Bruce Fink - Lakanovski subjekt

Za izdavača Kruno Zakarija Naslov izvornika Bruce Fink: The Lacanian subject: between language and jouissance © za hrvatski prijevod KruZak, ožujak, 2009. © 1995. Princeton University Press

Sva prava pridržana. Nijedan dio knjige ne smije se re­ producirati bez prethodnog dopuštenja izdavača, osim u slučajevima kratkih navoda u stručnim člancima. Izrada kopija predstavlja povredu zakona.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 692953

ISBN 978-953-6463-75-6

Bruce Fink

Lakanovski subjekt Između jezika i jouissance s engleskoga prevela ANA ŠTAMBUK

KruZak Zagreb, ožujak, 2009.

Sadržaj

Predgovor Prvi dio STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO 1. Jezik i Drugost Omaška Drugog Nesvjesno · Strana tijela 2.Priroda nesvjesnog mišljenja ili kako Druga polovica "misli" Pismo ili glava Nasumičnost i pamćenje Nesvjesno sakuplja Znanje bez subjekta 3.Stvaralačka uloga riječi: simboličko i realno Trauma Tumačenje pogađa uzrok Nepotpunost simboličkog poretka: rascjep u Drugom Petlje u simboličkom poretku Struktura versus uzrok Drugi dio LAKANOVSKI SUBJEKT 4.Lakanovski subjekt Lakanovski subjekt nije "individuum" ili svjesni subjekt angloameričke filozofije Lakanovski subjekt nije subjekt iskaza Lakanovski subjekt ne pojavljuje se nigdje u onome što je iskazano Kratkotrajnost subjekta Frojdovski subjekt Kartezijanski subjekt i njegovo obratno Lacanov rascijepljeni subjekt S onu stranu rascijepljenog subjekta

XI 1 3 3 8 12 17 19 23 24 27 29 31 34 35 36 37 39 41 42 44 45 48 49 49 51 54

VIII

SADRŽAJ

5.Subjekt i žudnja Drugog Otuđenje i razdvajanje V e o otuđenja Žudnja i manjak u razdvajanju Uvođenje trećeg člana Objekt a: žudnja D r u g o g Dodatno razdvajanje: prolaženje fantazme Subjektiviziranje uzroka: vremenska zagonetka Otuđenje, razdvajanje i prolaženje fantazme u analitičkom postavu 6-Metafora i taloženje subjektivnosti Označeno Dva lica psihoanalitičkog subjekta Subjekt kao označeno Subjekt kao prodor Treći dio LAKANOVSKI OBJEKT: L J U B A V , Ž U D N J A , JOUISSANCE 7.Objekt (a): uzrok žudnje "Objektni odnosi" Imaginarni objekti, imaginarni odnosi Drugo kao objekt, simbolički odnosi Realni objekti, susreti s realnim Izgubljeni objekti Frojdovska Stvar Višak vrijednosti, višak jouissance 8.Nema takve stvari kao što je spolni odnos Kastracija Falus i falička funkcija "Nema takve stvari kao što je spolni odnos" Razlikovanje između spolova Formule seksuacije Disimetrija partnera Zena ne postoji Muško/žensko-označitelj/označiteljstvo Druga samoj sebi, Druga jouissance Istina psihoanalize Egzistencija i ek-sistencija Nova metafora spolne razlike

57 57 59 61 64 68 71 73 76 79 81 82 82 87

91 93 94 94 97 102 104 107 108 111 112 115 118 120 123 129 131 133 136 138 138 139

SADRŽAJ

IX

Četvrti dio STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA 9.Četiri diskursa Diskurs gospodara Diskurs sveučilišta Diskurs histerika Diskurs analitičara Društveni položaj psihoanalize Nema nečeg takvog kao što je metajezik 10.Psihoanaliza i znanost Znanost kao diskurs Zašivanje subjekta Znanost, histerikov diskurs i psihoanalitička teorija Tri registra i različito "polarizirani"diskursi Formalizacija i prenosivost psihoanalize Status psihoanalize Etika lakanovske psihoanalize

143 145 147 148 149 151 153 154 157 157 158 160 162 164 165 166

Pogovor

167

Dodatak 1 Jezik nesvjesnog

175

Dodatak 2 Uhodeći uzrok

191

Glosar lakanovskih simbola

201

Zahvale

205

Bilješke

207

Bibliografija

241

Kazalo imena i pojmova

249

Predgovor

Lacan nas stavlja pred radikalno novu teoriju subjektivnosti. Za razliku od većine poststrukturalista koji nastoje dekonstruirati i raspršiti s a m u ideju ljudskog subjekta, psihoanalitičar L a c a n pojam subjektivnosti smatra neizostavnim i istražuje što znači biti s u b j e k t o m , k a k o se postaje subjektom, uvjete odgovorne za neuspjeh u postajanju subjektom (što vodi psihozi) i oruđa koja analitičaru stoje na raspolaganju za izazivanje "taloženja subjek­ tivnosti". Budući da je većini nas njegova teorija subjekta toliko "neintuitivna" (razmotrimo "definiciju" koju L a c a n toliko često po­ navlja: subjekt je ono što j e d a n označitelj predstavlja za d r u g o g označitelja), te da se tijekom njegova rada vrlo bitno razvija, ipak je iznimno teško spojiti široku raznolikost stvari koje L a c a n k a ž e ο toj temi. Štoviše, zahvaljujući raspravi ο n j e g o v o m istraživanju jezika i " U k r a d e n o g pisma" Edgara Allana Poea, L a c a n je k a s n i h sedamdesetih i osamdesetih u Sjedinjenim D r ž a v a m a vjerojatno bio poznatiji k a o strukturalist, dok su čitatelji engleskog govor­ nog područja često upoznatiji s o n i m L a c a n o m koji kada god m o ž e razotkriva rad strukture (čak i u samoj jezgri onoga što s m a t r a m o svojim najdragocjenijim, neotuđivim "sebstvima") — naizgled pot­ p u n o po strani ostavljajući svaku problematiku subjektivnosti. U p r v o m dijelu knjige pratim trag L a c a n o v a iznimno daleko­ sežnog istraživanja "drugosti" koja je tuđa i strana još n e o d r e đ e ­ n o m subjektu. T a drugost prelazi nevjerojatan raspon od nesvje­ snog (Drugog kao jezika) i Ja (imaginarnog drugog [idealnog Ja] i D r u g o g kao žudnje [Ja-ideala]) do frojdovskog Nad-Ja ( D r u g o g k a o jouissance). Otuđeni s m o ukoliko kroz nas govori jezik koji u n e k i m vidovima funkcionira poput stroja, k o m p j u t o r a ili u r e đ a j a za snimanje/sakupljanje sa svojim vlastitim životom, ukoliko za­ htjevi naših roditelja (Drugo kao zahtjev) organiziraju i kanalizi­ raju naše potrebe i užitke u društveno prihvatljive oblike, ukoliko

XII

PREDGOVOR

naša žudnja postaje kao žudnja Drugog. Premda Lacan u svojim seminarima i pisanim t e k s t o v i m a stalno zaziva subjekt, izgleda da mu Drugo često krade pozornost. U Lacanovu nam djelu u p r a v o proširenje pojma strukture ili drugosti do svojih krajnjih dosega dopušta vidjeti gdje prestaje struktura, a počinje nešto drugo što prigovora strukturi. To što prigovara, u Lacanovu je djelu dvostruko: subjekt i objekt (objekt a kao uzrok žudnje). U drugom dijelu knjige p o k a z u j e m da Lacan, još od svojih ra­ nih fenomenoloških ideja iz pedesetih, subjekt određuje kao po­ ložaj usvojen s obzirom na D r u g o g k a o jezik ili zakon. D r u g i m riječima, subjekt je odnos prema simboličkom poretku. Ego se određuje u terminima i m a g i n a r n o g registra, dok je subjekt kao takav u biti usvajanje položaja s obzirom na Drugog. Kako se razvija Lacanova ideja Drugog, rekonceptualizira se i subjekt kao položaj usvojen s obzirom na žudnju Drugog (žudnju majke, ro­ ditelja ili roditelja) ako ta žudnja pobuđuje subjektovu žudnju, odnosno funkcionira k a o objekt a. Sve više pod utjecajem najranijeg Freudova r a d a i vlastite psihoanalitičke prakse, Lacan (da njegov teorijski razvoj izrazim na vrlo shematski način) to nešto prema čemu subjekt usvaja položaj počinje promatrati kao prvobitni doživljaj užitka/boli ili traumu. Subjekt postaje kao oblik privučenosti p r e m a primordi­ j a l n o m , preplavljujućem doživljaju onoga što Francuzi nazivaju jouissance i kao oblik obrane od njega: užitka koji je prekomjeran i vodi osjećaju preplavljenosti ili gađenja, premda je istovremeno izvor fascinacije. P r e m d a kasnih pedesetih Lacan "postojanje" smatra nečim što ljudski subjekt dobiva zahvaljujući svojem fantaziranom odnosu prema objektu koji m u je donio traumatski doživljaj jouissance, na kraju formulira da subjektov primordijalni doživljaj jouissan­ ce potječe od njegovog traumatskog susreta sa žudnjom Drugog. Smatra se da se subjekt — kojemu manjka postojanje - sastoji od odnosa p r e m a žudnji Drugog ili položaja usvojenog s obzirom na tu žudnju koja ga iz temelja uzbuđuje, a ipak razdražuje, koja ga fascinira, a ipak preplavljuje ili revoltira. Dijete želi da ga roditelji priznaju vrijednim njihove žudnje, no njihova je žudnja i opčinjavajuća i smrtonosna. Subjektovu ne­ sigurnu egzistenciju koja pažljivo balansira i z m e đ u privlačnosti i odbojnosti podržavaju fantazme izgrađene za njegovo držanje pravog r a z m a k a od te opasne žudnje. 1

PREDGOVOR

XIII

M e đ u t i m , prema mojem mišljenju, to je samo j e d n o lice lakanovskog subjekta: fiksirani subjekt, subjekt kao s i m p t o m , kao repetitivni simptomatični način "uzbuđivanja" ili postizanja jouissance. Doživljaj postojanja što ga pruža fantazma jest "lažno postojanje", k a k o ga naziva Lacan sredinom šezdesetih, sugerira­ jući time da postoji i nešto više. Posve predvidljivo, drugo se lice lakanovskog subjekta pojav­ ljuje u prevladavanju te fiksacije, u rekonfiguriranju ili prelaže­ nju fantazme, te u promjeni načina na koji se netko uzbuđuje ili postiže jouissance: to je lice subjektivizacije, procesa kojim se nešto što je ranije bilo strano čini "vlastitim". Kroz ovaj se proces događa posvemašnji obrat u nečijem po­ ložaju prema žudnji Drugog. Preuzima se odgovornost za žudnju Drugog, stranu silu koja nas je dovela do postojanja. Subjektivizira se i n a sebe preuzima ta uzročna drugost koja se ranije doživ­ ljavala k a o izvanjski, strani uzrok, tuđe bacanje kocke na početku našeg univerzuma: sudbina. Lacan ovdje sugerira paradoksalni potez analiziranog, potez usmjeren prema subjektiviziranju uzro­ ka svojeg postojanja - žudnje D r u g o g koja ga/je donijela n a svi­ jet - i prema postajanju subjektom svoje vlastite sudbine, potez koji analitičar priprema na poseban način. Ne "to mi se dogodilo", nego "ja sam vidio", "ja s a m čuo", "ja sam učinio". Otuda bit Lacanovog višekratnog prevođenja F r e u d o v a gesla: "Wo Es war, soll Ich werden": tamo gdje Drugo vuče k o n c e (djelu­ jući k a o moj uzrok), ja moram postati kao svoj vlastiti u z r o k . Sto se tiče objekta (o kojem se detaljno raspravlja u trećem dijelu ove knjige), on se razvija uz bok teoriji subjekta. B a š k a o što se subjekt najprije smatra položajem koji se usvaja s o b z i r o m na Drugo, a onda s obzirom na žudnju Drugog, objekt se najprije smatra drugim poput nas samih, a na kraju se izjednačava sa žudnjom Drugog. U posve materijalnom smislu riječi, dijete j e na svijet donijela žudnja roditelja, služeći kao uzrok s a m o g djeteto­ vog postojanja, a napokon i k a o uzrok njegove žudnje. F a n t a z m a postavlja položaj na kojem bi se dijete željelo vidjeti s o b z i r o m na objekt koji uzrokuje, izaziva i pobuđuje njegovu žudnju. Lacanova teorija objekta k a o uzroka žudnje, a ne k a o nečega što bi nekako moglo zadovoljiti žudnju, omogućuje n a m r a z u m i j e ­ vanje nekih njegovih inovacija u analitičkoj tehnici. L a c a n rekonceptualizira analitičarev položaj kroz uloge koje analitičar mora izbjeći (one imaginarnog drugog i D r u g o g kao sveznajućeg suca koje su implicitne u pristupima ego-psihologije) k a o i k r o z ulogu 2

XIV

PREDGOVOR

u koju se on/a mora postaviti u subjektovoj fantazmi (onu objekta a) kako bi postigao to da analizirani sve potpunije subjektivizira strane uzroke koji su ga/je donijeli na svijet. Prema Lacanovu shvaćanju analitičkog postava, analitičar nije pozvan igrati uloge "dobrog objekta", "dovoljno dobre majke" ili jakog ega koji se veže s pacijentovim slabim. Naprotiv, kako bi uzrokovao rekonfiguraciju fantazme, novi položaj s obzirom na jouissance, novi položaj subjekta, analitičar mora zadržati polo­ žaj zagonetne žudnje i u subjektovoj fantazmi početi služiti kao objekt. Jedno od oruđa koje analitičar ima na raspolaganju jest vrijeme, seansa različitog trajanja koja je sredstvo za stvaranje napetosti nužne za razdvajanje subjekta od njegovog fantaziranog odnosa prema žudnji Drugog. Lacan objekt razrađuje i k a o nešto što remeti glatko funkcio­ niranje struktura, sustava i aksiomatskih polja, vodeći u aporije, paradokse i svakovrsne zagonetke. To je realno koje se susreće na točkama na kojima se slamaju jezik i mreže koje koristimo za simboliziranje svijeta. T o je pismo koje insistira kad god po­ k u š a v a m o upotrijebiti označitelj kako bismo objasnili sve i sve iskazali. Objekt zato ima više od jedne funkcije: kao žudnja Drugog on izaziva subjektovu žudnju, ali kao pismo ili označiteljstvo {signifiance) označitelja on posjeduje materijalnost ili supstancijalnost povezanu s d r u g o m vrstom užitka. U određenom smislu, Lacana ta polivalentnost objekta a dovodi do razlikovanja između sek­ sualne žudnje (užitka žudnje ili žuđenja, ο čemu on govori kao ο "faličkoj jouissance" ili sretnije, "simboličkoj jouissance") i druge vrste užitka ("Druge jouissance"). D v a lica objekta, a i S(A), omogućuju razumijevanje spolne ra­ zlike koju tek treba shvatiti u radovima ο L a c a n u na engleskom jeziku, a ono daleko nadilazi suvremena "tumačenja" koja sugeri­ raju da p r e m a Lacanu muško znači subjekt, a žensko objekt, ili da Lacan u p a d a u staru Freudovu zamku izjednačavanja muškosti s aktivnošću i i m a n j e m , a ženskosti s pasivnošću i n e m a n j e m . Dva lica subjekta i dva lica objekta. U s p o r e d n e binarne opo­ zicije? Ne mislim da jesu. Kao što ja to n a z i v a m , to je prije oblik "gedelovskog strukturalizma" u kojem je svaki sustav nekomple­ tan zbog drugosti ili heterogenosti koju sadržava u sebi. Status psihoanalitičkog diskursa koji je o b r a đ e n u četvrtom dijelu ove knjige neizbježna je tema za kliničare koji svoju praksu provode u scijentističkom kontekstu kakav su Sjedinjene Države.

PREDGOVOR

XV

U okruženju u kojem ravnatelj Nacionalnog instituta za mental­ no zdravlje u W a s h i n g t o n u može otvoreno izjaviti da će medicin­ ski establišment do 2 0 0 0 . godine vjerojatno "pobijediti" gotovo sve mentalne bolesti, u kojem novine dan za danom objavljuju da je pronađen gen "odgovoran za" alkoholizam, homoseksualnost, fobije, shizofreniju ili što već imate, u kojem se naivni znanstveni napadi na temelje psihoanalize mogu smatrati ozbiljnim udar­ cima njenoj vjerodostojnosti, analitičari i analitički usmjereni moraju se bolje potkovati za obaviještenu raspravu ο epistemo­ loškom statusu svojeg polja. P r e m d a psihoanaliza možda nije znanost onako kako se "zna­ nost" trenutno shvaća, ona ne treba tražiti legitimaciju od posto­ jećeg medicinskog ili znanstvenog establišmenta. Lacanovo n a m djelo pruža sredstva za konstituiranje psihoanalize k a o diskursa koji je historijski ovisan ο rođenju znanosti, ali istodobno sposo­ b a n stajati, takoreći, na vlastitim nogama. Lakanovski k o n c e p tualizirana psihoanaliza nije samo diskurs sa svojim p o s e b n i m temeljima nego i diskurs koji može analizirati strukture i rad drugih (i akademskih i znanstvenih) "disciplina", bacajući novo svjetlo na njihove izvore i slijepe točke. Lacan ukazuje to da se uvođenjem psihoanalitičkih ideja u uobičajeno shvaćanje znanosti ono može radikalizirati i revolu­ c i o n i r a o — u stanovitom smislu pomicanjem granica znanosti unatrag tako da se redefinira objekt znanstvenog istraživanja. Umjesto tvrđenja, kao što neki čine, da je psihoanaliza o s u đ e n a vječno ostati izvan znanstvenog područja, L a c a n prije zaključuje da znanost još uvijek nije dorasla zadatku uključivanja psihoa­ nalize.' Znanstveni bi se diskurs jednoga dana m o g a o preurediti tako da u svoje granice uključi psihoanalizu, ali psihoanaliza u m e đ u v r e m e n u može nastaviti razrađivati svoju z a s e b n u praxis: kliničku praksu i teorijsku izgradnju. Ovaj kratki prikaz ukazuje na opći smjer moje a r g u m e n t a c i j e i n a d a m se da će čitatelju prilikom čitanja ove knjige poslužiti k a o putokaz kojem se po potrebi povremeno može vraćati. J e r , p r e m ­ da se ovdje kao glavni pojmovi razvijaju subjekt, objekt, D r u g o i diskurs, raspravljati ο njima u kontekstu zahtijeva objašnjenje m n o g o više Lacanovih osnovnih pojmova, kao i njegovih ranijih i kasnijih pokušaja formuliranja psihoanalitičkog iskustva koje ih koristi. M e đ u neke od pojmova koje je Lacan oblikovao i p r e o b l i k o v a o tijekom svoje karijere, a koje ću ovdje obraditi, spadaju: imagi3

1

XVI

PREDGOVOR

narno, simboličko i realno; potreba, zahtjev, žudnja i jouissance; subjekt iskaza, subjekt iskazivanja (subjekt koji govori), subjekt nesvjesnog, rascijepljeni subjekt, subjekt kao obrana, subjekt k a o metafora; očinska metafora, prapotiskivanje i sekundarno poti­ skivanje; neuroza, psihoza i perverzija; označitelj (gospodarski ili unarni označitelj, te binarni označitelj), pismo i označiteljstvo; falus (kao označitelj žudnje), falička funkcija, spolna razlika, falička jouissance, Druga jouissance, muška struktura i ženska struktura; otuđenje, razdvajanje, prolaženje fantazme i "prolaz"; interpunkcija, tumačenje, seansa različitog trajanja, uloga ana­ litičara kao čiste žudnosti; egzistencija i ek-sistencija; četiri diskursa (gospodarev, histerikov, analitičarev, sveučilišni), njihove izvore i žrtve koje nose sa sobom; znanje, pogrešno prepoznava­ nje i istina; diskurs, metajezik i šav; formalizacija, polarizacija i transmisija. N a d a m se da će putokaz dan u ovom predgovoru čitatelju pomoći da u mojem izlaganju ovog širokog raspona p o j ­ m o v a razlikuje šumu od drveća. Poglavlja u prvom dijelu ciljaju na jednostavnost, pretpostav­ ljajući malo, ako i imalo predznanja ο Lacanovu djelu. Drugi, treći i četvrti dio polagano postaju složeniji, izgrađujući se na temeljima položenima u prethodnim dijelovima knjige. Neki či­ tatelji kod prvoga čitanja mogu poželjeti preskočiti neka gušća poglavlja (poput petog, šestog i osmog) te krenuti, primjerice, sa sedmog poglavlja ο objektu a izravno na deveto i deseto poglavlje ο diskursu. M n o g a se poglavlja mogu čitati kao zasebne cjeline, p r e m d a se nadograđuju, a povremeno i referiraju na prethodnu građu. Čitatelji s dosta predznanja ο Lacanovu djelu vjerojatno će poželjeti posve preskočiti prvo poglavlje, a možda čak i izrav­ no prijeći na peto poglavlje, tek brzo prešavši preko prethodnog materijala. J e d a n od mojih općenitijih ciljeva u ovoj knjizi jest početi pre­ mještati raspravu ο Lacanovu djelu u k o n t e k s t koji ne zapostavlja klinička razmatranja. Psihoanalitička se zajednica u Americi već nekoliko desetljeća odupire Lacanovoj misli, dok su najveće i naj­ ustrajnije zanimanje za njegov rad pokazali teoretičari snažnijeg književnog i lingvističkog usmjerenja. Historijski i intelektualni razlozi takva stanja predobro su poznati da bi ih se ovdje ponav­ ljalo, ali po m o j e m uvjerenju, ishod je bilo iskrivljeno ili djelo­ mično predstavljanje njegovog mišljenja. P r e m d a ova knjiga nije pisana s p o s e b n o m mišlju na kliničare, vjerujem da moje vlastito iskustvo s psihoanalitičkom praksom sačinjava njenu pozadinu. 5

XVII

PREDGOVOR

U ovoj knjizi nisam namjeravao predstaviti "uravnotežen" pogled na Lacanovo djelo. Uravnotežen bi pogled morao ponu­ diti velik dio historijske perspektive na Lacanov razvoj — obja­ sniti (tek za početak) raznolike utjecaje nadrealizama, Freuda, fenomenologije, egzistencijalizma, postfrojdovaca, de Saussurea, Jakobsona, Levi-Straussa - i smjestiti Lacanove pothvate u psi­ hoanalitičkoj teoriji u kontekst rasprava koje su se u ono vrijeme vodile u Francuskoj i drugdje. Umjesto toga nastojao sam ponuditi pogled na Lacanovo dje­ lo koji će mnogi nesumnjivo smatrati previše statičnim i previše zatvorenim, budući da j e d n a od fascinantnosti njegova djela leži upravo u njegovim stalnim preoblikovanjima, samoispravijanji­ ma i obrtanjima perspektive. Trudio sam se pružiti pogled na ne­ koliko Lacanovih glavnih pojmova iz perspektive sedamdesetih, a ne kako su se razvijali od tridesetih nadalje. Čitatelja povre­ meno nastojim voditi kroz neke od Lacanovih ranih načina for­ muliranja psihoanalitičkog iskustva, i to "prevodeći" ih u vlastite Lacanove kasnije pojmove, ali većinom p r u ž a m presjek L a c a n o v e teorije koji smatram osobito snažnim i korisnim, kako za kliničare, tako i za teoretičare. Opozicije poput onih između "punog" i "praznog" govora koje se nalaze u L a c a n o v i m najranijim semi­ narima, u njegovom su kasnijem radu, po m o j e m mišljenju, b e ­ spredmetne. Koliko god bile zanimljive same po sebi, njihovo s a m predstavljanje radije prepustio d r u g i m a . N a d a m se da će moje interpunktiranje Lacanova mišljenja, koje neke razvojne linije naglašava, a druge ne, čitatelju o m o ­ gućiti bolje snalaženje u ogromnoj masi Lacanova objavljenog i još neobjavljenog djela. N a k o n višegodišnjih predavanja na te­ melju nekih Lacanovih seminara, prateći korak po korak razvoj pojedinog pojma (poput psihoanalitičke etike u Seminaru VII ili prijenosa u Seminaru VIII), uzbuđenje koje se osjeća zbog viđenja tako aktivnog i kreativnog u m a na djelu često se zasjenjuje po­ teškoćom izlučivanja jedne teze koja bi bila odredljiva. Proraditi Lacanove seminare važan je zadatak za sve ozbiljne proučavate­ lje psihoanalize, ali je prema mojem iskustvu korisno imati niz putokaza u onome što bi se inače moglo činiti amorfnim poljem. Zadatak tumačenja Lacanova djela beskonačan je, k a o i onaj tumačenja Platonova i Freudova djela, i ovdje ne polažem p r a v o na zadnju riječ. Trebalo bi biti j a s n o da ovdje n u d i m j e d n o t u m a ­ čenje. Pojedinačno gledano, teorija lakanovskog subjekta pred­ stavljena u petom i šestom poglavlju moja je vlastita, a izvorno 6

XVIII

PREDGOVOR

je i moje čitanje L a c a n o v a r a d a na spolnoj razlici u o s m o m po­ glavlju. Dodaci sadržavaju g r a đ u koja je previše tehnička da bi se ovdje zadržao opći tijek rasprave. Tiču se Lacanovih detaljnih modela jezične strukture i učinaka što ih stvara anomalija koja nastaje unutar nje (objekt a ) . U glosaru na kraju knjige čitatelj će pronaći kratka objašnje­ nja glavnih simbola ο k o j i m a se raspravlja na ovim stranicama (poznati su kao "matemi"). Lacanovi matemi sažimaju i utjelov­ ljuju velik broj pojmova, i p r e m d a sam u glosaru pokušao sažeti njihove najistaknutije aspekte, njihova pravilna upotreba zahti­ jeva čvrsto obuhvatno shvaćanje Lacanova teorijskog okvira. Kada sam citirao Lacanovo djelo, dodavao sam, gdje god je bilo moguće, reference na engleska izdanja, no kod postojećih sam si prijevoda dopustio popriličnu slobodu: koliko su neodgovarajući, postaje sve očiglednije. O z n a k a "Ecrits 1966" odnosi se na fran­ cusko izdanje Ecrits koje je u Parizu objavio Seuil, dok se samo Ecrits odnosi na engleski izbor Alana Sheridana iz 1977. koji je objavio N o r t o n . Brojevi stranica Seminara I, II, VII i XI uvijek odgovaraju engleskim prijevodima koje je objavio Norton. Na Seminare se referiram samo prema njihovim brojevima, a pune se reference nalaze u bibliografiji. K a d a citiram Freudovo djelo dajem brojeve svezaka i stranica iz Standardnog izdanja (Stan­ dard Edition, skraćenica je SE), ali prijevode sam često mijenjao na temelju m n o g o zanimljivijih ili upečatljivijih "nestandardnih" prijevoda. travanj 1994. 7

Prvi dio STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

Sebstvo je drugo.

1. Jezik i Drugost

Omaška

Drugog

Pacijent ulazi u ured svojeg analitičara i sjeda u naslonjač. Pogle­ da analitičara ravno u oči, nastavlja tamo gdje je stao na kraju svoje posljednje seanse i o d m a h čini o m a š k u govoreći " Z n a m da je u mojem odnosu s mojim ocem bilo mnogo napetosti, i mislim da je proizlazila iz činjenice što je previše naporno radio na prošlu što ga nije mogao podnijeti i istresao se na meni." Mislio je reći "posao", no umjesto toga izašlo je "prošao". Diskurs nikada nije jednodimenzionalan. O m a š k a nas o d m a h podsjeća na to da više od j e d n o g a diskursa može istovremeno k o ­ ristiti istoga glasnika. Ovdje je moguće identificirati dvije različite razine: namjer­ ni diskurs koji se sastoji od onoga što je govornik pokušavao ili mislio reći i nenamjerni diskurs koji u ovom slučaju dobiva oblik iskrivljene ili pomiješane riječi, neke vrste združivanja riječi "po­ sao" i "protuha", a možda i drugih riječi. Na primjer, analitičar već može znati da govornik misli da je najstarije dijete u obitelji, recimo njegov stariji brat ili sestra, nesposobni snob i da osjeća da je njihov otac tom starijem bratu bio pretjerano privržen — sve do krivnje, barem što se tiče pacijenta ili analiziranoga (osobe an­ gažirane u analizi s a m e / s a m o g sebe). Analizirani može pomisliti i na riječ "pnosao" i prisjetiti se da se kao malo dijete bojao očeva nosa koji ga je podsjećao na nos vještice, a kroz misli m u može proći i riječ "propalica". V e ć n a m ovaj j e d n o s t a v a n primjer dozvoljava razlikovanje dvaju različitih tipova diskursa ili, jednostavnije rečeno, dvaju različitih tipova govora: • govor ega: svakodnevni govor ο o n o m e što ο sebi svjesno misli­ m o i vjerujemo • i neku drugu vrstu govora 1

4

S T R U K T U R A : OTUĐENJE I DRUGO

Lacanovo je Drugo, na svojoj osnovnoj razini, povezano s tom dru­ gom vrstom govora. P o k u s n o m o ž e m o pretpostaviti ne samo da postoje dvije različite vrste govora nego i da, grubo govoreći, dola­ ze s dva različita psihološka mjesta: ega (ili sebstva) i Drugog. Psihoanaliza polazi od pretpostavke da ta Druga vrsta govora potječe od drugog kojem se u n e k o m smislu može odrediti mjesto. Ona drži da nenamjerno izgovorene, izlanute, p r o m u m l j a n e ili pobrkane riječi dolaze s nekog drugog mjesta, od neke druge in­ stance, a ne ega. Freud je to Drugo mjesto nazvao nesvjesnim, a Lacan nimalo nesigurno k a ž e da je "nesvjesno diskurs Drugog", odnosno da se nesvjesno sastoji od riječi koje dolaze s nekog drugog mjesta s kojeg ne dolazi govor ega. P r e m a t o m e , na ovoj osnovnoj razini, nesvjesno je diskurs Drugog (tablica 1.1). 2

3

Tablica 1.1 DISKURS EGA/SEBSTVA

DRUGI DISKURS/DISKURS DRUGOG

svjestan namjeran

nesvjestan nenamjeran

No, kako je taj Drugi diskurs završio "u" n a m a ? Skloni smo vje­ rovati da i m a m o kontrolu, a ipak p o v r e m e n o nešto izvanjsko i strano progovara kroz naša usta. S gledišta sebstva ili ega, "Ja" vodi igru: taj naš aspekt koji zovemo "Ja" vjeruje da zna što misli i osjeća, te vjeruje da zna zašto čini ono što čini. Upadicu se — D r u g u vrstu govora — gura na stranu, smatra se slučajnom i na kraju besposljedičnom. Ljudi koji su skloni o m a š k a m a često samo misle da i m se tu i tamo zaplete jezik ili da i m m o z a k jednostavno radi brže od usta, pa iz jednih sporih usta p o k u š a v a j u u isto vri­ j e m e dobiti dvije riječi. Premda se u takvim slučajevima priznaje da su o m a š k e strane egu ili sebstvu, njihova se važnost gura na stranu. D o k bi u većini slučajeva osoba koja je upravo napravila o m a š k u vjerojatno odobrila sljedeću izjavu: "Ja s a m upravo na­ pravio slučajnu, beznačajnu pogrešku", F r e u d o v bi odgovor bio: "Istina je progovorila". P r e m d a većina ljudi ne pridaje osobitu v a ž n o s t Drugom diskursu koji prodire kroz diskurs ega, prekidajući ga, psihoanaliti­ čari smatraju da postoji metoda u tom p r i v i d n o m ludilu, smatra­ ju da je iza tih prekida sasvim moguće identificirati jednu logiku, drugim riječima, da u vezi s njima n e m a b a š ničeg slučajnog. Analitičari u tom ludilu nastoje otkriti m e t o d u , budući da se pro­ mjena m o ž e dogoditi samo promjenom logike koja vlada tim pre­ k i d i m a , s a m o utjecajem na taj Drugi d i s k u r s .

Jezik i Drugost

5

Freud je u Tumačenju snova, Dosjetci i njezinom odnosu pre­ ma nesvjesnom i Psihopatologiji svakodnevnog života dobar dio v r e m e n a potrošio objašnjavajući m e h a n i z m e koji vladaju o n i m što je odvažno nazvao "nesvjesnim mislima". U svojem p o z n a t o m članku naslovljenom "Instancija pisma u n e s v j e s n o m " (Ecrits), Lacan je istaknuo vezu između Freudovih p o j m o v a pomicanja i zgušnjavanja tipičnih za rad sna i lingvističkih ideja metonimije i metafore. N o , ni u kojem slučaju nije stao na t o m e , već je kre­ nuo potražiti modele za dešifriranje nesvjesnih m e h a n i z a m a u polju kibernetike koje je tada bilo u razvoju. U d r u g o m poglavlju detaljno ispitujem L a c a n o v o jukstapoziranje ideja sadržanih u priči Edgara A l l a n a Poea "Ukradeno pismo" i ideja n a d a h n u t i h kibernetikom pedesetih. Lacanov rad na Poeu komentiralo je ne­ brojeno m n o g o književnih kritičara, ali je tek nekolicina autora slijedila iz tog rada potekle Lacanove vlastite spekulacije ο radu nesvjesnog. U ovom se poglavlju ne usredotočujem toliko n a to k a k o Drugi diskurs radi, nego radije na to kako je dospio t a m o k a m o je dos­ pio: Kako je ušao "u" nas? Kako je nešto što se čini toliko izvanj­ skim i stranim završilo govoreći kroz n o s a usta? Lacan to što je strano objašnjava ovako: rođeni s m o u svijet diskursa, diskursa ili jezika koji prethodi n a š e m rođenju i koji će nastaviti živjeti i nakon naše smrti. M n o g o prije djetetova rođe­ nja za njega je pripremljeno mjesto u jezičnom u n i v e r z u m u nje­ govih roditelja: roditelji ο djetetu koje se tek treba roditi govore, nastoje m u odabrati savršeno ime, pripremaju m u sobu i počinju zamišljati kakav će i m biti život s d o d a t n i m č l a n o m k u ć a n s t v a . Riječi koje upotrebljavaju kako bi govorili ο djetetu često su bile u upotrebi desetljećima, ako ne i stoljećima, a roditelji ih u s p r k o s m n o g i m godinama korištenja nisu ni definirali niti redefinirali. Te i m je riječi predala stoljetna tradicija: one sačinjavaju D r u g o jezika (l'Autre du langage) što je Lacanov francuski naziv, dok mi to možemo pokušati izraziti kao jezično D r u g o ili D r u g o kao jezik. A k o nacrtamo krug i ustvrdimo da predstavlja skup svih riječi u jeziku, tada ga m o ž e m o povezati s o n i m što L a c a n naziva D r u ­ gim (figura 1.1). To je Drugo kao skup svih riječi i izraza u jeziku. Budući da se jezik poput engleskoga uvijek razvija i da m u se gotovo svakodnevno dodaju nove riječi, a stare izlaze iz u p o t r e b e , ovo j e poprilično statičan pogled, ali će k a o p r v o objašnjenje pro­ b l e m a dovoljno dobro poslužiti našim sadašnjim s v r h a m a . 4

5

6

6

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E I DRUGO

Figura 1.1 (Drugog

Dijete se, dakle, rađa na unaprijed uspostavljeno mjesto u jezič­ nom univerzumu svojih roditelja, na mjesto često p r i p r e m a n o mnogo mjeseci, ako ne i godina prije nego dijete ugleda svjetlo dana. Većina je djece prisiljena naučiti jezik kojim govore njiho­ vi roditelji, što će reći da su za izražavanje svojih želja praktički obavezni nadići fazu plača — fazu u kojoj njihovi roditelji moraju pokušati pogoditi što je to što njihova djeca hoće ili trebaju — i po­ kušati reći što hoće određenim brojem riječi, odnosno na način koji je razumljiv njihovim primarnim skrbnicima. No, budući da riječi koje su obavezni upotrebljavati nisu njihove vlastite i da ne odgo­ varaju nužno njihovim vlastitim posebnim zahtjevima, njihova se htijenja i oblikuju u s a m o m tom procesu: same se njihove žudnje stavljaju u kalup jezika ili više jezika koje uče (tablica 1.2). Tablica 1.2 POTREBA

DRUGO KAO JEZIK

ŽUDNJA

L a c a n o v o je shvaćanje još radikalnije zato što se ne može čak ni reći da dijete zna što hoće prije usvajanja jezika: kada beba plače, značenje tog čina određuju roditelji ili skrbnici koji pokušavaju imenovati bol koju dijete naizgled izražava (npr. "sigurno je glad­ na"). M o ž d a postoji neka općenita nelagodnost, hladnoća ili bol, ali joj se značenje nameće, takoreći, n a č i n o m na koji je t u m a ­ če djetetovi roditelji. A k o roditelj n a b e b i n o plakanje odgovara h r a n o m , n e u g o d a , hladnoća ili bol n a k n a d n o će dobiti "značenje" gladi, budući da glad bolno probada. Z b o g toga s t o j e značenje na­ knadni proizvod, ne može se reći da je istinsko značenje iza dje­ tetovog plakanja bilo to što mu je bilo zima: stalno odgovaranje na djetetovo plakanje hranom sve njegove neugode, hladnoće i boli m o ž e preobraziti u glad. Značenje u ovoj situaciji, dakle, nije odredila b e b a nego drugi ljudi, a oni govore na temelju jezika. Na ovaj ću se zaključak vratiti nešto kasnije. V e ć i n a djece usvaja Drugo jezika (autistična djeca najvažnija su i z n i m k a od pravila) u pokušajima premošćivanja jaza između

Jezik i Drugost

7

neartikulirane potrebe koju mogu samo isplakati i koja se po njih može bolje ili lošije protumačiti, i artikulacije žudnje na društve­ no razumljiv, ako ne i prihvatljiv način. U ovom smislu, D r u g o se može smatrati p o d m u k l i m , nepozvanim uljezom koji neformalno i nedobronamjerno preobražava naše želje, ali ipak je i ono što nas istovremeno osposobljava za naše uzajamno upućivanje u svoje žudnje i za "komuniciranje". Ljudi su od pamtivijeka izražavali nostalgiju za v r e m e n o m prije razvoja jezika, za pretpostavljenim v r e m e n o m kada je homo sapiens živio poput životinja, bez jezika, a time i bez ičega što bi moglo iskvariti ili zakomplicirati njegove potrebe i htijenja. J e ­ dan od najpoznatijih nostalgičarskih pothvata jest R o u s s e a u o v o slavljenje i veličanje vrlina primitivnog čovjeka i njegovog života prije iskvarujućeg utjecaja jezika. U takvim se nostalgičnim shvaćanjima jezik smatra i z v o r o m mnogih zala. Ljude se smatra prirodno dobrima, p u n i m a ljubavi i velikodušnima, a jezik je ono što dopušta perfidnost, izvještačenost, laži, prijevare i gotovo svaki drugi grijeh za koji su ljud­ ska bića i hipotetični vanzemaljci ikada bili terećeni. S takvih se stajališta jezik jasno smatra stranim e l e m e n t o m neprikladno na­ metnutim ili prisilno nakalemljenim na inače u s v a k o m pogledu zdravu ljudsku prirodu. Pisci poput R o u s s e a u a vrlo su lijepo izrazili ono što L a c a n naziva čovjekovim otuđenjem u jeziku. P r e m a Lacanovoj teoriji, svako ljudsko biće koje uči govoriti otuđuje se od sebe - j e r jezik je taj koji nas, unatoč tome što dopušta postanak žudnje, vezujući u tome čvorove, čini takvima da j e d n u te istu stvar m o ž e m o isto­ v r e m e n o i htjeti i ne htjeti, pa nikada nismo zadovoljni čak i k a d a dobijemo ono što smo mislili da h o ć e m o . Izgleda da se Drugo uvlači na stražnja vrata dok djeca uče j e ­ zik koji je praktički neophodan za njihovo preživljavanje u svijetu k a k a v poznajemo. Premda je široko rasprostranjeno uvjerenje u njegovu bezazlenu i posve utilitarističku prirodu, jezik sa s o b o m donosi temeljni oblik otuđenja koji je sastavni dio učenja neči­ jeg materinjeg jezika. Sam izraz kojim se koristimo kako b i s m o ο njemu govorili - "materinji jezik" - ukazuje na činjenicu da je to prvo jezik nekog Drugog, jezik M a j k e k a o Drugog, o d n o s n o M a ­ terinji jezik, a kada govori ο iskustvu djetinjstva, Lacan često go­ tovo izjednačuje Drugo s m a j k o m . (O otuđenju će se m n o g o duže raspravljati u petom poglavlju.)

6

S T R U K T U R A : OTUĐENJE I DRUGO

Figura 1.1

Dijete se, dakle, rađa na unaprijed uspostavljeno mjesto u jezič­ nom univerzumu svojih roditelja, na mjesto često p r i p r e m a n o mnogo mjeseci, ako ne i godina prije nego dijete ugleda svjetlo dana. Većina je djece prisiljena naučiti jezik kojim govore njiho­ vi roditelji, što će reći da su za izražavanje svojih želja praktički obavezni nadići fazu plača - fazu u kojoj njihovi roditelji moraju pokušati pogoditi što je to što njihova djeca hoće ili trebaju - i po­ kušati reći što hoće određenim brojem riječi, odnosno na način koji je razumljiv njihovim primarnim skrbnicima. No, budući da riječi koje su obavezni upotrebljavati nisu njihove vlastite i da ne odgo­ varaju n u ž n o njihovim vlastitim posebnim zahtjevima, njihova se htijenja i oblikuju u s a m o m tom procesu: same se njihove žudnje stavljaju u kalup jezika ili više jezika koje uče (tablica 1.2). Tablica 1.2 POTREBA

->

DRUGO KAO JEZIK

—

ŽUDNJA

L a c a n o v o je shvaćanje još radikalnije zato što se ne može čak ni reći da dijete zna što hoće prije usvajanja jezika: kada beba plače, značenje tog čina određuju roditelji ili skrbnici koji pokušavaju imenovati bol koju dijete naizgled izražava (npr. "sigurno je glad­ na"). M o ž d a postoji neka općenita nelagodnost, hladnoća ili bol, ali joj se značenje nameće, takoreći, n a č i n o m na koji je t u m a ­ če djetetovi roditelji. A k o roditelj n a b e b i n o plakanje odgovara h r a n o m , neugoda, hladnoća ili bol n a k n a d n o će dobiti "značenje" gladi, b u d u ć i da glad bolno probada. Zbog toga što je značenje na­ knadni proizvod, ne može se reći da je istinsko značenje iza dje­ tetovog plakanja bilo to što mu je bilo zima: stalno odgovaranje na djetetovo plakanje hranom sve njegove n e u g o d e , hladnoće i boli može preobraziti u glad. Značenje u ovoj situaciji, dakle, nije odredila b e b a nego drugi ljudi, a oni govore na temelju jezika. Na ovaj ću se zaključak vratiti nešto kasnije. V e ć i n a djece usvaja Drugo jezika (autistična djeca najvažnija su i z n i m k a od pravila) u pokušajima p r e m o š ć i v a n j a jaza između

Jezik i Drugost

7

neartikulirane potrebe koju mogu samo isplakati i koja se po njih može bolje ili lošije protumačiti, i artikulacije žudnje na društve­ no razumljiv, ako ne i prihvatljiv način. U ovom smislu, Drugo se može smatrati p o d m u k l i m , n e p o z v a n i m uljezom koji neformalno i nedobronamjerno preobražava naše želje, ali ipak je i ono što nas istovremeno osposobljava za naše uzajamno upućivanje u svoje žudnje i za "komuniciranje". Ljudi su od pamtivijeka izražavali nostalgiju za v r e m e n o m prije razvoja jezika, za pretpostavljenim v r e m e n o m kada je homo sapiens živio poput životinja, bez jezika, a time i bez ičega što bi moglo iskvariti ili zakomplicirati njegove potrebe i htijenja. J e ­ dan od najpoznatijih nostalgičarskih pothvata jest R o u s s e a u o v o slavljenje i veličanje vrlina primitivnog čovjeka i njegovog života prije iskvarujućeg utjecaja jezika. U takvim se nostalgičnim s h v a ć a n j i m a jezik smatra izvorom mnogih zala. Ljude se smatra prirodno dobrima, p u n i m a ljubavi i velikodušnima, a jezik je ono što dopušta perfidnost, izvještačenost, laži, prijevare i gotovo svaki drugi grijeh za koji su ljud­ ska bića i hipotetični vanzemaljci ikada bili terećeni. S takvih se stajališta jezik jasno smatra stranim e l e m e n t o m neprikladno na­ metnutim ili prisilno nakalemljenim na inače u svakom pogledu zdravu ljudsku prirodu. Pisci poput R o u s s e a u a vrlo su lijepo izrazili ono što L a c a n naziva čovjekovim otuđenjem u jeziku. P r e m a Lacanovoj teoriji, svako ljudsko biće koje uči govoriti otuđuje se od sebe - jer jezik je taj koji nas, unatoč tome što dopušta p o s t a n a k žudnje, vezujući u t o m e čvorove, čini t a k v i m a da j e d n u te istu stvar m o ž e m o isto­ v r e m e n o i htjeti i ne htjeti, pa n i k a d a nismo zadovoljni čak i k a d a dobijemo ono što smo mislili da h o ć e m o . Izgleda da se Drugo uvlači na stražnja vrata dok djeca uče j e ­ zik koji je praktički neophodan za njihovo preživljavanje u svijetu kakav poznajemo. P r e m d a je široko rasprostranjeno uvjerenje u njegovu bezazlenu i posve utilitarističku prirodu, jezik sa s o b o m donosi temeljni oblik otuđenja koji je sastavni dio učenja neči­ jeg materinjeg jezika. Sam izraz kojim se koristimo kako b i s m o ο njemu govorili — "materinji jezik" - ukazuje na činjenicu da je to prvo jezik nekog Drugog, jezik M a j k e k a o Drugog, o d n o s n o M a ­ terinji jezik, a kada govori ο iskustvu djetinjstva, Lacan često go­ tovo izjednačuje Drugo s m a j k o m . (O otuđenju će se m n o g o duže raspravljati u petom poglavlju.)

8

S T R U K T U R A : OTUĐENJE I DRUGO

Nesvjesno Premda ovo objašnjava stranu prirodu materinjih jezika koje obično smatramo posve n a š i m a , drugim riječima, koje smo poku­ šali učiniti našima koliko god je to bilo moguće - a ti su materinji jezici konstitutivni za diskurs ega koji se pokazuje m n o g o više stranim i otuđujućim n e g o što se obično misli (tablica 1.3) — još moramo objasniti Drugi diskurs koji se nekako doima još više stranim: nesvjesno. Budući da je propušten kroz m e m b r a n u ove Druge prisutnosti koja je jezik, vidimo da je diskurs ega, naš dis­ kurs ο s a m i m a sebi u običnom razgovoru sa sobom i drugim ljudi­ m a , već jako udaljen od istinske refleksivnosti. L a c a n to izražava n a nimalo nesiguran način: sebstvo je drugo, ego je drugi. 7

Tablica 1.3 DISKURS EGA/SEBSTVA

DRUGI DISKURS/DISKURS DRUGOG

svjestan namjeran otuđen zahvaljujući jeziku

nesvjestan nenamjeran

Je li ono, na kraju, išta manje strano i n d i v i d u u m u koji je u pita­ nju nego osobi izvana, drugoj osobi? Ono što mislimo da znamo ο našim najskrovitijim sebstvima zapravo m o ž e biti toliko daleko od istine koliko i naše najluđe zamisli ο d r u g i m ljudima. Naše je samorazumijevanje možda toliko nategnuto i toliko zašlo na krivi put koliko i mišljenja drugih ljudi ο n a m a . Ali, drugi nas zapravo mogu poznavati m n o g o bolje nego što mi zaista poznajemo sebe. Izgleda da se ovdje slama ideja sebstva k a o n e k e vrste najinti­ mnijeg dijela osobe. U četvrtom ćemo se poglavlju vratiti na ovu poantu ο stranoj prirodi ili drugosti ega ili sebstva, kako sam ga nazvao. Ovdje p o k u š a j m o objasniti ono što je "najviše strano" od svega drugog: nesvjesno. L a c a n vrlo j e d n o s t a v n o kaže da je nesvjesno jezik? misleći pod tim da je jezik ono što sačinjava nesvjesno. M n o g i su ljudi pogreš­ no smatrali da je F r e u d držao da osjećaji m o g u biti nesvjesni, p r e m d a je v e ć i n o m smatrao da je potisnuto o n o što je nazvao Vor­ stellungsrepräsentanzen, što se na hrvatski obično prevodi kao "predodžbeni reprezentanti". Na temelju n j e m a č k e filozofske tradicije koja leži u osnovi Freudova djela i p o m n o g proučava­ nja s a m i h F r e u d o v i h tekstova, Lacan to na francuski prevodi kao representants de la representation, " p r e d o d ž b e n i predstavnici" i 9

Jezik i Drugost

9

zaključuje da se ti predodžbeni predstavnici m o g u izjednačiti s onim što su označitelji u lingvistici. Stoga, p r e m a L a c a n o v u tumačenju Freuda, k a d a se dogodi potiskivanje, riječ ili neki dio riječi metaforički govoreći "poto­ n e " . Riječ time ne postaje nedostupna svijesti i to uistinu može biti riječ koju osoba u s v a k o d n e v n o m razgovoru savršeno dobro upotrebljava. Ali zbog s a m e činjenice da je potisnuta, ta riječ ili neki njezin dio počinje dobivati novu ulogu. Ona uspostavlja veze s drugim potisnutim elementima, razvijajući s njima složen skup veza. Kao što L a c a n uvijek ponavlja, nesvjesno je strukturirano kao jezik} D r u g i m riječima, i z m e đ u elemenata nesvjesnog postoje iste vrste odnosa k a k v e postoje u bilo kojem d a n o m jeziku i z m e ­ đu elemenata koji ga sačinjavaju. D a se vratimo n a š e m ranijem primjeru: riječi "posao" i "protuha" povezane su zato što sadrža­ vaju određeni broj identičnih fonema i slova, o s n o v n i h građevnih jedinica govora i pisma. Zato mogu biti p o v e z a n e u nesvjesnom e , čak i ako ih individuum čije nesvjesno ispitujemo ne pove­ zuje svjesno. U z m i m o riječi "konzervacija" i "konverzacija". O n e su anagrami: sadržavaju ista slova, samo je redoslijed njihova pojavljivanja različit. Dok diskurs ega može p o t p u n o zanemariti doslovnu ekvivalentnost takvih pojmova - činjenicu da sadrža­ vaju ista slova - nesvjesno obraća pažnju na takve detalje kod supstituiranja jedne riječi d r u g o m u snovima i fantazijama. Rekavši da je nesvjesno strukturirano kao jezik, L a c a n nije ustvrdio da je nesvjesno strukturirano točno na isti način kao, recimo, engleski ili neki drugi stari ili moderni jezik, već prije da jezik, djelujući na razini nesvjesnog, poštuje svojevrsnu g r a m a ­ tiku, odnosno skup pravila koji vlada preoblikovanjima i pomi­ canjima koja se t a m o događaju. Na primjer, nesvjesno je sklono raščlanjivati riječi na njihove najmanje jedinice — f o n e m e i slova — te ih preslagati onako k a k o smatra shodnim: u j e d n o m j e d i n o m d a h u izražavati ideje kao npr. posao, protuha, p n o s a o i propalica u već viđenoj riječi "prošao" K a o što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, nesvjesno nije ni­ šta drugo do "lanac" označiteljskih elemenata, k a o što su riječi, fonemi i slova, koji se " o d m o t a v a " u skladu s vrlo p r e c i z n i m pra­ vilima nad kojima ego ili sebstvo n e m a baš n i k a k v u kontrolu. P r e m a Lacanovu shvaćanju, nesvjesno nije povlašteno mjesto su­ bjektivnosti nego je Drugo, strano i neasimilirano (osim u izrazu "subjekt nesvjesnog", do čega ćemo stići kasnije). K a o i Freud, 10

11

2

8

S T R U K T U R A : OTUĐENJE I D R U G O

Nesvjesno Premda ovo objašnjava stranu prirodu materinjih jezika koje obično smatramo posve n a š i m a , drugim riječima, koje smo poku­ šali učiniti našima koliko god je to bilo moguće - a ti su materinji jezici konstitutivni za diskurs ega koji se pokazuje m n o g o više stranim i otuđujućim nego što se obično misli (tablica 1.3) — još moramo objasniti Drugi diskurs koji se nekako doima još više stranim: nesvjesno. Budući da je propušten kroz m e m b r a n u ove Druge prisutnosti koja je jezik, vidimo da je diskurs ega, naš dis­ kurs ο s a m i m a sebi u običnom razgovoru sa sobom i drugim ljudi­ ma, već jako udaljen od istinske refleksivnosti. L a c a n to izražava na nimalo nesiguran način: sebstvo je drugo, ego je drugi. 7

Tablica 1.3 DISKURS EGA/SEBSTVA

DRUGI DISKURS/DISKURS DRUGOG

svjestan namjeran otuđen zahvaljujući jeziku

nesvjestan nenamjeran

Je li ono, na kraju, išta manje strano i n d i v i d u u m u koji je u pita­ nju nego osobi izvana, drugoj osobi? Ono što mislimo da znamo ο našim najskrovitijim sebstvima zapravo m o ž e biti toliko daleko od istine koliko i naše najluđe zamisli ο d r u g i m ljudima. Naše je samorazumijevanje možda toliko nategnuto i toliko zašlo na krivi put koliko i mišljenja drugih ljudi ο n a m a . Ali, drugi nas zapravo mogu poznavati m n o g o bolje nego što mi zaista poznajemo sebe. Izgleda da se ovdje slama ideja sebstva k a o neke vrste najinti­ mnijeg dijela osobe. U četvrtom ćemo se poglavlju vratiti na ovu poantu ο stranoj prirodi ili drugosti ega ili sebstva, kako sam ga nazvao. Ovdje p o k u š a j m o objasniti ono što je "najviše strano" od svega drugog: nesvjesno. L a c a n vrlo j e d n o s t a v n o kaže da je nesvjesno jezik? misleći pod tim da je jezik ono što sačinjava nesvjesno. M n o g i su ljudi pogreš­ no smatrali da je Freud držao da osjećaji m o g u biti nesvjesni, p r e m d a je v e ć i n o m smatrao da je potisnuto o n o što je nazvao Vor­ stellungsrepräsentanzen, što se na hrvatski obično prevodi kao "predodžbeni reprezentanti". Na temelju n j e m a č k e filozofske tradicije koja leži u osnovi Freudova djela i p o m n o g proučava­ nja samih F r e u d o v i h tekstova, Lacan to na francuski prevodi kao representants de la representation, " p r e d o d ž b e n i predstavnici" i 9

Jezik i Drugost

9

zaključuje da se ti predodžbeni predstavnici m o g u izjednačiti s onim što su označitelji u lingvistici. Stoga, p r e m a L a c a n o v u tumačenju Freuda, k a d a se dogodi potiskivanje, riječ ili neki dio riječi metaforički govoreći "poto­ n e " . Riječ time ne postaje nedostupna svijesti i to uistinu može biti riječ koju osoba u s v a k o d n e v n o m razgovoru savršeno dobro upotrebljava. Ali zbog s a m e činjenice da je potisnuta, ta riječ ili neki njezin dio počinje dobivati novu ulogu. Ona uspostavlja veze s drugim potisnutim e l e m e n t i m a , razvijajući s njima složen skup veza. Kao što Lacan uvijek ponavlja, nesvjesno je strukturirano kao jezik. D r u g i m riječima, i z m e đ u elemenata nesvjesnog postoje iste vrste odnosa kakve postoje u bilo kojem d a n o m jeziku i z m e ­ đu elemenata koji ga sačinjavaju. Da se vratimo n a š e m ranijem primjeru: riječi "posao" i "protuha" povezane su zato što sadrža­ vaju određeni broj identičnih fonema i slova, osnovnih građevnih jedinica govora i pisma. Zato mogu biti povezane u nesvjesnome, čak i ako ih i n d i v i d u u m čije nesvjesno ispitujemo ne pove­ zuje svjesno. U z m i m o riječi "konzervacija" i "konverzacija". One su anagrami: sadržavaju ista slova, s a m o j e redoslijed njihova pojavljivanja različit. Dok diskurs ega može p o t p u n o zanemariti doslovnu ekvivalentnost takvih pojmova - činjenicu da sadrža­ vaju ista slova - nesvjesno obraća pažnju na takve detalje kod supstituiranja jedne riječi d r u g o m u snovima i fantazijama. Rekavši da je nesvjesno strukturirano kao jezik, L a c a n nije ustvrdio da je nesvjesno strukturirano točno na isti način kao, recimo, engleski ili neki drugi stari ili moderni jezik, već prije da jezik, djelujući na razini nesvjesnog, poštuje svojevrsnu g r a m a ­ tiku, odnosno skup pravila koji vlada preoblikovanjima i pomi­ canjima koja se t a m o događaju. Na primjer, nesvjesno je sklono raščlanjivati riječi na njihove najmanje jedinice — foneme i slova — te ih preslagati onako kako smatra shodnim: u j e d n o m j e d i n o m dahu izražavati ideje kao npr. posao, protuha, p n o s a o i propalica u već viđenoj riječi "prošao" 10

11

12

Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, nesvjesno nije ni­ šta drugo do "lanac" označiteljskih elemenata, k a o što su riječi, fonemi i slova, koji se "odmotava" u skladu s vrlo p r e c i z n i m pra­ vilima nad kojima ego ili sebstvo n e m a baš n i k a k v u kontrolu. P r e m a Lacanovu shvaćanju, nesvjesno nije povlašteno mjesto su­ bjektivnosti nego je Drugo, strano i neasimilirano (osim u izrazu "subjekt nesvjesnog", do čega ćemo stići kasnije). Kao i Freud,

10

STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

većina nas je vjerojatno sklona misliti da analizirani koji izbrblja "prošao" umjesto "posao" razotkriva svoje pravo lice: sukob s ocem koji je previše pažnje poklanjao starijem bratu, a nedovolj­ no analiziranom, te želju za tim da je bilo drugačije. P r e m d a se ta žudnja, u nekom smislu, može smatrati istinitijom od drugih žudnji koje je analizirani izrazio na "način ega" (npr. "Ja doista želim postati bolja osoba"), ona svejedno može biti strana žudnja: žudnja Drugog. Analizirani koji kaže "prošao" može ići dalje i reći da je zapravo njegova majka osjećala da je njegov otac propalica, i da mu je stalno ponavljala da ga je otac zanemarivao. O n može shvatiti da je sam sebi o n e m o g u ć i o voljeti svojega oca i da mu je počeo zamjerati samo da bi ugodio svojoj majci. "Ja nisam bio taj koji ga je htio koriti", može zaključiti, "ona je". U ovom smi­ slu, nesvjesno možemo shvatiti kao nešto što kroz svoje upade u svakodnevni govor izražava žudnju koja je i sama strana i neasimilirana. A k o žudnja nastanjuje jezik - a strogo govoreći, u lakanovskom okviru takve stvari kao što je žudnja nema bez jezika m o ž e m o reći da je nesvjesno puno takvih stranih žudnji. Mnogi ljudi p o v r e m e n o osjećaju da rade za nešto što zapravo čak i ne žele, nastojeći biti dorasli očekivanjima koja čak i ne odobrava­ ju ili govoreći ο nekim ciljevima premda jako dobro znaju da za njihovo postizanje imaju malo ili nimalo motivacije. U tom smi­ slu, nesvjesno je preplavljeno žudnjama drugih ljudi: možda žud­ njom vaših roditelja da pohađate takvu i takvu školu i nastojite ostvariti takvu i takvu karijeru, žudnjom vaših bake i djeda da se skrasite, oženite i date im unuke ili pritiscima vaših vršnjaka da se angažirate u nekim aktivnostima koje vas zapravo ne zanima­ ju. U takvim slučajevima, postoji žudnja koju uzimate za "svoju vlastitu" i druga s kojom se borite, koja, izgleda, vuče sve konce i p o n e k a d vas prisiljava na djelovanje, ali je nikada ne osjećate posve svojom. Mišljenja i žudnje drugih ljudi utječu u nas preko diskursa. U tom smislu, Lacanovu izjavu ο nesvjesnom k a o diskursu Drugog m o ž e m o protumačiti vrlo jasno: nesvjesno je puno govora, razgo­ vora, ciljeva, težnji i fantazmi drugih ljudi (ako su izražene rije­ čima). Taj govor, takoreći, dobiva neku vrstu neovisne egzistencije u "nama samima". Jasni primjeri internalizacije diskursa Drugog - govora drugih ljudi - nalaze se u o n o m e što se obično zove "sa­ vjest" ili "grižnja savjesti" i u onome što F r e u d zove "Nad-Ja". Za-

Jezik i Drugost

11

mislimo posve fikcionalno objašnjenje u kojem je Albert Einstein slučajno čuo razgovor koji možda nije bio namijenjen njegovim ušima, razgovor u kojem je njegov otac rekao njegovoj majci da "on nikada neće postići ništa", a majka se složila, rekavši: "To je točno, lijen je k a o i njegov otac." M o ž e m o zamisliti da Albert još nije bio niti dovoljno star da razumije što su sve riječi značile ili da pogodi njihov smisao. M e đ u t i m , one su na kraju negdje bile pohranjene i ležale su uspavane mnogo godina, samo da bi se re­ aktivirale i nemilosrdno ga mučile kada je nastojao napredovati u srednjoj školi. Riječi su napokon dobile smisao i uzele danak k a d a je pao matematiku u srednjoj školi - taj je dio priče očito istinit - p r e m d a m u sigurno nije nedostajala sposobnost savladavanja gradiva. Sada m o ž e m o zamisliti dvije različite situacije. U prvoj, k a d god bi Albert sjeo pisati test, čuo bi glasove oca i majke k a k o govore: "On nikada neće postići ništa" i "To je točno, lijen je k a o i njegov otac" i to bi ga sada, kada je napokon razumio što sve te riječi znače, toliko ometalo da nikada ne bi mogao odgovori­ ti niti na jedno od ispitnih pitanja. U drugoj situaciji, te riječi ne bi bile svjesno upamćene, ali bi svejedno slično djelovale na Alberta. Drugim riječima, te bi potcjenjujuće primjedbe kružile njegovim nesvjesnim, djelovale, ometale i mučile mladog Einsteina, te izazivale kratke spojeve u svijesti. Albert bi vidio test na stolu ispred sebe i iznenada bi se zablokirao bez ideje zašto. M o ž ­ da je pet minuta prije ispita gradivo znao unaprijed i unatrag, a ipak se iznenada i neobjašnjivo ne bi ni na što mogao usredotočiti. Tako je i ne znajući ispunio proročanstvo za koje svjesno nije ni znao da ga je njegov otac izrekao, predviđanje da "nikada neće postići ništa". Ironija ironije, pretpostavimo da je u o v o m fikcionalnom razjašnjenju njegov otac u to vrijeme zapravo bio govorio ο sinu prvog susjeda! Lacan počinje objašnjavati kako su takve situacije m o g u ć e : nesvjesno kao lanac označiteljskih elemenata koji se o d m o t a v a u skladu s vrlo preciznim pravilima (slična ću pokazati u sljede­ ćem poglavlju) sačinjava takav m e h a n i z a m pamćenja da je " N e , dječak nikada neće postići ništa" zapamćeno za Alberta, iako se on ne može sjetiti koliko je puta njegov otac to rekao. On se može i ne sjećati da je njegov otac to uopće ikada ο ikome izjavio, ali lanac označitelja pamti umjesto njega. Nesvjesno broji, s n i m a , sve zapisuje, skladišti i te "podatke" može prizvati u svako doba. Tu na scenu stupaju Lacanove kibernetičke analogije. F r e u d za 13

14

12

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E I DRUGO

nesvjesne elemente kaže da su neuništivi. Je li siva tvar ta koja je sačinjena tako da se određeni, j e d n o m uspostavljeni neuronski putovi nikada ne mogu izbrisati? Lacanov odgovor je da samo simbolički poredak kroz svoja pravila kombiniranja posjeduje sredstva koja su nužna za vječno prianjanje za djeliće razgovo­ ra. Na ovoj osnovnoj razini, dakle, Drugo je taj strani jezik koji moramo naučiti govoriti, a ο njemu se eufemizirano govori kao ο našem "rodnom jeziku". Puno bi bolje bilo nazvati ga "Materinjim jezikom": to su diskurs i žudnje drugih koji nas okružuju ukoliko su internalizirani. Pod "internalizacijom" ne mislim sugerirati da oni postaju naši vlastiti, već prije da usprkos internalizaciji u ne­ kom smislu ostaju strana tijela. Oni vrlo lako mogu ostati toliko strani, daleki i toliko odcijepljeni od subjektivnosti da bi indivi­ duum (ne bi li se riješio takve strane prisutnosti) radije odabrao oduzeti si život. To je očito ekstreman slučaj, ali ukazuje na izni­ mno veliku važnost koju Drugo u nama posjeduje. 15

Strana tijela Drugo ovdje odgovara onome što se u pokretu poznatom kao strukturalizam naziva strukturom. Ovdje bih se želio držati strukture u mjeri u kojoj je na djelu nalazimo u tijelu, ali ne u smislu koštane strukture ili ustrojstva živčanog sustava, nego u smislu onoga što dokazuje da je tijelo prepušteno na milost i ne­ milost jeziku, na milost i nemilost simboličkom poretku. Moj se nekadašnji analizirani žalio na splet psihosomatskih simptoma koji su se s v r e m e n o m mijenjali, iako dovoljno sporo, tako da je svaki simptom imao dovoljno vremena jako ga zabrinuti i navesti ga na brzo posjećivanje svojeg liječnika. Analizirani je jednom čuo da je njegov prijatelj imao akutnu upalu slijepog crijeva koja se dogodila iznenada i dovela do intervencije na hitnoj službi. Analizirani je pitao svoju suprugu na kojoj se strani tijela nalazi slijepo crijevo i ona mu je rekla. Vrlo čudno, analizirani je nakon nekog v r e m e n a počeo osjećati bolove baš na toj strani tijela. Bolo­ vi su potrajali, analizirani je postajao svakim d a n o m sve sigurniji da će m u se slijepo crijevo uskoro rasprsnuti i n a p o k o n je odlučio posjetiti svojega liječnika. Kada je analizirani liječniku pokazao gdje ga boli, liječnik je pukao od smijeha i r e k a o : "Ali slijepo cri­ jevo je na drugoj strani: vaše slijepo crijevo je desno, a ne lijevo!". B o l j e o d m a h iščezla, a analizirani se osjećao o b a v e z n i m objasniti

Jezik i Drugosl

13

da mu se, dakle, supruga sigurno zabunila rekavši mu da je slije­ po crijevo na lijevoj strani. Isteturao je iz ordinacije osjećajući se poprilično smiješno. Poanta priče je u tome da je znanje, znanje utjelovljeno u rije­ čima "slijepo crijevo" i "lijevo", i tako dalje, dopustilo razvoj psi­ hosomatskog simptoma na strani tijela na kojem bi čak i najlošije obaviješteni liječnik mogao pogoditi pogrešku. Tijelo je ispisano označiteljima. A k o vjeruješ da je slijepo crijevo na lijevoj strani i ako se poistovjećuješ s nekim drugim ili s dijelom širokog spektra psihosomatskih simptoma - koji su danas j e d n a k o mnogobrojni kao i u devetnaeststoljetnom Beču, iako često dobivaju različite oblike - predodređen si za dobivanje upale slijepog crijeva. Ona će te boljeti, ali ne na tvojem biološkom organu, n e g o tamo gdje vjeruješ da se organ nalazi. Analitičari Freudove generacije često su pričali ο slučajevima anestezije - obamrlosti ili manjka osjeta u nekim dijelovima ti­ jela — koji ni na koji način i ni u kojem obliku nisu bili regulirani mjestima na kojima se nalaze pojedini živčani završeci u određe­ nim dijelovima tijela, ali su umjesto toga jasno slijedili popularne ideje ο tome gdje je počinjao i završavao neki dio tijela k a o što ga je određivao svakodnevni govor. Premda se j e d a n te isti živac može protezati kroz čitavu ruku osobe sve do v r h o v a prstiju, net­ ko na j e d n o m posebnom mjestu na ruci može ne osjećati b a š ništa ili na tom istom mjestu može osjećati oštru bol (pseudoneuralgija) bez očitog fiziološkog razloga. Može se ispostaviti da je za vrijeme nekog rata otac te osobe bio ranjen u ruku baš na tom mjestu. A mi savršeno lako m o ž e m o zamisliti da je kao dijete, osoba u vezi ruke u koju je otac bio pogođen bila pogrešno obaviještena i da se manjak osjeta ili oštra bol pojavila u krivoj ruci! Ove anegdote ilustriraju ideju prema kojoj je tijelo ispisano označiteljima i zbog toga strano, Drugo. Jezik živome biću tvori "skrućenu koru", da posudim Bergsonov izraz. Tijelo je ispisano/ poništeno jezikom. Freud n a m pokazuje kako se polimorfno perverzan djetetov libido postupno kanalizira u (i time stvara) posebne erogene zone — oralnu, analnu i genitalnu - kroz socijalizaciju i odvikavanje od pelena, odnosno kroz riječima izražene zahtjeve koje djetetu postavljaju njegovi roditelji i/ili roditeljske figure. Djetetovo tijelo postupno se podređuje tim zahtjevima (možda nikada p o t p u n o , ali pobuna protiv njih istovremeno pokazuje njihovu središnju ulogu), a različiti dijelovi tijela dobivaju značenje koje je odredilo

14

STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

društvo/roditelji. Tijelo je p o k o r e n o , "pismo ubija" tijelo. "Živo biće" (le vivant) — naša a n i m a l n a priroda - umire, a jezik oživlja­ va na njenom mjestu i živi n a s . Tijelo se, takoreći, ponovno ispi­ suje, fiziologija uzmiče pred označiteljem, a svi naši tjelesni užitci počinju upućivati na odnos p r e m a D r u g o m i uključivati ga. Naši su seksualni užitci zato blisko povezani s Drugim. Ne nužno s drugim "individuumima" jer uistinu ima mnogo ljudi koji osjećaju da ne mogu imati intimne odnose s drugim ljudima, a ti drugi ljudi tek su nešto više od periferne podrške za njihove fantazme, scenarije i tako dalje, ili od materijalnih manifestacija posebnih tjelesnih tipova koji ih uzbuđuju. Svaki put kada govo­ rimo ο tjelesnim tipovima, scenarijima ili fantazmama, govorimo ο jezično strukturiranim entitetima. Oni mogu dobiti oblik slika u nečijem u m u , ali su b a r e m jednim dijelom uređeni označite­ ljem, a time su b a r e m potencijalno označujući i značenjski. (U sljedećim ću poglavljima opširno objasniti zašto kod bića koja govore slike i imaginarno uopće rijetko funkcioniraju neovisno ο simboličkom.) S a m e n a m naše fantazme mogu biti strane jer su strukturi­ rane jezikom koji je naš samo tangencijalno ili asimptotično, a od početka mogu biti čak i nečije tuđe fantazme: netko može ot­ kriti da posjeduje fantazmu koja je zapravo majčina ili očeva i da nema p o j m a kako m u je počela kljucati po glavi. To je jedna od stvari za koje ljudi smatraju da najviše otuđuju: čini se da čak ni njihove fantazme nisu njihove vlastite. Sigurno ne mislim sugerirati da one n u ž n o završe u nečijoj glavi bez ikakvog njegovog djelovanja. Čini mi se da takvih stvari kao što su simptom ili fantazma n e m a bez n e k o g subjektivnog udjela, d r u g i m riječima, bez na neki način upletenog subjekta, bez subjekta koji bi u njima imao svoje prste. Dovesti analizira­ nog do točke na kojoj shvaća ulogu koju je odigrao/la u "odabiru" svojega s i m p t o m a često je veliko postignuće i ponekad se prije analize doista čini kao da u nekim s i m p t o m i m a i fantazmama nema nikakvog subjektivnog udjela, te da se subjektivizacija do­ gađa tek n a k n a d n o . Ο ovoj će se zagonetci opširno raspravljati u petom i šestom poglavlju. Na temelju različitih odnosa p r e m a D r u g o m , već možemo po­ četi razlikovati različite moguće subjektne p o l o ž a j e , odnosno ra­ zličite kliničke strukture (neurozu, psihozu i perverziju) i njihove podkategorije (npr. histeriju, opsesiju i fobiju pod neurozom). Zai­ sta, u L a c a n o v u r a n o m djelu, subjekt je o d n o s p r e m a simboličkom 16

17

Jezik i Drugost

15

poretku, o d n o s n o položaj što ga netko usvaja s obzirom na Drugo kao jezik ili zakon. Ali, budući da Drugo kao što ga je razradio Lacan, ima m n o g o lica ili avatara Drugo Drugo Drugo Drugo

kao kao kao kao

jezik (kao skup svih označitelja) zahtjev žudnja (objekt a) jouissance

- i budući da zahtjev, žudnja i jouissance neće biti dublje ispitani sve do drugog i trećeg dijela ove knjige, ovakvu je shematizaciju za sada najbolje ostaviti po strani. Različita lica Drugog ne bi se smjela promatrati međusobno posve odvojeno i nepovezano, no njihova je artikulacija složen zadatak koji u ovoj fazi ne treba poduzimati. Sada ću se okrenuti ispitivanju funkcioniranja jezika u ne­ svjesnom. 18

2. Priroda nesvjesnog mišljenja ili kako Druga polovica "misli"

Jezik funkcionira. Jezik "živi" i "diše" neovisno ο bilo kojem ljud­ skom subjektu. Daleko od toga da bića koja govore jednostavno upotrebljavaju jezik kao oruđe - jezik koristi i njih. Ona su igrač­ ke jezika i on ih obmanjuje. Jezik ima svoj vlastiti život. Jezik kao D r u g o sa sobom do­ nosi pravila, iznimke, izraze i leksike (standardne Vokabulare i žargone, slengove, specijalizirane tehničke govore i subkulturne dijalekte). Razvija se kroz vrijeme, a njegova je povijest povezana s poviješću bića koja ga govore, koja nemaju s a m o uloge koje im on dodjeljuje ili ponovo dodjeljuje, nego na njega imaju utjecaj, uvodeći nove pojmove, nove načine na koje se nešto može izraziti, nove konstrukcije, i tako dalje. Shakespeare je bio zaslužan za uvođenje stotina novih metafora i novih načina na koje se ne­ što može izraziti u engleski, a sam je Lacan imao supstancijalan utjecaj na francuski kojega govori b a r e m značajan postotak fran­ cuskih intelektualaca, budući da je skovao originalne prijevode za mnoge Freudove pojmove i uveo m n o g e nove, vlastite pojmove i izraze u francuski psihoanalitički diskurs. Pa ipak, jezik također djeluje neovisno, izvan naše kontrole. Premda većinu vremena i m a m o osjećaj odabiranja naših riječi, one su povremeno odabrane za nas. M o ž e m o biti nesposobni mi­ sliti i izraziti nešto osim na jedan vrlo specifičan način (koji je jedina formulacija koju nudi naš jezik - ili b a r e m onaj njegov dio koji smo usvojili i koji i m a m o na raspolaganju), a riječi su ponekad nenamjerno izbrbljane, pa n e m a m o dojam da smo ih odabrali (daleko od toga!). Neke riječi i izrazi n a m se nameću dok govorimo ili pišemo — ne uvijek one koje želimo — a ponekad toliko uporno da smo prije nego što m o ž e m o prijeći na sljedeće gotovo prisiljeni izgovoriti ih ili napisati. N e k a n a m slika ili metafora

18

STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

može pasti na pamet bez da s m o je tražili ili na bilo koji način pokušali konstruirati, a m o ž e n a m se nametnuti toliko silovito da ne možemo a da je ne reproduciramo i tek onda p o k u š a m o dokučiti njeno značenje. Takvi se izrazi i metafore odabiru na nekom mjestu koje je Drugo od svijesti. Lacan n a m sugerira da to p r o m a t r a m o k a o proces u kojem postoje dva lanca diskursa koji teku približno us­ poredno jedan s drugim (u figurativnom smislu). Svaki od njih se "odmata" i razvija u k r o n o l o š k o m slijedu, a jedan p o v r e m e n o prekida drugi ili u njega intervenira. • •

govorenje nesvjesno mišljenje

Ο gornjoj bismo liniji mogli govoriti kao ο lancu izgovorenih rije­ či, odnosno govornom lancu, lancu iskazivanja, izricanja. Lacan koristi riječ "lanac" kako bi nas podsjetio na gramatičke i kontek­ stualne veze između svake iskazane riječi i onih koje dolaze prije i poslije: niti jedna riječ u iskazu n e m a nikakvu fiksnu vrijednost, osim ukoliko se upotrebljava u p o s e b n o m kontekstu. (Lacanov pristup lingvistici čvrsto zabranjuje svaku strogo referencijalnu teoriju jezika u kojoj bi svaka izgovorena riječ s p r e d m e t o m koji egzistira u "realnosti" imala isključivi odnos jedan-na-jedan). 1

Donja linija u figuri predstavlja kretanje nesvjesnog misao­ nog procesa koji se pojavljuje istovremeno s kretanjem govora u v r e m e n u , ali je od njega najvećim dijelom neovisan. U razgovoru, možeš s prijateljem razgovarati ο žulju [b lister] koji si dobio na nozi dok si trčao, a nenamjeran prijelaz na sestru [sister] ukazuje na to da te druga misao zaokuplja na nekoj drugoj razini - na razini nesvjesnog. Nešto što je tvoj sugovornik rekao možda te je podsjetilo na tvoju sestru, ali bi se alternativno moglo raditi i ο tome da ništa u trenutnoj razgovornoj situaciji nije aktiviralo misli ο njoj i da se toga dana neko nesvjesno razmišljanje ο njoj odvija od ranije, kada si s njom razgovarao na telefon ili ο njoj sanjao. Kako se mišljenje odvija na nesvjesnoj r a z i n i ? 1 kakvi se mi­ saoni procesi tamo događaju? Freud je u Tumačenju snova poka­ zao da su zgušnjavanje i pomicanje temeljne značajke nesvjesnih misaonih procesa, a Lacan je u članku "Instancija pisma u ne­ svjesnom ili razum od Freuda naovamo" (Ecrits) išao dalje ne bi li p o k a z a o vezu i z m e đ u zgušnjavanja i metafore, s jedne strane, te i z m e đ u pomicanja i metonimije, s druge, pri č e m u su metafora 2

Priroda nesvjesnog

mišljenja

19

i metonimija jezični tropi ο kojima se stoljećima opširno rasprav­ ljalo u djelima ο retorici (G racian, Perelman, itd.). G otovo svaki analizirani je rano u analitičkom procesu, u svojim početnim po­ kušajima razumijevanja snova i fantazmi, zaprepašten složenošću procesa koji dovode do stvaranja takvih nesvjesnih proizvoda (ili "formacija nesvjesnog", kako ih naziva L a c a n ) . Lacan je u svojem istraživanju onoga što se događa na nesvje­ snoj razini ipak otišao m n o g o dalje, nastojeći ponuditi modele po­ moću kojih bi konceptualizirao autonomno funkcioniranje jezika u nesvjesnom i jezovitu "neuništivost" nesvjesnih sadržaja. Ti su modeli prvi put razvijeni tijekom njegova seminara Ego u Freudovoj teoriji i metodi psihoanalize iz 1954/55, a bitno su prošireni u pogovoru njegova "Seminara ο 'Ukradenom pismu'" (Ecrits 1966). Bilo je tek nekoliko pokušaja skiciranja razgrana­ vanja tih modela i oni doista predstavljaju-viđenje funkcioniranja jezika koje je potpuno nepoznato svakome tko nije upućen u k o m ­ pjutorske jezike ili kombinatorike kakve se upotrebljavaju u ma­ tematici. Lacanovi modeli ovdje ne polaze od "prirodnih jezika" (kao što se zovu u lingvistici: jezika kao što se zaista govore), nego od umjetnih jezika (prvenstveno od njihovih sintaktičkih pravi­ la). Ovi nas posljednji mogu m n o g o naučiti ο s a m o m simboličkom poretku: ο njegovoj "građi" ili supstanciji, ο njegovu odnosu pre­ ma realnosti koju tobože opisuje i njegovim nusproizvodima. Lacanovi modeli od nas zahtijevaju malo mentalne gimnasti­ ke koju ne treba smatrati ni suvišnom niti beskorisnom jer je savršeno usklađena s Lacanovim shvaćanjem prirode nesvjesnih misaonih procesa: kao što ćemo vidjeti, oni uključuju različite stupnjeve šifriranja. "Pismo ili glava" (niže) predstavlja pojed­ nostavljeni model "jezika" što ga Lacan razvija, a taj bi model trebao biti dovoljan za konceptualniju raspravu koja počinje u sljedećem odjeljku. 3

4

Pismo ili glava Lacanovi se modeli mogu shvatiti kroz upotrebu j e d n o s t a v n o g primjera. Čitatelje zainteresirane za to da vide zašto je Lacan odabrao baš ove posebne vrste modela upućujem na petnaesto i šesnaesto poglavlje Seminara II, kao i na "Seminar ο ' U k r a d e n o m pismu'" i njegov pogovor. Umjetni jezik koji Lacan razvija za svoju polazišnu točku uzi­ ma "realni događaj": bacanje dobro izbalansiranog novčića bez

20

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E 1 DRUGO

naboja. (Kao što ćemo vidjeti, taj bi "realni događaj" jednako tako mogli biti dolasci i odlasci — koji izmjenjuju prisutnost i odsut­ nost - djetetove majke i zato je više nego tangencijalno povezan s "Fort-Da" igrom koju je igrao Freudov unuk, opisanom u S onu stranu načela ugode.) S takvim se novčićem ni za j e d n o bacanje ne može predvidjeti hoće li rezultat biti pismo ili glava. Slijedom Lacanova nearbitrarnog izbora pluseva i minusa za glavu i pi­ smo, slučajni niz rezultata bacanja može se raščlaniti na različite načine. Razmotrimo, na primjer, sljedeći lanac: 1 2 3 4 5 6 7 8 9 + +- - + - - - +

brojevi bacanja lanac pismo/glava

Redak "brojevi bacanja" odnosi se na prvo bacanje novčića, drugo bacanje, treće i tako dalje, dok "lanac pismo/glava" predstavlja rezultate svakog bacanja: + stoji za glavu a - za pismo. To što se p r e m a o v o m nizu bacanja o d n o s i m o kao prema lan­ cu, premda su njihovi rezultati a priori p o t p u n o neovisni (drugo bacanje ima istu pedeset-pedeset šansu da se pojavi glava ili pi­ smo, bez obzira na rezultat prvog bacanja), obrazlaže se time što znakove duž lanca nastavljamo grupirati po parovima. Postoje četiri moguće kombinacije parova: + +, — , + - , i — +. 1 2 +

3 4 +

1

3

5 6 -

+

-

7

8 9

-

-

2

brojevi bacanja ^

lanac pismo/glava

2

kategorija matrice brojeva

Pripišimo paru + + broj 1 (vidi gornji redak "kategorija matrice brojeva"). Ovo je prva razina kodiranja koju ć e m o uvesti, a obilje­ žava početak simboličkog sustava koji ovdje stvaramo. Ο ovoj ću prvoj razini govoriti kao ο našoj matrici brojeva. Dvije izmjenične kombinacije (+ - i - +) bit će označene b r o j e m 2, a par — dobit će oznaku 3 (tablica 2.1). Tablica 2.1 1

++

2

3

+ - +

Rezultat još sličniji lancu ipak nastaje ako rezultate bacanja gru­ piramo u parove koji se preklapaju.

Priroda nesvjesnog mišljenja

21

2 +

2 + - 1

+ - - - +

lanac pismo/glava

3 U gornjem lancu vidimo da je naš prvi element + +, kombinacija koju smo odlučili označiti s 1. S drugim i trećim rezultatom baca­ nja i m a m o + —, što treba označiti s 2. Rezultati trećeg i četvrtog bacanja, , čine kombinaciju 3, a oni četvrtog i petog bacanja, - +, su 2, i tako dalje. Slijedom Lacanove notacije (Ecrits 1966, str. 47, b r . l ) , ove fi­ gure možemo zapisati neposredno ispod lanca pismo/glava. Ovdje se svaka kategorija matrice brojeva (1, 2, ili 3) odnosi na znak plus ili minus izravno iznad nje, uzet u konjukciji sa z n a k o m plus ili minus koji je neposredno slijeva od tog'znaka. + + - - + - - - + 1 2 3 2 2 3 3 2

lanac pismo/glava kategorija matrice brojeva

Već je na ovom mjestu jasno da skup bacanja kategorije 1 u do­ njem retku (retku koji predstavlja brojeve koji označavaju kate­ gorije) ne može neposredno slijediti skup kategorije 3, budući da je drugo bacanje u kategoriji 1 nužno plus, dok prvo bacanje u kategoriji 3 mora biti minus. Slično, premda kategoriju 2 mogu slijediti 1, 2 ili 3, kategoriju 3 ne može neposredno slijediti kate­ gorija 1, jer prethodna završava m i n u s o m , dok posljednja mora početi plusom. Mi smo, dakle, već pronašli način grupiranja bacanja ("sim­ boličku matricu") koji zabranjuje neke kombinacije (npr. 3 nepo­ sredno iza 1, te 1 neposredno iza 3). Ovo očito uopće ne zahtijeva da iza bacanja s i s h o d o m glave mora doći n e k o p o s e b n o b a c a n j e : zapravo, glavu podjednako lako može slijediti još j e d n a glava, baš k a o i pismo. P r e m d a nismo determinirali ishod niti j e d n o g pojedinog bacanja, proizveli s m o nemogućnost u našem označiteljskom lancu. O v o dovodi do pravila izgovora koje nalikuje pravilu za i koje bi bilo ispred e osim kada dolazi iza c (osim što pravilo koje smo upravo stvorili ne poznaje i z n i m k e ) . Primijeti­ mo da se većina izgovornih i gramatičkih pravila tiče načina na koji se slova i riječi povezuju u lanac, diktirajući što m o ž e a što ne može prethoditi j e d n o m slovu ili članu, te što ga m o ž e , a što ga ne može slijediti.

22

STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

Pretpostavimo da z n a m o da prvi par bacanja ulazi u kategori­ ju 1 i da je treći par bio kategorija 3. Niz se lako može rekonstru­ irati: + + — , a mi ne m o ž e m o sumnjati u to da drugi par bacanja ulazi u kategoriju 2. Ako p o n o v n o pretpostavimo da smo počeli s 1 (parom kategorije 1) i da je četvrti položaj (četvrti preklapajući par) zauzimala jedinica, očito je da su nam otvorene samo dvije mogućnosti (figura 2.1). Figura 2.1 + 1

2

položaj jedan

-

+

1

l

t

+

+ + 1 1

+ + 1 1

t

položaj četiri

lanac pismo/glava kategorija

t

položaj jedan

položaj četiri

Niti u jednoj od njih ne vidi se kombinacija kategorije 3: kombi­ nacija tipa 3 ovdje je zapravo n e m o g u ć a . Ukoliko u "brojevnom lancu" nisu samo jedinice, jasno je i to da mora postojati paran broj dvojki, ako nakon prve ikada više želimo pronaći jedinicu u lancu, pri čemu prva dvojka uvodi znak minus (+ - ) , a druga (ili parna dvojka) pomiče lanac s negativnog (— +) natrag na pozitiv­ no. + + - -

+ -

+ +

1 2 3 2 2 2 1 = 4 dvojke + + - - - + - - + - - - -

+

1 2 3 3 2 2 3 2 2 3 3 3 2 2 2 2 3 3 2 1 =

10 dvojki.

Lanac ovdje zabranjuje pojavljivanje druge jedinice sve dok se ne pojavi paran broj dvojki. U ovom smislu m o ž e m o reći da lanac pamti ili vodi računa ο svojim prethodnim sastavnicama. Primjer koji se nalazi u Lacanovu pogovoru daleko je složeniji od ovoga što sam ga pružio jer bacanja novčića grupira u triplete umjesto u parove, te im nastavlja nametati drugu simboličku ma­ tricu. Gore opisana, jednostavnija 1, 2, 3 matrica: • rezultira nemogućnostima povezanima s redoslijedom u ko­ j e m se mogu pojaviti brojevne kategorije, k a o i s tim koje se od njih m o g u pojaviti ako su neki položaji unaprijed određeni, i • u sebi snima ili "pamti" svoje prethodne sastavnice. Na ras­ polaganju, dakle, imamo jednostavnu simboličku presvlaku bacanja novčića koja odgovara našim p o t r e b a m a jer ne samo

23

Priroda nesvjesnog mišljenja

d a u sebi nosi elementarnu, iako dosljednu gramatiku, nego i u g r a đ e n u funkciju pamćenja, koliko god bila primitivna. Izgleda da se ograničenje s obzirom na mogućnost i nemogućnost pojavilo ex nihilo. M e đ u t i m , važna je i proizvedena sintaksa koja n e k e kombinacije dopušta, a druge zabranjuje. Sličnosti i z m e đ u ove vrste aparata i jezika istražujem nešto dalje. 5

Nasumičnost

i pamćenje

Koji je smisao Lacanova šifriranja? Kao što sam već s p o m e n u o , L a c a n a u Seminaru II i pogovoru "Seminara ο ' U k r a d e n o m pi­ s m u ' " z a n i m a izgradnja simboličkog sustava koji sa sobom donosi sintaksu - skup pravila ili zakona - koja nije inherentna "preegzistirajućoj realnosti". Može se reći da dobivene mogućnosti i nemogućnosti proizlaze iz načina na koji je izgrađena simbolička matrica, odnosno iz načina na koji ona šifrira događaj ο k o j e m je riječ. U ovom posebnom slučaju, ono što omogućuje pojavljivanje z a k o n a — sintaktičkih zakona — koji nisu "već bili t a m o " nije toli­ ko činjenica šifriranja koliko metoda šifriranja. M e t o d a šifriranja k o j o m se Lacan ovdje koristi ni u kojem slučaju nije najjednostav­ nija zamisliva, a još jednostavnija metoda ne daje nikakvu sin­ t a k s u , ali izgleda da njegova metoda značajno oponaša šifriranje p r i r o d n i h jezika i procesa s n o v a . Primijetimo još jedno svojstvo simboličkog sustava koji razvi­ ja L a c a n . V e ć sam pokazao da brojevni lanci "prate" brojeve, da ih u n e k o m smislu broje, ne dopuštajući pojavljivanje jednog broja prije n e g o što se lancu pridruži dovoljno drugih brojeva ili dovolj­ no k o m b i n a c i j a drugih brojeva. To praćenje ili brojanje sačinjava n e k u vrstu pamćenja: prošlost se bilježi u s a m o m lancu, određu­ jući što tek treba doći. Lacan ističe da "zapamćivanje [memoration] ο k o j e m je riječ u nesvjesnom - a mislim na frojdovsko nesvje­ sno — nije isto kao ono za koje se pretpostavlja da je uključeno u p a m ć e n j e , ako bi ovo posljednje bilo vlasništvo živog bića". (Ecrits 1966, str. 42) Implikacija je ovdje dvostruka: na prvom mjestu, siva tvar ili živčani sustav kao cjelina nije sposoban objasniti vječnu i neu­ ništivu prirodu nesvjesnih sadržaja. Čini se da se tvar ponaša na n a č i n koji nužno dovodi do postupnog opadanja ili slabljenja u a m p l i t u d i ili kvaliteti dojmova. Ona ne može jamčiti njihovu v j e č n u postojanost. Na drugom mjestu, ne radi se ο toliko tome da p o j e d i n a c pamti stvari (na aktivan način, s n e k o m vrstom subjek6

24

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E I DRUGO

tivnog udjela), koliko ih za njega "pamti" označiteljski lanac. Kao što Lacan kaže u "Seminaru ο 'Ukradenome pismu'": "Takav je slučaj čovjeka koji se povlači n a otok da zaboravi, što? zaboravio je — takav je slučaj ministra koji pismo, ne koristeći ga, na kraju zaboravlja [...] Ali pismo, ništa više nego neurotičarevo nesvje­ sno, ne zaboravlja njega" (Ecrits 1966, str. 34; The Purloined Poe, str. 47). Ovdje vidimo jasnu vezu između pisma (ili označiteljskog lan­ ca) i nesvjesnog. Nesvjesno ne može zaboraviti, sastavljeno je od "slova" koja rade na način na koji rade, autonomno i automatski. Ono čuva u sadašnjosti ono što je na njega utjecalo u prošlosti, vječno se držeći svakog pojedinog elementa i svima njima ostajući zauvijek obilježeno. "Na trenutak, veze u tom [konstituirajućem simboličkom poretku] - u pogledu onoga što Freud konstruira s obzirom na neuništivost onoga što njegovo nesvjesno čuva - jedi­ ne su u pogledu kojih se može pojaviti sumnja za izvođenje trika" (Ecrits 1966, str. 42), odnosno za jamčenje neuništivosti.

Nesvjesno

sakuplja

Ovaj opis nesvjesnog mišljenja ni u kojem slučaju nije bio Lacanova prolazna ideja, u najboljem slučaju reprezentativna za nje­ gove "strukturalističke" godine. U Seminaru X X Lacan kaže da u njegovu vokabularu "pismo označava skup [...] [ili radije] pisma čine skupove, ona ih jednostavno ne označavaju, ona i jesu skupo­ vi, treba ih uzeti k a o da funkcioniraju poput samih skupova" (str. 46). Kasnije dodaje: "Nesvjesno je strukturirano poput skupova ο kojima je riječ u teoriji skupova, koji su p o p u t slova" (str. 47). Freud je psihoanalitičare navikao na ideju da "mišljenje", kao što ga obično shvaćamo, igra daleko manju ulogu u određivanju ljudskog djelovanja nego što se ranije mislilo. M i možemo vje­ rovati, osjećati i tvrditi da smo napravili A zbog razloga Β ili, kada se čini da ne m o ž e m o neposredno objasniti svoje ponašanje, tapkamo u mraku u potrazi za ad hoc objašnjenjima: racionali­ zacijama. Izgleda da psihoanaliza, u n e k o m smislu, intervenira ustvrđujući postojanje razloga C koji nismo niti uzeli u obzir ili smo ga n a m j e r n o ignorirali. Da se i ne spominje poplava naknad­ nih motiva D, Ε i F koji se polako ali sigurno pojavljuju u svoj svojoj odbojnosti tijekom analitičkoga posla. M e đ u t i m , to znači usporediti nesvjesne m i s a o n e procese sa svjesnima, dok L a c a n , umjesto toga, ustraje n a dihotomiji. Svje7

25

Priroda nesvjesnog mišljenja

sno je mišljenje utemeljeno u području značenja, u nastojanju da se svijet učini smislenim. Lacan tvrdi da nesvjesni procesi imaju malo, ako i išta sa značenjem. Izgleda da u raspravi ο nesvjesnom potpuno možemo ignorirati čitavo pitanje značenja, odnosno uku­ pnost onoga što Lacan naziva označenim ili značenjem. P r e m a Lacanu, nesvjesno je strukturirano k a o jezik, a za ra­ zliku od govora, prirodni je jezik strukturiran kao formalni jezik. Kako kaže Jacques-Alain Miller, "u radikalnom smislu, struktu­ ra jezika je šifriranje", tip šifriranja ili kodiranja što ga Lacan upotrebljava kada polaže brojevne ili alfabetske matrice iznad lanaca plusova i minusa (sveukupno je srodno tipu šifriranja koji se upotrebljava u strojnom jezičnom "prikupljaču" za kretanje od otvorenih i zatvorenih kružnih puteva do nečega što je slično je­ ziku kojim netko može programirati). P r e m a L a c a n u , nesvjesno se sastoji od lanaca kvazimatematičkih inekripcija i - posuđujući ideju od Bertranda Russella koji je govoreći ο m a t e m a t i č a r i m a rekao da simboli s kojima oni rade ne znače ništa) - zbog toga n e m a nikakvog smisla govoriti ο značenju nesvjesnih formacija ili tvorevina. Zbog toga se psihoanalitičkim radom "razotkrivena" istina može shvatiti kao da n e m a nikakve veze sa značenjem, a iako se može činiti da su Lacanove matematičke "igre" p u k a rekrecija, on je vjerovao da kroz njihovo prorađivanje, dešifriranje i otkrivanje njihove logike, analitičar stječe stanovitu okretnost mišljenja. To je vrsta aktivnosti dešifriranja koju zahtijeva bilo koji i svaki su­ sret s nesvjesnim. Jezik u nesvjesnome i kao nesvjesno, šifrira. Zbog toga analiza za sobom povlači značajan proces dešifriranja koji rezultira istinom, ne značenjem. Razmotrimo, na primjer, Lacanov entuzijazam u S e m i n a r u XI nad Serge Leclaireovom rekonstrukcijom skupa "Poordjeli" kao ključem za čitavu konfiguraciju nesvjesne žudnje i za poistovjećenje kod jednog od njegovih pacijenata. P r e m d a se u o v o m primje­ ru n e rastavljaju sama slova i premda m o ž e m o ponuditi objašnje­ nja koja "razjašnjavaju" pojedine elemente, jasno je da skup k a o cjelina - na primjer, poredak njegovih sastavnica i logika njegove izgradnje - ostaje neprobojan poput jezgre sna. P r e m a L a c a n u , Leclaire je bio sposoban "izdvojiti dio s j e d n o r o g o m [Poordjeli], ne k a o što se sugeriralo u raspravi (slijedom njegova govora), u njegovoj ovisnosti ο značenju, nego upravo u njegovu nesvodivom i l u d o m karakteru lanca označitelja" (Seminar X I , str. 212). Kao i drugdje u istom seminaru, Lacan ovdje primjećuje da t u m a č e 8

9

26

STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

nje ne cilja toliko na razotkrivanje značenja koliko na "svođenje označitelja na njihovo neznačenje (manjak značenja), kao i na pronalaženje odrednica s v e u k u p n o g subjektovog ponašanja" (str. 212). Tumačenje iznosi na vidjelo označitelj koji je nesvodiv, izno­ si "nesvodive, označiteljske elemente" (str. 250). Analizirani iza značenja inherentnog s a m o m tumačenju mora vidjeti "označitelj - koji nema značenje i koji je nesvodiv i traumatičan - kojem je on, kao subjekt, podređen" (str. 2 5 1 ) . Razmotrimo poznatiji primjer: Freudova "Covjeka-štakora". Čovjek-štakor se kao dijete poistovjećivao sa štakorima (Ratten) kao stvorenjima koja grizu i prema kojima se ljudi često okrutno ponašaju, a njega samoga je otac jako istukao zato što je ugrizao svoju dadilju. Neke ideje tada postaju dio "štakorskog komplek­ sa" zahvaljujući značenju: baš kao i čovjekov penis, štakori mogu širiti bolesti poput sifilisa. Dakle, štakor = penis. Druge se ide­ je nakalemljuju na štakorski kompleks zahvaljujući samoj riječi Ratten, a ne njenim značenjima: Raten znači obročno otplaćivanje duga i dovodi do izjednačavanja štakora i florina. Spielratte znači kockar, a otac Covjeka-štakora uvučen je u štakorski kompleks nakon što se zadužio k a o kockar. Freud ο tim v e z a m a govori kao ο "verbalnim mostovima" (SE X, str. 213). O n e nemaju značenje per se, potpuno proizlazeći iz doslovnih odnosa i z m e đ u riječi. Ukoli­ ko daju povod pojavljivanju simptomatičnih radnji koje uključuju plaćanje (za očev/očalinkov dug), ono što podređuje Covjeka-šta­ kora nije značenje, već sam označitelj. Pretpostavimo da je posljednji slučajno čuo djelić razgovora svojih roditelja koji je uključivao riječ Spielratte i premda je još uvijek bio premlad da bi je razumio, ona je ipak bila snimlje­ na, neizbrisivo urezana u njegovo pamćenje. T a m o je zaživjela vlastitim životom, stvarajući veze s drugim "ukradenim pismi­ ma" - njegovim očima ili ušima n e n a m i j e n j e n i m posvjedočenim scenama i riječima koje je slučajno načuo. Njegovo se nesvjesno bespovratno promijenilo onim što je čuo, a "ono što čuješ je ozna­ čitelj", ne značenje (Seminar XX, str. 34). Označitelj ovdje nije toliko o n o što je označavajuće - nije toliko p o s v e ć e n tvorbi smisla - koliko je besmislena supstancija (vidi treće poglavlje). U o v o m se primjeru značenje uspostavilo n a k n a d n o , kao i su­ bjektivni udio u odabiru simptoma (kao što je već raspravljeno u prvom poglavlju). 10

Priroda nesvjesnog mišljenja

27

Znanje bez subjekta Kada je u nesvjesnom prepoznata struktura jezika, koju vrstu subjekta za njega možemo zamisliti? Lacan, Ecrits, str. 298. Postoji savršeno dobro artikulirano znanje za koje, strogo govoreći, nikakav subjekt nije odgovoran. Lacan, Seminar XVII, str. 88. Očito je da ovaj način konceptualiziranja nesvjesnog ne ostav­ lja prostor za subjekt bilo koje vrste. Postoji tip strukture koja se automatski i a u t o n o m n o odmotava u nesvjesnom/kao nesvjesno i nema apsolutno nikakve potrebe za postuliranjem bilo kakve svijesti ο o v o m automatskom kretanju. (U svakom slučaju, L a c a n raskida s povezivanjem koje su činili mnogi filozofi, onim subjek­ tivnosti i svijesti.) Nesvjesno sadržava "neizbrisivo znanje" koje je istovremeno "apsolutno nesubjektivizirano" (Seminar XXI, 12. veljače 1974). Nesvjesno nije nešto što netko zna, već je prije nešto što se zna. Što je nesvjesno, poznaje se, a da "osoba" ο kojoj je riječ to ne zna: to nije nešto što netko "aktivno", svjesno shvaća, već je prije nešto što je "pasivno" zabilježeno, urezano, upisano. To znanje koje se ne zna zatvoreno je u vezu i z m e đ u označitelja, od same se te veze i sastoji. Ta vrsta znanja nema subjekt, niti ga treba. Lacan ipak stalno govori ο subjektu: subjektu nesvjesnog, ne­ svjesne žudnje, subjektu u njegovu fantaziranom odnosu p r e m a objektu a, i tako dalje. Kamo se subjekt uopće može uklopiti? Prije nego što se okrenem tome pitanju, ο kojem ću rasprav­ ljati u drugom dijelu ove knjige, u sljedećem se poglavlju b a v i m temeljnom važnošću simboličkog poretka za bića koja govore.

3. Stvaralačka uloga riječi: simboličko i realno

Mišljenje uvijek počinje s našeg položaja unutar simboličkog po­ retka. D r u g i m riječima, pretpostavljeno "vrijeme prije riječi" ne m o ž e m o promatrati drugačije osim s položaja u n a š e m simbolič­ k o m poretku, koristeći kategorije i filtere koje n a m on pruža. Ο sebi m o ž e m o pokušati razmišljati unatrag sve do v r e m e n a prije riječi, do neke vrste predsimboličkog ili predjezičnog trenutka u razvoju homo sapiensa ili u našem vlastitom individualnom ra­ zvoju, ali sve dok mislimo, jezik ostaje esencijalan. Kako bismo to vrijeme mogli pojmiti, dajemo m u ime: realno. Lacan n a m govori da "pismo ubija": ono ubija realno koje je bilo prije pisma, prije riječi, prije jezika. Naravno, samo nas pismo - koje se u fazi u kojoj Lacan ovo formulira ("Seminar ο 'Ukra­ denom pismu'", 1956) ne razlikuje od označitelja, riječi, jezika obavještava ο svojim vlastitim smrtonosnim svojstvima, onda i ο realnom koje bi bilo da nije bilo dolaska pisma. Realno je, na primjer, tijelo dojenčeta "prije" dolaska pod utje­ caj simboličkoga poretka, prije podvrgavanja odvikavanju od pe­ lena, prije učenja ο svijetu. Tijelo se kroz socijalizaciju postupno ispisuje ili preispisuje označiteljima, užitak se smješta u neke zone, dok se druge zone neutraliziraju riječju i privoljavaju na suglasnost s društvenim n o r m a m a ponašanja. Dovodeći Freudovu ideju polimorfne perverznosti do krajnosti, dojenčevo tijelo m o ž e m o promatrati kao nerazlomljenu erogenu zonu u kojoj ne postoje nikakve povlaštene zone, područja na koja je užitak ogra­ ničen u početku. Lacanovo je realno na isti način bez zona, podjela, uzvisina i udolina kojima se može odrediti mjesto, ili praznina i punina: realno je neka vrsta nepoderane, neizdiferencirane tkanine, sat­ kane tako da svugdje bude puna, tako da ne b u d e praznog prosto­ ra m e đ u nitima koje su njena " g r a đ a " . To je svojevrsna glatka, b e š a v n a površina ili prostor koji je primjenjiv koliko na djetetovo 1

2

30

STRUKTURA: OTUĐENJE I DRUGO

tijelo toliko i na čitav u n i v e r z u m . Podjela realnoga na razdvoje­ na područja, odjelita svojstva i kontrastne strukture posljedica je simboličkog poretka koji, takoreći, zasijeca u glatko lice realnog, stvarajući podjele, procijepe i entitete koji se mogu razlikovati, pokapajući realno, odnosno uvlačeći ga ili usisavajući u simbole koji se koriste za njegovo opisivanje i (time) poništavanje. Poništavajući realno, simboličko stvara "realnost" kao ono što je imenovano jezikom i ο č e m u se zato može misliti i govo­ riti. "Društvena konstrukcija realnosti" upućuje na svijet koji se može opisati riječima i ο kojem se može raspravljati riječima koje pruža jezik društvene grupe (ili podgrupe). O n o što se ne može iskazati njenim j e z i k o m , nije dio njezine realnosti. Strogo govoreći, to ne egzistira. U Lacanovoj terminologiji, egzistencija je proizvod jezika: jezik stvarima daje egzistenciju (čini ih dijelom ljudske realnosti), stvarima koje nisu egzistirale prije nego što su šifrirane, simbolizirane ili izražene riječima. 3

1

5

Budući da prethodi jeziku, realno ne egzistira. Lacan za nje­ ga rezervira zaseban pojam, posuđen od Heideggera: ono "ek-sistira". O n o egzistira izvan ili odvojeno od naše realnosti. A k o realno imenujemo i ο njemu govorimo, te ga uvodimo u teorijski diskurs ο jeziku i "vremenu prije riječi", očigledno ga uvlačimo u jezik, čime mu dajemo svojevrsnu egzistenciju do koje je, u sa­ m o m svom pojmu, imalo samo ek-sistenciju (ovaj ću zaključak opširnije istražiti u o s m o m poglavlju). 6

Mi ipak ne trebamo razmišljati u strogo v r e m e n s k i m pojmovi­ ma: realno ne treba shvatiti kao puko prije pisma, u smislu njego­ va potpunog nestajanja kada dijete j e d n o m usvoji jezik (kao da bi dijete ikada moglo usvojiti čitav jezik, ili čitav o d j e d n o m ) . Realno je možda najbolje shvatiti kao ono što još nije simbolizirano, što preostaje simbolizaciji ili joj se čak opire. Ono savršeno lako može egzistirati "usporedno" s govornikovim zavidnim jezičnim sposob­ nostima i njima usprkos. U tom smislu, dio psihoanalitičkog pro­ cesa očito uključuje omogućavanje analiziranome da iskaže ono što mu/joj je ostalo nesimbolizirano, da verbalizira iskustva koja su se mogla dogoditi prije nego što je analizirani ο njima mogao razmišljati, govoriti ili ih na bilo koji način formulirati. Verbalni aparat koji analiziranome stoji na raspolaganju kasnije u životu, osposobljava ga za transformiranje tih ranije neizrečenih, nikada konceptualiziranih ili nepotpuno konceptualiziranih iskustava govorom — otuda "liječenje govorom", kao što ga je u najranijim danima psihoanalize nazvala Anna Ο.

Stvaralačka uloga riječi

31

Lacanovo razlikovanje između realnosti i realnog dopušta nam izlučivanje ideološke ili etičke razlike između nekih oblika psihoanalize i lakanovske psihoanalize. Realnost svake osobe drugačija je već zbog puke činjenice da svaka kulturna i religij­ ska grupa, subkultura, obitelj i skupina prijatelja razvija svoje vlastite riječi, izraze i idiosinkratična značenja. Realnost svakog analiziranog obojena je idejama ili protkana idejama ο svijetu — ο ljudskoj prirodi, b o g o v i m a , magiji, poslu, obrazovanju, glazbi, i tako dalje - koje ni na koji način ne moraju koincidirati niti s j e d n o m pojedinom analitičarevom idejom. M e đ u t i m , dok su neki analitičari na sebe preuzeli zadatak "ispravljanja svojih pacije­ nata" s obzirom na realnost — pokušavajući utjecati na njihova uvjerenja ο širokom rasponu predmeta ili ih promijeniti ­ Lacan stalno ustraje na tome da je posao analitičara intervenirati u pa­ cijentovo realno, a ne u njegov pogled na realnost. Iz Lacanove perspektive, pretpostavka psihoanalize uvijek je bila da simboličko može utjecati na realno, šifrirati ga i time transformirati i reducirati. Shematski prikazano, simboličko pre­ crtava realno, preispisujući ga i brišući: 7

Simboličko Roalno

Trauma Jedno od lica realnog koje r a z m a t r a m o u psihoanalizi jest tra­ u m a . Ako ο realnome razmišljamo kao ο svemu što tek treba simbolizirati, jezik bez sumnje nikada potpuno ne transformira realno, nikada ne odlijeva sve realno u simbolički poredak, uvijek preostaje neki reziduum. U analizi nismo zainteresirani za bilo koji ostatak, nego za ono rezidualno iskustvo koje je za pacijenta postalo kamen spoticanja. Cilj analize nije iscrpno simbolizirati realno sve do posljednje kapljice jer bi to analizu učinilo doista beskonačnim procesom, već se prije usredotočiti na one otpatke realnog koje se može smatrati traumatičnima. Navodeći analizi­ ranoga na koliko god nekoherentno sanjanje, sanjarenje i priča­ nje ο traumatskom "događaju", prisiljavamo ga/je da ga poveže s riječima i dovede u vezu s još više označitelja. S kojim ciljem? T r a u m a implicira fiksaciju ili b l o k a d u . Fik­ sacija uvijek uključuje nešto što još nije simbolizirano, a jezik dopušta supstituiranje i pomicanje - samu antitezu fiksaciji. Da trenutačno previše pojednostavnim, zamislimo muškarca 8

32

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E I DRUGO

fasciniranog plavim očima čija je majka imala plave oči: prem­ da dva para očiju nikada nisu apsolutno identična, a to nisu niti dvije nijanse plave boje, riječ "plavo" dopušta mu izjednačavanje plavih očiju svoje majke s plavim očima svoje partnerice i time prenošenje svoje fascinacije s prve na ovu drugu. Jezik dopušta takva izjednačenja, a zato i supstituciju jednog objekta ljubavi drugim ili pomicanje libidnog zaposjednuća s jednog objekta na drugi. Kada, kao u slučaju melankolije, nikakva supstitucija ili pomicanje nisu mogući, na djelu je fiksacija i neki dio realnog preostaje za simboliziranje. Pobuđujući analiziranog na njegovo iskazivanje i dovođenje u vezu s još više označitelja, taj dio prola­ zi "dijalektizaciju": uvučen je u dijalektiku ili kretanje diskursa analiziranog, te pokrenut. Ovo je sasvim pojednostavljeno razjašnjenje koje ne pokušava objasniti uspostavu traume ex post facto niti razlikovati između fiksacije i fundamentalne fantazme, ali možda trenutno može po­ služiti našim svrhama, dopuštajući nam polaženje od neposred­ nog modela u tablici 3.1. 9

Tablica 3.1 REALNO,

»

SIMBOLIČKO

—•

• REALN0

2

M o ž e m o zamišljati kako se realno kroz djetetov život sve više simbolizira, kako preostaje sve manje "prvog", "izvornog" realnog (zovimo ga Rj), premda se ono nikada ne može potpuno iscrpiti, neutralizirati, ili ubiti. Uvijek, dakle, postoji ostatak koji ustraje pored simboličkog. Mi ipak m o ž e m o pokazati da sam simbolički poredak dovodi do pojavljivanja "drugog" realnog. J e d a n način opisivanja toga procesa nalazi se u dijelu Lacanova pogovora " S e m i n a r u ο 'Ukra­ denom pismu'", koji je u prethodnom poglavlju bio privremeno odgođen, u dijelu u kojem Lacan uvodi u z r o k . Jer, kroz svoje a u t o n o m n o djelovanje, simbolički poredak k a o što ga oblikuju Lacanove brojevne i alfabetske matrice, proizvodi nešto što ga samoga p r e m a š u j e . Za t r e n u t a k ću pokušati pokazati k a k o , ali prvo uočimo da n a m ovo dopušta postavljanje dviju različitih razina realnog: (1) realno prije pisma, odnosno predsimboličko realno koje u završnoj analizi nije ništa drugo nego tek naša vlastita pretpostavka (R^, i (2) realno n a k o n pisma kojem su, zbog veza i z m e đ u elemenata 10

Stvaralačka

uloga riječi

33

samog simboličkog poretka, svojstvene prepreke i nemogućnosti (R ), odnosno, ono koje je proizvedeno simboličkim. Od čega se sastoji to realno "nakon pisma"? Ima nekoliko lica, a jedno od njih ilustrirat ću na temelju lanca 1, 2, 3 ο kojem se ra­ spravljalo u drugom poglavlju. U pojednostavljenom modelu pre­ klapajuće primjene simbola vidjeli smo da 3 ne može izravno slije­ diti 1. Zato s položaja koji neposredno slijedi 1, 3 možemo smatrati nekom vrstom reziduuma: ne može se iskoristiti u kruženju i svodi se na jednostavni zaostatak ili preostatak. Na svakom se koraku barem jedan broj isključuje ili gura u stranu zbog čega možemo reći da lanac djeluje oko njega, odnosno da se lanac oblikuje obilazeći oko njega i tako iscrtavajući njegov obris. Te isključene brojeve ili simbole Lacan zove caput mortuum procesa, uspoređujući ih tako s ostatkom koji preostaje na dnu cjevčice ili posudice kada alkemičar od nečeg bezvrijednog pokuša stvoriti nešto vrijedno. Caput mortuum sadržava ono što lanac ne sadržava, to je u nekom smislu drugo lanca. Lanac je jednoznačno određen onim što isključuje kao i onim što uključuje, onim što je u njemu kao i onim što je izvan njega. Lanac nikada ne prestaje ne ispisivati brojeve koji na nekim položajima sačinjavaju caput mortuum, jer je osuđen beskonačno ispisivati nešto drugo ili govoriti nešto što nastavlja izbjegavati ovu točku, kao da je ta točka istina svega što lanac proizvodi okolišajući. Netko bi mogao ići toliko daleko i reći da ono što zbog nužnosti ostaje izvan lanca uzrokuje ono što je unutra. Strukturalno govoreći, nešto se mora gurnuti van kako bi uopće bilo unutrašnjosti. Isključeni simboli ili slova koji sačinjavaju caput mortuum do­ bivaju određenu materijalnost, sličnu onoj pisma koje ministar otuđuje kraljici u priči ο "Ukradenom pismu". Ono što u priči utječe na jedan lik za drugim manje je ono što pisma govore a ukoliko su slova ne govore ništa - a više njihova tvaro-lika ili predmetoAika priroda. Pismo u priči fiksira j e d a n lik za drugim na poseban položaj: ono je realni objekt koji ne označava ništa. "Prvo" se realno, ono traume ili fiksacije, u n e k o m smislu vra­ ća natrag u obliku gravitacijskog središta oko kojega je simbolič­ ki poredak osuđen kružiti, bez da ga je ikada sposoban pogoditi. Ono dovodi do nemogućnosti unutar samog lanca (dana se riječ ne može pojaviti slučajno, nego samo nakon određenih drugih ri­ ječi) i stvara svojevrsni grumen kojega je lanac prisiljen obilaziti. Ovo će za nas činiti prvi pristup " d r u g o m " realnom i L a c a n o v u pojmu uzroka. 11

2

12

34

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E I DRUGO

Tumačenje pogađa uzrok Lacanova teorija tumačenja do neke se mjere temelji na formula­ ciji koja sliči onoj caput mortuuma: analizirani koji govori u ana­ litičkom postavu neke stvari često ne može izgovoriti, formulirati, iznjedriti. Neke riječi, izrazi ili misli su mu/joj u o d r e đ e n o m tre­ nutku nedostupni, te je on/a prisiljen/a oko njih nastaviti kružiti, oklijevati, takoreći, nikada ne iskazujući što osjeća kao problem. Diskurs analiziranoga iscrtava obris oko onoga oko čega okoliša, kruži i obilazi. Te riječi ili misli analiziranome mogu postati do­ stupne s vremenom, tijekom analize, ali ih u obliku tumačenja može uvesti i analitičar. To je ono što Lacan misli kada kaže da "tumačenje pogađa uzrok": pogađa ono oko čega analizirani kru­ ži, a da to ne može "izraziti riječima". Ono što je neizrecivo sa strateške točke ili položaja analizira­ nog ne mora biti neizrecivo s analitičarevog. P r e m a L a c a n u , pre­ ko analitičareve intervencije analizirani može postati sposoban iskazati onaj označitelj kojem je kao subjekt bio/la podređen/a. N a taj se nedostupni, nedodirljivi i nepokretni uzrok utječe po­ moću umetanja riječi ili dovođenja analiziranoga do izgovaranja jedne ili više riječi (ili konflacije riječi: skupa) oko kojih je kružio/ la. T a k o se ublažava izbjegavanje tog odsutnog središta i uzrok dolazi na put "subjektivizacije" (taj će pojam biti objašnjen u pe­ tom poglavlju). T o ne ukazuje nužno na to da je uzrok - traumatski uzrok bila riječ ili izraz (iako ono što analizirani nevoljko iskazuje vrlo lako može biti i formulacija). Analitičar ipak može iznenadno tr­ gnuti analiziranoga kako bi se ovaj približio riječi: najprije možda tek iskrivljenom ili promumljanom zvuku, govoru bez očevidna značenja, ali svejedno prvom koraku p r e m a simbolizaciji. Iskrivljeni govor i pomiješane riječi približavaju nas "građi" jezika više nego pravilno artikulirane rečenice i služe kao most između simboličkog i realnog. P r e m d a mnogi zvukovi koje ljudi mogu proizvesti nemaju društveno priznato značenje, svejedno mogu biti djelotvorni: mogu biti zaposjednuti libidnom energijom i dublje utjecati na subjekt nego što se može iskazati riječima. M o g u imati određenu materijalnost i težinu, a Lacan u svoj ra­ znoliki popis uzroka doista uključuje foneme. 13

Stvaralačka uloga riječi

35

Nepotpunost simboličkog poretka: rascjep u Drugom R a z m o t r i m o još jedan obrat što ga Lacan poduzima s obzirom na prethodno opisano "drugo" realno. Lacan realno povezuje i s logičkim paradoksima kakav je anomalni katalog svih kataloga koji ne uključuju same sebe, čemu ćemo se okrenuti za trenu­ tak. Najprije bi ipak trebalo istaknuti da krug kao slika simbolič­ kog poretka pružena u p r v o m poglavlju nije više od prečice koja kao takva vodi na krivi put. Jer, što bi uopće moglo značiti govo­ riti ο skupu svih označitelja? Čim pokušamo imenovati takav skup, popisu dodajemo novi označitelj: "Drugo" (s velikim "D"). Taj označitelj još nije uključen u skup svih označitelja (figura 3.1). 14

Figura 3.1 Drugo

Uključimo u skup i taj novi označitelj. Čineći to, mijenjamo skup i sada ga opravdano možemo preimenovati, budući da to više nije isti skup. Pretpostavka je da ga nazivamo "potpuno D r u g o " (figu­ ra 3.2). Figura 3.2 potpuno Drugo

No, ovo novo ime još nije dio skupa. Njegovo bi uključivanje po­ drazumijevalo promjenu skupa i još bi se j e d n o m tražilo n o v o ime (figura 3.3). Taj se proces može beskrajno ponavljati dokazujući da pretpo­ stavljeni skup svih označitelja nikada ne može biti potpun. A k o ništa drugo, samo ime skupa zauvijek ostaje izvan skupa. Figura 3.3 potpuno [ potpunog Drugo 2 \Drugo

36

S T R U K T U R A : OTUĐENJE I DRUGO

Pokušamo li zamisliti skup koji uključuje vlastito ime, nalazi­ mo se u situaciji u kojoj skup uključuje samog sebe kao j e d a n od svojih vlastitih elemenata, a to je barem naizgled paradoksalan rezultat. Ovaj se argument može povezati s Gödelovim t e o r e m o m koji se tiče nekompletnosti aritmetike, a (u teoriji) se može poopćiti na sve aksiomatske sustave: aksiomatski sustav nikada ne može odlučiti ο valjanosti nekih iskaza koji se u njemu formalno mogu izraziti upotrebom definicija i aksioma koji ga sačinjavaju. Takve je sustave zato n e m o g u ć e strukturalno totalizirati, a budući da skup svih označitelja ne postoji, to se (prema Lacanu) ne može učiniti ni s jezikom (Drugim). Pokušaj aksiomatiziranja različitih polja (a i Lacana se može shvatiti kao da uvođenjem matema S S , S, a, S(A), itd., poduzima prve korake aksiomatizacije) obično se poduzima kako bi se objasnio svaki mogući iskaz koji se u tim poljima može stvoriti. Lacan ovdje smatra da se u jeziku uvijek pojavljuje nešto anomalno, nešto neobično, neobjašnjivo: aporija. Ove aporije upućuju na prisutnost ili utjecaj realnoga u simbo­ ličkom poretku. Ο njima govorim kao ο petljama u simboličkom poretku. v

2

Petlje u simboličkom

poretku

A r g u m e n t koji je u ranom dvadesetom stoljeću nastojao razrije­ šiti Bertrand Russell sačinjava upravo takvu aporiju. Pokušao je ispitati status kataloga svih kataloga koji ne uključuju sebe kao č l a n o v e . Na primjer, lako se može zamisliti umjetnički katalog koji na d u g a č k o m popisu drugih umjetničkih kataloga spominje samog sebe, a bez sumnje postoje neki koji to čine. Međutim, raz­ motrimo dilemu nekoga tko nastoji napraviti katalog koji uklju­ čuje s a m o one kataloge koji ne spominju sebe unutar svojih vla­ stitih korica (drugim riječima, katalog bi bio izabran samo ako na listi drugih kataloga koje nudi ne bi uključivao svoj vlastiti naslov). Treba li ta osoba naslov kataloga što ga stvara uključiti u popis posljednjeg kataloga? Ako ga on/a odluči ne uključiti, onda će to također biti katalog koji ne sadržava sebe kao član i koji bi zato trebao biti uključen. S druge strane, ako ga odluči uključiti, onda će to biti katalog koji uključuje sebe k a o član i koji zato ne bi trebao biti u k l j u č e n . Sto tvorac kataloga treba učiniti? Precizan status kataloga svih kataloga koji ne uključuju same sebe na kraju ostaje paradoksalan: n e m o g u ć e je utvrditi što sadr15

16

37

Stvaralačka uloga riječi

žava, a što ne. Lacanovo drugo realno - lakanovski uzrok — upra­ vo je takve prirode. Njegov status uvijek nalikuje o n o m logičke iznimke ili paradoksa.

Struktura versus uzrok Prethodno skicirani aspekti uzroka sačinjavaju tek j e d a n pristup pojmu uzroka (i objektu a kao uzroku) u Lacanovoj teoriji, a kroz ovu ću knjigu dati i m n o g e druge. Ovdje bih želio osigurati pa­ žljivo razlikovanje dviju razina: "strukture" i "uzročnosti". One bi se na kraju sigurno mogle smatrati ekvivalentnima dvjema različitim razinama strukture ili dvjema različitim r a z i n a m a uzročnosti, ali tada bi se, po svoj prilici, propustilo uočiti njihovu radikalnu heterogenost. S jedne strane, postoji razina automatskog funkcioniranja označiteljskog lanca, ilustrirana prethodno objašnjenom matri­ com 1, 2, 3. (Primijetimo da L a c a n Freudov Wiederholungszwang — što se na engleski većinom prevodi kao "repetition compulsion" [hrvatski prijevod je "prisila ponavljanja", op. prev.] — prevodi k a o automatisme de repetition, automatizam ponavljanja ili automa­ ton ponavljanja.) S druge strane, postoji nešto što prekida glatko funkcioniranje toga automatizma, naime: uzrok. Radeći u izolaciji, označiteljski lanac naizgled ne treba ni subjekt ni objekt, ali gotovo s a m o m sebi usprkos, proizvodi objekt i podređuje s u b j e k t . Kako strukturalisti sve nastoje objasniti u t e r m i n i m a prve razine, odnosno u terminima manje ili više matematički determi­ nirane kombinatorike koja s a m u sebe odmata bez ikakve referencije na subjekte i objekte, L a c a n se ovdje razdvaja od struktura­ lizma. Premda struktura igra vrlo važnu ulogu u L a c a n o v u djelu — a počeli smo uviđati do kojih razmjera ona prožima svjesne i nesvjesne "misaone procese" — to nikada, ni u k o j e m trenutku Lacanova razvoja, nije čitava priča. U Seminaru X Lacan takozvani napredak znanosti (a znan­ stvene namjere strukturalizma rijetko su bile čuvane u tajnosti) povezuje s našom sve većom nesposobnošću promišljanja katego­ rije "uzroka". Stalno popunjavajući "jaz" i z m e đ u uzroka i učinka, znanost postupno poništava sadržaj iz pojma uzroka, te se sma­ tra da događaji glatko vode drugim događajima, u skladu s do­ bro poznatim "zakonima". Nastojeći zašiti subjekt (kao što ć e m o vidjeti u desetom poglavlju) - odnosno nastojeći izbaciti subjek17

38

S T R U K T U R A : O T U Đ E N J E 1 DRUGO

tivnost iz svojega polja — znanost nastoji zašiti i uzrok. Jednim dijelom, izazov lakanovske psihoanalize jest zadržati i podrobnije istražiti ta dva primordijalna p o j m a , koliko god se oni mogli činiti paradoksalnima. Sada se, u drugom dijelu, o k r e ć e m ulozi koju Lacan dodjeljuje subjektu i subjektovom položaju "izvan" označavanja.

Drugi dio LAKANOVSKI SUBJEKT

Nešto s bitnom osobinom određivanja konjunkcije identi­ teta i razlike — to je ono što mi se čini najprikladnijim za strukturalno objašnjenje funkcije subjekta. Lacan, Seminar XIII, 12. siječnja 1966. Kada je jednom sam subjekt postao, duguje to određenom nepostojanju na kojem podiže svoje postojanje. Lacan, Seminar II, str. 192.

4. Lakanovski subjekt

Subjektivnost se često smatrala inkompatibilnom ideji struktu­ re, čak i onda kada je strukturalizam bio živ i zdrav. Izgledalo je da struktura isključuje samu mogućnost egzistencije subjekta, a ustvrđivanje subjektivnosti je izgleda potkopavalo struktura­ lističku poziciju. Čini se da je s pojavom "poststrukturalizma" iz m o d e izašao i sam pojam subjektivnosti, a Lacan je j e d a n od ne­ kolicine suvremenih mislilaca, koji je njegovoj razradi posvetio znatan trud. Lacan, kojega su neki nazvali "strukturalistom", a drugi "poststrukturalistom", zadržava i u rigoroznom teorijskom okviru brani oba pojma — strukturu i subjekt. M e đ u t i m , budući da su­ bjekt lišava toliko m n o g o značajki koje mu se obično pripisuju u zapadnoj misli, te da n e u m o r n o izlaže rad strukture u psihoana­ litičkim i književnim kontekstima, nije uvijek lako vidjeti koja je uloga u Lacanovu djelu ostavljena subjektu. Za čitatelja L a c a n o ­ vih tekstova poteškoća se sastoji u tome što njegov pokušaj izoli­ ranja subjekta, u različitim fazama njegova učenja, dobiva m n o g o različitih oblika, a ne stapaju se svi u neku lako prepoznatljivu koncepciju subjektivnosti. Neću pokušati demonstrirati postojanje lakanovskog subjek­ ta, jer niti jedna takva demonstracija nije moguća. Kao što Lacan kaže u Seminaru XXIII: "subjekt nikada nije više nego pretpo­ stavljen", drugim riječima, subjekt nikada nije više od naše pret­ postavke. Međutim, čini se da je za Lacana to n u ž n a pretpostav­ ka, konstrukt bez kojega se ne može objasniti psihoanalitičko iskustvo. U tom je smislu njegov status sličan o n o m e što Freud naziva "drugom fazom" fantazme "Dijete tuku", a ta "druga faza" je misao "Mene tuče moj otac". Freud primjećuje: "Ova d r u g a faza je najvažnija i najznačajnija od svih. Ali ο njoj u n e k o m smislu m o ž e m o reći da nikada nije imala stvarnu egzistenciju. Nikada nije bila zapamćena, nikada nije uspjela postati svjesna. O n a je

42

LAKANOVSKI SUBJEKT

konstrukcija analize, ali zbog toga nije ništa manje nužna" (SE XVII, str. 185). Nadam da ću ovaj lakanovski konstrukt učiniti vjerodostoj­ nim raspravljajući ο čitavom nizu zaokreta koje Lacan poduzima od pedesetih nadalje nastojeći se primaći ovom subjektu, time pokazujući gdje završava struktura, a počinje subjektivnost. Bit će ponuđen određen broj ilustracija i metafora koje će, n a d a m se, pružiti osnovno shvaćanje ove ideje, a njena će više teorijska podloga biti objašnjena n a k n a d n o . Budući da mi se čini da se u razumijevanju Lacanove upotrebe toga pojma ništa ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo, svoju ću raspravu početi pokazujući ono što lakanovski subjekt nije.

Lakanovski subjekt nije "individuum" ili svjesni subjekt angloameričke filozofije S obzirom na to da bi se na engleskome ο analiziranom obično govorilo kao ο "pacijentu", "individuumu" ili (u nekim školama psihologije) kao ο "klijentu", od samoga bi početka trebalo spome­ nuti da bi se na francuskome ο njemu/njoj posve prirodno govorilo kao ο "subjektu". N e m a ničeg posebno pojmovnog ili teorijskog oko upotrebe pojma "subjekt" u takvim kontekstima; on se ništa više ne odnosi na lakanovski subjekt koji ću ja ovdje pokušati izlučiti, nego naziv le malade, pacijent (ili, doslovnije prevedeno, bolesnik, bolesna osoba). Takvi neteorijski pojmovi korišteni su manje ili više kao sinonimi, poglavito u Lacanovu ranom djelu. Lakanovski subjekt nije ni individuum, niti ono što bismo mogli zvati svjesnim subjektom (ili svjesno mislećim subjektom), drugim riječima, nije subjekt na kojega se odnosi glavnina anali­ tičke filozofije. Sve u svemu, svjesno misleći subjekt nerazlučiv je od ega kako ga shvaća škola ego-psihologije koja je prevladavaju­ ća u istim zemljama u kojima prevladava analitička filozofija. To nas ne bi trebalo iznenaditi: dominantni pojmovi u većini kultura prelaze disciplinarne granice. P r e m a Lacanu, ego nastaje kao kristalizacija ili sedimentacija idealnih slika koja je jednakovrijedna fiksnom, opredmećenom objektu s kojim se dijete uči poistovjećivati, kojega uči poistovje­ ćivati sa sobom. T e se idealne slike mogu sastojati od onih slika samoga sebe koje dijete vidi u zrcalu, a idealne su u tom smislu što je u fazi u kojoj zrcalne slike počinju igrati važnu ulogu (šest do o s a m n a e s t mjeseci) dijete prilično nekoordinirano i uistinu 1

Lakanovski subjekt

43

je tek neorganizirana zbrka osjeta i impulsa, dok zrcalna slika predstavlja pojavu ujedinjene površine slične onoj djetetovih da­ leko sposobnijih, koordiniranijih i moćnijih roditelja. Takve su slike investirane, libidno zaposjednute, i dijete ih internalizira zato što ih njegovi/njezini roditelji preuveličavaju, in­ sistirajući svojem djetetu na tome da slika u zrcalu jest on/a: " D a dijete, to si ti!" Druge idealne slike dijete usvaja na sličan način, a proizlaze iz njegove/njezine slike koju mu povratno pruža rodi­ teljsko Drugo: "dobra curica" ili "loša curica", "uzoran sin", i tako dalje. T a k v e "slike" potječu od načina na koji roditeljsko D r u g o "vidi" dijete i zato su jezično strukturirane. Doista, simbolički po­ redak uzrokuje internalizaciju zrcalnih i drugih slika (npr. foto­ grafskih slika) zato što one u djetetovim očima postaju nabijene libidnim interesom ili vrijednošću prvenstveno zahvaljujući rodi­ teljskoj reakciji na njih - zbog toga zrcalne slike djetetu nisu jako zanimljive prije dobi od oko šest mjeseci, drugim riječima, prije funkcioniranja jezika u djetetu (koje se događa puno prije nego što dijete može govoriti). J e d n o m internalizirane, te se različite slike, takoreći, stapa­ ju u veliku, globalnu sliku koju dijete počinje uzimati za samog/ s a m u sebe. Naravno, ta se slika samog sebe kroz djetetov život može proširivati tako što se nove slike nakalemljuju na stare. Općenito, ta kristalizacija slika jest ono što dopušta koherentan "osjećaj sebstva" (ili ga ne dopušta u slučajevima u kojima su slike previše proturječne da bi se na bilo koji način stopile), a velik dio naših pokušaja "osmišljavanja" svijeta oko nas uključuje uspore­ đivanje onoga što vidimo i čujemo s tom internaliziranom slikom s a m o g sebe: kako se ono što se događa odražava na nas? K a m o se mi uklapamo? Je li to izazov n a š e m shvaćanju samih sebe? K a o što nam je istočna filozofija govorila milenijima, to sebstvo ili ego jest, dakle, konstrukt, mentalni objekt, i p r e m d a m u Freud daje status instancije (Instanz), u Lacanovoj verziji psiho­ analize ego očito nije aktivni djelatnik, već je djelatnik od inte­ resa nesvjesno. Radije nego da odredi ego kao mjesto instancije ili aktivnosti, ego je, prema L a c a n o v u mišljenju, mjesto fiksacije i narcističkog vezivanja. Štoviše, on neizbježno sadržava "lažne slike" jer su zrcalne slike uvijek obrnute slike (uključujući obrta­ nje desnog i lijevog) i jer je "komunikacija" koja dovodi do internalizacije jezično strukturiranih idealnih "slika" — kakva je "Ti si uzoran sin" - kao i sva komunikacija, sklona krivom razumijeva­ nju: sin tu procjenu može shvatiti/krivo shvatiti s obzirom na pri2

44

LAKANOVSKI SUBJEKT

mjerne modele automobila i aviona, smatrajući se nakon toga tek umanjenom, plastičnom verzijom prave stvari, umjesto pravim sinom. Budući da je ego po svojoj prirodi iskrivljenje, pogreška, spremište krivog razumijevanja, cilj analize nije truditi se dati analiziranom njegovu/njenu "pravu" ili ispravnu sliku. Dok je ego ili sebstvo ono ο č e m u većinom govorimo kada ka­ žemo: "c/a mislim d a . . . " ili "e/α sam tip osobe koji..." to "Ja" je sve samo ne lakanovski subjekt: nije ništa više od subjekta iskaza.

Lakanovski subjekt nije subjekt iskaza Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih Lacan je krenuo što je mogu­ će preciznije odrediti subjekt i izgleda da je bio ustrajan u nadi da bi se označitelj subjekta mogao pronaći u iskazima, odnosno u o n o m e što je iskazano. Tražio je preciznu manifestaciju subjekta u diskursu i počeo je proučavajući rad gramatičara i lingvista koji se tiče subjekta rečenice. Lacan se u nizu prigoda eksplicitno referira na članak R o m a ­ na Jakobsona ο "shifterima". Jakobson u tome članku predstav­ lja pojam koda kao skupa označitelja koji se koriste u govorenju ili pisanju - u n e k o m smislu kao nečega što Lacan naziva "tre­ zorom" ili "baterijom" označitelja — i pojam poruke kao onoga što govornik zapravo kaže. Jakobson ističe da postoje: (1) poruke koje se odnose na druge poruke - na primjer citati, u kojima je prijašnja poruka uključena u sadašnju (poruka => poruka); (2) poruke koje se odnose na kod - kao, na primjer, "'štenac' označava mladog psa", koja daje zna­ čenje n e k o g elementa koda, drugim riječima, njegovu definiciju (poruka => kod); (3) elementi koda koji se odnose na sam kod, kao što su vlastita imena, jer u "'Jerry' se odnosi na osobu nazvanu Jerry" - to ime označava bilo koga tko ga nosi ili je tim imenom nazvan (kod => k o d ) . N a kraju, Jakobson ističe da je moguće pro­ naći (4) elemente koda koji se odnose na p o r u k u , a primjer koji daje su osobne zamjenice kao što su "ja", "ti", "on", "ona", i tako dalje (kod => poruka). Značenje ovih posljednjih elemenata ne može se odrediti bez reference na poruke u k o j i m a se pojavljuju, pri čemu "ja" označava pošiljatelja poruke, a "ti" njenog primate­ lja ili adresata. Posuđujući Jespersenov p o j a m , Jakobson ο tim elementima govori kao ο "shifterima", budući da se ono što ozna­ čavaju mijenja ili pomiče sa svakom n o v o m p o r u k o m . J a k o b s o n o v e četiri kombinacije - citati, definicije, vlastita imena i shifteri - iscrpljuju mogućnosti koje n u d e pojmovi koda i 3

4

5

Lakanovski subjekt

45

poruke, ali ne znači da pokrivaju sve dijelove govora, budući da je velika većina ovih posljednjih jednostavno element koda. Imeni­ ce, glagoli, prijedlozi, i tako dalje, sastavni su dio koda. Određen kao shifter, gramatički subjekt rečenice kao što je "Ja sam tip osobe koji..." označava pošiljatelja poruke, a ako se može reći da označava subjekt koji šalje poruku, označava ego: svjesni subjekt koji ο sebi misli da je X, a ne Y, da je velikodušan, a ne škrt, otvoren, a ne netrpeljiv, i tako dalje. O s o b n a zamjenica "ja" označava osobu koja se poistovjećuje s p o s e b n o m idealnom slikom. Zato je ego ono što je predstavljeno subjektom iskaza. Sto je onda s djelatnikom ili instancijom koja prekida glatki tijek iskaza ega ili ih kvari?

Lakanovski subjekt ne pojavljuje se nigdje u onome što je iskazano Stalno tražeći preciznu manifestaciju subjekta u diskursu, Lacan je ranih šezdesetih subjektovo pojavljivanje često pokušavao prišiti francuskoj riječi ne, doslovnom "ne", polovici francuskog ne pas koje se u mnogo slučajeva ipak koristi samo, n e toliko kako bi nešto na pravi način negiralo (premda samo ne dostaje za ozna­ čavanje negacije k a d a se upotrebljava s pouvoir), koliko kako bi učinilo nešto malo mutnije, što Damourette i Pichon nazivaju uvođenjem "neslaganja". Izolirana upotreba ovog tobože suviš­ nog ne u nekim je izrazima gramatički nužna ili b a r e m ispravnija i snažnija od njegovoga izostavljanja (npr. avant qu'il n'arriue, pourvu qu'il ne soit arrive, craindre qu'il ne vienne), ali izgleda da u iskaz u kojem se pojavljuje unosi stanovito oklijevanje, ambigvitet ili nesigurnost, kao da sugerira da govornik poriče upravo onu stvar koju tvrdi, da se boji same stvari za koju tvrdi da je želi ili da želi upravo onu stvar koje se naizgled boji. U t a k v i m sluča­ j e v i m a dobivamo dojam da govornik i hoće i neće da se događaj ο kojem je riječ odigra ili da se osoba koja je u pitanju pojavi. U engleskom donekle sličnu situaciju i m a m o s riječju "but" u izrazima poput "I can't help but think that..." (Ne mogu, a da ne mislim...), što znači "I can't help thinking t h a t . . . " (Ne m o g u ne misliti da...), gdje se riječ "but" doima gotovo suvišnom - iako, prevedemo li ovaj izraz kao "I can't stop myself from thinking that..." (Ne mogu si pomoći, a da ne mislim d a . . . ) , on klizi p r e m a dvostrukoj negaciji "I can't not think that..." (Ne mogu ne misliti d a . . . ) . "But" često znači "jedino", "jednostavno", ili "samo", a opet 6

46

LAKANOVSKI SUBJEKT

u nekim izrazima naizgled nadilazi ta značenja, dobivajući ko­ notaciju negacije koja u n e k i m okolnostima može zbunjivati čak i izvorne govornike, na primjer: "I can't but not wonder at his complacency" (Ne mogu se ne čuditi njegovoj samodopadnosti), "I can't but not suspect him of having done it, after all he is my best friend" (Ne mogu, a da ne p o s u m n j a m da je to učinio; napokon, on je moj najbolji prijatelj), "I can't but imagine he won't call" (Ne mogu ništa do zamisliti da neće zvati). Što nam dopušta da znače­ nje iskaza "I can but hope he won't call" (Mogu se samo nadati da on neće nazvati) jasno razlikujemo od "I cannot but hope he won't call" (Ne mogu, a da se ne n a d a m da neće zvati)? Oxford English Dictionary daje puno primjera ovog vrlo polivalentnog troslovnog označitelja koji se može upotrijebiti kao veznik, prijedlog, prilog, pridjev ili imenica. M e đ u onima koji nas ovdje zanimaju nalaze se: "You say you are tied hand and foot. You will never be but that in London". (Kažeš da si bespomoćan. U Londonu nikada i nećeš biti drugačiji). "Not but that I should have gone if I had had the chance". (Ne radi se ni ο čemu drugom osim ο tome da sam trebao otići da sam imao pri­ liku). "I will not deny but that it is a difficult thing". (Neću poreći ništa dru­ go osim da je to teška stvar). "I cannot deny but that it would be easy". (Ne mogu poreći ništa dru­ go osim da će to biti jednostavno). "She cannot miss but see us". (Ne može, a da nas ne vidi). "I do not fear but that my grandfather will recover" (Moj jedini strah je da će se moj djed oporaviti.) 7

Izgleda da se u takvim izrazima odigrava s u k o b između svjesnog diskursa ili diskursa ega i druge "instancije" koja za svoje mani­ festiranje iskorištava "mogućnost" koju nudi engleska gramatika (i francuska gramatika u slučaju ne). N a vrlo sličan način kao i o m a š k a , ova druga instancija, ovaj ne-egov ili nesvjesni "diskurs" p r e k i d a prethodni - gotovo govoreći " N e ! " . Lacan sugerira da u t a k v i m slučajevima možemo reći da francusko ne - a ja bih sugerirao da u engleskom možemo uzeti donekle ambigvitetnu ili b a r e m p o n e k a d zbunjujuću upotrebu " b u t " - označava subjekt koji govori ili subjekt iskazivanja. Zašto k a o riječ koja "označa­ va"? " B u t " ovdje nije ime subjekta iskazivanja već prije upućuje na n e k u vrstu "izgovaranja-ne", g o v o r e n j a - " N e " (Lacanov termin je dit-que-non). 8

Lakanovski subjekt

47

Riječ "but" je vrlo čudna, uistinu toliko čudna da u čitavom engleskom jeziku možda n e m a drugog sličnog primjera, niti ima nekog drugog primjera poput ne u francuskom jeziku (osim mož­ da non u talijanskom). M o ž e m o li vidjeti bilo kakav način kategoriziranja riječi "but" kao što se koristi u ovoj vrsti "izgovaranja-ne"? Riječ je očito dio koda i ako se pojavljuje u poruci, izgleda da govori nešto ο poru­ ci i, točnije, ο govorniku. Izgleda da n a m umjesto jednostavnoga označavanja toga tko govori, nešto govori ο govorniku, drugim ri­ ječima, da on/a nije potpuno suglasan/na s onim što govori. Izgle­ da da upućuje na ambivalentnog govornika koji kaže i da i ne istovremeno, koji dok govori jedno insinuira drugo. D o k je shifter gramatički subjekt iskaza, riječ "but" je svoje­ vrsno "izgovaranje-ne" koje se događa u činu govorenja, odnosno za vrijeme iskazivanja. Izgovara se "Ne!",-a izgleda da Lacan, u nekom smislu, takve poruke ili iskaze raščlanjuje na dva dijela (figura 4.1). Figura 4.1 iskaz — "Ne mogu poreći ništa drugofOSIMJda će to biti jednostavno." (iskazano) ^-i—^ govorenje (iskazivanje) Pojmovi "koda" i "poruke" ovdje nisu dovoljni: u ovom slučaju smo se za određivanje izraza "but" prisiljeni obratiti nekoj vrsti interferencije između iskazanog i iskazivanja, drugim riječima, između onoga što je iskazano ("sadržaja") i samog čina izricanja ili iskazivanja. Jedini subjekt koji Lacan dodjeljuje iskazu jest svjesni subjekt iskazanog, ovdje predstavljen osobnom zamjenicom "ja". Za odre­ đivanje toga subjekta ne moramo tražiti dalje od lingvističkih kategorija koda i poruke, odnosno dalje od strogo strukturalnih kategorija. Subjekt iskaza, "ja", je shifter: element koda koji se odnosi na poruku. Najavljujući nesvjesni subjekt iskazivanja i time pokazujući da je subjekt takoreći rascjep dvaju u m o v a , rascjep između za i protiv, svjesnog i nesvjesnog, riječ "but" s a m a ostaje u skupu. O m a š k e također dokazuju postojanje dviju razina, ali L a c a n ra­ nih šezdesetih sugerira da se čini da samo u slučaju ne (i "but") i m a m o stalne ili redovite označitelje subjekta - redovite zato što

48

LAKANOVSKI SUBJEKT

se pojavljuju redovito i često etiketiraju ovaj "drugi" subjekt. Ne­ potrebno je reći da su u f r a n c u s k o m i engleskom mnogi izrazi koji koriste ne i "but" s v r e m e n o m postali do te mjere formulaični i fiksirani da je netko praktički obavezan upotrijebiti ih u tande­ mu s nekim drugim riječima (na primjer, u francuskom glagol craindre gotovo uvijek zahtijeva upotrebu ne u istom dahu). M e ­ đutim, svaki govornik u n e k o m smislu odabire već gotove izraze iz mnoštva načina na koje se može "reći ista stvar", a koje nudi jezik ο kojem je riječ.

Kratkotrajnost

subjekta

Ovaj "drugi" subjekt - ovaj iskazujući subjekt koji je u nekim iskazima označen pomoću "but" - nije nešto ili netko što/tko ima neku vrstu trajne egzistencije: pojavljuje se samo k a d a se za to ukaže povoljna prilika. To nije neka vrsta temeljne supstancije ili supstrata (hupokeimenon ili subjectum). Kao iz svijesti isključeno neprekinuto odmatanje označiteljskog lanca (kao što je opisano u drugom poglavlju i u prvom i drugom dodatku) u kojem je utjelovljeno znanje neke vrste, ne­ svjesno je po prirodi trajno, drugim riječima, ono subzistira kroz život individuuma. Međutim, njegov subjekt ni u kojem smislu nije trajan ili stalan. Nesvjesno kao lanac nije isto što i subjekt nesvjesnog. Lacan u svojem "Seminaru ο ' U k r a d e n o m pismu"' izjavljuje da označitelj obilježava poništenje onoga što označava: ne i "but" potpisuju smrtnu presudu subjektu nesvjesnog. Posljednji postoji taman dovoljno dugo za protestiranje, za iskazivanje "Ne". Kada je j e d n o m subjekt rekao/la što je imao/la, to što je rekao/la mu/ joj otima mjesto, zamjenjuje ga/je označitelj, a on/a iščezava. U tom smislu m o ž e m o reći da su ne i "but" označitelji subjekta. Su­ bjekt, k a o što je reprezentiran Lacanovim s i m b o l o m S (S stoji za "subjekt", / za "zapriječeni": subjekt zapriječen j e z i k o m , otuđen u D r u g o m ) , iščezava "ispod" ili "iza" označitelja ne (ovdje je označen p o m o ć u S, - prvog označitelja): 9

S, —!- (supstitucija označitelja S, za zapriječeni subjekt: S) Taj označitelj zauzima subjektovo mjesto, zamjenjujući sada išče­ zli subjekt. Taj subjekt ne postoji drugačije osim kao prodor u dis­ kurs. Subjekt nesvjesnog u svakodnevnom se životu manifestira

Lakanovski

subjekt

49

kao kratkotrajni upad nečeg stranog ili tuđeg. V r e m e n s k i govo­ reći, subjekt se pojavljuje samo kao pulsacija, povremeni impuls ili prekid koji o d m a h iščezava ili se gasi, "izražavajući se" pomoću označitelja.

Frojdovski subjekt Ova privremena definicija subjekta kao prodora vrijedi, među­ tim, nešto specifičnije za ono što bi se moglo nazvati "frojdovskim subjektom" nego za lakanovski subjekt. U svojem r a n o m proučavanju Freudovih djela Tumačenje sno­ va, Psihopatologija svakodnevnog života, te Dosjetka i njezin od­ nos prema nesvjesnom, Lacan nas navikava na ideju nečega što "prodire" u, kao što on kaže, posebnom spletu okolnosti. Izgleda da se u o m a š k a m a , k a o i u šeprtljavim radnjama i p a r a p r a k s a m a svih vrsta na sceni pojavljuje ili naprijed prodire neka vrsta stra­ ne namjere. Freud nas navodi na povezivanje takvih upadica s nesvjesnim i zato je posve prirodno što im pripisujemo neku vrstu namjernosti, instancije ili čak subjektivnosti. Ovog bismo uljeza privremeno mogli smatrati bićem, u n e k o m smislu, "frojdovskim subjektom". Naravno, Freud nikada ne uvodi takvu kategoriju, ali ja ću je ovdje iskoristiti kao prečac kako bih govorio ο frojdovskom pristupu subjektu nesvjesnog. Freud u jednoj fazi nesvjesno čini pravom instancijom (In­ stanz), instancijom naizgled obdarenom vlastitim n a m j e r a m a i voljom - nekom vrstom druge svijesti koja je na neki način izgra­ đena na modelu prve. Premda Lacan nesvjesno sigurno predstav­ lja kao nešto što prekida normalan tijek događaja, on od njega nikada ne čini instanciju, ono ostaje diskurs razdvojen od svijesti i subjektivne upletenosti - diskurs Drugog - čak i kada prekida diskus ega koji je utemeljen na lažnom osjećaju sebstva. Pripisati subjektivnost i druge "namjerne" aktivnosti frojdovskom nesvje­ snom kao prodoru, prekidu ili upadici u diskurs ni na koji način ne objašnjava posebnost Lacanova s u b j e k t a . T k o je onda subjekt nesvjesnog i kako mu odrediti mjesto? Prije izravnog odgovaranja na to pitanje, nastavimo razazna­ vati što taj subjekt nije. 10

Kartezijanski subjekt i njegovo obratno J e d n a od stvari koja je toliko neuobičajena u pogledu frojdovskog subjekta jest ta što on prodire naprijed da bi gotovo o d m a h ne-

LAKANOVSKI SUBJEKT

50

stao. U tom subjektu n e m a ničeg supstancijalnog, nema bića, ni­ kakvog supstrata ili trajnosti u v r e m e n u , ukratko, nema ničega što smo navikli tražiti kada govorimo ο subjektima. I m a m o s a m o kratkotrajan bljesak nakon kojega je sve gotovo. Lacan ističe da Descartesov subjekt - cogito - ima sličnu krat­ kotrajnu egzistenciju. Kartezijanski subjekt zaključuje da jest svaki put kada samom sebi kaže: "Ja mislim". Mora si ponavlja­ ti riječi "Ja mislim" kako bi bio sposoban uvjeriti se da egzistira. Čim prestane ponavljati te riječi, njegovo uvjerenje neizbježno isparava. Descartes svojem subjektu može osigurati trajnije po­ stojanje uvođenjem Boga - j a m c a toliko mnogo stvari u kartezij a n s k o m univerzumu - ali L a c a n svoju analizu usredotočuje na punktualnu, prolaznu prirodu kartezijanskog subjekta. Za ilustriranje načina na koji se može shvatiti stoje Descartes ovdje u č i n i o iskoristit ću dva kruga. On konceptualizira točku u kojoj se mišljenje i postojanje preklapaju: kada kartezijanski subjekt sebi kaže "Ja mislim", postojanje i mišljenje trenutačno koincidiraju (figura 4.2). Činjenica da misli ono je što služi k a o temelj njegova postojanja; onda mišljenje spaja sa subjektom koji govori, s "Ja". 11

12

Figura 4.2 Mišljenje

Postojanje

P r e m a L a c a n o v u mišljenju, takvo je gledište prilično utopijsko. Subjekt, kao što on razumije taj pojam, utočište ne može pronaći u idiličnom trenutku u kojem mišljenje i postojanje koincidira­ ju, već je prije prisiljen izabrati jedno ili drugo. Može "imati" ili mišljenje ili postojanje, ali nikada oboje istovremeno. Figura 4.3 pokazuje kako bi se lakanovski subjekt m o g a o shematizirati. Figura 4.3 Mišljenje

Postojanje

Lakanovski

subjekt

51

Zašto Lacan izokreće Descartesov subjekt naopačke, upotreblja­ vajući sve što cogito nije? Prvo, poput Freudova, Lacanovo se shvaćanje mišljenja okreće oko nesvjesnog mišljenja, a ne oko svjesnog mišljenja koje je proučavao filozof Descartes. Freud svje­ sno mišljenje uglavnom povezuje s racionalizacijom, a teško da mu Lacan pridaje išta viši status. Drugo, Descartesov subjekt koji kaže "Ja" odgovara razini ega, konstruiranog sebstva koje se smatra gospodarom svojih vlastitih misli i za čije se misli vjeruje da odgovaraju "izvanjskoj realno­ sti". Takvo jednodimenzionalno sebstvo vjeruje da je autor svojih vlastitih ideja i zato nije neodlučno u tvrđenju "Ja mislim". Taj je kartezijanski subjekt okarakteriziran onim što Lacan naziva "lažnim postojanjem" (Seminar X V ) , a to se lažno postojanje ma­ nifestira svaki put k a d analizirani kaže: "Ja sam tip osobe koja je neovisna i koja slobodno misli" ili "Učinio sam to što sam učinio jer je to bila velikodušna stvar, a ja uvijek nastojim biti ne samo pošten nego i plemenit". U takvim je iskazima postavljeno fiksno sebstvo, a odbijeno nesvjesno. To je kao da je takav analizirani rekao svojem analitičaru: "Mogu v a m reći sve ο sebi zato što ja znam. Ne zavaravam se, znam na čemu sam". Premda, dakle, polazi od punktualnog (ili točkolikog) kartezijanskog subjekta, odnosno od kratkotrajne koincidencije mi­ šljenja i postojanja, Lacan Descartesa okreće naglavce: mišlje­ nje ega puka je svjesna racionalizacija (pokušaj ega da o m a š k e i nenamjerne iskaze učini legitimnima proizvodeći n a k n a d n a objašnjenja koja se slažu s idealnom slikom samoga sebe), a tako uzrokovano postojanje može se kategorizirati s a m o kao lažno ili patvoreno. Lacan, dakle, naizgled nudi svojevrsno viđenje su­ bjekta čije bi istinsko ili pravo postojanje bilo dijametralno su­ protno lažnom postojanju ega, ali to na kraju nije slučaj. Lacanov subjekt ostaje razdvojen od postojanja, osim u j e d n o m smislu do kojega ću doći nešto kasnije.

Lacanov rascijepljeni

subjekt

Imajući na umu Lacanovu vlastitu upotrebu pojma "mišljenje" kako bi govorio ο nesvjesnom mišljenju kao što se odmotava odvo­ jeno od subjektivnosti (o čemu se raspravljalo u drugom poglav­ lju), razmotrimo jednu od Lacanovih najjasnijih grafičkih ilustra­ cija onoga što naziva rascijepljenim ili podijeljenim subjektom. Pojavljuje se u Seminaru XIV i Seminaru XV, a ovdje se pred­ stavlja figurom 4.4.

LAKANOVSKI SUBJEKT

52

Figura 4.4 Ili Ja ne mislim

Ili Ja nisam

(lažno postojanje) Ja ne mišjim (~T)

Postojanje Mišljenje (Postojanje)

(nesvjesno) Ja nisam (~B) Mišljenje

Ο ovoj će se shemi opširno raspravljati kroz ovo i šesto poglavlje. Ovdje ću se ograničiti na bilježenje njenih najupečatljivijih svoj­ stava. Početni položaj u shemi (gornji desni kut) pruža jednu od Lacanovih "definicija" njegova subjekta: "ili ne mislim ili nisam" - a ovo 'nisam' treba shvatiti u apsolutnom smislu kao: "Ne po­ stojim". Alternativa ili/ili znači da je netko obavezan smjestiti se u neki drugi kut ove sheme. Linija najmanjeg otpora je, takoreći, odbiti nesvjesno (odbiti obratiti pažnju na misli koje se odmataju u nesvjesnome), što je neka vrsta zadovoljstva u lažnom postoja­ nju (gornji lijevi kut). Međutim, analiza od individuuma zahti­ jeva da se, koliko je to moguće, odrekne ovog lažnog postojanja i dopusti puni zamah nesvjesnom mišljenju. Subjekt je rascijepljen između ega (gore lijevo) i nesvjesnog (dolje desno), između svjesnog i nesvjesnog, između neizbjež­ no lažnog osjećaja sebstva i automatskog funkcioniranja jezika (označiteljskog lanca) u nesvjesnom. Naš prvi pokušaj iskazivanja onoga što je lakanovski subjekt svodi se, dakle, na sljedeće: subjekt nije ništa drugo nego sam ovaj rascjep. Lacanov raznoliko nazvan "rascijepljeni subjekt", "podijeljeni subjekt" ili "zapriječeni subjekt" — sve se piše istim s i m b o l o m , S — potpuno se sastoji od činjenice da dva "dijela" ili avatar a bića koje govori ne dijele ništa zajedničko: radikalno su razdvojeni (ego ili lažno postojanje zahtijeva odbijanje nesvjesnih misli, a nesvjesno mišljenje uopće se ne zabrinjava za dobro mi­ šljenje koje ο sebi ima ego).

Lakanovski subjekt

53

Ovaj v a ž a n rascjep proizvod je funkcioniranja jezika u n a m a kada kao djeca prvi put p o č n e m o govoriti. Ekvivalentan je o n o m e ο čemu sam govorio kao ο našem otuđenju u jeziku (o kojem se detaljno raspravlja u p e t o m poglavlju). Lacan ovdje polazi od Freudova pojma Spaltung izloženog u njegovom članku iz 1938: "Die Ichspaltung im Abwehrvorgang", u Standardnom izdanju preve­ denog kao "Cijepanje ega u procesu obrane", što se bolje može prevesti kao "Cijepanje Ja". Cijepanje Ja na ego (lažno sebstvo) i nesvjesno stvara površi­ nu koja, u n e k o m smislu, ima dvije strane: jednu koja je izložena i jednu koja je skrivena. Premda dvije strane na kraju ne moraju biti sačinjene od radikalno različitog materijala - po prirodi jezič­ nog - na bilo kojoj danoj točki površine postoje ispred i iza, vidlji­ vo lice i ono nevidljivo. Njihova vrijednost može biti samo mjesna, kao u slučaju Möbiusove trake gdje se, ako uzduž bilo koje stra­ ne nacrtate dovoljno dugačku liniju, n a kraju nađete na drugoj strani zahvaljujući uvijanju trake. P a ipak postoji b a r e m mjesno valjan rascjep između lica i naličja, svjesnog i nesvjesnog. P r e m d a traumatičan za svako novo biće koje govori, rascjep nikako nije indikacija ludila. Suprotno t o m e , Lacan izjavljuje da u slučaju psihoze ne možemo pretpostaviti da se taj rascjep uopće dogodio, a nesvjesno je "ά del ouuert": izloženo pogledu čitavog svijeta. Misaoni procesi nalik nesvjesnom u psihozi nisu skriveni kao u slučaju neuroze, pokazujući da se nije dogodio rascjep koji se uglavnom događa usvajanjem jezika i da se kod psihotičarevog postojanja u jeziku radi ο nečem drugačijem. Sama ideja cijepa­ nja kao uzrokovanog našim o t u đ e n j e m u jeziku može služiti kao dijagnostičko oruđe, osposobljavajući kliničara da u nekim sluča­ jevima razlikuje neurozu od psihoze. P r e m d a ovaj rascjep nema ničeg zajedničkog s vrstom instan­ cije k a k v u smo skloni povezivati sa subjektivnošću, ipak je već prvi korak preko strukture. Jezik k a o D r u g o o d djeteta homo sapiensa ne čini subjekt automatski, može zatajiti, kao što i čini u psihozi. Ovaj rascjep nije nešto što se može objasniti strogo lingvi­ stičkim ili kombinatoričkim p o j m o v i m a . Zato premašuje struktu­ ru. Premda subjekt ovdje nije ništa drugo nego rascjep između dva oblika drugosti — ega kao drugog i nesvjesnog kao diskursa Drugog — sam rascjep premašuje Drugog. Kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, pojava rascijepljenog subjekta signalizira odgovarajuću podjelu ili lom u D r u g o m . 13

54

LAKANOVSKI SUBJEKT

S onu stranu rascijepljenog

subjekta

Rascijepljeni subjekt nikako nije Lacanova posljednja riječ ο su­ bjektivnosti, postoji dodatni aspekt subjekta koji ću najprije po­ kušati grafički ilustrirati, a onda objasniti u sljedeća dva poglav­ lja. Vratimo se ilustraciji rascijepljenog subjekta predstavljenoj u figuri 4.4 i najprije primijetimo da ne samo da je subjekt ovdje rascijepljen između ega i nesvjesnog, već da postoji i dodatni ras­ cjep svakog od dva suprotna kuta sheme (gornjeg lijevog i donjeg desnog). Za sada obradimo samo rascjep na razini nesvjesnog. U isključeni (neosjenčani) dio kruga u donjem desnom kutu Lacan upisuje "Ja". To u ovom slučaju nije opredmećeno "Ja" svjesnog diskursa koje se nalazi u iskazima tipa: "Ja sam ovakav, a ne onakav", niti je to prazni shifter, označitelj čiji se referent mijenja sa svakom novom osobom koja ga izgovara. ' To je prije Ja Freudova gesla "Wo Es war, soll Ich werden" koje je pravi lajtmotiv Lacanova djela. Glavna ideja mnogih Lacanovih tumače­ nja toga lajtmotiva sadržava moralno zapovijeđeno kretanje od impersonalnog "Ono" oblika (a ne ida po sebi - jer Freud ovdje ne kaže ni das Es ni das Ich, kao što obično čini kada označuje instancije ida i ega) prema Ja. Ja moram postati Ja tamo gdje je bilo ili vladalo "Ono". Ja moram postati, moram preuzeti njegovo mjesto, to mjesto gdje je bilo "Ono". Ja se ovdje pojavljuje kao su­ bjekt kojega analiza nastoji poroditi: kao jedno Ja koje preuzima odgovornost za nesvjesno, koje se pojavljuje ondje u nesvjesnom povezivanju misli koje se naizgled događa samo od sebe, bez in­ tervencije nečega kao što je subjekt (figura 4.5). Ovo je Ja, ili subjekt nesvjesnog, kao što bismo ga mogli zvati, na razini nesvjesnog mišljenja većinom isključeno. Ono, takoreći, postaje samo trenutačno, kao vrsta pulsirajućeg kretanja prema donjem lijevom kutu sheme (figura 4.6). 1 1

55

Lakanovski subjekt Figura 4.5 Mišljenje

Figura 4.6

Ο Premda je to j e d n a k o letimičan ili kratkovječan subjekt k a o što je bio i onaj prekida poznatih kao omaške i smušene radnje, ovaj specifično lakanovski subjekt nije toliko prekid koliko je njegovo preuzimanje u francuskom smislu pojma assomption, o d n o s n o prihvaćanje odgovornosti za ono koje prekida, p r e u z i m a n j e toga na sebe. Jer Lacan tvrdi da je "netko uvijek odgovoran za svoj položaj subjekta". Zbog toga njegov pojam subjekta ima etičku sastav­ nicu koja svoje utemeljujuće načelo nalazi u Freudovu geslu "Wo Es war, soll Ich werden". Zato polazimo od otuđenog subjekta koji nije ništa drugo nego sam rascjep (figura 4.7). 15

Figura 4.7

Postojanje

Mišljenje

56

LAKANOVSKI SUBJEKT

Međutim, postoji smisao u k o j e m rascijepljeni, "otuđeni" subjekt može prijeći "preko" ove podjele ili je "savladati" kroz pomicanje ili kretanje prema donjem lijevom kutu sheme (vidi figuru 4.6). U nekom smislu, rascjep je uvjet mogućnosti egzistencije subjekta, pomicanja sličnog pulsaciji koje izgleda kao njegovo ostvarenje. Dok rascjep odgovara otuđenju, drugi aspekt lakanovskog su­ bjekta kojega ovdje predstavljam odgovara razdvajanju. Ove dvi­ je operacije opširno će biti istražene u sljedećem poglavlju.

5. Subjekt i žudnja Drugog

U p r v o m sam poglavlju vrlo uopćeno govorio ο n a š e m otuđenju u jeziku i jezikom, jezikom koji prethodi našem rođenju, uplov­ ljavajući u nas preko diskursa koji nas okružuje kao dojenčad i djecu, oblikujući naša htijenja i fantazme. Bez jezika ne bi bilo žudnje kakvu poznajemo — uzbudljive, a opet devijantne, kontra­ diktorne i gadljive za zadovoljenje - niti bi bilo bilo kojeg subjekta kao takvog. U ovom poglavlju skiciram Lacanovo viđenje subjektova po­ javljivanja na više teorijski način. Počinjem k r a t k o m uopćenom raspravom ο dvama procesima ο kojima Lacan govori kao ο "otu­ đenju" i "razdvajanju", a zatim ih potpunije opisujem s obzirom na žudnju Drugog. Poslije toga okrećem se operaciji koju Lacan promatra kao dodatno razdvajanje ili prolazak kroz razdvajanje: prolaženje fundamentalne fantazme. Na kraju ilustriram rad tih triju operacija u analitičkom postavu.

Otuđenje i razdvajanje U L a c a n o v u pojmu otuđenja dvije upletene strane - dijete i Dru­ go — u neravnopravnom su odnosu i u njihovoj borbi dijete gotovo neizbježno gubi. Pokoravajući se D r u g o m , dijete svejedno nešto dobiva: u n e k o m smislu, on/a postaje jedan od subjekata jezika, subjekt "jezika" ili "u jeziku". Shematski prikazano, podvrgavaju­ ći se D r u g o m , dijete dopušta označitelju da ga/je zamjenjuje. 1

Drugo dijete Postajući kao rascijepljeni subjekt (kao s t o j e ilustrirano u četvr­ tom poglavlju), dijete iščezava ispod ili iza označitelja, S. S S

58

LAKANOVSKI SUBJEKT

U svojoj "borbi" s Drugim dijete ne treba biti apsolutno pokore­ no, a psihoza se može shvatiti kao oblik djetetove pobjede nad Drugim. Dijete se odriče svojega postanka u vidu podijeljenog su­ bjekta kako se ne bi pokorio/la D r u g o m kao jeziku. Freud govori ο odabiru ili izboru n e u r o z e , a Lacan sugerira da je u djetetovo prihvaćanje pokoravanja ovom D r u g o m već uključena neka vrsta izbora — "prisilni izbor", kako ga on naziva (što je nešto poput oksimorona), odluka da se s a m o m e sebi ne dopusti podvrgavanje D r u g o m koje za sobom povlači gubitak samog sebe. Posljednja odluka isključuje mogućnost nečijeg postanka subjektom. O d a ­ bir potčinjavanja nužan je ako netko treba postati kao subjekt, ali zadržava svoj status izbora, budući da je subjektivnost ipak moguće odbiti. Prema tome, može se reći da se u Lacanovu pojmu otuđenja dijete u nekom smislu odabire pokoriti jeziku, pristaje svoje po­ trebe izraziti kroz iskrivljujući medij ili oklop jezika, te dopušta svoje reprezentiranje riječima. Druga Lacanova operacija, razdvajanje, uključuje suočenje otuđenog subjekta s Drugim, ovog puta ne kao s jezikom, već kao sa žudnjom. Uzrok subjektove tjelesne prisutnosti u svijetu bila je žudnja djetetovih roditelja za nečim (zadovoljstvom, osvetom, ispunje­ njem, moći, besmrtnosti, i tako dalje). Jedno od njih (ili oboje) nešto je htjelo, a dijete proizlazi iz tog htijenja. Motivacije ljudi za djecom često su vrlo složene i višeslojne, a djetetovi se roditelji u pogledu svojih motiva mogu i ne slagati. J e d a n ili oba roditelja možda uopće nisu htjeli imati dijete ili su možda htjeli samo dije­ te jednog posebnog spola. Kakvi god bili njihovi složeni motivi, oni na vrlo neposredan način djeluju kao uzrok djetetove tjelesne prisutnosti u svijetu, te nastavljaju djelovati na dijete i nakon njegovog/njezinog rođe­ nja, u velikoj mjeri bivajući odgovorni za njegov/njezin postanak subjektom u jeziku. U ovom smislu, subjekt je uzrokovan žud­ njom Drugog. To se može shvatiti kao opis otuđenja s obzirom na žudnju, a ne jednostavno s obzirom na jezik, iako su oni očito nit i uzorak iste tkanine, jer jezik je u vlasti žudnje, a žudnja je nezamisliva bez jezika i sačinjena je od same jezične građe. Ako se, dakle, otuđenje sastoji od toga što je subjekt uzrokovan žudnjom Drugog koja je prethodila njegovom/njezinom rođenju, nekom žudnjom koja nije njegova vlastita tvorevina, razdvajanje se sastoji od pokušaja suočavanja otuđenog subjekta sa žudnjom 2

Subjekt i žudnja Drugog

59

Drugog kao što se pojavljuje u subjektovom svijetu. Kako dijete nastoji dokučiti žudnju svoje Majke - koja je uvijek u pokretu jer je žudnja uvijek u biti žudnja za nečim drugim — prisiljeno je pomiriti se s činjenicom da nije njezin jedini interes (barem u ve­ ćini slučajeva), niti njezin početak i kraj svega. P o t p u n o jedinstvo majke i djeteta, p u t e m kojeg bi dijete moglo ispuniti sva majčina životna htijenja i vice versa, postoji rijetko, ako i ikada. Zaista, majka često mora trenutačno zanemariti htijenja svojega djeteta upravo zato što joj pozornost privlače druga središta zanimanja. Dijete je često prisiljeno iščekivati povratak svoje majke, ne samo zbog zahtjeva realnosti (ona mora nabaviti hranu i ostale stvari potrebne za njezino dijete, a da se ne spominje novac za njihovo kupovanje), nego i zbog njezinih vlastitih prioriteta i žudnji koje ne uključuju njezino dijete. Djetetov neuspješan pokušaj savrše­ nog nadopunjavanja svoje majke dovodi do-istiskivanja subjekta s položaja na kojem hoće, ali ipak ne uspijeva biti jedini objekt žudnje Drugog. Zašto i čemu ovog istiskivanja, ovog razdvajanja opširnije će biti opisano kasnije. Veo otuđenja Otuđenje nije trajno stanje stvari, ono je prije proces, operacija koja se događa u određeno doba. Umjesto praćenja historijskog razvoja Lacanova p o j m a otuđenja kroz njegove pisane r a d o v e pojavljuje se već 1936/1949. u njegovu članku ο zrcalnoj fazi ­ ov­ dje ću ga predstaviti kao potpuno razvijenu ideju. Mogli bismo zamisliti pojam otuđenja koji sadržava izbor ili/ili — vel, k a o što bi to bilo na latinskome — koji se svodi na isključivi izbor između dviju strana, te se treba odlučiti njihovom b o r b o m do smrti. Takav bi vel dopuštao mogućnost preživljavanja s a m o jedne od strana (ali bilo koje) ili možda i mogućnost da ne preživi niti jedna strana. M e đ u t i m , Lacanov "veo otuđenja" uvijek isklju­ čuje opstanak jedne i iste strane. Lacanov klasični primjer vela otuđenja je pljačkaševa prijet­ nja: "Tvoj novac ili tvoj život!" (Seminar XI, str. 212). Cim čuješ da su izgovorene te riječi, jasno ti je da je tvoj novac već izgu­ bljen. Budeš li toliko budalast pa pokušaš zadržati svoj novac, možeš se pouzdati u to da će te pljačkaš rasteretiti tvog života, a bez sumnje će te ubrzo rasteretiti i tvoga novca. (Čak ako to i ne učini, nećeš biti u blizini da ga potrošiš.) Zato ćeš nesumnjivo biti razboritiji i predati svoj novčanik ili torbicu, ali ćeš svejedno, ako novac kupuje uživanje, pretrpjeti ograničenje svojeg uživa3

60

LAKANOVSKI SUBJEKT

nja. Nesigurnost zapravo preostaje samo oko pitanja hoćeš li se s njim boriti i zato možda poginuti u cjenkanju. Međutim, strane vela otuđenja koje nas ovdje zanimaju nisu tvoj novac i tvoj život, nego subjekt i Drugo, a subjektu je dodije­ ljen položaj gubitka (onaj novca iz prethodnog primjera, za kojega nisi imao drugog izbora nego izgubiti ga). U Lacanovu velu strane ni na koji način nisu ravnopravne: u svojoj konfrontaciji s Dru­ gim, subjekt o d m a h ispada iz igre. Dok je otuđenje nužan "prvi korak" u stupanju u subjektivnost, ovaj korak sadržava odabira­ nje "vlastitoga" iščeznuća. Ovdje je koristan Lacanov pojam subjekta kao manque-ä-etre: subjekt ne uspijeva postati kao netko, kao posebno biće, u naj­ radikalnijem smislu: on/a nije, on/a ne postoji. Subjekt egzistira — utoliko što ga/ju je riječ ispisala iz ništavila, i ο njemu/njoj se može govoriti, pričati i raspravljati - a ipak ostaje bez postojanja. Prije nastupa otuđenja uopće nije bilo pitanja ο postojanju: "sam subjekt nije tamo kako bi se od njega krenulo" (Seminar XIV, 16. studenoga 1966); njegovo/njeno postojanje kasnije je strogo potencijalno. Otuđenje dovodi do čiste mogućnosti postojanja, mjesta na kojem bi netko mogao očekivati da će pronaći subjekt, ali koje svejedno ostaje prazno. U n e k o m smislu, otuđenje stvara mjesto na kojem subjekta očito još uvijek n e m a : mjesto na kojem nešto očito manjka. Subjektova prva pojava jest sam taj manjak. Manjak u Lacanovu djelu do neke mjere ima ontološki status: to je prvi korak s onu stranu ništavila. Odrediti nešto kao prazno znači upotrijebiti prostornu metaforu koja upućuje na to da bi alternativno moglo biti puno, da posjeduje neku vrstu egzisten­ cije iznad i povrh njegovoga bivanja p u n i m ili praznim. Metafora kojom se L a c a n često koristi jest metafora nečega qui manque a sa place, što nije na svojem mjestu, nije ondje gdje bi trebalo biti ili gdje obično jest, drugim riječima, nečega što nedostaje. No, kako bi nešto nedostajalo najprije je trebalo biti prisutno i n e k a m o smješteno, prvo je moralo imati mjesto. Nešto ima mjesto samo unutar uređenog sustava - na primjer, unutar prostornovremenskih koordinata ili Deweyeve d e c i m a l n e klasifikacije knji­ ga — drugim riječima, unutar neke vrste simboličke strukture. Otuđenje predstavlja uspostavljanje simboličkog poretka koje se za svaki novi subjekt mora iznova ostvariti - i dodjelji­ vanje subjektu mjesta u njemu. Mjesta koje on/a još ne "drži", ali mjesta koje je o d r e đ e n o za njega/nju, i to s a m o za njega/nju. Kada Lacan (u S e m i n a r u XI) kaže da jezik zasjenjuje subjektovo biće, 4

Subjekt i žudnja Drugog

61

da subjekt ovdje otklizava pod označitelj ili iza njega, to je dijelom zbog toga što je subjekt posve prekriven jezikom, a njegov/njezin jedini trag je označitelj mjesta ili držač mjesta u simboličkom po­ retku (figura 5.1). Figura 5.1 Drugo

Kao što sugerira J.-A. Miller, proces otuđenja može se proma­ trati k a o zasnivanje subjekta kao praznog skupa, { 0 } . drugim riječima, skupa koji n e m a elemenata, simbola koji preobražava ništavilo u nešto njegovim označavanjem ili reprezentiranjem. Teorija skupova generira čitavu svoju d o m e n u na temelju ovog jednog simbola i određenog broja aksioma. A n a l o g n o , Lacanov je subjekt utemeljen u imenovanju praznine. Označitelj je ono što utemeljuje subjekt, označitelj je ono što prebacuje ontički ogrtač, istrgavajući egzistenciju od realnoga koje označava i poništava. Međutim, to što on kuje ni u kojem smislu nije supstancijalno ili materijalno. Prazan skup kao držač subjektova mjesta u simboličkom po­ retku nije nepovezan sa subjektovim vlastitim i m e n o m . T o je ime često odabrano davno prije djetetova rođenja i ono upisuje dijete u simboličko. Ovo ime a priori n e m a apsolutno ništa sa subjek­ tom i strano mu/joj je koliko i bilo koji drugi označitelj. Ali, ovaj će označitelj s v r e m e n o m - možda i više nego bilo koji drugi - doći do korijena njegovog/njezinog bića i postati nerazmrsivo povezan s njegovom/njezinom subjektivnošću. Stojeći za njega/nju, postat će označitelj same njegove/njezine odsutnosti k a o subjekta. Okrenimo se sada operaciji koja " d o p u n j a v a " otuđenje. 5

Žudnja

i manjak

u

razdvajanju

Otuđenje je bitno obilježeno "prisilnim" i z b o r o m koji isključuje postojanje za subjekt, umjesto toga uspostavljajući simbolički po­ redak i u njemu predajući subjekt pukoj egzistenciji u vidu držača mjesta. S druge strane, razdvajanje uzrokuje postojanje, ali to je postojanje eminentno prolazne i neuhvatljive prirode. D o k se otu-

62

LAKANOVSKI SUBJEKT

đenje temelji na vrlo iskrivljenoj vrsti izbora ili/ili, razdvajanje se temelji na ni/niti. Razdvajanje se odnosi n a situaciju u kojoj su isključeni i su­ bjekt i Drugo. Subjektovo postojanje zato u nekom smislu mora doći "izvana", od nečeg drugog i od subjekta i od Drugog, od neče­ ga što nije točno ni jedno niti drugo. Jedna od bitnih ideja uključenih u razdvajanje jest ideja jukstapoziranja, preklapanja ili koincidiranja dvaju manjaka. Ovo se ne smije pobrkati s m a n j k o m manjka: situacijom u kojoj m a n j ­ ka manjak. Razmotrimo sljedeći odlomak iz Seminara X: Sto izaziva tjeskobu? Suprotno onome što ljudi govore, to nije ni ritam niti izmjenjivanje majčine prisutnosti-odsutnosti. Ono što ovo doka­ zuje jest to što dijete uživa u ponavljanju igara prisutnosti-odsutno­ sti: sigurnost prisutnosti nalazi se u mogućnosti odsutnosti. Ono što u djetetu izaziva najviše tjeskobe jest situacija u kojoj je odnos kroz koji ono postaje - na temelju manjka koji čini da ono žudi - najviše poremećen: kada nema mogućnosti manjka, kada mu je majka stalno za vratom. (5 prosinca, 1962.) Ovaj primjer ne odgovara Lacanovoj ideji razdvajanja zato što se ovdje oba negativa (manjka) primjenjuju na isto: na majku, drugim riječima, na Drugo. Kako bi došlo do razdvajanja i kako bi subjekt postao kao S, Majka mora pokazati neki znak nepotpu­ nosti, pogrešivosti ili manjkavosti. D r u g i m riječima, kako bismo posvjedočili dolasku subjekta, Majka mora pokazati da je subjekt koji žudi (a time i manjkav i otuđen subjekt), da se i ona predala djelatnosti jezika koja rascjepljuje/zaprječuje. U gornjem primje­ ru iz Seminara X majka monopolizira polje: nije jasno je li i o n a s a m a postala k a o podijeljeni subjekt. U razdvajanju polazimo od zapriječenog Drugog, odnosno od roditelja koji/a je i sam/a podijeljen/a: koji/a nije uvijek svjestan/ na o n o g a što (nesvjesno) hoće i čija je žudnja ambigvitetna, kon­ tradiktorna i u stalnom pokretu. Subjekt je - da malo promijenim metafore — stekao, preko otuđenja, uporište u tom podijeljenom roditelju: subjekt je na to "mjesto" gdje je Drugo bilo manjkavo umetnuo svoj vlastiti manjak postojanja (manque-a-etre). U raz­ dvajanju, subjekt pokušava popuniti Majčin manjak - kojega su pokazale različite manifestacije njene žudnje za nečim drugim svojim vlastitim manjkom bića, svojim još nepostojećim sebstvom ili b i ć e m . Tražeći precizne granice m a n j k a D r u g o g kako bi ga po­ punio s a m i m / o m sobom, subjekt nastoji otkriti, istražiti, pridru­ žiti i sjediniti ta dva manjka.

Subjekt i žudnja Drugog

63

Dijete se drži onoga što se u o n o m e što njegov roditelj kaže ne može dešifrirati. Zainteresirano je za to izvjesno nešto što leži u intervalu i z m e đ u roditeljevih riječi. Dijete pokušava čitati i z m e ­ đu redaka kako bi dešifriralo zašto: ona kaže X, ali zašto mi to go­ vori? Sto ona od mene hoće? Sto ona uopće hoće? P r e m a L a c a n u , djetetova beskonačna pitanja zašto nisu znak nezasitne znatiže­ lje ο tome kako stvari rade, već prije zanimanja za to k a m o se one uklapaju, kakav je njihov položaj, kakvu važnost imaju za nji­ hove roditelje. Njihov je interes osigurati (sebi) mjesto, pokušati biti jedini p r e d m e t žudnje svojih roditelja - zauzeti taj "prostor" između redaka u kojem svoje lice pokazuje žudnja, a riječi se ko­ riste u pokušaju izražavanja žudnje, ipak nikada ne uspijevajući to odgovarajuće učiniti. M a n j a k i žudnja za Lacana su koekstenzivni. Dijete znatan napor posvećuje popunjavanju čitavog majčinog manjka, njenog čitavog prostora žudnje, dijete za nju hoće biti sve. Djeca si po­ stavljaju zadatak otkrivanja mjesta majčine žudnje, navezujući se na svaki njenu hir i ideju. Njena je želja njihova zapovijed, njena je žudnja njihov zahtjev. Njihova se žudnja rađa u pot­ punoj podređenosti njezinoj. L a c a n stalno ponavlja: "Le desir de l'homme, c'est le desir de l'Autre"'. Uzimajući drugo de na trenu­ tak za genitiv subjekta (Ecrits, str. 312) ovdje su mogući sljedeći prijevodi, od kojih svaki prenosi dio značenja: "Čovjekova žudnja je žudnja Drugog", "Čovjekova žudnja je ista kao i žudnja D r u ­ gog", i "Čovjek žudi ono što Drugi žudi". Jer, čovjek ne s a m o da žudi ono što Drugi žudi, nego za tim žudi na isti način, drugim riječima, njegova je žudnja strukturirana točno kao ona Drugog. Čovjek uči žudjeti kao netko drugi, kao da je neka druga osoba. Ovdje je postavljena tendencija potpunog preklapanja majči­ nog i djetetovog manjka, što znači reći da se pokušava postići potpuno koincidiranje njihovih žudnji (figura 5.2). 6

7

Figura 5.2 Drugo

Subjekt

64

LAKANOVSKI SUBJEKT

Međutim, ovo je himeričan, neostvariv trenutak. Jer činjenica je da, koliko god se trudilo, dijete rijetko može potpuno monopolizi­ rati prostor majčine žudnje i to mu se rijetko dopušta (ili je pri­ siljeno to ne činiti). Dijete je rijetko njezin jedini interes i dva se manjka zato nikada p o t p u n o ne preklapaju: subjekt je spriječen ili zapriječen u zauzimanju b a r e m dijela "prostora" žudnje. Uvođenje trećeg člana Može se činiti da razdvajanje ovdje uključuje subjektov poku­ šaj ostvarivanja potpune koincidencije ovih dvaju manjaka, pri čemu je to nastojanje naglo ometeno. Kako i zašto je to nastojanje ometeno možemo početi razumijevati ispitujući Lacanovu rekonceptualizaciju psihoze u Seminaru III i članku "O pitanju preli­ minarnom za svako moguće liječenje psihoze" u Ecrits, jer mi se čini da je njegova ideja razdvajanja, kako je formulirana 1964, u nekim vidovima ekvivalentna onome ο čemu je 1956. Lacan govo­ rio kao ο operaciji "očinske metafore" ili "očinskoj funkciji". Prema Lacanu, psihoza proizlazi iz djetetovoga neuspjeha u usvajanju "primordijalnog" označitelja koji bi inače strukturirao djetetov simbolički univerzum, a taj neuspjeh dijete ostavlja bez uporišta u jeziku, bez kompasa čijim bi se očitavanjem moglo usmjeriti. Psihotično dijete može vrlo dobro usvojiti jezik, ali ne može postati u jeziku na isti način kao neurotično dijete. Bez tog temeljnog uporišta, ostatak usvojenih označitelja osuđen je na lutanje. Taj se "primordijalni" označitelj uspostavlja kroz djelovanje onoga što Lacan zove "očinska metafora" ili "očinska funkcija". A k o pretpostavimo početno jedinstvo majka-dijete (ako ne kao vremenski, onda kao logički, strukturalni m o m e n t ) , vidimo da u zapadnjačkoj nuklearnoj obitelji otac tipično djeluje tako da re­ meti to jedinstvo, intervenirajući u njega kao treći član - koji se često percipira kao stran i čak nepoželjan. Dijete se, kao neka vrsta još uvijek neizdiferenciranog snopa osjeta kojoj nedostaje senzomotorička koordinacija i svaki osjećaj sebstva, još uvijek ne može razlikovati od svoje majke, smatrajući njeno tijelo jedno­ stavnim produžetkom vlastitog s kojim je u nekoj vrsti "izravnog, neposrednog dodira". Majka također može biti sklona posvećiva­ nju gotovo sve svoje pažnje djetetu, anticipiranju svake njegove potrebe, te tome da sebe učini sto posto d o s t u p n o m i raspoloži­ v o m djetetu. U takvoj situaciji, otac ili neki drugi član kućan­ stva ili neki drugi majčin interes može obavljati vrlo specifičnu 0

Subjekt i žudnja Drugog

65

funkciju: funkciju dokidanja jedinstva majka-dijete, stvarajući između majke i djeteta bitan prostor ili jaz. A k o majka ne obrati pažnju na oca ili nekog drugog člana kućanstva, ne pridajući mu nikakvu važnost, odnos majka-dijete nikada neće postati tročlan. Ili ako otac ili neki drugi član kućanstva bude nezainteresiran, prešutno dopuštajući ostajanje tog jedinstva n e p o r e m e ć e n i m , tre­ ći član možda nikada neće biti uveden. Lacan ovaj treći član zove Ime Oca ili Očevo I m e , ali formalizirajući njegovo djelovanje u obliku očinske metafore ili funkcije ja­ sno daje do znanja da on nije neizbježno vezan ni za biološke niti za činjenične očeve ili p a k za njihova vlastita i m e n a . U Seminaru IV Lacan ide toliko daleko da sugerira kako je jedini označitelj koji može obavljati očinsku funkciju u slučaju Freudova "Malog H a n s a " označitelj "konj". U slučaju Malog H a n s a konj je očito ime oca, ali sigurno nije njegovo "vlastito" ime. O n o zamjenjuje Hansova oca koji ne može obavljati očinsku funkciju zato što nije sposoban razdvojiti svojeg sina od svoje supruge. Kao što je pokazano u trećem poglavlju, simbolički poredak služi za poništavanje realnog, za njegovo transformiranje u druš­ tvenu, ako ne i društveno prihvatljivu realnost, a ovdje ime koje izvršava očinsku funkciju, precrtava i transformira realno, neizdiferencirano jedinstvo majka-dijete. Ono sprječava djetetov lak pristup ugodnom dodiru s njegovom majkom, zahtijevajući od njega da zadovoljstvo traži na načine prihvatljivije očinskoj figuri i/ili Majci (u onoj mjeri u kojoj otac može izvršavati svoju očinsku funkciju samo ako ona ocu pridaje važnost). U frojdovskim kate­ gorijama, ono je korelativno s načelom zbilje koje toliko ne negira ciljeve načela ugode koliko ih kanalizira u društveno utvrđene putove. Očinska funkcija dovodi do usvajanja ili uspostave imena (koje, kao što ćemo vidjeti, budući da nije zamjenjivo, još uvijek nije "pravi označitelj") koje neutralizira žudnju D r u g o g koju La­ can smatra potencijalno vrlo opasnom po dijete, budući da prijeti time da će ga proždrijeti ili progutati. U upečatljivom o d l o m k u iz Seminara XVII Lacan na vrlo shematski način sažima ono što je govorio godinama: 9

10

Majčina uloga je njena žudnja. To je od temeljne važnosti. Njena žud­ nja nije nešto što lako možeš podnositi, kao da si prema njoj ravnodu­ šan. Ona uvijek dovodi do problema. Majka je veliki krokodil, i ti se nalaziš u njenim ustima. Nikada ne znaš stoje iznenada može pokre­ nuti, čineći da se te ralje sklope. To je majčina žudnja.

66

LAKANOVSKI SUBJEKT Tako sam pokušao objasniti da postoji nešto što umiruje. Ja vam go­ vorim jednostavne stvari — doista, ja improviziram. Postoji valjak, načinjen od kamena, naravno, koji je potencijalno tamo na razini za­ mke, koji je zadržava i drži otvorenom. To je ono što nazivamo falusom. To je valjak koji te štiti u slučaju da se ralje iznenada sklope, (str. 129)

Trebalo bi imati na u m u da su francuske riječi koje prevodim kao "majčina žudnja" (desir de la mere) neizbježno ambigvitetne, su­ gerirajući i djetetovu žudnju za m a j k o m i majčinu žudnju per se. Na čemu god se od toga mi odabrali zadržati ili radije promatrali situaciju kao cjelinu, poanta je ista: jezik štiti dijete od potenci­ jalno opasne dijadičke situacije, a način na koji se to događa jest preko supstitucije imena za majčinu žudnju. Ime Oca Majčina žudnja Pročitana posve doslovno, ovakva formulacija (Ecrits, str. 200) sugerira da je majčina žudnja ona za oca (ili za bilo što što ga u obitelji može zamjenjivati), te da je zbog toga njegovo ime ono što obavlja ovu zaštitničku očinsku ulogu, imenujući žudnju Majke. P r e m a Saulu Kripkeu, ime je kruti označitelj, drugim riječi­ ma, ono uvijek i nepopustljivo označava istu stvar. Ο tom bismo imenu mogli govoriti kao ο označitelju, ali samo uz upozorenje da je to neobična vrsta označitelja: "primordijalni označitelj". Kako bi ono što zamjenjuje majčinu žudnju ili je zastupa funkcioniralo kao "pravi" označitelj potreban je dodatni korak: ono mora posta­ ti sastavni dio dijalektičkog kretanja označitelja, odnosno postati zamjenjivo, zauzimajući označiteljski položaj koji se s vremenom može popuniti nizom različitih označitelja. Ovo zahtijeva "dodat­ no razdvajanje" ο kakvom se raspravlja kasnije u ovom poglavlju i samo to dodatno razdvajanje Lacanu d o p u š t a ο simboličkom ele­ mentu djelatnom u očinskoj funkciji govoriti n a različite načine: kao ο I m e n u Oca (le nom du pere), o č e v o m izgovaranju-ne (le non du pere) ili zabrani, falusu (kao označitelju žudnje) i označitelju žudnje Drugog, S(A). 11

Označitelj Majčina žudnja Supstitucija koju podrazumijeva o č i n s k a metafora omogućena je s a m o jezikom i zbog toga se majčina žudnja naknadno simbo­ lizira ili pretvara u "prvi" označitelj (S^) s a m o ako je uspostav-

Subjekt i žudnja

Drugog

67

ljen "drugi" označitelj, S, (na početku Ime Oca, a onda općenitije: označitelj žudnje Drugog):

s

2

s, Zato je S ovdje označitelj koji ima vrlo preciznu ulogu: simboli­ zira žudnju M a j k e , transformirajući je u označitelje. Time stvara napuklinu u jedinstvu Majka-dijete i djetetu omogućuje prostor u kojem će lakše disati, njegov vlastiti prostor. Dijete može po­ kušati posredovati žudnju Drugog kroz jezik, tako je držeći na odstojanju i sve je potpunije simbolizirajući. D o k je Lacan pedese­ tih ο ovdje uključenome S govorio kao ο Imenu Oca, a šezdesetih kao ο falusu, mi ga najopćenitije m o ž e m o shvatiti kao označitelja koji počinje označavati (to jest, zamjenjivati, simbolizirati ili ne­ utralizirati) žudnju Drugog. Simbol koji n a m L a c a n za njega daje (vidi osobito Seminare VI i X X ) jest S(A), koji se obično čita kao "označitelj manjka u Drugom", ali budući da su manjak i žudnja koekstenzivni, može se čitati i kao "označitelj žudnje Drugog". ( 0 faličkom označitelju i S(A) opširno se raspravlja kasnije, u o s m o m poglavlju.) Ishod ove supstitucije ili metafore jest dolazak subjekta kao takvog, subjekta ne više samo kao mogućnosti, pukog držača mjesta u simboličkom koji čeka popunjavanje, nego kao subjekta žudnje. (Kao što ćemo vidjeti u raspravi ο supstitucijskim meta­ forama u sljedećem poglavlju, svaka takva metafora ima sličan učinak subjektivizacije.) Slikovito govoreći, razdvajanje dovodi do subjektova izbacivanja iz Drugog u kojem on/a još uvijek nije bio/la ništa više od držača mjesta. Pojednostavljeno opisano, ovo se može povezati s Freudovim shvaćanjem ishoda Edipova k o m ­ pleksa (barem za dječake) u kojem očeve prijetnje kastracijom "Drži se dalje od m a m e , inače..." - na kraju uzrokuju razdvajanje djeteta od Majke. U takvom scenariju dijete je, u nekom smislu, izbačeno iz Majke (figura 5.3). 2

2

Figura 5 . 3 dijete

68

LAKANOVSKI SUBJEKT

Ovaj logički raspoznatljiv t r e n u t a k (koji je većinom prilično teško izdvojiti u nekom posebnom kronološkom trenutku i n d i v i d u u m o ve povijesti i vjerojatno zahtijeva da se dogode mnogi takvi tre­ nuci od kojih se svaki nadograđuje na prethodne) fundamentalan je u Lacanovoj metapsihologiji jer se u njemu istovremeno pojav­ ljuju svi ključni elementi njegove algebre - S S , S i a. Kada je uspostavljen S „ naknadno je određen S,, nataložen S, a žudnja Drugog dobiva novu ulogu: onu objekta a. 1(

Objekt a: žudnja

2

Drugog

Djetetova se vlastita žudnja utemeljuje u djetetovom pokušaju shvaćanja onoga što mu ostaje bitno neshvatljivim u žudnji Dru­ gog - što Lacan naziva X-om, varijablom ili (bolje) nepoznanicom. Žudnja Drugog počinje funkcionirati kao uzrok djetetove žudnje. U jednu ruku, taj uzrok je (na manjku utemeljena) žudnja Drugog za subjektom — i ovdje susrećemo drugo značenje Lacanova diktuma "Le desir de l'homme, c'est le desir de l'Autre", koji ovdje možemo prevesti, na primjer, kao: "Čovjekova žudnja je da ga Drugi žudi" ili "Čovjek žudi žudnju Drugog za sobom". Uzrok njegove žudnje može dobiti oblik nečijega glasa ili pogleda kojega mu netko upuću­ je. Ali, njezin uzrok potječe i iz onoga dijela Majčine žudnje koji na­ izgled s njim nema veze, a koji nju (tjelesno ili drugačije) odvodi od njega, navodeći je na pružanje svoje dragocjene pažnje drugima. U n e k o m smislu možemo reći da dijete vrijednom žudnje na­ lazi upravo majčinu žudnost. U Seminaru VIII Lacan ukazuje na Alkibijadovu fascinaciju "onim n e č i m " u Sokratu što Platon (u Gozbi) zove "agalma": to je dragocjeno, blistavo, sjajno nešto što je Lacan protumačio kao samu Sokratovu žudnju, Sokratovo žuđenje ili žudnost. Ova nam vrlo cijenjena "agalma" - koja u onima koji je otkrivaju nadahnjuje žudnju - ovdje može poslužiti kao j e d a n pristup o n o m e što Lacan naziva objektom a, uzrokom žudnje (o kojem će se opširno raspravljati u s e d m o m poglavlju). Ova druga formulacija Lacanova diktuma, koja sadržava čo­ vjekovu žudnju za tim da ga Drugi žudi, otkriva žudnju Drugog kao objekt a. Dijete bi voljelo biti jedini p r e d m e t privrženosti svoje majke, ali njezina žudnja gotovo uvijek nadilazi dijete: u njenoj žudnji postoji nešto što djetetu izmiče, što je izvan njegove kontrole. N e može se zadržati strogi identitet između djetetove žudnje i njezine, neovisnost njene žudnje ο djetetovoj između njih stvara napuklinu, jaz u kojem na jedinstven način djeluje njena, djetetu nedokučiva žudnja.

Subjekt i žudnja Drugog

69

Ovo približno objašnjenje razdvajanja postavlja da se napu­ klina u hipotetično jedinstvo majka-dijete uvodi zahvaljujući sa­ moj prirodi žudnje i da ta napuklina dovodi do pojave objekta a . Ovdje se objekt a može shvatiti kao ostatak koji je proizveden k a d a se to hipotetično jedinstvo slomi, kao posljednji trag tog j e ­ dinstva, kao posljednji podsjetnik na njega. P r e m d a je izbačen iz Drugog, rascijepljeni subjekt može održati iluziju svoje cjelovi­ tosti držeći se tog podsjetnika/ostatka: subjekt može ignorirati svoju podijeljenost prianjajući za objekt a. U p r a v o je to ono što L a c a n podrazumijeva pod f a n t a z m o m i formalizira je m a t e m o m $ 0 a koji treba čitati: podijeljeni subjekt u odnosu p r e m a objek­ tu a. U svojem složenom o d n o s u prema objektu α (Lacan ovaj odnos opisuje kao onaj "uvijanja­odvijanja­spajanja­razdvajanja" [Ecrits, str. 280]) subjekt postiže fantazmatski osjećaj cjelovito­ sti, potpunosti, ispunjenja i blagostanja. K a d a analizirani svojem analitičaru prepričavaju fantazme, obavještavaju ga ο načinu na koji hoće biti povezani s objektom a, drugim riječima, ο načinu na koji bi voljeli biti postavljeni s obzi­ rom na žudnju Drugog. Objekt a kao što ulazi u njihove fantazme instrument je ili igračka s kojom subjekti čine što im se sviđa, manipulirajući njime onako kako ih to zadovoljava, orkestrirajući stvari u scenariju fantazme na način na koji iz njih m o g u izvući m a k s i m u m uzbuđenja. Budući da subjekt žudnji D r u g o g dodjeljuje ulogu koja ga naj­ više uzbuđuje, taj se užitak može preobraziti u gađenje, pa čak i užas, jer n e m a jamstva za to da je ono što je subjektu najuzbudlji­ vije ujedno i ono što donosi najviše užitka. To uzbuđenje, bilo da je korelativno sa svjesnim osjećajem užitka ili boli, Francuzi zovu jouissance. Freud ga je otkrio na licu svojeg Covjeka-štakora, tu­ mačeći ga kao "užasavanje od njegovog vlastitog užitka kojega on sam nije bio svjestan" (SE X, str. 167). Freud nimalo nesigurno k a ž e da "pacijenti iz svojih patnji crpe određeno zadovoljenje" (str. 183). Ovaj užitak - ovo uzbuđenje zbog seksa, gledanja i/ili nasilja, bilo da ga svijest smatra pozitivnim ili negativnim, bilo da se smatra nevino ugodnim ili gadljivo odbojnim - zove se joui­ ssance i to je ono što subjekt za sebe orkestrira u fantazmi. Jouissance je, dakle, ono što počinje zamjenjivati izgubljeno "jedinstvo majka-dijete", jedinstvo koje možda nikada nije bilo toliko jedinstveno, budući da je bilo jedinstvo s a m o zahvaljujući djetetovu žrtvovanju ili odricanju od subjektivnosti. M o ž e m o za­ misliti neku vrstu jouissance prije pisma, prije uspostave simbo12

13

70

LAKANOVSKI SUBJEKT

ličkog poretka (J,) - koja odgovara neposrednom odnosu između majke i djeteta, njihovoj realnoj vezi - te se povlači pred označitehem i poništava djelovanjem očinske funkcije. Neka mrvica ili djelić te realne veze p o n o v n o se pronalazi u fantazmi (jouissance nakon pisma, J ) , u subjektovom odnosu prema ostatku ili nusproizvodu simbolizacije (tablica 5.1): objektu α (ono što je proizvedeno kako S n a k n a d n o određuje S, i nataložuje subjekt, kao što ćemo vidjeti). 2

2

Tablica 5.1 SIMBOLIČKO

J

Ova jouissance drugog reda zauzima mjesto prijašnje "cjelovito­ sti" ili "potpunosti", a fantazma — koja inscenira drugu jouissance - vodi subjekt preko njegovog/njezinog ništavila, njegove/njezine puke egzistencije u vidu oznake na razini otuđenja, te pribavlja osjećaj postojanja. Zato subjekt neki djelić onoga što Lacan na­ ziva "postojanjem" može dobiti samo kroz fantazmu, omogućenu razdvajanjem. Dok se egzistencija daje samo kroz simbolički po­ redak (otuđenom subjektu u njemu se dodjeljuje mjesto), postoja­ nje se pribavlja samo prianjanjem za realno. Tako vidimo kako to da razdvajanje, niti/niti koje uključuje subjekt i Drugo, rađa postojanje: stvarajući napuklinu u cjelini subjekt-Drugo, žudnja Drugog bježi subjektu - uvijek tražeći ne­ što drugo — a subjekt ipak od nje može dobiti podsjetnik/ostatak kojim će sebe održati u postojanju kao biće žudnje, biće koje žudi. Objekt α je subjektova dopuna, fantazmatski partner koji uvijek pobuđuje subjektovu žudnju. Razdvajanje rezultira rascjepljenjem subjekta na ego i nesvjesno, te odgovarajućim rascjepljenjem Drugog na manjkavo Drugo (A) i objekt a. Niti jedna od ovih "strana" na početku nije bila tu, a razdvajanje ipak rezultira u nekoj vrsti presjeka kojim se nešto (u o v o m objašnjenju: žud­ nja Drugog), što subjekt smatra svojim vlastitim, bitnim za svoju egzistenciju, otkida od Drugog, i to nešto sada već rascijepljeni subjekt zadržava u fantazmi (figura 5.4). 14

Figura 5.4 Subjekt

ego

Drugo

SOa

A

Subjekt i žudnja Drugog

Dodatno razdvajanje: prolaženje

71

fantazme

Ideja razdvajanja većinom iščezava iz Lacanova djela nakon 1964. i kasnih šezdesetih uzmičući pred razrađenijom teorijom ο djelovanju analize. Do Seminara XIV i XV pojam "otuđenje" poči­ nje označavati i otuđenje i razdvajanje kao što su razrađivani od 1960. do 1964, a dodaje se nova dinamična ideja: la traversee du fantasme, prolazak kroz ili prolaženje fundamentalne fantazme. Ovo reformuliranje u n e k o m smislu počinje L a c a n o v o m razra­ dom ideje po kojoj analitičar mora igrati ulogu objekta a, Drugog kao žudnje, a ne kao jezika. Analitičar se mora držati podalje od uloge u koju ga/je često stavljaju analizirani, one Drugog koji sve vidi i zna, te je konačni sudac njihove vrijednosti kao ljud­ skih bića i posljednji autoritet u svim pitanjima istine. Analitičar mora izmanevrirati situaciju tako da analiziranome ne služi kao Drugi kojega se oponaša, k o m e se nastoji nalikovati, slično kome treba žudjeti (tendencija žudnje jest da se oblikuje p r e m a žud­ nji Drugog), ukratko, ne smije biti Drugi s kojim se treba poisto­ vjetiti, čiji se ideali mogu usvojiti, čija se stajališta mogu učiniti vlastitima. Analitičar umjesto toga mora nastojati utjeloviti žudnost, otkrivajući što je manje moguće osobnih sviđanja i nesviđa­ nja, ideala i mišljenja, dajući analiziranom što je manje moguće konkretnih podataka ο svojem karakteru, težnjama i ukusima, jer sve to priprema plodno tlo u kojem se može ukorijeniti poisto­ vjećenje. Poistovjećenje s analitičarevim idealima i žudnjama rješenje je neuroze koje su unaprijedili neki analitičari angloameričke tradicije: analizirani mora analitičarev snažni ego uzeti kao mo­ del kojim će poduprijeti svoj vlastiti slabi ego, a analiza dolazi do uspješnoga završetka ako se analizirani može dovoljno poistovje­ titi s analitičarem. U Lacanovoj se psihoanalizi poistovjećenje s analitičarem smatra z a m k o m koja analiziranoga vodi još većem otuđenju u D r u g o m k a o jeziku i kao žudnji. Zadržavajući svoju stalno zagonetnu žudnju za nečim drugim, lakanovski analitičar ne cilja na oblikovanje žudnje analiziranoga p r e m a svojoj vlasti­ toj, već prije na remećenje konfiguracije fantazme analiziranog, mijenjajući subjektov odnos prema uzroku žudnje: objektu a. Ta rekonfiguracija fantazme sadržava niz različitih stvari: konstruiranje, tijekom analize, nove "fundamentalne fantazme" (posljednja je ono što je u temelju različitih pojedinih fantazmi analiziranoga i sačinjava subjektov najdublji odnos prema žudnji

72

LAKANOVSKI SUBJEKT

Drugog), prolaženje kroz četverokut u shemi rascijepljenog su­ bjekta, danoj u četvrtom poglavlju, do donjeg lijevog kuta i "pro­ laženje" položaja u fundamentalnoj fantazmi, čime podijeljeni subjekt preuzima mjesto uzroka, drugim riječima, subjekti vizir a traumatski uzrok njegova/njezina vlastitog postanka subjektom, postajući na mjestu na kojem je bila strana, tuđa žudnja - žudnja Drugog (figura 5.5). Figura 5.5

SO a Prolaženje fantazme uključuje subjektovo preuzimanje novog po­ ložaja s obzirom na Drugo kao jezik i Drugo kao žudnju. Povlači se potez prema zaposjedanju ili nastanjivanju onoga što ga/ju je dovelo do egzistencije u vidu rascijepljenog subjekta, prema postajanju onim što ga/ju je uzrokovalo. T a m o gdje je bilo ono - dis­ kurs Drugog koji je u vlasti žudnje Drugog - subjekt može reći: "Ja". Ne "To se dogodilo meni", "Oni su mi ovo učinili" ili "Sudbi­ na mi je to spremila", nego "Ja sam bio", "Ja sam učinio", "Ja s a m vidio", "Ja sam viknuo". To "dodatno" razdvajanje sastoji se od vremenski paradoksal­ nog poteza otuđenog subjekta prema postajanju svojim vlastitim uzrokom, postajanju subjektom na mjestu uzroka. Internaliziran je strani uzrok, žudnja Drugog koja ga je donijela na svijet, za nju j e , u nekom smislu, preuzeta odgovornost, ona je preuzeta (u smislu francuske riječi assomption), subjektivizirana, učinjena "vlastitom". 15

A k o ο traumi razmišljamo kao ο djetetovom susretu sa žud­ njom D r u g o g ­ a toliko mnogo F reudovih slučajeva podupire to mišljenje (da navedem barem jedan primjer, razmotrimo trau­ matski susret M a l o g Hansa sa žudnjom svoje majke) - onda tra­ u m a funkcionira kao djetetov uzrok: uzrok njegova/njezina po­ stanka subjektom i položaja što ga dijete usvaja kao subjekt s obzirom na žudnju Drugog. Susret sa ž u d n j o m Drugog sačinjava traumatski doživljaj užitka/boli ili jouissance, što Freud opisuje kao sexual über, seksualno preopterećenje. Subjekt postaje kao obrana od tog traumatskog doživljaja. " 11

Prolaženje fantazme je proces kojim subjekt subjektivizira t r a u m u , preuzima traumatski događaj na sebe i preuzima odgo­ vornost za tu jouissance.

Subjekt i žudnja Subjektiviziranje

uzroka: vremenska

Drugog

73

zagonetka

Operacija stavljanja Ja natrag u traumatski uzrok u v r e m e n s k o m je smislu paradoksalna. Je li bilo subjektivnog udjela u trenutku (trenucima) traume kojega subjekt mora prepoznati i za njega preuzeti odgovornost? U n e k o m smislu: da. A ipak se čini da se subjektivni udio ostvaruje tek naknadno. Takvo gledište n u ž n o proturječi v r e m e n s k o m slijedu klasične logike u kojem posljedica slijedi uzrok na lijep, uredan način. Razdvajanje se ipak pokorava radu označitelja, čime se učinak prve riječi u rečenici može iznijeti tek nakon što se čulo ili pročitalo i ono posljednje, i čime se njeno značenje uspostavlja n a k n a d n o pomoću semantičkog konteksta danog n a k o n njezinoga izgovaranja, pa je njeno "puno" značenje historijski proizvod. Baš k a o što Platonovi dijalozi dobivaju prvo značenje za studente koji su u filozofiji početnici, dobivajući vi­ šestruka značenja kako oni produbljuju svoje proučavanje, tako se pokazalo da Platonova Gozba znači još nešto od njenog L a c a ­ nova iščitavanja u Seminaru VIII i da će nastaviti dobivati nova značenja u tumačenjima i ponovnim tumačenjima u stoljećima i tisućljećima koja dolaze. Značenje se ne stvara o d m a h , već samo ex post facto: nakon događaja ο kojem je riječ. Takva v r e m e n s k a logika - koja je prokletstvo za klasičnu logiku - na djelu je u psi­ hoanalitičkim procesima i teoriji. Lacan nikada ne precizira subjektovo kronološko pojavljiva­ nje na sceni: on/a je uvijek ili na rubu stizanja - samo što ne sti­ gne - ili će već stići u n e k o m kasnijem v r e m e n s k o m trenutku. Kako bi ilustrirao subjektov vremenski status, Lacan se koristi dvosmislenim francuskim nesvršenim v r e m e n o m . Kao primjer daje rečenicu "Deux secondes plus tard, la bombe eclatait", koja može značiti ili "Dvije sekunde kasnije, b o m b a je eksplodirala" ili " B o m b a bi bila eksplodirala dvije sekunde kasnije", pri č e m u postoje implicitni "ako, i, ili ali": da fitilj nije bio odrezan, bila bi eksplodirala dvije sekunde kasnije. Sličan ambigvitet sugerira se sljedećom hrvatskom rečenicom: " B o m b a je trebala eksplodirati dvije sekunde kasnije." Primijenjeno na subjekt, francusko nas nesvršeno vrijeme ostavlja nesigurnima oko toga da li se subjekt pojavio ili n i j e . Njegova/njezina kratkotrajna egzistencija ostaje napeta ili neiz­ vjesna. Izgleda da ovdje n e m a načina na koji se zaista može odre­ diti da li se subjekt pojavio ili nije. K a d a raspravlja ο subjektovom v r e m e n s k o m statusu, La­ can obično upotrebljava anteriorni futur (poznat i kao prošlosni 17

LAKANOVSKI SUBJEKT

74

futur): "Kada se vratiš, m e n e više neće biti": takav n a m iskaz kaže da će se u nekom b u d u ć e m trenutku nešto već dogoditi, bez točnog određivanja kada. O v o je gramatičko vrijeme povezano s Freudovom Nachträglichkeit, odgođenom radnjom, n a k n a d n o m radnjom ili radnjom ex post facto: pojavljuje se prvi događaj (D,), ali ne može uroditi plodom dok se ne pojavi drugi događaj ( D ) . D, je naknadno uspostavljen, na primjer, kao trauma, drugim rije­ čima, dobiva značenje t r a u m e (T). Počinje značiti nešto što ranije ni na koji način nije značio, promijenili su mu se značenje i djelo­ tvornost, (figura 5.6). 9

Figura 5 . 6 D,

• D

_L\_

2

(značenje)

• D

2

Τ

Moj se odlazak u iskazu "Kada se vratiš, mene više neće biti" na­ knadno određuje kao prvi. Bez tvojega povratka ne bi imao takav status. Za stvaranje onoga što je "prije", a što "poslije", potrebna su dva trenutka. Značenje prvog trenutka mijenja se u skladu s onim što dolazi poslije. Slično, sve dok se ne pojavi drugi označitelj, prvi označitelj, kao što ćemo vidjeti nešto niže, nije dovoljan za stvaranje učinka subjektivizacije (figura 5.7). Odnos između dvaju označitelja do­ kazuje nam da je tim putem prošao subjekt, ali mi subjekt ipak ni na koji način ne možemo precizno odrediti ni u vremenu niti u prostoru (ovo će potpunije biti razrađeno u sljedećem poglavlju). Figura 5.7

s Lacanov članak "Logičko vrijeme i tvrđenje anticipirane nedvojbenosti" nastoji odrediti pojavljivanje subjekta u vrlo preciznoj si­ tuaciji s nizom eksplicitnih ograničenja. Ο m o m e n t i m a razrađe­ nima u tom članku - moment viđenja, vrijeme za razumijevanje i m o m e n t zaključivanja - Lacan kasnije govori kao ο momentima s a m o g analitičkog procesa. 1S

K a o što je vrijeme za razumijevanje n e o d r e đ e n o za autsajdera u problemu trojice zatvorenika razloženom u tom članku, vrijeme potrebno za razumijevanje u analizi je n e o d r e đ e n o , drugim rije­ čima, nije izračunljivo a priori. M e đ u t i m , povezujući kraj analize s m o m e n t o m zaključivanja zatvorenika ( S e m i n a r X X ) , Lacan su-

75

Subjekt i žudnja Drugog

gerira konačni m o m e n t subjektivizacije koji se može prisiliti na pojavljivanje kroz povoljnu kombinaciju logičkih i/ili analitičkih uvjeta. Dakle, p r e m d a subjekt naizgled zauvijek lebdi u anteriornom futuru, L a c a n je ipak uporan u tome da n a m pruži pogled na subjektivizaciju uzroka u logički određenom, ali k r o n o m e t a r ski neizračunljivom m o m e n t u . U nekom smislu, otuđenje m o ž e ­ mo smatrati otvaranjem te mogućnosti, a "dodatno razdvajanje" obilježavanjem završetka tog procesa. Ipak, kao što ćemo vidjeti, razdvajanje se u n e k i m situacijama može i potaknuti, na primjer, u trenutku reza ili prekida analitičke sesije koji je ujedno i logički i kronološki. Ne iznenađuje što se prolaženje fantazme može formulirati i s obzirom na sve veću "signiferizaciju" - pretvaranje žudnje D r u ­ gog u označitelje. A k o u o v o m dodatnom razdvajanju subjekt pro­ nalazi nov položaj s obzirom na objekt α (žudnju D r u g o g ) , žudnja Drugog nije više jednostavno imenovana, kao što je bila kroz dje­ lovanje očinske metafore. K a d a je uzrok subjektiviziran, žudnja Drugog istovremeno je posve uvučena u kretanje označitelja i u tom trenutku, kao što m o ž e m o vidjeti u Lacanovoj raspravi ο H a mletu u Seminaru V I , subjekt napokon stječe pristup označitelju žudnje Drugog, S ( A ) . D r u g i m riječima, dok je žudnja D r u g o g kroz razdvajanje bila jednostavno imenovana, to je ime u svo­ j e m nepromjenjivom djelovanju bilo fiksno, statično i nalik stvari, kruto u svojoj ograničenoj moći označavanja. U neurozi, ime većinom treba odgovarajuće razdvojiti od žud­ nje Drugog. Ime nije smrt stvari - označitelj jest. Subjekt ne može djelovati sve dok subzistira kruta veza između žudnje D r u g o g i i m e n a oca. Prema L a c a n u , Hamlet n e m a pristup faličkom ozna­ čitelju prije svojega dvoboja s Laertom na kraju S h a k e s p e a r e o v e d r a m e i zbog toga nije sposoban poduzeti nikakvu akciju. Tek tijekom dvoboja može razabrati "falus iza kralja", shvatiti da je kralj tek zamjenik za falus (falus je označitelj ž u d n j e : žudnje Drugog) i da ga se smije napasti bez da se sve dovede u pitanje. Budući da bi-osvetiti se kralju bilo zaprijetilo rušenjem čitavog Hamletova svijeta, djelovanje nije bilo moguće sve dok H a m l e t konačno nije rastavio kralja i falus ("kralj je ništa"). Tek k a d a je kralj (objekt kraljičine žudnje) signiferiziran, može se razabrati moć s onu stranu kralja, zakonitost ili autoritet koji nije utjelov­ ljen u samom kralju, nego subzistira u simboličkom poretku s onu stranu kralja, iznad kralja. 19

20

LAKANOVSKI SUBJEKT

76

Ako se treba dogoditi subjektivizacija, odnosno ako subjekt treba postati žudnja Drugog, ostavljajući označitelj njegovim vlastitim sredstvima, ime žudnje Drugog mora se pomaknuti - s majčinog partnera na učitelja, školu, policajca, građanski zakon, religiju, moralni zakon, itd... - i popustiti pred označiteljem žudnje Drugog. U tom smislu, prolaženje fantazme za sobom povlači raz­ dvajanje od samog jezika, razdvajanje subjekta - koji će već postati uzrok - od njegova/njezina vlastitog diskursa ο svojem problemu sa žudnjom Drugog, ο svojoj nesposobnosti nošenja s manjkom ot­ krivenim u Drugom, ο izostanku uspjeha u održavanju pravog od­ stojanja od Drugog, pravog odnosa s Drugim, i tako dalje. Neuroza je zadržana u diskursu, a vi Lacanovoj ideji prolaženja fantazme vidimo sugestiju neke vrste odlaska s onu stranu neu­ r o z e u kojem subjekt može djelovati (kao uzrok, kao žudnost), i barem je trenutačno izvan diskursa, odcijepljen od diskursa: slobodan od pritiska Drugog. Ovo nije sloboda psihotičara koju Lacan spominje u svojem ranom članku "Agresivnost u psihoana­ lizi" (Ecrits), to nije sloboda "prije" pisma, nego "poslije" njega. 21

Otuđenje, razdvajanje i prolaženje fantazme u analitičkom postavu Zamislimo, na trenutak, analiziranog — udobno smještenog na analitičarevom kauču, kako govori ο svojem snu od prošle noći. ispunjavajući sobu svojim diskursom, nadajući se da će biti za­ nimljiv i zadovoljiti analitičara, dakle, na način fantazme (S 0 a) - kojega iznenada prekida riječ koju je izgovorio analitičar (a ne Drugo znanja kojem je taj diskurs u n e k o m smislu bio upućen), riječ koju je analizirani možda zataškao ili je mislio da nije važna ili zanimljiva ni njemu/njoj s a m o m / s a m o j , niti analitičaru. Za­ hvaljujući ljubavi prijenosa, analizirani često prilagođavaju svoj diskurs, nadajući se da će reći ono što analitičari hoće da kažu, ono za što misle da njihovi analitičari hoće čuti, pa sve dok se ne dogodi takav prekid - b i l o kašljem, g u n đ a n j e m , riječju ili preki­ dom sesije - mogu nastavljati dalje vjerujući da postižu svoj cilj. Takvi prekidi često služe za to da trgnu analizirane, iznenada ih vraćajući spoznaji da ne znaju što njihovi analitičari hoće ili misle, da u njihovu diskursu traže nešto drugo od onoga na što su analizirani smjerali, da hoće nešto drugo od toga, nešto više. U tom smislu, Lacanova praksa "interpunktiranja" i "preki­ d a n j a " diskursa analiziranog služi za odvajanje analiziranog od 22

Subjekt i žudnja

Drugog

tog diskursa, suočavajući ga sa zagonetkom analitieareve žudnje. Ako ta žudnja ostaje zagonetna, nikada se ne nalazeći baš ondje gdje analizirani vjeruje da jest - a analizirani pogađanju te žud­ nje posvećuju znatan trud — fantazma analiziranog se u analitič­ k o m postavu stalno r e m e t i . ' Žudnja Drugog u obliku objekta α nikada nije baš ondje gdje analizirani misli da jest ili gdje hoće da ona bude u njegovoj/njezinoj fantazmi. Služeći k a o varka ili iluzi­ ja objekta a, kao zamjena ili privid objekta a, analitičar između $ i α uvodi još veći jaz, remeteći fantaziranu vezu: 0. Analitičar tu vezu čini neodrživom uvodeći u nju promjene. Otuđenje i razdvajanje uvijek su uključeni u analitički postav, a analizirani se otuđuje nastojeći govoriti koherentno, drugim riječima, na način koji će biti "smislen" analitičaru. Analizirani ovdje analitičara uzima za mjesto svega značenja, za Drugog koji zna značenje svih iskaza. Pokušavajući biti smislen, analizira­ ni otklizava ili blijedi iza riječi koje izgovara. Zbog same prirode jezika, te riječi uvijek i neizbježno govore manje ili više od ono­ ga što analizirani svjesno namjerava reći birajući ih. Značenje je uvijek ambigvitetno, polivalentno, odajući nešto što je netko želio ostaviti skrivenim, skrivajući nešto što je netko namjeravao izraziti. Ovaj pokušaj bivanja smislenim analiziranoga smješta u re­ gistar Drugog kao značenja: analizirani blijedi iza diskursa čije "pravo značenje" može odrediti i prosuditi samo Drugo (bilo ro­ ditelj, analitičar ili bog). Ta je vrsta otuđenja neizbježna i nije osuđena u lakanovskoj analizi (za razliku od otuđenja kao što ga shvaćaju marksisti i kritički teoretičari). Analitičaru se ipak nalaže ne poticati b e s k o n a č n o ovu vr­ stu otuđenja. P r e m d a analitičar u svojem radu s neurotičarima u središte zanimanja nastoji dovesti odnos analiziranog prema D r u g o m , u procesu raščišćavajući "smetnje" koje proizlaze iz ima­ ginarnih odnosa analiziranog s drugima poput sebe (vidi sedmo poglavlje), to ni u kojem slučaju nije kraj procesa, i ako se ostane na tome, može dovesti do rješenja ά la američka ego-psihologija, do poistovjećenja analiziranog s analitičarem kao Drugim. Lakanovski analitičar usvaja diskurs radikalno različit od diskursa analiziranog: diskurs razdvajanja. A k o analitičar anali­ ziranome uza značenje nudi još nešto, on/a ipak cilja na nešto što može razoriti matricu po kojoj "analitičar daje značenje diskursu analiziranog", i to dvosmisleno govoreći, na nekoliko razina odjednom, koristeći se pojmovima koji vode u nizu različitih smje2

78

LAKANOVSKI SUBJEKT

rova. Iznošenjem nekoliko, ako ne i beskrajne p a n o r a m e sukce­ sivnih značenja, problematizira se sam registar značenja. K a k o analizirani pokušava proniknuti značenje analitičareva zagonet­ na govora, njegovih/njezinih polivalentnih riječi ili razlog zbog kojeg je on/a završio/la sesiju u tom određenom trenutku, tako se razdvaja od značenja i suočava sa zagonetkom analitičareve žudnje. Ta zagonetka utječe na d u b o k o ukorijenjen fantazmatski odnos analiziranog p r e m a žudnji Drugog. Dok temeljno pravilo slobodnih asocijacija od analiziranoga zahtijeva da pokuša sve potpunije artikulirati, izraziti, simbolizirati, signiferizirati taj odnos prema žudnji Drugog, analitičarevo djelovanje služi još ve­ ćem razdvajanju subjekta o d samog diskursa ο tom odnosu čije se stvaranje od njega/nje zahtijeva. Netko je subjekt posebne sudbine, sudbine koju nije odabrao, ali koju svejedno mora subjektivizirati, koliko god se na počet­ ku mogla činiti nasumičnom i slučajnom. Po Freudovu mišljenju, mora postati njen subjekt. U nekom smislu, prapotiskivanje je bacanje kocke na početku nečijeg univerzuma koje stvara rascjep i pokreće strukturu. Individuum se mora uhvatiti u koštac s tim slučajnim bacanjem — tom p o s e b n o m konfiguracijom žudnje svo­ jih roditelja - i nekako postati njen subjekt. "Wo Es war, soll Ich werden." Ja moram postati tamo gdje su j e d n o m vladale strane sile - Drugo kao jezik i Drugo kao žudnja. Ja m o r a m subjektivi­ zirati tu drugost. Zbog toga možemo reći da je lakanovski subjekt etički moti­ viran, utemeljen na ovoj frojdovskoj naredbi koja je toliko puta ponovljena u Lacanovu djelu. Freudova je naredba inherentno paradoksalna, nalažući nam stavljanje Ja (natrag) u uzrok, postajanje našim vlastitim uzrokom, ali umjesto odbacivanja toga paradoksa, Lacan nastoji teoretizirati u njemu sadržan p o m a k i pronaći tehnike kojim bi ga izazvao. Ja nije već u nesvjesnom. Može biti pretpostavljeno tamo, ali ga treba navesti na pojavlji­ vanje. U n e k o m smislu, može uvijek već biti ondje, ali osnovni je klinički zadatak učiniti da se pojavi tamo gdje je bilo Ono. 24

6. Metafora i taloženje subjektivnosti

Tri m o m e n t a konstitutivna za subjektivnost, opisana u posljed­ njem poglavlju, mogu se shematizirati k a o tri supstitucije ili supstitucijske metafore. U otuđenju D r u g o dominira ili zauzima m j e ­ sto subjekta. U razdvajanju objekt a kao žudnja D r u g o g dolazi na čelo, dobiva prednost pred subjektom ili ga pokorava, a u prolaženju fantazme subjekt subjekti vizira uzrok svoje egzistencije (žudnju Drugog: objekt a) i karakterizira ga neka vrsta čistoga žuđenja bez objekta: žudnost. Drugo

objekt a

S

S

S

objekt α

K a d a ih ovako izložimo, ova tri temeljna m o m e n t a konstituiranja subjekta možemo vidjeti kao tri m o m e n t a metaforizacije. Poni­ štavanje jedne stvari d r u g o m u L a c a n o v i m supstitucijskim m e ­ taforama u korijenu je l a k a n o v s k e metapsihologije. Subjekt se ovdje može shvatiti kao ishod metafore (ili niza metafora) V e ć i n o m se ipak smatra da metafora rađa novi smisao, drugim riječima, novo značenje, a ne novi ili radikalno drugačiji subjekt. J e d n a od mojih osnovnih teza u ovoj knjizi jest da psihoanalitički subjekt u biti ima dva lica: subjekt kao talog i subjekt k a o pro­ dor. U prvom slučaju subjekt je tek talog značenja određenih sup­ stitucijom jednog označitelja drugim ili n a k n a d n i m djelovanjem j e d n o g označitelja na drugi (ili j e d n o g simboliziranog događaja na drugi), odgovarajući Lacanovoj "definiciji" subjekta k a o "onoga što j e d a n označitelj predstavlja za drugog označitelja". U dru­ g o m slučaju, subjekt je ono što, uspostavljajući veze i z m e đ u dvaju označitelja, stvara prodor u r e a l n o m , a on (ovaj put kao taloženje, ne k a o talog) nije ništa drugo n e g o sam taj prodor. Dakle, postoji jedno lice subjekta koje je gotovo isključivo označeno ili značenje - subjekt kastracije (subjekt otuđen u zna1

80

LAKANOVSKI SUBJEKT

čenju, njime usisan, apsorbiran značenjem, "mrtvim" značenjem) — i drugo koje sačinjava prodor između dvaju označitelja (kao iskra koja leti od j e d n o g označitelja do drugog, stvarajući među njima vezu). Ta se dvostruka ideja subjekta lijepo sjedinjuje u izrazu "taloženje subjektivnosti" koji se može pronaći jednako već u radu "Logičko vrijeme i tvrđenje anticipirane nedvojbenosti" (1946) gdje subjekt pronalazimo i kao talog i kao "navalu". Subjekt kao navala ili taloženje prodire naprijed između dva­ ju označitelja baš kao što "stvaralačka iskra metafore ... zabljeskuje između dva označitelja" u procesu metaforizacije. Drugim riječima, stvaralačka iskra metafore je subjekt, metafora stvara subjekt. Svaki metaforički učinak je učinak subjektivnosti (i vice versa). Nema takve stvari kao što je metafora bez subjektivnog sudjelovanja i nema subjektivizacije bez metaforizacije. Kao stvaralačka iskra metafore, subjekt n e m a trajnosti ili postojanosti: on postaje kao iskra koja zabljeskuje između dvaju označitelja. Rascijepljeni subjekt koji je u prve dvije gore pokaza­ ne metafore zapriječen, subjekt kao rezultat na svijet donesenog novog značenja ipak ostaje fiksiran ili pokoren i stječe neku vrstu trajnosti kao takve. Subjektova simptomatična fiksacija ima metaforičku strukturu, onu besmislenog označitelja koji zamjenjuje subjekt ili mu stoji nasuprot: S /S. Simptome privremeno m o ž e m o promatrati k a o da imaju ta­ kvu supstitucijsku strukturu u kojoj subjekt k a o značenje neo­ dređeno dugo ustraje u svojem p o d r e đ e n o m stanju, osim ako ne ostvari novu metaforu. U tom smislu, u Lacanovoj teoriji analizu se može smatrati zahtjevom za k o v a n j e m novih metafora. Jer, svaka nova metafora sa sobom donosi taloženje subjektivnosti koje može promijeniti subjektov položaj. K a k o je sam simptom metafora, stvaranje nove metafore tijekom analize ne uzrokuje razrješenje svih simptoma, već prije rekonfiguraciju simptoma, stvaranje novog simptoma ili promijenjeni subjektivni položaj s obzirom na simptom. Kraj analize može se promatrati kao ostva­ renje supstitucije pokazane u trećoj metafori, S/a, kojim subjekt p r e u z i m a mjesto Drugog i žudnje D r u g o g (objekta a ) , te više nije njome podređen, niti na nju fiksiran. 2

3

Metafora i taloženje

subjektivnosti

81

Označeno (Vi) ne smijete naprezati mozak i pokušati ovo shvatiti na­ stojeći to usporediti s nečim sličnim što vam je već poznato. Vi u tome morate prepoznati iz temelja novu činjenicu. Freud, Predavanja za uvod u psihoanalizu Nova metafora na svijet donosi novo značenje. O n a mijenja su­ bjekt kao značenje. Ali, što je značenje u lakanovskoj shemi stva­ ri? Sto to točno metafora stvara, na što utječe, što mijenja? Sto je označeno ako ne ono ο č e m u obično govorimo kao ο mi­ slima ili idejama? Što su misli ako ne osobite kombinacije ozna­ čitelja, odnosno na poseban način združeni označitelji? K a d a "shvatite" značenje nečega što netko kaže, što se događa ako ne smještanje iskaza u kontekst drugih iskaza, misli, p o j m o v a ? Ra­ zumjeti znači locirati ili smjestiti j e d n u konfiguraciju označitelja u drugu. U većini slučajeva, to je nesvjestan proces k a k a v bi se samo mogao poželjeti i ne zahtijeva nikakvo subjektovo djelova­ nje: stvari dolaze na mjesto u mreži raznolikih veza i z m e đ u već "usvojenih" misli. Prema Lacanu, nešto ima smisla k a d a se u k l a p a u već posto­ jeći lanac. Lancu može nešto dodati bez da ga bitno promijeni ili poremeti. S druge strane, metafora uzrokuje novu konfiguraciju misli, uspostavljajući novu kombinaciju ili permutaciju, novi poredak u označiteljskom lancu, remećenje starog poretka. V e z e i z m e đ u označitelja definitivno se mijenjaju. Takva se p r o m j e n a ne može dogoditi bez uplitanja subjekta. Kako sam već ranije rekao, točno u onoj mjeri u kojoj razumi­ jevanje ne uključuje ništa više od smještanja j e d n e konfiguracije označitelja u drugu, toliko je Lacan nepokolebljiv odbijajući ra­ zumijevanje, nastojeći odgoditi razumijevanje, jer se u procesu razumijevanja sve vraća na razinu statusa quo, na razinu onoga što je već poznato. Lacanovo je pisanje preplavljeno ekstrava­ gantnim, gotovo apsurdnim i pomiješanim metaforama, upravo zato da nas trgne iz olakoga redukcionizma inherentnog s a m o m procesu razumijevanja. Suprotno znatnoj pozornosti koju su tom procesu bili posvetili neki njemački mislioci, verstehen se u Lacanovu okviru može prevesti k a o "usvojiti". Odatle o s n o v n a ideja Lacanove tvrdnje da je značenje (značenje kao ono što zamišljaš da si shvatio) imaginarno. Usvajajući nešto i m a š osjećaj da si netko ili se zamišljaš kao nekoga (neki ego ili neko sebstvo) tko 4

82

LAKANOVSKI SUBJEKT

je izvršio neki težak zadatak, zamišljaš se kao mislioca. S druge strane, "pravo razumijevanje" - što bi se možda bolje izrazilo na francuskom upotrebom izraza se saisir de quelque chose, pri čemu je naglasak na refleksivnome - zapravo je proces koji nadilazi au­ tomatsko funkcioniranje simboličkog poretka i sadržava provalu simboličkoga u realno: označitelj stvara nešto novo u realnom ili odlijeva sve više realnoga u simboličko. "Pravo razumijevanje" je, naravno, pogrešan naziv, jer je ra­ zumijevanje upravo za proces nevažan, nepotreban kratak spoj. Ono na što se zapravo upućuje jest to da se nešto mijenja, a to je i poanta lakanovske analize: nešto se događa na granici simbolič­ kog i realnog što nema ništa s razumijevanjem kako se ono obič­ no shvaća. Otuda nevažnost pojma "uvid" u analitičkom procesu: djelotvornost analize ni na koji način ne ometa subjektivna fru­ stracija analiziranoga zbog nerazumijevanja onoga što se događa, toga kako bi analitički proces trebao djelovati, onoga što je zapra­ vo u temelju njegove/njezine neuroze, i tako dalje. Freud povre­ m e n o primjećuje da se analizirani/a koji/a tijekom svoje analize postiže najviše često sjeća malo toga, ako i ičega, i ne razumije što se u procesu dogodilo.

Dva lica psihoanalitičkog

subjekta

Dva lica psihoanalitičkog subjekta (talog značenja i prodor) u ne­ kim vidovima odgovaraju rascjepu i z m e đ u značenja i postojanja ο kojem se raspravljalo u četvrtom poglavlju. Međutim, rascjep ovdje nije između nesvjesnog značenja i lažnog postojanja ega, već prije između nesvjesnog značenja i neke vrste "postojanjau-prodoru" ili, kako Lacan kaže u j e d n o m trenutku, "subjekta u realnom". 5

Subjekt kao označeno Subjekt u r e a l n o m nije osoba ο kojoj govori analizirani, ona ogra­ ničenih sposobnosti, nesposobna odlučiti se između različitih smjerova djelovanja, podređena hirovima Drugog, prepuštena milosti i nemilosti svojih prijatelja, ljubavnika, institucionalnog okruženja, kulturalno-religijskog odgoja, i t a k o dalje. To je osoba koju b i s m o , da posudim i Freudov i L a c a n o v vrlo ambigvitetan pojam (koji će biti detaljno objašnjen u o s m o m poglavlju), m o ­ gli nazvati "kastriranim" subjektom. P o j a m kastracije pokriva o g r o m n o područje u psihoanalizi i trenutnoj upotrebi, a ja ću ga

Metafora i taloženje subjektivnosti

83

ovdje upotrebljavati samo na vrlo precizan način: kako se odnosi na subjektovo otuđenje Drugim i u njemu, te na razdvajanje od Drugog. Kastrirani subjekt je subjekt koji je postao u jeziku. "Neodgo­ varajuće" ili "nedovoljno" kastrirani subjekt odgovara subjektu čije razdvajanje nije potpuno — u L a c a n o v i m pojmovima iz ra­ nih šezdesetih, to je subjekt koji u fantazmi zahtjev Drugog (D) "pogrešno stavlja na mjesto" žudnje Drugog (a), pa njegova/nje­ zina fantazma umjesto S 0 α odgovara S 0 D . Subjekt koji odbi­ ja "žrtvovati svoju kastraciju za jouissance Drugog" (Ecrits, str. 323) je subjekt koji nije prošao kroz dodatno razdvajanje poznato k a o prolaženje fantazme, jer, kako bi se dogodila subjektivizacija uzroka, kastraciju treba žrtvovati, treba od nje odustati ili je pre­ dati. Kako bi na sebe preuzeo žudnju D r u g o g kao uzrok, subjekt se mora odreći svojeg manje ili više udobnog, s a m o d o p a d n o bi­ jednog položaja podređenosti D r u g o m — kastriranosti. Prolaženje fantazme zato uključuje odlazak s onu stranu kastracije i utopij­ ski m o m e n t s onu stranu neuroze. Kastrirani subjekt je tako subjekt koji nije subjektivizirao žudnju Drugog, te ga ona nastavlja mučiti, ali od svoje simptomatične podređenosti D r u g o m ipak stječe "sekundarnu dobit". Taj subjekt može biti okarakteriziran p r v i m dvjema metaforama predstavljenima na početku ovog poglavlja, ali ne i trećom. S i m p ­ tomi se mogu shvatiti kao za D r u g o g stvorene poruke ο subjektu, a on/a ostaje kastriran/a sve dok se ne može odvojiti od tog mje­ sta/odredišta u kojem njegova/njezina p o r u k a dobiva značenje. Kastracija, u ovom lakanovskom kontekstu, očito n e m a baš ništa s biološkim organima ili njima u p u ć e n i m prijetnjama. M e ­ đutim, u posebnim kontekstima takve prijetnje mogu poslužiti za odvajanje muškog djeteta od njegove vezanosti za Majku kao pre­ ferirani objekt užitka, ali čine se n e s p o s o b n i m a za uzrokovanje dodatnog razdvajanja koje je potrebno za odlazak s onu stranu kastracije. Neka vrsta postojanja postiže se kroz prvu vrstu razdvajanja: ono koje pruža fantazma. Lacan ipak j o š j e d n o m većinom radije govori ο "aphanisis" ili blijeđenju neurotičnog subjekta u njego­ voj/njezinoj fantazmi, dok mu/joj pozornost krade objekt-uzrok. Objekt α dolazi na čelo i dobiva vodeću ulogu u fantazmi, a su­ bjekt je njime zakriven ili zasjenjen. Zato Lacan kao manjkave j e d n o za d r u g i m odbacuje i lažno postojanje ega i neuhvatljivu egzistenciju koju pruža fantazma: 6

7

84

LAKANOVSKI SUBJEKT

niti jedno ne može odvesti subjekt s onu stranu neuroze. Subjekt u oba slučaja ostaje kastriran, podređen Drugom. No, Lacan ipak zadržava ideju postojanja s onu stranu neuroze. Kastrirani subjekt je subjekt koji je predstavljen. Kastrira­ ni subjekt uvijek sebe predstavlja Drugom, od Drugog nastojeći dobiti pažnju i priznanje, a što se više predstavlja, to neizbježnije postaje kastriran, budući da se predstavlja p o m o ć u D r u g o g i u njemu. Kastrirani subjekt je zapriječeni subjekt, subjekt pod zaprekom: proizvod je svakog pokušaja i namjere da (nešto) zna­ či za Drugog. Taj "subjekt je konstituiran p o r u k o m " (Ecrits, str. 305) koju od Drugog prima u izvrnutom obliku. Kako bismo shvatili taj zapriječeni subjekt, trebamo pobliže ispitati proces tvorbe značenja kroz djelovanje j e d n o g označitelja (S ) na drugog (S,). 8

2

Ο OZNAČITELJ IMA, UNARNOM I BINARNOM

Inauguracija subjekta kroz razdvajanje povezana je s F r e u d o v o m idejom prapotiskivanja. Prema Freudu, nesvjesno sadržava Vor­ stellungsrepräsentanzen, doslovno "predodžbene predstavnike ili ideje", što se na engleskome obično izražava kao "ideational representatives ["predodžbeni reprezentanti"]. To su psihički reprezentanti Triebe: nagona. Prema Freudovu mišljenju, potisnuti su upravo takvi reprezentanti (a ne opažaji ili afekti). Ali Freud nikada zaista precizno ne određuje status tih reprezentanata. On piše da se nesvjesno konstituira kroz "prapotiskiuanje, prvu fazu potiskivanja koja se sastoji od toga što se psihičkom (predodžbenom) reprezentantu nagona [Trieb] niječe ulazak u svijest. Time se uspostavlja fiksacija, i od tog trenutka nadalje reprezentant ο kojem je riječ ustraje nepromijenjen, a nagoni [Trieb] ostaju za njega privezani". Prapotiskivanje stvara jezgru nesvjesnog s kojom drugi reprezentanti (predodžbi) uspostavljaju veze koje na kraju mogu dovesti do njihova uvlačenja u nesvjesno. L a c a n predlaže da te reprezentante izjednačimo s označiteljima, riječima koje zastupaju nagone (djeluju k a o reprezentanti n a g o n a ) na predodžbenoj razini: razini reprezentiranja ili mi­ šljenja. Označitelji su ono što dopušta reprezentiranje nagona: njihovo prezentiranje nama kao bićima jezika. Krenuvši od toga izjednačavanja Vorstellungsrepräsentanzen s označiteljima, La­ can potiskivanje konceptualizira kao ono što dovodi do stvaranja nesvjesnog na temelju dvaju spregnutih označitelja: "unarnog 9

10

11

Metafora i taloženje subjektivnosti

85

označitelja" koji Lacan predstavlja kao Sj i "binarnog označitelja" S (Seminar X I , str. 219). Binarni označitelj je ono stoje potisnuto u prapotiskivanju. 2

OZNAČITELJ ZA KOJEGA SVI DRUGI OZNAČITELJI PREDSTAVLJAJU SUBJEKT

Označitelj žudnje Drugog, Ime Oca jest prapotisnuti binarni označitelj. Taj je označitelj posve jedinstven: to je označitelj za kojega svi drugi označitelji predstavljaju subjekt. Kad bi taj označitelj ne­ dostajao, niti j e d a n drugi označitelj ne bi ništa predstavljao. Ova je ideja vrlo shematski razložena u članku "Subverzija subjekta i dijalektika žudnje" (Ecrits), a ja ću je ovdje pokušati izložiti. Kao što smo vidjeli u p r e t h o d n o m poglavlju, Lacan postulira primordijalni označitelj koji ili jest ili nije t a m o . A k o nije, govo­ rimo ο isključenju i zato ο psihozi jer nema mogućnosti za egzi­ stenciju subjekta kao takvog - primordijalni označitelj je sine qua non subjektivnosti. I m e Oca je zato zaglavni k a m e n . Lacan kaže da je ono ozna­ čitelj, ali se posve jasno razlikuje od većine, ako ne i svih drugih. A k o j e d n a riječ u jeziku postane zastarjela ili izađe iz m o d e , ostali povezani pojmovi nastoje popuniti tu prazninu, drugim riječima, njihova se značenja proširuju kako bi uključila ona iščezle riječi. Nasuprot tome, Ime Oca nije ni zamjenjivo niti izgovorivo. U psihozi između majke i djeteta nije dovoljno čvrsto podi­ gnuta barijera koju pruža to ime. Očinska figura ne uspijeva u ograničavanju djetetova pristupa majci, označitelj ne m o ž e neu­ tralizirati djetetovu jouissance i ta m u jouissance u p a d a u život, preplavljujući ga/je i napadajući. Različiti oblici psihoze povezani su s različitim načinima na koje jouissance provaljuje u pacijenta: jouissance napada tijelo u shizofreniji i mjesto D r u g o g k a o takvog u paranoji. Ime Oca u psihozi popušta. Vraćajući se na slučaj neuroze, vidimo da za I m e Oca svi ostali označitelji predstavljaju subjekt. Svaki označitelj kojim se neurotičar koristi (S\ S", S'") je nekim putem, oblikom ili n a č i n o m po­ vezan s I m e n o m Oca (figura 6.1) i neurotičar je tako, u m a n j e m ili v e ć e m stupnju, upleten u svaku riječ koju izgovori ili čuje. Ništa nije nevino: čak i njegov/njezin takozvani "prazni govor" ukazuje n a položaj subjekta s obzirom na Drugog, i svaki p o j a m je n e k a k o doprinio činjenju toga položaja takvim kakav je. 12

86

LAKANOVSKI SUBJEKT

Figura 6.1 -S'

I m e Oca

-*

S"

•S' Iznoseći ključno djelovanje označitelja u neurozi, stalno se vra­ ćamo natrag slučaju psihoze. Kao što Lacan često čini, nazovimo svaki od tih "drugih" označitelja: S . Kasnih šezdesetih i sedam­ desetih Sj dobiva ulogu "gospodarskog označitelja", besmislenog označitelja bez značenja, koji je u kretanje jezika doveden - dru­ gim riječima "dijalektiziran", što je pojam koji ću objasniti nešto kasnije - kroz djelovanje različitih S . U skladu s Lacanovom kasnijom upotrebom, Ime Oca čini se korelativnim s S,, gospodarskim označiteljem. A k o S, nije na mje­ stu, svaki je S nekako nevezan. Označitelji S imaju međusobne odnose, psihotičar ih može povezati na savršeno uobičajene nači­ ne, ali izgleda da oni na njega/nju ne utječu ni u kojem smislu, oni su od njega/nje na neki način nezavisni. D o k se neurotičar, na­ kon što čuje neobičan pojam - recimo "antiestablišmentarizam" - može podsjetiti na prvi put kada je čuo tu riječ, o d koga ju je na­ učio, i tako dalje, psihotičar se može usredotočiti na njezin strogo fonetski ili zvučni aspekt. On može vidjeti značenje u ničemu ili pronaći posve osobno značenje u gotovo s v e m u . Riječi su uzete za stvari, za zbiljske predmete. Svaki je S za neurotičara pojedinačno p o v e z a n sa S,. S, nije subjekt, a to nije ni S . Subjekt je ono što j e d a n označitelj pred­ stavlja d r u g o m označitelju ili za njega. O d čega bi se trebalo sa­ stojati to predstavljanje? S predstavlja subjekt za S u tom smi­ slu što S n a k n a d n o daje značenje S značenje koje nije imao na početku (figura 6.2). To je značenje, zapisano k a o " s " (kao malo slovo) k a d a L a c a n daje svoju verziju sosirovskog znaka, zami­ jenjeno p o m o ć u S u potpunijoj verziji označiteljeva naknadnog djelovanja koje je shamatizirano u figuru 6.3 (vidi, na primjer, Seminar X V I I ) . Subjekt je ovdje tek konstelacija ili koncentracija značenja. A k o se subjekt sastoji od čitavoga s k u p a značenja pro­ izvedenih v e z o m između svih S i S,, izgleda d a je on tada neka vrsta taloga značenja koje daje Drugo (subjektovi iskazi značenje dobivaju s a m o u D r u g o m ili im značenje daje D r u g o ) . 2

13

2

2

2

2

2

2

2

i ;

2

Metafora i taloženje subjektivnosti

87

Figura 6.2

Figura 6.3 S

a

Budući da se značenje uvijek nalazi u polju Drugog, subjekt kao značenje koje se, u n e k o m smislu, izbistruje iz djelovanja j e d n o g označitelja na drugog odgovara subjektu kao zasjenjenom znače­ njem. Subjekt kao značenje - nesvjesno značenje ili značenje u D r u g o m - može se smjestiti u shemu rascijepljenog subjekta (fi­ gura 6.4). U donjem desnom kutu stvoreno je nesvjesno značenje, ali je subjekt lišen postojanja. Figura 6.4

Ja ne mislim

Ja n i s a m (nesvjesno značenje)

Subjekt kao prodor P r e m d a se čini da smo u takvom tumačenju malo, ako i uopće, okusili subjektivnost, subjekt je ipak ostvaren u kovanju veza iz­ među Sj i S . Subjekt nije jednostavno talog značenja (u sljedećem m a t e m u pod crtom), nego je i kovanje veza između označitelja. 2

s U njegovoj fiziološkoj skici psihe u djelu "Projekt za znanstvenu psihologiju" Freudov pojam za putove iskovane od neurona do neurona jest Bahnung [na hrvatskom se to lošije može izraziti 14

88

LAKANOVSKI SUBJEKT

kao "utiranje", op. prev.], što L a c a n prevodi kao frayage, svoje­ vrsni prodor ili utiranje puta. O n Freudovu ideju smatra o n o m prodiranja koje uspostavlja vezu (ili artikulaciju) između tako­ zvanih pojmovnih sjećanja i te neuronske veze spremno povezu­ je s vezama između označitelja. Subjekt je put iskovan između označitelja, drugim riječima, subjekt je ono što ih povezuje j e d n o g s drugim. Do vremena kada Lacan razrađuje četiri diskursa (Seminar XVII), Sj postaje pozicionalna ideja. N e m a jednog, jedinstvenog S,: Sj jednostavno označava označitelj koji je izoliran od ostatka diskursa (ili je odsječen od "psihičkog lanca" svjesnih misli osobe, kao što Freud kaže u Tumačenju snova). Jedan S, je u anali­ zi često prepoznatljiv po činjenici da se analizirani stalno bori s nekim p o j m o m , na primjer, to može biti pojam poput "smrti" ili bilo koji drugi pojam koji se analiziranome čini neprozirnim i koji, čini se, uvijek zaustavlja asocijacije umjesto otvaranja puta prema rješenju. U n e k o m smislu, analizirani ovdje susreće pot­ punu neprozirnost značenja: on/a može jako dobro znati što riječi na njegovu/njezinu materinjem jeziku znače, ipak ostajući u ne­ znanju u pogledu onoga što one znače njemu/njoj, njihovog po­ sebnog, osobnog značenja koje posjeduje neku vrstu subjektivne upletenosti. Subjekt je tu zasjenjen gospodarskim označiteljem bez značenja: 15

JL s U tom je smislu gospodarski označitelj besmislen.

TALOŽENJE SUBJEKTIVNOSTI: DIJALEKTIZIRANJE GOSPODARSKOG OZNAČITELJA

Jedan od ciljeva analize jest "dijalektizirati" takve izolirane poj­ move, te riječi koje zaustavljaju tijek pacijentovih asocijacija, za­ mrzavaju subjekt - ili ga/je prije poništavaju. "Dijalektizirati" je ovdje pojam koji L a c a n upotrebljava kako bi p o k a z a o da se na neki način pokušava uvesti nešto izvanjsko o v o m e S odnosno uspostaviti opozicija između njega i drugog označitelja, S . Ako ovaj Sj m o ž e m o dovesti u neku vezu s d r u g i m označiteljem, onda se mijenja njegov status kao gospodarskog označitelja koji poko­ rava subjekt. Izgrađen je most između njega i drugog jezičnog elementa i događa se gubitak: l t

2

Metafora i taloženje subjektivnosti

89

S S

a

(Ovdje neću ulaziti u složenosti "gubitka" — objekta a; vidi sedmo poglavlje.) Jednostavno govoreći, analizirani u svojim asocijacija­ ma više ne zapinje na tom p o s e b n o m mjestu. N a k o n stalne borbe s j e d n i m te istim p o j m o m , koja je mogla trajati mjesecima, on po­ činje popuštati. Za subjekt je stvoreno značenje tog gospodarskog označitelja i subjekt je još j e d n o m rascijepljen i z m e đ u značenja i postojanja, postavši tek trenutačno u kovanju veze i z m e đ u Sj S S

značenje

-*

l

S

S

2

a

postojanje

Stvaranje opozicije između S i drugog označiteljskog elementa ono je što dopušta položaj subjekta. Uočimo ovdje opoziciju iz­ m e đ u subjekta koji je postao u izgradnji mosta između S i S - u n e k o m smislu, duž strelice — i zapriječenog ili otuđenog subjekta značenja: S (smještenog na mjesto ispod crte). K a d a se pojavi, svaki je izolirani S besmislen. Za razliku od S(A), S, nije neizreciv. To nije neki tajnoviti, skriveni označitelj koji j e d n o g a dana napokon izranja iz dubina. To vrlo lako može biti riječ ili ime koje je analizirani u svom životu s v a k o d n e v n o upotrebljavao/la. No, on ipak insistira u području besmisla k a d a se pojavi u kontekstu za koji se čini da uključuje analiziranog, p r e m d a analizirani ne zna kako ili zašto. Besmisao, n a r a v n o , može dobiti i druge oblike: može se pojaviti u neshvatljivom ne­ razgovijetnom izgovaranju riječi kojem se ne može pripisati ni­ kakvo značenje, jer nastali zvukovi ne sugeriraju ništa čak ni na način igre riječima. U s v a k o m slučaju, Lacanovo naglašavanje važnosti b e s m i s l a p o v e z a n o je s analitičkim ciljem dijalektiziranja označitelja koji, tijekom analitičkog liječenja, dolaze na vidjelo kao izolirani gos­ podarski označitelji. Autizam se m o ž e smatrati slučajem u ko­ j e m postoji samo jedan ili tek nekolicina gospodarskih označitelja koje je gotovo nemoguće dijalektizirati. U neurozi v e ć i n o m postoji čitav niz gospodarskih označitelja koji se pokazuju tijekom liječe­ nja i privlače našu pažnju kao mrtve točke ili svojevrsne slijepe ulice. Te slijepe ulice analiza nastoji učiniti prohodnima. Subjekt se pojavljuje u procesu raščišćavanja prepreke iz slijepe ulice, t

16

2

90

LAKANOVSKI SUBJEKT

time stvarajući prolaz. U n e k o m smislu, subjekt je cijepanje te prepreke na dva razdvojena dijela: S i S (figura 6.5). 2

Figura 6.5

S

a

Do ovoga trenutka u raspravi sam pružio barem četiri odvojena načina razumijevanja onoga što psihoanaliza nastoji postići: to su dijalektizacija gospodarskih označitelja, taloženje subjektiv­ nosti, stvaranje nove metafore i subjektivizacija ili "preuzima­ nje" uzroka. Čitatelj koji se do sada već upoznao s L a c a n o v o m sve polivalentnijom "algebrom" bez sumnje je spreman čuti da je sve to j e d n a te ista stvar, odnosno da su to sve djelomični načini opisivanja istog osnovnog cilja. K a d a se gospodarski označitelj dijalektizira, događa se metaforizacija, subjekt se nataložuje i za­ uzima novi položaj s obzirom na uzrok. Sve to pripada procesu razdvajanja i dodatnog razdvajanja ο kojem Lacan govori kao ο prolaženju fantazme. U analizi neurotičara na kraju se radi ο razdvajanju. Pored svih, bilo psihosomatskih ili "čisto" psihičkih s i m p t o m a koje ne­ urotičan, pokazuju, a proizlaze iz poistovjećenja s roditeljima, ro­ đacima i tako dalje, te ih očito treba proraditi, velik dio rada s neurotičarima okreće se oko dovršetka razdvajanja. D o k Freud sugerira da se analiza, kada se dovoljno razvije, uvijek spotiče ο nepremostivi "kamen kastracije", Lacan sugerira da razdvajanje može odvesti subjekt preko te točke. Otuđenje se može nadmašiti subjektiviziranjem vlastite sudbine, stranog uzroka (žudnje Dru­ gog) koja nas je donijela na svijet. Za razliku o d drugih utopijskih m o m e n a t a (npr. punog govora) koji su implicitno bili kritizirani u uobičajenim slučajevima "Lacana protiv L a c a n a " (kasnog Lacana nasuprot r a n o m Lacanu), Lacanovo se kasnije djelo, po svim mo­ jim saznanjima, nikada ne odriče utopijskog m o m e n t a ove vrste, ovog prelaženja s onu stranu kastracije. Zato predstavlja zaglavni k a m e n L a c a n o v a pobijanja ili nadmašivanja F r e u d a . 17

18

Treći dio LAKANOVSKI OBJEKT: LJUBAV, ŽUDNJA,

JOUISSANCE

7. Objekt (a): uzrok žudnje

Lacan je osjetio da je s objektom α dao svoj najznačajniji doprinos psihoanalizi. U Lacanovu je opusu malo toliko opsežno razrađe­ nih pojmova, toliko značajno revidiranih od pedesetih do sedam­ desetih, obrađenih iz toliko različitih perspektiva i malo ih zahti­ jeva toliko promjena u našim uobičajenim načinima razmišljanja ο žudnji, prijenosu i znanosti. I malo pojmova ima toliko mnogo avatara u Lacanovu djelu: drugo, agalma, zlatni broj, frojdovska Stvar, realno, anomalija, uzrok žudnje, višak jouissance, materi­ jalnost jezika, analitičareva žudnja, logička konzistentnost, žud­ nja Drugog, varka/privid, izgubljeni objekt, i tako dalje. K a k o je razvoju toga pojma posvećeno doslovno tisuće stranica u Laca­ novu djelu, od kojih je većina još neobjavljena, ne m o g u se niti nadati da ću pružiti objašnjenje objekta α koje odgovarajuće ra­ zjašnjava ili pokriva sva Lacanova tumačenja. O s i m toga, m n o g e od njegovih elaboracija sadržavaju algebarske, topološke i logičke formulacije koje bi zahtijevale opsežan k o m e n t a r i većini čitatelja ne bi bile jako zanimljive. D o k j a m č i m studiju duljine knjige, ov­ dje ću se ograničiti na ono što smatram n e k i m a od najistaknutijih aspekata ovog glavnog Lacanova doprinosa psihoanalizi. 1

2

3

4

Kako bih objasnio pojavljivanje subjekta i odgovarajuće pro­ mjene u D r u g o m , u prethodnim sam poglavljima ove knjige bio prisiljen uvesti objekt a u nizu različitih konteksta. Kao što se može očekivati, Lacanovi pojmovi objekta i subjekta prolaze kroz istovremene revizije i Lacanovu teoriju ni u j e d n o m o d r e đ e n o m m o m e n t u nije moguće shvatiti bez uzimanja oba p o j m a u obzir. U trećem sam poglavlju ο objektu α govorio k a o ο ostatku simbo­ lizacije — realnom (R ) koje preostaje, insistira i ek­sistira nakon simbolizacije ili njoj usprkos ­ kao ο t r a u m a t s k o m uzroku i kao ο o n o m e što prekida glatko funkcioniranje zakona i automatsko od­ motavanje označiteljskog lanca. U petom s a m poglavlju ο objektu α raspravljao kao ο posljednjem podsjetniku ili ostatku hipote2

94

LAKANOVSKI OBJEKT

tičnog jedinstva majka-dijete, kojega se subjekt drži u fantazmi kako bi postigao osjećaj cjelovitosti, kao ο žudnji Drugog, objektu jouissance, kao ο onom "dijelu" Majke što ga dijete nosi sa sobom u razdvajanju i kao ο s t r a n o m , sudbonosnom uzroku subjektove egzistencije kojim on/a m o r a postati ili ga subjektivizirati u ana­ lizi. U šestom sam poglavlju objekt α kao subjektovo postojanje i kao proizvod dijalektizacije gospodarskog označitelja ukratko spomenuo u kontekstu Freudova izgubljenog objekta. Čitateljev zadatak "istovremenog imanja na umu" svih tih na­ čina na koje se govori ο objektu α nije bio lagan i n a d a m se da ću to u ovom poglavlju djelomično ispraviti. Međutim, baš kao što u drugom dijelu ove knjige nije uvijek bilo moguće istodobno imati na u m u sve njegove formulacije koje se tiču subjekta, nije jedno­ stavno pomiriti ni sve njegove formulacije koje se tiču objekta. T o je, bez sumnje, dio onoga što taj pojam čini toliko plodnim za daljnje promišljanje, ali razbješnjuje sistematičara i smeta o n i m a koji su "znanstveno orijentirani". M o ž e li toliko jako polivalen­ tan pojam biti imalo vrijedan za konstituiranje psihoanalize k a o značajnog diskursa, a kamoli kao znanosti? Odnos psihoanalize i znanosti obradit ću u desetom poglavlju. Ovdje se vratimo nekoliko koraka unatrag i razmotrimo pojam objekta iz perspektive imaginarnog, simboličkog i realnog. To će n a m pružiti izvjestan pogled na razvoj Lacanove ideje objekta od tridesetih nadalje.

"Objektni

odnosi"

Imaginarni

objekti, imaginarni

odnosi

Prvi imaginarni objekt je ego. Kao što s a m objasnio u p r v o m potpoglavlju četvrtog poglavlja, ego je imaginarni proizvod, kri­ stalizacija ili sedimentacija slika koje individuum ima ο svom vlastitom tijelu i slika ο samom sebi koje m u povratno pružaju drugi. Za razliku od F reuda, Lacan drži da ta kristalizacija ne čini instanciju, već prije objekt. Taj objekt je poput drugih obje­ kata zaposjednut ili nabijen libidom i zato dojenčev "vlastiti" ego nije n u ž n o više zaposjednut nego drugi objekti (ili druga ega) iz dojenčeva okružja. Kako je shvaćen na ovoj imaginarnoj razini, objekt je ono p r e m a čemu se libido u s m j e r a v a ili s čega se povla­ či, k a o što je to slučaj s objektima ljubavi k a o što ih nalazimo u F r e u d o v u djelu. 5

Objekt (a): uzrok žudnje

95

Suprotstavljajući inherentno stranu i predmetoliku prirodu ega, L a c a n ο njemu ranih pedesetih govori kao ο d r u g o m {au tre na francuskom), odakle njegova, obično kurzivirana skraćenica a za ego koja ukazuje na njegovu imaginarnost (u skladu s L a c a novim uobičajenim tipografskim konvencijama). Vlastiti se ego označava s a, a ego drugog s a'. T a k v e oznake osvjetljavaju njiho­ vu m e đ u s o b n u sličnost. "Imaginarni odnosi" nisu iluzorni odnosi - odnosi koji zaista ne egzistiraju — nego prije odnosi između (više) ega u kojima se sve odigrava s obzirom na tek j e d n u opoziciju: isto ili različito. Oni uključuju druge ljude koje zbog različitih razloga smatrate sličnima sebi. To bi moglo biti zbog toga što vas dvoje vrlo slično izgledate, što ste slični po visini ili dobi, i tako dalje. U slučaju djeteta, to je najčešće dijete u obitelji, široj obitelji, ili krugu prija­ telja, koje m u najviše nalikuje s obzirom na visinu, dob, interese i sposobnosti i koje stoji u sličnom odnosu prema roditeljskoj figuri ili autoritetu (figura 7.1). Određivanje toga tko je sličan, a tko nije stoga sadržava i simboličke sastavnice . 6

Figura 7.1 Dvoje braće u istom položaju s obzirom na jednu i istu roditeljsku figuru roditeljska

figura

Dvoje djece u istom položaju s obzirom na dvije različite roditeljske figure roditeljska

figura

X

X

I

α <

• α'

a <

roditeljska

figura'

X —• a'

ISTO (LJUBAV), RAZLIČITO (MRŽNJA)

Odgovarajući osnovnoj imaginarnoj opoziciji istog i različitog, ima­ ginarni su odnosi obilježeni dvama glavnim svojstvima: ljubavlju (poistovjećenjem) i mržnjom (suparništvom). Ako je drugi/a kao ja, volim ga/je i s njim/njom se poistovjećujem, njegove/njezine radosti i boli osjećam kao svoje vlastite. U slučaju istovjetnih blizanaca često se može vidjeti da jedan blizanac zaposjeda ego drugog blizanca go­ tovo jednako snažno kao i svoj. Premda nesumnjivo u manjoj mjeri, ovo je istinito i za mnoge blisko povezane obitelji u kojima među djecom postoji visok stupanj solidarnosti. U takvim slučajevima primjećujemo uvijek toliko rijetku implementaciju biblijske zapo­ vijedi da bližnjega volimo kao sama sebe. Ako volim svoje sebstvo, drugo sebstvo koje je poput mene jednako je vrijedno ljubavi.

96

LAKANOVSKI OBJEKT

To u nekom smislu objašnjava i drugu stranu tako bliskog poistovjećenja: napetost koju stvara la petite difference. Bilo zahva­ ljujući drugačijem roditeljskom tretmanu, bilo zahvaljujući pro­ mjenama u izgledu tijekom v r e m e n a , razlika se neizbježno uvlači i među najistovjetnije blizance, a što je veza na početku bliskija, to je vjerojatnije da će bijes zbog sićušnih razlika biti još veći. Bratsko suparništvo najpoznatiji je primjer imaginarnih od­ nosa koji sadržavaju mržnju. D o k vrlo mala djeca obično ne do­ vode u pitanje svoju podređenost roditeljima - opažajući jasnu razliku između roditelja i sebe - redovito se za položaj i status od vrlo nježne dobi natječu s b r a ć o m . Djeca većinom smatraju da njihova braća pripadaju istoj kategoriji kao i ona sama i zato ne mogu podnijeti da roditelji pretjerano povlašteno tretiraju bilo koga osim njih samih, dvostruke standarde i tako dalje. Počinju mrziti svoju braću jer im oduzimaju njihovo posebno mjesto u obitelji, kradući im pažnju i bolje od njih izvodeći neke aktivnosti koje roditelji cijene. Ista se vrsta suparništva v r e m e n o m obično protegne na djecu iz razreda, rođake, prijatelje iz susjedstva, i tako dalje. U takvim se odnosima suparništvo vrlo često vrti oko statusnih simbola i sadržava svakovrsne druge simboličke i je­ zične elemente. Ono što odlikuje takve odnose jest to što se dvije strane vide manje ili više ravnopravnima - bez obzira na male dobne razlike, prosjeke ocjena, društveni uspjeh, i tako dalje - i vrlo se lako mogu zamisliti na mjestu one druge, a iz takvih uspo­ redbi izrastaju suparništvo i ljubomora. Oni koje smatramo sličnima sebi većinom stoje u sličnom od­ nosu s D r u g i m kao i mi. A budući da D r u g o poopćuje - od naših roditelja do a k a d e m s k o g Drugog, zakona, religije, Boga, tradicije, i tako dalje - imaginarni odnosi nisu s a m o odnosi karakteristič­ ni za rano djetinjstvo koje nekako s v r e m e n o m prerastemo. Oni ostaju važni čitavih naših života. O d početka do sredine pedesetih, lakanovski objekt je drugi, a i u Lacanovu djelu na vidiku n e m a d r u g o g objekta. Tek sa Se­ m i n a r o m VII gdje istražuje das Ding, S e m i n a r o m VIII u kojem izolira agalma iz Platonove Gozbe i S e m i n a r o m IX Lacan počinje konceptualizirati potpuno drugačiju vrstu objekta: realni objekt, uzrok žudnje. O d tada nadalje, Lacan gotovo sav svoj interes po­ svećuje o v o m posljednjem, ali ni u kojem smislu ne umanjuje važ­ nost objekta smještenog na imaginarnoj razini. Razmotrimo, na primjer, analitički postav. U analizi (osobito na početku), analizirani analitičara doživ­ ljava k a o z a m j e n u za imaginarnog drugog. T o se vidi po tome

Objekt (a): uzrok žudnje

97

što se analizirani p o k u š a v a poistovjetiti s analitičarem koji je kao analizirani, koji je isti kao analizirani s obzirom na razinu kulture, interese, psihoanalitičku orijentaciju, religiju, ili bilo što drugo. U mojoj je vlastitoj praksi posve uobičajeno da analizirani unutar dvije ili tri sesije s p o m e n u da na našim policama ima­ m o iste knjige, time pokazujući da su naši interesi i gledišta isti. Taj pokušaj pronalaženja sličnosti, poistovjećenja sa m n o m kao s drugim, u početku može potaknuti ljubav, ali na kraju dovodi do suparništva: analizirani me na početku može smatrati sličnim sebi, ali ga/je se tada navodi na traženje područja u kojima je različit/a, odnosno superioran/na ili inferioran/na. Ta razina suparništva je razina na koju L a c a n smješta ono što većina američkih analitičara naziva "protuprijenosom": to je razina na kojoj se analitičar upliće u istu igru uspoređivanja sa svojim analiziranima, odmjeravajući njihov diskurs s obzirom na vlastiti. "Jesu li u svojem razumijevanju onoga što se događa ov­ dje u analitičkom postavu ili drugdje ispred m e n e ili iza mene? Jesu li podložni mojim željama? I m a m li kontrolu n a d situacijom? I m a m li prednost? Kako to da mi ova osoba ide na živce i uzro­ kuje moje nezadovoljstvo s a m i m sobom?" Lacan ne smatra da protuprijenosni osjećaji ne postoje, nego da se uvijek i neizbježno nalaze na imaginarnoj razini i analitičar ih zbog toga mora osta­ viti po strani. Njih se ne smije otkriti analiziranome jer to njega i analitičara postavlja na istu razinu kao uzajamne imaginarne druge, sposobne za slične osjećaje, blokade, nesigurnosti, i tako dalje. Takvo postavljanje sprječava analiziranoga u davanju neke Druge uloge analitičaru. Drugo kao objekt, simbolički

odnosi

Sve ovo usmjereno je na neku drugu osobu - ali najviše od svega na pretpovijesnu, nezaboravnu drugu osobu kojoj nitko kasnije nije ravan. Freud, SE I, str. 239. Simbolički odnosi su oni s D r u g i m kao j e z i k o m , znanjem, zako­ n o m , karijerom, akademijom, autoritetom, moralnošću, idealima, i tako dalje, te s objektima koje određuje (snažnije rečeno: koje zahtijeva) Drugo: s ocjenama, diplomama, u s p j e h o m , b r a k o m , djecom — svim stvarima koje se u neurozi obično vež\i uz tjeskobu. M e đ u t i m , u analitičkom je postavu na razini simboličkih odnosa jedini zaista važan "objekt" (ako se slobodno m o ž e tako nazvati) analitičar kao Drugo, kao avatar ili predstavnik D r u g o g . 7

98

LAKANOVSKI OBJEKT

U Lacanovu dvostrukom modelu analitičkog postava (ima­ ginarnom i simboličkom) karakterističnom za njegovo djelo od ranih do srednjih pedesetih, cilj analiziranja neurotičara je iz simboličkih odnosa ukloniti smetnje koje stvaraju imaginarni odnosi, drugim riječima, maknuti s puta imaginarne interese i suočiti analiziranog s njegovim/njenim problemima s Drugim kao takvim. Na primjer, u slučaju heteroseksualnih neurotičara to, između ostalog, uglavnom uključuje proradu i raspršivanje ima­ ginarnih poistovjećenja s pripadnicima istog spola (figura 7.2). Figura 7.2 Subjekt

ego'

ego

Drugo

X

Subjekt

ego

ego'

Drugo

U ovoj ranoj fazi Lacanova djela, subjekt se sastoji od položaja usvojenog s obzirom na ovo Drugo, od simptomatičnog položaja u kojem nastoji zadržati "pravi" r a z m a k od Drugog, nikada pot­ puno ne udovoljavajući zahtjevima Drugog, ali m u ih nikada po­ sve ne uskraćujući, nikada ne dolazeći preblizu postizanja ciljeva koje Drugo javno obznanjuje, ali nikada ne ostajući ni predaleko od njihova postizanja. Analizirani svoje analitičare često stavljaju u položaj Drugog. Lacan to formulira govoreći da analizirani analitičara smatra su­ bjektom za kojega se pretpostavlja da zna: da zna ο čemu se radi k a d a se pojave psihološke poteškoće, k a d a se pojave simptomi, i tako dalje. U zapadnim se društvima često pretpostavlja da ana­ litičari imaju takvo znanje, što misle čak i ljudi koji se nikada u životu nisu posavjetovali s analitičarem. T a pretpostavka ima veze s društvenom funkcijom psihoanalize u nekim dijelovima današnjeg svijeta. M e đ u t i m , problem se pojavljuje ako analitičar pristaje igrati ulogu subjekta za kojega se pretpostavlja da zna i upada u zamku vjerovanja da zaista zna ono što se n i k a d a ne može znati una­ prijed, nego s a m o konstruirati tijekom analize. Analitičar time otklizava u lažan osjećaj gospodarenja - što stvara imaginarni odnos s analiziranim. Analiza je preuzela nekadašnju ulogu ispo­ vijedi za jedne i molitve/iskupljenja za d r u g e , postavljajući anali-

Objekt (a): uzrok žudnje

99

tičara na bogoliki položaj sveznajućeg D r u g o g koji je prikladan za prosuđivanje svih pitanja normalnog i nenormalnog, ispravnog i pogrešnog, dobrog i lošeg. Lacan u j e d n o m trenutku kao izvor prijenosa identificira pretpostavku analiziranog da analitičar posjeduje stanovitu zalihu znanja ο njegovu/njezinu simptomu, žudnji, fantazmi i užitku (projekcija znanja na drugog izaziva lju­ bav, prijenosnu ljubav). Ali, p r e m d a svi ti čimbenici analitičara predodređuju za ulogu Drugog, on/a ne smije upasti u zamku tu­ mačenja s tog položaja. Freud je, naravno, na početku učinio upravo to: godinama je svojim analiziranima objašnjavao svoje teorije ο nesvjesnom, po­ tiskivanju, simptomskoj tvorbi, i tako dalje, na temelju toga tu­ mačeći ono što su mu rekli i nastojeći od njih dobiti izraz slaganja ili vjerovanja. Na svu sreću, nije se previše zabrinjavao ako taj izraz nije dolazio i postupno je napustio .pristup objašnjavanja svega što je mislio - svojeg čitavog načina razumijevanja situa­ cije - svojim analiziranima. Jer usvajanje teorije u analitičkom postavu analiziranog vrlo će vjerojatno dovesti do traženja nači­ na njenog pobijanja, do smišljanja bolje teorije od analitičareve (kao što je to učinila mesareva žena ο kojoj je Freud raspravljao u Tumačenju snova, koja je tvrdila da je sanjala san koji je pobijao Freudovu teoriju svakog sna k a o ispunjenja ž e l j e ) . Analitičara se time uklanja s položaja subjekta za kojega se pretpostavlja da zna i umjesto toga mu/joj se daje uloga obične osobe slične ana­ liziranom, koja nije uvijek u pravu i koja na kraju može ispasti gluplja od analiziranog. 8

9

10

To ne znači da analitičar po svaku cijenu mora ostati u polo­ žaju subjekta za kojega se pretpostavlja da zna — posve suprotno. Ali, eksplicitno se ponašajući k a o da je takav subjekt kod anali­ ziranog obično izaziva imaginarne odnose suparništva, najgore moguće odnose između analitičara i analiziranog. To je klopka broj jedan. Klopka broj dva: ako analitičari vjeruju da zaista po­ sjeduju to pretpostavljeno znanje, primorani su tumačiti k a o da predaju s propovjedaonice, pružajući tumačenja koja mogu imati malo, ako i imalo blagotvornog djelovanja na njihove analizirane i služe samo tome da ove posljednje učine još ovisnijima ο svo­ jim analitičarima. Jer, odgovarajući na zahtjev analiziranog za savjetom i tumačenjem, za " r a z u m i j e v a n j e m " njegovih/njezinih s i m p t o m a , analitičar daje ono što ima ("znanje") umjesto onoga što n e m a (manjak, drugim riječima, žudnju), te ohrabruje ana­ liziranog na zahtjev, umjesto na žudnju, na ostajanje o t u đ e n i m , umjesto na razdvajanje.

100

LAKANOVSKI OBJEKT

Umjesto smatranja sebe predstavnikom znanja u analitič­ kom postavu, analitičar predstavnikom znanja mora smatrati nesvjesno analiziranoga. Analitičar za konačni autoritet, Drugo, subjekt za kojega se pretpostavlja da zna mora uzeti nesvjesno - kada ono govori ili se manifestira kroz prekide, o m a š k e , ne­ razgovijetan govor analiziranoga, šeprtljave radnje, zaboravljene sastanke, pogrešne novčane iznose. Međutim, analizirani analitičaru na početku ipak daje ulo­ gu Drugog kao zahtjeva, drugim riječima (obično roditeljskog) Drugog kojem je analizirani uvijek upućivao svoje zahtjeve za znanjem, pomoći, njegom, priznanjem, pažnjom, privrženošću, odobravanjem i neodobravanjem. Prema Lacanu, svi se takvi za­ htjevi svode na jednu te istu stvar: zahtjev za ljubavlju. Iznad i s onu stranu svih posebnih zahtjeva koje netko formulira, ono što traži uvijek je ljubav. 11

12

Budući da neuroza analiziranoga ukazuje na "neodgovarajuću majčinsku skrb", neki analitičari (uključujući, na primjer, Winnicotta) vjeruju da je analitičareva dužnost igrati za analiziranog ulogu majke. P r e m a njima, analitičar mora pokušati biti "dovolj­ no dobra majka", iskupljujući se za neodgovarajuću pažnju, odo­ bravanje, neodobravanje, ljubav i disciplinu koje je analizirani primao odrastajući. Analitičar mora biti savršeni objekt ljubavi, ni onaj koji guši, niti odsutan. P r e m a Lacanu, problem je u tome što to analiziranoga čini još ovisnijim ο analitičaru, a žudnja ana­ liziranoga (kako je izražena u njegovoj/njezinoj fantazmi) počinje se potpuno okretati oko analitičareva zahtjeva (S 0 D) - za tim da analiziranome bude bolje, da sanja, sanjari, razmišlja ili bilo što drugo što od njega zahtijeva analitičar ili što analizirani misli da analitičar zahtijeva. Analitičari svojim analiziranima uvijek postavljaju neke za­ htjeve koji se odnose na vrijeme sastanaka, učestalost seansi, plaćanje i govorenje (na primjer, zahtijevajući od analiziranog da kaže što god mu padne na p a m e t ) , ali kada analitičar ima ulogu roditeljskog Drugog, takvi se zahtjevi čitaju kao znakovi ljubavi koji onda potiču zahtjeve analiziranog, fiksirajući ga/je na j e d a n objekt ljubavi. Jer, ljubav (korelativna sa zahtjevom) ima o b j e k t . K a d a Freud govori ο "izboru objekta", to ima veze sa subjektovim ponavljanim zahtjevom za istim tipom ljubavnog objekta ili za istom vrstom odnosa s l j u b a v n i m objektom. A kada L a c a n u svojem ranom djelu govori ο objektima "žudnje" ili "u žudnji" (vidi osobito Seminar VI), takvi su objekti očito ljubavni 13

Objekt (a): uzrok žudnje

101

objekti, drugim riječima, objekti kojima subjekt upućuje svoj za­ htjev za ljubavlju. zahtjev —> objekt Od ranih do srednjih pedesetih, Lacan analizu zamišlja k a o da uključuje postupno raspršivanje imaginarnih odnosa analizi­ ranoga i postupno usredotočenje na njegove/njezine simboličke odnose, odnosno na njegove/njezine odnose s D r u g i m . U toj fazi njegove teorije analiza se na kraju sastoji od "ispravljanja" subjektova položaja s obzirom na Drugo, Drugo koje nije utjelovljeno u analitičaru. Lacan u to vrijeme vjeruje da takvo repozicioniranje uzrokuje neku vrstu prave žudnje, slobodne od dominacije Dru­ gog. M e đ u t i m , Lacan kasnije uviđa da analiza provedena na toj razini ne ide dovoljno daleko u konstituiranju subjekta kao žud­ nje i ostavlja ga/je zaglavljenog/u na razirn zahtjeva, ovisnog/u ο zahtjevu Drugog. V e ć u S e m i n a r u I Lacan D r u g o g (kao jezik, tra­ diciju, itd.) smješta između analitičara i analiziranog, ali t a m o se nigdje točno ne određuje analitičareva eks-centrična uloga. Sve što Lacan u toj fazi naglašava jest odnos analiziranog s D r u g i m , a k a o što s m o vidjeli, ako analitičar zaista ne napusti ulogu D r u g o g ili je se ne odrekne zauzimajući neki drugi položaj, analizirani ostaje zaglavljen ili u škripcu na razini zahtjeva, ovisan ο zahtje­ vu Drugog, nesposoban za istinsku žudnju. U ispitivanju različitih uloga analitičara kao objekta analizi­ ranog - drugog ( a ) ili D r u g o g (A) - vidjeli smo da analitičar mora izbjeći klopke imaginarnog (razmišljanje ο sebi kao ο n e k o m e tko je sličan analiziranome, koliko god to u mnogim v i d o v i m a moglo biti istinito) i ne smije tumačiti s položaja sveznajućeg D r u g o g . K a m o da se tada analitičar smjesti? A k o analitičar ne smije biti ni imaginarni suparnik niti predstavnik Drugog, k a k v a m u vrsta objekta preostaje biti? Koja m u uloga preostaje? Koju ulogu ana­ litičar igra u psihičkoj ekonomiji analiziranog? L a c a n o v a razrada prirode žudnje dopušta m u odgovoriti na ta pitanja. Prijeđimo o d m a h na njegove zaključke koji se odnose na žudnju. 14

102

LAKANOVSKI OBJEKT

Realni objekti, susreti s realnim Žudnja nije ni težnja za zadovoljenjem niti zahtjev za lju­ bavlju, nego razlika koja proizlazi iz oduzimanja prvog od drugog - sam fenomen njihovog cijepanja. Lacan, Ecrits, str. 287 Je te demande de refuser ce que je t'offre parce que ce n'est pas ca! Lacan 15

Samo zato što ljudi od tebe nešto traže ne znači da je to ono što zaista žele da im daš. Lacan, Seminar XIII, 23. ožujka 1966. 16

Žudnja, strogo uzevši, nema objekt. Žudnja je po svojoj biti stalna potraga za nečim drugim i ne postoji odredljiv objekt koji je spo­ soban zadovoljiti je, drugim riječima: ugasiti. Žudnja je u osnovi uhvaćena u dijalektičko kretanje jednog označitelja prema slje­ dećem i dijametralno je suprotna fiksaciji. Ne traži zadovoljenje, već prije svoje nastavljanje i jačanje: još žudnje, više žudnje! Želi samo nastaviti žudjeti. P r e m a Lacanu, žudnja zato nije sve ono što se pod tim i m e n o m podrazumijeva u s v a k o d n e v n o m govoru jer je strogo različita od zahtjeva. Jedini objekt upleten u žudnju jest onaj objekt koji uzrokuje žudnju (ako ο njemu još uvijek m o ž e m o govoriti kao ο objektu). Žudnja n e m a "objekt" kao t a k a v . Ima uzrok, uzrok koji je dono­ si u postojanje, koji Lacan naziva objektom (a), u z r o k o m žudnje. Zagrađivanje ili stavljanje objekta u zagrade — koje se najjasnije vidjelo u L a c a n o v u pogovoru "Seminaru ο ' U k r a d e n o m pismu'" iz 1966. (koji se jednostavno zove "Niz") - znak je objektova pre­ mještanja iz imaginarnog registra u realno: L a c a n više ne piše objekt α (tako da je "a" u kurzivu), već objekt (a). Govoreći ο uzro­ ku, bez sumnje je na mnogo načina varljivo č a k i zadržati pojam "objekt", ali zadržavajući pojam i mijenjajući m u značenje, Lacan u n e k o m smislu želi imati prvenstvo u raspravi ο o n o m e što se u psihoanalitičkoj teoriji uobičajenije naziva " o b j e k t o m " , implicitno sugerirajući da je to tek od sekundarne v a ž n o s t i . Objekt (a) kao uzrok žudnje izaziva ž u d n j u : odgovoran je za pojavljivanje žudnje, za osobiti oblik koji ta žudnja dobiva, te za njezin intenzitet. Shematski nacrtano, i m a m o : 17

18

Objekt (a): uzrok žudnje

103

uzrok —» žudnja —> metonimijsko klizanje od jednog objekta do drugog 19

Vratimo se na t r e n u t a k malo unatrag.. O n o što pobuđuje žudnju u djetetu jest žudnja Drugog, ne zahtjev Drugog, ne čak ni žud­ nja Drugog za o v o m ili o n o m pojedinom stvari ili osobom. Kako se žudnja D r u g o g spušta na određene p r e d m e t e ili ljude, tako usmjerava djetetovu žudnju, ali je ne uzrokuje. Žudnju u djetetu izaziva žudnja D r u g o g k a o čista žudnost — koja se manifestira u pogledu D r u g o g u nekoga/nešto, ali je o d tog nekog/nečeg i ra­ zličita. Na primjer, djetetovu žudnju ne pobuđuje toliko gledani predmet, koliko s a m o gledanje, žudnja koja se manifestira u sa­ m o m činu gledanja. Pored različitih kvaliteta ili atributa koje analizirani svojim analitičarima spominju kao kvalitete koje imaju ulogu u njihovu "izboru objekta" — boju kose, očiju, i tako d a l j e - analizirani često pričaju ο n e č e m što je m n o g o teže shvatiti ili to izreći: određeni način na koji m u š k a r a c gleda ženu za tu ženu m o ž e sažimati sve što ona zapravo želi na muškarcu. (Ne ono što o n a kaže da želi na muškarcu, pribjegavajući tipičnom a m e r i č k o m diskursu ο po­ trebama: "Ja trebam privrženost, potporu, ohrabrenje". Jer, sve to je svjesni govor ega: zaista i istinski, diskurs Drugog, društve­ nog američkog Drugog.) Ono što zaista uzrokuje njenu žudnju, u njoj potičući žudnju koju ne mogu ugasiti ni sve divne kvalitete koje brani ego (brižan muškarac, dobar otac koji može puno pru­ žiti, itd.) može biti taj poseban način gledanja, drzak, netremičan pogled - da iskoristim jedan primjer. Pogled koji uzrokuje žud­ nju ono je što za nju određuje ono što je F r e u d nazivao "izborom objekta", a što ću ja nazivati odabirom partnera. Jer, taj pogled, kao što se nalazi u svijetu, povezan je s n e k i m : s "pojedincem". Tog pojedinca subjekt usvaja kao partnera u nadi da će ostati u neposrednoj blizini pogleda koji nadahnjuje žudnju. -

objekt kao uzrok —> žudnja —• partner zagledanost/pogled (a) S glas (a) Ali, u usporedbi s uzrokom, partner zapravo (sa svim svojim in­ dividualnim odlikama, slabostima, prepoznatljivim kvalitetama) za žudnju ipak ima malo ili nimalo vrijednosti. Ž e n a kod svojeg partnera može biti zainteresirana za malo toga o s i m za njegovu sposobnost da je na određeni način gleda. A k o on to zahvaljujući preokretu u njihovu odnosu više ne može, ona će krenuti dalje,

104

LAKANOVSKI OBJEKT

nastojeći se s određenim tipom pogleda ponovno postaviti u odnos koji izaziva žudnju. U slučaju nekih m u š k a r a c a najvažniji je ženin glas. Njihovu žudnju ne pobuđuje toliko o n o što ona govori koliko način na koji ona to govori, ton i boja njezina glasa. Kada muškarac pronađe nekoga čiji glas žudnju izražava uvelike na isti način na koji je to činio glas, na primjer, njegove majke, on se može suprotstaviti javnom mnijenju, društvenom pritisku i konvencionalnom mora­ lu, napuštajući svoju potragu za ženom sa svim kvalitetama za koje je mislio da ih traži. Ne nužno zbog ljubavi, k a o što se obično misli, nego zbog žud­ nje — kako bi mogao zadržati položaj kao subjekt žudnje. Primijetimo da ova dva do sada dana primjera objekta (a) jesu primjeri žudnje Drugog kako se manifestira u glasu i pogledu, od kojih se niti jedno ne može odražavati u zrcalu: ne možete ih vidjeti per se, nemaju zrcalnih slika i izuzetno ih je teško simbo­ lizirati ili formalizirati. Oni pripadaju registru koji Lacan zove "realno" i odupiru se uobraziljizaciji i simbolizaciji. Ipak su blisko povezani sa subjektovim odlučujućim doživljajima užitka i boli, uzbuđenja i razočaranja, oduševljenja i užasa. Odolijevaju ana­ litičkom djelovanju - koje uključuje govor, verbaliziranje stvari, nastojanje iskazivanja, izgovaranja p r o b l e m a - i povezani su s jouissance koja određuje samo subjektovo biće. Realno je po svojoj biti ono što odolijeva simbolizaciji, a zato odolijeva i dijalektizaciji karakterističnoj za simbolički poredak u kojem se jedna stvar može zamijeniti za drugu. Nije sve zamjenjivo, neke stvari nisu zamjenjive j e d n o s t a v n o zbog toga što se ne mogu "signiferizirati". Ne može ih se naći drugdje, imaju Stvaroliku kakvoću, zahtijevajući da im se subjekt stalno iznova vraća. Izazov što ga prihvaća lakanovska psihoanaliza jest izazov pronalaženja načina na koje je moguće pogoditi realno, p o r e m e ­ titi ponavljanje koje ono izaziva, dijalektizirati izoliranu Stvar i poremetiti fundamentalnu fantazmu u kojoj subjekt samoga/u sebe konstituira s obzirom na uzrok.

Izgubljeni

objekti

Lacan eksplicitno priznaje svoj dug nizu psihoanalitičara koji su mu pomogli na njegovu putu do p o j m a objekta (a): Karlu A b r a h a m u , Melanie Klein ("djelomični objekti"), Donaldu Winnicottu ("prijelazni o b j e k t i " ) . Međutim, j a s n o je da se za svoje formuli20

Objekt (a): uzrok žudnje

105

ranje ideje "izgubljenog objekta" najviše zadužio kod Freuda. M e ­ đutim, kao što je često slučaj, Lacanov "izgubljeni objekt" daleko nadilazi sve što se "nalazi" u Freudovu djelu. Ispitano u kontek­ stu, Freud nikada ne tvrdi da su objekti neumoljivo ili nepoprav­ ljivo izgubljeni, ili da "ponovno otkriće" ili "ponovno pronalaženje" objekta pretpostavlja neki objekt koji je uvijek već izgubljen. R a z m o t r i m o , na primjer, što Freud kaže u "Negaciji": Iskustvo nas je naučilo da nije važno samo da je neka stvar [ein Ding] (neki objekt koji donosi zadovoljenje) "dobra" - time zaslužujući uno­ šenje u ego - nego i da bude tamo u izvanjskom svijetu, spremna da se za njom posegne kada je potrebna. Kako bismo razumjeli ovaj ko­ rak naprijed [od jednostavnog suda koji pripisuje kvalitetu "dobra" ili "loša" do suda ο egzistenciji], moramo se sjetiti da sve reprezenta­ cije [mentalne slike] potječu od opažaja i da su njihova ponavljanja. Na početku samo postojanje reprezentacije, dakle, jamči realitet [eg­ zistenciju u izvanjskom svijetu] onoga što"se reprezentira [zamišlja ili predočava]. Opozicija između subjektivnog i objektivnog ne posto­ ji otprve. Ona se tek konstituira činjenicom da mišljenje po drugi put može učiniti prisutnim nešto što je jednom bilo opaženo, reproduci­ rajući to u reprezentaciji iako izvanjski objekt više ne mora biti pri­ sutan. Zato prvi i najneposredniji cilj provjere realnosti nije pronaći neki objekt u realnom opažanju koji bi odgovarao onome što je repre­ zentirano [u mislima], nego ponovno pronaći takav objekt — uvjeriti se da je još uvijek tamo [...] Bitna pretpostavka za ustanovljenje pro­ vjere realnosti očito je ta da će objekti već biti izgubljeni, što je neka­ da pružilo realno zadovoljenje (SE XIX, str. 237-238). Freud ovdje ne tvrdi da je objekt, po samoj svojoj prirodi, izgu­ bljen u bilo kojem apsolutnom smislu. Objekt je susretnut na početku, a dijete ga nije aktivno tražilo jer sve do v r e m e n a na­ kon takvog susreta dijete i ne može tražiti objekt. Kasnije se u misli priziva sjećanje na doživljaj zadovoljenja (reaktivira se ili takoreći ponovno libidno zaposjeda), pa se zadovoljenje može ili halucinirati (primarni proces) ili tražiti u "izvanjskom" svijetu (sekundarni proces). Dakle, n e m a početnog Objektfindung, nego s a m o Wiederzufindung, n e m a hotimičnog pronalaženja objekta, nego samo ponovnog pronalaženja objekta u "izvanjskom" svije­ tu koji odgovara nečijem sjećanju na doživljaj zadovoljenja koje se jednom bilo dogodilo (τύχη). Za razliku od toga, životinje su navedene na pronalaženje onoga na čije ih traženje upućuje in­ s t i n k t (kao svojevrsno utisnuto, prethodno zapisano, šifrirano znanje). U nedostatku takvog urođenog znanja ο o n o m e što će im donijeti zadovoljenje, ljudi to najprije moraju susresti p u k o m 21

106

LAKANOVSKI OBJEKT

srećom i tek onda mogu početi djelovati u smjeru ponavljanja za­ dovoljavajućeg doživljaja. Slično, kada Freud u Tri eseja ο teoriji seksualnosti kaže da je "pronalaženje nekog objekta zapravo njegovo ponovno pronalaže­ nje" (SE VII, str. 222), upućuje na činjenicu da nakon perioda latencije objektni izbor ponavlja djetetov prvi objektni izbor: grudi. Objekt koji je susretnut n a početku i ovdje se iznova pronalazi u n e k o m kasnijem v r e m e n s k o m trenutku. Međutim, Freudov je jezik vrlo sugestivan, a L a c a n (kao što sam kaže u Seminaru VII, str. 58) pruža neku vrstu talmudskog čitanja Freudovih tekstova, pridajući više važnosti slovu teksta nego njegovu posve očitom značenju. Strogo uzevši, ako objekt nikada nije bio pronađen, to je možda zbog toga što je on bitno fantazmatske prirode i ne odgovara upamćenom doživljaju zado­ voljenja. Takvog objekta nikada nije ni bilo: "izgubljeni objekt" nikada nije bio. On se tek n a k n a d n o konstituirao k a o izgubljen, a subjekt ga ne može pronaći nigdje drugdje osim u fantazmi ili u snovima. Koristeći se Freudovim tekstom kao o d s k o č n o m da­ skom, objekt se može smatrati uvijek već i z g u b l j e n i m . Izgubljeni bismo objekt mogli objasniti na još jedan način. Grudi se tijekom prvog doživljaja zadovoljenja uopće još nisu kon­ stituirale kao objekt, a još manje kao objekt koji nije dio dojenčeva tijela i koji uvelike nadilazi dojenčevu kontrolu. Konstituirale su se tek n a k n a d n o , nakon dojenčevih brojnih uzaludnih poku­ šaja ponavljanja prvog doživljaja zadovoljenja kada majka nije prisutna ili odbija podojiti dijete. Odsutnost grudi, a zbog toga i neuspjeh postizanja zadovoljenja, ono je što dovodi do njihova konstituiranja u objekt kao takav, objekt razdvojen o d djeteta, koji ono ne kontrolira. Kada su se j e d n o m konstituirale (simbo­ lizirale, p r e m d a dijete još uvijek može i ne moći govoriti na dru­ gima razumljiv način), dijete grudi više nikada ne može ponovno pronaći o n a k v e k a k v e ih je doživjelo prvi put: nerazdvojene od svojih usana, jezika i usta, od svojega sebstva. K a d a je objekt jed­ n o m konstituiran, nikada se više ne može p o n o v n o doživjeti "pra­ štanje" u kojem n e m a razlike između dojenčeta i grudi, ili između subjekta i objekta (jer subjekt postaje samo kada se manjak grudi konstituira kao objekt, te kao odnos prema t o m e objektu), a zato se ni zadovoljenje prvog puta nikada ne može p o n o v i t i . Zauvijek je izgubljena jedna vrsta nevinosti, a kasnije p r o n a đ e n e , zaista postojeće grudi, nikada nisu posve "ίο". Objekt (a) je preostatak tog procesa konstitu iranja objekta, otpadak koji izmiče zahvatu 22

23

Objekt (a): uzrok žudnje

107

simbolizacije. To je podsjetnik na to da postoji nešto drugo, ne­ što možda izgubljeno, što možda tek treba pronaći. Upravo to je o n o što sam ο objektu (a) rekao u petom poglav­ lju: to je ostatak izgubljenog hipotetičnog jedinstva majka-dijete ili podsjetnik na njega. 24

Frojdovska

Stvar

Drugi aspekti l a k a n o v s k o g objekta iz Freudova su djela "izvede­ ni" na sličan način. L a c a n ο das Ding (Stvari) koju s m o već susreli u prethodno citiranom o d l o m k u iz "Negacije" opširno raspravlja u Seminaru VII na temelju Freudova djela "Projekt za znanstvenu psihologiju". Freud t a m o Stvar opisuje u p o j m o v i m a neurona, kao ono što je nepromjenjivo u, recimo, dojenčevim različitim opažajima grudi: jedan n e u r o n ("neuron a", kako se ο n j e m u sretno go­ vori u F reudovu rukopisu) u "neuronskom k o m p l e k s u " odgovara "stalnom dijelu opažajnog kompleksa" (SE I, str. 328). Ono što je promjenjivo ("neuron 6") povezuje se s drugim n e u r o n i m a (mjesto sjećanja na druge posebne opažaje) između njih uspostavljajući veze. U Lacanovu "prijevodu" Freudovih neurona kao označitelja, te takozvanih utiranja puta (Bahnungen, prodora) između njih k a o artikulacija ili veza između označitelja (Seminar VII, str. 39), pronalazimo nešto (neuron a) što ostaje izolirano ili odsječeno od ostatka označiteljskog lanca, premda označiteljski lanac oko toga nužno kruži: Stvar, alias objekt (a). Freud svoj opis proširuje na drugog: blisko ljudsko biće, blisko stvorenje ili bližnjeg (Nebenmensch) koji se prvi brine za dojenče u njegovu b e s p o m o ć n o m stanju. "Kompleks bližnjega dijeli se na dva dijela. Jedan od njih ostavlja dojam stalne strukture i ostaje koherentna 'stvar'" (SE I, str. 331). A k o taj stalni dio ostaje odsje­ čen od asocijativnih veza s drugim neuronima — drugim riječima, označiteljima — Lacan svoj "prijevod" može nastaviti kako slijedi: " D a s Ding je od početka ono što nazivam n e o z n a č e n i m [ili onim što je s-onu-stranu-označenog: hors-signifie]. Subjekt održava od­ stojanje od ovog neoznačenog i od afektivnog o d n o s a p r e m a nje­ mu, konstituirajući se u tipu odnosa, obilježenog p r a a f e k t o m , koji je tu prije svakog i svog potiskivanja" (Seminar V I I , str. 54). Das Ding se ovdje pojavljuje kao neoznačeni i neoznačivi objekt unutar Drugog (ili "kompleksa Drugog") — u D r u g o m , a ipak preko Drugog ili s onu stranu D r u g o g . To je objekt od kojeg subjekt drži odstojanje, ne dolazeći preblizu, ali ne ostajući niti 25

108

LAKANOVSKI OBJEKT

predaleko. Subjekt postaje kao obrana od njega, od s njim pove­ zanog pradoživljaja užitka/boli. Subjektov odnos p r e m a njemu obilježen je praafektom, bilo da je to kao u histeriji odvratnost, gađenje ili averzija, ili k a o u opsesiji osjećaj savladanosti ili poraženosti koji dovodi do izbjegavanja. Zaista, ti različiti "praafekti", prapoložaji usvojeni s obzirom na "stvar" (objekt a) koju dojenče susreće u svojim o d n o s i m a s bližnjim (roditeljskim Dru­ gim), sačinjavaju strukturalni dijagnostički kriterij za razlikova­ nje histerije od opsesije. Osobito u Freudovim pismima Fliessu vidimo da se histerija određuje kao posebna vrsta afektivnog od­ govora neugode ili gađenja na seksualno nabijen "prasusret" s drugom osobom, dok se opsesija se raznoliko određuje s obzirom na različite odgovore: užitak, osjećaj savladanosti, te k r i v n j u . Ovdje vidimo da je ono što Lacan naziva "frojdovskom Stvari" rana verzija objekta (a), te da je praodnos prema njoj što ga je opisao Freud isti kao onaj konstituiran f u n d a m e n t a l n o m fantaz­ m o m kako je već opisana u petom i šestom poglavlju. 26

27

Višak vrijednosti, višak jouissance Lacan u S e m i n a r u X V I objekt (a) izjednačuje s M a r x o v i m p o j m o m viška vrijednosti. Kao ono što subjekt najviše cijeni ili vrednuje, objekt (a) povezan je s prijašnjim zlatnim standardom, vrijedno­ šću u o d n o s u na koju su se odmjeravale sve ostale vrijednosti (npr. valute, plemeniti metali, dragulji, itd.). Jer, za subjekt je to vrijednost koju on/a traži u svim svojim aktivnostima i odno­ sima. V i š a k vrijednosti kvantitativno odgovara o n o m e što se u kapi­ talizmu naziva " k a m a t a m a " ili "profitom": to je ono što kapitalist, umjesto isplaćivanja zaposlenicima, prisvaja za sebe. (Vodi se i pod i m e n o m "kapitala za ponovno ulaganje", kao i pod mnogim d r u g i m eufemizmima.) Slobodnije uzevši, to je plod rada zapo­ slenika. K a d a se u pravnim d o k u m e n t i m a napisanima na ame­ ričkom e n g l e s k o m za nekoga kaže da i m a pravo na plodove ili "pravo uživanja" nekog pojedinog posjeda ili oročene svote novca, to znači da ta o s o b a ima pravo na njima p r o i z v e d e n profit, iako ne nužno n a s a m taj posjed ili novac. D r u g i m riječima, to je pravo, ne vlasništva nego "uživanja". S v a k o d n e v n i m bi se francuskim moglo reći da osoba iz dotičnog posjeda ili n o v c a crpi la jouissan­ ce. U preciznijim pojmovima francuskih financija, to bi značilo da on/a uživa, ne u zemlji, zgradama ili s a m o m kapitalu (la nue-pro28

Objekt (a): uzrok žudnje

109

priete, doslovno, "golom posjedu"), nego samo u njegovim proizve­ denim v i š k o v i m a , u njegovu produktu koji je iznad i onkraj onoga što se zahtijeva za povrat troškova uloženih u uzgoj, kultivaciju, i tako dalje — j e d n o m riječju, djelatnih troškova. (Primijetimo da je u francuskom p r a v n o m žargonu jouissance bliže povezana s vlasništvom.) Zaposlenik nikada ne uživa taj višak proizvoda: on/a ga "gubi". Radni proces čini ga/je "otuđenim" subjektom (S), istovremeno proizvodeći gubitak: (a). Kapitalist, k a o Drugo, uživa taj višak proizvoda, a subjekt se zato nalazi u n e z a v i d n o m položaju rada za uživanje Drugog, žrtvujući sebe za jouissance D r u g o g - upravo od toga neurotičar najviše zazire! Višak jouissance se kao i višak vrijednosti može promatrati kao da kruži "izvan" subjekta, u D r u g o m . To je dio libida koji kruži hors corps. (Za potpuniju raspravu ο o v o m zaključku vidi o d l o m a k "Kastracija" u o s m o m poglavlju.) Razlika i z m e đ u objekta žudnje i objekta koji uzrokuje žudnju zaista je presudna. N a nesreću, objašnjenja objekta (a) se u li­ teraturi često daju istim osnovnim j e z i k o m koji se koristi u ra­ spravi ο frojdovskim objektima: majka je djetetov prvi objekt, a dječak mora pronaći drugi objekt ljubavi koji je istog spola k a o i majka; djevojčica mora krenuti u potragu za ljubavnim o b j e k t o m suprotnog spola od njezinog prvog glavnog objekta, i tako dalje. Ovo s a m o usložnjava poteškoće shvaćanja već vrlo složenoga di­ jela L a c a n o v e teorije. R a s p r a v a koju s a m ovdje pružio ni u kojem pogledu nije iscr­ pna, a dodatna lica objekta (a) o b r a đ e n a su u poglavljima koja dolaze, k a o i u dodacima. 29

8. Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

Za L a c a n o v o formuliranje spolne razlike ili "seksuacije", kako je on zove, ključna je dijalektika dijela i cjeline. U literaturi ο subjektu i na francuskom i engleskom jeziku često se pogrešno smatra da se L a c a n o v a rasprava usredotočuje na dijalektiku svih i nekih. T a zabuna osobito je pretjerana u-prevedenim poglavlji­ ma iz Encore (Seminara X X ) koja se pojavljuju u Ženskoj seksu­ alnosti. Ispravno ili pogrešno, dijalektika svih i nekih obično se prati unatrag sve do Aristotela, dok se dijalektika dijela i cjeline obično pripisuje predsokratovcima i Hegelu. M e đ u t i m , L a c a n o v a dija­ lektika dijela i cjeline jest ona s obratom: cjelina nikada nije sva (Drugo ne postoji), a dio je neprikladan, ne može se definirati ni odrediti, i " n e m a ništa s cjelinom" . Njegova će dijalektika zato vjerojatno biti razumljivija matematičarima koji poznaju moder­ na istraživanja u teoriji skupova i poststrukturalistima, nego o s o b a m a tradicionalnije filozofske podloge. U predstavljanju Lacanova viđenja spolne razlike postoje m n o g e prepreke koje treba savladati. Mnogi autori koji pišu na engleskom jeziku (ili su im djela prevedena na engleski) rasprav­ ljali su ο Lacanovu radu na seksuaciji, bez da su čvrsto shvatili druge aspekte njegova mišljenja: čitateljskoj su javnosti zato dali očevidno ili djelomično lažna tumačenja, te su kritizirali stajali­ šta koja Lacan nikada nije ni usvojio. Nije teška zadaća držati se j e d n e od Lacanovih tvrdnji koja zvuči nešto više metafizički ("Pismo uvijek stiže na svoje odredište"), izvući je iz konteksta i napasti zbog onoga što ne znači (kao Derrida u djelu "Dobavljač istine"). U Lacanovim tekstovima svatko može pronaći riječ "falus" i optužiti ga za falocentrizam. Daleko je teže ispitati njegova opsežna objašnjenja spolne razlike (Seminari XVIII—XXI i drug­ dje), razaznati njegove središnje preokupacije i izolirati njegove osnovne teze. 1

2

3

112

LAKANOVSKI OBJEKT

Ono što ovdje p r e d l a ž e m jest sljedeće: treba (1) objasniti što Lacan podrazumijeva p o d kastracijom, falusom i faličkom funk­ cijom; (2) pokazati na što L a c a n cilja idejom da n e m a nečega ta­ kvog kao što je spolni o d n o s ; (3) izložiti njegove "formule seksuacije" u njihovoj djelomičnoj, premda ni u kojem slučaju potpunoj složenosti, kao i premjestiti debatu ο spolnoj razlici na ono što on zaista kaže i (4) pozabaviti se nekim širim pitanjima koja su potaknuta njegovim objašnjenjem. Lacan nas očito opskrbljuje sredstvima potrebnima za to da iza Freudovih pojmova uočimo neke od njegovih vlastitih formulacija: promatrajući kastraciju kao otuđenje, falus kao označitelj žudnje, a Ime Oca kao S(A), m o ­ žemo skicirati teoriju seksuacije koja nadilazi Freudove, uvelike kulturom određene pojmove. 4

Kastracija U Seminaru XIV Lacan pita: Stoje kastracija? To zasigurno nije poput formulacija koje iznosi Mali Hans, da netko odvrće malu slavinu, jer ona, uvijek, međutim, osta­ je na mjestu. Radi se ο tome da on ne može uzeti taj užitak unutar sebe. (12. travnja 1967) Kastracija ima veze s činjenicom da se od nas u određenom tre­ nutku zahtijeva odricanje od dijela naše jouissance. Neposredna posljedica je u biti usredotočenje Lacanove ideje kastracije na odricanje od jouissance, a ne na penis, i zato se primjenjuje i na muškarce i na žene ako "otuđuju" (u marksističkom smislu riječi) dio svoje jouissance. Kastracija je u Lacanovu djelu blisko povezana s otuđenjem i razdvajanjem. Kao što smo vidjeli, u otuđenju se pojavljuje biće koje govori i sa svojim je postankom u jeziku prisiljeno nečega odreći. Razdvajanje zahtijeva drugo odricanje: od užitka izvede­ nog iz Drugog kao zahtjeva, iz toga što se zahtjevu Drugog u fan­ tazmi daje uloga objekta ($ 0 D umjesto S 0 a), odnosno od užitka koji se dobiva od nagona. Sto se događa žrtvovanoj jouissance? K a m o odlazi? Je li jed­ nostavno poništena? Ili jednostavno iščezava? Premješta li se na drugu razinu ili mjesto? Odgovor se čini j a s n i m : odlazi Drugom, u n e k o m se smislu prenosi na "račun" D r u g o g . Sto bi to sada uopće moglo značiti? Određena jouissance koja je "istisnuta" iz tijela p o n o v n o se pronalazi u govoru. Drugo j e z i k a uživa umjesto nas. Drugačije rečeno, samo ako se otuđujemo u D r u g o m i pridružimo 5

6

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

113

se podupiranju diskursa D r u g o g m o ž e m o doživjeti nešto od te jo­ uissance koja kruži u D r u g o m . K a d a se čita Finneganovo bdijenje, dobiva se dojam jouissan­ ce u m o t a n e u označitelj, u Drugo kao jezik. Ulančavanja slova i jezična "otkrića", naizgled samo čekajući na to da ih se iskoristi u jeziku sugeriraju život jezika neovisan ο našem. Strogo uzevši, jezik se očigledno ne pokreće sam od sebe, ali ako je D r u g o k a o jezik "u" n a m a , mi odatle m o ž e m o crpiti određenu jouissance. Žrtva uključena u kastraciju jest predavanje određene joui­ ssance D r u g o m i puštanje da kruži u D r u g o m , odnosno da u ne­ k o m smislu kruži "izvan" nas. To može dobiti, na primjer, oblik pisanja ili izgradnje "tijela znanja", znanja koje "zaživljuje svo­ jim vlastitim životom", neovisno ο svojem stvaraocu, budući da ga drugi m o g u nadopunjavati ili mijenjati. Kastracija se zato može povezati s drugim procesima u dru­ gim područjima: u e k o n o m s k o m registru, kapitalizam zahtijeva crpljenje ili oduzimanje određenoga k v a n t u m a vrijednosti, "viška vrijednosti" od radnika. Ta se vrijednost (koja nije toliko plus ili višak, koliko je, s radnikovog gledišta, minus) oduzima radniku - radnik je podvrgnut doživljaju gubitka - i prenosi D r u g o m kao "slobodnom" tržištu. Višak vrijednosti, u posljednjem poglavlju izjednačen s viškom jouissance (Lacanovim plus-de-jouir) kruži u "stranom" svijetu "apstraktnih tržišnih sila". Kapitalizam u svo­ j e m polju stvara gubitak, što omogućuje razvoj ogromnog tržiš­ nog m e h a n i z m a . Slično, naš postanak bićima koja govore stvara gubitak, a taj je gubitak u središtu civilizacije i kulture. Freud je ο tom gubitku govorio u kategorijama "odricanja od n a g o n a " koje je smatrao nužnim za sva kulturalna postignuća. U g l a v n o m ga je povezivao s Edipovim k o m p l e k s o m i njegovim razrješenjem (odustajanjem od j e d n o g objekta ljubavi i n u ž n o š ć u njegova traženja negdje drugdje), i vjerovao je d a j e odricanje koje se zahtijeva od djevojčice manje od onoga koje se zahtijeva od dje­ čaka — i odatle u tobože manji doprinos žena kulturi u cjelini. U Lacanovu se djelu žrtvovanje jouissance - a veličinu žrtve ne bi se smjelo podcjenjivati, jer iza sebe ostavlja "tek milostinju užitka" - iziskuje zahtjevom D r u g o g da govorimo i uspijeva m u izmaći samo autist. Taj je zahtjev očito povezan s č i t a v o m kul­ t u r o m , sa svim tijelima znanja, jer bez jezika ničemu od toga ne b i s m o imali pristup. Za Claude Levi-Straussa moglo bi se reći da je sugerirao da je slična struktura na djelu u pravilima srodstva: razmjena ili kruže-

LAKANOVSKI OBJEKT

114

nje žena temelji se na fundamentalnom gubitku uzrokovanom ta­ buom incesta. Razmotrimo što kaže u Strukturalnoj antropologiji: 7

Bez svođenja društva ili kulture na jezik, možemo inicirati ovaj "kopernikanski obrat"...koji će se sastojati od tumačenja društva kao cje­ line s obzirom na teoriju komunikacije. Ovo je nastojanje moguće na tri razine, budući da pravila srodstva i braka služe osiguranju kruže­ nja žena među skupinama, baš kao što ekonomska pravila služe osi­ guranju kruženja dobara i usluga, te kao što jezična pravila služe osi­ guranju kruženja poruka. 8

Ako malo promijenimo ovaj citat, mijenjajući teoriju k o m u n i k a ­ cije u teoriju označitelja, kruženje žena u kruženje označitelja žudnje, kruženje dobara i usluga u kruženje viška vrijednosti, te kruženje poruka u kruženje manjka jouissance (i odgovarajućeg viška jouissance), u sva tri "sustava" nalazimo istu strukturu: proizveden je manjak ili gubitak koji onda kruži u Drugom. Sam Lacan daje primjer iz političkog registra: Nije mi dana niti bi mi mogla biti dana druga jouissance osim one mojeg vlastitog tijela. To nije neposredno jasno, ali se naslućuje i lju­ di oko ove jouissance koja je dobra i koja je zato moja jedina važna imovina grade zaštitnu ogradu takozvanog univerzalnog zakona koji se naziva ljudskim pravima: nitko me ne može spriječiti u korište­ nju mojeg vlastitog tijela onako kako ja smatram prikladnim. Rezul­ tat ograničenja je [...] presahnjivanje jouissance za sve ljude. (Semi­ nar XIV, 22. veljače 1967) Ograničenje je stvoreno u obliku zakona koji je početno utvrđen kako bi mi dao pravo na ekskluzivnu jouissance mojeg vlastitog tijela (zabranjujući drugima da ga koriste o n a k o kako oni sma­ traju prikladnim), a ipak to isto ograničenje rezultira uništenjem moje vlastite jouissance. T a k v a je ideja središnja za Lacanovo čitanje Freuda, na pri­ mjer, u Seminaru VII. Načelo zbilje postavlja granice načelu ugo­ de, granice koje su na kraju u interesu načela ugode, ali odlazi predaleko. Odricanje nametnuto načelom zbilje nesrazmjerno je funkciji kojoj bi načelo zbilje trebalo služiti: zaobilaznom ili od­ gođenom održavanju načela ugode. Baš k a o što Freudovo Nad-Ja prekoračuje svoje granice - u n e k o m smislu, namećući najstrožu kaznu upravo o n i m a koji djeluju najetičnije - tako zakon nei­ zbježno p r e m a š u j e svoj autoritet: simbolički poredak ubija živo biće ili o r g a n i z a m u nama, ponovno ga ispisujući ili preispisujući označiteljima, tako da biće umire ("pismo ubija"), a samo označi­ telj nastavlja živjeti. 9

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

115

Ograničenje, manjak, gubitak: u središtu su lakanovske logi­ ke i sačinjavaju ono ο čemu Lacan govori kao ο kastraciji. Oni se u pojedinim a n a m n e z a m a i pojedinim područjima i razdobljima zapadne kulture često mogu povezati s genitalijama, napetošću i pražnjenjem muškog spolnog uda, te dječjim teorijama ο seksu i ο tome odakle dolaze djeca. Međutim, u usporedbi sa strukturom samog manjka/gubitka, takve su pojedinosti kontingentne.

Falus i falička

funkcija

U svome traganju za ljubavlju i pažnjom, dijete se prije ili kasni­ je suočava s činjenicom da nije jedini p r e d m e t zanimanja svojih roditelja. Njihovi višestruki i bez sumnje raznovrsni predmeti zanimanja imaju zajedničku jednu stvar: odvraćaju roditeljsku pažnju od djeteta. Roditeljska pažnja u djetetovom univerzumu posjeduje najvišu vrijednost: ona je zlatni standard, takoreći, vrijednost prema kojoj se odmjeravaju sve ostale vrijednosti. Svi predmeti ili aktivnosti koje odvlače njihovu p a ž n j u od djeteta do­ bivaju važnost koju inače možda nikada ne bi imali. Ne iznenađu­ je što jedan označitelj počinje označavati taj dio roditeljske žud­ nje koji nadilazi dijete (a u nastavku, žudnju roditelja općenito). Lacan ο njemu govori kao ο "označitelju žudnje", a — budući da je "čovjekova žudnja žudnja Drugog" - može se zvati i "označitelj žudnje Drugog". To je označitelj onoga što je vrijedno žudnje, ono­ ga za čim se žudi. Kao što to čine i druge prakse, psihoanalitička praksa sugeri­ ra da je u zapadnoj kulturi općenito taj označitelj falus. Premda mnogi tvrde da to nije više od unaprijed stvorene ideje, psihoa­ naliza tvrdi da je to klinička opservacija, te da je kao takva kontingentna. " Ona se opetovano verificira u kliničkoj praksi i zato sačinjava generalizaciju, a ne nužno, univerzalno pravilo. Nema teorijskog razloga zbog kojeg nešto drugo ne bi moglo imati ulogu označitelja žudnje, a možda postoje (i postojala su) društva u koji­ ma ulogu označitelja žudnje ima (ili je imao) neki drugi označitelj. Zašto je falus počeo imati tu ulogu u n a š e m društvu? Lacan nudi različite moguće razloge: 1

Moglo bi se reći da je ovaj označitelj odabran kao ono što je najista­ knutije (ili najizbočenije [saillant znači oboje]) od svega na što se može naići u realnom spolnom činu [kao realnoj, a ne imaginarnoj ili simboličkoj aktivnosti], i također kao ono stoje najviše simboličko, u doslovnom (tipografskom) smislu riječi, budući da je u snošaju ekvi-

116

LAKANOVSKI OBJEKT

valentan (logičkoj) kopuli. Moglo bi se reći i da je on zbog svoje nabreklosti (tumescencije) slika životnog toka kako se prenosi rađanjem. (Ecrits, str. 287; Ženska seksualnost, str. 83) Kakvi god razlozi bili predloženi za činjenični status falusa — a svi su takvi razlozi po svojoj prirodi "antropološki" ili imaginarni, a ne strukturalni - ostaje činjenica da falus u našoj kulturi veći­ nom služi kao označitelj ž u d n j e . Označitelj žudnje nije isto što i uzrok žudnje. Uzrok žudnje ostaje onkraj označavanja, neoznačiv. U lakanovskoj psihoana­ litičkoj teoriji, pojam "objekt (a)" je očito označitelj koji označava žudnju Drugog ako ona služi k a o uzrok subjektove žudnje, ali objekt (a) za koji se smatra da ima ulogu "izvan teorije", odnosno kao realan, ne označava ništa: on je žudnja Drugog, žudnost kao realna, a ne označena. S druge strane, falus nikada nije ništa drugo osim označitelj: u teoriji, baš kao i u svakodnevnom jeziku, on je označitelj žud­ nje. Objekt (a) je zato realan, neizreciv uzrok žudnje, dok je falus "ime žudnje" i zato je izreciv. A k o je žudnja uvijek korelativna manjku, falus je označitelj manjka. Njegova pomicanja i premještanja pokazuju kretanje manjka unutar strukture kao cjeline. D o k se kastracija odnosi na primordijalni gubitak koji pokreće strukturu, falus je označitelj tog gubitka. Kao što Lacan kaže u svojem članku "O teoriji sim­ bolizma Ernesta Jonesa" iz 1959, "falus [...] je označitelj upravo onog gubitka što g a j e subjekt pretrpio zahvaljujući razbijanju na dijelove koje je izazvao označitelj [morcellement du signifiant]" (Ecrits 1966, str. 715). Drugdje u istom članku Lacan kaže da "falus funkcionira kao označitelj manjka bića [htijenja u biću ili htijenja da se bude (manque a etre bez uobičajenih crtica)] koji određuje subjekt u njegovu odnosu p r e m a označitelju". Zato se iza s a m e subjektove veze s označiteljem nalazi označitelj tog gu­ bitka ili odsutnosti bića: na početku n e m a subjekta, a označitelj ga imenuje kao još uvijek prazno mjesto na kojem će subjekt tek postati. U svojem pogovoru tome članku iz 1966. Lacan piše da "simbol dolazi na mjesto manjka konstituiranog onim 'nije na svojem mjestu' [ili manjka na svojem mjestu: manque a sa place], što je n u ž n o za iniciranje dimenzije p o m i c a n j a iz koje potpuno proizlazi igra simbola" (Ecrits 1966, str. 722. K a d a komentira Jonesovu teoriju simbolizma, on se koristi riječju "simbol" umjesto "Označitelj"). Ovdje je jasno da se m a n j a k ili gubitak nečega za­ htijeva zbog pokretanja simboličkoga. 11

12

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

117

Najjednostavniji način na koji se ovo može izreći možda je sljedeći: zašto bi se dijete uopće trudilo naučiti govoriti kada bi sve njegove potrebe bile anticipirane, kada bi ga skrbnici hrani­ li, presvlačili, prilagođavali m u temperaturu i tako dalje, prije nego što bi uopće imalo priliku osjetiti glad, vlažnost, hladnoću ili bilo koju drugu neugodu? Ili k a d a bi mu se grudi ili bočica uvijek o d m a h stavljali u usta čim bi počelo plakati? A k o hrana nikada ne nedostaje, ako željena toplina nikada ne manjka, zašto bi se dijete potrudilo govoriti? Kao što Lacan kaže u kontekstu svoje rasprave ο tjeskobi: "Ono što u djetetu izaziva najviše tjeskobe jest situacija u kojoj je odnos kroz koji ono postaje ­ na temelju manjka koji čini da ono žudi — najviše poremećen: kada n e m a m o ­ gućnosti manjka, kada m u je majka stalno za v r a t o m " ( S e m i n a r X, 5. prosinca 1962). Bez m a n j k a , subjekt nikada ne može postati, te se uništava čitav procvat dijalektike ž u d n j e . M a n j a k ο kojem je riječ u slučaju falusa jest "manjak imanja [neuspjeh imanja ili posjedovanja: manque ά avoir] u z r o k o v a n bilo k o j o m pojedinačnom ili o p ć e n i t o m uskratom zahtjeva" (Ecrits 1966, str. 730; Ženska seksualnost, str. 91; naglasak moj) — od­ nosno, baš onaj manjak koji uzrokuje subjektovo žuđenje, a ne jednostavno zahtijevanje. "Falička je funkcija", kako je naziva Lacan, funkcija koja uvodi manjak, odnosno otuđujuća funkcija jezika. Kao što ćemo vidjeti, falička funkcija ima ključnu ulogu u Lacanovu određivanju m u š k e i ženske strukture, jer se one različito određuju s obzirom na taj gu­ bitak, manjak ustanovljen otuđenjem, cijepanjem koje je uzrokova­ la naša upotreba jezika - ili prije naša upotrijebljenost j e z i k o m . K a o što ćemo uskoro vidjeti, m a n j a k (kako je u v e d e n faličk o m funkcijom) i njegovo kruženje ni u kojem slučaju nisu čitava priča: Lacanova ekonomija jouissance nije zatvorena ekonomija kojom upravlja zakon "očuvanja jouissance", po kojem se ono što se žrtvuje na jednom mjestu p o n o v n o pronalazi na d r u g o m , ni manje ni više. Baš kao što se u Freudovoj ekonomiji libido čini o č u v a n i m osim onda kada F r e u d govori ο ponavljanju i p r e k o ­ mjernoj, nesrazmjernoj prirodi Nad­Ja, tako se čini da u L a c a n o voj ekonomiji postoji glatko pomicanje manjka i žudnje samo ako našu pozornost ograničavamo n a simbolički univerzum određen označiteljem kao označujućim. Sve se mijenja kada proširimo naš vidik kako bismo uključili realno i označiteljevo označiteljstvo. 13

14

15

118

LAKANOVSKI OBJEKT

"Nema nečega takvog kao što je spolni odnos" L'etre sexue ne s'autorise que de lui-meme . Lacan, Seminar XXI, 9. travnja 1974. m

Posvetivši pola stoljeća proučavanju ljubavi, spola i jezika, Lacan je kasnih šezdesetih iznio jednu od onih bombastičnih izjava po kojima je bio tako dobro poznat: "nema nečega takvog kao što je spolni odnos" ("U n'y a pas de rapport se.riie/") . Francuska je formulacija ambigvitetna po tome što se izraz rapport sexuel može upotrijebiti jednostavno da bi se govorilo ο snošaju. Međutim, Lacan nije tvrdio da se ljudi ne seksaju najmanje što se može reći je da je to smiješna tvrdnja. Njegova upotreba riječi rapport upućuje na "apstraktnije" područje ideja: veze, odnosa, razmjera, omjera, dijela, i tako dalje. Prema Lacanu, nema izravnog odnosa i z m e đ u m u š k a r a c a i žena ako su oni muškarci i žene. Drugim riječima, oni se među­ sobno ne "odnose" kao muškarac prema ženi i žena p r e m a muš­ karcu. Nešto smeta takvom njihovu odnosu; nešto iskrivljuje nji­ hove interakcije. Postoji mnogo različitih načina na koje se može razmišljati ο tome što bi mogao sadržavati takav odnos ­ k a d bi postojao. Mogli bismo misliti da bismo imali nešto ο odnosu između m u š ­ karaca i žena kad bismo ih mogli uzajamno odrediti, recimo, kao suprotnosti, yin i yang, ili s obzirom na j e d n o s t a v n u k o m p l e m e n ­ tarnu inverziju poput aktivnosti/pasivnosti (Freudov model, iako nezadovoljavajuć čak i po njegovu mišljenju). Čak bismo mogli zamisliti povezivanje muškosti s krivuljom sinus, a ženskosti s krivuljom kosinus, jer bi nam to dopustilo formulirati nešto što b i s m o mogli smatrati spolnim odnosom, kao što slijedi: sin x + cos x = 1 (figura 8.1). 17

2

2

Figura 8.1

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

119

Prednost ove konkretne formule je u tome što se čini da na vrlo slikovit način objašnjava ono što Freud govori opisujući različite stvari koje muškarci i žene traže jedni u drugima: "Stječe se do­ j a m da su ljubav muškarca i ljubav žene razdvojene psihološkom razlikom u fazi" (Seminar X X I I , str. 134). U s p r k o s očitoj hete­ rogenosti muške i ženske krivulje, usprkos tome što zaostaju u fazi, ovdje bismo ih mogli spojiti na takav način k a o da dovode do jedinice. Ali, prema L a c a n u , takva jednadžba nije moguća: ne može se ni izgovoriti niti zapisati ništa što bi se moglo odrediti k a o pra­ vi odnos između spolova. K a d a je riječ ο njihovu odnosu, nema komplementarnosti, niti između njih postoji j e d n o s t a v a n odnos inverzije ili neka vrsta paralelizma. Točnije, svaki je spol određen zasebno s obzirom na treći termin. Zato postoji s a m o neodnos, od­ sutnost bilo kakvog zamislivog izravnog odnosa i z m e đ u spolova. Lacan kreće pokazati (1) da su spolovi određeni zasebno i ra­ zličito i (2) da njihovi "partneri" nisu ni simetrični niti se prekla­ paju. Analizirani dan za d a n o m pokazuju da se njihov biomedi­ cinski/genetički određeni spol (genitalije, k r o m o s o m i , itd.) može ne slagati ni s društveno određenim idejama muškosti i žensko­ sti, niti s njihovim vlastitim odabirom seksualnih partnera (za koji mnogi ljudi još uvijek pretpostavljaju da se temelji na repro­ duktivnim instinktima). Analitičari se zato s v a k o d n e v n o susre­ ću s neadekvatnošću biologijskog određivanja spolne razlike. U S e m i n a r u XVIII Lacan počinje istraživati strogo psihoanalitički pristup određivanju muškaraca i žena i nastavlja to činiti do sre­ dine sedamdesetih. Njegov se pokušaj u početku može činiti bespotrebno složenim i može izgledati kao da sadržava znatan udio "stranog materijala" frojdovskog porijekla. M e đ u t i m , treba imati na u m u da je Lacan, razvijajući ovaj novi način razlikovanja između spolova, otkrivao i nije nužno uvijek imao kristalno jasnu ideju ο t o m e k a m o ide. Prvo ću pokušati ukratko objasniti osnovne crte njegove teorije, tek onda prelazeći na raspravu ο matemima koji n e k i m čitatelji­ ma na početku predstavljaju ozbiljnu p o t e š k o ć u . 13

120 Razlikovanje

LAKANOVSKI OBJEKT između

spolova

Cista muškost i ženskost ostaju teorijske konstrukcije nesi­ gurna sadržaja. Freud, SE XIX, str. 258 Prema Lacanu, muškarci i žene različito su određeni s obzirom na jezik, odnosno s obzirom na simbolički poredak. Baš kao što Lacanov doprinos razumijevanju neuroze i psihoze sugerira da psihoza sadrži dio simboličkoga koji je isključen i vraća se u realnom, dok ga neuroza ne sadrži, tako se muškost i ženskost određuju kao različite vrste odnosa p r e m a simboličkom poretku, kao različiti načini rascijepljenosti jezikom. Njegove se formu­ le seksuacije zato tiču samo subjekata koji govore te, sugerirao bih, samo neurotičnih subjekata: klinički uzevši, muškarci i žene određeni tim formulama neurotični su. Neurotični se muškarci od neurotičnih žena razlikuju po načinu na koji su otuđeni u sim­ boličkom poretku ili njime. MUŠKARCI

Osobe koje se iz psihoanalitičke perspektive smatra muškarci­ ma - bez obzira na njihov biološki/genetski sastav - potpuno su određene "faličkom funkcijom". Budući da se falička funkcija od­ nosi na jezikom uzrokovano otuđenje, L a c a n o v a glavna misao ο muškarcima može se izraziti na raznolike načine: • Muškarci su u cjelosti otuđeni u jeziku • Muškarci bezostatno podliježu simboličkoj kastraciji • M u š k a r c i su potpuno određeni faličkom funkcijom Usprkos b e s k o n a č n i m permutacijama koje jezik dopušta u kon­ stituiranju žudnje, muškarca je moguće vidjeti kao ograničenog ili konačnog s obzirom na simbolički registar. Prevedeno s obzi­ rom na žudnju, granica je otac i njegov tabu incesta: muškarčeva žudnja nikada ne prekoračuje incestnu želju koju je nemoguće ostvariti jer bi to uključivalo prekoračenje očevih ograničenja, i zato iskorjenjivanje samog "uporišta" n e u r o z e : le nom du pere, očevog i m e n a , ali i le non du pere, očevog " N e ! " {nom i non su u francuskome h o m o n i m i ) . Ovdje se pokazuje p o s v e jasnim da je u Lacanovu djelu m u š k a struktura u n e k i m v i d o v i m a sinonimna opsesivnoj neurozi. Lingvistički uzevši, ono što ustanovljuje s a m simbolički po­ redak za m u š k a r c a je ograničenje, prvi označitelj (S,) - očevo

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

121

"Ne!" - koji je mjesto porijekla označiteljskog lanca i uključen je u prapotiskivanje: ustanovljenje nesvjesnog i mjesta za neurotič­ ni s u b j e k t . M u š k a r č e v je užitak slično ograničen, a njegove granice odre­ đuje falička funkcija. Muškarčevi užici ograničeni su na one dopu­ štene igrom samog označitelja — na ono što Lacan naziva faličkom jouissance, a što bi se slično moglo nazvati simboličkom jouissan­ ce. Ovdje jouissance opterećuje s a m u misao (vidi Seminar XX, str. 66), a taj zaključak i više nego dovoljno potvrđuje Freudov rad na opsesivnoj sumnji (razmotrimo slučaj "Covjeka-štakora") i sretno se odražava u izrazu "mentalna masturbacija". A k o je po­ vezana s tijelom, falička ili simbolička jouissance obuhvaća samo označiteljem označeni organ koji stoga služi kao puki produžetak ili i n s t u m e n t označitelja. Zato L a c a n ο faličkoj jouissance povre­ m e n o govori kao ο "užitku organa" (SE X V I , str. 324). M u š k a r č e v e su fantazme vezane za onaj aspekt realnog koji takoreći održava simbolički poredak: za objekt (a). Objekt (a) održava simboličko u kretanju na istim obilaznim p u t a n j a m a , u stalnom izbjegavanju realnog. Za osobe koje pripadaju kate­ goriji "muškarci" postoji neka vrsta simbioze i z m e đ u subjekta i objekta, simboličkog i realnog, sve dok se i z m e đ u njih održava odgovarajuća razdaljina. Objekt je ovdje samo periferno povezan s d r u g o m osobom, zbog čega L a c a n ο odatle potekloj jouissance govori k a o po prirodi masturbatorskoj (Seminar XX, str. 75). 19

20

21

ŽENE

D o k su muškarci određeni kao potpuno podložni faličkoj funkciji, p o t p u n o zahvaćeni označiteljem, žene (osobe koje se iz psihoana­ litičke perspektive smatra ženama bez obzira na njihov biološki/ genetski sastav) njome nisu potpuno određene. Žena nije rascijepljena na isti način kao muškarac, p r e m d a je otuđena, ona nije sasvim podređena simboličkom p o r e t k u . P r e m d a je u njenom slučaju falička funkcija operativna, ne vlada apsolutno. Žena nije sva o m e đ e n a ili ograničena s obzirom na simbolički poredak. D o k je muškarčev užitak sasvim određen označiteljem, že­ nin je označiteljem određen djelomično, ali ne potpuno. D o k su muškarci ograničeni na ono što L a c a n naziva faličkom jouissan­ ce, žene mogu doživjeti i tu i drugu jouissance koju on naziva D r u g o m jouissance. Kao što se često potvrđuje, daleko od toga da je doživljava svaki subjekt koji se može nalaziti pod kategorijom "žena", ali prema Lacanu, to je strukturalna mogućnost. 22

122

LAKANOVSKI OBJEKT

Što je ta Druga jouissance za koju su sposobne osobe koje se, psihoanalitički govoreći, klasificiraju kao žene? Sama činjenica da Lacan "Drugo" piše s velikim " D " ovdje pokazuje vezu D r u g e jouissance s označiteljem, ali o n a je povezana s S a ne s S — ne s "bilo kojim" označiteljem, n e g o takoreći s "Drugim označiteljem": unarnim označiteljem, označiteljem koji ostaje radikalno Dru­ gi, radikalno drugačiji o d svih drugih označitelja. D o k S (očevo "Ne!") za muškarca funkcionira kao ograničenje rasponu njegovih kretanja i užitaka, S je za ženu izborni "partner", a njena veza s njim dopušta joj iskoračenje preko jezikom postavljenih granica, te preko milostinje užitka koju pruža jezik. Krajnja točka za m u š ­ karca - Sj - ženi služi poput otvorenih v r a t a . Ženska struktura dokazuje da falička funkcija ima svoje gra­ nice i da označitelj nije sve. Ženska struktura zato je srodna hi­ steriji kako je određena u diskursu histerika (vidi Seminar XVII i deveto poglavlje ove studije). 1(

2

t

t

23

S ONU STRANU BIOLOGIJE

L a c a n o v način određivanja muškarca i žene n e m a ništa s biolo­ gijom i može se shvatiti kao objašnjenje egzistencije (genetski) muških histerika i (genetski) ženskih opsesivno kompulzivnih neurotičarki. A k o je moje tumačenje L a c a n a ovdje ispravno, muški je histerik okarakteriziran ženskom s t u k t u r o m : on potencijalno može doživjeti i faličku i Drugu jouissance. Ženska opsesivno-kompulzivna neurotičarka okarakterizirana je m u š k o m strukturom, i njena je jouissance po prirodi isključivo simbolička. S kliničkog se gledišta za mnogo biološki ženskih osoba poka­ zuje da imaju m u š k u strukturu, a m n o g o bioloških muškaraca pokazuje posjedovanje ženske s t r u k t u r e . Z b o g toga se dio analitičareve o b u k e mora sastojati od raskidanja sa starim navika­ ma u razmišljanju po kojima se o d m a h pretpostavlja da je žena histerika, te se o d m a h određuje posjedovanjem ženske strukture. Treba pažljivije ispitati odnos svake osobe p r e m a označitelju i m o d u s jouissance, ne može se brzati sa zaključcima na temelju biološkog s p o l a . Činjenica da toliko puno ljudi prelazi tvrda i čvrsta biološka razlikovanja m o ž d a dijelom objašnjava u A m e r i c i rasprostranje­ nu u p o t r e b u kategorije "graničnog slučaja". Baš one pacijente koji prelaze te granice psihijatri, psihoanalitičari i psiholozi često dijagnosticiraju kao granične. (Lacan o t v o r e n o odbija kategoriju graničnosti.) 24

25

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

123

Lacanov osobit način određivanja muškosti i ženskosti poka­ zuje zašto između spolova n e m a nečega takvog kao što j e spolni odnos, ali ovaj zaključak m o r a čekati pojašnjenje sve dok, nešto dalje, detaljnije ne b u d u artikulirani muškarčevi i ženini partne­ ri. Oni koji p r e m a L a c a n o v i m logičkim izletima osjećaju p o t p u n u averziju, dobro će učiniti skoče li na dio naslovljen "Disimetrija partnera". Formule

seksuacije

U Seminaru X X Lacan daje shemu (figura 8.2) na čijem je j e d n o m dijelu radio godinama, dok za drugi dio tvrdi da g a j e začas prire­ dio istog onog jutra prije nego što ga je prvi put nacrtao na ploču u svojem seminaru. Figura 8.2 Muškarci

Žene

3χΦχ

3χΦχ

\/χΦχ

ΥχΦχ

s

w

S(A)

Svoje ću tumačenje ove sheme početi komentirajući nekoliko od­ l o m a k a iz Seminara XX. MUŠKA STRUKTURA

Počet ćemo s četiri ponuđene formule na vrhu tablice, od kojih dvije leže lijevo, a druge dvije desno. Svako biće koje govori smješta se na jednu ili na drugu stranu. Donji redak s lijeve strane - Vxx - po­ kazuje da se kroz faličku funkciju muškarac može smjestiti sav (str. 74, naglasak moj) Formula V x O x tako znači da sav muškarac dolazi pod faličku funkciju (x stoji za bilo koji dani subjekt ili njegov dio, Φχ za faličku funkciju kao primjenjivu na taj subjekt ili dio, a Vx za sve x ) . Da parafraziram ovu formulu, muškarac je potpuno određen simbolič­ kom kastracijom, odnosno svaki je njegov djelić zahvaćen označiteIjem. Vraćajući se na citat, vidimo da ipak postoji iznimka: 26

124

LAKANOVSKI OBJEKT

Muškarac se [kao određen faličkom funkcijom] može smjestiti sat;, uz uvjet da je ta funkcija ograničena_zahvaljujući egzistenciji nekog χ kojim je negirana funkcija Φχ: 3 x Φχ. To je ono što je poznato kao očinska funkcija. [...] Zato je cjelina ovdje utemeljena na iznimci iznimci postavljenoj u vidu uvjeta koji potpuno negira Φχ. (str. 74, naglasak moj) Muškarca se može smatrati svim zato što omeđuje (3x: postoji neko χ [neki subjekt ili je isključena falička funkcija: Φχ). M o ž e m o jer za njegov skup postoji odredljiva granica

postoji nešto što ga njegov dio] takvo da ga smatrati čitavim (figura 8.3).

Figura 8.3

Otac

Treba imati na umu da se Lacanov rad na spolnoj razlici teme­ lji na njegovoj preradi tradicionalne logike s obzirom na njegovu vlastitu logiku označitelja i s njom je koekstenzivan. Jedan ozna­ čitelj nikada ne stoji sam. Nikada ne b i s m o govorili ο crnom ako oko nas ne bi bilo ničeg drugog osim t a m e , odnosno slučajeva u kojima ne bi bilo crnog. Crno dobiva značenje zato što se povreme­ no pojavljuje nešto drugo osim crnog. Riječ "crno" ima značenje u suprotnosti prema "bijelom" i svim drugim riječima za boje. Dok se Lacan ranih šezdesetih koristi j e z i k o m teorije skupo­ va, ranih sedamdesetih istu ideju nastavlja razvijati s obzirom na svoju vlastitu, jedinstvenu upotrebu simbola klasične logike. Na primjer, u L'Etourdit kaže da "nema univerzalnog iskaza koji može ne biti kontroliran preko neke egzistencije koja ga negira". D r u g i m riječima, svaka je univerzalna tvrdnja utemeljena na eksistenciji neke iznimke koja potvrđuje pravilo, da parafraziram dobro poznatu francusku m a k s i m u . M u š k a r č e v a bit (kao potpuno, univerzalno određena faličkom funkcijom) zato nužno podrazumijeva egzistenciju oca. M u š k a ­ rac bi bez oca bio ništa, bezobličan (informe). Međutim, otac kao granica (da razvijem poredbu) ne z a u z i m a nikakvo područje: on unutar svojih granica određuje d v o d i m e n z i o n a l n u površinu, ali ne ispunjava nikakav prostor. Ovaj otac koji zacrtava granicu m u š k a r č e v e muškosti nije bilo koji otac: L a c a n ga povezuje s praocem predstavljenim u Freudovu Totemu i tabuu, ocem prahorde 27

28

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

125

koji nije podlegao kastraciji i pretpostavlja se da kontrolira svaku pojedinu ženu u hordi. Dok su svi muškarci obilježeni simbolič­ kom kastracijom, svejedno egzistira ili ustraje j e d a n muškarac za kojega falička funkcija ne vrijedi, jedan m u š k a r a c koji nikada nije bio postavljen na svoje mjesto podlijegajući simboličkoj ka­ straciji. On nije podređen zakonu: on je svoj vlastiti zakon. Egzistira li taj praotac - čija se egzistencija izgleda tvrdi u Lacanovoj gornjoj formuli za mušku strukturu (3χΦχ) ­ u uo­ bičajenom smislu? Ne: on ek-sistira. U njegovu slučaju falička funkcija nije negirana u n e k o m blagom smislu, ona je isključe­ na (Lacan ukazuje na to da crta negacije iznad kvantifikatora predstavlja neslaganje, dok crta negacije preko faličke funkcije predstavlja isključenje), a isključenje podrazumijeva savršenu i potpunu isključenost nečega iz simboličkog registra. Budući da se samo za ono što nije isključeno iz simboličkog poretka može reći da egzistira, egzistencija ide ruku pod ruku s jezikom, a pra­ otac - podrazumijevajući takvo isključenje - mora ek-sistirati, stojeći izvan simboličke kastracije. Za njega očito i m a m o ime i on zato, u nekom smislu, egzistira u našem simboličkom poretku. S druge strane, samo njegovo određenje pretpostavlja odbijanje tog poretka i on zbog toga, po definiciji, ek-sistira. Njegov status je problematičan: on je ono što bi Lacan pedesetih odredio kao nešto "ekstimno": unutrašnje isključeno. Budući da se praotac, poput 2S

objekta (a), može zapisati pomoću 3χΦχ, ipak se može reći da ek-sistira. Za mitskog se oca prahorde kaže da nije podlegao kastraciji, a stoje simbolička kastracija ako nije granica ili ograničenje? On zato ne poznaje granice. P r e m a Lacanu, praotac sve žene stavlja u istu kategoriju: dostupne. Skup svih žena egzistira za njega i samo za njega (figura 8.4). Njegova majka i sestre isto su to­ liko u otvorenoj igri koliko i njegove susjede i druge rođakinje. Posljedica kastracije (u ovom slučaju, tabua incesta) je podjela mitskog skupa na b a r e m dvije kategorije: dostupne i nedostupne. Kastracija uzrokuje isključenje: majka i sestra su zabranjene (fi­ gura 8.5).

126

LAKANOVSKI OBJEKT

Figura 8.4

Figura 8.5

Ali kastracija mijenja i m u š k a r č e v odnos čak i prema onim žena­ ma koje ostaju dostupne: one jednostavno nisu zabranjene. U Se­ minaru X X Lacan kaže da bi m u š k a r a c doista mogao jouir d'une femme s položaja nekastriranosti. Jouir d'une femme znači uzbu­ diti se zbog žene, zaista u njoj uživati, služiti se njom u najvećoj mogućoj mjeri, iz čega proizlazi da nečiji užitak zbilja dolazi od nje, a ne od nečega čime je netko zamišlja, što hoće da ona b u d e , ili se zavarava vjerujući da ona to jest ili da to nešto posjeduje, ili što već. S a m o praoca doista mogu uzbuđivati same žene. Obični muški smrtnici moraju se pomiriti s tim da ih uzbuđuje njihov partner: objekt (a). Zato s a m o mitski praotac može imati pravi spolni odnos sa ž e n o m . Za njega postoji nešto takvo kao što je spolni odnos. Svaki drugi m u š k a r a c ima "odnos" s objektom (a) - to jest, f a n t a z m o m - a ne sa ženom per se. Činjenica da je svaki pojedini m u š k a r a c ipak određen p o m o ­ ću obje formule — jedna uvjetuje njegovu potpunu kastriranost, a d r u g a da neka instancija (Instanz) negira ili odbija kastraciju - pokazuje da incestne želje nastavljaju b e s k o n a č n o živjeti u ne­ svjesnom. Usprkos kastraciji (cijepanju kategorije žena na dvi­ je različite grupe) svaki muškarac nastavlja imati incestuozne snove u kojima si daje povlastice zamišljenog oca koji pronalazi užitak i ne poznaje granice. A k o na trenutak govorimo u kvantitativnim pojmovima, može se reći da Lacan kaže da sada možete biti apsolutno sigurni u to da je svaki muškarac kojega sretnete kastriran, iako je j e d n o m davno postojala iznimka od pravila kastracije. Sa sigurnošću mo­ žete reći da su sve osobe koje su muškarci, ne u biološkim, već prije u psihoanalitičkim pojmovima, k a s t r i r a n e . Ali, premda su

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

127

muškarci potpuno kastrirani, svejedno postoji kontradikcija: ide­ al nekastriranosti - nepoznavanja granica, ograničenja - i dalje negdje, nekako živi u s v a k o m muškarcu. Figura 8.6

Da promijenim figuru 8.3, muška se struktura može prikazati kao u figuri 8.6. S odgovara \/χΦχ i ovdje predstavlja sina, dok 2

S odgovara 3 χ Φ χ i predstavlja oca. (

Otac Sin

3χΦχ νχΦχ

S, S

2

Ovo bi djelomično predstavljanje formula seksuacije već trebalo razjasniti do koje je mjere L a c a n o v a rasprava ο njima višeslojna, sadržavajući logički, lingvistički, kao i frojdovski materijal. ŽENSKA STRUKTURA

Sto se tiče dviju formula koje određuju ženskost, prvo nalazimo da bez obzira na anatomiju, osoba koja dolazi pod psihoanalitičku ka­ tegoriju "žene" nije sva određena falićkom funkcijom (\/χΦχ): ne dolazi sva žena pod zakon označitelja (Vx, nije sve χ [neki dani subjekt] ili nije svaki dio x­a takav da je Φχ, takav da se na χ pri­ mjenjuje falička funkcija). Lacan ovu ideju ne izlaže na pozitivan način, govoreći, na primjer, da neki dio svake žene izmiče vlada­ vini falusa. On to ne smatra nužnošću, već mogućnošću, ali ta je mogućnost ipak odlučujuća u određivanju seksualne strukture. D r u g a formula (3χΦχ) kaže da se ne može naći niti j e d n a žena na koju falička funkcija uopće ne djeluje: svaka je žena ba­ rem dijelom određena faličkom funkcijom (3x, ne egzistira niti j e d n o χ [neki subjekt ili njegov dio] takvo da je Φχ, takvo da je falička funkcija na njega neprimjenjiva). Budući da crta iznad faličke funkcije označava isključenje, subjekt bi bio/la psihotičan/ na kada falička funkcija na njega/nju uopće ne bi djelovala. Slika koju smatram korisnom kao preliminarnu ilustraciju dviju formula za žensku strukturu jest tangentna krivulja (figura 30

31

128

LAKANOVSKI OBJEKT

8.7) gdje na n/2 krivulja izlazi iz sustava, a onda se misteriozno ponovo pojavljuje na drugoj strani. Na n/2 joj ne m o ž e m o pripi­ sati nikakvu zbiljsku vrijednost i prisiljeni smo pribjeći izrazima poput "Kako se χ kreće o d 0 do n/2, vrijednost y se približava pozitivnoj beskonačnosti, a kako se χ kreće od π do n/2, bliži se negativnoj beskonačnosti". Nitko zaista ne zna kako se dvije stra­ ne krivulje sastaju, ali mi usvajamo sustav simbola pomoću k o ­ jeg možemo govoriti ο njihovoj vrijednosti na tom mjestu. Status Druge jouissance p o v e z a n e s donjom formulom ženske strukture (Vxo", odnosno kao činjenicu bivanja označiteljem, činjenicu "ek-sistiranja" označitelja, subzistiranja označitelja, označiteljske prirode označitelja.' K a d a se Lacan ko­ risti tim pojmom, to je zbog naglašavanja označiteljeve besmisle­ ne prirode, samog egzistiranja označitelja pored i odvojeno od bilo kojeg mogućeg smisla i značenja koje bi mogli imati, to je zbog na­ glašavanja činjenice da sama označiteljeva egzistencija premašu­ je njegovu označiteljsku ulogu, da njegova supstancija premašuje njegovu simboličku funkciju. Označiteljevo postojanje premašuje njemu "namijenjenu ulogu", njegovu ulogu u logosu, koja je ozna­ čavanje. Dakle, radije nego da govori ο "činjenici posjedovanja značenja", Lacan se tim pojmom koristi kako bi govorio ο "činjeni­ ci posjedovanja učinaka koji su Drugi od učinaka značenja". U Lacanovu "signifiance" trebali bismo čuti prkošenje (defian­ ce)! Označitelj prkosi dodijeljenoj mu ulozi, odbijajući biti posve predan zadatku označavanja. On ima ek-sistenciju s onu stranu i izvan tvorbe značenja, tvorbe smisla. Postojanje se u Lacanovu djelu povezuje sa slovom - slovo je sedamdesetih godina materijalno, neoznačujuće lice označitelja, dio koji ima učinke bez označavanja: učinke jouissance. Kao što L a c a n kaže u Seminaru XX (str. 2 6 ) , slovo je povezano s materijalnošću jezika, "substance jouissante", s jouissance ili "uživajućom" supstancijom, supstancijom koja se uzbuđuje ili uživa. Povezati muško s označiteljem i žensko sa s l o v o m može se činiti jednakovrijednim povratku staroj metafori ο obliku i tvari koja datira unatrag b a r e m do Platona, ali u L a c a n o v u djelu povratak uvijek sadrži obrat: supstancija je u boljem položaju od oblika i uči ga pokojem triku. 47

18

49

136

LAKANOVSKI OBJEKT

Druga samoj sebi, Druga j o u i s s a n c e U kojem smislu se ženu m o ž e smatrati Drugom samoj sebi, kao što sugerira Lacan? A k o se ona određuje s obzirom na muškarca (s obzirom na falus, p r e k o tog muškarca), ostaje joj neproziran, stran i Drugi onaj drugi aspekt - potencijalni odnos p r e m a S(A). Razmotrimo što Lacan k a ž e 1958/1962: "Muškarac ovdje [s o b ­ zirom na kastraciju] služi kao relej tako da žena postaje D r u g a sebi, kao što je to i za njega" (Ecrits 1966, str.732). Promatrajući sebe s a m o s obzirom na falus, odnosno s obzirom na svoj položaj kao određen s obzirom na m u š k a r c a , druge žene koje se ženi ne čine tako određene dobivaju ulogu Drugih. M e đ u t i m , ako se p o j ­ mi Drugi potencijal, odnosno ako se uspostavi odnos p r e m a S(A), žena više nije D r u g a samoj sebi. A k o se to ne ostvari, ona ostaje hommosexuelle, kao što L a c a n zapisuje, spajajući muškarca (ko­ mme) i homoseksualca: ona voli m u š k a r c e , ona voli kao muškarac i u fantazmi je njena žudnja strukturirana kao njegova. Za osobe okarakterizirane m u š k o m strukturom, žena ima ulogu D r u g o g - radikalno Drugog, D r u g o g kao jouissance/Oruge jouissance - ako utjelovljuje D r u g u jouissance koju Lacan naziva nedoličnom ili ako se smatra njenom predstavnicom. Zašto "nedo­ ličnom"? Zato što ne zahtijeva vezu s falusom i pokazuje manjka­ vost faličke jouissance koja je tek milostinja užitka koji preostaje nakon što se nagoni potpuno (u slučaju m u š k e strukture) podvr­ gnu simboličkome. To pokoravanje n a g o n a odgovara određenom frojdovskom obliku sublimacije, o n o m e u k o j e m se realno odlijeva u simboličko, pri čemu se jouissance prenosi na D r u g o . D r u g a jouissance sadrži oblik sublimacije kroz ljubav, što do­ nosi p o t p u n o zadovoljenje nagona. D r u g a jouissance je jouissance l j u b a v i , a L a c a n je povezuje s religioznom ekstazom i n e k o m vrstom tjelesne jouissance koja nije s m j e š t e n a u genitalije na na­ čin faličke jouissance (on jasno kaže da prethodna nije takozvani vaginalni o r g a z a m nasuprot klitorisnom). P r e m a L a c a n u , Druga jouissance je aseksualna (dok je falička jouissance seksualna), a i p a k je tjelesna i u tijelu - (falička jouissance uključuje tek organ k a o i n s t r u m e n t označitelja). 50

51

5

O n o m a l o što Lacan izravno govori ο S(A) sugerira da Druga jouissance koju se time označava i m a v e z e s apsolutnom radik a l n o š ć u ili drugošću Drugog: n e m a D r u g o g (nema izvanjskosti) D r u g o g . T a D r u g o s t nije tek izvanjskost relativna s obzirom na p o s e b n u , o d r e đ e n u unutrašnjost. O n a je uvijek i neizbježno D r u ­ ga, " i z v a n " s v a k o g i svih sustava. 53

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

137

Detaljno objašnjenje D r u g e jouissance ostavljam za drugu pri­ liku, ovdje j e d n o s t a v n o sugerirajući d a j e povezana s Freudovom idejom ο "deseksualiziranosti" potpunog zadovoljenja nagona koje pruža j e d a n oblik s u b l i m a c i j e . "Deseksualizirani libido" čini se blisko p o v e z a n i m s L a c a n o v o m a s e k s u a l n o m , D r u g o m jouissan­ ce. Uzgredno, L a c a n sublimaciju (u malo drugačijem kontekstu) smješta u donji lijevi kut logičkog pravokutnika koji sam već po­ kazao u četvrtom i šestom poglavlju (vidi figuru 8.10). 54

55

Figura 8.10 Passage ä Vade

Sublimacija

Ponavljanje

Acting-out

Moji se komentari ovdje ne svode ni n a što više od početka tu­ mačenja, ali mi ovo u p a d a u oči kao općeniti smisao na koji bi se mogla shvatiti figura 8.8. Kao što sam pokazao ranije, L a c a n se uputio pokazati (1) da su spolovi određeni odvojeno i različito, i (2) da njihovi partneri nisu ni simetrični niti se preklapaju. K a o što se vidi u figuri 8.8, muškarčeva partnerica nije žena kao takva, već objekt (a). Zato muškarca može uzbuđivati nešto što dobiva od žene: određeni način na koji ona govori, određeni način na koji ga gleda, i tako dalje, ali samo ako je on u nju investirao dragocjeni objekt koji po­ buđuje njegovu žudnju. On zato može trebati (biološki određenu) ženu kao supstrat, podršku ili medij objekta (a), ali ona nikada neće biti njegova partnerica. Niti će on kao takav ikada biti njen partner. Ona može zahti­ jevati (biološki određenog) muškarca da utjelovi, inkarnira falus ili da za nju služi k a o podrška za falus, ali njen će partner biti falus, a ne muškarac. R a s k o r a k ili disimetrija j o š je radikalnija kada je riječ ο njezinu D r u g o m partneru, S(A), budući da se taj partner uopće ne nalazi pod kategorijom "Muškarci" i zato niti jedna žena ne treba pribjeći m u š k a r c u kako bi se s njim "poveza­ la" ili m u se "pridružila". Da su se muškarčevi i ženini partneri pokazali identičnima da je, recimo, objekt (a) funkcionirao kao jedini partner za oboje -

138

LAKANOVSKI OBJEKT

barem bi njihova žudnja k a o seksuiranih bića bila strukturirana na neki paralelan (hommosexuelle) način, a mi bismo n a temelju toga među njima mogli pokušati zamisliti spolni odnos. Ali, disimetrija njihovih partnera apsolutna je i potpuna, te se zato m e đ u njima ne može postulirati, artikulirati ili u bilo kojem obliku za­ pisati nikakav zamisliv odnos. Istina

psihoanalize

Upravo to Lacan obično određuje kao istinu psihoanalize. On ponekad ukazuje na to da se sva istina može matematizirati: "Nema nečega takvog kao što je istina koja nije 'matematizirana', odnosno zapisana, odnosno koja kao Istina nije utemeljena samo na aksiomima. To znači reći da postoji istina, ali onoga što n e m a značenja, odnosno onoga u vezi s čim se ne mogu izvesti druge po­ sljedice osim unutar [registra] matematičke dedukcije" (Seminar XXI, 11. prosinca 1973). Ovaj komentar vrijedi samo za istinitost (le vrai) koju vidimo, primjerice, u "istinosnim tablicama" i simboličkoj logici (vidi de­ seto poglavlje). P r e m a Lacanu, jedina istina psihoanalize jest da n e m a nečega takvog kao što je spolni odnos, a problem je dovesti subjekt do točke susreta s tom istinom.

Egzistencija i ek-sistencija N'existe que ce qui peut se dire. N'ex-siste que ce qui peut secure. Nakon iznošenja mnogih naizgled paradoksalnih Lacanovih iska­ za koji uključuju egzistenciju ("Žena ne postoji", " D r u g a jouissan­ ce ne postoji") i izraze U y a te U n'y a pas ("Nema nečega takvog kao što je spolni odnos", "II y a de l'Un, "II n'y a pas d'Autre de l'Autre"), ovdje bih htio dodati koju riječ ο Lacanovoj ideji ek-sistencije. Koliko je meni poznato, riječ "ek-sistencija" u francuski je prvi put uvedena u prijevodima Heideggera (Bitak i vrijeme) kao pri­ jevod za grčku riječ ekstasis i njemačku Ekstase. U grčkom je korijensko značenja toga pojma "stajanje izvan" ili "izvan-stajanje" nečega. U grčkome se uglavnom koristio za p o m i c a n j e nečega, ali se također počeo primjenjivati na stanja u m a koja bismo danas nazvali "ekstatičnima". Zato je izvedeno značenje te riječi "eksta­ za", odakle i njena veza s Drugom jouissance. H e i d e g g e r se često

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

139

igrao korijenskim z n a č e n j e m riječi, "izvan-stajanjem" ili "iz-stajanjem" iz sebe, ali i njenom bliskom v e z o m s korijenom riječi za "egzistenciju" u g r č k o m . Lacan je koristi k a k o bi govorio ο "egzi­ stenciji koja iz­stoji" i insistira, takoreći izvana, ο nečem što nije uključeno iznutra, već je "ekstimno", umjesto da bude intimno. Druga jouissance je s onu stranu simboličkog, izdvojena je iz simboličke kastracije. Ona ek-sistira. U našem simboličkom po­ retku za nju m o ž e m o razabrati mjesto, čak je i imenovati, ali ona ipak ostaje neizreciva, neizgovoriva. M o ž e m o je smatrati ek-sistirajućom zbog toga što se može zapisati: \/χΦχ. Međutim, spolni su odnosi u ovom pogledu drugačiji: ne mogu se zapisati, i zato ni egzistiraju, niti ek-sistiraju. Jednostavno nema nečeg takvog. Sama ideja ek-sistencije i Druge jouissance k a o ek-sistirajuće Lacanovu "ekonomiju jouissance" ili "libidnu ekonomiju" čini otvorenom ekonomijom koja se ne može učiniti p o t p u n o m . N e m a očuvanja jouissance, n e m a razmjernog odnosa i z m e đ u žrtvova­ ne i stečene jouissance, n e m a načina na koji D r u g a jouissance nadoknađuje ili ispravlja neadekvatnost ili manjkavost faličke jouissance: j e d n o m riječju, n e m a komplementarnosti ili razmjer­ nosti. Druga jouissance je u osnovi nesrazmjerna, neodrediva, disproporcionalna i nedolična za "pristojno društvo". Nikada se ne može vratiti u "faličku ekonomiju" ili jednostavni struktura­ lizam. Poput objekta (a) kao ek-sistencije, D r u g a jouissance ima nepopravljiv utjecaj na "glatki rad strukture".

Nova metafora spolne razlike Označitelj [...] treba biti strukturiran u topološkim kate­ gorijama. Lacan, Seminar XX, str. 22 Sto trebamo učiniti s Lacanovim viđenjem spolne razlike k a k o sam ga ovdje pokušao izložiti? Treba li ga shvatiti ozbiljno? K a k o n a m može pomoći? Lacan očito daje novu metaforu spolne razlike, onu koja nadi­ lazi dijalektiku aktivnog i pasivnog (kojom je s a m Freud bio ne­ zadovoljan), imanja i bivanja (koja je daleko zanimljivija, b a r e m s gramatičkog/lingvističkog stajališta), i tako d a l j e . Budući da na psihičkoj razini previše ljudi izgleda prekoračuje "tvrde i čvr­ ste" granice biologijski određene spolne razlike, jedna stvar oko koje bi se složila većina suvremenih kritičara i psihoanalitičara 56

140

LAKANOVSKI OBJEKT

jest neadekvatnost biologijskih diferencijacija. Mi zato polazimo od hipoteze ο postojanju (na neki način određenih) m u š k a r a c a sa ženskom strukturom i (na neki drugi način određenih) žena s muškom strukturom. Sto je zanimljivo u L a c a n o v u načinu određivanja m u š k e i ženske strukture? Prvo, on sadrži novu topologiju: raskida s du­ gogodišnjom zapadnjačkom koncepcijom svijeta kao niza kon­ centričnih krugova ili sfera i umjesto toga kao svoj model uzima paradoksalne topološke površine k a o što su Möbiusova traka, Kleinova boca i cross-cap. Posljednja površina posebno je plod­ na za revolucioniranje načina na koji razmišljamo. A k o postoji "stroga ekvivalencija između topologije i strukture" (Seminar XX, str. 14), onda nam u promišljanju ο sustavima mogu pomoći novi topološki modeli. Cross-cap je u biti površina s obratom: takoreći, lakanovskim obratom. Taj mali obrat mijenja sva topološka svojstva površine, i ništa se ne vraća na sebe kao u staroj, poznatoj koncepciji stvari. To je možda onaj isti lakanovski obrat koji kasnih pedesetih i šez­ desetih toliko mnogo Lacanovih pojmova pomiče iz simboličkog u realno. (Taj proces u nekom smislu napokon dolazi do kraja k a d a Lacan nailazi na Boromejski čvor koji tri registra — imaginarno, simboličko i realno — smatra j e d n a k o važnima.) Lakanovski je obrat možda sposobnost viđenja nečega što je onkraj simboličko­ ga, gdje filozofija i strukturalizam ne vide ništa drugo nego istu staru stvar. Za razliku od Möbiusove trake, cross-cap je nemoguća površi­ na. M ö b i u s o v a traka se može konstruirati i zato se može zamisliti (ili "uobraziljizirati"): može se predočiti. S druge strane, cross-cap je površina koja se može opisati na isti način kao i niz drugih površina u topologiji, pomoću malih p r a v o k u t n i k a koji uz svoje rubove imaju strelice koje pokazuju kako se suprotne strane sla­ žu, ali tu je površinu nemoguće konstruirati. Razmotrimo površi­ ne reprezentirane u figuri 8.11, zajedno s njihovim simboličkim reprezentacijama.

Nema nečega takvog kao što je spolni odnos

141

Figura 8.11

Jednostavni zavoj Mobiusova traka

Prsten

Cross-cap

Osim površine koja je cross-cap, sve se te površine mogu precizno vizualno prikazati. P r e m d a se cross-cap može simbolički izraziti na topološki način (vidi pravokutnik iznad riječi), ne može se pre­ cizno vizualizirati niti konstruirati. K a k o bi to pokušali zamisliti, možete si zamisliti sferu koja je na određenom mjestu razrezana, i svaka se točka sa svake strane reza ponovno povezuje, ne s toč­ kom koja joj je izravno nasuprot, kao u zašivanju rane, nego sa simetričnom točkom na suprotnoj strani, kao u figuri 8.12, u kojoj bi a' bilo povezano s b', i a" s b " . Figura 8.12

b^

V

Cross-cap je, u ovom smislu, n e m o g u ć . Ipak se može zapisati, pri­ jemčiv je za simbolički zapis. Simboličko se ovdje može upotrijebi­ ti za opisivanje nečeg realnog, nečeg izvan-simboličkog. A k o je stara ideja koncentričnih krugova ili sfera ikada za išta vrijedila, izgleda da Lacan sugerira da vrijedi za mušku struktu­ ru, ograničenu očinskom funkcijom (figura 8.13). Freud sugerira da žene imaju drugačiji odnos p r e m a zakonu, a on ga povezuje s manje razvijenim Ja-idealom ili Nad-Ja, ali to se možda može bolje shvatiti kao da se odnosi na to da su odnosi prema ogra­ ničenjima za subjekte okarakterizirane ž e n s k o m strukturom iz temelja drugačiji: opozicija između unutrašnjosti i izvanjskosti tu je neprimjenjiva.

142

LAKANOVSKI OBJEKT

Figura 8.13

Otac

Upravo tako, površina koja je cross-cap ne sačinjava hermetičnu granicu, i postoji samo lokalno valjana, ali ne i konačna ideja unu­ trašnjosti i izvanjskosti. T a mala anomalna raspuklina u njenoj "površini" mijenja sva njena svojstva. Drugi način formuliranja Lacanove nove metafore jest onaj pomoću pojmova "otvorenog" i "zatvorenog" kako potječu iz teorije skupova i topologije. Kao i skup koji sačinjava M u š k a r a c , "zatvoreni skup" uključuje svoje vlastito ograničenje ili granicu; kao i Žena, "otvoreni skup" ne uključuje svoje vlastito ograničenje ili granicu. Moglo bi se reći da Lacan spolnu razliku može formulirati na nov n a č i n , b a r e m djelomice zahvaljujući svojem radu s teorijom skupova, logikom i topologijom - što su većini psihoanalitičara prilično neuobičajena područja istraživanja. Lacanova nova metafora za spolnu razliku sačinjava nov simptom: novo simptomatično viđenje spolne razlike koje nije ni manje ni više simptomatično od ranijih. Simptom uvijek dopušta viđenje nekih stvari, a onemogućuje primjećivanje drugih. K a d a bih trebao odrediti to simptomatično viđenje, bio bih u iskušenju nazvati ga "gedelovskim strukturalizmom", u onoj mje­ ri u kojoj zadržava važnost strukture, p r e m d a stalno ukazujući na njenu nužnu nekompletnost i bitnu neodlučivost nekih iska­ za koji se u njoj stvaraju. Lacan očito usvaja gedelovske ideje po kojima svaki značajni formalni sustav sadržava neke neodlučive iskaze, te po kojima je istinu jezika n e m o g u ć e odrediti u istom tom jeziku. U Lacanovu djelu to nije j e d n o s t a v n o iznimka koja potvrđuje pravilo, već radikalnije, iznimka koja nas prisiljava na redefiniranje pravila. Njegovo djelo utjelovljuje samu strukturu histerije: što dolazi bliže formuliranju sustava, to ga žustrije pre­ ispituje i dovodi u pitanje. Ako je to "sustav koji treba stati na kraj svim sustavima", Lacan nas taj izraz uči čuti na nov način. 57

Četvrti dio STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

9.

Četiri diskursa

Nema cjeline. Ništa nije cijelo. Lacan, Scilicet 2/3 (1970): 93 Nema nečeg takvog kao što je univerzum diskursa. Lacan, Seminar XIV, 16. studenog 1966. Nema nečega takvog kao što je metajezik. Lacan, Seminar XIV, 23. studenog 1966. Lakanovska psihoanaliza sačinjava vrlo snažnu teoriju i druš­ tveno značajnu praksu. Ona nije Weltanschauung, totalizirani i totalizirajući svjetonazor, premda bi je mnogi željeli učiniti ta­ kvom. Ona je diskurs i, kao takva, ima posljedice u svijetu. Ona je samo jedan diskurs medu m n o g i m a , a ne konačni, posljednji diskurs. Bez sumnje, u svijetu je danas dominantan diskurs moći: moći kao sredstva za postizanje x, y i z, ali, najzad, radi moći same. Lakanovska psihoanaliza u sebi i po sebi nije diskurs moći. Ona u analitičkom postavu razvija određenu vrstu moći koju neoprav­ danom smatraju m n o g e američke škole psihologije u kojima je "klijentova" autonomija (čitaj: ego) sveta i m o r a ostati neogra­ ničena i ničim izazvana. Psihoanaliza razvija moć uzroka žud­ nje kako bi uzrokovala rekonfiguraciju žudnje analiziranog. Kao takav, analitički je diskurs strukturiran drugačije od diskursa moći. Lacanova "četiri diskursa" nastoje objasniti strukturalne razlike među diskursima, a tom ću se objašnjavanju vratiti za trenutak. Najprije mi dopustite postavljanje pitanja ο relativizmu. A k o psihoanaliza nekako nije konačni diskurs, nego samo j e d a n dis­ kurs među drugima, kakvo pravo može polagati na našu pažnju? Ako je analitički diskurs samo j e d a n od različitih ili jedan od 1

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

146

mnogih, zašto bismo se uopće potrudili za njega zanimati? Ovdje ću ponuditi samo jedan j e d n o s t a v a n odgovor: zato što nam omo­ gućava na jedinstven način razumjeti rad različitih diskursa. Prije nego obradim pojedinosti Lacanova četiri diskursa, do­ pustite mi istaknuti da p r e m d a Lacan jedan od svojih diskursa naziva "diskursom histerika", on time ne smatra da neki dani hi­ sterik uvijek i neizbježno usvaja histerkov diskurs ili da u njemu funkcionira. Kao analitičar, histerik može funkcionirati unutar analitičarevog diskursa; kao akademik, histerik može funkcioni­ rati unutar diskursa sveučilišta. Histerikova se psihička struk­ tura ne mijenja kako on/a mijenja diskurse, ali se mijenja njego­ va/njezina djelotvornost. Smještajući se u analitičarev diskurs, njegov/njezin utjecaj na druge odgovara utjecaju koji dozvoljava taj diskurs i pati zbog poteškoća i nedostataka svojstvenih tom diskursu. Pojedini diskurs neke stvari olakšava, druge o m e t a , dopuštajući uočavanje nekih stvari, a za druge nas čineći slije­ pima. S druge strane, diskursi nisu poput šešira koji se može stav­ ljati i skidati po volji. Promjena diskursa uglavnom zahtijeva susretanje određenih uvjeta. Analitičar ne djeluje uvijek u ana­ litičkom diskursu. Na primjer, ako predaje, analitičar vrlo lako može usvojiti diskurs sveučilišta ili diskurs gospodara, ili pak diskurs histerika (a Lacanovo vlastito učenje, čini se, dolazi pod ovaj posljednji). P r e m d a Lacan razvija diskurs histerika, ono što o d m a h upa­ da u oči jest da n e m a takvog diskursa za opsesivnog neurotičara, fobičara. pervertita ili psihotičara. Njihovi se diskursi bez s u m ­ nje m o g u do neke mjere formalizirati, a Lacan je prešao dug put p r e m a formaliziranju strukture fantazme u fobiji, perverziji, i tako dalje. M e đ u t i m , za četiri glavna diskursa koje on skicira oni nisu primarna središta zanimanja. U četiri diskursa neću ulaziti u svoj njihovoj složenosti, osobito što se tiče njihova razvoja kroz vrijeme, od Seminara XVII, u kojem su uvedeni, do Seminara X X i kasnije, gdje su ponešto prerađeni. U m j e s t o toga predstavit ću o s n o v n a svojstva svakoga od četiri diskursa, a onda ću, u sljede­ ćem poglavlju, raspravljati ο drugom načinu na koji se govori ο različitim vrstama diskursa koji Lacan predstavlja u Seminaru XXI. 2

:i

Četiri

Diskurs

diskursa

147

gospodara

Lacanovi diskursi, u n e k o m smislu, počinju diskursom gospoda­ ra, i iz historijskih razloga, i zbog toga što on oličava otuđujuće funkcioniranje označitelja kojem s m o svi podvrgnuti. Kao takav, on između četiri diskursa zauzima povlašteno mjesto i sačinjava neku vrstu osnovnog diskursa (i filogenetski i ontogenetski). On je osnovna matrica subjektova postanka kroz otuđenje (kao što smo vidjeli između četvrtog i šestog poglavlja), ali m u Lacan u kontekstu svoja četiri diskursa daje nešto drugačiju ulogu:

S

a

U gospodarevom diskursu, glavni ili dominantni položaj (u gor­ njem lijevom uglu) popunjava S : besmisleni označitelj, označitelj bez vidljiva razloga, j e d n o m riječju, gospodarski označitelj. Gos­ podara treba slušati - ne zato što će n a m na taj način svima biti bolje ili zbog nekog drugog takvog obrazloženja - nego zato što on/a tako kaže. Za njegovu/njezinu moć ne daje se opravdanje: ona jednostavno jest. Gospodar (ovdje reprezentiran pomoću S,) se obraća (obraća­ nje je reprezentirano strelicom) robu (S ) koji se nalazi na polo­ žaju radnika (u gornjem d e s n o m kutu, ο čemu Lacan govori i kao ο položaju drugog). Služeći gospodara, rob nešto uči: on/a počinje oličavati znanje (znanje kao produktivno), ovdje reprezentirano pomoću S . Gospodar je nezainteresiran za znanje: sve je u redu dokle god sve funkcionira, dokle god on zadržava svoju moć ili ona raste. Nije zainteresiran/a za to da sazna kako stvari funk­ cioniraju. A k o ovdje kao gospodara u z m e m o kapitalista, a kao roba radnika, onda objekt (a) koji se pojavljuje u donjem d e s n o m kutu reprezentira proizvedeni višak: višak vrijednosti. Kapitalist prisvaja taj višak koji proizlazi iz djelatnosti radnika, a mi b i s m o mogli pretpostaviti da mu to izravno ili neizravno pribavlja neku vrstu uživanja: višak jouissance. Gospodar ne smije pokazati slabost i zato pažljivo skriva činje­ nicu da je, kao i svi ostali, biće jezika i da je podlegao/la simbolič­ koj kastraciji: označiteljem uzrokovani rascjep između svjesnog i nesvjesnog (S) se u diskursu gospodara prikriva i pojavljuje na mjestu istine: skrivene istine. Sada se u svakom od četiri diskursa različiti položaji mogu označiti na sljedeći način: t

4

2

2

148

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA djelatnik

—>

drugi

istina

proizvod/gubitak

Koji god matem Lacan stavlja na jedan od ta četiri položaja, on dobiva ulogu pripisanu tom položaju. Ostala se tri diskursa iz prvog izvode rotiranjem svakog ele­ menta u smjeru suprotnom od smjera kazaljki na satu za j e d n u četvrtinu okreta ili "revolucije". Moglo bi se pretpostaviti da ta četiri daljnja ili "izvedena" diskursa ili nastaju kasnije ili su ba­ rem spoznati vremenski kasnije. To se čini istinitim b a r e m za dva od četiri diskursa, jer je analitičarev diskurs nastao tek kra­ j e m devetnaestog stoljeća i bio je taj koji je napokon omogućio shvaćanje diskursa histerika. (Diskurs gospodara odavno je pre­ poznao Hegel.) 5

Diskurs

sveučilišta

Stoljećima je znanje razvijano kao obrana od istine. Lacan, Seminar XIII, 19. siječnja 1966. U diskursu sveučilišta

"znanje" zamjenjuje besmisleni gospodarski označitelj na glav­ n o m , d o m i n a n t n o m položaju. Sve ima svoj razlog, a umjesto vladavine slijepe volje, konačni je autoritet sustavno znanje. Lacan gotovo ide toliko daleko da sugerira neku vrstu historij­ skog kretanja od diskursa gospodara do diskursa sveučilišta, pri č e m u diskurs sveučilišta pruža neku vrstu legitimacije ili racio­ nalizacije gospodareve volje. U tom smislu, on se izgleda slaže s a r g u m e n t o m iznesenim šezdesetih i sedamdesetih, ο sveučilištu kao jednoj ruci kapitalističke proizvodnje (ili "vojno-industrijskog kompleksa", kako se to tada nazivalo), sugerirajući da je istina skrivena iza sveučilišnog diskursa, na kraju svega, gospodarski označitelj. Znanje ovdje ispituje višak vrijednosti (proizvod kapitali­ stičkih ekonomija, koji dobiva oblik gubitka ili oduzimanja vri­ jednosti od radnika) te ga racionalizira ili opravdava. Proizvod ili gubitak ovdje je podijeljeni, otuđeni subjekt. Budući da je u diskursu sveučilišta djelatnik spoznavajući subjekt, proizveden je, ali istovremeno isključen i nespoznavajući subjekt ili subjekt

Četiri

diskursa

149

nesvjesnog. Filozofija je, kaže Lacan, uvijek služila gospodara, uvijek se stavljala u službu racionaliziranja i podržavanja gospo­ dareva diskursa, k a o što je to činila i najlošija znanost. Dok Lacan diskurs sveučilišta isprva povezuje sa znanstve­ nom formalizacijom, sa sve većom matematizacijom znanosti, primijetimo da kasnije razdvaja pravi znanstveni rad od diskursa sveučilišta, povezujući ga umjesto toga s histerikovim diskursom. Koliko god se to isprva moglo činiti iznenađujućim, Lacanovo shvaćanje prave znanstvene djelatnosti (objašnjeno, na primjer, u članku "Znanost i istina" ), odgovara strukturi histerikova dis­ kursa, kao što ću pokušati objasniti nešto kasnije. Taj se p o m a k u Television promišlja p o m o ć u povezivanja znanstvenog i histerikova diskursa, te njihova p o t p u n o g izjedna­ čenja u Propos sur l'hysterie, govoru održanom u Belgiji 1975. O n ukazuje na to da se vrsta znanja koje je uključeno u diskurs sve­ učilišta svodi na p u k u racionalizaciju u najpejorativnijem frojdovskom smislu riječi. M o ž e m o ga zamisliti, ne k a o ono mišljenje koje se nastoji uhvatiti u koštac s realnim, zadržati poteškoće koje postavljaju očite logičke i/ili fizičke kontradikcije, već prije kao neku vrstu enciklopedijskog nastojanja iscrpljivanja područ­ ja (sjetimo se 810 tipova ličnosti Charlesa Fouriera i A u g u s t e Comteov cilj totalne sociologije). Radeći u službi gospodarskog označitelja, bilo koja vrsta ar­ gumenta će manje-više poslužiti svrsi, dokle god se maskira u razum ili racionalnost. 6

7

Diskurs

histerika

U histerikovu diskursu (koji je zapravo proizveden četvrti p o m o ­ ću uzastopnih četvrtinskih p o m a k a , a ne treći k a o što ga ja ovdje predstavljam), rascijepljeni subjekt zauzima d o m i n a n t a n položaj i obraća se S,, dovodeći ga u pitanje.

g ->

S

t

a

S

2

Dok se sveučilišni diskurs ravna prema g o s p o d a r s k o m označitelju, prikrivajući to n e k o m vrstom sustava iskonstruiranog radi prijevare, histerik izaziva gospodara i od njega/nje zahtijeva da pokaže što može i dokaže svoju odvažnost proizvodeći nešto oz­ biljno preko znanja.* Budući da su u njemu preokrenuti svi polo­ žaji, histerikov je diskurs upravo suprotan sveučilišnom. Histe-

(

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

150

rik zadržava primat subjektivne podjele, kontradikciju i z m e đ u svjesnog i nesvjesnog, a zato i konfliktnu ili samokontradiktornu prirodu same žudnje. U donjem desnom uglu nalazimo znanje (S ). Lacan na ovaj položaj smješta i jouissance, diskursom proizvedeni užitak i time ovdje sugerira da histerika uzbuđuje znanje. Znanje je u diskursu histerika možda erotizirano u puno većoj mjeri nego igdje drugdje. U diskursu gospodara znanje se cijeni samo ako može proizvesti nešto drugo, samo dotle dokle može poslužiti gospodaru, ali ono samo gospodaru ostaje nepristupačno. U diskursu sveučilišta, znanje nije toliko cilj po sebi, koliko je ono što opravdava samo postojanje i djelovanje a k a d e m i k a . Histerija tako pruža jedin­ stvenu konfiguraciju s obzirom na znanje, i ja vjerujem da Lacan zbog toga diskurs znanosti na kraju povezuje s onim histerije. U Seminaru XVI iz 1970. Lacan promatra znanost k a o da po­ sjeduje istu strukturu kao diskurs g o s p o d a r a . Izgleda da je vidi kao ono što služi gospodaru, kao što je to činila klasična filozoiija. Do 1973, u Television, Lacan tvrdi da su diskurs znanosti i dis­ kurs histerika gotovo istovjetni (str. 15), a 1975. ih posve bezre­ zervno poistovjećuje. Sto ga navodi na to? Razmotrimo Heisenbergovo načelo neodređenosti. Jednostav­ no rečeno, ono kaže da istovremeno ne m o ž e m o točno znati i polo­ žaj čestice i njeno kretanje. Ako s m o mogli utvrditi jedan parame­ tar, drugi n a m nužno mora ostati nepoznat. Ovo je u sebi i po sebi iznenađujuća izjava za jednog znanstvenika. Ο znanstvenicima često naivno razmišljamo kao ο ljudima koji neumorno usavrša­ vaju svoje instrumente sve dok ne uspiju sve izmjeriti, bez obzira na infinitezimalne proporcije ili zasljepljujuću brzinu. Međutim, Heisenberg je našoj sposobnosti mjerenja postavio granicu, a zato i stvarnu granicu znanstvenom znanju. A k o znanstveno znanje na trenutak p r o m a t r a m o kao ma­ kar rastuću cjelinu ili skup (mogli b i s m o ga zamisliti kao ideal­ ni skup sveg sadašnjeg i budućeg z n a n s t v e n o g znanja), onda se može shvatiti da je Heisenberg rekao da je skup nekompletan, da cjelina nije cjelovita, jer u skupu postoji "neispunjiva" praznina (figura 9.1). 2

9

10

11

12

Figura 9.1

Četiri

diskursa

151

To je slično o n o m e što Lacan kaže za histerika: histerik gospo­ dara - utjelovljenog u partneru, učitelju ili k o m e već - gura do točke gdje može pronaći manjkavost gospodarovog znanja. Ili gos­ podar n e m a objašnjenje za sve ili njegovi/njezini razlozi ne drže vodu. Obraćajući se gospodaru, histerik od njega/nje zahtijeva da proizvede znanje, a onda se upušta u pobijanje njegovih/njezinih teorija. Historijski uzevši, histerici su bili istinski motor pokre­ tač iza medicinske, psihijatrijske i psihoanalitičke razrade teorija koje se odnose na histeriju. Histerici su Freudu omogućili razvoj psihoanalitičke teorije i prakse, čitavo mu vrijeme u njegovoj or­ dinaciji dokazujući neadekvatnost njegova znanja i umijeća. Poput dobrih znanstvenika, histerici ne nastoje sve očajnički objasniti znanjem koje već imaju — to je posao sistematičara ili čak enciklopedista - niti uzimaju zdravo za gotovo da će se jed­ noga dana pronaći sva rješenja. Heisenberg je zajednicu fizičara šokirao kada je ustvrdio da postoji nešto što se, strukturalno go­ voreći, ne može znati: nešto što n a m je n e m o g u ć e spoznati, neka vrsta p o j m o v n e anomalije. Kao što smo vidjeli ranije, u trećem i s e d m o m poglavlju, slični su se problemi i paradoksi pojavili u logici i matematici. U Lacanovoj terminologiji, te su nemogućnosti povezane s realnim koje se vodi pod i m e n o m objekta (a). U histerikovu se diskursu na mjestu istine pojavljuje objekt (a). T o znači da je istina histerikova dikursa, njegov skriveni motor pokretač: realno. Kada fiziku vodi pravi znanstveni duh, njome upravlja i zapovijeda realno, ono što ne funkcionira, što se ne uklapa. Ona tada te paradokse i kontradikcije ne pokušava pažljivo prekriti, nastojeći pokazati da teorija nigdje nije manjka­ va - da u svakom slučaju funkcionira - već ih prije nastoji razviti sve do točke do koje se to može.

Diskurs

analitičara

O k r e n i m o se sada diskursu analitičara: a

— JS_

Ovdje je djelatnik objekt (a) kao uzrok žudnje, zauzimajući glavni ili dominantni položaj. Analitičar ima ulogu čiste žudnosti (čistog subjekta koji žudi) i ispituje subjekt u njegovoj/njezinoj podijelje­ nosti, upravo na onim mjestima na kojima se pokazuje rascjep i z m e đ u svjesnog i nesvjesnog: u o m a š k a m a , šeprtljavim i nena-

(

152

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

mjernim radnjama, nerazgovijetnom govoru, snovima, i tako da­ lje. Na taj način, analitičar pacijenta navodi na rad, na asociranje, a proizvod tog napornog asociranja novi je gospodarski označitelj. U nekom smislu, pacijent "iskašljava" gospodarski označitelj koji još nije bio povezan ni s j e d n i m drugim označiteljem. Raspravljajući ο diskursu gospodara, ο S, sam govorio kao ο označitelju bez vidljivog razloga. Kada se pojavljuje konkretno, u analitičkoj situaciji, gospodarski se označitelj pokazuje kao sli­ jepa ulica, mrtva točka, p o j a m , riječ ili rečenica koja zaustavlja asocijacije, i pacijentov diskurs sili na zaustavljanje. Kao što smo vidjeli u šestom poglavlju, to može biti vlastito ime (pacijento­ vo ili analitičarevo), referenca na smrt voljene osobe, ime bolesti (AIDS, rak, psorijaza, sljepoća), ili raznolike druge stvari. Zada­ tak analize je takve gospodarske označitelje povezati s drugim označiteljima, odnosno dijalektizirati gospodarske označitelje koje proizvodi. To obuhvaća oslanjanje na gospodarev diskurs ili, k a o što bi­ smo to ovdje mogli vidjeti, pribjegavanje temeljnoj strukturi zna­ čenja: između svakog gospodarskog označitelja i binarnog označi­ telja mora se uspostaviti takva veza koja će omogućiti događanje subjektivizacije. Sam se simptom može pojaviti kao gospodarski označitelj. Zapravo, kako se analiza nastavlja i kako se sve više aspekata života osobe shvaća kao simptome, tako se u analitič­ k o m radu svaka simptomatična djelatnost ili bol može pojaviti kao riječ ili rečenica koja jednostavno jest, te za subjekt naizgled ne znači ništa. Lacan u Seminaru X X ο Sj u analitičarevom dis­ kursu govori kao ο la betise (budalaštini ili "gluposti"), što je re­ ferenca na slučaj Malog Hansa koji ο čitavoj svojoj fobiji od konja govori kao ο la beti se, kako to prevodi Lacan (str. 17). To je djelić besmisla proizveden samim analitičkim p r o c e s o m . N a mjestu istine se u analitičkom diskursu pojavljuje S, (donji lijevi položaj). S ovdje predstavlja znanje, ali očito ne onu vrstu znanja koje zauzima dominantni položaj u diskursu sveučilišta. Znanje ο kojem je ovdje riječ nesvjesno je znanje, znanje koje je u h v a ć e n o u označiteljski lanac i koje tek treba biti subjektivizirano. Subjekt mora postati ondje gdje je bilo to znanje. P r e m a L a c a n u , dok analitičar usvaja analitički diskurs, ana­ lizirani se tijekom analize neizbježno histerizira. Bez obzira na njegovu/njezinu kliničku strukturu — bilo da je fobičan, perver­ zan ili opsesivno-kompulzivan - analizirani se vraća u diskurs histerika. 13

2

Četiri S

153

diskursa Sj

Zašto je to tako? Zato što analitičar podijeljeni, samokontradiktorni subjekt stavlja, takoreći, na prvu crtu bojišnice. Analitičar ne propituje teorije opsesivnog neurotičara, primjerice, ο poetici Dostojevskog, nastojeći mu/joj pokazati gdje su njegova/njena in­ telektualna gledišta nekonzistentna. Takav opsesivni neurotičar za vrijeme svojih analitičkih sesija može pokušati govoriti s po­ ložaja S., u sveučilišnom (akademskom) diskursu, ali angažiranje analiziranoga na toj razini dopustit će m u zadržavanje tog naro­ čitog položaja. U m j e s t o toga m o ž e m o zamisliti da se analitičar, ignorirajući čitavu polusatnu kritiku Bahtinova shvaćanja dija­ loškog stila Dostojevskog, može usredotočiti na najmanju o m a š ­ k u ili ambigvitetnost u govoru analizirane — na primjer, na njenu upotrebu grafičke metafore "near misses" ("gotovo kasni/propu­ šta") za opisivanje njenog loše tempiranog objavljivanja članka ο Bahtinu, dok analitičar zna da je ova analizirana pobjegla iz svoje zemlje porijekla nedugo nakon odbijanja neočekivane i neželjne bračne ponude ("near M r s " ["gotovo gospođa"]). Tako analitičar, pokazujući činjenicu da analizirani nije gos­ podar svojeg vlastitog diskursa, analiziranog postavlja kao neko­ ga tko je podijeljen između subjekta koji svjesno govori i nekog drugog (subjekta) koji govori u isto vrijeme preko istog glasnika, kao djelatnika diskursa u kojem se tijekom analize proizvedeni označitelji - S — propituju i prisiljavaju na povezivanje s S (kao u diskursu histerika). M o t o r pokretač procesa očito je objekt (a) analitičar koji djeluje kao čista ž u d n o s t . t

2

14

Društveni položaj

psihoanalize

Ranije sam spomenuo da psihoanaliza u sebi i po sebi nije diskurs moći: ona ne propada u diskurs gospodara. A m e r i č k o mišljenje ο lakanovskoj psihoanalitičkoj sceni — i u Francuskoj i drugdje - ipak često sadržava tek malo više od borbi za moć u kojima se angažiraju pojedini analitičari i škole protiv drugih analitičara i š k o l a . U onoj mjeri u kojoj je psihoanaliza društvena praksa, očito je da djeluje u okruženjima koji sadržavaju natjecateljske i često antagonističke diskurse: medicinski diskurs koji promiče fiziološki temelj i liječenje mentalnih "poremećaja", "znanstve­ ne" i filozofske diskurse koji ciljaju na potkopavanje teoretskih i kliničkih temelja psihoanalize, političke i e k o n o m s k e diskurse 15

154

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

koji nastoje smanjiti duljinu i troškove psihoanalitičke terapije, psihološki diskurs koji se nada da će pacijente privući za svoje pristalice, i tako dalje. Psihoanaliza u takvim okolnostima posta­ je jedan politički lobi m e đ u m n o g i m a i ne može učiniti više nego pokušati obraniti svoje pravo na postojanje u vječno promjenji­ vim političkim kontekstima. Pojedinci i škole se u Parizu i drugim gradovima u kojima je lakanovska psihoanaliza postala glavni pokret natječu za teo­ rijsku i/ili kliničku dominaciju, takmičeći se za politički utjecaj, sveučilišnu potporu, bolničke položaje, pacijente i jednostavno za popularnost. Je li to nužna posljedica psihoanalitičkog diskur­ sa kako ga vidimo na djelu u analitičkom postavu? Mislim da nije. To sigurno može negativno utjecati na sposobnost pojedinih analitičara za njihovo potpuno prianjanje uz analitički diskurs u analitičkom postavu, ali ne čini se inherentnim analitičkom diskursu kao takvom. S obzirom na dugu povijest raskola i unu­ tarnjih borbi psihoanalize, ovu tvrdnju će mnogi, bez sumnje, os­ poravati, ali ja bih rekao da ove posljednje proizlaze iz toga što analitičari usvajaju druge diskurse čim započne institucionaliza­ cija (oblikovanje škola, konsolidacija doktrine, obučavanje novih analitičara, određivanje uvjeta za dobivanje licence, i tako dalje), a ne iz samog analitičkog diskursa. Postoje granice do kojih se može i do kojih bi trebalo slijediti analitički diskurs u konteksti­ ma različitima od analitičkoga postava!

Nema nečega takvog kao što je metajezik Budući da se uvijek djeluje unutar nekog posebnog diskursa, čak i onda kada se govori ο diskursu uopće, n e m a nečega takvog kao što je metajezik ili metadiskurs koji bi na neki način izmaknuo ograničenjima diskursa ο kojima se do sada raspravljalo. Psiho­ analitičko prisvajanje prava na slavu ne počiva na njenom pru­ žanju arhimedske točke izvan diskursa, već jednostavno na ra­ zjašnjavanju strukture samog diskursa. Svaki diskurs zahtijeva gubitak jouissance (vidi osmo poglavlje) i i m a svoj vlastiti izvor ili (često pažljivo zamaskiranu) istinu. Svaki diskurs taj gubitak određuje drugačije, polazeći od drugačijeg ishodišta. Marx je ra­ zjasnio neka svojstva kapitalističkog diskursa, a Lacan razjaš­ njava svojstva drugih diskursa. Sve dok ne identificiramo diskur­ su svojstvene osobine, ne možemo znati k a k o djeluje. 16

Četiri

diskursa

155

Kada Lacan prvi put predstavlja četiri diskursa, čini se da sugerira da n e m a drugih. Znači li to da svaki zamislivi oblik dis­ kurzivnog djelovanja dolazi pod jedan od ta četiri? T o ću pitanje ostaviti otvorenim do sljedećeg poglavlja u kojem ću obraditi pi­ tanje znanosti.

10. Psihoanaliza i znanost

U Americi se ο položaju psihoanalize s obzirom na znanost veći­ n o m raspravlja na vrlo naivan način. Kada oni koji raspravljaju ο znanosti ne znaju baš ništa ο znanstvenom nastojanju, pretpo­ stavlja se da se Znanost (s velikim Z) odnosi n a samoevidentan skup "korpusa znanja" (suprotno od raznolike skupine društve­ nih praksi ο kojima se žestoko raspravlja) i na fiksirani skup po­ stupaka provjeravanja i opovrgavanja, metoda izgradnje modela, procesa formuliranja pojmova, i tako dalje. Znanost ipak nije monolitna zgrada k a k v o m je čine pozitivisti i svakodnevno američko mnijenje. R a d u povijesti i filozofiji znanosti u drugom dijelu dvadesetog stoljeća, k a o i u s a m i m po­ jedinim znanostima, odlučno je raspršio ideju po kojoj je svaka znanost utemeljena na skupu aksiomatskih propozicija koje se mogu matematizirati, izmjerljivih empirijskih entiteta i čistih pojmova. Među znanstvenicima, filozofima i historičarima gotovo da nema slaganja oko onoga što čini znanost, a što ne. To ipak ni na koji način nije zatomilo poštovanje za znanost u Sjedinje­ nim Državama gdje svaka tvrdnja svoje odobrenje mora tražiti od priznatih Znanstvenih Autoriteta i gdje se očekuje da će "tvrda znanost" pružiti rješenje svakog problema. 1

Znanost kao diskurs Ostaje činjenica da je znanost diskurs. Koliko god se taj iskaz mogao činiti banalnim, upućuje na detronizaciju Znanosti i po­ novnu procjenu znanosti kao jednog diskursa m e đ u m n o g i m a . Freuda bi se moglo protumačiti kao da je "racionalnost" jorevodio u "racionalizaciju", a Lacanova teorija diskursa sugerira da po­ stoji onoliko različitih prisvajanja prava na racionalnost koliko postoji različitih diskursa. Idući za svojim vlastitim ciljevima i posjedujući svoje vlastite izvore, svaki diskurs prevladavajućim pokušava učiniti svoj vlastiti oblik racionalnosti.

158

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

Trenutačno nesumnjivo postoji nekoliko oblika znanstvenog diskursa, od kojih se neki (najlošiji) mogu podvesti pod diskurs sveučilišta ο kojem se raspravljalo u posljednjem poglavlju (zna­ nost kao opravdanje za gospodarevu moć i kao sredstvo za njeno daljnje širenje), a neki pod diskurs histerika, i tako dalje. Jedan koristan način razumijevanja odnosa između psihoana­ litičkog i znanstvenog diskursa jest, čini mi se, onaj u kategori­ j a m a Lacanova doprinosa teoriji diskursa iz sedamdesetih, s po­ četkom u Seminaru XXI. M e đ u t i m , prije nego se okrenem tome, dopustite mi kratko skiciranje njegova pristupa odnosu između psihoanalize i znanosti sredinom šezdesetih.

Zašivanje

subjekta

Lacan, tada prilično zainteresiran za ustanovljenje psihoanalize kao znanosti, postavlja pitanje na sljedeći način: imaju li svi tre­ nutno postojeći znanstveni diskursi nešto zajedničko? Ο njegovu sam odgovoru na to pitanje već raspravljao drugdje, u komentaru na članak "Znanost i istina", a to ću ovdje ukratko sažeti: zna­ nost "zašiva" subjekt, odnosno zanemaruje subjekt, isključujući ga iz svojeg područja. Barem to pokušava učiniti što je potpunije moguće, nikada posve ne uspijevajući.'' To je istinito za Levi-Straussov tip strukturalizma, kao i za njutnovsku fiziku; subjekt koji govori za područje smatra se nevažnim. P r e m d a je Lacan u počet­ ku bio uzbuđen izglednošću zasnivanja psihoanalize kao znanosti na temeljima nalik onima lingvistike i strukturalne antropologi­ je, kasnije je psihoanalizu razlučio od dvije posljednje discipline zato što one u obzir ne uzimaju istinu: uzrok, a zato ni subjekt koji će već proizaći iz tog uzroka. A k o se može reći da se znanost bavi istinom, to je tako samo u onoj mjeri u kojoj ona istinu svodi na neku vrstu vrijednosti. U istinosnim tablicama, slova I (istinito) i Ν (neistinito) pripisuju se različitim mogućim kombinacijama propozicija, kao u tablici 10.1. 2

Tablica 10.1 A

Β

A i Β

I

I

I

1. redak

I

Ν

Ν

2. r e d a k

Ν

I

Ν

3. redak

Ν

Ν

Ν

4. r e d a k

Psihoanaliza i

znanost

159

Ako ustvrdim d a j e Lacan bio Francuz (propozicija A) i da nikada nije stupio n o g o m iz Francuske (propozicija B), propozicije A i Β pojedinačno moraju biti istinite kako bi moj iskaz kao cjelina bio istinit. Četiri retka istinosne tablice predstavljaju sve četiri moguće kombinacije koje ova vrsta propozicijske logike uzima u obzir. A može biti ili istinito ili neistinito, i Β može biti ili istinito ili neistinito. Zato je bilo koja kombinacija njihovih istinosnih vrijednosti teoretski moguća. Ako je samo jedna od njih istinita, moj je iskaz kao cjelina neistinit. Moj je iskaz kao cjelina istinit (gornji redak) samo kada su obje istinite. Znanost se oslanja na oznake "istinito" i "neistinito", ali one dobivaju značenje samo unutar propozicijske ili simboličke logi­ ke: njihove su vrijednosti razumljive unutar područja o d r e đ e n o g tom znanošću i nemaju nezavisnu valjanost. Dakle, "istinito" i "neistinito" su u znanstvenom diskursu j e d ­ nostavne vrijednosti, kao plus i minus, O i l : one su binarne su­ protnosti koje imaju ulogu u p o s e b n o m kontekstu. S druge stra­ ne, istina s velikim I maknuta je na stranu i prepuštena d r u g i m disciplinama, bilo poeziji i književnosti ili religiji i filozofiji. Za razliku od toga, psihoanaliza daje prednost o n o m e što do­ vodi u pitanje samopotvrđujuću prirodu svojih vlastitih a k s i o m a : realnom, n e m o g u ć e m , onom što ne funkcionira. To je Istina za koju se u psihoanalizi preuzima odgovornost. Glavni oblik koji dobiva jest nemogućnost spolnih odnosa. A k o se može reći da se znanost bavi subjektom, to je s a m o svjesni kartezijanski subjekt, gospodar svojih vlastitih misli čije je mišljenje korelativno njegovu postojanju. Postojeće znanosti si­ gurno ne uzimaju u obzir rascijepljeni subjekt za kojega važi "Ja jesam t a m o gdje ne mislim" i "Mislim tamo gdje nisam". Znanost, de facto glavni metajezik A m e r i k e , zašiva lakanov­ ski subjekt, istom gestom zašivajući njegov uzrok (kao I s t i n u ) . Budući da isključuje psihoanalitički subjekt i objekt, L a c a n šez­ desetih smatra da će se znanost morati ozbiljno promijeniti prije nego se psihoanaliza bude mogla uključiti u njen opseg. D r u g i m riječima, formalizacija psihoanalize u m a t e m e i rigorozno o d r e đ e ­ ne kliničke strukture - toliko karakteristične za Lacanovo djelo u toj fazi — nije dovoljna za činjenje psihoanalize znanošću, jer s a m a znanost još uvijek nije sposobna obuhvatiti psihoanalizu. Znanost se najprije treba uhvatiti u koštac s posebnošću psiho­ analitičkog objekta. Lacan u ono vrijeme smatra da znanost još nije dorasla zadatku uključivanja psihoanalize. 4

5

6

160

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

U Seminaru X Lacan pretpostavljeni napredak znanosti po­ vezuje s našom sve većom nesposobnošću promišljanja kategorije "uzroka". Stalno popunjavajući "jaz" između uzroka i posljedice, znanost sve više i više uklanja sadržaj iz pojma "uzroka", pa se smatra da događaji "glatko" vode drugim događajima, u skladu s dobro poznatim "zakonima". Lacan uzrok shvaća na radikalniji način, kao ono što remeti glatko funkcioniranje zakonolikih in­ terakcija. Kauzalnost je u znanosti apsorbirana u ono što bismo mogli nazvati strukturom — uzrok vodi posljedici u j e d n o m uvijek sve iscrpnijem skupu zakona. Kao nešto što se, čini se, ne po­ korava zakonima, ostajući neobjašnjivim sa stajališta znanstve­ nog znanja, uzrok je postao nemisliv, a mi većinom naginjemo pretpostavci da je njegovo znanstveno objašnjenje samo pitanje vremena. Ono što psihoanalizu razlikuje od znanosti jest to što u obzir uzima i uzrok i subjekt u njegovu/njezinu libidnom odnosu prema uzroku, dok lingvistika, na primjer, subjekt uzima u obzir samo ako je određen simboličkim poretkom, odnosno označiteljem. Psi­ hoanaliza se zato suočava s dva lica subjekta: (1) s "čistim subjek­ tom" kombinatorike ili matrice — subjektom bez uzroka, takoreći - te (2) "zasićenim subjektom", kako ga naziva Lacan, odnosno subjektom u odnosu prema n e k o m objektu jouissance (libidnom objektu), subjektom kao položajem usvojenim s obzirom na joui­ ssance. Šezdesetih je godina projekt lakanovske psihoanalize bio za­ držati i potpunije istražiti ta dva primordijalna pojma - uzrok i subjekt - koliko god se mogli činiti paradoksalnima. U ovoj fazi Lacanova djela razlike između znanosti i psihoanalize izgledaju potpuno nepremostivo. 7

Znanost, histerikov diskurs i psihoanalitička

teorija

Kao što sam s p o m e n u o u posljednjem poglavlju, situacija se do neke mjere mijenja kada Lacan pravi znanstveni diskurs po­ istovjećuje s diskursom histerika. Jer, pravi znanstveni rad ne isključuje uzrok kao ono što prekida glatko funkcioniranje zakonolike aktivnosti, već ga radije na neki način pokušava uzeti u obzir, k a o u slučaju Heisenbergova načela neodređenosti. Realno s kojim se znanost ovdje suočava uredno se ne zaobilazi, već radi­ je uključuje u teoriju koju remeti. Kao susret s realnim, istina se ne prešućuje, nego susreće licem u lice. Ovdje bi se moglo reći da

Psihoanaliza

161

i znanost

fizičar sebi dopušta obmanjivanje, djelovanje kao da je netko dru­ gi, a ne spoznavajući subjekt. U tom smislu znanstveni diskurs i diskurs histerika koincidiraju. Ali, što je onda s psihoanalizom? Psihoanalitički diskurs, onako kako djeluje u analitičkom postavu, očito se razlikuje od diskursa histerika i nije uključen u izgradnju teorije, već prije u praxis određenu specifično psihoanalitičkim ciljevima. U t e m e ­ ljena na zagonetnoj analitičarevoj žudnji, psihoanaliza cilja na subjektivizaciju, razdvajanje, prolaženje fantazme, i tako dalje. Ona ni za analitičara niti za analiziranoga nije praksa utemelje­ na na razumijevanju, nego na određenoj umješnosti (u Aristote­ lovu smislu riječi). S druge strane, ako psihoanalitički diskurs onako kako djeluje u izgradnji teorije Istinu shvaća ozbiljno - nastojeći formulirati susret s realnim uzrokom - on funkcionira vrlo slično diskursu histerika, a zato i slično znanstvenom diskursu. Baš kao što je važno razlikovati "osnovnu znanost" od "primijenjene znanosti" (odnosno od znanosti usmjerene prema n e k o m cilju) - čak i ako to sadržava pretjerano pojednostavljenje - čini mi se da je važno razlikovati strogo teorijske od kliničkih aspekata psihoanalize. Kao cjelina, psihoanaliza je praxis. M e đ u t i m , njeni se razli­ čiti aspekti mogu ispitati zasebno s obzirom na teoriju diskursa. D r u g i m riječima, u analitičkom postavu psihoanalitička prak­ sa usvaja analitički diskurs — odnosno u najboljem slučaju, jer mnogi analitičari uz diskurs sveučilišta očito usvajaju nešto više. Psihoanalitička teorija i učenje usvajaju diskurs histerika - još j e d n o m , u najboljem slučaju, jer često postaju tek doktrinarni pothvati koji trebaju rasvijetliti sva neodgovorena pitanja. Psi­ hoanalitičke udruge, kao društveno-političke institucije, mogu usvojiti različite diskurse (histerikov, gospodarev ili onaj sveuči­ lišta), i dok je Lacan očito vjerovao da bi oni trebali funkcionirati na j e d a n poseban način, za drugu ću priliku ostaviti raspravu ο diskursu koji bi oni prema Lacanu idealno trebali usvojiti, a koje diskurse činjenično usvajaju. Ovo mnoštvo diskursa koje usvajaju analitičari ne bi nas tre­ balo iznenaditi, budući da isto vrijedi i za druge prakse: • Liječnik/liječnica u kliničkoj praksi može iskoristiti sugestiju, prijetnje, placebo, napuhane cijene, čiste laži i bilo što drugo što je potrebno za ozdravljenje njegovih/njezinih pacijenata. U svojim izrazitije teorijskim pothvatima, liječnik/liječnica može usvojiti znanstveni diskurs prihvaćen u tom p o s e b n o m 8

9

(

162

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

historijskom trenutku. A tražeći moć, prestiž ili čisti opsta­ nak, usvajajući diskurs svrsishodnosti (diskurs gospodara), liječnik/liječnica može se pretvoriti u političkog lobista. • Političar/ka usvaja diskurs moći (diskurs gospodara) u "ratnoj sobi", diskurs demokracije i pravde (diskurs sveučilišta) pred pogledom javnosti, a u svojim pokusnim raspravama sa sa­ vjetnicima možda čak i diskurs histerika. • Čak i teorijski/a fizičar/ka čije područje nije konstituirano kao praxis u mojem smislu riječi (praxis cilja na mijenjanje realnog, ne samo na njegovo p r o u č a v a n j e ) usvaja različite diskurse, ovisno ο tome nalazi li se u laboratoriju, učionici, sastanku odsjeka, raspravi s izvorom financiranja poput Na­ cionalne zaklade za znanost ili na intervjuu sa dužnosnicima Pentagona. U svakoj praxis, i gotovo u svakom području, različiti su diskursi prikladni u različitim m o m e n t i m a i u različitim historijskim, društvenim, političkim, ekonomskim i religijskim kontekstima. 10

Tri registra i različito

"polarizirani"diskursi

Realno je ono što ne ovisi ο mojoj ideji ο njemu. Lacan, Seminar XXI, 2 3 . travnja 1 9 7 4 . S njim ne možete raditi što hoćete. Lacan, Seminar XIII, 5. siječnja 1966. Kao što sam ranije spomenuo, drugi koristan način na koji se može razumjeti odnos između psihoanalitičkog i znanstvenog dis­ kursa jest onaj s obzirom na Lacanov doprinos teoriji diskursa iz sedamdesetih. Lacan u Seminaru XXI, iako možda samo na s a m o m početku tog jednog seminara, pruža način na koji se može promišljati diskurse koji se lagano razlikuje od onoga koji je po­ nuđen u "četiri diskursa", te subzistira pored ovog posljednjeg. Ovaj nov način promišljanja različitih diskursa svaki diskurs određuje p r e m a redoslijedu u kojem su u n j e m u poredana tri re­ gistra - i m a g i n a r n o , simboličko i realno. D i s k u r s e koji idu u krug u smjeru kazaljki na satu (RSI, SIR i IRS) treba razlikovati od onih koji idu u krug u smjeru koji je suprotan smjeru kazaljki na satu (RIS, ISR, SRI). Lacan usvaja termin "desna polarizacija" (dextrogyre) za smjerove usklađene s k a z a l j k a m a sata i "lijeva polarizacija" za smjerove suprotne k a z a l j k a m a na satu (levogyre), što su termini koji se koriste za opisivanje "orijentacije" čvorova

Psihoanaliza

i znanost

163

poput njegova B o r o m e j s k o g čvora (vidi Seminar XXI, 13. stude­ nog 1973). Figura 10.1 Realno (R)

I m a g i n a r n o (I)

Simboličko (S)

Po svim mojim saznanjima, Lacan nikada detaljno ne objašnjava sve diskurse koje pokriva ova posebna kombinatorika. Spominje samo dva: religijski diskurs koji spoznaje simboličko imaginarno­ ga (RSI) i psihoanalitički diskurs koji zamišlja realno simboličko­ ga (IRS). Prema L a c a n u , ta dva diskursa i m a j u nešto zajedničko jer su oba "desno polarizirana". Ali, radije nego da raspravljam ο njihovim m o g u ć i m sličnostima, ovdje bih želio rasvijetliti što Lacan misli pod "zamišljanjem realnog simboličkoga" i sugerirati kako bi se znanost mogla postaviti s obzirom na ovu novu k o m ­ binatoriku. M a t e m a t i k a je, prema Lacanu, bila prvi diskurs koji je zami­ slio — odnosno spazio, uvidio, zamislio — da s a m simbolički po­ redak sadržava elemente realnoga. Postoje petlje u simboličkom poretku koje sačinjavaju logičke aporije ili paradokse, te su nei­ skorjenjive: bolji, "čišći" simbolički sustav ih ne eliminira. Postoje nemogućnosti u simboličkom poretku - poput onih koje je izložio Gödel (ukratko su objašnjene u trećem i s e d m o m poglavlju) — a matematičari su bili među prvima koji su ih zamislili i pokušali konceptualizirati. Psihoanaliza slijedi matematiku - ona je također IRS diskurs" — "proširujući matematičke procese" (Seminar X X I , 13. studenog 1973). Prepoznajući objekt (a), psihoanaliza zamišlja ili spoznaje realno simboličkoga ili u njemu. Ovo je drugi način na koji se može reći da psihoanalitička iz­ gradnja teorije idealno pripada diskursu histerika, kao što sam ranije rekao. Ali omogućava n a m u istom dahu govoriti ο psiho­ analitičkom procesu: analitičar u analitičkom postavu osluškuje realno (nemogućnosti) u simboličkome analiziranoga i tumače­ njem nastoji pogoditi to r e a l n o . " IRS klasifikacija nam zato do­ pušta ο psihoanalitičkoj teoriji i praksi govoriti istim pojmovima: ona karakterizira psihoanalizu kao praxis.

164

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

Lacan nikada ne kaže kako bi on klasificirao znanost s obzi­ rom na ovu novu kombinatoriku, ali riskirao bih sugerirati da bi se najbolja znanost, poput matematičke logike ό la Gödel, mogla smatrati IRS d i s k u r s o m . Heisenbergovo načelo neodređenosti sigurno prepoznaje realno simboličkog poretka konstituiranog modernom fizikom, te se s njim suočava, kao što čine druga djela u znanostima. Fizika nikada neće biti praxis na način na koji je to psihoana­ liza. Dok psihoanaliza cilja, ne na dobro analiziranoga (kao što ga shvaća većina trenutnih društvenih i političkih diskursa), nego na njegov/njezin ojačani E r o s , fizika ne pokušava promijeniti realno koje proučava: nema na u m u ciljeve za prostor, vrijeme i materiju. Međutim, obje sačinjavaju IRS diskurse i zato im je zajednička određena orijentacija. 12

13

Formalizacija

i prenosivost

psihoanalize

Kasnih pedesetih i šezdesetih Lacan znatan napor ulaže u formu­ liranje i skraćivanje psihoanalitičkih pojmova u obliku simbola ili, kako ih on zove, "matema". Pojam " m a t e m " oblikovan je pre­ ma fonemu, semantemu i mitemu, najmanjim jedinicama govora, značenja i mita, a budući da ih izražava nalik formulama, simboli koje Lacan smišlja po prirodi su kvazimatematićki. Lacan je šezdesetih matematizaciju/formalizaciju smatrao j e d n o m od glavnih karakteristika znanosti, odnosno ključem za stopostotnu prenosivost, mogućnost integralnog prenošenja neče­ ga od j e d n e osobe drugoj. Na neki način, svaki m a t e m sažeto izra­ žava i utjelovljuje znatan broj pojmova, ali svaki je također vrlo polivalentan, kao što je čitatelj tijekom ove knjige već zamijetio. P r e m d a matemi i formule u sebi i po sebi ne mogu jamčiti inte­ gralni prijenos neke ideje ili pojma od j e d n e osobe drugoj - neku vrstu idealne komunikacije ("Razumijem što hoćeš reći") koju sam Lacan odlučno kritizira, budući da je bit svake "komunikacije" krivo razumijevanje - ono što se prenosi sam je matem. Matemi se kao djelići zapisa, pisani tragovi, mogu prenositi s generacije na generaciju, čak i zakopati, iskopati tisućljećima kasnije i pro­ tumačiti kao označavanje subjekta za d r u g o g označitelja. L a c a n o v se interes za prenosivost psihoanalize ranije očito te­ meljio osobito na engleskom i američkom k r i v o m tumačenju Freu d o v a djela. N a d a o se da se takvo krivo t u m a č e n j e može izbjeći f o r m u l a m a i formalizacijom koje su srodne o n i m a "tvrdih znano-

Psihoanaliza

i znanost

165

s t r . Istovremeno je ipak nastojao izbjeći previše pojednostavlje­ no iskazivanje stvari i obeshrabriti brzopletost svojih studenata kada pomisle da su razumjeli Freudove tekstove, govor svojih analiziranih ili Lacanove vlastite riječi. P r e m d a se Lacan u j e d n o m trenutku hvali da je psihoanalizu sveo na teoriju skupova, odnosno na integralno prenosiv diskurs, lakanovska psihoanaliza ostaje sve samo ne finitni sustav defini­ cija i aksioma. M e đ u t i m , ona se kreće u smjeru sve većeg "po(do) slovljenja"" - formula koje sadržavaju slova i simbole, drugim riječima, mateme — procesa simbolizacije koji zapisuje kvalitativ­ ne, a ne kvantitativne odnose. P o p u t figura ο kojima se rasprav­ ljalo na kraju osmog poglavlja, čije dimenzije mogu b e s k o n a č n o varirati, bez da se ikada promijene njihova osnovna topološka svojstva, odnosi koji se zapisuju ili šifriraju pomoću L a c a n o v e al­ gebre su kvalitativni, strukturalni odnosi-. Lacanovu potragu za nekvantitativnom vrstom formalizacije možemo vidjeti u o n o m e što on naziva "prolazom". Prolaz je proces u k o j e m netko tko je prošao kroz analizu ο svojoj analizi detaljno razgovara s još dvoje ljudi (passeurs) koji to što su čuli potom prenose odboru (Cartel de la passe). Taj je proces dijelom smišljen radi prikupljanja informacija ο analitičkom procesu, ne­ ovisno ο o n o m e što donosi s a m analitičar/ka, te kako bi se tako potvrdile ili izoštrile ideje ο o n o m e što se u analizi zapravo do­ gađa. Prolaz bi se mogao shvatiti kao način uspostavljanja psi­ hoanalize kao prakse koja sadržava određeni broj "generičkih procedura", kako ih zove Alain B a d i o u , procedura koje se stalno ponavljaju s različitim analiziranima. Kada se tako shvati, prolaz se može smatrati dijelom većeg pokušaja uspostavljanja psihoa­ nalizi svojstvene vrste znanstvenosti. 15

Status

psihoanalize

Premda psihoanaliza nije znanost, treba je shvatiti ozbiljno. Lacan, Seminar XXV, 15. studenog 1977. L a c a n o v a rasprava ο lijevo i desno polariziranim diskursima su­ gerira da "četiri diskursa" nisu jedini zamislivi diskursi. M e đ u ­ tim, ovi posljednji pokrivaju velik dio terena i iznimno su korisni u ispitivanju izvora i ciljeva različitih diskursa. Ovdje je za naše svrhe najvažnije to što n a m dopuštaju smještanje "pravog" znan­ stvenog nastojanja u diskurs histerika kao njegov sastavni dio.

166

STATUS PSIHOANALITIČKOG DISKURSA

Premda znanstvena i psihoanalitička izgradnja teorije imaju dosta toga zajedničkog i p r e m d a su obje IRS diskursi, psihoana­ liza nije znanost, nego diskurs koji nam dopušta razumijevanje strukture i djelovanja znanstvenog diskursa na određenoj te­ meljnoj razini. Dakle, p r e m d a psihoanaliza u svojoj lakanovskoj verziji traži svoje vlastite oblike znanstvenosti - formalizaciju ("matematizaciju"), generičke procedure, stroge kliničke diferen­ cijacije, i tako dalje — ona je ipak nezavisan diskurs koji ne traži potvrdu od znanosti. Na kraju, Znanost s velikim Ζ ne postoji: "ona je samo f a n t a z m a " . Znanost je samo jedan diskurs među drugima. 16

Etika lakanovske

psihoanalize

Etičke granice psihoanalize koincidiraju s granicama nje­ zine prakse. Lacan, Seminar VII, str. 21-22. Lacan donosi kontinuiran pokušaj sve potpunijeg ispitivanja cilje­ va analize na temelju unapređenja u teoriji, te pokušaj razvijanja sve potpunije teoretizacije na temelju revidiranih shvaćanja ci­ ljeva analize. Ako pragmatizam znači udovoljavanje društvenim, ekonomskim i političkim n o r m a m a i zbiljnostima, onda analiza u svojim ciljevima nije pragmatična. Ona je praxis jouissance, a jouissance je sve samo ne praktična. Ona ignorira potrebe kapi­ tala, društava za zdravstveno osiguranje, socijalnu i zdravstvenu skrb, javni red i "zrele odrasle odnose". T e h n i k e koje psihoanali­ tičari moraju upotrebljavati za suočenje s jouissance remete prin­ cip po kojem je vrijeme novac, te prihvaćene ideje "profesionalnog ponašanja". Dok se od terapeuta u n a š e m društvu očekuje da sa svojim pacijentima komuniciraju na načine koje dominantni su­ vremeni društveni, politički i psihološki diskursi smatraju nečim što je za njihovo dobro, analitičari umjesto toga djeluju u smje­ ru jačanja Erosa svojih analiziranih. Taj je cilj konstitutivan za praxis koja je psihoanaliza. 17

Pogovor

Marx ο kapitalističkom sustavu kaže da ga se može početi ispiti­ vati s bilo kojeg mjesta, a da n a m ne p r o m a k n e niti jedno njegovo svojstvo. Redoslijed kojim se odvija nečije istraživanje zato nije važan: u tkanju kapitalizma nit se može uhvatiti bilo gdje. Isto je bez sumnje istinito i za lakanovsku psihoanalizu, a logika kojom sam je ovdje izložio sigurno je kontingentna, utemeljena samo na redoslijedu u kojem su se meni posložile Lacanove ideje. Ova knjiga nikada nije bila zamišljena kao cjelina, umjesto koje predstavlja kompilaciju članaka ili predavanja ο određenim tema­ ma pripremljenim za vrlo različite slušatelje i naknadno poveza­ nim kako bi se stvorio privid jedinstva. To jedinstvo ostaje pomalo ad hoc, ali se moralo ostvariti radi zadovoljenja zahtjeva Drugog (u ovom slučaju, američke izdavačke industrije.) Čini mi se da su najbolji momenti knjige skriveni u nekim odlomcima i bilješkama u kojima poduže asociram bez obzira na primjerenost takvih raz­ mišljanja na dotičnim mjestima cjeline u kojoj se pojavljuju. Neke bi čitatelje nejedinstvena priroda cjeline u nekim vidovi­ ma mogla smetati. U svojem sam r a n o m radu na L a c a n u bio jako zaokupljen shvaćanjem "pravih razlika" i z m e đ u I m e n a Oca, S(A), Φ, Sj, i tako dalje, a mučila su me njihova višestruka značenja i upotrebe, stalno uvođenje h o m o n i m a (le non du pere, Očevo " N e " kao h o m o n i m za le nom du pere, Ime Oca) i sveprisutne g r a m a ­ tičke ambigvitetnosti (le desir de la mere, žudnja majke ili žudnja za majkom). Ovdje sam se, s jedne strane, poigravao s m n o g i m a od tih pojmova, tumačeći ih onako kako mi se činilo prikladnim u svakom od različitih konteksta. To dopušta stanovitu fluidnost u upotrebi pojmova, ali, s druge strane, m e n e će optužiti zbog manjka strogosti. A k o se matematičari koriste simbolima koji ne znače ništa, ako se psihoanalitičari koriste simbolima koji mogu značiti toliko mnogo različitih stvari i ako pozitivisti s v a k o m poj­ mu neuspješno pokušavaju pripisati jedno jedino, neambigvitetno značenje, što činiti? 1

168

POGOVOR

Pobliži pogled na rad m a t e m a t i č a r a ipak sugerira da, poput poslovična tri rabina s četiri različita mišljenja, postoji gotovo onoliko različitih teorija ο temeljima matematike koliko i onih ο Velikom Prasku, podrijetlu života na Zemlji, i tako dalje. M o ž d a su simboli koje matematičari upotrebljavaju, a ne znače ništa, otvoreni za bilo koje i sva tumačenja. To sigurno nije tako i s L a c a n o v i m simbolima. Njihova zna­ čenja mogu biti višestruka, ali postoji jasna logika njihovih tran­ sformacija ili pomaka u njihovu značenju. Objekt α počinje kao imaginaran, a kasnih pedesetih i ranih šezdesetih se premješta u realno. S(A) počinje u simboličkome i pomiče se prema realnom. P o m a k je uvijek pomak p r e m a realnom. Svaki simbol, dakle, ima svoje vlastite historijske/pojmovne kontekste i prolazi kroz raspo­ znatljive transformacije. Budući da će svi misliti da se nisam primjereno pozabavio teorijskim problemima koji su najvažniji njima u njihovim po­ jedinim područjima, ovom knjigom na kraju nitko ne može biti zadovoljan. Književni će kritičar osjećati da sam zakinuo Lacanov stil i retoriku, te njegovu ideju metafore; filozof da sam bez­ brižno zataškao ogromnu debatu u logici i teoriji skupova, pred­ stavljajući stare formulacije kao da su posljednja unapređenja; psihoanalitičar da je pažnja koju pridajem spekulativnim, logič­ kim sustavima veća od one pridane kliničkim pitanjima, te da po kratkom postupku obrađujem teme poput smrti i jouissance; feministkinja da nisam dovoljno razvio Lacanova shvaćanja spol­ ne razlike i da zato nisam izložio njihove nedostatke; student da sam davao bespotrebne komentare na često apstraktna ishodišta Lacanovih ideja umjesto predstavljanja njihove jasnije, izravnije verzije; akademik da sam beznadno malo prostora posvetio izno­ šenju mojih gledišta s obzirom na ona koja su iznijeli drugi koji danas pišu ο Lacanu. T i m kritičarima, koji su svi nesumnjivo djelomice u pravu, mogu s a m o odgovoriti da Lacan zanima teoretičare i praktičare u previše područja, a da bih se mogao nadati da ću se s njima ikada pobliže upoznati. Kao analitičar mogu razumjeti s a m o ono na što Lacan cilja kroz iskustvo, a do nekih me ideja neizbježno dovode moji analizirani. M o j a mi klinička praksa j a k o često omogućuje dolaženje do tračka tumačenja nekog posebno upečatljivog, ali nejasnog o d l o m k a u Lacanovu djelu. N a d a m se da ću u budućim pisanim r a d o v i m a ispraviti neke od očitih nedostatnosti i neurav­ noteženosti ovoga, no svejedno slutim da će neki čitatelji i dalje

POGOVOR

169

osjećati da zaobilazim za njih najvažnija pitanja. Ali, izvlačenje implikacija za neko područje iz Lacanova (ili bilo čijega drugog) djela je na onima koji ο tom području najviše znaju. Sama ideja knjige L a c a n u je bila posve strana. Pisane radove koje je objavio često je objavljivao nerado, na preklinjanja drugih. Je li jednostavno bio koketan? M o ž d a jednim dijelom, ali izgleda da je puno više želio da njegov "sustav" ostane otvorenim susta­ vom, gotovo antisustavom. Publikacija znači fiksiranje, oblikova­ nje doktrine i najzad znači pristup psihoanalizi koji ne počinje ni s čim osim s unaprijed stvorenim idejama, skupom ideja ο o n o m e što bi se trebalo nalaziti u analizi, i što bi se trebalo dogoditi u procesu — j e d n o m riječju, standardizaciju. Baš kao s t o j e Freud u svojim radovima ο "Tehnici" praktičare upozorio na to da si glave ne pune idejama ο svojim analiziranima i ciljevima za njih, već da radije budu otvoreni s v e m u što oni govere i čine - obraćajući svoju slobodno lutajuću ili ravnomjerno lebdeću pažnju na ana­ liziranog - Lacan svoje studente stalno podsjeća na to da presta­ nu pokušavati sve razumjeti, jer razumijevanje je na kraju oblik obrane, svođenja svega natrag na ono što se već zna. Što se više trudiš razumjeti, to manje čuješ — to manje možeš čuti nešto novo i drugačije. Iz njihova je djela apsolutno jasno da su Freud i Lacan s psi­ hoanalitičkom praksom i teorijom eksperimentirali čitavog svo­ jeg života. Lacan je doista j e d a n od nekolicine analitičara koji su slijedili duh Freudova djela i onda kada je nevjerojatnu pažnju posvećivao čak i njegovu slovu. Taj duh zahtijeva određenu otvo­ renost — ne inkompatibilnu s oštrom kritikom djela drugih koji se vraćaju predanalitičkim idejama — otvorenost koju bismo mogli povezati s Lacanovim vlastitim stilom poučavanja: n a p a d a n j e m ortodoksije, probijanjem vlastite ortodoksije kada se pojavi, izazi­ vanjem gospodarskih označitelja svog vlastitog područja, od kojih su neki njegova vlastita tvorevina. Izgleda da diskurs L a c a n a kao učitelja pripada diskursu histerika, diskursu koji nikada ne prihvaća autoritet radi autoriteta samog. Lacan Freuda shvaća vrlo ozbiljno, ali m u nakon p o m n o g promišljanja ipak p o n e k a d proturječi. Poanta nije samo izbjeći kritiziranje bez p r e t h o d n o g promišljanja, te na temelju unaprijed stvorenih ideja, nego i ne biti opsjednut oblikovanjem sustava koji sve objašnjava (kao što to zahtijeva diskurs sveučilišta). Najbolji diskurs p o u č a v a n j a je diskurs histerika koji Lacan povezuje s najboljom z n a n s t v e n o m aktivnošću. To nije uvijek diskurs u kojem lako ustraju oni koji 2

170

POGOVOR

ga ne usvajaju spontano, niti oni iz "objavi ili nestani" svijeta američke akademije. Čitanje vas ni na koji način ne obavezuje na razumijevanje. Prvo trebate čitati. Lacan, Seminar XX, str. 61 Izgleda da moje čitanje L a c a n o v a djela ovdje zahtijeva izvjesno objašnjenje u kontekstu suvremenih američkih intelektualnih trendova. Dok je ova knjiga još bila u rukopisu, gotovo su svi koje su izdavači odabrali za njeno čitanje primijetili da prema Lacanu nisam bio dovoljno kritičan, time podrazumijevajući da bez neposrednog upuštanja u kritiku nije dovoljno pružiti pomno čitanje njegova djela ili ga detaljno objasniti. Na kraju sam tu razbješnjujuću situaciju počeo smatrati posve smiješnom: postajalo je potpuno očigledno da je u svijetu američkog a k a d e m s k o g izda­ vaštva prošlo vrijeme kada je netko mogao ozbiljno istraživati mi­ slioca (barem suvremenog mislioca) bez istovremenog "ispravlja­ nja" njegovih/njenih gledišta. Međutim, ta se osobita povlastica prije svega odbija znanstvenicima koji pišu ο L a c a n u , a ne toliko onima koji pišu ο Derridi, Kristevoj, F oucaultu i drugim suvre­ menim figurama. Zašto je to tako? Čitanje Lacana je iskustvo koje razbješnjuje! On gotovo nika­ da izravno ne govori što misli, a ponuđena objašnjenja prelaze sljedeći raspon: "Čovjek nije mogao pisati, a kamoli misliti jasno", "On nikada nije htio biti privezan za n e k u p o s e b n u teorijsku po­ ziciju", "On je sve to napravio namjerno, smišljeno je sve učinio teškim, ako ne i potpuno nemogućim da se shvati na što je ciljao", "Njegovo pisanje djeluje na toliko mnogo razina odjednom i zahti­ jeva poznavanje toliko mnogo područja u filozofiji, književnosti, religiji, matematici, i tako dalje, da tek n a k o n što ste pročitali čitav taj pozadinski materijal, možete shvatiti što on kaže", i tako dalje. Sve su te izjave i istinite i lažne. N a k o n što s a m do sada preveo pet od njegovih Ecrits, smatram ga piscem kojega je nepodnošlji­ vo prevoditi, ali i užitak čitati na francuskom. To ne znači da me on više p o v r e m e n o ne zbunjuje svojim a m b i g v i t e t n i m i nejasnim formulacijama, ali njegovo je djelo toliko i z a z o v n o i poticajno da postoji tek nekolicina tekstova u kojima u ž i v a m više. Moglo bi biti istinito da svoje misli povremeno nije mogao izraziti jasno, ali nije li to istinito ο svakome i ne pobija li se to briljantnom j a s n o ć o m nekih njegovih formulacija? N j e g o v e mnogobrojne alu-

POGOVOR

171

zije i reference m o g u smetati neke čitatelje, ali ključ za njegovo razumijevanje nije prvo čitati sav pozadinski materijal. To samo dovodi do još veće zbrke. Ne, problem je u tome što se u čitanje Lacana upliće neobična vremenska logika: ne možete čitati njegove pisane radove (poseb­ no Ecrits), osim ako već manje ili više ne znate što on misli (ovo je manje istinito ο njegovim seminarima). D r u g i m riječima, kako biste od njegova pisanja bilo što dobili, već morate razumjeti do­ bar dio onoga ο č e m u govori. A čak (n)i onda! P r e m a tome, ο Lacanu ili morate učiti od n e k o g drugog - sa svim p r e d r a s u d a m a koje to za sobom povlači - a onda pokušati potvrditi ili pobiti ono što ste naučili proučavajući njegove teksto­ ve. Ili morate čitati, iščitavati i prečitavati njegovo djelo sve dok ne počnete oblikovati vlastitu hipotezu i onda s tim hipotezama na u m u pročitati još j e d n o m , i tako dalje. Ne s a m o da je to pro­ blem s obzirom na "objavi ili nestani" e k o n o m s k u realnost većine akademika — dovodeći do ozbiljne stiske s v r e m e n o m za razumi­ jevanje i "proizvodnju" - nego se i suprotstavlja stanovitom a m e ­ ričkom p r a g m a t i z m u i neovisnosti. A k o nečije djelo za sebe ne mogu učiniti upotrebljivim u relativno k r a t k o m v r e m e n u , čemu se mučiti? Iznad svega m o r a m dokazati da s a m neovisni mislilac i zato ga m o r a m kritizirati čim pomislim da s a m ga počeo razu­ mijevati. Zato ga m o r a m čitati s namjerom kritiziranja, skraću­ jući "vrijeme za razumijevanje" i izravno prelazeći na " m o m e n t zaključivanja". Lacan šezdesetih ismijava one koji su govorili ο razumijevanju Freuda prije prevođenja njegova djela (što je, na kraju, očito samo po sebi) - kao da bi netko mogao razumjeti bilo što ο F r e u d u prije angažiranja u složenom zadatku prevođenja. Isto je očito istinito i ο L a c a n u : u n e k o m smislu, u njegovu razumijevanju najprije mora doći prijevod, ali ga ne možete ni početi prevoditi bez odre­ đenih uputa i orijentira. Kako prevodite, mislite da ste ga počeli razumijevati, a kako vaše razumijevanje raste, vaši se prijevodi razvijaju - premda, neizbježno, ne uvijek u p r a v o m smjeru. A k o za vas išta u njegovim tekstovima treba dobiti smisao, morate br­ zati sa zaključcima ο njegovu djelu i oblikovati hipoteze, a ipak je istodobno to "nešto što razumijete pomalo zbrzano" (Seminar X X , str. 65). Sve razumijevanje sadržava trčanje pred rudo, brzanje sa zaključcima, ali to ne čini sve zaključke ispravnima! U Sjedinjenim D r ž a v a m a , reakcija na autore poput L a c a n a je:

172

POGOVOR

1. Ako ga ne mogu shvatiti sam, onda on nije vrijedan razmišlja­ nja. 2. Ako se on ne može izraziti jasno, onda to mora biti zbrkano mi­ šljenje. 3. Ionako nikada nisam previše cijenio francusku "teoriju'. Što podsjeća na trostruko poricanje koje je smislio čovjek kojega je susjed optužio za to da mu je vratio čajnik u oštećenom stanju: 1 2. 3.

Vratio sam ga neoštećenog. Čajnik je imao rupu kada sam ga posudio. Nikada nisam ni posudio taj čajnik. 1

Ako je autor vrijedan ozbiljna čitanja, na početku morate uzeti zdravo za gotovo da neke ideje, koliko god se isprva činile luc­ kastima, nakon detaljnijeg razmatranja mogu postati uvjerljivije ili vas b a r e m mogu dovesti do razumijevanja aporija koje su ih uzrokovale. To je više povjerenja nego što je većina ljudi voljna dati autoru, a ambivalencija ljubav-mržnja iscrpljuje se oko či­ tanja. Voljeti autora znači pretpostaviti da nije toliko lud koliko zvuči. ("'Volim osobu za koju pretpostavljam da posjeduje znanje", Seminar XX. str. 64), dok čitati ga kritički ostavlja dojam mržnje (Jesi li s njim ili protiv njega?). M o ž d a je mržnja uvjet za ozbiljno čitanje: "Možda bih [Aristotela] iščitao bolje kad bih pretpostavio da je manje znao" (ibid.). Ako je to doista uvjet, bilo bi bolje da m u prethodi duži period u kojem čitatelj voli autora i pretpostavlja da on/a posjeduje znanje! U Sjedinjenim je Državama teško održavati takvu ljubav. La­ canovo djelo koje se do sada pojavilo na engleskome većinom je bilo loše prevedeno. Nema psihoanalitičkog konteksta u kojem kliničari mogu promatrati lakanovske praktičare na djelu i na kliničkoj razini vidjeti neposredne koristi o d Lacanovih osobitosti i formulacija. A učiti ο Lacanu od nekog drugog u Sjedinjenim Dr­ žavama obično znači učiti od nekoga tko je te hermetične tekstove počeo čitati s a m o nekoliko godina prije v a s . Običan Francuz ili Francuskinja ne razumije ništa ο Lacanu i ne može objasniti niti jednu od njegovih formulacija. Lacan može biti tipičan Francuz i duhom bliskiji "francuskom mišljenju" nego američkom, ali u Francuskoj gotovo nitko ne uspijeva shvatiti Lacana čitajući Ecritsl Kao što Lacan k a ž e : "Oni nisu bili nami­ jenjeni čitanju" (Seminar XX, str. 29). F r a n c u z i ο Lacanu uče u a k a d e m s k i m i/ili kliničkim kontekstima, gdje ih poučava jedan ili više od tisuća lakanovaca koji su s njim i njegovim suradnicima radili, pohađali predavanja, išli na predstavljanje slučajeva u bol-

POGOVOR

173

nicama, proveli godine na kauču, i tako dalje. Oni su ο Lacanovu djelu učili iz prve ruke — kao praxis. L a k a n o v s k a je psihoanaliza u Sjedinjenim D r ž a v a m a tek nešto više od skupa tekstova, mrtvog diskursa iskopanog po­ put drevnih tekstova u arheološkim nalazištima, čiji je kontekst odavno ispran ili erodiran. To ne može promijeniti nikakav broj objavljenih radova. Jer, k a k o bi Lacanov diskurs ovdje oživio, pored tekstova će biti potrebno uvesti i njegov klinički pristup: kroz analizu, nadgledanje i klinički rad, odnosno kroz subjektiv­ no iskustvo.

Dodatak 1 Jezik nesvjesnog

U ovom dodatku ispitujem razrađen "jezik" od četiri simbola predstavljen u Lacanovu još uvijek neprevedenom pogovoru " S e ­ minara ο ' U k r a d e n o m pismu'" (Ecrits 1966, str. 4 1 ­ 6 1 ) . Puno jed­ nostavniji model takvog jezika bio je pružen u d r u g o m poglavlju, što mi je dopustilo izlaganje niza bitnih svojstava takvih jezika. Razrađeno ispitivanje Lacanova složenijeg modela ovdje je pre­ duvjet za istraživanje onoga što je caput mortuum, ο č e m u se radi u d r u g o m dodatku, pri č e m u je caput mortuum avatar objekta (a) (usudio bih se reći da je j e d a n od onih koje je najteže otkriti). Rad što ga obuhvaćaju oba dodatka ovdje bi trebalo shvatiti k a o pokušaj doslovnog shvaćanja Lacana, drugim riječima, pri­ davanja velike pozornosti slovu njegova pogovora, veće od one koju su ranije "Seminaru ο 'Ukradenom pismu'" pridavali drugi. Doista, gotovo nitko nikada ne čita Lacanov pogovor toga semi­ n a r a . M e đ u t i m , predstavljajući razmjerno j e d n o s t a v a n model jezika koji uključuje preodredene simbole, Lacan može pokazati kako i gdje se realno manifestira u simboličkome, te tako ukazati na granice "po(do)slovljenja". 1

5

"Matematika za rekreaciju" Lacanovo je izlaganje ovdje zbunjujuće lakonsko (Ecrits 1966, str. 4 1 - 6 1 ) , ali se njegovi koraci ipak mogu izložiti dosta j e d n o s t a v ­ no: Prvi korak: bacanja novčića se grupiraju po tri, a svako grupi­ ranje pripada jednoj od kategorija koje predstavlja tablica A l . l . Tablica A l . l 1 identično

+++

2 neparno/neobično

+++—

— + - ++

3 izmjenično

+- + - + -

176

DODATAK 1

Ο tripletima koji ulaze u kategorije 1 i 3 Lacan govori kao ο "si­ metričnima", a ο onima koji ulaze u kategoriju 2 kao ο "asime­ tričnima" (otuda za posljednju naziv "neparna/neobična"). Te će oznake biti važne kasnije. Uzimajući niz rezultata bacanja, grupiramo ih i obilježavamo kao što pokazuje figura A l . l . Figura A l . l +

+

+

-

+

+

- -

+

- -

-

1 2 3 Prva tri rezultata bacanja (+ + +) ulaze u kategoriju 1. Sljedeća preklapajuća skupina od tri člana (+ + - ) ulazi u grupu 2, treća (Η π) je tipa 3, i tako dalje. To ću skratiti na sljedeći način: +

+

+ - + 1 2 3

+ - + - - 2 2 2 2 3 2 1 1

1

Čitatelj će lako primijetiti da izravan p o m a k s 1 na 3 (ili s 3 na 1) nije moguć bez interveniranja dvojke kako bi počelo (ili se pre­ kinulo) izmjenjivanje znakova. Sve ostale kombinacije s izrav­ nim slijedom su moguće. Kako bi predočio sve dozvoljene korake, Lacan u figuri A1.2 (nazvanoj "Mreža 1-3", Ecrits 1966, str. 48) pruža graf: Figura Al.2: Mreža 1-3

(Primijetimo da se ovaj isti graf u svim v i d o v i m a primjenjuje na pojednostavljenu matricu koja bacanja grupira po dva znaka, opi­ sanu u drugom poglavlju.)

Jezik

nesvjesnog

177

Drugi korak: sada na ovu matricu brojeva p o l a ž e m o simbolič­ ku matricu (tablica A l . 2 ) . Tablica Al.2: Matrica grčkih slova I ß

α 11 3_3

13 3_1

δ 2 1 2 3

Υ 2_2

1_2 3_2

Prazno se mjesto između parova brojeva ovdje mora ispuniti tre­ ćim brojem. Svako grčko slovo, dakle, regrupira grupiranja prve razine po tri. Na primjer, α pokriva slučajeve u kojima (pod ret­ kom plusova/minusa) nalazimo dvije jedinice koje razdvaja još jedan broj. +

+

+ 1

+ + - - + - - 1 1 2 2 1 2 3 2 1 1 α

1

Srednji broj u ovom slučaju mora biti 1, jer, kao što s m o prethod­ no vidjeli, to ne može biti 3 zato što je nemoguće s konfiguracije 1 prijeći izravno na 3 (između mora biti 2), a ne može biti ni 2 jer trebamo dvije dvojke za redom kako bismo se mogli vratiti na 1 (jedna dvojka nije dovoljna). A k o praznine p o p u n i m o ispravno, m o ž e m o pružiti detaljniju tablicu (tablicu A l . 3 ) . M e đ u t i m , naj­ važnije stvari ο kojima za sada moramo voditi računa ipak su prvi i treći brojevi u svakom tripletu. Tablica Al.3: Matrica grčkh slova II α 111, 123 333,321

ß 112, 122 332,322

δ 221,211 223, 233

γ 212,232 222

Lacan ovo ne iznosi toliko opširno (ili ne dovoljno eksplicitno, a ni u kojem slučaju dovoljno za lako r a z u m i j e v a n j e ) , ali bilo koji drugi način regrupiranja ovih simbola prvog reda ostatak onoga što slijedi svodi na čisti besmisao. Nizovi brojeva moraju se regrupirati na sljedeći način. Još j e d n o m razmatrajući naš redak rezultata bacanja (redak + / - ) i redak kodiranja p o m o ć u brojeva (drugi redak), najprije grupiramo prve i treće brojeve, onda druge i četvrte, potom treće i pete, i tako dalje, ispod svakog p o v e z a n o g para dodajući simbol da ga reprezentira, kao u tablici A1.4. 3

178

DODATAK 1

Tablica AI.4 Brojevi mjesta:

+

+

+

-

1

2

1

2

3

+

+

-

3

2

2

4

5...

+...

2

2...

α 2

3

2

3

Υ 2

2 ß

2

2

2 Υ

Ovu ću shemu skratiti kao što slijedi: +

+

+

-

+

+

- -

+

- -

- -

-

1

2

3

2

2

2

2

3

2

1

1

1

α

γ

β

γ

γ

δ

γ

α

δ

α

Primijetimo da kod određivanja svoje Matrice grčkih slova Lacan kaže da se α kreće od simetričnog grupiranja od tri bacanja (ka­ tegorije 1 ili 3) do drugog simetričnog, ß se kreće od simetričnog do asimetričnog (kategorije 2), γ od asimetričnog do drugog asi­ metričnog, a 8 od asimetričnog do simetričnog. Na to ću se vratiti nešto kasnije. P r e m d a bilo koje slovo može slijediti izravno iza bilo kojega drugog (to se može provjeriti ispitivanjem tablice A l . 3 , Matrice grčkih slova II), treba istaknuti da bilo koje slovo ne može slije­ diti neizravno iza bilo kojeg drugog. Slučaj kojim ćemo se ovdje baviti i proučiti ga jest determinacija ili ograničenje nametnuto trećem položaju. Pretpostavimo da počinjemo slovom a. Sljedeće slovo može biti a, β, γ ili δ, ali na trećem mjestu uvijek d o b i v a m o α ili B. Zašto je to tako? Sve četiri moguće α kombinacije ( 1 1 1 , 123, 333, 321) za­ vršavaju ili na 1 ili na 3. Budući da će posljednji broj ovih tripleta postati prvi broj tripleta označenih slovima ispod trećeg broja i budući da su α i ß jedina slova koja o b u h v a ć a j u kombinacije koje počinju s brojem 1 i 3, treće mjesto m o g u popuniti samo α i β. B u d u ć i da sve δ kombinacije također završavaju na 1 ili 3, čitav se ovaj proces zaključivanja može ponoviti ako umjesto od slova α k r e n e m o od slova δ.

Jezik

179

nesvjesnog

S druge strane, sve ß i γ kombinacije završavaju na 2, a budući da jedino δ i γ kombinacije počinju s 2, samo one mogu popuniti mjesto tri ako na mjestu j e d a n postoji ß ili γ. To objašnjava znakovito lakonsku formulu koja se pojavljuje u Ecrits (1966, str. 49), a koju sam reproducirao u tablici A 1 . 5 . U gornjem retku vidimo da u slučaju α i δ, bez obzira na slovo koje stavimo na mjesto 2, na mjestu 3 i dalje dobivamo α ili 6. Donji redak pokazuje da u slučaju γ i 8, svako slovo koje isprobamo na mjestu 2 na mjestu 3 daje γ ili δ. Tablica A1.5: Podjela ΑΔ α,δ

a,β —>

a,β,γ,δ

γ,β 1

Mjesta:

—> γ,δ 3

2

Το znači da je treće mjesto već do neke mjere određeno prvim, a prvo "u sebi nosi jezgru" trećeg. Prije potpunijeg razvijanja ove ideje, ispitajmo Lacanovu četveromjesnu s h e m u na pedesetoj stranici iz Ecrits 1966. Pogledajmo najprije Tablicu Ο u kojoj se mjesta numeriraju u gornjem retku, dok se redak uzorka brojeva (kodiranja rezultata bacanja novčića) daje u drugom retku (tablica A1.6). Lacan ne tvrdi da jedini način za dolaženje od δ na mjestu 1 do ß na mjestu 4 jest umetanje dviju alfi između njih. Tablica A1.6: Lacanova Tablica Ο Brojevi mjesta 1

2

3

4

1

2

α

β

redak uzorka brojeva: 2

1

1

1 δ

α

redak grčkih slova: γ

Υ ß

γ α

δ

δ

δ

1 2

ß

3

Zapravo postoji niz različitih načina za dolaženje od δ do ß. Lacan ovdje želi reći da niti jedan od njih ne uključuje slovo γ (redak grčkih slova 2), što je činjenica koja se može provjeriti isprobavajući sve moguće različite kombinacije (u najboljem slučaju, zadatak kojem nije lako udovoljiti), ili jednostavno primjećujući da, budući da sve δ završavaju na 1 ili 3, γ nije moguća na trećem mjestu (već

180

DODATAK 1

smo u tablici A l . 5 , Podjeli Α Δ , vidjeli da samo α i β mogu iza δ biti na trećem mjestu), te da bi γ na drugom mjestu automatski značila da će triplet mjesta 4 označen slovom ß početi s 2, ali niti jedna ß ne počinje s 2. Redak grčkih slova 3 iz tablice pokazuje da ako pokušate sta­ viti 8 na mjesto 2, nikada ne dobivate ß na mjestu 4 (jer ß stavlja 2 na početak tripleta mjesta 4 označenog slovom B, a niti jedna ß ne počinje s 2), a u slučaju da budete toliko budalasti pa pokušate staviti δ na mjesto 3, susrećete se s onim što smo već vidjeli u tromjesnom primjeru: δ se nikada ne može naći na mjestu 3 ako nema δ na mjestu 1. Ostatak retka grčkih slova 1 desno od δααβ pokazuje n a m is­ ključene članove za niz βγγδ koji funkcionira točno kao i lijeva strana. Na stranicama koje slijede Tablicu Ο Lacan spominje druga sintaktička svojstva presvlake grčkih slova. N a primjer, ako naiđemo na dva slova B koja slijede jedno drugo bez δ između, ona moraju biti ili neposredni sljedbenici (BB) ili moraju biti razdvoje­ na pomoću jednog ili više parova αγ (npr. Βαγβ, Βαγαγβ, βαγα...γβ). N a m a je ovdje o d m a h važno primijetiti da, dok je kod slučajnog niza bacanja novčića teoretski moguće beskonačno reproducirati alfe ili g a m e , kao u sljedeća dva uzorka, 4

+

­

+

­

+

+

+

+

+

+

+

+

+

+

1

1

1

1

1

1

1

1

1

1

+ 1

α

α

α

α

α

α

α

α

α

+

+

- - + + - ­

+

+

-

2

2

2

2

2

2

2

2

2

2

2

Υ

Υ

Υ

Υ

Υ

Υ

γ

Υ

Υ

baš n i k a k a v slučajan niz ne bi na ovaj način mogao beskrajno proizvoditi delte ili bete jer se delte uvijek kreću od parnih broje­ va na početku tripleta do neparnih brojeva na kraju (primjerice 223) i zato se moraju iscrpiti nakon dva ponavljanja, a bete čine upravo suprotno (krećući se od neparnih do parnih brojeva) i zato se slično iscrpljuju. Drugim riječima, mogu se ponovno napuniti kroz interpolaciju drugih slova, a zapravo svaki par ß zahtijeva b a r e m dva druga sukcesivna slova prije nego se može ponovo po­ javiti. Isto vrijedi i za parove delti.

Jezik

181

nesvjesnog

Vjerojatnost i mogućnost Jedan od zaključaka koji se mogu izvući iz Lacanove matrice dru­ gog reda jest da se neka o d određenih slova, to jest 8 i δ, nikada ne mogu pojaviti više od 50 posto puta, bez obzira na to koliko se netko trudio i bez obzira na to koliko upotrebljavani novčić bio nabijen ili koliko netko v a r a o . Za razliku od toga, uz m n o g o sreće ili malo davanja naboja novčiću, α bi se, kao γ, mogla pojaviti više od polovine puta. P r e m d a je ova dvostruka simbolička matrica bila načinjena tako da svakom grčkom slovu pruži točno j e d n a k u vjerojatnost pojavljivanja k a o i drugim slovima, ex nihilo se poja­ vilo ograničenje s obzirom na mogućnost i nemogućnost. Vjerojatnost i mogućnost nisu jedna te ista stvar. Stoga Lacanova tvrdnja da bi iznimno povoljne kombinacije bacanja novčića mogle dovesti do toga da α ili γ posve preplave niz, dok niti n a j ­ nevjerojatnije sretne kombinacije nikada ne bi mogle dovesti do toga da ß ili δ učine to isto, jest značajan rezultat ove k o m b i n a t o ­ rike, nadmašujući sva razmatranja ο vjerojatnosti. Po mojem mišljenju, najvažniji ishod je proizvedena sintaksa koja neke kombinacije dopušta, a druge zabranjuje. Ovdje vidimo da se brojevnom presvlakom proizvedeni zakoni (koji sprječava­ ju izravne pomake s 1 na 3 i s 3 na 1) s uvođenjem alfabetske matrice razvijaju u zamršen aparat. U šestoj sam bilješci drugog poglavlja istražio neke od sličnosti između ove vrste aparata i j e ­ zika. Kao što se pokazuje u sljedećem odjeljku, ovdje proizvedena gramatika može se predstaviti na grafu sličnom Lacanovoj M r e ž i 1-3. 5

Ocrtavanje

mrežom

U ostatku ovog dodatka i u d r u g o m dodatku ispitujem " U m e t a n j e zagrada", dio koji Lacan dodaje 1966, čime se ovaj u v o d / p o g o v o r "Seminaru ο 'Ukradenom pismu'" razlaže na dva dijela. Svoju ra­ spravu ο ovom dijelu počet ću bilješkom koja ga dovršava, gdje vidimo transformiranu M r e ž u 1—3, te prvi i jedini put izloženu M r e ž u α, β, γ, δ. N o v a je mreža prikazana u figuri A l . 3 . U ovoj retranskripciji M r e ž e 1­3 sve su strelice promijenile smjerove, a umjesto pronalaženja brojeva 1, 2 i 3 p r o n a l a z i m o sljedeće četiri kombinacije: 0 0 , 01, 10 i 11. Dijagram j e , dakle, obrnut, a sa sustavom kodiranja još se j e d n o m prtljalo do nepre­ poznatljivosti!

182

DODATAK 1

Figura AI.3: Mreža 1-3 (ponešto promijenjena) 10

01

Kako bi se otkrila logika koja je u pozadini novog koda, nužno je vratiti se tablici koja pokazuje koje su kombinacije rezultata bacanja grupirane pod svakim brojem (tablica A1.7.) Tablica Al.7 1 identično

+++

2 neparno/neobično

+++—

— + - ++

3 izmjenično

+- + - + -

Lacan ovaj dijagram nije pojednostavio do dvoznakovne matrice ( + + , + - , - + i — ) , kako bi se moglo činiti na prvi pogled (premda je, kao što s a m već spomenuo, Mreža 1-3 savršeno odgovarajuća shematizacija ove pojednostavljene d v o z n a k o v n e matrice). K o m ­ binacija 11 očito se odnosi na raniju kategoriju j e d a n (1), pokri­ vajući + + + i . Kako je to moguće? P r e t p o s t a v i m o da 1 ovdje denotira "isto", drugim riječima, da su prva dva rezultata bacanja oba ili plus ili minus; 11 zato pokazuje da je drugi preklapajući par rezultata bacanja također isto. Na ovaj način možemo obja­ sniti obje kombinacije koje su prethodno ulazile u kategoriju je­ dan. Simbol 0 će tada očito denotirati "različito", a 00 će, dakle, razjasniti in 1- i - + —, dva uključena p a r a rezultata bacanja od kojih oba sadrže različite znakove. Dok će 10 pokrivati + + - i — + (isto, a onda različito), 01 će pokrivati Η i - + + (različito, a onda i s t o ) . A k o ovo novo kodiranje funkcionira na n a č i n koji sam upravo sugerirao, na ponuđenom grafu sa stranice 56 iz Ecrits postoji 6

Jezik

nesvjesnog

183

tipografska greška. Jer, pretpostavivši da se lanac rezultata ba­ canja kreće s lijeva na desno (a to je način na koji se kreće u Lacanovu vlastitom primjeru u bilješci na stranici 47), svaki će novi član biti dodan s desna, i zato će + + + i , kako se pomiču prema vrhu kruga, postati redom + Η — i H , a i jedno i dru­ go treba kodirati k a o 10. Kombinacije 01 i 10 na stranici 56 su, dakle, pogrešno obrnute, pa sam zato u figuru A l . 3 unio nužne izmjene. Lacan ide dalje kako bi uspostavio graf višeg reda za koji rado­ sno tvrdi da ga znaju izvesti svi matematičari - k a o da bi njegov tekst koji se sada pojavljuje u zbirci njegovih "psihoanalitičkih" pisanih radova poznatoj kao Ecrits ponajprije pažljivo čitali ma­ tematičari. P o k u š a j m o taj graf "raspakirati" k o r a k po korak. Razlamajući popola četiri luka koji sačinjavaju kvadrante glavnog kruga u Mreži 1-3 i stavljajući točku (ili vrh) na svako mjesto prijeloma, dobivamo kvadrat određen p o m o ć u ove četiri nove točke (figura A1.4.) 7

Figura A1.4

(10)

(00)

(η)

(01)

Zatim određujemo još dvije točke rascjepljujući popola lijevu i desnu omču oko 00 i 11, te dvije dodatne točke rascjepljujući sre­ dišnju ravnu crtu između 10 i 01 (koja se zapravo sastojala od dviju strelica, kako se prisjećamo gledajući staru M r e ž u 1—3). O n d a ove točke ponovno međusobno p o v e z u j e m o p o m o ć u novih strelica usmjerenih kao u Mreži 1—3 (figura A 1 . 5 ) . Dakle, oblik grafa objasnili smo raščlanjujući svaki korak Mreže 1-3 na dva zasebna koraka.

184

DODATAK 1

Figura A 1.5

Premda su naizgled slični onima koji se nalaze u Mreži 1-3, brojevi koje Lacan pripisuje svakoj od novih točaka proizlaze iz još jednog, iako povezanog, koda! Da je Lacan zadržao isti kod, njegova bi nova Mreža α, 6, γ, 6 odgovarala nizovima od po četiri znaka (od znakova plus i minus), a ne nizovima od pet, kao što je zaista slučaj. Graf višeg reda, shvaćen k a o raščlanjivanje svakog koraka Mreže 1-3 na dva zasebna koraka, objašnjava dvostruko više kombinacija znakova. U slučaju tromjesne binarne kombinatori­ ke (one koja tri uzastopna znaka plusa ili minus uzima za svoju temeljnu građevnu jedinicu) - postoji 2 (tj. 8) mogućih kombi­ nacija, ali ako dodamo još jedno dodatno mjesto, dobivamo 2 na četvrtu (tj. 16) mogućih kombinacija. K a o što smo ranije vidjeli, koristeći se presvlakom 1/0 (isto/različito), svaka točka na Mreži 1-3 odgovara dvjema različitim kombinacijama: na primjer, 10 3

'odgovara + + - i v, gdje su prva dva znaka ista, a druga dva različita. Dakle, u slučaju tromjesnih kombinatorika (kao što je Mreža 1-3) postoji 8 mogućih kombinacija koje odgovaraju četi­ rima točkama ili vrhovima (numeriranima s 11, 10, 01 i 00). U slučaju četveromjesne kombinatorike i m a m o 16 mogućih kombi­ nacija povezanih s 8 vrhova, a u peteromjesnim kombinatorikama i m a m o 32 moguće kombinacije i 16 v r h o v a (najbolji graf za to ima tri dimenzije). Lacanova Mreža α, β, γ, δ ima 8 vrhova i zato bi normalno odgo­ varala četveromjesnim nizovima znakova. Izgleda da činjenica da on te vrhove numerira s 1/0 nizovima od po tri mjesta (000, 001, 010, 0 1 1 , 100, 101, 110 i 111) potvrđuje ideju da Mreža mapira četveroznakovne plus/minus nizove. Ali, kako onda objašnjavamo činjenicu da se α, β, γ i δ sve odnose na peteroznakovne nizove? To se može učiniti na tri načina: 1. D o k su se u Mreži 1-3 1 i 0 odnosili na isto i različito, ovdje se

Jezik

nesvjesnog

185

matrice brojeva jedan i tri (neparno numerirane kategorije iz tablice A l .7), a 0 za kategoriju 2 matrice brojeva (parno nume­ riranu kategoriju). 2. Alternativno, mogli b i s m o reći da se 1 odnosi na sve simetrične konfiguracije (koje su u tablici A l . 7 grupirane pod kategorija­ ma matrice brojeva 1 i 3), a 0 na sve asimetrične konfiguracije (koje su u tablici A l . 7 grupirane pod kategorijom 2). O d n o s n o , 0 bi se odnosila na sve kategorije ο kojima Lacan govori k a o ο " n e p a r n i m a " (ovdje u smislu "bizarnoga", [engl, odd = ne­ parno/čudno/neobično, op. prev.]. Dakle, premda to rekodira matricu brojeva, također pojednostavljuje kodiranje nizova od po tri rezultata bacanja. Ranije s a m spomenuo da je L a c a n u definiranju svoje Matrice grčkih slova postavio uvjet da se α kreće od simetričnog grupira­ nja triju bacanja (kategorije 1 ili 3) do drugog simetričnog, da se ß kreće od simetričnog do asimetričnog (kategorije 2), da se γ kreće od asimetričnog do drugog asimetričnog, a δ od asimetričnog do simetričnog. Mreža α, Β, γ, 6 može se ponovno ispisati ispunjava­ njem različitih tripleta određenih svakim od novih tripleta koji se koriste samo nulama i jedinicama (figura A l . 6 ) . Lanac se sa svakog mjesta na grafu može slijediti u dva razli­ čita smjera istaknuta dodavanjem j e d n o g neparnog ili j e d n o g par­ nog broja (dakle, nule ili jedinice) na kraju tripleta, ili n a p o k o n (ako netko ima entuzijazma za razrađivanje svih kombinacija) plusa ili minusa na kraju peteroznakovnog niza. Prednost grafa je to što ističe sve dopuštene (a zato i zabranjene) smjerove, a kod 1/0 kojim se koristi sve raznolike kombinacije plusova/minusa, te triplete, svodi na tromjesnu 1/0 kombinatoriku. 9

Figura Al.6 100

110

β

β

122 322

1)2 332

001

011

δ

6

223

233

221

211

186

DODATAK 1

Primijetimo ovdje da su primjedbe koje Lacan ovom tablicom daje ο α, β, γ i δ (str. 57) još j e d n o m tajnovito lakonske. Periodi funk­ cioniraju kao praznine koje treba popuniti ili simbolom 1 ili 0: tako 1.1 treba čitati kao 111 ili 101, 1.0 kao 110 ili 100, i tako dalje. Ovdje najjasnije vidimo da je svako grčko slovo određeno s obzirom na svoju simetrično-asimetričnu konfiguraciju. Premda se sada može činiti da bi stara Mreža 1-3, sadržavajući 11, 10, 01 i 00 kao svoje vrhove, mogla odgovarajuće reprezentirati α ß γ δ sustav, primijetimo da ne može reprezentirati ni zabranjene poteze niti obilazne putove pamćenja. Izgleda da je Lacan do konačnog oblika ove složene mreže do­ šao tako što je na kutove kocke (ili paralelopipeda) najprije stav­ ljao osam mogućih 1/0 tripleta. Kako kocka ima točno osam ku­ tova, Lacanu je nesumnjivo pala na pamet kao reprezentacijsko sredstvo (vidi Seminar IV, 20. ožujka 1957). A k o stavimo 000 na jedan kraj, a 111 na drugi, sukcesivno dodajući nule kod kruženja u jednom smjeru i jedinice kod kruženja u drugom, za dolaženje do Lacanova konačanog grafa (figura A1.7) m o r a m o samo unijeti strelice, izgladiti kocku do dvodimenzionalnosti i zaobliti kuto­ ve. Primijetimo za ubuduće da su tripleti brojeva koji se nalaze na gornjim i donjim razinama Mreže α, β, γ, δ zrcalne slike: 322/223, 122/221, 233/332, 211/112. Isto važi i za nove 1­0 binarne triple­ te: 100/001, 110/011. Sve te zrcalne slike nužno uključuju obrta­ nje desnog i lijevog koje podrazumijeva Lacanov zrcalni stadij. Stoga su β i δ uzajamni zrcalni odrazi. (Na kraju krajeva, one su određene kretanjem od simetričnog do asimetričnog, te od asime­ tričnog do simetričnog.) To će biti važno u analiziranju Lacanova "Lanca L" u drugom dodatku. 10

3. Postoji još j e d a n način na koji se može objasniti kako Mre­ ža α, β, γ, δ pokriva peteroznakovne nizove pluseva i minusa: najprije te nizove kodiramo koristeći kod M r e ž e 1—3, a zatim rekodiramo kodiranje koristeći isti kod! Dopustite mi da obja­ snim: Kod isto/različito 1/0, može se primijeniti dva puta: prvo na peteroznakovni niz (npr. + + - + + ) , a onda na kod 1/0 koji mu odgovara (npr. 1001).

Jezik Figura A1.7 111

nesvjesnog

187

011

001 1 L

li

1

100

000

Jer, parove koji se preklapaju u nizu brojeva m o ž e m o rekodi­ rati u skladu s tim radi li se ο dvama identičnim brojevima, koji će biti kodirani k a o 1, ili ο d v a m a različitim brojevima, koji će biti kodirani kao 0. U gornjem primjeru (+ + - + + , kojem odgovara 1001) 1001 rekodiramo k a o različito-isto-različito, drugim riječima, kao 010. To n a m dopušta svođenje peteroznakovnih nizova plusova/minusa na t r o z n a k o v n e ni­ zove 1/0. Neobično, svaki tako kodiran niz slaže se upravo sa s h e m o m α, Β, γ, δ: svaki pojedini + / - niz koji je (dvostrukom primjenom koda isto/različito) grupiran pod l i l i 101, na pri­ mjer, zapravo je α niz (koji se kreće od 1 do 1, o d 1 do 3, od 3 do 3, ili od 3 do l ) . u

To se lako može objasniti kada se primijeti da 1 u drugoj pri­ mjeni koda objašnjava sve četiri simetrične t r o z n a k o v n e kom­ binacije plusova/minusa (pokriva 00 i 11 u prvoj primjeni, koje onda pokrivaju r e d o m -i hi — I — , te + + + i ). A 0 u drugoj primjeni označava sve asimetrične troznakovne kombinacije (označene s 10 i 01 u prvoj primjeni, a one onda označavaju redom + + - i n, te Η i — Η +). Dakle, dvostruka primjena koda isto/različito ima točno isti uči­ nak kao i kodiranje simetrično/asimetrično, dodjeljujući 1 ili 0 svakom sukcesivnom skupu simetričnih ili asimetričnih tripleta. Ista se vrsta dijagrama može konstruirati uz p o m o ć dijagrama toka. Počinje se s + + + i bilježe se različiti smjerovi u kojima se

188

DODATAK 1

netko kreće dodavanjem plusa ili minusa na kraju niza. To sa svakim dodavanjem rascjepljuje dijagram toka na dva ogranka, kao što vidimo u tablici A l . 8 . O v d j e uočavamo da redak 2 iz dija­ grama toka daje desni krug figure A 1 . 6 , a veza između redaka 14 i 15 (211 —> 112) daje usmjereni p r o m j e r istog ovog kruga. Redak 10 daje lijevi krug, a redak 8 daje njegov promjer. Redak 6 pred­ stavlja pulsiranje koje povezuje dva kruga, a retci 1 i 8 nam daju omče ααα i γγγ). Tablica Al.8 Rr. red. 1

2

++++

—

+++++ 111 ++++112 ·

—

+++-+ 123

-H

+-+-+ 233 • 333 • 1—

3 4

—1

1—

—1

333 h+ 332

+-+— 332

-+—+ 332

+-+++

-+++-

α omča desni krug

gornji redak

321

5 -H—++

6

232 —

321 •

212

veza dva kruga

-++++

7

8 9

211 -++-+ 223 -++— 222 — — +++— ++—+ +—+232 122 — 222 — 223 • —+-+ 233 —+++—++ 222 222 • —+++ 221 +-++322

+

10 11 12 13 14

++

+ 221—

16 17

lijevi krug

γ omča donji redak

211

111

+ 212 •

112 _ veza dva 123 kruga ++ 122

15 +

lijevi promjer

+

Jezik

nesvjesnog

189

Kako bi se zbilja konstruirao takav graf, trebalo bi poduzeti sve gornje poteze, rekodirati triplete brojeva u neparne (jedinice) i parne (nule) brojeve, a onda povezati sve identične unose (nove triplete), uvlačeći unutra sve moguće poteze. K a d a se radi ο tromjesnoj kombinatorici s d v a m a izborima za svako mjesto, z n a m o da treba povezati osam točaka (000, 001, 010, 0 1 1 , 100, 101, 110, i 111), a premda postoji čitavo mnoštvo različitih načina za crta­ nje takve vrste "Mreže", Lacanov je jedan od najelegantnijih. K a o što ističe J.-A. Miller, ova je Mreža blisko povezana s Lacanovim "grafom žudnje" (Ecrits, str. 315.)

Dodatak 2 Uhodeći uzrok

J e d a n dio svojega pogovora "Seminaru ο ' U k r a d e n o m e pismu"', "Umetanje zagrada" (dodan 1966) Lacan otvara poprilično nei­ skrenom primjedbom d a j e " z b u n j e n " činjenicom da nitko od ljudi koji su pokušali dešifrirati njegove "jasno iskazane" brojevne i alfabetske matrice nije "sanjao" ο njihovu prevođenju p o m o ć u za­ grada — kao da je to prva stvar koja bi nekome trebala pasti na pamet. Izgleda da mu je namjera dati retranskripciju njegove dobro poznate Sheme L istovremeno je poboljšavajući tako da iznese na vidjelo ulogu objekta a, pojma čijem je razrađivanju i z m e đ u 1956. i 1966. posvetio m n o g o vremena. Njegovu retranskripciju ovdje slijedimo korak po k o r a k i tek ćemo nakon toga biti u pozi­ ciji vidjeti kako se u njoj uvodi objekt a kao uzrok. U prvom dodatku s p o m e n u o sam da je za p o m a k s ß na ß mo­ guće ili proslijediti izravno ili, izuzimajući pojavljivanje δ, kroz interpolaciju parova αγ. Kroz tu retranskripciju potpuno je rekodiran Lacanov primjer sa stranice 51 iz Ecri ts 1966 (βαγα... γβ). Krećemo od sljedeće strukture od zagrada koja nikada nije teorijski motivirana Lacanovim tekstom, već j e d n o s t a v n o postav­ ljena: ( ( ) ( ) ) , gdje su ß i δ preobražene u zagrade (kao što ću ispod pokazati, ß je otvaranje zagrade, a δ zatvaranje z a g r a d e ) , i na­ stavljamo ispunjavati različite praznine. Označavajući praznine brojevima na sljedeći način, 1

(1 (3) 2 (3) l a ) vidimo da Lacan u prazninu 1 smješta neodređen broj parova αγ, a u prazninu l a parova γα. Lacan ο tim prvim nizovima govori kao ο podstavi , kao kod kaputa, ali francusko doublure upućuje i na neku vrstu udvajanja; čini se j a s n i m da se ova ovdje ključ­ na dvostruka struktura — drugim riječima, dvostruko otvaranje

192

DODATAK 2

1 zatvaranje zagrada (( )) — kao punjenje (αγ i γα parovi) može, prema Lacanu, svesti na ništa. Lacan ο tim dvostrukim zagrada­ ma govori i kao ο navodnicima ili navodnim znakovima, što je u najmanju ruku sugestivno nazivlje. Kako bismo potpuni broj znakova učinili neparnim, na položaj 2 smještamo neodređen broj parova γα s dodatnom g a m o m na kraju (ovdje može i ne biti znakova). Na dva položaja 3 stavljamo nijednu ili više γ, drugim riječima, koliko god želimo. Do sada imamo: (αγαγ.. .(γγ.. .γ)γαγα.. .γ(γγ.. .γ).. .γαγα) Ako, gdje god je moguće, o d a b e r e m o odsustvo znakova, to se može svesti na ( ( ) ( ) ) . U sljedećem koraku izvan prve i zadnje zagrade stavljamo niz alfi, još jednom koliko god želimo, obuhvaćajući nijednu ili više zagrada ispunjenih ili ničim ili nizovima αγ koji završavaju s α kako bi broj znakova bio neparan. Ti se nizovi mogu smjestiti na jednu ili obje strane prethodno pokazanog, glavnog niza. Na primjer: (αγαγ.. .(γγ.. .γ)γαγα.. .γ(γγ.. .γ).. .γαγα)ααααα(αγαγ.. .α)ααα... Sada alfe i game zamjenjujemo jedinicama i n u l a m a : (1010...(00...0)010101(00...0)...0101)11111(1010...1)111... U Lancu L (koji odgovara "Shemi L") kojei pruža Lacan, on to zapisuje tek malo drugačije: Lanac L: (10...(00...0)0101...0(00...0)...01)11111...(1010...1)111... P r e m a Lacanu, nužan je još jedan uvjet kako bi Lanac L odgova­ rao Shemi L: nizovi 000 u zagradama smatrat će se m o m e n t i m a tišine, dok će se nule nađene u izmjeničnim nizovima smatrati prekidima ili rezovima, jer 0 na ova dva položaja n e m a istu ulo­ gu. Doista zbunjuje to što nikada ni na trenutak nismo sanjali ο p o n o v n o m ispisivanju Lacanova α, β, γ, δ lanca na ovaj način! Prije nego svakom dijelu Lanca L k r e n e m o pripisati dio Lacanove S h e m e L, pokušajmo barem malo ispitati L a n a c takav kakav jest. Izvan glavnog dvostrukog skupa zagrada (ili navodnika: " ") nalazimo niz koji možemo pojednostaviti na sljedeći način: 111(101)111. K a d a z n a m o (jer Lacan uvjetuje b a r e m toliko) da je

Uhodeći uzrok

193

1=α, a 0=γ, m o ž e m o jednostrano odrediti da je z n a k za otvaranje zagrada ß, a onaj za zatvaranje δ. Jer prvi dio niza, ααα, moguć je samo na temelju niza isključivih plusova ili isključivih minusa, ili pak niza njihova ravnomjernog izmjenjivanja (što odgovara svim jedinicama ili svim trojkama u našoj prvoj brojevnoj matrici). Bu­ dući da sljedeći dio (αγα) na drugom položaju n a k o n otvaranja zagrada pokazuje γ, i budući da γ označava poteze od 2-do-2, za­ grada nužno počinje izmjenjivanjem (plusa u m i n u s , ili vice ver­ sa) vodeći nas od 1 do 2, ili pak prekida jednolično izmjenjivanje (stavljajući dva plusa ili dva minusa za redom) vodeći nas od 3 do 2, od kojih su oboje konfiguracije ß. Na primjer: 2

+

+

+

+

1

1

+ 1

+

+

+

3

2

α α 8 α

γ

1

α

+ 1

-

2

111(10

Zatvaranje zagrade može se odrediti na isti način jer z n a m o da γ uvijek završava s 2 i da ako dva položaja dalje trebamo imati drugi znak koji nije γ, to mora biti δ, budući da dva mjesta dalje od γ mogu biti samo γ ili δ (ΑΔ Podjela u prvom dodatku). To se može vidjeti nastavljanjem gornjeg lanca: +

+ + + + + + ­ + + + + + + + 1 1 1 1 1 2 3 2 1 1 1 1 1 α α α 8 α γ α δ α α α

111(101)111

Izjednačenje 8 i δ s otvaranjem "("i zatvaranjem")" zagrada dodat­ no se potvrđuje činjenicom da su 8 i δ uzajamne zrcalne slike, što je otkriveno u raspravi ο Mreži α, Β, γ, δ u p r v o m dodatku. Primijetimo ovdje da neparno numerirani nizovi αγ uvijek za­ vršavaju cikličkim uzorcima 12321. Razmotrimo donji niz: +

+ + + + + + 1

1

1

1

1

- + + + 2

3

2

1

2

+ + + 3

2

1

2

+ + + + + + + 3

2

1

1

1

1

1

α α α Β α γ α γ α γ α γ α γ α δ α α α

111(10101010101)111

Ovdje, u retku plusova/minusa vidimo izmjenjivanje triju znakova s j e d n i m suprotnim z n a k o m . O v e grupacije (10... 1) ­ ο kojima Lacan kaže da ih m o ž e m o imati nijednu ili više njih, bilo koje duljine, u m e t n u t e u lanac 3

194

DODATAK 2

1111, stavljene (u Lacanovu primjeru) iza glavnih navodnika zajedno s lancem 1111 odgovaraju Drugom iz Sheme L. Drugo je, dakle, predstavljeno kao homogeni niz plusova ili minusa (ili kao ravnomjerno izmjenični niz plusova i minusa) koji je, ako to želimo, prekinut nizovima od po tri ista znaka i jednog različitog znaka, što dobiva oblik sinusoidnih krivulja u brojevnoj matrici: 11123212321232111. U presvlaci u kojoj je α = 1, a γ = 0, te u kojoj (10...0) grupiranja s a m o trenutačno prekidaju beskonačno ponavljanje jedinica, to ponavljanje "unarnog svojstva" (kako La­ can zove Freudov izraz einziger Zug u poglavlju "Poistovjećenje" iz spisa Masovna psihologija i analiza Ja). Izgleda da je jedinica ovdje zapravo ona čiste razlike, neke još nediferencirane oznake, a zagrade obuhvaćene između njih, ako ih uopće ima, naizgled su nevažni trenutni prekidi koji, počinjući od 1, nakon duljeg ili kraćeg niza ciklusa lanac vraćaju na istu točku: 1. A k o na trenutak obratimo pažnju na Mrežu a, 6, γ, δ iz prvog dodatka, uočavamo da krajnje desno i m a m o 111, dok krajnje li­ jevo i m a m o 000. Binarni kod 0-1 koji se koristi u ovoj Mreži (gdje je 1 = simetrično, a 0 = asimetrično) ne smije se pomiješati s bi­ narnim k o d o m 0-1 koji proizvodi Lanac L (gdje je 1 = a, a 0 = γ). Mreža je ipak zanimljiva vizualna podrška, jer ako si dopustimo trenutačnu zamjenu dviju binarnih matrica, zamjenjujući nezapriječeni subjekt za 000, Drugo za 111 i zagrade za bete i delte, dobivamo ili konfiguraciju iz figure A2.1 ili onu iz figure A2.2. Figura A2.1

000

(

(

)

)

111

Figura A2.2

000

111

Rotirajući M r e ž u za 45 stupnjeva d o b i v a m o figuru A2.3

Uhodeći uzrok

195

Figura A2.3 Subjekt

a

) ) ( (

ego

drugi

a'

Drugo

gdje bi zrcalno-odražene zagrade lako mogle predstavljati ego (malo a) i drugog (α'). Ova shematizacija očito upadljivo nalikuje Lacanovoj Shemi L. Izmjenjivanje γ­α u sredini mreže ­ što ovdje nije pokazano ­ možda bi se moglo izjednačiti s nagonom kako se okreće naopač­ ke (u prvom se koraku pomičući od 123 do 232 u drugom, te do 321 u trećem ili jednostavno naprijed-natrag od 101 do 010). Na primjer, Lacan spominje da su nagoni takvi da jedan proždirući nagon, drugim riječima, nagon za proždiranjem, može prijeći u strah od bivanja proždrijetim (on to uspoređuje s izokretanjem rukavice naopako i dvjema nikada konačno različitim "stranama" Möbiusove trake.) Ovo tumačenje γ-α pulsacije (koja nalikuje klatnu) kao nečega što predstavlja nagon dobiva dodatnu težinu L a c a n o v o m izjavom da se ono što je između "navodnika" (dvostrukih zagrada) - na primjer, 000)010(000 - svodi na S [Es, hrv. O n o , op. preu.] iz She­ me L, odnosno na subjekt upotpunjen dodavanjem frojdovskog Es [hrv. Onog, op. prev.] ili ida, pri čemu je id sjedište nagona (francuska riječ za nagon je pulsion). M e đ u t i m , on izjednačuje izmjenjivanje 01 između 00...0 nizova s i m a g i n a r n o m osovinom a-a' Sheme L. Ispitajmo pobliže što pronalazimo unutar " n a v o d n i k a " Laca­ nova Lanca L: 4

(10... (00... 0 ) 0 1 0 1 . . . 0(00. . . 0 ) . . . 01) Nule u zagradama odgovaraju neodređeno d u g o m nizu gama, drugim riječima dvojki, te stoga ponavljajućem nizu od dva plu­ sa i dva minusa. D o k su game ili dvojke koje smo ranije ispi­ tali (u lancima 1010...1) bile dio sinusoidnih valovitih uzoraka, a parni brojevi sa svih strana okruženi n e p a r n i m brojevima (u matrici brojeva) ili nulama koje su uvijek razdvajane jedinica­ ma (u binarnoj matrici 1/0), lanac je ovdje monoton i prepreke koje su na svakom kraju sačinjene od zagrada predstavljaju tek smjenu (u oba smisla te riječi) [relief, a drugi smisao ovdje bi bio unošenje promjene, ali i olakšanje kao prekidanje monotomije.

DODATAK 2

196

op. prev.] ili heterogenost. Pojednostavljujući gornji navod na (10(000)010(000)01), vidimo da mu ispod njega možemo dodijeliti redak uzorka brojeva: Β α γ β γ γ γ γ δ γ α γ β γ γ γ δ γ α δ ( 1 0 ( 0 0 0 0 ) 0 1 0 ( 0 0 0 ) 0 1 ) (... 1 1) 2 3

2 2 2 2 2 2 3 2 1 2 2 2 2 2 1 2 3 3

Izmjenjivanje nula i jedinica u sredini predstavlja i m a g i n a r n u mrežu a­a Sheme L. Sve što je izvan dvju glavnih skupina za­ grada predstavlja polje Drugog (s velikim D) kojim ovdje očito dominira ponavljanje unarnog svojstva, a parovi 10 i 01 s desne i lijeve strane "podstave" tiču se povlaštenog položaja samih α i a' ­ Lacan tvrdi da ga je primjerenije objasnio u svojim kasnijim topološkim istraživanjima.

(10... a

a­a' (000)01010(000) S(Es)

...01) a'

1111(10101)111... A

K a d a se desni i lijevi dijelovi "podstave" u z m u zajedno, (10...01), izolirano od ostatka lanca, predstavljaju psihološki ego cogita, d r u g i m riječima, ono što Lacan naziva lažnim cogitom. Ego se ov­ dje izjednačava s nekom vrstom podstave ili zaslona - od kojega se subjekt trenutno (u teorijske svrhe) oduzima - i koji subjekt izdvaja iz Drugog. Postavivši ove veze između svojeg Lanca L i Sheme L, Lacan ide dalje kako bi rekao: Jedini ostatak koji se nameće u ovom pokušaju (reformuliranja She­ me L kao Lanca L) jest formalizam određenog zapamćivanja [memoration] povezanog sa simboličkim lancem, čiji se zakon lako može for­ mulirati korištenjem Lanca L. ([Ovaj zakon je] bitno određen relejem (ili pomakom) konstituiranim u izmjenjivanju nula i jedinica pomoću savladavanja ili preskakanja [franchissement] jednog ili više znakova zagrada (otvaranja ili zatva­ ranja zagrada, uzetih pojedinačno ili u kombinaciji, i tako dalje). Ovdje na umu treba imati brzinu kojom se postiže formalizacija su­ gestivna i za primordijalno zapamćivanje u subjektu i za strukturira­ nje u kojem je značajno da stabilne nejednakosti mogu biti istaknute (zapravo, ista disimetrična struktura ustraje ako, na primjer, obrnemo sve navodnike). Ovo je samo vježba, ali ispunjava moju namjeru upisivanja u nju svo­ jevrsnog obrisa u kojem ono što sam nazvao caput motruum označi­ telja dobiva svoj kauzalni aspekt.

Uhodeći

197

uzrok

To je posljedica koja je ovdje jednako manifestna kao i u fikciji ο ukra­ denome pismu. (Ecrits 1966, str. 56; isticanja su moja) Postoji, dakle, ostatak koji ovdje treba objasniti, a Lacan često govori ο svojem objektu a, uzroku žudnje kao ο ostatku, otpatku, preostatku, reziduumu. Pogledajmo još j e d n o m tablicu Ο (ovdje tablicu A2.1). Tablica A2.1 Brojevi mjesta 1

2

3

4

redak uzorka brojeva: 2

1

1

redak

1 δ

1 α

α

grčkih slova:

2 β

γ

γ

γ β

δ

"α δ

δ

1 2

ß

3

U p r v o m smo dodatku opazili da je u pomicanju od δ do ß u četiri koraka γ trebala biti posve isključena iz obilaženja, ß iz drugog koraka, a 6 iz trećeg. Budući da se ovdje ne mogu iskoristiti u obilaženju, isključena slova u n e k o m smislu sačinjavaju ostatak. Treba ih gurnuti u stranu i zato m o ž e m o reći da lanac radi oko njih, drugim riječima, da se lanac oblikuje obilazeći ih, iscrtavajući tako njihov obris. Njih Lacan zove caput mortuum procesa (vidi drugo poglavlje).

Strukture od zagrada A k o ponovno pogledamo gore prevedeni citat, vidimo da je u dru­ g o m paragrafu riječ ο zakonu koji se utjelovljuje p o m o ć u k o m b i ­ nacija znakova potrebnih za "preskakanje" zagrada Lanca L sva­ ki put kada se pojeve. Na primjer, n a k o n niza nula i zatvorene zagrade, potrebni su n a m parovi znakova 01 za preskakanje slje­ deće zatvorene zagrade i postizanje neodređeno dugačkog niza jedinica. Upravo skupovi parova 01 i 10 koji se nalaze i z m e đ u skupova zagrada — na primjer (10...( — koji ovdje obavljaju čitav posao redanja i preskakanja, za neprekinuti niz nula u zagra­ d a m a — na primjer (00000) — m o g u biti bilo koje duljine, dok je uvijek ključan broj izmjena 0—1: i z m e đ u dviju skupina nula m o r a postojati neparan broj znakova — na primjer, (000)01010(00) — a i z m e đ u skupina "navodnika" m o r a postojati njihov paran b r o j .

198

DODATAK 2

Što se događa kada, kao što Lacan sugerira u prethodno citi­ ranom tekstu, obrnemo sve "navodnike"? Dobivamo: ) 10..) 0 0 0 ( 0 1 0 1 0 ) 0 0 0 (..01 ( 1 1 1 ) 1 0 1 0 1 ( 1 1 1 δ α γ δ γ γ γ β γ α γ α γ δ γ γ γ β γ α β α α α δ α γ α γ α β α α α Taj niz je zabranjen samim definicijama grčkih slova. Sto je onda "disimetrija" koju Lacan ima na u m u u četvrtom paragrafu? A k o ne obrnemo samo zagrade, nego zamijenimo i nule za jedinice, )01...)111(10101)111(...10(000)01010(000... dobivamo niz koji je moguć i u kojem vidimo (trivijalno) isti ma­ njak simetrije kao i u Lancu L: ono što je lijevo ne može biti u "ravnoteži" s onim što je desno. lijevo: desno: ili

)01...)111(10101)111(...10( 010(000)01010(000)010... 000)010(00000)010(000...

subjekt Drugo

U nekom smislu, lijevu stranu m o ž e m o izjednačiti sa subjektom, a desnu s Drugim - ishod je taj da između njih n e m a jednostav­ ne simetrije, dakle, mogli bismo riskirati pojam, niti harmonije. Ako je tako, treba se zapitati "zašto"? Izgleda da je odgovor: "zbog uzroka", a uzrok se poistovjećuje s onim što je caput mortuum, sa slovima koja se odbacuju na stranu kod svakog pomicanja od jednog unaprijed određenog slova do drugog (na primjer, od jedne δ do druge δ). Još j e d n o m na trenutak razmotrimo lijeve i desne strane ne­ obrnutog lanca: lijevo: desno:

(10...(000)01010(000)...01) 111(101)11111(101)111...

subjekt Drugo

Na lijevoj strani nalazimo dodatnu i strukturalno nužnu skupinu zagrada, ( ) , tj. one na krajevima. Ne zapisuje li Lacan objekt α često k a o "objekt (a)"? Premda se to možda čini pomalo nategnu­ tim, L a c a n doista kaže da lijeva strana u dodatku a i a ' o d g o v a r a subjektu (upotpunjenom Freudovim idom). U fazi u kojoj je La­ can razvio S h e m u L status α i a ' nije još bio posve objašnjen, ali on tvrdi da ih objašnjava njegova kasnija topologija. T a topologija objektu (a) daje mjesto kroz upotrebu cross­capa (vidi, na primjer, Seminar IX). Izgleda da Lacan svoju pozornost sa zrcalnih slika 10/01 p o v e z a n i h sa statusom α i α pomiče na s a m e zagrade.

Uhodeći uzrok

199

Zašto Lacan u takve konceptualizacije uopće uvodi zagrade? Tu se nešto očito zagrađuje: u Lancu L se dvostruko zagrađuje subjekt, a u mnoštvu m a t e m a i grafova zagrađuje se objekt (a). Nešto je mis entre parentheses, odnosno privremeno zaustavljeno ili ostavljeno neizvjesnim. Razmotrimo na trenutak funkciju otvaranja zagrade, (, u va­ rijanti lanca L: 11111111111 A

(101010

) ä

1111111111 Ä

Jedinice na lijevoj strani odgovaraju ponavljanju unarnog svoj­ stva, što Lacan povezuje s Drugim. Bez zagrade - drugim rije­ čima, bete u Lacanovoj alfabetskoj matrici - nula nikada ne bi mogla intervenirati u lanac: ne bi bila moguća nikakva varijacija. Lanac alfi može se prekinuti samo pomoću-bete (sjetimo li se naše matrice brojeva, v i d i m o da se lanac jedinica ili trojki može preki­ nuti samo dvojkom, budući da su izravni prijelazi s 1 na 3 i 3 na 1 zabranjeni). Zato u inače neprekinutu monotoniju ponavljanja unarnog svojstva heterogenost može uvesti samo zagrada. Nešto se od­ cjepljuje od ili izdvaja iz Drugog samo s intervencijom zagrade; samo se njenim pojavljivanjem Drugo trenutačno drži na odstoja­ nju (samo čekajući svoj povratak i potvrdu svojih prava na drugoj strani dvostruke zagrade), taman dovoljno dugo kako bi nešto izdubilo svojevrsnu šupljinu u Drugom (beskonačnom lancu je­ dinica). Ovakva se slika vrlo lijepo uklapa u Lacanove ideje otuđenja i razdvajanja: subjekt obitava u Drugom, u m a n j k u D r u g o g ipak izdubljujući mjesto za sebe (vidi Seminar XI). T o je, naravno, tek približna slika kojoj bismo mogli pronaći nedostatke kad bismo to željeli, ali izgleda da ovdje objašnjava neke L a c a n o v e tvrdnje. Izgleda da slovo subjektu nameće strukturu zagrada: autono­ mni rad slova - a čini se da slovo proizlazi iz područja Drugog i u njega se nužno i potpuno smješta - ne dopušta mu/joj nikakav drugi izbor. 5

Glosar Lacanovih simbola

$

(Čita se: "zapriječeno S"). Kao što objašnjavam, subjekt ima dva lica: (1) subjekt otuđen u jeziku/jezikom, kastrirani (=otuđeni) subjekt; talog "mrtvog" značenja; subjekt je ov­ dje lišen postojanja jer ga zasjenjuje Drugo, odnosno sim­ bolički poredak; (2) subjekt kao iskra-koja prolijeće i z m e đ u dvaju označitelja u procesu subjektivizacije kojim se nešto što je drugo čini "vlastitim". α Zapisani objekt a, objekt (a), petit a, objet a ili objet petit a. Ranih pedesetih to je imaginarni drugi nalik n a m a sa­ m i m a . Šezdesetih godina i kasnije ima b a r e m dva lica: (1) žudnja Drugog koja služi k a o uzrok subjektove žudnje i in­ t i m n o je povezana s doživljajima jouissance i njena gubitka (primjeri uključuju grudi, pogled, glas, feces, foneme, slovo, ništa, i tako dalje); (2) ostatak procesa simbolizacije smje­ šten u registar realnog; logičke anomalije i paradoksi; slovo ili označiteljstvo jezika. Sj Gospodarski označitelj ili unarni označitelj; označitelj koji zapovijeda ili kao zapovijed. K a d a je izoliran, podređuje su­ bjekt; kada je spojen s n e k i m drugim označiteljem, događa se subjektivizacija i pojavljuje se subjekt značenja/kao zna­ čenje. S, Bilo koji drugi označitelj ili svi drugi označitelji. U četirima diskursima predstavlja znanje k a o cjelinu. A D r u g o koje može imati m n o g o oblika: trezor ili riznica svih označitelja; Materinji jezik; Drugo kao zahtjev, žudnja ili jouissance; nesvjesno; Bog. A (Čita se: "zapriječeno A " ) . M a n j k a v o , strukturalno nepot­ p u n o Drugo ili ono koje subjekt doživljava kao nepotpuno i postaje u tom manjku. S(A) Označitelj manjka u D r u g o m . Budući da je Drugo struk­ turalno nepotpuno, manjak mu je inherentno svojstvo, ali

202

GLOSAR LACANOVIH SIMBOLA taj manjak subjektu nije uvijek očigledan, a čak i kada je očigledan, ne može se uvijek imenovati. Ovdje i m a m o ozna­ čitelj koji imenuje m a n j a k , to je uporišna točka čitavog simboličkog poretka, povezana sa svim drugim označiteljima ( S ) , ali isključena (kao Ime Oca) u psihozi. Izgleda da u Lacanovu ispitivanju ženske strukture ima više veze s matei*ijalnošću ili supstancijom jezika (i zato je povezan s objektom a kao označiteljstvom). Falus kao označitelj žudnje ili jouissance, ne može se negativizirati. Falička funkcija, povezana sa simboličkom kastracijom: otuđenjem kojem su bića koja govore podvrgnuta zahvalju­ jući svojem postojanju u jeziku. Logički kvantifikator koji znači "Egzistira b a r e m jedno x". U Lacanovu ga djelu obično slijedi funkcija, na primjer, Φχ, te se može pročitati kao "Postoji b a r e m jedno χ takvo da na njega djeluje falička funkcija". U klasičnoj logici znak negacije (~) prethodi kvantifikatoru. M e đ u t i m , postavljajući crtu iznad kvantifikatora, Lacan stvara drugačiju vrstu negacije (negaciju povezanu s nesla­ ganjem); ona većinom pokazuje da "Ne egzistira niti jedno χ (takvo d a . . . ) " . Kazati da takvo χ ne egzistira ipak ni na koji način ne ukazuje na to da takvo χ ne ek-sistira. Logički kvantifikator koji znači "za svako x" (bilo da je ja­ b u k a , osoba, element ili što već) ili "za (bilo koje i) sve x". Lacan daje novo tumačenje ovog starog kvantifikatora: "za sve x". P r e m a Lacanovoj preradi negacije, kada se crta negacije postavi nad ovaj kvantifikator, to znači da "nije cijelo x" (na primjer, žena) ili "nije sve x", kao i "nisu svi x". Ovaj se m a t e m često koristi nezavisno kako bi se govorilo ο Drugoj jouissance koju potencijalno m o g u doživjeti osobe sa žen­ s k o m strukturom. Ovaj dijamant ili romb (poingon) o z n a č a v a sljedeće odnose: "uvijanja-odvijanja-spajanja-razdvajanja" (Ecrits, str. 280), otuđenje (v) i razdvajanje ( Λ ) , veće od (>), manje od (

232

BILJEŠKE

Kao stoje to istinito za mnoge od njegovih četverodijelnih struktura, ova je posebna konfiguracija, a ne tek bilo koja kombinacija njenih konsti­ tutivnih elemenata, ona koju Lacan smatra vrijednom i zanimljivom za psihoanalizu. Figura 9.2 S,

Figura 9.3

α Newsletter of the Freudian Field 3 (1898). Vidi knjigu Charlesa Fouriera The Passions of the Human Soul (New York: Augustus M. Kelley P ublishers, 1968), str. 312. Vidi Scilicet 2/3 (1970): 89. Doista, izgleda da akademika umjesto znanja uzbuđuje otuđenje. Isti zaključak donosi u Scilicet 2/3 (1970), str. 395-396. Scilicet 5 (1975): 7 i "Propos sur l'hysterie", Quarto (1977). Ovo bi se moglo povezati s S(A), označiteljem koji Lacan u Seminaru XX (str. 118) opisuje kao "jedan manje" (Tun-en-moins). Prisjetimo se da u slučaju Malog Hansa Hans pati od neke vrste općenito tjeskobnog stanja prije vezivanja za fobiju od konja, a ona se pojavljuje nakon što je pod Freudovim tutorstvom već počeo svojevrsno analitičko liječenje sa svojim ocem. Objekt (a) kao uzrok u četiri diskursa zauzima četiri različita položaja, a na kraju članka "Science and Truth" Lacan četiri diskursa povezuje s četiri aristotelovska uzroka: znanost: oblikovni uzrok religija: svršni uzrok magija: tvorbeni uzrok psihoanaliza: tvarni uzrok Plodonosnim mi se rizikom čini usporediti četiri discipline, analizirane u ovom tekstu iz 1965. i njihove uzroke, s četiri diskursa skicirana 1969. i položajem objekta (a) u svakom od njih. Četiri bi nam sastavnice frojdovskog nagona mogle pomoći smjestiti različite objekte ο kojima je riječ na različitim razinama. 6

7

8

9

10 11

12

13

14

BILJEŠKE

233

Što donose različite knjige, uključujući knjigu Sherry Turkle, Psychoanalytic Politics: Freud's French Revolution (New York: Basic Books, 1978) te Jacques Lacan & Co: A History of Psychoanalysis in France, 1925-1985 koju je napisala Elizabeth Roudinesco, a prev. Jeffrey Mehlman (Chicago: University of Chicago Press, 1990). Analitički diskurs, na primjer, zahtijeva da se analizirani odrekne jouissance povezane s njegovim/njezinim simptomima ili gospodarskim označiteljima. 15

i e

Poglavlje 10 Psihoanaliza i znanost Tu opsežnu literaturu ovdje nikako ne mogu sažeti. Čitatelja upućujem na djela autora kao što su Alexandre Koyre, Thomas Kuhn, Paul Feyerbrand i Imre Lakatos. "Science and Psychoanalysis", u Reading Seminar XI: Lacan's Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis (Albany: SUNY Press, 1995). Zaista, ono što ostaje je "subjekt znanosti" koji Lacan sredinom šezdesetih izjednačuje sa "subjektom psihoanalize". Razlika između istine i istinitosti kao vrijednosti može se naći već u Pascalovim Pensees, str. 233. Neke znanosti uzimaju u obzir pozicionalni subjekt (na primjer, teorija igre ά la von Neumann), što bi se u terminima Gottloba F regea moglo opisati kao "nezasićena" funkcija, odnosno funkcija čija praznina nije ispunjena nekim objektom. Lacan pojam "nezasićenost" usvaja u članku "Science and Truth". Koristan način promišljanja razlike između "znanstvenih objeka­ ta" i "psihoanalitičkog objekta" sugerira odlomak zanimljivog poglavlja "Sexuality and Science" iz knjige Jonathana Scotta Leeja Jacques Lacan (Boston: Twayne Publishers, 1990): "Ondje gdje pozitivizam znanost određuje s obzirom na već postojeće objekte koje ta znanost proučava, Lacan nudi određenje znanosti s obzirom na vrste označitelja, formalnih rječnika koje ona pridaje objektima koje proučava i koji te objekte zatim preobražavaju u objekte znanosti" (str. 188). Kao takvi, "znanstveni ob­ jekti" su izrezani iz realnog ili od njega odsječeni pomoću "znanstvenog jezika". S druge strane, u psihoanalizi je ostatak toga procesa objekt (a), drugim riječima, ono što preostaje "nakon" konstituiranja objekata znanosti. Uvijek postoji granica formalizacije: progresivna simbolizacija realnog uvijek ostavlja ostatak. Kao što Lacan kaže u Seminaru XXV, "Riječi stvaraju stvar [...] Ali nas [kao analitičare] zanima upravo man­ jak podudarnosti (inadequation) između riječi i stvari" (15. studenoga 1977). "Science and Truth", Newsletter of the Freudian Field 3 (1989). Lacan je taj pojam lako mogao posuditi od Fregea. Premda specifično psihoanalitički subjekt bez sumnje nastavlja biti zašiven. Prema nekima, Heisenbergovo načelo neodređenosti najavilo je povratak važnosti koja se pridavala djelatnosti znanstvenika kao sub1

2

3

4

s

B

7

8

BILJEŠKE

234

jekta koji se susreće s djelovanjem Prirode, te ga formulira. Međutim, čini se da znanstvenik kako ga se shvaća u takvim objašnjenjima nije više od pozicionalne ideje. "Kada se analitičar upusti u poučavanje, analitički ga diskurs vodi položaju analiziranoga", što, kao što sam spomenuo u devetom poglavlju, zahtijeva usvajanje diskursa histerika. (Scilicet 2/3 [1970]: 399). "Sto je praxis? [...] To je najširi pojam za označavanje udruženog ljudskog djelovanja bilo koje vrste, koje mu omogućuje mijenjanje [traiter] realnog preko simboličkog" (Seminar XI, str. 6). " "L'interpretation porte sur la cause du desir" ("Tumačenje se odnosi na uzrok žudnje"), "L'Etourdit", Scilicet 4 (1973): 30. Diskurs koji se, u najmanju ruku, teško podnosi. Vidi Seminar VIII, prev. Bruce Fink (New York: Norton, pred izlaženjem). Ovaj pojam posuđujem od Jean-Claude Milnera, jednog od najpronicljivijih suvremenih pisaca ο lingvistici, psihoanalizi i znanosti. Osobito vidi njegov dobar članak "Lacan and the Ideal of Science" u Lacan and the Human Sciences, ur. Alexandre Leupin (Lincoln: University of Nebraska Press, 1991), str. 36 i njegovu puno dublju raspravu u Introduction a u tie science du langage (Paris: Seuil, 1989), str. 92ff. Vidi, na primjer, njegov Manifeste pour la philosophic (Paris: Seuil, 1989). Međutim, najpotpunije objašnjenje za koje znam bilo je izneseno u predavanju koje je održao pod pokroviteljstvom Sveučilišta Paris VIII, Saint-Denis i College International de Philosophie od 1987. do 1989. Seminar XXV, 15 studenoga. 1977. '· Medu stvarima koje neki od ovih diskursa smatraju nečim što je za pacijentovo vlastito dobro nalaze se: pretvaranje pacijenta u "produk­ tivnog člana društva", uklanjanje njegovih/njezinih "antidruštvenih sk­ lonosti", činjenje pacijenta misaonijim i pronicljivijim, te njegovo/njezino činjenje sposobnim za pronalaženje ljubavi, žudnje i seksualnog zado­ voljenja s jednim i istim partnerom. 9

10

12 13

11

15

10

Pogovor Doista, trebalo mi je nekih pet godina za nadvladavanje vlastitih strepnji u vezi predstavljanja svojeg djela u vidu neke vrste jedinst­ venog, dovršenog "sustava", kao suprotstavljenog nizu dubinskih čitanja Lacanova djela, te za osiguranje svega onog što je očito zahtijevalo Drugo u slučaju prethodno nepoznatih autora poput mene. Premda sam glavne crte ovoga što sam predstavio u ovoj knjizi već bio razradio do vremena kada sam 1989. napustio Francusku nakon analitičke obuke u Ecole de la Cause freudienne, preraditi to u oblik koji bi izdavači pristali objaviti trajalo je do 1994! "Pravo poučavanje, odnosno poučavanje koje se nikada ne prestaje pokoravati onome što je poznato kao inovacija" (Ecrits, str. 145). Vidi SE IV, str. 120. 1

2

3

BILJEŠKE

235

Dodatak 1 Jezik nesvjesnog Vidi The Purloined Poe: Lacan, Derrida & Psychoanalytic Reading, John Müller i William Richardson (ur.), (Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1988). Značajna iznimka je Jacques-Alain Miller, koji je pružio istančano čitanje u svojem neobjavljenom Seminaru 1, 2, 3, 4 održanom pod pokro­ viteljstvom Sveučilišta Paris VIII, Saint-Denis, 1984-1985. Stvari su malo jasnije iskazane u prvom izdanju Lacanova "Seminara ο 'Ukradenom pismu'" (La Psychanalyse 2 [1956]). Lacan tamo piše da je "razmatranje Mreže 1­3 samo dovoljno da bi se pokazalo da će u skladu s članovima čiji slijed fiksira, srednji [član] biti nedvosmisleno određen — drugačije rečeno, navedena će grupa biti dostatno određena svojim dvjema krajnostima: postavimo zato u grupi [(1)(2)(3)] sljedeće krajnosti: (1) i (3)" (str. 5). Još jasnije govoreći kako članovi trebaju biti grupirani, Lacan čini grešku: fiksiranje krajnjih članova u svim slučajevima ne određuje ned­ vosmisleno srednji član (npr., kao što smo vidjeli u Matrici grčkih slova II, praznina u konfiguraciji 2_2 može se popuniti s 1, 2 ili 3). Međutim, primijetimo ovdje da ovaj posljednji niz ne može neposred­ no slijediti prethodni bez umetanja druge bete, jer dvije game za redom trebaju dvije dvojke za redom, a one se ovdje mogu proizvesti samo dvje­ ma betama. Vidi Mrežu α, β, γ, δ na str. 57 u Ecrits 1966, reproduciranu kasnije u ovom dodatku. Važna primjedba: u ovom dijelu Lacanovih Ecrits ima pogrešaka koje mogu zavesti na krajnje krivi put. Tablica (ovdje tablica A1.9) koja se na pedesetoj stranici iz Ecrits na­ lazi neposredno iznad ove vodi na krivi put utoliko što (1) očito sadržava tipografsku grešku i (2) dok se rezultati bacanja i retci brojevnog kodira­ nja kreću s lijeva na desno, kako bi se onda normalno kretao i redak grč­ kih slova, izgleda da Lacan ovu posljednju ovdje vodi s desna na lijevo. 1

2

3

4

Tablica A1.9: Lacanova tablica Ω Brojevi mjesta 1

2

3

4

redak uzorka brojeva: 1

2

3

redak

3 α

? δ

δ

?

? γ

? ß

δ α

γ

γ

ß

grčkih slova:

? α

1

Β

2

α

3

Gore smo, na primjer, vidjeli (a Lacan ovo eksplicitno spominje) da se 6 nikada ne može naći na trećem mjestu ako je na prvom mjestu α - ali izgleda da prethodna tablica sugerira da je to posve moguće!

BILJEŠKE

236

Primijetimo da se ova tipografska greška pojavljuje i u jednostavnijoj tablici koja se nalazi u Lacanovoj verziji iz 1956. α

δ

δ

δ

δ

γ 8

ß

ß

ß

ß

α Β

Ako lanac vodimo u drugom smjeru, vidimo da sasvim dobro funkcionira (tablica A1.10). Čitatelj može uočiti da nisam obrnuo isključene članove u retcima grčkih slova 2 i 3, budući da su vidno besmisleni onako kako stoje u tablici iz francuskih Ecrits: prije promjene, tablica Ω upućuje na to da se, na primjer, za dolaženje od alfe do game možemo koristiti dvje­ ma deltama, a u donjem retku se sugerira da δ nikada ne može biti dio takvog napredovanja! Tablica ALIO: Tablica Ω (promijenjena) Brojevi mjesta 1

2

3

4

redak uzorka brojeva: 1

1

1

redak

2 α

2 Β

Β

2

3 γ

δ

6

α

γ

3

γ

δ

3 α

grčkih slova: 1

8

2

α

3

Lacan je ili namjeravao voditi ovaj niz grčkih slova s desna na lijevo umjesto s lijeva na desno, ali nije uočio pogrešnu inverziju delte i bete u retku 2 (što bi možda moglo objasniti neke zabranjene kombinacije koje Lacan daje na dnu str. 51), ili se inverzija dogodila u samom retku 1 gdje su dvostruke delte i bete bile obrnute. (Moglo bi se zamisliti da su krajnji članovi, δ i γ, bili obrnuti nepažljivošću. U svakom slučaju, dva niza koji funkcioniraju su: αββγδδα i isti taj niz kada se pročita s desna na lijevo, αδδγββα [što je, za sve namjere i svrhe, ekvivalentno γββαδδγ].) U svakom slučaju, verzija na koju ću se referirati jest ona predstavljena u gornjoj modificiranoj tablici. Ovu bi tablicu do sada trebalo biti posve lako shvatiti: delta se ne može iskoristiti u nekoj α-γ kombinaciji od četiri koraka; alfa ne može biti na mjestu 2, niti gama na mjestu 3; beta je isključena iz γ-α kombinacija od četiri koraka, gama je prekrižena s mjesta 2, a alfa s mjesta 3. Razlozi za ta isključenja mogu se izvesti na isti način na koji smo izveli one na­ vedene u tablici O. (Primijetimo da dva niza od četiri koraka ovdje zaista mogu slijediti neposredno jedan za drugim. Vidi Mrežu α, β, γ, δ, Ecrits, str. 57, reproduciranu kasnije u ovom dodatku.) Premda je postojala neravnoteža u matrici prve razine (tablica ALI 1) u kojoj je bilo dvostruko više mogućih kombinacija dvojki od kom­ binacija jedinica ili trojki, to je krenula ispraviti matrica druge razine (tablica Al.12). a

BILJEŠKE

237

Tablica AI.11 1

2

3

identično +++

neparno/neobično ++ h

izmjenično +- +

+

++

- + -

Tablica A l . 12 α 1_1 3_3

ß 1_2

1­3 3_1

Υ 2_2

3_2

δ 2_1 2_3

Ako ovu matricu uzmemo zdravo za gotovo, skloni smo misliti da je, gdje god našli dvojku, kombinacija koja uključuje dvojku dvostruko povlaštenija od kombinacija bez nje. Zato bi slovo koje ne-supsumira kombinacije dvojki trebalo imati dvostruko više običnih kombinacija od onog koje to čini (na primjer, α supsumira dvostruko više tripleta od 6). Ako triplet sadržava dvije dvojke, čini se da je dvostruko izglednije da će se pojaviti od tripleta sa samo jednom dvojkom. Vjerojatnost zapravo potvrđuje ovu kalkulaciju, ali ne točno na ovaj način. Prvo se vraćamo našoj Matrici grčkih slova II u kojoj smo naveli čitavu kombinatoriku (tablica A1.13). Tablica Al.13 α

8

111, 123

112, 122

Υ 212, 232

221, 211

333, 321

332, 322

222

223, 233

δ

U takvoj tromjesnoj, trobrojevnoj kombinatorici obično bi bilo moguće 27 tripleta (3 ), ali se ovdje eliminira njih dvanaest zbog našeg 1-3. 3—1 ograničenja (1 i 3 ne mogu biti neposredni sljedbenici) i zato što trojku ne može neposredno slijediti jedna dvojka, a onda trojka (između dviju troj­ ki nužno se umeću dvije dvojke), niti jedinicu neposredno može slijediti dvojka, a onda opet jedinica. Da dam jedan primjer, vjerojatnost tripleta 111 mora se izračuna­ ti na sljedeći način: prva jedinica za svoje pojavljivanje ima jednu, od četiri šanse (1/4). Međutim, druga jedinica zauzima mjesto koje mogu zauzimati samo 1 ili 2, dok je 3 ovdje prekriženo; sada se 2 može pojaviti jednako često kao i 1 (u slučaju kombinacije 1: +++, plus može jednako lako slijediti minus) i zato je vjerojatno da će se jedinica pojaviti jednom u dvije šanse. Budući da i ona slijedi izravno iza jedinice, treća jedinica za svoje pojavljivanje također ima jednu od dvije šanse. Zbog toga imamo: Λ χ V, χ V* = 1/16. 3

ι

238

BILJEŠKE

U dovršenoj matrici zapravo svi tripleti osim jednog imaju vjerojat­ nost 1/16. Triplet 222 pod gamom, međutim, ima vjerojatnost 1/8, tako uravnotežujući naizgled nejednaku raspodjelu tripleta. Ovo se može provjeriti pomoću dijagrama toka koji se, počevši s dva ogranka (+ i —), širi razlamanjem svakog ogranka na dva dijela, dodajući plus jednom ogranku, a minus drugom (vidi tablicu A1.8). Ispada da se kombinacije od po tri dvojke (222) pojavljuju dvostruko češće od bilo kojih drugih i da različita grčka slova zapravo imaju točno istu vjerojatnost pojavljivanja. Dužan sam Thijsu Bermanu jer mi je pomogao shvatiti ovaj dodatni kod. Uočimo da bi, čak i ako se 1 uzme za "različito", a 0 za "isto", 01 i 10 i dalje bili obrnuti. Jedini način na koji bismo mogli pretpostaviti njihovu ispravnost kako stoje bio bi pretpostaviti da se lanac razultata bacanja kreće s desna na lijevo, pri čemu bi se svaki novi plus ili minus dodavao s lijeva umjesto s desna. Kada bismo zaista željeli, mogli bismo postići funkcioniranje Mreže 1-3 u skladu s tumačenjem neparno-parno: grupirajući znakove plus i minus po dva, nazivamo "parnom" bilo koju instanciju u kojoj se bok uz bok pojavljuju dva identična znaka, a "neparnom" bilo koju instanciju koja sadržava jedan (neki neparan broj) od svakoga znaka. Kodiranje neparno-parno ovdje bi očito bilo pomalo nategnuto. Krenemo li pojednostaviti oznake "simetrično" i "asimetrično" kako bismo (umjesto ο tripletima) govorili ο parovi ma identičnih znakova i parovima različitih znakova, očito je da u proučavanju Mreže 1—3 pronal­ azimo iste rezultate kao što smo pronašli ranije određujući 1 kao "isto", a 0 kao "različito". Vidi dijagram toka dan u tablici Al.8, koji može proizvesti i Lacanovu Mrežu a, 8, γ, δ. Ali se, dosta neobično, proces ne može još jednom ponoviti: tromjesni 1/0 nizovi ne mogu se još jednom rekodirati u dvomjesne 1/0 nizove kako bi se se sve pokušalo smjestiti u staru Mrežu 1-3. Ovdje su doz­ voljene najviše dvije primjene. 6

7

8

9

10

11

Dodatak 2 Uhodeći uzrok Vidi Ecrits, str. 193 i Seminar II, str. 109. Kada se pred nas stavi niz minusa, redak matrice brojeva čitat će se točno kao u gornjem primjeru. Ako počnemo od lanca s jednoličnim izmjenjivanjem, čitatelj lako može potvrditi da će se redak matrice broje­ va čitati 33333212, a kako su sva grčka slova ovdje u svakom slučaju određena s obzirom na kretanje od neparnog do neparnog, neparnog do parnog, parnog do neparnog, ili parnog do parnog, matrica grčkih slova uvijek će biti ista. Ovo je jednako istinito u primjerima koji slijede. Budući da Lacan kaže da zagrade ovdje mogu biti posve prazne, mogli bismo pomisliti da u obzir trebamo uzeti sljedeću situaciju: 1

2

3

BILJEŠKE +

+

+

+

+

+

+

239 ­

1 1 1 1 1 2 α

α

1

1

α 1

β

δ ( )

α

α 1

α 1

1

Ali, budući da to zabranjuje proizvedena sintaksa - ako je na položaju jedan a, onda na položaju tri ne može biti δ ­ to ovdje možemo ostaviti po strani. "Nema fantazme proždiranja za koju ne možemo smatrati da u nekom trenutku svoje vlastite inverzije proizlazi iz [...] fantazme bivanja proždrijetim" (Seminar XII, 20 siječnja 1965). Lanac L također jasno upućuje na to da se objekt ovdje nalazi sadržan u subjektu, barem u jednom od njegovih/njezinih nabora ili pod­ stava. Vidi Lacanovu tvrdnju da objekt (a), na primjer grudi, pripada djetetu, a ne majci, te da je, u nekom smislu, die njegova tijela: onaj dio njegova tijela koji je za nju privezan ili joj "nadodan". Lacanova nas upotreba pojma "navodnici" (guillemetes) za označa­ vanje dvostruke zagrade unutar koje nalazimo subjekt ("subject") pod­ sjeća na to da za Lacana "subjekt nikada nije više nego pretpostavljen" (Seminar XXIII, 16. prosinca 1975). Subjekt nije nešto što bi se na bilo koji način moglo izravno opaziti, to je prije naša tvrdnja ili pretpostavka (premda nužna) i uvijek treba provjeriti odgovara li nešto zbilja tom pret­ postavljenom subjektu. Ali ti navodni znakovi idu i korak dalje, upućujući na registre govora i pisma. Ο subjektu se govori, a navodnici često označavaju nešto što se već prije reklo, nešto iskazano negdje drugdje u nekom drugom vremenu - što je većinom rekao netko drugi. Subjekt je zato ovisan ο nečemu što je netko drugi već ο njemu rekao. Štoviše, navodnike u govoru ne možemo vidjeti (iako na njih ukazujemo gestama, osobitim naglašavanjem riječi, ili ih eksplicitno najavljujemo kada kažemo "citiram...navod...zatvaram navodnike"), oni su bitno tipografske prirode. Za Lacana je najvažniji odnos između pisanja - slova - i postojanja, a naše zagrađeno subjektovo postojanje doima se posve ovisnim ο tim oznakama koje "ga/je ističu". Moglo bi se ići toliko daleko i reći da subjekt nema drugog postojanja osim kao oznaka ili kao nešto što je istaknuto. 4

5

Bibliografija

Jacques Lacan Ecrits, Paris: Seuil, 1966. Ecrits: A Selection, prev. Alan Sheridan, N e w York: Norton, 1977. Novi cjeloviti prijevod Bruce Fink, New York: Norton, 2002. Seminar I Les ecrits techniques de Freud, (1953—54), Jacques-Alain Miller (ur.), Paris-: Seuil, 1975. Freud's Papers on Technique: 1953-1954., prev. John Forrester, New York: Norton, 1988. Seminar II Le moi dans theorie de Freud et dans la technique de lapsychanalyse, ( 1 9 5 4 - 5 5 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1978. The Ego in Freud's Theory and in the Technique of Psychoanalysis: 1954-1955., prev. Sylvana Tomaselli, bilješke John Forrester, N e w York: Norton, 1988. Seminar III Les psychoses, ( 1 9 5 5 - 5 6 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1981. The Psychoses, prev. Russell Grigg, New Y o r k : Norton, 1993. Seminar IV La relation d'objet, Jacques-Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1994. Seminar V Les formations de Vinsconcient, (1957—58), neobjavljeno. Seminar VI Le desiret son interpretation, (1958—59), JacquesAlain Miller (ur.), (sedam predavanja), Ornicar? 24 (1981): 7 - 3 1 ; 25 (1982): 1 3 - 3 6 ; i 26/27 (1983): 7-44. Posljednja tri predavanja preveo J a m e s Hulbert kao "Desire and the Interpretation of Desire in Hamlet", Yale French Studies 55/56 (1977): 1 1 - 5 2 . Seminar VII Lethique de la psychanalyse, (1959—60), J a c q u e s Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1986. The Ethics of Psychoanalysis, prev. Dennis Porter. N e w York: Norton, 1992.

242 Seminar VIII

BIBLIOGRAFIJA

Le transferi, ( 1 9 6 0 - 6 1 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1991., prev. Bruce Fink, N e w York: N o r t o n , 2 0 0 2 . Seminar IX L'identification, (1961—62), neobjavljeno. Seminar X L'angoisse, (1962—63), neobjavljeno. Seminar XI Les quatre concepts fondamentaux de la psychanalyse, (1964), Jacques-Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1973. The Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis, prev. Alan Sheridan, New York: Norton, 1978. [Četiri temeljna pojma psihoanalize: XI seminar, prev. M. VujanovićLednicki, Naprijed, 1986.] Seminar XII Problemes cruciaux pour la psychanalyse, (1964— 65), neobjavljeno. Seminar XIII L'objet de la psychanalyse, (1965-66), neobjavljeno. Seminar XIV La logique du fantasme, (1966—67), neobjavljeno. Seminar XV L'acte psychanalytique, ( 1 9 6 7 - 6 8 ) , neobjavljeno. Seminar XVI D'un Autre ä l'autre, ( 1 9 6 8 - 6 9 ) , neobjavljeno. Seminar XVII L'envers de la psychanalyse, ( 1 9 6 9 - 7 0 ) , JacquesAlain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1991., prev. Russell Grigg, N e w York: Norton, 2006. Seminar XVIII D'un discours qui ne serait pas du semblant, ( 1 9 7 0 - 7 1 ) , neobjavljeno. Seminar XIX ...oupire, ( 1 9 7 1 - 7 2 ) , neobjavljeno. Seminar X X Encore, ( 1 9 7 2 - 7 3 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Paris: Seuil, 1975. D v a predavanja prevela Jacqueline Rose u Feminine Sexuality, 1 3 7 - 6 1 . Cjeloviti prijevod Bruce Fink, N e w York: Norton, 1998. Seminar X X I Les non-dupes errent, (1973—74), neobjavljeno. Seminar XXII R.S.I., ( 1 9 7 4 - 7 5 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Ornicar? 2 (1975): 8 7 - 1 0 5 ; 3 (1975): 9 5 - 1 1 0 ; 4 (1975): 9 1 - 1 0 6 ; i 5 (1975): 1 5 - 6 6 . Jedno predavanje prevela Jacqueline Rose u Feminine Sexuality, 1 6 2 - 7 1 . S e m i n a r XXIII Le sinthome, ( 1 9 7 5 - 7 6 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Ornicar? 6 (1976): 3 - 2 0 ; 7 (1976): 3 - 1 8 ; 8 (1976): 6-20; 9 (1977): 3 2 - 4 0 ; 10 (1977): 5 - 1 2 ; i 11 (1977): 2-9.

BIBLIOGRAFIJA Seminar X X I V

243

L'insu que sait de l'une-bevue, s'aile a mourre, ( 1 9 7 6 - 7 7 ) , Jacques-Alain Miller (ur.), Ornicar? 12/13 (1977): 4 - 1 6 ; 14 (1978): 4 - 9 ; 15 (1978): 5 - 9 ; 16 (1978): 7 - 1 3 ; i 17/18 (1979): 7 - 2 3 . Seminar X X V Le moment de conclure, ( 1 9 7 7 - 7 8 ) , JacquesAlain Miller (ur.), (jedno predavanje), Ornicar? 19 (1979): 5 - 9 . Seminar X X V I La topologie et le temps, ( 1 9 7 8 - 7 9 ) , neobjavljeno. Seminar X X V I I Dissolution!, (1980), Ornicar? 20/21 (1980): 9 - 2 0 i 22/23 (1981): 714. Djelomično preveo Jeffrey M e h l m a n kao "Letter of Dissolution" i "The Other Is Missing", u Television, 1 2 8 - 3 3 . De la psychose paranoiaque dans ses rapports avec la personnalite, (1932), Paris: Seuil, 1980. "L'Etourdit", (1972), Scilicet 4 (1973): 5 - 5 2 . Feminine Sexuality, Juliet Mitchell i Jacqueline Rose (ur.), prev. Jacqueline Rose, New York: Norton, 1982. "Joyce le Symptome I" (1975) i "Joyce le Symptome Π" (1979), u Joyce avec Lacan, Jacques A u b e r t (ur.), Paris: Navarin, 1987. "Logical T i m e and the Assertion of Anticipated Certainty", prev. Bruce F ink i M a r k Silver, Newsletter and the Freudian Field 2 (1988): 4 ­ 2 2 . "Metaphor and the Subject", prev. Bruce F ink, Newsletter and the Freudian Field 5 (1991): 1 0 ­ 1 5 . "Position of the Unconscious", prev. Bruce F ink, u Reading Semi­ nar XI: Lacan's Four Fundamental Concepts of Psychoanaly­ sis, Bruce F ink, Richard F eldstein i Maire Jaanus (ur.), Al­ bany: S U N Y Press, 1995. "Proposition du 9 octobre 1967 sur le psychanalyste de l'Ecole", Scilicet 1 (1968). "Propos sur l'hysterie", Quarto (1977). "Radiophonie", Scilicet 2/3 (1970). "Science and Truth", prev. Bruce F ink, Newsletter and the Freud­ ian Field 3 (1980): 1­20. "Seminaire sur la lettre volee", La Psychanalyse 2 (1956). Television, Paris: Seuil, 1974. T elevision, prev. Denis Hollier, R o ­ salind Krauss i Annette Michelson, N e w York: Norton, 1990.

244

BIBLIOGRAFIJA

Jacques-Alain Miller Orientation lacanienne, neobjavljeni seminari pod pokrovitelj­ stvom Sveučilišta Paris VII, Saint-Denis, započeli 1981. Vidi, prije svega, 1, 2, 3, 4, 1 9 8 4 - 8 5 . " Η , Ο " , prev. Bruce F ink, u Hystoria, Helena Schulz­Keil (ur.), "New York: Lacan Study Notes, 1988. "An Introduction to Lacan's Clinical Perspectives", u Reading Se­ minars I & II: Lacan's Return to Freud, Bruce F ink, Richard Feldstein i Maire Jaanus (ur.), Albany: S U N Y Press, 1995. Sigmund Freud Collected Papers, New York: Basic Books, 1959. The Origins of Psychoanalysis, Marie Bonaparte, A n n a F reud i Ernst Kris (ur.), prev. Eric Mosbacher i J a m e s Strachey, N e w York: Basic Books, 1954. The Standard Edition of the Works of Sigmund Freud, J a m e s Strachey (ur.), New York: Norton, 1 9 5 3 ­ 7 4 . Studienausgabe, vol. 3, F rankfurt: F ischer T a s c h e n b u c h Verlag, 1975. Ostali autori Badiou, Alain, Manifeste pour la philosophic, Paris: Seuil, 1989. [Manifest za filozofiju, prev. G. V. Popović, Zagreb: Jesenski i Turk, 2001.] Barthes, Roland, Elements of Semiology, N e w York: Hill and W a n g , 1967. Berger, Peter i T h o m a s Luckmann, The Social Construction of Reality, G a r d e n City: Doubleday, 1966. [Socijalna konstrukci­ ja zbilje: rasprava ο sociologiji znanja, prev. S. Dvornik, Za­ greb: Naprijed, 1992.] Bergson, Henry, "Laughter", u Comedy, W y l i e S y p h e r (ur.), New York: Doubleday, 1956. [Smijeh: esej ο značenju komičnog, prev. B. Brlečić, Zagreb: Znanje, 1987.] Chodorow, Nancy, Feminism and Psychoanalytic Theory, New H a v e n : Yale University Press, 1989. D a m o u r e t t e , J a c q u e s i Eduard Pichon, Des mots ä la pensee: Es­ sai de grammaire de la langue francaise, 7 vol., Paris: Bibliot h e q u e du francais moderne, 1932—51. Descartes, R e n e , Philosophical Writings, prev. J. Cottingham, C a m b r i d g e : Cambridge University Press, 1986.

BIBLIOGRAFIJA

245

Fink, Bruce, "Alienation and Separation: Logical M o m e n t s of La­ can's Dialectic of Desire", Newsletter of the Freudian Field 4 (1990): 7 8 ­ 1 1 9 . A Clinical Introduction to Lacanian Psychoanalysis, Cambridge: H a r v a r d University Press, 1996. "Logical T i m e and the Precipitation of Subjectivity", u Reading Seminars I & II: Lacan's Return to Freud, Bruce Fink, Richard F eldstein i Maire Jaanus (ur.), A l b a n y : S U N Y Press, 1995. "The Nature of Unconscious Thought or W h y No One Ever Reads Lacan's Postface to the 'Seminar on "The Pur­ loined Letter'"", u Reading Seminars I & II: Lacan's Return to Freud, Bruce F ink, Richard F eldstein i M a i r e J a a n u s (ur.), Albany: S U N Y Press, 1995. "Reading Hamlet with Lacan", u Lacan, Politics, Aesthet­ ics, Richard F eldstein i Willy Apollon (ur.), A l b a n y : S U N Y Press, 1995. "Science and Psychoanalysis", u Reading Seminar XI: La­ can's Four Fundamental Concepts of Psychoanalysis, Bruce Fink, Richard F eldstein i Maire Jaanus (ur.), A l b a n y : S U N Y Press, 1995. "There's No Such Thing as a Sexual Relationship: Ex­ istence and the F ormulas of Sexuation", Newsletter of the Freudian Field 5 (1991): 5 9 ­ 8 5 . Fourier, Charles, T he Passions of the Human Soul, N e w York: Augustus M. Kelley, 1968. Gallop, Jane, Reading Lacan, Ithaca: Cornell University Press, 1982. Grosz, Elizabeth, u A Reader in Feminist Knowledge, Sueja G u n e w (ur.), N e w York: Routledge, 1991. Heidegger, Martin, Being and T ime, prev. J o h n M a c q u a r r i e i Ed­ ward Robinson, Oxford: Basil Blackwell, 1980. [Bitak i vri­ jeme, prev. Η. Sarinić, Zagreb: Naprijed, 1985.] Irigaray, Luce, Je, tu, nous: Towards a Culture of Difference, prev. Alison Martin, N e w York: Routledge, 1993. [Ja, ti, mi: za kulturu razlike, prev. Β. Brlečić i J. Večerina, Z a g r e b : Ž e n s k a infoteka, 1999.] Jakobson, R o m a n , Selected Writings, vol. 2, The H a g u e : M o u t o n . 1971. Six Lectures on Sound and Meaning, Cambridge: MIT Press, 1978.

246

BIBLIOGRAFIJA

Jay, Nancy, "Gender and Dichotomy", u A Reader in Feminist Knowledge, Sueja G u n e w (ur.), New York: Routledge, 1991. Jespersen, Otto, Language: Its Nature, Development, and Origin, New York: 1923. Joyce, J a m e s , Finnegans Wake, London: F aber and F aber, 1939. Kripke, Saul, Naming and Necessity, Cambridge: Harvard Uni­ versity Press, 1972. [Imenovanje i nužnost, prev. Τ. Ogrinšak, Zagreb: KruZak, 1997.] Kurzweil, Raymond, The Age of Intelligent Machines, Cambridge: M I T Press, 1990. Lee, Jonathan Scott, Jacques Lacan, Boston: T w a y n e Publishers, 1990. Levi­Strauss, Clude, Structural Anthropology, prev. Claire J a ­ cobson i Brooke Grundfest Schoepf, New York: Basic Books, 1963. [Strukturalna antropologija, prev. A. Habazin, 2. izd., Sarajevo: Svjetlost, 1989.] Milner, Jean­Claude, Introduction ä une science du langage, Par­ is: Seuil, 1989. "Lacan and the Ideal of Science", u Lacan and the Hu­ man Sciences, Alexandre Leupin (ur.), Lincoln: University of Nebraska Press, 1991. Nancy, Jean­Luc i Phillipe Lacoue­Labarthe, The Title of the Let­ ter, prev. David Pettigrew i F rangois Raffoul, Albany: S U N Y Press, 1992. Nasio, J.­D., Les Yeux de Laure. Le concept d'ob jet a dans la theo­ rie de J. Lacan, Paris: Aubier, 1987. O'Neill, John, Making Sense Together, N e w York: Harper and R o w , 1974. Pascal, Pensees, Paris: F lammarion, 1976. [Misli, prev. Ζ. Plenko­ vić, Zagreb: Zora, 1969.] The Purloined Poe, John Muller i William Richardson (ur.), Bal­ timore: J o h n s Hopkins University Press, 1988. Reading Seminar XI: Lacan's Four Fundamental Concepts of Psy­ choanalysis, Bruce Fink, Richard Feldstein i Maire Jaanus (ur.), A l b a n y : S U N Y Press, 1995. Reading Seminars I & II: Lacan's Return to Freud, Bruce Fink, R i c h a r d Feldstein i Maire Jaanus (ur.), A l b a n y : S U N Y Press, 1995. Roudinesco, Elizabeth, Jacques Lacan & Co.: A History of Psy­ choanalysis in France, 1925-1985., prev. Jeffrey Mehlman, Chicago: University of Chicago Press, 1990.

BIBLIOGRAFIJA

247

Russell, Bertrand, Introduction to Mathematical Philosophy, London: Allen and U n w i n , 1919. Russell, Bertrand i Alfred North Whitehead, Principia Mathematica, vol. 1, Cambridge: Cambridge University Press, 1910. Soler, Colette, "The Symbolic Order (I)", u Reading Seminars I & II: Lacan's Return to Freud. Turkle, Sherry, Psychoanalytic Politics: Freud's French Revolution, N e w Y o r k : Basic Books, 1978.

Kazalo imena i pojmova A, zapriječeno (A) vidi Drugo, manjkavo Abraham, Κ. 104 agalma 68, 93, 96, 222 Alkibijad 68, 218 anagrami 9 analitičar 77 autorizacija a. 225, a. kao Drugo 97, 98, diskurs a. 34, 145-148, 151-153, 161, dovršenje sesije 75, 78, poistovjećenje s a. 71, posao a. 31, prekidanje analize i a. 75, subjekt za kojega se pretpostavlja da zna i a. 98, uloga a. 30, 71, 96, znanje a. 97, 98, žudnja i a. 7 1 , 7 6 , 1 6 1 analiza aporijeua. 163, cilj a. 160, asocijacije u a. 162, diskurs a. 34, 145-148, 151-153, 161, etika i a. 166, formalizacija i a. 164-165, gospodarski označitelji i a. 152, ispovijed i a. 98-99, istina i a. 138, 139, liječenje govorom i a. 30, lingvistika i a. 158, matematika i a. 163, metafore a. 81, prenosivost a. 164-165, razumijevanje u a. 81, a. postav 154,simbolički odnosi i a. 100, status a. 165-166, subjekt u a. 42, termini a. 42, uzrok u a. 160, verbalizacijaua. 30, znanost i a. 157,

164-165, 207, žudnja i a. 101, 161. Vidi i analitičar angloamerička tradicija 42, 71, 152 anomalija 35-37, 93, 151 anteriorni futur/prošlosni futur 73-75, 222 aphanisiš 83 aporija 36, 163, 172 aseksualnost 136-137 autizam 6, 89 Badiou, A. 165, 205 Berman, T. 238 besmisao 26, 89, 147 binarni sustavi 18-26, 175-199, 210-211,231 biseksualnost 231 Bitak i vrijeme (Heidegger) 138, 214 bljesak, subjekt kao b. 80 borbe za moć 153 Boromejski čvor 140 bratsko suparništvo 96 " " označitelj 45, 46 b u t

c

C

a

a

p

u

k

u

t

s

a

m

e

o

o

r

t

u

"

33, 175

m

( u z r o k )

3

2

aristotelovski 230, caput mortuumiu. 198, označitelj kao ' ' P °anahza i u. 158, struktura vs. u. 37, strukturahzam i u. 37, subjektivnost ' ' ~ ' ' tumačenje ' 34, znanost i u. 158, žud-

u

1 u

u

1 9 7

3 4

slh

7 2

7 6

1 6 1

250

KAZALO IMENA I POJMOVA

nja i u. 68, 102-103, 116 Chodorow, Ν. 225 Cogito 50, 196 Comte, Α. 149 Cross-cap 140 čitanje, i razumijevanje 170 Čovjek-štakor, slučaj C. š. 26 dekonstrukcija 170, 231 Derrida, J. 170 Descartes 50, 51 dijalektika dijela i cjeline 111, 224 dijalektizacija 32 dijamantni simbol 77, 202 dijete diskurs roditelja i d. 5, Drugo i d. 57, Ja-ideali i d. 43, nasumično iskustvo i d. 212, pitanje "zašto" i d. 63, učenje jezika i d. 6. Vidi i otac; majka "Dijete tuku" (Freud) 41 diskurs analitički d. 34, 145-148, 151—153, 161, d. analiziranog 34, 145-147, 151-153, 161, dojenčad i d. 57, d. gospodara 147-148, 150, d. histerika 145, 149-153, 160-165, joui­ ssance i d. 150, moć i d. 162, svrsishodnost i d. 162, polari­ zirani d. 162-165, prodor u d. 48, registri i d. 162, subjekt u d. 45, d. sveučilišta 148-149, 169, značenje d. 207, znanost i d. 148-149. Vidi i jezik dit-que-non 46 "Dobavljač istine" (Derrida) 111 Dosjetka i njezin odnos prema nesvjesnom (Freud) 49 Drugo 3-87, 196, binarno predstavljanje D. 193, 194. diskurs D. 4, dru-

gost 128, govor ega i D. 208; jezik kao D. 5, lica D. 15, manjkavo D. 201, 208, objekt a i D . 230, objekt a i D. 134, objekt i D. 98, 221, razdva­ janje i D. 134, roditeljsko D. 43, 221, simbolički poredak i D. 12, struktura i D. 130, zahtjev i D. 222, žudnja i D. 63. Vidi i manjak u Drugom; žudnja Drugog drugost 128 dvosmislenost 73 Ecole de la Cause freudienne 228, 234 Edipov kompleks 67,113 Ego u Freudovoj teoriji (Lacan) 19 ego cogito i e. 50, 51, 196, diskurs i e. 8, drugi i e. 94, Freudova teorija i e. 19, id i e. 230, iskrivljenje i e. 44, sebstvo i e. 8, lažno postojanje i e. 82, poistovjećenje i e. 132, proi­ zvod imaginarnog 94, subjekt ie. 132 egO-psihologija 42, 77 Einstein, A. 11 ek-sistencija 30, 124, 128, 135, 138-139, 227 ekstaza 131 ekstimnost 125, 139 Encore (Lacan) 111-140 Eros 164, 166 etika i psihoanaliza 166 Etourdit (Lacan) 124 falička funkcija 115-142 definirana 202, falus i f. f. 115-117, isključenje i f. f. 127, jouissance i f. f. 120122, 136, kontingentnost f. f.

KAZALO IMENA I POJMOVA 224, manjak i f. f. 117, žena i f. f. 121-122, 127-128. Vidi i falus falocentrizam 111 falus 115-142 definirani 202, falička funk­ cija i f. 115-117, imaginarni f. 130, Ime Oca i f. 67, 216, jouissance i f. 120-121,136, manjak i f. 117, označitelj žudnje 75, 115, 224, žena i f. 129, žudnja Majke i f. 66 fantazma postojanje i f. 71, fiksacija naf. 32, formula f. 202-203, fundamentalna f. 108, inver­ zija f. 239, jouissance i f. 70, mathem za f. 218, neuroza if. 219, objekt a i f. 68-69, 106, 126, 133, prolaženje f. 82-83, 161, 203, razdvajanje i f. 83, rekonfiguracija f. 72 feministkinje 133, 168 fiksacija 31, 84 filozofija 140 Fink, Η. 207 Finneganovo bdijenje (Joyce) 113 fizika, i psihoanaliza 164 formalizacija 233 Fort-da igra 20, 212 Foucault, M. 170 Fourier, C. 149, 232 Frege, G. 225, 233 Freud. S. analitička metoda 90, 99, cijepanje Ja 53, das Ding 96, 107, Fliess i F. 207, FortDa igra 20, 212, Ja-ideal 54, Lacan i F. 114, 169, ο poti­ skivanju 9, ο realnosti 213, ο tehnici 169, prevođenje F. 171, sublimacija 136. Vidi i

251

posebni radovi, pojmovi generičke procedure 165 glas 103 Gödelov teorem 36, 163-164 gospodarski označitelj 88-90, 147, 201 govor 3-7, 45, 47-51, 239 Gozba (Platon) 68, 73, 96 Grigg, Russell 207 grudi 106, 222, 239 Hamlet (Shakespeare) 75, 130, 218 Hegel, G. F.W. 148 Heidegger, Μ. 30, 138, 214 Heisenbergovo načelo neodređe­ nosti 150-151, 160, 164, 233 histerija 108, 122, 142 homonimi 167 homoseksualnost 216 hrana 6 Id 195, 230 igre prisutnosti-odsutnosti 62 ili/ili 52 imaginarni registar odnosi u i. r. 94-95, razlika i i. r. 221, seksualni identitet i i. r. 131-132, zrcalni stadij i i. r. 59, 186, 221 Ime Oca ambigvitet u I. O. 167, defi­ nirano 65, 167, falus i I. O. 67, gospodarski označitelj i I. O. 65, 152, 201, označitelj i I. O. 85, 202, 220, psihoza i I. O. 85, žudnja Drugog i I. O. 85, 226. Vidi ζ otac; falus imenovanje 61, 66, 75, 214 impotencija 224 instancija pisma u nesvjesnom 4-10, 18 instinkt 105, 203, 219-220

252

KAZALO IMENA I POJMOVA

internalizacija 10 Irigaray, L. 229 isključenje 85, 125, 127, 227 istina 148, 151, 158-160 isto/različito 95 istočnjačka filozofija 43 izdanje 173, 235 izgubljeni objekti 104-106 Ja, kao shifter 44-47, 215 Jakobson, R. 44, 214-215 Jay, Ν. 231 jedan manje 232 jezik 10, 19 kao Drugo 5, 17, 53, materijalnostj. 135, Materinji j . 7, nesvjesno i j. 5-10, otuđenje i j. 7, 53, 58, ps ihoza i j . 64, šifriranje 23, usvajanje j . 6, život j . 17, 113, žudnja i j. 57, žudnja majke i j . 67. Vidi i diskurs; označitelj; simbolič­ ki poredak Jones, Ε. 116 jouissance 69, 70, 111-139, diskurs i j . 150, Druga j . 114, 122, 130, ekonomija ;'. 117, 139, falička j . 121, fantazma i j . 69, jedinstvo majka-dijete i j . 69, kastraci­ ja ij. 112, masturbatorska./. 121-122, plus-de-jouir 223, simboličko ij. 121, subjektiv­ nost i j . 132, trauma i j . 72, višak vrijednosti i j . 108-109, zakon i j . 223, žrtvovanje j . 112-113, 139, žudnja i j . 93-101, 108, 112

otuđenje i k. 112, simboličko i k. 113, 147, s onu stranu k. 220, subjektivnost i k. 79, 82, 83, tabu incesta i k. 125 kategorija graničnosti 122 kibernetika 5, 11 Klein, M. 104 Klein, R. 205 kodiranje 44-45, 47, 175-199 kombinatorike 19-22 kontradikcije 151 kozmologija 219 Kripke, S. 66, 214 Kristeva, J. 170 krivnja 219 krivo razumijevanje 11,219 Kurzweil, R. 214 Kushner, H. 205 Lacan, J. čitanje L. 170, kao struk­ turalist 37, 231, kao učitelj 169, klinički pristup 76-78, kritika L. 170, ο cogitu 50, ο Descartesu 50, ο Freudu 90, 169, ο Heideggeru 214, ο potiskivanju 9, pisani radovi 169, poststrukturalizam i L. 41, rani vs. kasni 90, rascije­ pljeni subjekt 51­53, temelj­ ni pojmovi 17. Vidi i posebni pojmovi, radovi

Lalangue 213 lažni cogito 196 lažno postojanje 51­52 Leclaire, S. 25 Levi­Strauss, C. 113, 158 libido, ekonomija 1. 117 liječenje govorom 30 kapitalizam 147-148, 154, 167, lingvistika 44-48, 158-160 225 logika skupova 123-125 kastracija "Logičko vrijeme i tvrđenje jouissance i k. 112, 224, muš­ anticipirane nedvojbenosti" ka struktura i k. 123-124,

KAZALO IMENA I POJMOVA

253

(Lacan) 74-75 metonimija 5, 18 logos 128 Miller, J.­A. 61, 189, 205, 209, Lupton, J. 205 212­214, 224, 235 ljubav 21, 93-109, 132, 136, 222, Milner, J.­C. 234 mišljenje i postojanje 50­51 230 "Mjesto nesvjesnoga" (Lacan) majka 59 230 dijada majka-dijete 65, Möbiusova traka 53, 140­141 68-69, 106, 212, Drugo i m. moć, diskurs moći 145 7, 62, Fort-Da i m. 212, glas moment viđenja 74 m. 104, ime i m. 65, jezik mržnja 95 i m. 67, jouissance i m. 69, muškarci 120-121, 142, 227, objekt a i m . 68, 106, otac i muška histerija 122, muška m. 65, žudnja i m. 59, 62, struktura 123-125, simbolič­ 63-65, 67-68, 167, 226 ki poredak i m. 130, subjektiMali Hans, slučaj Μ. H. 65, 232 vizacrja 131, žudnja i m. 131, manjak 134. Vidi i kastracija; otac definirani 67, 201, falus i m. 129, gospodarski označitelj Nachträglichkeit 74 i m. 131, Hamlet i m. 75, načelo neodređenosti 150, 160, 130, logika i m. 115, 225, m. 164, 233 u Drugom 62, 70, 134, 201, načelo ugode 65, 114 202, 208, pomak u značenju načelo zbilje 65, 114 76, "prvi" gubitak i m. 130, Nad-Ja 10, 114 ženska jouissance i m. 130, nagoni 82-85, 203, 219 136-138, žudnja i m. 61-63, nasumičnost i pamćenje 23—24 116. Vidi i Drugo, manjkavo negacija 45, 61, 125, 227 manjkavo Drugo 208 "Negacija" (Freud) 105, 222 definirano 201, obitelj i m. D. nekompletnost 36 63, 134, objekt a i m. D. 134, neodlučivost 142 neslaganje 45, 125, 227 razdvajanje i m. D. 70 Marx, Κ. 108, 154, 223 nesvjesno 4, 8-9, 12 Masovna psihologija i analiza Ja frojdovsko n. 49, jezik n. 175-187, kao agens 49, kao (Freud) 194 jezik 5-11, mišljenje i n. 51, masturbacija 121 212, označiteljski lanac i n. matematika 111, 138, 149, 163, 23, pamćenje i n. 23, subjekt 164 i n. 9, 26, 47, subjekt za koje­ matemi 36, 69, 119, 129, 148, ga se pretpostavlja da zna i n. 159, 199, 202. Vidi i posebni 98, značenje i n. 25, žudnja oblici i n . 10 materijalnost jezika 135 metafora 5, 17, 60, 64, 79­81, nesvršeno vrijeme 73, 218 168, 213 neuništivost 23-24 metajezik 145, 154 neuroza 85

256

KAZALO IMENA I POJMOVA

S onu stranu načela ugode (Fre­ i s. 136, godelovska teorija ud) 20, 212 i s. 142, Lacan i s. 37, 140, Saussure, F. 221 poststrukturalizam i s . 41, sebstvo kao ego 8 111, subjektivnost i s. 41 seksuacija 111-142, 160, 163 strukturalna antropologija 158 Seminar ο "Ukradenom i p smu" Strukturalna antropologija (Levi(Lacan) Strauss) 114 i nesvjesno 19, i označiteljski subjekt 74, 83 lanac 24, 33, i pismo 29, s. kao iskra 80, analiza i s. i uzrok 32, i žudnja 102, 151-152, čisti s. 160, defini­ pogovor 175-189, 191-199, rani 79, dva lica s. 79-90, 209, 212 207, ego vs. s. 130, frojdovski s. 49, kao bljesak 79-80, kao zagrađivanje 102 Ja 54, kao manque-a-etre 60, Shakespeare 75 kao oznaka 239, kao prazan shifter 44-47, 54, 215 skup 61, kao pretpostavka Silver, Μ. 205, 218 41, 55, 72, kao prodor 48, simbolički odnosi 97-101 79-80, 87-90, kartezijansimbolički poredak 19, 65 ski s. 49-51, kastracija i s. aporije s. p. 36, Drugo i s. 82, kliničke strukture 14, p. 12, 14, 35, jezik i s . p. 61, lakanovska teorija s. 41-56, jouissance i s. p. 121, lanac metafora i s. 79-80, 107, 24, 33, 37, 52, matematika i mjesto s. 98-101, muška s. p. 163, nepotpunost s. p. struktura 131—134, nesvjesno 35-36, paradoks i s. p. 36, i s. 9, 27, odbijanje i s. 58, paradoksi i s. p. 35, realno i otuđeni s. 55-56, označitelji s. p. 29, 30-32, 34, subjekt i s. 24, 27, 45, 134, porijeklo i s. p. 14—15, 159, šifriranje s. 107, postajanje s. 79, 229, 30-31, uzrok u s. p. 33, vanrascijepljeni s. 51—53, realno simboličko 140-141, žene i s. i s. 82, s. u diskursu 47, s. u p. 121-122 kulturalnim studijima 229, simptomi 12, 14, 80, 83, 90, 142, s. u realnom 82, simbolički 152 poredak i s. 12, 160, struk­ sintaksa 19-23, 209 turalizam i s. 37, sudbina i skupovi 24-26 s. 78, topologija s. 217, tri slobodne asocijacije 78 momenta s. 74, uzrok i s. 32, složenice od dijelova dviju riječi 58-68, 72-73, 76, vremenski 9 status s. 73—74, zašivanje s. Smith, J. 205 158-160, zašiveni s. 160, zna­ snovi 5, 9, 18, 31, 152, 209, 212 nje i s. 27, ženska struktura Sokrat 68 127-131, 229, žudnja Drugog Soler, C. 205, 207 i s. 58 strukturalizam Drugo i s. 12, ek-sistencija sublimacija 130, 136, 228, 230

KAZALO IMENA I POJMOVA "Subverzija subjekta i dijalektika žudnje" (Lacan) 85 sudbina 78 Sullivan, Η. 207 suparništvo 95 supstancija 135 supstitucija 66, 79, 213 sustav(i) 117, 142 šav 37, 158, 159, 160, 233 šifriranje 19, 23, 25, 175­199 tabu incesta 114,120,125 taloženje 70­78, 80, 88­90 tangentna krivulja 127 Television (Lacan) 149­150 temporalnost 73 teorija grafova 176, 183 teorija korespondencije 18 teorija objektnih odnosa 221­222 teorija referencije 18 teorija skupova 24, 61, 142, 216, 224

257

veo 59-64 Verstehen 81, 219 višak jouissance 147, 223 višak vrijednosti 108-109, 147, 223 vlastita imena 61 vojno-industrijski kompleks 148 Vorstellungsrepräsentanzen 8, 84, 208, 219 Winnicott, D. W. 100, 104 Wo Es war, soll Ich werden 55, 78, 215

54,

zabrana 66 zahtjev § analiza i ζ. 100, Drugo i ζ. 221­222, jezik i ζ. 58, ljubav i z. 100, nagon i z. 218, žud­ nja i z. 102 zakon 141, 223 zapamćivanje. Vidi pamćenje zapriječeni subjekt (S) tjeskoba 62, 117 analitičarev diskurs i z. s. topologija 140­142, 217 151-153, analiza i z. s. 76, Totem i tabu (Freud) 125 definicija z. s. 201, diskurs trag 130 histerika i z. s. 149, 153, diskurs sveučilišta i z. s. trauma 31­33, 72 148, fantazma z. s. 83, 94, Tri eseja ο teoriji seksualnosti gospodarski označitelj i z. (Freud) 106 s. 89, metaforizacija i z. s. tumačenje 25-26, 34 80-81, 90, otuđenje i z. s. 57, Tumačenje snova (Freud) 18, 49, prvi označitelj i z. s. 48, prvi 88, 99 označitelj i z. s. 48, rascije"Umetanje zagrada" (Lacan) 181, pljeni subjekt i z. s. 52 191 zapriječeno (A) Vidi Drugo, umjetni jezici 18-26,175-199 manjkavo unarni označitelj 122 zapriječeno (S) Vidi Drugo, unarno svojstvo 194 manjkavo unutrašnjost/izvanjskost 141 zgušnjavanje 5, 18 "Upravljanje liječenjem" (Lacan) značenje, tumačenje i z. 25, 81 222 "Znanost i istina" (Lacan) 149, uvid, nevažnost u. 82 158 užitak organa 121

258

KAZALO IMENA I POJMOVA

ženska struktura 119, 121, 127, znanost 142, 229. Vidi i žene diskurs histerika i z. 1 4 9 žudnja 10, 58 164, diskurs sveučilišta i z. analiza i ž. 70, 76, 102, 149, 161, diskurs z. 157-158, 161, Drugo i ž. 63, jezik i ž. psihoanaliza i z. 157-158, 57-58, ljubav i ž. 103, 222, 165-166, 207, subjekt z. 233, majka i ž. 167, 168, manjak uzrok i z. 160, zašivanje i z. i ž. 61-63, 116, objekt a i ž. 158 93-101, objekt ž. 102, označi­ znanje 27, 148-149 telj ž. 115-116, 129, razdva­ zrcalni stadij 59, 186, 221 janje i ž. 58, 61-62, uzrok i žene 111-142 ž. 68, 102, 131, zadovoljenje i Druga jouissance i ž. 122, ž. 102, zahtjev i ž. 102. Vidi i Druga samoj sebi 136, falič­ zahtjev; jouissance; objekt a ka funkcija i ž. 121, 127, 128, žudnja Drugog 63, 201, 130, kao otvoreni skup 142, definirana 68, Ime Oca i ž. D. nepostojanje žene 131, 132, 85, ime ž. D. 75, signiferizaoznačitelj za ženu 131, raz­ cija i ž. D. 75, žudnja i ž. D. mjena ž. 225, realno i ž. 130, 102, 103 simbolički poredak i ž. 121, skup ž. 224, subjektivizacija ž. 131-133, zakon i ž. 141, žudnja i ž. 129, 134. Vidi i ženska struktura; seksualizacija "ženska seksualnost" (Freud) 216 ženska seksualnost (Lacan) 111-148