti kuhinja, s njezinim starim pećima na drva koje iza svojih rešetaka skrivaju odviše hladan, odviše star pepeo? Zašto postoji kada s nožicama i pozlaćene slavine usred pljesnive knjižnice s nečitkim naslovima iza mjedene rešetke po kojoj pauci pletu svoje mreže? Zašto postoji ormar pun odjeće iz nekog drugog doba - knickers i šeširi, dokoljenke i kućni ogrtači s perjem, krinoline - pokraj nepomične vrbe u vrtu bez neba? 24

Samo ću iznijeti očitosti: nitko mi neće vjerovati da ponekad nailazim na zidove ondje gdje se vidi samo nevidljiv zrak, penjem se stubama koje vode do lažnih prozora koji pokazuju moj odraz dok se njima spuštam, padam u plitke zdence koji na svom dnu oponašaju zaboravljenu postojanost zvijezda. Usporedio sam ovu kuću s jednim jugoslavenskim gradom i s jednom mediteranskom palačom. Sada znam da ta usporedba zadire u nešto neusporedivo: taj je grad ono što jest u nekom vremenu koje se broji, uzastopnom; ta je palača bila ono što jest u samo jednoj stvari: u veličanstvenoj zamisli jednoga teutonskog monarha koji se zanosio blizinom toploga mora. Ova kuća, koju pregledavam neodređeno dugo, bila je, jest ili će biti? Koračam, pregledavam, i ponekad vidim kako mi ususret dolazi crna prilika Nuncije u raznim svakodnevnim poslovima: Nuncia zalijeva biljke, bere začinske trave, priprema kupke, baca pepeo, zadubljuje se u misli, nešto prekapa po zabačenim kutovima ovoga apsolutnog zdanja i nikada me ne gleda, nikada ne prihvaća mnogostrukost mojih koraka ni pojedinačnost moje prisutnosti. Ali mačak ne: u jednoj sekundi ove minute, u jednome danu ovoga stoljeća (ne znam to odrediti; ne znam odakle izvlačim ove nemoguće kategorije, tako skučene kao i neka sjećanja) dok promatram oblike ove kuće ili ovoga grada ne bih li ih prepoznao (ako je to grad, onda je samo golema soba, salon koji ima odviše zasebnih dijelova; ako je kuća, onda je samo četvrt koja je prekinula spone s ostalim pretpostavljenim gradom), moj osjećaj - koji je na neki način zaleđen čuđenjem, zagušen u pukotini između čuđenja i stvarne činjenice da sve ovo proživljavam, dodirujem, mirišem, mislim, iako bih mogao sumnjati u ono što vidim neizmjerno se prelio kada se mačak, koji je prolazio jednim hodnikom iza Nuncije, zaustavio i pogledao me kroz svoje sive procijepe, a zatim se odvojio od svoje ozbiljne i stvarne pratilje da bi tu stvarnost prenio na moju zanemarenu blizinu. Mačak - sada nezadovoljan, okretan, zalizan - očešao se o moje nožne članke, mijauknuo, podignuo jednu razigranu šapu... Sa strepnjom sam čekao kad će me ogrepsti: tako ću saznati jesam li odjeven ili nisam, ovisno hoće li šape ogrepsti tkaninu ili kožu... Nisam uspio saznati. I Nuncia je zastala, pozorna na pokrete mačka, podignula je teške suknje i potrčala prema njemu, udarila ga nogom, a zatim ga grubo podignula jednom rukom, mačku se naježila dlaka, bujna, ali bez sjaja. Nemilosrdno ga je prodrmala, držeći ga za drhtavu kožu na hrptu. Zašto si stao? Što gledaš? Što radiš? Prokleti Nino, uvijek me pokušavaš uplašiti, navesti me da pomislim kako je još netko ovdje... Zacijelo se pokajala zbog svoje grubosti; nježno je pritisnula životinju na grudi, pogladila je po leđima, primaknula glavu nemirnim Ninovim ušima, i milosrdno ga spustila saginjući se: Kad ovdje nema nikoga osim tebe i mene, budalice, ljepotane, slatkice................................. ...................................................................................................................................................... ........................ Vratio sam se iscrpljen u krevet; i opet nisam znao koji su trenuci prethodili ovom očitom propadanju moga tijela; opet je dječak pokraj mene kada se budim. Sada mi pokazuje ranu na svojoj ruci. Nino kruži šapama oko bakrenog kreveta. Znam da je u blizini ugašeno ognjište. Počinjem prepoznavati kuću; što li ću zaboraviti zbog prilagođavanja svemu ovome što mi je još donedavno bilo posve nepoznato? Počinjem prepoznavati mjesto na koje sam došao ili na koje su me drugi dovezli; ako se vratim, hoću li prepoznati mjesto s kojega sam došao? Hoću li prepoznati dijelove toga mjesta, ovoga mjesta? On to radi posve prirodno: pruža prema meni svoju golu ruku sa zavrnutim rukavom; drugom rukom gladi mačka po glavi. Pokazuje mi nešto što je njemu očito, a za mene tek tajna. Rana na ruci. Što može spojiti dokaz i zagonetku? Smiješi se kao da zna da ga shvaćam; ali ne zna da se moram najprije sjetiti da bih shvatio... Možda se varam; možda je dječakov pokret tek poziv da se prisjetim. Zašto onda upućuje taj poziv kao da je neki rebus, zagonetka? Kad će vrata prestati biti vrata? Smije se glasno, zacijelo je moje začuđeno lice povod tom smijehu. Možeš pregledati cijelu kuću, dodaje, podižući mačka s poda; ali nikada nećeš uspjeti otvoriti nijedna vrata, nikada! Slušam ga i ne razumijem; već se neko vrijeme pokušavam samo sjetiti: druga kuća, drugo 25

svitanje. No sjećanje mi je crno i u njemu beskrajno plivam u uzavreloj i žitkoj tekućini. Morao bih se pomiriti i prihvatiti da je ova kuća moj smještaj: bakreni krevet s pokrovom i mrežom protiv komaraca, pokraj starih rešetki u kuhinji punoj pepela, u blizini razlistanih zastora što skrivaju jedan zazidani balkon. Ovo je odsad moja uobičajena soba; u nju se moram vraćati, umoran, iz jedinog zanimanja koje imam: beskrajnog prelaženja po hodnicima, krovnom vijencu i vrtovima kuće. Dječak me je upozorio da ne smijem otvoriti nijedna vrata; kako bih to i mogao učiniti kada je ovdje sve sloboda labirinta, nemogućnost zida, vrtoglavost pada ili iluzija uspinjanja?................................................................................. ....................................................................................................................................................... ....................... Danas sam došao u iskušenje da otvorim neka vrata, no ponovno nije bilo vrata. Ipak, kuća je bila ljepša no ikada u svom labirintu: kamen ovdje ima raznolike mogućnosti; uzavreo oker, postojan, raskošan, kivan na litice; jednolična i siva glatkoća hodnika; spaljeni jantar dvorišta; beskrajna ispucanost gipsanih ukrasa koje još uvijek ne mogu u potpunosti sagledati; crvena blještavost opeka poput osude na izlazima. Ovaj put vrata su znak od prikladna kamena, isklesanog, simetričnog, lagano zaobljenog. Dovoljna im je njihova pozlaćena poroznost za kićenje. Zid koji ih zagrađuje vrlo je tanak; no oni to zacijelo znaju; nije mi jasno zašto razgovaraju iza njih ili zašto su mi dopustili da se nekažnjeno približim: moji se koraci vjerojatno čuju i tako su ustrajni kao i naleti i zatišja njihovih glasova koji su me privukli, koji su me doveli do ove slijepe točke pred zidom što mi je zapriječio korak, ali odakle ih mogu jasno čuti. - I dalje ustraješ u svojoj laži? - Tako je, Nuncia. - Ovdje živimo samo ti, ja i mačak. - Kažem ti da se vratio. Kunem ti se. - Daj da ti pogledam ruku. Mačak te ogrebao. - Ne, uvijek kada se on vrati, rana mi se otvori, ti to znaš. - Nemoj me varati. Vidjela sam te u vrtu, pokraj vrbe. - Kunem ti se da to nisam ja napravio. - Sklapaš oči, stisneš zube i zabiješ si bodež u ruku. Zatim vjeruješ kako se to nije dogodilo. Jadniče! - Nuncia, kunem ti se da ulazi vrlo umoran i liježe na krevet. - Na koji krevet? - Onaj bakreni, s mrežom protiv komaraca. - Jadniče. Nitko nikada nije legao u taj krevet. Mreža je prekrivena prašinom. Ničija ih ruka nije dodirnuta. Osim toga, na krevetu nema madraca, nema dna. Nitko ondje ne može spavati. U njemu nitko ne može ni umrijeti. - Kunem ti se da je ustao i odmaknuo zastore i pogledao preko balkona. - Ah! Upao si u zamku. Nitko ne može gledati preko tog balkona osim mene. I tebe jednoga dana. - Ozbiljno? - Kad narasteš. Sada idi na spavanje. Nije dobro da se toliko uzbuđuješ. - Čuvaj me, Nuncia. Odvedi me u krevet. - Već si dovoljno velik. Skini se sam i lezi, a ja ću zatim doći da ti zaželim laku noć. - Kako hoćeš. Dječakova soba? U mojim šetnjama ovim mjestom nikada je nisam vidio; jednom sam se zapitao gdje spavaju Nuncia i dječak, jer nisam vidio drugi krevet osim onoga koji ja koristim, a u taj, kako kaže žena, nitko ne liježe. Sada postoji jedna mogućnost; uz malo sreće uspjet ću čuti najprije dječakove korake - trome, lagane, nalik koracima mačka koji ga prati, a zatim ženine - prepoznatljive po zveckanju raznih predmeta koji se sudaraju u džepovima njezina kućnog haljetka; pratit ću prve korake uha prilijepljena uza zid, nervoznom rukom prelaziti preko njegove površine kao da je taj čarobni dodir dovoljan da uspostavim tajnu komunikaciju s koracima koje pratim, s člancima prstiju što su spremni da pokucaju na zid, kao da mi njegova šupljina ili punoća mogu pokazati smjer.

26

(Tako izmicanje uzroka nadomještam ozbiljnošću posljedica; u tom trenutku znam da se razlozi mogu zaboraviti ili zamijeniti ili se beskrajno osjenčati polazeći od stvarnih, postojanih posljedica; jer posljedica zapravo opravdava uzrok: grozničavo) milujem (brzo) zidove ovoga mjesta, bez prekida, uvjeren, čak i kad ih ne čujem, da će me dječakovi koraci odvesti do susreta, odolijevajući iskušenju da ispitam moguće šupljine, da klonem pred nesumnjivim punoćama, rastavljen napokon od uzroka - zaglušni koraci - i zaljubljen u posljedicu - putene vibracije što ih zidovi prenose jagodicama mojih prstiju. Dlanovi se šire, ledeni, drhtavi, suhi, gorući: više ne dodirujem zid; poput dva iznenađena provalnika, poput dva osuđenika na smrt u trenutku kad ih strijeljaju, zauvijek odgođeni zbog glupog vjerovanja tijela u mogućnost vlastite nadživljenosti i zbog veličanstvene taštine duše koja je u svom osjećaju sekundu ispred ustrijeljena tijela, svjesna smrti tijela i besmrtnosti duha prije no što će tijelo osjetiti smrt i zauvijek izgubiti besmrtnost... moje ruke dodiruju baršun zastora .............................................................................................................................. ................................Prvi put vidim, a da nisam viđen: dječakov pogled, čak i kada ga doje, ustrajno počiva na meni poput leptira pribijena pribadačom; ima nešto od moga postojanja u njegovoj ustrajnosti; dječakove mi oči žele reći, a žele reći i Nunciji, da sam ondje; međutim, i ženin pogled, koji me nastoji zanemariti, vidi me: ali vidi me samo da mi kaže da to nije istina, da nisam ondje; njezina je ustrajnost moje nepostojanje. No sada me ni Nuncia ni dječak ne mogu stvoriti ni negirati; ja gledam njih, nekažnjeno. Najprije dječaka koji je došao sam u sobu i nekoliko se časaka vrtio prije no što je prišao igračkama. Kako ih on uzima, tako ih ja prepoznajem i svrstavam. Obje su radnje na neki način samo jedna radnja. Neke su igračke iz doba koje je dječak prerastao; i dalje su ondje zbog ljubavi ili zbog nemara, a možda i zbog oba razloga: zvečke, plišani medvjedići, celuloidne lopte, stara brojalica s izblijedjelim brojevima i s iskrivljenim okvirom od vremena ili vode ili vatre: stojeći pokraj zastora ne razabirem dobro slike koje je ilustriraju. Iz daljine gledam oštećene gumene lutke koje predstavljaju komične figure; htio bih ih prepoznati; možda bih ih iz blizine mogao raspoznati. Ostale igračke odgovaraju dječakovoj dobi, no nešto nije u redu s njima, nešto što ne mogu odrediti... neke vražje koturaljke, saonice, globus, puška, neke maske obješene za kuke, pierrot, gusar, Indijanac... bubanj, mali klavir... i kavezi, jedan, dva, čak šest praznih kaveza koji vise sa stropa na tankim crnim lancima: lagano se njišu u svom tvrdoglavom opsegu, no ne znam da li se ovdje zrak stvara u sebi samome, kao i svjetlost... kao i zvuk, možda kao i viđenje? Ne: dječak je ondje, miluje svoje igračke, neke su za malu djecu, neke odgovaraju njegovoj dobi od deset godina... ali sve su stare. To svojstvo pridajem igračkama: nijedna nije nova. Nijednu nije dobio za svoj nedavni rođendan. Ta škrta žena vjerojatno čuva igračke nekadašnjih naraštaja i poklanja ih dječaku, koji je ovdje zatočen, kao da su nove. Nema drugog objašnjenja. U taj čas ona ulazi, kao što je obećala, da mu poželi laku noć. On je još uvijek u mornarskom odijelu. Gleda je. Prinosi bijelu zviždaljku ustima i puše u nju. Nepodnošljiv pisak odjekuje u lukovima, umnožava se, lanci i laveži podrhtavaju od oštrog zvuka, kao da nož struže po limenom lavoru. Ona začepljuje uši rukama, nešto viče, ali ne nadglasava čudovišan alarm zviždaljke, mračno zavijanje magluštine, oštru ranjenu pticu, ljubomoru i mladenačke nestašluke. (Nuncia ili dječak? Ili zbroj povika?) I odjednom pomislim zašto da vjerujem da je ovo dječakova soba, u jednoj kući u kojoj se ne uspijevam smjestiti jer sama kuća nije nigdje smještena, nema uobičajen raspored... gdje se spava u kuhinjama, čita u kupaonicama, kupa u knjižnicama, kuha u praznom...? Gdje vrbe rastu na prašnjavim opekama? - Rekla sam ti da legneš? Dječak ne odgovara; drsko vrti kuglice na brojalici. - Prestani se igrati. Skini se. Pogledaj kakva ti je soba. Napravi što sam ti rekla. - Kako kažu odrasli? - dječak napravi grimasu oponašajući surovost - Svinjac, svinjac! Njegov je smijeh oštar kao i zvuk zviždaljke: - Ni svinje ne bi ovako živjele, Nuncia. Grozno, grozno, grozno. Ne obavljaš svoje dužnosti. 27

Žena mu okrene leđa, a on nastavi: - Kako ćemo sve ovo srediti? - Nitko ne traži da išta sredimo. I prestani govoriti kao patuljak. - A on? - Tko? - Onaj koji se vratio, glupačo. Nuncia slegne ramenima. - Nisi mu čak ni krevet spremila. Mogla si otresti mreže protiv komaraca, madrac i pokrov. Zar ne vidiš da bi se jedne noći mogao ugušiti? Ha? - Ništa ti ne nedostaje. Prestani se žaliti. - A kavezi? Zašto su prazni? Naredio sam ti da ih napuniš, da uvijek budu puni... - Želiš da ti kuham, da te odijevam, da te kupam, da te uspavljujem, da... - To je tvoja dužnost, Nuncia. Bilo što da napraviš, malo je. Čak i da te proklinjem, šibam, napustim, zaboravim, tvoja je dužnost da se brineš o meni. Ako tako ne učiniš, skupo ćeš to platiti u ovom životu ili u onom drugom. Tvoja je obaveza da me dobro, dobro, dobro njeguješ... - U redu. - Uzmi ovu ribaću četku. Pogledaj u kakvu si stanju ostavila pod. - U kakvu? - Tvoje cipele, draga moja. Pune su blata. Gdje si to hodala? Ne, nemoj mi reći. Ne želim znati. Zbog nečega su kavezi prazni. Hajde, izribaj pod... Ne, Nuncia, ne tako... Nego četveronoške... Tako, Nuncia, četveronoške, tako ti se sviđa, zar ne? Ribaj, ljubavi, ribaj snažno, da ne ostane ni najmanja tvoja svinjarija u mojoj sobi ………………………………… …………………………………………………………………………………………………... ...........................................................................................................Vratio sam se u krevet jer mi je neka britka intuicija govorila da nije samo fizički odbojno što stojim iza zastora i uhodim ih, nego da se, dok to radim, nesvjesno izlažem opasnosti da upadnem među njih. Posjetiti dječaka u njegovoj sobi bila bi nepopravljiva greška. Ne bi mi bilo lako pronaći put natrag (dok sam ovamo dolazio, bar tako sada mislim, vodio me osjećaj i želja) da nisam obratio pažnju na nove činjenice: gotovo i ne primjećujući, počeo sam osluškivati zvukove za koje sam mislio da ih prepoznajem, zvukove koji nisu pripadali ovom klaustru: lupkanje peta koje sam mogao razabrati, a koje je otkrivalo materijale po kojima su gazili: šljunak, trava, mokar pločnik, proljetno blato, pocrnjeli snijeg vlažnih zima, kruženje kočija po kamenim ulicama, vrelo dahtanje konja što se puši dok u studenim noćima izlaze kroz vrata za kočije, a zatim usklađen ritam kopita ulicama neke zaboravljene četvrti, trube starih automobila, zvukovi obrtaljki i paljenje motora... Ta neprimjetna zvučna kulisa vodila me je natrag do sobe sa starim rešetkama i s krevetom bez dna. No zvukovi su ostali iza mene. Htio sam ih se prisjetiti, no oni su iščeznuli. Htio sam ih smjestiti, no oni su se raspršili. Moj je duh bio svladan kroz oči koje nisu mogle čak ni trepnuti, zbog okrutna prizora dječaka i žene koja četveronoške riba pod, dok joj on pokazuje kako se to radi, a ona ga oponaša s nedužnom i bolesnom grimasom, blijeda i sjajna, u potpunoj crnini svoje odjeće. Možda sam spavao okrepljujućim snom: san je doista nježna kupka za naš mukotrpni rad... ......................................................................................Probudili su me povici, bijesno rikanje životinje...........................................Probudio sam se žalosno; oči su mi već vidjele ono što će vidjeti; sanjao sam ono što sam nejasno vidio kroz mrežu protiv komaraca na krevetu: tu bolnu i okrutnu sliku..................................................................................................................... ......... Prijašnje je vrijeme bilo vrlo sporo; ta ga slika tako naglo vraća....................................... ..................................................................... Dječak stoji u podnožju kreveta; njegovo odijelo Apaša (ono koje sam vidio obješeno na jednoj kuki u njegovoj dalekoj sobi) uništeno je; blistaju njegova ramena, bedra i stražnjica u poderanom odijelu; dječak sam sebe udara lancem koji je pridržavao jedan kavez u njegovoj sobi; dječak korača po trnju koje je iščupano iz ružičnjaka u vrtu bez neba... Pada iscrpljeno, uz jauke; zloslutno zavijanje zvijeri ne prestaje. Skačem iz kreveta, podižem ga na ruke, nosim ga u svo j krevet, navlačim 28

prašnjave zavjese iza nas. Omatam njegova krvava stopala zavjesama; htio sam ga zagrliti, ali sprečava me bol crne krvi ispod zlostavljane kože; svaka ta rana treperi; dječak širi ruke; skuplja šake na mom zatiljku; šapće, više za sebe nego meni (no njegov dah ipak preplavi toplinom moju usku): Non vere creatus, sed ab aeternitate increatus.1 Zatim se odmakne od mene, klekne na krevet, promatra me, pruža prema meni raširenu šaku, drhtavo, traži milostinju; kaže daje gladan i kao da ima groznicu, kao da već danima nije kušao zalogaj hrane i usne mu gore, budite milostivi, budite milostivi, dajte milostinju ovom jadnom dječaku... Ne znam kako da shvatim tu njegovu šalu, tako tužnu zbog rana koje je sam sebi nanio; no zatim me ponovno zagrli i prošapće: - Ja sam zatvorenik u ovoj kući. Ona me je ovdje zatvorila. Pomozi mi. - Tko si ti? - upitam ga. - Tko je ona? Najprije mi moraš sve ispričati, ako želiš da ti pomognem... - Misliš li da je lijepa? - Ne... ne znam; teško mi je reći je li lijepa ili nije... - Jako je lijepa - izjavi dječak zlovoljno. - Jednog ćeš dana to shvatiti. No njezina ljepota prikriva njezinu zlobu. Drži me kao zatvorenika, mori me glađu i žeđu; ona je najgora maćeha na svijetu... - Ona je tvoja maćeha? - Kao da jest; kao da je zlobna maćeha iz bajki, ista... - Što želiš da učinim? - Vrlo sam osamljen i vrlo prestrašen. Nitko me ne voli... - Ja sam ovdje... - Voliš me? Neuvjerljivo potvrdim. - Hoćeš li se brinuti za mene i štititi me? Tada mu bez napora potvrdim: moram ponavljati potvrdu nekoliko puta dok dječak izbacuje bujicu riječi: Hoćeš li me odvesti u cirkus? Hoćeš li mi kupiti slikovnice? A subotom, hoćemo li gledati kako ljudi u bijelom igraju u parku? Hoćemo li četvrtkom popodne odlaziti u prodavaonice dok ne osvane moj rođendan? Hoćeš li se prerušiti da bi me prestrašio i nasmijao? Hoćeš li me naučiti skakati saltomortale? Hoćeš li mi dopustiti da upravljam kočijom kada budem velik? Kako se zovu konji? Više se ne sjećaš? Zašto su odveli konje? Je li točno što kaže vrtlar Pink? Je li točno da su ih odveli da ih ubiju? Ah, zašto si zamijenio kočiju i konje ovim bučnim motorom? Obećaj mi da ćemo ići u Ramsgate ovo ljeto, obećaj mi da ćeš mi dopustiti da gledam plesače s tobom, stoje loše u tome? Vidim ih s pločnika, nose slamnate šešire, vozit ćemo se u vlaku, samo ti i ja, i razgovarat ćeš sa mnom kao da sam velik i dopustit ćeš mi da naručim čaj i žele s pet okusa i dvopek s maslacem, a kada narastem, zajedno ćemo otići kupiti đačku odoru i kapu i kravatu, a ti ćeš me odvesti u školu i ostaviti me samoga i bit ću muškarac... Kao što su me zvukovi, koje sam nastojao razabrati, vodili kroz labirint što odvaja dječakovu sobu od moje, tako me sada i ove riječi, koje također nastoje probuditi drugi izvor u mome sjećanju, vode iz daljine u kojoj se motrimo (on klečeći, ranjen, moleći) prema čvrstom i nježnom zagrljaju. Milujem njegovu svijetlu kosu, a slike ne žele predahnuti. Onda on, naslonjen na mojim grudima, podiže pogled, a u njemu postoji nešto što strahovito poništava naše zbližavanje, našu nesumnjivu nježnost. Najprije zlobno siše palac, zatim tiho mrmlja: - Znaš što? Noću, kada me stavi u krevet, ona odlazi u vrt... Ja sam je pratio... ona to ne zna... ona je lažljivica... kaže da mora uzgajati biljke... nije točno, nije točno... radi nešto drugo... strašne stvari... ja sam je vidio... zato su prazni moji kavezi... uvijek prazni... obećaj mi da ćeš me odvesti u zoološki vrt u Regent's parku! Ne razumijem sasvim što dječak želi reći; shvaćam da su mu riječi pune zlobe, prezira. Silom ga odvojim iz zagrljaja. On shvaća. Smije se, kao što mu je ona rekla, poput zlobna patuljka. 1

Ne uistinu stvoren nego od vječnosti nestvoren

29

- Ti bi morao biti sa mnom. Protiv nje. - Nemam razloga... - Ona te zanemaruje - njegovo je zujanje poput staklena kukca ugniježdena u suhom pijesku - ona kaže da ti ne postojiš... - Ti je ponižavaš, kao kakav mali tiranin, prisiljavaš je da hoda četveronoške, da ti robuje; sve što si rekao je laž... Pljunuo mi je u lice u naglom prasku; njegova svijetla kosa, odrezana iznad obrva i pokraj ušiju sada mi se čini kao vlasulja nekakva čudovišnog albina: - Ti me uhodiš! Ti me uhodiš! Ti me uhodiš! Snažno odgrne mrežu protiv komaraca, skoči iz kreveta i naredi mi da ga pratim. Zašto ne bih? Ima li smisla na ovome mjestu i u ovim satima odbiti bilo kakav pokret, čak i onaj najstrašniji, koji bi me približio srcu zagonetke, možda njezinu rješenju, možda iznenadnom rasplinuću ovih zidova i vremena bez sjecanja koje je u njemu zatočeno? Osjećam se dostojanstvenije ako poslušam dječaka nego ako se priklonim glupom prepuštanju taštini. Ne oklijevam da ga pratim dok ga gledam kako prilazi zastorima što sam ih ja sam nekada odgrnuo i našao samo zid od opeke. Očekujem otkriće: zid će se pretvoriti u najčistiji kristal. Trčim prema dječaku u trenutku kada odgrće zastor i pokazuje, ponovno, isti slijepi zid. Zove me. Prilazim obeshrabreno. Sve bliže i bliže prilazim procijepu što ga dječak pokazuje malim prstom. Stoji nepomično kao porculanska lutka. Primičem oko gotovo neprimjetnom procijepu u žbuci. Gledam. Gledam. Zavičem, počnem gorko plakati, zatim osjetim mržnju, od onoga što me je dječak natjerao da vidim, više mrzim dječaka samoga, počinitelja ove okrutne i beskorisne zamke. Samo zbog ovoga, i samo u ovome trenutku, moj mali i čudovišni otimač uspio mi je vratiti sjećanje ........................... .................................................... .................................................................................................. Zašto me nisi zatražio nešto za jelo? upita me kasnije kada se vratio u salon, vrlo čist, izgledao je kao da se počešljao i okupao; bio je odjeven u odijelo od crna baršuna i u košulju od holandske tkanine s naborima na prsima, ali još uvijek je nosio visoke bijele čarape i cipele s kopčom i resicama; Nuncia je odlična kuharica i voli mi ugađati. Vjerojatno umireš od gladi. Od jučer, kada si stigao, nisi u sebe stavio ni zalogaja.............................................................. .................................................... ............................................................Nisam zamišljao da bi večera mogla biti poslužena u vrtu bez neba, u središtu toga šesterokuta koji oponaša dvorište velike romaničke tvrđave Capodimonte. Car Federico zamislio ga je kao apsolutno središte; bilo je moguće izgubiti se u kružnim sobama, ali se na kraju uvijek stizalo do središnje točke građevine. No ovdje me, naprotiv, nitko nije mogao uvjeriti da vrt, kao i cijela kuća, nije pomaknut iz centra: nitko ne bi mogao odrediti točku njegove formalne ravnoteže. Dječak je dao ugasiti lažno nebo - je li i to bila jedna od Nuncijinih dužnosti? I da bi ga nadomjestio, postavio je visoke mramorne obeliske u kojima su bile ukopane debele svijeće raznih boja. Dječak me je odveo do moga mjesta; Nuncia je već sjedila na svojem. Večera je poslužena u crnim kodovima koji su bili prekriveni poklopcima od izrezbarene kosti. Mačak je kružio oko ženinih stopala. Sjeo sam. - Velika obitelj, sretna i složna - nasmiješio se dječak. - Tko je rekao da sve sretne obitelji nalikuju jedna drugoj, a one nesretne, da su nesretne svaka na svoj način? Nuncia, posluži našega gosta. Žena je rezignirano, ali s primjesom gorčine, pogledala prema mome mjestu, no nije znala ili nije htjela usredotočiti svoj pogled na mene; pogled joj je bez zadržavanja prošao kroz mene i izgubio se u najudaljenijoj sjeni dvorišta. Odmah zatim počela se pretvarati da otvara jedan kotao, poslužila je njegov sadržaj u tanjur od zraka i svečano ga pružila prema pretpostavljenom mjestu za stolom gdje sam ja sjedio. Dječak ju je nervozno pogledao. - Nuncia, posluži stvarno našega gosta. Žena je tvrdoglavo ponovila nevidljiv pokret i prekrižila ruke. Dječak je zijevnuo i podrugljivo me pogledao. - Za Nunciju ti ne postojiš. Ti si utvara. Slatko se nasmijao dok ga žena nije prekinula ovim riječima, ne prestajući uporno gledati u prazninu koja se protezala iza moje glave: 30

- Kad su mi rekli da si začet, nisam htjela vjerovati. Od prvoga trenutka nisam prihvaćala tvoje postojanje. No moj je trbuh rastao, iako je moj himen ostao netaknut. I dalje sam se brinula o kući, kuhala u kotlovima, pazila da se vatra nikada ne ugasi, pometala triješće s poda. Trudila sam se da održim tu kolotečinu i da mjerim propisano vrijeme. No i nakon devet mjeseci moje je djevičanstvo ostalo netaknuto, a ja sam osjetila trudove. Ono moguće i ono nemoguće pružili su jedno drugom ruku. Mislila sam da ću povraćati, obavljati nuždu, silno plakati. Kakav će biti ishod ovoga vražjeg djela? Jer samo sam vragu mogla pripisati taj čin tako protivan prirodi, koji je inače djelo što ga svakodnevno provodi dragi Bog. Neki stari trgovac, iz zemlje u kojoj se rađa sunce, prošao je jedne noći pokraj naše jadne kolibe zanatlija i zatražio prenoćište. Dala sam mu ga kao da sam slutila neke druge bjegove, progone bez milosti i zaklona. Ispričala sam mu svoju priču, a on mi je potvrdio moju sumnju: u preobilnoj zemlji, zidinama opasanoj, a ipak prostranoj, iz koje je dolazio trgovac, vrag (ili njegova maska, što je isto) se rađa kao spoj tigra, sove, medvjeda, zmaja i koze. Svi oni skladno stvaraju čudovište od tih raznih tvari, koje se može vidjeti samo kada sijevaju munje i bodeži; daju mu oblik posude, amfore zaobljene poput trbuha; njegova čudovišna zasijanost, daleko od toga da pridonosi rasprsnuću, stvara jedan oblik, krhak, ali bez pukotina. Znao je da sam ja ta posuda, taj neumoljivi spoj čari, prerušen u svoju suprotnost. Moj fetus, začet u dijaboličnoj mnogostrukosti, pronašao je u meni posudu svoga jedinstva. Nisam mogla podnijeti te mudre riječi; kolebala sam se na trenutak između toga da se udaljim od gosta i prepustim se zagrljaju svoga zakonitog supruga, da od njega zatražim da me siluje kako bi se raspršila demonska taktika; no pomislila sam da je on prihvatio iluziju anđeoskog posjeta i da se tako prostodušnom čovjeku ne mogu uništiti duboka vjerovanja u dobro, a da ga se ne osudi na slijepu vjeru u zlo. On nije vidio prepreku u borbi između dviju suprotnosti koje se oponašaju, povode jedna za drugom, prenose svoje vlasništvo u uzajamnom žaru zbrke: hoće li taština stvaraoca zanijekati da je čak i vrag djelo njegova svekolikog stvaranja, i da je stoga, na određen način, i on božansko stvorenje? Hoće li zanijekati to stvorenje kao svoga božanskog rođaka, kao drugo lice istoga novčića, kao iskušenje odbacivanja jedinstva i zabavljati se u razjedinjenosti koja ga upotpunjuje? Zašto li je Bog, koji je apsolutno jedinstvo, pao u iskušenje da se zaniječe, rađajući, stvarajući, množeći svojstva koja se tom jedinstvu suprotstavljaju, odvajajući se od njega? Priprosti duh moga supruga to ne bi mogao shvatiti. Naprotiv, taj stari i iskusni trgovac me je shvatio i povjerio mi da mu poznavanje njegova vlastitog tijela (i njegove neminovne mogućnosti da ga spozna) govori da ima snage za posljednje oskvrnuće: kao sjeme koje je putovalo njegovim rebrima, na leđima mule po planinama, na leđima deve u pustinjama, on je računao na ono koje još uvijek putuje među njegovim muževnim bedrima. Nakon devet mjeseci od začeća kojim sam kažnjena, prestala sam biti djevica među rukama i nogama i milovanjima toga neobično putenoga starca, koji me je uzeo dok sam ležala na boku. I kad se moj sin ubrzo nakon toga rodio, usred bijega i strahota, sjetila sam se da mi je taj oskvrnitelj rekao da i u njegovoj zemlji vrag pokazuje sveprisutnost svoje tajnovitosti strahotama odrubljenih glava. I prije no što je krenuo prema Levantu, dodao je da je pri prolasku kroz Hindustan zapamtio kronike koje pripovijedaju o borbi demonskoga načela protiv božanskoga načela. Demon Mara, u svojoj ključnoj bitki, oslobađa sve svoje snage, ali pritom otkriva svoju istinsku prirodu: nedosljednost mnogostruke legije, nespojive s jedinstvom; demon je istrošena beskrajnost: jezici, utrobe, zmije, mrtvačka bljedoća, sjaj, crnilo, plavost, sivilo, brda u plamenu, suhi oceani, slonovske uši, svinjska njuška, pseći zubi, veprova leda, trbusi kamena, oči kostiju, stopala poput lubanja, šake poput noseva ili odrezane šake, stopala i uši. Bog je načelo: samo jedno. Vrag, kao i sudbine, velika je raznolikost, beskrajno udaljavanje kaosa... - Luda je - reče mi dječak prezrivo. - Pripovijeda čudne legende. - Od tog trenutka - prošapće jasno žena - proglašavam svoju pobjedu. Priznajem samo jednoga. Ne mogu prihvatiti da postoje dvojica. Danas sam vidio kako se kurvaš s mojim ocem - rekoh joj tihim glasom. Ona me nije prepoznala. A dječak je iskoristio taj trenutak moga očitog suprotstavljanja ženi, uhvatio me za ruku i odveo me do točke izvan središta gdje raste vrba. Ondje mi je, ne pružajući mi mogućnost da bilo što učinim, rasporio podlakticu malim bodežom, zatim zavrnuo rukav 31

samtaste jakne dok sam ja zapanjeno stajao gledajući u vlastitu krv, i zabio mali bodež u svoju ruku te je približio mojoj i pomiješao našu krv. Sklopili smo savez, promrmljao je neobično umiljat i ganut. Nikada se više nećemo razdvojiti. Nikada se više nećemo moći razdvojiti. Žena je još uvijek gledala prema varljivom beskraju ovoga zatočeništva, mrmljajući u taj beskraj: Sudbina je ljudi raspršenost. Svaka minuta koju proživimo udaljava nas od početka, od dobrote, od jedinstva. Nikada se nećemo oporaviti; zato smo smrtni. Ja sam bila demonova vodilja. Otad me užasava kad ga čujem da tako govori, da vara učene ljude i narod mudrim riječima s procijeđenom zlobom. A on me je, znajući ono što ja znam, prezirao: ja sam mu ukrala njegovo božansko porijeklo kada sam legla s trgovcem iz Kitaja. Korio me u javnosti, gotovo me izbrisao iz svoje povijesti. Zato sam poduzela krajnji korak i zaplakala kraj njegovih nogu. Prikrio je svoju sudbinu; rekao je - i uvjerio mnoge - da je njegova smrt bila potrebna. Bila je to tako obična smrt kao smrt bilo kojeg lopova. Ja sam bila svjedok. Smrt od tetanusa i cijanoze. Imao je istu sudbinu kao i vrag: umro je raspršen. Utopio se ni u čemu. Njegova je smrt bila pobjeda demona: nova je religija nastala na raspadu jedinstva; otad je Bog prestao biti jedan i sada smo troje, vječno troje... Dječak se skvrčio pod vrbom, skrivajući lice među koljena. Uspio je jauknuti. Nisam ovdje, nisam ovdje... Shrvana naletom žalosti, ona ustade od stola, potrči prema njemu, klekne pokraj njega, pomiluje ga po glavi i reče mu da se primiče čas. Nježno ga je primorala da ustane, a on mi rukom pokaže da ga slijedim. Žena nije obraćala pažnju na mene. Prošli smo pokraj romaničke lođe koja okružuje vrt; ušli smo u labirinte; nismo daleko odmaknuti kada smo se našli u sobi koju sam vidio iza zastora: igračke... kavezi... maske. Nuncia je polako, ozbiljna i pribrana, skinula dječakovu odjeću. Zatim ga odjenula u odijelo za prvu pričest; bijeli saten, bijela kravata, bijela svilena vrpca svezana oko desne ruke, svijeća, misal i krunica u rukama. No nije mi to privuklo pažnju, iznenadio sam se vidjevši na dječakovim bedrima i pubisu rađanje dlačica: kad me je posjetio prerušen u Apaša, prije večere, imao je glatku kožu. Nije više progovorio; nisam mogao čuti kakav mu je glas. Otišao je do improvizirana zahoda u kutu sobe, bacio u školjku misal i krunicu i povukao vodu. Upalio je svijeću dok su se oko lutke Selene okupljale ostale igračke, a ja sam ih izbliza prepoznavao: ne one najstarije i izlizane, nego gumene igračke: Kapetana Tiburona, Hansa i Fritza, i krpenu lutku Donu Torcuatu, s podstavljenim suknjama koje su se rastvarale poput poklopca na čajniku koji drži toplinu čaja; ispod te suknje stala je glava nestašna i budalasta dječaka koji je njima pokrivao oči i tako slijep trčao hodnicima kuće, uzbuđen, vičući, nalijećući na zidove... A te saonice, nisu li se spuštale tijekom davnih zima po obroncima Hampsteada do zaleđena jezera...? Dječak je primaknuo zapaljenu svijeću igračkama; nemoćno sam ga pokušao spriječiti; zvečke, celuloidne lopte, maske pierrota i gusara, slikovnice - mogao sam pročitati naslove koje je vatra nagrizla: Black Beauty, Treasure Island, Two Years Before the Mast, From the Earth to the Moon - koji su zauvijek nestali... Dječak je povukao zastor i otvorio prozor moje kuće, a zatim bacio brojalicu u park i polako izašao u zoru punu škriljevca, vjetra i sitne kišice. Potrčao sam za njim, pokušavajući ga zaustaviti, a njegovim zaustavljanjem htio sam također zakočiti vihor vremena; htio sam sve vratiti kao što je bilo nekada; da se plamenovi ugase, igračke uzdignu iz pepela, da se sve vrati na svoje mjesto, da saonice i dalje ostavljaju tanke brazde na obroncima Hampsteada... U parku se magla spuštala s neba, para se dizala s trave, a obrisi badema udaljavali su se u beskraju. Dječaka više nije bilo. Sitna kišica bila je ustrajna i hladna. Sove su utihnule; pijevci su se probudili. Zadrhtao sam čuvši strašan urlik. Pokupio sam brojalicu s trave i zastao na trenutak, prepoznajući je, dok sam se poigravao s kuglicama i prisjećao crteža koje sam preslikavao s njezinih rubova. Onda me Nuncijin glas pozvao: Uđi George, molim te, uđi. Zar ne vidiš da pada kiša?................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... .............................................. Ljeto je brzo prošlo; bila je to moja jedina vječnost. Prozori i balkoni na kući otvorili su se, kao da nikada nisu bili zatvoreni, da propuste blage pasatne 32

vjetrove i toplu, blagotvornu vlažnost koju nam šalje Meksički zaljev. Kuća je ostala straga; ispred otvorenih balkona, vrt se protezao do šume, a ondje je toplina svježa i vlaga mlačna: bijele breze rađaju se u sjenama svojih visokih krošnji, vitke, raspršene, ali ipak stisnute blizinom svojih debla; na proplancima stabla se skupljaju u krugovima, u polukrugovima, u kratke avenije, zakrivljene puteljke: naše su sobe tako različite kao i hirovitost šume, tako skrivene kao i sjenici, kao grane jakarande ili latice suncokreta na koje nailazimo na putu. Dani su nam prolazili u dokolici; noći su nas iscrpljivale. Nuncia se pojavila iz njihove tame, ponovno se rodila poput prirode: bijela poput brezine kore, prozračna poput zelenih sjena isprepletenih grana; samo njezina kosa boje bakra odbija pridružiti se vodenastom ozračju našega ljeta. Ona je treptav plamen koji se u predvečerje pomno posvećuje šumi dok je promatram; ona skuplja divlje cvijeće, ona krči put između stabala jakarande i borova (što sužive u prolaznom neusporedivom ljetu), njoj prilaze jeleni, od nje bježe vjeverice; njezina stopala osvajaju kupine i miluju paprati; njezine oči zazivaju oblake žutih leptira i raspršuju noći sova; njezine ruke grabe vodu iz ribnjaka i pune ćupove; njezine uši osluškuju suton zrikavaca i bude se u svitanje s guskama; njezin nos podrhtava ne bi li miomiris mažurana i ružmarina dopro do nas; njezine će usne ljeti imati okus zumbula i dinje, metvice i rogača. Njezine cipele, kada me napusti i nema je cijelo popodne, vraćaju se mokre, blatne. Daleko je otišla. Ne može umrljati zemlju kao što je prljala hodnike i sobe u kući. Ne moram je koriti. Ona je sve što nas okružuje: ne mogu o njoj misliti i upoznati je istodobno. Ali mogu je upotpuniti. To je jedina misao koja prati moje djelovanje: punoća ovoga ljeta s Nuncijom u šumi treba mene, koji djelujem, da bi bila potpuna. Bez mene, bila bi to divovska praznina. A ja, muškarac koji djeluje da bi se žena i šuma stopile sa mnom, pomalo nestajem da bih se s njima spojio: prestajem biti ja da bih postao više ja, prestajem biti ja da bih postao one. Prestajem se upoznavati da bih postao jedno. Ne vjerujem da sam u ovome ljetu, podno spleta grana, u blizini breza (u vrtu su bademi granica; iza njih proteže se šuma) posjedovao Nunciju: bio sam Nuncia. Svaka se mogućnost posjedovanja raspršila brže od pataka ustrašenih u daljini, pri bljesku iznenadnih hitaca koje ponekad začujemo u zoru. (Da ih potjera, Nuncia se ponekad odijeva u bijelo i maše rukama pokraj ribnjaka.) Da budem Nuncijin muškarac, morao sam postati žena: da se približim ženi, njezinim pokretima, njezinu mirisu, njezinim prisnim navikama. Bilo je nemoguće biti muškarcem, ako biti muškarac znači imati moć, dok sam se predavao Nunciji oponašajući je, tražeći bez predaha držanje ili položaj koji bi me njoj približili. Bilo je to dugo poistovjećivanje; htio sam joj pružiti zadovoljstvo, zadovoljstvo žene; služiti joj, ugađati joj, biti ona sama, biti jedno s njom: biti Nuncia kao stoje ona bila ja. Ponekad, ležeći na leđima u travi i gledajući prelaženje neba (istinsko je nebo ono koje se uvijek udaljava od nas) s Nuncijom polegnutom na moje tijelo, širio sam noge, obgrljene ženinim bedrima, i više nije bilo moguće znati da li me ona doista prožima. Naše su dlačice bile jedno, povezane bez mogućeg razdvajanja. Kad bi se ocrtala njezina sjena na travi, na kojoj bismo ponekad zaspali, nisam mogao razdvojiti njezin obris od svoga; dok sam udisao njezin miris, osjetio sam nov miris mora u povlačenju (poput istinskoga neba), miris napuštena žala s trulim blagom što gaje ondje položila oseka: hobotnice i morske zvijezde, lignje, meduze, morski konjici, ljuskari, puževi, morske alge; da, i pikantni dimljeni sirevi, skriveni pod zemljom, obavijeni lišćem vinove loze, s umetnutim češnjakom; i mrtve ptice, divlja gorčica, mliječnobijeli bacili, zečevi koji još drhte. Kad sam je poljubio i razdvojio njezina bedra i navlažio je svojim prstima vlažnim od pljuvačke i ušao u nju, upoznao sam vrtoglavicu bez prostora: dobrovoljno sljepilo, gubitak mjesta koje je poznato. Kad sam s njom progovorio, rekao sam ono što sam prije govorio tek sam sa sobom. Dok sam je gledao, prvi put sam upoznao pokrete srebra, mirnoću postojanih voda, strujanje zraka, oštre dlake usnulih zvijeri u pustinji............................................................................................. ....................................Ljeto je prošlo; usahli su cvjetovi badema; tlo se oko pinija ispunilo pinjolima i iglicama; breze su ogoljele, a bjelina njihovih debla, taj svježi zaklon ljeti, najavio je sada jesenji zlaćani krajolik. Lišće je opalo, ptice otišle, leptiri uginuli. Trebalo se vratiti kući, drhteći .................................................................................................................................. ..................................... U dječakovu sobu: nakon posljednje noći nisam mogao zaboraviti njezinu veličinu, prisnu atmosferu, iako sada, kada mi je Nuncia pružila ruku i ponovno me 33

vodila, nisam prepoznavao novo pokućstvo, nove dekorativne pojedinosti. Kavezi su nestali. Zidovi su prekriveni cedrovinom, ali ima i starog pokućstva, komoda, taburea, stolića na kotačima za posluživanje kave i čaja. Dugi studentski šal prebačen preko visokog naslonjača s bočnim naslonima za glavu, gravure s lovačkim prizorima, zrcalo s patinom i u njegovoj blizini umivaonik i polica sa starinskim priborom za brijanje: britva, četkica za sapun, posuda sa sapunom, kožnati remen za oštrenje. Isti zakriveni zahod. Jedna kremenjača. Jedan par zaboravljenih skija. Klavir. Bubanj. U daljini odzvanjaju konjska kopita po još uvijek suhoj zemlji; zvuk dopire kroz otvoren balkon iznad parka. Zagrlim Nunciju oko struka i tako odlazimo do ograde balkona. Približava se neujednačen ritam kopita; prati ga udaljena svirka roga, bjesomučan lavež, jeka same sebe koja se odmah izgubi... Galopiranje postaje sve glasnije; zvukovi lova se udaljavaju; galopiranje nam se približava. Još uvijek u daljini, na golim obroncima koji se podižu južno od šume, pojavljuje se konjanik. Njegovo se lice ne može razabrati, no opasnost je očita; isto tako i njegova smjernost da se s njom suoči. Izazvani konjanik jaše niz kamenjar, podiže se oslanjajući se na stremene, podbada konja ostrugama pokraj provalija, hvata konja za vrat da preskoči trupce, zamalo pada, to je jadan lik koji se grčevito drži za sapi smeđeg konja što prestravljeno sopće, preskače posljednju prepreku, ulazi u naš vrt... - Samo što se nije ubio - rekoh Nunciji. Ona nasloni glavu na moje rame. - Ne brini se. To je dobar konjanik. Izdaleka smo šutke gledali kako je sjahao. Zatim ona doda: - Ne bi ti valjda bilo draže da je pao i razbio glavu? - Zašto to kažeš? Ona mi, i dalje gola, ništa ne odgovori. Krene prema ormaru i izvuče široku haljinu od crvena tafta. Konjanik je koračao, vodeći konja za uzde, prema našoj kući. Okrenuo sam se na balkonu da vidim kako se Nuncia odijeva u samo jednom prozračnom pokretu; haljina se zaustavila ispod ramena; izrez je bio velik, po modi iz doba prvoga carstva: haljina se širila odmah ispod grudi koje su bile podignute, stisnute. Konjanikovi koraci napustili su vrt, iscrpili šljunak. Konj je dahtao iza njega. Haljina je Nunciji davala kraljevski izgled trudnice. Konjanik je zacijelo vezao uzde konja za surlu jednog od kamenih slonova koji su ukrašavali ulaz u kuću. Iz profila, sa svjetlom što je dopiralo iza nje, Nuncia je izgledala trudna, pognute glave i bosih stopala, sa spojenim rukama na trbuhu. Začuli su se teški koraci čizama u prvom hodniku labirinta. Približavali su se. Vrata su se otvorila. Iscrpljen, raščupane pepeljaste kose, podignute kod sljepoočnica ina zatiljku, u blatnim čizmama, s poderanom lovačkom vrećom, s bijelim šalom i pun trnja i čičaka na ramenima, muškarac je ušao u sobu. Ušao sam ja, ja sam, nešto mlađi od mene, ali s crtama na licu koje su se zauvijek usjekle, s izgledom onoga koji ću postati za nekoliko godina. Sklopio sam oči. Rekao sam sam sebi da ne postoje dva identična lica na svijetu. Je li to onda moj blizanac? Nuncia je raspršila tu sumnju. Potrčala je prema muškarcu, bacila se u njegov zagrljaj i povikala: George! Vratio si se! ................................. .................................................... ....................................................................................................................................................... ................ Sada su sva vrata, svi balkoni, svi prozori ove kuće otvoreni; svatko bi mogao ući. Mislim da svi ulaze. Ali ne vidim nikoga. Ipak, žamor je grada tako bučan! U labirintu ima semafora, električnih oglasa što vise u zraku, prepoznatljivih maraka proizvoda, jedan krilati srebrni bog, okrugli vodoskok... Cijeli se taj gradski svijet žuri, koči, viče, nudi, prodaje, kupuje, zaustavlja se, zahtijeva, komentira: čujem ga, ali ga ne vidim. Kuća je postala zakrčena; otežan je prolaz u predsobljima, hodnici se sužavaju, prisutno je neko novo grozničavo ozračje, ludilo zabave... Iza svih tih brojnih znakova aktivnosti, uspoređujući to sadašnje zdanje s onim što sam ga ranije poznavao, ipak naslućujem jedan element koji se ne pridružuje mnoštvu, koji teži jedinstvu. Pomislio sam da se kuća izgrađuje, sporo i neprimjetno, na temeljima punima gorčine iz prvotnog ponora, a i usprkos njima. Upitao sam se tada je li kuća bila, jest ili će biti. Još uvijek ne znam odgovor na to pitanje. Možda kuća jednostavno postoji. Znakovi rasipanja se umnažaju; znakovi jedinstva se sužavaju. Teško mi je to shvatiti. No u prolaznim sam trenucima nazirao, s onu stranu rastućeg žamora (neopipljiva kaosa) čistu pojavu 34

kamena, veličanstvenu postojanost zašiljenih lukova. Okružen je i zasjenjen nizom apsida. I ostao sam nijem pred dvostrukim vratima i kamenim stupovima, okrunjenima iznad nadvoja zabatom na kojem je opisana hetera Apokalipse koja jaše na babilonskoj zvijeri: prostor je zatvoren lukovima svoda s alegorijskim reljefima zvijeri: zmija, zmaj, sova, medvjed, tigar.............................................................................................................................. ...................................................................................................................................................... ................................ Ušao sam u predsoblje. Oluja se stišala; možda se zbog nje raspršila ta pojava. Samo bih jednom prolaznom naoblačenju mogao pripisati svoj vlastiti ulazak povratak moga lika - kroz vrata to popodne. Više se ne čuje njištanje konja (a njegovo me njištanje, više no bilo što drugo, natjeralo da izađem iz naše sobe i još jednom krenem kroz labirinte); smireniji sam; vizija romaničkog portala bila je estetski nadomjestak zadovoljstvu koje smo danas sebi uskratili da bismo se ponovno smjestili u ovoj kući, tjerani promjenom godišnjeg doba. Moje je sjećanje (počinjem se prilagođavati toj svijesti) neuhvatljivo, fragmentarno; možda slutnja oblika prethodi sjećanju: svakoga trenutka mogu zazvati duhove neke romaničke palače, nekoga grada u Dalmaciji; sada predosjećam krajnji oblik ove mnogostruke nastambe kroz dvostruka vrata, kroz apside, grede i lukove. No istodobno strahujem od otkrivanja njezine cjeline: hoće li njezino ostvarenje značiti smrt toga drugog mravinjaka, nevidljivog, napučenog, koji me slijepo približava mom vlastitom sjećanju? Sada nije trenutak da o tome mislim. Nuncia je u postelji. Gledam u svod. Kuke na kojima su visjeli dječakovi kavezi i dalje su ondje. Nuncia mi širi ruke i ove je noći ponovno ljubim prisjećajući se kako sam je volio tijekom ljeta. Zastanem rastužen. Već postoji neka razlika, sitno razilaženje. Osjeća li to i ona? Ali želim je istim žarom, istom spontanom željom da budem ona kako bi se njezin užitak udvostručio. Znam da volimo sami sebe (nije li mi to ovdje rekao moj užas?) i ne želim da te povratne ljubavi ne bude u ljubavi koju nudim Nunciji; želim da osjeti istodobno moju ljubav i ljubav koju osjeća prema sebi; želim je voljeti tako da samu sebe zavoli još više. Divim se vlastitoj strasti; sjedeći u naslonjaču s bočnim naslonima za glavu, s nogama na tabureu, gledam kako volim Nunciju, čestitam sam sebi, uzbuđujem se. Sve to gledam; oči me ne varaju. Nalazim se iznad Nuncije, gledam se kako volim Nunciju, Nuncia uživa u mom zagrljaju. Ne može biti boljega dokaza: gledam samoga sebe u postelji s Nuncijom dok sjedim u naslonjaču.................................................................................................................................. ………………………………………………………………………………………………….. ........................ Odjeknulo je zvonce. Pohrlio sam prema vratima, onima na kojima bdiju kameni slonovi, onima koja gledaju prema vrtu u kojem je još uvijek zavezan konj. Okrenuo sam zasun; no vrata se nisu otvorila. Neki starački glas oglasi se s druge strane vrata: Telegram za vas, gospodine. Gurnuo ga je ispod vrata. Uzeo sam omotnicu, otvorio je, pročitao. U njoj je samo pisalo: SRETAN ROĐENDAN GEORGE ....................................................................................................................................................... Vratio sam se u sobu. Što sam drugo mogao? Samo moja stalna prisutnost pokraj Nuncije mogla je istjerati dvojnika, utvaru, ono što je bilo... sve samo ne ja, koji je koračao hodnikom sa zgužvanim telegramom u ruci. Zastao sam na pragu. Unutra sam se ja ponovno odijevao u lovačko odijelo, a Nuncia me je zadivljeno promatrala s postelje. Ja sam (onaj koji se odijevao) podignuo glavu i pogledao u mene (koji sam stajao na vratima s nekorisnim telegramom u ruci). Uđi, uđi, George; ne srami se, reče mi (rekoh si). Pogledaj (pokazao sam prema mlitavim blatnim čizmama u podnožju kreveta), čizme su prljave. Jahanje je bilo naporno, lov bezuspješan. Očisti ih, molim te. Nisam znao što bih odgovorio na tu uvredu; nisam imao vremena odgovoriti; sam sebi sam govorio: Hajde, požuri, nemam cijeli dan na raspolaganju. Uvijek si bio spor, George. Pokreni se već jednom. Kako bih mogao ne poslušati samoga sebe? Otišao sam do podnožja kreveta u kojem se nalazila žena, sagnuo se da dohvatim čizme, podignuo pogled prema njoj; nije znala prikriti 35

svoj prezrivi smiješak. Ja (drugi) sjeo sam na rub kreveta i poljubio Nuncijino rame. I moje su cipele prljave, George, reče mi žena. Uzeo sam i njih; i uzeo krpu koja se nalazila pokraj mene. Ne, ne ovdje, reče Nuncia. Izađi van, reče mi George (rekoh si) ..................................................................................................... ………………………………………………………………………………………………….. ............... Pronašao sam romanički portal; nekoliko je golubova sletjelo na nadvoj. Sjeo sam na stube s čizmama i cipelama medu nogama. Zatim sam ustao i krenuo prema fontani koju ranije nisam vidio. Smočio sam ruke u vodi, očistio blato s obuće kako sam znao i umio, i tada sam začuo eksplozije i sirene. Rastući odjeci užurbanih nogu i prestrašenih glasova približavali su mi se i zadobivali materijalan oblik, ali ne i pojavnost; osjetio sam da me guraju, da mi naređuju, da gotovo navaljuju na mene; vodila me je nevidljiva plima i ja joj se nisam mogao oduprijeti; prije eksplozija moglo se čuti oštro šištanje; vidio sam kako se ruše krovovi, nadvoji, cijeli komadi beskrajnog zida koji nas okružuje; pao sam; ustao sam i dalje stišćući čizme i cipele na grudima, strahujući da ću ih izgubiti, možda ću ostati na životu u ovome mahnitom metežu ako ih ne izgubim: što bih rekao Nunciji i konjaniku (sebi samome)?... Bio sam primoran ući u neku duboku i mračnu sobu; ondje su se upalile acetilenske svjetiljke. Osjetio sam miris mokre odjeće, oštrog znoja, mračnih bačvi. I sjetio sam se stare pjesme, niza riječi kojih sam se samo ovdje, zahvaljujući ovim okolnostima, mogao sjetiti. Lutao sam ulicama plovnim? iznajmljenim? istraženim? u blizini Temze jednako daleke, vijugave, vrtoglave, nepomične; i na svako lice na koje sam naišao, položio sam znakove slabosti i nesreće. U svakom kriku svakoga čovjeka, u svakom kriku užasa svakoga djeteta, u svakom glasu, u svakom upozorenju, čuo sam lance iskovane u duhu. U ponoćnim ulicama čujem mladu povrijeđenu prostitutku, plače kao novorođenče, zauvijek oštećena kočija ljubavi... Zadrhtao sam pri pomisli da pobjegnem, zavaravajući samoga sebe, daleko od ovih razrušenih zidina, prema dalekom svijetu s manje umora i više nade nego u ovome. No moje se sjećanje odupiralo zazivanju slike drugoga svijeta izvan ovih poznatih zidina. Nepomična mjesta, nepromjenjivi oblici, da: Dioklecijanova bazilika, Federicova palača, Blakeova pjesma; titraji, začeci, pokreti, ne. Začuo sam novu sirenu. Začuo korake koji se vuku, plač djece, brisanje noseva. Podrum je bio prepušten nevidljivosti; polako sam proganjao svjetlost što je izmicala. Vani je polovica zidina bila u ruševinama. Rušenje je bilo gotovo opće. Dovukao sam se s čizmama i cipelama natrag u sobu ................................................................................................................................ …………………………………………………………………………………………………... Hladno me upitao zašto sam se toliko zadržao. Pokušao sam objasniti, koliko mi je to bilo moguće: eksplozije, rušenje, strah, podrum, pjesma... Naredio mi je da mu navučem jahaće čizme. Kako da ne poslušam samoga sebe? Stavio sam njegovu nogu medu svoja bedra, dodirnuo njegovo stopalo: bila je to moja koža, poznata i prepoznatljiva; moji nokti, odrezani polukružno prema van, pomaljanje dlačica na nožnom članku, mali žulj na malom prstu... Stavio sam stopalo u čizmu i snažno povukao da konjanikova noga dobro sjedne. Iskoristili su moju odsutnost, reče (rekoh) dok sam mu (sebi) stavljao drugu čizmu. U ovoj kući ima previše zraka. Mislili ste da će ljeto vječno trajati. Prevarili ste se. S otvorenim prozorima i vratima umrijet ćemo od hladnoće. Osim toga, tako ćemo spriječiti da uđu zvukovi, vanjski metež. Već ga je nemoguće slušati. Završio sam s njegovim obuvanjem (obuvanjem sebe) i naglo se odvažio; uzeo sam Nuncijine cipele, kleknuo pred nju i uhvatio njezino stopalo. Obuo sam joj cipelu; ona se nije protivila; poljubio sam joj stopalo; ona je zadrhtala. Osjećao sam velik strah, divlji će se konjanik ubrzo umiješati, udariti me; Nuncia će me odbiti... Plašljivo sam podignuo pogled; Nuncia se smiješila. Pogledao sam iza svojih leđa: konjanik je (ja) sjedio u visokom naslonjaču s bočnim naslonima za glavu i gledao nas kao što sam ja maloprije gledao njih. Počeo sam milovati Nuncijine noge i bedra, glavom sam zadignuo njezinu suknju i naslonio je na crni jastuk, oslobodio sam jednu luđačku strast lizanja, Nuncia je grebla plahte, stenjala; konjanik nas je ravnodušno gledao: ja sam se gledao............................................................. ............................................ Moramo zatvoriti sva vrata, sve prozore, sve balkone, reče taj 36

čovjek posve nalik meni (prije, kada je stigao, mislio sam da je mlađi od mene; u trenutku dok izgovara te riječi, on je upravo mojih godina; ja mičem usne u isto vrijeme kad i on, govorim isto što i on u isto vrijeme kada i on; obojica smo u krevetu s Nuncijom i činimo iste stvari u isto vrijeme). Ali možda imamo različite misli; on predlaže da se vratimo u klaustar koji je upoznao kada je ovamo stigao: da se zatvorimo, da se zaključamo; ja koristim njegovu misao u drugom smislu. Jučer sam bio svjedok rušenja našega grada; ako on traži da se zatvorimo, ja ću to iskoristiti da gradim i obnavljam. Postoji jedan lijepi romanički portal izgubljen u ovome labirintu; od njega bih mogao početi ......... .................................................... Gdje je mačak? Je li otišao s dječakom? ...................................................................................... ...........Zamislio sam baštinu: bizantinsku kupolu, arapske svodove. No u mojoj gradnji kamen bi bio osnovno sredstvo; veliki isklesani blokovi, poravnati, uglađeni. Nacrtao bih plan s tri paralelne apside; velik svod prekriven kamenom. Središnji brod bio bi nadsvoden polukružnim lukom, bočno bi se nalazili šiljasti lukovi. Zidove bi držali nosivi lukovi, a izvana, potpornji. Htio sam slabu rasvjetu i arhaičnu oskudnu dekoraciju: ogoljenost bi bila svakodnevno oblagana skulpturama na stupovima. Jasni motivi na stupovima: listoliki ukrasi, vinova loza, mušmula, bili bi samo uobličeni motivi pletera na središnjem stupu građevine koji bi bio skriven - na jonskom stupu koji bi na istočnoj strani opisivao isprepletene oblike božanskoga uzašašća, a na zapadnoj bi sve oblike svodio na pad u pakao. Ta bi dva načela vječno postojala: stup bi bio istinsko lice hrama, maskirano oltarom. Morao sam se izložiti velikoj opasnosti pri skupljanju kamenja na strmoj obali. Drugi mi je muškarac pomogao. Nije znao koje su mojenamjere. Vjeruje da nas želim zazidati................... ....................................... Rastegnuto mijaukanje se približava, raste. Možda se Nino, mačak, boji ostati izvan ozidane kuće i traži neku pukotinu da bi nam se pridružio. Gluha se bitka i dalje vodi. Naši su pokreti istovjetni; samo su nam namjere različite. Zajedno koračamo, jednako, prema pristupačnim obroncima; zajedno prenosimo kamene blokove natrag u labirint. Namjera mi je da složim blokove jedan na drugi u širokom prostoru, gdje su zidovi hodnika najudaljeniji: potajice želim poći od kraja, od kulminacije: od stupa, da bih podignuo čistu građevinu koju sam zamislio. Onaj drugi mi se opire; on želi iskoristiti kamen da zatvori glavni ulaz kuće, onaj koji čuvaju slonovi. Bez riječi smo došli do kompromisa. Postavili smo blokove u prostor u kojem se nalaze vrata, ali s jedne i s druge strane stupa, koji se na taj način uzdignuo i na kojem ću isklesati znakove koje sam zamislio. Radimo zajedno, usklađeno: no muči me jedna sumnja o kojoj on ništa ne zna: s koje strane ću staviti uzašašće, a s koje pad? Moraju li nebesa gledati izvan kuće, a pakao prema unutra? Ili obratno? Malo mi nedostaje da prekinem svoje planove; on ne zna za moju uznemirenost, ni kako bi je riješio....................................................................................................................... .......................Promatram ga, promatram sve pojedinosti njegova postojanja. Sasvim izvjesno postoji jedna zagonetka: ne znam da li se on vratio nama; ili smo mi - Nuncia i ja - njegova pustolovina; je li ostavio svoje ognjište da bi nam se pridružio ili smo mi njegovo ognjište. Jednoga dana, kada se probudila, Nuncia se sjetila kako Krist, kao i Buda, gorljivo preporučuje napuštanje kuće, žene, roditelja, djece, radi praćenja religioznih muškaraca; vrline su u svijetu, ne kod kuće. U kući (kažu) vlada samo grijeh i nesreća; obitelj se upravlja prema osjetilnim užicima i materijalnim ambicijama; isključuje mir; neprestano je opsjedaju močvare i hobotnice strasti; škrtost, mržnja, razočaranje, srdžba, ponos, sebičnost; ognjište je neprijatelj dharme... i revolucije. Lutalački život, bez krova nad glavom, bez spona, to je pravi život vrline: zahtijeva strpljenje. Ili svetu srdžbu......................................................................... .................................Konj je zarzao; kopitima je bijesno udarao o zidove, zaprašujući čuvare slonove. Prekinuo je uzde kojima je bio vezan i pobjegao, galopirajući slobodno, u daljinu. Zvuk njegovih kopita izgubio se u šumi, a zatim prema jugu, preko planina.............................. ................................... Upoznao sam ravnodušna čovjeka kojemu se stalno žurilo. Njegova iscrpljenost jedan je oblik nestrpljivosti; njegova zabrinutost, očit znak jednoga dubokog prezira. Voli isticati stvari, jer ga zapravo ne zanimaju: ne prihvaća ih onakve kakve su po svojoj prirodi; užurbano ih pregledava, zato što mu je to dužnost ili mu zbog toga raste ugled; nije sposoban prihvatiti ih u tišini. A nije sposoban ni za davanje; njegova je ljubav obred koji daje manje posla, obavlja se na brzinu; čim nešto dovrši, zlovolja prekriva njegova područja; 37

druga nas mjesta prizivaju; svijet je tako prostran... Sve je zaboravio; ništa ne predviđa. Trenutak je njegov gospodar: lažni gospodar; trenuci će biti ispunjeni onoliko koliko želimo samo ako svatko od nas uzdigne cijelu svoju prošlost i cijelu svoju budućnost iznad bijega: duboko sjećanje, svijest o cijeni koju moramo platiti propadanju, zaboravu, tuzi. Još je uvijek mlad; mogao bi imati trideset četiri godine; ne zna daje njegov život čudo; živi ga nekažnjeno. Lupka svojim čizmama, svlači se veselo, odijeva se tašto, govori nestrpljivo, vuče se bezvoljno. Ne čeka - uzima; ne daje - prima; ne traži - čeka. Međutim, sve zemaljske prijetnje vise nad njegovom oholom i zlatnom glavom. Poznajem ga: nikada nije pomislio da smrtna žila počinje samo u jednom čovjeku, a zatim se širi na gradove, na civilizacije, na cijeli svijet. Ne, nije čak ni pomislio da žile svijeta mogu nositi smrt, da svijet može umrijeti prije njega, a onda i on s njim. Danas se osjeća besmrtnim; sutra će poželjeti osjećati se besmrtnim; no napokon će saznati i osjećati se smrtnim. Bit će kao i svi drugi: otok koji samo preživljava, zahvaljujući bezvrijednoj alkemijskoj čaroliji u moru dekadencije, zagušljivih magluština, golemih požara i tihog leda. Danas korača, vuče se, govori, voli, smije se, danas je gospodar nemoguće vrline spoznavanja da je živ. Vjeruje da svijet živi, više nego s njim, da živi kroz njega. Možda ima pravo. Da ga pogodi munja (ne mogu mu poželjeti bolju sudbinu), svijet i on umrli bi zajedno. No ako samo ostari, ako ga neumoljivo i nepovratno vrijeme samo proguta (i ne upozna drugo: njegova će ga civilizacija zanijekati): tada, neka se bogovi smiluju njegovoj duši. Upoznao sam tog čovjeka koji korača, govori, smije se i voli kao ja........................................... ………………………………………………………………………………………………….. ………………………………………………………………………………………………….. ....................Ovoga jutra kada sam se probudio, plahte su bile umrljane krvlju. Svi troje smo spavali zajedno. Ako sam se ja probudio, to znači da se i on (ja) probudio i da, poput mene, traži (tražimo) porijeklo te mrlje. Ne: on spava, ona spava, a s njegove podlaktice kaplje krv ...................................................................................................................................................... …………………………………………………………………………………………………... .............................. Zadihano smo podignuli jedan kameni blok iz provalije pokraj vrata. Gledam njegovo znojno lice, napor koji ga odaje u stisnutim zubima i zgrčenim mišićima na licu: gledam svoje žute oči. Njegove usne vlažne su od sline, poput mojih. Koračam i nosim taj kamen, a pomaže mi moj odraz u zrcalu. Bijesne se usne razdvoje: Mislio si da se neću vratiti? To nisam rekao, nisam mislio, ja.............................................................................................. ............................................................. Jesmo li doista razdvojeni? On se kreće u svim smjerovima; očita je njegova želja da zauvijek zatvori kuću; ako se Nuncija imalo sjeća ljeta, više to ne može pokazati: njezina mi bezvoljnost nanosi bol. On je, naprotiv, vrlo živahan. U vremenu koje može biti golemo, kao i vrlo kratko, uspio je osuditi na zatvor sve prozore, sva vrata; samo je balkon ostao otvoren, onaj što sam najprije želio istražiti one daleke noći, iza debelih zastora. Uspostavio je raspored: za rad, za odmaranje, za ljubav. Nemilosrdno upravlja našim aktivnostima (koje su njegove, a sastoje se u zatvaranju svih izlaza). Očistio je prašinu, nauljio i navio sve zaboravljene satove u kući. Njegov jasni profil, njegove tanke usne, njegove oči zakopana blaga, njegova kosa identična mojoj, nalaze se svugdje, bdiju, promatraju; ponekad, na trenutak oklijeva: kada postaje nalik meni, kada se spojimo. Jedna je stvar bila dovoljna za uspostavljanje razlike. Sinoć sam ga vidio kako dolazi izdaleka, prošao je hodnicima osvijetljenima visokim bakljama premazanima lojem. U skladu s prešutnim pravilima, ja sam ga morao pratiti; samo ja; Nuncia više ne izlazi iz sobe (njezin se život svodi na to da nas čeka i da nam pruža užitak). Pomislio sam da se radi o nekoj mogućoj igri o kojoj ja nisam ništa znao: ako je on dolazio meni ususret, ja, njegov savršeni odraz, dolazio sam njemu ususret; ako smo se prije usporedno pratili, sada smo to radili oprečno: naposljetku bismo naišli jedan na drugoga. No ovaj put, ako je točno daje on kretao prema meni kao i ja prema njemu, razlika je bila odviše velika da bi se zaobišla; ja sam hodao sam; on, pridržavajući lanac svezan za ogrlicu, koračao je pokraj divovske tamne mačke s pjegama. Bila je to divlja mačka; gotovo tigar............................................................................. ............... Sjeo je u visoki naslonjač s naslonima za glavu, a zvijer se ispružila pokraj njegovih 38

stopala. Selene je bila beživotna, na krevetu. Jednom sam očistio čizme svom gospodaru točno u isto vrijeme kao što sam to radio svaku večer. Tada je on zatražio da mu donesem skije koje su bile naslonjene na zid od cedrovine. Učinio sam tako; on ih je pomilovao dok je kimao glavom. Te zime (rekao je) iskrcali smo se u Doveru i prešli u Calais po bjesomučnom moru. Iz Calaisa smo nastavili za Pariz pullmanom i ondje presjeli na Simplon-ekspres koji nas je odveo u Milano, a iz Milana u Torino. U tom gradu, izgrađenom poput vojarne, proveli smo noć; nije nam se svidjela tolika simetričnost. Sljedeće jutro krenuli smo automobilom u planine dok nismo stigli do Valle d'Aosta. Ondje smo unajmili hotelsku sobu na obroncima Courmayeura nasuprot Mont Blanca. Odlično smo večerali; aostanska kuhinja je najbolja u Italiji; ti si naručio dimljenu šunku; napili smo se rakije. Sljedeći dan uzeli smo skije i žičarom se odvezli do vidikovca i do skijaških staza na drugoj strani ponora s borovima. Oblaci su brzo prolazili iznad velikih planinskih masiva; snijeg se doimao plitkim, jednoličnim, mirnim. Popili smo liker vov i pojeli sendviče od rastopljene mozzarelle. Zatim smo žičarom otišli do najviše točke planine. Ti si bio siguran da možeš svladati spust; prvi put si stao na skije. Tvoj otac... Prekinuo sam ga: Bio sam sam. Nastavio je: Tvoj otac je mislio da poznaje svaki pedalj obronaka te velike planine s talijanske strane, u Courmayeuru, kao i s francuske strane u Chamonixu. On te je uputio da odeš na glečer... Moj se otac nije popeo sa mnom do najviše točke. Ostao je na srednjoj postaji. No upozorio te je da je na dvjesto metara snijeg mekan i da skriva debla borova nakon snježne mećave, a oči koje nisu priviknute na snažno bliještanje... Moj je otac umro od srčanog napadaja u restoranu... Bilo je svjedoka. Rekoh ti da je otišao ispred tebe da ti pokaže put. Ti si bio odvažan, ali nespretan momčić od šesnaest godina... Našao sam ga mrtvoga kada sam prešao veliku stazu kod Courmayeura... Vidio si ga kako se strmoglavljuje, doziva, kako je ostao zatrpan... Bio sam uzbuđen; planina se raspala na tisuće zasebnih pahuljica; svaka je bila zamak pun bodeža, kristalno sunce; nije bilo moguće išta vidjeti; svijet je blistao, vrtoglavo blistao; gledao sam samo u taj pu-teljak što su ga krčili brzi pramci, podižući prašan ogrtač; a on je blistao jače od neke zvijezde koju je nemoguće zamisliti. Brzina i zaborav. Blistavost i samoća. Zašto si sam sebi lagao sve ove godine? Zašto si, kad si se vratio u Englesku, pričao da ti je otac umro od srca? Zašto si platio ekipi alpinista da ne kažu istinu? Bio sam sâm; u tom sam trenutku otkrio sve blaženstvo potpune samoće; nikada to ranije nisam osjetio; prvi sam put bio mlad, svjestan, ja sâm; umrtvili su me bodeži vjetra, pjena planine. Bio sam mrtav. Nisam više ništa znao, ni o kome. Nisam bio u stanju nikome pomoći. Bio sam obuzet vlastitom smrću: svojom beskrajnom samoćom: svojim prvotnim identitetom. Nikada nećeš biti sam. Tada sam bio. U velikoj bijeloj kočiji Alpa. Nikada. Uvijek ću biti s tobom. Imamo dogovor, sjećaš li se? Povikao sam. Ponovno je zabio bodež u moju podlakticu. Ponovno je miješao svoju krv s mojom. Nikada se više nećemo razdvojiti... sve dok ne postignemo ono što najviše želimo... Ti... Mislio si da se neću vratiti? Nisam li ti rekao da nikada ne otvoriš nijedna vrata? Nikada? Kada vrata prestaju biti vrata? Ustaje polako, tužno. Tigar reži, pridružuje nam se; on ponovno uzima lanac i udaljava se u pratnji zvijeri. Prizvao mije sjećanje samo dvaput; slabašno sjećanje na život koji sada zamišljam kao organiziran, složen i stoga sposoban da zadrži iskustvo uronjeno u protok vremena i raznovrsnost prostora. Vidim kako se udaljava s mržnjom: on mi dopušta samo sjećanje kukca, slabašno i nepostojano, nesposobno da svlada traume preobražaja: katastrofične intervale potpunoga zaborava ................................................................................ 39

............................................................................Ujutro smo se zajedno obrijali ispred porculanskog umivaonika i dvostrukog zrcala, nakon što smo cijelu noć ljubili Nunciju (ne znam da li istodobno ili naizmjence); bez prestanka smo je ljubili, ali već bez one ljetne ljubvi. Običaj pridonosi užitku, ali ubija ljubav. Ona to tako prihvaća; tako je stalno voljena, i vjerojatno joj je draža sigurnost ovoga vjernog čina, koji se svaki put obavlja sve savršenije, od sablažnjive nesigurnosti slobodnih i slučajnih sastanaka. Stojimo jedan pokraj drugoga, goli: gledamo se dvostruko u zrcalu; koristimo istu britvu za brijanje; oštrimo je na istom remenu koji je pocrnio od uporabe. Danas jasnije vidim; čin koji nije uobičajen razlikuje se od onih koje svakodnevno ponavljamo; svijest o promjeni polako se budi u meni. No dok je posjedujem, oči mi se otvaraju. Prije svega, mislim da je na neki neočekivani način (budući da je naše vrijeme zajedničko, kao i naši prostori) on gospodar dodatnih mjesta i sati. Njegov izgled, što se iznenada otkriva u tom zrcalu, izgled je čovjeka koji je napravio više od mene. Neko duže vrijeme, nešto drugo: dodao je našim životima trenutke koje ja nikada nisam proživio. Pokazuju to tanke bore oko mojih očiju, proćelavost na čelu, umoran izraz usana, zagasit sjaj kože i očiju. Gledam ga, a on na kraju primjećuje moju grešnu znatiželju. Pokušavam namjestiti uobičajeno držanje; ponovno sapunam obraze. On me tužno i prezrivo gleda; zatim prošapće: Što si učinio od mene? Opali mi pljusku i ode ......................................................... ................................................... ................................................ Uzmem dugi studentski šal; brzo ga omotam oko zapešća. Nuncia me gleda kao da je izronila iz bezvremena sna. - O čemu razmišljaš? - Znaš to dobro. - Ništa ti to neće pomoći. - Mrzim njegov despotizam, njegovu strast, okrutnost, ravnodušnost, užurbanost, oholost, njegovu beskrajnu radišnost, red, njegovu neumoljivu istinu... Ne mogu to podnijeti. - Ako ga ubiješ, možda nećeš preživjeti. Uostalom, kako znaš koliko još života ima pred sobom? - Ti to znaš? Ovo su bile njezine riječi: Znam samo da onaj tko mora umrijeti, čak i osuđenik na smrt, nikada ne zna hoće li doista umrijeti. Za vrijeme onih žarkih proljetnih istočnjačkih dana, sve je bilo uređeno na drukčiji način. On nije htio umrijeti. Skovao je sjajan plan: prikazat će se kao mučenik; prepustit će se, iskoristit će osudu da objavi svoju lažnu istinu s najviših govornica kraljevstva. Taj mali narod koji ga je slijedio, koji je u njega vjerovao, koji mu je dugovao divljenje i zdravlje, ah, taj narod, kad bi znao da je osuđen, podignuo bi se na oružje, svrgnuo tirane i krvnike, spriječio bi da se provede to strašno djelo. Dva su čovjeka spriječila njegove nakane. Jedan svojim djelovanjem, drugi nedjelovanjem. Nije računao s tako suosjećajnim izdajnikom, niti s tako ravnodušnim sucem. Prvi se požurio da ga potkaže, drugi gaje zanemario, dignuvši ruku na njega. On je razmišljao o velikom jedinstvu sudbine; nije poznavao pojedinačne, svojevoljne potrebe mračnog učenika ili prepotentnog službenika. Drugim riječima, nije poznavao njihova raspoloženja. Zašto bi u njegovim nakanama surađivao jedan čovjek koji se pobunio s namjerom da zaradi trideset dinara, ili onaj drugi, koji je bio zabrinut za zdravlje svoga psa? On je vjerovao da je njegova sudbina ponajprije u tome da zavlada ovim narodom, a zatim da provedu, pred svim robovima, po cijelom carstvu, neslućenu revoluciju oslobođena mnoštva. On je htio vladati ovom zemljom; bio je ambiciozan, prepreden, veći farizej od najbjeljeg farizeja iz ljudskih grobnica. No nedostajala mu je skromna potreba njegova potkazivača ili uzvišena ravnodušnost njegova suca. Bio je ambiciozan čovjek koji se istodobno usudio sanjati; odnosno, koristio je sve moguće da bi dosegnuo ono nevjerojatno. No politika je posvemašnja potvrda nevjerojatnosti da bi se dosegnulo moguće; ona je raspršivanje snova. Kada je izdajnik isplaćen i njegova izdaja upisana u goleme provincijske knjige, bilo je nemoguće prihvatiti samovoljan čin mučenika koji se takvim sam proglasio; a prokurator nije ima razloga poticati obmanu lokalnih svećenika. Jadnik je pomislio da će njegov izazov raspaliti carsku taštinu; no carstvo ga je, kao mnogo razboritije, predalo u ruke sigurnijih 40

krvnika: njegovih sunarodnjaka. Htio je likovati u ovom životu. Htio je doći u Rim i kraljevati u drugom dobu. No velik se paradoks spustio na njegovu glavu poput crne golubice: pripremio mu je ono što je najmanje želio: posthumni trijumf. Nije kraljevao; umro je u drugom dobu. Njegova je smrt označila početak trećega doba s velikim znakom pitanja. Jadan, jadan ljudski sin, zemaljski sin, sin gladi. - Luda je - reče (rekoh), izlazeći iz sobe. - Pripovijeda čudne legende. Ponovno sam smotao šal; potrčao sam za njim; kao u ledenim ponorima te mladosti na koju se on usudio podsjetiti me, htio sam biti sam; sam, s Nuncijom; prošla bi ova jesen, otrpjeli bismo blagu zimu pokraj oskudnih ognjišta, slabašno dišući; ispunile bi se naše želje: žubor proljeća srušio bi lažna vrata ove nastambe osuđene na promiskuitet, odraz, dvostrukost; ponovno bismo otišli u ljetnu šumu. Bili bismo jedno: oboje. Bacio sam se na njega. Zagrlio sam muškarca koji me je gledao sažaljivo i s ljubavlju, ali i prezrivo; zagasito zlato njegove kose postalo je svilenkasti bijeli izvor; oči su mu se udubile u prošarane duplje; čelo mu je bilo blijedo; na mršavim obrazima i na drhtavoj bradi rasle su mu bijele dlake. Ruke su mu bile prazne i prekrižene na grudima. Zagrlio sam ga. Razdvojio sam njegove ruke. Poljubio ih. Nježno sam ga i tužno odveo do kreveta na kojem više instinktivno (smišljeno) nije bilo Nuncije............................................ ...................................................................................................................................................... …………………………………………………………………………………………………... …………………………………………………………………………………………………... ..................Ondje smo njegovali njegove rane, skinuli ga, skrili potajice odjeću koju je rastrgnuo bijesni tigar: čak ni zvijer nije prepoznala svoga gospodara........................................ ………………………………………………………………………………………………….. .....................................................Dugo smo bdjeli pokraj njega: bezbrojne noći. Strahovali smo za njegov život; održavala gaje slabašna nit pokajničkih riječi; ne usuđujem se ponoviti ih; nisam htio vjerovati u njih. Sjećanje starca bilo je sve ono na što su me dječak i muškarac podsjetili, to je točno; a usto, bilo je i sve ono što sam već bio zaboravio. No podsjećanje na sve to značilo je ponovno zaboravljanje svega toga. Kad je napokon otvorio oči (zauvijek izgubljene u dva mračna rudnika sa sedefastim žilama), dugo je vremena šutio. Nije me pogledao; ni ja ga nisam želio gledati. Nuncia se jedne noći presvukla. Pustila je da bogata grimizno crvena tkanina sklizne s njezinih ramena; posljednji mi je put pokazala svoje nabrekle grudi, jasnu bjelinu trbuha; crni plamen spolovila. Zatim je odjenula dugu bijelu haljinu koja joj je sezala do članaka; bijele čarape, bijele cipele; stavila je kapu i zavezala je. Bila je ista: svojeglava, tužna, pomalo boležljiva, sada brižna, prostodušna. Prišla je starcu, jednu mu ruku stavila na čelo, a drugom počela mjeriti puls. Starčeva je koža tanka poput ljuske nekakva kukca; pomalo šuška pri dodiru; to je odveć krhka svila..................................... .................Stigao je; zvukovi su se promijenili. Šumovi, koji su me nekada vodili po labirintu, na neki su način postali progresivni: omogućavali su mi da odem s jednoga mjesta na drugo, jer su se kretali s vremenom koje sam mogao mjeriti, makar to bilo nesigurno: zvuk se kretao kao i moji koraci, kao i vrijeme, od jedne do druge točke. Sada se, kao da se neka magnetska vrpca počela vrtjeti unatrag, šumovi ne udaljavaju u prostoru (mislim da se on čak povećava) nego u vremenu. Zvona odzvanjaju pozivajući hitno na oružje; prisutno je tajanstveno zapljuskivanje vode i brodica što nestaju s rijekom; čuju se povici svjetine, bijesni koraci po drvenim mostovima, zatim potmuli odjek kamenja i blata koje netko bijesno baca, pa težak zveket oružja, željeznih ostruga, bešćutnih štitova. Povici ne prestaju: javlja se glad ………… ………………………………………………………………………………………………….. .............................Dječakova soba (igračke, brojalica, maske, kavezi); muškarčeva soba (drvo, naslonjači, gravure s prizorima iz lova); obje su nestale. Starčeva je soba ogoljena. Na zidovima glatki kamen i sirova opeka izmjenjuju svoju nenadmašivu krutost. Na krevetu leži šutljiv starac. Ne sjećam se kakav je bio dječakov i muškarčev krevet; ovaj prepoznajem. U njemu sam ležao kada sam stigao ovamo: to je brončan krevet, obavijen mrežom protiv komaraca, s prašnjavim pokrovom. Prepoznajem ga. Onaj koji u njemu leži nikada mi ne govori, nikada mi ne upućuje pogled. Njegovu ravnodušnost pripisujem bolesti; njegovu gorčinu ne znam odrediti.............................................................................................................. 41

………………………………………………………………………………………………….. .......Izgubio sam put. Ipak, šumovi su sada oni koje sanjam. Ali oblici me izdaju. U starčevoj sobi ponovno su se pojavili kavezi. Njišu se zajedno sa zidovima. Nevidljiv je to i grozničav posao što nas okružuje; čini se da ga ni Nuncia ni starac nisu svjesni. No ja čujem kako se u mučnini miješaju kreč i voda; kako se iskapa zemlja i obraduje kamenje; kako se izdubljuje cement i podižu zidovi; kako škripe kola i sopću volovi; kako stenju ljudi i plamte kovačke peći. Neprestano tražim stup koji sam započeo graditi s onim nestalim, gotovo zaboravljenim muškarcem; on bi trebao biti početak i vrhunac lijepe građevine o kojoj sam sanjao. Sada dodirujem druge stvari: hodnici ispisuju drukčije svodove, u nišama se nalaze izobličene figure; na kraju labirinta prostire se jantarna svjetlost i ocean. Šiljasti se lukovi prepleću na sve strane. A iz daljine prema meni dolaze Nuncia i starac; ona gura kolica; on, pognute glave, ne želi me prepoznati dok prolaze pokraj mene. Samo me ženina tuga izbavlja. Ove noći (zašto uporno mjerim vrijeme na taj način dok je tama u sobi stalna, kao i svjetlo u dnu hodnika) starac je napokon nešto rekao. Ne razumijem na kojem jeziku govori............... ................…….Jedan od šest kaveza je popunjen. Unutra je leš velikog tigra, kužan i natečen. Njegovi očnjaci su žuti, poput nekih zalazaka sunca................................................................... .....................................................Pokušao sam podsjetiti Nunciju na događaje onoga čudesnog i dalekog ljeta kada su se vrata i prozori kuće otvorili. Najprije me nije htjela slušati; zanijekala je nekoliko puta glavom. Zatim je zaplakala Nisam je to morao zamoliti; spontano je počela prevoditi ono što je ponekad promrmljao taj starac naslonjen na krevetu, gotovo nepomičan (njegovo je disanje uznemirujuće prhutanje; plahte se jedva dižu) s rukama i glavom uronjenom u jastuke što ih Nuncia svaki čas namješta. U početku ne razumijem sasvim dobro. Starčeve su se usne skupile kao plod koji je predugo ostavljen da zrije; plavkaste bore usjekle mu se oko usta. Počinje uvijek s latinskim izrazima koje Nuncia ne želi prevoditi: Sic contritio est dolor per essentiam.2 Zatim se vraća svom nerazumljivom jeziku, a ona ponavlja rečenice na engleskom. Govori kako nije potrebno prisjetiti se svih grijeha u trenutku pokajanja; dovoljno ih je sve prezreti. Kajanje, dodaje, mora biti sveopće. Međutim, može se prezreti samo jedan grijeh zbog nekog općeg razloga. Peccatum non tollitur nisi lacrimis et paenitentia. Nec angelus potest, nec archangelus.3 Zastaje; ne govori satima? Zatim ponovno polako započinje svoj govor. Ona mi prevodi: tri su tvrdnje sablaznile svijet; prva je o vječnosti svijeta; druga o dvostrukoj istini; treća o jedinstvu zajedničkog duha. Ako je svijet vječan, znači da nije moglo biti stvaranja svijeta; ako je istina dvostruka, onda može biti i beskrajna; ako ljudska vrsta posjeduje zajedničku inteligenciju, nije besmrtna pojedina duša nego je to ljudska vrsta. Zatim prošapće: otkrivanje puteva toga zajedničkog nadživljavanja, to je velika tajna. Zatim zapada u neko stanje slinave i senilne imbecilnosti................................................................ .................................................... …………………………………………………………………………………………………... ......................U drugom se kavezu nalazi sova. Živa je i gleda nas cijelu noć. Pokušavam spavati pokraj prašnjava kreveta. Nuncia ne ostavlja starca ni časka. Cini mi se da u dnu hodnika gradi divovski prozor. No sjena i svjetlo nas jednako napuštaju.................................... ............................................................Vidio sam pet lotosa kako plutaju u ribnjaku u vrtu. Bez ikakva razloga podsjetili su me na dana obećanja. Ovdje, u ovome vrtu, u ovim sobama. Gledao sam lotose i zahvaljujući njima shvatio sam da se već mogu prisjetiti svoga života na ovome mjestu. Kao i nekada, zapitao sam se: hoću li se moći sjetiti svoga drugog života kada napustim ovaj? Samo su dvaput moji pratioci, dječak i muškarac, napola razgrnuli zastore te prošlosti koja je vjerojatno bila moja. Upoznao sam ljubav svoje majke i smrt svoga oca. Saznao da nisu bili slobodni; spoznao sam osnovnu i jasnu istinu: biti začet, roditi se, umrijeti, to su djela koja ne ovise o našoj slobodi; okrutno se rugaju onomu što privremeno nastojim izgraditi i dobiti u ime slobode misli. Je li ovaj život, taj što ga se sada prvi put sjećam da sam ga proživio na ovome mjestu, dar slobode koju nisam imao u drugome životu; ili je, naprotiv, 2 3

Tako je tuga po svojoj biti patnja. Grijeh se iskupljuje samo suzama i pokorom. Ne može to ni anđeo ni arkanđeo.

42

samo jedno drukčije ropstvo? Na kakvo me obećanje podsjeća tih pet lotosa? I koji je od tih dvaju svjetova zadužen za njegovo ispunjenje?............................................................................ …………………………………………………………………………………………………... .......................Ponekad, kada starac spava, Nuncia razgovara sama sa sobom. Šapće: Kad bih i ja mogla zavrtjeti najveći kotač; kad bih se provezla, mogla bih odvesti druge do daleke obale; oslobođena, mogla bih osloboditi druge; utješena, mogla bih utješiti ostale..................... ........................................Kada se umorim od spavanja i čekanja, ponovno tumaram hodnicima. Nametnuo se stanoviti red; pokazuju to neke simetrije što ih ranije nisam primjećivao: veliki gotički prozor na zapadnoj strani sada je povezan s istokom; šiljasti lukovi nižu se pravilno; no iako red postoji, žamor kaosa postao je zaglušan: niječe ga, ističe ga i samo ga ponekad prihvaća: kada u buci uspijevam razabrati mukanje stoke i zvukove kotača po kamenu, borbene pokliče i viku igre, jecaje gladi i smrti. Niski let ptica................................ ......................................................................... Nuncijine su cipele ponovno prljave. Zablatile su cijeli pod sobe. No ona je i dalje pokraj starca. U jednom kavezu nalazi se koza. Promatra me neprobojnom glupošću .............................. ............................................................................. ................................................................................ Starac i dalje uporno ne priznaje moju prisutnost. No noćas se naglo probudio. Počeo uzbuđeno govoriti. Nuncia je sklopila oči i prevela: Bog nije dovršio stvaranje. To je njegova nesavršenost. Istinsko stvaranje moralo bi biti apsolutno, konačno, bez napuknuća, bez naknadnih mogućnosti; istinski Bog nije ga smio predati hirovitosti slabih i grabežljivih ljudi. No sada je na ljudima da ga upotpune. Jedan čovjek to ne može sam; hoće li cijela ljudska vrsta imati snage da spriječi božansku namjeru? Ne sjećam se svih svojih života; to je moja nesavršenost. Moje sjećanje seže samo do početka moje svijesti; prije toga, sve je obavijeno potpunim mrakom; nakon toga, zacrnjuje je ravnodušnost (možda nehotičan izbor). Prisjetiti se svega - već sam rekao - znači zaboraviti sve. Možda je moje sjećanje potpuno jer se sjećam samo onoga što vrijedi pamtiti. Možda bih ga mogao prizvati u potpunosti da to poželim. Poludio bih: život bi mi se stopio s prirodom. Moja je nakana sasvim suprotna: odvojiti se od prirode, pročistiti do krajnjih granica tu nepodudarnost koja je zauvijek osudila i uništila naš duh. Jer samo svjedočimo tome da naše vrijeme nije prirodno, predajemo se, nijemi od užasa, pred tom rezigniranom očitosti. Uništava nas neprobojna ravnodušnost oceana i planina, zvijeri i ptica, riba i šuma. Prva stvar koju spoznamo jest da nas svijet ne želi; mi ga trebamo, on nas ne traži. Ne, ne želim to reći; to bi značilo da nas priroda nagrađuje nekim osjećajem, osjećajem odbacivanja. A za nju, koja je sve, mi smo ništa. Čak i građevine kojima nastojimo osmisliti to razdvajanje i stvoriti ljudsku prirodu, na kraju nas isključuju: ako traju manje od nas, gledamo ih tužno; ako traju duže od nas, gledamo ih s gorčinom. Osnovna je zabluda uvijek ista: svladati ono što nas ne treba, doliti naše vrijeme u oprečno vrijeme. Shvatio sam to dok sam predavao na Sveučilištu u Parizu; zaključio sam tada da bi spas bio u izmišljanju vlastitog potpunog vremena koje bi isključivalo tu zlokobnu ambiciju da se jedno iscjepkano vrijeme silom ugura u prirodnu bezvremenost, ili zahtijevanje od te bezvremenosti da svoju apsurdnu ukupnost, svoje tisućljetno iscrpljivanje, podvrgne našoj racionalnosti koja se mjeri prolaženjem. Objavio sam tri studije koje su zgranule svijet. Izrekao sam ih. Bilo je to pojednostavljeno približavanje mojim najdubljim mislima. No dovoljno da me 1270. godine osudi Etienne Tempier, pariški biskup, i da me opovrgne Toma Akvinski s toliko surove srdžbe koliko ju je i prikrio formulama pobožnosti. Pobjegao sam u Italiju. Zatvorio sam se u jednu kuću; zatvorio sam se u jednu oskudnu sobu u toj kući, zatvorio sam prozore, zabranio da se svjetlost približi, unajmio slugu koji je jednom, prema glasinama, bio zatvoren u ludnicu. Naredio mu da se ne pokazuje, da mi ne upućuje nijednu riječ, da mi samo priprema hranu onoliko koliko je potrebno da ne umrem od gladi i da mi je u tanjuru gurne ispod vrata jednom dnevno. Sjeo sam i neumorno ponavljao tri istine: svijet je vječan, dakle, stvaranje nije postojalo; istina je dvostruka, dakle, može biti i višestruka; duša nije besmrtna, ali je zajednički duh ljudske vrste jedinstven. Nadao sam se da ću tim trostrukim putem stići do jedinstva: da ću stići do najuzvišenije misli. Ponekad sam, priznajem krivicu, prihvaćao misli što su se nametale: govorio sam sebi da se o objektivnoj strukturi prirode ne može misliti, a da se ne poludi; nije 43

to naše poslanje; to nas unaprijed uništava; svako približavanje tajnama, koje nas ne obvezuju, lažna je pobjeda; udaljava nas od našega jedinog zadatka, a to je pronalaženje načina razmišljanja koje nije pod utjecajem prirode; pri naporu da se približimo prirodi, žrtvujemo ono jedino što nas od nje razdvaja: sposobnost zamišljanja u koje ona ne može prodrijeti, jedina i vječna inteligencija i volja smrtnih ljudi koji neprestano ponavljaju i odražavaju prvo biće koje je bilo uzrokom prvoga razmišljanja. Smislio sam sve mogućnosti: razmislio o vremenu koje se vraća i o simultanosti prostora, zaključio sam da se nikada nije dogodilo ono što se dogodilo, i da je ono što se nikada nije dogodilo već bilo zapisano u povijesti; zamislio sam kockaste kugle, trokute s bezbrojnim stranicama, pravocrtne krivulje, predmete koji su ujedno neizmjerno teški i neizmjerno laki, pjesme koje bi rastavile usmenu i pisanu tvar, zabranjene jezike, gradove koji se nalaze posvuda, trudne kipove i apsolutne boje. Nije mi bilo potrebno zrcalo; znao sam da me usredotočenje na maštu svelo na slaboumnost; slina mi je curila iz usta; teško sam jeo; moji su se nespretni udovi pokretali tek nasumce; nekontrolirano sam obavljao nuždu; nemirno spavao. I nisam znao što se događalo s druge strane vrata. Nisam bio sam; no nisam mogao zamisliti osjećaje sluge koji je s velikom točnošću svako popodne pružao limeni tanjur ispod vrata. Neprekidno sam ponavljao: svijet je vječan, istina je mnogostruka; duša nije besmrtna. Zamišljao sam i ono suprotno: svijet je smrtan, istina je jedna, duša je vječna. Raščlanjivao sam ono što je poželjno: svjetovi su višestruki jer je vječnost sadržana samo u oblicima koji mutiraju; istine su vječne jer im njihova mnogostrukost, barem djelomice, omogućava da budu prenesene: jedina istina mogla bi zauvijek ostati zakopana, biti zauvijek izgubljena u središtu jednoga grozda; a duša se seli, smrtna, ali s mogućnošću preobrazbe, između tih svjetova i istina. Ako je prvotni užas nastao zbog radikalne oprečnosti između svijeta koji ne umire i duše koja mora umrijeti, radikalno pomirenje sastojalo bi se u tome da ni svijet ni duša ne umiru. Zabluda ove pretpostavke odviše je očita: svijet nam se čini vječnim samo zato što je ritam njegova umiranja drukčiji od našega. A i pomirenje bi bilo drukčije: svijet i duša morali bi umrijeti zajedno. Vječnost bi bila potpuna sinhronizacija naše smrti i smrti svijeta. Ili, gledajući to na drugi način, neodvojiv savez između našega života i života svijeta. Oprečnim putem došao bih do točke polaska, samo što bih, umjesto da nametnem svoje vrijeme stvarima, pustio da mi stvari nametnu svoje vrijeme. No zbroj prirodnog vremena, kao što sam već rekao, to je bezvremenost: kratkotrajnost vilinskoga konjica nadomješta se trajanjem jedne planine, vrijeme mora ograničeno je na vrijeme jednoga raka i protegnuto na vrijeme neba što ga odražava. Vječnost je iluzija vremena što se nadomještaju, kontinuum u kojem se bića kratkotrajnoga života pribrajaju dugovječnim bićima, a ova, pak, pridonose obnavljanju onih kratkoga vijeka. Da sam bio leptir - rekoh sebi - već bih bio mrtav; da sam rijeka, još se ne bih rodio. Naslutio sam tajnu reinkarnacije: svijet je vječan jer umire obnavljajući se; duša je smrtna jer živi od svoje neprenosive individualnosti. Papa Inocente III. nametnuo je ovakav zavjet vjere valdenzima, provodeći odluke Koncila u Bragi i Toledu: Svim srcem vjerujemo (i to glasno iskazujemo) u reinkarnaciju upravo ovoga tijela koje nosimo, a ne nekoga drugoga. Navukao sam petu anatemu iz Justinijanove poslanice patrijarhu Menasu: u samoći svoje sobe prihvatio sam da je uskrsnuće jedino moguće ako zauvijek napustimo vrijeme i tijelo koje imamo; potvrdio sam ono što je patristika negirala: si quis plasmationem humani corporis diaboli dicit esse figmentum et conceptiones in uteris matrum operibus dicit daemonium figurari,4 A. S. Doveo sam jednu ženu iz sela svojoj kući. Izložio sam je svojoj pohoti što se rijetko događa. Iskušao sam sve oblike. Prisilio sam je da kopulira sa životinjama po planinama. Pomiješao sam svoje sjeme sa sjemenom jaraca i divljih mačaka. Poslao sam je da spava u sobi za sluškinje. Prepustio sam slučajnosti mogući susret s ludim slugom koji me je posluživao. Žena je zatrudnjela, i čim sam saznao za to začeće, mogao sam odjednom zamisliti sve svoje prijašnje živote i sve svoje buduće reinkarnacije. Na tajanstven način uključio sam se u besmrtni zajednički duh ljudi. Drhteći, znojan, mrtav umoran, bio sam lovac, gol kao i zvijeri koje sam progonio i koje su me progonile, zatim graditelj dolmena, rob kojega su išibali pokraj rijeke, lutalica koji je krao po trgovinama po pješčanim zemljama, 4

ako tko kaže da je stvaranje ljudskog tijela đavolov izum, kaže i to da začeća u majčinim utrobama nastala djelima demonâ

44

kobni vojnik u Darijevoj vojsci, lakouman i osjetljiv učenik na atenskoj agori, nepismen i lakom borac u rimskim borilištima, bos čarobnjak, žučljiv i govorljiv u palestinskim maslinicima, emigrant koji plače na obalama Bospora; ponovno u Rimu, smion i samilostan pastir koji nosi kantice mlijeka u katakombe; kasnije, razarač neosvojivih gradova; zatim miroljubiv osvajač, sine ferro et igne5, istih onih zemalja koje sam ranije poharao; sluga, naposljetku, na sveučilištu; izlagač teza koje su optužili; teolog u bijegu; starac zatvoren u svojoj sobi, koji neprestano razmišlja o formulama vremena, o uskrsnuću, o kontinuitetu, kojega služi neki luđak, u pratnji priglupe i trudne žene... razmišljajući o tome tko ću biti, kao da već znam što sam bio: brojni težaci u Poitiersovim zemljama, gotovo gospodar svoje parcele, od kralja s nje protjeran, primoran da postanem mali obrtnik u gradu, ponovno usmrćen u jednom od brojnih ratova, sokolar nekoga španjolskog vojvode u sljedećem uskrsnuću, mladi neustrašivi mornar, prilikom brodoloma bačen u zemlje na koje nikada nije stupila noga jednoga Europljana, glasnik nevjerojatnih vijesti, ulovljen kao jelen u Almeriji, uhićenik inkvizicije, abhidharmski svećenik u Kalkuti, proizvođač baruta za svečanosti u Sangaju, proizvođač tkanina u Londonu, glazbenik na dvoru u Mecklenburgu, arhitekt na obalama Neve, izgladnjeli vojnik na poljima Boyacae, beskrajni moreplovac po Ohiju; ponovno lovac na divlje zvijeri po samotnim zaljevima Hudsona. Sve ću to biti. Svaki put u nekom drugom tijelu, ali s jedinstvenim duhom. Prekinuo sam ga: - A sada? Tko si sada? Rekao je nešto nerazumljivo; Nuncia je prevela: - Sada sam ti ........................................................................ .................................................... ....................................................................................................................................................... Nalazio sam se blizu starca, pozoran prema njegovu dahu umirućega, više opčinjen njegovim neobičnim glasom nego tužnim ženinim prevođenjem. On reče: Sada sam ti, i iz blijedih plahti izvuče bodež i zabije ga u moju podlakticu; kriknuo sam treći put; shvatio sam starčeve riječi prije no što ih je Nuncia izrekla na engleskom: Sklopili smo savez. Bit ćemo zajedno, zauvijek zajedno, dok ne postignemo ono što najviše želimo. Kada vrata prestaju biti vrata? Snaga agonije drhtala je u starčevim šakama. Grebao je moje šake i ruke kao da o mom životu ovisi taj život što je otjecao iz njegovih grudi; nisam znao razlikovati blisku smrt od trenutnog užasa; odbijao me odvratan smrad starca, njegove stare izlučine, zadah zakopan u ustima: Sada sam ti, njušio sam, dodirivao, povraćao te proklete riječi. Iza nas svjetlost se pojačavala kao da se veliki gotički vitraj iz hodnika približavao; starac je govorio; ona je prevodila: Imamo samo vrijeme. Moraš brzo odlučiti. Možeš izabrati vlastitu smrt. Možeš umrijeti na lomači u Sevilji ili na poljima kraj Aquileje, može te ubiti rimski centurion ili egipatska škorpija, možeš umrijeti od kolere u Marseilleu ili od litvanskog koplja u Novgorodu, možeš se utopiti u Sargaškom moru ili biti žrtvovan na oltaru bez povijesti; mogu te proždrijeti zvijeri u zoru; možeš umrijeti od bolesti jetre u krevetu u svojoj prelijepoj kući u Covent Gardenu; možeš kobno pasti s balkona svoje ljubljene u Limi; možeš umrijeti od apatije, od srdžbe, od nesreće, od presude, od želje ili od tuge: u svakom slučaju ja ću biti pokraj tebe, spreman da primim tvoj posljednji dah i prenesem ga u drugo tijelo, mlado, tek začeto, još želatinasto u majčinoj utrobi. Moje. Tvoja će smrt biti nastavak moga života. Ma kamo u ovome času krenuo, naići ćeš samo na svoju smrt; čekaju te krvnici, mikrobi, bodeži, oceani, hridi, lavovi; čeka te mjesto koje ćeš izabrati za svoju smrt: zidovi će postati prozirni, gradovi će biti oni koje si izabrao za umiranje; svjedoci, oni koji su doista prisutni; samoća, ona koju ti je sudbina dodijelila. Moraš se požuriti; ovo ti pripovijedam u drugo doba koje ti ne poznaješ, doba kada te više nije bilo ili te još nije bilo. Molim te, odluči. Moramo se napokon razdvojiti. Već imamo ono što smo najviše željeli. Moram se ponovno roditi zahvaljujući tebi. Nitko me neće prepoznati. Svi koji su me poznavali bit će mrtvi. Požuri se. Svaki živi čovjek ima trideset utvara: mi smo u većini, ne možeš nas svladati. Ja sjedim, razmišljam, u kući koja je u okolici Trania. Prilazi mi sluga i nosi jelo. Pokraj mene trudna žena čeka trenutak odluke. Mislim samo o tebi; u ovome trenutku ti si uzvišena misao. Požuri se. Odluči. Uskoro će kucnuti čas. 5

bez mača i ognja

45

Nuncia prestane prevoditi. Na njezinoj grimasi neposlušne i prestrašene žene blistao je užas spoznaje: sve će ponovno započeti. Progovorila je svojim riječima. Nije ti ispričao da je također umro jednoga petka popodne na obroncima u okolici Jeruzalema. Usne su mu imale okus octa. Znam to. Primila sam njegovo tijelo plavo od gušenja; ožalošćeno sam ga poljubila. Nisam morala prevoditi ljutite starčeve riječi. Već sam ih znala. On je treći put izrekao: Luda je. Pripovijeda čudne legende. Zatim je starac zadrhtao i ona je nastavila govoriti u svoje ime: Morala sam podijeliti viđenje s nekim. Kada je sluga gurnuo tanjur ispod vrata, prepustila sam se porivu; otvorila sam vrata. Ondje je stajao on... Koraci su se približavali pri sve jačoj svjetlosti. Nisam imala vremena osloboditi se starca, njegova umirućeg zagrljaja. Prema nama je koračao muškarac u crnim hlačama i u gruboj samtastoj košulji; njegova crvenkasta koža bila je svjetlucava kora; njegove crne oči zanijekale su milost; ludilo je bilo gospodar njegovih usana. Nisam imala vremena, doista. Neznanac je koračao s tanjurom u rukama; hladna masnoća navukla se na njegove rubove. Muškarac se sagnuo, ostavio tanjur na podu, odgurnuo ga prema naprijed. Nuncia, opsceno smirena, odsutna, ponovno je prevodila starčeve riječi: Kada će vrata prestati biti vrata? Nagnut muškarac odgovori glasom, istodobno nestvarnim, tužnim i prijetećim: Vodoravna vrata... to je grob. Starac pusti moje ruke; sluga se baci na njega, istrgne mu bodež iz šake i zabode ga jednom, dvaput, triput, u ledenom i svjetlucavom plesu, u starčeva leđa. Starac je uspio pogledati prema kavezima; uspio se nasmiješiti; uspio je reći Nunciji (a ona je mehanički ponovila): Nisi ih mogla napuniti, ženo; nedostaju ti dvije lovine; nisi ih uspjela sve uloviti ..................................................................................................................................... …………………………………………………………………………………………………... .............Pobjegao sam s tog mjesta; znam da sam odbacio hrabrost i sažaljenje, a i bol. Iza sebe sam začuo užurbane korake sluge; njegove su korake, poput mojih, progutali šumovi labirinta koji nas obavija. Sve poprima oblik; blijede zidine i obrisi, kupole i lica, kao da je njihova prijašnja nevidljivost proizašla iz potpune tame: neprobojna tmina, kao i najčišća prozirnost, jednako su zabranjene ljudskom oku. Hodnici kojima sam toliko puta prelazio ispunjavaju se ljudima; u tome mnoštvu, sluga je samo jedan čovjek više; dodiruje mi rame i šapće kroz smijeh: - Ovo će mjesto zadobiti svoj oblik, ali ti ga nećeš upoznati... Sprema krvavi bodež za pojas hlača i udaljava se, zauvijek izgubljen, duž crnih zidina koje sada prepoznajem i duž bijelih kamenih zidova Portlanda, još više izbijeljenih od nevremena. Ubrzavam korak; grad je golem i napokon ga prepoznajem. Znam da ga samo zahvaljujući riječima ubijena starca mogu prepoznati: shvatiti. Pogled mi je tako širok kao i grad. Koraci me brzo odvode s jednoga mjesta na drugo. Napokon mogu dati jedno objašnjenje: prepoznajem mjesta jer sam ovdje oduvijek živio, no ranije to nisam znao jer nisam bio naviknut gledati ih onakve kakvi su bili u vremenu u kojemu ih gledam kakvi su. Hodam po Marylebone Roadu s kućama od opeke i sa zelenim ogradama, ali istovremeno i u istom prostoru prelazim lovačko područje, promatram let fazana i slušam šumove zeca. Koračam gradom svoga djetinjstva, uvijek tako nalik samome sebi, a istodobno osjetljivim na novosti koje ga nagrđuju, uništavaju, zaglušuju: s gorčinom promatram nebodere, bučne kavane, ulaze u kasina, oglase; osjećam da je dah vremena blizu, u oglasima na obojenim autobusima, na velikim listovima na kioscima koji govore o vijestima dana; no sada visoke potpetice djevojaka u mini-suknjama, obješenih o šarene perlice ogrlica (odsutne oči iza ljubičastih naočala), prolaze neuznemireno pokraj bosih šumova prodavača mlijeka koji izvikuju svoju robu: "Kravlje mlijeko, mlijeko šarenih krava", i pokraj pobjedničkih koraka mladića s prljavim uvojcima, s na-pudranom kosom, u uskim zavodničkim hlačama, i kurtizana lažnih mjesečina sa škripavim krinolinama. Visoki autobusi i brzi Ferrari stapaju se u Strandu s poštanskim kočijama i konjima, s nosiljkama i s kolima. U Covent Gardenu nema ničega, i istodobno se uzdiže nekoliko kuća, druge su srušene, muškarci u sakoima i cilindrima hodaju i raspravljaju pod lukovima piazze, kolica puna voća i povrća zakrčuju promet; prepoznajem mostiće grada, ali istodobno vidim zajapurene žene koje bacaju smeće u 46

smrdljive kanale; vidim moderan Londonski most, i na istome mjestu vidim neko staro i rahitično zdanje s naguranim kućercima i bazarima; vidim pobijeđen korak današnjih staraca, muškarce voštane boje koji trgaju svoje hlače zgrčenim šakama, miješaju se sa starim i neobičnim izgovorom trgovačke užurbanosti u uskim uličicama što su ih zaposjeli konji, psi i stoka koja ide u smjeru klaonica, skitnice, fratre obrijanih tjemena gurnute u prosjačenje i krađu da bi se toga razriješili samostani; današnje starice, s crnim kapama u kojima svjetlucaju ukrasne igle, s vratovima stisnutima lažnim biserima (u ruci nose papirnate vrećice boje kave, obojene) koje hodaju okolo pipajući šešire što ih izrađuju Francuzi iz Southvvarka, tkanine što ih tkaju Flamanci iz Shoreditcha, gravure što ih tiskaju Nizozemci iz Westminstera; istodobno vidim na istim mjestima srebrnastu živu Picadillyja, oglase Players Bovrila, natpis kuće Swan & Edgar, pročelje Hotela Regent's Palace i nadstrešnicu kina Cameo na kojoj se najavljuje To Sir With Love. Ispred Country Fire Officea prolazi pet cistercitskih redovnika sa svojim ovcama, a dolje po Temzi plove nakićene brodice i čuje se Handelova glazba, dok se ovdje gore, u Haymarketu, iz jedne prodavaonice ploča čuju glasovi sastava Manfred Mann: For every day, another head turns gray. U parkovima se starci sunčaju na stolcima za plažu, starice hrane ptice selice, mladi leže na travi golih grudi, zavrnute košulje ispod zatiljka, parovi se ljube, a djeca odlaze u zoološki vrt, ravnodušni na barbarski metež konjskih utrka, susreta slobodnih borbenih vještina, borbi pijetlova i turnira u streličarstvu. Svaka je zgrada ona sama i sve njezine promjene, unatrag do početka: do praznog prostora. Grad je u plamenu; grad je posve izgrađen; grad je rimski logor, ograđen; grad je pusto polje od ilovače; beskrajni se grad proteže do bijelih strmih obala Dovera. Vatre velikog požara još se nisu ugasile ............................................................................................................. …………………………………………………………………………………………………... ..........Bez prestanka sam koračao. Koraci su me odveli do zoološkog Regent's parka. Spuštalo se predvečerje, ali još nisu zatvorili rešetkastu ogradu. Magla se ponovno dizala s jezera; trava je bila satrta užurbanim koracima i ljetnim razonodama. Sjeo sam na zelenu klupu ispred kaveza s medvjedima. Gledao sam kako se igraju, a zatim spavaju. Svega sam se sjetio. Lice mi je bilo okupano posljednjim zrakama sunca jednoga znamenitog engleskog ljeta. Oko moje kuće u Hampsteadu podići će se lagani dim iz valovitih vrtova; procvjetat će geraniji i ivančice; zastori od gruboga platna zamijenit će ljubomorna zimska vrata; trava će biti svježa, vrbe nepomične, drvene ograde između kuća obojene, iz Hampstead Heatha doprijet će glasovi djece na praznicima. Krovovi će blistati, a golubovi će svinuti gnijezda pod strehama. Neki će starci njegovati svoje vrtove. Ja sam se trebao rano vratiti svojoj kući u Pond Streetu, otići iz svog arhitektonskog biroa u Dover Streetu, sjesti u automobil, popeti se uobičajenom trgovačkom ulicom Camden Towna i doći do obronaka moga djetinjstva. Moja žena Emily zamolila me je da dođem ranije; naš sin Georgie danas slavi deseti rođendan. Osjetio sam da mi na podlaktici zacjeljuje jedna rana. Začuo sam ravne korake po šljunku. Neka trudna žena približila se kavezu s medvjedima. U ruci je držala papirnatu torbu boje kave, umrljanu. Pratio ju je zalizani angorski mačak. Iz torbe je izvadila komadiće prženog kruha i bacila ih u kavez. Zadovoljno je promatrala životinje. Zatim je sjela pokraj mene. U početku mi nije ništa govorila. Promatrao sam joj profil. Mislio sam da se sjećam neumornog sna tih očiju, slobodne i bolesne upornosti tih usana, istočnjačke bljedoće kože, a u rukama, sjaja umiruće zvijezde. Progovorila je ne gledajući me; gledala je mačka i milovala ga jednom rukom. - Nino, ljepotane, slatkice, razmaženko, Nino........................................................................ Drugom rukom bacala je po šljunku pet izlizanih karata, vrlo starih; vidio sam figure koje su padale: sova, tigar, koza, medvjed, zmaj, i slušao je: Istočnjačka vrućina je uzbudljiva i osjećajna. U pustinjama se rađaju opsjene. Njega su svi slijedili. Svi su vjerovali njegovim riječima i njegovu liku. Svi su bili zavedeni njegovom muževnom srdžbom, njegovim obećanjima o najslađim užicima; nebo je bilo daleko; on je bio blizu. Kako sam mu mogla odoljeti? On je bio pravi muškarac; kratko je živio, ali je dobro živio. Sve je bila ljubav: žene, muškarci, djeca, janje, vino, masline, ribe. Počinio je sve grijehe; u njegovim očima svjetlucala je ambiciozna okrutnost jednoga istočnjačkog despota. 47

Sama sam mu se ponudila jedne noći. On je to zaboravio. Kaže da bi prisjećanje svega značilo zaboravljanje svega: poludio bi. On se neprestano prisjeća samo trenutaka svoje svijesti i ubojstva. Živi zauvijek zatvoren u ogoljenoj sobi, sa zatvorenim prozorima, razmišljajući o svijetu, razmišljajući o ljudima, čekajući da mu sluga gurne limeni tanjur ispod vrata. Čeka svoju novu inkarnaciju. Misli na tebe koji ne postojiš, u vremenu koje još ne postoji. Možda nikada ne dođe. Zaboravio me je. Zato ne zna da ga stalno pratim; da se reinkarniram malo prije ili malo poslije njega, u različita tijela, kao što je to on htio. Kada se ne podudarimo, George, kada on napusti jedan život, a ja ostanem zatočena u svome tijelu, onda se osjećam silno osamljenom, tužnom, i potrebno mi je društvo... Pogledala me je i od njezina mi se pogleda sledila krv. Uzela je moju ruku i njezin je dodir sledio moju kožu. Mogao sam vidjeti njezine blatne cipele......................................................... ………………………………………………………………………………………………….. ………………………………………………………………………………………………….. …………………………………………………………….. Siger od Brabanta, teolog na Sveučilištu u Parizu, kojega su Etienne Tempier i Toma Akvinski optužili, pobjegao je u Italiju i zaključao se u jednoj kući u okolici Trania, na jadranskoj obali, nasuprot dalmatinske obale, u blizini rimskih palača i hramova okruženih žutim ravnicama. Ondje ga je 1281. godine bodežom usmrtio njegov poludjeli sluga. Neki kroničari sumnjaju u istinitost toga datuma ............................. .................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................................................................................... ....................................................................................

48

Jedna daleka obitelj Mom prijatelju Luisu Buñuelu, za njegovih osamdeset godina: "Ce qui est affreux, c'est ce qu'on ne peut pas imaginer"1 M. P

Bljedilo u moga prijatelja nije neuobičajeno. S godinama se koža na njegovu licu priljubila kostima, a dok gestikulira tankim rukama, svjetlost lako kroz njih prolazi. Vidio sam ga nakon jednoga njegovoga puta u Meksiko, ali tada nije izgledao poput civilizirane sablasti. Sunce mu je podarilo volumen, tjelesnost. Gotovo ga nisam prepoznao. Sada kad je vratio svoju bljedoću, opet je onaj stari; ali u njegovu ponašanju nešto je neuobičajeno. Ugledavši kako sam sjedi za svojim stolom u klupskom restoranu, otiđoh ga pozdraviti predloživši mu da zajedno ručamo. - Samo ako ćete mi se pridružiti za stolom - reče gledajući prema udaljenim stolovima. Pogled mu je odlutao daleko od prostrane blagovaonice u polumraku. Prvoklasni stolovi nalaze se pokraj velikog balkona koji gleda na Place de la Concorde. To su najbolji stolovi u restoranu i prirodno je da su ih prisvojili najstariji članovi. Prihvatio sam njegov poziv kao ono što je i bio: izraz poštovanja prema meni, njegovu mlađem prijatelju. - Nisam vas vidio otkad ste se vratili - primijetio sam. Nastavio je čitati jelovnik kao da me ne čuje. Malo je pognut, leđima okrenut prozoru. Plavičasto svjetlo toga ranoga popodneva u studenom obasjava obrise njegove sijede proćelave glave. Iznenada podigne glavu, ali ne da bi me pogledao. I dalje je nepomičan, pogleda uprta prema najudaljenijoj točki na trgu, pokraj rijeke. Naručite za mene - moli me kad nam prilazi konobar. Kaže to nekako užurbano, a istu užurbanost primjećujem i u njegovim pokretima. Pitam se ne ponaša li se oduvijek tako samo što to dosada nisam primijetio. Svojim sitnim živahnim očima prelijeće trgom zadržavajući dugo pogled na Aleji Tuillerie. - Znate li - progovori naposljetku kad su nam poslužili vino, a njegove se nemirne oči zaustavile na vinu - kladio sam se sa samim sobom hoće li mi netko prići da me pozdravi; hoće li mi se pružiti prilika da nekom ispričam svoju priču. Zbunjeno ga pogledam. - Ali ja nisam netko, Branly. Mislio sam da smo stari prijatelji. Ovlaš dodirne moju ruku ispričavajući se primijetivši da će, kad sve završi, svoj život morati sagledati iz novog ugla; zamorno je to za nekoga njegovih godina. - Ne želim ponavljati opća mjesta - dodaje. - Neću reći da s osamdeset tri godine svodim račune. To govore oni koji i nemaju za čime žaliti. Zabacuje glavu unatrag smijući se, a u isti čas diže ruke i kaže kako je naivno vjerovati da možemo izbjeći iznenađenja. Možda i nije toliko riječ o naivnosti koliko o gluposti. Samo bi nas duboka nesigurnost mogla natjerati da uludo potratimo svoju urođenu sposobnost iznenađivanja. Dodaje i kako smrt odnosi pobjedu samo nad onim tko je se ne plaši; isto je i sa životom. Nekoliko puta zatrepće, kao da ga smeta svjetlo još bijede od njegova lica. - Prije toga puta, vjerovao sam da sam konačno stekao duhovni mir - kaže zaklanjajući oči prstima. Zatim ljupkim lakomislenim pokretom odmakne ruku kao da svojim riječima želi oduzeti bilo kakav dostojanstveni prizvuk; nasmiješi se: - Zaboga! Proživio sam i lijepa i ružna razdoblja, besmislene i skladne godine, za mnom su dva svjetska rata i ranjavanje noge u Dunquerqueu, četiri psa, tri supruge, dva dvorca, vjerna biblioteka i nekolicina prijatelja poput vas. 1

"Strašno je ono što se ne može zamisliti"

49

Uzdiše; odmiče čašu od sebe i čini nešto neobično. Okrenuvši mi leda, svoj stolac postavlja prema Place de la Concorde, kao da se obraća trgu. Ja ipak želim vjerovati da još uvijek govori meni, ali na jedan osebujni način kao da želi podcrtati neobičnost našega susreta, ali i priče koju mi želi ispripovijedati; naposljetku vjerujem (što me malo umiruje) da moj prijatelj želi pričati i trgu i meni, svijetu i onom brojnom mnoštvu koje ja u tom trenutku predstavljam i koje se u romanskim jezicima tako ironično i neprijateljski skriva u osobnoj zamjenici prvoga lica množine, mi i drugi, nos i otros, ja i ostatak svijeta. Pariz i ja, Branly između nas dvoje. Samo takvo tumačenje može spasiti moje dostojanstvo pomalo poljuljano čudnim prijateljevim ponašanjem. - Ovo je stoljeće moj brat - napominje tada - proživjeli smo život zajedno. Ali ono je i moje dijete; stariji sam četiri godine i, zamislite, jedna od mojih prvih uspomena je njegovo rođenje kojim dominira jedan prizor koji mi se, trebam li uopće napominjati, čini nezaboravnim: inauguracija mosta Aleksandra III. Sjećam se mosta kao luka bogato ukrašenih stupova koji na moju veliku radost presijeca Seinu da bih ja, dijete, naučio voljeti i upoznavati ovaj grad. Gledam kako prinosi ruke širokoj plavoj kravati popravljajući biser na ukrasnom brošu. Pratim njegov pogled izgubljen u daljini Quai d'Orsaya, a zatim i riječi koje mi tumače kako taj prizor rada u njemu, a sada i u meni dok ga slušam, očekivanje da će svake večeri, poput one kad ga je most na rijeci prvi put očarao, biti dostatan jedan čudesni trenutak da odnese u nepovrat sve vremenske nepogode toga dana - kišu i maglu, žegu i snijeg- razotkrivajući, kao na nekom Corotovom pejzažu, svjetlosnu esenciju Ile-de-Francea. Sjeća se tog duhovnog mira. Zna da svake večeri može strpljivo očekivati taj povlašteni trenutak. Nikada ga nije iznevjerio. A zahvaljujući njegovim riječima, shvaćam da nije iznevjerio ni mene. Smiješi se misleći kako se jedine iznimke srećom događaju samo onda kad je na putu, daleko od Pariza. II Obitelj Heredia upoznao je u Meksiku tek prošloga ljeta. Bili su zajedno u Xochicalcu na izletu koji je organizirao jedan francuski prijatelj, Jean, koji već dugo živi u meksičkom glavnom gradu. Moj je prijatelj s veseljem prihvatio prijedlog da posjete toltečke ruševine u dolini Morelos, još k tomu u društvu Huga Heredije, jednog od najpoznatijih arheologa u Latinskoj Americi. Mojem prijatelju nisu dosadile ruševine i dok ih promatra, kaže Jeanu da, usprkos Valeryjevu sudu, civilizacije nikada potpuno ne umiru; traju dugo, ali samo ako ih ne zahvati napredak. Svoju primjedbu teškom mukom ponavlja na kastiljskom razgovarajući s Hugom Heredijom dok s visoke indijanske tvrde promatraju krajolik doline, a zatim dodaje kako traje samo ono što se ne razvija jer ne stari. - Uostalom, to je i logično - dovršava svoju misao. Heredia na to samo dodaje na francuskom da je Xochicalco nekada bio obredno središte, a ne žrtvenik, kao da želi staviti stvari na svoje mjesto i pojasniti strancima kako nasilje nije meksička povlastica koje se Meksikanci moraju stidjeti nego jedna od rijetkih konstanti u raznovrsnoj ljudskoj prirodi. Moj prijatelj usklikne u znak divljenja dajući do znanja da cijeni Heredijino vrsno vladanje francuskim jezikom, pomislivši istodobno dok sliježe ramenima, kako arheolog svojim riječima zapravo želi poštedjeti senzibilitet pametnog Francuza, koji je senzualan, ali se zacijelo razlikuje od drugih svojih sunarodnjaka. Svoju misao priopćava Herediji, a ovaj mu uzvraća da je senzualnost samo još jedan oblik nasilja. - Ne dijelim vaše mišljenje - primjećuje moj prijatelj. Obrisi doline koja se pruža nasuprot ruševinama Xochicalca približuju se i udaljuju ovisno o igri svjetlosti i brzini oblaka; čini se da je moguće dodirnuti dno ponora kao da provalija izranja iz dugoga geološkoga sna; ugašeni vulkani kao da zauvijek nestaju u daljini priželjkujući da ponovno nastupi njihovo doba plamena. 50

Moj prijatelj kaže svojim domaćinima kako bi bilo dovoljno da Bog vjetra ustukne ili da se božica oblaka razbjesni pa da se promijeni taj odnos daljine i blizine te da se vulkan približi, a bezdan postane osamljen ulaz u meksički raj: - Koliko mi je poznato, to je jedini raj smješten u podzemlju, u kojemu je i za Orfeja i za Dantea i za Sartrea smješten ulaz u pakao. - Gledaj, tata, gledaj što sam pronašao. Heredijin sin dotrčao je bez daha do ruba ponora; moj prijatelj podignu zaobljen držak štapa zakvačivši ga za njegovu ruku. Vjeruje da ga je spasio nezgode; između ravnog platoa i igrališta pelote nekih je pedesetak metara. Dječak je suviše uzbuđen, traži da mu se otac potpuno posveti, a ovaj to i čini i to s toliko intenziteta da se to mom prijatelju čini neobičnim. U svojim tamnoputim rukama čvrsto skupljenim u obliku glinene posude, kao da pazi da mu kroz pukotine prstiju ništa ne iscuri, dječak drži neki predmet, svjetlucavu metalnu pločicu. - Oprostite - kaže Heredia - nisam vas upoznao sa svojim sinom Victorom. Zbunjeno muca dodajući na brzinu: - Još jednom oprostite, Jean mi nije rekao kako se zovete. - Branly - jednostavno uzvraća moj prijatelj. Prešao je preko toga što je upoznavanje prošlo tako nespretno; dječak Victor potpuno je zaokupljen svojim otkrićem, a njegovu je ocu stalo da mu dade do znanja kako mu se potpuno posvećuje. U takvim okolnostima upoznavanje se odgađa za pogodniji trenutak. Ali Branly ne može očekivati da su s našim oblicima uglađena ponašanja - onime što Englezi tako nepogrešivo zovu "manners"- upoznati posvuda u svijetu, a još manje da se i drugi jednako tako ponašaju, kao što ne može očekivati da blagost večernjeg svjetla u Ile-de-Franceu, nagnutog poput žene koja pruža ruku i dodiruje nam obraz prstima (a taj je trenutak svakim trenom sve bliži dok ja ručam i slušam njegovu priču), bude nalik onomu što on zove, jer je dobro poznaje, svjetlošću beskonačnog, okomitog, moćnog, britkog podneva meksičkih planina, podignutoga uvis poput naoružane pesti. - Gdje si to pronašao, Victore? - pita ga otac. Dječak pokazuje prema krnjoj piramidi, niskome hramu na kojem se, prema riječima moga prijatelja, ističe pojas isklesanih zmija koje obavijaju sve četiri strane hrama, kamene zmije koje proždiru jedna drugu sve dok se ne pretvore u jednu jedinu zmiju koja grize vlastiti rep sve dok ne proguta samu sebe. Piramida je okružena suhim šipražjem i nemirnom prašinom. - Tamo - pokazuje dječak. - Mogu li vidjeti? - kaže Heredia. Victor skriva predmet stisnuvši ruke na grudi. - Ne, kasnije. Sve do tog trenutka dječak drži oboren pogled promatrajući svoje blago. Sada, kad gaje odbio pokazati, pogleda oca. Moj je prijatelj iznenađen svijetlom bojom njegovih očiju, iako je tamnoput, tamne i ravne kose. Čini se da su mu oči plave i otvorene toj svjetlosti kojoj ne možeš uteći, zelene kad ih natkrile guste trepavice. Nema više od trinaest godina; možda dvanaest. - Tko zna - primjećuje sada moj prijatelj, očekujući zajedno sa mnom da se na Place de la Concorde spusti večernje svjetlo; meksički dječaci dugo vremena ostanu sitni, kao da prerana seksualna zrelost koju dosegnu u tropima traži da dugo vremena ostanu niskoga rasta. Nikad još nije vidio tako svijetle oči na tako tamnoj puti. Tek se tada pažljivo zagleda u oca. Hugo Heredia je meksički kreolac crvenkaste kože, crnih brkova, valovite kose i prodornih tužnih očiju koje promatraju iza naočala od kornjačevine. - Ne, poslije ću ti pokazati - dodaje dječak. Moj se prijatelj suzdržava da ne priupita ne bi li predmet koji je pronašao na jednom arheološkom nalazištu trebalo što prije predati nadležnim vlastima. Naposljetku, strane posjetitelje upozoravaju da su meksički zakoni u tom pogledu jako strogi; nagrabusit će onaj tko pokuša u svoju putnu torbu skriti neku astečku ili tarašku figuricu, čak i ako nije prava. Pita se ne uživa li Heredia neke posebne povlastice. Odgovor je doznao te iste noći u Cuernavaci. Moj prijatelj, kao i otac i sin bili su Jeanovi gosti; svi su zajedno večerali na loggi od svjetloga drveta i plavoga štuka, s trijemom što ga osvaja isparavanje vegetacije iz jaruga i oluja zaustavljena u daljini na planinskim vijencima. 51

Moj prijatelj ističe kako je bio oduševljen društvom oca i sina Heredia. Otac posjeduje obilježje učenih Latinoamerikanaca: smatra da je njegova dužnost sve znati, sve pročitati, ne praviti ustupke ili povlađivati Europljanima, poznavati jednako dobro ono što Europljani ne znaju, kao i ono što smatraju svojom kulturom, spis Popol Vuh2 i Descartesa. A možda najviše od svega, on smatra da mora pokazati kako nema isprike za neznanje o drugima. Takvo ponašanje može nam se učiniti neugodnim; obično smatramo da sveznanje ne povlači za sobom i istinsko poznavanje stvari. Ali Hugo Heredia ne misli tako; njemu je opća kultura nužan kontekst vlastitog profesionalnog poznavanja antropologije; jednom riječju, taj čovjek ne želi povjerovati jednom jedinom autoritetu koji možda donosi prodorne uvide, ali koji je nužno pristran i nesavršen. Heredia, čije su oči stalno poluotvorene, držeći naočale u rukama, ustručava se pokloniti svu svoju vjeru Bogu, pojedincu, povijesti ili novcu, ali opet, na svoj odmjereni način, nije sklon nikoga ni omalovažavati. Slušajući ga, moj se prijatelj prisjetio nekog drugog doba, i spomenuo je knjižnicu koja bi na samo nekoliko polica sadržavala svu mudrost koju bi valjalo posjedovati. Kaže mi da se prisjetio dvaju najplemenitijih slikarskih portreta, Erazma Roterdamskog i Thomasa Morusa, koje je naslikao Holbein mladi; poželio je zamisliti da se u Heredijinu liku skriva nešto od njihovih crta. Pomislio je, taj čovjek pripada stoljeću kad je utemeljen Novi svijet; nikada poslije ljudi nisu bili tako univerzalni. A opet, u mutnim očima tog intelektualca zrcali se i neka vrsta patrijarhalnog autoriteta, neki prigušeni, ali odlučni odsjaj granice do koje drugi mogu ići kad se približe ulazu u kraljevstvo u kojem onaj tko je otkrio Novi svijet uživa u neograničenoj moći i raspolaže tuđim životima i imanjima onako kako mu se svidi, ne obazirući se na granicu između privatnog i javnog. Stranac ne smije ukrasti arheološki nalaz; ali Meksikanac smije. Ne može se ukrasti vlastita baština. Blagi miris koji dopire s polja manga postaje prodorniji s približavanjem noćne oluje koja će ga najprije prigušiti, a zatim još više istaknuti. Heredia priča o bogovima i nekim davnim vremenima, a njegov ga sin gleda s nešto više zanimanja. Meksikanac govori kako smo, nakon što je moderni grad protjerao bogove, osuđeni živjeti u dobu privida jer je to vrijeme naše ljudske ograničenosti; uočavamo tek linearan tijek vremena i vjerujemo kako ne postoji drugo vrijeme. - Ne znam postoje li bogovi; ali sasvim sigurno moguće je zamisliti sveti svijet u kojem se mnogo teže prinose žrtve. Nijedan stari narod ne želi se odreći starih oblika u korist novih; ti se oblici, umjesto da istiskuju jedni druge, samo neprestano gomilaju. U starim kulturama sve je živo i prisutno, kao među narodima na Madagaskaru koji u povijesti razlikuju dvije tendencije: nasljeđe uha i pamćenje usta. Rekao je i da mu nije tako zanimljivo pripisivati prošlosti po svaku cijenu neke značajke sadašnjosti koliko uživati u sadašnjosti svega onoga što nam je dano reći i svega onoga što nam je dano čuti. Kad je moj prijatelj htio odrezati komad mesa, pogledao je ravno u Victorove oči koje su promatrale oca. Taj dječak upija svaku izgovorenu riječ. Moj je prijatelj uzalud pokušavao uhvatiti pogled poluzatvorenih očiju Huga Heredije; posegnuo je za bocom vina; Heredia se ne obraća mojem prijatelju, niti su njegove riječi upućene Jeanu, daje lekciju svom sinu i obojica to znaju. Na neki način, oni postoje u svome vlastitome svijetu; Jean ga je upozorio prije večere da su Victorov stariji brat i majka poginuli prije dvije godine u jednoj avionskoj nesreći. Kad se rodio Victor, Hugo i njegova supruga odlučili su da nikada neće putovati zajedno. Otada svatko od roditelja putovat će odvojeno s jednim od dječaka, a neprestano će izmjenjivati dječake, tako da nikada uzastopce ne putuju s istim sinom. Jean se zapitao nije li to samo način da se izazove vraga, iskuša sudbina, prisiljavajući je da se probudi iz sna kako bi ponudila konačno rješenje na pitanje koje stoji u pozadini igre obitelji Heredia: kome će pripasti pozivnica smrti? - Znači da je i Victor mogao stradati - rekao je moj prijatelj svom domaćinu. Jean se složio, a za vrijeme večere Branly je shvatio i prihvatio skrivenu i toplu pažnju 2

Popol Vuh, spis indijanskog plemena Quinche (skupina Maja) napisan 1524. latin, pismenima na jeziku Quinche.

52

što je međusobno poklanjaju otac i sin. Ali u isto se vrijeme osjećao nelagodno usred tako intenzivnog odnosa koji nije nasilan (naprotiv: i otac i sin ponašaju se pretjerano uljudno po čemu se nepogrešivo mogu prepoznati Meksikanci; Španjolci, primjećuje moj prijatelj, gotovo su uvijek bučni i sirovi), ali isključuje sve druge koji se nalaze u njihovoj blizini. A tada je među gostima odjednom zavladala nelagodna tišina, kao da je ta blaga, iako postojana nelagoda, s moga prijatelja prešla i na druge, a dječak se nasmijao primijetivši kako ih je posjetio anđeo. Hugo je razrogačio oči nasmiješivši se mome prijatelju koji je te noći nosio odjeću od bijelog lana i bio obasjan svjetlošću jedne zamišljene svijeće, a koja onda kao i sada, kao da je postavljena malo iza njegova lijevog uha. U tom trenutku prašuma i jaruga izgledali su posebno čarobno; Hugo Heredia okrenu se mom prijatelju prisjetivši se Proustovih riječi o Moreauovu slikarstvu, "otrovanom cvijeću prošaranom draguljima"; priupita ga ne izazivaju li noćas i u njemu prašuma, svjetlucanje i tama iz jaruge iste asocijacije. - Ne - uzvrati moj prijatelj. - Ovo što ste vi istaknuli samo je jedan element cijeloga prizora, iako je zacijelo riječ o najsenzualnijem i najizravnijem dojmu. Ja pomišljam na nešto što je napisala gospođa Lafayette opisujući dvor Henrika II. Une sorte d'agitation sans desordre. Jean promrmlja na španjolskom, neka vrsta smirenog uzbuđenja, a tropska kiša sruči se na krov loggie; moj prijatelj nije želio proturječiti Hugu Herediji, već mu zahvaliti na primjedbi kojom ga je počastio. Zaboravio je na ono što mu se nije svidjelo, nespretno upoznavanje, otvoreno prisvajanje arheološkog nalaza, duge stanke tijekom večere, da bi sam sebi priznao u čemu se sastoji bit tog odnosa oca i sina koji zrači intenzitetom, tako reći uzajamnom potporom, a koji se zatim prenosi na stvari što im pripadaju zato jer ih okružuju, a onda i na goste, prijatelje, ali tek onda kad je svima jasno da u središtu njihova svijeta postoje samo njih dvojica. Moj prijatelj nije se ustručavao da srdačno ispruži tanku ruku prozirnu poput porculana, onu istu kojom sada pokazuje brze oblake iznad kupole Palais Bourbon ispred nas. Primjećuje kako simetrija duha nastoji utješiti razum koji tako prihvaća izvjesnost da postoji unutar granica tijela; simetričnost meksičkih hramova je užasavajuća poput simetričnosti Blakeova noćnog tigra. Upravo to je rekao i one noći u Cuernavaci Hugu Herediji, dok je Jean palio vatru u kaminu, a Victor oblačio pulover od plave vune s grbom Francuskog liceja prekriživši ruke na grudima, kao i onoga jutra kad je skrio pred tuđim pogledima netom pronađen predmet. Moj je prijatelj morao priznati da je Hugo u pravu; za njega će svjetlucanje zauvijek ostati taj trenutak prije kiše i neobična neuhvatljiva svjetlost gnjile vegetacije u provaliji. Hram, govorio je Heredia mom prijatelju, posebno je, sveto mjesto, različito od prirode. Ali hram je i odjek te iste prirode jer je stvoren kako bi se od nje razlikovao. No moj ga prijatelj više nije čuo; kiša je prestala i mirisi koji su dopirali iz ponora slijegali su se osvetnički vlažno na zemlju. Gnjila rijeka u podnožju Jeanove vile zacijelo će nastaviti teći prema planini opranoj od sunčevih rana; između njih odjekuje taman, dalek glas pjevajući neku pjesmu čiji stihovi stižu do nas izobličeni metalnom disonancom planine i šupljinom ponora zaraslog u vegetaciju. Victor ustaje od stola, odlazi prema loggi i naslanja se rukama na mokru ogradu. Počinje zviždukati melodiju pjesme koja, dok je Victor izvodi, postaje sve tiša. Hugo Heredia, poluzatvorenih očiju, govori o ljudima i prostorima; moj prijatelj ne odvraća pogled od dječaka, i pažljivo sluša dvostruku melodiju, osamljen glas izvana, neprepoznatljive riječi mladalačkoga glasa, za koji se ne može reći je li muški ili ženski, Victorov zvižduk, njegov odgovor na pjev noćne ptice. Moj prijatelj promatra dječaka prisjećajući se kako je jedno popodne, prije nekoliko mjeseci, proveo sjedeći u Parku Monceau i gledajući djecu dok se igraju. Ne zna više je li se gledajući ih prisjetio djece koja su se na tom istom mjestu igrala s njim kad je bio dijete, ili je ponovno gledao nekadašnje dječake među kojima se više nikada neće naći. Kaže da se u tom trenutku osjetio jako starim. Sada mu je Victor nudio tajanstvenu mogućnost da svlada te melankolične uspomene, te da se ponovno izravno uključi u još 53

neviđenu dječju igru. Tko pjeva nad provalijom? Nije bitno pripada li taj glas sadašnjosti ili prošlosti. Pjesma prestaje, a Victor još neko vrijeme bezbrižno zviždi sam. Moj prijatelj se zanima za Hugove riječi, za njegove pametne ideje koje izlaže poput kakve lepeze, ali mu pogled stalno traži Victora. Dječak svijetlih očiju i tamne puti, koji još uvijek dječački skakuće, pa i u ovom trenutku, maloprije se odazvao pozivu koji je samo on primijetio, za koji trenutak upijat će očeve lekcije kad se vrati na svoje mjesto u naslonjaču ispred vatre. Ne prekidajući razgovor, Hugo će pokretom ruke pozvati Victora i dječak će prići ocu, leći će naslonivši se na njegove noge. Hugo će mu milovati kosu i Victor će mu pomilovati ruku. Tijekom doručka Jean je ispričao mom prijatelju kako su otac i sin jako povezani, u što se i sam može uvjeriti; nesumnjivo je smrt majke i brata zapečatila tu bliskost. Moj prijatelj je tada pomislio, a razmišlja o tome i sada, kako je njegov otac umro s trideset godina kad su njemu bile četiri godine. Kraj svoga uzglavlja u sobi u Avenue de Saxe, čuva jednu očevu fotografiju snimljenu maloprije nego što će umrijeti. Osamdesettrogodišnji muškarac promatra mladića od dvadeset devet godina koliko tada ima njegov otac. Dugo ga tako promatra svake noći prije no što utone u san, priznaje mi ovoga popodneva u blagovaonici Francuskog auto-kluba, rekao je to i Jeanu tog jutra u Cuernavaci dok su doručkovali prije nego što će se vratiti u Ciudad de Mexico, dok je sunce započinjalo svoju nestrpljivu utrku prema podnevnom zenitu. Uzalud je moj prijatelj očekivao da će otkriti nekoga u ponoru. Mladi sluga odjeven u bijelo i sa sandalama na nogama poslužio je slasni tropski doručak, crveno voće, pečene tortille, jaja u obilnom umaku, rajčice i čili papričice, najrazličitije vrste peciva neobičnih okusa i naziva. Otac i sin Heredia stigli su na doručak nešto kasnije kad su Francuzi već ispijali drugu šalicu kave. Victor je brzo i halapljivo jeo zamolivši za dozvolu da se igra u vrtu iznad provalije. Udaljio se poskakujući, a Heredia je izrazio svoje zadovoljstvo što su on i njegov sin upoznali moga prijatelja; jako su uživali u razgovoru i nadaju se da će ga uskoro ponovno vidjeti. - U rujnu moram prisustvovati jednoj konferenciji koju organizira Unesco u Parizu - rekao je Hugo. - Victor će ići sa mnom. Moj prijatelj još uvijek ne shvaća zašto ga je gotovo zamolio da odustane od zajedničkog putovanja. Kaže da je na vrijeme primijetio kako ga od protekle noći muči neka vrtoglavica i da u isto vrijeme razmišlja o različitim stvarima; prisjeća se djece iz Parka Monceau koja ga više ne pamte; sjeća se svoga oca koji je sada mladi otac jednom starcu; pokušava zamisliti Victorovu mrtvu majku i brata; ali i dječaka ili djevojčicu koji su pjevali u provaliji. Ali ponajviše se trudi prodrijeti do Victorova nezaklonjena pogleda i pronaći svoje mjesto u njemu pretvarajući se ponovno u dječaka; možda će u tom pogledu uspjeti ponovno vratiti sigurnost bez častohleplja i pitanja bez odgovora svog vlastitog djetinjstva. Zasljepljuje ga sunce koje se sada uspinje nebom; Victor je tek bijela nejasna figura u slijepoj daljini vrta pokraj provalije. Čini se da meksičko nebo svečano maše upadljivom zastavom objavljujući: u borbu za podne do posljednjeg daha. Moj prijatelj zaželi dodati još je dan prijedlog postojećim planovima za odgađanje smrti. Gotovo da je predložio Herediji da ne putuje zajedno sa svojim sinom, a i sam se htio ponuditi kao pratnja dječaku po kojega bi došao i s kojim bi se zajedno vratio u Francusku. No kaže da se sve razriješilo ljubaznom ponudom, što je tipično za njega jer, naposljetku, uglađenost u ophođenju jedini je ispravni, istinski, časni i iskreni način kojim moj prijatelj grof Branly unosi red u međuljudske odnose pozivajući druge da prihvate sigurnost civiliziranog ponašanja, primire svoje smirene nemire i pročiste otrovano cvijeće protkano draguljima. Pozvao ih je da se za vrijeme svoga posjeta smjeste u njegovoj kući u Aveniji Saxe. Nalazi se blizu međunarodne organizacije, dodao je moj prijatelj, rukom zaklanjajući divlje sunce. Bit će mu zadovoljstvo ugostiti ih, produbiti prijateljstvo, učvrstiti poznanstvo, primjećuje dok traži svoje sunčane naočale pokušavajući prodrijeti kroz to gusto svjetlo, bijelo poput kreča, kroz taj zastrti krajolik, vrt u kojem se igra Victor. Popodne se vraća u Ciudad de Mexico. Svjetlost je iznenada nestala, sada nestrpljivo želeći 54

ustupiti mjesto nagloj tropskoj noći visoko iznad razine mora. S glavom naslonjenom na dlan, prijatelj promatra pejzaž koji promiče kraj ceste dok ga preotima tama; u odrazu na staklu pokušava zamisliti jutarnji prizor kad je, nakon što je konačno uspio staviti naočale, ugledao dječaka Victora kako u zasljeplju-jućoj sunčevoj svjetlosti, u vrtu s kratko podšišanom travom, pokraj provalije pljuska Jeanova indijanskog slugu, baca ga na tlo skidajući remen da bi ga istukao poput kakva maloga feudalnoga gospodara, vlasnika posjeda i tuđih života. III Grofica, koja nikada ne putuje, iznenada se razboljela i Branly je otišao da je posjeti u dvorcu nedaleko Cahorsa. Ostavio je upute svom vozaču da pričeka Heredije na aerodromu Roissy, a svojoj španjolskoj posluzi da ih ugosti u obiteljskoj kući u Aveniji Saxe. Vratio se što je brže mogao; vlak je stigao u Pariz u jedanaest ujutro, a moj je prijatelj sjeo u taksi i nakon četrdeset minuta vožnje stigao pred pročelje svoje kuće iz osamnaestog stoljeća. Nitko nije odgovorio na njegovo zvonjenje. Postao je nestrpljiv; potražio je odgovarajući ključ u svežnju, otvorio teška ulazna vrata, ljutito se zaputivši preko prekrasnog dvorišta s uglačanim kamenim pločama, okružena prostorijama za poslugu, sve do kratkog stubišta koje vodi do glavnih vrata jednokatne građevine izgrađene prema svim pravilima hladnoga francuskog baroka. Tamo se naglo okrenuo onim otmjenim pokretom dugih prozirnih ruku koji mi je dobro poznat i zahvaljujući kojemu ogrtač, nemarno prebačen preko starih ali još uvijek ratničkih ramena mojega prijatelja, postaje predmet vrijedan divljenja pomalo nalik husarskom kaputiću, a pomalo toreadorskom plastu. Uzalud je tražio neki znak života, vozača, kuhara ili slugu. Ali auto nije u garaži, a sada je skoro podne. Toga sunčanoga rujanskog jutra, u kojem je ipak puhao bridak vjetar najavljujući dolazak jeseni, skupio je rever kaputa oko drhtava podbratka zakoračivši kroz staklena vrata u foyer koji je kao i cijeli stan namješten u imperijalnom stilu, omiljenom u grofice, čija obitelj svoju plemićku titulu duguje Bonaparti. Moj prijatelj bezbrižno je slegnuo ramenima. Namještaj njegove žene u boljem je stanju od njegova jer je noviji. Od svoje obitelji Branly je naslijedio kuću na koju je ponosan, a koju su sagradili Gabriel i Aubert, na sliku i priliku obiteljskoj kući Biron istih arhitekata. Ne može, a da se ne prisjeti da je u toj kući danas smješten muzej u kojem se čuvaju Rodinova djela, i tada moj prijatelj ljupko primijeti kako vrata svoje kuće i ne treba otvarati posjetiteljima; može ih pozvati da posjete Rodinov muzej. Kao da su došli u njegovu kuću. Ja mu uzvraćam kako ne dijelim njegovo mišljenje; posjetitelji bi tada ostali uskraćeni za sjaj ormolua u veličanstvenoj zbirci u kojoj se nalaze imperijalni svijećnjaci i satovi u obliku lire, zrcalo s figurom konja u furniranom drvetu s krunom od krilatih figurica i medaljona u obliku leptira, Romagnesijevi bareljefi i čudesne malahitske amfore; taj čudesni sklad bronce, mramora, gipsa i srebra u kombinaciji s egzotičnim amboinom, hrastom, bukvom, tisom i mahagonijem. A propustili bi i onaj čudesni sat koji visi na luku sa scenografijom od pozlaćene bronce na kojoj ženski lik svira klavir sa šapama grifona unutar veličanstvene kutije sa zavjesama i nepokretnim vratima. - Nepokretnim, ali otrovnim - dodao bi moj prijatelj kad bi mi iskazao čast da me pozove k sebi na veličanstven objed. Sat je djelo Antoine-Andréa Ravria. Napravio je nekoliko sličnih komada za kraljevsku obitelj; Hortensia de Beauharnais možda nije ni mogla drukčije objaviti svoje glazbene kompozicije nego kao melodije koje svira sat brojeći vrijeme. - Možda se te melodije i mogu činiti dosadnima, ali od njih nitko nije nastradao; ne vjerujem u pogubne dosade, iako se nekolicina naših poznanika trudi da me uvjeri u suprotno. - Ne dijelim vaše mišljenje - uzvratio je moj prijatelj. - Ravrio je u svojoj oporuci ostavio znatan iznos novca onomu tko otkrije kako se njegovi radnici mogu zaštititi smrtne opasnosti trovanja koja im prijeti tijekom rada na živinoj pozlati. - Ipak mi dajete za pravo. Vaša kuća zaslužuje svoje posjetitelje. Kod Rodina nema takvih misterija. Smije se, govori da je pokret kakve skulpture tajanstveniji od kraljičina hira. Tog je jutra 55

začuo melodiju metalnog zvuka i ušao u salon. Zatekao je Victora Herediju kako stoji pred figurom žene za klavirom milujući pozlaćenu broncu. - Čuvaj se - upozorio ga je moj prijatelj. Victor je ispustio ključ kojim je navijao sat preplašeno se okrenuvši pogleda uperenog u mog prijatelja. Ponovno se primirio kad su se rukovali; kaže moj prijatelj da gaje najprije upitao za oca, a dječak je odgovorio da će doputovati toga popodneva. - Znači, niste letjeli zajedno? - Ne - uzvratio je Victor. - Tata je rekao da je bolje da putujemo odvojeno, manje je opasno, nakon onoga što se dogodilo mami i Tonu. - Tvom bratu? Victor je kimnuo pogledavši moga prijatelja jasnim pogledom s neprimjetnim smiješkom. - Već sam rekao Etienneu da ga sutra pokupi u četiri popodne. Kako elegantno! Citroen s vozačem u odori. Svaka čast! Nasmijao se i moj mu je prijatelj pokušao uzvratiti osmijehom, ali zbog nekog razloga smiješak mu je bio izvještačen. - Gdje su Florencio i Jose? Nisu ti poslužili doručak? Dječak je radoznalo pogledao moga prijatelja. - Jesu, jučer - odgovorio je mirnoćom koja je Branlyja počela nervirati. - Ne, ne, ne mislim jučer, danas ujutro. Gdje su? Zašto mi nisu otvorili vrata? Kamo su svi nestali? Tek tada, nakon što se okrenuo očekujući da će naći svoje sluge, primijetio je da je njegova veličanstvena zbirka svijećnjaka upaljena, da gore sve svijeće, svijećnjaci s brončanim podnožjima ukrašenima ovnovskim glavama, ali i svijećnjaci koje pridržavaju vijenci djevojaka zavezanih očiju, kao i svjetiljke s brončanim zmijama koje grizu zaslone, njegova stolna lampe bouillotte, i zidne svjetiljke u obliku bradate maske, pa i svijećnjak s alegorijskom figurom Pobjede srebrnih krila, napravljenom od bezazlena voska koja stoji na srebrnkastim slabinama čopora lovačkih pasa. - Mislim da spavaju - kaže Victor ozbiljnim glasom. - U podne? - klikne s nevjericom moj prijatelj u svojoj vlastitoj kući koju je njegov mladi posjetitelj pretvorio u zabranjeno, strano, nepoznato mjesto koje mu se odjednom čini gotovo turobnim kad se prisjeti rujanskog sunca koje sja vani, uzbuđenja prazničkog povratka s Gare d'Austerlitz, sukoba tankog poput oštrice britve između jesenjeg mirisa sutrašnjeg dana svetoga Franje i naznaka da će ipak prevagnuti bablje ljeto. Brzo razmiče zastore tjeran osjećajem nelagode koji jako odudara od upadljive mirnoće njegova mladoga gosta; sobu obasja sunce zas-lijepivši svojom svjetlošću mali univerzum upaljenih svijeća, srebra i bronce. Victor se poče smijati prinijevši dlanove ustima, a moj prijatelj ugleda kako hodnikom dolaze dvojica njegovih španjolskih slugu natovareni vrećicama s tržnice iz kojih upadljivo viri celer, mrkva, rajčica i luk. Branly priznaje da se i sam morao nasmiješiti; zamislio je Josea uvijek blijedog poput krpe i krupnog Florencia privezane za podnožje kreveta, kako se uzalud pokušavaju osloboditi ne bi li zaliječili rane na tijelima koja je izbičevao meksički feudalac, gospodar ljudi i imanja, vlasnik života i smrti, spreman da se osveti okrutnim Španjolcima koji su u vatri i krvi osvojili indijanske zemlje. - Dobar dan, gospodine grofe - promrmlja Jose koji sve više nalikuje nekom liku sa Zurbaranove slike. - Malo kasnimo - nadoveže se Florencio koji izgleda kao umoran igrač pelote. - Danas ujutro prije vašeg dolaska nestalo je električne struje. Branly to ozbiljno prima na znanje, a nešto kasnije za vrijeme ručka sa svojim mladim prijateljem, samom sebi mora priznati, kao što sada priznaje meni, kako su najoštroumniji oni ljudi koji su prebrodili tužne neprilike produžene mladosti koju obično zovemo zrelim, ozbiljnim, obvezatnim životom, vrativši se ponovno blagodatima djetinjstva. - Ovo je dokaz da sam u pravu - kaže. - Dok smo djeca, donosimo pravila po kojima se drugi ponašaju; u svijetu odraslih, moramo se pokoravati tuđim zakonima. Mladalaštvo je bijedan izazov koji nas pokušava podčiniti zakonu odraslih ili pak pobuniti protiv njega. 56

A to što odrasli gotovo uvijek pobjeđuju, dodaje on dok se poigrava postoljem čaše za vino, kao što se igrao i onog popodneva dok je ručao s Victorom, samo još više naglašava pobjedu onih koji uspijevaju očuvati zdravlje koje odrasli smatraju bolešću: djetinjstvo sa svim njegovim osobitostima. - Vidite - priča mi tijekom toga dugoga ručka u klubu - ima još jedan razlog moga ljubaznog ponašanja prema Heredijama koji je ostao potisnut, ali je odigrao važnu ulogu kad ga je moja podsvijest prihvatila skrivajući ga od moje svijesti. Želio sam jednostavno da mi Victor dopusti da zajedno uđemo u njegovo djetinjstvo prije nego što ga obojica izgubimo, on zbog odrastanja, ja zbog smrti. Navikao sam na stoički humor svoga prijatelja; iako je u skladu s njegovim godinama, još uvijek me uspijeva iznenaditi. Ali ovaj put ima još nešto u njegovim riječima. Toga jutra, nastavlja on, Victor ga je pozvao da mu se pridruži, a on je iz gluposti zamalo propustio priliku, upropastio je svojim zahtjevima za redom i smislom, stavivši na sebe veličanstvenu krinku zrelosti koja prikriva strah od ponovnog stjecanja izgubljene mašte. Jeli su u tišini, a popodne je moj prijatelj proveo u svojoj ozbiljnoj ugodnoj sobi koju je uspio spasiti od napoleonskog delirija koji grofica nameće u ostalom dijelu stana. Strogog delirija prije nego delirijske strogoće, kaže sam sebi Branly dok promatra, kao i obično, staru fotografiju tridesetogodišnjeg čovjeka koji je njegov otac. Bio je lijep muškarac, govori sada njegov sin, na kojem se posebno isticao profil, barem na ovoj sepia fotografiji na kojoj je fotograf, kao da je svjestan tajne pobune svoje umjetnosti, daleko nadmašio tada uobičajene zaobljene, na pozadini oštro iscrtane ukočene obiteljske portrete stvarajući neko posebno, raspršeno svjetlo nalik aureoli, koje kao da izvire iz naglašeno svijetlih očiju oca moga prijatelja, ali koje zapravo, moram priznati samom sebi kad ponovno gledam tu divnu fotografiju, tajanstveno uspijeva stvoriti neku atmosferu oko lika na njoj, isto kao stoje i večer koja samo što ne padne u Parizu u trenutku kad mom prijatelju i meni donose kavu iz filtera, samo destilirano mnoštvo svih mogućih večeri koje su ikada pale u našemu gradu: atmosfera, kažem Branlyju, je ono što nas može uroniti u vrijeme koje nije naše i koje je nevidljivo, trajno i tako tajanstveno poput starih glasova koji, prema drugom jednom mom prijatelju, zauvijek lebde u zraku iščekujući da ih netko otkrije i prepozna. Od svoje je majke, kaže moj prijatelj, naslijedio najgrublje, ali i najotpornije crte, tipične za pravu bretonsku lozu, stjenovitu, izvaljanu u olujama; od oca je u naslijeđe dobio samo ruke koje na fotografiji drži spojene ispod brade s rupicom, kao da kapetan Branly revno moli što izgleda neobično za čovjeka odjevena u vojničku odoru, ali nije naslijedio oči, ni plavu, dugačku, valovitu kosu toga pričuvnog oficira snimljenoga prije nego što će umrijeti 1900. godine i to ne na bojištu, nego u bolnici i to od bolesti koju bi u naše doba penicilin izliječio za dvadeset četiri sata. Moj prijatelj miluje lice svoga oca umrlog s trideset godina, kao da mu želi sklopiti kapke i zaboraviti taj pogled koji na fotografiji izgleda srebrnkast. Rodio se 1870. godine; a to je godina kad je bilo dobro biti vojnikom. Sin će 1914. godine proživjeti i dobiti bitke koje njegov otac nije mogao ni dobiti ni izgubiti u onih trideset godina mira za vrijeme kojih je živio, kad su odavno završile pobjede u Tonkinu i porazi u Meksiku, Moltkeova poniženja Bazainea i u krvi ugušen ustanak Pariške komune. Pokriva oči svoga oca zaklopivši svoje kapke. Kaže mi da pokraj očeve fotografije drži zbirku pjesama Julesa Superviellea jer kraj te fotografije neprestano čita stihove koji joj, kako to duboko osjeća, odgovaraju. Ne zna objasniti zašto, dodaje i pita me događa li se to i meni s nekom stvari, knjigom, slikom. - Ne, na mene takav učinak ima samo glazba, Branly, Haydnov kvartet "Emperor". No ne povezujem ga, poput vas, s nekim, a još manje s nekim tko je preminuo. Ja preko glazbe uspostavljam vezu sa samim sobom. Slušajući taj kvartet, stječem mir, snagu, zaborav, moć da ovladam situacijama i osjećajima koji su mi u određenom trenutku potrebni. Branly se smiješi i kaže da se i njemu možda to događa, a i čitanje stihova pred očevom fotografijom prije je odavanje počasti mrtvom ocu nego misterij; možda sam ja u pravu, pa Supervielleovoj pjesmi očeva slika treba samo zato da bi našla put do sina. Voyez-vous qu'il sépare

57

Mai le jour d'avec la nuit, Et les cieux les plus profonds Du coeur sans fond qui I'agite?3 - Supervielle je rođen u Urugvaju; iz istog je kraja kao i vi - dodaje Branly nakon recitiranja toga dijela pjesme. - Oh - uskliknem - Buenos Aires, Montevideo moji su izgubljeni gradovi; umrli su i nikada im se neću vratiti. Latinoamerikanac domovinu naposljetku nađe u Francuskoj; Pariz nikada neće postati izgubljen grad. Hugo Heredia stigao je bez neprilika tog popodneva. - Trebam li se i dalje pokoravati naredbama gospodina Victora? -upitao je vozač Etienne moga prijatelja dok je ovaj nadgledao prenošenje Hugove prtljage iz citroena u kuću. - Naravno. Oni su moji gosti. Čudi me vaše pitanje, Etienne. - Gospodin grof je zacijelo bio prisiljen dovesti se taksijem s kolodvora dok sam ja bio u kupovini sa Španjolcima; nisam na to navikao, gospodine grofe. - Ponavljam, oni su moji gosti. Slušajte ih kao što slušate mene. - Moram li slušati i dječaka? Branly je potvrdno kimnuo, ali nešto ga je spriječilo da to i naglas kaže. I protiv svoje volje, upitno je pogledao Etiennea; vozač je primijetio pitanje u njegovu pogledu, a moj prijatelj naposljetku ga je ipak morao priupitati ima li ozbiljnih primjedbi kad mu postavlja to pitanje; jedino je tako mogao spriječiti Etiennea da posramljeno ne odvrati pogled uvijek kad bi ga Branly pogledao ravno u oči. - Oni vam to neće ispričati - uzvrati vozač. -Tko su to oni, Etienne? - Španjolci. Josć i Florencio. Boje se da ne izgube posao. Vidite, ne žele se vratiti kući. - Što se zbiva s Joseom i Florenciom? - Pa dobro, vi znate da Florencio štiti Josea koji je slabiji. Jučer je Jose sasvim dobronamjerno raspakirao dječakove kovčege da spremi odjeću na mjesto, a stvari u ladice. Tada je ušao mladi Victor i kako kaže Jose bez ikakva se razloga razbjesnio, izvadio remen i počeo tući Josea sve dok ovaj nije pao ničice. Onda mu je rekao da se nikada više ne usudi dirnuti njegove kovčege, osim ako mu on tako ne naredi. Nastavio je pričati kako je Jose sišao plačući do kuhinje, a Florencio je rekao da će se popeti da očita lekciju tom bezobraznom dječaku, što si on to umišlja, ali Jose ga je primirio, rekao je Florenciu neka se sjeti kako se prema njima u Zaragozi ophodio mladi gospodin Lope, takva su mlada gospoda iz Španjolske i Latinske Amerike, prave se da su bog i batina. Zatim su primijetili da su oni ipak emigranti odlučivši naposljetku zakopati ratnu sjekiru. - Vi ih poznajete, gospodine grofe. Nisu skloni ispadima. Etienne je podrugljivo gledao kroz naočale bez okvira, a Branly mu je uputio strog i prodoran pogled sve dok se snažni Kelt naposljetku nije zarumenio, nakašljao i zamolio da se povuče. Moga prijatelja više nije moglo iznenaditi što otac i sin, pijući čaj koji im je poslužen u dvorani sa svijećnjacima, pažljivo razgledavaju telefonski imenik Pariza i njegove okolice. - To je naša igra - ljubazno je primijetio otac. - Gdje god da dođemo, tražimo u imeniku svoja imena. Pobjednik dobija nagradu od onoga tko izgubi. - U Puebli si ti bio sretne ruke - rekao je Victor ne podižući pogled s debele knjige. - Ali ti si pobijedio u Monterreyu i u Meridi - nadoveže se Hugo pomilovavši tamnu ravnu kosu svoga sina. - Tata, i u Parizu ću pobijediti - veselo se nasmije dječak. - Pogledaj. Obojica su nježno zagrljeni izbliza pogledali sitna slova u imeniku. - Heredia Victor - pročitali su u isti glas, a sin se smijao brže i veselije od oca - Heredia Victor, 54 Clos des Renards, Enghien-les-Bains. 3

"Vidite li da on razdvaja Zlo dan od noći, I visine nebeske najdalje Od srca bezmjerna koje uznemiruje".

58

- Gdje je to? - uzvikne Victor. Moj se prijatelj baš nije osjećao ugodno u društvu obitelji Heredia; mislio je kako želi biti u njihovu društvu, ali ga nesvjesno, kako je tada shvatio oslobodivši se zbunjenosti toga jutra, plaši to zbližavanje jer mu se čini da ga izlaže opasnosti da se s njima suviše zbliži, da se veže više nego što bi to želio. Uzvratio je staloženo, ne želeći se olako uvući u razgovor, ali i ne distancirajući se potpuno. - Na sjeveru Pariza. - Je li jednostavno doći tamo? - upitao je Victor. - Jest, krene se izlazom broj 3 ceste Al u smjeru Beauvaisa i Chantillyja. - Tata, neka me tamo odveze Etienne! - Nemoj uzalud gubiti vrijeme. U Parizu ima mnogo toga za vidjeti. - Ali, tata, ti si izgubio. Trebaš me nagraditi. - Nije ti dovoljno to što si pobijedio? - Ne, želim svoju nagradu, želim otići do tog mjesta. Obećao si. Obećali smo jedan drugomu da ćemo se nagrađivati, sjećaš se? - Nije li bolje prije telefonski nazvati tvog imenjaka? - predložio je Hugo pomalo rezignirano. - Sjećaš se kako se iznenadio onaj starac u Monterreyu kad smo onako banuli iz vedra neba - prekinu ga Victor - sjećaš se? Hugo, i dalje držeći ruke na sinovim ramenima, podigne njegovu glavu za podbradak prisilivši ga da ga pogleda ravno u oči. - Ne, ne sjećam se. Ti si išao sam. Dječak spusti glavu, a uši mu se zacrvene. Mislio je da smo neki daleki rođaci koji se odjednom pojavljuju da se prepiru oko dijela nasljedstva - slabašno je dodao Victor dok mu je namjerno podrugljiv glas zatreperio. - Victore - ozbiljno primijeti Hugo - sretan sam što zajedno sudjelujemo u tvojim igrama, ali da bi te igre bile sasvim uvjerljive, ne smijemo lagati. Ni ti ni ja. Točno je, zajedno smo tražili ime u telefonskom imeniku u Monterreyu. Dječak, u čijem se glasu mogao naslutiti očaj koji je iznenadio moga prijatelja, brže-bolje nadoveže se kako stanovnici Monterreya u Meksiku glase kao škrci, poput Škota u Europi, zato se i šale na račun starca, shvaća li sada? - Ali nismo zajedno otišli do njega - dodaje otac zaključivši priču. - Ti si išao sam. Pustio sam te da ideš sam. To je bila tvoja nagrada. Victor je molećivo pogledao moga prijatelja, a Branly se složio da bi prije trebalo nazvati; on će to sa zadovoljstvom učiniti. Ustao je ne bi li izbjegao bolećiv Victorov pogled i s imenikom u jednoj ruci i naočalama u drugoj otiđe u biblioteku koja se nalazi pokraj salona; vrata je ostavio otvorena dok je birao broj iz Enghien-les-Bainsa, a do njega je isprva dopro snažan i smirujući Hugov glas, a zatim negodujući Victorov glas, onda su se začuli uzbuđeni glasovi obojice, a u isti čas do njega je dopro i glas osobe koja je podigla slušalicu da odgovori na poziv moga prijatelja, dok su svadljivi glasovi Heredija utihnuli. - Gospodin Heredia. Victor Heredia? - rekao je moj prijatelj pozdravivši, a glas ga je zapitao tko zove. Glas pripada starijem čovjeku, pomisli moj prijatelj, a u tom trenutku kaže da mu je palo na pamet kako Heredije možda igraju i neku igru u igri tražeći podudarnost ne samo u imenu nego i u godinama. Upravo je doznao da je Victor Heredia iz Monterreya starija osoba; mogao je pretpostaviti da je i ovaj iz Enghiena također postariji čovjek. Jesu li Hugo u Puebli i Victor u Meridi odgovarali i po godinama Hugu i Victoru, pa je možda otac izgubivši u potrazi za svojim imenjakom, pobijedio kad su u pitanju godine? Iako se može ironično dogoditi da se na ime Victor odazivaju stariji ljudi, a na očevo ime mlađi. Nonsense prisutan u tim kombinacijama izazvao je Branlyjevu znatiželju i oraspoložio ga pa se naposljetku zapitao nije li se zbog toga Hugo tako iznenada naljutio. Hoće li ga još više razdražiti ako mu kaže da se na sinovljevo ime odaziva mlađi čovjek? Tužno će biti ako ga bude morao razočarati. - Molim vas da budete dobronamjerni prema onome što ću vam reći. Dvojica mojih prijatelja, stranaca, našli su u imeniku vaše ime... - Moje ime? 59

- Čekajte. Upravo tako, tražili su svoja imena i pronašli su vas. - Zašto? - Iz zabave, nemojte se, molim vas, uznemiravati... - Zajebavajte se na račun nekoga drugoga - rekao je glas i poklopio slušalicu. Moj se prijatelj vratio u salon objasnivši neuspjeh misije koju je vjerojatno od početka smatrao apsurdnom, ali koju je izvršio jer je racionalno odlučio sudjelovati u igri Victora Heredije. Ali taj početni neuspjeh, kaže, natjerao gaje da se osjeti nedoraslim za potpuno sudjelovanje u igri, i to igri u kojoj Hugo Heredia kao da ne želi sudjelovati, kao što je dao do znanja trenutak prije na veliko iznenađenje moga prijatelja. Branly je shvatio kako Heredije nestrpljivo očekuju što će reći. Rekao im je kako njegova misija nije uspjela ne ulazeći u pojedinosti. Pričekao je zadovoljno očekujući da će zavlačenje samo povećati njihovu znatiželju, siguran da će ga Hugo upitati koliko godina ima muškarac koji se javio na telefon, je li star ili mlad? Ali pitanja vezana za Hugove i Victorove usne ostala su zavezana poput sokolova za sokolarske pesnice. Moj prijatelj morao je narušiti neugodnu tišinu rekavši da će ih zacijelo zanimati pripada li glas koji se javio i predstavio kao Victor Heredia, starijem ili barem umornom čovjeku. Hugo na te riječi uopće nije reagirao. Ali zato ga Victor pogleda pun očekivanja zapitavši ga: - Onda, tata, mogu li ići sutra, puštaš me? Otac skinu naočale, kao da želi pokazati kako i pogled može biti umoran, kao i glas, a da to nisu popratne pojave starosti. Naposljetku je kimnuo, kao da umor ipak odaje starog čovjeka. Moj prijatelj je srkao čaj pitajući se u sebi gdje je granična linija između potpunog prožimanja oca i sina i nametanja svoje volje onom drugom. Victor prihvaća Hugove intelektualne lekcije, a Hugo ne reagira kad njegov sin bičuje sluge. Obojica pristaju na princip igre homonimije, ali Hugo ne želi ići dokraja i otići u posjet, u ovom slučaju, čovjeku koji se zove kao i njegov sin. Nije mogao znati tko laže, da li otac koji možda želi izbjeći riskantni susret iako ne i bezazlenu igru, ili sin koji možda ne razumije da otac ne želi ići dokraja i koji ga nasilu u svojoj mašti uključuje u igru. Moga prijatelja se to ne tiče. Ponovio si je to idućega jutra, kad je Hugo otišao na otvorenje konferencije na Trg Fontenoy, dok ih je Etienne vozio kraj Seine do Epinaya prije nego što su ušli u niz sličnih naselja Val d'Oisea, moderniziranih bez nekog sustavnijeg plana. Branly je želio zabaviti Victora tumačenjima; Etienne je prikrivao zijevanje; moj prijatelj je pomislio kako bi trebao uzeti drugoga vozača s više poštovanja i distanciranosti; objašnjavao je Victoru da se nalaze na rubovima regije koja se od starih vremena naziva Pays de France i koja se razlikuje od susjednih pokrajina Parisis, Sanlisis, Valois, Ile-de-France i Brie Champenois; ali dok je govorio i zabavljao Victora, vjerujući da su mu misli zaokupljene navedenim, moj prijatelj zapravo je mislio ovo što mi sada priča: - Pravo je čudo što smo se dječak i ja upoznali. I ne samo zato što živimo na različitim prostorima. Bilo bi normalno da sam ja umro prije nego što sam ga upoznao. Trebao sam umrijeti možda i prije nego što se dječak rodio. Ili je jednostavno dječak trebao umrijeti prije nego što sam ga upoznao. Kaže da ga je zamalo upitao, kako je izgledao njegov brat. Ali je Etienne, koji je sa svojim licem poštenjačine i naočalama bez okvira ipak jako vješto upravljao automobilom, već bio skrenuo s glavne ceste u uske trgovačke ulice Enghiena vozeći pokraj čistina na kojima su se smjestili kazino, jezero i toplice, prošavši ispod željezničkih mostova sve dok nismo ušli u jednu od onih magičnih i neočekivanih šuma koje ublažavaju ružnoću pariških predgrađa skrivajući, ali i potiskujući u zaborav sve drugo osim drvoreda česmina i svoda kestenova kroz koji se jedva probija blago rujansko svjetlo. Citroen je ušao na privatni put Clos des Renardsa, a moj prijatelj osjeti kako uranja u svijet podmorskog zelenila; čim je automobil prošao ispod kamenog luka i željeznog natpisa s nazivom imanja, put se naglo, iako blago, poče spuštati, što je bilo dovoljno da drveće isprepletenih krošanja izgleda još više; jedino bršljan, prostrt na dnu tog biljnog oceana, pruža prema nama svoje vitice; stabla trešnje blistaju u punom sjaju u ovoj dubokoj svježini. Branly

60

osjeti zagušljivost zbog koje je ulazak na imanje Enghien doživio kao zaranjanje u more: i more osvježava, ali i guši u isto vrijeme. Automobil polagano prelazi preko rasutog ležaja mrtvoga lišća. Na kraju puta nazire se čistina, poput svjetla na kraju tunela; moj je prijatelj poželio, kako priznaje, što prije napustiti mračnu zagušljivu šumu i razgledati ono stoje već mogao naslutiti: francuski park, uređen s mnogo dobrog ukusa, šahovsku ploču koja ponovno kroti divlju pomalo romantičnu šumu geometrijskom pravilnošću grmova, trave, nezaboravka i kamenih urni razmještenih savršeno simetrično, poput kratkoga prologa plemićkoj kući s osamljenim pročeljem, simetričnim poput vrta, primjećuje Branly, kao da se vrt i kuća međusobno zrcale, u nepostojećem ribnjaku; uzalud traži pogledom taj element reda koji udvostručavajući naglašava simetriju: zrcalo vode. Postojani dvorac uzdiže se iz opomene šljunka koji sada pucketa dok isto tako postojani Etienne zaokreće kolima oko vrtnih lijeha zaustavljajući se ispred ulaznog stubišta, vijenca triju mansardi boje škriljev-ca i dvostrukog dimnjaka od opeke. A vila, kao da se pretočila iz šumskoga svemira, izgleda poput kakve potopljene utvrde, puškarnice zaostale iz neke zaboravljene bitke u morskim dubinama. Na udubljenom okviru na ispupčenoj gredi stoji datum: A.D. 1870. Etienne misli da je to kućni broj i da je pogriješio; sočno psuje gradske vlasti koje na istu kuću postavljaju dvostruke brojeve. Moj prijatelj zna da je to datum ne samo zbog onoga A.D. ispred godine, što Etienneu nije poznato, nego i zato što je pogledavši prema drugom katu kuće, nakon što je izišao iz auta prije Victora, na trenutak opazio kako kroz prozor nervozno proviruju obrisi nečega što se leluja poput jedara kakva starog jedrenjaka, gdje se ne može raspoznati gdje prestaju nejasni rubovi valovite frizure, nemirni zastori i bijela odjeća što sve na čovjeka, moga staroga voljenog prijatelja, koji je sa svojim stranim štićenikom došao do onoga što se činilo daje kraj igre, a što je postalo tek njezinim početkom, ostavlja dojam starine. IV Vratili su se u Aveniju Saxe; Branly je želio Victora zainteresirati za neke druge šetnje, ali dječak je utonuo u svoje misli iako mu je ljubazno odvratio da bi radije ostao kod kuće. Moj prijatelj je shvatio kako je Victor potpuno zaokupljen razgledanjem, upoznavanjem, a možda i memoriziranjem kuće, dok je on za to vrijeme čitao u biblioteci u kojoj su dobro opskrbljene police činile izlišnim dekoriranje koje inače zahtijeva prazan prostor. Ovdje nisu prodrle tapete s grčkim poprsjima, korintskim stupovima, flautama i štapovima, niti bareljefi Minerve sa zaštitničkom rukom iznad Amorove glave. Umjesto toga, postoji tih, postupan i izmjeničan dijalog s Balzacom i Lamartineom. Na trenutak odlaže knjigu Meditacija na koljena. Bili su uporni. Člancima prstiju pokucao je na vrata dvorca s brušenim staklima. Nitko nije otvorio. Etienneu je naložio da zatrubi. Branly osjeti vibraciju na jagodicama prstiju položenih na staklena vrata. Iako je Clos de Renards povučen, do njega dopire žamor dalekih autobusa i nestrpljivih cesta. Ali ni ta daleka buka ni mnogo bliži zvuk sirene citroe-na ispred blijedožuta pročelja, primjećuje moj prijatelj, nisu uspijevali uznemiriti Victora koji je stajao na terasi zaštićenoj dvama kamenim lavovima u čučećem položaju, svaki s jedne strane terase. Leđima okrenut kući mladić je promatrao ono što je i moj prijatelj počeo opažati i to zahvaljujući njemu, kako to sada shvaća i pripovijeda. Ne samo što je postojao veličanstveni kontrast šume i vrta, nego je i duh reda iz vrta nadirao prema onom dijelu šume koji nije priznavao taj red; a red i nered mirno su se prepletali u ružičnjacima, bukvama i jednoj osamljenoj vrbi, ali osobito u šumi breza koja je okruživala jedan kraj dvorca. Branly ponovno pogleda prema drugome katu; ono što vjeruje da je prije vidio više nije bilo tamo. U iznenadnoj i naglašenoj tišini trenutka kad je Etienne prestao trubiti, Victor je počeo zviždati neku melodiju dok se spuštao niz stepenice pognute glave, s rukama u džepovima baršunastih hlača; šljunak je škripao pod njegovim stopalima. Otišao je do kraja šljunčanog puteljka zaputivši se prema dugom šumskom putu. Moj prijatelj kaže daje čuo kamenčiće kako udaraju o suho lišće i tek mu je tada palo na pamet ono što mi upravo govori:

61

rujan je, jesen još nije počela, a staza kestenova i hrastova pretvorila se u dubok neprekinut puteljak suhoga lišća. Još ne zna zastoje zamolio Victora da se zaustavi, da ne hoda po mrtvome lišću i vrati se u auto; kako vidi, nema nikoga; možda će neki drugi dan opet doći ovamo i biti bolje sreće. Victor se krotko zaustavio, okrenuo i vratio do auta gdje ga je Branly čekao otvorenih vrata. Kad su se vratili u Pariz, moj prijatelj nije previše inzistirao da ponovno izađu; potajno, iako bez nekakva očita razloga, želio je da Victor bude zadovoljan, da s užitkom upozna kuću u Aveniji Saxe, prizemnicu smještenu između barokne šupljine ulaza, dvorišta od žutoga kamena i vrta kratko podrezane trave, bezvrijednih urni i debelog primorskog bora zahvalnoga što raste na pijesku donekle sličnom jednako sterilnom uličnom asfaltu. Ipak, moj prijatelj taj pijesak shvaća kao zaštitu od moguće invazije ulice; ističe kako bor raste zahvaljujući pijesku te da bi ga asfalt usmrtio. Zapravo, brzo se ispravio, u trenutku koji sada priziva u sjećanje pomislio je kako bi ulica, koja vjerojatno prezire lažnu oazu vrta prepoznajući u njemu prerušenu pustinju, teško progutala njegovu kuću; naprotiv, šuma Clos des Renardsa ne bi se zaustavila pred krhkosti gipsa, stakla i škriljca plemićke kuće; poput trenutne vizije na prozoru tamo postoji nešto što ne bi izdržalo agresiju svega što je okružuje. Želio se utješiti pomislivši kako bi njegova kuća ostala neokrhnuta, u njoj se osjeća zaštićen, poput primorskog bora izraslog na pijesku. U tom trenutku začuo se prigušen žamor koji je dopirao do knjižnice samo zato što je toga rujanskoga popodneva vladao gostoljubiv mir, kao da se grad, napušten tijekom ljeta, još uvijek nije vratio uobičajenoj vrevi, iako su se gradski žitelji počeli užurbano vraćati, kako se moglo vidjeti u strci koja je jučer ujutro vladala na Gare d'Austerlitz, prepunom činovnika iz predgrađa, turista na povratku s odmora u Španjolskoj i Španjolaca u potrazi za poslom u Francuskoj. Bila je to melodija kojom odzvanja sat, djelo Antoine-Andréa Rav-ria, svakog punog sata kad se brončana figura žene odjevene u odjeću Prvog Kraljevstva pretvara da svira klavir presvučen bogatom otrovnom pozlatom, a istu pozlatu ima i figura žene, kao i vrata i zastori njezine nepomične dvorane. Moj prijatelj mi kaže kako je tada zapamtio melodiju i tek u tom trenutku - kao što se obično događa s našim slušnim pamćenjem, a osobito glazbenim, koje k nama ne dolazi s riječima, nego, da tako kažem, ogoljeno i lišeno bilo kakvih ograničavajućih imenovanja, nastojeći se nametnuti samom glazbom umjesto naslovom koji joj prethodi, koji je opisuje i uz koji se veže, pretvarajući simfonijske pjesme koje se tako najavljuju u bijedno razmetanje što služi kao podloga nekom kazališnom prizoru koji moramo zamisliti i prije no što smo čuli glazbu - moj je prijatelj primijetio da je upravo tu melodiju pjevušio Victor onog podneva u Jeanovoj kući, a neki drugi glas vratio mu se kao odjek iz otrovnih dubina jaruge u Cuernavaci. Sporo se zaputio i to, kako me uvjerava, bez ikakve druge namjere osim želje da sačuva trenutak, do mjesta gdje je Victor, kao i onog trenutka kad gaje Branly po dolasku u kuću iznenadio, milovao pozlaćenu broncu sata koji je, metalnom melodijom što glasno odbija nedodirljivo i matematičko vrijeme kazaljki otkucavao jedan sat popodne u svojoj veličanstvenoj glazbenoj kutiji. Branly se kao dječak igrao u Parku Monceau s drugom djecom koja su ga poznavala, voljela, pozdravljala jer je bio dječak poput njih, a kad bi se umorio od igre medu scenografijom od stupova, piramida, grobova i rotunda, koje je naručio vojvoda od Orlćansa prije gotovo jednog stoljeća, svi bi se okupili oko ribnjaka, koji se nalazi tamo da bi se na njemu vodile nemoguće pomorske bitke, pjevušeći tu staru melodiju, naučenu kod kuće prije nego u školi, taj madrigal koji su tijekom povijesti oblikovale tisuće glasova dječaka i ljubavnika; moj prijatelj glasa slomljena osjećajima kojima ga je preplavilo sjećanje, naslonio je ruku na Victorovo rame mrmljajući, a la clairefontaine, men allant promener, j'ai trouve l'eau belle, que je m y suis baigne4. Kad ga je Victor ponovno zamolio, nije ga odbio; večerali su zajedno s Hugom, ali nisu razgovarali o posjetu; otac kao da je zaboravio na igru i bio je sav zaokupljen izlaganjem na 4

"Kod bistre fontane gdje sam se šetao, voda je bila tako lijepa da sam se u njoj kupao". Popularna francuska pučka pjesmica.

62

konferenciji. Idućeg dana, moj prijatelj Branly i njegov mladi prijatelj ponovno su krenuli u Enghien-les-Bains. V Potraga Victora Heredije nalikovala je, nastavlja priču Branly, zamornom bdijenju nad zrcalom. A dok Branly pokušava pronaći moj odraz u zatvorenom prozoru koji gleda na užurbani Place de la Concorde, moli me da pokušam zamisliti takvo bdijenje, da, moli me samo da upotrijebim svoju maštu i zamislim strpljivu pojavu pokraj praznog zrcala koja naposljetku u ogledalu otkriva lik, prepoznaje izgubljenu sliku. - Želite reći - usuđujem se iznijeti svoju pretpostavku - da Victor Heredia iz Enghien-lesBainsa nije samo Victorov imenjak nego i mladićev fizički dvojnik? Moj prijatelj ozbiljno vrti svojom ćelavom sjajnom glavom; a odbacujući moju pretpostavku njegovo se čelo odjednom uozbilji. Ne želi da tako shvatim njegove riječi; ne, ima na umu upravo to što mi je rekao, bdijenje nad zrcalom, opsjedanje zrcala, upravo to, dugu i upornu opsadu, sve dok se u zrcalu ne ukaže slika, ali ne slika dvojnika osobe koja se u njemu ogleda, razumijete, ne, nego to, upravo to, slika zrcala, njegova skrivenoga, nepostojanoga, reklo bi se, koketnog, prijetvornog lika. Ni drugi put nitko nije došao otvoriti staklena vrata u dnu terase s lavovima. Srijeda je, dan konjskih utrka; za vrijeme ručka u Casinu, Branly i Victor promatraju brojne skupine postarijih muškaraca i žena koji svakoga tjedna na hipodromu u Enghienu potroše svoje mirovine, a kojima nije dosta to što gube na konjskim okladama, pa jednako neuspješno gube i na lutriji. Spori hod tih ljudi, njihova ulaštena tamnoplava odijela, kape sa zahrdalim broševima otkrivaju neuspjeh u tim igrama na sreću kojima se ipak uvijek iznova vraćaju, osim ako se tako ne odijevaju zato što su nevjerojatno škrti. Moj prijatelj pita Victora ne uživa li u slobodnom popodnevu medu tužnim igračima i naš nepovjerljivi imenjak Victora Heredije. Branly, vidite, uporno zamišlja tog imenjačkog dvojnika meksičkog dječaka kao čovjeka zrele dobi; kaže da mu je takav dojam ostavio glas koji je čuo preko telefona; priznaje da je unaprijed odbacio pomisao da Victorov imenjak i fizički nalikuje mladom Victoru; tješi ga pomisao daje tada barem osjetio to što mi sada pokušava prenijeti, osjećaj kako bdije nad zrcalom iščekujući da će mu se napokon ukazati odsutan lik; barem je to uspio predosjetiti, nastavlja svoju priču. - Vidite: oduvijek vjerujem da ću ga nastaviti tražiti čak i onda kad mi se ukaže, iščekivat ću strpljivo pojavu skrivena portreta. Učinio sam to zbog dječaka, vjerujte mi. Popodne, starac i mladić koji su se sasvim slučajno upoznali, jer se u normalnim okolnostima nisu trebali upoznati, jer je starac trebao umrijeti prije nego stoje upoznao mladića, a ovaj se možda trebao roditi nakon moguće starčeve smrti, prošetali su zajedno do jezera Enghien; šetnja im je godila i sada su odlučili nastaviti pješice do Clos des Renardsa. Branly je rekao Etienneu da popije kavu i da se za pola sata nađu na ulazu u posjed. Tijekom šetnje Victor je zaostajao, razgledajući uokolo i poskakujući poput dječarca, stoje Branlyju upalo u oči još u Cuernavaci; moj prijatelj koji unatoč ranjenoj nozi hoda ravno kao po crti, sada je malo pognuo glavu pokušavajući zamisliti kako lik koji je naslutio iza prozora na drugom katu odgovara priželjkivanom Victorovu imenjaku, francuskom Victoru Herediji. Ali svaki put kad bi mu ta misao pala na pamet, odbacio bi je kao nevjerodostojnu; moj prijatelj ne može znati pripada li glas koji mu se javio uistinu Victoru Herediji. Dok ukočeno korača ispred Victora, oslanjajući se ponekad na štap, pokušava se prisjetiti telefonskog razgovora. Kad je zatražio Herediju, glas mu je uzvratio pitanjem, tko ga treba, a kad je objasnio da je njegovo ime našao u imeniku, najprije se iznenadio, a zatim ga je uvrijedio psovkom, ali ni u jednom slučaju nije priznao da je upravo on Victor Heredia. Upitao se tada, prisjeća se promatrajući čašu sauternesa jedva nešto bljeđu od ruke koja je pridržava, dok je koračao ispred mladoga Victora Heredije udišući miris benzina, dima koji ostavlja za sobom vlak i prve magle u rujanskoj šumi u kojoj sve trune od tolikog uzaludnog listanja, odgovara li taj glas bijeloj, pomalo zastrtoj silueti koja je na časak provirila kroz prozor Clos des Renardsa; a čak i ako taj glas i lik ne pripadaju istom čovjeku, zacijelo što je 63

u nekoj vezi s osobom koja se zove Victor Heredia, služe ga, čuvaju, poučavaju, njeguju, spominju ili iščekuju. Ako to nisu glas i lik Victora Heredije, nastavlja svoju priču toga popodneva, tada Victor Heredia ima slugu, čuvara, tutora, liječnika, rođaka ili ljubavnika. Stigli su do zidina koje okružuju imanje Clos des Renards, i moj je prijatelj pomislio kako osmišljava tajnu, a to gaje zabavljalo; zastao je da pričeka Victora koji je stalno zaostajao ugledavši ga kako stoji pokraj visokih zidina prekrivenih mahovinom, s uhom priljubljenim uz kamen žućkastosmede boje. Noć se brzo spuštala; Branly je glasno dozvao Victora dajući mu i rukom znak da dođe; mladić se odvojio od zida i dotrčao. U ruci je držao puža pokazujući ga mom prijatelju. Nagnuti jedan kraj drugoga gledali su puža polagano se zaputivši prema ulazu u šumu i njezinoj stazi kestenova, česmina i suhoga lišća koje nije palo ni s jednoga obližnjeg drveta; Branly je naglo skrenuo pogled sa sićušnog puža na šetalište kojim se ulazi na imanje i osjećajući olovnu težinu na kapcima, povezavši ta dva trenutka, postao je svjestan onoga što je do tog trenutka lebdjelo u zraku oko kuće bez vode poput nejasne magle na dnu aleje, a bilo je to njegovo drugo otkriće tog predvečerja, neobičnost da kuća tih dimenzija i ambicija nema vodeno zrcalo, ribnjak, fontanu. Kraj ulaza na privatni puteljak Etienne naglo zakoči i zatrubi; izišao je iz auta naglas primjetivši kako se iznenada smračilo, a zatim i kako je zabrinut za zdravlje gospodina grofa; osim toga, prvi put osjeća se neka neodređena hladnoća u zraku, ponovio je nekoliko puta vozač stojeći na kolniku nasuprot Branlyja i Victora dok je uslužno čekao otvorenih vrata da gospoda uđu u auto gdje su ih na sjedalima čekala dva karirana prekrivača. Kaže moj prijatelj da još uvijek ima pred očima Victorov nagli nervozni pokret i to kako se na trenutak, kratak ali izvjestan poput bljeska munje, kolebao treba li potrčati prema stazi suhoga lišća ili ući u auto ili učiniti ono stoje naposljetku i učinio, pretopivši sve te različite opcije u neku vrstu užasavajućeg očaja iz kojega je zastrašujuće snažnim pokretom zalupio vrata citroena, prignječivši prste vozača koji ih je držao otvorena; sam Etienne prigušio je bolni krik otvorivši vrata, a Branly je ispustio štap pridržavši svoga vozača za ruku i sam ne znajući treba li smjesta pomoći Etienneu ili zadržati Victora koji je sada potrčao prema stazi suhoga lišća prosutog ispod razgranatih stabala. Nije bilo potrebe, nastavlja svoju priču, da učini bilo što od onoga što mu je tog trenutka prostrujalo kroz glavu; neki lik žurno je hitao prema njima sudarivši se s dječakom što je ovoga zaustavilo, a zatim ga je čvrsto uhvatio za ramena prisilivši ga da se vrati do mjesta nesreće, raspitujući se što se dogodilo. U tom trenutku Branly nije znao je li taj čovjek slučajan prolaznik ili je došao sa staze iz smjera Clos des Renardsa. - Molim vas - progovorio je došljak raspršujući svaku sumnju - dođite u moju kuću, tamo mogu pomoći gospodinu. Branly uzvrati kako Etienne ne bi mogao izdržati hodanje od ulice do kuće; pozvao je ljubaznog neznanca u auto preplašeno pogledavši Victora, a sam sjedne za upravljač, upali auto i krenu citroenom kroz šumsku stazu, dok je Etienne sklupčan kraj njega plakao stisnutih zubi, krvareći i zamatajući rupčićem ranjenu ruku. Straga su sjedili Victor i čovjek kojega je moj prijatelj promatrao u retrovizoru među odbljescima sunca koje je u tom času zalazilo u lle-de-Francen, kao što će uskoro zaci pred nama u samome srcu Pariza, a koje je tog dana o kojem Branly priča zašlo upravo u času dok je on upravljao autom s ranjenim Etiennom kraj sebe, gledajući u retrovizoru čovjeka sa šeširom od miješane vune čiji obod ne može zasjeniti jasan pogled, iznimno pravilan nos bez ikakve izbočine i blijeda usta, pravilna poput nosa čiju pravilnost narušava samo podignuti rever kaputa od karirane vune, zelenkast kao i kaput. Pogled tih očiju iznenadio je mojega prijatelja; čovjek se nasmiješi i reče: - Oprostite. Zovem se Victor Heredia. Uistinu mi je žao što se ova nezgoda dogodila pred vratima moje kuće. Učinit ćemo sve što je moguće da pomognemo vašem vozaču, gospodine...? - Branly - odsječeno uzvrati moj prijatelj. Sada priznaje da se ponio kukavički ili oprezno ili ga je naprosto bilo strah; zaboravio je upoznati Victora Herediju s Victorom Heredijom. Promaknula mu je u zrcalu i dječakova reakcija kad se muškarac predstavio, a njegovu dob moj prijatelj još uvijek nije mogao odrediti, kao što nije mogao povezati ni glas muškarca s 64

glasom koji je čuo preko telefona. Kola zaustavi pred terasom; francuski Heredia hitro iziđe iz auta, a obojica pomognu Etienneu da se popne stubama na terasu i dođe do staklenih vrata koja Heredia lagano odgurnu kako bi sva trojica ušla u prostoriju od tamnog drveta, svojevrsni foyer, u kojem se osjeća snažan miris kože. Vlasnik se, ne skidajući šešir ni kaput, brzo uspeo stubama, dok je Branly za to vrijeme pregledavao prignječenu Etienneovu ruku, i tek kad je domaćin sišao skinuvši šešir koji je otkrio sijedu kosu, prionuvši smjesta da vozaču pruži prvu pomoć jodom i zavojima, moj je prijatelj uspio zaključiti kako se radi o sredovječnom muškarcu još uvijek mladalačkog lica, a onda kad je Heredia zaključio kako bi ipak trebali pozvati hitnu pomoć zaputivši se prema telefonu da je pozove, moj prijatelj potraži drugoga Victora Herediju, kojega kroz staklena vrata ugleda kako stoji raskrečenih nogu na terasi s jednom rukom na struku, a s drugom na kamenoj slabini polegnutog lava, nepokretan poput kakve skulpture, pogleda uperena u daljinu, i opet nalik skulpturi. Poželio je dokučiti kamo smjera taj pogled. Heredia je telefonom zvao hitnu pomoć, Etienne je stiskao zube milujući ranu natopljenu jodom i omotanu priručnim zavojima, a Branly je prišao prozoru ne bi li bolje vidio dječaka koji je ne mičući se s mjesta gledao prema šumi breza uzdignutih usred snolike izmaglice i nestalnoga svjetla sutona, na kojem se vitka bjelina stabala nastalih naizgled u maglici postanka svijeta još oštrije ocrtavala; snježnobijela vitka stabla savršeno sažimaju maglu i sve slabiju sunčevu svjetlost, sretnu što odlazi za razliku od neodlučne izmaglice. Suma u to doba dana izgleda poput zastora od magle i svjetlosti, tankog poput debla, bijelog poput gaze, na kojem se teško može razabrati nepomična silueta ljudskog bića koja razbija vertikalnu simetriju stabala, nalikujući pomalo horizontalnoj magli koja skriva tu simetriju, a pomalo kosoj svjetlosti koja ju razotkriva, a koju je promatrao ukipljeni mladić kojega je opet s poluotvorenih staklenih vrata isto tako mirno gledao moj prijatelj. Čarolije odjednom nestade. Lik iz šume krenu prema kući zviž-deći. Meksički dječak prvo je spustio ruku zaklonivši zatim objema rukama lice kao da ga želi skriti. Leđima je stajao okrenut Branlyju, ali moj prijatelj može lako zaključiti da je napravio upravo takav pokret dok istovremeno sluša kako se s usana lika koji je dolazio iz šume razliježu stihovi starog madrigala o bistrom izvoru i divnoj izvorskoj vodi. VI Francuski Heredia primijeti kako Etiennea treba odvesti u bolnicu na Bulevar Ormesson; boji se daje došlo do frakture prstiju. To baš i nije najljepša stvar koja se može dogoditi vozaču, reče. Na te riječi Branly odvrati pogled od meksičkog dječaka koji je u tom trenutku prvi put ušao u kuću, a moj prijatelj ne želi pomisliti kako francuski Heredia predbacuje svom mladom imenjaku, a ponajmanje želi da ovaj pomisli kako Branly podržava optužbu koja je u najmanju ruku preuranjena, ako se uopće radi o optužbi. Upitno pogleda svoga neobičnoga domaćina, nespreman otvoreno reći kako se ne slaže s njegovim stavom, a zatim neizvještačeno uzviknu: - Ne brinite se, Etienne, nije to ništa što se ne bi moglo odmah riješiti. - Savjetujem vam da krenete za nama svojim autom - francuski Heredia obrati se mom prijatelju. Branly je ponovno potisnuo nelagodu koju u njemu izaziva takvo dijeljenje savjeta; osim toga, u glasu francuskog Heredije može se osjetiti prizvuk odlučnog humora, kao da savjetujući Branlyja da krene za njima ironično daje do znanja kako je gospodareva dužnost da se brine o slugi kakvu si slabost on, francuski Heredia, nikada ne bi mogao priuštiti, a još manje pokazati. Ali ponašanje koje moj prijatelj tada počinje shvaćati kao dokaz neugladenosti koju ne želi osuđivati, nego po svaku cijenu izbjeći, čini mu se, čak i prije nego što uspijeva promisliti, nedostojnim bilo kakva komentara. No nešto drugo počinje mnogo ozbiljnije opterećivati njegovu svijest. Prekoračivši preko praga mladi Heredia je zastao, poput kakva lika iz nijemog filma, obavijen svojom vlastitom tišinom, uokviren titravim svjetlom koje ga pretvara u drhturav plamičak. Doduše, nije sklopio oči, iako je to zamalo i 65

učinio; ali zato je duboko uzdahnuo naizgled nervozan, iako i zadovoljan; Branlyju je to posebno upalo u oči. Mladićevo disanje pomalo se ubrzavalo dok je udisao miris kože koji je prožimao ulaz u kuću. Moj prijatelj odlučio je ovo uzbuđenje tumačiti kao zakašnjelu reakciju na zastrašujući napad na vozača - a svoj je dojam zamalo priopćio i domaćinu Clos des Renardsa - kao obziran dokaz dječakova kajanja ili nelagode, ali nešto ga je spriječilo da to i učini, nešto što je jako povezano s predodžbom koju je počeo stvarati o Victorovu imenjaku; umjesto toga, samo je zatresao glavom, kako mi sada priča, duboko uvjeren da je bolje ako se što manje zna o onome što se događa; isti ga osjećaj još jednom sprečava da međusobno predstavi imenjake; uz malo sreće, govori samom sebi, prirodna dječakova znatiželja bit će zadovoljena samim posjetom, pa i nadmašena događajima koje je prouzročilo njegovo ponašanje: samo se, zahvaljujući dječaku, pozornost preusmjerila s istih ili različitih imena na ranjena vozača kojega, primijetio je francuski Heredia ne obraćajući pažnju na mladog Meksikanca, treba što prije odvesti u bolnicu; on će ga otpratiti u kolima hitne pomoći, ponovio je, iako kad malo bolje razmisli, može se i sam pobrinuti za vozača, a gospoda se mogu vratiti u Paris; idući dan izvijestit će ih u kakvu je stanju jadan čovjek. - To ne dolazi u obzir; Etienne je moj zaposlenik i na meni je da se brinem za njega uzvratio je moj prijatelj nakon kratke stanke koja mu se tada činila prirodnom, ali koju će kasnije prepoznati kao iz-vještačenu; još uvijek ne shvaća kakve su namjere francuskog Heredije, a na putu svoga beskonačnog obzira nabasao je na prepreku: drugi Victor Heredia govori kao kakav prostak, a to odudara od otmjenosti njegovih klasičnih crta lica, čak i više od kontrasta koji Heredijina lijepa lavlja glava čini s njegovim omanjim stasom, robusnog četvrtastog torza, priprostih, kratkih i tupastih ruku. Branly dodaje, želeći raspršiti svaku sumnju oko odgovornosti koju je spreman preuzeti na sebe, da on sam može otpratiti Etiennea u kolima hitne pomoći u bolnicu. Heredia ipak inzistira da mu se pridruži. Dobro poznaje dežurne liječnike i to će olakšati cijeli postupak. Branly nije želio priznati, kako mi sada priznaje dok razgovaramo, kako noću nerado vozi cestama koje su već same po sebi opasne, a ujutro izgledaju poput bojišta na koja se nitko ne osvrće zbog velikog broja nesreća koje se tamo stalno događaju, što ne umanjuje njihovu strahotu: njegovim očima smetaju agresivna svjetla onih koji se smatraju sudionicima kakva modernog viteškog turnira. Pomisao na prevrnute teretne kamione, citroene 2CV zgnječene poput metalnih ploča od kojih su napravljeni, bolnička nosila, sirene kola hitne pomoći i treperava svjetla patrola u krvava i siva svitanja na autocestama naglo je iščezla na zvuk zavijanja kola hitne pomoći koja se zaustavljaju ispred terase s lavovima, iza parkiranog citroena. Nije bilo vremena, priča Branly, da se donese bilo kakva odluka; sve je izgledalo unaprijed pripremljeno, poput kakve baletne koreografije. Dječaku se ništa neće dogoditi, rekao je francuski Heredia; brzo će doći njegov sin pa će dječaci praviti društvo jedan drugomu dok se ne vrate ljudi koji će otpratiti jadnog Etiennea u bolnicu. - Morate mi dopustiti da i ja pođem - rekao je Heredia - inzistiram; prenoćit ćete ovdje sa mnom i s mojim sinom; sutradan, gospodine Branly, možete svratiti do bolnice i provjeriti je li čovjeku bolje; vjerujte mi da me nećete smetati; ustajem jako kasno. Osjećajte se kao u svojoj kući; osim toga, moj sin André bit će Vam na usluzi. Ne brinite, prijatelju, smočnica je dobro opskrbljena, znate, ovo nije tipično španjolsko svratiste. - Ne bih želio da gospodinu grofu budem na smetnji - primijeti Etienne pri ulasku u kola hitne pomoći. - Ne brinite se, Etienne - uzvrati Branly. - Kažem Vam da će sve biti u najboljem redu. Branly i Heredia krenuli su za kolima hitne pomoći u citroenu koji je pažljivo vozio moj prijatelj, a na tom kratkom putu do bolnice uspjeli su razjasniti razloge posjeta kao i podudarnost imena Victora Heredija; Francuz se smijao ispričavajući se zbog psovki kojima ga je zasuo preko telefona, nije znao da ga zove tako otmjeni gospodin koji je uz to i grof; mislio je daje najobičniji šaljivac, u današnje doba svaki čas zivkaju kojekakvi tipovi, a on, odnosno, gospodin grof, zatekao ga je još pospanog, već mu je rekao kako ustaje kasno, može

66

li mu gospodin grof Branly oprostiti, a moli ga za ispriku još za jednu stvar, nije znao tko je, pa nije upotrijebio prijedlog između titule i imena kad ga je oslovio. Branly se suzdržava od komentara da ga ni sam ne upotrebljava, ali neobuzdani Heredia već je pripovijedao povijest kubanske obitelji koja je emigrirala na Haiti tijekom ustanka protiv španjolske dominacije koncem stoljeća, prihvativši isprva francuski jezik kojim se govorilo u mramornim salonima nagrizenima vrućinom i solju Port-au-Princea, a nakon što se obogatila uvoznom i izvoznom trgovinom, uklopila se i u Francusku iz vremena Prvoga svjetskog rata, izgradivši svoje carstvo na ukusnoj i aromatičnoj planini banana, duhana, ruma, vanilije, jesu li u srodstvu s pjesnikom, na kojega on to pjesnika misli? Nemaju nikakva pjesnika u obitelji, zaključi prepotentno, protjerali su iz svojih razgovora španjolski jezik koji ih je samo podsjećao na barbarstvo, revoluciju i nestrpljivost. - Francuski jezik je elegantan poput moga vrta - primijetio je Heredia - španjolski je poput šume, neukrotiv. Moj prijatelj ne sjeća se više što je tada odgovorio francuskom Herediji, nije ni važno; Branlyju, koji spontano zna biti ljubazan i gostoljubiv sa svima, nešto u tonu ovoga čovjeka jasna pogleda, pravilna nosa i sijede kose činilo se nepodnošljivim; Heredia se, doduše, razmeće objema vrlinama, ali to je upravo i zasmetalo mojem prijatelju: njegova sumnjiva spremnost da bude ljubazan kao da prikriva neki neprihvatljivi fizički ili moralni nedostatak koji Branly ne može dokučiti, ali koji je Herediji dobro poznat, pokušavajući ga obasuti pažnjom koja treba prikriti superiornost koju samomu sebi pripisuje, a to nastoji postići i ponašanjem koje je mom prijatelju najodvratnije od svega: skromnošću koja je istovremeno širokogrudna i ironična što je tipično za građanske skorojeviće koji se ne ustručavaju, preplašeni da ponovno ne postanu sluge, potčiniti one kojih se plaše i kojima se dive. Moj prijatelj dovoljno poznaje ljude pa zna prepoznati kad se netko osjeća superiornim iako to ne želi pokazati, pa nastojeći prikriti osjećaj nadmoći, pokušava biti pretjerano ljubazan, što samo otkriva ono što pokušava prikriti. Kaže mi da je bio u iskušenju upozoriti Herediju kako vrijedi upravo suprotno; međutim, istaknuti razliku između stare francuske obiteljske loze i kolonijalnog transplantata bilo bi suviše vulgarno i Branlyju je bilo neugodno stoje to uopće pomislio; a opet, možda je Heredia i sam dovoljno propatio zbog francuske superiornosti i cjepidlačenja koji često idu jedno s drugim, a da to ne bi znao, ili ih nametnuo drugima postavljajući tako stupicu onima koji je, neoprezniji ili nesigurniji od Branlyja, ne bi zamijetili. Naprotiv, moj je prijatelj odlučio pokazati savršenu ljubaznost, koja nije toliko posljedica volje koliko navike, čak i po cijenu da sada Heredia u takvom njegovom ponašanju prepozna zamku. Zbog svega toga, kaže da ničim nije izazvao Heredijinu primjedbu kad su se zaustavili iza kola hitne pomoći ispred bolnice, a ako je do tih riječi ipak došlo, bilo je to stoga što su se upravo one možda vrtjele po glavama obojice muškaraca, iako iz različitih razloga. - Ne bih vam preporučio da potcjenjujete one koji nemaju isto mišljenje kao i vi samo zato što su sami stekli svoje bogatstvo umjesto da ga lagodno dobiju u naslijede. Takva neočekivana primjedba koja je po svojoj oštroumnosti nalikovala onom što se uistinu vrzmalo po glavi moga prijatelja izazvala je njegov brzi odgovor: - Sve što čovjek posjeduje - ili je kupio, ili je naslijedio ili je ukrao. Ne opterećujte se. Nismo tako različiti kao što vam se čini. Ali suprotno od onoga što je Heredia možda priželjkivao, a što se Branlyju tada učinilo pokušajem da mu odvrati pozornost i uvuče u banalni razgovor, ili da ga natjera da ustane u obranu svoje časti ili da ga prisili na dugu uglađenu tišinu poput one koju su u svakom slučaju i izazvale uvredljive riječi koje je Heredia kao malo toreadorsko koplje prikovao u vrat svoga gosta, Branly je pomeo mentalne strugotine s treperava pokrova svoga novoga i neočekivanog odnosa, shvativši jasno da se čovjek poput Heredije nema razloga brinuti o nekome poput vozača Etiennea. U normalnim okolnostima ne bi prstom maknuo zbog njega niti bi ga odvezao u bolnicu; Heredia je odlučio, pomogao, telefonirao u bolnicu i prije nego stoje doznao tko je Branly; njegova pažnja prema Etienneu ne potječe iz suosjećanja prema slugi niti iz nastojanja da se dodvori gospodaru, nego iz jednog drugog osjećaja koji je Heredia

67

lukavo pokušavao prikriti ponašanjem koje je mom prijatelju i meni najodbojnije: ogorčenosti. Branly više nije razmišljao; čim je Heredia izišao iz citroena, moj je prijatelj zatvorio vrata pokrenuvši auto unatrag. Svjetla kola hitne pomoći su ga zaslijepila, ali zaslijepila su i zapanjena Herediju koji je stajao na asfaltu izložen borbi snopova svjetala kola hitne pomoći i citroena od kojih se štitio podignutom rukom, sa zbunjenim i tjeskobnim izrazom koji je preplašio moga prijatelja sve dok, još uvijek vozeći unatrag, nije pronašao mjesto gdje će ispraviti kola i navrat-nanos krenuti slijedeći prometne oznake koje ga nose daleko od bolnice, Heredije, Etiennea koji su stajali zatečeni gledajući kako očajnički pokušava ispraviti auto i vratiti se u Clos des Renards odakle ga je, sada to shvaća, Heredia želio udaljiti, ali zašto, i uzaludno zadržati na distanci. Iako ga je svjetlost ošamutila, nije ga odvratila od istine prepoznate tamo gdje ne dopire druga svjetlost osim one duševne: ako francuskog Victora Herediju ne zanimaju ni on ni njegov vozač, tada je vjerojatno zainteresiran samo za njegova mladog imenjaka, Meksikanca Victora Herediju. Priča mi daje tada osjetio kako se neka sjena spušta u njegovo grlo i preplavljuje ga; znakovi su ga udaljavali od središta Enghiena prema cestama kojima se boji voziti noću, a u zatvoru stakala i svjetlosti koji su bili posvuda oko njega, vizija prometne nesreće u kojoj stradava i vizija parka za djecu koja ga više ne prepoznaju miješaju se poput dvaju staklenih rijeka koje dugo vremena teku usporedno da bi se naposljetku ulile jedna u drugu, sudarivši se bešumno te noći. Potreban je mladom Victoru, prijeti mu opasnost, zato gaje Heredia udaljio iz Clos des Renardsa, priča mi sada Branly i dodaje da je to sve što je tada znao ili ponajprije, sve što je želio znati u tom neizrecivom trenutku svoga života. Upravljao je naslijepo, prijeteće kolima, uvjeren da vozi ususret svojoj učestaloj noćnoj mori u kojoj stradava na noćnoj cesti. Prije svega, osjećao se objektom nemilosrdna neprijateljstva. Ne zna objasniti otkuda to neprijateljstvo dolazi. Ne želi Herediji pripisati sposobnost da može biti izvorom tako snažne mržnje; Francuz je ostao stajati na pločniku ispred bolnice na Bulevaru Or-messon, sada i ovdje, zaslijepljen svjetlošću iz ovoga vremena i prostora; a nalet bijesa koji na sebi osjeća Branly, govorili su mu u tom trenutku njegovi životni sokovi, njegova utroba, okus sjene u njegovim ustima, dolaze s drugoga mjesta i iz drugog vremena, koji su daleko odavde, tako daleko kao i pijavica suhog lišća koja se uskovitlala zbog brze vožnje po tom šumskom putu Clos des Renardsa, a koju moj prijatelj grozničavo doživljava kao nešto što nema nikakve veze s mjestom gdje ju je ugledao, jer to suho lišće nije palo ni s jednog drveta na tom šetalištu i nitko ne može znati tko ili što ga je donijelo dovde i kad ili gdje je uistinu palo, i na kojem to šetalištu. VII Branly je nepopravljiv putnik; nije neobično ako ga sretnete, kao danas, u restoranu ili klupskom bazenu u raskošnom Gabrielovu paviljonu na Place de la Concorde, a onda ga mjesecima izgubite iz vida. Zaželi pogledati svoja omiljena Velazquezova platna u El Pradu ili veličanstvene Bruegelove slike u Napulju, dijamantna jezera na jugu Čilea ili beskrajno pozlaćena svitanja na Bosporu; smjesta udovolji svojoj želji, koja nije tek običan hir, kako mi tumači, jer je upoznao svijet prije atentata u Sarajevu kad još nije bilo sumnjičavosti, a čini mu se apsurdnim da u naše doba trenutne komunikacije svi ljudi nemaju pravo koristiti se nekim od prijevoznih sredstava uvijek kad požele slobodno realizirati tu svoju želju i to u ime povlastice koja bi najavila, poput kakvog novog osvajanja, ono što smo izgubili: međusobno povezan svijet bez viza, koji je on iskusio kad se u Kabul putovalo ne u Caravelli nego na konju. Sala koju pripisuju Paulu Moran-du može se primijeniti i na moga prijatelja. Toliko voli putovati da je u svojoj oporuci naložio da se kad umre od njegove kože napravi kovčeg. Tako se nitko od njegovih prijatelja ne čudi ako odjednom nestane. Možda je u neposrednoj blizini, u posjetu grofici u Quercyju ili je možda negdje daleko odavde, na toltečkim ruševinama u Xochicalcu. Ni grofica ni toltečki spomenici nikada se neće pomaknuti sa svoga mjesta pa moj prijatelj, ispunjavajući obaveze svoga društvenog i kurtoaznog života, rado odlazi brdima kad već brda neće doći k njemu. 68

Ta putnička politika ima još jednu svrhu. Dopušta mu, a to je u skladu s njegovim prohtjevima, da izbjegne razgovor o prolaznim bolestima. Ništa ga toliko ne srdi kao briga, iskrena ili hinjena, iako gotovo uvijek licemjerna, o boljeticama starih ljudi; nije hipohondar i prezire one koji bi se naslađivali njegovim jadikovkama ili ga rado vidjeli shrvana bolestima. Florencio i Jose već su uvježbani da, kad Branly leži u krevetu protiv svoje volje, moraju reći da je gospodin grof odsutan nekoliko tjedana, a onaj tko želi s njim stupiti u kontakt, može mu pisati na ured Pokrajinske uprave Dordogne ili na poste restante otoka Mauricijus; gospodin grof će za koji dan tamo proći pokupiti poštu. Čak i oni koju posumnjaju daje riječ o šali, rado je pripisuju mašti i suzdržljivosti koje uvijek nastupaju zajedno kod moga prijatelja, a u njegovom slučaju dokaz su njegove slobode; tako nas primorava da osjećamo prema njemu poštovanje, kao što i on osjeća prema nama. Tek ovoga popodneva saznao sam, primjerice, da je nekoliko dana odležao u krevetu nakon nesreće koju je doživio te noći kad je udario u jednu od česmina na putu Clos des Renardsa; zahvaljujem mu na iskrenosti, iako jedan neprimjetni smiješak njegovih sjajnih sitnih očiju govori kako mi sve ovo priča samo zato jer je to ponajprije sastavni dio priče, a osim toga, ne radi se ni o kakvoj običnoj prehladi nego o automobilskoj nesreći koja može zadesiti svakoga tko tako puno putuje. - Sasvim sigurno, neke se stvari događaju samo zato što ih se bojimo. Vidite, da ih naš strah ne doziva, ne bi se ni dogodile, zauvijek bi ostale raspršene isključivo u potencijalnom obliku. Vjerujem da naša pripravnost uznemiruje atome mogućnosti i dopušta im da postanu stvarnost, kao da ih budi iz nekog sna. Sna naše veličanstvene ravnodušnosti. Probudila ga je melodija madrigala o jasnom izvoru koju je netko zviždao; otvorivši oči, ugledao je slomljen citroenov vjetrobran pomislivši kako se zapleo u staklenu paukovu mrežu, a onda je postao svjestan boli u nozi i u glavi, da bi zatim dotaknuvši lubanju, osjetio kako su mu prsti ljepljivi od krvi i kako će se ponovno onesvijestiti. Sjeća se da je, kad se ponovno probudio, ležao u krevetu s baldahinom i automatski je dodirnuo bolnu glavu. - Ne brinite se, gospodine grofe - govorio je francuski Heredia pokraj njega - dobro smo se pobrinuli za vas, imate moju riječ. Našao sam vas kad sam se vraćao iz bolnice. Sto vam je trebala takva glupost? Koliko nesreća u samo jednoj noći! Moj sin André i njegov mladi prijatelj pomogli su mi da vas prenesem ovamo; pregledao vas je liječnik, malo ste buncali, dali su vam injekciju protiv tetanusa, a sve to samo su površinske ozljede, ništa niste slomili, rana na nozi se smanjila, a na glavu su vam stavili flaster, ali liječnik preporučuje da nekoliko dana odležite u krevetu; znate, više zbog šoka nego zbog nečega drugoga, ali u vašim godinama morate se čuvati. Branly je pokretom ruke rastjerao zabrinutost za svoju osobu upitavši za Etiennea. Heredia se neugodno nasmijao. - Ostajete otmjeni do kraja, zar ne? Vaš je vazal dobro i zahvaljuje vam što se brinete za njega. Prenoćio je u klinici i danas će ga otpustiti. Želio je svratiti, ali rekao sam mu da ne dolazi, vama je potreban odmor, niste u godinama kad se smijete pretjerano uzbuđivati, a ja vam stojim u potpunosti na raspolaganju, uistinu, uslišit ću svaku vašu zapovijed. Moj je prijatelj reagirao onako, priča mi ovoga popodneva, kako je Heredia zacijelo i očekivao: ponovno je tvrdoglavo zašutio na sve veću bezobzirnost onoga tko ga je sada donekle stjerao u kut ispitujući granice njegove spontane uljudnosti tako tipične za Branlyja, izazivajući ga da sada pokaže koliko je kurtoazan dok leži nepomičan u krevetu, prisiljen da prihvati pomoć muškarca svjetla pogleda, pravilna nosa i sijede kose koji gaje smjestio u ovu sobu što miriše na kožu, kao uostalom i cijela kuća, a ne samo foyer, kao što je ispočetka mislio. Od kože je napravljen i baldahin na krevetu i naslonjači u sjenovitoj sobi, zastrtoj debelim baršunastim zavjesama koje onemogućuju da se pobliže odredi doba dana. Međutim, rekao je samom sebi daje neozbiljno uskratiti tom neugodnom čovjeku izopačeno zadovoljstvo da se brine o svom gostu samo zato jer bi Heredia u tome vidio još jedan dokaz Branlyjeva feudalnoga duha i njegove spremnosti, koja je možda Herediji donijela veliko olakšanje, da na ljude gleda kao na svoje potencijalne osobne sluge, kako je zapravo ljude želio vidjeti Heredia ali ne i Branly. 69

Moj se prijatelj sam namjesti oslonivši se na kožnati naslon kreveta na kotačima, a onda zatraži od Heredije da mu popravi jastuke kako bi mogao ugodno na njih položiti ruke. Zatim ga zamoli da telefonira. Počeo je u sebi smišljati nešto poput taktike koja će mu omogućiti da razgovara sa svojim neželjenim domaćinom, pomislivši da ga ništa neće toliko zbuniti koliko neprekidno iskazivanje ljubaznosti, koja je posve u kontrapunktu s ledenom grubosti koju Heredia vjerojatno ne razlikuje od određenih oblika distancirane ljubaznosti, kao na nekoj vrsti krunice na kojoj su perlice iste boje, ali različitih nepravilnih veličina koje se teško razlikuju na prvi pogled. Heredia je pričekao trenutak znatiželjno promatrajući moga prijatelja. Prekrižio je ruke preko prljave podstavljene kućne haljine od bijele svile koju je nosio na sebi, a onda naposljetku uzvrati kako u sobi nema telefona, postoji jedan u prizemlju i to bez drugih priključaka. Može sići ako želi; primijetio je, međutim, da šepa na jednu nogu, ali šepao je i prije nesreće, zar ne, ne može njega za to okriviti, u slučaju da se sjeti uložiti tužbu zbog druge nesreće; sva sreća da se prva dogodila na ulici i da je za nju kriv dječak, je li tako? Branly kimnu glavom naloživši Herediji da nazove Huga, dječakova oca. Domaćin je baš htio izići kad mu je moj prijatelj rekao: - Slušajte, kad malo bolje razmislim, nemojte uznemiravati gospodina Herediju; mogao bi se zabrinuti za sina, a za to nema razloga. Osim toga, suviše je zaokupljen referatom. Ako vam nije teško, javite mojim slugama. Španjolci su, tako da se možete dobro s njima sporazumjeti. To će biti najbolje, tako će gospodin Heredia saznati gdje mu je sin, ali se neće zabrinuti. Hoće li vam biti teško, Heredia, pomaknuti moj krevet prema prozoru? U ovom polumraku ne znam koliko je sati. Recite dječaku da kasnije dođe do mene. Uistinu, uopće ne osjećam umor. Bez ijedne riječi Heredia lagano pogurnu krevet prema položaju bliže prozoru. Branly se nasmiješi; glasno primijeti kako je njegov domaćin uistinu snažan čovjek. Uze štap koji je Heredia naslonio na krevet i njime razmaknu zavjese pustivši da u sobu uđe sunce. - Ah! zadovoljno uzdahne, želeći podijeliti s Heredijom onu neku elementarnu životnu radost, jutro i sunce; ali vlasnik Clos des Renardsa naglo napusti sobu, a Branly tražeći instinktivno znakove života koji su nakon protekle noći potrebni cijelom njegovom biću, preleti pogledom oveći vrt zavrtjevši glavom na prizor auta skršenog od snažnog udarca u crniku, a tek kad se njegov pogled, ograničen položajem dobro raspoloženog, ali ipak nepokretnog čovjeka, zaustavi na šumi, uspijeva raspoznati dva lika, kako se drže za ruke, usred crnih i bijelih oblaka breza. Jedva ih uspijeva nazreti jer se ne miču, a sve što je nepomično u prirodi podliježe univerzalnom zakonu prilagodbe. Hvata ga drijemež dok misli kako njegov domaćin naposljetku možda ipak ima pravo, više nije spreman za velika uzbuđenja, a život ga je razmazio naviknuvši ga tijekom dugih godina na iskaze poštovanja koje je smatrao zasluženim; tako očit i vulgaran prijezir kakav pokazuje Heredia postoji u Branlyjevoj svijesti samo kao nejasna mogućnost - izvjesna, ali nikada prisutna ili očita u njegovoj blizini - koja pripada drugom postojećem svijetu kojemu nikada nije pripadao. Koliko mu se dugo nitko nije tako bezobrazno usprotivio, koliko se već dugo u njegovoj prisutnosti može čuti samo pobožan šapat, tipičan ne samo za razgovore u Francuskoj, nego i za ono što smatra savršenom uglađenošću. Pogledao je van; spušta se večer, a kraj blizine noći šuma se gotovo ne razlikuje od mora. Prostrana, mirna, neumorna, obnovljena svakim daškom. Iznenada u sobi osjeti zagušljivost, sve prisutniji miris uštavljene kože, i on jednim pokretom koji mu se tada učinio prirodnim, a sada dok mi to priča čini mu se silovitom i gotovo očajničkom gestom, ispruži štap vrškom pogurnuvši prozorske šarke. Kad su se prozori otvorili, do njega dopru veseli glasovi dvojice dječaka koji se zacijelo igraju ispod prozora nepokretnog čovjeka, na terasi koju čuvaju lavovi. Bio je dovoljan, priča, taj žamor da se rasprši zagušljiv miris kože, a soba se ispuni, poput kakve visoke tanke kupe za vino, drhtajima lijepog iako melankoličnog sutona, ali i nerazgovjetnom samosvrhovitom radošću dječaka, koji su se zajedno smijali pjevajući madrigal, uspijeva sada razabrat, Chante, rossignol, chante, toi qui as le coeur gai. 5 5

"Pjevaj slavuju, pjevaj, ti koji imaš radosno srce"

70

Branly se nasmiješi i zažmiri. Na trenutak zavlada tišina, a onda se glasovi ponovno smiju započinjući igru pitanja i odgovora. Prepoznaje glas meksičkog Victora Heredije, odgovara na pitanja drugog dječaka, kojega još uvijek ne može opisati jer ga nije izbliza vidio, samo izdaleka u dnu vrta gdje počinje šuma breza. Andréov glas je nevjerojatno sladak, zaustavljen negdje na pola puta između djetinjstva i puberteta, ali bez promuklosti koja obično poružnjuje taj prijelaz; taj je glas i u mladalačkoj dobi u sebi zadržao nevinost djetinjstva, najavljujući muževnu ljepotu u kojoj nema mjesta stidu, bešćutnosti ili samodopadljivosti što prate izgubljen glas djetinjstva. - Glavni grad Argentine. - Buenos Aires. - Glavni grad Nizozemske. - Amsterdam. - Glavni grad Srbije. - Beograd. - Glavni grad Norveške. - Oslo. - Netočno. - Oprosti. Kristijanija. - Glavni grad Meksika. - Smiješno pitanje! Meksiko. André, to je kao da te pitam koji je glavni grad Francuske. - Enghien! Obojica se glasno nasmiju, a Branly ponovno utone u san zahvaljujući toj igri koja je poput brojanja ovaca, prisjećajući se naravno svoga vlastitog djetinjstva, igara između podnožja stupova i lažnih slavoluka u Parku Monceau kad su ga djeca još poznavala, a njegova prošlost nije zahtijevala, kao sada, nadomjestak jer je uživao u čistom stanju djetinjstva, bez hrpe podsjetnika što služe čovjeku koji se pomirio s time da nema vlastitu, k tome još i neprijateljski raspoloženu savjest. Zaspao je razmišljajući kako će uživati u tim danima u Clos des Renardsu i više nego što je mislio; vjerovao je kako je otkrio patetičan iako istinit smisao svoga tamošnjeg boravka. Kad se ponovno probudio, noć je već bila pala, a kroz otvoren prozor ulazila je rana jesenja hladnoća. Soba je bila u tami. Branly uze štap pokušavajući bezuspješno drškom dosegnuti šarku na prozoru. Nečija ruka priskoči mu tada u pomoć, podiže njegovu ruku prinoseći je prozorskoj ručki. Branly je osjetio njezin hrapavi dodir dok mu je ruku prislanjala na bakrenu ručicu. Prozor se zatvorio, a miris kože ponovno se vratio, opojan, sada gotovo nerazlučiv od mirisa nekoga staroga ustajalog parfema, koji je Branly onako iznenađen pokušao odrediti kao teksturu, miris, koji podsjeća na aromu drva i kože, i to podatnog, krhkog drveta, nalik, ako ne koži, onda barem rukavici; sandalovini, štavljenoj koži, mirisnom drvetu. Naglo se trgnuo iz sna. Svjetlo je bilo upaljeno, a Heredia mu je donio pladanj s vinom, polovicu baguettea i hladne nareske, ne osobito dobro raspoložen, ali bez znakova zlovolje koja je potajno obuzimala njegova gosta, čijim se grudima razlijevao čudan unutarnji nemir. Branly je još uvijek uznemiren pogledao prema prozoru. Bio je zatvoren. Držak štapa ležao je naslonjen pokraj kreveta uz uzglavlje moga prijatelja. - Nadam se da ste gladni. Spavali ste kao beba, gospodine grofe. - Hvala. Tko je zatvorio prozor? - Ja sam ga zatvorio. Maloprije. Ne bismo željeli da pored svega zaradite još i upalu pluća. U vašim godinama... - Dobro, dobro, Heredia, znam. U vašoj kući ne držite poslugu? - Zašto pitate? - Ne želim vas gnjaviti da mi triput dnevno donosite jelo. - Nije to nikakvo opterećenje. Imamo mali lift. Osim toga, osjećam se počašćen služiti gospodina grofa. Ne bih želio posluzi prepustiti takvu čast! Ovo posljednje dodao je samodopadnim predbacujućim tonom koji toliko smeta mom prijatelju, ali tada je bio odlučio da ga to više neće rasrditi: Heredia je, donekle, otvorena 71

knjiga, samo što sve ono što se u njoj čita, treba razumjeti u obrnutom smislu, što naposljetku zahtijeva doslovno čitanje kojemu nisu potrebne dodatne interpretacije. Putovanje je, pomislio je Branly, bilo uzaludno, tako uzaludno kao policijska potraga u Poeovu Ukradenom pismu; traženi predmet nalazi se nadohvat svima. "Ukradeno pismo" Victora Heredije, shvatio je u tom trenutku Branly, jest njegov sin; ne treba ga vidjeti da bi se zaključilo da tom jedinstvenom glasu, toj radosti koja ga se toliko dojmila tog popodneva, odgovara karakter sasvim različit i stran karakteru njegova oca. A otac ga je sada promatrao očima pretučenog psa. - Zašto me stalno vrijeđate, gospodine grofe? Branly ga pogleda, a zamalo mu iz ruke ispadne vilica koja bi zazvečala na kositrenom tanjuru. Nije odgovorio. - Rekao sam vam da u mojoj kući ne govorimo španjolski; ali vi ste posumnjali u mene, naložili ste mi da sa slugama govorim španjolski jer ste mislili da će me razumjeti, vi... Kaže moj prijatelj da je u tom trenutku osjetio kako njegove grudi obuzima val žestine; na trenutak nije znao treba li joj dati oduška ili je po običaju svladati. - Heredia nije bio vrijedan moga bijesa - priča mi prijatelj toga popodneva; bijes ne zaslužuje onaj tko se razgoliti, tako plačljivo i samosažaljivo. To je drugi oblik ogorčenosti koja je nama obojici posebno odbojna. - Namjerno ste ga željeli isprovocirati? - usuđujem se upitati. Uvjerava me da je to učinio takoreći da bi zaštitio samoga sebe. S jedne strane, Heredia se stalno pred njim pretvara računajući da diskretan i ljubazan gost neće to zamijetiti; s druge strane, može mu dati do znanja da ga je prozreo samo ako mu i sam postavi stupicu, kao kad ga je zamolio da razgovara na španjolskom sa slugama. Odlučio je maksimalno se narugati Herediji. - Iznenađen sam, gospodine Heredia, da u kući s karipskim precima, nigdje ne držite slike svetih zaštitnica onih krajeva, Djevicu Milosti iz Cobrea, Djevicu iz Guadalupea ili Djevicu iz Coromota... Izgovorio je to svojim teškim francuskim naglaskom, Djevica Mirosti iz Cobhea, Djevicu iz Gadaloupea, Djevicu iz Cojomotoa, a za to je vrijeme mislio, kao i sad dok mi to prepričava, kako je siguran da francuski Heredia laže ne samo o tom pitanju nego i o drugim stvarima. Ali te noći to nije glasno rekao: - Važno je da ste slugama prenijeli moju poruku don Hugu Herediji. Zamalo ga je priupitao, jeste li me poslušali, ali se suzdržao da ne pruži Herediji priliku, koju je ovaj Hispanac iz Clos des Renardsa potajno zahtijevao, da Branlyja ostavi bez ikakva odgovora, kao što je ovaj naposljetku i učinio, okrenuvši mu leda zaustavivši se tek na pragu. Tek tada je progovorio dajući oduška nekoj vrsti mahnitog bijesa. - Kaže se Gospa od Milosti, a ne od Mirosti, Djevica od Guadalupea, izgovara se Djevica, a ne Divica, Coromoto, a ne Cojomoto. Niste u bordelu, gospodine grofe. Napustio je sobu pokušavajući zadržati dostojanstvo što je ostavljalo još žalosniji dojam od početnog samosažaljenja. Moj se prijatelj nasmiješio; Heredia se nije usuđivao ne ispuniti Branlyjevu molbu, ali Heredia ju je shvatio kao naredbu jer je bila popraćena prijekorom. Dok je sam objedovao, razmišljao je o odnosu meksičkog oca i sina, Huga Heredije i njegova sina Victora; priča mi sada u blagovaonici u kojoj smo ostali još samo nas dvojica kako je tada želio misliti da između dvojice Meksikanaca postoji neka vrsta prožimanja i razumijevanja što ne može zamisliti da postoji između dvojice Francuza; mladi Heredia iz Clos des Renardsa, prema onome što moj prijatelj uspijeva dokučiti, sušta je suprotnost svom ocu; ne treba ga ni vidjeti, dovoljno je čuti taj glas i shvatiti kako je dječak nježan, umiljat i pristojan za razliku od očeve vulgarne bezobzirnosti i netaktičnosti; naprotiv, između Victora i Huga Heredije primijetio je još od one noći pokraj provalije neko prešutno razumijevanje. Sigurno je zato njegov nesimpatični domaćin uspio telefonski smiriti antropologa da se ne brine zbog odsutnosti sina. To međusobno razumijevanje, šaptao je tada Branly ležeći u svom privremenom krevetu, a šapće i sada dok sjedi za svojim stalnim stolom u Fransuskom autoklubu, u nekoj je vezi s brutalnim ponašanjem dječaka prema slugi u Jeanovoj kući i prema njegovim španjolskim slugama u Aveniji Saxe; nema sumnje, šapće mi sada dok me prodorno promatra, i tada dok ponovno tone u san, ta nekažnjivost latinoameričkog feudalizma, 72

anakroničnog koliko i pitoresknog koliko i dražesnog koliko i suludog... Fermina Marquez u Parizu, Dona Barbara u ravnicama Apurea... Usred prazne prirode, koja je u njegovim snovima potpuno obična, pa čak i priželjkivana zbog potpunog izostanka oblika, boja, klime i površina, kao daje ona druga uobičajena priroda tek aberacija, a njezina imena, zaboravljena i neukusna, tek izopačeni izum koji skriva savršenu bjelinu samodovoljnog univerzuma, kojemu nisu potrebni arbores, pierras, flumeni, blumeni, neveri, napreduje u mjestu, uhvaćena u beskorisno i zamorno kretanje, veličanstvena povorka nosiljki i truba, paževa i konjušara, nervoznih konja i kosmatih prosjaka; a medu prosjacima prepoznaje kralja u njegovoj punoj odori i s kraljevskim znamenjima kojega, međutim, njegovi pratioci, vojnici i prosjaci, hladno ignoriraju, kao da je još jedan u nizu, koji sam sebe zavarava, a u kraljevskoj nosiljci koju nose konjušari putuje mladi, plavokosi i crnooki prosjak, koji je još dijete, prekriven dronjcima, a na glavi nema krunu, nego kovrčavu kosu, dok mlitavo leži ne znajući je li riječ o kakvoj šali, koja nije ni okrutna, ali ni smiješna, ne znajući gdje se nalazi, ali koju je dječak spreman najprije prihvatiti, a zatim odbaciti ili možda ipak prihvatiti, već kako mu se prohtije, dok mu to dopuštaju, ali kralj, na kojega nitko ne obraća pažnju osim snivača koji ga sluša na drugoj strani, objavljuje kako je pronašao dječaka u nekoj napuštenoj kući; u kući nema nikoga, a voljeti ga i brinuti se o njemu sada znači isto što i voljeti i brinuti se o nekom malom prosjaku. VIII Vrlo rano probudilo ga je uporno brujanje. Otvorivši oči, osjetio je strujanje zraka u sobi, ali to je bio samo rani, svježi, izdašni povjetarac Ile-de-Francea koji puše sa zanosom koji potiče na razmišljanje dajući osobit značaj ovom području i koji, pomišlja još uvijek pospani Branly, udiše već osamdeset tri godine. - Jedna od prednosti starih država je ta da nauče dobro njegovati stare ljude jer u njima prepoznaju svoj odraz. Mladim državama se žuri i ne priznaju iskustvo starim ljudima, uskraćuju im poštovanje, egzistenciju. - Možda je to i točno - usudih se prekinuti ga. - Loše je to što se danas Europa želi osjećati mladom, i kao što kažete, ne obazire se na stare ljude. - Ako već ne postoji neki drugi razlog - nastavlja Branly kao da me ne čuje - zaslužio sam živjeti jer u glavi nosim čitavu jednu biblioteku, a znate što, da se sutra isprazne sve knjige koje postoje na ovom svijetu, nas nekolicina staraca mogli bismo ih ponovno ispisati. Shvaćam da mu se nije svidjela moja upadica, a još manje moja primjedba; u jednom trenu našeg razgovora lahor je prema njemu na-puhao jedro zastora, poluotvorenih poput upitnih vjeda moga prijatelja Branlyja, koji se kao u magli prisjeća jednog noćnog posjeta svojega domaćina, ali uzalud traži pladanj zaostao nakon skromne večere. Osim toga, prozor je bio otvoren. Dopirala je jutarnja buka s ceste, nova nestrpljenja i žamor radnika jutarnje smjene koji prolaze. Branly ih ne mora vidjeti da ih zamisli, crvenkaste, rumene od jutarnje hladnoće i konjaka ispijenog za doručak, odjevene u plavo sukno i pulovere s visokim ovratnikom, ponekad i s tradicionalnom beretkom na glavi, kako se šale i smiju glasovima škripavim poput šljunka, pjevušeći melodiju madrigala, a la clairefontaine, m e n allant promener, dok se udaljuju, a gavrani nadlijeću šume Enghiena, ali kad još malo razmakne zavjese želi što prije uživati u vrtu u čijoj samoći istinski zadovoljne zore koja ne dopušta daje uznemiruju, gdje se čini da tugaljivi cvrkut samotne ptice, koja najavljuje kraj svojega ljeta, ponavlja onu istu melodiju, chante rossignol chante, toi qui as le coeur gai, a onda simetrična jata divljih pataka prolete na jug uvećavajući rastanak, a njihovo glasanje, snažno nostalgično unatoč kakofoniji, u kojoj kao da izvode neku žučnu dramu, nadglasava sve druge zvukove, a tek kad glasanje divljih ptica nestane u daljini, koja se malo-po-malo oporavlja nakon sna bez prirode i bez površina, tada se s terase, nevidljive iz Branlyjeve perspektive, začuje zajednička pjesma dvojice dječaka, toi tu as le coeur a rire, moi je l'ai a pleurer6, a onda tu istu pjesmu, ali ovaj put bez 6

"Ti u srcu radost nosiš, a ja tugu".

73

riječi, samo kao čistu melodiju, preuzimaju sada već udaljeni radnici, da bi je dječaci dovršili prodornim zajedničkim smijehom, i l y a longtemps que je t'aime, jamais je ne t'oublierai . 7 - Glavni grad Bolivije? - Sucre. - Kine? - Peking. - Belgijskog Konga? - Leopoldville. - Francuske Ekvatorijalne Gvin...? Želi se približiti prozoru, nošen nekom iznenadnom jasnom unutarnjom svjetlošću koja ne dopire, kako sam mu znao u šali reći, iz smjera malo iza lijevoga uha dajući taj prozračni sjaj čitavoj njegovoj glavi, a osobito njegovim staračkim ušima, pomalo obješenih resica kao u svih staraca, ali zato donekle zašiljenih i ponosno uperenih prema blistavoj lubanji, nego se ta svjetlost širi iz same lubanje pulsirajući tamo poput kakva srčanog bubnja. Ali prije no što prilazi prozoru, čuje trk dječaka, zvuk njihovih koraka na šljunku, nestalan smijeh koji odzvanja i razliježe se posvuda. Trče oko kuće, a Branly se namješta u krevetu iščekujući da mu Heredia donese doručak što ne bi trebalo još dugo potrajati. Smiješi se moj prijatelj dok sada priča kako ga je upravo to čekanje u krevetu, možda više od bilo čega drugoga, prisililo da shvati u kakvoj se neobičnoj situaciji zatekao; uzalud se pokušavao sjetiti nekog normalnog jutra u svom životu, ne ratnih svitanja, rovova kod Marne 1917. godine, bombardiranja i pada Calaisa 1940. godine, koja su istodobno značila iznimku, ali i opravdanje njegovu lagodnom životu, nego nekog običnog mirnog jutra u kojem mu netko nije brižno donio sklopivi stolić iz kojega se pušilo, topao na dodir nestrpljivih prstiju što dodiruju dno stola čekajući da iskušenje vruće kave i pečenih croissanta postane preveliko. Nakon sata čekanja tijekom kojega je isprva osjećao neku vrstu ljutnje koju je želio potisnuti zbog njezine hirovitosti, naposljetku je zaspao svladan glađu, ali i naporima da potisne djetinji bijes što ga je podsjetio i na svitanja kad mu je žena prekrasnih modrih očiju, blijedog lica i beskrvnih usana koja se zvala Felicite, točno tako, donijela sa zakašnjenjem doručak kad je bio u posjetu djedovu dvorcu, a njegov ga je otac, lijepi oficir čiji portret oduvijek drži pokraj uzglavlja, za ruku poveo opasnim kamenim stubištem bez ograde do prostrane i hladne sobe u kojoj bi noću teškom mukom, kao i ovdje, teški krevet približio prozoru gdje se, kako mu se činilo, osjećao sigurnije nego u nezaštićenom središtu sobe. I na tom stubištu osjetio je strah, zapitavši se zašto je dovoljno uže, bilo kakav privid ograde da bismo se osjetili sigurni i zaštićeni. Daleko su, sve se više udaljuju dok se potpuno ne stope sa šumom breza, a tog jutra teško razabire likove i pokrete dvojice dječaka medu rebrenicama još uvijek zelenih grana koje snažno odudaraju od kore prerušene u dug poderan karnevalski plašt. Ali upravo to pretapanje dvaju likova i lijepe šume, preobražene u neobičan simbol zime, što se po svaku cijenu nastoji zadržati cijele godine, šume koja prihvaća prolazne ljetne ukrase ne odričući se svoje postojane prirode zimskog drveća, dopušta mu da se na neki način susretne s dječacima, Victorom i Andréom, prisjetivši se onoga što oni možda doživljavaju, stopljeni sa šumom dok stoje nepokretni, postajući vidljivi s poluotvorenog prozora spavaće sobe za goste tek kad se pomaknu s mjesta. - Sjećate li se trenutka kada naše ja otkriva ono što je stoljećima poznato? Kad otkrije kakva je sjena drveta, miris cvijeta ili prozirne žile lista? Ne trebaju drugi primjeri da bi se shvatila apsurdna provalija koja razdvaja postojanu zbilju stvari od njihove spoznaje koju ja mogu steći samo sam za sebe, a da pritom uopće nije važna postojanost ili znanje koje o njima posjeduju ili su već nekada stekle milijarde ljudi, a koje na moju veliku žalost ni ja neću moći prenijeti nikome. Victor i André otkrivali su svijet, a ja sam ih sa svoga prozora promatrao razmišljajući o tome nije li starac koji zamišlja mladost bezočan lažac. Danas se pita obuzet još više predosjećajima hoće li jednoga dana postojati neki postojani način akumuliranja i prenošenja iskustva koje čovjek skuplja do svoje smrti da bi se one koji 7

"Već dugo te volim, neću te zaboraviti nikada".

74

se još nisu rodili poštedilo napora da sve to moraju ponovno učiti kao da prije njih to nitko nije proživio; ali podrugljiv odgovor je uvijek ono beskrajno - čemu? - Želim reći, prijatelju moj, kojim pravom oduzimamo drugima iskustvo samo zato da bismo ponovno uskrsnuli svoje vlastito iskustvo? Pokušao sam u tom trenutku predložiti, možda bi starci trebali zamišljati svoje djetinjstvo i svoju starost. Može li to zamišljanje biti lažno ili točno? Probudio se iz sna uz osjećaj intenzivne i oštre gladi; jedanaest je ujutro, a Heredia, nepošteni domaćin, mnogo manje dostojan poštovanja od španjolskog ugostitelja s kojim ne želi da ga se uspoređuje, još se ne pojavljuje s doručkom. Branly se s velikim naporom približi prozoru. Poviknu: - Heredia! Victore Heredia! Gleda šumu breza, s druge strane podrezanog i simetričnog francuskog vrta gdje se sada igraju dvojica prijatelja, dok pruža ruku između zastora na otvorenom prozoru, izvikujući ime na koje se odazivaju čak dvije osobe u ovoj kući, primijeti nehotično se nasmiješivši. Kaže kako je siguran da je Victor, mladi Meksikanac, i dalje tamo, ponekad nepomičan kao da su ga začarali u nekoj dječjoj igri čaranja, poput jednog od onih stabala s prosjačkom korom, ali ponekad, Branly je siguran, i brz poput žive koja plete nestalnu i nedodirljivu krunu između drveća: i opet nevidljiv, ali sada zbog brzine. - Heredia! Victore Heredia! Mahao je rukom; dječak ne uzvrati. Možda nije tamo. Ali ne može biti daleko. Tišina je razljutila Branlyja; zamisli samoga sebe kako na prozoru izvikuje ime, maše, zove nekoga tko mu ne uzvraća, skriven između zastora napuhanih poput jedara, i tada u sebi pomisli kako bi onaj tko bi sada došao u Clos des Renards prvi put, kao što je i on došao prije dva dana, i sa šetališta česmina i kestena spazio lik, koji u ovom slučaju pripada njemu, povjerovao da vidi ono isto što je tada, kako sada priznaje, pomislio i sam Branly: siluetu koja nervozno proviruje s prozora, pretapajući se s nemirnim zastorima, s bijelom na trenutak vidljivom odjećom koja se mora pripisati liku starca. Igraju se daleko među brezama. Ne čuju ga. Ne osvrću se na njega. Naprotiv, nešto neshvatljivo mu se pokušava nametnuti, približiti se. Pada leđima na krevet, umoran, svladan tim mračnim i istovremeno prozračnim osjećajem. Želi dozvati dječake, a oni ga ne čuju; istovremeno, netko ga želi dozvati, a on ne čuje jer u tom pozivu predosjeća nešto zlokobno. Nešto zlokobno ga doziva i pokušava mu se približiti. Jesu li isto osjetili dječaci kad ih je dozivao? Probudila gaje vrućina neočekivanog popodneva, nastavak ovogodišnjeg upornog ljeta i glasovi dječaka na terasi. Poput kakva naličja sna, glasovi su vratili u virtualnost oblika sve što se vremenom rastopilo u prebivalištu svijesti. - Jako je osamljen. - Nije. Gospođa živi gore. - Tko je ona? - Rekao sam ti. Gospođa majka. - Nikada je ne viđaš? - Vrlo rijetko. Ne izlazi iz kuće. Uvijek je u krevetu. Puno moli. Jako je pobožna, znaš? - Je li jako stara? - Ne znam; mislim da jest. - Bili bi dobar par; i on je jako star, zar ne? Gromko su se nasmijali, a smijeh je nestao postupno se raspršivši jer je Branly zadrijemao ili su se dječaci udaljili poput radnika, patki i melodije iz njegova vlastitog djetinjstva u Parku Monceau, otišao sam prošetati do bistrog izvora i njegova je voda bila tako krasna da sam se u njoj okupao. Usnuo je ženu koju je volio u prošlosti; ne sjeća se koliko su imali godina, ali se sjeća osjećaja jer je to bilo onda kad je mogao biti sretan znajući da je beznadno zaljubljen. Pouzdavao se u taj osjećaj jer je to bila jedina izvjesnost u jako brzom vremenu u kojem se čini da se sve odvija istovremeno. Rodio se onako kako mu je toliko puta ispričala Felicite, u djedovu dvorcu, upravo tamo, uoči početka novog stoljeća; djed je umro, nedavno je doznao, 75

naglo, u isto vrijeme kad se on rodio o čemu je pričala služavka modrih očiju i blijede puti. Bio je tužan jer se morao potruditi razlikovati ta dva trenutka i objaviti drugima i samom sebi da se rođenje dogodilo, ali ne i smrt; začuo je kako se smiju podno prozora na terasi, a taj ga je smijeh svojom porugom opovrgavao govoreći mu sarkastičnom nevjericom da su se rođenje i smrt odigrali istovremeno sa svakim od tih činova. Usred tog miješanja vremena neodvojiva od pejzaža koji je, onako beskonačno promjenjiv, bio zrcalni odraz te vremenske susljednosti u prostoru, upoznao je tu ženu pokušavajući joj objasniti, dok su oboje stajali poput skulptura usred parka u kojem je sve bilo u pokretu, da se ne brine; ono što vide, ne gledaju oni, nego netko tko posjeduje sposobnost da sve gleda brzinom koja, hvala Bogu, nije svojstvo čovjeka, jer bi se inače razdvojili istog trenutka kad su se ponovno našli; ako su rođenje i smrt simultani. Gledali su u daljinu očima skulpture, ali oči žene izgledale su kao dva prozora koji se otvaraju prema unutra gledajući u unutrašnjost tijela i kuće; međutim, jednom kad se otvore unutra, iz tih se prozora više ne može gledati van. To je čini se cijena te moći. Osjetio je miris kože i sandalovine i žena mu je prišla s pladnjem u rukama. Branly nije imao vremena da joj pogleda lice jer je osjećao glad i njegove su oči tražile samo ono što je na pladnju, a kad je vidio što se na njemu nalazi, poželio je utjehu ženina pogleda, ali tada je ona već bila ostavila ručak na koljenima muškarca i ovaj nije mogao dokučiti lice iza ruku koje su ga zaklanjale poput koprene sačinjene od dugih prstiju, pozlaćenih noktiju i raskošna prstenja; gušilo ga je isparavanje kože i sandalovine; ispružio je ruke moleći za pomoć ženu koja je odlazila okrenuvši mu leđa, a on je još samo uspio vidjeti rese od bijelog satena njezine plesne haljine s kratkim prslukom, poderane rese ešarpe svezane ispod dekoltiranih grudi i naglašenih lopatica, frizuru počešljanu u obliku tornja koji samo što se ne raspadne poput prhkih slatkiša od šećera i brašna; svilene papučice s rupicama potrčale su zastrugavši poput bijelih miševa, a moj je prijatelj nastavio gledati duboki tanjur prepun suhoga lišća, namočenog u neku smrdljivu tekućinu, stoje bio sav njegov ručak. - Zašto ne nosi koprenu? - Ne znam. - Ili barem neku masku, ne misliš da bi joj bolje pristajalo? - Sigurno, bilo bi joj lakše nego da po cijeli dan lice skriva rukama. A jesi li čitao priču o željeznoj maski? - Ne, tko ju je napisao? - AlexAndré Dumas. Nisi ga čitao? - Jesam, u liceju sam čitao Grofa Monte-Crista i Tri mušketira. - Porijeklom je s Haitija, kao i moj tata. Željeli smo ga pozvati u ovu kuću, ali je iste godine umro. - Te iste godine. IX Godina koja je prethodila godini kad je upoznao Heredije u Meksiku protekla je u znaku grofičine bolesti kad je odlučio da više ne putuje, a još godinu dana prije toga zadnji je put posjetio Napulj u namjeri da pogleda sliku slijepog prosjaka koji vodi slijepe prosjake, a ovom je prethodila godina kad se učlanio u Automobilistički klub Francuske da bi mogao vježbati u njihovu prostranom bazenu od zelenih i zlatnih mozaika i željeznih mostova, a prije toga u Drugom svjetskom ratu bio je ranjen u nogu tijekom débâclea u Dunquerqueu, a tome je prethodila godina kad je umrla njegova druga žena, a još prije bio je Prvi svjetski rat prije kojega je zadnji put posjetio djeda u dvorcu prije čega je pročitao Željeznu krinku u vrtu bistrih fontana svoje majke na umoru prije čega je umro njegov otac i svečano je otvoren most Aleksandra III, čemu je prethodila godina njegova rođenja, a prije te godine dolazi godina koja poništava sve druge godine, a on je opet u kući koja se ne razlikuje puno od ove kuće, promatra šumu breza i šetalište ogoljelih stabala, na kojemu težina koraka u jesenjem lišću ucrtava stazu kojom mu ususret dolazi žena; ponovno na sebi nosi plesnu odjeću iz vremena Prvog Carstva, iako to doba, siguran je, nije vrijeme sna jer u snu sebe zamišlja mladim, ali 76

rođenim, a kauzalna i postojana logika koja je u samom snu fantastičan element, govori mu daje samo prije svoga rođenja mogao upoznati ženu koja se približava šetalištem u haljini iz napoleonskog doba. Pruža ruku ne bi li je dotaknuo i rekao kako sada shvaća, neka se ne brine, da ono brzo vrijeme, u kojemu se rođenje i smrt odvijaju istodobno, ne pripada njima, to slatko i sporo vrijeme muškaraca i žena koji se vole na ovome svijetu i koje ne zahtijeva da se ljubavnici nužno rastanu tek što su se upoznali. Ali žena iz Prvog Carstva gleda ga ne shvaćajući, gotovo ga i ne slušajući, a njezino namrgođeno lice pokazuje da ga ne razumije. Iznad golog ramena drži bijeli suncobran okrećući ga među bijelim prstima noktiju blještavih od zlata i raskošnog prstenja. Naglo zaustavlja suncobran i njezin se izraz mijenja; radost koja joj se sada počinje ogledati na licu otkriva: ne sjeća se tog muškarca, ništa mu ne duguje, slučajno su se sreli, a on se ponaša bezobzirno. Branly se budi s očajničkim krikom kojim želi poručiti iščezloj ženi da ga brzo prepozna prije nego što i on nju zaboravi u slatkom i tužnom vremenu u kojem se smrt i rođenje ne podudaraju. Ali još se snažnije od njegova krika čuje susjedno kapanje vode koje prekida protjecanje različitih slojeva zbilje usisane u beskonačnu prazninu sna. Osjeća kako ga obliva nervozni znoj od osjećaja gladi; uz pomoć štapa ustaje i kreće u malu kupaonicu, bolno šepajući, primijetivši da je nesposoban za daljnje hodanje ili za spuštanje stepenicama. Kapanje koje je snažnije od njegova sna, imena ili lica žene iz sna potječe iz starog tuša koji se Branlyju čini poput stalaktita obješenog o zahrđalu cijev: na rupicama tuša nakupio se vapnenac iz vodenog sliva Seine. Moj se prijatelj razodijeva i uz veliki napor tušira; ponovno navlači spavaćicu i kućnu haljinu koju mu je posudio Heredia i oslanjajući se na štap, izlazi iz kupaonice u potrazi za malim liftom. Hodnik je dug, a Branly korača sporo; zatvorena vrata na sobama koja se nalaze na podjednakoj udaljenosti izazivaju u njemu snažan osjećaj straha, tada još ne zna zašto; koža pokriva svaki kutak ove kuće, ali kako se nalazi posvuda po hodnicima, sobama i podu, više nije tako dragocjena kao stoje koža inače kad se koristi za izradu povlaštenih predmeta, obuće, knjiga, kaputa ili sofa, ali koju zapravo toliko cijenimo jer potajno zamišljamo kako su nam oderali kožu kako bi naša koža poslužila kao ogrtač ili cipele onome tko ima neporecivo pravo da nam je oguli; ovdje, međutim, ideja, fizički osjećaj, pa čak i izvjesnost da je riječ o uništenom, različitom materijalu, pretvara te kože u gotovo bezbojne smrdljive mješine nemilosrdno otrgnute sa životinjskih slabina. Lift se nalazi unutar stupa pokraj stubišta. Branly ga otvara i pronalazi novi asiette anglaise, začinjen ovaj put senfom koji je Heredia zacijelo još jutros namazao na hladno meso jer je sada potpuno skoren ne razlikujući se puno od sušene kože koja prekriva kuću. Moj prijatelj s naporom uzima pladanj i uglavljuje ga između ruke i rebara kako bi se drugom rukom mogao osloniti na štap pa se vraća u sobu žaleći donekle što mu Heredia nije dao povoda da mu tiho predbaci što je svoga gosta osudio na smrt glađu. Ali, u svakom slučaju, kako se samo mogao osloniti na to da će Branly pretpostaviti da ga hladni obrok čeka od jutros u liftu! - U tom sam trenutku samom sebi izgledao grozno: jadan starac kojega su neodgovorni i okrutni rođaci zatvorili u dom za umirovljenike. Nije želio više razmišljati o finoći gostoprimstva onako kako ga shvaća njegov čudni domaćin; glad je zahtijevala da joj posveti svu pažnju i on je, osjećajući se još uvijek, prvi put nakon mnogo vremena, poniženim i napuštenim, halapljivo navalio na rostbif, kobasicu i pileći batak promatrajući večer u šumama Clos des Renardsa, a glasovi dječaka ponovno su se približili terasi odzvanjajući do njegove sobe. - Mislim da se moram popeti da ga pozdravim. - Ne moraš. - Pitat će se zašto ga nisam došao posjetiti. - Ne možeš. - Zašto André? - Tako. - To nije nikakav razlog. - Nema razloga, samo što ćemo odsada činiti samo ono što možemo činiti zajedno, razumiješ? 77

- Razumijem. - Zaklinješ se? - Ne znam. - Zabranjujem ti da činiš bilo što što ja ne mogu, niti ću ja bilo što raditi bez tebe, imaš moju riječ! Priča sada moj prijatelj kako je upravo u tom trenutku ponovno osjetio da mu se nešto njemu nerazumljivo, ali prijeteće, pokušava približiti; pladanj s ostacima ručka pao je s njegovih drhturavih koljena, ali kad se stojećke silovito približio prozoru, osjetio je kako ga obuzima stari osjećaj; pitao se mogu li uspomene jednog starca na svoju vlastitu mladost biti istinite ili lažne; a kad je drhtavim rukama razmaknuo zastore, posumnjao je na sve što se tiče mladosti obojice mladića koji razgovaraju o nečem što se njemu čini strašnim, ali što nema nikakvo pravo osuđivati. Zastao je čvrsto se držeći za zastor, uvjeren da bijeg od jedne opasnosti predstavlja izlaganje drugoj mnogo goroj opasnosti, te da ga ta moralna spoznaja prisiljava da zbog nekog čudnog razloga na trenutak razmisli; nesiguran poput visoke marcipanske frizure žene koju je u nekom drugom vremenu mogao voljeti, držao se nesigurno za staru zavjesu od truloga damaska da ne zatetura i ne padne s prozora na terasu tvrdih kamenih ploča gdje su dječaci nastavljali svoju igru. - Glavni grad Nigerije? - Lagos. - Glavni grad Anglo-egipatskog Sudana? - Kartum, Kartum. - Idemo se igrati da si ti Gordon, a ja Mahdi. - Ua, Mahdi! - Živio Gordon! Smijali su se započinjući jednu od onih dječjih onomatopeja koje samo imitiraju junačke igre odraslih, oponašajući glasovima topovske pucnje i konjski topot brigada. Branly, čvrsto stišćući zastor, na trenutak se prisjeti svojih vlastitih igrica, kad je sjećanje na kolonijalne borbe generala Gordona još bilo svježe i u tisku i u razgovorima; naposljetku se nagnu kroz prozor ugledavši tamnokosu glavu Victora Heredije, ali ne i glavu njegova maloga francuskog prijatelja, jer je André nosio mornarsku kapu i mornarsko odijelo s hlačama do gležnja - to je sve što je moj prijatelj mogao vidjeti iz svoje perspektive koje je bilo svjetloplave boje, napravljeno od teškog lana s bijelim vezom. Kad se smračilo, poče padati sitna uporna kiša. Branly je nekoliko sati proveo promatrajući šumu s prozora; dok se mjesec polako uspinjao iz vrta bez tajni izranjajući iz vlage skrivene medu česminama i brezama, podsjećajući tako da ljeta dugo vremena neće biti, ali i slaveći povratak plodne jeseni kad je šuma nadmoćna u svome samrtnom obilju, moj je prijatelj osjetio da pravi šumovi prirode koju je duže vremena gledao s tužnim užitkom nastaju u njemu samome. Visoko gore proletješe vrane najavljujući noć u Ile-de-Franceu; dolje, sićušna brojna nevidljiva bića ispuštaju sveti miris mokroga pijeska koji nadjačava miris nepodnošljive originalnosti kuće obložene kožom, ali isto tako, pomisli tada Branly, taj prirodni i moćni miris obuzdava još jednu anomaliju ove besramne napuštene kuće, šetalište sa suhim lišćem ispod bujnih ljetnih zelenih krošnji česmina. Prisjetio se svoje kuće u Avenue de Saxe i pijeska na kojem rastu borovi koji njegovu vrtu u samom centru Pariza daju mediteranski izgled. Nasmiješio se sjetivši se prizora iz Buñuelova Andaluzijskog psa u kojem junakinja otvara vrata svoga stana na šestom katu neke pariške zgrade da bi zakoračila na plažu, Cabourg, more, pijesak. U tom trenutku miris mokre zemlje tamo u Clos des Renardsu nije drukčiji i moj prijatelj, koji umije predvidjeti ljepotu stvari, posve naravno zamišlja iduće svitanje, mokru livadu, lišće na drveću koje će zadržavajući na svojim rubovima rosu i kišu zasjati bezbrojnim biserima kraj prozora koji će on otvoriti kad se još jednom probudi, udišući duboko, sretan što je živ. Koliko već dugo svake noći pada u san sa zasluženim strpljenjem ne očekujući da će dočekati iduće svitanje?

78

Duševni mir njegove vizije narušava jasan dokaz lijenog nemara vlasnika imanja. Citroen i dalje stoji pokraj hrasta koji je prekinuo njegovu nasumičnu zbunjenu vožnju prije dvije - ili možda već tri - noći. Pokušava ponovno vratiti idilu grubo prekinutu prizorom auta na tom neprimjerenom mjestu, koji podsjeća pomalo na neku od onih iznenađujućih slika Kurta Schwittersa, kao još jedna slika kišobrana i šivaćeg stroja zajedno, ovaj put ne na operacijskom stolu nego usred vrta koji su osmislili nasljednici Le Notrea, što je ravno zamišljanju bijega u Varennes helikopterom koji polijeće s Malog Trianona, priča mi sada Branly uz osmijeh pun pripovjedačke koketerije. Nije bio manje neugodan i uznemirujući, iako skriven, prizor na kojem mu se pogled naposljetku zaustavio prešavši prethodno putanju od kraja šetališta - gdje je citroen, da tako kažemo, ležao pokraj lisnate česmine - preko ruba staze sa suhim lišćem, šljunčane staze kojom su Branly i dječak Heredia prvi put došli do ovog mjesta, u automobilu kojim je upravljao Etienne, sve do samoga vrta, zapravo precizno raspoređenih grmova, nezaboravaka i travnjaka u nekoj vrsti arabeske artičoka i ružičnjaka čiju je geometričnost, kad je počela padati ova prva uporna jesenja kiša, počela narušavati duboka i dugačka rana, razderotina u osmišljenom i savršenom vrtu, prodor prašume u ovaj prostor nastao samo zato da se suprotstavi divljini: između suhog lišća, šljunka, između travnjaka i grmova, kiša je, kao u nekoj fotografskoj otopini, otkrila nepristojan rov, oštru kosu usjeklinu na licu vrta, vrta uništenog nečim nalik tragu neke noćne, pritajene grabežljive životinje. Taj trag, istovremeno bijel, siv i crn, imao je boju i teksturu ruke slučajno oprljene šibicom. Branly pogledom potraži breze, kore nalik ranjenom srebru, a među stablima likove dvojice dječaka na kiši; ali ovaj put nisu bili tamo; možda ih skriva daleka magla. Zatrese glavom. Polete gavrani. Prste položi na zatiljak. Pada noć, a on se pita kakva je sjena sna? Zvuk tuša u kupaonici nadjača sitnu umiruću kišu. Heredia upali svjetlo, a Branly još samo uspijeva rukom zaštititi svoj zaslijepljeni pogled pomislivši u sebi koliko već vremena njegov domaćin stoji tamo, u mraku, promatrajući ga kako promatra vrt, kišu i ranu vrta koju je razotkrila kiša. Smjesta zaključi daje upravo došao; za Herediju je karakteristično - priča mi ovoga popodneva u mjesecu studenom u praznom i mračnom restoranu Francuskog auto-kluba, u kojem smo ostali samo nas dvojica, i to zahvaljujući poštovanju koje prema mom prijatelju iskazuju u ovoj ustanovi - da može u trenu narušiti smirenu kontemplaciju, dobro raspoloženje i spontanost osjećaja i nametnuti se onom tko s njim provodi vrijeme ili boravi u istoj prostoriji, da ne kažem, izazvati u njemu osjećaj krivnje. Ali domaćin je upalio svjetlo, a zatim uzeo pladanj koji je, dok se bavio svjetlom, na trenutak odložio na stolicu; kad je ponovno položio pladanj, ovaj put na krilo moga prijatelja, reče mu da se ovaj put neće moći požaliti; donio mu je, kako vidi, nešto toplo, dobro pripravljeni cassoulet, a ne ostatke staroga jela. Branly na trenutak zašuti dok se namještao u krevetu ne ispuštajući iz vida cijelo to vrijeme He-redijine oči svijetle poput kore bijele breze, a onda primijeti daje toplu večeru sigurno napravila gospoda; drago mu je da se vratila i da će se pobrinuti za kuhinju; Heredia će ga razumjeti ako mu iskreno kaže - Branly je figurativno obrisao usne prije no stoje počeo večerati - da mu hranu koju je danas jeo ne bi poslužili, kako da se izrazi, ni u španjolskom svratištu, pa ni u antilskom restoranu, pa ni... Ali Heredia će to shvatiti; ne može pretpostaviti da bi se sam gost, bez pomoći gazde kojemu nema ni traga cijeloga dana, domislio da ga u liftu čeka tanjur s hladnim mesom. - Ostali ste gladni? - upita Heredia. - U drugim prigodama jeo sam i manje - uzvraća Branly ponovno ne reagirajući na Heredijinu bezobzirnost. - Nije u tome problem - nastavlja - nego u tome što mi ništa niste najavili. Dovoljno bi bilo da sam to doznao prethodne noći. Možda ste mi mogli reći. - Činjenica je da ste pronašli hranu i da odsada ubuduće znate gdje je možete naći. Branly je dugo žvakao komadić guščetine u umaku prije no što je dodao: - Želite reći da Vas nikada neću viđati po danu, gospodine Heredia? - Kao što sam Vam rekao. Idem kasno spavati. Dugo ostajem budan.

79

- Vi ste vampir? - primijeti Branly nasmiješivši se izrazito beznačajno, ne gledajući Herediju, sav usredotočen da što preciznije razreze grah koji je plivao u dubokom tanjuru cassouleta. Heredia iskosa pogleda moga prijatelja načinivši nešto neobično; uputi se prema umivaoniku, skinu ovalno zrcalo, a zatim se s njim vrati do kreveta u kojem je ležao Branly; tamo se nagnu sa zrcalom u rukama sve dok se na njegovoj ovalnoj površini nisu pojavili odrazi obojice, domaćina i gosta. Pripovijeda mi sada Branly da je u tom trenutku - dok je pažljivo gledao, kao što je i želio Heredia, vjerodostojan odraz dvaju lica u zrcalu, kad je moj prijatelj gotovo iščekivao, nestrpljivo poput onoga koji priželjkuje rasplet nekih zagonetki da bi ove to prestale biti, da u zrcalu ugleda samo jedno lice, i to svoje vlastito - prestao obraćati pažnju na druge mogućnosti koje su mu tek kasnije pale na pamet i koje ovoga popodneva izražava ovim riječima: - Vidite, nisam mogao uočiti razliku između dva daha, možda jednog toplog a drugog hladnog, ili jednog prisutnog i drugog odsutnog; upravo tako, nisam znao čiji to život magli zrcalo, kao što nisam znao ni to projicira li Heredijin pogled, pokraj mene, ili preko mene, svoje lice kojega nema u zrcalu, a možda ni u sobi; ili je naposljetku točno sasvim suprotno, a ja sam samo tlapnja koja se ocrtava na ovom ovalu nečim tako neodređenim kao što je prst koji crta po pari koja nestaje na staklu. Vidite, dragi prijatelju, u to vrijeme još uvijek nisam znao da slijed mojih snova samo prerušava neznanje mojih vlastitih želja. X "Il m'a eu", pomislio je kasnije moj prijatelj, prevario me, a ja sam nasjeo na smicalicu. Pomislio je kako mu je želio dati do znanja kako zna da u kući živi neka žena; želio ga je suočiti s tom činjenicom, vidjeti kako će reagirati kad čuje ono stoje Branly slučajno doznao iz razgovora dvojice dječaka dok su se igrali na terasi ispod prozora ne znajući da ih Branly sluša. Sada mi priznaje da je zapravo želio doznati je li njegov san istinit, može li oniričko bdijenje prethodnih dana pružiti nešto tako razorno i očito poput dokaza: san ti je istinit, tvoj je san zbilja jer je san, tvoj san i nije san ako se uistinu dogodio, san ti je obična laž. Ne, Heredia ga je iznenadio i jako uvrijedio naglašenom teatral-nošću prizora sa zrcalom; on ga je, doduše, sam potaknuo nesretnom primjedbom o vampirima; ubuduće mora biti oprezniji; nešto ga počinje mučiti u vezi s francuskim Heredijom, pomišlja kako mu ovaj nešto namjerno skriva, kao da je drskost koja toliko vrijeđa njegova slučajnoga gosta zapravo tek krinka kojom mu odvraća pažnju od nečega drugoga. - Shvatio sam, vidite, da su osjećaji koje sam opisao, a koje je potaknulo neuljudno ponašanje Victora Heredije, zapravo isključivo moji osjećaji prema Victoru Herediji. Morao sam si priznati da nikada nisam vidio kako se ponaša u društvu, niti znam što drugi o njemu misle. Naposljetku sam samome sebi morao predbaciti; ako je netko grub, onda sam to ja, nesposoban svoga domaćina sagledati u nekom drugom svjetlu osim onome mojih vlastitih normi, vrijednosti pa čak i predrasuda. Ali tada mu se u sjećanje ponovno vratila slika odsutne žene voljene u jednom vrtu u kojem se rođenje i smrt odvijaju istovremeno; odbacio je nepristrano razmišljanje o Herediji govoreći sam sebi da mu je taj prostački, neuljudni i priprosti domaćin Clos des Renardsa noćas otpjevao opernu ariju promuklim glasom zato da bi mu skrenuo pozornost od pitanja: gdje je žena o kojoj govore dva dječaka? Točno u tom trenutku do njega su doprli glasovi s terase. Branly pažljivo osluhnu. Cijeli razgovor kojem je prisustvovao toga jutra, prekidan igrom, smijehom, iznenadnom šutnjom, pjevušenjem madrigala, a zatim i tajacom, potvrđivao je na različite načine odluku da ne čine ništa što ne mogu raditi zajedno, ništa što bi moglo isključiti jednoga od njih. Pomislio je kako se razotkrivaju jedan drugome, a sam je pomislio kako su se razotkrili i njemu. - Ne sviđa ti se? - Ne, André. 80

- Teško mi je promijeniti se. - Ali ja ne želim da se promijeniš. - Onda, Victore, ako ne želiš, neću biti takav, nego posve drukčijiJednoga podneva iz njegova djetinjstva u Parku Monceau neki novi dječak virio je iza prozora jedne od lijepih privatnih kuća s povlaštenim pogledom na vrt koji, iako je namijenjen svima, pripada žiteljima te kuće; teško je raspoznati njegovo lice jer zbog brušenih stakala, zasljepljujućeg svjetla večernjeg sunca, pa i udaljenosti, izgleda čudno poput razvijene fotografije, zagasitosive metalne boje, i on tada pušta da u njegovim rukama umru mnogi trenuci, dok njegovi prijatelji odvraćaju pogled od zatvorenog dječaka i vraćaju se svojoj igri između stupova, grobova i piramida ovoga vrta koji je posljedica ludila vojvode od Orleansa prije nego stoje nakon ostavke u korist republikanske zamisli ostao bez moći da ugađa svojim hirovima (ali postoji li moć koja nije hirovita, usuđujem se prekinuti svoga prijatelja), koju će mu zacijelo - kao što to zna bolje od bilo koga drugoga upravo onaj tko je već odabrao svoje revolucionarno ime, ime za ulazak u novo stoljeće - ubrzo zauvijek oduzeti, nakon što postane Philippe Egalite. Branly se sada prisjeća s osmijehom, koji je istovremeno i ironičan i nježan, svoga djetinjstva na tome prekrasnome mjestu na kojem se neka skrivena neravnoteža cijeloga grada odjednom objavljuje da bi se već u idućem trenu povukla, a onda još žešće nahrupila oslanjajući se na nepredvidljivost mašte prije no što se konačno ukoči u kamen lažnih ruševina. U Parku Monceau, jedanaest godina prije revolucije, postojala je neka vrsta rimskog hrama i kineska pagoda, lažni feudalni ostaci, švicarska farma mlijeka i holandska vjetrenjača. Građanske katnice, koje okružuju park s pet od njegovih šest strana, izgledaju poput Meduzinih pogleda koji su okamenili ovu munju posljednjeg, očajničkog i aristokratskog ludila na samrti. U jednoj od tih kuća, u koju se ulazi s Avenije Velazquez, živi dječak koji se ne igra vani s drugima. Sanja ga onakvim kakav jest, lica nejasnih obrisa, ali bistrih, sjajnih očiju uperenih u te lažne ruševine iz stoljeća neobično opsjednutog minijaturnim reprodukcijama, koje vjerno oponašaju stvarne razmjere, preslikavajući čitavu prirodu krajnje profinjeno i sa smislom za imitaciju najsitnijih detalja u stilu trompe l'oeil, ali ne bez skrivena drhtaja, kao da sama priroda nije dovoljna sama sebi ili nama, nego je obilježena neizbrisivim grijehom prošlosti, porijeklom koje se ne može pripisati ljudskom umu, nego božanskom ludilu. - Rustikalne vile Marie-Antoinette u Versaillesu ne razlikuju se od borbi koje Sterneov lik vodi na uređenoj travi svoje kuće, između dva reda rotkvica i cvjetače, a koji zacijelo nije mogao sudjelovati u borbama vojvode od Marlborougha, kao što metalni vrtovi Goetheova lika, nezadovoljnog onim što je zbiljska priroda, a ne njezino oponašanje, nemaju ništa zajedničko s maštanjima Louisa Philippea Egalitea u Parku Monceau. Jednoga je dana taj zatvoreni dječak prekoračio granicu koja je razdvajala njegovu kuću i park, otvorio rešetkastu ogradu malog privatnog vrta i, odjeven u mornarsko odijelo, otisnuo se u zajednički prostor dječaka koji pjevaju i do veselog izvora otišao sam prošetati, ali to što je sada nazočan tijelom ne znači da je njegovo lice poprimilo jasne obrise, kao daje to lice zauvijek osuđeno na odsutnost: ispod mornarske kape koprena od sivosrebrnog stakla koja izobličava. Gledajući dječaka, Branly, tada i sam dječak, ima isti osjećaj kao i u snu o ženi koja tek treba doći, koju je mogao voljeti samo zato jer ju je uspio prepoznati, baš kao i ona njega, u sudbonosno vrijeme brzih raspleta u kojem nema zagonetki jer su život i smrt istovjetni, ali ne i u sadašnjem vremenu u kojem novi susret ne bi donio međusobno prepoznavanje. Drugi dječaci vraćaju se svojoj igri; samo je Branly i dalje nepokretan, potpuno usredotočen na novoga dječaka; u početku ga ostali dječaci promatraju s podrugljivom znatiželjom, zatim ravnodušno, a na kraju se vraćaju igri bez njega, a više nisu ni znatiželjni ni podrugljivi, kao da i nije tamo. Branly se sjeća toga trenutka kada su ga njegovi mali prijatelji zaboravili kao da mu je već tada bilo osamdeset tri, a ne jedanaest godina; ali to što su ga tako napustili omogućit će mu, pomišlja osjetivši kako cijelu njegovu dušu obuzima uzbuđenje, da stekne naklonost i prijateljstvo zatvorenog dječaka koji se danas prvi put pojavio među drugima i pritom izgleda kao da ne razumije kako je uspostavljen vanjski svijet; 81

nespretno posrče, ruku prinosi očima kao da mu smeta svjetlost i Branly ne zna kako bi mu se približio i kako bi s njim podijelio trenutak koji smatra iznimnim, jer pomišlja da možda taj zatvoreni dječak - koji ga gleda, i ne gledajući ga, tim jasnim očima koje jedine na njegovu skrivenom licu imaju jasne obrise - cijelim svojim ponašanjem, prisutnim ali i odsutnim, otvorenim ali i prikrivenim, svoje neznanje pretvara u tajnu. - Ni dan-danas, dragi prijatelju, ne znam jesam li tada ja u sebi proživljavao ono što sam želio pripisati strancu; nisam li i ja sam - stojeći jednom rukom oslonjen na bok s crvenom loptom između ruke i struka, upravo tako, vidite - tim izazovnim držanjem, zauzeo prepreden stav onoga tko, onako nesiguran i nevješt, pokušava biti elegantan predstavljajući svoje nedostatke kao tajnu. Bilo je još nečega u tom dalekom popodnevu snivanom mnogo kasnije onoga jutra o kojem sada pripovijedamo dok moj prijatelj i ja i dalje uporno produžujemo ovo popodne u mjesecu studenom koje se još uvijek ne usuđuje zapaliti okrugle svjetiljke na Place de la Concorde niti ugasiti nježnu svjetlost u restoranu Gabrielova paviljona nego pretače nedodirljive, iako čvrste sjene u poglede dvaju sugovornika, u njegov i u moj pogled (povremeno i ja uspijem nešto reći, natuknuti neku primjedbu, potaknuti prijatelja da nastavi priču), dok mi zazivamo samu svjetlost što dopušta da sjena ostane sjena. A to nešto, nastavlja Branly, bila je krajnja neobičnost došljaka kojega je toliko puta vidio s druge strane izbrušenih stakala prozora da se naposljetku nekako nejasno stopio sa staklom, i to tako da lukavi jedanaestogodišnji dječak, kakav je tada bio moj prijatelj Branly, koji je svoje neznanje o dječaku donekle svjesno pretvarao u tajnu, nije uspijevao proniknuti zatvorenog dječaka, čega je Branly danas svjestan, a što toga dalekog dana nije shvaćao i za što će mu trebati cijeli život da postane dijelom njegove duše: u svakom nesigurnom pokretu, u svakom zbunjenom koraku, u cjelokupnom izgledu došljaka koji je izišao na sunčevo svjetlo prema kojemu kao da osjeća strahopoštovanje i zahvalnost, kao da ga svjetlost ranjava, nastavlja svoju priču, ili možda oduzima i ono malo što mu daje, tjerajući ga na pokrete koje srećom drugi dječaci gotovo iz milosrđa više i ne gledaju, osjeća se ponajviše nedostatak iskustva, neko čuđenje, povučenost, patetična sumnja. Moj prijatelj, tada još dječak, želi se smijati, nalazi se u društvu glupana, budale, možda slijepca, invalida, tupana, i sretan je što drugi dječaci nisu primijetili kako promatra tog šašavca jer bi mu se smijali, jer se on, a to je ono stoje najnevjerojatnije, ne smije toj tužnoj, nehotičnoj, nespretnoj, nervoznoj, sporoj ludi neprepoznatljiva lica koja se skriva od sunca kao od kakve grabežljive životinje, braneći se od sunca, priča moj prijatelj, kao da se štiti od kiše, vjetra, grmljavine, magle, svega jer je tom dječaku sve, shvatio je tada, ali tek danas svoje misli može uobličiti u riječi, baš sve bilo novo; njegovo patetično kruženje oko Parka Monceau nije neznanje, niti tajna, nego kruženje zvijezde nastale prije dvije sekunde, nakon eksplozije galaksije koja se eonima širila sve do trenutka eksplozije što je omogućilo postanak bića zatvorena u njezinoj savršenoj agoniji. Tom dječaku sve je novo, a kad je nekomu sve novo - neznanac pruža drhtavu blijedu ruku mom prijatelju, a ovaj ne zna što mu je činiti s tim darom - sve se nalazi negdje drugdje. Neznanac mu pruža ruku i moj prijatelj ispušta crvenu loptu, napušta izazovno držanje i trči da se pridruži svojim prijateljima; lopta se kotrlja do nogu toga novoga šašavog dječaka koji se mehaničkim pokretom nespretno sagiba da uzme loptu, urličući nešto nerazumljivo, što ne nalikuje jeziku, ali moj prijatelj (i danas kad je ostario, ponosan je na to) suzdržava nagonsku želju da se vrati po loptu i da zatraži da mu vrati ono što mu pripada, da otme loptu tom blesanu kojega ranjava sunce i koji gleda loptu i onda gleda moga prijatelja i gleda drveće i gleda klupe u parku - kao da je sve to ne samo novo, nego i tajanstveno. Monceau za njega nema ni imena ni povijesti. To je sve što kazuju njegove oči. - Za te je oči, koje su njegov jedini identitet i sva njegova inteligencija zatočena u licu kojega se ne mogu prisjetiti, sve tajanstveno; zato je sve novo i sve je čudno. Iskosa gleda dječačića koji je došao iz kuće u Aveniji Velazquez i priželjkuje da drugi dječaci ne primijete kako nije otišao do došljaka da mu otme loptu koja ne pripada njemu nego skupini prijatelja koji se svakoga podneva ovdje okupljaju nakon škole; tek što je okrenuo leđa došljaku, čuje kako lopta odskače, a onda zastaje, okreće se i vidi kako se 82

crvena lopta udaljuje od ispruženih ruku dječaka koji zauzima pomalo smiješan položaj, gotovo čučanj, kako se lopta udaljuje od njegova zaprepaštena pogleda. Moj prijatelj želi znati, tada kao i danas, je li mu zatvoreni dječak namjerno vratio loptu ili je ova pobjegla iz njegovih nevještih ruku. Osjeća uzbuđenje, napad nježnosti prema neznancu; i danas mu je drago zbog toga. S jedanaest godina otkrio je samoga sebe, a to će ga otkriće zauvijek pratiti, ne samo kao uspomena, nego i kao trajna poputbina, i onda kao i danas, a u spiralnom vremenu sna osjeća da mu je nedostajao samo još jedan korak da se susretne sa strancem i padne mu u milostiv zagrljaj, jer dva bića koja se uspiju prepoznati predstavljaju utjelovljenje samilosti. Zaboravljaju što ih dijeli, sjećaju se onoga što ih je spojilo, vraćaju ono što im je zajedničko i što ih je povezalo. Nije napravio taj korak. Do zagrljaja nije došlo. A opet, uzbuđenje zbog onoga što je bilo, to što mu je neznanac vratio loptu, a on se suzdržao da mu je oduzme, otkrili su Branlyju da posjeduje "ono što se naziva dušom". Sobu je ispunilo strujanje vjetra i moj prijatelj ponovno je imao osjećaj da neko unutarnje jedro pokreće ovu kuću presvučenu kožom u smjeru nekog odredišta daleko od mjesta gdje se sada nalazi; zidovi su se pretvorili u blage vodene kaskade i moj se prijatelj probudio. Victor, mladi Meksikanac, pozorno ga je promatrao. Dječak tamne i ravne kose sjedio je na krevetu pokraj nogu moga starog prijatelja. Dugo su se bez riječi gledali. Branly je izranjao iz sna o svome djetinjem uzbuđenju, a u očima mladoga Heredije nije vidio ništa što bi mu nadoknadilo nezaustavljiv odlazak sna. - Izgledao si uplašeno - naposljetku primijeti dječak Heredia. Branly ga poželi priupitati, zašto me nisi probudio, ali zna da nije imao noćnu moru, jer je san koji je napustio da bi ugledao jasne oči dječaka kojega jedva poznaje, ugodan san, uspomena na jedno pomazanje i priznanje vlastitog duha koji dijeli s drugima. - Tada moje lice ne odgovara snu koji sam usnio - dodade naposljetku. Ispruži prozirnu koščatu ruku da bi dotaknuo Victora; shvatio je kako ne osjeća nikakvu bliskost prema ovom dječaku, koji mu je jednako dalek kao i onaj šašavi dječak iz sna usprkos prividnoj blizini; sada, ovdje, dok sjedi na Branlyjevu krevetu, samo još više dolazi do izražaja strašna udaljenost koju je osjećao i dok ga je gledao u šumi breza ili kad je slušao samo njegov glas ispod prozora, uvijek u pratnji drugoga dječaka kojemu Branly nikada i nije vidio lice. - Jesi li razgovarao s ocem - upita moj prijatelj, a meksički dječak razmislivši na trenutak kimne glavom. Branly zatim primijeti kako se osjeća mnogo bolje i da će se sutra sigurno moći vratiti kući u Aveniju Saxe; blago pomilova ispruženu Victorovu ruku, ne želeći mu ipak priznati da mu je zahvalan na tom dokazu samostalnosti, to što ga je došao posjetiti iako mu je mladi André zabranio, pa čak i kad su se obojica zakleli da neće raditi ništa što nisu unaprijed dogovorili, Kastor i Poluks iz dvaju različitih i udaljenih gradova, ako ne neprijateljskih, a ono zasigurno ne posebno bliskih. Želio mu je pokazati svojom nježnošću kako odobrava ono što je prešutno smatrao Victorovom pobunom protiv Andréa; kaže li mu to izravno, učinio bi možda nepopravljivi faux pas: Victor bi se sigurno priklonio prijateljstvu s dječakom svojih godina: a što bi ga i moglo privući starcu od osamdeset tri godine? Uistinu, što, prostrujalo mu je mislima, osim toga što ga je dovezao ovamo, služio mu kao prijeko potreban vodič sve do trenutka kad je Victor silovito zatvorio vrata automobila prignječivši Etienneove prste, a francuski Victor Heredia izišao iz šetališta mrtvoga lišća da mu ponudi svoju spontanu i darežljivu pomoć? - Razgovarao sam s ocem - uzvrati Victor - sve ovisi o tome kako se ti osjećaš. - Kažem ti, mnogo bolje. Hvala na pitanju. Znaš li kako je naš Etienne? Zašto nije došao po auto? - Ne znam. Čim budeš bolje i budeš mogao hodati, moraš upoznati druge. - Andréa? Tvoga prijatelja? Naravno. Victor ponovno kimnu, ovaj put pognuvši glavu, a njegove duge tamne trepavice na kojima se mogao zamijetiti trag stida zasjeniše svijetle oči. 83

- Da. Ali moraš upoznati i nju. - Tko je ona, Victore? - Kaže da te želi ponovno vidjeti. - Ah, tada je poznajem otprije. - Ne znam. Ona tako kaže. Ciao. Žurno iziđe iz sobe, a moj se prijatelj prepusti neobičnom razmišljanju, istom onom koje mi danas prenosi u sve većoj polusjeni blagovaonice. - Naravno: nije me došao posjetiti zbog nekog nagonskog osjećaja ili nekih drugih emotivnih pobuda, nego zato što su se obojica dogovorili da me prevare, uznemire, shvaćate, i da mi se narugaju, pomoću laži koju su obojica izmislili o tome kako u kući postoji još netko, neka žena, moja poznanica. Priča mi kako ga je više od bilo čega drugoga povrijedio prezir koji se mogao naslutiti u tom komičnom izmišljanju dječaka; smije se prisjećajući se onoga što mu je tada prostrujalo kroz glavu, vjeruju da sam tako star i rastresen da se više i ne mogu točno sjetiti žena koje sam volio, svaka žena u godinama moja je potencijalna ljubavnica, i ne samo da ih se ne mogu sjetiti, treba li reći, nego je ne mogu ni prepoznati. Nasmijao se. Namjestio se u krevetu zamalo prevrnuvši pladanj s posudom za kavu, šalicom, priborom za jelo, posudom za šećer i suhim keksima. Prvo stoje pomislio, nastavlja svoju priču, bilo je kako nije osjetio miris tog neočekivanog doručka koji je ovdje ostavio Heredia u neko kasno doba noći, a koji je namjeravao tek kasnije potražiti u već dobro poznatom dizalu. Naviknuo se da jede samo dva puta dnevno; što kasnije dođe prvi obrok, to će manje patiti iščekujući drugi. Preselivši pladanj na krilo, shvatio je kako nije osjetio nikakav miris jer je na pladnju bio hladan obrok: i kruh i kava bili su hladni, bez one lagodne topline na dlanovima i na jagodicama koju već godinama doživljava kao znak tuđe pažnje, brige koja nikada nije izostala, a u koju se svakoga jutra može ponovno osvjedočiti tim jednostavnim dokazom: toplim doručkom koji su mu s poštovanjem stavljali u krilo. Je li mu mladi Victor donio doručak tog jutra? Predbacio je samom sebi; nije mu zahvalio; ali, pretpostavka da je riječ o dječakovoj ljubaznosti ubrzo je ustupila mjesto neugodnoj sumnji i pitanju koje je potaknulo sumnju. Zašto mladi Victor koji je i sam stranac u ovoj kući služi staroga Herediju, svoga imenjaka? Osjetio je, nastavlja mi pričati, kako ga progone neke skrivene oči, a s terase su se ponovno začuli glasovi. - Odakle si? - Iz Meksika. A ti? - Otuda otkud jesam. Zatim su se ponovno prepustili tom čudnom nabrajanju glavnih gradova, uspavljujućem poput krunice od makova, koji se ne podudaraju s granicama bivših nacija i izgubljenih kolonija. - Njemačka Zapadna Afrika? - Dar es Salaam? - Bosna i Hercegovina? - Sarajevo. XI Sarajevo, šapće moj prijatelj pokušavajući se prisjetiti gdje se zatekao toga kobnog dana, 28. lipnja 1914. godine; što je radio dok je srpski terorist Gavrilo Princip činio to što je činio, i što je govorio u trenutku kad je nadvojvoda Franjo Ferdinand utonuo u vječnu šutnju. Možda se tek bio probudio nakon vesele noći, možda se dugo izležavao u krevetu, grasse matinee, mirisao parfem žene s kojom je spavao, imao je tada tek osamnaest godina, ali je već uživao u životu i povlasticama na koje je imao pravo s obzirom na ime, status, obitelj, obveze i pravo, bila je to belle epoque, ljetni vjetar ulazio je kroz prozore balkona koji gleda na Bulevar 84

Courcelles, nasuprot Parku Monceau iz njegova djetinjstva, kava još nije bila napravljena, kestenova pelud ulazila je kroz balkon, ona je sva bila utonula u jastuke, tek izumljeni telefon još nije zazvonio, a dnevne novine još nisu izišle sa spektakularnim vijestima, njoj će sigurno biti žao stoje pučanka udana za nadvojvodu ubijena toga dana u Sarajevu, bila je jako osjećajna i dražesno nehajna. Nisu se obazirali na to vide li ih, znaju li da se dokasna vole, a onda je on ustao gol iz kreveta i smiješeći se lagano pomilovao gležnjeve svoje ljubavnice, zaputivši se do balkona gledajući prema parku i dalekim kućama iz kojih nitko nije mogao vidjeti da je gol, uzbuđen, mlad, okupan senzualnim užitkom, tako novim, ali prihvaćenim, bez iznenađenja i nespretnosti. A on je opet, uspijevao dokučiti iza brušenih stakala dalekog prozora oči nevidljivoga tihog dječaka, zauvijek i oduvijek zatvorenog u kući, kojemu je samo Branly poželio biti prijatelj kad mu je bilo jedanaest godina. Stresavši se od svježine navukao je zastore, a ona mu se obratila iz kreveta, zašto zatvaraš, jutro je prekrasno, a on je uzvratio da mu je hladno nasmijavši se, nitko je ne treba vidjeti takvu osim njega, želi je samo za sebe, a onda joj je parafrazirajući Lamartinea šapnuo na uho, kažem ovome danu, budi sporiji, na što mu ona uzvrati, navukao si zavjese, a on joj smijući se reče kako može ponoviti s pjesnikom. Je dis â cette nuit: "Sois plus lente".8 Pročitao je vijest kad je izišao iz Myrthine kuće, predvečer. Ispočetka je nije odmah shvatio jer je senzualna mekoća Myrthine sobe na uglu Bulevara Courcelles i Ulice Logelbach zadržavala njegovu maštu među razbacanim plahtama, navlakama, perinama i odbačenim grudnjacima, crnim najlonkama i čizmicama bez vezica; senzualnim parafernalijama odjeće onoga doba, kad je sve izazivalo veći užitak jer je, kako mi sada priča, bilo skuplje. A već u idućem trenutku čitao je nerazumljive novine u nekoj kavani na Bulevaru Malesherbes pitajući se može li u svojim godinama tražiti da mu dodijele rang oficira ili treba pustiti da ga mobiliziraju. U staklu kavane potražio je odraz svoga golobradog lica koje je odavalo mladića prerušena u starca. Prije Prvog svjetskog rata, objašnjava, mladi su mnogo ranije odrastali jer je prosječan život ljudi u Europi bio između trideset osam i četrdeset godina (zbog tuberkuloze, difterije, šarlaha, boginja, sifilisa, tifusne groznice, malarije, onkocerkoze, silikoze, trovanja živinom pozlatom), tako da ste s osamnaest godina već bili na polovici života, a ne kao danas, na početku. - Danas ponekad i pretjeruju pokušavajući produžiti mladost. Jeste li vidjeli šezdesetogodišnjake koji se uporno odijevaju kao boy-scoutsi? Prije 1914. godine na sve moguće načine pokušavali ste što prije izgledati odraslo; puštali smo brkove i bradu, nosili pincenez i polucilindar, crna odijela, visoke čizmice, visoke ovratnike i uškrobljene košulje. A tko je izlazio u šetnju bez štapa i gamaša osim radnika i prosjaka? Vjerujte mi, među njima tada i nije bilo velike razlike. Ali ta bogata, teška i pristojna odjeća povećavala je seksualni užitak, nastavlja svoju priču; za užitak se trebalo potruditi, iznenađenje je bilo to veće, a zagonetke zastrašujuće. Noći su sporije protjecale; slušale su nas, kao konj koji se pokorava konjaniku. Ponovno se sjetio autora Meditacija nekoliko tjedana kasnije, kad je već dobio priželjkivani oficirski rang, poslali su ga na frontu kao što je i tražio vjerujući da mu je suđeno da umre na mjestima gdje je uživao tijekom života. Tolika nekadašnja mjesta za odmor, djedov dvorac blizu Vervinsa u kojem je provodio uskršnje i božične blagdane, izleti na obalu Marne, a ljeti u srce šume u Ardenima. U trenucima kad mu je prijetila smrt gotovo je mehanički ponavljao strofu: Et de mourir aux lieux ou j'ai gouté la vie!9 Kad je prvi put dobio dopust iz vojske, poželio je provjeriti jesu li mjesta gdje je toliko uživao u pariškom životu ostala ista, pitajući se treba li svratiti u stan u Courcellesu i Logelbachu ili otići do vrta svoga djetinjstva. Gotovo neprimjetno, dok je nakon obilnog i ukusnog samotnjačkog ručka u Laurentu na Elizejskim poljanama lutao prepušten nemoći 8

9

"Rekoh toj noći: "Budi sporija!" "I umrijeh tamo gdje sam okusio život"

85

toga slobodnog popodneva i laganoj vrtoglavici od zlatnožute cigarete na usnama, osjećaju daje istovremeno to on i netko drugi, koga drukčije gledaju u odori oficira s ordenjem dobivenim nakon obrane Charleroia kad je branio rodno mjesto najranjivijeg i najizranjavanijeg pjesnika koji je ikada postojao, razmišljajući možda o mladom i lijepom Rimbaudu, uputio se prema kući na Aveniji Velazquez, čak je i pozvonio upitavši za dječaka, zapravo mladića, mladog čovjeka koji tu živi, koji je tu živio kao dječak. Kućepaziteljica mu je rekla da se ta obitelj odselila još davno prije, ali ako gospodin oficir želi vidjeti stan, sada je prazan, ima prekrasan pogled na park, ah, ako se jednog dana, kad sve ovo završi, gospodin oficir oženi i poželi skrasiti, ovdje može uživati u neprocjenjivom pogledu, brbljala je starica dok je Branly sa smiješkom šetao praznim oličenim stanom gladeći svilenkaste vrhove svojih brkova, boje sjajnog mahagonija, stečene u svom vlastitom ratu, ne misleći toliko na to da je u ovom stanu nekada stanovao čudan dječak, koliko se zabavljajući pomišlju da bi s prozora ovoga stana mogao sada vidjeti i Myrthin balkon koja i ne sluti iznenađenje što joj njezin mladi ljubavnik priprema te noći koja će biti najsporija noć u njihovim životima, kad mu žena deset godina starija od njega otvori vrata ne prepoznajući tko je, kako bi i mogao biti ista osoba onaj mladi golob-radi aristokrat, senzualnih ali nikada perverznih manira, koji se vrlo brzo i na vlastito zadovoljstvo smjestio u središte svijeta i njegovih običaja, uzvraćajući usluge krugu ljudi koji su mu se obraćali pristajući na to da bude u njihovu središtu, i ovaj mladi očvrsli čovjek s brkovima, borben i ukočen poput pruta, koji se nagledao kako drugi umiru, zamalo i sam poginuvši kod Ardena i Charleroia. - Oh, Gospode Bože, gospodine kapetane, je li vam dobro? S prozora koji gleda na vrt otvorenih pougljenjelih rana, ponovno vidi procesiju koja se približava sa šetališta bukvi i kestenova zazelenjelih po ljeti usred gomila suhog lišća; nosiljku ovaj put nose brojni sitni starci, suhonjavi i bijeli, poderani i dlakavi, pjevajući visokim, piskutavim glasovima nalik žalobnom cvrkutu ranjenih ptica, madrigal chante rošsignol chante toi qui as le coeur gai, pjevaj slavuju, ti, koji imaš radosno srce, a za nosiljkom teškim korakom ravnih tabana trčkara desetak, dvanaestak trudnih nagih žena koje pohlepno motre kako ležaljka prolazi, tresući glavama poput kuja kad izlaze iz vode, iza nosiljke koju među gomilama mrtvog lišća na ramenima nosi nekolicina bijednih, prljavih starčića. U ležaljci leži neki dječak na pragu puberteta, potpuno gol i nepokretan, presvučen zlatom, nepokretan poput skulpture, nalik jednoj od onih Rodinovih skulptura mladalačke ljubavi, ali bez djevojke koju bi mogao poljubiti; skulptura je mrtva, poviče Branly, upozorio sam ga, živina pozlata je otrovna, nije smio dotaknuti figuru. Nepokretni dječak se ne osvrće, ali se zato starčići osvrću na njega, pozdravljaju ga, mašući rukama da se pridruži procesiji, pozivajući ga svojim prodornim smijehom dok ga začuđene spore i trome žene, pitaju usuđuje li se pozvati ih na večeru. - Žena i smrt najveličanstveniji su uzvanici na svečanosti ovoga svijeta. Tko se usuđuje pozvati ih? - Oh, Gospode, gospodine kapetane, je li Vam dobro? - Što ti je, Felicite? Problijedila si. - Neka je žena izvršila samoubojstvo noćas u šumskoj jaruzi, ovdje blizu Vervinsa, gospodine grofe. Leš su do zore pojeli vukovi. - Pravo je čudo da smo se upoznali. Normalno bi bilo da sam ja umro prije nego što se on rodio. A točno je i to da je on mogao umrijeti prije nego što smo se upoznali, kao što je umro njegov brat. - Marko Polo priča da su pogubili dvadeset tisuća osoba tijekom pogreba Mogul Khana kako bi mu služili u smrti. - Što je s majkom Victora i Antonia? Tko je upoznao dječakovu majku? Jeste li je vi upoznali, Jean? - Neke stvari volimo samo zato jer ih nikada nećemo ponovno vidjeti. - Zvala se Lucie. - Odakle si? - Iz Meksika. A ti? 86

- Otamo odakle jesam. - Sjećaš me se? - Slabo. A ti mene? - Ne, ne sjećam te se. Ali sjećam se užasne oluje u kolovozu koja je strgnula svo lišće s drveća, ogolivši grane pa se činilo da je mjesec studeni. Ne sjećaš se? - Ne, Victore. - Sjećam se i zemlje koja je bila u našem posjedu. Lijepo je što se tamo sve uvijek stalno mijenja, ništa nije dvaput isto, ni livada ni oblaci ni bilo što drugo. Ne sjećaš se? - Ne. Ali sjećam se tebe. - Ja se tebe ne sjećam. - Ne sjećaš se ni kad je došao u posjet AlexAndré Dumas? - Ne, ničega se ne sjećam. Samo mjesta koja su se promijenila, sjećam se je li bilo vruće ili hladno, je li padala kiša ili je bilo sunčano. Takvih stvari se sjećam. Što je ovdje radio Dumas? - Mislim daje napisao knjigu. Ali se zagubila. - Možemo je obojica potražiti, André. - Ja se tebe malo sjećam. Najviše od svega sjećam se da si se morao vratiti. Toga se sjećam. Mislim da si malo zakasnio. - Ne znam. Ne sjećam se. - Portretirao si se sa svojim darom, Victore. - Da, nisam zaboravio. Nosim ga sa sobom. - Hoćeš li mi ga donijeti? Imaš li ga ovdje? - Ne. U kovčegu je. - Donesi kovčeg. Molim te. - Ako tako želiš, odmah. Sve ćemo zajedno raditi, zar ne? - Da. Vidiš da ja ništa ne radim što se tebi ne sviđa. - Jesi li pomislio kako si me čekao? - Da; sjećam te se, iako slabo. - Ja se tebe ne sjećam. Ne znam. - Sporije govori. Imaj na umu da nas sluša. - Ne sluša nas; spava. - Ne znam. - Oh, Bože, gospodine kapetane, je li vam dobro? - Ništa, gospođo, vjerojatno je od vrućine ili možda od nečega što sam pojeo - uspio je reći Branly, a nije pao samo zato jer se uspio uhvatiti za okvir jednog od izbrušenih prozora s kojega ga je prije osam godina promatrao zatvoreni dječak i odakle se nije pomaknuo, tog podneva u kolovozu 1914. godine, tijekom najdužih trenutaka svoga života. - Bili su tako dugi, prijatelju moj, da sam ih odlučio zaboraviti. Myrtho se požurila da sve zaboravi kad sam je posjetio te noći. Bila je u društvu nekoga generala. Morao sam to prihvatiti. Pogledala je moj orden primijetivši podrugljivo daje sigurno od čokolade; naposljetku, zar se nismo morali povući iz Charleroia? Odlikovali su te za poraz, nasmijala se Myrtho dok mi je general okrenuo leđa praveći neugodnu buku. Kad sam izišao na ulicu, Park Monceau bio je zatvoren. Tužno sam se vratio kući. Uistinu, nisam znao obraniti kolijevku pjesnika-djeteta. XII Priča mi kako se zbog stida u koji je prerušio svoj osjećaj straha nikada nije vratio u Monceau, sve donedavna kad je s osamdeset godina odlučio ponoviti onaj dan kad je 1914. godine nakon povlačenja iz Charleroia dobio dopust, prije povratka u Joffre u bitku u kojoj su Nijemce potisnuli do rijeke Aisne. Znamo što se tada dogodilo: novi dječaci nisu ni pogledali starca, kao što nekadašnji dječaci nisu obraćali pozornost na neznanca koji ih je gledao iza brušenih stakala svoje kuće u Aveniji Velazquez.

87

A on bi volio, kao u pričama, da su se ti novi dječaci okupili oko njega dok bi im pripovijedao o vremenu za koje se svi nepravedno slažu da je bilo ljepše i slađe. Branly ustaje s klupe i polako šeta prema Bulevaru Courcelles. Očima traži Myrthin balkon dajući za pravo novim dječacima koji su zaboravili njega i taj užasni rat mrtvih, taj okrutni život živih. - Jadna Myrtho; vjerovala je da može izbjeći siromaštvo i bolest svoje majke. Vidio sam je jedanput prije smrti, bila je propala bolujući od tuberkuloze. Je li to čar života? Priča kako ga je te večeri prije svega sjećanje na te dane potaknulo, dok su glasovi Victora i Andrća postali sve tiši, a šuma Clos des Renardsa zbog dolaska noći nije se razlikovala od mora, da ustane iz kreveta i iskuša svoju snagu. Uzdahnuo je kad je zatvorio prozor pomislivši ono što mi sada priča: - Da bar nikada ne odrastu. Njihovu tajnu smatrat će naivnošću ili zločinom. Sada je već mogao lakše savijati nogu i primijetiti u zrcalu iznad umivaonika, onom istom koje je francuski Heredia zacijelo u šali iskoristio prethodne noći da mu dokaže kako nije Nosferatu iz Enghien-les-Bainsa, da se njegov hematom na čelu povlači, ali, zapravo, moj je prijatelj već bio donio odluku, a sada je se ponovno prisjetio kad ga je fizičko kretanje natjeralo da izroni iz beskrajnog sna toga dana nalik nekoj mračnoj epifaniji, da ne bi više razmišljao o tajni koju su mu dječaci, kako je shvatio, nudili kao još jednu opsjenu, koja poriče, ali i dopunjava prvu prijevaru. Protresao je proćelavu sijedu glavu; Heredia ga zavarava kako ne bi pomislio da postoji žena; dječaci ga žele navesti da zamisli njezino postojanje. Sjetio se trenutka kad je prvi put posjetio to mjesto. Zahvaljujući bijeloj sablasti na mansardi, shvatio je da 1870. godina nije kućni broj nego datum: vrijeme, a ne mjesto. Pomoću štapa uspio je svladati hodnik s ravnomjerno raspoređenim vratima; već se naviknuo na taj ustrajni prodorni miris kože, ali približivši se uskom stubištu koje vodi do tavana, zapahnula gaje neobična mirisna senzacija. Svi smo to iskusili, primjećuje ovoga popodneva koje svoju veličanstvenu svjetlost polako mijenja u štakorske boje; upravo nam pooštravanje osjeta njuha omogućuje da nam jedan miomiris neočekivano prizove u sjećanje jedan cijeli grad, vrijeme, osobu. A ponekad čak i ono što nazivamo civilizacijom. - Pritom ne mislim na očekivane arome. Ako šetam Carrefourom u Buciju, očekujem taj prekrasni, svježi i istodobno prodorni miris paprika i ribe, kozjeg sira i svežanja mažurana. Mislim prije svega na doživljaj mirisa na nekom drugom mjestu, na to kako nas prepoznat miris može prenijeti na neko neslućeno mjesto. Primjećujem da razumijem što želi reći. Kao putnik i lutalica, i ja sam ponekad želio doživjeti taj osjet, ali ukazuje mi se samo onda kad ga ne očekujem; moji izgubljeni gradovi na Rio de la Plati, Montevideo i Buenos Aires, za mene su i mirisi kože, smeđe rijeke, jeftinog benzina, rastopljenog asfalta ljeti, perona prepunih žita i vune, klaonice i slastičarnice. Posvuda pronalazim djeliće tog mirisa, u Nici i u Veneciji, na ulicama Barcelone i na gatovima Genove. Nije baš isti miris, ali mu je sličan kao što su slični i suhi tiranski vjetrovi koji pušu na blizanačkim visoravnima: u Castilli i u Meksiku. Penjući se na mansardu Clos des Renardsa, tvrdi Branly, dok mu je hodnik ostajao za leđima, miris koji je osjetio bio je miris kože, i to kože kojoj se može odrediti otkuda potječe, kao da svaka objavljuje svoje porijeklo nijemo se obraćajući nosu, mi smo stare španjolske kože, stare arapske i rimske kože, potječemo iz štavionica na Guadalquiviru, Tiberu i Tigrisu, utjeha smo karavanama u pustinji, hrpti velikih kršćanskih brevijara i omoti kratkih rimskih sablji; a opet, dok se uspinjao uskim stubama, Branly, moj ustrajni prijatelj, metodičan u svojim strastima i opsesijama, kojega zamišljam kako poput starog lovačkog psa njuška po uglovima ove vile izgubljene u predgrađu Pariza, u toj prašnjavoj oazi, stiješnjenoj usred industrijske ružnoće, trgovina s rasprodajama, lukova neonske svjetlosti, sav taj nosni kovitlac mogao je sažeti u jednu jedinu sliku, naizgled neobičnu, kao da su se mirisi izgubljenih mjesta i vremena naposljetku nagomilali u neku golemu trofejnu sliku, neko platno s temom Davida naslikano kistom nekoga ne tako oporog i "razočaranog" Delacroixa: neki zaboravljeni, gnjili, dekadentni kraljevski prizor, nakon napoleonskih pobjeda kad su maršali Velike armije opljačkali sve zakutke Europe i Mediterana da bi opskrbili francuske muzeje: otvorio je tavanska vrata, posljednje svjetlo dana bila je zaleđena prašnjava zvijezda, mliječni mrtvački pokrov, sablasna kruna koja dobro pristaje trofejima strgnutima sa svladanih životinja, s 88

krava, mačaka, deva, lavova, teladi i majmuna, s kartaške, omeidske i vizigotske vojske, ispremiješanima u potpunoj odsutnosti povijesnog značenja, ostajući samo šumovi, zgnječeno cvijeće, ostaci imena kojima je suđeno da se međusobno izmiješaju u ono što je vidio kad je otvorio vrata, sve što mi priča, pomislio je i naposljetku prepoznao u jednom liku za koji su se te kože, ta krzna otrgnuta sa zvijeri starih vojski, ti trofeji koje je Massena osvojio za Francusku, prepletale kao otrovni cvjetovi oko dragog kamenja. Sliku smirenog nemira utjelovljuje žena koja stoji kraj prozora. Na njezinu bijelu i prozračnu plesnu haljinu iz Prvog Carstva, s kratkim prslukom i širokom ešarpom, pada izravna svjetlost tipična za Ingresove ženske portrete, a poput njih, i ona izgleda kao kakva neokla-sična figura u kojoj samo što nije prevagnulo romantičarsko prikazivanje, svjesna da je se promatra, racionalna, a opet na rubu pameti, pozorna, ali i na rubu zaborava. Rukama skriva lice, a njezino prstenje presvučeno je živinom pozlatom, kao i njezini otrovni nokti. Ingres se pretvorio u Moreaua, a Branly, zbunjen slikom, oslanja se na štap i na stup kojim završava i na koji se oslanja usko stubište. Prozorski zastori pokraj lika žene su od bijelog muslina; njišu se prekrivajući je, bezuspješno je oživljujući. Francuski Victor Heredia zatvori prozor navukavši bijele zavjese s pažnjom koja se Branlyju činila dostojnom kakve staromodne domaćice. Platno žene u bijelom, osvijetljene izravnom bijelom svjetlošću, zasjenjene krinkom njezinih vlastitih nalakiranih spojenih ruku, bilo je naslonjeno na kosi zid potkrovlja. - Ah, gospodine grofe, već smo na nogama i spremni da uzalud traćimo vrijeme! Nisam vas molio da mi pomognete namjestiti moju gospođu majku, tako vi kažete, zar ne, "gospođa majka"? Uh, ne znam, meni se to “gospođa majka" čini užasno bezličnim. Žene koje nemaju titulu poput grofice de Langeais ili princeze de Lamballe trebale bi se zvati kratko i upadljivo, primjerice Prichole ili mam'zelle Nitouche, ne mislite? Ali ja vas ne molim da mi pomognete da namjestim moju mamu; dovoljna vam je i vaša, zar ne, i kao što se kaže, samo je jedna majka. Nasmijao se na posebno iritantan način podbočivši se rukama o remen svoga neobičnog ladanjskog odijela, a Branly je pomislio da je takvo vidio još samo u drugom činu La Traviate. - Znate što, gospodine grofe? Istinska sloboda bila bi roditi se bez oca i majke. Vi, koji se toliko ponosite svojim precima i koji biste, oprostite mi na iskrenosti, bez njih bili nitko i ništa, to ne možete razumjeti, ha, nemojte sad poricati, što biste napravili da ste se kojim slučajem rodili kao najamni radnik ili praljina kći? Ali obični smrtnici poput mene, koji bismo željeli da smo sami za sve zaslužni, vjerujte mi, rado se odričemo tog naslijeđa, koje nas baš zato jer mu dugujemo život pokušava prisiliti da se na njega ne oslanjamo. - Zašto onda čuvate sliku - mirno je primijetio Branly. Heredia se grohotom nasmija započevši neki neobični ples udarajući petom svojih visokih lovačkih čizama o pod, što Branly poželi protumačiti prije svega radošću zbog sve većeg mraka na tavanu; prisutnost žene na slici suviše je zainteresirala moga prijatelja i tek sada, naknadno, kao i obično, dopunjava prizor. Njegov domaćin Heredia povukao se u tamu, držeći se podalje od te Ingresove svjetlosti koja slici žene iz Prvog Carstva daje ton zaljubljena praha, kao u glasovitom Quevedovu sonetu. Heredia se sklanja od svjetlosti; sada pleše jer se spušta noć. Upitao je svoga gosta misli li da bi nekoga javnog ili privatnog kolekcionara zanimala jedna tako neobična slika koju se ne može izložiti u blagovaonici ili u muzeju, s prizorom gospođe koja zaklanja lice rukama. Pa eto, ne može ni zamisliti da se ta slika objesi na zid, kao ni ona užasna slika koju je jednom vidio u nekom ilustriranom časopisu, s likom Isusa okrunjena trnjem koji se svezanih šaka grohotom smije, otkrivajući niz zdravih zuba, kao da se prehrani u Palestini ne može ništa predbaciti. Branly je uzvratio da mu nije odgovorio na pitanje: pa zašto onda čuva tu sliku? Priča kako ga odgovor francuskog Victora Heredije odjevenog kao za odlazak u lov u doba Princa Predsjednika i nije više zanimao, kao što ga više ne zanima ni sam Heredia. Ipak, prenosi mi što mu je ovaj odgovorio zato da priča ne ostane nepotpuna i da joj podari tekstualnu cjelovitost. 89

- Da bi se ljudi rodili, mora postojati par, gospodine grofe, nećete mi proturječiti, zar ne, to vrijedi čak i za pse. Možete li onda zamisliti da ne vrijedi i suprotno, da mlade ljubavnike ne sjedinjuje nerođeni, koji zahtijeva svoje vlastito stvaranje iz duša njegovih mladih roditelja? Pogledao je sliku dodavši da je nju trebalo preklinjati, bila je hladna, prezriva pretvarajući se da je ništa ne zanima; ali na taj je način osvojila naivnog Latinoamerikanca, plantažera s Antila, dokopavši se njegova bogatstva nakon što joj je povjerovao da njoj bogatstvo nije potrebno. Kad je to shvatio, bilo je prekasno. Ona je zagospodarila svime. A on je za osvetu naručio da je naslikaju takvu, stidljivu kakva nikada nije bila u ložnici, u salonu ili u grobu. Jer ja, gospodine grofe, zamišljam svoju majku kao podrugljivu lubanju sa zubima poput kastanje-ta kako nam se danju i noču smije. - Za nju je sada sve noć - primijetio je Branly, ponovno se prisje-tivši Lamartineova stiha. Heredia se nasmijao uzvrativši kako u to baš i ne vjeruje; njegova je majka u stanju prirediti feštu u podrumima smrti, ples kostura s velikim dugim svijećama i visokim svijećnjacima samo da bi im se još malo narugala, Latinoamerikance je ponovno prevarila, iskoristila i ismijala jedna europska drolja koja se stvorila u La Guairi uoči samog proglašenja neovisnosti da bi sludila mladiće svojim manirama sjajno prilagođenima potrebama kolonije koja je u bonapartističkom ariviz-mu mogla vidjeti zrcalo svojih vlastitih dvojbi. - Podigli su revoluciju u ime naroda, ali u svoju korist. Jednostavna metoda, dolje kralj, živio novi kralj, dolje Španjolci, živjeli kreolci, postoji li bolji model od Bonapartina? - priča mi prijatelj sažimajući Heredijine jadikovke. Kreolske revolucije nisu se vodile da bi se izborili za slobodu, jednakost i bratstvo, nego da se dovede Napoleon. To su željele i još uvijek potajno žele vladajuće klase u Latinskoj Americi, primjećujem, povlađujući Branlyju: bonapartističko posvećenje, moj brat u Napulju, moja rođakinja princeza. Povijest je previše jednostavna i predvidljiva da bi mogla ozbiljno utjecati na Heredijinu zlovolju. Ali tog popodneva domaćin Clos des Renardsa pričao je samo o tome, ili je Branly samo o tome razmišljao; tip ga je, već je rekao, zamarao i tek mi sada prijatelj kaže da u tome paradoksalno leži njegova najveća i najpokvarenija moć. Gnjavio je; previše ga se lako zaboravlja; zaboravlja se kontekst u kojem se zamorno pojavljuje i nitko više ne može slijediti priču. Pospanost, gotovo amnezija, spriječila je tada Branlyja da poveže raštrkane slike oko Heredije. Pita me sada jesam li ja, koji raspolažem samo tom pričom koja je po svojoj prirodi ogoljena, za razliku od njega koji je bio uronjen u zbrkano iskustvo događaja koji su ga bez ikakva reda zasipali dvadeset četiri sata dnevno, uspio povezati odnose među stvarima koje on tada nije mogao uočiti. Razmišljam prije no što ću mu odgovoriti. Znam da ću ga povrijediti ako mu odgovorim potvrdno, jer će to, unatoč svemu, shvatiti kao iskazivanje superiornosti s moje strane, s obzirom da sam mladi i neiskusniji od njega, a uvrijedit će se i ako kažem da nisam uočio nikakve tajne veze jer će možda pomisliti da ga nisam pažljivo slušao ili da me ne zanima njegova priča. - Možda ste tom prilikom mogli napraviti onaj korak, Branly, koji ste kao dječak propustili učiniti onoga podneva u Parku Monceau. Na te moje riječi, moj je prijatelj odjednom ostario. Ne kažem to ironično; nije dob ta koja nas čini starima, a Branly izgleda kao mladić sa svoje osamdeset tri godine. Uputio mi je pogled koji je izražavao neki otvoreni osjećaj koji je, prema njegovim riječima, dotada bio samo latentan izraz nečeg nepoznatog i neprijateljskog. No ako ga je taj osjećaj okruživao dok mi je pričao, sada kad je čuo moju primjedbu, Branly ga je i interiorizirao. - Zašto mi to kažete? Odgovorio sam mu da ga dječaci možda i nisu željeli navesti da pomisli da žena sa slike uistinu postoji, kako se to sada njemu čini i kako se prisjeća, nego su ga možda željeli potaknuti da se sjeti ne samo žena koje je mogao zaboraviti na stoje ciljalo dječje ismijavanje, nego i dječaka s prozora u kući u Aveniji Velazquez kojega je on, kao što je i sam priznao, uistinu zaboravio. - Branly, sjećate li se njegova lica? 90

Moj prijatelj, utonuo u svoje misli, odmahuje rukom kao kakav biskup; a odmah zatim prinosi dva ispružena prsta pulsirajućem zatiljku i kaže mi da mu je to što mu govorim i samom palo na pamet toga podneva dok je boravio s Heredijom na tavanu Clos des Renardsa, kad ga je domaćin naveo da umjesto njega zamisli pravi motiv jedne potisnute, stare ljutnje, zagubljene na dalekim mjestima i vremenima, a u čemu je on, Branly, prepoznao još jednu Heredijinu smicalicu koja ga je trebala udaljiti od stvarne situacije u kojoj se našao u ovom neželjenom zatvoru kao i od pravog položaja u kojem su se ovdje našli Heredia, njegov imenjak Victor, sin André i on sam, odsutni uzvanik, indiskretni sumnjivac kojemu su sva trojica, sada je to osjećao, predbacivali da nije poželjan u njihovu društvu nakon što je ispunio svoju misiju povezivanja. - Jednostavnost priče koju mije Heredia ispričao na tavanu uvjerila me da je želio spriječiti moje daljnje njuškanje i otpremiti me natrag u Pariz. Ali postojao je još jedan problem. Podrazumijevalo se da se neću vratiti sam. Meksički dječak vratit će se sa mnom. To sam vidio s druge strane uskih svijetlih Heredijinih očiju. Prepoznao sam neizvjesnost i neprijateljstvo. Nešto što mene ne prepoznaje, ali me mrzi. Branly je na trenutak zašutio, a onda je udahnuo izgovorivši u jednom dahu sljedeće riječi, kao da potiskuje bijesnu jadikovku koju može ušutkati samo ako je proguta. - Vi mi sada govorite da je nešto drugo po srijedi. On me mrzio jer ga nisam prepoznao. Nisam ga želio upitati prihvaća li naposljetku da je to istina. U liku moga prijatelja bilo je nečega odviše tužnog, povrijeđenog i žalobnog. Nisam ga morao ni pogledati u oči; njegovo pogrbljeno držanje odavalo je osjećaj zauvijek izgubljene prilike. XIII Clemencita "La bête épanouie et la vivante flore"10 J.M. de H., Les Trophées Francuski Heredia čeznutljivo se sjeća valovitog siječanjskog mora koje oplahuje gat u Havani, što je isto kao pritisnuti obraz na ledenu bocu pristiglu izdaleka s porukom od bijele soli i beskrajna očaja: miriše na snijeg; a sjeća se i zamućenog rukavca na pješčanim žalima Ve-racruza, gdje Mediteran umorno izlazi na plažu, u bljesku ljusaka, poput kakve ribe samoubojice; ponajviše zato jer je tamo pristigla ona, u osunčano more La Guaire, mirno zrcalo što ponizno leži pod nogama tog pejzaža planina i utvrda, stijena i albatrosa. Branly teško priznaje da u Heredijinim uspomenama može biti natruha nježnosti; radije vjeruje kako nastavlja snivati prekinut san, pa s uzvisine San Carlosa gleda kako u luku uplovljava poput pčele mala brodica blijede boje uzalud pokušavajući raspoznati daleke likove koji sporo šeću palubom, muškarce s rukama na leđima, žene otvorenih suncobrana; želio bi izbliza promotriti žene, a njegova je želja smjesta ispunjena: šeće palubom, ali barčica plovi nošena strujom, posada i putnici su je napustili, dok na visokom posjedu na grebenu, obavijena maglom svitanja La Guaire, ona šeta hodnicima od žuto-smeđega štuka i vlažnim dvorištima iz kojih se račvaju nove staze od kamena izjedenog slanim vjetrom koje vode do novih dvorišta od liša-ja i gnjilog sijena tražeći uzalud zrcalo da se u njemu prepozna i prisjeti, iako jedino što zna je ono što mu šapuće na uho. - Svaka uspomena može biti laž. Uživa u dodiru svježih stvari na licu; iz planinskih visova na luku padaju kiša, blato, kamenje, ali i potočići prije nego što ih zaprlja gradsko smeće; ruke zaranja u potok i traži lice; ne može vidjeti svoj odraz jer je potok suviše brz; rekli su joj da nigdje ne traži nikakav odraz jer bi mogla vidjeti neku dušu iz čistilišta, ali ona čuva svoju tajnu. Sablast joj se ukazuje samo kad u svitanje sjedi za klavsenom koji joj je poklonio otac kad je bila djevojčica. 10

"Rascvjetana zvijer i živahna flora", Jose Maria de Heredia, Trofeji, 1893., Soneti

91

To je jedina uspomena koja joj je preostala iz Francuske, a kad uvečer satima sjedi na balkonu na vlažnom krovu gledajući dolje daleko prema moru, čezne za svojom francuskom domovinom, ali pomišlja kako je beskorisno o njoj razmišljati, a još manje razmišljati o povratku; nikada je nije smjela napustiti, u tome je stvar; ne može se vratiti u domovinu koju je napustila jer već dugo živi ovdje, a tamo nikada neće biti isto nakon što je došla ovamo; nikada nije ni smjela doći, pomisli, a zatim to kaže i mladoj dadilji, mnogo mlađoj od nje, kad se mulatkinja pojavi plešući s plavom perikom pokušavajući je razonoditi. - Moja je dadilja bila iz Venezuele - kaže Heredia. - Izvrsno je kuhala; ali jednog je dana rekla da joj nedostaje njezina zemlja i da želi u njoj umrijeti. Kako je već bila jako stara i pomalo šašava, pomogao sam joj. Mulatkinja je otišla odavde jako sretna, ponovno povezavši glavu maramom koju nije nosila trideset godina i ponijevši svoje kovčege od pruća. Proputovala je od Pariza do Cherbourga, a zatim brodom preko Gibraltara do Marseillea, odakle se vlakom vratila u Pariz uvjerena da se vratila u Caracas. A ja sam ovdje pripremio sobu s visećim ležaljkama i noćnim posudama i staklenik sa stupovima i crepovima da je zavaram; ali zapravo sam prevario samoga sebe, ne mislite li i vi tako, jer mi je prije no što je umrla rekla: "Brod je prošao kraj hridine i zelene plaže gdje se more sužava, dječače Victore, i tada sam mogla izbliza vidjeti kuće i oči ljudi skrivenih iza prozora kako sa strahom gledaju odlazak i dolazak brodova, kao da dovoze zločince. Pogledala sam gore prema jarbolu broda, a na njemu je mnoštvo majmuna pušilo cigarete. Ah, Bože moj, pomislila sam, napokon sam stigla kući". - Nikada vas nije upitala što vi radite na njezinu odredištu, kad biste trebali biti na mjestu koje je ostavila za sobom? - Ne. Kažem vam da je ona zapravo nadmudrila mene. Znala je da je Novi Svijet zauvijek promijenio Europu, ne čini li vam se? "Vrag uvijek zna koliko je sati", prošaptala je Clemencita, "ali na drugoj strani". La Guaira je poput penjačice koja se uspela licem planine da bi se udaljila od nepodnošljive vrućine na obali, domogla magle na utvrdi San Carlos i odande odozgo mogla promatrati opet u smjeru Cadiza i Palos de Moguera ne bi li vidjela jesu li isplovile karavele na put povratka. Na nekadašnje ljetne plesove dolazila je u lijepoj bijeloj prozračnoj haljini s kratkim bolerom i širokom ešarpom koja je bila prvi uzorak carske mode u ovim zemljama, a saloni La Guaire, sjećaš se, Clemencita, bili su svježi od mokre opeke i visokih stropova, ali i od visokog svježeg drveta, gredi, nadbiskupskih žaluzina, nedohvatljivih ormara. - Jeste li shvatili? Bogatstvo je poput lade. I ono traži luku u oluji, a ponekad vas instinkt za novcem, koji vas tjera da tražite sigurno utočište, zaslijepi pa više ne znate kad treba stati. Smijte se i pomislite kako je francuski trgovac na Antilima - koji se obogatio zahvaljujući svuda prisutnom krijumčarenju što je obilježilo kraj španjolske dominacije i metež napoleonskih ratova, skrasivši se u crnačkoj koloniji na Haitiju na kojem su plantažeri umirali obješeni o svoje vlastite palme, a vojske komaraca naposljetku pobijedile francusku vojsku kao što će ih kasnije pobijediti ruski snijeg i blato - znao mnogo bolje od političara da će ono što je danas gore, sutra biti dolje, i kako je, stoje ponos veći, veće i poniženje. Činilo mu se grotesknim da se jednoga dana mora pokoriti francuskim Burbonima koji su jednom već gospodarili životima i ne tako obilnim prihodima njegova obiteljskog imanja, ali mu je manje odbojna bila pomisao da se mora pokoriti španjolskim Burbonima s kojima je u svome iščašenom umu imao jasnu računicu. Napoleon nije uspio pokoriti Španjolsku jer napoleonska Španjolska i nije bila na Poluotoku, nego u svojim kolonijama, u kojima će se nastaviti francuska revolucija i onda kad je u Europi dinastije pokopaju shvativši da se pravi saveznici revolucije nalaze među trgovcima, nadriliječnicima i činovničićima, ali ujedinjeni u borbi protiv obiteljskih posjeda, koji će moći opstati samo u kraljevstvu slobode, jer su ti posjedi opstajali jedino zahvaljujući robovlasničkom odnosu, nije li tako? Monsieur Lange unajmio je brodicu u Santiago de Cubi gdje se sklonio nakon nemira na Haitiju krenuvši put La Guaire zajedno sa svojim snom o liberalnoj revoluciji bez crnaca, zalihama perkala, duhana i ruma stečenim zahvaljujući dozvoli carinskog konzula iz Estremadure kojega je naučio računati, i s klavsenom od kojega se njegova ljupka sedamnaestogodišnja kći nije odvajala, a poveo je sa sobom i kćer i tri jastreba koji su ga 92

pratili po svim lukama Novoga Svijeta. Smijao bi se: lešinari na Karibima mogu se posvetiti prelaženju s jednog otoka na drugi, pa zar nije to učinio i Isus prešavši rijeku Jordan ili možda ipak Mrtvo more? Monsieur Lange nije baš upućen u te stvari, ali u La Guairi svi su se borili za naklonost lijepe Francuskinje, pa čak i Osloboditelj Simon Bolivar koji je krajem srpnja ušao u La Guairu poput vihora, zauzeo utvrdu, strpao u zatvor enciklopedista Mirandu, ljubavnika velike Cataline, naredivši vojsci da ponovno napusti luku iako su se plesovi nastavili održavati i za vrijeme realista, a Monsieur Lange i dalje se dičio svojom kćeri, zato ju je i doveo kao mamac ne bi li obnovio svoje bogatstvo koje je nestajalo istom brzinom kojom se gasila napoleonska epopeja, a koje će potpuno okopnjeti, kao stoje to bilo neizbježno, tijekom neizbježnih dana kolonijalnog i ratnog krijumčarenja: navikao da lovi u mutnim vodama, Francuz je stigao sa svojom kćeri u pobunjenu koloniju u kojoj su mladi iz La Guaire, baš kao i on, tražili sigurnu luku, most za zaradu od onoga što je ostalo od španjolskih posjeda na Antilima, u San Jua-nu, Havani ili su se vraćali natrag, u Caracas, ali uvijek bježeći elegantno, dok su se jedni bunili, a drugi gušili njihove ustanke. - Samo pogledajte kako stvari stoje - primijetila je stara Clemencita - uzajamno su se izvarali, i kad se najlukaviji i najumiljatiji od gospodičića u La Guairi oženio francuskom gospodičnom, ona je otkrila da su gospodičića Herediju roditelji razbaštinili kao maštovitog buntovnika, koji ni od svojih prijatelja nije mogao računati na prebijenu paru. Što je bilo s gospodičićem Heredijom dok je Bolivar boravio u progonstvu negdje oko Curagaoa i Cartagene i dok je izlagao svoj život pogibelji u Puerto Cabellu i u Cucuti? Otkrivao je kako nakon vijesti koje su stizale te zime 1812. godine, nitko ne želi dati ni novčića za bonove i mjenice Carstva koje će se, dječače Victore, naposljetku svesti na Svetu Helenu, okruženu sa sve četiri strane morem, otok bez snijega i ptica i majmuna i ičega drugoga, kunem se da je tako. Pokušavala je prepoznati među lešinarima koji su letjeli nad La Guairom i ona tri lešinara koji su do smrti pratili njezina jadnog oca tako spretnog u računima i nadničarskim prijevarama, ali tako glupog za sve ono što prelazi izradu godišnjeg obračuna. Ništa opasnije od idealističkog trgovca, a sve njegove vještine nasljedio je onaj koji ga je najviše mrzio: Francisco Luis de Heredia, koji se oženio s Mademoiselle Lange uvjeren daje bogata nasljednica kao stoje Lange vjerovao da je Heredia bogat nasljednik. Zašto Branly ne vjeruje da je ta stara ljutnja, koju se usuđuje utjeloviti u snovima koji mu ne pripadaju, samo prljava priča o novcu? Heredia se neugodno nasmijao, gospodin grof misli da novac ne može biti izvor ljutnje, nesreće i zla, da ljubav koja je veća prema novcu nego prema čovjeku ne može izazvati trajnu mržnju? Taj mladi dvorjanin, lijep poput mokre zelene masline po kojoj kapi klize kao rosa po ruži rekao je tada da, ako je njegov svekar uspio jer je znao loviti u mutnom, uspjet će i on loveći u istim mutnim vodama, pa je počeo krijumčariti u Venezueli i Kubi, Haitiju i Meksiku, obilazeći obalu ne bi li zaradio na trgovini Španjolske s Havanom, na onome što je u Haiti stizalo iz Europe za nemirne osamostaljene republike Nove Španjolske i Nove Granade, i na onome što su Englezi dopuštali da se provuče preko Jamajke. - Od engleskih kolonija bogate se svi Englezi, često je za života govorio Monsieur Lange, dok španjolske kolonije pune riznice samo španjolske krune. Španjolska stagnira, ali zato posjedi njihovih vladara rastu. Vidjet ćeš kako će isto postupiti i vladari ovih novih republika. Nije ga shvaćala; svirala je stare madrigale na svom klavsenu, a nastavila je svirati i nakon udaje za Francisca Luisa pa nikada nije ni saznala, a i da je saznala ne bi shvatila, kakvom se trgovinom bavi njezin muž, koji je naslijedio njezina pokojnog oca, trgujući neživom luksuznom robom, srebrom i bojom za engleske tkanine, ali i ljudskim životima, iako tvrde da to nije točno, i to pravim pravcatim robovima, radnicima kojih nikada nije bilo dovoljno, crncima iz Velike Kolumbije11, Indijancima iz Yucatana, mulatima s Kube i Tabasca, nastavio je i s krijumčarenjem engleske tkanine, uvijek engleske tkanine, jer je u ovim krajevima zlata i srebra bilo napretek, ali nitko nije bio u stanju otvoriti pristojnu tkaonicu i prodavati kvalitetnu tkaninu, čime sve nije trgovao Francisco Luis de Heredia, gospodar noža 11

Država koja je postojala u razdoblju između 1819. i 1831. godine, a obuhvaćala je područja koja danas dijelom pripadaju Kolumbiji, Venezueli, Ekvadoru i Panami. "Kod bistre fontane kad sam se šetao".

93

i vješala, okrutan i ostario, što stariji to okrutniji zahvaljujući jeftinom rumu iz krčmi u Rio Hachi i Santo Domingu, to okrutniji što bolesniji nakon što se zarazio nepoznatom boleštinom u javnim kućama u Maracaibu12 i Cap Haitienu13, što sve nije prodao da bi stekao naklonost dragocjena potpisivača ovršnih naloga, ili nekog odvratnog kozičavog bilježnika, vulgarnog gospodina pukovnika, zapovjednika vojarne u Puerto Bellu, ili korumpirana carinika mršavih nogu iz Greytowna, a ponekad i gospodina ministra koji je prvi put dotaknuo bijelo meso, što sve nije prodao? - Kad mu više nije mogla poslužiti, poslao ju je daje čuvaju na toj hridi s pogledom na La Guairu, okrutan gospodar života i imanja vjerovao je da joj poklanja posljednji dar, osim toga, njoj se sviđa La Guaira, ostavljam te ovdje da je gledaš po cijele dane - prisjeća se Clemencita - ali i on je postao kozičav poput bilježnika koji sklapaju dogovore po bordelima, a zatim se provode sa ženama koje se osvećuju na svoj način za to što netko pokušava slaviti na račun njihova jada i bijede. Pretvorio se naposljetku u ljubičastu, izgrebanu, trulu maslinu. Ali kao da je važno što je izgubio svoju ljepotu: mogao je i dalje živjeti kao i prije jer ga već dugo vremena ljudi ne traže zato što bi ga pratio glas zgodnog muškarca, sada je tražen zbog okrutnosti, prijevara i spretnosti u vađenju vrućeg kestenja iz vatre, a ovdje ima što da se vadi, a prvo što je naučio jest da takva mjesta gdje ne bi cvali zlo i korupcija nema, i da u djelokrugu njegova posla, i to od Meksika, preko Antila pa do novih republika na kontinentu, jedino na što se može naići jesu nevolje i samo nevolje, časna riječ. Ona ga više nije zanimala; potrošena, izolirana; nije više ni za što. Neka priča sama sa sobom, svira klavsen, pjeva madrigale, i po cijeli dan gleda more La Guaire u koju je stigla kao djevojka s tatom mužu kakvog se samo može poželjeti, a koji joj nije oprostio što ga je prevarila udajom bez miraza, pokvarena francuska opsjena, dekoltei i ešarpe i prozračne plesne haljine. - Donesi mi bijelu haljinu jer u njoj nije vruće. Moram je ponovno odjenuti. Moram je naći u tim kovčezima. Vjerojatno je tamo negdje. Kad nađem svoju bijelu haljinu, nešto će se neobično dogoditi, znam ja to, ovdje u srcu, mamice Clemencita. Pomozi mi. Dadilja mlađa od nje, stara samo trinaest godina, mulatkinja pristigla iz Puerto Cabella da prosi po ulicama La Guaire kad je vojska nestabilne republike okrutnih kreolaca ubila ljude, a među njima i njezine roditelje, gospodaricu sluša sve ove godine, pjevuši madrigale koje ona još uvijek uporno svira na klavsenu svakim danom sve li-menijega zvuka, stavlja na glavu plavu periku da je zabavi, a onda za jedno prevrću smrdljivu odjeću, uništenu podjednako od vrućine kao i od vlage, tropske kuge koja sve satire, uspavljuje i nagriza, a da nikada potpuno ne uništava. - Vječno i malaksalo promatranje samrtnog časa. Vi poznajete Moreauove slike, prijatelju moj, znate što je smireni nered, tako tipičan za naš duh? Reći ću Vam: to je čista suprotnost okamenjenom neredu novih latinoameričkih republika. XIV Gospodična "Fatigués de porter lews misères liautaines"14 J.M. de H., Les Trophées Ali Branly odbija, kao i situacija koje se prisjeća, bilo kakav posrednički razgovorni glas poput mojega. Ne znam ne zahtijeva li ono što pripada vremenu - sjećanje, predosjećaj ili san koji se umeće između sjećanja i predosjećaja i tvori našu sadašnjost - da mu podarimo 12

Grad na sjeverozapadu Venezuele. Lučki grad, koji su osnovali Španjolci, dolazi pod francusku vlast u 17. stoljeću ubrzo postajući prosperitetnim središtem, poznat i kao "Mali Paris". 14 "Umorni od svoje ponosne bijede", Trofeji 13

94

konkretan oblik i prikažemo ga sa zanosom koji je odjednom obuzeo moga prijatelja, kao da tom dalekom pričom iz drugoga vremena i prostora može nadoknaditi ono što je propustio u svom svjesnom životu, a trebao je učiniti. Branlyjeva priča još je dojmljivija onako ispripovijedana u polumraku u kojem su nam iz poštovanja dopustili da neuobičajeno, da ne kažem skandalozno, dugo ostanemo za stolom u restoranu Gabrielove kuće na Place de la Concorde. - Jeste li dobro, prijatelju? Branly snažno kimne dok nam se jedan od jako uslužnih konobara Kluba približava sa srebrnim svijećnjakom. Svjetlost svijeća obasja začuđen inteligentan pogled moga prijatelja. A ja želim da treperave svijeće koje nam je ljubazno donio konobar ne otkriju moj tupi pogled, te da osvijetle samo Branlyja a ne i moje nesigurno shvaćanje priče koju, međutim, uporno želim shvatiti kao još jedno zrno na oni-ričkoj krunici Clos des Renardsa. Ukratko rekapituliram; primjećujem (doduše, više samom sebi nego njemu) daje kucnulo ono doba noći kad se francuski Victor Heredia najčešće pojavljivao donoseći večeru svom gostu, a onda bi malo razgovarali dok Branly ne bi utonuo u san, sve dok ga ujutro ne bi probudio simpatični bavardage dječaka Andréa i Victora s terase ispod pacijentovih prozora. To je doba, podsjećam ga, kad obično spavamo dubokim snom pa zacijelo snu treba pripisati priču koju mi pripovijedate. Pospane Branlyjeve oči i dalje me inteligentno motre, ali sada u njima mogu prepoznati i iskru čuđenja pored tragova zbunjenosti koju i sam osjećam. - Još uvijek ne razumijem što govorite - uzvraća mi - jer vam nisam dokraja ispričao priču. - Ali vi znate kako priča dalje teče - primjećujem ne osobito oštroumno, kao da još uvijek ne shvaćam kako ovo nije jedan od uobičajenih razgovora moga prijatelja i mene nakon ručka ili prije plivanja u klupskom bazenu. - Ne - odlučno niječe Branly - ni ja ne znam dok vam je dokraja ne ispričam. U tome i jest važnost priče. Dok to govori, snažno stišće moju podlakticu kao da je od drveta i kao da se može uhvatiti za nju u vrtoglavici koju ja mogu upoznati samo iz njegovih riječi. Pokušavam shvatiti što za njega znači, da tako kažem, živjeti, bez obzira što sam svjestan kako taj inifinitiv ne govori mnogo, a taj se život u mojoj prisutnosti pretače u riječi nakon što se na neki skriveni način formirao u priču u poroznoj duši moga prijatelja osvijetljena drhtajima svijećnjaka koji nam prinosi sluga, a ona moli Clemencitu, ugasi svijeće, zar ne vidiš da mi smeta očima, a ja, Clemencita, sanjam o potresu koji nas zauvijek odbacuje sve do mora, rušeći pred sobom stijene kao od šale. Mulatkinja miluje prosijedu glavu svoje ostarjele djevojčice govoreći joj, jadna gazdarice, ne znam kamo želiš putovati, ali nikada se nećeš vratiti u svoju zemlju, ne vjeruješ valjda da bi tvoj muž sa svojom novom ženom i vašim sinom želio da budeš blizu njega u Parizu, a ona na to kaže kako to nije ni važno, samo ako uspije odjenuti plesnu haljinu i vidjeti se u zrcalu, jer je sigurna da će ga tada ponovno osvojiti kao prije toliko godina na plesovima u La Guairi. A kako je jako voli, dadilja mulatkinja ne usuđuje se reći da nikakve bijele haljine nema u škrinjama koje joj je njezin okrutni, bolesni fićfirić muž dopustio da ih ponese sa sobom. Ali to što u kući nema zrcala, to je Clemencitina odluka kako bi se njezina gospodarica uvijek osjećala djevojkom i kako nikada ne bi pomislila da je ostarjela. Svira klavsen da priguši plačljiv zvižduk tukana u travi. - Onda, shvaćaš li, dijete moje, morala sam štedjeti i založiti dvije ili tri stvari kako bih u luci kupila svilu i muslin i tvojoj jadnoj mamici sašila bijelu plesnu haljinu koja joj možda neće poslužiti ničemu drugom nego da je u njoj pokopaju, razumiješ, dijete moje? Kad je druga gospođa Heredia doznala da prastara dadilja mulatkinja pripovijeda te stvari Victoru, zatražila je da joj dadu otkaz i pošalju je daleko, natrag u prosjačke ulice Puerto Cabella, ali okrutni, bolesni lakomisleni gospodin ju je ismijao govoreći kako se nitko, pa čak ni ona tako otmjena, ponajmanje ona tako ugledna i glupava, ne može usporediti s ljepotom francuske gospodične kad je stigla u La Guairu na ples tek proglašenog predsjednika, Osloboditelja Simona Bolivara, koji ju je zasuo cvijećem i udvaranjem potaknuvši njegovu ljubav i ambiciju. 95

- I otada nisi stao, Francisco Luis, ali ja ne znam što je veće, tvoja ambicija ili sljepilo. Zbog ambicije si se oženio Francuskinjom bez prebijene pare vjerujući daje bogata nasljednica; a onda si siromaštvo pretvorio u vrlinu, a idući za stopama svoga omraženog svekra ponovio si njegov život i poput njega obogatio se u sjeni republikanske neovisnosti. Sad si ponovno na rubu propasti, naivčina, ulizica, na koljenima pred bratom trećega Bonaparte, upleten u financijske pustolovine vojvode Mornyja koji spletkari s bankarom Jeckerom i njegovim obveznicama u Meksiku. A pogledaj samo što je Juarez odlučio: te je obveznice izdala konzervativna vlada, a sada ne vrijede, upravo sam pročitala u La Gazette de France, ni svilene vrpce kojom bi ih povezao. Sto ćeš sada učiniti, Francisco Luis? Kako ćeš izdržavati mene i sina u sjaju i raskoši dvora Napoleona i Eugenije bez obzira koliko ovaj bio legitiman? Kako ćeš gospodinu VVinterhalteru platiti sliku za koju sam te zamolila da mi je naslika? Dobro je što njegov sin misli kako je sin gospodične, a ne te poštovane, ali glupave i afektirane provincijske legitimistkinje, koja se prejela zašećerenih torti iz svoga rodnoga Limousina; sve će to pomoći sadašnjoj gospodi Heredia da shvati koliko je nesiguran položaj svake žene koja je postala, ili prestala biti, predmetom hira jednog pravog gospodina kakav je Francisco Luis de Heredia, odrastao na američkim veleposjedima i rudarskom porezu, potomak patrijarha, sudaca i tamničara s ravnica Apure, lica iskrzana ospicama i blijeda poput vražjeg rukavca duboko u staroj prašumi u Hibuerasu, gdje je mnogi andaluški konkvistador ostavio svoju dušu i nokte. - Ne vrijedi truda - napomenula je Clemencita svojoj djevojčici -jer nijedan pravi gospodin ne hoda okolo izvikujući na sav glas tko je i što je. - Nema veze, dadiljo. Volim ga. Želim da mi se vrati. Ja sam njegova prekrasna gospodična, tako me zove. - Branly, jeste li dobro? - Gledaj, dušo, haljina koju si željela. Sine moj, tvoja je mama mnogo propatila. Moja nova gospođo, otići ću kad budete željeli jer vaš muž ne može živjeti bez grižnje savjesti, a to sam ja. Gospodaru, vi ste vrag i nemam u vas ni trunčice povjerenja. Sto sve niste napravili vi Heredije da slomite i ponizite moju gazdaricu koja me toliko voljela kad sam završila kao prosjakinja na strmim ulicama La Guaire s rasutim ljuskama papaje i gorućim kamenjem? Ali ona zna više od vas, neka Vaša Milost bude u to uvjerena. Poznaje tajnu stvari. Primjerice, kako je samo iskoristila to što se više nije gledala u zrcalo da bi otišla i dalje nego što sam mislila, pokušavajući je navesti da zaboravi kako je ovdje, u ovom zaselku na brežuljku iznad mora, onako osamljena jako ostarjela, pa se vratila u vrijeme svoga djetinjstva kad nisu postojala zrcala govoreći mi, "Clemencita, izađi sa mnom u park jer je danas sunčano, a ja imam dragog prijatelja u parku Monsiii ili Monzén", ne znam dobro francuski, dječače Victore, ali ona mi je opisivala taj prekrasni park prepun vjetrenjača i mljekarskih farmi i izvora vode, prava krasota, a to je i tvoj tata govorio mami kad ju je volio, prije nego što ju je izvrgnuo svim mogućim i nemogućim poniženjima. Vjerujem da su je tada spasile uspomene na dječje igre u parku Monzon ili Monsiu u Parizu i na prijatelja s kojim se igrala jer je ovaj, govorila bi sjedeći ovdje na balkonu iznad krovova i nepokretnog mora La Guaire, moj prijatelj koji nikada neće ostarjeti dok me se sjeća i dok ga se ja sjećam. Nikada neće ostarjeti ako sanja o meni, Clemencita, kao što ni ja neću ostarjeti. - Što vam je, gospodine grofe? Pomislite kako je to samo slika, a ne stvarna žena koja vas se sjeća i ovdje iščekuje kako su rekli dječaci. Jeste li ugledali sablast? Što vi, bez obzira na vaše godine, znate o tome što je pravo sjećanje? Doživite sto godina i vidjet ćete kako se i dalje ne sjećate devedeset posto svojih uspomena. Onoga što se dogodilo u najdubljem zdencu prošlosti. Slažete li se, grofe? Reći ću vam još nešto: sjećanje je poput sante leda; vidite samo mali dio. Sjećate se trojice lešinara koji su posvuda pratili francuskog trgovca? Ne ispuštajte ih iz vida. Sada lete iznad Dvorca Morro u Havani gdje je Francisco Luis, upropašten nakon pustolovine s meksičkim obveznicama, potražio utočište među španjolskim kmetovima koji će, kad se pretvore u buntovne Kubance, mome ocu, koji je sada morao izdržavati svoju drugu suprugu i mene u blagostanju i kultu privida Drugog Carstva, ispostaviti račun za njegova zlodjela krijumčarenja, ropstva i prostitucije. Kažem to u korist staroga. Sve se urotilo da ga 96

gurne u siromaštvo, ali on se nije dao, a zlopamćenje ga je samo još više razdraživalo. Za sve je kriva Francuzova prijevara i njegova prokleta kći gospodična. Ali još se nije rodio onaj tko bi skršio Francisca Lui-sa de Herediju jer je on gospodin, pravi gospodin u zemlji glupih crnaca i lijenih Indijanaca. Što može prokrijumčariti u doba Napoleonova nećaka, a da to njegov svekar već nije učinio u Napoleonovo doba? Zastarjelo oružje za meksičku republiku i krijumčarenu robu i poklone za taj dar iz vedra neba, francusku invaziju s vojskom pristiglom iz svih krajeva carske Europe, francuskim bataljonima, valonskim regimentama, češkim orkestrima, austrijskim husarima i mađarskim kuharima, tršćanskim profesorima plesa i poljskim sitnim plemstvom koje još uvijek miriši na krave, šunku i keramičke peći, pruskim tajnicima kaligrafima i plemićima čistačima koji su tko zna kako pobjegli od petrogradske hladnoće, svi oni stižu žedni, gladni, puni zanosa, primitivno erotični i raspušteni u zemlje u kojima stoluje zlatno doba i plemeniti divljak na spomen kojih se stari kontinent uljuljkivao u san tijekom jednog stoljeća, na prostranu plažu Veracruza s tri lešinara koji nadlijeću utvrdu i zatvor u San Juan de Ulúi. - Kako se ne bi ponovno osvetio, gospodine Francuzu, slušajte me dobro jer govorim kroz vaše usne, pomislite samo kako se taj nesretnik ne bijednom zauvijek osvetio mojoj staroj, ostarjeloj djevojčici, istjeravši je iz njezina golubinjaka u kojem je živjela bez zrcala pokraj nevidljiva ogledala mora La Guaire, kako je sada kad je stara ne bi iskoristio i ponizio, kad ju je jednom, dok je još bila mlada, već bio prodao i ponizio sve dok joj nije uništio mladost i ljepotu, natjeravši je sada da pode s njim sve do Veracruza, a da ona uopće nije znala što je čeka, prepustivši je tamo toj pijanoj, podrugljivoj, okrutnoj, istrošenoj vojsci, koja se zatekla daleko od domovine. Ah, Clemencita, rekao mi je Francisco Luis, dobro si se sjetila sašiti gospodični novu plesnu haljinu. Ona će upravo to raditi, plesat će po stranim bordelima u koje zalaze Indijanci i Flamanci, seljaci bijelih ogrtača i husari vezenih prsluka, Mađari visokih jagodica i Guadalajarci tužna pogleda, na mjestima gdje je nakon napoleonske invazije u Meksiko cvjetala prostitucija, gospodine grofe, sve od Guadalajare preko Saline Cruz do Tuxpana i Alvarada, gdje su vojnici na sve strane sijali djecu svijetlih očiju i tamne puti, djecu koja bi se, da su ih očevi priznali, zvala Dubois i Herzfeld i Nagy i Ballestrini, ali su ponijeli prezimena svojih majki, Perez i Leon i Gomez i Ramirez, kako biste se svega toga prisjetili, gospodine grofe, nitko nema tako dugo pamćenje? - Ah, jadna moja stara djevojčica, kako su je samo okrutno predstavili, uđite, s nama je vojvotkinja od Lanchea15, ona ista o kojoj ste čitali kao mladići, ovdje je s nama, tko je vidio ili dodirnuo u svojoj domovini pravu pravcatu Vojvotkinju s velikim V, nemojte gledati kako je stara, gospodine kapetane, otmjenost nema godina, ali ako želite iskoristiti poodmakle godine Vojvotkinje, dopustite da vam nešto prišapnem, a vi se onda sami uvjerite svojim vlastitim očima i opipajte svojom vlastitom rukom, otvorite joj usta, tako, prođite prstom po desnima Vojvotkinje, što vam se čini, nema nijednog zuba, pogledajte, tek pokoja bjelokosna pločica da juha bude slađa, kao što i juha od graha bolje prija s češnjakom, gospodine kapetane, vidite li, to vam nijedna djevojka ne bi mogla napraviti, zar ne, gospodine kapetane, što mislite? - Oh, Bože, gospodine kapetane, jeste li dobro?! - Ah, jadna moja djevojčica, moja gazdarica pretvorena u princezu rugla, daleko od golubinjaka u La Guairi. Jedne sam je noći pronašla mrtvu, odjevenu u bijelu haljinu s kratkim bolerom i širokom ešarpom, pokraj zrcala u bordelu u koji ju je doveo njezin užasni tiranin Francisco Luis de Heredia da bi iz nje izvukao i posljednji novčić. Nije ju poštedio ni poruge. Pogledajte što su pronašli u šaci: pola zlatnika. Njezin posljednji honorar, ali čak je i on polovičan. Neki joj se oficir narugao plativši joj s pola kovanice. - Moj je otac nije poštedio ni poruge, gospodine grofe. Moja je majka umrla u bordelu u Cuernavaci gdje je car Maksimilijan držao svoju palaču užitaka, prepunu leptira i pauna. Ali tko zna gdje joj je grob jer je biskupija zabranila da se lake žene pokapaju u svetoj zemlji. Tko zna u koju su je jarugu bacili. Ali on joj se i tada narugao ob-javivši u lokalnim novinama osmrtnicu s viješću o tužnom silasku u svijet mrtvih gospode Vojvotkinje od Langeaisa. Kaže 15

Aluzija na Balzacov roman "Vojvotkinja od Langeaisa".

97

da se čitav francuski dvor u Meksiku grohotom smijao grotesknoj šali. - Ali vi ste mi, Heredia, u početku rekli da će se vaša majka naposljetku svima narugati; ne razumijem... - Ne mislite da ste vi na redu? - Možda. - Znate li kako su se zvali oficiri utaboreni u Cuernavaci koji su pohrlili u Heredijin bordel kod jaruge Acapaltzingo u noći 12. kolovoza 1864. godine da proslave sedamdeseti rođendan Vojvotkinje od Langeaisa? - Ne, naravno da ne znam. Heredia, nemojte se sada vi meni rugati. - U redu. Čini vam se da je to što smo imenjaci velika podudarnost? - Ne, to je samo jednostavan spoj slučaja i onomastičke aritmetike. - Spoj. Da. Upravo tako. Branly kimnu glavom ponovno zauzevši svoje racionalno držanje koje je odlučio zadržati u ophođenju prema francuskom Herediji. - Dopustite da izrazim svoje sumnje o svemu onome što sam noćas ovdje čuo. Heredia neuljudno slegnu ramenima. - Ne ulijevam vam povjerenje, zar ne? - Ne. Oprostite na iskrenosti. Vjerujem da mi onim što govorite pokušavate skrenuti pozornost s nečega drugoga što mi, pretpostavljam, pokušavate prikriti. - Pretpostavljajte koliko hoćete, gospodine grofe. Ali ništa neće spriječiti da se ono što je jednom bilo zajedno, ponovno spoji. Branly pokuša pogledati van, ali na šumu i parkove Clos des Renardsa pala je gusta tamna noć; shvati da satima sluša glasove promatrajući ništavilo noći. Naslikan prizor jadne žene poznate pod imenom "Vojvotkinja od Lanchea" uspio je skriti mrak umjesto ruku kojima je pokrivala lice. Heredia ispusti usklik lažnog iznenađenja ispričavši se zbog svega: mrak, poodmakli sat, bdijenje, brbljava opsjednutost obiteljskim pričama niti zanimaju niti se tiču gospodina grofa čija plemenita obitelj stoljećima nema nikakva dodira s tom ružnom stvarnošću, zar ne? Možda prije devet stoljeća ili prije tisuću godina i jest, ali samo prije jednog stoljeća, kako bi joj to moglo biti blisko? Nikakav predak gospodina grofa Branlyja nije se zatekao u bordelu Francisca Luisa de Heredije jedne noći mjeseca kolovoza 1864. godine niti je bio na pogrebu francuske gospodične u jaruzi Acapaltzingo, na kojem je Clemencita na lošem francuskom otpjevala kao pogrebni responzorij neki madrigal koji je gospodična obožavala uvijek ga svirajući na klavsenu, elo ete sibele16, Heredia se nasmija, tako je na svom lošem francuskom pjevala Clemencita pretvarajući madrigal u crnački ples. Dok je tako smijući se govorio, Heredia je lažno uslužnim pokretom upalio svijeće na srebrnom svijećnjaku povevši svoga gosta natrag u sobu. - Slijedite me, gospodine grofe. - Oprostite? - Nešto ste htjeli reći. - Zapravo, jučer kad mi je Victor donio jelo, zapitao sam se ne ponižavate li vi njega, Heredia, na isti način kao što je Francisco Luis mučio svoju suprugu. - Oh, gospodine grofe. Dječak ne služi mene, nego vas. Branly se pokušao nasmiješiti. - Vaš otac nikada nije smislio tako dobar izgovor. Nedostajao mu je, možda, netko treći tko bi donio nepristranu presudu. - Nije li vam čudno što je upravo nju odabrao za moju majku, neočekivano je upitao Heredia. - Ne - oklijevao je s odgovorom Branly. - Već ste mi rekli da je, prema vašem mišljenju, slobodan samo onaj tko se rodi bez oca i majke. Možda bi srednje rješenje bilo odabrati svoje roditelje. - Vi ste, gospodine grofe, uistinu pravi Francuz, racionalno senzualan, nasmijao se Heredia. Ali ne i prosječan, zamalo je zaustio moj prijatelj odjednom se prisjetivši razgovora koji je 16

"bilo jetoko lipo".

98

vodio s Hugom Heredijom onoga dana kad ga je prepoznao na promatračnici Xochicalca dok je gledao duboke provalije. Victor im je potrčao ususret sa svojim otkrićem; Branly ga je zadržao štapom, spriječivši da ne padne u ponor dubok pedeset metara. - Uman Francuz, zacijelo senzualan, ali nikako ne i prosječan. - Senzualnost je još jedan oblik nasilja. - Sasvim suprotno. Prisjetio se razgovora, ali se suzdržao ponoviti ga. Umoran, polagano slijedi svojega domaćina oslanjajući se na štap, zabavljen razmišljanjem nije li lažna Vojvotkinja od Langeaisa iz te tople barokne priče obitelji Heredia pobjegla i iz njegova sna. XV Ipak, vratila mu se na vrijeme. Ali ovaj put došla je prepuna boja, naslućenih uspomena, znakova i zaborava još dubljih od onih iz prvotnog misterija: tada nije bila dio priče, a sada, nastavlja Branly, upravo je priča čini snažnijom, ali i manje zbiljskom. Međutim, nadiranje njegova starog sna o ženi, nanesenoj konotativnom blatnom plimom ratova i strasti, osveta i pobuna, trgovine oružjem i ljudima na zajednički prag rođenja i smrti, ako je i činilo irealnom tu ženu, koja sada, osim toga, nosi i lažna imena, izazivalo je u Branlyju osjećaj da upravo Heredijama može zahvaliti što je nestalo rutine, a s njom i popratnog osjećaja nužno beskorisnog vremena. Te su ga misli salijetale kad je otišao na počinak te noći, primoran da prati noćni ritam svoga domaćina, osjećajući se poraženim onako udaljen od dnevnog svjetla i razgovora koje je slušao od dječaka na terasi. U svakom slučaju, starci ne trebaju puno sna, a oni koji dugo spavaju pomalo su smiješni, priča mi sada, pogledavajući na svoj stari sat koji čuva u džepu sakoa na elegantnom zlatnom lancu. - Pet je sati. Branly me pita želim li da nastavi priču ili da odemo na plivanje u klupski bazen, nakon čega možemo, ako se slažem, zajedno večerati (smije se ispričavajući se kao da mi nameće ljubaznu obvezu), ali ne u Laurentu iz njegove mladosti, to je nemoguće, restoran je odavna zatvoren, nego možda u Vert Galantu na Quai des Orfevres: i taj restoran drže njegovi prijatelji. Želim li da rezervira stol za devet uvečer, pita me. Razmišljam na trenutak o nehotičnom povezivanju različitih vremena koje otkrivaju njegove riječi. Zna da je jedan restoran otvoren, a drugi nije, ali ne obeshrabruje ga to što više nema vlasnika restorana u koji je zalazio 1914. godine i govori o njima jednako kao i o vlasnicima koje još uvijek ponekad posjećuje. Sada mogu priznati da mi se u tom trenutku činila mnogo dražom ona druga mogućnost, ali me neki neobuzdani poriv duha tjerao da kažem: - Ne, Branly, ne želim prekidati vašu priču. Ne usuđujem mu se priznati kako me počinje opsjedati neki užasni osjećaj nedovršenosti; bojim se da bi duga stanka mogla zapečatiti nedovršenu prirodu različitih priča koje kao da se spajaju u jedinstvenu pripovijest moga prijatelja. On pristaje na moj prijedlog i dodaje kako je istinski misterij te noći provedene u društvu francuskoga Victora Heredije doživio kad je vrativši se u svoju sobu utonuo u dubok san, tako dubok da mu se sve ono što se dogodilo prije činilo dijelom tog sna: penjanje na tavan u Closu, susret s muškarcem bijelog pogleda i kose, otkriće slike žene koja skriva lice rukama, priče o Franciscu Luisu i dadilji Clemenciti. Ali, dodaje, ono što je bilo neobično u tom snu, u kojem kao da roni ne osjećajući pijesak pod nogama, jest to što je osjećao kako mu glava pliva u nekoj vrsti strašne, neželjene lucidnosti, osvijetljene samo mjesečinom; ugušen snom, detaljno je isplanirao kako će sljedećeg dana napustiti posjed gospodina Heredije; nazvat će Etiennea, zašto nije odvezao citroen, nazvat će Huga Herediju, kako to da se uopće nije zabrinuo za svoga sina, do ručka će zajedno s mladim Victorom biti ponovno u svojoj kući u Aveniji Saxe, jesu li španjolske sluge, Josć i Florencio, uspjeli sve staviti pod kontrolu. - Ne znam jesam li Vam uspio dočarati. Ono što je bilo fantastično u mom snu bile su te svakodnevne opservacije; racionalnost sna sastojala se u njegovu fantastičnom, iznenadnom i neospornom poistovjećivanju s ukupnom realnošću svijeta. Zamislite što mi je palo na pamet 99

slijedeći logiku. Iako utonuo u dubok san, osjećao sam se kao da ne mogu zaspati zabavljajući se brojanjem Francuza rođenih u his-panskom novom svijetu, kao da brojim ovce. Pripovijeda kako su preko ograde njegove mašte preskočili, poput likova iz kakva transatlantskog baleta, Paul Lafargue kojega je neki uragan iz njegova rodnog Santiaga de Cube donio u London u kojem je oteo jednu Marxovu kćer, a zatim se poput beskrajnog vihora obrušio na ostatke Komune nastavljajući sijati socijalističke oluje u Španjolskoj, Portugalu i Francuskoj; Reynaldo Hahn koji je iz Caracasa donio svoje sive pjesme i duge prste uljuljkujući u san Sarah Bernhardt i Marcela Prousta; Jules Laforgue koji nije želio da njegovo tijelo u Montevideu stari “duže od ruža" pa je došao u Francusku da svoju "tužnu i gladnu mladost" provedenu kraj Rio de la Plate što prije privede univerzalnoj iluziji koja se zove smrt kraj Seine; a zašto je emigrirao, i opet iz Urugvaja, Isidore Ducasse, i to samo zato da bi umro na operacijskom stolu, između kišobrana i šivaćeg stroja u bijednim pariškim bolnicama kad već u Montevideu nije uspio ugledati svoje zlo svitanja: voda Rio de la Plate vjerojatno je izjutra prepuna napuhanih mješina, koža žrtvovanih goveda, osakaćenih muškaraca, djece zaboravljene među balama vune i ovčjim vimenima? Slušam Branlyja kako priča o mojim izgubljenim gradovima i zauvijek isključujem iz njegove priče tog čudovišnog dvojnika grofa Laut-reamonta, njegovu grabežljivu zvijer koja piše pjesme ticalima okrvavljenima tintom: “c'est un cauchemar qui tient ma plume"17; nehotično uzdišem kad moj prijatelj prepušta prostor svoga sna drugom Francuzu iz Montevidea, lucidnom i veličanstvenom Julesu Superviellu koji je s razlogom emigrirao: tamo, usred tolike pampe, njegovo bi čelo zauvijek ostalo golo, poput "velikog praznog trga između dviju vojski"; iza njega u moju maštu uskače Jose-Maria de Heredia, Francuz iz Havane, tužni konkvistador koji se u stari svijet vraća umoran natovaren bijedom svojih trofeja, rascvjetanom zvijeri i živahnom florom, suncem pod morem i drhtajima zlata: pijan od "junačkog i brutalnog sna", sna o novom kontinentu, noćne more o starom kontinentu. - Shvaćate, prijatelju moj? Vi, koji ste također iz tih krajeva, morate me razumjeti kad vam kažem daje Novi Svijet pružio zadnju priliku europskom univerzalizmu; ali je postao i njegov grob. Nikada se više nije moglo biti univerzalnim nakon stoljeća otkrića i osvajanja. Novi Svijet ispao je suviše prostran, drukčijih mjerila. Tamo nitko nije mogao naslikati, kao što je Holbein mlađi naslikao ovdje, tu točnu mjeru ljudskog univerzuma kakvi su portreti Thomasa Morusa i Erazma. U Novom Svijetu pretvorili smo se u Heredije: malaksale kreolce. Mogu vam još reći i to da bespoštedno Maldororovo pero oštro kritizira u svojoj poemi stradanje toliko mnogo nevinih. Neuobičajeno me oštro i pomalo zlokobno pogleda, što mu je podarilo pomalo komičan izgled starog rimskog senatora koji kuje zavjere u Dioklecijanovim termama. Uplašio me taj njegov pogled jer uvijek kad Branly zauzme pomalo nedostižan stav, moram se suzdržavati da ne prasnem u smijeh sve dok naposljetku sam ne ispadnem smiješan. Iznenada stiša glas. Prestadoh se potiho smijati kad je svoju ruku položio na moju podlakticu, a mene obuze strah da će mi sada moj neobični prijatelj pružiti objašnjenje za svoje riječi, osjećaje, uspomene i predosjećaje. - Slušajte me dobro. Ovu su mi priču ispričali one noći na tavanu razni glasovi, Heredijin glas i glas njegova glupog i okrutnog oca, Francisca Luisa i njegove ne manje glupe, iako dobronamjerne, druge žene; glas dadilje Clemencite i mademoiselle Lange. Ali nisu mi kazivali svoju vlastitu priču jer njihova priča govori o drugome Herediji. Mladiću. Dječaku Victoru Herediji. Eto, to su mi zapravo ispripovijedali. Moje iznenađenje kad sam čuo što mi Branly kazuje, može se, vjerujem, usporediti, samo s osjećajem moje vlastite inferiornosti dok sam ga slušao kako ponavlja priču o Heredijama na Karibima, koju sam doživio istodobno kao kaznu i kao nagradu za moju pretjeranu samouvjerenost kad sam svom prijatelju rekao kako shvaćam, možda i bolje od njega, pravu priču o dvojici dječaka iz Parka Monceau. Bio sam sada spreman, dok smo obojica sjedili u polumraku klupskog restorana, prihvatiti "Vojvotkinju od Langeaisa" kao dio prizora iz Parka Monceau; ali ne mogu na leđa mladoga Meksikanca Victora Heredije svaliti svu bijedu i poniženje Heredija u La Guairi. Mislim da je 17

"to noćna je mora koja zaokuplja mi pero".

100

francuski Victor Heredia dječak iz Avenije Velazquez. Ali danas je to dječak koji se zove André. A meksički Victor Andréov je zatvorenik. - Pretjerujete, Branly - usudio sam se primijetiti s laganim prizvukom nervoznog čuđenja koje se naposljetku pretvorilo u savijanje, a onda i idiotsko odmotavanje upotrebljena ubrusa na stolu. Pogledao me s izrazom koji je istodobno odavao odobravanje i molbu; vidjevši da se slaže sa mnom shvatio sam, da me, kao i njega, neprimjetno počela svladavati neumjerenost antilskog svijeta; a molba koju sam prepoznao u njegovu pogledu pozivala me da našem razgovoru pokušam vratiti početni ton, svećenički i racionalan, tipičan za konverzaciju na francuskom, pored još važnije uglađenosti. Ah, uzviknuh, još u XVI. stoljeću Erazmo je napisao kako Francuzi vjeruju da su upravo oni čuvari uglađena ponašanja. Pa neću valjda ja sada proturječiti roterdamskom mudracu. Branly me podsjeti da u istom odjeljku Erazmo optužuje Nijemce kako se hvališu svojim poznavanjem magije. U svakom slučaju, morao je primijetiti kako izrijekom prihvaćam njegov kult politesse iako se u sebi od njega distanciram. Ipak, uglađeno ponašanje ne treba povezivati s nacionalnim karakterom, dodaje, kao što to čini Erazmo, ili kao što Lope de Vega uzdiže vrline Lombardana. Oni su od uglađenosti naprosto stvorili osobnu religiju. U svakom slučaju, uzdahnu, uzimajući u obzir povijesnu sudbinu Francuske i Njemačke, nije li bolje slijediti modu francuske nacije. Pomišljam kako to i nije tako lagan pothvat; opet, inteligentan pogled moga prijatelja daje mi do znanja, da nas je priča o Heredijama obojicu zarazila. Govorili smo kao kolonizatori; ponašali se poput "malaksalih kreolaca". - Pričali smo o Supervielleu - primjećuje Branly kao da želi izići iz začaranog kruga. Sjećate li se njegove prekrasne poeme Susjedna soba - pita me znatiželjno naherivši glavu. - Samo zato što ste je spomenuli na početku našega razgovora - uzvraćam nastojeći odbaciti primjedbe koje obojicu dovode u duševno stanje koje mi se ne sviđa. - Jedna je od mojih omiljenih poema - dodaje Branly zaklopivši oči i spojivši ruke ispod podbratka u položaj molitve koja je istodobno prisjećanje. - Sjećam je se jer sam se prisilio da ih sve sanjam, i Laut-reamonta i Herediju i Superviellea, vjerujući da to činim svjesno, a, vidite, ja sam zapravo samo predvidio djelomično rješenje zagonetke jer je Superviellova poema, koju sam počeo ponavljati u snovima, Tournez le dos d cet homme, mais restez aupres de lui18, bila pripremljena, prethodila mi je da bih u Clos des Renardsu mogao spojiti raštrkane dijelove svojih snova, i da bi me naposljetku privela k istini. Moj prijatelj započe polagano recitirati poemu. Pomišljam, s osmijehom, kako je to poema francuskog Urugvajca i kako Branly, prisjećajući se nje, pokazuje veliki dar odabira, sinteze i posvećenja koji si Francuska već stoljećima prisvaja. Zahvaljujući Supervielleu možemo se dovoljno udaljiti od tropske malaksalosti u kojoj je ono uzvišeno uvijek na samom rubu smiješnoga, a osjećaj okrutne krivnje otkriva se suviše surovo, bez samilosnih koprena koje mi Europljani znamo spremno prebaciti preko svojih povijesnih zlodjela nastojeći biti bližima francuskom ukusu i duhu razuma, koji su oboje isključivi i zahtjevni, ali pritom ne gubeći iz vida maštovitost, odmak, razotkrivajući ludilo, široke i puste zemlje novoga kontinenta. Laissez-le seul sur son lit, Le temps le borde et le veille, En vue de ces hauts rochers Oil gemit, toujours cache, Le coeur des nuits sans sommeil...19 Želim se prisjetiti stihova, preduhitriti strofe koje Branly ponavlja u mraku, poput molitve koja je u isti mah sjećanje; ali još moćniji od poeme je glas nalik žamoru kakav se može čuti 18 19

"Okrenite leđa tom čovjeku, ali ostanite uz njega". "Pustite ga da na postelji leži sam, Vrijeme ga pokriva i bdije nad njim, S pogledom na visoke stijene tek Tamo gdje jeca, skriveno zauvijek, Srce u noćima svim tim besanim..."

101

iz samog središta morskoga puža: u njemu nema ničega, a opet čitav ocean uhvaćen je u nevidljivu mrmorenju. Isprva samo pomišljam, a zatim sam siguran, da Branly ima na umu iste riječi kojih se i ja sjećam, kao što i meni padaju na pamet riječi iz Supervielleove poeme trenutak prije nego što ih on izgovori. To jedino mogu biti riječi, pomišljam tada, iz posljednjeg sna koji je usnuo u Clos des Renardsu. Neobično: sve je to prije izgovorio pjesnik ili njegov čitatelj, moj prijatelj Branly. XVI Osjećam kako se neka sjena spušta u moje grlo i zaposjeda ga. A još više osjećam kako mi prijeti neko nemilosrdno neprijateljstvo. Ali unatoč tomu, ne želim napustiti ovog dječaka koji me gleda iza brušenih stakala. Ne odlazim, iako mu okrećem leđa. Ne znam da li nejasna okrutnost koju osjećam u svojem pogledu potječe od mene, ili je ona odraz njegove svireposti i baroknih priča koje su na pomičnom oltaru od zlatnih listića i mjesečeve vlage podigle spomenik strasti i osveti. Stojim bez riječi leđima okrenut dječaku koji me gleda. Žena hoda šetalištem Parka Monceau beskonačno promjenjivog krajolika; dječak nas promatra s prozora kuće u Aveniji Velazquez. Ne znam koliko je sati. Vidim oboje, dječaka i ženu i znam da i jedno i drugo teško razlikuju dan od noći. Želio bih im reći da se ne brinu; ono što vide, ne vide oni, nego netko sa sposobnošću da gleda brzinom koja, hvala Bogu, ne pripada ljudima, jer bismo u tom slučaju svi bez iznimke bili osuđeni na rastanak tek što smo se upoznali. Ali rođenje i smrt ne doživljavamo kao istovremene. Žena ne razumije jer me više ne promatra; gleda dječaka na prozoru i kaže mu neka ne čezne toliko da prepozna najveće dubine uznemirena srca bez dna kao što je njezino. Žena govori dječaku kao da ja tamo i ne stojim između njih. Ali kad ona prođe kraj mene, mogu osjetiti miris kože i sandalovine; pružam ruke moleći za pomoć, ali ona se povlači okrećući mi leđa, pokazujući porub od bijelog satena svoje plesne haljine s bolerom, poderane rese ešarpe svezane ispod dekoltiranih grudi i naglašenih lopatica, frizure počešljane u toranj koji samo što se ne sruši u hrpu starog pamučnog šećera. Zadržavam je rukom i kažem joj da mi je sad jasno, ne smijemo se brinuti, brzo vrijeme u kojem su rođenje i smrt istovremeni nije naše vrijeme. Nama pripada slatko i sporo vrijeme muškaraca i žena koji se vole na ovome svijetu i koje ne zahtijeva da se ljubavnici rastanu tek što su se upoznali. Ali žena me gleda bez razumijevanja, gotovo da me i ne sluša, a mrštenje njezina lica otkriva da me ne razumije. Svilene papuče s rupicama stružu po podu poput bijelih miševa i žena nestaje iza željezne ograde kuće u Aveniji Velazquez. Ja i dalje u Parku Monceau čekam da se vrati, ali ona je već u kući. Tamo uspavljuje dječaka kao stoje mulatkinja uspavljivala nju, štiti ga i ne dopušta da mu se itko približi, a još manje nametljivac poput mene, koji više nisam dječak, a ipak za sebe tražim pažnju i nježnost koju ona posvećuje dječaku s kojim se i sama kao djevojčica igrala u parku Monzon ili Monsiii prije no što je otišla ususret svojoj sudbini na strmim brežuljcima La Guaire i bučnim vrletima Cuernavace. Prinosi prst ustima i kaže nam da ostavimo dječaka u krevetu; vrijeme ga okružuje i bdije nad njim. Sreli su se. Izišli su iz grobova u trulim jarugama nasada manga i banane da bi se pronašli na visokim stjenovitim vidikovcima gdje uvijek skriveno jeca srce besanih noći. Neka nitko ne ulazi u ovu sobu, uzvikuje žena u staroj haljini iz Prvog Carstva; nitko neće izići iz ovog utočišta osim velikog psa koji je izgubio pamćenje i koji će vjerojatno tražiti po zemlji, ali i po moru čovjeka kojega je ostavio nepokretnog, među krutim i konačnim rukama nove majke i dadilje, koja se konačno srela sa sinom kojega nikada nije imala, ali koji je odabrao nju, zatvorenu zajedno s njim u sobi u kojoj su rođenje i smrt uvijek jednaki i u koju se nijedno zlo, nijedna ružnoća, nijedno poniženje, nijedna vulgarna potreba ne mogu kao nezvani gosti provući kroz neza-šivenu teksturu onoga što postoji samo trenutno i simultano: ljubavi, blizine, savršene svijesti da neće biti vremena između čina rođenja u ljubavi i čina ljubavi u smrti. Ja zauvijek čekam vani. Možda mi pas bez pamćenja donese konačnu vijest o trenutku kad se moje rođenje podudarilo s mojom smrti. Oboje osamljeni. Ona se neće vratiti. Osudila me na smrt jer nisam imao strpljenja da se prisjetim dječaka, 102

a za nju je to strašan propust. Zlodjelo. Sam sam u Parku Monceau. Oni su napokon zajedno. Napokon zajedno. XVII Otvara oči. Razmiče zavjese. Dan je. Budi se uvjeren da je čitavu proteklu noć sanjao. I njegov susret s Heredijom samo je san. Gleda prema simetričnom vrtu raseijepljenom tom prije uočenom skrivenom ranom, nalik rani od baruta. Citroen je i dalje tamo, pokraj česmine u koju je udario, na tepihu suhoga lišća. Mir sunčanog rujanskog jutra odgovara tišini vrta i šuma, kao i igri sunčevih zraka među lišćem koje proždire umiranje ljeta, a tišinu još samo prekida polagan i plačljiv, visok i dalek cvrkut ptice koju Branly prvi put čuje. No uzalud osluškuje ne bi li čuo uobičajene glasove dječaka. Ali škripa brzih koraka po šljunku prigušuje i ptičji cvrkut. Nagnuvši se kroz prozor, vidi svoje španjolske sluge, blijedog Josea, nalik kakvu Zurbaranovom liku, i jakog Florencia koji izgleda poput kakva umornog igrača pelote. Obojica žurno i zbunjeno koračaju s kovčezima u rukama. Branly ih smjesta prepoznaje; s tim je kovčezima mladi Victor Heredia stigao u kuću na Aveniji Saxe. Izgleda kao da Jose i Florencio na trenutak dvoje kojim li putem krenuti; Branly odbacuje posteljinu, hvata štap i hoda oslanjajući se na njega. Spušta se brzinom koja, pripovijeda mi, čini bezrazložnim strahove koji bi ga, s obzirom na njegove godine ili stanje u kojem se nalazi, sasvim opravdano mogli opsjedati. Silazi niz stube bosih nogu i hramljući, prolazi mračnim foyerom Clos des Renardsa, otvara staklena vrata i izlazi na terasu s kamenim lavovima točno u trenutku kad se sluge približavaju citroenu nesigurno hodajući među nakupinama šljunka i suhoga lišća; Branly ne oklijeva; priča mi kako su u tom trenutku spuznuli svi teški zastori koji su zamračivali odaju njegova srca, suviše dobro zna rasplet priče i spreman je, kao i na početku, drškom svoga štapa spriječiti mladog Victora od još jednog pada u provaliju bez dna starih uspomena koje traže novu dušu u koju bi mogle uliti svoj neobični otrov. Sluge otvaraju stražnja vrata automobila i na trenutak se čini da ponovno ne znaju što im je činiti; zatim Florencio, koji je snažniji, diže jedan od kovčega i predaje ga kroz vrata citroena, dok Jose kima glavom, a Branly napreduje dugim koracima, s tragovima kamenčića na stopalima, u strahu, iako vjerujući u mudrost svoga straha, što mora hodati po travi tog vrta uništenog strašnim ožiljkom koji je samo on uočio s prozora. Ugledavši ga kako se približava Jose i Florencio zbunjeno se pogledavaju; Branly opaža kako se pokušavaju što brže skriti, poput slugu iz komedije, daleko od snopa lišća koje moj prijatelj u svojoj žurbi ne može vidjeti kao što ne zna ni koji je razlog neuobičajenog Joseova bljedila ili uzbuđenog izraza lica njegova prijatelja. Stupa na lišće i otvara vrata. Zna kako izgleda unutrašnjost citroena; naposljetku, auto pripada njemu. Ali ta smrdljiva spilja, koja se tijekom tri dana i tri noći pretvorila u spremište gnjile trave, ustajale sparine i ostataka stvari samo je veličanstvena prijevara, užasna šala djece koja svojim dobro poznatim instinktom svrake traže tajna mjesta na kojima mogu skriti svoja blaga, i gdje se i sami mogu sakriti. Tada ih ugleda. Nevjerojatno glatko predpubertetsko tijelo Victora Heredije, maslinaste boje i tajanstvenoga mulatskog izgleda, leži na sjedalu s golim bjeloputim Andréom kojega krasi plava kovrčava kosa u oštrom kontrastu s Victorovom ravnom crnom kosom kojemu se pokušava približiti nježno uzdišući, otvorenih usta, bez ijedne dlačice na grudima poput Donatellova efeba, ali zato s dlakavom šumom na stopalima, nogama i trbuhu zapletenih malja poput ulančanih zmijolikih pauka. Branly želi zaklopiti oči; ali više od brutalnog prizora snošaja mladića, zasljepljuje ga sjaj predmeta; André ga drži u udubini šake ispružene iznad Victorove glave; a Victor svoj predmet vadi iz prevrnutog i ispražnjenog kovčega kraj sebe; ruke sa svijetlećim predmetima spajaju se i Branly mrmlja iz svoje stare promukle nutrine; baca se u kola na gola tijela različitih temperatura pokušavajući razdvojiti njihove ruke prije negoli sama tijela: dvije sjajne polovice, jedna u Andréovoj ruci, druga u Victorovoj, spojene su poput kakva metalnog predmeta stopljenog s drugim; spojene ruke čine se gorućom ogradom koja otapa i povezuje

103

metale. Branly dotiče stvar, isprva želi spriječiti da se spoje dvije polovice, a zatim da se raskine stopljeno. Ispušta krik opekavši prste na dodir te tvrde, hladne stvari, goruće poput novčića, leda i plamena i tečnog poput potoka koji je još nedavno bio čisti oblak. Goruću ruku prinosi usnama; drugom podiže štap i samo što se ne obruši na stražnji dio tijela čudovišnoga Andréa koji je u položaju mužjaka leđima okrenut Branlyju, ali se svejedno okreće smijući se i namigujući svijetlim očima. Tada, nastavlja svoju priču, samo uspijeva vidjeti žalosne oči mladoga Victora, beskonačnu molbu za suosjećanjem i razumijevanjem, užasnu nepopravljivu tugu, zahvalnost zbog rastanka nalik smrti, a osta zatečen svojom vlastitom samilošću. Čak ni kasnije nije znao je li u njemu pobudio suosjećanje taj jadni mladić koji je tamo ležao raširenih nogu ili je to bio drugi dječak kojemu nije pružio ruku prije mnogo godina kad mu je odskočila crvena gumena lopta ili je to možda djevojčica koja je tvrdila da su se na istim mjestima zajedno igrali, čega se on uopće ne sjeća. - Danas shvaćam, prijatelju moj, da je samilost koju sam osjetio prema Victoru Herediji bila upućena dvojici mojih izgubljenih prijatelja. Ali zapravo ga je, kako mi sada priznaje, užasnuo pogled koji mu je uputio mladi Victor Heredia, jer postoji nešto jače od ljubavi, mržnje ili želje, a to je ta jednostavna volja, kad se ništa ne posjeduje ili kad si ništa, da postojiš u ime drugoga. Branly pomišlja daje to ono stoje meksički dječak priopćio svojim pogledom toga jutra svom srdačnom francuskom domaćinu, preklinjući ga da ne prekida nešto što ne razumije jer dolazi izdaleka. Moj stari prijatelj zatvori tiho vrata citroena ponovivši samo riječi koje su mi poznate: - Bože moj, neka nikada ne odrastu; njihovu tajnu proglasit će naivnošću ili zlodjelom. Izrekao je te riječi kao što ih ponavlja i ovo popodne onom golemom ozbiljnošću kojoj je mjesto na prostoru smrti. Ili što je jedno te isto: u nedodirljivoj ljubavi. Na suhom lišću, nepokretan, Branly osjeća znoj na rukama, ljepljivu hladnoću, drhtaj klonulih mišića i plavkastu bol noktiju što je u drukčijim okolnostima prepoznao kao simptome smrti na jednoj ljubavnici i nekim prijateljima, svojoj drugoj ženi i na vojnicima na zapadnoj fronti. Oklijevao je i kaže da je zamalo pao na koljena koja odbijaju da ga drže uspravno. Nakon dalekog krika, koji prepoznaje kao glasanje one dugonoge i plačno umišljene ptice, uslijedio je ubrzan povratak Josea i Florencia. Pridržavaju ga za laktove, ispričavajući se i vičući na španjolskom: već su bili ovdje, na lišću, zato znaju kako se osjeća gospodin, neka se udalji s toga mjesta, idemo, Isuse, užasno je, ali treba odmah otići odavde. - Vodite me kući. - Kako zapovijedate, gospodine grofe, vani vas čeka taksi. - Ne, vodite me ovamo, u ovu kuću. - Molim vas, gospodine grofe, idite svojoj kući. - Ali ja sam tada, vidite, pomislio, kako u Clos des Renards nisam došao sam pa se neću ni sam vratiti u Aveniju Saxe gdje me Hugo Heredia očekuje u sobi u stilu Prvog Carstva s pogledom na vrt čiju simetriju jedva narušava uvijek zeleni morski bor, posađen u pijesku. - Poznajem vašu kuću, Branly. - Želim reći da me razmišljanje o sobi u kojoj je tamo odsjeo Hugo Heredia prisililo da razmišljam o sobi Victora Heredije u Clos de Renardsu. Nikada je nisam vidio. - A niste vidjeli ni sobu drugog mladića. - Njihova soba je citroen. Sluge ga uspravljaju na noge izvan ploha s lišćem. - Nikada nisam uznemiravao moga neodgojenoga domaćina danju, nikada ga nisam tražio da mi objasni ono što predstavlja nešto više od nezasluženog iznenađenja ili neuljudne ravnodušnosti. - Pođite ovamo, gospodine grofe. - Ne, krenut ću ovim putem. - Pokazao sam štapom najlogičniji put između dva kraja, ali taj je put formalno i najmanje prihvatljiv. Francuski vrt, savršen u svojoj simetriji, ispriječio se kao prepreka između mene, slugu i kuće.

104

Moj mi prijatelj kaže da ni u najtežim trenucima bitke na Aisneu nije morao donijeti tako brzu i tešku odluku. Sluge su željele poštivati taj simbolični prostor vrta i zaobići ga pošljunčanom stazom. - Naprotiv, ja sam odlučio da nešto, tada nisam znao što, a ni danas ne znam točno što, ovisi o tome hoću li prijeći vrt preko pukotine, skrivene, sjećate se, za one koji je izbliza gledaju i koja ga presijeca poput fosfornog životinjskog traga, uočljive samo s kata. Jose i Florencio ga puštaju, drhteći, ispričavaju se pokušavajući objasniti svoje propuste što Branly ne očekuje, jer ako nešto određuje moga starog prijatelja, sada sam toga još više svjestan dok ga slušam pokušavajući predvidjeti kako je završio njegov dan s Heredijama, to je da njegovu najdubljem ponosu ne trebaju riječi jer postoji kao tišina koja ne traži isprike ni objašnjenja. - Gospodine grofe, rekli ste nam da u svemu slušamo mladoga gospodina Herediju. Glasovi se sve slabije čuju; moj prijatelj hoda bos ranjenom stazom vrta gledajući oko sebe beskonačno promjenjiv krajolik svojih snova, kao da su mjesta koja je snivao u svojoj sobi kad se na njima pojavila žena koju je nekoć volio oduvijek ovdje, nadomak pogledu s njegova prozora. - Slušajte: u središtu uređenog vrta ugledao sam ponovno stečeni, kako tada shvatih, meni najdraži prostor, nezamjenjiv krajolik moga osjećajnog života, Park Monceau iz moga djetinjstva i u tom trenutku uvidjeh, bez obzira na to kako će sve ovo završiti i kakvo će značenje dobiti, kako to dugujem svom mladom meksičkom prijatelju, Victoru Herediji, ovo ponovno osvajanje omiljenog prostora, koji sam ipak zaboravio. Uvjereni smo da nam trenutak pripada. Prošlost nas obvezuje da shvatimo kako nijedno vrijeme nije istinito ako nije zajednički provedeno vrijeme. Ljubazno stišće moju podlakticu, što je neobično za tako uglađenog i odmjerenog čovjeka, koji nikada ne pretjeruje u osjećajima i sentimentalnostima, a njegova šutnja omogućuje mi da promucam da su, uistinu, sva mjesta koja smo prošli zapravo samo potraga za jednim mjestom koje već poznajemo i u kojem je smještena sva naša osjećajnost, naše cjelokupno sjećanje. - Da, da - prihvaća Branly - slažem se. To dugujem tom dječaku kojega zapravo i nisam smio upoznati jer se morao roditi kad sam ja već bio umro. Što se tome ispriječilo? Kad se rodio Victor Heredia, ja sam imao sedamdeset jednu godinu. Moj je otac umro s trideset godina. Branly ne gleda van; sjedi okrenut leđima prozoru koji gleda na trg, a promatra ga samo jedno lice, moje, koje se gubi u mraku. Možda zato tako govori; možda osjeća da zapravo govori sam sa sobom. Usuđujem se stoga upitati ga kao što se obično i pita o tim stvarima: - Da li biste više voljeli da nikada niste upoznali Heredije? - Ne, ja i nisam upoznao Heredije, nakon stanke uzvraća moj prijatelj. Upoznao sam samoga sebe, razumijete? Kaže to s nekom vrstom ljupke koncentracije koja me ganula jer znam da u sebi iskreno okuplja raspršenu ljubav koju je moj prijatelj zacijelo u stanju osjećati prema životu, ali i prema onima koji ga, živi ili mrtvi, s njim dijelimo. A taj osjećaj potječe iz jedne vizije: u središtu njegovanog vrta Clos des Renards, Branly je osjetio (možda ga iz svoga skrovišta promatraju dva dječaka, ili francuski Heredia) kako se ponovno vratio u Park Monceau; iza njega neka djevojka odjevena u bijelo hoda šetalištem, a ispred njega su tvrdoglavo zatvoreni prozori od brušena stakla kroz koja viri dječak lica prepuštena zaboravu. Kreće prema njemu, ostavljajući za sobom ženu, daje prednost dječaku, pomišlja kako, naposljetku, upravo njega treba više od bilo čega u životu, jer nikom nije pružio manje u životu, sada, sedamdeset jednu godinu nakon što ga je zaboravio; ovaj put neće ga razočarati, bez obzira na to tko je njegov izgubljeni prijatelj... Ide prema prostoru od zdrobljena šljunka ispred terase s lavovima. Monceau, zgrada na Aveniji Velazquez i njezini stanari isparili su i na njihovu mjestu postoji nešto što se nikada i nije pomaknulo odande, ne osobito ukusno izgrađeni manoir iz predgrađa, koji živi u limbu staromodne elegancije, jako kičast, masivan i s pomalo oguljenim žutim pročeljem. Prolazi kroz ulaz s konkavnim vijencem na kojem je i dalje natpis AD 1870, zatim kroz mračni foyer; 105

ulazi u još mračniju blagovaonicu presvučenu kordovanskom kožom, biblioteku u kojoj na policama umjesto knjiga stoje hrpe staroga papira, kuhinju s malo hrane, s mnogo lišća koje se namače u kotlovima od hladnog bakra s mirisom na kišnicu, sa starim telefonom i ne manje starim i škripavim dizalom. Na gornjem katu nalazi se samo tavan. Na međukatu, soba u kojoj je boravio ovih dana. Soba Heredije Starijeg vjerojatno je na istom katu. A može se nalaziti samo, pomišlja rekonstruirajući u mislima kat kuće koju sada prvi put cijelu obilazi, iza simetričnih kožnatih vrata koja su u hodniku smještena između sobe i dizala. Ponovno prolazi istim onim putem kojim je prošao i onoga jutra, koje mu se sada čini jako davnim, kada je prvi put potražio svoj doručak u dizalu pronađenom u stupu pokraj stubišta. Ručnim zglobovima kucka po vratima koja se nalaze na jednakoj udaljenosti. - Ta su vrata samo trompe l'oeil, prijatelju moj. Vrata su umjetno nacrtana na koži, poput kuća i ulica Teatra Olimpico kojega je Palladio sagradio u Vicenzi. Pokucavši pesnicom, iza kože ne otkrih nikakvu šupljinu, nego masivan zid od opeke. Besramna kuća, upravo to; pomislio sam tada, a uz to i obzidana kuća. Samo jedna vrata zazvoniše šuplje. To su vrata do stupa s ugrađenim dizalom. Branly ih otvori ugledavši svoga domaćina na dnu prostrane galerije bez ikakva pokućstva i ukrasa. X V I II Francuski Victor Heredia sav je odjeven u crno. Crne cipele, crne hlače, crn ogrtač i crna košulja. Jedino bijelo na njemu je svećenički ovratnik, bijel poput kose, kože i pogleda toga neugodnoga čovjeka koji stoji u uglu goleme bijele sobe, okrečene poput grobova koje Krist uspoređuje s farizejima. U suženom i zadovoljnom pogledu Victora Heredije, u njegovoj smiješnoj svećeničkoj odori, u položaju njegovih tupastih pohlepnih ruku zadjevenih u zapučke sakoa, bilo je nečega odbojnog stoje, zajedno s mrtvačkim sjajem te prostorije, mog prijatelja potaknulo na biblijske asocijacije koje nisu tako česte u njega, kao ni u latinskim kulturama koje vjeruju u Isusa samo zato jer ga je Rim prihvatio. U prostoriji nema prozora što samo još više pojačava sparinu, ali pravi razlog zagušljivosti zapravo su same Heredijine riječi dobrodošlice upućene Branlyju u kojima ponovno dolazi do izražaja njegova uobičajena vulgarnost, što ima, grofe, zaboravili ste papuče, u Vašim godinama ne biste smjeli hodati bez cipela, pazite, jer tako se najlakše zaradi upala pluća, i jednoga dana, pum, odoste nam vi na drugi svijet, a kako ćete onda hodati bosi po paklenom ugljevlju? Svoje riječi prati gromoglasnim smijehom, iako Branly ovaj put nije spreman na ljubaznost u ophođenju sa svojim domaćinom i najradije bi samo najavio da će zajedno s mladim Victorom Heredijom napustiti kuću, ali prizor starog, u župnika prerušenog Heredije koji se vulgarno smije, tjera ga da kaže ove riječi koje, u drugim okolnostima, Branly možda ne bi izgovorio: - Došao sam se oprostiti. Ali ne želim otići, a da vam ne kažem kako nemam razloga da vam na bilo čemu zahvaljujem. Ni u jednom trenutku nisam se mogao na vas osloniti. Ali dovoljno je da vas podsjetim na prvu od vaših lukavih smicalica, da ne mislite kako ste me uspjeli prevariti. Rekli ste da ćete se brinuti o Etienneu ako se dječak i ja vratimo u Pariz. Ali jako ste dobro znali da ću ja ostati jer je Etienne moj službenik. Strpite se još malo, molim. Želim samo da znate jednu stvar. Potpuno sam svjestan da smo vam vozač i ja poslužili samo kao izgovor da dovedete dječaka. Želio sam to reći prije nego odem priznajući da sam vam na početku možda i vjerovao, no danas, kad se vraćam kući, više me ne možete prevariti. Vi ste običan prevarant. Francuski Heredia ga je pogledao, nastavlja Branly svoju priču, s teatralno ishitrenim čuđenjem. - Čemu mi dovraga sve to govorite? Branly se uspravio, oslanjajući se na štap. - Zato da vam kažem kako sam ja častan čovjek, a vi jedan obični nepošteni lupež. Žao mi

106

je što mi moje godine ne dopuštaju da vas istučem u četiri oka ili pred svjedocima. Drugo niste ni zaslužili. Branly priznaje, dok mu se sitne crne oči podrugljivo sjaje u polumraku restorana, da je sve to rekao u želji da Heredia napusti defenzivno držanje čak i ako je to podrazumijevalo da će ga i dalje smatrati svojevrsnim aristokratskim mamutom, zauvijek usidrenim u spiljama staromodnog kodeksa ponašanja. - Moral nekoga poput Heredije, ako se to uopće može nazvati moralom, temelji se na pretpostavci da se mi uzalud pridržavamo napuštenog kodeksa ponašanja; stoga, svoju pravu superiornost dokazat ćemo ako ustrajemo na tim pravilima čak i kad se ponašamo jednako kao i ljudi poput Heredije; tako oni ne mogu računati na tu zaštitu koja je u isti mah etička i estetička. Sve je na ovom svijetu politika, a politika je prije svega pitanje legitimnosti. Naslonio je svoju ruku na moju; jedino što je želio u tom trenutku, nastavlja priču, bilo je spasiti mladoga Victora Herediju, a svojim je riječima pokušavao zamazati oči prostačkom vlasniku Clos des Renardsa, pronaći pukotinu kroz koju bi pobjegao s dječakom i vratio ga na što ga je tjerao dubok osjećaj časti - Hugu Herediji. Na trenutak se prisjetio, priča mi sada Branly, očite ljubavi koja postoji između oca i sina, a koju je zamijetio one noći u Jeanovoj kući u Cuernavaci pod bolećivim sjajem meksičkog neba prosutog nad tropskom vrleti. Mladoga Victora može sada obraniti samo ako razljuti Herediju. Spojio je ruke kako to samo on znade: duge, blijede, mliječnobijele prste; molitva i sjećanje. - Želim još nešto pridodati, Heredia. Engleski porok me ne može sablazniti; može ga se shvatiti kao nužni dio obrazovanja naših mladih. Ali treba znati pripada li partenaire istoj ili nižoj klasi; ako je riječ o ovome posljednjem, treba mu platiti. Oholo je pogledao Herediju pokušavajući ga izazvati. Domaćin je spustio ruke iz zapučka zadržavajući i dalje osmijeh na licu. - Koliko je stoljeća ljudske pokvarenosti trebalo proći da bi vaše ruke, grofe, postale tako profinjene i zašiljene? - Barem otkako je sveti Remigije preobratio Klodviga na kršćanstvo - uzvrati odbojno moj prijatelj, a baš kad sam se htio nasmijati njegovu odgovoru, ponovno je Herediji bacio u lice uvredu: ne želi otići, a da ne podmiri sve račune; koliko Andréu treba platiti za njegove seksualne usluge Victoru? Pripovijeda Branly da se Heredia tada pokrenuo uz podzemnu buku lanaca pričvršćenih za opeke bacivši se na njega poput planine necementiranog kamenja, teškog i rasutog, nedohvatljivog i ledenog poput čitavog univerzuma tog užasnog bića, koje je ipak zavrijedilo samilost dok je, miješajući bijes i nježnost, šaputao "on je anđeo, on je anđeo." - To sam možda shvatio tek sada; kad se bacio na mene, nisam ništa mogao naslutiti jer me fizički napad onemogućio da razmišljam o bilo čemu drugome. Međutim, već tada mije to moglo pasti na pamet. Napao me samo da zaštiti svoga sina. Ali bilo je u tome, nije li uvijek tako, još nešto. Istinsko ludilo nije strastveno ni toplo, dodaje moj prijatelj; glas mu je zimske temperature, a jednako leden bio je i glas Heredije kad se obrušio na Branlyja, bacivši ga na oličen zid, pritisnuvši ga svojim loše građenim, kratkim i debelim tijelom na kojem se isticala jedino klasična ljepota glave, profila, usana... Što mu je tom prilikom rekao, pita se Branly, a i meni upućuje to pitanje. Kako Branly ne razumije te stvari, kako ne može zamisliti što znači spoznaja da su mu majku pokopali u provaliji, i to tako da su je psi i lešinari uspjeli otkopati, prožderati, raznijeti, upropastiti, dok dijete čeka da se njegov otac, koji je otišao u potragu za novcem, vrati sa stečenim blagom iz Kube i iz Meksika, dijete je čekalo samo nadajući se da će mu se vratiti i majka, samo što se ona nikada nije vratila jer su se njome poslužili prvo vojnici, a zatim i grabežljive životinje, zato će mu Branly platiti, za nedoživljenu nježnost svih tih podneva kad normalna djeca izlaze iz škole da bi se igrala u Parku Monceau, dok bezimeni dječak iz poznate obitelji samo gleda kroz bruše-na stakla privatne zgrade u Aveniji Velazquez, iako je jednom zgodom malo nedostajalo da mu drugi dječak, a to je on, priđe i da se igra s njim priznajući da postoji, ali se nije usudio, nije napravio još jedan korak, zato će mu također platiti, a koliko je platio francuski kapetan .Vojvotkinji od Langeaisa", ili, kako su je primjereno zvali, francuskoj 107

gospodični u bordelu u Acapaltzingu koji je vodio Francisco Luis, tko je niža klasa, kurva ili kupac, je li, tko komu treba platiti, Branly, tvoj otac mojoj majci ili tvoja majka mom ocu, tko komu čini uslugu, stari kurvin sine, a otkud bi ona znala da stvari nisu onakve kakvima ih zamišlja, kad joj je Clemencita uklonila sva zrcala, a madmazel je vjerovala da je, kad je legla s kapetanom francuske vojske u Meksiku, jednako lijepa i mlada kao i onda kad je otišla u krevet s Franciscom Luisom nakon plesa u La Guairi prije pola stoljeća, što sam ti rekao, kurvin sine, što sam te pitao, ljudi koji će se tek roditi, rađaju se zahvaljujući muškarcu i ženi, gospodine grofe, to ne možete opovrgnuti, to vrijedi čak i za pse, možete onda zamisliti da je točno i sasvim suprotno, mlade ljubavnike može spojiti nerođeni sin jer on, to je tako, zahtijeva svoje vlastito stvaranje preko duše mladih roditelja? Generacije su beskonačne; svi smo roditelji roditelja i djeca djece. Moj prijatelj bolno uzdahne uspijevajući svoje blijedo lice ukloniti Heredijinu dahtanju, tom ledenom dahu koji je zapravo dah ludila koje se ugnijezdilo u zimu što predstavlja sve zime, daleko od znojnih pazuha i tamnoputa trbuha i gipkoga struka toga veličanstvenoga tijela žene koja senzualno leži na valovima između New Orleansa i Cartagene de Indias, Dvorca Maurina i Utvrde u San Ulliii, tornjeva u plamenu u dvorcu Sans-Souci i lađa natovarenih bananama i lubenicama u francuskom Martiniqueu, engleskoj Jamajci, nizozemskom Curacau: taj pritajeni, tek prividno pripitomljeni svijet ponovno je skočio da bi nas ranio toga posljednjeg jutra u Clos des Renardsu, a čini to i u današnje popodne koje polako umire u Automobilskom klubu, kao da nam ne želi dopustiti da predugo ostanemo zaštićeni dobrim kartuzijanskim razumom koji moj prijatelj i ja nastojimo spasiti, vjerujemo li uistinu u to, od tropskog kaosa Heredija koji ipak kroz svoje bezmesne usne ispušta zadah hladne smrti, kao da se taj barokni život, tako stran našem svijetu, pojavljuje istom žestinom samo u graničnim situacijama, ali samo tada; priča mi sada kako je, osjetivši kraj svog obraza Heredijino dahtanje, zamislio Antile prekrivene ledom, a to ga uopće nije iznenadilo: bijele katedrale, bijele palme, bijele papige i bijele sove letjele su bezbojnim nebom i u moru prolivena mlijeka. - Lažete - procijedi Branly kroz stisnute zube žalosnim ozbiljnim glasom - lažete ili ste posve u krivu, svejedno je. Moj otac nije mogao sudjelovati u meksičkoj ekspediciji; tada se još nije bio ni rodio, rođen je tek 1870. Živite u zabludi, Mademoiselle Lange, prva Heredijina gospođa, imala je tada sedamdeset godina. Nije mogla začeti. I nije imala djecu s Franciscom Luisom. Vi ste dijete druge žene vašega oca, Heredia. Ali i to je zbrkana laž jer ste odlučili da ona nije vaša prava majka. Vi možete polagati hirovito pravo na tu predaju koju ste izmislili vi i mulatkinja. Ali ne vidim kakve veze s tim ima nerođeni. - Nije lako napraviti dijete, to je točno - nasmiješio se posebno turobno i neugodno Heredia. - Prave generacije nemaju nikakve veze s vašom vulgarnom kronologijom. - Što želite reći? - Niste mu vidjeli donji dio tijela? Nije dobro ispao, jadničak. Noge, trbuh. Loša izrada, kažem Vam. Nije lako. - Molim? - Što govorite, Branly? - Čekajte - stisnuo je moju ruku - ni ja u početku nisam shvaćao; rekao sam Vam da nećete moći razumjeti priču dok je ne ispričam dokraja. - Iako ste sve to već jednom proživjeli? - bio sam uporan. - Unatoč tomu. Kakve veze može biti, recite mi, između proživljavanja nečega i pripovijedanja? - Možda nikakve, točno. - Oprostite mi što sam bio nasilan - reče Heredia odvojivši se od smrtno strastvenog zagrljaja kojim se obrušio na Branlyja - ja sam nesiguran i bojažljiv čovjek, ha, nisam plave krvi kao vi da bih se uvijek osjećao kao da stojim na krovu svijeta. - Vi ste nepopravljivo vulgarni - dodade s grimasom Branly. - Nepopravljivo, Heredia. Je li to vaše pravo ime? Domaćin Closa gurnuo je ruke u džepove slegnuvši ramenima, poput kakva neodgojenog i mrzovoljnog obješenjaka. 108

- Želio bih, naposljetku, znati ime dječaka kojemu nisam znao pružiti ruku, prije sedamdeset godina u Parku Monceau. Znam da je prekasno da ispravim grešku. Branly je to rekao suzdržano i ozbiljno. A kad je izgovorio te riječi, potražio je svijetli pogled francuskog Victora Heredije. Njegov domaćin je dugo vremena šutio; za to je vrijeme petom lupkao o vapnenast pod te zagušljive galerije. - André - naposljetku je rekao Heredia - zovem se André. - Kao i vaš sin - primijetio je Branly jednim od onih zaključnih i ponovljivih izraza koji proračunato ljubazno popunjavaju stanke u društvenom razgovoru. - Ne - odmahnuo je glavom Heredia - kao ja. - Zar Vam, Heredia, nisam rekao da želim nadoknaditi što sam bio ravnodušan, okrutan, ako baš želite? Nije li vam to dovoljno? Želite li vječno biti tako vulgarno sarkastični? - Znate li zašto se ne pojavljujem tijekom dana? Ne, ne morate mi odgovoriti. Ja ću vam reći. Istinske sablasti pojavljuju se samo danju, grofe. Izvještačenim koracima, poput kakve stare usidjelice, otiđe u kut sobe, a Branly je, nastavi svoju priču, dotada već dovoljno upoznat s "Heredijinim" smicalicama, nakon toga lakrdijaškoga hoda očekivao novi zbunjujući zaokret u ponašanju svoga domaćina. Dodao je, gestikulirajući poput stare djevice, kako se boji dnevnih sablasti, a i njegov ugledni gost, gospodin grof Branly, trebao bi ih se također bojati. Želi li možda spasiti dječake? Ne shvaća da dječaci možda ne žele da ih se spasi? Koliko stvari ne razumije gospodin grof, opsjednut tom svojom aristokratskom umišljenošću, tako daleko od crnih i trulih vrleti gdje francuske gospođice, prognane u Novi Svijet pjevaju madrigale plašeći pse i lešinare koji ih žele mrtve požderati, tako siguran u svojim postojanim kućama i simetričnim vrtovima, u toj domovini bez potresa i kolere, poroka, trihinoze i bijele straže i rudarskog poreza i uragana koji raznose staro lišće i usred kolovoza lome šume grana i voća raznoseći ih daleko, s onu stranu mora, prenoseći tropski pelud ozbiljnim europskim suprugama koje onda rađaju i ne znajući da sjemenke putuju, da ih vjetar nosi, da ulaze u noseve, uši, usta, guzice, u bezbrojne rupe na ljudskom tijelu koje je, zar ne, prije svega voda i rupa i bara, a što bi drugo bilo, zar ne? - Zbog moje volje da udahnem život svemu što nije bilo, a što je moglo biti - rekao je "Heredia" iznenada se uspravivši, zauzimajući dostojanstveno držanje za koje je Branly mislio da ga ovaj ne može imati. - André je tada vjerojatno sin Francisca Luisa i Mademoiselle Lange? - zapita nesigurno Branly. - Jest, gospodine grofe, vjerujte mi, jest. To je jedino istinito u ovoj farsi. Samo što će se ovaj put moj anđeo roditi potpun, a ne kao prije, ponovno će biti cjelovit. Tada "Heredia" primi za ruku moga prijatelja, ali ovaj put snagom, kaže Branly, koju ne samo da nije očekivao od svoga domaćina, nego od bilo kojega čovjeka; savio je Branlyjevu ruku, primoravši ga najprije da sagne glavu, zatim i torzo, u smjeru u kojem je to želio taj čudovišni komedijaš, kojemu moj prijatelj u tom trenutku nije znao odrediti karakter: je li riječ o opasnom lakrdijašu, bezopasnom luđaku, neučinkovitom mitomanu ili napuštenom, uništenom, osamljenom čovjeku vrijednom sažaljenja. - Slušaj ti, stari kurvin sine, majku ti tvoju, zato što zabadaš nos u ono što te nije briga pokušavajući rastaviti ono što je oduvijek bilo zajedno i što će odsada biti zauvijek zajedno, slušaj, Victor Heredia više ne pripada tvojem nego mojem vremenu i moj sin sada ima prijatelja kojega ja nisam imao... Obujmivši jednom rukom Branlyjev vrat, "Heredia" je slobodnom rukom podigao vrata dizala gurnuvši glavu moga prijatelja u tu šupljinu, kao da ga priprema za krvnikovu sjekiru ili oštricu giljotine; Branly pogleda prema dnu prostora gdje se penje i spušta taj uslužni sluga kojega Englezi zovu "dumb waiter", nijemi sluga; ledena oluja ga je raščupala, tanki ledeni bodeži ranili su njegovu kožu i prisilili ga da zaklopi oči, prepune nehotičnih suza; vidio je, u tom trenutku, što je morao vidjeti. Nije ispuštao moju ruku. - Jeste li pokušali razmišljati, prijatelju moj, o užasavajućem pojmu beskonačnosti, vremenu i prostoru bez početka i kraja? To je ono što sam ugledao u kocki dizala toga jutra. Beskonačnost je poput unutrašnjosti mokre i meke lignje, skliske i slinave, čista tekstura bez 109

boje i volumena, čisti vrtoglavi osjet golemog bijelog mekušca koji ne zna za vrijeme i prostor. Nešto beskonačno i uvijeno u neprekidnu snježnu kišu. - O čemu misliš, starče? Misliš kako ćeš mi kad iziđeš odavde natovariti na vrat policiju, kako ćeš me optužiti, tražiti da vratim Victora? Zaboravi, grofe. Victor i André više nisu ovdje. Victor i André više nisu Victor i André. Pretvorili su se u novo i drukčije biće. Nitko ih neće prepoznati. Ni ja sam. Mogu proći pokraj tebe u kavani, na ulici. Nećeš ih prepoznati. Nećeš ga prepoznati. Istinsko ludilo je ono koje se događa neprimijećeno. "Heredia" se ponovno poče smijati pa je Branly naposljetku, ne uspijevajući pronaći nikakav razumni, inteligentni način da se suprotstavi tom demonu, koji je to bio ponajviše zato jer je nerazumljiv, nepoznat i zato užasavajući, učinio ono što dotada nije nikada napravio u svome životu, ili na što ga nitko i nije primorao da to napravi. - Tek toga jutra, vjerujte mi, kad sam se našao prikliješten "Heredijinim" rukama, s vizijom neizrecive beskonačne praznine, koja se pružala mojem iskrivljenom pogledu, učinio sam nešto što u svoje osamdeset tri godine nikada nisam napravio. Kriknuo sam, prijatelju, kriknuo sam kao što se kriči u melodramama Fredericka Lemaitrea koje su naši pradjedovi gledali u Boulevard du Crime. Kriknuo sam uvjeren da je moj krik moje zdravlje, moj život, moja jedina mogućnost da se spasim i nastavim živjeti. Bah, kad bolje razmislim, vjerujem da sam, vjerojatno tako kričao dok sam bio u kolijevci. Rekao je to odvojivši naposljetku svoju ruku od moje, koju je stiskao tijekom prvoga dijela priče, a onda je spojio ruke ljupkim pokretom, koji mu je tako svojstven, a koji je trebao, u okolnostima poput ove, narušiti eventualnu ozbiljnost trenutka i stvari vratiti u normalu koja nije lišena humora. - Bah, ponovio je, kakav je život. Preplašeno sam kriknuo zbog te vizije, ali priznajem i zato što sam mislio da se bliži trenutak moje smrti. Ali kriknuvši, melodramu sam pretvorio u komediju. Borio sam se protiv "Heredije", a zbog težine Florencijevih ramena vrata zagušljive galerije naposljetku su se otvorila s potrganom bravom. Jose utrča iza snagatora koji je ličio igraču baskijske pelote, obojica se baciše ne bi li me razdvojili od "Heredije" i svladali ga; pao sam bez daha, pobijeđen. Florencio je u tučnjavi snažno izudarao "Herediju" koji se zaljuljao i pao naglavačke kroz četvrtast otvor dizala. Dvojica slugu vikali su nešto na španjolskom nagnuti nad praznim prostorom. - Hajde, idemo u podrum. - Slušaj, Florencio, pogledaj koliko se samo suhoga lišća uskovitlalo kroz otvor. Rekao sam im srdito da ne gube vrijeme. Moramo smjesta otići odavde. Gdje je taksi koji su spominjali? Idemo. Već ću poslati Etiennea da neki drugi dan pokupi citroen. - Kakav citroen, gospodine grofe? Ali Etienne je došao po njega još prekjučer, čim je izišao iz bolnice i doznao za nesreću - uzviknuo je Florencio dok su mu obojica pomagala da se uspravi na noge. - Rekao je da će ga odvesti na popravak. Ali nikada se nije vratio. - Sjećaš li se, Florencio, kako nam je gospodin Heredia rekao da se osjeća odgovornim za nesreću koju je skrivio mladi gospodin upozorivši još ktomu Etiennea da pažljivo vozi jednom rukom i da će, ako želi, zajedno s njim otići po citroen pa će svratiti da pozdravi vas, gospodine grofe, i mladoga gospodina Victora. - Ali znate kako je samo bahat taj Francuz, oprostite gospodine grofe, ali vama Španjolac ne može ništa prigovoriti, niti ste mu vi što dužni, ni slučajno, ne treba zabadati nos u tuđe stvari, kad se ima dovoljno s vlastitim problemima. - Sve u svemu, sjeo je u svoj auto i otišao zauvijek. - Što kažete, Florencio? - Ništa, ja mislim da je Etienne imao sudar u svojoj diani kad je dolazio ovamo po citroen da ga odveze na popravak - nadoveže se Florencio dok su obojica polagano vodili Branlyja prema stubama. - Florencio dobro kaže jer i ja mislim da je stradao. Sasvim je moguće. Nikada se nije vratio. - A Heredia? Hugo Heredia? Što on kaže? - Vaš gospodin gost vratio se danas ujutro u Meksiko, gospodine grofe. 110

- Hvala što ste ostali sa mnom ovdje. - Gospodin grof jako je dobar prema nama i ophodi se s nama kao s ljudskim bićima primijeti Jose kad su sva trojica stigli do kraja stuba. - Da samo znate, gospodine grofe, kako se Španjolci ophode prema slugama. Hej ti, napravi ovo, napravi ono. Jedno obično sranje, da oprostite, gospodine grofe, kretenu vidi se da te majka rodila blesavog, glupane, hajde! - A mlada gospoda još su gora. Vole ponižavati i zapovijedati kojekakve gluposti. Pepe, podigni što mi je ispalo. Pepe, sada ponovno baci to tamo gdje si našao. Jesi li me čuo? A sada opet podigni, Pepe. - Toga ima posvuda, jer mladi meksički gospodin nije bolji od španjolskih gospodičića. Vidjeli ste, gospodine grofe, što je napravio Pepeu kad je došao. Kako mu ne bismo dotrčali s prtljagom kad je zapovijedio da mu je donesemo. - A kako smo se konzultirali s tatom mladoga gospodina, a on je rekao da svakako to učinimo, neka mu sve donesemo ovamo... - Rekao sam Pepeu kroz smijeh, idemo brzo ili će te ponovno isprebijati remenom. Kakav mladić! Pravi je vrag. Florencio i Jose pomogli su mu da iziđe na terasu s lavovima. Jedva je shvaćao što su mu govorili ili, točnije, teško je uspijevao uskladiti njihove oprečne iskaze. Bio je ošamućen; sluge mu laskaju; sluge govore sad jedno sad drugo; sluge su ovoga jutra bili tamo, s kovčezima u rukama i predali su ih mladom Victoru u citroenu; osjetili su, poput njega, fizički strah kad su zastali na suhom lišću; naposljetku, spasili su ga od demonskog bijesa "Heredije", zbunjenog izdanka mnogih mjesta prije negoli nekog vremena, tog čovjeka natovarenog nedovršenim pričama jer je i sam bez datuma i porijekla: kako bi mogao biti sin Francisca Luisa i gospodične, koji su se upoznali u La Guairi 1812. godine i koji su se zauvijek rastali u nekom bordelu u Cuernavaci 1864. godine? I kako je dječak, ako je bio sin Francisca Luisa i njegove druge žene, debele i spore i proždrljive provincijalke iz Limousina, mogao biti Branlyjev suvremenik, tih godina početkom ovoga stoljeća, dok je moj prijatelj zalazio u Park Monceau? Koliko godina ima "Heredia", koliko je godina imao Francisco Luis kad je umro? Ta računjanja beskonačnog nereda godina, koja nisu u skladu s Branlyjevom kronološkom racionalnošću, nestala su čim je s terase manoira ugledao savršenu simetriju francuskog vrta, jasnog i inteligentnog prostora na kojem je priroda ukroćena geometrijskom točnošću grmlja, podšišane trave, nezaboravaka, artičoka i kamenih urni. Uzalud je tražio trag sivog ožiljka na travi. Šuma breza, ružičnjaci, bukve i vrbe kao da su svoj vlastiti spokoj prinosili u znak sjećanja na izgubljeno ljeto, a na šetalištu kestenova i crnika jesen još nije prošla sa svojom košarom uvela lišća; tlo od svježe zemlje počišćeno je i čisto; nema lišća, samo očaravajuća igra sunca i sjene medu zelenim granama. Citroen je stajao na kraju šetališta tamo gdje počinje vrt na pošljunčanoj stazi. Vidjevši ih kako izlaze iz kuće na terasu, Etienne prestade trubiti, prinese ruku šiltu i uđe u auto. Snažan vozač napravi krug autom oko vrtnih gredica da bi se zaustavio ispred stubišta kod ulaza, siđe i otvori stražnja vrata da ude Branly kojemu su pomagale sluge. Glasovi iznenađenja Josea i Florencia zvuče šuplje, neuvjerljivo. Toga se moj prijatelj jasno sjeća. - Ma nemojte! A ja sam mislio da je umro. - Isuse moj, uskrsnuo je! - Uđite otraga s gospodinom grofom, hajde, dobro ga čuvajte. Idem po njegove stvari. Kaže Branly da je utonuo u mekano sjedalo, presvučeno savršeno čistim bež flanelom odbijajući razgovor sa slugama, a nije ih čak želio ni pogledati ili se obazirati na te sudioničke, ali i zbunjene poglede, uzdignuta ramena i ispružene ruke koji su u tišini tražili objašnjenje. Najlakše bi bilo reći, Hugo Heredia ga je kupio, kao i vas, samo što ga je koštalo nešto više. Bretonski seljak otporniji je od dvojice andaluških seljaka. Etienneu je teže potisnuti uspomene. Vi mnogo lakše zaboravljate. Malo više vremena i novca, u tome je sva razlika: nitko se ne smije ničega sjećati, ništa se nije dogodilo.

111

Etienne se vratio, Branly pretpostavlja, s torbom punom odjeće koju je moj prijatelj nosio one noći kad se dogodila nesreća. Sjeo je u auto i pokrenuo ga. - Kako vaša ruka, Etienne? - pita Branly. Vozač u retrovizoru uputi janjeći pogled gospodaru podigavši zamotanu ruku. - Sasvim dobro vozim i jednom rukom, gospodine grofe. - Ah. Branly pogleda otraga kroz prozor citroena pročitavši datum napisan na gornjoj ulaznoj gredi: AD 1870. Etienne je povjerovao da je to broj kuće i da je pogriješio; tom je prilikom opsovao gradske vlasti koje dodjeljuju dva broja istoj kući. Moj prijatelj je znao da je to datum jer je pogledavši prema katu iz auta u pokretu, odlazeći zauvijek iz Clos des Renardsa, ugledao neki lik kako nervozno viri kroz prozor, a zatim nestaje plešući obavijen prozračnim tilovima s visokom frizurom poput tornja od ušećerena pamuka. Ptica započe svoj tugaljivi cvrkut. Ali Branly je uzalud pokušavao čuti pjevušenje madrigala, chante rossignol chante. XIX Starci ne trebaju puno sna, ponovio je Branly; opsjednuti su potrebom da ostanu budni, ali starost je u tome mudra, sve pripremi da ne osjećamo fiziološku potrebu za snom kakvu sam ja nekoć osjećao kad bih se umoran vraćao iz šetnje po djedovu dvorcu, nakon igranja u Parku Monceau, pa i nakon vođenja ljubavi s Myrtho na perinama ružičaste boje, ili nakon noći provedenih pod fosfornim munjama u rovovima. U svakom slučaju, starci koji mnogo spavaju pomalo su smiješni, nastavi svoju priču, kad smo konačno obojica ustali od stola u klupskom restoranu zaputivši se kroz prostrani salon osvijetljen u ovo doba samo uličnim svjetiljkama s Place de la Concordea. Osim toga, tek je šest sati popodne, svjetla su se upalila zaslijepivši nas kad stigosmo do recepcijskog predvorja; vojska konobara i radnika, nekolicina njih još adolescenti, ulaze zasukanih košulja, čvrsto svezanih pregača i zarumenjenih lica da pripreme stolove, prostru čiste stolnjake, presaviju čiste ubruse i promijene vodu u vazama. Konobari se nestrpljivo ispričavaju, klanjaju se izbjegavajući nas pokretima u kojima ljubaznost graniči s neprijateljstvom: daju nam do znanja da smo ih zadržali u obavljanju posla, spriječili ih da odu, da se nadu sa svojom djecom, ženama, prijateljima, zabavama, snovima. Moj prijatelj i ja ostavljamo za sobom zveckanje čaša i žličica koje odzvanjaju poput serenade na obali srebrnog izvora: madrigal o bistrom izvoru još uvijek mi odzvanja u glavi kao što se često događa s dječjim pjesmicama, a mi se bespomoćno ljutimo kad svojom klasičnom i upornom jednostavnošću istisnu iz našeg sjećanja kompozicije koje bismo rado zadržali tamo, kao u nekoj besplatnoj stalno uključenoj glazbenoj liniji; tako primjerice, mislim da najviše od svega volim dvije kompozicije, Haydnov Kaiser kvartet i Schubertov trio br. 2 za klavir, violinu i čelo. Dao bih sve samo da su nas otmjeni akordi tih kompozicija mogli pratiti dok smo silazili niz jednako tako otmjeno stubište paviljona, Gabrielovih ruku djela, a ne neka dječja šala o slavujima, boli i sreći na obali. U Francuskom auto-klubu pripremaju se za večeru, a mi, koji smo ih skoro omeli u tom poslu, ne vodeći računa o radnom vremenu drugih, prolazimo zelenom bibliotekom od mahagonija s upadljivim bakrorezima prvih francuskih automobila, a u prizemlju ulazimo u moderan bar kraj velikog bazena. Malo članova društva zalazi tamo u ove sate i Branly mi predlaže da zajedno odemo na plivanje kad završimo razgovor u solariju u sklopu bazena. Pristajem, on kreće prema bazenu, a ja ga slijedim diveći se ratničkoj čvrstini njegova tijela koja sada ponovno dolazi do izražaja. - Ne, nije mi bilo teško dokučiti da je Hugo Heredia potkupio sve moje sluge. Na neki način, to je sudbonosan obrat u ovoj priči i jedina radnja koja povezuje mnoštvo razasutih niti. Otac je, rekao sam vam još na početku, sina uspješno naučio lekciji. Zao mi je što vam moram reći, dragi moj prijatelju, s obzirom da ste i vi djelomično iz tih krajeva, daje to bila lekcija lažne kolonijalne aristokracije koja svoje plemstvo poistovjećuje s moći korupcije i nekažnjene okrutnosti. Zastade na trenutak na prostirci od konopa koja se pruža oko bazena. 112

- Slažete se sa mnom? - pita me, onako visok i strog. - Vjerojatno - uzvraćam. - Ne samo vjerojatno. Onako je kako kažem - dodaje nastavljajući svoj vojnički korak. Razmislite i vidjet ćete da se tu utječu sve priče, i priča Huga Heredije, kao i priča njegova sina, priča Francisca Luisa i priča Mademoiselle Lange, kao i priča o užasnoj mržnji vlasnika Clos des Renardsa: u jedno zajedničko duhovno raspoloženje, ako se tako može nazvati. - Vjerojatno - ponavljam pomalo zadihan, dodajući kako ja osjećam da potječem više iz ovih nego iz onih krajeva. U svlačionici, pomoćnici prozivaju naše brojeve i mi se svlačimo dok se numerirani kupaći kostimi i ručnici, zajedno s ogrtačima i natikačama obvezatnima za sve kupače, spuštaju malim dizalom s nekog nepoznatog kolektivnog tavana na kojem se čuvaju te stvari koje članovi kluba ne smiju uzeti i nositi sa sobom, nego moramo vjerovati u klub sve do dana, ako ne baš naše smrti, a onda do onoga dana za koji je nevjerojatno pretpostaviti da će jednom svanuti, kad bismo se mogli odreći povlastice klupskog članstva. Postoje li još igdje tako precizni i neobični obredi? Prekidamo razgovor dok se, prije nego odemo pod tuševe, svi ti ćelavi, sivi i snažni pomoćnici u kratkim hlačama i majicama bez rukava bave nama, sapunajući nas čvrstim krpama, pažljivo izbjegavajući da nam ne dodirnu genitalije. Nakon kupanja, umatamo se u frotirske ogrtače i ulazimo u vruć salon koji klub nudi svojim članovima, a koji nije ni sauna ni turska kupelj, nego ugodan solarij. Kad sjednete tamo osjećate se jednako kao da ste ljetno jutro proveli pod oblačnim nebom. Diskretno šutim što bi, po mojem mišljenju, trebalo potaknuti moga prijatelja da nastavi priču koja je inače mogla završiti u trenutku kad Branly, bos i u pidžami, okružen španjolskim slugama u autu koji vozi njegov bretonski vozač, napušta Clos des Renards. Bojim se da bi mi Branly mogao početi predbacivati; smatrao bih užasnim stoicizmom da barem jednom, a ima li bolje prilike od ove, u društvu prijatelja, bez svjedoka i uz svečanu, iako prešutnu, zakletvu da nikome neću odati nijednu riječ našega razgovora, nije izgovorio ono što smo obojica mislili. Barem je to točno, primjećuje smjestivši se u platnenu stolicu kraj moje: Hugo Heredia vratio se u Meksiko, ali njegova sina Victora nikada više nije vidio niti je imao ikakvih vijesti od njega. Možda ga je, kako je rekao užasni Hispanac iz Clos des Renardsa, Branly ponovno i ugledao u nekom kafiću ili na ulici ne prepoznavši ga: mogao je biti jedan od onih konobara koji su žurno ušli pripremiti večeru u klubu; jesam li primijetio kako mnogi mladići rade kao konobari? Potvrdno odgovaram dodajući daje taj sustav prikrivenog srednjovjekovnog obrazovanja bolji nego da su mladi bez posla. Branly sklapa oči primjećujući kako smo skrenuli s teme; pita me jesam li zamijetio lica mladih konobara, jesam li među njima našao lice koje odgovara onome što je rekao "Heredia": ni Andréu ni Victoru, nego nekom novom biću, André-i-Victoru. Uzvraćam da nikoga sličnog nisam vidio. Ta mi pomisao izgleda nevjerojatnom i nikada mi nije pala na pamet. Zašto bi uopće trebao očekivati takvo biće? - Da bi bili blizu - uzvraća Branly. - Blizu vas? - pitam onako usput. Branly pomilova inicijale, izvezene debelim plavim koncem na ogrtaču. - Blizu savjesti koju im dugujem - odgovori jednostavnim glasom. - Teško mi je ponovno povjerovati u vlastiti razum, a opet, ludilo Heredia izgleda mi odviše klasično, a stoga i tajanstvenije; ludilo zamaskirano ugladenošću. Pruži mi ruku. Zamalo je prihvatih. A on zadrži svoj dlan gestikulirajući neprimjetnim pokretima obraćajući mi se sljedećim riječima. - Najprije vam moram reći, kako ne bih više morao ponavljati, da sam se često puta pitao, jesam li mogao izbjeći nesreću. Što sam trebao učiniti? Ima toliko stvari koje si predbacujem. Navodim samo jednu od njih. Vidite, dopustio sam da me moj oholi prezir prema francuskom "Herediji" odvrati od dužnosti da nazovem Huga Herediju, Victorova oca. Sjećate se kako sam radije rekao "Herediji" da može telefonirati mojim slugama i obavijestiti ih da smo dobro i da ćemo nekoliko dana provesti u Enghienu. Zapravo, ja sam osobno trebao nazvati Huga 113

Herediju. Čemu, pitate se pomalo začuđeni? A zar među svim Heredijama ne postoji čvrsto sudioništvo, kako kažu engleski detektivi, kakvo postoji medu bandom razbojnika? A upravo je tako. A opet, što me može razuvjeriti da ja osobno, kad još nisam bio svjestan te činjenice, nisam trebao telefonirati ocu mladića i čuti glas koji lažući otkriva istinu: svoju laž? Pomišljam kako Branly pretjeruje i dodajem kako se ono što se dogodilo moglo izbjeći samo pukom slučajnošću, kao što o slučaju ovise i sve druge kombinacije. Victor je mogao poginuti s majkom u avionskoj nesreći umjesto brata Antonia. Mogli bismo unedogled umnažati slučajne kombinacije, primjećujem. U nesreći su mogli stradati i Hugo i Victor; baš kao i Hugo i Antonio. Može li se Branly optužiti za bilo koju od tih mogućnosti koje ne ovise o ljudskoj volji? - Mogao sam nešto učiniti - promrmlja starac koji je nakon tih riječi odjednom izgledao mnogo stariji. - A što ste mogli učiniti, Branly? - kažem alarmiran tim iznenadnim staračkim izrazom na inače čvrstom i zategnutom licu. - Mogao sam ga pustiti da padne u provaliju. Bilo je dovoljno da mu ne pružim štap, da mu ne pridržim ruku drškom štapa. Pao bi barem pedeset metara s promatračnice na igralište pelote u ponoru Xochicalca. Nisam ništa na to uzvratio. Čini mi se pretjeranom, da ne kažem odvratnom, ta blizina smrti u vrletima doline Morelos: najprije Mademoiselle Lange, a onda Victor Heredia. Ista provalija: da li i isti psi i lešinari? Branly me pogleda s izvjesnom dozom humora. - Nemojte zaboraviti, ako uistinu želite biti širokogrudni prema mojim grijesima, da je malo nedostajalo da zamolim oca i sina da ne putuju zajedno; mogao sam navesti - recimo da sam na to imao pravo s obzirom na svoje godine - da mi tako govori neki predosjećaj, šesto čulo, duboko poštovanje prema mrtvima: Južnjaci to razumiju. Štoviše, bio sam u iskušenju da zamolim oca da ne putuje sa svojim sinom; kako dobro znate, zamalo sam mu predložio da ću ja povesti mladića i vratiti se zajedno s njim u Meksiko? - To ste mi već ispričali, Branly. - Zašto sam ih onda navrat-nanos pozvao k sebi, izlažući ih riziku da putuju i poginu zajedno, kao što se već dogodilo majci i bratu? Moj se prijatelj malo nagnuo dok mi je postavljao to pitanje. Dok sjedim tamo na platnenoj stolici kraj Branlyja, ponavljam ono što mi je još prije palo na pamet. - Prije sam mislio kako ljubazno ophođenje smatrate jedinim ispravnim načinom unošenja reda u ljudske postupke kojim ih pozivate da se priklone utočištu civilizacije. - Što još? - uzvrati s ljubavlju. - Čekajte. Mislio sam da tako dovodite red u zbrkani nered, da upotrijebim vaše riječi. Pogledao me kao da želi usisati moje misli: - A mislili ste i da istjerujem otrovno cvijeće prepleteno draguljima? - Vi bolje od mene znate gdje završavaju nesreće ljudskih sudbina, a počinje umijeće književne kombinacije. Branly na to okrenu prema meni profil koji poprimi srebrne obrise. - Je li moguće utvrditi granicu medu njima? - pita naposljetku. Svoje pitanje poprati nervoznim pogledom stisnuvši ovaj put moje ruke. Zatim se opusti duboko se zavalivši u izletničku stolicu. Ne gledamo se; sjedeći jedan pokraj drugoga u platnenim stolicama klupskog solarija, gledamo prema nekoj neodređenoj točki prostora pred nama, u pod od keramičkih pločica, u stakla koja nas odvajaju od bazena i bara. Naposljetku, prekidam tu zajedničku zamišljenost i pitam prijatelja jesu li mu se nakon toga javili Heredije. Moje pitanje, na koje Branly ne odgovara, skriva, naravno, jedno drugo pitanje, što ste učinili kad ste se vratili kući u Aveniji Saxe? Usuđujem se to upitati naglas, a Branly mi daje vrlo precizan odgovor. - Dao sam otkaz španjolskim slugama i Etienneu; zadnji su put uspjeli podmititi slugu iz naše kuće u doba hugenota, zamislite, samo protestanti i Latinoamerikanci usudili su se to napraviti.

114

- Ili, ako Vam je tako draže, jedan Hugo i jedan hugenot - dodajem pokušavajući unijeti malo humora, kao da želim ubrzati trenutak kad ćemo se Branly i ja vratiti našim uobičajenim temama, znajući da u tome ne uspijevam i da su moje riječi tek puki refleksni čin. - S razlogom su na dvoru Charlesa III. mito zvali meksičkom masti - smiješi se moj prijatelj. Te riječi prati uobičajeno ljupkom kretnjom ruku; ali ovaj put vidim u njemu, u njegovim šaljivim riječima, nešto više od pukog pokušaja da ublaži pretjeranu ozbiljnost situacije. Branly miče rukama kao u završnom činu istjerivanja duhova; maše, blagosilja, zauvijek ispraća duhove. - Ali, Branly, vama nije promaknula nijedna mala podudarnost, nijedna skrivena sličnost. Nehotično izgovaram te riječi; zapravo, ne trebam dodati ništa onome što znam jer mi je Branly ispričao svoju priču, a njegova riječ zaslužuje moje puno povjerenje. Moj prijatelj zamalo ustade; sada se ponovno nasloni na platneni naslon. Zatvori oči. Spoji dugačke prste ispod podbratka, a umjesto odgovora na moje pitanje, započe recitirati jedan dio svoje omiljene poeme, one poeme koja mi se pretvorila u tajanstven lajtmotiv te priče za koju sam toliko puta poželio, sada to shvaćam, da bude istovjetna onomu tko je pripovijeda, a da u isto vrijeme postoji neovisno o pripovjedaču. Moj me prijatelj upita sjećam li se naslova pjesme. Odgovaram potvrdno; to je La chambre voisine Julesa Superviellea, a sada osjećam, ponavljam, da nas njezine strofe prate čitavog ovog popodneva u mjesecu studenom. - Uoči Blagadana svetoga Martina - primjećuje Branly još uvijek zatvorenih očiju. - Kako? - kažem pokušavajući pratiti mentalne meAndré svoga prijatelja. - Govorili smo danas o jednom povlaštenom satu u Parizu, kad nestaju dnevne neprilike da bi se dan ovjenčao slavom. Trenutak potpune svjetlosti, sjećate se, koji ne može pokvariti ni kiša ni magla ni snijeg. - Da? - Kruna svega je martinjsko ljeto, to kasno vraćanje ljeta usred jeseni, taj neočekivani dar nama koji prestrašeni pristajemo na život u ledenom skrovištu prvotnog svijeta, neprijateljskoga svijeta u kojem je, prijatelju moj, vuk vuku vuk. Kažem da ga pokušavam slijediti i zato dodajem kako je to točno, za nekoliko dana je Blagdan svetoga Martina, jedanaesti studenog, to je i dan kad je sklopljeno primirje u Prvom svjetskom ratu u kojem je Branly imao priliku sudjelovati. Moj prijatelj na to otvara samo jedno oko, s pomalo podrugljivim izrazom, kao da epopeja zaslužuje tek ironičnu uspomenu. Priča o skrovištima; sada dodaje kako ljeto može biti još okrutnije od zime; rovovi kod Marne postali su košnice inse-kata, a svima, oficirima i vojnicima, bilo je prirodno da su im lica prekrivena muhama koje se hvataju na znoj, brade i vojničke snove. Muhe ne poštuju hijerarhiju. - Martinjsko ljeto je poput poklona koje vrijeme dariva samom sebi. Nas starce uvjerava da je moguće produžiti slatke dane. Znate, poput sauternesa koji smo pili za ručak? Pozlaćena slatkoća tog vina rezultat je kasne berbe grožđa u studenom, u vrijeme kad su druga vina već spremljena u podrumima. Samo zrelo voće, gotovo pretvoreno u grožđice, stisnuto od sunca i zemlje na umoru, pruža nam tu vrhunsku slatkoću dobrog sauternesa. - U pravu ste - uzvraćam - ali ta zlaćana zrelost povezana je s gnjilenjem koje ubrzava zrelost, čak je i požuruje. - Tamne i odvratne gljivice, Branly, bez obzira što ih zovu plemenitom plijesni. Tako dozrijeva i sauternes. Koliko sam vam puta rekao da vam ne mogu anticipirati događaje ove priče, iako sam je proživio, jer je jedna stvar nešto proživjeti, a druga ispričati što se dogodilo. - Ali priča je sada gotova, a vi ste me pretvorili, a da vas to nisam molio, u novog pripovjedača svega što ste mi ispričali. Čini se da moga prijatelja ne zanimaju moje riječi; kao da ih prihvaća kao puki dodatak priči. Nisam dobro shvatio karakter njegova razočaranja kad mi je, okrećući tešku glavu da bi me pogledao, odgovorio da je ono što govorim samo djelomično točno; pretvorio sam se u vjerojatnog pripovjedača te priče, ali priča nije završena jer je priroda ispripovijedanog nepotpuna i neizvjesna. 115

Na moje pitanje uzvraća zaogrćući se svojim bijelim frotirskim ogrtačem i pitajući me nervoznom ozbiljnošću, hladnom, ali koja čezne za toplinom koju bi joj dalo moje prihvaćanje njegovih riječi, što mislite da bi učinio netko drugi na mojem mjestu, netko kod koga dužnost i užitak uvijek nastupaju zajedno, ali samo pod uvjetom ako ih opravdava i ujedinjuje prisutnost, koja nije nostalgija, prijatelju moj, koja nije ni nada, ne, nego osjećaj sadašnje prisutnosti, a to utjelovljuje i obveze kao i mogućnosti koje nam pruža vrijeme, recite mi što znači biti to što jesam i biti onakav kakav jesam, ako to ne znači usprotiviti se odbacivanju tog osjećaja prisutnosti koji drugi nazivaju odgovornošću, upravo tako, i to potpunom odgovornošću koja, slušajte dobro, isključuje svaki moderni izgovor, "ono ne zato što je bilo, niti zato što još uvijek nije", nego koja govori sve postoji, ništa ne umire potpuno, nego zato što ga mi nedopustivo osuđujemo na smrt zaboravom: zaborav je jedina smrt, prisutnost prošlosti u sadašnjosti jedini je život, a to je, shvatio sam to vrativši se kući, kad sam se prisjetio pustolovine s Heredijama, upravo ono što me naposljetku povezuje s Hugom Heredijom, unatoč svim velikim razlikama koje među nama postoje. - Što mislite da bi učinio netko drugi na mom mjestu? - ponovio je Branly nakon neprimjetne stanke. - Otišli ste u Meksiko u potragu za Hugom Heredijom. Zatvori oči i reče mi da će mi ponoviti riječ po riječ ono što mu je povjerio Heredia jednog popodneva u listopadu, kad ga je Branly našao u Xochicalcu na iskapanju prastarog ceremonijalnog toltečkog središta pokraj duboke provalije koja se spušta s oltara prema dolini Morelos i prema mnogim ugašenim vulkanima koji su se tamo smjestili. - Svaka priča nastavlja se na drugu priču - ponavlja moj prijatelj. - Želim biti što vjerniji onomu što mi je ispričao Hugo Heredia. Poslije ćete shvatiti zašto. Moli me da na trenutak pomislim kako bismo se on i ja lako mogli prisjetiti onoga što smo radili toga popodneva, od trenutka kad sam ušao u klupski restoran, a on me zamijetio predloživši da zajedno ručamo. Mogu li vidjeti samoga sebe kao što vidim njega, može li on sebe vidjeti kao što ga ja vidim? Možemo li se obojica, zahvaljujući golemom zajedničkom naporu, točno prisjetiti zvučnog prostora koji nas je okruživao, zveckanja čaša, teških zvukova srebrnog jedaćeg pribora kojim smo se služili, šapata obližnjih kao i dalekih glasova? Možemo li se obojica nepogrešivo prisjetiti riječi konobara koji nas je posluživao? Njegova lica? Njegovih ruku? - Poslušajte onda moj glas kako pripovijeda priču o Herediji toga nedavnog listopadskog popodneva u Xochicalcu; riječ je o liku koji je stvorila pripovjedna imaginacija, jer je samo ona sposobna reproducirati nešto riječima, čak ako je to i nepotpuno, čak ako je i približno. Ta približnost je u svakom slučaju jedina moguća istina. Pita me prihvaćam li te uvjete, a ja mu nemajući izbora uzvraćam da prihvaćam; nikada nisam pročitao ni čuo neku priču, a da nisam prihvatio savez koji mi sada nudi prijatelj u ovom zanosnom iako opasnom vrhuncu našega osjećajnog i intelektualnog susreta. No je li moguć savez između dvojice prisutnih prijatelja, kao stoje moguć dogovor između čitatelja i autora koji su tako neizbježno udaljeni jedan od drugoga? - Ako će to olakšati vašu čitateljsku poziciju - uzvraća Branly - predstavit ću Huga Herediju kao drugog autora ove priče, još jednu rijeku na ovoj hidrografskoj karti koju već nekoliko sati zajedno ucrtavamo; da, i vi u tome sudjelujete, svjesni ste toga, ne možete se sada povući, vi ste postali druga rijeka u ovom poriječju čije prave izvore još uvijek ne poznajemo, kao što ne znamo ni mnoštvo njezinih pritoka niti konačno odredište u koje utječe. Ljubazno me pita želim li još nešto znati da bih mogao prihvatiti zbiljnost priče koja će se, zato stoje priča, vratiti u kraljevstvo virtualnoga. Kad je Branly otputovao u Meksiko? Dvadeset deveti listopada, uoči Svih svetih. Smiješi se; a da nije našao Huga Herediju, imao bi u svakom slučaju dobar izgovor da upozna te čuvene svečanosti u zemlji koja ne želi prognati smrt iz prostora života. Gdje je odsjeo? U Jeanovu stanu, kod tog zajedničkog prijatelja koji ga je i upoznao s Heredijama tog istog ljeta, vlasnika penthausa s panoramskim pogledom na umoran smog, cementne ruševine i drhtavu prašinu meksičkoga glavnoga grada. Kako je pronašao Herediju? I opet zahvaljujući Jeanu, koji se obratio Tajništvu javnoga 116

obrazovanja za obavijest tome gdje radi čuveni arheolog. Je li se vratio sam ili sa sinom? Sam. Kako su u Meksiku protumačili nestanak mladoga Victora Heredije? Kao neočekivanu smrt. Kako? Utapljanjem. Gdje, u Meksiku ili u Francuskoj? U Normandiji, na plaži Divessur-Mer, podno velikoga grebena i romanskog kamenja koje se strovaljuje u provaliju snažnog Ohladnog mora. Je li bilo svjedoka? Nije; Hugo Heredia vidio je kako mu sin ulazi u more; nikada se nije vratio. Je li obavijestio vlasti? Jest; nikada nisu pronašli mladićev leš. Kad se to dogodilo? Dok se Branly oporavljao od nesreće u Clos des Renardsu slušajući svakoga dana razgovore Victora i Andréa, dok ga je meksički dječak posjećivao u sobi. Je li se uistinu Heredia tada vratio u Meksiko kao što su to priopćile Branlyjeve sluge? Jest. Zar se nitko u Meksiku nije začudio što se vratio sam? Naravno da nije; Heredia je već bio izgubio jednog sina i ženu; Victorova smrt samo je potvrdila zlu kob obitelji, a zla kob u Meksiku nikoga ne iznenađuje. Kad je Branly stigao u Xochicolco? Uoči noćnog bdijenja za mrtve. Pripovjedač mora zamisliti Herediju kako trči po rubu provalije u Xochicalcu, s vremena na vrijeme sjeda na sklopivu stolicu, razgovara s Branlyjem koji ga ponekad prati u njegovim šetnjama, a ponekad ostaje sjediti na drugoj stolici, dok se nebo gasi, a svijeće pogrebne svečanosti pale jedna za drugom, kao da svaka svijeća predstavlja dvije duše, dušu onoga tko je pali i dušu onoga za kim svijeća gori, isklesan nepokretan kamen svetih zmija indijanskog svijeta, a iza brda treperavih svijeća, jedva raspoznatljiva lica, mučaljiva poput glasova koji mrmljaju noćne molitve, poput ptičjih glasova, čiji je cvrkut istovjetan tužnoj udaljenosti tamnih lica, prekrivenih maramama, s rukama slomljenih noktiju, sa stopalima prekrivenima suhim blatom, zakrvavljenim koljenima, nevidljivim pogledima starog meksičkog naroda, to blisko pamćenje, slike koje se zrcale u opsjednutom ogledalu naših riječi, sprezi rođenja u ljubavi i ljubavi u smrti, imena Heredija, svi njegovi predosjećaji, svi njegovi preci pretvoreni u samo jedan glas u noći na Dan Svih svetih: ti si Heredia. XX Hugo Heredia

Qu'on n'entre plus dans la chambre D'oŭ doit sortir un grand chien Ayant perdu la mémoire Et qui cherchera sur terre Comme le long de la mer Lhomme qu'il laissa derrière Immobile……………………….20 J.S., La chambre voisine

Neću vas moliti da mi se nepotrebno ispričavate, gospodine grofe; a ja ću vas prestati oslovljavati plemićkom titulom. Ne zaboravljam što ste mi rekli kad su nas upoznali upravo ovdje u Xochicolcu prošloga ljeta. Oprostite na društvenim gaucheries arheologa vičnoga razgovorima s kamenjem, ali ne i s ljudima. Naposljetku, ljudi koji se odluče za poziv arheologa čine to jer ozbiljno vjeruju kako je kamenje živo i kako nam govori. 20

"Ne ulazite u sobu Iz koje mora izići veliki pas Koji je zaboravio I koji će na zemlji tragati Kao i uz more tražiti Čovjeka prestignuti Nepokretna." J. Supervielle, Susjedna soba

117

Te noći na zajedničkoj večeri u kući našega zajedničkog prijatelja Jeana spomenuo sam kako drevni narodi ne žele stare oblike zamijeniti novim oblicima. To je samo jedan primjer onoga što nam kamenje govori ako ga slušamo. Mudrost prošlosti i mudrost sadašnjosti, umjesto da jedna drugu istiskuju, nadovezuju se u neprestanom rastu. Sve mora biti živo i prisutno, tada sam rekao, kao medu imerinskim narodima na Madagaskaru koji svoju moguću povijest predstavljaju u dva oblika: kao nasljeđe ušiju i nasljeđe usta. Ponavljam vam taj temeljni kredo moje profesije jer je važan ako želite shvatiti ponašanje koje bi vam se u protivnom moglo učiniti nerazumnim. Da, obraćam se vama jer ne poznajem nikoga drugoga tko bi me mogao bolje razumjeti. Živim među kamenjem. Obronci Mit-le, frizovi Chichen-Itze, vidikovci Uxmala nisu samo prostori moje profesionalne djelatnosti, nego i prijestolja, oprostite mi na riječi, ali tako osjećam, svojevrsne ponovno stečene časti. Meksiko je zemlja pobuna; gotovo uvijek nasilnih, kojima ponekad ne manjka ni određena epska veličina; ali neredi su konstanta, a mirni prosvjedi poput onih posljednjih šezdeset godina, uvjeravam vas, još su okrutniji i podmukliji. Zato u mojoj zemlji nikad nije mogla zaživjeti aristokracija. Naše rane nikada ne zacjeljuju; samo elita može pomoći da se zacijele, ali ozdravljenje priječi neprestano izazivanje novih nereda koji su nekoć izbijali periodično, a danas se događaju neprekidno. Vi, međutim, pripadate društvu koje ne zaboravlja vrline svojih nekadašnjih krvnika kad ih pretvarate u žrtve. Aristokraciju strijeljate, giljotinirate, tjerate u progonstvo. Ali Francuzi ljubomorno čuvaju političku, estetsku i društvenu kulturu aristokracije. Tako vi sada možete uživati u dobrim stranama srušenoga staroga reda, ali i u novome republikanskom režimu. A taj režim, dopustite mi da primijetim, nije najbolji od mogućih svjetova, ali je najbolji od dvaju mogućih svjetova. Medu njima postoji razlika, a ja bih volio da u svojoj vlastitoj zemlji imam na raspolaganju tu opciju. Sve mije to pros-trujalo glavom kad ste mi te noći na večeri u Jeanovoj kući u Cuer-navaci ispričali kako AlexAndré Dumas pripovijeda da je Napoleon staroj udovici vojvode od Orleansa, koji je, kako ste se, Branly, prisjetili, dao izgraditi Park Monceau, dodijelio rentu od sto tisuća škuda. Na takvu liberalnu gestu potaknulo ga je to što je udovica Vojvotkinja u svojim salonima u Chaussee d'Antinu njegovala tradicije dobroga društva iz vremena Luja IV i Luja XV Kasnije spominje Dumas kako prvih dvjesto pedeset godina života postoji samo kao sjećanje. Da se barem isto može reći za nacije koje po svaku cijenu žele biti nove. Nisam zaboravio što ste mi ispričali tijekom te večere. Eto, to smo mi Heredije iz Meksika. Robijaško meso oslobođeno iz tamnica u Cadizu i Ceuti u zamjenu za sudjelovanje u pothvatu osvajanja Indija. Neću vas opterećivati detaljnim rodoslovljem; deset godina nakon pada Velikog Tenochtitlana, raspolagali smo indijanskim ženama i mnoštvom mulatske djece kao i golemim posjedima. Gospodareći golemim površinama tuđe zemlje i mnoštvom radnika robova, mogli smo biti ono što nismo bili u Španjolskoj zbog tamošnjeg režima povlastica. Zbog viteza spremnih na osvetu, patricija koji se valjaju u lijenosti, sinekura, parazita. A u Novom Svijetu, Branly, nismo morali maknuti ni malim prstom. Kako u takvim uvjetima pokazati moć koja, kao sve djelatnosti, slabi ako se ne koristi? Samo prikrivanjem i nekažnjavanjem okrutnosti. Tu su ulogu u povijesti preuzele doživotna renta, rudarski porez, prisilni rad, kmetstvo. Mnogi uglednici, suci i tamničari u hispanskom Novom Svijetu nosili su ime Heredia, a naposljetku, i mi smo uspjeli preživjeti tri stoljeća samo zato jer smo uvjerili to mnoštvo odrpanih ljudi da za svoj život imaju zahvaliti samo nama, našoj očinskoj zaštiti i religijskoj utjesi. Još dok sam bio dječak, posjetio sam jedan od posjeda koji je pripadao mojim precima. Zapatisti su ga spalili tijekom revolucije; pretvorio se u ruševinu, ali ruševinu koja je slika i prilika onih koji su jednom na posjedu živjeli. Ružna, crna i okrutna; kolibe, zatvori, srušeni mlinovi za mljevenje šećerne trske u spaljenom središtu starog posjeda za proizvodnju i preradu šećerne trske pričaju mi otada o svijetu bez veličine koji je nepravda dubinski nagrizla još dok je bio na vrhuncu. Ali, zar to nije tipično za hispanske narode: istodobnost veličine i dekadencije? Vjerujem da je taj posjet odredio moj poziv. Odrastao sam i bio prisiljen pronaći način na koji ću izgraditi svoj društveni identitet; uporno smo se borili da zadržimo svoj položaj u

hirovitim režimima devetnaestog stoljeća; isprva su nam naštetile liberalne reforme Juareza uskrativši nam tradicionalan savez s crkvom; no vrlo brzo su nam pomogle kad je, zamislite, nakon punih dvadeset godina tijekom kojih su nas ljekarnice, i odvjetnički uredi i novinske redakcije pokušavali privesti, i to ne jako uspješno, nečemu što se tada nazivalo modernim životom, diktatura Porfiria Diaza stvorila uvjete da se obnovi dio našega starog univerzuma: latifundij. No ponavljam, za trideset godina ne može nastati nova aristokracija, i tako je kad sam se rodio, 1931. godine, moja sudbina bila zapečaćena: mogao sam birati da se školujem za neko zanimanje ili da vodim pikarski život. Nije bilo drugoga puta za te ostatke starih meksičkih oligarhija koje je definitivno dokrajčila revolucija. Otada nadalje, Branly, svi u Meksiku imaju pravo na sve, poput Bonapartinih sljedbenika u Francuskoj. A to je zapravo samo jedan oblik, sigurno ćete se složiti sa mnom, demokratskog ugnjetavanja. Pričam vam to i ono što slijedi jer želim, ne samo da me razumijete u svoj kompleksnosti mojih psihičkih i povijesnih slojeva, nego i da se, moj srdačni i gostoljubivi prijatelju, zainteresirate za mene. Rekao sam da su ruševine indijanskog svijeta moje prijestolje; nemojte se čuditi paradoksu; naposljetku, lažni vitezi, malaksali kreolci, a svakako i mješanci ozlovoljeni onim što je bila Nova Španjolska, svi mi moramo spoznati jedni druge, a moramo i shvatiti da temelji ove zemlje, njezino najdublje ostvarenje, njezin neizbrisivi identitet, grbovi i plemstvo, leže u starom kamenju Tolteka, Asteka i Maja. U njima sam i ja, arheolog iz nužde, veliki gospodin bez mogućnosti da vodim život koji mi rođenjem pripada, tiranin bez robova, napokon potražio utočište; obraćao sam se kamenju i od njega sam, vjerujte mi, Branly, čuo sve ono što sam ovdje ispripovijedao. Razmislite još jednom o razmjerima paradoksa o kojem govorim. Ne mogu prihvatiti da je moj imidž samo ono što Aldous Huxley naziva "pogrbljenom" arhitekturom španjolske kolonije u Meksiku; a u onome što predstavlja sjedište naše moći, posjedima, prepoznao sam samo već spomenute užase. Takva je za mene, u mojemu duhu, bila pobjeda onih koji su izgubili: ja, kreolac, u potrazi za izgubljenom veličinom, mogao sam je pronaći samo medu spomenicima prošlosti mojih žrtvi. Profesije deformiraju; arheologija nije iznimka. Razgovarao sam više s kamenjem nego sa svojom ženom i dvojicom sinova, Antonijem i Victorom; morao sam stalno putovati i naš je stan u Ulici Garona za mene bio gotovo pied-d-terre. Suprugu Lucie upoznao sam u Francuskom institutu Latinske Amerike, toj urbanoj oazi u Ulici Nazas gdje je cijela moja generacija stjecala znanja o kinematografiji, književnosti, a osobito o civilizaciji za koju smo vjerovali da ćemo je svatko od nas s golemom odgovornošću čuvati, i to u doba kad je moć Francuske bila na zalasku. Prvo na što mi je Lucie skrenula pozornost jest to da je sve ono što sam joj ispričao o svojim precima obilježeno tom čudnom ljubavi prema Francuskoj koja je nas Latinoamerikance navodno spasila stare hispanske i nove anglosaksonske potčinjenosti; Francuska je poput kakve sigurne i priželjkivane zaštite. Lucie potječe iz jedne od onih obitelji iz Barcelonette koje su se u Meksiku obogatile osnivanjem robnih kuća; sada se, kao što je to obično slučaj, iskupljivala za trgovačke grijehe svojih predaka studirajući povijest i književnost na IFAL-u. Bilo je prirodno da se upoznamo, zavolimo, vjenčamo. Mnogo joj toga dugujem. Nije se sramila trgovine niti je bila ponosna poput mene. Dopunjavala je moje znanje, moju kulturu; francuski način razmišljanja dobar je korektiv latinoameričkom ludilu; ali francuske ideje isprobavaju se u latinoameričkoj pećnici, a Lucie se zabavljala podsjećajući me da je moja zemlja povela revoluciju za neovisnost jer su neki ljudi pročitali Rousseaua i Voltairea, a onda je organizirala prosvjetiteljsku proturevoluciju jer su neki drugi čitali Comtea, a zatim je digla još jednu revoluciju napajajući se intelektualno na Bergsonu. Dopuštam da možete biti sumnjičavi prema rezultatima tih ideoloških transplantata. Ali moram vam priznati, Branly, da su Lucieno zapažanje, disciplina, radne sposobnosti zapalili fitilj moje ambicije potaknuvši me na odluku da sve pročitam, da sve znam, da sve povezem, i da ne podlegem toj reduktivističkoj gangreni našega stoljeća koja u današnje vrijeme neprestano pokušava unijeti rascjep između sadašnjosti i prošlosti u osloncu na trgovačku logiku - one iste trgovine na kojoj su se obogatili roditelji moje žene, a osiromašili moji roditelji koji kao velika gospoda, nikada nisu znali iskoristiti svoj status nastojeći prošlost pretvoriti u nešto što je zauvijek mrtvo da bismo mi zauvijek bili nešto novo, različito od nevažne prošlosti, novi i stoga uvijek gladni novotarija u umjetnosti, odjeći, 119

zabavi, automobilima. Novina se pretvorila u potvrdu naše sreće. Tako se drogiramo ne bismo li zaboravili kako u našu sudbinu spada i smrt kad budućnost odluči da smo postali prošlost. Kažem da sam s njima rijetko razgovarao jer sam im samo prenio pouku o kamenju. Možda drugo nisam ni znao; u tome leži moja krivnja i danas sam je pročistio. Lucie je odobravala dobru pouku kamenja, kako ju je ona nazvala: osjećaj za prošlost, tvrdoglavo odbijanje da je žrtvujemo, da je protjeramo iz sadašnjosti koja i nije razumljiva bez svoje druge dimenzije, prošlosti u sadašnjosti. Kažem da ju je to oduševljavalo. Za razliku od onoga što je naposljetku nazvala lošom poukom o kamenju: uvjerenja da pripadamo nekoj nadmoćnoj kasti, koja raspolaže urođenim povlasticama te stoga ima pravo tražiti da nam se vrati moć koju smo kasnije izgubili. Lucie je bila vrlo inteligentna i bojala se takvoga mog stava jer, govorila je, u našim zemljama tlačenje je bilo gore nego u Europi; Europljani su iskorištvali ljude na drugim zemljopisnim širinama i mogli su ih bez velika napora zaboraviti. Mi smo svoje žrtve, čiji je broj neprestano rastao, držali u kući: to su jedine opipljive sablasti koje poznajem, znala je reći moja žena, prose na ulicama, spavaju na hrpama smeća, iz njihovih ljutitih pogleda kaplje stakleni bodež. - Hugo, jednog ćeš dana osjetiti krivnju - govorila je. - Čista europska savjest donekle je povezana s udaljenošću žrtava. A ova prisutnost poniženih među nama jednog će se dana pretvoriti u našu najgoru noćnu moru. Antonio je bio blizak sa svojom majkom i slušao je njezine savjete; Victor je bio privrženiji meni i učio je od mene. Vjerujte mi, Branly, kad vam kažem da me je Victor samo zato sve češće pratio na mojim stalnim terenskim istraživanjima; tako je i upoznao bolje od Antonia našu zemlju, a ne moram skrivati kako ništa nisam učinio da ugasim taj sjaj vlasti i mržnje u njegovu pogledu kad je vidio što je morao vidjeti: čitava sela pijanih muškaraca, žena i djece, muškarce omamljene od svetkovanja, žene pijane od boli, a djecu ošamućenu alkoholiziranim majčinim mlijekom; pobožno poniženje u meksičkim crkvama, taj nerazdvojni miris bijede i vjere; okrutnost i grabežljivost svih protiv svih što je glavno obilježje meksičkog sela. Prezreo je ljude; divio se kamenju, pa se zajedno sa svojom majkom i bratom priklonio "dobroj pouci" kamenja. Jedne noći zatekao sam dvojicu svojih sinova kako igraju neku čudnu igru. Sjećate se da su obojica iz "dobre pouke" naučili da osjećaju iskreno poštovanje prema prošlosti, i uistinu prošlosti nema bez ludičkih očitovanja koje ju održavaju svježom. U nešto su se kladili. A ja sam zadrhtao shvativši sadržaj oklade. Kladili su se u smrt, svoju vlastitu smrt i u smrt svojih roditelja. - Što misliš tko će prije umrijeti? - pitao je Tono. - Najvjerojatnije ćemo prvi umrijeti tata i ja - rekao je Victor. - Trebao bi vidjeti aviončiće kojima letimo u planinska mjesta. - Obećajem ti da ćemo mama i ja jako plakati za vama - uzvratio je Tono. - I tata i ja ćemo plakati za vama - rekao je Victor. Razgovarao sam s Lucie ispričavši joj razgovor. Odlučili smo da se, da tako kažem, zamijenimo; mislili smo kako je morbidno da dječaci svoje smrti poistovjećuju sa smrću jednog od roditelja. Međutim, bili su u pravu u nečem drugom: nas dvoje nikada ne bismo smjeli putovati zajedno izlažući tako Victora i Antonia opasnosti da ostanu siročići bez oba roditelja. Ja ću odsada voditi Antonia sa sobom na neke od terenskih pohoda u planinska sela i izolirane meksičke vrleti. I ja sam jedinac. Moji su roditelji umrli, a Lucieni rođaci, unatoč naporima moje žene da održi kontakte i da ih s vremena na vrijeme posjećuje, žive u Francuskoj na ravnodušnoj udaljenosti. Našim smo prijateljima priopćili da smo tu odluku donijeli kad se rodio Victor. Nitko se nije iznenadio; neki su pohvalili naš oprez; nitko se, vidite, nije prisjetio, da smo ponekad putovali samo utroje, ona, jedan od dječaka i ja, izlažući tako drugoga dječaka mogućnosti da ostane bez obitelji. Ali ako i mi sami zaboravljamo kako smo uredili život, kako očekivati da ga se drugi sjećaju? Branly, to i jest smisao mog arheološkog poziva: da nekako nadomjestimo vlastitu amneziju, taj zaborav onoga što smo bili i što su bili naši roditelji i djedovi, a zaborav, kad do njega ipak dode, nehotično priziva

120

sablast koja nam dolazi reći: to si bio, to su bili tvoji, zaboravio si; misija sablasti jest da ispravi zaborav živih, njihovu nepravednost prema mrtvima. Odluka kakvu smo donijeli zajednička je mnogim današnjim obiteljima i Victor je u pravu; aviončići, kojima antropolozi lete iz Palenquea do San Cristobala, nadlijeću planine Guerrero ili provalije Nayarit i Morelos, nalik su komarcima zalutalima u oluji. Jer vidite, Branly, meksička priroda, čak i kad miruje, kao da prijeteći podrhtava. Bezdani ponori, nadgrobne ploče od čistog bazalta, izdajnički planinski vrhovi, vjetrovi u ovim zastrašujućim planinskim vrletima; neočekivane pustinje i tisuće piramida prerušenih u bezopasna brda. Ne vidite li ih i ovoga popodneva s mjesta na kojem stojimo? Lucie je otada najčešće putovala s Victorom, a ja s Tonom; ali dječak kojega nismo sa sobom vodili na put bio je, a da to nismo morali međusobno komentirati, naš pravi miljenik. Tono se samo divio priznajući nijemu ljepotu prošlosti; ali ne i glas okrutne moći niti njezinih dosega u sadašnjosti. Jedne noći u nekom hotelu u Patzcuaru neki mladi indijanski konobar iz nepažnje je prolio sok od rajčice na vezenu bijelu košulju koju je Antonio trebao odjenuti te noći kad mi se trebao pridružiti na večeri kraj jezera. Pomislio sam što bi u tom slučaju rekao i napravio Victor. Tono se, naprotiv, nasmijao, pomo-gavši konobaru očistiti pod uprljan sokom, a zatim je sam oprao košulju objesivši je da se osuši u kupaonici, sav sretan, kako je rekao, što postoje sintetska vlakna. Međutim, kad se Lucie vratila iz jednog posjeta svojoj obitelji u Francuskoj, požalila se kako se Victor nepristojno ponašao prema posluzi u hotelima i restoranima, osobito kad bi otkrio da su Španjolci, kao stoje čest slučaj. - Oni i postoje zato da me služe - govorio bi mladić, s prizvukom ohola humora. Čekao sam priliku da neprimjećeno prisluškujem njihov razgovor. Ukazala mi se tek prije godinu dana, kad smo svi četvero otputovali na neki antropološki kongres u Caracasu i odsjeli u susjednim sobama u Tamanacu. Pisac i izdavač Miguel Otero Silva u svom je domu priredio krabuljni ples; Victor i Antonio mislili su da smo zabavljeni maskama kad se približavao trenutak polaska. Čuo sam ih kako govore sljedeće: - Potpuno si u pravu - rekao je Victor. - Tata ne voli plakati. - Hoćeš li da se zamijenimo? - predloži brat. - Ako se slažeš, Tono, vrlo rado. - Meni je potpuno svejedno - reče Antonio s izvjesnom samodostatnošću tipičnom za samouvjerene četrnaestogodišnjake. - U tom slučaju ja bih radije da umrem s tatom kako biste ti i mama mogli za nama plakati, ili da ti i tata zajedno umrete da bismo vas mama i ja oplakivali. Važno je da mamica ne umre jer ona jako dobro zna oplakivati mrtve. Nasmijali su se na to, a ja sam se zapitao zašto Lucie plače, što vide i što znaju moji sinovi, a ja ne znam. Nije bilo vremena za razjašnjenje te tajne. U taksiju na putu za zabavu dotaknuo sam ženinu ruku i upitao je li s njom sve u redu. Rekla je da jest, pogotovo danas; noćas nećemo postavljati glupa pitanja, plesat ćemo i bit ćemo sretni. Bit ćemo sretni, ali nam neće biti udobno, uzvratio sam, osjećajući se zatočenikom fraka i bolivarovskih širita, u svojoj maski generala, borca za nezavisnost Venezuele. Ona je, naprotiv, ušla u salon lebdeći, prelijepa u svojoj opravi iz Prvoga Carstva, u prozračnim koprenama i tilovima, širokoj ešarpi, boleru, svilenim papučama i frizurom u obliku tornja s ušećerenim kovrčama. Noć je bila topla, a obitelj Otero sve je priredila u prekrasnom vrtu na katu svoje vile. Vi ste, Branly, iskusan putnik i znate kako se Caracas skriva od svoje vlastite moderne ružnoće povlačeći se u te obzidane tajne vrtove, iako se nijedan, vjerujte mi, ne može mjeriti s ovim, u kojem se posebno ističe igra visokih i niskih, blagih i britkih svjetala, koja, da tako kažem, još jednom klešu skulpture koje ovdje mogu biti izložene na otvorenome: Henry Moore, Rodin. Iza skulpture Balzaca odjevena u redovničku opravu u kojoj je običavao pisati, pojavio se svećenički lik. Muškarac uspravna stasa, zdepast zbog četvrtastog i grubog torza, kojemu lijepo pristaje sijeda lavovska glava i župnička halja, a koji u jednoj ruci nosi okrugli kukuruzni hljepčić. Začuo sam šapat iznenađenja, je li prerušen u svećenika ili je uistinu svećenik? Netko je ljutito primijetio kako sveto odijelo nije krinka, ali taj neobični uzvanik u svakom slučaju nosio je samo crnu opravu i svećenički ovratnik. Krenuo je prema meni

121

upravo u trenutku kad se začula glazba; Miguel Otero zamolio je za ples moju suprugu, a ja sam se morao zadovoljiti rukovanjem s oblom rukom muškarca odjevena u svećenika. - Oprostite - obratio se slatkim glasom - jučer su mi vas pokazali na inauguraciji. Zbog znatiželje sam vas želio upoznati jer smo imenjaci. Vjerojatno sam ga pogledao izrazito glupim izrazom lica, jer je osjetio potrebu da mi kaže: - Heredia. I ja se zovem Heredia. Vidite, imamo isto prezime. Nešto sam mu na to uzvratio, ali zapravo jedino što sam vidio bila je Luciena prekrasna, čarobna, prozračna figura, ljepša nego ikada, s onom puti još više istaknutom tropskom klimom dok pleše omotana bijelim tilom, a zatim sam onako rastresen kurtoazno upitao tog Herediju za porijeklo njegove obitelji; mi smo u Novu Španjolsku stigli u šesnaestom stoljeću, dodajem predvidjevši njegov odgovor. - Ah, ne, naši su Heredije sigurno mnogo kasnije došli u Novi Svijet - uzvraća muškarac kojega, ako se pogleda malo bolje, ne mogu nazvati starim, bez obzira što tako izgleda. Moja majka - nastavlja - pristigla je u La Guairu s Haitija bježeći pred crnačkim ustancima, što kažete? U usporedbi s vašom genealogijom moja je obitelj jako mlada, zar ne? Pokušavam se sjetiti "crnačkog ustanka" na Haitiju prije sedamdeset, devedeset godina, ali ništa mi ne pada na pamet. Drugi Heredia blaženo sklapa ruke, kao da pogađa moje misli. - Ah, sjećanje vam je zakazalo, zar ne? - U pravu ste, gospodine Heredia. - A opet, jedino sjećanje koje postoji to su uspomene koje uspijemo prizvati, nije li tako? - To su riječi Pera Grulla - pomalo ljutito primjećujem. Razgovor s ovim Heredijom postaje groteskan; zapravo, u riječima i pokretima muškarca sve više uviđam nešto senilno pa se pokušavam ispričati. Snagom ruke zaustavlja me da ne odem. Ljutito otresam njegovu ruku, ali prije toga prisiljen sam ga saslušati. - Potražite me u imeniku ako me jednoga dana zatrebate. - Zašto bih vas trebao? - uzvraćam pomalo grubo. - Svi ponekad osjetimo potrebu za uspomenama - kaže ljubazno. - A ja sam stručnjak za uspomene. - Naravno. A sada me ispričajte. - Ali ako ne znate kako se zovem, kako ćete me nazvati? - Kako ne znam, gospodin Heredia, već ste rekli. - Victor - dodade svojim najmekšim glasom - Victor Heredia. Zamislite: ustanak na Haitiju izbio je, mislim, 1791. godine pod zapovjedništvom Toussainta Louverturea; pobuna koju će povesti kralj Cristophe, ako se ne varam, uslijedila je kasnije, zapravo ni u što nisam potpuno siguran. Vrata između naše sobe i sobe dječaka bila su poluotvorena kad smo se Lucie i ja vratili u hotel. Dječaci gledaju televiziju, ali na podlozi neke pjesme isprekidane vicevima s televizora, čuje se Antonijev glas, svaki dan sve ozbiljniji, sve svjesniji da će uskoro biti odrastao. - Ne, Victore, povlačim što sam rekao. Ja ću radije umrijeti s mamom. - C'est pas chic de ta part21 - na to će Victor jednim od izraza koje je pokupio tijekom niza godina pohađanja Francuskog liceja, a Lucie, koja je svoje sinove učila govoriti izrazito književnim jezikom, s veseljem je dočekala da se u kući ponovno govori pravilan francuski. - Zar ti nije svejedno? - upita Tono. - Tvoj je izbor bio da tata i ja umremo zajedno pa da ti ostaneš s mamom kako biste nas do mile volje oplakivali. - To nije isto - uzvrati Victor - kažem ti da nije isto, izdajniče! Čuli smo kako je Victor navalio na Antonia i ja sam ušao da ih razdvojim; Lucie se skrila u kupaonicu; izgrdio sam dječake zaprijetivši im da će se idući dan sami vratiti avionom u Meksiko ako se ne budu pristojno vladali. Moja žena nije željela izići iz kupaonice, a kad je konačno ušla u sobu, dječaci su već bili zaspali, a ona je plakala. Upitao sam je li čula da tako razgovaraju i prije na što je odgovorila da ih je znala čuti. To nije slučajan razgovor, dodala je, uvjerena da mladi, Victor, načinje tu temu kad zna da ih ona može čuti. S rezigniranim uzdahom, moja je lijepa žena svoju plesnu haljinu u stilu Prvoga Carstva složila u kartonsku 21 To nije lepo od tebe

122

kutiju, upozorivši me da isto napravim sa svojom svečanom vojničkom odorom; mulatkinja koja nam je iznajmila tu odjeću najavila je da će po kostime doći jako rano, gospoda će shvatiti, ti su kostimi jako popularni, gotovo ih svaki dan iznajmljuje; kartonske kutije može ostaviti vani kraj vrata, ona će ih pokupiti. U povratku smo svi četvero letjeli zajedno. Vjerovao sam da je već sama ta činjenica prekinula morbidnu igru mojih sinova. Kad smo poletjeli s Maiquetije, La Guaira je više nalikovala nekom vremenu nego mjestu: strma luka koja strpljivo čeka da stari brodovi ponovno zaplove neobično tihim i svijetlim morem. Pokušao sam raspoznati neke ruke, lica, marame kojima su mahali iz zaselka na brežuljku i s utvrde San Carlos. Ali vidio sam samo lešinare koji su pravi čuvari svih luka Karipskog mora. Sklopio sam oči i zujanje motora pomiješalo se s uspomenom na svadljivo glasanje tukana u venezuelanskom sutonu. Nesreća se dogodila tog Božića, kad su Lucie i njezin miljenik Antonio otputovali u Pariz u posjet njezinim rođacima. DC-10 srušio se u more blizu Azora i nije bilo moguće pronaći leševe. Ne, tomu nije prethodio nikakav znak, nikakvo čudo. Sad kad i vi i ja poznajemo te priče, željeli bismo, možda, vjerovati da se nešto povezano s njima uprizorilo u smrti moje žene i moga sina. Nije tako, a strašan događaj, naravno, ostavio je dubok trag u mome domu i to zbog razloga koji nikoga ne bi iznenadili. Victor je živio obuzet tugom. Tugom koja me potresla i koja je potresla svakoga tko se s nama družio, a koja je naš mali stan u Ulici Garona učinila još neveselijim. Ali svoju žalost moj sin nije želio podijeliti sa mnom. Samo sam ja znao zašto to ne želi, jer sam čuo razgovor braće. Victor nije imao s kim podijeliti tugu. Shvatit ćete, Branly, da sam čim sam to primijetio, postavio sebi za cilj da postanem supatnik sinu u njegovoj žalosti. Ali kako sam, opet, mogao zauzeti mjesto njegove majke, za koju je on predvidio da će zajedno s njim oplakivati nestanak drugoga para: Antonia i mene? Što od mene očekuje moj sin? Što mu mogu ponuditi? Nisam prvi otac udovac koji odgovara na ta pitanja; promatrao sam kako se Victor, koji je živio obuzet beskonačnom tugom, mijenja, i to ne toliko zbog majčine smrti koliko zbog toga što ne može zajedno s majkom oplakivati moju smrt i smrt Victorova brata. Ta se bol može i drukčije nazvati: okrutnost. Što postoji u toj, da tako kažem, zajedničkoj duši, kakva je naša: Victorovoj i mojoj? Već sam vam rekao: prezir prema ljudima, poštovanje prema kamenju. Odlučio sam da dječak može, ako to bude potrebno, izgubiti školsku godinu; važno je da se nikada ne odvaja od mene, da usvoji moje dobre i loše pouke, kako ih je običavala zvati njegova majka, dok me bude pratio po tim prijestoljima izgubljene časti i ponovno stečenog identiteta što jesu veličanstvene ruševine meksičke prošlosti; sa mnom će, i opet s vremenom, upoznati i dušu Meksika: njegova sela, crkve, svijet prašine i jeftine rakije i podmukle smicalice poniženog Indijanca i lukavog zemljoposjednika, vlasnika trgovine, bordela i dobrotvornih institucija. - Odavde potječemo mi Heredije. Pogledaj dobro. To je blato iz kojega smo potekli. Odgajao sam ga, Branly, da se divi velikim autoritetima koji zaslužuju divljenje i objasnio sam mu kako ih je teško pronaći; odgajao sam ga da sniva o idealnoj državi kojom upravlja prava aristokracija koja zna disciplinirati podjednako i masu iskvarenu porocima kao i vulgarne i grabežljive eksploatatore u našoj zemlji. No nisam primijetio kako se Victor mijenja, iako znam da se mijenjao. Rub onoga što ne znam o njemu sve je veći; postoji nešto, slutio sam, što samo moj sin zna ili priželjkuje; on zna i želi nešto o čemu nikomu ne govori, ali to znam samo ja. Nema s kim podijeliti tugu, a ja sam se bojao da će se okrenuti opasnosti: odnosno, nepoznatom. Zato sam ga držao uz sebe. Uočio sam ono što već znate: bahato Victorovo držanje prema podređenima, osobito prema slugama. U onoj mjeri u kojoj je to uobičajeno za dječake iz bogatih kuća u iberskom svijetu, nije me zabrinjavalo; ali me duboko zasmetalo kad mi je zbog takva ponašanja mlađega sina počelo nedostajati neizvještačeno društvo starijeg sina, Antonia. Tako sam započeo, a da toga i nisam bio svjestan, rezati granu na kojoj sjedim, uspoređujući trenutke hladnoće, okrutne Victorove postupke s neizvještačenom radošću, oduševljenjem, incijativama za igru, što su bile Antonijeve osobine. I opet neprimjetno, Victor me oblikovao kao što sam ja mislio da oblikujem njega; poput njega, i ja sam u

123

njegovu društvu tražio i žalio zbog odsutnosti onoga tko bi mi pravio društvo u žalosti, supatnika s kojim bih mogao podijeliti tugu: Antonia. Svaki dan sve sam jasnije primjećivao Victorov karakter. Jednog smo proljeća u vrijeme blagdana svetoga Marka boravili u Aguascalientesu. Branly, to je svijet izazova, oklada, mačizma i krajnjeg hazarda; neprekidnog izbora na sve ili ništa, koji je poput vihora u čijem je središtu borba pijetlova. U toj borbi, sve ono što sam upravo naveo prelazi u zanos koji se ne razlikuje mnogo od drevnih oblika kolektivnih igara, misterija i rizika. U posljednji čas došao sam u amfiteatar; kad se začuo poklik "zatvorite vrata", počele su pljuštati oklade, pijetlove su poškropili mlazovima vode i alkohola, odvezali ih i pustili da se bore, dok svi znaju, uključujući i životinje, da je to borba na život i smrt. Pogledao sam oči, ruke, glavu te velike savitljive zmije kojoj sliči publika u žaru oklada. Samo je Victor, sjedeći usred te uzbuđene gomile, bio potpuno nepokretan, mirnih ruku, ne maknuvši ni prsta, zaleđena pogleda uperena u središte amfiteatra koji, samo zbog toga što ga netko tako promatra, više nije podij za igru nego arena za ubijanje. Sjećate li se Hitchcockova filma u kojem svi gledatelji teniskoga meča glavama slijede kretanje loptice, osim jednoga: ubojice? Nepokretan pogled mojega sina govorio mi je da je potpuno ravnodušan hoće li umrijeti jedan ili oba pijetla jer, kako god uzmete, to je sudbina na koju su osuđeni, oba pijetla trenirana su za borbu i naoružana britvama u ostrugama, oni su igračke svojih vlasnika, ali i gospodari borbe, a naposljetku, bolje je umrijeti u amfiteatru nego u trgovini živadi. To što je sve to izazvalo kod njega potpunu moralnu ravnodušnost, navelo me da pomislim kako se za Victora kult aristokratskog autoriteta pretvara u kult sudbonosnog poštivanja slijepe moći i ja sam se zapitao što nedostaje tom odgoju koji mu je trebao omogućiti da stekne potpuno vrijeme, bez žrtvovanja prošlosti, što sam prije svega i želio prenijeti svojim sinovima. Odgovor sam doznao ubrzo, prvi put kad smo zajedno otišli u Xochicalco, prije nego što sam vas upoznao, Branly. Jednog popodneva radio sam s ekipom švedske antropologinje Laure Bergquist na prostoru igrališta pelote koje vidite dolje ispod nas kad smo u visini utvrde svi začuli prodoran krik za koji su neki pomislili da je suhi grom, od onih koji se čuju mnogo prije nego što se spuste večernje kiše u dolini Morelos u mjesecu srpnju. Tada sam pogledao prema promatračnici i ugledao Victora kako stoji na rubu ponora: upravo tamo, Branly, gdje ste ga vi zadržali drškom štapa, na istom tom mjestu gdje ja sada stojim oponašajući pred vama Victorovo ponašanje. Ruke su mu bile ispružene i krvave. Potrčao sam prema njemu; srećom, Bergquist i dvojica radnika pošli su za mnom; Victor je pao odozgo, ali dočekali smo ga u naručje. Ublažili smo udarac, ali te je noći dječak buncao. Ruke su mu bile isječene i neprestano je ponavljao riječi, "zaboravio sam, zaboravio sam." Po povratku u Ciudad de Mexico priznao mi je što se dogodilo. Igrajući se i istražujući u blizini toltečkog hrama, otkrio je pukotinu na kosom zidu s pernatim zmijama. Jedna žaba, od onih kakve kao da se kreću po zemlji samo da bi nas odvele do skrivenih planinskih rijeka ušla je u pukotinu temelja, a Victor je odlučio potražiti je rukom; ali umjesto dodira smežuranog i drhtavog tijela vodozemca osjetio je površinu nevjerojatne glatkoće; nešto, dodao je, nalih vrelom staklu. Ne mogu zaboraviti taj živi savršeni prizor. Izvukao je predmet, a kad ga je pogledao (grozničavo je rekao), ukazalo mu se nešto što mi ne može opisati, tako savršenu cjelinu, bez ikakvih pukotina, poput kakve moćne udubljene zlatne kaplje, kojoj nije potreban ukras, rezbarija ili bilo kakav dodatak; ljudske ruke, ako shvaćam što mi je tada želio reći Victor, ne mogu ništa dodati tom savršenstvu koje, ipak, nije prirodno: ono je proizvedeno, jer na njegovoj kruni blista reljef, zacijelo neki znak koji kao da je nastao iz koncentracije materije. Branly, poslušajte sad ovo: sin mi je priznao kako osjeća nesavladivu mržnju prema tom savršenom predmetu koji ništa ne duguje ni njemu ni ikom drugom; uzeo je taj britki kamen udarajući njime predmet sve dok ga nije razbio po sredini oduzevši mu zauvijek ljepotu koja ga je krasila dok je bio u jednom komadu. U zanosu svoje strasti, Victor si je porezao ruke odbacivši daleko od sebe polovicu predmeta; s drugom polovicom, potrčao je nošen nekom nadljudskom snagom prema rubu provalije; bacio je još dalje drugu polovicu koja mu je, kaže, pekla rane, i tek je tada kriknuo i pao. 124

Pustio sam Victora da te noći zaspi u mom krevetu, ali sam ga iznevjerio. Izjalovili su se moji pokušaji. Victor je naučio kako funkcionira arbitrarna moć, ali je u isto vrijeme zaboravio sjećanje na cjelovitost vremena. Nisam želio da se to dogodi, znam da mi vjerujete, nego da ljudski autoritet posluži sjećanju civilizacija, da značenje našeg postojanja posluži smislu svega što nam prethodi. Ako vam sve ovo pričam, Branly, to je stoga jer osjećam kako mi Heredije imamo dugovanja prema vama. Vidio sam što je prošlo vašim pogledom one noći kad smo se upoznali. Zao mi je što sam vas iznevjerio. Nisam onaj univerzalni čovjek iz stoljeća otkrića, nego tek donekle zlovoljan meksički kreolac, poput svih mojih sunarodnjaka koje je obilježio osjećaj gluhe i bijesne nedostatnosti pred svijetom. Moja kultura je, stoga, selektivna; što me može spasiti svojevrsne capitis deminutio22, a to upravo znači biti "Latinoamerikancem", odnosno čovjekom koji sve što dotakne pretvara u melodramu: tragedija mu je zabranjena pa čak i njegove najveće patnje najavljuje velika reklama za cirkus nesreća. Samo poslušajte pjesme, pročitajte ljubavna pisma, poslušajte govore. Prošlo je nekoliko mjeseci u kojima mi je bilo teško, da ne kažem nemoguće, komunicirati s Victorom. Nastavio je pohađati nastavu u Francuskom liceju; gledao sam ga ponavljajući općepoznatu frazu koju sam jednom čuo, "jedino naše sjećanje su uspomene koje smo prizvali". Počela me proganjati kao kakvo dosadno zujanje. Zar ono čega se ne sjećamo prestaje postojati? Ili možda mi, zaboravljajući nešto, postojimo manje; a zaboravljeno, naprotiv, i dalje postoji, a da mu nije važno da li ga se sjećamo? Razmišljao sam o tome, naravno, kad bih odlazio na arheološka nalazišta; velika blaga meksičke prošlosti nisu manje istinita zato što stoljećima nismo znali da postoje. Možda se posao arheologa i sastoji u tome: patetičnom zagledanju u prošlost. Razmišljao sam o tome jednom zgodom kad sam posjetio božanski grad, Teolihuacan, prvi pravi grad na zapadnoj hemisferi. Njegova velika šetališta i piramide izgledaju poput pisma koje je još uvijek zadržalo taj drevni odnos prema svim stvarima i odnos svega sa svim. Sjećam se danas popodne, ovdje, toga drugog popodneva provedenog na jednim drugim ruševinama jer je Victor tada bio sa mnom, a danas vjerujem da je moja ograničena pouka povezana s promjenama koje su se, zahvaljujući Victoru, tada dogodile u našim životima. Jer želite li, Branly, da vam sažmem najdublju pouku meksičke prošlosti, to je sljedeća rečenica: sve je povezano jedno s drugim, ništa ne postoji samo za sebe, sve stvari popraćene su ukupnošću njihovih prostornih, vremenskih, fizičkih, oniričkih, vidljivih i nevidljivih atributa. — Tek rođeno dijete - rekao sam tog izrazito blijedog popodneva Victoru - obilježeno je znakovima; odgovara mu jedan dan, jedan fizički predmet, jedan smjer u prostoru, jedna boja, jedan trenutak u vremenu, jedan osjećaj, jedna temperatura. Ali ono što je uistinu neobično jest to što su ti osobni znakovi povezani sa svima drugima, njihovim oprečnim znakovima, dodacima i preobličenjima. Ništa ne postoji izolirano jedno od drugoga. - Daj mi neki primjer - rekao je Victor, a ja sam potražio njegov pogled; osjetio sam da mu se vraća sposobnost za igranje pa sam mu objasnio, primjerice, da ako je nečiji dan, dan orla, Cuautlija, s tim će se danom slagati znakovi visokoga leta koji bdiju nad svijetom poput sunca, ali tu veličinu kompenzira žrtva koja je nužno prati u liku boga Xipea Toteca, koji daje svoj život samo zato da bi bilo žetve, a da bi pobjegao od samoga sebe, poput zmije skida svoju kožu; veličanstve-nost orlova leta i bolna bijeda našega drskoga gospodina. Najprije smo, kako otrcano, igrali domino; zatim karte, svaki put sve složenije igre, kao da izazivamo jedan drugoga. Predložio sam uznemirujuću igru "faro" koju igraju u Puškinovoj Pikovoj dami s njezinim tajnama bezgranične moći, beskrajna bogatstva kao i beskonačne smrti; Victor mi je uzvratio prijedlogom da igramo primitivan tarot. Usporedio sam onu mjesečarsku ravnodušnost koju je pokazao u amfiteatru za vrijeme blagdana svetoga Marka s nekom vrstom oduševljenja kojemu si je dao oduška jednog popodneva kad smo zajedno otišli na koridu. Objasnio sam mu da je povik ole prastara arapska riječ, wallah: invokacija, pozdrav Bogu. A Victor tog popodneva nije vikao ole gledajući veronike El Nina de la Capea: 22

capitis deminutio – gubitak građanskog prava

125

umjesto toga, prošaptao je taj poklik kao kakvu opasnu molitvu koja bi, kad je izgovori, mogla spasiti život matadoru... Igrali smo se i s fotografijama, Branly: sjećao se prijatelja iz školskih klupa iz osnovne škole, a ja sam se sjećao svojih; izrezivali smo fotografije stvarajući nevjerojatne parove, cijele obitelji čija su lica preskakala vremena i prostore; kupovali smo stare filmove o nekadašnjim aktualnostima, prikazivali ih, a onda bi se jedan od nas (jedan je morao biti gledalac) pokušavao uživjeti u ambijent prikazan na filmskoj vrpci: automobilske utrke, ratove u Mandžuriji i Etiopiji, pad cepelina, prosvjede peronista na Svibanjskom trgu. Victor je prvi predložio da potražimo svoja imena u telefonskim imenicima mjesta u koja putujemo. Otkriće dvojice Huga Heredije, pola tuceta Victora Heredija u imenicima Federalnog Okruga izazvali su povesele usklike, prve koje sam nakon dugo vremena čuo od svoga sina. Hinjeno iznenađenje, zajednički smijeh bili su dovoljni da opravdaju novu igru. Naprotiv, kad smo u telefonskom imeniku u Meridi otkrili samo jednog .Victora Heredia", nismo mogli odoljeti iskušenju: nazvali smo ga; smijao se s nama, završili smo razgovor. Ali u Puebli igra se zakomplicirala; Victor je predložio da onaj tko izgubi mora dati nagradu pobjedniku. - Tko će odrediti vrstu nagrade? - upitao sam nasmiješivši se. - Pobjednik, naravno - uzvratio je ozbiljno Victor. U imeniku u Puebli otkrili smo samo jednog Huga Herediju. - Moja nagrada neka bude otvoren razgovor o tvojoj majci i bratu. Prošlo je više od godinu dana, a još ih nijednom nismo spomenuli. Slažeš li se da ih odsada nadalje ne zaobilazimo u razgovoru? Nisam dobio odgovor. Nazvali smo Huga Herediju iz Pueble; ovaj nam je odgunđao hrapavim glasom poklopivši slušalicu. - Jesi li primijetio, tata? Uvijek nam se na telefon javljaju starci. - Možemo se kladiti i da će idući Victor biti mladić, a da će sljedeći Hugo biti starac. Victor se nasmijao dodavši kako ja nisam star; uzvratio sam mu da nam kad imamo dvanaest godina svi ljudi stariji od trideset godina izgledaju jako stari. - Ali neki ljudi nikada ne ostare - primijeti Victor. - Tko su ti sretnici? - upitao sam pomalo nepromišljeno. - Oni koji su umrli - ozbiljno odgovori moj sin. - Antonio neće nikada ostarjeti. Jean mi je mnogo govorio o vama, Branly; u UNESCO-u vas poznaju osobe koje ja jako cijenim; uživao sam u vašoj spontanoj i možda pretjeranoj gostoljubivosti; mogao sam vidjeti u kakvom svijetu živite, vaše interese; prolistati knjige u vašoj biblioteci, pročitati ono što ste podcrtali u nekim knjigama na kojima se vidi da su više korištene od nekih drugih: Lamartine i Supervielle, Balzac. Zato znam da bih vas uvrijedio kad bih vas zamolio da budete diskretni (štoviše, da šutite) o ovome što sam vam ispričao. Neću ništa više reći. Prava tajna je ona za koju nas nitko ne moli da je čuvamo, ali o kojoj ne govorimo da ne bismo žrtvovali prijateljstvo s osobom koja nam ju je povjerila čak i ako ona to nikada ne bi mogla doznati. Vi možete reći kako niste od mene ni tražili da vam sve ovo pričam; u pravu ste. A isto je tako točno da džentlmeni ne odaju tajne. Vi ćete mi odgovoriti kako griješim jer ne govori se zbog ponosa. Moram se ispričati, Branly, i reći vam da ću progutati ponos da bih vas zamolio da mi oprostite; koristili smo vaše ime, kuću, kola, vozača za sklapanje saveza čije posljedice i dan-danas ne mogu predvidjeti. To me i potiče da vam se povjerim, a opet, i da vas zamolim da to nikomu ne ispričate. Pojasnit ću. Sve što sam dosada rekao, prešutno zahtijeva punu diskreciju za koju vas ne moram posebno ni moliti. Ali ono što ću vam sada ispripovijedati zahtijeva šutnju koja bi, u slučaju da se prekine, narušila dogovor o kojem ovisi moj život. Gledajte: pričam vam jer zaslužujete objašnjenje, ništa više. Ali ako je ono što sam prethodno ispričao točno i provjerljivo, ovo što sada dodajem otvoreno je raznim tumačenjima. I ja sam, koji sam to proživio, ne shvaćam u potpunosti. Da li vam to govorim i zato da s nekim podijelim svoje čuđenje, sumnje, zbunjenost? Možda. Isto je tako točno da vam ništa od ovoga ne bih ispripovijedao da niste došli ovamo i potražili me, izlažući se mom nasilju ili mojoj poruzi, kao što se i ja, nakon što sam vas primio, sasvim sigurno, izlažem vašoj poruzi.

126

Gledajući vas ovdje noćas, dok gasne podne i pale se svijeće radi bdijenja za mrtve, želim misliti da vi zaslužujete moje riječi, a ja da zaslužujem vašu šutnju. U Monterreyu smo u telefonskom imeniku pronašli jednog "Victora Herediju". Moj ga je sin nazvao iz naše sobe u Hotelu Anciri. Zaklonio je jednom rukom slušalicu da se ne bi čuli naši glasovi i rekao mi: - Kaže da ništa ne zaboravlja. Osjetio sam žmarce na zatiljku i preuzeo slušalicu. Predstavio sam se. Glas mi je uzvratio kako zahvaljuje na pozivu; već ga dugo očekuje i poziva nas da dođemo na čaj u njegov stan nasuprot Biskupije, u starom dijelu grada, obasjanog i danas kao i nekada, suncem što se barbarski probija kroz prašinu. Grad mi ne ulijeva povjerenje; previše je u njemu ravnodušnosti prema vlastitoj ružnoći, kao da je Monterrey tamo slučajno, zbog neke božanske nepažnje, dok se njegova groteskna oligarhija bogati odnoseći blago sa sobom u nebo. Možda sam zato sinu prešutio da nas je "Victor Heredia" pozvao k sebi; ali Victor me zamolio da ga za nagradu povedem da upozna svog imenjaka. Zamolio me to tonom koji je dovodio u pitanje, ako bih mu uskratio tu uslugu, cjelokupnu lomljivu konstrukciju naših igara, a tako i međusobnog povjerenja. Naše ponovno rođene ljubavi, Branly. Nisam mu rekao da nas je već bio pozvao u posjet. Banuli smo nenajavljeni, kako je rekao Victor onoga popodneva kad smo sva trojica, vi, on i ja, zajedno ispijali čaj u vašoj kući na Aveniji Saxe, sjećate se? Ali muškarac nije izgledao iznenađen kad nas je tog popodneva primio u starom, neukusno namještenom stanu, s mnogo srebrom obojene drvenarije kao i sa zapuštenim pokućstvom iz tridesetih godina, onakvim kakvo se u Francuskoj još uvijek može naći u robnim kućama Barbes. Ako se netko iznenadio, to sam bio ja. Sjetio sam se čovjeka koji se pojavio iza Balzacove skulpture u jednom vrtu u Caracasu dok je moja lijepa Lucie plesala odjevena u bijeli muslin. A ako se "Heredia" zbog nečega iznenadio, što je Victor primijetio, iznenadio se zbog moje zabezeknutosti; Victorov očaj kad sam ja zanijekao da sam išao s njim u stan "Heredije" u Monterreyu onoga popodneva u vašoj kući, Branly, bio je samo sasvim razumljiv očaj onoga tko ne želi donijeti sam odluku koja, međutim, zahtijeva daje donese na svoju vlastitu odgovornost. Kažem da sam se sjetio muškarca iz noćnog vrta u Caracasu jer ovaj "Heredia" nije bio u potpunosti Heredia kojega sam onom zgodom upoznao; samo me na njega podsjećao. Ali bio sam dovoljno priseban da samom sebi kažem kako je to možda želio reći taj čovjek kad se predstavio stručnjakom za uspomene. Evo što se dogodilo kad smo moj sin i ja zajedno osvanuli pred "Heredijinim" stanom. Trenutak kasnije, starac ogrnut podstavljenim, bijelim, otrcanim, svilenim ogrtačem primio nas je u papučama i sa šalicom atolea u ruci, pretvarao se da je jako iznenađen i upitao nas nismo li neki od skrivenih rođaka, od onih koji izmile, poput moljaca, iz drvenih greda, kad osjete kako se bliži smrtna ura nekom starom bogatom rođaku. Reći ćete kad pročitate ovo da je moj sin Victor bio u pravu i da sam ja cijelo vrijeme lagao. Nije tako; želim da shvatite nešto što je veoma teško razumjeti. Obojica smo u pravu, i moj sin Victor i ja. Nijedan od nas ne laže. On je došao sam, ali smo, opet, stigli zajedno; "Heredia" je primijetio moje čuđenje kad me prepoznao, ali je i sam dao do znanja da se iznenadio ispričavši dosjetku o siromašnim rođacima. Sve se to dogodilo, ili prije, događalo se, Branly, u tren oka, brzo, na jednom mjestu u ruševnom, srebrom obojenom stanu, koji kroz prljave kačkane zavjese gleda prema sivim, oguljenim, bijednim, nimalo ljupkim zgradama Monterreya. Nakon jedne pojave slijedila je odsutnost, svaku radnju pratila je njezina suprotnost, iza afirmacije slijedila bi negacija, iza mene, on; samo što nas je "Heredia", dok me gledao, dok sam ja njega promatrao, uvodio, stojeći tamo sa šalicom atolea u ruci, u svoj govor; ali, dobro me poslušajte, Branly, obraćajući se jednom od nas isključivao je drugoga, ne samo iz svojih riječi, nego i iz postojanja. Doznao sam to tek kasnije kad sam, najobzirnije i naj-nesigurnije, upitao Victora sjeća li se ovoga ili onoga što mi je “Heredia" rekao toga popodneva. Victor je rekao da se ne sjeća i znatiželjno me pogledao. Prestao sam postavljati pitanja. Znam da ni ja nisam čuo što je "Heredia" rekao Victoru. Ponovno sam osjetio kako me podilaze trnci koje je ovaj čovjek unosio u moj život; zamislio 127

sam, Branly, moć beskonačna razdvajanja. Ime "Heredia" označava kaotičnu izoliranost koja sve miješa i razdvaja. Vidio sam u očima svoga sina dok mi se "Heredia" obraćao, istu tu okrutnu prazninu koja me jednom preplašila u amfiteatru na blagdan svetoga Marka; pomislio sam da je to cijena Victorove izoliranosti te da moj pogled, dok se "Heredia" obraća Victoru osuđujući me na samoću, vjerojatno nije mnogo drukčiji. Sto govore jedan drugomu, Victor i njegov stariji imenjak, a da ih ja ne mogu čuti? Kakav su savez sklopili, Branly? Nikada to više nećemo posve sigurno znati, jer vi nikada nećete znati više od onoga što vam ja ispripovijedam. Ali moja mi je intuicija govorila da mi je u tim trenucima Victor prestao pripadati, prešao je u "Heredijine" ruke te da bih ga morao slijediti tamo gdje ga vodi taj vrag, želim li i dalje voljeti svoga jadnoga sina. A što je "Heredia" rekao meni? Upotrijebio je manje riječi no što je meni potrebno, Branly, da priopći svoju užasnu ponudu. Nešto nas povezuje: potajna želja da vratimo neke mrtve koji nam nedostaju. Ne možemo ih zaboraviti. Živi moraju služiti mrtvima; ovi su bespomoćni za određene stvari. Ali kad ih služimo, možemo biti sigurni da će i nas služiti kad umremo. Razgovarali smo o tome da patetično popravimo prošlost; bile su to moje riječi, ali ih je "Heredia" ponovio tog popodneva, dok je moga sina nudio različitim vrstama atolea, napitkom od čokolade, sokom od jagoda i hladnim cliurrosima posipanima šećerom u prahu. - Mogu li vam ponuditi nešto ozbiljnije, don Hugo? Bilo je nečega vulgarnog u njegovoj uglađenosti. Rekao sam kako ništa ne želim. Pa čak ni ono što mi nudi? Ne misli na čašu, nasmijao se, ne. Moju ženu. Moga sina Antonia. Ne, ne trebam mu ništa dati zauzvrat; i on, "Heredia" treba druge ljude. Njegov je slučaj još jeziviji, da tako kažem, jer ako ja mogu željeti da se vrate oni koji su otišli, on treba prisutnost onoga tko nikada nije postojao, shvaćam li? Morao sam ponovno niječno odgovoriti, a nešto što me tamo zadržavalo - sve se to zbilo u nekoliko trenutaka, ne više od pet ili šest, tvrdim vam - slomilo se, zahvalio sam "Herediji" na čaju koji je zapravo bio kukuruzni atole, rekavši mu da sam samo želio zadovoljiti znatiželju svoga sina, a sada moramo ići. - Vratite se kad poželite - rekao je "Heredia" milujući Victorovu glavu. - Kažem vam da smo došli samo zbog dječakova hira, zbog igre. - Ah, ali on se ne smije vratiti sam. Ugovor moram sklopiti s vama, don Hugo. Razmislite dobro. Vidjet ću vas noćas u vašem hotelu. Ovaj put nisam ništa rekao. Nešto me je priječilo da mu se narugam u Monterreyu kao što sam to učinio prije u Caracasu. Nagnuo sam glavu, uzeo za ruku Victora i bez riječi izišao. Te noći, ostavio sam Victora da spava sišavši, na moju nesreću, u bar Hotela Ancira. Sto biste vi učinili, Branly, nakon takva dana, prepunog nesređenih dojmova? Postoji li netko koga ste zaboravili i koga se želiti sjetiti? Pomislite tada na ono što sam si ja ponavljao tijekom svih tih sati koji su protekli nakon našega susreta s "Heredijom": zaboravljam Lucie i Antonija, neizbježno je, uskoro će biti tek neodređena uspomena koje ću se tek s naporom moći prisjetiti uz pomoć fotografija ili nekog iznenadnog mirisa. Naprotiv, Victor je ovdje, prisutan; njega se ne moram sjećati. Zašto mi Victor ne pomaže u sjećanju? Toliko sam ga to puta molio. Osjetio sam neumjerenu mržnju prema svom živom sinu. Upravo me to izravno upitao "Heredia" te noći. Sjedio je blizu bara, za stolom ispod starih zrcala s početka stoljeća, uklesanih i sačuvanih tamo zbog sklonosti prema prošlosti kakva se rijetko može vidjeti u Monterreyu. Velika krila ventilatora koji visi sa stropa nisu uznemiravala sijedu kosu tog čovjeka nježnih crta lica i gruboga tijela, odjevena te noći u žuto baršunasto odijelo koje je pretopio za klimu u Monterreyu s golemim celuloidnim ovratnikom bez kravate koji pokriva neukusnu dugmad od kosti. Zašto mi Victor ne bi pomogao u prisjećanju? Victor se može svega prisjetiti. Živ je; nedostaje vam samo odgovarajući dodatak da se vaše teze, don Hugo, u potpunosti ostvare: živa, aktualna, neporeciva prošlost. Victor i još netko, Victor zajedno s nekim drugim. Zajedno će vratiti sjećanje, bit će ta prošlost. Tako će Victor biti više živ od svoga mrtvoga brata: sjećat će ga se kao da je Antonio i dalje živ. Ali vratit će mu se i život njegova mrtvoga brata: sjetit će se onoga što Antonio zna jer je

128

mrtav. Što je za to nužno? Savršen prostor, don Hugo, stari prostor gdje će se moj i vaš mrtvac sresti preko mladoga Victora, koji je živ. - Još jedan Victorov brat - rekao je "Heredia" u baru Hotela Ancira. - To je jedino što vam mogu ponuditi ako to želite. Podigao je čašu mint-julepa iz Vera Cruza nazdravivši u tišini. Čekao je da ja učinim sljedeći potez. - Što vam se čini, don Hugo? - upitao je "Heredia" s podignutom čašom. - Prije nekoliko mjeseci, Victor je u napadu bijesa slomio jedan predmet koji smo našli na ruševinama - rekao sam pomalo klonulo. - Čini mi se kako je vaš prijedlog pomalo nalik onomu što sam ja tada zaželio, a da toga sve do danas nisam ni bio svjestan. A znate li što sam zaželio? Zaželio sam da se polovice tog predmeta sastave i da njegovo jedinstvo i dalje nastavi postojati u umjetnosti, povijesti, prošlosti, kulturi, što vam je draže. - Želite reći da prihvaćate savez sa mnom? - Želim reći da bih kao dokaz vaše dobronamjernosti prihvatio da predmet koji je moj sin slomio ponovno bude cjelovit. - Biste li bili zadovoljni s polovicom predmeta? Odgovorio sam potvrdno; pomislio sam kako bi to bilo dovoljno da se mogu nadati da ću jednom ponovno steći izgubljenu cjelinu. Tada mi je rekao da će Victor pronaći izgubljeni dio u Xochicalcu; a taj će predmet kasnije trebati spojiti s drugom polovicom i rekonstruirati predmet. - Što mi je činiti kad moj sin pronađe polovicu uništenog predmeta? - Od tog trenutka sve će krenuti na način koji ne želim zvati sudbonosnim; nitko ne želi upotrijebiti tu riječ; recimo radije da će se stvari odvijati prema predviđenom redoslijedu, jedna za drugom, je li tako? Događaji će se nizati jedan za drugim. Vi, don Hugo, shvatit ćete što se događa i uvijek ćete odabrati najbolji put, kako da ne, ja vam to jamčim. Zatim je skrenuo na sasvim drugu temu pričajući mi stare priče o svojoj obiteljskoj prošlosti na različitim mjestima u Antilima. Slušao sam ga pomalo zbunjeno jer je u njegovoj priči bilo pogrešaka u povijesnoj sintaksi, datumi se nisu podudarali i naposljetku je bilo teško znati nije li čovjek kržljavih prstiju i jasnog pogleda kombinirao sasvim samovoljno osobe i datume da bi stvorio genealošku povijest koja mu najviše odgovara. Spominjao je različita imena, koja pripadaju njegovoj obitelji i obitelji njegovih prijatelja, tada sam pretpostavio. Doznao sam, a da nisam uvijek mogao povezati konce, priču o nekom Franciscu Luisu i o njegovim dvjema ženama, o nekom francuskom trgovcu imenom Lange i o dadilji mulatkinji. Nikada nisam shvatio je li moj subesjednik sin prve žene Francisca Luisa, što je fiziološki nemoguće, jer bih tada razgovarao s muškarcem starim više od sto šezdeset godina; ili potječe od druge žene, a tada se, u svakom slučaju, vjerojatno rodio negdje između 1850. i 1900. godine, nakon smrti druge Heredijine žene, za koju ne znam s koliko je godina umrla. A opet, on je prvu ženu svoga oca uporno oslovljavao s "mama". - Jeste li upoznali gospođicu Lange? - usudio sam se upitati. - Devet mjeseci proveo sam u njezinu trbuhu - nasmiješio se neugodno dok je srkao iz slamke. - Gdje ste se rodili, gdje ste kršteni? - upitao sam glasom koji nije nikamo ciljao. To uopće nije važno - rekao je zauzimajući obrambeni stav. - Meni je važno - insistirao sam obrativši mu se uobičajenim razgovornim tonom - kako ste kršteni? U tom trenutku, Branly, "Heredia" se oslobodio svega što u njemu zvuči šuplje ili se čini groteskno; pogledao me užasnim pogledom, u kojem sam prepoznao poseban oblik boli, koja mi je, priznajem, potpuno strana. A zašto? Sam sam odgovorio: živim svoj život; mogu samo zažaliti što sam ponekad donio loše odluke, veseliti se ispravnim odfukama, osjetiti bol za onim što sam izgubio, osobito za poginulom ženom i sinom, malo se nasmijati nekim boljeticama i samoj činjenici da godine prolaze; mogu žaliti, veseliti se i smijati svojoj vlastitoj smrti koja mi je prihvatljiva jer nikada nisam ni pomislio da bih je mogao izbjeći i jer sam oduvijek vjerovao da život koji kratko traje poput Toninog kao i onaj koji traje dugo

129

poput moga, ne mislite li i vi, Branly, da sam dugo i dobro živio, zaslužuje svoju smrt. Pomislio samna svoju mrtvu ženu, na naše zajedničke noći, njezina ljubavna tepanja. Ne, "Heredia" nije ništa od toga proživio, a ja sam znao, svjestan da je moj život ono što sam upravo rekao, da život čovjeka koji mi te noći pravi društvo u baru u Hotelu Ancira ne sadrži ništa od toga. Zato mislim da shvaćam stoje tada rekao zastrašujućim glasom iznenadnog samosažaljenja koji me iznenadio s obzirom da se radi o čovjeku njegova kova i njegove ćudi. - Jesam li zaboravljen? Recite mi, don Hugo, zar me se nitko ne sjeća? Nisam znao što bih odgovorio na to plačno pitanje; vjerojatno se i "Heredia" osjeća glupo. Dodao je: - Tant pis, mon ami23; tim gore za onoga tko zaboravlja. Ja ću se pobrinuti da me se sjećaju. Glasno posrka ostatak pića od ruma i metvice zamolivši me da ga odvedem do sobe gdje spava Victor. Popeli smo se, otvorio sam vrata i taj golemi snažni čovjek provuče se ispred mene zalupivši mi vrata pred nosom, a kad sam počeo ljutito udarati i zvoniti na vrata, kroz pukotine lakiranog mahagonija začuh "Heredijin" glas. - Ne prekidajte me, don Hugo. Vratite se za pola sata. Dotada ću završiti. Sve ovisi o tome da me sada pustite na miru. Preklinjem vas. Učinite to radi vašega sina. I nikome ne pričajte što se među nama dogodilo. Učinite to radi vašega sina. Prestao sam lupati. Udaljih se od vrata. Ali sam nastavio stražariti u hotelskom hodniku. Brojao sam minute na svom satu. Čekao sam dok nije prošlo trideset pet minuta. Ponovno zalupah na vrata moleći "Herediju" da iziđe, kao što je obećao. Ali vrata su popustila pod mojom šakom. Bila su poluotvorena; ušao sam, a moj je sin spavao. I on je bio sam. Nikada više nisam vidio "Herediju". Branly, ostatak priče znate. Rekao sam vam da mi je te noći u Anciri "Heredia" pričao o svojoj obitelji i onima koji su s njom u vezi. Tada mi ta imena nisu ništa govorila. Ali kad su me upoznali s vama kod Jeana onoga dana u Xochicalcu, doživio sam iznenađenje, vaše mi se ime vratilo; "Heredia" ga je spomenuo. Kunem vam se da se pokušavam sjetiti u kojem ga je kontekstu spomenuo; zaboravljam pojedinosti kao što ih je i "Heredia" sklon izostavljati: Branly, zloglasno mjesto u koje zalazi francuska vojska u Meksiku, provalija, loše pokopana žena, pariški park, prozor, dječak. Govori li vam što sve to? Ja ne mogu povezati sve te konce, prijatelju moj. Osim toga, radije čuvam auru tajne s kojom ste ušli u moj život i ubrzali događaje. Victor je tog dana pronašao polovicu predmeta. Vas prije svega uz to povezujem. Nešto sačinjeno da traje, umjetnički komad napravljen za nešto više od same trgovine, prijevaru osjetila ili požurivanje prolaznog, emblematski predmet te prisutnosti prošlosti što je jedini dubinski razlog moga života, trebao je biti vračen svojoj izvornoj ljepoti i jedinstvu; kolerično, glupo, barbarsko i hirovito uništenje koje je doživio, bit će ispravljeno, teškom mukom, ali naposljetku ipak ispravljeno. Ne znam, Branly, što ste zaboravili o samome sebi, o svojoj prošlosti, svojoj genealoškoj lozi, koja je unatoč svemu mnogo bolje dokumentirana od naše. A možda još i više, što sve mi Heredije nismo zaboravili? Sada čitave noći provodim pokušavajući se prisjetiti onoga što više ne znam; zamislive okrutnosti, sudbonosnog napuštanja, priželjkivanog oskrvnuća, svih tih prijestupa tijela, ambicije, novca, moći i kaste koje obilježavaju i oblikuju živote kao što su Heredijini zaboravljeni životi, upravo zaboravljeni, jer možda ne možemo živjeti ako smo neprestano svjesni života koje smo pokosili, imanja koja smo nasilno prisvojili, bijede na kojoj smo svi mi, koji predstavljamo nešto u Novom Svijetu, izgradili svoje biće. Lucie je, naposljetku, možda ipak bila u pravu. Crna utopija: požderala ju je krvava epopeja; pogledajte što je danas ostalo od sna o ponovno stečenom Raju i njegovu plemenitom divljaku. Naprotiv, predmet nije okrutan, Branly, ne posjeduje strast, ne može nikoga povrijediti i svjedoči samo o onome što je stalno i blješti sjajem koji je blizak prošlosti i sadašnjosti koje umjetnost ne bi znala razlikovati. Tko te je posjetio, s kim si bio? grubo upitah sina kad sam ga tresući silom probudio u hotelskoj sobi Ancire. André, uzvratio je, André... 23 Ništa zato, prijatelju.

130

Zove se kako želi. Bio je dječak kad smo to i mi bili i stario je zajedno s nama. Nadam se da će, zahvaljujući meni, dobro provesti vrijeme koje mu preostaje u društvu tog mladića kojega je toliko želio vidjeti ili koji je toliko želio biti i kojega je želio imati, ne znam koji glagol upotrijebiti, kao što ću ja, zahvaljujući njemu, ugodno provesti život u društvu Lucie i Antonija. A ako je istinito ono što konačno shvaćam, jednog ćemo dana svi četvero biti zajedno jer će nam se i Victor, na neki način, pridružiti. Tada ćemo svi biti supatnici jedni drugima u našoj žalosti. Ovisi o tome je li shvatio riječi. Imao si prošlost i ne sjećaš je se. Pokušaj je se prisjetiti u ono malo vremena što ti je preostalo ili ćeš izgubiti budućnost. Tu obvezu dijelimo svi mi sudionici ove priče. Ja je predajem vama, Branly, moleći vas da je prihvatite kao dokaz moje zahvalnosti. Zato što prema vama osjećam zahvalnost, ispričao sam vam ovoga popodneva sve što znam, ni manje ni više. Znam da se izlažem užasnom raspletu ako mi ne budete vjerni i to nekomu ispričate. Ali suvišno je reći, džentlmeni čuvaju svoju riječ. Vidite, Branly; vas i mene povezalo je zajedničko odbijanje da je prošlost, koja je sadašnjost civilizacija, mrtva; mene i "Herediju" povezala je, ako je tako mogu nazvati, pragmatična sankcija tog ponašanja: volja da služimo mrtvima da bi nam živi jednoga dana služili. Vidite kako ste se, zahvaljujući meni, vi i taj demon naposljetku sjedinili u zajedničkoj odluci, odluci da ponovno stvorite anđela. XXI Kad je Branly završio svoju dugu pripovijest o onome što mu je ispripovijedao Hugo Heredia u Xochicalcu tijekom bdijenja na Dan svih svetih, trebalo je izvjesno vrijeme da puno značenje te priče, poput papira bačenog u more, prodre do dna moje svijesti; morala se natopiti vodom i solju, pa onda i jodnim parama i solju i svim onim što nam omogućuje da riječi pretvorimo u spoznaju, a spoznaju u nešto više: sudbinu koju utjelovljuje svaka riječ, ali i koju proročanski objavljuje. Samo zbog toga palo mi je na pamet da priupitam Branlyja je li mladi Victor još nešto rekao ocu kad su se ponovno sreli nakon što ih je stari Heredia razdvojio u Hotelu Ancira. Ali čini se da me moj prijatelj ne sluša; ni njegov odlutali pogled ni šaputave usne, siguran sam, još uvijek se nisu vratili sa žalobne svečanosti u Meksiku. Nisam se usuđivao prekinuti njegovo čudno posesivno sanjarenje. Pa i on sam, kad je progovorio, izgovarao je riječi koje kao da mu ne pripadaju, kao da Hugo Heredia još uvijek progovara kroz glas moga prijatelja. - Sve ovisi o tome shvaćate li što sam vam rekao. Imao si prošlost i ne sjećaš je se. Pokušaj se prisjetiti u ono malo vremena koje ti je preostalo ili ćeš izgubiti budućnost. Njegov se pogled ponovno usredotočio na jednu točku gledajući me gotovo ravno u oči. - Branly - rekao sam pomalo tjeskobno - jeste li dobro? Što vam je? - Bilo je to u noći na Dan svih svetih, rekao je, vrativši svoj uobičajeni glas. - Znam. To ste već rekli. Hugu Herediji saopćio je tog popodneva na dan Svih svetih u Xochicalcu kako je došao saznati od njega istinu jer ga je zadivio kad su se upoznali pa ne može prihvatiti da je čovjek njegovih intelektualnih kvaliteta jedan obični prostak. - Morao sam se suočiti s njim i prisiliti ga da se suoči sa mnom, morao sam doznati kakve je razloge imao da napravi ono stoje učinio, sudjelujući u prijevarama divljega "Heredije", pokvarivši moju poslugu i prevarivši vlasti u mojoj zemlji viješću da mu se sin utopio na normandijskoj obali. A vulgarnosti tog čovjeka, dragi moj prijatelju, čovjeka čiji ste profil mogli naslutiti u karnevalskoj noći u Caracasu, u užasnom stanu oslikanom srebrom i u hotelu u Monterreyu, a zatim, i u njegovu vlastitom prostoru, u Clos des Renardsu, ne mogu ništa dodati. Branlyjev pogled odlutao je na spomen posjeda u Enghien-les-Bainsu; govorio je prilično nepovezano, kao da se obraća nekom drugom, o prostorima, o tihim jadikovkama i sivim 131

ranama toga bolnoga grada za koje se činilo da ih "Heredia" vuče sa sobom, otvarajući ponore, zapravo ožiljke te priče, da bi podario glas jednom nepodnošljivom univerzumu teških uzdaha, čudnih jezika i užasnih nerazumljivih govora, bijesnih povika i polja pepeljaste bijede pod nebom bez ijedne zvijezde. Doznao sam tako da moj prijatelj i dalje citira, ponavlja žagor i glasove bliske toj migraciji njegova duha koja se zbila noć prije, između šumova i glasova u planini obasjanoj prigušenom svjetlošću. - Što vam je još ispričao Hugo Heredia - inzistirao sam - dovršite priču, Branly, što vam je rekao? Moj me prijatelj pogleda kao da me ne prepoznaje. - Hugo Heredia? Hugo Heredia mi je rekao da se ta priča događa meni moleći me da je prihvatim kao dokaz njegove zahvalnosti. "Znam da se izlažem užasnom raspletu ako ne budete održali riječ i ako to nekomu ispričate. Ali džentlmeni, treba li spominjati, drže zadanu riječ", rekao je te noći. Konačno su se Branlyjeve riječi slegle na dno moje svijesti; zbog ljubavi, zbog poštovanja prema tom čovjeku od osamdeset tri godine učinio sam ono što nisam nikada do sada; silovito sam ga zgrabio za ramena i počeo ga tresti tražeći da mi kaže istinu, je li to Hugo Heredia rekao Branlyju kad je završio svoju priču ili mu je rekao ono što mi je Branly danas ispričao, ovdje, u solariju bazena Automobilskog kluba? Moja reakcija bila je rezultat iznenadnog užasa koji me obuzeo; nisam želio biti onaj tko je doznao i dobio vražji dar, i to posljednji u nizu, a onda da ne zna kako bi ga se oslobodio. Ne želim biti onaj tko prima i dobija samo da bi ostatak svog života proveo u potrazi za drugom žrtvom kojoj bih prenio i ispričao priču. Nisam želio biti pripovjedač. Tekuće bljedilo nestalo je iz Branlyjevih očiju. Nije ni primijetio moju žestinu. Osjetio sam se posramljenim. Pustio sam ga gledajući ga još uvijek krajičkom oka. - Branly, čujete li me? - Savršeno dobro, prijatelju moj - kimnuo je krajnje obzirno. - Recite mi nešto. Nemojte okolišati. Pažljivo sam slušao vašu priču. Sad još samo moram znati što je vama bilo poznato prije nego što ste mi ispričali ono što vam je rekao Hugo Heredia. Želim znati što ste otprije znali, a niste mi rekli. Pitao sam vas jeste li propustili uočiti sva ta mala podudaranja, prešutne pretpostavke. Moj prijatelj zamalo je ustao. Sada se ponovno naslonio na naslon platnene stolice. - Točno, portret oca pokraj moga uzglavlja; sat djelo Antoine-Andrea Ravria, u čijoj je radionici umrlo nekoliko radnika otrovanih živinom glazurom; lik žene na satu u haljini Carstva kako svira klavsen... Zamalo sam uništio obje stvari, prijatelju moj; i ja sam pomislio da me ta fotografija, taj sat i njegov pozlaćeni brončani lik na neki tajanstveni način sudbonosno vezuju uz priču o Heredijama. - A zašto ih niste uništili, Branly? Moj je prijatelj slegnuo ramenima prije no što je odgovorio. - Naposljetku sam, istina, povezao i smjestio neke predmete. No nikada nisam doznao zašto se tamo nalaze. Vidite, i ja sam izgubio moć uspostavljanja analogija medu stvarima, tog odnosa svega sa svim što postoji koja je dubinski znak kulture ugrađene u naše temelje, a koju spominje Hugo Heredia. Možda su neki moji preci u četrnaestom stoljeću lako mogli uočiti sličnosti između Boga, jelena s tek izraslim parošcima i aureole crvena mjeseca. Ali već oni iz šesnaestog stoljeća o tome ne znaju ništa; ništa više ne sliči ničemu. Umjetnost, vidite, a posebno umjetnost pripovijedanja očajnički je pokušaj da se stvore analogije, a da se ne žrtvuju razlike. Toga su se sjetili i Cervantes i Balzac, a Dostojevski i Proust ništa drugo nisu ni radili. Pretpostavljam da nijedan roman ne može umaknuti tom strašnom zahtjevu. Dodao je kako je za umjetničko djelo karakteristično da rješenje zagonetke postavlja novu zagonetku, a završio je citatom pjesnika Renea Chara koji kaže da se približava trenutak kad će od nas zahtijevati samo ono što mora ostati neobjašnjeno. Primijetio sam kako ponovno želi ustati sa stolice, ali ja nisam bio spreman ustuknuti pred jednom od čestih književnih koloratura svoga prijatelja Branlyja.

132

- Uvijek sam govorio, kad već spominjete Cervantesa, da vi sličite don Diegu de Mirandi, toj paradigmi ljubaznosti, vitezu u zelenoj kabanici, koji gostoljubivo prima Don Quijotea kad ga svi drugi odbijaju. Niste li ipak pretjerali u slučaju Heredija? Nemojte me krivo razumjeti, Branly, ništa vam ne predbacujem. - Samo bi još to trebalo - reče moj prijatelj prinijevši prst tankim ljubaznim usnama. - Ne, samo kažem da ste ih isprva primili krajnje gostoljubivo... - I već sam se zbog toga pokajao - prekinu me Branly ne pogledavši me. - Zašto? - uzvratio sam pomalo drsko. Branly se nije zbunio; samo su mu ruke klonule u krilo. Zatim je dodao kako Heredijama duguje tri stvari. Sanjao je ženu koju je u prošlosti volio, pa iako je nije mogao prepoznati, uspio je prizvati vrijeme kad mu je za sreću bilo dovoljno znati da je beznadno zaljubljen. Vratio je ponos bez ambicija i pitanja bez odgovora iz svoga djetinjstva. - Sjećate li se kako sam se bojao da neću iskoristiti poziv mladoga Victora kad je moj salon pretvorio u veličanstvenu spilju upaljenih svijeća, srebra i bronce? Zakleo sam se tada da neću odbiti Victorove molbe koje su se podudarale s mojim željama iz djetinjstva. Vidite da sam bio u pravu. - A vaš treći dug Heredijama? - upitao sam želeći ubrzati Branlyjeve zaključke. Pogledao me začuđeno primijetivši da sam ja već ne samo pogodio o kojem se dugu radi, nego sam ga i precizno formulirao. Prije mnogo godina, trebao je biti odlučniji u Parku Monceau; trebalo mu je sedamdeset godina da se oslobodi, ali sada nije propustio pružiti ruku, vratiti loptu tužnom dječaku koji je živio iza brušenih stakala u kući u Aveniji Velazquez. - Ne znam zašto osjećam da su zločini u ovoj priči, ako ih ima, zločini propusta, odsutnosti, prije negoli zločini djelovanja i prisutnosti. Možda je samo Francisco Luis de Heredia djelovao u vulgarnom značenju te riječi prevarivši se kad je vjerovao da njegove odluke mogu naškoditi, poniziti, osvetiti, odrediti tijek stvari. Drugi uopće nisu djelovali; sve se dogodilo jer je netko propustio nešto učiniti. Vjerujem, dragi prijatelju, da sam ispravio vlastiti zločin djetinjega propusta. Ako se dječak kojemu nikada nisam pružio ruku u Parku Monceau zvao André, sada taj dječak, zahvaljujući meni, zbog mojih postupaka, jer sam ja pozvao Heredije u svoj pariški stan, jer sam sudjelovao u igri homonimije u telefonskom imeniku, jer sam odvezao Victora u Clos des Renards i jer u posljednjem činu nisam prekinuo susret stvari, taj dječak, ponavljam, više nikada neće biti sam. Nisam ništa rekao, ali je Branly primijetio moj pogled, a zatim je svoj pogled usmjerio nekamo drugamo tražeći ponovno neki još udaljeniji obzor iza stakala solarija, tamo gdje su članovi kluba, u ogrtačima i natikačama, pili za barom dok su ih mladi konobari posluživali. - Nemojte moju zahvalnost brkati s nekom vrstom mirne savjesti - dodade ne gledajući me. - Ne - uzvratih - takvo što mi ne pada na pamet; samo me čudi što ste, kad već sve to dugujete Heredijama, pogazili obvezu koje ste se svečano prihvatili. - Obvezu - rekao je Branly pogledavši me iznenada i usiljeno se nasmijavši. - Vi mi se, prijatelju, rugate. Nisam dopustio da me zbuni taj odrješiti i oholi ton starog prijatelja. Pogledao sam ga ravno u oči gotovo mu ponudivši šutnju ako je želi, dajući mu do znanja da moja znatiželja nije veća od poštovanja koje osjećam prema njemu i prema onome što shvaćam da predstavlja njegovu tajnu. Ali njegove oči, susrevši se s mojima, pogledale su me još oholije. Nisam to od njega očekivao. - Došao sam do jednog uvjerenja nakon što sam vas saslušao - nastavio sam. - Tu priču nije trebao saznati nitko osim onih koji su je proživjeli. Zašto mi ju je ispričao? - Obećali ste da je nikomu nećete ispričati. Prekršili ste obećanje. Zašto? Ako ste prije sedamdeset godina pogriješili uskrativši prijateljstvo osamljenom dječaku, sada ste pogrešku ispravili samo zato da biste počinili novu. Hoćete li imati vremena da popravite tu novu krivnju, Branly? Branly je ovaj put energično ustao. 133

- Otkuda vam pravo da tim tonom razgovate sa mnom? - uzvratio je. - Pravo mi daje to što i ja sada znam priču o Heredijama i što sam se obvezao čuvati tajnu koju ste vi ovoga popodneva odali. - Ne zavaravajte se - uzvratio mije hladnim ponosom. - Vi nešto niste razumjeli, prijatelju moj. Istinitu priču o Heredijama, vjerujte mi, još nitko ne zna. - Želite reći da nije istina ništa od onoga što ste mi ispričali? - upitao sam naglašavajući svoj očaj. - Možda su točne činjenice - uzvratio je tiho uzdahnuvši Branly. Ali jedina prava istina ostala je skrivena, a ona glasi: Hugo Heredia mrzio je sina Victora koji je prvi poželio smrt oca i svoga brata da bi ih majka i on mogli zajedno oplakivati; a onda, Hugo Heredia mrzio je sina Victora i zato jer je Victor mrzio kamenje ranivši prošlost koju je Hugo obožavao, iz pukog hira, kako kaže Hugo, uništio je taj savršeni predmet nađen medu ruševinama Xochicalca. Hugo Heredia zamrzio je svoga sina kad je shvatio da Victor nije naučio lekciju. Prezirao je ljude, ali nije volio ni kamenje. Nije zaslužio da bude nasljednikom Heredija. Na trenutak je zastao uputivši mi pogled nalik sažaljenju. - Dopustite mi - nastavio je. - Nisam bio vjeran, ako to tako želite reći, jednom okrutnom čovjeku kojega pokreće mržnja i prezir prema ljudima, iako se pred samim sobom iskupljuje ljubavlju prema prošlosti. Naprotiv, bio sam odan dvojici dječaka koji su se našli zajedno iz motiva koji izmiču mojoj i vašoj logici; njima sam pružio ruku; više ne mogu znati. Hugo Heredia je želio svoga sina osuditi na prošlost. A ja sam, ispričavši vam priču koja je trebala ostati skrivena, preuzeo na sebe da kaznim Huga Herediju. I on sam je rekao: o mojoj tišini ovisi njegov život. Ni vi ni ja nismo važni; važno je uništiti Huga Herediju i spasiti dječake. To sam mu rekao kad smo se rastali i kad su me Jeanova kola odvezla iz Xochicalca u Cuernavacu. Sada sam miran. Posljednji put kad sam ga vidio jedva ga je osvjetljavao samrtnički sjaj svijeća te žute noći. Gledajte, prijatelju, nisam mogao među sjenama ne zapaziti neke poglede koji su me približavali ispunjenju moje želje; bili su to pogledi što su ih neki muškarci i dječaci, koji su okruženi svijećama i cvijećem sjedili na brežuljku, upućivali Hugu Herediji. U tim je pogledima bila pritajena zakopana mržnja. Strpljivi zločini, prijatelju moj. - A što je bilo s drugim starim Heredijom? - Nema više nikakvih razloga da me mrzi. Ja sam ga prepoznao. Dobio je što je htio. - Oprostite mi na gluposti. A što je zapravo želio? - Dječak se rodio, vidite? Skinuo je ogrtač bacivši ga na stolicu. Bio je snažan čovjek, bijele puti, tijela koje jedva odaje dob iako snažno ispresijecanog plavim venama. Moj prijatelj Branly: gledam ga kako se udaljava u svojim dugim plavim kupaćim gaćama prema bazenu i pomišljam kako mu možda dugujem ispriku; ipak, činjenica što znam priču o Heredijama tišti me kao kakvo čudno zlo, kao tumor mašte. Ne želim biti posljednji koji je doznao priču, a ne znam zašto me, uspkros mojoj prestrašenoj mašti, to znanje žari, poput dvaju ponovno združenih polovica toga predmeta koji je Branly dotaknuo kad su ih Victor i André spojili u citroenu. Zaputio se prema bazenu, a ja sam ga slijedio diveći se njegovoj ponovno stečenoj ratničkoj čvrstoći. Došao je prije mene do prostirki od užeta što okružuju veliki bazen olimpijskih dimenzija, koji zrači pomalo dvorskom i bukoličkom privlačnošću; umjesto za bogate financijske službenike, visoke dužnosnike i poslovne ljude, bazen Francuskog autokluba trebao bi biti rezerviran za nimfe i satire; bazen od zelenog mozaika podsjeća na kakvo šumsko mjesto, pozlaćen obrub kupališta iz zlatnog doba Rimskog Carstva. Slap bistre vode koja pada iz fontane u obliku školjke mogla bi nas prenijeti u neko davno stoljeće da nije tog neobičnog dodatka što uništava heraldičku čaroliju poput crte perom po srednjovjekovnom papirusu: mostić od neobrađenog željeza dijeli bazen na visini od devet, deset metara, blizu stropa s prozorima koji danju osvjetljuju taj neobični vodeni zdenac izdubljen u srcu Pariza, između Place de la Concorde i Ulice St. Honore, Hotela de la Marina i Hotela Crillon. Vidio sam Branlyja kako skače u bazen i mirno pliva; jedino on pliva u bazenu, a voda ga prihvaća s jedinstvenom koncentracijom; samo on razbija njezinu mirnoću, ali samo joj se on i nudi prepuštajući se njezinoj blagosti. Poput bazena i njegova mosta, vode i željeza, moj 134

prijatelj, znao sam, proživljava jedno od onih dvostrukih stanja receptivnosti i hermetizma koje potiče njegovo velikodušno zanimanje za druge i sve veći kult njegovih idiosinkrazija. Upravo u tom trenutku podigao sam pogled ugledavši konobara kako hoda željeznim mostom iznad bazena; ne bih ga ni primijetio da nije zastao s praznim poslužavnikom u rukama pogledavši me jedinstvenim, iznenadnim, neponovljivim, suženim, mačjim pogledom koji je sijevao iz aureole njegove nakovrčane brončane kose, jednako tako zlaćanog tena i nasmiješenih, sočnih usana, kao da pojedini dijelovi njegove glave i tijela, koje mi se učinilo u isti mah napetim i mlohavim, poput tijela životinja koje samo možemo zamisliti u mirovanju jer su medu ljudima uvijek u osvetoljubivoj akciji u potrazi za hranom, baš kao da pripadaju različitim bićima. Voda u bazenu se uzburkala. Zastao sam na trenutak paraliziran prizorom; mirno jezero pretvorilo se u nakostriješene valove, a ja sam vidio kako Branly mlati rukama boreći se s uzburkanom vodom koja se odjednom zamutila sve dok ga naposljetku nije svladala; skočio sam u bazen za njim, pa iako se ne mogu zakleti da je moja prisutnost smirila bijes bazena kad sam stigao do prijatelja rukom ga obujmivši za vrat da ga privedem rubu bazena, siguran sam da više nije bilo nikakvih znakova uzburkane vode osim onih koje smo nas dvojica proizveli. Pogledao sam u smjeru mosta. Nije bilo nikoga. Pomoćnici su pritrčali da nam pomognu, članovi kluba promatrali su sa šanka, neki su došli vidjeti što se događa, netko je primijetio da se Branly mora više čuvati, posljednjih tjedana ne osjeća se dobro. Uz pomoć bazenskih čuvara odnijeli smo moga prijatelja do chaise longue u garderobi na kojoj je ostao šutke ležati. Kasnije sam ga odvezao kući. Dočekala nas je njegova domaćica; nisam je poznavao; zamjenjuje Josea i Florencia i lijepa je žena od četrdesetak godina. Nikada je, ponavljam, nisam dotada vidio, a pažnju su mi privukle njezine oči koje su se neprestano sjajile od plača, iako se smiješila i ponašala potpuno normalno. Znam da postoje takvi ljudi, osobito žene, koji izgledaju kao da će svaki čas briznuti u plač, a zapravo je riječ o izrazito dobrim ljudima, koji potiskuju osjećaje i iznenađujuće su sramežljivi. Tada još nisam znao da se često radi o ljudima koji su svjesni tuđe boli. Fotografija Branlyjeva oca više ne stoji kraj uzglavlja. Primijetio sam to kad smo ga položili na krevet, dok se ispričavao zbog nezgode, smiješeći se, govoreći da bi u svojim godinama možda trebao zaboraviti na sport. Pružio je ruku. Primio sam je iznenadivši se kako je topla. Napustio sam sobu opčinjen tim očima koje su izgledale blisko, ali i odsutno; možda mi je na taj način pokušavao reći da vidi nešto što je meni zabranjeno vidjeti. U svakom slučaju, osjetio sam se pomalo uznemireno, kao da svojim odlaskom izdajem solidarnost koju dugujem prijatelju u njegovoj upornoj, beskrajnoj, a prije svega neravnopravnoj borbi s nečim ili s nekim tko je iz sobe izbacio portret mladoga kapetana Branlyja, rođenog 1870. godine, a preminulog 1900. godine zbog jednog mikroba koji ne bi izdržao injekciju penicilina. Kasnije sam prošao salonom ponovno se diveći skladnom suživotu bronce, mramora, gipsa i srebra s amboinom, hrastom, bukvom i tisom uspoređujući tu neupitnu raskoš srebrnih svijećnjaka, malahit-skih amfora, zrcala ukrašenih krilatim figurama i medaljonima s leptirima i onaj opis unutrašnjosti Clos des Renardsa, njegove potpune napuštenosti, mirisa kože i vlage na obijeljenim zidovima. Uspoređivanje me neprimjetno navelo da uzaludno pokušam pronaći prekrasan sat obješen na luku na kojem je scenografija od pozlaćene bronce na kojoj ženski lik svira klavsen s nogama grifona unutar raskošne kutije sa zastorima i nepokretnim vratima. Kad ga nisam uspio pronaći, potražih nešto drugo: melodiju koju svira svakoga punog sata, neki stari madrigal. Kako glase riječi toga madrigala? Gdje sam ih zadnji put čuo? Možda me moj radoznali duh odveo do Branlyjeve knjižnice. Zamolio sam domaćicu da svakako pozove kućnog liječnika, moga prijatelja, odlučivši da ću ga pričekati ne bih li saznao je li se stanje poboljšalo. Znatiželja me navela da na svim policama prstom predem po hrptovima sjajne male biblioteke. Zastao sam s izvjesnim gorkim užitkom prepoznavši naslove nekih knjiga koje su se pojavile tijekom ove priče: Vojvotkinja od Langeaisa Honore de Balzaca, Lamartineove Meditacije, Pjesme Julesa Superviellea, Maldororova pjevanja 135

Isidorea Ducassea zvanog Grof od Lautreamonta, Trofeje Josea Marije de Heredije, Limitation de Notre Dame la Lune Julesa Laforguea i Memoare AlexAndréa Dumasa. Na toj povlaštenoj polici pažnju mi je privukao jedan svezak koji se ne spominje u priči moga prijatelja grofa Branlyja. No sjetio sam se tada da su dječaci Victor i André spominjali Grofa Monte-Cristo, Mušketire i Željeznu krinku. Stranice knjige bile su označene žutom svilenom vrpcom koja je presijecala pozlaćenu prašinu u sredini. Uzeo sam je za hrbat milujući kremastu kožu i smeđe ukrase na rubovima; kad sam otvorio knjigu, hrbat je zaškripao, a ja sam pročitao stranicu ukrašenu slovima otisnutim u skladu s nekadašnjim običajima i vremenom, kao da se slova starih knjiga žele osloboditi stranica da bi se vinula u zrak poput ptica selica. Ono što sam pročitao nije baš nalikovalo memoarima moćnog pisca kojega, nasreću, nitko nije uspio privesti putem neke čarolije kultu umjetnosti, kao što je to ironično želio Flaubert. Uvijek sam mislio da su u Dumasa knjige uistinu poput ljudi, proždrljive, sretne, pozamašne, širokogrudne, bistre, ali i potajno erotične, nezasitne. Ta je stranica podsjećala da je, kad je umro, stari Dumas predao zlatnik sinu, autoru Dame s liamelijama, rekavši mu da je sad sve jasno, njegov je otac bio na glasu kao rasipan, ekstravagantan graditelj dvoraca na putu za Bougival, a znali su ga i kao okorjela ljubavnika žena koje su ga, mudrije od njega, prihvaćale samo kao prolazno zadovoljstvo. Međutim, dodao je, u Pariz je stigao s tim zlatnikom, a sačuvao ga je sve do smrtnoga časa. Pokraj te stranice bila je još jedna ispisana ljubičastom tintom na četvrtastom papiru pažljivo zalijepljena za uvez. "Godine 1870., nešto prije svoje smrti, A.D. je kočijom stigao u moju kuću u Enghienu. U naručju je nosio, kao što je ranije obećao, lijepog plavokosog dječaka. Slijedeći moje upute, C. je izišao predavši mu crnog dječaka. A.D. ga je uzeo u naručje zapovjedivši C.-u da mi poruči kako su sada stari dugovi časti, novca, iskorištavanja i osvete poravnani. Dodao je da bi možda trebalo proslaviti taj događaj; svatko je naposljetku dobio svoje. Nisam ga želio razočarati. Upisao sam njegove inicijale i datum na vijenac ulazne grede. On ih nije mogao vidjeti jer je prije toga umro sanjajući, tko zna gdje, u šumama svoga djetinjstva u Retzu ili možda u planinama djetinjstva svoga oca na Haitiju. Divim se slavnom piscu, ali nisam dužan prihvatiti sina jedne robinje s plantaža koje je moj glupi svekar izgubio. Ne znam kakva je bila daljnja sudbina crnoga dječaka. Jadni L.; zavolio ga je i plače po cijeli dan". Ne znam zašto sam se tek tada prisjetio zadnjih strofa starog madrigala, "i njegove vode bile su tako lijepe da sam se u njima utopio", j'ai trouve l'eau si belle, que je m'y suis noye. Neću nikada zaboraviti kad sam ih posljednji put čuo na klupskom bazenu od konobara, zaustavljenog s poslužavnikom na željeznom mostu iznad vode koja u slapu pada u bazen, s crtama lica divlje mačke neusklađenih s njegovim namjerama. XXII Nekoliko dana nakon toga otišao sam do posjeda Clos des Renards. Zatekao sam veliku gužvu, dolazak i odlazak kamiona i radnika. Prošavši velika rešetkasta vrata, zaputio sam se do šetališta pod okriljem česmina i kestenova. Počistili su mrtvo lišće. Lijepa šuma breza i dalje je tamo. Ali u kući radnici sve mijenjaju. Ukrasi, zidovi, boja, vosak, vapno i ebanovina padaju pred mojim zapanjenim pogledom; gomila kože gori ispod terase s lavovima, a stolari na vrata i prozore stavljaju nove okvire. Čujem neobičnu buku i provirujem kroz jedan od postavljenih prozora. Grupa radnica, žena odjevenih u široke suknje i suknene bluze, glava omotanih debelim maramama koje im skrivaju kosu, stružu podove i zidove kuće. Ne razgovaraju, ne gledaju me. Primjećujem, međutim, da je natpis na ulazu, A.D. 1870., ostao nepromijenjen. Naprotiv, u sredini francuskog vrta radnici počinju iskopavati duboku rupu. Sigurno će tamo sagraditi ribnjak koji je ovdje nedostajao. Zahvaljujući radovima nestao je - ako je uistinu ikada i postojao - onaj spaljeni, sumporni ožiljak kojega je Branly, prema njegovoj priči, vidio iz svoje sobe i kojim je bosonog šetao posljednji put kada je, zahvaljujući snu, vremenu i prostoru Clos des Renardsa, svijet oko sebe doživljavao simultano. 136

Pitam radnike za ime vlasnika; nitko ništa ne zna. Postajem nestrpljiv. Udaljujemo se od kuće iz koje protjeruju kletve kao što se iz negdašnjih kuća tjerala kuga. Tog se popodneva vraćam u Pariz nakon šetnje po Enghienu, Montmorencyju, Andillyju, Margencyju i drugim okolnim mjestima u kojima žive moji prijatelji i za koja me vežu uspomene. Sve je u znaku boja Corotove jeseni okrunjene srebrnkastom maglom. Posjetit ću prijatelja Branlyja koji trenutno boluje od teškog bronhitisa. - Morate se što prije oporaviti - kažem mu u šali. - Ne želim biti jedina osoba upoznata s pričom o Heredijama. Gleda me tužno i kaže mi neka se ne brinem, sjećanje je nevjerno, a najlakše od svega je zaboraviti mrtvaca. - Da samo znate s kolikim se naporom uspijevam prisjetiti lica svojih prvih dviju žena. Ništa bliže u životu. A ništa dalje u smrti. - Nemate nijednu njihovu fotografiju? Slabašno odmahuje rukom, kao da želi reći da ono čega se čovjek ne može spontano sjetiti zacijelo zaslužuje grob zaborava. - Naprotiv, jako se dobro sjećam Felicite koja mi je za vrijeme praznika bila dadilja u djedovu dvorcu. Nje se dobro sjećam. Pričala mi je svakojake priče; i moj je djed bio vojnik, prvo u Srpanjskoj monarhiji, a zatim i u Drugom Carstvu. Ali on mi o tome nikada nije ništa pričao. Ne znam. - Možda se toga i bojao Hugo Heredia - usudio sam se iznijeti svoje mišljenje. - Čega? - Da će zaboraviti svoju mrtvu ženu i sina. Branly se okreće da bi me pogledao onim koncentriranim, ali bespomoćnim bijesom starca koji je mnogo gori od bijesa mladića jer nepostojanje fizičke prijetnje povlači za sobom nagovještaj još veće agresije. - Nema nikakvih vijesti o njemu? - s teškoćom izgovara svoje pitanje. - Ne - odgovaram iznenađeno. - Zašto bi ih i bilo? - Rekao je da njegov život ovisi o tome da nikome ne ispričam njegovu priču. Ali ja sam odao tajnu; sve sam vam ispričao. Jedino se mogu nadati da je Hugo Heredia mrtav. Kaže to s određenom strašću; spopada ga napadaj kašlja. Dok se oporavlja od napadaja, kažem mu da je večer u studenom jako lijepa, pomalo hladna, ali prekrasna, poput onih popodneva kojima se oduvijek divio na Ile-de-Franceu još od onog dana kad je kao dječak zastao na mostu iznad rijeke doživjevši taj čudesni trenutak koji raspršuje dnevne neprilike, kišu i maglu, vrućinu i snijeg, da bi razotkrio svjetlosnu esenciju toga povlaštenoga grada. - Ne mijenjajte temu - predbacuje mi Branly s maramicom u rukama. - Francuski Heredia tražio je od Huga da nikomu ništa ne kaže jer o tome ovisi Victorov život. Ali Hugo je ispričao, Hugo je sve ispričao meni. - A vi ste zatim ispričali meni, Branly. Osim toga, ne želim mijenjati temu. Jednoga jutra, u ovoj istoj kući, Victor vas je pozvao da im se pridružite u igri, a vi ste zamalo propustili priliku. - Točno. Glupo od mene. Zbog diktata reda i razuma, pod veličanstvenom krinkom zrelosti koja prikriva strah od ponovnog stjecanja izgubljene mašte. Dok širom otvaram visoke brušene prozore Branlyjeve sobe koji gledaju na vrt s osamljenim morskim borom, pričam mu kako sam tog jutra posjetio Clos des Renards. - Bio sam i u vašoj sobi, prijatelju moj. Odjeća koju ste nosili one noći kad ste doživjeli nesreću još uvijek je tamo, odbačena u kutu sobe. Što je pokupio Etienne onoga jutra kad je zajedno sa Španjolcima došao po vas? Što je Etienne odnio u svojoj crnoj košari? Branly me prestrašeno gleda: njegov pogled luta negdje drugdje, nekoliko sekundi je brži od njega kad pliva u bistroj vodi. - Zamolila me da je sanjam. Rekla je da nikada nećemo ostarjeti dok je se sjećam i dok me se sjeća. Osjećam iznenadnu grižnju savjesti; prilazim prozorima da ih zatvorim, ali Branly me zaustavlja pokretom ruke govoreći mi da se ne trebam više brinuti. Uspijeva promrmljati nešto prigušenim glasom.

137

- Vidite: oduvijek sam vjerovao da je nikada neću prestati tražiti, čak i ako je pronađem, strpljivo čekajući da mi preda svoj skriveni portret. Budite sigurni, učinio sam to zbog dječaka. Omogućio mi je da se prisjetim svoje ljubavi. Mogao sam umrijeti, a da je se ne sjetim. Osamdeset tri su mi godine. Shvaćate? Zamalo sam je zauvijek zaboravio. Želim to nadoknaditi. Možda se i on, zahvaljujući meni, sjeća koga je zaboravio. Možda nije uzalud. - Daj Bože da niste pogriješili. - Ubrzo ćemo saznati, prijatelju moj. Što mislite? Gledam tužno osvijetljen lik Branlyja mlitavo utonulog u naslonjač od izblijedjela brokata, zaogrnutog starim, baršunastim ogrtačem kojemu se ne može odrediti porijeklo. Osjećam prema njemu sažaljenje, ali ne dopuštam da me svladaju osjećaji; prisjećam se što je naslijedio: Heredije, Meksiko, Venezuelu, priču koje se zadovoljno oslobađa da bi je predao meni, koji je ne želim. Ipak, neizbježno, ali i nezamjenjivo unutarnje proturječje prisiljava me da zamolim svoga starog prijatelja da mi sve ispriča, kao da bi iscrpljivanje pripovjednih mogućnosti moglo značiti smrt priče što ja ne želim, a zatim i moje oslobođenje od odgovornosti da je nekomu ispripovijedam. To bi moglo objasniti značenje mojih nerazumljivih riječi. - Ima li još nešto, Branly? Ništa niste zaboravili? Moram sve znati prije... Starčev pogled je živnuo nakon što je čuo moje riječi. Gleda me s dubokom ironijom, gotovo sarkastično, koja ga vjerojatno prati i u velikim trenucima užitka, intuicije, prisebnosti i samosvijesti; zamišljam da je jednako tako posljednji put gledao Huga Herediju tog sutona u jednoj svetoj provaliji na osami u kojoj drijemaju bogovi Novoga Svijeta. - Prije nego što umrem? Ah, prijatelju, to se još neće dogoditi. Zbog različitih razloga. Uzdiše, udara prstima po nagrizenom brokatu naslona na naslonjaču, a ja razmišljam kako sam svojim upitom doveo u pitanje svoju vlastitu poziciju; kao što će bogovi izaći jednoga dana iz trulih voćnjaka manga gdje su ih jednom ubili, iz moje iracionalne želje izrasta pitanje: kako doznati sve prije no što Branly umre i više mi je ne bude mogao ispričati, prije nego što mi je ne bude mogao dati u naslijeđe i osuditi me da lutam okolo poput slijepog prosjaka, moleći da mi udijele verbalne kovanice da mogu završiti priču koju sam naslijedio. To bi me sasvim sigurno osudilo da se nikada više ne mogu riješiti priče. Moram je potpuno poznavati da bih je u cijelosti prenio drugomu. Ali Branly ne zna za zbrku u mojoj glavi; priča o onome što mu omogućuje da preživi. - Ne, nikada neću umrijeti dok je se sjećam i dok me se sjeća. To je prvi razlog. Drugi i najvažniji jest to što me vjetar ove noći neće dokrajčiti jer već mirišem blagost martinjeg ljeta. Jesen će se još jednom odgoditi, prijatelju. Sjetite se da je sveti Martin zbog svoje širokogrudnosti postao svetac; nije li podijelio plašt s prosjakom? Sada me gleda osobito prodorno. - Sutra je jedanaesti studenoga, Fuentes. Vaš rođendan. Vidite kako još uvijek nisam posenilio; pamtim datume rođenja i smrti svojih prijatelja. Ne brinite se. Vi i ja sada živimo jednu od beskonačnih mogućnosti kojima mogu krenuti život i pripovijedanje. Bojite se biti pripovjedačem romana o Heredijama jer vas je strah da će se prostački demon osvetiti posljednjem čovjeku koji ga poznaje. Zaboravljate nešto što sam vam, međutim, više puta pokušavao reći. Svaki je roman nešto nedovršeno, ali za roman je važno i ono što slijedi jedno iza drugoga. Pogledajte svoj vlastiti život. Godine 1945., Fuentes, živjeli ste između Buenos Airesa i Montevidea, niste se vratili u rodni Meksiko, postali ste građaninom Rio de la Plate, a 1955. godine preselili ste se u Francusku; više niste živjeli u Rio de la Plati i pretvorili ste se u pravog Francuza, zar ne? Rekao sam mu kako je u pravu; dobro mu je to poznato, kao i meni, iako ponekad sumnjam jesam li se uistinu uspio uklopiti medu Francuze. Nježno je dodirnuo moju ruku. - Zamislite da ste se po završetku rata vratili u Meksiko i pustili korijene u domovini svojih roditelja. Zamislite da svoju prvu knjigu priča objavljujete s dvadeset pet godina, a svoj prvi roman četiri godine poslije; govorite o Meksiku i o Meksikancima, ranama na tijelu, jednim te istim snovima, krinki napretka. Zauvijek se poistovjećujete s tom zemljom i njezinim ljudima.

138

- Nije bilo tako, Branly - kažem pomalo nesigurno. - Ne znam je li to dobro ili nije, ali ja sam nešto drugo. Čudno se smiješeći, moli me da ga poslužim čašom vina iz boce Chateau-Yquema pokraj uzglavlja. Ne treba li se možda ipak vratiti u krevet? Hoće, leći će, kasnije, ali ne treba mu ničija pomoć. Ne želim li kušati čašu toga kasnog vina, ploda kasnog jesenjeg grožđa? Pridružujem mu se u zdravici. - Za vaš dugi život, Fuentes, za vašu budućnost. Razmislite o tome što se moglo dogoditi i nazdravite sa mnom vašem rođendanu i dolasku martinjskog ljeta vinom koje odgađa smrt i nudi nam drugu berbu. Sveti Martin ponovno je skratio plašt da bi nas zaštitio od zime. Pomislite kako se isto to događa u svakom romanu. I za ono što vjerujemo da je jedan i neponovljiv tekst uvijek postoji druga susljedna, paralelna, nevidljiva pripovijest. Tko je napisao roman o Heredijama? Hugo Heredia na ruševinama Xochicalca ili grubi vlasnik Clos des Renardsa? Ili možda ja koji sam vam ga ispričao, vi koji ćete jednog dana ispričati ono što sam vam rekao, ili netko drugi, nama nepoznat? Imajte još nešto na umu: roman je već napisan. To je neobjavljen roman o sablastima pohranjen u kovčegu zakopanom ispod urne u nekom vrtu ili između razbacanih opeka prostora za dizalo. Njegov je autor, treba li reći, AlexAndré Dumas. Smirite se, prijatelju. Znam preživjeti užas. Stišćem njegovu ruku. Moli me da pri odlasku kažem domaćici da može otići, ne treba je više. Želi spavati do večeri. Ali ja se ustručavam razgovarati sa ženom čije se oči stalno sjaje od plača. Međutim, stigavši do salona hodnikom koji vodi iz Branlyjeve sobe primjećujem jedna širom otvorena vrata koja su bila zatvorena kad sam tog dana uoči svetoga Martina došao u posjet prijatelju. Nakon što sam Branlyja ostavio u njegovoj spavaćoj sobi, razmišljao sam o osvijetljenom toplom gradu u koji će se, kako Branly predviđa, idućeg dana vratiti ljeto. Prošavši pokraj tih otvorenih vrata, osjećam kako me privlači svjetlost sposobna raspršiti dnevne nezgode, kišu i maglu, vrućinu i snijeg, sve što sam opisao u svojoj mašti. Okrenuvši se, pokušavajući otkriti otkuda dolazi svjetlost, primjećujem kako se na dnu ove prostorije jedna za drugom pale svijeće, svijećnjaci koji su mi već, na moje veliko iznenađenje, bili počeli nedostajati. Pratim pokret koji pali svijeće i vidim kako je to ruka obavijena tamom. Sjećam se da je jednog dana Victor usred dana, iza navučenih zavjesa, na istom tom mjestu zapalio te iste svijeće, ali sada, u mojem iznenada zatečenom duhu, taj mi se prostor čini drukčijim, pomalo pomaknutim, izgubljene osovine, narušene simetrije. Ulazim u sobu uzaludno pokušavajući prodrijeti u mrak koji obavija lik što pali svijeće i plaši me i tjera u drugi kut sobe, daleko od svijećnjaka brončanih postolja ukrašenih ovčjim glavama, svijećnjaka koje pridržavaju vijenci djevojaka zavezanih očiju, brončanih zmija koje grizu zaslone i otopljena voska na srebrnkastim slabinama čopora lovačkih pasa. Bolne ruke naposljetku zapale svijeće, sobu obasja svjetlost, a ona kleči ispred noćnog stolića pokraj kreveta s kožnatim baldahinom; na stolu je predmet koji nisam mogao pronaći u salonu, sat obješen o scenografiju od pozlaćene bronce na kojoj ženski lik svira klavir s nogama grifona unutar veličanstvene kutije sa zavjesama i nepomičnim vratima. Na istom stolu nalazi se i sepia fotografija Branlyjeva oca. Ona i dalje kleči, jeca skrivajući lice rukama. U tom trenutku gubim smisao za humor, nevinost i racionalnost kojima sam se branio od Branlyjeve priče; nije bitno što je žena odjevena u crno, a ne u bijelu, izrazito dekoltiranu plesnu haljinu, kratki kaputić i široku ešarpu; ne znam može li se zvati intuicijom iznenadna ogoljelost koju osjetimo kad doživimo sunce u pustinjama Magreba i oluju u ekvatorijalnoj prašumi, a koja nas - učinivši beskorisnim kišobran logike pod kojim hodamo dobro osvijetljenim ulicama i neustrašivo ulazimo u trgovine, bez razmišljanja izlazimo iz autobusa ili bezbrižno potpisujemo bankovne čekove - prisiljava da prihvatimo kao neizbježnost ono što posjedujemo. Intuicija ili spoznaja nečega što nam se nije dogodilo, a što, međutim, određuje istinu o kojoj nismo željeli razmišljati, a još je manje prihvatiti u poredanim odjeljcima dobroga sokratskog razuma: netko neprestano, oduvijek, živi pokraj nas, ne samo od trenutka kad smo se rodili, nego zapravo oduvijek, osoba stopljena s našim životom poput 139

mora s morem. I s našom smrti kao što je udisaj stopljen sa zrakom. Tijekom našega života prati nas ne dajući znakove života, kao da je manja od sjene, tek šum koji korača na vršcima prstiju, samo nagli i neprimjetni dodir staroga tafta o kvaku poluotvorenih vrata, iako ta osoba, siguran sam u to, dok silom odvajam krute ruke koje ne samo što skrivaju nego i izobličuju to žensko lice, živi svoj nevidljivi život sasvim prirodno pokraj nas, ruča u točno određeno vrijeme, posjeduje određene stvari i nevidljivo nas gleda pogledima u kojima se nadmeću ljubav i nježnost dok se ne pretoče u susljednu odsutnost: tijela i njihove sablasti žive zajedno, kao i pripovijest i njezine utvare. - Lucie, slušajte, Lucie, odmara se, ostavi ga na miru, poslužio ti je, vratio ti je sina, kako je najbolje znao, zahvali mu na tome, dobar je čovjek. Žena Huga Heredije posjeduje strašnu snagu, sačinjenu od mrežastog tkanja odlučne volje, a ja ne mogu izbjeći da se ne dogodi još jedna nesreća: bojim se da će si izgrepsti lice dok ne iščezne u neprepoznatljivu plaču krvi. Ali još se više bojim da će pretpostavke rođene iz intuicije, koja me razgolićuje pred samim sobom tjerajući me odjednom u bijedu neprekidnog zaboravljanja jedne druge žene nalik ovoj, jedne druge Lucie, moje Lucie, koju nisam upoznao, a koja me možda neprimjetno prati poput žene koja je Branlyjeva sablast, otjerati vječnu pratilju moga prijatelja prije nego što uspijem vidjeti njezino lice: vjerujem daje u njemu upisana šifra njezine tajne, više nego u tim pretpostavkama koje postavljaju samo nova pitanja, ne pružajući nikakav odgovor, nemamo li svi sablasti koje nas prate tijekom života, a da ih nikada ne vidimo, trebamo li umrijeti kako bi se naša sablast utjelovila, a tko je onda s nama u smrti, sablast našega života, jedina koja nas se uistinu sjeća, kakvo je ime toj sablasti, može li biti različita od onoga jedinoga što je u isto vrijeme i utvara i smrt u životu: od naše mladosti? Trebam samo pomisliti kako su sve te zagonetke, ako ne i njihovo rješenje, šifrirane u skrivenom licu Lucie, pa da mi se učini pri pogledu, ne na njezino žensko lice, nego na muško lice moga prijatelja grofa Branlyja, kako sam izgubio priliku daje uistinu upoznam. Ako negdje uistinu postoji vječno nedovršena žena koja lebdeći korača svim magičnim stazama Parka Monceau, to je onda u voštanom licu, u blijedim rukama, u inteligentnom pogledu čovjeka koji nije smio znati za ženinu smrt da bi mogao primiti njezinu sablast. Branly: da li samo u njemu uskrsavaju sva vremena žene Huga Heredije koja je ona djevojka u dječjim parkovima moga prijatelja, koja je i ona francuska gospodična, djevojčica koju je prije sto osamdeset godina ugledala druga Branlyjeva sablast u istom parku, u isti čas, pod istom svjetlošću? Tek što pomislim kako sam razriješio jednu zagonetku, rješenje se pretvara u novu tajnu. Objašnjenje koje bi mi Lucie mogla dati Heredije tvrdoglavo niječu, a ja naposljetku shvaćam samo to da je jedan pogled sve to nadzirao i sve oduvijek znao, uporan, okrutan u svojoj patetičnoj volji da sve uskrsne, uključujući i staklene brušene prozore u privatnoj kući u Aveniji Velazquez. Sve mi to pada na pamet u jednom trenu, dok pokušavam ukloniti ruke sa ženina lica, dok ona možda u tom istom trenutku, bez ikakve prisile, slobodno, veselom i zlokobnom fatalnošću, uklanja ruke s lica na izgubljenoj slici s tavana u Clos des Renardsu. Moram priznati kako sam, prije nego što sam silom razotkrio to lice, samom sebi predbacivao sve što radim, mislio sam kako su moji zaključci preuranjeni, hiroviti, nastali iz čiste potrebe za završetkom da ne bih narušio zakone simetrije, ali da uistinu, uistinu nemam prava, a i neću imati prava, i neću moći da bilo što protumačim, da bilo što promijenim, da udem u tunele te priče koja me se uopće ne tiče. Uspijevam ukloniti Luciene dlanove, ali ne mogu prigušiti tjeskoban krik. Ugledavši taj pogled beskonačne vrtoglavice shvaćam ono što se nalazi na dnu prostora za dizalo u Clos des Renardsu, među hrpama mrtvog lišća i ledenih bodeža; naposljetku razumijem dijabolički pakt zbog kojega prodajemo svoju dušu kako ne bismo bili sami u smrti. Branly se ne sjeća uzalud određenih napisanih riječi kojima tjera zle duhove iz predmeta svoga pjevanja: teške uzdahe, čudne jezike i nerazumljiv govor, bijesne povike i polja pepeljaste bijede pod nebom bez zvijezda. Prepoznajem Lucieno lice. 140

Žena ispušta krikove i onda kad otkrivam njezino lice; isprva viče zbog straha, a onda i zbog boli. To nije pretpostavka; Lucie će oživjeti čim umre moj prijatelj Branly. Lice koje gledam kako drhti je lice koje vreba, vučje lice, nestrpljivo da proždere priliku smrti; ovo drhtavo lice koje vidim ne pripada živoj ženi, to je lice posmrtnog ostatka neke sablasti u užasnom prijelazu između svoga jučerašnjeg tijela i sutrašnje sablasti. Želio bih se vratiti u Branlyjevu sobu i upitati ga zna li da će kad umre, postati, kao što je ona dosada bila, sablast žene. Ali čak i ako ona prestane biti leš, nikada neće biti ništa drugo osim utvare. Moja Lucie kaže mi mokrim glasom koji miriše na gljivice, brzo stariš, Carlos; nisi odavde, nikada nećeš biti odande. Poznaješ li svoju sablast? Zauzet će tvoje mjesto čim umreš, a tada ćeš ti postati sablast onoga tko je, za tvoga života, bio tvoja vlastita sablast. Nemoj si umišljati; nisi je mogao ubiti, bez obzira koliko si to pokušavao; nisi je ostavio za sobom u Meksiku, u Buenos Airesu, kao što si mislio kao dječak. Njezine prazne oči, krvavi izvori, plijene me mješavinom mučnine i bolnog oduševljenja. - Mogu je vidjeti. Stoji na strpljivom pragu moje sobe. Iziđi s njom. Ostavi nas same. Ne vraćaj se više. Teško mi je sada istrgnuti se iz vlažnog dodira te žene na koljenima čije lice ne bih mogao opisati, a da se ne rasplinem. Okrećem leda Victorovoj i Antonijevoj majci; reklo bi se da se sada ona vješa o moje ruke dok me u isto vrijeme moli da izidem iz njezine odaje; ali to je samo još jedna moja tlapnja. Blizina ili udaljenost njoj ne znači ono što znači nama. Njezini dlanovi dodiruju moje ruke, ali ja znam da je moje tijelo za nju drukčije; ona nije blizu mene, nego blizu moje vlastite sablasti, one koja me odsada, upravo mi je priopćila žena, čeka pokraj vrata sobe osvijetljene treptajima mrtvačkoga srebra. Ona i dalje kleči, jeca, ponovno si prekriva lice dlanovima pjevušeći slomljenim glasom U y a longtemps que je t'aime, jamais je ne t'oublirai. XXIII Ljeto svetog Martina Pustit ću da me on vodi ove noći koja postaje sve toplija, kao da se Pariz vraća, prepun zaboravljenih svečanosti i znamenitog kamenja, u beskrajno toplo, ali i beskrajno pusto okrilje svoga postanka. Izrezbaren sukobom kreposnog kalendarskog godišnjeg doba i divljeg bogatstva fizičkog svijeta, profil grada poprima obrise utjelovljena vremena; ne znam kakvo je biće koje me prati, nerođeno ili pridošlo iz svijeta mrtvih, ali znam da zahvaljujući njemu znam da se na ovaj balkon naslonio Musset kako bi se odmorio od osamljenog bljedila Princeze Belgiojoso, te da su ovim vlažnim prolazom trčale zlovoljne stope Gérarda de Nervala, a znam i da se s onog mosta, u isto vrijeme kad je Nerval pisao Nesretnilza, u nemirnim vodama ogledao Cesar Vallejo; na Bulevaru de Latour Mabourg čut ću glas Pabla Nerude, u Ulici Longchamps glas Octavia, u društvu moje utvare preći ću Pasarelle Debilly iznad Seine, suho lišće zastat će usred zraka na skulpturama u parku Galliera, topla noć svjetlucat će zatočena u Aveniji Montaigne, a pobijeđena jesen potražit će utočište u podrumima Ulice Boissy d'Anglas; stići ćemo tamo gdje sam se bojao, do Place de la Concorde, beskonačnog raskršća puteva, sudbonosnog prostora gdje sam jednog podneva ovoga mjeseca studenog pristupio svom prijatelju Branlyju u restoranu Francuskog auto-kluba predloživši mu da ručamo zajedno. Imam li pravo na zagonetku koja me proganja za vrijeme noćne šetnje od Avenije Saxe do Place de la Concorde? Zašto me Lucie poznaje? Zna li možda da me je njezin muž, moj vršnjak, Hugo Heredia, uzalud čekao pred baroknom fasadom Škole Maskarona da zajedno odemo u Francusku knjižaru u Paseo de la Reforma, popijemo kavu s Huguetteom Balzolom na međukatu na kojem su se smjestili knjižarski uredi, iziđemo s posljednjim brojem novina France Observateur i prvim primjerkom novog Mauriacova romana, prošetamo do Francuskog instituta u Ulici Nazas usred nemirne prašine meksičkih sutona, pogledamo stari Renoirov ili Buñuelov film i porazgovaramo, upoređujući uspomene iz egzila, posjede, 141

stečeno i izgubljeno, fatalnosti i slobode, biti i ne biti, nježnosti i okrutnosti, smirenosti i zbunjenosti: zlovolju do koje je došlo nakon prepoznavanja. Jesam li ja bio prijatelj koji je nedostajo Hugu Herediji jer sam ostao živjeti u Argentini? Je li on prijatelj kojega nisam imao u čestoj samoći tijekom svoje mladosti u Buenos Airesu? Vrućina postaje sve veća dok prolazim trgom u smjeru Gabrielova paviljona. Ne znam vide li moje oči dobro ono što gledaju; žurim se i samo jedan izgubljeni nalet vjetra donosi mi miris rascvjetalih magnolija iz Vrta Tuileries. Vidim prozore koji se otvaraju, pritvoreni na Hotelu Crillon i glave sumnjičavo nagnute u noć svetog Martina. U normalnim okolnostima klupski vratar me u ovo vrijeme ne bi pustio da uđem; danas ga, međutim, zatičem samo u košulji, naslonjenog na šipke od crnog željeza ulaznih vrata na kojima nema lokota. Izgleda poput robijaša koji ne zna treba li napustiti zatvor ili ostati u skloništu na koje se navikao. Prepoznaje me, teško diše, pušta me da prođem jer miriše nešto neuobičajeno u zraku, a ja sam naišao u pravi čas; osjeća potrebu da mi kaže ono što je očito: - Kakva vrućina. Nije to prirodno, zar ne? Kažem mu da sam u svlačionicama bazena zbog nepažnje zaboravio jako važne papire; poznajem put; mogu sam otići; on samo neka ostane kraj vrata; noć uistinu nije uobičajena. Znam kamo idem, kamo me gura moj nevidljivi pratilac: osjećam miris narezanog ananasa, crne dozrele banane, crnoga maslaca od mameja, moja se usta pune izgubljenim, davno prije naslućenim okusima koji se tope na mojem vrućem jeziku. Mislim da čujem žamor nekih raspjevanih glasova; očekujem da ću čuti madrigal o bistrom izvoru, ali prepoznajem samo melankolične riječi na španjolskom, jao, baš sam tužna, tužna i jučer i danas, jučer je bilo divno, jadna li sam, a danas od mene ni sjena. Prolazim kroz bar i nađem se kraj bazena. Oko njega rastu prepletene, razbarušene biljke, drveće mirisnih debala prekriveno bršljanom i lijanama koje se penju po stupovima od zelenog mozaika prema velikoj kupoli od željeza i mutnoga stakla, prekrivenoj gustim spletom lišća. Cvijeće miriše snažno, otrovno, gladno. Drveće baruta: zaboravio sam na njih, a sada me njihov miris podsjeća na koru koja je u indijskim državama služila za proizvodnju municije. Silazim nekoliko stuba u potrazi za vodom skrivenom među bujnim lišćem; čini mi se da rušim gnijezda majušnih kolibrića, uznemirujem let papiga i odjednom se nađem licem u lice s majmunom koji bi mogao biti moj portret: oponaša me, bježi verući se po granama, gazim neku sasušenu crknutu zmijurinu ispunjenu mnoštvom vlastitih jaja, hodam po vlažnoj zemlji, žutom blatu uz rubove bazena Francuskog auto-kluba i odjednom više ne čujem nikakve zvukove osim onih koje ispuštaju brbljavi majmuni koji se ne vide od šume. Penjem se žurno na most iznad bazena odakle je jedan mladi konobar mačjim pogledom promatrao uvježbavanje Branlyjeve smrti. Zatim se na mrtav spokoj vode spušta neizmjerna tišina. Neka opna, koja bi mogla biti šumsko isparavanje, prekriva zelenkast izvor. U središtu tog vrhnja boje sperme plutaju dva zagrljena tijela. To su dva fetusa savijena jedno preko drugoga i zagrljena poput sijamskih blizanaca, vezana pupčanom vrpcom, koji plutaju tako spokojno da poriču svaku prošlost, svaku priču, svako kajanje. Njihova su lica stara. Gledam ih sa željeznog mosta. Fetusi su jako stari, kao da su devet stoljeća boravili u majčinoj utrobi. Pokušavam prepoznati njihova smežurana lica, a ako sam u hitrom majmunu kojega sam sreo u dolasku uspio prepoznati svoje vlastito lice, sada fotografskom jasnoćom uspijevam vidjeti lica dvojice dječaka ostarjelih na licima tih dvaju plutajućih fetusa. Nikada ih nisam upoznao. Ali glas kraj mene šapće mi na uho, nije riječ o tome da nisi upoznao njih, nisi upoznao mene. - Heredia. Ti si Heredia. Povlačim se s velikom tugom, ne okrećući leđa, kao da se zauvijek opraštam od nekog zatočenog junaka, nekog živog zakopanog boga, utopljenih anđela, a glas moje sablasti slijedi me do željeznih vrata i trga na kojem jesen počinje vraćati svoja prava koja su joj privremeno oduzeta.

Umire ljeto svetoga Martina. Nitko se ne sjeća cijele priče.

142

Carlos Fuentes

Kako sam napisao neke svoje knjige Mojoj besmrtnoj prijateljici Lillian Helman JEDNA, da, JEDNA DJEVOJKA od dvadeset godina, ljeti 1961., prije dvadeset godina, prešla je prag malenog salona stana u Bulevaru Raspail i ušla u sobu gdje sam je čekao. No nisam je samo čekao nego sam se i sjećao kakva je bila. Upoznao sam je u Meksiku dok je još bila djevojčica, a sada, ovoga vrućeg popodneva u Parizu, ona nije bila samo djevojka već i sjećanje na nju. Osjećao se nekakav žamor nezadovoljstva i miris na barut u glavnom francuskom gradu: bile su to godine kada se De Gaulle riješio Alžira - Je Vous Ai Compris! A Tajna vojna organizacija, OAS, bez razlike je obasipala plastičnim eksplozivom Sartrea i njegova portira: bombe što su ih generali bacali padale su jednako na sve. Ipak, Pariz je dvostruki grad: ono što se u njemu zbiva posjeduje iluziju udvostručenja u kojoj se odražava aktualan prostor; no čim bismo to otkrili, to bi postajala varka. Mnogobrojna zrcala unutar Pariza predstavljaju nešto više od samog odražavanja grada. Garcia Marquez kaže da Parižani u svojim skučenim stanovima uz pomoć zrcala stvaraju iluziju dvostruko većih stanova no što oni doista jesu. Istinska tajna je u tome - Gabriel i ja to znamo - što se u tim zrcalima odražava uvijek neko drugo vrijeme, ono koje je prošlo ili ono koje će doći, a ponekad, uz malo sreće, jedna osoba postaje druga osoba, i prolazi plutajući povrh jezera tih zrcala. Ja vjerujem da su pariška zrcala, osim što sadrže iluziju koja im je svojstvena, odrazi nečega što je još teže dodirnuti: svjetlosti grada, svjetlosti koju sam mnogo puta pokušavao iznijeti u političkim kronikama kao što su Pariz, Svibanjslw revolucija i u romanu Jedna daleka obitelj u kojem bilježim da je pariška svjetlost jednaka "očekivanju da će svake večeri... jedan čudesni trenutak odnijeti u nepovrat sve vremenske nepogode toga dana - kišu i maglu, žegu i snijeg - i razotkriti, kao na nekom Corotovom pejzažu, svjetlosnu esenciju Ile-de-Francea". Sljedeći prostor, sljedeća osoba - druga osoba - ne rađa se u zrcalu nego dolazi iz svjetlosti. Djevojka koja je prešla iz salona u sobu, u kojoj sam je čekao toga vrućeg kolovoskog popodneva prije dvadeset godina, bila je druga jer je prošlo šest godina otkad sam je upoznao u Meksiku. No bila je druga i zato što je svjetlost popodneva prodrla kroz nagomilane oblake kao da je samo nju čekala; najprije je plaho prokrčila put, kao da se šulja oko prijetnje ljetne oluje, a zatim se pretvorila u blistavi biser usred oblaka, i na kraju se raspršila u nekoliko kratkih trenutaka u svoj punoći koja je ujedno bila i agonija. U gotovo istovremenoj izmjeni trenutaka, djevojka od četrnaest godina koje sam se sjećao, a koja je sada imala dvadeset, prošla je kroz isti preobražaj kao i svjetlost prizvana prozorskim staklima; prag između salona i sobe postao je prag između svih dobi djevojke; svjetlost, koja se borila s oblacima, borila se i s njezinim tijelom, obuzela ju je, ocrtala, pridala joj sjenovite godine, isklesala joj smrt u pogledu, otrgnula joj smiješak s usana, umrtvila joj kosu u valovitoj potištenosti ludila: bijaše druga, bješe druga, ne ona koja će biti nego ona koja zauvijek jest. Svjetlost je zagospodarila tom djevojkom, voljela ju je prije mene, a ja sam bio tek "strani gost u kraljevstvu ljubavi" koji je toga popodneva saznao da nas oči ljubavi mogu gledati i s "ljupkoću Smrti". Sljedeće sam jutro počeo pisati Auru u kavani u blizini moga hotela u Ulici Berri. Sjećam se dana: Hruščov je u Moskvi pročitao svoj plan dvadesetogodišnjeg razvoja i New York Herald Tribune ga je prenio sa svim sivim pojedinostima, a prodavale su ga sablasne djevojke, ljubavnice koje sam nakratko zarobio, autorice Aure: smrti. ***

DVIJE, da, DVIJE GODINE su prošle otkako sam popio nekoliko čašica s Luisom Buñuelom u Ulici Providencia, a pritom smo razgovarali o Quevedu kojega taj redatelj poznaje kao malo tko. Mogli ste već zamijetiti da se pravi autor Aure zove Francisco de Quevedo y Villegas, a ja ga samo predstavljam. Velika prednost vremena je u tome što navodni autor prestaje biti autorom, pretvara se u predstavnika onoga čiju je knjigu potpisao, dao objaviti, skupio pohvale (i još uvijek ih skuplja). No knjigu je napisao - oduvijek je tako bilo i bit će - netko drugi: Quevedo i djevojka koja je bila gotovo zaljubljen prah; Buñuel i jedno meksičko popodne 1959. godine, toliko različito od pariških popodneva, ali različito i od današnjih meksičkih popodneva. Vulkani su se pogledavali kad bismo se spuštali niz Insurgentes do Colonije del Valle i još nije bilo Liverpoolske luke na uglu Felix Cuevasa. Iza visokih zidina svoga mini-samostana, okrunjenih krhotinama stakla, Buñuel se vraćao meksičkoj kinematografiji s Nazarinom, imajući na umu jednu staru ideju: prenijeti na filmsko platno Gericaultovu sliku koja visi u Louvreu, a prikazuje dramu preživjelih u jednom brodolomu iz 19. stoljeća. Preživjeli u brodolomu s broda La Medusa u početku su pokušavali živjeti civilizirano. Najprije tijekom dana, zatim tjedana i, naposljetku, tijekom cijele vječnosti svoje zatočenosti zbog ljubavi zatočeništvo vode - glazura civilizacije je popucala i pretvorila se najprije u sol, zatim u valove i, naposljetku, u morske pse: oni koji su preživjeli, preživjeli su jer su se međusobno proždirali. Bili su potrebni jedni drugima da bi se potamanili. Jasno, to Buñuelovo prenošenje Meduzina pogleda, nazvano Anđeo uništenja, jedno je od najljepših autorovih filmskih ostvarenja u kojem se skupina ljudi, koji nikada nisu trebali jedni druge, našla zatvorena u elegantnom salonu iz kojega na tajanstven način nikada neće moći izaći. Prag postaje ponor, a potreba se pretvara u istrebljenje: brodolomci iz Ulice Providencia potrebni su jedni drugima samo zato da bi se pojeli. Tema potrebe duboka je i stalno prisutna u Buñuelovim filmovima, a autor nam otkriva način na koji se javlja potreba između žene i muškarca, između djeteta i luđaka, sveca i grešnika, zločinca i sna, neudate žene i žudnje. Buñuel je smišljao svoj film Anđeo uništenja i prelazio prag između predvorja i bara u svojoj kući korakom pripadnika umirovljenih Caganchovih toreadora. To Luisovo odlaženje i dolaženje bio je svojevrstan oblik nepomičnosti, jer Na bilo koju stranu da krenem prijetnju gorućih plamena vidim, i jer su prisutni na mjestima svim, od prezira i ruganja se prenem. Dok smo razgovarali o Quevedu, a promatrao nas portret mladog Buñuela što ga je naslikao Dali dvadesetih godina, nametnulo mi se Eluardovo pjesničko geslo toga meksičkog popodneva s prozirnim zrakom ispunjenim mirisom na pečene tortilje, nedavno ubrani čili i kratkotrajno cvijeće: "Poezija će biti uzajamna"; ako je Buñuel mislio na Géricaulta, na Anđela uništenja i na Queveda, ja sam mislio kako je taj Meduzin splav već uputio svoj kameni pogled i uhvatio likove Anđela uništenja, ne samo u fikciju sjene projicirane na platno nego i u fizičku i mehaničku stvarnost sobe Gabriela Figueroa koja će nadalje poslužiti kao zatvor brodolomaca: suncobran, šivaća mašina, stol za seciranje. Buñuel se zaustavio kod nadvoja i glasno upitao: - A što ako bismo prelaskom preko praga mogli odjednom vratiti mladost, biti stari sjedne strane vrata i ponovno mladi samo ako prijeđemo prag? *** TRI, da, TRI DANA NAKON popodneva u Bulevaru Raspail, otišao sam pogledati film što su ga svi moji prijatelji, a naročito Julio Cortazar, smatrali izvrsnim: Priče kiše i mjeseca, japanskog redatelja Kenjia Mizoguchia. Sa sobom sam nosio prve vruće listove Aure, napisane u kavani u blizini Champs-Elysees dok sam doručkovao i čitao jutarnji Figaro. 144

Čitaš oglas: takva se ponuda ne sreće svaki dan. Ponovno čitaš taj oglas. Kao da je upućen tebi i nikome drugome. Zato što si Ti bio drugi, to je bila vizija koja se provlačila kroz moje susrete s Buñuelom u Meksiku, s djevojkom zatočenom u pariškoj svjetlosti, s Quevedom u užarenom ledu, u ledenoj vatri, s ranom koja boli i ne osjeća se, s dobrim snom i lošom sadašnjosti koja se naziva Ljubav, ali se najprije zvala Želja. Zanimljivo je da se Mizoguchijev film prikazivao u kinu Ursulinas, na istome mjestu na kojem je prije trideset godina premijerno prikazan Buñuelov Andaluzijski pas koji je izazvao veliki skandal. Mizoguchi je u svojim slikama što nestaju ispripovijedao lijepu ljubavnu priču koju je adaptirao prema pripovijetki Kuća među trskama iz zbirke Ugetsu Monogatari što ju je u 18. stoljeću napisao pripovjedač Ueda Akinari, napušten i izobličen boginjama, ali je uspio svojom bolesnom rukom držati kist uz čudotvornu pomoć Boga odvažnih, Inaria, i napisati nekoliko priča koje su jedinstvene jer su višestruke. "Originalnost", u navodnicima, zlo je modernosti koja se uvijek želi prikazati novom da bi mogla neprestano pribivati rađanju same sebe, i koja poput Mode vodi dijalog Giacoma Leopardija sa Smrću: MODA: Gospođo Smrti! Gospođo Smrti! SMRT: Pričekaj da kucne tvoj čas i nećeš me morati zvati. MODA: Gospođo Smrti! SMRT: Idi dovraga! Doći ću po tebe kad ćeš me najmanje očekivati. MODA: Ali ja sam tvoja sestra Moda. Zar si zaboravila da smo obje kćeri dekadencije? Drevni pak narodi znaju da nema riječi koje ne potječu od drugih riječi i da je mašta moć s kojom se ipak ne može vladati nad Ništavilom: zamišljanje ništavila ili vjerovanje da se može zarobiti Nikoga možda je najsigurniji način da se poludi. Vjerojatno to nitko ne zna bolje od Conrada u srcu tame ili od Styrona u mračnoj postelji: cijena grijeha nije smrt nego osamljenost. Kratak Akinarijev roman događa se 1454. godine i pripovijeda priču o Katsushiru, poniznom mladiću koji je, zbog siromaštva i nesposobnosti da obavlja poljoprivredne radove, napustio ognjište ne bi li se obogatio kao trgovac u gradu, a kuću na obali s trskama ostavio na brigu svojoj mladoj i prelijepoj ženi Miyagi, obećavši joj da će se vratiti kada ujesen opadne lišće. Mjeseci su prolazili, muž se nije vraćao i žena se pomirila s onim "zakonom na ovome svijetu: nitko se ne može pouzdati u sutrašnji dan". Građanski ratovi u 15. stoljeću pod šogunima iz obitelji Ashikaga spriječili su njihov ponovni susret: ljudi samo misle kako će spasiti vlastitu kožu, starci se skrivaju u planinama, mladi su primorani odlaziti u vojsku; svi pale i kradu, svijetom zavlada kaos, jeseni prolaze, a ljudska srca postaju tvrda. "Sve" - govori nam autor podsjećajući nas da nam govori po sjećanju - "sve bijaše ruševina u tom jadnom stoljeću." Katsushiro se uspije obogatiti i otputovati u Kyoto: tek odanle, sedam godina nakon što se oprostio s Miyagiom, pokušava se vratiti svojoj kući, no još uvijek nailazi na prepreke političkih sukoba i na nesmanjene prijetnje razbojnika. Strahuje da će, kao u mitovima prošlosti, pronaći dom u ruševinama. U takvim prilikama selo mu nalikuje na demonsku jazbinu. Spopada ga groznica. Sedam je godina proteklo kao u snu. On zamišlja kako mu je žena, kao i on, postala zatočenica vremena i kako nije uspjela suzdržati ruku i ne dodirnuti prstima voljeno biće. Dokazi o ljudskoj prolaznosti okružuju Katsushira; leševi se gomilaju na ulicama; on prolazi između njih; ni on ni mrtvaci nisu besmrtni; prvi je oblik smrti svojevrstan odgovor na vrijeme: zove se zaborav, a možda je i Katsushirova žena već umrla (tako on zamišlja), možda nije drugo doli stanovnik podzemnih svjetova. Naposljetku, smrt je ta koja je vratila Katsushira u njegovo selo: ako mu je žena umrla, podići će noću maleni oltar pod kišnim mjesecom.

145

Vraća se u razrušeno selo. Bor koji je stajao pokraj njegove kuće oborila je munja. No kuća stoji netaknuta. Katsushiro ugleda svjetlost svjetiljke. Stanuje li neki stranac u njegovoj kući? Katsushiro prelazi preko praga, a neki starački glas mu se obrati: - Tko je tamo? On odgovara: - Ja sam, vratio sam se. Ona prepoznaje muževljev glas. Prilazi mu, odjevena u crninu i umrljana blatom, upalih očiju, kose zamršene i raspuštene po leđima. Nije više ista kao nekada, no ugledavši svoga muža, ništa ne reče nego brižne u plač. Muškarac i žena naslone se jedno na drugo i on joj pripovijeda o razlozima svoga kašnjenja i razočaranja; ona mu pripovijeda o svijetu koji se ispunio užasom i o zaludnom čekanju: - Da sam umrla od ljubavi, čekajući da te ponovno vidim, umrla bih od ljubavne boli o kojoj ti ništa ne bi znao. Utonu u dubok san, zagrljeni. Kad je svanulo, nejasan osjećaj hladnoće prodre u nesvjesnost Katsushirova sna. Probudi ga šum plutanja. Hladna tekućina pada, kap po kap, na njegovo lice. Njegova žena više nije pokraj njega. Postala je nevidljiva. Nikada je više neće vidjeti. Katsushiro pronađe starog slugu skrivenog u kolibi usred polja kamfora. Sluga mu ispripovijeda istinu: Miyagi je umrla prije mnogo godina, bila je jedina žena u općini koja, usprkos strašnim ratnim prijetnjama, nikada nije napustila selo zbog obećanja koje je dala: vidjet ćemo se ujesen. Nisu samo razbojnici osvojili to mjesto. Zaposjele su ga i utvare. Jednog se dana Miyagi stopila s njima. Mizoguchijeve slike pripovijedaju sličnu priču, ali na pomalo drukčiji način od Akinarijeve pripovijetke. Na manje naivan način, priča suvremenog redatelja pretvara Miyagi u svojevrsnu grešnu Penelopu, u drevnu kurtizanu koja mora dokazati mužu vjernost s više ustrajnosti nego neka djevica. Kada selo osvoji vojska vladara Uesuguia, poslana iz Kamakure da se suprotstavi fantomskom i neuhvatljivom šogunu u planini, Miyagi se, da se spasi od nasilja vojnika, prepušta smrti; vojnici su je zakopali u vrtu, a kad se njezin muž naposljetku vratio, morao je posegnuti za uslugama jedne stare vještice da ponovno vidi i uspostavi kontakt s duhom svoje mrtve žene. *** ČETIRI, ne, ČETIRI GODINE NAKON gledanja Mizoguchijeva filma i pisanja Aure, pronašao sam u jednoj staroj knjižari u četvrti Trastevere u Rimu, u koju su me uputili Rafael Alberti i Maria Teresa Leon, talijansku verziju japanskih priča Togi Boko, koju je napisao Hiosuishi Shoun, a objavljene su 1666. godine. Uvelike sam se iznenadio kada sam među njima našao priču pod naslovom Kurtizana Miyagino, napisanu dva stoljeća prije Akinarijeve priče i tristo godina prije Mizoguchijeva filma, u kojoj se pripovijeda ista ta priča, samo što završava izravno u nekrofiliji: junak koji se vraća, Odisej bez drugog junaštva osim jednoga obnovljenog sjećanja, ne poseže za vješticom da bi, zbog svoje tjelesne žudnje, vratio kurtizanu Miyagino koja mu se zaklela na vjernost; otvara njezin grob i pronalazi svoju ženu koja je godinama mrtva, ali tako lijepa kao i onoga dana kad ju je zadnji put vidio. Miyagin duh vraća se da svome mužu, potresenom od boli, ispripovijeda što se dogodilo. Moja se znatiželja probudila za priču unutar priče o Auri, pa sam zamolio Buñuela, koji je u to vrijeme pripremao scenarij za svoj film Mliječni put i u Nacionalnoj knjižnici u Parizu iščitavao 180 svezaka Migneova traktata o patristici i herezi, da me na neki način uvede u to bibliografsko svetište do kojeg je teže prodrijeti nego do djevičanstva japanske djeve iz 15. stoljeća ili leša kurtizane iz istoga razdoblja i iste nacionalnosti. Usput rečeno, anglosaksonske su knjižnice svima otvorene i vrlo je lako pronaći knjigu u Oxfordu ili Harvardu, Princetonu ili Dartmouthu, posuditi je, milovati, čitati, izvaditi bilješke i vratiti. Za razliku od toga, vrlo je teško prodrijeti u neku latinsku knjižnicu: kao da je dotični čitatelj neki pretpostavljeni lopov, zadrti potpaljivač, provjereni vandal, progonitelj knjige 146

koji u Parizu, Rimu ili Madridu smatra da su knjige neke čudne tvorevine koje ne služe za čitanje nego da ih drzimo neotvorene ili da ih prepustimo banketu miševa. S pravom je Juan Goytisolo, opisujući upad u jednu španjolsku knjižnicu u svome romanu Grof Don Julián, prikazao kako je provodio vrijeme ubijajući krupne zelene muhe medu stranicama Lope de Vege i Azorina. No vraćam se tom bibliografskom Lecumberriju kakva je Nacionalna pariška knjižnica: Buñuel je našao način da udem u knjižnicu i da, sa strahom da ću biti otkriven, potajice istražim porijeklo priča Togi Boko koje su prethodile Akinarijevim pričama kiše i mjeseca, a koje su pak nadahnute Mizoguchijev film što sam ga gledao u Parizu početkom rujna 1961., u vrijeme kada sam tražio formu i svrhu Aure. Otkrio sam tada da je krajnji izvor te priče jedna kineska priča pod naslovom Biografija Ai'kinga, iz zbirke Tsien teng sin hoa. No je li mogao postojati krajnji izvor priče koju sam gledao u pariškom kinu, vjerujući da sam u mrtvoj Mizoguchijevoj ženi pronašao Aurinu sestru čija je majka, mislio sam u zabludi, bila slika mladosti narušena prastarom svjetlošću u jednom stanu u Bulevaru Raspail, a otac jedan maštoviti i voljni čin, također varljiv, prelaženja ispod nadvoja između predvorja i bara kuće u Coloniji del Valle? Mogu li seja, netko, nitko, otisnuti dalje od Biografije Ai'kinga do raznovrsnih opskrbljivača medu kojima se ta priča gubi? Do drevne tradicije kineske književnosti, do tragova narativnih stoljeća koji tek mrmljaju o svojim mnogobrojnim stalnim temama: nadljudska djeva, kobna žena, duh supruge, ponovno spojeni par. Saznao sam tada da nema odgovora na to pitanje, no istodobno sam saznao i da ono što se događalo samo potvrđuje moju prvotnu nakanu; Aura je došla na svijet da poveća stoljetno potomstvo vještica. *** PET, BILO JE NAJMANJE PET VJEŠTICA koje su svjesno donijele na svijet Auru u onim jutrima kada sam započinjao pisanje u kavani u blizini Ulice Beni kojom su prolazili, manje-više užurbano i zlovoljno kroz ubrzanu svagdašnjicu, skeptični K. S. Karon, ispitivački Jean Daniel, treptava Franeoise Giroud, hitajući prema redakciji LExpressa, tada znamenitog časopisa što su ga oni uređivali usprkos bombama i cenzuri uz pomoć - halucinantna je pomisao na to danas - svojih suradnika Sartrea i Camusa, Mendes Francea i Mauriaca. Tih pet nositeljica utjehe i želje bile su, vjerujem to danas, tiranska starica iz Aspernovih spisa Henryja Jamesa, koja potječe od poludjele Miss Havisham iz Dickensovih Velikih očekivanja, a ova potječe od drevne grofice iz Puškinove Pikove dame, koja posjeduje tajnu vječnoga pobjeđivanja u kartama, a sve one pak potječu od srednjovjekovne Micheletove vještice koja je za sebe zadržala, iako po cijenu spaljivanja na lomači, tajne mudrosti koju suvremeni razum zabranjuje, zabranjene spise, karte umrljane voskom sa svijećnjaka koji su dugo vremena bili ugašeni, nečitke boje karata, izblijedjele od pohlepnih i prestrašenih prstiju, ali i tajne jedne drevnosti, jače od budućnosti, u skandalu žene bez grijeha, žene koja ne potiče na grijeh kao Eva i ne otvara kutiju zla kao Pandora, žene koja nije, kao u Tertulijevoj rečenici, "hram sagrađen na smetlištu", žene koja se ne mora spašavati lupajući vratima kao Nora u Ibsenovoj Kući lutaka, nego je, prije svih njih, gospodarica vremena jer je gospodarica svoje volje i svoga tijela zato što ne prihvaća njihovo razdvajanje - a to je smrtna rana muškarca koji je nastojao odvojiti svoju misao od tijela da bi se poistovjetio najprije sa svojim Bogom, a zatim sa svojim Demonom. Adam iz Izgubljenog raja Johna Miltona prigovara Stvoritelju i traži ga da položi račune; jesam li možda tražio da me uzdigneš iz tame, pita Adam Boga, i još gore: zašto si me stvorio za zadatak koji ne znam obaviti? Taj podijeljeni muškarac, rastrgan između božanske misli i tjelesne patnje stvara nepodnošljivim svoj konflikt, pogotovo kada moli za smrt, ili kada moli bar za život bez Eve, odnosno bez Evil, bez Zla, jer je takav život gori od smrti: život samo s muškarcima bio bi život među anđelima za Miltonova Adama, no bio bi to razdijeljen život ili, oprostite, 147

raz-život. Poistovjećena s Evom ili s Pandorom na drugoj obali podjele, žena odgovara govoreći da je ona jedna, neodvojiva tijela i duše, da se ne žali pred Stvoriteljem i ne smatra se grešnom jer jabuka u raju ne ubija nego hrani i spašava nas iz Edena kojim vlada shizofrena podijeljenost između onoga što postoji u glavi i onoga što postoji među ljudskim nogama. Narativna, a možda i moralna razlika između Aure i Jamesovih, Dickensovih i Puškinovih knjiga je u tome što u njima zavodnički muškarac razdvaja mladu ženu od stare žene s namjerom da je iznevjeri. U Auri, naprotiv, i mlada i stara žena udružuju snage da podčine muškarca. Tajanstvena Jamesova, Dickensova, Puškinova i Micheletova žena koja ima mladu sljedbenicu u Auri, ima, kao što rekoh, i petog pretka. Zove se Kirka: to je božica preobrazbe i za nju ne postoje krajnosti, odnosno razdvojenost između tijela i duše, jer se sve neprestano mijenja, zadržavajući svoja prijašnja obilježja i nagovješćujući obećanje koje ne žrtvuje ništa od onoga što jesmo zbog onoga što smo bili ili ćemo biti: Jučer je prošlo, sutra nije svanulo, danas prolazi, ne zastajući ni tren; ja sam što bijah i bit ću i jesam klonulo. Poput Queveda, pitao sam papire na kojima je grozničavo ispisana Aura potkraj toga ljeta 1961: Ah, o životu, zar nitko mi ne daje odgovor? I odgovor je stigao one noći u kojoj su riječi pisane između prijevoza robe i novina i hrane na jednoj velikoj pariškoj aveniji: odgovorio mi je Felipe Montero, lažni protagonist Aure, obraćajući mi se s ti. Čitaš taj oglas. Nedostaje samo tvoje ime. Vjeruješ da se zoveš Felipe Montero. Lažeš sam sebi. Ti si Ti: Ti si Drugi. Ti si Čitatelj. Ti si ono što čitaš. Ti si ono što vidiš. Ti ćeš biti Aura. Ti si bio Consuelo. - Felipe Montero. Pročitao sam vaš oglas. - Da, znam. Stanite na svjetlo. Tako, jasno. ...Udaljit ćeš se kako bi svjetlo što se odbija od srebra, voska i stakla ocrtalo tu svilenu mrežicu u kojoj je skupljena posve bijela kosa koja obrubljuje lice gotovo infantilno od tolike starosti... - Rekla sam vam da će se vratiti... - Tko? Aura. Moja pratilja. Moja nećakinja. - Dobar dan. Djevojka će nagnuti glavu, a starica će, istovremeno kad i ona, oponašati taj pokret. - Ovo je gospodin Montero. Živjet će s nama. *** ŠEST, SAMO ŠEST DANA PRIJE njezine smrti upoznao sam La Traviatu. U rujnu 1976. godine Silvija i ja pozvani smo kod naših dragih prijatelja Gabrielle i Teddyja van Zuylena; usprkos svom obiteljskom imenu, on je egipatskog podrijetla, a ona španjolskog i sjevernoameričkog; imaju četvero djece sa zelenim očima kao Aura, kojima su zirkali između slika Roberta Matte, Wilfreda Lama, Alberta Gironelle i Pierrea Alechinskog tako da se nikada nije moglo znati da li ulaze ili izlaze iz slika. Njihova je kuća jedno od onih nervnih središta Pariza; salon je nejasno nastanjen duhovima Cagliostra i Diderota, Madame de Stael i Madame Verdurin. "Imam jedno iznenađenje za tebe", reče Gaby van Zuylen i posjedne me kraj Marije Callas. Uzdrhtao sam zbog te žene, a da u prvi trenutak i nisam znao zašto. Dok smo večerali, pokušavao sam s njom razgovarati, ali sam zapravo razgovarao sam sa sobom. Gledao sam je pedesetih godina u Meksiku, u krleci Palače lijepih umjetnosti, kada je pjevala La Traviatu; u to je vrijeme Maria Meneghini Callas još bila krepka djevojka s najdivnijim glasom što sam ga ikada čuo: Callas je pjevala kao što se Manolete borio s bikovima, nije se mogla usporediti ni s kime. Već je bila mit. 148

Rekao sam joj to te noći u Parizu. Prekinula me da bi me brzo i ujedno oštro upitala s prikrivenom namjerom: - Kako vam se čini mit sada kada ste ga upoznali? - Čini mi se da je smršavio - usudio sam se reći. Ona se nasmijala tonom koji se razlikovao od njezina govora. Učinilo mi se da su za Mariju Callas smijeh i plač bili postupci bliži pjevanju nego govoru. Jer moram priznati da je njezin svakodnevni glas bio glas obične žene iz najsiromašnijih četvrti New Yorka: Brooklyna, Bronxa, glas prodavačice njezinih ploča u nekom magazinu Sam Gooddy na Times Squareu. Nije to bio glas Medeje, glas Norme, glas Dame s kamelijama. I doista je smršavjela, svi smo to vidjeli, ali nije izgubila svoj divni i topli glas največe dive, upravo suprotno: nitko nije bio ljepši od nje, nije bilo bolje glumice ni bolje pjevačice od nje u scenariju opere u 20. stoljeću. No Maria Callas nije bila privlačna samo zbog sjećanja na njezinu scensku slavu; ta žena koja je smršavjela, ne svojom voljom nego zbog bolesti i vremena, koja je postajala kost i koža, bivala sve prozirnija i kojoj je život visio o tankoj niti, posjedovala je hipnotičku tajnu koja se sastojala u pažnji. Mislim da nisam upoznao ženu koja je pružala više pažnje osobi s kojom je razgovarala od Marije Callas; njezina je pažnja bila oblik dijaloga; preko njezinih očiju - dva crna svjetionika u oluji bijelih latica i vlažnih maslina - prelazile su slike iznenađujućih promjena: mijenjale su se njezine misli, pretvarale se u slike, ali samo zato što se ona neprestano mijenjala kao da su njezine oči lože u beskrajnoj i nikada završenoj operi koja u tišini svakodnevna života produljuje sve bliskiji žamor, tek odjek onih noći koje su pripadale Luciji de Lammermoor i Violetti Valery. U tom sam trenutku otkrio pravo podrijetlo Aure: njezino anegdotsko podrijetlo, ali i njezino podrijetlo u želji koja postaje luka iz koje se otiskujemo i kobno odredište ove novele. Slušao sam kako Maria Callas pjeva u La Traviati u Meksiku kada smo i ona i ja imali otprilike dvadeset i nešto godina, a sada se upoznajemo gotovo trideset godina kasnije, s time da ja vidim ono što sam upoznao ranije, a ona vidi samo gospodina kojega je upravo upoznala. Nije me mogla usporediti sa mnom. Ali ja sam mogao usporediti i sebe i nju. I u toj sam usporedbi otkrio drugi glas: nije to bio pomalo običan glas vrlo inteligentne pratilje koja mi je sjedila s desne strane na jednoj večeri, ni glas pjevačice koja je lirskoj glazbi vratila život izvučen iz muzeja; ne, bio je to glas starosti i ludila što sam ga se sjetio (a to mije potvrdila i Angelova snimka koju sam kupio odmah sljedeće jutro), uzdrhtali glas Marije Callas u prizoru smrti u operi La Traviata. Na mjestima gdje svi interpreti Verdijeva djela traže najviši pathos kroz agonijski drhtaj i pokušavaju se približiti smrti kroz jecaje, Maria Callas čini nešto neobično; preoblikuje svoj glas u glas starice i takvom glasu stare žene pridaje prizvuke ludila. Tako se dobro toga sjećam da bih je čak mogao oponašati u posljednjim stihovima: È strano! Cessarono Gli spasmi del dolore No u taj glas hipohondrijske starice koja se žali na boljke godina, Maria Callas odmah unosi prizvuk delirija u riječima nade koje niču pred neizlječivom bolešću: In mi rinasce - m'agita Insolito vigore Ali! M a io ritorno a vivere i tek onda smrt, i ništa drugo osim smrti, poraz starosti i ludila s uzvikom mladosti: Oil gioia! Oh allegria! Nakon nekoliko tjedana Maria Callas ponovno je pozvala Silviju i mene. No prije tog 149

susreta, La Traviata je zauvijek umrla jedne večeri. Ali uspjela mi je prenijeti tajnu: Aura se rodila u trenutku kada je Maria Callas u glasu samo jedne žene otkrila mladost i starost, život i smrt, nerazdvojne, u uzajamnom prizivanju. Mladost, starost, život, smrt, imena žene. *** SEDAM, da, SEDAM DANA trajalo je božansko stvaranje, a osmoga dana rodilo se ljudsko stvaranje i ime mu je bilo želja. Nakon smrti Marije Callas, vratio sam se čitanju Dame s Immelijama AlexAndréa Dumasa sina, kako bih pripremio verziju za francusku televiziju s argentinskim režiserom Jorgeom Lavellijem. Roman je mnogo bolji od Verdijeve opere ili od kazališnih i filmskih verzija jer sadrži jedan mahniti element nekrofilije. Roman počinje povratkom Armanda Duvala u Pariz, koji ima iste inicijale kao AlexAndré Dumas, i saznaje za smrt Marguerite Gautier, svoje ljubavnice koju je izgubio zbog sumnjičavosti oca Duvala, te očajnički pohrli do njezina groba na groblju Pere-Lachaise. Prizor koji slijedi vjerojatno je najmahnitiji prizor nekrofilije u naraciji. Lavelli i ja smo ga dramatizirali za francusku televiziju vjerno slijedeći Dumasa: Armand dobiva nalog da ekshumira Margueritu. Za to vrijeme rođaci ljudi koji su pokopani kraj njezina groba saznaju tko je ondje zakopan, prigovaraju i govore da bi trebala postojati zasebna groblja za takve žene: javna kuća za mrtvace. Čuvar groblja kaže Armandu da neće biti teško pronaći Margueritin grob. Svaki dan netko šalje kamelije na grob. Neki neznanac. Armand osjeti ljubomoru prema mrtvoj Margueriti; ne zna tko joj šalje kamelije. Ah, kad bi nas grijeh izbavljao od mučnine, u životu ili u smrti! To su bile prve Margueritine riječi kada je upoznala Armanda: - Mučnina je pratilja bolesnih duša. Armand će spasiti Margueritu od mučnine smrti. Grobari započinju svoj posao iskapanja. Lopata jednog od njih naiđe na raspelo na lijesu. Margueritina mrtvačka škrinja izvlači se polako, s nje se trusi zemlja, oslobađa se iz groba. Drvo zastrašujuće škripi. Grobari se naprežu da otvore lijes. Napokon uspijevaju. Svi pokrivaju nosnice. Svi uzmiču osim Armanda. Veliki bijeli mrtvački pokrov prekriva leš, ocrtavajući neke obline. Jedan je kraj pokrova nagrizen i vidi se stopalo umrle. Armand pokretom naređuje da se pokrov razdere. Grobar naglo otkriva Margueritino lice: Oči su tek dvije udubine, usne su nestale, zubi stisnuti, bijeli, otkriveni, duga crna kosa, suha, prilijepljena za sljepoočnice, prekriva zelenkaste šupljine obraza. Armand klekne, uzima Margueritinu suhu ruku i ljubi je. Tek tada počinje roman koji, kako je započeo smrću, tako i završava smrću. Roman je izraz želje Armanda Duvala da pronađe objekt svoje želje, Margueritino tijelo. No kako nijedna želja nije nedužna, jer ne samo da želimo nego želimo i mijenjati, promijeniti ono što želimo kada to postane naše, Armand Duval dobiva leš Marguerite Gautier da ga pretvori u književnost, u knjigu, u ono TI koje strukturira želju u Auri. TI: Moj duh, moja riječ što se miče poput utvara u svim dimenzijama prostora i vremena, čak i s one strane smrti. Uronit ćeš svoju glavu, raširene oči, u srebrnastu kosu Consuele, žene koja će te ponovno zagrliti kada mjesec prođe, kada ga prekriju oblaci, kada vas oboje zastru, kada se u zraku na trenutak raspline sjećanje na mladost, sjećanje na tijelo. - Vratit će se, Felipe, zajedno ćemo je dovesti. Pusti je da se oporavi i ja ću je vratiti... Felipe Montero svakako nisi ti. Ti si ti. Felipe Montero je autor romana Terra Nostra.

150