Brenda Joyce - Skandalozna Ljubav

RafaelaR

1

Anna

RafaelaR

BRENDA JOYCE

Skandalozna ljubav

2

Anna

RafaelaR

Ova knjiga posvećena je Adamu Matanu, senioru, rođenomu 14. rujna 1991., u dva i trideset ujutro. Dobro došao na svijet, dušo. Kao i obično, to se već podrazumijeva, knjigu posvećujem i svojemu najboljemu prijatelju, svojoj najvećoj ljubavi, suprugu... Elieju.

3

Anna

RafaelaR

PROLOG

CLAYBOROUGH, 1874. Dvorana je bila prepuna gostiju. Živahni glasovi, razdragan smijeh i vedri zvuci gudačkog kvarteta razlijegali su se hodnicima. U prevelikom krevetu, dva kata iznad plesne dvorane, ležao je malen dječak i slušao zvukove koji su odjekivali njegovim domom. Držao je svoje čvrsto stisnute malene šake ispod pokrivača, besano zagledan u tamu. Nije volio mrak, ali sada je bio šestogodišnjak i nije više bio malo djetešce; neće paliti svjetlo pokraj kreveta. Naprotiv, zagledao se u sjene na zidu, sjene koje su stvarale staromodne svjetiljke na zidu u hodniku, čija je svjetlost prosijavala kroz vrata koja je njegova dadilja pozorno ostavila odškrinuta. Zamišljao je da su te treperave sjene ljudi, a ne čudovišta; žene u blještavim draguljima i muškarci u ponoćno crnim frakovima. Zamišljao je sebe kao jednoga od njih, ali ne kao dječaka, već kao muškarca, pravoga muškarca, snažnog i moćnog poput nekoga od onih lordova ispod. Snažnog i moćnog poput vojvode, njegova oca. Ne... još snažnijeg. Mnogo moćnijeg. Osmjehnuo se zbog te maštarije. Na trenutak se osjećao odraslim. Uto ih je začuo. Osmijeh mu je iščeznuo i naglo se, drhtureći, uspravio u sjedeći položaj. Bili su vani u hodniku, ispred njegovih vrata. Naprezao se da ih može čuti... premda ih nije želio čuti. Glas njegove majke bio je nježan, gotovo poput šapta. - Nisam očekivala da ćeš se vratiti. Hajde, daj da ti pomognem. I glas njegova oca. - Toliko me želiš što prije otpraviti u krevet. - U glasu vojvode od Clayborougha nije bilo nimalo nježnosti. Maleni dječak samo je još čvršće stegnuo pokrivač. Nije se više bojao onih sjena. Čudovište je sada bilo ispred njegovih vrata, u hodniku. - Što je, Isobel? - želio je znati Francis Braxton-Lowell? Jesam li te rastužio? Očito si nezadovoljna što me vidiš. Bojiš se da bih se mogao priključiti gostima u vlastitom domu? - Naravno da nisi - odgovorila je smireno njegova majka. Dječak nije želio ustati iz kreveta, ali skliznuo je na pod, otpuzao do otvorenih vrata i provirio iza njih. Vojvoda je bio visok, plavokos, zgodan; njegova majka bila je još svjetlije kose, zapanjujuće ljepote, otmjena. Njegovo lijepo večernje odijelo bilo je zgužvano i bio je neobrijan, dok je ona bila slika savršenstva u svojoj srebrnoplavoj satenskoj haljini, s blještavim dijamantima. Na vojvodinu licu jasno se očitovalo gađenje te se on naglo okrenuo, posrnuo, i teturajući zaputio niz hodnik. Lice se njegove majke objesilo. Tjeskobno je pošla za njim. Virio je za njima. Vojvoda je zastao ispred vrata svoje sobe. - Nije mi potrebna tvoja pomoć. - Namjeravaš li sići dolje u prizemlje? 4

Anna

RafaelaR

- Bojiš se da ću te osramotiti? - Naravno da ne. - Kako dobro lažeš. Zašto me ne pozoveš dolje u prizemlje, Isobel? Majka mu je bila leđima okrenuta pa joj nije mogao vidjeti izraz lica, ali glas joj više nije bio onako smiren. - Ako nam se želiš priključiti, ne bi li se prethodno preodjenuo? - Možda i hoću! - progunđao je. Pogled mu se odjednom zaustavio na niski dijamanata oko njezina vrata. - Nikada dosad nisam vidio taj komad ljepenke. - Nedavno sam dala da mi ga naprave. - Dođavola ... pa to uopće ne nalikuje na ljepilo i staklo! Isobel nije odgovorila. Između njih je zavladala napeta tišina. Dječačić je otpuzao naprijed i čučnuo iza lakiranog molitvenog stola. Obuzeo ga je užasan strah. Vojvoda je razrogačio oči i odjednom žestoko strgnuo dragulje s majčina vrata. Isobel je zatomila vrisak. Dječak je iskočio. - Ovo je pravo! - povikao je vojvoda. - Bože, pa to su pravi dijamanti! Kučko izdajnička! Skrivala si novac od mene, zar ne? Vojvotkinja je stajala sleđena. Dječak se također sledio, dašćući neposredno iza nje. - Jesi li? - viknuo je Francis. - Odakle ti novac za ovo? Odakle? Prokleta bila! - Od tantijema - rekla je Isobel, kojoj je glas neznatno zadrhtao. - Upravo smo dobili naše prve tantijeme od rudarske tvrtke Dupres. - Najprije si u najam dala moju zemlju bez mojega dopuštenja - urlao je bijesno Francis. - A sada još i moj novac skrivaš od mene! Nikada ne odustaješ, zar ne? - Kako drukčije mogu spasiti tvoju očevinu? Za nekoga toliko pijanog, Francis se kretao iznenađujućom brzinom i snažno udario svoju suprugu posred lica. Vrisnula je i zavrtjela se, naslonivši se o zid. - Oduvijek si bila prijetvorna, Isobel, od prvoga dana kad sam te sreo. Prijetvorna i lažljiva! - Ponovno je posrćući nasrnuo na nju, podignute ruke. - Prestani! - povikao je dječak, obgrlivši oca oko koljena. - Nemoj joj nauditi! Nemoj joj nauditi! - Prokleta bila, prokleti bili oboje - vikao je Francis, ponovno udarivši svoju ženu. Udarac ju je pogodio posred obraza i ovoga puta srušila se na pod. Dječak je reagirao. Jogunasto je, iz sve snage, šakama udarao oca po bedrima, zaslijepljen bijesom. Mrzio je svojega oca, do boli. Kao da njegov sin nije ništa drugo doli mali mačić lutalica, njegov ga je otac uhvatio za vrat i odbacio ustranu. Pao je na leđa, glavom lupio o pod i na trenutak ugledao zvijezde. - Kržljavo derište! Misliš da si odrastao muškarac, je li? Sutra će te muškarac kazniti zbog toga što se miješaš tamo gdje ne treba! - Njegov otac nadvio se nad njim. - Kržljavo prijetvorno derište... isti si kao tvoja majka! 5

Anna

RafaelaR

Dječak je zatreptao kako bi izoštrio vid. Njegova oca više nije bilo. Ali ostale su riječi, okrutne mrske riječi koje su mu se zadržale u svijesti. Na trenutak je ležao drhteći od bola. Osjećao se kao da ga je netko šakom udario u prsa, u srce. Strašno ga je boljelo. Ali tu bol nije izazvao očev udarac. Sklopio je oči, čelo mu je bilo orošeno znojem i borio se protiv samoga sebe, sve dok sve nije jenjalo: bol, poriv da zaplače, mržnja, sve. Dok sve nije nestalo. Kada je otvorio oči, ugledao je svoju majku, još uvijek ispruženu. Žurno je na sve četiri požurio prema njoj u trenutku kada se uspravila u sjedeći položaj. Niz obraze su joj se slijevale suze. - Majko? Jesi li dobro? - Nije zvučao kao dijete; zvučao je kao odrastao muškarac. - O, zlato! - vrisnula je Isobel i privila svojega sina u naručje. - Nije to tvoj otac mislio, nije on to mislio! Dječak joj je strpljivo dopustio da ga drži u zagrljaju, a potom se odvojio od nje. Bezizražajno je potvrdno kimnuo, premda je znao da to nije istina, dok je njegova majka potiho jecala. Znao je da je njegov otac mislio svaku izgovorenu riječ, svaku kretnju. Jednako kao što je znao da ih njegov otac mrzi... da mrzi njega. Ali to nije bilo važno. Više ne. Jedna dobra stvar proizišla je iz te večeri. Napokon je nestalo one boli. Naučio je kako ju kontrolirati, kako u otjerati u noć. Naučio je kako prigrliti prazninu. A bila je golema.

6

Anna

RafaelaR

PRVO POGLAVLJE

DRAGMORE,1898. Imate posjetitelje, gospo. - Ali mene nikada nitko ne posjećuje - usprotivila se Nicole. Aldric ju je pogledao. Njegovo izborano lice bilo je nedokučivo, premda su mu smeđe oči sjajile. - Dame Margaret Adderly i Stacey Worthington, gospo. Nicole je bila iznenađena. Naravno, bilo je pretjerano reći kako nikada nema posjetitelje jer su joj najbolja prijateljica, vikontesa Serle, te ostalo mjesno plemstvo i njezina obitelj prilično često dolazili u posjet. Ali oni se tu nisu ubrajali. Mislila je na činjenicu da nije imala uobičajen skup posjetitelja poput ostalih mladih dama njezina društvenog staleža. Barem u posljednjih nekoliko godina. Sve od onoga skandala. Što su te dame, koje nikada nije ni upoznala, mogle željeti od nje? - Reci im da ću odmah sići. Naredi da im posluže osvježavajuća pića, Aldric - rekla je bat1eru. Naglo je osjetila trunak uzbuđenja. Aldric je potvrdno kimnuo, no prije nego što se udaljio izvio je jednu grmoliku sijedu obrvu. - Možda bih trebao napomenuti da će vam trebati nekoliko minuta, gospo. Shvatila je i zahihotala se, žalosno spustivši pogled na svoje muške hlače i blatnjave jahaće čizme. Iako je nova era bila na pomolu... dvadeseto stoljeće... žene nisu nosile mušku odjeću čak ni onda kada su imale dobar razlog za to. Neke stvari nikada se ne mijenjaju. Dobro da si me podsjetio, Aldric. Ne bih trebala otjerati svoje uvažene posjetiteljice prije nego što uopće doznam zbog čega su došle ovamo. Još se uvijek hihoćući, čekala je da se Aldric udalji dok je zamišljala šok koji bi te dvije uzorite dame u prizemlju doživjele da ju ugledaju odjevenu poput muškarca. Ali to se neće dogoditi. Nicole je uzdahnula, iskreno u sebi znajući da joj njezin bezbrižan stav i prilično nedoličan smisao za humor ne pomažu u trenutačnoj situaciji... ali podsjetila se da ona zapravo nije ni bila u nekoj situaciji. Na kraju krajeva, sama je odlučila da želi biti na selu. Dok je nemarno prekapala po ormaru tražeći pristalo donje rublje, samoj je sebi priznala kako je bilo lijepo to što su joj te mlade žene došle u posjet. Prošlo je mnogo vremena. Ne znači to da ona nije bila sretna u Dragmoreu. Bila je. Njezin život bio je Dragmore, konji i knjige. To je jednostavno bilo tako, ali doista jest prošlo mnogo vremena. Nicole je najbrže što je mogla odjenula kombinaciju čarapa i podsuknje. Mrzila je korzete i odbijala ih je nositi, premda je imala dvadeset tri godine i bosonoga bila visoka metar i sedamdeset pet. Bila je viša od većine žena, a osim toga, tu su bile njezine godine. Otvoreno je odbijala pokušaj stezanja u struku kao da je bila metar i pedeset visoka, imala osamnaest godina i jedva pedesetak kilograma. Da ljudi znaju, pričali bi. Ljudi su voljeli 7

Anna

RafaelaR

pričati. Nicole je to iz prve ruke znala. Ali u ovom slučaju to nitko nije mogao znati, pa čak i da dozna, Nicole je bila nepopustljiva. Nije to bila samo stvar udobnosti. Nicole je bila halapljiva čitateljica. Slagala se s nekim od svojih najdražih spisateljica koje su više voljele pumperice i dugačke ‘turske’ hlače od onoga što je trenutačno bilo u modi, za što su smatrale da nije zdravo i da steže. Poput korzeta. Baš kao što je moderno društvo izmislila pravila lijepog ponašanja izričito zato da bi žene znale gdje im je mjesto, iz istoga razloga izmislila je i modu. Na kraju krajeva, od žene u korzetu koja samo što se ne onesvijesti nije se moglo ni očekivati ništa drugo doli da se osmjehuje i diše. Takva žena nije mogla trčati, jahati, pucati ni misliti. Takva žena bila je skromna i pristojna. Nicole je bila dovoljno mudra da zna kako bi tu svoju mudrost trebala zadržati za sebe. Kada je završila s odijevanjem, na trenutak je zastala i nervozno bacila pogled u zrcalo, svjesna grča u želucu koji se stvorio zbog iščekivanja. Mrštila se sama na sebe. Ne znači da joj se nisu sviđale njezina tamnoplava jakna i suknja, jer nije mogla manje mariti za odjeću nego što je marila, bilo joj je bitno samo da ju ne steže. Drugi aspekti njezina izgleda nisu joj se svidjeli. Uzdahnula je. - Gle, a što si očekivala? - upitala je ozbiljno svoj odraz u zrcalu. - Da budeš niža? Da budeš plavuša? Što si ti, glupača? Ako ljudi donose sud o tebi prema odjeći koju nosiš, e pa onda oni ne vrijede ni pišljiva boba! Vrata su se otvorila: - Zvali ste me, gospo? Nicole se zarumenjela. Uhvate li ju sluge ikada da sama sa sobom razgovara, nikada to neće preživjeti! - Ah, da, Annie, hoćeš li mi odnijeti hlače do Sue Anne? Treba ih zakrpati na lijevom koljenu. - Vedro se osmjehnula pričekavši da Annie uzme hlače i udalji se. Potom se mršteći pogledala. Još je uvijek bila smiješno visoka i previše tamnokosa. Naslijedila je sav očev crnomanjast izgled, ništa od majke, koja je bila sitna i skladno građena plavokosa ženica. Po naravi nije bila mrzovoljna, ali nije li joj kosa mogla biti barem smeđa, a ne crna poput gavrana? Pomislila je kako je trebala zamoliti Annie da joj pomogne oko kose, a ne izmisliti onu priču o hlačama, dok je nastojala kroz nju provući češalj, jer gusta valovita masa crne kose padala joj je do struka i bila neukrotiva bez još jednog para ruku. Sada je bilo prekasno za to i Nicole ju je brzo vezala vrpcom otraga. One dvije dame, Adderly i Worthington, čekale su. Ponovno je osjetila stezanje u želucu. Bude li još samo minutu duže oklijevala, bit će to doista naočigled nepristojno. Nicole je naglo napustila prostoriju i potrčala niz stube, zaboravivši da je u suknji, sve dok se nije spotaknula, što ju je prisilio na mnogo staloženiji, damski korak. U hodniku ispod zastala je doći do daha i smiriti ustreptale živce. Samoj je sebi rekla da je glupa... ta samo je primala posjetitelje, ostale djevojke cijeli život to čine svakodnevno. Dok je žurno silazila dugačkim hodnikom popločanim mramorom, poželjela je da je njezina majka, kontesa od Dragmorea, kod kuće da joj dade dobar savjet. Ali Jane je bila u Londonu, s Nicolinom mlađom sestrom Reginom, koja se nije željela osamiti na selu dok je sezona bila u punom jeku. Nicole je željela da njezini roditelji dopuste Regini da se uda i zaborave na činjenicu da je njezina starija sestra neudana te da će takva vjerojatno ostati do kraja života. 8

Anna

RafaelaR

Zastala je na vratima velikog jarko žutog salona. U trenu su se dvije mlade dame koje su sjedile na počivaljci od šarene satinizirane tkanine sledile i prestale s razgovorom. Jedna je bila plavokosa i savršena, a druga brineta zapanjujuće ljepote. Jedan glup trenutak Nicole se osjećala kao nešto egzotično pod povećalom, no ubrzo se taj osjećaj izgubio. Ušla je, osmjehujući se. - Dobar dan. Baš lijepo od vas što ste došle. Obje su djevojke ustale i s neskrivenom znatiželjom zurile prelazeći pogledom po Nicolinu visokom tijelu dok su se upoznavale. Nicole se osjećala golemom dok je stajala uz njih, nadvijajući se nad njihova sitna metar i pedeset visoka tijela. - Lady Shelton - rekla je ona plavokosa - ja sam lady Margaret Adderly, a ovo je moja prijateljica, lady Stacey Worthington. Kada su završile s formalnostima, Nicole ih je ponukala da sjednu, s obzirom na to da su već bile poslužene čajem i keksima. Sjela je njima sučelice na naslonjač od brokata. Stacey Worthington pomno ju je motrila. - Čuli ste za vojvodu? - uzbuđeno je upitala Margaret. Mogla je pomisliti samo na jednog čovjeka. - Vojvodu od Clayborougha? - rekla je Nicole, pitajući se kakve bi veze on mogao imati s bilo čime, posebice s te dvije mlade dame? - Da! - ozarila se Margaret. - Došao je u posjed Chapman Halla. Nadam se da shvaćate kako vam je susjed! - Naravno - rekla je Nicole, pomalo zbunjena. Nije znala ništa o vojvodi, osim da je upravo stigao u Chapman Hall, ni dva kilometra udaljen od ulaznih vratnica Dragmorea. Do prije tjedan dana nije bila ni čula za nj. - On je moj rođak - izjavila je Stacey Worthington. Samodopadno se osmjehnula, kao da je biti vojvodina rođakinja bilo nešto od izninme važnosti. - Prava ste sretnica - uspjela je reći Nicole. Stacey je promaknuo Nicolin prešutan sarkazam. - Poznajemo se od djetinjstva - rekla je važno. Nicole se osmjehnula. - Tu je - rekla je Margaret. - Ovaj petak njemu u čast priređujerno maskenbal u Tarent Hallu. Na kraju krajeva, moramo mu na selu prirediti dobrodošlicu kako dolikuje. - Da, trebalo bi. - Uvjerena sam da bi, da su kod kuće, grof i kontesa imali čast biti domaćinima takvom događaju, no s obzirom da nisu tu, moja je majka odlučila da će to ona učiniti. Nicole je potvrdno kimnula. Stacey se osmjehnula. - Znale smo da ste tu, da niste u Londonu. Naravno, bilo bi doista nedolično ne pozvati vas. Eto, zato smo tu. Nicole je ukočeno zatreptala. Zapanjilo ju je to što je Stacey rekla i način na koji je to izrekla. Upravo je primila najnepristojniji poziv čija je prešutna namjera bila jasna, morala je biti pozvana, bila ona poželjna ili ne. Istodobno je ta mlada žena ukazala na to kako Nicole nije bila u Londonu s roditeljima i sestrom te sa svim ostalim mladim neudanim važnim imućnim damama koje su tragale za mužem. Sljedeća skrivena misao bila je još gora... ona da nije bila dobrodošla u Londonu. Što nije bilo istina. Ne u potpunosti. - Ah! - bilo je jedino što je Nicole palo na pamet reći. 9

Anna

RafaelaR

Osjećala se dovedenom u neugodnu situaciju, Rijetko kada izlazila je u društvo... zapravo, godinama nije izlazila. Je li to ta žena znala? Naravno da je znala. Svi su to znali. - Naravno, doći ćete. - Stacey se osmjehnula. - zar ne? Nicole se nije mogla osmjehnuti. Bio je to izazov. Nije to bila njezina mašta. Osjećala je grč u želucu. Davno je to bilo. Ljudi su na to dosad zasigurno već bili zaboravili. - Dakle? - upitala je Stacey, ne prestajući se osmjehivati. Nicole se Stacey nije svidjela. Ona druga žena očekivala je od nje da poziv odbije. Svi su znali da ona rijetko kada izlazi. Osim toga, nisu ju došle pozvati iz prijateljskih pobuda, već iz osjećaja dužnosti. Bilo bi užasno nedolično da kći grofa od Dragmorea ne pozovu na jedan tako važan događaj. - Naravno da ću doći - rekla je ponosno Nicole, ne osmjehujući se. Stacey se doimala zaprepašteno. Ali nije to bilo ništa u usporedbi s izrazom Margaretina lica. - Hoćete? - ciknula je plavuša. Nicole je obuzeo bijes. Još joj uvijek nije bio jasan Staceyn poriv, no nije to ni bilo važno. Važan je bio izazov. - Do petka - rekla je Nicole, ustavši. Kada su te dvije žene otišle, Nicole je požalila što im je dopustila da ju stjeraju u kut. Ali kako je mogla odbiti izazov koji je Stacey Worthington postavila pred nju? Ljudi su dosad već zaboravili, zar ne?

Nakon onoga skandala, Nicole je bila predmetom brojnih ružnih ogovaranja i nagađanja, i to ju je boljelo. Njezini roditelji bili su jako ljutiti na nju te čak i da se željela sakriti u njihov dom u Londonu, ne bi joj to bili dopustili. Ali ona nije bila kukavica i nastavila je sezonu kao da se ništa nije dogodilo, držeći glavu visoko i ne obazirući se na sva ta glupa piljenja i ogovaranja. Kada je skandal počeo zamirati, Nicole se povukla. Od svojeg prvog izlaska u društvo Nicole nije bila zadivljena balovima i mondenim okupljanjima, soarejama i gala večerama koje je smatrala beskrajno dugim, uvijek istim i prilično dosadnim. Uživala je ustajati s izlaskom sunca i provoditi dan jašući i brinući se za Dragmore, zajedno sa svojim ocem i braćom. Dobra knjiga bila joj je mnogo zabavnija od većine takvih događanja. Protekle četiri godine nisu joj bile nesretne. Nicole je voljela svoju obitelj, voljela je Dragmore i bila je zadovoljna životom kakav je vodila. Zapravo, zbog toga što nije željela promijeniti život kakvim je živjela, ponajprije je taj skandal i izazvala. Ali katkada... obično onda kada je njezina mlađa sestra Regina bila u Londonu s majkom, odlazeći na jednu zabavu za drugom, odjevena u prelijepu svilu dok su joj udvarali zgodni neženje, Nicole je sestra nedostajala i osjećala se osamljenom te je i sama odjednom poželjela biti tamo. Regina je uvijek bila ljepotica na način na koji Nicole to nije bila nikada i Nicole je znala da je željela ono što nije mogla imati. Bila je to sitna želja, prolazna. Nicole se podsjetila na onih nekoliko puta kada je nakon skandala izišla s roditeljima. Bila su to nimalo zabavna vremena, vremena kada su ljudi gledali u nju i prisjećali se, katkada joj se došaptavajući iza leđa. Morala se samo prisjetiti tih vremena i osjećaj sjete prošao bi i bio zaboravljen tjednima unedogled. 10

Anna

RafaelaR

A sada je ponovno izlazila, i to ne samo izlazila, već izlazila sama. Ne samo što su njezini roditelji i Regina bili u Londonu, već je njezin brat Ed bio u Cambridgeu i Chad poslovno u Francuskoj. Nije imala pratnju. Dame nisu odlazile na zabave bez pratnje, osim ako nisu bile prešle tridesetu, što nije bio njezin slučaj. Ali otići će ona na taj maskenbal, pa makar bez pratnje. Učinit će to u visokom stilu i pokazati onoj snobovskoj Stacey Worthington. * * *

U petak navečer, zaogrnuta lijepim crvenim vunenim šalom, Nicole se zaputila u Tarent Hall. Bila je silno nervozna kada se napokon našla na putu do tamo. Ranije toga dana popustila je sumnjama o odlasku bez pratnje, no naposljetku ih je samo snagom volje odagnala. Bila je izazvana, a ona nije bila kukavica... te će stoga, bilo kako bilo, otići na taj maskenbal. Imala je strašan osjećaj da će zažaliti zbog te noći. Da je bila pametna, pomislila je sama za sebe, zaboravila bi bila na Stacey Worthington i ostala kod kuće, poput prave dame. Ali sada je bilo prekasno, pomislila je Nicole, prelazeći prstima preko sjajne narančaste podsuknje i živopisno ružičaste suknje ispod svojeg ogrtača. Nikada ona nije bila uzorita, ne u onom pravom smislu. Oduvijek je bilo nečeg divljeg u njoj. Naslijedila je to od očeve strane obitelji ili je barem tako govorila njezina majka, iako je grof ustrajno tvrdio da je neobaziranje na konvencije bila karakterna crta Barclayevih. U dobi od dvadeset tri bila je zrela i dovoljno iskrena prema samoj sebi da u svojoj naravi prepozna tu neobičnu crtu i prihvati ju. Taj divlji dio nje prihvatio je Staceyn izazov te ju je čak i sada poticao da nastavi bez pratnje, unatoč tomu što je znala da joj to nije pametno. Nicole je oduvijek mrzila pravila i konvencije kojima su se sve žene u njezino vrijeme pokoravale. Na svu sreću, nije bila sama, premda je bila drastično u manjini, predvođena sufražetkinjama i agitatoricama poput Elizabeth Cady Stanton i njezine tete Grace Bragg. Od žena se očekivalo da ne čine ništa drugo, već da se dosađuju baveći se isključivo nježnim ženskim poslovima poput aranžiranja cvijeća i slikanja vodenim bojama. Kada ju je njezina učiteljica pokušala podučiti tim umjetnostima, osmogodišnja je Nicole pobješnjela. Ona će dan provoditi oslikavajući ruže dok Chad, Ed i njezin otac jašu Dragmoreom, nadzirući zakupce, seoska imanja i stoku? Nikad! Naravno, bila je primorana naučiti te poslove, što je nevoljko i učinila, ali u slobodno vrijeme salijetala je muške članove svoje obitelji i bilo joj je dopušteno priključiti im se nakon učenja, što je bila nečuvena sloboda za jednu dobro odgojenu mladu damu. Tijekom djetinjstva i ranog djevojaštva bilo joj je strašno žao što nije bila muško... još jedan sin. Kada nije bila na konju, jašući sa svojom braćom i ocem, moglo ju se naći kako čita sve, od Byronove romantične poezije do Prave žene Johna Stuarta Millova. Njezina obitelj nikada nije pomno razmotrila njezine dječačke sklonosti, sve dok naglo nije izrasla u pravu ženu, no i tada su se trudili ne obazirati se na njezino nekonvencionalno ponašanje. Umrli bi da su znali što je činila, ili još gore, da su ju sada vidjeli. Imala je samo tri dana vremena da nađe bajkovit kostim. Ali taj problem riješila je prekapajući po odbačenim stvarima na golemom tavanu svojega doma. Njezina majka, Jane 11

Anna

RafaelaR

Barclay, bila je omiljena kazališna glumica, iako je nekoliko godina nakon ulaska u brak odustala od obećavajuće karijere i posvetila se svojoj djeci, suprugu i Dragmoreu. Gluma joj je bila u krvi, jer Jane je išla stopama svoje majke, slavne Sandre Barclay, neusporedivo bolje od svih, i na tavanu su bili kovčezi prepuni divnih kostima. Nicole je odabrala kostim Ciganke. Čak je i sama morala priznati da se, s obzirom na svoju tamnu kosu, u savršeno šarenoj odjeći koju je našla, doimala poput prave. Naravno, kostim je bio izazovan. Nije bio baš posve primjeren. Bluza joj je veoma sugestivno padala s ramena i suknje su bile duge samo do koljena. Ali Ciganke su... u to ju je uvjerila trinaestogodišnja Annie... išle bosonoge i u kratkim suknjama. Nicole nije marila. Kada ju Stacey Worthington i njezina mala prijateljica ugledaju, bit će zaprepaštene! Nicole je bila uvjerena kako nisu ni očekivale da će se ona uistinu pojaviti. Osmjehnula se kada se zavalila na plišane sjedalo velike crne kočije iz Dragmorea koju je vuklo šest sivih konja i koju su pratila četiri lakeja u livrejama. Ne samo što je na bal dolazila u veoma autentičnom kostimu već je doista postajala uzbuđena. Odavno nije bila vani među pripadnicima visokoga društva, a ne pamti kada je bih na nekom kostimiranom balu. Kružni prilaz ispred kuće od cigle u gregorijanskom stilu bio je prepun kola i kočija. Kočija dvostruko veća od one iz Dragmorea skrenula je ispred njih na prilaz. Ta kočija bila je također crna i ulaštena visokim sjajem te je blještala na mjesečini. Grb na njoj bio je živopisno uočljiv jer osvjetljenje na kočiji bilo je takvo da ga nitko ni u kojem slučaju nije mogao previdjeti, onako pretjerano velikog i reljefno izbočenog na obama vratima kočije. Dva lava, jedan crven i drugi zlatan, propinjala su se na stražnje noge naspram crno-crvenozlatnog štita, dok je još jedan zlatni lav režao iznad. Ispod štita, dva propinjuća lava stajala su na srebrnoj vrpci, noseći jednostavan natpis koji je glasio: ‘čast prije svega’. Takav grb savršene izrade mogao je pripadati jedino vojvodi od Clayborougha. Kočiju je vuklo osam veličanstvenih crnih konja, s čijih su se uzda vijorile zlatne perjanice. Četvorica lakeja stajala su na stražnjoj stubi, predivni u svojim crvenim, crnim i zlatnim uniformama. Desetak jahača pratitelja pratilo je vojvodu. Svi su oni bili veličanstveni na usklađenim crvenkastosmeđim konjima i u livrejama vojvodinih boja. Kočija je bila dovoljno predivna čak i za kraljevsku obitelj, ali Nicole je znala da joj vojvoda ne pripada. Zaustavili su se na prilazu, njezina kočija iza njegove. Nicole se naprezala da barem nakratko vidi toga čuvenog gosta. Razaznala je samo visoku moćnu figuru u fraku boje ebanovine i crnom ogrtaču s grimiznom podstavom koji mu se kovitlao oko ramena dok je silazio s kočije. Zapazila je da je odlučio ne pojaviti se u kostimu. Uočila je da nije bio u pratnji nikakve vojvotkinje. Pomogli su joj sići s kočije i požurila je uza stube prema jarkim svjetlima dvorca. Ulazna vrata bila su otvorena i sluga u livreji preuzeo je od nje ogrtač, ni ne trepnuvši pri pogledu na njezinu odjeću. Pošla je za lakejem do ulaza u plesnu dvoranu. Srce joj je počelo ubrzano kucati. Kada ju je upitao kako se zove, automatski mu je rekla ime. Samo na trenutak prisjetila se brojnih soareja i brojnih neuspjeha. Samo se na trenutak ona odvažna strana u njoj povukla i ponovno se osjećala prestrašenom. 12

Anna

RafaelaR

Zastala je iza vojvode dok su ga predstavljali. Bio je čak viši nego što je pretpostavljala, skoro petnaestak centimetara viši od nje, krupnih širokih ramena. Kosa mu je bila preduga da bi bila moderna, kao da je bio previše zaposlen da bi se još dodatno gnjavio s odlaskom brijaču. Bila je tamna, zlaćana, ali je pri unutarnjem svjetlu čak uspjela zapaziti da je bila silno prošarana dijelovima izblijedjelim od sunca, kao da je većinu vremena provodio vani. - Hadrian Braxton- Lowell, deveti vojvoda od Clayborougha - intonirao je batler. Uslijedio je dugačak niz raznih ostalih vojvodinih titula. Vojvoda je zastao, držeći se nestrpljivo i nemamo, ali čim je batler završio s predstavljanjem, krupnim korakom zaputio se niz stube do plesne dvorane. Nicole je pošla prema naprijed, gledajući ga, kada ga je jedna prelijepo odjevena žena, očito domaćica, pozdravila. - Lady Nicole Bragg Shelton - najavio je batler. Nicole ga nije čula. Srce joj je bilo u grlu. Odjednom je postala više nego svjesna svojih golih nogu i bosih stopala. Osjećala se kao da svi pilje u nju, kao što su, naravno, i piljili, jer upravo su ju bili najavili, i to odmah nakon vojvode. Gomilom se začulo utišavanje i molila se da je to zbog vojvode, a ne zbog njezina pojavljivanja na tom maskenbalu. No uto se i on okrenuo i ugledao u nju. Nicole je držala glavu visoko uzdignutu. Bosonoga, poput prave Ciganke, s narukvicama na nadlakticama, kosom koja joj je padala do struka i suknjama koje su joj se motale oko gležnjeva, graciozno je sišla niz stube. Ljudi su se počeli došaptavati. Nicole je imala grozan osjećaj da pričaju o njoj. Bila je u pravu. Nije trebala doći. Nitko nije zaboravio, a njezin kostim bio je veoma smion, čak i za masku. Na svu sreću, načas je ugledala Stacey Worthington koja je stajala ispred te gomile, odjevena u bijelu svečanu haljinu koja je bila savršeno pristao kostim. Stacey nije pogriješila. Zlobno se smješkala. Nicole je bila posve zaboravila na Stacey Worthington. Vojvoda je netremice gledao u nju. Oduzeo joj je dah. Nekako je uspjela doći do svoje domaćice, a da se prethodno nije nasmrt onesvijestila. - Lady Adderly - promrmljala je, naklonivši se. Vikontesa je trepćući gledala u nju. Nicole je na sebi osjećala vojvodin užaren pogled. O, lady Shelton, lijepo od vas što ste došli. Kakav... krasan... kostim. Nicole se nije mogla osmjehnuti, nije mogla još ni prodisati. Ali nije joj bilo jasno je li to bilo zbog toga što je stotinu gostiju glupavo piljilo u nju ili zbog toga što je stajao toliko blizu nje da je zamišljala kako može osjetiti vrelinu njegova snažnog tijela. - Hvala vam promrmljala je. - Predivan kostim - rekao je vojvoda ležerno i neusiljeno. Nicole se naglo okrenula i susrela mu pogled. Činilo se da pod pod njom propada. Bio je zgodan. Prijeteće zgodan. Prijeteće muževan. Prema njemu se doimala poput patuljka. Činilo se kao da njegove tamne oči naređuju njezinima i zaneseno je stajala tamo kao opčarana njegovom moći. - Posebni ste, lady Shelton - rekao je iznenada, odmjerivši ju pogledom. - Recimo da to smatram osvježavajućim. 13

Anna

RafaelaR

Jednako tako nenadano okrenuo joj je leđa, kimnuo svojoj domaćici i krupnim se korakom udaljio, ostavivši te dvije žene da tamo stoje same. - Posebni - rekla je lady Adderly, kao da nije mogla povjerovati u to. Nicolino srce ponovno je počelo ubrzano kucati. Obuzeo ju je neobuzdan ushit. Njegove riječi shvatila je kao kompliment. Bože... taj je predivan muškarac nju pohvalio! Osjećala je kako lebdi kroz gomilu. Ljudi su još uvijek glupavo piljili, ali dok je Nicole prije mrzila to što bulje u nju, danas su joj u ušima zvonile njegove riječi i bila je nesvjesna svega drugog oko sebe. - Predivan kostim... posebni ste, lady Shelton... Nicole se zatekla s čašom šampanjca u ruci. Puls joj je bio ubrzan i bilo joj je prevruće. Pogledom je preletjela po gomili. U trenu ga je ugledala. Zaprepastila se kada je shvatila da on usredotočeno pilji u nju. Bili su miljama udaljeni. Nije mu mogla jasno vidjeti oči, ali osjećala se kao spržena njegovim pogledom. Mogla je zapaziti žestinu na njegovu licu. Nije mogla odvratiti pogled s njega, sve dok nije podigao svoju čašu šampanjca, kao da nazdravlja njoj... ili njima. Nicole se brzo okrenula. Vojvoda od Clayborougha. Koliko će dugo biti u Chapman Hallu? Je li oženjen? Što se to događalo s njom? Pretvorila se u hrpu ustreptalih živaca i nije mogla skinuti pogled s njega! Ponovno se zatekla kako pilji u nj. Slušao je nekolicinu lordova i dama doimajući se kao da je prilično nestrpljiv te da se dosađuje kao kada je prvi put ušao u prostoriju. Stacey Worthington bila je pokraj njega i promatrala ga s obožavanjem. Nicole je osjetila kako ju probada žalac ljubomore, duboko, brzo i užareno. Iznenadila ju je snaga tog osjećaja. Potom se, kao da je osjetio njezin pogled, vojvoda promeškoljio i ponovno ju izravno prostrijelio pogledom. Nicole je znala da bi trebala spustiti pogled, no nije to učinila... nije mogla. Razmijenili su pogled prepun naboja. - Draga Nicole, koliko je vremena prošlo! Nicole je prisilno odvratila pozornost od vojvode u trenutku kada je ugledala kako mu se usne izvijaju u očito zajedljiv osmijeh. Prepoznala je u sjedokosoj ženi markizu od Hazelwooda i osjetila napetost. Ta žena bila je jedna od onih koji su ju najviše klevetali nakon skandala. Ali markiza se sada smješkala, kao da su bile stare prijateljice. - Drago mi je ponovno te vidjeti, Nicole. Joj, možeš ti to zamisliti? Vojvoda kaže da si iznimna! Nicole nije znala kakvu to igru markiza igra, ali nije željela biti dio nje. - Da, mnogo je vremena prošlo, zar ne? - Glas joj je bio hladan, jer nije bila zaboravila kako ju je ta žena prije četiri godine povrijedila. - O, mislim da su četiri godine prošle... od one soareje u Castletoneu, Sigurno se sjećate one male svečanosti? Markiza se zasigurno morala sjećati kako je izvukla svoj rječit mač i na trakice sasjekla Nicole pred desetak gostiju u Castletonu. Išla je čak dotle daleko da ju je nazvala Neprihvatljivom, znajući da Nicole može čuti svaku njezinu izgovorenu riječ. Ali sada se osmjehivala, kao da se ta večer nikada nije ni dogodila. - Ah, bilo je toliko tih događanja - uzdahnula je. Podignula je svoje naočale, proučavajući Nicolin kostim. - Da - izjavila je potvrdno kimajući. - Sada mi je jasno zašto vojvoda tvoj 14

Anna

RafaelaR

kostim smatra nadasve posebnim. Navrati, molim te, kada sljedeći put budeš blizu Hazelwooda i pozdravi kontesu i grofa. - Potapšavši prijateljski Nicole po ruci, okrenula se. Nicole je bila osupnuta... i preneražena. Nije ona bila glupa. Znala je da ju je markiza pozvala samo zato što se vojvoda o njoj pozitivno izrazio. U sebi je ljutito otpuhivala. Da večeras vojvoda nije bio tu ili da se nije pozitivno izrazio o njezinu kostimu, bi li ona uopće bila imalo prijateljski raspoložena prema njoj? Nicole je bila uvjerena da je odgovor bio ne. Nicole je popila još jednu čašu šampanjca i kretala se uokolo, diskretno tražeći vojvodu, u nadi da će naletjeti na nj. Na njezino iznenađenje, mnogi od gostiju tražili su nju, dijeleći joj pozivnice. Nije mogla biti zadovoljna. Prvi je put shvatila koliku je moć netko poput vojvode ispoljavao. Večeras nije pokušao biti njezin zaštitnik. Njegova izjava bila je iskrena, premda neoprezna. Ali odjednom je izgledalo kao da onaj skandal nikada nije ni postojao. - Ne doimate se sretnom, lady Shelton - odjednom je iza sebe začula njegov dubok glas. Nicole se zgranula. Okrenuvši se naglo, kako bi mu bila okrenuta licem, prosula je šampanjac koji se prelio preko ruba čaše. Stajao je toliko blizu nje da su mu njezine grudi, prekrivene samo tankom potkošuljom ispod svilene bluze, okrznule ruku. Užasnuta zajapurena divlje je ustuknula, prolivši pritom još šampanjci. Pogled u njegovim očima dok je od nje uzimao čašu bilo je teško pročitati. Zapazila je kako boja njegovih očiju nije posve tamnosmeđa, već topla intenzivno zlatna boja šerija. Pomislila je kako se on u neku ruku zabavlja. Ruka kojom je od nje preuzeo čašu dotaknula je njezinu. Činilo se da joj je samu dušu pomilovao. Gorjela je. - Dopustite mi da dotočim - rekao je. Nije se morao ni pomaknuti jer se iza njega stvorio sluga s poslužavnikom prepunim čaša na visoku nožicu, punih pjenušca. Vojvoda je uzeo jednu sebi, a drugu pružio njoj. - Zašto ste ljutiti? Nicole se pokušala brzo pribrati. - Nisam baš ljutita - rekla je oprezno. Ovako izbliza izgledao je još više očaravajuće nego izdaleka i uznemiravao ju je učinak koji je imao na nju. Zatekla se kako pilji u njegove usne i zapitala kako bi izgledalo da ju poljubi. Užasnula se kada je postala svjesna tijeka vlastitih misli. - Očito niste ljutiti sada - rekao je, odmjeravajući ju pogledom. Bilo je nečega u njegovu glasu što je od nje smjesta iziskivalo odgovor, nečega prisnog, što je Nicole bila previše neiskusna odrediti. Osjećala je kako su joj se grudi učvrstile, kao da ju je doista dotaknuo. Nisam sada ljutita - prodahtala je. Glas mu je bio promukao, prigušen poput milovanja. - Dobro. Ne bih želio da ste ljutiti na mene. Ne sada... tek što smo se upoznali. Bilo je nekakvog značenja u njegovim riječima, golemog značenja. Nicole se bojala i pretpostaviti kakvo bi ono moglo biti. Poželjela je da mu je izraz lica bio manje nepristran, manje kontroliran. Izraz njegova lica bio je strog i nedokučiv i pojma nije imala što mu je na umu i zašto ju je potražio. Ali kada su im se pogledi sreli, srce joj je luđački poskočilo. Nikada se ne bih mogla ljutiti na vas - čula je samu sebe kako govori. Potom se zarumenjela jer je zvučala poput kakve sramežljive gospođice, a baš takvu vrstu žena nije mogla podnijeti. - Ah, postoji i druga strana koju treba razmotriti, jer pretpostavljam da je vaš bijes poput ostatka vas, jednako tako originalan i poticajan. 15

Anna

RafaelaR

Piljila je u nj, nijema, ne znajući što mu na to odgovoriti, baš kao što nije mogla ni proniknuti kamo sve to vodi. - Postoji li? - Ne... ne znam. - Bila je posve izgubljena. - Ne sumnjam - rekao je. Glas mu se posve utišao: - Baš kao što ne sumnjam da se vaša originalnost proteže daleko izvan javne domene. Pomislila je na to kako je jahala Dragmoreom odjevena poput muškarca. Tu je barem bila na sigurnom terenu. Pogled joj je bio izravan i lakše je disala. - Točno, proteže se. Oštro je udahnuo i pogled mu je odjednom usplamtio. Nicole je imala jasan dojam da ju nije shvatio te da je njezinim riječima pripisao značenje koje ona nije imala na umu. Uzrujana njegovim plamtećim pogledom, Nicole je potražila posve siguran teritorij za razgovor. - Sada smo susjedi - rekla je učtivo. - Chapman Hall nije daleko od Dragmorea, nije uopće. - Baš zgodno - uzvratio joj je sarkastično. - Onda će biti dobrosusjedski od mene pozvati vas u svoj dom, zar ne? Zarobio ju je pogled tih zlaćanih očiju. Nije mogla vjerovati onomu što čuje. Osmjehnula se i nije shvatila zašto je ponovno usisao dah. - Često jašem pokraj Chapman Halla - rekla je srčano. - U to sam siguran. Onda sljedeći put kada budete u prolazu, morate se pobrinuti za to da malo skrenete s puta i navratite pozdraviti. - Njegove riječi nosile su u sebi svu težinu vojvodine zapovijedi. - Hoću - uzviknula je strastveno Nicole. - Hoću!

16

Anna

RafaelaR

DRUGO POGLAVLJE

Vojvoda od Clayborougha vratio se u Chapman Hall oko ponoći više nego razdražljiv. Mrzio je biti nazočan na tim svečanostima jer nije imao ama baš nikakvih iluzija o tom zašto su ga ljudi pozivali na domjenke. Narav mu je bila samotnička i popularnost mu se temeljila samo na tituli, bogatstvu i moći. Nije imao baš mnogo poštovanja za Adderlyjeve i njima slične, koji su laskajući mu oblijetali oko njega i po njegovu mišljenju ispadali prave lude čineći to. Nikada mu se nisu sviđali beskonačni balovi i soareje u kojima je, kako se činilo, većina njemu ravnopravnih plemića istinski uživala. Smatrao ih je traćenjem vremena. Njega je oduvijek zanimalo nešto posve drugo. Posljednjih dvanaest godina, nakon navršene osamnaeste, upravljao je golemim imanjima Clayborougha, dok je njegov otac Francis, osmi vojvoda, nakupio dug koji se naposljetku popeo do zapanjujućeg iznosa od milijun funti. Dok je Francis uživao u svim svojim potocima, njegov sin nastojao je upravljati posjedima u vrijeme ekonomske krize. Imanja Clayboroughovih protezala su se na gotovo dvjesto tisuća hektara i sastojala se od gotovo stotinu seoskih gospodarstava. Posjedi su bili raštrkani po Sussexu, Kentu, Derbyshireu, pa čak i Durhamu. Poput većine plemstva, vojvoda je bogatstvo i egzistenciju temeljio na poljoprivredi. Britanci su u nekoliko proteklih desetljeća pretrpjeli silnu štetu u nemogućnosti da se nadmeću s proizvodima koje su želi strojevi i koji su se uvozili iz Amerike. Poljoprivreda je stotinama godina bila srž bogatstva obitelji Clayborough i trebalo je više od discipline i napornoga rada da bi se borilo protiv plime koja se okrenula protiv toga. Bile su potrebne hrabre, inovativne i potpuno nove strategije. Dok je Francis dane provodio u kartaškim salonima, a noći sam Bog zna gdje, pronicljiv mlad nasljednik ulagao je u trgovinu, nekretnine u Londonu i financije. Ali Francisovi dugovi nastavili su se gomilati i postali su strašan trošak posjedima. Ti dani bili su sada okončani. Vojvoda nije osjećao ni trunak žaljenja zbog toga što je njegov razvratan otac prije dvije godine umro... u krevetu, s osobom koja nije bila njegova žena, te pritom još u pijanom stanju. Tu najprljaviju pojedinost... da je ta Francisova ljubavnica zapravo bila mladić... učinkovito je zataškao njegov sin prije no što je uspjela nastati još veća šteta. Ponašanje njegova oca nije bila nikakva tajna. Nije vojvoda po tom pitanju imao ni najmanje iluzija. Bio je uvjeren da je cijelo društvo znalo kakav je čovjek bio osmi vojvoda, baš kao što su znali da je on bio njegova sušta suprotnost. Njegov otac uživao je u svim zabavama i lovu, balovima i svečanostima tijekom vikenda, nikada ne odlazeći na počinak prije zore niti se ustajući prije podneva. Vojvoda je ustajao u zoru i na počinak obično odlazio prije ponoći. Poslovi su od njega zahtijevali stalnu budnost i znalo se da radi dokasna u noć. Nije se tu radilo isključivo o disciplini, već dijelom i o gorljivoj ambiciji za koju je bio uvjeren da je potjecala od majčine strane obitelji. De Warenneovi su bili poznati po pronicljivom smislu za posao, kojega je čak udova vojvotkinja od Clayborougha imala u izobilju. Kada se vojvoda po prvi put zadubio u poslovanje Clayboroughovih, radio je zajedno sa svojom majku, zadivljen njezinim upravljanjem posjedima posljednjih dvaju desetljeća, bez imalo muževe pomoći. 17

Anna

RafaelaR

Večeras je bio razdražljiv zato što je bilo kasno i za sutra je imao krcat dnevni raspored. Ustat će kao obično, s izlaskom sunca. Nije bio nečovječan, premda se činilo kako mnogi to misle za nj. Ne zaspi li ubrzo, sutra će biti umoran. Večer je bila pravi gubitak vremena i energije. Ušao je u Chapman Hall. Čekali su ga njegov batler Woodward i osobni sluga Reynard, u čijoj je pratnji bio glavni lakej Jakes. Woodward je preuzeo njegov crni grimizom podstavljeni ogrtač, a da vojvoda to nije čak ni zapazio. - Hoćete li trebati još nešto, Vaša Milosti? - Idi spavati, Woodwarde - odmahnuo je, dajući mu znak da ga otpušta. Pomislio je kako večer ipak nije bila potpuno protraćena i puls mu se ubrzao. Slika Ciganke živopisno mu je treperila u mislima. - Ne trebam ni tebe, Reynarde. Hvala ti, Jakes. Laku noć. Reynard i Jakes izgubili su se, ali Woodward se nakašljao vojvoda je zastao prije nego što je odskakutao uza stube. Izvio je obrvu. - Večeras je stigla udova vojvotkinja, Vaša Milosti. Bilo je neočekivano, ali snašli smo se nekako i smjestili ju u onu plavu sobu u zapadnom krilu. Činila nam se u najboljem stanju, Vaša Milosti. - Bravo - rekao je. Dok je koračao uza stube, mrštio se. Zaboga, što li je njegova majka tu radila? Znao je da nije bilo ništa strašno, jer da je bilo, udova vojvotkinja dočekala bi ga budna, nemirno koračajući, bez obzira na kasni sat. Ali udovičini posjedi bili su u Derbyshireu, odakle vožnja nije bila baš jednostavna, a ako je došla iz svojega doma u Londonu, značilo je to gotovo poludnevno putovanje. Nije došla samo popričati s njim... imala je nešto važno na umu. Ali to će morati pričekati do sutra. Sutra. Osjetio je napetost u tijelu. Hoće li krajnje zavodljiva lady Shelton “navratiti” u prolazu? Usne su mu se izvile u osmijeh i bilo je to prvi put te večeri da se iskreno osmjehnuo u intimi glavne spavaće sobe koju je dijelio samo s ruskim hrtom, koji je sada razdragano mahao repom, pozdravljajući svojega gospodara. Razodjenuo se. Još je uvijek bio zaprepašten njezinim priznanjem da je bila jednako originalna intimno i u javnosti i ponovno ju je, po tisućiti put, zamislio golu u svojem krevetu, kako ga opkoračuje i proždire, ciganski strastveno. U svojoj mašti bio je donekle pasivan, onako kako nikada nije bio u stvarnom životu. Ta maštarija uzbudila ga je do nepodnošljivosti, premda nije bio od onih koji su se prepuštali sanjarenju. Bila je više nego originalna, bila je smiona. Pretpostavljao je kako je usto bila još lakomislena. Naravno, znao je da je bila u nekakvom srodstvu s grofom od Dragmorea kojega je poznavao, divio mu se i poštovao ga. Nicholas Shelton bio je uvelike poput njega samoga, ustrajan i discipliniran radnik i pametan poslovan čovjek. Je li mu ona bila snaha? Možda nekakva rođakinja? Očito je bila udana, jer nije bila nekakva mladica, a njezina smionost i dolazak u kostimu bez pratnje to mu je nadasve potvrdilo. Vojvoda je bio naviknut na to da mu se udane žene bacaju pred noge i čine sve što je u njihovoj moći ne bi li mu se uvukle u krevet. Premda nije uživao u kockanju, alkoholu i ostalim razvratnim poslovima, nikada nije mogao odbiti lijepu ženu, iako se rijetko kada trudio biti progonitelj. Uvijek je imao neku ljubavnicu, ali vrlo brzo umorio bi se u tim vezama te ih je stoga neprestano mijenjao. Bio je 18

Anna

RafaelaR

uvelike svjestan svog ugleda bezobzirnog ženskara, no to ga nije mučilo... jer barem nije bio homoseksualac poput njegova pokojnog oca. Sinulo mu je kako bi lady Shelton bila prava ljubavnica. Nije ju dobro poznavao, ali imao je taj osjećaj. Nažalost, budući da je bila udana, uzeti ju za ljubavnicu nije dolazilo u obzir pa će se morati zadovoljiti samo avanturom. Obično su njegovi predasi s udanim ženama bili čak kraći nego odnosi s ljubavnicama. Rijetko kada imao je vremena za potajne sastanke kakve je udana žena zahtijevala, obično ju je bilo dovoljno samo jednom ili dvaput okrenuti. Lady Shelton zainteresirala ga je malo više od toga... smatrao je kako nekoliko noći ne bi odgovaralo nijednom od njih dvoje. Uzdahnuo je, uznemiren zbog neugodnosti koje bi mu to prouzrokovalo.

Udova vojvotkinja također je bila ranoranilac, što baš i nije bilo pomodno. Isobel de Warenne Braxton-Lowell tu je plebejsku naviku stekla u prvim godinama braka, još iz vremena kada je Francis prvi put naslijedio očevinu nakon smrti sedmoga vojvode. Nije joj trebalo veoma dugo da uvidi kako Francis nema namjeru mijenjati svoj razvratan način života. Kada su se računi počeli gomilati na hrpu, naposljetku je u najam uzela tajnika koji je vodio brigu o njima. Bio je neugodan šok doznati da su sredstva očajnički oskudna te da posjedi propadaju, ali to nije bilo ništa u usporedbi s neugodnim šokom kakav je bio njezin brak. No bio je to tek početak. Netko je morao upravljati golemom vojvodinom. Taj netko postala je Isobel, i što je on, u tom postajala sve umješnija, to je Francisov bijes prema njoj postajao sve veći. Bilo je tek prošlo šest kada joj je Woodward natočio čaj iz posrebrenog čajnika koji je ukazivao na položaj prethodnih vlasnika Chapman Halla, jednako rječito kao što su tomu svjedočili zapušteni posjedi i otrcani hrastovi podovi. Nitko od poznanika udove vojvotkinje nije se koristio srebrnim tanjurom, posebice ne nekim potamnjelim i ulupljenim. Unatoč vremenu, vojvotkinja je bila odjevena u otmjen plav dnevni kostim, haljinu s visokim ovratnikom i puf rukavima koji su se od lakta do zapešća sužavali. Struk joj je bio iznimno uzak, suknja zvonolika i straga plisirana. Isobel je imala pedeset četiri godine, ali stas joj je bio kao u dvadesetogodišnjakinje i probirljivo je pazila na nj. Jednako joj je tako, osim bora u kutovima živopisno plavih očiju i crta karaktera oko usana, koža bila glatka poput bjelokosti i pomoću posebnih krema sjajna. Lice joj je bilo savršeno jajoliko, visokih jagodica, aristokratsko, ono koje se dobro drži. Još je uvijek bila zgodna i privlačna. U mladosti je bila prava ljepotica. Sada je, u skladu sa skupocjenom svilenom plavom haljinom na sebi, imala viseće naušnice od safira i jednu široku dijamantnu narukvicu zapanjujuće ljepote, protkanu s još nekoliko safira. Na desnoj ruci blještao joj je jedan velik safir, s dva mala rubina sa strane. Nije nosila vjenčano prstenje. Zapravo, osjetila je olakšanje kada ga je napokon mogla pokopati zajedno s preminulim suprugom. - Mislio sam da ću te naći gore - zapazio je vojvoda, krupnim korakom ušavši u prostoriju u usko pripijenim jahaćim hlačama, čizmama i komotnoj bijeloj košulji. - Dobro jutro, majko. - Prišao joj je i poljubio ju u obraz. - Dobro jutro. - Isobel ga je promotrila kada je sjeo pokraj nje na začelje izbrazdanog stola od mahagonija. Dok ga je promatrala, osjećala je silan ponos. Bio joj je jedinac i začela ga je razmjerno kasno u braku, sedam godina nakon vjenčanja, u dobi od dvadeset četiri. 19

Anna

RafaelaR

Nije bila oduševljena samo njegovim zapanjujuće dobrim izgledom, kao ni njegovim muževnim ponašanjem, već svime u svezi njega. Bio je častan čovjek, sin kakvim bi se svaka majka ponosila, onoliko snažan, pošten i odgovoran koliko je Francis bio slab, nepošten i neodgovoran. Naravno, znajući ono što je ona znala, znajući cijelu istinu, ujedno je bila tužna jer je u tom snažnom muškarcu ipak nazirala snuždenog dječarca koji nikada nije imao onakvo djetinjstvo kakvo je trebao imati.

- Bojim se i upitati - rekao je vojvoda kada mu je Woodward natočio jaku crnu kavu. Što te dovodi ovamo? Umjesto odgovora, Isobel je upitala: - Kako je bilo sinoć? - Drugi sluga donio im je tanjure s jajima, slaninom i dimljenom haringom. Vojvoda se neznatno osmjehnuo - Po običaju, vraška gnjavaža. Promatrala ga je pitajući se što mu znači zadovoljan smiješak, a potom ljubazno zahvalila Woodwardu dok je izlazio iz prostorije. Ostali su sami. - Brine me Elizabeth, Hadriane. Na spomen njegove zaručnice, vojvoda je zastao s podignutom vilicom. - Što nije u redu? - Da si možda više vremena proveo s njom, ne bi morao ni pitati - rekla je obzirno Isobel. Vojvoda je spustio srebrni jedaći pribor na tanjur. - Mora netko upravljati Clayboroughom, majko, od svih ljudi ti bi to najbolje trebala znati. - Znam - ali putovi vam se sve manje i manje križaju i znam da ju to muči. Vrijeđa čak. Vojvoda je smrknuto piljio. - Onda sam nemaran - rekao je naposljetku. - Ne bih ju povrijedio, ne namjerno. Toliko je bila zaokupljena tim društvenim vrtlogom u Londonu da sam smatrao kako je sretna. Nije mi na pamet palo da bih joj mogao... hm... nedostajati. - Naravno da je sretna u Londonu, ali ti si joj zaručnik. Za nekoliko mjeseci bit ćete vjenčani. Počinju govorkanja. - Jesi li mi to došla reći? - Ne, vidjela sam ju prekjučer, Hadriane, i dok se nastoji pretvarati da je sve onako kako bi trebalo biti, posve je jasno da joj nije dobro. - Bolesna je? - Bojim se da jest. Veoma je blijeda i smršavjela je. Naposljetku sam ju izravno upitala, trebalo mi je malo vremena da ispipam... znaš ti kakva je Elizabeth, nikada nikoga ne želi opteretiti. Bože oslobodi! Ali naposljetku mi je priznala kako se cijelo vrijeme osjeća iscrpljeno i premda ne jede ništa manje, izgubila je na težini, toliko da sve svoje haljine mora dati prekrojiti. Ponukala sam ju da ode liječniku, ali nasmijala mi se i rekla kako je to samo iscrpljenost te da će proći. - Gle, ne zvuči mi kao da je riječ o nekakvoj strašnoj situaciji, majko, jer u protivnom bi otišla liječniku. Za par tjedana bit ću u Londonu, čim ovdje završim s poslom. Istražit ću to i bude li joj trebalo liječenje, budi sigurna da će ga dobiti. Isobel je znala da je mislio svaku izgovorenu riječ, jer uvijek je uspio provesti svoje namjere. Iako je poput većine muškaraca imao ljubavnice, znala je da će biti dobar muž. Kada je bio s Elizabeth, uvijek je bio uglađen, ljubazan i učtiv i nije to bila nikakva igra... već 20

Anna

RafaelaR

njegova narav. Nikada joj ništa nije odbio, čak ni zahtjev za odlazak na neka događanja, iako ih je posve očito mrzio i bio veoma zaposlen čovjek. Ni u kom pogledu nije bio uvredljiv i svoje avanture držao je veoma diskretno. Isobel je znala da mu je Elizabeth bila draga, jer bili su rođaci. Zapravo, Hadrian je imao dvanaest, a Elizabeth dvije godine kada su se zaručili. Isobel je znala da Hadrian ne osjeća nikakvu žarku ljubav prema Elizabeth, mareći za nju onoliko koliko bi netko mario za sestru, jednako kao što je znala da Elizabeth njega istinski voli, i to ne onako kako bi netko volio brata. Ali to se nje, naravno, nije ticalo. Najvažnije od svega bilo je to da su Hadrian i Elizabeth bili prijatelji te da će ju Hadrian uvijek uvažavati i poštovati. Isobel je vidjela dovoljno svijeta da bi znala kako prijateljstvo nije bilo loš temelj za brak. Samo rijetki bili su dovoljno sretni da uopće dožive ljubav, a kamoli da vole svojeg supružnika. Odlutala je u neko drugo vrijeme, na neke druge obale, i rastužila se. No taj trenutak brzo je prošao. Vojvoda je jeo brzo, razmišljajući o onom što je čuo od svoje majke. Nije bio u panici, premda Isobel nedvojbeno jest, jer inače ne bi prevalila sav taj put do Chapman Halla. Njegov prvi zadatak kada se vrati u London bit će popričati s Elizabeth o njezinu zdravlju i neće ga moći prevariti ako uistinu pobolijeva. Osim toga, potrudit će se zbog nje i biti joj pratnja za kazalište i ostale slične gluposti. Još je jednom udova vojvotkinja bila u pravu i osjetio je grizodušje. Postao je previše zadubljen u poslove oko imanja te počeo zanemarivati svoju zaručnicu. Nije mu to bilo svojstveno, jer ako je dobro izračunao, nije ju vidio već više od mjesec dana. Nije bilo isprike za to. Kada budu u braku, odlučio je kako neće dopustiti da se sve odvija po istom obrascu. Vojvoda se ispričao rekavši da se ide pozabaviti obnovom Chapman Halla, koji je bio u otužno zapuštenom stanju. Kada se udaljio od stola, misli su mu ponovno odletjele k onoj drskoj Ciganki nalik ženi kakva je bila lady Shelton. Sinoć je poput neke bijedne propalice očijukao s njom, premda nikada nije flertovao. Zapravo ju je salijetao. Pozvao ju je ovamo, u Chapman Hall i sada požalio zbog toga. Iako će Isobel vjerojatno sutra otići, nikako joj nije mogao dopustiti da se susretne s lady Shelton, budućom ljubavnicom. Bio bi to vrhunac nedoličnosti i nepoštivanja. Nije baš sasvim jasno razmišljao sinoć, ako je uopće bilo što mislio. Ta ga je spoznaja uznemirila.

Vojvoda je jutro proveo završavajući izvješće o jednom malom posjedu, veličine tek nekih dvadesetak hektara, koji je nekada bio samo ladanjska kuća prethodnim vlasnicima. Vratio se u Hall na vrijeme za ručak, janjetinu s umakom od mente, koji je pojeo sa svojom majkom. Isobel je bila na jahanju... bila je strastvena jahačica... i rekla mu je kako se sljedećeg jutra namjerava vratiti u London. Ispričao je svojoj majci neke svoje planove vezane uz Chapman Hall i Isobel je, kao uvijek, bila revnosno zainteresirana za sve što je imalo veze s upravljanjem vojvodinom. Upravo su završavali s jelom kad se pojavio Woodward i najavio posjetitelja. Vojvodi nije trebalo reći tko je stigao... znao je. Ali Woodward ga je ozbiljno obavijestio da je posjetitelj lady Nicole Shelton, premda ga on gotovo nije ni čuo. Njegova ga je majka podozrivo pogledala, rekavši: - Lady Nicole Bragg Shelton iz Dragmorea, Hadriane?

21

Anna

RafaelaR

Veoma blago rumenilo oblilo mu je visoke jagodice kada je nenadano ustao: Dogovorio sam jahanje - rekao je odsječno, dajući do znanja da prekida svako daljnje ispitivanje. Požurio je van, ostavivši ju da iznenađeno gleda za njim. Woodward ga je poveo do malog salona koji je vodio do predvorja s podom popločanim škriljevcem. Vrata su bila otvorena i, kada ju je ugledao, vojvoda je usporio korak. U njem se javila ona iskonska potreba i postao je muško koje uhodi. Sjedila je na počivaljci i smjesta ustala. Pogledi su im se prikovali. Danas nije bila divlja Ciganka, ali na neki način bila je još zamamnija nego sinoć. Na sebi je imala tamnozeleno jahaće odijelo s odgovarajućim šeširom. Kosa joj je bila podignuta ukosnicama i uklonjena s očiju. Držala je jahaći bič i crne jahaće rukavice koje je u ruci uvrtala. - Drago mi je što si došla - rekao je tiho, zaustavivši se ispred nje. Pogledom je prešao preko njezinih iznimno lijepih crta lica. Istina, bila je u svakom pogledu onoliko zapanjujuće lijepa kakva mu je ostala u sjećanju. Nije se tu radilo o njegovoj podivljaloj mašti. Naklonila se, no on ju je u tom spriječio, pridigavši ju natrag. - Molim te, bez formalnosti. Držim da bi to s obzirom na okolnosti bilo smiješno, ne misliš li tako? Trepćući ga je pogledala. Zapazio je kako su joj oči bile blijede, gotovo srebrne. Pitao se je li ga uopće čula i je li ga uopće razumjela. Katkad ga je zbunjivala svojom zajapurenošću i zbunjenošću, kao da nije iskusna dama. Ili je možda bila jednako poražena tjelesnom privlačnošću koja se silno osjećala između njih, kao što je, kako se doimalo, bio on. - Hvala, Vaša Milosti - rekla je tihim hrapavim glasom. Začuo je u hodniku korake i ukočio se, znajući da se približava udova vojvotkinja. Nije bilo otmjenog izlaza iz te situacije. Morat će ih upoznati. Vojvoda je stegnuo vilicu. Isobel je ušla u predvorje, doimajući se uznemirenom. Pogledom je prelazila od posjetiteljice do njega. Vojvoda je pomislio da joj je u pogledu pročitao negodovanje, što ga je uznemirilo, baš kao što ga je uznemirila činjenica da je tu zatekla lady Shelton. - Lady Shelton, udova vojvotkinja od Clayborougha - rekao je službeno, ničim u glasu ne odajući da nešto nije u redu. Dvije žene izmijenile su pozdrave. Isobel je rekla: - Hoćete li nam se priključiti na čaju, lady Shelton? Woodwarde, molim te, donesi nam nešto osvježavajuće. Vojvoda ju je prekinuo, čvrsto uhvativši Nicole za nadlakticu. - Žao mi je majko, ali kao što sam ti već rekao, dogovorili smo jahanje. Prije nego što je Isobel uspjela ustrajati na tom da ostanu, a prema izrazu njezina lica bilo mu je jasno da će pokušati, izveo je svoju gošću iz salona i proveo ju kroz predvorje. Lijep je dan, šteta bi bilo ne iskoristiti ga - zapazio je, pomislivši na to kako će ubrzo iskoristiti ono što mu je ona nudila. - Na... naravno - promucala je Nicole, uzrujana tako naglim izlaskom. Bacila je pogled preko ramena. Vojvoda nije ni sumnjao da njegova majka još stoji tamo na trijemu, znajući točno što mu je na umu, zaprepaštena činjenicom da on to nimalo ne skriva. I sam je bio zaprepašten. No to mu neće promijeniti namjere. Nipošto. 22

Anna

RafaelaR

TREĆE POGLAVLJE

Nicole se pokušala još jednom osvrnuti preko ramena kada ju je vojvoda poveo niz niske stube, što dalje od kuće. Udova vojvotkinja ispratila ih je iz kuće i zaprepašteno negodujući gledala za njima. Nicole se obeshrabrila. Vojvodina je majka posve očito bila nezadovoljna zanimanjem njezina sina za nju. Sigurno je, poput svih ostalih, znala sve o Nicolinoj prljavoj prošlosti. Potom su joj njegove promukle prisno izgovorene riječi odagnale svaku pomisao na udovu vojvotkinju. - Nadao sam se da ćeš doći danas, Nicole. Bili su u konjušnicama kada je naredio timaritelju da im izvede konje. Nicole ga je gledala širom otvorenih očiju, pogleda prikovanog za njegove lijepe crte lica. Nazvao ju je Nicole. Sve se odvijalo nevjerojatnom brzinom, kao ostvaren san. Sinoć nije mogla zaspati. U mislima joj je lebdjela njegova slika i prisjećala se svake riječi koju joj je uputio tamo na maskenbalu. Nicole se nikada prije nije zanimala ni za jednog muškarca, no sada je shvaćala privlačnost između spolova. To što je ona osjećala nije moglo biti ništa drugo doli ljubav. - Nadam se da ti ne smeta što te zovem imenom. - Kako bi mi moglo smetati? - promrmljala je, dok su joj od njegova glasa i pogleda kroz tijelo prolazili trnci. - Dobro, onda ćemo odbaciti sve formalnosti pa me možeš zvati Hadrian. - Hadrian - prošaptala je, ne mogavši odvratiti pogled. Kada se timaritelj pojavio s njihovim konjima, on se odmaknuo od nje provjeriti kolan na svojem konju. Nicole je iskoristila prigodu da na njem nagosti oči. Sinoć je bio poletan i neporecivo muževan u večernjem odijelu, no danas je izgledao još muževnije. Njegove su mu jahaće hlače načinjene od najfinije i naj mekše jelenje kože poput druge kože pristajale uz snažna bedra. Kada se ponovno okrenuo prema njoj, brzo je spustila pogled, moleći se da nije zapazio kako pilji u nj, tako požudno... tako drsko. Jahali su duž staze koja je vodila kroz polja. Udijelio joj je kompliment što se tiče ukusa za konja, diveći se njezinoj čistokrvnoj kestenjastoj kobili. Nicole je obično opkoračeno jahala vlastitog konja, vatrenog čistokrvnog pastuha. Ali danas se oglušila o svoje sklonosti jer je sasvim očito željela ostaviti dobar dojam. Zbog njega je jahala u ženskom sedlu. Dvije služavke pomagale su joj odjenuti se i napraviti frizuru i cjelokupno odijevanje potrajalo je dva beskrajno duga sata. Pomislila je kako je bio zadovoljan njome... isplatilo se. Chapman Hall sada je bio daleko iza njih, izgubljen iza drvoreda debelih visokih hrastova. Staza je vijugala kroz šumu. Ispred njih se prostirao proplanak i žuborio potok. Prošećimo - rekao je nenadano vojvoda i glatko skliznuo na tlo. Nicole nije marila za to što su činili i zaustavila je kobilu, kada je on, zaobišavši ju, prišao do njezine strane. Skliznula je... ravno u njegovo naručje. Iznenađeno se ukipila kada su mu se ruke sklopile oko njezinih nadlaktica i kada su im se koljena dotaknula. Pričekao je mnogo duže no što priliči, a potom se odvojio od nje. 23

Anna

RafaelaR

Potom se osmjehnuo, kao da ju nije ni bio zagrlio. To mu je u potpunosti promijenilo neugodan izraz lica. Nicole je bila zadihana. Kako se takav muškarac mogao zanimati za nju? Ali zanimao se, jer nije li joj već rekao kako se nadao da će ona toga dana doći u Chapman Hall? - Hoćemo li prošetati? - upitao je. Nicolin jezik bio je svezan. Uspjela je potvrdno kimnuti, nadajući se kako on neće pomisliti da je prava glupača. Pokušala je smisliti neku pametnu temu za razgovor, no uto su joj, kad ju je uzeo za ruku, misli izgubile svu suvislost. Činilo se da je između njih zavladala napeta tišina dok su besciljno lutali duž obala potoka. Vojvoda je od nje preuzeo uzde te sada vodio oba konja. Nicole je bila više nego nijema i srce joj je silno lupalo. Nikada u životu nije bila svjesna nekog muškarca na način na koji je bila svjesna vojvode od Clayborougha. Ali morala je reći nešto. U protivnom će on pomisliti da je ona samo jedna obična glupača, opčinjena žena kreten. Sigurno je osjetio njezinu nelagodu kada je sam progovorio, prekinuvši tišinu toga poslijepodneva. - Doimaš se vještom jahačicom. Bila je mnogo više nego vješta, ali skromnost se kod jedne dame smatrala vrlinom. Jesam - složila se s njim. Tragala je za još nečim što bi rekla. Na kraju krajeva, ako nije mogla razvezati razgovor na temu konja, o čem je onda uopće mogla razgovarati? - Ve... veoma volim jahati. Pogledao ju je iskosa. - I ja volim jahati. Promijenio je glas i teško je progutala. Gotovo kao da je bilo nekog drugog značenja u njegovim riječima. - Jašem gotovo svakodnevno. Piljio je u nju. - Jašeš li pitomo ili opasno, Nicole? - Govorio je prigušenim glasom. Zatreptala je. Uspjela je pomisliti na to kako je više voljela jahati vratolomnom brzinom preko lovišta. - Opasno. - Nije mogla proniknuti kamo vodi taj razgovor. - Opasno - ponovio je sporo. Zaustavio se. Zaustavila se i ona jer ju je još uvijek čvrsto stiskao za ruku. - Kako opasno? - Ne... ne znam. - Živcirao ju je njegov pogled. Kao i boja njegova glasa. - Smatraš li opasno uzbudljivim? Nije bilo ničeg uzbudljivijeg od skoka preko metar i pol visine u velikoj brzini. - Da prošaptala je. Stisak oko njezine ruke pojačao se. Na trenutak se učinilo da on ne uspijeva progovoriti. - Uvelike se razlikuješ od ostalih. Nikada nisam upoznao neku ženu koja bi priznala da ju privlači opasnost razbibrige. Nicole je zatreptala, pogledavši ga. Bio je to kompliment, barem je ona to tako smatrala, premda je jedva uspijevala razmišljati uopće. - Hoćemo li nastaviti? - prošaptala je. - Kao partneri u jahanju?- uzvratio je. - P... partneri u jahanju - promucala je, ne mogavši vjerovati pravoj sreći koja ju je zadesila, ne shvaćajući ga u potpunosti. - V... voliš li i ti lov? Još joj se više približio i, zaustavivši se, uzeo ju za drugu ruku. Nicole je razrogačila oči. Čvrsto joj je stiskao dlanove. Nije se mogla udaljiti od njega, sve i da je željela... što nije. 24

Anna

RafaelaR

- Ne, sve do danas - rekao je oporo. - Koliko si dobra jahačica, Nicole? Nicole nije više mogla razmišljati. Kada ju je okrenuo i uzeo u naručje, znala je... jednostavno je znala... da će ju poljubiti. - Ve... veoma dobra - prošaptala je. - Zamišljam da si nenadmašna - rekao je. Rukama je kliznuo do njezinih laktova i tijela su im se dotaknula. Nicole nitko prije nikada nije poljubio. Zapravo, nikada nije ni pomišljala što bi to moglo biti privlačno u tom da neki muškarac svoje usne prisloni uz njezine... sve do sinoć. Sinoć je sanjarila o njegovim poljupcima, beskrajno se i besramno pitajući kako li će to izgledati i, sada će, zaboga, doznati. - Gotovo je s pretvaranjem - rekao je. - Želim te, Nicole. Silno te želim. Nicole gotovo nije mogla vjerovati u to što čuje. Dotaknula su im se bedra, njezine grudi okrznule su prednjicu njegove košulje. Potom su mu se usne spustile na njezine. Poljubac je bio spor, nježan i ugodan. Nicole je osjetila kako ju ispunjava žarka žudnja dok ju je zavodio draškao usnama. Bila je napeto priljubljena uz njega i njezina gorljivost bila je prirodna i nedužna. Stisak njegovih ruku u trenu se pojačao do te mjere da ju je gotovo zaboljelo. Pritisak njegovih usana odjednom se promijenio i sada ju je proždirao. Nicole je teško uzdahnula i priljubila se uz njega, od nožnoga prsta do grudi. Ruke su mu bile prikovane oko nje. Usne su mu bile žestoke, gotovo okrutne, zahtijevajući trenutačnu predaju. Otvorila mu se i ostala zaprepaštena kada joj je njegov jezik prodro u usta. Dok je harao tamo, svladala ju je strastvena žudnja. Ispunjena nenadanom očajničkom potrebom, dotaknula mu je jezik svojim jezikom. Trenutačno je reagirao i zaječao. Spustio je ruke prema njezinim guzovima. Čvrsto ih je zgrabio i pridigao ju, prislonivši ju uz dugačku i čvrstu batinu svoje muškosti. Gladno drhtureći u njegovu naručju, Nicole se počela mačevati s njim. Čvrsto je stiskala nabore na njegovoj košulji, divlje se privijajući i priljubljujući uz njega. Naglo ju je polegao u travu pokraj potoka i legao na nju. Kada se smjestio navrh nje i kada se njegova golema muškost našla uz njezine slabine. Nicole je vrisnula, bespomoćno osjetivši omamu i ugodu. Dok se izvijala uz njega, osjećala je kako joj zadiže suknje. - Ubrzo, Nicole, ubrzo - rekao je hrapavim glasom. - Obećavam ti da ću ti dati sve što želiš, jahat ću te onako kako te nitko dosad nije jahao... Nicole gotovo nije ni mogla razmišljati kada je njegova ruka kliznula preko njezina koljena, oskudno pokrivenog tankom tkaninom ispod sukanja i podsukanja, a potom preko njezina bedra. Kada je premjestio usne na njezin vrat, promeškoljila se i zaječala kada joj se kamen odjednom zario u zatiljak. Naglo je otvorila oči i zdrav razum vratio joj se svom silinom. Ležala je na leđima, napola u travi, napola u blatu, dok se vojvoda od Clayborougha prema njoj ponašao na način na koji se nikada ne bi smjelo ponašati prema jednoj dami. Nije željela da on prestane. Iako joj je svijest izvikivala snažno upozorenje, ruke su joj uronile u gustu dugu zlaćanu kosu na njegovu zatiljku. Premda je znala da ne smije nastaviti s tim pokušajem, ječala je i udarala ga dok joj je nastavljao visoko milovati unutrašnjost bedara. Samo tanak pamuk čipkanih gaćica dijelio je njegovu kožu od njezine. Ruka mu je 25

Anna

RafaelaR

pošla naviše i počeo je razvezivati žabice na njezinoj jahaćoj jakni. To je vojvoda od Clayborougha, uspjela je mahnito pomisliti i poželjela je ne samo ostaviti dobar dojam već mu postati ženom. Ta potreba postala je neodoljiva, snažnija od bilo koje druge potrebe te ga je zgrabila za zapešće u namjeri da ga zaustavi, povlačeći ga. - Nemoj, molim te! Nemoj ovako! U trenu se primirio. Nije se ni za djelić sekunde pomaknuo, no bio je to samo trenutak odvojenosti da predahne. Unatoč ugodnoj agoniji u kojoj joj se tijelo nalazilo, unatoč pomahnitaloj uzavrelosti u njezinim žilama, Nicole se odjednom posve pribrala, razmišljajući suvislo. Znala je, u što nije nimalo dvojila, da je otišla predaleko. Nijedna dama ne bi učinila to što je ona učinila, niti bi dopustila to što je ona dopustila. Obuzeo ju je očaj koji je odagnao sve osim njezine žudnje za njim. Iznenada se otkotrljao s nje i uspravio u sjedeći položaj. Nije ju ni pogledao. - Oprosti, u pravu si. Nije to očekivala. Nicole je nakratko sklopila oči, osjetivši olakšanje. Molila se da njegova isprika znači da ju neće osuditi kao nemoralnu. Kada ih je otvorila, stajao je iznad nje, zagledan u nju. Izraz lica bio mu je nepronicljiv, zbog čega je izgledao još više prijeteće nego prije. Pokušala mu je nešto pročitati iz pogleda, ali oči su mu bile mračne i kapci spušteni te joj je to bilo nemoguće. Ispružio je ruku koju je zajapurena Nicole prihvatila. Brzo ju je povukao, pomogavši joj da se pridigne na noge. Pravila je pravu predstavu od skidanja prašine sa sukanja, samo da mu ne bi morala ponovno susresti pogled. Bojala se doznati što je uistinu mislio, bojala da se upravo srozala u njegovim očima. Kako bi drukčije moglo biti? Ona, kojoj nikada prije nije bio stalo do toga što bi neki muškarac mogao misliti o njoj, provela je sate i sate pripremajući se za ovaj susret, da bi na kraju sve pokvarila svojom razuzdanošću. - Nisi ti kriv - rekla je, brišući haljinu. Imala je neodoljiv poriv zaplakati. - Trebalo mi je biti jasno - rekao je smireno, ne skidajući pogled s nje. Nijedna dama ne zaslužuje da ju se okrene u prašini poput kakve mljekarice. Iznenađena, brzo je podignula pogled prema njemu. Ponovno mu ništa nije mogla pročitati iz nepronicljiva izraza lica. Ali osjetila je nadu u prsima. - Ljutiš... ljutiš li se na mene? Na trenutak joj se učinilo da mu je zapazila treptaj u očima. - Ne ljutim. - Zastao je. Nijedan muškarac ne može se naljutiti na tako lijepu ženu. Preplavilo ju je olakšanje i umalo je klonula. Osjećala je veliko olakšanje te nije ni uspjela zapaziti usiljen ton njegovih riječi. - Misliš... da sam lijepa? Odjednom se doimao zbunjenim. Potom se osmjehnuo, ali nije to bio osmijeh kakav joj je uputio prije toga. Bio je ironičan. - Naravno da te smatram lijepom, draga moja. Da ne znam da nije tako, pomislio bih da si nesigurna u sebe. - Nasmijao se. - Ako ustraješ na laskanju, udovoljit ću ti. Nešto se bilo dogodilo, ali Nicole nije sa sigurnošću znala što. Zapazila je cinizam u njegovu pogledu. Nije bila sigurna ni u njegovu iskrenost, no uto se prisjetila kako ju je poljubio... nije bilo ničega neiskrenog u tom. 26

Anna

RafaelaR

- Dođi sutra u Chapman Hall. - Nije to bila zamolba. - Poslijepodne. Čekat ću te. Nicole je potvrdno kimnula, širom razrogačenih očiju, drhtureći, ujedno potištena i radosna. - Doći ću. Spustio joj je na usne brz poljubac. - Bolje je da se sada vratiš u Dragmore. Otpratit ću te do mjesta s kojeg ćeš vidjeti kuću. Nicole je potvrdno kimnula. Bila je toliko očarana njime da joj nije preostalo ništa drugo, nego složiti se. Vojvoda od Clayborougha čvrsto je zauzdao samoga sebe kada se vratio u Chapman Hall, nametnuvši si istu onu strogu kontrolu koju je provodio sve od kada je doslovno okrenuo Nicole Shelton. Bio je uznemiren, čak uzrujan. Nije mogao poreći to što se dogodilo. Bio je čovjek koji se mogao disciplinirati, ali izgubio je glavu... svaki trunak čelične kontrole koju je posjedovao. Umalo je tamo u travi bludničio s lady Shelton. Navela ga je da u trenu izgubi kontrolu nad sobom, što mu se nije svidjelo. Da stvar bude još gora, bio je sav u iščekivanju njihova sljedećeg ljubavnog susreta. Zapravo, vojvoda nije bio netko tko je sanjario o nekoj ženi, ni o bilo čem. Ali već je planirao po povratku u London prekinuti vezu sa svojom trenutačnom ljubavnicom, gospodičnom Holland Dubois. Dosadila mu je ovoga posljednjeg mjeseca pa ju je posjetio samo pet-šest puta. Da lakše podnese prekid, obasut će ju s nekoliko dragulja i pozamašnom svotom novca. Nije baš jedva čekao to obaviti, jer ljubavnice su u pravilu nepogrješivo postajale bijesne kad je veza bivala okončana, no neće ona imati problema u nalaženju drugog zaštitnika s obzirom na to da je bila veoma lijepa, veoma susretljiva i veoma vješta. Možda bi se mogao malo duže zadržati u Chapman Hallu. Umjesto da se viđa s Holland, bit će u krevetu s lady Shelton. Ponovno je stegnuo vilicu. lzluđivala ga je sama pomisao na ono što će se dogoditi i shvatio je kako je bio opasno blizu tomu da se slijepo zaljubi u nju. Teško se oslobodio misli o njoj. Zaprepastio se kada je, čim je sjahao i predao pastuha glavnomu timaritelju, Isobel strčala niz stube Chapman Halla i pristupila mu korakom pobješnjela vojnika. - Hadriane rekla je odlučno - uđi, razgovarat ćemo. Znao je da će ga dočekati protivljenje zbog toga što je u rezidenciji trčkarao za ženama i, premda je zaslužio, nije bio raspoložen to slušati. - Majko, smijem li te podsjetiti na to da nisam desetogodišnji dječak? - Zvučao je previše ljubazno. - Ne trebaš me na to podsjećati, Hadriane - obrecnula se. Naglo se zaputila natrag prema kući, ne pričekavši vidjeti ide li on za njom. Vojvoda je uzdahnuo i odlučio našaliti se s njom. Previše je godina dok je bio dijete stajao i bespomoćno gledao kako se otac bešćutno i okrutno ponaša prema njoj, a da joj sada ne bi popustio, ma koliko god to glupo bilo. Zlostavljanje je naposljetku prestalo tek kada mu je bilo četrnaest godina. Dotada je bio već gotovo sto osamdeset centimetara visok, nekoliko centimetara viši od svojega oca Francisa, te otprilike jednake težine. Bili su jednako snažni, ali Francis nije imao onu moć bijesa koju je imao Hadrian. Nije bilo prvi put da je pokušao spriječiti oca da mu ne zlostavlja majku. Još kao dijete pokušao je stati između njih, ali dobio je samo nekoliko bolnih šamara koje je Francis bio namijenio Isobeli. Kada je narastao, pokušaji da obrani majku dočekani su šibom. Kada mu je bilo četrnaest, svako je 27

Anna

RafaelaR

dostavljanje prestalo, kako ono koje je bilo upućeno njegovoj majci, tako i oni šamari koje je pretrpio kada bi se pokušao umiješati, jer Hadrian je jednim odlučnim udarcem pogodio Francisa u čeljust, prouzrokovavši da se ovaj pred njim sruši. Nastavio ga je tući i zadao mu još dva udarca, dok nije bio hladno zadovoljan činjenicom da se Francis nikada više neće usuditi pokušati nauditi njegovoj majci. I nije se usudio. Stoga će ju sada, koliko mu god mrsko bilo njezino uplitanje, saslušati strpljivo, s mnogo poštovanja. Isobel je hitro zatvorila vrata male zapuštene knjižnice, što im je omogućilo potpunu intimu. - Jesi li skrenuo s uma? - Na što točno misliš? - Kao da nije znao. - Hadriane. Dovoljno je nedolično imati ljubavnicu, ali, za boga miloga, Nicole Shelton! Kako si mogao? Šesto čulo upozorilo ga je na neposrednu opasnost. - Bojim se da propuštam nešto važno. - Jesi li ju upropastio? - Isobel je neuvijeno zahtijevala odgovor. - Ako jesi, njezin će te otac Shelton ubiti, bez obzira tko si! - Majko - rekao je sporo, premda su mu misli bježale. - Mislim da ne trebamo raspravljati o mojim... hm... indiskrecijama. - Jesi li ju upropastio? - vrisnula je Isobel. U njem je kiptio bijes. - Naravno da ju nisam upropastio - odbrusio je. - Ta dama nije neka mladica i ne shvaćam tvoje zanimanje za to. - Nije mladica, ali jest Sheltonova kći, Hadriane, i ne priliči ti da... da... vrebaš nevine! Hadrian se povukao. - Oprosti, ali nije nevina. Bojim se da ne raspravljamo o istoj dami. - Raspravljamo o lady Nicole Bragg Shelton, najstarijoj kćeri Dragmorea, i bila ona usidjelica ili ne bila, bio to skandal ili ne bio, ne možeš ju upropastiti! Dok je piljio u nju, boja mu je polako nestajala s lica. - Usidjelica? - A nego što si ti mislio? - Mislio sam - zaustio je, a potom se zaustavio. - Neudana je? - Nije mogao vjerovati. - Neudana je! Trebala se prije četiri godine udati za lorda Percyja Hempsteada, ali nikad se nije pojavila na vjenčanju, ostavivši tog sirotog čovjeka da stoji sam tamo pred oltarom. Bio je to strašan skandal, koji joj je, posve razumljivo, uništio izgled za ostale brakove. Naravno, pritom mislim na neki drugi pristojan brak. Shelton joj je mogao kupiti muža, ali kakav bi on muškarac bio? Oboje poznajemo Sheltona i ne vjerujem da bi se kompromitirao na takav način. Osim toga, Nicole je prava čudakinja ili se barem tako priča za nju. Još je samotnija od tebe. Većinu vremena provodi u Dragmoreu, rijetko kada izlazeći van u društvo. Tko bi ju mogao kriviti za to? Sama sam vidjela kako su ju okrutno odbacili nakon toga skandala. Jesi li ju upropastio, Hadriane? Bio je u šoku. Bio je zgrožen pogreškom koju je umalo počinio. Bio je opasno blizu tomu da upropasti mladu damu. Ali reagirala je na nj kao da je iskusna žena, no sada se posve jasno uspio prisjetiti kako se zbog rumenila i zbunjenosti činila nesigurnom i nedužnom. Ali otkud je mogao znati? Došla je na maskenbal bez pratnje i u izazovnom kostimu. Nije li očijukala s njim? Ili je pogrešno protumačio svaku njezinu nijansu? Je li ga namjerno 28

Anna

RafaelaR

navela... ili je bio neobazriv grabežljivac? - Nisam ju upropastio - rekao je ukočeno, a potom krupnim korakom izišao iz prostorije.

Nicole je poželjela da se njezina najbolja prijateljica, Martha Huntingdon, vikontesa Serle, vrati iz Londona jer nije imala nikoga kome bi se mogla povjeriti u svezi vojvode. Gotovo je bilo posve za ne povjerovati da je njoj, onako previsokoj i nezgrapnoj, koja nikada nije imala uspjeha kad bi izlazila, a potom upropaštenoj onim skandalom, udvarao karizmatičan i zgodan vojvoda od Clayborougha! Nije li baš to činio? Pozvao ju je u svoj dom, i to ne jednom, već dvaput. I poljubio ju je. Nije li ga jednako tako snažno privlačila kao što je on privlačio nju? Nisu li svi njegovi postupci ukazivali na to da joj se udvara? Nicole je znala da je odveć neiskusna kada je bila riječ o muškarcima, ali bila je gotovo uvjerena da će ju upitati da se uda za nj, i to ubrzo. Sanjarila je o tom kako će ju zaprositi, sanjarila o tom da bude njegova vojvotkinja. Vidjela se s njegovim djetetom u naručju i vidjela njega kako se nježno osmjehuje dok promatra nju i to djetešce. Ono malo sumnje što je imala, ono sićušno sjeme zbunjenosti, ono nejasno prisjećanje na njegov ironičan osmijeh i hladan ton, zagurala je u najskrovitije kutke svojega sjećanja. Te su se večeri iz Francuske, nakon što su završili s poslom, vratili njezin otac i Chad. Njezin mlađi brat Ed pohađao je Cambridge, gdje je studirao pravo. Pozdravila je grofa i Chada, ozareno se osmjehujući i grleći ih, zatekavši ih obojicu svojom razdraganošću. - Što ti se dogodilo? - upitao je Chad, na čijem se lijepom licu pojavila namrštena crta sumnje. - Što si to trenutno naumila, sestrice? Chadu je bilo skoro trideset i imao je tamnu kosu, poput očeve, premda je svijetlu put naslijedio od svoje majke, prve grofove žene. Bio je veoma zgodan, na pravi aristokratski način, dok je grof izgledao mnogo mračnije i mnogo opasnije. Nicole ga je smrknuto pogledala. - Ništa nisam naumila - uzvratila je. - Na kraju krajeva, nisam ja ta koja navečer izlazi i vraća se dugo nakon svitanja. - Nisi ti muško - istaknuo je bezbrižno Chad. - Dosta - rekao je blago grof, dok je s mnogo topline u pogledu odmjeravao svoju kćer. Blistaš, Nicole? Postoji li nešto što mi želiš reći? - upitao ju je nemarno. Njezin ju je otac dobro poznavao. Bila mu je prvo dijete s kontesom Jane i provela mu je više vremena na koljenu od svih ostalih njezinih braće i sestara. Bila mu je bliskija od Chada, Eda i Regine. Među njima je postojala povezanost koju je bilo teško objasniti, premda ih je njezina majka zadirkivala govoreći da bi se to moglo objasniti barbarskom krvlju koja im je tekla u žilama te zanemarivanjem konvencija, što je iz toga proizlazilo. Nicole je to smatrala šalom i zabavljala ju je majčina oštroumnost, no činilo se da je grof bio pomalo ogorčen smionim komentarom svoje supruge. Oduvijek je bila zjenica njegova oka, što joj nije bilo nepoznato. Predobro ju je poznavao, osim toga, bio je previše pametan. Nicole još nije bila spremna nikome iz obitelji reći da ima udvarača, a još manje objaviti da je to vojvoda od Clayborougha. Nije se usudila pomno preispitati zbog čega je to držala u tajnosti, s obzirom na to da nikada prije ništa nije tajila od svoje obitelji. Tisućiti put pomislila je na ono što se toga dana dogodilo tamo pokraj potoka i zarumenjela se. - Ne, oče - rekla je što je mogla skromnije. - Samo sam sretna što si 29

Anna

RafaelaR

se vratio kući. Nedostajao si mi. - Brzo ga je ponovno zagrlila, ali pogled koji joj uputio bio je prepun sumnje. Sljedećega jutra dvije služavke ponovno su pomagale Nicole da se odjene za ljubavni sastanak s vojvodom. Na svu su sreću obojica, Chad i grof, bili vani na posjedu, zauzeti obavljanjem svojih poslova, te neće moći ni zapaziti njezinu neobičnu odjeću i zapitati se kamo li se to zaputila u svojem najboljem ruhu. Stalno je išla s njima, no danas je uspjela slagati i reći da ima glavobolju. Oba muškarca skeptično su ju pogledala, a Chad je čak prasnuo u smijeh. - Ti? - rekao je u nevjerici. - Ti imaš glavobolju? - Ne prestajući se smijati, odjahao je sa svojim ocem i Nicole ga je poželjela zadaviti. Nedugo nakon podneva pojavila se u Chapman Hallu, ne mogavši više čekati ni trenutka duže. Prije nego što je uspjela sjahati, dok je sluga od nje preuzimao uzde ispred kuće, ugledala je vojvodu kako izlazi iz Halla; baš kao da je nju čekao. Nicole mu se razdragano osmjehnula, no nije bilo odgovora. Izraz njegova lica bio je ozbiljan. Na trenutak ju je obuzela silna nelagoda, no potom je zahvalila slugi i skliznula na tlo. Kada je podignula pogled, vojvoda je otpuštao slugu, rekavši mu da timaritelj neće biti potreban, pritom zbunivši Nicole. Ako će ponovno na jahanje, zašto nije naredio da mu dovedu konja? Postajala je sve neraspoloženija i njezina radost iščezavala je kada je shvatila da mu je lice zapravo kruto i bezizražajno. Nije bilo topline u njegovu pogledu koji se naposljetku zaustavio na njoj. - Je li se nešto dogodilo? - upitala je, dok joj je srce nesigurno kucalo. - Bojim se da jest - rekao je odlučno. - Čini se da ti se vječno ispričavam. Načinio sam užasnu pogrešku, ali ne onoliko užasnu kolika je mogla biti. - Kakvu... kakvu pogrešku? - Osjetila je malodušnost. Nije valjda mislio kako je pogrešno protumačio svoje osjećaje prema njoj, znala je da nije to mogao misliti! Vilica mu je bila čvrsto stegnuta. - Nisam shvatio da si neudana. U početku Nicole nije razumjela. Nije shvatio da je neudana? Pa što? Potom joj je, na vlastiti užas, polako počelo dopirati do svijesti. - Što to govoriš? - Naravno, pretpostavio sam da si udana. - Mislio si da sam udana. - Riječi su joj odzvanjale poput jeke. Ništa nije rekao. Mislio je da je udana. Ako je mislio da je udana, onda nije imao namjeru udvarati joj. Piljila je u njega, pogođena. - Ali... poljubio si me! Nestrpljivo je promijenio položaj. - Nisi valjda toliko naivna da pomisliš kako bi se muškarac suzdržao od toga da poljubi ženu samo zato što je udana? Na vlastiti užas, postalo joj je u potpunosti jasno. Mislio je da je udana... nije ju imao namjeru pitati da se uda za nj. Mislio je da je udana, i to ne samo da je udana već da pripada vrsti udanih žena bez imalo morala. Nije joj udvarao, daleko od toga. Da se posluži njegovim riječima, samo ju je želio okrenuti! Zgranula se, povrijeđenost, bijes i potištenost svladali su ju istodobno. Zabavljao se na njezin račun! Snovi su joj se raspršili i pred njezinim nogama pretvorili se u prašinu. - Oprosti. Znam da ti sigurno izgledam od one najniže sorte, ali iskreno govoreći, posve sam naviknut na to da mi se udane žene nude pa sam... 30

Anna

RafaelaR

- Nisam ti se nudila!- viknula je Nicole, shrvana i uništena. Oči su joj bile pune suza. - Onda sam pogrešno protumačio tvoje ponašanje. Očito, lady Shelton, ne smiješ više ovamo dolaziti. - Nije skidao pogled s nje. Pogled mu je bio mračan i nedokučiv. Nicole je bila u šoku i njezina povrijeđenost nije se dala riječima opisati. - Očito bih uspjela je reći kad joj se javio onaj stari duh - bila deseterostruko gluplja kada bih se vratila ovamo. Sasvim me sigurno nikada više nećeš vidjeti! Snažno je istrgnula uzde iz njegovih ruku i prije no što joj je uspio pomoći uskočila u sedlo. Bilo je načinjeno za jahanje sa strane pa nije imala drugoga izbora nego tako odjahati. Nije bilo važno, jedino je bilo važno što je moguće prije pobjeći od njega. Suze bola i poniženja zasljepljivale su joj pogled i osjećala je bolno stezanje u grudima. Podbola je konja u galop i ostavila ga da stoji sam u oblaku prašine.

31

Anna

RafaelaR

ČETVRTO POGLAVLJE

Nicole se poslužila glavoboljom kao izgovorom kako bi toga poslijepodneva i ostatak večeri provela zatvorena u svojoj sobi. Nije sišla na večeru. Obojica, otac i Chad, dolazili su se raspitivati za nju i bila joj je potrebna iznimna količina samokontrole da od njih sakrije svoje slomljeno srce. Ne želeći izazvati više sumnje nego što ju je dotad izazvala, prihvatila je poslužavnik koji joj je Annie gore donijela, a potom njegov sadržaj dala jednoj od kućnih mačaka. S dolaskom večeri postajala je sve očajnija. Kako je bila naivna! Kako je bila glupa! Vjerovati u bajke kada bajke ne postoje, barem ne za nju, nikada za nju. Glupo se zaljubila u vojvodu, ne u čovjeka kakav je on uistinu bio, već u čovjeka kakvog je stvorila u svojim neobuzdanim maštanjima. Jednako tako glupo pomislila je da je i on zaljubljen u nju. Bila je previše povrijeđena da bi ga mrzila, barem zasad. Umalo se bila prepustila suzama, no ipak ih je uspjela potisnuti. Onda kada je prvi put izišla van i kada nije bila prihvaćena od svojega plemstva, i tada ju je strašno boljelo. U to joj je vrijeme to bio najšokantniji udarac u životu. Odrasla je bila u Dragmoreu u kojem su ju svi voljeli i prihvaćali, od onog najnižeg konjušara do njezinih obožavanih roditelja. U njezinu životu nije bilo dana... sve do tog prvog izlaska u društvo... u kojem se nije osjećala sigurnom. Ali njezin prvi izlazak u društvo sve je to promijenio. Činjenica je bila da se Nicole razlikovala od svih ostalih mladih dama iz visokog društva, što su one smjesta raspoznale. Nije imala ama baš ništa zajedničko s njima. Bila je odgajana da bude aktivna i da razmišlja svojom glavom, što je za posljedicu imalo to da je bila otvorena i izravna. One su bile odgajane da budu lijepe, pristojne i čedne, usiljeno su se smješkale muškarcima i međusobno ogovarale. Interesi koji su prevladavali u njihovim životima bili su posljednja moda te kako uhvatiti muža. Zbog toga što Nicole iskreno nije s njima dijelila te interese, bila je od samoga početka izopćenica. Nije joj moglo biti oprošteno takvo svetogrđe. I sama je izazvala skandal, ali nije očekivala da će se društvo na nju tako okrutno okomiti. Zapravo, nije baš mnogo ni razmišljala o tom što čini, spoznavši tek u posljednji trenutak da ne može ući u taj brak. Nikada nije voljela Percyja Hempsteada, niti joj je na bilo koji način do njega bilo stalo. Prve dvije godine u kojima je izlazila nije pokazala zanimanje ni za jednog prosca te se zbog toga naposljetku umiješao njezin otac koji joj je nudio jednu mogućnost za drugom. Posvađali su se. Nicole je preklinjala da ju ne udaju poput neke rasplodne kobile koju šalju pastuhu, no on se oglušio o njezine zamolbe. - Postoji oko desetak dragih podobnih muškaraca između kojih možeš birati - bjesnio je na nju. - Ali u dvije godine, ti si ih sve rastjerala od sebe! Neću ti dopustiti da si upropastiš budućnost, Nicole, stoga ću ti ja naći pravoga muškarca! Bijesna i uzrujana, Nicole je pobjegla od njega, premda je znala kako ga je na to potaknula ljubav prema njoj, pomisao da time čini ono što je za nju najbolje, kao i pomisao da će se, jednoga dana kada se na to osvrne, složiti da je bio u pravu. 32

Anna

RafaelaR

Percy Hempstead bio je nekoliko godina stariji od nje, dobro izgledao i bio ljubazan, nasljednik grofa od Langstona. Nicole je poželjela da može nekako iznaći bilo kakvo zanimanje za nj, jer je posve očito bio veoma drag i ljubazan prema svima, uključujući konje i pse, što je bila prava kušnja njegova karaktera. Osim toga, bio je radišan i nije bio nekakav razvratnik te su mu mnoge mlade žene nastojale privući pozornost. Čak je i Martha za njim uzdisala, izjavivši kako je zgodan onako tamnokos, plavih očiju i lijepo isklesana tijela. Budući da su svi vršili pritisak na nju i da joj se Percy sviđao kao prijatelj, naposljetku je pristala na tu bračnu vezu. Kako se vjenčanje približavalo, njezine prvotne primjedbe na udaju postajale su sve snažnije i snažnije. Nije ga voljela. Gotovo ga nije ni poznavala i bio joj je doslovno neznanac. Nije se željela udati za nj. Nije željela biti žena... čije su dvije glavne uloge u životu bile biti lijep ukras i svojemu mužu podariti sinove. Nije željela napustiti Dragmore. Osjetila bi strašnu paniku pri toj pomisli, Nagonski je znala da joj Percy nikada ne bi dopustio da ustaje s izlaskom sunca i jaše s njim po seoskim imanjima zakupaca. Očekivao bi od nje da se zabavlja s ostalim damama i da slobodno vrijeme provodi na način kakav ženama dolikuje; da uvijek bude propisno odjevena, da bude pasivna i poslušna... ukratko, da bude idealna žena. Nicole je osjetila užasan strah. Njezin život trebao se neopozivo promijeniti, zauvijek. Nije mogla učiniti to na što je pristala. Noć prije vjenčanja pobjegla je. Poslala je Percyju poruku u kojoj ga moli za oprost, ali znala je da ne postoji nikakvo razumno objašnjenje za njezino ponašanje koje bi mogla ponuditi njemu ili bilo komu drugom. Drugu poruku ostavila je svojim roditeljima. Nije pobjegla veoma daleko, jer nije ni bilo nužno. Bilo je dovoljno nestati na dan vjenčanja i poslati Percyju poruku. Očekivalo se više od pet stotina gostiju i premda nije ostavila Percyja da stoji doslovno pred oltarom, kako se to poslije govorkalo i tvrdilo u tračevima, već samim time što je toliko učinila nanijela mu je dovoljno štete. Percy više nikada nije razgovarao s njom i nakon pola godine oženio se pravom viktorijanskom gospodičnom. Ni njezin otac gotovo mjesec dana nije razgovarao s njom nakon tog prvog napadaja bijesa kada se ražestio. Nicole je bilo užasno žao zbog toga što je povrijedila Percyja i jednako tako bilo joj je žao zbog toga što je uzrujala svoje roditelje, no nije joj bilo žao zbog toga što se za Percyja nije udala. Imala je samo kratak tjedan dana da se oporavi od toga što je učinila. U sljedećim mjesecima njezini roditelji izlazili su kao obično i Nicole ih je posvuda pratila. - Nećeš se skrivati u Dragmoreu - rekao joj je otac. Bile su to jedine riječi kojima joj se u tjedan dana obratio. - Suočit ćeš se s onim što si učinila. Bilo je grozno, odlaziti na jedan bal ili “domjenak” za drugim, biti predmetom piljenja i ogovaranja čim bi nekome okrenula leđa. Znala je da njezini roditelji pate jednako koliko ona i na neki način boljelo ju je više zbog njih nego što je ona sama osjećala bol zbog sebe. Nicole je držala glavu visoko i ponašala se kao da se ništa loše nije dogodilo, ali u sebi se osjećala poput neke neobične vrste životinje u zoološkom vrtu. Nakon nekoliko mjeseci njezini roditelji dopustili su joj da čini što želi, ali dotada njezino pojavljivanje više nije bilo nekakav događaj, a oni koji su raspredali tračeve našli su novo žito za svoje ogovaračke mlinove. Dok je sada tako ležala zagledana u zlatne nabore baldahina ponad glave, poželjela je zaplakati kao nikad dotad u životu. Njezin život bio je savršen, sve dok nije navršila 33

Anna

RafaelaR

osamnaestu i izišla u društvo. Nakon toga, zaredala se jedna katastrofa za drugom. Trebala je bila naučiti lekciju. Ali ne, naivna do samoga kraja pogledala je u vojvodu, zaljubila se i glupo pomislila kako je on njezin vitez u sjajnom oklopu. Nikada više neće biti takva glupača! Okrenula se na bok, bez suza u očima. Mislio je da je udana. Nikad nije imao časne namjere prema njoj. Odjednom je stisnula šaku i preplavio ju je izvoran bijes. Kako li je samo bio ogavan!

Toga jutra, Nicole je, kao obično, ustala s izlaskom sunca. Provela je bila nemirnu noć, goreći od nedavno nastalog bijesa. Adrenalin joj je davao snagu i, unatoč tomu što gotovo oka nije bila sklopila, nije bila umorna. Priključila se ocu i bratu na doručku, odjevena u jahaće hlače, odlučna im se toga dana pridružiti i nastaviti živjeti kao da se ništa nije ni dogodilo. Kao da vojvoda od Clayborougha nije ni postojao. Obojica su ju muškaraca pogledala. - Izgledaš kao da si iz pakla izišla - rekao je Chad. Nicole se nije obazirala na nj kada je sjela s očeve lijeve strane, sučelice svojemu bratu. Dok si je točila čaj, osjetila je na sebi očev pogled. - Glavobolja je gotovo cijelu noć potrajala. - Želim da odeš liječniku - rekao je grof. - Dobro sam sada, oče, doista - rekla je Nicole, ali nije se uspjela osmjehnuti. - Nikada nisi bolesna - rekao je Nicholas Shelton, ne odajući u glasu emocije. - Želim da se danas odmoriš, Nicole. Čvrsto je stisnula usnice. - Želim jahati s tobom i Chadom. - Ni u kom slučaju. - Kada ju je pogledao, znala je da je bolje ne ulaziti u prepirku s njim. Nakon što je doručkovala, Nicole se osjetila umornom i iscrpljenom. Nakon što su otac i Chad otišli, vratila se u svoju spavaću sobu i bacila na krevet, odjednom posve iscrpljena. Pred njom je zatitrala zlaćana slika zgodnoga vojvode. Stisnula je šake i sklopila oči. - Odlazi u pakao, proklet bio! - Bila je to najšokantnija psovka koju je poznavala. Kucanje na vratima probudilo ju je iz teškog, silno potrebnog sna. Nicole je zatreptala i prenula se kada je shvatila da je neko vrijeme odrijemala, Činilo se kao kasno jutro, skoro podne. Ošamućeno se uspravila u sjedeći položaj. - Da? Pojavio se Aldric, - Znam da se ne osjećate dobro, gospo, ali stigla je vikontesa Serle. Hoću li joj reći da vam je loše? - Zapazila je zabrinutost u njegovu blagom pogledu, premda mu je glas bio služben i nepristran. - Martha je tu! - viknula je oduševljeno Nicole. - Ne, ne! Odmah silazim! - Odlično - rekao je Aldric, doimajući se kao da je osjetio olakšanje kada se povukao iz prostorije. Nicole je skočila iz kreveta i brzo se umila, svezavši kosu u dugačak rep. Potom je strčala niz stube. - Martha! Vikontesa Serle bila je sitna žena, pomalo bucmasta, guste kestenjaste kose i puti poput bjelokosti. Skromno je sjedila na zlatnoj baršunastoj počivaljci u salonu, držeći u svojim sićušnim rukama šalicu čaja. Na sebi je imala kostim sa zelenim i ružičastim 34

Anna

RafaelaR

prugama. Odložila je šalicu i skočila na noge, oduševljeno uskliknuvši. Dvije djevojke srdačno su se zagrlile. - Silno si mi nedostajala! - vrisnula je Martha. - Drago mi je da si se vratila - uzvratila je ozareno Nicole. Martha je sjela, povukavši Nicole da sjedne uz nju. Smiješak joj je iščeznuo kada se zagledala u prijateljicu. - Nicole, oči su ti natečene. Jesi li plakala? Nicolin izraz lica postao je turoban. - Nisam, premda sam mislila da hoću. - Što se dogodilo? Nicole je brzo skočila na noge i čvrsto zatvorila vrata salona, okrenuvši se ponovno licem prema svojoj prijateljici. Odjednom ju je svladao silan poriv da zaplače. Užasnuta, pokrila je lice rukama, nastojeći spriječiti poplavu suza koje su navirale poput plime. - O, Bože! - Martha je požurila prema njoj. - Dođi, sjedni. Reci mi, što te to toliko uzrujalo? - Oprosti! - rekla je Nicole kada se pribrala, jer emocije su joj još bile svježe. Pogledala je u svoju najbolju prijateljicu. - Prava sam pravcata glupača, Martha! Premda je Martha bila naviknuta na Nicolinu nekonvencionalnu odjeću, ophođenje i rječnik, neznatno se zarumenjela. - Nisi ti nikakva glupača. - Napravila sam glupaču od sebe pred vojvodom od Clayborougha - viknula je Nicole. Martha se zgranula. - Pred vojvodom od Clayborougha? Nicole je smrknuto potvrdno kimnula. - Neku večer otišla sam na maskenbal kod Adderlyjevih. Bilo je to njemu u čast. Čim sam ga pogledala, srce mi je stalo, Martha. Kako sam bila glupa. - Veoma je zgodan - rekla je oprezno Martha. - Razgovarali smo. Kada me pogledao, oči su mu bile usplamtjele. Pozvao me u Chapman Hall. Martha je zgranuto protisnula: - Pozvao te u Chapman Hall! Ali to nimalo ne nalikuje na vojvodu od Clayborougha. Zasigurno si ga veoma privukla. Nicole ju je pogledala, oči su joj blještale poput leda. - Ah, itekako sam mu se svidjela, u to budi uvjerena! Pretpostavio je da sam udana. Pozvao me tamo na... na... na... Martha se ponovno zgranula. - Mislio je da si udana. - Mislila sam da mu se sviđam. - Zatečena, Nicole je odvratila pogled i obrazi su joj se zarumenjeli. - Čak sam pomislila - zaustavila se - pomislila sam da mi udvara. - Krišom je pogledala u svoju prijateljicu koja je imala zaprepašten izraz lica. - Poljubio me, Martha. - O, Bože! - bilo je to sve što je Martha uspjela reći. - Svidjelo mi se. - Pri pomisli na ono što se između njih dogodilo, Nicolina zlaćana put još se više zajapurila. Što je još gore, srce joj je počelo preskakati. Mogla je osjetiti njegove strastvene gladne usne na svojima, kao da ju je ponovno ljubio. - Uzvratila sam mu poljupcem. - Nicole - zaustila je Martha, ali Nicole ju je prekinula. - Sada znam zašto me gurkajući požurivao da iziđem iz kuće ne dopustivši mi da s njegovom majkom popijem čaj! - povikala je Nicole, ponovno posve bijesna i ponižena. 35

Anna

RafaelaR

- Udova vojvotkinja bila je tamo? - zaječala je Martha. - Vidjela te u njegovoj kući? Nicole nisi imala neku djevojku u pratnji sa sobom, zar ne? - Pitanje je bilo beznadežno. Nicole je odmahnula glavom. - Jučer sam se ponovno vratila u Chapman Hall... pozvao me da opet dođem. Nekako je doznao da sam neudana i sve se promijenilo. Nitkov! Bio je hladan kao led, ispričao se zbog pogreške i rekao mi da više nikad ne smijem doći tamo. Kao da bih došla! - O, Bože! - rekla je Martha, na što je Nicole razrogačila oči. - Mislio je da sam nekakva udana drolja s kojom će se zabaviti - prošaptala je žurno Nicole. - Uh! Mrzim ga! - Ah, Nicole! - Martha ju je uzela za ruku i stisnula ju. - Nije te... samo te poljubio, nije li? Nicole se zajapurila. Prisjetila se kako je tamo u travi ležao na njoj, kako joj je raskopčao jaknu i prisno milovao unutarnju stranu bedara. Tijelo joj je počelo pulsirati reagirajući na ta žestoka živopisna prisjećanja. - Još sam uvijek djevica ako me to pitaš. - Onda nikakva šteta nije počinjena - rekla je Martha, potapšavši ju po ruci i uzdahnuvši s olakšanjem. - O, sirotice moja. Znaš, Clayborough je strašan razvratnik i prilično je bezobziran. Priča se kako ni jedna žena ne može dovoljno dugo zadržati njegovo zanimanje, pa čak ni njegove ljubavnice. Navodno su mu ljubavnice najljepše žene u okrugu. - Ima ih više od jedne? - upitala je Nicole, ponovno se osjetivši povrijeđenom. - Ne, ima jednu po jednu. - Martha je ugledala izraz njezina lica i dodala. - Ali tako postupa većina muškaraca. - Robert nema, ima li? - Odjednom je Nicole poželjela da je pregrizla jezik jer je pitanje bilo previše intimno, čak i za najbolju prijateljicu. Ali Martha se osmjehnula i izraz joj se lica smekšao. - Ne, Robert nema, i prava sam sretnica. Nicole je znala koliko Martha voli svojega muža i koliko on obožava nju. - Baš si veoma sretna - složila se. Martha ju je pogledala. - Mislim da si se svidjela Clayboroughu. Viđam ga povremeno u Londonu. Nikada uopće ne pokazuje zanimanje za neku ženu. Uvijek se one bacaju pred njega. Osim možda za lady Elizabeth Martindale. - Lady Elizabeth Martindale? - Kći markiza od Stafforda. - Martha se nakreveljila. - Mislim da si mu se svidjela. O, baš šteta što su zaručeni! Nicole se sledila. - Zaručen je, njom? - Da. Nisi to znala? - Ne znam ništa o njem - rekla je Nicole i prostorija oko nje odjednom se utišala. - Odavno su zaručeni, od njezine druge godine, a sada joj je upravo osamnaest - rekla je obzirno Martha, nastojeći ublažiti udarac. - Na velik očaj svake mlade dame oduvijek se zna da je vojvoda Clayborough nedostupan. Ona će imati svoju sezonu i ovoga će se ljeta vjenčati. 36

Anna

RafaelaR

- Shvaćam - rekla je ukočeno Nicole, ustajući. Puls joj je počeo divljati, zaglušujući ju. Zaruke između dvaju tako moćnih obitelji, koje su se šesnaest godina održale, bile su kao u kamenu zapisane. Kao da je već bio oženjen. Nicole je pobješnjela. Dakle, ne samo što ju je smatrao udanom već je sam bio zaručen i vjenčat će se za sedam do osam mjeseci. Bio je odvratniji nego što je ikada mogla sanjati. - Nicole - ustala je i Martha doimajući se zabrinuto. - Sjedni i popij malo čaja. Molim te. Nicole ju je pogledala plamtećim pogledom. - Mislila sam da će mene ženiti! Mene! - Ah, Nicole! Nicole se okrenula i krupnim korakom zaputila prema vratima, u svakom njezinom dugačkom koraku osjećao se silan bijes. - Kamo ćeš, Nicole? - povikala je mahnito Martha. - Ne čini nešto zbog čega ćeš požaliti! Nemoj, molim te! Ako ju je i čula, Nicole to ničim nije pokazala. Nekoliko trenutaka potom, Martha ju je ugledala kako opkoračeno jaše na svojem čistokrvnom riđem pastuhu. Nos joj je doslovno bio zagnjuren u pastuhovu crnu grivu. Galopirala je iz konjušnica u smjeru Chapman Halla.

Vojvoda je izišao iz konjušnice, praćen zvucima udarca čekića po drvetu. Mijenjao je dva stražnja zida štaglja koji su bili u lošem stanju i kojima je trebao popravak. Dosad je bio zadovoljan kako su s poslom napredovali radnici koje je uzeo u najam. Dugim koracima grabio je prema kući, namjeravajući se pozabaviti nekakvom prepiskom prije podnevnoga objeda. Tek što je načinio nekoliko koraka, zvuk kopita konja u trku naveo ga je da zastane i vidi odakle taj zvuk dopire. Predivan čistokrvan konj kestenjaste dlake pojavljivao se iz šume na udaljenoj strani zapuštene ledine, u punom trku. Pastuh je galopirao preko njegova travnjaka. Jahač je bio nisko pognut i nekoliko trenutaka potom životinja se naglo zaustavila pokraj njega, propevši se. Vojvoda je ostao zapanjen kada je ugledao Nicole Shelton kako jaše opkoračeno. Nikada prije nije vidio neku damu da tako jaše konja. Zapravo, nije vidio nijednu ženu da tako jaše, što je samo po sebi bilo dovoljno šokantno. Prenerazio ga je pogled na njezine noge u uskim muškim jahaćim hlačama dok je čvrsto i snažno stiskala konja. Potom je postao svjestan njezine ljepote prave divljakuše, njezinih usplamtjelih srebrnih očiju i raspuštene kose, koja se nošena vjetrom vijorila za njom. Bila je predivna, a on je bio sleđen te ujedno zaprepašten njezinim prkošenjem pravilima svih postojećih konvencija i obuzela ga je barbarska želja. Nicole je skočila na zemlju i krupnim korakom zaputila se prema njemu. Tkanina jahaćih hlača napinjala se na njezinim dugim nogama ne prepuštajući mašti nimalo njihova oblika. Još jedan trenutak nije mogao odvojiti pogled od njezinih nogu i sinulo mu je da je žena koja je tako mogla jahati konja sigurno jednako tako dobro mogla jahati i njega. Budući da mu je drugo odvlačilo pozornost, u posljednji je trenutak zapazio kada je podignula bič. - Nitkove bijedni - prosiktala je, zamahnuvši bijesno bičem prema njegovu licu. 37

Anna

RafaelaR

Reagirajući čisto nagonski, vojvoda ju je uhvatio za zapešće u trenutku kada ga je onaj pleteni dio ošinuo po vilici, ostavivši na licu bolan crven ožiljak. Bijes je brzo zamijenio iznenađenje. Uzeo je od nje onaj bič, naglo ga prelomio na dva dijela i odbacio u stranu. Vrisnula je. Bio je to zvuk čistog bijesa. Ponovno je zamahnula rukom, s namjerom da ga ponovno udari, no uhvatio ju je za ruku i tako ju je brzo gurnuo da je leđima lupila od štagalj. Usudila mu se oduprijeti i drugom rukom posegnula za njim. Šake su joj bile stisnute i nokti spremni poput kandža. Uhvatio joj je i tu ruku i pričepio ju uza zid, držeći joj oba zapešća iznad glave i u jednom djeliću sekunde prešao onih nekoliko centimetara koji su ih dijelili i priljubio svoje čvrsto, uzbuđeno tijelo uz njezino. To što se upravo dogodilo nije bilo za povjerovati, ali ona se nastavila divlje otimati, poput životinje uhvaćene u zamku, izluđena. Svaka njezina kretnja u njem je raspirivala vatre te se još snažnije priljubio uz nju. Njegova muškost pulsirala je uz njezinu mekoću dok ju je nagonski nastojao obuzdati. - Pusti me - vrisnula je. - Pusti me, pseto pokvareno, pa ću ti pokazati što zaslužuješ! U mislima su mu titrale veoma jasne erotske slike seksa. - A što ja to zaslužujem? duhom joj je okrznuo usne pa se primirila. Znao je da je baš u tom trenutku postala svjesna njega i njegove muževnosti. - Deset udaraca bičem, a ne jedan! - zarežala je. - Mislim da se nisi zbog toga vratila ovamo. - Vratila sam se krv ti pustiti! Zadrhtao je, kako kao odgovor na njezino pravo divljaštvo, tako i na pomisao da on njoj pusti krv. - Uzbuđuje li te proliti mi krv, Nicole? - upitao je, veoma prigušenim glasom. - Da! Da! Da! - Ponovno je divljački nasrnula na nj, a potom se sledila, dašćući kada je njezino koprcanje samo poslužilo povećanju prisnosti između njih. - Čuvaj se - rekao je mračno - ako danas nekome treba proliti krv, to neće biti moja. - Pogledao ju je u oči, tako snažno pulsirajući uz nju da joj nije moglo promaknuti značenje njegovih riječi. Razrogačila je oči. Bio je zadovoljan što je shvatila. - Ne bi. - Trenutačno bih. Nisi li se zbog toga vratila ovamo? Na trenutak je bila previše zaprepaštena njegovim odgovorom da bi mu bilo što odgovorila, a potom je vrisnula, divlje se izvijajući i vičući zbog bola koji je sama sebi nanijela u njegovu čeličnom nepokretnom stisku. - Prijetiš li mi to sada silovanjem? - Prijetim, ne. Upozoravam, možda. Silujem... nikad. - Borit ću se protiv tebe do posljednjeg daha - viknula je. Gledao ju je kako se bori protiv njega, a potom doživljava vrhunac u njegovu naručju. Pojačao je stisak i pomislio kako bi mogao izgubiti ono malo preostale kontrole. - Svidjet će ti se umirati u mojem naručju, Nicole - obećao je nježno. - Pobrinut ću se za to. - Pusti me - vrištala je mahnito. Znao je da nije shvatila što je mislio reći, ali osjetila je u kakvoj se opasnosti nalazila. - Pusti me, smjesta, proklet bio! Morao je. Da ju nije pustio, prestao bi bio odgovarati za svoje postupke. Njegovo tijelo vrištalo je na nj, preklinjući da ga se zadovolji, te je okrenuo glavu od njezine i otežano dišući upitao: - Sklapamo li primirje? 38

Anna

RafaelaR

Nasmijala se. - Nikad! Ošinuo ju je pogledom i ugledao odbljesak mržnje u njezinim očima. - Znači mrziš me sada, zar ne? - O, da - rekla je frkćući. - Na trenutak sam te voljela, ali da samo znaš koliko te sada mrzim! Sledio se. Zapanjilo ga je to da ga je voljela, pa makar budalasto i kratkotrajno. Mnoge su se žene u nj zaljubljivale i bio je svjestan toga. Ali nikada na to nije obraćao pozornost, kao što zasigurno nije nimalo mario za njihove osjećaje. No čini se da ga je sada nešto bocnulo. Možda je to bila njegova savjest. - Ljubav se ne pretvara tako brzo u mržnju, Nicole - rekao je nježno. Usne su im bile veoma blizu. - Hoćemo li provjeriti koliko me to mrziš?Nije znao zašto mu je bilo toliko stalo do toga da joj dokaže da griješi. - Nema se tu što provjeravati - rekla je, odjednom ostavši bez daha. Pogled joj je pao na njegova usta. - Nemoj! Nikako se nije mogao suzdržati da ju ne poljubi, bez obzira na to koliko to bilo pogrešno, ne u tom trenutku. Ne dok su im tijela bila tako priljubljena, od grudi do nožnih prstiju, ne sada kada se napinjao uz njezinu ženstvenost, ne sada kada se usudila izjaviti da ga mrzi. - Mislim da me više voliš nego mrziš - promrmljao je. Otvorila je usta usprotiviti se, ali prekrio joj je usne, ne dopustivši da joj pobjegne još neka riječ. Žestoko se nastojala odvojiti od njega, no on ju je samo još čvršće pritisnuo uz štagalj i samo još više pojačao onaj bolan stisak oko njezinih zapešća. Razjarena, stvarala je buku dok joj je gladno svojatao usne, želeći uzeti mnogo više, i znao je da će ju, nastavi li s tim, uzeti cijelu. Ali pomislio je kako bi se do samoga kraja borila protiv njega. Progovorila je kada je premjestio usne na njezin vrat, na kojem su njegovi poljupci ostavili crven trag u obliku polumjeseca. - A što je s tvojom dragocjenom Elizabeth? Ukipio se. - Što s Elizabeth? - Čak se i ne pretvaraš da si vjeran svojoj zaručnici. - Dakle, obavila si domaću zadaću - rekao je kada je podigao glavu, pogledavši u nju. U očima joj je ugledao plamteći bijes i poželio ga je promijeniti u strast... za njim. - Dakle, o tom se radi? - Nimalo se ne razlikuješ od oženjena muškarca - prosiktala je. - Ali ti si još usto odvratan razvratnik. Pusti me, smjesta! Bila je u pravu te ju je zbog toga, što je najzad bio previše častan da bi ju silovao, pustio. Vrisnula je i nasrnula na nj, nastojeći ga ponovno udariti. Uhvatio ju je, ali ovoga puta oko struka i pričepio joj ruke sa strana, ponovno zaprepašten njezinim divljaštvom, čak još više uzbuđen. Koprcala se, otimajući se u njegovu naručju prije nego što je pojačao stisak, nastojeći pobjeći od njega. - Prestani - obrecnuo se, prodrmusavši ju jednom. Dahtala je kao da je vodila veliku bitku. Sada joj je bio priljubljen uz leđa, što nije bilo nikakvo olakšanje. Osjećao je njezine bujne teške grudi pod rukama kada joj je obgrlio 39

Anna

RafaelaR

torzo. Prestala se pokušavati otrgnuti, udahnuvši zrak u pluća i neznatno je popustio proklinjući još jednom samog sebe i svoj nekontroliran libido. - Neću te ponovno udariti - progovorila je naposljetku oporo. - Samo me pusti. - Zašto? - Dahtao joj je za vratom. - Mislim da te ne dovodim u neugodnu situaciju, Nicole. Ili možda dovodim? Nije se pomaknula i znao je da osjeća njegovo pulsiranje uz svoju stražnjicu. Želio joj je vidjeti oči, vidjeti njezinu reakciju. Osjećao je kako drhturi u njegovu naručju. - Ne dovodiš me u neugodnu situaciju - rekla je naposljetku. - Ali dovodiš u neugodnu situaciju sebe. Budući da mu je ponašanje bilo neoprostivo, zvučao je ironično kada ju je pustio. Domišljato. Ali za igru je potrebno dvoje. Da nisi došla ovamo, ništa od ovoga ne bi se dogodilo. Naglo se okrenula licem prema njemu, oprezno uzmičući. Zapazio je bljesak u njezinim očima i na pravi ga način shvatio, i dok se jedan dio njega zgražao nad samim sobom, drugi dio njega bio je pobjedonosan. - Ti si taj koji je bez imalo morala, ti si taj koji se ne bi ni pred čim zaustavio da dobije ono što želi. Bijes se razbuktao. - Pogrešno. Upozorio sam te da se ne vraćaš ovamo, a ti si to učinila na vlastiti rizik. Ako se nisi vratila ovamo zbog onoga što ti mogu dati, zašto si se onda vratila? Duboko je uzdahnula i obrazi su joj se grimizno zarumenjeli. - Kako si bahat! Vratila sam se ovamo reći ti što mislim o tebi, sada kada znam istinu! Ruke je stavio na bokove i, rugajući se, nakrivio usne. - Istinu. Ah, da, Elizabeth. - Gotovo si oženjen, a mene si progonio! Nisam znala. Mislila sam da si slobodan. Mislio si za mene da sam udana žena bez imalo morala! Pa tko je onda tu u pravu... a tko u krivu? Osjetio je žalac grizodušja, no nije bio spreman suočiti se s tim. Nije mu se sviđalo kada ga je netko optuživao za pogrešno ponašanje... nije bio naviknut na to da mu se govori kako nije u pravu. Nitko se to neće usuditi. Ali ona se usudila. Nije se ni njemu sviđalo njegovo ponašanje... kako ono prije, tako ni ovo sada. Još mu je jednom raspirila bijes do neželjene požude. - Mislila si da se zanimam za tebe kao neženja koji udvara nekoj mladoj dami? - U glasu mu se osjećalo ruganje, oporost i okrutnost. Ustuknula je, zajapurivši se. - Nisam mislila da želiš da ti budem samo ljubavnica. - Baš kao što ni ja nisam za tebe mislio da si neudana djevica. Zgranula se. Nije mogao vjerovati u to što je upravo izrekao. - Okrutan si! - Ti me na to navodiš! - rekao je oporo. - Ponovit ću ti: nisi ovdje dobrodošla, lady Shelton, i ne vraćaj se ovamo. Čvrsto je sklopila ruke ispod grudi. - Nikada se neću vratiti ovamo, Vaša Milosti. - Osim, naravno, donijeti vama i vašoj nevjesti vjenčani dar. 40

Anna

RafaelaR

Smijeh mu je bio ironičan, baš kao i njezine riječi. - Dakle, tigrica ima i nešto više od samih kandža. - Ponovit ću ti, nisi ovdje dobrodošla, Nicole, i ako misliš između mene i Elizabeth stvarati pomutnju, bolje ti je dvaput razmisliti. - Ne brini. Nemam namjeru uzrujati tvoju dragocjenu Elizabeth. - Nicole se naglo okrenula i pritrčala svojemu pastuhu.

41

Anna

RafaelaR

PETO POGLAVLJE

Njegov najdraži ruski hrt motrio ga je pun nade. Stojeći ispred zrcala u naravnoj veličini, pokraj crvene lakirane kineske komode, vojvoda je namjestio svilenu kravatu, bezizražajno se promatrajući. Kada se okrenuo i kada mu je njegov osobni sluga Reynard pružio crn večernji kaput, hrt je razdragano lupio repom. Vojvoda je promrmljao. - Žao mi je, Mladiću, ali ja ti idem na večeru. Pas je prodahtao i položio glavu na goleme šape, osuđen provesti večer pred ognjištem. - Lijepo izgledate, Vaša Milosti, ako smijem primijetiti - zapazio je Reynard, diveći se. Vojvoda mu je odsječno zahvalio. - Možeš ići, Reynarde. Odmah ću sići. - Okrenuo se od svojeg odraza i prišao do stolića s poslužavnikom, gdje je natočio šalicu čaja čija je mješavina bila spravljena posebno za nj. Namršteno je piljio u sadržaj profinjene porculanske šalice, koja je u njegovoj ruci izgledala patuljasto. Trebao je odbiti Sheltonov poziv. Ali nije to ni razmotrio. Prošlo je tjedan dana otkad je Nicole Shelton onako nepromišljeno dogalopirala u njegovo dvorište, a potom iz njega odgalopirala... nakon njihova podužeg žučnog susreta. Nažalost, samo od samog prisjećanja na to osjećao je bolno uzbuđenje u slabinama i prokleto je dobro znao zašto je večeras išao u Dragmore. Što se to događalo s njim? Je li tako djelovala neuzvraćena požuda? Nikada prije na umu nije imao neku ženu. Koliko god to zvučalo bešćutno, sve njegove veze bile su isključivo seksualne naravi i, čim bi taj čin bio završen, pozornost bi usmjerio na mnogo važnije stvari. Nije želio imati posebnu ženu na umu. Ljutito je otpio gutljaj čaja egzotična mirisa, a potom ostatak, šalicu, tanjurić i sve ostalo, bacio u rasplamsanu vatru. Porculan je napuknuo i glasno se rasprsnuo, zbog čega ga je Mladić znatiželjno pogledao. Oslobodio se napetosti, ali iz misli nije izbrisao Nicole Shelton. Još je uvijek bio donekle u šoku kada ju je u grješnim mislima zamišljao onakvu kakvu ju je posljednji put vidio, kako u muškim jahaćim hlačama opkoračeno jaše onog vatrenog konja. Udarila ga je svojim bičem. Još je uvijek bilo nevjerojatno... još uvijek nemoguće uzbuđujuće. Vojvoda je koračao po prostoriji. Ni u kojem slučaju neće sada odbiti Sheltonov poziv. Ali istini za volju, nije to ni želio. Provukao je ruku kroz svoju gustu, u tragovima od sunca izblijedjelu kosu. Osjećao je i znao da se igra vatrom... ta vatra bila je ona. Proteklog se tjedna nemilosrdno i odlučno bacio na obnovu Chapman Halla. Ustajao je ranije nego obično i kasnije odlazio na počinak, ne dopuštajući si ni trenutak odmora ni vremena za razmišljanje. No bez obzira na to koliko bio zaokupljen, ona se uvijek motala uz nejasne rubove njegove svijesti, progoneći ga. Zašto je bio tako očaran njome? Ili opsjednut? Zaključio je kako je njezin upečatljiv izgled bio dovoljan da svakog muškarca dovede do ludila, no ono što ga je opijalo zapravo je bilo njezino ponašanje, njezina smionost i divljaštvo, Većina žena, većina dama... bila je užasno dosadna. Uz iznimku njegove majke, koja se po svojoj inteligenciji i nekonvencionalnom zanimanju za poslovanje razlikovala od ostalih žena. Nije mu padala na um ni jedna druga žena koja bi bila vrijedna njegova 42

Anna

RafaelaR

vremena i pažnje. (Elizabeth je bila nešto posve drugo, s obzirom na to da mu je bila zaručnica). Nijedna žena koju je poznavao nije išla na svečana okupljanja bez ženske pratnje, osim ako nije bila starija od trideset, nijedna žena nije razgovarala na način na koji je to činila ona, nijedna žena nikad nije pokazala takvu ćud, čak ni njegova posljednja ljubavnica, koja je bila Francuskinja i koja bi se brzo razbjesnila. I nijedna žena, nijedna žena, nije se dala u potjeru za nekim muškarcem i udarila ga bičem. Bila je sve ono što nisu bile ostale žene koje je poznavao i zaključio je da je to bio razlog zbog kojeg je bio tako vraški očaran njome. Problem je bio u tom što više samom sebi nije vjerovao. Prošloga se tjedna prema njoj odvratno ponašao, premda je bio ozbiljno isprovociran. Nije bilo isprike za to što se prema njoj poslužio silom, za to što se poslužio snagom da bi dokazao svoju moć nad njom, za to što ju je ljubio, dirao. Nije bilo isprike. Ali tada ga ništa u tom nije moglo spriječiti i bojao se da ga sljedeći put ništa neće spriječiti. Sljedeći put? Mora se pobrinuti za to da ne bude sljedećeg puta. Ne bi mogao živjeti u vlastitoj koži da ju je upropastio, bez obzira na to što joj je ugled već bio narušen, bez obzira na to koliko ga je provocirala. Njihov posljednji susret bio je barbarsko zavođenje. Zavjetovao se da neće biti sljedećeg puta. Cijeli svoj život živio je časno. Uvijek mu je negdje duboko u svijesti bila spoznaja o tom kako je njegov otac bio nečastan. Njegov bi otac, da je više volio žene, uzeo Nicole još onog prvog dana, tamo u onoj travi pokraj potoka. Ali on nije bio njegov otac. Nikad nije upropastio nijednu ženu; žene koje je odvodio u krevet već su bile veoma upitna morala. Možda je cijeli život proveo okajavajući očeve grijehe, ali bio je to život kakvim se, sve dosad, mogao ponositi. No sada je bio u velikoj pogibeljnoj opasnosti i to ga je plašilo. Kasnio je. Ako ne pošalje ispriku, bilo je vrijeme za polazak. Vojvoda je izišao.

Nicole se izležavala u krevetu i čitala esej Amerikanke, Amande Willison, o potrebi reforme obrazovanja i odijevanja za djevojčice. Kako je ta žena u pravu, pomislila je Nicole. Netko je pokucao na vrata i Nicole je odložila knjigu ustranu kada je ušla njezina majka. Kontesa se jučer vratila kući. Nicole nije bila iznenađena jer se Jane nikada nije dugo odvajala od svojega supruga i Nicole je znala da Jane uopće ne bi ni odlazila u London da Regina nije bila u tim godinama kada se bližila dobi za udaju. Regina je ostala u njihovoj kući u gradu na Tavistock Squareu, u pratnji udovice lady Beth Henderson. Jane se namjeravala vratiti u London sljedećeg dana, a grof joj se planirao priključiti nekoliko dana potom. - Nisi odjevena - rekla je iznenađeno Jane kada je ugledala Nicole odjevenu samo u kućnu haljinu. Kosa joj je još uvijek bila vlažna nakon kupanja. - Oprosti. Toliko sam se zabavila čitanjem da mi je vrijeme pobjeglo. Je li naš gost stigao? - Nije. Kasni. Nicole, pozvat ću Annie da ti pomogne. Nicole je kliznula s kreveta dok je njezina majka pozivala sluškinju i nasumce izvukla jednu haljinu iz ormara. Jane se vratila. Bila je sitna, vitka i platinasto plava, zapanjujuće ljepote u četrdeset prvoj godini, urođeno otmjena. Namrštila se kad je ugledala blijedoplavu haljinu koju je Nicole skinula s vješalice. Ta ne ističe svu tvoju ljepotu, dušo. 43

Anna

RafaelaR

Nicole je slegnula ramenima. - Tko uopće dolazi na večeru, majko, i čemu sva ta strka. Kuharica je danas poslijepodne luda u kuhinji... kuća izgleda kao da ćemo ugostiti nekoga iz kraljevske obitelji. - Vojvoda od Clayborougha - odgovorila je Jane. - Zašto ne odjeneš onu svoju žutu haljinu? Ili zelenu? Nicole se sledila. Na trenutak je pomislila da ju je pogrešno čula: - Vojvoda od Clayborougha? - Da. Nego, hoćeš li odjenuti onu žutu? Bolje da siđem. Svakoga bi trena trebao stići. Nicole je potvrdno kimnula, ne čuvši ni riječi. Piljila je u vrata nakon što su se zatvorila. Potom je snažno i ogorčeno vrisnula. Usudit će se doći ovamo? Ovamo? Bilo je to previše. Nije to mogla podnijeti! Neće! Nicole je gnjevno koračala. Kako se mogla suočiti s njim nakon njihova posljednjeg susreta? Nije požalila zbog onoga što je učinila, ali pokazala mu je da je bila sve ono što se govorkalo o njoj; pokazala mu je da nije bila primjerena gospodična koja se ponaša kao dama. Obrazi su joj se žarko zarumenjeli. Udarila ga je jednom, a on ju je poljubio zauzvrat. Pa sve ono što je rekao... Nikada nijednog muškarca nije mrzila više, ali nikada nije ni sanjarila o nečijim poljupcima, ali o njegovim je sanjarila. Bilo je sramno. Bilo je sramotno. Nije mogla spavati noću, mučena njegovom upečatljivom zlaćanom slikom i sjećanjem na dodir njegovih strastvenih usana, njegove zavodljive ruke i čvrsto, snažno tijelo. Ne samo što ju je izluđivao već joj je uništavao život. Bila je prestrašena činjenicom da ju je privlačio muškarac kojeg je prezirala ili kojeg je trebala prezirati. Prisjetila se razgovora od prije dva ljeta koji je vodila sa svojom rođakinjom Lucy Bragg. Suprotno od toga da ju smiri, sjećanje na taj razgovor izazvalo je u njoj osjećaj panike. Toga ljeta 1897. godine, Nicole i njezina obitelj otišli su u Paradise u Teksas na proslavu djedova osamdesetoga rođendana. Derek Bragg bio je čovjek rođen u planinama Teksasa koji je krotio granicu te na taj način sam izvojevao carstvo za sebe i svoju obitelj. Nicole i Lucy oduvijek su bile najbolje prijateljice, premda su se viđale svakog drugog ljeta kada se Nicole, dok je još bila dijete i tinejdžerica, priključivala svojim rođacima u Americi na mjesec-dva. Ne samo da su Lucy i Nicole bile najbolje prijateljice već su zajedno činile više nestašluka od bilo koje druge dvije djevojke u cijeloj državi pa možda čak i u čitavim Sjedinjenim Američkim Državama. Toga ljeta Lucy je povjerila Nicole svoju šokantnu ispovijed. Večer na dan rođendanskog slavlja bio je ukraden Derekov dragocjen rasni konj i jedan muškarac bio je ubijen. Jedan od novih radnika na ranču bio je pogođen hicem u leđa i ubrzo se ispostavilo da je to bio odbjegli prijestupnik iz New Yorka. Kada joj je Lucy otvorila srce i povjerila svoju tajnu, taj čovjek, Shoz Cooper, bio je u mjesnom zatvoru i oporavljao se od ozljede. Lucy je rekla Nicole da ju je više puta poljubio te da joj se to svidjelo. Ali usto je još povjerila Nicole i to da ga prezire. U to vrijeme, Nicole je bila iznenađena, jer ju još nitko nije bio poljubio i nikako nije mogla shvatiti kako se nekome moglo sviđati voditi ljubav s muškarcem koji ti se ne sviđa. Ali prisjećanje na to Lucyno priznanje nije joj sada ublažilo vlastite strahove. Ispostavilo se 44

Anna

RafaelaR

da je Shoz Cooper bio nedužan te su on i Lucy sada bili zaručeni i planirali se vjenčati sljedećega lipnja. Lucy je, dakle, samo mislila da ga prezire... a zapravo ga je voljela. Nicole se nije bojala samo svoje žudnje za vojvodinim poljupcima već toga da su i njezini osjećaji, poput Lucynih, postajali sve dublji i dublji... nije čak željela ni razmotriti moguću dubinu svojih osjećaja. Mogla je odbiti sići, ali bio bi to kukavički čin. Nikada nije bila kukavica, čak ni tijekom skandala, pa se neće ni sada početi tako ponašati. Prije bi umrla nego izgubila hrabrost pred prokletim vojvodom od Clayborougha. Annie je pokucala u trenutku kada je Nicole odlučila da će se ne samo priključiti njihovu uvaženom gostu na večeri već da će se za tu prigodu i odjenuti. - Annie, koja mi haljina najbolje pristaje i koja je najprigodnija, najizazovnija? Annie je zjapila otvorenih usta, zagledavši se nju. - Ne znam, gospo, morala bi pregledat vaše stvari. - Onda gledaj - rekla je smrknuto Nicole, dok joj se u glavi polako stvarala zamisao.

Od trenutka kada je zakoračio u predvorje i predao batleru ogrtač, vojvoda je bio svjestan kako mu svaki živac u tijelu treperi od iščekivanja. Pozdravio je svojeg domaćina, domaćicu i Chada, ali bio je razočaran zbog toga što Nicole nije bila nazočna. Tada je znao da im se ona neće priključiti za večerom. Trebao je osjetiti olakšanje, no nije ga osjetio. Shelton je sebi i Chadu natočio konjak, svojoj ženi šeri, a za vojvodu je imao pripravljen čaj. Nije bila tajna da vojvoda od Clayborougha nikad ne pije alkohol. Vojvoda se udobno smjestio na velikom naslonjaču. Shelton je sjeo na isti takav, njemu sučelice. - I, kako idu radovi na Chapman Hallu? - upitao je. - Ubrzo sam gotov. Za nekoliko dana vraćam se u London. - Brzo si ga obnovio. Sjećam se da je doista bio u veoma lošem stanju. - Točno, bio je. - Dvojica muškaraca započela su razgovor o nekim popravcima koje je vojvoda izvršio na posjedu. Nekoliko trenutaka potom otvorila su se vrata i u prostoriju je ušla Nicole. Shelton je zastao u pola rečenice, razrogačivši oči. Chad se umalo ugušio od gutljaja konjaka koji je popio. Kontesa se zagledala i jedva se suzdržala da ne razdvoji usne i oblikuje ih u veliko O. Ali vojvoda nije zapazio njihovo iznenađenje ni zabavu jer bio je uhvaćen u vlastitom suludom kaosu proturječnih osjećanja. Nicole se osmjehnula svojoj majci. - Oprosti što kasnim, majko. Jane je brzo ustala, požurivši prema njoj. - Ma sve je u redu. Molim te, dođi i upoznaj se s našim gostom. Vojvoda je ustao. Sve njegove dobre namjere nestale su i u trenu bile zaboravljene. Na sebi je imala lepršavu haljinu u boji koralja, koja joj je spadala s ramena i imala izazovan dubok izrez oko vrata. Bila je prigodnija za bal nego za objed kod kuće i isticala je nijansu boje breskve na njezinim obrazima i zlaćano rumenu boju njezinih usana. Kosa joj je bila podignuta po trenutačnoj modi i oko vrata i u ušima nosila je bisere. Kada se nakratko naklonila, prestrašio se da će mu srce na trenutak zastati pokaže li svoje divne grudi. 45

Anna

RafaelaR

Nicole se ljupko uspravila. - Ali mi se poznajemo, majko - rekla je, ne skidajući pogled s njegova. Izraz lica bio joj je smiren, ali jednostavno nije mogao ne zapaziti slatku ironiju u njezinu glasu. Nije bilo ničeg ljubaznog u njezinu pogledu, koji je plamtio od bijesa. - Zar ne, Vaša Milosti? Ne biste li mogli reći da smo stari prijatelji ili... poznanici? Stegnuo je vilicu i svaki intiman trenutak koji su zajedno proveli bljesnuo mu je u mislima. - Mislim da sam imao tu čast da mi vas predstave - ljubazno je promrmljao. Pogled mu je bio mračan i opasan, upozoravajući ju da prestane. Borbena linija bila je sasvim jasno povučena... no ona je... bacila rukavicu i nije joj ni najmanje vjerovao. - Gdje ste se to vas dvoje upoznali? - upitao je grof. Nicole se mudro osmjehnula. Možda bi Njegova Milost trebala dati odgovor na to. U vojvodinu pogledu sijevnuo je bijes, jer bio je uvjeren da mu ona večeras namjerava... na svaki mogući način... nauditi. - Mislim da je to bilo na maskenbalu kod Adderlyjevih. - O, da, čula sam da su vam priredili zabavu - rekla je Jane, kratko se osmjehnuvši dok je njezin nesiguran pogled brzinom munje prelazio od vojvode do njezine kćeri. Nicole je još uvijek na licu zadržala neobičan rugajući poluosmijeh. - Naravno - rekla je medeno - produbili smo naše poznanstvo tamo u Chapman Hallu, zar ne? - upitno mu se obratila. Pogled mu je ponovno zaiskrio bijesom zbog njezina izazivanja i nije imao drugog izbora, nego prisjetiti se kako su to produbili njihovo poznanstvo... tako što ju je on bacio na leđa, u travu. U prostoriji je zavladala tišina. - Bilo je to veoma ljubazno od vas, pravo susjedski - naposljetku je rekao vojvoda - da me posjetite i poželite mi dobrodošlicu u ovaj kraj. Nicole se zvonko i oporo nasmijala. - Bilo je to veoma ljubazno od mene. - Pogled joj je bio prodoran i oboje su vraški dobro znali da je Hadrian bio taj koji je nju pozvao u Chapman Hall zbog zavođenja. Ali Nicole se nije na tom zaustavila. - Bilo je veoma ljubazno od Njegove Milosti da mene pozove na jahanje s njim. - Previše se slatko osmjehnula. - Pokazao mi je terene. Zamislite to - rekla je svojim roditeljima i Chadu. U očekivanju je pogledala u vojvodu. Vojvoda se umalo ugušio. - Jedan dobar potez zaslužuje drugi - rekao je ukočeno, pomislivši kako bi ju sada volio prebaciti preko koljena i nalupati po stražnjici, bez obzira na to što je bila posve odrasla žena. Nicole mu je uputila pogled koji je govorio da joj nije žao i da nema namjeru prestati sa svojim podbadanjem. - Skrenuli smo pokraj onoga slatkog potočića, znate onoga koji prelazi preko našega posjeda. Nismo ni marili gdje smo, jer koje su granice između novih susjeda? Još ga je jednom pogledala, a potom mu uputila dug i prisan pogled, pogled kakav žena upućuje muškarcu kada je zainteresirana da ponove ljubavni sastanak. Neznatno je još više razrogačio oči prije nego što je ponovno poprimio onaj svoj nedokučiv izgled. Ali bio je bijesan na nju te ju je potiho, mrmljajući sebi u bradu, opsovao, znajući da će se poigravati s njim dok se ne umori od tog nastojanja, znajući da je ta njezina opasna igra bila neka vrsta gnjusne osvete za njegovu bešćutnu pogrešku, zbog toga što je pomislio da je udana i pokušao započeti nekakvu avanturu s njom. Zrak je pucketao od napetosti i znao je da njezina obitelj postaje sve uznemirenija dok pokušavaju razumjeti jedva skriveno značenje iza njezinih riječi. 46

Anna

RafaelaR

Bilo je vrijeme da zaigra igru prema njezinim pravilima i nauči ju lekciju koju je sama napisala. Uputio joj je škrt i zajedljiv osmijeh. - Koliko se sjećam, pretrpjeli ste veliku štetu rekao je glatko. Nicolini su se obrazi učas zarumenjeli i nestalo je njezina pobjedonosnog smješka. Piljila je u njega, širom razrogačenih očiju, zabezeknuta. - Onda kada je vaš konj pobjegao s vama - dodao je. Bilo je razvidno da je osjetila olakšanje. - Dužnik sam vam - uspjela je izustiti. - Zato što sam vas spasio? - upitao je medeno, pomislivši na to kako mu je njezino djevičanstvo za dlaku izmaknulo. - Častan čovjek ne može postupiti drukčije, nego dati sve od sebe da ublaži daminu... hm... nelagodu. - Previše jasno prisjećao se njezine tjelesne nelagode dok je bila u njegovu naručju i pod njegovim strastvenim uzbuđenim tijelom. Kako bi joj bio volio olakšati agoniju! - Ne mogu vam dovoljno zahvaliti. - Jedva je smogla snage to izgovoriti. - Ali već ste mi zahvalili - rekao je. - Nije li to bio razlog vašega drugoga posjeta? Stegnula je vilicu. - Naravno. - Dotaknuo je onu bočnu stranu obraza po kojoj ga je ošinula bičem. Nazirao se jedva zamjetan svjetloružičast ožiljak ako bi se netko potrudio pomno zagledati. - Imali ste sreću - rekao je kada se prisjetio kako je njezino divljaštvo u njem ponovno potaknulo požudu. - Pravu sreću. - Nicole ga je mrko pogledala. Tišinu koja je uslijedila nakon tog njihova razgovora, tijekom kojega su piljili jedno u drugo dok im je iz pogleda sijevala vatra, prekinuo je Chad: - Nicole je veoma dobra jahačica. Ne mogu zamisliti da je njezin konj pobjegao s njom. - Eto vidite - rekao je ozbiljno vojvoda, prisjećajući se njezina podatnog tijela pod svojim - Moj konj bio je prilično neiskusan, tvrdoglav i svojeglav. Za sve sam ja kriv. Izgubivši kontrolu, najahao sam točno preko nje. Sve do posljednjega trenutka nisam se uspio zaustaviti, koliko sam bio preokupiran. Nicole je ispustila zvuk kao da se guši. Bio je potpuno svjestan njezine nazočnosti, stajala je pokraj njega u savršenoj narančastoj balskoj haljini i razdvajalo ih je samo nekoliko centimetara. Grudi su joj se sada nadimale, nadimale od bijesa. Pitao se hoće li moći kontrolirati svoju divljačku narav ili će vulkan njezine ćudi upravo izbiti. Ali progovorila je slatko, previše slatko: - Veoma sam sretna što sam imala pravu sreću da me pregazi vojvoda. Hoću reći, vojvodin konj. Ne događa se svakoga dana da čovjek doživi takvu milost. - Hoćete reći - nacerio se vojvoda - da se vaša kobila ne bi bila usplahirila da nisam prejahao preko vas... u posljednjem trenutku, ako mogu slobodno dodati... te da mi se u tom slučaju ne bi ukazala ta iznimna čast da vas spasim. - Bilo mu je teško kontrolirati glas i raspoloženje. Nicole je bez riječi nerazumljivo frktala. Vojvoda se neobuzdano osmjehnuo. Kontesa je izmijenila zabrinut pogled sa svojim mužem. Brzo, prije nego što su se uspjeli upustiti u daljnji verbalni duel, rekla je: - Mogli bismo sada ući i sjesti večerati. - Jane se previše vedro nasmiješila. Klizeći, pošla je prema 47

Anna

RafaelaR

naprijed i ponudila vojvodi ruku, ali pogledala je u Nicole. - Nikada mi nisi spomenula da ste se sreli, dušo. - Nikada nije bilo prilike - rekla je Nicole, a potom se sljedećim riječima usudila ponovno mu se narugati. - Kao što se s nekim stvarima zna dogoditi.

Kao počasni gost, vojvoda je sjeo grofu s desne strane. Objedovali su u manjoj od dvije blagovaonice u kući, onoj rezerviranoj za intimna ili obiteljska okupljanja. Kontesa je sjela na drugi kraj stola, za koji je moglo sjesti dvanaest osoba. Chad je sjeo njoj zdesna, dok je Nicole sjela sučelice vojvodi, do oca. Vojvoda je pomogao Jane da sjedne i vratio se na svoje mjesto na vrijeme da vidi kako se Nicole smješta na stolac, saginjući se i darežljivo otkrivajući poveći dio grudi. Namjerno? Imao je dovoljno iskustva da vjeruje kako je bilo namjerno. Njihova igra riječima od maloprije i njezina blizina već su opasno djelovale na njegove prepone, paleći vatre koje nije želio osjećati, kako sada, tako ni ubuduće. Stisnutih je usana sjeo, odlučan u nakani da ne gleda u nju. Njezina posljednja opaska još ga je uvijek pekla. Je li doista mislila ono što je on mislio da je mislila. Je li se usudila ukazati na to kako se lako uzbuđivao u njezinoj blizini? Zatekao se kako ponovno gleda u nju. Znalački mu se osmjehnula, osmijehom koji je ujedno bio beskrajno zavodnički i razdražujući. Zadirkivala ga je, i da nisu bili tu, u Dragmoreu, bio bi ju izvukao van i pokazao joj što se dogodi kad se usudi igrati tako opasnu igru s muškarcem njegova kalibra. Nijedna žena nikada prije nije se usudila izazvati njegov bijes poput nje, kako večeras, tako i pri njihovu posljednjem susretu. Je li bila glupa ili beskrajno hrabra, ili jednako tako nepromišljena. Pomislio je kako će to vrijeme pokazati i prenuo se kada je shvatio da očekuje nekakvu vrstu nastavka njihova odnosa. A to ne samo da je bilo nemoguće već nikako nije dolazilo u obzir. Piljila je u nj i pogledi su im se prikovali. Premda su bili tu u Dragmoreu i objedovali s njezinom obitelji, uskoro će na njega doći red. Toliko joj je dugo izdržao pogled da je to postalo nepristojno, prisilivši ju da ga ona prva odvrati. - Što namjeravaš učiniti s Chapman Hallom? - upitao je grof kada im je posluženo predjelo; hladan poširan losos u finom umaku od limuna. - Još nisam donio odluku, ali vjerojatno ću ga dati na prodaju. - Toliko posla da biste ga potom prodali - upitala je provokativno Nicole. Pogledao ju je svojim smeđim očima i zadržao njezin pogled. - za neke pothvate potrebno se namučiti i, što je veća muka, to je veća i konačna nagrada. - Mogao je govoriti o bilo čem, ali u ovom slučaju mislio je na nju. Osmjehnula se. - Katkada čovjek može uložiti golem trud, a da nikad ne bude nikakve nagrade - Susrela je njegov pogled. Kako bi volio tu igru odigrati do kraja, pomislio je. Kako bi ju volio dovesti tamo gdje će utonuti pod njegovu moć, bespomoćna odbiti ga. - Takvi su slučajevi veoma, veoma rijetki. Odjednom se okrenuo prema njezinoj majci, ne želeći nastaviti s njihovim zadirkivanjem, 48

Anna

RafaelaR

strahujući da su već previše otkrili. - Losos je veoma ukusan, lady Jane. - Jane se nije mogla obuzdati, već je pogledavala od jednog do drugog. - Drago mi je - uspjela je slabašno izgovoriti, napokon uhvativši mužev pogled. Shvativši što mu želi reći, grof je započeo razgovor o mnogo bezazlenijoj temi, o stanju na tržištu. Premda se u mješovitom društvu obično nije razgovaralo o gospodarstvu, grof je, kao kućedomaćin, mogao načeti temu koju je htio. Ali činilo se da su obje žene bile dovoljno zainteresirane za razgovor, čim su pozorno slušale. Vojvoda je automatski odgovorio svojemu domaćinu, no pozornost mu je bila negdje drugdje. Nicole se nastavila obračunavati s njim. Ovoga puta upućivala mu je duge poglede ispod obrva, uvjerena da neće biti nikakvih posljedica.

Nakon objeda svi zajedno preselili su se u salon, uživati u piću nakon večere. Grof ga je upitao hoće li mu smetati društvo žena. Naravno, vojvoda je dotad već bio posve razdražljiv, s obzirom na to da je tijekom cijele večere morao trpjeti Nicolino zavođenje i rado bi bio popušio cigaru na nekom mirnom mjestu, nasamo s grofom i Chadom. No budući da je bio džentlmen, nije mogao odbiti. Ali nakon dvadeset minuta, Nicole se ispričala, bacivši posljednji pogled prema vojvodi. Pratio ju je pogledom dok je odlazila. Je li mu davala nekakav znak? Pogled koji mu je uputila bio je istodobno hladan, samodopadan i pomalo sramežljiv. Je li konačno došao na njega red da izravna račune? Nakon pet minuta odjednom se ispričao skupu. Njegov će domaćin pretpostaviti da ide obaviti prirodnu nuždu. Dok je silazio niz hodnik, ostavivši salon iza sebe, osjećaji su mu bili uskomešani. Znao je... jednostavno je znao... da je ona tu negdje u blizini. Dok je prolazio pokraj knjižnice, letimično bačen pogled unutra rekao mu je da je u pravu. Zastao je. Ležala je na divanu na boku i čitala. Položaj, namjeran ili ne, bio je poza klasične Venere. Bokovi su joj bili puni, obli i raskošni, dok su joj se razbludne grudi prelijevale iz haljine. Razrogačila je oči kad ga je ugledala. Nije mogao sa sigurnošću znati je li se pretvarala ili nije. Osmjehnuo se. Bio je to njegov prvi iskreni osmijeh te večeri, što je bilo beskrajno opasno. Ušao je u knjižnicu i zatvorio vrata. Nicole se zgranula, spustivši knjigu. - Što to činiš? Ne možeš ući ovamo! - Ne mogu li? - Pošao je prema njoj. Uspravila se u sjedeći položaj, iako joj noge nisu dotaknule pod. Promatrao je dizanje i spuštanje njezinih grudi, uživajući u tom pogledu. - Poigravala si se - rekao je medeno - i sada moraš platiti za to. Na te riječi skočila je na noge. U tom trenutku bacio se na nju, zbog čega je vrisnula kada ju je pridigao i priljubio uz sebe. - Jesi li uživala večeras, Nicole? - Jesi li ti uživao? - dobacila mu je prkosno. - Nisam - rekao je - ali namjeravam to sada učiniti. Znajući što slijedi, pokušala se koprcajući izvući iz njegova čvrstog stiska. Nije ju puštao, iako je djelomično bio u šoku zbog nepoštivanja koje je iskazivao prema svojemu 49

Anna

RafaelaR

domaćinu i otvorenom zanemarivanju posljedica koje su mogle uslijediti. Nije se obazirao na taj dio sebe, već ju je privukao k sebi i poljubio ju. Ispuštala je nesuvisle zvukove, bijesno prosvjedujući, na što se nije obazirao. Čeličnim stiskom držao ju je oko zapešća dok joj je beskrajno strpljivo oblikovao usta svojima. Udahnula je i iskoristio je taj trenutak da duboko u nju gurne jezik. Duboko je uzdahnula kada ga je nastavio gurati u njezina usta sve dublje, sve ustrajnije, nemilosrdno, a potom se primirila u njegovu naručju. Njegov nemilosrdan napad nije prestao. Premjestio je njezina zapešća u jednu ruku, dok ju je drugom uhvatio za guzove, privlačeći ju uz sebe. Postajala je sve podatnija u njegovu zagrljaju, potiho ječeći. I sam je promijenio položaj. Nije više bio životinjski grabežljiv. Olabavio je stisak koji je sada postao ugodan opijajući zagrljaj. Njihov poljubac pretvorio se u uzajamno parenje. Nije prestajao. Začuo je nekakvu buku. U trenu je postao svjestan toga tko je bio on i tko je bila ona, kao i toga gdje su bili i što su radili. Odgurnuo ju je od sebe. Zateturala je, zajapurena i uzdahtala. Neusredotočeno ga je pogledala, pogledom žene u agoniji strasti. - Moja nagrada - rekao je promuklo. Znajući da ni trenutka duže ne može ostati - njom, znajući da bi za njih oboje značilo propast da ih tu zateknu, odjednom se naglo okrenuo i izišao kroz vrata, ostavivši ju tamo da stoji zaprepaštena. Bio je na pola puta niz hodnik kada ju je čuo kako ga proklinje, a potom začuo zvuk razbijenog stakla. Zapitao se što je razbila, no nije se mogao osmjehnuti. Pobjeda nije uvijek bila slatka.

50

Anna

RafaelaR

ŠESTO POGLAVLJE

Jane se pojavila iz vlastite spavaće sobe koja je graničila s grofovom i ušla u njegovu. Nikada, ama baš nikada nije spavala u svojim odajama, no tamo je držala sve svoje stvari i povremeno bi znala tamo sjesti pred vatru pročitati knjigu. Sada je zastala na ulazu, odjevena u plavu svilenu kućnu haljinu, zabrinuta izraza lica. Grof je bio do pojasa gol, na sebi je još uvijek imao hlače i čarape na nogama. U ranim pedesetima imao je mršavo čvrsto tijelo muškarca koji je većinu svojega vremena proveo, i još uvijek provodio, radeći fizičke poslove. Još kao dječak koji je odrastao u Teksasu naučio je uživati u teškom fizičkom radu. Bila je to navika koje se nikada nije namjeravao odreći. Do dana današnjega ako je postojao kameni zid koji je trebalo sagraditi ili štagalj koji je trebalo podignuti, rado je davao svoj doprinos ispomažući ako mu je to vrijeme dopuštalo. Sada, kada je susreo pogled plavih očiju svoje žene, crte njegova lica postale su namrštene. Ugrizla se za usnicu, prilazeći mu. - Što se to događa između njih, Nicholas? - Znači i ti si zapazila? - Kako ne bih zapazila. Koliko se god trudio prikriti, vojvoda je gotovo kiptio od bijesa, a Nicole, zaklela bih se bila da ga je podbadala. Grof je sjeo na divan, skinuti čarape. - Nikada dosad nisam vidio Nicole takvu. Janine su oči odjednom zaiskrile uzbuđenjem. - Nicholas, ona se odjenula za njega. Zainteresirana je za njega. Grof se uspravio i njegove neuobičajeno svijetle sive oči zaiskrile su. - Zvučiš sretno. Jesi li sišla s uma? Jane se ukipila, jer njezin muž nikada s njom nije razgovarao na takav način. Uvjeravam te da sam pri zdravoj pameti. - Oprosti - zaječao je. U trenu se našavši na nogama, privlačio je njezino sitno vitko tijelo u naručje. - Uzrujan sam pa sam se na tebi iskalio. Priljubila se uz njega. Voljela je osjetiti njegovo čvrsto snažno tijelo, voljela ga je više nego pri prvom susretu, onda kada joj je bilo šesnaest. Prije cijele vječnosti... divne vječnosti. - Nicholas, trebali bismo biti zabrinuti, ali... - duboko je udahnula. - Možeš li ti to zamisliti? Našu kćer kao vojvotkinju? Nicholas ju je pustio, u nevjerici. - Jane, uopće ne razmišljaš razumno. Vojvoda od Clayborougha zaručen je. - To znam. Ali se zaruke mogu razvrgnuti. Nicholas se mrko zagledao u nju. - Ne u ovom slučaju - rekao je, jednoličnim glasom. Dobro poznajem Clayborougha. Živi prema obiteljskomu načelu: ‘čast prije svega’. Čak i da se ludo zaljubi u našu kćer, nikada, ama baš nikada ne bi prekinuo zaruke. Naprotiv, slomio bi Nicolino srce. - O, Bože - rekla je Jane. 51

Anna

RafaelaR

Nicholas se okrenuo, prošavši rukom kroz svoju gustu crnu kosu, prošaranu sjedima. Dakle, što god to bilo između njih, sada je završeno. Što se iz Clayborougha prije vrati u London, to bolje za sve nas. - Ali rekao si da je častan i uvjerena sam da si u pravu. Dovoljno je samo pogledati ga i znati da je dobar i častan čovjek. Nikada taj ne bi učinio ništa nedolično čime bi kompromitirao Nicole. Previše brinemo. Nicholasovo se lice izobličilo. - Jane, muško je. Ta činjenica govori sama za sebe. Ili si možda zaboravila da se katkada časni ljudi ponašaju veoma nečasno kada su u pitanju žene koje vole? Oboje su se prisjetili jednog drugog vremena, na istom tom mjestu, kada je njoj bilo šesnaest i kada mu je bila štićenica. - Sada sam zabrinuta, Nicholas - rekla je Jane i prišla mu u naručje.

Nicole se pretvarala da je prespavala, ali u trenutku kada je ispred svojega prozora začula topot konjskih kopita, skočila je iz kreveta i ugledala svojega oca i Chada koji su jašući napuštali konjušnice. Nervozno se ugrizla za usnicu, a potom pritrčala do svojeg ladičara iz kojeg je izvukla komotnu bijelu košulju i jahače hlače. Sinoć je bila bijesna, ali jutros je bila neobično uzbuđena, čak ushićena. Naravno, sada kada više nije bila ljutita. Bio je to vojvodin vrhunac bahatosti, doći ovamo na večeru nakon svega što je bilo između njih, nakon njegovih bešćutnih pretpostavki o njoj, njegova preostalog zanimanja za nju i glatkog odbijanja nje. Daleko gore od toga bilo je njegovo slobodno ponašanje koje se usudio pokazati u knjižnici dok su njezini roditelji bili samo nekoliko vrata dalje. Da je imala hrabrosti suočiti se s potpunom istinom, mogla je razmotriti svoju reakciju na njegova udvaranja... kapitulirala je pred njim bez ijedne riječi. Samo prisjećanje na to izazivalo je bijes, sram i poniženje. Je li ju namjeravao poniziti zavodeći ju? Nicole to ne bi iznenadilo, sada kad je znala za njegov skandalozan ugled ženskara. Taj čovjek posve očito nije imao nimalo morala ni osjećaja za čast. Nicole mu je namjeravala reći sve što misli o takvom njegovu odvratnom ponašanju. Odjenula se i strčala niz stube, znajući da tako rano neće sresti nikoga osim osoblja. Njezina majka voljela je odspavati skoro do osam... što je joj uvijek bilo staromodno rano za jednu damu da ustane. Nicole je u iščekivanju osjećala stezanje u želucu te nije zastala ni čaj popiti. Naprotiv, otrčala je do štaglja i uz timariteljevu pomoć osedlala svojega golemog čistokrvnog riđeg pastuha. Dala se u galop. Ranojutarnji zrak bio je hladan i svjež, najavljujući iznenadan dolazak jeseni. Galopirala je niz prilaz, a potom skrenula preko travnjaka, s lakoćom preskočivši kameni zid. Na sljedećoj livadi rastjerala je ovce i janjad, smijući se ushićeno, a potom preskočila preko još jednog zida, vinuvši se visoko i pokazavši pravu konjičku vještinu. Jezdili su kroz šumu niz stazu, komešajući zlatno smeđe lišće pod konjskim kopitima. Nakon manje od dva kilometra povukla je riđana uz rub ledine, u smjeru Chapman Halla. Srce joj je mahnito udaralo u grudima i obrazi su joj bili zajapureni od suludog jahanja. Pastuh je nestrpljivo frktao, želeći još malo potrčati. - Poslije - rekla je Nicole, pogladivši ga po toplom vratu. Plamtećeg pogleda u očima, potaknula je životinju naprijed. 52

Anna

RafaelaR

Bilo je rano, ali iz konjušnica je dopirao zvuk tesara čiji su čekići glasno odzvanjali. Nicole se zaputila prema kući, skliznuvši s riđana. Zavezala ga je za stup, otkaskala uza stube i zalupala teškim mjedenim zvekirom na vratima. Nije bilo odgovora. Nicole je nekoliko puta pokucala postajući sve uznemirenijom. Možda vojvoda nije unutra, ali njegovo osoblje zasigurno jest. No kuća se ipak doimala praznom i napuštenom. U prsima je osjetila potištenost. Nicole je ponovno dohvatila uzde svojega konja i odlučna koraka zaputila se prema štaglju. Možda je tamo, u konjušnicama, nadzire svoje ljude. Ako nije tamo, oni će sigurno znati gdje je. Morao je biti tamo, nije li? Ostavivši pastuha vani, zakoračila je unutra, dok su joj se oči privikavale na nejasnu svjetlost. Dvojica muškaraca prestala su piliti i čekićati. Okrenuli su se pogledati ju. - Tražim vojvodu - rekla je, prepoznavši u radnicima ljude iz sela Lessing. Ali osjećala je nelagodu zbog njihova napadnog odmjeravanja. Nikada prije nije dolazila u kontakt s radnicima, osim kada je jahala s ocem i Chadom. Bila je posve svjesna njihove muške odjeće te činjenice da je bila bez pratnje i nezaštićena. - Nije tu - rekao je jedan starije čovjek, škiljeći u nju. Onaj se mlađi uspravio, pohotno ju mjerkajući ispod oka. - Nije on, ali jesmo mi. Nicole ga je nesmiljeno pogledala, upozorivši ga da niti ne pomišlja na ružne misli. Gdje je on? I zašto nitko ne otvara vrata na Hallu? Onaj mladić, za kojega je mislila da se zove Smith, tumarajući je pošao naprijed. - Nema tam’ nikog’. Eto zašt’, gospodična. - Nikoga nema tamo? - ponovila je njegove riječi poput jeke. - Vojvoda i njeg’vo osoblje digli su sidra i o’šli. Pokupili se i o’šli - dragovoljno je dometnuo onaj stariji čovjek. - A zašto vas tol ‘ko zanima Njegova Milost? - značajno se nacerio Smith. Nicole ga nije čula. - Otišli? Kamo otišli? - Natrag u London - rekao je onaj starac. - Natrag u London? - ponovila je Nicole, jedva uspijevajući pojmiti taj podatak. - Ali kada će se vratiti? - Nije rekao. - Dok čekate da se on vrati, ja sam uvijek tu - rekao je Smith, približivši se. - Idi dođavola! - odbrusila je Nicole, prestrašivši obojicu. Naglo se okrenula i izišla iz štaglja, ne prestajući pokušavati shvatiti zašto je vojvoda otišao. Zajahala je i potaknula konja na brz kas. Otišao! Otišao je! Nije bilo dvojbe oko toga. Srce joj je sišlo u pete. Bila je posve ispuhana. Nenadano joj je ušao u život i jednako tako nenadano iz njega nestao. Jednoga dana imala je samo svoju obitelj, svoje konje, svoje knjige i Dragmore, a već drugoga tu je bio zlaćan muževan vojvoda. Ali sada je otišao. Trebala je osjetiti olakšanje. Trebala je biti sretna. Ali niti je osjećala olakšanje niti je bila sretna; bila je duboko razočarana. - Što nije u redu s tobom? - rekla je naglas. - Jesi li 53

Anna

RafaelaR

doista poludjela? Gaji samo najgore namjere prema tebi, namjerava oženiti drugu, a ti žališ zbog toga što ga nema! Logika nije pobijedila njezino neobično drhtanje niti joj je popravila raspoloženje. Usporila je riđana na lagan hod kada su došli do staze koja je vodila kroz šumu. Nekoliko trenutaka potom stigli su do brzaka. Nicole su zapljusnula sjećanja na ono kada su tu dojahali, na ono kada ju je poljubio, dodirivao. Zaustavila je konja, skliznula na tlo i kleknula pokraj brzaka, dotaknuvši mrzlu vodu. Život nije uvijek bio pravedan. Ali to je već odavna naučila, pa zašto je onda osjećala takvu bol: Zašto se tako nenadano vratio u London? Sinoć je rekao da će otići za nekoliko dana. Sinoć... otišao je zbog onoga sinoć! Nicole se uspravila, uvjerena da je ona bila odgovorna, čim ga je na takvo što natjerala. Ali on je to započeo samim svojim dolaskom u Dragmore, a mogao se ispričati. Nije bila ta koja bi se ikada povukla u sučeljavanju i u ovom slučaju rado je iskoristila mogućnost koja joj se ukazala, uživajući u bitci. Kakve je to veze imalo? Nije on bio za nju i nikada neće ni biti. Najviše čemu se mogla nadati bilo je još njegovih poljubaca, ili najgore, završiti u njegovu krevetu. Na tu pomisao Nicole se zarumenjela. Seks je bio tema o kojoj dame nikada nisu raspravljale, ali razumjela je suštinu tog čina, s obzirom na to da je odrasla na imanju i da je jednom vidjela pastuha na kobili. Bilo je šokantno, ali uzbudljivo. Nikada nije vidjela nekog muškarca golog, ali osjetila je vojvodinu muškost kada se priljubio uz nju i mogla je zamisliti kako je izgledao. Postajući sve uspaljenija, zaslijepljeno je pomilovala konja po vratu, znajući da bi se trebala posramiti zbog smjera kojim su joj misli krenule. Ali uopće nije bila posramljena, ni najmanje, u tom i jest bio sav problem. Naravno, nikada na takav način neće spavati s njim. Bio je vrhunac maštanja zamisliti to što je zamišljala. Niti će ikada više osjetiti njegove poljupce, njegove opasne tinjajuće poljupce. U grlu je osjetila knedlu. Imala je paničan osjećaj gušenja. Pribrala se. - Tako je najbolje - rekla je svojemu pastuhu, koji je na komadićku ledine grickao travu. Odjednom je uzjahala, potaknula konja na lagan galop i više se nije zaustavljala, sve dok nije došla do konjušnica u Dragmoreu. Tamo je predala konja timaritelju i žurno se vratila u kuću, blagoslovljeno i namjerno ne razmišljajući ni o čem. Dok je prolazila pokraj blagovaonice, zazvala ju je majka, zaustavivši ju u hodu. Nicole je ušla, iznenađena što vidi svoju majku za stolom, jer obično je pila čaj i jela muffine u svojoj sobi dok se odijevala. - Dobro jutro, majko. - Nicole je ušla oklijevajući, nagonski osjećajući nelagodu. - Aldric kaže da još nisi jela - Jane se osmjehnula. Doimala se pomalo umornom, kao da nije dobro spavala. - Sjedni i priključi mi se, dušo. - Kad je Nicole sjela, Jane je natočila šalicu čaja i pružila joj. - Nisam danas baš gladna. - Jesi li dobro? - Jesam, dobro sam. - Nije mi promaknulo kako danas nisi izišla sa svojim ocem i Chadom. - Bi... bila sam umorna od sinoć. 54

Anna

RafaelaR

Jane je potvrdno kimnula i namazala muffin toplim maslacem, pružajući pola svojoj kćeri. - Jesi li uživala u jahanju jutros? Nicole je oblilo rumenilo. - Donekle. Jane je odložila muffin, ne odgrizavši zalogaj. - Nicole, gdje si bila? Nicole nije mogla izdržati izravan majčin pogled. Obrazi su joj se zajapurili. - Tu uokolo. - Do Chapman Halla? Nicole se zgranula. - Ot... otkud ti to? - Bolje bi bilo da popričamo - rekla je obzirno Jane. - Nema se tu o čem pričati - viknula je Nicole, uspaničarena. - Očito je da postoji nešto između tebe i vojvode od Clayborougha. - Majko... nisi u pravu. - Nicole je krenula ustati, ali Jane ju je zaustavila. - Onda mi je drago, jer je zaručen i uskoro će se vjenčati sa svojom zaručnicom. Nikada on to neće prekinuti, Nicole - rekla je obzirno Jane. Nicole je to znala, ali povrijedilo ju je kada je čula te riječi. - Nema ničega između nas rekla je ukočeno Nicole. - Smatram ga odvratnim ako baš moraš znati istinu. On je bahat i nadmen šupak. Jane je, posve vidljivo, bila šokirana. Odjednom se Nicole zagledah u svoju majku. - Majko, vraćaš li se ti danas u London? - Da, poslijepodne. Ne osjećam se dobro ostavivši Reginu ondje samu, premda je s lady Henderson. Na kraju krajeva, trebala bih biti s njom tijekom njezine sezone. Nicole je ovlažila usnice. - Poći ću s tobom. Odmah ću se spakirati. Jane je kimnula. - Ali ti nikada ne ideš u grad. Mrziš London. - Promijenila sam se - izjavila je Nicole, ustavši. - Dosadio mi je život ovdje. Trebam izići van, upoznati ljude. Ne slažeš li se? - To je najveća želja tvojih roditelja - izjavila je Jane, iznenađena. - Nije zdravo biti na selu osamljen onoliko dugo koliko ti tu ostaješ. - Za tren oka bit ću spremna - izjavila je Nicole, dobacivši joj osmijeh i otrčavši u svoju sobu, Jane ju je ispratila pogledom i sama se osmjehujući. To je njezinoj kćeri bilo potrebno, ponovno izići van među ljude, tamo gdje je još uvijek mogla upoznati nekog slobodnog i podobnog muškarca, tamo gdje je još uvijek mogla naći ljubav. Zbog činjenice da je vojvodu od Clayborougha bio ovdje u Chapman Hallu, bilo je tim bolje da se Nicole priključi njoj i Regini u Londonu. Još uvijek ne skidajući osmijeh s lica, Jane je posegnula za muffinom; apetit joj se vratio.

55

Anna

RafaelaR

SEDMO POGLAVLJE

Vojvoda je toga poslijepodneva stigao u London i otišao ravno u svoju rezidenciju na broju l na Cavendish Squareu. Kuća Clayboroughovih bih je veoma dojmljiva, zauzimajući cijeli blok zgrada na sjevernoj strani punoj zelenila. Sagrađena je početkom osamnaestoga stoljeća, za prvoga Clayborougha, i otada je pretrpjela nekoliko dograđivanja. Šesterokatnica čija je prednja fasada gledala na ulicu imala je stotinu prozora i tri tornja. Građevina se zbog krova doimala još višom, zbog ona tri divovska zabata koji su se, uz nekoliko dodanih katova, izdizali u nebo. Svaki se hvalisao nevjerojatno golemim grbom Clayboroughovih. Dvorac je od ulice bio ograđen posebno zakučasto ozidanom kamenom ogradom, osim tamo gdje je bilo kameno stubište koje se spuštalo na ulicu, dovoljno široko da primi tucet gostiju požele li ući svi odjednom. Vojvoda je nekoliko članova svojega osoblja poslao u London sinoć nakon večere u Dragmoreu te ga je sada na vratima dočekao Woodward. Vojvoda mu rukom dao znak da krene za njim pa su se zaputili niz hodnik s crno-bijelim mramorom popločanim podom i skrenuli u knjižnicu u koju bi moglo stati pola Chapman Halla. Prišao je svojemu stolu i iz jednog džepa izvukao posjetnicu na koju je brzo napisao osobnu poruku. Pružio ju je batleru. - Pošalji to smjesta lady Elizabeth. - Trebate li još nešto? Možda malo čaja uz kupku, Vaša Milosti? Vojvoda je nemarno potvrdno kimnuo i požurio uza stube. U njegovim odajama pod je također bio mramoran, ali tu su pločice bile zlatne i bijele. Nekoć je ta prostorija bila opremljena kao za kraljevsku obitelj. Nakon očeve smrti smjesta je uklonio sve pokućstvo, ostavivši samo nekoliko komada koje je preuredio po svojoj želji. Francis je imao previše kičast i čudan ukus koji njemu nije odgovarao, no mnogo važnija od toga bila je činjenica da vojvoda nije želio da ga nešto podsjeća na očevu prisutnost, jer imao je on dosta uspomena na nj koje su ga cijeli život progonile. Sada je desetak perzijskih tepiha prekrivalo podove, omogućavajući toplinu noću kada je vojvoda obožavao hodati bosonog. Jedan star naslonjač i otoman, ponovno tapeciran kožom boje tamnocrvenoga vina, gledali su na ognjište, uz obližnji kineski podnožnik iz šesnaestoga stoljeća na koji je vojvoda odlagao svoje papire i knjige. Zaljubljenik u istočnjačke starine, Hadrian je za jedan zid odabrao masivan crn lakiran kineski ekran s umetnutim sedefom, cvjetnim motivom pri vrhu i očaravajućim konjima ispod. Ostatak pokućstva bila je pomalo eklektična zbirka komada koje je Hadrian izabrao isključivo zbog ugode i uporabne vrijednosti. Jedino obiteljsko nasljeđe koje je u prostoriji ostalo bio je radni stol od mahagonija iz osamnaestoga stoljeća, koji nije mogao ukloniti, znajući da je njegov djed, sedmi vojvoda od Clayborougha, koji je umro nekoliko godina prije njegova rođenja, uz njega bio strašno vezan. Ta se prostorija prilično razlikovala od ostatka kuće, ali bilo je to njegovo osobno svetište u kojem je sve bilo onako kako njemu odgovara. Bio je uvjeren da će ga Elizabeth zamrziti čim ga ugleda, baš kao što ga je mrzila i Isobel, rekavši mu bez uvijanja da je “grozno uređeno”, ali nije mario za to. Dobro je poznavao Elizabeth i znao da mu se ona 56

Anna

RafaelaR

neće prkosno usprotiviti kada joj kaže da ne želi promjenu nijednog centimetra njegovih odaja. Ona tu temu, zapravo, zasigurno nikada više neće ni spomenuti. Njegov osobni sluga već mu je bio donio kupku u kupaonicu, koja je također imala mramorni pod i bila veličine spavaćih soba na selu. Prihvativši čaj, vojvoda se skinuo i uronio u raskošnu kupku. Namjeravao je posjetiti Elizabeth, ispričati joj se zbog zanemarivanja i ustanoviti u kakvom joj je stanju zdravlje. Ali nije imao namjeru vratiti se u London danas, pa čak ni sutra. Sve do sinoć. Njegovo ponašanje bilo je skandalozno. Njezino ponašanje bilo je jednako tako skandalozno, no to nije bilo opravdanje. Očito je Nicole Shelton u svojem karakteru imala tu crtu prkošenja konvencijama. Nakon što je nekoliko puta dosad svjedočio njezinom veoma neuobičajenom i prilično šokantnom ponašanju, nije više bio nimalo iznenađen zbog toga što je prije nekoliko godina doživjela skandal koji je sama izazvala. Usne su mu se izvile u oskudan smiješak. Nitko ju nikada neće optužiti za to da je dosadna... zbog toga je on toliko mrzio rutinu zabava, prijema i odlaska na društvena okupljanja u potrazi za zabavom koje su ostali članovi plemstva silno voljeli. Odjednom mu je sinulo kako na neki način on i Nicole uopće nisu veoma različiti. Osmijeh mu je odjednom iščeznuo. Iz glave je prognao suludu misao. Smatrali su ga priličnim samotnjakom i njegov prezir prema društvenomu kovitlacu bio je dobro poznat, no on nikada nije započeo skandal niti je svojim ponašanjem izazvao ogovaranje zlih jezika. Uz iznimku ekstremnog zanimanja za posao, što se nije smatralo doličnim za jednoga plemića bilo kojega ranga, zasigurno nije bio sklon prkošenju konvencijama. Vojvoda je shvatio kako je umjesto opuštanja u kadi osjećao uznemirenost i sada je bio već poprilično bijesan. Prisjećajući se njihova sinoćnjeg verbalnog sukoba, kao i one tjelesne borbe... kako bi to mogao zaboraviti?... nije bio siguran je li bio bijesan na Nicole ili na samoga sebe. Činilo se da je samo jedno bilo jasno. Njegova čelična kontrola, njegova volja i samodisciplina nisu bile onakve kakvim ih je smatrao, ne kada je Nicole Shelton bila u pitanju. Postajao je sve uzrujaniji i naglo je iskočio iz kade dok mu se voda slijevala niz golo snažno tijelo. Zaključio je da će s vremenom prestati privlačnost koju je osjećao prema njoj. Sada je bila u Dragmoreu, a on se nije namjeravao vratiti u Chapman Hall sve dok mu zanimanje za nju ne jenja. Sasvim je jasno on, koji nikada ni u jednom aspektu prije nije bio nepouzdan, bio baš takav kada je o njoj bila riječ. Nije li u njem zapravo ipak bilo nešto od Francisova ogavnog karaktera? Dok je sporo trljao tijelo debelim ručnikom, u trenu se sledio. Pomisao je bila zastrašujuća. Vojvoda nije sa sigurnošću znao kada je prvi put zamrzio oca, jer nije se ni sjećao vremena u kojem ga nije mrzio. Još kao malen dječak prvi je put postao svjestan velikoga bola koji je njegov otac nanosio majci. Prvi svoj šamar zaradio je kao četverogodišnjak, onda 57

Anna

RafaelaR

kada je pokušao zaštititi Isobel od njega. Udarac ga je bolio, ali nije to bilo ništa u usporedbi s užasnim strahom koji je uslijedio. Ne samo strahom za sebe već strahom za svoju majku. Kada je vidjela svoje dijete povrijeđeno, Isobel je pobješnjela i bacila se na Francisa, s namjerom da mu zarije nokte duboko u lice. Još uvijek zaprepašten činjenicom da ga je otac udario, Hadrian je gledao kako njegov otac s lakoćom sprječava majku da ga ne napadne, a zatim ugledao kada ju je udario i srušio na tlo. Francis je potom izišao iz sobe smijući se i nazivajući ju kurvom. Hadrian je plačući dopuzao do majke, ali na njegovu radost osjetio je olakšanje kada se uspravila u sjedeći položaj i zagrlila ga, tiho mu pjevušeći da je sve u redu. Kada je vidio da je njegova majka dobro, Hadriana je ispunila goruća mržnja prema ocu, koja je potrajala sve do današnjega dana. Gotovo nije ni čuo kako mu majka govori da se nikada više ne smije umiješati između svojih roditelja. Bio je previše zaokupljen željom da njegov otac umre, željom koja mu sljedeće dvadeset dvije godine nije bila ispunjena. Ali Hadrian je pomislio kako on nije bio nasilan poput Francisa, jer nikada u životu nije naudio ni nekoj ženi ni djetetu. Nije pio, nije kockao, i sasvim sigurno nije imao sklonost prema muškarcima. Ali u mladosti je Francis očito uživao u ženama, jer se tek kada je bio stariji i iznuren, okrenuo pripadnicima vlastitoga spola. Jedan džentlmen nikada ne bi postupio prema Nicole onako kako je to sinoć učinio on, ali bi njegov otac to, bez imalo dvojbe, sasvim sigurno učinio. Vojvoda se prisjetio njihove tjelesne prepirke, tamo ispred Chapman Halla i onoga kad ju je priklještio uz bočnu stranu štaglja nakon što ga je ošinula bičem. Nije ju namjeravao tako grubo pokoriti, no ipak je to učinio. Bojao se te strane sebe koju je iskopao, te mračne strane za koju sve do sada nije ni znao da postoji. Nijedna žena dosad nije tu njegovu stranu iznijela na vidjelo te je to bio još razlog više da se drži podalje od nje. Bio je zaručen s Elizabeth, koja ne samo da mu je bila rođakinja nego i draga i slatka mlada žena koju je gotovo cijeli život poznavao. Nikada joj ne bi učinio nažao. Nikada ne bi prekršio svoju obvezu niti bi oskvrnuo njezinu čast. Pa zašto je onda iskušavao sudbinu sinoć u Dragmoreu? Da je netko njega i Nicole zatekao zajedno, bio bi ju prisiljen oženiti i razvrgnuti zaruke s Elizabeth. Mršteći se, Hadrian je zaključio da ga je privremeno obuzela ludost. Salijetala ga je slika Nicole kao njegove žene. Bila bi to najgora žena, drska, neposlušna, i vječno bi ga provocirala. Za razliku od Elizabeth, koja bi život dala da mu udovolji. Zašto ih je uopće uspoređivao kada se tu nije imalo što usporediti? Ali Nicole se jest željela udati za nj. Baš kao što joj je sada namjera bila razbjesniti ga... što je bio veoma nepromišljen i veoma bezobziran način da mu se osveti. Odjednom je postao veoma tih. Je li mu postavljala zamku? Nije ona bila prva žena koja se za nj željela udati, daleko od toga. Vojvoda je bio uvelike svjestan činjenice da je svake sezone mnogo debitantica punih nade namjeravalo uhvatiti mu pogled i navesti ga da ode od Elizabeth. Naravno, nije se ni obazirao na njih. Ali više nije mogao ne obazirati se na ono što se dogodilo s Nicole. Mislila je da joj on udvara, dok je on na umu imao samo kratku avanturu. Obuzelo ga je grizodušje. Povrijedio ju 58

Anna

RafaelaR

je. Prvi put otkad su doznali istinu jedno o drugom usudio se s tom činjenicom otvoreno suočiti. Sasvim se jasno sjećao njezine zaprepaštenosti kada joj se ispričao zbog toga što je pogrešno pretpostavio da je udana. Sada, kada se usudio prisjetiti toga susreta, mogao se posve jasno prisjetiti povrijeđenosti i tjeskobe u njezinu pogledu. Tada je pokušao izbjeći spoznaju o onom što je učinio, no sada mu to nije uspjelo. Osjećao se poput prave hulje. Ali ona se dovoljno brzo pribrala od svake tjeskobe koju joj je nenamjerno izazvao. Sinoć nije bila povrijeđena gospodična s turobnim mislima. Sinoć je bila zavodnica, šepireći se svojom ljepotom i izazivajući ga da se s njom okuša u verbalnom mačevanju. Sinoć je bila očaravajuća. Sinoć je, umjesto da se povuče u sigurnost svoje spavaće sobe, legla na počivaljku u knjižnici u bezvremenski provokativnu pozu. Kada se uhvatio na taj mamac, prišuljao joj se i uzeo ju u naručje. Gotovo mu se nije nimalo opirala. Ubrzo je ječala, prepuštajući mu se. Je li to bila zamka? Bacio je ručnik na pod i gol ušao u garderobu. Gotovo nesvjestan svoje kretnje, navukao je pidžamu. Bijes mu je kolao tijelom. Nije ona bila prva koja ga je pokušala zavesti svojom ljepotom i odvući ga od njegove zaručnice, ali bila je prva kojoj je podlegao. Sada je bio siguran u to da ga je namjeravala zavesti i namjerno se kompromitirati, želeći da ih njezina obitelj zatekne. Zašto bi ga inače čekala u knjižnici? Zbog čega drugoga, dovraga?

Bila je to prava slučajnost, jer Elizabeth je sjedila s Isobel i njih dvije uživale su u čaju i pogačicama kada je stigla vojvodina poruka. Elizabeth je preuzela posjetnicu koju joj je batler pružio i u trenu prepoznala vojvodin grb. - Od Hadriana je - rekla je zadihano dok joj je osmijeh obasjao sićušno lice, čineći ju gotovo lijepom. Isobel se također osmjehnula, pomislivši kako je Elizabeth još uvijek veoma mlada i veoma neiskvarena. - I? Elizabeth se okrenula prema udovi vojvotkinji, pogledavši ju svojim sjajnim plavim očima. - Vratio se! - radosno je vrisnula. - Vratio se i dolazi večeras! - Bilo je i vrijeme - rekla je Isobel. - Nemoj biti previše uzbuđena, dušo, znaš da se ne osjećaš dobro danas. Elizabethine obraze oblilo je rumenilo. - Kako ne bih bila uzbuđena? Prošlo je više od mjesec dana od našeg posljednjeg viđenja, Isobel. - Njih dvije oslovljavale su se prisno. - Ne govorite tako neljubazne o Hadrianu. Bilo bi drukčije da je odsutan zbog svojih razvratničkih nastojanja, ali obje znamo kako marljivo radi i kako ozbiljno obavlja svoje obveze. Ako ga ja ne korim, ne biste trebali ni vi. - Te riječi izgovorila je obzirno i ljubazno jer Elizabeth nije bila sposobna ni na koga povisiti ton. - Majka ima pravo ukoriti sina - rekla je Isobel, potapšavši Elizabeth po blijedoj ručici. Ali drago mi je vidjeti da ti se vratila boja u obraze. Mislim da je vrijeme da odem. Premda je Elizabeth žarko željela potrčati uza stube i popraviti šminku, iskreno se usprotivila. - Tek ste stigli! Ne možete tako brzo otići, doista, imam dovoljno vremena prije njegova dolaska. Isobel se osmjehnula i poljubila ju u obraz. - Odlazim, dušo, a ti trkom u sobu i preodjeni se, kao što znam da ćeš učiniti. 59

Anna

RafaelaR

Elizabeth se osmjehnula. Njezina draga majka umrla je još dok je ona bila mala djevojčica te je svim srcem voljela udovu vojvotkinju. - Tako mi je drago što ćete mi napokon doista postati majka. - A ti si meni oduvijek bila kći koju nikada nisam imala rekla je nježno Isobel, zagrlivši ju još jednom. To je bila istina, jer Isobel je oduvijek posebno voljela Elizabeth. Elizabeth se ozarila, privijajući onu posjetnicu uz svoje male grudi. Bila je sitna i vitka djevojka, puti boje bjelokosti, lijepe plave kose. Govorilo se da je lijepa, ali Elizabeth je znala da je zapravo bila prilično obična, onako previše blijeda i previše mršava. Osim toga, imala je pjegice po nosu koje je pokrivala tankim slojem bijelog pudera. Ali Elizabeth nije mogla znati da su ju mnogi smatrali lijepom, što nije imalo nikakve veze s njezinim stvarnim tjelesnim izgledom, već s njezinom toplinom. Toliko uzbuđena da je ostala bez daha, Elizabeth je požurila gore do svojih odaja, zazivajući sluškinju. Sat vremena poslije preodjenula se u pastelnozelenu haljinu, kosa joj je bila počešljana u novu frizuru, smotana navrh glave. Oko vrata je imala trostruku nisku iznimnih bisera s dijamantnom kopčom, koja je bila Hadrianov dar i koju je od njega dobila prije dva mjeseca za svoj osamnaesti rođendan. Upravo je bila završila s odijevanjem kada ju je batler obavijestio da je stigao vojvoda od Clayborougha te da ju čeka dolje u prizemlju. Zadihana, Elizabeth je istrčala iz sobe. Vojvoda je ustao istoga trena kada je ušla u salon, uzvratio smiješkom na njezin osmijeh, uzeo ju za ruku i poljubio. Poznavala ga je od kada zna za sebe. Cupkao ju je na koljenu sve dok za to nije postala prevelika, a potom je iskušavala njegovo strpljenje tijekom djetinjstva vukući se za njim, sve od trenutka kada je prohodala, dok je on bio kršan i zgodan dvanaestogodišnjak nalik božanstvu, sve dok odjednom nije postala svjesna svoje ženstvenosti, onda kada je iz puberteta zakoračila u djevojaštvo. Čak joj je život spasio onda kada je kao osmogodišnjakinja bila upala u jezerce. Pecao je tamo sa svojim zlatnim retriverom, dok ga je Elizabeth uobičajeno slijedila. Nije se bojala kada ju je mrzla voda preuzela, jer on je bio njezin junak... znala je da će ju on spasiti. Elizabeth se nije mogla ni sjetiti vremena kada ga nije voljela. - Tako mi je drago da si se vratio - rekla je jednostavno, nakon što su izmijenili pozdrave. Sjedeći pokraj nje na počivaljci, ispričao se: - Oprosti što me nije bilo tako dugo. - Ne ispričavaj se. Razumijem, zbilja razumijem. Vojvoda ju je motrio. Činila mu se zadihanom, ali nije izgledala bolesno, jer oči su joj iskrile srećom i obrazi su joj bili rumeni. Ali bila je mršavija. Sada mu je bilo previše očito da je njegova majka to spomenula. - Majka kaže da se ne osjećaš dobro. Nestalo je Elizabethina smiješka. - Dobro sam, doista. Istina je da sam umorna, ali, Hadriane, idem sa zabave na zabavu te katkada ne dođem kući sve do zore. Znaš kakva je sezona. Je li onda čudno što sam umorna? Bila je u pravu. Njegova je majka to pogrešno procijenila, ali opet, ako je nešto bilo svojstveno Isobel, onda se za nju nikako nije moglo reći da je donosila pogrešne procjene. - Onda se moraš ranije vratiti kući ako se tako lako umaraš. - Obećavam - rekla je. Znao je da ona to doista misli, baš kao što je znao da bi učinila sve što bi od nje zahtijevao. 60

Anna

RafaelaR

* * *

Nicole i Jane u London su stigle kasno iza ponoći jer su iz Dragmorea krenule tek toga poslijepodneva. Regina je još uvijek bila vani s lady Henderson. Prema riječima kućedomaćice, gospođe Doyle, žene duguljastoga lica, otišla je bila na bal kod Barringtonovih. Nicole i Jane te su se večeri povukle na počinak. Nicole je ustala nedugo nakon izlaska sunca, ne mogavši se riješiti svoje dugogodišnje navike, željna vidjeti sestru koju nije vidjela mjesecima. Dok joj se dojučerašnji život učinio prepun tmine, danas su joj ptičice pjevale pod prozorom i Nicole se osjećala posebno razdragano. Prvi put nakon mnogo godina uživala je zbog toga što je bila u gradu i jedva čekala svečanosti koje taj dan donosi. Ali nije mogla ne zapitati se hoće li ga vidjeti. Izišla je u ranojutarnje jahanje u pratnji timaritelja, zbog pristojnosti. U to je doba Regents Park bio pust, što su članovi pomodnoga društva smatrali skandaloznim, jer većina njih tek se bila uvukla u svoje krevete. Do osam se sati toga jutra više nije mogla suzdržati, već je naglo otvorila vrata sestrine spavaće sobe. Regina je ležala sklupčana ispod pokrivača i čvrsto spavala. Nacerivši se, Nicole je na vrhovima prstiju došla do nje, a potom naglo povukla pokrivače. Regina je nešto promrmljala i, buneći se, zamahnula rukom preko očiju. - Budi se, spavalice - viknula je Nicole, povlačeći Regini jastuk ispod smećkastonarančaste kose i bacivši ga na nju. - Nicole? Nicole je sjela na krevet. - Ja sam. Regina je zbacila jastuk na pod, posve budna i u nevjerici. Potom je radosno uskliknula i čvrsto zagrlila svoju sestru. - Što ti tu radiš? Ne mogu vjerovati! - Bilo mi je dosadno - rekla je Nicole, nacerivši se. - Izgledaš grozno. Kada si sinoć stigla ovamo? Regina se namrštila, što nimalo nije umanjilo njezinu klasičnu ljepotu. Zapravo, osamnaestogodišnjakinje nikada ne izgledaju grozno. - U zoru. Barringtonovi su priredili pravu urnebesnu zabavu. Svi koji nešto znače bili su tamo! O, trebala si doći prije! Nicole se tada skamenila i da bi prikrila izraz lica, sagnula se dohvatiti jastuk koji je bio na podu. - Svi su bili tamo? Tko to svi? - Želiš da ti ih imenujem? Regina nije mogla vjerovati. - Večeras je zabava kod Willoughbyjevih. Dolaziš? - Ne bih to ni za što propustila - duhovito je odgovorila Nicole. Sada već potpuno budna. Regina se uspravila u sjedeći položaj i ispitivački motrila svoju sestru. - Nicole, činiš mi se nekako drukčijom. Što se događa? Mrziš London. Hoćeš li uistinu izići i uključiti se u tu vrevu? 61

Anna

RafaelaR

Nicole je oklijevala, silno se želeći povjeriti svojoj sestri, ali bojala se. Na kraju krajeva, što se tu imalo povjeriti? To da je vojvoda od Clayborougha gajio nemoralne namjere prema njoj. To da je ona, glupača, uživala u njegovim poljupcima? To da je znala da je on u Londonu te da joj je možda, samo možda, zbog toga Dragmore postao dosadan? To da se pitala hoće li ga večeras vidjeti? - Dosadilo mi je imati samo krave i ovce za društvo - rekla je naposljetku, mrzeći što mora lagati Regini koju je silno voljela. - Gle, pa ne krivim te - rekla je značajno Regina. Od vremena kada je prohodala, Regina je uvijek više voljela čipku i lutke od konja i penjanja po drveću. Nije bilo dvije sestre koje su se više razlikovale od njih dvije. - Tako mi je drago da si tu. - Nagonski je čvrsto zagrlila svoju sestru. - Samo budi sa mnom - rekla je ona ozbiljno Nicole. - Sa svima ću te upoznati i urnebesno ćeš se dobro zabaviti.

62

Anna

RafaelaR

OSMO POGLAVLJE

Velik salon kod Willoughbyjevih već je bio pun kada je Nicole te večeri tamo stigla sa svojom sestrom i majkom. Manji od plesne dvorane, taj veliki salon mogao je s lakoćom primiti stotinjak ljudi i sada je bio krcat i topao. Gosti su se razmilili posvuda, pijuckajući šampanjac i ostala pića, dok je posluga nudila egzotičan niz hladnih predjela. Na za tu prigodu podignutom podiju svirao je trojac, ali zvukove harfe, violine i glasovira prigušio je živahan razgovor blještavoga mnoštva. Salon je bio krcat, ali ne toliko krcat da Nicole ne bi smjesta primijetili i prokomentirali. Kada su ona, Regina i Jane ušle u prostoriju, bila je svjesna onih koji su stajali bliže nadsvođenomu ulazu i koji su se okrenuli osmjehnuti njezinoj sestri i majci... a potom se zablenuli u nju. Već je osjećala silnu nervozu. Dok se odijevala za tu večer, živci su joj bili silno napeti. Uz malo ispipavanja, Nicole je pretpostavila da će na toj zabavi biti većina pripadnika najvišega sloja, londonska krema, jer lord Willoughby nije bio samo markiz lova već i premijerov pouzdanik. Premda je Nicole iz razgovora koji je s Marthom vodila u Dragmoreu doznala da vojvoda od Clayborougha očito nije ljubitelj društvenih okupljanja, pomislila je kako zbog Willoughbyjeve moći i veza postoje dobri izgledi da bi se on tamo večeras ipak mogao pojaviti. No čak i ako se ne pojavi, nije dvojila u to da će tamo biti njegova zaručnica, Elizabeth Martindale, ne samo zbog toga što je bila njegova zaručnica, što joj je samo po sebi davalo poseban status, već zbog toga što je bila članica obitelji de Warenne, čiji je starješina, grof od Northumberlanda, bio jedan od najmoćnijih ljudi u tom okrugu. Spoznaja da bi ih mogla vidjeti oboje ili samo jedno od njih dvoje bila je dovoljna da postane napeta i nervozna dok je odijevala svoju tirkiznu svilenu haljinu za bal koja se presijavala u valovima. Ali ipak je izbjegavala pomno preispitivanje poriva zbog kojih je odlučila doći u London i otići na tu zabavu. Kada je napustila kuću na Tavistock Squareu, trema je postala još jača. Iako je već više od godinu dana prošlo od njezina boravka u Londonu, još od onoga skandala nije bila nazočila nijednom događanju u tom gradu. Posljednja prava svečanost na kojoj se pojavila bio je maskenbal kod Adderlyjevih, a i taj bi bio prava katastrofa da se vojvoda nije pozitivno izrazio o njoj. Večeras je, čak i ako on bude tamo, bila prepuštena samoj sebi. Nicole je umalo požalila što je uopće došla. Svi u onoj povećoj skupini ljudi koji su stajali nedaleko od ulaznih vrata okrenuli su se pogledati ju. - Pitam se nije li ono najstarija kći s Dragmorea - upirao je neki kicoš, čiji se glas pronio prostorijom. - Jest - odgovorila je jedna udana žena, brzo skinuvši pogled s Nicole. - Jeste li čuli za kostim koji je nosila na zabavi kod Adderlyjevih? - Žena je odjednom utišala glas okrećući leđa Nicole i njezinoj obitelji. - Sve su to vještice! - glasno je viknula Regina. Bijesno se zagledala u tu skupinu i njezin obično otmjen korak postajao je snažan i dugačak. Nicole ju je uhvatila za lakat ruke u rukavici. - U redu je, Rei. Očekivala sam neke neugodnosti. 63

Anna

RafaelaR

- Točno znam tko je u toj skupini i bolno ću ih povrijediti kad mi se sljedeći put putovi s nekima od njih ukrižaju - rekla je Regina, čije su jantarne oči bljesnule. Potom je sumnjičavo pogledala u svoju sestru. - Kakav si to kostim nosila tamo kod Adderlyjevih? I kada je to bilo? Prije nego što je Nicole uspjela odgovoriti, spasila ju je majka koja ju je prekinula upitavši - Jesi li dobro, dušo? - Iskreno, majko, jesam. - Nicole se uspjela uvjerljivo osmjehnuti, premda se zapravo nije osjećala baš najbolje. Osim toga, bila je još užasnuta činjenicom da se doslovno preznojavala. Najradije bi bila naglo potegnula i skinula svoje bijele rukavice do lakta, ali nije se usudila. Jane ih je žurno usmjerila prema drugoj skupini, prepunoj svojih prijatelja. Pokazali su iznenađenje zbog Nicoline nazočnosti, no ono je bilo iskreno, bez imalo zlobe. Nicole je osjetila olakšanje i na nekoliko trenutaka zastala popričati s Howardovima i Bentonovima. - Martha je tu - prošaptala je Regina, udaljavajući se od te postarije skupine, povlačeći za sobom Nicole. - Gle! - Regina je mahnula. Nicole se osmjehnula, uzbuđena zbog toga što se njezina najbolja prijateljica vratila u London. Martha je požurila prema njima i zagrlila obje djevojke. - Što ti radiš ovdje? uskliknula je, prostrijelivši ju pogledom. Nicole je slegnula ramenima, znajući da je Martha vjerojatno pogodila istinu. - Dragmore joj je odjednom postao dosadan - odgovorila je Regina, pronicljivo pogledavši Nicole. - Što ti znaš, Martha? - Kako to misliš? - Martha se ponovno okrenula prema Nicole. - Divno je što si tu! Uputila je Nicole dug i znakovit pogled koji Nicole nije uspjela dešifrirati. - Tu je lord Hortense - uzbuđeno je odjednom prošaptala Regina, - Nicole, brzo, pogledaj! Prateći sestrin pogled, Nicole je uzledala zgodnog tamnokosog muškarca u tridesetima kako netremice gleda prema njima. Osjetila je nelagodu, upitavši se odjednom pilji li lord Hortense u nju ili u njezinu sestru, Regina ju je povukla za ruku. - Nije li zgodan? Osim toga, bogat je, besprijekorna ugleda i manira. Dvaput me posjetio! Nicole... mislim da mi udvara... Mislim da će pitati oca za moju ruku! Nicole je još jednom krišom pogledala zgodnoga lorda i zajapurila se zbog smionog pogleda koji joj je uputio. Ovoga puta u to nije bilo nikakve dvojbe pa se brzo okrenula. - Još si mlada, Regina. Zasigurno ti on nije jedini prosac? - Naravno da nije - rekla je Regina, ali Nicole se rastužila i zabrinula kada je u sestrinim očima ugledala sjaj, - Ali... zaljubljena sam u nj, Nicole! Nicole se ugrizla za usnicu, izmijenivši s Marthom zabrinut pogled. - Lord Hortense nagonski joj se nije nimalo svidio. - Malo ću se podružiti s ljudima - rekla je Regina zadihano. Obje djevojke ispratile su ju pogledom dok je odlepršala u gomilu, odlazeći, naravno, u smjeru Hortensea. Nicole je zapazila da joj je upućivao još jedan dugačak pogled, na što mu je brzo, bijesna, okrenula leđa. - Slomit će joj srce. 64

Anna

RafaelaR

- Očito je bacio oko na tebe - rekla je Martha. - Obično se ne bih zabrinula, jer Regina je veoma omiljena i svakoga je tjedna zaljubljena u drugoga. Ali čini mi se da je ovo s lordom Hortenseom nešto mnogo ozbiljnije, Nicole. Već dva mjeseca ne priča ni o kom drugom doli o njemu. - Ah! - glasno je uzdahnuh Nicole. - Nekako ju moram upozoriti da se drži podalje od njega. - Moraš. Nicole, tu je on. Nicole se sledila. - Vojvoda? - upitala je veoma tiho, dok joj je srce snažno poskočilo. - Da. - Martha je pogledom brzo preletjela preko gomile. - Maloprije sam ga vidjela. Sigurno je tek pristigao u London. - Ponovno je pogledala u svoju prijateljicu. - Nicole, što to radiš? - Ah, Martha - povikala je Nicole, znajući točno što je pritom mislila. - Kad bih barem znala! Jednostavno više nisam mogla ostati u Dragmoreu. Nisam mogla! Martha ju je čvrsto uhvatila za ruku. - Vidim ga. Teško progutavši, Nicole je pratila Marthin pogled. Osjetila je napetost u tijelu kad ga je ugledala. Izgledao je prekrasno u svojem ponoćno crnom fraku i hlačama. Izdizao se za glavu viši od gomile, izninmo zgodan i krajnje muževan. Svi ostali muškarci oko njega izgledali su smiješno u usporedbi s njim, lica su im bila bijela poput ljiljana naspram njegove smiono zlaćane boje te gotovo smiješno vitki naspram njegova snažno građena tijela. Kosa mu je još uvijek bila preduga. Ne samo da mu je doticala ovratnik već je prelazila preko njega. Nicole se osmjehnula, pomislivši kako je još uvijek mrzio odlazak brijaču. Samo muškarac poput vojvode mogao je proći s tako staromodnim sklonostima. Naravno, dosađivao se i bio nemiran, baš kao tamo kod Adderlyjevih, jedva slušajući što mu govori neka udana žena. Pogledom je kružio uokolo, dok je glavu kočoperno naginjao prema toj postarijoj ženi. Naposljetku se posve uspravio, donekle se bolno osmjehujući i potvrdno kimajući na nešto što mu je rekla. U tom trenutku njegov nemiran pogled susreo se s njezinim. Sledio se, izraz mu je lica odano zaprepaštenost i nevjericu. Pogledi su im se prikovali. Nicole nije mogla odvratiti pogled. Nisu bili baš blizu jedno drugome, no to nije spriječilo Nicole da mu pročita svaki izraz s lica. Nevjerica se pretvorila u zajapuren bijes. Trenutak potom brzo ju je odmjerio, sve do nožnih prstiju, i opet pogled vratio natrag. Nije to bilo ljubazno odmjeravanje ni pogled džentlmena. - Bijesan je - protisnula je Martha. Nicole je bila zaboravila na to da ona stoji tamo, zapravo je u tih nekoliko trenutaka bila zaboravila na sve i svakoga, osim na njega. - Prezire me jednako koliko ja prezirem njega - rekla je nesigurno Nicole. Ponosno je podignula bradu, nastojeći izgledati bezbrižno, kao da je to što su im se pogledi sreli bila slučajnost. Povrijedio ju je njegov bijes, ali nije trebala biti povrijeđena. U trenu se okrenuo od nje. Nicole se ukipila. Sitna plavuša uzela ga je za ruku i privukla k sebi. Vojvoda se nadvio nad njom, čuti što mu to ona govori, a ona se osmjehivala, smijala. Kada se uspravio, i sam se smješkao. 65

Anna

RafaelaR

Nicole je osjetila neutješnu bol u srcu. - To je ona, zar ne? - Jest. Okrenula je leđa tomu paru. Nije baš dobro uspjela vidjeti Elizabeth, koja je u odnosu na vojvodu izgledala patuljaste, ali vidjela je dovoljno. Bila je sitna i skladno građena, plavokosa i svijetle puti. Nicole se nikada prije nije osjećala tako visokom, tamnom i nezgrapnom. Vojvodi je bila draga, iskreno mu je bila draga. Bilo je to posve očito. Nicole je shvatila da ju peku suze u očima. - Nicole, pođimo do zahoda - rekla je brzo Martha, uzevši ju za ruku. Nicolina prva reakcija bila je usprotiviti se, ali zatomila ju je. Naprotiv, uspjela se usiljeno osmjehnuti i izišla za Marthom iz salona.

Kada su se vratile, Nicole se bila pribrala od udarca izazvanog činjenicom da naposljetku vidi vojvodu s njegovom zaručnicom. Družila se poput Marthe i upoznala s mnogo ljudi. Svi oni bili su veoma ljubazni jer je Martha bila diskretna i znala s kim će ju upoznati. U sljedeća dva sata, Nicole je uvijek točno znala gdje se vojvoda nalazi. Elizabeth se rijetko kada udaljavala od njega, a on se nije obazirao na Nicole. Dvaput su im se pogledi slučajno sreli i brzo joj je okrenuo leđa, kao da ne postoji ili kao da je bila niža od njega. Takvo odbacivanje bilo je namjerno. Nicole je bila uvjerena da je bio svjestan nje jednako onoliko koliko je ona bila svjesna njega, ali daju je po svaku cijenu odlučio izbjeći. Bilo joj je žao što i sama nema neke udvarače, jer tada bi se i ona njima oslanjala na ruku, kao što se Elizabeth oslanjala na nj. Osjećala se nelagodno. Imala je dvadeset tri godine, uskoro dvadeset četiri, stara cura koja nije imala izgleda za udaju osim za kakvog debelog starca. Elizabeth je imala tek osamnaest, bila je plava, savršena i zaručena za vojvodu. Nicole joj nije bila sklona, znajući da je to nemilosrdno, ali kako bi joj bila sklona? Taj djevojčurak imao je sve. Imala je svojega princa, imala je Nicolin kratko proživljen san. Bilo je nemoguće biti joj sklona, baš kao što je bilo nemoguće ne prezirati njega. Do trenutka kada je sat otkucao ponoć, Nicole više nije mogla podnijeti taj pritisak. Iskrala se iz salona udahnuti malo zraka, uvjerena da je vojvoda u proteklih sat vremena već otišao sa svojom dragocjenom zaručnicom, jer ga neko vrijeme nije vidjela. Našla je vrata koja su vodila na prilaz i tiho izišla van. Noć je bila prohladna i svježa, što je bio dobrodošao kontrast zagušljivoj vrućini u salonu. Nebom su jezdili oblaci nošeni vjetrom, treperilo nekoliko zvijezda, a povremeno bi se pojavio uštap. Nicole je prišla zidu od cigle, na koji se naslonila, zagledavši se u dobro osvijetljene vrtove iza. Shvatila je da je bila krajnje iscrpljena sada kada je otišao te da je večer bila prava katastrofa. Nikada nije trebala doći u London. Došla je zbog njega, sada se s tim mogla suočiti, ali bila je glupa. Nekako joj je srce večeras ponovno bilo slomljeno. Nije ni čula kada su se vrata koja vode na prilaz otvorila i zatvorila. Nije čula njegove korake. Kada je progovorio, glas mu je bio prigušen i ljutit. - Što radiš ovdje? Nicole se zgranula, naglo okrenula i ugledala vojvodu od Clayborougha. Premda je prilaz bio nejasno osvijetljen, mogla je vidjeti dovoljno da mu razazna izraz lica koji je otkrivao da mu nije pogrešno protumačila boju glasa. - Hvatam malo zraka, ali to se tebe ne tiče. 66

Anna

RafaelaR

- Znaš da ne mislim na to. - Znam li? - Ne igraj se sa mnom - rekao je zlokobno, koraknuvši prema njoj. - Zašto si me pratila do Londona? Zgranula se, ne zbog njegova upita, već zbog točnosti njegove sumnje. - Kako si umišljen! Nisam te pratila do Londona! - lagala je, jer ama baš nikada ne bi priznala da ju je on privukao u London. - Ne vjerujem ti. - To je tvoj problem, a ne moj. - Ne - rekao je sporo. Tu si u krivu. Sasvim je sigurno to naš problem. Nicole je stajala ukipljeno. Nije shvatila što je time želio reći, sve dok mu pogled nije kliznuo na njezin dubok dekolte. Tada je oštro usisala zrak. Obuzela ju je načas opasna želja. Dugo je potrajalo dok nije progovorio. Pogledi su im ostali prikovani. - Znam da nikada ne dolaziš u London, Nicole. Znam da si došla zbog mene. - Nemoguće si bahat - uzvratila je. - A ti si lažljivica. - Nisam! - uskliknula je, drhteći. - Pa zašto si onda došla u grad, kad nikad ne dolaziš... nakon onoga skandala? Naravno da je znao za njezin ne častan pad, baš kao svi ostali, ali uzrujalo ju je to što je tako otvoreno aludirao na nj. Kako je bilo lijepo pretvarati se da on za to ne zna, ili još bolje, da za to ne mari. - Dakle? Ne možeš li naći neku zgodniju ispriku? Obrazi su joj se zajapurili kad ju je podsjetio na potrebu da se obrani i slaže mu: - Bila sam lani u Londonu... istina! Regina me uvijek moli da dođem, baš kao što me i sada preklinjala. Načinio je još jedan korak prema njoj. Hladno se osmjehivao. - Kada samo pomislim da sam te smatrao izvrsnom glumicom. Nicole je ustuknula. - Ne glumim. - Ne? Trenutno si užasna glumica. - Primaknuo se još jedan korak bliže i Nicole je ponovno ustuknula. - Što nije u redu, Nicole? Bojiš li me se? - izazivao ju je. Nicole je odjednom zauzela stav, nastojeći odbiti napad. - Ne zavaravaj se! Osmijeh mu je bio prijeteći. - Nisam to ni mislio. Ne bojiš se mene, zar ne? Poznata mi je tvoja igra, Nicole. Nisam glup. - Ne znam o čemu govoriš. Kad se nasmijao, smijeh mu je zvučao omalovažavajuće. - E, to je sada gluma! Nicole je tvrdoglavo ustrajala na svojem, bijesna zbog njegova ruganja. - Misli što hoćeš, ali pojma nemam o čemu to bulazniš. - Uhodiš me, zar ne, draga? - Ti jesi u ozbiljnoj zabludi - viknula je. 67

Anna

RafaelaR

- Mnoge žene - rekao joj je oštro - pokušavale su to što ti sada pokušavaš. I nijedna me nije uspjela namamiti i odvojiti od Elizabeth. Shvaćaš li? Njegove riječi bile su poput šamara. Nicole se dostojanstveno uspravila i suze su joj zasjale u očima. - Ne želim te primamiti i odvojiti od tvoje dragocjene Elizabeth - prosiktala je. - Predlažem ti da joj se vratiš prije nego što te ona dođe ovamo potražiti i nađe te tako prisno nasamo s drugom! - Elizabeth je kod kuće. - Grije ti krevet? - narugala se Nicole. Bio je zaprepašten, ali samo za trenutak. - Onako kako bi ti to voljela? Nicole je glasno uzdahnula. Lice joj se zarumenjelo, ali srećom je bilo previše mračno da on to vidi. - To je posljednje mjesto na kojem bih ikada poželjela biti. - Doista? Trebam li te podsjećati na naša protekla viđanja? - Trebam li ja tebe podsjećati na tvoje gnjusno ponašanje? - vrisnula je. - Pretpostavljam da je prvoklasno to da jedna dama udari muškarca jahaćim bičem, da ne spominjem to da jaše selom odjevena poput muškarca. Nicole se dostojanstveno uspravila. - Odlazim. Ne moram stajati tu i slušati tvoje uvrede. Uhvatio ju je za ruku dok je prolazila pokraj njega, naglo ju okrenuvši. Nije se čak ni pokušala otrgnuti, znajući da bi bilo uzaludno. Lice mu je bilo previše blizu njezinu te nije mogla ni najpliće udahnuti. - Otiđi iz Londona. - Ne možeš mi ti narediti da odem iz grada! - Nećeš uspjeti u svojem nastojanju, Nicole. Naglim trzajem oslobodila je ruku. - Ne pokušavam te namamiti i odvojiti od Elizabeth! Ne zanima me očijukanje s nemoralnim gadom poput tebe! - Ne? - Svojom krupnom rukom primio ju je za bradu i prije nego što se uspjela snaći, njegove usne približile su se njezinima. - Doista? - Ne čini to! Što želiš time postići? Piljili su jedno u drugo. Vilica mu je bila čvrsto stegnuta. Osjećala je bol ispod njegovih prstiju na svojem licu. Čekala je njegov poljubac, očekivala ga, željela, bojala ga se, bojala se njega. Odjednom ju je pustio. - To si željela postići? - rekao je, gledajući ju plamtećim pogledom. - Ne odeš li ti iz Londona, Nicole, ja ću otići! - Dobro - uzvratila mu je vičući. - Dobro! Onda idi! Zato što mi nećeš naređivati kao da sam tvoja dragocjena Elizabeth. Piljio je u nju. Bio je toliko ljutit da je drhtao od bijesa. Na trenutak je Nicole bila uvjerena da će ju udariti... Ili privući u zagrljaj i silovati. Ali je taj trenutak prošao i prije nego što je uspjela trepnuti, koračao je preko prilaza, udaljavajući se od nje. Naglo je otvorio vrata i čvrsto ih zalupio za sobom. Nicole se klonulo spustila na tvrdu kamenu klupu u kutu prolaza, silno drhteći. Nije mogla vidjeti zvijezde ponad glave, nije mogla vidjeti ništa, osim njega. Potom je pokrila lice 68

Anna

RafaelaR

još uvijek drhtavim rukama. Što se događalo? Zašto je, o, zašto je ikada u životu morala ugledati vojvodu od Clayborougha?

69

Anna

RafaelaR

DEVETO POGLAVLJE

Ne uspijevajući se boriti protiv malodušnosti, Nicole se čvrsto uhvatila za prozorsko okno i zagledala u vedar i jasan listopadni sunčan dan. Iza sebe je začula korake, no nije se okrenula, misleći da su sestrini. - Nicole, idem se s prijateljima provozati po Hyde Parku. Charlie Ratcliffe ima nov automobil. Ima mjesta za još jednu osobu. Zašto nam se ne priključiš? Nicole se nije okrenula, ne želeći da joj Regina vidi lice i zaspe ju ispitivačkim pitanjima. Premda je Regina imala nedužan izgled anđela, bila je veoma pametna i zasigurno je bolje od svih poznavala Nicole, toliko dobro da pretpostavi kako nešto zasigurno nije u redu, Mislim da neću. Idem poslijepodne na jahanje - rekla je Nicole, iako to nije namjeravala. Regina je oklijevala, a potom joj rekla da se vide poslije i odskakutala. Nicole je uzdahnula i okrenula se od prozora, besciljno lutajući po svjetlozelenom dnevnom boravku. Ostavši sama, progonila ju je vojvodina slika, njegove riječi, njihov susret, kao da je bila đavlom opsjednuta. Kako je to mrzila, kako je mrzila njega. Pojavio se Aldric. - Gospo, stigla je vikontesa Serle. - Ne zamaraj se najavljujući me, Aldric - rekla je Martha, ušavši. Nakon što je bacila jedan pogled na prijateljicu, okrenula se prema batleru. - Molim te, Aldric, donesi nam čaj. Kada je izišao, Martha je produžila naprijed i sjela na kauč pokraj svoje prijateljice. Nikada te nisam vidjela takvu, Nicole, i imam nekakav užasan osjećaj da ćeš danas biti posve nesposobna. Moraš ga odagnati iz misli! Moraš! - Ne mogu. Vjeruj mi, bih da mogu, ali ne mogu. - Ima i drugih muškaraca u Londonu, mnogo drugih muškaraca. Molim te, dopusti da te upoznam s nekima od njih. - Ah, Martha, ne opterećuj se time. Moj mi ugled uvijek prethodi. - Potrudiš li se, taj svoj ugled možeš promijeniti, Nicole! - rekla je odlučno Martha. - Možda ne želim - odbrusila joj je. Potom je čvrsto uhvatila Marthu za ruku. - Oprosti. Nisi ti ta na koju se ljutim. - Znam. - Dolazak u London bila je pogreška. Velika pogreška. Idem kući. Martha ju je dug trenutak promatrala. - Bježiš? Poput kukavice? Nicole se zarumenjela. - Hoćeš li mu dopustiti da te otjera? Nicole se ugrizla za usnicu. Martha nije znala što se sinoć dogodilo, ali ona jest. Ne samo što se drznuo narediti joj da napusti London već ju je, čineći to, izazvao. Usudio se dati naslutiti da ga se boji! Da iznenada ode, vojvoda bi pomislio da ju je uspio otjerati iz grada. Osim toga, zaključio bi da je ona uistinu kukavica i da ga se boji. Očito ionako ništa ne bi 70

Anna

RafaelaR

moglo promijeniti njegovu smiješnu pretpostavku da je došla u London namamiti ga i odvojiti od njegove dragocjene Elizabeth. Ukipila se. Bila je smiješna ta pretpostavka, nije li? Je li se potajno nadala preoteti ga zaručnici? Koje bi drugo moguće objašnjenje moglo biti za njezino ponašanje s obzirom na to da ga je progonila sve do Londona? Nicole je zadrhtala, užasnuta sama sobom. Nikada u životu nije bila zbunjenija. Radije će dopustiti da on pomisli najgore, što je svejedno namjeravao učiniti, nego mu dopustiti da bude pobjednik u njihovoj privatnoj bitci. Nikada neće priznati ni sebi ni njemu da je možda gajila tako glupe nade dolazeći u London. - U pravu si. Dakle, moram ostati još malo. - Dobro. Ali ne moraš venuti. Danas poslijepodne igram tenis s još nekolicinom ostalih dama. Nedostaje nam šesta. Ideš s nama? Bit će zabavo. - Ne ... - Ali ti voliš tenis, Nicole, moraš redovito izlaziti i barem naizgled odavati da se dobro zabavljaš, tako da ne misli da veneš za njim. - Veoma si pametna, Martha - rekla je Nicole, nevoljko se osmjehnuvši. - U redu. Doći ću.

U priobalni klub stigle su u rano poslijepodne. Nicole se s Marthom dovezla u njezinoj kočiji i ušla kao njezina gošća. Dežurni na ulazu očito je poznavao Marthu, jer ju je pozdravio oslovivši ju i kod njezina imena na popisu stavio kvačicu. Kada su ušle unutra, dalje su nastavile same uzeti rekete i loptice, a potom izišle van priključiti se ostatku njihove družine. Tenis je tih dana bio veoma popularan, posebice među mladim damama. Svi teniski tereni bili su zauzeti, osim ona tri koji su bila rezervirana za njihovu skupinu. Svi igrači bili su žene, osim dvojice muškaraca. Ostatak njihove ekipe već je bio tamo, očekujući ih. Pet žena sjedilo je za stolom s vrčem limunade. Sve su bile odjevene u bijele majice i tamnoplave suknje. Reketi su im bili pokraj stolaca. Kada su se Nicole i Martha približile, Martha je promrmljala: - Ajme! Nicole je promašila korak kada je u toj skupini ugledala Elizabeth Martindale. - Nisi mi rekla da će ona biti tu! Ne samo što je vojvodina zaručnica bih nazočna već je do nje sjedila Stacey Worthington. - Nisam znala. Oprosti, Nicole. Dame su smjesta prekinule razgovor kada su Nicole i Martha prišle k stolu. - Dobar dan - rekla je Martha. - Mislila sam da nam treba šesta pa sam dovela lady Shelton, ali sada vidim da sam pogriješila. - Jasno nam je - rekla je Stacey. Pogled joj je bio pun prezira. - Dovela sam svoju rođakinju Elizabeth da bude šesta. - U njezinoj poruci nije bilo zablude kako Nicole neće biti dobrodošla igrati s njima. - Sigurna sam da ćemo već smisliti nešto, Stacey - rekla je ljubazno Martha, iako joj je pogled bio poput bodeža kada je pogledala brinetu. - U redu je - brzo je dometnula Nicole, silno se trudeći ne piljiti u Elizabeth, jer danas ju je prvi put vidjela izbliza. Savršena mala plavuša sjedila je tiho među očito neprijateljskom skupinom. - Ja sam ionako umorna. Uzet ću tvoju kočiju i odvesti se kući pa ću vozača poslati natrag po tebe. 71

Anna

RafaelaR

Martha ju je pogledala. Nicole se nije željela prepirati te je i sama pogledala Marthu. Obično bi se ona posvađala s nekim poput Stacey, ali Elizabethina nazočnost učinkovito joj je ublažila iskonske porive. - Možda bi to bilo najbolje - javila se druga djevojka, vitka crvenokosa s naočalama tankih zlatnih okvira. Nervozno je pogledala u Nicole. - Ja recimo ne želim ni s kim dijeliti svoje vrijeme na teniskom terenu - rekla je Stacey. - Stacey! - prekorila ju je Elizabeth. Ustala je. - Mislim da se nismo upoznale. Prijateljski se osmjehivala. - Ja sam Elizabeth Martindale, lady Shelton. Nicole je jedan dug trenutak ostala nepomično zagledana u ispruženu ruku. Naposljetku se prisjetila pravila lijepog ponašanja i prihvatila ju je. - Drago mi je. - Hvala, lady Shelton. Nemam ništa protiv toga da sjedim vani i gledam. Doista nemam. Možete igrati umjesto mene. Zapravo, ne volim baš previše taj sport. Nicole je čvrsto stegnula vilicu. Plavuši topao osmijeh nije silazio s usana i njezine plave oči doimale su se istinski prijateljskima. Nicole je veoma hladno rekla: - To je sasvim u redu, lady Martindale, ne trebate zbog mene odustajati od vremena na terenu. - Meni to uistinu nije važno - rekla je Elizabeth, na što ju je njezina rođakinja Stacey frknula. - Ako želi ići kući, pusti ju da ode - rekla je Stacey. Elizabeth je napućila usnice u obliku luka. - Stacey, imamo dovoljno vremena da svi mogu igrati, pa čak i ja ako se za to odlučim. - Ponovno se obratila Nicole. - Možemo obje igrati ako želite, ali upozoravam vas, lako se umaram. - Njezin osmijeh ponovno je dopro do Nicole, zbog čega joj je bilo veoma neugodno. - U redu - čula je Nicole sebe kako joj kruto odgovara. - Ali možete igrati prvi. - Nije se mogla osmjehnuti, nije mogla čak ni pokušati. Sve djevojke zauzele su svoja mjesta na terenima koje su rezervirale, dok je Nicole ostala sjediti za stolom uz teniski teren, nastojeći gledati, no još je uvijek bila uzrujana zbog nazočnosti Elizabeth Martindale. Činilo se da je zaručnica vojvode od Clayborougha veoma draga žena. Nicole nije mogla prijeći preko njezina očitog prijateljstva. Ali sigurno je bilo neiskreno, zar ne? Nicole se zatekla kako se ne obazire na ostale igračice. Iznimka je bila Elizabeth, s koje nije mogla skinuti pogled. Doista je izgledalo da se brzo umara te da uopće nema snage ni izdržljivosti. Bila je najgora igračica na terenu. Zapravo, jedva je uspijevala udariti lopticu. Je li to onda bila ona vrsta žene kakvu bi vojvoda poželio? Neku svijetlu, mršavu plavušu? Ženu previše nježnu čak i za osrednju igru tenisa? Ženu koja je imala bezazlene plave oči i uvijek spreman osmijeh? Nicole to nije željela priznati, ali od svih djevojaka koje je tek upoznala, Elizabeth joj se zapravo najviše svidjela. Bila je jedina koja se trudila prijateljski ophoditi prema njoj. Čak su ju Marthine prijateljice, Julie i Abigail, oprezno promatrale te nisu ni pokušale zapodjenuti razgovor s njom. Nicole je znala da se Martha osjećala loše zbog toga što ju je nagovorila na dolazak. Ni deset minuta potom Elizabeth je napustila teniski teren, dašćući, preznojena i prilično crvena u licu. - Rekla sam vam da se lako umaram - prodahtala je kada se klonulo spustila sjesti uz Nicole. Premda joj nije bila naklona, Nicole joj je ipak brzo natočila limunadu. - Jeste li dobro? 72

Anna

RafaelaR

Ne mogavši progovoriti, Elizabeth se rashlađivala, mašući poput lepeze časopisom koji je uzela sa stola, potvrdno kimnuvši. Žedno je ispila čašu. - Hvala vam. Samo se trebam odmoriti. Nisam trebala doći. U posljednje se vrijeme baš ne osjećam najbolje, - Vjerojatno nekakva prehlada - rekla je Nicole, uvrćući nelagodno reket. - Mislim da nije - rekla je žalosno Elizabeth. Nicole ju je ostavila i priključila se ostalima. Neko vrijeme igrala je s Matildom, ali bile su prilično loš par. Matilda nije mogla izvesti čak ni kratak udarac. Prišla je Stacey. - Hoćemo vi i ja zaigrati - rekla je prilično snishodljivo. - Matilda i Martha podjednakiji su par. Nicole je pristala, pobrinuvši se da joj Stacey ne vidi izraz lica, koje se odlučno smrknulo, Stacey je bila najbolja igračica na terenu i namjera joj je bila očita. Nicole je bila uvjerena kako se ta djevojka nadala poraziti ju. Djevojke su krenule na suprotne krajeve igrališta i otpočele s udaranjem loptice. Nicole je često igrala sa svojom braćom na javnom teniskom terenu nedaleko od Lessinga i bila je dobra igračica. Sada je s lakoćom dobacila lopticu Stacey, koja joj ju je jednakom lakoćom vratila. Postupno su obje djevojke nastavile udarati lopticu sve snažnije i snažnije. Iznenada je Stacey žestoko udarila lopticu prema Nicole, koja ju je jednako tako žestoko uspjela vratiti te ju je Stacey u žurbi promašila. Obje su djevojke dahtale, odlučno motreći jedna drugu i pokazujući antipatiju, i igra je zaozbiljno otpočela. Tup! Stacey je udarila lopticu. Tap! Nicole joj je uzvratila i djevojke su svom snagom zamahivale reketom, naprijed-natrag. Stacey je ponovno promašila, ovoga puta natrčavši na ogradu, ne mogavši se zaustaviti. Dotad su ostale djevojke načinile stanku i okupile se promatrati. Elizabeth je također prišla i stala uz ogradu. Stacey je dahtala. Nicole nije bila čak ni zadihana. - Je li bilo dovoljno? - upitala je medeno Nicole. - Istina je ono što govore - prštala je Stacey, u nastojanju da udahne što više zraka. Niste plemkinja, čak ni tenis ne igrate damski! - To rekavši, krupnim korakom udaljila se s terena. Nicole se zajapurila, koliko od neugode, toliko i od bijesa, jer Stacey ju je nastojala nadigrati jednakom silinom, baš kao što se ona sama trudila nju pobijediti. Ostale su se dame okrenule, sve osim Marthe i Elizabeth. Marthine usnice bile su napućene. Nicole im je sporo prišla. - Molim vas, oprostite Stacey - rekla je Elizabeth, dotaknuvši Nicole za nadlakticu. Nicole je izmaknula ruku. - Obično nije tako nepristojna, ne znam što ju je spopalo. - Elizabethin pogled bio je preklinjući. Kada Nicole nije odgovorila, Elizabeth se okrenula od nje. - Ovo je bila pogreška - rekla je Nicole Marthi. - Zaboravila sam da će ta vještica Stacey biti tu, Nicole. Žao mi je, ali moraš uzeti u obzir da je ona grozna prema svima koji ne pripadaju njezinu krasnom krugu. Samo zato što je Northumberlandova nećakinja misli da sunce izlazi i zalazi onako kako se njoj prohtije. Da nije bilo tu, ostale bi se djevojke mnogo više prijateljski ponašale, uvjerena sam u to. 73

Anna

RafaelaR

- Tvoje prijateljice bile su zaprepaštene mojim prisutstvom. - Nije istina. Julie i Abigail uvijek su tako tihe i sramežljive. Pruži im još jednu priliku. Vidjet ćeš da su to veoma drage djevojke. Nicole je potvrdno kimnula pa su se njih dvije vratile natrag do skupine koja je sada bih okupljena oko stola i pila limunadu. Elizabeth je povukla Stacey neznatno ustranu i Nicole je bila u šoku kada ju je čula kako kori brinetu. - Kako si mogla biti tako nepristojna, Stacey? Bilo je uistinu nepodnošljivo. Moraš se smjesta ispričati lady Shelton. - Ja? Ispričati se toj barbarki? Katkada si slijepa, Elizabeth, pa ne vidiš ništa drugo osim dobra u svim ljudima! Nisi li čula za nju? Ona je Neprihvatljiva i takva će zauvijek ostati! - Veoma si neljubazna i veoma nemilosrdna, što nije pristojno - prekorila ju je Elizabeth. Potom je, kada je ugledala Nicole i Marthu, naglo prestala. - Već odlazite? Možda bismo mogle promijeniti partnere. Ostalo nam je još vremena za igru na terenu. Nicole je pomislila kako je nevjerojatno to da ju je ta žena, neznanka, branila od svoje rođakinje i sada je očito tražila način da spasi to poslijepodne, ni zbog koga drugoga doli zbog Nicole. - Nažalost, imam drugi dogovor. - A možda ćemo zaigrati neki drugi put - rekla je Elizabeth. - Bilo mi je veoma drago upoznati vas, lady Shelton. - I meni - uspjela je reći Nicole, ne mogavši ju povrijediti. Ona i Martha udaljile su se i ubrzo se udobno smjestile u kočiji Serlevih, sjedeći u tišini. Nakon dugo vremena Martha je pogledala u Nicole. - O čemu razmišljaš? Nicole se ugrizla za usnicu, beznadno podigavši pogled prema krovu. - Elizabeth je veoma draga - rekla je tiho Martha. - Nema osobe kojoj se ona ne sviđa. Nicole se okrenula i zagledala kroz prozor kočije, ali nije vidjela Covent Garden pokraj kojega su prolazile. - Je li ju zato vojvoda volio? Osim mene - dodala je tužno. Martha nije imala odgovor. * * *

- Lady Elizabeth ubrzo će sići, Vaša Milosti. Vojvoda je potvrdno kimnuo, bacivši još jednom pogled na svoj osamnaest karatni džepni sat dok je nemirno koračao ispred male primaće sobe. Nije bilo svojstveno Elizabeth da kasni, ali prošlo je još petnaest minuta dok nije sišla odjevena. Zapazio je da nije bila odjevena u haljinu za večeru, ni za kazalište, već u običnu, dnevnu. - Jesi li ti zaboravila na mene? - upitao je iznenađen, pomalo ju zadirkujući. Elizabeth je uzdahnula, prilazeći mu. - Oprosti, Hadriane, nisam zaboravila. Bojim se da sam načinila gadnu pogrešku. Klonula je na kauč i on je sjeo pokraj nje. - Ne vjerujem u to - rekao je. - Boli li te? - Samo sam iscrpljena. Poslijepodne sam igrala tenis pa me to strašno izmorilo. Trebala sam ti tada poslati poruku da moram otkazati naš dogovor, ali silno sam te željela vidjeti i 74

Anna

RafaelaR

nisam te htjela razočarati. Nadala sam se da ću se oporaviti nakon što malo odrijemam, ali tek sam se probudila, a još se uvijek osjećam iscrpljeno. - Ne brini za mene - rekao je vojvoda. - Nisi trebala igrati tenis, Elizabeth. Slažem se, večeras se trebaš vratiti u krevet. Dotaknula mu je ruku. - Ne ljutiš se na mene? - Naravno da se ne ljutim. - Pogled mu je postao blaži. - Ali, je li vrijedilo toga? Jesi li uživala u izlasku? Potišteno ga je pogledala. - Nije bilo baš veoma ugodno, Hadriane, zapravo sam još uvijek uzrujana! - Što te uzrujalo? - Dvije dame bile su strašno nepristojne prema jednoj i strahovito su ju povrijedile... a jedna od njih bila je Stacey. - Stacey baš nije najljubaznija osoba koju poznajemo. - Doista sam se grozno osjećala zbog lady Shelton. Nema opravdanja za to! Znam da je prije nekoliko godina došlo do nekakvog skandala, ali to je sada prošlost i pogrešno je zauvijek nekome pripisivati istu pogrešku. Vojvoda nije progovarao ni riječi. - Ta žena koju su povrijedili bila je Nicole Shelton. - Da. Poznaješ ju? Promeškoljio se. Nije otišla iz grada. - Nicholas Shelton sada mi je susjed, otkad sam došao u posjed Chapman Halla. Objedovao sam s njim i njegovom obitelji netom prije povratka u London. - Vidjela sam da ju je cijeli taj incident strašno pogodio. Veoma je ponosna pa je to pokušala prikriti, jadna. Rekla sam Stacey da me silno razočarala. Vojvoda je pročistio grlo, Nije mu bilo neugodno samo zbog toga razgovora već zbog svojega ponašanja u prošlosti i najdubljeg unutarnjeg razmišljanja s obzirom na tu temu. Još je sinoć Nicole Shelton u njemu izazvala gotovo nekontroliran bijes. Još ju je sinoć za dlaku uzeo u naručje i činio s njom što ga volja. Bilo je veoma nedolično od njega razgovarati sa svojom zaručnicom o Nicole Shelton, s obzirom na sve ono što se dogodilo između njih. Stacey povremeno treba ukoriti. Ako te ne vidim večeras, hoćemo li odgoditi večeru za sutra? - Ali zašto nije otišla iz Londona? Je li još uvijek imala na umu zavesti ga i odvojiti od Elizabeth? - To bi bilo divno. Hadriane, koliko shvaćam, Nicole baš nije dobrodošla među pripadnike visokog društva. Sada kada se vratila u London, smatram to strašno nepoštenim. Vojvoda je zastao. Da se usudio zadržati na toj temi, morao bi i sam zaključiti kako je to nepošteno, i još gore od toga, nije odobravao ni to što su danas Nicole Shelton povrijedile zbog davno zaboravljena skandala. No ipak nije želio raspravljati o tom, ne sa svojom zaručnicom, jer bilo bi strašno nedolično stati u njezinu obranu. - Život je rijetko kada pravedan. - To ti nije svojstveno! Pozvat ću ju da se priključi našemu pjesničkomu kružoku i pobrinuti se za to da ju svi prihvate. 75

Anna

RafaelaR

Vojvoda je načinio grimasu. U jednu je ruku to što je Elizabeth namjeravala učiniti bilo plemenito i ispravno, ali u drugu je bio zgrožen pri samoj pomisli na njezino prijateljevanje s Nicole Shelton. - Elizabeth, možda ćeš se sutra drukčije osjećati. Koliko sam vidio, lady Shelton snažna je žena i malo ružnog ogovaranja neće ju dokrajčiti. - Odlučna sam, Hadriane - rekla je otvoreno Elizabeth. - Potrebni su joj prijatelji poput mene, to je više nego očito i ja ću joj biti prijateljica. Veoma, veoma kratko, Hadrian je sklopio oči. Je li se to klupko moglo gore odmotavati? Nicole neće, ne može, prihvatiti ponudu njegove zaručnice za prijateljstvom, zar ne? I zašto je još uvijek bila u Londonu? Zbog njega? Trebao je još uvijek biti bijesan na nju, ali nije bio. Njegov je bijes sinoć zamro. Zapravo, usudi li se biti iskren sam sa sobom, bio je gotovo ushićen zbog toga što nije otišla iz grada. Vojvoda je imao užasan osjećaj nečeg neminovno zlokobnog na pomolu.

76

Anna

RafaelaR

DESETO POGLAVLJE

Nicole je bila zaprepaštena kada je odmah sljedećeg dana od Elizabeth dobila lijepo ispisanu pozivnicu kojom ju poziva da se iduće večeri priključi njezinu pjesničkomu kružoku kod markiza od Stafforda. Regina ju je znatiželjno pogledala. Sestre su se u zelenom dnevnom boravku opuštale uz čaj i kolače. - Što je to? - upitala je. Nicole je ponovno pročitala pozivnicu, ne mogavši vjerovati da je za nju. - Od Elizabeth Martindale jest. Poziva me da se priključim njezinu pjesničkomu kružoku. Regina je prišla sjesti uz svoju sestru. - Trebaš otići. Baš lijepo od Elizabeth. Nicole je pozorno odložila pozivnicu ustranu, dok joj je srce luđački udaralo. - Zašto bi me pozvala? - upitala se naglas. - Jedva me poznaje. - Ali nije mogla prestati misliti kako je to bilo ironično; jedina žena u Londonu koja joj je nudila prijateljstvo nije bila nitko drugi doli zaručnica čovjeka prema kojemu je ona gajila nježne osjećaje. - Zato što je veoma draga. Nedvojbeno zna da si nova u gradu i nastoji te uključiti u svoje društvo. - Dobro ju poznaješ? - Prijateljice smo. Idi, Nicole - poticala ju je Regina. - Trebaš se ovdje sprijateljiti s nekim. Nicole je prešutjela odgovor. Jednostavno nije mogla svojoj sestri objasniti zašto se nije mogla priključiti Elizabethinu pjesničkomu kružoku, čak i da je to željela, što zasigurno nije. Regina je odjednom pogledala na zidni sat, zgranuvši se. - Ah, moram se poći preodjenuti. Lord Hortense jutros me izvodi na vožnju! - Istrčala je iz prostorije. Nicole čak nije mogla ni odvratiti pozornost na sestrinu trenutačnu slijepu zaljubljenost u ništavnoga lorda Hortensea. Ponovno je pogledala pozivnicu. Znala je da nije bilo skrivenog motiva. Premda je Elizabeth vidjela samo jednom, u to je bila sigurna. Kao što je Regina rekla, Elizabeth je jednostavno bila ljubazna. Odjednom je zgužvala ono pismo u ruci. Zašto je, zaboga, morala biti tako ljubazna? Zašto nije mogla biti kakva goropadnica poput njezine rođakinje, Stacey? I zašto je, za boga miloga, morala izabrati nju, Nicole? Ne samo da nije željela njezino prijateljstvo već joj ono nije ni bilo potrebno! Nicole se snažno ugrizla za usnicu. Strašna istina bila je činjenica da je duboko u srcu postojan jedan krhak dio nje koji bi bio volio odgovoriti na ponude te djevojke. No to je, naravno, bilo nemoguće. Nikada nisu mogle biti prijateljice. Ne nakon onoga što se dogodilo između nje i vojvode od Clayborougha. I zbog toga što je u kasnim ponoćnim satima još uvijek sanjarila o njemu. Brzo, prije nego što se uspjela predomisliti, Nicole je napisala ljubaznu odbijenicu i dala da joj se to istoga poslijepodneva odnese. Pretpostavila je da će tu biti kraj, jer Elizabeth zasigurno neće od nje nastaviti tražiti da iziđe i da se sprijatelji s njom. Ali prevarila se. Elizabeth joj je sljedećega poslijepodneva došla u posjet. 77

Anna

RafaelaR

- Molim, sjednite - rekla je prilično službeno Nicole. - Hvala - Elizabeth se osmjehnula. Bila je prilično zadihana, blijeda plavuša u po mjeri krojenom srebrnoplavom svilenom kostimu. - Silno mi je žao što nam se večeras ne možete pridružiti, lady Shelton. - Nažalost, već sam zauzeta - slagala je Nicole. Sjedila je sučelice Elizabeth u tapeciranom naslonjaču i objema rukama čvrsto stiskala glatke drvene naslone. - Nadam se da ne mislite kako će Stacey biti tamo, jer ona nije dio te naše skupine, s obzirom na to da se nimalo ne zanima za književnost. - Elizabethin pogled zadržao se na njezinu. Nicole je bila zgrožena spoznajom kako Elizabeth možda misli da se ona boji priključiti skupini zbog njezine rođake. - Nije Stacey razlog zbog kojega ne mogu doći. - Dobro - Elizabeth se osmjehnula. - Kao što je Hadrian ukazao na to, sklona je povremeno biti pomalo neuglađena, i to ne samo prema vama. Nicole se sledila. - Vo... vojvoda je to rekao? - Ah, neki dan sam bila strašno uzrujana zbog njezina ponašanja tako da nisam mogla ni o čemu drugom razgovarati kada me došao izvesti na večeru. Potpuno je odobrio to što sam prekorila Stacey. Nicole je teško progutala i lice joj se silno zajapurilo. Elizabeth je sjedila s vojvodom od Clayborougha i raspravljali su o njoj! Ajme, kako se negdje zasigurno zabavljao! Bilo je to previše! Apsolutno previše! - Došla sam vas pozvati na još jedno događanje, u subotu poslijepodne. Pomažem Hadrianovoj majci, udovi vojvotkinji u pripremama. Svake godine priređuje piknik u američkom stilu. Ideju za to očito je dobila od svojih bostonskih rođaka. Mlade dame donesu u kutiji užinu, a džentlmeni se nadmeću za nju. Pobjednici, naravno, objeduju s damama čiju su užinu kupili, a prikupljen novac odlazi u dobrotvorne svrhe najpotrebitijima, jadnoj gradskoj siročadi. - Elizabeth se osmjehnula. - Uvijek je to velik uspjeh i bude mnoštvo zabave. Svi se pojave. Hoćete li doći? Nicole je bila užasnuta. Stavi li ona svoju užinu na dražbu, nitko ju neće kupiti! U to nije nimalo dvojila! - Žao mi j... Elizabeth ju je preduhitrila i prekinula. - Nisam mislila da trebate donijeti užinu. Jasno mi je zašto to ne biste željeli. Mislila sam samo da dođete i uživate u poslijepodnevu. Zapravo, silno bi me iznenadilo da vaši roditelji ne planiraju dolazak. Znam da će Regina biti tamo. - Moji roditelji - ukočeno je rekla Nicole - vraćaju se za vikend u Dragmore. - Ah. Nicole je bila bijesna i zajapurena. Elizabeth ju nije namjeravala uvrijediti svojom ležernom pretpostavkom o tome da se ona ne bi usudila donijeti kutiju - užinom, ali uvrijedila ju je. Shvatila je kakvo bi poniženje Nicole doživjela da donese užinu i da ju nitko ne kupi. Nicole je stegnula vilicu. - Nisam vas namjeravala uzrujati - rekla je Elizabeth, nježno i zabrinuto. - To je doista pravo vrijeme za zabavu i ne donose svi užinu. Eto, recimo ja ju ne donosim, budući da sam 78

Anna

RafaelaR

jedna od organizatorica, tako da sasvim sigurno možete na pikniku objedovati sa mnom i Hadrianom. - Nisam uzrujana. - Nicole je to rekla što je moguće ponosnije. - A zbog čega mislite da ne bih došla? S užinom? Elizabeth je nakratko razrogačila oči prije nego što se uspjela pribrati. - Ah, tako mi je drago što ćete sudjelovati! Nicole se smrknuto osmjehnula, znajući da se glupavo obvezala na tijek događaja koji je mogao rezultirati samo katastrofom. Ali bila je uhvaćena u škripac vlastitog ponosa i nije se mogla povući, ne pred Elizabeth Martindale.

Subota je bila lijep i sunčan dan babljega ljeta. Nebo je bilo bez oblačka i sva stabla u Hyde Parku svjetlucala su zlatnim sjajem do usijanja. Otprilike dvjesto plemića, dama i gospode, okupilo se za tu prigodu, svi odjeveni u svoja najbolja šarena odijela. Njihova kola i kočije bili su kilometrima poredani iza njih na konjskoj stazi koja je vodila kroz park. Sada su svi bili okupljeni oko postolja koje je bilo postavljeno za tu svečanost. Na jednoj strani bile su košare za piknik, sve veselo oslikane i ukrašene trakama, vrpcama i čipkom. Elizabeth se privijala uz vojvodinu ruku i stajala pokraj postolja, licem okrenuta prema gomili koju je pretraživala pogledom. - Pitam se nije li na kraju ipak odlučila ne doći promrmljala je. - Tko? - upitao je vojvoda, nestrpljivo se meškoljeći, ne mogavši prikriti da se dosađuje. U mislima mu je bio težak pravni problem i za nekoliko je sati kod kuće imao sastanak s nekolicinom odvjetnika. Pitanje je postavio odsutno, ne mareći za Elizabethin odgovor, sve dok mu, naravno, nije odgovorila. - Nicole Shelton. Sledio se i spustio pogled, zagledavši se u nju. Osjetio je olakšanje kada mu je rekla da je Nicole odbila njezin poziv za čitanjem poezije. Već je bio odlučio kako bi ju, da je Nicole poziv prihvatila, potražio i zahtijevao da mu kaže kakve su joj namjere. Ali nije prihvatila te ju nije morao ni potražiti. - Pretpostavljam da neće doći ovamo - rekao je ukočeno, premda mu se, pri pomisli da bi bila tu, puls ubrzao. - Rekla je da će doći i da će donijeti užinu. - Elizabeth je prestala prelaziti pogledom po gomili. - Nisam mislila da treba sudjelovati u dražbi, već samo doći i objedovati s nama. - Pozvala si ju da objeduje s nama? - upitao je u nevjerici. - Naravno. To je bilo prije nego što je rekla da će donijeti užinu. Glupavo sam pretpostavila da neće, pa kako sam ju onda mogla pustiti da objeduje sama? Bilo mi je jasno da ne bi baš bilo zgodno da donese užinu te da bi to moglo biti čak prilično neugodno, ali ona mi je nenadano rekla da će ju donijeti. Silno je ponosna... divim joj se. Hadrian je stegnuo vilicu. - Ne trebaš joj se diviti - rekao je, iako je pretpostavio kako bi joj se i on mogao potajno diviti, premda to u tom trenutku nije bio voljan priznati. Osim toga, mogao je zamisliti kako bi svaki nazočan džentlmen volio kupiti njezinu kutiju i provesti poslijepodne s njom u privatnosti čestara, bez obzira na onaj skandal iz prošlosti. Na kraju krajeva, svi su oni imali oči. Shvatio je da je bio očito nezadovoljan pomišlju na to da Nicole Shelton s nekim bezimenim plemićem podijeli svoju užinu na pikniku. 79

Anna

RafaelaR

- Ali divim joj se - nastavila je Elizabeth. - Voljela bih da sam više poput nje. - Ti si savršena takva kakva si. - Ah, Hadriane, pretjerano si galantan. Moram ti još priznati da sam se brinula kako nitko neće kupiti njezinu užinu. - Vjerujem da ona ima svoje obožavatelje. - Hadriane, drag si, ali još nisi u tijeku, a kako bi i bio, kada si tako rijetko u gradu? Ne kritiziram te - brzo je dodala - jer znaš koliko se ponosim tvojom vještinom poslovanja. Ali pripadnici viših društvenih slojeva ne zaboravljaju. Katkada znaju biti veoma okrutni. - Uvjeren sam da pretjeruješ - rekao je, vjerujući da bi se prisutni muškarci žestoko natjecali za društvo Nicole Shelton. Elizabeth ga je pogledala, s ljubavlju mu se osmjehujući. - Nadam se da si u pravu, ali pobrinula sam se već za to ako krene u smjeru u kojem pretpostavljam da će krenuti. Zamolila sam našeg rođaka Roberta da se nadmeće za njezinu užinu i pristao je, premda baš nije bio veoma milostiv po tom pitanju. - Robert - ponovio je vojvoda poput jeke, pomislivši na Staceyna vraški zgodnog razvratnog brata. Namrštio se, uvjeren kako će ju Robert vrlo brzo povaliti. - Nije baš od povjerenja! Elizabeth ga je znatiželjno pogledala, iznenađena žestinom njegova izraza lica. - Robert će se lijepo ponašati, ali nigdje ga ne vidim. Ah, Hadriane! Eno je! Zbilja je došla! Neobično zadihan, vojvoda se sporo okrenuo, prateći Elizabethin oduševljen pogled. Malo podalje od gomile Nicole je stajala sa svojom sestrom, visoko uzdignute glave. Bila je zapanjujući prizor u prugastom kostimu boje breskve i slamnatom šeširu ukrašenom jednom treperavom ružom u boji koralja. Pogledi su im se sreli. Zaboravio je bio disati i duboko je udahnuo, zadržavši dah. Situacija je bila nepodnošljiva. Kako je mogao stajati sa svojom zaručnicom koju je iskreno volio i osjećati požudu prema drugoj ženi... onoj koju nije mogao imati? Ta zaluđenost... ta opsjednutost... dovoljno je dugo potrajala. Ali kako će ju, dovraga, okončati? * * *

Nicole je poželjela da je bilo gdje drugdje, samo ne ovdje. Regina je veselo čavrljala s dvije mlade dame i njihovim udvaračima, ostavivši Nicole u trenu izopćenom. Silno se trudila ne gledati prema njemu, no to je bilo nemoguće. Ponovno joj je pogled pobjegao prema njemu i ponovno se sledila jer je i on gledao u nju. Nicole je brzo odvratila pogled. Drhtala je. Zašto je morao biti tako predivan? Zašto je ona to morala zamijetiti? Zašto je danas morao biti tu i svjedočiti onome što će zasigurno biti njezino poniženje? I zašto, zašto je morao biti zaručen s Elizabeth? Nadmetanje je otpočelo. Nicole nije obraćala pozornost kada je košara jedne dame obojena u plavo i bijelo te prevezana ružičastom vrpcom prodana nekom mladiću za dvadeset pet funti. Obuzeo ju je strah. 80

Anna

RafaelaR

Premda u posljednji trenutak, trebala se povući. Bio je vrhunac gluposti donijeti košaru s užinom... nitko to neće kupiti. Potiho je proklinjala svoj ponos. Još nekoliko užina rasprodalo se na dražbi, većina njih za deset ili dvadeset funti. Nicole se zapitala bi li trebala biti kukavica pa sada otići prije nego što njezinu kutiju stave na dražbu. Ponovno se zatekla kako pilji u vojvodu. Jedan kratak trenutak, za koji se činilo da je potrajao cijelu vječnost, pogledi su im se prikovali. Ovaj put on je bio taj koji je odvratio pogled kako bi rekao nešto Eizabeth. Ali Elizabeth je uhvatila njezin pogled i vedro mahnula. Nicole nije znala je li joj odgovorila ili nije. Znala je samo da nije mogla podviti rep i pobjeći, sada više ne. Odlučno uzdahnuvši, Nicole se ponovno okrenula licem prema podiju. * * *

- Jesi li vidio Roberta? - upitala je zabrinuto Elizabeth. - Ostalo je još samo nekoliko užina, a ja ga ne vidim. Vojvoda je bio napet. - Vjerojatno je sinoć malo više popio i zaboravio sve o lijepom obećanju koje ti je dao. - To bi sličilo Robertu i vojvodi bi na neki način bilo drago da se taj zgodan neženja nikada ne pojavi i ne otkupi Nicolinu užinu. - Stacey! - zazvala je Elizabeth, ugledavši svoju rođakinju kako kroz gomilu prolazi sa svojim proscem, koji je upravo kupio njezinu jarkim bojama ukrašenu košaru s užinom. Stacey je prišla pozdraviti svoje rođake. - Ovo je lord Harrington - rekla je, sramežljivo ga pogledavši. - Kupio je moju užinu za trideset pet funti! - Baš lijepo - rekla je Elizabeth, zastavši ga pozdraviti kako dolikuje, unatoč uzrujanosti koju je osjećala. Potom je uzela svoju rođakinju za ruku i povela ju ustranu. - Stacey, gdje ti je brat? Gdje je Robert? - Ah, zaboravila sam ti predati poruku - rekla je Stacey, osmjehujući se. - Smetnuo je s uma da za danas ima nekakav drugi dogovor u Brightonu, koji ama baš nikako ne može propustiti. Jako mu je žao. Elizabeth je problijedjela. Stacey se nasmijala. - Ne brini, rekao mi je za vaš plan i nije te posve ostavio na cjedilu. Zamolio je svojega prijatelja da dođe umjesto njega. - Koga? - upitala je Elizabeth. Stacey joj je pokazala. - Vidiš li onoga riđokosog u bijelom platnenom odijelu? Onaj koji stoji do onoga u ogrtaču? Zove se Chester, ne znam mu prezime. On će kupiti Nicolinu užinu. - Ponovno se zahihotala. Elizabeth se zagledala u toga razbarušenog mladog džentlmena i njegova prijatelja. Obojica su sasvim očito bili pod gasom. - Ubit ću Roberta - rekla je. Stacey se nasmijala. - Moram ići, Elizabeth. Uživaj! - Otrčala je s lordom Harringtonom kako bi mogli promatrati završetak dražbe. Elizabeth se tjeskobno okrenula prema vojvodi i ispričala mu što se dogodilo. 81

Anna

RafaelaR

Njezinu kutiju s užinom stavili su na prodaju. Nicole je knedla stajala u grlu i poželjela je umrijeti kada je dražbovatelj podigao slamnatu košaru koja je pripadala njoj. Znala je da ju je trebalo ukrasiti, kao što je Regina ukrasila svoju, ali pokušala je, no svi njezini pokušaji završili su očajnim neuspjehom. Trake i vrpce izgledale su smiješno, baš kao čipka i tabletići. Cvijeće je izgledalo još gore te je naposljetku, s gnušanjem, Nicole obojila košaru u jarko crvenu. Sve su ostale žene svoje košare obojile u bijele ili pastelne tonove, ukrasivši ih trakama, vrpcama i ostalim ženskim drangulijama. Nicole je znala da je njezina košara bila trn u oku. Kada ju je dražbovatelj podignuo, razrogačio je oči, a iz gomile se začulo smijuljenje. - A što ovdje imamo? Hmmm? - promrmljao je, - Što god da je u ovoj neobičnoj košari, strašno dobro miriše! Tko će započeti s ponudom? Dočekala ga je tišina i Nicolino se lice zažarilo, Pokušala je gledati ravno pred sebe i u debeljuškastog dražbovatelja koji je visoko držao njezinu grozno obojanu košaru. - Hajde, gospodo, započnimo s nadmetanjem! - zazvao je. - Tko će započeti? Čujem li ja to pet funti? Pet funti, gospodo. - Čije je to? - povikao je jedan čovjek. Identitet djevojaka čije su košare bile bio je tajna, ali obično nije bilo potrebe pitati koja je čija košara jer bi se prosci pobrinuli doznati to unaprijed Na to pitanje začuo se podsmijeh, prvi takve vrste toga dana. Kada je dražbovatelj pogledao na malen privjesak na stolu i pročitao njezino ime. Nicole je istinski poželjela umrijeti. Na tu izjavu uslijedila je tišina i stotine očiju okrenulo se prema njoj. Potom je netko rekao: - Deset penija! Tako sramotno niska ponuda bila je popraćena smijehom. Nicole se sledila. Nije moguće da se to događa, sada će ju ismijati. - Deset penija - rekao je dražbovatelj, koji je osjetio olakšanje zbog napokon dobivene ponude. - Čujem li ja to jedna funta? Čujem li ja to jedna funta? - Jedna funta - rekao je netko prilično grubim glasom. Nicoline oči na rubu suza potražile su novoga nadmetatelja. Na sebi je imao bijelu platnenu vrećastu jaknu i čvrst slamnat šešir i bio užasno pijan. Nesvjesna što čini, bacila je tjeskoban pogled prema vojvodi i zapazila da je bio bijesan glede toga muškarca u bijelom, kao da bi ga najradije ubio, a potom se okrenuo i pogledao prema njoj. Sućut koja mu je ublažila izraz lica bila joj je previše za podnijeti. Bilo je to posljednje što je očekivala od njega i prijetilo je biti njezinim velikim porazom. Nicole je duboko udahnula i zagledala se u zemlju, posluživši se svom snagom volje da ne popusti i ne zaplače. Iznenada ju je netko uzeo za ruku. Bila je to Regina. Činilo se da je ono nadmetanje stalo na jednoj funti, što je bilo jednako toliko ponižavajuće kao da se nitko uopće nije ni nadmetao. - Mrzim ih - rekla je Regina. - Poći ćemo kući. Nicole nije mogla odgovoriti. - Jedna funta - grmio je dražbovatelj. - Idemo... idemo... Potom je jedan dubok i snažan glas, koji je veoma dobro poznavala, zazvonio i učinkovito utišao sve i svakoga. - Pet stotina funti - rekao je vojvoda od Clayborougha. 82

Anna

RafaelaR

Zavladala je zaprepašćujuća tišina. Potom se dražbovatelj ozario, lupivši svojim čekićem. - Pet stotina funti - zagrmio je. - Čujem li ja to pet stotina i pedeset? Imamo pet stotina funti ... idemo... idemo... čujem li ja to pet stotina i pedeset? Gotovo! Prodano vojvodi od Clayborougha za pet stotina funti!

83

Anna

RafaelaR

JEDANAESTO POGLAVLJE

Elizabeth je prekinula zapanjujuću tišinu koja je oko njih zavladala. - Hadriane - vrisnula je pogledaj što si učinio! Vojvoda se lecnuo. Pogled mu je odlutao preko vrha Elizabethine glave i susreo se s Nicolinim. Gledala je širom razrogačenih očiju, u posvemašnjoj nevjerici. Tijekom nadmetanja za njezinu košaru u njoj se rasplamsao bijes zbog ruganja njegovih plemića. Smrknuto je gledao kako ona pokušava prikriti tjeskobu koju je uspio pročitati ispod njezina sleđenog ponosnog izraza lica. Poželio je zadaviti Robertova prijatelja zbog njegove krajnje smiješne ponude od jedne funte. Kada je shvatio da druge protuponude neće biti te da će Nicolina užina zapravo biti prodana za tako smiješno malu svotu, spasio ju je svojom zapanjujuće visokom ponudom od pet stotina funti. Ništa ga nije moglo spriječiti da ju ne spasi od poniženja koje je pretrpjela, ali odlučio je vjerovati kako bi spasio svakoga tko bi se našao u sličnoj situaciji. Nije namjeravao dalje preispitivati svoje porive. Ali, hoće li Elizabeth razumjeti? Vojvoda je naglo odvojio pogled od Nicole, pitajući se koliko su dugo tako piljili jedno u drugo. - Elizabeth - započeo je nespretno. Zapljeskala je. - Kakav si ti junak! Razrogačio je oči. Privila se uz njegovu ruku, ozarena. - Kako si ti pametan! Sada će svi znati da si ju uzeo pod svoju zaštitu i nitko se više neće usuditi ponovno ju ismijati na taj način. - Nemaš li ti nijednu ružnu crtu u svojem karakteru? - upitao ju je nježno. Oči su joj se zamaglile od zbunjenosti. Mogao joj je otkriti barem malo istine. - Ljutilo me vidjeti kako joj se izruguju. Ne volim nijednu vrstu zlostavljanja. - U djeliću sekunde prisjetio se kako se njegov otac jednako tako okrutno izrugivao njegovoj majci. I kako se Francis izrugivao vlastitu sinu, omalovažavajući toga dječarca na svakom koraku i ismijavajući se svakom nastojanju na koje je taj dječak trebao biti ponosan. Taj dječak... bio je on sam. - Znam, zato te i vo... zato mi jesi toliko drag - rekla je, stisnuvši mu nadlakticu. - Ljudi čekaju, Hadriane, moraš otići po njezinu košaru. - Dražbovatelj je započeo s nadmetanjem za jednu od dvije preostale užine. Premda je te riječi izrekao, osjetio je glupo razočaranje. - Kupio sam njezinu košaru samo zato da ju spasim od neugodnosti, Elizabeth, a ne da obavim piknik s njom. - Moraš, Hadriane! Ako ne pojedeš tu užinu s njom, ljudi će pomisliti da to ne odobravam i da sam ljubomorna. To će biti skandal i poništit ćeš sve ono dobro što si upravo učinio. Moraš. Bio je zaprepašten. Njegova zaručnica slala ga je u naručje druge žene, one za kojom je, unatoč najboljim namjerama, još uvijek žudio. Naravno, Elizabeth nije mogla znati koliko ga je Nicole opsjedala u mislima. - Jest ćemo svi zajedno - rekao je odlučno, premda je to rješenje smatrao još užasnijim nego užinati sam s Nicole. 84

Anna

RafaelaR

- Ne, ne - rekla je jednako tako odlučno Elizabeth. - Preumorna sam. Tu sam od ranoga jutra, pripremajući s tvojom majkom ovaj događaj. Ako namjeravaš da večeras objedujem s tobom, Hadriane, bit će najbolje da poslijepodne odmorim. - Onda ću te odvesti kući. - I ostaviti ovdje Nicole samu da bude predmetom poruge? Ne budi smiješan! Poslat ću ti natrag kočiju. - Još mu se jednom toplo osmjehnula, a potom se okrenula mahnuti usplahirenoj Nicole. Vojvoda je zadnji put pokušao. - Elizabeth, odeš li sada, ljudi će pomisliti da si strašno pogođena. Elizabeth se, sasvim očito dobro raspoložena, vedro nasmijala... što su svi mogli vidjeti. - Naprotiv, znat će koliko ti vjerujem i ubrzo ću svim svojim prijateljima jasno dati do znanja koliko sam zadovoljna time što si lady Shelton uzeo u zaštitu. Naravno, bio je silno uznemiren njezinim riječima. Koliko ti vjerujem. Kako je bila u krivu. U njegovu životu bilo je mnogo žena. Od jednog džentlmena nije se očekivalo da bude vjeran svojoj supruzi, a još manje zaručnici, i gotovo svaki od njih imao je ljubavnicu. Te ostale žene nisu imale nikakve kvalitete pa to nije ni bilo važno. Bilo je prihvatljivo, čak očekivano. Bilo je dobro poznato da su te dame bile zadovoljne činjenicom da njihovi muževi negdje drugdje nalaze ugodu, jer one same bile su previše uglađene da bi zadovoljavale apetite tih muškaraca, osim onda kada je to bilo u svrhu rađanja djece. Ali ljubakanje s Nicole Shelton nije bile prihvatljivo. Kršilo je ne samo Elizabethino povjerenje u nj već i kodeks časnoga ponašanja prema kojemu su svi džentlmeni živjeli. Lady Nicole Shelton bila je nešto posve drugo, jer je pripadala aristokraciji. Hadrian je ispratio Elizabeth kroz gomilu, nastojeći ni o čemu ne razmišljati. No to nije bilo nimalo jednostavno. Srce mu je snažno lupalo i misli mu nisu bile usredotočene na njegovu zaručnicu, ne na način na koji bi trebale biti. Bio je odveć svjestan visoke tamnokose žene koja je stajala na udaljenom kraju čistine. - Vidimo se večeras, Hadriane rekla je Elizabeth kada su stigli do kočije. Vojvoda je potvrdno kimnuo, pomogavši joj da uđe unutra, i izdao naredbu svojemu kočijašu. Uzmaknuo je kada je kočija krenula i uspio se osmjehnuti kada mu je Elizabeth zadnji put mahnula, opraštajući se.

Nicole je gledala kako odlaze još uvijek ne uspijevajući u potpunosti shvatiti što se dogodilo. Zašto je kupio njezinu košaru i još k tomu za tako nevjerojatno visoku svotu? Kako je mogao takvo što učiniti pred Elizabeth i je li to nešto značilo, predskazivalo nešto? Pokušala je samu sebe upozoriti da ne bude glupa, ali emocije su joj još bile užasno svježe pa se to upozorenje činilo trivijalnim u usporedbi s onim kako joj je veličanstveno spasio dan. A sada je odlazio. Nicole nije mogla skinuti pogled s njih, još uvijek stojeći ispod debelog visokog hrasta, tamo gdje je stajala od početka dražbe. Naravno da je odlazio, što je drugo očekivala? Da dođe po nju i svojata ju na način na koji su svi ostali mladići svojatali svoje dame? Je li još uvijek gajila glupe romantične maštarije u svezi njega? Je li se još uvijek usuđivala biti toliko glupa? 85

Anna

RafaelaR

Regina ju je čvrsto stisnula za ruku, podsjetivši Nicole da ona još uvijek stoji pokraj nje. - Ne mogu vjerovati - prošaptala je uzbuđeno. - Vojvoda od Clayborougha kupio je tvoju užinu, ah, Nicole, pa to je sajan znak! Svakome je dao do znanja da se ne treba igrati s tobom! Drhtureći, Nicole se uspjela slabašno osmjehnuti. Je li to značilo to? Ili... je li to moglo značiti nešto više? Osjetila je kako joj se javlja nada u grudima, iako ju je pokušala zatomiti. Regina nije znala koliko je puta ona bila u njegovu naručju i koliko je blizu bila tomu da mu se preda, imao on zaručnicu ili nemao. Možda, samo možda... - Čeka te lord Hortense. Idi. Ja ću otići kući i poslat ću natrag kočiju po tebe. - Nicole se nije ni usudila završiti misli. - Jesi li sigurna? - upitala je Regina uzbuđeno, čvrsto stisnuvši Nicole za ruku. - Nicole! Vidi! Nicole je pratila sestrin pogled i zaprepastila se. Vojvoda se izdizao iznad svih dok se vraćao kroz gomilu, ne upućujući se prema njoj, već prema podiju. Pogled joj je pobjegao ispred njega. Dražbovatelj je već odavno bio sišao i jedina stvar na podiju osim veselog bijelo-zelenog stijega te niza ruža iz staklenika bila je njezina živopisno crvena košara. Bez zastajkivanja, vojvoda se nepogrješivo uputio prema košari. Podigao ju je, a potom se okrenuo, pogledom pronašao njezin i krenuo prema njoj. Obje djevojke ostale su bez riječi. Svaka je imala svoje razloge za zaprepaštenost. Regina je prva prekinula šutnju. - Mislim... mislim da namjerava užinati s tobom. - Ne bih se složila - rekla je kolebljivo Nicole, dok joj je srce treperilo poput krila kolibrića. Vojvoda im je prišao. - Dame - rekao je službeno. Regina se prva pribrala i posebno mu se lijepo naklonila: - Vaša Milosti, ja... Pogledala je od jednoga u drugo, očarana intenzitetom njihova piljenja. - Čeka me lord Hortense - uspjela je izreći zadihano, nakon čega se okrenula i pobjegla. Između njih zavladala je tišina, zgusnuta od napetosti stvorene u prošlosti i sjedinjene sa sadašnjošću. Nicole ju je prekinula, nervozno se oblizujući. - Svi bulje. Što to radiš? - Samo neka bulje. - Ispružio je ruku. Izraz lica bio mu je izrazito mrk. Nije se osmjehnuo i ništa mu se nije uspjelo pročitati s lica. - Hoćemo li? Nicole je ponovno trepćući pogledala u njegovu ruku. - Ne... ne razumijem. Stegnuo je vilicu. - Objedovat ćemo zajedno, lady Shelton, jer sam kupio tvoju košaru. Podignula je svoj uplašen pogled prema njemu. - Ali... Elizabeth? - Elizabeth to srdačno odobrava i da se ne osjeća toliko iscrpljenom, i sama bi nam se priključila. Nicole je obuzela strašna razočaranost, kakvu nije imala pravo osjetiti. - Shvaćam. Okrenula se, ali nije ga uzela za ruku, nemajući namjeru to učiniti. Čvrsto je napućila usnice kada je tajni mjehur u njoj puknuo. Njezin balon maštarija, ispunjen snima, raspuknuo se i ispuhao. Čemu se to potajno nadala? Da je on tako javno, tu na licu mjesta, prekinuo s Elizabeth? Da je prekinuo kako bi bio s njom? Nije bila ništa drugo doli predmet milosrđa za oboje, premda bi vojvodini motivi zasigurno mogli biti mnogo sumnjiviji. 86

Anna

RafaelaR

Shvativši da ju Nicole neće prihvatiti, spustio je ruku i pogled mu se smračio. Zajedno su prešli preko čistine i došli do mjesta u sjeni triju vatreno crvena javora. Nicole se osvrnula uokolo dok je vojvoda spuštao košaru. Svi su ih mogli dobro vidjeti, ali to je bilo i za očekivati, kao i znatiželja koju su pobuđivali. - Jesi li ponijela deku? - Što? Grubo je ponovio pitanje. Nicole je odmahnula glavom. Vojvoda je skinuo sa sebe svoju jahaću jaknu i rasprostro ju pred nju. Nicole mu nije uspjela ni zahvaliti već je, umjesto da se na nju smjesti, samo piljila u nju. - Vjeruj mi, nemam uši. Ošinula ga je pogledom. - Ovo je smiješno. Ti doista očekuješ da nas dvoje tu uljudno zajedno objedujemo? - Ne samo da očekujem - rekao je, mrko ju pogledavši. - Zahtijevam. Bijes joj je plamtio u pogledu kada je započela borbu protiv njega. - Ne treba mi tvoje milosrđe. - Naprotiv - rekao je glatko - itekako ti treba. - Nisam tražila da kupiš moju košaru. - Ne, nisi. - Pa zašto si ju onda kupio? - viknula je, drhteći. Piljio je u nju dok mu je žila na vratu vidljivo pulsirala. - Zato što se činilo da nemaš drugih spasitelja - rekao je naposljetku. - Kako si galantan! - uskliknula je Nicole, pogođena do suza. - Nije me trebalo spašavati, posebice ne ti. - Možda bi se na trenutak trebala osloboditi tog svojeg ponosa, Nicole. Koliko si puta zbog njega tako ishitreno reagirala? Koliko ti je često stvorio više problema nego što ih je riješio? - To se tebe ne tiče! - Predlažem ti da sjedneš - rekao je. Lice mu je bilo zajapureno od bijesa. - Prije nego što od sebe načinimo ruglo i poništimo sve što je učinjeno. - Ne treba meni tvoja zaštita - rekla je ogorčeno. - Idi pa štiti svoju slatku Elizabeth. - Ne treba njoj moja zaštita, a ja sam ju, koliko sam glup, čini se ponudio tebi, bez obzira na svu tvoju nezahvalnost. A sada sjedni. - Iznenada ju je pogurnuo da klekne pa Nicole nije imala drugog izbora, već brzo sjesti na njegovu jaknu. Brzo se spustio na travu pokraj nje i kada je Nicole namjeravala poskočiti, čvrsto joj je stegnuo ruku, usidrivši ju na mjestu. - Još smo uvijek u žarištu pozornosti mnogih i svađa bi samo raspirila ogovaranja. Nije li ti dosta ogovaranja, Nicole? Nakratko je sklopila oči. - Jest. Pustio joj je ruku. 87

Anna

RafaelaR

Kada je otvorila oči, zatekla ga je usredotočeno zagledana u njezino lice. Nicole je podignula bradu, treptanjem odagnavši vrele suze ispod kapaka. Mogla se boriti protiv svega što je željela, poreći sve što je željela, ali bilo joj je potrebno njegovo milosrđe, bio joj je potreban on kao spasitelj i sada je, ako je željela biti brutalno iskrena prema samoj sebi, željela još. Nije bilo zabune što se njegove snage tiče. Isijavala je iz njega, karizmom koju nitko nije mogao poreći. Da je bio njezin, pala bi mu u naručje i plakala za prošlošću koju nije mogla promijeniti i budućnošću koju je tako očajnički željela imati. Bio bi joj sigurna luka, nepovredivo utočište koje joj je očajnički trebalo i nepobjediv štit između nje i ostatka svijeta. Ali nije bio njezin, pripadao je Elizabeth i situacija je bila krajnje nemoguća. Još ju je uvijek promatrao, previše blizu, kao da joj je mogao pročitati najintimnije misli i osjećaje. Nicole se zatekla privučena njegovom snagom, bila je pometena njome. Ponovno je bila nemoćna odvojiti pogled od njega i strahovala je da joj zna najskrovitije misli. Strahovala je da mu previše otkriva. Nije željela da on zna, čak ni da posumnja u ono što se samoj sebi bojala priznati. Njegov je bijes zamro. Onog izdajničkog rumenila nestalo je i oči su mu ponovno bile intenzivno zlatne boje šerija, oči tigra, opasno hipnotizirajuće. Nicole se utišala i primirila, postavši posve nepomična i prepustila se iščekivanju. Odjednom je podigao ruku. Nije bilo sumnje da ju je namjeravao dotaknuti. Posegnuo je za njezinim licem. U tom trenutku Nicole je očajnički čeznula za njim. Jednako tako nenadano spustio je ruku i pogled, brzo posegnuvši za njezinom kutijom s užinom. - Možda bismo trebali jesti - rekao je. Obuzelo ju je golemo razočaranje. Nije mogla odgovoriti. Mogla je samo gledati kako on otvara košaru i počinje iz nje vaditi stvari. Samo taj kratak trenutak bio je potreban da se sve Nicoline uzburkane i povrijeđene emocije zgusnu u vatrenu loptu eksplozivne želje. Premda je sjedila nepomično, odlučna sakriti svoju reakciju prema njemu, drhtala je. Tijelo joj je bilo čvrsto i napeto, gotovo bolno. Namjeravao ju je dotaknuti, u to je bila uvjerena. Činilo se da nije mogla misliti ni na što drugo, osim na to. Podigao je pogled i piljili su jedno u drugo. Bljesak u njegovu pogledu bio je jednako, blještav poput njezina, nije se mogao sakriti. O, Bože dragi, pomislila je Nicole kad ju je obuzela silna želja. U tom trenutku nije marila ni za koga i ni za što, osim za sebe i vojvodu, jer svaki list koji je iznad njih zatreperio, svaka opojna vlat trave oko njih, slavljenička gomila ljudi raštrkanih po parku, cijeli svijet, sve je to izblijedjelo u zaboravu. Nije postojalo ništa i nitko na svijetu, osim nje i toga snažnog muževnog muškarca koji je sjedio njoj sučelice. Pomicale su joj se samo oči, ali tijelo joj je bilo nesposobno pokrenuti se. Pogled joj je lutao po svim iznimnim crtama njegova lica, zadržavši se na njegovim senzualno oblikovanim usnicama, prisjećajući se njihove vreline, snage i proždrljive gladi. Kliznuo je niže, preko njegovih širokih ramena i krupnih prsa. Bio je odjeven samo u običnu bijelu platnenu košulju na kojoj su dva gornja dugmeta bila otkopčana, dajući tek naslutiti gustu tamnu dlaku na prsima. Njegove duge i snažne noge bile su u jahaćim hlačama. Njegove visoke čizme bile su crne i sjajne. Lecnula se, pogled joj je odletio natrag do njegovih slabina 88

Anna

RafaelaR

gdje je debeo ukrućen i napet ud napinjao tanku tkaninu hlača. Dug trenutak nije mogla odvratiti pogled, nije se mogla pomaknuti, nije mogla disati. Tijelo joj je bilo napeto i drhturilo ispod kože. Odjednom joj se nekakva vrsta smrti učinila bliskom, smrti koja bi ju odvela ravno u raj. Opsovao je. - Dođavola. Ovo je nepodnošljivo. Ovo se ne može nastaviti. Nicole je ovlažila usnice, besramno pomislivši na njegove poljupce, na to kakav bi osjećaj bio biti u njegovu naručju te na još jedan čin na koji jedna dama nikada ne bi ni smjela pomisliti. - Predlažem ti - rekao je oštro - da misliš o nečem... nečem... drugom. Njezine najintimnije želje bile su otkrivene. Podignula je pogled do njegova i bila svladana... rado svladana... vrelinom koju je tamo ugledala. - Ne mogu - prošaptala je. Oštro je otpuhnuo. - Ako ne možeš - rekao je grubo - onda je pred nama veoma dug sat vremena. Pogledala ga je, njegove riječi odvratile su joj pozornost od njezinih nedoličnih misli. - Mislim da će sat vremena biti dovoljan budemo li ga uspjeli izdržati. - Sat vremena bit će dovoljan - rekla je sporo. - Primjereno je da sat vremena provedemo zajedno na pikniku, nakon čega se ti, naravno, moraš vratiti Elizabeth. - Da. Njegove riječi bile su učinkovitije od kante mrzle vode bačene po njezinoj glavi i gotovo se tužno nasmiješila. Kako je mogla sjediti tu i žudjeti za muškarcem koji je pripadao drugoj ženi, muškarcem koji je doslovno bio nečiji muž? Bilo je užasno nemoralno, baš poput njezine skandalozne tjelesne želje i Nicole se osjećala posramljeno. Nekoliko kratkih trenutaka bila je posve zaboravih na Elizabeth i bila bi učinila sve da bude nasamo s vojvodom, nasamo na prisan način. Ali kako je mogla zaboraviti? Ne smije zaboraviti! Taj je muškarac bio zauzet i nije pripadao njoj, već drugoj. Nikada ga neće imati i sjediti tu i otvoreno žudjeti za njim bio je vrhunac kukavičkog ponašanja. - Ne zadržavajmo se - rekla je iznenada, ne usudivši ga se pogledati u oči. - Hajdemo. Možeš svim svojim divnim prijateljima reći da sam bila najbajnija, ali da sam imala strašnu glavobolju. Naravno, moraš zahvaliti Elizabeth na njezinu milostivom udjelu u ovom spašavanju. Nije progovorio. Osjetila je da ju gleda. Nije mu željela uzvratiti pogled. U sebi je osjećala kao da malo po malo umire, posve drugom vrstom smrti od one zanosne za koju je još prije samo nekoliko trenutaka naslutila da joj se bliži. - U pravu si - rekao je promuklo, zatvorio košaru i ustao. Ispružio je ruku, ali Nicole je znala da ju je bolje bilo ne prihvatiti, bojeći ga se dotaknuti, premda je to željela više od svega. Oprezno pazeći da mu ne sretne pogled, oprezno pazeći da im se ne okrznu ruke, pružila mu je jaknu i pričekala dok ju je odijevao. Jedno pored drugoga hodali su preko parka do dugačkoga niza kočija. Dok su prolazili pokraj jedne skupine za drugom ljudi koji su uživali u pikniku, vojvoda bi samo kimnuo i kratko pozdravio, ali Nicole ni u koga nije ni pogledala, previše zadubljena u vlastite razdiruće osjećaje. Nije mogla dočekati utočište kočije Dragmorea pa je onaj tvrdoglav dio nje poželio preduhitriti njihovo neminovno razdvajanje, jer znala je da je to ovoga puta zauvijek. U ponedjeljak će se vratiti u Dragmore. 89

Anna

RafaelaR

Kočijaš je otvorio vrata sjajne crne lakirane kočije. Nicole se spremala zakoračiti u nju kada ju je vojvoda zgrabio za ruku i zadržao ju. Oprezno je pazila da ga ne pogleda, no pogled joj je sada odletio do njegova. Kada su im se pogledi prikovali, neimenovana emocija, prisna i snažna, rasplamsala se među oboma. - Nicole - rekao je promuklo vojvoda - moramo razgovarati. - Ima li se tu uopće o čemu razgovarati? - upitala je tužno. Stegnuo je vilicu. Mnogo sekunda prošlo je prije nego što je odgovorio, očito vodeći bitku sam sa sobom. Potom je pojačao stisak. - Razgovarat ćemo. Moja se kočija nije vratila. Mogla bi me povesti do Clayborougha. - Neću to učiniti! Ali vojvoda je već bio donio odluku. Pogurnuo ju je uza stube i ugurao u kočiju. Nicole se nimalo graciozno spustila na stražnje kožnato sjedalo. Razrogačila je oči kada se na vratima pojavilo njegovo tijelo. Sjeo je pokraj nje i za sobom zatvorio vrata. - Clayborough - rekao je kočijašu. - A potom možete lady Shelton odvesti kući. - U redu, Vaša Milosti. - Kočijaš je nestao i kočija se zakotrljala naprijed. - Zašto to činiš? - vrisnula je Nicole. Okrenuo se licem prema njoj. Pogled mu je plamtio i Nicole mu je u trenu odgovorila... njezina burna želja kovitlala se u njoj još od onda kad joj je prišao s kutijom za piknik. - Što ćeš učiniti? - upitao je. Je li osjetio njezine namjere? Ili je možda bila previše očita... a on previše pronicljiv. Uspjela se osmjehnuti, ali bilo je beznadno. - Otići ću. U ponedjeljak se vraćam u Dragmore. Piljio je u nju. Nicole je mogla čuti otkucaje vlastita srca. Zbog načina na koji ju je gledao i njegove blizine bilo joj je skoro nemoguće razmišljati, no gotovo se nadala da će se usprotiviti njezinim planovima. Nije se usprotivio. Okrenuo je od nje glavu, otkrivajući čvrstu napetu crtu vilice i zagledao se kroz prozor kočije. Nicole je preplavile razočaranost. Poželjela je zaplakati i podignuti ruku, ispružiti ju i istodobno dotaknuti rukav njegova jahaćeg kaputa. Ali nije. Ponovno se okrenuo prema njoj. - Znači, ovo je zbogom - rekao je odlučno. - Da. Još jedan bremenit trenutak ispunio je prazninu između njih. - Nicole... Čekala je, čekala da se on usprotivi... ili da se izjasni. - Posebna si - rekao je - nisi poput ostalih. Bio je to najveći kompliment koji joj je mogao dati i suze su joj počele lagano kliziti niz obraze. - Ne plači - naredio joj je i prsti su mu se našli na njezinu licu. - Zašto plačeš? Bez riječi je odmahnula glavom, pogleda prikovanog za njegov. Nagnuo se naprijed. Nije se pomaknula, znajući čak što će uslijediti, znajući čak da bi se trebala oduprijeti. Ali bit će to posljednji poljubac i željela ga se zauvijek sjećati. Uzevši joj lice između svojih ruku, spustio je usne na njezine. 90

Anna

RafaelaR

Poljubac je bio nježan, baš kao da su između njih postojali pravi osjećaji. Potom mu je ruka kliznula do njezina vrata i stegnula ju. Usne su mu se pomicale mnogo ustrajnije, odjednom nametljivo. Nicole je prestala plakati. Viknula je, potičući ga, i zgrabila ga za revere kaputa. Ne oklijevajući, kliznula je pod njegovo tijelo i našao se na njoj. Njegove ruke bile su oko nje i njezine oko njega. Jezici su im se spajali u grozničavoj potrebi i osjetila je kako on svoju debelu čvrstu uzavrelu muškost stavlja u njezin rascjep. Počeo se pomicati na njoj, prepuštajući se sve više i ustrajnije. Nije željela da to tako završi. Nije ga željela pustiti da ode. Nije ga željela izgubiti zbog druge žene, bez obzira na to tko ona bila. Željela je da pripada njoj. Preplavio ju je poput velikoga vala. Nicole se priljubila uz njega, dopuštajući mu da čini sve što želi. Onaj napet čvor u njoj postajao je sve veći i u svakom će trenutku eksplodirati i zasjeniti ju pomrčinom. Prestao se pomicati. Ležao je na njoj, otežano dašćući. Nicole je također dahtala. Shvatila je da su joj noge obavijene oko njegovih bedara. Poželjela je umrijeti, ali ne od srama. U tom trenutku sram joj je bio posljednji na pameti. - Kočija se zaustavila - rekao je naposljetku. Naglasio je svaku riječ. - Netom se prije zaustavila. Nicole je sklopila oči. - Da sam neka hulja, završili bismo to odmah ovdje na licu mjesta. Vojvoda se odmaknuo od nje. Dug trenutak trebalo joj je da se prisili uspraviti u sjedeći položaj. Ukočeno je sjedio pokraj nje, promatrajući ju. - Nisam se zbog toga povezao s tobom kući. - Znam. - Nisam to namjeravao. - Nije mi žao. Piljio je u nju. Poriv da se prepusti tuzi ponovo se vratio, jednako snažan. Ponovno je poželjela da joj on kaže da ne napusti London. - Zbogom - rekao je vojvoda nježno. Iznenada je naglo otvorio vrata i izišao iz kočije, udaljivši se od nje. Nicole ga je posljednji put pogledala u lice kad je zatvorio vrata, zalupivši ih za sobom. Bilo je ozbiljno i ravnodušno. Nezaboravno. On je bio nezaboravan. Obgrlila se, pokušavajući naći utjehu u tom pokretu, no prostor je oko nje sada odjednom bio prazan i hladan. Sama i učahurena pri nejasnoj svjetlosti, ponovno je osjetila kako joj suze naviru na oči. Kočija je krenula. Pomislila je da može osjetiti kako ju on promatra, a potom joj se učinilo i da ga je čula. - Nicole. - Šapat je bio nježan i neodložan. Nije se usudila pogledati kroz prozor, nije se usudila. Naprotiv, hrabro i odlučno obrisala je oči i okrenula se suočiti s tamom.

91

Anna

RafaelaR

DVANAESTO POGLAVLJE

Martha je pošla iza Nicole, penjući se uza stube, sve do njezine spavaće sobe. Nije bila na pikniku jer je imala druge obveze, ali je, naravno, do u najsitnije pojedinosti čula sve što se dogodilo. - Hoćeš li mi reći - započela je, a potom se zaustavila zagledavši se u Annie, mladu služavku koja je slagala odjeću koju je uzimala s goleme hrpe na Nicolinu krevetu i pakirala u njezinu prtljagu. - Kamo ćeš? Nicole je rekla Annie da posao može dovršiti poslije, nakon čega se okrenula svojoj najboljoj prijateljici. - Što misliš? Vraćam se u Dragmore. - Ali ne možeš sada napustiti London! - A zašto ne? - Zato što te vojvoda prihvatio, a ubrzo će te jednako tako prihvatiti i ostali. Život će ti se preokrenuti... ne možeš otići! Nicole se ugrizla za usnicu i zagledala u daljinu. Znala je da mora otići, jednostavno je znala. Ono jučer bilo je zbogom. Bilo je konačno. Nije bilo drugoga izbora. Ali Dragmore joj se više nije činio utočištem. Dragmore ju više nije privlačio kao nekad. Odjednom joj se njezin dom učinio strašno samotnim. Iskušenje da ostane bilo je pravo i snažno te joj je samo najmanje ohrabrenje bilo potrebno da promijeni trenutačnu odluku. Ali mora otići. Rekli su si zbogom. Ostati u Londonu, gdje je bio vojvoda od Clayborougha... sa svojom zaručnicom... bilo bi pravo samonametnuto zlostavljanje. - Slomi mi srce, skoro svaki put kad sam s njim - rekla je tiho. - Ah, Nicole - promrmljala je Martha, čvrsto joj stišćući ruku. - Ako baš moraš znati, mislim da ga silno privlačiš. Ozbiljno to mislim i uvjerena sam da je zato kupio tvoju užinu. Ali častan je čovjek i nikada neće ostaviti Elizabeth. Svi znaju kako se ona bori s nekom tajnovitom slabošću te da je s piknika u dobrotvorne svrhe otišla zbog toga što se previše iscrpila oko njegovih priprema. Sinoć ju je odveo u kazalište, premda tamo nisu dugo ostali. Nicole je koračala po prostoriji, leđima okrenuta svojoj prijateljici. - Znam, Martha, i zbog toga ne mogu ostati. Moram ti priznati istinu, bo... bojim se onoga što bih mogla osjećati za nj. Ne... nedolično žudim za njim, a on pripada drugoj. To je sramotno. - Nicole je bacila pogled prema Marthi, pitajući se je li njezina prijateljica uopće mogla shvatiti pravo značenje tih riječi. Ako je Martha i razumjela značenje koje je bilo skriveno iza njezinih riječi, ničim to nije dala do znanja, jer ta tema bila je previše prisna čak i za najbolje prijateljice. - Na neki si način u pravu, trebaš se vratiti u Dragmore dok ga ne preboliš, ali sada je sazreo trenutak za tvoj ponovan povratak u društvo, a njega hoćeš prije ili poslije svejedno zaboraviti. Ostaneš li, možeš naći nekog drugog, u to sam uvjerena. - Ne želim drugog. - Zašto bi trebala naći drugog? - upitala je Regina, stojeći na dovratku. - I kamo to Nicole ide? - Trebaš kucati - prekorila ju je Martha. 92

Anna

RafaelaR

Regina se slatko osmjehnula. - Zašto? Skriva li to možda moja sestra nešto? - Zatvorila je vrata i uzbuđeno se okrenula. - Što se dogodilo jučer? Nicole... trebala si samo vidjeti kako je vojvoda od Clayborougha gledao u tebe! Riječi njezine sestre razdirale su ju, navodeći ju da zadrhti u nadi, premda je znala da je to bilo beznadno. - Kako me gledao? - Nije to željela upitati, ali nije se više mogla suzdržati, prije bi jezik bila pregrizla. - Kao da si jedina žena na svijetu. - Daj, molim te, Regina. - Nicole je smjesta sjela. - U zabludi si. Regina je prišla i sjela uz nju, razvukavši otoman. - A sviđa se i on tebi. Vidjela sam, bilo je posve očito. - Bilo je posve očito? - viknula je Nicole, zajapurivši se, užasnuta. - Meni očito - uvjerila ju je Regina. - Je li istina da si ga povezla kući u svojoj kočiji? - Jest, istina je. - Nicole se nije zarumenjela. Prisjećala se svake pojedinosti onoga što će biti njihov posljednji i konačan susret. Zauvijek će joj to ostati u sjećanju. - Elizabeth je silno draga - govorila je Regina - ali ne može se mjeriti s tobom. Molim se da vojvoda okonča vezu s njom i zamijeni ju tobom. - Regina! - oštro ju je prekorila Martha. - Nemoj svojoj sestri davati nadu u glupe nemoguće snove. On to neće učiniti. - Postala si staromodna - dobacila je Regina. - Sve je moguće kad se voli! Nicole je ustala i ostavila te dvije djevojke da se međusobno prepiru. Znala je da je Martha u pravu i da je Regina u krivu, ali romantik u njoj potajno je želio da to nije tako. Nije mogla odagnati njegovu zlaćanu sliku iz misli, baš kao ni njihov jučerašnji rastanak. Sada je bila sigurna da ju je jučer doista zazvao imenom te da to nije bio samo plod njezine mašte. Zašto je doviknuo za njom? Je li ju uistinu gledao kao da je bila jedina žena na svijetu? Nicole je protrljala pulsirajuće sljepoočnice. Ne smije slušati Reginu koja ništa ne zna o muškarcima i njihovim postupcima! Martha joj je privukla pozornost. - Ne smiješ napustiti London, Nicole, preklinjem te. Vojvoda nikada u gradu ne ostaje dugo i ne upućuje se veoma često među pripadnike visokog društva. Naravno, nekoliko će vam se puta putovi ukrižati, ali to je sve. Uvjerena sam u to. Ako sada odeš, zauvijek si se pretplatila na život seoske usidjelice. Ne čini to. Nicole je izravno pogledala u Marthu, misleći na to kako joj je vojvoda okrenuo život naglavce. Prije susreta s njim kod Adderlyjevih, bila je zadovoljna. Nije bilo te glupe bolne žudnje u njezinu srcu za onim što nije mogla imati. Bila je zadovoljna svojim životom, onakvim kakav je bio. Ali ne više. Samo jedan susret, njim bio bi dovoljan da ga nikada više ne zaboravi. Ali bih ih je više i bilo je to više od običnog upoznavanja. Njegova aura bila je zlatna, moćna i blještava poput sunca. Bila je to poput sunca neizbježna životna snaga. Nepovratno je uznemirio obrazac i harmoniju njezina života, jer čak i onda kada nije bio prisutan, poput sunca je ipak bio tamo i uvijek će tamo biti. 93

Anna

RafaelaR

Nije se više mogla zamisliti u Dragmoreu. Njezin život na imanju odjednom joj se učinio nepodnošljivo usamljenim. Nikad prije nije bila usamljena, baš nikad. Ali sada joj se nije sviđao taj osjećaj koji ju je obuzeo. - Ne znam. Moram razmisliti. Regina ju je također poticala na ostanak, ali Nicole se trudila ne slušati svoju mlađu sestru koja je nastavljala davati naslutiti mogućnost da ljubav između nje i vojvode procvjeta. Kako joj se naivnom i mladom odjednom njezina sestra učinila kada je vjerovala u te mladenačke snove. Osim toga, Nicole se morala s još nečim suočiti, nečim što više nije mogla poricati. Nije mogla ne voljeti Elizabeth, bez obzira na to koliko to silno pokušavala. Nije ju dobro poznavala, ali nije ju ni morala poznavati. Bila je jedna od najljubaznijih osoba koje je Nicole upoznala u životu. Čak da je Regina i bila u pravu, čak i da vojvoda ostavi Elizabeth i izabere nju, Nicole nikada ne bi mogla živjeli načisto sa samom sobom kada bi na taj način povrijedila tu mladu ženu. Nije bilo nijednog mogućeg sretnog izlaza iz te očajne situacije, osim, naravno, zaboraviti na vojvodu od Clayborougha. Kao da se moglo pobjeći suncu!

Vojvoda je raskuštrane kose ušao u predvorje svojega londonskog doma. Lice mu je bilo rumeno od oštrog ugriza vjetra. Vraćao se s dugog jutarnjeg jahanja kroz park, a potom duž rijeke Temze. Jahao je kao da ga svi đavoli gone, snažno, brzo i nepromišljeno, u pokušaju da pobjegne od vlastitih misli. Uspjelo mu je, jer bila mu je potrebna silna pozornost za nadzor nad konjem kojega je izabrao, jednim posebno zlim i opasno surovim pastuhom . Nije doručkovao pa ga je za užinu, kada je ušao u blagovaonicu, dočekao dimljen losos i bijela riba. Nije se iznenadio kada je tamo zatekao udovu vojvotkinju, jer je vani ugledao njezinu kočiju. Obično bi prisutnost njegove majke bila dobrodošla, ali ne danas, jer nije nimalo dvojio zbog čega je došla. Postao je još neraspoloženiji. - Dobro jutro, majko - rekao je, poljubivši ju u obraz i sjeo. Isobel mu je uzvratila na pozdrav i natočila crn čaj koji je pio. - Prikupili smo jučer tisuću petsto dvadeset osam funti - rekla je razgovornim tonom. Ali pogled joj nije bio takav. Hadrian se udobno zavalio na stolac. - Ubrajaš li u to onih petsto funti koje su moj doprinos? Isobel je oštro zadržala pogled na njem. - Da, ubrajam. - Molim te, znam da umireš od želje napasti me. Slobodno. - Ne znam želim li te napasti ili ne želim - rekla je Isobel, zagledavši se u svojega jedinca. - Užasnulo me kada sam ju vidjela onako osramoćenu i oduševilo to što si ju spasio. U drugu ruku... Izvio je obrvu. - Hadriane, molim te, reci mi da nema ničega između vas! - Ne misliš li - rekao je odlučno - da ta tema nije baš najpogodnija za razgovor između majke i sina? - Budući da ti otac nije živ, nemam drugog izbora. - Uvijek postoji izbor, majko. 94

Anna

RafaelaR

- Hadriane? - Nastojao sam zaštititi Nicole Shelton od daljnjeg zlostavljanja. Pusti neka na tom ostane. Isobel je zabrinuto uvrtala ruke u krilu. - Elizabeth te voli, Hadriane. Lecnuo se. - I ona je meni draga. Oduvijek mi je draga. Bio sam na njezinu krštenju. Cupkao sam ju na koljenu. Čim je prohodala, počela me pratiti posvuda. Neću opovrgnuti naše zaruke, majko. Isobel je znala da mu sada može u potpunosti vjerovati te da je mislio to što je rekao. Ali njegove riječi nisu joj mogle smiriti tjeskobu. Predobro je znala kako pitanja srca znaju krenuti vlastitim tijekom, bez razmatranja posljedica, a ona se bojala da vidi kako se baš to događa između njezina sina i Nicole Shelton. No nije bila tu da sudi. Bog joj je bio svjedok da je jednom i sama podlegla takvoj zabranjenoj strasti, ali to njezino bilo je nešto drugo. Francis je bio okrutan i nevjeran muž. Hadrianove riječi trgnule su ju iz misli. - Zabrinut sam za Elizabeth - progovorio je. - Uvjeren sam da si u pravu i da je bolesna. Još uvijek gubi na težini i umara se brže nego kada sam stigao u London. Pozvao sam liječnika da ju dođe pogledati. - Ah, drago mi je - rekla je Isobel. - Zna li ona? Vojvoda ju je strogo pogledao. - Ne samo da zna već se ovoga puta nije ni usprotivila. Majka i sin netremice su gledali jedno u drugo, svjesni posljedica svega toga. Sve do toga dana Elizabeth je ustrajala na tom da se osjeća dobro, ali to što je prihvatila liječnika bilo je ravno priznanju da nešto nipošto nije u redu. Odjednom je Isobel pomislila na Nicole Shelton, koja se od Elizabeth razlikovala kao dan i noć. Ah, bilo joj je jasno što je Hadriana privuklo k njoj. Bila je snažna i inteligentna, vitalna i zdrava, ona vrstu žene koja bi bila doživotna suputnica nekom tako snažnom i dinamičnom poput njezina sina. Da se nije radilo o Elizabeth, unatoč onom skandalu, ona bi zdušno odobrila tu vezu. Odjednom se pomolila, strahujući da nije učinila strašnu pogrešku i požalila što je toga jutra poslala onu pozivnicu.

Vojvoda i kontesa od Dragmorea kasno su se sljedećega dana vratili u London. Nicole još nije bila otišla, razdirana između povratka u Dragmore, od kojega je sada strahovala, i ostanka u Londonu, u kojem se nadala s vremena na vrijeme barem nakratko vidjeti vojvodu. Nakon večere, Jane je pozvala Nicole u svoju sobu na razgovor. Nicole je često provodila vrijeme sa svojom majkom, ali ne noću i ne u njezinim prostorijama. Bilo je očito da je njezina majka željela o nečem popričati s njom. Smjestila se ispred vatre na otoman boje trešnje, promatrajući Jane u iščekivanju. Jane im je oboma natočila šeri i sjela pokraj nje na mali prugast dvosjed. - Dušo, čujem da se pakiraš. Nicole je prihvatila piće. - Odlučila sam bila vratiti se u Dragmore, ali sada više nisam sigurna. - Podignula je pogled prema majčinu, želeći joj sve povjeriti, ali znala je da to ne može učiniti. - Zbog vojvode od Clayborougha? - upitala je Jane tiho. 95

Anna

RafaelaR

Nicole je zatomila uzdah i njezin zaprepašten pogled odletio je do majčina nježnog izraza lica. - Čula sam i za dobrotvorni piknik - rekla je Jane, ispruživši se stisnuti joj ruku. - Ah, majko. - U Nicolinu grlu stvorila se knedla i ona je brzo skrenula pogled, motreći svoje sklopljene ruke. - Meni se možeš povjeriti, dušo. - Ne mogu. - Ništa što ćeš mi reći vjerojatno me ne može šokirati, osim toga, uvjerena sam da već znam što osjećaš. Nicole se usudila podignuti pogled prema svojoj majci. Naravno da bi Jane bila zaprepaštena da zna što se dogodilo između njezine kćeri i vojvode. Nicole joj to nije imala namjeru reći, ali ostatak tereta koji je nosila bio je pretežak. - Vjerojatno si se tako osjećala zbog oca - uspjela je drhtavim glasom izustiti Nicole. Zaprepastila se kada je izgovorila te riječi, zaprepastila onim što su one otkrile, ne njezinoj majci, već njoj samoj. Jane je bila jednako tako pogođena, jer sve dotada nije bila svjesna koliko je snažne emocije njezina kći gajila prema vojvodi od Clayborougha. - Pobjegla sam bila od tvojega oca - rekla je, zaprepastivši Nicole, koja je zbog toga prosula malo šerija. - Pristao je bio oženiti me, ali bila sam uvjerena da je to učinio samo zato što me obeščastio. - Nije svojoj kćeri rekla istinu, da je zapravo ona zavela vojvodu uvukavši mu se u krevet kada je bio poprilično pijan. - Toliko sam ga voljela da nisam mogla podnijeti biti mu ženom ako i on mene jednako toliko ne voli. - Mislim da mogu razumjeti. - Voliš li ga? Jer sam ja to osjetila prema tvojemu ocu istoga trenutka kad sam ga ugledala. Nicole je okrenula lice ustranu i zagledala se u vatru. Dugo nije pregovarala, bojeći se odgovoriti, bojeći se odgovora. Naposljetku je rekla: - Ne voli me. Voli Elizabeth koja je ljubazna i draga. Sviđa mi se, premda sam ju u početku mrzila. On me samo... želi. Jane je načinila grimasu. - Ljubav između dvoje ljudi rijedak je i dragocjen dar, Nicole. Rijedak i dragocjen. Vjerujem da ne bi želio tebe da uistinu voli Elizabeth. Ali to je nevažno. Vojvoda je čovjek od riječi i nikada neće raskinuti zaruke. Drago mi je da tako jasno sagledavaš situaciju i da to shvaćaš. Mlada si i snažna i znam da ga možeš zaboraviti. Nicole se okrenula licem prema svojoj majci. Oči su joj bile pune suza, ali suzdržavala se da ne zaplače: - Nikad ga neću zaboraviti, majko, nikad. Ali to nije nimalo važno. Jane je ustala i zagrlila svoju kćer, tješeći ju onako kako je to činila mnogo puta dok je bila mlađa. Kada se Nicole smirila, ponovno je sjela. - Da ti barem mogu pomoći da to prebrodiš. - Dobro sam. - Sve će to na kraju ispasti dobro, Nicole. Vjeruj mi. Nakon onoga što je učinio na pikniku, svi sada znaju da te vojvoda prihvatio i svi ostali pripadnici visokoga društva znaju da te i oni sada moraju prihvatiti. Znam da si trenutačno povrijeđena, ali odlazak iz Londona bio bi golema pogreška. - To i Martha kaže. 96

Anna

RafaelaR

- Želim da ostaneš - rekla je Jane, čvrsto joj stišćući ruke. - Ovo ti je prilika da ponovno budeš prihvaćena u društvo i nađeš nekoga tko će te voljeti onoliko koliko ti voliš njega. Ne odmahuj glavom! Preboljet ćeš ti vojvodu! Možeš biti omiljena i uvelike tražena dama ovdje ili usamljena usidjelica u Dragmoreu. Odustala sam bila i silno me boljelo gledati te kako najbolje godine života provodiš sama na selu. Jednako se tako i tvoj otac osjećao. Oboje te preklinjemo da ostaneš, Nicole, i iskoristiš ono što je vojvoda učinio. Njezini su roditelji rijetko kada od nje nešto tražili i Nicole im to nije mogla odbiti. Iskreno, nije im željela odbiti. Onaj dio nje koji nije želio zaboraviti vojvodu nije želio otići iz Londona zbog njegove nazočnosti tu i nije se želio vratiti u Dragmore gdje bi, ako bi bila iskrena prema samoj sebi, samo čeznula za njim. - Misliš li uistinu da bi me mogli prihvatiti i da bih mogla postati omiljena? - Pokušala je zamisliti budućnost kakvu je njezina majka željela za nju, budućnost u kojoj bi uživala veliku pozornost među neženjama, sve dok ju jedan od njih, njezin princ na bijelom konju, ne bi svojatao, ali nije joj uspjelo. Da ga može zaboraviti i živjeti životom kakvim nikada prije nije željela, da ponovno može biti sretna s takvim životom morala se nadati takvom događaju, ali ona ni na trenutak nije pomislila da je to moguće. - Uvjerena sam - rekla je Jane. - Ostat ću. Janinim licem preletio je osmijeh oduševljenja. Potom je oklijevajući rekla: - Ako ostaješ, moram ti reći za pozivnicu koju sam prihvatila za nas. Za tjedan lova. - Volim loviti - rekla je Nicole, u trenu se razvedrivši pri pomisli na takav vikend. - Domaćica je udova vojvotkinja od Clayborougha. - Majko, ne mogu. - Ali još dok je izgovarala te riječi, Nicoline misli utrkivale su se jedna s drugom zbog te mogućnosti. Znala je loviti; vojvoda će biti tamo; Elizabeth zasigurno nije znala loviti. - Ne poznajem dobro udovu vojvotkinju, ali tijekom godina prozborila sam s njom pokoju riječ i silno joj se divim. Mislim da ona jednako takvo mišljenje ima o meni. Oduvijek smo se nevjerojatno dobro slagale. Samo trideset obitelji pozvano je na tu svečanost, trideset najmoćnijih obitelji u okrugu. Bit će samo jedan ili dva slobodna mladića tamo, Nicole, ali ima mnogo podobnih neženja u tim obiteljima, Želim da te vide. To što je udova vojvotkinja posebno tebe uvrstila na svoju pozivnicu velik je i velikodušan čin. Baš kao što je to vojvoda učinio u subotu i ona te uzima pod svoju zaštitu. A to je tek početak, Nicole. Bit će bolno otići tamo i vidjeti vojvodu s Elizabeth, ali srce joj je zaigralo pri pomisli na to da će ga ponovno ugledati. Istodobno joj je postalo posve jasno što je značilo biti pozvan u dom udove vojvotkinje od Clayborougha na jedan takav vikend. Bila je to pozivnica koja se nije mogla odbiti. - Zašto je to učinila? - upitala se Nicole, zbunjena. - Možda zato što je, poput njezina sina, pristojna žena koja ne može podnijeti nepravdu - rekla je jednostavno Jane. - Znam da je to za tebe veoma neugodna situacija i, koliko god ja željela da pođeš, ako si još uvijek previše utučena, poštovat ću tvoju odluku i reći ćemo da si bolesna. 97

Anna

RafaelaR

- Ako me izravno pozvala, idem - izjavila je Nicole. Odlučno je samoj sebi rekla da će započeti nov život; onaj u kojem će si ubrzo pribaviti mnogo novih udvarača i veliku popularnost, ali srce joj se narugalo i reklo joj da je to laž.

98

Anna

RafaelaR

TRINAESTO POGLAVLJE

Tek se u ponedjeljak poslijepodne nakon dobrotvornog piknika Elizabeth osjećala bolje. Premda ju je vojvoda one večeri na dan piknika odveo u kazalište, morali su predstavu napustiti kako bi Elizabeth uspjela ranije otići na počinak. Dva je dana ostala u krevetu. Iako nije imala groznicu, činilo se da ju sve više boli i nije imala volje ustati. Liječnik kojega je vojvoda pozvao da ju pregleda nije bio siguran što bi joj moglo biti i naposljetku je rekao vojvodi da ona možda ima slabo srce te da se u tom slučaju mora što češće odmarati i zauvijek izbjegavati naprezanja. - Ali zašto onda sada kaže da osjeća tjelesnu bol? - zahtijevao je odgovor vojvoda, uzrujan liječnikovom nesposobnošću da mu kaže što joj je te kako to točno liječiti. - To ne znam, ali možda je usto i nekakav nagovještaj gripe. Rekli ste kako je to prvi put da je u takvom stanju, zar ne? - upitao je liječnik. - Točno - odgovorio je vojvoda. Liječnik mu je rekao da joj dade nekakvu tinkturu opijuma koja će joj te tegobe ublažiti. Do ponedjeljka poslijepodne Elizabeth je u krevetu sjedila uspravno, osmjehivala se i osjećala se mnogo bolje. U utorak je sa svojom služavkom otišla obaviti sitnu kupnju i činilo se da je liječnik bio u pravu. Imala je gripu i srce joj je bilo slabo, što je bilo objašnjenje za njezino brzo umaranje. Vojvoda je osjetio olakšanje. Ne samo što ga je Elizabethino pogoršano stanje učinilo potištenim već ga je počelo plašiti. Vojvoda je bio čovjek koji je volio imati sve pod kontrolom. Bio je muškarac čelične volje i snažne samodiscipline. Kada bi poslovna situacija krenula u neželjenom pravcu, bez prestanka je radio na tom da to ispravi, onoliko dugo koliko je bilo potrebno, čineći to što je trebalo učiniti krajnje strpljivo i ustrajno. Dugo je godina sada već upravljao imperijem vojvodine i bio naviknut na iznimnu količinu moći. Ali u ovom slučaju iznenada se osjećao nemoćnim. Situacija njegove zaručnice bila je izvan njegove kontrole, no na svu sreću stanje joj se poboljšalo, jednako tajnovito kao što se bilo pogoršalo. Odjednom mu se činilo kako se cijeli njegov život opasno naginjao, prijeteći okrenuti se naglavce. Uobičajena rutina na koju je bio naviknut, ona pretežno posvećena marljivom radu, više nije postojala. Nije tu samo Elizabethina bolest, kako se činilo, prkosila objašnjenju. Bila je tu još Nicole Shelton i njegovo neumorno zanimanje za nju. To je također prkosilo objašnjenju te se provođenje kontrole kada je ona bila u pitanju činilo izgubljenom bitkom. Vojvoda nije bio čovjek koji je izgubio velik broj bitaka. Iako je imao mnogo neodložnih obveza kojima je ispunjavao vrijeme koje je provodio u Londonu, vojvoda se posebno pobrinuo za to da u tom kratkom predahu dvaput dnevno ode do kuće Staffordovih vidjeti osjeća li se Elizabeth bolje. Bilo bi neobazrivo i nepristojno od njega ne otići. Ali još surovije bile su njegove misli dok je gledao svoju zaručnicu. Misli su mu došle same od sebe, nepozvane. Sastojale su se od nedolične skrivene usporedbe. Elizabeth se nije osjećala dobro, bila je veoma sitna i krhka. U mislima mu se stvorila slika Nicole Shelton, koja nije bila ni bolesna ni sitna ni krhka, već sasvim suprotno. Bila je iznimno zdrava i živahna. Za vrijeme jednog posjeta tijekom kojeg je Elizabeth 99

Anna

RafaelaR

zaspala dok je sjedio pokraj nje, sinulo mu je da prema njoj ne osjeća ni najmanju želju te da ju nikada nije ni osjećao. Zapravo, nikad ju čak nije ni poljubio, osim jednom, na njezin osamnaesti rođendan, i to i tada samo zato što je znao da je to očekivala. Bio je to čedan poljubac. Nicole Shelton više je nego poljubio. Dodirivao ju je intimno, usnama, rukama i slabinama. Elizabeth mu je trebala postati ženom i znao je da će biti uzorna. Nije bio siguran kakav će biti s njom u krevetu, zapravo o tom nikada dotad nije ni razmišljao. Bio je krajnje neprimjeren trenutak nagađati o tom događaju, ali pretpostavio je da će, kada taj trenutak dođe, uspjeti. Dok je stajao tako gledajući ju kako spava na ležaljci u njezinu dnevnom boravku, lice joj je bilo mlado i nedužno, javila se zabrinjavajuća sumnja. Prvi put u životu zapitao se o zarukama sa svojom rođakinjom dok je još bila djetešce, a on dijete. Sve to zbog Nicole Shelton. Njezin ulazak u njegov život i njegove misli postale su opasne. Ako je bio opsjednut... a činilo se da je bio... njegova opsjednutost postajala je sve veća. Bilo mu je žao što je neki dan otišao na onaj piknik, bilo mu je žao što ju je spasio. Vraški bi volio da je to mogao biti neki drugi muškarac. U istom dahu znao je da je lagao samom sebi. Da barem... Šokiran u kojem su mu smjeru misli odlutale, vojvoda ih je naglo prekinuo. Život je bio konkretan. Jedna okolnost vodila je do druge, stvarnost je vodila do stvarnosti. Maštanje o onom što bi moglo biti bilo je za slabiće, glupe i romantične... a ne za nekoga poput njega. Samom je sebi rekao kako mu je drago što je otišla iz Londona, kako mu je drago i kako je osjetio olakšanje. Činilo se da njezina nazočnost u njemu potiče strasti koje nije uspijevao kontrolirati, on koji je oduvijek imao potpunu kontrolu nad sobom, još iz vremena kada je bio veoma malen dječak... ponosio se svojom samodisciplinom. Neće ju sada stavljati na dodatnu kušnju. U utorak navečer Elizabeth se osjećala dovoljno dobro da mu se priključi na domjenku kod grofa Ravensforda. Bilo je to malo intimno okupljanje. Vojvoda je ipak bio pomalo obeshrabren kada je među gostima ugledao grofa od Dragmorea i njegovu ženu. Bilo je to dvoje posljednjih ljudi s kojima je želio razgovarati, ali izbjeći ih bio bi vrhunac nepristojnosti. Odlučno ih je potražio prije večere. Predstavio je Elizabeth i uljudno čavrljao s grofom i kontesom. Dok su razgovarali, bio je svjestan toga kako kontesa od Dragmorea diskretno motri Elizabeth. Imao je nelagodan osjećaj da bi mogla znati više nego što priliči o njegovu odnosu s njezinom kćeri, no odagnao je taj osjećaj kao glupost, ili možda krivnju? Do kraja večere Elizabeth se doimala blijedom i tihom. Prije nego što su se muškarci povukli popiti vino i zapaliti cigaru, Hadrian ju je poveo ustranu. - Elizabeth, jesi li dobro? Dražesno mu se osmjehnula, osmijehom koji ju je učinio gotovo lijepom. - Previše brineš, Hadriane, poput kakvog starog fosila. Morao se nasmijati. - Želiš li poći kući? Izgledaš umorno. Oklijevala je. - Ne želim ispasti nepristojna i ne želim prekinuti ovako ugodnu večer. 100

Anna

RafaelaR

- Sve ću objasniti našemu domaćinu - izjavio je vojvoda. Dok je to činio, Elizabeth se ispričala da mora u zahod. Vojvoda je bio u hodniku i čekao ju, sam, uz samo jednog slugu koji je pridržavao Elizabethin krznom podstavljen ogrtač. U trenu se prenuo kada je ugledao kontesu od Dragmorea koja je izišla u hodnik. Upućivala se ravno prema njemu. - Vaša Milosti - rekla je, dok mu se lagano klizeći približavala, - Znam da nije uobičajeno, ali, bismo li mogli popričati? Bilo je više nego neuobičajeno, ali vojvoda je potvrdno kimnuo. Pitao se što hoće, a još više se začudio njezinoj smionosti i neobaziranju na usvojena pravila ponašanja. Bila je samo otprilike desetak godina starija od njega, no još uvijek zapanjujuće ljepote. Sluge su voljele pričati i onaj koji je držao Elizabethin ogrtač i pretvarao se da ih ne vidi ubrzo će proširiti glasine o vojvodi od Clayborougha i kontesi od Dragmorea. Ali ako ona nije marila za to što bi se moglo govorkati, nije mario ni on. Sinulo mu je da bi Nicolino neobaziranje na ustaljena pravila ponašanja moglo potjecati od njezine majke, koja je, koliko je njemu bilo poznato, bila kazališna glumica. Vojvoda je pogledao u batlera. - Ljubazno molim da nas na trenutak ostavite nasamo. Muškarac se izgubio. - Hvala vam - nježno se osmjehnula Jane. - Moj suprug i ja željeli bismo vam zahvaliti za ono što ste neki dan učinili na pikniku. Izraz vojvodina lica bio je bezizražajan. - Ne samo što ste nam kćer spasili od strašne nelagode već ste joj omogućili da ponovno bude prihvaćena u društvo. Ne možemo vam dovoljno zahvaliti. - Elizabeth je veoma draga. To je najmanje što sam mogao učiniti. - Ali čim je te riječi izrekao, vojvoda se zapitao kako će to Nicole Shelton ponovno biti prihvaćena u društvo ako je napustila London. - I ona je Nicole veoma draga. Drago mi je da je bolje. - Nije bilo tajni u Londonu. - Hvala vam. - Hadrianov izraz lica ostao je nepromijenjen, ali bio je uvjeren da njegova zaručnica nije bila draga Nicole Shelton. Zaprepastilo bi ga da je to bilo točno. Elizabeth se pojavila i pozdravila kontesu. - Nisam mogla ne načuti razgovor - dodala je. - Istinski se divim vašoj kćeri, lady Shelton. Molim vas, pozdravite ju i recite joj da ću čim budem mogla navratiti do nje. - Hoću. - Jane se osmjehnula. Vojvoda nije mogao ne namrštiti se. Nicole je otišla iz Londona, zar ne? - Vraćate li se i vi na selo, konteso? - upitao je ljubazno. - Ne odmah. Nicholas će se vratiti u Dragmore za nekoliko dana, ali ja moram ostati. Na kraju krajeva, rijetko su mi kada obje kćeri u gradu pa tu situaciju moram iskoristiti i, naravno, dobro ih nadgledati kao pratiteljica. - Shvaćam - rekao je vojvoda. Na kraju ipak nije otišla iz grada. Trebao bi biti bijesan. Prije samo još nekoliko dana njezina nazočnost u Londonu razbjesnila ga je. Ali gdje je sada bio taj njegov bijes? Nestao. Pitao se je li mu namjerno lagala, no nagonski je znao da nije. Izbjegavao je razmišljati o danu piknika, ali sada nije mogao ne prisjetiti ga se. Nešto se rasplamsalo između njih, nešto 101

Anna

RafaelaR

što se bojao pobliže ispitati, nešto što je bilo više od obične strasti. Zbog toga nečega ona mu je rekla da će smjesta otići iz Londona. Zbog toga nečega osjetio je olakšanje što ona odlazi. No ipak nije otišla. Elizabeth je u trenu zapazila promjenu njegova raspoloženja, što je prokomentirala u dojmljivoj kočiji Clayboroughovih dok ju je vozio kući. - Jesi li uzrujan, Hadriane? Jesam li učinila nešto čime nisi zadovoljan? Jesi li želio ostati kod Langleyjevih? Bilo mu je teško usredotočiti se na zaručnicu kada su mu se misli kovitlale. - Naravno da nisi. - Drago mi je - rekla je Elizabeth, osmjehnuvši se. - Čim prizdravim, posjetit ću lady Shelton. Nije rekao ništa. Osjećaji koji su ga obuzeli bili su silni i burni, kaotični i bezimeni, i bilo ih je nemoguće izbjeći. Nije ih ni želio odrediti. Neće čak ni pokušati. Na trenutak je imao neobičan osjećaj da ga je buran val bacio u ocean i na sve moguće načine kotrljao, onemogućujući mu da stopalima napipa tlo. Potom je taj trenutak prošao. Osjeti su mu se izoštrili i u mislima su mu se javile dvije moćne snažne slike. Vidio je Nicole na maskenbalu kod Adderlyjevih veoma neprikladno i izazovno odjevenu u kostimu Ciganke. Tada ju je spasio, premda u to vrijeme nije razmišljao ni o tom ni o svojim porivima, ali svaka bi budala bila svjesna podzemnih strujanja uzbibane gomile koja se spremala kazniti ju zbog smionosti. U trenu ju je prihvatio te se ni ostali nisu usudili drukčije postupiti. Potom ju je ugledao onakvu kakva je bila na dobrotvornom pikniku, sleđena od poniženja koje je tako vraški ponosno nastojala prikriti. Nije želio da njegova zaručnica posjeti Nicole Shelton. Ali nije mogao, neće oduzimati mogućnost koju je dao Nicole, prigodu da ju plemići prihvate. - Veoma uviđavno od tebe, Elizabeth - rekao je. Elizabeth se sretno osmjehnula. Vojvoda nije. Sheltonovi su u petak poslijepodne stigli u Maddington, dom udove vojvotkinje od Clayborougha. Maddington je više od petsto godina pripadao Clayboroughovima i nekoć je bio golemo imanje koje je bilo ugaoni kamen svega onoga što je obitelj posjedovala u Derbyshireu. Tijekom godina zemlju su rasprodavali i sada je to bio maji posjed od tek nekoliko hektara, veličine parka. Dvorac je još uvijek zadržao izvornu gradnju kasnih normanskih vremena, ali mnogo dodataka i različitih stilova načinjeno je na izvornom zdanju te je trebalo biti stručnjak za graditelistvo da bi se otkrilo kada je svaki pojedini dio toga izduženoga zdanja s tornjićima i kupolama sagrađen. Po dolasku su Nicole i Regini pokazali zajedničku sobu, kao i njihovim roditeljima. Rečeno im je da je večera u osam i pitali su ih žele li da im donesu vruću kupku i posluže čaj. Obje djevojke odgovorile su potvrdno. Dok se Regina bacila na jedan krevet na četiri stupa s baldahinom, Nicole je prišla do visokih prozora koji su gledali na mali balkon i komad smaragdnozelenog travnjaka ispod. Srce joj je stajalo u grlu i nervozno je drhtala. Pitala se je li vojvoda već stigao. 102

Anna

RafaelaR

Usred tjedna, kada se govorkalo da je Elizabeth prilično bolesna i da ne ustaje iz kreveta, Nicole je pomislila da oni neće ni doći... i bila je razočarana. Znala je da je vrhunac gluposti bio poželjeti ga vidjeti, u situaciji u kojoj joj nije mogao posvetiti pozornost i u kojoj će on biti sa svojom zaručnicom. Ali nije mogla obuzdati emocije, baš kao ni pobješnjelog odbjeglog konja. Ali Elizabeth se oporavila. Nicole je postala strastvena obožavateljica ogovaranja, pretvarajući se da pokazuje veliko zanimanje za sve što se događalo među pripadnicima visokog društva, premda su Martha i Regina bile uvelike sumnjičave, a zapravo je samo tražila informacije o vojvodi. Znala je da je toga tjedna dvaput izveo Elizabeth van; nije bilo razloga da taj par tog tjedna ne dođe u Maddington. Uzdahnula je, svjesna kako je bila glupa dok je gledala kako se kočija koju je vuklo šest bijelih uškopljenih konja kotrlja niz dugačak šljunkovit prilaz, ne mareći tko je u njoj jer to nije bila njegova predivna crna kočija s tri blještava reljefna izbočena lava iznad vrata. - Kakav divan dom! - uzdahnula je lijeno Regina. - Lady Isobel čuvena je po svojoj otmjenosti. Nicole je potvrdno kimnula, gotovo se niti ne osvrnuvši po prostoriji. Zidovi su bili obloženi plavo-bijelim tapetama, počivaljka ružičastim damastom, kreveti ukrašeni planinama bijele čipke, s plavim i bijelim jastucima. Većinu poda prekrivao je jedan golem istočnjački tepih boje višnje i budući da je soba bila dovoljno velika da sasvim zgodno primi dva gosta u zasebnim krevetima, nije to bilo malo postignuće. - Osim toga, poznata je po vještom poslovanju - zapazila je Nicole. Čula je za udovu vojvotkinju prije nego što ju je upoznala. A tko nije čuo? Malo je žena upravljalo nekolicinom poslovnih tvrtki poput nje i nijedna od njih nije bila plemknja. Nicole je znala da se za nju pričalo kako je privlačna, ali više je imala ugled snažne i pametne žene. Prije nego što ju je upoznala, Nicole je očekivala neku posve drukčiju osobu, ugodnu i muškobanjastu, a ne ženu bezvremenske ženske ljepote i iznimne ljubaznosti. - Čuvena? Prije bi se moglo reći notorna - dobacila je Regina. - Kažu da je ime dobila po nekom svojem neslavnom pretku, ženi koja je imala nekoliko muževa i bila ljubavnica nekomu turskomu sultanu i kralju. Nicole se osmjehnula, ne vjerujući u takvu priču. - Turskomu sultanu? Kojemu kralju? upitala je sarkastično. - Mislim da je to bio jedan od Osvajačevih sinova - rekla je Regina. - Bilo je to davno. Još jedna kočija kloparajući se približavala uz prilaz i Nicole se brzo okrenula prema prozoru. Ali to nije bio on. - Što ćeš učiniti ako dođe s Elizabeth? - Naravno da će doći s Elizabeth - rekla je oštro Nicole. - Možda neće - rekla je Regina, ne obazirući se na sestrin ton. - Možda je toliko zaluđen tobom pa... - Regina, molim te, prestani! - povikala je Nicole, kršeći ruke. Nastavi li njezina sestra sa svojim glupim maštarijama školarke, izludjet će ju... i hraniti onaj sićušan tračak nade koji je Nicole odlučila ugasiti. Nicole se nije željela nadati. Nada je bila previše bolna. 103

Anna

RafaelaR

- Ali ona ne lovi - naglasila je Regina. - Zašto bi onda došla? Nicole se kontrolirala. - Ne loviš ni ti sutra, a ni majka. Ne lovi ni otac, kad smo već kod toga! - Grof je ranije toga tjedna istegnuo mišić na nozi i dobio stroge upute da se, kada god je to moguće, ispruži i odmara, a jahanje nije dolazilo u obzir. - Pretpostavljam da si u pravu - rekla je Regina kada ju je prekinulo kucanje na vratima, najavivši dolazak njihova čaja. Nicole je zahvalno pustila poslugu da uđe. Nastavila je ne baš diskretno motriti na prilaz ispod. Kada su sišle u prizemlje, vojvoda od Clayborougha još nije bio stigao. Ispostavilo se da je Regina bila u pravu. Elizabeth te noći nije bila na večeri. Ali nije ni vojvoda.

104

Anna

RafaelaR

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Lov je bio planiran za devet sati tog jutra. Prije toga svi sudionici nazočili su obilnom doručku i raspoloženje je bilo na visini. Nicole je bila uzbuđena poput svih ostalih gostiju. Noć prije bila je razočarana što tu nije bio vojvoda od Clayborougha, čak ni u Maddingtonu. Nije dobro spavala. Ali sada je svaki trag umora i razočaranja iščeznuo dok joj je puls ubrzavao u iščekivanju predstojećeg lova. Većina onih koji su toga dana lovili bili su muškarci, ali bilo je i nekoliko žena, među kojima udova vojvotkinja. Imala je ugled izvrsne jahačice. Svake godine održavala je nekoliko bajkovitih vikenda lova i pozivi na te događaje bili su veoma priželjkivani i bilo ih je teško dobiti. Gosti udove vojvotkinje uvijek su bili krema nad kremama engleskog društva te ni taj vikend nije bio nikakva iznimka. Među onima koji su željno čekali uzjahati bilo je nekoliko vojvoda, pet-šest markizova, mnogo grofova i princ od Walesa. Bila je tu i nekolicina stranaca, ukljućujući nekoliko kraljevskih članova Habsburškog doma i dva ruska plemića emigranta. Jedino što je na takvim okupljanjima svima bilo zajedničko, osim moći i plave krvi, bila je ljubav prema konjima. Pri završetku doručka, Isobel je zazvonila malim srebrnim zvoncem kako bi svima privukla pozornost. - Hoćemo li? - upitala je osmjehujući se, dok joj je pogled iskrio. Isobeline riječi dočekali su urnebesnim pokličem i svi su skočili na noge, uključujući i Nicole. Okrenula se prema vratima, uzbuđeno se osmjehujući. Misli joj više nisu bile usredotočene na vojvodu. Ali tada se sledila. Stajao je tamo odjeven za lov u žućkasto smeđim jahaćim hlačama, sjajnim crnim visokim čizmama, grimiznom jahaćem kaputu i cilindru. Nije skidao pogled s nje. Nicole je sinoć shvatila kako on i Elizabeth, premda su bili pozvani za vikend, ipak neće doći. Elizabeth je ponovno bila bolesna i prikovanu za krevet. Jedna služavka rekla joj je da se neosnovano nagađa što joj je točno te da se nekolicina liječnika koji su tu mladu damu pregledali ne može dogovoriti kakva ju je to bolest snašla. Stoga je vidjeti sada vojvodu bio očit šok, ali ne neugodan. S obzirom na to da je već bila napeta, Nicole je zadrhtala. Odvratio je pogled od njezina i ležerno prišao svojoj majci, poljubio ju u obraz i lijeno joj zaželio dobro jutro. Smjesta je bio okružen brojnim gostima i svi su ga oni srdačno pozdravljali izražavajući mu iskreno žaljenje zbog bolesti njegove zaručnice. Nicole ga je ostavila da ljubazno odgovara majčinim gostima i pošla za onima koji su se već okupljali vani u dvorištu. Ubrzo joj se približio ostatak skupine kada su timaritelji počeli izvoditi njihove konje. Svi, pa tako i Nicole, poveli su sa sobom svoje konje za lov. Premda je poželjela sa sobom dovesti svojega riđeg pastuha, bilo bi to ludo odvažno, jer bi njime bilo preteško upravljati jašući u ženskom sedlu, kako joj je pristojnost nalagala da mora jahati. Umjesto njega dovela je velikog crnog uškopljenog konja kojega je sada prišla pomilovati po vratu. Zafrktao je i otresao glavom, osjetivši njezino uzbuđenje, nemirno se krećući oko nje. Ali nije ona razmišljala o metar i šezdeset visokom konju za lov, već o vojvodi od Clayborougha. Bio je tu. Ipak je na kraju došao. Bez Elizabeth. 105

Anna

RafaelaR

U trenu je zagrlila uškopljenoga konja oko vrata, leđima okrenuta maloj skupini. Na što je to pomišljala? Nema veze što je došao sam. Iako Elizabeth nije došla, mogli bi razmijeniti nekoliko riječi, nekoliko trenutaka, samo to, nekoliko trenutaka, nije moglo biti ništa više od toga. Nikada više. Pokušala je zaustaviti svoje grješne misli, morala je. Ne samo zbog toga što su bile beznadne već zbog toga što je lov bio opasan sport i što je trebala biti posve usredotočena da bi sudjelovala u njemu. Bilo joj je lakše usredotočiti se na lov nego na vlastito srce. Ali u trenutku kada joj se učinilo da bi to mogla uspješno učiniti, zaustavio se iza nje. Nije se morala okrenuti i vidjeti ga da bi znala da je to on, niti je morao progovoriti da bi se otkrio. Jednostavno je znala. - Dobro jutro, lady Shelton. - Ljubazno ju je pozdravio, ali Nicole je pomislila da je ipak čula nešto više. Podsjetivši se na to da treba biti ležerna, da nitko osim nje same ne može znati kako joj srce ubrzano kuca, okrenula se licem prema njemu. Pogledi su im se u trenu sreli. Bio je to trenutak iznimne prisnosti, premda je dvorište bila prava ludnica, prepuno dvadesetak i više nemirnih konja, njihovih uzbuđenih jahača i svih timaritelja. Izgledalo je da ne može odvojiti pogled od njezina i Nicole je osjetila punu snagu njegove moći, jer činilo se da joj pokušava proniknuti u dubinu duše i srca. U tom trenutku znala je da se nešto između njih promijenilo. Nije se usudila razmotriti što bi to moglo biti. - Bit će to danas dobar lov, vrijeme je savršeno - rekla je što je mogla vedrije. - Ali - rekao je, prešavši na stranu crnog konja provjeriti mu kolan - skupina nam je velika. U lovu s toliko mnoge jahača događaju se nezgode. Drži se pozadine. Nicole je razrogačila oči, iznenađeno se usprotivivši, jer nikada nije jahala na začelju, iako se od dama očekivalo da tako jašu, te nije imala namjeru ni sada to učiniti. Potom joj je sinulo kako bi on možda mogao biti zabrinut za njezinu sigurnost. Na trenutak se prisjetila kako ju je spasio tamo na onom dobrotvornom pikniku. Je li to bilo moguće? Je li uistinu mario za nju, makar malo? Zatekla se kako pilji u njega. Vojvoda joj je uzvratio piljenjem. Nenadano je ispružio ruke posegnuvši za njezinim koljenom. Nicole mu je dopustila da joj pomogne uzjahati, prebacila nogu preko ženskoga sedla i dohvatila uzde. - Hvala ti. - Dobar ulov - rekao je odsječno, okrenuvši se. - Dobar ulov - ponovila je poput jeke Nicole za njegovim okrenutim leđima. Pratila ga je pogledom dok je prilazio svojemu konju, velikomu crnomu pastuhu s izraženom svijetlom mrljom na glavi i dvije dokoljenice. Nicole je otpuhnula. Nije mogla kontrolirati vlastite osjećaje. Njezin konj počeo je nestrpljivo pocupkivati, osjetivši njezino raspoloženje i Nicole se morala usredotočiti na to da ga smiri. Pet minuta potom krenuli su. Psi su namirisali lisicu i mahnito štektali pretrčavajući preko prve livade. Kada su krenuli, Nicole je dopustila da ju izguraju straga, s ostalim damama. Sada kada je čula konje i jahače kako lagano galopiraju preko brežuljkaste livade slijedeći pse, morala se probiti do tamo gdje je bio vojvoda, koji je jahao daleko ispred. Skupina se počela širiti kada su se približili prvoj ogradi od niskog kamenog zida. - Vuš! Vuš! Vuš! Desetak ju je konja preskočilo, potom još desetak, neki gotovo u kaskadnom spoju, jedan iza drugoga. Skupina se raširila kada je svaki jahač našao svoj tempo i dame su 106

Anna

RafaelaR

zaostale iza. Nicole je prešla naprijed, ispred ostalih dama. Prestigla je udovu vojvotkinju, čiji se početan pogled iznenađenja pretvorio u osmijeh. Ona nekolicina gospode pokraj kojih je usporedo jahala nisu bila tako dobrostiva. Bili su više nego zaprepašteni kada je galopirajući projurila pokraj njih. Bili su u šoku. Samo se ruski plemić nacerio glede njezine smionosti. Ispred je bio potočić. Njezin ga je konj graciozno preskočio ne usporivši korak i Nicole se zadovoljno nasmijala kad je osjetila ushit zbog neobuzdanog jahanja. Prestignula je još jednoga jahača, prepoznavši u njemu Elizabethina oca, markiza od Stafforda. I on se doimao zaprepaštenim zbog njezina smionog jahanja, ali Nicole nije marila. Njezin je konj kontrolirano galopirao i Nicole ga je ustrajno poticala usred krda. Na stazi se stvorio velik kokošinjac i prepriječio ju. Ispred Nicole bila su dvojica riđana koja su ga jedan za drugim preskočila. Onaj se prvi konj stražnjim kopitima zakačio za vrh prečke i spotaknuvši se preskočio na drugu stranu. Drugi jahač bio je veoma blizu onom prvom pa je Nicole zaključila da bi se mogla dogoditi nezgoda te je stoga navela svojega konja na neznatno skretanje, ujedno ga pripremivši na skok. Vinuli su se visoko pod određenim kutom preko kokošinjca i bilo joj je drago vidjeti da su ona dvojica jahača također uspjela preskočiti bez pada. Sekundu nakon toga i njih je prestigla. Nakon nešto više od tri kilometra, Nicole je bila iza vojvode i vođe lova koji su zasada bili daleko ispred. Metar i pol visok kameni zid nadvijao se pred njima i imala je vremena vidjeti kako ga je vojvoda bez imalo napora preskočio. Divila mu se gledajući ga. Njezin konj, koji se želio probiti naprijed, sada je snažno trčao. Nicole je snažno nastojala zadržati ga pod kontrolom. Onaj zid izdizao se pred njom i vinuli su se preko njega. Glatko su se prizemljili i pustila ga je da potrči. Protegnuo se u pun galop. Nicole se nagnula naprijed, onoliko nisko koliko se usudila, a da pritom ne žrtvuje svoju dragocjenu ravnotežu. Nozdrve njezina konja dotaknule su slabine vojvodina pastuha. Okrenuo je glavu i, kada ju je ugledao, ostao je posve zaprepašten. Nicole se ponosno nasmijala, jašući usporedno s njim. - Vraćaj se! - doviknuo je dok su tako galopirali jedno uz drugo. Njihova dva golema konja razdirala su tlo i snažna kopita glasno su toptala, umalo mu zaglušujući riječi. - Dođavola, vraćaj se na začelje! - Pazi! - viknula je Nicole, ne prestajući se smijati. Bili su tri koraka udaljeni od još jedne metar i pol visoke prepreke načinjene od cjepanica. Vojvoda nije imao drugog izbora nego se usredotočiti na svojega konja. Oba su jahača istodobno pripremila svoje konje i tako savršeno usklađeni vinuli se uvis i prizemljili jedan uz drugoga, jašući korak u korak. Nekoliko trenutaka potom, ponovno se okrenuo prema njoj. - Ozbiljno to mislim, ludo jedna! - vikao je, bijesan. - Nastradat ćeš! Smjesta se vraćaj! - Uvijek jašem sprijeda - doviknula mu je prkosno. Ali Nicole je uživala u svakom trenutku tog neobuzdanog jahanja... i njegovu bijesu. Ispod njezinih bedara konj je bio vatren i moćan, tona konjskog mesa koju je nadzirala samo svojom vještinom i svojim tijelom. Pokraj nje je, opkoračeno jašući svojega moćnoga gromovitog pastuha, vojvoda imao jednako tako moćan učinak na sva njezina čula, onako zgodan, muževan, snažan, a sada još i razjaren. 107

Anna

RafaelaR

- Uspori - naredio je, nadglasavajući štektanje pasa i bijesno toptanje konjskih kopita. Ispred nas je opasan uspon pa nizbrdica. Nicole mu se samo nacerila, dopustivši svojemu konju da još brže potrči. Iza nje je sada vojvoda opsovao. Uspon i nizbrdica bili su opasni i samo jedan korak razdvajao je obje ograde, ali Nicole se razmetala. Sviđalo joj se to. Preskočila je obje prepreke, donekle nepromišljeno, ali besprijekorno. Nekoliko trenutaka potom vojvoda je ponovno jahao uz nju. Samo jedan pogled na njegovo lice govorio joj je koliko je bijesan, ali stoički je prihvatio činjenicu da ju ne može natjerati da uspori, a da pritom ne dođe u ozbiljan sukob s njom. Galopirali su zajedno, dvoje dobro usklađenih jahača, jašući jedan za drugim. Nisu više progovarali. Zvuk teškog otpuhivanja životinja i topot njihovih kopita to im je onemogućavao. Nicole je sada bila preplavljena osjećajem vatrenog mokrog konjskog tijela pod nogama, tjelesnim osjećajem sjedinjenosti s moćnom životinjom u trku, brzinom kojom su jezdili... i vojvodinom blizinom. Sat vremena poslije lov je završio i svi su se jahači okupili uključujući ono nekoliko dama koje su jahale posljednje. Nicole si je dopustila povući se na začelje skupine pri povratku u dvorac, čvrsto držeći konja u laganom kasu, ne obazirući se na životinjino protivljenje. Razumjela je životinju jer se i sama tako osjećala. Premda umorna od dugog i napornog jahanja, bila je previše ushićena da bi se poželjela zaustaviti, i da je još potrajalo, bila bi nastavila jednako takvom žestinom. Vojvoda je, naravno, jahao daleko ispred. Napustio ju je gotovo istog trenutka kada je bilo završeno, čvrsto stisnutih usnica i usplamtjela pogleda, očito previše bijesan da bi uopće razgovarao s njom. Nije bilo na njemu da ju prekori, ali imala je osjećaj da hoće. Nicole je još uvijek bila previše ushićena da bi bila prestrašena. Nikada nije više uživala u lovu! Bila je obuzeta naknadnim razmišljanjem o tome da u počeku nije ni zapazila kako ju ostale dame prilično hladno, promatraju, sve osim udove vojvotkinje koja je jahala nešto malo ispred tih dama, nesvjesna njihovih pogleda. Kada je shvatila da je predmet njihova negodovanja, poželjela im se u lice nasmijati. Zato što nisu mogle jahati poput nje, zato što nisu imale hrabrosti jahati na način na koji je ona jahala, osuđivale su ju zbog toga što je u tom sportu uživala poput muškarca. Ništa joj nije moglo umanjiti radost koju je osjećala, ne danas. Stoga je još više usporila konja, ne želeći njihovo društvo, i dopustila im da prođu ispred nje. Trenutak potom shvatila je da njezin konj ima problema s hodanjem. Namrštivši se, naglo ga je zauzdavši zaustavila i sjahala, milujući ga po čvornatom mokrom vratu. Kada je pobliže pogledala, uočila je kamenčić koji se uglavio u prednje lijevo kopito. Zabrinuta, Nicole ga je uspjela iskopati, strahujući da je tu bio tijekom lova, što je moglo značiti ozbiljnu ozljedu njezina konja i moglo ga čak onesposobiti. Osjetila je olakšanje kada je, nakon što je pogledala, vidjela da je kopito bilo samo bolno na dodir. Konj je tek nedavno nagazio na kamen i ubrzo bi trebao biti kao nov. - Bio si nenadmašan, mili - pjevušila je potiho, gladeći mu mekanu nozdrvu. - Baš nenadmašan. - U mislima joj se pojavila vojvodina slika.

108

Anna

RafaelaR

Okrenula se i uzdahnula kada je zapazila da su svi jahači nestali iza zavoja na stazi. Nema veze, ona će s konjem propješačiti ostatak puta. Dohvativši ga za uzde, povela ga je duž staze. Vojvoda od Clayborougha pušio se od bijesa, Njegov je pastuh to osjetio, ubrzavajući i nemirno odmahujući glavom. Možda je Nicole Shelton bila najbolja jahačica koju je ikada vidio u životu, ali bila je lakomislena luda. Trenutačno je više od svega želio položiti ruke na nju i drmusati ju sve dok mu ne prizna da je pogriješila. Nitko nije pokušao razgovarati s njim jer su osjetili njegovo raspoloženje pa je Hadrian jahao sam, sa strane skupine. Njihov smijeh i čavrljanje ispunili su tiho jutro, odjekujući kroz šumu. Vojvoda nije čuo ništa od onoga što su govorili dok su uzbuđeno prepričavali i ponovno proživljavali lov. Jednostavno je bio previše ljutit. Najmanje od svega bilo je bitno to što mu je ona prkosila, premda je i to bilo nevjerojatno. Naredio joj je da se vrati..., na što mu se nasmijala i odjahala naprijed. U tom trenutku nije se mogao sjetiti nijedne osobe, muškarca ili žene, koja nije ispoštovala njegovu izričitu naredbu. Imala je sreću što nije doživjela ozbiljniju nezgodu, s obzirom na način na koji je jahala i imala je sreću što sama nije izazvala ozbiljniju nezgodu. Viđao je on u tom sportu mnogo ozbiljnih nezgoda koje su proizlazile iz opreznog jahanja, a kamoli iz lakomislenog. Ljudi su vratove lomili i pogibali, vidio je i sam jednog paraliziranog mladića. Jednoga dana i ona će postati nesretna žrtva toga sporta nastavi li tako loviti. Zaboga, bilo bi dovoljno loše da je jahala opkoračeno, ali jahala je u ženskom sedlu! Bila je to ludost! Duboko je udahnuo nastojeći primiriti svoje ustreptale živce. Puls mu je još uvijek bio ubrzan i adrenalin je kolao kroz njega. Nije se mogao otarasiti njezine slike iz misli, onakve kakva je bila tijekom ta protekla dva sata. Gotovo metar i osamdeset pet visoka prekrasna žena koja je jahala kao da ju svi đavoli gone. Uzbuđenje joj je bilo ispisano po cijelom licu. Još ju je uvijek mogao čuti kako se neobuzdano i bezbrižno smije. Još ju je uvijek mogao osjetiti pokraj sebe dok su jahali poput opsjednutih demona na konjima koji su se naprežući utrkivali. Iznenadna vrelina preplavila mu je tijelo i zapravo je drhtao. Jahala je poput divljakuše. Morao je priznati da je bila čarobna. Bez sumnje je znao da bi jednako tako čarobna bila i u krevetu. Njegovu krevetu. Odjednom ju je u tom trenu toliko poželio da je bio spreman odvući ju u šumu i odmah tamo ispuniti svoju želju, na licu mjesta. Još je jednom nekoliko puta duboko udahnuo da se smiri, jer nikada dotad nije se nalazio u tako tjeskobnom stanju. Potom se, nimalo umiren, okrenuo potražiti ju pogledom. Zaprepastio se kada je nije bilo nigdje na vidiku. Naglo je okrenuo pastuha i odjahao gore do dama koje su posljednje u nizu jahale duž staze. - Gdje je lady Shelton? Doimajući se iznenađeno, sve su se okrenule i zagledale iza sebe. - Ne znam, Vaša Milosti - rekla je kontesa Arondale. - Maloprije je bila iza nas. Hadrian je načinio grimasu i odjahao naći ju, pitajući se što se to sada moglo dogoditi. Pet minuta potom naišao je na nju dva kilometra dalje niz stazu, na mjestu koje je još uvijek bilo šumovito i u sjeni. Hodala je pokraj svojega konja, nimalo se ne žureći. Pojahao je ravno do nje. Kada ga je ugledala, zrak oko njih postao je uzavreo i pucketav. 109

Anna

RafaelaR

- Što se dogodilo? - upitao je otresito. - Nagazio je na kamen. Vojvoda je u trenu skliznuo sa svojega crnoga konja nastojeći se usredotočiti na taj trenutačan problem. Bez riječi joj je predao uzde i prsti su im se okrznuli. Potiho je opsovao, kleknuvši uz velikog crnog uškopljenog konja i podigao mu kopito. - Nije toliko loše, ali treba pješačiti natrag. - Naposljetku je podigao pogled i susreo se s njezinim. Stajala je ukipljena. Obrazi su joj bili zajapureni od vjetra i sunca, a oči srebrne i sjajne. - Prošetat ću natrag s tobom - rekao je, predavši joj uzde i preuzevši one svojega pastuha. - Ne moraš - rekla je, ne pomaknuvši se. Nije odgovorio. Bio je previše svjestan nje. Pošao je ispred nje svojim dugim odlučnim koracima, kao da ju želi nadmašiti u hodanju. Čuo je kako ga slijedi. Hodali su u posvemašnjoj tišini i samo je povjetarac u stablima stvarao buku. Ali ne samo da je Hadrian znao da je ona iza njega već je znao i to da se nalazi na udaljenosti od otprilike jednog metra s njegove desne strane. Mogao je osjetiti njezinu prisutnost i još nešto, nešto za što je bio previše iskusan da ne bi prepoznao, tešku seksualnu napetost koja ih je oboje jednako očarala. Zašto je toliko želio tu ženu? Zato što mu je bila zabranjena? Zato što je bila drukčija? Zato što je u jednu ruku bila veoma ponosna i snažna, a u drugu tako ranjiva? Želio je odgovor, ali znao je da ga neće naći. Preznojavao se. Poželio je sa sebe naglo skinuti kaput, ali bio je uzbuđen i nije to želio pokazati. Pokazati otvoreno sebe i nemilo pomanjkanje kontrole. Nakratko je sklopio oči, rekavši samome sebi da nije ništa drugo doli životinja ako se ne može kontrolirati. Ništa manja životinja od Francisa. Uspijevao se nekoliko proteklih tjedana boriti protiv iskušenja koje mu je predstavljala i ne smije se sada predati. Dok je vodio borbu sam sa sobom, pronicljivo ju je osluškivao; osluškivao njezine korake i lagano, donekle plitko disanje. Naposljetku je Nicole bih ta koja je prekinula šutnju. - Zašto si se vratio? Iznenada se zaustavio, ali nije se okrenuo. Konj mu je uznemireno kopitom kopao po tlu. - Sinulo mi je nakon tvoje prethodne današnje predstave da bi mogla učiniti još nešto jednako tako nepromišljeno i ishitreno. Nicole je također zastala, u istoj ravnini s njim. - Ali zašto si se vratio? Okrenuo se licem prema njoj. - Glupo sam pomislio da bi mogla biti u nekakvoj nevolji. Osmjehnula se. Načinio je grimasu. - Vratio si se spasiti me. Vojvoda to nije porekao - Očito mi je to postala nova navika. - Ne tiče me se. - Neki dan te se ticalo. Pogledala ga je u oči. - Ne, nije. Ono je bila prijevara. Piljili su jedno u drugo. Trenutak je bio bremenit brojnim mogućnostima. Bio je previše prisan. Vojvoda ga je namjerno razbio. - Danas si jahala kao manijak. Reci mi, jesi li uvijek tako nepromišljena? Počeo sam strahovati da jesi. 110

Anna

RafaelaR

Podignula je bradu. Kada je raskopčala jaknu, izvirile su njezine bujne grudi. Sjetio se da nije nosila korzet. - Nisam. Izvrsna sam jahačica i nikada ne riskiram. - Nikada ne riskiraš? Svakoga si puta riskirala! Jednoga ćeš dana poginuti! Kada je smogla snage progovoriti, glas joj je bio blag šapat - Mariš li zbog toga? Nije uspio ništa reći i nije joj odgovorio... odbio je čak preispitati vlastite osjećaje. Postoji potočić nedaleko staze - rekao je, prekinuvši tišinu koja je zavladala između njih. Sigurno si žedna. Napojimo konje i napijmo se. Potočić je bio tek nekoliko minuta udaljen od staze. Oba konja bila su sada već dovoljno hladna pa su mogli piti te su željno spustili glave do vode. Vojvoda je zauzeo raskoračan stav, ne mičući se. Nicole se spustila na koljena i, ne dajući se zbuniti, skupljenim dlanovima počela zahvaćati vodu i žedno piti. Promatrao ju je. Ponovno je bio zatečen činjenicom da je bila sve ono što ostale dame koje je poznavao nisu bile. Pila je prepuštajući se, prolivši jednako onoliko vode po prednjici svoje košulje koliko je uspjela popiti. Potom je zapljusnula lice, nakratko ga podigavši prema sunčevoj svjetlosti koja je prosijavala kroz stabla. Nije mogao skinuti pogled s nje, baš kao što ju nije mogao prestati željeti. Odjednom svjesna da ju on promatra, ukipila se i podignula pogled. U njezinu pogledu bilo je svjesnosti. Svjesnosti i očekivanja. Znao je da ga neće odbiti, ne danas, ne sada. Hadrian se zatekao kako hoda prema njoj. Srce mu je mahnito udaralo. Potmulo tutnjanje u njegovim ušima isključivalo je svako protivljenje koje je sam sebi mogao stvoriti u mislima. Sporo se osovila na noge. Obgrlio ju je oko ramena. - Reci mi ne. Odmahnula je glavom, odbivši njegov zahtjev. Da. Kada je spustio usne na njezine, sav njegov otpor smrvio se u istom trenu. Sada više nije bilo igara, nije bilo pretvaranja, ni za jedno od njih. Nicole mu se u trenu nagonski bacila oko vrata, privijajući se uz njega. Hadrian ju je zagrlio kao da je bila nešto divlje i dragocjeno što je uhvatio i što bi u svakom trenutku mogao izgubiti. Jezici su im se dodirivali u žestokom prepuštanju. Bio je to uvod u njihovo parenje koje će ubrzo uslijediti. Spustili su se na koljena na mokru obalu od ilovače. Nije je se mogao dovoljno nauživati. Prešao je rukama preko njezine jakne i rastvorio ju. Ohrabrilo ga je njezino potiho stenjanje. Pogurnuo ju je da legne na leđa i zavukao ruku ispod njezine košulje i kombinezona koji je nosila ispod nje. Dotaknuo joj je gole grudi. Pustio je da mu njezino tijelo ispuni dlan i prelije se preko njega. Bio je tih ljubavnik koji se kontrolirao, ali sada je poželio zastenjati poput životinje i izraziti svoje neizmjerno zadovoljstvo. Nije to učinio, već ju je, naprotiv, bez prestanka milovao, svjestan osjećaja potrebe da eksplodira... i opojnoga oduševljenja... koje se u njemu stvaralo. Nicole je zadovoljno dahtala dok je rukama prelazio preko tijela, preko ukrućenih napetih bradavica. Kada joj je razmaknuo odjeću i spustio lice do njezinih grudi, još je jednom prostenjala. Morao ju je barem zazvati imenom, morao je: - Nicole. Čvrsto ga je uhvatila za podužu kosu, za glavu. - Hadriane. - Uzdahnula je. 111

Anna

RafaelaR

Nije se zaustavio, već joj je usnama i jezikom draškao nabreklo žudno tijelo. - Reci mi da prestanem. - Ne! Nemoj prestati, Hadriane. Nikada nemoj prestati. Sklopio je usne oko jednog ružičastog vrška i istodobno iz misli isključio spoznaju o tome što čini. Nicole se izvijala odižući se s tla. Osjetio je kako se ona naglo približava vrhuncu i njegovo tijelo podivljalo je reagirajući. Nije bio od onih ljubavnika koji su slobodno mrmljali nježne riječi i obećanja. On je svoja obećanja davao tijelom. Obećanja koja bi, u nekom razumnijem trenutku, bilo nemoguće održati. Nicole mu je počela silovito uzvraćati na milovanja. Ruke su joj se našle na njegovoj koži, ispod košulje. Njegove ruke kliznule su ispod njezinih sukanja, duž pamukom prekrivenih bedara. Vrisnula je njegovo ime kad ju je dotaknuo. Nikada dotad njegovo ime nije zvučalo tako divno. Preplavila ga je odlučnost da ju vidi zadovoljenu u svojem naručju. Učinit će sve što je u njegovoj moći da to postigne. Grašci znoja orosili su mu čelo. - Umri za mene, Nicole naredio je, dodirujući ju i ljubeći. Ubrzo je bio nagrađen. Vrisnula je, izvijajući se i slobodno prepuštajući u njegovu naručju. Osjetio je uz svoj dlan njezino snažno ritmično i silovito grčenje. Kada se smirila, osjetio je silno zadovoljstvo, kao nikada dotad. Poput omče provukla je ruke oko njegova vrata. - Ah! - bilo je sve što je uspjela reći. U toj jednoj riječi bilo je sve rečeno. Bio je to njezin prvi orgazam. Bila je neiskusna. Nedvojbeno je bila djevica. Bila je zasigurno lady Shelton. Vojvoda je pogledom prelazio preko njezina zajapurena lica do razdvojenih bedara, sve do mjesta na kojem su joj suknje bile zadignute visoko oko struka. Upravo se spremao posegnuti za svojim hlačama i skinuti se, kada mu se ruka sledila. Nije sada bilo vrijeme za njegovu savjest, da ga podsjeti na to tko je bila ona... i tko je bio on. Ali bilo je prekasno. Sklopio je oči, boreći se sam protiv sebe. Razmišljajući previše jasno. Priuštio joj je njezin prvi klimaks i, ako se to nastavi, bit će joj prvi ljubavnik. Ništa to nije valjalo. Bez glasa, naglo se odvojio od nje, bacivši se na leđa u mokru blatnjavu travu.

112

Anna

RafaelaR

PETNAESTO POGLAVLJE

Nicole se uspravila u sjedeći položaj. Bila je potresena do srži. Premda je nedvojbeno imala više znanja o seksu od mnogih mladih djevojaka, nikada nije ni razmotrila mogućnost da bi to iskustvo moglo biti poput zemljotresa. Još uvijek zadihana, pogledala je u vojvodu od Clayborougha. Ležao je na leđima u blatnjavoj travi, krut i nepomičan kao daska, osim što je dahtao i ostajao bez daha. Nicole se prisjetila kako se naglo odmaknuo od nje i shvatila da je ona iskusila sve što vođenje ljubavi može ponuditi, ali on nije. Drhtala je, prelazeći pogledom preko njega. Bio je najdivniji i najmuževniji muškarac kojega je ikada vidjela u životu i vidjeti ga u takvom stanju sirove želje bila je hrana za njezinu vlastitu glad, glad za koju je mislila da ju je utažila. Ali preplavilo ju je još nešto, nešto drago, bolno i strašno nježno. - Hadriane? - prošaptala je kad je u njoj počela navirati ljubav koja ju je preplavila poput brze apsolutne plime. Dotaknula mu je obraz. Naglo se odmaknuo od nje i u jednoj gipkoj kretnji bio na nogama. - Ne dotiči me! Ustuknula je, zaprepaštena bijesom u njegovu glasu, jednako kao i njegovim odbijanjem. - Ne gledaj me kao da sam ti upravo zadao udarac u rebra! Nicole se ukipila: - Oprosti! Ne obazirući se na nju, prišao je potoku. Nije mogla ne primijetiti da je još uvijek bio uzbuđen. Ušao je nasred potoka i zaronio pod površinu. Nicole je vrisnula. Voda je bila mrzla. Bio je lud! - Hadriane! - zazvala je dašćući kad je posve izronio, drhtureći. - Navući ćeš smrt! - Ti ćeš biti moja smrt. Nesigurno ga je promatrah. - Misliš li... na onu smrt koju si jednom spomenuo... na ono što se danas dogodilo? - Ne! Ne mislim na tu smrt! - Zašto si tako bijesan? Što sam učinila? - Sve - zarežao je, preletjevši pogledom preko nje. Nicole to nije bilo nikakvo objašnjenje i gledala je kako on ponovno uranja u mrzli brzak. Polako se osovila na noge, užasno strahujući da neće moći ponovno vratiti toplinu i prisnost koju su upravo dijelili, jer činilo se da se između njih trenutačno stvorila miljama duboka provalija. Mora učiniti nešto čime će raspršiti taj njegov neobjašnjiv bijes i mora to učiniti brzo. Uzela je njegovu jaknu i, kada je ponovno ustao, dok mu se voda slijevala niz mršavo čvrsto tijelo, rekla je: - Dođi! Pogled koji joj je uputio bio je nepristojan, ali kada je izišao iz potoka, ponovno je drhturio. Nicole mu je namjestila jaknu na ramena, trljajući ga, kao da je držala ručnik. Zgrabio je od nje kaput i odmaknuo se od njezina dodira. - Pokušavaš li ti to mene zavesti? cvokotao je. 113

Anna

RafaelaR

Je li pokušavala? - Bi li to bilo tako grozno? - Jedina si žena koju poznajem koja bi takvo što priznala. Ovo nije u redu! - Kada smo zajedno - rekla je veoma nježno - nema toga što nije u redu. Piljio je u nju. Pogled mu je bio nepronicljiv. Premda se ponašala smiono, u sebi je drhtala, jer mnogo toga bilo je stavljeno na kocku. Pristupila mu je, dodirujući ga. Ovoga puta nije se odmaknuo. - Zašto si se maloprije udaljio od mene? Nisam ja baš tako glupa, znam ja da ima još. Ne želiš li me? Dugo nije progovorio i Nicole se pribojavala njegova odgovora. - Volio bih da te ne želim - rekao je naposljetku odlučno. Činilo se da nije bio sretan zbog toga. Bila je ispunjena zebnjom. Ponovno ga je dotaknula, uzevši ga za ruku. - Želim te, Hadriane, još te uvijek želim. Nije se odmaknuo od nje. Stajao je kao ukipljen. - Nemilosrdna si. Ne vidiš li da nastojim biti plemenit? - Trenutno ne dajem ni pišljiva boba za plemenitost - promrmljala je, čvršće mu stegnuvši ruku. Odvojio joj je dlan od njegova. - Ovo je nepodnošljivo. Ne može se nastaviti. Preuzimam na sebe svu odgovornost za ono što je bilo. Djevice su za ženidbu, a ne za ovo. Nije mogla zauzdati nadu koja joj se naglo javila u grudima. Znao je da je djevica, je li on to davao naslutiti da bi ju trebao oženiti? Činilo se da su mu osjećaji jednako snažni kao njezini i zasigurno je tu bilo još nečega osim puke želje. Hoće li sada, kada je shvatio kako se osjeća, prekinuti sa svojom zaručnicom? Hoće li joj ponuditi brak? - Ni ja ne mogu ovako dalje. Ne mogu podnijeti razdvojenost od tebe. - Ako me još uvijek misliš zavesti, činiš posao vrijedan divljenja. Nicole je ustuknula. Njegove riječi imale su učinak biča koji ju je ošinuo, tjelesno ju ozlijedivši. - Tako misliš? Pomislila sam... ponadala sam se... - Izgubila je nit, shvativši da je, na neki način, on bio u pravu. Udaljio se od nje. Promatrala ga je. Nemirno je koračao u krugu, amo-tamo, amo-tamo. Uvjerena da neće pristati na ono što je predlagala, Nicole je isprobavajući rekla: - Mogu se vratiti u Dragmore i više se nikada nećemo vidjeti. To je jedno rješenje. Okrenuo se prema njoj. - To je idealno rješenje! Nicole se zgranula. - Mislio sam da to svakako namjeravaš učiniti onda kad smo zadnji put razgovarali. Želio je da ona ode. Želio je da napusti London pa da ju više ne može viđati. Nemoguće, ne nakon intime koju su netom dijelili. Sigurno ga je pogrešno shvaćala. - Zašto nisi otišla? - želio je znati. Nicoline misli bile su zbrkane pa je pitanje morao ponoviti. - Na... namjeravala sam. Ali roditelji su me zamolili da ostanem. - Užasnuta, osjetila je vrelinu suza koje su joj navirale na oči. - Nadaju se kako bih ponovno mogla ući u društvo i postići velik uspjeh. Njegova se četvrtasta vilica stegnula. - A ti, želiš li ti to? Tražiš li sada sebi muža? Pogledala ga je. Bio je zlaćano božanstvo, osim što je bio od krvi i mesa i bio smrtan. Željela se udati za nj, od prvoga trena kad ga je ugledala. - Da - prošaptala je. 114

Anna

RafaelaR

- Onda ti želim svu sreću. Nije ju namjeravao zaprositi. Želio joj je sreću da nađe muža, nekog drugog, a ne njega. Nicole je u glavi osjetila vrtoglavicu, kao da ju je netko udario. Vojvoda ju je pokušao uhvatiti, no ona ga je odgurnula i žurno se okrenula od njega da ne vidi koliko je shrvana. Kako mu je moglo biti tako malo stalo kada joj se činilo, da mu je stalo mnogo? Je li mu, na kraju krajeva, ipak tako malo značila? - Nisam ti ništa, ništa drugo doli prolazna zabava. - Od početka sam ti jasno dao do znanja da ne možeš ništa očekivati od mene. Nicole se naglo okrenula. - Nitkove! - prštala je. Bilo je to prvi put da se poslužila tako prljavom riječju i bilo joj je drago vidjeti da je barem nakratko ostao šokiran. - Jesi li me zato danas došao potražiti... da bi mi zadigao suknje u šumi? - Znaš da to nije istina. - Znam li? - povisila je glas. Znala je da zvuči histerično. Bila je histerična, - Znam samo ono što se danas ovdje dogodilo! Kažeš mi da ne mogu ništa očekivati od tebe... a ponašaš se na način koji me navodi da očekujem sve! - Smatram se zvijerju. - Nije skidao pogled s nje. - Ipak sam ja, na kraju krajeva, očev sin. Nicole se okrenula od njega drhteći, povrijeđena i bijesna, - Bože, kako te mrzim! - Oboje smo krivi - rekao je, tako tiho da nije bila sigurna je li ga dobro čula. - Odlazim odavde - rekla je Nicole, krupnim se korakom zaputivši prema svojemu konju. Naglo je ispružio ruku i uhvatio ju za nadlakticu. Nicole se ljutito otrgnula od njega, dajući mu bijesnim pogledom do znanja da ju se nikada više ne usudi dotaknuti. - Ne možeš se takva vratiti kući - rekao je. - Izgledaš kao da si se valjala po blatu. - Ali jesam, zar ne? - izjavila je rugajući se. - Ne posve - procijedio je kroz stisnute zube. - O, da, kako bih mogla zaboraviti tvoju plemenitost? - Krenula je uzjahati, previše bijesna i uzrujana da bi pomislila na bolnu nogu svojega konja. Vojvoda ju je ponovno uhvatio i ovoga puta povukao dalje od konja. - Što to radiš? - vrisnula je i sva su čula u njoj eksplodirala. Podigao ju je u naručje. - Ne to što ti misliš - rekao je hladno. Divljački kriknuvši, Nicole se koprcala nastojeći ga šakama udariti u lice. Sagnuo je glavu, no bile su mu potrebne dvije ruke da ju ponese pa se nije mogao braniti i jedan udarac odbio mu se o bradu. - To ti je treći put da si me udarila u lice - rekao je smrknuto. - Ali ne i posljednji - odgovorila je bijesno Nicole. Netom prije nego što ga je noktima uspjela zagrepsti po koži, pustio ju je te se sunovratila u mrzlu vodu potoka. Zgranula se i poput olova potonula ispod površine. Uspjela je zatvoriti usta kako ne bi progutala previše vode. Prije nego što je uspjela reagirati, osjetila je kako ju za ovratnik povlači iznad površine vode. Gutala je zrak i pljuckala dok ju je izvlačio na obalu. Kada se klonulo osovila na koljena, počeo ju je snažno udarati po leđima. Ispljunula je vodu koju je bila progutala. Okrenula je pogled prema njemu. Bio je ubilački. - Ubit ću te sad. 115

Anna

RafaelaR

Ruke je držao prekrižene i gledao u nju bez imalo emocija. - Zaostala si iza skupine i odlučila napojiti konja. Pošao sam te potražiti. Konj ti se usplahirio i upala si u vodu. Skočio sam za tobom. Jedini njezin odgovor bio je neartikuliran zvuk bespomoćnoga bijesa. * * *

Pri povratku su ih na stazi susreli dvojica timaritelja koji su bili poslani da ih traže. Vojvoda im je odmah rekao što se dogodilo ili bolje rečeno priču koju je sam izmislio. Budući da su on i Nicole bili mokri, uzeli su svježe konje tih mladića i ostavili jednog timaritelja da pješice dovede Nicolina ozlijeđenog jahaćeg konja. Kada su stigli do kuće, nekoliko je gostiju još uvijek bilo u dvorištu. Razgovarali su o jutarnjim pustolovinama. Dočekali su ih s velikim olakšanjem i zanimanjem. Vojvoda je ponovno ispričao priču koju je izmislio i nitko nije posumnjao ni u jednu njegovu riječ. Naravno, sve dok nisu ušli u kuću. Isobel se tjeskobno motala po salonu koji je graničio s predvorjem te se istoga trena kad su vojvoda i Nicole ušli, žurno zaputila prema njima. Pogledom je prešla s Nicole na svojega sina. - Što se dogodilo? - Nicolin se konj usplahirio i upala je u potok. Vratio sam se potražiti ju pa sam ušao u vodu za njom - rekao je nimalo dramatično vojvoda. - Ali dobro sam - rekla je Nicole, uspjevši se vedro osmjehnuti zbog udove vojvotkinje. No nije dobila osmijeh zauzvrat. Isobel ju je sumnjičavo gledala i Nicole je bila uvjerena da je posumnjala u svaku riječ koju je njezin sin izrekao. Preplavio ju je sram, što je bio dodatan razlog neodoljivom porivu da pobjegne, ne samo od udove vojvotkinje i njezina pogleda već i od njezina sina. - Bolje pođite gore i presvucite tu mokru odjeću - rekla je naposljetku Isobel. Nicole je potvrdno kimnula, presretna što može otići, i tada je iza leđa začula kako ju zaziva majčin glas. Malodušno je klonula kada je ugledala Jane i svojega oca kako silaze niz široko zavojito stubište. - Dušo, jesi li dobro? - doviknula je Jane požurivši prema njoj, dok ju je njezin muž pratio ukorak. - Dobro sam - odgovorila im je, nastojeći prikriti nelagodu. Jedno je bilo reći svima ostalima da je pala s konja, a nešto posve drugo utrapiti takvu priču svojim roditeljima. Izbjegavajući pogledati u svojega oca, ispričala je Jane kako je pala s konja i kako ju je vojvoda spasio. - Pala si s konja? - upitala je Jane, u nevjerici. Njezin otac zagledao se u nju. - Mislila sam da sam sama - slagala je Nicole samopouzdano. - Bila sam u onom groznom ženskom sedlu, a znate da ga nikada ne koristim. Hadrian nije samo prestrašio mojega konja već i mene! Događa se. - Usudila se pogledati u oca. Prema njegovu ozbiljnom izrazu lica uvidjela je da on prokleto dobro zna da je procijedila laž. - Moraš se preodjenuti - rekla je odlučno Jane, zastavši tek toliko da se toplo osmjehne vojvodi. - Hvala, Vaša Milosti. Vojvoda je kimnuo. 116

Anna

RafaelaR

Nicole je tada shvatila da ga je oslovila prvim imenom, a ne s vojvoda ili s “Vaša Milosti”. Srce joj je prestalo kucati i bacila je brz pogled prema udovi vojvotkinji koja ju je negodujući promatrala. Kada je ponovno krišom pogledala prema svojemu ocu, zapazila je da je i njegov izraz lica bio gotovo identičan. Nikome od njih nije promaknuo njezin lapsus i obrazi su joj se grimizno zajapurili. Nije se usudila pogledati u vojvodu, ali nije ni morala, mogla je osjetiti njegov tih bijes. Samo njezina majka nije bila svjesna i u tom trenutku Jane je povela Nicole prema stubama. Tišina je obavila skupinu koja je ostala stajati sama dolje u predvorju. Vojvoda je sreo hladan i ljutit pogled Nicholasa Sheltona. U sebi se lecnuo. Čak i prije Nicolina katastrofalnoga gafa, taj je čovjek znao da on i Nicole cijelo to vrijeme nisu bili nedužno sami. Vojvoda je to osjetio istoga trena čim se pojavio, a sada su Sheltonove sumnje bile potvrđene. Kada je Nicholas Shelton progovorio, glas mu je bio hladan kao led, baš kao pogled njegovih bljedosivih očiju. - Nadam se da Njegova Milost ne bi imala ništa protiv da mi se priključi u knjižnici? Volio bih doznati sve o Nicolinu padu s konja. Vojvoda se umalo lecnuo. Nije nimalo dvojio da će, ne uvjeri li Sheltona da njegova kći nije upropaštena, doći do katastrofalnoga sukoba. - Nicole ima veliku sreću - rekao je ljubazno. - Da nisam uzeo situaciju tako čvrsto u svoje ruke, ne bi baš bila takve sreće. Ali uvjeravam vas da joj nije nauđeno te da ni u kojem pogledu nije ni u malo gorem stanju zbog onoga što ju je zadesilo. Izraz lica grofa od Dragmorea ostao je nepromijenjen. - Shvaćam - rekao je, stegnute vilice. - Nadam se da više neće biti incidenata takve naravi. - Prikovao je pogled za vojvodin. - Posljedice će biti više nego neugodne, uvjeravam vas. - Naravno da neće - rekao je ukočeno Hadrian. Grof je uvelike imao pravo, ali vojvoda nije volio da mu se prijeti, bez obzira na to koliko ta prijetnja bila opravdana. Shelton je kimnuo i naglo se okrenuo, neznatno hramajući zbog istegnutog mišića u nozi. Vojvoda ga je ispratio pogledom, konačno si dopustivši osjetiti punu težinu vlastitog bijesa, koji je doslovno u potpunosti bio uperen protiv njega samoga. Bio je pod dojmom činjenice da umalo nije upropastio Nicole, kao i toga da je pogrešno protumačila njegove namjere. - Bolje ti je da počneš misliti na Elizabeth - oglasila mu se iza leđa Isobel. Bilo je to još jedno upozorenje pa je eksplodirao. - Vjenčat ću se s Elizabeth u lipnju obrecnuo se. - Nisam to ni na trenutak zaboravio. A tada će sve biti u redu, zar ne? Isobel ga je tužno pogledala. - Svi će biti sretni, zar ne? - Vilica mu je bila čvrsto stegnuta. - Ili trebam reći... gotovo svi? Krupnim se korakom udaljio. Koračao je bijesno i odlučno. Nije namjeravao dopustiti si na taj način iskaliti svoju narav, ali učinio je to, a s tim je došla i spoznaja o najdubljim i najskrivenijim osjećajima s kojima se nije želio suočiti. No bilo je prekasno. Svi će biti sretni kad oženi Elizabeth. Svi osim njega. 117

Anna

RafaelaR

Jer se više nije radovao tom predstojećem braku. Odjednom se nadvio nad njim kao krajnji čin samožrtvovanja.

118

Anna

RafaelaR

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Kasno te večeri Isobel je bila nagrađena mirom i privatošću svojih odaja tek nakon što su se njezini gosti naposljetku povukli na počinak. Napokon sama, konačno je imala vremena razmišljati... i zabrinuti se. Stajala je u svojem dnevnom boravku ispred golemoga ognjišta s mramornom policom ponad kamina, zagledana u rasplamsan plamen. Nestalo je gostoljubive vedrine koja joj je prethodno krasila lice i zamijenila ju je ozbiljna zabrinutost. Njezine plave oči bile su tjeskobne dok je zabrinuto gužvala povez boje ruže na svilenom penjoaru. Isobel nije bila glupa. Nikada nije ni bila glupa, premda je jednom, dok je bila mlada, bila naivna, nedužna i lakovjerna. Francis je to prilično brzo promijenio... bez mnogo buke upoznala je neugodnu stranu života, što je brzo shvatila i prilagodila se. Sada je bila u ranim šezdesetima i bila je ne samo udova vojvotkinja već obrazovana, iskusna i inteligentna te prava poslovna žena. Malo žena doživjelo je sve ono što je ona iskusila. Isobel je bolje od većine znala da život uvijek dodijeli džokere, posebice onda kada čovjek to najmanje očekuje. Bilo je očito da se Nicole Shelton svidjela Hadrianu. Jednako tako očito bilo je i to da je ta sirota mlada žena bila ludo zaljubljena u njezina sina. Bili su upečatljiv par, na način koji nije imao nimalo veze sa zapanjujuće dobrim izgledom svakoga od njih. Isobel je bila tužna. Nije joj bila strana zabranjena ljubav, kao ni ljubavna bol. Predobro je znala kakvu je silnu bol stvarala nedopuštena ljubav. Iako ta bol umire sporo i dugotrajno, tuga zbog onoga što nije moglo biti ne umire nikad, barem je tako bilo u njezinu slučaju. Osjećala je bol u srcu zbog svojega sina. Očajnički je poželjela da Hadrian nije zaljubljen u Nicole Shelton, samo zato da ga poštedi neizmjerne boli koja mu je zasigurno bila sudbina. Sirota Elizabeth. Bio je to strašan trokut, jer Isobel je znala koliko je mnogo Elizabeth voljela Hadriana. Isobel je bila uvjerena u to da ju Hadrian nikada neće odbaciti, jer bio je previše častan. Baš kao što je i sama bila previše časna da pobjegne od Francisa. Kakva majka, takav sin. Bilo je zastrašujuće. Isobel je utonula na ležaljku, osjetivši poriv da zaplače. Emocije su joj bile svježe, kao da je ponovno imala dvadeset i bila ista mlada žena koja se prvi put zaljubila, mučena zabranjenim osjećanjima koje je gajila prema čovjeku koji nije bio njezin muž. Pred sobom je vidjela njegovu sliku, baš kao da je jučer bilo da su bili zajedno... bio je visok i snažan, smeđa kosa bila mu je od sunca prošarana zlatom, lice hrapavo i ogrubjelo od vremena, no unatoč tomu neodoljivo privlačno. Osjetila je bolno stezanje u srcu. Shvatila je da je bila u pravu... ta bol nikada nije umrla. Nikome nije željela tako nesretnu ljubav, a ponajmanje svojemu sinu ili Elizabeth, pa čak ni sirotoj Nicole Shelton, koja nije zaslužila sve ono što joj je život dotada udijelio. Isobel je predobro znala da ljubav ne poznaje granice. Ljubav se ne pokorava ni razumu ni logici i prkosi svim pokušajima da ju se ograniči. Hadrian je bio snažan, plemenit i častan, no ipak samo muškarac. Nikada ne bi namjerno upropastio Nicole, ali vidjevši ih zajedno i osjetivši napetost između njih, zapitala se koliko će još vremena proteći prije nego što se 119

Anna

RafaelaR

dogodi neizbježno. Hadrian bi tu neugodnost preživio mnogo lakše od Nicole. Nije bilo na Isobel da brine o toj drugoj ženi, ali brinula je. Nije bilo pošteno, ali život je rijetko kada bio pravedan. Sklopila je oči razmišljajući o Hadrianu... ali ne o muškarcu koji je bio njezin sin, već o njegovu imenjaku. Ni prvi ni zadnji put očajnički je poželjela usuditi se svojemu sinu reći istinu. Ali premda nikada prije nije bila kukavica, sada je bila. Bojala se biti svjedokom njegovu zaprepaštenju, ili još gore, bojala se odvratnosti koju bi mogao osjetiti, bojala se izgubiti njegovo poštovanje i njegovu ljubav. Ne, nikada mu nije mogla reći, premda je imao potpuno pravo znati i istina nije imala nikakve veze s pokušajem da pouči svojega sina kako bi učio iz njezinih pogrešaka iz prošlosti, jer da se mogla vratiti trideset godina unatrag, ništa ne bi mijenjala.

Vojvoda od Clayborougha nije mogao zaspati. Dvaput se toga dana zaustavio kod rezidencije Staffordovih, kao i jučer pri povratku u London, no Elizabeth je oba puta spavala pa nije razgovarao s njom. Čak i da ju je želio uznemiriti ne bi mogao, s obzirom na to da je bila omamljena alkoholnom otopinom opijuma zbog bolova koji su ju odjednom neprestano mučili. Bilo je nekoliko sati iza ponoći. Bio je sam u svojoj sobi s visokim stropom i jedino društvo pravio mu je pas. Progonila ga je Nicolina egzotična slika, a s njom i slika blijede krhke Elizabeth. Mučila ga je nemala grižnja savjesti i poveća zbunjenost. Nije više mogao izbjeći istini. Nijedna žena nikada ga nije progonila u trenutcima budnosti... i sna... kao što je to činila Nicole. Nijedna žena nikada u njem nije izazvala tako golemu požudu i, što je bilo još gore, nijedna žena nikada ga nije navela da se ponaša tako odvratno i nečasno kao što se ponašao kada je bio s njom. Bio je bijesan na sebe zbog toga što je reagirao na nju onako kako je reagirao... zbog toga što je samom sebi dopustio da reagira na nju na takav način. Ustavši iz kreveta, vojvoda je preko gologa tijela navukao baršunast kućni haljetak s uzorkom turske mustre. Prišao je kaminu, gdje ga je pas radosno pozdravio, lupivši repom. Vojvoda se spustio pogladiti Mladića po krupnoj glavi. - Više ne znam tko sam - priznao je psu. Svaki njihov susret u trenu mu se ponovno odigrao u mislima. Nije to bilo prvi put, već tisućiti. Bilo je to pravo mučenje. Tijelo mu je bilo na mukama. Je li on, na kraju krajeva, ipak bio poput svojega oca? Je li Francis bio toliko opsjednut svojim mladim ljubavnicima da si nije mogao pomoći, već se družio s njima i varao njegovu majku? Možda je i Francisa mučilo ćudoređe? Možda su otac i sin bili sličniji nego što se mislilo. Ako je postojao neki razlog zbog kojega se trebao držati podalje od nje, onda je to bio taj, vlastiti strah da ne ispadne replika svojega oca, čovjeka kojega je još uvijek mogao mrziti, sve do današnjeg dana, bez imalo grižnje savjesti. Sasvim je očito u sebi njegovao tu mračnu stranu, stranu koju je očito bio naslijedio od Francisa, stranu koju, pod svaku cijenu, mora pokoriti. - Dođavola s njom - rekao je psu i vatri. Potom je načinio grimasu. - Ne, nije to njezina krivnja... već moja. 120

Anna

RafaelaR

Nicole Shelton sada će ponovno ući u društvo i naći si muža. Vojvoda je znao da ne bi trebao biti bijesan na nju zbog takvog iskrenog zanimanja, ali bio je. Je li se nadala da će ju on zaprositi unatoč Elizabeth? Da će odbaciti jednu zaručnicu da bi uzeo drugu? Vjerovao je u to. Puls mu se uznemirujuće ubrzao. Vojvoda je ubrzao korak. Pas ga je promatrao pun nade. Vatra se gasila, pretvarajući se u blag žar. Vojvoda se nije obazirao na hladnoću koja se uvlačila u prostoriju. Odlučio je bio ne preispitivati svoje reakcije. Nipošto. Moto Clayboroughovih “čast prije svega” nije bio uklesan samo na njegovu grbu već i u njegovu srcu. Bez obzira na to kako se sada osjećao glede predstojećeg vjenčanja, neće... nije mogao... prekinuti zaruke. Ali što s Nicole? Sklopio je oči. Željela je muža. Svaka žena koju je poznavao željela je muža. Imala je potpuno pravo na to. Nadala se ponovno uspješnom povratku u društvo. Sada je to mogla učiniti, nakon što ju je on uzeo pod svoju zaštitu. Mogao joj je pružiti još veću zaštitu. Mogao je biti više nego častan, mogao je biti milosrdan... mogao je potaknuti odgovarajuće izglede. Mogao joj je čak naći muža. Bilo je to ispravno učiniti. Hadrian je toga na neki način duboko u srcu bio svjestan. No sama ta pomisao bila mu je strašno neugodna. Što je vojvoda bio svjesniji kako mu je mučna uloga budućeg posrednika, to je bio sve odlučniji da joj pomogne oko nalaženja odgovarajućeg muža. Vojvoda je cijeli sljedeći dan imao dogovorene poslovne sastanke. Stoga se u rezidenciju Staffordovih vratio rano sljedećeg jutra, nadajući se da bi toga puta mogao posjetiti Elizabeth. Ispostavilo se da je bila budna i da ga je, prema riječima njezina oca, markiza od Stafforda, jedva čekala vidjeti. Hadrianu je bilo dovoljno samo pogledati toga čovjeka i znati da joj se u posljednjih nekoliko dana stanje nije nimalo poboljšalo. Markizove oči bile su crvene, kao da nije dobro spavao, i lice mu je bilo obješeno. U tih nekoliko kratkih tjedana od kada se Elizabeth vidno razboljela, ostario je dvadeset godina. Hadrian je s tim čovjekom razmijenio nekoliko ljubaznih riječi, nakon čega ga je batler poveo uza stube. Zastao je na ulazu u njezin dnevni boravak, dajući batleru znak da može ići. Činilo se da Elizabeth spava. Ležala je naslonjena na velikoj ležaljci, pokrivena teškom ljubičastom vunenom dekom. Bila je užasno blijeda i doimala se slabašnom, patuljasta u odnosu na ležaljku, zbog koje je izgledala još sitnijom i krhkijom. Osjetio je stezanje u srcu. Izgledala je mnogo mnogo lošije i prvi put otkad je postala tako očito bolesna uhvatio ga je strah za nju. Osjetivši njegovu nazočnost ili ga možda čuvši, otvorila je oči. Vojvoda joj je brzo prišao, uspjevši se vedro osmjehnuti. Trenutak je potrajalo da se ona usredotoči, a potom se i sama osmjehnula. - Hadriane. - Tom jedinom riječju... njegovim imenom... izrazila je sve svoje osjećaje prema njemu i sve svoje zadovoljstvo što ga vidi. - Bog, Elizabeth, nisam te želio probuditi. - Sjeo je na otoman, koji je privukao bliže njoj. - Drago mi je da si došao. Uspio je ne pokazati svoju bol. Glas joj je bio nježan, zadihan, jedva čujan. - Jesi li bolje danas? Odvratila je pogled od njegova. - Malo. Znao je da je to laž. A Elizabeth nikada nije lagala. Njegova se bojazan pojačala, sledio se od straha. Uzeo ju je za ruku. - Želiš li da ti pričam o lovu? 121

Anna

RafaelaR

Kimnula je potvrdno, gorljivo, premda slabašno. Nekoliko trenutaka nastavio ju je zabavljati opisom lova. Oči su joj umalo zasjale kad joj je opisao kakve je sve teške prepreke preskočio. Kada je zastao, osmjehnula se. - Zvuči divno. Drago mi je da si išao, Hadriane. Držeći ju za ruku i zagledavši se u njezine oči pune divljenja, nakon što je čuo njezine nesebične riječi, prokleo je samog sebe za sve one nelojalne misli koje je imao... i za svoje nelojalno ponašanje. Elizabeth ga nije zasluživala, zaslužila je boljega, ali bila je zaručena za nj i dugovao joj je svoju odanost. Postao je još odlučniji u želji da vidi Nicole udanu. - Hadriane - rekla je oklijevajući Elizabeth. - Što ćeš učiniti ako... ako umrem? Hadrian se sledio. - Nećeš umrijeti - rekao je užasnut. Izrekla je užasan strah koji je imao i bio je prevelika kukavica da se s njime suoči. Oči su joj zasuzile. - Bojim se da nisi u pravu. Teško je progutao, čvrsto ju uhvativši za ruku. - Ne smiješ ni pomišljati na to - rekao je odlučno, ali, Bože dragi, izgledala je kao da umire. Nitko nikada nije izgledao bliže vratima smrti. Zatreptala je, okrenuvši glavu na drugu stranu. - Ne želim da tuguješ - rekla je kolebljivo. - Želim da budeš sretan. Oduvijek želim da budeš sretan. Mlad si i snažan i već dugo čekaš da zaboraviš na prošlost i počneš živjeti normalno. - Elizabeth - usprotivio se, siv poput pepela. Suza joj je kliznula niz obraz. - Misliš ti da ja ne znam? Znam da nisi posve sretan, Hadriane. Oduvijek sam to znala, još iz vremena dok sam bila dijete. Nije mogao progovoriti. Još je suza kapnulo. - Silno sam željela biti ta koja će unijeti sreću u tvoj život. Ali to tako neće biti. Čvrsto joj je stiskao ručice. - Potreban ti je sin. Brzo se trebaš oženiti i imati sina. - Sada je plakala. - Željela sam ti biti žena. Željela sam biti ta koja će ti roditi sina. Željela sam te usrećiti. Ali iz nekog razloga, Bog neće dopustiti da se to dogodi. Preplavila ga je tjeskoba i privio ju je u naručje. Bila je krhka i mršava, poput pothranjenog desetogodišnjeg beskućnika. Nježno ju je grlio. Bio je to jedini put da ju je grlio otkad je prerasla dječje pregače, osim onda kada ju je poljubio na njezin osamnaesti rođendan. Kako je mogla tako govoriti? - Ne sviđa mi se takav razgovor, Elizabeth - uspio je reći. - Mlada si i zasigurno ne umireš. Vjenčat ćemo se u lipnju i rodit ćeš mi sina. - Pogladio ju je po kosi. - Nisi u pravu, veoma me usrećuješ. Nagnula se unatrag pogledati ga i zapazio je kako još uvijek plače, no sada je plakala potiho. - Ne želim umrijeti. Silno te volim. Oduvijek sam samo željela biti tvoja žena. O, Hadriane! Nije pošteno! Bio je dirnut. Bio je užasnut. Jedino što je mogao učiniti bilo je zagrliti ju i smiriti, kao da je bila dijete. Sada je mogao shvatiti zašto su sirotomu markizu oči bile onako crvene. Nije to bilo zbog nedostatka sna, već zbog plača. - Moraš spavati - rekao je, prestrašen njezinim sve većim bljedilom. - Vratit ću se kasnije večeras, ali budeš li spavala, samo ću doći proviriti kako si... neću te buditi. 122

Anna

RafaelaR

Oči su joj se lagano sklopile, ali iznenađujuće snažno i čvrsto privijala se uz njega. Vojvoda je nježno odvojio svoju ruku od njezine i ustao, drhteći. Samo mu je jedno bilo na umu... smjesta mora ovamo dovest liječnika. Okrenuo se poći, a potom oklijevajući zastao. Vratio se i sagnuo nad njom. Činilo se da spava. Dotaknuo joj je čelo. Bilo je hladno i suho. - Elizabeth - promrmljao je. - Značiš mi veoma mnogo. - Sporo joj je ovlaš dotaknuo usnice svojima. Kada se toga puta osvrnuo i pogledao na drugu stranu prostorije prije nego što je izišao kroz vrata, zapazio joj je na licu osmijeh.

123

Anna

RafaelaR

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Regina je bila donositeljica loše vijesti. Nicole se u nedjelju navečer sa svojom sestrom i rodteljima vratila u Tavistock Square, emotivno iscrpljena od vikenda i jedva čekala otići iz Maddingtona. Hadriana nije vidjela još od lova na lisice ili bolje rečeno od nemilog događaja u predvorju s udovom vojvotkinjom i svojim roditeljima, onda kada su se prljavi i mokri vratili s potoka. Nije znala što očekivati nakon što ju je Jane potjerala uza stube. Nije baš očekivala da će Hadrian smjesta napustiti Maddington, ali napustio ga je. Nedugo nakon što je sa sebe skinula mokru odjeću i preodjenula se, začula je ispred svojega prozora razgovor u dvorištu. Intuicija joj je rekla da pritrči prozoru i ugledala ga je kako ulazi u crnu lakiranu kočiju Clayboroughovih. Desetak konjanika u livrejama koji su bili u pratnji čekalo je kočiju i poput vojnika se posložilo u parove stvorivši nepokretnu liniju iza nje. Netom prije ulaska u kočiju vojvoda je zastao i iznenada se osvrnuo iza sebe... kao da je osjetio njezin pogled. Ali nije ju ugledao. Trenutak potom, on i njegova svita nestali su. Od dolaska u London Nicole se silno trudila ne razmišljati o vojvodi i njihovu posljednjem susretu, no to je bilo nemoguće. Nije više bila toliko bijesna koliko ponižena. Njegova djela govorila su sama za sebe... očito ju nije smatrao damom. Svaki put kada bi se sreli, željno bi završila u njegovu naručju. Namjere mu od početka nisu bile časne, ali zašto bi bile? Usudi li se biti bolno iskrena sa samom sobom, priznat će da ju je ispravno procijenio. Dama nije odlazila na maskenbal bez pratnje i u skandaloznom ciganskom kostimu, dama nije u posljednji trenutak odbacila svojeg zaručnika i nije jahala uokolo u jahaćim hlačama. Osim toga, dama sigurno ne bi dopustila nekom muškarcu, pa čak ni svojemu mužu, da ju dodiruje na način na koji je ona to dopustila Hadrianu. Da je ona dama poput Elizabeth, nikada se on prema njoj ne bi ponio na tako skandalozan način.

Nicole je bila posramljena i zbog toga što je tijekom lova potpuno zaboravila na Elizabethino postojanje. Kada je bila s Hadrianom... poželjela je da može prestati misliti na nj tako prisno ga oslovljavajući... kada je bila s vojvodom, bilo joj je lako na sve zaboraviti. Nicole je poželjela da je Elizabeth neka grozna i zla osoba poput njezine rođakinje Stacey, jer tada ne bi imala grizodušja niti bi osjećala krivnju zbog onoga što je učinila s Hadrianom. Ali ona nije bila poput Stacey, već dobra i draga, jedna od rijetkih u ovom gradu koja se zdušno potrudila da se Nicole osjeti prihvaćenom. Nicole nije željela izdati Elizabeth i bilo joj je jednako žao zbog toga što je to učinila, kao i zbog toga što sama nije uspjela biti prava dama. Potom je Regina donijela vijest zbog koje se Nicole još lošije osjećala. - Što se dogodilo? - upitala je Nicole kada je njezina sestra zadihano utrčala u sobu. - Elizabeth Martindale - dahtala je Regina. - Prošlog tjedna stanje joj se pogoršalo! Toliko je bolesna da iz kreveta ne može ustati i liječnici kažu da kopni. Nicole se zagledala u nju i boja joj se povukla s lica. - Kopni? Regina je potvrdno kimnula. Oči su joj bile goleme i bila je sablasno blijeda. 124

Anna

RafaelaR

- Kako to misliš kopni? - Ne znam! - viknula je njezina sestra. - Liječnici kažu da ‘kopni’! Mislim da to znači da umire! Nicole se snažno spustila na stolac, krajnje zaprepaštena. - Umire? Sjela je i Regina, jednako tako obamrla. Dvije sestre netremice su piljile jedna u drugu, bez riječi. - Ne vjerujem u to - izjavila je naposljetku Nicole. - Elizabeth je mlada... mlađa od nas obje! Ne umiru mlade djevojke tek tako iznenada! Reginine su usnice drhtale i oči su joj bile pune suza. - Ni ja to ne mogu povjerovati rekla je hrapavim glasom. - Možda to i nije istina. - Naravno da nije istina! - uskliknula je Nicole, koju je preplavilo olakšanje. - Ma to su samo grozne glasine... znaš kako se i najmanja sitnica preuveliča kada upadne u ogovarački mlin! - Vjerojatno si u pravu - rekla je Regina, neznatno se opustivši. - Možda ima gripu, ništa drugo doli neku tešku gripu. Nicole je potvrdno kimnula, no i dalje je bila potresena do same srži.

Nicole je još uvijek bila silno uzrujana kad se, sat vremena potom, kočija iz Dragmorea zaustavila ispred rezidencije Staffordovih. Istina, ogovaranje je bilo nešto doista strašno, ali često je tamo gdje je bilo dima bilo i vatre. Nicole se molila da to ne bude slučaj, zapravo, nije željela vjerovati u to. Nadajući se da je Elizabeth samo bolesna, poželjela je izraziti svoje žaljenje toj od nje mlađoj djevojci, koja je prema njoj bila veoma ljubazna. Kočijaš joj je pomogao da iziđe iz kočije i batler ju je pustio u predvorje. Nicole mu je pružila svoju posjetnicu, objasnivši kako zna da je lady Elizabeth bolesna te da joj je, ako je moguće, došla izraziti želje za brz oporavak. Jednom rukom u rukavici pružila je lijepo zamotanu bombonijeru koju je na putu do tamo kupila u Oxford Streetu. Batler je promotrio posjetnicu, ali prije nego što je uspjela progovoriti, zagrmio je bijesan muški glas. - Elizabeth ne prima posjetitelje! Nicole se naglo okrenula i ugledala vojvodu od Clayborougha kako joj prilazi krupnim korakom. Lice mu je bilo nadasve smrknuto. Bio je samo u košulji zasukanih rukava, nije na sebi imao čak ni prsluk. Njegove hlače, koje su obično bile savršeno izglačane, sada su bile zgužvane i naborane. Mrko ju je i bijesno pogledao. Ispod očiju imao je sive kolutove od nespavanja i zabrinutosti. Njegova uvijek preduga kosa činila se još dužom i nepočešljanom. Ne skidajući bijesan pogled s Nicole, obratio se batleru. - Williame, možeš ići. William se izgubio. Nicole ga nije očekivala vidjeti ovdje, a osim toga, iznenadio ju je njegov bijes. Nagonski je ustuknula za korak, no on joj se nastavio približavati. Zgrabio ju je za nadlaktice. - Što, dođavola, radiš ovdje? - Došla sam vidjeti Elizabeth. Čula sam da... - Došla si vidjeti Elizabeth? Zašto? Vidjeti iz prve ruke u Kakvom je stanju? 125

Anna

RafaelaR

Pokušala se povući, no nije ju puštao. - Pusti me! Molim te! Nije se obazirao na nju, već ju je grubo prodrmusao, privukavši ju bliže, tako da joj je lice sada bilo blizu njegovu. - Usuđuješ li se pomisliti da ću, umre li, oženiti tebe? Dug trenutak Nicole je stajala zaprepašteno, bez riječi. Potom je naglo oslobodila ruku iz njegova stiska. - Kako možeš misliti da bih takvo što pomislila! - uskliknula je. - Pa zašto si onda došla? - uzvratio je. - Zašto bi, dovraga, došla ovamo? Bila je jednako zaprepaštena zbog njegova očitog bola kao i zbog optužbe koju je upravo iznio. - Nisi ovdje dobrodošla! Uspjela je ostati na nogama i visoko podignuti bradu, ali oči su joj se caklile od suza. Podlače! Došla sam reći kako mi je žao što ju boli! - Zašto bi ti bilo žao? - Tmurno se nasmijao. - Pretpostavljam da si posljednja osoba u Engleskoj kojoj bi bilo žao. Činjenica da joj je tako izravno nastavio klevetati karakter... da je tako očito vjerovao u to da je sposobna za take hladnokrvne emocije... uspjela je zapaliti iskru njezina raspoloženja u samoobrani.- Nikada nije bila neljubazna prema meni, kada su svi ostali u ovom gradu... uključujući tu i ovdje prisutnoga ... bili isključivo nepristojni i vrijeđali. - Teško mi je povjerovati da si ovamo došla samo iz milosrdnih pobuda. - Više nego jasno dao si do znanja u što vjeruješ. - Piljila je u njega, poželjevši ga nazvati svakim odurnim imenom pod kapom nebeskom, poželjela mu je reći što sada misli o njemu, ali nije, samo zbog toga što je sirota Elizabeth očito bila bolesna u ovoj kući i sluga se nedvojbeno motao iza zavoja, oduševljeno osluškujući čuti svaku njihovu riječ. Nicole je užasnula spoznaja da bi nekakav trač o njoj i vojvodi mogao doprijeti do Elizabeth. - Više me nije briga za tvoje mišljenje - rekla je ukočeno i obamrlo. - Ako ne prima posjetitelje, hoćeš li joj onda ti odnijeti ovaj dar i reći joj da mi je silno žao? Vojvoda se nije ni pomaknuo preuzeti od nje paket koji je pružala. Nicole je osjećala kako ju peku suze u očima i brzo odložila kutiju sa slatkišima na stolac. Odjednom mu je, prije nego što je uspio shvatiti koliko je povrijeđena, Nicole okrenula leđa i krupnim korakom pošla prema vratima. Zaustavio ju je. - Želim da znaš - rekao je, odsječnim glasom - čim se Elizabeth... oporavi... napuštam London. Nicole je stresla ramena želeći se osloboditi njegova stiska i okrenula se licem prema njemu. - Ne zanimaju me tvoji planovi. - Elizabeth će poći sa mnom. Nećemo čekati do lipnja da se vjenčamo. Vjenčat ćemo se odmah. Podignula je bradu i piljenjem uzvratila na njegovo piljenje. Njegove riječi povrijedile su ju učinkovitije od noža. Kako je to mogao biti isti muškarac koji ju je onako strastveno grlio tamo u šumi Maddingtona... još prije samo dva dana? Ponašao se kao da ju mrzi. Nicole nije mogla spriječiti drhtanje. Je li učinila nešto čime bi njegovu želju pretvorila u mržnju? Ili je on nju krivio za ono što se dogodilo u lovu? Možda je bila povrijeđena, ali je još uvijek imala svoj ponos. Nekako je uspjela prikriti osjećaje. - Onda vam oboma želim mnogo sreće. 126

Anna

RafaelaR

U tom trenutku, dok su poput najgorih neprijatelja piljili jedno u drugo, brz niz slika bljesnuo je kroz Nicoline misli; njih dvoje zajedno, ona u njegovu naručju. Mogla je osjetiti njegov dodir, kao da ju je sada dodirivao. Kada ju je grlio, mislila je da mu je stalo, ali bila je to samo njezina podivljala mašta, jer čovjeku koji ju je sada gledao uopće nije bilo stalo do nje... ni najmanje. Ako je nešto i osjećao, bio je to samo prezir prema njoj. Činilo se da vojvoda nije bio zadovoljan njezinim ljubaznim odgovorom. Naprotiv, doimao se još bješnjim. Nicole se iznenada okrenula poći. Odnekuda se stvorio William otvoriti joj vrata i Nicole se ponovno pomolila da nikada ružan trač ne dopre do Elizabeth. Spremala se prekoračiti prag kada je vojvoda još jednom zamahnuo svojim rječitim mačem. - Ozbiljno sam mislio ono kada sam rekao da ovdje nisi dobrodošla. Ne vraćaj se! Ukipila se, zajapurena. Imala je stotinu spremnih odgovora, ali nijedan od njih nije bio pogodan za batlerove uši i ogovaranje posluge koje bi potom uslijedilo. Zasigurno su već bili izazvali dovoljno tračanja. Potom je zaključila da nikakav odgovor za koji bi se odlučila vjerojatno ne bi ništa promijenio pred magnitudom ogovaranja koje će nedvojbeno uslijediti nakon tog razgovora. - Suprotno onome što misliš... a čini se da o meni misliš samo najgore... Elizabeth je moja prijateljica. Zaslužuje sreću. Ne mogu se sjetiti nikoga tko ju zaslužuje više od nje. Nicole je zastala prije nego što je izišla kroz vrata koja joj je batler sada pridržavao otvorenima. - Ali jedna stvar koju ne zaslužuje jesi ti. A sasvim sigurno ni ti ne zaslužuješ nju. Vojvoda je bio bijesan. William, batler, zgranuo se. Nicole je zaključila kako je vrijeme da ode. Elizabeth je te noći umrla. Njezin otac, markiz od Stafforda, našao ju je sljedećega jutra u krevetu. Vijest je o njezinoj smrti do Nicolinih ušiju doprla tek nekoliko sati poslije i do podneva svi u Londonu znali su da je ta lijepa draga mlada žena preminula. Nicole je bila zaprepaštena. Elizabeth Martindale mrtva? Slatka, draga, lijepa Elizabeth? Elizabeth koju su svi voljeli? Elizabeth koja nikada ni u komu i ni u čemu nije vidjela ništa loše? Nitko manje od nje nije zaslužio umrijeti... bio je to vrhunac nepravde. Nicole se smjesta povukla u privatnost svoje sobe. Bila je u šoku. Sada je možda mogla razumjeti jučerašnje Hadrianovo neobjašnjivo i nepristojno ponašanje. Elizabeth je umirala i, premda ona to nije znala, on zasigurno jest. Od čovjeka koji se suočavao sa smrću nekoga do koga mu je bilo stalo... ili koga je volio... nije se moglo očekivati da bude ljubazan, razuman ni uljudan. Nicole se spustila na krevet, drhteći. Sigurno je silno volio Elizabeth. Nikada nije bila sigurna u to koliko ju je volio, ali njegov jučerašnji očaj bio je dokaz tomu koliko su duboka bila njegova osjećanja. Nicole je suosjećala pri pomisli na njegovu bol. Elizabeth je od te noći bila sljedeća tri dana izložena. Nicole joj je otišla odati posljednju počast zajedno sa svojom obitelji, svima osim Chada koji je bio u Dragmoreu. Edward je došao iz Cambridgea kako bi i sam mogao izraziti sućut. Golema je rezidencija Staffordovih, premda prepuna, bila sablasno tiha. Bilo je nekoliko stotina gostiju. Svi su se oni kretali 127

Anna

RafaelaR

prigušeno govoreći dok su zastajkivali pogledati Elizabeth, položenu u najljepšem ruhu u lijep lijes od mahagonija. Markiz, koji je najprije izgubio ženu, a sada i svoje jedino dijete, bio je neutješan. Uspijevao je samo kimnuti kada bi mu se ožalošćeni obratili, jer nije mogao progovoriti. Elizabeth je u smrti izgledala spokojno. Izgledala je čak lijepa, netko joj je na usne namjestio osmijeh... ili je tako umrla. Nicole je zastala pokraj njezina lijesa. Regina je bila uz nju. Ugrizla se za usnicu, osjetivši poriv da zaplače. Kako je netko tako ljubazan i tako mlad mogao umrijeti prije nego što mu je život uopće započeo? Nekako je smrt bila razumljiva kada premine netko star, netko tko je proživio svoj život ili nije baš bio posebno draga osoba. Ali u ovom slučaju bilo je to zaprepašćujuće, svetogrđe. - Ne mogu ju pogledati - prošaptala je Regina muklim glasom, potiskujući suze. Jednostavno ne mogu. - Žurno se udaljila. Nicole je duboko uzdahnula i kratko se pomolila, nadajući se da bi ju Elizabeth mogla čuti. Zahvalila joj je na ljubaznosti i poželjela joj se ispričati zbog toga što je bila intimna s Hadrianom. Ali jednostavno nije mogla priznati to potonje, nije mogla. Možda Elizabeth nikada neće ni doznati. Nadala se da neće. Potapkavši oči, prošla je pokraj lijesa. Kada je podignula pogled, ugledala je udovu vojvotkinju od Clayborougha. Nicole se na trenutak lecnula, prisjetivši se kako ju je ta žena pogledala tamo u predvorju Maddingtona, kao da je znala da ona i Hadrian smjeraju nešto loše. Udova vojvotkinja bila je posljednja osoba koju je željela vidjeti, osim njezina sina. Ali Isobel joj se, unatoč suzama u očima, uspjela kratko osmjehnuti. Nicole tada nije imala izbora; morala je pozdraviti tu ženu. Prišla joj je. - Silno mi je žao. - Svima nam je - rekla je tiho Isobel, čije su oči bile na rubu suza. - Hvala što si došla. Glas joj se slomio. Nicole je kimnula i kliznula pokraj nje. Našla je Reginu koja ju je čekala izvan salona u kojem je Elizabeth ležala, počivajući u miru. Dvije sestre izmijenile su umorne poglede, pune tuge i očaja. - Otac i majka razgovaraju s markizom. Rekli su da ćemo možda krenuti za otprilike pola sata. Nicole je kimnula, poželjevši istoga trena otići, ali znala je da bi to bilo nemoguće i nepristojno učiniti. Ona i Regina šćućurile su se uza zid u hodniku, nemajući nimalo želje da se pokrenu i uđu u velik salon gdje je bilo posluženo piće za goste. Preko gomile ljudi koji su kroz hodnik prolazili u salon, načas je nazrela Marthu i njezina muža. Martha se ispričala skupini u kojoj se nalazila i zaputila prema tim dvjema ženama. - Ovo je grozno - prošaptala je Martha nakon što su se međusobno izgrlile. - U šoku sam. Ne mogu vjerovati. - Oči su joj bile suzne. - Nitko od nas ne može vjerovati - odgovorila je Nicole. - Kako je to nepravedno - prošaptala je Regina. - Kako je Bog mogao dopustiti da se to dogodi? Dvije starije žene okrenule su se pogledati ju zbog toga što se usudila izraziti ono što su svi mislili. Zavladala je tišina. Regina ionako nije očekivala nikakav odgovor. Potom se Martha obratila Nicole. - Tu je vojvoda. 128

Anna

RafaelaR

Nicole ništa nije rekla. Osjetila je stezanje u srcu, od zebnje, od tuge. Premda je sada shvaćala zašto je neki dan bio onakvo čudovište, to nije ublažilo bol koju joj je nanio. - Jesi li ga vidjela? - Ne. - Izgleda grozno. Pokušala sam razgovarati s njim, ali kao da sam razgovarala sa zidom. Mislim da nije čuo ni riječi od onoga što sam rekla, što je posve razumljivo. Nicole je ponovno osjetila poriv da zaplače. Hadrian ju je zasigurno silno volio, više nego što je mislila, čim je neki dan bio onako sav izvan sebe i sada shrvan tugom. - Veoma ju je volio. Martha se zagledala u nju. - Cijeloga se života poznaju. Dugo je to poznavati nekoga, osim toga, bili su rođaci i zaručnici. - Dugo je to voljeti nekoga - prošaptala je drhtavo Nicole. Bilo je to nedolično, ali unutarnja spoznaja zadesila ju je davećom snagom Jacka Trbosijeka. Zapravo je volio Elizabeth i nikada nije volio nju, Nicole. Prema njoj je osjećao požudu, no to je bilo nešto posve drugo. - Treba mu vremena - rekla je Martha, dotaknuvši Nicolinu ruku. Ako je u tom bilo neke aluzije, Nicole joj nije željela posvetiti pozornost. Na svu sreću nije ga nazrela u nekoliko sljedećih trenutka i ubrzo nakon toga otišla je s ostatkom svoje obitelji. Te je noći plakala, zbog Elizabeth, zbog Hadriana, i možda, tek neznatno, zbog sebe. Dan pogreba bio je posebno prigodan za žalovanje. Nebo je bilo mračno i uskovitlani sivi oblaci prijetili su kišom. Sjeverac je neprestano nadirao i dotada je većina golemih hrastova koji su okruživali kriptu Staffordovih bila ogoljela. Njihove kvrgave grane bile su sumorne i svijene. Morbidno su podsjećale Nicole na kosture... na mnoge kosture koji su zasigurno bili ovdje, baš na tom groblju. Nicole je pretpostavljala da se oko tisuću ožalošćenih pojavilo na misi u katedrali u Londonu, ali tu u Essexu zapravo ih je samo stotinjak došle na Elizabethin grob. Stajala je između svoje majke i Regine, okružena ostatkom svoje obitelji. Na pogreb je došao Chad te naravno i Edward, koji je odsjeo u Londonu kako bi i sam mogao nazočiti. Premda nisu stajali u jednom od prvih redova, Nicole je bila viša od većine ožalošćenih i imala je jasan pogled na lijes koji su spuštali u mračnu rupu ispod kapelice Staffordovih. Osim toga, jasno je vidjela Hadriana. Stajao je na udaljenoj strani groba od mjesta na kojoj je stajala ona sa svojom obitelji; u crnom odijelu, bez šešira, pognute glave. Jednom rukom obgrlio je svoju majku koja se neuspješno trudila ne zaplakati. Pored nje je bilo markiz od Stafforda, koji je i sam plakao. Zvuk odrasla čovjeka koji je gubio posljednju kontrolu nad sobom bio je strašno tjeskoban i uznemirujuć. Pokraj njih stajala je obitelj patrijarha, vojvoda od Northumberlanda sa svojom ženom i bliža rodbina. Roger de Warenne bio je Staffordov šogor. Bio je to visok i mršav čovjek u ranim sedamdesetima, čija je kosa bila upečatljivo sijeda. Uz njega je bila njegova druga žena, Isobelinih godina, te njihova tri sina i snahe, uključujući njegova nasljednika, Isobelina polubrata, vikonta od Barretwooda. De Warenneovi su imali dvanaestoro unuka iz tih 129

Anna

RafaelaR

brakova i svi su bili nazočni. Najmlađemu je bilo samo pet godina i dijete je nastojalo izgledati užasno svečano. Obitelj je Northumberland svoju moć i pretke mogla pratiti sve do vremena osvajanja. Iza de Warenneovih bili su njihovi rođaci... Martindaleovi, Hurtovi i Worthingtonovi. Među tom posljednjom skupinom bila je Elizabethina sestrična, Stacey Worthington. Napadno je plakala u maramicu. Nicole nije mogla prestati zuriti u Hadriana dok su lijes unosili u grobnicu. Izgledao je užasno i srce joj se bolno stezalo zbog tog prizora. Bio je blijed, oronuo i ramena su mu bila pogrbljena od iscrpljenosti. Bio je previše daleko od nje da bi mu mogla jasno vidjeti lice, ali čak i s tolike udaljenosti mogla je osjetiti njegovu bol. Ćutila je istinsku sućut prema njemu. Stojeći tamo dok su Elizabeth spremali na posljednji počinak, Nicole je zaboravila na sve ono što je bilo između njih. Nije više bilo bijesa, nije bilo srama ni povrijeđenosti, ali ni ponosa. Na dan poput ovoga istine su bile nesmotreno ogoljene. Pogledala je u Hadriana i u sebi plakala zbog bola koji mu je bio nanesen. Nije bilo sumnje u to da ga je svim srcem i dušom voljela. Da su bili sami, bila bi mu prišla i privila ga u naručje, onako kako bi čovjek prigrlio dijete; zagrlila ga, utješila, izliječila. Ali nisu bili sami te ga je samo mogla promatrati i suosjećati s njim izdaleka. Srce mu je bilo slomljeno, kao i njezino, jer ga je voljela.

130

Anna

RafaelaR

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Prošla su tri duga dana od pogreba. Nicole nije odlazila ni na kakva društvena okupljanja jer nije bila raspoložena za veselje. Nije poznavala Elizabeth dobro ni veoma dugo, ali šok zbog njezine iznenadne smrti još je uvijek bio tjeskobno prisutan. Osim toga, tu je bio Hadrian. Misli su joj bile obuzete vojvodom te je i zbog njega tugovala. Na pogrebu je ćutila njegovu ucviljenost, premda ih je fizički dijelilo mnogo metara; njegova tjeskoba bila je njezina. Kako ga je samo željela utješiti. I dok ga je tako silno željela utješiti i izliječiti, bila je na drugi način povrijeđena, shvativši koliko je on zasigurno volio Elizabeth. Ali odagnala je tu povrijeđenost na stranu jer njegova patnja bila je daleko važnija. Nicole ga je morala vidjeti. Morala mu je pomoći ublažiti tugu i ponuditi svu moguću podršku, dati mu do znanja da je, bez obzira na sve, tu, uz njega. Znala je da to nije bilo primjereno, barem na izgled, ali na neki način bilo je veoma primjereno jer Hadrian ju je trebao. Nikada ju nije trebao više. Bila je nervozna, ne znajući kako bi ju u početku mogao dočekati, ali ništa na ovom svijetu nije ju moglo spriječiti da ode do njega. Od Regine i Marthe, koje su izlazile u grad nakon pogreba, doznala je da je vojvoda odbijao sve pozive i sve posjetitelje. Bila je uvjerena da nju neće odbiti. Batler joj je dopustio da uđe u golemo kupolasto predvorje dok je od nje uzimao posjetnicu. Taj ju je krupan muškarac snažne čeljusti odmjerio, a potom bezizražajno rekao: - Njegova Milost ne prima posjetitelje. - Čula sam to - rekla je Nicole, duboko uzdahnuvši. - Ali dobra sam vojvodina prijateljica... kako se ono zovete? - Woodward - rekao je, nimalo zadivljen. - Molim vas, Woodwarde, recite Njegovoj Milosti da sam ovdje. Neće me odbiti primiti. Woodward je na trenutak oklijevao, a potom potvrdno kimnuo i udaljio se niz hodnik. Nicole je odahnula. Shvatila je da je drhtala.

Vojvoda od Clayborougha bio je pijan. Ne očito pijan, nije zaudarao od pijanstva, no ipak pijan. Hadrian nije uživao alkohol sve od vremena kada je bio četrnaestogodišnji mangup, pubertetlija, ali danas je to učinio namjerno. Danima nije spavao. Bio mu je potreban san i pit će do iznemoglosti. San mu je bio potreban kako bi uspio pobjeći od emocija koje su prijetile svladati ga... pobjeći od tuge i grizodušja. Tuga mu je pritiskala srce, kao da je nosio težak kamen u grudima. Sada je zakašnjelo znao da je volio svoju zaručnicu. Ne na pohotan način, nikada na pohotan način, ali volio ju je i sada mu je nedostajala. Nedostajala mu je njezina dragost i njezin osmijeh. Nedostajala mu je njezina nepresušna dobrota, njezina izdašna velikodušnost, njezina sućut i njezina milost. Progonile su ga uspomene. Elizabeth, kao tek prohodale djevojčice koja se posrćući kretala od jednog komada pokućstva do drugog, dok ju je on, dvanaestogodišnjak, promatrao uveliko se zabavljajući. Elizabeth, koja je sa šest godina pala s ponija i plakala mu 131

Anna

RafaelaR

u naručju. Elizabeth, koja mu je kao trinaestogodišnjakinja, gotovo žena, sramežljivo nudila kekse koje je sama ispekla i osamnaestogodišnje Elizabeth, koja je bila kao omamljena nakon što ju je prvi put poljubio. Sada je bilo prekasno, ali shvatio je da mu je Elizabeth bila najbolja prijateljica. Jedina njegova prijateljica. Bio je muškarac koji se klonio društva. Tu naviku stekao je poprilično rano u djetinjstvu. Ali nikada nije izbjegavao Elizabeth. Možda mu je dužnost nalagala kako se ponašati prema njoj, ali bilo je tako lako biti s njom. Dok je on odnos između njih uzimao zdravo za gotovo, ona je bila nesebična. Neprestano ga je podupirala, bez obzira na to o kakvim se okolnostima radilo... uvijek je bila uz njega. Kada nije bio posve uz nju, nalazila je stotinu isprika za njegovo ponašanje. Da barem može ponovno proživjeti taj odnos. Sve bi bilo drukčije. Hadriana su preplavile razarajuće emocije s kojima se nije želio suočiti. Još u djetinjstvu naučio je bio pozorno skrivati bol i tjeskobu, nikada ne otkriti što misli ili osjeća. Ne samo skriti to od drugih... već i od samoga sebe. Mnogo je godina to činio uspješno. Sve donedavna. A sada je Elizabethina smrt bila posljednja iskra koja je prijetila sagorjeti mu srce. Nije mu bilo jasno zašto je umrla. Vjerovao je u Boga, iako nije često odlazio u crkvu. Njezina smrt nije imala smisla. Ali većina života kakvome je svjedočio nije imala smisla. Okrutnost njegova oca prema njegovoj majci nije imala smisla, kao ni okrutnost njegova oca prema njemu. Možda, na kraju krajeva, Bog nije ni postojao ili jednostavno nije bilo ni pravde ni milosti. Možda je bio mogao izići na kraj s tugom, da se samo o njoj radilo. Ali bilo je tu još mnogo, mnogo više od tuge... bilo je tu grizodušja. Iskapio je još jedan viski, namrštivši se zbog okusa. Bio je u svojoj knjižnici... iz koje danima nije izlazio. Prišao je do vatre koju je razgorio žaračem, nastojeći spriječiti misli da ne krenu neizbježnim tijekom. Ali su uvijek kretale. Izjedalo ga je grizodušje. Pojavila se slika Nicole koja ga je još uvijek progonila, a Elizabeth se još nije bila ni ohladila u grobu. Dođavola s njom, pomislio je, žestoko gurnuvši žarač u vatru. - Dođavola s njom! Ili bi trebao proklinjati samoga sebe! Protekla tri mjeseca, dok je Elizabeth ležala bolesna i umirala, nije joj posvetio nijednu misao, a još manje ukazao pozornost. Bio je previše zaokupljen požudom koju je osjećao prema Nicole Shelton. Elizabeth to nije bila zaslužila od njega; zaslužila je bila mnogo, mnogo više. Prava sam hulja, prava pravcata hulja, pohotna hulja koja samo sebi želi ugoditi... uopće se nimalo ne razlikujem od oca. Sklopio je oči, ali živopisna slika u njegovoj svijesti nije nestala. Nicolino živahno egzotično lice koje se smije, iskričavo, odmah do Elizabethina blijedog i beživotnog lica. Bila je nešto najljepše u njegovu životu; bila je vatrena energija, egzotična ljepota, neukrotiv ponos. Elizabeth nikada nije bila vatrena, egzotična i neukrotiva, već posve suprotno. Taj kontrast bio je uznemirujuć, jeziv. 132

Anna

RafaelaR

Predaleko je otišao na putu na kojem se unatoč viskiju bio bespomoćan zaustaviti: putu u duboko, najmračnije i najintimnije ja. Nije želio načiniti još jedan korak. U njemu je bilo želje, potajne žudnje koju nije mogao odagnati i koja je bila usredotočena na Nicole. Kucanje na vratima trgnulo ga je iz sanjarenja. Hadrian je svojemu osoblju rekao da ne želi da ga se uznemirava, ali nikada ne bi iskalio svoje bijesno raspoloženje na njima. Uljudnim glasom rekao je: - Da? Ušao je Woodward, doimajući se ponizno, kao da se ispričava, onako kako je znao izgledati s obzirom na svoju dobro naučenu neumoljivost. - Stigla je lady Nicole Shelton. Ustraje na tom da vas obavijestim, Vaša Milosti. Hadrianu je srce snažno zakucalo. Gušila ga je želja, čežnja. - Otpravi ju! - zarežao je. Woodward je bio zaprepašten, no u trenu se pribrao: - U redu, Vaša Milosti. - Čekaj! - zazvao je Hadrian kad je batler već bio kod vrata. - Predomislio sam se, uvedi ju. Woodward je bezizražajno kimnuo i nestao. Dok je koračao, Hadrianu je krv uzavrela. Zašto je došla? Nije li mogla pričekati da prođe neko pristojno vrijeme od pogreba? Nije li imala poštovanja prema mrtvima? Što hoće? Kako se usuđuje! Mislio je ono što je neki dan rekao, netom prije Elizabethine smrti, ono da će otići na selo sa svojom zaručnicom te da će se odmah vjenčati. Možda je znao da ona umire pa su njegove namjere bile nekakav oblik poricanja. Cijeloga toga tjedna dok je posjećivao Elizabeth na samrtničkoj postelji bio je odlučan biti joj odan, mišlju i djelima... što je značilo da mora okončati svoju opsjednutost Nicole Shelton. Sada je na rubu ponora u koji nije imao želju upasti, Hadrian bio odlučniji no ikad maknuti ju iz misli i iz svojega života. Woodward je uveo Nicole i Hadrian mu je, odmahnuvši rukom, dao znak da se udalji. Pogledom je prodirao kroz nju. Zašto je došla? Zašto sada? Dok je bio tako zagledan u nju, zapazio je da je uzrujana. Zasigurno ne zbog Elizabeth. Bila bi to krajnja ironija. Činilo se da joj je pogled bljedosivih očiju bio pun sućuti i zabrinutosti. Pitao se nije li pijaniji nego što misli, jer ta empatija zasigurno nije bila zbog njega. Je li mogla biti? Nije bila divlja vještica koju je tako dobro poznavao, nije to bila ona žena koja mu je doslovno bila priznala da ga želi zavesti. - Hadriane! Jesi li dobro? Naslonio se na kamin, ne obazirući se na vrelinu plamena iza ekrana koji mu je bio opasno blizu tijelu. - Ah, dobro sam - rekao je, rugajućim tonom koji je bio u suprotnosti s njegovim riječima. - Na kraju krajeva, to da nekome umre zaručnica događa se svakodnevno. Golema tišina uslijedila je nakon tih njegovih riječi. Izraz njezina lica pretvorio se u još samilosniji, dok je on bio zaprepašten onim što je učinio... ogolio se i razotkrio svoju bol. Kao da je želio da ona reagira... a nije. - Veoma mi je žao! - viknula je, no on ju je prekinuo. - Ne bih trebao biti iznenađen ovim posjetom, ili bih trebao? Uvijek si prkosila pravilima pristojnog ponašanja. Ali priznajem, iznenađen sam. 133

Anna

RafaelaR

Nije se pomaknula, stojeći iza počivaljke, licem okrenuta prema njemu, dok je u rukama u rukavicama držala torbicu - Nisam se uspjela držati podalje - rekla je tiho. - Morala sam se uvjeriti da si dobro. - Došla si ovamo zato što si brinula za mene? - upitao je u nevjerici. Nije joj vjerovao. Ili jest? Mučio ga je njezin blag i brižan pogled. Iskušavao ga. - A zašto drugo? - Padaju mi na um i drugi razlozi - rekao je okrutno, pogledom kliznuvši preko nje. Ozbiljno sam mislio ono što sam rekao neki dan... doista jesam. Gotovo je, Nicole. Sve ono što je bilo između nas... gotovo je. - Preplavio ga je bijes, zastrašujućom silinom. Bijes prema njoj, prema sebi, prema cijelomu svijetu. - Jasno mi je. - Da ti je jasno, ne bi bila ovdje. - Baš zato što mi je jasno jesam tu, Hadriane - rekla je nježno. - Ne bi trebao biti sam. - Želim biti sam! - Ali ako je to istina, zašto si mi dopustio da uđem? Piljio je u nju, ne mogavši više poreći golu istinu. Nije želio biti sam... želio je biti s njom. - Odlazi! Smjesta! Prije nego što bude prekasno. Nije se pomaknula. Pogled joj se doimao još blažim, još brižnijim. Ili je to bila samo iluzija? Sada je već bio bijesan. - Nisi li me čula? - zagrmio je. - Rekao sam ti da odeš. Odlazi odavde, gubi se iz mojega života! - Nije bio ni svjestan toga da je u ruci još uvijek držao čašu s viskijem, ali sljedeće čega se sjećao bilo je to da ju je što je mogao snažnije bacio, ne u nju, nego u vrata iza nje. Prozujala joj je pokraj glave i eksplozivno se rasprsnula, udarivši o čvrsto drvo. Nicole se neznatno lecnula. Dahtao je. U njemu se otvorila pukotina. Bila je mračna, ali duboko u provaliji bio je kaleidoskop uskovitlanih boja, njegova krv, njegova utrobu. Previše osjećaja. Pod svaku cijenu trebalo ih je izbjeći. Mrzio je to, mrzio je nju. - Ludo, umalo sam te povrijedio. - Ali nisi - prošaptala je. - I nećeš. Odjednom se okrenuo od nje, drhteći. - Znam da osjećaš bol - promrmljala je. - Znam da si zamahnuo na mene jer nema nikoga drugoga na koga bi nasrnuo. Ne marim. I sama mislim kako je to strašno nepravedno. Kako se takvo što moglo dogoditi nekome tako dragom, tako iskrenom? - Nemoj! - Bio je okrenut prema kaminu i u bedrima i trbuhu počeo osjećati bol od one plamteće vreline. Sklopio je oči. Bila je sve ono što Elizabeth nikada nije bila i bolno ga je pogodilo što je takva bila tu; živa, zdrava i živahna. Veoma bolno. Elizabethina je slika polako nestajala, progutala ju je gušeća žudnja. Umjesto nje bila je Nicole. - Zamolit ću Woodwarda da nam donese čaj - rekla je naposljetku. Čuo ju je kako odlazi i na trenutak osjetio paniku, premda je znao da bi trebao osjećati olakšanje. Pokušao je ponovno prizvati Elizabethino lice, no uspjelo mu je vidjeti samo mutnu i nejasnu sliku. Duboko je udahnuo ne bi li uspio postići nadzor nad svojim emocijama. Mora se boriti protiv samoga sebe, mora. 134

Anna

RafaelaR

Ušla je Nicole. Čim je ušla, otkucaji njegova srca postali su nepravilni. - Izgledaš veoma umorno, Hadriane. Molim te, dođi i sjedni. Woodward će ubrzo biti tu s toplim čajem. Jesi li što pojeo u zadnje vrijeme? Sporo se okrenuo, njegov pogled sreo je njezin i pogledi su im se dugo zadržali. Nije zamišljao taj izraz u njezinu pogledu. Bio je iskren. Bio je zbog njega. Bojao se približiti joj se. U tom trenutku obuzela ga je silna želja. - Hadriane? Odgovorio je okretanjem od nje, naslonivši se na policu ponad kamina i zagledao se u plamen na ognjištu. Bez obzira na to koliko se snažno trudio, nije više mogao posve jasno vidjeti Elizabethinu sliku u mislima. Woodward je pokucao i ušao s čajem. Čuo je kako batler odlaže poslužavnik i pita Nicole želi li još nešto, ali nije se okrenuo. Bojao se pomaknuti, bojao se sebe i onoga što bi mogao učiniti. Vrata su se zatvorila. U knjižnici je zavladala tišina. Prekinulo ju je samo kuckanje visokog starinskog sata s klatnom na jednom zidu te pucketanje i lizanje plamenova. Čuo je kako je Nicole ustala i prišla mu. Osjetio je napetost. Stajala je iza njega, toliko blizu da je mogao osjetiti njezinu toplinu. - Hadriane? Ne želiš li prići i sjesti? - Ne. - Bi li želio poći gore na kat, u krevet? Plaši me vidjeti te takvoga. Njega je bilo strah biti takvim. Nije se pomaknuo, čvrsto se držeći za policu ponad kamina. Namjeravao joj je ponovno reći da ode... narediti joj da ode. Ali samo je rekao: - Ne mogu spavati, Nicole. Da mogu, vjeruj mi da ne bih ovakav bio tu. Bolno je uzdahnula. Hadrian umalo nije poskočio kada je osjetio kako mu je nježno dotaknula leđa. Sklopio je oči, gotovo ne čuvši što mu je govorila, očajnički želeći da ga obgrli i zagrli kao da je dijete. No nije to učinila. Nije se više mogao opirati. - Hadriane, možda bi, pokušaš li sada, mogao zaspati? Vidim koliko si iscrpljen. Pozvat ću Woodwarda. Dlan joj je drhtao položen na njegova leđa. Dugo je otpuhivao. Nije sada mislio ni na što, osim na jednu riječ koja je u njemu vrištala. Opasnost! - Ne zovi Woodwarda! - rekao je oštro. Nicole se ugrizla za usnicu, a potom mu objema rukama počela gnječiti vrat. Hadrian se ukipio, postajući još napetiji. Dok su njezine ruke uranjale u njegove mišiće osjećao je kako počinje drhtati. Nije to mogao podnijeti. Izgubio je. - Nicole - uzviknuo je naglo se okrenuvši i privukao ju u naručje. Sledila se, ali nije ga namjeravala odgurnuti. Oči su joj bile širom razrogačene, ali nisu bile prestrašene. Privio ju je uz sebe i kao odgovor osjetio njezino uzdrhtalo tijelo. Zagnjurio je lice u njezin vrat. One su se treperave boje sada brzo i snažno kovitlale oko njega. Bilo ih je previše da bi ih razlikovao. - U redu je - rekla je drhtavo. Milovala ga je po kosi, po leđima. - U redu je. 135

Anna

RafaelaR

Bio je svjestan toga da ju je prignječio, možda čak i povrijedio. Ali kao da je bio u transu, nije mogao popustiti stisak. Dugo ju je tako držao. Oni valovi boja rasprskavali su se preko njega. Radost, očaj, grizodušje i bol, previše boli i neobično likovanje. Panike je nestalo i ostala je samo pulsirajuća želja. U njegovu naručju Nicole je bila topla i posve životna. Mogao je osjetiti kako bilo života pulsira kroz nju, osjetiti svoju vrelinu, njezinu vrelinu. Bila je snaga, bila je tuga i sućut, radost i trijumf. Zibao ju je. Privijala se uz njega. Osjetio je kako ga peku suze ispod sklopljenih kapaka. Zaprepastilo ga je koliko mu je bila potrebna. Da ta potreba nije bila toliko snažna, zabunom bi pomislio da je bila riječ o tjelesnoj želji. Ali bila je veoma snažna i osjećaji su pojačavali jedni druge. Ispružila je ruke i uzela mu lice između svojih dlanova. - Uvijek - prošaptala je, odmaknuvsi se kako bi mu se mogla zagledati u oči. I on je u njezinim očima ugledao suze. Uvijek ću biti tu za tebe. - Polako je, gotovo čedno, spustila usnice na njegove. Bilo je to previše. Hadrian je eksplodirao. Njegova ruka usidrila se u njezinu zatiljku i odjednom joj je raspustio kosu koja joj se razasula niz leđa. Pridignula je lice dočekati njegov poljubac. Na kratak su im se trenutak pogledi sreli. Njezine oči bile su razrogačene od iznenađenja i očekivanja, dok su njegove plamtjele. Potom su mu se usne našle na njezinima. Nesmiljene i strastvene. Vlažne. Jezici su im se nemirno ispreplitali. Stapali su se, prepuštajući se užitku. Cvilenje se otelo iz Nicolina grla. Hadrian se spustio na koljena, povukavši ju za sobom. Kada je bila na leđima, obasuo ju je očajničkim gladnim poljupcima, po cijelom licu... po kapcima, čelu, obrazima i sljepoočnicama, po bradi, usnama i vratu. Nicole je jecala. - Nicole - prošaptao je Hadrian dok se njegovo čvrsto snažno tijelo spuštalo na njezino. Postojale su riječi koje su željele pokuljati iz njega, ali bio je previše svladan pa ih nije mogao naći, nije ih se usudio izraziti. Nicole ga je čvrsto stiskala, divlje mu uzvraćajući poljupcima. Hadrian joj je zadignuo suknje, našao prorez na njezinim gaćicama te objema rukama dograbio tkaninu i poderao ju. Nekoliko trenutaka potom oslobodio je svoj golem nabrekao ud i nemilosrdno ga gurnuo u nju. Ukipila se pred njegov nalet, no bilo je prekasno. Zaboravio je bio na to da je djevica, na sve je bio zaboravio. Pokušao je usporiti svoja žestoka prodiranja, pokušao zaustaviti ludost koja ga je obuzela, ali bezuspješno. Trenutak potom, sve je bilo gotovo. Klonuo je, uzdrhtavši povrh nje. Prigrlila ga je, milovala. Puls mu se smirio i svijest mu je naposljetku proradila. One su boje još bile tu. Jarke i snažne, živopisne. Izraz lica bio mu je nesvojstveno blag i opušten. Hadrian se osmjehnuo. - Žao mi je. - Neka ti ne bude žao - rekla je žestoko Nicole, milujući ga po vlažnoj kosi. - Neka ti nikada ne bude žao, nikada kad si sa mnom. Bio je sada usporen zbog iscrpljenosti koju je izazvalo ne samo tjelesno olakšanje već i viski na koji nije bio naviknut, kao i neprospavani dani. Bilo je nemoguće oduprijeti se Nicolinu smirujućem milovanju. Osjetio je kako se na njega spušta težak ogrtač sna i nije mu se mogao othrvati. Pojačao je stisak oko žene u svojem naručju i posljednja njegova misao u 136

Anna

RafaelaR

budnom stanju bila je ta da više neće poželjeti pružiti otpor, ne njoj; sanjao je duge savršenih nijansi.

137

Anna

RafaelaR

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Hadrian se probudio u mraku. Na trenutak je bio posve dezorijentiran. Okrenuo je glavu lecnuvši se na bol koju je osjetio iza sljepoočnica i ugledao ugasli žar na ognjištu. Zastori boje burgundca na visokim prozorima na tom zidu bili su rastvoreni, otkrivajući vani težak mrak. Bilo je kasno doba noći. Potom se odjednom svega prisjetio. Bio je na podu knjižnice gdje je zaspao nakon vođenja ljubavi s Nicole Shelton. Pri toj pomisli osjetio je još jedno snažno probadanje kroz lubanju. Sve mu se vratilo kada se sporo pokušao uspraviti u sjedeći položaj, odgurnuvši deku do bokova. Došla je tu sa sućuti u pogledu i na usnama i potpuno ga je svladala potreba kakvu nikada dotad nije osjetio ni prema jednom ljudskom biću. Na trenutak su ga ta sjećanja prestrašila. Veoma se brzo pribrao i razuzdan je osjećaj iščeznuo. Prisjećao se njezine topline dok je bila u njegovu zagrljaju i dok ju je samo grlio. Potom se prisjetio kako ju je bijesno i okrutno bacio na pod i prodro u nju. Mogao je osjetiti kako mu tamno rumenilo srama prekriva obraze, srama koji se snažno nadmetao s njegovim bijesom. Ne samo da je bio nezreo poput nekog djevca školarca već je jednako tako bio veoma nagao. Kako se to moglo dogoditi? Veoma smrknut i veoma potresen, Hadrian se osovio na noge, dovevši u red odjeću. Davno je još dodao električnu rasvjetu u svoje kuće te je, napipavši prekidač, preplavio knjižnice svjetlošću. Otišao je za svoj stol i snažno se spustio na stolac. Što je to, dođavola, učinio? Držao se za glavu i ponijeli su ga osjećaji, kao da ih je iznova proživljavao. Previše dojmova, previše osjećaja. Silnim ih je naporom odagnao. Bilo mu je lakše... i sigurnije... usredotočiti se na činjenice. Nema veze što je došla ovamo, nije trebala, ali on ju je treba odbiti vidjeti. Ali naprotiv, izgubio je bitku koju je vodio od prvoga dana kada je ugledao Nicole Shelton, bitku protiv samoga sebe i svojih želja. Izgubio je, gotovo je. Svršen čin. Nije imalo smisla mozgati nad onim što se nije moglo promijeniti. Sada više, naravno, nije imao drugog izbora. Oženit će ju. Elizabeth se još nije bila ni ohladila u grobu. Na tu nepristojnu pomisao zaječao je i u glavi sada osjećao ustrajno pulsiranje. No nestalo je bilo onoga grizodušja koje ga je izjedalo. Nije znao zašto i nije se ni potrudio nagađati što je bio odgovor. Bilo je dovoljno to što se taj poseban izvor mučenja rasplinuo. Podigao je pogled i postao svjestan dvaju jastuka koji su ležali na podu, tamo uz deku. Da se probudio, ne bi bio nastavio spavati na podu, a još bi manje te stvari sam donio. Woodward se to nikada ne bi usudio. Zasigurno je to učinila Nicole. Osjetio je napetost pri pomisli na to kako ga ona pokriva prekrivačem i stavlja mu jastuke pod glavu. Dođavola! Nije želio osjećati nježnost prema njoj! 138

Anna

RafaelaR

Ali bit će mu žena. Nije više imao razloga izbjegavat ju i nije imao razloga biti tako bijesan na nju, osim možda na samoga sebe. Nije si mogao pomoći kada je postao svjestan kako mu zapravo godi pomisao da će mu Nicole biti nevjesta. Zapravo, usta su mu se smekšala razvukavši se u blag osmijeh. Hadrian se brzo osovio na noge i otpočeo koračati. Nije ju on birao za ženu, rekao je grubo samom sebi. Nije to bila stvar odabira. Da je to bila stvar odabira, zasigurno ne bi izabrao Nicole. Nije ju mogao zamisliti kao odgovarajuću ženu, a još manje kao vojvotkinju. Ne, ona zasigurno nipošto ne bi bila njegov odabir. Bilo je to klupko koje je sam stvorio pa će tu svoju dužnost obaviti. Samo to, ništa više od toga. U svakom mu je slučaju, prije ili poslije, trebala žena, no s obzirom na okolnosti, bit će to ipak nešto prije od očekivanoga. Sutra će popričati s njom i konačno to riješiti. Ako ima života nakon smrti, žarko se nadao da će Elizabeth razumjeti.

Nicole je pola noći provela budna, ne uspijevajući razmišljati ni o čem drugom doli o Hadrianu. o onom što se upravo dogodilo... i onom što bi se sada moglo dogoditi. U početku je bila u stanju ushita, sanjareći o njemu dok sat nije otkucao ponoć. Bila je ushićena zbog intime koju su imali i ni na trenutak nije požalila zbog toga. Ništa nije moglo biti divnije od držanja Hadriana u naručju, bez bijesa, bez opiranja, Hadriana koji ogoljava dušu pred njom. Naravno, nije ga voljela vidjeti onako tjeskobnog, ali obratio joj se zbog utjehe, utjehe koju mu je svaki put iznova bila spremna ponuditi. No kako je noć sve dublje odmicala, Nicolin je ushit pomalo splašnjavao. Pitala se što će Hadrian misliti o onom što se dogodilo, pitala se što će misliti o njoj. Znala je da se ne treba previše nadati. Zasigurno neće ležati s osmijehom na licu, sanjareći o njoj. Dovoljno ga je dobro poznavala da pomisli kako on to neće smireno prihvatiti. Po svemu sudeći, bit će bijesan. Najvjerojatnije bijesan na nju. Nicole se više nije sanjarski smješkala. A što s Elizabeth? Nicole je doslovno jecala. Što se te pokojne djevojke ticalo, bila je posramljena. Žarko se nadala da je Elizabeth već bila u raju te da nije vidjela što su učinili. Ali... Nicole je imala osjećaj da bi, čak i da je vidjela, razumjela. Elizabeth u svojem kratkom životu nikada ništa nije zamjerala i uvijek je nastojala vidjeti ono najbolje u ljudima. Zasigurno bi shvatila kako je Hadriana na pogrešan put navela bol te kako ga je Nicole iskreno voljela i kako se jednostavno više nije mogla boriti protiv ljubavi koju je prema njemu osjećala. Misli o Elizabeth bile su više nego trezvene i odjednom su joj pokvarile svako zadovoljstvo. Kako je mogla zaboraviti? Tugovao je zbog žene koju je volio. Bilo je veoma očito, nakon onoga kakvoga ga je jučer vidjela, koliko je volio svoju zaručnicu. Ne bi trebala biti potištena, jer Nicole je već znala za te njegove osjećaje, ali bila je. Kako je moglo tako mnogo tuge biti tamo gdje je još do maloprije bilo toliko mnogo radosti? Bilo je prekasno za žaljenje, ali Nicole je poželjela da je barem nekoliko tjedana prošlo prije nego što ga je otišla utješiti. Ili nekoliko mjeseci. Sada se prisjetila kako joj je Martha rekla da Hadrianu treba vremena. Naravno da mu je trebalo. Na kraju će on ponovno živjeti punim životom u sadašnjosti. A ona će biti tamo, čekati. Nadajući se da bi ju on mogao barem malo zavoljeti, jednom kada preboli Elizabeth. 139

Anna

RafaelaR

Nicole je privila jastuk k prsima. Kako je i na trenutak mogla zaboraviti da je bila samo predmetom njegove strasti, a ne osjećaja. Ali, nije li ona imala dovoljno ljubavi za njih oboje? Nije li se to moglo promijeniti? Nije li, jednoga dana, njemu moglo biti stalo do nje? Ali kako se mogla nadmetati s mrtvom ženom, uzorom ženskoga spola? Nicole nije znala kako će preživjeti ostale dane dok ponovno ne vidi Hadriana i procijeni njegovo raspoloženje i osjećaje prema njoj. Sa sigurnošću je znala da ona ne bi trebala biti ta koja će njega posjetiti, nego da bi trebala čekati da on dođe k njoj. Ali strašno se bojala da on neće navratiti do nje. Elizabeth se odjednom nadvijala između njih još snažnije nego dok je bila živa.

Poslije je, istoga toga poslijepodneva, dok je skidala jahaću odjeću i odijevala običnu haljinu za večeru, Regina uletjela u njezinu sobu bez kucanja. Nicole je zastala, znatiželjno ju pogledavši, dok je Annie svojim vještim prstima zakopčavala dugmad na stražnjem dijelu njezine svilene haljine. Regini su oči doslovno ispadale iz dupalja. - Što je? - upitala je Nicole. - Imaš posjetitelja! Nećeš vjerovati tko je. - Nisam raspoložena za pogađanja - rekla je Nicole. Cijeli cjelcati dan nije imala nimalo smisla za šalu... imala je osjećaj kao da si želi kosu počupati ili iz vlastite kože iskočiti. Nije mogla podnijeti nepoznanice, a ni čekanje. - Vojvodu od Clayborougha! Nicole je zinula. - Hadriana? Hoću reći vojvodu? Ali... što hoće? - Ne znam! Ali zapanjujuće je... s obzirom na to da je Elizabeth tek pokopana, i sve to! Majka je s njim, jer se otac još nije vratio sa sastanaka. - Što bi mogao htjeti? Nicole je zadrhtala. Isto to pitanje odjekivalo joj je u mislima. Njegov dolazak ovamo apsolutno nije imao nikakvoga smisla nakon onoga što se dogodilo jučer, osim ako nije bio toliko ljutit da je došao sav svoj bijes iskaliti na njoj. Samo ga je čist bijes mogao dovesti ovamo čim se nije obazirao na konvencije i dolično ponašanje. Da je barem još malo vremena moglo proteći pa da se uspio smiriti. Nicole se vrpoljila dok su joj Annie i Regina ukosnicama pričvrstile kosu, a potom im zadihano zahvalila i požurila niz stube. Naglo se zaustavila prije nego što je prišla vratima prostorije za ispijanje čaja, došla do daha i graciozno ušla. Vojvoda je sjedio pokraj njezine majke na počivaljci sa šalicom čaja u ruci i pogačicama na svom tanjuru. Kada je ušla, okrenuo je glavu i zadržao pogled na njoj. Nicole je očekivala ugledati plamteći bijes u njegovu pogledu, ali prema izrazu njegova lica nije vidjela ama baš ništa. Ustao je. Nicole se zarumenjela, prisjetivši se svega i nestabilno se naklonila. - Dobar dan, Vaša Milosti. Površno joj je uzvratio na pozdrav. Jane joj je u šalicu natočila čaj i Nicole je sjela njima sučelice na mali stolac ravnoga naslona. Ruke su joj bile previše nestabilne da bi mogla držati šalicu i tanjurić da ne zazveckaju pa ih je spustila. - Ovo je veoma neočekivano - rekla je. 140

Anna

RafaelaR

Izraz njegova lica bio je zagonetan. Nije izgledao onako dobro kao obično, ali nije izgledao ni onako kao jučer. Nije više imao podočnjake, iako su mu oči joj uvijek bile krvave. Lice mu je bilo smrknuto i crte oko usana napete, ali bio je uredno obrijan i besprijekorno odjeven u žućkastosmeđu komotnu jaknu, tamniju kravatu i smeđe hlače. - Je li? Nicole se još jače zajapurila. Točno je znala na što on ukazuje i umalo je poželjela umrijeti. Kada nije nastavio, nastala je neugodna tišina. Pogledavajući od jednog do drugog, Jane je nastojala situaciju olakšati. - Sada kad ste izišli, hoćete li doći na bal kod Fairfaxovih ovaj vikend? - Ne vjerujem da hoću - rekao je Hadrian, svrativši pozornost na kontesu. - Nisam baš raspoložen za ples, jelo i pretvaranje da sam sretan. - Naravno da niste - odgovorila je Jane. - Moram priznati da sam i sama iznenađena vašim dolaskom ovamo, Vaša Milosti. - Možda će, dopustite li mi nekoliko trenutaka ostati nasamo s vašom kćeri, sve ubrzo imati više smisla - uzvratio je, ne osmjehnuvši se. Jane je potvrdno kimnula i sumnjičavo pogledala u Nicole prije no što je ustala. - Imam nekoliko pisama na koja moram odgovoriti - rekla je. - Trebat će mi petnaestak minuta za to. - Izišla je, ostavivši iza sebe vrata otvorena. Blagoslovljena bila njezina majka, pomislila je Nicole, jer nije mogla zamisliti ni jednu drugu damu koja bi svoju kćer ostavila samu bez pratnje s džentlmenom koji je navratio u posjet, pa čak ni s vojvodom od Clayborougha. Nicole se promeškoljila dok je on nastavljao piljiti u nju. Izazivao je u njoj iznimnu nelagodu. Čvrsto je stiskala ruke, čekajući da on progovori. Činilo se da ga zadovoljava samo tako sjediti tamo i buljiti u nju. Danas je bio sasvim drugi čovjek u odnosu na onoga jučer... kao da je bio posve druga osoba. Ili je jučerašnji dan bio samo divlji plod njezine mašte? Bio je trezven. Nije bilo tuge koju bi drugi mogli vidjeti, kao ni pustoši, ni očaja. Lice mu je bilo maska. Ali znala je da on sigurno još uvijek osjeća sve to... nije mogla ni zamisliti dubinu njegova bola. - Jesi li dobro? - kolebljivo je prošaptala, poželjevši se ispružiti preko maloga stola i dotaknuti mu ruku. Nagonski je znala da bi on takav njezin potez smjesta odbio. - To bih pitanje ja tebi trebao postaviti. Zarumenjela se. - Dobro sam. - Činilo se da je sada njemu neugodno. - Je li moj posjet doista tako veliko iznenađenje? - Jest. - Jesi li mislila da nakon onoga jučer neću doći? Zatreptala je, sjedeći posve uspravno, veoma smirena. Je li mislio na ono što je ona pomislila da on misli? Da je došao zato što ju je poželio vidjeti? Nesigurno mu se osmjehnula. - Došao sam srediti stvar, Nicole. - Sre... srediti stvar? - Želio bih s tobom popričati u četiri oka - rekao je iznenada vojvoda, ustavši. Prešao je preko prostorije odlučnim koracima i zvučno zalupio vrata. Kada se vratio, prišao joj je 141

Anna

RafaelaR

prekriženih ruku. - Častan sam čovjek i živim časno ili to pokušavam. Jučer sam silno pogriješio. Nicoline su se nade sunovratile. - Ljutiš se na mene. Lice mu se zgrčilo. - Nije stvar u ljutnji. Nisi ti kriva. Mene treba kriviti. Moji postupci govore sami za sebe. - Ne krivim te - prošaptala je, poželjevši zaplakati. Požalio je zbog onoga što se dogodilo, požalio zbog onoga što su učinili... požalio zbog onoga što su imali. - Nije važno kriviš li me ili ne. Važne su posljedice tvojega posjeta, ništa drugo. Nicole je ovlažila usnice. - Posljedice? - Nisi više djevica i mogla bi biti trudna sa mnom. - Ono prvo nije mi važno, a što se ovoga drugoga tiče... Nije dovršila misao. Nicole na to namjerno nije željela misliti. - Samo bi ti tako odgovorila. - Doimao se još sumornijim. - Došao sam pobrinuti se da shvatiš kako neću pustiti da to između nas ostane tako kako jest. To bi bilo još neprihvatljivije od mojeg jučerašnjeg ponašanja. Vjenčat ćemo se. Zinula je. - Inače bismo pričekali godinu dam - rekao je naređivačkim glasom, prodirući kroz nju pogledom. - Ali s obzirom na to da se može dogoditi dijete, vjenčat ćemo se odmah. Razgovarat ću s tvojim ocem danas poslijepodne kad se vrati. Nicole je bila zaprepaštena. Na trenutak joj se zavrtjelo u glavi i nije mogla pribrati misli. Al bez obzira na to, nije bilo oduševljenja, već samo počeci tame i očaja. - Ne želiš me oženiti. Zastao je. - Nevažno je što ja želim. Moji jučerašnji postupci odlučili su o tvojoj sudbini... i mojoj. - Shvaćam. - Doimaš se izbezumljeno - zapazio je, prešao preko prostorije i natočio joj šeri. - Nisam namjeravao biti tako izravan. - Nisi mogao biti izravniji - rekla je Nicole i osjetila kako joj na oči naviru suze pa ih je treptanjem brzo odagnala. - Jasno si dao do znanja kako se zbog osjećaja dužnosti i časti želiš vjenčati sa mnom. Pružio joj je šeri... Nije ga prihvatila. - Govoriš kao da su mi namjere svinjske. Dužnost mi je oženiti te. - Baš kao što ti je dužnost bila oženiti Elizabeth - rekla je Nicole. - Ali nju si volio. Nije odgovorio. - Ne želiš me uistinu oženiti, zar ne, Hadriane? Da imaš izbor... Prvi je put zapazila njegov bijes. - Nema izbora! Ono što ja želim u ovom je trenutku nevažno! - Meni nije. Nastupila je tišina. - Što to znači? - zahtijevao je odgovor. Nicole je bila na rubu da mu sve prizna, ali se zaustavila. Došao je ovamo obaviti svoju dužnost, “srediti stvar”, kao da je bila nekakav poslovni problem koji je trebalo dovesti u red. Kako je bio plemenit. Kako silno plemenit... kada je jučer bio na rubu suza kako to samo 142

Anna

RafaelaR

čovjek njegova kalibra može biti... zbog druge žene. Volio je drugu ženu. Jedino što je Nicole bilo preostalo bio je njezin ponos. - Ako ne znaš, onda ti neću ni reći. Okrenuo se i zagledao u nju. Ponosno, čvrsto napućenih usana, podignula je glavu. - Ne mogu se udati za tebe, Vaša Milosti. Bio je šokiran. Konačno mu je mogla pročitati izraz lica, što ju je umalo navelo da se predomisli. Pogledao ju je, kao da mu je posred lica zadala snažan i neočekivan udarac. Nicole je odvratila pogled na svoje uzdrhtale ruke koje je držala u krilu. Gotovo više od ičega na svijetu željela se udati za Hadriana i biti mu ženom... ali jedina stvar koju je željela više od toga bila je njegova ljubav. Nije ju imala. Volio je i oplakivao pokojnicu. Nije ju uopće želio ženiti, ali učinio bi to samo zato što joj je oduzeo nevinost. Kako je pod tim uvjetima mogla prihvatiti njegovu ponudu? Kako mu je mogla podariti svoje srce... dok je on njoj davao samo hladan zlatan prsten? Već joj je bezbroj puta slomio srce i biti nevoljena žena bilo bi najgore od svega. - Jesam li te dobro čuo? - Neću se udati za tebe - rekla je još odlučnije. - Elizabeth se još nije ni ohladila u grobu i... - Kao što sam rekao... - procijedio je - vjenčali bismo se odmah. Već sam svojim odvjetnicima izdao nalog da izvade dokumente i pribave posebnu dozvolu. Nicole je skočila na noge, bijesna zbog tih njegovih samouvjerenih postupaka. Bijes joj je bio dobrodošlo utočište. - Donijela sam odluku. Mislim da trebaš otići... smjesta. Nije se pomaknuo. - Ti si najnerazumnija žena koju poznajem. Predlažem ti da o svem veoma dobro razmisliš. - Nema se tu o čemu razmišljati. Ne odeš li, bojim se da ću ja morati biti ta koja će otići. Jedan dug trenutak potrajao je dok je piljio u nju, a ona gledala posvuda, samo ne u njega. Naposljetku je rekao: - Ne vjerujem u to. Ne vjerujem ti. Nema nijedne žene u Velikoj Britaniji koja bi mene odbila. Tužno ga je pogledala. - Ima jedna. - Nećeš morati otići - rekao je i krupnim korakom prešao preko prostorije. Naglo je otvorio vrata i, prije nego što je uspjela trepnuti, izišao kroz njih. - Ugodan dan, lady Shelton, oprostite mi na drskosti. Njezin je bijes u trenu zamro. Zazinula je pozvati ga natrag... i naglo zatvorila usta. Nicole je tjeskobno gledala za njim. Pratila ga je pogledom sve dok ga je mogla vidjeti i osluškivala njegove korake sve dok nisu iščeznuli. - Zbogom, Hadriane - rekla je gušeći se.

143

Anna

RafaelaR

DVADESETO POGLAVLJE

Hadrian se odmah vratio na adresu Cavendish Square 1. Potresen. Bijesan. Ali bilo je tu još mnogo, mnogo više toga u pozadini njegova bijesa. Odbila ga je. Gotovo nije mogao povjerovati u to. Ali prepoznao je čeličnu volju kada ju je ugledao, Nicole nije bila sramežljiva. Ma koliko god on bio odlučan oženiti ju i srediti stvar, jednako je toliko ona bila odlučna u nakani da se ne uda za nj. Zaključao se u svoju knjižnicu. Pas je tamo spavao pod njegovim stolom i kada je ugledao vojvodu, spremno je ustao pozdraviti ga. Vojvoda je bio previše zaokupljen vlastitim mislima da bi to uopće zapazio. U lubanji mu je odjekivalo i vrištalo pitanje: Zašto ga nije željela? Je li bilo moguće, nakon sve one strasti koju su dijelili, da ga istinski nije željela? Nije li se od njihova prvog susreta željela udati za nj? Što se to moglo dogoditi zbog čega je promijenila mišljenje? Nešto se dogodilo, to je bilo posve očito. Jer zašto bi ga inače odbila, njega, vojvodu od Clayborougha? Hadrian nije bio tašt, nimalo, ali bio je dovoljno pronicljiv da zna kako je s Elizabethinom smrću sada bio najpoželjnija lovina u zemlji. Pa čemu onda to odbijanje? Odbijanje koje ga je opržilo. Vojvoda nije bio glup. Predobro je on znao da su ga ugošćivali zbog njegova položaja, moći i bogatstva. Predobro je znao da je mogao... i da je činio... sve što je želio samo zato što je bio vojvoda od Clayborougha. Nije to imalo nimalo veze s time što je bio Hadrian BraxtonLowell. Ostali plemići željno su ga tražili samo zato što je bio vojvoda od Clayborougha... a da to nije bio, uopće ne bi bio omiljen. Zapravo, svi bi s glasnim negodovanjem gledali na njegovu samotničku narav i sklonost prema poslu... i vjerojatno bi ga pomalo smatrali čudakom. Ali Hadrian nije mario za to. Nikada nije mario za ono što su drugi mislili o njemu. Odavno je već bio prestao mariti za njihovo mišljenje. Ni sa ženama nije bilo nimalo drukčije. Mnoge žene bile su u nj zaljubljene. Međusobno su se žestoko natjecale ne bi li mu privukle pozornost. Žestoko su se nadmetale da bi imale čast uskočiti mu u krevet. Mnoge su se nadale da će ga preoteti Elizabethi. Mnoge su se željele udati za nj. Ali nisu ga željele zato što je bio zgodan, muževan, pametan i častan. Nisu ga željele zbog njega samoga, već zato što je bio vojvoda od Clayborougha. Žene su se čak međusobno natjecale u tome koja će mu biti ljubavnica, premda njihova nastojanja nisu imala nimalo utjecaja na njegov izbor. Nije to bilo zbog njegove vještine u krevetu ni zbog toga kako ih je pretjerano obasipao drangulijama koje su željele ili bio rastrošan prema njima. Njegova trenutačna ljubavnica bila je zapanjujuće lijepa Holland Dubois. Ona je dobila na cijeni zbog toga što je bila ljubavnica vojvode od Clayborougha. Kada je odlazila u kazališta, restorane ili modne kuće, svaki put kada bi izišla u javnost, bila je uslužena i svaki njezin hir u trenu je bivao zadovoljen. Postigla je golemu moć zbog veze s njim, mnogo veću moć nego što je mogla dobiti od nekog drugog muškarca koji nije 144

Anna

RafaelaR

pripadao kraljevskoj obitelji. Imala je stupanj moći koji bi samo njegova žena mogla nadmašiti, bude li ju jednoga dana imao. Zaprosio je Nicole Shelton. Namjeravao ju je oženiti, učiniti ju svojom ženom, učiniti ju vojvotkinjom od Clayborougha. Nikada se više društvo ne bi usudilo kritizirati ju. Naposljetku bi bila neopozivo prihvaćena, zato što bi moć, položaj i bogatstvo koje je on imao postali njezini. Ali ona ga je unatoč tomu odbila. Nije se šalila. Nije željela raskoš položaja koji joj je nudio... i nije željela njega. Dogodilo se nešto što ju je posve okrenulo protiv njega. Bilo je očito što. Njegovo ponašanje. Njegovo ponašanje jučer u knjižnici, njegovo ponašanje svaki put kada su im se putovi ukrižali. Nije se nimalo razlikovo od Francisa, i ona je to prepoznala. Hadrian je duboko uzdahnuo, okrenuvši se zagledati u svoje lice u zrcalu iznad police ponad kamina. Je li znala za njegova oca, za to razvratno perverzno stvorenje kakav je bio? Je li doznala za njegove pretke? Je li te iste crte karaktera nazrela u njemu? - Nisam poput Francisa - rekao je oštro. - Cijeli svoj život proveo sam živeći časno... nisam poput njega! Ugledao je bol u vlastitim očima. Ugledao je sumnju. Na trenutak je bio zaprepašten samim sobom. Potom se izraz lica koji je dugo pozorno njegovao ponovno pojavio, izraz savršeno blag i savršeno ravnodušan. Ali istina mu se narugala. Istina je boljela. Odbila ga je. Bio je povrijeđen na način na koji je već jednom bio povrijeđen... a mislio je da je ta povrijeđenost već odavno zamrla. Povrijeđenost koju je sada bio odlučan zakopati. Istina je bila prošlost, prošlost koju je pozorno odlučio zaboraviti i zapravo je bio veoma uspješan u tom nastojanju. Sve dosad. Sve do nje. Sada je ta istina bila u sadašnjosti, živopisna, kao da se događa danas, a ne prije mnogo godina. Ta istina bio je jedan malen dječak, uplakan i prestrašen, sam u krevetu u svoj sobi, na imanju Clayboroughovih, jedne mračne beskrajno duge noći. Smatrao je da je to bilo njegovo najranije sjećanje. Držao je da nije imao više od četiri godine. Trebao je biti sljedeći vojvoda i od njega se očekivalo da bude muško, ali on nije bio muško. Bojao se. Pokušao je zaustaviti suze, no jecanje je probudilo njegove roditelje gore na katu. - Što je, zlato? - promrmljala je Isobel brzo ušavši u njegovu sobu, zagrlivši ga. Trudeći se ne zaplakati, trudeći se ne bojati, ispričao joj je o čudovištu koje ga je u mraku progonilo. Smirila ga je i osjećao se bolje, sve dok na dovratku nije začuo očev glas. Čak je još prije nego što je začuo njegove riječi, osjetio napetost. - Razmazila si ga. Pusti ga. Kakva je to kukavica! Francis se nasmijao. Shvatio je, bolno pogođen tom okrutnom izjavom. Je li uistinu bio kukavica ? Njegov otac piljio je u nj, osmjehujući se na ružan način. - Mekušac - rugao mu se. Boji se mraka! Vojvode se nikada ne boje mraka, ali ti nikada nećeš biti pravi vojvoda, zar ne ? Nikada nećeš biti pravi vojvoda! - Isobel je bila na nogama, bijesna. On se u sebi šćućurio, znajući već što će uslijediti, unaprijed prestrašen. Znao je da je on bio kriv za to što se događalo. - Prestani! - doviknula je ona, bacivši se na Francisa. - Kako se usuđuješ! Kako se usuđuješ... - Usuđujem se što god hoću - zarežao je Francis. Uhvatio ju je i snažno povukao u hodnik. - Ostavi svojega mekušca na miru! Čuješ li me? Ostavi svojega sina mekušca na miru! Tukli su se. Gledao ih je kako se tuku, znajući da je njegova majka bila povrijeđena zbog toga 145

Anna

RafaelaR

što je željela zaštititi njega... dječaka mekušca. Zaplakao je. Nije si mogao pomoći. Nije znao koliko ih je dugo promatrao i unatoč svojemu strahu ustao je i pokušao pomoći majci. No bio je mali i ne baš veoma snažan te su njegove dvije šake samo još više razjarile Francisa i potakle ga da se okrene i svoje šamare preusmjeri na njega. Majku mu je izvukao iz prostorije. Otac je naredio da on ostane u mraku i s vanjske strane zaključali su vrata. Zavukao se u krevet, povrijeđen i očajan, još se uvijek bojao. Nije to bilo prvi put da je shvatio kako ga njegov otac... taj visok, plavokos božanstvu nalik zgodan muškarac, vojvoda, nije volio. Nije ga volio. Nije se mogao sjetiti otkad je toga bio svjestan. Možda oduvijek. Sklupčao se ispod pokrivača. Istina. Hadrian je piljio u svoj odraz u zrcalu i pribrao se. Bože, davno je to bilo. Mislio je da te uspomene više ne postoje. Mislio je da je i ona bol mrtva. Bol koju je osjetio zbog očeva odbijanja na neki se način ispreplela s Nicolinim odbijanjem. Samom je sebi rekao da je glupan. Ali bilo je prekasno, već se bio suočio sa sirovom ogoljenom emocijom i načinio jedan korak dalje od ponora. No bilo je još vremena za uzmicanje. Mogao se zadržati na toj mržnji koja je još uvijek bila živa. Mržnja koju je osjećao prema Francisu još mu je uvijek davala snagu, premda ga je on namjeravao stvoriti slabićem. Na kraju krajeva, Francis je bio mekušac te je zbog toga što je on sam bio slabić tlačio one koji su bili slabiji od njega, posebice svoju ženu i sina. To je sada bilo tako lako razumjeti... ali u ono vrijeme bilo je to nemoguće shvatiti. Neće turobno razmišljati o Francisu... a neće se zadržati ni na Nicolinu odbijanju njegove bračne ponude. Francis je bio mrtav, prošlost je bila mrtva. Ponosio se onim tko je bio. Ako je mislila da je on poput njegova oca, prevarila se... on će joj to i dokazati. Posegnut će duboko u sebe i iznaći još dodatne snage. Zvijer koju je otkrio nikada više neće izbiti na površinu. Smireniji, mogao je sada razmotriti Nicole bez emocija. Nije bilo važno što je mislila o njemu ni što je sama mislila da želi. Bila je nagla, nepromišljena, nekonvencionalna, i u ovom slučaju glupa. Bio je dovoljno mudar da to shvati. Nije se željela udati za nj, no to ga neće spriječiti da učini ono za što je znao da je ispravno. A to je značilo učiniti ju svojom ženom.

Poslije manje od sat vremena vojvoda se vratio do doma Sheltonovih na Tavistock Squareu. U kuću ga je uveo batler kojemu je predao svoj ogrtač i rukavice. Na upit se uvjerio da je grof kod kuće pa su Hadriana uveli u grofovu radnu sobu. Naravno, zaobilazio je pravila lijepog ponašanja. Posebice u jednoj takvoj situaciji najprije je trebao poslati službenu poruku u kojoj zahtijeva da ga Shelton što je moguće prije primi na razgovor. Ali Hadrian je osjećao da tu stvar mora čim prije riješiti. Nicholas Bragg Shelton neformalno ga je pozdravio i Hadrian je znao da mu je oprostio sve prijestupe za koje je pretpostavljao da je imao s njegovom kćeri tijekom lova. Šokirat će toga čovjeka. Bilo je neizbježno. Hadrian se nadao da će njegove časne namjere raspršiti ono što je moglo biti strašno neugodna situacija. - Dobar dan, Hadriane. Što te dovodi ovamo? 146

Anna

RafaelaR

- Nicholas. - Dvojica su se muškaraca rukovala. - Moram se ispričati zbog toga što dolazim bez najave - zaustio je, ali Shelton ga je prekinuo. - Pa valjda me toliko poznaješ. Uopće ne marim za pravila ponašanja. Nikada nisam ni mario. Hoću li poslati po čaj koji ti najviše voliš? Hadrian je odmahnuo glavom, pitajući se je li takav Sheltonov stav bio objašnjenje za Nicolino prkošenje konvencijama? Spustio se na raskošan smaragdnozelen naslonjač sučelice grofu. - Odmah ću prijeći na stvar, Nicholas. Želim se oženiti vašom kćeri. Shelton se zakašljucao, a potom pribrao i zagledao u nj. - S Nicole? - Da. - Bojim se da si me potpuno zatekao. - Pa nekako sam i mislio da hoću - promrmljao je Hadrian. Shelton se nagnuo prema naprijed, prostrijelivši ga pogledom. - Elizabeth se još nije ni ohladila u grobu. - Nažalost, to je istina. Sheltonov se pogled skamenio. - Zašto sada dolaziš k meni? Kao što dobro znaš, Nicole nije obasuta bračnim ponudama. Nemaš se čega bojati pričekaš li još pola godine prije nego što od mene zatražiš njezinu ruku. Hadrian je načinio grimasu. Postojala je mogućnost da bi se čekati pola godine pokazalo katastrofalnim, no nije na to želio ukazati, još ne. Shelton je naglo ustao. - Postoji li razlog za žurbu? Hadrian je također ustao. - Nažalost, postoji. Shelton je bio nepomičan. - Ponio sam se indiskretno. Na trenutak je ponovno zavladalo zatišje. - Kako indiskretno? - Moglo bi dijete biti na putu. Shelton je uzdahnuo. Hadrian nije rekao ništa, ostavivši tomu čovjeku vremena da usvoji taj podatak. Shelton je nogom odgurnuo stolac, prišao prozorima koji su se protezali od poda do stropa i zagledao se u predivne vrtove dvorca. - Shvaćam - rekao je naposljetku, reskim riječima. Okrenuo se i zagledao u Hadriana. Pogled njegovih sivih očiju bio je oštar poput čelika, blješteći. Bio je to pogled pred kojim bi se netko tko nije pravi muškarac naježio. - Rado bih te šakom pogodio u lice, Hadriane. Vojvoda nije rekao ni riječi. - Ali nisam glup, premda je moja kći dopustila sebi da ju se iskoristi kao glupaču. Unatoč takvoj nesretnoj činjenici, obojica znamo da je to najbolje što joj se ikada moglo dogoditi. Hadrian je potvrdno kimnuo, osjetivši olakšanje zbog činjenice da je ono najgore prošlo. - Poslat ću svoje odvjetnike odmah, ranim jutrom ako vam to odgovara, da sastave bračni ugovor. - Ne želiš se sada cjenkati oko detalja? - Ako se miraz vaše kćeri sastoji od jednog penija, svejedno ću ju oženiti - rekao je Hadrian, jednoličnim glasom. 147

Anna

RafaelaR

- Naravno - uzvratio je Shelton. - Čast prije svega. Ali možda si se trebao prisjetiti toga mota svoje obitelji prije nego što si mi upropastio kćer. - Slažem se - rekao je Hadrian, načinivši joj jednu grimasu. - Mogu se samo ispričati. Istinski sam zgrožen vlastitim ponašanjem i preuzimam na sebe svu krivnju zbog onoga što se dogodilo. Shelton ga je pomno odmjerio. - Možda bi bilo bolje da svoje isprike uputiš Nicole. - Odbila ih je prihvatiti. Možda biste trebali znati, nije oduševljena pomišlju na naše vjenčanje. - Zašto? - Ne znam. - Ne brini zbog Nicole - rekao je odlučno Shelton. - Ne uživam pri pomisli da ću ju ponovno prisiliti da iziđe pred oltar... zasigurno si čuo za katastrofu kada sam joj dogovorio brak s Percyjem Hempsteadom... ali ovoga će puta morati poslušati. - Pretpostavljao sam da ćete se tako osjećati. - Jesi li razmišljao o datumu? - Jesam. Već sam započeo s postupcima ishođenja posebne dozvole kako bismo se odmah mogli vjenčati. Slažete li se da to bude ona druga subota od današnjega dana? - Takva žurba izazvat će skandal. Ljudi će pretpostaviti zbog čega se vas dvoje ženite. - Pobrinut ću se za ogovaranja. Neće biti nikakvog skandala, ne onakvoga na kakav, vi mislite. Jasno ću svima dati do znanja da sam opčinjen Nicole, toliko zaljubljen čovjek da ni trenutak duže ne mogu čekati da se vjenčamo. Osudit će me zbog Elizabeth, a ne zbog Nicole. Sheltonovim licem preletio je izraz koji Hadrian nije mogao pročitati. - U redu. Zahvaljujem ti što ćeš moju kćer spasiti daljnje povrijeđenosti. Hadrian je stegnuo vilicu. Pomislio je da nije pogrešno shvatio na što grof smjera i nije mogao dopustiti da to tek tako prođe. - Ispričavam se ako sam povrijedio vašu kćer, Nicholas - rekao je veoma tiho. - Ako će vam biti lakše, kada smo se upoznali, nije znala da sam zaručen i željela se udati za mene. Mnogo se toga otada dogodilo, no s vremenom će se između nas stvari izgladiti, u to sam uvjeren. - Ali pravo je pitanje kako ćeš se ti s vremenom osjećati. Silno iznenađenom Hadrianu bio je potreban trenutak da bi odgovorio, i kada je to učinio, odgovorio je iskreno: - Nemam ništa protiv uzimanja Nicole za ženu. Shelton je piljio u njega, motreći ga ispitivačkim pogledom. Hadrian je osjetio kako se izdajnički zajapurio od nelagode. Shelton se iznenada osmjehnuo. - Da - rekao je jednako tako tiho. - Mislim da si u pravu. Mislim da će, kroz neko vrijeme, ipak sve ispasti dobro. - Nisi li još spremna? - upitala je Regina. Nicole je u donjem rublju sjedila na krevetu. Bacila je pogled na svoju sestru, koja je bila zapanjujuće lijepa zlatna slika u žutom šifonu i uzdahnula. 148

Anna

RafaelaR

- Voljela bih da nisam obećala poći. - Nicole! Obećala si. Osim ako ne kažeš da si bolesna, ujak John bit će strašno povrijeđen ne dođeš li. Nicole je znala da je Regina u pravu. Premda John Lindley zapravo nije bio njezin ujak, već najbolji prijatelj njezina oca kojega je poznavala još iz vremena kada je prohodala. Još dok je bila dijete, nikada nije došao u Dragmore, a da za nju i za njezinu braću i sestru nije donio darove. Nicole ga nije mogla voljeti više nego što ga je voljela, čak ni da joj je bio pravi ujak. Ali nije se oporavila od toga poslijepodneva, od Hadrianove nesretne tobože časne prosidbe. Nikada se neće oporaviti. A kako bi i mogla? Boljelo ju je jer se veoma silno željela udati za nj... a udajom za nj, boljelo bi ju još više. Prišla je Regina, čije su suknje šuštale oko nje dok se kretala. - Nicole, što je? Nisam te vidjela tako promjenjiva raspoloženja sve od dolaska u London. - Sjela je pokraj svoje sestre na krevet i njezine oči boje jantara odražavale su zabrinutost. Utišala je glas. - Zbog njega, zar ne? Nicole je potvrdno kimnula, susrevši sestrin pogled. Regina ju je uzela za ruku - Sviđaš mu se, Nicole, to je više nego očito. Vidjet ćeš, onda kad prestane žalovati za Elizabeth. Sigurna sam da će ti se početi udvarati, a ti ga na to moraš potaknuti... ja ću te poučiti kako. Nicole se umalo rasplakala kad je rekla: - Već me zaprosio. Regina se zgranula. - Što? Ajme, pa to je nevjerojatno! Nicole je odmahnula glavom. - Odbila sam. - Što si? - Odbila sam. - Jesi li luda? Nicole ju je čvrsto zgrabila za ruku. - Ne voli me, voli Elizabeth. Dao je svoje srce pokojnici. Ponudio se oženiti me samo zašto što me poljubio... nedolično. - Zarumenjela se. Nije se usudila sestri reći istinu. - Prisno. Regina je zbunjeno piljila u nju. - Kako to misliš, prisno? Nicole je sklopila oči. - Nije li te lord Hortense poljubio? - Naravno. Način na koji je Regina odgovorila rekao je Nicole da ona pojma nema kako poljubac može biti prisan i besraman... otvorenih usta, strastven, jezici koji se dodiruju. - Što si učinila, Nicole? Kako to misliš, prisno te poljubio? Poljubac jest prisan. - Postoje poljupci - rekla je Nicole tiho - i poljupci. Regina je bila zbunjena... i više nego tek pomalo znatiželjna. - Nećeš li mi reći? - U redu. - Nicole je umalo povikala. Preplavile su ju suze. - Poljubio me tako da su mi usne bridjele. Nije me prestajao ljubiti! Jezici su nam se dodirivali! Dotaknuo me... tamo gdje ne bi trebao! Jesam li ti zadovoljila znatiželju? Regina je ostala u šoku, bez riječi. - Nemoj nikada dopustiti lordu Hortenseu... ni nekom drugom muškarcu... da s tobom postupa tako slobodno, bez imalo poštovanja - viknula je Nicole. - U protivnom ćeš se naći u mojem položaju! 149

Anna

RafaelaR

Još uvijek sasvim očito zaprepaštena, Regina je uspjela reći: - Moraš se udati za nj. - Neću. Ne mogu! Priznao je da traži moju ruku zato što mu je to dužnost, samo zbog toga. Njezina je sestra ponovno razrogačila oči. Naposljetku je došla do glasa: - Dobro, nije idealno, Ali on je vojvoda od Clayborougha. Moraš pristati. - Ne mogu! - ponovila je Nicole. - Ponaša se mrsko prema meni! Volim ga... a on u svojem srcu nema ni trunka ljubavi za mene! Kako ne razumiješ? Ne bih mogla podnijeti biti mu ženom i voljeti ga dok on ništa ne osjeća prema meni, dok trči drugim ženama... svojim ljubavnicama. Ne možeš li to razumjeti? - Ne - rekla je Regina bez uvijanja. - Svi muškarci imaju ljubavnice, Nicole. Govorimo o vojvodi od Clayborougha! Glupa si ako se ne udaš za nj... posebice kad ga voliš. - Ne marim za to što je vojvoda. Stalo mi je samo do onoga što osjeća prema meni. Osim toga, nemaju svi muškarci ljubavnice. Otac nema ljubavnicu - ispalila je Nicole. - A nema ju ni vikont Serle. - Oni su iznimke - izjavilo je Regina. - A ti si nevjerojatno glupa. - Udaš li se za lorda Hortensea, hoćeš li biti tako raspoložena kad saznaš da on ima neku ženu? Regina se neznatno zarumenjela. - Neću biti iznenađena. - Onda ga ne voliš! - Nicole je skočila na noge i uzrujano koračala u svilenoj podsuknji. - Volim! - viknula je Regina. - Ludo sam zaljubljena u nj! - Da ga voliš, ne bi tako ležerno mogla prihvatiti to što je ženskar. - Možda sam realist, a ti, Nicole, romantik. Obje su se sestre netremice gledale. Ta izjava činila se apsurdnom. Svatko tko ih je poznavao bio bi se zakleo da je bilo suprotno, ali u tom trenutku činilo se da je Regina u pravu. Kucanje na vratima spasilo je Nicole od odgovora. Jane je provirila glavom u prostoriju. - Nicole, kada se odjeneš, hoćeš li se, molim te, priključiti ocu i meni u knjižnici? Nicole je osjećala nelagodu. - Zbog čega, majko? - Postoji nešto o čemu tvoj otac želi razgovarati s tobom - rekla je Jane, ozbiljna izraza lica. Nicole je obuzela zebnja. Bilo je to zbog Hadriana. U to je bila uvjerena. Jesu li na neki način doznali za njezin jučerašnji posjet kući Clayboroughovih? - O čemu? - Samo nam se, molim te, priključi u knjižnici. - Nije to bila zamolba. Jane se osmjehnula i zatvorila vrata. Nicole je shvatila koliko je nervozna tek kada joj je Regina dotaknula ruku, na što je poskočila. - Bolje ti je odjenuti se. - Njezin obično radostan izraz lica pretvorio se u namrgođen. - A tebi je bolje da se predomisliš... brzo... i reci vojvodi da očekuješ njegovu bračnu ponudu! - Molim te, zatvori vrata.

150

Anna

RafaelaR

Nicole je odvratila pogled s oca dok je stajala pred njegovim stolom i pogledala u majku, koja je sjedila na počivaljci. Zatvorila je za sobom vrata od mahagonija. - Jesam li učinila nešto za što ne znam? - Pokušala se osmjehnuti. Nijedan roditelj nije joj uzvratio osmijehom. Otac joj je bio veoma ozbiljan i namrgođen. Osjećaj zebnje ponovno se javio, prestrašivši ju. Posebno kada je njezina majka ustala i prišla joj, doimajući se silno tjeskobno. - Dušo - rekla je Jane nježno. - Što je? - upitala je Nicole. - Danas je ovdje bio vojvoda od Clayborougha - rekao je Nicholas. - Tražio je od mene tvoju ruku i pristao sam. Na trenutak je Nicole pomislila da otac govori o Hadrianovu posjetu, onomu kada ju je zaprosio u salonu. Trebalo joj je tek malo vremena da shvati što je upravo rekao. Vojvoda se nakon toga vratio u Tavistock Square i sa svojim bračnim prijedlogom otišao ravno njezinu ocu. - Što? - Naši će se odvjetnici sastati sutra ujutro. - Ne! - vrisnula je žestoko. - Neću se udati za nj! Jane je pojačala stisak oko njezine nadlaktice, ali prije nego što je uspjela progovoriti, Nicholas se krupnim korakom uputio prema njoj. - Mislim da nemaš izbora. Nicole se sledila, prikovana očevim pogledom. Znao je. Hadrian mu je rekao. Zaječala je. - Malo je prekasno za žaljenje - dodao je, zagledavši se u nju. - Zbog mogućnosti da si noseća, vjenčat ćete se druge nedjelje od današnjega dana. - Ubit ću ga! - vrisnula je Nicole. - Neće biti kršenja obećanja, Nicole. Ako si tako odlučna protiv udaje za Hadriana, o tome si trebala razmišljati prije nego što si mu dopustila da te odvede u krevet. Nicole se naglim okretom izvukla iz majčina stiska i požurila k prozoru, pokušavajući svladati vlastitu histeriju. Bila je bijesna, bijesna na Hadriana zbog toga što je otišao k njezinu ocu i sve mu ispričao. Ne samo da ju je ponizio već se osigurao da će Nicholas prihvatiti njegovu bračnu ponudu, i to veoma odlučno. Ujedno ju je obuzela panika. - Dušo - rekla je Jane, prekinuvši tu neugodnu tišinu. - Ne može to biti tako loše. Hadrian je drag čovjek. Bit će on dobar suprug. Znam da gajiš osjećaje prema njemu. Čak i ako misliš da ga više ne voliš, sigurna sam da će se s vremenom ti osjećaji vratiti. Nicole se naglo okrenula. - On voli drugu! Voli Elizabeth! Jane i njezin otac pogledali su se, dok im do svijesti nije dopro dublji smisao njezinu bijesnog izljeva. Jane joj je prišla. Elizabeth je mrtva. - Tim gore. Ne shvaćate li? Nisam se mogla nadmetati s njom dok je bila živa, a sada bi me zauvijek progonilo sjećanje na nju. - Voliš ga - rekla je nježno Jane, dotaknuvši kćerin obraz. Nicole se naglo otrgnula. Pobjegla si od oca zato što si ga voljela! Baš to jest razlog zbog kojega se ne mogu udati za Hadriana! Od svih ljudi, majko, ti to zasigurno možeš najbolje razumjeti. 151

Anna

RafaelaR

- Bila sam glupa - rekla je Jane. - Najbolje što mi se ikada dogodilo jest to što me tvoj otac našao i primorao da se udam za nj. Nicole je stegnula vilicu u čvrstu crtu. - Neću se udati za nj. Neću! Oglasio se Nicholas, podsjetivši ih obje na svoju nazočnost. - Prihvatio sam Hadrianovu ponudu i nećeš me navesti da se predomislim. Ili si možda zaboravila na mogućnost da si trudna? Na tu izravnu riječ, Nicole se lecnula. - Da, Nicole, trudna - rekao je surovo Nicholas. - Neću ti dopustiti da mi rodiš unuka kopile. Oči su joj bile pune suza. Nije znala da njezin otac može biti tako okrutan. - Ako pričekamo, možda... - Ne! Što je dosta, dosta je. Očito toga muškarca svakako voliš. Ti ... - Ne volim ga! - viknula je. U tom trenutku nije ga ni voljela. - Mrzim ga! - Bez obzira - rekao je oštro Nicholas. - Moja odluka ostaje. - Dušo, sve će se to srediti - rekla je utješno Jane. Dahtala je. Ponovno se otresla na majčin dodir. - To će biti skandal, oče... ne mogu podnijeti još jedan skandal. - Neće biti nikakvog skandala. Vojvoda je spreman na sebe preuzeti svu krivnju za tako žurno vjenčanje. Pobrinut će se za to da društvo o njemu pomisli da je ljubavlju zaluđena luda. Nitko neće posumnjati u okolnosti, ali ako i posumnjaju, neće znati zasigurno. - Pretvarat će se da me voli? Nije to mogla podnijeti! - Štiti te od skandala - rekao je Nicholas. - Prisilit ćeš me... ponovno? - Hoću. - Ne sjećaš li se što se zadnji put dogodilo? Njezine riječi ostale su visjeti u zraku. Nicole je smjesta požalila zbog njih. Nicholas se netremice zagledao u nju. - Prijetiš li ti to meni, Nicole? Prvi put u životu bojala se oca, ali ostala je pri svojem. - Ne čini mi to! - Neću ti dopustiti da pobjegneš! - rekao je žestoko Nicholas. - Ovoga puta ne. - Morat ćeš me svezati i dovesti do oltara! - Ako želiš izazvati skandal, neka ti bude. Nicole je usrknula zrak. Jane se glasno usprotivila svojemu mužu. Za Nicole je to bilo previše. Nije se namjeravao predomisliti. Potiho zajecavši, pobjegla je iz prostorije.

152

Anna

RafaelaR

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Nicole je bila u panici. Njezin otac i vojvoda od Clayborougha bili u dvojica najmoćnijih ljudi koje je poznavala. Ako su njih dvojica odlučila da će se ona udati za Hadriana, onda će se to i dogoditi. Iznenadila je svojega oca kada je zadnji put u posljednjem trenutku pobjegla. Zapravo, sramila se onoga što je učinila... ali nije imala izbora. Nikada neće požaliti zbog toga što je pobjegla od Percyja Hempsteada. Ali protiv toga braka nikada se nije borila na način na koji će se boriti protiv ovoga. Ovoga puta njezin otac bio je unaprijed upozoren. Nicole je zadrhtala. Ozbiljno je mislio ono kad joj je rekao da joj neće dopustiti da pobjegne... dao je naslutiti da će ju svezati i dovesti pred oltar, bude li za tim potrebe! Bio je toliko odlučan u nakani da se ona uda za Hadriana da ga ništa nije moglo navesti na to da promijeni mišljenje. Mahnito je koračala prostorijom. Nekoć joj je njezin otac bio najveći saveznik i najbolji prijatelj. Kako je mogao takvo što učiniti? Kako ju je mogao primorati da se uda protivno vlastitoj želji? Kao da je bila pokretna imovina. Kao da je bila rob... pa ju se iz nekakvoga hira moglo prodati nekom drugom ljudskom biću. Premda ostale žene nisu imale izbora po pitanju braka, premda ostale žene nisu ni očekivale da im izbor bude omogućen, Nicole nije bila odgojena poput njih. Oduvijek je imala zaprepašćujući stupanj slobode. Nicholas ju nije odgojio tako da bude bezumna nježna porculanska lutka postavljena na pijedestal. Nije bila odgojena biti samo suprugom za ukras. Odobravao joj je da zna sve o obrađivanju zemlje, uzgoju stoke i matematici, odobravao je njezino nekonvencionalno obrazovanje, zapravo, uvijek ga je zanimalo njezino mišljenje o svemu, od Dragmorea do politike. Nimalo nije mario za to kako se odijevala dok je bila u Dragmoreu s obitelji. Smatrao je da su joi hlače bile najrazumniji izbor za jahanje. Na veliko Nicolino olakšanje nedvojbeno se slagao s njom da su slikanje vodenim bojicama kada netko nije nadaren za to ili pjevanje kada netko nema glasa bili glupa i beskorisna nastojanja. Ponosio se njezinim neuobičajenim postignućima i njezinim intelektom. Ali sada, sada nije mario za to kako se osjećala. Udavao ju je unatoč njezinu najiskrenijem protivljenju. Donosio je odluku o njoj i njezinu životu, mijenjajući ga u potpunosti, protivno njezinoj volji. Nije joj više bio najveći prijatelj i saveznik. Bio je protiv nje. Između njih stao je Hadrian... Hadrian je bio zaslužan za to. Razbjesnilo ju je razmišljanje o vojvodi i onome što je učinio. Nicole je eksplodirala. Kako se usudio petljati joj se u život! Kako se usudio upropastiti njezin odnos s ocem! Začulo se potiho kuckanje po vratima. Nicole je prepoznala majčino kucanje i ukipila se. Nije ju pozvala da uđe. Jane je stala na očevu stranu, protiv nje, i Nicole joj to nije mogla oprostiti. Jane je svejedno ušla. Nicole joj je okrenula leđa. - Nemoj biti bijesna na mene ni na svojega oca - rekla je nježno. - Silno te volimo. Samo ti želimo najbolje. - Da me uistinu volite, ne biste me prisiljavali da se udam za nj. 153

Anna

RafaelaR

- S vremenom ćeš se drukčije osjećati i shvatiti što smo učinili. - Sumnjam u to. Jane je oklijevala, još se uvijek obraćajući svojoj kćeri koja joj je bila okrenuta leđima. Idemo k Johnu. Reći ću mu da si bolesna. - Zašto? Nisam bolesna... samo sam bijesna! - Bolje je da ne ideš - odgovorila je smireno Jane. - Nicholas mi je rekao da je vojvoda na popisu Johnovih gostiju. Ne vjerujem da će biti tamo, ali ako bude, mislim da je najbolje da se ne sretnete dok se ti malo ne smiriš. Bio je posljednja osoba koju je Nicole poželjela vidjeti. - Iskreno se slažem - procijedila je kroz zube. Njezina majka izišla je iz prostorije. Nekoliko trenutaka potom, Nicole je prišla do prozora i ugledala kočiju Dragmorea kako se kotrlja niz prilaz, izlazeći na u licu. Piljila je za njom.

Prvo što je Nicole ugledala kada je ušla u crveni salon kuće Johna Lindleyja bio je vojvoda od Clayborougha. Drugo što je ugledala bila je Stacey Worthington. Odlučila je bila doći. Zašto bi se durila u svojoj sobi? Mogao bi pomisliti da ga izbjegava. Bio je posljednja osoba koju je izbjegavala. Zapravo, imala je nekoliko stvari koje bi mu voljela reći. Ali nije računala na takav scenarij. Uzela je s poslužavnika šeri koji je sluga raznosio uokolo i brzo otpila. Srce joj je preskakalo otkucaje. Stacey Worthington očijukala je s Hadrianom. Nicole nije mogla skinuti pogled s njih. Smijala se svemu što je rekao. Stiskala se uz njega, ushićeno ga gledajući. Činilo se da proždire ono malo njegovih riječi. Prilijepila se uz njega. Nije Nicole marila. Nije marila. Nije marila ni za to što je jučer bila u Hadrianovu naručju, ni za to što ju je danas zaprosio, ni za to što su navodno bili zaručeni. Ako je želio praviti budalu od sebe s drugom ženom... vitkom lijepom ženom... nije imala ništa protiv. Zapravo, možda će odlučiti uzeti Stacey za ženu! To bi joj još najviše odgovaralo! Koga je ona to zavaravala. Nicole je bila uzrujana, uzrujanija nego što je bila cijeli dan. Shvatila je da pilji u njih i iskapivši šeri na nimalo damski način, okrenula se. Očaj joj se polako urezao u srce. Bacila je pogled po krcatom salonu, poželjevši da nije ni došla. Ugledala je svoje roditelje. Vidjela je Reginu kako se smije s Marthom i njezinim mužem i obradovala se kad je tu ugledala svoju najbolju prijateljicu. Osmjehnula im se s druge strane prostorije. Potom je postala svjesna toga kako sama stoji usred svih tih grupica ljudi koji su međusobno razgovarali. Odjednom je osjetila nelagodu i poželjela se priključiti nekoj skupini, ali nikoga nije poznavala. Osim toga, bila je svjesna da dvije dame koje su pokraj nje stajale gledaju u nju, premda su pokušavale biti diskretne. Nicole je osjetila stezanje u želucu i na trenutak zaboravila na vojvodu i Stacey. Godinama je bila izvan tog društvenog vrtloga i tek je nedavno bila pristigla u London pa je samoj sebi rekla kako nije ni iznenađujuće što se te dame zanimaju za nju. Ali koga je ona to 154

Anna

RafaelaR

zavaravala? Još su ju uvijek smatrali pomalo, neobičnom i ekscentričnom, unatoč svim tim godinama koje su protekle nakon onoga skandala. Hoće li se to ikada promijeniti? Hoće li ona uvijek biti izopćenica ? Probijala se prema Serlevima i Regini, dobro pazeći da ne baci nijedan pogled prema vojvodi. Ali istoga trena, čim ju je spazio, postala je toga svjesna. Mogla je osjetiti kako ju promatra. - Martha - rekla je Nicole, osjetivši veliko olakšanje. Martha ju je zagrlila, dok ju je njezin suprug ovlaš poljubio u obraz. Ispričao se i ostavio ih same da malo tračaju. - Nicole - rekla je Regina čim se udaljio. - Da sam na tvojem mjestu, otišla bih do vojvode i popričala s njim. Ona mala vještica Stacey Worthington bacila je oko na nj... Ne budeš li oprezna, ščepat će ga! Nicole je hladno pogledala u svoju sestru. Na svu sreću, Regina još nije bila doznala za dogovore između vojvode i njezina oca. - Baš me briga. - Sam je došao - rekla je Martha. - Ali Stacey mu je sasvim očito za petama. - Neka. Što se mene tiče, može ga imati. - Nicole je uzela još jednu čašu šerija s poslužavnika koji su pronijeli. Dame nikada nisu pile više od jednog pića, ali ona nije bila dama, zar ne? Prisjetila se kako je jučer ležala u Hadrianovu naručju na podu njegove knjižnice i osjetila kako joj se obrazi žare. Znala je da on pilji u nju. Možda se i on toga prisjetio. Ne mogavši se kontrolirati, okrenula se pogledati ga. Pogledi su im se prikovali. Stacey mu je nešto pokušavala govoriti, ali činilo se da ju ne sluša. Nicole je pomislila na to kako je zapovjednički odlučio o njezinoj sudbini, na to kako je on mislio da će joj postati muž, na sve ono što je učinio. Bijesno ga je pogledala. Ljubazno joj je kimnuo. Stacey je tek tada uočila što mu je to odvratilo pozornost i Nicole je bila zadovoljna kada je zapazila da ona postaje bljedoružičasta. Nicole se okrenula od njih. - Možeš ti meni cijeli dan prosipati laži, Nicole, ali znam kako se osjećaš - prošaptala je Martha. Nicole je zapazila da je Regina namjeravala nešto reći pa joj je uputila ušutkavajući pogled. Regina se pomalo kiselo osmjehnula. U tom trenutku pred njima su se zaustavila dvojica džentlmena, ljubazno pozdravivši Marthu. U slijedila su upoznavanja svih sa svima i Nicole je odmah shvatila da se lord Glaser zanima za nju. - Kako ste večeras, lady Shelton? - upitao je Glaser. Nakon što se pribrala, Nicole mu je ljubazno odgovorila. Odavno ju nijedan muškarac nije potražio u društvu. Što se promijenilo? Nije izišla još od onog dobrotvornog piknika, osim na Elizabethino bdijenje i pogreb. Je li odjednom smatrana prihvatljivom zato što ju je vojvoda uzeo pod svoju zaštitu? Naravno, nitko još nije znao za njihove zaruke. Nitko neće ni doznati, pomislila je odlučno. Uhvatila je Glasera kako ju pogledava... pogledom kakav joj je Hadrian stotinu pura uputio. Brzo je premjestio pogled, ali Nicole se osjećala nelagodno. Nije joj se svidjela ta pomisao, ali Hadrianovo strastveno zanimanje za nju nikad joj nije smetalo. 155

Anna

RafaelaR

- Moram reći da mi je drago što ste večeras ovdje, lady Shelton. Zbog vas se sve čini znatno vedrijim. Nije imala izbora, nego zahvaliti mu. - Hoćete li ostatak sezone ostati u Londonu? - Sumnjam - rekla je nespretno Nicole. Zanimao se za nju, a ona nije znala bi li se na to nasmijala ili zaplakala. - Morate ostati - rekao je Glaser. - Još nisam odlučila - rekla je Nicole. Zapazila je da ih Hadrian gleda. Nikada nije bila koketa, iskreno govoreći, nije ni znala kako to biti. Ali odjednom ju je svladao poriv da pokuša, premda je uvijek s prezirom gledala na žene koje bi se spustile toliko nisko da svoje pratitelje na nekom društvenom okupljanju učine ljubomornima. Nasmiješila se lordu Glaseru, pogledavši ga izravno u oči. Ali možda me vi možete na to nagovoriti. - Onoga trenutka kada su te riječi bile izgovorene, znala je da su bile previše sugestivne da bi bile sramežljive. Martha se doimala užasnutom. Glaser je nakratko bio zaprepašten. - Mislila sam - zarumenjela se - mislila sam reći kako uživam i... ah, ispričajte me! Naglo se odvojila od skupine, proguravši se kroz gomilu. Nije namjeravala biti tako izravna, uopće nije namjeravala. Namjera joj je bila samo očijukati! Ali očijukanje je bilo za glupače poput Stacey Worthington! A sada je ona bila ta koja se ponijela kao glupača! Izvan salona hodnik je bio prazan, no nije se zaustavila sve dok nije došla do zahoda. Na svu sreću bio je prazan pa je požurila u nj i za sobom zaključala vrata. Uh, kakav gaf! Okrenula se pogledati se u zrcalu i zapazila da se još uvijek crveni od neugode. Je li mogla načiniti gori kiks? Nicole je teško progutala, smočila ručnik i ovlažila lice. Kada se pribrala, izišla je iz zahoda, odlučivši lorda Glasera izbjegavati tijekom ostatka večeri. Izišla je van, no on je bio tamo, čekao ju. Bio je zgodan muškarac i osmjehivao se. Nicole se sledila. - Niste trebali pobjeći - rekao je. - Lorde - rekla je - oprostite na lapsuzu. Nisam to namjeravala reći onako kako je zazvučalo. - Naravno da niste - ponovno se osmjehnuo. Nije mogla znati je li joj povjerovao ili nije. Lagano joj je dotaknuo zapešće u rukavici. - U petak je navečer bal kod Abbotovih. Biste li imali što protiv praviti mi društvo? Poziv ju je zaprepastio. Ali nije imala priliku odgovoriti mu. - Neće ti praviti društvo, Glaseru - rekao je vojvoda od Clayborougha. - Ne skineš li ruku s njezine nadlaktice, ja ću ti ju skinuti. Tiho im se približio iza leđa. Nicole je poskočila. Glaser je bio zbunjen. - Oprostite, ali, jesam li vas dobro čuo? - Dobro si me čuo. Nicole se zagledala u Hadriana. Njegovo lijepo lice doimalo se kao od kamena isklesano. Ali pogled mu je plamtio kada ga je usmjerio na Glaserov dlan koji je lagano počivao na 156

Anna

RafaelaR

njezinoj ruci. Glaser je pojačao stisak. - Nije mi dopušteno pozvati van najljepšu ženu u Londonu? Čujte, možda vi jeste vojvoda i možda imate veću titulu od mene, no to vam ne da je posebna prava. - Imam sva prava. Moja buduća žena neće s tobom ići na bal kod Abbotovih. Glaser joj je odjednom pustio ruku. - Nisam imao pojma Vaša Milosti - rekao je brzo. Vojvoda se hladno osmjehnuo. - Naravno da nisi. Zaruke su tek jučer dogovorene. Objava će biti u sutrašnjim novinama. - Još me jednom ispričajte - rekao je Glaser, kimnuvši glavom prema njima oboma. Žurno se udaljio. Nicole se zablenula. - Kako si mogao! Nadala se da će ipak nekakvim čudom iz tih zaruka izići prije nego što budu svima javno obznanjene. Nije nimalo dvojila u to da će lord Glaser u tren oka tu vijest proširiti. Do sutra ujutro svi u Londonu znat će za njihove zaruke, što je otmjen i prisan prekid činilo nemogućim. Još je jednom vojvoda neopozivo pokrenuo stvar koja se odražavala na njezin život i njezinu budućnost, učinivši to namjerno i bez njezina pristanka. - Što kako sam mogao? Spasiti te od nepoželjna obožavatelja? - Tko kaže da je nepoželjan? - dobacila je nepromišljeno. Čvrsto ju je zgrabio za ruku. Bolje je da bude nepoželjan, Nicole. Pokušala se otresti od njega, ali nije joj uspjelo. - Pusti! Popustio je kada je to njemu odgovaralo. - Vidim da si uzrujana! - Uzrujana? Aah! Blag izraz... Vaša Milosti! - Jesi li uzrujana zbog toga što sam otjerao tvojeg zgodnog, ali trenutačno nezakonitog prosca? - Dođavola, dobro ti znaš zbog čega sam uzrujana! - Nadala se da će ga njezina psovka šokirati. Nije ga šokirala. Samo ga je razljutila. - Onoga trenutka kada netko uđe u ovaj hodnik, bit ćemo izvrgnuti pravom ruglu. Nicole se nasmijala. - Bit ćemo mi ruglo onoga trenutka kada objave naše zaruke! Bolje rečeno... skandal! - Neću te izložiti nikakvomu skandalu. Preuzet ću na sebe sav teret eventualnih posljedica. - Pretvarajući se da me voliš? Na trenutak joj nije odgovorio. - Vjeruj mi. - Da vjerujem tebi? Zarumenio se. Čvrsto je smrknuto stegnuo usnice. - To je završena priča - upozorio ju je. - Već sam ti rekao da ću na sebe preuzeti krivnju za jučerašnji incident. - Jučerašnji incident? - Oči su joj u trenu zasuzile. Taj čovjek pred njom bio je hladan kao led... ne onaj strastven, koji ju je grlio i volio. Ali to je bilo to... nije ju volio, ne za pravo. A sada će se pretvarati da ju voli. - Drago mi je da svaljuješ krivnju na sebe. Pustit ćemo to, što je bilo, bilo je. Ali neću se udati za tebe! - Ponašaš se ludo, a osim toga, tebe trenutno nitko ništa i ne pita. - E, jesi u pravu! 157

Anna

RafaelaR

- Pitao sam te - podsjetio ju je smrknuto. - I rekla sam ti ‘ne’! - Posve si jasno dala do znanja što osjećaš. Zašto ustraješ na toj raspravi? - O mojem životu odlučuje se bez moje suglasnosti i pitaš me zašto se raspravljam s tobom? - Nicole - rekao je umorno - možeš se ti prepirati sve dok ne budeš sva zelena od bijesa, ali odluka je donesena. Vjenčat ćemo se druge nedjelje od danas. To je konačno. Nicole je podignula bradu, Oči su joj bile pune suza. Znala je da je bila stjerana uza zid. Bilo je beznadno, osim ako ne učini nešto odveć drastično, no nije se čak ni usudila misliti tako daleko unaprijed. - Hadriane! - zazvala ga je neka žena. - O, tu si... pitala sam se kamo si morao otići! Nicole se ukočila i vojvoda joj je pustio ruku. Treptanjem je odagnala suze nemoći i bijesa. Stacey Worthington slatki se osmjehivala vojvodi, ne obazirući se na Nicole. Hoćemo li se vratiti unutra? - upitala je. - Draga - rekao je vojvoda uzevši Nicole za ruku. Dobacio joj je upozoravajući pogled koji Stacey nije mogla vidjeti. Palcem ju je pogladio po zapešću u rukavici. - Hoćemo li? upitao je, uputivši joj jedan od svojih rijetkih osmijeha. Smekšao mu je crte lica i na trenutak je Nicole osupnuto piljila u nj. Piljila je i Stacey. Nicole se mogla utopiti u njegovim zlaćanim očima. Shvatila je da je to bila igra, da je sve to bilo pretvaranje. Srce joj se slomilo i pokušala se odvojiti, no tako je brzo pojačao stisak da se ni za centimetar nije uspjela pomaknuti. Zapravo, bila je priljubljena uz njega. Nije željela biti priljubljena uz njega. Nije željela biti nigdje ni blizu njemu. Nije željela biti netko kome je upućivao taj prisan i nježan pogled. Ali nije imala izbora. - Stacey - rekao je vojvoda od Clayborougha. - Vjerujem da si se već upoznala s lady Shelton? - Jesam. - Lady Shelton ukazala mi je veliku čast pristavši mi biti ženom - nastavio je, uputivši joj još jedan previše topao pogled. Nicole je samoj sebi bijesno rekla da neće briznuti u plač, neće. - Hadriane! - protisnula je Stacey. - A-ali... Elizabeth! Vojvoda je pogledao svoju rođaku. - Elizabeth je mrtva - rekao je - a ja se za manje od dva tjedna ženim s Nicole. Nicole je sklopila oči, ali prije toga uspjela je zapaziti bijes te djevojke. Prebacio je ruku preko njezina ramena i privukao ju u topao i prisan zagrljaj. - Moram priznati da jedva čekam - rekao je vojvoda.

158

Anna

RafaelaR

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Nicole je smjesta napustila Lindleyjeve i zamolila da se poveze sa Serlevima, koji su se također spremah za odlazak. Bila je uznemirena zbog susreta s Hadrianom i znala je da se to vidjelo. Martha ju nikada ne bi ispitivala pred svojim mužem i Nicole je na to računala. Doslovno je iskočila iz njihove kočije kada su se zaustavili na Tavistock Squareu, promrmljavši im zahvalila i žurno ušla u kuću. Kada je ušla, više nije bilo potrebe za pretvaranjem. Aldricovo lice izražavalo je neskrivenu zabrinutost dok je gledao kako je projurila kroz predvorje. - Gospo - zazvao je za njom. - Jeste li dobro? - Nisam, Aldric - doviknula je divlje Nicole, sada već trčeći uza stube. - Nisam dobro! Njezina soba nije joj pružila utočište. Nedugo je potom vani u hodniku začula svoje roditelje i Reginu kako međusobno žele jedni drugima laku noć. Brzo je ugasila svjetla u svojoj sobi, poželjevši zadržati privatnost. Čula je kako njezini roditelji silaze niz hodnik. Trenutak potom začulo se snažno kucanje na njezinim vratima. Zaječala je. Dotada je već osjećala strašno pulsiranje u glavi. Regina nije čekala da joj Nicole odgovori, već je naglo upala unutra. - Izgledaš kao da je netko umro! - uskliknula je Regina, čije oduševljenje nije bilo ni najmanje splasnulo. - Je li istina? Je li istina da ćeš mu postati žena? Nekoliko me ljudi to upitalo baš kad si odlazila od ujaka Johna! Rekli su da je rekao da ste zaručeni! Nicole! Hoćeš li biti sljedeća vojvotkinja od Clayborougha? - Molim te. - Glavobolja joj se trenutno pojačala. - Ah, Bože, istina je! - viknula je Regina. - Što se dogodilo? Mislila sam da si ga odbila! - Jesam! - rekla je ljutito Nicole. - Taj je nitkov otišao k ocu. Otac je to prihvatio bez mojega pristanka. Regina se ozarila. - Pa to je divno! - Neću se udati za nj. Reginin je smiješak iščeznuo. - Nadam se da me zezaš. - Nicole ju je namršteno pogledala. - Otac je to dogovorio! On je vojvoda od Clayborougha! Što nije u redu s tobom? Sama si mi rekla da si luda za tim čovjekom! Nicole dosad nije imala pojma što osjeća prema Hadrianu Braxton-Lowellu, premda je iskreno sumnjala u to da su joj se osjećanja promijenila. - Ne više, nisam. - Luda si ako se ne udaš za nj. - Onda sam očito luda. Regina je otpuhnula, stisnutih šaka - Borit ćeš se protiv ovoga, zar ne? Borit ćeš se protiv oca, je li? - Hoću. Zašto si ti uzrujana? - Zašto sam ja uzrujana? - Regina se doimala kao da je na rubu plača. - Dakle, Nicole, reći ću ti zašto. Zato što si prokleto sebična! 159

Anna

RafaelaR

Nicole nikada nije čula svoju sestru da psuje i bila je šokirana. - Ja sebična? - Nikada prije nisam se žalila. Ali da nije bilo tebe, već bih bila udana. Dođavola! Imam skoro devetnaest godina i tjeraju me da čekam, nadajući se da ćeš jednoga dana ti dobiti ponudu i udati se prva. Eto, sada si dobila ponudu... i to dobru! Ali previše si glupa da bi bila razumna. A meni je već dosta toga da budem stara cura. Dođavola! Regina je bila toliko izvan sebe da su joj oči bile pune suza, Nicole je bila užasnuta, nemajući pojma da je njezina sestre toliko potresena. - Molim te, pokušaj razumjeti. Ne mogu se udati za nj, ne mogu. - Ne razumijem... nikada neću razumjeti! Sebična si, tvrdoglava, i jednostavno glupa! Regina je istrčala iz sobe, zalupivši za sobom vrata. Nicole je drhtala. Ona i njezina sestra bile su veoma bliske. Premda su se mnogo puta sporječkale, nikada se nisu tako posvađale. Koliko se dugo Regina tako osjećala? Koliko je dugo svaljivala krivnju na Nicole zbog toga što je bila prisiljena čekati na udaju? Nicole je odjednom imala osjećaj da je njezina sestra u pravu te da je njezinom greškom Regina još uvijek bila neudana. Osjećala se kao da je Regini nanijela nepravdu. Voljela je svoju sestricu, ne bi joj naudila ni za što na svijetu. Ali Nicole se usto osjećala kao da ju je vlastita sestra ostavila na cjedilu. I to ju je boljelo. Sada, kada je svoju sestru očajnički trebala kao prijateljicu i saveznika, Regina ju, napustila.

- Nicole, moramo razgovarati - doviknula je Martha. Bilo je vrijeme čaja sutradan nakon domjenka kod Lindleyjevih. Nicole je bilo neizmjerno drago vidjeti Marthu. Cijeli dan bila je suočena s pripremama za vjenčanje, za koje su se sada vodile veoma užurbane pripreme. Očito je da je, unatoč žurbi ili zbog nje, vojvoda bio odlučan pripremiti najgrandioznije vjenčanje, kakvo godinama nije viđeno, i Jane je upala u kovitlac planiranja. Nicole nije marila što su pripremali. Ali njezina majka pobrinula se za to da ona bude stalno obavještavana o važnijim detaljima. Jane je također poslala po švelju iz jedne od najboljih modnih kuća i Nicole je bila prisiljena mnoge sate trpjeti pozornost te žene dok su birali vjenčanicu i odjeću za mladenku, isprobavali i ponovno prepravljali. Zapravo, bit će to tjedan beskrajnoga isprobavanja. Nicole je postajala sve bješnja i bješnja. Po Marthinu uzrujanom tonu bilo je očito da je čula za svadbu koja se neminovno približavala. - Priča se po cijelom gradu! Nisam vjerovala! Ali kada sam ovamo ušla i ugledala gospodina Henryja... najboljeg profesionalnog kuhara u gradu... pa madame Lavie... najkreativniju i najskuplju modnu kreatoricu u gradu... shvatila sam da je to istina! Nicole je bila u donjem rublju u svojoj spavaćoj sobi. Madam Lavie upravo je bila otišla. Koračala je, udaljavajući se. - Točno je. - I nisi mi rekla! - povrijeđeno je uskliknula Martha. Nicole se naglo okrenula. - Sve se to dogodilo jučer! Tek jučer! Aaah! Ta se hulja pobrinula za to da ne postoji izlaz! - Najbolje će biti da mi sve ispričaš - rekla je Martha, u trenu zabrinuta. Nicole je sjela i ispričala joj. Kada je završila, Martha se doimala zaprepaštenom... jer Nicole nije skrivala 160

Anna

RafaelaR

pravi razlog za brak. Ipak je posegnula za Nicolinom rukom i uzela ju u svoju, tješeći ju. Znam da žena ne sanja udaju na ovakav način, ali to je ono što si od samoga početka željela. A moglo bi i dijete biti na putu, Nicole. Naravno da se moraš udati za nj. Zašto si tako tvrdoglava glupava? Nicole je ustala. - Umorna sam već od iste stvari koju mi svi govore... svi od kojih se očekuje da su na mojoj strani. - Trebaju li postojati strane, Nicole? - On je ovo pretvorio u rat - rekla je smrknuto. - Da je samo pričekao... Martha ju je ispitivački pogledala. Nicole je načinila grimasu i odbila naglas izreći nedovršene misli. Ali bile su tame. Da je pričekao, možda bi se, s vremenom, sve ovo dogodilo baš onako kako treba. Tako da on istinski zatraži njezinu ruku. - Sirotice - nježno je rekla Martha. - Posljednje što mi treba jest tvoje sažaljenje. Kako ću se sada izvući iz ovoga? - Ne možeš! - uskliknula je užasnuta Martha. - Svi znaju za zaruke i sam je taj događaj dovoljno nedoličan! Nicole je smrknuto sjela okrenuvši se licem prema prijateljici. - Kako nedoličan? Trebam i ja sve znati. O čemu se sada govorka? Martha je oklijevala. - Govore najgore - pretpostavila je Nicole, osjećajući bol, premda je znala da će sve tako ispasti... još jedan skandal i ona usred njega. - Ona kučka, Stacey Worthington - izjavila je žučno Martha, čiji je vulgaran rječnik šokirao Nicole i prouzrokovao da se ta starija žena zarumeni. Čula sam ju sama danas poslijepodne kod Sarah Lockheart. - Što kaže? Martha je oklijevala. - Postoji samo jedan mogući razlog zbog kojega bi vojvoda od Clayborougha... jedan častan čovjek... tebe oženio nedugo nakon smrti zaručnice. - U pravu je - rekla je Nicole. - Toliko o Hadrianovu pretvaranju! - Kakvom pretvaranju? Nicole joj je rekla kako on namjerava izigravati zaljubljenu ludu ne bi li otklonio svaku sumnju o razlozima u pozadini njihova naglog vjenčanja. - Osim toga, postoji trač - rekla je žestoko Martha. - Sarah je ta koja je rekla kako je čula da je Clayborough doslovno lud za tobom te da je to pravi razlog za takvu žurbu. - Tko bi u to povjerovao? - upitala je otužno Nicole i ponovno počela osjećati stezanje u srcu. - Ja. Nicole se naglo trgnula. - Sada si ti glupava. - Vrijeme će sve pokazati, zar ne? Mogućnost da će ju s vremenom vojvoda možda zavoljeti preplavila ju je tako snažnom žudnjom da se Nicole gušila. - On je hladan čovjek - prošaptala je, ali sjetila ga se u knjižnici, kako ju grli kao da je bila fantom koji bi u svakom trenutku mogao nestati. Kako ju grli kao 161

Anna

RafaelaR

da mu je očajnički potrebna. Kao da ju voli. Sklopila je oči, ne želeći se sjećati... ne želeći se nadati. Martha se odjednom osmjehnula. - Neće to biti kao posljednji put, Nicole. Skandal te sada ne može povrijediti, ne kao vojvodinu nevjestu. Ne kao njegovu ženu. Nicole je uzdahnula, pribravši se. - Moram se s tim suočiti, zar ne? Udat ću se za nj... i to za tjedan i pol. Ne mogu ništa učiniti da to izbjegnem. Martha se u nju svečano zagledala. - Pobjegla si od Percyja. Uvijek možeš ponovno pobjeći. Nicole je uzvratila pogled, zagledavši se u svoju dragu prijateljicu. Kako je mogla objasniti Marthi da ne može ni pomisliti na to da na tako grozan način odbaci Hadriana, kada to samoj sebi nije mogla objasniti? Martha se osmjehnula. - Ali nećeš, zar ne, Nicole? I to ne zato što ti to vojvoda neće dopustiti. Nicole joj nije odgovorih, što je zapravo bilo mudro, jer nije imala nikakav vjerodostojan odgovor.

Hadrian se kući Clayboroughovih vratio loše raspoložen. Njegovi odvjetnici proveli su dan kod Sheltona učvršćujući bračne ugovore i prije nekoliko sati potpisao ih je svojim kićenim rukopisom. Potom se neuobičajeno brižno odjenuo za doličan posjet svojoj nevjesti. Nije imao iluzija, bio je uvjeren da će biti dobro raspoložena... onako kao sinoć. Bio je spreman zatomiti svoje reakcije i odlučio da ga neće isprovocirati ništa što ona kaže ili učini. Nije ju vidio. Po dolasku u Tavistock Square, batler ga je izrazito tužnim pogledom obavijestio da se Nicole ne osjeća baš najbolje. Premda je lice toga muškarca bilo ravnodušno, bilo je jasno da je lagao zbog svoje gospodarice te da je bio uzrujan zbog toga što je odbio vojvodu. Nedugo zatim pojavila se kontesa. Ispričavajući se, obavijestila ga je da je Nicole bolesna i prikovana za krevet. Hadrian je mogao točno pretpostaviti koliko je bila bolesna i koji je bio uzrok njezinoj bolesti. Pretvarao se da je prihvatio Janine isprike, ljubazno se raspitao za Nicolino zdravlje i obavijestio kontesu da će ponovno doći sutra ujutro te da se nada kako će se Nicole osjećati dovoljno dobro da ga primi. Ali kada se našao unutar svoje kočije, uljudna fasada koju je imao na licu odjednom je nestala. Krupnim korakom ušao je u kuću Clayboroughovih, toliko razjaren i zaokupiran da nije ni vidio Woodwarda koji je čekao da mu on preda kaput. Zvučno je zalupio vratima knjižnice. Nije mu trebalo to njezino pretvaranje da zna kako nije sretna zbog dogovora. Već mu je jasno dala do znanja što osjeća, onda kada je bez imalo razmišljanja odbila njegovu bračnu ponudu. Ta će igra ubrzo završiti, pomislio je smrknuto. Kontesa je razumjela njegovo skriveno upozorenje da je bolje da ga Nicole sutra ujutro primi. Bude li ona ustrajala na tako otvorenom protivljenju njihovu zajedništvu, kako će ju onda on moći spasiti od skandala? Pokušavao ju je zaštititi, ali njezini postupci poništit će sve ono što je nastojao postići. Ali trebao je znati, a ne očekivati da ona skrušeno prihvati brak s njim kada je bio dogovoren bez njezina pristanka. Nije Nicole bila skrušena ni pasivna, nikada nije ni bila 162

Anna

RafaelaR

takva. Nije li joj se u više navrata divio zbog smionog prkošenja uvriježenim pravilima ponašanja? Ali sada nije bilo vrijeme za kršenje društvenih kodova. Zbog nerazborite crte koja ga je toliko privlačila... pretpostavljao je da je to bila ta privlačnost koju je posjedovala... bit će mu mnogo teže u potpunosti provesti svoje namjere da ju zaštiti. Ali provest će ih. Postat će mu žena, a kao takva, dobit će ne samo njegovo prezime, ne samo njegovu titulu i bogatstvo već dužno poštovanje. Nikada prije nije mu bilo ni najmanje stalo do toga što ostali plemići govore o njemu. Oduvijek je znao da su pred njim osjećali strahopoštovanje te da su još usto potajno gajili sumnju u svezi njega. Ali sada više neće biti nikakvih sumnji, kako u pogledu njega, tako ni njegove žene. Sam će se za to pobrinuti.

Isobel je te večeri stigla u kuću Clayboroughovih odjevena za večeru, u predivnoj grimiznoj haljini čiji je rub suknje bio od savršeno našivenih perlica. Iako je imala dovoljno lijepu figuru da može odjenuti nešto po najsmjelijoj trenutačnoj modi, Isobel je bila dovoljno realna da shvati kako u pedeset i nekoj više nema kožu dvadesetogodišnjakinje te su njezine haljine bile mnogo čednije nego što su otkrivale. U skladu s haljinom nosila je tamnocrvenu torbicu s našivenim crnim perlicama, dok su joj u ušima, oko vrata i na zapešćima blještali rubini. Dotada je već čula ogovaranja. Nije ni sumnjala u to. Ne nakon one napetosti između njih kojoj je svjedočila. Namjeravala je svojega sina izravno pitati ženi li se za manje od dva tjedna s Nicole Shelton. Woodward ju je dočekao s osmijehom koji je bio rezerviran isključivo za nju. Isobel je pretpostavljala da je bio zaljubljen u nju još iz vremena kada se udala za Francisa, no ona se uvijek mudro pretvarala da ne zapaža njegove emocije. - Dobra večer, Woodwarde, kako si večeras? - Oduvijek je bila bliska s osobljem... čak i onda kada joj se Francis rugao zbog toga. - Dobro, hvala na pitanju. Vaša Milosti. Njegova je Milost u crvenom salonu i očekuje vas. Isobel se osmjehnula, pružila mu svoj krzneni ogrtač i dopustila da ju otprati do njezina sina i službeno najavi. Hadrian ju je dočekao toplo, premda se činio uznemirenim. Kada su ostali sami i sjeli s pićem u ruci, čajem za njega i bijelim vinom za nju, Isobel ga je izravno pogledala. - Čula sam trač, Hadriane. Načinio je grimasu. - Kakav trač? - Pretpostavljam sve tračeve. Ženiš li se s Nicole Shelton? - Da, ženim se. Žao mi je što si to morala doznati na taj način, prije nego što sam ti to sam uspio reći. - Je li i ostatak trača također istinit? Uznemireno je ustao. - Ako misliš na ono jesam li ludo zaljubljen u nju, nisam. Isobel ga je motrila. - Namjeravam izbjeći sve te neukusne glasine, praveći se da sam posve opčinjen ljubavlju - izjavio je. - Shvaćam. - Morala se osmjehnuti. - Ne mogu te zamisliti da se ponašaš zaslijepljeno. 163

Anna

RafaelaR

- Tim veći razlog da moje ponašanje bude uvjerljivo. - Hadriane, smijem li te upitati zašto se tako brzo ženiš s Nicole Shelton nakon Elizabethine smrti? Oblilo ga je rumenilo. - Zato što možda nosi moje dijete. - Shvaćam. Znači ima istine i u ostatku trača. Lice mu se smračilo. - Dakle, govorka se, zar ne? Dovoljno ću brzo ja to osujetiti u zametku. Naći ću ja pronositelje tih tračeva i otvoreno im dati do znanja svoje nezadovoljstvo. - Uvjerena sam da ćeš za tren oka ušutkati glasine - rekla je nježno Isobel. I sama je ustala i položila ruku na sinovu nadlakticu. - Kako se osjećaš? Napeto se udaljio. - Uvijek će mi nedostajati Elizabeth, ali ona je mrtva. Prišao je visokom prozorskom staklu od jednoga dijela i zagledao se kroz njega. - Mislim na tvoj brak. Na tvoju nevjestu. Okrenuo se, ljubazno se osmjehnuvši. - Preuzimam na sebe punu odgovornost za svoje ponašanje, majko. Što još želiš da ti kažem? Da sam uistinu zaljubljen u lady Shelton? Uvjeravam te, nisam. Isobel se osmjehnula. - Shvaćam. - Mogu li računati na tvoj pristanak? - upitao je. - Znam da neće biti baš najbolja vojvotkinja, ali držim da će se s vremenom prilično dobro snaći u tome. - Naprotiv - rekla je Isobel, još se uvijek osmjehujući. - Mislim da će biti prava vojvotkinja i divna žena. Hadrian se zagledao u nju. Još se više zacrvenio i nakašljao, olabavivši kravatu. - Drago mi je da tako misliš. - Draga je žena. Sviđa mi se. Divim se njezinoj životnosti i neovisnu razmišljanju. Hadrian je uzdahnuo. - Možeš misliti. Majko, smrtno je protiv ovoga braka. Njezino ‘neovisno razmišljanje’ već mi zadaje jada. Isobel se nasmijala. - Mogu misliti, Hadriane, poprilično si krut što se tiče morala... Malo nedoličnog ponašanja u tvom životu dobro će ti činiti. - Malo nedoličnog ponašanja u mom životu dobro će mi činiti - ponovio je poput jeke. Nema smisla to što govoriš, majko. Očito nisam ni blizu tomu da budem dovoljno krut. Isobel je trezveno rekla. - Svi mi griješimo, dušo. Nisi ti jedina savjesna osoba koja je podlegla strasti prema ženi. Vjeruj mi kad ti kažem da je dobrih par doza neovisnog razmišljanja Nicole Shelton baš ono što ti je potrebno. - Jedna doza Nicole Shelton odgovara stotinama doza bilo koje druge žene! Nicole ništa ne radi napola, majko. Kada je smiona, onda je to do krajnosti. Optužuješ li ti to mene da sam previše smjeran? - Optužujem li? - Bi li radije da sam kao dragi Francis? Isobel se u trenu otrijeznila. - Naravno da ne bih. Nimalo nisi poput njega, Hadriane, nimalo! 164

Anna

RafaelaR

- Doista? - Bio je hladan, otišao je do poslužavnika i natočio si šalicu čaja. - Možda lady Shelton misli drukčije. Isobel je započela: - Što to znači? - Bojim se da smatra kako je moje ponašanje za svaku osudu. Zapravo, ono i jest za svaku osudu. Ima u meni više Francisa nego što sam to ikada pretpostavljao. Isobel je bila zelena od bijesa. - Nije istina! Podigao je pogled prema njoj. Izraz lica bio mu je podrugljiv. - Svi mi imamo svoju mračnu stranu, majko. Ali nečija je mračnija od ostalih. Isobel je ostala bez riječi. - Nisam te imao namjeru uzrujati - rekao je brzo vojvoda. - Ova je tema previše morbidna. Hoćemo li razgovarati o planovima za vjenčanje? Odlučio sam da bi cijeli London trebao nazočiti, da vide da nemamo što kriti. - Hadriane - Isobel mu je prišla i dotaknula mu ruku. - Nisi kao Francis. Uzruja me kada tako govoriš. Uopće nisi kao on! - U grudima je osjetila grizodušje zbog istine koju je uskraćivala svojemu sinu. - Nikada to nisam trebao spomenuti. - Lice mu više nije odavalo emocije i znala je da neće ponovno razgovarati s njom o tako neukusnoj... i prisnoj... temi. Isobel se okrenula od njega. Srce joj je snažno udaralo i ruke su joj bile ljepljive od znoja. Francis je sada već dvije godine bio mrtav i u grobu. Izbrisala ga je iz njihovih života. Ali kratak pogled na Hadrianovo zamišljeno lice rekao joj je da ne progoni on samo nju već i njezina sina. O, Bože! Mora mu reći istinu! Odlučila je da će mu reći. Nije shvaćala da je Francis, premda mrtav i u grobu, još uvijek imao utjecaja na Hadriana, te da je njezin sin samoga sebe optuživao da je čudovište poput Francisa i mislio kako ga Nicole smatra jednako tako nečasnim. Hadrian je bio najčasniji čovjek kojeg je poznavala... i kao takav imao je sva prava doznati istinu. Isobel je drhtala. Nikada nije bio bolji trenutak. Na kraju krajeva, uskoro će se oženiti te i sam imati sina. Sve će mu reći. Mora. - Majko, jesi li dobro? - Samo mi se malo vrti - uspjela je reći Isobel. - Hajdemo unutra jesti - rekao je Hadrian brzo joj prišavši i uzeo ju za ruku. Zabrinuto joj se zagledao u crte lica svojim očima boje šerija. Isobel je poželjela zaplakati. Ista dvojba s kojom se godinama suočavala još se uvijek nadvijala nad njom. Što će biti ako, kaže li mu sve, izgubi njegovu ljubav i povjerenje? Hadrian joj je bio nešto najvažnije u životu i nije mogla podnijeti njegovo udaljavanje od nje, nije mogla. Na neki način morala je posegnuti duboko u sebe i smoči snage i hrabrosti koje su joj bile potrebne da otkrije ono što je morala reći svojemu sinu.

165

Anna

RafaelaR

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Isobel je došla na svijet u proljeće 1844. godine. Bila je prvo dijete grofa od Norhtumberlanda. Njezina majka, lady Beatrice, umrla je pri porodu dok ju je rađala. Bilo je to petnaest godina prije nego što se Roger de Warenne ponovno oženio. U međuvremenu su bili samo njih dvoje... otac i kći. Od samoga rođenja bila je plavokosa i plavooka ljepotica. Njezin ju je otac obožavao i udovoljavao joj, kao i cijelo kućanstvo i sve njezine tetke i stričevi. Posljedica je bila ta da je bila donekle razmažena, ali Isobel po svojoj mravi nije bila manipulatorica, već se ponašala umiljato. Grof je ponosno zapazio kako je odveć pametna za jednu damu, k tomu još tako mladu. Odlučio je prirediti najbolje moguće vjenčanje za svoju kćer. Warenneovi su bili jedna od glavnih obitelji u okrugu. Prisvajali su kao vjerovanje da je Rolfe de Warenne, koji je u Englesku došao s Williamom Osvajačem, bio jedan od njegovih najvećih generala i najbližih savjetnika. Postao je prvi grof Northumberland 1085. godine i otada je svaki grof predstavljao moć iza prijestolja. Bila je to na neki način obiteljska tradicija. Roger nije bio iznimka, bio je premijerov pouzdanik i provodio veliku moć iza scene na sve što se događalo u državi. Osim toga, bio je blizak prijatelj sedmoga vojvode od Clayborougha, Jonathana BraxtonLowella, još jednog iznimno utjecajnog čovjeka, premda je u to vrijeme on bio u opoziciji. Politiku nastranu, oba muškarca ne samo što su bili dobri poznanici već su se iskreno voljeli, divili se jedan drugomu i međusobno poštovali. Jedne kobne večeri u njihovu ekskluzivnom klubu u James Streetu odlučili su da će se njihova djeca vjenčati. Naravno, za takvu je dvojicu ljudi mnogo više od prijateljstva bilo uključeno u stvaranje takvog saveza. Roger de Warenne nije znao pojedinosti, ali pretpostavio je činjenice iz bračnog ugovora s kojim su se dvojica muškaraca složila. Isobel je bila jedna od najvećih nasljednica u zemlji, no Jonathan je ustrajao na tomu da ona donese pozamašnu svotu novca u vojvodinu Clayboroughovih, uz još dva veoma plodna posjeda. Roger je mogao samo pretpostaviti da Clayborough nema dovoljno gotovine. Nisu ga uznemirili, ni najmanje, jer Northumberland je bio iznimno bogat. Francis je bio jedan od najtraženijih neženja u Britaniji te nije bilo iznenađujuće što je Roger baš njega izabrao za svoju kćer. Nadao se kako će jednoga dana imati zakonitoga sina koji će naslijediti njegovu titulu, bogatstvo i moć, ali Isobel mu je bila prvo dijete i silno ju je volio. Imala je bogatstvo već samim time što je bila bogata nasljednica. Kao njegova kći, imala je počasnu titulu ‘‘lady”. Mogla je imati svakoga muškarca kojeg je poželjela, no nije bilo na njoj da izabere. Roger je za nju želio više, mnogo više od onoga što je bilo očito dostižno. Njezinom udajom za budućeg vojvodu od Clayborougha dobio je mnogo više, jer jednoga dana ona će postati vojvotkinja te će po tituli čak i njega nadmašiti. Jednoga dana njezin sin bit će deveti vojvoda od Clayborougha. Roger je ispoljavao golemu moć, ali njegov unuk imat će... nevjerojatno... još veću. 166

Anna

RafaelaR

Roger je bio previše pronicljiv da bi riskirao svoju viziju budućnosti. Budući da su Jonathanu funte bile tako očajnički potrebne, uspio ga je stjerati u kut. Umre li Francis prije Isobel, bez djeteta koje će iz tog zajedništva nastati, Isobel će naslijediti Clayborough. De Warenneovi su dugo živjeli pa Roger nije nimalo dvojio u to da će Isobel nadživjeti Francisa. Ne budu li imali sreće imati dijete, Clayborough će se ponovno vratiti de Warenneovima. No budu li imali dijete, ono će se prezivati Warenne Braxton-Lowell. U oba slučaja, Roger je za svoju obitelj dobio sve što je želio. Ugovor je bio potpisan, zapečaćen i uručen. Ali prijateljstvo između Rogera i Jonathana više nikada nije bilo isto. Vojvoda od Clayborougha nije mogao oprostiti grofu od Norhtumberlanda zbog toga što je to zahtijevao. Isobel je imala šesnaest godina i prvi put u životu bila je nesretna. Godinu dana prije njezin otac oženio se mladom ženom, ne mnogo starijom od nje, i njihov se odnos stubokom promijenio. Njegova nova supruga, Claire, ostala je udovica u ranim dvadesetima. Bila je zadivljujuća tamnokosa ljepotica od koje se njezin otac, kako se činilo, nije mogao odvojiti. Isobel odjednom više nije bila u središtu njegova svemira. Odjednom gotovo da nije ni bio svjestan njezina postojanja. Isobel je bila ushićena kada je otac objavio njezine zaruke. Jedva je čekala pobjeći od doma... i od svojeg oca. Toliko je jedva čekala da je zahtijevala pomicanje datuma vjenčanja na raniji, umjesto da pričeka do prođe njezina prva sezona, na što je njezin otac pristao. Premda još nije bila upoznala Francisa, već je bila zaljubljena u nj. Znala je sve o Francisu Braxton-Lowellu. Bio je dvanaest godina stariji od nje i bio smatran pravom lovinom u cijeloj Britaniji. Bio je plavokos, poletan, i svaka žena koju bi upoznao gubila je glavu za njim. Kad ga je upoznala, Isobel nije bila razočarana. Bio je lijep i njegova hladna nadmena bahatost činila ga je samo još privlačnijim. U svibnju 1861. godine, na Isobelin sedamnaesti rođendan, vjenčali su se. Njezine iluzije odjednom su se raspršile. Sve do njihove prve bračne noći, Francis je uvijek bio savršen džentlmen. Zapravo, nikada ju nije poljubio, nikada ju čak nije obasipao ni kićenim laskanjem koje je Isobel bila naviknuta čuti. Ali nije ni marila za to. Bio je princ iz njezinih snova i nije mogao pogriješiti. Njegova profinjenost, u što je samu sebe uvjerila, činila ga je dalekim... i uzbudljivim. Nejasno je znala što očekivati prve bračne noći. Njezina baka detaljno joj je objasnila što će njezin suprug učiniti. Isobel je bila zaprepaštena... ali i uzbuđena. Nije mogla ni zamisliti muškarca s privjeskom koji se poveća i ukruti i koji on stavi u nju. Pomisao na poljupce za koje ju je baka uvjerila da će prethoditi tom značajnom događaju dodatno ju je uzbuđivala. Kako je žudila za Francisovim poljupcima! Francis joj je prišao s hladnim odbljeskom u pogledu, bez osmijeha na licu, ne nudeći joj utjehu, ni nježnost, ni riječi ljubavi. - Jesi li spremna za mene? - upitao je s porugom u glasu. Odmjerio ju je dok je stajala naslonjena na zatvorena vrata kupaonice. Isobel je na trenutak osjetih paniku. Bila je odjevena u lijepu prozirnu spavaćicu, kosa joj je bila raspuštena i sezala joj do struka, no činilo se da nije bio zadivljen, već naprotiv, čak ravnodušan. - Jesam - uspjela je zadržati odlučan glas i osmjehnuti se. - Kakva hrabra djevojka! - ponovno se narugao, pristupivši joj. - Hoćeš li i u sljedećem trenutku biti tako hrabra? 167

Anna

RafaelaR

Razrogačila je oči i nije mogla odgovoriti. Imala je nejasan osjećaj da ne samo da ju nije volio nego mu se nije ni sviđala! Ali zasigurno je bila u krivu. Odbacio je ustranu svoj kućni ogrtač i Isobel je prvi put vidjela tijelo gologa muškarca. Francis je bio vitak, posve tanak i mišićav, no nije se mogla usredotočiti na to. Ono što joj je privuklo pozornost bio je onaj privjesak o kojem joj je govorila baka. Njezinim nedužnim očima učinio se golem i odjednom je osjetila silan strah. Nasmijao se, legavši na nju. - Sada više nismo tako hrabri, zar ne? - Francis, čekaj - uskliknula je dok ju je obuzimala panika. Nije se obazirao na nju i poljubio ju je. Isobel je u trenu osjetila nagon za povraćanjem. Dah mu je zaudarao na cigarete i viski. Poljubac mu je bio slinav i sklizak... nimalo joj se nije svidio. - Frigidna kučkica, je li? - promrmljao je. - Raširi noge. Isobel se na te njegove riječi sledila. Prije nego što je uspjela reagirati, razdvajao joj je bedra umjesto nje... a potom ju poderao. Da je znala da će bol biti tako snažna, bila bi se pripremila pa ne bi vrisnula, ali nije znala, nije bila pripremljena, i vrisnula je. Na svu sreću, Francis se brzo olakšao i jednako tako brzo sišao s nje. Ali tek nakon što je izgovorio okrutne riječi prije razdvajanja: - Nadam se da ćeš se popraviti.

Nakon toga Isobel ga je mrzila. Nikada prije nije bila zlostavljana, ni fizički ni riječima. Nije bila od onih žena koje su mogle skrivati osjećaje. Francis se zabavljao. Brzo je shvatila da mu je drago da ga ona mrzi i sviđalo mu se povrijediti ju u krevetu. Na svu sreću, u njezin krevet nije dolazio baš često. Iako je Isobel prezirala svojega muža, bila je rođena u plemićkoj obitelji i ulogu buduće vojvotkinje preuzela je s lakoćom i suvereno. Barem jednom tjedno primali su goste i bila je izvanredna domaćica te su ju ubrzo smatrali jednom od glavnih domaćica u okrugu. Primala je više poziva nego što ih je mogla prihvatiti i svake večeri u tjednu izlazila, bez Francisa, koji je išao na svoju stranu sa svojim prijateljima. Isobel se također divno slagala s vojvodom i vojvotkinjom, koje je silno zavoljela. Vojvotkinja je bila ozbiljna i distancirana žena, ali kada bi nekoga pohvalila, onda je to tako i mislila. Prihvatila je Isobel. Vojvoda je bio topao, srdačan i ljubazan i udovoljavao joj je. Isobel nije mogla shvatiti kako je takvo dvoje ljudi moglo imati okrutnog sina poput Francisa. Ubrzo je čula glasine. Postalo je očito da Francis vrijeme provodi s neobuzdanom skupinom mladića, koji su većinom bili neženje. Odavali su se kocki, utrkama, piću i lovu. Isobel je također doznala od jedne žene iz svojeg društvenog kruga da Francis ima ljubavnicu, nekakvu lijepu plesačicu. Bila je bijesna. Znala je da muškarci imaju ljubavnice, ali nikada joj nije palo na pamet da bi njezin muž bio poput ostalih muškaraca. Zapravo, nikada nije ni sanjala da brak poput njezina uopće može postojati! Ponos joj je bio najviše povrijeđen činjenicom da je Francis većinu večeri provodio s drugom ženom... premda ga nije ni željela kod kuće uz sebe. Najgore od svega bilo je to da je cijeli svijet znao za njegovu nevjeru. 168

Anna

RafaelaR

- Netko mi je rekao da imaš ljubavnicu, Francis - rekla je bijesno. - Očito je to svima poznato. Je li to istina? Nije oklijevao. Udarac je stigao prije nego što je zapazila da dolazi. Tako ju je snažno odalamio preko lica da je pala na pod i sve zvijezde ugledala. Kada je onako obnevidjela počela razaznavati svijet oko sebe, dok joj je lice pulsiralo od bola, Francis se nadvijao nad njom. - Da mi se više nikada nisi obratila na takav način, Isobel. Ne tiče te se što činim. Imaš samo jednu ulogu u mojem životu... shvaćaš li? A ta je podariti mi nasljednika. Isobel mu, što je bilo mudro, nije odgovorila i nije se ni pomaknula. Krupnim korakom udaljio se od nje, ostavivši ju na podu. Potom se uspravila u sjedeći položaj. Unatoč boli koja je izazvala vrele suze, oči su joj plamtjele. Nije više bilo iluzija za raspršiti, nije više bilo nevinosti za izgubiti. A još nije imala ni osamnaest. Isobel nije mogla zanijeti sina. Francis je u njezin krevet navraćao sve rjeđe i rjeđe, no ni to nije pomoglo riješiti problem. Što je vrijeme više odmicalo, a ona nije ostajala trudna, to ju je on sve više optuživao za to da je jalova i bezvrijedna i sve brže nalazio ispriku da ju udari. Četiri godine nakon vjenčanja umro je vojvoda od Clayborougha. Isobel je bila duboko ožalošćena gubitkom čovjeka koji joj je postao pravi prijatelj, gotovo joj zamijenivši oca i plakala je na pogrebu. Francis nije pokazao žaljenje. Zapravo, rado je preuzeo titulu vojvode. Bio je jedini koji je manje od tjedan dana žalovao. Isobel je bila bijesna na nj. Ali oprezno ga je ignorirala i ništa nije rekla. Bila je naučila ne samo izbjegavati svojega supruga već se suzdržati od kritiziranja. Osim toga, svi su znali da je Francis rasipnik, ovisan o alkoholu, što je njoj tek sada bilo jasno. U to vrijeme njezin otac došao ju je posjetiti bez lady Claire. Došao ju je utješiti, ali Isobel je bila hladna. Tih nekoliko proteklih godina otkako je zasnovao novu obitelj, Claire mu je podarila dva sina. Isobel ga je rijetko viđala. Činilo joj se da ju više ne voli onoliko koliko ju je volio, što ju je povrijedilo više od svega. - Znam koliko si voljela Jonathana - rekao je tegobno i sam pateći zbog gubitka svojega prijatelja. - I meni će nedostajati. Isobel se on uvijek činio besmrtnim, no sada ga je vidjela kao čovjeka njegovih godina. Odjednom je shvatila da nije mnogo mlađi nego što je bio vojvoda od Clayborougha... koji je umro prirodnom smrću. Obuzeo ju je strah. Bez obzira na ono što se dogodilo nakon što se oženio tom ženom, ipak joj je bio otac... i voljela ga je. - Oče, moramo više vremena provoditi zajedno - rekla je odlučno. Doimao se iznenađeno i zadovoljno. - Uvijek rado imam vremena za tebe, mila - rekao je. - Ali ti si uvijek previše zauzeta. - Ja! Ti si uvijek s Claire i sinovima. - Otkad si se udala, neprestano te pozivam da nam se priključiš u Londonu ili na selu... a ti uvijek odbijaš. Ali znam ja da ti i Francis živite odvojenim životima. Pretpostavio sam da imaš pretrpan i važan raspored društvenih događanja te da nemaš vremena za svojega oca. 169

Anna

RafaelaR

Šokirana, Isobel je shvatila da je povrijeđen. Bacila mu se u naručje. - A ja sam mislila da si ti previše zaokupljen poslom pa da nemaš vremena za mene - promrmljala je. - Čini se da smo se pogrešno razumjeli. Nakon toga počela je prihvaćati njegove pozive i ubrzo shvatila da obožava svoju polubraću. Zapravo, Claire i nije bila baš tako loša, čak i ako joj nije uvijek bilo zgodno, nastojala se sprijateljiti s Isobel. Njezin je otac uvijek uspijevao naći vremena kako bi njih dvoje mogli biti nasamo. Isobel je shvatila da je bila glupa mlada djevojka koja se prije mnogo godina okrenula od njega. Bilo je očito da je bio zadovoljan s Claire, te da je obožavao svoje sinove. Bilo joj je drago zbog njega. Šest mjeseci poslije, prvi Francisov vjerovnik pokucao je na njezina vrata. Bio je iznimno nervozan i ispričavao se, ali imao je račun koji je prije četiri mjeseca trebalo platiti... iznosio je dvadeset tisuća funti. Isobel je bila zaprepaštena, kad je to priopćila Francisu, otpravivši toga čovjeka, rekao joj je da brine svoja posla. U sljedećih mjesec dana pojavila se još nekolicina vjerovnika. Isobel nikome od njih nije platila, rekavši im da moraju razgovarati s njezinim mužem, koji ih je veoma vješto izbjegavao. Zaprepašćujući iznos, koji je Francis čini se dugovao, iznosio je stotinu tisuća funti. Naposljetku joj je rekao da on taj novac nema. Vjerovnici su ju nastavili proganjati. Francis se samo smijao, na sve to samo sliježući ramenima. Naposljetku je jedan od vjerovnika priprijetio da će Francisa dati na sud. Isobel je mrzila Francisa, ali nije mogla dopustiti da se to dogodi. Založila je svoje obiteljske dragulje. Iznervirana time što se dogodilo, Isobel je donijela odluku sama procijeniti trenutačno obiteljsko stanje. Preuzela je na sebe pregledati njegov radni stol. Zaprepastila se kada je našla mnoštvo neplaćenih računa od kojih su svi glasili na imanje. Nekoliko upravitelja Clayboroughovih različitih posjeda nedavno je došlo od nje zatražiti sredstva, ali i njih je otpravila. Isobel je tada potražila upravitelja njihova naslijeđenog doma i pomno ga ispitala. Doznala je da su upravitelji za razne Clayboroughove posjede i imanja uvijek bili zaduženi za svakodnevne radnje dok je kontrola nad financijama i generalni nadzor bio prepušten vojvodi. Jonathan je već pet mjeseci bio mrtav, a Francis još nije bio preuzeo svoje obveze. Isobel je bila zgrožena. Znala je što joj je činiti. Mislila je da se to Francisu možda neće svidjeti. Ali odavno je već ona bila prestala mariti za njegovo mišljenje. Obilazila je posjede, jedan za drugim, proučavala svaki centimetar vlasništva Clayboroughovih, bdjela nad knjigama i održavala sastanke s upraviteljima. Kada je situaciju imala čvrsto u svojim rukama, otišla je u njihovu banku i izvadila mjenicu. Potom ju je predočila Francisu. - Mnogo je neplaćenih računa, Francis - rekla je jednog jutra svojemu suprugu kada se neobrijan i raščupan vratio s bučne pijanke od prethodne noći. - Pomno sam pregledala sve račune i trebam pristup osamdeset tisuća funti da isplatim naše dugove. Naš bankar izdao mi je ovaj ček. Hoćeš li ga, molim te, potpisati? Dograbio je mjenicu. Vidio je da je plativa na njegovu ženu. Poderao ju je. - Da u banci imamo osamdeset tisuća funti, misliš li da bih ti dopustio da ih potrošiš? - Ali gospodin Pierce bio je veoma ljubazan izdati mi ovaj ček. 170

Anna

RafaelaR

- Glupačo! Rado bi on nama posudio tu svotu... uz kamate! - grmio je Francis. Isobel je dugo razmišljala. Potom se našla s Clayboroughovim odvjetnicima. Vratila se do gospodina Piercea. Njezin otac otišao je s njom. Dogovorena je pozajmica... samo na njezino ime. Svi računi posjeda bili su plaćeni i ponovno su počeli glatko poslovati, pod Isobelinim pomnim nadzorom. Sada je, uz sve svoje obveze, upravljala još i svim posjedima goleme vojvodine. Iako je u tom bila novakinja, bila je pametna, a usto je imala odvjetnike i oca koji su joj mogli pomoći. Kada je stigla prva sitna zarada s poljoprivrednih posjeda na jugu te od prodaje drvene građe na sjeveru, Isobel je osjetila neopisivo zadovoljstvo kada je mjenicu potpisala i poslala je gospodinu Pierceu. Proći će dugo vremena da Clayborough ponovno bude na jednakom uporištu, ali uz mudro upravljanje namjeravala je to postići. Što je ona bivala sve uspješnijom, to ju je Francis sve više bockao i rugao joj se... i sve ju više mrzio.

U jesen 1867. godine Isobel se uputila na svoje prvo putovanje u Ameriku. Bilo je to tri godine nakon Jonathanove smrti, Clayboroughovi posjedi održali su se unatoč teškoj ekonomskoj situaciji. Isobel je izvršila neka ulaganja, nadajući se da je postupila mudro, a jedno od njih bilo je ulaganje u rudnik. Dala im je u zakup goleme komade zemlje i obvezala se s njima na partnerstvo. Nadala se u budućnosti vidjeti značajniju zaradu... kockala se time, nemajući uopće sredstva za kockanje. Po završetku rata između Sjevera i Juga i ona je, poput većine ostalih, vidjela mogućnost za zaradom koja će nastupiti obnovom Juga. Isobel je bila na putu u Virginiju, investirati u zemlju koja je sada bila spaljena i bezobrazno jeftina, ali jednoga dana vrijedit će pravo bogatstvo. Naravno, nije imala sredstva za kupnju, ali joj je gospodin Pierce veoma rado dao sada već treću pozajmicu. Nije bila tajna da ona upravlja Clayboroughovim imanjima te da je već poduzela nekoliko poslovnih pothvata. Plemići su bili šokirani, sablažnjeni čak. Nisu mogli vjerovati da se ona, žena, vojvotkinja, upustila u poslovanje. Plemići su očekivano prezirali poslovanje i nisu mogli vjerovati da se dama... vojvotkinja... uistinu aktivno upustila u takav pothvat. I dalje to nisu odobravali. Ali kao vojvotkinja od Clayborougha, Isobel je bila previše moćna da bi ju izbjegavali. Nitko nikada ne bi odbio neki od njezinih poziva za kojima su svi veoma žudili. Nitko ju nikada ne bi izostavio sa svojega popisa gostiju. Naprotiv, domaćini su je uvijek molili da im dođe na zabavu. Nitko se nikada nije ni usudio poprijeko ju pogledati. Isobel je znala da je vrhunac ogovaranja i smatrala je to zabavnim. Francis nikoga nije šokirao (osim nju) svojom novootkrivenom sklonošću za mlade muškarce, ali ona je sve šokirala svojom očitom inteligencijom i odlučnošću. Francisu nije bilo zabavno, ni zbog ogovaranja, ni zbog nje. Nikada joj nije zahvalio za to što je spasila njega i njegov dom i nikada joj nije oprostio. Osim toga, nikada nije propuštao narugati joj se kako je jalova frigidna kučka. Isobel za to nije marila, sve dok ju je ostavljao na miru, Pretpostavljala je da je on u pravu te da je bila jalova, jer još nisu imali djece. Ali već više od godinu dana nije dolazio u njezin krevet, kao da je odustao. Isobel je znala da je bio previše zaokupljen svojim 171

Anna

RafaelaR

trenutačnim ljubavnikom da bi našao vremena za nju. I dok je u jednu ruku osjećala olakšanje, u drugu je bila tužna. Bila je dovoljno inteligentna da zna da je bilo glupo željeti dijete kojemu Francis ne bi bio otac, ali željela ga je. Shvatila je da se to ipak neće dogoditi. Imala je samo dvadeset tri godine, ali osjećala se kao da joj je pedeset i da su prošle godine kada je mogla roditi.

172

Anna

RafaelaR

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Morski zmaj bio je gladak, s bijelim jarbolom, jedan od najbržih jedrenjaka na oceanu. Obično nije prevozio putnike, ali kada je Isobel odlučila poći na taj poslovni izlet poželjela je stići u Ameriku što je moguće prije. Poznavajući njegova poslodavca, njezin tajnik dogovorio je prijevoz, plativši jedinstvenu pristojbu. Isobel ga je ugledala još prije ukrcaja. Stajala je na pristaništu sa svojom služavkom i jednim jedinim kovčegom, ne mogavši se pomaknuti. Srce joj je bilo zastalo u grlu. Nije ga čak uspjela jasno ni vidjeti. Sunce iza njega mračilo joj je pogled. Ugledala je samo nevjerojatno visokog i snažnog čovjeka, u visokim čizmama, hlačama i nemarno odjevenoj iznošenoj platnenoj košulji. Čula je kako izdaje naredbe. Krv joj je zakolala. Tijelo uzdrhtalo. Bio je nevjerojatno muževan. Što se to događalo s njom? Izišao je sa zasljepljujućega sunca, a potom se sledio, okrenuvši sporo glavu prema njoj. Njegova kestenjasta kosa, zlatna od sunca, nemarno mu je doticala ramena. Uokvirivala je njegovo snažno, neodoljivo, očaravajuće lice. Oštrim pogledom pretraživao je pristanište, sve dok ju nije ugledao. Isobel nije mogla odvratiti pogled. Činilo se da je piljio u nju cijelu vječnost, vječnost koju je cijeli život čekala, a potom se osmjehnuo. Osmijeh je bio diskretan i prisan. Bio je namijenjen njoj, samo njoj. Isobel se zarumenjela. - Idi - poticala je svoju služavku Bessie. - Idi nađi nekoga tko će mi ponijeti kovčeg. Osjetila je olakšanje usredotočivši pozornost na nešto drugo, ali znala je da ju on i dalje gleda. Baš kao što je svakom niti svojega bića znala da se ne bi trebala ukrcati na taj brod... njegov brod. Nije joj ni trebalo reći da je njegov, jednostavno je znala. Baš kao što je znala i to da se neće... da se nije mogla... vratiti.

- Kako se zoveš? - Isobel. Sunce je bilo na izmaku. Cijeli su dan plovili. Bile su to prve riječi koje joj je uputio. Tiho je prišao iza nje, ali nije se prenula. Neko vrijeme stajala je sama kod ograde, očekujući ga. Čekajući ga. - Isobel. Okrenula se sada potpuno prema njemu. Njegov utjecaj na nju bio je jednako snažan kao prije. Ostavio ju je zadihanu, lišenu razborita razmišljanja. - Zovem se Hadrian - rekao je nježno, prelijećući pogledom po njezinu licu, proučavajući ga, hipnotizirajući ga. - Hadrian Stone. - Znam. Raspitala sam se. Piljili su jedno u drugo. Isobeli je srce kucalo kao mahnito, gotovo prestrašeno. Ali nije to bio strah. Znala je i to da bi se trebala bojati. Bila je to želja, želja kakvu nikada dotad 173

Anna

RafaelaR

uopće nje iskusila u životu. Neobuzdana, strastvena želja koja ju je mučila, želja od koje joj se ovlažila međunožje. Nije baš bio zgodan. Lice mu je bilo grubo i vilica previše snažna. Nos mu je čak za nijansu bio prevelik. Oči su mu bile jantarne, zlatnog odsjaja. Lice mu je bilo prekriveno čekinjastom bradom i kosa mu je bila previše čupava, preduga. Nadvijao se nad njom za najmanje petnaestak centimetara. Bio je krupan i snažan. Pomislila je da će umrijeti dotakne li ju. Duboko je i sporo udahnuo. - Dođavola! - rekao je. - Ti si najljepša žena koju sam ikada vidio u životu... Cijeli dan danas samom sebi govorim da si poput sna... da jednostavno ne možeš biti stvarna. Ali stvarna si... nisi li? - Stvarna sam - prošaptala je, očajnički ga poželjevši dotaknuti. Podigao je ruku. Isobel je čekala, zaustavljena u agoniji. Prstima joj je dotaknuo visoku krivulju jagodične kosti. Sklopila je oči, moleći se da ju uzme u naručje. Nije marila hoće li ju netko vidjeti. Opsovavši, naglo se odvojio od nje. Otvorila je oči i zapazila da je bijesan. Nije mogla pretpostaviti zašto. Okrenuo se na peti čizme i krupnim korakom udaljio se bez riječi. Nedugo potom, Isobel je pošla za njim.

- Stani - rekao je u hodniku potpalublja. Mišić se na njegovu vratu pomaknuo. - Na mjestu stani. Znala je, a da joj to nije bilo ni rečeno, da je njegova kabina bila iza vrata koja je leđima čuvao. Ovlažila je usnice. Bila je nervozna, kao da je ponovno imala šesnaest. - Ne mogu prošaptala je. Lice mu je bilo prekaljeno. - Dama si - rekao je. - Iz pogleda na taj prsten, udana. - Da, jesam - rekla je tužno. - Je li tebi to tako prokleto lako? Činiš li to uvijek? Bila je užasnuta zbog toga što je pomislio. - Ne! Nikad, ama baš nikad u sedam godina braka nisam bila nevjerna svojemu mužu. Sve dosad. Čvrsto ju je uhvatio za nadlaktice i doslovno ju privukao uz sebe. - Govoriš li mi istinu: Istina joj je bila u pogledu. - Da. Pojačao je stisak. Boljelo je. Isobel nije marila. - Zar ne vidiš? - Gotovo je vikao. - Ne želim samo jednu noć s tobom. Onda te radije neću ni imati. Bilo je to previše. Isobel je zajecala. Zgrabila je njegovu mekanu bijelu košulju i šake su joj pritiskale njegov poput kamena čvrst trbuh. - Hadriane! Ne želim ni ja samo jednu noć!

Prignječio joj je tijelo svojim, na čvrstom madracu njegova spartanskog kreveta. Isobel je još uvijek plakala, osjećajući potrebu. Shvatio je, zadigao joj suknje i podsuknje, potrgao gaćice i dodirnuo njezinu uzavrelu sklisku kožu. Divlje je vrisnula, trenutačno postigavši svoj prvi klimaks u golemim nepodnošljivim valovima. Držao ju je, dok ga je proživljavala. 174

Anna

RafaelaR

- Bože, Isobel - dahtao je, rastvarajući joj gornji dio haljine. Suze radosnice zasjale su joj u očima, - To je bilo prvi put - prošaptala je, a potom iskreno zaplakala. Nije shvatio, ali osjetio je promjenu u njoj. Privio ju je u naručje i čvrsto držao u zagrljaju dok je plakala. Prvi put otkad je postala odrasla plakala je za sobom. Plakala je zbog sve povrijeđenosti koju je pretrpjela u Francisovim rukama, zbog izgubljene nevinosti i razbijenih iluzija. Plakala je zato što je upoznala Hadriana sada kad je bilo prekasno. Plakala je i zbog toga što je prvi put nakon previše dugo vremena bila sigurna... napokon je našla svoje utočište. - Sigurno misliš da sam luda - rekla je naposljetku, Prošlo je dugo vremena. Poslije će joj tek Hadrian reći da je satima plakala dajući oduška svojoj boli. Još ju je uvijek držao, u poderanoj odjeći, onako napola golu i udobno privijenu uz njega. - Nikada nisam vidio neku ženu tako slomljena srca - rekao je nježno. Milovao ju je po kosi, raspustivši ju. - Želiš li mi pričati o tome? Isobel se osmjehnula. Miješale su se radost i tuga. - Ne, ne sada, možda nikad. Nema više boli. Ti si ju odagnao. Osmjehnuo se, nježno ju poljubivši u čelo. - Drago mi je. Da je Isobel samo mogla znati kako je griješila. Bol nije nestala. Tek je tada počinjala. Promatrala ga je dok se skidao. Grudi su joj se nadimale od brojnih milovanja koje je podnijela. Ležala je među svojom poderanom odjećom na jedinoj deki s kojom je spavao. Sada već poznata vrelina već joj je gorjela u međunožju. Piljila je u njegova krupna gola prsa osjećajući privlačnu žudnju. Uzvratio joj je pogled u kojem se očitovala silna želja. - Ponosan sam na to što me tako gledaš - rekao je. - Prelijep si - uzvratila je Isobel. Nasmijao se sirovo i drhtavo i oslobodio se hlača. Isobel je zaječala kada je ugledala njegove duge čvrste noge, a potom njegov golem nabrekao ud. - Mogla bih eksplodirati samo gledajući te - prošaptala je. Proizveo je nekakav neartikuliran zvuk i u trenu se spusti na nju. Divlje je posegnula za njim. Usne su im se spojile. Već se smještao između njezinih razdvojenih bedara. Ona je već obavijala noge oko njegova struka. Ušao je u nju i oboje su vrisnuli. - Bože dragi - rekao je. - Isobel, Isobel... je li moguće da sam već zaljubljen u tebe? Čvrsto se držala za njega dok ju je zibao svojom snagom, moći i ljubavlju. - Nadam se. O kako se nadam da je tako! Nikada mu nije ispričala za Francisa. Pitao ju je, ali kada mu je jasno dala do znanja da je to za njih nevažno, ispoštovao je njezine želje i povukao se. Isobel je znala da ju on voli, jednako kao što je ona voljela njega. Nije željela da se Francis upliće u tu njihovu sreću. A ni o budućnosti nije željela razmišljati. Ali kada su se približili obalama Amerike, nije pustio da to tek tako prođe. - Kada ćeš mi reći da si vojvotkinja od Clayborougha? Isobel je ležala gola u njegovu naručju u njegovoj maloj ogoljeloj kabini. Duboko je uzdahnula - Znaš! Cijelo si vrijeme to znao! 175

Anna

RafaelaR

- Jesam, znao sam. Jesi li uistinu mislila da se nisam odmah raspitao, čim sam te vidio da stojiš tamo na pristaništu? Isobel je bila bijesna... ali ujedno je osjetila olakšanje. - Trebao si mi reći da znaš. - Trebala si ti meni reći tko si. Nije progovorila ni riječi, samo se uspravila u sjedeći položaj. Ni on nije progovarao. Gledali su se. - Nemoj sada - rekla je naposljetku. Dotaknula ga je, pogladivši ga po prsima. Nemoj sada, Hadriane. Uspravio se u sjedeći položaj i čvrsto ju uhvatio za ruku kako bi spriječio odgađanje njihova razgovora. - Hoću, sada. Znam da ga ne voliš. Znam da voliš mene. - Uvijek ću te voljeti. Zadovoljno se osmjehnuo. Na njezinu licu nije bilo smiješka. Osjećao je nelagodu. - Isobel, nikada se nisam namjeravao ženiti. Sve dok nisam sreo tebe. Želim te, ne samo tu u mojem krevetu. Želim da mi budeš žena. Želim ti podariti djecu... male sinove i kćeri. - Bio je žestok. - Možda ih ti već imaš. Meni podari jedno, barem jedno. - Nije se mogla ni osmjehnuti. Obuzeo ju je osjećaj panike. - Nećeš mu se vratiti. - Nije to bila posve izjava, a ni pitanje. Isobel je zacmizdrila. - Kako mogu pobjeći? Bio je zaprepašten. - Voliš me! Ta hulja... ne znam što ti je učinio... ali znam da ti je slomio srce! Ne možeš mu se vratiti! - Ali pobjeći? - Bila je zaprepaštena samom tom pomišlju, pomišlju koju je izbjegavala pod svaku cijenu. - Je li to onda bila igra? - povikao je bijesan i ustao. - Nije! Nikada nije bila igra! Volim te! Ali, Hadriane, ja sam jedna de Warenneova. - Želiš reći da ti to što si vojvotkinja znači više od mene, je li tako? - Ne! To znači da de Warenneovi izvršavaju svoje obveze... koliko god to bolno moglo biti, jedna de Warenneova ne bježi od svojega muža i života. Ne bježi. - O, moj Bože - rekao je kada je shvatio da ona svim svojim srcem vjeruje u to što govori. - Ozbiljno to misliš? Ozbiljno to misliš? Isobel je sklopila oči. Bila je de Warenneova. Oduvijek je bila de Warenneova. A sada djelomično i Clayborough. Ne znači da je voljela Clayborough... premda jest. Ali vjerovala je u odanost, obvezu i čast. Da ne vjeruje, ne bi bila Isobel de Warenne Braxton-Lowell. Da ne vjeruje, bila bi nitko. Odjednom je napustio prostoriju. Problijedio je kada je shvatio što on nikada neće imati. Što oni nikada neće imati.

Isobel je tri mjeseca ostala u Virginiji s Hadrianom Stoneom. Bilo je ujedno gorko i slatko. Oboje je pokušavalo ne misliti na rastanak i očajnički su nastojali živjeti samo za sadašnji trenutak. Nikada Isobel nije voljela više. Nikada nije osjećala veću bol nego onoga dana kada je naposljetku morala napustiti Ameriku. Dotada ju je poznavao onako kako to samo može čovjek koji istinski voli ženu. Nije ponovno spominjao temu njezina napuštanja Francisa. Znao je koliko ju je boljelo. Odveo ju je do pristaništa. 176

Anna

RafaelaR

Isobel je bila donijela odluku da neće zaplakati, jer zaplače li, znala je da se neće moći suzdržati od provale emocija. Nije željela ni gajiti sumnje. Bilo bi veoma jednostavno ostati s njim, okrenuti leđa onome tko i što je bila da se uopće ikada usudila pomisliti to učiniti. Morala je pod svaku cijenu prestati misliti na tu mogućnost koja nije postojala... koja nije mogla postojati. Obgrlio ju je oko ramena. Iza je njih još jedan jedrenjak, ovaj put to nije bio Morski zmaj već neka bljutava imitacija, poskakivao na mjestu za privezivanje broda. Iznad je njih nebo bilo besprijekorno plavo. Posvuda je bilo proljeće, osim u njihovim srcima. - Volim te i poštujem - rekao je naposljetku, zagledan u njezine oči. - Zato te puštam da doneseš najvažniju odluku u životu. Ako je to ono što osjećaš da moraš učiniti, onda te podržavam. Nije više mogla zadržati suze. Slijevale su joj se niz lice u potocima. - Uvijek ću te voljeti - rekao je grubo. - I uvijek ću biti tu. Ako se predomisliš... sljedeće godine ili one iza... ili za deset godina, bit ću tu. Nikada neće postojati nijedna druga, Isobel, nikad. - Ne želim da me čekaš - pokušala mu je reći, no oboje su znali da je to bila laž. - Nikada neće postojati nijedna druga - ponovio je. - Volim te, Isobel. Isobel se ukrcala na brod, zaslijepljena suzama. Bila je shrvana bolom. Ostavila je Ameriku, a s njom i svoje srce, jer ono je pripadalo Hadrianu Stoneu, i uvijek će mu pripadati. Vratila se u Englesku, ali nikada više nije bila potpuna. Bio je uvjeren da nije dobro čuo. - Molim? Isobel je bila blijeda, bljeđa od bilo kojega duha. - Hadriane... trebala sam ti to još davno prije reći. Francis nije tvoj otac. Vojvoda od Clayborougha zapiljio se u nju. Upravo su bili završili s večerom i povukli se u jedan od intimnijih salona kako bi udova vojvotkinja mogla uživati u vinu nakon večere, unatoč činjenici da su dame rijetko kada pile nešto jače od šerija. Čim su se dvoja teška vrata od sjajne tikovine za njima zatvorila, Isobel je svojega sina zamolila da sjedne. Zbunjen, pristao je. Potom je izjavila da Francis nije njegov otac. - Nije li to nekakva neslana šila? - upitao je. Ali srce mu je tako snažno kucalo da gotovo nije ni uspio čuti vlastite riječi. - Nije šala, Francis ... - nervozno je progutala - nije tvoj otac. Hadrian je ostao kao od kamena isklesan. Oni nemogući otkucaji bila još su se više ubrzali. Riječi njegove majke bubnjale su mu u glavi. Francis nije tvoj otac! Bilo je nemoguće, bilo je nevjerojatno, kao da se obistinio san čovjeku koji nikada nije ni sanjao. - Jesi li dobro? - upitala je tjeskobno Isobel. - Daj, gucni malo. - Nadvijala se nad njim, nudeći mu svoju čašu vina. Ruka joj je drhtala. Hadrian ju je nezamislivom snagom čvrsto stisnuo za zapešće. - On nije moj otac? - Nije. Ustao je, još uvijek držeći svoju majku za ruku. - Nego tko? 177

Anna

RafaelaR

- Boli me - uzdahnula je Isobel. Hadrian je zapazio bljedilo na njezinu licu i suze u očima i smjesta ju pustio. - Bože dragi, oprosti mi, majko, nisam bio ni svjestan što činim. - Nemam ti što oprostiti - rekla je tužno. - Tko je moj otac? - ponovio je pitanje. Osjećaji su mu još uvijek bili uskomešani. - Zove se Hadrian Stone. Amerikanac iz Bostona. Kapetan broda. Vojvoda je piljio. Udaljio se i prišao do police ponad kamina, zagledavši se u plamenove koji su u njemu lizali. Dugo je vremena proteklo prije nego što je uspio usvojiti taj podatak. Francis nije bio njegov otac... hvala Bogu. Pomorski kapetan. Bilo je to bizarno pa se na kraju ipak upitao ne sanja li možda. - Jesi li dobro? Sporo se okrenuo. - Volio bih čuti cijelu priču, majko. Kimnula je, kršeći ruke. Hadrian je nepokretan stajao ispred ognjišta. Istina je konačno naposljetku bila otkrivena. Nevjerojatno, pomislio je. Iako se doimao smirenim kada mu je Isobel dovršila priču, rekavši mu za svoju odluku da napusti Virginiju i Hadriana Stonea da bi se vratila u Clayborough, nije bio ni blizu smirenosti. - To sve objašnjava - rekao je, nakon što je uslijedila teška tišina. Isobelino lice bilo je mirno i sablasno blijedo. Sjela je na rub počivaljke okrenuta prema svojemu sinu. Gužvala je nabore na haljini, držeći ruke u krilu. Tjeskobno je ispitivački piljila u Hadriana, ali gotovo ju nije ni vidio. - Nije ni čudo što me mrzio... i tebe. Isobel se ugrizla za usnicu. - Mrzio me prije nego što sam uopće upoznala tvojeg oca. Mrzio me kada sam preuzela odgovornost za ta imanja, što je trebalo biti njegova obveza... njegova mržnja bivala je sve veća svaki put kad sam ga uz jamstvo izvukla iz duga. - Da, to znam. - Stajao je, a sada je koračao. - Isuse - izustio je naposljetku, a kada se okrenuo prema majci, oči su mu plamtjele od bijesa. - Trebala si mi to davno prije reći! - Znam - prošaptala je. - Bijesan si. - Pokušavam ne biti. Pokušavam razumjeti kako si nastojala sakriti svoju avanturu... čak i od mene. Ali, Bože dragi! Nisam li prije trebao znati da ta hulja nije moj otac? - Jesi. - Bože, majko, da si mi barem rekla. - Udaljio se i u svakom njegovom dugačkom koraku javila se uznemirenost. Odjednom se naglo okrenuo licem prema njoj. Bio je toliko zaokupljen samim sobom da nije ni zapazio koliko je njegova majka bila blizu tomu da zaplače. - Što se dogodilo nakon što si otišla iz Virginije? Jesi li se ikada više čula s njim? Isobelino srce, koje je već luđački udaralo, počelo je preskakati. - Na što pomišljaš? - Moram ga naći. Naravno, ako je još živ. Sjedila je ukipljeno. - Dakle? - zahtijevao je oštro. Oči su joj naposljetku zasuzile. - Jesam... neko sam se vrijeme čula s njim, ali sada već dvadeset godina... nema ni riječi. 178

Anna

RafaelaR

- Možeš li, molim te, objasniti? - Bio je nestrpljiv. - Nakon što sam se vratila Francisu, poslao mi je poruku. Malu, kratku, bezličnu. Raspitivao se kako sam. Nastavio je to činiti nekoliko sljedećih godina. Uvijek se iz poštanske marke dalo vidjeti gdje se u tom trenutku nalazio. Adresa mu je bila u Bostonu. Kada sam ga upoznala, tamo mu je bio dom. - I, što se potom dogodilo? Isobelino je srce zaigralo. Sjećanja su bila previše bolna, kao i nenadano ispitivanje njezina sina. Ništa nije rekao, ali bio je bijesan... bijesan na nju. Ali što će uslijediti nakon bijesa? Njegov prezir? Progovorila je veoma nježno, nastojeći spriječiti drhtanje u glasu. Znam da je u početku želio da znam gdje je. Na taj mi je način želio reći da je još tamo i da me čeka ako se predomislim. No potom su pisma prestala stizati. - Glas joj se slomio i niz lice su joj potekle suze. - Možda se oženio. Možda je mrtav. Ne znam. Hadrian je piljio, širom razrogačenih očiju, kada mu je sinulo. - Još ga voliš! Isobel je našla maramicu i obrisala oči, brzo i očajnički prividno povrativši kontrolu. Plakala je, koliko zbog svojega sina i njegova pravog oca... toliko i zbog sebe. Hadrian je odjednom prišao svojoj majci i nezgrapno položio ruku na njezino rame. Znam da ti ovo nije lako. Ali, majko... meni je to od iznimne važnosti. Moraš mi dati tu adresu u Bostonu. - Naravno - uspjela je reći, osjećajući se odbačeno. Hadrian se okrenuo. Općenito se obratio prostoriji, nastojeći kontrolirati bujicu emocija koje su ga preplavile. - Odmah ću mu napisati pismo. Unajmit ću istražitelje. Jednoga od njih poslat ću u Boston. Naći ću ga ako je živ. Isobel je teško progutala, pripremivši se svojemu sinu zadati završni udarac. Hadriane, on ne zna. Hadrian se naglo okrenuo. - Nikad mu nisam rekla. Pojma nema da ima sina. Otkriće je bilo šokantno. Te večeri, nakon što je njegova majka otišla, Hadrian je sjedio u knjižnici sam sa psom, zagledan u rasplamsan plamen, ne vidjevši ga. Jedva je uspio pojmiti to što je čuo, to da Francis nije bio njegov otac i da je njegova majka imala avanturu s čovjekom po imenu Hadrian Stone te da je on bio njegov otac. Obuzeo ga je bijes. Bio je bijesan na svoju majku... veoma bijesan premda se silno trudio ne biti. Pokušavao je razumjeti njezine motive, ali da mu život o tome ovisi, nije uspio. Ne samo što Isobel njemu nije rekla istinu prije mnogo godina, onda kada je trebala, već nije rekla istinu ni Hadrianu Stoneu. Kada je zahtijevao da mu kaže kako je mogla uskratiti istinu njegovu ocu, kao i njemu, bila je toliko uzrujana da mu nije mogla odgovoriti. Nije mogao prestati misliti na tajnovitog Amerikanca koji je bio njegov pravi otac. Hadrian Stone. Isobel mu je dala ime po svojem ljubavniku. Kakav je bio taj Amerikanac? Bio je pomorski kapetan. Hadrian nije mogao zamisliti svoju majku s pomorskim kapetanom i iz misli mu nije izlazila slika zdepastog muškarca čekinjaste brade. sjedokosog čovjeka u prugastoj košulji i tamnoplavim hlačama. Iako je nekoliko puta uzastopno vršio 179

Anna

RafaelaR

pritisak na nju, Isobel je odbila odgovoriti mu na upite. Premda je znao da ju uzrujava zapitkujući ju o ocu, nije mogao, i neće prestati. Nije li imao pravo znati nešto... bilo što? Naposljetku je rekla da je Hadrian Stone bio sve ono što Francis nije, i to rekavši, u suzama pobjegla iz prostorije i iz njegove kuće. Hadrian se u trenu osjećao pokajnički zbog onoga što je učinio, no potom mu je misli ponovno zaposjela činjenica preko koje nije mogao prijeći, ona o njegovu ocu. Glasno se nasmijao. Sada je mogao opsovati Francisa, onako s guštom, bez imalo grižnje savjesti i, što je još važnije, mogao je shvatiti zašto ga je Francis prezirao. Bilo je to pitanje koje ga je cijeli život progonilo. I koje je sada, konačno, bilo okončano.

180

Anna

RafaelaR

DVADESET PETO POGLAVLJE

Hadrian je sljedećeg dana posjetio svoju zaručnicu. Premda je bio prepun nade da svojega oca nađe živog i zdravog, unajmio je glasnike iste večeri kada mu je majka rekla istinu te jednoga od njih odmah poslao u Boston s pismom, njegovo se vjenčanje žurno približavalo. Cijelu prethodnu večer uopće nije spavao i tek je u cik zore napokon uspio prihvatiti zaprepašćujuću činjenicu da je čovjek po imenu Hadrian Stone bio njegov otac. Nije mu preostalo ništa drugo doli čekati rezultate istraživanja koje je pokrenuo. Ali što se njegove buduće žene tiče, tu je imao mnogo toga učiniti. Morao im je osigurati budućnost. Hadrian je namjeravao nastaviti s provođenjem svojega plana da zaštiti Nicole od skandala koji je prijetio ukorijeniti se nad njihovim predstojećim vjenčanjem. Da bi to učinili, moraju se pojavljivati u društvu kako bi on mogao preuzeti ulogu ludo zaljubljenog prosca. Hadrian je i dalje bio jednako odlučan ublažiti širenje zlokobnih priča koje su bile prokleto blizu istini da bi bile ugodne. Zapravo, sada je bio odlučniji no ikad zaštititi svoju nevjestu omogućiti joj prihvaćanje kakvo ona zaslužuje. Golema crna kočija Clayboroughovih, ukrašena trima lavovima, većima od kuće, na njezinim vratima, zaustavila se ispred rezidencije Sheltonovih na Tavistock Squareu. Vojvoda je lagano iskočio. Koraci su mu oduvijek bili gipki i hitri, ali danas su bili posebno lagani. Zapravo, kada je Aldric odgovorio na njegovo potezanje zvekira, nije mogao ne zablenuti se u vojvodu koji ga je pozdravio njemu nesvojstvenim osmijehom. Hadrian je znao da se najvjerojatnije kretenski cerio, ali čak i da je želio, nije mogao prigušiti svoje dobro raspoloženje. No dok je u dnevnom boravku čekao Nicole, zadovoljstvo mu je polako iščezavalo. Nije se pojavila. Petnaest minuta pretvorilo se u pola sata. Pola sata pretvorilo se u četrdeset pet minuta. Hadrianovo dobro raspoloženje pretvorilo se u zlovolju, a potom preraslo u bijes. Kako je i na trenutak mogao pomisliti, unatoč nevjerojatnom obratu događaja, da je njegova nevjesta bila više nego protivna? Posljednji put vidio ju je tamo kod Lindleyjevih i tada je bila bijesna na nj. Jučer ga je uspjela izbjeći. Nije li primila skriveno upozorenje koje je dao kontesi? Je li ga uistinu mislila ponovno izbjeći? Je li mogla biti tako glupa? Izišao je iz dnevnoga boravka i zatekao sasvim očito tjeskobnog Aldrica kako se vrzma po predvorju. - Vaša Milosti! Mogu li vam donijeti još neko osvježavajuće piće? - Gdje je njezina soba? - zahtijevao je vojvoda. Aldric se sledio. - Vaša Milosti.. hm... Vaša Milosti... - Smijem li pretpostaviti da je gore na katu? - Na drugom katu - protisnuo je butler, razrogačenih očiju. Vojvoda od Clayborougha čekao je. - Peta vrata lijevo - prošaptao je Aldric. 181

Anna

RafaelaR

Vojvoda je već bio nestao. S lakoćom je preskakao stube, dvije odjednom. Dvaput je oštro pokucao na peta vrata i ne čekajući poziv za koji je posumnjao da će uslijediti kad kaže tko je, naglo upao unutra. Nicole je bila u donjem rublju. Hrpe i hrpe svile, šifona, tafta, baršuna, tila, vune, kašmira pa čak i krzna bile su na njezinu krevetu dok su perjanice, vrpce, čipka i ostale ukrasne sitnice bile razbacane po cijeloj sobi. Sve kutije sa šeširima bile su otvorene i rukavice su bile posvuda, pod se gotovo nije ni vidio jer su po njemu nasumično bili razbacani omoti. Hrpa torbica svih veličina, oblika i boja koje su se mogle zamisliti bile su na podu uz počivaljku. Glasovita švelja, madame Lavie, bila je na koljenima i mjerila rub Nicoline jarko zlatne svilene podsuknje. Još dvije mlade žene sjedile su u prostoriji i bezumno šivale. Sve su se, poput jedne, sledile i zablenule u vojvodu. Nicole se prva pribrala. Zaklonila je rukama grudi koje su joj izvirivale iz čipkom prekrivenog korzeta. - Van! Hadrian je za djelić sekunde uspio shvatiti da uopće nije imala namjeru sići. - Svi izlazite! Smjesta! Za trenutak se prostorija ispraznila i ostali su samo vojvoda i njegova nevjesta. Nicole je ruke i dalje držala prekrižene na grudima. Uzmaknula, gazeći po hrpetinama osjetljivog materijala. - Ne možeš biti tu unutra. Pogoršavaš ono što je već dosad skandalozna avantura! - Skandalozna avantura? - Narugao se: - Reći će da je to skandalozna ljubav! - Ah! Kako sam mogla zaboraviti na igru koju igraš? Hadrian se nezadovoljno osmjehnuo. Premda je prsa skrivala od njegova pogleda, već je bio zapazio bujne grudi koje su se napinjale uz korzet, nazreo je već bio tamnocrvene bradavice koje su se probijale kroz lijepu zlatnu čipku, - Koliko si me dugo imala namjeru pustiti da te dolje čekam, Nicole? - Zauvijek! Ponovno se osmjehnuo. Izraz lica bio mu je nemilosrdan. To baš nije pametno. Ponovno ju je odmjerio. Tijelo mu je pulsirao kada je postao svjestan da su sami i toga gdje su... u njezinoj spavaćoj sobi, dijelilo ih je ni pola metra od kreveta. - Moraš otići. Već se priča o tome kako si tek tako upao u moju sobu. - Govorila je zadihano. - Dobro - rekao je, koraknuvši prema njoj odlučnim i čvrstim korakom... onoliko odlučnim i čvrstim koliko je to bilo njegovo krupno tijelo. - Reći će da sam toliko lud da sam dotrčao za tobom čak u tvoju sobu, izgubivši svaku vrstu viteškog ponašanja. Nicole je brzo prešla do druge strane kreveta, - Lud si! - A ti si, draga moja, kukavica - rekao je nježno, idući za njom. - Nisam kukavica - procijedila je, čvrsto se držeći za jedan od debelih zakučasto izrezbarenih stupova kreveta. Grudi su joj se nadimale od bijesa. - Ti si kukavica. Meni si iza leđa krišom upitao oca za moju ruku nakon što sam te već bila odbila! Sledio se. Potom se našao uz nju, čvrsto ju zgrabio za nadlaktice i odvukao od stupova kreveta. Vrisnula je. Prodrmusao ju je. S ljutitim zanimanjem gledao je kad su joj grudi naglo ispale iz korzeta. - Naprotiv - rekao joj je na uho, napetim glasom - svatko tko je dovoljno glup da tebe oženi, najhrabriji je muškarac. 182

Anna

RafaelaR

Nicole se iskoprcala iz njegova stiska, mahnito posegnula za jednom od skupocjenih tkanina koje su joj bile razbacane po krevetu i dograbila neproziran crven šifon koji je privila preko prsa. - Onda se slobodno predomisli! - Vikala je. - Neću se uvrijediti. Samom je sebi rekao, premda ju je optužio, da je reagirao samo iz potrebe da ju ušutka prije nego što upropasti njegove namjere da ju zaštiti i dolije još ulja na vatru ogovaranju koje je nastojao izbjeći. Čim je to pomislio, čim ju je privukao uz svoje tijelo, čim ju je povukao uz cijelu dužinu svoje napete muškosti, znao je da je to bila mlaka isprika. Činjenica je bila to da mu je bilo dosta i da je bio umoran od tih igara i njezinih protivljenja. Onda si osjetljivija od mene. Upozoravam te, Nicole, brzo se uvrijedim. - Uz tvrdokoran osmijeh, koji uopće nije bio osmijeh, spustio je usne na njezine. Divlje se opirala, pokušavajući ga udariti, u čemu je umalo uspjela, ali uhvatio ju je za zapešća i gurnuo dolje na hrpu raskošnih materijala koji su prekrivali krevet. - Vidim ti u očima da si povrijeđena! Zašto ne priznaš svoju ranjivost? Zašto me tako snažno odbijaš od sebe? Kako me to navodiš da se zaboravim? - Naravno, za sve sam ja kriva! - vrisnula je, ali nije se ni pomaknula, ležeći na leđima na krevetu. Pritiskala ju je njegova težina, njegove noge bile su između njezinih. Nije joj odgovorio. Ne riječima. Namjerno joj je naglo povukao crveni šifon koji je držala između njih. Razrogačila je oči i ritnula se, ali nije joj pustio zapešća i čvrsto ju je stiskao uz krevet. Dug trenutak nije se ni pomaknula, pomicale su se samo njezine gole grudi koje su se nadimale ispod prednjice njegove uredno izglačane košulje. - Možemo li prestati sa svim tim glupostima? - zahtijevao je odgovor. Pogled joj je odlutao na njegove usne, no potom ga je brzo vratila do njegovih očiju. - U pitanju je moja budućnost. Mislim da to nije glupost. - U pitanju je naša budućnost - odgovorio je. - Naša budućnost. Ponovno se naglo otrgnula nastojeći se od njega odvojiti. - Kako se usuđuješ činiti mi to - prošaptala je. Pogled mu je pobjegao do njezinih golih grudi. Pomislio je da ona pritom misli na njegovo trenutačno grubo postupanje prema njoj, kao i na njegovu odluku da ju ženi unatoč njezinim protivljenjima. - Odustani, Nicole. Već si izgubila. Prihvati ono što mora biti. Prihvati činjenicu da ćeš mi za nekoliko dana biti žena. Ponovno se napinjala uz njega. Znao je da ju je sigurno boljelo, jer nije popuštao stisak oko njezina zapešća i znao je da je bila bolno svjesna njega, baš kao što je on bio bolno svjestan nje. Njegov uronjen golem ukrućen ud kao da je bio u njezinim slabinama. - Nikada to neću prihvatiti - uzdahnula je. Nije se nasmijao. Nije bilo ničega smiješnog u njezinu nastojanju da se odupre njegovoj volji. Samo ga je ona tako lako mogla zapaliti, od prvoga trenutka kad su se sreli. - Nikada ne učiš - rekao je. Oblili su ga grašci znoja dok se borio protiv sebe i izgubio. Tijelo mu je uzdrhtalo. Golemost njegove potrebe bila je zastrašujuća. Pogledi su im i dalje ostali prikovani. Baš kao što je znao da se mora prepustiti strasti koja je bjesnila u njemu, osjetio je kako je njezin otpor popustio. Kratko vrisnuvši, Nicole je sklopila oči, izvijajući tijelo uz njegovo. 183

Anna

RafaelaR

Njemu ionako nije bio potreban nikakav poticaj. Koljenom joj je razdvojio bedra i spustio usnice na njezine. Poljupci su mu bili razorni, Nicole se žestoko podizala privijajući se uz njega, nastojeći dotaknuti njegov jezik svojim. Nemilosrdno je pritiskao slabine uz njezine. Netko je odlučno pokucao na vrata. Hadrian je u trenu skočio na noge. Brzo joj je povukao korzet naviše. Nicole ga je pogledala ukočenim, strašću omamljenim pogledom. - Imamo društvo - žurno je prošaptao, povukavši ju da se osovi na noge, Bila je poput lutke u izlogu i teška poput mrtvaca. Jednom ju je prodrmusao i osjetio olakšanje kada je ugledao da joj se u pogled vraća usredotočenost. Ostavivši ju, zagurao je košulju u hlače i izravnao kravatu dok je prilazio vratima. Otvorio ih je u trenu kada se po drugi put začulo kucanje,. Bila je to kontesa. Hadrian je znao da ju nisu mogli prevariti, premda se zadovoljno osmjehivala, - Dobar dan, Vaša Milosti. Mislila sam vam donijeti neko piće da se malo osvježite dok ste u posjetu mojoj kćeri. - Veoma uviđavno od vas - promrmljao je, bacivši pogled prema Nicole. Stajala je okrenuta im leđima, zagledana kroz jedan od visokih prozora, odjevena sada u zelenu kućnu haljinu s uzorkom. Osjetio je olakšanje zbog toga što su bili prekinuti, no to se ne bi moglo reći i za njegovo tijelo. Situacija mu je izmaknula iz kontrole, što mu nije bila namjera. Jane je odložila poslužavnik na stakleni stol i na nekoliko su trenutaka razmijenili par uljudnih riječi. Kada je izišla, iza sebe je ostavila vrata širom otvorena. Hadrian se okrenuo prema svojoj nevjesti, koja se dotada mrštila na nj; bilo je posve očito kako joj ono nekoliko proteklih minuta nije popravilo raspoloženje. - Nadam se da si zadovoljan - dobacila je nepromišljeno. - Daleko sam od toga da budem zadovoljan. Oblilo ju je rumenilo. Ruke su joj i dalje bile obrambeno prekrižene na prsima. - Zašto si došao? Stavljati mi sol na ranu? - Kakvu ranu? - upitao je sarkastično, okrenuvši se od nje. Sada kada su oboje ponovno bili sami, premda je bila odjevena u kućnu haljinu, uzavrela bol ponovno mu se javljala u slabinama. Natočio im je oboma čaj u šalice, nadajući se odvući pozornost svojemu tijelu od njegove namjere. - Znaš ti koju ranu - odbrusila je. - Zašto ustraješ na ovom smiješnom braku? Iskreno se slažem s onim što si rekao... onim da si glup što me ženiš. - Nisam to rekao, Nicole. - Kao što ti je dobro znano, nisam od onih koje bi bile dobre vojvotkinje - rekla je, kao da ga nije čula. - Možda se podcjenjuješ. Razrogačila je oči. Smireno je ispijao čaj, ne odvajajući pogled s nje. Pribrala se. - Hadriane... zašto ustraješ na tom da se vjenčamo? Ako ono što se između nas dogodilo nema veze meni, zašto onda, dođavola, ima tebi? Lecnuo se, ali ne zbog njezina prostačkog rječnika. Je li uopće mogla misliti to što je upravo sada rekla... da je ono što se prije nekoliko dana dogodilo tamo u njegovoj knjižnici njoj nevažno! - Znaš ti zašto. Možda nosiš moje dijete. 184

Anna

RafaelaR

- Ako sam trudna, mogu ga roditi da ne budemo vjenčani. Naviknuta sam ja na skandal... kakve bi veze imalo još malo dodatnog skandala? Sada je bio smrknut. - Ako misliš da me možeš navesti na to da se predomislim, dvaput razmisli. Nepokolebljivo ostajem pri svojem. - Onda ćeš imati veoma protivnu vojvotkinju na vratu - rekla je hladno. - Usuđuješ li mi se ti to prijetiti? - Ne prijetim ti. Savjetujem . - I lažeš - rekao je smireno, mada tu mirnoću nije osjećao. Odložio je šalicu i tanjurić. Oboje u stvarnosti znamo koliko si protivna... još prije samo pet minuta postojao je za to očit dokaz. Zajapurila se, no nije uspio razaznati je li to bilo od bijesa ili neugode, ili od oboje. Možda nisam protivna kada je riječ o tjelesnom, ali protivna sam kada se radi o udaji za tebe! Njezina bodlja pogodila ga je nepogrešivom točnošću i nije mu se svidjela rana koju je ostavila. Nije se nimalo smekšala s obzirom na mogućnost udaje za nj. Nije mogla znati da Francis nije njegov otac, ako ju je to uopće mučilo, ali bio je previše ponosan da joj to kaže, i što je još važnije, nije imao povjerenja u nju da bi joj takvu tajnu otkrio. Još ne. Nije mogao riskirati ugled svoje majke. - Jesam li ti uistinu toliko mrzak? Stajala je ukipljeno. Lice joi je bilo blijedo i bijes joj se pomalo gubio iz pogleda. Kada je odgovorila, bilo je to krajnje oprezno. - Nije sada to bitno jesi li mi mrzak ili nisi. - Smatraš li da sam mrzak? - zahtijevao je odgovor. - Ne. Sada je on bio ukipljen i bilo mu je veoma teško suzdržati se da se ne osmjehne. - Dakle, nisam nikakav ljudožder. - Pogledom je potražio njezin. Usne su joj zadrhtale. - Ne prisiljavaj me protivno mojoj volji. - Nicole, prekasno je. - Nije prekasno. - Možeš se predomisliti. Ljudi će samo reći da ti se vratio razum. Nije mogao ne zapaziti njezin očaj i svaki njegov pokušaj da se osmjehne izostao je. Iz nekog razloga suprotstavljala mu se sada jednako kao prije. - Predlažem da promijeniš svoje htijenje - rekao je hladno. - Ne želim biti žrtvovana tvojoj plemenitoj ideji dužnosti. - Potpuno si mi to jasno dala do znanja - procijedio je kroz zube. - Zapravo, vraški sam umoran od slušanja istoga refrena. Istina je da uopće ne marim za ono što ti želiš. - Proklet bio - prosiktala je. - Misliš samo na sebe. Hladan si i bešćutan, baš kao što to svi govore! Hadrian se nezadovoljno osmjehnuo. Bio je povrijeđen i bijesan zbog toga što je bio ranjiv kada je ona bila u pitanju. - Namjeravao sam te pozvati da iziđeš sa mnom večeras, ali vidim da to ne bi bilo mudro. - Ne, ne bi bilo mudro. - Nicole se žestoko složila. - Odbila bih te, nemam namjeru nikamo ići s tobom. 185

Anna

RafaelaR

Bio je bijesan i samo je velikom snagom volje kontrolirao svoj bijes. Neće ju prisiljavati da pođe s njim na taj bal. S takvim svojim očitim animozitetom prema njemu, samo bi izazvala još više ogovaranja. Bilo bi čudo da se podčinila pravilima i ponašala onako kako bi jedna nevjesta trebala. - Vidjet ćemo se u katedrali. - Već se upućivao prema vratima kada su ga njezine sljedeće riječi u hodu zaustavile. - Samo se nadaj! - doviknula je. Polako se okrenuo. Sada više nije skrivao osjećaje. - Nisam ja Percy Hempstead - rekao je, veoma sporo i veoma jasno. - Da to odmah razjasnimo. Nije se pomaknula, činilo se kako čak i ne diše. - Nisam ja dvadesetdvogodišnjak. Nisam ja opčinjena luda. Misliš li me odbaciti, dvaput razmisli, jer neću podviti rep i pobjeći u drugom smjeru, onako kako je to on učinio, o ne. Naći ću te i dovesti pred oltar, na leđima bude li trebalo, bez obzira na sve tvoje vrištanje i bez obzira na to koliko bi skandalozno to moglo biti. Još je uvijek bila nepomična. Opasno se osmjehnuo. - Nitko me neće osuditi zbog mojega ponašanja. Zato što sam vojvoda od Clayborougha... i zato što sam muškarac. A ti, ti si samo žena... i to, kad smo već kod toga, ekscentrična. Žena kojoj, reći će, treba čvrsta muška ruka i koju pokoji put treba dobro premlatiti. Nicole se zgranula. - Pljeskat će mi na mojim postupcima - završio je nemilosrdno - a tvoje će postupke osuditi. - Prezirem te - uspjela je izgovoriti Nicole. Osmijeh mu je bio izopačen. - Odlučiš li se izazvati takav skandal, neka ti bude. Oprat ću ruke od cijele te situacije i ostaviti te da se krčkaš u vlastitoj kaši. Moja velikodušnost da te zaštitim ne ide dalje od toga. - Odlazi! Nije joj odgovorio. Bio je previše bijesan. Krupnim korakom izišao je iz prostorije.

186

Anna

RafaelaR

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Vojvoda od Clayborougha bio je nervozan. Bio je dan njegova vjenčanja. Posljednjih dana nije vidio Nicole, sve od onda kada ju je posjetio namjeravajući ju pozvati na bal. Namjerno je to učinio. Ponovno mu je savršeno jasno dala do znanja što osjeća prema njemu, pobudivši njegove emocije, koje su u svakom slučaju bile previše razorne u njezinoj blizini. Bilo je sigurnije, mnogo sigurnije, držati se podalje od nje, sve dok ne budu vjenčani. Nije se ni usudio pomisliti na to kakva će borba uslijediti onda kada mu postane ženom. Vojvoda je proteklih tjedan i pol boravio u Londonu. U tom kratkom vremenskom razdoblju pojavio se na tri domjenka, dva bala, jednoj regati i jednoj raskošnoj soareji. Bila je činjenica, što je zapanjilo London, da je u jednom tjednu prihvatio više poziva nego u proteklih godinu dana. Ne samo što se pojavio na tim raznim događanjima već se zapravo na njima nekoliko sati zadržao družeći se s ostalim gostima i, ukratko, bio veoma šarmantan. Takvo ponašanje bilo je veoma nesvojstveno samotnom i prilično nedruželjubivom lordu te je vojvoda postao najomiljenija tema razgovora među pripadnicima visokoga društva. Ali Hadrianova narav nije se promijenila. Nije bio nimalo više zainteresiran za društveni život plemića nego prije. Zapravo, jedva je čekao doći kući u Clayborough, gdje su različite obveze čekale da se osobno pozabavi njima. U Londonu je ostao samo zbog Nicole. Stvarao je nov početak za njih oboje. Naravno, nikada nije bio nepopularan. Bio je previše moćan da ne bi bio rado viđen gost, ali nikada nije bio pretjerano popularan zbog svoje očigledne ravnodušnosti prema društvenom vrtlogu. Ali pred kraj tih deset dana zapravo je postao omiljen. Ubrzo će tako omiljena postati njegova žena. Po Londonu više nisu kružile ružne glasine. Ako se još zadržao pokoji trač o pogrešnom izboru vremena za njegovo i Nicolino vjenčanje, bio je u procesu sporog izumiranja. Nov trač bio je upravo onakav kakvoga se on dosjetio. Kada su mu na svakom tom društvenom okupljanju kojemu je nazočio čestitali na zarukama, Hadrian je bio primjereno oduševljen. Bilo kakvo vojvodino otvoreno iskazivanje emocija smatrali su neuobičajenim i moglo je biti dovoljno da zavara. Ali riječ o njegovu upadu u Nicolinu sobu neki dan proširila se poput najgore vatrene oluje. No ovog... puta trač je bio koristan. Posvuda kamo je Hadrian odlazio ljudi su pričali o njima. Samo večer prije, na soareji kod Averyjevih, načuo je razgovor dviju udanih žena i jedne neudane, sve su to bile njegove poznanice. - Šokantno - izjavila je lady Bradford. - Doslovno je istjerao madame Lavie van kako bi mogli ostati nasamo! - Skandalozno - uzvratila je gorljivo lady Smythe-Regis. - Sigurno je posve lud za lady Shelton kada je tek tako zaboravio na dolično ponašanje! 187

Anna

RafaelaR

- Možete li zamisliti biti predmetom takva vojvodina zanimanja? - rekla je sanjarski lady Talbott. - To mora da je ljubav! Hadrian se brzo udaljio, prije nego što opaze da je prisluškivao. Bio je više nego zadovoljan. Ali ipak nije bio zadovoljan onoga poslijepodneva kada je odlučio pojaviti se u svojem klubu u James Streetu. Kada je ušao u omiljenu mu jazbinu, postao je svjestan da se tih razgovor prekinuo. Obično bi ga ljubazno pozdravili, nakon čega ostali članovi više ne bi obraćali pozornost na nj, s obzirom na to da su svi znali kako voli osamu. Smrknuto se zapitao što je izazvalo takvu reakciju njegovih pajdaša. Previše bi bilo ponadati se da se to nije odnosilo na nj i njegovu zaručnicu. Ubrzo je doznao. Pristupio mu je grof Ravensford, kojega je poznavao bolje od većine ostalih lordova. - Imaš li što protiv ako ti se za trenutak priključim, Hadriane? - upitao je Jonathon Lindley. Iznenađen, Hadrian je pristao, no ubrzo je postalo očito da lord ima nešto na umu. - Što mi to želiš reći, Jonathone? - Nećeš biti zadovoljan - upozorio je Lindley, govoreći tiho. Hadrian mu je dao znak da nastavi. - Nicole mi je poput kćeri pa ti moram reći ono što sam upravo doznao. Dvojica članova ovoga kluba upravo su se okladila. Vojvoda se ukipio. - O kakvoj je okladi riječ? - Onoj vrsti oklade koju treba ispraviti. Lord Hortense i lord Kimberly okladili su se da će tvoja nevjesta za devet mjeseci nakon vjenčanja roditi. Hadrian se nije pomaknuo. Premda mu je lice bilo kao od granita isklesano, u jednom vrućem valu preplavio ga je bijes. Kada je uspio progovoriti, zahvalio je Ravensfordu na informaciji. Trenutak je potom izišao. Te večeri našao je Hortensea kod njegove kuće dok se spremao za izlazak. Razgovor je bio kratak i uciljan. Jedan dobro pogođen udarac rasklimao je nekoliko Hortenseovih zuba. Hortense se silno pravdao. Ista sudbina snašla je lorda Kimberlyja. Još više ogovaranja, još više skandala, no sve to išlo je vojvodi u korist. Ponašao se časno, braneći Nicolinu čast, dok su ta dvojica džentlmena bila poznata samo kao bitange. Osim toga, dame su se došaptavale. Bilo je to silno romantično. Jedino što toga vikenda nije prošlo dobro bio je razgovor s markizom Staffordom... Elizabethinim ocem. Hadrian je sam otišao posjetiti svojega prijatelja, nadajući se na neki način objasniti ono što će tom ucviljenom čovjeku biti neobjašnjivo. Stafford je još uvijek bio zaključan u svojem domu, u neutješnom stanju žalosti. Budući da nakon pogreba nikoga nije ni vidio, nije ni znao za Hadrianove zaruke. Kako mu je Hadrian bio poput sina te ujedno zaručnik njegove kćeri od djetinjstva, Stafford ga je primio, premda nije primao posjetitelje. - Neću vas ni pitati kako ste, George - rekao je tiho Hadrian. - Nemoj! - Stafford je bio ispijen, mršav i crvenih očiju. - Ne mogu prestati tugovati. Volio bih da mogu. 188

Anna

RafaelaR

- Znam da je otrcano, ali s vremenom ćete je se moći sjećati s mnogo manje boli. - Ne - rekao je Stafford. - Nisi u pravu. Ova bol nikada neće nestati. Hadrian ništa nije rekao. Bilo mu je strašno neugodno, jer kako je tome čovjeku mogao reći da se ženi nedugo nakon Elizabethine smrti, ali morao mu je to reći osobno, prije nego što Stafford sam čuje za zaruke. - George, i meni Elizabeth nedostaje. Uvijek će mi nedostajati. Stafford je zaplakao. Teškom se mukom pribrao. - Znam. Hadrian je nakratko sklopio oči. Istina, koliko mu je god bilo stalo do Elizabeth i koliko god tužan bio zbog njezine iznenadne smrti, bilo mu je teško zamisliti njezinu sliku. - Sretna je, George. Spokojna je sada, u odnosu na onakve bolove. Ako postoji raj, ona ga je našla. Stafford je ponovno zaplakao. Hadrian mu je pružio svoju maramicu, pitajući se bi li, na kraju, ipak trebao sada otići i ostaviti Stafforda da o svadbi čuje tek nakon što sve bude obavljeno. - Da - rekao je naposljetku markiz, drhtureći. - Elizabeth je u raju, nitko ga ne zaslužuje više od nje. Nakon nekoliko trenutaka, kada je markiz malo došao k sebi, Hadrian je progovorio: George. strašno mi je žao što vas moram osobno obavijestiti o nečem za što vrijeme nije nimalo prikladno, Vjerujte mi da vas sada ne bih ometao u vašoj boli da postoji bilo koji drugi način. - Hadriane, momče dragi, ti si uvijek dobrodošao u ovaj dom. Hadrian je zadrhtao i na trenutak osjetio grizodušje kakvo nije osjetio od trenutka kada je konzumirao svoju strast s Nicole. Odjednom je kristalno jasno vidio Elizabeth, kao da je stajala u toj prostoriji iza svojega oca. Osmjehivala se i gledala ga s ljubavlju. Na licu joj nije bilo optužbe za izdaju. Vojvodine su se oči razrogačile i sjeo je uspravnije, no bio je to samo plod njegove mašte... sablasna halucinacija... jer je one slike nestalo, a s njom je, na neki neobjašnjiv način, nestala i krivnja. Hadrian je teško započeo. Osjećao je da Staffordu duguje biti iskren s njim, i premda je znao da će biti uzrujan, vjerovao je u čast toga čovjeka i bio uvjeren kako je bilo sigurnije reći istinu. - U svojem žalovanju, u trenutku strasti, okrenuo sam se drugoj ženi. Stafford ga je pogledao, a potom rekao: - Shvaćam. Kakve to ima veze? Mlad si. Ne svaljuj krivnju na sebe. - Mislim da niste shvatili, George. Ta druga žena nije mi ljubavnica, a nije ni kurva. Stafford je bio zbunjen. - To je neudana mlada žena koju sada moram vjenčati. Stafford je piljio, nesposoban u tom trenutku shvatiti što mu on to govori. - Za tjedan dana ženim Nicole Shelton. Stafford je i dalje piljio. - Žao mi je - rekao je Hadrian. Stafford je skočio na noge. - Ženiš neku drugu ženu sljedeći tjedan? Ustao je i Hadrian. Žao mi je. - Kako si mogao! Bože dragi, kako si to mogao učiniti? - vikao je Stafford. - Elizabeth tek što je umrla, nije se još ni ohladila u grobu. Kako si to mogao učiniti, kako? 189

Anna

RafaelaR

- To je pitanje časti - rekao je Hadrian, samo naizgled pribran. - Elizabeth je mrtva, a ja sam upropastio Nicole. Naravno, odatle potreba za žurbom. Stafford je bio crven u licu. - Kako se usuđuješ doći ovamo i reći mi da ženiš drugu sljedećega tjedna! Proklet bio tako hladna srca, Hadriane! Proklet bio! Proklet bio, dođavola! Ah... pa ti nisi ni volio moju kćer. To tek sada vidim!Nikada ju nisi ni volio. Kako mi je drago da se neće udati za takvu hladnu bešćutnu hulju poput tebe! - Žao mi je! - Odlazi! - vrištao je Stafford. - Odlazi, odlazi, odlazi. odlazi. * * *

Vojvoda od Clayborougha u crkvu je stigao rano. Svečanost se trebala održati u crkvi St. Martin-in-the-Fields na Trafalgar Squareu. Ta je kapelica izvorno postojala na tom istom mjestu još od normanskih vremena i do dvanaestoga stoljeća crkva je tamo imala svoju župu. Nekoliko je puta bila obnavljana, posljednji put početkom osamnaestoga stoljeća. Sada je to bilo veličanstveno arhitektonsko zdanje... golema građevina pravokutnog oblika sa zadivljujućim trijemom koji je bio opkoračen visokim crkvenim tornjem, s dražesnim kipom Charlesa I. u prvom planu. Hadrian je ušao kroz stražnji ulaz, ostavivši svoju majku, grofa od Northumberlanda i lady Claire te grofa i kontesu od Dragmorea da dočekuju goste, kojih je bilo blizu tisuću. Zbog okolnosti koje su pratile njegovo vjenčanje odlučio ga je barem učiniti vjenčanjem godine. Bio je odlučan u nakani da nitko od važnosti ne bude izostavljen s popisa gostiju... te da nitko ne pomisli da on i njegova nevjesta bilo što skrivaju. Isobel se s tim složila, a složili su se i Sheltonovi, kao i njegov djed, Roger de Warenne. Stoga je na popisu bila ne samo najvažnija aristokracija u zemlji već mnogi utjecajni političari i poslovni ljudi, pa čak i sama kraljica Viktorija. Hadrian je odlučio prepustiti se svojim turobnim mislima u malom predsoblju. Bio je iznimno nervozan i nije mogao proniknuti zašto. Pogodila ga je neugodna slika... njega samoga kako stoji pred oltarom i čeka svoju nevjestu koja nikada neće doći. Koračao je, osjećajući silnu napetost. Nicole Shelton to se neće usuditi; ta je pomisao bila smiješna. Nakon onoga što se učinilo poput sati i sati čekanja začulo se kucanje i u prostoriju je ušao njegov djed. Roger de Warenne, grof od Northumberlanda, koji ga je pomno promotrio. - Izgledaš kao da si bolestan, mladiću. - Tako se i osjećam - uzvratio je Hadrian. - Je li ona ovdje? - Tu je. Nije ti pobjegla. Hadrian se namrštio i, unatoč najboljim namjerama, osjetio olakšanje. Samom je sebi rekao da nijedan muškarac ne bi mogao uživati pri pomisli na to da pred tisućom gostiju bijesnu ženu koja se opire doslovno dovuče do oltara. Vojvoda od Northumberlanda nasmijao se. - Nema izazova, zar ne? Vojvoda je stegnuo vilicu. - Čudi me da ju odobravaš. - Istoga trena kada se odlučio vjenčati s Nicole, otišao je do svojega djeda obavijestiti ga o svemu što namjerava učiniti. 190

Anna

RafaelaR

Naravno da je u toj životnoj fazi mogao učiniti što je htio, no bila je stvar poštovanja zatražiti Northumberlandov pristanak. Očekivao je određeno protivljenje, ali nije ga bilo. - Ne znam još odobravam li ju - rekao je bez uvijanja grof Northumberland. Odobravam njezinu obitelj i odobravam pravovremen brak. Ne bih rado htio imati unuka kopile. Hadrian mu nije bio rekao koji je razlog za brak, jer ga to djed tada nije ni pitao. Izvio je obrvu znajući da ne bi trebao biti iznenađen pronicljivim uvidom Rogera de Warennea. - Možeš cijeli London prevariti, mladiću, ali ne možeš prevariti mene - rekao je Northumberland. - Doista. - Trebaš izravnati kravatu, Hadriane. Vojvoda je počeo prtljati oko kravate te zauzet time nije ni primijetio zadovoljan smiješak grofa od Northumberlanda. * * *

Nicole je sjedila nadasve mirno te gotovo nije ni disala. S njom je bila njezina sestra Regina, koja je nažalost bila jednako toliko nervozna i prestrašena kao da se radilo o njezinu vjenčanju. Uz nju je još sjedila Martha, koja ju je držala za ruku. Ona je bila jedina razmjerno smirena osoba u toj prostoriji... ali joj je dlan bio mokar od znoja. - Opusti se. Doimaš se kao da ideš na vlastit pogreb. - Ne idem li? Regina je povikala. - Hoćeš li se čak i sada nastaviti ponašati poput glupače? Cijeli tjedan gotovo nisu ni razgovarale. Regina je očito bila uzbuđena zbog te veze, zbog čega je Nicole bila još ljuća svaki put kada bi im se putovi ukrižali. Izgledalo je da im se odnos u potpunosti pogoršao, pretvorivši se iz prijateljskog u neprijateljski. - Osjećat ću se onako kako se želim osjećati - obrecnula se Nicole. - Zašto ne dopustiti cijelom svijetu da vidi kako si nesretna! - spremno joj je uzvratila Regina. - To i namjeravam! - Prestanite! - poviknula je Martha, ustavši. - Bože dragi, nije sada vrijeme za svađu. Nicole, da sam na tvojem mjestu, dvaput bih razmislila o tom da ponizim vojvodu pred tolikim njegovim gostima. Nicole je zinula odgovoriti kako Martha na svu sreću nije Nicole, ali iznenada se zaustavila. Utihnuli su zvuci glazbe koja se u posljednjih pola sata razlijegala prostorijom. Njezini roditelji dočekivali su goste koji su pristizali i dotada su se svi već sigurno bili smjestili. Svi su se sledili osluškujući tišinu. Bila je to Nicolina postojana odluka da neće biti povorke, već samo svadbeni marš do oltara, gdje će ju dočekati mladoženja sa svojim djedom. Regina je iz rukavice izvukla bijelu maramicu, kojom je obrisala čelo. Nicole je drhtala. To će se ubrzo dogoditi. Udavala se za vojvodu od Clayborougha. O, Bože. 191

Anna

RafaelaR

- Uzmi - Regina joj je tutnula maramicu u ruku. Nicole ju je uzela ne zapazivši sućut na licu svoje sestre, jer su joj oči odjednom bile pune suza. Nije čak ni znala zašto plače. Regina je pogledala u Nicole i Marthu. - Gdje je otac? - U glasu joj se osjećala panika. Možda se nešto dogodilo, pomislila je očajno Nicole. Možda je došlo do kakve krizne situacije... pa vjenčanja neće ni biti. Njezin otac ušao je u prostoriju. - Jesi li spremna? - upitao je svoju kćer. Bacio je pogled na ostale dvije djevojke. - Bolje vam je da idete zauzeti svoja mjesta. Martha je zgrabila Nicole za ruku i poljubila ju u obraz. Regina je oklijevala, a potom i sama brzo poljubila sestru. Kada su ostali sami, Nicole je kolebljivo ustala. Njezin odnos s ocem također je bio pokvaren dolaskom njezina vjenčanja i nije ga mogla pogledati, a da se ne osjeti izdanom... i izgubljenom. Nicholas ju je odmjerio pogledom. - Prelijepa si - rekao je i glas mu se slomio. - Tako sam ponosan na tebe. Ali bio je to Nicolin neuspjeh. Čime se imao ponositi? Sablaznila je društvo otkad je počela izlaziti u nj i sada se udavala samo zato što je bila bludna. Nije progovorila s njim sve od kada je dogovorio taj brak. Nahrupile su suze. - Oče... - Neizmjerno te volim, Nicole. Vjeruj mi, dugo sam uporno razmišljao o tome jesam li postupio ispravno kada sam prihvatio Hadrianovu bračnu ponudu. Uvjeren sam da jesam. Molim te, oprosti mi što činim ono za što mislim da je za tebe najbolje. Nije mogla nastaviti tu prepirku s njim, ne tu, ne sada, ne na dan njezina vjenčanja. Prišla je, silno mu želeći ponovno biti kći... ali bol koju joj je nanio nije prolazila. Pogledala ga je, želeći mu reći toliko toga, želeći ga upitati kako joj je to mogao učiniti, želeći mu reći kako mu je već oprostila... te da ga uistinu voli. Zaustila mu je to reći i ugledala nadu u njegovim očima. Ali riječi nisu proizišle iz nje. Svadbeni je marš započeo. Veoma dug trenutak gledali su se. Nicholas je turobno ispružio ruku. Ne mogavši sada uopće progovoriti, Nicole ju je prihvatila. Tisuću je gostiju čekalo. Čekao je i vojvoda od Clayborougha.

192

Anna

RafaelaR

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Vojvoda od Clayborougha bio je bijesan, premda se to nije vidjelo. Ali bilo je malo vjerojatno da je uspio prevariti neke od svojih gostiju. Nastavi li njegova nevjesta tako otvoreno izražavati svoju zlovolju prema njemu, pomislio je da bi mogao zaboraviti na ponašanje u javnosti i sve ono dobro što je u posljednjih tjedan i pol dana učinio i otvoreno ju zadaviti. Bili su na prijemu koji se održavao u njegovoj rezidenciji na Cavendish Squareu, s obzirom m velik broj gostiju koji su bili pozvani na vjenčanje. Bila je to lijepa svečanost. Katedrala je bila predivno arhitektonsko zdanje, dovoljno golemo da primi njihovih tisuću uzvanika. U svojoj srebrnoj haljini, Nicole je bila zanosna nevjesta, ali i ljutita. Veo joj je bio proziran. Profinjeno satkan od srebrnog tila ništa nije skrivao. Njezin izraz lica, njezin bijes... svi su ga mogli vidjeti. Ni jednog trenutka nije pokušala biti sretna mladenka. Naprotiv, činilo se baš suprotno. Onoga trenutka kada ju je Hadrian ugledao kako silazi niz crkveni prolaz, ostao je zapanjen i razum ga je potpuno napustio. U njemu se stvorila najsnažnija emocija koju je ikada osjetio u životu i u djeliću sekunde znao je da je, na neki način, zaljubljen u nju. Ali taj trenutak prošao je u trenu. Izraz njezina lica postao mu je jasan kada mu se približila. Bila je lijepa, srebrna pogleda, tamnokosa. Nije bilo dvojbe u pogledu njezinih osjećaja. Usudila se poniziti njega... i sebe... pred tisućom njihovih gostiju. Izbjegavala ga je pogledati dok je prilazila. Zapravo, držala je bradu visoko, dok su joj usne bile tvrdoglavo zlokobno stisnute. Nije ga pogledala čak ni onda kada se zaustavila pokraj njega kod oltara. Kada je došlo vrijeme da kaže svoje zavjete, zapravo nije progovarala. Hadrian ju je uzeo za ruku i posebno ju čvrsto stegnuo... upozorivši ju na taj način da će ju prisiliti da bude po njegovoj volji, premda je sada glupo od sebe pravila pravo ruglo. Osjetio je olakšanje kada je napokon progovorila. Ali bilo je prekasno da bi mu ublažilo bijes. Sada su bili muž i žena. Nije bilo nijedne duše u kući Clayboroughovih koja nije shvatila da se mladenka, najblaže rečeno, opirala. Vojvodin ljubazan osmijeh odavno je iščeznuo i zamijenila ga je hladna i nepopustljiva maska. Bilo mu je svega dosta. Nije mario za to što su na vlastitom svadbenom slavlju bili jedva sat vremena. Što je duže ostajao sjediti pokraj svoje nevjeste kamena izgleda koja je odbijala jesti, piti pa čak i govoriti, to je njegov bijes postajao sve opasniji, Silno se trudio kontrolirati ga. - Idemo - rekao je odjednom. - Sada? - Sada. Istoga trena. - Ustao je i budući da ju je držao za ruku, povukao ju je da ustane zajedno s njim. - Dopusti mi da se preodjenem. 193

Anna

RafaelaR

- Odjednom te zanima dolično ponašanje? Malo je prekasno, ne misliš li tako... madam, ženo? Ukipila se. - Satima još neće razrezati tortu. - Nimalo me ne zanima. - To je očito - rekla je, značajno ga pogledavši. - Nisu mi jasne te tvoje dvosmislene aluzije. Zašto tražiš odgodu? Očito se baš ne zabavljaš najbolje u životu. - Zato što je ostati ovdje bolje nego otići s tobom. Hladno se nasmijao. - Ah, sada smo došli do srži stvari. Želiš odgoditi neizbježno. Bojiš li se ostati nasamo sa mnom i izdati samu sebe? - Ne bojim - rekla je čvrsto. - Samo želim odgoditi ono što će biti iznimno neugodno ... našu budućnost. - Nastaviš li me ovako ljutiti, bit će više nego neugodna. Razrogačila je oči. - Prijetiš mi? - Shvati to kako hoćeš. - Ponovno ju je čvrsto zgrabio za ruku i povukao ju za sobom. Počela se opirati pa se okomio na nju, čvrsto kontrolirajući bijes. - Nisi li danas napravila već previše scena? Moraš li napraviti još jednu? - Ti si taj koji pravi scenu - prosiktala je, ali prestala mu se opirati. Hadrian se nije obazirao na nju. Otišli su se pozdraviti sa svojim obiteljima. Dok su odlazili, presretali su ih čestitari od kojih mnogi nisu mogli prikriti svoje žarko zanimanje za hladnoga mladoženju i neprijateljski raspoloženu mladenku. Čim su izišli, vojvoda je umalo ubacio svoju ženu u kočiju Clayboroughovih. Povukla se u suprotan kut i tamo sjela. Hadrian se popeo i sjeo njoj sučelice, nimalo se ne obazirući na nju, premda je bio toliko bijesan da ju je poželio zadaviti. Dao je znak vozaču da krenu. Nijedno nije progovaralo. Hadrian je bio bijesan na nju zbog takvog ponašanja na taj dan, pred samom kremom britanskog društva. Marljivo je radio na tom da uguši svaki trač o njima, trateći svoje dragocjeno vrijeme na glupim domjencima i besmislenim balovima, šarmirajući nezanimljive dame i laskavu gospodu, ponašajući se kao zaljubljena luda. Nedvojbeno su sada svi mislili kako nema veće budale od njega... biti opčinjen mladenkom koja ga neskriveno prezire. U samo nekoliko sati Nicole je upropastila sve ono što je on u posljednjih deset dana postigao... sve ono što je postigao zbog nje. - Nadam se da si zadovoljna sobom - rekao je. - Zašto bih trebala biti zadovoljna bilo čime baš na ovaj dan? Sjedila je što je moguće dalje od njega, u kutu na drugoj strani kočije. Premda više nego bijesan, nije mogao ne zapaziti kako je bila prelijepa u svojoj srebrnoj vjenčanoj haljini s raspuštenom kosom boje ebanovine. Ležerno je ispružio svoje duge noge, što je proturječilo napetosti koja se u njem javljala. - Predlažem ti da počneš mijenjati stav. Sada si mi žena. Okolnosti se neće promijeniti... sve dok sam živ. Ili uživaš u izazivanju skandala? Bijesno ga je pogledala. Znaš da ne. - Naprotiv, mislim da si istinski uživala praveći danas jednu scenu za drugom. Zasigurno je znao da je uživala ponižavajući ga. Osjetio je još jednom snažno naviranje bijesa. Nevjerojatno se borio protiv njega. 194

Anna

RafaelaR

- Silom si me dovukao pred oltar. Jesi li mislio da ću doći krotko? Ako si to mislio, onda si se prevario. - Postoji samo jedno mjesto na kojem mi se pokoravaš, madam. - Uputio joj je prodoran pogled. - Možda je to jedino mjesto na kojem te trebam držati. Zbog nas oboje. Nicole se zajapurila zbog toga što je ukazivao na njezinu nesretnu strastvenu narav i sada je duboko uzdahnula čuvši njegov prijedlog. - Nadam se da se šališ - smrknuto je promrmljala. - Silno me privlači ta pomisao. Piljili su jedno u drugo. Za Nicole, kočija je bila premalena. Hadrian je bio previše blizu da bi se osjećala ugodno. Osjećala je njegovu uznemirujuću blizinu, sve od trenutka kada mu se približila za oltarom. Njegova je blizina uvijek bila uznemirujuća. Nije mogla ne pomisliti na predstojeću noć... njihovu prvu bračnu noć. Bilo je nemoguće povjerovati, ali sada mu je bila žena. Nekoć je to svim srcem željela, no činilo se da je to bilo veoma, veoma davno. Bila mu je žena, obavio je svoju dužnost i sada je od nje očekivao da prihvati svoj položaj... pretpostavila je i njegova udvaranja. Stisnula je šake. Nije ju mogao prisiliti da se uda i očekivati od nje da bude poslušna, nije mogao. Ako je uistinu očekivao da će ga ona večeras dočekati raširenih ruku, onda nije bio pri zdravoj pameti. Ali što sa svim onim večerima nakon te? Čak i ako ga noćas uspješno odbije, koliko će ga još dugo moći uspješno odbijati? Nicole nije morala razmišljati previše dugo da bi znala kako je njezin slučaj beznadan. Bez razmišljanja je odbila pomisao o poništenju toga braka, nije čak željela ni preispitati vlastite razloge. Ali on mora shvatiti da ju ne može na taj način toliko podjarmljivati svojoj volji, mora. No srce joj je veoma brzo kucalo i bila je odveć svjesna njegova pogleda na njoj. Bio je smion i izravan... namjere su mu bile očite. Nicole je poželjela zaboraviti kako je to bilo biti u njegovu naručju, kako je bilo primati njegove poljupce. Nažalost, sjećanje joj je bilo savršeno. Nicole se okrenula od njega i zagledala kroz prozor. Zimska večer približavala se previše brzo, no unatoč hladnoći u zraku i činjenici da je njezin srebrni ogrtač od lisice bio rastvoren, nije joj bilo hladno. Daleko od toga. Odjednom ju je uhvatila neka neobjašnjiva panika, odjednom je osjetila skučenost. Čvrsto je stiskala ogrtač od lisice i privila ga bliže zbog vlastite ugode. Hadrian je prekinuo šutnju između njih. - Nisam isplanirao medeni mjesec. - Dobro. Nastavio je posve smireno. - Imam nekakve neodložne poslove koje moram obaviti u Clayboroughu te na nekolicini ostalih imanja. Riješit ću to u roku tri tjedna. Potom možemo putovati... ako želiš. Naposljetku se okrenula licem prema njemu. Panika je još uvijek bila prisutna, popraćena očajem. - Ne želim! Ne želim nikamo ići s tobom! Ne želim ti biti žena! - Glas joj se slomio. - Ne želim! - Opet, tvoji osjećaji nisu nikakvo otkriće. Zapravo, umorio sam se već slušajući ih. Molim te, zadrži za sebe svoje nezadovoljstvo po pitanju našega braka. Nicole je odvratila svoj suzan pogled od njegova nesmiljenog i blještavog. 195

Anna

RafaelaR

- Nemam ni ja želje za medenim mjesecom s tako svadljivom nevjestom - rekao je. Nije ju to trebalo povrijediti, zato što nije ni željela putovati s njim u inozemstvo. Medeni mjeseci bili su za one koji se vole, a ne za protivnike. Nedvojbeno je znala da bi, da se vjenčao s Elizabeth, uživali u tjednima i tjednima provedenim nasamo negdje na kontinentu. Ali boljelo je. Još se dublje uvukla u svoj ogrtač od lisice, boreći se protiv suza iscrpljenosti, histerije, a možda i poraza. Pet sati potom stigli su u Clyborough Hall. Bilo je sada već mračno. Noć je bila bez zvijezda, sumorna, i Nicole nije mogla dobro vidjeti palaču koja se, kako je čula, mogla mjeriti s palačom kraljevskog vojvode. Hadrian joj je pomogao izići iz kočije. Nemajući drugog izbora, Nicole mu je to dopustila, ali u trenutku kada su joj noge dotaknule čvrsto tlo, brzo je izvukla ruku iz njegove. Čula je kako je nezadovoljno prosiktao. Mnogo sluga bilo je poredano u golemom predvorju dočekati ju i Nicole se iznenađeno sledila, osjetivši pomalo strah. Možda je stotinjak članova posluge čekalo upoznati svoju novu gospodaricu... nju. Još je čvršće privukla oko ramena ogrtač od srebrne lisice. Bila je to jedina kretnja koju je načinila. Shvatila je da im se Hadrian obraćao. - Kasno je. Sutra u podne možete se upoznati s vojvotkinjom. Molim vas, vratite se svojim obvezama. Svi su nestali. Vojvotkinja. Sutra možete upoznati vojvotkinju. Nije ni registrirala, Nicole se još uvijek nije pomaknula s mjesta. Bila je vojvotkinja od Clayborougha. Bilo je zapanjujuće, užasavajuće. - Ovo je kućedomaćica, gospođa Veig. Večeras će ti ona pokazati tvoje prostorije. Nicole je uspjela kimnuti toj uniformiranoj ženi ozbiljna lica, koja je bez riječi stajala pokraj stubišta. Potom ju je Hadrian zamolio da ih na trenutak ostavi nasamo. Gospođa Veig također je iščeznula. Nicole je postala svjesna da je prostorija u kojoj su stajali... predvorje... bila veća od većine plesnih dvorana. Strop je bio nekoliko katova visok. Pod ispod nogu bio je od zelenoga mramora, prošaran zlatnim mrljama. Golemi bijeli stupovi izdizali su se uvis, sežući do stropa. Na njihovim vrhovima bili su isklesani goli anđeli. To je bio Hadrianov dom? To je sada bio njezin dom? - Sutra ću te povesti u obilazak kuće - rekao je. Okrenula se pogledati ga. - Kasno je pa ćemo zbog toga jesti u našim prostorijama... poslije. Nicole je piljila u njega još se uvijek pokušavajući priviknuti na pomisao da je sada bila vojvotkinja od Clayborougha... jedna od glavnih plemkinja u tom području. - Doći ću gore za pola sata - rekao joj je. - Očekujem da ćeš biti spremna. Je li ti to dovoljno vremena? Odjednom joj je do svijesti doprlo to što je govorio i razrogačila je oči. Shvatila je da ju on pomno promatra, nastojeći joj pročitati misli. Prije nego što mu je uspjela reći da se ne zamara nasilnim upadanjem k njoj te večeri, pozvao je kućedomaćicu koja se u trenu pojavila. Ne rekavši više ni riječ, vojvoda se krupnim korakom udaljio. - Jeste li spremni, Vaša Milosti? - upitala je gospođa Veig. Glas joj nije bio onako ozbiljan kao izraz lica. 196

Anna

RafaelaR

Nicole je bila potresena okolnostima, uključujući među ostalim činjenicu da je ovo bila prva bračna noć te da se nije namjeravala ponovno pokoriti Hadrianu. - Da, molim. Izraz lica gospođe Veig smekšao se. - Onda pođite ovamo. Vaše su torbe već unesene na stražnji ulaz. Nicole je pošla za gospođom Veig, sada već polako ispunjena zebnjom. Kako će uspjeti živjeti u kući poput te? A to je bila tek jedna od brojnih predivnih rezidencija koje je održavao! Kako će uopće moći nadzirati tako golemo osoblje? Joj, pa neće znati ni odakle početi! Odjednom je požalila zbog toga što nije imala konvencionalnije obrazovanje... što je odbijala gnjaviti se učenjem o upravljanju kućanstvom, osim u najosnovnijim aspektima. Nicolin pogled lutao je iznad nje po beskrajnom stubištu sa zavojitim stubama, dok joj je ruka klizila po glatkoj tikovini. Crven tepih obrubljen zlatnim prekrivao je stube. Goleme slike, od kojih su neke bile pejzaži, a neke portreti, mnoge djela pravih majstora, gledale su ju odozgo sa zidova. Nisu zastale na drugom odmorištu. - Tu ima mnogo stanova, ali apartman Njegove Milosti i... vaš... na trećem je katu - objasnila je gospođa Veig. Riječi kućedomaćice uzdrmale su Nicole, vrativši ju ponovno u sadašnjost i krizu s kojom se trebala suočiti. Hadrian će za pola sata biti pred njezinim vratima. Želudac joj se nervozno okretao, ali i puls naglo skočio. Da barem može biti uvjerena da uistinu može kontrolirati svoju želju za njim. Ali uopće nije imala povjerenja, jer koliko je bila bijesna zbog događaja u svezi toga dana, te na Hadriana, nikada nije mogla poreći da je on bio najdivniji muškarac kojega je u životu ugledala. Ali umrla bi od srama da on večeras provede svoj naum s njom. Nicole je naposljetku ušla u svoju spavaću sobu kroz grandiozan dnevni boravak ukrašen ružičastim i bijelim tilom. Na lijevoj strani bila je radna soba čiji su zidovi bili obloženi tapetama s prugama u boji trešnje te dva golema ugradbena ormara i njezina garderoba. Ponovno je posvuda prevladavao bijelo-ružičast motiv, čak su i mramorni podovi u kupaonici bili bljedoružičasti. Nicole je tužno prošlo kroz misli da je ružičasta boja vjerojatno bila Elizabethin izbor. Sinulo joj je da će se, svaki put kada uđe u te odaje podsjetiti na tu preminulu djevojku... na Hadrianovu ljubav prema njoj i njegovu bol. Hadrian je sada bio njezin muž... ali ne vlastitim odabirom. Nicole je odjednom prezirala ružičastu. Pet služavki bilo je bezumno zaposleno raspakiravanjem njezinih stvari. Među njima je bila i njezina trinaestogodišnja Annie. Još su samo dva od njezinih pet kovčega bila neraspakirana. Ostale njezine osobne stvari stići će naknadno, tijekom tjedna. Nicole je sada osjećala više od zebnje. Drhtala je, osjećajući se očajno tužnom. - Hvala vam - rekla je služavkama i kućedomaćici. - U redu je. Ostalo mogu poslije sama. - Željela je ostati nasamo. Sve su se zaprepašteno okrenule pogledati ju, sve osim Annie, čije su oči bile krupne poput očiju sove, sve od kada je prvi put kročila u tu palaču. Naposljetku je progovorila kućedomaćica, čiji je glas bio nježan unatoč napomeni: - Imamo obilje osoblja da to učini, Vaša Milosti. Stoga, kada nešto poželite, samo povucite zvonce. Nicole je potvrdno kimnula. 197

Anna

RafaelaR

Gospođa Veig raspustila je sve služavke osim Annie. - Ima li još nešto što biste željeli? - Samo kupku. - Donesena je - rekla je. - Onda, laku noć. Nicole se osjećala dezorijentiranom i ošamućenom. Sjela je na golem presvučen krevet, s baldahinom i zastorima, koji je izgledao kao da potječe od prije nekoliko stoljeća. Prekrivač je bio od bljedoružičastog baršuna, gladak na dodir. Potom je ugledala prozirnu bijelu spavaćicu mladenke uredno položenu na krevet. Hadrian će ovamo doći za manje od pola sata, s namjerom da ostvari svoja prava koja su mu kao njezinom suprugu pripadala. - Jeste li dobro, gospo? - upitala je Annie, još uvijek širom razrogačenih očiju. Potom se zarumenjela. - Mislila sam reći, Vaša Milosti. - Molim te, Annie, ta je formalnost nepotrebna. - Nicole je ustala, prišla teškim bijelim zastorima i razmaknula ih, ali nije uspjela vidjeti ništa. Noć je bila kao u tunelu, mračna i maglovita. Samo je nekoliko svjetala obasjavalo kružan šljunčan prilaz, koji se u svojem sjaju blistao poput usijanih školjaka. - Annie, želim ostati sama - rekla je Nicole, koja je još uvijek drhtala, čak još više nego prije. Morala je razmisliti... i to brzo. Annie je potvrdno kimnula, žurno se okrenula i požurila prema najbližim vratima. Otvorila ih je i zatekla se u dnevnom boravku. Zarumenjevši se, našla je vrata koja su vodila u hodnik i brzo ih zatvorila za sobom. Nicole se okrenula i zagledala u ružičasto-bijel krevet. Zagledala se u položenu tanku spavaćicu, čija je namjera bila razbuktati seksualni apetit njezina muža. Prisjetila se njegovih poljubaca, njegova dodira. Nicole je još jače zadrhtala. Odjednom je postala svjesna toga da je veoma isrcpljena, na rubu da se onesvijesti. Sjela je snažno na crvenu ležaljku, poželjevši da ima više vremena, poželjevši da može jasnije razmišljati. No uopće nije mogla razmišljati. Misli su joj bile zbunjene, zbrkane. Znala je samo da nakon svega onoga što se danas dogodilo ne smije dopustiti Hadrianu da ju gazi i zahtijeva svoja bračna prava, ne večeras. Sutra će razmišljati o budućnosti, o tom kako će upravljati njome i njime... i sobom. Zapitala se bi li se nekako mogla zaključati i ne pustiti Hadriana u svoje odaje. Nicole je nervozno prišla jednim vratima, svjesna glasnog kuckanja sata na zidu s desne strane. Pomislila je kako joj nije preostalo još mnogo vremena prije no što Hadrian pokuca na njezina vrata. Nije bila spremna za još jedno sučeljavanje s njim. Bila je previše umorna. Znala je da bi bio bijesan da ona zaključa vrata, ali bilo bi joj mnogo lakše zaključati se, ne pustiti ga unutra i ne svađati se s njim, već se suočiti s njim ujutro. Nicole je brzo zakrenula ključ u bravi u vratima kroz koju je ušla, a potom prišla onima koja su se otvarala prema hodniku te i njih zaključala. Njezina nelagoda pojačala se kad je uzmaknula i našla se nasred prostorije. Shvatila je da to nije bio način za započinjanje braka. Bio je to vjerojatno najgori način da ga započne. Prije nego što je uspjela načiniti korak i povući se do jednih od onih zaključanih vrata, pokucao je. 198

Anna

RafaelaR

Nicole se sledila. Ne još! Molila se da je to bila služavka, a ne njezin muž. - Da? - Glas joj je bio kolebljiv. - Ja sam - rekao je Hadrian. Nicole je oklijevala, razmišljajući o tome treba li otključati vrata ili ih ne otključati. Odjednom ju je svladao kukavičluk. Pusti li ga unutra... bit će lakše zadržati ga s druge strane vrata, mnogo lakše. Pokušala mu je nešto reći, ali nije mogla smisliti ništa što bi bilo smirujuće. - Nicole? - upitao je. U glasu mu se osjećalo nestrpljenje. - Mogu li pretpostaviti da si spremna? - Ne - izletjelo joj je. - Nisam. Nastupilo je kratko zatišje. Napinjala se čuti što on radi, ali nije čula ništa. Potom je pokušao zakrenuti ručku, govoreći: - Nastojiš li ponovno odgoditi? To ne bi bilo mudro. Zastao je. Zamislila je izraz njegova lica i njegovu zaprepaštenost kada shvati da se pred njim zaključala. Kršila je ruke: - Hadriane - zaustila je. - Veoma sam umorna. Mislim... - Počinjem shvaćati - rekao je nježno. Na njegov glas, Nicole se sledila. - Otvaraj vrata, madam! Bila je to veoma velika pogreška! - Hadriane - viknula je, požalivši zbog tako glupe strategije i pokušaja da mu spriječi ulaz u prostoriju. - Veoma sam umorna... sutra ćemo razgovarati. Nije bilo odgovora. Sekunde su otkucavale. Nicole je bila zapanjena kad je shvatila da St doista udaljavao! Plan joj je uspio! Neobuzdano drhteći, klonula je na malu plišanu počivaljku ispred sjajne ružičaste granitne police ponad kamina. Imala je predosjećaj da je upravo izbjegla veoma jezivom sučeljavanju... možda čak pobjegla spasivši si život. Otkucaji srca, koji su još uvijek bili nepravilni, naposljetku su usporili. Nasmijala se. Smijeh joj je bio pomalo drhtav. Stavila je ruku preko usana jer je još smijeha, uglavnom histeričnog, prijetilo pokuljati. Bože, otjerala ga je. Pa to uopće nije bilo teško! Odjednom joj je škljocaj usmjerio pozornost prema vratima. Otvorila su se glatko i na njima se pojavilo vojvodino moćno, ukrućeno tijelo. U stisnutoj šaci držao je ključ. Prvi put u životu, Nicole se umalo onesvijestila. - Nikad se više nemoj zaključati od mene - rekao je, previše mirnim glasom.

199

Anna

RafaelaR

DVADESET OSMO POGLAVLJE

Nicole je stajala posve nepomična. Srce joj je mahnito kucalo, preplašenim ritmom. Hadrian je ispunio dovratak i mogla je osjetiti vrelinu bijesa koji je iz njega izbijao u gustim uzbibanim valovima. Na sebi je imao samo kućni haljetak s baršunastim reverima. Bio je bosonog i listovi su mu bili goli. Sinulo joj je da je ispod haljetka bio gol pa je počela uzmicati. Na licu mu se ogledao silan bijes. - Je li ti jasno? - procijedio je Žila mu je na sljepoočnici pulsirala. Pogled mu je bio mračan. Nicole je zapazila da su mu stisnute šake na rukama koje je držao prislonjene uz tijelo. Gledala ga je kako spušta ključ u džep svojega haljetka. - Nemaš pravo - rekla je jedva čujnim glasom, gotovo u potpunosti izgubivši hrabrost. - Imam sva prava. A ako ti želiš na taj način započeti s brakom, neka ti bude. - Žestoko, ju je odmjerio. - Veoma si nepromišljena žena, madam. Na desetak odgovora i dokaza proletjelo joj je mislima. - Unaprijed si bio upozoren. Ti si taj koji je nepromišljen. Uzeti me za ženu kad sam te posve jasno odbila! Razrogačio je oči. Između njih lebdjela je bremenita tišina. Nicole je poželjela da je odgovorila bilo kako, samo ne onako kako je izabrala odgovoriti. Hadrian nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Bio je toliko bijesan da se dugo nije usudio progovoriti. Piljio je u svoju prestrašenu, ali još uvijek neobuzdano neprijateljsku mladenku. Da nije bio pravi muškarac, prebacio bi ju bio preko koljena kao da je jogunasto dijete i zadao joj nekoliko bolnih udaraca. Ali, naravno, nikada ne bi bio tako uvredljiv. Naposljetku je doživio poniženje. Najprije poniženje pred cijelim društvom, mogao je sada zamisliti ogovaranja i njihovu radost dok su razgovarali o tome kako je njihov siroti vojvoda ludo zaljubljen u svoju nevjestu punu mržnje. Ali posljednji udarac tek je trebao uslijediti. Morao je otići gospođi Veig i od nje zatražiti ključ za bravu sobe svoje nevjeste. Dosad je bio uvjeren kako je svaki sluga koji je kod njega bio zaposlen nagađao zašto se njegova nevjesta prve bračne noći zatvorila pred mladoženjom. Blago rumenilo pojavilo se na vojvodinim visokim jagodicama. Čak će ih u intimi njihova doma ogovarati! Bilo je vrijeme jednom zauvijek stati na kraj tim glupostima. - Bila si posve jasna prvi put, onda kada sam izravno tebe zaprosio. Imaš li želju na samrti, madam? Nisam li te jasno zamolio da svoje nezadovoljstvo zadržiš za sebe? - Misliš li da će ono na taj način nestati? Sada mu je zbilja bilo dosta. Velikom se snagom volje okrenuo, naizgled stabilan, i za sobom zatvorio vrata. Potom se ponovno okrenuo suočiti se sa svojom budnom i opreznom nevjestom. - Imaš točno minutu vremena da skineš vjenčanicu, madam, i ne skineš li ju, ja ću ju skinuti umjesto tebe. - Silovat ćeš me? Hladno se osmjehnuo. - Nemam namjeru silovati te. Ili bih te ponovno trebao podsjetiti na izvjestan pohlepan aspekt tvoje naravi? Predlažem ti da započneš s dugmadi. Imaš još četrdeset pet sekunda. 200

Anna

RafaelaR

Još se više uspravila, dok su joj se pohotne grudi snažno nadimale. - Neću, Hadriane. Neću s tobom večeras dijeliti postelju. - Ne ostavljam ti izbor. - Glupo je od mene pomisliti da hoćeš! Vaša Milosti! Kako je glupo od mene ne shvatiti da takav svemoćan lord poput tebe ne bi čak ni razmotrio ostaviti ženi... svojoj ženi... izbor! Nisi mi ostavio izbor po pitanju udaje za tebe pa zašto bi mi ga ostavio sada? - Pogled joj je pucao od bijesa, no ujedno iskrio suzama. Mogao je popustiti pred tim argumentom ili ne popustiti. Odlučio je ne popustiti. Trideset sekunda, madam. Nicole je izgledala kao da će nesuvislo vrisnuti od očaja. Iznenada je preko jednog ramena zabacila kosu. U svakoj njezinoj kretnji odražavao se bijes. Potrgala je gornju dugmad na stražnjem dijelu haljine pa su se mali biseri naglo odvojili od niti i razasuli po podu. Nijedna žena u normalnim okolnostima nije mogla sama sebi raskopčati haljinu, ali njegova žena bila je toliko bijesna da je imala gotovo nadljudsku moć. Gledao ju je kako naglo poteže lijepu tkaninu i kako iskače sva ona preostala dugmad. Mudro, Hadrian nije prokomentirao. Nije se ni pomaknuo s mjesta. Tijekom njihova sukoba požuda mu je bila posljednja na umu. Provodio je to samo zbog borbe za moć između njih. Bio je odlučan učiniti Nicole svojom ženom, u svakom smislu te riječi i jednom zauvijek završiti s tim njezinim smiješnim otporom. Ali sada mu je tijelo smjesta energično odgovorilo na prizor nje koja sa sebe trga svoju vjenčanu haljinu. Bio je to prizor kakav dugo neće zaboraviti, bude li mu to uopće ikada pošlo za rukom. Nicole je snažno povukla svoju poderanu haljinu preko bokova, potežući ju niz beskrajno duge noge. Iskoračila je iz nje, šutnuvši ju prema njemu. Nije se pomaknuo dok ju je ne trepćući promatrao. Ali ona nije bila gotova. Već je odbacivala brojne slojeve podsuknji i šutirala ih od sebe svojim srebrnim cipelama na visoke potpetice, sve dok prostor oko nje nije bio prekriven tankom osjetljivom svilom i šifonima. Istim onakvim nadljudskim naporima povukla je gornju čipku na leđima svojega korzeta, otkopčavši ga i naglo strgnuvši sa svojega tijela. Bacila ga je ravno na nj. Hadrian ga je nagonski uhvatio. Bili su okrenuti jedno prema drugom. Nicole je još uvijek bila gnjevna i njezino teško dahtanje ispunilo je prostoriju. - Jesi li završila? - upitao je tiho Hadrian. - Jesi li zadovoljan? Hadrian je ponovno pomislio kako je mudrije ne odgovoriti. Tišina se nastavila. Nicolina se mahnitost stišala. Hadrian je gledao kako joj se ponovno vraća zdrav razum. Gledao je kako polako sve smirenije dašće, dok su joj gole grudi tek neznatno podrhtavale. Gledao je kako se uspravlja. Gledao je kako joj se svijest vraća u pogled, gledao primjesu ružičaste boje na njezinim obrazima. Ne mogavši si pomoći, prekrižila je ruke pokriti grudi. Mogao je nešto prokomentirati, ali nije. Ispružio je ruku. - Priđi - rekao je nježno. 201

Anna

RafaelaR

Nicole je podignula pogled prema njemu. Ugledao je još više suza koje su u pogledu sjale. Umjesto da mu pruži ruku... predajući se... okrenula mu je leđa i obgrlila se. Drhturila je. Tiho joj je prišao s leđa. - Ne mora to biti ovako - rekao je nježno. - Ne mora li? Obgrlio joj je gola ramena. Koža joj je bila glatka, svilena i topla. - Ne, ne mora. - Nagnuo, se prema naprijed i privukao ju uz sebe. Osjetila je napetost kada su im se tijela dotaknula. Hadrian je spustio usne do dubljenja na njezinu vratu. Bila je nepomična. Nježno se poigravao usnicama, prelazeći preko njezine kože, ali nije bilo nimalo nježno kada je svoj nabrekao ud prislonio uz njezinu stražnjicu. - O, Bože, nemoj - zaječala je. Nije se obazirao na nju. Odigao joj je prekrižene ruke kako bi joj obujmio grudi i potpuno se priljubio uz nju. Nastavljao joj je ljubiti zatiljak. Nicole je uzdahnula, ali zvučalo je gotovo kao jecaj. Hadrian je znao da je to bio trenutak predaje. Naglo ju je okrenuo, podigao u naručje i odnio do kreveta. Netom prije nego što je legao na nju, pogledi su im se sreli. Njezin je još uvijek bio suzan, ali u njemu je još zapazio iskre želje. Poljubio joj je mokre kapke, namjerno se suzdržavajući... bio je to najteži čin provođenja snage volje koji je ikada iskusio u životu. Nicolina glava utonula je u obilje raskošnih svilenih i baršunastih jastuka, dok se ona izvijala dodirnuti mu tijelo. - Hadriane - prošaptala je, i ruke su joj se odjednom ispreplele u njegovoj kosi. Bio je to trenutak koji je čekao... cijeli život. Njegova je strast eksplodirala. Čvrsto ju je držao u čeličnom zagrljaju i usne su mu bile na njezinima, proždiruće i zahtjevne. Nicole mu se potpuno predala. Njihovi jezici posegnuli su jedan za drugim. Obavila je bedra oko njegovih bokova. Hadrianove ruke prelazile su preko njezina dugog tijela raskošnih oblina, tragajući za vrelinom i vlažnošću... i srdačnim dočekom... njezine ženstvenosti. Dočekala ga je brzim udarima bokova i odjednom je privremeno izgubio razum. Pridigao joj je bokove i zagnjurio lice u njezinu vrelinu. Nikada prije u životu nije učinio nešto tako nečuveno. Glasno je uzdahnula kad ju je počeo obožavati usnama, ljubeći ju prisno, divlje, a potom je njegov jezik kliznuo zavlačeći se preko, između i u svaki nabor osjetljivoga tkiva koje je uspio napipati. Doživjela je silovit vrhunac i osjetio je svaki njezin trzaj uz svoje lice. Svršila je po drugi put i dahtala, izgovarajući mu ime, dok ju je on nastavljao dodirivati nosom. Hadrian se moćno izdigao nad njom. Mišići na njegovim ramenima, prsima i nadlakticama napeto su iskočili. Čvrsto joj je objema rukama obujmio lice. - Pogledaj me! Naglo je otvorila oči. Bile su tamne i uzavrele od želje... još uvijek vlažne od suza. Duše su im se srele. Hadrian je ušao u nju. Tijela su im se mahnito izdizala i žestoko sudarala na ružičastom baršunastom pokrivaču. Svileni i satenski jastuci te oni od brokata rasuli su se po podu. Stupovi na tri stoljeća starom krevetu škripili su, ružičasti baldahin drmao se, dok su rese na obrubu suludo poskakivale. Gotovo kao jedan, njihov vrisak, muški i ženski, prolomio se kroz noć. 202

Anna

RafaelaR

Nicole se trudila ne zaplakati. Ali nekoliko suza kliznulo joj je niz obraze. Nije znala jesu li to bile suze radosnice ili suze očaja. Ili je to bila samo čista emocionalna iscrpljenost? Okrenula je glavu pogledati svojeg muža. Svojeg muža. Pri samoj toj pomisli puls joj se ubrzao. Ležala je gola navrh ružičastog baršuna na svojem krevetu, dok je on razgarao vatru na ognjištu. Ni on nije bio odjeven. Bio joj je okrenut leđima kada se nevoljko, još uvijek opčinjena, naslonila na lakat i neskriveno piljila u nj. Bio je predivan. Oteo joj se uzdah koji nije mogla spriječiti. Mišići na njegovim širokim ramenima i tetivastim nadlakticama napinjali su se dok je ubacivao još cjepanica u vatru. Leđa su mu bila dugačka, sjajna od znoja i snažno isklesana. Guzovi su mu bili visoko podiznuti i čvrsti, snažno muški. Znatiželjno joj je pobjegao pogled. U tom trenu on se uspravio i okrenuo. Pogled mu je susreo njezin. Znao je što je činila. Zarumenjela se. Uzavrela krv zgusnula joj se u žilama i potekla u slabine. Nemirno se promeškoljila. - Odgovaram li ti? - upitao je tiho. Nicole mu se zagledala u oči. Iza njegova golog zlatnog tijela plamtjela je vatra. Bila je to iluzija, nije li, ona toplina koju je tamo ugledala? Sam od sebe pogled joj je ponovno kliznuo preko njega, preko njegovih širokih, čvrsto isklesanih prsa, uskih bokova i goleme muškosti koja je sada bila opuštena i vlažna. - Da - čula je samu sebe kad je prošaptala. Prišao joj je. Pokušala je odvratiti pogled s njega, no bilo je nemoguće. Pogledi su im bili prikovani. Sjeo je na krevet pokraj nje. Iznenadila se kada je zavukao ruku u njezinu gustu valovitu kosu, milujući je. Drugi put u životu umalo se onesvijestila, ali ovoga puta od vrtoglavog zadovoljstva. Pokušala mu je pročitati misli, pokušala prodrijeti u onu toplinu i razumjeti ju... jer zasigurno je to bila toplina... to što mu je ugledala u pogledu. Silno se bojala da je vidjela ono što je željela vidjeti, no bilo je nemoguće odagnati tu nadu, a potom je, kada je sagnuo glavu do njezine, to prestalo biti važno. Barem u tom trenutku. Cijelu vječnost čekala je dodir njegovih usana. Kada ga je dočekala, uzdahnula je. Uzdahnula i predala se. Nicole se probudila, previše ushićena da bi bila umorna, unatoč činjenici da gotovo uopće nije ni spavala... zahvaljujući svojemu nezasitnomu mužu. Kada se zadovoljno protegnula i bacila pogled na njegovu stranu kreveta, zapazila je da ga nema. Uspravila se u sjedeći položaj. Još je uvijek bila gola i osjećala se divno, unatoč činjenici da ju je ujedno sve strašno boljelo od toliko pretjerane strasti. Ali osmjehnula se. Nije se prestajala smješkati. Kakva li je samo glupača bila! To joj je tek sada postalo jasno. Bila je krajnje glupa kada se opirala udaji za Hadriana, udaji za čovjeka kojeg je voljela do bola. Bilo joj je bolje biti s njim nego razdvojena od njega. Mnogo, mnogo bolje! Sporo je ustala iz kreveta. Zapazila je da je jutro bilo već uvelike odmaknulo... spavala je sramotno dugo. Na podu je našla kućnu haljinu koju je navukla na sebe, a potom prišla zastorima i rastvorila ih. Dočekao ju je težak i tmuran dan. Zima je bila na pomolu. Pitala se gdje je Hadrian. 203

Anna

RafaelaR

Pitala se kako će se on sada ponašati prema njoj. Ušla je u mramornu kupaonicu i pustila vodu da teče. Zamišljeno je sjela na rub kade. Znala je da se ne smije obmanjivati. Sama činjenica da su osjećali istu tjelesnu strast jedno za drugim nije značilo da ju on voli. Nije mogla zaboraviti da od Elizabethine smrti nije bilo prošlo ni mjesec dana. No s vremenom će njegova bol jenjati, a ona, Nicole, još će biti tu, njegova žena. Ako su sada jedno prema drugom osjećali toliku strast, možda bi ju on jednoga dana mogao zavoljeti? Pokušala se podsjetiti na to da ju je oženio samo zato što mu je to bila dužnost. No to više, kako se činilo, nije ni bilo toliko važno. Nicoline su ruke drhtale. Nikada se nije trebala opirati tome braku. Nikada nije trebala otvoreno izraziti gnjev pred svim onim njihovim gostima. Nije mu trebala sinoć zatvoriti vrata. O, kako je danas mrzila svoj ponos! Sa žaljenjem je shvatila da joj ga vjerojatno nimalo nije ni ostalo. Za to se on sinoć pobrinuo. Ali nije marila. Začulo se kucanje na njezinim vratima. Nicole ih je ustala otvoriti i pred vratima zatekla gospođu Veig i Annie. Kućedomaćica se doimala tjeskobno. U rukama je držala poslužavnik s doručkom. - Vaša Milosti, nipošto vas ne bih htjela gnjaviti, ali čula sam vodu za kupku. Negodjujući, zagledala se u Annie. Nicole se osmjehnula. - Namjeravala sam se okupati. - Imate osoblje da vam pripremi kupku, Vaša Milosti - izjavila je gospođa Veig. Potom joj je pogled postao mračan i optužujući dok je mrko pogledvala u malu Annie. - Uđi, djevojko! Uđi i pobrini se za to da kupka bude baš onakva kakva se Njezinoj Milosti sviđa! - Da gos’đo. - Annie je pobjegla. Nicole je zatreptala. Bila je zaboravila na raspon novih okolnosti u kojima se nalazila; nije više bila lady Shelton, već vojvotkinja od Clayborougha. A vojvotkinje se, kako je pretpostavila, nisu same usuđivale pripremiti kupku. - Oprostite - rekla je. Ali gospođa Veig nije ju čula, ili se pretvarala da ju ne čuje, ušavši u prostoriju i odloživši poslužavnik na stakleni stol delikatne izrade ispred ognjišta. U njem je pucketala vatra i kućedomaćica se okrenula pobrinuti se za nju, razgarajući ju. Nicole se zapitala je li Hadrian... njezin muž... naložio vatru za nju prije nego što je u zoru ustao iz njezina kreveta. Je li netko... Annie... jutros ulazio ovamo pobrinuti se za ognjište? - Nije, Vaša Milosti. - Gospođa Veig bila je zaprepaštena. - Nikada nikome ne bih dopustila da vas uznemirava, osim ako niste dali izričitu naredbu da to učinim. Želite li da vam služavka u svitanje naloži vatru? Može to učiniti potiho, da vas ne probudi. Nicole se zapitala hoće li Hadrian ponovno večeras dijeliti s njom postelju. - Ne, ne, u redu je. Lako se probudim pa bih radije da me se ne uznemirava. Gospođa Veig potvrdno je kimnula, pošavši prema krevetu. Nicole je donekle otupjelo sjela na ležaljku, odsutno zagledana u poslužavnik s muffinima, džemom i čajem. Hadrian je vatru naložio za nju. Koja sitna gesta. Bila je dirnuta do suza! - Annie! - zazvala je oštro gospođa Veig. - Čim završiš s tim unutra, odnesi plahte u praonicu, a potom možeš pospremiti krevet. 204

Anna

RafaelaR

Nicole je pogledala u gospođu Veig. Ta se žena okrenula od nje, prišla zastorima na drugoj strani prozora i automatski ih rastvorila. Nicole je razrogačila oči kada se zagledala u krevet. Nasred kreveta bila je tamna crvena mrlja nalik na krv. Nije mogla povjerovati vlastitim očima.

Nicole se sporo i nesigurno spustila niz stube. Sada je to bio njezin dom, ali osjećala se kao neznanka, a ne kao njegova gospodarica te zasigurno ne kao vojvotkinja. Pojma nije imala kamo ići te što bi trebala činiti ili učiniti. Bila je Hadrianova supruga, vojvotkinja od Clayborougha. Još joj je uvijek to bilo nepojmljivo. Ali osmjehivala se, ne mogavši zaboraviti sebe u njegovu naručju sinoć, kao ni topao pogled u njegovim očima. A danas, danas joj je naložio vatru. Bio je to tako mali čin... no za Nicole je bio iznimno značajan. Bila je njegova žena. Nije to bilo ni tako loše... nije to uopće bilo loše. Možda bi to čak moglo uspjeti, uz malo uloženog napora s njezine strane. Namjeravala je dati sve od sebe i ispraviti katastrofalan početak. Morat će učiniti više, a ne samo prihvatiti činjenicu da mu je žena. Nastojat će mu biti dobra žena... nastojat će ga učiniti zadovoljnim. I zadobiti njegovu ljubav. Za slučaj da je bio u kući, željela se pojaviti onako kako bi vojvotkinja trebala. Željela je izbjeći svoju sklonost za pravljenjem gafova. Željela se ponašati kako dolikuje. Najbrižnije se dotjerala toga jutra. U tome joj je pomogla Annie, ali ta mlada služavka znala je jednako koliko Nicole o doličnom odijevanju, a Nicole pojma nije imala o tome kako bi se jedna vojvotkinja ujutro trebala odjenuti. Odlučila je bila odjenuti se kako priliči. Na svu sreću s njima je bila gospođa Veig, koja se vrzmala oko Annie, nastojeći se pobrinuti za to da svaka Nicolina potreba bude zadovoljena. Nicolina jedina potreba bila je znati što odjenuti. Nije željela ispasti neuka te je veoma oprezno upitala gospođu Veig što se njoj više sviđa... voli li više ovu ili onu haljinu. Polaskana, kućedomaćica je izabrala žuto-zelen komplet, jaknu usko pripijenog kroja koja se poput lepeze širila na bokovima i suknju bogato nabranu straga. Bilo je to onako kako je Nicole očekivala da su se vojvotkinje odijevale. Nije joj baš bilo drago što je tu lijepu odjeću morala nositi tako rano izjutra, ali odjenut će ju. Dok je prelazila po drugom katu prošla je pokraj grupice služavki koje su čistile u hodniku, na odmorištu i u predivnoj plesnoj dvorani nedaleko odmorišta. Njezina vrata bila su širom otvorena i unutra su se vidjeli sjajni crnobijeli mramorni podovi, bijeli gipsani stupovi i stropovi oslikani freskama. Svi su joj se brzo naklonili i uglas zacvrkutali: - Dobro jutro, Vaša Milosti. Nicole se polako nastavila spuštati. Bila je pomalo potresena iskazivanjem takvog poštovanja; bilo je nevjerojatno. Još je više bila potresena pri pomisli... i nadi... da bi Hadrian mogao biti negdje u toj palači te da će ga vidjeti. Srce joj je već kucalo od uzbuđenja. U prizemlju je zastala. Što vojvotkinja čini sa svojim vremenom? Gospođa Veig obavijestila ju je da je ručak u jedan ako joj to odgovara i Nicole je odgovorila da nema ništa protiv. Bilo je tek jedanaest i trideset. U jednom trenutku morala je odlučiti o jelovniku za večeru, jer ju je gospođa Veig upitala što bi voljela objedovati te večeri. Nicole je bilo sasvim svejedno što je šef kuhinje pripremao, no činilo se da je gospođi Veig bilo važno da baš ona odluči što će biti za jelo pa će to učiniti. 205

Anna

RafaelaR

Ali najprije mora naći svojega muža. Nisu li žene svoje muževe uvijek dočekivale s raspoloženim “dobro jutro”. Čak i vojvotkinje? Donekle nervozno oklijevala je na prvom katu. Dvojica muških sluga u livrejama stajala su ispred nje u predvorju i budno motrila na masivna ulazna vrata. Nicole im je brzo pristupila. Obojica su ju pozdravila, kao i sve ostalo osoblje toga jutra . - Znate li možda gdje je Hadrian? Hoću reći - zajapurila se - gdje bi Njegova Milost mogla biti? Dvojica muškaraca imala, u nepristran izraz lica. Lica im se na tu njezinu pogrešku nisu razvukla ni u najblaži osmijeh. Onaj stariji odgovorio je: - Još nije izišao, Vaša Milosti. Možete pokušati u njegovoj radnoj sobi ili u zelenoj knjižnici. - A gdje su te prostorije? - Njegova je radna soba tamo dolje niže, niz hodnik, deseta vrata s vaše lijeve strane Njegova je knjižnica gore na trećem katu, jedna vrata prije njegovih odaja. Postoji knjižnica na svakom katu - objasnio je ljubazno, zapazivši njezin upitan izraz lica. Nicole se zaputila prema njegovoj radnoj sobi. Dvoja sjajna crvena vrata bila su zatvorena. Drhtala je dok su ju u mašti salijetale misli, one u kojima Hadrian ustaje od svojeg stola i željno ju grli dok ona ulazi u njegovu domenu. Kako je bila glupa. Pokucala je. Vojvoda se unutra cijelo jutro pokušavao pobrinuti za nekolicinu računa, ali bezuspješno. Obično je jutra provodio jašući po svojem imanju, ali je jutros, nakon što je svoju nevjestu ostavio ušuškanu ispod baršunastih pokrivača, odlučio riješiti papirologiju u svojem uredu... i pričekati ju. Bio je ranoranilac, što ni danas, unatoč protekloj noći, nije bila nikakva iznimka. Zapravo, sumnjao je da je spavao više od sat, dva. Ali nije bio umoran. Naprotiv, nije bilo nikakve zablude, ushićenje mu je teklo žilama. I to sve zbog njegove žene. Njegove žene. Cijelo je jutro s nemalim zadovoljstvom potiho iskušavao taj izraz. Iznenadila ga je jačina zadovoljstva koje je osjećao i posesivnost koja je išla s tim. Nije mogao prestati misliti o njoj. Njegova se opsjednutost sto puta povećala, a ne smanjila. Ali kakve je to veze imalo? Sada je bila njegova i mogao je biti opsjednut njome koliko god to, dođavola, želio. Hoće li se ona smekšati nakon nevjerojatne noći koju su zajedno proveli? Pri pomisli na to, srce mu je zaigralo. Ili će s jutarnjom svjetlošću postati ista ona stara nepokorna i previše ponosna osoba? Hoće li voditi bitku... ili uspostaviti primirje? Na lagano kucanje po njegovim vratima skočio je na noge, prevrnuvši snop papira sa stola. Sagnuo se žurno ih pokupiti, znajući da to pred njegovim vratima stoji Nicole. Veoma je dobro znao i to da je ona bila izvor njegove nespretnosti. Odlučivši poslije pospremiti nered, nasumično je stavio hrpu na svoj stol... njegov stol koji je uvijek bio pospremljen i uredan. Krupnim je korakom brzo prešao preko radne sobe i otvorio dvoja vrata. Obrazi su joj se zažarili kada su im se pogledi sreli. Za trenutak nijedno nije progovaralo. Oboje su se samo gledali, možda procjenjujući raspoloženje onoga drugoga. - Dobro jutro - rekla je Nicole. 206

Anna

RafaelaR

- Dobro jutro - ljubazno je uzvratio, Bilo mu je teško ne pokazati u glasu emociju koju se nije usudio analizirati. Ali boje su bile tu, u nijansama duge, i nikada nisu bile tako jarke. Kada je shvatio da ona stoji u hodniku, brzo je zakoračio unutra. - Molim te, uđi. - Hvala ti. Zatvorio je za njom vrata, pomislivši kako je ona najdivnije stvorenje koje je vidio u životu te da joj žuta... jarka živopisna žuta boja... predivno pristaje. Topaze, pomislio je, kupit će joj topaze. Došetala je nasred prostorije. Promatrao ju je. Okrenula se, namjerno mu se nesigurno osmijehnuvši. Uspio joj je uzvratiti smiješkom. Shvatio je da nijedno od njih dvoje ne nosi srce na dlanu, no ujedno je zapazio da ona sada nije bila onako cičeća i drska. Danas se trudila biti jednako obazriva i ljubazna poput njega. To je samo po sebi najavljivalo nekakvu vrstu postojećega primirja. - Jesi li dobro spavala? - usudio se naposljetku prekinuti poduže zatišje. Bilo je nemoguće ne misliti tjelesno na nju, ne biti svjestan njezine tjelesnosti. Bilo mu je vruće, u prostoriji je bilo vruće. Zapitao se kako reagirala kada bi ju privukao u naručje i vodio ljubav s njom, tu na počivaljci. - Da. Ne. Zapravo ne. - Ovoga puta oteo joj se kratak prštav smijeh. Ovoga je puta njegov osmijeh, koji joj je uputio zauzvrat, bio iskren. Pogledi su im se prikovali. Nicole je, nervozno, prva odvratila pogled. - Samo sam te željela pozdraviti. - Drago mi je. Glavom je vrtjela uokolo. Piljila je. Osjećao je kako i njega oblijeva rumenilo te je i sam odvratio pogled. Što ako ona pretpostavi istinu, da on želi da mu se ona pokori... da želi da bude više nego pokorna? Želiš li upoznati osoblje? - O, da - rekla je željno. Dao joj je znak pa mu je prišla. Otvorio je vrata i dopustio joj da prođe prva. - Nakon što završe upoznavanja - rekao je, ponovno svjestan seksualne napetosti koja je između njih postojala - moram otići pobrinuti se za neke stvari koje sam predugo zanemarivao. - Ah! Je li bila razočarana? Nadao se da nije glup što tako misli... što se tomu nada. - Gospođa Veig poslužuje ručak u jedan. Ako ne mariš za raspored, promijeni, onako kako tebi odgovara. - Odgovara mi jedan. Shvatio je da je bilo veoma teško hodati pored nje i ne pristupiti joj. Sinoćnje potpuno prepuštanje to mu je još više otežalo. Znao je da je bio krajnje sebičan uopće pomisliti da bi mogao diskretno i zastranjeno otkazati svoje obveze i ponovno ju povesti gore na kat. Vjerojatno nije bila u formi da jutros zabavi svojeg pohotnog muža, no on to ipak nije mogao izbaciti iz misli. Upoznavanje je potrajalo sat vremena. Bilo je stotinu deset članova osoblja koje je održavalo rezidenciju Clayboroughovih. Usto, postojalo je ostalo osoblje koje je trebalo 207

Anna

RafaelaR

uzeti u obzir: vrtlari, lovočuvari, upravitelj parka, konjušari, timaritelji, upravitelj konjušnice, trener, upravitelj štenare, štenari, kočijaši, posluga i konjanici pratitelji. Bila su tu još dva zidara i četvorica tesara jer je, kako joj je vojvoda objasnio, uvijek bilo nekakvih popravaka na tako staroj kući. Otpratio ju je natrag do kuće, ako se rezidencijska palača koja se u dužinu prostirala uopće mogla tako nazvati. Kod ulaznih vrata prepustio ju je gospođi Veig i Woodwardu. Dobar tek, madam. Žao mi je što se ne mogu priključiti. - Ton mu je bio služben, ali žaljenje je bilo iskreno. - Shvaćam - rekla je Nicole, čiji je pogled bio uperen u čizme koje je imao na nogama. Kada ćeš se vratiti, hm, moj lorde? Iznenađeno je pogledao i osmjehnuo se na oprezan oblik obraćanja koji je izabrala, no oslovljavanje je bilo dolično, baš kao što je i sama bila prava slika doličnosti, cijelo jutro. Je li se njegova žena odlučila za nešto više od primirja? Je li imala namjeru promijeniti ono što je u srcu osjećala? I je li bilo mudro od njega biti toliko zadovoljan takvom mogućnošću ... njome? - Namjeravam se vratiti do šest i trideset. Ako želiš, možeš mi se priključiti u crvenom salonu na šeriju prije večere, u sedam i trideset. Večera je u osam. Osim, naravno, ako ti to ne odgovara. - Ne, u redu je - rekla je Nicole, pomalo se zarumenjevši. - Možeš promijeniti sve što želiš, Nicole - rekao je vojvoda tiho, tako da ga je samo ona mogla čuti. Želio joj je posve jasno dati do znanja da joj je njezin položaj kao njegove žene i vojvotkinje davao moć, u njezinoj domeni, razmjernu njegovoj. A možda joj je na neizravan način davao do znanja da i on njoj nastoji ugoditi. - Moraš samo reći meni ili gospođi Veig ili Woodwardu što želiš da bude učinjeno. Nicole je potvrdno kimnula i razrogačenih očiju gledala ga u lice. Oklijevao je. Bilo je previše toga u njezinu pogledu, toliko toga da se bojao čak i razmotriti to što je ugledao. Vilica mu se stegnula pri apsurdnoj pomisli da ju mora poljubiti kod opraštanja. Neće to biti ljubazan i ovlaš dan poljubac u obraz. Bit će to uzbudljivo iskazivanje strasti. Teškom se mukom suzdržao. Ali cijeli je dan žalio zbog toga.

208

Anna

RafaelaR

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Brzo su zapali u rutinu. Nicole se budila u nedolično vrijeme kada bi shvatila da je Hadrian već otišao. Više ga ne bi vidjela sve dok se prije večere ne bi našli u knjižnici na prvom katu. Doznala je kako je netom nakon izlaska sunca jašući odlazio u obilazak svojih posjeda. Iako se poslijepodne vraćao, povlačio se u svoju radnu sobu i, premda je to silno željela, Nicole je smatrala pametnijim ne upadati na silu u to njegovo svetište. Na taj način imala je cijeli dan za sebe. Nakon ležerne kupke... nije bilo potrebe za žurbom... Nicole bi se uz nesvjesno dan savjet gospođe Veig odjenula. Potom bi iz svoje odaje sišla naći se sa šeficom kuhinje i popričati s njom o jelovniku za taj dan. Činilo se da je to svima bilo od najveće važnosti. Nakon toga zadatka doimalo se da više nema ničega što bi zahtijevalo njezinu pozornost. Gospođa Veig i Woodward krajnje su učinkovito upravljali osobljem i kućom. Čak i da se poželjela uplitati ili nadzirati, Nicole ne bi znala odakle početi. Činilo se da joj je jedina obveza bila odlučiti se što odjenuti za večeru i o tom obavijestiti Annie, kako bi ova mogla izvijestiti gospođu Veig, koja je potom davala odgovarajućoj služavki da odjeću izglača kako ne bi bila zgužvana kada ona napokon bude spremna odjenuti ju. Okolnosti u kojima se zatekla bile su posve nove da bi joj uspjele dosaditi. Kuća je bila golema pa je Nicole nastavila s istraživanjem koje je započela još prvoga dana. Ta istraživanja zahtijevala su mnogo vremena. U ono nekoliko sati preostalih do ručka, koji je bio posluživan u jedan, Nicole nije mogla pokriti ni jedan cijeli kat, a dvorac ih je imao sedam. Sinulo joj je da bi ostatak života mogla provesti istražujući. Također joj je palo na pamet kako bi bilo lijepo priključiti se Hadrianu u obilasku njegovih zakupaca, kao i poljoprivrednih i stočarskih postaja. Brzo je te misli odagnala iz glave. Nije morala ni pitati da bi znala kako se vojvotkinje ne upuštaju u upravljanje imanjem, no vjerojatno nisu ni provodile sve svoje vrijeme istražujući vlastite domove. Ma koliko se silno trudila, Nicole nije mogla dokučiti što jesu zapravo radile. U jedan sat objedovala je sama. Prvoga dana službeno su joj poslužili ručak u blagovaonici. To iskustvo bilo joj je donekle uznemirujuće. Prostorija je bila dužine dva teniska igrališta... baš kao i stol za objedovanje. Sjedila je na njegovu začelju dok joj je nekolicina poslužitelja donosila objed od sedam sljedova. Za to vrijeme, Woodward se vrzmao nad njom vodeći brigu o tom da svaka njezina želja i hir budu zadovoljeni. Nažalost, Nicole nije bila nekakav velik jelac te nije nimalo izvolijevala. Nakon toga zahtijevala je da joj podnevni objed donesu u glazbenu prostoriju, koja je bila svijetla i vedra te, u usporedbi s onom groznom blagovaonicom, ugodna. Hadrian joj je, na kraju krajeva, rekao da može činiti što želi. Poslijepodne je jahala. Upravitelj konjušnice bio je nizak grub Irac po imenu William O’Henry. Isprva je ustrajao na tom da ona jaše u pratnji šestorice sluga u livrejama. Nicole je 209

Anna

RafaelaR

bila zaprepaštena takvom mogućnošću te je zato što joj je njezin muž sasvim jasno dao do znanja da može promijeniti sve što joj ne odgovara, ustrajala na tom da jaše sama. Gospodin O’Henry bio je užasnut. Naposljetku su pronašli kompromis, ali samo zato što je on ustrajno tvrdio da će mu vojvoda skinuti glavu (i smjesta ga otpustiti) dopusti li joj da sama, bez pratnje, jaše po posjedu. Priključio joj se sam O’Henry. Nicole je ubrzo postala svjesni da nema ništa protiv toga. Jahanje s tim postarijim čovjekom bilo je pravi užitak. Ne samo što je bio vrhunski konjanik već i veoma duhovita osoba. Počastio ju je pričama o uzgoju konja, utrkama i lovu te povećim brojem anegdota kroz koje joj je ispričao o nekoliko iznimnih naočitih konja o kojima je vodio brigu u svojem dugom životnom vijeku. Nicole se pobrinula vratiti do pet, tako da joj ostane dovoljno vremena odjenuti se za večeru. Prve večeri špijun joj je bila Annie. Ta mala služavka diskretno joj je otkrila da vojvoda nije odjeven za večeru. Nicole je osjetila olakšanje kada ju je Annie obavijestila da je Njegova Milost odjevena opušteno te da na sebi ima samo kućni ogrtač, hlače i papuče. Veoma željno iščekujući ponovno vidjeti Hadriana, nakon noći koju su zajedno proveli, Nicole je pomno odabrala što će odjenuti. Odjenula je ležernu haljinu ponoćno plave boje i pomno razmotrila hoće li staviti bisere ili dijamante. Ne želeći izgledati previše službeno, odlučila je da neće staviti nikakav drugi nakit osim malih naušnica i kameje na ovratniku. Na vrat i zapešća nanijela je malo laganog opojnog mirisa i dopustila dvjema služavkama da joj u sat vremena podignu kosu kako bi izgledala prirodno i neusiljeno. Vojvoda ju je čekao u knjižnici. Doimao se nespokojno i nestrpljivo, ali zasigurno nije bilo razloga da bude takav, jer Nicole je došla točno u sedam i trideset, premda je bila gotova još pola sata prije. Zaprepastila se kada je zatekla svojega muža službeno odjevenog u crn kaput na dvoredno kopčanje i u kravati. Očito je pogrešno shvatila ili ju je Annie pogrešno obavijestila. Nicole se nadala da joj Hadrian neće zamjeriti zbog nedoličnog izgleda. Sljedeće večeri odlučila je biti pravom vojvotkinjom, sve do posljednjeg centimetra svoje visoke figure. Odjenula je izazovnu duboko dekoltiranu večernju haljinu koja joj je naglašavala liniju tijela i bila po posljednjoj modi, vrhunac profinjenosti. Odjenula ju je uz sve dijamante i satenske cipele na visoku petu, s usklađenom večernjom torbicom. Na rukama je imala rukavice i u njima nosila malu posebnu svilenu lepezu. Potrajalo je dva sata da joj naprave frizuru... ovoga puta bila je neprirodna. Neće ona dvaput načiniti istu pogrešku. Zaprepastila se kada ju je Hadrian dočekao ni u čem drugom doli u kućnom ogrtaču i papučama! - Čini se da se razmimoilazimo, madam - prokomentirao je sarkastično. Ali iz njegova blistavog pogleda vidjelo se da joj se iskreno divi. - Sinoć si se odjenuo otmjeno - rekla je zadihano Nicole, ne uspijevajući situaciju u kojoj se zatekla smatrati zabavnom, posebice kada joj je bio upućen takav pravi muški pogled... prepun obećanja. - Madam, sinoć si odlučila ne odjenuti se. Zatreptala je. Odjednom su se oboje nasmiješili. Prišao joj je. Čak i u kućnom ogrtaču s uzorkom turske mustre vojvoda je bio utjelovljenje prave muževnosti. Koraci su mu bili dugi i nemirni. Doimalo se da mu se snažan naboj seksualne energije vidno mreška nad 210

Anna

RafaelaR

tijelom. Pružio joj je šeri. - Možda bismo o ovom trebali raspraviti - rekao je. Glas mu nije zvučao ležerno. Bio je tih i sugestivan. Nicole je ovlažila usnice. Nikada više neće biti imuna na njegovu blizinu, vrelinu i nakanu. - Što želiš da učinim? - Ahh, trebaš li to sada pitati? Zarumenjela se prisjetivši se onoga što ju je sinoć navodio da mu čini, njihove druge noći ekstaze... onoga za što nijedna poštena žena nikada ne bi ni pretpostavila da je moguće između ljubavnika. Spasio ju je, kažiprstom joj dotaknuvši obraz. - Oprosti. Zbunjuješ me, madam, ženo. Nicole se umalo onesvijestila od zadovoljstva. - Želiš li da odem gore i odjenem nešto formalnije? - upitao je, sada ozbiljan. Odmahnula je glavom. - Mnogo m se više sviđaš takav. Osmjehnuo se. Osmjehnula se i ona. Prvi su se put razumjeli. Svake večeri objedovali su u službenoj blagovaonici. Nije bilo mogućnosti za razgovor. Za stolom se moglo smjestiti osamdeset osoba. Nicole je prebrojila stolce onda kada je prvi put tamo objedovala. Odvojena od svojega muža tako golemim prostorom nije se mogla ni ponadati nastavku razgovora s njim. Najviše što je mogla učiniti bilo je potajice bacati diskretne... i ne baš tako diskretne... poglede prema njemu ili primati njegove poglede koji su postajali sve usijaniji kako je večera odmicala. Do kraja tjedna, Nicole je odlučila kako je vrijeme ustrajati na tom da se za večeru premjeste u neku omanju prostoriju. Hadriana je njezin zahtjev iznenadio, no učinilo joj se da je time bio zadovoljan. Nakon toga objedovali su u jednom od manjih salona na prvom katu. Premda je sada razgovor bio itekako moguć, nisu baš previše razgovarali. Jednostavno je bilo previše napetosti između njih. Oboje su znali što ih čeka nakon večere. Noć uzavrele strasti i dekadentnog prepuštanja užicima. Pred kraj prvoga tjedna Nicole je bila uzbuđena zbog toga što će joj Regina, majka i Martha doći u posjet. Jane je poslala poruku pitajući Nicole mogu li ju posjetiti i Nicole ju je brzo uvjerila kako njihov posjet ni u kojem slučaju ne bi bio neželjena smetnja. Marthina, sestrina i majčina nazočnost bila je predivno iznenađenje. Unatoč silnoj želji, Nicole se suzdržala da ih sama ne dočeka na ulaznim vratima. Bila je uvelike svjesna svojega promijenjenog statusa i odveć vodila brigu o tom da se sada ponaša na način kakav jednoj vojvotkinji dolikuje. Woodward je taj trojac dopratio do prozračne glazbene prostorije u koju je nekoliko trenutaka potom ušla Nicole. S obzirom na svoj status bila je odjevena u ležernu odjeću, ali zlatna haljina koju je imala na sebi bila je od najskuplje moire svile obilno ukrašene suvremenim spiralnim motivom. Bila je po posljednjoj modi i nazirala se cijela silueta, što je bilo prilično izravno i sve u svemu izazovno. Usto je nosila dar koji je prethodne večeri dobila od Hadriana. Bio je to zapanjujuće lijep komplet topaza optočenih dijamantima. Kosa joj je veoma otmjeno i moderno bila skupljena u visoku punđu. Njezine su tri gošće otvorenih usta, bez riječi, zjapile u nju. Ushićena i ozarena što ih sve vidi, Nicole se zaputila prema njima. - Majko! Regina! Martha! Kako mi je drago što ste došle! 211

Anna

RafaelaR

Nakon što su se izgrlile, Martha se prva pribrala. Polako je pogledom prešla preko Nicole, a potom preko pokućstva. - Joj, joj - rekla je osmjehujući se. - Pristaje ti biti vojvotkinja. Nicole se zadovoljno zarumenjela - Pretpostavljam da moram paziti na održavanje izgleda.- Pokazala je na svoju haljinu. - Zasad nitko nije primijetio moje napore, naravno, osim osoblja. - I tvojega muža - rekla je Martha. - Ustaje s izlaskom sunca i nedugo zatim odlazi. Vraća se u neko doba poslijepodne i zatvara u svoju radnu sobu, sve dok ne dođe vrijeme da se odjene za večeru. - Ali nije to bila pritužba... jer osmjehivala se govoreći to. Jane se odjednom nasmiješila. - Jesi li se predomislila, Nicole? - Kakva sam samo glupača bila! - povikala je strastveno Nicole. - Kako sam mogla biti tako glupa i opirati se tome braku? - Znači, sretna si? Nicole se ugrizla za usnicu. - Nemam više ponosa. Priznat ću istinu. Više nego sretna. Oduševljena sam! Martha je ustala i pritrčala zagrliti ju. - Baš mi je drago! - Dušo, tako sam sretna zbog tebe! - povikala je uzbuđeno Jane, grleći i sama svoju kćer. Regina je čekala, širom otvorenih očiju. Nicole se natmurila. - I ja sam sretna zbog tebe - rekla je Regina, u čijim su se lijepim zlaćanim očima pojavile suze. - Ah, Rie! - uzviknula je Nicole. - Nisam se voljela svađati se s tobom. Mrzila sam to! - Ja sam bila sebična, a ne ti - rekla je drhtavo Regina. - Nisi ti kriva zbog toga što me otac primorao da čekam na udaju. - Ali trebala sam znati kako se osjećaš - usprotivila se Nicole. Čvrsto su jedna drugoj stiskale ruke. - Jesi li zaljubljena? - prošaptala je Regina. - Jesam - uzvratila joj je Nicole šaptom. - Da, jesam! Lica dvaju sestara koje su se oduševljeno grlile razvukla su se u osmijeh. Sve su se iznova izgrlile. Kada su ponovno sjele, Nicole se obratila Jane. - Majko, kako je otac? - Dobro je. Bit će oduševljen kada mu kažem kako si sretna! - Tako mi je žao što smo se svađali. Bio je u pravu... kao i obično... kada me natjerao da se udam za Hadriana. To je nešto najbolje što mi se ikada dogodilo u životu! - Zašto mu to sama ne kažeš? - upitala je zadovoljno Jane. - Nedostaješ mu, dušo. Silno se brine da je možda pogriješio. - Prije nego što odete, napisat ću mu pismo - odlučila je Nicole. - Molim te, reci mu da me ubrzo dođe posjetiti. Žene su počele uzbuđeno razgovarati o Nicolinu braku te o obvezama vojvotkinje. Naposljetku je Nicole rekla: - Mislim da će mu s vremenom biti istinski stalo do mene. Pa 212

Anna

RafaelaR

čak i ako ne bude, mislim da ćemo barem biti prijatelji. Drag je i pun poštovanja. Brižan je. Zapravo, mislim da se trudi dati sve od sebe da mi ugodi. - Ponovno se zadovoljno zarumenjela. - Baš kao što se ti trudiš ugoditi njemu - ukazala je Martha, još uvijek ne mogavši povjerovati u Nicolin otmjen izgled i pokorno ponašanje. - Da - rekla je Nicole. Ovoga puta zarumenjela se zbog živih sjećanja na to kako ga je sinoć u krevetu nastojala zadovoljiti. Nije bilo upitno je li u tom nastojanju bila uspješna. Zaključila je kako je brzo postajala vješta poput kurtizane. Sinoć je napokon smogla hrabrosti učiniti ono što mu je željela činiti još od one prve večeri... obožavati njegovo tijelo svojim rukama i usnama na način na koji je on obožavao njezino. Poslije toga Hadrian ju je veoma čvrsto i dugo grlio. - Jedva čekam da vas dvoje počnete izlaziti - rekla je zadovoljno Regina. - Jedva čekam da vas pripadnici visokog društva sada vide! Da sam na tvojem mjestu, zauvijek bih ignorirala sve one koji su vas ikada povrijedili! - Neće biti kao posljednji put, zar ne? - rekla je prilično žalosno Nicole. Mrzila je i samu pomisao na to kako se ponašala na dan vjenčanja te kako je pred svim onim gostima ponizila Hadriana. Čudilo ju je da nije bio još ljući na nju, bilo je nevjerojatno da su se privatno oporavili od njezina nepromišljenog zanemarivanja pravila pojavljivanja u javnosti. - Nadam se da neće! - uskliknula je Martha. - Siroti vojvoda bio je predmetom prave poruge, ali kada ljudi shvate da si se urazumila... više nego urazumila... neće više zbijati šale. - Šale? Kakve šale? Martha je zatreptala i brzo pogledala u Jane, koja je pokazala znatiželju jer očito ni sama nije znala za ta ismijavanja, te u Reginu kojoj je to očito bilo poznato. - O, Bože, pa naravno da ne znaš. Nije to ni važno Nicole, važno je da se vas dvoje divno slažete. - Reci mi - Nicole je tvrdoglavo i smrknuto stegnula vilicu. Martha je oklijevala. Regina nije oklijevala. - Treba znati! Da sam na njezinu mjestu i sama bih svakako željela doznati! Martha je uzdahnula. - Tjedan dana prije vašega vjenčanja bio je najšarmantniji i najugodniji muškarac! Svi su primijetili tu njegovu promjenu, jer prije nije skrivao da je nezainteresiran te da se dosađuje u tom društvenom vrtlogu. Sjećaš li se kako je obećao da će se ponašati kao zaljubljena luda? Gle, taj je svoj posao predobro obavio! Samo se o tom pričalo... o tom kako je vojvoda ludo zaljubljen... i kako si zasigurno ti odgovorna za tako drastičnu promjenu njegova karaktera. Svi su se složili u tome da je takvo žurno vjenčanje bilo skandalozno, ali složili su se jednoglasno i u tome da je to zasigurno ljubav. - O, ne - rekla je Nicole kad je Martha zastala. Martha je ponovno uzdahnula. - Nažalost, tvoj bijes prema vojvodi bio je previše očit na vašem vjenčanju. Poslije toga javno se mnijenje promijenilo. Govorilo se da je to sigurno ljubav... ali samo s vojvodine strane. Bilo je posve očito da mu nisi uzvraćala osjećaje. Bio je to vrhunac razgovora. Nicole je bila bijesna, bijesna zbog ogovaranja, a još ljuća na sebe zbog toga što je na taj način ponizila Hadriana. Njihovo vjenčanje moglo je biti najgori mogući skandal da te ružne glasine nisu bile zaustavljene, no on je učinio mnogo više od toga da ih zaustavi, zapravo je njihov vrletan brak učinio prihvatljivim, čak više nego prihvatljivim, ako je bilo suditi po 213

Anna

RafaelaR

Marthinoj boji glasa. Zaštitio ju je, kako je i obećao... dok je ona sve to što je on učinio poništila u jednom nenadanom naletu, okrutno mu, premda nenamjerno, zadavši udarac. Tiho se smjesta zavjetovala popraviti stvar. Kada sljedeći put iziđu, pobrinut će se za to da svima nedvojbeno bude jasno kako je vojvodina nevjesta ludo zaljubljena u svojega muža. - Nisam te namjeravala uzrujati - rekla je Martha. Nicole nije odgovorila. Sinula joj je nova misao, od koje se skamenila. Zaboravila je bila na krv na svojim plahtama ujutro nakon prve bračne noći. Nije mogli smisliti nikakav prihvatljiv razlog za tu krvavu mrlju, osim taj da se Hadrian nekako porezao. Potom joj je sinula zaprepaščujuća misao. Je li on to nju ponovno pokušao zaštiti? Je li on to smislio onu krvavu mrlju na njezinim plahtama samo zato da nitko ne bi doznao da ona prve bračne noći nije bila djevica? Sluge su dolje u prostorijama za poslugu silno tračale. Da nije bilo te mrlje, svi u domu Clayboroughovih ubrzo bi za to doznali. Vrlo bi brzo neka služavka to rekla nekoj drugoj zaposlenoj negdje drugdje te bi na kraju to došlo i do ušiju njihove gospodarice. Bile bi to samo neprovjerene glasine... ali pročulo bi se po cijelom gradu. Nicole je bila uvjerena da je Hadrian umrljao njezine plahte s namjerom da ju zaštiti, jer nije se imao kako porezati dok je bio s njom u krevetu. U srcu je osjetila neizmjernu ljubav prema njemu.

Nicoline su gošće prenoćile. Svi su proveli divnu večer uz mnogo smijeha i dobrog raspoloženja pa čak i vojvoda koji nije mogao ne uživati u društvu tih dama. Kontesa, Regina i Martha otišle su rano sljedećeg jutra. Nakon njihova odlaska, Nicole je odjenula jahače hlače i čizme te žurno izišla iz kuće. Zasad više nitko nije ni trepnuo na njezinu odjeću. Kada je prvoga dana izišla na jahanje, ne obrativši pozornost na odjeću, svi pokraj kojih je prošla očito su bili zaprepašteni. Služavke su ju gledale iskolačenih očiju, a vratari su zinuli. Woodward je problijedio, a konjušari zatreptali i brzo odvratili pogled. Istina, bilo joj je neugodno. No pribrala se... kao i svi ostali. Žalosno je pretpostavila da se od vojvotkinje očekuje da jaše u ženskom sedlu, onako kako je bilo pomodno, ali Hadrian joj je rekao da može činiti što želi... te je baš tako postupila jašući opkoračeno svojega čistokrvnog riđeg pastuha. Nakon toga prvog puta nije više ni razmišljala o tome. Upravitelj ju je konjušnice čekao. Približavajući se, Nicole mu je mahnula i osmjehnula se. Uzvratio joj je osmijehom. O’Henry je i sam na sebi imao čizme i jahače hlače, no njegove su bile umrljane i iznošene, dok je njegova lovačka zelena jakna zasigurno vidjela bolje dane. - Dobar vam dan, Vaša Milosti - rekao je, izvodeći njihove konje. - Mislijo sam da nećete doć’ na ‘vako ružan dan. - Propustiti jahati Zeusa? Nikad! Uzjahali su i krenuli. Nicole je bila dobro raspoložena, jer njezin svijet postao je gotovo savršen. Bila joj je potrebna još samo muževa ljubav da bi bio potpun i postajala je sve uvjerenija kako zapravo postoje pravi izgledi za to. Sat vremena poslije prešli su preko livade i kopita su zveketala po seoskoj cesti. Nikoga nije bilo uokolo i gospodin O’Henry okrenuo se prema njoj, nacerivši se. - Ruffian želi potrčat’. Mislite l’ da b’ mogli pratiti, Vaša Milosti? 214

Anna

RafaelaR

Nicole se nasmijala. Gospodin je O’Henry sada već znao da je ona vrhunska jahačica te više nije brinuo o njoj kao onih nekoliko početnih trenutaka kada su prvi put zajedno izišli na jahanje. - Možete li vi mene pratiti? - izazivala je Nicole i krenuli su kada se priljubila uz vrat svojega riđana. Ujednačeno su se dali u čvrst galop, dva pastuha toptala su jedan uz drugoga i protezala se do mile volje, uživajući u tome. Tri-četiri kilometra utrkivali su se tako vrat uz vrat, sve dok oba jahača nisu ugledala trojicu ljudi koji su im dolazili u susret. Kao jedno, Nicole i O’Henry zauzdali su svoje konje, ne želeći izazvati nezgodu ni poslati prašinu u oči tim ljudima koji su im se pješice približavali. Kada su im se približili, Nicole je zapazila da su sva trojica mladi ljudi u otrcanoj odjeći, s naprtnjačama. Pretpostavila je da su to nezaposleni nadničari. Vjerojatno su sve što su imali nosili na svojim leđima. Sažalila se na njih. A kako i ne bi? Bila su teška vremena za pripadnike nižeg staleža. - Pravi ološ ako mene pitate - prezrivo je otpuhnuo O’Henry, - Ako ne’ko želi radit’, uv’jek može nešt’ nać’. Nemojte im ništ’ udijeliti, Vaša Milosti. Ali Nicole kod sebe nije imala kovanice, premda bi tim ljudima rado bila dala nekoliko funti da ih je imala. Odjednom je jedan od njih uspostavio s njom kontakt očima. Nicole je znatiželjno piljila, ali sada je brzo odvratila pogled. Pogled onog riđokosog bio je smion i nepristojan... previše zainteresiran za njezin izgled da bi se osjećala ugodno. Trojac se odjednom utišao. Nicole ih nije ponovno pogledala, odjednom osjetivši nelagodu, ali znala je da pilje u nju i u upravitelja konjušnice. - Zaobiđ’te i’ - rekao je O’Henry tihim glasom, natjeravši svojega konja na lagan kas. Nicole se spremala poslušati ga kada je onaj riđokosi dograbio uzdu njezina pastuha. U šoku je razrogačila oči. - ’Bar dan, djevojko. Imaš ljepog konja. - Molim vas, pustite me - rekla je smireno Nicole, ne želeći stvarati incident od onoga što je, kako se nadala, bila samo puka zamolba za milostinju. - Imaš koju funtu? - upitao je, nacerivši joj se krezubo. - Pusti ju - rekao je O’Henry koji je projahao pokraj te skupine i sada se na svojem konju vraćao prema Nicole. Morao je naglo potegnuti uzde i zaustaviti se kada je jedan od onih ljudi stao ispred njega, prepriječiti mu put. - Molim vas - rekla je Nicole. - Nemam ni novčića. Kao što možete vidjeti, nemam torbicu sa sobom. - Hej, dečki, nema torbicu sa sobom - nasmijao se onaj riđokosi. - Pregazi’ću te, mladiću - upozorio je O’Henry čovjeka koji mu je prepriječio put. - Pusti Njezinu Milost da prođe! - Njezinu Milost! - Nicolin se napadač nasmijao. - Ako je ona Njezina Milost, onda sam ja vojvoda! Ali ako nema ni novčića, ima lijepog konja i lijep par nogu. Mislim da bih se oboma mogao poslužiti. Nicole se zgranula. O’Henry je pojahao naprijed, spremajući se izvršiti svoju prijetnju i pregaziti onoga čovjeka koji mu se našao na putu. Istodobno je Nicole podbola svojega 215

Anna

RafaelaR

pastuha. Onaj riđokosi, koji je držao njezina konja, nije popuštao stisak, već ju je drugom rukom uhvatio za nogu. Pastuh je zbunjen zastao, postajući sve uznemireniji. Riđokosi nije stigao dalje. O’Henry mu je dojahao straga, prisilivši jednoga muškarca da odskoči s puta i jahaćim bičem udario riđokosog po leđima. Ciknuvši, muškarac je pustio Nicole i njezina konja te se uz poklič okomio na upravitelja konjušnice. Istodobno su ona njegova dva prijatelja nasrnula na O’Henryja i već u sljedećem trenutku povlačili ga s konja. Nicole je vrisnula kada je ugledala da su ga ta trojica skitnica počela mlatiti. Natjerala je pastuha u tu gužvu i zamahujući bičem počela mahnito udarati po tim ljudima. Onaj krezubi riđokosi okrenuo se prema njoj, s osvetničkim sjajem u očima. Nicole ga je pokušala ošinuti preko njegova ružnog lica, no on je dograbio bič, istrgnuo joj ga iz stiska i odbacio. Srce joj je stalo. Nacerio se. U tom djeliću sekunde znala je da joj je sudbina u njegovim rukama te da će biti gora od same smrti. Ali njezin pastuh, koji je već bio pomahnitao, namirisao je sada ljudsku krv i propeo se na stražnje noge. Divlje je zamahivao kopitima, pogodivši Nicolina napadača. Muškarac je vrisnuo i pao pod životinjine prednje noge. Nicole je naglim trzajem povukla svojega pastuha unatrag ne bi li ga spriječila da pregazi toga čovjeka. Uspio se pridići na koljena. Nicole je trenu zapazila krv na njegovu licu i poderanoj odjeći. Čim se nesigurno osovio na noge, on i ona njegova dvojica prijatelja odjednom su se dali u bijeg. Neobuzdano dašćući, Nicole je na trenutak zurila za njima, nastojeći svojega pastuha dovesti pod kontrolu. Potom joj je pogled pao na O’Henryja koji je sjedio i klatio se. Lice mu je bilo krvavo i ispljunuo je zub. Kriknuvši, skočila je sa sedla i pritrčala mu: - O, Bože dragi, jeste li dobro? Pogledao ju je. Na licu je imao nekoliko krvavih modrica. - Dobro, kol’ko to mogu bit’, Vaša Milosti. Nisu vas ozl’ jedili, jesu li? Prije no što mu je Nicole uspjela odgovoriti, njegov je osmijeh iščeznuo i on se onesviješten srušio na tlo.

216

Anna

RafaelaR

TRIDESETO POGLAVLJE

Isobel se želudac okretao. Zastala je pokraj Woodwarda kada je batler dvaput pokucao na vrata Hadrianove radne sobe. Njezin posjet nije bio neočekivan. Jučer je svojemu sinu poslala poruku u kojoj traži da ju primi. Poruka je bila neuobičajeno službena i Isobel ju je dvaput pokušala preoblikovati, no nije joj uspjelo postići ležernu prisnost koja je nekad sasvim prirodno postojala između nje i njezina sina. Na kraju ju je ostavila onakvom kakva je bila. Nije vodila nikakav značajan razgovor sa svojim sinom sve od kada mu je prije gotovo mjesec dana otkrila istinu o njegovu rođenju. U međuvremenu ga gotovo nije ni vidjela. Isobel je ubrzo izbjegavala vlastita sina. Dragovoljno se javila kontesi od Dragmorea za pomoć oko priprema za vjenčanje. Jane je s velikim olakšanjem na to pristala. Isobel je nekoliko godina poznavala lady Shelton, ali ne prisno, no sada su postale partnerice u djelima... ali i duhovno. Divno su se slagale. Isobel se oduvijek sviđalo ono što je znala o Jane, a nakon tih nekoliko proteklih tjedana sviđala joj se još više i divila joj se. Poput Isobel, Jane je potajno bila buntovnica u srcu. Bila je inteligentna, neovisna mišljenja, sućutna i mudra. Poput Isobel, bila je iskusna žena... a ne nekakav samotan primjer ženstvenosti. Isobel je bilo dobro poznato da je kontesa nekoć davno bila popularna kazališna glumica, Jane Barclay. Nije to smatrala manjkavošću njezina karaktera. Naprotiv, Isobel joj se sve više divila. Poznavajući sada kontesu tako dobro kako ju je poznavala, Isobel je bila uvjerenija no ikad da je Janina kći savršen par za njezina sina. Planiranje tako grandioznog i razrađenog vjenčanja za Isobel je bilo odvraćanje pozornosti od straha koji ju je gotovo trideset godina progonio i koji ju sve do sada nije prestao progoniti. Svakodnevno je nastojala izbjeći suočiti se s tim strahom. Sada više nije bilo priprema za vjenčanje kojima se mogla zaokupiti. Sada više nije mogla izbjeći onome što joj je bilo na srcu. Kada je posljednji put razgovarala s Hadrianom, njihov susret protekao je u ljutnji. Bila je svjesna toga da je s pravom bio bijesan na nju, jer sve te godine uskratila mu je spoznaju o ocu. Bojala se njegova prezira zbog svojega ponašanja, baš kao što se bojala da će se ljutiti na nju zbog toga što mu je sakrila istinu. Najgori su se njezini strahovi obistinili, Bio je bijesan na nju. Je li se još uvijek ljutio? Nije više mogla živjeti u neznanju. Svaki novi dan postao je zadatak ispunjen tjeskobom. Kada je Isobel ušla, Hadrian je ustao od stola. Nije se mogla nasmiješiti, premda se on osmjehnuo. - Kako si, majko? Kakav je to neobičan zahtjev? Od mene tražiti da te primim? Činilo se da se ništa nije promijenilo. Isobel se usudila ponadati. Oči su joj odjednom bile pune suza koje su joj mutile vid. - Ne ometaš - rekao je, donekle oštro. Zaobišao je oko stola. - Nešto nije u redu. Što to? Potapkala je maramicom oči i zagledala se u svojeg sina. - Hadriane - rekla je nježno mogu li iz tvojega ponašanja zaključiti da se više ne ljutiš na mene? 217

Anna

RafaelaR

- Bit će bolje da sjedneš - rekao je, povevši ju do stolca. - Ljutiš li se još? Zagledao se u nju. - Majko, pogriješila si što mi nisi rekla istinu o Francisu i Hadrianu Stoneu čim sam bio dovoljno odrastao da shvatim. Ali pokušavm suosjećati s tobom. Shvaćam da nisi željela priznati avanturu. No ja bih to razumio. Priznati davnašnju zaboravljenu avanturu nevažno je naspram toga da čovjek dozna tko mu je otac. Kako to nisi uvidjela? - Znala sam da griješim - prošaptala je Isobel. - Pa zašto onda? - zahtijevao je Hadrian. - Zašto mi to prije nisi rekla? Jasno mi je zašto nisi rekla Hadrianu Stoneu, na kraju krajeva, on više nije bio dio tvojega života. Ali ja sam ti sin. Trebao sam znati. Veliko mi je olakšanje bilo doznati da Francis nije moj pravi otac. - Bojala sam se. - Čega? Da tajna ne postane javna? Nikada se to neće dogoditi, majko. Revno ću štititi tvoj ugled. - Nisam se ja brinula za svoj ugled - rekla je Isobel, neumorno uvrćući maramicu u rukama. - Nego za što? Moje je nasljedstvo sigurno, čak da se istina i dozna. Na kraju krajeva, djed Jonathan je tebe učinio svojom nasljednicom nakon Francisa. Ti si zakonita nasljednica Clayborougha, a ja sam tvoj nasljednik. Imam mnogo bratića i sestrični koji bi moje vlasništvo voljeli osporiti, ali sud bi njihove zahtjeve odbacio. - Bojala sam se da mi nikad, nećeš oprostiti zbog mojih postupaka i zbog toga što ti nisam rekla. Hadrian je zatreptao. Potom se nježno osmjehnuo. - Smiješno, majko. - Opraštaš mi? - upitala je u nevjerici. - Majko, bio sam bijesan, no to je sada prošlost. Ništa se nije promijenilo. Pomalo me vrijeđa to što misliš da sam te spreman osuditi zbog toga što si ljubav našla s nekim drugim čovjekom, a ne s Francisom. Drago mi je, strašno mi je drago što si u životu imala barem malo sreće. Bog zna da je Francis dao sve od sebe da te učini nesretnom. Isobel je pokrila lice rukama. Preplavilo ju je olakšanje. Zadrhtala je, poželjevši zaplakati. Trebala je znati da joj njezin sin, njezin divan sin, nikada neće okrenuti leđa. Ali kako je mogla znati! Hadrian je bio iznimno moralna osoba, katkada čak pravi čistunac. Bio je odveć častan. Bio je najčasnija osoba koju je poznavala. Ono što je ona učinila bilo je krajnje nečasno, iako je bilo učinjeno iz ljubavi. Hadrian ju je nezgrapno potapkao po ramenu. - Ne plači, majko. Što je bilo, bilo je. Budućnost je pred nama. Isobel se uspjela osmjehnuti. - Uputio sam istražitelje na teren. Jedan je od njih još prije dva tjedna trebao stići u Boston. Ako je moj otac tamo, i ako je živ, trebao je primiti moje pismo. Znam da je previše optimistično, ali ne mogu si pomoći, već se ponadati da odgovor već stiže preko Atlantika. Isobel je stajala ukipljena. Trebala je znati da će Hadrian smjesta organizirati potragu za svojim ocem. - Čim nešto čujem, obavijestit ću te. 218

Anna

RafaelaR

- Nemoj! - Isobel je žestoko odmahnula glavom. - Nemoj, ne želim znati. Ne želim znati je li živ ili mrtav. Ili oženjen. Ne. Zagledao se u nju. Isobelino je srce snažno kucalo. Nakon svih tih godina bilo je nezamislivo da je živ, neženja, te da ju još uvijek voli. Nezamislivo. Vidjeti ga sretno oženjenog ili ravnodušnog prema njoj izazvalo bi joj nepodnošljivu bol. Baš kao što bi ju zaboljelo da je mrtav. - U redu, majko - rekao je nježno Hadrian. Da bi promijenio temu razgovora upitao ju, je želi li ostati večerati s njim i njegovom ženom. Isobel se uplakano osmjehnula. Namjeravala je odbiti poziv. Dobro je znala da mladenci zaslužuju imati više vremena da budu sami i srede svoj odnos, premda je silno željela znati što se odvija između njezina sina njegove nevjeste. Prije nego što je uspjela odgovoriti, vrata radne sobe naglo su se otvorila. Oboje, Isobel i Hadrian, prenuli su se kad je u prostoriju upala zadihana Nicole, širom razrogačenih očiju. - Hadriane! Ugledavši svoju ženu prilično raščupanu i posve očito usplahirenu u prljavim jahaćim hlačama i čizmama, Hadrian je naglo skočio prema njoj. Ali Nicole se odjednom naglo zaustavila, uputivši sumanut pogled udovi vojvotkinji koja ju je posve smireno pogledala. Nicolino se blijedo lice odjednom pretvorilo u tamnocrveno. - O, ne! - zaječala je. Hadrian ju je već bio zgrabio, okrenuvši ju naglo licem prema sebi. - Što je? Što se dogodilo? Jesi li dobro? Nicole je nastojala doći do daha kako bi uspjela odgovoriti. Ponovno je očajnički bacila pogled na udovu vojvotkinju, gotovo nesvjesna toga da ju njezin muž drmusa. Baš nije imala sreće, svekrva ju je prvi put vidjela u ulozi vojvotkinje odjevenu poput konjušara. Hadrian ju je nastavio drmusati. - Nicole! Što se dogodilo? Jesi li dobro? - ponavljao je tjeskobno. Ponovno je pozornost naglo usmjerila na svojega muža. - Hadriane! Moraš brzo doći! Dogodila se nezgoda. Lupeži su se okomili na upravitelja konjušnice i pretukli ga! Potrajalo je cijelu vječnost da ga stavim na svojeg konja... bio je u nesvijesti... i vratim do Clayborougha! Woodward je nekoga poslao po liječnika, ali silno me strah. - Posljednje riječi izgovorila je gotovo jecajući. Čvrsto ju je držao za obje ruke. - Jesi li ozlijeđena? Uspjela je odrično odmahnuti glavom . Hadrian ju je iznenada pustio i krupnim korakom zaputio se preko prostorije. - Ostani s njom, majko - naredio je, a potom nestao. Nicole je drhtavim rukama prekrila usta. O’Henry je još uvijek bio u nesvijesti kada se naposljetku vratila s njim do Clayborougha. Položila ga je preko svojega pastuha, lica okrenuta nadolje, i pješice vodila konja. Strahovala je da je mrtav. - Hajde, dušo, popij gutljaj ovoga. To će te smiriti. Nicole se lecnula, ponovno shvativši da je udova vojvotkinja svjedokinja njezinu najnedoličnijem ponašanju i odijevanju, što je samo po sebi bilo previše odvratno da bi bilo prihvatljivo. Poželjela je briznuti u plač, no 219

Anna

RafaelaR

samo je prihvatila čašu i uz trzaj potegnula nekoliko gutljaja. Udova vojvotkinja utješno ju je potapšala po leđima. Nicole je piljila u nju. Ta je žena bila draga... nije ju osuđivala. - Je li gospodin O’Henry teže ozlijeđen? - upitala je. - Ne znam - zaječala je Nicole. - Za sve sam ja kriva! - Uvjerena sam da pretjeruješ, baš kao što sam sigurna u to da će sve biti u redu. - Bojim se da umire... ili da je mrtav! Udova vojvotkinja ponovno ju je potapšala. - Želiš li razgovarati o tom? Nicole je znala da ne bi trebala. Taj incident bio je pretjeran za bilo koju damu, a kamoli za jednu vojvotkinju. Potom ju je Nicole pogledala. Isobelin pogled bio je topao, drag i zabrinut. Nicolin otpor bio je slomljen i prije nego što se uspjela zaustaviti, izbrbljala joj je cijelu priču. - Ustrajala sam na tom da jašemo sami. Jedan me od tih muškaraca napao! Uvjerena sam da sam mogla odjahati i udaljiti se, ali gospodin O’Henry smjesta ga je počeo udarati jahaćim bičem! Bila su tu još dvojica koja su ga izvukla sa sedla i skočila na nj. Bojala sam se da će ga ubiti tamo na licu mjesta. Iz sve snage udarala sam ih bičem. Hvala Bogu pa je moj pastuh podivljao. Ozlijedio im je vođu, umalo ga pregazivši, te su se svi razbježali. - O, Bože - rekla je udova vojvotkinja. Nicole je očajna gledala u nju. U glasu joj se osjećala dragost, što ju je potaknulo na daljnju prisnost. - Izazvala sam strašnu zbrku, zar ne? Nisam baš veoma dobra vojvotkinja, a tako sam to željela biti! Isobel ju je protrljala po leđima. - Gle - uzdahnula je - tvoj će se muž sigurno ljutiti na tebe, ali hvala Bogu da nisi ozlijeđena. - Žao mi je što ste to morali saznati... i vidjeti me ovakvu - prošaptala je snuždeno Nicole. Isobel se osmjehnula. - To ne mijenja moje mišljenje o tebi ako te to brine. Nicole je zaječala. - Uvjerena sam da ga samo potvrđuje! Isobel je zatreptala. Potom je izbezumljenu Nicole povela do počivaljke na koju su obje sjele. - Draga moja, smatraš li da sam ti nesklona? - Niste li? - Nimalo. Nicole je sada bila istinski zaprepaštena. Isobel se osmjehnula. - Naprotiv. Odobravam vašu vezu. Zapravo, uvjerena sam da si najbolji izbor supruge za mojega sina. Da je pijuckala šeri, Nicole bi se bila ugušila. - Jeste li? Ali, zašto? - Neovisna si žena, draga moja, eto zašto. Odvažna si i nekonvencionalna. Na neki način ti i moj sin imate mnogo toga zajedničkog, dok se u drugu ruku posve razlikujete. Baš na tu ravnotežu računam. Nicole je bila istinski zatečena. - Računate li?

220

Anna

RafaelaR

Isobel ju je potapkala po ruci. - Oboje volite selo i jednostavan život. Važni su zajednički interesi. Ali Hadrian je pretjerano čedan i suzdržan, za njegovo dobro. Ti nisi. Povremeno ga treba šokirati. Ali vas ćete se dvoje dobro slagati. Nicole nije mogla vjerovati u to što čuje. - Bojim se da sam ga danas više nego šokirala! - Pa bilo je pomalo nepromišljeno sudjelovati u tučnjavi - rekla je Isobel vedro. - Ali nikome živom neću to reći.

Hadrian je pomislio kako nikada u životu nije bio tako bijesan. Will O’Henry nije više bio u nesvijesti te mu je ispričao svaku pojedinost onoga što se toga poslijepodneva dogodilo. Ubojitim se korakom vojvoda vratio u knjižnicu. Zaustavio se ispred Isobel i Nicole, nadvijajući se nad njima dok su sjedile na počivaljci. - Majko, danas neće biti pravi trenutak da nam se priključiš za večerom. Isobel je ustala. - Shvaćam. Budi obziran prema njoj, Hadriane. Danas je previše toga pretrpjela. - Nije to ništa u odnosu na ono što će tek pretrpjeti. Nicole se ukipila. - Budi hrabra - rekla je Isobel, sagnuvši se poljubiti Nicole u obraz. Prije odlaska je još jednom uputila sinu upozoravajući pogled. U prostoriji je zavladala tišina. Starinski sat koji je stajao na jednom zidu glasno je otkucavao sekunde. - Možeš li mi objasniti svoje ponašanje? - upitao je naposljetku Hadrian. - Žao mi je - pokušala je Nicole. - Žao ti je?! - Hadrian nije mogao vjerovati. - Madam... umalo su te silovali, a ti mi kažeš kako ti je žao? Bojažljivo je rekla: - Nećemo više jahati javnim cestama. Hadrian je eksplodirao. Dođavola, nećeš ti više nikamo jahati! Nicole je skočila na noge. - Urazumi se, Hadriane! - Urazumi se! Zašto bih ja bio razuman kada si ti sve drugo samo ne razumna. - Nisam ja tražila tu pustolovinu. - Pustolovinu! - uskliknuo je, sada već izgubivši kontrolu. - Samo bi ti madam, ženo, umalo silovanje nazvala pustolovinom. - Nisam to mislila - viknula je. Poželio je kosu počupati. Stisnuo je šake. - Činim sve što mogu... od samoga početka... da te zaštitim od nevolja koje sama stvaraš. No svaki put, čim ti okrenem leđa, ponovno se nađeš u nekakvom nestašluku. Ali ovo je za ne povjerovati! Tvoja dobrobit... tvoj život... bili su ozbiljno ugroženi! - Rekla sam da mi je žao - uzvratila je Nicole vičući. Suze su joj se slijevale niz obraze. Hadrian se nije mogao zaustaviti. - Pogledaj se! - bjesnio je. Prodrmusao ju je, oglušujući se o njezine pokušaje da se izmigolji i oslobodi. - Izgledaš poput kakvoga konjušara...osim što je posve očito da nisi muško! Bože dragi! Jednako tako mogla si biti gola! Jesi li ikada pomislila na to kako se možda ja osjećam kada moja žena jaše uokolo u tako uskoj odjeći da ju svaki muškarac može lako zamisliti golu? Bijes se razbuktao. - Sada pretjerueš. 221

Anna

RafaelaR

- O, pretjerujem li? William mi je sve rekao, madam. Privukla si te muškarce i potaknula u njima najgore namjere. Da si bila odjevena u jahaću odjeću kako dolikuje... da si imala doličnu pratnju... nikada te se ni bi usudili napasti... vojvotkinja od Clayborougha! - Urlao je. - Trebam li te ja podsjećati na to tko si? Nicole se uspjela osloboditi njegova čvrstog stiska. - Ne, ne trebaš me podsjećati na to tko sam... ni što sam... sada. Prokleto dobro znam da sam sada tvoja vojvotkinja! Kako bih to mogla zaboraviti? - Ahhh, dakle, uistinu žalimo! - Da! Hoću reći, ne! - Očito pojma nemaš što želiš reći - vikao je. - Baš kao što pojma nemaš ni o tom kakav kaos tvoje nepromišljeno ponašanje neprestano izaziva. Kako su njegove riječi boljele. - Pretpostavljam da ćeš mi sada reći kako nikada više ne smijem jahati opkoračeno te da pod svaku cijenu, pod cijenu vlastitoga zadovoljstva, moram paziti na izgled. - Da, dođavola! Nicole je bila užasnuta. - Zasigurno se šališ! - Vjeruj mi, madam, ni najmanje se ne šalim. - Onda si lagao - uzviknula je histerično Nicole. - Rekao si mi da mogu raditi što hoću. Bezbroj si mi puta to ponovio. Odlučila sam tako jahati. Uvijek tako jašem u Dragmoreu. - Ovo nije Dragmore i, u slučaju da si zaboravila, a očito jesi, sada si moja vojvotkinja. Dođavola, madam, vjerujem da se po cijelom gradu priča kako se voliš odijevati kao muško. Danas zasigurno cvatu tračevi. Želiš li vječito biti u središtu zlobnih ogovaranja? - Ne - priznala je u suzama. - Ali... - Nema nikakvih ali. - Hadrian ju je pustio i odmaknuo se od nje, duboko dišući. Još je uvijek bio do srži potresen zbog činjenice da je umalo bila silovana, pa čak i ubijena. Još je uvijek drhtao osjećajući najgori nesavladivi strah za svoju ženu. Da se nešto dogodilo Nicole, nikada to ne bi oprostio O’Henryju, ni sebi, premda je Nicole bila glavni krivac. Provukao je drhtave ruke kroz kosu, nastojeći se smiriti, što mu baš i nije uspijevalo. Bojao se da bi mogao učiniti nešto nepromišljeno... recimo prebaciti ju preko koljena i tući sve dok se ne preobrazi u razumno biće i postane dama doličnog ponašanja. Dugo je vremena proteklo prije nego što se naposljetku ponovno okrenuo pogledati ju . - Hoće... hoće li sve biti u redu s gospodinom O’Henryjem? - Nedvojbeno će tjedan-dva biti prikovan za krevet, ali nije pred vratima smrti, iako je mogao biti. - Nije se obazirao na njezino još veće bljedilo niti je iz misli mogao odagnati sliku Nicole koja jaše ravno u taj metež i bičem udara trojicu O’Henryjevih napadača. - Pođi gore na kat i smjesta skini tu odjeću. Nicole se obgrlila. - Što ćeš učiniti? Nakreveljio se. - Za početak, želim da spale te jahaće hlače. - Nije se obazirao na njezino protivljenje. - Kao drugo, madam, do daljnjega ćeš se držati podalje od konjušnica. Nicole je bila uvrijeđena. - Kao treće, namjeravam te odmetnike lišiti slobode i strpati ih u Newgate. 222

Anna

RafaelaR

- Hadriane - procijedia je Nicole kroz stisnute zube. - Nepošten si. Naglo se okrenuo. Da se nikada nisi usudila optužiti me za to da sam nepošten. Činim to s najboljim namjerama, za tvoje dobro! Očito to netko mora imati na umu kada ti nemaš. Predlažem ti da sada odeš, smjesta. - Kada se smiriš - uspjela je reći - možemo nastaviti ovaj razgovor. - Odlazi gore na kat, madam. Kada kažem smjesta, onda mislim istoga trena. Prije nego što me navedeš na ponašanje zbog kojega ću požaliti. Nicole više nije oklijevala. Pobjegla je.

223

Anna

RafaelaR

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Dugo vremena trebalo je da Nicole prestane drhtati. Drhtala je zbog kombinacije svih okolnosti koje su ju na taj način zadesile. Presreli su ju, suočila se s nasilnim namjerama i ljubazni upravitelj konjušnice umalo je poginuo braneći ju. Same te okolnosti bile su dovoljne da joj živci nekontrolirano zatrepere, ali reakcija njezina muža na sve to i njihova žestoka svađa bile su vrhunac svega. Nicole mu je pritrčala najviše zbog toga da ju utješi, no umjesto utjehe naišla je samo na žestok otpor. Možda je sve to nepodnošljivim učinila činjenica da je Hadrian bio u pravu. Pogriješila je. Ponašala se više nego nepromišljeno, ponašala se glupo. Da je barem na javnim cestama bila s pravom pratnjom ta trojica skitnica ne bi joj se bila ni usudila približiti. Ali ne samo da nije imala nikakvu pratnju već nije čak bila ni odjevena onako kako bi vojvotkinja od Clayborougha trebala biti. U svakom slučaju, Nicole nije mogla poreći da je to bila njezina krivnja. Zbog njezina glupavog ponašanja jedan čovjek, umalo je poginuo. U svojoj prljavoj odjeći sjela je na skupocjen ružičast baršunast pokrivač na krevetu i obgrlila se. Morala je tužno priznati da je podbacila biti vojvotkinjom u punom obliku... te da je uništavala izglede za sretnu vezu sa svojim suprugom. Čula je kako jahači galopiraju udaljavajući se od kuće. Nicole je pritrčala prozoru. Uspjela je kao vođu razaznati svojeg muža na njegovu koščatom crnom konju za lov. Želudac joj se okrenuo. Pošao je za njezinim napadačima. Začulo se kucanje na vratima. Kada ih je Nicole otvorila, u sobu su ušle gospođa Veig i Annie. Annie je bila blijeda u licu i tjeskobna i Nicole je u sebi blagoslivljala svoju malu služavku zbog odanosti. Gospođa Veig bila je sumorno raspoložena. Nicole je znala da je njezin neuobičajeno nepristran izraz lica bio pokušaj da prikrije negodovanje. Bio je to tek prvi stupanj negodovanja koje je Nicole tek trebala spoznati. - Donesi Njezinoj Milosti kupku, Annie - rekla je gospođa Veig. Annie se žurno udaljila, poslušati ju. Gospođa Veig odložila je poslužavnik s kolačima i vrućom čokoladom pokraj počivaljke. - Mislila sam da bi vam možda dobro došlo nešto slatko da se malo smirite. Nicole nije imala apetit, ali je potvrdno kimnula. Kućedomaćica se pozabavila traženjem po Nicolinu ormaru iz kojega je izvukla toplu vunenu kućnu haljinu i papuče od brokata obrubljene runom. Nicole je svoje čizme, jahaće hlače i košulju odbacila na pod. Annie ju je zazvala, rekavši da je kupka spremna. U trenutku kada se spremala skinuti donje rublje, Nicole je ugledala gospođu Veig kako kupi njezinu razbacanu odjeću. Gospođa Veig nikada nije skupljala njezinu prljavu odjeću i u Nicolinoj glavi uključio se alarm. - Gospođo Veig... što to radite? - rekla je. - Oprostite, Vaša Milosti, ali Njegova Milost naredila mi je da uzmem tu odjeću. Nicole je stajala kao ukipljena. - I spalite ju? - Da. Osjetila je napetost u cijelom tijelu. - Oprostite, Vaša Milosti - ponovila je kućedomaćica. Udaljila se s odjećom, na svu sreću ostavivši iza sebe Nicoline po mjeri rađene čizme. 224

Anna

RafaelaR

Nicole je sklopila oči. Bilo joj, istinski žao zbog njezine uloge u svemu što se dogodilo, no ovo je bilo previše. Ali nije osjećala bijes, već samo povrijeđenost. Protekli tjedan bio je pravi raj. Gdje li je sada sve nestalo?

Nicole nije izlazila iz svojih odaja. Odveć tjeskobna, čekala je da se njezin muž vrati u Clayborough. Nadala se da će po povratku biti mnogo smireniji i razumniji. Bila je odlučna poništiti svu štetu koju je počinila i vratiti njihov odnos na stari put. Naći će se kao i obično prije večere s njim u knjižnici i biti oličenje doličnosti. Ako on ne popusti, ako odluči ne zaboraviti ili oglušiti se na ono što se toga dana dogodilo, bit će mnogo agresivnija u svojem planu napada. Uvući će mu se potajno u krevet i zavesti ga. Jedna strastvena noć zasigurno će mu odvući pozornost od bijesa prema njoj. Plan je bio jednostavan. Molila se za to da ga ne mora provesti, molila se za to da Hadrian bude mnogo bolje raspoložen i spreman oprostiti joj kada se vrati. Činilo se da je Nicole cijelu vječnost provela čekajući na mužev povratak, ali pogled na sat rekao joj je da nije bilo prošlo ni sat vremena. Neizvjesno je čekala u svojim odajama, dok joj je u grudima srce bilo poput kamena. Hoće li ju doći vidjeti? Hoće li joj doći reći je li potraga za lupežima koji su napali nju i O’Henryja bila uspješna? Tada bi imala mogućnost procijeniti kako je raspoložen prije nego što ode naći se s njim u knjižnici. Nije mogla podnijeti neizvjesnost, kao ni čekanje. Ali nije došao. Čula ga je kako ulazi u svoje odaje koje su graničile s njezinima. Čekala je. Pozorno je slušala zvukove koji su dopirali iz njegovih prostorija. Nije mogla odrediti što je radio, no učinilo joj se da se preodijeva. Nakratko se ponadala pomislivši da se sprema za susret s njom u knjižnici, ali nade su joj naglo potonule. Čula ga je kako napušta svoje odaje i upućuje se niz hodnik... ne prema vratima, već udaljavajući se od njih. Nekoliko trenutaka potom čula je kako kočija i konji stižu pred kuću. Nicole je pritrčala prozoru. Zaprepaštena, ugledala je svojega muža u višeslojnom ogrtaču, odjevenog za putovanje, kako ulazi u kočiju Clayboroughovih. Nedugo zatim kočija se kotrljajući udaljavala između konjičke parade pratitelja u livrejama.

Tri dana poslije, Nicole je postajala već poprilično bijesna. Hadrian je otišao ne potrudivši se obavijestiti ju o tom kamo ide. Osim toga, dosad joj ni jednom riječju nije javio kada će se vratiti. Budući da su bili razdvojeni nije mu mogla odrediti raspoloženje, no bilo joj je teško povjerovati da se još uvijek ljuti zbog jednog incidenta koji je brzo postajao davna prošlost. Nicole je bila previše ponosna da bi gospođu Veig upitala kamo joj je muž otišao. Ali sa sobom je poveo svojega osobnog slugu i batlera ... što baš nije bio nimalo ohrabrujući znak. Ponovno je Annie dobila zadatak ispipati taj podatak. Ubrzo je Nicole od nje doznala da je Hadrian otišao do kuće Clayboroughovih u Londonu te da nitko pojma nema o tome kada će se vratiti. Je li bilo moguće da je još uvijek bio bijesan na nju? Ili tek ravnodušan... i posve bezobziran? Do trećega dana Nicole je bila baš bijesna. Je li on to nju kažnjavao na taj način? Nije li se ispričala? Čak je i vlastitu lekciju naučila! Ubuduće će u javnosti jahati s pratnjom i 225

Anna

RafaelaR

dolično odjevena. Nitko neće imati razloga da kaže bilo koju optužujuću riječ o vojvotkinji od Clayborougha. Njezin muž bit će ponosan na nju. Ali privatno će nastaviti činiti sve što želi. Smatrala je to najpoštenijim kompromisom. No još je trebala provesti taj posljednji korak, želeći najprije razriješiti svoj odnos s mužem. Predobro je znala da bi preuranjeno mogao donijeti pogrešan zaključak zatekne li ju kako jaše u jahaćim hlačama pa makar to bilo na zemlji Clayboroughovih, u cik zore, s nekolicinom timaritelja. Ostavit će ona tu katastrofalnu prepirku iza njih i neće raspirivati plamen još jedne sablasne svađe. Nicole je upravo bila donijela odluku otići u London i priključiti se svojemu mužu kada ju je gospođa Veig obavijestila da ima posjetitelja. Nicole je iznenađeno izvila obrvu, zapitavši se tko bi to mogao biti. Osim svoje obitelji, nije primila nijednog drugog posjetitelja i bilo joj je drago što su došle onda kada je još živjela u stanju raja, a ne sada kada se osjećala kao da se upravo sprema proći kroz vrata pakla. Gospođa Veig rekla joj je da se radi o Stacey Worthington. Nicole je imala veoma loš osjećaj. Odlučila je biti dražesna. Bit će uzoran primjer doličnosti, savršena vojvotkinja. Gospođa Veig brzo joj je pomogla da se preodjene u spektakularno skupocjenu haljinu koja bi više odgovarala poslijepodnevnoj šetnji po gradu, a ne boravku u kući na selu. Uz nju je stavila i svoje dijamante... sve. Pola sata poslije poput kraljice se spustila niz stube, pozdraviti Stacey u ružičastom salonu. Ta prostorija bila je veličine neke gospodske plesne dvorane. Naravno, Stacey je nedvojbeno mnogo puta bila kod Clayboroughovih, ali budući da je bila gošća, mogla je nazrijeti tek četvrtinu rezidencijalne palače ili još manje od toga. No čak i da je već bila u toj prostoriji, još je uvijek bila impozantna. Stacey je ustala s počivaljke na kojoj je sjedila. - Dobar dan, Vaša Milosti. Kada joj se Nicole približila... trebalo joj je vremena da prijeđe preko prostorije... ugledala je sjaj u očima te druge žene i njezina se sumnja pojačala. - Bog, Stacey. Koje iznenađenje! Gospođo Veig, molim vas, donesite nam još sendviča. I nešto slatko. - Nicole se osmjehnula Stacey. Namjerno joj se obratila bez njezine titule. Stacey zapravo neće biti lady Stacey sve do udaje za nekoga plemića. Stacey joj je uzvratila smiješkom. Bio je zvjerski. Nicole je sjela u naslonjač, licem okrenuta prema svojoj posjetiteljici. Stacey je ponovno sjela na počivaljku. Dvije su se žene međusobno promatrale. Zavladala je tišina. Obično bi Nicole bez uvijanja upitala Stacey što želi. Ali odlučila je bila biti utjelovljenje domaćice. - Ceste postaju loše, zar ne? Nadam se da ti putovanje nije bilo otežano zbog toga. - Nisu tako loše, još ne. Kada će se Hadrian vratiti? Nicole je bila užasnuta mogućnošću da Stacey zna da je Hadrian u Londonu, a ne ovdje s njom. - Oprosti? - Iz grada? - Stacey se još uvijek smješkala. - Joj, pa čim obavi poslove koje ima. - Sigurno je nešto hitno. Na kraju krajeva, u braku ste tek tjedan dana ili nešto malo duže. Nicole se nastojala suzdržati. - Bilo je krajnje hitno. - Hmmm! Ali je ipak imao vremena otići do broja 12 u Crawford Streetu. 226

Anna

RafaelaR

Nicole je zatreptala. Bez obzira a to što je Stacey davala nešto naslutiti, pojma nije imala što bi to moglo biti. - Da, pretpostavljam da i tamo ima posla. Stacey je hučala. - Ne znaš, zar ne? Ne znaš što je na broju 12 u Crawford Streetu! Bilo je teško ostati pribran. - Ne, ne znam. - Ali odjednom joj je sinula mrska pomisao. Stacey je likovala. - Hadrian tamo ima stanove. Ima ih još od svoje osamnaeste godine. Nicole se silno trudila ne shvatiti. - Jasno mi je. - Ali još uvijek ne shvaćaš što ti želim reći? Te stanove drži zbog svojih ljubavnica! Nestalo je boje iz Nicolina lica. Kada je progovorila, oglasila se tupo. - Ne vjerujem ti... Nije joj vjerovala! Neće joj povjerovati! - Zasigurno se nisi udala za Hadriana ne znajući za njegov ugled ženskara! Gle, njegovu trenutačnu ljubavnicu smatraju najljepšom ženom u cijelom Londonu. Francuskinja je, kažu glumica. Zove se Holland Dubois. Ne, pomislila je Nicole, to nije istina. Nije mogao. Nije mogao. Nije mogao otići drugoj ženi, ne nakon onoga što je bilo između njih. Ali znala je da je imao ljubavnicu. Znala je za njegov ugled. Nije li to bio razlog zbog kojega se ponajprije nije željela udati za nj? Nije li znala da će se jednoga dana zasititi nje i otići drugoj ženi? - Ako meni ne vjeruješ, zašto ne odeš i sama se ne uvjeriš? - rekla je pobjedonosno Stacey. Iako se Nicolina obamrlost brzo pretvarala u prodoran bol, progovorila je krajnje smireno. - Zašto bih to trebala učiniti? Svi muškarci imaju ljubavnice. Točno, poznat mi je ugled kakav je moj muž imao prije našega vjenčanja. Vijest koju mi donosiš ništa ne mijenja. Na kraju krajeva, vojvotkinja sam od Clayborougha. Misliš li da ja marim za njegovo ljubovanje s tamo nekom glumicom? Stacey je ostala zatečena. Nestalo je njezina ushita. - Gle - rekla je otpuhnuvši - samo sam ti pokušavala pomoći. - Baš si ljubazna. Stacey je ustala. - Vidim da ne želiš moje prijateljstvo! Mislim da je bolje da odem. - Kako hoćeš. - Ljubazno, Nicole je i suma ustala i pozvala gospođu Veig. - Molim vas, ispratite lady Worthington do vrata - rekla je. Znala je da je to točno. Neće u to povjerovati, sve dok svojim očima ne vidi Holland Dubois na broju 12 u Crawford Streetu. Neće vjerovati da ju je Hadrian napustio nakon onoga što su imali... nakon obećanja koje je bilo prisutno u procvalom početku njihove veze... i otišao drugoj ženi. Neće vjerovati, nije vjerovala. No to je, naravno, bila istina. Bio je ženskar. Svi su to znali. Znala je to i ona. Za to je doznala rano, još na početku njihove veze. Vjerojatno je i Elizabeth za to znala. No vjerojatno nije marila za to. Od dama 227

Anna

RafaelaR

se nije očekivalo da mare za ljubavnice svojih muževa. Naprotiv, od njih se očekivalo da osjećaju olakšanje zbog toga što su njihovi muževi nalazili razonodu na drugim mjestima. Ali Nicole nije osjećala olakšanje. Bilo joj je zlo. Kako je i na trenutak mogla zaboraviti zbog čega se ponajprije nije željela udati za nj? Ali u jednom kratkom tjednu sve je zaboravila zbog tjelesnog blaženstva koje su imali. No to je bilo samo to, tjelesno blaženstvo, samo što je ona glupo i naivno mislila da tu ima nešto više. Nicole je virkala kroz prozor kočije. Čvrsto je stiskala šake u rukavicama, držeći ruke u krilu. Čim je Stacey otišla, smjesta je napustila imanje Clayboroughovih i uputila se u London, povevši sa sobom samo Annie. Nije čak ni obavijestila uzrujanu gospođu Veig o tome kamo ide. Kada je stigla u grad, naredila je vozaču da vozi do Covent Gardena. (Bilo je to mjesto na koje Hadrian nikada ne bi otišao te tako nije ni bilo mogućnosti da slučajno naleti na svoju kočiju). Naredila je vozaču i Annie da ju tamo pričekaju. Popela se u laku dvokolicu i sada su se zaustavljali ispred broja 12 u Crawford Streetu. Sinulo joj je da bi Hadrian u tom trenutku mogao biti unutar te rezidencije. Bude li unutra, ona će umrijeti. Ne... bude li tamo, bit će jaka. Bit će nepristrana, hladna savršeno pribrana. Neće mu dopustiti da vidi koliko ju je povrijedio. Nicole gotovo nije ni pogledah tu gradsku kuću s ogradom od kovanog željeza i oličenom fasadom od cigle. Izišla je iz dvokolice, zamolivši vozača da ju pričeka. Bila je obamrla, kao da sanja ili kao da je ošamućena. Polako je prošla kroz vratnice i popela se uza stube, a potom pokucala staromodnim mjedenim zvekirom. Batler je smjesta otvorio. Nicoline usnice bile su toliko suhe da za trenutak uopće nije uspjela progovoriti. Željela bih popričati s gospodičnom Dubois. Batler ju je pustio da uđe. - Koga ću najaviti? Nicole je oklijevala. Nije rekao da u kući nema gospodične Dubois. Nakratko je sklopila oči i osjetila mučninu. Stacey dosad nije lagala. Baš kao što je Nicole, znala. Kada je Nicole otvorila oči, pribrala se. - Nije važno. Recite svojoj gospodarici da sam ovdje - Nicole se obraćala zapovjednički. Barem je naučila biti vojvotkinja... no bilo je prekasno da bi bilo važno. Prošla je pokraj batlera visoko uzdignute glave, graciozna i tečna koraka, dok joj se basnoslovno skupa haljina kovitlala oko svilenih cipela. Ušla je ravno u salon. Nije sjela, kao što nije skinula ni rukavice ni kaput. Nije ostavila batleru drugoga izbora pa mu je jedino preostalo postupiti onako kako je od njega zatražila. Dok je čekala, Nicole je pogledom obuhvatila lijepo pokućstvo... profinjen namještaj, perzijske tepihe, tapete na zidovima i slike s pejzažima. Gospodična Dubois dobro je živjela. Živjela je daleko bolje nego što zarađuje jedna glumica. Nekoliko trenutaka potom jedna žena obratila joj se s dovratka. - Mene želite vidjeti? Nicole se okrenula i ugledala malu skladno građenu sitnu ženu u zapanjujuće lijepoj i skupoj haljini, s previše dubokim dekolteom za prijepodnevne sate provedene kod kuće. Žena je bila iznimne ljepote, nije mogla biti ljepša. Bila je savršena, poput porculanske lutke. Iz pogleda plavih očiju vidjelo se da je zbunjena, ali dok je piljila u nju, Nicole je osjetila kako 228

Anna

RafaelaR

ju istina pogađa poput udarca maljem. Nestalo je zbunjenosti iz lijepih mačkastih očiju Holland Dubois. - O, Bože - rekla je Hadrianova ljubavnica. - To ste vi! O, Bože! Jedan dug trenutak Nicole se nije pomaknula. - Vaša Milosti - rekla je Holland zadihano. - Ne znam što želite, ali dajte, molim vas, sjednite. Nicole je dovoljno vidjela. Brzo, prije nego što je ta druga žena uspjela zapaziti suze koje su joj se počele javljati u očima, prošla je pokraj nje i izišla u hodnik. - Čekajte! - doviknula je Holland Dubois. - Zašto ste došli? Čekajte! Ali Nicole se nije zaustavila. Dugim koracima grabila je niz hodnik i izišla kroz ulazna vrata, zamućena pogleda. Nekako je uspjela ući u dvokolicu. Uspjela je ući prije nego što su suze potekle, a sa suzama su se svi njezini snovi raspršili u prašinu na tlu pod njezinim nogama.

229

Anna

RafaelaR

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Hadrian se promeškoljio nagnuvši se naprijed s mjesta na kojem je sjedio. Virio je kroz prozor kočije i nazreo svoj dom. Osjećao je silnu napetost. Iz Clayborougha je otišao prije četiri dana. Prije četiri tjeskobno duga dana. Nije otišao u napadaju bijesa, premda je još uvijek bio pomalo ljutit na Nicole zbog toga što se izložila opasnosti jašući sama s O’Henryjem javnim cestama. Otišao je u trenutku užasnoga straha. Zapravo, bježao je. Ali nije mu uspjelo. Nije više mogao pobjeći od sebe, od svojih osjećaja, kao ni od svoje žene. Ona epizoda s lupežima... svi su bili uhvaćeni i odmah poslani u mjesni zatvor u roku od sat vremena nakon Nicolina povratka u Clayborough... dovela je Hadriana u žestok sukob s njegovim najdubljim i najiskrenijim osjećajima. Spoznaja koju je nastojao izbjeći... vjerojatno od samoga početka svojega odnosa s Nicole... neskriveno mu se i neizbježno prijeteći javljala u svijesti. Trenutak kada je nedvojbeno shvatio da voli svoju ženu bio mu je najstrašniji trenutak u životu. Cijeli život proveo je hladnokrvno zadržavajući kontrolu nad sobom i svojim strastima. Cijeli život proveo je držeći svoje emocije pod strogom kontrolom. Još kao veoma mali dječak naučio je bio skrivati osjećaje, čak i od samoga sebe, jer osjećati je značilo biti ranjiv. Osjećati je značilo biti povrijeđen. Sada više nije bio neranjiv. Naprotiv, nikada u životu nije bio ranjiviji. Toliko je strastveno volio Nicole da je to graničilo s opsjednutošću. Te su joj skitnice umalo naudile, mogli su ju ubiti. Sama ga je pomisao na to, čak četiri dana nakon toga događaja, obuzimala i užasavala. Nakon što je tu trojicu lišio slobode, smjesta je iz Clayborougha otišao u London. Kao da je želio pobjeći od vlastitih emocija. Kao da je želio pobjeći od spoznaje s kojom se sada suočavao. Namjeravao je ponovno uspostaviti nadzor nad samim sobom... i svojim srcem... bez obzira na cijenu. Čak ako je to značilo do daljnjega ostaviti svoju ženu u seoskom domu i potražiti utočište u naručju drugih žena. Nijedan put bijega nije bio uspješan. Otišao je do Holland Dubois, namjeravajući s njom strastveno voditi ljubav, tako da nikada više ne pomisli na Nicole, no samo je ljubazno okončao njihov odnos. Namjeravao je ostati u Londonu i zadubiti se u poslove, ali umjesto da ostane, jedva je čekao vratiti se kući. Ta spoznaja, tako nova i tako snažna, još je uvijek bila u njemu i još ga je uvijek silno plašila. Postojali su u proteklih nekoliko dana trenutci kada bi se budio usred noći osjećajući nekakvu vrstu panike i samoće, onakvu kakvu je osjećao u vrijeme dok je bio još malen dječak. S nestankom sna nestalo je i tjeskobe, ali tek onda kada ju je prepoznao, baš kao i svoju ranjivost. Svoju ljudskost. Naposljetku je odustao i popustio, samome sebi, njoj. Bila mu je žena i bio je zaljubljen u nju. Mnogo ga je puta u prošlosti odbila, ali preživio je... baš kao što je preživio Francisova okrutna odbijanja. Ali u posljednje vrijeme više ga nije odbijala. U posljednje vrijeme između njih je danju bilo sklopljeno primirje, koje bi noću potpuno iščezavalo pretvarajući 230

Anna

RafaelaR

se u snažan i neodoljiv oblik prisnosti. Postojala je nada. Njihov brak mogao je uspjeti. Prvi je tjedan njihova braka to obećavao. Ali Hadrian je znao da nikada neće biti zadovoljan onim što su njih dvoje imali dotada. Želio je sada mnogo više. Želio je njezinu ljubav, želio da njezina ljubav bude jednako rascvala, strastvena i opsesivna poput njegove. Dok se kočija kotrljala uz dugačak šljunčani prilaz, počeo se preznojavati. Kada ju je posljednji put vidio, bili su usred žučne prepirke. Bila je to prepirka koju je on započeo zbog toga što mu se srce cijepalo od straha za njezinu sigurnost. Vjerojatno je dodatno zakomplicirao stvar kada je otišao ne rekavši joj ni riječi o svojim planovima. Nije bio siguran kako će biti prihvaćen. Donio je ponudu za mir. Velika kutija, umotan dar, bila je na sjedištu njemu sučelice. Kada vidi što je u njoj, prepoznat će njegov iskren pokušaj da se iskupi zbog siline bijesa i nepromišljenog odlaska iz Clayborougha. Kočija se naglo zaustavila ispred pretjerano golemih reljefnih ulaznih vrata doma Clayboroughovih. S kutijom pod pazuhom, Hadrian je iskočio iz kočije. Na stubama ga je dočekala gospođa Veig. Upitao je za svoju ženu i rečeno mu je da je gore na katu u svojim odajama. Hadrian je bio nervozan, baš kao onda kada je kao školarac bio pozvan pred ravnatelja. Prilično sporo penjao se uz dva stubišta. U hodniku je produžio korak. Srce mu je sada tjeskobno udaralo. Njezina vrata bila su otvorena. Ušao je u dnevni boravak i začuo zvukove kretnji koji su dopirali iz njezine spavaće sobe. Kada je prišao tim vratima, odjednom ga je ispunila neizmjerna, silna radost. Postalo mu je jasno da će uvijek osjećati nadiranje vedrog raspoloženja i ushit kada nju vidi. No potom mu je, dok je stajao na pragu, raspoloženje zamrlo. Nicole mu je bila okrenuta leđima. Na podu je bio velik kovčeg, otvoren i gotovo pun nabacane odjeće koja nije bila uredno složena. Na njezinu krevetu bile su hrpe i hrpe haljina, podsukanja, kombinezona, gaćica, cipela, rukavica, šalova i torbica. Annie se tjeskobno vrzmala duž jedne strane kreveta. Dok je Nicole podizala još jedru golemu hrpu odjeće, Annie ga je spazila i sledila se. Nicole je naglo spustila hrpu u kovčeg te ga i sama ugledala. Stajao je kao ukipljen. - Madam - rekao je ukočeno. Iz pogleda joj je sijevao bijes, ali glas joj je bio više nego ljubazan. Bio je služben i polarno hladan. - Vaša Milosti. - Naglo mu je okrenula leđa i dograbila još jednu hrpu odjeće. Vojvoda je veoma oprezno spustio kutiju, naslonio ju na zid i prekrižio ruke na prsima. - Smijem li pitati što to radiš? - Ali nije ni morao upitati, jer bilo je očito. Zastori otupjelosti počeli su se pomalo rastvarati i osjetio je probadanje u prsima. - Zar ne vidiš? - uzvratila je, ubacujući odjeću u kovčeg. - Pakiram se. - To je očito. Kamo ćeš? Piljila je u njega, njezine sive oči bile su blještave poput dijamanata i jednako tako čvrste. - Odlazim. Nestalo je otupjelosti. Budući da je vojvoda cijeli svoj život proveo naučivši kako svoje osjećaje maskirati, na njegovim iznimno isklesanim plohama lica ništa se nije moglo vidjeti. - Odlaziš? 231

Anna

RafaelaR

- Napuštam te. - Shvaćam. - Njegova pribranost prijetila je raspadom. Brzo je ušao u sobu i prišao prozoru kroz koji se zagledao, ništa ne vidjevši, okrenut joj leđima. Čuo ju je kako nastavlja s pakiranjem. Zaguravši ruke u džepove, nastojao je postići čeličan stisak nad panikom koja se u njem kovitlala. Okrenuo se. - Smijem li pitati zašto? Naglo se okrenula. - Usuđuješ se pitati me zašto! - Bio je to vrisak. Kada su te riječi iz nje prokuljale, u tri žustra koraka prišla mu je i otvorenim ga dlanom iz sve snage ošamarila. Od siline udarca zateturao je unatrag. Nije se ni pomaknula. Čekala je, u pogledu joj je bio divljački sjaj i bila je spremna upustiti se u žestoku bitku s njim. Ali on nikada ne bi naudio ženi koju je volio. - Čini mi se da je to već četvrti put da si me udarila. - I posljednji. Nijedna riječ nije mogla više svjedočiti o njezinim neopozivim namjerama, njezinoj neopozivoj odluci. Napustiti ga. Panika je bila prisutna, pritajeno vrebajući ispod površine, crna izmaglica koja je prijetila ugušiti ga i povući nadolje. Kada je shvatila da se on neće odazvati izazovu, umalo se prigušeno zahihotala, osjećajući veliki gorčinu. Mržnju. Naglo mu je okrenula leđa i snažno zalupila poklopcem kovčega. - Annie, pozovi mi dvojicu sluga da ovo odnesu dolje. Annie nije mogla progovoriti. Pobjegla je iz prostorije. Vojvoda čak nije ni bio svjestan njezine nazočnosti tijekom njihova razgovora. Posegnuo je duboko u sebe, iznaći dodatnu snagu, veću nego što je ikada u životu od samoga sebe zahtijevao i pravim ju je čudom našao. Naizgled ležerno pošao je prema svojoj ženi. Nije ustuknula te je nepristrano shvatio kako ona još uvijek želi sukob s njim. Nije joj to bio spreman priuštiti. Ne sada. Ne kada je imao potpunu kontrolu. Uzeo je njezinu bradu među vrhove prstiju. - Upozorenje, madam - rekao je mirno. - Napustiš li me sada, nećeš više biti dobrodošla. Nikad. Jesam li jasan? Nasmijala se manijakalno. - Nikad se neću vratiti! Nikad! Nije znao zašto, ali više mu nije ni bilo stalo. Nestalo je sada svih onih boja i obuzelo ga je crnilo. Ali bilo mu je poznato, gotovo utješno. - Dobro onda - pustio ju je. Osmijeh mu je bio hladan. - Bila si unaprijed upozorena. Ovoga će te puta, madam, tvoja nepromišljena narav odvesti kamo god želi, a ja te neću spasiti. - Dobro. Okrenuo se na peti i izišao iz prostorije. Bio je više nego otupio, no nije bilo važno. Ostavio je iza sebe krhotine svoga slomljenog srca pa više nije ni mogao osjećati, što je vojvodi od Clayborougha posve odgovaralo. Život se brzo vratio u normalu. Vojvoda je zaboravio da je ikada imao ženu, da je njegova žena ikada postojala. Ponovno je zapao u rutinu kojoj se priklanjao previše godina da bi ih se moglo prebrojiti. Ustajao je s izlaskom sunca i vodio brigu o brojnim aktivnostima koje su zahtijevale njegov nadzor nad golemim posjedima. Poslijepodneva i 232

Anna

RafaelaR

večeri provodio je zatvoren u svojoj radnoj sobi, među papirima ili sa svojim upraviteljima. Spavao je otežano, bez snova. Ali uvijek se budio usred noći. Uvijek se osjećao kao šestogodišnji dječak, a ne kao muškarac koji se bliži tridesetoj. U tim mračnim ponoćnim satima obuzimala bi ga panika, koja je bila stvarna. Samo bi se tada sjetio nje i mrzio ju. Ponovno je mržnja bila njegovo utočište, njegova snaga. Tjedan dana poslije, vojvoda je ustao od stola pozdraviti svoju majku. Njezin posjet bio je neočekivan. Nije mu bilo drago vidjeti ju. Bio je usred sastanka, upraviteljem njegovih tesarskih posjeda, koji je cijeli dan proveo na putu prema jugu ne bi li stigao na taj sastanak. Upravitelju je rečeno da pričeka i vojvoda je zatvorio vrata za svojom majkom. - Ovo je iznenađenje, majko. - Glas mu je bio ljubazan, ali ništa više od toga. - Hadriane, što se događa? Čula sam najnevjerojatnije glasine! Da je tvoja žena odsjela kod Serleovih u Cobley Houseu! - Moja žena? - Bio je hladan. - O, da, vojvotkinja. - Slegnuo je ramenima, posve jasno nezainteresiran za tu temu razgovora. Ali odjednom je osjetio kljucanje u sljepoočnicama. - Jeste li se vas dvoje sporječkali? Ili je ona samo u posjetu kod Serleovih? Molim se da je ovo potonje odgovor, ali koja bi to nevjesta nakon nekoliko tjedana pobjegla posjetiti prijateljicu i ostavila muža? - Majko, ne želim razgovarati o tome Ali ovoga ću ti puta odgovoriti na pitanje... no nakon toga to više nećemo spominjati. Odlučili smo živjeti odvojeno. - Živjeti odvojeno? - Isobel je bila užasnuta. Odjednom ga je obuzeo bijes. Bio je toliko snažan i sveobuhvatan da je vojvoda jedva ostao stajati na nogama. - Nije to ništa novo - rekao je hladno. - Zapravo, moram ti zahvaliti za to što si me podsjetila da se moram pobrinuti naći joj odgovarajući smještaj. - Odgovarajući smještaj? Hadriane... što se dogodilo? Namrštio se. - Ništa. Baš ništa. - Ali jedan dio svijesti uključio mu se i materijalizirala se misao čije se golemo značenje saželo u samo jednu riječ: sve. Brzo je sklopio oči ne želeći biti svjestan onoga što je njegova podsvijest već znala. - Pa to je smiješno - povikala je Isobel. - Odmah idi po nju. Vas ste dvoje kao stvoreni jedno za drugo! Ako te napustila, zaboravi na ponos... odlučno se tome usprotivi! Umjesto odgovora, vojvoda je zaobišao svoju majku i otvorio joj vrata. - Usred sam sastanka - rekao je bez uvijanja. - Smatram ovaj razgovor završenim. Nicole se odjenula za večeru. Učinila je to s golemom pozornošću. Usredotočeno se posvetila najmanjoj sitnici. Najmanji ju je zadatak u potpunosti psihički zaokupljao, bilo da se radilo o četkanju kose ili ispijanju čaja. Shvatila je da samo potpunom usredotočenošću na ono što čini može preživjeti dan po dan. Prije tjedan dana neočekvano je stigla u ladanjski dom Serleovih. Marthi je bio dovoljan samo jedan pogled na njezino lice... umrljano suzama i njezine natečene oči... te ju je žurno otpratila gore do gostinjske sobe. Nicole, koja se nije pretvarala, neutješno je plakala u prijateljičinu naručju. U predasima plača imala je gotovo nasilne ispade kada je svom snagom udarala o jastuk, želeći da je umjesto jastuka Hadrian taj kojega udara i trga na komadiće. Sve je ispričala Marthi. 233

Anna

RafaelaR

Postojala je, ali ništa više od toga. Svakoga dana živjela je od trenutka do trenutka, zaokupljajući misli blagoslovljenom prazninom ili je bila potpuno zauzeta svakodnevnim obvezama. Nije se usudila misliti o njemu. Nije se usudila osjećati. U njoj je pritajeno vrebala silna tuga koja je prijetila izbiti. Usudila se ponadati, usudila se sanjariti. Na trenutak joj se učinilo da će joj se snovi obistiniti. To joj je njezinu izdaju učinilo nemogućom za podnijeti. Bol koja je u njoj ležala duboko i čvrsto zapretana bila je silna i znala je da joj nikada ne smije dati oduška. Nije ju čak ni pokušao zaustaviti. Pustio ju je da ode, bez imalo oklijevanja. Bila mu je toliko nevažna da se čak nije ni borio za nju. Nicole se nije usudila dopustiti da joj se takva spoznaja uvuče u misli. Na kraju tjedna pojavila se Regina. Nicole je znala da će biti samo pitanje vremena prije nego što njezina obitelj dozna za njezino boravište. Nicole je bilo drago vidjeti ju, no ujedno je strahovala od toga susreta . U trenu se prisjetila. Sjetila se kako ju je Regina posljednji put vidjela onda kada joj je s Janet i Marthom došla u posjet u Clayborough. Nicole se prisjetila kako je bila odjevena, sve do posljednjeg detalja, poput sićušnih bisernih utisnih naušnica koje je imala na ušima, baš kao što se točno sjećala kako se tada osjećala. Bila je na sedmom nebu, u nemogućem stanju ushita, bila je zaljubljena. Sklopila je oči, obgrlivši se i nastojeći se kontrolirati, što joj je uspjelo. - Molim te, Regina, nemoj mi ni spomenuti moj brak. Gotovo je s tim. Nikada se neću vratiti. - Glupačo! Glupačo! Što je uopće mogao učiniti da te navede na tako glupavo ponašanje? Prije samo nekoliko tjedana bila si neizmjerno sretna i ludo zaljubljena! Nicole se uspjela osmjehnuti svojoj sestri. - Vraćaš li se uskoro u London? Viđaš li se još s lordom Hortenseom? Regina je zatreptala. - Ne mijenjaj temu razgovora! Nicole je u trenu pobješnjela. - Nemoj me gnjaviti! To je moj život. Da mu je bilo imao stalo, došao bi za mnom... đavo neka ga nosi! Regina je bila zaprepaštena. Nicole je samoj sebi dopustila osjetiti svu snagu boli koju nije željela osjećati. Zagnjurila je lice u ruke. Regina joj je iznenadno prišla i zagrlila ju. - Oprosti - prošaptala je njezina sestra... - U pravu si. To je tvoj život. Činim to samo zato što te volim i želim da budeš sretna. - Pustila ju je. Nicole je obrisala suze i uspjela kimnuti. - Što bih ja bez tebe? I bez Marthe? Molim te, molim te, budi mi saveznik. Molim te, nemoj stati na njegovu stranu. Regina se ugrizla za usnicu. Veoma ozbiljna i zabrinuta izraza lica naposljetku je, u znak pristanka, potvrdno kimnula. - Hoćeš li mi reći što se dogodilo? - Ne. - Nicole je duboko uzdahnula, a potom se uspjela osmjehnuti. - Eto, već se osjećam mnogo bolje. Čim uspijem taj brak u potpunosti ostaviti iza sebe, bit ću nova osoba. Vratit ću se u Dragmore. Život će mi biti isti onakav na kakav sam naviknuta... i bit ću sretna, kao što sam bila nekad. - Osmjehivala se previše vedro. Regina ju je tužno pogledala. - A kako to njega namjeravaš ostaviti iza sebe? 234

Anna

RafaelaR

Nicole joj se na to pitanje nje usudila iskreno odgovoriti, a još manje razmotriti ga. Pretpostavljam da će muškarac moćan poput njega uspjeti žurno dobiti razvod. - Razvod? Nicole je kimnula. - Taj je brak od samoga početka bio pogreška. Poslat ću mu pismo i zatražiti razvod.

235

Anna

RafaelaR

TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

Ponovno je pročitao pismo. Nije ga pročitao drugi put, treći ili četvrti. Pročitao ga je bezbroj puta i već napamet znao njegov sadržaj. Ponovno su se riječi zamaglile. Miješale su se suze radosnice i suze tuge. Bože dragi, imao je sina.

Dragi gospodine, Sin sam Isobel de Warenne Braxton-Lowell. Mogu se samo nadati da se, unatoč tomu što je proteklo veoma mnogo godina, sjećate moje majke i onoga što se nekoć zbilo između vas. Tek mi se nedavno povjerila. Bio sam u šoku, kao što ćete vjerujem i sami biti, jer nije mi otkrila samo da vas je nekada davno poznavala, već i to da ste moj pravi otac. Nadam se da ću vas zateći živog i zdravog te da ćemo se upoznati onda kada vam to bude najviše odgovaralo. Sastanak se može održati na tlu vaše domovine ili moje. Do tada, srdačno. Hadrian de Warenne Braxton-Lowell Deveti vojvoda od Clayborougha

Pozorno je premotao pismo koje se već počelo derati i zagurao ga u unutarnji džep svojega sakoa. Imao je sina. Premda je sada već tjedan dana prošlo otkako je Hadrian Stone primio tu čarobnu vijest da ima sina, još se uvijek nije mogao oporaviti od toga otkrića. Još je uvijek bio preplavljen spoznajom o sinovu postojanju. Njegov sin... koji se nadao upoznati s njim. Hadrian Stone nije mogao dočekati taj dan. Misli su mu, kao obično, bile zaokupljene samo jednom temom, njegovim sinom. Stoneovo nagađanje izmicalo je kontroli. Ton pisma bio je veoma služben i veoma uljudan pa nije mogao prepoznati riječi ni emocije koje je sadržavalo. Je li njegov sin bio pristojan kada mu se obraćao kao neznancu... što je on zapravo i bio... ili tek oprezan? Je li bio oduševljen zbog nalaženja s njim ili samo znatiželjan, možda čak zaprepašten? A možda je bio bijesan. Njegov sin bio je deveti vojvoda od Clayborougha. Bilo je očito da je, sve donedavna, smatrao da je njegov otac osmi vojvoda. Ne bi li bio bijesan? Možda se čak osjećao ugroženim. Hadrian Stone poznavao je samo nekolicinu britanskih lordova, ali znao je koliko mnogo pozornosti pridaju svojoj plavoj krvi i tituli, a bilo je posve očito kako titulu njegova sina sada lako mogu osporavati braća, bratići, stričevi ili neki drugi daljnji muški rođak. No koji god tomu razlog bio, njegov sin zahtijevao je susret, bilo u Americi ili u Londonu. Stone se čak nije ni potrudio odgovoriti. Uskočio je u prvi brod koji je digao jedra za Englesku istoga dana kada je primio poslanicu u svojem domu u Bostonu. Zagledao se u metež londonskoga obzora koji se pojavio na vidiku dok se čelični brod pod oblakom pare nimalo graciozno kretao uz rijeku Thames. Dan je bio siv, prohladan, i rominjala je sitna kišica, ali Hadrian Stone bio je naviknut na surovo vrijeme te gotovo nije ni bio svjestan hladnoće ni vlage. 236

Anna

RafaelaR

Potegnuo je kravatu, osjećajući se neugodno sputan njome i odijelom koje je nosio. U svih svojih šezdeset godina vjerojatno nije obukao odijelo više od desetak puta u životu. Radost ga je umalo ugušila. Preplavila ga je poput vrele plime, iznenada, u potpunosti, kao često puta dotad. Imao je sina. Njegov sin bio je vojvoda od Clayborougha. Njegov se san obistinio. Nije imao djece. Nikada se nije ženio. Samo jednom u životu poželio se oženiti, samo je jednom volio ženu dovoljno da poželi brak s njome. No to je bilo davno, u dalekoj prošlosti. Nije baš imao previše toga za čim bi žalio jer nije bio muškarac sklon samopromatranju, nego čovjek od akcije, ali je uvijek žalio zbog toga što nema djecu i u posljednje vrijeme ta se njegova žudnja pojačala. Sada je imao sina. Sina koji je, poput njega samoga, tek sada doznao za njegovo postojanje. Ponovno se Stone zapitao kakav će njegov sin biti. Je li bio previše ponosan ili previše pristojan da u pismu otkrije barem neke svoje osjećaje neznancu koji je bio njegov pravi otac? Hadrian Stone bio je također veoma ponosan muškarac, ali znao je kada pregristi ponos, što je oduvijek činio. U drugu ruku, ni najmanje ga nisu zanimala pravila društvenog ponašanja. Stone nije bio sklon formalnostima, ali prema tonu pisma, sumnjao je da je njegov sin više nego sklon formalnom ophođenju. Nije mogao zamisliti vlastita sina kao nekog smjernog, ili još gore, suzdržanog Britanca plave krvi. Ali bit će mnogo golemih razlika između njih. Stone je bio čovjek koji je brodograđevno carstvo stvorio samo snagom puke odlučnosti, samo svojom čeličnom voljom, s dvije vlastite žuljevite ruke. Oni koji bi ga sreli nikada nisu ni pretpostavljali da je uspješan poslovni magnat. Kada je bio u svojim uredima, radio je u košulji dugih rukava kao svaki običan službenik i ponašao se otvoreno i pristupačno... premda je bio razdražljiv ako oni koji su za njega radili svoj posao nisu obavljali valjano. Kada god je mogao, napuštao je svoje urede i postajao kapetan nekoga od svojih brodova na putu do neke daleke luke. Njegova ljubav prema moru započela je još dok je bio malen dječak... prvi put isplovio je kada mu je bilo trinaest. Nikada nije bio od onih koji su dugo bili prikovani za radni stol. Uvijek je bio čovjek koji je volio otvorene prostore, čovjek mora. More je bilo njegov život, njegova ljubav. Stone se nastojao pripremiti za neizbježno. Njegov sin nije bio samo pripadnik aristokracije nego vojvoda. Nije morao znati ništa o njemu da bi znao kako vjerojatno malim prstom nije mrdnuo u životu radeći, kako za druge tako ni za sebe. Bilo mu je veoma teško pomiriti se s time, jer on ne samo da je dosegnuo vrhunac nego je to učinio polazeći s dna, ne bojeći se nijednog oblika teškoga rada. Mora se iskreno suočiti s očitom vjerojatnošću da se njegov sin nikada nije pošteno oznojio u životu. Stone je odlučio da ga neće suditi po tome, čak ni onda ako njegov sin izrazi otvoren prezir prema radnoj etici. Ali hoće li njegov sin suditi njega? Molio se da je ono što je razabrao iz sinova pisma bila samo učtiva formalnost... a ne hladna ravnodušnost ili ohola snobovština. No to pitanje bilo je prisutno i progonilo ga je sve od trenutka kada je doznao za sinovu titulu. Hoće li njegov sin moći prihvatiti njega, običnog radišnog čovjeka koji je sebe smatrao pomorskim kapetanom? Stezalo ga je u želucu pri toj pomisli. Malo čega se bojao u životu, ali strahovao je od sinova odbijanja. Bojao se da će ga vlastiti sin prezrivo gledati. Upoznao je priličan broj ljudi 237

Anna

RafaelaR

plemićkoga roda, kako Britanaca, tako i ostalih Europljana, i znao da oni sebe smatraju superiornima u odnosu na običnoga čovjeka... znao je da su snobovi. Koliko god tjeskobno iščekivao taj susret, toliko je strahovao od njega. Spremno je zbog tih okolnosti krivnju svalio na Isobel. Da je znao da ima sina, odmah bi ga bio priznao. Dječak ne bi odrastao u salonima bogatih britanskih viših društvenih slojeva, već na palubama pomorskih brodova. Naučio bi bio vrijednost teškoga rada i kako biti ponosan na sebe zbog sebe samoga, a ne zbog tamo neke proklete titule. Ali to se neće dogoditi. Zbog Isobel, koja mu je zanijekala njegova sina. Isobel, koja ga je sve te godine varala. Obuzeo ga je bijes. Sve te godine nije mu rekla da ima sina. Isobel je bila jedina žena koju je volio u životu. Nije shvaćao njezino poimanje dužnosti i odanosti, nije shvaćao kako je mogla voljeti njega, no ipak ga ostaviti i vratiti se svojemu mužu. Bog mu je svjedok da je dao sve od sebe pokušavši ju razumjeti. Ali nikada se nije pokolebao u ljubavi prema njoj. Nikada, u skoro trideset godina, unatoč tjeskobi, unatoč slomljenu srcu. Sve dosad. Zanijekala mu je sina. Nije bila onakva žena kakvom ju je svih ovih godina smatrao. Bila je sebična i nečasna. Prevarila ga je, namjerno mu je uskratila činjenicu o sinovu postojanju. Zanijekala mu je sina. Bila je to poanta svega. Nije mogao prijeći preko toga. U srcu mu je plamtio bijes, tamo gdje je nekada bila ljubav. Nikada to neće zaboraviti i nikada neće oprostiti. Onoga trenutka kada je vojvoda pročitao kratko i jasno pismo svoje žene... onoga trenutka kada je shvatio njezin zahtjev za razvodom, nestalo je sve njegove pozorno nametnute samokontrole. Zagrmivši, poderao je pismo na komadiće i glasno zahtijevao da mu dovedu konja. Bio je u potpunosti svjestan bijesa koji ga je obuzeo, posve svjestan da to nije način na koji bi trebao reagirati, ali bilo je prekasno. Nestalo je sve one kontrole koju je provodio nakon njezina odlaska. Žilama mu je nadirao bijes, sve dok više ništa nije osjećao, što je jedva dočekao. Odlučio je uzjahati Ruffiana, najbržega konja u njegovoj konjušnici. Jahao je imajući samo jednu gorljivu ambiciju na umu, a ta je bila stići do Cobley Housea prije sljedećeg svitanja. Ali nakon nekoliko suludih trenutaka u kojima se galopirajući udaljavao od Clayborougha, usporio je, postajući razumniji. Iako mu je adrenalin još uvijek kolao žilama, bio je dovoljno razborit da shvati kako usmrtiti konja u suludom jahanju ne bi bio samo postupak zbog kojega bi poslije požalio već na taj način nimalo brže ne bi stigao do Sussexa. Dođavola i ponos, pomislio je neobuzdano. Bila je njegova žena, i on joj nikad, ama baš nikad neće dati razvod niti će joj dopustiti da nastavi s tom njezinom besmislenom igrom. Bude li ju protivno njezinoj volji morao odvući natrag do Clayborougha, učinit će to. Bude li se durila i služila ženskim suzama, neka. Ali durit će se i suze liti u Clayboroughu... tamo gdje pripada. Jer neće odustati od nje. Sada mu je bilo dosta. Hadrian je u Cobley House stigao nekoliko sati nakon svitanja. On i njegov pastuh bili su blatnjavi i do kosti promočeni od kiše i znoja. Putovao je sam, bez fanfara, i kada je batler 238

Anna

RafaelaR

otvorio ulazna vrata Serleovih, nisu ga prepoznali. Čovjek ga nije pustio unutra, već mu je prepriječio put. Hadrian je ponovno blatnjavom maramicom obrisao lice. Ne obazirući se na batlera, zaobišao ga je i ušao u predvorje, dok su blato i kiša s njega kapali na sjajan parket . - Eto, vidite sada - usprotivio se batler. - Ne možete tek tako upasti... - Gdje je moja žena? - škripao je zubima Hadrian. Batler se sledio. Zdrav razum koji mu se dan prije vratio izgubio se tijekom dugog i iscrpljujućeg jahanja i zamijenio ga je hladan nesmiljen bijes, a s njim i poželjna odlučnost. - Moja žena - ponovio je Hadrian. - Vojvotkinja od Clayborougha . Batler je problijedio. - Vaša Milosti, oprostite mi, nisam znao. Hoću reći... - Još je više problijedio pod Hadrianovim nepopustljivim, sve više neprijateljskim pogledom. - U gostinjskoj je sobi, gore na drugom katu. Njezina su vrata prva nadesno! Hadrian se naglo okrenuo. Ogrtač oko njega zavijorio se poput velikog crnog krilatog stvorenja dok se poskakujući penjao uza stube. Nije zastao ispred njezinh vrata. Ne promašivši korak, jednim udarcem izbio ih je sa šarki i ušao u prostoriju . Nicole je vrisnula. Na sebi je imala samo srebrnoplavu spavaćicu i ogrtač i pijuckala je vruću čokoladu u krevetu. Čokolada se prolila po besprijekorno bijelim plahtama i šalica je pala na pod. Prestravljena, uspravila se u sjedeći položaj, a potom problijedjela postavši u potpunosti svjesna istinske nazočnosti svojega supruga. - Došao sam te odvesti kući. Nicole je čvrsto stiskala prekrivač. U trenu je ostala bez riječi. Hadrian se osmjehivao, no osmjeh mu nije bio nimalo ljubazan. Iznenada je otvorio vrata ormara i na vješalicama ugledao njezinu uredno složenu odjeću. Naglo je skinuo jednu haljinu s vješalice i bacio ju prema njoj. Pala joj je preko nogu. - Odjeni se. Nicole se pribrala. - Kako se usuđuješ! Van! Smjesta izlazi! - Nisam došao ovamo prepirati se s tobom, madam, ženo - procijedio je kroz zube. - Ne moraš se uopće odjenuti. Izbor je tvoj. Nicole je šutnula haljinu na pod čineći to, odgurnula je i prekrivače. - Ne idem s tobom. Izlazi, smjesta. Ne možeš me prisiliti. Hadrian se nasmijao. - Podcjeniuješ me, madam. - Trenutak potom posegnuo je za njom. Nicole je ponovno vrisnula kad ju je dograbio. Njezino vrištanje postalo je sve glasnije... dovoljno da bi mrtvaca probudilo... kada je shvatila što on to čini. Koprcala se poput vijesnice smrti kada ju je Hadrian naglavce prebacio preko ramena, ne mareći za nju nimalo više no što bi mario za vreću hrane. - Pusti me! Spusti me! Smjesta! - bijesno je urlala. - Dosta mi je - upozorio ju je i snažno ju udario preko oskudno odjevene stražnjice. Nicole se, šokirana, utišala. Hadrian je krupnim korakom ušao u hodnik i našao se licem u lice s domaćinima njegove žene. Martha je bila blijeda, držala je ruku preko usana i gledala širom razrogačenih očiju. Ali vikont se trudio ne osmjehnuti se. 239

Anna

RafaelaR

- Dobar dan, Serle. Oprostite što vas uznemiravam - rekao je vojvoda jednoličnim glasom. - Ništa zato, Vaša Milosti - odgovorio je ljubazno Robert Serle. - Bio bih vam zahvalan ako bih se mogao poslužiti nekom od vaših kočija. - Sa zadovoljstvom - rekao je Serle okrenuvši se pozvati svojega batlera u prizemlju i izdati mu naredbu da doveze kočiju. - Izdajico! - vrisnula je Nicole kad se pribrala. - Molim te, pomozi mi! Martha... Hadrian ju je ponovno pljesnuo po stražnjici. Nicole je zabezeknuto utihnula. - Ako biste bili ljubazni, trebalo bi nahraniti mojega pastuha. - Ne brini, odmah će biti nahranjen i istimaren. - Spusti me.! - Zašto? - upitao je smireno vojvoda. - Odlučila si ponašati se nedolično, poput djeteta, pa ću se prema tebi i ponašati kao prema djetetu. Zabludjele žene dobiju ono što zasluže. Pošao je niz stube. - Aaaah! - Nicole je u trenu postala nesuvisla zbog bijesa. - Samo mi još jednom iskušaj strpljenje - rekao je, previše neformalnim glasom kada se počela mahnito izvijati - pa ću te prebaciti preko koljena kao da ti je šest godina. Prestala se opirati. U predvorju su zastali. Batler se ležerno pretvarao da ih ne vidi. Martha je požurila niz stube. Nicole joj je očajnički nastojala uhvatiti pogled, no Martha je dobro pazila da ne pogleda u nju. - Trebat će ti ovo - rekla je Hadrianu. Dala mu je dvije teške deke i do poda dugu krznenu bundu. - I tebi! - viknula je Nicole, sad, već gotovo jecajući. - Kočija je stigla, Vaša Milosti - rekao je batler. Jedva je uspijevao prikriti olakšanje koje mu se u glasu osjećalo. - Hvala, lady Serle. Oprostite još jednom na ovakvom upadu - rekao je vojvoda, izišavši za batlerom van do kočije. Na svu sreću kišica je prestala rominjati. Kada je sluga otvorio vrata, Hadrian je bez imalo ceremonije ubacio Nicole na jedno od sjedala. Naglo je uskočio unutra za njom i ispružio se preko nje zaključati ona suprotna vrata prije nego što bi se uspjela pomaknuti i iskočiti na tu stranu kočije. Ključ je stavio u džep. - Čekaj! - doviknula je Martha, trčeći iz kuće s bocom u ruci. - Trebat će ti i ovo! - Gurula je prema njemu bocu konjaka. Batler je ponovno čvrsto zalupio vrata. Hadrian je zahvalno kimnuo i oštro pokucao po stropu. Kočija je krenula. Potom je ispružio svoje duge noge i okrenuo se pogledati u svoju ženu. - Mrzim te! - vrisnula je i krupne suze pojavile su joj se na trepavicama. - Vjerujem da me mrziš - rekao je smireno. Bacio je krznenu bundu na nju. - Na kraju krajeva, da me voliš, ne bi ni tražila razvod od mene, zar ne? Nicoline su se nosnice raširile. Suze su kapnule s trepavica i kliznule niz obraze. Piljila je u njega, kao da nije bila sposobna odgovoriti mu. - Samo da razjasnimo neke stvari - rekao je vojvoda posve neformalnim tonom - razvod ne dolazi u obzir. 240

Anna

RafaelaR

- Zašto? - Zato što ga ne želim. - A moje te želje ni najmanje ne zanimaju! - Točno! Nicole se ukipila, a potom prekrila lice rukama. Neće zaplakati. Neće dati oduška svoj boli i tjeskobi koje je tako pomno i duboko u sebi zapretala. Neće. Ali osjećala je kako u njoj ključa poput vulkana koji se sprema izbiti i izbaciti svoj vreo rastaljen sadržaj. Borila se sama sa sobom i naposljetku pobijedila. Razdvojila je ruke i uočila da ju vojvoda ravnodušno promatra. - Učinit ću ti život nepodnošljivim. - Već je takav - rekao je smireno. Nicole je zatreptala. Osmijeh mu je bio škrt i hladan. - Proklet sam ako nešto poduzmem i ako ne poduzmem - izvijestio ju je. - Ali mogao bih baš nešto i dobiti od ovoga braka, recimo nasljednika. Nije shvaćala, a nije ni marila, kada se on tako ružno izjašnjavao o svojim namjerama. - Znači to sam ti? Rasplodna kobila? Proklet bio! Neću ti podariti sina! Naglo se nagnuo prema njoj. Nije više bilo ničega ležernog u njegovu držanju, kao ni u izrazu lica... usijan bijes sjao mu je iz očiju. - Možeš u ulozi moje žene živjeti raskošno... ili obično... kako želiš. Ali svoju dužnost hoćeš obaviti. Podarit ćeš mi sina. - Ne! - vrisnula je mahnito Nicole. Nasrnula je pokraj njega, zaputivši se prema vratima. Bila su zaključana. Znala je da jesu, no svejedno ih je divljački prodrmusala. U trenu ju je povukao. Divlje vrisnuvši, vrisak joj je bio napola jecaj, izvila se i pakosno ga ogrebla. U trenu ju je uhvatio, obuzdao joj ruke, silom privukao njezino tijelo u prisan zagrljaj i odgurnuo ju natrag na jastuke na sjedalu. Nicole se dašćući i opirući se uporno beznadno koprcala dok ju je držao tako prikliještenu, dok su joj niz lice tekle suze bijesa, ogorčenosti i očaja. Naposljetku više nije imala nimalo snage pa se klonulo, poražena, naslonila na sjedalo. Nije se ni pomaknuo. Nije ju ni pokušao osloboditi, premda su oboje znali da je iscrpljena... i da je gubitnik. Kako je Nicole sve sporije disala i kako se suludi bijes koji ju je zasljepljivao stišavao, postajala je sve svjesnija njegovih prsa i bedara uz svoje. Njegove ruke bile su oko nje i čvrsto ju držale za zapešća, dok su njezine ruke bile prikliještene iza leđa. Osjećala je njegovu grubu bradu od jednoga dana uz obraze te njegov topao i ujednačen dah na svojoj koži. Panika se u njoj rasplamsala. Rasplamsala se istoga trenutka kada je u potpunosti postala svjesna njegove snage, moći, vreline i muškosti. I njihove intime. - Neću pokušati pobjeći - prošaptala je Nicole, neznatno okrenuvši glavu. Užasnula se kada mu je usnicama okrznula bradu kada je progovorila. - Pusti me da se pridignem. - Glas joj je drhturio. Nije se pomaknuo niti joj je odgovorio. Tišina je potrajala. Srce joj je sada luđački udaralo. Premda ju je još uvijek držao za zapešća, stisak mu je sada bio malo labaviji i postala je svjesna da je zapravo bila u njegovu naručju. Bojala se podignuti pogled, bojala se pogledati ga u oči. Znala je što će vidjeti u njima. 241

Anna

RafaelaR

Podignula je pogled i pogledi su im se sreli. Njegov je plamtio, ali ne od bijesa. - Molim te, nemoj - preklinjala je. Neznatno je promijenio položaj i otkucaji njegova srca došli su u dodir s njezinima. Grudi su joj bile posve zgnječene pod njegovim prsima. Kaput mu je bio rastvoren i košulja posve mokra. Nicoline bradavice u trenu su se ukrutile reagirajući na dodir vrele muške kože, pokrivene tek najtanjim slojem svile. Svileni gornji dio njezine haljine bio je sada jednako tako mokar i jednako tako uznemirujući. Zaprepaštena, znala je da on može osjetiti reakciju njezina raskošnog tijela. - Molim te - ponovno je preklinjala dok joj je glas zadihano zapinjao. Promeškoljio se. Nicole je pomislila kako se odmiče od nje i poželjela je zaplakati od olakšanja. Ali pomaknuo se tek da joj pusti ruke, kako bi dlanovima mogao kliznuti gore do njezinih grudi. - U ovom se slažemo - rekao je grubo. - Eto kako odgovaramo jedno drugome. Nećeš me sada odbiti Nicole, zar ne? Poželjela ga je odbiti, baš je poželjela, no on joj je nježno gnječio grudi i vrhovima prstiju prelazio preko bradavica, ne skidajući pogled s njezina. Umjesto da se usprotivi, Nicole je zadovoljno duboko uzdahnula. Prikovao joj je ruke ispod leđa i pridigao ju pa se izvila i približila njegovim usnama. Uzeo je jednu svilom pokrivenu bradavicu u usta i snažno ju usisao. Nicole ga je uhvatila za glavu, ne zato da bi ga odgurnula, već da bi ga prigrlila uz sebe. Pustio ju je. Dograbio ju je za koljena i povukao dolje na sjedalo. Dok se nadvijao nad njom, pogledi su im se ponovno sreli. Oblačići pare oblikovali su se sa svakim njegovim brzim i snažnim udahom. Nicole se zagledala u njegovo iznimno lijepo lice, napeto od strasti, mračne i sveobuhvatne poput njezine i srce joj je zaigralo. Njegove oči bile su zlatni plamenovi koji su silno lizali i silno obećavali. Ali što su joj to obećavali? Trenutak raja? Željela je vječnost. Postalo joj je jasno što on čini. Prtljao je oko kopče na hlačama. Gledala je kako otkriva svoj ud, nabrekao i u punoj erekciji. Naglo je jednim brzim pokretom odmaknuo svilene podsuknje spavaćice, zadigao ih preko njezina struka i uklonio s puta. Nicole je sklopila oči. Nije se micala, čekala je. Spustio se na nju i jednom brzom tečnom kretnjom kliznuo u nju. Nicole se u trenu pridignula zagrliti ga. Obavila je ruke oko njegovih ramena i noge oko bokova. U trenu ju je cijelu strastveno ispunio. Jedan trenutak oboje su bili nepomični. Ponovno su im se pogledi prikovali. Ponovno je u njegovu pogledu nazrela obećanje koje nije razumjela. Potom je usnama zarobio njezine, jednako onako potpuno kao što je svojim tijelom uzeo njezino. Pokrenuo se. Pomicao se brzo i ulazio duboko. Nicole se napinjala uz njegovo tijelo. Nije bilo nikakve nježne predigre, nije bilo zaigranoga uvoda, već samo snažno i grubo prodiranje. Nicole je kliznula natrag na sjedište, izvijajući bokovima kako bi ga dočekala u nizu silovitih sudaranja. Sve snažnije. Sve brže. Njihova tijela bjesomučno su se susretala, kažnjavajući jedno drugo. Nicole ga je čvrsto zgrabila kada ju je poput plime preplavio val snažnog euforičnog zadovoljstva. Vrisnula je, doživjevši vrhunac. 242

Anna

RafaelaR

Nasmijao se. Nasmijao se jašući ju i zabijajući se u nju, završno prodirući još dublje, još potpunije, još snažnije. Njegovi snažni guzovi napinjali su se dok ju je dovodio do suprotne strane kočije. Nicole se čvrsto držala za nj i noktima mu prodirala u kožu kada ju je preplavio još jedan val divljačkih grčenja dok je on sve više bujao i bujao te naposljetku eksplodirao u njoj. Ležali su klonuli i iscrpljeni. Kočija ih je ljuljuškala amotamo. Nicole je postajala sve svjesnija njegove potpune težine koja ju je pritiskala, njegove mokre košulje i hlača koji su joj grebući doticali gole noge i grudi. Spavaćica joj je bila beznadno zadignuta i zapetljana oko struka. Ali nije joj bilo hladno. Njegovo tijelo isparavalo je vrelinom, zagrijavajući njezino. Spoznaja onoga što su upravo učinili te njezina aktivnog i revnog sudjelovanja brzo joj je u srcu zazvala očaj. Nicole je odvratila lice od njega i sklopila oči. Istoga trena kada je to učinila, postala je svjesna njegova pogleda na sebi. Neće ga sresti. Neće. Otvori li oči, zaplakat će. Već je bio pobjednik i nije zaslužio još jednu pobjedu. Još ga je uvijek voljela. Unatoč svemu što se dogodilo, voljela ga je. Nije zaboravila zašto je pobjegla ni kako ju je oteo iz Cobley Housea. A sada, sada ju je samo podsjetio na to kako je beznadno bilo opirati mu se... na svaki način i u svakom pogledu. - Nicole - rekao je. Odbila je odgovoriti. - Znam da ne spavaš. Čvrsto je stisnula oči. Poželjela je da on ustane, da ju ne podsjeti na to kako mu je tijelo bilo toplo i čvrsto, ali samo se premjestila ustranu. Tjeskoba je ponovno bila prisutna. Gušila ju je. Prisilio ju je da mu se vrati, nije mogla pobjeći od njega, baš kao što nije mogla pobjeći ni od svoje ljubavi prema njemu. A njegovo zanimanje za nju bilo je samo seksualne naravi... baš kao i njegovo zanimanje za Holland Dubois i sam Bog zna koliko još ostalih žena. Bilo je beznadno, potpuno beznadno. Voljeti takvoga muškarca bilo je beznadno. Neće zaplakati, jer zaplače li, nikad se neće zaustaviti. Dotaknuo joj je lice. Nicole nije željela reagirati. Ali prsti su mu bili lagani i blagi te joj se unatoč boli njegov dodir učinio nježnim. Znala je da je to bila pretjerana iluzija s njezine strane. Palcem joj je milovao usne. - Nemoj, molim te. - Onda me pogledaj. Kada ga je pogledala, oči su joj bile pune suza. Nije znala što je očekivala vidjeti u njegovu pogledu, ali ono što je u njem ugledala nije bila blagost. Bilo je to njezino opovrgavanje i prigušila je jecaj. - Možda ćeš se bolje osjećati ake se isplačeš. - Neću. - Ne vjerujem da ćeš se osjećat lošije. - Neznatno se osmjehnuo. Nije mu mogla uzvratiti osmijehom. Odjednom mu je poželjela biti u naručju, premda je to bilo posljednje mjesto na kojem bi ikada trebala pomisliti potražiti utjehu. Brzo je sklopila oči i ponovno okrenula lice od njega, moleći se u jednom dahu da se on odvoji od nje i već u sljedećem da posegne za njom i da ju zagrli. - Je li uistinu tako loše? Glas mu je bio nježan. Još se uvijek nadvijao nad njom. 243

Anna

RafaelaR

Bio je preblizu. Nicole je znala da mora reći nešto zapaljivo, mora. Ali umjesto toga, otvorila je oči i ponovno se susrela s njegovim pogledom. Blagost je još uvijek bila tamo. Lice, mu je imalo brižan izraz, ali znala je da on ne mari za nju, ne istinski, nimalo više no što je mario za svoju ljubavnicu. Ruke su joj pronašle njegova prsa i pokušala ga je odgurnuti, gušeći se u panici. - Molim te! Uspravio se u sjedeći položaj i privukao ju u naručje. - O, Bože, ne! - vrisnula je, slijepo mlatarajući rukama i promašujući u širokom luku. Privio ju je uz prsa. - Isplači se! - Ne čini to, molim te - rekla je, ali je već plakala. Nije odgovorio, nego joj je svojom krupnom rukom opetovano prelazio po leđima. - Proklet bio - plakala je Nicole. - Proklet bio - jecala je. Stisnula je šake i udarila ga u prsa. Udarci su bili ništavni, s obzirom na to da je bila shrvana suzama. - Mrzim te - jecala je, zamahujući prema njemu. - Mrzim te. Napeo se, ali nije ju pustio, već ju je nastavio milovati. Nije prestajala plakati, dajući oduška toliko silnoj oluji suza da je bio zaprepašten dubinom njezine boli. Nije mogao razumjeti zašto je plakala, ali mogao se poistovjetiti s tom vrstom potisnutih osjećaja i duboke boli. Pojačao je stisak ruku oko nje. Zibao ju je kao da je dijete. Grleći ju, osjećao je tugu. Bio je tužan zbog nje... zbog onoga što joj je izazivalo toliku tjeskobu, pretpostavljao je da je to bio on. Ali bio je tužan i zbog sebe, jer sada kada je shvatio da ju voli i koliko mu je potrebna, nije više mogao poricati svoje osjećaje, jer oni neće nestati. Očito će mu ljubav ostati neuzvraćena. Činilo se da mu srce krvari. Dok je ona u njegovu naručju plakala kao dijete, odjednom se ponovno osjećao poput malenog dječaka te je i sam imao osjećaj da bi mogao zaplakati. Oči su mu bile pune suza. Pokušao se podsjetiti na to da više nije dječarac, već da je sada odrastao muškarac, ali nije mu uspjelo. Dugo je davala oduška svojoj tjeskobi i jecanje se naposljetku se pretvorilo u štucanje. Sitni udarci kojima je ciljala njegova prsa naposljetku su se prorijedili i prestali. Nije ju pustio, već ju je nastavio zibati. Rastvorila je šake i prstima se kao kandžama priljubila uz njegovu košulju. Iako više nije plakala, drhtaji su joj potresali tijelo. Prešao joj je rukom niz leđa, tješeći ju. Shvatio je da mu je u naručju tonula u san. - Sutra će ti biti bolje - obećao joj je Hadrian. Sutra se to više neće činiti tako loše. Uzdahnula je. - Ne mrzim te - prošaptala je u njegovu košulju. - Ne istinski. Gotovo se osmjehnuo i još jedna suza zaiskrila mu je na trepavicama. - Spavaj sada, za nekoliko sati bit ćemo kod kuće. Čvršće ga je stegnula za košulju. - Volim te, Hadriane, ne mrzim te. Volim te. Bio je u šoku. Popustila je stisak i klonuvši mu pala u naručje. Još uvijek osupnut, spustio je pogled na nju i zapazio da je utonula u dubok i iscrpljujuć san. Veoma oprezno i nježno spustio ju je na sjedalo i zagledao se u njezino suzama izobličeno lice. Ne mrzim te, Hadriane. Volim te. 244

Anna

RafaelaR

Samo je bila bunovna, zar ne?

245

Anna

RafaelaR

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Bilo je kasno te večeri kada su vojvoda i vojvotkinja stigli u Clayborough. Vojvoda je prvi sišao iz kočije Serleovih. Njegovi vratari zablenuli su se u nj kada su ga prepoznali, no brzo su se pribrali. Ali Hadrian je za njih u rukavu imao još iznenađenja, osim neurednoga izgleda i pojavljivanja u kočiji koja je pripadala nekom drugom gospodinu. Posegnuo je za svojom usnulom ženom. Satima se nije pomaknula ni ispustila zvuka. Nikada nije vidio da neko ljudsko biće spava tako dubokim snom. Ali sada ju nije želio probuditi te ju je veoma nježno pridigao u naručje. Nicole se promeškoljila. Hadrian je ponio svoju ženu uza stube i unio ju u predvorje. Woodward, gospođa Veig i njegov osobni sluga Reynard požurili su u prostoriju kada je ušao. Nitko nije ni trepnuo na prizor vojvode koji je nosio svoju zabludjelu ženu bosonogu i odjevenu samo u krznenu bundu, usnulu u njegovu naručju. Ne zastajkujući, obratio se gospođi Veig: - Kada se Njezina Milost probudi, nedvojbeno će poželjeti vruću kupku i nešto toplo pojesti. Dok se penjao uza stube, Nicole je uzdahnula, čvrsto se držeći za nj. Promatrao joj je lice kada je krupnim korakom zakoračio u njezinu spavaću sobu. Zatreptala je i otvorila oči. Hadrian ju je nježno položio u krevet. - Stigli smo kući, samo nastavi spavati, kasno je. Nicole mu se osmjehnula. Bio je to bezazlen, pospan, lijep osmijeh i Hadrianu je srce naglo poskočilo. U trenu je ponovno sklopila oči. Poželio je ugledati još mnogo takvih osmijeha koji će mu biti namjerno upućeni. Prije nekoliko sati skinuo je s nje mokru spavaćicu i sada je ispod krznene bunde bila gola. Brzo ju je skinuo navukavši preko nje mnogo teških popluna i pokrivača. Potom je prišao ognjištu i naložio vatru. Posljednje riječi koje mu je uputila još su mu uvijek zvonile u ušima. Ni na što drugo nije mogao misliti tijekom ostatka vožnje do Clayborougha. Ne mrzim te, Hadriane. Volim te. Znao je da to nije mislila. Je li? Bojao se ponadati. Ako je mislila to što je rekla, bit će najsretniji čovjek na svijetu. Kad se vatra počela rasplamsavati, Hadrian je izišao iz sobe, prethodno posljednji put bacivši pogled na svoju ženu. Krupnim korakom ušao je u svoje prostorije, gdje ga je čekao Richards, kojemu je predao svoj ogrtač. - I meni bi dobro došla kupka i nešto za pojesti. - Već sam vam donio kupku, Vaša Milosti. A Woodward vam donosi jelo. Hadrian je odjednom osjetio nemir. Pogladio je psa koji je doskakutao pozdraviti ga, no učinio je to odsutno, još uvijek razmišljajući o Nicole. Woodward se pojavio na vratima s kolicima za posluživanje. Uvezao ih je u prostoriju i, zamahnuvši rukom, jednom učinkovitom kretnjom postavio vojvodi ubrus. - Hoćete li se najprije okupati, Vaša Milosti? - Naravno - rekao je Hadrian. Smatrao je kako nikada nije bio prljaviji u životu. - Prije no što to učinite, Vaša Milosti, mogu li vam reći da imate posjetitelja - upitao je Woodward. Hadrian je raskopčavao košulju. - Kakvog posjetitelja? 246

Anna

RafaelaR

- Stigao je jučer, neočekivano, neposredno nakon vašega odlaska. Nije imao posjetnicu i bio bih ga poslao u Boarshead Inn, no s obzirom na to da je doputovao čak iz Amerike, malo sam porazmislio pa sam ga stavio gore na četvrti kat u jednu od gostinjskih soba. - Je li to moj glasnik koji se vratio iz Bostona? - zahtijevao je odgovor Hadrian, osjetivši nadu u prsima. - Nije, Vaša Milosti. Zove se Stone, ali nije rekao što želi. Gospodin Stone trenutačno pije konjak u knjižnici na četvrtom katu. Mogu mu reći da vas tamo pričeka nakon što objedujete ili ću mu reći da ćete se sutra naći s njim. Krv se naglo povukla iz Hadrianove glave i prvi put u životu imao je osjećaj da će se onesvijestiti. - Vaša Milosti? Je li vam dobro? Pribrao se. Pribrao se dovoljno da se okrene i krupnim korakom zaputi prema stubama, preskačući dvije stube odjednom, ostavljajući Woodwarda da gleda za njim. Njegov otac bio je ovdje. Nije mogao vjerovati... neće vjerovati sve dok ga ne vidi vlastitim očima.

Hadrian Stone nemirno je proučavao zbirku tomova u knjižnici... koja je bila tek jedna od nekoliko knjižnica u vojvodinoj rezidenciji. Odjednom ga je obuzeo strašan osjećaj nelagode. Nije trebao doći. Sada je to znao. Tjeskoba koja se postupno pojačavala tijekom dugih dana koje je proveo prelazeći preko Atlantika dok se bližio susret s njegovim sinom nije bila ništa u usporedbi s nelagodom kakvu je sada osjećao. Znao je da je njegov sin vojvoda, no ništa ga nije moglo pripremiti na sinov posjed, ništa ga nije moglo pripremiti za Clayborough. Istina, očekivao je raskoš. Očekivao je bogatstvo. Ali ono što nije očekivao bio je dom kakav bi odgovarao kraljevskoj obitelji koja je živjela prije jednoga stoljeća, dom koji je imao proporcije palače i naizgled posve nalikovao na palaču. Sve su njegove dvojbe naglo izbile na površinu. Bio je običan čovjek. Njegov otac bio je postolar, a majka švelja. Sebe je smatrao pomorskim kapetanom, a ne brodarskim magnatom. Nosio je skupu, po mjeri krojenu odjeću, u kojoj se osjećao poput prevaranta i radije bi na sebi vidio mornarski vuneni pulover i kišnu kabanicu. Čak je i ta mala knjižnica na nj imala poražavajuće djelovanje, jer zapravo uopće nije bila mala. Kakav je on bio čovjek? Hadrian Stone silno se bojao da je njegov sin bahat te da će ga smatrati bezvrijednim. Kretnja pokraj otvorenih vrata navela ga je da odvrati pogled od naslaganih hrpa koje je proučavao. Visok snažno građen muškarac stajao je na dovratku, napola u sjeni. Potom je ušao u prostoriju. Hadrian Stone istoga je trena, kada je taj čovjek zakoračio na svjetlost, znao da je to njegov sin. Imao je Isobelino lice. Gotovo ne mogavši disati ni pomaknuti se, zagledao se u toga čovjeka... u toga odrasloga muškarca... koji je bio njegov sin. Vojvoda od Clayborougha piljio je u nj. Stone je zapazio da je njegov sin, premda je mnogo svoje zapanjujuće ljepote naslijedio od majke, imao snažnu četvrtastu čeljust poput njegove, što ga je spasilo da ne bude pretjerano zgodan. A njegove oči, njegove oči bile su iste boje zlatnoga jantara kao njegove. 247

Anna

RafaelaR

Ali sličnost tu nije završavala. Vojvoda od Clayborougha bio je jednako tako iznimno visok i jednako snažno građen kao njegov otac. Potom je Stone zapazio njegovu odjeću. Ugledao je mokru svilenu košulju i zagasite umrljane hlače. Vojvodine čizme sjale su se od kiše i bile okorjele od blata. Stone je pogledom ponovno prešao do sinova lica. Nije bilo ničega kicoškoga u njegovoj odjeći, kao ni na licu. Njegov sin bio je muškarac, u svakom smislu te riječi, muškarac koji je, što bi se dalo zaključiti iz pogleda na nj, iza sebe imao nevjerojatno dugačak i težak dan. Njegov otac osjetio je veliko olakšanje u srcu. Vojvoda je i sam bio zauzet promatranjem. Razrogačenih očiju, Hadrian nije mogao skinuti pogled s tog drugog čovjeka. Njegov otac bio je tu. Njegov otac. Prošlo je dugo vremena dok se Hadrian nije oslobodio prave ošamućenosti kojoj se nije mogao oteti. Nisam očekivao tako brz odgovor na svoj upit. Stone je oklijevao, Kulturno ophođenje koje je potjecalo od tog drugog čovjeka bilo je iznenađenje, što ga je ponovno podsjetilo na to da ih nije razdvajala samo druga država već i druga društvena klasa i ponovno se javila stara tjeskoba. - Kako ne bih smjesta došao? Hadrian je zatvorio vrata i ušao u prostoriju. - Moram se ispričati što nisam bio kod kuće kad si stigao. Stone je odmahnuo rukom. - Očito me nisi očekivao. Dvojica muškaraca utonula su u neugodnu šutnju koju je prekinuo Hadrian, prešavši preko prostorije. - Jesi li za još jedan konjak? - Možda bi mi dobro došao - promrmljao je Stone. Hadrian je pozorno natočio ocu piće. - Jesi li vidio Isobel? - Pitanje je bilo postavljeno ležerno, bez ikakve namjere, dok je očajnički tražio temu kojom bi razbio led između njih. - Nisam. Prenuvši se, Hadrian je podigao pogled i zapazio kako se lice njegova oca načas smračilo. Znao je kada se povući... znao je da ne treba nastaviti razgovor na temu svoje majke, premda ga je očeva žestina zbunila. Nakon toliko mnogo godina čovjek bi očekivao ravnodušnost, ali ne i bijes. Prvi je put pristupio tome čovjeku, pružajući mu konjak. Sada kada ih nije razdvajala fizička udaljenost, ta dva muškarca nisu progovarala, već su nepomično stajala, oči u oči, nos uz nos, zagledani jedan u drugoga. - Dođavola - naposljetku je prodahtao Hadrian. - Ovo je vraški nezgodno. Kako pozdraviti davno izgubljena oca? Stone se odjednom nasmijao. - Dođavola je pravi pozdrav! - uskliknuo je. - Hvala Bogu da znaš opsovati. Hadrian se nenadano osmjehnuo, jednako tako pritisnut nervozom i napetošću. - Želiš da psujem? - Nije da želim da psuješ... rekao je Stone, čiji je smiješak iščeznuo. - Samo sam se pitao hoćemo li nastaviti razgovarati tako službeno. - Mi smo Englezi pristaše formalnosti - rekao je Hadrian. - Da, ali ti si napola Amerikanac. Hadrian se prestao osmjehivati. Napokon su mu se usne smekšale. 248

Anna

RafaelaR

- Jedva sam čekao upoznati te - priznao je. - Hvala ti što si došao. - Koji bi se otac mogao oglušiti i ne doći u takvoj situaciji? - upitao je iskreno Stone. - Pretpostavljam mnogi. Stone je dobio uvid u sinovu dušu - Uvijek sam žudio za sinom. Nemam djecu. Nijedno. Zapravo - osmjehnuo se - sve dosad. Taj je osmijeh Hadrianu rekao sve. Već je od Isobel doznao da je taj čovjek bio Francisova sušta suprotnost. Ali bojao se, potajno se bojao da će očinstvo malo značiti neznancu koji mu je bio otac. Ali nije. Njegovu ocu bilo je drago doznati da ima sina. Više nego drago ako je bilo suditi po njegovu žurnom dolasku u Englesku. - A ja sam oduvijek želio oca kakvog su imali svi ostali dječaci - priznao je Hadrian. Stone ga je pogledao. - Imao si oca. Hadrianovo lice postalo je kameno. - Nisam imao oca. Francis kakvoga sam poznavao bio je hulja. Ali budući da nisam znao istinu, nikada nisam ni shvatio zašto me mrzi. Doznati istinu bilo mi je najveće olakšanje u životu. Stone se namrštio. - Trebala ti je to reći davno prije ovoga... meni je trebala reći. Hadrian je čuo njegov ton... osudu... i zagledao se. - Imala je svoje razloge. Stone je smjesta prepoznao odanost koju je sin osjećao prema majci pa se povukao. Bude li optuživao Isobel za izdaju, otuđit će vlastita sina s kojim se bolno želio sprijateljiti. Što je bilo, bilo je, zahvalan sam što sam još uvijek živ da doživim ovaj dan, da uživo vidim tebe... vlastita sina. Hadrian se osmjehnuo. - I sam sam jedva čekao ovaj dan. Isobel te samo jednom spomenula, a i tada, kada je pričala, samo je jasno dala do znanja da si bio sušta Francisova suprotnost. - Je li bio tako loš? - upitao je potiho Stone, užasno zabrinut. - Bio je pijanac i sodomit koji nije mrzio samo mene već i svoju ženu. Bio je kukavica i nasilnik. Oboje nas je zlostavljao. Sve dok nisam navršio četrnaest, kada sam ga sa svoje dvije šake srušio. Stone je bio užasnut. Odjednom je imao jasnu sliku Isobel, onakve kakva je bila prije trideset godina, ponosna i iznimne ljepote, žene koju tuče nekakav bezličan čovjek koji je bio njezin muž, dok joj se malen dječak čvrsto drži za skute. Odbacio je suosjećanje koje nije želio osjećati, ne prema njoj, i usredotočio se na svojega sina. - Možda ćeš mi jednoga dana ispričati svoju priču. - Možda. - Hadrian je uzmaknuo. Stone je znao da je pretjerao, želeći sve prebrzo doznati. Nije bio težak čovjek, ali njegov sin bio je užasno težak. No unatoč zasigurno groznom djetinjstvu, bio je, što je bilo posve očito, snažan i častan čovjek. Nitko nije mogao dugo razgovarati s vojvodom od Clayborougha i ne prepoznati njegovu vrlinu i snagu. Hadrian se ponovno okrenuo: - Želiš da pošaljem po nju? - Ne!

249

Anna

RafaelaR

Hadriana je ponovno zaprepastila žestina u očevu glasu. Još uvijek neoblikovana izmaglica spoznaje počela je dopirati do njega. - Rekao si da nemaš djecu. Jesi li se ikada ženio? - Nisam. - Stone je imao bijesan izraz lica. - Kao što sam već rekao, što je bilo, bilo je. Ublažio je ton. - Nemam želju to izvlačiti na površinu, a uvjeren sam kako ni tvoja majka to ne želi. U tom trenutku Hadrian se s time nije složio. Nije se složio i osjetio je snagu emocije, previše prisne i zamršene da bi ju uspio odrediti, no ipak ga je nekakav pronicljiv instinkt naveo da odluči ne obazirati se na očeve želje. - Vjerojatno si u pravu - rekao je pomirljivo. Koliko ćeš dugo ostati? Stone se osmjehnuo. Shvatio je da više nije bio tjeskoban, niti se bojao. Nimalo. Naprotiv, srce mu je bilo zrelo i prijetilo raspuknuti se od ljubavi prema svojemu jedincu. Osjećaji su ga bili toliko svladali da je ostao bez daha. Nikada nije ni sanjao da se čovjek može tako osjećati. - Sve dokle god sam dobrodošao. - Ovdje ćeš uvijek biti dobrodošao. Stoneovo srce vinulo se u visine. Pogledao je u svojega sina, zapazio blago rumenilo na njegovu licu i nagonski shvatio kako mu je bilo teško biti tako brzo toliko iskren. - Hvala ti. - Nemaš mi na čemu zahvaljivati. Otac si mi. Ovdje ćeš uvijek biti dobrodošao - ponovio je odlučno Hadrian. Nova misao koju Stone zapravo nije prethodno ni razmotrio učinila ga je još mračnijim. - Ugrožava li ti odnos sa mnom položaj? Izgledalo je kao da se Hadrian zabavlja kad je izvio obrvu. - Aha, shvaćam. Misliš na moj položaj vojvode? Ne, ne ugrožava. - Ali kako je to moguće? - Kada se udala za Francisa. Isobel je proglašena zakonskom nasljednicom Clayborougha. Njezin otac, grof od Northumberlanda, veoma je pronicljiv čovjek. Uistinu ima mnogo bratića koji bi me željeli vidjeti skinutog s trona, da se tako izrazim, onih koji bi voljeli osporiti oporuku Jonathana Braxton-Lowella. Ali do toga neće doći. Ne zato što ja čeznem za moći ili položajem... jer ne čeznem. Ne zato što volim Clayborough i što ga se ne bih volio odreći... jer, odrekao bih se, već zbog toga što mi je, bez obzira na to koliko mi je važno to da si mi otac, još važnije da majčin ugled ostane neoskvrnut. Istina o našem odnosu nikada ne može biti otkrivena. Otkrije li se, porekao bih ju, samo da nju zaštitim. A ako bih ju ja porekao, nitko se više nikada ne bi usudio to dalje istraživati. - Shvaćam. - Stone nije bio razočaran, premda je jedan dio njega silno želio polagati pravo na Hadriana Braxton-Lowella i smatrati ga svojim sinom. Ali bio je gotovo do suza ganut i ponosan zbog sinove žestoke i nepokolebljive odanosti i osjećaja časti. No učinilo mu se da je čuo nekakvo upozorenje u Hadrianovu glasu. - Divim ti se, Hadriane - rekao je tiho. I ponosim se time kakav si čovjek. Nisam došao ovamo javno te svojatati niti ti poremetiti život. Što se toga tiče, ne moraš brinuti. 250

Anna

RafaelaR

- Znam - rekao je jednako tako ozbiljno Hadrian. - Znam da mi to i ne kažeš. Nisi osvetoljubiv, nisi lovac na bogatstvo i nisi uskogrudan. Ne trebam te bolje poznavati da bih toliko znao. - Rijetko se kada šaleći, vojvoda od Claybourgha osmjehnuo se: - Možda jesi Amerikanac, ali si častan čovjek. Hadrian Stone nasmijao se.

251

Anna

RafaelaR

TRIDESET PETO POGLAVLJE

Isobel se zapitala što bi to moglo biti tako hitno. Bilo je nekoliko sati nakon večere kada je sinoć od svojega sina dobila hitan poziv u kojem je zahtijevao da se sljedećega jutra nađu u Clayboroughu. Isobel je bila zabrinuta. Pretpostavila je kako taj poziv ima nekakve veze s njegovom ženom. Jer, što bi drugo moglo biti? Što bi drugo moglo biti toliko važno? Naravno, nikada ne bi odbila takav zahtjev. Ustala je s izlaskom sunca i sat vremena nakon toga zaputila se prema Clayboroughu. Kada je stigla na vojvodin posjed, bilo je još uvijek rano jutro. Gotovo je utrčala u kuću. - Njegova Milost još uvijek objeduje, Vaša Milosti - izvijestio ju je Woodward. Isobel je zatreptala. Hadrian nikada nije doručkovao tako kasno... bilo je već devet i trideset... i nije imala pojma zašto to sada čini. Postala je još zabrinutija. - Je li vojvotkinja s njim? - Gotovo se pribojavala upitati, no ipak se nadala da jest. - Nije, Vaša Milosti, vojvotkinja je još u krevetu. Isobel se umalo onesvijestila, osjetivši olakšanje. - Dakle, vratila se! - sretno je uskliknula. Na trenutak se i Woodward osmjehnuo. - Jest. Svima nam je drago, Vaša Milosti. Premda se ne bi baš moglo reći da se vratila. Isobel je predugo poznavala Woodwarda pa ju je činjenica da joj je dragovoljno davao podatak koji nije tražila iznenadila; očito joj je time želio nešto reći. - Kako to misliš? - Njegova Milost dovela ju je natrag. Prema Woodwardovu neznatno sugestivnom tonu Isobel je pretpostavila najgore. Hadrian je nedvojbeno otišao po svoju ženu i vratio ju. Mogla je samo zamisliti kako su se posvađali. Uzdahnula je i požurila niz hodnik prema blagovaonici. - Nije tamo, Vaša Milosti - Woodward je požurio za njom. - Objeduje u glazbenoj prostoriji... Njezinoj Milosti to se više sviđa. Isobel je izvila obrvu, istoga trena znajući da će sve biti u redu. Nicole Shelton BraxtonLowell milimetar je po milimetar krotila njezina sina. Bilo je krajnje vrijeme da ga netko smekša. Dopustila je Woodwardu da otvori vrata glazbene prostorije i ušla, vedro se osmjehujući. Trenutak potom sledila se. Tamo je bio Hadrian... njezin Hadrian... Hadrian Stone. Sjedio je za stolom s njezinim sinom. Njih dvojica bili su zadubljeni u iskren razgovor i doručkovali, baš kao da su to cijeli život činili svakodnevno... otac i sin zajedno. Oko nje se svijet suludo zavrtio. Bila je uvjerena da će se onesvijestiti. - Majko! - uskliknuo je Hadrian. Isobel je imala čeličnu volju... oduvijek ju je imala. Snagom vlastite volje prisilila je srce da kuca, snagom vlastite volje prisilila je samu sebe da ostane stajati nepomično, snažna i uspravna. Ali nije mogla snagom volje natjerati krv u lice, koje je bilo samrtnički blijedo, niti je mogla odvratiti pogled od Hadriana Stonea. 252

Anna

RafaelaR

On je, također, piljio u nju. Njihov je sin Hadrian stajao. Pogledom je prelazio od jednog do drugog, od svoje majke, sleđene i sablasno blijede, do oca koji je zaprepašteno sjedio za stolom. Stone se prvi pribrao. - Je li to neka šala? - upitao je hladno. - Imam nenadano nešto hitno obaviti - rekao je Hadrian, a potom se izgubio, zalupivši za sobom vrata. Stone je ustao. - Je li to neka neslana šala? Isobel je zatreptala. Nije to bio san. Čovjek kojega je nekoć svim srcem i dušom voljela... čovjek kojega je još uvijek voljela, stajao je pred njom, od krvi i mesa. Bio je stariji, kosa mu više nije bila onako sjajna i kestenjasta, već prošarana sjedinama i bilo je mnogo novih bora oko njegovih očiju i usana, no još uvijek bio je visok, mišićave građe i još ju je uvijek u trenu, poput magneta, privlačio svojom muževnošću. Još uvijek bio je najzgodniji muškarac kojega je vidjela u životu i uvijek će to biti. Cijelo njezino tijelo drhtalo je reagirajući na nj, baš kao što joj je srce mahnito kucalo, preskačući otkucaje. Gurnuo je nogom svoj stolac unatrag. - Nisam te namjeravao nikada više vidjet - rekao je oporo. - Ali je naš sin, očito, odlučio drukčije. Isobel se trznula. Odjednom je bilo očito... što ju je pogodilo poput hladne čelične oštrice noža... da ju je mrzio. Pogled mu je plamtio mržnjom. Stajao je tamo zagledan u nju, kao da je bila najniža vrsta crva. Razdiruća bol umalo ju je srušila s nogu. Bože dragi, kako se onakva ljubav mogla pretvoriti u takvu mržnju? I kako, o, kako, kako se mogla suočiti s njim kada se on tako osjećao? Našla je u sebi više snage nego što je znala da ju ima. Isprsila se i podignula bradu. Kada je progovorila, glas joj je neznatno zadrhtao. - Očito. Klizeći je pošla prema stolu. Nije ga pogledala, premda je na sebi mogla osjetiti njegov gorući pogled. Nikada nije bila tašta, ali sada je osjećala svojih pedeset godina i bilo joj je zlo od spoznaje da je, dok se ona jednom ga pogledavši topila od strastvene burne želje, piljio u nju ne osjećajući ništa drugo doli mržnju, vidjevši u njoj samo staru ženu. Posegnula je za čajnikom i počela mu točiti čaj prije nego sebi. Dohvatio ju je za zapešće protegnuvši se s druge strane stola. Vrisnula je kada ju je povukao prema naprijed, tako da su im se lica gotovo dotaknula. - Bože dragi! - poviknuo je. - Nakon svega što si učinila... nakon svega što si učinila... vidiš me i točiš mi čaj?! Oči su joj bile pune suza kada se ponovno zagledala u njegove, ljutite i pune bijesa. Pusti me. Smjesta ju je pustio. - Nije ti svojstveno ponašati se poput grubijana. - Bila je zaprepaštena mirnoćom svojega glasa, dok se u sebi osjećala kao da umire. - Ako se ponašam poput grubijana, to je samo zato što si me ti u takvoga pretvorila. - I Francis je uvijek svaljivao krivnju na mene zbog svojih slabosti. Sledio se. Problijedio. Potom je tako čvrsto stegnuo vilicu da su mu se ispod obraza pojavila udubljenja i rekao: Žao mi je. Nije nimalo bio poput Francisa, nikada on nije mogao biti poput Francisa. Isobel je to znala. - I meni - rekla je tiho. 253

Anna

RafaelaR

Naglo je podigao glavu. Oči su mu plamtjele. - Pomalo je prekasno sada za žaljenje! Isobel je ustuknula. Naglo se nagnuo preko stola i pomislila je kako će ju ponovno čvrsto zgrabiti. Ali nije, samo je stajao pred njom, drhteći od bijesa. - A koga vraga ti je to žao, Isobel? Tada su se pojavile suze, pune oči suza. - Zbog svega mi je žao. - Zbog svega? - Bio je ironičan. - Zbog laganja, zbog prijetvornosti, zbog toga što nisi bila ništa drugo doli sebična kučka koja misli samo na sebe? Udaljila se od njega. - O, Bože! Zgrabio ju je. Imao je silnu snagu u rukama, ali nije ju povrijedio. Samo ju je jednom prodrmusao. - Volio sam ženu koja nije postojala! Koja nikada nije postojala. Volio sam laž! Volio sam predivnu laž. Plakala je. - Zašto to činiš? Zašto me tako vrijeđaš? Zašto me toliko mrziš? - Zanijekala si mi sina i još se usuđuješ pitati me zašto te mrzim? Pokušala se kroz bujicu suza usredotočiti na nj. - Učinila sam to zato što sam se bojala. Silno sam se bojala! - Bojala? - Ukipio se. - Čega si se bojala? Francisa? - Ne! Zapravo, naravno da sam se bojala Francisa. Mrzio me zbog toga što sam tako uspješno upravljala posjedima, a Hadriana je mrzio zato što nije bio njegov sin i zato što ga je podsjećao na njegovu impotentnost. Bio je potreban tek najmanji povod da mi naudi. Hadrian je još kao veoma mali bio poput tebe. Bio je hrabar. Bezbroj me puta pokušao zaštititi! - Zajecala je. - Ja bih te bio štitio! - Sad ju je snažno prodrmusao. - Dođavola! Oboje bih vas štitio. Oboje bih vas bio odveo daleko odavde! - Toga sam se i bojala - plakala je. - Znala sam da bi došao da sam ti rekla za Hadriana. Znala sam da bi došao ostvariti pravo na svojega sina. Baš kao što sam znala da je pogrešno uskratiti ti istinu. Ali, Hadriane! Bože dragi, daj pokušaj shvatiti! Ostaviti tebe i vratiti se u Clayborough bilo mi je nešto najteže u životu. Pravo je čudo da sam to učinila. Pravo čudo. Nekako sam uspjela preživjeti svaki dan bez tebe. Kada sam doznala da sam trudna i da nosim tvoje dijete, to mi je ponovno dalo snagu da živim i da se borim. Nisam ti rekla istinu jer bi svojim dolaskom uništio egzistenciju koju sam jedva uspjela postići. Znala sam da bih, vidim li te ponovno, dragovoljno napustila Clayborough i svojega muža, da bih dragovoljno ukaljala svoju čast i vlastiti integritet i pobjegla odavde s tobom i sa svojim djetetom. Da sam to učinila, mrzila bih se ostatak života. Pustio ju je. Drhtavom rukom prošao je kroz kosu, gledajući ju netremice, širom razrogačenih očiju. - Isuse. Koliko prokletog aristokratskog dostojanstva. Samopožrtvovnog aristokratskog dostojanstva! - Da sam uzela Hadriana i otišla k tebi, ne bih samo mrzila sebe. S vremenom bih zamrzila i tebe - prošaptala je. Sledio se, a potom udaljio od nje. Gledala ga je, dok su joj niz lice sada nesputano tekle suze i ramena joj podrhtavala. Ali ni glasa nije pustila. Kada se okrenuo pogledati ju, oči su mu također bile mutne od neprolivenih suza. Ali nije više bilo onoga bijesa. - Život nikada nije crn ni bijel, je li? - upitao je tužno. - Previše je 254

Anna

RafaelaR

prokletih nijansi sive. Zašto si morala biti takva žena kakva jesi, Isobel? Ali - potom se gromko nasmijao - to je žena u koju sam se zaljubio. - Odlučila sam biti daleko od tebe i voljeti te, nego biti blizu tebe i mrziti te. Upio je to, silno ozbiljan. - Ni ja ne bih mogao podnijeti tvoju mržnju. - Shvaćaš li onda? - viknula je. - Da, shvaćam to samopoštovanje - teško je priznao. Klonula je na najbliži stolac, osjetivši neizmjerno olakšanje. - I - prošaptala je, usudivši ga se pogledati. - Možeš li mi oprostiti? - Ne znam. Bila je shrvana. - Koliko je to bilo loše zbog Hadriana? - Morao je znati. - Jesi li i njega žrtvovala svojemu prokletomu aristokratskomu dostojanstvu? - Nisam! - uskliknula je. - Francis ga nikada nije volio, ali ja sam mu to više nego nadoknađivala. Nekoliko ga je puta udario, no brzo sam ga u tom spriječila, ucijenivši ga... istom onom ucjenom zbog koje ga je Francis pristao prihvatiti kao svojega sina. Priprijetila sam da ću cijelome svijetu reći pravu istinu o Francisu... o njegovoj naravi, pijanstvu, sklonosti prema mladićima i o tome kako ga je vlastita žena morala spašavati iz dugova. Tim potonjim bila je zajamčena njegova šutnja o tom da Hadrian nije njegov sin... Francis ne bi mogao podnijeti da svijet dozna za njegovu nesposobnost. Hadrian nije imao očevu ljubav, ali trudila sam se to nadoknaditi. Upoznao si ga. Vidio si u kakvoga je pravoga muškarca izrastao. Pogledaj kako je snažan. Možeš biti ponosan na njega. Hadriane, trebao bi se ponositi njime. U svakom je pogledu kao ti. - Ali odrastao je pateći. Isobel je nakratko sklopila oči. - Patio je. Patio je i osjećao tešku bol koja ga progoni sve do današnjega dana. Boljelo ga je to što je nevoljen. Boljelo ga je to što ga jedan roditelj prezire. Zaštitila sam ga najbolje što sam mogla. Možda sam bila sebična. Možda si u pravu. Sebična sam. Možda sam načinila pogrešan izbor. Bezbroj sam se puta upitala jesam li dobro odabrala. Ti si mu mogao pružiti ljubav. Ali naša veza ne bi preživjela da sam okrenula leđa svojemu braku i životu. Bi li Hadrian tada bio sretnije dijete? Hadrian je shvatio da je nemoguće nagađati o mnoštvu mogućosti. Gledao je kako Isobel potiho plače u maramicu. Bilo je olakšanje ne biti više ljutit. Umjesto bijesa, osjećao se znatiželjno i otupjelo. Promatrao je obris njezinih sićušnih drhtavih ramena i njezine nježne ruke dok je licu prinosila platnenu maramicu. Nevjerojatno velik safir blještao joj je s prstenjaka. Uočio je kako više nije nosila vjenčano prstenje. Podignula je glavu i pogled prema njegovu. Zastao mu je dah. Nije više bilo one obamrlosti. Isobel više nije bila dvadesetogodišnja djevojka, ali divno je starjela. Lice joj je ostalo isto, samo su bore oko usana bile dublje i dobila je nekoliko sitnih bora oko očiju. Kosa joj je sada bila mnogo svjetlija nego nekad, gotovo platinasta, no crte lica bile su iznimno lijepe, kao uvijek. Zaprepastio se kada je shvatio kako ju netremice promatra, pun sirove želje koju u trideset godina nije osjetio ni prema kojoj drugoj ženi, želje koju je osjetio samo kada je bio s njom. Razrogačila je oči. 255

Anna

RafaelaR

Snažno je stisnuo šake kada ga je naglo obuzela požuda. Pogledi su im se oprezno sreli. Vidio je da ona zna, ali vidio je još nešto... jasnu i neobuzdanu nadu u njezinu pogledu. - Još si uvijek lijepa, Isobel - rekao je oprezno. - Stara sam. - Ne izgledaš staro. - Ne čini to. Prišao joj je. - Što to? - Ne čini to! - Pokušala je izmaknuti njegovim rukama, no one su se brzo sklopile oko njezinih nadlaktica kada ju je privukao k sebi. Žestoko je zadrhtao na dodir. Sva je bila vitka i podatna, ženstvena i poznata. Piljila je u nj, stiješnjena u njegovu zagrljaju. Oči su joj bile žive i očaravajuće, baš onakve kakvima ih se sjećao. - Ne čini to - ponovila je. - Zašto ne? To se nije promijenilo, je li? Još uvijek želimo jedno drugo. Ja tebe želim. Oči su joj bile pune suza. - Ali volim te - prošaptala je. Sledio se, a potom prestao razmišljati. Stisak mu je postao čvršći i spustio je usne na njezine. Odjednom su sve one protekle godine iščeznule; jučer i danas stopili su se u jedno. Nije više imao šezdeset godina, već trideset, i žena koju je grlio u naručju bila je djevojka. Jednako tako mogli su stajati zagrljeni na palubi njegova jedrenjaka, Morskoga zmaja, ili na obalama Virginije. Vrijeme je prestalo postojati. Za njega je postojala samo Isobel i njegova neizmjerna ljubav prema njoj, koja nikada nije ni bila umrla. Ruke su mu kliznule preko nje, prisjećajući se. Usne su mu se sporo pomicale po njezinima. Zaustavio se kada je osjetio njezine slane suze. - Ne plači - promrmljao je, grleći ju još snažnije. - Ne plači, Isobel. Još je jače zaplakala. - Volim te, Hadriane. Ne mogu to učiniti, ne sada kada me mrziš. Ali tako čvrsto i priljubljeno držala se za revere njegova lijepog sakoa da su se konci potrgali. - Ne mrzim te - uskliknuo je. - Kako bih te uopće mogao mrziti? Cijeli život proveo sam voleći te. - Prisjetivši se sinovih riječi, rekao je: - Čak i jedan Amerikanac zna biti odan. Nasmijala se, plačući. - Ozbiljno to misliš? Ne mrziš me? Možeš mi oprostiti? - Ne postoji li ona izreka - rekao je tiho, držeći njezino prelijepo lice između svojih krupnih ruku - da ljubav liječi sve rane? Tada se uistinu nasmijala, prekrivši mu ruke svojima, dok joj je držao lice. - Mislim da se kaže da ‘vrijeme liječi sve rane’. - Za nas je to ljubav - rekao je jednostavno. Pojačao je stisak kada mu je na pamet pala jedna zastrašujuća misao... što ako bi se povijest mogla ponoviti? Što ako je ona još uvijek imala nekakav nesretan osjećaj odanosti prema Clayboroughu ili preminulom vojvodi? Ovaj put udat ćeš se za mene, Isobel? - Hoću - povikala je razdragano. - Hoću, hoću, hoću! - Nije to bilo pitanje - rekao je, i odjednom su ga zaslijepile suze. - Znam! - Naglo ga je obgrlila. 256

Anna

RafaelaR

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Nicole je u trenu shvatila gdje se nalazi. Zatreptala je pridigavši se na jednu ruku i zagledala u udaljen stup kreveta s baldahinom i teškim zastorima. Svega se odjednom prisjetila. Naglo je ponovno legla na jastuke. Jučer ju je Hadrian silom odvukao iz Cobley Housea. Jučer su vodili ljubav u njegovoj kočiji i nije mu se nimalo opirala. Jučer se njezin bijes izgubio pred njezinom ljubavi, koja ne umire. Jučer se slomila u njegovu naručju, naposljetku dajući oduška svojoj tuzi. Nicole se oprezno uspravila u sjedeći položaj. Bila je gola, ali nije se sjećala razodijevanja ni lijeganja u krevet. Zapravo, posljednje čega se sjećala bilo je kako jeca u Hadrianovu naručju u kočiji Serleovih. Veoma ju je nježno grlio. Srce joj je ubrzano zakucalo. Prisjetila se kako mu je, čini se, rekla da ga voli. Svesrdno se nadala da mu to ipak nije rekla te da je to bio samo san. Gospode dragi, što li će sada učiniti? U mislima joj se javila slika predivne Holland Dubois. Nicole je ustala iz kreveta i navukla kućnu haljinu. Umila se i oprala zube, nastojeći se usredotočiti na zadatak koji je imala pred sobom. Nije mogla. Nastavila su ju progoniti sjećanja, veća od kuće. Nicole je ukipljeno stajala u kupaonici, čvrsto se držeći za mramornu plohu komode. Sada je već bila posve razbuđena i bilo je nemoguće ne biti svjesna onoga što je cijeli protekli tjedan izbjegavala. Tijekom boravka u Cobley Houseu bila je poput zombija, nije mogla ni razmišljati ni osjećati. Sada je mogla oboje. Bojala se previše pomno analizirati svoje emocije. Ali bile su tamo, neizbježne, pomalo sirove i pomalo nježne. Još ju je uvijek boljela pomisao na Hadriana i Holland. Ali nije se osjećala odveć loše. Srce joj je, pravim čudom, ostalo netaknuto. Što je namjeravala učiniti po pitanju Holland? Što je mogla učiniti? Je li Hadrian doista bio veoma ljubazan i brižan jučer ili je i to bio samo san? Nicole se još čvršće pridržala za komodu. Poželjela je vidjeti svojega muža. Osjećala je neodoljiv poriv da ga vidi. Morala je doznati je li samo zamišljala onu nježnost, sućut i brižnost koju mu je vidjela u pogledu. Odjednom joj je samo to bilo važno i za sve ostalo nije davala ni pišljiva boba. Poželjela je da to nije bio san. Toliko je silno to željela da je moralo biti istina. Nicole je brzo prešla preko spavaće sobe. Znala je da ne može izići iz svojih prostorija tako nemarno odjevena, ali gonila ju je nekakva njoj nepoznata sila. Ušla je u dnevni boravak. Upravo se spremala kročiti u hodnik kada je ugledala dar, zamotanu kutiju. Zastala je. Velik četvrtast paket bio je naslonjen na zid. Doimalo se kao da je tamo bio pomno odložen i zaboravljen. Nicole je znala da je za nju. Baš kao što je znala da je od Hadriana. Kao magnetom privučena, otišla je paketu. Čim joj se našao u rukama, poderala ga je, kao đavolom opsjednuta. 257

Anna

RafaelaR

Prvo što je ispod zelenog papira ugledala bila je jelenja koža. Zatreptala je, izvlačeći jahaće hlače. Potom je izvukla još jedne, pa još jedne. Bilo ih je sveukupno šest, svake u drugoj boji... bež i žućkastosmeđe, sive i smeđe te lovačko zelene. Posljednje koje je držala u ruci bile su crne kao noć. Nije morala nijedne probati da bi znala kako će joj savršeno pristajati. Nicole je bila ganuta do suza. Prinjela je licu hlače boje ebanovine. Što je to značilo? Ah, što je to značilo? Odjednom je odbacila hlače ustranu, mahnito prekapajući po odjeći i papiru za zamotavanje u potrazi za porukom. Našla je jednu. Na njoj je pisalo: “mojoj dragoj ženi”. Hadrian se ispod nečitko potpisao. Privila je porukicu uz prsa. Mojoj dragoj ženi. Napisao je “mojoj dragoj ženi”. Bila je uvjerena da nije bio samo ljubazan. Baš kao što je bila uvjerena da je u njegovu pogledu jučer ugledala brižnost i sućut. Bilo mu je stalo. Nicole je skočila na noge. Ništa ju neće spriječiti u tome da ga odmah nađe. Potrčala je niz hodnik, ne obazirući se na zaposlene služavke pokraj kojih je protrčala. Zastale su usred posla, zatreptavši pri pogledu na njezinu odjeće prije nego što su joj uglas zacvrkutale dobro jutro. Nicole je strčala niz stube, brzo ostajući bez daha. Srce joj je snažno kucalo. Bila je prepuna iščekivanja. Smjesta mora naći Hadriana! Kada se našla u prizemlju, nije se obazirala na vratare, koje zapravo nije ni vidjela, već je požurila prema njegovoj radnoj sobi. Glasovi koji su dopirali iz glazbene prostorije privukli su joj pozornost. Sretni glasovi, muški i ženski. Nicole se naglo zaustavila. Razgovarali su urotnički, prisno. Muškarčev glas zazvučao je gotovo poput Hadrianova i na trenutak je Nicole pomislila na najgore, premda je znala da njezina sumnja ne može biti točna. Naglo je otvorila vrata. Trenutak je stajala netremice zagledana u udovu vojvotkinju u prisnom zagrljaju nekog muškarca. Isobel i njezin ljubavnik okrenuli su se i pogledali u nju. Nicolino se lice zažarilo. Ispričavam se - doviknula je uzmičući. - Oprostite! Naglo je zalupila vratima, ispred kojih je stala, dašćući. Što se to događalo? Je li bilo važno? Mora naći svojega muža, mora! Nije bio u svojoj radnoj sobi. Sada već trčeći, Nicole se okrenula i potrčala natrag uza stube. Kada je Hadrian za sobom zatvorio vrata glazbene prostorije u kojoj je ostavio svoje roditelje, osjećao je nemalo grizodušje i popriličnu tjeskobu. Nije više bio siguran je li postupio ispravno. Bilo mu je jasno da su se oboje još uvijek voljeli, ali dobro je znao da nije romantik, premda se tako ponašao nastojeći ih spojiti. U stvarnosti je mnogo vode proteklo ispod mosta i bilo je dvojbeno hoće li uspjeti vratiti ono što su nekada imali. Dok je koračao niz hodnik, bacio je pogled na svoj džepni sat, što nije bilo prvi put. Ubrzo će biti deset. Srce mu se stegnulo. Nicole je spavala gotovo dvadeset četiri sata i postajao je veoma uznemiren. Sinoć je triput provjeravao kako je, postajući svakoga puta 258

Anna

RafaelaR

sve tjeskobniji. Spavala je kao klada. Toga jutra u šest bila je još uvijek u stanju kome. U osam se meškoljila, ali još uvijek nije bila budna. Krenuvši stražnjim stubama kojima se brže stizalo, odlučio ju je probuditi. Kada se približio njezinoj sobi, zadrhtao je. Imao je osjećaj da će njihov sljedeći susret u cijelosti odrediti tijek njihova braka. Osjećao je to u samoj srži svoga bića. Znao je da je bilo smiješno takvo što osjećati, ali nije se mogao otarasiti te izvjesnosti. Što ako ga je uistinu voljela? Dosad se pitao nije li to njegova bujna mašta izvodila trik s njim, je li tu izjavu čuo samo zato što ju je želio čuti. Njezine prostorije bile su prazne. Obuzelo ga je golemo razočaranje. Potom je začuo nekakvu kretnju na dovratku iza sebe i, kada se okrenuo, zatekao ju kako tamo stoji. - Hadriane - prošaptala je zadihano. Odmjerio ju je, kliznuvši pogledom preko nje. Zbog načina na koji mu je izgovorila ime i na koji joj se pogled razvedrio kad ga je ugledala, osjetio je opasnu žudnju u srcu. Trudio se ostati pribran, iako je smjesta poželio doznati je li uistinu čuo ono što je pomislio da je čuo jučer u kočiji. - Dobro jutro, madam, već sam se počeo ozbiljno brinuti. Prespavala si cijeli dan. - Jesam li? - upitala je, još uvijek zadihana. - A ti si brinuo? - Jesam. Odjednom se osmjehnula i ispružila šaku. Zapazio je da drži komadić papira. Potom je rastvorila ruku i uočio je kako to nije bio komad papira smotan u kuglicu, već porukica... poruka koju je umetnuo u dar koji joj je prije tjedan dana namjeravao dati. Netremice su se gledali. - Hadriane - uskliknula je. - Što to znači? Što znači tvoj dar? Oklijevao je. - Znači da sam se ponio kao šupak i da mi je žao. Nada se rasplamsala. Radost nabujala. - Žao ti je zbog Holland? - prošaptala je. Zatreptao je. - Holland? - Nije mu sinulo da bi ona mogla znati ime njegove nekadašnje ljubavnice. - Koje Holland? Nicole se ukipila. Ona radost počela se rasipati. - Holland Dubois. Obuzela ga je slutnja. Uzeo ju je za ruku: - Nicole, kakve veze ima Holland s tim? I kako si, zaboga, uopće doznala za nju? Nicole se nije ni pokušala oslobodti njegova stiska. - Pomislila sam da ti je žao zbog toga što si otišao k njoj, ali vidim da nisam u pravu. Ponovno sam u krivu i ponovno glupa. - Čekaj! - Nije ju puštao. - O čemu ti to, dovraga, trabunjaš? - Ne mogu te dijeliti, Hadriane - rekla je jednostavno. Neću. - Odjednom se isprsila kada je osjetila čvrstu odlučnost. - O, kako sam bila glupa! Zašto mi prije nije palo na pamet boriti se za ono što je moje? Hadrianu nije preostalo ništa drugo doli piljiti u nju. Potom mu se, u trenutku kada je počeo shvaćati, u kutu usana pojavio smiješak. - A što je to za što bi se ti borila? I s kim ćeš sada voditi bitku? - Borit ću se za tebe - izjavila je, dok su joj oči plamtjele. - I borit ću se protiv Holland. Prekasno ti je sada promijeniti mišljenje, jer sam odluku već donijela. Više ne želim razvod. 259

Anna

RafaelaR

- Shvaćam - rekao je, pitajući se je li izgledao tako apsurdno zadovoljno kako se osjećao. - A što je s onim što ja želim? Motrila ga je. - Uzvratit ću ti tvojim riječima. - Ne tiče me se što ti želiš. - Doista? - Nasmijao se. - Zašto nislim da lažeš? Trepćući ga je pogledala. - Ne shvaćam tvoj stav, Hadriane, ali možda bih ja tebi svoj trebala pojasniti. - Molim te, učini to - rekao je, neizmjerno sretan. Nikada u životu nije bio sretniji. - Ne želim razvod, ali neću te dijeliti. Znam da te ne mogu fizički spriječiti da viđaš tu ženu, ali mogu spriječiti nju da tebe zabavlja. Smijuljio se. - Draga, zasigurno me možeš fizički spriječiti, već jesi, ali daj, molim te, reci mi što si to naumila za sirotu Holland? - Zaboravi na bilo kakve osjećaje koja možda gajiš prema njoj, Hadriane - rekla je Nicole, mrko ga pogledavši. - Neće se više viđati s tobom, ne nakon još jednoga mojega posjeta. Zaječao je. - Počinjem shvaćati! Dopusti da pogodim! Vidjela si ju dok sam bio u Londonu! - Nisam bila jedina - rekla je oštro Nicole. - Ljubomorna si! Priznaj! - Jesi li znao da mojim žilama teče kap američko-indijanske krvi? Vojvoda se osmjehnuo i privukao ju u naručje. - Ne mogu reći da sam veoma iznenađen. - Što to činiš? - viknula je Nicole kada ju je pomilovao po leđima. - Grlim svoju ženu. Svoju veoma dragu ženu. To ju je dotuklo. Sledila se, drhteći. - Ozbiljno si ono mislio? Ono što si napisao u poruci? - Jesam, mislio sam. Nicole, molim te, nemoj sirotu Holland udariti jahaćim bičem onako kako si udarila mene. Mrsko mi je reći ti to, draga moja, ali, nažalost, bila si obmanuta. Čvrsto ga je držala za prednjicu košulje. - Jesam li? - Jesi. - Holland Dubois nije mi ljubavnica. - Nije. - Više nije. Naš odnos okončan je tijekom mojega zadnjeg boravka u Londonu. - Je li? - Jest. Nicole je preplavilo olakšanje, bila je ošamućena od radosti i privijala se uz svojega muža. - Hoćeš reći kako niste imali... hm... čak ni slatki rastanak? - Sve slatko što trebam imam ovdje, draga. Imala je osjećaj da će se onesvijestiti, no on ju je čvrsto držao. - O, Bože - prošaptala je. Kada samo pomislim da sam joj kuhinjskim nožem htjela iznakaziti ono lijepo lice. Hadrian je prostenjao. - Ah, kako sam se mogla ponijeti tako bezglavo i pobjeći?! - zaječala je Nicole. 260

Anna

RafaelaR

- Pojma nemam - rekao je vojvoda, zibajući joj lice. - Ali nešto mi govori da to neće biti posljednja bezglava stvar koju činiš. - Ušutkao je Nicolino protivljenje dugim, sporim, prisnim poljupcem. - Ali ja ću biti tu da te spasim, ljubavi, stoga nemaj straha. - Ljubavi? - prošaptala je omamljeno. - Neprestano me zoveš draga. Zašto si mi sada rekao ljubavi? - Zato što mi godi tvoja ljubomora - rekao je veoma nježno vojvoda. Pogled mu je bio blaži nego prethodnoga dana u kočiji i Nicole se rastopila. - O, Hadriane - uzdahnula je. - Kada me tako pogledaš ... - Da? - poticao ju je da nastavi. - Gotovo da ne mogu ni razmišljati - promrmljala je. - Zapravo, jedva uspijevam stajati na nogama. - Možeš li razmišljati dovoljne dugo da mi ponoviš ono što si mi jučer rekla? - Što sam ti to jučer rekla? - Nervozno je ciknula. - Ne želim više igrati igre, Nicole - rekao je nadasve ozbiljno. Potom je dodao: - Ljubavi. Zaječala je. - Nije to bio san? Ono jučer kada si me grlio, kao da ti je bilo stalo. - Stalo mi je. Čvrsto se držala za nj jer bi se u protivnom bila smjesta srušila na pod. - I ja tebe volim, Hadriane. Ali to si već znao, zar ne? Jučer sam ti to rekla. - Prije samo nekoliko trenutaka posumnjao sam u to - rekao je, kao u bunilu, sretan. Onda kada si počela prijetiti sirotoj Holland. - Nije ona baš tako sirota! Najdivnija je žena koju sam vidjela u životu! - Ali nije najdivnija žena koju sam ja vidio u životu - rekao je vojvoda. Nicole se umalo zavrtjela od radosti. - Možeš li mi oprostiti što sam pobjegla? Što sam te ponovno osramotila? Ah, nikada si neću oprostiti što sam te još jednom ponizila! Obećavam ti da više nikada neću učiniti ništa tako nepromišljeno! - Molim te, ne obećavaj. Sada znam da od tebe mogu očekivati neočekivano, ali sve dok me voliš, Nicole, sve je ostalo posve nevažno. - O, Hadriane - rekla je Nicole, čvrsto ga uhvativši za ramena. - To je predobro da bi bilo istinito. Bojim se da ću, uštipnem li se, shvatiti da sanjam! Ponovno se nasmijao i umjesto nje uštipnuo ju za obraz. - Eto. Vidiš? Budna si i ne sanjaš. Moja si vojvotkinja. - Utišao je glas. - I volim te. Nicole mu je željno pala u naručje. Cijelu vječnost čekala je čuti te riječi. Bio je u pravu, njezin muž, vojvoda, bio je u pravu. Više ništa nije bilo važno sada kada su se voljeli, sada kada su, naposljetku, otklonili, sve stare nesporazume. - Katkada se - shvatila je sretno - snovi uistinu obistine.

261

Anna