CAPOTE, TRUMAN-Hladnokrvno Ubojstvo

XX.

i

. SI

dl f O r UW |'.." ("ARN i li C:} . 1:."*

Biblioteka Jutarnjeg lista XX. STOLJEĆE

TRUMAN

CAPOTE HLADNOKRVNO UBOJSTVO Truman Capote

Hladnokrvno ubojstvo

Naslov originala: In ColdBlood Prijevod: Branko Bucalo © Copvright 1965, by Truman Capote © Translated by Branco Bucalo, 2004 © 2004 Mediasat Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za ovo izdanje

Printed in Spain

Prijevod Branko Bucalo ISBN 953-7160-07-6 DLB. B-20043-2004 Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb

%\

Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.

vt

BIBMOTEKA JUTARNJEG LISTA

■ ■» •■ "

M lJ . :

oc

Zahvala Svi tekstovi u ovoj knjizi koji nisu plod mojih vlastitih istraživanja uzeti su ili iz službenih dokumenata ili iz intervjua s osobama koje su izravno povezane s događajem, a najčešće je riječ o nizu razgovora koji su vođeni u dužem vremenskom razdoblju. Kako su ti «suradnici» identificirani u tekstu, bilo bi suvišno da ih i ovdje imenujem; ipak, izražavam im i formalnu zahvalnost, jer bi bez njihove strpljive suradnje moj zadatak bio nemoguć. Isto tako, neću ni pokušati da poimence spominjem sve one stanovnike okruga Finnev koji su, iako se njihova imena ne nalaze na ovim stranicama, izrazili autoru svoje gostoprimstvo i prijateljstvo koje on jedva da može

ft« ti'

uzvratiti u istoj mjeri. Međutim, ipak posebno želim izraziti zahvalnost nekim osobama kojih je doprinos mom djelu bio veoma specifičan. To su: dr James McCain, predsjednik Sveučilišta Kansas State; g. Lbgan Sanford i osoblje Kansaškog istražnog biroa: g. Charles McAtee, direktor kaznenih institucija države Kansas; g. ClifFord R. Hope mlađi, čija mi je pomoć u pravnim pitanjima bila dragocjena; najzad, ponajviše želim zahvaliti g. Wiliamu Shawnu iz «The New %rkera», koji me ohrabrio da se prihvatim ovog zadatka i čiji su mi naputci od početka do kraja bili od velike vrijednosti i značili mi stalnu podršku.

: ■

ATZU

• ■

. ■ ■i ;: . ■ ,■ • . ■ ■ ■ ■ T . C

■. ■ ■

■■ . ■ ■ ■' . ■ -

•

^7^w humains qui apres nous vivez, N'ayez les cuers contre nous endurcis, Car, sepitie de nous povrez avez, Dieu en aura plus tost de vous mercis. Ljudska braćo, što ste sad iza nas živi, Srce nek vam dirne tužbe naše glas, Smilite se na nas, premda bjesmo krivi, I.' Milost će se Božja lakše sjetit vas.

» ta * ■n i

'4't>

',M|i»fc'l

4 -ib

\

i'

FRANCOISVILLON Balada obješenih

POSLJEDNJI KOJI SU IH VIDJELI ŽIVE

1

,f. ■. - '" ' . ', '■ ■ \')

■ * •; « l i

• i

4 C 1 H I J? Selo Holcomb leži na žitorodnim visoravnima zapadnog Kansasa, na području za koje drugi Kansašani kažu »tamo negdje«. Oko sedamdesetak milja istočno od granice Colorada, taj kraj sa svojim čeličnomodrim nebom i pustinjski čistim zrakom ima atmosferu koja više podsjeća na Daleki nego na Srednji zapad. Lokalni akcent protkan je prerijskim unjkanjem: to je nazalni način govora kojim govore poljoprivredni radnici; muškarci, mnogi od njih, oblače uske traperice, nose šešire široka oboda, a radne cipele imaju im visoke pete i šiljate vrhove. Zemlja je ravna, a pogled seže daleko, do beskraja; konji, stada stoke, bijeli grozdovi žitnih silosa koji se graciozno uzdižu poput grčkih hramova vide se mnogo prije no što putnik stigne do njih. I Holcomb se može vidjeti iz velikih daljina. Ne zbog toga što ima mnogo da se vidi — to je samo skupina zgrada podignutih bez nekog naročitog reda koju po sredini dijeli glavna željeznička linija željezničke pruge Santa Fe, slučajno izniklo seoce s juga okruženo smeđom trakom rijeke Arkansas (izgovara se rastavljeno »Ar-kan-sas«) sa sjevera autoputom, cesta broj 50, a s istoka i zapada mjesto je naslonjeno na prerije i žitna polja. Poslije kiše ili kad se otapa snijeg, bezimene, nepopločane i uvijek suncu izložene ulice pretvaraju se iz najdublje prašine u najžitkije blato. Na jednom kraju gradića nalazi se stara štukaturom ukrašena građevina na čijem je krovu električna reklama — PLES — ali 11

gledali su jedan na drugog novim i stranim pogledima, gledali su se poput stranaca. Vlasnik farme River Vallev, Herbert William Clutter, imao je četrdeset osam godina, a kako je nedavno bio na liječničkom-1 pregledu zbog police osiguranja, znao je da je najboljeg zdravstvenog stanja. Iako je nosio naočale bez okvira, a bio je prosječne visine, visok 172 cm, gospodin Clutter bio je prava muška po-t f java. Ramena su mu bila široka, kosa mu je održala tamnu boju, njegovo lice s četvrtastim vilicama odavalo je povjerenje u sebe i zadržalo je zdrav izgled mladosti; njegovi zubi, zdravi i dovoljno jaki za lomljenje oraha, još su bili netaknuti. Težio je osamdeset kilograma — kao onog dana kad je diplomirao na Kansaškom državnom sveučilištu, završivši studij poljoprivrede. Nije bio tako bogat kao najbogatiji čovjek u Holcombu — kao g. Tavloi; Jones, vlasnik susjednog imanja. Međutim, on je bio najpoznatiji građanin te zajednice, i u tom mjestu i u susjednom okružnom sjedištu Garden City, gdje je on bio na čelu odbora za izgradnju upravo dovršene Prve metodističke crkve, čije je podizanje stajalo osam stotina tisuća dolara. Ujedno je bio i predsjednik Kansaške konferencije poljoprivrednih organizacija, pa je njegovo ime bilo medu poljoprivrednicima srednjozapadnog Kansasa izgovarano s poštovanjem, kao i u nekim uredima u Washingtonu, gdje je on za vrijeme Eisenhowerove administracije bio član Federalnog kreditnog odbora za poljoprivredu. Uvijek siguran u ono što želi dobiti od svijeta, g. Clutter je to u najvećoj mjeri i ostvarivao. Na svojoj lijevoj ruci, na onome što je ostalo od njegova prsta koji mu je zgnječila jedna poljoprivredna mašina, nosio je debeli zlatni prsten koji je bio četvrt stoljeća star simbol njegova braka s osobom s kojom se želio oženiti — sa sestrom njegova kolege iz razreda, plahom, pobožnom i nježnom djevojkom koja se zvala Bonnie Fox, a bila je tri godine mlada od njega. Ona mu je dala četvoro djece — tri kćeri, a zatim sina. Najstarija kći, Eveanna, udala se i bila 14

je majka sinčića od deset mjeseci, živjela je na sjeveru IUinoisa, ali je često posjećivala Holcomb. U stvari, ona i njezina obitelj bili su očekivani za petnaestak dana, pa su njezini roditelji planirali veliko okupljanje Clutterova klana na Dan zahvalnosti (Clutterovi potječu iz Njemačke; prvi imigrant Clutter — ili Klotter, kako je tada izgovarano i pisano njegovo prezime — doputovao je ovamo 1880. godine); očekivan je dolazak pedesetak rođaka, od kojih su neki imali doputovati i iz tako dalekih mjesta kao što je Palatka na Floridi. Ni njegova kći Beverlv, po starosti odmah do Eveanne, nije više živjela na farmi River Vallev; ona je u Kansas Citvju, država Kansas, učila za bolničarku. Beverlv je bila zaručena za mladog studenta biologije koji se veoma dopadao njezinu ocu; već su bile tiskane pozivnice za vjenčanje određeno za kraj božičnog tjedna. To znači da su u domu Clutterovih još bili dječak Kenvon, koji je, iako petnaestogodišnjak, bio viši od svog oca, te njegova godinu dana starija sestra — miljenica cijelog mjesta, Nancy. U pogledu svoje obitelji g. Clutter imao je samo jedan ozbiljan razlog za nespokojstvo — zdravlje svoje žene. Ona je bila »nervozna«, ona je patila od »kraćih razmaka opčinjenosti« — naime, to su bili izrazi koje su upotrebljavali njezini najbliži, a ti su izrazi prikrivali stvarno stanje. Nije riječ o tome daje istina koja se ticala »jada jadne Bonnie« bila iole skrivena; svatko je znao da je ona posljednjih šest godina bila psihijatrijski pacijent koji je često odlazio na preglede. Pa i na tom zasjenjenom terenu sunce je zasjalo veoma kasno. Prošle srijede, vraćajući se s dvotjednog liječenja u Medicinskom centru Wesley Wichiti, gdje se ona obično liječila, gospoda Clutter donijela je svom mužu jedva vje rojatne vijesti: s radošću gaje obavijestila da uzrok njezine patnje — tako je naposljetku zaključila medicinska znanost — nije u njezinoj glavi, već u kičmi — to je, dakle, fizički uzrok, nešto što se tiče kralješnice, u kojoj nije sve na svom mjestu. Razumije se, ona će se morati podvrći operaciji, a nakon toga—dakle, ona će °pet biti »ista« kao i prije. Da li je to moguće — da li napetosti, povlačenja u sebe, muklo jecanje u jastuk iza zatvorenih vrata, 15

da li sve to možemo prišiti kičmi koja nije sasvim u redu? Ako je to tako, onda gospodin Clutter može izgovoriti molitvu zahvalnicu koja će njegov veliki stol na Dan zahvalnosti okupati doista neograničenom zahvalnošću. Jutra g. Cluttera obično bi započinjala u šest sati i trideset minuta; obično bi ga budili zvonjava velikih posuda za mlijeko i šaptavo čavrljanje dječaka koji su ih nosili — to su bila dvojica sinova Vica Irsika, najmljenog poljoprivrednog radnika. Ali danas je on još oklijevao pustivši sinove Vica Irsika da dođu i odu, jer je prošla večer — bio je to i petak i trinaesti u mjesecu — bila veoma naporna iako djelomično uzbudljiva i vesela. Bonnie je oživjela »svoju staru ličnost«; kao da je to predgovor normalnoj situaciji, uvod u vedrinu koja će njome uskoro zavladati, ona je namazala usne, pažljivo se počešljala i obučena u novu haljinu zajedno s njim otišla u školu, gdje su aplaudirali učeničkoj izvedbi »Toma Sawyera« u kojoj je Nancy igrala Becky Thatcher. On je uživao što Bonnie vidi u javnosti, nervoznu ali ipak nasmiješenu, kako razgovara s ljudima, a oboje su se ponosili s Nancy; ona je tako dobro glumila, znala je čitav tekst, a izgledala je tako lijepo da joj je otac u toku čestitanja iza pozornice rekao: »Bila si baš divna, srce — prava južnjačka ljepotica.« Nakon toga se Nancy i ponašala tako; klanjajući se u svojoj kazališnoj haljini s veoma širokom suknjom ona ih je zamolila da li se može odvesti u Garden City. Državno kazalište ima specijalku u jedanaest i trideset, u petak trinaestog, i ta predstava ima naziv »Avetinjska predstava«; svi njezini prijatelji i prijateljice idu tamo. U drugim okolnostima gospodin Clutter bi odbio. Njegovi su zakoni bili zakoni, a jedan od njih je glasio: Nancy—a također i Kenvon— moraju se vratiti kući svakog dana u deset sati uvečer, a u subotu u dvanaest sati. Ali pod dojmom divnih događaja te večeri on je dao svoj pristanak. A Nancy se vratila tek oko dva sata. On ju je čuo kako ulazi i oslovio ju je, jer iako on nije čovjek koji spremno povisuje svoj glas, ipak joj je imao izreći nekoliko jednostavnih stvari koje su se manje ticale kasnog sata, a više mladića koji ju je dovezao kući — Bobbvja Ruppa, školskog junaka u košarci, »j,

16

Gospodin Clutter je volio Bobbvja i smatrao da je on osoba ;i koja se znade ponašati i na koju se može osloniti iako je bio , ; mladić od svega sedamnaest godina; Međutim, u toku tri godine ' što je Nancy imala »izlaske«, popularna i zgodna kao što je bila, >: nikad nije izlazila s nekim drugim, pa iako je gospodin Clutter '.7' shvaćao da je sadašnji nacionalni običaj mladića i djevojaka da formiraju parove, da »idu stalno« i nose »zaručničke prstene«, on to nije odobravao, a naročito pošto je nedavno sasvim slučajno iznenadio svoju kćer i Ruppova sina kako se ljube. On je tada rekao Nancy da prestane »viđati Bobbvja suviše često«, savjetovavši joj da se polako povuče sada, jer će to biti jednostavnije nego da kasnije naglo prekine — naime, on ju je podsjetio da nema nikakve sumnje da će se oni jednog dana rastati. Ruppova obitelj pripadala je rimokatoličkoj vjeroispovijedi, a Clutterovi su bili metodisti — to je činjenica koja je sama po sebi dovoljna da raz- t bije svako maštanje o tome da bi se ona i taj dječak možda jednog dana oženili. Nancy je to prilično dobro primila — bilo kako bilo, ona se nije ni riječima ni djelom usprotivila — a sada, prije nego joj je rekao laku noć, g. Clutter je izvukao od nje obećanje da će se malopomalo početi lišavati Bobbvjeva društva. Ipak, taj je incident na žalost skratio vrijeme njegova odmaranja, a on je obično išao spavati oko jedanaest sati. Posljedica toga bila je da se on u subotu, 14. studenoga 1959., probudio tek negdje poslije sedam sati. Njegova žena uvijek je spavala koliko bi joj se svidjelo. Međutim, dok se gospodin Clutter brijao, tuširao i oblačio hlače od grubog samta, kožni kaputić karakterističan za uzgajivače stoke, te mekane čizme sa stremenovima, nije se bojao da će je probuditi; oni nisu dijelili istu spavaću sobu. Već nekoliko godina on je spavao sam u glavnoj spavaćoj sobi u prizemlju te kuće, koja je imala dva kata i četrnaest soba i drugih prostorija. Kuća je bila izgrađena od cigle i drveta. Iako je gospoda Clutter pohranjivala svoje haljine u ormarima muževe sobe, a tisuće svojih kozmetičkih preparata i lijekova držala u kupaonici uz suprugovu spavaću sobu, ona se sasvim ozbiljno uselila u bivšu tveanninu sobu koja se nalazila na drugom katu kao i sobe Na Man17

cy i Kenvona. Kupaonica je imala zidove od emajliranih pločica i modre, providne zastore. i Kuća—koju je najvećim dijelom projektirao g. Clutter, koji ] se tako pokazao kao vrlo dosjetljiv i razuman čovjek, iako ne i naročito dekorativan arhitekt — bila je izgrađena 1948. godine i stajala je četrdeset tisuća dolara. (Sada je prodajna vrijednost te kuće šezdeset tisuća dolara.) Clutterova kuća bila je na kraju dugačkog uskog puta zasjenjenog krošnjama niza kineskih bri-« ■jestova; lijepa bijela kuća što se uzdizala usred velikog travnjaka? pažljivo održavane bermudske trave impresionirala je Holcomb} i bilo je to zdanje na koje su ljudi pokazivali. U unutrašnjosti'' bio je niz mekanih tamnocrvenih sagova koji su razbijali sjaj lakiranih podova; u sobi za dnevni boravak bila je velika mo derno oblikovana ležaljka presvučena materijalom protkanim blještavim nitima srebra; u jednom kutu te prostorije u kojoj se doručkovalo nalazila se klupa presvučena modro-bijelim plastičnim materijalom. Takvo uređenje stana dopadalo se gos«! podinu i gospodi Clutter, ali i većini njihovih znanaca kojih su( domovi bili više-manje slično uređeni. 31 Osim jedne domaćice koja je dolazila svake subote, Clutte*| rovi nisu imali u kući stalno zaposlene radne snage, pa je, poštoi: mu je oboljela supruga a najstarija kći otišla iz kuće, gospodin Clutter bio prisiljen da nauči i kuhati; obiteljske ručkove pripremali su ili on ili Nancy, ali uglavnom Nancy. Gospodin Clutter je uživao u kućnim poslovima, a valja priznati da ih je sjajno obavljao — ni jedna žena u Kansasu nije pekla bolji kruh od njega, a njegovi proslavljeni kolači od kokosa uvijek su se prvi prodavali na raznim prigodnim dobrotvornim priredbama; to ne znači da je on uživao u jelu; za razliku od drugih farmera, on je čak više volio jednostavne doručke. Tog jutra bilo mu je dovoljno da uzme jednu jabuku i čašu mlijeka; kako on nije pio ni kavu ni čaj, uobičajio je da dan započne bez toplog obroka. On se protivio svim stimulativnim sredstvima ma kako bila blaga. Nije pušio, a razumije se nije ni pio; zapravo on nikada nije ni okušao alkohol, a bio je sklon izbjegavati ljude koji su pili — činjenica 18

da on nije svoj društveni krug suzio onoliko koliko bi se moglo pretpostaviti lako se objašnjava kad saznamo da se njegovo društvo uglavnom sastojalo od pripadnika Prve metodističke crkve Garden Citvja, a to je bila kongregacija od oko sedamnaest stotina osoba od kojih se većina uzdržavala od alkohola jednako kao i g. Clutter. Iako je on pažljivo izbjegavao da ne dosađuje svojim pogledima, da izvan svog kruga ne nameće svoje običaje i shvaćanja, on ih je nametnuo u krugu svoje obitelji i medu svojim radnicima na farmi River Vallev. »Da li vi pijete?« glasilo je prvo pitanje koje bi postavio nekome tko bi tražio posao, pa čak kad bi taj prijan dao negativan odgovor, ipak bi morao potpisati radni ugovor s klauzulom koja je taj ugovor automatski stavljala izvan snage ukoliko bi se otkrilo da čovjek »nalazi utočište u alkoholu«. Njegov prijatelj — stari pionirski rančer, g. Lynn Russell—jednom mu je rekao: »Ti nemaš milosti. Ja se kunem, Herb, da bi ti odmah otpustio čovjeka kojega bi našao da pije. A ne bi ti padalo na pamet da li njegova obitelj gladuje ili ne.« To je vjerojatno bila jedina kritika koja je g. Clutteru ikad upućena kao poslodavcu. Inače je on bio poznat zbog svog osjećanja za pravednost, zbog svoje dobrostivosti, a njegovu ugledu mnogo je doprinijela činjenica da je dobro plaćao, a često bi dodavao i posebne nagrade za rad; ljudi koji su radili za nj — a ponekad bi ih bilo i osamnaest — imali su malo razloga da se tuže. Pošto je popio čašu mlijeka i stavio kapu s runastim rubom, g. Clutter je ponio sa sobom jabuku kad je izašao iz kuće da utvrdi kakvo je jutro. Bilo je idealno vrijeme za one koji vole jesti jabuku; sasvim bijelo sunčevo svjetlo spuštalo se s najčišćeg neba, a vjetar istočnjak lagano je pomicao posljednje listove na kineskim brijestovima. Jeseni nagrađuju zapadni Kansas za sve nedaće koje donose ostala godišnja doba: oštre zimske vjetrove iz Colorada i do pojasa visoki snijeg koji često ubija ovce; bljuzgavice i čudne proljetne magle; a tek ljeta — kad i gavrani traže bilo kakvu sjenu, a stabljike žitarica bodu kao igle, i blješte prodornim sjajem. Najzad, poslije rujna, dolazi drugačije vrijeme, bablje ljeto koje ponekad traje sve do Božića. Dok je g. Clutter osmatrao

; srce r

' "ke, zdravlje. (Prim.prev.)

»Gospode, to je bilo iznenađenje«, primijetila je gospoda Ašida dok su se u kamionu g. Cluttera vozili cestom broj 50. »Čini se da vam ja uvijek nešto zahvaljujem, Herbe. Ali doista vam hvala.« Upoznala se s njim već drugog dana boravka u okrugu Finnev; bio je to dan uoči blagdana Svih svetih, pa su on i Kenvon posjetili pridošlice noseći im tikve i bundeve. Darovi su stizali tokom cijele prve godine, a naročito oni proizvodi koje Ašidini još nisu zasadili — šparoge, salata. A Nancy bi često dovodila Babeu omogućujući djeci da uživaju u jahanju. »Znate, na mnoge načine ovo je najbolje mjesto u kojemu smo živjeli. I Hideo to kaže. Nama je teško pomisliti na dan odlaska. Započeti sve nanovo.« »Odlaska?« protestirao je g. Clutter usporivši auto. »Da, Herbe. Farma na kojoj smo, ljudi za koje radimo, znate — Hideo drži da bismo mogli bolje uspjeti. Možda u Nebraski. Ali ništa još nije utanačeno. Zasad je to samo razgovor.« Njezin zvonki glas koji je uvijek graničio sa smijehom učinio je da je tužna vijest zvučala nešto veselije, ali vidjevši da je rastužila g. Cluttera, ona usmjeri razgovor u drugom smjeru. »Herbe, dajte mi pravi muški savjet«, započe. »Ja i djeca pomalo štedimo i htjeli bismo za Božić doista nešto veliko pokloniti Hideu. Potrebni su mu zubi. Recite mi biste li smatrali da to nije prikladan poklon kad bi vam vaša supruga darovala tri zlatna zuba? Drugim riječima, je li na mjestu da od nekoga zatražimo da Božić provede u zubarskoj stolici?« »Prekinite sa svim tim. Nemojte ni pokušavati otići odavde. Mi ćemo vas svezati«, rekao je g. Clutter. »Da, da, svakako zlatne zube. Da se to meni dogodi, ja bih bio veseo i polaskan.« Njegovo reagiranje razveselilo je gospodu Ašidu jer je znala da on ne bi odobrio njezin plan da doista tako ne osjeća; on je bio pravi džentlemen. Nijednom nije zapazila da bi on pošto-poto želio ugoditi damama, »ponašati se poput viteza«, ili iskoristiti neku situaciju, ili prekršiti obećanje. Nekako se odlučila da iskoristi ovu situaciju kako bi iskamčila obećanje. Čujte, Herbe. Na banketu — bez govora, ha? Ne zbog mene. Vi, vi ste drugačiji.

Način kako vi ustanete i govorite stotinama ljudi. Tisućama. I bez ikakve teškoće uvjerite bilo koga u bilo što. Nema stvari koja vas može zaplašiti«, dodala je komentirajući opće priznatu odliku g. Cluttera: neustrašivu samouvjerenost koja ga je uvijek isticala, a koja je izazivajući poštovanje isto tako pomalo ograničavala naklonost drugih osoba. »Ne mogu ni zamisliti da biste se vi mogli uplašiti nečega. Bez obzira na to što bi se dogodilo, vi biste jsvojim riječima uvijek omogućili izlazak iz te situacije.« Sredinom poslijepodneva crni »chevrolet« stigao je do Emjria, Kansas — velikog mjesta, maltene grada, a osim toga to Sje bilo sigurno mjesto pa su putnici iz automobila odlučili da bace na kupovanje. Parkirali su u jednoj sporednoj ulici, a atim su lutali sve dok nisu ugledali prilično prometnu trgovinu znim robama. Najprije su kupili par gumenih rukavica; bile su namijenjene Perrvju, koji je—za razliku od Dicka—zaboravio ponijeti svoje ptare rukavice. Zatim pridoše tezgi na kojoj su bile izložene ženske čarape i pletena roba. Nakon neodlučnog razgledavanja, Perry je rekao: j»Ja sam za ovo.« Dick nije bio. »A zaboravljaš na moje oko? Suviše su svijetle tdabitosakrile.« »Gospođice«, kazao je Perry nastojeći svratiti pažnju prodavačice. »Imate li crnih čarapa?« Kad mu je odgovorila da (nemaju, on je predložio da pokušaju u drugoj trgovini. »Crne čarape su najsigurnije.« Ali Dick se odlučio: »Čarape bilo koje boje potpuno su nepotrebne, smetaju, one su beskoristan trošak« (»Ja sam u ovu operaciju već uložio dosta novca«), a, na kraju krajeva, bilo ° koga susretnu neće preživjeti da bi mogao svjedočiti. »Bez svjedoka«, podsjetio je Perrvja, a Perrvju se učinilo da je to bilo ! ijunti put. Izjedao ga je način na koji bi Dick izgovarao te JJe nječi kao da one rješavaju svaki problem; glupo je ne priz49

nati da bi se mogao naći svjedok kojeg neće ni zapaziti. »Zbiva se neočekivano, stvari mogu uzeti drugačiji tok«, upozoravao gaje. Ali smijući se samosvjesno i oholo, dječački Dick se nije složio: »Izbaci te mjehuriće iz svoje krvi. Ništa neće krenuti krivo.« Ne. Jer Dick je stvorio plan i on ga je od prvog koraka do konačne mračne tišine izradio bez ijedne greške. Zatim su se zanimali za konopac. Perry ih je držao u ruci, isprobavao ih. Kako je služio u trgovačkoj mornarici, on se razumijevao u konopce i bio je vješt u pravljenju uzlova. Izabrao je konopac od bijela najlona, čvrst poput žice a ne mnogo deblji. Raspravljali su koliko im je metara konopca potrebno. To je pitanje bjesnilo Dicka, jer je bilo dio opće akcije, a unatoč navodnoj savršenosti njegove ideje on nije mogao dati točan odgovor. Najzad je rekao: »Kriste, kako do đavola mogu to znati?« »Bilo bi vraški dobro da si sigurniji.« Dick je pokušao. »Ovo je za njega. Za nju. Dječak i djevojka. A možda i drugo dvoje. Ali subota je. Nije isključeno da će imati goste. Računajmo na osam ili čak na dvanaest osoba. Jedino što je sigurno jest to da svi oni moraju otići.« »Nabrojio si ih vraški mnogo. A tako si siguran u sve.« »A nisam li ti ja to obećao, mili moj — mnogo kose na tih... tim zidovima?« Perry slegne ramenima. »U tom slučaju bolje je da kupimo cijelo klupko.« Bilo je dugačko stotinu metara — sasvim dovoljno za dvanaest osoba.

Kenvon je sam napravio škrinju: bila je to škrinja od maha' gonija, obrubljena cedrovinom; namjeravao ju je dati Beverly kao vjenčani poklon. Radeći na njoj u takozvanom skrovištu u podrumu, on joj je sada dao posljednju ruku laka. Namještaj te prostorije, ili te »špilje«, kako su je često nazivali, gotovo se u potpunosti sastojao od primjeraka njegove drvodjeljske vještine (police, stolovi, stolice, stol za ping-pong) i stvari koje je sašila 50

Nancy (pokrivač od finog šarenog pamučnog platna koji je pomladio stari poluraspadnuti kauč, zavjese, jastuci s legendama: SRETAN? I NE MORAŠ BITI LUD DA BI OVDJE ŽIVIO, ALI LUDIMA JE TO LAKŠE). Tlo te prostorije koja je išla svom dužinom kuće bilo je cementirano. Kenvon i Nancy su zajednički pokušali da bojanjem oslobode tu podrumsku prostoriju njezine neuklonjive neugodnosti, ali ni on ni ona nisu bili svjesni neuspjeha. Zapravo oni su vjerovali da je njihova »špilja« i uspjeh i blagoslov — Nancy zato što je to bilo mjesto gdje je ona mogla zabavljati »bandu« a da ne uznemiruje majku, a Kenvon zato što je u špilji mogao biti sam, slobodan da barata čekićem kako hoće, da pili i da je uneredi kako ga je volja svojim »izumima«, od kojih je najnoviji bio duboka električna tava za prženje. Odmah do »špilje« bila je ložionica u kojoj se nalazio stol s njegovim razasutim alatom i drugim primjercima njegove praktičnosti koji još nisu bili završeni — na primjer tu je bio aparat za pojačanje zvuka, jedna stara Victrola kojoj je on vraćao funkcionalnost. Kenvon nije fizički naličio nijednom od svojih roditelja; njegova kratko podšišana kosa bila je boje hmelja, a on je bio vitak i visak 183 cm, premda dovoljno snažan da jednom u snježnoj oluji spasi par odraslih ovaca noseći ih cijele dvije milje; bio je otporan, jak, ali kao i svi vitki dječaci nije bio obdaren dobrom koordinacijom mišića. Taj nedostatak koji je bio otežan potrebom da nosi naočale sprečavao ga je da aktivnije sudjeluje u onim grupnim sportovima (košarka, baseball) što su najviše zaokupljali većinu dječaka koji bi mu mogli biti prijatelji. Imao je samo jednog bliskog prijatelja — Boba Jonesa, sina Tavlora Jonesa, čiji se ranč nalazio milju zapadno od doma Clutterovin. Na kansaškom selu dječaci veoma rano počinju upravljati automobilima; Kenvon je imao jedanaest godina kad mu je otac opustio da novcem što ga je zaradio baveći se stočarstvom kupi sta ri kamion s motorom modela A — kola za kojote, kako su 8a nazy ali on i Bob. Nedaleko od farme River Valley nalazi se tajnoviti dio zemljišta poznat kao Sand Hills; izgledao je poput

obale bez oceana, a noću bi kojoti tumarali po pješčanim dinama okupljajući se u čapore koji su zajednički zavijali. Za mjesečine dječaci bi se usmjerili na njih i natjerali ih u bijeg, nastojeći da svojim vozilom budu brži od njih; to im je rijetko uspijevalo jer i najslabiji kojot može udariti u trk pedeset milja na sat, dok je najveća brzina njihova kamioneta bila trideset pet; ali to je bila divlja i divna trka kad bi kamionet poskakivao po pijesku, a kojoti natjerani u bijeg imali su iza sebe dugačke sjene zahvaljujući mjesečini — kako je jednom rekao Bob, ta bi trka doista junačila srce. Isto tako zarazan, ali probitačniji, bio je lov na zečeve, u kojemu su također sudjelovala dvojica dječaka: Kenvon je dobro ciljao, a njegov prijatelj još bolje, pa bi njih dvojica ponekad isporučili pedeset zečeva »tvornici zečeva« — jednom poduzeću iz Garden Citvja koje je za svaku životinju plaćalo deset centi; zečevi bi zatim bili brzo zamrznuti i upućeni uzgajivačima skupocjenih kanadskih kuna zlatica. Ali i Kenvonu i Bobu najviše je značilo zadovoljstvo tako provedenog vikenda, užitak noćnih lovova i postavljanja zamki uzduž obala rijeke: lutanje, umotavanje u pokrivače, slušanje ptica pri prvim znacima zore, tiho hodanje na prstima prema njima i tada, najslađe od svega, odlazak kući s tucetom pataka koje bi se njihale s njihovih opasača. Ali između Kenvona i njegova prijatelja odnosi su se kasnije izmijenili. Oni se nisu posvađali, nije bilo nekog iznenadnog nesporazuma, ništa se nije dogodilo osim što je Bob, kome je bilo šesnaest godina, počeo »hodati s djevojkom«, što je značilo da Kenvon, godinu dana mladi i ni najmanje voljan da se upusti u nešto slično, više nije mogao računati na njegovo društvo. Bob mu je rekao: »Kad budeš star kao ja, drugačije ćeš na to gledati. I ja sam običavao misliti poput tebe: Žene — pa što onda? Ali kad jednom počneš razgovarati s nekom ženom, to je vraški lijepo. Vidjet ćeš.« Kenvon je sumnjao u to; nije mogao ni pomisliti da bi ikad poželio upropastiti i jedan trenutak u društvu djevojke, ako to vrijeme može provesti s puškama, konjima, alatom, strojevima, pa čak i s knjigom u ruci. Ako Boba više nema, to znači

da će on biti usamljeniji, jer po temperamentu on ni najmanje nije bio Clutterov sin, već Bonnieno dijete, osjetljiv i povučen dječak. Njegovi vršnjaci smatrali su ga »usamljenikom«, ali bi mu istovremeno opraštali govoreći: »Oh, Kenvon. On jednostavno živi u vlastitom svijetu.« Ostavivši lak da se osuši, on se bacio na drugi posao koji ga je Jjiiputio izvan kuće. Htio je urediti majčin cvijetnjak, dragocjenu \ Jijehu neurednog lišća koje je raslo ispod prozora njezine spavaće sobe. Kad je stigao do tog mjesta, ugledao je jednog od njihovih radnika kako motikom prekopava zemlju. Bio je to Paul Helm, suprug njihove domaćice. »Jesi li vidio taj auto?« zapita ga g. Helm. Da, Kenvon je vidio automobil — sivi »buick« parkiran poli ed ulaza u očevu kancelariju. »Pomislih da ti znaš tko je to.« »Ne, ukoliko to nije g. Johnson. Tata je rekao da ga iščekuje.« G. Helm (pokojni g. Helm; idućeg ožujka umro je od srčanog napada) bio je ozbiljan čovjek i koji se približavao šezdesetoj godini, a čije je povučeno ponašanje skrivalo veoma znatiželjnu i pozornu prirodu; on je uvijek volio znati što se zbiva oko njega. »Koji Johnson?« »Onaj prijan iz osiguranja.« G. Helm je zagunđao. »Tvoj tata mora da je sav utonuo u tu stvar. Taj je auto ovdje, držim, tri sata.« Hladnoća sumraka uzbibala je zrak i premda je nebo još bilo tamnoplavo, visoke stabljike krizantema u vrtu ostavljale su iza sebe dugačke sjene; između njih smucala se Nancvna mačka ulovivši se sa šapama u usukane konce kojima su Kenvon i starac sad povezivali biljke. Odjednom se pojavila Nancy klateći se preko polja na leđima debele Babe — Babe se, naime, vraćala s upanja u rijeci koje je bilo njezin subotnji obred. Pratio ih je pas e ody, a sve troje još su sjali od vodenih kapljica. II »Ti ćeš se prehladiti«, primijeti g. Helm. ' se nasmije; nikada nije bila bolesna — ni jednom.

'*&f

Skliznuvši s konja, ona se ispruži u travi na rubu vrta; dočepala se svoje mačke, digla ju je iznad sebe, ljubila joj je nos i brkove. . Kenvonu se to gadilo. »Ljubiti životinje u usta.« > »Ti si ljubio Skeetera«, podsjeti ga Nancy. »Skeeter je bio konj.« Divan konj, pastuh boje jagoda kojeg je on odgojio od ždrebeta. Kako je samo Skeeter preskakao živice! »Ti previše iscrpljuješ konja«, upozoravao bi ga otac. »Jednog dana ti ćeš iz Skeetera izjahati njegov život.« Tako je i bilo; dok je Skeeter jurio niz cestu sa svojim gospodarom koji ga je stalno podbadao, oslabilo mu je srce, spotaknuo se i uginuo. I sada, godinu dana nakon toga, Kenvon ga je još žalio iako mu je otac, koji se ražalio na njega, obećao da će mu dati drugo ždrijebe idućeg proljeća. »Kenvone?« kazala je Nancy. »Misliš li da će Tracy moći govoriti? Na Dan zahvalnosti?« Tracy, koji još nije imao ni godinu dana, bio joj je nećak, Eveannin sin; ona je bila naročito bliska s tom sestrom. (Kenvonu je bila bliža Beverlv). »Ja bih se sva raspala od radosti da ga čujem kako kaže 'tetka Nancy'. Ili 'ujak Kenvon'. Bi li ti volio da ga čuješ gdje tako govori? Naime, zar ti se ne sviđa biti ujakom? Kenvone? Za ime božje, zar mi ne bi mogao baiem jednom odgovoriti?« »Zato što si smiješna«, rekao je bacivši joj cvijet, poluuvelu georginu, koju je ona uplela u kosu. G. Helm uze svoju motiku. Krave su mukale, sumrak je bio sve gušći i bliži, ali ne i njegova kuća; drvored kineskih brijestova pretvorio se u tamnozeleni tunel, a on je živio na kraju tunela, udaljen pola milje od Clutterovih. »Večer«, rekao je i krenuo na put. Ali jednom se okrenuo. »A to je«, kako je posvjedočio sutradan, »bilo posljednje što sam od njih vidio. Nancy je vodila Babeu u štalu. Kao što sam rekao, ništa naročito.« ■ ■ ! ■ ' Crni »chevrolet« bio je opet parkiran, ali sada ispred katoličke bolnice na prilazima Emporiji. Nakon neprekidnog bockanje (»To je tvoja briga. Ti misliš da postoji samo jedan pravi put 54

i,.J;

i___Dickov put«), Dick se pokorio. Dok je Perry čekao u autu, i on je otišao u bolnicu da od časne sestre pokuša kupiti par crnih 1 čarapa. Taj prilično neuobičajeni način nabavke čarapa bio je Perrvjeva ideja; časne sestre, insistirao je on, zacijelo imaju cijelu zalihu takvih čarapa. Ta je ideja imala samo jednu nezgodu: opatice i sve ono što im pripada ne nose sreću, a Perry je gajio svoje predrasude. (Neke od njegovih drugih predrasuda bile su broj 15, crvena kosa, bijelo cvijeće, svećenici koji prelaze preko ceste, zmije u snu). Pa ipak, sve mu to nije pomoglo. Naročito praznovjerna osoba veoma često ozbiljno vjeruje u sudbinu; tako je bilo i s Perrvjem. On je bio ovdje, uvalio se u ovaj posao, ali ne | zato što je on to želio, već stoga što je sudbina tako uredila; on bi I to mogao dokazati — iako nije imao takve namjere, barem dok I je Dick u blizini, jer bi taj dokaz ujedno značio i njegovo priz-I nanje istinskog i potajnog razloga njegova povratka u Kansas, to bi bio dokaz da je on pogazio svoju zadanu riječ, ali ne zato što je ovdje bila riječ o Dickovu »pogotku« ili o Dickovu pozivnom pismu, već o drugom razlogu. Pravi razlog bio je u tome što je on prije nekoliko tjedana, u četvrtak 22. studenoga, saznao daje i potpisano puštanje na slobodu iz Kansaške državne kaznionice i u Lansingu jednog od njegovih bivših prijatelja iz ćelije, a »više nego išta na svijetu« on je želio da se opet nađe s tim čovjekom, s njegovim »stvarnim i jedinim prijateljem«, sa »sjajnim« WillieJayem. U toku prve od tri godine koliko je proveo u zatvoru Perry je iz daljine zapazio Willie-Jaya, gledajući ga i sa zanimanjem i sa zabrinutošću; ako je netko želio da ga smatraju primjerkom oštre r ase, intimnost s Willie-Jayem činila se nepametnom. On je bio pastorov pomoćnik—crkvenjak i kantor; Willie-Jay bijaše vitak ac s prerano posijedjelom kosom i sivim tužnim očima. Njegov enorski glas bio je pravo blago kaznioničkog pjevačkog zbora. «t i Perry, koji se s prezirom odnosio prema svakom izražavanju Milosti, osjećao se »zbunjenim« kad bi čuo kako Willie-Jay pje-a Gospodinovu molitvu«; ozbiljne riječi te himne otpjevane u ^j sredini i od tako religiozne osobe djelovale su na Perrvja i

55

;\J

Wl

navele ga da se malčice zamisli nad opravdanošću svog prezira. Napokon, naveden probuđenom religioznom radoznalošću, on se približio Willie-Jayu, a crkvenjak je odmah prihvatio njegove riječi i smatrao je da je u tom atletskom mladiću s unakaženim nogama božanski otkrio nejasan glas »pjesnika, nešto rijetko, nešto što je moguće spasiti«; možda je tome pridonio i zamagljeni sjaj u Perrvjevim očima. Ponijela ga je želja da- »ovog dječaka privede Bogu«. Nade da će u tome uspjeti naročito su porasle onog dana kad mu je Perry pokazao pastelni crtež koji je sam načinio — veliki i nikako tehnički naivni portret Isusa. Protestantski pastor Lansinga, James Post, toliko je cijenio taj crtež da ga je objesio u svojoj kancelariji, u kojoj još visi: mršavi i ljepuškasti Spasitelj s punim usnama i tužnim očima Willie-Jaya. Slika je bila vrhunac Perrvjeva duhovnog traganja koje nikad nije bilo naročito iskreno, a ironično je što je bio i završetak njegova duhovnog preobražaja; on je ocijenio svog Isusa kao »postupak licemjera«, pokušaj da »izda i napravi budalom« Willie-Jaya, jer on ni sada nije vjerovao u boga kao ni ranije. Pa ipak, da li da on to prizna i tako riskira da izgubi jedinog prijatelja koji ga je ikad »istinski shvatio«? (Hod, Joe, Jesse, putnici koji su tumarali svijetom u kome su prezimena rijetko kada imala vrijednosti, to su bili njegovi »prijatelji« — dakle nijedan poput Willie-Jaya, koji je po Perrvjevu mišljenju »intelektualno bio mnogo iznad prosjeka, perceptivan i dobro školovan psiholog«. Kako je moguće da je tako obdaren čovjek završio u Lansingu? To je čudilo Perrvja. Odgovor koji je on znao, ali ga je odbacivao smatrajući ga »izbjegavanjem dubljeg, ljudskijeg motiva«, jednostavnijim ljudima bio je jednostavan: pastorov pomoćnik, kome je tada bilo trideset osam godina, bio je kradljivac, lopov nižeg ranga, koji je u toku dvadeset godina izdržavao kazne u pet raznih država.) Perry je odlučio da progovori: bilo mu je žao, ali ne zbog njega — nego: pakao, sveci, božanska milost — a ako se simpatija Willie-Jaya zasniva na mogućnosti da će mu se Perry jednog dana pridružiti na dnu križa, tada se on vara, a njihovo prijateljstvo je lažno, ono je krivotvoreno kao i Isusova slika. 56

i obično, Willie-Jay je shvatio; razočaran, ali i dalje uporan on je uznastojao da se dodvori Perrvjevoj duši sve do onog dana kad je vlasnik te duše postao vlasnik papira koji mu je davao uvjetni otpust, dakle do dana Perrvjeva odlaska; uoči tog dana on je Perryju napisao oproštajno pismo čije su posljednje rečenice glasile: »Ti si neobično strastven čovjek, gladan čovjek koji nije sasvim siguran gdje leže njegovi apetiti, duboko tjeskobna ličnost koja teži za tim da svoju individualnost projicira nasuprot čvrstom konformizmu. Ti postojiš u polusvijetu obješen između dvije nadgradnje, jedna je težnja za samoizražavanjem, a druga za samouništenjem. Ti si jak, ali ima slaboće u tvojoj snazi, i ako ne naučiš kontrolirati tu manu, slaboća će postati jača od tvoje snage i porazit će te. Slaboća? Eksplozivno emocionalno reagiranje izvan razmjera okolnosti. Zašto? Odakle ta neobjašnjiva ljutnja kad vidiš druge koji su sretni ili zadovoljni, taj sve jači prezir prema ljudima i želja da ih povrijediš? U redu, ti misliš da su oni budale, ti ih prezireš zbog njihova morala, njihova sreća izvor je tvoje tjeskobe i odbijanja. Ali to su strašni neprijatelji koje nosiš u sebi — as vremenom oni uništavaju poput metaka. Metak dobrostivo ubija svoju žrtvu. Ova druga bakterija, ukoliko se razvije, ne ubija čovjeka već na njegovu mjestu ostavlja slomljenu i zgrčenu kreaturu; još ima vatre u njegovu biću, ali nju održavaju isključivo hrpe prezira i mržnje. On može uspješno nagomilati, ali on ne nagomilava uspjeh, jer je on svoj vlastiti neprijatelj kojemu je spriječeno da uživa u stvarnim uspjesima ličnosti.« Perry, kojemu je polaskalo što je bio subjekt te prodike, dao Ju je Dicku da je pročita, a Dick, koji nije bogzna što mislio o Willie-Jayu, nazvao je pismo »još jednom sprdačinom tipa udalašaBillyja Granama«; a zatim je dodao: »'Hrpa prezira!' On e J hrpa prezira«. Razumije se, Perry je očekivao takvo reagiranje Potajice mu se veselio, jer je njegovo prijateljstvo s Dickom, Je8 je jedva poznavao sve do posljednjih mjeseci boravka u nsingu, bilo protivnost intenzitetu njegova divljenja prema fecenikovu činovniku. Možda j e Dick bio »plitak« ili čak—kao 'e "/ulie-Jay izjavio — »zlobni hvalisavac«. Svejedno, Dick je

I

57

bio osoba koja je znala stvoriti veselje oko sebe, a bio je i lukav, realističan, znao je »rezati svoj put«, nije bilo nikakvih suvišnih oblačića u njegovoj glavi, niti mu je bilo slame u kosi. Osim toga, za razliku od Willie-Jaya, on se nije kritički odnosio prema Perryjevim egzotičnim težnjama; on je bio voljan da ga sluša, da se i sam zanese, da s njim podijeli te vizije »garantiranog blaga« koje svjetluca u dubinama meksičkih mora ili brazilskih prašuma. Nakon Perrvjeva uvjetnog otpuštanja prošla su četiri mjeseca, u toku kojih se on druckao u svom »fordu« što ga je za stotinu dolara kupio iz pete ruke, lunjajući iz Renoa do Las Vegasa, od Bellinghama u državi Washington do Buhla u Iđahu, a baš u Buhlu je dobio privremeni posao kao vozač kamiona—kad je primio Dickovo pismo: »Prijatelju P, ispao u kolovozu, a nakon što si otišao Ja Sam Susreo Nekoga, ti ga ne znaš, ali on me upoznao s Nečim što bismo mogli Divno izvesti. Sigurna stvar, Savršeni pogodak...« Sve do tada Perry nije ni pomislio da će ikada više ugledati Dicka. Ili Willie-Jaya. Ali oni su obojica bili u njegovim mislima, a naročito ovaj posljednji, koji je u njegovoj uspomeni narastao do visine od preko tri metra postavši sjedokosi mudrac koji je lutao hodnicima njegove svijesti. »Ti tjeraš negativno«, u jednoj od njegovih lekcija informirao ga je Willie-Jay. »Ti ne želiš dati ni marjaša, ti želiš postojati bez odgovornosti, bez vjere ili prijatelja ili topline.« U usamljeničkom i nelagodnom toku svojih najnovijih plutanja Perry se stalno sjećao te optužbe i zaključio da je nepravedna. On je dao i više od marjaša, on je vodio računa — ali tko je vodio računa o njemu? Njegov otac? Da, do određene granice. Jedna ili dvije djevojke — ali to je »duga priča«. Nitko osim Willie-Jaya. A jedino Willie-Jay je priznao njegovu vrijednost, shvatio je njegove mogućnosti, priznao je da on nije samo nekakav polurasni i mišicama obdareni patuljak, već je u njemu uza sve svoje moraliziranje vidio ono što je Perry' sam u sebi vidio — daje »izvanredan«, »rijedak«, »umjetnička narav«. Njegova taština našla je podršku u Willie-Jayu, a osjetljivost zaklon, pa je njegovo četvero mjesečno izbjeglištvo 58

' udaljenost od takvih visokokaratnih ocjena učinila da su menute r jj e či bile privlačnije od sna o zakopanom zlatu. Kad je primio Dickov poziv i kad je shvatio da se datum koji ie Dick predložio za njegov dolazak u Kansas više ili manje podudara s vremenom Willie-Jayova otpuštanja iz kaznionice, znao je što će učiniti. Odvezao se do Las Vegasa, prodao je svoj automobil koji je kupljen na smetištu, pripremio je i spakirao svoju zbirku mapa, starih pisama, rukopisa i knjiga i kupio je autobusnu kartu za Kansas City. Sudbina će odrediti posljedice tog putovanja; ako stvari »ne uspiju s Willie-Jayem«, tada bi on mogao »razmotriti Dickov prijedlog«. Kako se pokazalo, izbor je bio između Dicka i ničega, jer kad je Perrvjev autobus uvečer 12. studenoga stigao u Kansas City, Willie-Jay, kojeg nije mogao obavijestiti o svom dolasku, već je napustio grad —zapravo otišao je pet sati ranije s istog autobusnog kolodvora na koji je Perry stigao. Toliko je saznao telefonirajući pastoru Postu, koji ga je još više obeshrabrio odbivši da mu otkrije točno mjesto boravka svoga bivšeg crkvenjaka. »Krenuo je na Istok«, rekao je svećenik. »Prema lijepim mogućnostima. Pristojan posao i dom s dobrim ljudima koji su spremni da mu pomognu.« A Perry je spustio slušalicu osjećajući da »dršće od bijesa i razočaranja«. Ali kad je popustilo njegovo očajanje, zapitao se što je on zapravo očekivao od ponovnog sastanka s Willie-Jayem? Sloboda ih je odijelila, udaljila; kao slobodni ljudi oni nemaju ništa zajedničko, oni su suprotnosti koje nikad ne bi pomogle stvaranju »tima« — svakako ne onog tima koji bi bio kadar baciti s e na avanture ronjenja južno od granice, o kojima su on i Dick sanjarili. Pa čak i da se sastao s Willie-Jayem, da su barem jedan sat bili zajedno. Perry je sasvim uvjeren—jednostavno je »znao« ~~ da se on sada ne bi nalazio izvan bolnice čekajući da se pojavi °icks parom crnih Čarapa. lck se vratio praznih ruku. »Ne ići«, rekao je tako indifere ntno da je Perry postao sumnjičav. isfi t * "Jesi li siguran? Sigurno si zapitao?« -y t„ 59

»Naravno da jesam«. »Ne vjerujem. Ja mislim da si ti unišao, zatim si se nekoliko minuta vrzmao amo-tamo, a onda si izašao.« «O. K., šećeru — što god ti kažeš.« Dick je pokrenuo motor. Pošto su se jedno vrijeme vozili bez riječi, Dick je Perrvja pogladio po koljenu. »Hajde, prestani«, reče. »To je bila glupa pomisao. Što bi one do đavola pomislile? Ja koji se tamo natežem oko čarapa kao da je to neki prokleto važan posao...« Perry odgovori: »Možda je ovako i bolje. Opatice ne donose sreću.«

Predstavnik njujorške kompanije za životno osiguranje sa sjedištem u Garden Citvju nasmiješio se promatrajući g. Cluttera kako uzima svoje Parker naliv-pero i otvara čekovnu knjižicu. Sjetio se mjesne šale: »Znaš li što govore o tebi, Herbe? Kažu: 'Otkad je šišanje poskupjelo na dolar i pedeset, Herb i brijaču ispisuje ček'.« »To je točno«, odgovorio je g. Clutter. Poput članova kraljevskih kuća, i on je bio poznat po tome što nikad nije nosio novac. »Ja tako poslujem. Kad ti poreznici dođu i počnu gurati nos u svašta, odloženi čekovi su ti najbolji prijatelji.« S ispisanim ali još ne potpisanim čekom on se nagnuo na naslon svoje stolice za pisaćim stolom i izgledalo je kao da nešto važe. Osiguravajući agent, krupni i poprilično ćelavi, prilično jednostavni Bob Johnson, nadao se da njegov klijent ne pati od naglo rođenih sumnji. Herb je bio jedan od onih ljudi koji sporo i dobro promišljeno ulaze u neki posao; Johnson je više od go dine dana radio na tome da osigura posao s njim. Ali ne, njegov klijent je jednostavno prolazio kroz situaciju koju je Johnson nazvao »svečanim trenutkom« — a taj je fenomen veoma poz nat prodavačima osiguravajućih polica. Raspoloženje čovjeka koji osigurava svoj život nije mnogo drugačije od raspoloženja čovjeka koji potpisuje svoju oporuku; neminovno niču pomisli o smrtnosti. •> 60

»Da, da«, kazao je g. Clutter kao da razgovara sam sa sobom. Tma mnogo stvari zbog kojih sam zahvalan — mnogo divnih tvari u mom životu.« Uokvireni dokumenti koji su komemorirali miljokaze njegove karijere sjali su sa zidova od orahovine u njegovoj kancelariji: diploma koledža, mapa farme River Valey, poljoprivredne nagrade, ukrašena potvrda s potpisima Dwighta D. Eisenhowera i Johna Fostera Dullesa, koja je citirala njegove usluge Federalnoj upravi za kreditiranje farmerstva. »Djeca. Mi smo u tome sretni. To ne bih smio reći, ali ja se njima zaista ponosim. Uzmi Kenvona. U ovom trenutku on kao da naginje da bude inženjer ili učenjak, ali ne možeš mi reći da moj dječak nije rođeni rančer. Ako bog da, on će jednog dana upravljati ovim imanjem. Jesi li ikad susreo Eveannina muža? Dona Jarchova? Veterinar. Ne mogu ti kazati kako dobro mislim o tom dječaku. Vere, isto tako. Vere English—dječak na kome je moja djevojka Beverlv na sreću ostala. Ako mi se jednom nešto dogodi, uvjeren sam da se na sve njih mogu osloniti da preuzmu odgovornost; sama Bonnie — Bonnie ne bi mogla izvesti operaciju poput ove ...« Johnson, koji je bio veteran slušanja sličnih razmatranja, znao je da je vrijeme da uskoči. »Hej, Herbe«, rekao je. »Ti si mlad čovjek. Četrdeset osam. A sudeći po tvom izgledu i po onome što nam kazuje liječnička svjedodžba, sasvim je vjerojatno da ćemo te još nekoliko tjedana imati u svom društvu.« G. Clutter se ispravio i opet je posegnuo za perom. »Da kažem istinu — ja se prilično dobro osjećam. I priličan sam optimist. Imam ideju kako čovjek može u toku nekoliko narednih godina ovdje zaraditi dobru paru.« Dok je ocrtavao svoje sheme udućeg financijskog uspjeha, potpisao je ček i gurnuo ga preko stola. Bilo je šest sati i deset minuta i agent je htio otići; žena ga čeka na večeru. »Bilo mi je zadovoljstvo, Herbe.« »Isto tako i meni, prijatelju.« ukovaše se- -^ onda je Johnson sa zasluženim osjećajem . Jec*e uzeo ček g. Cluttera i spremio ga u svoju novčarku. Bila prva uplata police životnog osiguranja na četrdeset tisuća 61

dolara koja je u slučaju neočekivane smrti predviđala isplatu dvostrukog iznosa.

»I On seta sa mnom, i On govori sa mnom, I On mi kaže da sam Njegova, A radost koju dijelimo zabavljajući se ovdje, Nitko drugi nije poznavao...«

Uz pomoć gitare Perry je zapjevao i postao je bolje volje. Znao je riječi od oko dvije stotine himni i balada — repertoar od »Starog križa« do Colea Portera—a osim gitare svirao je usnu harmoniku, ručnu harmoniku, bendžo i ksilofon. U jednoj od kazališnih fantazija koja mu se najviše sviđala njegovo glumačko ime bilo je Perry O'Parsons, zvijezda koja se reklamirala kao »Simfonija jednog čovjeka«. Dick zapita: »Što misliš o koktelu?« Perrvju nije bilo važno što pije, jer nije bio naročito sklon piću. Dick je međutim bio izbirljiv i njegov uobičajeni izbor bio je »Narančin cvijet«. Iz pretinca na komandnoj ploči automobila Perry je izvukao omanju bocu u kojoj je već bio izmiješan koktel od votke i narančina soka. Jedan drugome dodavali su bocu. Premda je sumrak već suvereno zavladao, Dick, koji je stalno vozio oko sto kilometara na sat, još nije upalio svjetla, ali cesta je bila ravna a cijeli taj kraj miran poput jezera; rijetko su primjećivali druge automobile. Ovo je bilo područje »tamo negdje« — ili blizu njega. »Kriste!« kazao je Perry gledajući u pejzaž, ravan i beskrajan pod hladnom zelenom bojom neba — prazan i bez igdje ičega osim udaljenog titranja svjetala u farmerskim kućama. Mrzio je taj pejzaž kao što je mrzio ravnice Teksasa i pustinju Nevade ravničarski i rijetko naseljeni prostori uvijek su u njemu izaziva!' depresiju uz osjećaj agorafobije, čudnog zazora od javnih mjesta Morske luke su mu razveseljavale srce — pune ljudi, galami brodova, gradovi s neugodnim mirisima poput Jokohame, °

ponašao prema nikome drugome. U redu, ja ti ne kažem da mu duguješ

u kojemu ćeš mi bez uvijanja kazati što misliš o meni.

v

je«iu zahvalnost ili svoj život, ali dužan si mu iskazivati POŠTOVANJE '

p

ONAŠA TI SE PRE MA g NJE MU UOBIČAJENO POŠTE NO. Ja se lo e obno ponosim tatom. Volim ga ljubav, i poštujem kao što svog tatu, au jedino o živjeti uz nas i dijeliti našu umjesto samuje svojemmi ml

Nadam se da krivo očekujem, te se iskreno nadam da će te ovo pi

sin0

natjerati na razmišljanje, jer treba da pokušaš saznati što drugi osjeća)"'

ma Os

Molim te da shvatiš da ja nisam nikakav autoritet niti bih se mogla hvas0

autu, pateći od čežnje i osamljenosti čekajući na tebe, svoga sina. e m se

velikom inteligencijom ili odgojem, ali vjerujem da sam normalan ^»°

za nj, a kada kažem da se ja brinem, ujedno mislim i na svog su-pru ga. jer

koji nije lišen osnovne razložnosti, a svoj život želim proživjeti u sW a s

on poštuje našeg tatu. Jer je on ČOVJEK. Točno je da tata nema

božjim i ljudskim zakonima. Nije neistinito da sam i ja ponekad P^ ' što

obrazovanje, ali u školi jedino naučimo da prepoznajemo riječi i " dobro

je normalno jer, kako rekoh, ja sam čovjek i prema tome imam lj uds ,

slovkamo, ali sasvim je druga stvar primjena tih riječi na stva- ZlV ot - To su

slabosti, ali osnovno je, ponavljam, da nije sramota biti prljava lica>

sasvim druge stvari, koje nam mogu dati jedino ŽIVOT

160

0 s

ire

161

1

1

i ŽIVLJENJE. Tata je živio, a ti pokazuješ svoje neznanje nazivaj^neodgojenim i nesposobnim da shvati »naučno značenje itd.« £iVot .. problema. Majka je i dalje jedina osoba koja djetetu daje svojstven n i jubac i koja ga hrani ljubavlju — objasni to naučno. Žao mi je što sam tako oštra, ali smatram da moram izgovoriti svoj Jj Žalosti me što ovo mora biti cenzurirano (od uprave zatvora), ali iskrenoj, nadam da ovo pismo neće naškoditi tvom mogućem otpustu. Ipak uvi« rena sam da ti moraš znati i shvatiti kakvu si strašnu stvar učinio. Tata je najvažniji, jer sam ja posvećena svojoj obitelji, a ti si jedini kojeg tata vol — ukratko, ti si njegova 'obitelj'. Dakako da on zna da ga ja volim, ali kao što znaš, nije to ona bliskost. Tvoj zatvor nije nešto zbog čega bi trebalo biti ponosan, ali ti to moraš proživjeti, moraš uznastojati sve izdržati i učiniti sve što možeš, ali nes tvojim stavom da su svi ostali glupi, neodgojeni i nesposobni da shvate, Ti si ljudski stvor sa slobodnom voljom. To te uzdiže iznad životinje. Ali ako ti svoj život živiš bez osjećaja i sažalijevanja bližnjih — tada si poput životinje — 'oko za oko, zub za zub', a tko tako živi ne poznaje ni sreću ni duševni mir. U pogledu odgovornosti svi smo slični, jer je nitko baš ne ljubi—ali svi smo mi odgovorni zajednici u kojoj živimo i njenim zakonima. Kada dođe vrijeme preuzimanja odgovornosti za kuću i djecu ili životni kruh, kada djeca postaju ljudi — zamisli kakvu bi zbrku predstavljao svijet kada bi svatko govorio 'ja želim biti individualac bez odgovornosti, želim u svemu slobodno izražavati svoju želju i misli i ponašati se kako meni osobno odgovara'. Svi smo mi slobodni da govorimo i činimo kao slobodne ličnosti, ali pod uvjetom da ta sloboda govora i ponašanja nije na stef bližnjih. Razmisli o tome, Perry. Ti si iznad prosjeka inteligentan, ali tvoja r* boritost nije u centru. Možda je to izazvao pritisak zatvora. Bilo što » — zapamti — da si samo ti i isključivo ti odgovoran za sebe, pa je nate i jedino na tebi da savladaš ovaj dio svog života. Nadam se tvom skor° odgovoru. S ljubavlju, uz mo'i tt«u. ^; 4* » i ' 162

• -.v... -y tvoja sestra Barbara, Frederic iot"

Osjećaji nisu bili presudni za činjenicu što je Perry uključio nismo u svoju zbirku posebnih blaga. Daleko od toga. On • „prezirao« Barbaru, pa je jednog dana kazao Dicku: »Jedino mrtio žaljenje koje osjećam — volio bih kao sve na svijetu da . j moja sestra bila u onoj kući.« (Dick se nasmijao i priznao svoje žaljenje: »Stalno me opsjeda misao kakva bi to bila zabava da je tamo bila i moja druga žena. Ona i cijela njena prokleta obitelj-«) Ne, on je pismo cijenio jedino zato što mu je njegov »superinteligentni« prijatelj iz zatvora, Willie-Jay, napisao »veoma osjećajnu« analizu tog pisma na dvije tipkane stranice, pod naslovom: »Dojmovi koje sam napabirčio iz pisma«:

DOJMOVI KOJE SAM NAPABIRČIO IZ PISMA 1. Kad je započela pismo, bila joj je namjera da to bude samilosno izražavanje kršćanskih principa. To će reći daje kao odgovor na pismo koje si ti njoj uputio, a koje joj je očigledno išlo na živce, ona odlučila okrenuti ti i drugi obraz, nadajući se da će na taj način izazvati tvoje žaljenje zbog tvog ranijeg pisma, pa te prisiliti na obrambeni stav u drugom pismu. Međutim, malo je osoba koje su kadre uspješno demonstrirati princip °pce etike dok su njihova razmatranja zagnojena emocionalnošću. Tvoja sestra dokazuje tu činjenicu, jer kako produžuje pismo, njen sud popušta PrM raspoloženjem — misli su joj dobre, lucidni proizvodi inteligencije, 110 v ise nije nepristrana, bezlična inteligencija. To je razbor nošen na šilima emotivnog odgovora na uspomene i frustracije; prema tome, bez a 'a na svu moguću mudrost njenih upozorenja, ta upozorenja ne usPJevaju uzrokovati odlučnost, ukoliko nije riječ o odlučnosti odmazde, favajući je u tvom idućem pismu. I tako bi započinjao krug koji može 0 kulminirati daljnjom žestinom i neraspoloženjem. • 1° je glupo pismo, ali rođeno u ljudskim manama. ... ^^ pismo njoj, i ovo kojim ti ona odgovara, promašili su svoje c' tvoje pismo bijaše pokušaj objašnjavanja tvog pogleda na život, 11 dakako podložan takvu mišljenju. Sudbina tog pisma bila je u 04 neće biti shvaćeno ili da bude doslovce shvaćeno, jer su tvoje ide163

I

je suprotne konvencionalizmu. Ima li išta konvencionalnije od ku s troje djece, koja je posvećena svojoj obitelji??? Je li išta prirodnije QA njenog odbijanja nekonvencionalne osobe. Konvencionalizam bubri oH jake hipokrizije. Svatko tko misli svjestan je tog paradoksa, ali u odnos'

ma s konvencionalnim ljudima mudrije je s njima postupati kao da nis hipokriti. Nije to pitanje vjernosti vlastitim koncepcijama; to je pitanj kompromisa kako bi mogao ostati individualac lišen neprekidnog straha od konvencionalnih pritisaka. Njeno je pismo neuspjelo, jer ona nije mo gla doseći dubinu tvog problema — ona jednostavno ne može dokučiti pritiske kojima si izložen zbog okoline, intelektualnog nezadovoljstva! rastuće tendencije k izolacionizmu. , ,,, ^ 3. Njoj se čini da: ■■■ > ■ (i:j a) ti sve dublje zapadaš u vode samosažaljenja. , «| * b) ti suviše kalkuliraš. *\i c) ti u biti ne zaslužuješ pismo od osam stranica napisano u pauzama majčinskih obaveza.

4. Na strani 3. ona piše: »Ja istinski smatram da nitko od nas nema pra va da ikoga optužuje, itd.« Tako brani one koji su utjecali na njene godine formiranja. Ali je li to cijela istina? Ona je supruga i majka. Poštovana i više-manje sigurna. Ništa lakše od ignoriranja kiše kad imaš kišni ogrtač. Ali kako bi se ona osjećala kad bi bila prisiljena da na ulici zarađuje za život? Bi li i tada tako spremno opraštala osobama svoje prošlosti? Ap solutno ne. Ništa nije normalnije od osjećanja da su drugi dijelili naše neuspjehe, kao što je uobičajeno reagiranje kad zaboravljamo one koji su dijelili ili sudjelovali u našim uspjesima. 5. Tvoja sestra poštuje tvog oca. Isto tako nju muči činjenica dasi0 bio njegov izabranik. U njenu pismu njena ljubomora izražena je veonw suptilno. Između redaka ona je ugurala pitanje: »Ja volim tatu i nastoji sam živjeti tako da se ponosi mnome kao kćerkom. Ali ja se moram & dovoljavati mrvicama njegove ljubavi. Jer on voli tebe, ali zašto to &0 biti tako?« Očigledno je da je tvoj otac iskoristio emotivnu narav tvoje seS izraženu kroz pisma. Slikao je sliku koja opravdava njeno mišljenje o nj mu—nesretnik proklet nezahvalnim sinom kojega je on obasuo ljubav ] i pažnjom, a taj isti sin zauzvrat postupa s njim nečasno i sramotno164

U

N a strani 7. kaže da joj je žao što pism o m ora biti cenzurirano. U stva• joj to nije ni najm anje žao. O na je sretna što će njeno pism o proći kroz te cen zo ra. O n a je p ism o n ap isala p o d sv je sn o im aju ći n a u m u cen zo ra, dajući se da će progurati m isao kako je obitelj Sm ith doista vrlo discipli'rana jedinica: »M olim vas da k roz P errvja ne ocjenjujete i nas ostale.« 0 m ajci koja poljupcim a su ši djetetov bu -buu plač. T o je žen ski oblik sarkazma. 6. Ti joj pišeš: a)jer je voliš na neki poseban način . b) jer osjećaš p otrebu tak vo g ko ntak ta s v an jsk im svijeto m . c)jer je m ožeš iskoristiti. P ro gn o za: D op isiv an je izm eđu teb e i tvoje sestre nije ništa d rug o v eć isp un jen je jed ne d ru štven e fo rm e. O d ržavaj tem u sv ojih pisam a u nu tar k ru ga n je no g razu m ije va nja. N e istresaj sv o je p riv atn e zak lju čk e . N e dovodi je u ob ram beni položaj i ne dopu sti joj da ona tebe uvali u takav položaj. Poštuj njena ograničenja u razu m ijev anju tvojih ciljeva i upam ti d a je o na o sjetljiv a n a tv oj o bičaj k ritiziran ja vašeg tate. U v ijek ustraj u jed n o m sta v u p re m a n jo j i n e m o j n išta d o d a v a ti n je n o m d o jm u d a si ti slabić, ali ne zato što ti je nužna njena dobrostivost, već stoga što m ožeš očekivati više sličnih pisam a a, ona mogu jedino poslužiti jačanju tvojih već opasnih antidruštvenih instinkta.

KRAJ Nastavljajući sređivati i izabirati najvažnije stvari, Perry je odjednom shvatio da je nevjerojatno porasla hrpa materijala koji "^ je prirastao srcu i od kojeg se nije htio ni privremeno odijeliti, i sto je trebao učiniti? Nije mogao riskirati gubitak Brončane 'jezde koju je zaradio u Koreji, niti gubitak srednjoškolske Jedodžbe (koju mu je izdala Uprava za školovanje općine LeaWor th, nakon što je u zatvoru nastavio i završio svoje dugo Pusteno školovanje). Niti bi mogao podnijeti pomisao da iz1 veliku omotnicu odebljalu od fotografija — u prvom redu tltl j.. K a koje su obuhvaćale razdoblje od dana kad je snimljen P Portret dječaka koji je tek pristupio Trgovačkoj mornarici, 165

I

na čijoj je poleđini napisao: »16 godina. Mlad, veseo i nevin« u, do nedavnih fotografija iz Acapulca. Bijaše još oko pola stoti n drugih predmeta za koje je čvrsto odlučio da će ih ponijeti & sobom. Medu njima bijahu njegove karte sa zakopanim blagom Ottova crtanka i dva debela notesa od kojih je deblji predstavljao njegov osobni rječnik, bez ikakva reda sastavljeni svaštar rijeci za koje je vjerovao da su »lijepe« ili »korisne« ili barem »vrijedne da se zapamte«. (Primjerak jedne stranice: »Tanatoidan = sličan smrti; omnilingvalan = verziran u jezicima; amers = kazna, iznos globe koji utvrđuje sud; nesciencija = neznanje; facinorozan = odvratno pokvaren; hagiofobija = morbidan strah od svetih mjesta i stvari; lapidikolozan = koji živi ispod kamenja kao neki slijepi kukci; dispatija = nedostatak simpatije, prijateljskih osjećaja; psilofer = tip koji je sklon tome da ga smatraju filozofom; omofagija = hranjenje sirovim mesom, ritual nekih divljih plemena; depredirati = opljačkati, »očistiti« kradom, čekati na nešto u zasjedi; afrodizijak = lijek ili slično što izaziva seksualne želje; megalodaktilos = onaj koji ima abnormalno debele prste; mirtofobija = strah od noći i tame.« ) Na koricama druge bilježnice, rukopisom kojim se toliko ponosio, tekst koji je obilovao zavojitostima, viticama i ženskom rascvjetanošću u rukopisu, objavljivao je sadržaj kao »Privatni dnevnik Perrvja Edwarda Smitha« — što bijaše netočan opis, jer to ni po čemu nije bio dnevnik, već više-manje neka antologija opskurnih činjenica (»Svake petnaeste godine Mars se približava. 1958. je godina približavanja«), pjesama' književnih citata (»Ni jedan čovjek nije otok, sam za sebe«)te rečenica ili poglavlja iz novina ili knjiga koje je parafrazirao u navodio. Na primjer: Znanaca imam mnogo, prijatelja malo; a još je manje onih koji doista poznaju. Čuje se o novom otrovu za štakore koji se pojavio na tržištu. dno jak, bez mirisa, bez ukusa, nakon gutanja je potpuno apsorbiran t da se u mrtvu tijelu ne može naći ni traga. ^,,,r.t, ,,,**, SJJB; 166

Kad si pozvan da održiš govoranciju: »Tako mi života, ja se ne sjećam htjedoh kazivati — mislim da nikad ranije u mom životu nije toliko j; bilo tako izravno odgovorno za moju stvarnu, istinsku sreću. To je jvan trenutak, rijedak trenutak i ja sam vam doista dužnik. Hvala vam!« Pročitao sam zanimljiv članak u časopisu »Man to Man» iz veljače: Možem sam krčio put do rudnika dijamanata«. »Čovjeku koji uživa slobodu sa svim prerogativima gotovo je nemoguće shvatiti što to znači biti lišen te slobode.« — Rekao je Erle StanlevGardner. »Što je život? To je blijesak krijesnice u noći. To je izdisaj bivola zimi. Život je poput slabašne sjene koja trčkara travom i nestaje u sumraku.« — Izreka Gavranove Noge, poglavice Indijanaca Blackfoot.

Posljednja izreka napisana je crvenom tintom i ukrašena rubom zvjezdica nacrtanih zelenom tintom; antologičar je želio naglasiti »osobno značenje« te izreke. »Izdisaj bivola zimi« — to je tako odgovaralo njegovoj slici života. Zašto se uzrujavati? Koji je to razlog zbog kojega bi valjalo »živjeti u znoju«? Čovjek je ništa, maglica, sjena koju žderu sjene. Ali, k vragu, ipak se moraš uzrujavati, planirati, brinuti se i o noktima i o upozorenju hotelske uprave: »SU DIA TERMINA ALAS2P.M.« »Dick? Čuješ li me?« zapita ga Perry. »Skoro će jedan sat.« Dick je bio budan. Čak više od toga, jer su on i Inez spolno °pcili. Kao da ponavlja rozarij, Dick je neprekidno šaptao: »Je 1 hno, bebice? Je li fino?« Ali Inez je istovremeno pušila cigar ^u i šutjela. Sinoć oko ponoći, kad ju je Dick uveo u sobu i jasnio Perrvju da će ona tu spavati, iako nije bio oduševljen, rr y je pristao, ali ako su oni vjerovali da će ga uzbuditi njihovo n ^J asanje, ili mu značiti išta više od »muke« — doista su se va'• Ipak je Perry sažalijevao Inez. Ona bijaše tako »glupo dijete« On a je istinski vjerovala da se Dick namjerava oženiti njome, •je imala ni pojma da je on odlučio tog istog poslijepodneva >«titi Meksiko. Hl *Je li fino, bebice? Je li fino?« ^ *;«.;»1«iv *.$■>■ 167

Perry se umiješao: »Za milog boga, Dick. Daj dan završava u dva sata poslije podne.«

* - Nv

ke stanice dra I. E. Dalea.V& jasno. Ženaga je zamolila da 11 ° boravi preuzeti obiteljsku mačku Pete. Pete bijaše tigrasti čak težak više od sedam kilograma, veoma poznat u Garden •u p0 svojoj ratobornosti, koja ga je naposljetku i dovelainicu; u Bila je subota. Božić je bio blizu i automobili su puzali 2cyu bitka koju je izgubio sa psom bokserom ostavila je •na emu Main Streeta. Stiješnjen medu vozilima, Dewey je pogled ao takve rane koje su zahtijevale i šivanje i antibiotike. Kad e jr j iznad glave i ugledao razne svetolike ukrase koji su mu visjeliDale izručio, Pete se smjestio na prednje mjesto automo bila iznad glave — sjajne girlande zelene boje ukrašene papirnimsvoga vlasnika i nije prestajao presti sve do Holcomba. zvončićima grimizne boje — što ga je podsjetilo da još nije- ku Detektiv je imao farmu River Valley za cilj vožnje, ali zaželio je pio ni jedan jedincati dar za ženu ili sinove. Njegova je svijestda popije nešto toplo — šalicu vruće kave — pa se zaustavio u automatski odbijala probleme koji nisu bili povezani sa slučajemHartmanovoj kafeteriji. Clutter. Marie i mnogi njihovi prijatelji čudili su se njegovoj»Zdravo, ljepotane«, dočeka ga gospoda Hartman. »Sto potpunoj obuzetosti tom stvari. mogu učiniti za vas?«»Samo kavu, madame.« Jedan intimni prijatelj, mladi pravnik Clifford R. Hope Natočila mu je šalicu kave. »Varam li se ili ste vi prilično mladi, otvoreno je rekao: »Znaš li ti što se s tobom događa,smršavjeli?« Ale? Shvaćaš li da ne govoriš ni o čemu drugome?« »Doista«,»Malo.« U stvari, u prošla tri tjedna Dewey je izgubio deset odgovorio je Dewey, »to je sve što zaokuplja moje misli. A nijekilograma. Njegova su odijela stajala na njemu kao da ih je- po nemoguće da govoreći o toj stvari odjednom posvetim pažnjusudio od punašnog prijatelja, a njegovo lice, koje bi ponekad detalju na koji prije nisam pomišljao. Neki nov kut. Ili ćeš ti upućivalo na njegovo zanimanje, sada je izgubilo te značajke. nešto zucnuti. Dođavola, Cliffe, što ti misliš kako bi izgledaoMoglo je to biti lice asketa udubljenog u meditacije. »Kako je sa moj život da ova stvar ostane u arhivi neriješenih slučajeva. Uzdravljem?«Jako dobro.«»Vi izgledate strašno.« godinama koje dolaze ja ću osluškivati na sve strane, a svaki put0 tome nije trebalo biti spora. Ali nije izgledao gore od kada se dogodi ubojstvo, kad se bilo gdje u zemlji dogodi kakavdrugih članova pratnje iz KBI-a — agenata Duntza, Churcha i slučaj koji ima makar daleke, jedva uhvatljive sličnosti s oviift^yea. Zacijelo mu je bilo bolje nego Haroldu Nyeu, koji se)aojaja ću pojuriti s otvorenom sirenom na lice mjesta i nastojatina dužnost bez obzira na činjenicu što su ga razdirale gripa ustanoviti ima li kakve veze između oba slučaja. Ali nije to sve.8roznica. Četvorica umornih ljudi »ispitali« su zajedno nekih e Najvažnije je što sam Herba i njegovu obitelj upoznao ebolj stotina informacija, šapata, pretpostavki. Dewey je, !na r> nego što su se oni poznavali. Progone me. Držim da će tako bit>proveo dva dana umorno gubeći vrijeme u pokušaju da uvijek. Sve dok ne saznam što se dogodilo.« g j p j 1 Va Deweyjevo posvećivanje zagonetki izazvalo je u njega odsu ' ti tragove tog fantomskog para, Meksikance za koje je Paul utr nost duha, koja za nj nipošto nije bila karakteristična. Tog ; j e m prisegao da su posjetili g. Cluttera uvečer uoči umorstva. gaje Marie zamolila ne bi li on... molim te, jako te molim, 1nefl ' *J°š jednu šalicu, Alvine?« '■ zaboraviti da... Ali on se nije mogao sjetiti te molbe sve dok % nije stanjio promet tog dana posvećenog kupovanju, i dok fl'J "Mislim da mi je dosta. Hvala vam, madame.« >? pojurio Putem broj 50 prema Holcombu vozeći se pored ve fc 168

169

Ali ona se već mašila lonca s kavom. »Kuća časti, šerife. V • izgled to zahtijeva.« Za stolom u kutu dvojica radnika na rancu, s dugačkim & liscima, miješali su kocke. Jedan od njih ustade i priđe barskon, stolcu na kojemu je sjedio Dewey. Zapita ga: »Je li točno on0 št0 smo čuli?« »Ovisi o tome što ste čuli.« »O nekom tipu kojeg ste uhvatili? Koji je zavirkivao po Qu. tterovoj kući? On je krivac. Tako smo čuli.« »Mislim da si krivo čuo, staro momče. Da, gazda, krivo.« Premda je prošlost Jonathana Daniela Adriana, koji je tada bio u zatvoru zbog nedozvoljenog nošenja oružja, bila obogaćena i boravkom na duševnom odjelu Državne bolnice Topeka, podaci koje su skupili istražitelji govorili su o tome da je u vezi sa slučajem Clutter on kriv jedino zbog nesretne radoznalosti. »Dobro, ako on nije kriv, koji vam je vrag da ne pronađete krivca? Moja je kuća puna žena, a nijedna se ne usuđuje sama otići ni u kupaonicu.« Dewey je već navikao na takvu vrst vrijeđanja; to je rutinski dio njegove egzistencije. Progutao je i drugu šalicu kave, uzdahnuo je i nasmiješio se. »Dođavola, ja ne prosipam viceve. Ja to ozbiljno pitam. Zašto nekoga ne uhapsite? Zbog toga ste plaćeni.« »Zavežite svoju neukost«, intervenirala je gospođa Hartmaft »Svi smo i istom sosu. Alvin čini sve što može.« Dewey joj namigne. »Kažite mu nekoliko riječi, madame-1 veoma sam vam zahvalan na kavi.« Rančer je pričekao dok njegova žrtva nije stigla do vrata. a tada je ispalio pozdravni plotun: »Ako se opet budete natjera" za šerifa, ne računajte na moj glas na izborima. Jer ga n# dobiti.« »Ne budite drski«, opet će gospoda Hartman. Hartmanova kafeterija udaljena je milju od farme Vallev. Dewey je odlučio prošetati. Uživao je u tumaranju P žitorodnim poljima. Običavao je da jednom ili dvaput tjed

o hoda po vlastitom zemljištu. Bio je to njegov

ljubljeni d d d k p l a dić prerije na kojem se uvijek nadao da će izgraditi kuću, aditi stabla i najzad uživati u igri sa svojom unučadi. Bio je to Bijaše to njegov san koji njegova žena u posljednje vrijeme še nije podržavala; rekla mu je da joj više ne pada na pamet da ». j sama »negdje tamo u poljima«. Dewey je znao da Marie ne bi promijenila svoj stav sve da on i sutra zgrabi ubojice. Bila je dovoljna činjenica što je takva strašna sudba zadesila prijatelje koji su živjeli u osamljenoj seoskoj kući. Dakako da obitelj Clutter nisu bile jedine osobe koje su ubijene u okrugu Finnev, čak niti u Holcombu. Stariji članovi te male zajednice još se sjećaju »divljih događaja« što su se zbili prije četrdeset godina — ubojstva Hefnerovih. Gospođa Sadie Tmitt, sedamdesetogodišnja mjesna poštarica i majka poštarice Clare, pravi je stručnjak u opisivanju tog, već dugo slavnog događaja: »Kolovoz, bilo je to 1920. Vruće kao u Hadu. Tip kojeg su nazivali Tunif radio je na Finnupovu rancu. Da, Walter Tunif. Imao je auto, ali se ustanovilo da je ukraden. Ustanovilo se da je on bio vojnik, dezerter iz Fort Blissa, tamo u Teksasu. Nije bilo sumnje o tome da je to bio pokvarenjak i mnogi su u nj dobrano sumnjali. I tako jedne večeri — tih dana je to bio Orlie Hefner, kakav krasan pjevač, znate li vi da je on pjevao u Božanskom zboru? — jedne večeri se on odvezao do Finnupova r *nća s namjerom daTunifu postavi nekoliko direktnih pitanja. Treći kolovoza. Vruće kao u Hadu. I rezultat svega toga, moj gospodine, bio je taj da je Walter Tunif ustrijelio šerifa ravno u src e- Siromašni Orlie je ispustio dušu prije nego je pao na zem)u- A vrag koji je to učinio pobjegao je s tog mjesta na jednom 0( * Pinnupovih konja jašući istočno uzduž rijeke. Riječ o tome e ^ raširila i miljama daleko ljudi su se nalazili u zasjedi. I tako 1 u ćeg jutra uhvatiše starog WalteraTunifa. Nije imao prilike ni ^pita kako ste. Koliko se čulo, momci su bili prilično bijesni. e( «iostavno su pustili sačmi da leti.« * rvi kontakt sa zločinom u okrugu Finnev Dewey je imao 1947. godine. Događaj je ovako zapisan u njegovu arhivu: »John

170

171

Carlvle Polk, Creek Indijanac star 32 godine, s boravištem Muskogee, Oklahoma, ubio je Mary Kay Finlev, 40- godišnj ženu bijele puti, konobaricu s boravištem u Garden Citvju. P IL ju je izbo razbijenim vratom pivske boce u sobi hotela CopelanH Garden City, Kansas,5. 9. '47.« Suho jednostavan opis jednoj jednostavno riješenog slučaja. Još su dva umorstva od ukupn0 tri koje je Dewey istraživao bila jednako jednostavna (dvojica željezničara opljačkala su i ubila starijeg farmera 11.1. 1952. pijani muž izmlatio je i udarcima usmrtio svoju ženu 6.11. '56), ali je treći slučaj, kako ga je jednom u razgovoru ispričao Dewey, imao nekoliko originalnih značajki: »Sve je započelo u Stevensovu parku. Tamo imaju podij za glazbenike, a ispod podija je muški zahod. Dakle, taj čovjek po prezimenu Mooney, šetkao je oko parka. Bio je odnekuda iz Sjeverne Karoline, tek stranac koji je prolazio kroz grad. I tako je unišao u muški zahod, ali ga je netko slijedio — dječak, iz susjedstva, Wilmer Lee Stebbins, star dvadeset godina. Poslije toga je Wilmer Lee stalno izjavljivao da ga je g. Mooney izazvao prijedlogom na protuprirodni blud. I zbog toga je on opljačkao g. Mooneyja, oborio ga i udarao mu glavom o betonski pod, i zbog toga — jer to nije dokrajčilo g. Moonevja — gurnuo glavu g. Mooneyja u lavabo i pustio vodu sve dok se on nije udavio. Možda je bilo tako. Ali ništa ne može objasniti daljnje ponašanje Wilmera Leeja. Najprije je tijelo žrtve zakopao nekoliko milja sjeveroistočno od Garden CitvjaIdućeg dana ga je otkopao i zakopao četrnaest milja daleko, ali u drugom smjeru. I tako je to išlo: zakapao gaje i otkapao. Wilm# Lee se ponašao poput psa koji se domogao kosti—jednostavno nije mogao g. Mooneyja ostaviti na miru. Najzad je iskopa0 još jedan grob, koji je doista bio suvišan, jer ga je netko vidio-« Prije Clutterove misterije, četiri navedena slučaja bijahu zbroj Deweyjeva iskustva s umorstvima, a u odnosu na slučaj koji f bio neriješen pred njim, to su bili samo snažni udarci vjetra koj 1 prethode uraganu. O

172

Dewey je stavio ključ u bravu ulaznih vrata Clutterove kuće. ij kući je bilo toplo, jer grijanje nije bilo zatvoreno. Blistavi Odovi soba mirisali su laštilom s limunom, a izgledalo je kao u su samo privremeno bez uobičajene pažnje; činilo se kao da . nedjelja i da se obitelj može svakog trenutka vratiti iz crkve. Nasljednici, gospođa English i gospoda Jarchow, odnijeli su pun kamion odjeće i namještaja, ali to nije ni najmanje umanjivalo normalnu atmosferu kuće u kojoj stanuju ljudi. U salonu, na notnoj polici glasovira bile su otvorene note kompozicije »Comin Thro' the Rye«. Znojem umrljani šešir širokog oboda, Herbov, visio je s police za šešire. Na katu, u Kenvonovoj sobi, na polici iznad njegova kreveta, stakla naočala mrtvog dječaka blistala su odrazom svjetlosti. Detektiv je išao iz sobe u sobu. Mnogo je puta obišao kuću; zapravo obilazio ju je svakog dana i na neki način moglo bi se kazati da su mu ti posjeti bili ugodni, jer je, za razliku od njegova doma i šerifove kancelarije s tipičnom galamom, ovdje vladao savršen mir. Prekinutih žica, telefoni su šutjeli. Okruživao ga je savršeni mir prerije. Znao bi sjesti u Herbovu stolicu za ljuljanje u salonu i ljuljajući se razmišljati. Neke je svoje zaključke smatrao neoborivima: vjerovao je da je smrt Herba Cluttera bila glavni cilj zločinaca, da je motiv bila psihopatska mržnja, ili možda kombinacija mržnje i pljačke. Smatrao je da je izvršenje zločina bio prilično smiren čin, te da su zločinci od trenutka kad su ušli u kuću do trenutka kad su izašli imali dva sata ili nešto više vremena za izvršenje svoga nauma. (Sudski patolog dr. Robert Fenton ustanovio je znatnu razliku u temperaturama tijela žrtava, te je n * temelju tog zapažanja smatrao da je red ubijanja tekao ovako: gospoda Clutter, Nancy, Kenyon i napokon g. Clutter.) Poprat^ okolnost takvu nalazu bijaše njegovo uvjerenje da je obitelj e °rna dobro poznavala osobe koje su ih likvidirale. U toku ovog posjeta Dewey se zaustavio pored gornjeg Prozora, jer mu je pažnju zaokupilo nešto što je vidio u bliltU strašilo za ptice na žitnom strništu. Na strašilu je bila lovačka kapa i haljina od katuna s izblijedjelim cvjetnim 173

■ -S -'

uzorcima. (Zacijelo neka stara haljina Bonnie Clutter?) ja se poigravao s haljinom i pomicao strašilo amo-tamo, tako H je izgledalo kao neki stvor koji očajnički i napušteno pleše n hladnom prosinačkom polju. To je Deweyja nekako podsjetilo na san njegove žene Marie. Nedavno, jednog jutra ona ga je poslužila ludim doručkom od zašećerenih jaja i slane kave, a onda je svu odgovornost bacila na »glup san«, ali nametljiva snaga svjetla dana nije razbila taj san. »Bio je to tako stvaran san Alvine«, objasnila mu je. »Stvaran poput ove kuhinje. Ja sam se nalazila u kuhinji. Ovdje u kuhinji. Kuhala sam večeru, kad odjednom Bonnie ušeta kroz vrata. Imala je na sebi plavi džemper od angora vune i izgledala je tako slatka i privlačna. A ja rekoh: 'Oh, Bonnie... Bonnie, draga... Nisam te vidjela otkad se dogodio taj strašan događaj'. Ali ona nije odgovarala, već me je promatrala onim svojim polustidljivim pogledom, a ja nisam znala kako da nastavim. Zbog tih okolnosti. Zatim joj rekoh: 'Draga, dođi da vidiš što Alvinu spremam za večeru. Lonac s morskim račićima i rakovicama, ali svježim. Skoro će biti gotovo. Dođi, dušo, kušaj'. Nije htjela. Stajala je pored vrata i promatrala me. A onda—zapravo ne znam kako da ti to točno ispričam—stala je tresti glavom, vrlo polako, stezati ruke, također vrlo polako, a ujedno je nešto mrmljala ili šaptala. Nisam mogla razumjeti što govori. Ali to mi je slomilo srce, nikad nisam prema bilo kontf osjećala takvo sažaljenje, pa sam je zagrlila. Rekla sam joj: 'Molim te, Bonnie! Oh, nemoj tako, draga, nemoj! Ako je itko ikad bio spreman da izađe pred Boga, onda si to ti, Bonnie'. Ali nisam je mogla utješiti. Tresla je glavom, stezala ruke i tada sam čulast" je govorila. Govorila je: 'Biti ubijen. Biti ubijen. Ne. Ne Ni nije strasnije. Ništa nije strasnije od toga. Ništa.« U dubini pustinje Mojave bijaše podne. Perry je sjedio n slamnatu kovčegu i svirao harmoniku. Dick je stajao sa stafl autoputa crne površine. Puta 66. Njegove su oči buljile u n nemirenu praznoću vidika kao da bi žar njegova pogleda m 174

roriti automobile. Pojavilo ih se nekoliko, ali nijedan se ne ustavi da preuzme autostopiste. Jedan vozač kamiona na putu jvjeedles u Kaliforniji ponudio im je vožnju, ali je Dick odbio. Nije to bio dio plana koji su stvorili on i Perry. Oni su čekali na usamljena vozača u poštenom automobilu, s novcem u lisnici, stranca kojega su imali namjeru opljačkati, zadaviti i odbaciti u pustinji. U pustinji je zvuk često brži od pogleda. Dick je čuo nejasne vibracije automobila koji se približavao iako ga još nisu mogli vidjeti. I Perry je čuo, pa je spremio harmoniku u džep i podigao slamnati putni kovčeg (bila je to njihova jedina prtljaga, koja je nabubrila i iskrivila se od težine Perrvjevih suvenira u društvu triju košulja, pet pari bijelih čarapa, kutije aspirina, boce tequile, škara, aparata za brijanje i pribora za nokte; sva ostala njihova imovina bila je založena, ili su je ostavili kod meksičkog gostioničara ili su je poslali u Las Vegas), i pridružio se Dicku pored ceste. Čekali su. Napokon se pojavi auto kao mrlja koja je narasla do modrog putničkog »dodgea« u kojemu bijaše samo jedan putnik, ćelav i mršav muškarac. Sjajno. Dick podigne ruku i zamaše. »Dodge« stade smanjivati brzinu, a Dick uputi vozaču najdivniji osmijeh. Automobil se gotovo zaustavio, ali ne sasvim, a vozač je provirio kroz prozor razgledavajući mladiće od glave do pete. Dojam koji je stekao bijaše očigledno uznemiravajući. (Nakon pedeset sati vožnje, u autobusu od Mexico Citvja do Barstowa u Kaliforniji, te nakon pola dana 'Manja preko Mojave, obojica autostopista bijahu bradata, ukočena i prašnjava bića.) Automobil je poskočio prema naPijed i uhvatio brzinu. Dick je savio ruke oko usta i zaviknuo: 1)11 si sretno kopile!« Zatim se nasmijao i podigao kovčeg na aille , - Ništa nije moglo izazvati njegov stvaran bijes jer, kako ^nije ispričao, on bijaše »suviše sretan što je opet u dobrim j^im Državama«. Uostalom, pojavit će se drugi automobil s atu gim vozačem. i erry je opet izvukao svoju harmoniku (njegovu od jučer, Ju je ukrao u robnoj kući u Barstowu) i odsvirao početne 175

I

taktove kompozicije koja je postala njihov »marš«; bila je jedna od Perrvjevih najdražih pjesama, pa je Dicka nauči svih pet kitica. U koraku, jedan uz drugoga, klatili su se ces , tom pjevajući »Moje oči vidješe slavu Božjeg dolaska; On P^: vinograd u kojem rastu vijenci slave.« U tišini pustinje njihovi grubi mladenački glasovi pj evali su: »Slava! Slava! Aleluja! Slava] Slava! Aleluja!«

III ODGOVOR

176

I m e m l a d i ć a s i t n a r a s t a i g o t o v o b e z b r a d e b i l oW jeel l Fs .l oPyodk u š a o j e n e k o l i k o z a n i m a n j a , k a o v o j n i k , r a r a n c u , m e h a n i č a r , k r a d l j i v a c , a p o s l j e d n j e z a n i m a nm j e u d joen ioj es luod u n a k a z n u o d t r i d o p e t g o d i n a u k a z d r ž a v e K a n s a s . U v e č e r 1 7 . s t u d e n o g a 1 9 5 9 , u u t oj er a uk ,s vl eožj oa jo ć e l i j i s r a d i o s l u š a l i c a m a n a u š i m a . S l u š a o j e v i j e s t i , a l i s p i k e r o v g l a s i s i v o ć a d n e v n i h d o g a đ a j a K( »oKn ar an dc eAl adr e n a u e r d a n a s j e d o p u t o v a o u L o n d o n n as r a z p r e m i j e r o m H a r o l d o m M a c m i l l a n o m . . . P r eEd issjeendhnoi wk e r j e p u n i h s e d a m d e s e t m i n u t a r a z m a t r a o p o s v a j a n j a s v e m i r a i b u d ž e t a z a s v e m i r s k a i s t r a ž i v a £n j aK es i tdhr o m G l e n n a n o m « ) p o l a k o s u g a u l j u l j k i v a l N j e g o v a j e o b a m r l o s t u t r e n u t k u iš č e z l a k a d j e z a č u oorg: a»nI is t rkaož jni i i s t r a ž u j u t r a g i č n o u m o r s t v o č e t i r i j u č o b i t e l j i H e r b e r t a W . C l u t t e r a o b r a t i l i s u s e j a v n o s t ^i vzeb oi gn fboi rl om a c i j e k o j a b i m o g l a p o m o ć i u r a s v j e t l ° g m i s t e r i o z n o g z l o č i n a . C l u t t e r , n j e g o v a ž e n aV oij en jt i nh eo jvdož e r s k e d j e c e p r o n a đ e n i s u u b i j e n i u k u ć i n j i h o v V

n e d a l e k o o d G a r d e n C i t v j a , r a n o u n e d j e l j u u jnuet dr oa l, e k o o d G a r d e n C i t v j a , r a n o u n e d j e l j u d

pov:

* « o d n j i h b i o j e s v e z a n , z a p u š e n i h u s t a i p r o s t r i jVeu lpj ei šnt oklrj oe zm k a l i b r a 1 2 . I s t r a ž i t e l j i p r i z n a j u d a° n ae ćmi o g n i k a k a v m o t i v z l o č i n a , z a k o j i j e L o g a n e Sk taonrf oKr ad n, s a š k o g i s t r a ž n o g b i r o a , k a z a o d a j e n a j')s etsr taiš n i j K a n sa sa . C lu tte r, ista k n u ti u z g a jiv a č ž ita ric a i b iv ši 179

Eisenhowerov povjerenik u Federalnoj upravi za kreditiran1 farmera...« Wells je bio preneražen. Ili, kako je kasnije opisivao svoi raspoloženje, on to »jednostavno nije vjerovao«. A za to je ipji. imao mnogo razloga da vjeruje, jer ne samo da je poznavao ubijenu obitelj, već je vrlo dobro poznavao i one koji su ;e ubili. Počelo je to prilično davno — prije jedanaest godina, u jesen 1948, kad je Wells imao devetnaest godina. On je tada »plovio državom uzimajući poslove kako su nadolazili«, kako on to opisuje. »Jednom sam se našao u zapadnom Kansasu. Nedaleko od granice Colorada. Lovio sam nekakav posao i, zapitkujući uokolo, začuh da možda trebaju poljoprivrednog radnika na farmi River Vallev, kako je g. Clutter nazivao to mjesto. Uzeo me na posao. Ostao sam tamo, mislim, oko godinu dana — svakako preko cijele zime — a kad sam odlučio napustiti posao, učinio sam to jer su me nekako počeli svrbjeti tabani, Htjeli su kretanje. Nije bilo nikakve svađe s g. Clutterom. Sa mnom je postupao lijepo, kao i s ostalima koji su za nj radili; na primjer, ako bi se čovjek našao u škripcu prije dana isplate, on bi mu uvijek tutnuo u ruku deseticu ili peticu. Isplaćivao je dobre nadnice, a ako si zaslužio, on nije oklijevao da te za to posebno nagradi. Ja sam doista volio g. Cluttera kao nikoga do tada. Cijelu obitelj. Gospodu Clutter i četvoro djece. Kad sam ih upoznao, dvoje najmlađih, Nancy i dječačić s naočalinw> bijahu još dječica. Možda su imali pet ili šest godina. Drug" dvoje — jedna se zvala Beverlv, dok se drugoj djevojci ne sjećam imena — već je pohađalo srednju školu. Fina obitelj' doista fina. Nikad ih nisam zaboravio. Kad sam otišao od nju1" bilo je to negdje 1949. Oženio sam se, rastao se, pozvan sa" 1 u vojsku, druge stvari su se dogodile, moglo bi se kazati da J vrijeme odmicalo, i 1959. godine, u lipnju 1959, deset goai°a nakon što sam posljednji put vidio g. Cluttera — uputili s me u Lansing. Zato što sam provalio u tu trgovinu. Trgov'° električnih potrepština. Namjeravao sam se domoći elektrici 180

i

obratio mi se ovim riječima: 'Tata, ti si bio prema meni ta dobar stari tata. Ja više nikad neću ništa učiniti da te

187

povrijedim'. On je bio uvjeren u ono što govori. Taj ima mnogo dobra u sebi. Da ste ga ikad imali prilike vidj ■ kako igra na nogometnom igralištu ili kako se igra s djecom svojom djecom, vi u to ne biste sumnjali. Bože, kako bih hti da mi bog kaže, jer ja doista ne znam što se zbilo.« Nastavi njegova žena: «Ja znam.« I nastavi krpati čarape, ali joj navriješe suze i opet ostavi posao. »Taj njegov prijatelj. £ t0 što se dogodilo.« Posjetitelj, agent Harold Nye iz Kansaškog istražnog biroa, bio je zaposlen pišući u svojoj stenografskoj bilježnici koja je već bila dobrano popunjena rezultatima dugog dana provedenog u provjeravanju optužbi Flovda Wellsa. Činjenice koje je dosad prikupio apsolutno su potkrepljivale Wellsove tvrdnje. Dana dvadesetog studenoga osumnjičeni Richard Eugene Hickock bacio se u Kansas Citvju na strastveno kupovanje koje je pobio s ne manje od »sedam komada vrućih papira«, odnosno lažnih čekova. Nye je posjetio sve pretpostavljene žrtve — trgovce fotoaparatima, radio i televizijskim aparatima, vlasnika draguljarnice, službenika u konfekcijskom dućanu. I kada bi bilo kome od njih pokazao fotografije Hickocka i Perrvja Edwarda Smitha, svjedoci bi odmah prvoga identificirali kao autora krivotvorenih čekova, a drugoga kao njegova »šutljivog« suučesnika. (Jedan prevareni trgovac je rekao: »On [Hickock] je bio duša prijevare. Govorio je veoma glatko i uvjerljivi Drugi, smatrao sam ga strancem, možda Meksikancem, n> jednom nije otvorio usta.«) Zatim se Nye odvezao do prigradskog naselja OlatM gdje je razgovarao s Hickockovim posljednjim poslodavcem' vlasnikom «Bob Sands Body Shopa«. »Da, on je radio ovdje"' odmah će g. Sands. »Od kolovoza do — hm, ja ga zaprav° više nisam vidio poslije devetnaestog studenoga, ili moz to je mizernjaković. Mali jadnik koji me je posljednjeg tjedn svog boravka ovdje čak pokušao slatkim riječima obrlatiti da i plati račun.« Zacerekala se najvjerojatnije zbog besmislen08 takva pokušaja. Detektiv zapita koliko stoji Smithova soba. »Normalna cijena. Devet baksa tjedno. Plus pedeset ce pologa za ključ. Samo čista lova. Samo unaprijed.« 198

I

§ je radio dok je ovdje boravio? Je li imao ikakvih prijatelja?« zapita Nye. «Zar mislite da ja motrim na svakog tko upuže ovamo?« dvrati gazdarica. «Tipčine. Jebivjetri. Ne zanimaju me. Imam kćer koja se udala visoko-visoko.« Zatim će dalje: »Ne, nije imao nrijatelja. Ili ga ja barem nisam vidjela da se lakti o bilo koga naročito. Za vrijeme posljednjeg boravka najveći dio vremena proveo je motajući nešto oko svojeg auta. Parkirao ga je tu sprijeda. Stari »ford«. Izgledao je kao daje proizveden prije nego seon rodio. Bojio gaje. Krov je obojio u crno, a ostalo u srebrno. Tada je na šoferskom staklu napisao «Prodaje se«. Jednog sam dana čula kako se zaustavio jedan naivac i ponudio mu četrdeset dolara—što će reći da mu je ponudio četrdeset dolara više nego što je to vrijedilo. Ali on mu je rekao da ga ne da za manje od devedeset. Rekao je da mu novac treba za autobusnu kartu. Nešto prije njegova odlaska čula sam da je krntiju kupio neki obojeni tip.« Kazao je da mu je novac potreban za autobusnu kartu. Znate li kamo je smjerao otputovati?« Stisnula je usne s cigaretom između njih, ali pogled joj je bio na Nyeu. »Budite fer. Ima li kakve love na stolu? Gdje je neka nagrada?« Čekala je na odgovor: s obzirom na to da ju je dočekala šutnja činilo se da ona ubrzano važe situaciju, te se naposljetku odlučila da nastavi: »Stekla sam dojam da bez °bzira na cilj puta tamo ne kani dugo ostati. Da se kani vratiti. Ja kao da ga svakog dana očekujem.« Pokaza glavom prema unutrašnjosti kuće. »Dođite sa mnom pa ću vam objasniti ^to tako mislim.« Stubište. Sivi hodnici. Nye je njuškao mirise i identificirao *j dezinfektor za zahode, alkohol, opušci cigara. Iza jednih vrata P'jani gost je tulio i pjevao, ali ni bog nije znao žalosti li se ili £ na vrhuncu sreće. »Ne kipi, Holanđanine! Skini se s vatre ili risi °davde!« riknula je žena. »Ovdje«, pokazala je Nyeu vodeći u zamračeno spremište. Upalila je svjetlo. »Tamo. Ta kutija, ^fil me da je pričuvam dok se vrati.« () t0

199

Bila je to kartonska kutija, neumotana, ali svezana spao Na vrhu kutije bila je ispisana izjava u duhu egipatske kletv »Pazi se! Vlasništvo Perrvja E. Smitha. Pazi se!« Nye je odrije čvor koji na njegovu žalost nije bio isti kao polučvor što ga ubojice napravile kad su vezivale obitelj Clutter. P_dje je krila kutije. Pojavio se žohar kojemu je gazdarica odmah skratila životne muke zgazivši ga petom svojih pozlaćenjL sandala. »Gle!« uzviknula je promatrajući detektiva kako vadij polako ispituje Smithovu imovinu. »Lopov. To je moj ručnik!« osim ručnika pedantni Nye je nabrojio u svojoj bilježnici' «Jedan prljavi jastuk s natpisom 'Suvenir iz Honolulua1' jedan ružičasti dječji pokrivač; jedan par hlača kaki boje; jedna aluminijska tava za pečenje palačinki.« Druge svaštarije ubrajale su bilježnicu koja je odebljala od fotografija izrezanih iz časopisa za fizički odgoj (mukotrpna razmatranja o tehnici dizanja teškoatletičara), u kutiji za cipele bila je zbirka lijekova: vodice i prašci protiv ispucalih usana, a uz to zaprepašćujuća količina aspirina — najmanje tuce kutija, od kojih su neke bile prazne. »Sranje« primijetila je gazdarica. »Sve samo smeće.« Doista, sve je to bilo bezvrijedno čak i detektivu koji je gladan za raznim dokazima ili indicijama. Nyeu je bilo drago što je to vidio; svaka stvar — lijekovi za oboljele desni i usne, zamašćen jastuk iz Honolulua — jasnije mu je govorila o vlasniku i njegovu usamljenom i bijednom životu. Pripremajući sutradan u Renou svoje službene bilješke, Nj* je napisao: »U 9 sati ujutro agent koji potpisuje ovaj izvjesi) razgovarao je s g. Billom Driscollom, glavnim kriminalistički111 istražiteljem šerifova ureda, okrug Washoe, Reno, Nevad3' Nakon što je upoznat s okolnostima ovog slučaja, g. Drisco" su uručene fotografije, otisci prstiju i nalozi za hapšen) Hickocka i Smitha. Gonjenje je uvedeno u fasciklima c individua, a isto tako određeno je traganje za automobil0 U 10 sati i 30 minuta izvjestitelj je razgovarao s narednik0 Abeom Feroahom iz Detektivskog odjela Policijske upraV

oU> Nevada. Narednik Feroah i potpisnik ovog izvještaja raživali su policijsku arhivu. U popisniku kriminalaca nema 'S' Smith°va ni Hickockova imena. Pregledom dokumenata u " I gaonicama nismo došli ni do kakvih informacija o nestalom dioaparatu. I u te dokumente uloženo je stalno upozorenje j se pazi na mogućnost da taj radioaparat bude založen u nenou. Detektivi koji su radili na obrađivanju zalagaoničkih dokumenata predali su fotografije Smitha i Hickocka svim zalagaonicama u gradu, a osim toga su svaku zalagaonicu pregledali tragajući za radioprijemnikom. U zalagaonicama je Smith identificiran kao njima poznat klijent, ali nisu mogli pružiti nikakve druge podatke.« »Bože! Pa ovo je visoko naređenje«, prozborio je poštanski službenik odgovarajući na Nyeov zahtjev da mu opiše starog Smitha. »Taj prijan kao da je izašao iz knjige. Naziva se Usamljenim Vukom. Znatan dio njegove pošte tako je i adresiran — Usamljeni Vuk. Ne prima mnogo pisama, ali prima hrpe kataloga i raznih reklama. Bili biste iznenađeni koliko ljudi naručuje te stvari. Mora biti da to čine zato da dobiju bilo kakvu poštu. Koliko je star? Rekao bih da ima šezdeset. Oblači se u stilu vesterna—kaubojske čizme i golema šeširčina na glavi. Rekao mi je da se nekada bavio rodeom. Prilično često smo i dugo razgovarali. Posljednjih nekoliko godina on ovamo dolazi gotovo svakog dana. Ponekad bi nestajao, pa ga nije bilo mjesec-dva. Uvijek bi objašnjavao da je r °vao po raznim terenima. Prošlog kolovoza ovdje na prozoru Pojavio se neki mladić. Rekao je da traži svog oca, Texa Johna Sttiitha, te me zapitao je li meni poznato njegovo boravište. | % baš izgledao sličan svom ocu; Vuk ima tanke usne i irskog ) e iz gleda, a taj je momak izgledao gotovo kao čisti Indijanac *Cr na kosa kao krema za cipele, a takve je imao i oči. Ali ^radan se opet pojavio Vuk, koji je to potvrdio; rekao mi je mu je sin upravo izašao iz vojske, te da namjeravaju krenuti fijasku. On je stari gost Aljaske. Mislim da je jednom tamo ^a° hotel ili neku vrst lovačke kuće. Dodao je da vjeruje da ga

:J

li

neću vidjeti otprilike dvije godine. Jok, od tada gH#iže nisam vidio, ni njega ni njegova sina.« '#'

Johnsonova obitelj spadala je u novopridošlice njihova susjedstva u San Franciscu. To je predio u kojemu stanuju ljudi boljeg imovnog stanja, a nalazi se visoko na brežuljcima sjeverno od grada obuhvaćenih novim građevinskim kompleksom. Osamnaestog prosinca 1959. poslije podne njihova mlada gospoda Johnson očekivala je goste: tri žene iz susjedstva pozvane su na kavu i kolače, a nije isključena ni partija karata. Domaćica je bila napeta, jer joj je to bilo prvi put da dočekuje goste u svom novom domu. Dok je pozorno osluškivala neće li se javiti zvonce s ulaznih vrata, brižljivo bi poravnavala laneni stolnjak ili bi namještala božične dekoracije. Njena je kuća, poput drugih kuća te kose ulice na brežuljku, bila tipična prigradska rančerska kuća, veoma ugodna i po tome poznata. Gospoda Johnson je uživala u njoj. Voljela je zidove obložene pločama sekvoje, sagove od zida do zida, jedan dio prozora od šarena stakla, pogled koji je vidjela kroz prednje prozore — brdašca, dolinu, nebo i ocean. Ponosila se i malim vrtom iza kuće. Njen muž, koji je po profesiji bio agent osiguravajućeg društva, a po urođenoj strasti drvodjelja, oko kuće je postavio bijelo ogradno kolje, u vrtu je postavio kućicu za obiteljskog psa, a za djecu je uredio i ogradio prostor s pijeskom za igranje i ljuljačke. Dok je gospoda bila u kući, ostalih četvoro — pas, ava dječačića i djevojčica —igrali su se van zahvaljujući blagoj temperaturi. Ona je bila uvjerena da će oni sa zadovoljstvom pr0' vesti vrijeme u vrtu sve dok gosti ne odu. Kad se oglasilo zvon* i ona požurila prema vratima, imala je na sebi haljinu za koju f smatrala da joj najbolje pristaje, žutu pletenu haljinu koja joj) čvrsto pristajala uz tijelo i isticala njen indijanski ten boje b' jedog čaja kao i crnoću njene uzdignute kose. Otvorila je vra spremna da dočeka tri susjede; umjesto njih našla selice01

.. s dvojicom stranaca koji su u znak pozdrava prstima dotakli šešire i otvorili legitimacije s policijskim značkama. »Gospoda Johnson?« zapita jedan od njih. »Moje je ime Nye. Ovo je insnektor Guthrie. Mi radimo za policiju u San Franciscu, ali smo upravo primili jedan upit iz Kansasa koji se tiče vašeg brata perryja Edwarda Smitha. Kako se čini, on se nije prijavio službi za uvjetno otpuštene, pa nas zanima biste li nam vi mogli nešto kajati o mjestu njegova sadašnjeg boravišta. Gospodu Johnson nije porazila ni iznenadila okolnost da se policija opet zanima za poslove njena brata. Međutim, nju je zgrozila pomisao na to kako će joj doći gosti i vidjeti kako je ispituju detektivi. Odgovorila je: »Ne. Ništa. Perrvja nisam vidjela već četiri godine.« »Radi se o ozbiljnoj stvari, gospodo Johnson«, nastavio je Nye. »Htjeli bismo s vama o tome razgovarati.« Predala se, pozvala ih da udu i ponudila ih kavom, koja je bila prihvaćena, a zatim je kazala: »Perrvja nisam vidjela četiri godine. Niti sam išta o njemu čula otkad je uvjetno otpušten. Prošlog ljeta kad je pušten iz zatvora posjetio je mog oca u Renou. Otac me pismom obavijestio da se vraća u Aljasku, te da snjim kreće i Perry. Drugo sam pismo dobila... mislim u rujnu, a tata je bio jako ljut. On i Perry su se posvađali i krenuli svaki svojim putem prije nego su stigli do granice. Perry se vratio, a ot ac je sam nastavio put u Aljasku. « »I od tada vam se nije javljao.« »Nije.« »U tom slučaju moguće je da mu se vaš brat nedavno Priključio. Recimo u toku prošlog mjeseca.« »Ne znam. A nije me ni briga.« »Ne slažete se?« »S Perrvjem? Da. Ja ga se bojim.« "Ali dok se nalazio u Lansingu često ste mu pisali. Barem 901 tako kažu vlasti iz Kansasa«, primijetio je Nye. Njegov e ga Guthrie kao da je bio zadovoljan svojom ul, sporednom '°gom.

202 203

i

»Htjela sam mu pomoći. Mislila sam da ću ga iH osloboditi nekih njegovih ideja. Sada sam bolje upućena. Perrvništa ne znače prava drugih ljudi. Prema nikome ne iskazu' poštovanje.« »Nešto o prijateljima. Je li vam poznato išta o nekome s ki^ se on družio?« «Joe James«, odgovorila je, objasnivši da je James mladi indijanski drvosječa i ribar koji živi u šumi nedaleko od Bellinghama, država Washington. Ne, ona ga nije osobno upoznala, ali su joj pričali da su on i njegova obitelj veoma dobrostivi ljudi koji su se ranije vrlo ljubazno ponašali prema Perrvju. Jedina osoba iz društva Perrvjevih prijatelja koju je ona ikada susrela pojavila se u lipnju 1955. na vratima Johnsonove kuće. Donijela je sa sobom Perrvjevo pismo u kojem ju je on predstavio kao svoju ženu. »Pisao je da je zapao u teškoće i zamolio me ne bih li ja mogla povesti brigu o njegovoj ženi dok je on ne pozove. Djevojka je izgledala kao da ima dvadesetak godina. Međutim, ustanovilo se da ima samo četrnaest. I dakako da nije bila ničija žena. Ali u to vrijeme još sam mogla biti prevarena. Sažalila mi se i rekla sam joj da ostane kod nas. Ostala je, ali ne za dugo. Niti tjedan dana. Ali otišla je uzevši naše putne kovčege i sve što je u njih moglo stati — najveći dio garderobe mog muža i moje, srebrninu, pa čak i kuhinjski sat.« ■tii,t «Gdje ste živjeli kad se to dogodilo?« s-fe* »U Denveru.« »Jeste li ikada živjeli u Fort Scottu, u Kansasu?« us »Nikada. Nikad nisam bila u Kansasu.« »Imate li sestru koja živi u Fort Scottu?« »Moja je sestra mrtva. To je moja jedina sestra.« Nye se nasmiješio, a zatim je dodao: »Vama je jasno, gosp0 Johnson, da mi radimo pretpostavljajući da će vaš brat s val" uspostaviti neki kontakt. Da će vam pisati ili vam se javitida će vas posj etiti.« .. . »Nadam se da neće. Zapravo on i ne zna da smo prorni)e 204

A esu. On misli da sam ja još u Denveru. Molim vas da mu ne tažete moju adresu ako ga nađete, jer ga se bojim.« »Kada tako govorite, smatrate li da bi vas on mogao na neki ačin povrijediti, ili vam nanijeti zlo? Fizičko zlo?« Razmišljala je i na kraju kazala da jednostavno ne zna što da odgovori. »Ali ja ga se bojim. Uvijek sam ga se bojala. On ie kadar praviti se da je simpatična osoba dobra srca. Ljubazan. Tako je sklon plaču. Ponekad ga i muzika ponese, a kad je bio dječak, znao bi zaplakati jer je zalaz sunca bio tako divan. Ili mjesečina. Oh, on je kadar da vas prevari. Navede vas da vam ga je tako žao.« Oglasilo se zvonce. Nevoljkost gospode Johnson da odgovori na zvono otkrilo je njenu dilemu, pa je Nye zgrabio svoj smeđi šešir. (U svom izvještaju on je o njoj napisao: »Za sve vrijeme razgovora ona je zadržala mir i ponašala se doista sjajno. Osoba izvanredna karaktera.«) »Žao nam je što smo vas smetali, gospodo Johnson. Ali ako nešto čujete o Perrvju smatramo da ćete biti razumni i obavijestiti nas. Tražite inspektora Guthrieja.« Nakon odlaska detektiva smirenost koja je tako impresionirala Nyea jednostavno se srušila; obiteljsko očajanje bijaše jace. Borila se protiv njega, sav teret očaja grčevito je svladavala sve do odlaska gostiju, sve dok nije nahranila djecu, okupala & i saslušala njihove molitve. A tada ju je zaokupio očaj poput večernje magle s oceana koja je okružila ulična svjetla. Kazala je to se boji Perryja, što je doista bila istina. Ali da li se ona bojala "® samog Perryja ili okolnosti koje je on izazivao, a koje su *°gle završiti groznom sudbinom za četvoro djece Florence Uc kshin i Texa Johna Smitha? Najstariji brat, onaj kojega je ol jela, sam se ustrijelio; Fern je pao kroz prozor, ili je skočio; . er ry se odao nasilju, kriminalac. Na neki način ona je bila ^ n a preživjela osoba. Nju je mučila pomisao da bi vrijeme °gio žeti nove žrtve, da bi i nju moglo nešto zadesiti: da poludi, . ^dobije neizlječivu bolest, ili da u požaru izgubi sve što joj je uiavrijednost — kuću, muža, djecu. l( ,v .tj fc„,. i

205

, ir.

Muž joj je bio na službenu putu. Kad bi bila sama u ku" nikad joj ne bi padala na pamet želja da nešto sama pOpj;' Ali večeras je smiješala oštro piće, a zatim sjela na kauč dnevnoj sobi, dok joj je album s fotografijama bio naslonje na koljena. Fotografija njena oca dominirala je prvom stranom —- bj0 je to portret snimljen u studiju 1922. godine, kad se oženio mladom indijanskom jahačicom rodea gospođicom Florence Buckskinovom. Bila je to fotografija koja je uvijek djelovala na gospodu Johnson. Ta joj je fotografija omogućavala da shvati pravi razlog zbog kojeg se njena majka udala za njena oca, premda je to bio tako čudan par. Mladić sa slike prštao je muškom privlačnošću. Obijesna valovitost njegove svijetle kose, neznatan mrštaj njegova lijevog oka (kao daje uočio cilj), mali kaubojski šal s čvorom ispod vrata, sve je to bilo veoma privlačno. Sve u svemu, gospoda Johnson je imala dvostruk stav o svom ocu, ali uvijek je poštovala jedan aspekt njegove ličnosti — njegovu čvrstoću. Dobro je znala kako on drugima izgleda ekscentričan; što se toga tiče, ni ona nije bila lišena tog osjećaja. Pa ipak, on bijaše »pravi muškarac«. Radio je razne stvari i radio ih je lako. Stablo bi obarao tako da bi palo točno onako kako je on zamislio. Znao je oderati medvjeda, popraviti sat, izgraditi kuću, ispeći kolač, zakrpati čarapu i uloviti pastrvu služeći se savijenom pribadačom i komadom obične špage. Jednom je sam samcat preživio zimu u divljini Aljaske. Sam samcat: prema mišljenju gospode Johnson to je način kako treba da žive ljudi te vrste. Bračne družice, djeca, mi«11 život, ne, to nije za njih. Okrenula je nekoliko stranica s fotografijama iz djetinjstva> koje su bile snimljene u Utahu, Nevadi, Idahou i Oregonu' Rodeo karijera »Tex & Flo« bila je završena, a obitelj koja )e živjela u starom kamionu lutala je zemljom u lovu na posa°> što nije bilo ni najmanje lagano te 1933. godine. »Tex J°" Smith i obitelj beru jagode u Oregonu 1933.«, glasio je potPlS ispod fotografije koja je pokazivala četvoro bosonoge dj 206

radnim odijelcima, ali jednako mušičava i umorna izraza, d ili ustajali kruh umočen u slatko kondenzirano mlijeko Lsto su bili jedina hrana koju su imali na raspolaganju. Barbara lohnson se sjeća kako se jednom prilikom cijela obitelj danima hranila trulim bananama, pa je to kod Perrvja izazvalo koliku; vrištao je cijele noći, dok je Bobo, kako su u obitelji nazivali Barbaru, gorko plakala bojeći se da brat umire. Bobo je bila tri godine starija od Perrvja i naprosto ga je obožavala; bio joj je jedina igračka, lutka koju je ona održavala čistom, češljala je, obasipala poljupcima a kadšto i izudarala. Evo fotografije koja ih prikazuje oboje kako se nagi kupaju u potoku Colorada koji je tekao čist poput dijamanta: brat, anđelčić ispupčena trbuščića i divno crn od sunca, držao je sestru za ruku i sretno se cerekao kao da se u brzom potoku nalaze neki avetinjski prsti koji ga golicaju. Na drugoj fotografiji (gospoda Johnson nije to sigurno znala, ali vjerovala je daje bila snimljena na nekom udaljenom rancu Nevade na kome je obitelj boravila i na kome je došlo do posljednje bitke između roditelja, tj. do jezivog takmičenja u snazi i vještini, za kojeg su kao oružje bili upotrijebljeni bičevi za konje, vrela voda i petrolejska svjetiljka, i što je napokon i raskinulo brak), ona i Perry nalaze se pored ponija, glavu uz glavu tako da im se ljube obrazi; a iza njih sunčanom vatrom gore planine. Kasnije, kad su djeca s majkom otišla da žive u San Franciscu, Bobo je mijenjala svoj stav prema dječačiću, sve dok 'jubav nije sasvim iščezla. On više nije bio njihova beba, već divljak, lopov, pljačkaš. Njegovo prvo hapšenje koje je uvedeno u knjige bilo je 27. listopada 1936, kad mu je bilo svega Os am godina. Najzad, nakon nekoliko boravaka u odgojnim Institucijama i ustanovama za čuvanje posrnule djece, vraćen 'e paski svog oca. Prošlo je mnogo godina prije no što ga je B °bo opet vidjela, osim na fotografijama koje je Tex John f°nekad slao svojoj drugoj djeci. Te fotografije nalijepljene ž d potpisa i tumačenja ispisanih bijelom tintom bile su dio aja albuma. Bile su tu npr. fotografije s potpisima »Perry, 207

>'•

tata i njihov eskimski pas«, »Perry i tata ispiru zlato«, »Perrv u lovu na medvjede u Aljaski«. Na posljednjoj fotografiji o je bio petnaestogodišnji dječak snimljen u cipelama za snije okružen drvećem otežalim od snijega; puška mu se nalazi) tipično naslonjena vrhom na pazuh; lice mu je bilo izmučeno a oči vrlo tužne i umorne. Gledajući tu fotografiju, gospoda Johnson se sjetila «scene« koju je izazvao Perrv posjetivši je jednom u Denveru. U stvari, to je bilo u proljeće 1955, kad ga je posljednji put vidjela. Razgovarali su o njegovoj mladosti, s Texom Johnom, kad je odjednom Perrv, koji je već bazdio po alkoholu, naglo ustao i pritisnuo je na zid držeći je tako. »Ja sam bio njegov niger«, kazao je Perrv. »To je sve. Bio sam netko tko je morao ispustiti dušu radeći za nj, a da mu on nikad nije isplatio ni marjaša. Ne, Bobo, ja govorim. Šuti ili ću te baciti u rijeku. Kao jednom kada sam u Japanu prelazio preko mosta i nekog tipa koji je tamo stajao a koga nisam vidio ni jednom u životu — jednostavno podigao i bacio u rijeku. »Molim te, Bobo. Molim te slušaj me. Zar ti misliš da ja sebe volim? Oh, kakav sam ja čovjek mogao postati! Ali mi to kopile nije nikad za to pružilo prilike. Nije me htio pustiti u školu. O. K. O. K. Bio sam zločesto dijete, ali bilo je došlo vrijeme kad sam molio da idem u školu. Posrećilo mi se da imam sjajan mozak. Ako ti to nije bilo poznato. Sjajan mozak, a uz to i talent. Ali nikakva školskog odgoja, jer on nije htio da ja nešto naučim, već samo da vučem i crnčim za nj. Glupan. NeznalicaTakvog me on htio. Tako da me uvijek zadrži uza se. Ali ti, Bobo, ti si pohađala školu. Ti i Jimmy i Fern. Svi vi prokletnia pohađali ste školu. Svi osim mene. I ja te mrzim, sve vas —- t atu i sve ostale.« Kao da je za njegova brata i sestre život bio med i mlijek0' Možda je to bilo tako, ali jedino ako to znači čišćenje stana od povraćanja pijane majke, ako to znači nemati ništa pošten" obući i jesti. Pa ipak, istina je, sve troje završili su sredn)u školu. Jimmy je čak završio kao najbolji u razredu, što je u cijelosti mogao zahvaliti svojoj snažnoj volji. Barbara Johns°

■ smatrala da baš ta činjenica čini njegovo samoubojstvo tako

evjerojatnim i čudnim. Čvrst karakter, natprosječna hrabrost, ooran rad — čini se da nijedna od tih osobina nije bila dlučujući čimbenik u sudbinama djece Texa Johna. Dijelili opaku sudbinu protiv koje vrlina nije bila nikakva obrana. Me riječ o tome da je Perrv bio pun vrlina, ili Fern. Kad je Fern navršila četrnaest godina, promijenila je ime i do kraja svog (cratkog života nastojala je opravdati zamjenu: Joy. Joy, dakle __veselje. Bila je to djevojka lakih manira, »svačija dragana«, zapravo suviše svačija, koja nije mnogo tražila od muškaraca, ali nekako nije s njima imala sreće. Tko zna zašto, ali muškarac kojeg bi ona voljela uvijek bi je ostavljao na cjedilu. Majka joj je umrla u alkoholičarskoj komi, pase ona bojala pića, a ipak je pila. Prije nego je dosegla dvadesetu godinu Fern-Joy je dan započinjala s bocom piva. A onda, jedne ljetne noći, pala je s prozora hotelske sobe. U padu je udarila o kazališni šator, odskočila i otkotrljala se pod kotače taksija. Gore u praznoj sobi policija je pronašla njene cipele, novčanik bez novca i praznu bocu whiskyja. Čovjek je mogao razumjeti Fern i oprostiti joj, ali Jimmy je bio drugačiji. Gospoda Johnson je gledala njegovu fotografiju na kojoj je bio obučen u mornarsku uniformu; za vrijeme rata služio je u Mornarici. Vitak, bljedolik i mlad morski putnik s izduženim licem malčice pretvrdog svetačkog izražaja stajao )e s rukom oko vrata djevojke kojom se oženio, a što prema mišljenju gospode Johnson nije smio učiniti. Naime, kaže, njih dvoje nisu imali ništa zajedničko — ozbiljni Jimmy i njegova tinejdžerica iz San Diega koja je bila zaljubljena u mornaricu, ac ije su staklene perle odražavale odavno izblijedjelo sunce. Pa 'Pak Jimmy je osjećao za nju više od uobičajene ljubavi; bila je to strast — strast koja je djelomično bila patološka. Što se tiče j^ojke, ona ga je morala voljeti i voljela ga je u potpunosti, jer suprotnom slučaju ne bi učinila ono što je učinila. Da je barem J1I Hrny u to vjerovao! Ili da je bio kadar to razumjeti i vjerovati. 1 bijaše zarobljenikom ljubomore. On se užasavao od same

*"V/

£

208

209

pomisli na muškarce s kojima je ona spavala prije njihova brak da bi stvari bile gore, on je bio uvjeren da je ona ostala podatliiv i poslije braka. Vjerovao je da svaki put kad se on otisne na mn ili je čak ostavi na jedan jedini dan ona nastavlja da ga vara brojnim ljubavnicima, stalno je prisiljavajući da prizna njihovo postojanje. I tako je ona jednog dana uperila pušku usmjerivši cijev medu svoje oči i pritisnula obarač nožnim prstom. Kad ju j e Jimmy ugledao, nije zvao policiju. Uzeo ju je u naručje i položio na krevet, a zatim je legao pored nje. Otprilike oko zore idućeg dana on je napunio pušku i ubio se. Nasuprot fotografije Jimmvja i njegove žene bila je fotografija Perrvja u uniformi. Bila je izrezana iz novina, a pratio ju je ovaj tekst: Štab, Armija Sjedinjenih Država, Aljaska. Vojnik Perry E. Smith, 23 godine, prvi armijski veteran korejskog rata koji se vratio u Anchorage, Aljaska pozdravlja se s kapetanom Masonom, oficirom za vezu s javnošću, prilikom dolaska na vojni aerodrom Elmendorf. Smith je služio 15 mjeseci kao aktivni inženjerac 24. divizije. Pacific Northern Airlines poklonile su mu kartu za relaciju od Seattlea do Anchoragea. Gospođica Lynn Marquis, domaćica aviona, svojim se osmijehom pridružila ceremoniji dočeka. (Službeni snimak Armije Sjedinjenih Država).« Kapetan Mason ispruženbe ruke gleda u vojnika Smitha, ali vojnik Smith gleda u fotoaparat. Gospoda Johnson u izražaju njegova lica nije vidjela, ili joj se bar činilo da ne zamjećuje ni trunke zahvalnosti, već uočljivu aroganciju, a umjesto ponosa krajnju uobraženost. Uopće nije nevjerojatno da je s mosta bacio čovjeka koji je na njemu stajao. Naravno da je on to učinio- u to ona nije ni jednom posumnjala. Zatvorila je album i uključila televizor, ali to je nije utjesi'0] Pretpostavimo da on dođe? Detektivi su je pronašli, a zašto ne ■" -i Perry? Ne bi trebalo da očekuje ikakvu njenu pomoć; ona ^ čak ne bi dopustila da ude. Prednja su vrata bila zaključana, &■ nisu ona što vode u vrt. Vrt je bio bijel od morske magle. M2"

210

■

t0

sastanak ili okupljalište prikaza: mama i Jimmy i Fern.

Takračunavajući vrata, gospoda Johnson je jednako mislila na ^rtvekaoinažive. Provala oblaka. Kiša. Padala je kao iz kabla. Dick je trčao. I Perry je trčao, ali nije mogao tako brzo; noge su mu bile kraće, a vukao je i putni kovčeg. Znatno prije njega Dick je stigao pod zaklon, u hambar nedaleko od autoputa. Kad su odlazili iz Omahe poslije noći provedene u spavaonici Vojske spasa, jedan vozač kamiona ih je prihvatio i odvezao preko granice Nebraske u Iowu. Prošlih nekoliko sati, međutim, išli su pješice. Kiša ih je uhvatila kad su se nalazili šesnaest milja sjeverno od jednog naselja u državi Iowa. Naselje se zvalo Tenville Junction. U ambaru je bilo mračno. »Dick?« zapita Perry. »Evo me ovdje«, odgovori Dick. Ispružio se na hrpi slame. Sav mokar i tresući se, Perry se sruši pored njega. »Tako mi je hladno«, rekao je uvlačeći se u slamu. »Tako mi je hladno da mi uopće ne bi stalo da ovo uhvati vatra i da živ izgorim.« Bio je i gladan. Pregladnio. Sinoć su se hranili juhom iz lonaca Vojske spasa, a sve jelo koje su danas imali na raspolaganju sastojalo se °d nekoliko ploškica čokolade i gume za žvakanje koje je Perry ukrao s tezge sa slatkišima u trgovini mješovite robe. »Ima li još Hershevja?« zapita Perry. Više nije bilo, ali im je još preostao omot guma za žvakanje. Podijelili su ih, a zatim stali žvakati. Svaki je muljao dva i po sta pića Doubleminta, čiji je okus Dicku najviše odgovarao (Perry je najviše volio okus Juicy Fruit). Novac je bio problem. ^edostatak ikakvih sredstava naveo je Dicka da se odluči za luđačku ideju«, kako je to okrstio Perry, dakle na povratak u ^sas City. Kad ga je Dick prvi put stao nagovarati da se vrate, err y mu je odgovorio: »Bilo bi dobro da posjetiš liječnika.« Opijeni jedan uz drugoga u hladnom mraku i slušajući 211

■"A

.**

padanje mračne, hladne kiše, sada su se opet dotakli te teme Perry je opet navodio opasnosti takvog koraka, jer nema nikakve sumnje da sada već Dicka traže zbog nepoštivanja otpusta — »ako ne i zbog još nečega«. Ali Dicka je bilo nemoguć razuvjeriti. On je opet tvrdoglavo tvrdio kako je Kansas Citv mjesto u kojemu će on sasvim sigurno »podijeliti lijepi broj vrućih papira«, odnosno lažnih čekova. »K vragu«, nastavio je »ja znam da moram biti oprezan. Ja znam da su izdali nalog za hapšenje. Zbog čekova koje smo ranije iskorištavali. Ali mi ćemo žurno raditi. Dovoljan nam je jedan dan. Ako dovoljno ugrabimo, možda bismo mogli pokušati na Floridi. Provesti Božić u Miamiju i provesti zimu, ako budu dobri izgledi.« Ali Perry je žvakao svoju gumu, a uz drhtavicu držala ga je i zlovolja. Dick ga zapita: »O čemu se radi, dragi? Druga naša kombinacija? Zašto na to, do vraga, ne zaboraviš? Oni nas s tim neće nikad povezati. Nikad.« Perry je prozborio: »Možda se i varaš. A ako se varaš, to onda znači Kutak.« Ni jedan od njih nije prije nikada spomenuo kapitalnu kaznu u državi Kansas — vješala, odnosno smrt u Kutku, kako su zatvorenici Državne kaznionice Kansas nazvali prostoriju u kojoj se nalazi oprema potrebna za vješanje ljudi. Dick je odgovorio: »Komedijaš. Ti me nasmijavaš.« Zapalio je šibicu u namjeri da popuši cigaretu, ali nešto što je ugledao zahvaljujući svjetlosti zapaljene šibice djelovalo je na nj da hitro ustane i prođe kroz hambar do štale za krave. U štali je bio parkiran crno-bijeli »chevrolet« s dvoja vrata, tip 1956. Ključ je bio spreman za paljenje. ' ■■ .si -. n •■

Dewey je čvrsto odlučio da od »civilnog stanovništva« sakrije bilo kakvu činjenicu o znatnijem napretku u rasvjetljavan)11 slučaja Clutter. U tome je bio tako odlučan da je odlučio & povjerljivo porazgovara s dvojicom profesionalnih buka^ Garden Citvja: Billom Brownom, urednikom »Telegrama«' 212

Robertom Wellsom, direktorom lokalne radiostanice KIUL. Iznoseći situaciju, Dewey je naglašavao svoje razloge zbog kojih ■e prvenstveno valjalo poštovati tajnost: »Zapamtite da postoji niogućnost da su ti ljudi nevini.« Xa je mogućnost bila tako realna da je nije trebalo odbaciti. Informator, Floyd Wells, sasvim je lako mogao izmisliti cijelu priču. Nije rijetko da pojedini zatvorenici pribjegavaju takvom pričanju priča u nadi da će osigurati nekakvu naklonost ili da će izazvati službenu pažnju za ono što govore. Ali ako je svaka riječ tog čovjeka čista kao da je Biblija, Dewey i njegovi ljudi još nisu iskopali ni jedan djelić dokaza koji bi podupirao te riječi, nisu otkrili ništa što bi vrijedilo kao »sudski dokaz«, ništa što ne bi moglo biti interpretirano kao moguća, čak izvanredna, ali ipak samo slučajna podudarnost. Činjenica što je Smith otputovao u Kansas da obiđe svog prijatelja Hickocka, ili činjenica da Hickock posjeduje pušku istog kalibra kojeg je puška iz koje je izvršen zločin, ili okolnost da su osumnjičeni mogli pružiti lažan alibi u pogledu njihova boravka uvečer 14. studenoga, ne mora biti nepobitan dokaz da su oni masovne ubojice. »Ali mi smo prilično uvjereni da je ipak tako. Svi to mislimo. Da ne mislimo, ne bismo podigli uzbunu u sedamnaest država, od Arkansasa do Oregona. Ali zapamtite da bi mogle proći godine prije n ego ih ulovimo. Možda svaki krene svojim putem. Ili su otišli iz zemlje. Postoji mogućnost da su otišli na Aljasku, a tamo se nije teško izgubiti. Što su duže na slobodi, to će naša ^gumentacija biti slabija. Istini za volju, mi još i nemamo nekakvu argumentaciju. Mogli bismo i sutra prikliještiti te Kuj ine sinove, a da ne budemo u mogućnosti dokazati išta što bl ih teretilo, ni koliko da pljuneš.« Dewey nije pretjerivao. Osim otisaka dva para cipela, Jednog s geometrijskom šarom, a drugog sa šarom u obliku ^čjih šapa, ubojice nisu ostavile nikakva traga. Budući da su P°kazali takav oprez, nema sumnje da su se odavno oslobodili SVt >jiK cipela. A isto tako i radioprijemnika, pretpostavljajući 213

da su ga oni ukrali, s čime se Dewey teška srca slagao i mu se to činilo »smiješno i u neskladu« s težinom zločin i dokazanom prepredenošću kriminalaca. Isto je tak »nezamislivo« da bi ti ljudi ušli u kuću očekujući da će nar1 kasu punu novca, pa su ne našavši ga poubijali cijelu obitel' zbog možda nekoliko dolara i malog ručnog radioaparata »Bez priznanja nećemo nikad uspjeti da budu proglašeni krivima«, rekao je. »To je moje mišljenje. A to je i razlog zbog kojeg treba da budemo maksimalno oprezni. Oni smatraju da su se izvukli. Dakle, naš je cilj da ne saznaju nešto što bi ih natjeralo na drugačiji zaključak. Što se sigurnije osjećaju to ćemo ih lakše dograbiti. Ali tajne su neobična roba u gradiću poput Garden Citvja. Tko je god posjetio šerifov ured, tj. tri nedovoljno namještene sobe prepune ljudi na trećem katu zgrade okružnog suda, mogao je naslutiti neku nepoznatu, gotovo čudnovatu atmosferu. Iščezli su idi-dodi i bijesno mrmljanje prethodnih tjedana. Sada je prostorije prožimao ustreptali mir. Gospoda Richardson, tajnica šerifova ureda i vrlo jednostavna osoba isto takvog ponašanja, preko noći je stekla nove manire hodanja na prstima i šaputava govora, a ljudi za koje je radila, šerif i njegovi ljudi, Dewey i dovedeni tim agenata KBI-a, šuljali su se po prostorijama govoreći najtišim glasom. Sve je to podsjećalo na lovce u šumi koji paze da nikakav nagli zvuk ili pokret ne upozori na njihovu nazočnost divljač koja se približuje. Građani su preklapali. Dnevni salon hotela Warren, kavana koju su poslovni ljudi Garden Citvja smatrali svojim privatnim klubom, pretvorio se u ekskluzivnu preklapaonicu nagađanja i rekla-kazala. Netko je čuo da se svaki čas spre^ hapšenje jednog uglednog građanina. Ili je najzad izbilo da f zločin nedjelo ubojica koje su unajmili neprijatelji Kansaškog udruženja proizvođača žita, naprednog tijela u kojemu je $' Clutter igrao značajnu ulogu. Medu mnogim pričama k°J su kružile, jedna od najtočnijih bila je ona čiji je autor b»°

214

■ taknuti trgovac automobilima (koji je odbio priopćiti

ijvor informacija): »Čini se da je u pitanju čovjek koji je radio Herba prilično davno, oko 1947. ili 1948. Običan radnik ranču. Čini se da je on dospio u zatvor, državnu kaznionicu u kojoj je stao misliti kako je Herb bogat čovjek. I tako prije mjesec dana kada su ga otpustili, prva stvar koju je učinio bila je da dođe, orobi i pobije te ljude.« Ali sedam milja zapadnije, u selu Holcombu, nitko nije čuo ni jednu od senzacija koje su kolale po Garden Citvju. jedan od razloga bio je u tome što je Clutterova tragedija postala zabranjena tema u oba mjesna razašiljača svih mogućih pričica i neprovjerenih brljotina. To su poštanski ured i Hartmanova kafeterija. »Što se mene tiče, ja više ne želim čuti ni riječi o tome«, objasnila je gospoda Hartman. »Kazala sam im da više ne možemo tako nastaviti s nevjericom svakoga prema svakome i smrtno preplašeni jedan od drugoga. Tko želi o tome govoriti neka se goni iz mog lokala.« I stajalište Myrte Clare odlikovalo se istom čvrstinom. »Ljudi dolaze ovamo da za novčić kupe poštansku marku, a onda drže da mogu provesti tri sata i trideset tri minute okrećući i prevrćući Clutterove. Kljucaju po drugim ljudima. Nisu ništa drugo već čegrtuše. Ja nemam vremena slušati. Ja sam zaposlena — ja sam predstavnik vlade Sjedinjenih Država. Pa ipak, to je doista Morbidno. Al Dewey i sve te policijske glavonje iz Topeke i Kansas Citvja, za koje se kaže da su oštri kao terpentin. Ja ipak ne znam ni jednu osobu koja bi još vjerovala da oni imaju ikakvih izgleda da toga ulove. Zato ja kažem da je najzdravija stv ar koju valja učiniti začepiti gubicu. Živiš dok ne umreš i sasvim je svejedno kako odlaziš; kad si mrtav tada si mrtav. ' Prema tome, zašto da se ljudi vuku kao bolesne mačke samo zato što je prerezan vrat Herba Cluttera. Pa ipak, to )e dosta grozno. Polly Stringer, ona tamo iz školske zgrade. °Uy Stringer je bila ovdje jutros. Kaže da se djeca tek sada P°slije mjesec dana ipak nekako smiruju. A to me navodi na P0rtiisao: a što će biti ako nekoga upecaju? Ako to urade, bit svoj

215

0-

će to netko koga svi poznaju. To bi dobro raspirilo vatru i OD sve zakuhalo u trenutku kad se stvar počela hladiti. Ako men pitate, uzbuđenja nam je bilo dosta.«

Bilo je rano, niti devet sati, i Perry je 'bio prva mušterija u samoposluzi za pranje rublja. Otvorio je svoj nabubretii slamnati kovčeg i izvadio hrpu gaća, čarapa i košulja (nešto njegovo, nešto Dickovo), gurnuo ih u stroj u koji je umjesto novca ubacio neku olovnu krivotvorinu — jednu od mnogih koje je nabavio u Meksiku. Perry je dobro poznavao rad takvih pogona, jer je u njima često radio. Obično se osjećao veoma zadovoljno, jer je smatrao »tako relaksirajućim« mirno sjediti i promatrati kako stroj pere. Ali danas se nije tako osjećao. Bio je suviše zabrinut. Usprkos njegovim upozorenjima Dick je izborio svoju ideju. Evo ih opet u Kansas Citvju — bez centa u džepu, besciljno se klataraju, a uz to se voze u ukradenom automobilu! Cijelu noć su jurili »chevroletom« iz Iowe kroz gustu kišu, zaustavljajući se samo dvaput, kad su bili prisiljeni da isišu benzin iz vozila parkiranih na praznim ulicama malih zaspalih gradova. (Bio je to Perrvjev posao u kojemu se smatrao »apsolutno nenadmašivim.« »Moja kreditna kartica za vožnju kroz cijelu zemlju jest samo kratka gumena cijev«.) Stigavši u Kansas City oko izlaska sunca, putnici najprije odoše na aerodrom gdje su se u muškoj toaleti oprali, obrijali i oprali zube; dva sata kasnije, nakon što su malo odspavali u halu aerodroma, vratili su se u grad. Tada je Dick ostavio svog partnera u praonici obećavši mu da će se vratio najkasnije za jedan sat. Kad je rublje bilo često i suho, Perry je sve složio u kovčegProšlo je deset sati. Dick, koji je negdje »davao papire«, veC je kasnio. Sjeo je da ga pričeka izabravši klupu na kojoj se n udaljenosti ruke nalazila ženska torba koja ga je dražila > doplazi rukom do nje i u nju. Ali u tome ga je omeo dl vlasnice, najkršnije od nekoliko žena koje su sada upotreblja

216

;eve za pranje rublja. Jednom, dok je još bio divlji i neukrotivi j čak koji je tumarao po San Franciscu, on i »Chinkovo dijete« fTbmmv Chan? Tommy Lee?) uigrali su se kao »tim za otimanje včarki«. Perrvja je razveseljavalo i podizalo mu moral kad bi sjetio nekih od niza svojih pothvata te vrste. »Kao jednom ud smo vrebali jednu staru gospodu, doista staru. Tommy je jgrabio njenu ručnu torbicu, ali ona ju je čvrsto držala, bila je pravi tigar. Što je on jače vukao na jednu stranu, ona je jače ^JJa na drugu. Tada je ugledala mene i viknula: »Pomozi mi! Pomozi mi!«, a ja sam na to odgovorio: »Do đavola, gospodo, pa ja njemu pomažem!« I dobro je maznuh tako da se složila na pločnik. Devedeset centi je bio sav ulov—toga se točno sjećam. Otišli smo u Chinkov restoran i živi se izjeli.« Stvari se nisu mnogo izmijenile. Perry je bio nešto više od dvadeset godina stariji i oko pedeset kilograma teži, ali se ipak njegova materijalna situacija nije nimalo poboljšala. I dalje je bio (a nije li nevjerojatno za osobu njegove inteligencije i sposobnosti?) jedno derište koje je ovisilo, da tako kažemo, o ukradenim novčićima. Sat na zidu stalno mu je prikivao pogled. U pola deset počeo se zabrinjavati; u jedanaest sati noge su mu drhtale od boli, što je u njegovu slučaju uvijek bio znak panike koja se približava — »mjehurići u mojoj krvi«. Pojeo je aspirin i nastojao da izbriše ili barem omete sliku nevjerojatno žive i sjajne kavalkade koja mu je prolazila sviješću. Bila je to procesija strašnih vizija: Dick u rukama zakona, vjerojatno uhapšen u trenutku ispisivanja lažnog čeka, ili je izvršio manji Prometni prekršaj (pa je tom prilikom ustanovljeno da vozi v mć' auto). Veoma je vjerojatno da Dick sada sjedi u mišolovci °kružen detektivima koji su crveni od bijesa i prijetnji. A oni Qe opravljaju o sitnicama — lažnim čekovima ili ukradenim lu tornobilima. Tema je bila umorstvo, jer je ipak utvrđena n e ] gova veza s tim bez obzira što je Dick bio tako siguran da Se ^ neće dogoditi. I ovog trenutka automobil nabijen poli^M uputio se prema praonici. 217

', " ? « . ' • ■ '- <

Ali, ne, suviše se odao zaplašenom maštanju. Dick to ni ne bi učinio — »ne bi istresao ono što zna«. Kad se samo sjeti koliko ga je puta čuo da kaže: »Mogu ubiti boga u meni, ali i im nikad ne bih ništa odao.« Naravno da je Dick bio »tvrdokožac«; njegova oštrina kao što je Perry imao prilike ustanoviti, ipak se očitovala u situacijama koje su mu očigledno išle na ruku. Odjednom ga ozari drugi razlog koji je u manje mračnim bojama upućivao na razloge Dickove neočekivane odsutnosti. Pa otišao je da posjeti roditelje. Bila bi to veoma opasna akcija, ali Dick je bio »odan« roditeljima, ili je barem tako izjavljivao, a prošle noći, za vrijeme dugotrajne vožnje po kiši, kazao je Perrvju: »Naravno da bih rado posjetio svoje. Oni ne bi ni zucnuli. Hoću reći da ne bi obavijestili policajca koji se bavi uvjetno otpuštenima, odnosno ne bi učinili ništa što bi nas moglo uvući u gužvu. Ali stvar je u tome što me je stid. Bojim se riječi koje bi mi sasula majka. O čekovima, pa o tome kako sam zbrisao bez riječi. Ali želio bih da ih vidim, da čujem kako su.« Međutim, to nije bilo moguće, jer Hickockovi nisu imali telefona. Da ga imaju, Perry bi jednostavno telefonirao i raspitao se je li Dick tamo. Prošlo je još nekoliko minuta i njega opet obuzme pomisao da je Dick uhapšen. Bolovi u nozi se probudiše i počeše ga bockati u cijelom tijelu. Ako tome dodamo vonj praonice rublja, zapuhe neugodnog mirisa pare — to je Perrvja prisilu0 da naglo ustane, jer je osjetio da će povratiti. Svom brzinom je projurio kroz vrata. Stao je uz rub pločnika ponašajući se kao »pijanac koji pati od suhe mučnine«. Kansas City! Zaron nije unaprijed znao da Kansas City donosi nesreću, zar m) e molio Dicka da ga se kloni? A sada, možda je baš sada Di«*11 žao što ga nije poslušao. A onda ga opet uhvati muka zbog njega samog: A što treba ja da uradim »s nekoliko centi ^ džepu i s hrpicom lažnog novca«? Kamo je on mogao krenU ' Tko bi mu pomogao? Bobo? Slabi izgledi. Ali njen m^z mu mogao pomoći. Da je Fred Johnson ostvario vlast' 218

jeju, on bi Perrvju garantirao namještenje nakon izlaska iz jvora i tako mu pomogao da se domogne uvjetnog otpusta v kaznionice. Ali Bobo to nije htjela dopustiti; objasnila je da hi takav postupak jedino doveo do neprilika, a možda bi bio i opasan. Zatim je Perrvju napisala pismo u kojem mu je cijelu stvar točno objasnila. Jednog lijepog dana on će joj uzvratiti tu ljubaznost, zabavljat će se razgovarajući s njom, najavit će što je sve kadar učiniti osobama poput nje, uglednim osobama, sigurnim i promućurnim ljudima koji su njena slika. Pobrinut će se da se dobro reklamira. Da, obavijestit će je kako on može biti opasan i netremice će je gledati u oči. Uostalom, vrijedi li to putovanja u Denver? A ipak je baš to ono što treba da učini — da otputuje u Denver i posjeti Johnsonove. Fred Johnson bi mu osigurao da ponovo započne život; to će morati učiniti ukoliko ga se želi ikada otarasiti. U tom trenutku mu se na rubu pločnika pridružio Dick. »Hej, Perry«, zapita ga. »Jesi li bolestan?« Zvuk Dickova glasa bio je poput injekcije nekog jakog narkotika, droge koja je prodirući mu kroz žile izazvala delirij suprotnih osjećaja: napetost i olakšanje, bijes i privrženost. Približavao se Dicku stisnutih pesti. »Ti kujin sine«, započe. Dick se nacerio i dodao: »Pođimo. Opet se hranimo.« Ali objašnjenja su bila očekivana kao i isprike, pa ih je Dick redao nad zdjelom riže i mesa u Buffetu Eagle, ekspresnom restoranu sa svim mogućim varijantama sjeckana mesa, u koji )e Dick najviše zalazio u Kansas Citvju. »Žao mi je, srce. Znao s am da te spopadaju muke. Pomišljao si da sam se s bikom uhvatio za rogove. Međutim, meni su se namjestile neke sre tne okolnosti, pa sam smatrao da će biti najbolje ako im ne ometam tok.« Objasnio je da je ostavivši Perrvja otišao u ^arkl Buick Companv, u firmu u kojoj je nekad radio, u nadi će iskamčiti par registarskih tablica za automobil kako bi ih i i o za opasne tablice države Iowa koje su se nalazile na om »chevroletu«. »Nitko me nije vidio ni da dolazim odlazim. Marki je svojevremeno naveliko radio poslove sa

219

Ali, ne, suviše se odao zaplašenom maštanju. Dick to niLj ne bi učinio — »ne bi istresao ono što zna«. Kad se samo sjet' koliko ga je puta čuo da kaže: »Mogu ubiti boga u meni, ali' im nikad ne bih ništa odao.« Naravno da je Dick bio »tvrdokožac«; njegova oštrina kao što je Perry imao prilike ustanoviti, ipak se očitovala u situacijama koje su mu očigledno išle na ruku. Odjednom ga ozari drugi razlog koji je u manje mračnim bojama upućivao na razloge Dickove neočekivane odsutnosti. Pa otišao je da posjeti roditelje. Bila bi to veoma opasna akcija, ali Dick je bio »odan« roditeljima, ili je barem tako izjavljivao, a prošle noći, za vrijeme dugotrajne vožnje po kiši, kazao je Perrviu: »Naravno da bih rado posjetio svoje. Oni ne bi ni zucnuli. Hoću reći da ne bi obavijestili policajca koji se bavi uvjetno otpuštenima, odnosno ne bi učinili ništa što bi nas moglo uvući u gužvu. Ali stvar je u tome što me je stid. Bojim se riječi koje bi mi sasula majka. O čekovima, pa o tome kako sam zbrisao bez riječi. Ali želio bih da ih vidim, da čujem kako su.« Međutim, to nije bilo moguće, jer Hickockovi nisu imali telefona. Da ga imaju, Perry bi jednostavno telefonirao i raspitao se je li Dick tamo. Prošlo je još nekoliko minuta i njega opet obuzme pomisao da je Dick uhapšen. Bolovi u nozi se probudiše i počeše ga bockati u cijelom tijelu. Ako tome dodamo vonj praonice rublja, zapuhe neugodnog mirisa pare — to je Perrvja prisililo da naglo ustane, jer je osjetio da će povratiti. Svom brzinom je projurio kroz vrata. Stao je uz rub pločnika ponašajući se kao »pijanac koji pati od suhe mučnine«. Kansas City! Zar on nije unaprijed znao da Kansas City donosi nesreću, zar mj e molio Dicka da ga se kloni? A sada, možda je baš sada Dick u žao što ga nije poslušao. A onda ga opet uhvati muka zbog njega samog: A što treba ja da uradim »s nekoliko centi u džepu i s hrpicom lažnog novca«? Kamo je on mogao krenu1'; Tko bi mu pomogao? Bobo? Slabi izgledi. Ali njen muZ mu mogao pomoći. Da je Fred Johnson ostvario vlast' 1

' tvora i tako mu pomogao da se domogne uvjetnog otpusta . kaznionice. Ali Bobo to nije htjela dopustiti; objasnila je da ,. t3fcay postupak jedino doveo do neprilika, a možda bi bio i pasan. Zatim je Perrvju napisala pismo u kojem mu je cijelu ^ar točno objasnila. Jednog lijepog dana on će joj uzvratiti tu ljubaznost, zabavljat će se razgovarajući s njom, najavit će što :e sve kadar učiniti osobama poput nje, uglednim osobama, sigurnim i promućurnim ljudima koji su njena slika. Pobrinut će se da se dobro reklamira. Da, obavijestit će je kako on može biti opasan i netremice će je gledati u oči. Uostalom, vrijedi li to putovanja u Denver? A ipak je baš to ono što treba da učini — da otputuje u Denver i posjeti Johnsonove. Fred Johnson bi mu osigurao da ponovo započne život; to će morati učiniti ukoliko ga se želi ikada otarasiti. U tom trenutku mu se na rubu pločnika pridružio Dick. »Hej, Perry«, zapita ga. »Jesi li bolestan?« Zvuk Dickova glasa bio je poput injekcije nekog jakog narkotika, droge koja je prodirući mu kroz žile izazvala delirij suprotnih osjećaja: napetost i olakšanje, bijes i privrženost. Približavao se Dicku stisnutih pesti. »Ti kujin sine«, započe. Dick se nacerio i dodao: »Pođimo. Opet se hranimo.« Ali objašnjenja su bila očekivana kao i isprike, pa ih je Dick redao nad zdjelom riže i mesa u Buffetu Eagle, ekspresnom restoranu sa svim mogućim varijantama sjeckana mesa, u koji Je Dick najviše zalazio u Kansas Citvju. »Žao mi je, srce. Znao sam da te spopadaju muke. Pomišljao si da sam se s bikom uhvatio za rogove. Međutim, meni su se namjestile neke Sr «ne okolnosti, pa sam smatrao da će biti najbolje ako im ne ometam tok.« Objasnio je da je ostavivši Perrvja otišao u Marki Buick Companv, u firmu u kojoj je nekad radio, u nadi *k će iskamčiti par registarskih tablica za automobil kako bi ih lijenio za opasne tablice države Iowa koje su se nalazile na Nađenom »chevroletu«. »Nitko me nije vidio ni da dolazim ni da odlazim. Marki je svojevremeno naveliko radio poslove sa ,■

on

bi Perrvju garantirao namještenje nakon izlaska iz

218 219

čak iza nadgrobnog spomenika njegova oca: »Alvin Adam Dewey, 6. rujna 1879. do 26. siječnja 1948. S upereni revolverom puzao je po svečano tihim alejama sve dok ni' začuo smijeh. Pogledavši u smjeru odakle je dolazio taj smijeh ugledao je Hickocka i Smitha koji se uopće nisu skrivali, već su stajali pored još neoznačena groba Herba i Bonnie, Nancvi Kenyona, razmaknutih nogu s rukama na bokovima, zabačene glave, i smijali se, smijali se. Dewey ispali metak... pa opet... na opet... Ni jedan od gađanih nije pao iako je svaki tri puta bio prostrijeljen kroz srce; umjesto toga oni polako počeše bivati prozirni, i malo—malo postadoše nevidljivi, nestadoše kao para, iako njihov smijeh nije slabio, već jačao, širio se sve dok mu se Dewey nije uklonio, pobjegao od njega ispunjen tako turobnim jakim očajanjem da se probudio. Kad se probudio, izgledao je kao preplašeni desetogodišnjak u bunilu; košulja mu se napila hladna znoja i sva se zgužvala. Soba — soba u šerifovu uredu u kojoj se zaključao prije nego je zaspao za stolom — bila je tamna, gotovo sasvim mračna. Čuo je kako telefon na stolu gospode Richardson zvoni u susjednoj sobi. Ali nje nije bilo da odgovori; kancelarija je bila zatvorena. Izlazeći prošao je pored telefona koji je zvonio, odlučno indiferentan, ali stade oklijevati. Možda je to Marie, koju zanima hoće li produžiti radno vrijeme ili mu može spremati večeru. ,, >. »G. A. A. Deweyja, molim. Zove Kansas City.«ti/1 ; ,' »Deweyje na telefonu.« fc■■■]*? »Hajde, Kansas City, govorite. Vaša je stranka na telefonu.« »Al? Brat Nye.« »Da, brate.« :■&.■ tihi** »Pripremi se za velike vijesti.« * < £J »Spreman sam.« ,( ; > >ii' »Naši su prijatelji ovdje. Tu, u Kansas Cityju.« >v.-i■■;'' ">' »Kako znaš?« »Pa da ti pravo kažem, oni svoju nazočnost nirnal° 222

krivaju. Hickock je ispisivao čekove s jedne do druge strane -rada. Potpisivao se svojim imenom.« »Svojim imenom. To znači da ne namjerava tamo dugo ati __ ili je prokleto jako siguran u sebe. Smith je i dalje s njim?« »I te kako zajedno. Ali voze drugi auto. To je »chevy« model 1956, dvoja vrata, crno-bijele boje.« »Kansas tablice?« »Kansas tablice. Ali slušaj, Ale — zar nismo sretni? Kupili su i televizor, razumiješ li? Hickock je trgovcu uručio ček. I upravo kad su startali, čovjek je bio toliko mudar da zapiše broj auta koji je našvrljao na pozadini čeka. Okrug Johnson, dozvola broj 16212.« »Jesi li provjerio broj?« »Pa znaš o čemu se radi.« »Ukraden auto.« »Bez sumnje. Ali tablice su zamijenili. Naši su ih prijatelji digli sa slupanog »de sotoa« iz garaže K. C.« »Znaš li kada?« »Jučer ujutro. Gazda (Logan Sanford) je izdao potjernicu naznačivši novi broj i opis auta.« »A Hickockova farma? Ako se oni još muvaju na tom području, čini mi se da će tamo doći prije ili kasnije.« »Ne brini. Mi pazimo. Ale...« »Tu sam.« »Eto, to je sve što ti želim za Božić. Ništa drugo. Da napokon ^vežemo paket. Da to sredimo i da spavamo sve do Nove S°dine. Ne bi li to bio najljepši poklon?« »Dobro, nadam se da ćeš ga dobiti.« i' *| »Nadam se da ćemo ga obojica dobiti.« i ^| Kad je nakon toga zamišljeno koračao po neočišćenim S°milicama suha lišća, Deweyja je iznenađivalo što ne osjeća Ve će zadovoljstvo. Zašto sada kada zna da se osumnjičeni nisu ijek izgubili na Aljaski ili u Meksiku ili uTimbuctoou, sada samo što već nisu uhapšeni — zašto ipak ne osjeća nikakvo

223

uzbuđenje koje bi i te kako bilo opravdano? Za to je bio t • san, jer se raspoloženje sna vuklo kao crvena nit i navodilo ga J s oprezom gleda na Nveove tvrdnje, čak da im na neki način i vjeruje. Nije vjerovao da bi Hickock i Smith mogli biti ulovljp ■ u Kansas Citvju. Oni su neuhvatljivi.

U Miami Beachu, 335 Ocean Drive je adresa hotela Somerset, male kvadratne zgrade obojene više-manje bijelom bojom, ali s mnogo blijedoljubičastih detalja, medu kojima je bio i natpis: »IZNAJMLJUJE SE — POGODNOSTI PLAŽE — UVIJEK MORSKI POVJETARAC«. To je jedan u nizu malih hotela od cementa i štukature, poredanih uzduž bijele, otužne ulice. Prosinca 1959. —»pogodnosti plaže« hotela Somerset sastojale su se od dva velika suncobrana utaknuta u pijesak sa stražnje strane hotela. Na narančastom suncobranu bilo je ispisano: »Poslužujemo sladoled Valentine«. U podne na Božić, ispod njega je ležao ženski kvartet koji je umjesto serenade imao tranzistorski radioprijemnik. Drugi je suncobran bio plave boje s naređenjem: »Pocrnite uzimajući Coppertone«. Ispod njega sklonili su se Dick i Perry, koji su već pet dana boravili u Somersetu, iznajmivši sobu s dva kreveta za osamnaest dolara tjedno. Javio se Perry: »Uopće mi nisi zaželio sretan Božić.« »Sretan Božić, ljubavi. A ujedno — Sretna Nova godina.« Dick je imao na sebi kupaće gaćice, dok se Perry, kao i u Acapulcu, ustručavao da otkrije svoje izranjene noge bojeći se da bi pogled na njih mogao »povrijediti« druge kupače. Stoga je sjedio potpuno obučen, čak je imao na sebi čarape i cipele-1 * ipak se osjećao umjereno zadovoljnim. Kad je Dick ustao i sta° vježbati — naročito stoj na glavi u namjeri da izazove odrede*1 dojam kod dama ispod narančastog suncobrana — Perrys zabavljao prelistavajući miamijski »Herald«. Upravo je ugle"a jedan članak na unutrašnjim stranicama lista, koji je zaokup svu njegovu pažnju. Bila je riječ o umorstvu jedne florids 224

h'telji- gospodina l gospode Cliffbrd Walker, te njihovog • tvorogodišnjeg sina i dvogodišnje kćeri. Svaka je žrtva — , t.o nije bila svezana ni zapušenih usta — bila prostrijeljena , oZ glavu oružjem kalibra 22. Zločin bez poznatih motiva . (,ez ikakva traga dogodio se u subotu uveče, 19. prosinca, Walkerovu domu na stočarskom rancu nedaleko od Tallahasseeja. Perry prekinu Dickovu atletiku da bi mu pročitao članak, ali »a prije zapita: »Gdje smo mi bili u subotu uvečer?« »UTallahasseeju?« »Ja tebe pitam.« Dick se koncentrirao. U četvrtak uvečer, smjenjujući se za volanom, napustili su Kansas i kroz Missouri stigli do Arkansasa, pa preko Ozarksa »gore« do Louisiane, gdje ih je u petak ujutro zaustavio pregorjeli dinamo. (U Shreveportu su kupili polovni za dvadeset dva dolara.) Tu su noć prospavali parkirani pored ceste u blizini granice Alabama-Florida. Idućeg su dana polagano vozili imajući vremena i za nekoliko turističkih atrakcija—posjetili su farmu za uzgajanje aligatora, ranč za uzgajanje čegrtuša, vozikali su se u brodiću staklena dna po biserno sjajnom močvarnom jezeru. Zatim su natenane ručali skup objed od kuhana jastoga u ribljem restoranu uz cestu. Divan dan! Ali su obojica bili iscrpljeni kad su stigli u Tallahassee, pa su odlučili da tamo prespavaju. »Da, u Tallahasseeju«, utvrdio je Dick. »Nevjerojatno!« Perry je opet bacio pogled na članak. »Znaš '' ti čemu se ne bih iznenadio? Ne bih se iznenadio da je to Uc inio neki luđak. Netko tko je pročitao što se dogodilo u W Budući da mu se nije sviđalo da se Perry »vraća na tu stvar«, lc k je samo slegnuo ramenima, nacerio se i odskakutao do ^&a oceana gdje se neko vrijeme vukao po mokrom pijesku, ^stavljajući se ovdje-ondje da podigne školjku. Kao dječak °'iko je zavidio susjedovu sinu koji je otišao u Gulf Coast a 'jetovanje i vratio se s kutijom punom školjki. On ga je 225

toliko zamrzio da mu je ukrao kutiju sa školjkama da bi jecj po jednu razbio čekićem. Zavist ga je stalno pratila, pa • Neprijatelj redovito bio onaj koji je bio ono što je on htio b' • ili je posjedovao ono što je on htio imati. Na primjer, taj čovjek kojeg je ugledao pored baz en u Fontainebleau. Na milje daleko, kroz ljetni veo vruć izmaglice i pjenušanja mora, vidio je tornjeve blijedih skupih hotela — Fontainebleau, Eden Roc, Roney Plaza Drugog dana boravka u Miamiju predložio je Perryju da nasrnu na te tvrđave zadovoljstva. »Možda izaberemo par bogatašica«, rekao je. Perry je jako oklijevao. Smatrao je da bi ljudi buljili u njih zbog njihovih hlača kaki boje i ljetnih majica. U stvari, nitko nije primijetio njihov obilazak blistavih prostorija Fontainebleaua, u gomili koja je miljila u kratkim hlačama tipa »bermuda« od kričavo prugaste sirove svile, dok su žene istovremeno imale na sebi i kupaće kostime i ogrtače od skupocjene kanadske kune zlatice. Njih dvojica su zastajkivali u predvorju, šetali po vrtu, besposličarili pored bazena za kupanje. Tamo je Dick ugledao čovjeka svojih godina — dvadeset osam ili trideset. Pomislio je za nj da bi mogao biti »kockar ili odvjetnik ili možda čikaški gangster«. Bez obzira što je zapravo bio, izgledao je kao onaj koji zna slasti i masti novca i vlasti. Plavuša koja je izgledala kao Marilyn Monroe masirala g* je uljem za sunce dok je njegova ruka puna prstenja lijen" dohvatila visoku čašu punu ledena narančinog soka. Sve to što je vidio pripada njemu, Dicku, ali on u tome neće nikad uživati. Zašto taj kujin sin ima sve, a on ništa? Zašto jet0 »parajlijsko kopile« prigrabilo svu sreću? Zašto bi to tak° ostalo? S nožem u rukama, on, Dick, ima vlast. Parajlij slca kopilad poput njega trebala bi se pripaziti, jer bi ih ° mogao »otvoriti i učiniti da se dio te sreće prospe po podu ' Ali Dickov je dan bio razbijen. Razbila ga je plavuša ko)aJ masirala s uljem za sunce. Kazao je Perrvju: »Izvuci*110 odavle, prokleto im bilo«. . , . , ; ; ' _ , ..., ..,„ 226

Sada je zapazio djevojčicu kojoj je bilo možda dvanaest Jjna kako crta likove po pijesku. Komadom naplavljena \ eta urezivala je velika naivna lica. Praveći se da uživa u ■ enoj umjetnosti, Dick joj je ponudio školjke koje je skupio. One dobro služe za oči«, dodao je. Dijete je prihvatilo *oklon> na što se Dick nasmijao i namignuo joj. Bilo mu je ■ o što se u pogledu nje osjećao onako kako se osjećao, jer e njegovo seksualno zanimanje za žensku djecu bila slabost koje se on »iskreno sramio«. Bila je to tajna koju nikome nije povjerio, a nadao se da nitko nije u to ni posumnjao (iako je smatrao da bi Perry imao za to razloga), jer drugi ljudi to ne bi smatrali »normalnim«. Međutim, on je to smatrao potpuno »normalnim«, a i sebe je smatrao takvim. Zavodeći još spolno nedozrele djevojčice, što je prošlih godina učinio »osam ili devet« puta, nije učinio ništa što bi razbilo njegovo uvjerenje da je normalan, jer kada bi istina bila objelodanjena, saznalo bi se da velik broj pravih muškaraca ima iste želje kao on. Djevojčicu je uzeo za ruku i rekao joj: »Ti si moja djevojčica. Moja mala ljubav.« Ali djevojčica se usprotivila. Njena ruka koju je držao vrzmala se kao riba na udici, a u njenim očima prepoznao je zapanjeni izražaj karakterističan & ranije incidente u njegovoj karijeri. Pustio joj je ruku, 'agano se nasmijao i rekao joj: »Pa to je samo igra. Zar se ne voliš igrati?« Perry, koji se opružio ispod plavog suncobrana, promatrao iescenu i odmah je shvatio Dickove namjere, prezirući ga zbog to ga; on nije »poštovao ljude koji nisu kadri da se seksualno kontroliraju«, a naročito kad bi pomanjkanje kontrole značilo """kako je on to imenovao — »perverzivnost«, »švrljanje oko Jece«, »pokvarenjaštvo«, silovanje. Vjerovao je da je Dicku ^° jasno do znanja što on misli o tome; uostalom, nisu li )jh dvojica nedavno gotovo ukrstili šake kad je on spriječio lc ka da siluje zastrašenu djevojčicu? Međutim, više mu nije 0 to ga da opet iskušavaju snagu. Laknulo mu je kad je vidio Se dijete udaljilo od Dicka. 227

Zrak je bio ispunjen božičnim pjesmama koje su izja ■■ iz radioaparata ovih četiriju žena, što se čudno miješalo suncem Miamija i gunđavim graktanjima nikad sasvim tih'k galebova. »Oh, dodirno i obožavajmo Ga, oh priđimo mu ■ obožavajmo ga;« bio je to katedralski zbor, uzvišena muzit koja je Perrvja nagonila na suze koje nisu prestale navirati prestankom glazbe. A kad bi ga obuzelo takvo stanje, on W stao razmatrati mogućnost koja ga je »strašno privlačila«' samoubojstvo. Još kao dijete često je razmišljao da se ubije ali bijahu to sentimentalna sanjarenja s ciljem da kazni svog oca i majku i druge neprijatelje. Otkako se zamomčio ideja o dokrajčivanju vlastitog života sve je više gubila svoje kvalitete čiste fantazije. To je, kako se dobro sjećao, bilo Jimmyjevo »rješenje«, a i Fern je tako završila. A u posljednje vrijeme to mu se više nije činilo alternativom, već specifičnom smrti koja ga očekuje. Bilo kako bilo, on nije nalazio mnogo razloga »zbog kojih bi živio«. Sunčani otoci i zakopano blago, duboko ronjenje u vatreno-plavim morima do potopljenih blaga — takva maštanja iščezoše. Isto je tako nestalo i ime »Perry O'Parsons«, ime koje je izmislio za dan kad će postati pjevačka senzacija pozornice i filma, kako se poluozbiljno nadao da će doista postati. Perry O'Parsons je umro a da nikad nije živio. Prema tome, čemu se još ima nadati? On i Dick »trče trku bez ciljne crte« —jednom mu je palo na pamet. A sada. iako nije prošlo ni tjedan dana otkako su u Miamiju, opet valja nastaviti dugo putovanje. Dick, koji je jedan dan radio u autoservisnom poduzeću ABC za šezdeset pet centi p° satu, rekao mu je: »Miami je gori od Meksika. Šezdeset p et centi! Ja ne, ja sam bijelac.« I tako sa samo dvadeset i sedam dolara preostalih od novca koji su digli u Kansas Cityju> ° nl će sutra opet uhvatiti smjer zapada, do Teksasa, do Nevade> »nigdje određeno«. Dick je prestao gacati po rubu mora i vratio se. Pa° ^ mokar i bez daha licem prema ljepljivom pijesku.

»Kakva je bila voda?« »Divna.« ■x

Približavanje Božića i rođendana Nancy Clutter, koji je nadao točno iza Nove godine, uvijek je izazivalo probleme njenom momku Bobbvju Ruppu. Već je bio izmučio svoju maštovitost izmišljajući dva odgovarajuća poklona za događaje koji su slijedili jedan iza drugoga. Ali svake godine bi učinio najbolje što je mogao s novcem koji bi zaradio radeći ljeti na poljima šećerne repe očeve farme. Božičnog jutra brzao bi prema Clutterovoj kući noseći paket koji bi zamotao uz pomoć svojih sestara nadajući se da & iznenaditi i razveseliti Nancy. Prošle joj je godine poklonio zlatni medaljon u obliku srca. Ove godine, razmišljajući unaprijed kao i uvijek o svom problemu, oklijevao je između uvoznih parfema koje je moguće nabaviti u Norris Drugsu i para jahačkih čizama. Ali tada je Nancy umrla. Umjesto da pojuri do farme River Vallev, ovog božičnog jutra ostao je kod kuće, a kasnije je sjeo za stol dijeleći s obitelji divan ručak koji je njegova majka pripremala tjedan dana. Njegovi roditelji i sve sedmoro njegove braće i sestara, svi su snjim postupali veoma nježno od dana tragedije. Pa ipak, za vrijeme ručaka i večera, neprekidno je slušao molbe da mora Jesti. Nitko nije shvaćao da je on zapravo bio bolestan, da boluje od tuge, da je tuga ispisala oko njega krug kroz koji on n ernože pobjeći, a kroz koji drugi ne mogu ući — osim možda ^ue. Do Nancvne smrti on nije volio Sue, nikad se u njenu društvu nije osjećao sasvim ugodno. Ona je bila drugačija i °zbiljno je shvaćala stvari koje čak ni djevojke ne bi trebalo ^ozbiljno uzimaju: slikanje, pjesme, glazba koju je svirala za &asovirom. I dakako da je bio ljubomoran na nju, jer je njeno Mjesto u Nancvnu srcu bilo barem jednako njegovu, iako je 0 bila drugačija ljubav. Ali zbog toga je ona shvaćala njegov v i . Bez Sue, lišen njene gotovo stalne nazočnosti, kako bi

228 229

on izdržao takvu lavinu udaraca — sam zločin, njegove raz» vore s g. Deweyjem, patetičnu ironiju da je on neko vrijeni bio glavni osumnjičenik? A poslije otprilike mjesec dana prijateljstvo stade slabif Bobby je rjeđe odlazio na sjedeljke u mali i ugodni salon Kidwellovih, a kad bi navraćao, činilo se da ga Sue ne dočekuje tako raširenih ruku. Teškoća je bila u tome što su se oni prisiljavali da tuguju i da se sjećaju nečega što su oboje htjeli zaboraviti. Ponekad bi to Bobbyju uspjelo kada bi igrao košarku ili bi jurio automobilom po seoskim cestama vraškom brzinom od sto šezdeset kilometara na sat, ili kad bi u okviru vlastitog atletičarskog programa (bila mu je želja da postane nastavnik gimnastike u srednjoj školi) trčao maraton preko ravnih žutih polja. Nakon što je pomogao uklanjanju sa stola svih mogućih blagdanskih tanjura, on se opet odlučio na trčanje — valja obući trenirku i krenuti u trk. Vrijeme je bilo izvrsno. Čak i za zapadni Kansas, koji je poznat po trajnosti svojih babljih ljeta, ove godine kao da je priroda odlučila da se posebno iskaže — suh zrak, nesmiljeno sunce, ažurno nebo. Optimistički raspoloženi rančeri prognozirali su »otvorenu zimu«, što će reći tako blagu zimu da će stoka cijele zime pasti. Takve su zime rijetke, ali Bobby se jedne sjećao — one godine kad je počeo udvarati Nancy. Bilo im je tada dvanaest godina, a on bi joj nosio torbu s knjigama cijelu milju, koliko je ranč njezina oca bio udaljen od holcombske škole. Kad bi dan bio topao i sunčan, često bi sjedili pored rijeke Arkansasa, koja je u ovom svom dijelu bila vijugava, spora i smeđa. Jednom mu je Nancy kazala: »Jednog ljeta kad smo bili u Coloradu vidjela sam gdje počinje Arkansas. Međutim, ti "l teško povjerovao da je to zaista tako. Da je to ova naša rijeK*' Nije iste boje, već je čista kao voda za piće. I brzo teče. I puna) kamenja. I vrtloga. Tata je ulovio pastrvu.« Njena priča o izv°r rijeke Bobbyju se usjekla duboko u pamćenje i od njene smrtida, on to ne može objasniti, ali kad bi god ugledao i

'eka bi mu se načas preobrazila i ono što bi ugledao nije bila oljava masa što se vukla kroz ravnice Kansasa, već ono što je ' opisala — brzac Colorada, ledena, kristalno čista rijeka Kane/ opisala brzac o, pastrvama, rijeka koja žurno protječe planinskom dolinom. Upravo takva je bila i Nancy: poput mlade vode — energična, radosna. Pa ipak, najčešće su zime zapadnog Kansasa takve da zarobljavaju u kućama, i obično je led na poljima i britki vjetrovi izmijene klimu prije Božića. Prije nekoliko godina snijeg je počeo padati na sam badnjak uvečer, i nastavio je padati, pa kada je ujutro Bobby krenuo na gotovo pet kilometara dugačku šetnju do Clutterova imanja, morao se probijati kroz snježne nanose. Ipak se to isplatilo, jer iako je stigao umoran i poplavio od zime i napora, dobrodošlica ga je sasvim otopila. Nancy je bila i zapanjena i ponosna, a njena majka, inače najčešće plaha i tiha, zagrlila ga je i poljubila inzistirajući da se umota u debeli pokrivač i sjedne tik uz vatru u kaminu salona. Dok su žene radile u kuhinji, on, Kenyon i g. Clutter posjedali su oko vatre razbijajući lješnjake. G. Clutter im je kazao kako ga taj dan podsjeća na jednu zimu kada je bio Kenvonove dobi: »Bilo nas je sedmoro. Majka, otac, dvije djevojke i nas trojica dječaka. Živjeli smo na farmi prilično udaljenoj od grada. Zbog toga smo običavali odjednom kupovati sve što je bilo potrebno za Božić — jedno putovanje i jedno kupovanje. Te godine koje se sjećam jutro je osvanulo s visokim snijegom kao danas, još visim, a i dalje je padao — u krpama velikim poput tanjura, hinilo se da smo osuđeni na zavijeni Božić bez poklona ispod °°žićnog drvca. Majka i djevojke bile su očajne. Tada je meni P«a na pamet jedna ideja.« Predložio je da zasedla najjačeg od ^juiovih konja za oranje, da odjaše do grada i svakome kupi što 0111 je potrebno. Obitelj je pristala. Svi mu popisaše svoje želje Padoše svoje ušteđevine za božićne poklone. Trebao je kupiti , tlr i metra katuna s tiskanim uzorkom, nogometnu loptu, J^tučić za igle, čahure za lovačku pušku — čitav niz želja koje v aljalo popisivati sve dok se nije spustio mrak. Kad se vraćao

230 231

kući s kupljenim narudžbama, čvrsto i dobro zamotanima nepromočivu vreću, bio je sretan što ga je otac natjerao d ponese svjetiljku, a isto tako bio je zadovoljan što su Se n hamu nalazila zvonca, jer su mu ta zvonjava i slabo svjetlucati; svjetiljke značili veliko olakšanje. »Jahanje u grad nije bilo tako teško, bila je to prava igrarija Ali sada je put iščezao, a s njim i sve druge oznake.« I zemlja i zrak sve se pretvorilo u snijeg. Do stegna u snijegu konj je posrnuo postrance. »Ispala mi je svjetiljka i bijasmo izgubljeni u noći. Bilo je pitanje vremena kada ćemo zaspati i smrznuti se. Da, bio sam jako uplašen. Ali predao sam se molitvi i osjetio blizinu božju ...« Psi su zavijali. Usmjerio se u pravcu odakle je dolazio lavež sve dok nije ugledao prozore obližnje kuće nekog farmera. »Trebao sam se tu zaustaviti, ali sam se sjetio obitelji, moje majke u suzama, oca i braće kako pripremaju tragačku grupu, i to me je natjeralo da guram dalje. Dakako da nisam bio suviše sretan kad sam naposljetku stigao do naše kuće i našao je u mraku. Vrata zaključana. Ustanovio sam da su svi pošli na počinak i na mene zaboravili. Nitko od njih nije mogao shvatiti zašto sam bio tako razočaran. Otac mi je rekao: »Bili smo sigurni da ćeš noć prespavati u gradu. Bože, dječače! Tko bi uopće pomislio na to da nećeš biti toliko mudar da izbjegneš povratak po takvoj vijavici?«

Šljunak hrđale su na ulaznoj stazi; travnjak se počeo sušiti i •jgledao je zanemareno. Te grozne nedjelje kad je šerif pozvao bulantna kola da odvezu umorenu obitelj, ambulantna su kola prešla preko travnjaka do ulaznih vrata kuće ostavivši još vidljive tragove guma. Bila je prazna i kuća Clutterova namještenika; on je za svoju obitelj pronašao nov stan nedaleko od Holcomba. To nikoga nije iznenadilo, jer i sada, iako je dan bio blistav, Clutterovo imanje izgledalo je kao da je u sjeni, kao da je mrtvo i bez ikakva života ili zvukova. Ali dok je Bobby prolazio pored skladišnog ambara prema spremištu stočne hrane, čuo je fijuk konjskog repa. Bila je to Nancvna Babe, poslušna stara pjegava kobila s grivom lanene boje i tamnoljubičastim očima poput divnih cvjetova maćuhice. Blago joj gladeći grivu, Bobby je trljao obraz uz Babein vrat, kako je to običavala činiti Nancy. Babe je zarzala. Prošle nedjelje, bd je posljednji put posjetio Kidwellove, Sueina majka je spomenula Babe. Gospoda Kidwell, inače neobična osoba, bila je naslonjena na prozor promatrajući kako mračna boja noći sve boji prekrivajući preriju. I tada se javila iz mraka: »Sušan? Znaš li što vidim? Nancy. Jaše na Babei. Ide prema nama.«

Perry ih je prvi primijetio — autostopisti, dječak i starac, obojica nose kod kuće izrađene naprtnjače. Usprkos oštru Jemenu koje se očitovalo u snažnom i ljutom teksaškom vjetru, njih su dvojica imali na sebi samo radna odijela i tanke košulje od plavog platna. »Povezimo ih«, predložio je Perry. ^ick je oklijevao; nije se protivio pomaganju autostopista, ali ^° izgledaju kao da mogu platiti vožnju — barem da »uskoče s ne Wiko galona benzina«. Ali Perry, mali stari Perry dobrostiva Sr ca, uvijek bi mučio Dicka svojom odlučnošću da povezu P°jedince koji su izgledali najbjednije i najžalosnije. Napokon 'e lJick pristao i zaustavio auto. v Dječak — dobro nabijeni i govorljivi mladac pametnih Cl JU, kome je bilo otprilike dvanaest godina — bio je

*'* „.■«"

a

Kiseloljuti miris trulih jabuka. Stabla jabuka i krušaka, bresaka i trešanja: vrt g. Cluttera, dragocjeni skup voćaka koje je on zasadio. Trčeći bez ikakva cilja i sasvim odsutan duhom> nije namjeravao doći ni ovamo ni do bilo kojeg drugog dijela farme River Vallev. To je bilo neobjašnjivo, i on se okrenuo, a» se opet vratio i odtumarao do kuće — bijele, solidno građene i velike. Uvijek je ta kuća ostavljala na njega dubok dojam' s zadovoljstvom bi pomišljao kako u njoj živi njegova d j j * Ali sada kad je bila lišena brižljive pažnje svog po vlasnika, već su se zapažale paučinaste niti propadanja. Gr 232

233

V '.•* ?

■ -.<

izvanredno zahvalan, dok se stari čovjek žuta izbrazdana li slabašno umigoljio do stražnjeg sjedišta i tiho se sklupča Dječak je rekao: »Veoma smo vam zahvalni. Johnnv je već bi spreman da odustane. Sve od Galvestona nismo se vozili.« Perry i Dick su sat ranije napustili taj lučki grad provevš' u njemu cijelo jutro nudeći se u uredima raznih brodarskih kompanija kao prvoklasni mornari. Jedna im je kompanija ponudila odmah posao — da se ukrcaju na tanker koji je plovio za Brazil, i obojica bi sada bili na moru da poslodavac nije ustanovio kako nijedan od njih nema ni sindikalne papire ni putnu ispravu. Čudnovato je što je Dickovo neraspoloženje premašilo Perrvjevo: »Brazil! Tamo izgrađuju sasvim novi glavni grad. Iz temelja. Zamisli da se utaborimo na takvu mjestu! Tamo bi svaka budala mogla zaraditi grdne pare.« »Kamo ste se zaputili?« zapita Perry dječaka. »USweetwater.« »Gdje je Sweetwater?« »Tja, negdje je u ovom pravcu. Negdje u Teksasu. Johnny, ovaj ovdje, to mi je djed. Ima sestru koja živi u Sweetwateru. Ili neka nam barem Isus pomogne da je doista tako. Mislili smo da ona živi u Jasperu, u Teksasu. Ali kad smo došli u Jasper, rulja nas je obavijestila da se ona sa svojima preselila u Galveston. Ali nismo je našli u Galvestonu — gazdarica nam je tamo kazala da je otišla u Sweetwater. Neka nam Isus pomogne da je pronađemo. Johnnv«, rekao je trljajući starčeve ruke kao da ih želi otopiti, »čuješ li me, Johnnv? Mi se vozimo u krasnom toplom »chevroletu« model 56.« Starac zakašlja, polako okrene glavu, otvori i zatvori ocil opet zakašlja. Dick zapita: »Hej, slušaj. Što mu je?« »To je promjena«, odgovori dječak. »I hodanje. Hodamo)° od prije Božića. Držim da smo prohodali dobar dio Teksasa" Veoma trezvenim tonom i nastavljajući da trlja starčeve ruK > dječak im je ispričao da su do početka ovog putovanja ° njegov djed i tetka živjeli sami na farmi nedaleko od ShreV

234

rta, Louisiana. Nema tome dugo da je tetka umrla. »Johnnv s slabo osjećao cijele te godine, pa je na tetku pao sav posao. ino sam joj ja pomagao. Sjekli smo drva za vatru. Upravo 0 sjekirama udarali po jednom panju. Usred posla tetka je kaza da je iscrpljena. Jeste li ikada vidjeli konja kako legne i više nikad ne ustane? Ja sam vidio. Nešto slično dogodilo se s tetkom.« Nekoliko dana prije Božića čovjek od koga je djed uzeo farmu u zakup »izgurao nas je s tog mjesta«, nastavio je dječak. »Zbog toga smo se zaputili u Teksas. Tražimo gospodu Jackson. Ja je nisam nikad vidio, ali ona je Johnnvjeva prava sestra. Netko nas je morao povesti. Barem njega. On ne bi mogao još dugo. Noćas smo pokisli.« Vozilo se zaustavilo. Perry zapita Dicka zašto je stao. »Taj je čovjek jako bolestan«, odgovorio je Dick. »Pa dobro, što namjeravaš učiniti? Izvući ga van?« »Mućni glavom. Barem jednom.« »Ti si zaista bijedno kopile.« »A pretpostavimo da umre?« Dječak se upleo: »Neće on umrijeti. Kad smo stigli dovle, on će pričekati.« Dick je bio uporan. »Zamisli da umre? Promisli što bi se dogodilo. Ispitivanja.« »Iskreno rečeno, meni se fućka. Ti ih želiš izbaciti? Ako je tako, svakako to učini.« Perry je pogledao na bolesnika, još sanjiva, ošamućena, gluha, a onda je pogledao na dječaka koji ■flu je mirno uzvratio pogled, ne moleći, »ne pitajući za bilo što« • Perry se sjetio sebe kad je bio dječakovih godina, svog lutanja sa starcem. »Hajde. Izvuci ih. Ali tada ću i ja izaći.« »O. K. O. K. O. K. Samo nemoj zaboraviti«, upozorio gaje uick. »To je tvoja prokleta krivnja.« Dick stavi auto u pokret. Odjednom, čim je auto nastavilo v °znju, dječak viknu: »Zaustavite.« Iskoči iz auta i potrči do j^ba ceste, stane, sagne se i uzme jednu, dvije, tri, četiri prazne °Ce od koka-kole, potrči natrag i sav sretan i nasmiješen ^kči u vozilo. »U bocama ima mnogo love«, objasni Dicku. 235

»Gledajte, mister, kada biste vi polako vozili, ja vam garantir da bismo zaradili nešto novčića. Od toga se ja i Johnnv hranim Ubiremo pare za vraćene boce.« Dicka je to razveselilo, ali i zainteresiralo, i kad mu je hVput dječak naložio da stane, odmah ga je poslušao. Naređeni su padala tako često da im je trebao cio sat da prevale pet milja ali se to isplatilo. Dječak je bio »božji genij« za zapažanje, i ni kamenje uz cestu ni oaze divljih travurina nisu mu smetali da opaža smeđi sjaj odbačenih pivskih boca i prljavih bočica u kojima se jednom nalazio Canada Dry ili 7-Up. Ubrzo je Perrv razvio i vlastiti dar za zapažanje boca. U početku je jednostavno pokazivao dječaku smjer svojih nalaza; smatrao je da je za nj ponižavajuće da okolo trčkara skupljajući boce. Sve je to »prilično smiješno«, »dječja posla«. Međutim, igra se razvila u uzbudljivi lov na blago, pa je naposljetku i on kapitulirao pred tim zadovoljstvom ponesen uzbuđenjem primjećivanja onih boca koje mogu biti vraćene. I Dick, ali Dick je najozbiljnije shvatio tu igru. Bez obzira na to kako to blesavo izgledalo, možda je ovo doista način da se zaradi nešto novca, ili barem nekoliko baksova. Sam bog zna kako bi ta lova dobro došla njemu i Perrvju; njihove zajedničke financije u tom trenutku nisu dosezale ni punih pet dolara. Sada su sva trojica — Dick, dječak i Perrv — iskakali iz automobila i prijateljski, ni najmanje se ne stideći, natjecali se između sebe. Jednom je Dick otkrio skladište praznih boca od vina i whiskyja, ali je s razočaranjem saznao da je njegovo otkriće sasvim bezvrijedno. »Ne daju lovu za vraćene boce jakih pića«, informirao ga je dječak. »Čak i neke pivske boce ne valjaju. S njima se ja ne petljam. Držite se sigurnih stvari. Ur> Pepper. Pepsi. Koka. White Rock. Nehi.« -J Dick ga zapita: »Kako ti je ime?« u*' »Bili«, odgovori dječak. i •' ; »Dobro, Bille. Stvari si dobro naučio.« •» Pala je noć i prisilila lovce da odustanu od lova, ali tome val) dodati i činjenicu da više nisu imali slobodna prostora, jer 23Ć ■'', ;■■..-, ' ■■■■■ ";;•••■:■ > / ' ■-. "

■>

■ pili toliko boca koliko je moglo stati u auto. Prtljažnik je bio n> a stražnja sjedišta izgledala su kao neko blještavo smetište. jsjeprimijećen i kao napušten čak i od unuka, bolesni starac hio je gotovo sasvim zakopan i skriven iza nemirna i opasno zvonkog tereta. Dick je primijetio: »Bit će veselo ako doživimo sudar.« Niz svjetala najavljivao je motel, i kad su im se približili, putnici vidješe da se nisu prevarili. Bila je to impresivna skupina koja se sastojala od bungalova, garaže, restorana i aperitiv-bara. Dječak je opet krenuo u napad obrativši se Dicku: »Tamo stanite. Možda načinimo posao. Jedino pustite mene da ja govorim. Ja u tome već imam iskustva. Kadšto vas žele prevariti.« Perrv nikako nije mogao zamisliti »nekoga tako pametnog da prevari to dijete«, kako je kasnije ispričao. »On se nije ni trunka stidio svih tih boca. Ja, ja to nikad ne bih mogao učiniti, osjećao bih se kao da propadam od stida. Ali ljudi u motelu su se sasvim lijepo ponijeli; smijali su se. Ispalo je da boce vrijede dvanaest dolara i šezdeset centi.« Dječak je novac razdijelio na jednake dijelove odredivši pola za sebe, pola za svoje partnere, a onda predložio: »Znate što? Ja namjeravam sebe i Johnnvja dobro nahraniti. Zar vi, prijani, niste gladni?« Kao i uvijek, Dick je bio gladan. No, nakon tolike aktivnosti iPerry se osjećao izgladnio. Kasnije je ispripovjedio: »Dogurali smo starca u restoran i uspravili ga iza stola, "gledao je kao i prije, a tako se i ponašao. Dostojanstveno. Nije izgovorio ni riječi. Ali trebalo je vidjeti kako taj ubacuje u s ebe. Dječak je za nj naručio palačinke objašnjavajući nam ^ to stari najviše voli. Kunem se da je starac pojeo otprilike ^ideset palačinki. Uz to je maznuo još oko kilogram maslaca i ^cu sirupa. Ni dječaku nije bilo zamjerke. On je naručio samo Pecene krumpiriće i sladoled, ali nema sumnje da je smazao ')epu količinu. Čudi me da mu nije bilo mučno.« Z vrijeme te gala-večere Dick je na karti otkrio gdje se i Sweetwater — sto ili više milja zapadno od puta kojim 237

on vozi — puta koji će ga preko New Mexica i Arizone odve • do Nevade — do Las Vegasa. Premda je to doista bila isti n Perrvju je bilo jasno da se Dick želi otarasiti dječaka i starca I dječaku je bio jasan Dickov cilj, ali je on uljudno odgovorio-»Oh, ne brinite se za nas. Ovdje se bez sumnje zaustavlja dost automobila. Netko će nas povesti.« Dječak je s njima došetao do auta, ostavivši starca da svlada još jedno brdo palačinki. Rukovao se s Dickom i Perryjem zaželio im sretnu Novu godinu i mahao im dok nisu nestali u mraku.

Srijeda uvečer 30. prosinca bijaše značajna i nezaboravna u domu agenta A. A. Deweyja. Sjećajući se toga, njegova je žena kasnije primijetila: »Alvin je u kupaonici pjevao 'Žutu ružu Teksasa. Djeca su gledala televiziju. A ja sam postavljala stol za večeru. Za hladnu večeru. Ja sam iz New Orleansa; uživam u kuhanju i priređivanju za društvo, a moja majka nam je upravo poslala veliku košaru avokada i boba, i — oh, svu silu doista divnih stvari. Zbog toga sam odlučila: priredit ću hladnu večeru i pozvati nekoliko prijatelja — Murravjeve, Cliffa i Dodie Hope. Alvin je bio protiv toga, ali ja sam bila uporna. Moj bože! Slučaj se mogao vječno vući, a on nije iskoristio ni minutu odmora otkako je sve to započelo. Dakle, postavljala sam stol, a kad sam čula telefon, kazala sam jednom sinu da digne slušalicu — bio je to naš sin Paul. Paul je rekao da je to poziv za tatu, ali sam ga naputila da odgovori da je tata u kupaonici. Međutim, Paul se dvoumio da li da to učini, jer je zvao g. Sanford izTopeke. Alvinov šef. Omotan samo u ručnik. Alvin je uzeo slušalicu. Poludjela sam vidjevši kako posvuda sije kapi vode. Ali kad sam krenula po četku, ugledala sam još nešto gore — taj mačor, taj ludi Pete, lijepo stoji na kuhinjskom st° |u i maže salatu od rakovica. Punjenje za avokado.« »Sljedeće čega se sjećam bilo je da me Alvin neočekivan zagrlio, na što sam odgovorila: 'Alvine Dewey, jesi li ti siša° 238

j?' Vic je vic, ali on je bio mokar kao jezerce i upropaštavao i je haljinu, a ja sam već bila obučena da bih dočekala društvo. Oakako da sam i ja njega zagrlila kad sam saznala razlog zbog kojeg je mene zagrlio. Možete pretpostaviti što je Alvinu značila činjenica da su ti ljudi uhapšeni. Tamo, u Las Vegasu. Rekao ie da mora iz istih stopa otputovati u Las Vegas, na što sam ga zapitala ne namjerava li prije staviti bilo što na sebe ili će krenuti gol. Alvin, koji je bio jako uzbuđen, odgovori: 'Bože, dušo, držim da sam ti pokvario zabavu s gostima!' Ja nisam mogla zamisliti sretniji način da mi pokvari primanje, a naročito ako to znači da ćemo se možda jednog skorog dana vratiti u uobičajen život. Alvin se smijao i moram kazati da je bilo divno slušati ga. Želim dodati da su posljednja dva tjedna bila gora od svih. Naime, tjedan dana prije Božića ti su se ljudi pojavili u Kansas Citvju — došli su, ali ih nisu uhvatili. Ja nikad nisam vidjela Alvina tako utučena, osim jednom kad je mladi Alvin bio u bolnici bolestan od encefalitisa tako da smo pomišljali da ćemo ga izgubiti. Ali ne želim o tome govoriti.« »Uglavnom, pripremila sam mu kavu i odnijela je u spavaću sobu pretpostavljajući da se on oblači. Ali nije bilo tako. Sjedio je na rubu našeg kreveta i držao se za glavu kao da pati od glavobolje. Još nije obukao ni čarapu. Primijetila sam: Zar želiš navući upalu pluća?' On me pogledao i odgovorio: Marie, slušaj me, mora da su to ti tipovi, sigurno su oni, to je jedino logično rješenje.' Alvin je smiješan. Kao i onda kad s e prvi put natjecao za šerifa okruga Finnev. Izborne noći, u Vr ijeme kad su već maltene svi glasovi bili prebrojeni i već Je bilo jasno kao sunce da je on pobijedio, on je rekao nešto zbog čega sam ga mogla zadaviti, nije to rekao jednom, već je Ponavljao: 'U redu, rezultat nećemo znati sve do posljednjih rez ultata.« »Kazala sam mu: Alvine, nemoj opet započinjati tu priču. k da su to oni učinili.' Ali on će na to: 'Gdje su nam i? Ne možemo dokazati da je itko od njih dvojice ikada u Clutterovu kuću!' Ali meni se učinilo da je baš to et

239

ono što može dokazati: otisci cipela — zar otisci cipela nisu bnjedina stvar koju su ostavili za sobom? Odgovorio je: 'Da, i f nam mnogo znači, ali ako ti momci budu i nadalje imali na seh" cipele koje su ostavile tragove. Otisci sami za sebe ne vrijede n' prebite pare.' Rekla sam mu: 'U redu, dragi, popij svoju kavu a ja ću ti pomoći da spremiš što ti treba da poneseš'. Ponekad je s Alvinom nemoguće razložno razgovarati. On je sada nastavio sa svojim argumentima te me je gotovo uvjerio kako su Hickock i Smith nevini, a ako su nevini, dakako da nikad neće priznati a ako ne priznaju, neće ih osuditi, jer su dokazi suviše slabi. Međutim, ono što ga je najviše zabrinjavalo bila je pomisao na to da bi priča mogla procuriti, te da bi ti ljudi mogli saznati istinu prije nego ih KBI bude ispitivao. Naime, oni su smatrali da su uhapšeni zbog povrede uvjetnog otpusta. Zbog izdavanja lažnih čekova. A Alvin je smatrao da je veoma važno da oni i nadalje ostanu u tom uvjerenju. Rekao je: 'Ime Clutter treba ih udariti poput čekića, to treba buti udarac za koji nisu ni sanjali da će ih dočekati'.« »Pošto se vratio s nekim Alvinovim čarapama koje sam ga zamolila da ih skine sa užeta za sušenje, Paul je ostao promatrajući me kako pakiram. Htio je znati kamo se Alvin sprema. Alvin ga je podigao u ruke. Zapitao ga: 'Možeš li ti čuvati tajnu, Pauly?' To je pitanje bilo nepotrebno. Oba dječaka su znala da ne smiju pričati o Alvinovu poslu —■ ° riječima i rečenicama koje načuju po kući. Alvin je nastavio: 'Pauly, sjećaš li se one dvojice ljudi koje tražimo? Dakle, sada nam je poznato gdje se nalaze, a tata ide po njih da ih dovede ovamo u Garden City'. Ali Paul ga je molio: 'Nemoj t0 učiniti, tatice, nemoj ih dovoditi ovamo'. Bio je zaplašen, J

244

sretan dok mi ne bi nabio za vrat neki posao. Ali mi smo dobro slagali — nikad nije bilo ozbiljnih svađa. Ni moji se se roditelji nisu svađali. Ne bih se mogao sjetiti ni jedne svađe, jvloja je majka divna osoba. I tata je dobar momak. Rekao bih (Ja su za mene učinili najbolje što su mogli.« Škola? Dakle, što se toga tiče, on smatra da bi bio više od prosječnog učenika da je knjigama posvetio djelić vremena koje je »glupo utrošio« na sport. »Baseball. Nogomet. Bio sam u svim timovima. Poslije srednje škole mogao sam pohađati i sveučilište zahvaljujući nogometnoj stipendiji. Htio sam studirati za inženjera, ali bez obzira na stipendiju takav život mnogo stoji. Ne znam, ali činilo mi se sigurnije da se zaposlim.« Prije nego je navršio dvadeset jednu godinu Hickock je radio kao željeznički pružni radnik, vozač ambulantnog vozila, bio je autoličilac i automehaničar. Osim toga se oženio šesnaestogodišnjom djevojkom. »Carol. Otac joj je bio svećenik. Bio je uporno protiv mene. Govorio je da sam nitko i ništa s punim radnim vremenom. Izazivao nam je sve moguće neprilike. Ali ja sam bio blesan u pitanju Carol. I sada sam. To je stvarna princeza. Jedino — vidite, imamo troje djece. Dječaci. A bili smo premladi za troje djece. Možda bi bilo bolje da nismo tako duboko utonuli u dugove. Da sam barem mogao zaraditi više novca baveći se još nekim poslom. Pokušao sam.« Pokušao je i kao kockar, a započeo je i krivotvorenjem čekova i drugim oblicima krađe. Godine 1958. osuđen je zbog ^ade u jednom stanu. Sud okruga Johnson osudio ga je na pet godina zatvora u Državnoj kaznionici Kansasa. Prije toga ga je ^arol napustila i onda je on uzeo drugu ženu, kojoj je također "° šesnaest godina. »Prokleto niska. Ona i cijela njena obitelj. Rastala se od mene dok sam bio unutra. Ne žalim se. Prošlog Kolovoza, kad sam napustio Zidove, držao sam da imam sve Oglede da započnem nanovo. Dobio sam posao u Olathi, živio ^ sa svojom obitelji i večeri provodio kod kuće. Bio sam upravan.«.................u& -c* ■■s.t.u, ,«.- .■«■*...-• «.,..,.. UJO

245

s »Sve do dvadesetog studenoga«, upao mu je Nye u riječ a Hickock se držao kao da ga ne razumije. »Do dana kaj ste prestali biti ispravni i kada ste započeli s krivotvorenim čekovima. Zašto?« Hickock je uzdahnuo i rekao: »Iz toga bi se mogla knjiga napisati.« Pušeći cigaretu koju mu je dodao Nye, a zapalio ljubazni Church, nastavio je: »Perry — moj prijatelj Perrv Smith — bio je u proljeće pušten na uvjetnu slobodu. Kasnije, kad sam i ja izašao, poslao mi je pismo. S poštanskim žigom Idahoa. Pisao mi je podsjećajući me na taj posao o kojemu smo raspravljali ranije. O Meksiku. Namjeravali smo otići do Acapulca, u jedno od tih mjesta, kupiti ribarski brod i voziti njime turiste u ribolov na debelo more ili na dubinski ribolov.« Nye upadne: »Taj brod. Kako ste ga namjeravali kupiti?« »Objasnit ću i to«, odgovorio je Hickock. »Vidite, Perry mi je pisao da ima sestru u Fort Scottu. Osim toga da ona čuva za nj lijepe pare. Nekoliko tisuća dolara. Novac koji mu otac duguje od prodaje nekog imanja na Aljasci. Rekao mi je da dolazi u Kansas pokupiti taj miraz.« »A vas dvojica biste ga upotrijebili za kupnju broda.« »Točno.« »Ali to se nije ispunilo.« »Dogodilo se to da se Perry pojavio vjerojatno za mjesec dana. Dočekao sam ga na autobusnoj stanici u Kansas Cityju.« »Kada?« zapita Church. »Kojeg dana u tjednu?« bi' ' ' ;, »U četvrtak.« * K "'f*' »A kada ste otišli u Fort Scott?« .»' 1; e ' ! »U subotu.« « ■'''* »Četrnaestog studenoga.« Hickockove oči zasjaše od iznenađenja. Moglo se zapaz1 kako se pita odakle Churchu ta sigurnost u pogledu datuma; n kako je bilo prerano za izazivanje sumnje, detektiv se požurio zapita: »Kada ste otputovali iz Fort Scotta?« «.. 246

»Tog poslijepodneva. Bavili smo se nešto oko mojeg auta, a zatim smo pojeli zdjelu riže s mesom u kafeteriji West Side. Mislim da je to bilo oko tri sata.« »Oko tri. Je li vas očekivala sestra Perrvja Smitha?« »Nije. Zato što je Perrv, vidite, izgubio njenu adresu. A nije imala telefona.« »Pa kako ste onda očekivali da ćete je pronaći?« »Raspitkujući se u pošti.« »Jeste li tako postupili?« »Perry je to učinio. Kazali su mu da se preselila. Mislili su daje otišla u Oregon, međutim, nije ostavila nikakvu adresu na koju bi joj slali zaostalu poštu.« »Mora da je to bio težak udarac. I to nakon što ste računali na takvu gomilu novca.« Hickock potvrdi. »Zato što smo, dakle, definitivno odlučili da odemo u Meksiko. Inače mi nikako ne bi palo na pamet da unovčim te čekove. Ali nadao sam se... Molim vas da me slušate, jer govorim istinu. Smatrao sam da ću otplatiti te čekove kad u Meksiku počnem zarađivati novac.« Nye je preuzeo ispitivanje. »Trenutak, Dick.« Nye je nagao čovjek koji veoma teško obuzdava svoju agresivnu živost i svoj talent da govori oštro i otvoreno. »Ja bih htio čuti nešto više o putovanju u Fort Scott«, započeo je trudeći se da govori što niekanije. »Kad ste saznali da tamo više nema Smithove sestre, što ste tada uradili?« »Prošetali smo. Popili pivo. Odvezli se natrag.« Želite li reći da ste se vratili kući? « »Ne. U Kansas City. Zaustavili smo se kod servisne stanice ^sto. Jeli smo sendviče s kosanim mesom. Pokušali smo sreću u Cherry Rowu. Ni Nye ni Church nisu znali za Cherry Row. Hickock će iznenađeno: »Zar se šalite? To zna svaki pajkan ISi ansasu.« Kada su detektivi opet pokazali da o tome nemaju "°jrna, on je objasnio da je to dio parka u kojemu se uglavnom Sr eću »radišne žene«, ali je dodao: »Osim profesionalki ima 247

i mnogo amaterki. Medicinske sestre. Sekretarice. Tamo m sreća dobro poslužila.« i »A baš te večeri? Je li bilo sreće?« »Loša roba. Najzad smo završili s dvije lake ženske.« »Kako se zovu?« »Mildred. Mislim da se druga djevojka, Perryjeva, zvala Joan.« »Opišite ih.« »Možda su bile sestre. Obje plavuše. Zdepaste. Što se toga tiče možda nisam sasvim jasan. Vidite, kupili smo bocu smiješanog Orange Blossomsa — to je oranžada s votkom —■ i mene je počelo hvatati. Ponudili smo djevojke s nekoliko čašica i odvezli ih do Fun Havena. Pretpostavljam da vi, gospodo, niste nikad čuli za Fun Haven? « Nisu. Hickock se nasmiješi i slegne ramenima. »To je na cesti Blue Ridge. Osam milja južno od Kansas Citvja. Kombinacija noćnog lokala i motela. Kad platiš deset dolara, dobiješ ključ za sobu.« Nastavljajući, opisao je sobu tvrdeći da je njih četvoro u njoj provelo noć; dva jednaka kreveta, stari kalendar firme CocaCola, radio koji ne svira dok mušterija ne ugura četvrt dolara. Njegova poza, njegova jasnoća i sigurno opisivanje provjerljivin detalja impresionirali su Nyea premda je momak dakako lagao. Ili možda i nije? Da li zbog gripe i groznice ili zbog naglog smanjenja njegova samopouzdanja, ali Nyea je oblijevao hladan znoj. »Kad smo se ujutro probudili, ustanovili smo da su n^ obradile i zbrisale«, nastavio je Hickock. »Od mene nisu mnog0 izvukle, ali je Perry ostao bez novčarke s četrdeset ili pedeset dolara.« u- -*,■■ »Jeste lf nešto poduzeli u vezi s tim?« >fo' !' »Nije se imalo što poduzeti.« ,i * :•■ ■ ■ »Mogli ste stvar prijaviti policiji.« i. »Ali, taman. Nemojte me zafrkavati. Obavijestiti policlJ 248

njdi vaše informacije, tip koji je pod uvjetom ne smije ni piti. ili se družiti s drugim sebi sličnim.« »U redu, Dick. Nedjelja je. Petnaesti studenoga. Kažite nam Što ste radili tog dana nakon što ste otišli iz Fun Havena. « »Dobro. Doručkovali smo na stajalištu kamiona nedaleko od Happy Hilla. Zatim smo se odvezli do Olathea i ja sam ostavio Perrvja pred hotelom u kojem je stanovao. Rekao bih Jaje bilo oko jedanaest. Poslije sam se odvezao kući i ručao sa svojima. Kao i svake nedjelje. Gledao sam TV — košarkašku utakmicu, a nije isključeno da je bila nogometna. Bio sam prilično umoran.« »Kada ste se opet našli s Perryjem Smithom?« »U ponedjeljak. Posjetio me tamo gdje sam radio. Trgovina Boba Sandsa.« »I o čemu ste razgovarali? O Meksiku?« »Pa zapravo, nama se ta ideja još sviđala, iako nismo imali novca da učinimo sve što smo bili naumili — odnosno da se tamo ubacimo u poslove. Ali željeli smo otići, jer nam se činilo daje to vrijedno rizika.« »Vrijedno još jednog sjedenja u Lansingu?« »To nije bilo u igri. Vidite, mi se više nismo namjeravali vratiti u Države.« Nye, koji je bilježio u svoj notes, obrati mu se: »Dana nakon razbacivanja s čekovima — bio bi to dvadeset i prvi — nestali ste vi i vaš prijatelj Smith. Sada nam, Dick, opišite vaše kretanje °d tada do dana vašeg hapšenja ovdje u Las Vegasu. Samo u grubim crtama.« Hickock zazviždi i zakotrlja očima. »Gle!« izgovori, a tada Je svoj talent pamćenja usmjerio na to da se u potpunosti s e ) ti svih događaja. Započeo je opisivati dugačku vožnju od ot prilike deset tisuća milja koliko su on i Smith prevalili Prošlih šest tjedana. Govorio je sat i dvadeset minuta — od Va i pedeset do četiri i petnaest. Opisivao je — dok je Nye P°kušavao da ih popiše — ceste i hotele, motele, rijeke, gradiće gradove, niz isprepletenih imena: Apache, El Paso, Corpus 249

Christi, Santillo, San Luis Potosi, Acapulco, San Diego, la Omaha, Sweetwater, Stillwater,TenvilleJunction,Tallahassee Needles, Miami, hotel Nuevo Waldorf, Somerset hotel, hotel Simone, motel Arrowhead, motel Cherokee i mnogo, mnogo drugih. Kazao im je ime čovjeka u Meksiku kojemu je prodao svoj stari »chevrolet« iz 1949. godine, priznao je daje noviji model ukrao u Iowi. Opisivao je osobe koje su on i njegov partner susretali: meksička udovica koja je bila i bogata i seksi; Otto, njemački »milijunaš«; »elegantan« par crnačkih atleta koji su se vozili u »elegantnom«, blijedoljubičastom »cadillacu«; slijepi vlasnik floridske farme s čegrtušama; umirući starac i njegov unuk, i drugi. A kad je završio, sjedio je zadovoljna osmijeha i prekrštenih ruku, kao da očekuje da će biti pohvaljen zbog humora, jasnoće i iskrenosti svoje putničke priče. Ali Nye je hitro zapisivao prateći taj opis, a Church je šutke udarao zatvorenu pest o otvoreni dlan, dok nije naglo zapitao: »Držim da vam je poznato zašto ste ovdje.« Hickockova usta se ispraviše. I držanje. »Držim da shvaćate da mi ne bismo doputovali sve do Nevade samo da bismo probrbljali s dvojicom krivotvoritelja čekova. « Nye je zatvorio bilježnicu. I on se zagledao u zatvorenika primijetivši kako su mu se na lijevoj sljepoočici zacrvenjele žilice. »Nije li tako, Dick?« »Sto?« »Doputovati ovamo radi razgovora o hrpici čekova.« »Ja ne mogu smisliti drugi razlog. « Nye je crtao križ na koricama svoje bilježnice. Crtajući zapita: »Kažite mi, Dick. Jeste li ikad čuli za slučaj umorstva obitelji Clutter?« Kako je kasnije zabilježio u službenom izvještaju ooint lV ispitivanju, »osumnjičeni je pokazao intenzivno vidlj reagiranje. Postao je sive boje. Oči su mu treptale«. 250

Hickock je odgovorio: »Gle, sada. Bilo bi dobro da orestanemo. Ja nisam nikakav prokleti ubojica.« »Pitanje koje sam postavio«, podsjetio gaje Church, »glasilo je.__jeste li čuli za umorstvo Clutterovih.« »Može biti da sam nešto o tome pročitao«, odgovorio je Hickock. »Opak zločin. Opak. Kukavički.« »I gotovo savršen«, dodao je Nye. »Ali, Dick, vi ste dvaput pogriješili. Prvo, ostavili ste svjedoka. Živog svjedoka. Onoga koji će svjedočiti na sudu. Koji će stajati u odjeljku za svjedoke i govoriti poroti kako su Richard Hickock i Perry Smith zavezali, zapušili im usta i ubili četvoro nedužnih ljudi.« Hickockovo lice se zacrvenjelo bojom koja mu se vraćala. »Živi svjedok! To ne može biti!« »Jer ste vjerovali da ste se svakoga otarasili?« »Rekao sam — taman posla! Ne postoji bilo tko tko bi mene mogao povezati s bilo kojim prokletim umorstvom. Čekovi. Sitna krađa. Ali ja nisam prokleti ubojica.« »Zašto ste nam onda lagali?« zapita ga Nye mračnim glasom. »Ja sam vam izgovorio svu prokletu istinu.« »Tu i tamo. Ne uvijek. Na primjer o suboti poslije podne četrnaestog studenoga? Kažete da ste se odvezli do Fort Scotta. « »Da.« »Da biste dobili adresu sestre Perryja Smitha?« »Tako je.« »I tamo ste se za informacije obratili pošti?« »Točno tako.« Nye je ustao. Približio se Hickockovoj stolici sa stražnje ^rane i, stavivši ruku na naslon, sagnuo se kao da želi nešto ^pnuti u uho uhapšenika. »Perry Smith nema sestre koja živi u Or t Scottu«, rekao je. »Nikad je nije imao. A subotom poslije P°dne je pošta u Fort Scottu zatvorena.« Dodao je: »Razmislite °bro, Dick. Zasad je to sve. Kasnije ćemo opet s vama Ogovarati.« .r,,...... „ ........ ....... 251

i1

Nakon što je Hickock otpušten, Nye i Church prođoš hodnikom da bi se zaustavili i pogledali kroz ogledalo -^ promatračnicu na vratima sobe za ispitivanje. Promatrali su ispitivanje Perrvja Smitha—scena je bila vidljiva, ali ne i čujna Nye, koji je prvi put ugledao Smitha, bio je iznenađen vidjevši mu noge koje su bile tako kratke da mu stopala, malena ka0 u djeteta, nisu mogla sasvim dosegnuti pod. Smithova glava___ kruta indijanska kosa, irsko-indijanska mješavina tamne puti i drske, vragoljaste crte — podsjećala ga je na privlačnu sestru osumnjičenog, na lijepu gospodu Johnson. Ali ovaj zdepasti, nakrivo nasađen dijete-čovjek nije bio zgodan; ružičasti vrh njegova jezika vukao je naprijed i pucketao kao jezik gmizavca. Pušio je cigaretu, a ujednačenost s kojom je ispuhavao dim navela je Nyea da zaključi da je on još »djevica«, tj. da još nije informiran o pravom cilju ispitivanja. S i!:

Nye se nije varao. Dewey i Duntz, strpljivi profesionalci, malo-pomalo su sužavali zatvorenikovu životnu priču do događaja u toku prošlih sedam tjedana da bi se na kraju usredotočili na rekapitulaciju sudbonosnog vikenda od subote u podne do nedjelje u podne, od četrnaestog do petnaestog studenoga. Pošto su tri sata utrošili na pripremanje terena, više nisu bili daleko od cilja. Dewey je rekao: »Perry, da pretresemo našu situaciju. Dakle, kad ste dobili uvjetni otpust, bilo je to doista pod uvjetom da se više nikad ne vratite u Kansas.« »Država suncokreta. Oči su mi ispale plačući zbog nje.« »Ako ste tako osjećali, zašto ste se vratili? Mora da ste imali neki jak razlog.« »Rekao sam vam. Da vidim sestru. Da dobijem novac koj1 je čuvala za mene.« »Ah, da. Sestra koju ste vi i Hickock pokušali pronaći u ro Scottu. Perry, koliko je Fort Scott udaljen od Kansas Citj Smith je zatresao glavom. Nije znao. 252

»U redu, koliko vam je trebalo «,|wiemena da se tamo Jovezete?« V% : Bez odgovora. trn u »Jedan sat? Dva? Tri? Četiri?« Zatvorenik je odgovorio da se ne može sjetiti. »Razumljivo je da se ne možete sjetiti, jer nikad u životu niste bili u Fort Scottu.« Sve do tada nijedan od detektiva nije se suprotstavljao ni jednom dijelu Smithovih izjava. Pokrenuo se na stolici dok je vrškom jezika ovlažio usne. »Zapravo, nije istina ništa od svega što ste nam ispričali. Nikad niste zakoraknuli u Fort Scott. Vi uopće niste pokupili te djevojke i odvezli ih u motel.« »Jesmo. Bez šale.« »Kako su se zvale?« »Nisam ih ni zapitao.« »Vi i Hickock ste s tim ženama proveli noć i nije vam palo na pamet da ih zapitate za ime?« »Pa to su bile obične prostitutke.« »Kažite nam ime motela.« »Zapitajte Dicka. On će to znati. Takve gluposti ja ne pamtim. « Dewey se obratio svom kolegi. »Clarence, mislim da je vrijeme da Perryja ispravimo.« Duntz se svinuo prema naprijed. On je teška kategorija sa s pontanom živošću velter-kategorije, ali oči su mu skrivene i '•jene. Grglja dok govori. Svaka mu je riječ nevoljko formirana 1 uokvirena akcentom krajeva uzgajivača stoke. Svaka mu riječ ^je neko vrijeme. »Da, gospodine«, rekao je. »Vrijeme je.« »Dobro slušaj, Perry. Naime, g. Duntz će ti kazati gdje si se ti ^sta nalazio u subotu uvečer. Gdje si bio i što si radio.« Duntz je kazao: »Ubijali ste obitelj Clutter.« Smith je progutao. Stade trljati koljena. »Bili ste u Holcombu, Kansas. U kući g. Herberta W Cluttera. Prije nego ste napustili kuću u njoj ste pobili sve ukućane.« 253

»Nikada. Ja nikada.« ,/./, »Nikada što?« i:4, »Nisam nikoga poznavao tko se tako zvao, Clutter.« '■■■■< Dewey ga je nazvao lašcem, a zatim je upotrijebio kartu o kojoj se četvoro detektiva prethodno dogovorilo da je mirno odigraju. Kazao mu je: »Mi imamo živa svjedoka, Perry. Nekoga koga ste vi, momci, previdjeli.« Prošla je čitava minuta. Dewey je bio više nego zadovoljan Smithovom šutnjom, jer bi nevin čovjek zapitao tko je taj svjedok i tko su bili ti Clutterovi, i zašto istražitelji misle daje on ubojica, na svaki bi način barem nešto priupitao. Ali Smith je mirno sjedio stisnuvši koljena. »Dakle, Perry?« % k i .■ ■ »Imate li aspirin? Oduzeli su mi aspirin.« ..; v, »Loše se osjećate?« ■ ■ »Da, moje noge.« Bilo je pet sati i trideset kad je Dewey namjerno naglo završio ispitivanje. »Sutra ćemo opet o ovome«, rekao je. »Nego, usput, znate li što je sutra? Rođendan Nancy Clutter. Imala bi sedamnaest godina.« «Imala bi sedamnaest.« Budan sve do zore, Perry je razmišljao (kako se kasnije toga sjećao) je li istina da je danas djevojčin rođendan, pa je zaključio da nije, već da je to još jedan način kako su ga htjeli nasamariti. Isto su to pokušali s izmišljenom pričom o svjedoku, o »živom svjedoku«. To ne može biti. Ilionl i možda misle — kad bi samo mogao porazgovarati s Dickom; Ali on i Dick su bili odijeljeni; Dick je bio zaključan u ćeliji na jednom drugom katu. »Slušaj dobro, Perry. Naime, g. Dun^ će ti kazati gdje si se doista nalazio ...« Kad je ispitivanje prosio i pola puta, on je zamijetio čitav niz aluzija na određeni viken 1 u studenom i počeo se nervirati znajući što dalje nadolazi, ai ^ kad se to doista dogodilo, kad je veliki kauboj pospana g'^ rekao: Ubijali ste obitelj Clutter«, dakle, on je gotovo umro-

■ sve. Mora da je izgubio pet kilograma u dvije sekunde. Hvala bogu što im nije dopustio da to vide. Ili se barem tako

nada. ^ Dick? Može se pretpostaviti da su i s njim odigrali isti trik, pick je pametan, nevjerojatno uvjerljiv, ali ne valja se oslanjati u njegovu »srčanost«. Lako se uspaniči. Bez obzira na to i bez obzira na pritisak kojemu je mogao biti izložen, Perry je bio siguran da će Dick izdržati. Ukoliko ne želi visjeti. »A prije nego ste napustili kuću u njoj ste pobili sve ukućane.« Ne bi ga nimalo iznenadilo da je takvu priču čuo svatko u Kansasu tko je bio otpušten iz kaznionice. Mora da su ispitivali stotine ljudi i nesumnjivo su optužili na desetke; on i Dick su samo još dvojica. S druge strane — hm, bi li Kansas uputio četiri specijalna agenta tisuću milja daleko samo zato da pokupe i dva tipa koji su se ogriješili o uvjetni otpust? Možda su se doista spotakli na nešto, na nekoga. »Živi svjedok.« Ali to je nemoguće. Jedino — dao bi ruku ili nogu samo da može pet minuta porazgovarati s Dickom. U ćeliji kat niže Dick je jednako gorio od potrebe da porazgovara s Perrvjem (kako je kasnije pričao), da sazna kakvu su pušku njemu namjestili i što im je taj zvekan rekao. Kriste, u njega se ne možeš pouzdati ni daje zapamtio osnove alibija s Fun Havenom, premda su oni o tome dovoljno često razgovarali. A tad mu je ta kopilad zaprijetila sa svjedokom! Kladio bi se s deset naprama jedan da je mali bedak pomislio da govore o očevicu. Dočim se on, Dick, odmah dosjetio tko bi mogao biti ta j svjedok: Floyd Wells, njegov stari prijatelj i drugar s kojim ) e dijelio ćeliju. Dok je odsluživao posljednje tjedne svoje kazne u 'ck se nakanjivao da nožem ubije Floyda — da ga probode J^oz srce nožem koji bi od nečega načinio. I kakva je budala st0 to nije napravio. Osim Perryja, Floyd Wells je jedini ljudski stv or koji bi mogao povezati imena Hickock i Clutter. Floyd sa °jirn obješenim ramenima i isturenom bradom — Dick je ^mislio da gaje na to natjerao goli strah. Kujin sin je vjerojatno , okivao neku dobru nagradu, uvjetni otpust ili novac, ili jedno ^ugo. Ali prije će se pakao smrznuti no što će taj tip dobiti 255

254

1

nagradu. Zato što zatvorenikova brbljarija nije dokaz. Dokaz s I otisci stopala, prstiju, svjedoci, priznanje. Dođavola, ako je on što im je ispričao Floyd Wells sve što imaju u ruci ti kauboij tada nema razloga za suvišnu zabrinutost. Ako opet prodremn u srce stvari, Floyd nije ni upola opasan kao Perry. Ako je 1 Perry izgubio živce i otkačio priču, obojica bi mogli završiti u , Kutu. Odjednom je sagledao pravu istinu: On je morao Perrvja ušutkati. Na planinskom putu u Meksiku. Ili dok su išli pješke preko Mojave. Zašto mu to nije nikad palo na pamet do sada? A sada, sada je već suviše kasno. Tog poslijepodneva u tri sata i pet minuta Smith je napokon priznao da je priča o Fort Scottu lažna. »Bila je to samo pričica za Dickovu obitelj. Dick je to izmislio samo zato da bi mogao ostati preko noći. Baciti se u rundu pića. Naime, Dickov otac ga je držao pod okom, jer se bojao da on ne povrijedi uvjetni otpust. Zato smo izmislili neko opravdanje spominjući moju sestru. Sve je to samo služilo za umirenje g. Hickocka.« I u toku daljnjeg ispitivanja on je istu priču upravo ponavljao. Duntz i Dewey su ga bezbroj puta ispravljali i optuživali ga da laže, ali ga nisu mogli navesti da izmijeni priču, osim što bi dodao poneki novi detalj. Danas se sjetio imena prostitutki koje su se zvale Mildred i Jane (ili Joan). »One su nas opljačkale i pobjegle s našom imovinom dok smo mi spavali.« Iako je čak i Duntz izmijenio svoje držanje, pa je zajedno s kravatom i : kaputom napustio i svoje enigmatsko pospano dostojanstvo — osumnjičeni je izgledao zadovoljno i smireno; odbijao je da se pomakne s mjesta. On nikad nije čuo ni za Clutterove ni # ''.; Holcomb, pa čak ni za Garden City. Preko puta hodnika, u sobi koja je bila zagušena duhansKi dimom, Hickock je bio po drugi put ispitivan. Church i *v •;•■ su metodično primjenjivali strategiju znatnijeg okolišanjajednom za vrijeme ovog ispitivanja koje je trajalo već tri s nitko od njih nije spomenuo zločin. Bio je to postupak *-J je zatvorenika činio nervoznim u stanju vječna iščekivan^ . ; Razgovarali su o svemu ostalom: o Hickockovoj relig'oZ 256

filozofiji (»Ja znam za pakao, jer sam tamo bio. Možda postoji i raj- U to vjeruje znatan broj bogatih«); o njegovoj seksualnoj prošlosti (»Uvijek sam se ponašao kao stopostotno normalan ^vjek«); još je jednom ponovljena priča o razlozima njihova lutanja iz države u državu (»Jedini razlog zbog kojeg smo toliko lutali bio je — traženje zaposlenja. Na žalost nismo mogli dobiti ništa pošteno. Jedan dan sam radio na iskopavanju kanala...«). Ali neizgovorene teme bile su u središtu zanimanja, pa su detektivi bili uvjereni da su prouzrokovale Hickockovu sve očigledniju uznemirenost. Sada je zatvorio oči i dršćućim prstima dodirnuo kapke. Church ga zapita: »Zar nešto nije u redu?« »Glavobolja. Kao da će mi pući.« Tada se Nye upleo: »Pogledaj me, Dick.« Hickock ga je poslušao s takvim izrazom lica koji je detektiv interpretirao kao njegovu molbu da prijeđe na samu stvar, da ga optuži, kako bi se uhapšenik opet domogao luke spasa tvrdoglavog nijekanja. »Kad smo jučer razgovarali, vjerojatno se sjećaš da smo kazali kako je umorstvo Clutterovih bilo gotovo savršen zločin. Ubojice su učinile dvije greške. Prva je — ostavili su ; svjedoka. Druga — uostalom, pokazat ću ti je.« Ustao je i iz kuta sobe donio kutiju i torbu koje je unio u sobu prije početka °vog, drugog po redu preslušavanja. Iz torbe je izvukao veliku fotografiju. Stavljajući je na stol, objasnio je: »Ovo je snimak u prirodnoj veličini nekih otisaka cipela pronađenih pored tijela gospodina Cluttera. A, ovo su« — otvorio, je kutiju — »cipele *°je su ih ostavile. Tvoje cipele, Dick.« Hickock je pogledao i °wratio pogled. Laktove je oslonio na koljena, a dlanovima Je gladio glavu. »Smith«, nastavio je Nye, »bijaše još manje °prezan. Mi imamo i njegove cipele, koje savršeno odgovaraju na drugim fotografijama. Krvavim šarama.« Church se pridružio napadu: »Evo što će se dogoditi s >o ni, Hickock. Bit ćeš vraćen u Kansas. Bit ćeš optužen i, . °g četiri umorstva izvršena na okrutan i podmukao način. | °c ka jedan glasi: Otprilike petnaestog dana studenoga |'

257

1959. osoba po imenu Richard Eugene Hickock je protuzak0 nito, podlo, iz niskih pobuda, odlučno i s predumišljajem u toku vršenja teškog kaznenog djela, ubila i lišila života Herberta W. Cluttera. Točka dva: Otprilike petnaestog dana studenoga 1959. godine taj isti Richard Eugene Hickock je protuzakonito...« Hickock je progovorio: »Perry Smith je ubio Clutterove.« Podigao je glavu i, ispravljajući se u stolici kao borac koji posrćući ustaje, kratko je dodao: »Bio je to Perry. Nisam ga mogao zadržati. On ih je sve pobio.«

Poštarica Clare provodila je službenu pauzu na svom poslu u Hartmanovoj kafeteriji i požalila se na 'malu jakost zvuka kafeterijskog radioaparata. »Pojačajte«, zatražila je. Skala aparata pokazivala je da je to emisija radiostanice Garden Citvja — KIUL. Čula je riječi «...nakon što je plačući objelodanio svoje dramatično priznanje, Hickock je izveden iz sobe za ispitivanje, ali je u hodniku izgubio svijest. Agenti KBIa su ga uhvatili dok je padao na tlo. Agenti su citirali Hickocka koji je rekao kako su on i Smith upali u Clutterovu kuću očekujući da će pronaći sef koji sadrži najmanje deset tisuća dolara. Ali sefa nije bilo, pa su svezali cijelu obitelj i redom ih poubijali. Smith nije ni potvrdio ni zanijekao da je sudjelovao u zločinu. Kad mu je rečeno da je Hickock potpisao priznanja Smith je rekao: 'Želio bih vidjeti izjavu svog prijatelja'. Zahtjev je odbijen. Policajci su odbili reći je li Smith ili Hickock bio stvarni ubojica cijele obitelji. Naglasili su da se njihova izjava zasniva samo na Hickockovoj verziji. Pripadnici KBI—a koji tu dvojicu vraćaju u Kansas već su automobilom napustu1 Las Vegas. Očekuje se da će stići u Garden City kasno uvečer u srijedu. U međuvremenu, okružni javni tužitelj West...« »Jednog po jednog«, komentirala je gospođa »Zamislite to. Ne čudim se što je hulja izgubila svijest.«

258

Drugi u kafeteriji — gospođa Clare i Mabel Helm, te žilavi mladi farmer koji je navratio da kupi kutiju prešanog duhana 2J žvakanje Browns Mule — mrmljali su i šaputali. Gospoda Jielm je papirnom maramicom brisala oči. »Ne želim slušati«, kazala je. »Ne smijem. Nikako ne želim.« »... vijest o naglom razvoju u spomenutom slučaju naišla je na slabo reagiranje u gradiću Holcombu, pola milje od Clutterove kuće. Građani tog mjesta od dvije stotine i sedamdeset duša općenito su izrazili olakšanje...« Mladi farmer je zazviždao. »Olakšanje! Kada smo to sinoć čuli na televiziji, znate li što je moja žena kazala? Tulila je kao dijete.« »Pst!« rekla je gospođa Clare. »I ja sam također.« «... a holcombska poštarica gospođa Mvrtle Clare rekla je da su stanovnici zadovoljni što je slučaj riješen, premda neki još vjeruju da su i drugi umiješani. Dodala je da mnogi još drže vrata zaključana i revolvere nadohvat ruke ...« Gospoda Hartman se nasmijala. »Oh, Myrt!« započe. »Kome si to kazala?«. »Reporteru iz 'Telegrama'.« Muškarci koje poznaje, odnosno njihov znatan broj, odnose se prema gospođi Clare kao da je i ona muškarac. Farmer ju je odalamio po leđima dodavši: »Zaboga, Myrt. Gle vraga. Ne misliš li doista da netko od nas, netko iz naše sredine, ima u tome svoje prste?« Dakako da je gospoda Clare baš tako mislila, no iako bi se u drugim prilikama našla usamljena u svojim mišljenjima, ovog puta nije bila bez društva. Većina stanovnika Holcomba k°ji su sedam tjedana proživjeli u paklu svakakvih govorkanja, °pćeg nepovjerenja i sumnjičavosti, kao da su bili nezadovoljni saznavši da se ubojica ne nalazi među njima. U stvari, priličan r °j ljudi odbio je prihvatiti činjenicu da su jedine osobe Ugovorne za zločin — dvojica nepoznatih ljudi, dva . lopova tf anca. Ili, kao što je sada primijetila gospođa Clare: »Možda 11 to ti tipovi i učinili. Ali u tome ima više nego je samo to. 259

Čekajte. Jednog će dana doći do dna, a kada dođu — tamo će nekoga pronaći. Nekoga tko je htio Cluttera maknuti s pUta Mozak zločina.« Gospoda Hartman je uzdahnula. Nadala se da Myrt nema pravo. A gospoda Helm je sa svoje strane dodala: »Ono što se ja nadam — nadam se da će ih zadugo držati pod ključem. Ne bih se osjećala sigurnom znajući da su u našoj blizini.« »Oh, držim da nema razloga za vašu zabrinutost, gospodo«, kazao je mladi farmer. »Sada se ti momci više boje nas nego mi njih.«

Autoputom Arizone karavana od dva automobila juri kroz područje obraslo žalfijom — kroz carstvo sova, zmija čegrtuša i visokih crvenih kamenih tornjeva. Dewey upravlja prvim automobilom, Perry Smith sjedi pored njega, a Duntz na stražnjem sjedištu. Smithove su ruke u lisičinama koje su kratkim lancem svezane uz sigurnosni pojas. Taj je postupak toliko ograničio njegove pokrete da bez tuđe pomoći ne može pušiti. Kad zaželi cigaretu, Dewey je mora zapaliti i staviti mu je između usana. Taj je zadatak detektiv ocijenio kao »gadljiv«, jer mu takvo ponašanje spada u sferu intimnog ponašanja kao kad je npr. udvarao svojoj ženi. Uhapšenik je uglavnom ignorirao svoje čuvare i njihove sporadične pokušaje da ga podbodu ponavljajući mu dijelove jedan sat dugog Hickockova priznanja snimljenog na magnetofonsku vrpcu: »On kaže da te pokušao zaustaviti, Perry. Ali kaže da nije mogao. Kaže da se bojao da i njega ne ustrijeliš-« Ili dalje: »Da, gospodine Perry. Sve je to tvoja krivnja. Sam Hickock ističe za sebe da ne bi nanio zla ni psećoj buhi-« Ništa od svega tuga ne uzbuđuje Smitha. Ili se to barem ne može zaključiti po njegovu držanju. On svejednako promatra pejzaž, čita slupane stihove reklamnih panoa Burma-Shave,»' broji leševe kojota pobijenih iz puške i obješenih na ograC*e ranceva.

Ne predviđajući neki poseban odgovor, Dewey kaže: ,Hickock nam kaže da si ti rođeni ubojica. Tvrdi da te to nimalo ne smeta. Kaže da si jednom u Las Vegasu pošao za jednim obojenim čovjekom držeći u ruci lanac od bicikla. Izbičevao si ga do smrti. Iz zadovoljstva i zabave.« Na Deweyjevo iznenađenje uhapšenik je iznenađeno otvorio ,jsta. Polako se pomicao na sjedištu sve dok kroz stražnje staklo automobila nije ugledao drugi automobil kolone, sve dok pogledom nije dopro u taj auto: »Pokvarenjak!« Pa pošto se opet okrenuo, zabuljio se u tamnu crtu pustinjskog autoputa. »Smatrao sam da je to trik. Nisam vam vjerovao. Da Dick ne bi dirnuo ni buhu. Pokvarenjak! Oh, pravi mudrac. On ne bi nanio zla ni buhi na psu. On bi jednostavno pregazio psa.« Pljuje. »Nikad nisam ubio nikakvog nigera.« Duntz potvrđuje; pošto je proučio arhiv neriješenih ubojstava u Las Vegasu, on zna da je Smith nevin u pogledu tog kaznenog djela. »Ja nikad nisam ubijao nigere. Ali on je tako mislio. Uvijek sam pomišljao kako će Dick, ako ikada budemo uhvaćeni, i ako doista propjeva i prospe svu svoju srčanost — kako će ispričati priču o nigeru.« Opet pljuje. »Dakle Dick me se bojao? To je doista veselo. Doista sam iznenađen. A ono što on ne zna glasi — malo je nedostajalo pa da ga ubijem.« Dewey je zapalio dvije cigarete, jednu za sebe, drugu za uhapšenika. »Kaži nam o tome, Perry.« Smith puši zatvorenih očiju i objašnjava: »Razmišljam. Želim se točno sjetiti kako je to bilo.« Prilično duga stanka. »Dakle, sve je to započelo s pismom koje sam primio dok sam se nalazio u Buhlu, Idaho. Bio je rujan ili listopad. Pismo je napisao Oick rekavši da je pripremio jednu sigurnu stvar. Savršena st var. Nisam mu odgovorio, ali mi je on napisao drugo pismo Nagovarajući me da se vratim u Kansas i postanem mu partner, ijednom nije objasnio o kakvoj je to savršenoj stvari bila riječ, ^k toliko da je »đavolski sigurna stvar«. U to vrijeme sam i ja razloga da se otprilike u to vrijeme pojavim u Kansasu.. a stvar koju bih zadržao za sebe — nije ni u kakvoj vezi s 260

261

ovom stvari. Jedino spominjem da se ne bih vraćao u Kansas da nije bilo te moje stvari. Ali vratio sam se. Dick me sačekao na autobusnoj stanici u Kansas Citvju. Odvezli smo se do farme njegovih roditelja. Ali oni me nisu htjeli zadržati u kući. Ja sam vrlo osjetljiv i gotovo uvijek znam što ljudi osjećaju.« »Poput vas.« Misli na Deweyja, ali ne gleda na nj. »Vi mrzite trenutak kad mi dajete šiljak. To je vaša stvar. Ne krivim vas zbog toga. Isto tako nisam krivio ni Dickovu majku. U stvari je ona veoma slatko stvorenje. Ali je ona znala što sam ja bio — prijatelj njena sina iz Zidova — pa me nije htjela u svojoj kući. Kriste, kako sam bio sretan kad sam izašao iz te kuće i otišao u hotel. Dick me odveo u hotel u Olatheu. Uzeli smo nešto piva i ponijeli to gore u sobu. Tek tada mi je Dick ispričao što namjerava. Kazao mi je da je nakon što sam ja otišao iz Lansinga bio u ćeliji s nekim tko je jednom radio za bogatog proizvođača žita u zapadnom Kansasu. G. Clutter. Dick mi je nacrtao skicu Clutterove kuće. Znao je gdje se što nalazi — vrata, hodnici, spavaće sobe. Rekao je da je jedna od prizemnih soba korištena kao kancelarija, a u njoj je kasa — zidna kasa. Objasnio je da ta kasa treba g. Clutteru, jer on uvijek drži pri ruci znatne iznose novca. Nikad manje od deset tisuća dolara. Plan se sastojao u tome da opljačkamo kasu, a ako budemo primijećeni — dakle, tko god nas vidi imat će da ode. Dick je to ponavljao milijun puta: 'Bez svjedoka'.« Dewey kaže: »Koliko je svjedoka moglo biti po njegovu mišljenju? Želim reći — koliko je osoba očekivao da će naći u Clutterovoj kući?« »To sam i ja htio znati. Ali on nije bio siguran. Najmanje četiri. Možda šest. A nije bilo isključeno da obitelj ima gosteOn je smatrao da moramo biti spremni na to da imamo l s tucetom svjedoka.« ieh Dewey uzdiše, Duntz zviždukne, a Smith uz slab osrnij dodaje: »I ja sam bio zapanjen. To mi se ipak činilo previše L^ naest ljudi. Ali Dick je rekao daje to siguran posao. Rekao mU 'Otići ćemo tamo i sve ćemo srediti'. Bio sam takva raspolozen) 262

Ši

(Ja sam mu dopustio da me zanese. Ali također — bit ću pošten ^- imao sam povjerenja u Dicka. Bio sam zaključio da je on veoma praktična osoba, muški tip, a novac je meni trebao isto Jjao i njemu. Htio sam da to svršimo i odemo u Meksiko, ali nadao sam se da ćemo u tome uspjeti bez nasilja. Meni se činilo da bismo u tome mogli uspjeti ako stavimo maske. O tome smo se prepirali. Na putu onamo, prema Holcombu, htio sam da se zaustavimo i kupimo crne svilene čarape s namjerom da ih navučemo na glave. Ali Dick je bio uvjeren da bi on bez obzira na čarapu mogao biti prepoznat. Zbog njegova oka. Pa ipak, kad smo došli do trgovine —« Duntz se umiješao: »Stani, Perry. Ti skačeš unaprijed. Vrati se u Olathe. Kada ste otišli iz Olathea?« »Jedan. Jedan i trideset. Otišli smo odmah poslije objeda i odvezli se do robne kuće. Tamo smo kupili gumene rukavice i svitak konopca. Nož i pušku, metke — Dick je sve to donio iz svoje kuće. Ali nije htio da potražimo crne čarape. To je dovelo i do svađe. Kad smo se već udaljili od robne kuće, vozili smo se pored katoličke bolnice i ja sam ga natjerao da zaustavi i da u bolnici pokuša kupiti crne čarape, od časnih sestara. Znao sam da ih sestre nose. Ali on se samo pretvarao. Vratio se i rekao da su odbile da mu prodaju čarape. Bio sam uvjeren da nije ni tražio, što mi je na kraju i priznao. Rekao je da je to blesava ideja, te da bi časne sestre smatrale daje on luđak. Nastavili smo vožnju sve do Great Benda. Tamo smo kupili samoljepljivu traku. Tamo smo i večerali, obilno večerali. To me uspavalo. Kad sam se probudio, upravo smo ulazili u Garden City. Izgledao je doista kao mrtav grad. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe.« Dewey ga pita sjeća li se kod koje pumpe. »Vjerujem da je to bio Phillips 66.« »Koliko je bilo sati?« »Oko pola noći. Dick je rekao da imamo još sedam milja ^° Holcomba. Ostatak puta prošao je u tome da mi je on °°jašnjavao pojedinosti, govoreći da bi ovo trebalo biti ovdje, a Ol to ondje — sve prema objašnjenjima koja je zapamtio. Nisam 263

ni zapazio da prolazimo kroz Holcomb, jer je to malo naselje Prešli smo preko željezničke pruge. Odjednom Dick rekne-'To je to. To mora biti'. Bio je to početak odvojka za privatnu cestu obrubljenu drvećem. Usporili smo i ugasili svjetla. Nisu nam ni trebala. Zbog mjesečine. Na nebu nije bilo ničega što bi pomračivalo vidik — ni oblačića, ništa. Samo pun mjesec. Izgledalo je kao da smo usred dana. Kad smo krenuli tim putem, Dick je rekao: 'Pazi kolika je to površina! Hambari! Ta kuća! Nemoj mi reći da taj tip nije pun love'. Ali meni se situacija nije sviđala, atmosfera, sve je to djelovalo previše impresivno. Parkirali smo u sjeni drveta. Dok smo tamo sjedili, pojavilo se svjetlo, ali ne u glavnoj kući, već u drugoj, koja se nalazila valjda stotinjak metara slijeva. Dick je objasnio da je to kuća njihovog radnika. Znao je to prema crtežu. Ali je dodao da je ta kuća mnogo bliža Clutterovoj no što je pretpostavljao. Tada se svjetlo ugasilo. Gospodine Dewey, svjedok kojega ste spomenuli. Da li ste mislili na tog radnika?« »Nisam. On nije čuo ni šuma. No, kako je njegova žena njegovala bolesno malo dijete, on je objasnio da su veoma često ustajali u toku noći.« »Bolesno dijete. Razmišljao sam o tome. Dok smo još tamo sjedili, to se opet dogodilo — svjetlo se upalilo i ugasilo. A to rni je doista uzburkalo krv. Rekao sam Dicku da na mene ne računa. Ako je čvrsto odlučio da ustraje u svom naumu, onda neka ga sam izvede. Okrenuo je ključ i mi krenusmo natrag dok sam ja zahvaljivao bogu. Uvijek sam imao povjerenja u svoju intuiciju, koja mi je više nego jednom spasila život. Ali svladavši polovinu te ceste Dick zaustavi auto. Bio je strahovito ljut. Mogao sam vidjeti kakve mu se misli vrzmaju po glaviEvo, tu sam namjestio točan pogodak, prošli smo taj cijeli put> a sada taj zvekan hoće da izmigolji. Rekao je: 'Možda ti mislis da ja nemam dovoljno soli da to sam uradim. Ali, tako mi boga> ja ću ti pokazati tko se ne boji'. U autu je bilo nešto alkoholaObojica smo malo ispili, a tada sam mu se obratio: 'O.K. D lC ' Ja sam s tobom'. Tako smo se vratili. Parkirali smo na ist° 264

mjestu. U sjeni stabla. Dick je navukao rukavice, dok sam ja to učinio prije njega. Držao je nož i baterijsku svjetiljku. Ja sam nosio pušku. Kuća je na mjesečini izgledala golema. Izgledalo je kao da je prazna. Sjećam se kako sam se nadao da doista nema nikoga kod kuće.« Dewey uskače: »Ali vidjeli ste psa?« »Nismo.« »Obitelj je imala starog psa koji se bojao puške. Nismo mogli shvatiti zašto nije zalajao. Ili je ugledao pušku i povukao se. « »Nisam vidio ni nešto ni nekoga. Zbog toga nisam povjerovao. Ono o svjedoku, očevicu.« »Nije riječ o očevicu. O svjedoku. Riječ je o nekome čije svjedočenje povezuje tebe i Hickocka s tim slučajem.« »Oh. A-ha. A-ha. A Dick je stalno govorio kako se taj neće usuditi progovoriti. Ha!« Ne voleći to skretanje, Duntz ga podsjeti: »Hickock je imao nož. Ti si imao pušku. Kako ste ušli u kuću?« »Vrata nisu bila zaključana. Pokrajnja vrata. Odvela su nas ravno u Clutterovu kancelariju. Tada smo stali i čekali u mraku. Osluškivali smo. Jedini zvuk izazivao je vjetar. U stvari, bilo je malo vjetra, ali pomicao je drveće i čulo se šuštanje lišća. Jedan je prozor imao spuštene drvene žaluzine, ali kroz njih je prodirala mjesečina. Ja sam zatvorio žaluzine, a Dick je upalio baterijsku svjetiljku. Ugledali smo stol. Kasa je navodno imala biti u zidu ravno iza stola, ali je mi nismo mogli pronaći. Zid je bio obložen drvenim pločama, a bilo je i knjiga i uokvirenih mapa. Ja sam n a policama zamijetio jedan divan dalekozor. Odlučio sam da ga ponesem kad budemo krenuli.« »Da li si to i uradio?« zapita Dewey, jer dalekozor nije bio na Popisu nestalih stvari. Smith kimnu. »Prodali smo ga u Meksiku.« »Zao mi je. Nastavi.« »Dakle, kako nismo mogli pronaći kasu, Dick je ugasio ^jetiljku i u mraku izađosmo iz kancelarije i nađosmo se u sobi ** dnevni boravak. Dick me šapatom upozorio da tiše hodam.

III

26%

Ali on nije bio ništa bolji. Svaki naš korak je odzvanjao. Dospjeli smo do hodnika i jednih vrata. Sjećajući se crteža, Dick mi j e rekao da je to spavaća soba. Upalio je svjetiljku i otvorio vrata Čovjek je promrmljao: 'Draga?' Tek se probudio i žmirkao je očima. Opet je rekao: 'Jesi li to ti, draga?' Dick ga je zapitao-'Jeste li to vi, g. Clutter?' Sad se čovjek sasvim probudio, sjeo je u krevetu i zapitao: 'Tko je to? Što želite?' Dick mu je veoma uljudno objasnio kako smo nas dvojica prodavači što nude svoju robu od kuće do kuće. 'Želimo s vama porazgovarati, gospodine. U vašoj kancelariji, molim vas lijepo.' Bosonog, samo u pidžami, g. Clutter je pošao s nama u kancelariju u kojoj smo sada upalili električno svjetlo. Sve do tada nije nas mogao dobro vidjeti. Držim da ga je gadno pogodilo ono što je vidio. Dick mu se obrati: 'Dakle, gospodine, sve što od vas zahtijevamo jest da nam pokažete gdje držite svoju kasu'. Ali g. Clutter odgovara: 'Koju kasu?' Kaže da on nema nikakvu kasu. Odmah sam razumio da govori istinu. On ima takvo lice. Odmah si mogao znati da je istina uglavnom sve što govori. Ali Dick je zavikao na njega: 'Nemoj meni lagati, ti kujin sine! Ja prokleto dobro znam da imate kasu!' Imao sam dojam da se nitko i nikada nije g. Clutteru obratio na takav način. Ali on je Dicka gledao ravno u oči i odgovorio mu na to veoma blago — rekao je, dakle, da mu je žao, ali da on nema nikakve kase. Uperivši mu vršak noža na prsa, Dick mu je kazao: 'Pokažite nam gdje je kasa ili će vam biti jako žao'. Ali g. Clutter — oh, mogli ste vidjeti kako je zaplašen iako mu je glas ostao blag i ujednačen — nastavio je ponavljati da on nema kasu. Nekako u to vrijeme ja sam sredio telefon. Iščupao sam žiceZapitao sam g. Cluttera ima li još telefona u kući. Odgovorio je potvrdno — jedan je u kuhinji. Uzeo sam baterijsku svjetiljku i pošao do kuhinje, a to je prilična udaljenost od kancelarije-Kad sam pronašao telefon, skinuo sam slušalicu, a mal1IT1 kliještima prerezao žicu. Vraćajući se, začuo sam šum. Skripa iznad glave. Zaustavio sam se kod podnožja stepenica koje vod 266

na drugi kat. Bilo je mračno, ali se nisam usudio upotrijebiti svjetiljku. Ali bio sam siguran da se tamo netko nalazi. Na vrhu stubišta odražavao se neki lik na prozoru. Netko je bio. Zatim je otišao.« Dewey je pretpostavljao da je to bila Nancy. Na osnovi činjenice da je njen zlatni ručni sat našao gurnut sve do vrška cipele u njenom ormaru, Dewey je često teoretizirao da se Nancy probudila, čula glasove po kući i, pretpostavljajući da su to lopovi, oprezno sakrila sat koji je bio njena najvrednija imovina. »Ja sam povjerovao da bi to mogao biti netko s pištoljem. Ali Dick me nije htio ni saslušati. Suviše je bio zauzet svojom ulogom grubog momka. Natjeravao je g. Cluttera kako je htio. Sada ga je opet doveo u spavaću sobu. Brojio je novac u novčarki g. Cluttera. Bilo je oko trideset dolara. Bacio je novčarku na krevet i kazao mu: 'Vi u kući imate više novca nego je to. Bogataš poput vas. Koji živi na ovako velikom imanju'. G. Clutter je objasnio da mu je to sav gotov novac koji ima, objašnjavajući da on svoje poslove rješava čekovima. Dick je eksplodirao: 'Što vi sebi zamišljate da smo mi neki Mongolci?'. Pomislio sam da će ga razbiti, pa sam mu rekao: 'Dick, slušaj rne. Gore je netko budan'. G. Clutter nam je odgovorio da gore mogu jedino biti njegova žena, sin i kći. Dicka je zanimalo ima li mu žena novca, na što je g. Clutter odgovorio da ako ima — ima vrlo malo, nekoliko dolara, pa nas je zamolio — vidjelo se da je očajan — da nju ne diramo, jer je invalid, već dugo boluje. Ali je Dick inzistirao da ode gore. Prisilio je g. Cluttera da ga vodi. »Podno stubišta g. Clutter je upalio svjetlo koje je osvijetlilo gornji hodnik. Dok smo se uspinjali, on nam se obratio: 'Ne z nam, momci, zašto vi to činite. Ja vam nikada nisam nanio nikakvo zlo. Ja vas nikad ranije nisam ni vidio'. Tada mu je Dick kazao: 'Zaveži! Kada budemo željeli da govorite, kazat ćemo v atn'. U gornjem hodniku nije bilo nikoga, a sva su vrata bila Otvorena. Gospodin Clutter je rukom pokazao sobe u kojima

267

su spavali dječak i djevojka, a onda je otvorio vrata spavaće sobe svoje supruge. Upalio je svjetiljku pored kreveta i obratio joj se-'Sve je u redu, srce. Nemoj se bojati. Ovi ljudi jedino žele nešto novca. Ona je bila mršava, slabašna žena u dugačkoj spavaćici Kako je otvorila oči tako je počela plakati. Obraćajući se mužu, rekla je: 'Srce, ja nemam nikakvih novaca'. On joj je držao ruku i gladio je. Tada joj se on opet obratio: 'Hajde, nemoj plakati, dušo. Nema ničeg čega se imaš bojati. Stvar je u tome da sam ovim ljudima upravo dao sav novac koji sam imao, ali oni traže više. Oni vjeruju da mi negdje u kući imamo skrivenu kasu. Kazao sam im da nemamo'. Dick je podigao ruku kao da će ga udariti po ustima. Reče: 'Zar vam nisam rekao da začepite?' Na to će gospoda Clutter: 'Ali moj vam suprug kaže božju istinu. Nema kase'. Dick je odgovorio: 'Ja prokleto dobro znam da imate kasu. I ja ću je pronaći prije nego odem odavde. Nemojte ni posumnjati da ću je naći'. Tada je zapita gdje drži svoju novčarku. Novčarka je bila u ladici pisaćeg stola. Dick je istresao njen sadržaj i pronašao samo nešto sitnog metalnog novca, te još dolar-dva. Dao sam mu znak da izađe u hodnik. Htio sam da razmotrimo situaciju. Izašli smo i ja sam rekao...« Duntz ga prekine pitanjem jesu li gospodin i gospoda Clutter mogli čuti taj razgovor. »Nisu. Mi smo samo stali izvan vrata motreći ih. Saptali smo. Kazao sam Dicku: 'Ovi ljudi govore istinu. Lažac je tvoj prijatelj Floyd Wells. Nema tu nikakve kase, pa hajde da se što prije maknemo odavde'. Ali Dicka je bilo suviše stid da to prizna. Odgovorio mi je da neće povjerovati sve dok ne pretrazi cijelu kuću. Iznio mi je svoj plan da ih sve svežemo, a zatim da pretražimo kuću. Bio je toliko uzbuđen da nije bilo koristi od prepiranja. Njega je najviše uzbuđivala slast što su svi pod njegovom vlašću. Dakle, odmah pored spavaće sobe gospođe Clutter bila je kupaonica. Ideja koju je iznio Dick svodila se na ovo: roditelje ćemo zaključati u kupaonicu, a zatim ćemo probuditi djecu i također ih tamo odvesti. Zatim ćemo izvlačiti jednog po jednog i svezati ih u raznim dijelovima kuće. A kad 268

nađemo kasu, dodao je Dick, tada ćemo ih sve zaklati. Ne možeš pucati u njih, jer bi to izazvalo buku, kazao je Dick.« Perry se mrgodi i trlja koljena s rukama sputanim u lisičinama. »Samo malo da razmislim. Jer sada stvari postaju malo kompliciranije. Sjećam se. Da. Da. Uzeo sam stolicu iz hodnika i gurnuo je u kupaonicu. Tako je gospoda Clutter mogla sjesti. Vidio sam da je bolesna. Kad smo ih zaključavali, gospoda Clutter je plakala i molila nas: 'Molim vas da nikoga ne ozlijedite. Molim vas, nemojte ozlijediti moju djecu'. A njen ju je muž zagrlio i govorio nešto kao — srce, ovi momci ne kane nikome ništa učiniti. Oni samo žele nešto novca. »Ušli smo u dječakovu sobu. Bio je budan. Ležao je kao da je suviše preplašen da bi se mogao pomaći. Dick mu je rekao da ustane, ali on se nije micao, ili se nije dovoljno brzo micao, pa ga je Dick udario šakom, i izvukao iz kreveta. Rekao mu je da ga nije trebao udariti. Zatim sam se obratio dječaku, koji je imao na sebi samo majicu, da obuče hlače. Navukao je plave traperice i dok smo ga zaključavali u kupaonicu pojavila se djevojka. Izašla je iz svoje sobe. Bila je potpuno obučena kao da je već neko vrijeme provela budna. Dodajem da je na sebi imala čarape i papuče, i kimono, a kosa joj je bila skupljena odostraga. Pokušavala se nasmiješiti. Kazala je: 'Dobri bože, pa što je ovo? Nekakva šala?' Premda ja ne mislim da je ona to uopće uzimala za šalu. Svakako to više nije mislila nakon što je Dick otvorio vrata kupaonice i naredio joj da ude...« Dewey ih je zamišljao: zatočena obitelj, svi plahi i zastrašeni, ali još ništa ne sluteći o svojoj sudbini. Herb to nije mogao pretpostavljati, jer bi se inače borio. Bio je blag čovjek, ali s nažan, a ne kukavica. Njegov prijatelj Alvin Dewey bio je u vjeren da bi se Herb borio do smrti braneći živote Bonnie i svoje djece. »Dick je bio na straži pred vratima kupaonice, dok sam Ja izviđao. Pregledavao sam djevojčinu sobu i pronašao malu novčarku kao da je za bebe. U njoj je bio srebrni dolar. Nekako "ti je pao i otkotrljao se po podu. Zaustavio se ispod stolice, pa

269

sam se morao nasloniti koljenima na pod tražeći ga. I baš u tom trenutku osjećao sam da sam izvan sebe. Kao da se promatram u nekom glupom filmu. Uhvatila me mučnina. Sve mi se gadilo Dick sa svojom pričom o bogataševoj kasi, a ja sada potrbuške pužem da bih ukrao srebrni dolar jednog djeteta. Jedan dolar. I ja potrbuške gmižem da ga se domognem.« Perry steže koljena, moli detektiva aspirin, zahvaljuje Duntzu koji mu ga daje, žvače ga i nastavlja govor. »Ali upravo sam se tako ponašao. Uzimaš što možeš. Pročešljao sam i dječakovu sobu, u kojoj nisam našao ni novčića. Ali tamo sam ugledao mali nosivi radioprijemnik i odlučio sam da ga uzmem. Tada sam se sjetio dalekozora u kancelariji g. Cluttera. Sišao sam po njega, a onda sam dalekozor i radioaparat odnio u auto. Bilo je hladno. Vjetar i hladnoća dobro su štipali, ali mi je to godilo. Mjesečina je bila tako svijetla da se moglo vidjeti na milje daleko. Pomislih — zašto da ne umaknem? Da odem pješke do autoputa i zamolim nekoga da me poveze. Isus zna kako više nisam htio ući u tu kuću. Ali ipak — kako da to objasnim? Počeo sam se osjećati kao da ja nisam dio te priče. Kao da čitam neki roman. A trebalo je da znam što će se dogoditi. Kraj. I tako sam se opet uspeo stubištem. I sada, da vidim — a-ha, tada smo ih svezali. Najprije gospodina Cluttera. Pozvali smo ga da izađe iz kupaonice, a onda sam mu ja svezao ruke jednu uz drugu. Naredio sam mu da odmaršira sve do podruma.«Dewey pita: »Sam i nenaoružan?«»Imao sam nož.« j • Dewey nastavlja: »Ali Hickock je gore bio na straži?« t, »Da ih prisili da šute. Uostalom, meni pomoć i nije trebalafČitav sam život imao prakse s konopcima.« ■4 I dalje Dewey: »Da li si put osvjetljavao svjetiljkom, ilisl j upalio svjetlo u podrumu? 4 »Svjetlo u podrumu. Podrumski je dio bio podijeljen u dva dijela. Prvi je dio izgledao kao prostorija za zabavu. Odveo 1 sam ga u drugi dio, u prostoriju gdje je bila peć. Ugledao san nllT1 veliku kartonsku kutiju prislonjenu na zid. Kutija sa zavije 1270

madracem. Smatrao sam da nije u redu da mu naredim da legne na hladan pod, pa sam izvukao madrac, ispravio ga i rekao mu da legne na nj.« Vozač je preko retrovizora bacio pogled na kolegu i uhvatio mu pogled koji je Duntz tiho potvrdio kao da mu odaje priznanje. Dewey je uvijek isticao da je madrac postavljen na pod zbog udobnosti pokojnog Cluttera, pa je uzimajući u obzir slične nagovještaje, druge fragmentarne indicije ironične i promašene dobrostivosti — detektiv zaključio da barem jedan od dvojice ubojica nije bio baš sasvim krut. »Svezao sam mu noge, a zatim ruke i noge zajedno. Pitao sam ga nisam li ga suviše čvrsto zasjekao konopcima, a on je odgovorio da nisam, ali me zamolio da mu ženu ostavimo na miru. Nema svrhe nju vezati, jer ona niti će vikati niti pokušati pobjeći iz kuće. Objasnio je da je ona već godinama bolesna i nema tome dugo da se počela osjećati nešto bolje, ali događaj poput ovoga mogao bi joj opet pogoršati bolest. Znam da tu nema ništa smiješno, ali nisam se mogao suzdržati kad sam ga čuo gdje govori o mogućem 'pogoršanju' bolesti. Zatim sam doveo dječaka. Najprije sam ga stavio u istu prostoriju s njegovim ocem. Ruke sam mu svezao za parnu cijev iznad glave. Onda mi se učinilo kako to nije jako sigurno. Mogao bi se nekako osloboditi, pa razvezati svog oca, ili obratno. Odrezao sam konopac što ga je vezivao za cijev i odveo ga u prostoriju za zabavu u kojoj se nalazio udoban kauč — barem po izgledu. Noge sam mu svezao za noge kauča, zatim sam mu svezao ruke i povukao konopac gore načinivši mu omču oko vrata. Tako bi se sam ugušio nastojeći da se oslobodi. U jednom trenutku dok sam se bavio oko njega, odložio sam nož na taj — dakle, svježe obojeni ormarić od cedrovine; sav podrum je mirisao na lak. Međutim, on me je zamolio da tamo ne °stavljam nož. Ormarić je vjenčani dar koji je on sam načinio za nekoga. Mislim da je rekao da je to za sestru. Dok sam odlazio, n jega je zgrabio grč kašlja, pa sam mu pod glavu tutnuo jastuk. ^ sam ugasio svjetlo.« 4y .^ «i JSM*.*S.IV 271

»■ Dewey kaže: »Ali niste im zapušili usta?« Jsbs&HM Nisam. Ljepljivu traku smo im kasnije stavili na usta, nakon što sam žene svezao u njihovim spavaćim sobama. Gospoda Clutter je i dalje plakala, ali me istovremeno zapitkivala za Dicka. Ona nije u nj imala povjerenja, ali je dodala da osjeća da sam ja pošten mladić. Ja samuvjerena da ste pošten, ponovila je i natjerala me da joj obećam da Dick neće nikoga povrijediti. Meni se činilo daje ona zapravo bila zabrinuta zbog svoje kćeri. To je i mene zabrinjavalo. Posumnjao sam da Dick smjera nešto, nešto što ja ne bih mogao izdržati. Kad sam završio s vezanjem gospode Clutter, ustanovio sam daje on djevojku odveo u njenu sobu. Ona je bila u krevetu, dok je on sjedio na rubu kreveta razgovarajući s njom. Ja sam to prekinuo i rekao mu da potraži kasu dok je ja svežem. Kad je on otišao, ja sam joj svezao zajedno noge, a zatim ruke iza leda. Onda sam navukao pokrivače tako da joj je samo glava virila ispod njih. Pored kreveta se nalazila neka stolica i pomišljao sam da se na njoj malo odmorim, jer su mi noge gorjele od tog pustog silaženja i uzlaženja. Zapitao sam Nancy ima li momka. Odgovorila je potvrdno — ima. Svim je silama pokušavala da se ponaša bezbrižno i prijateljski. Doista mi se sviđala. Bila je zbilja lijepa. Vrlo lijepa, i nepokvarena. Dosta mi je ispričala o sebi. O školi, o tome kako namjerava na sveučilištu studirati muziku i umjetnost. O konjima. Rekla mi je da joj je galopiranje na konju toliko drago da dolazi odmah iza njene ljubavi za plesom. Spomenuo sam joj kako je moja majka bila šampion u rodeo jahanju. »I govorili smo o Dicku. Bio sam radoznao, vidite, što joj je govorio. Činilo se da ga je ona zapitala zašto radi takve stva ri. Pljačka ljude. A zar joj on nije počeo odmah izvlačiti suze izmišljenim pričicama — kako je odrastao kao nahoče u domu za nahočad, kako ga nitko nikad nije volio, da je jedini član obi telji njegova sestra koja živi s muškarcima, ali se za njih ne udajeZa sve vrijeme našeg razgovora mogli smo ćuti kako onaj luđak dolje pretražuje sve blesava žuna. tražeći kasu. Gleda ispod slika. Kuca po zidovima. Tap-tap-tap. Kao neka blesava žuna Kd 272

e vratio, odigrao sam ulogu kopileta do kraja i zapitao ga je li ašao kasu. Naravno da nije, ali je u kuhinji pronašao još jednu novčarku. U njoj je bilo sedam dolara.« Duntz zapita: »Koliko vremena ste ostali u kući?« »Možda jedan sat.« Opet Duntz: »A kada ste im trakama zatvorili usta?« »Odmah tada. Započeli smo s gospodom Clutter. Natjerao sam Dicka da mi pomogne, jer ga nisam htio ostaviti samoga s djevojkom. Trake sam sjekao u velikim dužinama, pa ih je Dick omotavao oko glave gospode Clutter kao da zamata mumiju. Zapitao ju je: 'Kako to da i dalje plačete? Nitko vam ništa ne čini'. Ugasio je svjetiljku pored njena kreveta i kazao joj: 'Laku noć, gospodo Clutter. Spavajte'. Dok smo išli hodnikom prema Nancvnoj sobi, on mi je rekao: 'Ja ću probušiti tu curicu'. Na to sam odgovorio: Aha. Ali prije toga ćeš morati mene ubiti'. -Iz gledao je kao da me nije dobro čuo. Zapitao me: 'Pa što te briga. Do đavola, i ti je možeš probušiti'. Vidite, to je ono što prezi rem. Prezirem svakoga tko se ne može seksualno kontrolirati. Kriste, kako ja to mrzim. Odmah sam mu odgovorio: 'Ostavi je na miru. U suprotnom se pripremi na gadnog protivnika'. To gaje spriječilo u namjeri, jer je shvaćao da nije vrijeme za borbu uhvati—kako—znaš. Zatim je samo rekao: 'O. K., dragi. Ako ti tako želiš'. Rezultat te svađe bio je taj da nju nismo na kraju krajeva ni svezali ljepljivim trakama. Ugasili smo svjetlo u hod niku i sišli u podrum.« Perry oklijeva. Ima jedno pitanje, ali ga frazira kao izjavu: »Kladio bih se da on nije ništa kazao o želji da siluje tu djevo jku.« Dewey priznaje da je tako, ali dodaje da se Hickockova izjava u glavnom slaže sa Smithovom, iako je on očigledno tu i tamo lz u rekao stvari koje njegovo ponašanje prikazuju u boljem svjet-' Se Detalji se razlikuju, dijalog nije identičan, ali barem do sada obje izjave u biti slažu. »Možda. Ali znao sam da nije ništa rekao o djevojci. Kladio 'h se na posljednju košulju.« iK!»i s

n

273

Duntz kaže: «Perry, ja dobro pratim detalje u pogled svjetla. Prema mom računu, kad ste ugasili svjetla u gornjem 'i hodniku, kuća je ostala potpuno u mraku.« i »Tako je. Više i nismo palili električno svjetlo. Služili srno J se samo baterijskom svjetiljkom. Dick je nosio baterijsku svjeti-: ljku kad smo krenuli da zapušimo usta g. Clutteru i dječaku Prije nego sam ga obavio trakom, g. Clutter me zapitao____a to su mu bile posljednje riječi — kako mu je žena, da li je dobro, na što sam odgovorio potvrdno dodavši da se sprema na počinak, zatim sam rekao da nema još dugo do jutra, kada će ih već netko pronaći i kada će im se učiniti da je sve to, ja i Dick i sve ostalo, samo nešto što su sanjali. Ja se nisam šalio, ja uopće nisam namjeravao da mu nanesem ikakvo zlo. Smatrao sam da je on veoma fin gospodin. Tako ugodna glasa. Ja sam to mišljenje zadržao sve do trenutka kad sam ga zaklao.« »Čekajte. Ne govorim vam onako kako je bilo.« Perry se mrgodi. Trlja noge i čuje se zveket lisičina. »Pošto smo im začepili usta, vidite, Dick i ja smo se povukli u kut. Da o svemu porazgovaramo. Dobro se sjećam kako su se između nas uvukli mržnja i sumnjičavost. Baš tada mi se želudac okrenuo pri pomisli da sam ga tako cijenio, da sam gladio tog hvalisavca. Rekao sam mu: 'Onda, Dick? Nije te strah?' Nije odgovorio, a ja sam nastavio: 'Ostavi ih da žive; pa i za ovo nećemo malo odsjediti. Najmanje deset godina. On je i dalje šutio. Držao je nož u ruci. Zatražio sam nož i on mi gaje dao. Na to sam dodao: 'U redu, Dick. Počinjemo'. Ali ja to doista nisam mislio. Bila mi je namjera da ga nazovem bleferom, pa da se zahvatimo oko toga i da napokon prizna da je ništarija i kukavica. Vidite, bilo je to nešto između mene i Dicka što je valjalo riješiti. Kleknuo sam pored gospodina Cluttera. Opet su me jako zaboljele noge i odmah sam se sjetio tog prokletog dolara. Srebrnog dolaraStid. Gađenje. A oni su me još upozorili da se više ne pojavljujem u Kansasu. Ali nisam shvatio što sam učinio sve dok nišan1 f čuo šum. Kao kad se netko davi. Kao da netko viče ispod vode-| Dodao sam nož Dicku i rekao mu: 'Dokrajči ga. Bolje ćeš se i 274

osjećati'. Dick je pokušao, ili se tako ponašao. Ali žrtva je imala snagu desetorice — već se napola oslobodio konopaca, ruke su mu bile slobodne. Dicka je uhvatila panika. Panično je htio pobjeći odatle. Ali ja mu nisam dopustio. Čovjek bi umro tako i tako, ja to znam, ali ipak ga nisam mogao tako ostaviti. Rekao sam Dicku da drži svjetiljku upravljenu na čovjeka. Tada sam naciljao. Prostorija kao da je eksplodirala. Sve je postalo plavo, kao da je sve nestalo u vatri. Isuse, ja nikad neću shvatiti kako tu buku nisu čuli dvadeset milja uokrug.« Deweyjeve uši su bile zaglušene tom eksplozijom — tako mu je zvonilo u ušima da gotovo više nije mogao čuti šaputavu poplavu Smithova nježnog glasa. Ali taj glas i dalje napada izbacujući plotune zvukova i slika: Hickock traži ispaljenu čahuru; žure se, vraški se žure i evo Kenvonove glave zaokružene svjetlom, čuje se šaputava i mumljava molba da mu poštede život, zatim Hickock opet traži upotrijebljenu čahuru; Nancvna soba, Nancy sluša korake po drvenom stubištu, čuje škripu koraka koji joj se približuju, Nancvne oči, Nancy koja gleda kako baterijska svjetiljka traži cilj (»Rekla je: 'Oh, ne! Ah, molim vas. Ne! Ne! Ne! Ne! Nemojte! Molim vas, nemojte! Molim vas!' Pušku sam predao Dicku. Kazao sam mu da sam ja učinio sve što sam mogao. On je naciljao, a ona je lice okrenula prema zidu«); taman hodnik, ubojice se žure prema posljednjim vratima. Pošto je sve to čula, Bonnie se možda poradovala njihovu brzom dolasku. »Bio je pasji posao pronaći posljednju čahuru. Dick je morao puzati ispod kreveta da bi je našao. Zatim smo zatvorili vrata sobe gospode Clutter i sišli u kancelariju. Zastali smo i čekali kao kad smo ušli u kuću. Pogledali smo kroz žaluzine n e vrzma li se okolo Clutterov radnik, ili bilo tko tko je mogao čuti pucnjeve. Ali bilo je kao prije — ni šuma. Jedino vjetar 1 Dick koji je dahtao kao da ga vukovi progone. Baš tamo, u •ih nekoliko sekundi prije nego smo potrčali do automobila i odjurili, tada sam pomislio kako bi bilo najbolje da ubijem D a . Toliko je puta govorio, ponavljao, toliko mi je bubnjao: 275

Bez svjedoka. Sam bog zna da sam to imao učiniti. Ubiti ga na mrtvo. Zatim sjesti u auto i ne zaustaviti se sve dok se ne izgu_ bim u Meksiku.« Šutnja. Više od deset milja vozila su se njih trojica bez ; riječi. Tuga i jaki umor uzrok su Deweyjeve šutnje. Bio je opsjednut željom da sazna što se »stvarno te noći dogodilo u toj kući«. Sada je to dvaput čuo, a obje verzije bijahu slične: jedino ozbiljno razmimoilaženje bilo je u tome što je Hickock sve četiri smrti pripisao Smithu, dok se Smith zadovoljio tvrdnjom daje Hickock ubio dvoje ženske čeljadi. Iako su priznanja odgovorila na pitanja kako i zašto, ipak nisu zadovoljila njegovo razmatranje o biti tog zločina. Zločin je bila psihološka slučajnost, gotovo bezličan akt; žrtve su isto tako mogle biti pobijene udarcem munje. Razlika je bila u jednoj stvari: žrtve su iskusile strah koji ih je sve više obuzimao, one su propatile. A Dewey nije mogao zaboraviti njihovu patnju. Unatoč tome uvidio je da na čovjeka pored sebe može gledati bez ljutnje — čak s nekom vrstom sućuti—jer život Perrvja Smitha nije bio staza posuta cvijećem, već žalosno, ružno i usamljeno seljakanje od jednog privida do drugog. Međutim, Deweyjev osjećaj sućuti nije bio dovoljno dubok da bi pronašao mjesta ni za opraštanje ni za samilost. Nadao se da će vidjeti Perrvja i njegova partnera kako vise — kako vise okrenuti leđima jedan prema drugome. Duntz pita Smitha: »Kad ste sve zbrojili, koliko ste novca digli od Clutterovih?« »Između četrdeset i pedeset dolara.«

Medu životinjama što žive u Garden Citvju dva siva mačka uvijek su zajedno — mršave, prljave lutalice čudni« i mudrih navika. Glavna ceremonija njihova dana obavlja se u sumrak. Najprije prohodaju cijelom dužinom Glavne ulice zaustavljajući se da razgledaju hladnjake parkiranih autom«' bila, naročito onih što su parkirani ispred dvaju hotela, hotela 276

i hotela Warren. Naime, ti automobili uglavnom vlasništvo putnika koji su doputovali izdaleka, pa ispod karoserije često nose ono što ta koštunjava i metodična bića traže: ubijene ptice — vrane, vrapce i cvrčke koji su bili tako nepromišljeni da su letjeli ispred jurećih automobila. Služeći se šapama kao kirurškim instrumentima, mačke su izvlačile između ukrasnih reski maske hladnjaka i ispod njega svaki pernati djelić. Obišavši Glavnu ulicu, mačke su uvijek skretale iza ugla kod Maina i Granta, a zatim otkasale prema Sudskom trgu, njihovu drugom lovištu, koje im je nudilo dobar zalogaj u srijedu poslije podne, 6. siječnja. Naime, trg je bio načičkan vozilima iz okruga Finnev, koja su dovezla u grad dio gomile što se nalazila na trgu. Gomila se počela formirati u četiri sata, u vrijeme koje je tužitelj označio kao najvjerojatniji trenutak dolaska Hickocka i Smitha. Nakon što je u nedjelju uvečer objavljeno Hickockovo priznanje, novinari svih sredstava informiranja okupili su se u Garden Citvju: predstavnici većih radiostanica i agencija, fotografi, televizijski i filmski snimatelji, reporteri iz Missourija, Nebraske, Oklahome, Teksasa i dakako svih glavnih kansaških listova. Ukupno dvadeset do dvadeset i pet osoba. Mnogi od njih čekali su tri dana bez naročita posla, osim što su razgovarali s radnikom na benzinskoj pumpi, Jamesom Sporom, koji je optužene ubojice prepoznao vidjevši u novinama njihove fotografije. Prepoznao ih je kao mušterije kojima je u noći tragedije u Holcombu prodao benzina u vrijednosti od tri dolara i šest centi. Ti profesionalni promatrači okupili su se da zabilježe podatak Hickocka i Smitha, pa im je kapetan Gerald Murray lz cestovne patrole rezervirao dosta mjesta na pločniku ispred s udskog stubišta. Tim stubištem zatvorenici moraju proći na putu do okružnog zatvora koji zauzima posljednji kat Ce tverokatne građevine iz krečnjaka. Reporter Richard Parr iz *Stara« koji izlazi u Kansas Citvju, nabavio je primjerak lasveffcskog »Suna« od ponedjeljka. Naslov u tim novinama izazivao sU

277

je salve smijeha: GOMILA KOJA OČEKUJE POVRATAK .; OSUMNJIČENIH UBOJICA PRIJETI LINČEM. Kapetan ' ■ ' Murray je primijetio: »Ovi ljudi ovdje ne izgledaju mi baš ka0 da se spremaju na zabavu s omčom.« Zapravo, gomila što se okupila na trgu mogla je očekivati paradu ili prisustvovati političkom zboru. Srednjoškolci, medu kojima su bili i razredni drugovi Kenvona i Nancy Clutter pjevušili su strofe pjesama dobrodošlice, pucketali su pucketa-■ vom gumom, jeli tople sendviče i sladolede. Majke su umirivale bebe koje su plakale. Muškarci su tumarali s manjom djecom ...; na ramenima. Bio je nazočan i cio odred skauta. Masovno se pojavilo i sredovječno članstvo ženskog bridž kluba. G. J. R (Jap) Adams, šef lokalne Komisije za veterane, pojavio se u tako čudno skrojenoj odjeći od tvida, da mu je neki prijatelj doviknuo: »Hej, Jap! Što si obukao ženski kostim?« Naime, g. Adams se toliko žurio da stigne na mjesto događaja da je zabunom zgrabio ogrtač svoje tajnice. Lutajući radioreporter intervjuirao je najrazličitije građane pitajući ih što bi po njihovu mišljenju imala biti nagrada za »Počinitelje takvih gnusnih djela«. Dok se većina ispitivanih skrivala iza uzrečica »bože«, »ovaj« i »taj«, jedan srednjoškolac je odgovorio: »Ja mislim da bi ih do smrti valjalo držati u istoj ćeliji. Ne dopuštati im nikakvih posjetitelja. Neka samo tamo sjede, zure jedan u drugoga, i tako sve dok ne umru.« A jedan oštri čovječuljak sklon kočoperenju ovako se izrazio: »Ja vjerujem u smrtnu kaznu. Kao što Biblija kaže — oko za oko. Pa i na taj način jedan par manjka da bi pravda bila zadovoljena!« ;■ Dok je bilo sunca, dan je bio suh i topao — listopadsko , vrijeme u siječnju. Ali kad se sunce spustilo, kad su se sjene , divovskih stabala s trga susrele i ispreplele, i hladnoća i mrak \ ošinuše gomilu. I ošinuli je i rastanjili; oko šest sati nije ih bu° : više od tri stotine. Novinski izvjestitelji su psovali nepredviđeno .i zakašnjenje, tapkali i ledenim rukama zagrijavali ledene usjOdjednom se čulo mrmljanje s južne strane trga. Automobi i StlZ U .

/;,S.»1«,

,.,

Iako nitko od novinara nije očekivao kakvu scenu nasrtanja i nasilja prema ubojicama, nekolicina je predviđala po koji uzvik prezira ili prijetnje. Ali kad je gomila ugledala ubojice u pratnji cestovne policije u modrim kaputima, jednostavno je zašutjela kao da je iznenađena njihovim ljudskim likom. Dvojica u lisičinama bili su blijedi i treptali su očima zaslijepljenim blještavilom reflektora i fleševa. Fotografi su slijedili ubapšenike i policajce u sudsku zgradu, uspeli su se tri kata i fotografirali naglo zatvaranje vrata okružnog zatvora. Na licu mjesta nitko nije ostao, ni novinari ni netko od građana. Vukle su ih tople sobe i tople večere. Dok su se žurili prepuštajući hladni trg dvjema sivim mačkama, zajedno s njima nestala je i čudesna jesen; počeo je padati prvi snijeg te zime.

278

279

' * * fy ~VX '

-.

K >

Na četvrtom katu sudske zgrade okruga Finnev koegzistiraju i strogost te institucije i obiteljska prisnost. Općinski zatvor osigurava prvu kvalitetu, dok je tzv. šerifova rezidencija, ugodan stan odijeljen od zatvora čeličnim vratima i kratkim hodnikom, odgovoran za drugu. U siječnju 1960. godine u šerifovu stanu nije obitavao njen vlasnik, šerif Earl Robinson, već su u njoj stanovali podšerif i njegova supruga, Wendle i Josephine (»Josie«) Meier. Meiero-vi, koji su u braku već dvadeset godina, veoma su slični: visoki ljudi poprilične težine i snage, širokih dlanova i četvrtastih, mirnih i prijaznih lica. Ovo posljednje posebno se odnosi na gospodu Meier, neposrednu i praktičnu ženu koja bez obzira na to izgleda kao da je osvijetljena mističnim mirom. Budući da je podšerifov pomoćnik, njeno radno vrijeme je dugo; između pet sati ujutro, kad započinje dan čitanjem poglavlja iz Biblije, i deset sati uvečer, kad je vrijeme počinku, ona kuha 1 šije za zatvorenike, krpa, pere njihovo rublje, sjajno se brine 0 mužu i drži u redu njihov peterosobni stan koji je veoma &fnutlich, sa svojim debelim jastučićima, mekanim stolicama 1 čipkastim prozorskim zavjesama krem boje. Meierovi ima

ju kćer, jedino dijete, koja je udata i živi u Kansas Citvju. I ta ko, njih dvoje žive sami ili, kako to gospoda Meier točnije °°jašnjava: »Sami osim kakvog stvora koji se nade u ženskoj

283

Zatvor se sastoji od šest ćelija; šesta, koja je rezervirana za ženske zatvorenike, zapravo je odijeljena jedinica koja je smještena unutar šerifova stana. U stvari je povezana s kuhinjom Meierovih. »Ali«, objašnjava Josie Meier, »one mi ne smetaju. Uživam u društvu. Dok se bavim u kuhinji, imam s nekim porazgovarati. Većinu tih žena valja sažalijevati. Jednostavno su : se susrele sa Starcem Nezgodom. Dakako da je s Hickockom i Smithom bilo drugačije. Koliko je meni poznato, Perry Smith je prvi muškarac koji je bio zatvoren u ženskoj ćeliji. Razlog je u ■;'; tome što je šerif htio da on i Hickock budu odijeljeni jedan od drugog sve do završetka njihova suđenja. Onog poslijepodneva kad su ih doveli ispekla sam šest pita s jabukama i nešto kruha, a istovremeno sam pratila što se zbiva dolje na trgu. Moj kuhinjski prozor gleda ravno na trg. Boljeg pogleda ne biste mogli poželjeti. Ja se baš ne snalazim u procjenjivanju broja ljudi u gomilama, ali držim da je bilo nekoliko stotina ljudi koji su čekali , da vide dječake koji su umorili obitelj Clutter. Ja nisam nikada vidjela nekoga od Clutterovih, ali sudeći prema svemu što sam o njima čula oni su doista bili fini ljudi. Teško je zaboraviti ono što su im oni učinili i znam da se Wendle brinuo o tome kako bi svijet mogao reagirati kad ugleda Hickocka i Smitha. Bojao se da ih netko ne pokuša napasti. Zato mi je srce sišlo u pete kad sam vidjela automobile koji stižu, reportere i sve te novinare kako trče i guraju se; ali kako je tada već pao mrak, prošlo je šest sati i bilo je jako hladno, više od polovine svijeta odustalo je od čekanja i otišlo svojim kućama. Oni koji su ostali nisu kazali ni riječi. Samo su buljili. , »Kasnije, kad su mladiće doveli gore, Hickock je bio prvi kojeg sam ugledala. Imao je na sebi lagane ljetne hlače i neku staru pamučnu košulju. Bila sam iznenađena da nije obolio od upale pluća s obzirom na hladnoću koja je vladala. Ali nema sumnje ; da je izgledao kao bolesnik. Bijel kao utvara. Dakle, držim da je to, gadna stvar — dok u tebe bulji horda stranih ljudi, mora* proći između njih, iako svi oni znaju i tko si i što si učinio. Z*' tim dovedoše Smitha. Imala sam nešto večere da ih poslužim0 u 284

jihovim ćelijama, vruću juhu i kavu, nekoliko sendviča i pitu. j$ ih redovito hranimo dvaput dnevno. Doručak u sedam i trideset, a u četiri i trideset poslužujemo glavni obrok. Ali nisam litjela da ti ljudi odu na spavanje prazna želuca. No kad sam na poslužavniku odnijela Smithu njegovu večeru, odgovorio je da nije gladan. Gledao je kroz prozor ženske ćelije. Leđima okrenut prema meni. Taj prozor ima isti vidik kao moj kuhinjski prozor: stabla i trg i gornji dijelovi kuća. Kazala sam mu: 'Kušajte barem juhu, od povrća je, a ne iz limenke. Ja sam je spravila. Isto tako i pitu'. Otprilike sat kasnije vratila sam se po poslužavnik, ali on nije dotaknuo ni mrvicu. Još je bio kod prozora. Kao da se nije ni pomaknuo. Padao je snijeg i sjećam se da sam primijetila kako je to prvi snijeg sezone, pa sam odmah dodala kako smo sve do tada imali lijepu i dugu jesen. A sad evo snijega. Zapitala sam ga ima li neko specijalno jelo koje voli; ako ima, ja ću mu to pokušati pripremiti za sutra. Okrenuo se i pogledao me. Sumnjičavo kao da mu se rugam. Onda je nešto rekao o filmu — govorio je tako tiho, gotovo je šaptao. Zanimalo ga je jesam li gledala film. Zaboravljam naslove, ali bez obzira na to nisam ga gledala. Uostalom, veoma sam rijetko išla u kino. Rekao je daje to bio film iz biblijskih vremena, a scena koju je spominjao odnosila se na čovjeka bačena s balkona gomili muškaraca i žena, koji su ga raznijeli na komade. Rekao je da mu je to palo na pamet kad je ugledao okupljene ljude na trgu. Čovjek kojeg trgaju na komade. Pomišljao je da će to možda i s njim učiniti. Kaže da se toga tako preplašio da ga još boli želudac. Zbog toga ne može jesti. Dakako da se u tome varao, što sam mu odmah 1 kazala — nitko mu neće skinuti ni dlaku s glave bez obzira na to što je učinio. Ovdašnji ljudi nisu takvi. Malo smo razgovarali, a on je bio vrlo stidljiv, ali mi je 'Pak kasnije rekao: 'Španjolska riža je jelo koje jako volim'. Obećala sam da ću mu to pripremiti, on se slabašno nasmiješio, a ja sam zaključila — tja, pa to ipak nije najgori mladić kojeg ^•n vidjela. Kad smo te večeri pošli na počinak, to sam rekla 1 svome mužu. Ali Wendle je zabrektao. Wendle je bio jedan n

285

I-'*•

tod prvih na sceni kad je zločin otkriven. Rekao mi je da bi mu bilo drago da sam se našla u Clutterovoj kući kad su pronašT tijela. Tada bih doista mogla sama prosuditi kako je Smith bio ljubazan. On i njegov prijatelj Hickock. Dodao je da bi nam mogli nožem izvaditi srca a da ne trepnu okom. To i nije bilo moguće zanijekati— četvoro ljudi je mrtvo. Ležala sam budna razmišljajući steže li se ijednom od njih srce pri pomisli na ta četiri groba.«

Mjesec dana je prošlo, pa drugi mjesec, a gotovo svakog dana bi barem malo sniježilo. Snijeg je zabijelio svu zemlju, hrpimice se nalazio u svim ulicama grada i sasvim ih utišao. Najviše grane snijegom otežalog brijesta doticale su prozor ženske ćelije. Vjeverice su živjele na stablu i nakon toliko tjedana što im se umiljavao dajući im ostatke doručka, Perrv je uspio navesti jednu da s grane skoči na rub prozora i ude kroz rešetke. Bio je to mužjak crvenkastosmedeg krzna. Nazvao ga je — Red, a Red se ubrzo snašao, očigledno zadovoljan što dijeli zatočeništvo sa svojim prijateljem. Perrv ga je naučio nekoliko trikova: da se igra s papirnim lopticama, da moli i da sjedi na Perrvjevu ramenu. Sve je to pomagalo njegovoj želji da utuče vrijeme, ali pred zatvorenikom su još stajali mnogi dugi sati čekanja. Nije mu bilo dopušteno da čita novine, a bili su mu dosadni časopisi koje mu je posuđivala gospoda Meier; stari brojevi časopisa »Good Housekeeping« i »Mc-Calls«Nokte prstiju na rukama obrubio je bojom korunda, a onda im je dao svilenkasto-ružičasti sjaj; češljao bi i češljao svoju losionom namočenu i namirisanu kosu; prao bi zube tri i četiri puta dnevno, a gotovo isto toliko puta se brijao i tuširao. Cehju koja je imala toalet, dio s tušem, ležaj, stolicu i stol — održavao je jednako čistom kao i svoje tijelo. Bio je ponosan na kom' pliment što mu ga je iskazala gospoda Meier. »Gle!« kazala J pokazujući na njegov ležaj. »Vidi kako stoji pokrivač! Tako J zategnut da bi od njega odskakao metalni novac.« Ali najve 286

Jjo vremena preko dana provodio bi za stolom. Za stolom bi fučao i sjedio dok bi skicirao Reda, crtao cvijeće, Isusovo lice te lica i torza žena iz mašte; za^tolom, na listovima jeftinog, iscrtanog papira ubilježavao bi zabilješke o dnevnim događajima. Jsfešto poput dnevnika. »Četvrtak, 7. siječnja. Došao Dewey. Donio omot s cigaretama. Isto i otipkane primjerke Izjave da ihpotpišem. Odbio sam.«

»Izjava« je zapravo bila dokument od sedamdeset osam stranica koji je on izdiktirao sudskom stenografu okruga Finnev, ponavljajući priznanja koja je već dao Alvinu Deweyju i Clarenceu Duntzu. Govoreći o susretu s Perrvjem Smithom tog dana, Dewey se sjeća kako je bio veoma iznenađen kad je Perrv odbio da potpiše svoju izjavu. »Nije bilo važno: mogao sam svjedočiti na sudu u vezi s usmenim priznanjem koje je dao Duntzu i meni. A osim toga, Hickock je potpisao svoje priznanje još u Las Vegasu — ono kojim optužuje Smitha kao počinitelja sva četiri umorstva. Ali bio sam radoznao i zapitao sam Perrvja zašto je promijenio stav. Odgovorio je: 'Sve je u mojoj izjavi točno osim dva detalja. Ako ispravite te dvije stvari, ja ću potpisati'. Mogao sam nagađati na što misli. Naime, jedina ozbiljna razlika između njegove i Hickockove verzije bila je u tome što je on negirao da je on sam ubio Clutterove. Do tada se kleo da je Hickock ubio Nancy i njenu majku. Imao sam pravo! — to je htio postići: priznati da Hickock govori istinu, te da je on, Perrv Smith, pucao i ubio cijelu obitelj. Objasnio je da je prije lagao o tome, jer, kako je sam kazao 'htio sam urediti Dicka zato što je bio takva kukavica, što je lz gubio svu svoju čvrstinu i srčanost'. A razlog što je on odlučio da ispravi izjavu ne treba tražiti u nagloj naklonosti prema Hictacku. Kazao je da to radi iz obzira prema Hickockovim roditeljima, dodao je da mu je jako žao Dickove majke. Rekao je: Ona je doista zlatna osoba. Možda će joj značiti neko olakšanje ^d sazna da Dick nije nijednom povukao obarač. Da nije bilo ^Jega, ništa od svega toga ne bi se dogodilo, na neki način to Je najviše njegova krivnja, ali ostaje činjenica da sam ih ja sve 287

ubio'. Ali nisam znao da li da mu vjerujem. Ili barem ne toliko da mu omogućim da izmijeni izjavu. Kao što rekoh, mi nismo ovisili o Smithovu formalnom priznanju da dokažemo bilo što u našem iskazu. S izjavom ili bez nje imali smo dosta materijala da budu obješeni deset puta.« Jedan od elemenata koji je utjecao na Deweyjevo povjerenje bilo je pronalaženje radioprijemnika i dalekozora koje su ubojice ukrali u Clutterovoj kući, da bi ih se kasnije riješili u Mexico Citvju. (U tamošnjoj zalagaonici pronašao ih je agent KBI—a Harold Nye, koji je baš zbog toga odletio u Mexico City.) Osim toga, diktirajući svoju izjavu Smith je otkrio mjesto drugog jakog dokaza. »Došli smo na autoput i krenuli prema istoku«, kazao je objašnjavajući što su on i Hickock napravili pošto su pobjegli s mjesta ubojstva. »Jezivo smo jurili, Dick je vozio. Mislim da smo obojica bili jako uzbuđeni. Ja jesam. I vrlo uzbuđen i olakšan u isto vrijeme. Ni jedan od nas nije se mogao zaustaviti u cerekanju; odjednom nam se sve to učinilo tako smiješno — ne znam zašto, no tako je bilo. Ali iz puške je kapala krv, a i moja je odjeća bila zaprljana krvlju, čak sam i u kosi našao krv. Zato smo skrenuli na neku seosku cestu i vozili otprilike osam milja u dubinu prerije. Mogli ste čuti kojote. Popušili smo cigaretu, a Dick je nastavljao pričati viceve o onome što se tamo dogodilo. Izašao sam iz auta i isisao malo vode iz rezervoara za vodu, pa sam isprao krv s puščane cijevi. Zatim sam Dickovim lovačkim nožem iskopao rupu u zemljiOnim istim nožem sam zaklao g. Cluttera. U rupu sam zakopao sve prazne čahure i ostatak najlonskog konopca i samoljepljive trake. Onda smo vozili sve dok nismo dosegli U. S. 83 i uputili se prema Kansas Citvju i Olatheu. Oko zore se Dick zaustavio pored jednog od tih mjesta za piknike, ili kako ih zovu — mjes" ta za odmaranje, gdje na otvorenome možete zapaliti vatru. Zapalili smo vatru i bacili na nju neke stvari. Rukavice koje smo nosili i moju košulju. Dick je primijetio kako bi bilo dobro da imamo vola za ražanj, jer nikad nije bio tako gladan. Bil° r blizu podneva kad smo stigli u Olathe. Dick me ostavio pre 288

mojim hotelom i odvezao se kući na nedjeljni ručak sa svojom obitelji. Da, nož je uzeo sa sobom. I pušku.« Agenti KBI—a koji su upućeni u Hickockovu kuću pronašli su nož u kutiji s priborom za ribolov, a puška je i dalje bila oslonjena na kuhinjski zid. (Hickockov otac, koji je odbio povjerovati da je njegov »dječak« mogao sudjelovati u tako »jezivom zločinu«, inzistirao je na tvrdnji da puška nije bila izvan kuće od prvog tjedna studenoga, pa prema tome nije mogla biti oružje kojim je izvršeno ubojstvo.) Što se tiče praznih čahura, konopca i trake, i to je pronađeno zahvaljujući pomoći Virgila Pietza, okružnog cestovnog službenika. Na mjestu koje je Perry nevjerojatno točno opisao on je s cestovnim grabljama doslovce brijao površinu zemlje centimetar po centimetar, sve dok nije pronašao zakopane predmete. Tako su svezani u čvor i posljednji razvezani konopci; KBI je tako zatvorio jedan slučaj neoborivim dokazima jer su ispitivanja dokazala da su te čahure ispaljene iz Hickockove puške, a ostaci konopca i ljepljive trake bili su identični s materijalima koji su upotrijebljeni za vezivanje i ušutkavanje žrtava. »Ponedjeljak 11. siječnja. Došao mi branitelj. G. Fleming. Starac s crvenom kravatom.« Obaviješten od optuženih da su bez sredstava za privatnog branitelja, sudac Roland H. Tate, imenovao je u ime suda kao njihove predstavnike dvojicu mjesnih advokata, g. Arthura Fle-tninga i g. Harrisona Smitha. Sedamdesetjednogodišnji Fleming, bivši gradonačelnik Garden Citvja, nizak čovjek koji svoj nimalo upadljiv izgled oživljuje sasvim posebnim kravatama, borio se protiv tog imenovanja. »Ne želim služiti«, kazao je sucu. »Ali ako sud smatra za potrebno da mene imenuje, u tom slučaju nemam •zbora.« Hickockov branitelj Harrison Smith, star četrdeset pet godina, viši od 180 centimetara, igrač golfa, strastveni ljubitelj ^og fakulteta, primio se zadatka rezignirano ljupko: »Netko to toora uraditi. A ja ću učiniti najviše što mogu. Premda sumnjam da će to djelovati na moju popularnost u ovoj sredini.« »Petak 15. siječnja. Gospoda Meier je imala otvoren radio u kuhinji i čuo sam čovjeka kako kaže da će okružni javni tužitelj

■\s-

289

z a t r a ž i t i s m r t n u k a z n u . B o g a t i n i k a d n e v i s e . S a m

o jući svoju nakanu, okružni tužitelj, inače s ambiciozan, zdepast mlad i čovjek od dvadeset osam r godina koji izgleda kao o da mu je četrdeset, a mponekad i pedeset a godina, kazao je s novinarima: »Ako i ode pred i predmet o porotu, zahtijevat ću od n porote, pošto ih proglase krivima, da ih osudi na kaznu. Ako ■smrtnu optuženi ne budu željeli k suđenje s porotom, već o sucu izjave krivnju, tada j ću od suca zahtijevati i smrtnu kaznu. To je s situacija za koju sam u znao da ću je morati riješiti, pa želim b napomenuti da svoju e odluku nisam donio z olako. Zbog karaktera p nasilja tog zločina i zbog r krajnjeg i očigledno pomanjkanja svake milosti j prema žrtvama, osjećam a t da je smrtna kazna jedini e način adekvatne zaštite l građana od optuženih. To vrijedi za j posebno a Kansas, u kojemu ne . postoje kazne doživotnog « zatvora bez mogućnosti O uvjetnog otpusta. Osobe b osuđene na doživotnu j robiju u stvari prosječno a izdrže manje od petnaest v godina.« lj »Srijeda 20. siječnja. u Zahtijevaju od mene da

se podvrgnem detektoru laži u vezi s onom stvari s Walkerom.« Slučajevi poput Clutterova, zločini takvog formata, posvuda su izazvali zanimanje pravnika, a naročito onih koji još osjećaju težinu sličnih, ali neriješenih zločina, jer je uvijek moguće da rješenje jednog misterija riješi i drugi. Između mnogih službenih osoba koje je zainteresirao slučaj u Garden Citvju bio je šerif okruga Sarasota na Floridi. U okviru tog okruga je ribarsko naselje Osprev, nedaleko od Tampe, koje je mjesec dana poslije Clutterove tragedije bilo poprište četverostrukog ubojstva na usamljenom rancu za uzgajanje goveda, o čemu je Smith na Božić čitao u Miamiju u lokalnim novinama. 1 opet su žrtve bile četiri člana jedne obitelji: mladi bračni par, gospodin i gospoda Clifford, i njihovo dvoje djece, dječak i djevojčica. Svi su pobijeni iz puške i ubojica je gađao u glavu-Kako su ubojice Clutterovih proveli noć 19. prosinca, dana ubojstva, u hotelu u Tallahasseeju, šerif Osprevja, nemaju^1

nikakvih tragova, bio je dakako zainteresiran da ubojice budu

Vožene ispitivanju uz pomoć poligrafa. Hickock je pristao na teSt, a isto tako i Dick, koji je rekao pred vlastima Kansasa: »U 0 sam vrijeme primijetio Dicku daje onaj tko je to učinio, bez obzira tko je, sigurno pročitao što se dogodilo ovdje u Kansasu. Neka budala.« Na veliko razočaranje i šerifa Osprevja i Alvina Peweyja, koji ne vjeruje u izvanredne podudarnosti, rezultati testa bili su odlučno negativni. Ubojica obitelji Walker ostaje nepoznat. »Nedjelja 31. siječnja. Dickov tata došao ovamo da vidi Dicka. Rekao mu zdravo kad sam ga vidio da prolazi pored (vrata ćelije) uli on nastavio dalje. Može biti i da me nije čuo. Saznao odgđe U (Meier) da gda H (Hickock) nije došla jer se jako slabo osjeća. Sniježi na tone. Prošle noći sanjao da sam s tatom gore na Aljasci — probudio se u bari hladnog urina!!!« G. Hickock je tri sata proveo sa svojim sinom. Nakon toga je prešao kroz snijeg do kolodvora Garden Citvja. Izgledao je kao starac istrošen od rada, pogrbljen i omršavio od

r a k a k o j i ć e g a u b i t i z a n e k o l i k o m j e s e c i. N a s t a n i c i,

d je s reporterom: »Vidio o sam Dicka, aha. Dugo k smo razgovarali. I ja vam j mogu garantirati da nije e tako kako se govori. Ili č kako kažu u novinama. e Ti dječaci nisu otišli do k te kuće s namjerom da se a posluže silom. Moj o dječak nije. On može n imati slabih strana, ali on a nije ni blizu tako zao. v Smitthv je taj. Dick mi je l rekao da čak nije ni znao a kad je Smithv napao k čovjeka (Cluttera), k zaklao ga. Dick čak nije o bio u istoj prostoriji. ji Potrčao je kad je čuo da ć se bore. Dick je imao e Pušku i ovako je bilo g kako on opisuje: 'Smithv a je od mene uzeo Pušku i p o2 v9 e s ti k u ć i, r a z g o v a r a o

odmah ispalio u tog čovjeka'. I još kaže: 'Tata, trebalo je ^ mu preotmem pušku i ubijem Smithvja. Da ga ubijem prije nego on ubije ostale članove obitelji. Da sam to učinio, bio bih 11 mnogo boljem položaju no što sam sada. I ja držim da bi bio. ^ko je sada, način kako se ljudi odnose, on nema nikakvih izjeda. Obojicu će objesiti. A«, nastavio je dok su mu iscrpljenost =ft 1 r azočaranje caklile oči, »kada visi tvoj dječak, kad znaš da će »y ^sjeti, može li išta gore zahvatiti čovjeka.« *(,*+.,«, ,,„,,1-. , ttS

2 9

Ni otac ni sestra Perryja Smitha nisu mu pisali niti su posjetili. Vjerovalo se daTex John Smith traži zlato negdje na Al jaski, iako ga uza sve napore ljudi od zakona nisu uspjeli pronaći Sestra je kazala istražiteljima da se boji svog brata i zamolila ih da ga ne obavijeste o njenoj novoj adresi. (Kad su mu to saopćili Smith se osmjehnuo i rekao: »Volio bih da je ona te noći bila u toj kući. Kakva slatka scena!«) Osim vjeverice, osim Meierovih i rijetkih savjetovanja sa svojim braniteljem g. Flemingom, Perry je bio sasvim sam. Nedostajao mu je Dick. »Mnoge misli o Dicku«, napisao je jednom u svoj sklepani dnevnik. Nakon hapšenja nije im bilo dopušteno da se vide, a osim slobode to je ono što je najviše želio — da razgovara s Dickom, da opet bude s njim. Dick nije »odvaljen od kamena« kao što je nekad mislio, nije više »pragmatik«, »muževan«, niti je »doista čvrst momak«; pokazao se kao »prilično slab i šupalj«, »kukavica«. Pa ipak, od svih ljudi na svijetu, to je bila osoba kojoj je sada bio najbliži, jer su njih dvojica bili barem iste vrste, braća iz roda Kainova. Odijeljen od njega, Perry se osjećao »sam sa sobom. Poput nekoga tko je prekriven ranama. Netko s kim bi samo potpuni zvekan mogao održavati ikakve veze.« Ali jednog jutra polovinom veljače Perry je primio pismo. Bilo je datirano u Readingu, država Massachussetts, a glasilo je: »Dragi Perry, ražalostilo me kad sam čuo u kakvim si teškoćama, pa sam odlučio da ti pišem i kažem ti da te se sjećam i da bih ti htio pomoći na bilo koji meni moguć način. Ako se ne sjećaš mog imena, Don Culliva11' prilazem ti snimak koji je snimljen otprilike u vrijeme kad smo se upoznali. Kad sam nedavno prvi put u vijestima čitao o tebi, bio sam preneražen i počeo sam razmišljati o onim danima kad sam te ja poznavao. Iako nn nikad nismo bili bliski prijatelji, ja te se mnogo jasnije sjećam od vecin momaka koje sam upoznao u Armiji. Mora da je to bilo oko jeseni 195' kad si ti dodij elj en 761. lakoj inženj erskoj četi u Fort Lewisu, Washingt° Bio si omalen (ja nisam mnogo viši), čvrsto građen, tamnoput s gust0 crnom kosom. Osmijeh ti je gotovo uvijek bio na usnama. Budući 292

i živio na Aljasci, nekolicina drugova nazivala te »Eskimom«. Jedna od mojih prvih uspomena na tebe bila je za vrijeme četne inspekcije, kad smo morali otvoriti svoje sanduke radi pregleda. Koliko se ja sjećam, svi su sanduci bili u redu, čak i tvoj, osim što je unutrašnji dio tvog poklopca bio oblijepljen slikama pin up djevojaka. Svi smo smatrali da ti se ne kroji dobro. Ali oficir koji je pregledavao uzeo je to na stranu, a kad je sve bilo gotovo i on to pustio bez riječi, mislim da smo svi osjetili da si ti priličan nervoznjaković. Sjećam te se kao prilično dobrog igrača bilijara i ja te se sasvim jasno sjećam za bilijarskim stolom u četnoj dnevnoj sobi. Bio si jedan od najboljih vozača kamiona u jedinici. Sjećaš li se armijskih poljskih zadataka koje smo morali svladavati? Za vrijeme jednog zimskog putovanja sjećam se da smo ti i ja bili na kamionima za cijelo vrijeme trajanja problema. U našoj jedinici armijski kamioni nisu imali grijača i u kabinama je znalo biti prilično hladno. Sjećam se kako si isjekao rupu na podu svog kamiona da bi omogućio vrućini iz motora da ude u kabinu. Razlog zbog kojeg se toga tako dobro sjećam je dojam koji si time izazvao na mene, jer je »udešavanje« armijske imovine bio zločin zbog kojega se mogla doživjeti oštra kazna. Dakako da sam ja u Armiji još bio jako zelen i bojao sam se da iole rastegnem propise, ali sjećam se kako si se ti smijao na tu temu (i bilo ti je toplo), dok sam se ja brinuo (i smrzavao). Sjećam se da si kupio motorkotač i nejasno se prisjećam da si s njim imao nekih okapanja — naganjala te policija? Sudar? Bilo što bilo, ali ja sam tada po prvi put shvatio da u tvom karakteru ima crta divljine. Možda su neka moja sjećanja i kriva, jer nas od tada dijeli osam godina, a ja tebe nisam poznavao duže od osam mjeseci. Međutim, ono čega se dobro sjećam jest činjenica da sam se s tobom dobro slagao i da sam te prilično volio. Uvijek si izgledao veseo i pun humora, dobro si obavljao svoje vojničke poslove 1 ne sjećam te se kao posebnog gunđala. Dakako da si ti bio očigledno Prilično divlji, ali ja o tome nisam ništa mogao saznati. No sada si u stvarnim problemima. Pokušavam zamisliti kako sada izgledaš. O čemu misliš. Kad sam prvi put pročitao to o tebi, bio sam zapanjen. Doista sam bio. Ali tada sam odložio novine i bacio se na nešto drugo. No misao na tebe mi se Navraćala. Nije me zadovoljilo samo zaboravljanje. Ja jesam, ili pokušavam "iti, prilično religiozan (katolik). Nisam uvijek bio. Jednostavno bih plutao životom veoma malo se baveći najvažnijom stvari koja postoji. Nikad s

293

nisam razmišljao o smrti ili o mogućnosti života poslije smrti. Bio sam suviše živ: automobil, sveučilište, djevojke, itd. Ali moj je brat umro od leukemije u 17. godini. Znao je da umire i mene je kasnije zanimalo što je on mislio o tome. Posljednjih tjedana života mog brata ja nisam znao što da mu kažem. A sada mislim na tebe i opet ne znam što da mislim, ali posebno ne znam o čemu ti misliš. Ja sada znam što bih rekao svom bratu. A zbog toga ti i pišem: jer je Bog stvorio tebe kao i mene i voli tebe kao što voli mene, a mi tako slabo poznajemo božju volju — jer ono što se dogodilo tebi moglo se dogoditi meni. Tvoj prijatelj, Don Cullivan.«

Ime mu nije ništa značilo, ali je odmah prepoznao lice s fotografije: mladi vojnik jako podšišane kose i okruglih, veoma iskrenih očiju. Pismo je pročitao mnogo puta, iako religiozne aluzije nije smatrao jako uvjerljivima (»Ja sam pokušao vjerovati, ali ne mogu, neću, nema potrebe da me netko na to navodi«). Pismo ga je ozarilo. Evo nekoga tko nudi pomoć, zdrav i poštovan čovjek koji ga je nekada poznavao i volio, čovjek koji se potpisao —prijatelj. Zahvalan, žureći je započeo svoj odgovor na pismo: »Dragi Done, do đavola kako se ne bih sjećao Dona Cullivana...«

Hickockova ćelija nema prozora; gledao je u široki hodnik i u fasade drugih ćelija. Ali nije bio izoliran, bilo je uvijek ljudi s kojima je mogao porazgovarati: smjenjivao se niz pijanaca, krivotvoritelja, muževa koji su tukli svoje žene i lutalica Meksikanaca. Zbog svog prostodušnog načina izražavanja, zbog svojih seksualnih anegdota i sočnih dosjetki, Dick je bio popularan medu ostalim zatvorenicima (premda bijaše i jedan koji u njemu nije ništa vidio — jedan starac koji se sipljivo obrecnuo na njega: »Ubojica! Ubojica!« i koji je jednom sasuo na njega vedro prljave vode od pranja poda). Svojom vanjštinom Hickock je u svakoga izazivao dojam nevjerojatno bezbrižnog mladića. Kad ne bi vodio razgo' vore ili spavao, ležao bi na svom ležaju pušeći ili žvačuci

gumu i čitajući sportske časopise i krimiće. Često bi ležao i zviždukao svoje omiljene stare melodije (»Mora da si bila divno djetešce«, »Vucaranje do Buffala«), ili bi jednostavno buljio u nezasjenjenu žarulju koja je dan i noć svijetlila na stropu ćelije. Mrzio je monotonu kontrolu te žarulje; smetala mu je dok je spavao, ili još jasnije, ugrožavala je uspjeh jedne njegove intimne ideje — bijega. Naime, zatvorenik nije ni izdaleka bio tako bezbrižan kao što je izgledao, niti se tako prepustio sudbini. Namjeravao je poduzeti svaki mogući korak da izbjegne »vožnju na Velikoj ljuljački«. Uvjeren da će takva ceremonija označiti kraj bilo kakva suđenja — zasigurno svakog suđenja koje se održava u državi Kansas — on je odlučio da »probije zatvor, zgrabi kola i uhvati maglu«. Ali za tu svrhu prvo treba imati neko oružje; zbog toga je tjednima radio jedno oružje: »šiljak«, oruđe veoma slično pijuku za led — nešto što bi se smrtonosno dobro snašlo između lopatica podšerifa Meiera. Sastavni dijelovi tog oružja, komad drveta i komad debele i jake žice, nekada su predstavljali dijelove zahodske četke koju je on konfiscirao, rastavio i sakrio ispod svog madraca. Kasno noću kad bi jedini zvukovi bili hrkanje, kašljanje i tužno zviždukavo zavijanje vlakova linije Santa Fe koji su tandrkali kroz grad što je utonuo u tamu, on bi oštrio debelu žicu o betonski pod ćelije. Dok bi radio, pravio bi planove. Jednom, prve zime nakon što je završio srednju školu, Hickock se vozio autostopom preko Kansasa i Colorada: »Bilo je to onda kad sam tražio posao. Dakle, vozio sam se u kamionu, a vozač i ja smo se upleli u malu svađu stvarno bez ikakva razloga, ali me on stao mlatiti i izbacio me iz kamiona. \ Jednostavno me tamo ostavio. Tamo, prokleto visoko u pla] ninama Rockvja. Bila je susnježica i klizavo, a ja sam pješke \ prevalio milje, dok mi je nos krvario kao petnaest svinja. Tada | sam na šumovitu zaravanku zapazio nekoliko koliba. Kolibe z a ljetni boravak, sve zaključane i prazne u to doba godine. Provalio sam u jednu od njih. Našao sam u njoj drva za vatru i 294

295

konzervirane hrane, čak i malo whiskyja. Ostao sam tamo više od tjedan dana i bio je to jedan od najljepših razdoblja mog života. Usprkos činjenici što sam imao ozlijeđen nos i što su mi oči bile zelene i žute. Kad je prestao padati snijeg, pojavilo se sunce. Nikad prije nisam vidio takvo nebo. Kao u Meksiku Kad bi Meksiko bio u hladnoj klimi. Protumarao sam i kroz ostale kolibe i pronašao nekoliko sušenih šunki, radioaparat i pušku. Bilo je divno. Vani cio dan, i to s puškom. Sa suncem na licu. Stari moj, što sam se sjajno osjećao. Osjećao sam se kao Tarzan, a svake večeri bih jeo grah i prženu šunku, pa bih umotan u pokrivač pored vatre zaspao slušajući glazbu iz radioaparata. Nitko se nije ni približio tom mjestu. Kladim se da bih mogao ostati do proljeća.« Ako bijeg uspije, to će biti pravac koji je Dick sebi odredio — ravno u planine Colorada, gdje će pronaći kolibu u kojoj će se skrivati do proljeća (dakako da bi bio sam, jer ga Perrvjeva budućnost nije zanimala). Ideja 0tako idiličnom međučinu pridodana inspiriranom zanosu s kojim je on oštrio svoju žicu učinila je njegov posao savršenim: žica je izoštrena poput oštrice najfinijeg noža. »Četvrtak 10. ožujka. Šerif izvršio stresalicu. Pretražio sve ćelije 1ispod madraca D. pronašao šiljak. Nije mi jasno čemu mu je on trebao (moram se ceriti).«

Perry nije smatrao novonastalu situaciju nimalo smiješnom, jer je Dick s opasnim oružjem u rukama mogao odigrati značajnu ulogu u planovima kojima se i on bavio. Kako su se tjedni vukli, on je dobro upoznao život na Sudskom trgu, s ljudima koji tumaraju trgom i s njihovim navikama. Evo, na primjer, te mačke: dva siva mačora koji se pojavljuju svakog sumraka i pretražuju trg, zaustavljajući se da pregledaju sve automobile parkirane na rubovima trga — to je za nj bila vraška zagonetka sve dok mu gospođa Meier nije objasnila da te mačke traže mrtve ptice uhvaćene u ukrasnim rešetkama hladnjaka. Nakon tog objašnjenja njemu je bilo mučno gledati njihove manevre: »Jef sam najveći dio svog života proveo radeći ono što one rade. Istu stvar.« 296

Jednog je čovjeka Perry posebno zapazio. Bio je čvrst, uspravan, s kosom koja je podsjećala na srebrnastosivu kapicu koju obično starci nose kod kuće; njegovo ispunjeno lice čvrstih vilica obično je imalo neki zagrižljiv izražaj; otromboljena usta, poluzatvorene oči kao za nevesela sna — slika nepokolebljive tvrdokornosti. Pa ipak je to bio djelomično kriv dojam, jer bi ga zatvorenik tu i tamo zapazio kako se zaustavlja u razgovoru s drugim ljudima, kako se s njima šali i smije, a tada bi izgledao jednostavno veseo, šaljivdžija: »Jedan od onih ljudi koji bi znao sagledati i ljudsku stranu.« Taj je atribut bio prilično važan, jer je taj čovjek bio Roland H. Tate, sudac 32. sudskog okruga, pravnik koji će predsjedavati na suđenju protiv Smitha i Hickocka. Kao što je Perry uskoro saznao, Tate je bio u zapadnom Kansasu ime koje se već dugo, dugo izgovaralo sa strahom i poštovanjem. Sudac je bio bogat, imao je svoju ergelu, posjedovao je mnogo zemlje, a za njegovu se ženu isticalo da je vrlo lijepa. Bio je otac dvaju sinova, ali mladi je umro, što je bila tragedija koja je jako pogodila roditelje i navela ih da usvoje dječačića koji se pojavio pred sudom kao napušteno dijete, bez vlastita doma. »Izgleda mi kao čovjek dobra srca«, jednom je Perry kazao gospođi Meier. »Možda nam pruži kakve šanse.« Ali zapravo Perry nije u to vjerovao. Vjerovao je u ono što je odgovorio Donu Cullivanu s kojim se sada redovito dopisivao: njegov je zločin »neoprostiv« i on je svakako očekivao dan kad će se »uspeti preko tih trinaest stepenica«. Međutim, nada ga nije baš sasvim napuštala, jer se i on bavio mišlju da pobjegne. To je ovisilo o dvojici mladića koje je zapazio da ga promatraju. Jedan je bio crvenokos, a drugi crnokos. Stojeći na trgu ispod stabla koje je dodirivalo prozor ćelije oni bi mu se nasmiješili i davali mu signale — ili je on tako umislio. Nijednom nisu izmijenili ni riječi i pošto bi prostajali otprilike minutu nestali bi. Ali zatvorenik je bio čvrsto uvjeren da su ta dvojica mladih ljudi odlučili da mu pomognu u bijegu, možda potaknuti čistim avanturizmom. To ga je navelo da nacrta skicu trga naznačivši mjesta na kojima bi bilo najbolje da bude parkiran

automobil »za bijeg«. Ispod tog crteža napisao je: »Potrebna mi je ručna pila profila 5. Ništa više. Ali jeste li svjesni posljedica ako budete uhvaćeni (kimnite glavom ako je tako)? To bi vam moglo značiti dugo sjedenje u zatvoru. A mogli biste biti i ubijeni. I sve to zbog nekoga koga i ne poznajete. BOLJE JE DA O TOME DOBRO PROMISLITE! Ozbiljno! Osim toga, kako se ja mogu u vas pouzdati? Kako da znam da to nije trik da me se izvuče odavle i onda pokosi? A što je s Hickockom? Svi planovi moraju uključivati i njega.« Perry je tu poruku držao na stolu zgužvavši je u grudicu papira, spreman da je baci čim se opet pojave ti mladići. Ali oni se više nisu pojavili; nikad ih više nije vidio. Najzad se počeo pitati nije li ih izmislio (pretpostavka da »možda nisam normalan, možda sam umobolan«, što ga je progonilo još od onda »kad sam bio dječačić, a moje bi se sestre smijale jer sam volio mjesečinu. Sakrio bih se u sjeni i promatrao Mjesec«) Bili oni fantomi ili ne bili, ali on prestade misliti na te mladiće. Samoubojstvo je bio drugi način bijega koji ih je zamijenio u njegovim razmišljanjima; unatoč tamničarevim mjerama opreza (nije smio imati ogledalo, pojas, kravatu i žnirance), on je smislio način kako će to učiniti. Naime, i u njegovoj je ćeliji bila žarulja koja je gorjela dan i noć, ali za razliku od Hickocka on je u ćeliji imao metlu gustih dlaka. Pritišćući čekinjasti dio metle o žarulju, mogao ju je odvrtjeti. Jedne je noći sanjao da je odvrtio žarulju i razbio je, a njenim staklom je prerezao žile na gležnjevima i zglobovima. »Osjećao sam kako me ostavljaju dah i svjetlo«, kazao je opisujući kasnije svoje osjećaje. »Zidovi ćelije su se srušili, nebo se spustilo i ugledao sam veliku žutu pticu.« Kroz cio njegov život — dok je bio dijete s kojim se lose postupalo, dok je bio mladić tumaralo, dok se nalazio u zatvoru — žuta ptica, golema i papagajskog lica, letjela bi Perrvjevim snima kao anđeo osvetnik koji drobi njegove neprijatelje ili g3-' kao sada, spašava u trenucima smrtne opasnosti: »Podigla me tako lako kao da sam miš i uspinjali smo se tako da sam dolje

vidio trg i ljude kako se komešaju i viču, kako šerif puca na nas, a svima se pojavljuje pjena od bijesa, jer ja letim, jer je meni bolje nego bilo kome od njih.« Početak suđenja određen je za dan 22. ožujka 1960. Tjednima prije suđenja branitelji su se često savjetovali sa svojim branjenicima. Bilo je govora i o mogućnosti da se zahtijeva promjena mjesta suđenja, ali vremešni g. Fleming je upozorio svog branjenika: »Sasvim je svejedno gdje u Kansasu bude održano suđenje. U cijeloj državi raspoloženje je isto. Možda će čak biti najbolje u Garden Citvju. Ovo su religiozni ljudi. Na jedanaest tisuća stanovnika dvadeset dvije crkve. Osim toga, većina svećenika protivi se smrtnoj kazni, kažu da je ona nemoralna, da nije kršćanska. Čak i velečasni Cowan, svećenik Clutterovih i bliski prijatelj obitelji, propovijeda protiv smrtne kazne u ovom slučaju. Zapamtite da je najviše čemu se imamo nadati — spas vašeg života. Držim da ovdje imamo za to jednako dobre izglede kao bilo gdje. Odmah nakon podizanja preliminarne optužnice protiv Smitha i Hickocka njihovi branitelji su posjetili suca Tatea podnoseći zahtjev da njihovi branjenici budu podvrgnuti temeljitom psihijatrijskom pregledu. Od suda je zatraženo da se Državnoj bolnici u Larnedu, Kansas, duševnoj bolnici s apsolutno sigurnim odjelima, dopusti da uzme nadzor nad uhapšenicima kako bi bilo utvrđeno jesu li obojica ili jedan od njih »umobolan, imbecilan ili idiot nesposoban da shvati svoj položaj i pomoć u cilju njihove obrane«. Larned je udaljen stotinu milja istočno od Garden Citvja. Hickockov branitelj Harrison Smith obavijestio je sud da se jučer odvezao u Larned i razgovarao s nekoliko službenih osoba te ustanove: »U našem mjestu nemamo kvalificiranih psihijatara. U stvari Larned je jedino mjesto u promjeru od dvjesta dvadeset 1 pet milja gdje možete naći takve osobe — liječnike specijali-zirane za ozbiljne psihijatrijske ocjene. To uzima vremena. Od 298

299

četiri do osam tjedana. Ali ljudi s kojima sam razgovarao izrazili su spremnost da odmah započnu taj posao, a kako je to državna ustanova, to dakako neće okrug stajati ni marjaša.« Toj se ideji usprotivio specijalni pomoćnik javnog tužitelja Logan Green, koji je bio uvjeren da će njegovi antagonisti na sudu pokušati provući »privremenu umobolnost« kao glavni adut obrane. On se bojao da bi krajnji rezultat prihvaćanja tog prijedloga — kao što je kazao u privatnom razgovoru — bio takav da bi se na sudu u ulozi svjedoka pojavila »grupica glavoiscjelitelja« koja bi se sa simpatijama odnosila prema optuženima (»Ti prijani stalno liju suze nad ubojicama. Ne brigaju brigu nad žrtvama.«). Omalen, ratoboran, porijeklom iz Kentuckvja, Green je svoj protuzahtjev započeo naglašavajući sudu da se kansaški zakon u pogledu duševnog zdravlja drži M'Naghtenova propisa, starog uvoza iz britanskog prava, koji se sastoji u ovome: ako je optuženi znao prirodu svog djela i znao je da to djelo nije dopušteno, tada je on duševno zdrav i odgovoran za svoje postupke. Osim toga, dodao je Green, u kansaškim statutima nema ničega što bi navodilo na zaključak da liječnici koji budu odabrani za utvrđivanje duševnog stanja optuženih moraju imati naročite kvalifikacije: »Već obični doktori. Liječnici opće medicine. To je sve što zakon traži. Mi u ovom okrugu imamo svake godine slučajeve u kojima se zahtijeva da ljudi budu upućeni u ustanovu. Nikad nismo pozivali nekoga iz Larneda ili bilo koje druge psihijatrijske ustanove. Naši mjesni liječnici rješavaju te stvari. Nije ni najmanje težak posao ustanoviti je li netko umobolan, idiot ili imbecilan... To je apsolutno nepotrebno, a upućivanje optuženih u Larned f samo gubljenje vremena.« U svom pobijanju branitelj Smith je pripomenuo da je taj slučaj »mnogo teži nego obično formalno saslušanje o duševnom zdravlju u sudovima koji rješavaju o oporukama. Dva su života u pitanju. Bez obzira na prirodu njihova zločina ti ljudi imaju apsolutno pravo da ih pregledaju osobe sa znanjem i iskustvom-»Psihijatrija«, dodao je obraćajući se sucu sasvim izravno, »ve°'

I ma je napredovala u posljednjih dvadeset godina. Federalni sujdovi počinju držati korak s tom naukom kad su u pitanju osobe I optužene zbog kaznenih djela. Meni se jednostavno čini da nam se pruža zlatna mogućnost da iskoristimo nove ideje na ovom I području.« Bila je to mogućnost koju je sudac odbio, jer kao što je Ijednom spomenuo njegov kolega po profesiji: »Tate je sudac i kojeg biste mogli nazvati sucem po knjizi, on nikada ne eksperimentira, on se striktno drži teksta«; ali isti kritičar je kazao o Tateu i ovo: »Kad bih bio nevin, on bi bio jedini sudac kojeg bih I htio imati pred sobom; kad bih bio kriv, bio bi posljednji kojeg j bih htio vidjeti ispred sebe.« Sudac Tate nije u cijelosti odbio Izahtjev, već je učinio točno ono što zakon zahtijeva: imenovao I je komisiju od trojice liječnika iz Garden Citvja zatraživši od njih da se izjasne o duševnom stanju zatvorenika. (Uskoro je liječnička trojka posjetila zatvorenike i nakon nešto više od jednog sata konverzacijskog ispitivanja zaključila da nijedan zatvorenik ne pati od bilo kakvog duševnog poremećenja.) Kad je saznao za njihovu dijagnozu, Perry Smith je primijetio: »Kako to oni znaju? Oni su jednostavno došli da se malo zabave. Htjeli su čuti sve morbidne detalje iz usta samog strašnog ubojice. Oh, kako su im sjajile oči.« I Hickockov branitelj bio je ljut; još se jednom odvezao u Državnu bolnicu Larned moleći jednog psihijatra da pruži neplaćenu uslugu, da otputuje u Garden City i razgovara s optuženima. Čovjek koji je na to dobrovoljno pristao bio je doktor W. Mitchell Jones, inače izvanredno kompetentan stručnjak koji još nije navršio tridesetu godinu, a bio je poznati specijalist za kriminalističku psihologiju i umobolne zločince. Radio je i studirao u Europi i Sjedinjenim Državama. Pristao je da ispita Smitha i Hickocka, te da svjedoči u njihovu > korist ukoliko to njegovi nalazi budu nalagali. Ujutro 14. ožujka branitelji su se opet našli pred sucem bTateom, ali sada su zahtijevali odgađanje suđenja koje je imalo apočeti za osam dana. Iznesena su dva razloga. Prvi se svodio L činjenicu da je Hickockov otac, »najvažniji materijalni SVJe-

301

dok«, suviše bolestan da bi svjedočio pred sudom. Drugi je bio mnogo suptilniji. U toku prošlog tjedna na izlozima trgovina, u bankama, restoranima i na željezničkoj stanici pojavile su se istaknuto otiskane obavijesti s ovim tekstom: »DRAZBOVNA PRODAJA IMANJA H. W. CLUTTERA — 21. OŽUJKA 1960. — NA CLUTTEROVU IMANJU.« »Dakle«, kazao je Harrison Smith obraćajući se sudu, »ja znam da je gotovo nemoguće dokazati prejudiciranje. Ali ova prodaja, dražba žrtvina imanja, započinje za tjedan dana — drugim riječima točno dan prije početka suđenja. Ja nisam kadar izjaviti prejudicira li to stav prema optuženima. Ali te obavijesti kojima valja dodati oglase u novinama i reklamne obavijesti na radiostanici bit će stalan podsjetnik svakom građaninu našeg mjesta, a sto pedeset građana je izabrano za moguće kandidate za članove porote.« Sudac Tate nije bio impresioniran. Zahtjev je odbio bez komentara.

f Japanski susjed g. Cluttera, Hideo Ašida, početkom godine prodao je na dražbi svoje poljoprivredne strojeve i farmersku opremu, i preselio se u Nebrasku. Ašidina dražba, koja je ocijenjena kao veoma uspjela, nije privukla ni stotinjak kupaca. Ali na dražbi Clutterova imanja prijavilo se više od pet tisuća ljudi. Građani Holcomba očekivali su neuobičajeno velik posjet — Damski kružok holcombske crkvene zajednice preobrazio je jedan od Clutterovih hambara u kafeteriju opskrbljenu s dvije stotine pita od jabuka, sto dvadeset pet kilograma sjeckana mesa za hamburgere i trideset kilograma rezane šunke — ali nitko se nije pripremio za doček najveće gomile ljudi na ijednoj dražbi u povijesti zapadnog Kansasa. Iz najmanje polovine ukupnog broja svih okruga u Kansasu automobili su pojurili u Holcomb, ali stizali su i iz Oklahome, Colorada, Teksasa i Nebraske. Na odvojku koji je vodio prema farmi River Vallev automobili su bili parkirani jedan do drugoga. **»,,«, 302

Bilo je to prvi put daje poslije zločina javnosti bilo dopušteno posjetiti Clutterovu farmu. Ta je okolnost objašnjavala nazočnost možda jedne trećine okupljenih onih koji su došli potaknuti pukom znatiželjom. Valja dodati da su i vremenske prilike pripomogle okupljanju takvog skupa, jer su se sredinom ožujka rastopili zimski snježni nanosi. Poslije snijega ostala je sasvim gnjecasta zemlja pa se blato hvatalo do gležanja. U takvoj situaciji farmer ne može ništa učiniti dok zemlja ne otvrdne. »Zemlja je tako mokra i gadna«, primijetila je supruga Billa Ramsevja, farmera. »Ne možeš je ni taknuti. Zbog toga smo pomislili kako ne bi bilo loše da posjetimo dražbu.« Doista je bio divan dan. Proljeće. Premda je ispod nogu mljackalo obilato blato, sunce koje je tako dugo bilo zastrto oblacima i snijegom izgledalo je kao neki novi, tek napravljen predmet. A stabla, Clutterov voćnjak sa stablima kruške i jabuke, a isto tako i brijestovi koji su zasjenjivali odvojak, već su dobili lagani veo djevičanskog zelenila. Krasni travnjak uokolo Clutterove kuće također se ponosio novim zelenilom. Preko travnatog saga prelazile su žene koje su pošto-poto htjele zaviriti u nenastanjenu kuću, pa su zavirivale kroz prozore i u nadi i u strahu da će kroz lijepe zavjese išarane cvjetovima ugledati mračne utvare. Dražbovatelj je, vičući, hvalio svoju robu traktore, kamione, kolica, burad, kovačke maljeve i neupotrijebljenu drvnu građu, vedra za mlijeko, željezne žigove, konje, konjske potkovice, sve što je potrebno za vođenje jedne farme, od konopaca i konjske opreme do strižala za ovce i limenih posuda za pranje. Većinu ljudi je privukla nada da će svu tu robu moći otkupiti uz najpovoljnije cijene. Ali ruke kupaca su se stidljivo dizale. Bile su to od rada ogrubjele ruke koje su se nerado odvajale od teško zarađena novca; pa ipak ništa nije ostalo neprodano, čak je jedan kupac naumio kupiti svežanj zahrđalih ključeva. Mladi kauboj u blijedožutim čizmama kupio je i »kola za kojote« Kenvona Cluttera, to vozilo u stanju raspadanja kojim se ubijeni dječak služio za gonjenje kojota, jureći za njima za mjesečine. 303

Pomoćnici dražbovatelja, ljudi koji su manje predmete iznosili na dražbeni podij i odnosili ga s njega, bili su Paul Helm, Vic Irsik i Alfred Stoecklein, sve stari i uvijek vjerni službenici pokojnog Herberta W. Cluttera. Njihova posljednja služba sastojala se u rasprodaji njegove imovine, jer je ovo bio njihov posljednji dan na farmi River Vallev. Imanje je ustupljeno rančeru iz Oklahome, pa će od danas nadalje na farmi živjeti i raditi stranci. U toku dražbe, kako se svjetovna imovina Herberta Cluttera sve više tanjila, Paul Helm je sjećajući se sprovoda umorene obitelji primijetio: »Ovo je kao drugi sprovod.« Posljednja na redu bila je rasprodaja obora sa stokom, uglavnom konja, uključujući i Nancvna konja, veliku i debelu Babe, čiji su dani mladosti već odavna prošli. Bilo je kasno poslije podne i škola je već završila, pa se medu gledateljima našlo nekoliko Nancvnih razrednih kolega kad je počela dražba za tog konja. Medu njima je bila i Sušan Kidwell. Usvojivši drugu Nancvnu mazu koja je ostala bez vlasnika, njenu mačku, Sue je jako željela da Babei osigura drugi dom. Ona je voljela starog konja, a znala je i koliko ga je Nancy voljela. Dvije su djevojke često zajedno jahale na Babeinim širokim leđima, tumarajući za ljetnih večeri po žitnim poljima sve do rijeke i u rijeku u kojoj bi se kobila borila protiv struje sve dok jednom, kako je to Sue objasnila, »sve tri nismo bile hladne kao ribe«. Ali Sue nije imala gdje držati konja. »Čujem pedeset... šezdeset pet... sedamdeset...« Izvikivanje se vuklo lijeno, jer se činilo da Babe zapravo nitko ne želi. Farmer iz Mennona, koji je rekao da bi je mogao upotrijebiti za oranje, platio je za nju sedamdeset pet dolara. Dok ju je izvodio iz obora, Sue Kidwell je potrčala prema starom konju, podigla je ruke kao da joj želi kazati zbogom, ali umjesto toga je rukama čvrsto pritisnula usta. 1.'

304

Telegram, lokalni list u Garden Citvju, objavio je uvečer uoči početka suđenja ovaj uvodnik: »Možda neki misle da su oči cijele nacije uperene u Garden City za vrijeme ovog senzacionalnog suđenja zbog umorstva. Ali to nije tako. Ni stotinu milja zapadno od nas, u Coloradu, malo je osoba koje su upoznate sa slučajem, dok se druge jedva sjećaju da je riječ o ubojstvu članova jedne ugledne obitelji. To je tužan komentar o stanju kriminala u našoj naciji. Poslije ubojstva četiriju članova Clutterove obitelji prošle jeseni, u raznim dijelovima zemlje dogodilo se nekoliko drugih sličnih višestrukih umorstava. Samo u toku nekoliko dana koji prethode suđenju novinski naslovi su objavili najmanje tri slučaja masovnih umorstava. Kao rezultat takvog stanja ovaj zločin i suđenje samo su jedan od mnogih takvih slučajeva o kojima su ljudi čitali i zaboravili ih...« Premda oči nacije nisu bile uperene u njih, nastup glavnih sudionika tog događaja, od sudskog stenografa do samog suca, bio je tipično samosvjestan tog jutra, prvog dana suđenja. Sva četvorica pravnika imala su nova odijela; nove cipele na golemim nogama okružnog tužitelja škripale su i cičale pri svakom njegovom koraku. I Hickock se pojavio u dobro sašivenom odijelu koje su mu nabavili roditelji: pristale hlače od modrog serža, bijela košulja, uska tamnoplava kravata. Jedino Perry Smith, koji nije imao ni kaputa ni kravate, nije izgledao krojački uspio. Imajući na sebi košulju otvorena izreza (koju je posudio od Meiera) i plave traperice zavrnute na manšetama, izgledao je tako usamljeno i tako je odudarao u tom ambijentu kao galeb na žitnom polju. Nepretenciozna prostorija smještena na trećem katu suda okruga Finnev, sudnica je imala zagasito bijele zidove i drveni tamno lakirani namještaj. Klupe za publiku mogu primiti otprilike sto šezdeset osoba. U utorak ujutro 22. ožujka klupe su bile zauzete isključivo od muških stanovnika okruga Finnev, od kojih je valjalo odabrati porotu. Jedan dio pozvanih građana nije se baš ludo poradovao pozivu da dođe (jedan 305

potencijalni član porote rekao je u razgovoru s jednim drugim: »Mene ne mogu upotrijebiti. Ja ne čujem dobro.« Nakon lijena razmišljanja i otezanja, njegov prijatelj je odgovorio: »Zapravo, kad bolje razmislim, ni moj sluh nije dobar«). Općenito se smatralo da će izbor porote potrajati nekoliko dana. Međutim, dogodilo se da je ta procedura bila gotova za četiri sata; štoviše, porota s dva alternativna člana bila je izabrana između prva četrdeset četiri kandidata. Sedmorica su odbijena za vrijeme prethodne unakrsne vatre obrane, a trojica su isključena na zahtjev optužbe; još dvadesetorica su se iskobeljala ili zato što su izjavili da se odlučno protive smrtnoj kazni ili zato što su već formirali čvrst stav u pogledu krivnje optuženih. Medu tom četrnaestoricom napokon izabranih bilo je šest farmera, te po jedan ljekarnik, upravitelj vrtića, službenik aerodroma, bušač bunara, zatim dvojica trgovaca, te jedan strojar i upravnik Ravove kuglane. Sve su to bili obiteljski ljudi (nekolicina s petoro i više djece), koji su bili veoma usko povezani s jednom od mjesnih crkava. Za vrijeme voir dire ispitivanja, četvorica su izjavila da su osobno, iako ne intimno, poznavali Clutterove, ali nakon daljnjeg ispitivanja svaki od njih je dodao da ne smatra da bi ta okolnost mogla djelovati na njegovu sposobnost da nepristrano sudi o slučaju. Službenik aerodroma, sredovječni čovjek po imenu N. L. Dunnan, na pitanje što misli o smrtnoj kazni, odgovorio je: »Općenito sam protiv smrtne kazne, ali u ovom slučaju nisam.« Nekima od onih koji su je čuli ta je izjava jasno upućivala na nepodobnost kandidata zbog prejudicirajućeg stava. Bez obzira na to, Dunnan je prihvaćen kao porotnik. Optuženi su bili nepažljivi promatrači odabiranja porotnika. Doktor Jones, psihijatar koji se dobrovoljno javio da ih pregleda, sa svakim je razgovarao otprilike oko dva sata, a na kraju svakog ispitivanja predložio im je da mu napisu autobiografsku izjavu; kako je to bilo jučer, pisanje tih izjava zaokupljalo je optužene u toku cijelog vremena sastavljanja porote. Sjedeći na suprotnim 306

stranama stolova svojih branitelja, Hickock je pisao perom, a Smith olovkom. Smith je napisao: Zovem se Perry Edward Smith, a rođen sam 27. listopada 1928. u Huntingtonu, okrug Elko, Nevada, koji se nalazi bogu za leđima, da tako kažem. Znam da se 1929. moja obitelj zaputila u Juneau, Aljaska. U mojoj obitelji bili su moj brat Tex mladi (on je kasnije izmijenio svoje ime u James, zbog smiješnosti imena Tex, a također mislim da je u \ svojim mladim godinama mrzio mog oca — to je maslo moje majke). Moja sestra Fern (ona je također promijenila svoje ime u — Joy). Moja sestra Barbara. I eto ja... U Juneauu moj je otac pravio krijumčareno i nedozvoljeno piće. Držim da se u to vrijeme moja majka upoznala s alkoholom. Mama i tata stadoše se svađati. Sjećam se kako je moja mama »zabavljala« nekoliko mornara kad moj otac nije bio na licu mjesta. Kad se vratio kući, došlo je do bitke i moj je otac nakon gadne tuče izbacio mornare iz kuće i nastavio tući moju majku. Bio sam strašno preplašen, zapravo svi mi, djeca, bili smo jako zastrašeni. Plakali smo. Bojao sam se da će me moj otac premlatiti zato što je tukao majku. Zapravo ja nisam shvaćao zašto je tuče, ali sam smatrao da je ona učinila nešto zaista strašno... Iduća stvar koje se nejasno sjećam jeste da smo živjeli u Fort Braggu, u Kaliforniji. Moj je brat dobio na poklon zračnu pušku. Iz nje je ubio kolibrića, a kad je to učinio, bilo mu je jako žao. Zamolio sam ga da mi dopusti da ispalim pušku. On me odgurnuo rekavši da sam još premalen. To me tako raspalilo da sam stao plakati. Kad sam prestao plakati, moja je ljutnja opet porasla i za vrijeme večere kad se puška nalazila iza stolice na kojoj je sjedio moj brat, ja sam je zgrabio i držao na uhu mog brata i zatulio BANG! Otac (ili majka) me istukao i zatražio od mene da se ispričam. Moj brat je ciljao i pucao u velikog bijelog konja la kojemu je jahao naš susjed koji je na putu za grad prolazio pored nas. Susjed je uhvatio mog brata i mene dok smo se skrivali u grmlju i odveo las tati i dobismo batine i bratu je oduzeta njegova zračna puška a ja sam bio sretan što mu je ona oduzeta!... To je otprilike sve čega se sjećam dok ] stno živjeli u Fort Braggu. (Oh! mi smo djeca običavali da s kišobranom ruci skačemo s vrha stoga sijena na hrpu slame na tlu)... Iduće čega

1

307

se sjećam bilo je nekoliko godina kasnije kad smo živjeli u Kalifornijp >' Nevadi? Sjećam se grozne scene između moje majke i Crnca. Za vrijeme ■ '} ljeta mi djeca spavali smo na trijemu. Jedan od naših kreveta nalazio se točno ispred sobe moje majke i oca. Svi mi djeca dobro smo se zagledali :'■■ kroz zavjese i vidjeli što se događa. Tata je unajmio Crnca (Sam) za raz-"'; ne poslove na farmi, na rancu, dok bi on radio negdje niz cestu. Kasno 1 uvečer vraćao bi se kući u svom kamionu »model A«. Ja se ne sjećam lanca događaja, ali pretpostavljam da je tata znao ili pretpostavljao što ■ se događa. To je završilo rastavom između mame i tate, i mama nas je 1 povela u San Francisco. Pobjegla je s tatinim kamionom i svim brojnim > suvenirima koje je donio sa Aljaske. Vjerujem da je to bilo 1935. (?) U Friscu sam uvijek bio u neprilikama. Počeo sam tumarati s bandom u kojoj su svi bili stariji od mene. Moja majka je uvijek bila pijana, nikad ; t nije bila u takvom stanju da bi se mogla pošteno brinuti za nas. Ponašao ! sam se slobodno i divlje kao kojot. Nije bilo nikakve discipline ili pravila ponašanja, ili bilo koga tko bi mi pokazao razliku između dobra i zla. Dolazio sam i odlazio kako mi se sviđalo — sve do mog prvog susreta s Nevoljom. Mnogo, mnogo puta sam ulazio i izlazio iz popravnih domova, zato što sam bježao od kuće i krao. Sjećam se jednog mjesta u koje su me uputili. Imao sam slabe bubrege i svake sam noći mokrio u krevet. To me jako ponižavalo, ali nisam se mogao kontrolirati. Zbog toga me nadzornica pretukla, nazivajući me svakakvim imenima i izrugujući mi se pred dječacima. Običavala bi se pojaviti u svako doba noći da vidi mokrim li u krevet. Tada bi potegnula pokrivač i bijesno me tukla velikim opasačem od crne kože — izvukla bi me iz kreveta vukući me za kosu i odvukla me u kupaonicu i bacila me u kadu i pustila hladnu vodu na mene i kazala mi da operem sebe i plahte. Svake noći bila je ta mora. Kasnije je smatrala da će biti jako šaljivo ako stavi nekakvu pomadu na moj penis. To je bilo gotovo nepodnošljivo. Kasnije je ona bila otpuštena sa svog posla. Ali to nije izmijenilo ono što sam mislio o njoj i što sam želio učiniti njoj i svim ljudima koji mi se izruguju.

No, kako mu je doktor Jones rekao da izjavu mora imati tog • poslijepodneva, Smith je tada brzo prešao na mladićko doba kao su on i otac živjeli zajedno tumarajući po Zapadu i Dalekom

zapadu, tražeći zlato, loveći divljač i baveći se svim mogućim raznolikim poslovima: Volio sam svog oca, ali bilo je vremena kad bi se ta ljubav i privrženost prema njemu izlile iz mog srca kao suvišna voda. Kada god on ne bi ni pokušao razumjeti moje probleme. Posvetiti mi bar malo pažnje i glasa i odgovornosti. Morao sam ga napustiti. Kad sam imao šesnaest stupio sam u Trgovačku mornaricu. 1948. sam stupio u vojsku — regrutni oficir dao mi je šansu i dobro ocijenio moj test. Od tog sam vremena počeo razumijevati važnost školovanja. To je samo još više izazvalo ljutnju i gorčinu koje sam osjećao prema drugima. Počeo sam se tući. Japanskog policajca sam s mosta bacio u vodu. Došao sam pred vojni sud zato što sam demolirao japansku kavanu. Opet sam došao pred vojni sud u Kvotu, u Japanu, jer sam ukrao japanski taksi. U vojsci sam bio gotovo četiri godine. Imao sam niz bijesnih ispada dok sam služio u Japanu i Koreji. U Koreji sam 1 bio 15 mjeseci, ali je došla smjena i vraćen sam u Države — i dobio sam specijalno priznanje jer sam bio prvi korejski vet (veteran) koji se vratio na teritorij Aljaske. Veliki napisi, slika u novinama, avionska kompanija koja mi je platila put, sva ta ceremonija... Službu u Armiji završio sam u Fort Lewisu, Washington.

Smithova olovka je tako žurila prema novijem razdoblju, da ; je to švrljanje bilo teško dešifrirati: nesreća s motorkotačem koja I ga je unakazila, provalna krađa u Phillipsburgu, Kansas, koja ga je dovela do prve osude na kaznu zatvora: ... Bio sam osuđen na 5 do 10 godina zbog teške krade, provalne krade i bijega iz zatvora. Smatrao sam da sam veoma nepravedno osuđen. Za 'i vrijeme boravka u zatvoru postao sam jako ogorčen. Nakon otpuštanja trebao sam otići svom ocu na Aljasku, ali nisam otišao. Jedno sam vrijeme radio u Nevadi i Idahou, otišao sam u Las Vegas i nastavio u Kansas gdje sam se uvalio u položaj u kojemu sam sada. Nema vremena za više.

Potpisao se i nadodao post scriptum: 308

309

i" »Htio bih opet s vama razgovarati. Ima mnogo toga što nisam rekao a moglo bi vas zanimati. Uvijek sam osjećao posebno uzbuđenje kad bih se našao medu ljudima s ciljem i osjećajem predanosti u izvršavanju tog cilja. Tako sam se zbog vas osjećao u vašoj nazočnosti.«

Hickock nije pisao s intenzitetom svog prijatelja. Često bi se zaustavljao da posluša ispitivanje mogućeg porotnika, ili bi se zagledao u lica oko sebe — a posebno i s očiglednim nezadovoljstvom zabuljio bi se u mišićavo lice okružnog tužitelja Duanea Westa, koji je bio njegovih godina. Dvadeset i osam. Ispisana stiliziranim rukopisom koji je podsjećao na kišu koja koso pada, njegova je izjava bila gotova prije nego je sud završio vijećanje tog dana: Pokušat ću vam reći sve o sebi, premda mi je dobar dio mojih ranih dana nejasan — sve do desetog rođendana. Moje školske godine prolazile su gotovo isto kao i drugih dječaka mojih godina. I ja sam imao svoj udio u međusobnim obračunima šakama, u djevojkama i u drugim stvarima koje idu s dječakom koji raste. Moj život kod kuće također je bio normalan, ali kako sam vam ranije rekao, gotovo nikad mi nije bilo dopušteno da izađem iz svog dvorišta i da posjetim prijatelje. Moj otac je bio uvijek oštar prema nama dječacima (njegovu bratu i njemu) na toj liniji. Isto tako sam ocu morao mnogo pomagati oko kuće... Jedino se mogu sjetiti kako su se jednom moj otac i majka dohvatili, ali to nije dovelo do ničega. Zbog čega je to bilo, ne sjećam se... Jednom mi je otac kupio bicikl i držim da sam bio najponosniji dječak u gradu. Bio je to ženski bicikl koji je zamijenio za muški. Cijeloga ga je ofarbao, pa je izgledao kao novi. Ali dok sam bio mali imao sam mnogo igračaka, mnogo s obzirom na financijske mogućnosti mojih staraca. Uvijek smo bili, kako se kaže, polusiromašni. Nikada baš sasvim dolje, ali nekoliko puta na rubu toga. Moj otac je bio fizički radnik i činio je sve što može da bi nas opskrbio. I moja je majka uvijek bila veoma vrijedna. Kuća joj je uvijek bila čista i imali smo uvijek sve čisto. Sjećam se da je moj tata običavao nositi staromodne lagane kape, pa je htio da ih i ja nosim, ali ja ih nisam podnosio... U srednjoj sam školi bio dosta dobar đak, a prve

jli druge godine bio sam iznad prosjeka. Tada je moj uspjeh počeo nešto slabiti. Imao sam djevojku. Bila je lijepa djevojka i ja je nijednom nisam ni pokušao taknuti na drugi način, osim poljubaca. Bilo je to doista pravo čisto udvaranje... Dok sam bio u školi, sudjelovao sam u svim sportovima, i ukupno sam primio samo 9 pisama. Košarka, nogomet, trčanje i baseball. Moja posljednja godina bila je najbolja. Nisam imao stalne djevojke, zanimao me samo sport. Tada sam imao svoj prvi odnos s djevojkom. Razumije se da sam dječacima govorio kako sam imao mnogo djevojaka... Od dva koledža primio sam ponude da igram u njihovim momčadima, ali nisam se ni na jedan upisao. Nakon što sam završio srednju školu namjestio sam se kao službenik željeznice Santa Fe i ostao sam sve do sljedeće zime kad sam otpušten. Idućeg proljeća dobio sam zaposlenje u kompaniji Roark Motor. Radio sam tamo blizu četiri mjeseca kad sam doživio sudar s automobilom moje kompanije. Nekoliko sam dana proveo u bolnici jako ozlijeđene glave. Dok sam se nalazio u stanju u kome sam bio, nisam mogao naći drugi posao, pa sam najveći dio zime bio nezaposlen. U međuvremenu sam upoznao jednu djevojku i zaljubio se. Njen tata je bio baptistički svećenik i nikako se nije slagao da ja hodam s njegovom kćeri. U srpnju smo se oženili. Njen je otac skidao sve gromove s nebesa sve dok nije saznao da je ona trudna. Ali unatoč tome nikad mi nije poželio sreću i to me tako i pratilo. Nakon što smo se uzeli ja sam radio na servisnoj stanici nedaleko od Kansas Ci-tyja. Radio sam od 8 uvečer do 8 ujutro. Ponekad bi moja žena ostala sa mnom cijelu noć — bojala se da ne zaspim, pa mi je pomagala. Tada sam dobio ponudu da se zaposlim u Perry Pontiacu, što sam sa zadovoljstvom i prihvatio. Bilo mi je jako dobro, iako nisam zarađivao mnogo novca — 75 dolara tjedno. Dobro sam se slagao s drugim ljudima, a moj gazda me volio. Tamo sam radio pet godina... Za vrijeme tog zaposlenja bio je početak najnižih stvari koje sam ikad učinio.

Tu je Hickock otkrio svoje pedofilne sklonosti, a nakon što je opisao nekoliko slučajeva, nastavio je: Ja znam da to nije u redu. Ali kada se to događa ni najmanje ne razmišljam je li to u redu ili nije. Isto tako i kad je u pitanju krađa. To mi se čini kao impuls. Jedna stvar koju vam nisam ispričao o slučaju Clutter je 310

311

ova. Prije nego sam ušao u njihovu kuću znao sam da ću tamo naći djevojku. Ja mislim da je glavni razlog što sam tamo otišao bio u želji da silujem djevojku, a ne da opljačkam kuću. Jer sam ja mnogo o tome razmišljao Zbog toga ja i nisam htio okrenuti leda našem naumu kad smo se već u sve to upetljali. Čak i kad sam vidio da nema blagajne. Počeo sam se približavati Clutterovoj kćeri dok smo bili tamo. Ali Perry mi nije dao prilike. Nadam se da to neće nitko saznati osim vas, pa to čak nisam ispričao ni svom prijatelju. Ima i drugih stvari koje sam vam trebao kazati, ali se bojim da to moji ne saznaju. Jer se ja više stidim tih stvari (tih stvari koje sam učinio) nego vješanja... Osjećao sam se često bolesnim. Mislim daje to bilo izazvano automobilskim sudarom koji me zadesio. Razdoblja kad ništa ne bih osjećao, a često mi krvari nos i lijevo uho. To mi se dogodilo u kući nekih ljudi koji su se zvali Crist — oni žive južno od mojih roditelja. Nema tome dugo da mi je komad stakla izvučen iz glave. Izašao je iz kuta oka. Moj mi je tata pomogao da ga izvučem... Držim da bih vam trebao ispričati događaje koji su doveli do moje rastave braka, i razloge zbog kojih sam se našao u zatvoru. To je započelo početkom 1957. godine. Moja žena i ja živjeli smo u stanu u Kansas Citvju. Napustio sam posao u automobilskoj kompaniji i odlučio da za svoj račun vodim garažu. Iznajmio sam garažu od žene koja je imala snahu po imenu Margaret. Upoznao sam tu djevojku jednog dana dok sam radio i otišli smo popiti kavu. Njen je muž bio odsutan, bio je u Mornarici. Da skratim dugu priču, počeo sam s njom izlaziti. Moja žena je podigla tužbu za rastavu braka. Počelo mi se pričinjati da ja zapravo i nisam volio svoju ženu. Jer da jesam, ne bih učinio sve ono što sam učinio. Zbog toga se nisam protivio rastavi. Počeo sam piti i gotovo mjesec dana sam bio pijan. Zapustio sam svoj posao, potrošio bih više novca nego bih zaradio, počeo sam krivotvoriti čekove, a na kraju sam postao i lopov. Zbog tog posljednjeg upućen sam u kaznionicu... Moj branitelj mi kaže da prema vama budem istinoljubiv jer mi vi možete pomoći. A vi znate da je meni potrebna pomoć.

|> Sutradan, u srijedu, započelo je stvarno suđenje. To je .ujedno bio trenutak da i obični posjetitelji budu pušteni u I sudsku dvoranu, u prostor koji je bio suviše malen a da bi f 312

mogao primiti sve one koji su to zaželjeli na vratima. Najbolja su mjesta bila rezervirana za dvadeset predstavnika novina i za takve specijalne ličnosti kao što su Hickockovi roditelji i Donald Cullivan (koji je na molbu branitelja Perryja Smitha doputovao iz Massachusettsa, da bi kao karakterni svjedok svjedočio u prilog svog bivšeg prijatelja iz vojničkih dana). Govorkalo se da će i dvije preživjele Clutterove kćerke prisustvovati suđenju; ali niti su se pojavile prvog dana, ni kasnije. Obitelj je predstavljao mlađi brat pokojnog Cluttera, Arthur, koji je za volanom prešao sto milja da bi se tu našao. On je objasnio novinarima: »Jedina mi je želja da ih vidim (Smitha i Hickocka). Želim vidjeti koje vrste životinja su ti ljudi. Prema onome kako se ja osjećam, mogao bih ih rastrgati.« Zauzeo je mjesto neposredno iza optuženih i fiksirao ih jednolično neumoljivim i ustrajnim pogledom kao da njihove portrete namjerava naslikati po sjećanju. U jednom trenutku, kao daje htio zadovoljiti želju Arthura Cluttera, Perry Smith se okrenuo i pogledao ga — i prepoznao lice koje je bilo veoma slično licu čovjeka kojega je ubio: iste blage oči, uske usne, čvrsta brada. Perry je prestao žvakati gumu; spustio je pogled i protekla je minuta prije nego su mu se vilice stale opet micati. Osim te scene, i Smith i Hickock su bili zahvaćeni atmosferom sudnice koja je istovremeno bila neinteresantna i nezainteresirana; oni su žvakali gumu i tapkali nogama u mlakom nestrpljenju kad je optužba pozvala svog prvog svjedoka. NancyEwalt. A poslije Nancy, Sušan Kidwell. Mlade djevojke su opisale što su ugledale ušavši u Clutterovu kuću u nedjelju 15. studenoga: mirne sobe, praznu novčarku na kuhinjskom podu, sunce u spavaćoj sobi i svoju školsku kolegicu Nancy Clutter u lokvi vlastite krvi. Obrana nije htjela iskoristiti pravo na unakrsno ispitivanje, a istu politiku je zadržala i prema tri svjedoka koji su uslijedili po redu (otac Nancy Ewalt, Clarence, šerif Earl Robinson i okružni sudac istražitelj kojemu su specijalnost po zakonu i profesiji nagli smrtni slučajevi, doktor Robert Fenton). Svaki od njih je dodao svoj udio pripovijedanju događaja tog 313

1f

sunčanog studenačkog nedjeljnog jutra: konačno pronalaženje , svih četiriju žrtava i opis njihova izgleda, dok je razlog zašto su žrtve tako izgledale dao dr. Fenton u svojoj kliničkoj dijagnozi, »Teške povrede mozga i vitalnih struktura lubanje izazvane ' sačmom iz puške.« Tada se u ulozi svjedoka pojavio Richard G. Rohleder. , Rohleder je glavni istražitelj Policijske uprave Garden Cityja. Njegov hobi je fotografija i u tome se ističe. Upravo je Rohleder snimio fotografije, koje su nakon razvijanja otkrile otiske Hickockovih donova u prašini Clutterova podruma. To su otisci koje kamera može uočiti, ali ljudsko oko ne može. On je fotografirao i leševe, a te snimke scene smrti je Alvin Dewey stalno promatrao dok umorstva još nisu bila razjašnjena. Cilj Rohlederova svjedočenja bio je u dokazivanju autorstva snimaka koje je optužba htjela iskoristiti kao dokaze. Ali se tome usprotivio Hickockov branitelj: »Jedini razlog zbog kojih su ovdje uvedene fotografije jest da se prejudicira stav i zapali mašta porotnika.« Sudac Tate je odbacio prigovor i omogućio da snimci udu u dokazni materijal, što znači da moraju biti pokazani poroti. Dok je to bilo u toku, Hickockov otac je obraćajući se novinaru koji je sjedio pored njega ljutito rekao: »Taj sudac tamo! Nikad nisam vidio čovjeka tako punog predrasuda. Uopće nema smisla održavati suđenje. Ili barem ne ako ga on bude vodio. Pa taj je čovjek nosio lijes na sprovodu!« (U stvari, Tate se jedva poznavao sa žrtvama i uopće nije bio na njihovu sprovodu.) Ali Hickockov glas bio je jedini koji se podigao u inače neuobičajeno tihoj sudnici. Ukupno je bilo sedamnaest fotografija koje su išle od ruke do ruke, a izražaji lica porotnika objašnjavali su dojam koji su snimci izazivaliObrazi jednog porotnika su se zacrvenjeli kao da mu je netko odalamio šamarčinu, a nekoliko je drugih samo bacilo brz pogled, očigledno nemajući hrabrosti da nastave s razgledavanjem. Činilo se kao da su fotografije napokon otvorile put d° njihove svijesti i prisilile ih da barem vide istinitu i tužnu stvar 314

j j e zadesila susjeda, njegovu ženu i djecu. To ih je zapanjilo, razbjesnilo, pa je nekoliko članova porote — ljekarnik i upravnik kuglane — zurilo u optužene s izražajem posvemašnjeg prezira. Umorno tresući glavom, Hickockov je otac neprekidno mrmljao: »Nema smisla. Suđenje nema nikakva smisla.« Kao svog posljednjeg svjedoka za taj dan optužba je obećala dovesti »misterioznog čovjeka«. Bio je to čovjek koji je propjevao informaciju što je dovela do hapšenja optuženih: Floyd Wells, bivši Hickockov supatnik iz ćelije. Kako je on i dalje izdržavao svoju kaznu u Kaznionici države Kansas, pa je zbog toga bio u opasnosti da bude žrtva odmazde drugih zatvorenika, Floyd Wells nije bio nikad javno identificiran kao informator. Kako bi mogao svjedočiti na suđenju uz garanciju vlastite sigurnosti, premješten je iz kaznionice i smješten u mali zatvor u susjednom okrugu. Pa ipak je Wells koračao kroz sudnicu do mjesta za svjedoke nekako čudnovato kradomično, kao da je očekivao da će na putu naići na ubojicu. Dok je prolazio pored Hickocka, Hickockove su se usne zgrčile kao da je prošaptao nekoliko groznih riječi. Wells se pravio kao da ih nije čuo, ali poput konja koji je čuo šum čegrtuše, odmah se odmakao iz otrovne blizine čovjeka kojeg je izdao. Stao je pored ograde za svjedoke i zagledao se ravno naprijed. Bio je to omaleni i bezbradi, tipični radnik s farme, prilično dječačkog izgleda. Na sebi je imao veoma pristojno tamnoplavo odijelo koje mu je za tu zgodu kupila Država Kansas, što se trudila da izgled svog najvažnijeg svjedoka tako dotjera da izgleda ugledno, a u skladu s tim i kao osoba dostojna povjerenja. Wellsovo svjedočenje koje je usavršeno na probi prije suđenja bilo je jednako glatko kao što mu je i izgled bio uredan. Ohrabren gurkanjima Logana Greena, koji nije žalio •zražavanja simpatije prema svjedoku, svjedok je potvrdio da je svojevremeno radio kao unajmljeni radnik na farmi River ^alley: otprilike godinu dana; nastavio je govoreći kako je postoje nekih desetak godina, nakon što je upućen u kaznionicu 315

zbog provalne krađe, upoznao i sprijateljio se s drugim provalnikom, Richardom Hickockom, kojemu je opisao Clutterovu farmu i obitelj. »A sada«, zapitao ga je Green, »kažite što ste za vrijeme vaših razgovora s g. Hickockom raspravljali o g. Clutteru.« »Dakle, mi smo prilično često i mnogo razgovarali o g. Clutteru. Hickock je rekao da će uskoro biti uvjetno otpušten, te da će krenuti na Zapad u potrazi za zaposlenjem. Mogao bi se zaustaviti kod g. Cluttera da se raspita za posao. Ja sam mu često govorio da je g. Clutter veoma bogat.« »Jeste li stekli dojam da je to pobudilo zanimanje g. Hic-kocka?« »Da, on je pošto-poto htio saznati ima li g. Clutter blagajnu u kući.« Gospodine Wells, jeste li vi svojevremeno smatrali da postoji blagajna u kući Clutterovih?« »Pa znate, prošlo je toliko vremena od onda kad sam služio na farmi. Mislio sam da postoji kasa. Znao sam da ima neki ormar... Nisam to ni rekao, a on (Hickock) je već govorio o tome kako će opljačkati g. Cluttera.« »Je li vam išta kazao o tome kako namjerava izvršiti pljačku?« »Rekao mi je da neće ostaviti ni jednog svjedoka, ako se na to odluči.« »Je li vam on doslovce kazao što namjerava uraditi sa svjedocima?« »Da. Rekao mi je da je najvjerojatnije da bi ih svezao, a zatim opljačkao i ubio.« Pošto je tako dokazao predumišljaj najjačeg stupnja, Green je prepustio svjedoka obrani. Stari g. Fleming, klasični provincijski odvjetnik koji je mnogo sretniji kod kuće sa radovima na zemlji nego na sudu s kaznenim djelima, započeo je unakrsno ispitivanje. Uskoro se vidjelo što je cilj njegovih pitanja: on )e pod svaku cijenu želio sudu nagurati temu koju je optužba energično izbjegavala: pitanje Wellsove stvarne uloge u pripre'

manju zločina, pa prema tome i njegove moralne podobnosti, da bude svjedokom. »Vi niste ništa učinili«, kazao je Fleming žureći na samu stvar, »da g. Hickocka obeshrabrite u njegovu naumu da dođe ovamo i opljačka i ubije obitelj Clutter?« »Nisam. Tamo (u Kaznionici države Kansas) svatko trlja o svačemu, ali tome ne obraćaš nikakvu pažnju misleći da to oni samo tako zveckaju.« »Želite reći da ne bi ništa značilo da ste se vi ponijeli onako kako se niste ponijeli? Zar vam nije bila namjera da mu (Hickoc-ku) utuvite u glavu da g. Clutter ima blagajnu? Vi ste htjeli da g. Hickock u to povjeruje, zar ne?« Na svoj mirni način Fleming je svjedoka pekao na žeravici; Wells je popravljao kravatu kao da mu se učinilo da mu je odjednom čvor suviše jako zavezan. »I vi ste htjeli da g. Hickock povjeruje kako g. Clutter ima mnogo novca, nije li tako?« »Kazao sam mu da g. Clutter ima mnogo novca, da.« Fleming se još jednom uzbudio govoreći o tome kako je Hickock u cijelosti bio informiran od svog kolege Wellsa i kako je Hickock u cijelosti obavijestio Wellsa o svojim agresivnim planovima u pogledu obitelji Clutter. A tada, kao da je i sam zahvaćen intimnom tugom, branitelj mu je zamišljeno ponovio: »I nakon svega toga vi niste ništa učinili da ga u tome spriječite? « »Ja nisam vjerovao da će on to učiniti.« »Vi mu niste vjerovali. A kako to da ste pomislili da je baš on krivac kad ste saznali za događaje koji su se ovdje dogodili?« Wells je drsko odgovorio: »Zato što se sve zbilo baš onako kako je on govorio da će učiniti!« U napad je prešao mlađi član obrambenog tima — Harrison Smith. Iako je on u biti blag i uviđavan čovjek, sada je uzeo agresivan i podrugljiv stav, premda se činilo da ga to stoji prilično napora. Smith je zapitao svjedoka ima li nadimak. .„,, r

i 316

fi

317

; »Nemam. Mene jednostavno zovu Floyd. Pravnik je zafrktao. »Zar vas sada ne nazivaju doušnikom? Ili vas možda nazivaju potkazivačem?« »Mene jednostavno zovu Floyd,« ponovio je Wells prilično izmučeno. »Koliko ste puta bili u zatvoru?« »Otprilike tri puta.« »A nekoliko ste puta odsjedili zbog laganja, zar ne?« Svjedok je to zanijekao: prvi je put upućen na sjedenje jer je vozio bez vozačke dozvole; provalna krađa bila je razlog njegovu drugom hapšenju, a treći je put dobio devedeset dana u vojnom zatvoru, jer je djelo i učinio dok je bio vojnik: »Bili smo na stražarskoj dužnosti na jednom vlaku. Kako smo se za vrijeme vožnje malo nacvrckali, neka gađanja u prozore i svjetla obavili smo izvan zadatka.« Svi su se nasmijali, osim dakako optuženih (Hickock je pljunuo na pod) i Harrisona Smitha koji je sada zapitao Wellsa zašto je tek nekoliko tjedana nakon što je čuo za tragediju u Holcom-bu vlastima kazao ono što zna. »Niste li vi čekali da se situacija razvije«, dodao je. »Niste li možda čekali na nagradu? »Ne.« »Vi niste ništa čuli o nagradi?« Branitelj je mislio na nagradu od tisuću dolara koju je ponudio list »News« za informacije koje bi dovele do hapšenja i osude Clutterovih ubojica. »Pročitao sam o tome u novinama.« »To je bilo prije nego što ste se obratili vlastima, zar ne?« A kad je svjedok priznao da je to istina, Smith je trijumfalno nastavio pitajući: »Kakvu vrst imuniteta vam je ponudio okružni tužitelj da biste se ovdje pojavili i svjedočili?« Ali je Logan Green protestirao: »Časni sude, mi se protivimo takvom načinu ispitivanja. Nitko ne bi mogao dokazati daje bilo govora o ikakvom imunitetu bilo kome.« Prigovor je uvažen i svjedok je otpušten; kad je napuštao mjesto za svjedoke, Hickock mu se obratio glasom koji je mogao čuti svatko u blizini: »Ti kujin sine. Ako bi itko trebao visjeti, onda bi to

morao biti ti. Pogledaj ga. On će odavle odšetati, dobiti pare i otići čak bez kazne.« To se predviđanje pokazalo točnim, jer je nedugo nakon toga Wells dobio i nagradu i uvjetni otpust. Ali njegova sreća nije dugo trajala. Ponovno se uvalio u neprilike i u toku godina svašta je iskusio i iskušao. Trenutačno je gost Državnog zatvora Mississippija u Parchmanu, država Mississippi, u kome izdržava kaznu od trideset godina zatvora koju je zaradio zbog oružane pljačke. U petak, kad je suđenje odgođeno preko vikenda, optužba je završila svoj dio koji je obuhvaćao i pojavljivanje četiriju specijalnih agenata Federalnog istražnog biroa iz Washingto-na. Bili su to laboratorijski tehničari specijalizirani u raznim područjima otkrivanja zločina. Oni su proučili fizičke dokaze u vezi s optuženima za umorstvo (uzorke krvi, otiske cipela, čahure ispaljene iz puške, konopac i samoljepljivu traku) i svaki od njih je jamčio valjanost izložaka. Najzad su četvorica agenata KBI-a ispričali svoje razgovore sa zatvorenicima i dodali detalje o njihovim priznanjima. Za vrijeme unakrsnog ispitivanja službenika KBI-a obrana, koju su vodila dva doista uporna čovjeka, grčevito je tvrdila da su priznanja krivnje izvučena na nedoličan način — brutalnim ispitivanjem u užasno vrućim, blještavo osvijetljenim sobama koje prije podsjećaju na ormare negoli na sobe. Ta neistinita izjava tako je naljutila detektive da su najzad iznijeli neke vrlo uvjerljive detalje koji su to opovrgli. (Na pitanje reportera zašto je tako dugo njušio i slijedio taj umjetni trag, Hickockov branitelj je kasnije odgovorio: »A što sam trebao uraditi? Do đavola, pa ja igram bez karata. Ipak ne mogu tamo sjediti kao punjena ptica. Tu i tamo valja čuti i moj glas.«) No, ubrzo se shvatilo da je Alvin Dewey najopasniji svjedok optužbe; njegovo svjedočenje, koje je značilo i prvo javno iznošenje detalja sadržanih u priznanju Perrvja Smitha, bilo je 318

319

praćeno velikim novinskim naslovima (OBJAVLJEN UŽAS MUČKOG UMORSTVA — ISPRIČANE HLADNE ČINJENICE ŠTO LEDE KRV) i šokiranom pažnjom njegovih slušatelja. Ništa manje zapanjen nije bio Richard Hickock koji je s iznenađenjem i zlovoljom pažljivo slušao Deweyjev komentar u trenutku kad je rekao: »Ima jedan događaj koji mi je Smith ispričao, a ja ga još nisam iznio. Bilo je to kad je Clutterova obitelj bila svezana, a Hickock mu je primijetio kako je Nancy Clutter dobro građena i kako ju je odlučio silovati. Smith je odvratio Hickocku da se nešto tako nikako neće dogoditi. Smith mi je ispričao da on ne može poštovati bilo koga tko nije kadar kontrolirati svoje seksualne prohtjeve, te da bi se on prije potukao s Hickockom nego bi mu dopustio da siluje Clutterovu kćer.« Do tog trenutka Hickock nije znao da je njegov partner informirao policiju o tom namjeravanom silovanju; niti je znao da je Perry ponesen mnogo prijateljskijim duhom izmijenio svoje prvo priznanje izjavivši da je on ustrijelio sve četiri žrtve. Tu je činjenicu Dewey objelodanio na kraju svog svjedočenja: »Perry Smith mi je rekao da želi izmijeniti dvije stvari u izjavi koju nam je dao. Dodao je da je sve ostalo što je navedeno u toj izjavi potpuno točno i istinito. Osim dvije stvari. A to je da je htio dodati kako je on ubio gospodu Clutter i Nancy Clutter — a ne Hickock. Rekao mi je da Hickock... ne želi umrijeti a da njegova majka pomisli kako je on ubio ikoga od Clutterove obitelji. I rekao mi je da su Hickockovi dobri ljudi. Prema tome zašto ne bi stvar bila tako unesena.« Čuvši to, Hickockova majka je zaplakala. U toku suđenja ona je mirno sjedila pored svog supruga gužvajući rukama vec zgužvanu maramicu. Neprekidno je lovila pogled svog sina, klimala mu i simulirala osmijeh koji je bez obzira na svoju pr°' zirnu namještenost dokazivao njenu odanost. Ali očigledno je samokontrola te žene bila iscrpljena; počela je plakati. Nekoliko je slušatelja bacilo pogled na nju, a onda su zbunjeno odvratili pogled; ostali su se ponašali kao da ne zamjećuju tu očajnu nari320

caljku koja se suprotstavljala nastavljenoj Deweyjevoj recitaciji. Smatrajući to valjda nemuškim postupkom, i njen suprug se pravio kao da ništa ne čuje. Napokon je jedna novinarka, jedina nazočna novinarka, izvela gospodu Hickock iz sudnice u ženski toalet. Kad se njen vapaj donekle smirio, gospoda Hickock je izrazila želju da se povjeri. »Nema nikoga s kim mogu razgovarati«, kazala je svojoj pratilji. »Ne želim reći da se ljudi nisu odnosili ljubazno, susjedi i svi. A također i strani ljudi — sasvim strane osobe pisale su nam pisma da nam kažu kako osjećaju da nam je teško i da nam kažu kako im je žao. Nitko nije rekao neku lošu riječ, ni Walteru ni meni. Pa ni ovdje gdje bismo to mogli očekivati. Svi se odnose izuzetno prijateljski. Konobarica tamo gdje se hranimo stavlja nam sladoled na kolač, a to ne naplaćuje. Ja joj kažem da to ne čini, da to ne mogu pojesti. Nekada sam mogla sve jesti, ali sada me to ždere. Ali ona i dalje stavlja sladoled. Samo da bude dobra prema nama. Sheila, to je ona, ona kaže da nije naša krivnja to što se dogodilo. Ali meni se čini da me ljudi gledaju i misle: pa ipak, ovako ili onako, nju treba okriviti. Zbog načina kako sam odgojila Dicka. Može biti da sam učinila nešto što ne valja. Jedino je to što ja ne znam u čemu sam pogriješila; stalno razbijam glavu na tome. Mi smo obični ljudi, ljudi iz naroda i sa sela, mi se vučemo kroz život kao i drugi ljudi. Znalo nam je biti dobro u našoj kući. Učila sam Dicka fokstrot. Ples, uvijek sam ludovala za plesom, to mi je bio sav život dok sam bila djevojka, a bio je jedan mladić, bože, plesao bi božje — osvojili smo srebrni pehar plešući valcer. Dugo smo se bavili mišlju da pobjegnemo i da odemo na pozornicu. Vodvilj, to nam je bio san. Dječji snovi. No on je otišao iz grada i jednog dana sam se udala za Waltera, a Walter Hickock nije bio kadar uvježbati ni jedan korak. Govorio mi je da sam se trebala udati za konja, ako se toliko želim ritati. Više nitko nije sa mnom plesao dok nisam naučila Dicka, koji to nije baš točno naučio, ali bio je sladak. Dick je bio najdobroćudnije tnalo dijete.« 321

Gospoda Hickock je skinula naočale koje je nosila, očistila je zamrljana stakla i ponovno ih stavila na svoje zdepasto, ali ugodno lice. »Ima mnogo više stvari koje bi mogle biti kazane o Dicku nego što je ono što čujete u sudnici. Tužitelji se napinju da dokažu kako je on strašan, kako on nije ni za što. Ja ga nikako ne ispričavam za ono što je učinio, za njegov udio u tome, ja ne zaboravljam tu obitelj; svake se večeri molim za njih. Ali ja se molim i za Dicka. I za tog dječaka Perrvja. Bilo je krivo s moje strane što sam ga mrzila; sada za nj osjećam duboko sažaljenje. I znate što mislim — mislim da bi i gospoda Clutter osjećala sažaljenje. Kad je bila tako dobra žena kao što govore.« Sud je prekinuo raspravu i čuli su se koraci i žamor publike koja je napuštala sudsku dvoranu prolazeći hodnikom pored vrata zahoda. Gospoda Hickock se ispričala govoreći da mora poći po supruga. »On umire. Ne vjerujem da ga je briga za bilo što.«

Mnogi promatrači na suđenju bili su izloženi zagonetki u ličnosti svjedoka iz Bostona, Donalda Cullivana. Nisu mogli sasvim shvatiti kako je taj religiozni mladi katolik, veoma uspješan inženjer koji je diplomirao na Harvardu, suprug i otac troje djece, mogao osjećati prijateljstvo prema jednom mješancu ubilačkih sklonosti, kojeg je slabo poznavao, a nije ga vidio punih devet godina. Sam Cullivan je rekao: »To ne razumije ni moja supruga. Moj dolazak ovamo u stvari je postupak koji sebi nisam mogao priuštiti — stajat će me tjedan dana od odmora, a i potrošit ću novac koji nam je potreban za druge stvari. Perrvjev advokat mi je napisao pismo pitajući me ne bih li htio doći kao tzv. svjedok karaktera ili osobni svjedok. Čim sam pročitao pismo, znao sam da to moram uraditi. Zato što sam tom čovjeku ponudio svoje prijateljstvo. I zato što — eto, ja vjerujem u vječni život. I sve duše može Bog spasiti.« Spas duše, posebno duše Perrvja Smitha, bio je pothvat kojemu su i te kako htjeli kumovati duboko religiozni kato322

lici, podšerif i njegova žena — iako je Perry odbio sugestiju gospode Meier da porazgovara s ocem Goubeauxom, mjesnim svećenikom. (Perry je odgovorio: »Svećenici i koludrice imaju mnogo izgleda sa mnom. Još nosim tragove koji to dokazuju.«) I tako su za vrijeme vikenda Meierovi pozvali Cullivana da u nedjelju ruča sa zatvorenikom u njegovoj ćeliji. Perry se razveselio mogućnosti da zabavi svog prijatelja i da ga ugosti, pa se činilo da sastavljanje jelovnika — punjena i pečena divlja guska s umakom i pire-krumpirom, grašak, salata u hladetini, vrući biskvit, hladno mlijeko, svježe pečeni minjoni s trešnjama, sir i kava — više obuzima njegovu pažnju nego ishod suđenja (koje on, istini za volju, nije smatrao uzbudljivom stvari: »Ti prerijski volovi izglasat će vješanje brže nego što svinja posrče svoj obrok. Pogledaj im oči. Neka budem proklet ako sam ja jedini ubojica u sudnici«). Cijelo nedjeljno jutro proveo je pripremajući se za doček gosta. Dan je bio topao, malo vjetrovit, pa su sjene listova, još nejaki izdanci na granama drveta koje je dodirivalo prozor ćelije, đavolski uznemiravali Perrvjevu pitomu vjevericu. Big Red progonio je nemirne sjene dok je njegov gospodar meo ćeliju, brisao prašinu, četkao toalet i čistio stol od nakupljene literature. Stol je imao poslužiti kao trpeza, a kad ga je Perry napokon namjestio, izgledao je izvanredno gostoljubivo, jer je gospoda Meier za tu svrhu posudila Perrvju laneni stolnjak, naškrobljene ubruse, svoj najbolji porculan i srebrni pribor za jelo. Cullivan je bio impresioniran — zazviždao je kad su sve te đakonije bile donesene na poslužavniku i postavljene na stol. Prije nego je sjeo zapitao je domaćina dopušta li mu da izrekne molitvu i blagoslov. Uspravne glave i lomeći prste domaćin je slušao kako Cullivan pognute glave i priljubljenih dlanova intonira: »Blagoslovi nas, o Bože, i ove tvoje darove koje nam daješ iz tvog izobilja, zahvaljujući milosti Krista, našeg Gospoda. Amen.« Perry je mrmljajući primijetio da po njegovu mišljenju sva zasluga za to pripada gospodi Meier. »Ona je sve to pripremila. Dobro«, kazao je zagrabivši tanjur svog gosta, »doista je 523

I

ugodno što te vidim, Done. Izgledaš uvijek isto. Ni najmanje se nisi izmijenio.« Cullivan, koji je izgledao kao oprezni bankovni činovnik prorijeđene kose i imao lice koje se prilično teško zapamti, složio se da se izvana nije mnogo promijenio. Ali njegova unutrašnjost, čovjekova nevidljivost, e to je sasvim druga stvar: »Ja sam plutao. Nisam znao da je Bog jedina stvarnost. Kad to jednom shvatiš, tada sve dolazi na svoje mjesto. Život ima smisla, a isto tako i smrt. Dječače, da li se ti stalno ovako hraniš?« Perry se nasmijao. »Gospoda Meier je fantastična kuharica. Trebalo je da kušaš njenu španjolsku rižu. Otkad sam ovdje nadebljao sam se sedam i pol kilograma. Dakako da sam inače spadao u mršaviju rulju. Izgubio sam mnogo na težini dok smo Dick i ja paklenski jurili cestama — ne znam jesmo li ikada pošteno ručali. Sve to vrijeme bili smo paklenski gladni. Uglavnom smo živjeli kao životinje. Dick bi uvijek krao konzerviranu hranu iz trgovina s namirnicama. Pečeni grah i konzervirani špageti. To bismo otvorili u kolima i progutali onako hladno. Životinje. Dick uživa u kradi. To je kod njega nešto emotivno — bolest. I ja sam lopov, ali jedino ako nemam novaca da platim. Sve da ima sto dolara u džepu, Dick bi ipak maznuo gumu za žvakanje.« Kasnije, dok su pušili i pili kavu, Perry se vratio na temu krade. »Moj prijatelj Willie-Jay bi često o tome govorio. Govorio bi da su svi zločini samo varijante krade. Uključujući i ubojstvo. Kad ubiješ čovjeka, ukradeš mu život. Vjerujem da me to ubraja u prilično istaknute lopove. Vidiš, Done — ja sam ih ubio. Dolje u sudnici stari je Dewey to izveo tako kao da sam ja izmijenio iskaz samo zbog Dickove majke. Međutim nije tako. Dick mi je pomogao — on je držao baterijsku svjetiljku i skupljao čahure. I točno je da je to bila njegova ideja. Ali Dick nije pucao u njih, on to nije kadar učiniti — premda je prokleto brz kad mu se pruži prilika da pregazi nekog starog psa. Ja ne znam zašto sam to učinio.« Namrgodio se kao da je progovorio o nekom sasvim novom problemu, kao da 324

je netom iskopao kamen zapanjujuće, neodredive boje. »Ja ne znam zašto«, ponovio je kao da sad taj kamen drži prema svjetlu, naginjući ga sad ovako, sad onako. »Bio sam ljut na Dicka. Tobože grozni pametnjaković i četovoda. Ali nije to bio Dick. Ili strah da budemo prepoznati. Ja sam bio spreman da pristanem na tu kocku. A nisam to učinio niti zbog nečega što su Clutterovi učinili. Oni mi nisu nikad nanijeli zlo. Kao drugi ljudi. Kao drugi ljudi u toku cijelog mog života. Možda su baš Clutterovi bili oni koji su morali za sve njih platiti.« Cullivan je vršio eksperimente pokušavajući saznati dubinu eventualne Perrvjeve grižnje savjesti. Nema sumnje da je njegova grižnja savjesti dovoljno duboka da bi mogla izazvati njegovu želju da mu Bog oprosti i smiluje mu se. Perry se zapita: »Je li mi žao? Ako ti na to ciljaš — nije mi žao. Ja o tome ništa ne osjećam. Volio bih da nešto osjećam. Ali ništa s tim u vezi ni najmanje me ne zabrinjava. Pola sata nakon što se to dogodilo Dick je izvaljivao šale, a ja sam se na njih cerio. Možda mi nismo humani. Ja sam toliko human koliko je dovoljno da mi bude žao zbog mene. Žao mi je što neću moći izaći odavle kad ti budeš odlazio. Ali to je sve.« Cullivan je jedva mogao shvaćati takvu bezbrižnost. Perry je konfuzan, u njemu je sve postavljeno naglavce, jer je nemoguće da postoji jedan čovjek toliko lišen savjesti i žaljenja. Perry je zapitao: »Zašto? Vojnici zbog toga ne gube san. Oni ubijaju i za to dobivaju odlikovanja. Dobri ljudi Kansasa žele da me objese — i naći će se tip koji će me objesiti s najvećim zadovoljstvom. Ubijati je jednostavno, čak mnogo jednostavnije nego krivotvoriti čekove. Da te podsjetim: Ja nisam Clutterove poznavao niti puni sat. Da sam ih doista poznavao, držim da bih drugačije osjećao prema njima. Tada ne bih mogao živjeti mirno sam sa sobom. Ali onako kako se dogodilo, to ti je isto kao da sam pucao u ciljeve na nekoj streljani.« Cullivan je šutio, a njegova je šutnja zabrinula Perryja, jer ju je protumačio kao nezadovoljstvo. »Do đavola, Done, nemoj me prisiljavati da postupam s tobom kao licemjer. Da izbubetam što 325

bilo — kako mi je jako žao, kako me sada zaokuplja samo jedna želja, a ta je da se vučem na koljenima i da molim. Te stvari nisu po mom ukusu. Ne mogu preko noći prihvatiti ono što sam uvijek negirao. Istina je u tome da si ti za mene učinio mnogo više nego ikakav — kako to vi nazivate — bog. Ili će ikada učiniti. Jednostavno zato što si mi pisao, što si se potpisao kao 'prijatelj'. I to u trenutku kad nemam nikakvih prijatelja. Osim Joea Jamesa.« Joe James je mladi indijanski drvosječa s kojim je svojevremeno živio u šumi nedaleko od Bellinghama, Washington. »To je vraški daleko od Garden Citvja. Dobrih dvije tisuće milja. Napisao sam Joeu u kakvoj sam gužvi. Joe je siromah koji ima sedmoro djece na grbači, ali obećao je da će doći ovamo pa makar morao pješke prevaliti put. Još se nije pojavio, a možda i neće, premda se ja nadam da hoće. Joe me uvijek volio. Voliš li me i ti, Done?« »I ja te volim.« Cullivanov mekan ali siguran odgovor zagrijao je Perrvja i izazvao njegovo zadovoljstvo. Nasmijao se i dodao: »U tom slučaju si i ti svojevrsna budala.« Odjednom je ustao, otišao do ugla ćelije i zgrabio metlu. »Ja ne znam zašto moram umrijeti medu strancima. Tako da oko mene stoji grupica prerijskih volova i gleda kako me dave. Sranje. Bit će najbolje da se sam ubijem.« Podigao je metlu i njene guste potkresane dlake pritisnuo na žarulju koja je svijetlila na stropu. »Treba samo da odvijem žarulju, razbijem je i prerežem žile. To bi trebalo da učinim. Još dok si ti ovdje. Netko kome je do mene barem malo stalo.«

Suđenje je nastavljeno u ponedjeljak ujutro u 10 sati. Nakon devedeset minuta ono je prekinuto, jer je za to kratko vrijeme obrana završila svoj posao. Optuženi su odbili da svjedoče u vlastitu korist i prema tome nije se postavljalo pitanje jesu li Hickock ili Smith bili stvarni materijalni izvršitelji ubojstva obitelji Clutter. 326

Prvi od pet svjedoka koji su se tog dana pojavili bio je g. Hickock. Veoma upalih očiju. Premda je govorio s nekom uzvišenom i tužnom jasnoćom, samo jedna stvar koju je izrekao bila je relevantna za slučaj. Kad je govorio o privremenom duševnom poremećaju. Dodao je da je njegov sin zadobio niz ozljeda na glavi za vrijeme automobilskog sudara u srpnju 1950. godine. Prije te nesreće Dick je bio »zadovoljan i sretan dječak«, koji je dobro učio u školi, bio popularan medu svojim razrednim vršnjacima i prijateljima, pažljiv prema roditeljima. »Nitko nije imao ništa protiv njega.« Blago vodeći svjedoka, Harrison Smith gaje zapitao: »Moram vas zapitati jeste li vi poslije srpnja 1950. zapazili neke promjene u ličnosti, običajima i ponašanju svog sina Richarda?« »Više se nije ponašao kao isti dječak.« »Kakve ste promjene zapazili?« Zamišljeno oklijevajući, g. Hickock ih je nekoliko nabrojio: Dick je postao mrzovoljan i nemiran, počeo je tumarati s drugim muškarcima, propio se i kockao. »Jednostavno kazano, on više nije bio isti dječak.« Logan Green je u unakrsnom ispitivanju odmah izazvao posljednju tvrdnju. »Gospodine Hickock, kažete da nikad niste imali poteškoća sa svojim sinom, nego tek nakon 1950?« «... mislim daje bio uhapšen 1949.« Kiseli osmijeh savio je Greenove tanke usnice. »Sjećate li se zbog čega je bio uhapšen?« »Bio je optužen da je provalio u trgovinu mješovite robe.« »Optužen? Zar on nije priznao da je provalio u trgovinu?« »Točno je. Priznao je.« »A to je bilo 1949 A sada nam kažete da je vaš sin promijenio ponašanje i običaje nakon 1950. godine?« »Ja bih to tako rekao, da. « »Želite li možda kazati da je poslije 1950. postao dobar momak?« 327

Napad jakog kašlja uzdrmao je starca; pljunuo je u maramicu. »Ne«, odgovorio je, promatrajući ispljuvak. »Ja ne bih tako rekao.« »Pa o kakvoj je promjeni onda riječ?« »Pa, bilo bi to teško objasniti. On se jednostavno nije više ponašao kao raniji dječak.« »Mislite li kazati da je izgubio svoje kriminalne sklonosti?« Tužiteljev napad izazvao je praskanje smijeha u sudnici, uzbuđenje i vatru koju je odmah ugasio srdit pogled sucaTatea. Gospodina Hickocka, koji je sad oslobođen daljnje muke, zamijenio je doktor W. Mitchell Jones. Doktor Jones se predstavio sudu kao liječnik koji »specijalizira psihijatriju«; podupirući svoju kvalifikaciju rekao je da je od 1956. vodio brigu o oko tisuću pet stotina pacijenata i sve to u svojoj funkciji psihijatra u Državnoj bolnici u Topeki, Kansas. Posljednje dvije godine radi u Državnoj bolnici Larned, u kojoj je na dužnosti šefa odjela za duševno bolesne kriminalce. Harrison Smith je zapitao svjedoka: »S koliko ste ubojica otprilike imali posla?« »Otprilike dvadeset pet.« »Doktore, htio bih vas zapitati poznajete li mog branjenika Eugenea Hickocka?« »Poznajem.« »Jeste li imali prilike da ga profesionalno ispitate?« »Da, gospodine... izveo sam psihijatrijsku ocjenu gospodina Hickocka.« »Jeste li na temelju vaših ispitivanja stekli mišljenje da je Richard Eugene Hickock znao lučiti dobro od zla za vrijeme izvršenja zločina?« Svjedok je bio punašan čovjek od dvadeset osam godina, poput mjeseca okruglog, ali inteligentnog i suptilno finog lica-Duboko je uzdahnuo kao da se želi pripremiti na dug odgovor, ali ga je sudac upozorio da to ne mora učiniti: »Vi na pitanja možete odgovoriti sa da ili sa ne, doktore. Ograničite svoj odgovor nabili ne.«

re d u .«

'

■ ■ • . ■ ■ - ; > - ' ! > ■< ,

'• ■ ■ ■ < ■ ■ • ■ * > ■ ■ . ' ■ ' > ■ ■ < ■ , > , » . . , * . < , . ■

»Dakle, što vi mislite?« »Ja mislim da je g. Hickock unutar uobičajenih definicija znao dijeliti dobro od zla.« Vezan M'Naghtenovim pravilom (»uobičajene definicije«), odnosno pravnom formulom koja je potpuno slijepa na boje kad su u pitanju gradacije od crnog prema bijelome, doktor Jones nije mogao drugačije odgovoriti. Ali dakako da je takav odgovor bio hladan tuš za Hickockova branitelja koji ga je beznadno zapitao: »Možete li kvalificirati svoj odgovor?« Bilo je to beznadno, jer bez obzira na činjenicu što je doktor Jones pristao da detaljno objasni svoj odgovor, optužba je imala pravo da se tome usprotivi, što je i učinila, citirajući kansaški zakon koji na određena pitanja ne dopušta druge odgovore osim da i ne. Sudac je prihvatio prigovor optužbe i svjedok je otpušten. Međutim, da je doktoru Jonesu bilo dopušteno da nastavi govoriti, evo što bi on kazao kao svjedok: »Richard Hickock je natprosječne inteligencije, lako prihvaća nove ideje i ima širok fundus informacija. Budno prati što se zbiva oko njega i ne pokazuje znakove duševne smućenosti ili dezorijentacije. Njegovo je mišljenje dobro organizirano i logično, a čini se da održava dobar kontakt sa stvarnošću. Premda ja nisam pronašao uobičajene znakove organskog oštećenja mozga — gubitak pamćenja i sposobnosti oblikovanja konkretnih ideja, intelektualni raspad — to ipak ne može biti u cijelosti isključeno. God. 1950. doživio je ozbiljnu povredu glave s potresom mozga i nekoliko satova nesvjestice — ja sam to utvrdio služeći se podacima iz medicinskog arhiva. Kaže da je imao razdoblja potpunog zamračenja svijesti, razdoblja amnezije, a od vremena otkad datira i najveći dio njegova antidruštvenog ponašanja neprestano ga muči glavobolja. Kaže da nije bio podvrgnut medicinskim pretragama s ciljem da se definitivno dokaže ili isključi postojanje moždanog oštećenja. Kompletna psihijatrijska ocjena uopće nije moguća prije spomenutih medicinskih pretraga... Hickock pokazuje znakove emotivne

S 328

329

abnormalnosti. Činjenica da je znao što radi, ali da je ipak u tome ustrajao, vjerojatno je najjasnija demonstracija tog stanja On je kao osoba veoma impulzivan u mišljenju i u akciji, veoma olako čini stvari bez razmišljanja o posljedicama ili o budućim teškoćama koje će izazvati sebi ili drugima. Čini se da nije kadar učiti iz iskustva i pokazuje neuobičajene karakteristike čovjeka kod kojeg se razdoblja produktivne aktivnosti smjenjuju s očigledno neodgovornim postupcima. Za razliku od potpuno normalne osobe, on ne može podnositi osjećaj neuspjeha i frustracije i ne pokazuje dovoljnu sposobnost da se oslobodi takvih osjećaja osim kroz antisocijalno ponašanje... Njegovo samopoštovanje veoma je nisko, i potajice se u odnosu na druge osjeća inferiornijim, a nezadovoljan je i svojim seksualnim potencijalom. Takve osjećaje čini se da kompenzira snovima o bogatstvu i moći, što se očituje u sklonosti da se hvali svojim uspjesima, da rastrošno postupa s novcem kada ga ima i da je krajnje nezadovoljan jedinim normalnim, polaganim napredovanjem karakterističnim za posao koji radi... Nije sasvim slobodan u svojim odnosima s drugim osobama i pokazuje patološku nesposobnost za formiranje i održavanje trajnih prijateljstava. Premda on propovijeda uobičajene moralne standarde, u njegovim postupcima ti standardi očigledno ne djeluju. Sažeto rečeno, on pokazuje prilično tipične karakteristike onoga što se u psihijatriji naziva ozbiljnim karakternim poremećajem. Važno je da budu poduzeti koraci koji bi isključili mogućnost organskog oštećenja mozga, jer ako postoje, tada valja reći da su mogli bitno utjecati na njegovo ponašanje tokom prošlih nekoliko godina, i u vrijeme zločina.« Svjedočenjem psihijatra završila je Hickockova planirana obrana, pa je preostala još jedino mogućnost da ona bude iskorištena u toku kasnijeg, formalnog obraćanja poroti. Sad je bio na redu Arthur Fleming, Smithov postariji branitelj. On je predstavio sudu četiri svjedoka: velečasnog Jamesa E. Posta, protestantskog pastora u Kaznionici države Kansas; Perrvjevog prijatelja Indijanca, Joea Jamesa, koji je tog jutra napokon sti-

gao putujući autobusom jedan dan i dvije noći od svoje kuće izgubljene u divljini dalekog sjeverozapada; Donalda Culliva-na i još jednom doktora Jonesa. Osim liječnika, prva trojica su predloženi kao »karakterni svjedoci«, tj. osobe od kojih se očekuje da optuženima pripišu i nekoliko ljudskih crta. Oni se nisu proveli bogzna kako dobro, iako je svaki od njih iznio nekoliko povoljnih primjedbi pred optužbom koja je protestirala i koja je izjavila da su osobni komentari takve vrste »nekompetentni, nevažni, nematerijalni«; pa ih je nastojala ušutkati i odmah odbaciti. Na primjer Joe James, tamne kose i puti čak tamnije od Perrvja. Ta okretna figura koja je u svojoj izblijedjeloj lovačkoj košulji i mokasinkama izgledala kao da je tog trenutka misteriozno provirila iz mraka neke šume — Indijanac je ispričao sudu kako su optuženi i on živjeli zajedno otprilike dvije godine. »Pe-rry je bio simpatičan mladić, dječak kojeg su voljeli svi susjedi; koliko je meni poznato, nikad nije učinio nešto što ne bi bilo u redu.« Država u liku tužitelja tu ga je zaustavila. Zaustavila je i Cullivana kad je rekao: »U vrijeme kad sam bio s njim u Armiji Perry je bio vrlo simpatičan drug.« Velečasni Post preživio je nešto duže, jer on nije pokušavao izravno iznositi komplimente u korist zatvorenika, već je sa simpatijama opisivao jedan susret s njim u Lansingu. »Prvi sam put ugledao Perrvja Smitha kad je ušao u moju kancelariju, u kapeli zatvora, držeći sliku koju je naslikao, portret — glava i ramena — Isusa Krista, kojeg je naslikao pastelnim olovkama. Htio mi ga je pokloniti za upotrebu u kapeli. Od tog dana ta slika visi na zidu kapele.« Fleming gaje zapitao: »Imate li fotografiju te slike?« Svećenik je imao pun omot fotografija, ali kad ih je izvadio s očiglednom namjerom da ih podijeli porotnicima, razdraženi Logan Green je skočio na noge: »Ako se časni sud slaže, ovo ovdje ide suviše daleko...« Časni se sud pobrinuo da ne ode predaleko. Sad se pojavio doktor Jones, kojemu je nakon preliminarnih pitanja koja su pratila njegovo prvo istupanje pred sudom Fle330

331

ming postavio sudbinsko pitanje: »Jeste li u toku vaših razgovora i ispitivanja Perrvja Edwarda Smitha stekli mišljenje o tome da je on znao u vrijeme događaja lučiti dobro od zla?« Sud je ponovno upozorio svjedoka: »Odgovorite sa da ili ne, jeste li stekli neko mišljenje?« »Ne.« U Zagoru iznenađenog mrmljanja Fleming je iznenadio samog sebe rekavši: »Možete poroti kazati zašto nemate mišljenja.« Green se usprotivio: »Čovjek nema mišljenja, i to je tako.« A to je, pravno govoreći, doista bilo tako. Ali da je doktoru Jonesu bilo dopušteno da iznese razlog svoje nesigurnosti, on bi rekao: »Perry Smith pokazuje sigurne znakove teškog duševnog oboljenja. Njegovo djetinjstvo, kako mi je ispričano, a kako sam djelomično i sam utvrdio iz zatvorskog arhiva, bilo je obilježeno brutalnošću i pomanjkanjem brige obaju roditelja. Čini se da je odrastao bez cilja, usmjeravanja, bez ljubavi, da nikad nije stekao čvrst osjećaj za moralne vrijednosti... On je orijentiran, izvanredno oprezan prema stvarima koje se zbivaju oko njega, ne pokazuje znakove smućenosti. Inteligencija mu je iznad prosjeka i posjeduje širok krug informacija ako uzmemo u obzir njegovo gotovo nikakvo školovanje... Dvije crte njegove ličnosti ističu se kao izrazito patološke. Prva je njegova paranoidna orijentacija prema svijetu. Sumnjičavo i s nepovjerenjem odnosi se prema drugima, pokazuje sklonost uvjerenju da ga drugi progone, da nisu fer prema njemu i da ga ne razumiju. Nevjerojatno je osjetljiv na tuđe kritike prema sebi, ne može podnositi da s njim zbijaju šale. Veoma brzo otkriva tuđe omalovažavanje ili uvredljivo ponašanje, veoma često krivo tumači dobronamjerne primjedbe. Osjeća veliku potrebu za prijateljstvom i razumijevanjem, ali se nevoljko povjerava drugima, a kada to čini, automatski očekuje da će biti krivo shvaćen ili izdan. Veoma je slaba i neadekvatna njegova sposobnost da procjenjuje namje' re ili osjećaje drugih osoba, veoma slabo luči stvarne situacije

r.

' od svojih vlastitih mentalnih projekcija. Ljude veoma često svrstava u red licemjera, neprijatelja koji zaslužuju sve što je on kadar da im učini. Srodna toj prvoj crti je druga, a to je stalni, slabo kontrolirani bijes, koji ga lako hvata čim iole nasluti da je prevaren, nadigran, ponižen ili omalovažavan od drugih osoba. U prošlosti je njegov bijes bio uglavnom usmjeren na ličnosti koje predstavljaju autoritet — otac, brat, narednik u vojsci, policajac nadležan za uvjetni otpust — prema kojima je više puta iskazao nasilnički stav napadača. I on i njegovi znanci znali su ta njegova mahnitanja, za koja on kaže da se nadimaju' u njemu, a koja on gotovo nikako nije uspijevao svladavati. Kad bi ih okrenuo prema sebi, mahnitanja i ljutnja pretvarali bi se u samoubilačke ideje. Neodgovarajući stupanj njegove ljutnje i pomanjkanje sposobnosti da je kontrolira ili usmjeri u odgovarajućem pravcu odražavaju glavnu slabost strukture ličnosti... Osim tih — crta, subjekt pokazuje početne blage znakove nereda misaonih procesa. Jedva je sposoban da organizira svoje razmišljanje, čini se da nije kadar projicirati ili sumirati svoje misli, gubeći se najčešće u detaljima, a neke njegove misli pokazuju magijsku kvalitetu, ako pod tim podrazumijevamo nepoštovanje realnosti... Uspostavio je samo nekoliko bliskih emotivnih veza s drugim osobama, ali i njih bi narušile manje krize. Slabo osjeća za druge osobe izvan veoma uskog kruga prijatelja, a ljudskom životu pridaje veoma malu vrijednost. To emotivno raslojavanje i dobrostivost na određenim područjima samo su dokaz više njegove duševne abnormalnosti. Za egzaktnu psihijatrijsku dijagnozu bilo bi potrebno duže ispitivanje, ali struktura njegove sadašnje ličnosti veoma je blizu paranoidno shizofreničkog reagiranja.« Značajno je da je nadaleko poštovani veteran sudske psihijatrije, doktor Joseph Satten s klinike Menninger u Topeki, Kan-sas, konzultirao dra Jonesa i podržao njegovu ocjenu Hickocka i Smitha. Doktor Satten, koji je kasnije posvetio veliku pažnju tom slučaju, sugerira daje zločin — premda do njega ne bi došlo da nisu iskrsli medučinovi trzavica između počinitelja — u biti 332

333 i

-%;■:■'

i djelo Perryja Smitha koji, prema njegovim riječima, predstavlja ■♦ tip ubojice kojeg je on opisao u članku: »Umorstvo bez vidljivog * motiva — Studija o dezorganizaciji ličnosti.« i U uvodu članka objavljenog u »The American Journal of 1 Psychiatry« (srpanj 1960.), a koji je dr. Satten napisao u suradnji s trojicom kolega, Karlom Menningerom, Invinom Rosenom i Martinom Mavmanom, odmah je rečeno: »Pokušavajući odrediti zločinačku odgovornost ubojica zakon ih pokušava podijeliti (kao što čini sa svim počiniteljima kaznenih djela) u dvije grupe, u 'umno zdrave' i 'umno poremećene'. Za 'zdravog' ubojicu se vjeruje da se ponaša na temelju racionalnih motiva koje je moguće razumjeti iako zaslužuju osudu, dok se za 'nezdravog' ubojicu vjeruje da je ponesen iracionalno besmislenim motivima. Kad su racionalni motivi očiti (na primjer, kad ubojica ubija radi osobne koristi), ili kad su iracionalni motivi praćeni razočaranjima ili halucinacijama (na primjer, kad paranoidni pacijent ubije svog navodnog progonitelja), situacija predstavlja mali problem za psihijatra. Ubojice koji izgledaju racionalno, koherentno i kontrolirano, a čiji ubilački akti unatoč tome imaju bizarnu i očigledno besmislenu kvalitetu, predstavljaju, međutim, težak problem, ako uzmemo kao indeks razmimoilaženja u sudnicama i kontradiktorne izvještaje o istom počinitelju. Naša je teza da psihopatologija takvih ubojica formira najmanje jedan specifičan sindrom koji želimo opisati. Općenito uzevši, takvi pojedinci su predisponirani za opasne propuste u samoj kontroli, što omogućuje otvoreno izražavanje primitivnog nasilja rođenog u ranijim, sada podsvjesnim traumatskim iskustvima.« Autori su u toku četiri ponovljena sudska procesa ispitali četvoricu ljudi osuđenih zbog očigledno nemotiviranih umorstava. Prije svojih prvih suđenja sva četvorica su pregledana, pa je ustanovljeno da su »bez psihoza« i »duševno zdravi«. Trojica su osuđena na smrtnu kaznu, a četvrti na dugogodišnju kaznu zatvora. U svakom od tih slučajeva bilo je zatraženo daljnje psihijatrijsko ispitivanje, jer netko—branitelj, rođak ili prijatelj—nije ■ i 334

bio zadovoljan prvim psihijatrijskim vještačenjem. U jednom slučaju postavljeno je pitanje: »Kako je moguće da tako zdrava osoba kao što je rečeno za ovu može počiniti tako lud čin kao što je ovaj za koji je osuđena?« Nakon opisa četvorice kriminalaca i njihovih zločina (vojnik, Crnac koji je unakazio prostitutku i isjekao je na komade, radnik koji je zadavio 14-godišnjeg dječaka koji je odbio njegovo seksualno navaljivanje, podnarednik koji je nožem ubio drugog dječaka uobražavajući da mu se žrtva ruga, bolnički službenik koji je 9-godišnju djevojčicu udavio držeći joj glavu ispod vode), autori su pretresli područja sličnosti. Sva četvorica su napisala da je i njima samima zagonetka zašto su ubili svoje žrtve, koje su im bile relativno nepoznate. U svakom slučaju činilo se da je ubojica pao u disocijativan trans kao da sanja, a iz kojeg se probudio »ugledavši odjednom« da napada žrtvu. »Najjednoobrazniji a vjerojatno i najvažniji anamnestički nalaz sastojao se u dugotrajnoj, ponekad kroz čitav život kontinuiranoj kontroli ispravljanja agresivnih impulsa. Npr. trojica od četvorice ispitanika u toku svog života često su bili angažirani u tučnjavama koje nisu bile uobičajene prepirke, a koje su u krajnjoj liniji mogle završiti agresivnim ubojstvom da ih drugi nisu zaustavili.« Ovdje iznosimo u izvacima znatan broj ostalih primjedbi sadržanih u studiji: »Usprkos nasilju karakterističnom za njihov život, svi ti ljudi imaju predodžbe o sebi kao o fizički inferiornijim, slabim i za život nesposobnim osobama. U svakom od njih anamneze su otkrile znatan stupanj seksualnih smetnji. Svima njima su odrasle žene stvorovi koji im prijete, a u dva slučaja otkrivena je otvorena seksualna perverzija. U ranoj mladenačkoj dobi i kasnije sva su četvorica osjećala potajan strah da ih okolina ne smatra »fizičkim mlakonjama«, bolesnima ili osobama koje su i na drugi način fizički inferiornije od drugih... U sva četiri slučaja postoji anamnestička evidencija o naglo izmijenjenom stanju svijesti, najčešće u vezi s provalama nasilničkog ponašanja. Dvojica su prolazila kroz jaka disocijativna stanja poput transa u toku kojih je dolazilo do izražaja agre-

i

335

sivno i bizarno ponašanje, dok su ostala dvojica imala možda slabije i možda manje izražene epizode amnezije. U trenucima stvarnog agresivnog ponašanja često su osjećali da su odijeljeni ili izolirani od sebe, kao da gledaju nekog drugog. U anamnezi svih slučajeva utvrđene su epizode izuzetne brutalnosti roditelja prema njima... Jedan čovjek je ispričao kako je bio ošinut bičem svaki put kad bi se okrenuo... Drugi ispitanik je podnio teške batine kako bi se 'odučio' od mucanja i 'neraspoloženja', a teška i surova obračunavanja podnosio je i u cilju ispravljanja svog lošeg vladanja... U odnosu na ekstremnu silovitost, bilo doživljenu u mašti bilo uočenu u stvarnosti, ili koju je dijete stvarno iskusilo, anamneza svakog slučaja odgovara psihoanalitičkoj hipotezi da je izlaganje djeteta suviše jakim stimulansima u vrijeme prije nego ih može svladati u najbližoj vezi s ranim defektima u formiranju ličnosti, a kasnije s jakim poremećajima u kontroli impulzivnog ponašanja. U svakom od opisanih slučajeva ustanovljen je teški nedostatak emotivne podrške u ranoj dobi života, bilo zbog trajne ili česte odsutnosti jednog ili obaju roditelja, bilo zbog kaotičnog obiteljskog života, bilo zbog svjesnog odbijanja jednog ili obaju roditelja da vode brigu o djetetu, koje je prepušteno paski drugih... Zapažene su pojave uznemirenosti u afektivnoj sferi. U tom smislu najtipičnija je pojava kod ispitanika da ne osjećaju ljutnju ili bijes u vezi sa silovito agresivnim ponašanjem. Nijedan nije izjavio daje osjetio bijes u vezi s ubojstvom, niti su bili izrazito jako i naglašeno ljuti vršeći zločin, a bez obzira na to svaki je od njih bio kadar da izvrši tako enormnu i brutalnu agresiju... Za njihove odnose s drugima karakteristične su emotivna plitkoća i hladnoća, što ih je dovodilo u stanje osamljenosti i izoliranosti. Kad je riječ o toplom ili pozitivnom (ili čak ljutitom) osjećanju prema ljudima, valja istaći da su njima ljudi jedva realni... Trojica osuđenih na smrt izražavali su najpliće emocije u pogledu vlastite sudbine ili sudbine svojih žrtava. Krivnja, utučenost i grižnja savjesti upadljivo su odsutni... Takve je pojedince moguće smatrati spremnima na ubojstvo ili u smislu nošenja preopterećenja u agresivnoj ener336

giji ili zbog toga što su lišeni stabilnog ja i obrambenog sustava koji kadšto dopušta izljeve golog i arhaičnog izražavanja takve energije. Smrtonosni potencijal može biti aktiviran naročito ako već postoji neka neuravnoteženost, kad se buduća žrtva počinje u ubojice podsvjesno formirati kao ključna figura u nekoj bivšoj traumatskoj konfiguraciji. Ponašanje ili čak puka nazočnost te figure pridodaje napetost, stres, nestabilnoj ravnoteži snaga, što rezultira naglim i ekstremnim izljevom silovitosti, slično eksploziji do koje dolazi kad udarna igla zapali dinamit... Hipoteza podsvjesne motivacije objašnjava zašto ubojice doživljavaju bezopasne i relativno nepoznate žrtve kao izazovne, pa prema tome odgovarajuće ciljeve agresije. Ali zašto umorstvo? Na svu sreću većina ljudi ne odgovara smrtonosnim izljevima čak ni na ekstremnu provokaciju. Opisani slučajevi, s druge strane, bili su predisponirani za velike propuste u dodiru sa stvarnošću i krajnju slabost u kontroli impulsa i to u razdobljima povećane, napetosti i dezorganizacije. U takvim trenucima, slučajni znanac ili čak stranac vrlo lako gube svoje 'stvarno' značenje i dobivaju identitet u podsvjesnoj traumatskoj konfiguraciji. 'Stari' konflikt je reaktiviran i agresivnost se brzo penje do ubilačkih razmjera... Kad se zbije takvo besmisleno umorstvo, ono je krajnji rezultat razdoblja povećane napetosti i dezorganizacije ličnosti ubojice, koja je započela prije dodira sa žrtvom, koja, odgovarajući nesvjesnom konfliktu ubojice, nehotično stavlja u pogon njegov ubilački potencijal.« S obzirom na mnoge paralele između povijesti života i ličnosti Perrvja Smitha, i subjekata svoje studije, doktor Satten » mu sigurno daje mjesto u njihovim redovima. Štoviše, okolnosti * zločina čine mu se takvima da apsolutno odgovaraju konceptu ' »zločina bez očiglednog motiva«. Očigledno su tri ubojstva koja je Smith izvršio bila logički motivirana — Nancy, Kenvon i' njihova majka trebali su biti ubijeni zato što je g. Clutter bio i ubijen. Ali prema mišljenju dra Sattena samo je prvo umorstva • od psihološkog značenja. Kad je Smith napao Cluttera, on je bio u stanju duševnog pomračenja, duboko na dnu shizofreničnog» 337-

M«

mraka, jer on nije »odjednom otkrio« da uništava čovjeka od krvi i mesa, već »ključnu figuru u nekoj prošloj traumatskoj konfiguraciji«: svog oca? Opatice iz sirotišta koje su mu se izrugivale i tukle ga? Omrznutog narednika iz vojske? Policijskog službenika koji mu je naredio da se »kloni Kansasa«? Jednog od njih, ili njih sve? U svom priznanju Smith je rekao: »Ja nisam htio čovjeku nanijeti zla. Smatrao sam da je on fin gospodin. Blagog glasa. Smatrao sam tako sve do trenutka kad sam mu prerezao vrat.« Razgovarajući s Donaldom Cullivanom, Smith je rekao: »Oni (Clutterovi) me nisu nikad povrijedili. Za razliku od drugih ljudi. Poput onih koji su me povređivali cio moj život. Može biti da su baš Clutterovi morali za to platiti.« I tako se čini da su profesionalni i amaterski analitičar nezavisnim putevima stigli do zaključaka koji se ne razilaze.

Aristokracija okruga Finnev je s prezirom gledala na suđenje. »Nije u redu«, kazala je supruga jednog bogatog rančera, »izgledati kao da si znatiželjan na takvu stvar.« Pa ipak, posljednje sudsko zasjedanje privuklo je lijep broj pripadnika mjesnog gornjeg sloja koji se smjestio uz običan puk. Njihova nazočnost značila je ljubaznu gestu prema sucuTateu i Loganu Greenu, uvaženim članovima njihova vlastitog reda. Isto tako nekoliko klupa zauzeo je velik broj pravnika iz drugih mjesta, od kojih su mnogi prevalili velike udaljenosti. Njih je naročito zanimalo da čuju Greenov posljednji govor upućen poroti. Green, taj udvorno grub omaleni sedamdesetogodišnjak, uživa velik ugled medu svojim kolegama koji se dive njegovoj tehnici kretanja na pozornici i repertoaru glumačkih talenata, što uključuje i tako izoštren osjećaj za vrijeme kao da je zabavljač u nekom noćnom lokalu. Budući da je iskusan pravnik u kaznenim slučajevima, njegova uobičajena uloga je uloga branitelja, ali u ovoj stvari tužilaštvo ga je zadržalo kao specijalnog pomoćnika Duanu Westu, jer se smatralo da mladi 338

■ » •i

;! >«*£.

okružni tužitelj još nije sasvim kadar da vodi ovakav slučaj bez iskusne podrške. Ali kao što se često događa sa zvijezdama, Green je bio posljednja točka programa. Prije njega porota je čula razumne upute suca Tatea, kao i završnu riječ okružnog tužitelja: »Može li u vašim glavama postojati jedna jedincata sumnja u krivnju ovdje optuženih? Ne! Bez obzira na to tko je povukao obarač na lovačkoj pušci Richarda Eugena Hickocka, oba čovjeka su jednako kriva. Postoji samo jedan način osiguranja da ti ljudi više nikada ne tumaraju kroz naselja i gradove naše zemlje. Mi zahtijevamo najvišu kaznu — smrt. Taj zahtjev ne iznosimo u znak odmazde, već u svoj poniznosti...« Zatim je trebalo saslušati govore branitelja. Flemingov govor, koji je jedan novinar opisao kao »prodaju bez mnogo riječi«, bio je u stvari blaga crkvena propovijed: »Čovjek nije životinja. On ima tijelo i on ima dušu koja vječno živi. Ja držim da čovjek nema prava uništiti tu kuću, hram u kojemu duša boravi...« Premda je i on apelirao na navodne kršćanske osjećaje članova porote, Harrison Smith je zapravo kao svoju glavnu temu iznio zla smrtne kazne: »To je ostatak ljudskog barbarskog razdoblja. Zakon nam kaže da ne valja oduzimati ljudske živote, a čas zatim daje nam primjer za to, što je jednako zlo, gotovo jednako zlo kao i zločin koji kažnjava. Država nema pravo na oduzimanje života. To nije djelotvorno. To ne suzbija zločin, već samo pojeftinjuje ljudski život i izaziva još više ubojstava. Mi tražimo milost. Dakako da je doživotni zatvor mala milost koju tražimo...« Publika nije bila naročito pažljiva. Jedan porotnik kao da je bio zatrovan brojnim zijevanjima i proljetnom groznicom koja je otežavala zrak; sjedio je narkotiziranih očiju i tako razvaljenih vilica da su mu pčele mogle ulijetati i izlijetati iz usta. Green ih je probudio. »Gospodo«, obratio im se govoreći bez bilježaka, »upravo ste saslušali dvije energične molbe za samilost prema optuženima. Čini mi se da je sretna okolnost što ta dvojica uvaženih branitelja, g. Fleming i g. Smith, nisu bili u Clutterovoj kući te strašne noći — veoma sretna okolnost što se nisu 339

našli tamo moleći milost za osuđenu obitelj. Jer da su bili tamo — dakle, idućeg bismo jutra izbrojili više od četiri lesa.« Dok je bio dječak u svom rodnom Kentuckvju, Greena su zvali Ružičasti, a taj je nadimak imao zahvaliti pjegama na licu; sada, dok se šepirio pred porotom, težina njegova zadatka zagrijala mu je lice i osula ga ružičastim pjegama. »Nije mi namjera da se upuštam u teološke debate. Ali pretpostavljao sam da će branitelji citirati Bibliju kao argument protiv smrtne kazne. Čuli ste da je Biblija bila citirana. Ali i ja znam čitati.« Naglo je otvorio Stari zavjet. »A sada evo nekoliko stvari koje ova knjiga kaže na tu temu. U Knjizi izlaska, glava dvadeseta, stih trinaesti, imamo jednu od Deset zapovijedi: 'Ne ubij'. To se odnosi na nezakonito ubijanje. Naravno da je tako, jer u sljedećem poglavlju, stih dvanaesti, kazna za neposluh Zapovijedi glasi: 'Tko udari čovjeka, a ovaj umre, i sam će umrijeti'. A sada bi g. Fleming htio da povjerujete kako je sve to izmijenjeno dolaskom Krista. Nije tako. Jer Krist kaže: Ne pomišljajte da sam došao uništiti zakon, ili proroke. Ja nisam došao da uništavam, već da ga ispunjavam. »I najzad«, Green je nešto petljao i činilo se da je slučajno zatvorio Bibliju, što je ugledne pravnike u dvorani natjeralo da se zacerekaju, udarajući se međusobno laktovima, jer je to bio veoma cijenjeni trik iz sudnice — pravnik koji čita Bibliju pravi se kao da je izgubio pronađenu i označenu stranicu i onda nastavlja kao što je sad Green nastavio: »Nije važno. Mislim da mogu citirati napamet. Knjiga postanka, poglavlje deveto, stih šesti: 'Tko prolije čovjekovu krv, njegovu će krv čovjek proliti!'« »Ali«, nastavio je Green, »ne vidim da ćemo išta postići natežući se oko Biblije. Naša država određuje kaznu za ubojstvo s predumišljajem — doživotni zatvor ili smrt vješanjem. To je zakon. Gospodo, na vama je da ga oživotvorite. A ako je ikada postojao slučaj koji je opravdavao smrtnu kaznu, onda je to ovaj slučaj. To su bila začudna, okrutna umorstva. Četvoro vaših sugrađana ubijeni su poput svinja u oboru. A zbog čega? Ni iz osvete ni iz mržnje. Već radi novca. Novca. Bilo je to hla-

dnokrvno i proračunato vaganje toliko unci srebra naprama toliko unci krvi. I kako jeftino su ti životi kupljeni! Samo za grabež u vrijednosti od četrdeset dolara! Deset dolara za jedan život!« Okrenuo se oko sebe i uperio prst s kojim je šetao amo-tamo između Hickocka i Smitha. »Došli su naoružani lovačkom puškom i bodežom. Došli su s namjerom da opljačkaju i ubiju...« Glas mu je zadrhtao, pao je duboko i iščeznuo kao da se ugušio od vlastitog prezira prema dobroćudnim optuženicima koji su žvakali gumu. Okrenuvši se još jednom prema poroti, hrapavo je zapitao: »Što namjeravate učiniti? Sto namjeravate učiniti s ovim ljudima koji čovjeku vežu ruke i noge, prerezu mu vrat i prospu mozak? Dati im minimalnu kaznu? Da, a to je samo jedna od četiri točke. A što da kažemo o Kenvonu Clutteru, dječaku pred kojim je bio cio život, koji je .beznadno bio svezan gledajući smrtnu borbu svog oca. Ili mlada Nancy Clutter koja je slušala pucnjeve i znala da je sljedeća na redu. Nancy koja moli da joj poštede život: 'Nemojte. Oh, molim vas, nemojte. Molim vas! Molim vas!' Kakva agonija! Kakvo neizrecivo mučenje! I onda ostaje majka, zavezana, začepljenih usta, a morala je slušati kako jedan po jedan umiru njen muž, njena ljubljena djeca. Morala je slušati sve dok ubojice, ovi što sjede ispred vas, nisu ušli u njenu sobu, uperili pušku u njene oči i potegli obarač koji je dokrajčio postojanje jedne obitelji.« Green je napravio malu stanku i nježno dotakao izraslinu na stražnjem dijelu svog vrata, sazrelo ispupčenje koje je izgledalo kao da će sad na eksplodirati, poput bijesom obuzetog čovjeka na čijem se vratu nalazilo. »Dakle, gospodo, što ćete učiniti? Odrediti im minimum? Vratiti ih u kaznionicu i dati im izgleda da pobjegnu ili se okoriste uvjetnim otpustom? Idući put kad se dadnu na ubijanje možda će vaša obitelj biti na redu. Ja vam kažem«, svečano je kazao gledajući na porotu kao da izaziva svakog njenog člana osobno, »neki od naših strašnih zločina događaju se samo zato što je jednom skupina dobrostivih po-rotnika odbila da izvrši svoju dužnost. A sada, gospodo, ja sve prepuštam vama i vašoj savjesti.« 340

341

« Sjeo je. West mu je prišapnuo: »Gospodine, bilo je to majs-: torski izvedeno.« Ali bilo je nekoliko Greenovih slušatelja koji su bili manje »oduševljeni; pošto se porota povukla na vijećanje, jedan od I njih, mladi reporter iz Oklahome, izmijenio je oštre riječi s j drugim reporterom, Richardom Parrom iz Kansas Citvja, doi pisnikom »Stara«. Čovjeku iz Oklahome se Greenov govor činio 1 »huškačkim« i »brutalnim«. « »On je jednostavno govorio istinu«, odgovorio mu je Parr. »Istina može biti brutalna. Da iskujem originalnu frazu.« »Ali nije trebao udarati tako jako. To nije u redu.« »Sto nije u redu?« »Cijelo suđenje. Ta dvojica nemaju nikakve šanse.« »Za razliku od Nancy Clutter, kojoj su njih dvojica pružili šansu. »Perry Smith. Moj bože. Proživio je tako truo život...« Parr je odgovorio: »Ima mnogo ljudi čiji životopisi odgovaraju životu tog malog kopileta. Uključujući i mene. Možda ja suviše pijem, ali te uvjeravam da nikad nisam hladnokrvno ubio četvoro ljudi.« »Daaa, a kako je s vješanjem kopileta? I to je prilično prokleto hladnokrvno.« Čuvši taj razgovor, priključio im se i velečasni Post. »Dakle«, započe dijeleći male fotoreprodukcije Isusova portreta koji je naslikao Perry Smith, »bio tko bio, onaj tko naslika ovakvu sliku ne može biti potpuno zao. Pa ipak, teško je znati što da se radi. Smrtna kazna nije odgovor: ona ne daje grešniku dovoljno vremena da se vrati Bogu. Ponekad očajavam.« Srdačan prijan sa zlatnim zubima i srebrnastosijedom kosom srdačno je ponavljao: »Ja ponekad očajavam. Kadšto mislim daje stari Doc Savage imao pravu ideju.« Doc Savage kojega je spominjao bio je izmišljeni junak, ali veoma popularan među mladim čitateljima jeftinih časopisa prošle generacije. »Ako se vi, momci, sjećate, Doc Savage bijaše neka vrst nadčovjeka. Osposobio se na svakom području — medicina, nauka, filozo.' 342

fija, umjetnost. Malo je bilo toga što stari Doc nije znao ili nije mogao. Jedna od njegovih ideja bila je u tome što je namislio da svijet oslobodi od zločinaca. Najprije je kupio veliki otok na oceanu. Zatim su on i njegovi pomoćnici — on je imao vojsku izvježbanih pomoćnika — kidnapirali sve kriminalce svijeta i odveli ih na otok. A onda je Doc Savage operirao njihove mozgove. Uklanjao bi dijelove koji su sadržavali zle primisli. I kad su ozdravili, bili su svi pošteni građani. Oni nisu mogli činiti zločine, jer je taj dio njihova mozga bio izvađen. Sada mi pada na pamet da bi kirurgija takve vrste mogla doista biti odgovor na nj.« Prekinulo ga je zvono, znak da se porota vraća. Porota je vijećala četrdeset minuta. Mnogi posjetitelji su predviđali brzu odluku, pa nisu ni napustili svoja mjesta. Međutim, po suca Tatea valjalo je poći na njegovu farmu, jer je otišao da nahrani konje. Kad se napokon pojavio u crnoj halji koju je na brzinu bacio na sebe, poroti se obratio s impresivnim mirom i dostojanstvom: »Gospodo porotnici, jeste li donijeli odluku?« Njihov predvodnik je odgovorio: »Jesmo, časni suce.« Sudski podvornik je stavio pred suca zapečaćene odluke. Vlak zviždi, trube ekspresnog vlaka linije Santa Fe prodrle su u sudnicu. Tateov duboki glas imao je za pratnju urlike vlaka dok je čitao: »Točka jedan. Mi, porota, ustanovljavamo da je optuženi Richard Eugene Hickock kriv zbog ubojstva s predumišljajem, a kazna je smrt.« Kao da je zainteresiran kako reagiraju zatvorenici koji su stajali pred njim s lisičinama vezani za čuvare, sudac ih je dobro pogledao; oni su mu mirno uzvratili pogled i on je nastavio s čitanjem svih sedam točaka koje su slijedile: još tri osude za Hickocka i četiri za Smitha. »... a kazna je smrt«; svaki put kada bi nadošao na tu rečenicu, Tate bi je izgovorio nekim mračno-šupljim glasom, koji kao da je bio odjek sve zagušenije tužaljke vlaka. Tada je otpustio porotu (»Hrabro ste obavili svoju dužnost«), a izvedeni su i osuđenici. Na vratima se Smith obratio Hickocku: »Ovo nisu bili baš blagi porotnici!« Obojica su se glasno 343

--'■A*

nasmijali i fotograf ih je snimio. Fotografija je objavljena u kansaškom dnevniku, a potpis ispod nje je glasio: »Posljednji smijeh?«.

Tjedan dana kasnije gospoda Meier je sjedila u svom salonu i razgovarala s jednim prijateljem. »Da, ovamo se vratio mir«, kazala je. »Mislim da možemo biti sretni da su se stvari slegle. Ali i dalje osjećam tugu. S Dickom nisam nikad imala suviše dodira, ali Perry i ja smo se doista dobro upoznali. Tog poslijepodneva, kad je čuo presudu i kad su ga doveli gore — ja sam se zatvorila u kuhinju da ga ne vidim. Sjela sam pored kuhinjskog prozora i promatrala ljude kako napuštaju sudnicu. G. Cullivan pogledao je gore, ugledao me i mahnuo mi. Hickockovi. Svi odlaze. Baš sam jutros primila lijepo pismo od gospode Hickock; ona me posjetila nekoliko puta za vrijeme procesa, ja bih joj rado pomogla, no što možete kazati u takvoj situaciji? Ali kad su svi otišli i kad sam počela prati tanjure, čula sam ga kako plače. Otvorila sam radio. Da ga ne čujem. Ali čula sam ga. Plakao je poput djeteta. Nikad prije nije zaplakao, nije pokazao nikakvim znakom kako mu je. Dakle, otišla sam k njemu. Do vrata njegove ćelije. Provukao je ruku. Htio je da mu držim ruku i ja sam to učinila, držala sam mu ruku, a on je samo izgovorio: 'Rastužio sam se od stida. Htjela sam poslati po oca Goubeauxa — kazala sam mu da će mi sutra biti prvi zadatak da mu pripremim španjolsku rižu — ali umjesto odgovora on mi je samo još jače stiskao ruku. »I baš te noći, uza sve protekle noći, ostavili smo ga samog. Wendle i ja gotovo i nismo izlazili, jer smo se uhvatili jednog dugo odgađanog posla, pa Wendle nije bio voljan da ga prekida. Ali uvijek ću žaliti što smo ga ostavili samog. Ujutro sam mu pripremila rižu. Nije htio ni daje takne. Gotovo ni da progovori sa mnom. Mrzio je cio svijet. Ali kad su u toku jutra došli ljudi da ga odvezu u kaznionicu, on mi je zahvalio i poklonio mi svoju sliku. Mala »kodak« fotografija kad mu je bilo šesnaest godina. Rekao je da želi da ga se tako sjećam, kao dječaka sa slike. 344

*;v

»Najteži je bio oproštaj. Kada znaš kamo ide i što mu se Jsprema. Njegova vjeverica je jako tužna zbog njegova odlaska. iStalno navraća u ćeliju tražeći ga. Pokušala sam je nahraniti, ali trneni neće ni blizu. Samo je Perrvja voljela.«

Zatvori su veoma važni za privredu općine Leavenworth Ju Kansasu. Tu se nalaze dvije državne kaznionice, jedna za Imuškarce, a druga za žene; tu je i Leavenworth, najveći federalni zatvor, a u Fort Leavenvrorthu smješten je najveći vojni zatvor države, sive Disciplinske kasarne Armije i Zrakoplovnih snaga Sjedinjenih Država. Kad bi svi stanovnici tih institucija bili oslobođeni, mogli bi naseliti mali grad. Najstariji od svih zatvora je Kansaška državna kaznionica Iza muškarce, crno-bijela zgrada s tornjićima po kojoj se obični i rudarski gradić Lansing razlikuje od sličnih naselja. Izgrađena ] je za vrijeme građanskog rata, a prvog svog gosta primila je 11864. godine. U sadašnje vrijeme ima oko dvije tisuće zatvorenika; sadašnji nadzornik Sherman H. Crouse drži kartu koja [svakodnevno pokazuje ukupan broj zatvorenika prema rasi | (npr. — bijelih 1405, crnih 360, Meksikanaca 12, Indijanaca -6). Bez obzira na rasu, svaki je osuđenik stanovnik kamenog sela koje je podignuto između visokih zidova kaznionice koje čuvaju mitraljezi; ukupno dvanaest jutara sivih betonskih ulica, blokova ćelija i radionica. U južnom dijelu kaznioničkog bloka nalazi se čudna mala zgrada: to je tamna dvokatna građevina u obliku mrtvačkog sanduka. Službeno nazvana Zgradom segregacije i izolacije, ta je građevina zatvor u zatvoru. Donji kat te zgrade osuđenici I nazivaju — Rupa. To je mjesto gdje zatvaraju osuđenike teškog ponašanja i »otvrdnule« izazivače nereda, koje tu i tamo tu I stišavaju. Uspinjući se zavojitim željeznim stubama, stiže se na I gornji kat; to je Hodnik smrti. Jednog kišovitog travanjskog poslijepodneva ubojice Cluj tterovih su se prvi put uspeli tim stubama. Stigavši u Lansing 345

nakon osmosatne vožnje automobilom koji je prevalio četiri stotine milja od Garden Citvja; s pridošlica je sve skinuto zatim su tuširani, a onda su veoma kratko podšišani. Dobili su grube modre pamučne uniforme i mekane papuče (u većini američkih zatvora uobičajeno je da osuđenici na smrt nose takve papuče). Onda su ih naoružani stražari odveli u kišovito predvečerje do zgrade u obliku mrtvačkog lijesa, da bi ih nakon uspinjanja po željeznim stubama smjestili u dvije od ukupno dvanaest ćelija koje poredane jedna do druge čine Hodnik smrti. Ćelije su identične. Velike su 1,80 naprama 3 metra. Nemaju nikakva namještaja osim ležaja, toaleta, umivaonika i visoko gore jedne žarulje koja gori dan i noć. Prozori ćelija vrlo su uski i ne samo da su provideni rešetkama već su prekriveni i gustom žičanom mrežom, crnom kao udovički veo; zbog toga prolaznici mogu samo zapaziti nejasne sjene kandidata za vješanje. . Sami osuđenici mogu iznutra dosta dobro vidjeti. Ono što vide je prljavi prazni prostor koji ljeti služi kao nespretno igralište za baseball; iza tog prostora je dio zida kaznionice, a iznad zida je djelić neba. Zid je od gruba kamena, a unutar pukotina legu se golubovi. Zahrđala željezna vrata smještena u zidu postavljena su tako da ih stanari Hodnika smrti mogu vidjeti. Svako njihovo otvaranje uzbudi golubove i natjera ih na panično krilatanje, jer vrata užasno škripe, ciče. Ta vrata vode u prostoriju bez prozora, neku vrst spremišta u kojemu je zrak vlažan i leden i za najtoplijeg dana. Tu se nalaze razne stvari: hrpe metala koje osuđenici upotrebljavaju za izradu automobilskih registracijskih tablica, stari strojevi, razna oprema za igralište baseballa ■— a osim toga tu su neobojena drvena vješala, koja još slabo mirišu na borovinu. Jer to je prostorija za izvršenje smrtnih kazni države Kansas. Kad ovamo dovedu čovjeka na vješanje, zatvorenici kažu za nj da je »otišao u Kutak« ili, alternativno, daje »posjetio skladište«. ; U skladu s presudom odlučeno je da Smith i Hickock »pos. 346

jete skladište« za šest tjedana: u petak 13. svibnja 1960, jednu minutu poslije pola noći.

Kansas je ukinuo smrtnu kaznu godine 1907; međutim, zbog naglo nastale razbojničke aktivnosti usred američkog Srednjeg zapada (Alvin »Old Creepv« Karpis, Charles »Prettv Boy« Floyd, Clyde Barrow i njegova ubojstvima odana dragana Bonnie Parker, poznati kao Bonnie i Clyde), državni zakonodavci su 1935. godine izglasali ponovno uvođenje smrtne kazne. Međutim, sve do 1944. godine krvnik nije imao prilike da iskaže svoje umijeće; u toku sljedećih deset godina to mu je omogućeno još devet puta. Ali šest punih godina, odnosno od 1954. godine, krvnik nije u Kansasu zaradio honorara (osim u Disciplinskim kasarnama Armije i Zrakoplovstva, koje su također imale vješala). Pokojni George Docking, guverner Kansasa od 1957. do 1960, bio je odgovoran za taj prekid, jer je bio zakleti protivnik smrtne kazne (»Meni se ubijanje ljudi jednostavno ne sviđa.«). U ovo vrijeme, u travnju 1960, u zatvorima Sjedinjenih Država sto devedeset osoba očekivalo je izvršenje smrtne kazne u građanskim zatvorima; petoro, uključujući Clutterove ubojice, nalazilo se u Lansingu. Tu i tamo važne posjetitelje zatvora pozovu — kako je to rekao jedan visoki službenik kaznionice — »da malo zavire u Hodnik smrti. Oni koji prihvate poziv dobiju stražara koji, vodeći tog turista uza željezno stubište, identificira osuđenike na smrt, na način koji i stražaru izgleda komično formalističan: »A ovdje«, rekao je jednom posjetitelju 1960. godine, »ovo je g. Perry Edward Smith. A iza susjednih vrata je prijatelj gospodina Smitha, g. Richard Eugene Hickock. Tamo je g. Earl Wilson, a iza g. Wilsona imamo gospodi* na Bobbvja Joea Spencera. A što se tiče posljednjeg gospodina, nema sumnje da ćete u njemu prepoznati gospodina Lowella Leeja Andrewsa«. Earl Wilson, čvrsto građeni Crnac koji pjeva himne, osuđen je da umre zbog otmice, silovanja i mučenja mlade bijele žene; 347

iako je preživjela, žrtva je ostala težak invalid. Bobby Joe Spencer bijelac, mladić ženskasta izgleda, priznao je da je ubio postariju ženu iz Kansas Citvja, vlasnicu pansiona u kojemu je živio. Guverner Docking, koji je poražen na idućim izborima (u velikoj mjeri upravo zbog svoga stava prema smrtnoj kazni), prije nego je napustio svoju guvernersku stolicu u siječnju 1961. godine, preinačio je smrtne kazne posljednje dvojice osuđenika na doživotan zatvor, što uglavnom znači da nakon sedam godina mogu zamoliti uvjetno otpuštanje. Međutim, Bobby Joe Spencer je uskoro ponovno ubio: »šiljkom« je na smrt izbo drugog mladog osuđenika smatrajući ga takmacom u ljubavi prema jednom starijem osuđeniku (kao što je jedan funkcionar kaznionice objasnio: »Dvije mizerije koje se tuku zbog bezvrijednog metalnog novčića«). Zbog tog djela Spencer je zaradio još jedan doživotni zatvor. Ali u usporedbi sa Smithom i Hickockom, ili s petim čovjekom u Hodniku smrti, Lowellom Leejem Andrewsom, Wilson i Spencer bili su javnosti gotovo nepoznati. Novine im nisu posvetile toliko pažnje. Golemi osamnaestogodišnjak slabog vida, Lowell Lee Andrews, nosio je naočale s rožnatim okvirom, a težio je gotovo sto pedeset kilograma. Prije dvije godine bio je student biologije druge godine na Kansaškom sveučilištu. Premda je bio usamljen stvor, povučen i veoma rijetko komunikativan, njegovi znanci i na sveučilištu i u rodnom gradu Wolcottu, Kansas, smatrali su ga izvanredno ljubaznim, blagim i čak nježnim (kasnije je jedan dnevnik u Kansasu tiskao članak 0 njemu pod naslovom »Najbolji dječak u Wolcottu«). Ali u tom mirnom mladom studentu postojala je druga ličnost — o kojoj nitko ništa nije slutio, a koju su potresale zapanjujuće emocije i iskrivljena svijest kroz koje su hladne misli plovile u okrutnim smjerovima. Njegova obitelj — njegovi roditelji 0 nešto starija sestra Jennie Marie — bila bi zapanjena da je poznavala sne na javi koje je Lowell Lee sanjao ljeta i jeseni 1958. godine; izvanredan sin i obožavani brat namjeravao je da ih sve potruje. 348

Andrewsov otac bio je uspješan farmer; nije imao mnogo para u banci, ali je posjedovao zemlju čija je vrijednost bila procijenjena na otprilike dvjesta tisuća dolara. Zelja da naslijedi to imanje bila je očigledno motivacija koja je inspirirala zavjeru Lowella Leeja da uništi svoju obitelj. Jer potajni Lowell Lee, onaj koji se sakrio u plahom i bogobojažljivom studentu biologije, zamišljao je sebe kao majstorskog kriminalca ledena srca: htio je imati na sebi gangsterske svilene košulje i upravljati sportskim automobilima grimizne boje. Odlučio je da ga više ne poznaju kao slabovidnog debelog školskog tipa pretjerane težine, još djevičanskog školarca. I premda on nije mrzio ni jednog člana svoje obitelji, ili to barem nije svjesno osjećao, ubojstvo svih njih činilo mu se kao najbrži i najrazumniji način da oživotvori fantazije koje su ga opsjedale. Oružje za koje se odlučio bio je arsen; nakon trovanja žrtava imao je namjeru da ih baci u njihove krevete i zapali kuću, u nadi da će istražitelji takvu smrt proglasiti slučajnom. Međutim, jedan gaje detalj prilično smetao: recimo da obdukcije otkriju nazočnost arsena? A što ako se dokaže da je on negdje kupio arsen? Krajem ljeta on je smislio drugačiji plan. Tri mjeseca je utrošio na doradu detalja. Napokon je stigla studenačka noć kad je bio spreman na akciju. Bio je to američki žrtveni tjedan, odnosno posljednji tjedan mjeseca studenoga. Lowell Lee je dane tih školskih praznika provodio kod kuće, kao i Jennie Marie, inteligentna, ali inače sasvim jednostavna djevojka, koja je pohađala sveučilište u Oklahomi.'Oko sedam sati uvečer 28. studenoga Jennie Marie je sjedila sa svojim roditeljima u salonu gledajući televiziju; Lowell Lee je bio zaključan u svojoj spavaćoj sobi. Čitao je posljednje poglavlje »Braće Karamazova«. Kad je taj zadatak izvršio, obrijao se, obukao svoje najbolje odijelo i stao puniti poluautomatsku pušku kalibra 22 i »ruger«, revolver također kalibra 22. Revolver je stavio u futrolu na bedru, pušku je stavio na rame i hodnikom se uputio do zamračenog salona, u kojem su jedino poigravala svjetla s ekrana televizora. Upalio je svjetlo, nanišanio pušku, povukao obarač i pogodio sestru između očiju, ubivši je na mjes-

349

tu. Majku je ustrijelio tri puta, oca dvaput. Razvaljenih očiju i raširenih ruku majka je zateturala prema njemu; pokušala je . nešto reći, usta su joj se otvarala i zatvarala, ali je Lowell Lee 1 dreknuo: »Zaveži.« Kako bi se uvjerio da ga je doista poslušala, on ju je još tri puta ustrijelio. G. Andrews je još bio živ; plačući, \ mumljajući, on se po podu vukao prema kuhinji, ali na vratima kuhinje sin je izvukao revolver i potpuno ga ispraznio; tada ga 1 je ponovno napunio i ispraznio; njegov je otac primio ukupno sedamnaest metaka. Prema izjavama koje su mu pripisane, Andrews nije u vezi s tim »ništa osjećao. Došlo je vrijeme i ja sam učinio ono što sam morao. To je sve o tome«. Nakon pucanja podigao je prozor u svojoj spavaćoj sobi i gurnuo zavjesu. Zatim je kao sumanut jurio kućom otvarajući puščanim kundakom ladice i istresajući ■ sadržaj: bila mu je namjera da krivnju prebaci na lopove. Kasnije, 1 vozeći se očevim automobilom, proputovao je četrdeset milja po i snježnim i klizavim cestama, sve do Lawrencea gdje je smješteno Kansaško sveučilište. Usput je parkirao na mostu i riješio se svoje smrtonosne artiljerije bacivši pušku i revolver u rijeku Kansas. Ali dakako da je glavni cilj tog putovanja bio da osigura alibi. Najprije se zaustavio pored kuće u kojoj je stanovao; razgovarao je s gazdaricom rekavši joj da je došao po pisaći stroj. Nije zaboravio dodati da je zbog lošeg vremena dva sata proveo na putu između Wolcotta i Lawrencea. Odlazeći, svratio je u kino, gdje je veoma nekarakteristično za nj brbljao s vratarom i prodavačem ■ bombona. U jedanaest sati, kad je završio film, on se vratio u 1 Wolcott. Obiteljski pas mješanac čekao je ispred glavnog ulaza. Zavijao je od gladi. Ušavši u kuću i zakoraknuvši preko mrtva ti-. jela svog oca, Lowell Lee je za psa pripremio zdjelu topla mlijeka i gnječena krumpira. Dok je pas pohlepno jeo, on je telefonirao 1 u šerifov ured i rekao: »Zovem se Lovvell Lee Andrews. Stanujem u Wolcott Driveu broj 6040 i želim prijaviti pljačku... Odazvala su se četiri policajca šerifove patrole okruga Wyan' dotte. Jedan iz grupe, policajac Mevers, ovako je opisao scenu na koju je naišao: »Dakle, bio je jedan sat poslije ponoći kad 350

smo stigli onamo. Bila su upaljena sva svjetla u kući. A Lowell Lee, taj krupni mladić tamne kose, sjedio je ispred vrata gladeći psa. Dodirnuvši ga blago po glavi, poručnik Athey je zapitao mladića što se dogodilo, a on je pokazao prema vratima i doista smireno kazao: 'Pogledajte unutra. « Bacivši pogled, zapanjeni policajci su pozvali istražnog suca za slučajeve nagle smrti. I taj je gospodin bio impresioniran bešćutnom bezbrižnošću mladog Andrewsa. Naime, kad ga j e istražni sudac zapitao kakav sprovod želi da organizira, Andrews je odgovorio slegnuvši ramenima: »Meni uopće nije stalo što namjeravate s njima učiniti.« Uskoro su se pojavila dva iskusnija detektiva koja su se bacila na posao saslušavanja jedinog preživjelog člana obitelji. Premda su bili uvjereni da laže, detektivi su s uvažavanjem slušali priču 0 tome kako se on odvezao u Lawrence po pisaći stroj, kako je posjetio kinematografi vratio se kući iza ponoći pronašavši ubi jenu obitelj i obijeni namještaj. On se držao svoje priče i možda je nikad ne bi izmijenio da nakon njegova hapšenja i odvođenja u okružni zatvor nije vlastima pomogao velečasni g. Virto C. Dameron. Velečasni Dameron, ličnost iz Dickensonovih romana, sav mastan i usrdan govornik vječno dobre volje i jednostavnih propovijedi, bio je svećenik baptističke crkve Grandview u Kansas Citvju, koju je Andrewsova obitelj redovito pohađala. Okružni sudac istražitelj telefonom ga je probudio i hitno ga pozvao, tako da se Dameron pojavio na vratima zatvora oko tri sata ujutro. Detektivi koji su ustrajno ali bezuspješno ispitivali osumnjičenog povukli su se u drugu sobu ostavivši svećenika da nasamo razgovara sa svojim župljaninom. Za ovoga je to bio fatalan razgovor, jer evo kako ga je mnogo mjeseci poslije toga opisao svom prijatelju: »G. Dameron je rekao: 'Nego, slušaj, Lee, ja te poznajem cio tvoj život. Još otkad si bio punoglavac. A i tatu sam ti znao cijelog njegova života, mi smo odrasli zajedno, bili smo prijatelji iz djetinjstva. I zbog toga sam ovdje, a ne zato što sam svećenik, već što te smatram članom svoje vlastite obitelji. 1 zato što ti je potreban prijatelj s kojim možeš porazgovarati i

351

. A*d3

u kojega se možeš pouzdati. Meni je strašno zbog tog užasnog događaja, i ja svim žićem želim kao i ti da krivac bude uhvaćen i kažnjen'. »Htio je znati jesam li žedan. Bio sam, i on mi je nabavio koka-kolu, a onda je nastavio o tome kako se sprema na odmor s obzirom na predstojeće blagdane, zapitkivao me kako mi se sviđa na sveučilištu, a onda je odjednom rekao: 'Nego, čuj, Lee, čini se da ovdje ljudi iskazuju neke sumnje u pogledu tvoje nevinosti. Uvjeren sam da ćeš ti pristati na primjenu detektora laži kako bi te ljude uvjerio u svoju nevinost i kako bi oni mogli zasukati rukave loveći krivca'. Zatim me zapitao: 'Lee, zar ne da ti nisi učinio tu strašnu stvar? Ako si učinio, sad je trenutak da očistiš dušu'. Nije on to ni izrekao, a ja sam pomislio tako i tako nije važno, pa sam mu ispričao istinu, gotovo sve o tome. On je kimao glavom, brisao oči i trljao ruke i rekao da je to strašna stvar i da ću morati odgovarati pred Svemogućim, da moram očistiti dušu i ispričati policajcima ono što sam njemu ispričao. Zar ne da ću to učiniti?« Ugledavši kimanje u znak potvrde, duhovni savjetnik uhićenika zakročio je u susjednu sobu koja je bila nabijena policajcima i pozvao ih: »Uđite. Dječak je spreman da da izjavu.« Slučaj Andrews postao je osnova pravničkog i medicinskog križarskog rata. Prije suđenja na kojemu se Andrews držao teze svoje nevinosti s obzirom na poremećeno duševno stanje, psihijatri klinike Menninger obavili su detaljno ispitivanje optuženog. Ispitivanje je izvuklo dijagnozu »shizofrenija simpleks«. Izrazom simpleks — »jednostavan« — dijagnostičari su mislili reći da Andrews nije patio od razočaranja, od krivih percepcija i halucinacija, već od osnovne bolesti odijeljenog razmišljanja od osjećaja. On je razumio prirodu svojih čina, znao je da su zabranjeni i da na temelju njih treba biti kažnjen. Citirajmo dra Josepha Sattena, jednog od psihijatara koji su ispitivali optuženog: »Ali Lovvell Lee Andrews nije osjećao nikakvih emocija. Sebe je smatrao jedinom važnom, jedinom značajnom osobom na svijetu. A u njegovu usamljenom svijetu njemu se 352

činilo umorstvo majke jednako normalnim kao što je ubijanje životinje ili muhe.« Prema mišljenju dra Sattena i njegovih kolega Andrewsov zločin je predstavljao takav neoboriv primjer umanjene odgovornosti da je taj slučaj ponudio idealne izglede za opovrgavanje M'Naghtenova propisa u sudovima Kansasa. Kao što je ranije kazano, M'Naghtenov propis ne priznaje nikakav oblik umobolnosti ukoliko je optuženi bio sposoban da luči dobro ponašanje od zlih čina — gledano pravno, ne moralno... Unatoč očajanju psihijatara i liberalnih jurista, propis prevladava u sudovima britanskog Commonwealtha i u sudovima Sjedinjenih Država osim u pet—šest država i u Okrugu Columbia, za čije je sudove obavezno Durhamovo pravilo koje je blaže, iako — prema mišljenju nekih autoriteta — nepraktično. Pravilo se jednostavno sastoji u izreci da optužena osoba nije kazneno odgovorna za nezakonite čine koji su rezultat duševne bolesti ili duševnog poremećaja. Ukratko, Andrewsovi branitelji, tim sastavljen od psihijatara i dvojice prvorazrednih advokata, nadao se da će postići pobjedu koja će imati karakter pravnog presedana. — Glavni je cilj obrane bio da uvjeri sud kako je došao trenutak zamjene M'Naghtenova pravila Durhamovim. Da se to dogodilo, zbog obilnih dokaza u pogledu njegova shizofreničnog stanja, Andrews zacijelo ne bi bio osuđen na vješanje, čak ni na zatvor, već bi bio zatvoren u Državnoj bolnici za umobolne kriminalce. Međutim, obrana nije računala na optuženikova religioznog savjetnika, neumornog velečasnog g. Damerona, koji se na suđenju pojavio kao glavni svjedok optužbe. Svojim iskićenim rokoko stilom pionirskih propovjednika, on je ispričao sudu kako je bivšeg učenika svoje nedjeljne crkvene škole često upozoravao na neumitni božji gnjev: »Ja kažem, ništa na svijetu nije vrednije od tvoje duše, a ti si mi niz puta priznao u našim razgovorima da je tvoja vjera slaba, da nemaš vjere u Boga. Ti znaš da je sav grijeh uperen protiv Boga i da je Bog tvoj krajnji sudac, i ti mu moraš odgovarati. To sam mu rekao kako bih ga naveo da 353

*

J

* % .■*»&