BRENDA JOYCE - Poslije Nevinosti.pdf

Glorij@

1

Knjigoteka

Glorij@

BRENDA JOYCE

Poslije nevinosti S engleskog prevela DRAGANA GROZDANIĆ

2

Knjigoteka

Glorij@

Ovu knjigu posvećujem Marjorie Braman, svojoj urednici i prijateljici. Ne samo zbog njezina entuzijazma, energije odanosti i podrške nego zbog toga što shvaća moju potrebu za izazovom, što me potiče da riskiram i tjera da budem najbolja što mogu biti..., a i zbog toga što je sjajna urednica! Hvala ti, Marjorie.

3

Knjigoteka

Glorij@ PROLOG

4

Knjigoteka

Glorij@ Njezin kršni, zgodni, uvijek nasmijani tata koji ju je uvijek grlio i govorio joj koliko je silno voli, kako je dobra, lijepa i pametna. Molim te, vrati se kući, tata, pomislila je Sofie. Suzanne se nastojala opustiti. Ispružila je ruku. - Dođi ovamo, dušo rekla je, sada već puno mekše. Sofie nije oklijevala. Pružila je ruku prema majci, koja ju je povukla i pomogla joj osoviti se na noge. - Sofie - zaustila je Suzanne, a potom oklijevajući zastala. Moraš znati. Imam loše vijesti. Jake se neće vratiti. Sofie je užasnuto ustuknula i naglo se otrgnula od majke. - Ne! Obećanje! Obećao mi je! Suzannina lijepa vilica odjednom je postala napeta. Pogledala ju je negodujući. - Neće se vratiti. Ne može, Sofie... tvoj otac je mrtav. Sofie je netremice piljila u majku. Bilo joj je jasno što znači smrt. Kada joj je prije nekoliko mjeseci uginula mačka, Sofie ju je našla ukočenu i nepomičnu. Oči su joj bile otvorene, ali nije vidjela. Njezin tata, njezin tata ne može biti takav! - Neće se vratiti - ponovila je odlučno Suzanne. - Mrtav je. - Suzanne je načinila grimasu. - Ako mene pitaš, to je i zaslužio - promrmljala je samo za sebe. - Ne! - vrisnula je Sofie. - Ne, ne vjerujem ti! - Sofie! Ali bilo je prekasno. Sofie je pobjegla iz prostorije, onoliko brzo koliko su je štrkljaste noge nosile. Potrčala je niz hodnik goleme zastrašujuće kuće koju je njezin otac s velikim ponosom izgradio za njih, kuće u koju su se uselili tek nekoliko mjeseci prije njegova odlaska. Ne može biti mrtav! Obećao je vratiti se kući! - Sofie, vrati se! - viknula je Suzanne. Sofie se nije obazirala na nju. Pred njom je bilo mramorno stubište. Nije marila i nije usporila. Udarila je u prvu stubu, potom u drugu. Tek kada je izgubila ravnotežu shvatila je da je trebala usporiti još davno prije. Vrisnula je i pala, kotrljajući se niz jednu stubu za drugom, poput lutke Raggedy Ann, mlatarajući rukama i nogama. Za njom je vijorila kosa dok se kotrljajući spuštala sve niže i niže. Naposljetku je, uz snažan tresak, bubnula u podnožje i ostala nepokretno ležati. Sofie je bila ošamućena, ali nije znala je li to bilo zbog pada ili zbog vijesti o svojemu ocu. Potom joj se polako prestalo vrtjeti i vid joj se razbistrio. Nije se micala. Tata je bio mrtav. O, tata, zaplakala je. Postala je svjesna prodorne boli i probadanja u gležnju. Kada se uspravila u sjedeći položaj, bol je bila toliko snažna da ju je zaslijepila 5

Knjigoteka

Glorij@ bijela svjetlost. Otežano je disala. One svjetlosti je nestalo, ali bolje ostala. Ali umjesto da se uhvati za nogu, objema je rukama čvrsto stiskala prsa, sklupčana u loptu, i plakala. - Gospođice Sofie, gospođice Sofie, jeste li dobro? - Kućedomaćica joj je žurno pritrčala. Sofie je pogledala uza stube prema svojoj majci, koja je bez riječi, sleđena, stajala na odmorištu dva kata iznad, blijeda lica, širom razrogačenih očiju. Potom je spustila pogled. - Dobro sam, gospođo Murdock - slagala je. Vlastita majka nije ju voljela, a tata je bio mrtav... kako je mogla preživjeti? - Ozlijeđeni ste - viknula je gospođa Murdock, saginjući se kako bi joj pomogla. - Sama je kriva ako se ozlijedila - dobacila je hladno Suzanne odozgor. Pogledala je Sofie, a potom se okrenula. Sofie je netremice gledala za svojom majkom, ponovno zaplakavši. Ozlijedila sam se, mama. Molim te, vrati se! Ali nije ju pozvala. Gospođa Murdock pomogla joj je pridići se na noge nakon što se Suzanne izgubila. Sofie nije mogla stati na desnu nogu, pa se snažno oslonila na ljubaznu kućedomaćicu. Morala se ugristi za usnicu kako bi zatomila vrisak. - Odvest ću vas do kreveta i pozvati liječnika - rekla je gospođa Murdock. - Ne! - uskliknula je Sofie, sva u panici. Suze su joj ponovno potekle niz obraze. Znala je da će Suzanne biti silno bijesna bude li ona doista ozlijeđena i bila je uvjerena kako će sve to nestati nakon što se dobro odmori. Možda će je, možda, bude li dobra, bude li vrlo dobra, prestane li crtati i bude li poslušna, Suzanne ipak zavoljeti. - Ne, ne, dobro sam! Ali nije bila dobro. Nikada više neće biti dobro.

6

Knjigoteka

Glorij@

PRVI DIO Razmetna kći

7

Knjigoteka

Glorij@ PRVO POGLAVLJE

8

Knjigoteka

Glorij@ pamet ili o nečemu što im se nađe u vidokrugu...

poput lijepe porculanske

vaze pokraj koje stoje. Zvučalo je jednostavnije nego što je uistinu bilo. Sofie je odlučila da se neće brinuti zbog predstojeće večeri. Nitko nije očekivao da bude najprivlačnija žena na zabavi. Neujednačenim hodom, Sofie se nezgrapno spuštala preko šipražjem prekrivene pješčane dine i nakon nekoliko koraka zastala odmoriti se. Nastojeći doći do daha, pogledala je uokolo i spazila žarko bijeli odbljesak. Ponovno je pogledala i nazrela muškarca koji se spuštao niz drugu stazu u dinama, neposredno ispod nje. Poput nje, i sam je odlazio s plaže, ali nije ju vidio. Pogled na toga čovjeka toliko ju je zaokupio da se sledila, potpuno zaboravivši na sebe i sve oko sebe. Bio je gologlav. Njegova gusta crna kosa činila je zapanjujući kontrast besprijekornoj bjelini njegova lijepo krojenog platnenog sakoa. Nosio ga je ležerno raskopčanog pa su se prednjice nadimale zbog povjetarca. Ruke su mu bile zagurane duboko u džepove svijetlih hlača bež boje. Bio je krupan. Sofie je to mogla uočiti jer je bio visok i širokih ramena, ali kretao se gracioznošću znatno sitnije osobe, gipko i lako poput crne pantere, koju je jednom vidjela u zoološkom vrtu Bronx. Sofie je bila očarana. S tolike udaljenosti uspjela je razaznati samo njegovo preplanulo lice koje se doimalo posebno privlačnim. Morala ga je naslikati. Iznenada je sjela i žustro otvorila bilježnicu. Srce joj je uzbuđeno udaralo kada je započela s crtanjem. Edwarde! Čekaj! Sofijina ruka zaledila se kada se prenula ugledavši ženu koja je trčala niz stazu za neznancem. Prepoznala je u njoj svoju susjedu, gospođu Hilary Stewart. Zašto bi, zaboga, Hilary na taj način trčala za tim muškarcem, visoko zadignutih suknji, koje je jednom rukom pridržavala, besramno otkrivajući duge noge u bijelim čarapama? Potom joj je sinulo što Hilary možda kani učiniti pa je u šoku problijedjela. Samoj sebi strogo je rekla kako je se to ne tiče i da bi trebala otići. Brzo je pokušala završiti skicu neznanca, dodavši nekoliko posljednjih poteza. Potom joj se ruka zaustavila kada je začula njegov muževan i prigušen baršunast bariton. Sofie je podignula glavu, našavši se bespomoćno zarobljena tim muževnim zvukom, nehotično se naprežući čuti. Hilary ga je čvrsto stiskala za ramena. Malo se zanjihala, kao nošena povjetarcem... ili kao da očekuje njegov poljubac. Sofijino srce kucalo je dvostruko brže. Bilo je upravo ono što je pomislila... upravo ono čega se pribojavala. Uronila je prste duboko u topao pijesak, zaboravivši na skicu koju je načinila, znajući da mora otići 9

Knjigoteka

Glorij@ prije nego što vidi nešto što nije imala pravo vidjeti, ali nije se mogla pomaknuti. Bila je potpuno paralizirana. Odzvanjao je Hilaryn grlen smijeh. Sofie je razrogačila oči. Hilary je polako raskopčala svoju prugastu jaknu.

Pitao se ne stari li prije vremena... jer za ovo je zasigurno bio prestar. Afrika nije bila isključivo zaslužna za to što se osjećao iznureno, ali zasigurno ga je uvjerila kako su životna zadovoljstva vrijedna čekanja. Nije imao namjeru bludničiti u pijesku kada će mu poslije biti dostupne hladne čiste plahte. Osim toga, Hilary Stewart bila je u njegovu krevetu prije samo nekoliko sati. Ironično se osmjehnuo. Hilary je upoznao prije nekoliko tjedana na jednoj zabavi, gotovo odmah po povratku u grad. Doznao je da se prije nekoliko godina udala za puno starijeg muškarca i da je nedavno ostala udovica. Edward je davao prednost udovicama: bile su sklone uživanju u grijehu bez osjećaja krivnje i nimalo zahtjevne. Privlačnost među njima bila je uzajamna pa su se nastavili viđati. Sada su oboje bili gosti u ljetnikovcu obitelji Ralston. Hilary je nedvojbeno bila zaslužna za to što su ga pozvali, ali Edwardu to nije smetalo. Jednako mu se sviđala izvan kreveta kao i u krevetu, a osim toga, ljeti je grad bio pravi pakao. Njihova domaćica, Suzanne Ralston, ljubazno im je dala spojene sobe i sinoć ga je Hilary zaokupljala od ponoći pa sve do zore. Ali očito se zasitila manje od njega i željela je još. Pitao se kada će njegovo oduševljenje, koje nije imalo granica kada se radilo o lijepim raspoloživim ženama, početi jenjavati. Ipak, bio je muško i pogled mu je sada prelijetao od njezinih smeđih očiju koje su pozivale na blud do slabašnih bijelih ruku koje su raskopčavale dugmad jakne. Hilary je bila zanosna i pohotna te je, unatoč najboljim namjerama, osjetio uzbuđenje u preponama. - Dušo, ovo bi moglo biti vrlo neoprezno - otegnuto je upozorio Edward. Jedini Hilaryn odgovor bio je sramežljiv osmijeh kada je rastvorila svoju usko pripijenu jaknu. Ispod nje nije imala ništa, čak ni korzet. Grudi su joj bile velike i mliječno bijele, s rubinski crvenim bradavicama. Edwardove usnice izvile su se i on je uzdahnuo, ali ipak ju je jednom rukom uhvatio oko struka, dok ju je dlanom druge ruke pridržao. - Naći ćemo se poslije, večeras - rekao joj je tihim, pomalo hrapavim glasom. Zastenjala je, zabacivši glavu. Vješto i promišljeno palcem joj je prešao preko bradavice. Zaječala je. - Edwarde, luda sam za tobom. Jednostavno ne mogu čekati. 10

Knjigoteka

Glorij@ Koža joj je bila svilenkasta i već ju je u sljedećem trenutku milovao. Bio je prevelik hedonist da ne bi uživao u tome što radi. Hlače su mu postajale bolno uske. Na trenutak je bio u pravom iskušenju i dvojio, ali potom su mu se pojavile jamice na obrazima. - Oboje imamo dovoljno godina da znamo što znači čar iščekivanja, dušo - rekao je, poljubivši joj ovlaš bradavicu, a potom je privukao prednjice jakne, zatvorivši je. Brzo i učinkovito zakopčao je svako crno dugme. Čvrsto ga je uhvatila za zapešća. - Edwarde... ne želim čekati. Nisam sigurna da mogu čekati. - Naravno da možeš - promrmljao je, kratko se osmjehnuvši. - Oboje znamo da će biti bolje pričekaš li. Poput zmije pružila je ruku i čvrsto ga uhvatila za čelično nabrekli ud. - Kako ti možeš čekati? - prošaptala je. - Ljubavi, valjanje po pijesku nije nimalo udobno. Uzdahnula je, razočarano i pokorno. - Bojim se da ćeš se vratiti u Afriku i da ću te izgubiti. Nasmijao se... nevoljko joj odvojivši ruku. - Ni u ludilu - rekao je, misleći to ozbiljno. Edward ju je obgrlio oko ramena, želeći je privući k sebi i spustiti joj na usne kratak i blag poljubac, ali nekakva kretnja privukla mu je pozornost pa se prenuo. Pogledom je brzo preletio preko šipražjem prekrivene pješčane dine neposredno iznad Hilary. Razrogačio je oči. Iznad njih je, u dinama, čučao voajer. Iznenađeno je progutao slinu i brzo odvratio pogled. Ali u mislima mu se zadržala slika dva krupna vatrena oka na lijepom jajolikom licu. Voajer je bila mlada žena sa slamnatim šeširom s plavom vrpcom, koja je očito bila opčinjena njima. Hilary ga je sada čvrsto držala za zapešća. Još uvijek je imao jednu ruku oko nje i njegov ukrućeni ud odjednom je poprimio veličinu topa. Edwarda je obuzelo snažno nenadano uzbuđenje. Privukao je Hillary bliže i poljubio je, pitajući se koliko je onaj voajer dotada već uspio vidjeti i hoće li se sada udaljiti. Bio je zatečen činjenicom da se ponašao nadasve izopačeno. Daleko više uzbuđivala ga je pomisao na to da ga nepoznata mlada djevojka gleda dok vodi ljubav od mogućnosti za stvarno vođenje ljubavi. Bludničenje u koritu od pijeska nije mu se više činilo zastrašujućim. Poljubio je Hilary, potpuno svjestan da ih netko gleda. Poljubio ju je snažno, otvorenih usta, dodirujući joj jezik svojim i pritišćući je uz svoj poput stijene čvrst ud, sve dok nije glasno zaječala i priljubila se uz njega. Koljena su joj toliko klecala da ju je morao pridržavati. Kada se odvojio, 11

Knjigoteka

Glorij@ zapazio je da je nametljivac sleđen i hipnotiziran. Nije se ni pomaknula iza zakržljaloga grma gdje je čučala, ali vjetar joj je odnio šešir pa joj je sada smećkasto zlaćana kosa vijorila oko lica. Čak je i s tolike udaljenosti uspio osjetiti da je i ona uzbuđena. Nije shvatila da ju je vidio. Naglo je spustio ruku i brzo raskopčao dugmad hlača, dišući ubrzano i otežano. Svijest mu se protivila, čak i onda kada je iskočila njegova muškost. Začuo je dahtanje i vraški dobro znao da nije potjecalo od Hilary, čije su oči bile zatvorene. - Dođi, dušo - prošaptao je, grickajući joj vrat, iako ga je vlastita savjest oštro ukorila zbog tako grozna ponašanja. Ali u mislima mu je i dalje bila slika onog voajera i samo je vidio ono čemu je nedvojbeno svjedočila. Privio je Hilarynu ruku oko sebe. Ponovno joj je pronašao usne. Obasuo ju je poljupcima, ljubeći je niz vrat, sve do ključne kosti i niže, otkopčavajući joj istodobno dugmad, sve dok naposljetku nije uzeo veliku crvenu bradavicu u usta. Hilary je klonula, ali Edward ju je spremno uhvatio, polako je spustivši na pijesak. Trenutak potom spustio se na koljena, zadigao Hilaryne suknje i jednim uvježbanim pokretom glatko kliznuo duboko u nju. Dok se pomicao u njoj, trudeći se postići samo-kontrolu, što je trebalo biti prirođeno nakon prekomjernog vođenja ljubavi cijele protekle noći, bio je svjestan krvi koja mu je proključala u žilama, šireći ih. Imao je osjećaj kao da pod njim leže dvije žene. Odjednom je poželio doznati tko je ta zlatokosa neznanka. Više nije mogao izdržati. Čak i kada je bio gotov, pogledao je gore i nazreo razrogačene oči na licu uokvirenom zlaćanom kosom. Kada je nedugo potom ponovno podigao pogled, voajera više nije bilo. Edward je sklopio oči. Što se to događalo s njim? Odjednom se osjećao posramljeno i, još gore od toga, prestrašeno. Sinulo mu je kako njegova mračna reputacija baš i nije bila onoliko pretjerana koliko je on to volio za sebe misliti.

Sofie se mnogo puta spotaknula u žurbi da što prije dođe kući. Na travnjaku iza kuće igrali su kriket, ali nije željela da je vide. Ne smiju je vidjeti. Ne sada, ne u takvom stanju, ne nakon onoga što je vidjela. Lice joj je bilo vruće i zajapureno i nije mogla uobičajeno disati, pa bi svi, posebice Suzanne, u trenu shvatili da nešto nije u redu i željeli bi doznati što. Sofie je izbjegla prolaz preko travnjaka sa stražnje strane, iako je to značilo duže hodati do kuće. Stoga se držala pješčanih dina, sve dok nije došla do teniskoga igrališta, koje je, na svu sreću, bilo prazno. Nije više mogla podnijeti bol u desnom gležnju koja se pojačavala sa svakim 12

Knjigoteka

Glorij@ korakom. Tiho zaječavši, klonula je na pijesak neposredno iza igrališta i prekrila lice rukama. Nije joj bilo jasno kako je mogla učiniti takvo što. Kada je shvatila da je nabasala na dvoje ljubavnika, od kojih je žena bila njezina dugogodišnja susjeda, pobogu... trebala se okrenuti i pobjeći. Ali nije. Izgubila je svaki nadzor nad vlastitim mislima i tijelom. Ostala je. Ostala je do samoga kraja. Sofie je drhtala, posegnuvši za svojom nogom. Kakav je osjećaj bio dobiti onakav poljubac? Kakav je osjećaj bio biti u naručju onakva muškarca? Sofie je odagnala svoje kolebljive misli i čvrsto se uhvatila za gležanj. To što je ostala gledati bilo je samo po sebi dovoljno grozno, ali još gore od toga bilo je razmišljati na takav način. Nikada prije nije se upuštala u takva nagađanja... pa ni sada nije bilo vrijeme započinjati s time. Držala se za gležanj i jecala dok su joj oči bile pune suza, ne želeći znati je li to zbog tjeskobe i boli koju je osjećala u donjem dijelu noge ili nečega još puno tegobnijeg. Odlučno je treptanjem zatomila suze. Nisu je vidjeli pa je njezina grozna tajna ostala neotkrivena. Barem je Hilary nije vidjela. Pomislila je kako ju je muškarac na kraju ipak nakratko ugledao, ali znala je da je to sigurno zamišljala u svom očaju, jer bi, daju je doista vidio, vrisnuo, ne od strasti, nego od šoka, i prestao činiti ono što je činio. Počela je masirati svoj bolni gležanj. Ne smije razmišljati o onome što je činio ni kako je izgledao čineći to. Zapravo, neznanac je predstavljao veličanstven prizor. Sofie je sada bilo jasno zašto je ženama zabranjeno pohađati satove na kojima su na Akademiji modeli goli muškarci. Načinila je grimasu i polako se osovila na noge. Bol koja se naglo proširila od gležnja preko bedra pa sve do boka naposljetku joj je odvratila pozornost. Ugrizla se za usnicu, trudeći se ne vrisnuti od boli. Suzanne bi rekla kako je sama kriva zbog toga što se bez tuđe pomoći spustila do plaže. Ali Sofie je katkada bila sita ograničenja i nemogućnosti da čini sve ono što su svi ostali uzimali zdravo za gotovo. Nije mogla podnijeti društvo ni kada je radila, osim modela ako ga je koristila ili učitelja. Sofie je protekla dva i pol mjeseca provela u gradu i ta činjenica učinila je današnji dan na obali još privlačnijim, do te mjere da je odbacila sav svoj uobičajeni oprez i zdrav razum. Rijetko je imala prigodu raditi en plein air, posebice na plaži. Budalasto je pomislila kako bi takva šetnja mogla proći bez nezgode... kako li je samo pogriješila! Sofie je stresla pijesak s nabora na orukavlju bijele košulje. Sada je barem ravnomjerno disala i ruke joj više nisu onako jako drhtale. Pitala se 13

Knjigoteka

Glorij@ tko je onaj neznanac s plaže. Zvao se Edward, ali to joj nije govorilo ništa. Sklopila je oči. - Glupačo! - prošaptala je naglas. Onakav muškarac nikada ne bi dvaput pogledao ženu koja je hramala i bila osobenjak poput nje. * * *

- Gospođo Ralston? Suzanne se automatski ljubazno osmjehnula i okrenula, stojeći pred širokim otvorenim francuskim vratima. Iza nje je bio trijem od opeke, a ispod se prostirao travnjak na kojemu su neki njezini gosti igrali kriket. Osrednje velik salon u kojemu je sada zastala bio je hladan i sjenovit. Sofijina majka promatrala je bucmasta muškarca koji joj se približavao, pokušavajući se prisjetiti njegova imena. Sjećala se da je bio nekakav daljnji siromašni rođak Annette Marten, koji je nedavno diplomirao pravo na Harwardu i spremao se otvoriti privatnu praksu u New Yorku. Annette je bila u inozemstvu, pa je zamolila Suzanne da pozove njezina nećaka na jednu od svojih kućnih zabava kako bi ga upoznala s gostima. Neženje su uvijek bili dobrodošli, čak i oni siromašni, posebice ako su još bili plave krvi. - Dobar dan, gospodine Martene. Uživate li? Ljubazno se osmjehnuo i Suzanne je pomislila kako bi bio privlačan da malo smršavi. - Jako, gospođo Ralston. Ne mogu vam dovoljno zahvaliti na pozivu. Zadivljen sam vašom kućom, - Oči su mu bile širom otvorene. Suzanne se u sebi lecnula... doista je bio gauche. - Moj dom nije ništa u usporedbi s veličanstvenom kućom mojih susjeda, Henry. - Napokon mu se sjetila imena. - Ali hvala na ljubaznosti. - Njezino skriveno upozorenje da bude manje oduševljen i profinjeniji bilo je najmanje što je mogla učiniti za Annette. - Gospođo Ralston, mislim da sam vidio vašu kćer kako hoda prema plaži. - Zarumenio se. Suzanne nije bila nimalo iznenađena time što se zanimao za Lisu, koja je, iako tek sedamnaestogodišnjakinja, već imala brojne obožavatelje koji su u redu čekali da joj se sljedeće godine počnu zaozbiljno udvarati. Osim što je bila prava tamnokosa ljepotica, bila je i nasljednica golema imetka. Lisa je bila na plaži? Mislila sam da igra tenis. - Kako reći tome mladom čovjeku da teži prevelikom cilju. Suzanne je tek trebala steći zaključak je li bio tupav ili ambiciozan. Ali tada ju je Henry iznenadio, rekavši: - Ne, gospođo Ralston, mislim na vašu kćer Sofie, nju sam vidio, a ne vašu pokćerku. 14

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je zadrhtala. - Hoću reći - prtljao je - pomislio sam da je to Sofie. Na kraju krajeva, još se nismo ni upoznali. Ima plavkastu kosu, srednje je visine i stasa. - Bio je uznemiren. - Nadao sam se da ću je upoznati. Suzanne je i dalje piljila, postavši svjesna da ju je njezina prijateljica Annette uhvatila u zamku. Henryju Martenu nedvojbeno su bila potrebna upoznavanja s ljudima za njegovu novu privatnu odvjetničku praksu, ali on je ovamo došao nanjušivši njezinu kćer. Sofie ne samo da je bila u godinama za udaju, s obzirom na to da je u svibnju navršila dvadeset, nego je bilo dobro poznato da je imanje njezina oca, koje joj je ostavljeno pod skrbništvom, poprilično. Zapravo, nakon njegove smrti, prava veličina O’Neilova posjeda šokirala je sve, posebice Suzanne. Još uvijek nije mogla shvatiti kako je običan irski radnik, koji se pretvorio u graditelja u tih kratkih šest godina njihova zajedničkog života, uspio skupiti iznos od gotovo milijun dolara. - Gospođo Ralston? Suzanne se pribrala, trudeći se ne drhtati, ali nije znala je li bila srdita zbog toga što nije mogla pomisliti na Jakea a da se pritom ne razbjesni, posebice glede njegova imanja, ili zbog toga što se taj skorojević došao udvarati njezinoj kćeri. Suzanne se usiljeno osmjehnula. - Zasigurno ste pogriješili. Sofie se ne bi zaputila do plaže. Henry se zagledao u nju: - A... ali siguran sam da je to bila ona. - Je li hramala? Henry se lecnuo. - Oprostite, nisam vas dobro čuo? - Zasigurno znate da užasno hrama. - Rečeno mi je da malo teže hoda zbog nesretnog događaja iz djetinjstva. Suzanne je znala zašto je Annette bila tako dobrohotna kada je sa svojim rođakom razgovarala o Sofie, s obzirom na to da se nikada prije nije tako odnosila prema Sofie i njezinu hramanju. Uspjela se osmjehnuti. Njezino hramanje posljedica je strašne nezgode koju je doživjela u djetinjstvu. Kao devetogodišnjakinja pala je niz stube. Slomila je gležanj koji nikada nije dobro zacijelio; poprilično je iščašen. Annette vam nije rekla da je moja kći bogalj? Henry je postajao sve pepeljastiji u licu dok je Suzanne govorila: Nije. Suzanne se sada mnogo iskrenije osmjehnula, rekavši: - Naravno, bit će mi drago upoznati vas s njom. Iako joj je dvadeset, nikada nije imala udvarača. 15

Knjigoteka

Glorij@ - Ja... jasno mi je. - Dođite... idemo je pronaći, ako nemate ništa protiv - predložila je Suzanne, lagano mu dotaknuvši ruku.

Kada je stigla do kuhinjskoga ulaza u kuću, Sofie nije bila samo iscrpljena od bolova u gležnju, nego je bila posve izvan sebe. Na plaži je ostavila blok za crtanje. Sofijini radovi bili su najvažniji dio njezina postojanja, njezin raison d’etre i nikada prije nije joj se dogodilo da zbog nepažnje negdje zaboravi bilježnicu. Činjenica da ju je sada zaboravila bila je samo dokaz više koliko se uzrujala vidjevši ono dvoje ljubavnika. Zastala je u uskom hodniku, zahvalna zbog hladnoće koja se unutra osjećala. Jedna od sluškinja u prolazu zaustavila se upitati je li dobro i reći joj da je traži Suzanne. Sofie je bila u potpunosti svjesna svojega grozna izgleda i znala je da će njezina majka to zamijetiti, baš kao i njezinu ojađenost. Naravno, Suzanne nikada neće uspjeti pogoditi što ju je tako uzrujalo. Hramajući izraženije nego obično, Sofie je pošla niz hodnik, sve do ulaza u glavno predvorje, gdje je zatekla majku kako u zeleno-bijelom salonu stoji i razgovara s nekim mladićem. - Sofie! Tu si! Tražimo te posvuda. Henry je rekao da si bila na plaži. Je li to istina? - Suzanne se namrštila spazivši kćer neurednu i razbarušenu. Sofie je zastala kada se njezina majka zaputila prema njoj. Nepoznati mladić pratio ju je u stopu. Suzanne je bila otmjena i lijepa žena. Imala je gracioznu figuru i savršen stas, tamnu kosu i svijetlu, bjelokosnu put te samo trideset šest godina. Sofie je tek nedavno shvatila da je njezina majka imala samo šesnaest godina kada je ostala trudna. Često je zamišljala kako je njezin zgodni karizmatični otac Jake O’Neil njezinu majku oborio s nogu. Jednako tako često zamišljala je kakav bi bio njihov život da Jake prije četrnaest godina nije bilo prisiljen pobjeći u New York. O, kako joj je nedostajao i koliko ga je samo voljela, do dana današnjega... Sofie se nadala da joj se osmijeh doimao iskrenim. - Oprosti, majko. Bila sam na plaži... crtala sam. Suzanne je zatreptala. - Sama? Sofie je potvrdno kimnula. Suzanne se okrenula prema muškarcu koji se doimao prilično nervoznim. - Jesam li vam rekla da je moja kći i umjetnica? Danju studira na Akademiji, a kući često, po cijele noći, slika u svojemu ateljeu. Ganja slikarsku karijeru. 16

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je trepćući pogledala majku koja nikada nije javno govorila o njezinim profesionalnim namjerama. Dok su gotovo četvrtinu njezine klase na Akademiji činile mlade žene, jednako posvećene slikanju poput Sofie, još uvijek je bilo vrlo neobično da jedna žena želi ostvariti umjetničku karijeru umjesto naći muža. Nakratko je pogledala nepoznatog mladića koji je uspio odmahnuti glavom. Shvatila je zbog čega je zaprepašten. - Sofie je vrlo nadarena - rekla je Suzanne, osmjehujući se. - Dušo, pokaži nam to što si danas nacrtala. Sofie se sledila, sjetivši se da joj je blok za crtanje ostao na plaži i onoga zbog čega ga je tamo ostavila, a srce joj je počelo nekontrolirano preskakati. - Bilježnica mi je u sobi - uspjela je izustiti. - Rado ću vam je pokazati neki drugi put. - Ali piljila je u Suzanne, pitajući se što li smjera. Majka uopće nije odobravala njezino bavljenje umjetnošću, posebice u zadnje vrijeme, i obično ne bi predložila da svoj rad pokaže njezinim gostima. - Želim te upoznati s Henryjem Martenom, dušo - rekla je Suzanne, povevši ga naprijed. - On je Annettein rođak. Upravo je diplomirao pravo i uskoro će otvoriti privatni odvjetničku ured. Sofie se osmjehnula, prisilivši se pogledati u mladića koji je doimao nelagodno i tjeskobno. Ispružila je ruku, sluteći što je bilo uzrok njegove nelagode. Vjerojatno je pomislio kako Suzanne igra ulogu posrednice, povezujući ih kao par, što ona nije činila. Sofie još nije imala svoj debitantski ulazak u društvo. Kako je mogla imati kada nije ni mogla plesati? Ali to nije ni bilo važno. Sofie je uvijek težila biti profesionalna slikarica. Nikada nije bila toliko naivna da pomisli kako bi neki muškarac mogao poželjeti za ženu uzeti bogalja, posebice ne ženu zaluđenu umjetnošću. Ona i Suzanne već su se odavno dogovorile kako je Suzanne neće prisiljavati na brak i da joj neće tražiti supruga. Bilo bi to preveliko poniženje i, s obzirom na to da je uspjeh posve očito bio nemoguć, Sofie će se, umjesto nalaženju muža, posvetiti svojoj pravoj ljubavi. Tako je bilo najbolje. Kada navrši dvadeset jednu godinu, otići će u Pariz. Tamo će nastaviti studirati slikarstvo, možda čak učiti od nekog velikog, poput Paula Cezannea ili Mary Cassatt, dvoje sjajnih umjetnika kojima se beskrajno divila. Sofie je pogledala Henryja Martena koji nije mogao znati da nju brak ne zanima i koji je sada stajao blijed, promatrajući je, smatrajući se izglednim udvaračem. Sofie je poželjela da je u svojoj sobi i da slika, ali 17

Knjigoteka

Glorij@ duboko je udahnula i previše se vedro osmjehnula kad je rekla: - Drago mi je, gospodine Martene. Čestitam! Gdje ste diplomirali? Henry je prihvatio njezinu ruku, koju je potom brzo ispustio. - Drago mi je što smo se upoznali, gospođice O’Neil. Na... hm... na Harvardu. Suzanne se uz osmijeh ispričala i udaljila, a Henry Marten doimao se još izbezumljenijim kad su ostali sami. Sofie je osjećala svoje zažarene obraze, poželjevši da je njezina majka nije dovela u tako neugodnu situaciju. - Pa to je sjajno postignuće, gospodine. Zagledao se u nju, oblizavši usnice. - Jest, hvala vam. Sofie se ponovno prisilila osmjehnuti. - Nije bilo baš lako tamo upasti, je li? I dalje je piljio u nju. - Ne, nije. - Sigurno ste silno ponosni. - Ponovno je premjestila težinu s noge na nogu ne bi li ublažila bol koju je osjećala u gležnju. Nije predložila da sjednu, zato što je željela otići, potražiti Lisu. Njezina bilježnica još uvijek je bila negdje na plaži i morala se domoći svoje skice onog neodoljivo privlačnog tamnokosog neznanca po imenu Edward. - Hoćemo li... hm... prošetati, gospođice O’Neil? Sofie je duboko uzdahnula i ponovno se smiono osmjehnula. - Ah, inače rado, ali bojim se da vas sada moram napustiti kako bih se odmorila u svojoj sobi ako se želim oporaviti za večeras. Oklijevao je, očito osjetivši olakšanje. - Naravno, gospođice O’Neil. Sofie se osmjehnula i sama osjetivši olakšanje, a potom su se brzo razdvojili i požurili svatko u suprotnom smjeru. - Sofie... nije tamo! - doviknula je Lisa, zatvarajući za sobom vrata Sofijine sobe. Sofie se trgnula. Namakala je gležanj u slanoj kupki, odjevena samo u pamučni ogrtač. - Ali mora biti! Nisi je tražila na pravome mjestu! Lisa, sitna tamnokosa djevojka iznimne ljepote, uskliknula je: - Jesam! Pošla sam stazom koja vodi od teniskoga igrališta i odatle cijelim putem išla do onoga mjesta s kojega se s vrha posljednje pješčane dine vidi ocean, baš kao što si mi objasnila... do mjesta s kojega se može vidjeti ona druga staza ispod. Nije je bilo tamo. Ali našla sam tvoj šešir. - Ajme! - vrisnula je Sofie, uhvativši se čvrsto za stolac. - Netko mi je uzeo skicu? Ali tko? I zašto? - Doista sam tražila posvuda - rekla je Lisa. Sofie je gotovo nije ni čula. - Kako ću ga sada naslikati? 18

Knjigoteka

Glorij@ Lisa je dotaknula Sofijinu ruku. - Naslikati ga? Koga naslikati? U nedoumici što joj odgovoriti, Sofie se zagledala u svoju polusestru. Lisa ju je ispitivački promatrala. Sofie je shvatila što je rekla. Duboko je uzdahnula. - Ugledala sam vrlo privlačna muškarca kako prolazi donjom stazom pa sam ga skicirala sjedeći na vrhu dine. Naravno, nije me vidio. - Znala je da se zarumenjela. Lice joj je bilo zažareno. Osjećala je da je izostavljanje cjelovite istine bilo nalik laži, ali nikada ne bi svojoj mlađoj sestri mogla reći što je uistinu vidjela. Ono što se ranije toga dana dogodilo na plaži još uvijek joj nije izlazilo iz glave. Nije mogla prestati misliti na nj niti je mogla prestati razmišljati o onome što je činio s dražesnom Hilary. Čak je i sada, besramno, mogla vidjeti njegov ushit na samome kraju. Misli su joj bile krajnje nepristojne, krajnje zločeste i uznemirujuće... Sofie nije mogla vjerovati da je bila toliko zaokupljena njima... njime. Cijelo poslijepodne, sve otkada se naposljetku povukla u svoju sobu, razmišljala je o kompoziciji i bojama planirajući ga naslikati. Zbog dramatičnosti je namjeravala tek neznatno promijeniti ono što je vidjela. - Tko je to bio? - upitala je Lisa, pokazavši iskreno zanimanje. - Ne znam. Ona ga je nazvala Edward. - Ona? Nije bio sam? Sofie je poželjela povući riječi. - Nije - rekla je, ne gledajući Lisu. Kako je mogla dopustiti da joj to izleti? Ali Lisa se naglo spustila na rub Sofijina stolca, stisnuvši je. - Sigurno misliš na Edwarda Delanzu! - vrisnula je uzbuđeno. Lisine riječi zapalile su istodobno iskru užasa i iščekivanja. - Tko je Edward Dclanza? - Upoznala sam ga sinoć prije večere... ah, kako bih voljela da si bila tamo! Da si barem došla jučer, a ne danas! Sofie se žarko ponadala da muškarac kojega je toga poslijepodneva vidjela na plaži nije vikend-gost u kući. Nadala se da ga nikada više neće vidjeti u životu. Zasigurno tome muškarcu nikada ne bi mogla pogledati u oči. Sofie je osjetila grčeve u želucu. - Tamnokos je i privlačan? Lisa ju je pogledala. - Daleko više od privlačnog. Poguban je. Neodoljiv! - Stišala je glas i sagnula se prema Sofie. - Opasan je. Sofie je problijedjela. - Ne... - Nemoguće da Lisa govori o čovjeku kojega je vidjela na plaži. Sigurno nije bio gost u njihovoj kući tijekom vikenda. Nije sigurno! 19

Knjigoteka

Glorij@ - Napravio je pomutnju među ženama u kući - nastavila je čavrljati Lisa. - Sve žene sinoć su bile očarane njime... sve naše gošće, sluškinje. Čak ga je i tvoja majka nekoliko puta pogledala. Sofie je imala vrlo ružan osjećaj i stisnula je šake... strahujući da su govorile o istom muškarcu, strahujući da je on tu, u njezinoj kući. Reputacija mu je mračnija od noći, Sofie. - Lisa je sada urotnički šaptala. - Priča se da uvijek nosi mali pištolj, da je krijumčar dijamanata... ukradenih dragulja... i da je usto još i razvratnik. Sofie se nije mogla suzdržati, nego je duboko uzdahnula i srce joj je divljački udaralo. Sklopila je oči prisjetivši se do najmanje pojedinosti onoga što je toga poslijepodneva vidjela. Iako je bio prava slika ležernosti i otmjenosti, lako ga je mogla zamisliti kako krijumčari dragulje... ili zavodi nevinu mladu djevojku. Podignula je roman koji još nije bila do kraja pročitala i počela se žestoko, poput lepeze, hladiti njime. - Sigurna sam da su te glasine pretjerane. Na kraju krajeva, zašto bi ga Suzanne pozvala ako je baš tako odvratan? - Ali već je napola bila povjerovala u taj trač, o, da, i te kako povjerovala. Lisa se osmjehnula. - Zbog toga što zapravo uopće nije odvratan, Sofie, unatoč tomu što čini. Priča se da je ranjen u Africi, što ga čini nekom vrstom junaka! Nekoliko dama ovdje također je bacilo oko na njega, nastojeći ga privući. Na kraju krajeva, zasigurno je bogat kao Krez. Jedva čekam da ga upoznaš, Sofie. Ovaj put ćeš čak i ti biti opčinjena njime! - Ti si ta koja zvuči opčinjeno - rekla je Sofie, iznenadivši se i sama kako je to smireno izgovorila. - Jesam, opčinjena sam, ali on posve sigurno nije za mene. Tata nikada ne bi dopustio takvom muškarcu da mi se udvara... obje to znamo. - Lisine tamne oči su zasjale. - Sinoć je, nakon što su svi otišli, bio s jednom od tih žena tamo vani na terasi. Vidjela sam ih... bilo je šokantno kako ju je držao. Ljubio ju je, Sofie! Sofie se sledila. - Koga? - zakriještala je. - S kim je bio? - Nećeš mi vjerovati... ni sama nisam mogla povjerovati. Bio je s Hilary Stewart. - Lisa se sagnula bliže. - Čujem da se namjerava udati za nj! Sofie nije mogla ništa reći na to. Naposljetku joj je sinulo da je muškarac kojega je ugledala na plaži bio Edward Delanza i da će se u vrlo kratkom vremenu naći oči u oči s njim. Bože dragi, kako će se suočiti s njim nakon onoga što je vidjela?

20

Knjigoteka

Glorij@ DRUGO POGLAVLJE

21

Knjigoteka

Glorij@ fijukali i odbijali se meci i u blizini odjekivale eksplozije.

Britanci i

Afrikanci cijelu su noć nastavljali s paljbom usred koje je bio uhvaćen. Nije joj se naziralo kraja. Edward se živo sjećao koliko je žudio za cigaretom, ali kada je zavukao ruke duboko u džepove, iz njih je izvukao samo dvije šake dijamanata. U tom trenutku svaki bi onaj kamen dao za jedan jedini dim, samo da ga je mogao povući. Vlak iz Kimberleyja kasnio je dva i pol sata. Edward je zadobio tešku posjekotinu provlačeći se kroz bodljikavu žicu, a usto je trpio bol zbog rane u ramenu u koje ga je pogodio vojnik spazivši ga dok je trčao prema vlaku. Ali uspio je. Uskočio je u posljednji vagon i kada je u krvavocrveno praskozorje stigao u Cape Town, uspio se ukrcati na trgovački brod koji je upravo isplovljavao iz pristaništa. Bio je krvav, ranjen i iscrpljen, ali uspio je. Džepova punih dijamanata. Nikada se neće vratiti. Prisjećajući se, Edward je popušio cigaretu do kraja, sve dok mu nije opržila vrhove prstiju. Prisilio se vratiti u sadašnjost i shvatio da se ukrutio od napetosti te da se počeo preznojavati, a tako je reagirao uvijek kada bi ga obuzela ta nimalo ugodna sjećanja. Nije bilo nade za južnu Afriku, shvatio je to još prije mnogo mjeseci. Mržnja je bila preduboka i sve je bilo silno zamršeno. Prodat će ih što prije. Mrtav nikako ne bi mogao uživati u bogatstvu. Ponovno je upio prizor lijepih spokojnih travnjaka ispod sebe. Nekoliko gostiju izišlo je s pićem u ruci, u crnim smokinzima i večernjim haljinama jarkih boja. Više puta pogled mu je od lutao natrag do jedinoga stolca na balkonu koji je bio postavljen pokraj vrata koja su vodila u spavaću sobu. Na njemu se nalazila otvorena bilježnica, čiji su listovi blago treperili ili na povjetarcu. Bio je uvjeren da bilježnica pripada onoj voajerki. Kad su se on i Hilary odvojeno vratili kući, pošavši različitim stazama, Edward ju je našao ostavljenu u pijesku, na istom onom mjestu gdje je čučala promatrajući predstavu koju je za nju izvodio. Pokazao je vrlo živo zanimanje. Ali ta emocija nije se mogla mjeriti s iznenađenjem kada je ugledao grubu skicu njega koju je načinila. Osjećao se donekle polaskan time što ga je nacrtala, ali bilo je još nekoliko crteža plaže u njezinoj bilježnici. Bilo mu je posve jasno da je ta mala voajerka nadarena. Pomalo uznemiren, Edward je zapalio drugu cigaretu, pitajući se tko je ona. Intenzivno je razmišljao o njoj nakon onoga incidenta koji se toga dana dogodio na plaži. Incidenta. Još uvijek je bio prilično zaprepašten svojim ponašanjem, koje je bilo za svaku osudu. Ali nije ju on prisilio da 22

Knjigoteka

Glorij@ tamo stoji i gleda. Sada je shvatio da je crtala, što je uopće bio razlog zbog kojega se i našla tamo. Pa ipak, većina mladih dama u trenu bi pobjegla. Ali ona nije. Ostala je, sve do kraja. Pri samoj pomisli na to, osjetio je kako mu se ud ukrutio. Edward je shvatio da je, unatoč brojnim vratolomijama od kojih se diže kosa na glavi... i bliskih dodira sa smrću... bio daleko iscrpljeniji i raskalašeniji nego što je pretpostavljao. Taj incident bio je dokaz tomu. Kako je inače mogao objasniti svoje ponašanje? Ili njezino? Nisu se još ni upoznali, a već ga je uspjela zaintrigirati. Pretpostavljao je da je gošća Ralstonovih, nadao se tomu. Zatekao se kako iščekuje njihov sljedeći pravi susret, osjećajući mješavinu zabave i uzbuđenja. Sigurno će je zateći u prizemlju s ostalim gostima. Edward je ustao, svjestan podrhtavanja u prsima, što ga je zabavljalo. Dođavola, srce mu je kucalo dvostruko brže nego obično. Nije se mogao sjetiti kada mu je posljednji put puls bio ubrzan, reagirajući tako pri samoj pomisli na neku ženu. Vratio se u svoju spavaću sobu, nakratko zastao provjeriti kravatu, navukao na sebe bijeli smoking, a potom požurio niz stube. U prizemlju je usporio i ušao u službeni salon. Gosti su bili u skupinama po dvoje ili troje i prijateljski čavrljali ispijajući prije večere pića koja su uokolo raznosile uniformirane sluge. Bilo je nazočno barem dvadeset ljudi. Očito su na večeru bili pozvani i susjedi. Pogledom je brzo preletio po svima... uključujući i Hilary Stewart... i naglo se zaustavio. Ona voajerka stajala je sama ispred francuskih vrata na drugoj strani prostorije. Imao je osjećaj da mu srce ludo udara. Ali prva misao bila mu je: ne, to je nemoguće! Bila je posve bezlična žena, jedna od onih koje obično ne bi pogledao dvaput. Ali sada ju je pogledao više od dva puta... bio je hipnotiziran. Nije mogao odvratiti pogled. Nije imala nimalo stila. Kosa joj je bila čvrsto skupljena u punđu, nije nosila nikakav nakit, čak ni naušnice, dok je siva haljina koju je imala na sebi bila zasigurno najgora boja koju je mogla izabrati. U mašti ju je Edward skinuo do gola, zamišljajući zamamne obline i vidio je raspuštene kose. Zamišljao ju je bez odjeće, samo s golemom ogrlicom od njegovih blještavih dijamanata dok u više navrata vodi ljubav s njom. Ponovno napet i krut, Edward je ušao u prostoriju iskoristiti pogodnost električne rasvjete u salonu, uvjeren kako je njezin izgled varka. Sada ju je uspio bolje vidjeti... da, bio je varka. Istina, nije imala stila, ali uopće nije bila neprivlačna. Doduše, nije bila njegov tip... više je volio 23

Knjigoteka

Glorij@ žene koje su naočigled imale bujne obline i bile zapanjujuće privlačne od onih koje su se skrivale iza ružnih haljina i još ružnijih frizura. Ali svejedno je bio očaran. Uzvraćala mu je pogled, piljeći u nj. Edward se zapitao kako se osjećala prethodno toga dana gledajući ga s Hilary. Pitao se kako se osjeća sada. O čemu razmišlja. Lice joj je postalo grimizno. Njemu je srce udaralo sve snažnije i brže. Pogledi su im se zadržali. Činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego što je uspio odvratiti pogled. Isuse! Podsjetio se da je jako mlada. Vrlo mlada. Premlada za nj. Vjerovao je da nema više od osamnaest. Nedvojbeno je tek nedavno imala svoj prvi debitantski ples te godine. Nedvojbeno je bila vrlo smjerna, vrlo mlada i vrlo nedužna djevojka... osim što je on toga dana uništio tu njezinu nedužnost. O, Bože. Edward je kao ukopan stajao blizu dovratka, zajapurivši se odjednom zbog pravog srama i poniženja kada je naposljetku u potpunosti shvatio što je učinio... kao i ono o čemu je trenutačno razmišljao. Namjerno je vodio ljubav sa svojom ljubavnicom pred mladom djevojkom koja je tek završila školu. Sada je bolno žudio za tim da s istom tom djevojkom vodi ljubav... da joj pokaže svu ljepotu tjelesne požude i uvede je u svijet zadovoljstva, agonije i ushita. Zapravo, bio je u iščekivanju toga, ne samo tijelom nego i mislima. Edward se prisilio odvratiti pogled od nje. Bio je zaprepašten samim sobom, onim što je dotada učinio, kao i onim što je sada želio učiniti. Srce mu je silno udaralo, toliko da su mu otkucaji vlastitoga srca odjekivali u ušima. Što se to događalo s njim? Ne samo što nije bila od onih žena s kojima bi se zabavljao i dangubio nego je njegovo zanimanje za nju bilo utemeljeno na posve pogrešnim razlozima. Ponovno je, ne želeći to, polako pogledao prema njoj. Piljila je u njega, još uvijek zajapurena, sve do visokog, čvrsto stegnutog ovratnika svoje grozne haljine i naglo se okrenula kada su im se pogledi sreli. Bio je više nego očaran. Imao je nekakvu užasnu slutnju da je izgubio kontrolu nad samim sobom. Ali zašto? Ta djevojka nije bila i nikada neće biti žena koja bi mu odgovarala. Nedvojbeno je tražila pravoga muža i jednoga dana imat će nekoliko djece i svoj pravi dom. Njegovo zanimanje za nju bilo je uzaludno, jer Edward je bio zakleti neženja. Iz prve je ruke znao kako brak može biti truo. Požuda ne može zadržati muškarca i ženu zajedno, a Edward nije vjerovao u ljubav. Njegovi razvedeni roditelji bili su živi dokaz tomu. Kao i stotine udanih žena koje su potražile njegov krevet. 24

Knjigoteka

Glorij@ Hilary se, s još jednom ženom, pojavila pokraj njega. - Dobar večer, gospodine Delanza - rekla je ljubazno, kao da se ne poznaju dobro. Edward se prisilio osmjehnuti i naklonio se, uzevši je za ruku i poljubivši je. Automatski je progovorio, ne mogavši se osloboditi slike pristojne mlade dame na drugom kraju prostorije. Ili ostalih slika nje, onih koje nisu bile ni najmanje pristojne. - Gospođo Stewart, jeste li uživali u ovom lijepom sunčanom danu? Spustila je svoje dugačke trepavice. - Jako. A vi? - Hmm, naravno! - Poznajete li gospođicu Vanderbilt? - Kako bih mogao zaboraviti? - rekao je Edward osmjehnuvši se pa se sagnuo nad njezinom rukom i prinio je usnama. Carmine Vanderbilt nervozno se nasmijala, ali široko se osmjehivala, oklijevajući spustiti ruku. Dok je Hilary čavrljala, Edward bi odgovorio tek kada bi osjetio da je na njega red, ali jednim okom i dalje je motrio mladu ženu na drugom kraju prostorije. Nakon nekoliko kratkih trenutaka shvatio je da nešto nije u redu. Stajala je sama, posve sama, kao da je prognana, što je, naravno, bilo nemoguće. - Tko je ona mlada dama? - upitao je iznenada te dvije žene. Hilary i Carmine smjesta su slijedile njegov pogled i kada su shvatile o kome se raspitivao, obje su ostale iznenađene, razrogačenih očiju. - Sofie O’Neil rekla je olako Hilary. - Kći Suzanne Ralston iz prvoga braka. Ali, zašto pitaš? - Zato što stoji sama i očito je tužna zbog toga. - Edwardu su se pojavile jamice na obrazima. - Mislim da ću je spasiti - izjavio je i kimnuvši ostavio obje žene da zure za njim. Edward je prešao preko prostorije. Kimnuo je onima pokraj kojih je prošao, ali nije se zaustavio porazgovarati s njima. Samom je sebi rekao da se ponaša časno i uspio je povjerovati u to. Nije uspio shvatiti zašto još nitko nije prišao spasiti gospođicu O’Neil. Je li on bio jedini nazočni kavalir? Ljutila ga je ta očita ravnodušnost koju su okupljeni pokazivali. Nije se obazirao na nabreknuće u međunožju. Dok se približavao svojemu plijenu počeo je upijati mnoštvo zanimljivih pojedinosti. Bila je srednjega rasta, ali pretpostavio je da su takve proporcije savršeno odgovarale njezinoj skromnoj gradi. Uočio je zlaćane tragove u smećkastoj kosi i prisjetio se kako joj je pri sunčevu svjetlu kosa bila zlatna. Zapazio je da joj je koža imala toplu nijansu koja je uvelike podsjećala na boju marelice, što ju je doista činilo prilično 25

Knjigoteka

Glorij@ osebujnom. Zapitao se tko joj je napravio tako strogu frizuru usidjelice i odabrao tu groznu haljinu, shvativši da ga je to razbjesnilo. Neće naći muža bude li se predstavljala na taj način. Potom ju je zamislio s drugim muškarcem i postao još razjareniji. Ugledala ga je. Gledao je kako još se oči šire. Prišao joj je izravno, bez kolebanja. Kako li je samo žalio zbog one grozne predstave koju je izveo tog poslijepodneva. Ali bilo je prekasno za žaljenje. Znala je tko je on... pogledala je ravno u njega. Ne treba nikada doznati da je bio baš toliko nerazuman, jer bio je svjestan da ga ona promatra. Ona to nikada neće doznati. Čim prođe onaj prvi trenutak napetosti kada se pogledaju u oči, razgovarat će kao da se ništa nedolično nikada nije dogodilo. Možda će ona jednoga dana zaboraviti. Nije vidjela ništa drugo osim njega. Činilo se kao da su joj njegove namjere bile jasne. Usne su joj oblikovale slovo O. Obraze joj je prošaralo rumenilo i očajnički je duboko udahnula, progutavši zrak. Ali nije se slomila i pobjegla. Edward je zastao ispred nje i toplo se osmjehujući uzeo njezinu napetu ruku u svoju. Predobro je znao da ga žene smatraju neodoljivim... zapazio je kako joj se oči još više šire. - Gospođice O’Neil, drago mi je što vas mogu upoznati. Koliko sam shvatio, vaša je majka moja domaćica. Edward Delanza, vama na usluzi. U nevjerici je piljila u nj. Edward joj je podigao ruku i poljubio je. Nije bilo dvojbe da je unatoč krinki usidjelice prilično lijepa. Imala je malen, ravan nos, visoke jagodice i širom razrogačene bademaste oči dugačkih trepavica. Lice joj je bilo savršeno jajoliko i ten istinski egzotičan. Oči su joj, to je uspio zapaziti tek sada, imale nevjerojatnu nijansu jantara, nalik najboljem francuskom konjaku. Zagledao se u njih i ona mu je jednakim pogledom uzvratila, ne trepćući, hipnotizirana. Na trenutak nije mogao odvojiti pogled. Pomislio je kako bi čak mogla biti ljepotica kada bi to uistinu poželjela. Zlaćana ljepotica, ni previše napadna ni previše očita, ali zasigurno zamamna, žena za kojom bi se okrenulo više glava. - Gospodine D-Delanza - rekla je hrapava glasa. Edward se pribrao i kašljucnuo, pročistivši grlo. - Jeste li upravo stigli u Newport? - Nije ju vidio sinoć kada je stigao, jer da ju je vidio, sigurno bi se sjetio. Potvrdno je kimnula, ne skidajući pogled s njegova lica. - Divno je pobjeći iz grada, nije li? Vrućina je i sada nepodnošljiva. - Jest - prošaptala je. Grudi su joj se nadimale kada je neznatno podignula bradu. Edward se zapitao je li sramežljiva ili ga se boji... ili je možda još uvijek zaprepaštena onim incidentom. U sebi je načinio grimasu, 26

Knjigoteka

Glorij@ pomislivši kako je vjerojatno ovo potonje istina. Počastio ju je još jednim blistavim osmijehom. - Hoćete li onda ostati do kraja ljeta? - Oprostite? - Oblizala je usnice. Edward je ponovio pitanje, nastojeći odagnati nastrane misli. Progutala je. - Ne vjerujem. Bio je iznenađen. - Zašto ne? - Imam predavanja. Na Akademiji. - Zajapurila se i još više ponosno podigla bradu. - Studiram slikarstvo. Prisjetio se njezinih skica koje su otkrivale nadarenu umjetnicu i slutio kako tu ima mnogo više skrivenog od onoga što se dalo vidjeti golim okom. - Govorite strastveno. - Strastvena sam kada je riječ o mojemu radu. Iskreno znatiželjan, izvio je obrvu. - Da, mislim da mi postaje jasno. Ima li puno mladih djevojaka na Akademiji? - Možda četvrtina klase - rekla je i nenadano se osmjehnula. - Sve smo posvećene umjetnosti. Na trenutak je nepomično stajao, zagledan u nju. Ponovno se preispitao. Sofie O’Neil bila je lijepa, jer kada se osmjehnula, osmijeh je sjao i žario iz dubine njezina bića. Nešto se pokrenulo, i to ne samo u njegovim preponama. Na trenutak je poželio da je mlađi, puno veći idealist i zainteresiran za ženidbu. Bila je to smiješna pomisao. - To je doista vrijedno divljenja, gospođice O’Neil - rekao je iskreno. Ponovno je pogledao njezinu ružnu sivu haljinu. Nikada prije nije upoznao ženu koja nije bila posvećena lijepim haljinama, nakitu i zgodnom udvaraču. Trebala bi biti odjevena u bijelu svilu, nositi starinske bisere i dijamante i biti okružena gorljivim mladićima. Zašto je bio jedini nazočni kavalir? Odagnao je tu nepristojnu misao i osmjehnuo se. Pretpostavljam da će vas uskoro progoniti nekakav zgodan udvarač koji će zaslužiti barem malo te vaše posvećenosti. Ukipila se. - Jesam li rekao nešto pogrešno? - Jeste - promrmljala je, odvrativši pogled u stranu. Nije mogao dokučiti što bi to moglo biti. Bilo je nedvojbeno da će uskoro neki mladi gospodin vidjeti što se skriva iza te staromodne frizure i grozne odjeće i osvojiti joj srce. Edward je zanemario mali, ali vrlo stvaran žalac žaljenja. Ali analogija je bila jasna. Podsjećala ga je na nebrušene dijamante koje je u New York donio iz Afrike i koji su izgledali bezlični i bez sjaja... što je zapravo bila iluzija. Nakon što ih se dobro izbrusi i ulašti, čak i onaj najmanjkaviji postaje savršen. Ponovno ga je pogledala. - Namjeravam biti profesionalna slikarica rekla je. - Profesionalna slikarica? 27

Knjigoteka

Glorij@ - Da. - Pogled joj je bio nepokolebljiv. - Namjeravam zarađivati za život prodajom svojih slika. Nije mogao prestati piljiti u nju. Dobro odgojene dame ne zarađuju za život, to je bilo posve razumljivo. Ponovno je ovlažila usnice. - Jesam li vas šokirala? - Nisam baš siguran - rekao je iskreno. - Prilično sam liberalan. Možda vaš suprug neće biti istoga mišljenja. Čvrsto je stiskala nabore suknje. - Suprug mi, ako se udam, posve sigurno neće dopustiti da išta radim i zarađujem za život, a kamoli da prodajem slike. Edward nije mogao vjerovati što čuje. - Ne namjeravate mi valjda reći da se nećete udati? Potvrdno je kimnula. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka u životu kada je bio istinski šokiran. Dok je tako piljio u nju, vidjevši njezinu klasičnu ljepotu unatoč apsurdnoj odjeći i groznoj frizuri, prisjetio se da je odlučila ostati i gledati ga kako vodi ljubav s Hilary. Potom su mu na um pali njezini izvrsni crteži. Edwardu je sinulo kako nikada prije nije sreo ženu poput nje. Bila je posve drukčija od onoga kako je izgledala. Činilo se da polako pokazuje iskreno zanimanje za nju i neznatno je zadrhtao. - Vi... - ponovno je nervozno oblizala usne. - Vi, gospodine, piljite u mene kao da imam dvije glave. Edward je duboko udahnuo. I dalje je piljio unatoč njezinoj bezazlenoj senzualnosti. - Vjerojatno ste navikli na to da zadivljujete ljude javnim priznanjem kako ćete živjeti od prodaje svojih slika, a ne kao nečija supruga? - Ne, nisam. - Spustila je tamne trepavice. - Rijetko kada odlazim na društvena događanja. Osim toga, nikada ne iznosim svoje namjere. Edward ju je umalo uhvatio za ruku. Budući da nije podignula pogled prema njemu, njegove nježno prošaptane riječi pale su na vrh njezine zlaćane kose. - Onda sam polaskan time što mi ukazujete povjerenje. Naglo se trgnula. Edward se nježno osmjehnuo. - Je li to razlog zbog kojega se na taj način odijevate? Pokušavate li namjerno sakriti svoju ljepotu od neželjenih obožavatelja? Zadrhtala je, stegnuvši vilicu. - Mislite da sam glupača? - Bila je napeta i blijeda. - Gospođice O’Neil? Duboko je udahnula i podignula ruku. - Zašto ste rekli takvo što? Oboje znamo da nema nikakve ljepote koju bih mogla skriti. 28

Knjigoteka

Glorij@ Nije znala. Nije čak ni pretpostavljala koliko je šarmantna. Odjednom je Edward odlučio prodrmati je, sve dok se ne vidi onakvom kakvom se trebala vidjeti. - Takvo je što trebalo reći. Prekrižila je ruke. - Poigravate se mnome - prošaptala je nelagodno. - Ne poigravam. Ne poigravam se ljudima ni njihovim osjećajima... nikada. Gledala je u njega kao razapeta između nade i nevjerice. - Prihvatite istinu, gospođice O’Neil. Uskoro će vam, unatoč vašim profesionalnim težnjama, prići i ostali obožavatelji s istim ovakvim izjavama. Oteo joj se uzdah. - Ne dijelim vaše mišljenje. - Ne? - Nema nikakvih obožavatelja. - Pokušala se udaljiti od njega, ali on ju je uhvatio za ruku. - Moja majka svima daje znak da je vrijeme za večeru izjavila je. Bojiš me se. - Prodorno ju je pogledao svojim plavim očima, pogledom kojemu nijedna žena nije uspjela odoljeti. - Ne boj se. - Ne bojim se. - Uspjela se odvojiti od njega. Pogled mu je bio izravan. Pa nema nijednog valjanog razloga zbog kojega bih vas se trebala bojati, zar ne? Edward se zapravo zarumenio, posramljen. Pogledi su im se prikovali. - Gospođice O’Neil... ne vjerujte svemu što čujete. Ukipila se, ugrizavši se za donju usnicu, i tek u tom trenutku shvatio je da su joj usnice pune i izazovne. - Ne osuđujem druge, gospodine Delanza, na temelju nekakvih tračeva. - Drago mi je što to čujem. - Bljesnuo je njegov osmijeh, ali obrazi su mu se i dalje žarili od neugode. - Možda me nećete osuditi ni zbog neke druge slučajnosti? Zatreptala je i ostala zatečena, poput laneta spremnog na bijeg. Nadao se da se nije odao. Nikada više neće progovoriti s njim dozna li da je bio svjestan njezine nazočnosti tamo na plaži, ali ne bi je krivio zbog toga. Ne smije doznati. - Nisam ja baš takav beznadežni gad - ulagivao se. Nakon poduže stanke, naposljetku je rekla: - Nikada nisam ni pomislila da jeste. Bio je istinski zatečen... i, nevjerojatno, pun nade. - Onda ste puno milosrdniji nego što bih to ikada mogao pomisliti - promrmljao je. Ispružio je ruku. - Hoćemo li zajedno unutra na večeru? 29

Knjigoteka

Glorij@ - Ne! Nećemo! - Pogledom je preletjela po salonu, s određenom dozom panike, kao da traži spas od njega. Edward je podigao pogled i zapazio da su ostali gotovo posljednji u salonu te da ih s druge strane prostorije Suzanne Ralston pomno promatra s dovratka. Naravno, Suzanne će biti zabrinuta zbog zanimanja koje je pokazivao za njezinu kćer, ne znajući da se nema čega bojati. Uzdahnuo je. - Do našeg sljedećeg susreta - naklonio se, osmjehujući se Sofie. Samo je piljila u nj. Neka žena nakratko mu je dotaknula ruku, prišavši mu iza leđa: Edwarde? - Gospođo Stewart - promrmljao je, okrenuvši se prema njoj, skrivajući svoju nevoljkost da napusti Sofie. Hilary se smiješila, ali pogled joj je bio mračniji od onoga kakvoga se sjećao, mračniji i daleko više ispitivački. - Da, možete me otpratiti ako želite - rekla je vedro. - Rado. - Kada se okrenuo, dok ga je Hilary držala ispod ruke, Sofie više nije bilo tamo.

Sofie je sljedeća dva sata provela izbjegavajući intenzivan pogled plavih očiju Edwarda Delanze. Hilary mu je sjedila zdesna. Bili su smješteni na suprotnoj strani stola, daleko naprijed, pokraj Benjamina Ralstona koji je sjedio na začelju. Sofie je rado poslušala Suzannine naredbe da sjedne na drugi kraj stola s njom. Željela je biti što je moguće dalje od njega. Bila je tužna, daleko više nego što bi trebala biti. Sofie je bila ponosna na samu sebe zbog svoje zdravorazumske pribranosti, ali činilo se da joj je večeras izmicala. Bilo je teško biti dostojanstven, suočen s muškarcem kojega je vidjela u raljama strasti s drugom ženom. Zapravo, bilo je nemoguće ne gorjeti od želje svaki put kada bi joj uputio ispitivački pogled... što je činio u više navrata. Zašto je izabrao nju i njoj posvećivao pozornost? Bio je Edward Delanza, neodoljiv i opasan, nepoželjna osoba, zavodnik, krijumčar dragulja bez premca... ako je svemu bilo za vjerovati... i baš je nju izabrao istoga trena čim je ušao u salon. Sofie to nije bilo nimalo jasno. Nije ju mogao smatrati zanimljivom ni privlačnom, jer sama ta pomisao bila je apsurdna. Pa zašto ju je onda izdvojio? 30

Knjigoteka

Glorij@ Bacila je pogled prema drugom kraju stola do mjesta na kojemu je sjedio Edward. Naginjao se prema Hilary. Glava mu je bila zabačena i crna kosa sjajila se pod svjetlom koje je dopiralo s lustera ponad glave. Njegov gotovo savršen profil oduzimao je dah... nos mu je bio snažan, ravan, poveći. Usne su mu bile razvučene u blag osmijeh dok je slušao nešto što je Hilary govorila. Naposljetku se nacerio. Potom mu je cerek zamro i kada se uspravio, brzo podigavši pogled, zatekao je Sofie kako pilji u nj. Pogledi su im se sreli i Sofie je brzo spustila svoj... tisućiti put te večeri... i zacrvenjela se. Ali sada je on piljio u nju. Osjećala je njegov pogled. Oprezno, ne mogavši se suzdržati, Sofie je podignula glavu. Edward Delanza bio je više nego zgodan, baš kao što je Lisa rekla. Bilo je u njemu nečega beskrajno privlačnog. On i Hilary bili su vrlo lijepi zajedno, savršen par. Iako se Hilary sada ponašala posve pristojno, Sofie je zamišljala kako se ispod stola njezino bedro prislanja uz njegovo, možda čak i njezina ruka. Svaki put kada bi se Hilary osmjehnula Edwardu, Sofie bi se sjetila onoga što je bilo između njih... onoga što će nedvojbeno te iste večeri činiti... i bila je izvan sebe. Je li ljubomorna? Imala je svoje slike kojima se mogla zaokupiti. Odlučila se protiv braka i bila je sretna zbog te odluke. Ako je imala bilo kakvih dvojbi, bilo je dovoljno samo pomisliti na Mary Cassatt, čuvenu slikaricu svjetskoga glasa koja je ostala neudana kako bi se mogla posvetiti svojemu radu. Edward je zapazio da ga ona promatra i uputio joj zamagljen pogled. Sofie je u trenu osjetila kako joj se nutrina rastapa. - Sofie, piljiš, što nije nimalo pristojno - prošaptala je Suzanne. Sofie se prenula. Osjećala je kako joj lice gori. Pomislila je kako je u plavim očima Edwarda Delanze ugledala poruku, ali zasigurno je bila u krivu. Posve sigurno nije gledao nju tako zastrašujućom žestinom i predatorskim zanimanjem. Suzanne se okrenula prema svojim gostima i nasmijala ih nekakvom dosjetkom, prethodno uputivši Sofie još jedan zabrinut pogled. Sofie je bilo dosta. Nije mogla zamisliti kako će preživjeti još jedan dan i jednu noć do kraja vikenda i povratka u New York. Možda bi se mogla pretvarati da je bolesna i ostati u krevetu u svojoj sobi. U mislima joj je još uvijek bilo svježe njegovo neshvatljivo očijukanje s njom prije večere. Bio je prvi muškarac koji je ikada pokazao i najmanje zanimanje za nju, prvi koji je u životu ikada očijukao s njom, smješkao joj se i laskao joj. Da ju je vidio kako nezgrapno hoda, ne bi bio tako šarmantan... ne bi ni obraćao pozornost na nju, poput svih ostalih. 31

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je ustala, dajući znak da je večera završena i da se svi mogu povući u dnevni boravak. Sofie je bila zadubljena u maštanja o još jednom očijukanju s Edwardom kada je začula škripanje naslona stolaca dok su gosti ustajali. To se zasigurno neće dogoditi, rekla je samoj sebi. Kada je Edward vidi kako hramajući izlazi iz prostorije, izgubit će svako zanimanje za nju. Čak ako ju je prije i smatrao privlačnom, više je neće držati lijepom kada je vidi kako hoda, nezgrapno i nespretno. Nije se željela pomaknuti sa sjedala. Bila je svjesna njegova pogleda koji se zadržao na njoj. Promatrao ju je s neskrivenom znatiželjom, ali nije mu uzvratila pogledom. Naposljetku je otišao s ostalim muškarcima na konjak, pušiti u pušionicu. Sofie se polako osovila na noge i vukući se pošla za ostalim ženama. Bila je potištena. Poželjela je pobjeći uz stube u svoju sobu. Na taj način ne bi shvatio da je ona bogalj. Mogla bi se prepustiti neodoljivom porivu za crtanjem. Porivu da nacrta njega. S druge strane, uopće nije željela otići. Lisa je skratila korak kako bi ga uskladila sa Sofijinim. - Je li to bio on? Sofie se slabašno osmjehnula. - Jest. Lisa je uzbuđeno uskliknula: - Ah, mogla bi ga naslikati, Sofie. O, kakav bi to nevjerojatan portret bio. Sofie nije rekla ništa... što se tu imalo za reći? Namjeravala ga je naslikati. Bit će to iznimna slika. Nije nimalo sumnjala u to. - Što misliš o njemu? - Lisa je zastala ispred salona u koji su ušle ostale žene koje su išle ispred njih. - Mislim da je upravo onakav kakvim si ga opisala, Lisa. - Poguban, neodoljiv... opasan. - I ti si opčinjena! Sofie je progutala. - Naravno da nisam. Lisa nije skrivala znatiželju. - Što ste to vas dvoje razgovarali prije večere? Nije li šarmantan? Misliš li... misliš li da ima nešto između njega i Hilary? - Lisa! - Sofie je bila šokirana njezinim spominjanjem te avanture sada kada bi ih oni mogli čuti. - Čuj, prelijepa je. On je razvratnik, a ona udovica, osim toga, vidjela sam ih zajedno - prošaptala je Lisa. - Kako... kako, zaboga, znaš bilo što o razvratnicima i njihovim... salijetanjima? - prštala je Sofie. Lisa se spokojno osmjehnula. - Ne zatvaram se u Akademiju ni u svoju sobu i ne crtam danonoćno poput tebe, Sofie. 32

Knjigoteka

Glorij@ Imam prijatelje. Izlazim. Priča se. Udovice imaju iskustvo i daleko su sigurnije od udanih žena. Sofie nije preostalo ništa drugo nego piljiti u nju. - Dakle, u Newportu nikada nije bilo tako zanimljivo. To mogu nedvojbeno priznati. - Lisa se nasmijala i požurila za ostalim ženama u salon, na šeri i slatkiše. Sofie se čvrsto uhvatila za ogradu, osjetivši olakšanje kada ju je Lisa napustila, pitajući se što će se sada dogoditi. Za otprilike dvadeset minuta muškarci će se priključiti ženama. Nije trebalo dugo čekati... ako se usudi. Da ostane sjediti, možda on večeras ne bi ni zapazio njezino hramanje. Sofie je znala da se ponaša nerazumno, ali njezina uobičajena razboritost izgubila se zbog onoga što se toga dana dogodilo, kao i zbog grešne želje da još samo jednom bude u društvu Edwarda Delanze. Da bude ona kojoj će poklanjati svoj naelektrizirani šarm. - Kamo ćeš? - Pokraj nje se pojavila Suzanne. - Razmišljala sam o odlasku na spavanje. Suzanne se čvrsto uhvatila za ogradu. - Mislim da se ne bi baš sada trebala povući na počinak, Sofie. Sofie je pogledala svoju majku, zapazivši njezinu napetost. - Ne namjeravam biti nepristojna. - Povući se tako rano na počinak bilo bi nepristojno. Baš kao što je bilo nepristojno otići sama danas i zanemariti sve moje goste. Sofie je problijedjela. - Žao mi je, majko. - Naravno da ti je žao. Znam da nije bilo namjerno. Ali, Sofie... Suzanne ju je uzela za ruku... - neki dan sam čula kako te jedna žena spominje. Nazvala te samotnjakom! Dovoljno je već to što te smatraju osobenjakinjom. Sofie je bila povrijeđena, ali nastojala je da se to ne primijeti. - Majko, što želiš da učinim? Kako mogu slikati i odlaziti na zabave, utrke i čajanke? Ako me tvoji prijatelji žele smatrati čudakinjom, možda su u pravu. Za njih i jesam čudna. - Možeš biti koliko god hoćeš osebujna, dušo, sve dok se pretvaraš. Cijela dva mjeseca bila si sama u New Yorku, posvećena svojoj umjetnosti. Ali ovaj vikend moraš se posvetiti mojim gostima. Uistinu, Sofie, tražim li previše od tebe? Sofie je odmahnula glavom. - U pravu si, naravno, ne tražiš. - Možda ti nisam trebala dopustiti da ostaneš sama u gradu, možda sam trebala ustrajati u tome da ljeto provodiš u Newportu sa svojom obitelji. 33

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je postajala sve zabrinutija. - Moje slikarstvo ne bi zbog toga nestalo, majko. Suzanne je načinila grimasu. - Nažalost ne bi, to je i meni jasno. Zastala je oklijevajući, ne skidajući pogled sa svoje kćeri. - Večeras sam te vidjela s Edwardom Delanzom, Sofie. Mislim da nisi večeras prvi put s njim. Sofie se zgranula i oblilo ju je tamno rumenilo. Naravno, nisu se te večeri prvi put sreli, ali nije mogla reći majci da je bila toliko nemoralna i pokvarena da ga je špijunirala dok je vodio ljubav s njihovom susjedom. - U pravu sam! - uskliknula je Suzanne. Nije mogla vjerovati. - Ne baš - rekla je Sofie. - Ne baš. Istina, već sam ga vidjela, ali nikada nismo razgovarali. Suzanne je podignula prst. - Želim da se držiš podalje od njega... je li ti jasno? Ako te zbog nekog nevjerojatnog razloga salijeće, drži se podalje! Sofie je udahnula. - To i namjeravam. Svakako ću se držati podalje od njega, pa nisam glupača. - Ali muškarac poput njega spreman je neiskusnoj mladoj djevojci zavrtjeti glavom. - Ne meni. Uostalom, nisam više ni tako mlada, majko. Dvadeset je poprilično godina. - Sofie se zagledala u Suzanne. - Krijumčari li on doista dijamante? - Da, krijumčari, i ako to nije dovoljno da te unaprijed upozori, reći ću ti da je vješt i nepopravljiv razvratnik. Sofie još nije bila spremna poput majke osuditi Edwarda zbog krajnje nepopravljiva i nedolična ponašanja, bez obzira na ono što je vidjela. Prisjetila se njegovih nedavno izrečenih rijči, kada je od nje tražio da ne povjeruje u sve ono što čuje o njemu. - Ako je tako grozan, zašto je onda tu? Suzanne je uzdahnula. - Upotpunjuje zabavu. Uvijek je to tako sa zgodnim neženjom. A gospodin Delanza posebno je omiljen upravo zbog te sumnjive pozadinske priče o njemu... da ne spominjem njegov nevjerojatan izgled i šarm. Što misliš, o kome sve žene sada pričaju? On je moju zabavu već učinio nadasve uspješnom. - Suzanne joj se približila i utišala glas. - Odavno si već prošla doba nevinosti, Sofie, i zato me dobro slušaj. Ako Hilary ili neka druga žena odluči iskoristiti tu njegovu muževnost... njegova sklonost prema bogatim, lijepim i iskusnim ženama je neosporna... to je njihovi stvar. One znaju što čine. Ti ne. Nisi ni bogata ni lijepa i, unatoč godinama, još uvijek si previše nedužna. Večeras si se ponašala vrlo glupo kad si mu dopustila da razgovara s tobom, potičući ga. Kažem ti da ga se kloniš, za tvoje dobro. 34

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je bila povrijeđena. Nije trebala biti: znala je da je posve obična žena koja hrama i da je nitko nikada neće moći smatrati ni najmanje lijepom, oduvijek je to znala, Ali potrajao je trenutak dok je uspjela progovoriti. - Nisam ja baš tako glupava kao što ti misliš. Nisam ga ni zavodila ni poticala i nikada to neću činiti. Suzanne se odjednom osmjehnula i posegnula zagrliti kćer. - Sofie, dušo, ne želim te vidjeti povrijeđenu, što zasigurno i sama znaš. Znam bolje od bilo koga što znači voljeti takva muškarca. Pokušavam te zaštititi. - Znam, majko - rekla je tiho Sofie. Shvatila je da majka to govori imajući na umu njezina oca, ali večeras joj to neće osporavati. - Znaš da me muškarci ne zanimaju. Suzanne ju je pogledala. - Takav je muškarac zanimljiv svim ženama, Sofie. Stoga vjerojatno ni ti nisi nikakva iznimka.

35

Knjigoteka

Glorij@ TREĆE POGLAVLJE

36

Knjigoteka

Glorij@ nazrela mogućnosti koje su za nju bile nemoguće. Edward Delanza je, i ne znajući za to, na ležeran način uzburkao njezin pomno uravnotežen svijet. Eto, sada je bila tu, hroma, osebujna i obična izgleda, i čekala da se on vrati u salon, u nadi da će ponovno očijukati s njom. Trebala bi biti na katu i raditi. Živjela je za svoje slikarstvo. Bio je to ozbiljan, umjetnosti posvećen život. Nije bilo pošteno to što je Edward Delanza danas ušao u njezin svijet, navodeći je da ga postane svjesna na način na koji nikada nije bila svjesna nijednog muškarca, čineći je svjesnom vlastite ženstvenosti. Ne, uopće nije bilo pošteno. - Sofie, dušo, o čemu razmišljaš? Sofie je upravo razmišljala o tome kako mora napustiti taj skup prije nego što se Edward Delanza vrati i prije nego što javno od sebe načini glupaču, ili još gore, prije nego što joj osjećaji eksplodiraju i pretvore se u golemu emociju koja možda nikada neće nestati, ali Carminine riječi prenule su je u stvarnost. Carmine Vanderbilt bila je obična i mršava žena - Sofie je to zapazila okom umjetnice - što se teško primjećivalo zbog toga što je bila odjevena u najprobranije po mjeri rađene laskave kreacije iz Erancuske, zbog toga što je imala obilje najskupljih dragulja nevjerojatne ljepote i frizerku koja je činila čuda s jedinom tjelesnom prednošću koju je imala, a to je bila njezina teška crna kosa. Najvažnije od svega, bila je najveća nasljednica u New Yorku, ako ne i u cijeloj zemlji. Svi su znali da će se udati za siromašnoga britanskog plemića. To je u posljednja dva desetljeća postao hir najvećih nasljednica, pa se Carmine već neko vrijeme udvarao jedan od tih aristokrata. U njezinu slučaju radilo se o postarijem vojvodi. Carmine se osmjehivala, ali pogled njezinih crnih očiju bio je zloban. - Bojim se da nisam čula pitanje - rekla je uznemireno Sofie. Rijetko kada su joj se putevi križali s Carmine, ali sada je osjetila uzavrelo neprijateljstvo te žene. - Što misliš o gospodinu Delanzi? Vas dvoje ste vodili dug razgovor prije večere... nedvojbeno imaš nekakvo mišljenje? Odjednom je u salonu zavladala teška tišina kada se više od desetak dama, prekrasno odjevenih i s puno dragulja, okrenulo i zagledalo u Sofie. Mogla je na licu osjetiti bolnu vrelinu. - Go... gotovo da i nismo razgovarali - zakriještala je, odjednom izgubivši glas. - Do... doima se... vrlo dragim. Carmine se nasmijala. Svi ostali su se kikotali. Carmine se okrenula prema Hilary. - Mislim da je gospodin Delanza osvojio još jednu - zamijetila je podrugljivo. Sofie se čvrsto uhvatila za rukohvate stolca na kojemu je sjedila. Bila je spremna ljubazno joj odgovoriti, ali suzdržala se. Sinulo joj je da je 37

Knjigoteka

Glorij@ Carmine bila ljubomorna. Očito je ona željela biti ta koja uživa u pozornosti Edwarda Delanze. Sofie se zagledala u nju, zamislivši je bez haljine, lišenu nakita i novca. Izgledala bi tek poput slabunjave pakosne usidjelice. Ali Sofie je odjednom bilo jasno. Koliko je uopće bilo ugodno čekati da je vojvoda zaprosi i ujedno znati da je jedini razlog takve prosidbe novac njezina oca? Sofie je znala da će, odluči li se udati, to biti nalik njezinoj sudbini. Njezin poočim morao bi dobro platiti da joj nađe muža. - Mislim da smo sve opčinjene gospodinom Delanzom - čula je Sofie Hilary kako je brani. Sofie se upravo spremala progovoriti, jer nije mogla očekivati da će Hilary stati u njezinu obranu. Potom se Carmine prigušeno zacerekala, rekavši: - Ali nismo sve bogalji, draga Hilary. Gospodin Delanza svaku od nas može smatrati privlačnom, ne misliš li tako? Ali ne i sirotu Sofie. - To je krajnje neprihvatljivo, Carmine - odbrusila je Hilary i smjesta prišla Sofie, smirujuće je potapkavši po ramenu. - Sofie je svjesna svojih ograničenja, Carmine, draga - izjavila je hladno Suzanne, približivši se krupnim korakom. - Nisi li, dušo? - Bogme jesam - rekla je Sofie, uspjevši zadržati mirnoću. - I te kako sam svjesna svojih ograničenja. Ne zanima me ni gospodin Delanza ni bilo koji drugi muškarac. Jeste li možda zaboravile da nisam ni imala debitantski ples? - O, da, ti studiraš slikarstvo - rekla je Carmine. - Baš prikladno za tebe. Sofie je ukrutila ramena i pogled joj je sijevao dok je pokušavala kontrolirati iznenadno raspoloženje u kojemu se zatekla. Ali nije joj uspjelo. - Mislim da je moje slikarstvo jednako prikladno za mene koliko vojvoda za vas. Carmine se zgranuta zbog uvrede, ali prije nego što je itko uspio reći bilo što, muškarci su se vratili u prostoriju, svima im odvrativši pozornost. Sofie je sjedila kruta kao daska i gotovo nije mogla povjerovati da je, iako s punim pravom, bila tako nepristojna. Potom ga je ugledala i posve zaboravila na Carmine Vanderbilt. Promatrala ga je dok je ulazio u prostoriju. Korak mu je bio dug i živahan. U ruci je držao čašu konjaka. Osmjehivao se i njegovi bijeli zubi nevjerojatno su se isticali naspram preplanuloga tena. Na obrazima je imao dvije dražesne duboke jamice. Na trenutak mu se ležeran pogled susreo s njezinim. Sofie se činilo da će joj srce iskočiti. Istodobno se sledila i usijala. 38

Knjigoteka

Glorij@ Potom je Lisa požurila do Edwarda, smijući se. U prostoriji se ponovno začuo razgovor, koji se naglo pojačao. Sofie nije mogla skinuti pogled sa svoje sestre i Edwarda. Lisa ga je držala ispod ruke, graciozno se njišući dok su hodali zajedno i opetovano se smijala svemu što je govorio. Bila je puna života, zadihana i lijepa. Sofie je voljela svoju polusestru. Zavoljela ju je još prvoga dana kada su se kao male djevojčice upoznale, odmah nakon Jakeova nestanka, onda kada je Suzanne započela svoje poznanstvo s Benjaminom Ralstonom. Nedugo nakon Jakeove smrti, za koju su čuli da se dogodila tijekom njegova bijega iz zatvora u Londonu, Suzanne se udala za Lisina oca. Prijateljstvo između dviju djevojčica, među kojima je bila samo trogodišnja razlika, bilo je trenutno i preraslo je u onu vrstu ljubavi kakvu mogu imati samo bliska braća i sestre. Lisa je bila živahna, darežljiva i dobrodušna, ljepotu ne treba ni spominjati. Sofie ju je bezbroj puta koristila kao model za svoje slike. Ali dok ju je sada gledala, osjećala se prilično bolesno. Morala se suočiti s brutalnom i ružnom istinom. Kao što je bila zavidna Hilary, sada je bila ljubomorna na vlastitu sestru, što je bilo grozno. Sofie nikada prije nije zavidjela Lisi. Ali sada ju je promatrala kako bez imalo napora očijuka s Edwardom Delanzom i znala je da je on zasigurno smatra lijepom u duhovnom smislu, kao što je bila u tjelesnom, iznimno lijepom i savršenom, i Sofie je poželjela da je drukčija. Kako bi bilo kretati se s takvom lakoćom kakvom se kretala Lisa? Biti oslonjena na ruku privlačna muškarca i posve mu zadržati pozornost? Biti privlačna i graciozna i uzimati sve što život nudi zdravo za gotovo? Kako bi bilo nasmijan prići Edwardu Delanzi i ne hodati onako nespretno, ne osjećati se nezgrapnom, drukčijom i vrijednom sažaljenja? Bilo je to previše. Taj dan je od nje već uzeo svoj danak, ali ovo je bila kap koja je prelila čašu. Ljubomora koju je osjetila prema Lisi bila je nepodnošljiva i njezina neobuzdana sanjarenja bila su opasna. Sofie je odjednom ustala i jednako tako nenadano uzdahnula, ne mogavši zatomiti bolan vrisak kada ju je zaboljelo. Nije više mogla izdržati. Oni koju su stajali blizu nje u trenu su se okrenuli i jednako tako brzo odvratili pogled, osjećajući se neugodno. Ali ne i Edward Delanza koji se i sam okrenuo začuvši njezin bolan jauk. Iako je stajao na drugom kraju prostorije, smjesta se zaputio prema njoj. Osmijeh na njegovu licu zamijenila je zabrinutost. Sofie je pobjegla. Činilo se da nikada nije teže hramala dok je žurno napuštala prostoriju. 39

Knjigoteka

Glorij@ Vani na terasi klonula je na golemi stolac, napola skriven ispod listova kraljevske palme, trudeći se ne zaplakati. Vidio je. Edward Delanza sada je konačno vidio kako ona grozno hrama. Sofie je sklopila oči, nastojeći snagom volje odagnati suze. To nije bio nimalo lak zadatak. Večeras je bila nadasve povrijeđena i ojađena. Bila je opasno blizu tomu da se zaljubi u potpunoga neznanca, što je bilo više nego apsurdno, beskrajno opasno. Sofie se sagnula izmasirati stopalo, silno se trudeći pribrati, pitajući se što li Edward Delanza misli sada kada zna pravu istinu o njoj. Da je barem današnji dan bio drukčiji, pomislila je poniženo. Obično je njezino hramanje bilo jedva primjetno, ali ozlijedila je bolni gležanj pa je sada morala ispaštati za to. Posve nepromišljeno prebrzo ustajanje sa stolca samo je još više pogoršalo situaciju izazvanu pustolovinama toga dana. Za dan-dva noga će joj biti uobičajeno dobro, bude li se dovoljno odmarala. Sofie je uzdahnula. Mora se brzo zaliječiti i zbog drugog razloga, onog najvažnijeg... kada se vrati u grad, mora biti sposobna stajati za štafelajem. Njezin posao nije mogao čekati. Slika Edwarda Delanze, otmjenog, ali istodobno sirovo muževnog, onakvog kakav je bio na plaži toga dana, brzo joj je proletjela kroz misli. Odlučila se za kompoziciju i planirala nastaviti s radom bez grube skice koju je izgubila. - Jeste li dobro, gospođice O’Neil? Sofie je duboko uzdahnula kada se Edward Delanza, posljednja osoba na svijetu koju je željela vidjeti, materijalizirao iz noćnih sjena i kleknuo pred njezin stolac. - Mogu li pomoći? - upitao je, bez smiješka na licu. Njegove plave oči bile su ispunjene zabrinutošću. Sofie se lecnula kada je shvatila da je on čvrsto drži za ruke. Nije znao. Još uvijek nije znao. Sofie je bila sigurna u to, jer u njegovu postojanom pogledu nije bilo ni gnušanja ni sažaljenja. Samo se na trenutak, dok je tako klečao pred njom, osjećala poput djeve u nevolji, dok se on doimao poput viteza u sjajnom oklopu. Udahnula je. - Bo... bojim se da ne možete. - Okrenula je lice na drugu stranu, škrgućući zubima, želeći viknuti na njega da se udalji. Njegova ljubaznost bila je nepodnošljiva. Posebice kada je nedvojbeno znala da će se uskoro pretvoriti u ružno sažaljenje ili u još ružniju odbojnost. - Ozlijedila si se? - upitao je, glasom hrapavim zbog zabrinutosti. - Jesi li izvrnula gležanj? Kako ćeš se uspjeti popeti gore na kat do svoje sobe? Naravno da ti mogu pomoći. Sofie je ponovno glasno uzdahnula, na rubu da bude opasno dokrajčena. Očito mu nitko nije namjeravao reći istinu. Da mu je barem 40

Knjigoteka

Glorij@ netko rekao! Možda bi bilo bolje da mu je sama rekla. Ali, Bože, je li bila dovoljno hrabra za to? - Dobro sam. Smjesta je ispustio ruku koju je držao... samo jednu... i to samo zato da bi je nježno mogao uhvatiti za bradu i okrenuti joj lice prema sebi. - Nisi dobro. Ozlijedila si se. Čuo sam kad si bolno vrisnula... vidio sam te da hramaš. - Ne shvaćate - procijedila je kroz stisnute usnice. Pogled njegovih plavih očiju bio je prikovan za nju. Nikada je nijedan muškarac nije gledao tako zabrinuto... osim njezina oca, koji je poginuo prije jedanaest godina. Kada bi barem bilo tako kako se činilo. - Ne shvaćam? Objasni mi onda pa ću shvatiti - ustrajao je nježno. Njegovi prsti pojačali su stisak oko njezinih dlanova. - Ni... nisam iščašila gležanj, gospodine Delanza. - Sofie je duboko uzdahnula, pokušavši izvući ruke iz njegovih, što je bilo nemoguće. Ruke su mu bile krupne, čvrste i tople. U riječima koje je potom izgovorila bilo je više hrabrosti nego što je znala da je ima. - Vi... vidite... bogalj sam. Nije vidio. Piljio je u nju. Polako je razrogačio oči kada je naposljetku shvatio značenje njezinih riječi. Sofie je nadljudskim naporom oslobodila ruke, naglo ih izvukavši iz njegovih. Osvrtala se, gledajući na sve strane, samo ne u njega. Lice joj je bilo crveno i užareno. - Obično nisam tako nespretna. - Glas joj je, čak i njoj samoj, zvučao promuklo zbog plača. - Čini se da sam danas bila previše iskrena s vama. Zamuckivala je, pomislivši kako se iznenadio kada mu je, posve namjerno, rekla za svoje profesionalne težnje... još uvijek joj nije bilo jasno zašto se na taj način otkrila potpunom neznancu? Potom je pomislila na njega onakvog kakav je bio s Hilary i uzdrhtala. Gležanj ju je i dalje silno bolio i unatoč tomu što je bila odlučila ne zaplakati, suza joj je naposljetku kliznula niz obraz. - Ali današnji dan bio je posve neobičan. - Napokon se uspjela pretjerano vedro osmjehnuti. - Dakle, ne možete ništa učiniti. Hoćete li, molim vas, biti toliko ljubazni pa me sada ispričati? - Napokon je susrela njegov pogled. Razrogačila je oči. Još uvijek nije bilo naznake sažaljenju ni odbojnosti u njegovim očima, koje su je pomno promatrale. Osjećala je kako se pokušava probiti kroz svaki njezin oklop i obranu, nastojeći srušiti sve prepreke kako bi joj prodro u samu dušu. Tiho je upitao: - Što se dogodilo? Nije se mogla pokrenuti ni disati. - Zašto mi govoriš da si bogalj? - upitao je jednako tako tihim glasom. 41

Knjigoteka

Glorij@ - Zato što je to istina - rekla je. Glas joj je zvučao neprirodno. Osmjehivao se, blago, ali neobično. - Je li? Tvoju izjavu držim zanimljivom, gospođice O’Neil, zbog toga što mislim da izgled uvijek vara, a istine nalazim skrivene tamo gdje ih se najmanje očekuje. Što se dogodilo? Nije imala vremena mozgati nad tom njegovom izjavom. - Dogodila... dogodila se nezgoda. - Kakva nezgoda? - Bio je smiren, ali nepodnošljivo ljubazan. I dalje ju je držao za ruke, no Sofie je bila svjesna njegova dodira dok joj je palčevima lagano prelazio preko dlanova. Puls joj je bio divlji, ubrzan. - Ne... ne želim razgovarati o tome - uspjela je izustiti. - Prijatelj sam ti - promrmljao je. Odjednom je Sofie osjetila kako joj se zbog njegove sugestivne boje glasa utrobom razliježe toplina. - Moj otac je... prije nekoliko godina, otišao od kuće. Silno sam ga voljela. Potom sam doznala za njegovu smrt. Bila sam još dijete i jako sam se bojala, bila sam silno uzrujana. Pala sam niz stube i slomila gležanj. - Zarobila ju je snaga njegova pogleda. Edwardov izraz lica nije se promijenio. - Slomljeni gležnjevi zarastaju. Sofie se zarumenjela. - Moj nije dobro zarastao. Mojom krivnjom. Nisam željela naljutiti Suzanne... bila je već dovoljno srdita na mojega oca i na mene. Nisam joj rekla da sam se ozlijedila. Bila sam nerazborito dijete. Edward je, razrogačenih očiju, piljio a nju. Lice mu je odavalo bol. - Ili vrlo hrabro - rekao je naposljetku. Sofie se lecnula. - Zašto plačeš? - upitao ju je obzirno. Shvatila je da joj suze klize niz obraze. Bila je užasnuta. Nije ih mogla obrisati, jer ju je on držao za ruke. Odmahnula je glavom, ne mogavši odgovoriti, nemajući namjeru detaljno mu objašnjavati što je to u njoj izazvalo tako silnu tugu. Zapravo, ni sama je nije razumjela. - Boli li te noga baš tako jako? Ili je u pitanju nešto drugo? Pretjeruješ! - viknula je, sva u panici. - Bi li sada... - Ustala je, što je bila pogreška. Zaječala je. I pala u snažno Edwardovo naručje. Na trenutak, dok je ostajao istodobno s njom, bila je u njegovu naručju i svaki djelić njezina tijela bio je prislonjen uz njegovo. Obrazi su im se dodirivali i njezina bedra bila su čvrsto zalijepljena uz njegova. Držao ju je tako kratko i u tom jednom otkucaju srca Sofie je znala da više nikada neće biti ista. Znači, tako je bilo osjećati se u zagrljaju muškarca! Kako je to bio pravi osjećaj... bio je tako snažan... tako dobar! 42

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se odvojila od njega i Edward joj je smjesta pomogao ponovno sjesti na stolac. Pogled mu je susreo njezin i nije ga mogla odvratiti. Cijelo njezino tijelo treperilo je od njegove snage i vreline, dok joj je srce poigravalo od ugode koju joj je priuštio. - Pretjerala sam - prošaptala je, što je bilo ublažen izraz. - Da, jesi - složio se. Kleknuo je pred nju i posegnuo za njezinim desnim stopalom. Sofie je vrisnula, ne zbog boli, nego zbog toga što je bila užasnuta. - Što to radite? Glas mu je bio mekan poput svile. - Kada sam te zatekao ovdje, masirala si nogu. Moje su ruke mnogo snažnije od tvojih. - Za tren oka razvezao je vezice na njezinoj posebnoj cipeli, ružnoj kao sam đavo, povukao je sa stopala i odbacio u stranu. Sofie je bila užasnuta. - Ne smijete. - Njezino je protivljenje utihnulo. Bila je bolno svjesna njegovih ruku koje su se obavijale oko njezina malog stopala u čarapi. Podigao je pogled prema njoj kada je kleknuo pred nju. - Zašto ne? Nacerio se, dječački, zaigrano, seksi. Sledila se. Pridržavao joj je stopalo bolne noge i njegovi palčevi već su gnječili unutarnji rub svoda. Sve zadovoljstvo koje je mogla osjetiti zamijenili su panika i užas. Ali ne smije mu dopustiti da čak ni nakratko vidi njezin izvrnuti gležanj. Bit će mu odbojan... Sofie je sada znala da ga ne smije odbiti od sebe, ni po koju cijenu, ne smije. - Opusti se - promrmljao je. Rekao je to istim onim glasom kakav je imao dok je vodio ljubav s Hilary. Sofie je zaječala. Ovaj put stvarno je zadovoljstvo bilo pomiješano s očajem. - Molim vas - prošaptala je, svjesna novih suza koje su je zapekle, prijeteći kliznuti - prestanite, molim vas. Zastao je. - Čega se bojiš? - Ovo je... nedolično. Uvredljivo se oglasio: - Čega se zapravo bojiš? Previše ju je gušilo da bi odgovorila, ali ne hi mu ni priznala. Njegov gorljiv inteligentan pogled nije se odvajao od njezina i znala je da je shvatio. Ali jamice na njegovim obrazima iznenada su se produbile, a potom joj je namignuo. - Dobro - rekao je, ponovno otpočevši s masažom, koja ju je ujedno smirivala i izazivala nelagodu u njoj. - Priznat ću, po cijenu da te time šokiram. Vidio sam mnoštvo ženskih stopala u svojemu kratkom životu, čak sam ih držao u rukama. Eto, što misliš o tome? Unatoč odvratnom strahu, Sofie ga je smatrala zabavnim, ali nipošto se nije mogla nasmijati. Naprotiv, čvrsto je stisnula usnice i napućila ih, nastojeći kontrolirati svoje uzburkane osjećaje. 43

Knjigoteka

Glorij@ - Tvoje stopalo nimalo se ne razlikuje od ostalih stopala - nastavio je, skandalozno je smiono i senzualno pogledavši ispod trepavica, koje su, što je tek tada shvatila, bile duže od njezinih. - Zapravo, meni djeluje posve dosadno, previše uobičajeno. Sofie je zaječala. Oboje su znali da nije bilo uobičajeno. - Zašto to činite? - prošaptala je. Zastao je, zagledavši joj se u oči. - Ne sviđaju mi se ti tvoji demoni. - Ne znam o čemu govorite! - viknula je. - Nemoj mi lagati, Sofie. Sofie je pokušala trzajem osloboditi nogu, ali nije ju puštao. Zapravo, sklopio je ruke oko njezina gležnja pa se užasnuto sledila. Kako je to mogao učiniti? Zašto ju je tako mučio? Zašto? Ozbiljno je podigao pogled prema njoj. - Gležanj ti je natečen. - Molim vas, ne činite to. Vilica mu je postala napeta. Neće joj dopustiti da skrene pogled s njegova. Naposljetku je smrknuto rekao: - Tvoj gležanj izgleda poput svih ostalih, jedina je razlika u tome što je natečen. Zaječala je. Nije bio u pravu, nimalo nije bio u pravu, nimalo. Odjednom se osmjehnuo, nježno prešao palcem preko njezina gležnja i masaža se pretvorila u milovanje. - U redu, priznat ću cijelu istinu, po cijenu da te šokiram u toj mjeri da padneš u nesvijest. Lagao sam. Užasan sam gad, onakav za kakvoga me svi optužuju. Uvjeren sam da pod tvojim suknjama nema ničega što dosad već nisam vidio. Sofie je frktala, istinski zaprepaštena. Edward se nacerio, doimajući se svakako, samo ne pokajnički... baš poput vraški zgodnog samodopadnog vragolana. - Ne mogu to poreći. Nagledao sam se gležnjeva u izobilju: debelih, koščatih, mladih, starih, bijelih... da, ništa se nemoj čuditi... smeđih i čak crnih. Sofie se prenula. Nije znala bi li se nasmijala ili zaplakala. Čula je samu sebe kako govori: - Crnih? Namignuo je. - Mnogo je crnih gležnjeva u Africi. Dođavola, nije to ništa. Viđao sam ja crvene i ljubičaste... na karnevalu, naravno. Ispustila je nekakav neobičan zvuk, poput štucanja. Osmjehnuo se i ponovno je pomilovao. Sofie je obrisala suze koje su samo nastavljale teći. - Zašto to činite? - Zato što te još nisam vidio nasmijanu. 44

Knjigoteka

Glorij@ Napokon se s njezinih napućenih usana začuo slabašan neobičan prštav zvuk. Nedvojbeno je bio histeričan, ali ipak ga se moglo smatrati nekakvim smijehom. Edward joj se osmjehnuo. Osmijeh mu je bio topao i poput strijele ju je pogodio ravno u srce. Stavio je njezinu nogu na svoje čvrsto bedro, položivši dlan na nju. - Znam kada proglasiti pobjedu... čak i kada je slučajna. Sofie je prestala plakati. Spustila je pogled s njegovoga privlačnog nasmijanog lica i blaga pogleda plavih očiju do krila na kojemu se njezina noga gnijezdila nedaleko od njegovih slabina. Pogledao je i on. U tome trenutku sve se promijenilo. Više se nije osmjehivao. Sjaj u njegovim očima postao je još blještaviji, a izraz lica napetiji. Kad se njegov palac zaustavio na svodu njezina stopala, osjećala ga je sve do prepona. Odjednom je hladnim glasom rekao: - Gospođice O’Neil. Sofie se nije oglasila. Nije znala što reći. Držao joj je u ruci stopalo i dodirivao ga, a atmosfera oko njih bila je sada toliko napeta da je Sofie osjetila silnu vrelinu i pomislila da će eksplodirati. - Sofie, dušo, ne misliš li da si večeras izazvala poprilično govorkanja? - upitala je Suzanne. Sofie je naglo povukla nogu s njegova krila u trenutku kada je iza Edwarda na terasi ugledala majku. Zarumenjela se i sjela još uspravnije, uhvativši se čvrsto za debele rukohvate stolca. Izraz lica njezine majke bio je krajnje kontroliran. Edward se graciozno uspravio, gipko i lako poput goleme pantere, i prije nego što se licem okrenuo prema Suzanne dobacio je Sofie pogled koji je mogao značiti podršku, pogled koji je bio tako topao da je mogao otopiti i zamrznuti komadić maslaca. Sofijino srce zakucalo je dvostruko brže. Očajna, sklopila je oči, moleći se za proviđenje, moleći se za pomoć prije nego što bude prekasno... prije nego što nepovratno zaroni u duboke tihe vode ljubavi. - Sofie, obuj cipelu - rekla je Suzanne. Sofie se nije ni pomaknula. Cipela joj je bila izvan dosega. Edward je skočio brzinom kobre koja se sprema za napad, dohvatio staromodnu cipelu i navukao joj je na nogu. Sofie mu je načas ugledala lice, napeto od bijesa. Dok joj je vezao cipelu, usudila se pogledati majku, koja je bila jednako zlovoljna. - Gospodine Delanza, hoćete li nas, molim vas, ispričati? zamolila je Suzanne reskim glasom. 45

Knjigoteka

Glorij@ Edward se otvoreno postavio između majke i kćeri. - Vašu kćer, gospođo Ralston, boli. Rado bih joj pomogao da se popne na kat. - Glas mu je bio hladan. - Naravno, uz vaše dopuštenje. Suzanne je slatkorječivo odgovorila: - Neće biti potrebno, gospodine. Naredit ću nekome od posluge da joj pomogne. Nego, mogu li malo porazgovarati s vama sutra u neko doba... recimo nakon doručka? Kiselkasto se osmjehnula. Naklonio se. - Naravno. Laku noć, madam. Okrenuo se, uputivši Sofie zabrinut pogled u kojemu je bilo još nečega, nečega urotničkog i prisnog zbog čega se Sofijin puls ubrzao. - Laku noć, gospođice O’Neil. Uspjela se slabašno osmjehnuti. Edward je otišao. Suzanne ga je ispratila pogledom, pričekavši dok nije nestao. Potom se okrenula svojoj kćeri. Zamahnula je rukom. Sofie je iznenađeno i bolno vrisnula osjetivši dodir Suzanneina dlana na svojemu licu. Majka je odavno nije ošamarila. Zaprepaštena, povukla se prema naslonu stolca, držeći se za bolan obraz. - Rekla sam ti da se držiš podalje od njega! - vrisnula je Suzanne. - Ne shvaćaš li što ti govorim? On je poput tvojega oca, tvojega prokletog pokvarenog oca, te bijedne irske bulje... iskoristit će te na način na koji je tvoj otac mene iskoristio!

Sofie nije spavala. Nije se usudila razmišljati, kao ni analizirati što se dogodilo. Nikada neće moći shvatiti što se toga dana odigralo. Slikala je. Sofie je voljela slikati koristeći boje i najdraže joj je bilo ulje na platnu, ali znala je da joj majka nikada ne bi dopustila ponijeti boje u Newport tijekom vikenda. Istinu govoreći, nije baš ni imalo smisla tegliti tako daleko svu tu opremu na tako kratak put. Osim toga, došla je na plažu s časnom namjerom družiti se s ostalima, što je bilo nemoguće bude li po cio dan zatvorena u svojoj sobi, a i teško provedivo bude li po cijelu noć slikala. Ali bila je bespomoćna oduprijeti je silnom porivu za crtanjem, iako se cijeli dan borila protiv njega, no sada mu se mahnito ushićena prepustila, pomišljajući samo na jedno. Crtala je predano. Potezi su joj bili uglavnom snažni i smioni. Crteži su brzo slijedili jedan za drugim. Tema je bila uvijek ista. Bili su to portreti istoga čovjeka, samo u različitim pozama. Na svima je bio Edward Delanza. Nacrtala je Edwarda dok kleči, stoji, sjedi, besciljno luta, nacrtala ga je kako drži njezinu ružnu cipelu. Na svakom portretu bio je prikazan posve odjeven, ali samo u košulji, bez sakoa, kako bi dala nagovijestiti njegovo snažno tijelo koje je, iako ga nije vidjela, osjetila uz svoje. O, kako ga je samo željela vidjeti bez trunka odjeće na sebi... jer tada bi ga nacrtala gologa. 46

Knjigoteka

Glorij@ Tijelo mu je odredila s nekoliko snažnih jednostavnih poteza, ne mogavši učiniti više. Ali zato se na svakom portretu brižno posvetila svakoj pojedinosti njegova lica. Na svakom portretu lice mu je imalo isti izraz, onakav kakav je posljednji put vidjela: nježan, zabrinut, ali pomalo zločesto obećavajući.

47

Knjigoteka

Glorij@ ČETVRTO POGLAVLJE

48

Knjigoteka

Glorij@ ni ostale žene i njegovu namjeru da se raziđe od nje onda kada mu je glatko odbila dati razvod. Kada je Jake bio prisiljen pobjeći iz zemlje, dobila je etiketu supruge ubojice i izdajnika. Da je Benjamin Ralston nije oženio nakon Jakeove smrti, vrativši joj na taj način mjesto i ugledu društvu, ona bi još uvijek nosila tu gnjusnu Jakeovu etiketu. Ono što nikako nije mogla oprostiti Jakeu bila je činjenica da je sve svoje imanje - koje se sastojalo od milijun dolara u imetku i gotovini ostavio njihovoj kćeri. Bio je to najveći udarac od svih. Sofie će to naslijediti neposredno nakon udaje ili će novac početi dobivati u ratama kada navrši dvadeset jednu godinu, dok će konačnu svotu dobiti na svoj dvadeset peti rođendan, ostane li do tada neudana. Nakon svega što je Suzanne propatila, nakon svega što je pretrpjela i od čega je odustala, nije joj ostavio ni prebijena novčića. Ni jednog jedinog. Znala je da je to bio njegov način da joj se osveti, baš kao što je i prijetio da će učiniti onda kada su se posljednji put vidjeli, iako je tada bio iza rešetaka. Nijedno od njih dvoje nije tada ni pomišljalo da će on dvije godine potom umrijeti. Osim toga, Suzanne je tu njegovu izjavu smatrala praznom prijetnjom, jer kako bi joj mogao nauditi kada je bio utamničen? Ali nije to bila prazna prijetnja. Unatoč utamničenju i unatoč njegovoj smrti, Jake je svoju prijetnju ostvario... čak je i sada iz samoga groba vodio njihov strastveni rat ljubavi i mržnje. Ipak, sada je na Suzanne bio red da preuzme nadzor. Prije sedam godina umro je izvršitelj oporuke Jakeova imanja pa je Suzanne imenovana skrbnicom Sofijina nasljedstva. Suzanne je pretpostavljala kako se Jake sada negdje okreće u grobu zato što je ona raspolagala sredstvima povjerenim na čuvanje na način od kojega dobrobit nije imala samo njezina kći, nego i ona sama. Iznenada se, unatoč činjenici da je svakoga trenutka očekivala Edwarda Delanzu i bila spremna voditi bitku s njim oko svoje kćeri bude li na to primorana, Suzanne duboko zavalila u stolac od brokata, osjetivši iznenadan žalac tjeskobe. Nije bilo pošteno. Ništa od toga. Ni njegova smrt ni činjenica da je, kada je sve to započelo, bila premlada i previše razmažena da bi znala cijeniti ono što su imali... i što je sve moglo biti njihovo samo da su se potrudili. Suzanne je sklopila oči i tjeskoba koju je osjećala pretvorila se u snažnu žudnju. Vrlo se dobro sjećala kako je bilo imati petnaest godina i biti opsjednut Jakeom O’Neilom. Osmjehnula se, dopustivši sebi da odluta u prošlost. New York, 1880. 49

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je izjurila iz kuće dok su se crne jahaće suknje poput lepeze širile oko nje. Na glavi je imala upadljiv šešir s poluvelom, nakrivljen na jednu stranu. Čekao ju je njezin predivni riđan. Dopustila je timaritelju da joj pomogne uzjahati. Nije mogla potisnuti uzbuđenje koje se u valovima širilo njezinim tijelom. Timaritelj je uzjahao drugoga konja i na diskretnoj udaljenosti jahao iza nje. Suzanne je podbola svojega riđana. Nije išla na jahanje u Central Park ni naći se s prijateljima, kako je rekli roditeljima. Srce joj je sada divljački udaralo i preznojavala se. Bila je i te kako svjesna dodira kožnatog sedla između svojih bedara. Hoće li biti tamo? Hoće li biti tamo danas, kao što je bio jučer, prekjučer i prije dva dana... svaki dan otkad ga je prvi put ugledala? Prije tjedan dana Suzanne je pošla sa skupinom prijatelja na jahanje. Bila je to poveća skupina bučnih mladih djevojaka i poželjnih neženja. U novinama je u posljednje vrijeme bilo mnogo vike oko zgrade na zapadnom dijelu grada, što je bio izravan odgovor na otvorenje željeznice iznad Devete avenije prije godinu dana, Suzanne i njezini prijatelji nikada nisu bili zapadnije od Central Parka, osim povremenih odlazaka u kupnju do bulevara u središtu grada. Cijela ta skupina oduševljeno je pristala posjetiti novootvoreni Riverside Park. Prelazeći grad, svi do jednoga izrugivali su se mišlju da će jednoga dana West Side biti pogodan za stanovanje, a kamoli konkurencija stanovnicima East Sidea. Jahali su otvorenim prašnjavim cestama prolazeći pokraj malih seoskih imanja s kravama i psima te pokraj dotrajalih osamljenih daščara. Nije bilo mnogo plinskih i vodovodnih cijevi, gola polja bila su posvuda. Na Riverside Avenue zaustavili su se pred jednim gradilištem na kojemu je pedesetak radnika marljivo radilo, zakucavalo čavle, dizalo stupove i zidalo. Svi su se složili da je pogled s toga mjesta na kojemu su bili temelji novoga stambenoga naselja veličanstven. Ispod je žuborila rijeka Hudson, omeđena upečatljivim hridinama. Suzanne je nije čula. Zaustavila je svojega riđana na rubu skupine... najbliže zgradi na kojoj su se odvijali radovi. Jedan od radnika na sebi nije imao košulju, bio je preplanuo od sunca. Kosa mu je bila gusta, žućkastosmeđa i nepokorna, obilno prošarana zlatnima. Gledala ga je kako se saginje, kako mu se traperice usko priljubljuju uz čvrstu podignutu stražnjicu, gledala kako se uspravlja i zapazila poigravanje mišića na njegovim širokim plećima. Kada se okrenuo, još uvijek nesvjestan da ga gleda, nastavila ga je promatrati. Bio je savršene građe, vitak i iznimno 50

Knjigoteka

Glorij@ oblikovanih mišića, a kada mu je na tren ugledala lice, teško je uzdahnula. Bio je vraški zgodan, poput bogova iz klasične grčke mitologije. Suzanne požuda nije bila strana. Očijukala je sa suprotnim spolom od svoje trinaeste godine i privlačili su je mnogi mladići, čak i stariji muškarci. Ali značajnije od toga bilo je to što je noću bila nemirna i nije mogla zaspati. Noću je gorjela zabranjenom vrelinom, sanja reći o zgodnom bezimenom neznancu, žudeći za tim da istraži samu sebe i otkrije granice vlastite strasti. Toga dana, dok je jahala, osjetila je u tijelu snažno pulsiranje, promatrajući toga neznanca... koji više nije bio bezimen. Zastao je, ustao i okrenuo se. Njegov nemiran pogled u trenu je našao njezin. Nije se pomaknuo s mjesta, uzvraćajući joj neskrivenim piljenjem, baš kao što je ona zurila u njega. Zaiskrilo je između njih poput nazubljene bjeličaste munje i prostrujala je životinjska želja. Nije se osmjehnuo, ali usnice su mu se neznatno izvile. Suzanne se nije mogla udaljiti. Obuzimao ju je gorući nemir noću, groznica njezina tijela bila je požar koji je izmaknuo kontroli. Nije više jahala s prijateljima. Povela je staroga timaritelja i naredila mu da se drži daleko iza nje. Svakoga dana upućivala se preko grada do Riverside Avenue i svakoga dana on bi bio ondje pa bi ga promatrala. Svakoga dana i on je gledao nju. Danas je Suzanne utisnula nekoliko novčića u timariteljevu ruku i rekla mu da se ne osjeća dobro, da joj donese malo limunade sa štanda s voćem koji je ugledala nekoliko stambenih zgrada dalje. Kada je otišao, okrenula se i susrela pogled njegovih smećkastih očiju. Oblizala je usnice. Spustio je čekić i pošao prema njoj. Kao i uvijek, bio je bez košulje. Tanak sloj znoja blještao je na njegovoj zlaćanoj koži. Kretao se graciozno, poput grabežljivca. Kada je zastao ispred konja, Suzanne se prenula shvativši da je jedva nešto stariji od nje. - Pito sam se kada ćeš ga se već jednom otarasiti - rekao je, ševeći je pogledom. Bilo je to smiono i erotično. Glas mu je bio lišen emocija i grub. - Ne... ne osjećam se dobro - rekla je Suzanne, čiji je glas njoj samoj zazvučao neobično. Zagledavši se u nj, shvatila je da bi mogao biti tek godinu-dvije stariji od nje, ali ne bi se baš moglo reći da je bio dječak. Odisao je opasnom muževnom životnom snagom, nečim neopisivim i moćnim. - Mogu li pomoći? - Oči su mu sjajile. 51

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je skliznula s konja. Pridržao ju je da ne padne. Nije si mogla pomoći, pogled joj je kliznuo između njihovih tijela i zaustavio se na njegovim nabreklim slabinama u uskim trapericama. - Samo ako imaš malo vode. - Isturila je bradu, ponovno se pribravši, ponovno postavši pomalo bahata. Na kraju krajeva, bio je tek običan radnik, usto još Irac. U glasu mu se čuo strani naglasak. - Vode? - Pustio ju je i sklopio ruke. Zabavljao se. - To je sve što od mene želiš... gospođice... hm... - Gospođica Vanderkemp - rekla je tiho. - Od onih Vanderkempovih s Pete avenije? Bila je ponosna. Potvrdno je kimnula. Nasmijao se. - Jake O’Neil, gospođice Vanderkemp, od Ballymen O’Neilovih. Njegove dugačke tamne trepavice bile su spuštene i kada je ispod njih podigao pogled, gledao ju je moćno, zavodnički. - Hoćete l’ se naći sa mnom, gospođice Vanderkemp? Suzanne nije morala ni razmisliti o tome. Cijeli protekli tjedan nije razmišljala ni o čemu drugom. Uskoro će se udati za nekog bljedunjavog dosadnog knickerbockera 1 ili možda kakvoga imućnog pridošlicu. Mogla se zamisliti u krevetu s Peterom Kerensonom ili Richardom Astorom. Ne bi bilo grozno, ali teško da bi bilo uzbudljivo. Željela je Jakea O’Neila više od bilo čega dotada u životu i imat će ga kad može. Potvrdno je kimnula. Udahnuo je i nije se više onako ironično zabavljao. Izbočina na njegovim trapericama bila je sada još naglašenija. - Hajdemo! - Sada? - Zgranula se. - Sada - rekao je, prigušenim grubim glasom. - Sada. Baš sada. Dođavola, cijeli me tjedan izazivaš, gospođice Vanderkemp... i sada je na mene red. Suzanne mu nije dopustila da čeka. Ponovno je, uz njegovu pomoć, uzjahala, i te kako svjesna njegovih ruku na svojemu struku, ne mareći što će timaritelj pomisliti kada se vrati i shvati da je nestala. Gurnuo joj je u ruku ključ svojega stana, dajući joj upute. Suzanne je sama odgalopirala. Nije zapazila bijedu daščare koju je unajmio dva bloka zgrada sjevernije od Devete avenije. Koračala je glavnom prostorijom i piljila u zgužvani krevet. Molila se da on požuri. Srce joj je zastalo u grlu od uzbuđenja. Tijelom joj je kolala uzavrela krv. Pomislila je kako će, ne pojavi li se on u sljedećem trenutku, vrisnuti od tjeskobe, od bijesa, i strgati odjeću sa sebe. 1

Knickerbocker - potomak prvih nizozemskih doseljenika u New York.

52

Knjigoteka

Glorij@ - Oprosti, madam, što sam te pustio da čekaš - oglasio se s dovratka. Suzanne se naglo okrenula. - Nisam čula kada si ušao! Podrugljivo se naklonio. - Naučio sam kako se kretati posve tiho. Zbilja jesam, još onda kada sam kao mali džepario po Dublinu. Suzanne nije znala bi li mu vjerovala. Nije ni marila za to. Piljeći u nju raskopčavao je svoju pamučnu košulju, čineći to sporo, lijeno i izazovno. Centimetar po centimetar otkrivao je sve više svojih čvrstih preplanulih prsa, svoj torzo i čvrst, ravan trbuh. Naposljetku ju je posve rastvorio. Suzanne je bila svjesna njegova drskog ponašanja, ali bila je hipnotizirana njegovom izvedbom i osjetila bol, veću nego ikada, kad su joj se mišići u međunožju čvrsto stegnuli. Slijeganjem ramena riješio se košulje, zbacivši je na pod. - Jesam li plaćen za ovo? - Što? - Nisam baš jeftin. - Ne... ne razumijem... - Suzanne nije mogla nastaviti. Naglo je skinuo cipele i raskopčavao dugmad rasporka svojih levisica. Nije žurio i činilo se da uživa dok prstima ovlaš prelazi preko čvrste izbočine, gledajući kako ona razrogačenih očiju nijemo pilji u nj. Nacerio se, zločesto i sarkastično. Trenutak potom povukao je svoje izblijedjele traperice niz mršave bokove, oslobodivši nabrekli ud. Suzanne je zaječala. - Sviđa l’ ti se ovo što vidiš, mala? - upitao je. Suzanne nikada nije ni sanjala da bi neki. muškarac mogao izgledati poput njega. Naglo je skrenula pogled do njegovih lijepih jantarnih očiju. Kočoperno joj je prišao. - Sviđa l’ ti se ovo što ‘š dobit - prošaptao je, zastavši ispred nje. Spremnim glavićem svoje batine okrznuo joj je suknje. Suzanne je ponovno zaječala. Nasmijao se još jednom prije nego što ju je privukao u naručje i domogao se njezinih usana. Suzanne je oživjela. Gladno je otvorila usne, privijajući se uza nj. Oteo mu se opor uzdah kada je žurno gurnula jezik duboko u njegova usta. Jezici su im se dodirivali i uskoro su postali mahniti. Poljubac je divlje i očajnički zaživio dok su im se jezici isprepletali. Jake je ustrajno počeo izvijati bokovima uz njezine. Uhvatio ju je za polutke stražnjice i, dašćući, nastojao doći do daha: Isuse - prošaptao je, širom razrogačenih očiju, iznenađena pogleda. 53

Knjigoteka

Glorij@ - Nemoj prestati - preklinjala je Suzanne, uranjajući prste u rukavicama u njegova leđa. Besramno se izvijala uz njega. - To volim čuti - promrmljao je Jake, iznenada je pridigavši u naručje. Položio ju je na krevet i legao pokraj nje, ponovno joj zaposjevši usne. Ljubeći je, zadigao joj je suknje i uhvatio je za mačkicu. Suzanne je zadahtala, izvijajući se snažno ispod njegove ruke dok ju je milovao kroz mekane bijele gaćice. - O, Bože! - vrisnula je. - O, Bože, o, Bože, o, Bože! - Rasprsnula se u milijun komada, sitnih poput krhotina, u najsavršenijoj, najveličanstvenijoj, sveobuhvatnoj eksploziji. Njezin vrisak prepuštanja strasti prolomio se daščarom. Jake je legao na nju, poderavši joj gaćice. Odbacio je komadiće tanke tkanine u stranu. Njegovo krupno nago tijelo drhtalo je. Snažno ga je gurnuo, ali nije prodro u nju. Gurnuo je ponovno i zastao, dašćući. - Opusti se, mala - pjevušio joj je uz uho. - Ovo će biti predobro, nešto što dosad nisi doživjela... jamčim ti to, mala. Suzanne se tresla od uzbuđenja, ali i od stvarnoga straha. Rukama u rukavicama snažno ga je uhvatila za ramena i izvijala svoje znojno tijelo ispod njega, ječeći i stenjući zbog nezadržive potrebe. Ali kada je pojačao pritisak, protiv svoje volje se ukočila. - Ne... ne mogu se o-opustiti prodahtala je. - Pst...pst... - stišavao ju je, grickajući joj uho. - Jake... - rekla je promuklim glasom Suzanne - molim te, budi nježan, molim te. - Ne želiš ti to nježno, dušo, vjeruj mi, znam ja što ti želiš... što tebi treba. - Da bi to još snažnije naglasio, liznuo joj je uho i Suzanne je zaječala. Ali kada se ponovno zanjihao, prodirući u nju, ukrutila se kao daska. - Mislim da nećeš moći! - vrisnula je Suzanne dok su joj suze očaja zamaglile oči. Jack se sledio: - Nadam se da nisi djevica, mala! Suzanne je pojačala stisak. Očajna, ponovno je dugo i prigušeno zaječala. Osjećala je njegov ud uz svoju mačkicu i imala osjećaj kao da će ponovno eksplodirati. - Naravno da jesam - naposljetku je prodahtala. Opsovao je nekoliko puta i skotrljao se s nje, prevrnuvši se na leđa. Proklinjao je nju, sebe, New York i Irsku, a potom ponovno nju. Naposljetku se smirio, teško dašćući. Prebacio je ruku preko očiju. - Što je?! - povikala je, nadvivši se nad njega, oslonjena na lakat jedne ruke. 54

Knjigoteka

Glorij@ Zagledao se u nju. - Dođavola, gospođice Vanderkemp, ne ševim djevice! Zaječala je. - Ali želim da to učiniš. O, Bože, Jake, želim da to učiniš! Stegnuo je vilicu i ponovno ju pogledao. - Koliko ti je godina? Oklijevala je. - Šesnaest. - Ugledavši njegov namršten izraz lica, ispravila se. - Skoro. Jake je ponovno čvrsto stisnuo oči i progunđao: - Odlazi! Suzanne se uspravila u sjedeći položaj. Šešir joj se bio nakrivio na jednu stranu pa ga je skinula. Spustila je pogled na cijelo njegovo predivno tijelo koje je sada drhturilo. Spustila je pogled na svoje noge, blijede i gole, na svoje suknje, zadignute i usukane oko struka i svoje poderane gaćice na krevetu. Gledala ga je čeznutljivo. Odjednom je posegnula za njim. Zaboravila je skinuti svoje glatke mekane rukavice, nije imala vremena za to. Kada je položila dlan nisko na njegov trbuh, prosiktao je i njegov golemi ud naglo je poskočio. Pogledi su im se sreli. - Molim te - rekla je Suzanne prigušena glasa. Jakeova ruka našla se na njezinoj. Uspravio se u sjedeći položaj. - Ne progovorio je odlučnim glasom koji ne trpi pogovor. Zaječala je. Ne skidajući pogled s njegova, kliznula je dlanom naniže, a potom sklopila prste oko njega. Jake je zadahtao. Razrogačenih očiju, mračna i opasna pogleda, prebacio je ruku preko nje, privukavši je bliže. - Odgovor je još uvijek ne rekao je, dok su im se usne skoro dodirivale i dah miješao. Očajna, Suzanne je zaplakala. Jake ju je poljubio, strastveno, otvorenih usta, i jezici su im se dodirivali u vlažnom dubokom poljupcu. Dok ju je ljubio, ruka mu je kliznula između njezinih baršunom pokrivenih bedara i prešla preko mekoga golog trbuha, kroz gnijezdo vlažnih kovrča, između blistavih ružičastih usmina. - Ali ne moraš otići, ne još - rekao je.

55

Knjigoteka

Glorij@ PETO POGLAVLJE

56

Knjigoteka

Glorij@ - Prisilila se osmjehnuti, prišla mu i lagano mu dotaknula ruku, očijukajući. Bio je to pokret koji je često koristila s muškarcima. - Ne trebate se brinuti za moju kćer, gospodine Delanza. Vjerujte mi. Sofie je jučer malo pretjerala. Nadam se da će joj danas biti dobro. Još uvijek namještena osmijeha na licu, upitao je: - Znači li to da je još niste vidjeli? Odmahnula je glavom. - Nije sišla. Nosnice su mu se raširile i pogled smračio. - Možda se jutros ne osjeća nimalo bolje. Možda biste trebali otići provjeriti što je s njom, gospođo Ralston. Tiho se nasmijala, ali mučni osjećaj u prsima samo se još više napuhao, poput balona. - Poznajem vlastitu kćer, gospodine. Doista je dobro poznajem. Sve je u redu sa Sofie, ali ako će vas to umiriti, uskoro ću otići provjeriti kako je. - To bi me silno smirilo - rekao je, dok mu je mišić na obrazu zatitrao. - Gospodine Delanza, malo ste previše zabrinuti za moju kćer! uskliknula je Suzanne. - Vaša kći nije se dobro osjećala sinoć, trebam li vas podsjećati na to? Suzanne se ponovno prisilila osmjehnuti. - Gospodine Delanza, možemo li biti iskreni? - Naravno. - Vaša zabrinutost za Sofie... Niste istinski zainteresirani za moju kćer... zar ne? Piljio je. Pogled njegovih plavih očiju bio je hladan i osjetila je kako je od straha zadrhtala. Taj muškarac je, poput Jakea, bio puno više od obične bitange... bio je opasan kada ga se izazivalo. - Jako sam zainteresiran za vašu kćer, gospođo Ralston, ali ne na način na koji vi to dajete naslutiti. Nije osjetila olakšanje. - Nego na koji to onda način? - Na način na koji se čestit gospodin ponaša prema doličnoj mladoj dami. Suzanne je pomno razmotrila njegove riječi. - Suprotno od tračeva, ne salijećem osamnaestogodišnje debilantice. Bio je ozbiljan. - Jesam li vas umirio? Nije ju umirio. Bio je ljutit i nije uspio skriti svoj bijes. Odlučila je da neće ispravljati pogrešku koju je načinio glede Sofijinih godina. Ako je mislio da je tako mlada, to bi je moglo zaštititi od njega bez obzira na to što je javno izjavio. - Nisam ni bila uznemirena - slagala je. Izvio je obrvu. 57

Knjigoteka

Glorij@ Odvrativši pogled od nje, prošetao je prostorijom, proučavajući razne ukrasne predmete. Potom se okrenuo i zavodnički joj se nacerio. - A sada ću biti iskren, gospođo Ralston. Suzanne je osjetila napetost. - Nikako ne mogu shvatiti zašto se nitko nije potrudio pomoći vašoj kćeri sinoć kada je ustala sa stolca i bolno jauknula. Suzanne se još više uspravila. - Što želite reći time? - Zašto sam ja bio jedini koji je priskočio Sofie u pomoć? Suzanne se isprsila. - Možda ste nas pogrešno procijenili, gospodine Delanza, kao i cijelu tu situaciju. Svi iz našega kruga uvelike su svjesni činjenice da je Sofie bogalj, pa nikoga... za razliku od vas... nije iznenadila njezina nemoć. Očito ste reagirali nagonski, nepromišljeno, dok mi ostali nismo željeli poniziti Sofie, zanemarujući činjenicu da je bogalj. Nakratko se ironično osmjehnuo. - To je tako ružna riječ... bogalj. Ne možete li naći neku bolju? - Ali ona jest bogalj, gospodine Delanza. Pogled mu je sijevnuo. - Treći put u roku tri sekunde bacate isti kamen - rekao je, osmjehnuvši se kruto i usiljeno. Suzanne je bila u strahu i ljutita... umorna od pretvaranja. - Ne bacam kamen na vlastitu kćer, gospodine. - Pa onda je ne nazivajte bogaljem. Suzanne je duboko udahnula, podsjetivši se da on nije Jake i da je samo gost te da se zasad nije dogodilo ništa, nedolično. - Ima deformiran gležanj, gospodine Delanza. Edward je također zastao. Lijeva mu je obrva visoko poskočila. - Doista? Masirao sam ga sinoć i nisam našao da je deformiran. Osim ako vi malu izbočinu na kosti ne smatrate deformacijom? Suzanne je razrogačila oči. - Zasigurno se šaljite? Poigravate li se vi na neki način mojom kćeri, gospodine Delanza? Ili mnome? Zabavljate li se na naš račun? Edward je piljio, zaškiljivši: - Ne, ali vidim da nailazim na zid. - Oprostite, što time želite reći? Smjesta je odgovorio. - Ispričala mi je što se dogodilo. Zašto bi mala djevojčica slomljena gležnja radije patila nego se obratila svojoj majci za pomoć? Suzanne je problijedjela i ukipila se. - To se vas ne tiče! Njegov stišan glas postao je očito opasan. - Ali sinoć me se ticalo... kada već nikoga drugoga nije. 58

Knjigoteka

Glorij@ Unatoč činjenici da je znala kakav je bio - drugi Jake - ili možda baš zbog toga, Suzanne je osjetila kako joj vlastito srce neobuzdano treperi u prsima, reagirajući na njegove tihe prijeteće riječi. Štoviše, osjetila je krv u preponama, koja je sada sve snažnije nadirala. Nije željela osjetiti želju i stajala je posve mirno, poželjevši da joj taj osjećaj napusti tijelo. Zbog toga što je bio tek mlad i privlačan muškarac i zbog toga što nije bio i nikada neće biti Jake, taj je trenutak prošao i njezina uzavrela krv smirila se i stišala. Suzanne je uspjela progovoriti. - Što se to ovdje događa? - I sam bih to isto želio upitati - rekao je mrko Edward. - Imam sva prava znati kakve su vam namjere, gospodine. - A ja imam sva prava pokazati sućut prema drugom ljudskom biću. Suzanne je odustala od daljnjeg pokušaja da bude ljubazna. - Ah! Pogledom mu je okrznula slabine. - Poznata mi je ta vrsta sućuti koju biste htjeli pokazati mojoj kćeri, gospodine Delanza. Vaša je sućut sinoć bila posve očita! Bio je miran, pogled njegovih plavih očiju bio je gorući i blago rumenilo oblilo mu je obraze, odajući ga. - Ne možete mi reći da je vaš motiv bila sućut. Namjeravate zavesti moju kćer, zar ne? - Suzanne je začula svoj piskutav, pomalo histeričan glas. Glasno je duboko udahnuo. - Ne, ne mislim. Vrijeđa me sama slutnja na to. Isuse! Nikada ne bih zaveo nekoga nevinog. - Ne? - Suzanne se nasmijala, ne vjerujući mu. - Ne. - Bio je odlučan i vilica mu je bila napeta. - Ne oduzimani nevinost, gospođo Ralston, unatoč pričama koje ste možda čuli. Nažalost, Suzanne je bila pogođena slikom Sofie u njegovu zagrljaju i osjetila ju je poput slutnje. Doimala joj se poput nagovještaja zle sudbine. Znači, želite joj se udvarati i jednoga je dana zaprositi? - bockala je. Razrogačio je oči. - Ne. - Nisam to ni mislila! - vrisnula je. - Previše ste uzrujani, bez razloga - rekao je odlučno. - Ne! Nisam! Dovoljno ste drski... krajnje drski. - Suzanne je izgubila kontrolu, što joj se rijetko kada događalo... osim s Jakeom. - Znam vas, gospodine Delanza, nemojte se zavaravati ni na tren. Vidite, isti ste poput mojega prvog supruga koji nije bio ništa drugo doli seksom opterećen ženskar, pustolov i pridošlica. Stoga preusmjerite svoj šarm i požudu na drugu stranu. Upozoravam vas! 59

Knjigoteka

Glorij@ - Ponašate se žestoko majčinski, gospođo Ralston, a ipak pomalo dvojim u narav vaše zabrinutosti. - Nevina je, gospodine Delanza. Ne želim je vidjeti povrijeđenu. Suzanne je drhtala, pomišljajući na Jakea. - Muškarac poput vas može je samo povrijediti. - Vjerujte mi, ne namjeravam povrijediti vašu kćer, gospođo Ralston. Suzanne se nasmijala. - Muškarci poput vas daju obećanja samo zato da bi ih kršili. Dobro me slušajte, gospodine Delanza. Sofie sve dosad nije bila ni svjesna muškaraca, a vi ćete u njoj pobuditi porive za koje je bolje da budu uspavani. Zabranjujem to. - Što vas je toliko prestrašilo? - oštro je zahtijevao odgovor. Pogled mu je bio čvrst, poput dijamanata na kojima se temeljila njegova reputacija. - Ako Sofie nije zamjećivala muškarce, onda bi ih, dođavola, trebala početi zamjećivati. Možda bi tada odustala od svoje smiješne odluke da ostane neudana. Mislio sam da biste željeli da se zainteresira za brak. Ne bude li zainteresirana, kako ćete joj naći muža i uvjeriti je da se uda? - To se vas ne tiče. - Suzanne je bila bijesna, ali još više prestrašena zbog zanimanja koje je pokazivao za Sofie. Napeto je dometnula: - Za vašu informaciju, gospodine, podržavam Sofijinu želju da ostane usidjelica. Lecnuo se. - Što?! - Jedina Sofijina strast jest slikarstvo. Ne želi se udati... nikada... hvala Bogu. S obzirom na sve, tako je najbolje. Nije mogao vjerovati. - Uistinu vrlo brižno i majčinski od vas, gospođo Ralston. Suzanne je sada već bilo svega dosta. Istupila je odlučnim korakom. Štitim je od bitangi poput vas i nečega još daleko gorega... od suočavanja s činjenicom da nijedan muškarac nije spreman uzeti ženu bogalja. Stoga je ostavite na miru, gospodine Delanza, prije nego što joj napunite glavu nemogućim snovima. Osim ako je ne želite oženiti? - dometnula je podrugljivo. Edward je nastavio piljiti u nju, kao da pred sobom vidi dvoglavo čudovište. Suzanne je oštro nastavila. - Mislim kako će za sve biti najbolje da odete. Uplećete se u Sofijin život, što mi se ne sviđa. Žao mi je, gospodine Delanza, ali zahtijevam da odete. Uslijedila je duga stanka. Suzanne je bila odlučna i nesmiljena, a Edward bezizražajna lica. Naposljetku je rekao: - Ako je uistinu ne želite 60

Knjigoteka

Glorij@ vidjeti povrijeđenu, prestanite je nazivati bogaljem... prestanite se tako ponašati prema njoj. Suzanne se zgranula. Edward se hladno osmjehnuo i naklonio. - Budući da vas nisam uvjerio, gospođo Ralston, smjesta ću otići. Rekavši to, napustio je prostoriju, udaljivši se dugim, čvrstim, bijesnim korakom.

Edward je čekao da kočija stigne pred prednji ulaz kuće i odveze ga do željezničke postaje u gradu. Stajao je jednim ramenom naslonjen na zid od bijelih preklopnih dasaka i pušio. Pred njim se protezao izrazito bijel prilaz od zdrobljenih školjaka, vijugajući pokraj kočijašnice, konjušnica i prostorija za poslugu te naposljetku dosezao do dva i pol metra visokih vratnica od kovana željeza koje su sada bile otvorene. Dolje, na glavnoj cesti, Edward je ugledao nekoliko parova biciklista u prolazu, pet-šest konja i kočija te naposljetku sjajni crni ”mjehur” kojim je upravljao naceren mladić u laganom dugačkom kaputu, s kapom na glavi i naočalama. Nekoliko slično odjevenih dama sjedilo je na stražnjem sjedištu i vrištalo od straha i smijeha. Edward se blago osmjehnuo. Taj prizor s automobilom u trenu mu je odvratio pozornost od vlastitog osjećaja krivnje. Nije vidio Sofie, unatoč nadi da će je vidjeti, i nije se oprostio s njom. Nije bila na doručku toga jutra niti je izišla u jutarnju šetnju s ostalim gostima. Prisjetio se njezina teška hramanja sinoć i natečena gležnja pa je pretpostavio da je još uvijek u krevetu. Samom je sebi rekao kako gotovo nije važno što sada odlazi ne oprostivši se od nje na pravi način, jer će je ponovno vidjeti u gradu. Pobrinut će se za to. Edward se prepuštao najneobičnijem nagonu... biti joj zaštitnik. Bilo mu je savršeno jasno da je Sofie trebala zaštitnika. Lecnuo se pri pomisli na Suzanne Ralston. Nije bilo ničega neobičnog u njezinu nastojanju da zaštiti svoju kćer od povrijeđenosti. Zapravo, Edward bi bio zgrožen da nije požurila uplesti se kada je zapazila njegovo zanimanje za Sofie. Ali u slučaju Suzanne Ralston radilo se o još nečemu, ne samo o majčinskom nagonu da zaštiti. Edward nije mogao zaključiti je li bila svjesna razmjera svoje okrutnosti. Nadao se kako to nije činila namjerno. Ali, kako je tako bezdušno mogla opisivati Sofie kao bogalja? Je li doista vjerovala u to? Je li mogla time nešto postići? Osim toga, kako se mogla složiti sa Sofijinom željom da se ne želi udati? Apsurdno, jer svaka majka željela je vidjeti svoju kćer u sretnom i sigurnom braku. 61

Knjigoteka

Glorij@ Edward je duboko uzdahnuo. Protivno njegovoj volji, misli su ga odnijele daleko, u Afriku. Pred njim je svjetlucala nizina, žareći izvanzemaljskom vrelinom. Zapuhnuo ga je kiselkast miris u nosnicama... smrad spaljena tijela, ljudskoga i životinjskoga, smrad spaljenih stabala i usjeva. Politiku spaljene zemlje započeli su Britanci, ali uskoro su je od njih preuzeli Buri. Njihove žrtve bile su nedužne. Edward je vidio spaljena tijela obaju spolova svih dobi. Iz prve je ruke znao da je život vrlo krhak i dragocjen. Nagledao se bogalja. Pravih bogalja. Vidio je muškarce oslijepljene na bojištu, muškarce bez ruku i nogu. Vidio je čak jednog jadnika koji je izgubio obje ruke i noge i prema njemu osjetio nevjerojatnu sućut. Bio je to jedan od najužasnijih prizora kojima je svjedočio u životu. Prizor koji nikada neće zaboraviti. Sofie nije bila bogalj. Edward se prisjetio kakva je bila dok ju je sinoć u onom jednom kratkom otkucaju srca držao u naručju. Topla, ženstvena, divna. Prisjetio se njezina naglašena hramanja. Nije bila savršena, ali to nije bio nitko koga je poznavao. Bila je mlada, dražesna, iznimno nadarena i neobično životna. Ali pred njom je još bio stvaran život. Možda je mislila kako se posvetila svojemu slikarstvu, osjećao je da je to istina, ali ujedno je ćutio kako je to djelomično način da izbjegne ono čega se bojala, ono odbijanje kakvom je sinoć svjedočio u salonu. Kako su svi oni bili glupi. Stoga se činilo da Edward namjerava spasiti Sofie od nje same. A zašto ne? Nije li došlo vrijeme da okaje neke svoje grijehe? Cio njegov život bio je samo ugađanje samome sebi - bio je pravi pravcati hedonist. Nije li došlo vrijeme da se zauzme za nečiji tuđi slučaj? Da za promjenu učini nešto vrijedno i plemenito? Rado će dokazati, pa makar samo samome sebi, da je njegova reputacija bila upola točna. Možda bi se mogao iskupiti čak i kao čovjek. Oslobodit će Sofie. Oslobodit će je njezina pogrešna viđenja same sebe, onoga koje joj je nametnula majka, viđenja koje je Suzanne možda čak i poticala ne bi li ostvarila neke svoje sebične ciljeve. Kada dođe dan u kojemu će Sofie spoznati kako je cjelovita, on će se, zadovoljan, udaljiti. Ali hoće li? Sinoć gotovo nije oka sklopio. Bio je obuzet brigom za Sofie. Želio je postaviti mnoga pitanja o njoj, ali baš svako od njih bilo je previše prisno da bi ga jedan neznanac postavljao. 62

Knjigoteka

Glorij@ Hilary je pokušala zabadati nos, ali nije bio spreman svoja razmišljanja o Sofie podijeliti sa svojom ljubavnicom. Naposljetku je odustala i negdje pred zoru otišla iz njegove sobe. Edward je postajao sve uznemireniji prisjetivši se kako je potpuno i strastveno uzeo Hilary sinoć. Dok je vodio ljubav sa svojom ljubavnicom, kroz misli su mu prolazile slike Sofie, slike koje su bile posve erotične i krajnje pohotne. Odlučno je odbacio svoje najmračnije misli. Sofie je bio potreban prijatelj ili stariji brat, a to će biti on. Uzet će je u zaštitu i neće se obazirati na svoje izopačene misli... i svoj libido. Na kraju krajeva, samokontrola je dijelila ljudski rod od najnižih zvjerskih nagona. Ako se ne može kontrolirati, onda nije bio nimalo bolji od onoga što se o njemu govorkalo. Dvojica jahača na konjima skrenula su s ceste i laganim kasom dolazila prilazom, prekinuvši Edwarda u razmišljanju. Osjetio je olakšanje ugledavši Hilary. Odvraćanje misli bilo mu je sada i te kako potrebno. Ostavio je za nju zapečaćenu omotnicu u kojoj je škrto objasnio razlog svojega žurnog odlaska. Bilo mu je draže da joj može sam razjasniti svoj strmoglavi bijeg. Hilary je sjahala s konja, uputivši mu vedar, ali ispitivački osmijeh. Zapazio je da je bila u društvu punašnog mladog odvjetnika iz Bostona. - Gospodine Delanza - Hilary je ležerno predala uzde timaritelju koji je pritrčao i dugim lepršavim korakom prišla Edwardu. - Napuštate nas? - Nažalost - rekao je. - Dobro jutro, gospođo Stewart, gospodine Martene. Baš nažalost - promrmljala je Hilary, prestavši se osmjehivati. Pogled joj je bio prodoran. - Postoji li kakav problem? - Nipošto. Samo nekakav posao kojim se žurno moram pozabaviti. - Možda ćemo se sresti u gradu poslije ljeta? - rekla je naposljetku. Za dva tjedna. - Računam na to - odgovorio joj je Edward, dajući joj do znanja da je ne ostavlja. Osmijeh joj je bljesnuo; shvatila je. - Možda čak i prije - rekla je i nakon još nekoliko ljubaznih riječi u kojima nije bilo aluzija, oprostila se od obojice muškaraca. Henry Marten sve to vrijeme nije progovorio ni riječi i sada je sjetno gledao za njom. - Prelijepa je. - Slažem se. Iskreno znatiželjan, Henry se okrenuo prema njemu, neznatno se zarumenjevši. - Znate, sviđate joj se. Edward je slegnuo ramenima. 63

Knjigoteka

Glorij@ - Mislite li... čuo sam... da nije posve, hm... - Henry je bio crven kao paprika. - Ima li nečega između vas? - izgovorio je žurno. Edward je umalo zaječao. - Nikada ne pričam o tome koga ljubim rekao je iskreno - i, poslušajte moj savjet... ne biste trebali ni vi. - Edward je posegnuo za unutarnjim džepom svojega bjeličastog podužeg sakoa i ponudio Henryju cigaretu, ali ovaj je odbio. - Svi bismo trebali biti tako mudri - rekao je, odlučivši ne pripaliti još jednu. Potom je ugledao kočiju koja je napokon stizala i osjetio stezanje u prsima. Ako ćemo iskreno, nije želio otići. Pritom nije mislio na Hilary Stewart. - Pretpostavljam da nije važno ako joj se sviđate. Edward je izvio obrvu. - Hoću reći... za vama trči velik broj žena, zar ne? - Henry se zajapurio. - Čuo sam sve te priče, dijamanti, žene... neodoljivi ste, mangup! Svi to znaju. Bilo je silno očito da mu se Henry divio, pa se Edward nije mogao uvrijediti. Nije rekao ni riječi - a što je i mogao kazati? Te priče nedvojbeno su bile pretjerane, ali nije baš bio nesklon potajnoj zavisti muškaraca i neskrivenoj žudnji žena. Henry je uzdahnuo. - Moja rođakinja misli da bih trebao oženiti gospođicu O’Neil. Edward se trgnuo. Henry se doimao pomalo snuždeno. - Nisam poput vas, ako shvaćate što želim reći. Za mnom ne trči nijedna žena. Bit ću sretan ako oženim neku nasljednicu, čak i onu kojoj su ostavljena nevelika sredstva, poput gospođice O’Neil. Edwarda je obuzeo bijes, tako snažno da nije ni zastao razmisliti koliko je bio nerazuman. - Dakle, oženit ćete se njome samo zbog novca? - Ne žene li se gotovo svi zbog novca? Ali ne znam - rekao je Henry, zagledan u svoje gležnjače, koje su posve očito bile nove novcate. - Ne mogu se odlučiti što učiniti. - Zašto? Henry je susreo njegov pogled. - Pa zbog toga groznog hramanja... Usto je jako čudna. Edward je piljio u nj, obješenih usnica. - Znači, smatrate je odvratnom, zar ne? Ali svejedno biste mogli stupiti u brak s njom? Henry je oklijevao. Zapazivši Edwardov hladan pogled, shvatio je da je načinio nekakav kiks, ali nije mogao dokučiti kakav. - Oženili biste se njome iako je smatrate odbojnom? - upitao je opasno Edward. Henry je problijedio. - Jesam li vas uvrijedio, gospodine? - zacičao je. 64

Knjigoteka

Glorij@ - Odgovori mi na pitanje pa ćemo vidjeti. - Ne znam. Nemam želju oženiti bogalja. Rečeno mi je da ima neznatan problem, a ne ozbiljnu deformaciju. Unatoč tomu, jako je draga, lijepa čak, ne mislite li i sami tako? Usto je samotnjak i ekscentrik, jeste li to znali? Ali vjerojatno nikada neću naći neku drugu nasljednicu. Dođavola. Kako je to zamršeno. Edward je zaškrgutao: - Ne sviđa mi se riječ bogalj, gospodine Martene. Zapravo, ona uopće nije bogalj. - Kako?! - Čuli ste me. - Edward je piljio u mladoga odvjetnika. - Nisu joj dobro namjestili desni gležanj kad ga je prije mnogo godina slomila... i to je sve. Nadarena je, lijepa i u svakom drugom pogledu posve normalna, poput vas i mene... Ali čini se da je daleko bolja osoba. - Svi... sviđa vam se? - Henry je iskolačio oči. - Jako - rekao je odlučno Edward. Potom je tiho dometnuo: - Bit će najintrigantnija žena, u to nimalo ne sumnjam. Henry Marten je drugi put toga jutra ostao otvorenih usta. Pribrao se tek kada je shvatio da je Edward podigao svoju putnu torbu. - Oprostite. Nije mi bila namjera uvrijediti vas. Želim biti vaš prijatelj. - Ne ispričavajte mi se - rekao je Edward, zaputivši se krupnim korakom prema kočiji. Nije obratio pozornost na kočijaša, nego je sam ubacio putnu torbu na stražnje sjedalo, kao da se radi o kakvoj igrački. Ispriku dugujete gospođici O’Neil, gospodine Martene. Nadam se da ste dovoljno muško da shvatite kako je ona zaslužuje. Uskočio je u kočiju i zastao. - Za Boga miloga, ne ženite se njome. Ne treba joj vaše sažaljenje... ionako ga već ima dovoljno. Potrebno joj je nešto posve drukčije od sažaljenja. Henry je netremice gledao za kočijom i leđima Edwarda Delanze u kaputu dok se kočija udaljavala. Zavrtjelo mu se. Je li to bilo moguće? Je li to moglo biti? Edward Delanza, slamatelj ženskih srdaca kojemu nije bilo ravna, krijumčar dragulja bez premca, gusar današnjega doba i živa legenda, ako su tračevi bili istiniti, zanimao se za gospođicu Sofie O’Neil? Henry bi se bio zakleo u to.

65

Knjigoteka

Glorij@ ŠESTO POGLAVLJE

66

Knjigoteka

Glorij@ što joj je dotaknuo slabašni gležanj, otkrivši ga,

nego je tako ležerno

razgovarao o njemu kao da je bilo sve u redu. Zauzvrat mu je povjerila svoje najintimnije i najskrivenije misli i umalo mu odala svoje najveće strahove. Potpunom neznancu. Sofie je samu sebe podsjetila na to kako je protekla večer za njega bila samo očijukanje, tek jedno od stotinu ili, bolje rečeno, jedno od tisuću onih u kojima je zasigurno sudjelovao. Naravno, njoj se to činilo mnogo značajnijim, jer joj je to bio prvi susret s nečim takvim u životu. Ipak nije mogla zaboraviti njegovu ljubaznost, njegovu zabrinutost... kao ni njegov poguban šarm. Nije joj se doimao neiskrenim. Naprotiv, činio joj se iskrenim i nepatvorenim. Sofie se nije usudila dalje nagađati. Bilo je skoro podne i dotada su gosti već bili pozvani na spektakularan ručak kakav je Suzanne uvijek priređivala za takve kućne vikend-zabave. Sofie ih je mogla čuti kako se kat niže okupljaju u kući. Dok je prelazila preko spavaće sobe nije željela baciti pogled na svoj odraz u zrcalu, što joj je bila navika. Potom su joj stopala postala olovna. Sofie je zastala. Sinoć ju je Edward Delanza upitao skriva li ona svoju ljepotu zato da bi mogla izbjeći neželjene prosce. Polako se, pomalo strahujući, okrenula prema zrcalu, posve dobro znajući da nije lijepa i da su njegove riječi bile tek samo drugi oblik očijukanja. Ali u svojoj modernoj ljetnoj haljini osjećala se privlačnom, baš kao što se sinoć osjećala gotovo lijepom. Sofie se zagledala u svoj odraz, nastojeći nazreti tračak ljepote u svojemu izgledu, ali ostala je razočarana. Lijepa ljetna haljina nije prikrila činjenicu da je bila priprosta i jednostavna te da joj je lice posve obično. Nikada neće biti ljepotica poput Hilary ili Lise... i nikakva količina očijukanja neće promijeniti tu činjenicu. Požurila je iz svoje sobe niz stube, umalo se spotaknuvši u žurbi. Zastala je u salonu u koji su gosti ulazili po dvoje ili u skupinama, smijući se i čavrljajući u prolazu do blagovaonice. Edward se još nije pojavio. Poželjelaje da joj puls uspori i da joj srce ne kuca tako brzo i oštro. - Dobar dan, gospođice O’Neil. Lecnula se. Iza nje je stajao Henry Marten, neznatno zajapuren. Sofie se uspjela osmjehnuti. - Dobro jutro, gospodine Martene. Jeste li uživali u jahanju? - O, da, jesam, hvala na pitanju, gospođice O’Neil. Smijem li vas otpratiti na objed? Sofie je iznenađeno izvila obrvu. Sinoć joj se Henry nije obratio ni jednom riječju, ni prije ni poslije večere. Začudila se toj njegovoj promjeni ponašanja, ali samo se osmjehnula. - Naravno. 67

Knjigoteka

Glorij@ Svi gosti bili su okupljeni u blagovaonici i Čekali da dođu na red kod švedskoga stola koji je Suzanne pripremila. Sofie je bila potištena. - Pitam se - rekla je tiho, dok su joj se obrazi žarili - gdje je gospodin Delanza? Henry se zagledao u nju. - Niste znali da je otišao? Nije vam rekao? Sofie je pomislila da ga je pogrešno čula... naravno da je pogrešno čula. - Oprostite, što ste rekli? - Napustio je Newport i otišao u grad. Gospođice O’Neil, je li vam dobro? Nije mogla odgovoriti. Bila je osupnuta. - Gospođice O’Neil? Zaprepaštena, snažno je uzdahnula. Bila je silno razočarana. Bez obzira na to koliko se trudila samoj sebi pretvarati, jedva je čekala ponovno očijukati s Edwardom Delanzom. Zapravo, ovaj put nadala se biti puno stidljivijom i manje iskrenom, više poput kakve dame, i manje neobičnom. Potajno se nadala da će je Edward smatrati donekle intrigantnom i vidjeti je ne samo kao predmet svoje ljubaznosti nego kao ženu od krvi i mesa, poput svake druge. - Gospođice O’Neil? - Henry ju je čvrsto uhvatio za ruku i u glasu mu se osjećala iskrena zabrinutost. Sofie je u trenu shvatila kako je ispala glupača. Nije li sve vrijeme znala da je njihov susret za njega bio beznačajan, tek obično ležerno očijukanje. Sofie se teškom mukom pribrala. Bilo joj je jasno da je na rubu plača. Bilo je žalosno, ali ipak se uspjela osmjehnuti Henryju, nadajući se da njezin očaj nije bio tako očit. Ispružila je ruku. - Ako biste bili tako dobri, gospodine Martene - promrmljala je. Ručak se pokazao beskonačno dugim. Sofie je sjedila na krevetu u svojoj sobi, sklopljenih ruku, čudeći se samoj sebi zbog svoje pretjerane osjećajnosti. Još u osjetljivoj dobi naučila je ne iskazivati osjećaje. Barem ne javno. Nedugo nakon očeva odlaska, Sofie je postala opsjednuta slikanjem. Njezini crteži iz djetinjstva bili su zaprepašćujuće eksplozije boja i crta. Otac joj je silno nedostajao i u to vrijeme nije shvaćala zašto ju je ostavio. U početku je, to joj je sada bilo jasno, većina njezinih slika bila izraz bijesa. Sofie se blago osmjehnula. Kada je zaozbiljno počela studirati slikarstvo, u dobi od trinaest godina, bila je prisiljena slijediti pomna ograničenja i kalupe klasicizma i preciznost linearnog crtanja te ostati 68

Knjigoteka

Glorij@ posve vjerna realističnom prikazu pojedinosti. Nije joj promaknulo da su se u posljednje vrijeme njezine slike raspletale kroz povratak u rano djetinjstvo i da joj je korištenje crta i boja vrlo brzo ponovno postajalo eksplozivno, iako ne baš jednostavno. Sofie je posegnula za novim blokom za crtanje na kojemu je radila protekle večeri. Naglo ga je otvorila i zagledala se u portret Edwarda Delanze. Smiono je koristila crte pa su mu se jagodične kosti i vilica isticale poput usjeka, ali portret je bio zapanjujuće točan. Zagledala se u njegove oči, koje su sjajile nagovještajem nečega što se nije usudila ni pomisliti. Boljelo je. Sofie se morala suočiti s time. Otišao je. Ništa mu nije značilo njihovo sinoćnje očijukanje na druženju... za razliku od onoga što je značilo njoj. Lisa je naglo upala u njezinu sobu. - Što se dogodilo? Bože, bila si blijeda kao krpa tijekom ručka. - Lisa joj je žurno prišla, sjela pokraj nje na krevet i zagrlila je. - Dobro sam. - Nisi jela. Jesi li bolesna? Sofie je uzdahnula. - Nisam, naravno da nisam. - Čak i da je uspjela naći riječi kojima bi svojoj polusestri izrazila zbunjenost i razočaranje koje je osjećala, Lisa je bila ta koja je uvijek plakala na njezinu ramenu, a ne obratno. - Jesi li sigurna? Osmjehnula se. - Sigurna sam. - Bilo je kako je moralo biti, tako je najbolje, rekla je samoj sebi. Bila je vrlo blizu tomu da puna nade na krilima poleti u svijet mašte koji je za nju bio zabranjen. Dobro je što je Edward otišao prije nego što za njim izgubi glavu, možda čak i načini ruglo od sebe. Njegov iznenadan odlazak bio je konačan dokaz koliko su njegov šarm i junačko ophođenje bili neiskreni. - Siđi u prizemlje i prošeci sa mnom i ostalima - poticala ju je Lisa. Znaš, onaj odvjetnik poprilično se zanima za tebe. Sofie je odmahnula rukom. - Gospodin Marten samo je ljubazan. - Moraš li uvijek biti samotnjak, Sofie? Zatreptala je. Prisjetila se kako joj je Suzanne sinoć održala malo predavanje. - Izgledam li doista toliko drukčije od ostalih? - Nisi posve drukčija, ali si samotnjak, Sofie. Želim da više izlaziš. Okupljanja su zabavna. Nadam se da ćeš doći kad ja budem debitantica. - Naravno da ću doći - rekla je odlučno Sofie. Možda bi i trebala češće izlaziti. Ali, kako će onda završiti studij i radove koje je započela? Osim 69

Knjigoteka

Glorij@ toga, nikada joj se nisu sviđala ta okupljanja... zapravo, sve do sinoć. Je li pogriješila zbog toga što se potpuno usredotočila na svoje slikarstvo, isključivši sve ostalo? Lisa je uzdahnula i ustala. - Hoćeš li crtati? - Bacila je pogled na stranicu u Sofijinoj ruci. - Neću danas - rekla je Sofe, odloživši papir u stranu, u trenu donijevši odluku. - O, Sofie, zgužvala si svoj rad. - Lisa je znala koliko su joj važna njezina djela i brzo ga je izravnala. Ruke su joj se umirile. Lisa je netremice piljila u papir. - Sofie, pa ti crtaš njega. Sofie nije odgovorila. Lisa se sledila. - Zaljubljena si u nj! - uskliknula je naposljetku. - Nisam! - uzvratila je Sofie vriskom. Lisa je zadihano piljila u portret. - Vidim to, Sofie... jasno se vidi s ovoga papira. Sofie nije popuštala. - Čak i ne poznajem gospodina Delanzu, Lisa. Smiješno je uopće tvrditi da sam zaljubljena u nj. - Smiješno? Ne baš! Pola žena iz grada zaljubljeno je u Edwarda Delanzu! - Lisa ju je zagrlila. - O, sirotice moja, nisam ni pomislila da ćeš se zaljubiti u nj onda kada sam rekla da ćeš biti opčinjena, mislila sam samo reći kako ćeš ga, poput svih nas, smatrati uzbudljivim. - Nisam zaljubljena u nj - rekla je napeto Sofie, ali srce joj je ustreptalo. - Samo je... jako privlačan. - Zamislila ga je s Hilary i prisjetila se njegove prave muževnosti. - Ajme, krajnje je privlačan, jasno da je privlačan, ali jednako tako krajnje neprihvatljiv... i krajnje opasan. - Lisa se sagnula ponovno je zagrliti. - S takvim čovjekom nikad se ne zna. Možda je odlučio zavesti te, Sofie - upozorila ju je Lisa. Sofie je prodahtala i obrazi su joj plamtjeli: - Trabunjaš prave besmislice! - viknula je Solie. - Nikada ne bi pokušao zavesti mene! Lisa se na trenutak zagledala u nju. - Katkada si prava budala - rekla je. - Očito nisi zapazila kako te gledao sinoć, ali ja jesam. Mislim da je najbolje što je otišao, Sofie, kada je već sve rečeno i učinjeno. Sofie je uspjela samo zablenuto piljiti u svoju polusestru, dok su joj se slike Edwarda koji je grli poigravale u mislima. - Majko, htjela si razgovarati sa mnom? - upitala je Sofie. 70

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je sjedila za svojim malim francuskim stolom, ne dižući pogled sve dok nije završila popis gostiju za posljednji vikend toga ljeta. Promatrala je smrknut izraz lica svoje kćeri. Poput Lise, zapazila je da je Sofie tijekom ručka bila neobično blijeda i povučena. - Mislim da bi ostatak ljeta trebala provesti ovdje, Sofie. Sofie se ukipila, iznenađena. - Moram se vratiti! Suzanne je odložila u stranu nalivpero. - Razmišljam o tome sve od tvojega jučerašnjeg dolaska. Uistinu postaješ samotnjak. Reputacija se lako stječe, ali teško poništava, Sofie. Zabrinuta sam za tebe. - Bila je to istina. - Mislila sam da dolazim samo za vikend! - uskliknula je Sofie, problijedjevši. A što će biti s mojim satovima slikanja? Suzanne je uzdahnula. - Akademija neće nikamo pobjeći, Sofie, do tvojega povratka. Neće biti velika tragedija ako i propustiš nekoliko tjedana. - Majko, moram se vratiti. Ne mogu propustiti satove. Suzanne je ustala, čvrsto stišćući nalivpero. Pomislila je na Edwarda Delanzu koji je bio u vezi s prelijepom Hilary. Unatoč tomu, očijukao je sa Sofie. Suzanne se prisjetila kako ju je samo gledao. Pomislila je na onoga mladog odvjetnika, rođaka Annette Marten, koji je promijenio mišljenje i sada se doimao zainteresiranim za Sofie. Suzanne je znala da ne smije dopustiti Sofie da sama ode u grad. Pomisao na to izazivala je paniku u njoj. Ovdje ju je barem mogla držati. pod budnim okom i kontrolirati neke nove iznenađujuće situacije. - Sofie, dušo, nedostaje mi tvoje društvo, uvijek mi je nedostajalo, mislim da je tako najbolje za tebe. Voljela bih da ostatak ljeta provedeš sa mnom. Poslušat ćeš me, zar ne? Na trenutak blijeda i izobličena, Sofie nije odgovorila. - Obično te uvijek poslušam, majko. Ali nisam više mala. Odrasla sam žena, prošle godine u svibnju navršila sam dvadeset. Ne mogu cijeli mjesec izostati s predavanja. Na Suzanninu licu nije bilo smiješka. - Znam kad si se rodila, Sofie. Možda imaš dvadeset, ali ne bi se baš moglo reći da si odrasla žena. Ili te možda Edward Delanza u to uvjerio svojim poljupcima? Sofie se zagledala u nju, zarumenjevši se. - Nikada me nije poljubio. - Dakle, koje olakšanje! - Suzanne je prišla kćeri i položila ruke na njezina ramena. - Bit će najbolje da još nekoliko tjedana ostaneš ovdje. Moraš naučiti biti druželjubivija, Sofie. - A ja te mogu nadzirati i zaštititi, pomislila je Suzanne. Prisilila se osmjehnuti. - Poslat ću po sve tvoje potrepštine. Možemo čak jednu od gostinjskih soba privremeno pretvoriti u atelje. Vidiš, ne očekujem od tebe da odustaneš od slikanja. 71

Knjigoteka

Glorij@ - Majko, da te barem mogu navesti da shvatiš koliko mi je stalo do mojih crteža - uskliknula je Sofie. - Ali ja to shvaćam. Jasno mi je, još otkada si kao povučeno dijete odbijala odlaziti na rođendanske zabave i ostale veselice, još dok si bila dijete koje je satima i satima moglo stajati ispred neke slike, dijete čije su ruke uvijek bile u kanti s bojom. Shvaćam ja, Sofie. - Da uistinu shvaćaš - rekla je kratko Sofie - nas dvije uopće ne bismo razgovarale o ovome. Suzanne se povukla. Odlučila je promijeniti temu na nešto što ju je mučilo poput svega ostalog. - Nisi izgledala dobro danas za ručkom. Je li sve u redu? Sofie je oklijevajući pogledala majku. Suzannino srce naglo je poskočilo. - Zbog njega, zar ne? Znaš da se meni možeš povjeriti, dušo. Sofie je drhturila. - Smatram ga silno privlačnim, majko - rekla je naposljetku, tihim glasom. Suzanne joj je oprezno uzvratila: - Sve žene tu vrstu muškaraca smatraju privlačnima, dušo. Vjeruj mi, jedna si od stotina njih. - To mi je jasno. Samo... - zarumenjela se... - katastrofa sam kada je riječ o društvenom životu i jedini muškarac koji je ikada bio ljubazan prema meni je Edward Delanza... ništa više od toga, samo ljubazan. Suzanne ju je povela do počivaljke, na koju su sjele. Na trenutak ju je proučavala. - Poigravao se tobom, dušo. Poznajem tu vrstu muškaraca. Isti je tvoj otac, njime upravljaju hir i požuda, do te mjere da mu ništa drugo nije važno, čak ni kada to znači uništiti nevinost. - Majko! - Sofie se zgranula. - Nisi u pravu po pitanju gospodina Delanze, jer on me ne smatra privlačnom, a griješiš i po pitanju mojega oca. Suzannino lice doimalo se bešćutnim. - Reći ću to bez imalo uvijanja. Jake O’Neil bio je pokvareni ženskar, a takav je i Edward Delanza. Sofie se isprsila. - Majko, molim te. Nije pošteno. Jake je mrtav. Ne može se braniti. Suzanne se gorko osmjehnula. - Ni da je živ ne bi se mogao obraniti po tom pitanju. Sofie je oklijevala, a potom se približila majci i zagrlila je. - Volio te, majko, znam to. Ali Suzanne se izmaknula i ustala. - Kao da ja marim za to je li me Jake O’Neil volio ili nije. - Ali još dok je izgovarala te riječi, znala je da su bile prava pravcata laž. 72

Knjigoteka

Glorij@ - Nekada ljudi nenamjerno povrijede jedno drugoga - rekla je polako Sofie. - Želio me povrijediti - naglasila je Suzanne, okrenuta prema svojoj kćeri. - Zbog toga je sve ostavio tebi, a meni ni prebijenoga novčića. - Ne - usprotivila se Sofie. - Nisi u pravu. To je bila pogreška, uvjerena sam u to. - Vedro se osmjehnula. - Osim toga, to nema nikakve veze. Meni ta sredstva nisu ni potrebna. Ima previše toga za nas obje. Suzanne je piljila u nju, osjećajući žalac grizodušja. - Ne radi se o tome, Sofie. Radi se o principu. Sofie nije rekla ništa, osjećajući sućut. Naposljetku se tiho oglasila: Žao mi je zbog toga što te Jake povrijedio. - Nije me povrijedio. - Suzanne je to izgovorila hladno i slegnula ramenima. Pojavnost je bila sve... shvatila je to na nimalo lak način još dok je bila mlada i smatrala se iznad društvenog bojkota i prijekora. Vrlo brzo je shvatila da nitko nije imun na društvo koje ne obraća pozornost i ne prašta. Odavno još, kada joj je bilo dvadeset pet godina, naposljetku je sazrela i udala se za Benjamina, ne iz ljubavi, nego zbog toga da ponovno bude prihvaćena i stekne ugled u društvu koje ju je odbacilo. Suzanne je nemirno koračala, poželjevši da može odbaciti ta sjećanja. Ali znala je da joj je bilo potrebno prilijepiti se uz njih, trebala su joj da je podsjete na to kako je nekoć bila žena, i to vrlo živa. - Dosta o tvom prokletom ocu. Što ti je Edward Delanza rekao dok ste bili sami na terasi, Sofie? Sofie je piljila u majku. - Samo je bio pristojan. Objasnila sam mu otkad hramam... i bio je nevjerojatno ljubazan. - Njegova ljubaznost samo je maska za jedno... namjeru da te zavede i upropasti - obrecnula se Suzanne. - Ne - usprotivila se odlučno Sofie. - Ne, nisi u pravu. Edwardu nije u interesu zavesti me. Samo je bio plemenit. Bio je kavalir. Suzanne je piljila u nju. - Sofie, zvučiš potišteno! Ako mu doista nije namjera zavođenje, onda si prava sretnica. Svesrdno se nadam da si u pravu i da ćeš biti pošteđena one boli kakva ostaje nakon takva muškarca. Koliko je plemenito krijumčariti dijamante ili održavati izvanbračnu vezu s Hilary Stewart? Ima avanturu s Hilary Stewart. Što misliš, zašto sam im dala susjedne sobe? Sofie je ustala, podignutih ruku. - Jasno mi je da je sklon Hilary - rekla je promuklo. Suzanne je piljila u Sofie, kada joj je iznenada sinulo. Njezina kći bila je zaljubljena u Edwarda, to se moglo vidjeti, i rastresena zbog njegove 73

Knjigoteka

Glorij@ veze s njihovom susjedom. Suzanne je bila užasnuta. U svijesti joj je bljesnula tragedija. Jake ju je umalo uništio i mogla je zamisliti kako Edward uništava njezinu kćer. - Hilary sinoć nije bila u svojoj sobi... shvaćaš li? Sofie je problijedjela. - Otkud ti to znaš? - Krevet joj je bio netaknut. Svojim sam očima to vidjela kada sam zastala pokraj njezine sobe odlazeći na doručak... Služavke ne ulaze tako rano u gostinjske sobe, Sofie. - Zapazivši Sofijinu potištenost, nježno je dometnula: - Moram znati što se događa u vlastitom domu, Sofie. - Ne želim više ništa čuti. - Žao mi je što tako naglo moraš učiti o životu - rekla je Suzanne. - Ali to je za tvoje dobro. Sretneš li ga ponovno, bježi što dalje od njega. Sofie je ukočeno kimnula. - Naučila sam lekciju, majko - rekla je naposljetku. - Uživala sam u očijukanju s njim, ali neću više. Nemaš zašto strahovati. - Duboko je uzdahnula. - Ne vratim li se u grad, majko, neću moći na vrijeme dovršiti portret gospođice Ames do njezina rođendana. Ili si na to zaboravila, unatoč tomu što si ti to dogovorila i ustrajala na tome? Suzanne ju je motrila, gotovo ne čuvši što je rekla. Ako je Sofie bila zaljubljena u Edwarda Delanzu, onda ona smjesta mora promijeniti taktiku. Hilary je također imala ljetnikovac nedaleko od utočišta na plaži koje su imali Ralstonovi i Suzanne je pretpostavila da će Edward puno vremena provoditi u Newport Beachu grijući Hilarvn krevet. Što ako se bude vrzmao oko Sofie dok ne bude s Hilary? - Predomislila sam se - rekla je iznenada Suzanne, preznojivši se. Od same pomisli na to da bi Edward mogao biti u Sofijinoj blizini, srce joj je snažno zalupalo. Prestrašila se. Možeš otići u ponedjeljak ujutro kako smo planirale. - Sofie je razrogačila oči. - Hvala ti, majko. - Zagrlila ju je, ali ova ju je čudno pogledala, a potom žurno izišla iz prostorije. Suzanne je dugo gledala za svojom kćeri, osjećajući trnce nelagode. Sofie nikada dotad nije pokazivala zanimanje za nekog muškarca, Suzanne je bila uvjerena u to, ali zato je sada bila više nego zainteresirana, bez obzira na to što je tvrdila posve suprotno. Suzanne je prešla preko prostorije i s dovratka promatrala kako Sofie nespretno brza uz stube. Namrštila se. Nije imalo smisla. Edward Delanza mogao je imati ženu koju je htio. Zašto je salijetao Sofie dok je bio u njihovoj kući na obali? Je li njegovo zanimanje za nju potjecalo iz dosade ili možda iz nekog bizarnog suosjećanja? Zasigurno neće ulagati toliki napor i salijetati je, ne sada, kada to nije bilo baš zgodno. Ne takav muškarac. 74

Knjigoteka

Glorij@ Suzannine ruke svejedno su se znojile. Odlučila je da neće nimalo riskirati. Pomislila je kako mora obavijestiti gospođu Murdock da se pobrine za to da Sofie u svakom trenutku bude u pratnji starije osobe. Odluči li iz nekog nevjerojatnog razloga Edward Delanza salijetati Sofie na Manhattanu, Suzanne bi za to smjesta doznala.

75

Knjigoteka

Glorij@ SEDMO POGLAVLJE

76

Knjigoteka

Glorij@ razbacane uokolo. Gospođica Ames svakoga je trena trebala stići kući, provjeriti i preuzeti svoj portret. Ali Sofie se nije dalo poći. Piljila je u žanrovsku sliku, mršteći se. Njezini dojmovi bili su točni: uhvatila je dvije krupne žene na nenadsvođenom trijemu stambene zgrade ispred sebe, baš onakve kakve su bile, umorne, ali živahne, u iznošenoj odjeći šarenih boja. Gospođa Guttenberg na sebi je imala crvenu haljinu, koja je bila savršena mrlja u boji na inače mračnoj slici. Unatoč njezinu začudnom korištenju crvene i načinu na koji se sunčeva svjetlost odbijala od pločnika oko njihovih stopala, na slici je ipak nešto nedostajalo. Sofie je znala što je bio jedan od njezinih problema. Nije više bila zaljubljena u temu svoje slike. A temu u koju je bila zaljubljena nije željela naslikati. Ta tema bio je Edward Delanza. Neće ga naslikati. Sofie je uzdahnula. Prije više od tjedan dana vratila se u grad i sve vrijeme radila na tome platnu i dovršavanju portreta gospođice Ames, ali nije ga mogla odagnati iz misli. Procijenila je kako razgovor koji su toga vikenda vodili na plaži sveukupno nije trajao ni punih petnaest minuta. Unatoč tomu, stalno joj se vrzmao u mislima. Sofie je načinila grimasu. Bez obzira na sve ostalo, Edward Delanza bio je najbolji predstavnik muškoga roda i kao model bio bi predivan. Spustila je kist. Kako se mogla othrvati iskušenju da ga naslika? Kako? Posebice kada je ostajala bez daha od iščekivanja i uzbuđenja pri samoj pomisli na to. Sofie je ponovno posvetila pozornost svojoj žanrovskoj slici koju je odlučila dovršiti prije završetka ljeta. Nikada prije nije slikala takvo okruženje i vjerojatno ga barem neko vrijeme neće ni slikati, sve dok ne navrši dvadeset jednu i ne bude samostalno zarađivala za život. Suzanne joj nikada ne bi dopustila da učestalo odlazi u taj dio susjedstva kako bi slikala prizore iz stvarnoga života radničke klase i useljenika. Da je ikada pokušala dobiti dopuštenje za taj pothvat, bilo bi joj uskraćeno. Ni sada ga nije imala. Istina, osjećala je krivnju, ali slikarstvo joj je bilo na prvome mjestu. Sofie je potajno slikala na platnu. Nije bilo slučajno što se toga projekta prihvatila ljeti dok je Suzanne vrijeme ugodno provodila u Newportu. Dok je majka bila daleko, vjerojatnost da je se uhvati na djelu bila je doista mala. Naravno, trebala je biti na satovima na Akademiji. Ali taj sat Sofie baš nije mnogo zanimao, jer nije bila zainteresirana za bakropis, pa je 77

Knjigoteka

Glorij@ posljednjih pola godine s tih satova izostajala kako bi slikala ulja na platnu. Kočijaš je stajao nedaleko od nje. Sofie je uvjerila Billingsa da je to zadatak koji ona mora obaviti za jedan od svojih satova. Nije vjerovala da joj je povjerovao, ali bio je toliko odan da je došao, bojeći se da bi mogla otići bez njega, strahujući izgubiti je iz vida. Sluge obitelji Ralston poznavale su Sofie još iz vremena dok je bila devetogodišnja djevojčica i svi su bili uvelike svjesni strasti koju je Sofie pokazivala za slikarstvo. Ta strast bila je očita još od prvoga dana kada je stigla u dvorac Ralstonovih, živjeti u njemu kao Benjaminova pastorka. Benjamin je bio kolekcionar umjetnina. Poput mnogih kolekcionara zanimao se za američku umjetnost, ali kao jedan od najistaknutijih američkih kolekcionara domogao se desetak radova francuskih pripadnika barbizonske škole s početka devetnaestoga stoljeća, među kojima su bili ruralni pejzaži Milleta i Rousseoa kao i neki puteniji, mnogo erotičniji radovi salonskih umjetnika poput Conturea i Cabanela. Još važnija od toga bila je činjenica da je Benjamin bio uvelike pod dojmom prve cjelovite izložbe francuskih umjetnika koje su tisak i kritičari nazvali les impressionnistes, održane 1886. godine u New Yorku. Neposredno nakon toga nabavio je jednoga Pissarroa i jednoga Degasa te u četiri godine otada kupio još jednoga Degasa i Manetovu mrtvu prirodu. Sofie je bila oduševljena kada je otkrila njegovu galeriju, u kojoj je svakodnevno provodila sate i sate. Poput većine djece Sofie se okušala u slikarstvu još prije nego što je došla živjeti u dvorac Ralstonovih. Kod Ralstonovih je naobrazba uključivala likovnu umjetnost i njezina prva guvernanta počela ju je ozbiljno bodriti u crtanju i slikanju vodenim bojicama. S navršenih dvanaest godina, Sofie je nadmašila svoju učiteljicu. Kada joj je to postalo jasno, gospođica Holden porazgovarala je sa Suzanne, ukazavši joj na to. Suzanne nije zanimala činjenica da njezina kći posjeduje neobičnu sklonost za umjetnost i nije namjeravala naći Sofie pravoga učitelja slikanja. Sofie je preklinjala, ustrajala u tome, borila se. Nakon očeve smrti bila je mirno dijete, skromno, strpljivo i nezahtjevno. Ali ne u tom slučaju. Poprilično srdita, Suzanne je priprijetila da će joj oduzeti boje i kistove, zabranivši joj da ikada više nešto nacrta i naslika. Na svu sreću, zahvaljujući neuobičajenoj buci u svojemu domu, Benjamin Ralston bio je upozoren na to što se događalo pa se umiješao. Budući da se Benjamin rijetko kada upletao u nešto što se ticalo kćeri njegove supruge, a samim time i njegove kćeri, Suzanne mu se nije mogla suprotstaviti. Našla je Sofie učitelja. Paul Verault poučavao je na Akademiji 78

Knjigoteka

Glorij@ za likovnu umjetnost i davao privatne satove ako bi procijenio da neki učenik to zaslužuje. Verault je odmah prepoznao da Sofie zaslužuje da joj posveti svoje vrijeme i pozornost. Sofie je započela učiti s Veraultom kada joj je bilo trinaest godina i to druženje potrajalo je tri godine. Verault je bio precizan i zahtjevan, učestalo sklon kritiziranju, koje je bilo posve opravdano, i vrlo rijetko sklon pohvali. Ustrajao je na tome da Sofie započne s temeljnim... učenjem linearnih kontura i oblika. Te prve godine Sofie je crtala samo ugljenom i nacrtala oko petsto crteža mrtve prirode na kojima je bio prikazan svaki mogući predmet koji ste mogli zamisliti, sve dok obično supostavljanje voća nacrtanog olovkom nije eksplodiralo životom. Nakon godine dana Verault je izjavio da je završila s učenjem kontura i oblika. Bilo je vrijeme pozabaviti se bojom i svjetlom. Sofie je bila ushićena... zbog toga što je voljela boju, oduvijek. Veraultu više nije ni najmanje smetala privatna podnka. Ostao je razrogačenih očiju kada je shvatio da njegova mlada učenica ni u kojem pogledu nije obična i da njezin osjećaj za boju graniči sa savršenstvom. Sofie je željela boju i nijanse koristiti smiono, na neuobičajen način, ali Verault joj to nije dopustio. - Jednoga dana moći ćeš biti originalna, ma petite, ali tek nakon što svladaš ono čemu te ja moram naučiti - rekao joj je, ponavljajući joj to često tijekom godina, onda dok bi Sofie gunđala zbog preslikavanja jednog velikog umjetnika za drugim u različitim muzejima u gradu. Sofie je željela stvarati, ali Verault je od nje zahtijevao da preslikava. Naposljetku je Sofie navršila šesnaest. Već se bila prijavila na Akademiju, na koju je primljena i uskoro je tamo nastavila učiti od Veraulta, kao i od mnogih drugih učitelja. Ali jednoga dana došao joj je očiju punih suza. - Vraćam se kući, ma petite - rekao je. Sofie je bila zaprepaštena. - Kući? U Francusku? - Oui. U Pariz. Ondje imam obitelj. Supruga se ne osjeća dobro. Sofie je kršila ruke, trudeći se ne zaplakati. Nije čak ni znala da taj ćudljivi, šutljivi čovjek negdje ima obitelj, a još manje u Parizu. Silno će joj nedostajati učitelj, njezin mentor i prijatelj. - Naravno, moraš ići prošaptala je. - Molit ću se da madame Verault brzo ozdravi. - Ne budi tako pokisla, malena. - Verault ju je uzeo za ruku. - Od mene si naučila sve što si mogla naučiti, ma chere - rekao je, poljubivši joj ruku. Zapravo, isto to rekao sam u posljednjem pismu kući, svojemu starom prijatelju Andreu Vollardu. Vollard je bio trgovac umjetninama u Parizu kojega je Verault s vremena na vrijeme spominjao Sofie. - Sada moraš učiti od ostalih dobrih učitelja s Akademije - nastavio je Verault - i od onih oko tebe, a tek potom 79

Knjigoteka

Glorij@ od sebe same... i od života. - Naposljetku se osmjehnuo. - Ali imaj strpljenja, ma petite. Imaj strpljenja. Jednoga dana moći ćeš slobodno, po vlastitoj želji, slikati uljima na način za kojim žudiš. Mlada si, ima vremena. Marljivo uči sa svojim novim učiteljima. A kada budeš u Parizu, dođi me posjetiti. Nakon što je otišao, Sofie je plakala, imajući osjećaj da je izgubila najboljeg prijatelja... svojega jedinog pravog prijatelja. Nekoliko dana nije mogla slikati ni pomisliti na slikanje. Verault joj je silno nedostajao. Bio je jedini koji ju je u životu istinski razumio u godinama nakon očeve smrti. Kada se vratila u svoj atelje, nije poslušala njegovu posljednju uputu. Radila je na jednom pastoralnom prizoru, na slici čiji je naziv bio samo Central Park. Makete čamaca plovile su jezercem, dok su dječarci u kratkim hlačama i odrasli muškarci u košuljama uzbuđeno promatrali svoje igračke, smijali se i klicali. Piljila je u to ulje na platnu, bijesna zbog učiteljeva odlaska, osjećajući se mlado, neobuzdano i buntovno. Za tjedan dana započet će s prvim satovima na Akademiji. Sofie se učinilo kao da vrijeme nije bilo na njezinoj strani... imala je osjećaj da je kucnuo trenutak, sad ili nikad. Srce joj je počelo energično lupati kada je, odjednom prestrašena, uzela kist srednje veličine koji je potom grozničavo umočila u jarko žutu boju. Uskoro je ustajala voda postala više plava i zelena negoli smeđa, sa žutim mrljama i dotada bijela napuhana jedra sada su se šarenila u više nijansi. Lijepi prizor na jezeru eksplodirao je strastvenom bojom i treperavim pokretom. Radeći, Sofie je razmišljala o Monetu, čija je djela često gledala u ekskluzivnoj galeriji Durand-Ruel u središtu grada. Bila je silno ponosna na svoj prvi izlet u modernu, ponosna, ali i sumnjičava, očajnički trebajući ohrabrenje i uvjeravanje. Je li bila gruba i očita tamo gdje bi Monet bio blag i poseban? Sramežljivo se povjerila Lisi, rekavši joj što je učinila, usudivši se otkriti joj svoje nade da je njezino slikarstvo krenulo novim smjerom i da je otkrila pravi vlastiti stil. Lisa je bila ushićena zbog nje i rekla to Suzanne, koja je ustrajala na tome da vidi njezin rad. Sofie je pozvala majku i sestru u svoj atelje da vide njezinu sliku, nastojeći se ne obazirati na strah i tjeskobu koju je osjećala. Sofijina slika ih je šokirala. - Luda si! - uskliknula je Suzanne. - Svi će reći da si luda! Reći će da si ludi bogalj! Ne dopuštam ti slikati na takav način, Sofie. Zabranjujem ti to, jesi li me čula? Što se dogodilo s tvojim lijepim portretima i divnim pejzažima? Zašto ne načiniš novi Lisin portret? Sofie nije mogla sakriti tjeskobu. Pitala se jesu li u pravu, je li njezin pokušaj da oponaša velikoga Moneta bio toliko čudovišan, je li bio baš 80

Knjigoteka

Glorij@ toliko zaprepašćujući i ružan kao što su govorile. Odbacila je sliku u stranu, ali Lisa ju je spasila i spremila na tavan. Sofie se vratila na Akademiju i nastavila proučavati tradicionalno korištenje linije i oblika, nijansiranja i boje, provodeći svakodnevno nakon nastave tri do četiri sata u muzeju umjetnosti Metropolitan, preslikavajući radove jednoga znamenitog slikara za drugim. Ali više nije bila tako usamljena. Negdje sredinom prvoga semestra Sofie se prvi put u životu sprijateljila s dvjema osobama. Obje, Jane Chandler i Eliza Reed-Wharing, bile su mlade društvene žene poput nje same, koje su, osim toga, baš poput Sofie bile žarko posvećene slikanju. Njih tri zajedno su opsjedale muzeje i umjetničke galerije kada nisu bile na predavanjima ili kada nisu radile. Išle su na iste satove, zajedno sjedile kada god je to bilo moguće i zajedno učile za ispite. Sljedećih nekoliko godina bilo je najsretnije i najuzbudljivije razdoblje u Sofijinu životu. Ali naposljetku je počela osjećati kao da se svega zasitila. Bila je već umorna od preslikavanja starih velikih slikara. Usavršila je žensku anatomiju. Proučavanje muške anatomije nije bilo dopušteno. Korištenje suhe igle i bakropis zapravo je nisu istinski zanimali. Sofie se željela okušati u nečemu posve novom i drukčijem. Željela je istraživati boju i svjetlo. Počelo je kao izazov. Sofie je svoje žudnje izgovorila naglas pred prijateljicama. Ali Jane je bila zadovoljna nastavnim planom i programom, jer je planirala raditi za oca, bakroresca, kao i Elisa, koja se namjeravala baviti slikanjem portreta. Obje su djevojke bez pogovora odlazile na predavanja. Zapravo, obje su se planirale udati i zasnovati vlastite obitelji. Nedavno su se obje zaručile za divne mladiće iz istaknutih obitelji. Nikada to nisu spomenule, ali Sofie je znala da su se pitale zašto ona nije zaručena. Sofie je, nažalost, shvatila da je na kraju ipak nisu istinski razumjele. - Ako već baš toliko želiš napraviti nešto svoje, Sofie - rekla je Elisa učini to. Ili se možda bojiš? Sofie se bojala. A kako i ne bi? Ali izgarala je od potrebe da to učini. Njezina potraga za odgovarajućom temom naposljetku ju je, umjesto odlaska na treći sat, odvela do Treće avenije. Odlučila se za žanrovsko slikarstvo, ali ne onakvo kakvo bi se možda svidjelo Milletu, Rousseau ili Diazu, nego onakvo kakvo se najviše sviđalo njoj, Sofie. - Gospođice Sofie, madam - zazvao ju je grubo kočijaš, prekinuvši je u razmišljanju. - Tri i trideset je. 81

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je uzdahnula. - Hvala ti, Billingse. Spakirat ću se. - Bilo je vrijeme poći dočekati čangrizavu gospođicu Ames.

Na ulasku u majčin salon, Sofie se sledila. Na drugoj strani prostorije stajao je Edward Delanza i srdačno se smješkao. Razrogačenih očiju, Sofie nije mogla odvratiti pogled. Naposljetku je shvatila da je osim njega u prostoriji bila još gospođica Ames, smještena na počivaljci pokraj ognjišta s mramornom policom ponad kamina. Stara usidjelica lakomo je tamnim očima neusiljeno promatrala Edwarda i Sofie. U trenu je osjetila paniku. Što ona radi tu? Edward joj je ležerno prišao, pogledom prelazeći preko svakog centimetra njezina tijela, što ju je uznemirilo. - Dobar dan, gospođice O’Neil. Slučajno sam bio u prolazu pa mi je palo na pamet ostaviti posjetnicu. Kada sam shvatio da ćete u svakom trenutku stići kući... nacerio se i pogled njegovih plavih očiju zadržao se na njezinima - znao sam da moram pričekati. Sofie se nije ni pomaknula. Kada je pogledom preletio preko njezine odjeće, shvatila je kako je izgledala. Bila je užasnuta. Nedvojbeno je bila znatno drukčija nego one večeri na terasi, pomno uređene frizure i kada je bila u večernjoj haljini. Daleko ekscentričnija nego što je mogao sanjati i nego što se ikada željela pojaviti. Bila je posve prljava i neuredna. Kosa joj je ispadala iz debele labave pletenice koja joj više nije bila omotana oko glave. Uspjela je osjetiti tu tešku masu kose na vratu i znala da će joj se za koji trenutak pletenica potpuno raspasti i da će joj raspleteni uvojci pasti niz leđa. Još gore bilo je to što su joj bluza i suknja bile umrljane bojom i bila je svjesna da zaudara na terpentin. Što se tiče izgleda, bila je još nemarnija nego obično, jer znala je da je Suzanne u Newportu i da u kući nema nikoga... Jedini posjetitelj kojega je očekivala bila je gospođica Ames. - Posjetitelj? Je li Edward Delanza došao njoj u posjet? - Maca ti je popapala jezik, djevojko? - Gospođica Ames je ustala. - Zar nećeš zaželjeti dobar dan ovom zgodnom gospodinu? Sofie se zarumenjela. - Gospodine Delanza - zakreštala je. Polako joj je dopiralo do svijesti da ju je došao posjetiti. Potom su joj u mislima odjeknule Suzannine riječi. Njegova ljubaznost zamjena je samo za jedno, namjeru da te zavede i upropasti. - Gdje je moja slika? - Gospođa Ames se približavala. Čuo se udarac njezina štapa. 82

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se prenula vrativši se u stvarnost i srce joj je snažno zalupalo. Gospođice Ames - uspjela je konačno izustiti, uvelike svjesna Edwarda. Drago mi je upoznati vas. - Moja slika, djevojko? Sofie je smireno udahnula. Nije se usudila pogledati Edwarda, koji joj se osmjehivao. - Poigrava se tobom, dušo. - Tu je, gospođice Ames. Jensone, molim te, donesi je. Batler je ušao, tegleći golemo platno. Postavio ga je na tlo, okrenuvši ga prema onome trojcu, otpuhujući. Sofie je odjednom osjetila tjeskobu. Ne zbog gospođice Ames, kojoj će se slika nedvojbeno svidjeti, nego zbog Edwarda Delanze. Naslikana je stručno, ali nije bila baš uzbuđujuća. Bila je posve obična. Prisilila se naslikati je. Zatekla se kako gleda Edwarda, a ne gospođicu Ames, iščekujući njegovu reakciju. Smiješno, zato što je uopće nije trebalo biti briga što on misli o njezinu radu. Potom se zapitala što bi pomislio o njezinoj žanrovskoj slici s prikazom onih dviju useljenica. Nije ju trebalo biti briga. Nije ju bilo briga. Samu je sebe ispravila. Nije čak imao nikakva prava biti tu, u njezinu domu. Zašto je došao? Poigravati se njome? Zavoditi je? Je li se zasitio Hilary? Je li mislio da bi od nje mogao imati neke koristi? Zašto je došao? - Doista nalikuje na mene - rekla je nerado gospođica Ames. Piljila je u sebe na platnu. - Pomalo previše stvarna, ne misliš li tako? Nisi li je mogla malo uljepšati, djevojko? Sofie nije odgovorila. Edward se namršteno zagledao u portret, a potoni okrenuo prema njoj i oštro je pogledao. - Iznimno ste nadareni, gospođice O’Neil. Sofijine usnice bile su čvrsto stegnute. Stisne li ih još malo, mogla bi slomiti zub. - Hvala vam, gospodine Delanza - rekla je ukočeno. - Tvrdili ste da ste strastveni kada je riječ o slikanju - rekao je Edward, piljeći u nju kao da je zbunjen, a potom ponovno vratio pogled na portret. - Gospođicu Ames prikazali ste točno onakvom kakva jest. Sofie je osjetila kako se zarumenjela, zato što je portret bio lišen strasti, čega je bila posve svjesna. Je li on to znao? Je li njegov komentar bio prikrivena kritika? - S fotografijom čovjek može učiniti to isto... još i bolje - rekla je zajedljivo Sofie. Edward se lecnuo. - Daj, daj, djevojko, dao ti je kompliment - javila se nenadano gospođica Ames, ali Sofie se nije mogla požaliti zbog njezine iskrenosti, 83

Knjigoteka

Glorij@ iako je bila prilično nepristojna. – Pravi ste talent. Hajde, Jensone, odnesite sliku do moje kočije. - Pogledala je Edwarda. - Vidim da imate jedan od onih prokleto glupih automobila, ali što se mene tiče, konj i kočija bili su dovoljno dobri za moje roditelje pa su dovoljno dobri i za mene. Edward se osmjehnuo toj staroj dami. Bio sam na izložbi automobila u Londonu u studenome prošle godine. Otada sam upecan, poput planinske pastrve. - Aaaah - rekla je gospođica Ames, a potom namignula. - Povedite je na vožnju. Meni se čini da to sve mlade djevojke vole. Sofie je osjećala svoj podivljali puls dok je ispraćala do vrata gospođicu Ames. Što je ta stara dama pomišljala? Ipak je ugledala neželjenu sliku sebe na prednjem sjedalu nekog modernog crnoga kabrioleta i Edwarda s kapom i naočalama pokraj sebe. Nikada dotad nije nogom kročila u automobil i vjerojatno će prije umrijeti nego što će to učiniti. Zamisliti sebe u automobilu, i to ni više ni manje nego s Edwardom Delanzom, bila je romantična glupost. Ali kad se vratila, bila je uvelike svjesna toga da je ostala sama s Edwardom i puls joj se još nije bio smirio. Izišao je iz salona i proučavao sliku u hodniku koju je dovršila prije nekoliko godina. Okrenuo se. - I ovu si ti naslikala? Bio je to Lisin portret dok je bila mala. Sofie ga je naslikala po sjećanju, pomoću fotografije. - Poznavatelj ste umjetnosti, gospodine Delanza? - Bila je uznemirena zbog te pomisli, baš kao što je bila uznemirena u njegovu društvu. - Ne baš. - Široko se osmjehnuo. - Onda imate dobro oko, gospodine Delanza. - Zagladila je nepostojeće nabore suknje. Zaprepastila se ugledavši svoju crvenom bojom umrljanu ruku. - Bojim se da ste me zatekli pomalo en deshabille. Cerek mu se pretvorio u razvratnički i tajne su mu zaiskrile u očima. Ne baš, gospođice O’Neil. Njegove riječi potaknule su maštarije koje je smatrala sigurno odagnanim. Činilo se kao da joj se tijelo stisnulo. Obrambeno je prekrižila ruke na prsima. - Zašto ste ovdje? - upitala je promuklo. - Što misliš zašto sam ovdje, Sofie? - uzvratio joj je nježno. Sofie je osjetila nadiranje neželjene žudnje i uzavrelu krv u žilama. Samu je sebe podsjetila na to da je on razvratnik bez premca. Je li je uistinu namjeravao zavesti? Činilo se gotovo nemogućim. Ali, zašto bi inače bio tu... zašto bi joj se inače obraćao imenom na tako zavodljiv način? Sofie se uspravila, postavši još odlučnija. Jednom je već bila gotovo pala na njegov izgled i šarm, stoga ovaj put neće biti tako 84

Knjigoteka

Glorij@ glupa. Mogao je činiti i govoriti što je htio, ali ona će ostati razumna i potpuno kontrolirati svaku neželjenu žudnju. - Ne mogu dokučiti zašto ste ovdje, gospodine Delanza - čula je samu sebe kako mu žustro govori. - Došao sam te posjetiti, naravno. - Jamice na njegovu licu bile su duboke, a zubi bijeli i blistavi. Pogled njegovih plavih očiju bio je prikovan uz njezin. Unatoč svoj svojoj odlučnosti, Sofie je osjećala kako već neizbježno podliježe njegovim čarima. Njegova magnetska privlačnost bila je neodoljiva. - Gospodine Delanza, ne shvaćam - rekla je kruto. - Zašto ste došli u posjet? - Pitaš li ostalu gospodu zašto navraćaju? Zarumenjela se. Bilo joj je istinski neugodno. - Mislim da sam vam rekla kako nemam obožavatelje. Nestalo je smiješka na njegovu licu dok je piljio u nju. - Nemaš posjetitelje? Isturila je bradu. - Nemam muške posjetitelje, ne. Gledao ju je u nevjerici, razrogačenih očiju. Potom su mu se ponovno pojavile one jamice na obrazima. - Eto, sada imaš jednoga... mene. Duboko je udahnula. Puls joj je i dalje nerazumno bubnjao. Svjetovan ste čovjek - rekla je Sofie, pozorno birajući riječi. Bila je odlučna doznati kakve su mu namjere, odlučna jednom zauvijek okončati tu beznadežnu šaradu. Lijeva mu je obrva odskočila visoko kada ju je ispitivački pogledao. - Kao što možete vidjeti, predana sam, iako ekscentrična umjetnica. I... - Nije to mogla izgovoriti. Nije mogla spomenuti pravi razlog zbog kojega je nije mogao smatrati zanimljivom. Pogled mu se smračio. - Što i? - Zašto biste mi došli u posjet?! - povikala je izgubivši dragocjenu kontrolu, a s njom i živce. Nadvio se nad nju. - Znači, ekscentrična si, je li? Smiješno, jer ja te ne smatram ekscentričnom. Originalna, nadarena, intrigantna, to da. Ali ekscentrična? Ne. Čije su to riječi, Sofie? Tvoje ili majčine? Sofie se zgranula, dašćući. Pošao je prema njoj... Ustuknula je. - Ne zaboravljaš li nešto? Sofie je oblizala usnice. Stjerao ju je uza zid. Drhtala je, prestrašena... i tvrdoglavo piljila u njega, bez riječi. Pitala se bi li je mogao sada posve iskoristiti i poljubiti. Što bi ona u tom slučaju učinila? Sinulo joj je da bi, budući da je nitko prije nije poljubio, mogla uživati u tome. 85

Knjigoteka

Glorij@ Pogled njegovih plavih očiju postao je žestok i strastven. - Nimalo me se ne tiče to što imaš ružan gležanj, Sofie. Sofie mu nije vjerovala. - Onda ste jedan jedini. - Svi ostali su onda hrpetina budala. Sofie je piljila, i te kako svjesna činjenice da ih dijele samo centimetri. Mogla je osjetiti vrelinu njegova tijela. Još gore, mogla je osjetiti kako se i sama zagrijava na način na koji nije nikada dotad. - Što želite reći? Podigao je ruku. Za djelić sekunde Sofie je pomislila da će je dotaknuti. Činilo se da mu se ruka mota blizu njezina ramena, ali uto je položio dlan na zid, sa strane, iznad njezine glave i cijelom težinom naslonio se na ruku. - Želim reći da sam došao posjetiti te poput svakoga drugog muškarca. Pristojno i kako dolikuje. Zbog toga što te smatram intrigantnom. Ali ti se ponašaš kao da sam gubavac. - Nisam namjeravala ostaviti takav dojam - rekla je Sofie dubokim glasom. Rukav njegove jakne bio je toliko blizu nje da je mogla osjetiti mekana vlakna fine plave vune uz svoj obraz. Edward je piljio u nju. - Zašto me se bojiš? - Ne bojim. - Ali bojala se, o, da, i te kako se bojala. Što li će, zaboga, učiniti ako je poljubi? Smješkao se. Njegove plave oči isijavale su gorčinom. - Ne krivim te. Ali obećavam ti, Sofie, da te neću povrijediti. Želim ti biti prijatelj. Tu posljednju rečenicu izgovorio je promrmljavši je nježno i zavodljivo. Sofie je u trenu reagirala. Otkucaji srca utrostručili su se. Nije mogla disati, čak ni progutati. Pitala se kakvo je on to prijateljstvo imao na umu? Sofie se zagledala u njegove savršeno plave oči. U mislima joj se odjednom pojavila slika isprepletenih muškarca i žene. Muškarac je bio Edward, a žena je bila ona. Zasigurno je u njegovim riječima bilo nekog drugog, dubljeg, mnogo profinjenijeg značenja. Suzanne bi ustrajala na tome da je bilo. Ali Sofie nije mogla odrediti. Prisjetila se kako se zaštitnički ponio prema njoj na terasi u Newportu one večeri. Nije znala bi li osjećala olakšanje ili bila razočarana ako je sada govorio krajnje iskreno. Pogledom joj je nalagao odgovor. - Jesmo li prijatelji, Sofie? Sofie je drhtala. Znala je da on to može osjetiti jer joj je obraz ovlaš dodirivao njegovu nadlakticu. Nagne li se on još samo malo više na ruku na koju se oslanjao, okrznut će im se koljena. - Sofie? 86

Knjigoteka

Glorij@ Pokušala je smisliti odgovor. Nije bilo nikakvog načina da izbjegne zamku dvosmislenosti. - Naravno da smo prijatelji ako je to ono što želiš. Znala je da se zajapurila. Doimao se zadovoljno. Potom su je njegove riječi istinski dokrajčile. Bi li nacrtala nešto za mene? - Što? - Bi li nacrtala nešto za mene, Sofie? - ponovio je. Nepomično je piljila u nj. Srce joj je ponovno počelo gromoglasno lupati u prsima. - Naslikaj mi nešto - ulagivao se. - Bilo što. Što god ti se sviđa. - Sofie je zamišljala da se takvim tonom i načinom koristio mnogo puta dotad, obraćajući se mnogim ženama, onda kada mu je namjera bila pridobiti plijen u naručje i odvući ženu u krevet. Sofie se leđima sve snažnije naslanjala na zid. - Ne, mislim da ne bih. Ne. Osmijeh mu je iščeznuo. - Zašto ne? - Nije pametno. - Zašto? Ni sama nije bila sigurna zašto. Nagonski je osjećala da ne treba popustiti pred njegovim zahtjevom. Možda zbog toga što ga je smatrala neodoljivim i zbog toga što je željela njegovu potvrdu, iako je bila posve nevažna za njezin rad i uspjeh. Na neki način osjećala je kako bi bilo vrlo opasno uvesti Edwarda u svoj svijet umjetnosti... daleko opasnije nego sada biti nasamo s njim ili pristati na to da mu bude prijatelj. - To je previše tražiti od nekoga. - Je li? Naslikala si portret gospođice Ames. - Nije to isto. - Zašto? Sofie nije. mogla odgovoriti. Nije mu namjeravala reći da je gospođica Ames bila stara, ali draga starica, dok je on bio princ iz snova svake žene. Da je njezina majka ustrajala na tome da naslika tu sliku, a ne predivnog prijetećeg neznanca. - Jako sam zauzeta - rekla je naposljetku i jezik joj se zapletao dok je kao izliku izgovarala laž. - Satovi i učenje oduzimaju mi gotovo sve raspoloživo vrijeme. - Aha. - Doimao se povrijeđenim i spustio ruku sa zida. - Mislio sam da bi sada, kada smo postali prijatelji, mogla odvojiti vremena... za mene. Sofie se sledila. Što ako je uistinu bio častan? Što ako je uistinu želio prijateljstvo s njom? Što ako su uspjeli stvoriti platonsku, srdačnu vezu? Sofijino srce izobličilo se od žudnje. Lecnuvši se, shvatila je kako ne želi da 87

Knjigoteka

Glorij@ on nestane iz njezina života i da je već postao dio njega unatoč tomu što gotovo još nije ni bio ušao u nj. - Zašto to činiš? - prošaptala je. - Zato što tako treba biti - uzvratio je nježno. Pogled mu je bio smion. Potreban sam ti, Sofie. Treba te prodrmati. Nije mogla ništa drugo doli piljiti u nj. Odjednom su se obje njegove ruke našle na zidu, svaka s jedne strane njezine glave. - Treba te prodrmati - ponovio je. Glas mu je ovaj put bio grub i odjednom su se njegova bedra sklopila oko njezinih. - Silno. Sofie se sledila, bolno svjesna težine njegovih mišićavih nogu uz svoja meka bedra i vreline koju je njegovo tijelo izazvalo u njezinu. Izgubila se u predivnim sjajnim dubinama njegovih očiju koje su počele snažno blještati na način koji Sofie nikada dotad nije vidjela ni kod muškarca ni kod žene. Ovlažila je usnice. Srce joj je divljački udaralo. Činilo se nemogućim, ali... Sofie je, apsurdno, pomislila da će je on poljubiti. Ako je instinkt nije varao, trebala bi ga otpraviti bez imalo dvojbe. Sofie je pokušala naći riječi kojima bi to učinila, ali nije joj uspjelo. - Ja ću biti taj koji će te prodrmati, Sofie - promrmljao je, gledajući je plamtećim pogledom i pritom se sagnuo još bliže, sve dok mu prsa nisu okrznula njezine grudi. Pogledi su im se prikovali i nešto je među njima zaiskrilo, nešto toliko jako i sjajno da je Sofie zaboravila na doličnost, na sva Suzannina upozorenja i na pristojno ponašanje kojemu je težila. Svim srcem pomislila je samo ”da”. On je to znao, usne su mu se blago nakrivile i sagnuo je glavu. Iščekivanje njegova poljupca bilo je najdivniji i najbolniji trenutak u njezinu životu. Sofie je u tom trenu zaboravila na sve. Vatra joj je zakolala žilama, pržila joj kožu i izazivala nabreknutost one mekoće u međunožju, potičući u njoj žudnju zbog neobične nove svijesti o spolnosti. Čula je kako joj se oteo jedva čujan uzdah prije nego što ju je cijelom svojom težinom dotaknuo. Sofie je zgranuto prodahtala kada je osjetila njegovu nabreklu, poput čelika tvrdu muškost prislonjenu uz svoj trbuh i ostala paralizirana. Usnama je dotaknuo njezine usne. Sofie je tiho žudno zaječala. Njegove usnice ponovno su okrznule njezine. Sofie je čvrsto stisnula šake ne bi li samu sebe spriječila da ga čvrsto uhvati za široka ramena. Tijelo joj je divljački pulsiralo, reagirajući na nježan, poput pera lagan dodir njegovih usnica i osjećaj goleme usijane težine njegovih slabina. Zapanjila ju je goruća potreba koju je osjećala za njim, potreba da se rastopi u njegovu naručju i da ga dodiruje posvuda, da, posvuda, potreba da se rastopi, da osjeti svoje golo tijelo uz njegov pulsirajući ukrućeni ud. Željela je zaplakati zbog te potrebe, stenjati, uzdisati i vrisnuti. Željela je viknuti: 88

Knjigoteka

Glorij@ ”Da!” Željela je viknuti: ”Sad!” Željela je da je poljubi onako kako ga je vidjela da ljubi Hilary. Dubokim poljupcem u rastvorena usta, kao da pije iz kaleža njezinih usana, u predigri koja vodi do potpune predaje njegovom predivnom muževnom tijelu. Ali nije se dogodilo ništa slično. Naprotiv, nakon što joj je nježno okrznuo usne, sledio se. Sofie je imala sklopljene oči. Ali disala je otežano, kao da je pretrčala maraton. Zarila je nokte u dlanove. Tijelo joj je drhturilo, napeto poput strune. - Isuse! - prošaptao je grubo. Sofie se usudila otvoriti oči i zagledati se u njegove. Opržila ju je muška požuda koju je u njima ugledala. - Isuse! - uskliknuo je i udaljio se od nje, umalo je odgurnuvši uza zid. Sofie nije mogla vjerovati. Naslonila se na zid, očajnički nastojeći doći do zraka. Srce joj je luđački udaralo, tako silno da je pomislila kako ga on može čuti. Polako joj je doprlo do svijesti. Poljubio ju je, ali taj poljubac bio je vrlo kratak i nije potrajao duže od nekoliko sekunda. Ali bila je spokojna. Ne, nije bila spokojna. Nije bila ni blizu spokojna. Bila je razbludna, divlja, nepromišljena i na rubu provođenja najzaprepašćujućih maštarija. Sofie je rukama prekrila usnice i u očima su joj se pojavile neželjene suze. - O, Bože! - Dođavola - rekao je. Krupnim korakom prešao je preko prostorije, udaljivši se od nje i sada joj je stajao okrenut leđima, opetovano prolazeći rukom kroz kosu. Naposljetku se okrenuo. Dijelila ih je cijela prostorija. Široko se osmjehnuo, osmijehom koji se doimao manje kočopernim i više nesigurnim. - Mislim da doista želim tu sliku - našalio se. Sofie mu nije odgovorila, zato što nije mogla progovoriti. Ali ako će ga slika natjerati da ode, zauvijek, i ostavi njezinu nevinost i zdrav razum neoskvrnutima, mogao bi je imati. Bi li? - Sofie? Jesi li dobro? - Više se nije smješkao. Pitala se je li mogao zapaziti koliko je bila uzrujana. Prisilila se uspraviti i vedro osmjehnuti, uzalud se nadajući da joj neće zapaziti suze u očima te da nije zamijetio ni bezumnu mahnitu reakciju njezina tijela koje se pokoravalo njegovu. Osmijeh mu se doimao usiljenim. - Žao mi je. - Oklijevao je. - Lijepa si, Sofie, i za... zaboravio sam se. Prihvaćaš li moju ispriku? 89

Knjigoteka

Glorij@ - Nemaš se zbog čega ispričavati - rekla je Sofie, nastojeći protumačiti značenje njegovih riječi. Bila je svjesna svojih drhtavih usana. Ali bila je u čudu, unatoč svojoj bolnoj nelagodi. Je li je uistinu smatrao lijepom? Zašto bi je inače poljubio? Ali bila je obična, usto je još i hramala. - Doista, gospodine Delanza - dometnula je Sofie teško progutavši. - Još ću jednom ponoviti, previše si dobrostiva - promrmljao je, prikovavši pogled uz njezin. Sofie nije mogla podnijeti to prisno spajanje njihovih pogleda pa je pogledala u pod. Svaki mišić u tijelu joj se sledio kada je čula kako joj se približava. Kada je podignula pogled, zastao je, očigledno dobro pazeći da zadrži pristojnu razdaljinu. - Jesam li ugrozio naše prijateljstvo? Oklijevala je, ali potom je odlučila biti smiona: - Ne znam. Jeste li? - Ako jesam, iskupit ću se - smjesta se zavjetovao, čvrsto stegnute vilice. - Obećavam ti to, Sofie O’Neil. Nije mogao biti neiskren. Sofie mu je iz srca odgovorila: - I dalje smo prijatelji. Osmjehnuo se, osjetivši olakšanje. - Znači li to da ću dobiti svoju sliku? Nije poslušala glas upozorenja koji se javio u njoj. - Da. - Što ćeš naslikati? - Ne znam. - Znam što želim - rekao je. - Zna... znaš? Clas joj je postao hrapav. Ponovno se zamislila u njegovu zagrljaju i osjetila svaki djelić njegova intrigantno mišićava tijela, kao da je uistinu bila u njegovu naručju. - Želim tvoj portret. Sofie se kratko nervozno nasmijala. - Vidim, još uvijek me pokušavaš prodrmati. - Autoportret bi te prodrmao? - Ne radim autoportrete. Piljio je u nju. - Onda učini jedan za mene. - Ne - Sofie je prekrižila ruke na prsima, umalo se obgrlivši. Nemoguće. - Zašto? Zašto ne radiš autoportrete? Sofie je netremice piljila u nj, u nedoumici što mu odgovoriti. - Možeš dobiti nešto drugo, ali ne autoportret. Nakon kratke stanke potvrdno je kimnuo. - Znam kada priznati poraz. - Potom je žustro prišao i uhvatio je za ruku, podigavši je, ali nije ju 90

Knjigoteka

Glorij@ poljubio. - Kasnim. - Osmjehnuo se. - Nadam se da ću te uskoro ponovno vidjeti. Sofie je izvukla ruku iz njegove, svjesna činjenice da je ostala bez daha, ali nadala se da on to nije zapazio. - Trebat će mi neko vrijeme da završim ulje na platnu ako je to ono što želiš. - Ti si slikarica pa možeš izabrati tehniku i temu po vlastitom izboru. Sofie je potvrdno kimnula, pljesnuvši rukama dok ga je ispraćala do vrata. Tek kada je izišao, shvatila je da se trebala nagoditi s njim. Zauzvrat za sliku trebala je tražiti da joj bude model.

Stajao je leđima okrenut Central Parku, zagledan u dvorac s pet katova i pedeset osam soba na drugoj strani ulice. Ruke su mu bile duboko zagurane u džepove hlača bež boje, dok mu je slamnati šešir štitio preplanulo lice od blještavila ljetnoga sunca, kao i od znatiželjnih prolaznika koji bi ga mogli pogledati. Bilo je teško povjerovati da bi ga netko mogao prepoznati, ali nije htio riskirati. Morao je poći. Nevoljko se okrenuo i polako krenuo niz Petu aveniju. Dobio je ono po što je došao, iako je čekao cijeli dan. Cijeli je dan čekao vidjeti je barem na tren, samo načas ugledati svoju dragu kćer. Nahranio je time svoju izgladnjelu dušu.

91

Knjigoteka

Glorij@ OSMO POGLAVLJE

92

Knjigoteka

Glorij@ zbunjivalo. Rekla mu je da je strastvena u svojemu poslu, ali u portretu gospođice Ames i Lise ipak nije uočio nikakvu strast.

Vjerovao je da je sposobna za strast. Svaka žena čija je objelodanjena ambicija živjeti od prodaje svojih slika i ostati neudana bila je sposobna za više od ograničene uljudnosti koju je dotada vidio. Točno, Edwarda je zaintrigirala njezina originalnost, neovisnost i proturječnosti koje je prije osjećao negoli vidio u njoj. Bio je uvjeren da ispod mirne površine kakvom se Sofie O’Neil željela pokazati ima puno više nego što bi se ikada moglo pretpostaviti. Nedvojbeno ju je trebalo prodrmati, pomislio je ozbiljno Edward. Alije li je uistinu mogao spasiti od nje same? Je li mogao izazvati vulkansku erupciju u njezinom malom privatnom svijetu, je li je mogao navesti na to da zaboravi da se ikada smatrala ekscentričnom ili bogaljem? Je li je mogao navesti na to da shvati koliko je zapravo posebna? Je li joj mogao pokazati sve ono što je život imao za ponuditi, izvući iz nje strast, navesti je da živi na način na koji bi žena trebala živjeti, a da je pritom ne upropasti? Uzdrhtao je od te pomisli. Sve do sada Edwardove namjere nisu isključivale nikakav oblik vođenja ljubavi. Zamišljao je kako je ljubi na način na koji muškarac ljubi ženu. Ako bi je mogao poljubiti i potom otići, ne bi u tome bilo ništa loše. Zapravo, baš je nekoliko vrelih poljubaca bilo ono što je nedostajalo u životu Sofie O’Neil. Jasno, to bi je prodrmalo i navelo da poželi živjeti kao svaka druga žena. Je li se usudio? Edward je bio iskusan kada se radilo o zavođenju, ali nikada se nije upuštao u igre koje nisu pružale zadovoljavajući završetak za obje uključene strane. Pitao se bi li mogao provesti samokontrolu koja je u jednoj takvoj igri bila nužna. Pitao se bi li mogao poštivati vlastita pravila, pravila koja nikada prije nije poštivao. Kada se kočija ispred njega odvezla, Edward je ubacio u brzinu i krenuo naprijed. Vratar u livreji sišao je niz stube pokazati mu parkirno mjesto. Odvezao je automobil do mjesta koje mu je dodijeljeno, potom izišao i zaključao vrata, svjestan svojega oduševljenja zbog sljedećeg susreta sa Sofie. Da nije znao suprotno, mogao je pomisliti da je pomalo zaljubljen u nju. Ali sama ta pomisao bila je smiješna čovjeku poput njega. Edward je skakutao penjući se uz stube prekrivene crvenim tepihom koje su vodile u hotel i vratar u crvenoj livreji otvorio je staklena vrata, pozdravivši ga dizanjem ruke. Edward je kimnuo, potpuno zadubljen u vlastite misli. Ako se namjeravao pobrinuti za to da Sofie počne uživati u životu, čekalo ih je onda mnogo zajedničke zabave. Žustro je prešao preko 93

Knjigoteka

Glorij@ okruglog mramorom popločanog predvorja. Možda bi mogli započeti vožnjom i ručkom u Delmonico’su. Kada je zastao na recepciji provjeriti poštu, zapazio je visoka preplanula muškarca kako pilji za njim. Edward je pomislio da bi ga možda trebao poznavati, ali samo jedan pogled uvjerio ga je u to da mu je taj čovjek nepoznat. Kad se okrenuo, prebirući po omotnicama koje mu je službenik pružio, udario je u osobu koja je stajala pokraj njega. Pisma su se razasula po podu. - Oprosti, prijatelju - ispričao se onaj čovjek, razvučenim muklim glasom. - Dopustite mi da vam pomognem. Edward se zagledao u visoka preplanula muškarca kojega je netom prije vidio kako zuri u njega. Muškarac je ustao, bio je Edwardove visine, ali otprilike petnaestak godina stariji, pružajući mu poštu. Usne su mu se razvukle u osmijeh, ali prodorno ga je gledao svojim neobičnim očima. Edward se na trenutak zagledao. Bile su mu poznate te oči. Zapravo, bile su nezaboravne. - Poznajemo li se? Muškarac se osmjehnuo. - Ne bih rekao. Edward je sada bio uvjeren da je već vidio oči toga muškarca i da su se negdje već sreli. Osmijeh mu je bljesnuo: - Hvala vam, gospodine. Zapitao se nije li mu taj čovjek ukrao neko od pisama pa to sada neće moći doznati, s obzirom na to da nije imao mogućnost sva uočiti. Pitao se što bi taj čovjek s njegovom poštom. Očekivao je odgovor od tvrtke DeBeers, velikoga rudarskog konzorcija u Južnoj Africi, ali sve ostalo bilo je nevažno. Možda je taj čovjek želio njegov rudnik, kao i oni iz DeBeersa. - Nadam se da nisam ništa poremetio - izjavio je čovjek otežući. Pogled mu je bio hladan, a glas sarkastičan. Uslijedio je širok ljubazan osmijeh za koji je Edward bio uvjeren da je lažan, nakon čega se neznanac okrenuo i udaljio. Edward ga je ispratio dugim pogledom, pitajući se tko li je, dođavola, bio, što je želio i odakle ga poznaje. Bio je silno uznemiren. Jake O’Neil prolazio je kroz jednu sobu za drugom, obišavši tako cijeli veličanstveni novi dvorac. Njegovi koraci odjekivali su plesnom dvoranom mramorna poda i visoka stropa. Nakon što je obišao prvi kat, popeo se na drugi, potom na treći i naposljetku na četvrti. Tamo je, u dijelu za poslugu, zastao i zagledao se kroz prozor. Daleko ispod njega rijeka Hudson blještala je noću poput skliske crne zmije okupana srebrnastom mjesečinom. Jedina soba u koju nije ušao bila je dječja soba. 94

Knjigoteka

Glorij@ Tijekom obilaska zapazio je svaki komad namještaj, svaki tepih, svaku sliku. Uočio je boje zidova, tkaninu na stolcima, počivaljkama i krevetima, zastore te viseće svjetiljke na zidovima i lustere. Zavirio je u svaki kutak. Po nepristranom izrazu lica nitko ne bi znao je li bio zadovoljan. Nitko to ne bi ni mogao znati, jer bio je sam. Jake se jednako tako čvrstim korakom nastavio spuštati u prizemlje. Korak mu je bio odmjeren. I dalje se nije mogla pročitati nikakva emocija na njegovom tamnom preplanulom licu ogrubjelom od sunca. Njegovi koraci ponovno su odjekivali dok je prelazio preko predvorja. Ušao je u prostoriju koju je odredio za knjižnicu. Bila je mračna, obložena lamperijom, a doimala se još tamnijom zbog turskog tepiha na podu u tamnim nijansama tamnocrvene boje burgundca. Dva zida bila su prekrivena policama s knjigama, dok je polica ponad kamina bila od zelenoga granita. Prostorija nije bila osvijetljena, uz iznimku svjetiljke na njegovom golemom stolu, pa se doimala pomalo hladnom i sterilnom. Prešao ju je ne zastajkujući. Zaustavio se samo natočiti čašu najboljeg viskija koji si je mogao priuštiti. Iskapio ga je u jednom gutljaju, nakon čega je natočio još jednu čašu. Potom se uputio prema zelenoj kožnatoj počivaljci na koju se udobno zavalio. Viski, čije je žarenje osjećao u utrobi, nije mogao ublažiti njegov jad. Stezalo ga je u prsima od očaja. Sklopio je oči i ispružio svoje duge mišićave noge. Izraz lica bio mu je napet od boli koja nije bila tjelesna. Jake je ispustio zvuk, koji je bio nekakva mješavina uzdaha i jecaja. Bio je sam u svojemu tri milijuna dolara vrijednom domu, bez ijednog jedinog sluge, ali tako je sam želio. Dugo je samovao i navikao je već živjeti tako. Naravno, sada kada se vratio i kada mu je kuća napokon dovršena, bit će mu potrebna cijela vojska posluge zavođenje kućanstva. Pretpostavio je da će narediti tajnici da već sutra započne sa zapošljavanjem. Neće li mu biti ugodnije s poslugom? Tada ga je začuo. Slatki dječji smijeh. Odjekivao je u hodniku. Jake se ukipio, ne usuđujući se otvoriti oči, snažno osluškujući taj njemu beskrajno drag zvuk, zvuk koji nije čuo četrnaest godina... i koji nikada više neće čuti. Ali samo ga je zamišljao, izgubljen u ovom mauzoleju koji je sada nazivao svojim domom, samo ga je zamišljao u svojoj beskrajnoj tuzi. Nije to bio prvi put da je osluškivao ne bi li ga čuo i bio nagrađen njezinim slatkim smijehom. Znao je da to neće biti ni posljednji put. Jer Jake je sebi dopuštao prepustiti se mašti, zato što mu je još samo to preostalo. Samo na tren upitao se prepušta li se ludilu. 95

Knjigoteka

Glorij@ I prije mu je na um padala ta užasna misao, još dok je trunuo u zatvoru. Ali ako se i prepuštao, nije si mogao uskratiti sjećanja, jednostavno nije mogao. Ta ista sjećanja održala su ga na životu i donekle pri zdravoj pameti tijekom dvije godine izdržavanja zatvorske kazne, prije nego što je uspio pobjeći. Sklopljenih očiju osluškivao je hoće li začuti njezin smijeh i ponovno ga je čuo. Disao je otežano. Čuo je njezine korake dok je utrčavala kroz vrata. Njezine plave pletenice vijorile su za njom i obrazi su joj bili rumeni i zajapureni kada mu je žustro pritrčala. O, kako je bila lijepa, draga i savršena. - Tata, tata! - povikala je, raširenih ruku. Umalo se osmjehnuo, ali odavno to nije činio pa se nije mogao ni prisjetiti kako. Osim toga, nije se imao čemu smiješiti, zasigurno ne tridesetosmogodišnji muškarac na rubu ludila, čije je jedino zadovoljstvo potjecalo od mašte i srceparajućih sjećanja. Sofie. O, Bože, koliko mu je nedostajala. Katkada je, u danima poput toga, to jedva uspijevao podnijeti. Nije bio siguran da je povratak u New York, s namjerom da se nakon svih tih godina tamo nastani, uopće bila dobra zamisao, ali ta njegova dvojba nije imala veze sa strahom da će ga vlasti otkriti. Jake O’Neil bio je mrtav pokopan, žrtva pucnjave s policijom u kojoj je malo skladište pretvoreno u paklenu buktinju. Njegovog partnera u bijegu na smrt su upucali i Jake se nejasno sjećao toga kako je s njim zamijenio pločice s imenima kada su se zidovi u plamenu počeli urušavati. Ali sjećao se i onoga što je sljedeći dan pisalo u londonskim novinama. Otišao je čak na vlastiti pogreb, na kojemu nije bilo nikoga, tugovati za tim mladim čovjekom koji je bio mrtav umjesto njega i turobno odati počast samome sebi, jer Jake O’Neil nikada više neće uskrsnuti iz mrtvih. Sada se zvao Jake Ryan i bio je ugledan poslovan čovjek u međunarodnim krugovima. Prvi put obogatio se graditeljstvom u New Yorku, a drugi put bogatstvo je stekao u Irskoj, baveći se graditeljstvom i ostalim mnogo opasnijim poslovima. Bilo je krajnje ironično Irskoj pripisivati zasluge za bilo kakav njegov uspjeh. Kada je još kao mladić koji je nenadano ostao bez vlastitog doma pobjegao iz zemlje, bježeći od britanskih vlasti i zločina koje je u bijesu počinio iz bola i osvete, nikada nije ni sanjao da bi se mogao vratiti. Potom ga je pri samoj pomisli da zauvijek napusti Smaragdni otok shrvala tuga. Nije mogao shvatiti da će se jednoga dana vratiti i biti još shrvaniji tugom, prisiljen ostaviti svoju kćer i suprugu u Americi. 96

Knjigoteka

Glorij@ Sofie. O, Bože! Kako li je samo volio svoju dragu kćer. Kako je teško bilo biti toliko blizu njoj, zapravo je vidjeti i ne moći joj prići i porazgovarati s njom, dotaknuti je, zagrliti. Jakeova vilica čvrsto se stegnula. Ustao je i prišao svojemu radnom stolu na kojemu je stajao prazan srebrni okvir iz Tiffanyja. Jednoga dana će se nekako domoći njezine fotografije, staviti je u taj okvir i držati je uvijek pokraj sebe. Jake je rukom prešao po svojim uplakanim obrazima, podigavši telefonsku slušalicu. Odmah se javio operater. Jake mu je dao broj koji je želio nazvati. Trenutak potom začuo je zadihan dječji glas kada mu se javila Lou Anne pa je umalo bez riječi spustio slušalicu. Ali nije mogao podnijeti još jednu večer biti sam. Nakon što je Lou Anne pristala doći, spustio je slušalicu i slijepo se zagledao u tamnosmeđe zidove oko sebe. Da barem može prići, da barem može otkriti tko je... samo Sofie. Naravno, nije mogao. Sofie se ne bi željela naći sa svojim ocem, čovjekom koji je službeno proglašen ubojicom i izdajicom. Da joj se ikada približi, pobjegla bi u drugom smjeru, vrišteći, kao svaka druga uglađena dama. Možda bi za nju bio prevelik šok doznati da je živ. Nimalo nije mario za Suzanne, pa čak ni za sebe, ali nikada ne bi povrijedio Sofie. Sada je živjela najbolje, imala je bogatstvo i ugled i nije joj bio potreban izgnanik u životu.

Sofie je uzmicala koliko je mogla, sve dok naposljetku nije leđima udarila o zid svojega ateljea. Na drugoj strani nejasno osvijetljene prostorije u nju je piljio Edward, smješkajući se onim njemu svojstvenim osmjehom. Pogled mu je bio znakovit, zavodljiv, erotičan... zločest. S platna. Sofie je postala svjesna da se obgrlila. Kroz dva velika prozora svojega ateljea zapazila je da nebo vani postaje sivo dok se zora šuljala nad gradom ili, točnije rečeno, nad vrtom punim bujnoga raslinja. Cijelu noć nije oka sklopila. Slikala je kao pomahnitala. Slikala je i slikala, nije pravila stanku, nije spavala, nije jela ni pila. Sada ju je promatrao netremice s druge strane malog ateljea, smion, temperamentan i na neki način živ. Sofie se iznenada skljokala na pod. Bila je iscrpljena. Prinijela je drhtave ruke usnama, svjesna da je to njezin najbolji rad dotada. Edward se bezbrižno graciozno kretao naspram pozadine od pijeska i neba. Bio je to prikaz ležerne otmjenosti, njegove ruke bile su zagurane u džepove svijetlih hlača, bijeli poduži sako bio mu je raskopčan i kravata naherena, dok se neznatno osvrtao preko 97

Knjigoteka

Glorij@ ramena gledajući u nju. Za razliku od žanrovske slike onih dviju useljenica, izabrala je svijetlu, iako iznenađujuću paletu boja u kojoj su prevladavale boja lavande i blijedožuta. Kao na onoj žanrovskoj slici, zadržala je pozadinu nejasnu i nepreciznu. Edwardova figura bila je prikazana s puno više pojedinosti, dok mu je lice bilo nezaboravno, odišući jasnoćom. Privukla je koljena grudima, zureći. Bio je utjelovljenje neodoljive otmjenosti, samouvjerene muževnosti, ležernosti i inteligencije. I muške senzualnosti. Bila je svjesna činjenice da ga je prikazala savršeno. Piljio je u nju s platna, pogleda prepuna obećanja koje nije posve razumjela. Bože dragi, koliko je željela u potpunosti razumjeti to obećanje. Nikada je nije snažnije privlačio i njegov mamac bio je sada neodoljiv. Sofie je glasno drhtavo uzdahnula. Zasigurno je bila u raljama ludila kada je još uvijek razmišljala na taj način. Kada se razdani i sunce se popne visoko, zasigurno će joj se vratiti i zdrav razum. Obećanje koje je Edward nudio njoj ili bilo kojoj drugoj ženi bilo je prava propast, ništa drugo. Ali Sofie je zadrhtala, predobro zamišljajući kakvo bi zadovoljstvo donio takav nečasni pad. Sofie je pomislila na to kako je bio zločesto pohotan s Hilary, na to kako je vreo i zahtjevan bio njegov poljubac dok ju je ljubio otvorenih usta. Rumenilo joj je zažarilo obraze koji su gorjeli od vrućine kada se prisjetila kako je ušao u Hilary, ali sada više nije mogla spriječiti vlastite misli, baš kao što se prethodno nije mogla zaustaviti dok ga nije naslikala. Da barem može zaboraviti ono što je onoga dana vidjela na plaži. Da barem može zaboraviti dodir njegovih usana na svojima i onaj poput dodira struje uzavreo osjećaj pritiska njegova ukrućenog uda uz svoje suknje. Obgrlila se. Iako je bila iscrpljena zbog toga što je cijele noći u grozničavom uzbuđenju slikala, nije mogla zaspati. Nikada se u tijelu nije osjećala tako bolno živom. Svaki živac doimao se napetim i ustreptalim, na rubu nečega Sofie nepoznatog. Ali bila je dovoljno ženom da zna kako je uhvaćena u mrežu žudnje... žudnje čije zadovoljenje nedvojbeno nikada nije osjetila. O, Bože! Sofie se osjećala na rubu plača. Kako se zatekla u tako groznim okolnostima? Ne tako davno nije bila ni svjesna muškaraca, strasti i svijeta koji je postojao izvan njezina slikarstva. Ne tako davno nije ni znala da Edward Delanza postoji. Ali jučer ju je poljubio, a večeras je ostala budna kako bi ga naslikala. Nije nimalo sumnjala u to da će to platno biti tek prvo u nizu ostalih. Sofie je pomislila na njegov zahtjev da budu prijatelji. Nije bila baš toliko neuka da ne zna kako muškarac svoju ljubavnicu katkada naziva 98

Knjigoteka

Glorij@ prijateljicom. Osim toga, poljubio ju je. Je li Suzanne bila u pravu? Je li vrebao na nju s namjerom da je zavede... ili da je uzme za ljubavnicu? Sklopila je oči, oštro otpuhnuvši. Pitanje koje je cijelu noć izbjegavala postaviti naposljetku se nadvilo nad njom i bilo ga je nemoguće odagnati. Ako mu je to bila želja, je li se usuđivala postati mu ljubavnicom?

Sofie je pogrbljeno sjedila na ulaznom trijemu s gospođom Guttenberg. Bila je previše umorna da bi taj dan više išta radila. Nije nimalo spavala. Ali nakon što je u zoru dovršila Edwardovu sliku, bila je toliko ushićena da je odlučila otići do grada raditi na svojim žanrovskim slikama, unatoč Billingsovu negodovanju. Imala je tjedan da dovrši ta platna prije nego što se njezina obitelj početkom jeseni vrati iz Newporta i bila je uvelike svjesna brzog protjecanja vremena. Sofie se ukipila. Najprije je začula automobil. Čula je buku motora i škripu guma. Razrogačila je oči. Sjajni crni automobil naginjao se u zavoju. Trubio je i pješaci su se, poskakujući, micali s puta ludome vozaču. Konji su mu se sklanjali s puta. Kočnice su zaškripile kada se automobil naglo zaustavio iza kočije Ralstonovih, promašivši je za dlaku. Prednje gume nagazile su pločnik. Sofie se nije ni pomaknula s mjesta kada je Edward naglo iskočio iz automobila, ne udostojavši se poslužiti vratima. Nije bio odjeven za vožnju, na sebi nije imao dugačak kaput, kao ni kapu ni naočale. Zastao je ugledavši je na trijemu. Izraz lica bio mu je obješen i strog. Potom joj se približio krupnim koracima. - Ne mogu vjerovati da si ovamo došla slikati. Sofie je duboko uzdahnula, ne toliko zbog reagiranja na njegov bijes usne su mu bile čvrsto stegnute - koliko zbog reagiranja na nj. Bio je odjeven isto kao onoga dana tamo na plaži, onako kako ga je upravo naslikala, u svijetlom zgužvanom platnenom sakou i neznatno tamnijim, jednako tako zgužvanim platnenim hlačama. Kravata mu je bila nakrivljena i gusta tamna kosa razbarušena vjetrom. Odisao je pravom muževnošću, toliko da Sofie nije mogla pogledati u nj, a da pritom ne osjeti onu skrivenu reakciju u dubini vlastitoga tijela. Pokraj sebe začula je zadihanu gospođu Guttenberg. - Tko je to? Edward ju je prizvao prstom. - Dođi malo, Sofie. Njegov bijes činio ga je uzbudljivim i neodoljivim. Sofie se nikada dotad nije susrela s bijesom muškarca. Razrogačenih je očiju ustala, poput lutke na njegovu koncu. Ponovno ju je prizvao svijenim prstom i Sofie se zatekla kako hoda prema njemu dok joj je srce snažno udaralo. Zastala je pred njim. - Otkud ti ovdje? - Ne bih li ja to tebe trebao upitati? 99

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je tada shvatila da je uhvaćena, otkrivena, zatečena. - Slikam rekla je, zamišljajući najgore. Edward će reći Suzanne za njezin inat i Suzanne će biti bijesna. - Kako si me našao? - U cijelom gradu postoji bezbroj mjesta na kojima možeš slikati rekao je Edward, izbjegavši joj odgovoriti na pitanje. Pogled njegovih plavih očiju zadržao se na njoj. - Isuse, Sofie, od svih mjesta ti si morala izabrati baš ovo? Nagonski se isprsila. - Što nedostaje ovome mjestu? - Uto je njegov automobil privukao mnoštvo, uključujući većinu radnika iz stambenoga naselja te sve ulične prodavače. Dječarci su trčkarali uokolo i gledali zjapeći, otvorenih usta, i na sve strane čulo se samo ”oh” i ”ah”. - Ne? - Glas mu je bio grub. - Ovo je radničko naselje, Sofie. Znam da to znaš. - Naravno da znam. Zato i jesam tu. - Osmjehnula mu se isuviše slatko. - Ali mišljenja sam da se to tebe ne tiče, Delanza. Iznenađeno je razrogačio oči. Sofie je iznenadila i samu sebe. Nikada prije nije se prepirala ni s jednim muškarcem, pogotovu ne s nekim tako prokleto zgodnim. - Ti me se tičeš, draga moja - rekao je, odmjerivši je. Sofie nije mogla odvratiti pogled. Izbor njegovih riječi, glas kakvim se nekome obraća u spavaćoj sobi, smion pogled njegovih plavih očiju, sve je to i te kako utjecalo na nju. Sofie se zajapurila i lice joj je postalo grimizno, jedva je uspijevala doći do daha. Znala je da je Suzanne u pravu. Želio ju je učiniti svojom ljubavnicom. Želio ju je odvesti u krevet. Namjera mu je bila zavođenje. Svjesna svega toga, Sofie mu nije mogla odgovoriti. Piljila je u nj bez riječi. Edward je naposljetku uzdahnuo. Pogledom je našao njezin štafelaj, koji je bio okrenut na drugu stranu od njih. Bacio je dug i zagonetan pogled prema Sofie i krenuo prema njemu. Sofie se to nije svidjelo. Osjetila je napetost kada je stao pogledati sliku. Čvrsto je stisnula ruke i odjednom u grlu osjetila otkucaje vlastitog srca. Bez obzira na to u što bi ona mogla uvjeriti samu sebe, bilo joj je važno njegovo mišljenje, ne samo o njoj nego i o njezinu radu. Sofie se odjednom prestrašila da će on prasnuti u smijeh... i reći joj da je ludi bogalj. Podigao je pogled i pogledao u nju, stojeći ispred platna. Dijelio ih je samo štafelaj. - Ovo se posve razlikuje od portreta gospođice Ames. - Da. 100

Knjigoteka

Glorij@

se?

Spustio je pogled, promatrajući ulje na platnu. Sofie je prislonila ruke na srce koje je luđački udaralo. - Svi... sviđa ti

Podigao je pogled. - Da, sviđa mi se. Jako. - Ali pogled mu je bio pomalo zbunjen i zagonetan. Čelo mu je bilo blago namršteno. - Što je? - upitala je, ne mogavši vjerovati da mu se slika uistinu svidjela. - Pogrešno sam te procijenio - rekao je. Sofie se sledila, ne znajući jesu li njegove riječi kompliment ili kritika. Udaljio se od platna i prišao joj. - Jučer sam tvoj rad smatrao iznimno nadarenim. Ali pomislio sam kako nešto nedostaje. Sofie nije odgovorila. Pogled joj je bio zalijepljen za njegov. - Sada točno znam što je to nedostajalo. - Gledao ju je s odbljeskom u pogledu. Prstom je upirao prema štafelaju. - Zato što je tamo. Sofie je prošaptala. - Što? Kruto se osmjehnuo. - Snaga. Strast. Snažna je, Sofie. Gledam te žene na trijemu i suze mi naviru na oči. Sofie je ostala bez riječi. - Da mi više nikada nisi rekla da si ekscentrična - rekao je oporo - jer ti to nisi. Posebna si. Sofijino srce luđački je zakucalo. Suze su joj navirale na oči. - Ne, nisam. Pretjeruješ - prošaptala je. Počela je imati osjećaj da njezin život pripada nekom drugom ili kao da je sve to samo divan san. Upozoravajuće ju je pogledao, a potom zanemario njezino poricanje. Zna li Suzanne da ovako slikaš? - upitao je iznenada Edward. Sofie je počela polako dolaziti k sebi. - Ne. Ne bi joj se svidjelo. Ne bi razumjela. - Imaš pravo - složio se. - Dođavola s njom. Sofie se ugrizla za usnicu. Ovo je odlazilo predaleko. Potom je Edward razrogačio oči kada mu je odjednom sinulo. - Nemaš dopuštenje dolaziti ovamo, zar ne? Sofie je spremno odgovorila: - Naravno da nemam. - Potražila je njegov pogled. - Hoćeš li joj reći? - Neću. Preplavilo ju je olakšanje. - Zahvalna sam ti - rekla je nježno. Iznenada je podigao glavu i snažno je prikovao pogledom. Plave su mu oči plamtjele. - Dobro, dužnik si mi, a sada ću ja od tebe tražiti nešto zauzvrat. 101

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se sledila, gušeći se kada je shvatila. Bože dragi, natjerat će je da smjesta ode odatle! Sporo joj se približio. Razrogačila je oči kada joj je pridigao lice i uhvatio njezinu bradu svojim dugačkim prstima. Nije mogla vjerovati, imala je osjećaj da bi se mogla onesvijestiti. Namjeravao ju je poljubiti, tu, javno, na ulici, usred bijela dana. Hoće li je poljubiti prepuštajući se užitku onako kako je poljubio Hilary? Potom je shvatila da ga je posve pogrešno procijenila. Jer, nije ju poljubio. Nije mu bila namjera zavesti je, ne tada i ne na tome mjestu. Samo ju je držao za bradu. Pogled njegovih plavih očiju bio je odlučan i jasan kada je tiha glasa izjavio: - Želim vidjeti tvoje ostale radove, Sofie. Hoćeš li mi ih pokazati?

102

Knjigoteka

Glorij@ DEVETO POGLAVLJE

103

Knjigoteka

Glorij@ Ta platna nisu bila tragična poput onoga koje je prikazivalo one dvije useljenice, nego naslikana sa strašću i na neki način jednako tako strastveno moćna. Svi njezini radovi bili su neobično drukčiji i razlikovali su se od uobičajenih salonskih slika. Učinak im je bio daleko snažniji i ljepši od svega onoga što je mogla naslikati preciznošću za koju je bila sposobna. Od samoga početka znao je da se ispod njezine ozbiljne vanjštine krije daleko više toga. Nestalo je onih preostalih dvojbi koje je možda imao. Sofie je bila sposobna za smionost i savršenstvo, za odvažnost i originalnost, za snagu i strast.... i ne smije više ni tren duže od svijeta skrivati sebe ni svoju umjetnost. Edward je u to bio posve siguran. Duboko zadubljen u misli, okrenuo se i zagledao u nju. Kakve li su ostale tajne pritajeno vrebale iza njezine fasade uobičajene uljudnosti? Kao što je to sada shvatio, ona ni u čemu nije bila obična ni prosječna. Puls mu se ubrzao pri samoj intrigantnoj pomisli na to da bi jednako tako moćno strastvena mogla biti u spavaćoj sobi kao što je bila u svojemu slikarskom ateljeu. - O čemu razmišljaš? - upitala je, blago zarumenjelih obraza. - Zadivljuješ me, Sofie. - Znao je da nije prestajao piljiti u nju, ali nije si mogao pomoći. A činilo se ni osmjehnuti. I ona je bila ozbiljna i napeta, prikovana pogleda za nj. - Ne sviđa ti se moj rad. - Progovorila je promuklo, ali bez emocija. Edwardu je bilo jasno da ga je pogrešno shvatila. Nastojao je koristiti pomno birane riječi, ponovno preletjevši pogledom preko svih slika. Edward se sledio, prikovan sada za jednu njezinu manju sliku na koju prije nije ni obratio pozornost. Bio je to portret mladića koji je naslikala klasičnom preciznošću. Mogao je lako biti fotografija, osim što je bio u boji. Smeđokosi muškarac sjedio je na stolcu, piljeći ravno u promatrača. Edward je počeo osjećati nelagodu. Poznavao je toga čovjeka. - Sofie... tko je to? - Moj otac, onakav kakav mi je ostao u sjećanju prije nego što je prije mnogo godina umro. Edward je prišao bliže i zagledao se u toga zgodnog muškarca zlaćanih očiju. Srce mu je iznenada preskočilo otkucaj. Isuse! Zakleo bi se da je to isti onaj muškarac koji je jučer naletio na nj u hotelu Savoy dok je uzimao poštu... isti onaj čovjek, samo desetak i više godina mladi! Ali to je bilo nemoguće, nije li? - Sofie, kako je umro tvoj otac? Lecnula se. - Poginuo je u požaru. - Je li to identifikacijom utvrđeno? Nije ni trepnula. - Misliš na njegovo tijelo? 104

Knjigoteka

Glorij@ - Oprosti - rekao je nježno - Da, na to sam mislio. Potvrdno je kimnula. - Bio je... neprepoznatljiv, ali... bio je u zatvoru. Nosio je posebnu pločicu s imenom. Ostala je.... cijela. - Aha. - Edwardu je sinula nova misao. - Sam je bio zahvaćen u požaru? Sofe je odmahnula glavom. - Pretpostavljam da si čuo glasine. Ne vjeruj u njih, Edwarde. Moj otac bio je sjajan čovjek. Još kao posve mali dječak izgubio je majku i sestru u seoskom požaru koji su podmetnuli britanski vojnici. Tražio je osvetu. Digao je u zrak vojni tabor. Nažalost, jedan vojnik poginuo je pa je Jake morao pobjeći i napustiti svoju domovinu. - Vilica joj se stegnula i nos neznatno zacrvenio. - Naravno, došao je u New York, gdje je upoznao moju majku i oženio se njome. Sofie se tu zaustavila, čvrsto stišćući nabore suknje. Budući da se činilo kako ne namjerava nastaviti s pričom, Edward ju je blago potaknuo: - Što se dogodilo? - Bio je uspješan. Započeo je kao običan radnik, a potom samostalno pokrenuo posao. Naravno, Suzanne je bila pripadnica visokoga društva. Izgradio joj je... nama... prelijep dom na Riverside Driveu. Uskoro su se počeli kretati u visokim krugovima. Bila je to puka slučajnost, ružna puka slučajnost, ali jednom ga je zgodom prepoznao neki Englez u posjetu, za kojega se ispostavilo da je bio umirovljeni vojni časnik koji je boravio u onome vojnom taboru. I to ne samo da ga je prepoznao, lord Carrington čak mu se sjećao imena. Nesmotreno, ali moj otac nije promijenio ime, i ne sanjajući da bi ga prošlost mogla sustići u New Yorku. - Koja nevjerojatna slučajnost - složio se Edward, lagano se ispruživši utješno joj dotaknuti ruku. - Tvoj otac do tada se sigurno uvelike promijenio, s obzirom na to da je tada bio odrastao čovjek. - Bile su mu dvadeset četiri, a ja sam uskoro trebala navršiti šest. Gle, zapravo je bio još vrlo mlad kada je upoznao Suzanne i oženio se njome. - Žao mi je, Sofie - rekao je nježno Edward, uhvativši je za ruku. Na trenutak mu je dopustila da je zadrži, ne pokušavši je izvući. - Bilo mi je šest godina, ali nikada neću zaboraviti dan kada se oprostio, otišavši. - Sofie se prisilila osmjehnuti. - Bila sam shrvana i ne mogu se točno sjetiti njegovih riječi, ali zasigurno mi nije rekao da se nikada više neće vratiti, iako sam to nekako znala. Mislim da su djeca nevjerojatno pronicljiva. Edward je ozbiljno kimnuo, osjećajući bol zbog nje. - Manje od godine dana nakon toga uhvaćen je i nedugo potom izručen u Veliku Britaniju, gdje su ga strpali u zatvor... zbog tog zločina iz strasti. Nakon dvije godine tamnice, pobjegao je s još jednim čovjekom... i potom poginuo u požaru. 105

Knjigoteka

Glorij@ - Žao mi je - ponovio je Edward. - A što se dogodilo s tim drugim čovjekom? - Nikada nije pronađen. U tome trenu Edward je znao. Znao je. Okrenuo se i zagledao u portret Jakea O’Neila. Pasji skot, pomislio je, rastrgan između divljenja i bijesa. Živ si, zar ne? Živ si i skrivaš se? Ali ne želiš li ponovno vidjeti svoju kćer? Kako se možeš tek tako držati dalje od nje? I zašto si me neki dan uhodio?! Jake O’Neil uzvraćao mu je zurenjem. Gledao ga je svojim zlaćanim očima, rugajući se. - Edwarde? Okrenuo se i ugledao Sofijine krupne jantarne oči. Bila je blijeda u licu. - Jesi li dobro? - upitao je. - Nisam namjeravao načinjati tu bolnu temu. - Uvijek će mi nedostajati - rekla je jednostavno. U tome trenu Edward je znao da će potražiti Jakea O’Neila i toga nitkova navesti na ponovni susret sa svojom kćeri. Odjednom mu je samo to bilo važno. Potom mu je sinulo. Jake O’Neil bio je živ, ali Suzanne se ponovno udala. Okrenuo se pogledati Sofie, koja ga je promatrala, pokušavši zamisliti skandal koji bi Jakeovo pojavljivanje izazvalo u javnosti. Lecnuo se, jer nije trebalo biti nikakav čarobnjak da bi znao kako bi mnogi ljudi bili povrijeđeni. Je li to razlog zbog kojega je Jake sve te godine bio mrtav i pokopan? Možda nije nimalo mario za suprugu i kćer? A možda mu je do njih bilo i previše stalo? U svakom slučaju, Edward je to namjeravao doznati. - Edwarde - zazvala je tiho, oklijevajući - što zapravo misliš o mojim slikama? Edward ju je uhvatio za ruku i poveo do one slike s cvjetnim motivom ispred koje su se zaustavili. Promatrao je mrtvu prirodu punu života. - Ova mi je najdraža. Ne znam kako netko može učiniti tako zanimljivima nekoliko običnih cvjetova. - Suzanne ju je vidjela u svibnju - kazala je polako Sofie, čiji su se obrazi neznatno zarumenjeli. - Rekla je kako to ni najmanje ne nalikuje cvijeću... kako bi petogodišnje dijete moglo nacrtati takvo što. Edward se trgnuo. - Ne mogu vjerovati da je to rekla. Sofie se intenzivnije zagledala u nj. - Ne slažeš se? - Dođavola, nipošto. Ova mi se najviše svidjela, najbolja je. - Doista ti se sviđa moj rad? Okrenuo se prema njoj i tihim glasom rekao: - Jako... Sjajna si, Sofie. 106

Knjigoteka

Glorij@ Pognula je glavu. Shvatio je kako zasigurno rijetko kada čuje pohvalu od svoje obitelji. Edward se okrenuo pronjuškati prostorijom, pogledavši kroz prozore van na vrt. Ali kada je prišao otvorenom prolazu, pokazujući neznatno zanimanje za ostatak njezina ateljea, Sofie se naglo trgnula. Oporo je vrisnula. - Edwarde! - Bilo je to upozorenje. Zaustavio se. Bila je blijeda poput krpe. - Nije mi dopušten ulazak u ostali dio tvoga ateljea? Doimala se nesposobnom progovoriti. Edward je sada bio silno znatiželjan, zato što je ponovno znao da Sofie skriva nešto od njega. - Što je u ovoj prostoriji, Sofie? Zaustila je progovoriti, ali riječi joj nisu prelazile preko usana. Naposljetku je zakriještala: - Nešto što sam nedavno dovršila. Edward nije mogao odoljeti iskušenju. Čuo je njezino jecanje kada je odlučno pošao naprijed. Ali na ulazu u drugu prostoriju sledio se i zavrtjelo mu se u glavi od potpune zaprepaštenosti. Očito je to bio prostor u kojemu je radila. Prostorija je bila malena, ali jako svijetla i vedra, cijeli jedan zid bio je od poda do stropa u prozorima. U prostoriji nije bilo ničega osim velikog portreta na štafelaju nasred sobe, maloga stolca i stolića zatrpanog tubama boja, paletama i kistovima svih vrsta i veličina. Miris uljane boje i terpentina u prostoriji bio je snažan. - Isuse - prošaptao je, hipnotiziran. Njega je naslikala. I to kakvu sliku. Platno je treperilo od napetosti i boje. Edward je očekivao kako će svakoga trenutka njegov zorni prikaz sići sa slike i ući u prostoriju. - Izgledam li baš tako? - čuo je samoga sebe. Sofie nije odgovorila. Prišao je bliže i ponovno se zaustavio. U tom portretu bilo je silne snage i strasti pa je još uvijek bio krajnje osupnut, ali istodobno radostan i ponosan. Okrenuo se pogledati je, ali izbjegla je njegov pogled i srdito se zarumenjela. Edward je proučavao portret. Iako je prikaz njega iskakao s platna tako jasno i vjerodostojno kao da je stvarno živ, doimalo se da ga je Sofie naslikala u suludom mahnitom raspoloženju. Potezi su joj bili kraći i postojaniji, boje mnogo živopisnije izražene, pozadina znatno manje precizna, gotovo poput kolaža duginih boja u kojemu su prevladavale blage nijanse žute i ljubičaste. Slika je bila vedra, svijetla i bogata. Bila je puna radosti i nade. Naslikala ga je kao junaka, a ne kao manjkavu osobu kakvom je smatrao samoga sebe. - Reci nešto - javila se Sofie. 107

Knjigoteka

Glorij@ Okrenuo se pogledati je, ne znajući što reći. - Nisam ja nikakav prokleti junak - progovorio je naposljetku. Podignula je pogled. - Naslikala sam te onakvog kakav si mi ostao u sjećanju. Vratio se ponovno do platna i proučavao prikaz koji je ugledao, pitajući se je li mu pogled uistinu iskrio tako nestašno, znalački i zabavno. Teško da je bio tako vragolast i uznemirujuće moćan kako ga je prikazala. Naposljetku mu je sinulo. Da bi ga tako naslikala, zasigurno je morala biti silno zaljubljena u nj. Sledio se, sporo okrenuo i zagledao u nju. Krv mu je bila opasno uzavrela. Kako joj je mogao usmjeriti strast tako da zauvijek ostane samo na razini zatreskanosti jedne školarke? Je li to uopće želio? - Piljiš u mene - rekla je ukočeno. - Jesi li zaprepašten? U početku nije mogao progovoriti. Zgrozila ga je njegova svojeglava pomisao. Nije bio zaprepašten njome, nego samim sobom. - Jesam. Svrnula je pogled na drugu stranu. - To sam i mislila. Posegnuo je za njom. - Sofie, jesam, zaprepašten sam, ali ne na način na koji ti misliš. Pogledi su im se prikovali. Bio je svjestan njezine nadlaktice pod svojom rukom, blizine njihovih tijela, njezinih neznatno rastvorenih usnica i ustrajnog i teškog pulsiranja u međunožju. - Počašćen sam, Sofie oglasio se tiho. Piljila je u nj, ne trepćući. Već je bio shvatio kako je na njegovu portretu radila s velikom strašću i ustrajnošću. Sada se pitao kako bi bilo doživjeti tu strast izravno od nje, kao njezin ljubavnik. - Zaprepašten sam jer ni u snu nisam očekivao da ću tu zateći vlastiti portret. Zaprepašten sam zbog toga što je ovo, iako nisam neki znalac, zbilja vraški dobro. Sofie je duboko udahnula, zadržavši pogled na njemu. Edward je osjetio vrelinu koja je bljesnula među njima, pitajući se nije li čak ugledao nazubljenu crtu bijele svjetlosti, nalik munji. - Upravo si je dovršila? - Završila sam je jutros. - Sinoć si radila na mojemu portretu? - Da. - Bila je napeta i glas joj je bio prigušen i promukao. - Obično mi treba nekoliko dana ili tjedana da dovršim ulje na platnu, ali tvoj sam portret započela sinoć i... dovršila ga jutros u zoru. Stegnuo je vilicu. Tijelo mu je plamteći oživjelo. Edward je bio zaboravio svoj prikaz na platnu iza sebe. Dotaknuo joj je ramena. Sofie je vidno zadrhtala, ali nije mu se pokušala oduprijeti ni udaljiti se od njega. 108

Knjigoteka

Glorij@ - Sofie - rekao je promuklo. - Više sam nego počašćen. Razdvojila je usnice kada ju je polako privukao u naručje. - Edwarde - zaustila je, hrapava glasa. Osmjehnuo joj se, dok mu je tijelo divljački pulsiralo, pa rukama kliznuo niz njezina vitka, snažna leđa. Duboko je uzdahnula kada ju je prislonio uz svoje čvrsto, uzbuđeno tijelo. Ruke su mu kliznule još niže pa ju je čvrsto uhvatio za bokove, neposredno iznad zamamnih oblih guzova. - Opusti se - prošaptao je, spuštajući glavu. - Poljubit ću te, Sofie. Želim da se opustiš i uživaš u poljupcu. Oteo joj se uzdah nalik cviležu i zagledala mu se u oči, osjećajući ujedno želju i očaj. - Nisam sigurna - rekla je tjeskobno. - Nisam se odlučila. Edward nije posve razumio tu njezinu opasku, ali u tome trenutku nije ni mario za to, posebice ne sada kada je upravo shvatio kako se Sofie unatoč tim izgovorenim riječima topi priljubljena uz njega i čvrsto drži za revere njegova kaputa. U trenu je postao svjestan mekoće njezinih grudi prignječenih uz njegova prsa i svojega uda koji je postajao sve duži i duži žestoko reagirajući na nju, napinjući se visoko, uz njezin mek i topao trbuh. Ona je vrelina poput struje kolala među njima, crvena od usijanja. - Za tebe, Sofie, samo za tebe - promrmljao je, trljajući usta uz njezin obraz. Potom su mu usnice nježno okrznule njezine i odmah potom nježnost se pretvorila u požudu. Strast je u njemu eksplodirala takvom brzinom da je Edward bio bespomoćan oduprijeti joj se. Usne su mu zaposjela njezine i Sofijino dahtanje prigušilo je naglo prodiranje njegova jezika. Edward je imao osjećaj da je konačno dospio u raj kada joj je sisao usnice onako kako je danima razmišljao o tom poljupcu. Ljubili su se dugo, jezici su im se dodirivali i njegov ukrućeni ud pritiskao je njezin trbuh. Edward je pokupio svu slinu s njezinih usana i zavukao jezik što je mogao dublje u njezina usta, želeći joj njime pokazati što bi joj sve mogao činiti svojom muškošću. Sofie mu je lagano lickala jezik. Edwardu se oteo uzdah, zadahtao je i zarežao pa joj je sada čvrsto stiskao guzove, prislanjajući je uza se. Očekivao je da će se ona oduprijeti tako otvorenoj prisnosti, ali Sofie se nije ukipila. Naprotiv, još je više rastvorila usne, puštajući ga da uđe i počela mu parirati. Čuo je kako je zaječala. Edward se počeo usredotočeno njihati uz nju, opasno blizu tomu da izgubi kontrolu nad sobom. Ipak, ostatak zdrava razuma vratio mu se upozoravajući. Sklopio je oči pa se još samo trenutak prepustio zabranjenom zadovoljstvu vlažnog prodirućeg poljupca i sirovoj agoniji osjećaja nje u 109

Knjigoteka

Glorij@ njegovu naručju, dok mu je tijelo vibriralo i pulsiralo privijajući se uz nju. Dahtala je. To ga je još više uzbudilo i pojačalo mu želju. Želio ju je čuti kako stenje od potrebe, u ekstazi, tražeći još, potpuno se prepuštajući. Ali nije se usudio produljiti taj susret, nije se usudio ići dalje, jer bojao se da, odvaži li se na to, ne bi bilo povratka. Da zavede Sofie, ne bi mogao živjeti u vlastitoj koži. Ne bi si to mogao oprostiti. Stenjući, Edward se prisilio odvojiti usne od njezinih i otvoriti oči. Bedra su joj još uvijek bila čvrsto priljubljena uz njegova i naposljetku se ipak nevoljko odvojio od nje, načinivši razdaljinu od nekoliko centimetara između njihovih napetih pregrijanih tijela. Zatečena, Sofie je podignula kapke i uspio je vidjeti njezin neusredotočen staklast pogled. Bila je rumena od iskrene želje. Nikada nije bio u većem iskušenju u životu. Nikada prije nije se morao boriti protiv vlastitih nagona. Ne na ovaj način. Ali, naravno, nikada prije nije se ni poigravao na ovaj način, nikadu nije poljubio ženu samo da bi je poučio živjeti, a ne voljeti. Snažno je progutao slinu i potpuno se odmaknuo od nje, prislonivši obraz uza zid pokraj nje, ne obazirući se na njezin tihi sirovi krik koji ga je samo još jače uzbudio. Mnogo vremena prošlo je prije nego što se uspio pokrenuti, dok je za to vrijeme ona iskliznula iz položaja u kojemu se nalazila pokraj njega. Edward se uspravio, duboko udahnuo i okrenuo. Sofie je, čvrsto obgrljena, stajala okrenuta mu leđima. - Sofie? Ukipila se, a potom se polako okrenula licem prema njemu. Bojao se da će biti bijesna, ali na njezinu licu nije bilo ni traga ljutnji. Zapravo, bila je neobično pribrana, daleko više od njega. Ali sada je znao da se zaogrtala svojim dostojanstvom onako kako bi se netko skrivao iza ogrtača s kapuljačom, da bi se što bolje sakrila iza njega. Osmjehnuo se. Kažeš li mi da sam gad, Sofie, neću te kriviti. Pogledom je potražila njegov. Usnice su joj bile natečene. - Jesi li gad, Edwarde? Njegov je osmijeh iščeznuo. - Zbog krađe takva poljupca? Jesam. Nedvojbeno. Ovlažila je usnice i shvatio je da je još uvijek jednako napaljena poput njega i daleko nervoznija. - Ne... smeta mi. Bio je osupnut. - Znači li to da ponovno mogu biti toliko slobodan? Oklijevala je, još uvijek obrgljena. - Možeš. 110

Knjigoteka

Glorij@ - Sofie. - Koraknuo je prema njoj i uz škripu se naglo zaustavio. - Sofie, nikada nijednom muškarcu ne smiješ dopustiti da te poljubi na tako prisan način! Čak ni meni! Ništa nije rekla, samo je piljila u nj, ne trepćući. Nastojao se smiriti, ali bezuspješno. - Nisam mislio otići toliko daleko - rekao je iskreno, a sada i sa žaljenjem. - A što si mislio? - Samo te kratko i slatko poljubiti. Grudi su joj se nadimale. - Sofie? - Edwarde, mislim da je sada najbolji trenutak da te upitam. Rumenilo joj je u valovima oblijevalo lice. - Kakve su ti namjere? Istina nikada ne bi bila ono pravo! Bila je ponosna i bila bi bijesna... odmah bi ga odbacila. Stoga se osmjehnuo, odvojio joj jednu ruku od tijela i zavukao je pod svoju. - Namjera mi je biti tvoj dobar prijatelj, Sofie. Iskren prijatelj... nezaboravan.

111

Knjigoteka

Glorij@ DESETO POGLAVLJE

112

Knjigoteka

Glorij@ Bez riječi je potvrdno kimnula prema Edwardu, prihvativši čašu

bijeloga vina. Promatrala je konobara kako toči.

Edward se nacerio i na njegovim ozarenim obrazima pojavile su se dvije jamice. - To je prava Sofie. Sofie je podignula pogled, zadrhtavši od snage vlastitih emocija: od straha, od uzbuđenja, od strasti, ali ne smije se zaljubiti u nj, ne smije. Nije bila glupa. Njihova avantura bit će veličanstvena, ili se barem molila da takva bude, unatoč činjenici što je ona daleko manje savršena od svih ostalih žena koje je poznavao i daleko manje iskusna. Njihova avantura bit će divna. Ona... posve obična, hroma, ekscentrična Sofie O’Neil će, kako se činilo, napokon naučiti nešto o ljubavi, strasti i životu. Tko je ikada mogao pomisliti da će joj se pružiti takva mogućnost, i to s takvim muškarcem. Ali to će neizbježno završiti, prije ili poslije. Nikada si ne smije dopustiti iz vida izgubiti tu činjenicu i mora se na to pripremiti prije nego bilo što započne između njih dvoje. Bez obzira na sve, ne smije si dopustiti da se zaljubi u nj. Sofie je brzo posegnula za svojom vinskom čašom, otpivši gutljaj gotovo slatke tekućine koja joj je glatko, poput svile, kliznula niz grlo. - Dobro? - upitao je Edward, pomno je motreći. - Izvrsno - odgovorila je iskreno Sofie. - Najbolje dosad. Dok im je Edward naručivao jelo koje ni za stotinu godina ne bi uspjeli pojesti, Sofie je iskoristila prigodu da još jednom baci pogled uokolo. Imali su stol do prozora. Glavna sala za objedovanje gledala je na Petu aveniju i bujno zeleno raslinje parka na Madison Squareu. Stazama su šetali parovi, dame sa suncobranima kako bi kožu zaštitile od jarkoga ljetnog sunca i muškarci u pomodnim slamnatim šeširima ili konzervativnim klobucima. Neobično plavim nebom jezdili su golemi oblaci. Sam restoran bio je more proturječnosti: smione ženske haljine u nijansama dragulja, siva vunena odijela gospode i ona prljavobijela, od lanenog platna... Stolovi su bili prekriveni iznenađujuće bijelim stolnjacima na kojima su blještali srebro i kristal. Svaki je stol na sredini bio svečano ukrašen svježim cvijećem duginih boja. - Tko će sve to pojesti? - upitala je Sofie kada se konobar udaljio. - Ili još važnije, tko će sve to vino popiti. - Ne moramo ništa ni pojesti ni popiti dokraja - rekao je Edward. Stišanim glasom dometnuo je: - Želim da sve bude savršeno za tebe, Sofie. Zastala je, nervozno se poigravajući vilicom. Potom joj se pogled susreo s njegovim. - Već je savršeno, Edwarde - prošaptala je. Gledao ju je toliko intenzivno da je bila primorana skrenuti pogled i otpiti još jedan 113

Knjigoteka

Glorij@ gutljaj vina. Puls joj je ubrzano kucao. Posve očito se ono zavođenje koje je zaozbiljno započelo u njezinu ateljeu ovdje nastavljalo. Sofie je znala da ne bi trebala biti nervozna, jer Edward je nedvojbeno bio vješt i nježan ljubavnik. Hoće li je nakon ručka poželjeti odvesti na neko intimno mjesto? Pri toj pomisli misli su joj se raspršile i puls vinuo u nebesa. - Zašto si protiv braka? - upitao je Edward. Sofie je umalo ispao ubrus iz ruke. - Što? Edward je ponovio pitanje, Sofie je piljila u nj. - Nadasve je čudno što me baš to sada pitaš. - Zašto? Kad smo se upoznali izjavila si da nemaš namjeru udavati se. - Edwardov pogled bio je vedar i topao. - Bilo mi je to čudno. Sofie je netremice gledala u njegove blistave oči, neznatno se opustivši. Doista je otvoreno izjavila da se neće udavati, čega se posve jasno prisjetila. Da joj život ovisi o tome ne bi se uspjela sjetiti zašto je takvo što rekla jednom neznancu, ali mogla je pretpostaviti zbog čega je on tu temu sada spominjao. Nije bio posve nečastan... Sofie to nikada nije ni pomislila. Želio je biti siguran da neće njemu prinijeli na žrtvu svoje dragocjeno djevičanstvo koje bi trebalo sačuvati za njezinoga budućeg supruga. Sofie se uspjela osmjehnuti. - Edwarde, trebam li te podsjećati na to da mi nikakvi prosci ne dolaze kucati na vrata? Sada je bio ozbiljan, naginjući se prema njoj. - Znači li to da namjeravaš ostati usidjelica samo zato što misliš da ne možeš privući nijednog prosca? Sofie se zarumenjela i pogled joj je zaiskrio. - Ne radi se samo o tome. - Ne radi li? - Ne. Potpuno sam predana svojemu poslu. Nijednom muškarcu ne bi bilo drago da mu žena u ateljeu provodi po cijele dane, a možda i noći... kao što ti je poznato. Od žena se očekuje da vode kućanstvo i podižu djecu, Edwarde. - Dakle, nisi zainteresirana za djecu? Sofie se sledila. - Neću imati djecu, Edwarde, zato što se neću udavati. - Sigurna si da želiš život usmjeriti tim tijekom? Isturila je bradu, ne želeći mu priznati da ima dvojbe, naravno. Postojali su brojni trenuci u kojima je žudila imati ono do čega su ostale žene, kako se činilo, vrlo lako dolazile... imati dom i obitelj. Ali nije se željela zamarati time. - Jesam. Zagledao se u nju i u pogledu mu je vidjela da joj ne vjeruje, što ju je prestrašilo. Nije mu mogla reći da bi odbacila svoje zaprepašćujuće izjave ako bi u životu našla ljubav i ako bi taj netko nju jednako tako volio. Ali dovoljno je dobro znala da je muškarci nisu smatrali privlačnom zbog toga 114

Knjigoteka

Glorij@ što je hodala hramajući, bez obzira na to što je usto bila još slikarica. Tu činjenicu ništa nije moglo promijeniti, nikakva količina potajne žudnje, ama baš ništa. - Možda ćeš se jednoga dana predomisliti - rekao je naposljetku polako Edward. Pogled mu je još uvijek bio ispitivački. - Kada sretneš pravoga muškarca. Sofie se prisilila ne Iecnuti i odvratiti pogled. Misli su joj glasno i jasno odzvanjale, došavši same od sebe, nezvane. Ali ja sam pravoga muškarca srela. Sofie je i sama bila prestrašena i zaprepaštena. Bojala se da se već zaljubila u nj, a to se nikako ne smije dogoditi. Ne smije. - Zašto su ti oči suzne? - upitao je nježno Edward, prekrivši joj ruku svojom. Sofie ju je izvukla naglim pokretom. - Zbog prašine u zraku. Edwarde, ovaj je razgovor smiješan. Nemam nikakve prosce i nikada ih neću imati. Ni jedan muškarac ne želi brak sa mnom i oboje znamo zašto. Neka na tome ostane. - Ne, Sofie - rekao je Edward. - Možda ti misliš da znaš zašto, ali ja baš nisam uvjeren u to. Sofie je sada bila bijesna. Nagnula se prema njemu. - Potičeš li ti to mene da odem na bračno tržište? Susreo joj je pogled. - Mislim da bi trebala jednoga dana, kada budeš spremna na to. Sofie se osmjehnula, odbacivši rukavicu. - Zaželjet ću brak, Edwarde, onda kada ga i ti poželiš. Ukipio se. Sofie je na tren osjetila sirovu zadovoljštinu. - Gle, kad te se već tiču moji privatni ciljevi... ne možeš reći da se nezvano namećem. Usnice su mu se razvukle u škrt osmijeh. - Pun pogodak. Razrogačila je oči, nedužno ga zadirkujući. - Hajde, hajde, Edwarde, priznaj. Oboje znamo da si sada nestašan, ali jednoga dana sigurno ćeš poželjeti oženiti se. Svi muškarci žele imati ženu koja će im voditi kućanstvo i podizati djecu. Edwardov osmijeh je iščeznuo. - Ali ne i ovaj. Sofie se zagledala u nj. Bila je nelagodno iskreno iznenađena. Ozbiljno to misliš? Smrknuto je potvrdno kimnuo. - Zašto? 115

Knjigoteka

Glorij@ Dugim je prstima nježno prelazio po stapki svoje čaše. - Sve sam vidio, Sofie. Život nije bajka. Rijetko je kada ružičast. - Kako otrcano. Susrela je njegov turoban i mračan pogled, kakav nikada prije nije vidjela. - Zaprepastilo bi te kada bi znala koliki broj udanih žena očijuka sa mnom, pokušavajući me namamiti u krevet. - Naravno, to su one udane žene bez morala. Postoje jednako tako nevjerni muževi. - Točno. Ali shvatio sam da je na ovome svijetu vjernost gotovo nemoguća. Sofie se umalo zgranula. - Zasigurno pretjeruješ. - Želiš li reći da se nećeš ženiti zato što ne bi mogao podnijeti da ti je žena nevjerna? Osmijeh mu je bio poput sjene. - Nažalost, ne pretjerujem. Osim toga, ne vjerujem u ljubav, s obzirom na to da sam svjedočio samo požudi. Istina, ne bih mogao podnijeti da mi je žena nevjerna. Gle, u dubini duše ja sam ipak poprilično staromodan. Štoviše, ne bih mogao podnijeti ni svoje preljubničke izlete... koji bi se, oženim li se, nedvojbeno dogodili. Sofie nije progovarala. Edward je bio vrlo romantičan ili silno razočaran čovjek. Možda čak nekakva kombinacija romantičnog i razočaranog.

Oklijevali su ispijajući kavu. Restoran je sada bio gotovo prazan i bili su posljednji gosti, ali nije im se žurilo. - Bilo je divno, Edwarde - rekla je Sofie. Popila je više vina nego što je trebala pa više nije osjećala onako silnu nervozu kao na početku. Zapravo, jedino što je sada osjećala bilo je slatko treperenje zbog iščekivanja. - Drago mi je. - Nježno ju je pogledao. - Sofie, jesi li ikada pokušala prodati neku svoju sliku? Sofie se prenula, nenadano razrogačivši oči, u trenu postavši oprezna. - Nisam. - Zašto? - upitao ju je ležernim glasom, ali njegov prodoran pogled nije bio tako ležeran. - Nisi pomišljala na to? - Naravno da sam pomišljala. Godinama nastojim biti profesionalna slikarica. Ali... nisam još spremna. - Mislim da si više nego spremna. Sofie se preko stola zagledala u njegove predivne, savršeno plave oči. Ruke je držala čvrsto sklopljene u krilu. Nije ništa rekla. 116

Knjigoteka

Glorij@ - Hoću li se malo raspitati uokolo... doznati tko su uvaženi trgovci umjetninama, možda dogovoriti kakav sastanak? Sofie je drhtala. Nije bila spremna, znala je to. - Znam ja tko su najbolji trgovci - čula je samu sebe kako govori. - Strah te je? - Da. - Ne boj se. Nedvojbeno ćeš se susretati s odbijanjima u životu. Na početku karijere čak ni veliki umjetnici nisu uvijek bili prihvaćeni. Bio je u pravu, ali Sofie se svejedno bojala... Bilo bi odveć lako imati povjerenja u Edwarda i dopustiti mu da je vodi onako kako je zamislio. Ne znam. - Pozovimo nekog trgovca umjetninama - predložio je Edward. Sofie ga je pogledala, jednako bojažljivo koliko je postajala sve uzbuđenija. - Ne znam - ponovila je. - Držim da trebaš izići iz skrovišta, Sofie - rekao je nenadano Edward. - Slikaj sve što poželiš. Neskriveno. Pokušaj prodati svoje slike. Riskiraj da te odbiju. Nosi lijepe haljine, promijeni frizuru, odlazi na društvene balove, čajanke i utrke. Dopusti muškarcima da te vide onakvu kakva uistinu jesi. Sofie se zgranula. Smješkao se, piljeći u nju. - Kakve veze moja odjeća i muškarci imaju s mojim slikarstvom? upitala je, drhteći od bijesa. - Velike, rekao bih - izjavio je jednoličnim glasom. - Ne - bila je odlučna, ali drhtala je, jer bilo je iskušenja u prijedlogu koji joj je upravo iznio. Zapravo, više se nije osjećala svojom. Nije se osjećala kao obična, iako ekscentrična djevojka koja je hramala; danas se zapravo osjećala mladom, lijepom i savršenom. Osjećala se kao da se uistinu šepuri u svečanoj haljini vedrih boja, visoko podignute, labavo zavezane kose. Gotovo se uspjela vidjeti na balu, okružena obožavateljima... s Edwardom. Sofie se prisilila odagnati svoje apsurdne misli. Progutala je i rekla: Ne skrivam se ja ni od čega. - Ne? - priupitao je, posve očito joj ne vjerujući. Sofie se usudila pogledati ga u oči, ne želeći čak ni pomisliti da bi mogao biti u pravu. Jer nije bio u pravu... nije bio. - Da se skrivam, Edwarde, davno bih se već okrenula od tebe. Edward je prihvatio izazov, nagnuo se preko stola i pogledao je žestoko, mračnim pogledom. - Nisi se mogla sakriti od mene, Sofie, bez obzira na to koliko se silno trudila. 117

Knjigoteka

Glorij@ Glas mu je bio sirov, ali jednako tako muževan i Sofie je zadrhtala, postavši odjednom svjesna. - Prijetiš mi? - Ne. Tvoj sam zaštitnik. Nemoj to nikada smetnuti s uma. Osjetila je treperenje cijeloga tijela i naježila se. Edward je dometnuo: - Ne riskiraš li, nikada nećeš uspjeti. Zagledala se u njega. Pomislila je na rizik koji je namjeravala preuzeti postavši mu ljubavnicom. To bi je promijenilo kao ženu i nedvojbeno joj zauvijek promijenilo život. - Čvrsto joj je stisnuo ruku. - Već si riskirala, Sofie... mnogo puta dosad, a da toga nisi ni svjesna. Pustolovka si, Sofie, smiona. Bit će to samo još jedna pustolovina više u tvojemu životu. Siguran sam u to. Nikada ni u što nisam bio sigurniji. Oči su joj odjednom bile pune suza. - Nikada je prije nitko nije tako hvalio. - U redu. Zavalio se muževno na naslon stolca na kojemu je sjedio, zadovoljno se smješkajući. Sofie je u trenu prošlo kroz glavu da će ga smjesta naslikati tako opuštenog, ležerno zavaljenog na stolcu, u glasovitom Delmonicos’u. Srce joj je ponovno snažno poskočilo kada je osjetila uzbuđenje, zaboravivši na svoje strahove. - Edwarde - izletjelo joj je, besramno smiono. - Hoćeš li mi učiniti veliku uslugu? Motrio ju je. - Naravno. Bilo što i bilo kada. Samo reci. Srce joj je snažnije zakucalo. - Hoćeš li mi biti model? - upitala je.

118

Knjigoteka

Glorij@ JEDANAESTO POGLAVLJE Newport Beach Suzanne je koračala po svojoj spavaćoj sobi, zastavši baciti pogled preko

terase na zvijezdama obasjan ocean. Prizor joj je bio poznat, ali nije baš

vidjela takve srebrne vrhove valova na skliskoj ustalasanoj crnoj vodi. Bila je toliko zaokupljena vlastitim mislima da nije ni čula kucanje na vratima svoje sobe. Prenula se kada ju je Benjamin tiho zazvao imenom s ulaza.

I on je već bio odjeven za spavanje, u svilenom kućnom ogrtaču i

pidžami s uzorkom turske mustre, baršunasta obruba. - Suzanne?

Suzanne je znala zašto je došao. Nije se za Benjamina udala ni iz

ljubavi ni zbog strasti, pa stoga od njega nije ni očekivala strastven odnos. U deset i pol godina koliko je prošlo od njihova vjenčanja, žalila je zbog

malo stvari, ali činjenica da je uopće, a kamoli često, dolazio u njezin

krevet, nije bila jedna od njih. Nikada ga ne bi odbila niti bi ikada dala naslutiti i pokazati mu svoju ravnodušnost. Osmjehnula se. - Uđi, Benjamine.

Osmjehnuo se i sam, ušavši u prostoriju. - Zabrinuta si mi, draga.

Zašto?

Suzanne je uzdahnula i spustila se na podnožje kreveta s baldahinom,

ukrašenim brojnim nijansama zlatne i žute, s naglašenom crvenom. - Muči me to što nisam sigurna bi li Sofie trebala biti sama u gradu.

Sjeo je pokraj nje, okrznuvši joj koljeno svojim koljenom. - Zašto ne?

Sofie je zrela i sposobna. Je li se dogodilo nešto za što ne znam?

Suzanne se osmjehnula Benjaminu. Nije bio od onih muškaraca koji bi

u nekoj ženi pobudio strast, ali bio je drag, ljubazan i brižan, iako to nije

119

Knjigoteka

Glorij@ pokazivao. Morao si ga dobro poznavati da bi shvatio njegovu postojanu zabrinutost. - Nije - rekla je, pomislivši na Edwarda Delanzu. Neki dan je vidjela Hilary. Vidjelo se na njoj da je uznemirena i Suzanne je uskoro doznala zašto. Edward nije bio s njom u njezinu ljetnikovcu. Bio je u gradu. Suzanne se to nije nimalo svidjelo. Naprotiv, prestrašilo ju je. - Mislim da bismo ponovno trebali poslati po nju. Doista, toliko je toga u čemu može uživati ovdje na obali. - Dušo, Sofie ima dvadeset godina, pametna je i razumna mlada djevojka, predana svojemu slikarstvu. Pusti je. Za nekoliko tjedana svakako se vraćamo u New York. Suzanne se uspjela osmjehnuti. - Naravno, u pravu si - rekla je, ali i dalje je bila zabrinuta jer imala je šesto čulo i nije joj se svidjelo to što joj je ono govorilo. Nije se čula s gospođom Murdock koja je još prije nekoliko tjedana dobila izričite naputke da je obavijesti ako bi kojim slučajem Edward Delanza navratio k Sofie u posjet. Trebalo je to biti jedino što bi Suzanne umirilo, ali nije bilo. Benjamin ju je potapkao po ruci i ustao ugasiti svjetlo. Suzanne je odbacila svoju svilenu kućnu haljinu i zavukla se pod pokrivač u tirkiznoj spavaćici od satena. Benjamin je posegnuo za njom. Suzanne je sklopila oči kada mu je ruka kliznula preko njezinih grudi. Brzo joj je palcem prelazio po bradavici, sve dok se nije ukrutila. Suzanne mu je dopustila da je miluje, ne odveć uzbuđena. Uvijek bi tada pomislila na Jakea. Vidjela ga je posve živopisno, kao da je bio tu u prostoriji, visokog, širokih ramena, uskih bokova, preplanula i nepodnošljivo seksi. Bože! Proklet bio. Da barem nije bio prisiljen pobjeći. Još uvijek bi bio živ. Utamničen, ali živ. Suzanne je zamislila kako bi bilo posjetiti ga u zatvoru. Zamislila je sebe odjevenu u najbolju odjeću po posljednjoj modi, kako je zatvorski čuvari vode do njegove ćelije, kako prolazi niz beskrajno duge slabo osvijetljene hodnike pokraj ostalih zatvorenika, sve samih uspaljenih muškaraca. Jake bi je čekao, spreman. Jake je uvijek bio spreman kada se radilo o seksu. Suzanne je, sada već uzbuđena, zaječala ugledavši Jakea iza željeznih rešetaka u sivkastoj zatvorskoj odjeći, znajući da će mu ud biti ukrućen u iščekivanju njihove ševe. Kad je Benjamin kliznuo na nju, Suzanne ga je čvrsto stegnula, rastvorivši široko noge, uspaljena, vlažna i otvorena. Vrata ćelije bila su otključana. Čuvar se razvratno nacerio, znajući što slijedi. Iz ostalih ćelija čula se huka. Suzanne nije marila. Ušla je u ćeliju, hipnotizirana Jakeovim žarkim zlaćanim pogledom. Vrata iza nje su se zatvorila i brava škljocnula. Jake se odlijepio od zida na suprotnoj strani 120

Knjigoteka

Glorij@ prostorije, dok mu se ud u erekciji izdizao poput šatora, nadižući tanku tkaninu njegovih pamučnih hlača. Krajičak usana izvio mu se u osmijeh. Prstom ju je pozvao da priđe. Suzanne je požurila prema njemu. Gurnuo ju je uza zid, poderao podsuknje koje su mu se našle na putu te napaljeno i snažno, gotovo bolno, prodro u nju. Suzanne je vrisnula. Benjamin je sada bio u njoj i svršavala je, izgubljena u vatri i svjetlosti. Bilo je veličanstveno. Nekoliko trenutaka potom otvorila je oči i zagledala se u strop. Benjamin ju je poljubio u obraz, rekao ”hvala” i zakotrljao se na trbuh, okrenuvši se od nje. Tih večeri kada je dolazio k njoj, uvijek bi ostajao do jutra, što Suzanne zapravo nije smetalo. Ali spavao bi kao klada i više je ne bi ponovno dotaknuo. Suzanne je sada osjećala bol. Još uvijek je osjećala pulsiranje u stidnici, ali nije bilo samo to u pitanju. U očima su joj blistale suze. Osjećala je bol u srcu. Mrzila ga je, nedostajao joj je, željela ga je. Nije prošla noć a da ga nije poželjela, a u noćima kada je Benjamin dolazio k njoj, osjećala se još puno gore. Bilo je nemoguće ne povući usporedbu između onoga što je imala nekad i ovoga sad. Iako ju je logika podsjećala na to da je onda bila nesretna, a sada zadovoljna, logika je bila hladan i nemaran partner u krevetu. A takvo je bilo i zadovoljstvo. Benjaminova nazočnost pokraj nje uvijek je u njoj izazivala žudnju, jednako snažnu koliko beznadnu. Suzanne se naposljetku otkotrljala udaljivši se od Benjamina i prigrlila jastuk. Nije to bilo prvi put da je maštala kako vodi ljubav s Jakeom dok je njezin suprug vodio ljubav s njom. Jake je uvijek bio s njima u krevetu. Ali ta maštanja nisu bila utemeljena na stvarnosti. Posljednji put Jakea je živoga vidjela u zatvoru, ali to se u potpunosti razlikovalo od njezinih maštanja. Nije želio imati ništa s njom. Suze su joj sada neumoljivo tekle kada se toga prisjetila. New York, 1888.

- Pođite sa mnom, gospođo. - Čuvar je imao služben izraz lica. Suzanne je na sebi imala crni kostim koji je odgovarao njezinu mračnom i srditom raspoloženju žalovanja. Na glavi je imala crni šešir s napola podignutim velom i na rukama crne rukavice. Uz nos je držala bijelu maramicu kako bi se obranila od brojnih neugodnih zatvorskih mirisa, uglavnom neopranih muških tijela. Hodala je za čuvarom visoko uzdignute glave, nosom snobovski parajući zrak, dok je u sebi kuhala. Visoke potpetice njezinih cipela glasno su odzvanjale po kamenom podu. 121

Knjigoteka

Glorij@ Čuvar je otključao vrata i ušla je u omanju prostoriju s oštećenim drvenim stolom i nekoliko stolaca. Na jednom od tih stolaca sjedio je Jake, napet i obješena lica. Iza njega je stajao još jedan zatvorski čuvar. Onaj prvi čuvar propustio je Suzanne da uđe prije njega. Obojica čuvara imala su u futrolama velike crne pištolje i nosili su velike smeđe palice na lancima koji su im visjeli s pojaseva. Suzanne je bila svjesna da su to nosili za svaki slučaj ako bi Jake pokušao pobjeći. Jake je gotovo bezizražajno odmjerio Suzanne, koja je blenula u njega, a potom se bijesno zagledala u čuvara koji ju je dopratio do supruga. Znači li to da nam neće biti omogućeno da ni na trenutak ostanemo nasamo? Čuvar nije obratio pozornost na njezinu provalu bijesa, udaljivši se zajedno s onim drugim čuvarom. Suzanne je pričekala da odu. Vrata su se za njima čvrsto zaključala. Znala je da ih promatraju kroz prozor na zidu. Naglo se okrenula prema Jakeu. - Sutra će te izručiti! - uskliknula je. - Ne mogu vjerovati. Ravnodušno je gledao u nju. - Gdje je Sofie? Problijedjela je, a potom krupnim korakom pošla naprijed, držeći u zraku čvrsto stisnutu šaku. - Sofie? Sofie je kod kuće, ondje gdje je maloj djeci mjesto. Proklet da si! Ustao je, nadvijajući se nad njom, naposljetku i sam srdit. - Želio sam vidjeti Sofie, Suzanne, oprostiti se s njom. Zašto je nisi dovela? - A ja?! - vrisnula je i počela ga udarati šakama. - A ja, gade jedan, što je sa mnom? Što sa mnom! Ti si u zatvoru, ali ja sam slobodna... nikada nije bilo gore nego sada! Kada hodam ulicom, prijatelji bježe na drugu stranu od mene! Jake nije ni pokušao pognuti glavu kako bi izbjegao njezine udarce u lice i prsa, ali brzo se umorila udarajući ga. Suzanne je plakala, a potom se donekle pribrala i rekla: - Tebe deportiraju, a ja ću ostati sama! Proklet da si, Jake. Usne su mu bile čvrsto stisnute i pogled mračan, ali ništa nije rekao. Suzanne je sada prestala plakati i zagledala se u njegovo lijepo lice. Mariš li ti uopće za to što će biti sa mnom? Vilica mu se stisnula, kao da izbjegava odgovor. - Nije bilo dobro ni neposredno nakon vjenčanja, ali s uspjehom koji si ostvario u poslu, nekako smo to prebrodili. Ne posve, nisu se sva vrata otvorila, ali mnoga jesu. A sada su se sva ponovno zatvorila... i ona posljednja! - Ponovno je zaplakala. 122

Knjigoteka

Glorij@ Naposljetku je progovorio: - Nadam se da ćeš preživjeti, Suzanne. Ne sumnjam u to. Vrlo si dobra u tome. Skinula je ruke s očiju. Nije više plakala, bila je bijesna. - Kao što sam preživjela onih prvih nekoliko godina našega bijednog braka u onoj straćari koju si se usudio nazvati našim domom. - Da, kao što si onda preživjela. - Pogled mu je bio napaljen i bijesan. Pomislila je na to kako je u onoj straćari bila trudna i sama dok je Jake po cijele dane radio, kao da ona uopće nije ni postojala. Pomislila je na onih nekoliko sati koje su provodili zajedno, sati bezumne životinjske strasti. Pomislila je na svoju prvu avanturu, potom na drugu, treću. - Za sve si ti kriv. Da se nisi usudio svaljivati krivnju na mene. - Čini mi se da sam to već čuo. - Usne su mu bile stisnute u usku crtu. Možda si u pravu. Žao mi je. Žao mi je što si ostala trudna, žao mi je što sam bio dovoljno glup da ustrajem na tomu da se vjenčamo, žao mi je što sam bio dovoljno glup da se poželim vjenčati s tobom. - Glas mu je postao tiši. - Žao mi je što sam nastavio biti brižan još dugo nakon što bi svakom drugom muškarcu prestalo biti stalo. Bila je zaprepaštena. Nikada prije nije joj se ispričavao, ni zbog čega. Bilo je to prvi put da je otvoreno priznao svoje osjećaje... osjećaje koji su je uzbudili i dali joj nadu. - Jake. - Ponovno mu se približila. - Ne mogu to podnijeti. - Čvrsto ga je obgrlila. - Bože, ne mogu to podnijeti. Možda će te doživotno udaljiti. Brzo joj je odvojio ruke i odgurnuo je od sebe. - Ništa se ne mijenja rekao je ukočeno. Suzanne je podignula pogled prema njemu, zatečena. - Volim te. Voliš... i ti mene. Eto... To si upravo rekao! Osmijeh mu je bio izobličen, ali tu posljednju izjavu nije opovrgnuo. Ako me voliš, Suzanne, onda to ne pokazuješ na pravi način. Reci mi, tko ti je sinoć grijao krevet dok sam ja trunuo u ovoj ćeliji? I tko će ti ga grijati noćas... i sutra i prekosutra. Suzanne se ukipila. - Nitko - rekla je. Istina je bila da je protekle noći bila sama, kao što će vjerojatno biti i večeras. Ali ako je mislio da će joj tijelo venuti i trunuti dok je on u zatvoru, e pa, prevario se. Oporo se nasmijao. - Očekuješ li od mene da ti povjerujem kako ćeš mi biti vjerna sada kada mi nisi bila vjerna dosad? Očekuješ li od mene da ti povjerujem kako nijedan muškarac neće milovati to tvoje sitno uspaljeno tijelo dok ja čuvam svoje dupe i trunem u zatvoru sljedećih deset-petnaest godina, dok me uvjetno ne puste na slobodu... ako me uopće ikada puste! - Sada je vikao. 123

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je bila jednako tako bijesna. - Kako bi to mogao očekivati od mene sada - vikala je - kad si za sve to sam kriv! Jednakom brzinom kojom je prokuljao, bijes je nestao. Jakeovim pogledom preletjelo je nešto mračno i tužno. - Točno, naravno, za sve sam ja kriv, kao uvijek. - Izraz njegova lica postajao je sve nesmiljeniji dok su tako stajali piljeći jedno u drugo. - Dovedi mi Sofie, Suzanne. Smjesta. Suzanne je osjetila napetost u tijelu. Da Jake sutra ne odlazi, okrenula bi se na peti i otišla od njega zbog toga što mu je sada više od nje trebala njegova kći, u trenutku kada bi trebao misliti samo na nju, svoju suprugu, u trenutku kada bi je trebao preklinjati za oprost i izjaviti joj vječnu ljubav. Proklet bio! Ali odlazi, bit će osuđen za zločin koji je počinio i smješten u zatvor u Engleskoj. Suzanne nije znala koliko će vremena proteći prije nego što joj bude dopušteno ponovno ga vidjeti. I hoće li ikada biti uvjetno pušten na slobodu... hoće li se ikada više vratiti kući. Odjednom ju je obuzeo silan strah i sav onaj njezin bijes polako se istopio. Što ako ga više nikada ne vidi? Zgrozila se pomislivši to. Da se barem prošlost može promijeniti. Suzanne je odlučno pošla prema njemu, nastojeći se poslužiti svojom erotičnošću da ga smekša i ukroti. To joj je uvijek prolazilo. Drsko je pošla prema njemu, predući: - Jake, dovest ću Sofie. Poslije. Obećavam ti. Sumnjičavo je piljio u nju, ne mičući se s mjesta. Zaustavila se ispred njega, lagano mu dotaknuvši prsa. - Volim te. Znaš to dobro. Znam da znaš, zbog onoga što ti činim kada smo sami, kada smo u krevetu. - Glas joj je bio prigušen kada ga je tiho i zavodljivo upitala: - Misliš da to isto činim ostalim muškarcima? Jake se gorko nasmijao: - Znam da činiš. Srce joj je snažno udaralo. - Nije pošteno. Nije istina. Ne bi ni bilo drugih da ti nisi tako svojeglav i tvrdoglav. - Prestani s tim sranjima, Suzanne - upozorio ju je Jake. Oštrina njegova glasa navela ju je da nabrekne i ovlaži. Suzanne se zavodnički osmjehnula i dotaknula mu ramena. Prenuo se. Prislonila je svoju pulsirajući mačkicu uz njegove slabine. Čuvari su vjerojatno i sami uživali u tome. - Volim te. Oduvijek sam te voljela - prošaptala je, trljajući se uz njega. Bila je nagrađena jer smjesta se ukrutio. Osjećala se pobjedonosno. - Još uvijek me želiš! 124

Knjigoteka

Glorij@ - Mjesec dana sam iza rešetaka, bez žene, Suzanne. Kakvu bi drugu reakciju mogla očekivati? - Nasmijao joj se u lice i odgurnuo je. od sebe. Voliš moju batinu, Suzanne, ne voliš mene. Problijedjela je. - Odlazi! - Pogled mu je plamtio, prepun bijesa. - Ali ako mi danas ne dovedeš Sofie, osvetit ću ti se... kunem se. Naći ću načina, pa makar to bilo iz zatvora. - Sofie! - vrisnula je. - Uvijek Sofie! Mrzim te, Jake, uistinu te mrzim! Rekavši to, okrenula se uplakana, ponižena i bijesna. Odjednom joj je bilo drago što će ga izručiti, točno, bilo joj je drago, proklet bio. Zalupala je po vratima zahtijevajući da je puste van. Te noći, dok je on trunuo u zatvorskoj ćeliji, ostala je kod kuće, ne mogavši zaspati. Ali nije bila sama.

Suzanne je obrisala suze, iznova mrzeći Jakea, baš kao što ga je mrzila onoga dana zbog toga što ju je odbio. Nije mu poslije dovela Sofie u posjet. Zalila je zbog svojega glupog ponosa i djetinjaste želje da naudi Jakeu, uskrativši mu posljednji susret s njihovom kćeri. Dvije godine potom pobjegao je iz zatvora u Engleskoj i poginuo u požaru pa ga ni ona ni Sofie više nikada nisu vidjele. Sada je bila starija i mudrija. Mnogo bi toga učinila drukčije da je mogla. Sada je znala da se trebala vratiti sa Sofie. Da je bila zrela, odrasla osoba, a ne sebično dijete, ona i Jake mogli su se rastati kao pravi ljubavnici, a ne u ljutnji, poput zakletih neprijatelja. Pomislila je na novac koji je on u skrbništvu ostavio za Sofie, što je bilo izravna posljedica njezina ponašanja onoga dana. Bijes u njoj gomilao se prkoseći svakoj zdravoj logici. Jake je taj koji je bio u zatvoru, on je bio taj koji će umrijeti, pa ipak je ostvario svoju prijetnju. Kao što je obećao, uzvratio joj je udarac, čak iz zatvora, više nego izravnavši račune s njom. Suzanne je sklopila oči. Svaki put kada bi pomislila na Sofijin novac ostavljen u skrbništvo, kojim se često koristila rasipno kupujući sebi odjeću, darove pa čak i dragulje, osjećala je ujedno bijes i grizodušje. Suzanne je usto utajila nekoliko stotina tisuća dolara od toga imetka i taj novac sada je bio na njezinom privatnom bankovnom računu. Sofie je još uvijek za sebe imala obilje novčanih sredstva i nikada neće ni doznati da nešto nedostaje. Svaki put kada bi osjetila grizodušje, podsjetivši se da krade od vlastite kćeri, koju je voljela, Suzanne bi ga u trenu odagnala, uvjerivši se da joj je pripadao svaki novčić koji je uzela. Suzanne je uzdahnula. Ne samo da bi promijenila onaj dan na Randall Islandu kada bi mogla nego bi učinila puno više od toga. Da može, sve bi 125

Knjigoteka

Glorij@ promijenila. Bilo joj je teško sada, nakon tolikih godina, uopće prisjetiti se zbog čega je gotovo od samoga početka braka bila bijesna na Jakea. Ta srdžba i osjećaj da je on zanemaruje naveli su je da zastrani. Osim toga, njegova očita ravnodušnost prema njezinu ponašanju samo ju je još više potaknula da uopće ne skriva svoju nevjeru. Da je barem imala tračak mudrosti koju sada ima. Ali čak i da nije bila toliko divlja i svojeglava, Suzanne nije baš bila sigurna u to da bi odnos među njima bio mnogo drukčiji. Od početka je njihov odnos bio buran i nestalan, povremeno nasilnički. Jake je bio jednako bahat i ponosan poput nje. Ali za svaki trenutak pakla postojao je barem jedan trenutak raja. Suzanne se nije željela prisjećati ni jednoga ni drugoga, ni dobroga ni lošega. Ležala je pokraj svojega drugog supruga zagledana u strop i suze su joj se slijevale niz lice dok je tiho plakala nad prošlošću. Nadlanicama je obrisala oči, zatomivši uzdah. Suzanne nije mogla dopustiti da se isto to dogodi Sofie. Kći bi trebala imala koristi učeći na majčinim pogreškama. Majčinstvo joj nije ležalo prirodno kao nekim drugim ženama. Ali nakon Jakeova utamničenja postala je odgovoran i brižan roditelj. Tijekom godina Suzanne je shvatila koliko je zapravo silno voljela svoju kćer. Voljela ju je više od svih i svega, osim možda od Jakea. Sve od one nezgode štitila ju je od života... nakon Jakeove smrti. Nije mogla prestati bdjeti nad njom, posebice ne sada kada je bilo presudnije nego ikad. Odlučila je kako se ovaj put neće obazirati na Benjaminov savjet. Ovaj put će se sama uvjeriti da je u New Yorku sve onako kako bi trebalo biti.

126

Knjigoteka

Glorij@ DVANAESTO POGLAVLJE Sofie ga je uputila u najbolju galeriju u gradu, koju su nedavno preselili u

gornji dio grada u Trideset šestu ulicu na Petoj aveniji. Edward je zastao ispred

galerije

Durand-Ruel,

jedne

od

svjetski

glasovitih

trgovina

umjetninama, s uredima u New Yorku, Parizu i Londonu. Medu njihovim

klijentima bili su neki najveći kolekcionari iz cijeloga svijeta.

Edward je doznao da je vlasnik tijekom nekoliko posljednjih godina

kupio i prodao mali broj impresionističkih slika, uglavnom Moneta, ali i Degasa,

i

to

uglavnom

na

zahtjev

svojih

klijenata.

Nije

bio

neki

poznavatelj umjetnosti, ali u posljednja dva dana dao je samome sebi u zadatak doznati puno više. Obišao je velik broj galerija i muzeja. Njegovo neizvježbano oko mu je nakon pomnog motrenja velikog broja različitih

umjetničkih djela naposljetku reklo da Sofijin rad nalikuje djelima francuskih impresionista, kojima se uvelike divila, ali da se ujedno razlikuje od njih. Nije jednostavno mogao pogledali u nježan Degasov prikaz

balerina i uskliknuti: ”Ah, Sofie baš tako slika!” zato što nije slikala

tako. Imala je jedinstven stil, koji je bio isključivo njezin.

Iznad ulaza u trgovinu, navrh pročelja u obliku hrama, vijorila se

francuska trobojnica. Edward je ušao. Pred njim su se na podu protezali tepisi pastelnih boja. Nalazio se u jednoj jedinoj golemoj izložbenoj

prostoriji. Umjetnička djela svih tema i veličina, uglavnom slika, visjela su na sivkasstim zidovima i bila nanizana uokolo po cijeloj galeriji. Nekoliko skulptura stajalo je na postoljima. Gotovo svaki centimetar prostora bio je

iskorišten za prodajnu izložbu umjetnina. Edward je zastao pogledati jednu

malu skulpturu, lijepu brončanu figuru gole žene, i pročitao ime na pločici: Auguste Rodin.

127

Knjigoteka

Glorij@ - Mogu li vam pomoći, gospodine?

Edward se okrenuo i ugledao bezlična mladića u tamnosivom odijelu s kravatom. - Gospodin Durand-Ruel? Mladić se osmjehnuo. - Monsieur Durand-Ruel nije u gradu, gospodine. Kupuje Manetovu La Buveur d’eau. - Osmjehnuo se, kao da je očekivao ushićenu Edwardovu reakciju, ali on mu je samo uzvratio smiješkom. - Ali možda vam mogu pomoći. Ja sam njegov sin. - Možda i možete. Monsieur, zapravo nisam kupac. Ne razumijem se baš dobro u umjetnost. Ali mislim da znam prepoznati savršeno djelo kada ga vidim i slučajno sam naišao na mladog umjetnika čije bih vam radove želio pokazati. Osmijeh mladoga Durand-Ruela iščeznuo je. - Doista? A o kojem je to umjetniku riječ? Možda ga već poznajem. - Umjetnik je zapravo umjetnica. Zove se Sofie O’Neil. Čelo mu se iznenađeno naboralo. - Žena? Irkinja? - Amerikanka. - Ni to nije nimalo bolje. Zasigurno znate da naši klijenti prednost daju francuskim umjetnicima. - Ne prodajete radove Amerikanaca? - upitao je iznenađeno Edward. - Prilično dobro nam ide Thomas Eakins i, naravno, Mary Cassatt. Trenutačno na prodaju nemam nijedno njezino djelo, ali imam jednoga Eakinsa. Viens avec moi, pokazat ću vam ga. Pomalo zastrašen, Edward je pošao za sada oduševljenim mladićem na drugu stranu prostorije. Njegov strah samo se još više pojačao kada je stao pred golemi portret koji se nadasve razlikovao od Sofijina djela. Bio je naslikan vrlo realistično i bio je poprilično mračan. - Koliko stoji? - upitao je znatiželjno. - Mogli bismo dobiti tisuću za nj, budući da gospodin Eakins uživa ugled. - On je jedini Amerikanac kojega ovdje prodajete? - Povremeno možda prodamo još nekoga, ali obično nekog iseljenika koji živi u inozemstvu, poput Cassatt. Uglavnom uvelike trgujemo francuskim umjetničkim djelima iz osamnaestoga i s početka devetnaestoga stoljeća, iako uvijek postoji velika potražnja za nizozemskim vrhunskim slikarima iz sedamnaestoga stoljeća. U posljednje vrijeme tražen je i Goya. - Zapazivši Edwardovu zbunjenost, strpljivo je dometnuo: - To je španjolski slikar s početka devetnaestoga stoljeća, koji bi ostao nepoznat da ga naša dva najveća klijenta, gospodin i gospođa Havemeyer, nisu otkrili i poželjeli kupiti mnoga njegova djela. 128

Knjigoteka

Glorij@ - Kolekcionar to može učiniti? Stvoriti potražnju za prethodno nepoznatim umjetnikom? - Edward je bio začuđen... i pun nade. - Samo ako kupi velik broj djela toga umjetnika. Naravno, na taj način vrijednost toj umjetnini raste. Edward je bio uvjeren da bi neki veliki kolekcionar ubrzo otkrio Sofie, završi li ona u toj ekskluzivnoj galeriji. - Dvaput ste spomenuli ženu, umjetnicu. Tko je Mary Cassatt? - To je još jedna sjajna umjetnica, poznata po obradi teme majke i djeteta. Katkada je pogrešno smatraju jednim od impresionističkih slikara, ali ona ima poseban stil. Amerikanka je koja već dugo živi u Francuskoj. - Prodaje mnogo svojih radova? - Da. - Jacques se nakratko osmjehnuo. - Ali nije oduvijek bilo tako, monsieur. Prije nekoliko godina borila se prodati ijednu svoju sliku, poput velikoga broja danas uspješnih umjetnika. - Hoćete li doći pogledati radove gospođice O’Neil? Muškarac je oklijevao. - Najbolje bi bilo da mi date adresu njezina ateljea pa ću, kada uhvatim vremena... kada se otac vrati... dogovoriti sastanak. Edward je znao da mladić ne namjerava doći. - Posebna je - rekao je tiho. Na te se riječi mladić, koji se upravo bio okrenuo, trgnuo i susreo Edwardov odrješit pogled. - Ništa ne gubite dođete li... osim malo vremena, a ako sam u pravu, dobivate sve - rekao je Edward. - U redu. Imamo telefon. Dat ću vam broj. Razgovarajte s tom umjetnicom i dogovorite da se pojavi. Najviše mi odgovara ujutro. Edward se osmjehnuo i dvojica muškaraca čvrsto su se rukovali. Ali čim je izišao iz galerije, njegova je smiješka nestalo. Pogledao je na svoj sat. Mora požuriti. Obećao je Sofie da će joj biti model.

Sofie je drhturila od uzbuđenja, nestrpljiva započeti svoj posljednji pothvat, pa nije mogla dočekati Edwardov dolazak. Atelje joj je već satima bio spreman: postavila je stolac pokraj maloga stola prekrivenog bijelim platnom ispred prozora koji je gledao na vrt. Nasred stola bio je aranžman divljega cvijeća u nijansama duginih boja te lijepi porculanski tanjuri zlatna obruba, kristalne čaše i ulašten jedaći pribor. Nekoliko puta namjeravala se vratiti u Delmonico’s tako da, kada završi, stol i pozadina izgledaju upravo onako kao trebaju izgledati. Lecnula se kada se na vratima začulo kucanje. Gospođa Murdock je isturila svoju sijedu glavu. - Sofie, imate posjetitelja. - Bila je ozarena. 129

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je bila svjesna da su kućedomaćica i Jenson uvelike pretpostavljali da joj je Edward udvarač i zbog toga su bili iznimno zadovoljni. Nastojala ih je ispraviti, ali oni su joj tvrdoglavo proturječili, ustrajući u tome da joj se Edward odista divi. Sofie je odustala od pokušaja da ih razuvjeri. Srce joj je na trenutak zastalo. Edward se trebao pojaviti tek za jedan sat: uranio je. Pitala se je li jednako poput nje bio uzbuđen zbog toga što će raditi zajedno. Zagladivši pramenove kose iza ušiju, vedro je rekla. - Molim vas, pošaljite gospodina Delanzu unutra. - Nije riječ o gospodinu Delanzi. Jedan drugi gospodin stigao vam je u posjet, Sofie. Gospođa Murdock bila je očito oduševljena. - Gospodin Henry Marten. U zelenom je salonu - izvijestila ju je kućedomaćica. - Nadam se da mu neću trebati reći da niste raspoloženi? - Nato se namrštila. Sofie je bila iznenađena. Što je Henry Marten radio tu? Pojma nije imala što želi. Ne, primit ću ga - rekla je Sofie, pošavši za gospođom Murdock iz svojega ateljea do ulaznoga dijela kuće. Zamišljala je da će, po kakvom god poslu došao, Henry otići mnogo prije nego što stigne Edward. Henry Marten stajao je nasred salona. Ruke je držao u džepovima vrećastih hlača, doimajući se pomalo nelagodno. Tamno odijelo nije mu baš najbolje pristajalo, budući da je bilo donekle preveliko. Zarumenio se ugledavši Sofie. - Nadam se da vam nisam na velikoj smetnji - rekao je. - Naravno da niste - uzvratila mu je Sofie, osmjehnuvši se. - Dobar dan, gospodine Martene. Kako ste? - Dobro. Hvala na pitanju. - Još se snažnije zajapurio. Moram reći da vrlo dobro izgledate, gospođice O’Neil. Sofie je kimnula i osmjehnula se, ipak ne povjerovavši u to. Kosa joj je bila spletena u dugačku debelu pletenicu te je kao obično na sebi imala običnu tamnoplavu suknju i bijelu bluzu. Pokazala je prema dvjema stolicama pa su oboje sjeli. - Zamolila sam Jensona da nam donese nešto osvježavajuće - rekla je. - Hvala vam. - Uznemireno se vrpoljio. - Već sam nekoliko tjedana u gradu i namjeravao sam vas još prije posjetiti, ali imam nekoliko klijenata i zapravo sam do guše u poslu. - Pa to je divno - rekla je iskreno Sofie. Ali bila je u čudu. Doista je navratio udvarati joj se. Osmjehnuo se, očito zadovoljan. - Da, jest, ali ne tako divno kako bi trebalo biti, jer me to zadržalo, ne dopustivši mi da vas vidim. Sofie je zatreptala i još se više uspravila. 130

Knjigoteka

Glorij@ Henry je sada bio crven kao paprika. Spustio je pogled na svoje ruke, sklopljene u krilu. Odjednom su sjedili u tišini. Sofie je bila previše zaprepaštena da bi mogla razmišljati o vođenju uljudna razgovora, sve dok se nije pojavio Jenson sa srebrnim pladnjem na kojemu su bili tanjuri sa slatkišima i Wedgewood vrč pun crne kave koja se iz njega pušila. Sofie je rasporedila šalice i tanjuriće pa im oboma natočila kavu, dodavši šećer i gusto svježe vrhnje, iskoristivši pritom prigodu da se pribere. Kada mu je pružala šalicu kave, upitala je: - A gdje imate ured? Brzo joj je odgovorio, osjetivši olakšanje. - U središtu grada, nedaleko od Union Squarea. - Nakašljao se. - Možda bih vam ga mogao pokazati, jedan dan kada budete slobodni? Sofie se ponovno lecnula, a potom se pribrala i žurno odgovorila: Naravno. Henry je odložio šalicu, ne otpivši ni gutljaj. - Zapravo, gospođice O’ Neil, nadao sam se da bih mogao, ovaj... da bih vas možda mogao jednom povesti u vožnju parkom. Sofie je i sama odložila šalicu i tanjurić, iako mnogo opreznije. Promatrala ga je širom otvorenih očiju. Naravno, Henry je bio silno drag, ali nije ona u životu imala vremena za vožnju parkom. Premda je zamisao donekle bila privlačna i romantična, naposljetku joj je sijevnulo. Došao joj se udvarati. Smatrao je njezin razrogačen pogled i šutnju odgovorom kakav je želio. - Možda čak sada? Sofie je napokon uspjela progovoriti. - Gospodine Martene, naravno da bih se voljela provozati parkom s vama. - Nije imala srca reći ne. A postojalo je i ono potajno maštanje u kojemu se lijepa i radosna smijala, držeći se pod ruku s nekim gospodinom, obožavateljem, poput svih mlađih djevojaka njezinih godina. Osim što je sada, naravno, taj izmišljeni obožavatelj iz snova sumnjivo nalikovao Edwardu. Sofie je odbacila sve te gluposti. - Ali jutros je to nemoguće. Znate, očekujem Edwarda Delanzu. Henry se prenuo, a potom zagledao u nju, naposljetku se ponovno zarumenjevši. Sofie je u trenu shvatila vlastitu pogrešku. Henry je pomislio kako je Edward posjećuje. Osjetila je kako su joj se obrazi zažarili. - Ne shvaćate. Nije mi udvarač. Pristao je biti mi model. - Biti vam model? - Slikarica sam, niste li to smetnuli s uma? 131

Knjigoteka

Glorij@ - Joj, da, naravno, na trenutak sam zaboravio na to. - Uslijedilo je neugodno zatišje. Nedugo potom Jenson je u prostoriju uveo Edwarda. Uranio je. Sofie je skočila na noge, ozareno ga pogledavši. Uzvratio joj je smiješkom i na obrazima su mu se urezale duboke jamice. Odmjerio ju je toplim pogledom, na način na koji bi to učinio ljubavnik. - Dobro jutro, Sofie - rekao je prisno, pa se činilo da u tome ima mnogo više od obična pozdrava. Potom je pogledao Henryja, ne skidajući osmijeh s lica. - Bog, Henry. Smetam li? Henry je također ustao. - Ne, naravno da ne smetate. Čini se da sam ja taj koji smeta. - Vjeruj mi, ne smetaš, nimalo - rekao je Edward, prišavši mu i potapkavši ga prijateljski po ramenu. Pogledom je preletio preko netaknutih slastica i kave na pladnju. - Molim te, popij kavu i pojedi nešto. Kada je Henry, pomalo oklijevajući, ponovno sjeo, Sofie je upitala: Hoćete li nam se pridružiti? - Sada se mnogo šire osmjehivala, shvativši da Henry pilji u nju... i kako se to njemu moralo učiniti. - Naravno - rekao je Edward. Kada su sve troje sjeli, na trenutak je zavladala tišina. Edward je najprije pogledao Henryja, a potom nju, dok je Henry otpijao kavu. Sofie je osjetila njegovu znatiželju. Pitala se što on misli o njoj, zatekavši je s Henryjem Martenom. Naposljetku je Edward progovorio, obrativši se Henryju. - Što te dovodi u ovaj dio grada? - Nadao sam se još prije nekoliko tjedana navratiti do gospođice O’Neil, ali imao sam previše posla u odvjetničkom uredu pa nisam stigao. Mislio sam je danas izvesti u vožnju Central Parkom, ali ispostavilo se da očekuje vas. Na trenutak Edward nije ništa rekao, ali potom se nacerio, pri čemu su bljesnuli njegovi bijeli zubi. - Možda će sutra biti slobodna - predložio je. Sofie se ukipila, ne vjerujući. Henry se namrštio i obrve su mu sada bile spojene dok je gledao u Edwarda koji se i dalje smješkao, sada dobroćudno, a potom se naglo okrenuo prema njoj. - Jeste li slobodni sutra, gospođice O’Neil? - Ja... - Sofie nije znala što reći. Nije joj bilo drago to Edwardovo upletanje. Sutra je imala satove, a poslije je namjeravala raditi na novom Edwardovu portretu. - Mislila sam sutra raditi - oglasila se naposljetku. - Zasigurno možeš odvojiti sat za Henryja - glatko se ubacio Edward. 132

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je piljila u nj. Henry je tjeskobno iščekivao njezin odgovor. Uspjela se osmjehnuti. - Možda poslije, tijekom dana... recimo u četiri? - To bi bilo savršeno - rekao je Henry, posve zadovoljan. Sofie je pogledala Edwarda koji je sada piljio u oboje. Usne su mu bile posebno iskrivljene. Sofie je zadrhtala kada joj je doprlo do svijesti. A nakon spoznaje uslijedila je povrijeđenost. Upravo ju je prepuštao drugom muškarcu. Iako su planovi koje je na početku imao s njom bili posve nečasni, zaboljelo ju je, silno ju je zaboljelo. - Imam neke vijesti, Sofie - rekao je Edward tiho. Neznatno se okrenula. - Jacques Durand-Ruel pristao je vidjeti tvoj rad. Odgovara mu ujutro. Jesi li slobodna sutra ujutro... kako bi došao pogledati to što radiš? Bilo joj je teško progovoriti. Obuzela ju je silna nervoza, zasijecajući se u njezina povrijeđena osjećanja. Naravno da će preskočiti predavanja ako on dođe. - Jesam - prošaptala je. Edward je potvrdno kimnuo i okrenuo se prema Henryju. - Sofie će ugostiti jednog od glavnih trgovaca umjetninama na svijetu. Kupi li neke od njezinih radova, bit će to pravo postignuće. - Shvaćam - rekao je Henry, doimajući se zaprepašteno. Sofie je tek tada progovorila, svjesna onoga što je činila. - Nadam se da ću jednoga dana živjeti isključivo od prodaje svojih djela, kao profesionalna slikarica - izjavila je. Bila je svjesna toga da je Edward smrknuto pogledava, ali nije se obazirala na nj. Ako je Henry uistinu navratio s namjerom da joj se udvara, takva ekscentričnost brzo će ga udaljiti od nje. - Naravno, živjet ću u Parizu, poput svih ostalih umjetnika boema. Henry je tada ostao bez riječi. Edward je zurio u nju, posve očito shvativši njezinu igru. Rekao je: Naravno, samo u slučaju ako te nekakav neodoljivi gospodin ne obori s nogu i odvede do oltara. Sofie je osjetila kako joj se lice žari. Potresena, pomislila je: Ali to nećeš biti ti, zar ne, Edwarde? - Mislim da se to neće dogoditi, gospodine Delanza. Tzvio je obrvu, ukipljen poput nje. - Ne, mislim da neće... čim takve neobične zamisli bacaš u lice svojim udvaračima. Ono žarenje u obrazima se pojačalo. Sofie nije mogla naći prikladan odgovor. Henry je ustao, pogledavajući jedno pa drugo. Pročistio je grlo. Mislim kako je vrijeme da odem. 133

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je ustala. - Moramo započeti s radom, Edwarde. Nije se obazirao na nju. - Možda bi prije nego što odeš želio vidjeti neke Sofijine radove? Sofie se umalo ugušila. Henry je razrogačio oči. - Znate da bih volio. - Okrenuo se prema Sofie, odjednom silno zainteresiran. - Gospođice O’Neil, ako nemate ništa protiv, želio bih vidjeti vaš rad kojemu ste tako posvećeni. Sofie nije imala drugoga izbora nego pristati. Odbiti ga, bio bi vrhunac neljubaznosti, posebice sada kada je Edwardu dopustila ulazak u svoj umjetnički svijet i kada je Henry znao za to. Ali Sofie se osjećala kao da bi najradije ubila Edwarda... zbog svega.

Sofie je prema izrazu Henryjeva lica vidjela da je u nedoumici i da ne zna što bi rekao. Okrenuo se prema njoj i kašljucnuo, pročistivši grlo. Doista ste nadareni, gospođice O’Neil - rekao je. Znala je da laže, uopće nije imao razumijevanja za njezinu umjetnost, nije ju osjećao niti joj se divio. - Sofie se uspjela osmjehnuti. - Hvala vam. - Naravno, priličan sam amater. - Ponovno je pročistio grlo. - Jednom sam već vidio nešto slično, kod nekog Talijana ako se ne varam. - Impresionisti su Francuzi - rekla je obzirno Sofie. - Da, vidite, u svakom segmentu ste dobri poput njih - uvjeravao ju je Henry. Osjećao se nelagodno i jedva čekao otići. - Trebao bih sada poći. Onda sutra, u četiri? Sofie je potvrdno kimnula, otprativši Henryja do vrata ateljea. Odmah se vraćam - rekla je Edwardu, koji joj je samo kimnuo. Sofie je otpratila Henryja do ulaznih vrata i ispratila ga kroz njih. Kada je otišao, krupnim korakom ušla je u atelje. Ruku na bokovima, suočila se s Edwardom. - Što je sve ovo trebalo značiti? Edward se posve nedužno osmjehnuo. - Oprosti, na što misliš? - I trebaš tražiti oprost od mene! - vikala je Sofie. - Namjerno si Henryja uputio u moj atelje, ali njemu se moji radovi nimalo ne sviđaju... Osim toga, vršio si pritisak da nas dvoje izađemo. Dotaknuo joj je vršak nosa. - Ne čekaš li jedva taj susret sutra? - Nimalo. Palac mu je kliznuo do njezinih usana, a potom ga je povukao. - Vidiš rekao je tiho - imaš udvarača, Sofie, unatoč svojim nastojanjima da ga otjeraš. 134

Knjigoteka

Glorij@ Piljila je u njega, bijesna i povrijeđena, ne znajući što reći. Je li se Edward nadao pravoj vezi između nje i Henryja? Je li on to nju mislio udati? Je li to značilo kako je nije namjeravao zavoditi... imati avanturu s njom? - Ne želim nikakvog udvarača, Edwarde. - Glas joj je bio napet. Osim toga, nisi mi otac pa da dogovaraš muškarce koji će navraćati i udvarati mi se. - Ne, nisam ti otac - rekao je pomalo smrknuto, više se nimalo ne osmjehujući. - Ali netko te mora urazumiti. - Kako si samo smion ... i drzak! - uskliknula je Sofie. - Kriv sam - prošaptao je. - Ali netko mora voditi brigu o tebi. - Pa si samoga sebe proglasio mojim čuvarom? - Da. Odmaknula mu je ruku kada ju je podigao ponovno joj dodirnuti lice. Silno si bahat, Edwarde. - Prijatelj sam ti. Sofie mu je okrenula leđa. Zaprepastila se kada ju je odostraga uhvatio za ramena. Privukao ju je leđima okrenutu prema sebi. - Zašto si tako uzrujana? Nije mu mogla reći istinu, nikada, stoga je samo odmahnula glavom, ne rekavši ništa. - Ispričavam se. Možda sam pogriješio. Henry je drag momak, ali jako krutih stavova. Osim toga, nije opčinjen tvojim slikama poput mene. - Ah, Edwarde - tiho je zaječala Sofie, čvrsto ga uhvativši za snažne nadlaktice. - Ne kažeš li ti na kraju uvijek pravu stvar? - Bože, Sofie, uvijek uprskam. - Usnama joj je dotaknuo obraz. Sofie se sledila, jer joj se stražnjica ugnijezdila među njegove slabine. Pomislila je kako je tamo osjetila nekakvu kretnju. Ali pustio ju je i okrenuo se pa je sada bila licem okrenuta prema njemu. - Godiš mi, dušo, više nego što možeš zamisliti. - Vjerujem da tebi svatko godi. - Njegove nježne riječi izazvale su u njoj reakciju koju je bila odlučna zanemariti. Edward nije bio ništa drugo doli obična bitanga. Nije tu u pitanju bila ljubav, nikada nije ni bila... kao što nikada neće ni biti. Njezina nedavna histerija bila joj je nesvojstvena, jednako kao što je bila neobjašnjiva. Sofie se osjećala sumorno. Uzdahnula je i preusmjerila razgovor na drugu temu: - Jesmo li spremni započeti? Edwardov smiješak je iščeznuo. - Zato sam tu. * * * 135

Knjigoteka

Glorij@ Edward je postupio prema Sofijinim uputama i sjeo za stol postavljen za dvoje. Bio je svjestan toga da sjedi neprirodno i bio je napet. Ali dok je promatrao Sofie koja je lepršala oko svojih slikarskih potrepština pripremajući se za početak rada, počeo je zaboravljati na to da je model. Motrio ju je, uživajući u načinu na koji se kretala, brzo i graciozno, unatoč tomu što je malo hramala. Sviđalo mu se kako je njihala svojim raskošnim bokovima. Sofie se naposljetku okrenula prema njemu. Svjestan toga da sada mora biti model, osjetio je napetost. U trenu se namrštila. - Edwarde, moraš biti opušten. - Nije to baš tako jednostavno. - Kako nije? Nije mogao smisliti nikakav odgovor, pa se samo promeškoljio na mjestu na kojemu je sjedio, svjestan činjenice da ga Sofie pomno promatra. Bilo je pomalo obeshrabrujuće, kao da ga razodijeva pogledom. Bog mu je svjedok da je on sam pogledom razodijevao na tisuće žena, ali bio je posve drukčiji osjećaj kada su tebe razodijevali. Puls mu je bio ubrzaniji nego obično i ud mu se ukrutio. Pomišljao je na ono što bi sada radije činio tu, sam sa Sofie. Oštro je odagnao bludne misli. Obećao joj je biti model. Koliko god je želio poljubiti je i pomilovati, držati je u zagrljaju, njihov posljednji poljubac od neki dan govorio mu je kako to može biti vrlo opasno. Sljedeći njihov poljubac mora biti puno čedniji. Bože! Sama pomisao na to bila je smiješna, ali nije sada mogao odustati od Sofie, nije mogao. Edward je duboko udahnuo. Ne smije pomišljati na takvo što. Ne, ako joj je doista namjeravao poslužiti kao model. Osim toga, u tome što je ona činila nije bilo ničega erotičnoga... zaboga, pa samo ga je slikala. On je bio taj koji je dopustio svojim razvratnim mislima da lutaju. Kada se naposljetku donekle udobno smjestio na stolcu, podigao je pogled prema njoj, tražeći pristanak. - Edwarde - rekla je - možeš li malo ljenčariti? Njegov je osmijeh iščeznuo. - Ljenčariti? Ta riječ prizvala mu je slike u krevetu. - Da. Kada smo onaj dan tamo objedovali, bio si krajnje opušten i samosvjesno zavaljen na stolcu, onako nemarno, iako nevjerojatno otmjeno i vrlo... muževno. Odlučila sam te uhvatiti baš u takvu raspoloženju. - Isuse - promrmljao je Edward, posve uzbuđen. Drhtavo je otpuhnuo, zagledan u njezine oči, pitajući se kako će preživjeti nekoliko sljedećih sati. Njezino divljenje djelovalo je na njega na način na koji ga nijedna žena prije nije palila, ni rukama ni usnama ni bilo kojim drugim primamljivim dijelom privlačne ženske anatomije. Nažalost, ako nekada 136

Knjigoteka

Glorij@ stavi ruku... ili usne... na intimni dio njegovog tijela... zamišljao je da hi reagirao kao nikada prije ni na jednu ženu. Tiho je opsovao, posegnuvši za ovratnikom svoje košulje i potegnuo ga, iako bi radije spustio hlače. - Edwarde? Što nije u redu? - Bila je zbunjena... i postajala sve ogorčenijom. Uspio se lažno osmjehnuti. - Imam osjećaj da ćeš vrlo brzo doznati promrmljao je, raskopčavši ovratnik košulje i olabavivši kravatu. Ali Sofie nije pogodila uzrok njegove uznemirenosti. Osmjehnula se. E, to je već puno bolje! Vidiš... imaš urođeni talent za poziranje! Edward se grubo i oštro nasmijao. Sofie je počela slikati, razgovarajući pritom. - Naravno, ne slikam oboje nas... samo tebe. Bit ćeš vrlo blizu osobi koja promatra. Zauzimat ćeš gotovo cijelo platno, sada kada sam te pridobila da mi budeš model. - Glas joj je bio hrapav i podrhtavao je od žudnje. - Kompozicija će biti neobična i promatrač će zbog nje imati osjećaj da te gleda izbliza, kao da je na istoj slici s tobom. - Ozarena, virkala je prema njemu iznad štafelaja. - Zapravo, nadam se da će promatrač imati osjećaj da stoji u Delmonicos’u i da čak razgovara s tobom! Edward je uspio osjetiti njezino uzbuđenje, baš kao što je mogao osjetiti njezin dodir. - Prihvatila si se priličnog izazova, zar ne? promrmljao je. Glava joj je sada poskakivala dok je slikala. - Velik je to izazov kojemu namjeravam odgovoriti. - Sada se brzo koristila kistom, mršteći se, spuštena pogleda. - Tvoj portret... namjeravam ga načiniti tako da bude nalik tebi... neobičan... iznadprosječan. Duboko je uzdahnuo. Njezine glave nije bilo na vidiku pa je iskoristio trenutak da popravi jednu nogavicu. Za Boga miloga, pa samo ga je slikala, ali bio je uzbuđen kao da su goli i isprepleteni u krevetu. Uopće nije bio siguran hoće li moći tako sjediti i trenutak duže, a kamoli nekoliko sati. Zašto mu je morala tako iskreno izraziti divljenje? I zašto je to na nj moralo djelovati na takav način? Nedvojbeno je takvu energiju ulagala u sve što je radila. Nije vjerovao da se osjećala imalo posebnije zato što je slikala njega. Ali razum nije mogao promijeniti činjenicu da je svaki njezin potez kistom po platnu osjećao poput milovanja na vlastitoj koži. Kada je provirila iza štafelaja, vrat i obrazi bili su joj simpatično rumeni. - Edwarde, možeš li, molim te, rastvoriti kaput? Edward je bio zapanjen i prestrašen. 137

Knjigoteka

Glorij@ Susrela je njegov pogled. Njezin je bio vedar. - Nisi tamo onaj dan sjedio zakopčana kaputa. Osim toga, tu su nekakvi smiješni nabori koji bi na portretu ružno izgledali. Edward je duboko uzdahnuo. Ova sesija uskoro će završiti. Nije bio stvoren za modela. Sofie će to brzo shvatiti... kao i to kako su na njega djelovale njezine riječi, njezino uzbuđenje i ona sama, koja je bila posve jedinstvena. Raskopčao je kaput. Nikada mu prije nije bilo neugodno zbog svoje uzbuđenosti, ali sada je mogao osjetiti kako mu obrazi bride od vreline. Ali Sofie je bila zadubljena u slikanje. Nije bio ni svjestan kada se stvorila pokraj njega povlačeći ga za kaput, kako bi padao onako kako se njoj sviđalo. Nehotice ga je rukom okrznula po butinama. Poželio je da ga je namjerno dodirnula. Zadržao je dah, promatrajući joj lice i zapazio trenutak kada je shvatila da mu misli nisu usredotočene na poziranje. Ruke su joj se zarumenjele i primirile. Podignula je pogled prema njemu, širom razrogačenih očiju. Edward nije odvratio pogled. - Sofie. - Na... nadam se da nemaš ništa protiv - rekla je, kao da se guši... - što ja... što ja... - Glas joj se izgubio. Edward ju je uhvatio za ruke kako ne bi pobjegla. - Znaš da mi ne smeta ništa što ti činiš - rekao je prigušena gruba glasa. Naglo ga je preneraženo pogledala. Grudi su joj se nadimale. Edwarde, radimo. - Čini se da baš nisam dobar u tome - promrmljao je, za dlaku se suzdržavajući da je ne povuče na krilo. - Nedvojbeno to i sama vidiš. Spustila je pogled naniže i lice joj je odjednom postalo vatreno grimizno. - Uvjerena sam da bi mogao biti izvrstan model ako to poželiš rekla je muklo. Edward se osjećao muški pobjedonosno. - Pridi, Sofie - naredio je. Kada je ostala sleđena i neodlučna, osmjehnuo joj se, a potom je povukao za ruke pa se otkotrljala tamo gdje je namjeravao. Njemu u krilo. - Edwarde! - Nije to baš zazvučalo kao protivljenje. - Ne mogu ti pozirati, ne na ovaj način - promrmljao je, opržen pritiskom njezina boka uz svoje snažno pulsirajuće slabine. Nije se pomaknula, nije čak ni disala. Mislima mu je proletjelo ono što se dogodilo kada su se posljednji put poljubili. Jednakom brzinom kojom je došla, misao je bila odbačena. Krv mu je previše strastveno i previše snažno ključala u žilama, šireći svaki centimetar njegova tijela. Jednom rukom uhvatio ju je za zatiljak. - Daj mi usnice. 138

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je zaječala dok joj je okretao lice prema svojemu. Edward je jezikom dotaknuo rub njezinih usnica. - Rastvori ih - muklo je prošaptao. Želim ući, Sofie. - Kroz misli mu je prošla pomisao na jedan drugi ulaz, na koji nikada ne smije ući, i dok je ponovno istraživao njezine usnice, vidio se sa Sofie u krevetu, prodirući svakim centimetrom svoga ukrućenoga uda u nju. - Rastvori ih - ponovno je prošaptao, osjećajući se previše zrelim, previše spremnim eksplodirati. Ruka mu je kliznula s njezina struka na bok, a potom još niže, na vanjski luk njezina bedra. Ponovno je, poslušavši ga, zaječala. Edward je smjesta prodro jezikom duboko u njezina usta. Odmah mu je počela uzvraćati, dok ta borba nije postala sisanje. Edward je shvatio da mu je Sofie stezala vrat i sisala usne jednako snažno kao što je on nju pokušavao progutati. Nevjerojatno, ali ud mu je ponovno postao nabrekao i znao je da je ona to osjetila, jer je zaječala. Edward je u tome trenu zaboravio na sve osim na osjećaj hitnosti u svojim slabinama i ženu koja je drhturila u njegovu naručju. Nagonski joj je promijenio položaj pa mu je sada sjedila u krilu opkoračivši ga, a potom ju je, kada to nije bilo dovoljno, čvrsto zgrabio za suknje i zadigao ih tako da se njezino napaljeno ovlaženo međunožje smjestilo točno na njegov ukrućeni ud. Tanka svila njezinih gaćica i lagano platno njegovih hlača samo mu je pojačalo osjećaj Sofie koja ga je zajahala. Nije se mogao othrvati potrebi koju je osjećao. Vrpoljila se na njemu i u trenu je to shvatio kao poziv, iako vjerojatno nije ni znala da mu je dala takav znak. Prešavši usnama na donju stranu njezina vrata, dok mu je jedna ruka podrhtavala nad njezinim grudima, draškajući joj bradavice, Edward je posegnuo između njihovih tijela, zavukao ruku pod njezine suknje i prislonio palac na vršak rascjepa. Sofie je osjetila napetost. - Edwarde? - zadahtala je, lica zagnjurena u njegovo rame. Bilo je to pitanje u kojemu je bilo povjerenja i iznenađenja, ali i straha. Edward se sledio, ruka mu se prisnu ukliještila između njezinih bedara i njegov golemi ud u erekciji napinjao se uz nju, ispod nje, lišavajući ga želje da samog sebe kontrolira i razmišlja. - Edwarde - Sofie je ponovno zaječala. - Edwarde. Edward nije rado dočekao povratak zdrava razuma, doista nije. Bio je previše zreo, previše spreman. Ali svijest mu je bjesomučno proradila. Očajnički uzbuđen, ujedno je bio užasnut. Ne bi se moglo reći da je to bio samo poljubac. Bilo je to više, mnogo više od poljupca. I nadasve daleko opasnije. Činilo se da je i Sofie dolazila k sebi. Sakrila je lice u njegov vrat, 139

Knjigoteka

Glorij@ otežano dišući i drhtureći. Mogao je osjetiti kako joj se misli kovitlaju. Da je barem mogao razabrati o čemu je razmišljala. Ali, je li joj doista morao čitati misli? Mogao je logički zaključiti. Sofie je nedvojbeno bila šokirana njegovim ponašanjem, jednako kao što je i sam bio zaprepašten. Odjednom ju je premjestio tako da su joj se suknje spustile pa ga više nije jahala poput ljubavnice. Obuzela ga je nevjerica. Sofie je bila nevina i puna povjerenja, dama i njegova prijateljica. U sljedećem trenutku bio bi već duboko u njoj. I ona bi ga jedva dočekala. Umalo ju je zaveo. Imao je namjeru samo je poljubiti na način koji bi u njoj pobudio želju da živi punijim životom, onakvim kakvim bi jedna žena trebala živjeti. Prekršio je sve do jednoga pravila koja je postavio samome sebi. Štoviše, sada je prezirao tu igru i sva ta samonametnuta pravila, zato što ju je očajnički želio. Nije mogao podnijeti pomisao na to da će je jednoga dana imati netko poput Henryja Martena, a ne on. Gospode, samoga sebe doveo je u nemoguć položaj. Sofie mu je odjednom skliznula s krila. Uzmičući, udaljavala se od njega, širom otvorenih očiju, a potom se okrenula i pobjegla na drugu stranu prostorije. - Ja sam... prilično je toplo tu unutra... ne misliš li tako? Otvorit ću prozore. Edward je piljio za njom. Da nije mogao igrati prema pravilima, igra bi bila završena. Prije nego što Sofie uistinu propati u njegovim rukama, prije nego što dokaže kako je nepopravljiv i daleko gori od onoga što se o njemu govorkalo. Sofie je uključila ventilator na stropu koji se uskoro počeo okretati. Na drugom kraju prostorije polako se okrenula licem prema njemu, zarumenjevši se poput školarke. - Žao mi je, Sofie - rekao je grubo Edward, stojeći i piljeći u nju. - Ne trebaš se ispričavati - rekla je Sofie, doimajući se jednako napeto. Potom je, zaprepastivši ga, posve neočekivano izgovorila: - Jer meni nije žao, Edwarde, nimalo mi nije žao. Edward se prenuo. Sofie je odvratila pogled i obrazi su joj se zacrvenjeli. Nije mogao ni pretpostaviti što je time mislila reći. Ili je mogao? Sofie je podignula pogled i bio je dovoljno iskusan da prepozna žudnju u njezinim očima. Bio je dovoljno iskusan da dokuči kako mu se sljedeći put... bude li sljedećeg puta... ona neće opirati. Edward je gorko shvatio da je već otišao predaleko. Sofie je bila čestita, ali bila je zavedena. 140

Knjigoteka

Glorij@ TRINAESTO POGLAVLJE Sofie se nije mogla pomaknuti, progovoriti, osmjehnuti. Tako je čvrsto stiskala ruke, da ju je zaboljelo. Jacques Durand-Ruel, sitan dotjeran muškarac u tridesetima, stajao je zagledan u Edwardov portret koji je sada nosio naslov Gospodin iz Newport Beacha. Pojavio se točno u podne i bila je to prva slika koju je pogledao. Edward je stajao pokraj nje, ruku nemarno zaguranih u džepove, promatrajući mladoga trgovca. Sofie je mogla osjetiti kako povremeno pogledava prema njoj, ali nije mogla odvojiti pogled od toga Francuza. Da barem može biti tako smirena i hladna poput Edwarda, ali nije Jacques donosio sud o njegovim slikama, nije se tu radilo o njegovoj duši, o njegovu životu. Jacques je nastavio razgledavati. Dugo je proučavao Edwardov portret, možda čak punih pet minuta. Nije obratio pozornost na žanrovske slike, nakratko je promotrio mrtvu prirodu, onaj prikaz cvijeća i otprilike upola toliko dugo zagledao se u Lisin portret, a potom prošetao pokraj ostalih njezinih radova, uz iznimku Jakeovoga portreta. Njega je promatrao otprilike pola minute, nakon čega se okrenuo. Bio je ozbiljan. Sofie je pomislila da bi mogla umrijeti. Osjetila je kako je Edward čvrsto stišće za lakat. - Mademoiselle O’Neil - rekao je Jacques snažnim naglaskom - vrlo ste nadareni. Sofie je pomislila da će zaplakati, jer je odjeknula njegova sljedeća riječ, neizgovorena. Ali... Potom je rekao. - Mogu kupiti samo ono što mislim da mogu prodati. Meni je, kao znalcu, zanimljiv sav vaš rad. Vjerujem da bih mogao prodati portret Jakea O’Neila i Lisin portret. Sofie je potvrdno kimnula. Barem su mu se Jakeovi Lisin portret svidjeli. Naslikala ih je s golemom ljubavlju. Samoj je sebi rekla da neće zaplakati, barem ne tu pred njim. Bila je jača od toga. - To je sve? - upitao je Edward u nevjerici. - Onaj prizor iz stambenoga naselja je izvrstan. Uistinu mi se sviđa, ali moji kupci ne kupuju čak ni Milletove žanrovske prizore pa samim time neće biti zainteresirani ni za ovaj. Nažalost, tu ne mogu uzeti. Sofie je teško progutala. - A što kažete na onu s cvijećem? - upitao je Edward. - Izvanredna je. - Slažem se. Ali nikada je neću prodati. Sofie je zatreptala. 141

Knjigoteka

Glorij@ - Ali sviđa vam se? - nastavljao je Edward. - Jako mi se sviđa. Posebna je. Moćna. Pomalo me podsjeća na Cezannea. Jeste li čuli za njega? Iako i njega rijetko kupujemo, teško ga je prodati, gotovo nemoguće. Općenito govoreći, na tržištu se najteže prodaje mrtva priroda. Sofie više nije imala onaj poriv za plačem. Nije mogla vjerovati tomu što je čula. - Vidjela sam njegov rad - prošaptala je - samo jednom. Nadasve je dobar. - I vi ste - rekao je Jacques, smiješeći se. - Ne smijete se obeshrabriti. Možda će vam ovo pomoći. Osim toga, želio bih još kupiti portret gospodina Delanze. Sofie se posve ukipila, a potom joj je srce brže zakucalo. - Želite li? - Ne znam mogu li ga prodati. Imam nekoliko klijenata koji bi mogli biti zainteresirani. Vaša najveća snaga, mademoiselle, zasigurno leži u figurativnom slikarstvu. Ovaj je rad predivan, zapanjujući. Riskirat ću s njim, jer sam se zaljubio u nj. Sofljin očaj pretvorio se u ushit. - Edwarde! Želi tvoj portret! - Čuo sam - rekao je Edward, nacerivši joj se. - Znate - rekao je Jacques, obraćajući se Sofie sa smiješkom - poslovan sam čovjek i neobično mi je kupovati toliko mnogo djela nepoznatog i neprovjerenog slikara. - Pogled njegovih smeđih očiju bio je topao. - Je li? - ciknula je Sofie. - Oui - odgovorio je, naglasivši to. - Vraiment. Kada kažem da ste nadareni i kupim tri platna, onda znajte da ozbiljno mislim svaku izgovorenu riječ. Morala se usidriti uz pod da ne odlebdi uvis poput balona ispunjenog vrućim zrakom. Učinila je to pridržavši se čvrsto za Edwardovu ruku. Upravo sam započela još jednu sliku, monsieur. - Uspijem li prodati ovo što sada kupujem, kupit ću još - rekao je Jacques i Sofie se ozarila. - Ali dopustite mi da vam dam savjet: ako želite prodavati svoje radove, mademoiselle, držite se podalje od mrtve prirode i žanrovskog slikarstva, samo zato što je za njih vrlo teško naći kupca. Držite se figurativnog. Zanesena, Sofie je potvrdno kimnula. - Ova nova nalik je Gospodinu iz Newport Beacha. - Dobro - rekao je Jacques. - A sada, prionimo poslu. Sofie je razrogačila oči kada je Jacques iz svoje jakne izvadio novčanik. Iz njega je izvukao poveći snop novčanica. - Spreman sam vam dati dvjesto dolara rekao je. - Za tri portreta. 142

Knjigoteka

Glorij@ - Dvjesto dolara? - ponovila je za njim poput jeke. Nije bilo mnogo, ali nije vjerovala da bi ikada nešto mogla prodati, pa je bila je ushićena samim time što uopće obavlja nekakvu financijsku transakciju. Ali Edward je istupio prije nego što joj je Jacques uspio uručiti novac. - Oprostite rekao je, ironično se osmjehujući. - Dvjesto dolara je neprihvatljivo. - Edwarde! - Sofie se zgranula. Jacques je nakrivio glavu. - Jeste li vi gospođičin agent, monsieur? - Očito... Stotinu dolara za svaki od dvaju manjih portreta i... tisuću dolara za moj. Sofie je ponovno uzdahnula. - Pedeset za svaki manji portret i tristo za vaš - uzvratio je Jacques, bez oklijevanja. - Sedamdeset pet za svaki mali portret... i petsto za moj. - Prodano. - Obojica muškaraca zadovoljno su se smješkala. Sofie se zablenula, a potom joj je Jacques Durand-Ruel predao sto pedeset dolara u gotovini. - Budem li imao uspjeha s vašim djelima, doći ću opet - obećao joj je. Sofie je ostala bez riječi. Uspjela je samo potvrdno kimnuti, pomalo ošamućena. - Sutra poslijepodne poslat ću nekoga po slike - promrmljao je Jacques. - Au revoir - pozdravio je i otišao. - Sofie? - rekao je Edward, cereći se. - Ah! - vrisnula je Sofie. Raširenih ruku radosno se zavrtjela oko svoje osi. Nije se prestajala okretati, zaboravivši posve na svoj slabašan gležanj, sve dok se nije tek neznatno spotaknula i u trenu pala Edwardu u naručje. - Sretna? - upitao je, gledajući je i smješkajući joj se. Sofie se čvrsto držala za revere njegova kaputa. - Ushićena. Ah, Edwarde, sve ovo dugujem tebi. Ovo mi je najbolji dan u životu! Ruke su mu krenule prema njezinim križima i tamo ih je raširio. Djelomično su se stegnule oko nje. - Ne duguješ ti meni ništa, dušo - rekao je. - Sebi duguješ, Sofie. Iznimno si nadarena, mila. Sofie je zabacila glavu i nasmijala se, ushićena zbog svojega uspjeha. Smijao se i Edward, čiji se duboki muški glas stapao s njezini ženskim altom. Sofie se osjećala kao da ima krila. Ponovno se nasmijala dok ju je on vrtio oko sebe slaveći. Kada je stopalima naposljetku dotaknula tlo, nije joj bio potreban nikakav poticaj. Sofie ga je čvrsto zagrlila. Uzvratio joj je zagrljajem. U tom jednom jedinom otkucaju srca Sofie je osjetila kako 143

Knjigoteka

Glorij@ ljubav vrtoglavom brzinom i nadnaravnom silom nadire kroz svaku njezinu žilu. Ali nije marila. Naposljetku je podlegla i bilo je veličanstveno. - Tako sam sretan zbog tebe, Sofie - prošaptao joj je na uho. - Drago mi je vidjeti te ovako sretnu - dodao je tiho. Sofie je podignula obraz s njegovih prsa i susrela mu pogled. Morala mu je dati do znanja. - Ti si me učinio sretnom, Edwarde - čula je samu sebe kako govori. Piljio je u nju, smiješak mu je iščezavao s lica i njegove plave oči bile su širom otvorene. Pogled mu je bio mračan i prodoran. Sofie je osjećala drhtaje njegova tijela... i drhturenje svojega, kao odgovor na njegovu uzdrhtalost. - Hvala ti - rekla je nježno. U tom trenutku shvatila je da je njihovo sjedinjenje bilo neizbježno. - Nema na čemu - odvratio je. Sofie se osjećala divlje i lakomisleno, smiono i nepobjedivo, znajući da ju je u tome trenutku želio jednako koliko i ona njega. Ispružila je ruku i položila dlan na njegov obraz, umirući od ljubavi koja joj je tako uzavrelo i burno kolala grudima. Edward se nije pomaknuo. Bio je sleđen i pogled mu je blistao dok je gledao u nju. Sofie je dopustila da joj prsti kliznu preko njegove vilice, ushićena osjećajem dodira njegove grube kože, poželjevši da ga neskriveno može milovati, posvuda. Ozbiljan, Edward ju je uhvatio za ruku, odmaknuo je od svojega lica i udaljio se od nje nekoliko koraka. S lica mu se ništa nije moglo pročitati. Sofie je shvatila koliko je bila slobodna i zajapurila se od neugode. Je li je sada smatrao pohotnom? Je li to uopće bilo važno, s obzirom na to da je bila pohotna. Namjeravala je s njim imati zabranjenu vezu. Znala je da se mora ispričati, ali nije mogla naći prave riječi. Kako čovjek može reći da mu je žao zbog toga što voli neku osobu? Isprika se činila apsurdnom. Edward se, piljeći, udaljio još nekoliko koraka od nje, držeći ruke prekrižene na prsima. - Sofie? Trgnula se na zvuk Suzannina glasa. Zvuk žustra kuckanja potpetica koje su se naglo zaustavile naveo je Sofie da pogleda prema vratima. Ramena i kralježnica odjednom su joj se ukočile od napetosti. Suzanne je stajala na dovratku, smrknuto i bijesno gledajući u nju. Upravo su mi rekli da je on ovdje! - povikala je. Sofie se tek tada sjetila kako ju je Suzanne upozorila da se drži podalje od Edwarda i da ju je obećala poslušati. - Bog, majko. Suzanne je drhtala, pogleda prikovana za Edwarda. - Bila sam u pravu. 144

Knjigoteka

Glorij@ Edward je istupio nekoliko koraka, stojeći sada neznatno ispred Sofie, kao da je želi zaštititi. - Dobro jutro, gospođo Ralston. - Ah... ne bih baš rekla da je dobro - odgovorila je Suzanne. - Majko - usprotivila se Sofie, osjetivši iskrenu nelagodu zbog izraženog neprijateljstva koje je pokazivala. Nikada dotad nije vidjela tako pakostan pogled u majčinim očima. Suzanne se nije obazirala na nju. - Nisam li bila dovoljno jasna? Obratila se Edwardu. - Niste dobrodošao udvarač mojoj kćeri, gospodine Delanza... čak i ako su vam namjere časne, iako oboje znamo da nisu. Sofie je obamrlo zadahtala, potpuno svjesna toga da je Suzanne upravo izgovorila istinu. - Majko... - očajnički je željela ublažiti situaciju pogrešno si shvatila. Edward nije moj udvarač. Pomaže mi prodati moja djela. Suzanne je naposljetku pogledala svoju kćer. - Što? Sofie je živnula. - Majko - rekla je, prišavši joj i uzevši je za ruku. Edward je dogovorio s jednim od vrhunskih svjetskih trgovaca umjetninama da dođe pogledati moje radove. - Vedro se osmjehnula. Upravo je otkupio tri moja platna za svoju galeriju. Suzanne je piljila u Sofie, kao da je ova govorila nekim nerazumljivim jezikom. - Majko? - Prodala si svoja djela? Sofie se ponovno osmjehnula. - Jesam, Durand-Ruelu. Zasigurno si čula za njih. Znam da je Benjamin čuo. Suzanne je sada bila blijeda, onoliko koliko je prije bila crvena u licu. Širom otvorenih očiju, pogledom je preletjela po ateljeu. Kada je naposljetku ugledala Edwardov portret, sledila se, prikovavši na njemu pogled. Nitko se nije pomaknuo s mjesta. Suzanne je bila nepomična, piljeći u nevjerici. - Što je to? - Edward u Newport Beachu... što drugo? - rekla je Sofie, nastojeći disati što ravnomjernije. - Vidim. - Suzanne samo što nije zarežala, naglo se okrenuvši prema Sofie. - Kada si to naslikala, Sofie? Sofie je oblizala usne. - Nedavno. - Oklijevala je. - Majko... ne sviđa ti se? Suzannine grudi nadimale su se i spuštale. - Ne. Ne... ne sviđa mi se. Nimalo mi se ne sviđa. 145

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se ponovno osjećala poput djeteta, djeteta koje je netko ošamario posred lica. Treptanjem je potisnula iznenadne gorke dječje suze. Suzanne se naglo okrenula prema Edwardu. - Mogu samo pretpostaviti da ste vi za to odgovorni! Moram vas zamoliti da odete... smjesta. - Što nije u redu, gospođo Ralston? - Neljubazan osmijeh izobličio mu je crte lica i oči su mu sjajile poput dijamanta. - Bojite li se vidjeti svoju kćer uspješnu? Bojite se vidjeti je bolju od svih. Bojite se vidjeti je kako leti? - Pričate gluposti! Ne želim da se Sofie vida s vama! - uskliknula je Suzanne. Bila mu je okrenuta licem, nepomična, divljeg pogleda u očima. Koliko je daleko to otišlo? - Predaleko da bi vam se svidjelo - rekao je odrješito Edward. Suzanne se lecnula. Ton mu je bio opasan. - Sofie barem naposljetku ne misli da je tako grozna i neugledna. Počinje živjeti onako kako bi svaka žena trebala. Počela je čak ostvarivati svoj san da bude profesionalna slikarica. Što nije u redu, gospođo Ralston? Zašto vam se ne sviđa činjenica da je Sofie prodala svoje slike? Suzanne je prštala, prije nego što je škrgućući zubima izjavila: - Želim da odete, smjesta. Ili trebam narediti da vas izbace? Dok ih je tako slušala i gledala, nešto se bolno prelomilo u Sofijinoj utrobi. - Majko! - Sofie je bila užasnuta. - Edward mi pomaže prodati djela! - Oklijevala je, svjesna svojih mokrih obraza. - Prijatelj mi je. - Nije ti on prijatelj, Sofie - rekla je žestoko Suzanne. - Moraš mi po tom pitanju vjerovati. Gospodine Delanza? Edward ju je pogledao smrknuto i neskriveno mrsko, kao što je ona gledala njega, prije nego što se okrenuo prema Sofie. Odjednom se smekšao. Glas mu je bio blag poput pogleda. - Sjeti se današnjega uspjeha rekao joj je. - I sjeti se onoga što si mi rekla. Tvoja majka ne shvaća moderno slikarstvo. Sofie je shvatila što je namjeravao učiniti i u tom trenu imala je osjećaj da bi najradije iskreno zaplakala. U potpunosti ju je shvaćao. Znao je da ju je majčino odbijanje boljelo i nastojao joj je ublažiti rane. Sofie se uspjela drhtavo slabašno osmjehnuti. - Hoću. Edward joj je uzvratio smiješkom, ne obazirući se na Suzanne, i krupnim korakom izišao iz prostorije. Sofie je ostala sama suočiti se s majkom. 146

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je uspjela naći mrvicu samokontrole. Ali kada se okrenula pogledati portret Edwarda Delanze, ponovno je osjetila nadiranje usijanog bijesa. Bože, imala je osjećaj da se nešto događa i bila je u pravu. Ali pravo je pitanje bilo je li prekasno. - Što se dogodilo između vas? - upitala je Suzanne, zahtijevajući odgovor. Sofie se nije pomaknula s mjesta. - Majko, znam da ne odobravaš Edwarda, ali uvjeravam te da se između nas nije dogodilo ništa nedolično. Suzanne je progutala. - Tako znači, sada je ‘Edward’, je li? Nemoj meni lagati. Vidim da lažeš, Sofie. Što je učinio? Sofie je problijedjela, ne rekavši ni riječi. - Jesi li još uvijek djevica? Sofie nije ni trepnula. Kako su sekunde odmicale, a od nje nije bilo ni glasa, Suzanne je osjetila bol u srcu, prepuna nevjerice. Valjda njezinu dragocjenu kćer nije dotaknuo taj nemoralni razvratnik... dotaknuo i razdjevičio. Previše se dobro prisjećala kako se sama podala Jakeu kada joj je bilo petnaest. Ali Sofie je bila posve drukčija od nje i Suzanne se snažno držala za tu činjenicu. Ipak, sljedeće Sofijine riječi bile su bomba koja joj se rasprsnula u lice, uništivši joj svaku nadu i zaprepastivši je. - Nisam dijete. Ne možeš mi postavljati takva pitanja. - O, Bože! - zavapila je Suzanne, zagledana u svoju kćer, ne uspijevajući razumjeti njezin prkos, ne želeći razumjeti. Kakvo je bilo značenje toga što je govorila? Je li njezina čednost bila izgubljena? Može li to doista biti njezina kći? - Pokušavam te štititi. Uvijek sam te nastojala zaštititi. - Ali možda više ne želim da me štitiš, majko. Možda... - Sofie je zamjetno drhtala - možda želim živjeti... barem jednom u životu... pa makar to bilo pogrešno. - Okrenula se i udaljila. - Sofie! - viknula je Suzanne, potrčavši za njom. - Ne misliš to ozbiljno! Sofie je zastala kod vrata, neznatno se okrenuvši. Trudila se ne zaplakati. - Ali mislim. Gle, majko, dosta mi je već toga da budem ludi bogalj. Suzanne se zgranula i zbunjeno ispratila Sofie pogledom. Sofie je stiskala jastuk uz grudi trudeći se ne zaplakati. Nije joj bilo važno to što se Suzanne nije sviđalo njezino slikarstvo. Nije ga razumjela i Sofie je toga bila svjesna. Ono što je, neshvatljivo, bilo važno jest činjenica da je Suzanne bila u pravu što se tiče Edwarda. Rio je nečastan. Suzanne je, 147

Knjigoteka

Glorij@ boreći se rukama i nogama protiv njega, samo pokušavala zaštititi svoju kćer od propasti. Ali Sofie je uistinu mislila ono što je rekla. Bilo joj je dosta toga da je se štiti i željela je živjeti. Ali, je li doista željela živjeti kao pohotna besramnica? Je li doista mogla biti sretna kao nečija ljubavnica? Sofie je podignula pogled kada se Lisa uvukla u njezinu sobu. Njezino sićušno lice bilo je napeto od brige, a krupne oči mračne i zabrinute. Vratila se sa Suzanne u New York. - Sofie? Je li sve u redu? Sofie je odmahnula glavom. Oči su joj bile pune suza. - O, mila - rekla je Lisa, sjedajući pokraj nje i uzimajući jastuk iz njezina stiska. Čvrsto ju je uhvatila za ruke. - Sofie, što se to događa? - Ne znam! - vrisnula je Sofie. - Ne mogu biti zbunjenija, Lisa. Ne mogu biti zbunjenija. Lisa joj je proučavala izraz lica. - Viđaš li se s Edwardom Delanzom? Sofie je treptanjem odagnala suze, potvrdno kimnuvši. - O, Sofie. Zasigurno ti je jasno kakvu pogrešku činiš! Sofie je čvrsto zgrabila Lisu za ruke. - Jasno mi je da je majka u pravu. Znam da me Edward želi zavesti, Lisa. Lisa je umalo zadahtala, gledajući je razrogačenih očiju. - Je li nešto pokušao? - Zapravo nije. Još nije. - Sofie, Suzanne je u pravu. Ne smiješ ga više viđati. Sofie je tužno piljila u Lisu. - Lako je to tebi reći. - Sofie, zaljubila si se u njega, zar ne? - uskliknula je Lisa. - Naravno da jesam - rekla je Sofie, tihim šapatom. - Kako ne bih? Zaprepaštena, Lisa je ustala. - Moraš poslušati majku. Ne smiješ ga više vidjeti... prije nego što mu dopustiš slobodno ponašanje zbog kojega ćeš žaliti ostatak života. - Vjerojatno si u pravu - rekla je nježno Sofie. - Ali ne mogu se držati podalje od njega. - Moraš! - Lisa, nije on samo nečasni razvratnik koji me namjerava zavesti. Prijatelj mi je. Vrlo dobar prijatelj. Ne mogu zamisliti život bez njega. Lisa je samo piljila i njezine tamne oči bile su razrogačene od užasa. Potom je napeto rekla: - Griješiš, Sofie. Edward Delanza nije ti prijatelj. Da ti je prijatelj, ne bi imao nečasne namjere. Sofie se lecnula, suočena s istinom u njezinim riječima. 148

Knjigoteka

Glorij@ ČETRNAESTO POGLAVLJE Edward je, posve odjeven, ležao na leđima, jedino mu je kaput bio nemarno prebačen preko naslona stolca. Ruke su mu bile ispod glave i piljio je u ventilator koji se sporo okretao na stropu njegove hotelske sobe. Lice mu je odavalo napetost. Bez obzira na to koliko se silno trudio, nije mogao prestati misliti na Sofie. Prisjetio se njezina ushita kada joj je Jacques rekao da kupuje portret s Newport Beacha, baš kao što se prisjetio njezine zaprepaštenosti i povrijeđenosti kada joj je Suzanne onako okrutno rekla da joj se ta slika nimalo ne sviđa. Prisjetio se njezina bijesa jučer kada se usudio potaknuti je da iziđe s Henryjem, čineći ono što je smatrao najboljim za nju, iako mu je bila mrska sama pomisao na to da Sofie uživa s nekim drugim muškarcem. Prisjetio se načina na koji ga je poljubila u svojemu ateljeu nakon što nije uspio otići onako kako bi jedan gospodin trebao. Svaki put kada se sjetio načina na koji mu je dotaknula lice nakon što je onaj Francuz otišao, srce mu je smiješno poskočilo, kao dijete koje skakuće igrajući se školice. Vilica mu se stegnula i mišić na njoj zaigrao je. Bio je dovoljno iskusan da prepozna kada je neka žena zaljubljena u njega i shvatio je da je Sofie zaljubljena istoga trenutka kada ga je danas dotaknula. Možda je, zbog svoje bezdušnosti, prije prepoznao snagu njezinih osjećanja. Prvoga dana u ateljeu vidio je koliko žudi za njim i shvatio da je posve kapitulirala, ali ne želeći je još napustiti, zanemario je mogućnost da je možda zaljubljena u nj. Kada se sada prisjećao, bilo je mnogo upozoravajućih znakova. Naravno, nedvojbeno je to bila ljubav utemeljena na zahvalnosti i želji, jer Sofie je bila zdravorazumna žena. Ali to zapravo nije ni bilo važno. Šteta je već bila počinjena. Morao je smjesta prestati s tim. Edward je mrzio samoga sebe. Ušao je u njezin život naučiti je kako živjeti punim plućima i nikada je nije namjeravao potaknuti da se zaljubi u nj. Nedvojbeno je bio posve pogrešna osoba za nju. Čak i da je želio oženiti Sofie, što nije, nikada to ne bi učinio, zato što ne bi mogao podnijeti pomisao na pokolj u kakav bi se njihov brak zasigurno pretvorio. Edward je čvrsto stisnuo oči kao da želi odagnati bolna sjećanja. Nije mu uspjelo. Brak njegovih roditelja bio je farsa - njegova majka izdala je oca na zaprepašćujući način, što je pokušala skriti služeći se manipuliranjem i lažima. Taj je brak sada bio okončan, ali tek nakon što je Edward vidio grozne posljedice. Nikada nije mogao oprostiti majci njezine sebične postupke. 149

Knjigoteka

Glorij@ Prebacio je noge preko bočnog ruba kreveta i odjednom se uspravio u sjedeći položaj. Nije lagao kada je rekao Sofie da drži do staromodnih vrijednosti. Baš zbog tih vrijednosti je i živio kao razvratnik. Brak je bio vječan i zavjeti su se davali zato da se poštuju, ali Edward je iz prve ruke znao kako je mnogim ljudima bilo nemoguće živjeti prema danim obećanjima. Dođavola, čini se da je Sofie u njemu vidjela neku vrstu junaka, ali uskoro će se uvjeriti u suprotno. Bio je jadan zaštitnik. Nije bio nikakav vitez u sjajnom oklopu niti će to ikada biti. Ali, zaboga, želio je to biti u Sofijinim očima. Shvatio je da mu je trebalo da ona ima najbolje mišljenje o njemu, da mu vjeruje, da ga vidi kao hrabra pustolova, kao junaka iz priča, zato što ga nitko drugi tako nije gledao. Sofijino spašavanje učinio je svojim ciljem, a čak je i tu jednu jedinu ušljivu ambiciju uprskao zato što je Sofie sada bila zaljubljena u nj. Edward je nije tek tako olako želio napustiti, sada kada su bili započeli. Želio je vidjeti njezine ostvarene snove, sve do jednoga. Želio je podijeliti s njom sve njezine velike uspjehe, jedan po jedan. Ali to je bilo nemoguće. Nije imao izbora. Morao se sada povući prije nego što učini još nešto gore od slamanja srca, prije nego što uništi ono što je preostalo od njezine nevinosti i svih njezinih nada za budućnost.

Sofie nije željela razmišljati. Otišla je od kuće gotovo u panici, odbacujući Suzannina upozorenja i Lisin sestrinski savjet. Ali kada je prešla preko raskošnoga predvorja hotela Savoy, imala je osjećaj da svi bulje u nju, kao da su svi znali što namjerava, kamo i kome ide. Sada se neće zaustaviti. Iako je bila dovoljno razborita da zna kako je Lisa u pravu - Edward joj nije mogao biti prijatelj zbog toga što je imao nečasne namjere - ipak je u srcu osjećala da joj je bio najveći saveznik, da joj je istinski prijatelj i da bi u njega mogla imati bezgranično povjerenje. Nije li baš to učinila pristavši pokazati svoje slike Jacquesu Durand-Ruelu? Ali nijedna razborita osoba nije mogla pomiriti Lisinu logiku ili Suzannina upozorenja s njezinim iskrenim emocijama i zato je Sofie trčala što je brže mogla. K njemu. K svojoj sudbini, iako je ta sudbina bila biti mu ljubavnicom, a ne ženom. Na recepciji je, zajapurenih obraza, doznala broj njegove hotelske sobe. Znala je da službenik pilji za njom dok je ulazila u dizalo mjedenih vrata. Sporo se kretalo do petoga kata. Stisnula je šake, moleći se da se dizalo što brže popne. Činilo se kao da par s kojim je bila u dizalu također pilji u nju. 150

Knjigoteka

Glorij@ Ispred njegovih vrata nije se obazirala na razmišljanja da promijeni donesenu odluku. Čvrsto je ostala pri maštanju o tome kako je u njegovu naručju i u njegovu krevetu. Živopisno se zamišljala u njegovu zagrljaju, kako je biti žena koju on dira, osjećati njegove dodire, primati njegove poljupce, njegovu ljubav. Sofie je bila očajna. Nikada nije bila očajnija u životu. Pokucala je na vrata. Trenutak potom otvorio ih je, odjeven u košulju, i razrogačio oči: Sofie? Piljila je u njega, ne mogavši smisliti što bi rekla. - Što se dogodilo? - upitao je, zgrabivši je čvrsto za zapešće. - Ah, Edwarde! - vrisnula je, gušeći se od jecaja koji su je pritiskali duboko u prsima. - Smijem li ući? Razrogačio je oči. U početku joj nije odgovorio i Sofie se prestrašila da će je odbiti. Bacio je pogled niz hodnik, pogledavši najprije na lijevu, a potom na desnu stranu. - Uzet ću kaput pa ćemo naći neko zgodno mjesto i porazgovarati o tome što te muči. - Bio je ozbiljan kada je zatvorio vrata i pustio je da pričeka u hodniku. Sofie je piljila, na rubu plača. Željela je biti u njegovoj sobi, u njegovu naručju. Stajala je nepomično, poput kipa, čekajući da se Edward ponovno pojavi. Nije mogla shvatiti zašto joj nije dopustio da uđe u njegovu sobu. Uskoro su se vrata otvorila i na ulazu se pojavio Edward, koji ju je poveo prema dizalu. - Nije ti pametno pojaviti se ovdje, a još manje u mojoj sobi - rekao je pomalo otresitim glasom. - Je li netko vidio da si došla? Odjednom je bila bijesna. - Nisam znala da ti je stalo do reputacije. Pritisnuo je dugme za pozivanje dizala. - Nije. Ali stalo mi je do tvoje. Smekšala se. - Oprosti - prošaptala je. - Nisam sva svoja. - Vidim - rekao je, i sam puno obzirnije. U pogledu mu se odražavala iskrena zabrinutost. - Što kažeš na to da se provozamo prirodom? Preplavljena osjećajima, Sofie je potvrdno kimnula.

Edward je prešao preko Brooklyn Bridgea i zaputio se prema Long Islandu. Sofie se činila zadubljenom u vlastite misli, ne zamjećujući sve naglašenije pastoralne prizore. Nije progovarala. Edward je želio znati što je muči, ali ipak je bio toliki gospodin da pričeka da ona sama to prva spomene. Nedugo potom shvatio je da je zaspala, očito iscrpljena. Uskoro joj se glava zakotrljala u stranu i ušuškala se uz njegovu ruku. Pitao se što se dogodilo između nje i Suzanne nakon njegova odlaska i na pamet mu je padalo samo najgore. Nikada nije mrzio nikoga kao što je 151

Knjigoteka

Glorij@ mrzio Sofijinu majku. Činilo se pravim čudom da je netko tako sebičan i neljubazan mogao na svijet donijeti nekoga toliko dražesnog kao što je to bila Sofie. Djevojka se promeškoljila. Spavala je skoro sat vremena. Uzdahnula je i okrenula se licem prema njemu. Stegnulo ga je u srcu kada je spustio pogled na nju. Danas nije bio pravi dan za oproštaj. Trepavice su joj zatreptale, otvorila je oči, susrela njegov pogled i pospano se osmjehnula. - Edwarde? - Bog - promrmljao je. - Jesi li bolje? - Jesam - rekla je, uspravivši se u sjedeći položaj, ali osmijeh joj je iščeznuo s lica kada je pospanosti nestalo. Bacila je pogled prema njemu, napeta kao prije. - Gdje smo? - Nedaleko od Oyster Baya - rekao je. - Slučajno znam za jedan vrlo miran i tih restoran. Nisam te želio probuditi, ali sada kada si budna, što kažeš na to da se zaustavimo i pojedemo nešto? - Može - rekla je Sofie, na njoj nesvojstven način. - Dobra zamisao. Obrazi su joj se zarumenjeli. Edward se zapitao što li ju je to navelo da se zarumeni? Počeo je osjećati nelagodu. Zasigurno nije pomišljala na činjenicu da su njih dvoje sami i dobrih sto kilometara udaljeni od njezine obitelji i prijatelja. Edward je požalio što ih je odvezao tako daleko. Čim se malo okrijepe hranom i pićem, zaputit će se natrag u grad. Bilo je to obećanje koje je dao samome sebi. Ali osjećao je na sebi njezin pogled i, kada se okrenuo, uhvatio ju je kako gleda u njegova usta. Smjesta je pogledala na drugu stranu, ali krv mu je uzavrela i zakolala pri pomisli na ono što je njezin pogled dao naslutiti. Nije bilo važno. Neće je poljubiti, nijednom. Nije se usudio. Krajolik duž Long Island Sounda bio je pun bujnog zelenila i plaže su bile blijede, boje gustoga vrhnja. Iznad Sounda nebo je bilo izrazito plavo, ali na istoku je bilo gotovo crno. Edward nije trebao biti pomorac da zna kako s Atlantika stiže olujni vjetar. - Čini se da ćemo se svakako morati zaustaviti - promrmljao je zaprepašteno. - Dolazi oluja. Ali ti olujni vjetrovi obično brzo prođu. - Pomolio se da prođu. Edward je parkirao automobil ispred jedne gostionice u kolonijalnom stilu, pravokutne visoke građevine strma krova od škriljevca, s dva dimnjaka od opeke. Bila je okružena bijelom kolčanom ogradom i bujnim zelenim travnjacima i vrtovima. Pokrio je automobil nepromočivom ceradom dok je Sofie sve to promatrala sa stuba od škriljevca koje su vodile do ulaznih smaragdnozelenih vrata gostionice. Dražesna gostionica 152

Knjigoteka

Glorij@ bila je posve prazna, što nije bilo nimalo iznenađujuće. Nakon prvoga tjedna u rujnu, svi su se vraćali u grad. Vlasnik se doimao uzbuđenim što ih vidi i dao im stol koji se činio najboljim, onaj pokraj prozora koji je gledao na zaljev. Sofie je prepustila Edwardu da za nju naruči lagani riblji obrok i pristala na čašu vina. Nebo se brzo smračilo i nedugo potom činilo se da je vani noć. Edward se još više nagnuo preko stola. - Što se dogodilo? Što te dovelo u moju sobu? - upitao je tiho. - Izvan sebe si, Sofie. Sofie je izbjegla Edwardov pogled. - Osjećam da si mi prijatelj, Edwarde. Osjećao se sve nelagodnije. - Da, jesam. Zbog toga ne bismo trebali biti ovdje. Ne želim te povrijediti, Sofie. Zaboga, ne želim. Sofie se kratko i napeto osmjehnula. - Drago mi je. Edward je osjetio stezanje u utrobi. - Jeste li se ti i Suzanne posvađale nakon mojega odlaska? Izraz Sofijina lica bio je napet. - Ne baš. - Sofie? Pogledala ga je trepćući. - Nije istina to da ne želi da prodajem svoje slike. Edward nije ništa rekao, osjećajući bol zbog nje, goreći u prsima. Sofie se prisilila vedro osmjehnuti. Edward se zagledao u nju. - Što je rekla, Sofie? Sofie je pogledala u stol. - Samo me nastoji zaštititi - odvratila je tiho, ne podigavši pogled. - Ne treba tebe štititi, Sofie. Naglo je podignula pogled svojih jantarnih očiju, koji se smiono i iskreno prikovao za njegov. - Čak ni od tebe? Gotovo nije mogao progovoriti. Netremice ju je gledao. Naposljetku je iz njega progovorio svetac, a ne demon koji je bio u silnom iskušenju: Čak ni od mene. Odvratila je pogled. Ruke koje je držala na stolu poigravajući se srebrnim priborom za jelo drhturile su. Potom ga je šokirala. Ne podižući pogled, promuklim glasom tiho je rekla: - Čak i da mi treba zaštita od tebe, ne bih je željela. Edward se prenuo. Ni na koji način nakon nekoliko proteklih dana nije mogao pogrešno protumačiti značenje njezinih riječi. Bio je zahvalan kada im je stigla hrana. Sada je on bio na oprezu; osjećao je opasnost, opasnost od nje i od sebe samoga. Čim taj olujni vjetar prođe, krenut će na put. Ali nekoliko trenutaka nakon što im je poslužena hrana, vjetar je počeo snažno nadirati i počeo je pljusak. 153

Knjigoteka

Glorij@ Zajedno su kroz prozor promatrali oluju i gotovo nisu ni jeli. Zaljev je bio crn, ali kreste valova suludo su se pjenile na mračnoj površini vode. Pogledi su im se sreli i zadržali. Činilo se kao da je sav ostali svijet prestao postojati. Kao da su postojali samo on, Sofie i bjesomučna oluja vani. Svijet je postao sirov, neukroćen, zastrašujući čak, ali oni su za sebe našli usamljen kutak, topao i prisan kutić u kojemu je bilo mjesta samo za njih dvoje. Edward je osjetio kako ga obuzima snažna žudnja za koju se činilo da potječe iz samoga srca i duše, kao i iz slabina, žudnja protiv koje se namjeravao boriti svakim gramom volje koju je posjedovao. Zbog togu što je sve to bilo samo iluzija. Svijet nije bio crni pjenušavi zrakoprazni prostor i nisu bili jedino dvoje ljudi na svijetu, muškarac i žena čija je sudbina bila vječno ostati zajedno. Sofie ga je krišom pogledala. - Ovo je vrlo romantično - izjavila je hrapavim glasom. Edward ju je pogledao pri nejasnom treperavom svjetlu svijeće na njihovu stolu. Nastojao je ne obazirati se na ono što je osjećao. - Uskoro će proći. Njezine nježne nosnice su se raširile i činilo se da joj suze blistaju u očima. - Znam... - Okrenula se i zagledala u posvemašnje crnilo koje je oluja za sobom ostavljala. Edward nije mogao ne pomisliti na to da su gore na katu sobe za iznajmljivanje. Nikada nijednu ženu nije želio toliko koliko je želio Sofie i nikada je nije želio tako strasno kao što ju je želio sada. Odgurnuo je svoj tanjur u stranu, kao i ružno mračno iskušenje. Vjetar je odjednom zahučao tako glasno da su se zidovi restorana zatresli. Lišće je padalo sa stabala, lepršalo i mahnito se kovitlalo u zraku. Pogledavši kroz prozor, Edward je pomislio kako baš nije izgledno da će uskoro moći otići odatle, a uskoro će pasti mrak. Kao na znak, vlasnik je prišao njihovu stolu. - Gospodo... imam loše vijesti. - Kakve? - upitao je Edward, znajući već, prestrašen, ali ni blizu onoliko koliko bi trebao biti. Osjećao je u ušima kako mu srce počinje gromovito udarati, baš poput oluje vani. - Upravo smo primili brzojav kako je oluja ogranak uragana koji je započeo dolje na Karibima. Glava mu je već u Virdžiniji i iako se očekuje kako će samo neizravno pogoditi Long Island, to će se dogoditi u neko doba noći. Ne možete sada nikamo odavde. Ali imam mnoštvo soba. Ozario se. 154

Knjigoteka

Glorij@ - Kažu da ćemo do sutra poslijepodne imati sunca u izobilju. Edward je potvrdno kimnuo i vlasnik se udaljio. U sebi je osjećao napetost i mučninu kada se okrenuo prema Sofie: - U pravu je. Ne možemo nikako voziti natrag po ovoj kiši, Sofie. Žao mi je. Sofie ga je pogledala u oči. - Meni nije.

Stajala je pokraj prozora svoje male tihe sobe koju su joj dali. Spustila se noć koju je kiša natopila srebrnastim odsjajem. Stajala je osluškujući kišu i promatrala kako pljusak ostavlja tragove na prozorskim oknima, razmišljajući o Edwardu. Je li se usuđivala? Okrenula se i zagledala u vrata s druge strane kreveta s baldahinom, koja su dijelila njihove sobe. Činilo se nemogućim, ali nije došao u njezinu sobu. Uopće je nije pokušao zavesti. Nije joj bilo jasno. Ako zavođenje nije bila igra koju je igrao, što je onda bilo? Jesu li ga ona i svi ostali posve pogrešno procijenili? Je li bilo moguće da joj je bio istinski prijatelj... usto još častan? Sofie je znala da bi joj to trebalo biti drago, ali poželjela je zaplakati, ali ne od radosti, nego od očaja i neutažene čežnje. Kada je već tako daleko došla, nije moglo biti povratka. Sofie se zaputila preko malene sobe, zaustavivši se na pola puta. Jednom joj je, ne tako davno, onda kada ju je poticao da svoje slike pokaže trgovcu, Edward rekao kako će odbijanje, budući da je umjetnica, biti sastavni dio njezina života, činjenica s kojom će se morati naučiti nositi. Nije mu rekla da joj je to kao ženi i ljudskom biću već bilo poznato u životu, da je to bilo neizbježna činjenica i da se ona s odbijanjem susrela već stotinu puta dotad. Sofie je sada bila sleđena i oči su joj bile pune suza. Biti neprihvaćen od ljudi koji su poput onih sličnih njezinoj majci ili od Henryja Martena, Carmine Vanderbilt ili trgovaca umjetninama poput Jacquesa Durand-Ruela ne bi bilo ništa u usporedbi s odbijanjem muškarca u kojega je zaljubljena. Okrenula se od vrata i zagledala u svoj odraz u zrcalu iznad jedinog pisaćeg stola u prostoriji. Vlasnik gostionice bio je vrlo ljubazan pa joj je dao spavaćicu i ogrtač svoje kćeri. Bili su joj preveliki. Sofie je polako povukla kućnu haljinu i pustila je da padne na pod. Spavaćica bez rukava bila je sašivena od tankog bijelog rupičastog pamuka. Dvije ružičaste vrpce pridržavale su gornji dio. Bila joj je preduga pokrivajući joj stopala, a samim time i onaj izobličeni gležanj. Kada bi se bolje zagledala, obrisi nogu nazirali su se kroz tanku tkaninu. Ali nije 155

Knjigoteka

Glorij@ izgledala ružna. Izgledala je poput bludnice. Sofie je sklopila oči. Je li se usuđivala? Drhteći, podignula je ruke i izvadila ukosnice iz do struka duge kose. Počešljala ju je prošavši kroz nju prstima, sve dok se nije pretvorila u neobuzdanu grivu. Uštipnula se za obraze. Učinit će to. Otići će do njega, zato što očito nije bio takva pokvarena hulja i zato što, naposljetku, nije imao namjeru doći k njoj. Otići će k njemu zato što ga je voljela i barem jednom željela je biti voljena zauzvrat. Sofie je brzo prešla preko prostorije, dok joj se ne vrati zdrav razum ili dok je ne zaustavi strah. Pokucala je na njegova vrata. Srce joj je prijetilo iskočiti iz grudi i činilo se da je vrijeme stalo. Naglo se zanjihavši, vrata su se otvorila i ugledala je Edwarda u hlačama, bosonogog. Njegov snažni torzo bio je gol. Oči su mu bile širom rastvorene i vilica čvrsto stisnuta. Bio je ozbiljan... posve. Pazila je da ga gleda samo u lice. Glas mu je bio kreštav. Ljutito kreštav. - Dođavola, što radiš ovdje, Sofie? - Edwarde - prošaptala je, a puls joj je ubrzano tukao dok se molila Bogu da je Edward ne odbije i da je voli, barem jednom, barem samo noćas. - Ne želim biti sama. Ništa nije rekao, ali sljepoočnice su mu pulsirale i pogled mu se smračio. Sofie je ovlažila usnice. - Nećeš li... nećeš li... doći k meni? Molim te. Piljio je u nju. Zagledao joj se u oči, potom u usne, a potom u aureolu njezine duge neobuzdane kose. Sofie je osjetila kako se zarumenjela. - Dođavola - rekao je Edward, koji ju je sada gledao pogledom razvratnika i Sofie je bila dovoljno žensko da zna kako ju je gledao kroz spavaćicu. Strah koji je osjećala još se više pojačao. Iako je spavaćicu smatrala zamamnom i mislila da dovoljno skriva, ipak je možda mogao vidjeti da joj je gležanj ružan i izvrnut. Uto se zagledala u njegove oči i u njima ugledala silnu želju. Zanjihala se od snage vlastitih osjećaja. Uhvatio ju je. Zgrabio ju je za laktove, tako čvrsto da ju je zaboljele - Ne čini to prošaptao je. Bila je to zamolba. Prvi put u životu Sofie je osjetila tek nagovještaj moći kakav mogu imati zavodnice. Edward ju je želio. Ugledala je na tren tu njegovu glad za njom. Osjetila ju je. Nadirala je kroz njega poput nečega živog i divljeg, napaljenog, sklupčanog i spremnog za napad. Drhtao je od želje. Sofie je bila vrlo napeta i nagnula se naprijed, tresući se od straha koji je još uvijek bio prisutan, sve dok napeta tkanina na njezinim grudima nije dotaknula čvrsti zid njegovih golih prsa. Edward je duboko uzdahnuo, 156

Knjigoteka

Glorij@ lecnuvši se. Koža mu je bila silno užarena i činilo se da će joj kroz pamučnu tkaninu spavaćice opržiti bradavice. - Edwarde! - Podignula je pogled prema njemu. Molim te, nemoj me odbiti! Stajao je nepokretno, zagledan u njezine oči i drhturio. - Ne čini to, Sofie - prošaptao je naposljetku, ovlaživši usnice. - Ne mogu to učiniti. Ne bih poslije mogao živjeti u vlastitoj koži rekao je oporo. Pustio ju je i Sofie je osjećala kako on počinje uzmicati. Ispružila je ruku i dotaknula ga. Sledio se i sada su oboje piljili u njezinu malu blijedu ruku na njegovoj goloj preplanuloj koži. Sofie nikada prije nije dotaknula njegovo golo tijelo. Koža mu je bila glatka poput baršuna, ali topla, strastvena i užarena. I čvrsta. Nitko joj nikada nije rekao da muški trbuh može biti tako čvrst. Sofijin pogled neznatno je odlutao. U njegovim hlačama nazirala se golema izbočina. Tanka tkanina u potpunosti je ocrtavala njegovu nabreklu muškost, kao da je bio gol. Sofie se sledila. Shvatila je da su mu gornja dugmad hlača raskopčana. Ponašala se više nego besramno. Znala je da bi trebala odmaknuti ruku i odvratiti pogled, ali nije to učinila. Nije mogla. - O, Bože - rekao je Edward, gušeći se. - Ah, dođavola! - viknuo je. Ruke su mu se sklopile oko nje.

Onaj đavo u njemu bio je ushićen, a svetac je potpuno nestao. Čim mu se našla u naručju, odnio ju je do kreveta. Edward je prestao razmišljati... nije želio razmišljati. Bude li razmišljao, onaj svetac mogao bi se vratiti i sve pokvariti. Sada je bilo nemoguće razmišljati. Edward je spustio Sofie na krevet. Njezina duga zlaćana kosa prelijevala se preko njegovih ruku poput namreškane svile. Edward ju je opkoračio, na trenutak samo svladan njezinom ljepotom, bolno svjestan pritiska koji je graničio s prsnućem u njegovim slabinama... i prsima. Pomaknuo je ruke ispod nje i lagano je odignuo... potom su im se pogledi sreli. - Sofie. Razdvojila je usnice i oči su joj zasjale: - Edwarde. Sofie se osmjehnula. Edward je osjetio snažno stezanje u srcu. Nešto snažno, svijetlo i neopozivo zakolalo je kroz njega, poput nove životne snage, emocija koju se nije zaustavio odrediti. Ne u tom trenutku. 157

Knjigoteka

Glorij@ Trenutak potom oboje su bili mahnito isprepleteni. Edward joj je smjesta nasrtljivo rastvorio usnice i zavukao jezik duboko u toplinu njezinih usta. Raširio joj je noge, među koje je ugnijezdio svoj golemi ud. Sisao joj je usnice, poigravao se njihovim isprepletenim jezicima i prodirao duboko. Bespomoćno je, ne prestajući, opetovano izvijao svojim golemim slabinama, trljajući se uz nju. Sofie mu je smjesta uzvratila. U početku mu je bojažljivo i nesigurno dočekivala jezik, ali uskoro mu je, vrlo vješto i smiono, počela parirati. Usta su im se spojila i jezici isprepleli. Edward je osjećao silnu potrebu da se izdigne iznad nje i pokaže joj kako će jezikom prijeći preko njegova glavića nalik šljivi. Ali bila je to Sofie, lijepa slatka Sofie, pa je neće tako iskoristiti. Zagnjurivši lice u njezinu kosu, Edward se dašćući sledio, proklinjući onoga sveca u sebi koji se još uvijek pokušavao uplesti i uskratiti mu tu ženu koju je volio. Ali njegove slabine bile su đavolje oruđe i više ih se nije moglo poreći. Nije više mogao podnijeti sav pritisak u njima koji se još više pojačao zbog toga što su se Sofijini puteni bokovi njihali u ritmu zavođenja i želje stare kao Biblija. Edward je posljednji put kratko udahnuo. Zvučalo je kao jecaj. Zavukao je ruke ispod njezine spavaćice i obujmio joj gole polutke stražnjice, privukavši je tako još bliže uz svoj nabrekli ud. Odjednom je snažno potegnuo spavaćicu koja se našla među njima, trljajući se uz njezinu mekanu golu stidnicu. Njegove platnene hlače još uvijek su stvarale barijeru među njima, ali tkanina je bila toliko tanka da se činilo kao da je nema. Sofie mu je zacvilila uz uho, čvrsto ga uhvativši za ramena. Ponovno je slabašno zaječala. Ovaj put njezini nokti bili su poput malih oštrih mačjih kandži. Gnječili su mu kožu, ali nisu je posve izbockali. Uzavrelo meko središte njezina tijela još se snažnije, poput valova, uzbibalo uz njega i počela je zadihano ispuštati tihe zvukove zbog pritiska i boli. Edward je čvrsto uzeo njezino lice među svoje krupne dlanove. Pogledi su im se sreli. Njezin je bio vedar i grozničav. - Ne mogu prestati prošaptao je. - Ah, Sofie, kako te samo želim! Kako te trebam! Vrisnula je i čvrsto uhvatila ruke kojima joj je držao lice, naprežući se dočekati mu usne. Usne su im se spojile. Ovaj put Edward je duboko usisao njezin jezik. Nije to mogao podnijeti. Odjednom se odvojio od nje, a potom se pridigao na koljena i kleknuo opkoračivši je. Prtljao je oko dugmadi na gornjem dijelu njezine spavaćice i razotkrio nježne bijele grudi. Pogledi su im se ponovno sreli. 158

Knjigoteka

Glorij@ - Ah, Sofie - prostcnjao je Edward. - Kako si lijepa! Sofie se istodobno smijala i jecala. Edward ju je dodirivao, grlio, sklopio oči i stenjao. Sagnuo se i jezikom joj dotaknuo ukrućene bradavice, jednu po jednu. Sofie se počela izvijati i dahtati. Njezini nokti ponovno su mu se žarili u ramena. Oteli su joj se kratki krici dok je uzbuđeno dahtala. Kada se na tren zaustavio, disao je otežano, na rubu da ponovno eksplodira. Usrknuo je zrak. Niz njegovo lice i prsa slijevao se znoj. - Edwarde! - zaječala je Sofie. Kada je otvorio oči, ugledao ju je kako grozničavo pilji u njega, čvrsto ga držeći za zapešća. Potom je shvatio da ona pilji u krutu liniju muškosti koja se napinjala uz njegove tanke hlače. Edward na sebi nije imao gaće. Shvatio je kako je, s obzirom na to da je bio mokar od znoja, mogla gotovo vidjeti kroz njegove hlače i da je zbog toga što su mu dva gornja dugmeta bila raskopčana za dva centimetra izvirio njegov poveći crveni ud. Pogledi su im se sreli. Sofie je ječala prelazeći jezikom preko svojih suhih usnica. Edward je zatomio oporo stenjanje kada je pritisnuo njezin nježni mali dlan uz svoj debeli nabrekli penis. Sofie je dahtala i posve se primirila. Edward je naglo prinio njezinu ruku ustima i snažno je poljubio. Oprosti mi - zavapio je, kliznuvši niz njezino tijelo, prelazeći rukama preko njezinih mekanih bedara i razmičući ih. Sofie je kriknula, ne zbog toga da se usprotivi, nego zbog prave boli pri snošaju. - Tako si prokleto lijepa - prostenjao je Edward, ljubeći joj pupak. Sofie se naglo trgnula i vrisnuh. Edward je čuo samoga sebe kako se smije, drhtavo i zadovoljno, smijehom izazvanim sirovim muškim uzbuđenjem. Palčevima joj je kratko dotaknuo medeno zlaćanu dlaku. Sofie je ponovno kratko uzdahnula. - Sofie - prošaptao je muklo, kliznuvši rukom preko cijelog njezina tijela. Dotaknuo je rub teških toplih nabora koje je tražio napipati. - Dušo. Sledila se, ali samo za tren. Potom se počela besramno izvijati. Edwarde! - Reci, ljubavi - pridobivao ju je, razdvajajući joj natečene usmine. Pozorno joj je motrio lice dok joj je palcem prelazio preko nabubrenog osjetljivog središta spolovila. Dahtala je, izvijajući se pod njim. - Edwarde! - uskliknula je Sofie. Zagunđao je, spustivši poljubac na rascjep, a potom kliznuo jezikom duž pulsirajućeg ruba. Sofie se naglo trznula ispod njega. Ponovno je provjerio rascjep. Sofie je zaječala. Zavukao je jezik u malu udubinu i bio 159

Knjigoteka

Glorij@ nagrađen njezinim glasnim zadovoljnim dahtanjem. Edward ju je počeo lizati i sisati, kružeći jezikom po njezinom nabreklom vršku. Sofie se grčevito uhvatila za njegovu kosu i počela uzdisati i drhturiti, a potom istinski uživati u bespomoćnom prepuštanju. Edwardu se oteo vrisak dok se izvijao nad njom, promatrajući njezino iznimno lice, kada je naglo raskopčao hlače, poderavši ih. Kroz gustu izmaglicu želje prošla mu je kroz glavu misao da do toga ne smije doći. Prekasno, njegove usne pronašle su njezine kada je prodro u nju. Sofie je zaječala. Zaječao je i Edward, zaprepašten njezinom vrelinom i uskoćom, osjetivši snažno uzbuđenje. Sledio se, teško dašćući, a potom izdigao i zagledao joj se u lice. Oči su joj bile širom otvorene, još uvijek blješteći od ushita, vrlo zasljepljuju će, prepune povjerenja, neskriveno pune ljubavi. Edwarde - zadahtala je, čvrsto ga stišćući. - Ah, Edwarde... ljubavi! Poljubio ju je, unijevši u taj poljubac sve svoje razorne emocije i brzo završivši to što je započeo, probivši se kroz njezinu djevičansku opnu. Poljupcem je prigušio njezin kratak bolan krik. Edward je sve snažnije i snažnije uranjao u nju, želeći se ukopati što je moguće dublje i zauvijek ostati ondje. Potom se na tren zaustavio, drhtureći od potpunog zadovoljstva i svjesnosti koju nikada prije nije imao u trenutku potpune ekstaze. Bio je potpuno svjestan svake iznimne značajke žene s kojom je bio sjedinjen. Edward je bio na rubu vrhunca. Zaškrgutao je zubima, ponovno zagnjurio lice u njezin vrat i obgrlio je, silno gušeći potrebu da izbaci sjeme. Želio ju je vinuti sa sobom u nebesa. Ali bilo je prekasno. Zagrcao je. Eksplodirao. Trenutak je lebdio daleko iznad zemlje. Kada se pribrao, osjetio je njezinu ruku kako mu miluje kosu na zatiljku. Tijela su im bila isprepletena. Osjećao je mekoću, toplinu i svilenkastu kožu Sofijina tijela dok je ležala uz njega. Osjetio je prodornu bol u prsima i na trenutak se zapitao je li tjelesna te nije li upravo doživio srčani udar. O, Bože... što je učinio? Sporo i glasno je izdahnuo, udaljivši se od nje i zakotrljavši se na leđa. Huljo, zarežao je glas u njemu. Bijedna ništavna huljo. Osjetio je kako se okrenula licem prema njemu. Ponovno mu je dotaknula kosu, leđa. Bio je ukočen. Čvrsto je stisnuo oči. Sofie mu je milovala rame, što je na neki način bilo daleko posebnije od svega što je se prethodno dogodilo. Mogao je osjetiti koliko ga ona voli. Bilo mu je zlo. - Edwarde! 160

Knjigoteka

Glorij@ Nestao je i najmanji trag ushita. Kako se mogao suočiti s njom? Kako se mogao suočiti sa samim sobom? Ipak se okrenuo licem prema njoj. - Nisam znala - prošaptala je, širom razrogačenih očiju i pogleda punog žara. Osmjehivala se pravim ženskim osmijehom potpunog zadovoljstva i istinskog čuđenja. - Pojma nisam imala. Nekako joj se uspio osmjehnuti. Ali znao je da mu to baš i nije pošlo za rukom, jer je njezin smijeh trunčicu zamro. - Edwarde? - Nadvila se nad njim tako da joj je kosa djelomično padala na njegova prsa. Gornji dio spavaćice bio je rastvoren pa su se visoko podignute jedre grudi neznatno zanjihale naprijed. Bile su crvene na mjestima na kojima ih je ogrebla njegova jednodnevna brada. Usnice su mu se objesile jer je ponovno osjetio nadizanje u slabinama. Pogledao ju je u lice. Usne su joj bile crvene i natečene od njegovih poljubaca. Naposljetku joj je susreo pogled. - Edwarde? Nešto nije u redu? - Drhtala je. U pogledu joj je bilo pitanje, a s pitanjem i strah. Nije ju namjeravao povrijediti. Edward je to odmah znao. Ta spoznaja djelomično je odagnala okrutnu oštricu gnušanja i srama. Uspravio se u sjedeći položaj i privukao je u naručje, čvrsto je prigrlivši. Bilo je teško neusiljeno progovoriti i sakriti osjećaje. - Ne, Sofie, sve je u redu. Posve. Prislonio je njezino lice uz svoja prsa, uhvativši je za zatiljak. Prsti su mu se zapleli u njezinoj valovitoj, zlatom prošaranoj kosi. Edward je sklopio oči u teškom očaju. Iznevjerio je povjerenje koje mu je ukazala, njezinu vjeru u nj. Pitao se kako je ono silno zadovoljstvo mogla zamijeniti tako snažna bol.

161

Knjigoteka

Glorij@ PETNAESTO POGLAVLJE Sofie je znala da nešto nije u redu dok se privijala uz njega, lica zagnjurena uz njegova prsa, užasnuta zbog onoga što bi moglo uslijediti. Bilo joj je gotovo odmah jasno da je Edward uzrujan i nimalo ushićen poput nje zbog svega što se upravo dogodilo. Podsjetila se kako je ona bila ta koja je sve pokrenula i zavela ga. Edward joj je nježno sklonio lice sa svojega ramena, odvojio je od sebe i ustao. Sofie se usudila okrenuti i pogledati ga, osjećajući klonulost. Lice mu je bilo smrknuto. Shvativši da joj je gornji dio spavaćice raskopčan, prtljala je oko sitne dugmadi. - Edwarde? Bilo je posve očito da se usiljeno osmjehnuo. - Odmah se vraćam, Sofie - rekao je i izgubio se u svoju sobu, namještajući hlače i izgovarajući to. Sofie se borila protiv panike i suza koje su prijetile poteći. U prsima joj je bio veliki mjehur koji ju je pokušavao ugušiti pa se borila i protiv njega. Provjerila je pokriva li joj spavaćica noge i, što je bilo još važnije, gležanj. Pokrivala je. Sklopila je ruke u krilu i pričekala da se vrati. Sumorno je pomislila kako je zaprepašćujuće to da jedan partner može osjećati toliku ljubav tijekom vođenja ljubavi, a drugi ne. Nije joj na pamet palo da bi moglo biti tako, ali sada je bilo prekasno. Brzo je obrisala suzu. Edward se vratio i stajao na dovratku. Na sebi je imao košulju, zakopčanu do kraja, ali ostavljenu da visi preko hlača. Prizor je bio smiješan, ali Sofie se nije mogla osmjehnuti zato što nije bilo ničega šaljivog u izrazu njegova lica, kao ni u cijeloj situaciji. Susrela mu je pogled. - Edwarde? Nešto... nešto nije u redu? Ovaj put nije se ni pokušao osmjehnuti. Pogled mu je bio toliko ozbiljan da se sledila od straha. - Dugujem ti ispriku - rekao je polako, kao da brižno bira riječi. - Sofie, ovo se nije trebalo dogoditi. Sofie je piljila u nj. Je li on to njoj govorio kako žali zbog njihovog veličanstvenog vođenja ljubavi? Ali kako bi to uopće bilo moguće? Nije li razbuktana želja između njih bila nešto posebno? Ili je bila posve obična, ista poput svake druge želje koju je tisućama puta dotad iskusio s ostalim ženama i kakvu će još tisućama puta doživjeti... s nekom drugom ženom? Promeškoljila se. - Isprika zvuči otrcano, s obzirom na ono što smo upravo učinili. - Nato se zajapurio sve do korijena svoje tamne kose. - Ono što sam ja upravo učinio. 162

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je odmahnula glavom. - Ne - prošaptala je. - Ne trebaš se ispričavati. - Sofie, žao mi je. Iskreno mi je žao. Nisi to zaslužila. Sofijine oči bile su pune suza pa se okrenula na drugu stranu da ih on ne vidi, nastojeći se pribrati. Kada je donekle došla k sebi, susrela je njegov pogled. - Željela sam to, Edwarde. Molim te, ne trebaš se toliko kažnjavati. Odrasla sam žena, sposobna sama donositi odluke. - Ne plači - rekao je oštro. - Bože, posljednje što želim učiniti jest rasplakati te. - Prisilio se osmjehnuti i brzo joj se primaknuo, sjeo pokraj nje i uzeo je za ruku. Sofie je više od svega na svijetu poželjela skočiti mu u naručje i očajnički se priviti uz njega, ali suzdržala se. Nije željela taj trenutak još više otežati. Ozbiljno ju je upitao: - Hoćeš li se udati za mene, Sofie? U šoku je razrogačila oči. Osmjehnuo se, ali taj osmijeh nije dopro do njezina pogleda. - Nije bilo baš vrlo romantično, zar ne? - Glas mu je bio vedar. Podigao joj je vršak brade i usnicama lagano dotaknuo njezine. Kada Sofie nije reagirala, počeo ju je ljubiti zaozbiljno, uvjerljivo i nagovarački snažno. Sofie je bila zapanjena njegovom bračnom ponudom i srce joj je divljački lupalo preskačući otkucaje. Ali kako su njegovi iskusni poljupci postajali sve ustrajniji i dublji, osjetila je kako mu na njih uzvraća kao prije. Upravo ju je pitao hoće li se udati za njega, ali bilo je teško razmišljati jer su je njegove ruke sada milovale po leđima, spuštajući se nisko, na bokove, potom na stražnjicu, draškajući je, dok je jezikom iskušavao njezine spojene usnice. Sofie ih je razdvojila. Kada je to učinila polegao ju je na leđa, zaječavši posve prigušeno i dugo, onako muški, iz dubine grla. Već zapaljena želja zaiskrila je i brzo se rasplamsala do usijanja. Sofie je ponovno zadrhtala, osjetivši novo uzbuđenje. Plamen joj je liznuo uz udove, proširio se duž nogu, među bedra. Pokušala se prisjetiti da ju je sada zavodio s namjerom da ostvari to što želi, ali to joj više, kako se činilo, nije bilo važno. Uzdahnula je kada se punom težinom svojih slabina smjestio uz nabrekle razdvojene usmine njezine ženstvenosti. - Sofie - progunđao je Edward, držeći ruke na njezinim grudima ispod pamučne spavaćice. Sofie se divlje izvijala pod njim. Prstima se poigravao njezinim bradavicama, prelazeći po njima, sve dok mu dašćući nije prošaptala ime. Edward joj je šapatom uz usne promrmljao nešto lijepo i sagnuo se sisati je. Sofie ga je udarala, plačući od zadovoljstva i noktima mu prelazila 163

Knjigoteka

Glorij@ preko leđa, dok je on jezikom iznova kružio preko vrška njezinih bradavica. Kada je ovaj put ušao u nju, bila je spremna i nije ju boljelo. Sofie ga je čvrsto grlila dok je uranjao u nju. - Želim da svršiš kad i ja - rekao joj je Edward, jasno je razvratnički pogledavši. - Želim da zajedno doživimo vrhunac. Sofie nikada nije pomišljala da je tijekom vođenja ljubavi moguće tako jasno i tako otvoreno razgovarati pa se zbog tih njegovih riječi našla u kovitlacu i izgubila kontrolu. Edward je dašćući prodro još snažnije u nju, pa je čak kroz izmaglicu ekstaze Sofie pomislila da može osjetiti kako duboko u njoj prosipa sjeme novoga života. Plakala je od dvostrukoga zadovoljstva. Znala je da želi njegovo dijete. Poslije ju nije puštao. Edward je čvrsto držao Sofie u naručju, milujući joj kosu, leđa i oble bokove. Povremeno bi je poljubio u sljepoočnicu ili bradu. Prije nego što se Sofie uspjela sjetiti njegove šokantne bračne ponude, zaspala je gnijezdeći se u njegovu zagrljaju. Nije se toga sjetila ni poslije, te iste večeri kada su se, posve prirodno, sjedinjavali poput dugogodišnjih ljubavnika.

Pred zoru se Sofie probudila prestrašena, vjetar je hučao, kiša lijevala kao iz kabla i nešto je glasno udaralo u bočni dio kuće. Bila je sama. Na trenutak je bila zbunjena i nije joj bilo jasno gdje je. Potom joj se sve vratilo. Bila je u malenoj gostionici u Oyster Bayu. Zavela je Edwarda... koji je nakon toga još dvaput vodio ljubav s njom. Vani je oluja bila na vrhuncu. Ali, gdje je bio Edward? Ono snažno lupanje o bočni dio kuće postalo je još glasnije. Sofie je osjetila stezanje u srcu i uspravila se u sjedeći položaj. Činilo se da drvena grada krova podrhtava i da prodire vjetar. Vani je nebo postajalo jasnije i uspjela je vidjeti oblike dvostruko svijenih stabala pod udarima vjetra. Sofie je samoj sebi rekla kako je to samo oluja i da se nema čega bojati. Vrata njezine sobe otvorila su se uz snažan tresak. Sofie je prestrašeno vrisnula, a potom shvatila da je osoba u sjeni koja je upala u sobu sa svijećom u ruci zapravo Edward. - Sofie, ustaj! - naredio je, povukavši pokrivače s nje. - Pola krova na susjednoj zgradi upravo je otpuhao vjetar. Nesigurno je biti ovdje na katu pa idemo u prizemlje. Unatoč njegovom smirenom glasu, Sofie je bila u velikoj panici. Odjednom su začuli zvuk razbijenog stakla i predmeta koji su se rušili. Edward je prišao prozoru, držeći u ruci ustreptalu svijeću. - Nestalo je 164

Knjigoteka

Glorij@ struje - rekao je smrknuto - i ne vidi se dobro, ali vjetar je upravo srušio stablo na Main Streetu. Odjeni se, Sofie. Sofie je požurila poslušati ga, dok joj je srce ubrzano kucalo od straha. Ono lupanje sada se još glasnije nastavilo i nebo vani postalo je neobično neprozirno sivo. Uspjela je navući na sebe odjeću, ali nije uspjela zakopčati bluzu... pa joj je Edward morao pomoći. Pokušavala je splesti kosu u pletenicu kada se na vratima začulo mahnito kucanje. - Ljudi! - vikao je vlasnik nadglasavajući zaglušujuću buku koju je stvarala oluja. - Moramo se spustiti u podrum! - Pusti sada kosu! - doviknuo je Edward, zgrabivši Sofie. Potrčali su preko prostorije, ali kada su otvorili vrata, ona su treskom udarila o zid, tako snažno da su spala sa šarki. Gostioničar se šćućurio, držeći u ruci staromodnu petrolejku, blijed kao krpa. - Sve prozore na drugoj strani kuće otpuhao je vjetar! - doviknuo je. Dok je to govorio, iznad njihovih glava pojavilo se nebo. Izgledalo je kao da je dio krova gostionice usisan i kiša je sada razornom snagom lijevala po njima. Sofie je vrisnula kada ju je iznenadan zapuh vjetra snažno odbacio unatrag, niz hodnik, prema stubama. Edward ju je uspio uhvatiti prije nego što je pala na pod. Podigao ju je u naručje i nešto doviknuo gostioničaru. Potrčali su niz stube, van iz kuće. Kroz snažnu bujicu, Sofie je ispod golemog hrasta iščupanog iz korijena ugledala Edwardov smrskan automobil. - Ah, Edwarde! - Zaboravi na to! - Vjetar ga je pokušavao odbaciti unatrag, ali uspio se probiti naprijed, hodajući za gostioničarom kojega je zadesilo isto. Zaobišli su iza zavoja i stigli do podrumskih vrata. Gostioničar je sišao prvi. Edward je pogurao Sofie ispred sebe, spustivši se posljednji i čvrsto povukao vrata za sobom. Supruga i kći vlasnika gostionice sjedile su u jednom kutu podruma, s hrpom deka i još jednom petrolejkom. Djevojka, otprilike Sofijinih godina, jecala je. Pridružio im se i gostioničar, čija je žena s olakšanjem odahnula. Pružio je deku Sofie i Edwardu. Edward ju je rasprostro blizu zemljanoga zida i sjeo. Sofie je sjela pokraj njega, šćućurivši se uza nj. Obgrlio ju je. Pogledali su se. Iznenada se Edward osmjehnuo. Osmjehnula se i Sofie. Odjednom su oboje prasnuli u smijeh, osjetivši krajnje nesigurno olakšanje. Na drugoj strani podruma počeo se cerekati gostioničar, a potom njegova supruga i kći. Bio je dobar osjećaj biti živ - svi su bili svjesni toga. Potom se Sofie sjetila. Prestala se smijati, ne uspijevajući čak ni disati. Sinoć ju je Edward pitao da se uda za nj. Iz posve pogrešnih razloga. Kao okajanje za počinjeni grijeh. Kako bi uopće mogla pristati na to? 165

Knjigoteka

Glorij@ Nekoliko sati potom napustili su podrum. Nebo je bilo plavo poput jaja crvendaća, s debelim runastim, čisto bijelim oblacima koji su promicali. Sunce je jasno sjalo, kao da se sinoćnja oluja nikada nije ni dogodila, kao da je uragan bio tek ružan san. Stojeći tako ispred gostionice, osvrtali su se oko sebe. Vrtna ograda bila je otpuhana. Sve kuće na drugoj strani ulice pretrpjele su štetu i mnogo prozora bilo je izbijeno. Na jednoj zelenoj kući nedostajalo je pola krova, dok se na drugoj balkon s drugoga kata srušio na ulazni trijem. Na spremište od cedrovih dasaka palo je stablo brijesta i telegrafski stupovi i žice počivali su na tlu. Edward ju je držao za ruku. - Opa! Vratili su se u gostionicu. Krova na jugoistočnoj strani nije bilo i gotovo svi prozori s te strane kuće su nedostajali. Edward joj još uvijek nije puštao ruku i Sofie je pomislila na to kako su oboje lako mogli biti ozlijeđeni. Ali nisu bili. Oboje su bili dobro. Sjeća li se on uopće toga da ju je zaprosio? Sofie je progutala knedlu i zagledala se u njegov lijepi profil. Možda je bolje da se ne sjeća, jer ako je ta tema bila zaboravljena, neće morati reći ne. Ali boljelo je. Uh, kako je samo boljelo. Voljeti ga bilo je bolno samo po sebi, bez dodatne činjenice da ju je pitao da se uda za nj samo zbog osjećaja dužnosti i pristojnosti, a ne zbog ljubavi, potrebe i želje da zauvijek ostanu zajedno. Pokupili su svoje stvari s kata, u neredu koji je ostao iza oluje. Žalosna, Sofie je našla svoj resasti svileni ogrtač i torbicu. Uh, kako je strahovala od povratka u grad... kako je strahovala od budućnosti. Edward ju je čekao na dovratku bez vrata. - Kako ćemo se vratiti u New York? upitala je, nadajući se da nije zapazio kako joj glas podrhtava. - Možemo unajmiti konja i kočiju. Raspitao sam se, vlakovi još ne voze. Na tračnicama su stabla i krhotine. Sofie je potvrdno kimnula. Edward je dodao, izravno je pogledavši: - Mogli bismo ovdje provesti još jednu noć. Gazda mi je rekao da u prizemlju ima još nekoliko soba koje su u posve pristojnom stanju. Ali tvoja obitelj sada je već sigurno histerična od brige za tobom. Sofie ništa nije odgovorila jer su se kretali prema riskantnom predmetu razgovora. Ali Edward nije skretao s teme. - Naravno, kada im 166

Knjigoteka

Glorij@ kažemo za naše planove, uvjeren sam da će sva ta zabrinutost nestati dometnuo je. Sofie se zaledila nasred prostorije, preplavljena bojazni i tjeskobom. Nikada nije ni sanjala da slomljeno srce može tako boljeti. - Kakve planove, Edwarde? - Glas joj je bio dubok, kao da će zaplakati. Prenuo se, ozbiljan. - Naše planove da se vjenčamo. Sofie je uspjela doći do glasa, što joj je bio najveći napor u životu. Nisam prihvatila tvoju bračnu ponudu, Edwarde. Piljio je u nju. Privila je ogrtač i torbicu uz prsa. - Naravno, vrlo lijepo od tebe što mi nudiš brak - rekla je, nastojeći zvučati smireno, razumno i pribrano - ali ne treba. Piljio je u nju, ne mogavši vjerovati. -Nisam ti postala ljubavnicom zato da bih te primorala da me ženiš rekla je Sofie, visoko uzdignute brade. Znala je da bi, zaplače li sada, on pretpostavio koliko ga ona voli i zašlo ga odbija. Bilo bi to jadno i patetično, što je pod svaku cijenu trebalo izbjeći. Činilo se da u životu nije imala ništa drugo osim ponosa... i, naravno, svojih uspomena i svojih djela. - Sofie - Edward je problijedio ispod svojega snažno preplanulog tena... - Bila si djevica. - Svjesna sam toga, ali to nije pravi razlog za udaju. Njegove plave oči bile su širom otvorene i prodorno su je gledale. - Sofie... tri puta sam vodio ljubav s tobom. Osjećala je kako se na tu njegovu ogoljenu činjeničnu izjavu zarumenjela, prisjetivši se zajedničke strasti, u trenucima divlje i posve tjelesne, a na trenutke bolno nježne, obzirne i pune ljubavi, što je gotovo prkosilo opisu i sjećanju. - Kakve to veze ima s bilo čime? Stegnuo je vilicu. Sljepoočnice su mu zamjetno pulsirale. Usne su mu se stegnule u nesmiljenu usku crtu. - Što ako si trudna? I nosiš moje dijete? Bila je to sol na njezinu otvorenu ranu. - Nije to vrijeme u mjesecu slagala je. Činilo se da su mu se usne donekle smekšale. - Sofie, trebali bismo se vjenčati. To bi bilo ispravno. Bila je na rubu plača. Nije to bilo ispravno... ne na taj način. Ispravno bi bilo vjenčati se iz ljubavi, ali to se nikada neće dogoditi. Ne njoj i ne s njim. Zvučeći neobično smireno i gotovo poput učiteljice, Sofie je rekla: Nemam želju za udajom, Edwarde. Jesi li zaboravio? Sljedećega svibnja navršavam dvadeset jednu godinu i odlazim u Pariz na usavršavanje. Žao 167

Knjigoteka

Glorij@ mi je. - Glas joj se slomio. Bilo je vrlo teško nastaviti. - Ne mogu se udati bez ljubavi, Edwarde. Nije se ni pomaknuo. Izgledao je kao da je upravo pretrpio snažan i bolan udarac u pleksus. Potom se odjednom okrenuo na peti i krupnim korakom udaljio. - Čekat ću te dolje u prizemlju. Sofie se spustila na krevet, koji je još uvijek mirisao na njihovo vođenje ljubavi, i čvrsto stiskala pokrivače, plačući. Dakle, završilo je prije nego što je uopće započelo.

U kući je bila prava pomutnja kada su se vratili, ali Sofie je znala da će tako biti. Na trenutak je osjetila odvratan strah kada su sišli iz unajmljene kočije. Ulazna vrata naglo su se otvorila i uspjeli su iznutra čuti povik gospođe Murdock: - Tu je! Tu je! Sofie se vratila! Edward je nije dodirivao. Nije ju dotaknuo sve otkad je prije šest sati odbila njegovu bračnu ponudu. Više je nijednom nije pogledao. Obratio joj se tek prije nekoliko trenutaka, reći joj kako će biti ustrajni u tvrdnji da se ništa nije dogodilo. Drugim riječima, lagat će... budući da se nije željela udati za nj. Edward se doimao bijesnim, kao da je očekivao da se ona predomisli prije nego što bude prekasno. Ali Sofie se složila, pristavši sudjelovati u njegovu planu. Nije imala drugoga izbora i morala je dopustiti Edwardu da joj pomogne sići s kočije. U njegovu dodiru sada nije bilo topline, pa je umalo tamo na licu mjesta briznula u plač. Bila je toliko bolno potištena da u njezinu srcu nije bilo mjesta za sram i krivnju. Svatko će pomisliti na najgore i svi će biti u pravu, ali Sofie nimalo nije marila za to. Dok su se ona i Edward penjali uza stube, Lisa je strčala niz njih, sva u suzama. - Sofie, hvala Bogu! Jesi li dobro? - Sestre su se zagrlile na kućnom pragu. - Jesam, dobro sam - rekla je Sofie, izdržavši Lisin blistav pogled. Doista sam dobro. - Oči su joj zasuzile. Lisa je piljila u nju, a potom se okrenula pogledati Edwarda, ujedno optužujući i nepovjerljivo. Suzanne je stajala na dovratku, pepeljasta lica. - Trebala sam znati rekla je odsječno. - Sofie, nitko nije imao pojma kamo si otišla... Bože dragi! - Zaplakala je. Sofie se udaljila od Edwarda i požurila prema majci, zagrlivši je: Oprosti - rekla je drhtavo, dok je Suzanne lila gorke suze. U majčinu 168

Knjigoteka

Glorij@ naručju bilo bi lako do mile se volje isplakati, jer žudjela je za tim da se dobro isplače. - Edward me poveo u vožnju, ali zadesila nas je silna oluja pa smo se zadržali u Oyster Bayu. Suzanne se izvukla iz zagrljaja i trepćući, bijesno se okrenula prema Edwardu. - Trebala sam znati da vi stojite iza toga. - Čekajte, gospođo Ralston - rekao je hladno Edward. - Nismo imali drugoga izbora nego ostati sinoć tamo na tom otoku. Mogli smo poginuti da smo se pokušali vratiti. Moj automobil je razmrskan popola. Suzanne se prenula i s lica joj je nestala sva boja. - U pravu je - rekla je Sofie, jer barem je to bila istina. Suzanne je prebacila ruku preko Sofijinih ramena i privukla je bliže. Lice joj je bilo izobličeno od gnušanja. - Što ste to učinili mojoj kćeri? Bilo je nemoguće pročitati Edwardov izraz lica. - Ništa. Vaša kći ista je kakva je i bila. - Majko - ubacila se Sofie, privukavši joj pozornost. - Dobro sam. Doista. Ne trebaš se brinuti zbog toga. Što se toga tiče, Edward je bio... savršen gospodin. - Prisilila se osmjehnuti. Znala je da je Suzanne zapazila njezino oklijevanje. Nije voljela lagati, ali udati se pod takvim okolnostima bilo bi daleko gore. Sofie je u Suzanninim očima zapazila nesmiljen ciničan pogled i znala je da im nije povjerovala. Na pragu se iznenada pojavio Benjamin, pridruživši se okupljenima na ulaznim stubama. Zastao je pokraj Suzanne, smrknut. - Sofie, jesi li dobro? - Jesam. Pogledao je Edwarda. - Hoćete li učiniti pravu stvar, gospodine? Sada kada ste je posve kompromitirali? Edward se ukipio. Ali Suzanne se glatko ubacila, dotaknuvši supruga za rukav. Benjamine, ništa se nije dogodilo. Poznajem svoju kćer. Ne bi nas ona prevarila... baš kao što sebi ne bi dopustila da se istinski kompromitira. Suzanne se uvjerljivo osmjehnula. Benjamin je promotrio suprugu. - Uvjerila te u to? - Jest. Sigurna sam da možemo prebroditi ovaj mali skandal, ako je uopće bilo nekoga skandala. - Suzanne se ponovno osmjehnula, pogledavši Edwarda. - Gospodine Delanza, sigurno ste iscrpljeni. Uđite i popijte nešto osvježavajuće. I ti si sigurno vrlo umorna, Sofie. Dušo, najbolje bi ti bilo da odeš gore da ti Clare pripremi kupku. Poslat ću ti nešto toplo za jelo. Ne moraš silaziti na večeru nakon takve muke. 169

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je znala da je njezina majka shvatila istinu. Nije mogla dokučiti koji je razlog naveo Suzanne da podrži njezinu laž. Ali nije ni bilo važno. Osjetila je olakšanje zbog toga što je Suzanne preuzela stvar u svoje ruke odvrativši Benjamina od uloge koju je bio spreman preuzeti kao njezin bijesni poočim. Sofie nije pričekala čuti Edwardovo odbijanje gostoljubive Suzannine ponude. - Više nego umorna - rekla je. Kimnula je glavom prema Edwardu, znajući da sada mora reagirati kao da je na šekspirijanskoj pozornici. - Hvala ti što si me sigurno dopratio do kuće, Edwarde. Žao mi je ako sam ti stvorila neugodnost. Kratko se naklonio. Riječi koje je izgovorio bile su zaprepašćujuće. Bilo mi je zadovoljstvo. Sofie je pobjegla.

Sofie je ležala u krevetu zamotana u debelu pamučnu kućnu haljinu iako je vani bilo oko dvadeset četiri stupnja. Bila je savršena ugodna ljetna večer. Ali ona je u cijelom tijelu osjećala hladnoću koja je prodirala do same srži, do samoga srca. Sinulo joj je da više nikada neće vidjeti Edwarda. Samoj je sebi rekla da će preživjeti, ali nije vjerovala u to. Okrenula se na bok, grleći jastuk. Možda je pogriješila kada je odbila njegov prijedlog. Možda bi bilo bolje biti mu ženom, iako je nije volio, nego ga zauvijek izgubiti. Sofie je već nedostajao, više nego što je ikada pomišljala da bi joj netko mogao nedostajati. Da ga nije onako smiono zavela, on bi još uvijek bio dio njezina života. Još uvijek bi joj bio prijatelj, njezin zaštitnik. Oči su joj se napunile suzama, ali nije mogla žaliti zbog noći koju su proveli zajedno. Nedvojbeno će joj te uspomene trajati cio život. Ali jednako tako trajat će grozna bol zbog čežnje i tuge što ga je izgubila. - Sofie? Sofie se uspravila u sjedeći položaj, okrenuvši se prema Suzanne koja ju je promatrala prodornim pogledom. Zatvorila je vrata spavaće sobe i prišla sjesti na krevet pokraj svoje kćeri. Sofie je bila napeta, znajući kako je njezina majka lako gubila živce. Ali Suzanne nije ni vikala ni vrištala. Samo ju je upitala: - Jesi li dobro? Sofie je namjeravala potvrdno kimnuti, ali umjesto toga samo je odmahnula glavom i jedna krupna suza kliznula joj je niz obraz. Suzanne ju je zagrlila. - Znam da mi nisi rekla istinu. Sofie se privila uz nju. - Žao mi je. Zaključili smo da moramo lagati. 170

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne ju je pomilovala po leđima, a potom se odmaknula. Oči su joj bile crvene. - Najradije bih ga ubila! Sofie se usudila pogledati majku u oči. - Nije on kriv. Ja sam ga zavela. Suzanne se premda, doimajući se zaprepašteno. - Volim ga - rekla je Sofie, braneći se. Suzanne je smjesta viknula, privukavši je čvrsto u naručje. - Željela sam te zaštititi od njega, željela sam te poštedjeti toga! O, Bože, Sofie, znam kako se osjećaš! Sofie je ponovno zaplakala u majčinu naručju. Kada je prestala plakati, Suzanne joj je pružila maramicu. Sofie je obrisala suze, a potom zapazila da je i Suzanne plakala. - Majko? - I meni je tvoj otac slomio srce. Bezbroj puta. - Suzanne se nastojala pribrati. Šmrcala je. - Znala sam da Edward nije nimalo drukčiji od njega. - Pitao me da se udam za nj - rekla je Sofie. Suzanne se sledila. Sofijine oči ponovno su bile pune suza. - Naravno, odbila sam ga. Ali nisam sigurna jesam li ispravno postupila. Silno mi nedostaje. Možda sam trebala... - Ne! Sofie se prenula. Suzanne ju je čvrsto stisnula za ramena i snažno je protresla, jednom, dvaput, triput. - Već si ispala glupača! Nemoj to ponoviti! - Volim ga. Znam da me ne voli, ali... - Sofie, ne! Uništit će te udaš li se za nj, baš kao što je Jake uništio mene! - kriknula je Suzanne. - Vjerojatno si u pravu - složila se Sofie, ali u dubini duše nije posve povjerovala u to. - U pravu sam. Nema tu možda. Ne bi ti mogla podnijeti druge žene, iz noći u noć ležati sama u krevetu, osluškivati otkucaje sata, brojiti minute čekajući da se on vrati kući i moleći se. Naposljetku se suočiti s njim u zoru kada na sebi donese miris druge žene? Neću ti dopustiti da to učiniš, Sofie. Sofie je duboko udahnula, jasno se prisjetivši onoga dana u Delmonico’su kada joj je Edward rekao da ne bi mogao biti vjeran svojoj supruzi. Ali Suzanne nije željela promijeniti temu. Oči su joj bile pune suza. Tako si naivna, vrlo naivna i vrlo mlada. Čak ako bi u početku i bio vjeran... kao što je bio Jake... misliš li da bi uistinu mogla zadržati zanimanje... želju... takvoga muškarca cijeli životni vijek? Misliš li da se možeš nadmetati sa ženama poput Hilary Stewart i mnogima poput nje? 171

Knjigoteka

Glorij@ - Ne - prošaptala je Sofie, paralizirana crnim scenarijem koji je njezina majka oslikala. Suzanne je bila u pravu. Nije li? Bila je tek Sofie O’Neil, sitna, neugledna i hroma. Nekako je na to bila zaboravila. - Što te navodi na pomisao da bi se potrudio okončati vezu s Hilary da si prihvatila njegovu bračnu ponudu? - upitala je otvoreno Suzanne. - Bi li se mogla udati za nj znajući da i dalje održava vezu sa svojom ljubavnicom? Bi li mogla? - Ali ne udajem se za nj - rekla je Sofie, čije su obješene usnice drhturile. Nekako je zaboravila to da je tijekom njihove kratke veze Hilary još uvijek bila u njegovu životu, da je još uvijek bila s njim noću. Sofie nije mogla ne prisjetiti se strasti među njima kojoj je jednom svjedočila. Bilo joj je zlo od same pomisli na to. - Najbolje je to na ovaj način završiti - rekla je srdito Suzanne. Najbolje! Nikada se nije ni trebalo dogoditi, ali s vremenom ćeš zaboraviti. Sofie je znala da nikada neće zaboraviti nijedan djelić svojega života otkada je Edward Delanza ušao u nj. Ali nije to rekla. Ako je zatrudnjela tijekom te njihove kratke, ali predivne veze, životi će im biti povezani bez obzira na fizičku udaljenost između njih. Sofie je privukla koljena prsima, odjednom očajnički želeći ono što se u društvu smatralo najgorom sudbinom koja je mogla zadesiti neudanu ženu. - Nešto nije u redu, dušo? - upitala je oštro Suzanne. Sofie je podignula pogled: - Što ako sam trudna? Suzanne je ponovno problijedjela. - Mala je vjerojatnost, nakon jednog puta. Sofie je pogledala u svoje nožne prste, skvrčene pod plahtama. - Bilo je samo jedanput? - Nije. - Glas joj je bio gotovo nečujan. Sofie nije namjeravala otkriti Suzanne da je u jednoj jedinoj noći Edward triput vodio ljubav s njom. Potom je zatomila još jedan jecaj, jer u njegovu slučaju to nije bila ljubav, nego požuda. Kada si zadnji put imala mjesečnicu? - upitala ju je Suzanne, kojoj se u glasu osjećao strah. Sofie nije podignula pogled. - Prije manje od dva tjedna. Suzanne je stegnula vilicu, problijedjevši. Potom je uzela svoju kćer za ruku. - Ne boj se. Uvjerena sam da nisi zanijela. A ako jesi... - duboko je udahnula - možeš nekamo otići roditi. Uvijek postoji posvajanje. Nitko nikada ne treba ni doznati. Sofie se trgnula. - Majko, budem li te sreće da ostanem trudna, zadržat ću njegovo dijete. Nikada se ne bih odrekla djeteta. 172

Knjigoteka

Glorij@ Pogledi su im se prikovali. Sofijin je bio srdit i bijesan, dok je Suzanne gledala razrogačenih očiju, drhteći od straha. Naposljetku se Suzanne osmjehnula i potapkala kćer po ruci. - Brinut ćemo se o tome kada dođe vrijeme za to, dušo - rekla je. - Ako uopće dođe. Sofie je potvrdno kimnula. Puls joj je sada bio ubrzan. Molila se Bogu kojemu se odavno prestala moliti kada joj nije vratio Jakea živog i slobodnog. Podari mi njegovo dijete - preklinjala je. Gospode dragi, podari mi njegovo dijete. Usliši moju molbu.

173

Knjigoteka

Glorij@

DRUGI DIO La Bohéme

174

Knjigoteka

Glorij@ ŠESNAESTO POGLAVLJE New York. .. jesen, 1901.

Dijamant veličine muškoga nokta bio je na filcanoj plohi stola, neposredno ispod viseće svjetiljke ponad glava petorice kartaša i vatreno iskrio. - Isuse, Delanza, jesi li sišao s uma? - upitao je jedan od igrača. Edward je zavaljen sjedio na stolcu. S ruba usana visjela mu je cigareta. Još prije nekoliko sati odbacio je kaput, kravatu i manžete. Rukavi su mu bili zarolani, ovratnik raskopčan, košulja zgužvana i nemarno zagurana u sive hlače. Bio je zarastao u bradu i oko očiju je imao crvene kolutove, zbog nedostatka sna ili od peckanja previše dima u zagušljivoj prostoriji. Razbludna, oskudno odjevena plavuša vješala mu se o desnu ruku, dok mu je jednako tako poprilično obdarena ridokosa visjela na lijevoj. U gradu je bilo na stotine privatnih muških klubova od kojih su mnogi ugošćavali samo najelitniju klijentelu i uživali znatan ugled. Ovo nije bio jedan od njih. La Boite je bio na zlu glasu kao mjesto na koje zalaze oni koji žive na društvenom dnu. Dame u njemu bile su upoznate sa svakom vrstom zadovoljstva... i perverzije... koju bi neki ”gospodin” mogao zahtijevati. Edward je u taj klub prvi put ušao tek prije nekoliko tjedana, ali otada je postao jedan od najboljih klijenata. Kada su ugledale dijamant, obje žene koje su se vješale po njemu zgranule su se. Ostali igrači piljili su. Samo se Edward doimao ravnodušnim glede blještavog dragulja koji je trepereći svjetlucao među razbacanim zelembaćima. Edward je otegnuto izjavio: - Nemam gotovinu. - Riječi su bile nejasno izgovorene. - Taj dragulj vrijedi pet puta više od uloga! - uskliknuo je jedan bradati rasipnik. Edward nije odgovorio. Bezizražajno je piljio u govornika, a potom nezainteresirano bacio pogled na cijeli stol. - Igramo li ili ne igramo? Ako ne igramo, odoh negdje drugdje. Uskoro se začulo mrmljanje u znak pristanka i igra se nastavila. Činilo se kako Edward gotovo ne mari kada je jedan igrač otkrio karte iste boje, karo fleš, kojima je pobijao prethodno pokazana dva para. Edward je bezizražajno u ruci okrenuo svoje karte, tri iste. Pobjednik je snažno uskliknuo, zgrnuo ulog i onaj krupni dijamant smjesta se izgubio u njegovu džepu. - Lud si - rekao je Edwardu, cereći se od uha do uha. Upravo si izgubio pravo bogatstvo. 175

Knjigoteka

Glorij@ Edward je slegnuo ramenima. - Zar? Ma baš me briga. - Zateturavši, osovio se na noge, obgrlivši one dvije žene, svaku jednom rukom. Kada je uspostavio ravnotežu, naherio je glavu prema stolu s igračima. Potom je, vukući žene za sobom, poprilično pijano izišao iz zadimljene krcate prostorije. Suzanne je požurila niz stube. Kasnila je, iako to nije bilo toliko važno kada se radilo o operi, jer nije bila jedina koja će kasniti. Zastala je u predvorju baciti pogled na svoj odraz u zrcalu i diviti se večernjoj haljini bez rukava. Pridržavale su je dvije male naramenice s našivenim šljokicama i resama. Za razliku od njih, gornji dio satenske haljine bio je gotovo posve jednostavan i neproziran, ali rub zvonolike suknje bio je resast, s našivenim šljokicama. Kao kontrast boji bjelokosti isticala se njezina tamna kosa, koju je nosila podignutu, kako bi se vidjele predivne naušnice s biserima i dijamantima. Morala je nagovarati i naposljetku zavesti supruga da joj ih kupi, ali odbio je kupiti joj njima odgovarajuću ogrlicu koju je sada također imala na sebi. Kupila ju je sama, dijelom novca koji je pripadao Sofie. Samoj sebi rekla je kako Sofie ne bi imala ništa protiv da za to zna. Suzanne je zazvala: - Lisa! Gdje si? Djevojka se pojavila iz salona, odjevena u još izazovu iju svilenu večernju haljinu boje breskve, kratkih nabranih rukava. Oko ramena imala je prebačen ogrtač svjetlije nijanse. U ušima je imala dijamantne naušnice od osam karata. Bio je to jedini ukras na njoj. - Već sam pola sata spremna. Suzanne se nije osvrnula na to, nego je samo privukla šal s resama oko svojih golih ramena. - Pođimo! Ali Lisa se nije pomaknula. - Ne misliš li da bismo trebale pitati Sofie da pođe s nama? Suzanne se lecnula. - U ateljeu je, radi. - Uvijek je u ateljeu i radi. - Odbila bi poziv. - Možda ne bi. Možda ne bi ako porazgovaram s njom. - Lisa se napeto osmjehnula. - Slomljena je, Suzanne. Prije ju je radovao njezin rad. Ali više nije sretna. - Preboljet će - rekla je odrješito Suzanne. - Ne želim raspravljati o tome, Lisa. Dobro znam što je najbolje za moju kćer. Lisino lice postalo je napeto. Glas joj je drhtao. - Suzanne, obje znamo istinu o onome što se dogodilo. Ovo ne valja. Trebao bi popraviti učinjeno i postupiti kako dolikuje. 176

Knjigoteka

Glorij@ Suzannin puls se ubrzao. - Možda ne odobravaš kako sam se ponijela zbog Sofijina petljanja s tim čovjekom, ali postupila sam ispravno... da se nisi usudila upletati ili joj utuviti glupe misli u glavu. - Podbočila se šakama o bokove. - Nisi li čula glasine? Više mu čak nije ni dopušten ulazak u odabrano društvo, ponašanje mu je za svaku osudu. Joj, prošli tjedan pojavio se na gala večeri za prikupljanje sredstava za dovršenje novoga krila muzeja Metropolitan s oslikanom ženom, .. napola golom. Lisa se isprsila. - Možda je i on nesretan. Suzanne je bila bijesna. - Savjetujem ti da vodiš brigu o svom poslu, Lisa - rekla je hladno. - Sofie je moja kći. Taj čovjek otišao je iz njezina života i ne želim da se više ikada vrati u nj. - Sestra mi je. - Nije ti sestra, nego polusestra. Lisa je teško dahtala. - Možda je bolje da ostanem kod kuće - rekla je, i njezine usne u obliku luka zadrhtale su. - Neću uživati u operi znajući da je Sofie kod kuće sama i u takvu stanju. - Rekavši to, okrenula se i pobjegla, spotičući se o rub svoje haljine. Suzanne je bespomoćno gledala za njom. Nije željela ostati kod kuće. Pomislila je na Benjamina koji je čak i sada bio udobno smješten u svojoj radnoj sobi s odvjetnikom i dvojicom bankara. Kada zaključi posao, pušit će i piti vinjak ili možda otići u neki privatni muški klub. Možda će je za nekoliko sati potražiti u krevetu i načiniti kratak predah suzdržano vodeći ljubav s njom, dok će ona maštati o svojemu preminulom prvom suprugu. Suzanne se promatrala u zrcalu, zadovoljno zapazivši kako izgleda lijepo i poželjno. Nije imala namjeru ostati sama doma, dosađivati se i čekati da joj njezin drugi suprug posveti pažnju, što zapravo nije ni željela. U stvari, uopće nije bilo nedolično da udane gospođe same odlaze u operu ili na slična društvena događanja, ne u njezinim godinama. Suzanne je zaključila da će poći čak i ako joj Lisa ne bude željela praviti društvo. Lisa je postajala poprilično drska za tako mladu djevojku i više će uživati u operi bez nje. Podsjetila se da mora razgovarati s Benjaminom o tome da za svoju kćer dogovore doličan brak. Nije li nedavno čula da je u gradu jedan siromašan, ali poželjan britanski markiz u potraži za bogatom nevjestom. Suzanne je naručila da joj dovezu kočiju i čekajući razmišljala o Lisi, trudeći se ne razmišljati o Sofie i o tome kako je očito bila nesretna. Naposljetku će ta bol s vremenom postati podnošljiva. Suzanne je to znala iz prve ruke. Suzanne se divno zabavljala. Opera je baš i nije odveć zanimala, ali bila je uvelike svjesna da je u središtu pozornosti, što ju je i te kako 177

Knjigoteka

Glorij@ zanimalo. Gospoda iz ostalih loža povremeno su se okretala pogledavajući u nju. Neki su se usudili pokušati joj uhvatiti pogled i osmjehnuti se. Naravno, njezina reputacija sada je bila besprijekorna. Takva je bila već dugo. Nakon onoga užasa kada je bila živi skandal, nije više imala želju ponoviti takvo što. Muškarci su joj se mogli diviti izdaleka, ali samo izdaleka. Sve vrijeme braka bila je vjerna Benjaminu, bez obzira na to koliko je možda žudjela za nečim više. Sada je bila dovoljno mudra, nakon gluposti počinjenih u mladosti, da zna kako je ugled važniji od seksa. Ali gotovo očajnički žudjela je za muškom pažnjom koja joj se ukazivala, možda i zbog toga što se činilo da ju je Benjamin vrlo rijetko doživljavao kao ženu. Suzanne se pretvarala da ne obraća pozornost na dvojicu gorljivih obožavatelja, ali kada se okrenula, neobično poznata osoba izlazila je iz prepune lože. S njim je bila nekakva plavuša. Srce joj je poskočilo. Kada je ponovno otpočelo udarati, kucalo je nepravilno. Suhih usta, ostavši bez daha, netremice je gledala za visokim muškarcem širokih ramena i guste, suncem prošarane kose koja mu je dodirivala ovratnik smokinga. Bila je hipnotizirana, ne mogavši odvratiti pogled, Ne... ludjela je! To nije mogao biti Jake! Jake je mrtav. Poginuo je 1890. u onom groznom požaru nakon bijega iz zatvora. Bio je mrtav i sramotno pokopan na londonskom groblju. Nikada mu nije otišla na grob, ali hoće, jednoga dana. Suzanne se donekle smirila. Jake je bio mrtav i, iako je znala da je to činjenica, samo načas nazreti muškarca tjelesno nalik njemu, premda samo s leđa, izazvalo je u njoj strašnu bol. Na trenutak je prinijela ruku prsima, ali nije mogla smiriti svoje usplahireno srce. Hoće li žalost zbog gubitka i razočaranja ikada iščeznuti? Taj muškarac silno ju je podsjetio na Jakea. Suzanne je iznenada ustala. Osjećala je nelagodu. Osjećala se ponukanom nešto učiniti, ali što? Potrčati za tim neznancem i zahtijevati da mu vidi lice? I što onda? Čak i da nalikuje njezinom preminulom suprugu, bila bi gorko razočarana. Sagnula se i prošaptala jednoj ženi koju je poznavala da se odmah vraća pa se izvukla iz lože.

Jake - je ubrzao korak. Bila je to pogreška. Doći ovamo večeras bila je velika pogreška. Ali bilo mu je već nepodnošljivo biti toliko anoniman da nikada ne kroči nogom izvan svojega dvorca. Tamo je radio i spavao. Tamo je objedovao i imao ljubavnicu. Lou Anne glasno je izrazila negodovanje. 178

Knjigoteka

Glorij@ Poželjela je izići, poželjela se zabaviti. Jake nije bio uvrijeđen. Bila je još uvijek vrlo mlada i seks nije bila dovoljna zamjena... ni za koga. Čak ni za njega. - Čega se bojiš? - upitala je. Lou Anne zasigurno nije bila dovoljno pronicljiva da porodi istinu. Ali njezina nedužna opaska bila je posve točna. Jake joj nije mogao reći kako se bojao da će ga netko ponovno prepoznati, i to posve slučajno. Nije joj mogao reći kako se odveć bojao da će ga uhvatiti i poslati natrag u zatvor. Nije joj mogao reći da je bio prestravljen. Prije će umrijeti nego se ponovno vratiti onamo. Stoga joj nije odgovorio, pa je naposljetku pristao izvesti je u operu. I tada se dogodilo. Od svih ljudi večeras tamo u krcatoj operi naletio je baš na svoju ženu. Nije bio spreman vidjeti je. Nije bio spreman na onaj iznenadni šok iza kojega je brzo uslijedila poplava snažnih emocija koje su se međusobno nadmetale, ali nijedna od njih nije bila mržnja ni bijes. Suzanne je požurila sići do prostranog predvorja sa stupovima po kojemu su se, družeći se, vrzmali mnogi posjetitelji opere, pijuckajući osvježavajuća pića i uživajući u živahnom razgovoru. Zastala je i pogledom preletjela po gomili, čvrsto stišćući svoju torbicu s perlicama. Potom se sledila. Muškarac kojega je slijedila bio je s plavušom i još uvijek joj je bio okrenut leđima. Ali sada mu je bila bliže i zaklela bi se da je gledala u Jakea... ili u njegovog duha. Činilo se da se par prepire. Suzanne je progutala slinu i zagledala se u muškarčeva široka leđa. Naginjao se k onoj ženi, mrmljajući joj nešto na uho. Njegovo držanje bilo joj je poznato... gotovo je uspjela čuti njegov hrapav i zavodljiv glas. Suzanne je osjetila kako ju je nešto preplavilo od glave do pete, nešto daleko opojnije i uzbudljivije od svega što je godinama osjećala. Svaki djelić njezina tijela bio je napet kao struna. Ma nije to nikako mogao biti Jake, iako mu je silno nalikovao... Suzanne ga je poželjela. Samoj je sebi rekla da će biti razočarana zbog toga što to nije Jake. Podsjetila se na to da se neće usuditi žrtvovati reputaciju koju je tako revnosno čuvala tolike godine. Ona žena ljutito se udaljila. Vraćala se prema sjedalima u operi i, dok je prolazila pokraj nje, Suzanne je zapazila da nije bila samo lijepa, nego i vrlo mlada, otprilike osamnaestogodišnjakinja ili 179

Knjigoteka

Glorij@ devetnaestogodišnjakinja. Pogled joj je ponovno odletio prema onome muškarcu. Zastao je i okrenuo se pogledati za svojom djevojkom i pogledi su im se sreli. Suzanne je vrisnula u šoku, u potpunoj nevjerici. Potom je shvatila da se muškarac okrenuo, žurno izišao kroz masivna središnja vrata i nestao u noći. Živnula je. Bio je to Jake. Jake je živ. Ne zastavši upitati se kako je to moguće, Suzanne je potrčala u smjeru kojim se izgubio. Trčala je za njim, nesvjesna da je razdvajala gomilu i da su ljudi piljili za njom. Požurila je kroz vrata kroz koja je upravo nestao, neobuzdano dašćući. Zastala je na pločniku ispod jedne ulične svjetiljke. Ranojesenji zrak bio je ugodan i topao, ali nije to zapazila. Gdje je bio Jake? Nije ga izgubila, je li? Nije ga mogla izgubiti! Osjetila je kako joj se vrele suze slijevaju niz lice. Potom ga je ugledala kako krupnim korakom odmiče niz blok zgrada prema Šestoj aveniji, gotovo izgubljen u sjenama. - Jake! viknula je Suzanne, zadigavši suknje i potrčavši za njim. Muškarac je usporio i naposljetku se sledio. Nevoljko se okrenuo i zagledao u nju. Usne su mu se stegnule u tanku, ozbiljnu crtu. Zadihana, zaustavila se ispred njega. Nije bio mrtav! Uistinu nije bio mrtav. Ne obazirući se na ostale ljude oko njih, Suzanne se bacila na njega, objesivši mu se oko vrata, grozničavo ga poljubivši u vilicu... jedino mjesto do kojega je uspjela dosegnuti. Jake se u trenu naglo odvojio od nje. Suzanne je posrnula, stojeći sada otprilike metar od njega. Nisi mrtav! - Prvotni šok polako je počeo jenjavati. Počelo joj je dopirati do svijesti. Sve te godine žalovala je i oplakivala ga, nedostajao joj je, smatrajući ga mrtvim. - Doista? Zamisli, a ja sam mislio da je ovo pakao - otegnuto je izgovorio Jake, drzak kao obično. - Mogla bih te zadaviti vlastitim rukama! - vrisnula je Suzanne. - Ako je to bio pokušaj ubojstva, onda sam upravo naučio nešto novo. - Pogledom je prešao preko njezinih grudi pa niz bokove, prezrivo se zadržavši na mjestu na kojemu joj je mačkica snažno pulsirala u međunožju. Tada joj je sinulo. U potpunosti. Nije bio mrtav... Jedanaest je godina patila, bila tjeskobna i osjećala krivnju vjerujući da je mrtav. - Nitkove! vrisnula je, podigavši ruku i zamahnuvši njome, svom snagom luđakinje. Jake ju je uhvatio za ruku i neznatno zateturao, a potom je snažno zakrenuo da je pokori. Suzanne se primirila, znajući da bi njegova reakcija mogla biti još žešća. Na trenutak joj je tijelo bilo prislonjeno uz njegovo, 180

Knjigoteka

Glorij@ bedro uz bedro i slabine uz slabine. Ruka joj je bila bolno prikliještena uz leđa i užarena krv jurnula joj je u prepone koje su smjesta nabrekle. Jake je popustio stisak kojim joj je držao ruku. Suzanne je podignula pogled prema njemu. Lice mu je sada bilo još više oronulo od sunca i vjetra i oko očiju je imao sitne bore, ali još uvijek je bio najprivlačniji muškarac kojega je vidjela u životu. Suzanne je snažno udahnula, drhteći od požude koja ju je obuzela i ljubavi koja nikada nije ni bila nestala. Rekli su da si poginuo u požaru! - Očito nisam. - Udaljio se od nje, promatrajući je ravnodušno. - Nitkove sebični! Sve te godine... - Zastala je u pola rečenice, gušeći se od starog bola, novog bijesa i snažnog, zastrašujućeg ushita. - Što sve te godine? - zadirkivao je podrugljivo Jake. - Nemoj mi reći da sam ti nedostajao. - Jesi! Tada se glasno nasmijao. Iznenada je, iako lijeno, posegnuo za njom, uhvatio je za rame i polako je zavrtio. Kada je bila u njegovu naručju, dok je njezina pulsirajuća mačkica bila prislonjena uz njegovo bedro, gotovo ga zajahavši, nadvio se nad njom. - Nisam ti nedostajao ja. Ovo li je nedostajalo. - Kružio je bokovima, svojim golemim ukrućcnim udom priljubljen uz nju: Tijelom su joj prostrujali trnci uzbuđenja. Godinama već nije doživjela razornu ekstazu s nekim muškarcem bez pomoći maštanja... maštanja u kojemu je glavni glumac bio Jake. Još uvijek je bio najpogubniji muškarac kojega je srela u životu. Tijelo mu je još uvijek bilo čvrsto i snažno, krajnje muževno. - Da, Jake - prošaptala je Suzanne, provlačeći prste kroz kosu na njegovu zatiljku. - To mi je nedostajalo. Više se nije osmjehivao. Hladno ju je odgurnuo od sebe. - I dalje će ti nedostajati, draga moja ženice. Jer to je mrtvo i pokopano, baš kao Jake O’Neil. Suzanne se sledila. - Ah, oprosti, kako sam to mogao zaboraviti. Nisi ti moja lena... sada si Ralstonova! - izjavio je podrugljivo. Suzanne je zadrhtala. - O, Bože. - Nešto nije u redu... dušo? - Znaš ti što nije u redu! O, Bože! Nisi mrtav... udana sam za dvojicu muškaraca! 181

Knjigoteka

Glorij@ Jake se još jednom kratko nasmijao, a potom mu je glas postao neugodan. - Možda si trebala pričekati prije nego što si se ponovno udala. Ili je u to vrijeme postojao neki razlog za takvu žurbu? Suzanne je bila potpuno svjesna dvojbe koju je imala i nije mogla odgovoriti. Jake se sada nadvijao nad njom i njegov bijes bio je očit. - Kada si ga upoznala, Suzanne? Koliko si se brzo nakon mojega izručenja našla u njegovu krevetu? Suzanne se nato prenula. - S Benjaminom sam spavala tek prve bračne večeri. Jake je zabacio glavu unatrag i glasno se nasmijao, nimalo joj ne vjerujući. - Istina! Prekrižio je ruke na prsima i zagledao se u nju, obješenih usana. Namjeravao sam poslati po tebe. - Što? - Namjeravao sam poslati po tebe i Sofie. Naći se s vama u Australiji. Ali ta pomisao prestala mi je biti privlačna kada si se ponovno udala. Nikada nisam volio dijeliti s nekim, Suzanne. Suzanne je imala osjećaj da će se onesvijestiti. - Mislila sam da si mrtav! Rekli su da si mrtav! Postojao je dokaz... Unio joj se u lice. Dah mu je bio topao i čist. - Nisi čak ni tugovala zbog toga što sam preminuo, kučkice. Suzanne se sada sjetila zašto ga je mrzila. - Jesam! Godinama tugujem za tobom! - Drhtala je od vlastitoga bijesa... i straha. - Da se nisi usudio mene okriviti za ovo! Za sve si ti kriv! Ponovno sam se udala zbog Sofie koliko i zbog sebe! Ostavio si nas! - Bio sam izručen, lutko. - I prije toga tražio si razvod od mene. - Točno. - Piljio je u nju. Usne su mu bile izobličene zbog gorčine koju je osjećao. - Pretpostavljam da zatvor čini čuda ljudskom mozgu. Navede čovjeka da razmišlja o obitelji, navede ga da poželi naći dobro i zaboraviti loše, navede ga da sanjari poput kakva prostaka. - Zagurao je ruke u džepove crnih svečanih hlača. Suzanne je duboko udahnula. - Nisam znala. Došla bih. - Ne, draga moja. Ne bi ti došla u Australiju živjeli sa mnom kao proleter. Ali ja sam tada bio lud od samoće da bih to shvatio. Iako se nije mogla zamisliti u običnoj pamučnoj haljini kako vješa oprano rublje na uže razvučeno među stablima na dvorištu, iza nekakve drvene kolibe, daleko negdje u australskoj divljini, mogla se zamisliti s 182

Knjigoteka

Glorij@ njim tih proteklih četrnaest godina kao njegova žena i majka njegova djeteta. - Došla bih - ustrajala je, iako je znala da bi ga ona mlada divljakuša, djevojka kakva je nekad bila, otvoreno odbila. Ili možda ne bi? Suzanne je zaplakala. Njezine suze nisu bile lažne. Prisjetila se usto kako je nekoć Jakea mogla zavesti suzama, onda kada ništa drugo ne bi uspijevalo. Snažnije je uskliknula: - Ne želim se svađati! Živ si, Jake! A ja sam udana za dvojicu! - Zasad mu se još nije usudila reći da se ponajprije smatrala njegovom suprugom, da ga je voljela i da bi napustila Benjamina samo kad bi on rekao riječ. A reći će... zar ne? - Suzanne - zazvao ju je Jake, u čijem je glasu zazvučalo upozorenje. Jake O’Neil je mrtav. Pravno mrtav. Imaš jednog supruga, a ne dvojicu. Benjamina Ralstona. - Nisi mrtav! Oboje znamo da si živ! Jesi li lud, Jake? Je li to nekakav tvoj ludi plan? Ako jest, koji je razlog tomu? - Zašto misliš da bih se nakon svih tih godina vratio ovamo riskirajući slobodu? Suzanne se sledila. Postojao je samo jedan mogući razlog. Bez obzira na to što je govorio, bez obzira na to kako postupao, ništa se nije promijenilo... ne među njima. Iako su se prije mnogo godina žestoko i opako svađali, čak i onda kada im je brak bio silno ugrožen, postojala je strast, još snažnija nego pri prvom susretu. Njima je svaka pojedinačna kriza za posljedicu imala još snažniju provalu želje. Nisu li posljednjih četrnaest godina razdvojenosti bile najgora kriza od svih? - Vidjeti me prošaptala je vedro. - Vratio si se mene vidjeti. Nisi se mogao držati podalje. Nikada. Jakeov izraz lica promijenio se. - Ne, Suzanne. Vratio sam se jer se nisam mogao držati podalje od Sofie. Suzanne je ostala posve mirna. - Sofie? - Da, Sofie. Moje kćeri. Kako je ona? - Glas mu je bio napet. Suzanne se osjećala povrijeđenom, iako je samoj sebi rekla kako je posve razumljivo to što on želi vidjeti Sofie i da je lagao, previše ponosan priznati kako je još uvijek želi. - Sofie je dobro. - Neće ga gnjaviti pojedinostima iz života njihove kćeri, barem zasada. - Zašto se nije udala? - upitao je Jake, još napetijim glasom nego prije. - Kada sam je zadnji put vidio, imala je sedamnaest godina. Mislio sam da će dosad već biti udana. Suzanne je zatreptala. - Bio si već ovdje? - Jesam. - Koliko puta dosad? 183

Knjigoteka

Glorij@ - Mnogo. Svakih nekoliko godina. Prvi put sam se vratio devedeset prve. Suzanne je vrisnula i bacila se na njega, pokušavši ga snažno udariti u lice, pokušavši ga ubiti. Jake ju je uhvatio za zapešća i držao je tako dok se borila poput divlje životinje, istodobno plačući i proklinjući ga. - Već sam zaboravila koliko te zapravo mrzim. - Čudno. Jer ja nisam. Suzanne je bila smoždena, kao da joj je doslovno isisao svu energiju iz tijela i klonulo se, iscrpljena, privila uz njega. Jake ju je pustio. - Zašto se Sofie nije udala? ponovno je upitao. - Nikamo joj se ne žuri - rekla je hladno Suzanne. bila je toliko bijesna da mu ništa nije željela reći. Na kraju krajeva, objema im je lagao, i njoj i Sofie. Kakvo je pravo imao sada pojaviti se i izazvati kaos? Što se tiče nje i Sofie, više nije imao nikakva prava. - Ima skoro dvadeset jednu godinu. - Studira slikarstvo - prštala je Suzanne. Jake se nenadano osmjehnuo. - Znam. Misliš da nisam doznao sve što sam mogao o svojoj kćeri? Iznimno je nadarena, je li? - Glas mu je zbog ponosa bio zvučan i dubok. Suzanne je ustuknula. - Njezina je umjetnost bezumna... baš kao i ti! Kako si to doznao za nju? Iz vremena kada si dolazio ovamo, pritajeno vrebajući i špijunirajući? - Unajmio sam još detektive istražitelje - rekao je jednolično Jake. Odjednom je Suzanne pomislila na ogrlicu koju je nosila i koja je bila plaćena novcem što ga je uzela od svote koja je bila ostavljena Sofie. Zaslužila je taj novac, ali Jake bi bio bijesan da zna da je uzela nešto od onoga što je dao njihovoj kćeri. Bila je to riskantna tema, ali Suzanne je nije mogla zanemariti. - Nisi mi ostavio ni novčića, nitkove. - Nisi ga ni zaslužila. Piljili su jedno u drugo. Suzanne je sinulo kako je Jake još uvijek bio tražen. Bude li uhvaćen, bit će vraćen u Veliku Britaniju... u zatvor. Njegove zlaćane oči su se smračile. - Ne pomišljaj na to - upozorio je. Osmjehnula se. - Na što to? - Uspostavio sam novi identitet, za koji nikada nećeš doznati. Sada sam uspješan poslovan čovjek u Irskoj, ali i u Engleskoj. Ironija, nije li? Ovdje sam se čak kretao u nekim visokim krugovima. .. oprezno, naravno. Da se nisi usudila pomisliti biti zviždačica, Suzanne. Učiniš li to, propast ćeš zajedno sa mnom. 184

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne se sledila, znajući da on to misli ozbiljno. Jake se osmjehnuo; nije bilo ugodno. Odjednom mu je ruka kliznula preko njezinih jedrih, gotovo golih grudi. Suzanne je zadahtala, koliko od zadovoljstva toliko i od bijesa. Nagnuo se bliže i njegovi čarobni prsti su je gnječili. - Zadovoljava li te on barem, Suzanne? - bockao ju je. Oboje su znali da misli na Benjamina. - Vidio sam ga. Sumnjam da misliš na nj kada si s njim u krevetu. Suzanne je zaječala, sklopivši oči. - O, Bože. U pravu si! Jake joj je nadigao dojku i oslobodio je, sagnuo se, uzeo ispupčeni vršak bradavice među zube i povukao ga. Suzanne je vrisnula. Oblizao joj je cijelu bradavicu, a potom je počeo sisati. Suzanne je osjetila slabost u koljenima. Nakon toga Jake ju je gricnuo, dovoljno snažno da sijevne bol i pomiješa se sa zadovoljstvom, pojačavši ga. Suzanne je dahtala, privijajući se uz njega, osjećajući vrtoglavicu. Uto je Jake podigao glavu i pogledi su im se sreli. Prstom joj je prelazio po bradavici. - Nećeš me prijaviti, Suzanne. Oboje smo toga svjesni. Prijaviš li me, nećeš se više moći nadati da ću se jednoga dana uvući k tebi u krevet i dati ti upravo ono što zaslužuješ. Suzanne je zacvilila: - Sada mi trebaš. Nasmijao se. - Očito. - Odjednom se uspravio, skinuo njezine ruke sa sebe i odmaknuo je u stranu. - Ali meni će trebati sva snaga kada se Lou Anne večeras vrati kući. Suzanne je prigušeno vrisnula. Ako ti to nije dovoljno, promisli o ovome - rekao je hladno. - Izađe li istina na vidjelo, bit ćeš uništena. Zagledao se u nju. - Ti i Sofie. Suzanne je piljila, dok su joj se grudi nadimale. Osmijeh mu je bio izopačen. - Proglasit će te bigamisticom pa će čestiti Benjamin tebe i našu kćer izbaciti naglavce, ravno na ulicu. Oboje znamo koliko ti znači ugled, zar ne? Novac da i ne spominjemo. - Bljesnuli su njegovi bijeli zubi. - Pobrinut ću se za Sofie, ali od mene nećeš dobiti ni novčića. Ni prebijenog novčića. Zbogom, Suzanne. - Odjednom se podrugljivo nasmijao: - Lijepo spavaj, ljubavi. - Jake! - vrisnula je, ali on se udaljavao. Popustila je i zaplakala, bijesna, bespomoćna i očajna. - Proklet bio, Jake! Ali njega je obavila tama i izgubio se u noći.

185

Knjigoteka

Glorij@ SEDAMNAESTO POGLAVLJE Pariz - studeni, 1901.

Sofie je stajala na pločniku ispred visokih vratnica od kovana željeza Gare St. Lazare, čvrsto stišćuči adresu Paula Veraulta rukom u rukavici. Srce joj je silno lupalo od uzbuđenja, ne samo zbog toga što će ponovno vidjeti svojega učitelja slikarstva nego zbog toga što je napokon bila u Francuskoj. Oko nje je posvuda bio beskrajno zanimljiv kaos koji joj je odvraćao misli od vlastitih briga. Francuzi, žene, djeca i muškarci, iz svih društvenih slojeva, žurno su dolazili na najveću željezničku postaju u Parizu i odlazili s nje. Pokraj nje je tamnoputi nosač davao znak sjajnoj crnoj dvokolici da priđe iz reda njoj sličnih kočija koje su čekale da ih netko pozove. Kada mu je dala Veraultovu adresu, pokušao joj je reći da ne mora ići daleko te da može poći podzemnom željeznicom, ali Sofie, koja je bila ošamućena zbog putovanja od Le Havrea, ne toliko od prelaska Atlantika, ljubazno je odbila. Dok je stajala na Ruc D’Amsterdam, Sofie je razrogačeno piljila u gusti promet na aveniji omeđenoj stablima koji se gotovo nimalo nije razlikovao od prometa u nekom drugom velikom gradu: dvokolice, kola i kočije, kamioni, teretna kola i trolejbusi. Ali ljudi su bili drukčiji. Pomislila je kako su Francuskinje vrlo privlačne i kako imaju neizmjerno stila, dok su vitka gospoda bila elegantna i neodoljiva. Ta vreva egzotičnog francuskog oko nje bila joj je jednako tako primamljiva. Sofie je tada znala da je dolaskom u Francusku učinila pravu stvar. Prvi put u tri mjeseca tjeskoba koju je osjećala u prsima bila je umrtvljena i podnošljiva. - Sofie, trebali bismo te najprije prijaviti u pansion - rekla je odsječno osoba u Sofijinoj pratnji. Sofie je uzdahnula okrenuvši se prema uvijek turobnoj gospođi Crandal. Suzanne je unajmila tu visoku sredovječnu udovicu da joj bude pratnja tijekom prelaska Atlantika i da ostane s njom dok Sofie ne nađe novu pratilju. Složile su se da će je Sofie izabrati po svojoj želji, ali da bi služavka trebala biti Francuskinja i netko tko vjerojatno nikada neće otići u New York, a ako i ode, netko tko se neće kretati u društvu i stoga nikada neće moći otkriti Sofijine tajne. - A što kažete na to da pođete prije mene? Nađemo se tamo nakon što porazgovaram s monsieurom Veraultom predložila je Sofie. 186

Knjigoteka

Glorij@ Gospođa Crandal razrogačila je oči i zaprepašteno je pogledala. Pratilja sam vam, gospođice! Sofie se uspjela ljubazno osmjehnuti. Kako je mogla zaboraviti? U listopadu je Sofie shvatila da je trudna. Prvi put u životu molitve su joj bile uslišane. Neobično kako je moglo biti toliko radosti i iščekivanja pored toliko mnogo tuge i boli. Sofie se smjesta obratila Suzanne i njezina majka ustrajala je na tome da Sofie otputuje u Pariz prije nego što bude zamjetan bilo kakav znak trudnoće. Sofie nije samo otišla iz New Yorka, nego je iz njega pobjegla. Pobjegla je od njega i svih tih neukusnih ogovaranja koja su bila povezana s njim. Sofie bi voljela da ni za što od toga nije znala, ali Suzanne je zaboravljala činjenicu da trlja sol na Sofijinu ranu pri svakom spomenu Edwardova imena. Sofie je čula sve o njegovom skandaloznom društvenom životu... ženama, opijanju i tomu slično. Čula je da je često odlazio u operu, i to uvijek u ženskom društvu. Obično bi to bila neka pjevačica ili glumica, katkada čak i prostitutka. Čula je i to kako je na kocki izgubio cijelo bogatstvo. Znala je da su ga s vremena na vrijeme viđali kao pratitelja Hilary Stewart. Znala je kako više nije bio dobrodošao u otmjenim društvenim krugovima i, poznavajući Edwarda, pretpostavljala je da nije ravnodušan na prijezir i neodobravanje kojim se sada na njega obrušila njezina društvena klasa, koja mu se nekada divila i zavidjela mu. Najčudnije od svega bilo je to što je kupio veliku parcelu na uglu Sedamdeset osme ulice i Pete avenije i počeo graditi nešto što se doimalo poput golema dvorca, koji se mogao nadmetati s bilo kojom od tri grandiozne kuće što su pripadale Vanderbiltovima, otprilike dvadesetak blokova zgrada niže, prema središtu grada. Sofie se pitala hoće li tamo živjeti sam ili se predomislio... ili je sada želio suprugu i obitelj. U početku su joj se suze slijevale niz obraze svaki put kada bi pomislila na to. Ali više ne. Bila je još uvijek dovoljno razumna da zna kako nikada ne bi bila sretna, čak i da je prihvatila njegovu bračnu ponudu, zato što bi mu uvijek predstavljala samo obvezu, a ne ljubav. Sofie se prenula kada ju je gospođa Crandal naglo povukla za ruku. Ako ustrajete na tome da se prije svega ostaloga vidite sa svojim učiteljem slikanja, pođimo onda. Što prije to učinimo, tim prije ćemo se prijaviti u pansion, uživati u vrućoj kupki i pojesti nešto toplo. Nosač ih je pozivao da podu naprijed kada je podigao njihove putne torbe do stražnjeg dijela unajmljene kočije i veliki kovčeg pun Sofijinih dragocjenih slikarskih potrepština. Pribravši se, Sofie je doviknula: - S’il vous plait, monsieur! Pripazite na moj kovčeg! 187

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se popela u dvokolicu, prisilivši se odagnati misli o Edwardu. Ali to je bilo nemoguće, baš kao što je bilo nemoguće zaboraviti ga. Najviše što je mogla učiniti bilo je kratko predahnuti. Odlučna, Sofie se nagnula naprijed pogledati kroz prozor i promotriti sve što je mogla od grada o kojemu je godinama sanjala. - Monsieur, ou estil?- upitala je Sofie, čiji francuski baš nije bio tečan, ali mogao je proći. Sa svojega sjedala iznad nje vozač se osvrnuo preko ramena, pogledavši u nju. Bio je mlad i tamnokos, u čizmama visokim do koljena, modernoj crnoj kapi i tamnoj vunenoj jakni. - Ce n’est pas loin mademoiselle - odgovorio je, uvjerivši je da Verault nije daleko. - Adresa koju ste mi dali je na Butte. - Butte - ponovila je za njim Sofie poput jeke. - Montmartre - objasnio je. Potom je, okrenuvši se kako bi je ponovno pogledao, rekao: - Pour vous? - Odmahnula je glavom. - Beaucoup des bohemes, mademoiselle. Pas du tout convenable. Sofie se razrogačenih očiju zagledala u njegova vitka leđa. Upravo joj je rekao kako je Montmartre boemski i da baš i nije za nju. Nažalost, gospođa Crandal također je prilično dobro govorila francuski... Suzanne ju je upravo iz toga razloga i zaposlila. - Boemski! Živi među boemima! - uskliknula je, pepeljasta u licu. - Trebali bismo se istoga trena okrenuti i otići. - Prijatelj mi je - rekla je tiho, ali odlučno Sofie. Sve otkad se uputila na to putovanje Paul joj je postao više od prijatelja. Postao joj je očajnički nužno utočište. Znala je da se mora zadubiti u svoje slikarstvo kako bi izbjegla Edwarda. Ali bilo je to lakše reći nego učiniti. Posljednjih nekoliko mjeseci pokušavala je raditi bez imalo prave strasti i njezini napori opetovano su završavali katastrofalnim učincima, unatoč činjenici da je neposredno prije polaska doznala kako je slika Gospodin iz. Newport Beacha prodana. To ju je trebalo ne samo oduševiti nego i nadahnuti, ali nije bila nadahnuta. - Rekli ste da vam je bio učitelj! - primijetila je oštro gospođa Crandal. - Da... i prijatelj. - Ali Sofie je osjetila nekakvu strepnju. Sumnjala je u to da je pismo koje je poslala Paulu, ono u kojemu mu javlja da stiže, došlo do njega. Bilo je poslano samo tjedan dana prije njezina dolaska, zbog žurbe u kojoj se nalazila. Ušli su na Place de Clichy i Sofie se prisilila diviti staroj crkvi na južnom uglu dok su prolazili pokraj nje, skrećući desno na Boulevard de Clichy. Srce joj je ubrzano zakucalo. Mali saloni i kafići bili su poredani duž ulica i premda je bilo hladno, vani je bilo mnogo malenih stolova za kojima 188

Knjigoteka

Glorij@ su sjedili bučni klijenti i uspjela je vidjeti da su ti prostori krcati, kako vani tako i unutra. U kazalištu su reklamirali noćne predstave nenadmašne Madame Coco. Iz jednog kafića izišla je skupina otrcanih mladića, koji su zagrljeni pjevali energičnu francusku pjesmu. Vrlo lijepa žena u kratkoj suknji dokoličarila je na obližnjem dovratku i razmijenila pozdrav s tim muškarcima. Potom ju je jedan od njih privukao bliže i Sofie je čula što joj je rekao. Riječi su mu bile prilično sugestivne i ljubavne pa se, znajući sada dobro što je želio, zarumenjela. Kakvo je to bilo mjesto, pomislila je uzrujano. Paul Ve rault zasigurno nije živio sa svojom obitelji. Montmartre se doimao posve zloglasnim susjedstvom. Gospođa Crandal iste te misli izrekla je naglas: - Nećemo se valjda zaustaviti ovdje! Joj, pa tu su na ulicama sami huligani i sumnjive dame! Sofie? Skrenuli su iza zavoja, prošavši pokraj velikog bučnog salona, koji je bio toliko krcat da u njemu više nije bilo mjesta. Zvuk glasovira, glasno pjevanje i smijeh razlijegali su se sve do ulice. Bilo je nemoguće promašiti golemi crveni znak koji je visio na ulazu: Moulin Rouge. Sofie je srce poskočilo. Bilo joj je dobro poznato da je Toulouse-Lautrec za života često navraćao upravo u to mjesto. Vidjela je jednu njegovu reprodukciju toga zloglasnoga kabarea, onu kojoj se silno divila. Zadrhtala je. Bože mili, pa ona je doista bila tu, u Parizu, gdje su nekoć živjeli najveći stari slikari, mjestu u kojemu se rodio David, gdje su radili, borili se i živjeli Corot, Miller i nevjerojatni Gustave Courbet, gdje možda čak i danas može vidjeti svoje omiljene živuće slikare poput Degasa i Cezannea ili slavnu iseljenicu, Amerikanku Mary Cassatt. - Gospođo Crandal - rekla je odlučno - ovo je okruženje umjetnika i namjeravam posjetiti svojega prijatelja monsieura Veraulta. Ako vas je strah, možete me pričekati u dvokolici. Gospođa Crandal stegnula je vilicu. - Pisat ću vašoj majci o ovome. Sofie je bila pomalo zaprepaštena, ali nije se potrudila odgovoriti. Nije željela uzrujati svoju majku, ali Suzanne sada nije mogla vladati Sofijinim životom. Skrenuli su iza još jednoga zavoja kada se dvokolica naglo zaustavila. - Stigli smo, mademoiselle, 13, Rue des Abesses. Sofie je osjećala kako joj cijelim tijelom navire žestoko uzbuđenje i u toj svojoj gorljivosti posrnula je izlazeći iz kočije. Dok joj je vozač iskrcavao torbe, našla je franke nužne za platiti mu vožnju. Vozač joj se 189

Knjigoteka

Glorij@ nacerio, onako šarmantan i vragolast, a potom se sagnuo bliže. - Budeš li ikada usamljena, ma chere, zovem se Pierre Rochefort i možeš me naći u Cafe en Gris u Latinskoj četvrti. - Još jednom joj se nacerivši, naklonio se i uskočio natrag na sjedalo, ostavivši iznenađenu Sofie da pilji za njim. Što li ga je samo potaknulo na to, zapitala se zbunjena. - Huligani, svi do posljednjega Francuza! - vikala je ljutita gospođa Crandal. - Ne mogu shvatiti kako vam je majka dopustila da dođete ovamo! Sofie se okrenula i zagledala u zgradu od crvenkastosmeđeg pješčenjaka na broju 13. Postala je nervozna. Stojeći tamo na uskoj ulici u neobičnom i egzotičnom susjedstvu, istodobno dražesnom i sumnjivom, s prolaznicima pomalo razoružavajućim po pitanju izgleda (za nekolicinu je pomislila kako bi doista mogli biti zločinci), sama u nepoznatom gradu, s jedinim saveznikom gospođom Crandal, sama i trudna, Sofie je posve razumljivo osjećala strah i zebnju. Kada je Verault otišao iz New Yorka, supruga mu je bila bolesna i postojala je velika vjerojatnost da je stizala u teškom trenutku. Začuli su se muški glasovi. Sofie je bacila pogled niz ulicu i ugledala trojicu mladića koji su im dolazili u susret, zadubljeni u žučan razgovor. Uzdahnula je, ponovno se okrenuvši prema četverokatnici. Nije mogla zauvijek tako stajati na ulici, jer u najgorem slučaju Paul će joj reći da ponovno navrati u neko drugo vrijeme. Potom je jedan od one trojice muškaraca rekao: - Ali, mon ami, paleta mu je previše svijetla, nadaren je isključivo za sjenčanje... nema nikakvu predodžbu o obliku. Za razliku od tebe, mon ami. Sofie se naglo okrenula i srce joj je snažno zaigralo. Ti mladići raspravljali su o slikarstvu. - Razumije se on jako dobro u oblik, cher Georges - ljutito je uzvratio crnokosi muškarac, koji je bio otprilike Sofijinih godina. - Amiga mio, ti si taj koji ne uspijeva istinski shvatiti oblik. Sofie je poželjela znati o kome to razgovaraju. Imala je silnu želju i sama sudjelovati u tome razgovoru. Odjednom joj se pogled sreo s pogledom onoga mladića koji je prvi progovorio, Georgesom, koji se sada naglo zaustavio u hodu. - Ah, petite amie, jeste li se izgubili? Mogu li vam kako pomoći? Cerek mu je bio ujedno smion i dražestan. Oči su mu bile plave i s onom tamnom kosom, na što se Sofie sledila, bolno ju je podsjetio na Edwarda. Prije nego što je uspjela odgovoriti, gospođa Crandal progurala se i stala između Sofie i tih mladića. - Gospođica O’Neil ne treba vaše usluge, mladiću. 190

Knjigoteka

Glorij@ Trojica mladića međusobno su se pogledali i nacerili. - Pardonnez-moi - Georges se naklonio, namignuvši Sofie. Ali on nije bio Edward i Sofie je osjetila kako je preplavljuje tuga. Bio je Parižanin. On i njegovi prijatelji na neki su način bili povezani sa svijetom umjetnosti, svijetom čiji je dio Sofie ovamo došla postati. O, kako je samo silno željela razgovarati s njima. Godinama je sanjala o tome. Tra... tražim monsieura Veraulta - uspjela je izustiti, dok joj je srce ubrzano zakucalo kada je prošla pokraj bijesne gospođe Crandal. Georges je razrogačio oči. - Staroga Veraulta? Vraiment? Sofie je potvrdno kimnula, svjesna kako je sada sva trojica muškaraca gledaju s obnovljenim zanimanjem. - Hej, petite. Nisi Francuskinja i stojiš usred svojih torbi. Vous etes americaine? Sofie je potvrdno kimnula. - U New Yorku mi je Paul Verault bio učitelj. - Ahh... la belle americaine est une artiste! - Bien sur - prošaptala je, kada ju je gospođa Crandal čvrsto uhvatila za lakat, kao da je želi naglo odvući. Georges joj se široko nacerio, a potom spojio ruke i prenuo Sofie glasno zazvavši prema zgradi, - Monsieur Verault, monsieur Verault, iziđite, monsieur... imate dražesnu gošću! Sofie je problijedjela, a potom susrela Georgesov ustreptao pogled i zapazila jamice na njegovim obrazima, pa se morala osmjehnuti. Odjednom je odozgor začula Paulov usklik. - Sofie?! Sofie je sada zabrinuta čvrsto stiskala ruke kada je nestao iz vida. - O, Bože - rekla je sama za sebe. - Ah, ma pauvre, ne zna da dolaziš? - Georges se nimalo pokajnički nacerio. - Oprosti mi, ma petite, srce će mi puknuti ako zauvijek padnem u tvoju nemilost! - viknuo je, držeći ruku raširenih prstiju na prsima. Sofie se morala ponovno osmjehnuti. Bio je pomalo nemarno odjeven. Njegov kaput od tvida bio je poprilično otrcan, na koljenima je imao zakrpe i zasigurno je bio zavodnik, ali imao je neodoljiv šarm... i na neki ju je način još uvijek podsjećao na Edwarda. Čim je to shvatila, sledila se. Nestalo je njezina osmijeha i nakratko ju je obuzela tjeskoba. Hoće li to uvijek biti tako? Bit će dovoljan samo jedan kratak podsjetnik da je uništi. - Sofie? - doviknuo je Paul, našavši joj se iza leđa. 191

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se naglo okrenula, ugledala njegovo gorljivo lice i bacila mu se u naručje. - Bonjour, Paul - uskliknula je. Iako ga je prije zvala isključivo monsieur Verault, sada joj se to učinilo posve umjesnim. Kratko ju je zagrlio, a potom poljubio u oba obraza. - Aaaah, znao sam ja da ćeš ti doći! - uskliknuo je. - Dobro došla u Pariz! Paul je na katu imao dvosoban stan. Sofie je uskoro doznala da živi sam... i da mu je supruga umrla prije nekoliko mjeseci. - Žao mi je prošaptala je, pogođena tim gubitkom. Sjedili su za njegovim malim stolom za blagovanje u kuhinji, koja je zapravo zauzimala jedan kut najveće prostorije u stanu što je ujedno služila kao primaća soba i umjetnički atelje. Otrcan kauč i nizak stol bili su za goste, dok je prostorijom dominirao veliki štafelaj, iza kojega se nalazio stol za crtanje. Iz te prostorije ulazilo se u malu spavaću sobu, koja je bila na drugoj strani. Vrata spavaće sobe bila su otvorena i Sofie je u njoj zapazila mali krevet i radni stol. Doduše, iznad kreveta je bio veliki prozor i pogled na stablima omeđen trg prepun uličnih prodavača, kafića i pješaka bio je očaravajući. Paul im je poslužio cafe out lait i svježa peciva koja je kupio toga jutra. - Draga moja Sofie, ako već želiš znati, Michelle nisam vidio skoro deset godina i s njom kao njezin suprug nisam živio dvaput toliko dugo. Nemoj me pogrešno shvatiti, silno žalim zbog njezina odlaska, ali zapravo smo bili stranci, povezani jedino činjenicom da imamo jednoga sretno oženjenog sina, koji ima dvoje djece i živi u Beauborgu. Sofie nije ništa rekla. A što je i mogla reći? Bila je svjesna da gospođa Crandal šuti kao okamenjena. Ponovno se osvrnula po Paulovu stanu. Iako je bio turobno namješten, bilo joj je jasno zašto se odlučio upravo za nj. S prozora primaće sobe pružao se nevjerojatan pogled na vjetrenjače na brežuljku iznad i sunčeva svjetlost koja je prosijavala u stan činila ga je svijetlim i prozračnim. Pitala se što je radio za štafelajem. - Nisam znala da radiš, Paue. Osmijeh mu je bio iskrivljen. - Razlog zbog kojega sam ponajprije napustio Pariz, ma petite, bilo je to što sam želio poučavati studente poput tebe, ali ovdje Akademija nadzire umjetnost, gotovo bi se tako moglo reći, i moje metode smatraju neprihvatljivima. Budući da ne mogu predavati službeno, nego samo privatno, kada sam već takve sreće, ponovno sam otpočeo s radom. Sofie je znala da se umjetnost u Francuskoj strogo nadzire. - Ali samostalni umjetnici dobro prolaze u zadnje vrijeme, zar ne? - Oooo da, zahvaljujući velikim trgovcima umjetninama poput Paula Duranda-Ruela i mojega prijatelja Andrea Vollarda, koji su se usudili 192

Knjigoteka

Glorij@ prkositi Salonu i kupovati odbačene umjetnike poput Degasa i Cezannea, prije nego što postanu cijenjeni i poznati, omogućivši im sredstva za život i načine da nastave sa svojim radom. Sofie se nagnula naprijed. - Paul, Durand-Ruelov sin, kupio je tri moja platna u New Yorku neposredno prije mojega odlaska. - Ali sjećanje na to bilo je ukaljano time što je vezano uz Edwarda Delanzu... uvijek će biti takvo. Paul nije zapazio iznenadan bolan grč na njezinu licu. Bio je ushićen. Ah, ma petite, tako mi je drago zbog tebe! Opiši mi te radove! Sofie mu je opisala slike i rekla da je slika Gospodin iz Newport Beacha već prodana. - Monsieur Jacques silno je zainteresiran nastaviti pratiti moj rad - rekla mu je. - Želi nabaviti još mojih figurativnih slika koje su na tragu Gospodina. - Presretan sam - rekao je Paul, dotočivši si kavu u šalicu - ali ne smiješ zaboraviti da su se mnogi umjetnici godinama borili prije nego što su postali uspješni i da su tada bili u sredovječnim godinama. - I te kako sam svjesna toga. - A tko je taj Edward kojega si spomenula... onaj koji je doveo Jacquesa Durand-Ruela da vidi tvoj rad? - upitao je Paul. Sofie se nije mogla posve odlučiti što reći i nakon Paulova pitanja uslijedila je napeta tišina. Oboje, gospođa Crandal i Paul, piljili su u nju. Morala je nešto reći. Usne su joj se izvile u osmijeh. Nadala se da neće zaplakati. - Edward je... bio mi je... prijatelj. - Aha - rekao je Paul, pomno je promotrivši. Bilo je to zbog trudnoće. Suzanne joj je rekla kako je u vrijeme dok je nosila Sofie ona sama bila emotivna olupina. Sofie se zapitala bi li diskretno mogla potapkati kutove očiju i obrisati suze. Uto joj je Paul pružio platnenu maramicu i više nije bilo nužno ostati diskretan. Sofie je obrisala oči i čula samu sebe kako govori: - Bio mi je model za Gospodina. Paul se okrenuo prema gospođi Crandal. - Želite još kave? Žena je ustala. - Kao što i sami vidite, Sofie je preumorna. I sama sam iscrpljena. Vrijeme je da krenemo. Možete drugi put nastaviti s pričom. Sofie je također ustala. - Gospođa Crandal je u pravu. Bila sam sebična dovukavši je u Pariz kako bismo se nas dvoje mogli ponovno vidjeti. Osmjehnula se Paulu. - Osim toga, dovoljno smo ti dugo smetale. Paul ju je uzeo za ruku i poveo je prema vratima. - Nikada mi nisi smetnja niti ćeš to ikada biti. Doći ćeš sutra - rekao je odlučno. - U Parizu poznajem svakoga tko ima imalo veze s umjetnošću. Moraš se početi 193

Knjigoteka

Glorij@ nalaziti s umjetnicima, studentima, učiteljima i trgovcima umjetnina. Naravno, moramo ti naći nekakav atelje i pravoga učitelja. Sofie je odjednom osjetila kako je obuzima dragost prema tome čovjeku koji je tri godine bio njezin učitelj, a sada prijatelj. - Možda mi usto možeš pomoći i na drugi način. Gospođa Crandal mora se vratiti u Ameriku, a meni je potrebna pratilja. Paul je potvrdno kimnuo. - Mnogo je mladih žena koje bi bile oduševljene da mogu zarađivati novac kao tvoje zaposlenice. Imat ću to na umu. - Mora se držati čvrstih moralnih normi - ubacila se oštro gospođa Crandal. - Nikakva boemka, gospodine. Mora joj biti družica, pratilja i služavka. Paul je ponovno ozbiljno kimnuo. Sofie se pridignula na prste i poljubila ga u bradati obraz. Pogledi su im se sreli i prešutno su se razumjeli. - Do sutra, Paule. A demain.

Sljedećih nekoliko tjedana brzo je proletjelo. Poput svih ostalih turista Sofie je razgledala znamenitosti Pariza dok se udobno smještala u svoj pansion. Paul joj je našao atelje. Bila je to velika prostorija, prozračna i puna svjetla, savršena za rad umjetnika. Naravno, nalazila se na Butteu. Gospođa Crandal je negodovala. Ali njoj, po svemu sudeći, ništa nije odgovaralo. Ženama nije bilo dopušteno pohađati L’Eole des Beaux-Arts, ali mnogi učitelji koji su tamo radili davali su privatne satove ženama u njihovim ateljeima. Paul joj je preporučio nekoliko velikih majstora. Sofie je odgađala razgovor s njima. Još uvijek nije imala pravu želju za radom. Svakog dana odlazila je u svoj radni prostor, ali tamo je samo piljila u svoja platna. Jednoga jutra Sofie se probudila, istodobno iznenađena i opuštena, jer prvi put u nekoliko mjeseci nije osjetila jutarnju mučninu. Na svu sreću, nikada nije bila teška i tijekom prelaska oceana gospođa Crandal pretpostavila je da ona pati od morske bolesti. Sofie se zavukla pod pokrivače naslagane na krevetu.... U toj staroj pariškoj zgradi bio je loše grijanje i noću je bilo vrlo hladno. Zaprepastila se shvativši da je pao prvi snijeg i da je uska popločana ulica ispred prozora njezine spavaće pokrivena bijelim prekrivačem. Zabijeljeli su se i zabati krovova kuća na drugoj strani ulice, baš kao i nadstrešnice nad trgovinama ispod. Jutro je bilo lijepo, kao iz bajke. Ile-Saint-Louise nikada nije bila slkovitija. Ali na Sofijinu licu nije bilo smiješka kada je ustala, umila se i oprala ruke, uzevši malu porculansku zdjelu i vrč hladne vode koji joj je za tu 194

Knjigoteka

Glorij@ namjenu stajao na noćnom ormariću. Božić samo što nije stigao. Pomisao na to rastužila ju je. Na neki način, osjećala se čak zastrašujuće. Nikada prije nije Božić provela sama. Pitala se gdje li će Edward biti za blagdane i s kim će ih provesti. To ju je još više rastužilo. Iznenada je osjetila snažno bolno probadanje. Odagnavši potištenost, koja se poput teškog pokrova pokušavala nadviti nad nju, Sofie je splela pletenicu i odjenula svoju praktičnu uniformu koja se sastojala od bijele bluze i tamnoplave suknje. Oba odjevna predmeta postajala su joj uska. Sofie je oko sebe omotala veliki šal s uzorkom turske mustre, nastojeći sakriti neznatno izbočen trbuh i zaštititi se od hladnoće. Kao i obično, pridružila se gospođi Crandal i nekolicini ostalih stanovnika pansiona u prizemlju na laganom doručku, koji se sastojao od kave i kroasana. Potom je rekla gospođi Crandal da ide raditi. Bila je to izmišljotina, osim ako se nešto u razdoblju od sinoć do jutra nije promijenilo. Kada je Sofie izišla iz pansiona, gospođa Crandal oštro ju je podsjetila na to da uskoro mora zaposliti družicu. Prema planu, sljedećega tjedna trebala se vratiti u New York. Željela je biti kod kuće tijekom Božića i Sofie je imala razumijevanja za to. Još važnija bila je činjenica da će stanje u kojemu se Sofie nalazila uskoro postati očito ostalim ženama. Bila je trudna tri mjeseca. Suzanne je mnogo puta naglasila kako gospođa Crandal mora otići prije nego što pretpostavi istinu. Sofie je prošetala dva bloka zgrada do Rue de Pontsa gdje je maknuvši zaustavila dvokolicu. Suzannina želja da njezinu trudnoću obavije velom tajnosti bila je razumljiva, ali i besmislena. Naposljetku će se sve doznati. Prije nego što je Sofie otišla od kuće, Suzanne joj je ponovila kako djetešce mora dati na usvajanje, što je Sofie ponovno glatko odbila. Suzanne je bila nepopustljiva. Sofie se u New York nije mogla vratiti s djetetom. Još uvijek je morala pomno razmisliti o tome jer namjeravala se vratiti u grad kao samohrana majka, s obzirom na to da nije imala namjeru svoje dijete dati od sebe. Nikad. Možda se Suzanne bojala skandala, ali Sofie nije. Dvokolica je prešla preko rijeke Seine. Sofie je sada, kada se jutrima budila, bila dobro upoznata s lijepim pogledom na samo srce Pariza. Za razliku od New Yorka, tu je tempo bio mnogo sporiji i sve je bilo puno ležernije. Sada kada je bila tu, u njoj se rodila pomisao da se više nikada ne mora vratiti u New York. Može ostati u Parizu, kao što su to učinili mnogi američki umjetnici. Na kraju krajeva, u New Yorku nije bilo ničega za nju osim njezine obitelji, koja će joj nedvojbeno doći u posjet kada se dijete bude trebalo roditi, a možda će je i posjećivati svake godine. Sofie je čvrsto stisnula oči. Ne smije pomišljati na oca svojega djeteta, koji je bio u New Yorku i koji nije imao pojma o tome da će uskoro postati 195

Knjigoteka

Glorij@ otac. Ne smije razmatrati pitanje koje ju je nastavljalo progoniti, uporno se javljajući s vremena na vrijeme. Nije smjela osjećati krivnju zbog toga što je nosila njegovo dijete bez njegova znanja. Sofie je osjetila olakšanje kada se dvokolica zaustavila ispred zgrade u kojoj je Paul stanovao. Odlučila je da ovaj put neće ni otići u svoj atelje. Platila je vozaču i iznenadila se kada je Paul izišao iz zgrade i našao se s njom na ulici. Na sebi je imao topao vuneni kaput i izdržljive crne čizme. Bonjour petite. - Bio je ozaren kada ju je poljubio u obraz. - Gdje su ti rukavice? - prekorio ju je, skinuvši svoje vunene s jednim prstom. - Navuci ih prije nego što ti prsti poplave. - Sofie ih je prihvatila, potajno zadovoljna što se netko toliko brine za nju. - Paule, izlaziš? - Samo s tobom. Imam nešto na umu. Postoji netko koga želim da upoznaš. Sofie je izvila obrvu kada ju je uzeo za ruku, pomažući joj prijeći preko zaleđene ulice. Iznad njih su, na brežuljku, vjetrenjače stajale poput stražara. Njihova krila bila su obavljena snijegom i zaleđena. Vani je bilo vrlo hladno i Butte se doimao napuštenim bez uobičajenog niza krcatih stolova i silne gužve koju su stvarali prolaznici. Na otvorenim vežama nisu stajali trgovci i nijedan dječak nije prosio novčiće na ulici. - Rachelle je model - rekao je Paul. - Vrlo je tražena, ali nije baš dobro plaćena. Razgovarao sam s njom o tebi. Silno je zainteresirana za to da ti bude družica. Voljela bi se moći nastaviti baviti poslom modela, ali, naravno, odustala bi od toga ako to nije moguće dok si ti tu, u Parizu. - Ako je ti preporučaš, onda će mi se nedvojbeno svidjeti - rekla je Sofie. Paul se osmjehnuo i poveo je prema vratima nad kojima je visio izblijedjeli zeleni znak. Dok su prilazili, Sofie je vidjela da se mjesto zove Zut. Do nje su dopirali zvuci smijeha i razgovora. Kada je Paul otvorio vrata, shvatila je da ulaze u salon. Sofie se sledila. Paul ju je pogledao. - Rachelle je rekla da će biti ovdje. Većinu jutara ovdje le petite dejeuner. - U salonu? - Mi to zovemo barom. U Zut redovito zalaze mnogi studenti, umjetnici, modeli i veliki slikari, baš kao i u ostale barove u blizini, Sofie. Osmjehnuo se. - Nije to New York. Ovo je pravo mjesto za okupljanje. Sofie je razrogačenih očiju piljila pokraj Paula. Bar se sastojao od jedne ugodne prostorije čiji su zidovi bili obloženi lamperijom. Na jednoj strani prostorije nalazio se dugačak šank, za kojim je vlasnik salona točio pića. Sada nije bio krcat, ali Sofie je zapazila da je nekoliko stolova bilo puno, kao i to da zaštitnici, većinom muškarci, nisu svi pili kavu. Neki su 196

Knjigoteka

Glorij@ pili vino, pivo ili žesticu. Bacila je pogled prema Paulu. želeći njegovu podršku. Bilo je tek jedanaest i trideset ujutro i nije mogla vjerovati da je bila na takvome mjestu, ali kao što je rekao Paul, nije to bio New York. Ovo je bio Montmartre. - Rachelle sjedi sama. Dođi, Sofie. Osjetila je kako joj puls ubrzava. Pogledala je preko stola za kojim su sjedila trojica mladića, koji su se doimali umorno i iscrpljeno, do stola za kojim je jedna žena sjedila sama, pijuckala kavu i cupkala kruščić. Više znatiželjna negoli kao dotad neodlučna, Sofie se vukla za Paulom. Rachelle je ustala, osmjehujući se. Bila je visoka i lijepa, unatoč činjenici da je na sebi imala bezličnu vunenu haljinu i čizme uvelike nalik Paulovima. Oko ramena je imala omotan grimizan šal. Kosa joj je bila duga, kovrčava, kestenjasta i raspuštena. Osmijeh joj je bio u pogledu. Oči su joj bile toliko plave da su graničile s tirkiznim. - Bonjour, Paul. Bonjour, mademoiselle. Ti si sigurno Sofie. Je suis enchantte. Sofie se u trenu svidjela. Osmijeh joj je bio iskren. Čovjeku je bilo dovoljno samo pogledati u njezine oči i vidjeti ljubaznu i dobroćudnu ženu, pomirenu sa samom sobom i svijetom u cjelini. Sofie je ponovno bacila pogled na njezine čizme. Kako žena uopće može biti toliko dražesna u takvoj odjeći? - I meni je drago što smo se upoznale - rekla je Sofie. - Molim vas, asseyez vous. - Rachelle je pokazala na prazne stolce. Sofie je sjela. Paul je naručio još kave za stol. On i Rachelle započeli su razgovor o slikama za koje je u posljednje vrijeme pozirala. Oboje su se složili da je slikar koji ju je portretirao, čovjek po imenu Picasso, bio sjajan, ali suzdržan. Sofie je pomno slušala, motreći taj lijepi model. Odlučila je već da će Rachelle biti savršena družica za nju. Prvi je put nakon dugo vremena počela osjećati uzbuđenje u životu.

197

Knjigoteka

Glorij@ OSAMNAESTO POGLAVLJE New York... prosinac, 1901.

Bio je pijan, ali nije mario za to. Bilo je tek podne, ali bio je Badnjak. Edward je samome sebi rekao da je to razlog zbog kojega je na Petoj aveniji sjedio u svojemu novom automobilu, dugačkom crnom Daimleru, preko puta zgrade u kojoj su stanovali Ralstonovi. Bio je Badnjak i svi su znali da Božić nije bio vrijeme za radost, nego za tugu i usamljenost. Barem se Edward nije mogao prisjetiti nijednog Božića koji je proveo u radosti i veselju. Bilo mu je samo jedanaest ili dvanaest godina kada je pobjegao njegov brat Slade, kojega je obožavao. Svaki Božić nakon toga bio je turoban. Edward je čvrsto stiskao volan, osjećajući se uvelike poput onoga malog dvanaestogodišnjeg dječaka koji se osjećao krivim za bratov bijeg. Ali više nije imao dvanaest, bio je odrastao čovjek i sada ga je mučilo grizodušje koje je imalo posve drugi uzrok, a taj se zvao Sofie. Edward je obično uspješno izbjegavao svaku moguću pomisao na Sofie O’Neil. U posljednja četiri mjeseca otkako ju je zaveo, postao je pravi stručnjak za izbjegavanje misli. Ali bio je Badnjak. Edward danas nije želio biti s nekom bezimenom našminkanom ženom i želudac mu se okretao buneći se pri samoj pomisli na još jedno piće. Osim toga, bio je švorc, što je isključivalo kockanje. Znao je da u ovom trenutku ne bi mogao podnijeti nikakav razgovor svojih pajdaša. Kad malo bolje razmisli, svi su oni imali obitelji s kojima su provodili današnji dan. Samo će najusamljeniji jadnici danas igrati poker u La Boiteu. Edward se i sam osjećao poput usamljenog jadnika. Stajao je zagledan u dvorac Ralstonovih, pitajući se što u tome trenutku radi ona, pomisli li na njega, požali li zbog onoga što se dogodilo... i mrzi li ga jednako kao što je u tim lucidnim trenucima mrzio sam sebe. Odjednom mu je to bilo važno zasigurno doznati. Izvukao se iz automobila. Pomalo je sniježilo i krupne pahulje topile su mu se na nosu. Zaboravio je uzeti kaput, ali obradovao ga je ugriz hladnoće. Pođe li uistinu danas vidjeti Sofie, trebao bi biti daleko trjezniji nego što je bio. Ali dok je, kližući se, prelazio preko praznog zaleđenog komada Pete avenije, hvatao ga je sve veći strah. Što je on to, dođavola, činio? Je li se uistinu želio suočiti sa Sofie i doznati da ga ona prezire? Zaboga, odbila je 198

Knjigoteka

Glorij@ njegovu bračnu ponudu. Još uvijek nije mogao vjerovati. Još uvijek ga je to činilo bijesnim, toliko da je želio šakom razbiti zid. Na neki neobjašnjiv način još uvijek se osjećao kao da ga je iskoristila. Najgore od svega bilo je to što uopće ne bi imao ništa protiv ženidbe s njom. Ako je već morao nekoga oženiti, onda je Sofie bila njegov izbor. Nije mu se to činilo nimalo neugodnim izgledom za budućnost. Osim... što je to bila jednosmjerna ulica. Sotie je bila daleko radikalnija nego što je mogao sanjati. Više je voljela zauvijek živjeti sama nego udati se za nj. Mislio je da je zaljubljena u nj. Kako je samo pogriješio. Pretpostavka mu je bila nadasve bahata, nadasve tašta. Ne mogu se udati bez ljubavi rekla je. Progonile su ga danas te njezine riječi. Nije ga voljela tada, nije ga voljela ni sada. Edward je prošao pokraj dvaju kamenih lavova koja su čuvala ulaz na imanje i kročio niz pošljunčani prilaz, pokraj golemog vazdazelenog stabla nasred travnjaka koje je bilo obavljeno sjajnim papirom i okićeno kristalnim kuglicama te na vrhu okrunjeno blistavom zvijezdom. Zastao je na ulaznim stubama u kuću i glasno pokucao mjedenim zvekirom. Sinulo mu je da svi ručaju... prekinut će ih. Nije mario. Želio je znati je li sretna... je li zaboravila onu jednu jedinu nevjerojatnu noć. Vrata je otvorio Jenson. Široko je razrogačio oči prije nego što mu je lice ponovno poprimilo poznati neumoljiv izraz. - Gospodine? - Je li Sol ie unutra? - Bojim se da nije. - Ne vjerujem vam - rekao je Edward, neljubazno se smiješeći. - Molim vas, recite joj da je čekam i da bih želio razgovarati s njom. - Puls mu se ubrzao. Jenson je potvrdno kimnuo i krenuo zatvoriti vrata. Bojeći se da mu ne zaključa vrata pred nosom, Edward je zakoračio unutra, nogom spriječivši njihovo zatvaranje. - Gospodine - usprotivio se Jenson. Edward se ponovno osmjehnuo, jednako neljubazno kao prije. Jenson je odustao, okrenuvši se poći. Ali nije napustio prostoriju kada ga je Suzanne zazvala. - Jensone, tko je to? - upitala je. Potpetice su joj zveckale po mramornom podu dok je ulazila u predvorje. Edward je osjetio napetost zbog neizbježnog sučeljavanja. Ugledavši ga, Suzanne je zastala. Preplavio ju je bijes i lice joj se izobličilo, poružnjevši. Žurno je istupila. - Što radiš ovdje? - prosiktala je. Edward je ušao, zatvorivši vrata za sobom. - Želim vidjeti Sotie. Suzanne je piljila u njega. - Nije ovdje. 199

Knjigoteka

Glorij@ - Ne vjerujem vam. - Nije ovdje - rekla je pobjedonosno Suzanne. Činilo se da je Edwardu srce posve klonulo. - Gdje je? - upitao je oštro. Suzanne je oklijevala. - Gdje je? - U Parizu. Studira slikarstvo... baš kao što je o tome oduvijek sanjala. Edward je ostao zatečen. Sofie je otišla... otišla u Pariz. Ali, nije li mu sto puta rekla da joj je san učiti ondje od najvećih francuskih slikara. Nešto se u njemu prelomilo, kao da mu je netko zakrenuo nož u srcu. S lakoćom se prebacio u prošlost. Sofie je bila kruta, bez osmijeha na licu. - Nisam ti postala ljubavnicom da bih te prisilila da me oženiš. Edward je imao strašan predosjećaj o onome što će, se dogoditi. Činilo se da mu je srce stalo. - Bila si djevica. - Ali to nije pravi razlog za udaju. Nije mogao vjerovati vlastitim ušima. Počeo se prepirati s njom. Sofie nije bila pokolebana činjenicama ni onim što se dogodilo. Bilo je to poput prepirke s razumnom pribranom neznankom. - Nemam zelju udati se, Edwarde. Jesi li zaboravio? Sljedećega svibnja navršavam dvadeset jednu godinu i odlazim u Pariz nastaviti studij slikarstva. Žao mi je... ne mogu se udati bez ljubavi. - Sretna je - rekla je Suzanne, prekinuvši ga u razmišlja nju. - Nedavno sam dobila pismo od nje. Ima divnu družicu, ima svojega staroga prijatelja Paula Veraulta i srdačno je dočekana u pariškoj zajednici umjetnika. Drži se podalje od nje. Sretna je unatoč onomu što si joj učinio. Edward je zatreptao i suočio se sa Sofijinom ljutitom majkom. Vjerujem da je sretna - rekao je, ne mogavši prikriti gorčinu koju je osjećao. - Naravno da je sretna, u Parizu je, bavi se slikarstvom i druži se sa svojim prijateljima umjetnicima. Ali zavaravate se ako mislite da bih išao za njom sve do Pariza. - Isprsio se, odjednom bijesan. - Samo sam navratio poželjeti joj sretan Božić. Suzanne ga je oprezno motrila. Edward se naklonio i krupnim korakom zaputio prema vratima, koja je zalupio za sobom toliko snažno, da je blagdanski vjenčić od bora i češera umalo otpao. Strčao je niz ulazne stube. Kao da bi on nju proganjao. Zaboga! Pa on je Edward Delanza, a taj nikada nije trčao ni za jednom ženom. Žene su trčale za njim. Posebice ne bi proganjao tamo neku ekscentričnu mršavicu koja je radije studirala slikarstvo i ganjala karijeru nego dijelila život s njim. A, ne. 200

Knjigoteka

Glorij@ Edward je odlučio vratiti se u La Boite i naći lijepu ženu s kojom će provesti to poslijepodne i noć. Neka Sofie krevet dijeli sa svojim slikarstvom. Ah! Kakav joj je to bio partner u krevetu? Ali kada je ušao u svoj Daimler, upitao se je li se odlučila za slikarstvo zato što joj je to bio bolji partner od muškarca čiji je jedini pravi zahtjev za slavom bio sebični hedonizam i uništenje nevinosti. Sofie nikada nije bila usamljenija. Paul ju je uvjerio da je dobrodošla na božićni ručak kod njegova sina, pa je pristala otići, ali bila je i te kako svjesna da tu ne pripada. Činilo se da je Paulov sin, Simon, iskreno volio oca, unatoč činjenici da je Paul tolike godine živio u inozemstvu razdvojen od Michelle. Simonova žena bila je draga, majčinski se odnosila prema svima i njihove dvije kćerkice bile su prekrasne. Sofie je promatrala njihovo sretno i privrženo ophođenje, ne uspijevajući sudjelovati u njemu. Nikada u životu nije se osjećala usamljenijom, očajnijom i tužnijom. Poželjela je biti u New Yorku sa svojom obitelji. Majka i Lisa silno su joj nedostajale. Nedostajao joj je čak i Benjamin, s kojim nikada baš nije bila posebno bliska. Ali neće misliti na Edwarda. Već su bili jeli i ustali od blagdanskoga stola. Djevojčice su se igrale novim igračkama. Minijaturno božićno drvce zauzimalo je dobar dio male prostorije. Djevojčice su ga bile ukrasile kokicama i bombonima. Paul i Simon pili su vinjak i pušili cigare. Činilo se da Annette nema ništa protiv. Zavaljena u fotelji promatrala je djecu s osmijehom na licu, ali očito je bila umorna od pripremanja i posluživanja obilate gozbe uz pomoć samo jedne služavke. Sofie nije bilo dopušteno pomoći, zato što je bila gošća. Zato što je bila pridošlica. Zato što to nije bila njezina obitelj i nikakva količina ljubaznosti nije ju mogla učiniti takvom. Ah, Edwarde. Nije se više mogla oduprijeti, ni njemu ni svojim tegobnim mislima. Horu li vječno biti sama? Sofie je bila opasno blizu tomu da izgubi kontrolu nad samom sobom, da se prepusti teškom očaju, kada se podsjetila da neće vječno biti sama, jer će za otprilike pet mjeseci imati lijepo djetešce. Do ljeta će imati vlastitu obitelj. Bit će obitelj, iako će ih biti samo dvoje. Sofie je bila odlučna u nakani da njezino dijete ne osjeti da nema oca. Ona će mu na neki način biti ujedno otac i majka, a pritom neće zapostaviti svoj profesionalni poziv. Činilo se to herkulovskim zadatkom, ali Sofie se nije usudila razmišljati o zamkama koje su očekivale samohranu majku koja se namjeravala posvetiti oboma - svojoj obitelji i profesiji. Nekoliko sati potom ona i Paul oprostili su se uz au revoir and merci beaucoup i otišli. Simon im je posudio svojega konja i jednopreg. Sofie je 201

Knjigoteka

Glorij@ pomislila na povratak u pansion. Osjetila je bojazan pri samoj pomisli na to. Protekli tjedan bio je sablasno pust, budući da su svi otišli za vikend svojim obiteljima. Rachelle, koja je prije otprilike sedam tjedana postala Sofijina družica i preselila se u pansion stanovati s njom, otišla je i sama kući, u seoce u Bretanji u kojemu je rođena i odrasla. Sofie je stoga odlučila otići u svoj atelje. Prvi put je nakon mnogo mjeseci osjetila jezivu potrebu za crtanjem. Pitala seje li originalna. Ako položi ugljen ili tintu na papir, hoće li ikada više stvoriti umjetničko djelo? Paul je zaustavio jednopreg ispred trokatnice od pješčenjaka u kojoj se nalazio Sofijin atelje. Naglo se okrenuo prema njoj. - Teško je u ovome trenutku biti sam. Predobro se sjećam kako je to. - Nadam se da sam se ponašala diskretno. Paul se osmjehnuo. - Sofie, jednoga dana naučit ćeš biti manje diskretna... i osjećat ćeš se bolje. Nije se osmjehnula, jer Edward joj je rekao to isto, samo drugim riječima. - Jesam li ja uistinu takav balast? - Nisi, petite. Ali život zna biti zabavan. La vie c est belle. Sofie... ima li nešto što želiš podijeliti sa mnom? Sofie se zagledala u Paulove tople smeđe oči i ugledala zabrinutost koja se odražavala u njima. Nosila je prevelik vuneni kaput i komotnu vunenu vestu ispod njega, skrivajući tako širenje svojega tijela. Je li znao? Uskoro će morati doznati, uskoro će svi morati doznati, ali Sofie, barem zasad, nije željela razgovarati o tome. Počne li priču o Edwardu i o tome koliko ga je voljela, bojala se da se neće moći zaustaviti. - Ne, Paule prošaptala je. - Nema. - Hoćeš li raditi večeras? Pogledi su im se zadržali. - Hoću - rekla je Sofie, kojoj je srce snažno zakucalo. Mislim da hoću. Sofie je potrčala uz stube, otključala vrata svojega ateljea i upalila starinsku petrolejku. Nije tratila ni časka. Postajući sve uzbuđenija, požurila je do kovčega i naglo ga otvorila. Našla je onu početnu skicu koju je načinila u Delmonico’su prije nego što joj je Edward nakratko poslužio kao model, prije one večeri u kojoj se dogodila oluja. Kada je ugledala njegovo grubo nacrtano lice i oblik, kada ga je vidjela nemarno zavaljenoga na stolcu, sledila se, prisjetivši se onoga divnog poslijepodneva, kao da je bilo jučer. Sofie se nije obazirala na suze koje su sada kapale bez prestanka. Zato što je znala što mora učiniti... imala je poticaj. Smjesta mora dovršiti taj portret. Prije nego što zaboravi onaj predivni dan, prije nego što zaboravi kako je to uistinu izgledalo. 202

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je skinula pulover i odjenula pregaču. Počela je otvarati tube s bojom, pripremajući paletu. O, Bože! lako će koristiti svijetle i prozračne boje kao na slici Gospodin, poslužit će se još šokantno ružičastim i zagasitocrvenim nijansama, Zapravo, da bi točno uhvatila taj trenutak i da bi promatrač imao osjećaj neposrednosti, Sofie je u prednji plan odlučila staviti konobarovu ruku do ramena, kao da u tome trenutku, na licu mjesta poslužuje Edwarda. Prvi je put u četiri mjeseca Sofie položila kist na platno. Drhtala je od uzbuđenja. Danima se nije vraćala u pansion, potpuno izgubivši pojam o mjestu i vremenu. - Sofie! Sofie se promeškoljila. Bila je utonula u dubok san bez snova na izblijedjelom baršunastom kauču koji je nabavila u trgovini rabljenom robom čim je unajmila atelje. Bio je to jedini pravi komad namještaja u njemu, osim onoga koji joj je bio nužno potreban za rad. - Sofie? Jesi li dobro? - Rachelle ju je ustrajno drmusala. Sofie je ošamućeno zatreptala, na trenutak ne znajući gdje se nalazi. Bilo joj je jako teško probuditi se. Ali kada se naposljetku usredotočila, susrela je Rachelline širom razrogačene zabrinute tirkizne oči. S naporom se pridignula u sjedeći položaj. - Danima nisi bila u pansionu! Čim sam se jutros vratila i doznala za to, smjesta sam otišla do Paula. Bila sam uvjerena da ću te zateći ondje, ali on mi je rekao da te je na Božić ostavio ovdje i da te otada nije vidio. Sofie... provela si ovdje gotovo cio tjedan! Sofie je sada bila posve razbuđena. - Radim. Rachelle se počela opuštati. - Vidim. - Sumnjičavo je uputila dug pogled prema Sofie, a potom se udaljila. Kao i obično, na sebi je imala svoje teške crne čizme i običnu vunenu haljinu. Ova na njoj bila je tamnozelena s istim grimiznim šalom prebačenim preko ramena. Njezina neobuzdana riđa kosa bila je raspuštena. Bila je vrlo lijepa, kao uvijek. Rachelle je stajala ispred platna, podbočena rukama o bokove. S kauča na kojemu je sjedila, Sofie je mogla vidjeti sliku u ulju i srce joj je ubrzano zakucalo. Nasred prostorije Edward joj se smješkao s platna, dok mu se seksi, nagovarački topao zavodnički osmijeh zrcalio u pogledu. Bio je odjeven gotovo potpuno u bijelo. Stol je također bio prekriven platnom boje bjelokosti. Ali restoran iza njega bio je more ženskih haljina živopisnih boja, pršteći šokantno crvenom, ružičastom i ljubičastom. 203

Knjigoteka

Glorij@ U prednjem planu, pri dnu slike, bila je konobarova blijeda ruka u crnom sakou, koja je svakog promatrača trgnula iz uspavanosti Rachelle se okrenula prema Sofie. - Tko je on? - Zove se Edward Delanza. Rachelle ju je promatrala. - Je li uistinu tako zgodan... tako muževan? Sofie se zajapurila. - Jest. - Bila se već počela navikavati na Rachellino iskreno boemsko ophođenje i njezino katkada šokantno slobodno obraćanje. Rachelle je imala svoju ljubav, pjesnika Appolinairea, koji joj nije bio prvi ljubavnik. Rachellin pogled odlutao je do Sofijina trbuha. - Jc li on otac? Sofijino srce preskočilo je otkucaj i u trenu je problijedjela. - Hajde, ma petite, prestanimo se pretvarati. - Rachelle joj je prišla, sjela pokraj nje i uzela obje njezine ruke u svoje. - Prijateljica sam ti, non? Nisi me uspjela zavarati. Možda si uspjela prevariti Paula, ali ti muški katkada znaju hiti silno glupi. Posebice kada je riječ o ženama. Sofie je piljila u Rachelle. Toliko se silno isplakala slikajući Edwarda da više nije imala suza i oči su joj bile suhe, što nije značilo da ne osjeća bol. - Da, nosim njegovo dijete prošaptala je. Rachelle je napućila usne. - Znaš, sada je već prekasno Učiniti nešto po tom pitanju. Još prije nekoliko mjeseci mogla sam te odvesti k nekom liječniku, nekom dobrom, koji je mogao izvršiti prekid trudnoće. - Ne! Želim to dijete, Rachelle, silno ga želim! Rachelle se nježno nasmiješila. - Onda dobro. - Da - rekla je Sofie - vrlo dobro. Na trenutak su zašutjele. Pogledi su im objema odlutali do platna njima sučelice, do onoga iznimnog muškarca koji je ležerno sjedio zavaljen na stolcu. - Zna li on za to? - upitala je Rachelle. Sofie se sledila. - Oprosti, nisam te čula? - Zna li on? Zna li on da nosiš njegovo dijete? Bilo je teško progovoriti. Sofie je oblizala usnice. - Ne. Rachelle ju je strpljivo i mudro gledala. - Ne misliš li da bi trebao znati? Sofie je teško progutala i ponovno pogledala portret. Iako to nije željela, oči su joj ponovno zasuzile. - Odavno se već i sama to pitam - rekla je naposljetku promuklim glasom. - I, što si zaključila? 204

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je pogledala svoju lijepu iskusnu prijateljicu. - Naravno da mora znati. Ali iz nekog razloga bojim mu se to reći. Bojim se da mu neće biti nimalo drago. Bojim se da će mu biti previše drago. Rachelle ju je potapkala po drhtavim rukama. - Uvjerena sam da ćeš postupiti ispravno. - Hoću - rekla je Sofie. - Postupit ću ispravno. Moram. - Izvukla je ruke iz Rachellinih i obgrlila se. - Ali dijete treba doći na svijet tek za nekoliko mjeseci. Ima vremena. Rachelle ju je oštro pogledala. - Paule, umorna sam i ne da mi se danas ići u Zut. Ali Paul Verault nije se obazirao na te njezine riječi, nego joj je samo pružio lagani šal. - Previše se iscrpljuješ, petite. - Usmjerio ju je kroz ulazna vrata. Sofie je uzdahnula, polazeći pridružiti mu se u malome baru niže u ulici. - Kada sam odlučila naslikati Delmonico’s, nisam ni shvatila da se, kada sam ponovno otpočela s radom, neću moći zaustaviti. - Znam, petite - rekao je nježno Paul. Zadržao je jednu ruku na njezinom golemom tijelu dok su se spuštali niz uske strme stube. - Znam koliko marljivo radiš. Znam koliko te napora stajalo, ali naslikala si nekolicinu predivnih slika. Sofie je teško progutala, neznatno zadrhtavši. Paul je znao koliki je danak njezino slikanje ostavilo na nju, jer je gotovo svakoga dana dolazio u njezin atelje. Nije bio jedini koji ju je posjećivao. Sofie je sada imala mnogo prijatelja, koji su gotovo svi bili slikari ili studirali slikarstvo, osim Georgesa Fraggarda i Guya Appolinairea, koji su bili pjesnici. Svi su oni povremeno navraćali, osim Georgesa, koji ju je posjećivao gotovo jednako često kao Paul. Sofie nije željela razmišljati o tome zbog čega je Georges tako često navraćao do nje. Samoj je sebi rekla da je sigurno zaljubljen u Rachelle, koja je početkom proljeća prekinula s Appolinaireom. Nije postojalo drugo objašnjenje. Bilo je to posve moguće. Georges je očijukao s njom, baš kao što je očijukao sa svim drugima ženama koje bi upoznao. Osim sa Sofie. Nije ju više zadirkivao ni šarmirao na način na koji je to činio prvih nekoliko mjeseci njezina boravka u Parizu. Nije to činio sve otkada je shvatio da je trudna. Smiješno, ali Sofie je nedostajalo to njegovo očijukanje. Nije ni shvaćala koliko joj je to silno laskalo tijekom najusamljenije zime koju je provela u životu. Bilo je to poput pijuckanja opojnoga toplog vina za iznimno hladna dana. Katkada bi poželjela da se on viđa s Rachelle negdje 205

Knjigoteka

Glorij@ drugdje, a ne u njezinu ateljeu dok ona radi. Na neki ju je način još uvijek povremeno podsjećao na Edwarda. Rad joj je sada postao život, baš kao prije nego što joj je prošle godine Edward Delanza sve potpuno poremetio. Sofie je bilo drago zbog toga. Dovršetak Delmonico’sa započela je kao istjerivanje demona, ali nije joj uspjelo. Umjesto da je poput đavla istjerala Edwarda iz svojega života i iz sebe odagnala tugu, Sofie mu je bila još sklonija nego prije. Možda to nije bilo samo zbog dovršenja Delmonico’sa. Možda je to bilo i zbog djeteta koje je sada brzo i svrhovito raslo u Sofijinoj utrobi. Kada je prvi put osjetila pomicanje djeteta u svojemu trbuhu, Sofie se snažno počela osjećati kao majka i dijete je počelo poprimati vlastitu usobnost. Bilo je drago, puno povjerenja i jedva je čekalo da se rodi. Sofie je nekako znala da je djevojčica. Nazvat će je facqueline po Jakeu i Edana po Edwardu. Sofie nikada nije bliskija Edwardu nego sada. Sve vrijeme razmišljala je o njemu i, ako ne svjesno, vrzmao joj se negdje u primozgu. Namjerno se pobrinula za to da joj ostane malo vremena za sebe. Ako nije bila sa svojim učiteljem i preslikavala umjetnine u Louvreu ili za štafelajem u vlastitom ateljeu, bila je sa svojim prijateljima, u kafiću ili u nekom od njihovih ateljea. Kada se iscrpljena vraćala u svoj stančić na Montmartreu, koji je poslije nove godine unajmila, nije bila sama... s njom je živjela Rachelle. Ali kada bi naposljetku zaspala, slika tamnokosoga zgodnog Edwarda izazvala bi joj veliku bol. Nakon Delmonico’sa slikala je i druge teme, žanrovske slike koje su usto bile još figurativne, prikazujući Rachelle i Paula u raznim aspektima boemskoga života, ali iznova se vraćala Edwardu kao temi svojih slika. Portretirala ga je čak i gologa, što je oduvijek žudjela učiniti. Čak je i Sofie znala da stvara svoje najuzbudljivije i najmoćnije slike slikajući njega. Andre Vollard dograbio je Delmonico’s čim ga je ugledao. Paul je ustrajao u tome da njegov prijatelj Vollard dođe pogledati platno istoga trena kada ga je vidio. Vollard ju je počeo preklinjati da mu omogući kupnju te slike kada je shvatio da je Sofie u New Yorku svoje slike prodala Durand-Ruelu. Sofie se nije mogla oduprijeti, kako njegovu oduševljenju slikom tako ni tisući franaka koje joj je ponudio. Paul ju je uvjerio u to da, budući da s Durand-Ruelom nema ekskluzivan ugovor, svoj rad može prodati kome god želi. Delmonico’s je odmah poprilično uskomešao umjetnički svijet, iako je slika ostala neprodana. Rachelle je bila ponosna kao kokoš nad svojim pilićima. Rekla je Sofie da su svi umjetnici i amateri koje je poznavala otišli pogledati tu sliku savršenih nijansi i da je to bila glavna tema razgovora u mnogim salonima i ateljeima nekoliko mjeseci nakon što je Vollard sliku nabavio. Zapravo, čak je i sam Paul Durand-Ruel, kojega Sofie nikada 206

Knjigoteka

Glorij@ dotad nije ni upoznala, jednoga dana osvanuo pred njezinim vratima bijesan, s namjerom da vidi ostala njezina djela. Postojalo je donekle suparništvo između Vollarda i Durand-Ruela. Ovaj potonji bio je daleko poznatiji i daleko uspješniji, ali jednako tako često konzervativniji pri kupnji. Sofie je imala nekoliko spremnih radova načinjenih pastelama, na kojima su bili Rachelle i Paul, i upravo je dovršavala ulje na platnu, gologa Edwarda. Na licu mjesta za pozamašnu svotu novca kupio je velik broj slika, uključujući crteže, i pokušao je uvjeriti da svoje radove mora pokazati isključivo njemu. Sofie je obećala razmisliti o tome, istodobno sumnjičava i razapeta. Kako bi svoju ponudu učinio još privlačnijom, prije odlaska dao joj je nagovijestiti da bi mogao organizirati izložbu za nju. Puno noći nakon toga Sofie je sanjala da ima svoju uspješnu samostalnu izložbu. U tim snovima pored nje je uvijek stajao Edward, blistajući od ponosa. - Andre mi reče da se mnogi zanimaju za Delmonico’s - rekao je Paul kada su izišli iz zgrade. Sofie je osjetila kako joj je srce zaigralo. - Doista? - U posljednja dva tjedna nekolicina njegovih klijenata pokazala je zanimanje za tu sliku. Sofie je nastojala ne nadati se previše. Slika je na tržištu od siječnja i još nije našla kupca, a početna euforija izazvana time što su je tražila dvojica suparničkih trgovaca umjetninama odavno je već bila izblijedjela. Neki dan javio mi se Paul Durand-Ruel. Portreti mojega oca i Lise napokon su u New Yorku prodani nepoznatom kupcu. - To su lijepe vijesti - rekao je Paul, osmjehujući se. Vani je bilo vrlo toplo pa je Sofie skinula šal. Bio je vedar proljetni dan i divlje cvijeće izvirilo je pokraj stabala koja su bacala sjenu na ulicu. Maćuhice i geraniji bili su u posudama na prozorskim oknima i pragovima. Vukli su se preko Place des Abbesses, pokraj bateau lavoira, stare ruševne zgrade u kojoj su živjeli mnogi siromašni umjetnici s Montmartrea, među kojima je bilo mnogo Sofijinih prijatelja. Nekoliko uličnih prodavača stajalo je u otvorenim vežama u košuljama i pregačama: prodavači knjiga, trgovac antikvitetima, dobavljač slikarskih potrepština. Dok su Paul i Sofie prolazili pokraj njih, ovi su ih pozdravljali uz osmijeh i povike: - Bonjour Verault, Sofie, comment allez-vous? Sofie im se osmjehivala i mahala, uzvraćajući pozdrav. Paul ju je značajno pogledao. - Kako je tvoja obitelj, Sofie? 207

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je pomislila na majku. - Mislim da je Lisa zaljubljena. Čini se da joj se udvara markiz od Connaughta, Julian St. Clare. Prema tonu njezinih pisama mislim da joj je uspio zavrtjeti glavom. Paul je nato progunđao: - A tvoja majka? Sofie je osjetila kako postaje sve napetija. - Pa sad... prestala je zahtijevati da otpustim Rachelle. Skrenuli su iza ugla. Pritrčao im je dječačić proseći novac i Sofie mu je pružila novčić. Nisu se obazirali na dvije raščupane zapuštene žene, nedvojbeno prostitutke, koje su ih smrknuto promatrale s praga. Gospođi Crandal Rachelle se nije sviđala. Nije ublažila riječi izjavivši da Rachelle nije samo model, nego prava pravcata drolja. Čim je stigla u New York, otišla je ravno do Suzanne opisati joj život na Montmartreu i Rachelle. Suzanne je smjesta napisala pismo Sofie, zahtijevajući od nje da odmah otpusti Rachelle, zabranjujući joj da se nastavi družiti s huliganima i luđacima koji se predstavljaju kao umjetnici i pjsnici u salonima pod krinkom kafića. Sofie je zavoljela Rachelle i nije namjeravala prekinuli njihov odnos. Objasnila je majci da je gospođa Crandal preuveličala stvar, iako zapravo nije. Neupitno je bilo da su stanovnici maloga pariškog susjedstva bili pomalo neobuzdani i prilično neobični. Ali svi oni dijelili su iskreno oduševljenje prema umjetnosti u svim njezinim oblicima. Bilo je vrlo malo onih koji su se u Montmartreu pretvarali. Sofie nije imala namjeru otići odatle. Bila je sretna, ili, bolje rečeno, onoliko sretna koliko je to uopće mogla biti. Zaustavili su se u sljedećoj ulici, čekajući da prođe agresivan vozač kola koja je vukla mazga, puna vreća hrane i brašna. Paul ju je pridržao za ruku. - Dolazi li ona? Ne bi sada trebala biti sama. Sofie mu je odgovorila: - Nisam sama, imam tebe, a imam i Rachelle. Ona i Paul prešli su ulicu držeći se ruku pod ruku. - Zapravo, bolje da ne dođe. Uzrujala bi se kada bi vidjela gdje živim... i kakav je uistinu Montmartre. Paul je nato samo odlučno rekao: - Ne bi trebala biti sama. Sofie je odbijala misliti o Edwardu, ne sada, ne danas. Ušli su u mali har Zut na Place Pigalle. Bilo je rano poslijepodne, ali jedina prostorija obložena lamperijom bila je krcata i bučna. Mnogi klijenti sjedili su za malim stolovima ili stajali uz dugačak šank. Kada su ih ugledali, gotovo svi su se okrenuli radosno ih pozdraviti. Paul je uživao u društvu klijentele koja se tamo nalazila i, premda je u početku Sofie mislila kako je za pristojnu ženu poput nje bilo prilično smiono priključiti im se navečer na čašu vina, brzo se naviknula na to. U Zut su zalazili mnogi 208

Knjigoteka

Glorij@ mladi gorljivi umjetnici poput nje same, kako slikari tako i pjesnici. Sofie je odmah bila toplo primljena u njihove redove. - Ah, c’est la boheme - doviknuo je netko i još nekolicina muškaraca prihvatila je taj povik, dobrodušno zadirkujući. Sofie se zauzvrat snuždeno osmjehnula. Taj nadimak dao joj je Georges, odmah nakon što su se upoznali. Oprezno je izbjegavala njegov pogled, ali znala je da je promatra s mjesta na kojemu je sjedio pokraj Rachelle. Bila je to šala. Ne bi se baš moglo reći da je bila boemka, što je vrlo brzo postalo jasno svima koji su je poznavali. Iako je njezina umjetnost bila smiona i jedinstvena, kršeći sva salonska pravila, Sofie se pridržavala normi doličnog ponašanja na način na koji je bila odgojena, bez obzira na svoju trenutačnu situaciju. Katkada se osjećala poput prevarantice. Katkada je željela da može živjeti poput Rachelle i ostalih, dan za danom, nadasve uživajući u životu, bez stvarnih briga, onim posebnim karakteristično francuskim joie de vivre. Ali nije mogla. Bez obzira na sav trud. - Pridružit ćeš nam se, nont - upitao je ozbiljno Georges. Sa svima ostalima bio je šarmantan i vragolast, ali ne s njom. Ipak, Sofie mu se divila, iako se smjer u kojemu se razvijao njihov odnos promijenio. Bio je dobar, premda ne radikalan pisac, koji se često koristio svojim stihovima braneći moderan umjetnički stil. Sofie je pristala sjesti s njim, Rachelle i dvojicom njegovih najbliskijih prijatelja, Picassom i Braqueom. Paul je privukao još jedan stolac. Bili su tu još Charles Mauricier, David St. Jean i Victorie Armande. Tek što je sjela, muškarci za njezinim stolom iz sveg su glasa zapjevali, čak i Braque, koji se radije držao po strani i bio sklon melankoliji. Zacrvenjela se kada je shvatila da pje vaju ”sretan rođendan” i da im se upravo pridružio cijeli bar. Bio joj je rođendan, ali namjerno ga nije spomenula. Paul ju je ipak predugo poučavao u New Yorku da ne bi znao točan datum. Stisnuo joj je ruku i zapjevao, dok se na njegovu od vremena ogrubjelom licu pojavio glupav osmijeh. Sofie je ugledala vlasnika, Fredea, koji je za njihov stol donosio malu zaleđenu tortu sa svijećama. Njegovi obično rumeni obrazi bili u sada još rumeniji. Kada su završili s pjesmom i kada je torta stavljena pred nju, svi su klicali. Rachelle joj je prišla iza leđa, zagrliti je i poljubiti, dok joj je pogled sjao od ljubavi koju je osjećala prema njoj. Sofie je samoj sebi govorila da ne smije zaplakati. Bilo je to do kraja uviđavno i ljubazno od njih i nije imala pravo biti tužna, više ne. Imala je novi život, nove prijatelje, imala je svoje slikarstvo i uskoro će imati svoje ljubljeno djetešce. Nije li imala sve što jedna žena može poželjeti? 209

Knjigoteka

Glorij@ Treptanjem Je odagnala suze iz očiju i svima se osmjehnula. - Merci beaucoup, mes amis. Mes chers amis. Netko je zasvirao na dotrajalom glasoviru pokraj prozora koji je gledao na ulaz. Bio je to islužen instrument, u uporabi svake noći. Sofie je zapazila da je sviračica Rachelle, koja je prebirala po tipkama svirajući neku divnu melodiju i udarajući u ritmu svojom čizmom. Nekolicina muškaraca ustala je i zaplesala, međusobno ili s ostalim ženama nazočnim u baru. Georges se nagnuo preko stola i čvrsto uhvatio Sofie za zapešće. Sledila se. Oči su mu bile plave, poput Edwardovih, ali nikada dotad nije vidjela takvu snagu u njima. - Pleši sa mnom. Sofie ga je iznenađeno pogledala, ne pomaknuvši se. Georges je čekao njezin odgovor. Gledao ju je strastveno. Sofie je odmahnula glavom i puls joj se ubrzao. Bila je zaprepaštena. Što se događalo? Nije joj bilo jasno! Georges je bio zaljubljen u Rachelle. - Hvala ti, ali radije ne bih, Georgese. Ovlažila je usnice. Stajao je, nadvijajući se nad njom. - Zašto ne? Sofie je osjećala vrele suze u očima. Odmahnula je glavom. Nije se mogla poslužiti isprikom da hrama, zato što to njemu nije smetalo. Nikome u Montmartreu nije smetalo njezino hramanje. Nije mu mogla reći da ne zna plesati, jer bi se mogao ponuditi naučiti je... onako kako se jednom Edward davno prije ponudio. Ali on nije bio niti će ikada biti Edward. - Neću povrijediti djetešce. Sofie ga je naglo pogledala. Oko njih su mladi muškarci i žene plesali, sve više se prepuštajući zanosu. Rachelle je zapjevala svojim jasnim altom. Sofie se okrenula pogledati je i izbjeći njegov prodoran pogled. Drhtala je sada. Ali Georges ju je uhvatio za bradu, prisilivši je da ga pogleda. - Želiš li onda prošetati? Sofie je počela shvaćati ono što nije moglo biti istina. Zasigurno se nije sviđala Georgesu! Zasigurno nije! Samo je bio ljubazan, zato što joj je rođendan. Ali nije vidjela ni tračak ljubaznosti u njegovim očima. Vidjela je bijes, pravi muški bijes. - Bojim se da nisam za šetnju - rekla je Sofie pomalo očajnički. Pogled mu se smračio. - Zašto ne? Sofie je odgovorila protupitanjem. Što to činiš? Povukao ju je i osovila se na noge. Sofie je bila kruta kao daska, ali bio je mlad, tek nešto malo stariji od nje i bilo je dobro osjetiti njegove snažne dlanove na svojim nadlakticama - Čezneš za njim, zar ne? Čezneš za onim slavnim modelom sa slika! Nisam ja glup, a nisam ni naivan. Odmah sam shvatio, čim sam vidio Delmonico’s. Ostavio te, zar ne? 210

Knjigoteka

Glorij@ - upitao je bijesno Georges. - Kakva ti je obećanja dao... koja je to obećanja prekršio? - Iz Georgesova pogleda sijevale su iskre. - Zaveo te, napravio ti dijete i ostavio te. Nije on nikakav muškarac. On je ništarija od čovjeka! Sofie je stajala, užasnuta. Je li cijeli svijet znao da su ona i Edward bili ljubavnici? Jesu li svi oni odmah, poput Georgesa, shvatili istinu čim su vidjeli Delmonico’s? Nije li imala ikakvih tajni? - Prošeći sa mnom - ponovio je, tiho i ustrajno. - Navest ću te da potpuno zaboraviš da je ikada postojao. Šokirana njegovim riječima, bojom njegova glasa i onim što je zasigurno osjećao prema njoj, Sofie je osjetila kako je suze peckaju kada je odmahnula glavom. - Ne mogu zaboraviti. - O, da, možeš. Dopusti mi da ti pomognem, cherie. Na boju njegova glasa, potekle su joj suze. Bio je vrlo nalik Edwardu. Ne želim zaboraviti. Piljio je u nju. U njegovom blagom pogledu zrcalila se tuga. - Kada se predomisliš - rekao je - onda mi dođi. Nikada te neću povrijediti, mon amour. - Okrenuo se i otišao do šanka.

Galerija Andrea Vollarda bila je na Rue St Fauberg, u jednom od najekskluzivnijih i najotmjenijih dijelova grada. Spremao se otići, uvelike svjestan maloga domjenka na Montmartreu, tamo kod Fredea, u čast nadarene američke slikarice Sofie O’Neil. Vollard nije namjeravao propustiti taj mali fete d’anniversarie. Osim toga, nadao se otkupiti ekskluzivna prava na njezine radove. Ali u trenutku kad se spremao krenuti, u ured u stražnjem dijelu zgrade utrčala je njegova pomoćnica. - Andre! Dođi brzo! U prednjem dijelu je mademoiselle Cassatt... raspituje se za onu novu umjetnicu, la belle americaine. Ustajući, Vollard je doslovno srušio stolac. Iako nikada nije kupovao i prodavao djela Mary Cassatt, otkrivši njezin rad tek kada je bilo prekasno, dobro ju je poznavao. Kretali su se u istim ekskluzivnim umjetničkim krugovima, imali iste prijatelje, divili se mnogim istim umjetnicima i upuštali se u borbu protiv onih koji im nisu bili po volji. Mary Cassatt postala je prilično utjecajna u umjetničkom svijetu, samo djelomično zato što su njezine slike naposljetku postale čuvene, cijenjene i uvelike tražene, pa su stoga bile i poprilično skupe. Usto je još radila kao privatna agentica za jednog od najvećih svjetskih kolekcionara, H. O. Havemeyera i njegovu suprugu Louisine, što joj je davalo neobično veliku moć. Kada bi Mary Cassatt uvjerila Havemeyerove da kupe neko umjetničko djelo, oni bi to ne samo učinili nego bi obično pratili toga umjetnika, neumjereno 211

Knjigoteka

Glorij@ nabavljajući njegova umjetnička djela, i bez ičije pomoći, sami, stvarali potražnju koje dotada uopće nije bilo. Prije manje od jednoga desetljeća Degasa se moglo dobiti za nekoliko stotina dolara, ali već sljedećega dana Durand-Russel, najveći Vollardov protivnik, iz jedne je privatne zbirke za Havemeyerove kupio Degasove Balerine u prostoriji za probu, s kontrabasom za više od šest tisuća dolara. Vollard je sada žurio prema prednjem dijelu svoje galerije u kojemu je zatekao sredovječnu Cassatt kako proučava sliku koju je prošloga siječnja kupio od Sofie O’Neil. - Bonsoir, Andrese - rekla je, kratko se osmjehnuvši. Bila je to osebujna, dobro odjevena sredovječna žena kojoj je po gled ponovno odletio do slike koja je visjela na zidu. - Tko je Sofie O’Neil? Irkinja? Amerikanka, Mary, ali trenutačno živi u Parizu. Prilično je dobra, ne misliš li tako? - Je li mlada? - Jako. Tek joj je dvadeset jedna. - Ima sirov, ali snažan talent. Sjenčanje joj je moćno, ali nije obučena. Nekoliko godina mora intenzivno učiti igru svjetla i sjene. Kompozicija je smiona i originalna. Savršeno Dbraća pozornost na pojedinosti na licu toga mladoga čovjeka. Poželi li, mogla bi imati komercijalan uspjeh... vrati li se klasicizmu. Vollardovo srce divlje je udaralo. - Mary, pa ona studira još od svoje trinaeste i nema želju slikati na tragu stare tradicije. Očajnički želi učiti od nekoga tko je poput nje same. Mary je naglo okrenula glavu i zagledala se u Vollarda. - Doista? - Tako kaže Paul Verault. - Željela bih je upoznati - rekla je iznenada Cassatt. - Dogovorit ću susret. Bit će oduševljena. Cassatt se osmjehnula. - Bit će još oduševljenija kada joj kažeš da kupujem platno s tim zgodnim mladim čovjekom koji sjedi u Delmonicos’u - rekla je Cassatt.

DRAGA LOUISINE! Danas sam vidjela sliku koja me dirnula kako me već dugo ništa nije dirnulo. Slikarica je mlada Amerikanka po imenu Sofie O’Neil. Kupila sam njezinu sliku, ulje na platnu, pod nazivom Delmonico’s. Na slici je prikazan posebno muževan i graciozan gospodin, iznimno ležeran, zavaljen na stolcu. Smiono se koristi bojom, zanimljivo nijansira, a pozornost koju pridaje pojedinostima, barem što se tiče portreta ovoga modela, doista je 212

Knjigoteka

Glorij@ nevjerojatna. Posve sam uvjerena da će ova umjetnica daleko dogurati kada izabere svoj stil i njezini rani radovi jednoga će dana biti prava poslastica za kolekcionara. Znam da nikada dosad nisam davala preporuku ni za jednog od današnjih mladih umjetnika, ali Sofie O’Neil morate uzeti u razmatranje. VAŠA DRAGA PRIJATELJICA, MARY CASSATT Sofie je prigrlila jastuk, znajući da je plakala poput djeteta. Samoj je sebi bezbroj puta mogla reći da je to zbog toga što za šest tjedana djetešce dolazi na svijet, ali nije bila dobra u laganju, čak ni samoj sebi. Postajala je sve prestrašenijom. Nije željela biti sama, ni sada ni za šest tjedana kada rodi, a ni ostatak života. Palo joj je na um Georgesovo zgodno ozbiljno lice. Kao i Edwardovo. Sofie je željela moći zaboraviti Edwarda. O, Bože, kaku je samo željela da ga može zaboraviti. Tada bi bila slobodna naći ljubav s drugim muškarcem, Georgesom ili nekim poput njega. Bilo je to pomalo ironično. Nikada nije željela ljubav. Još u najranijoj mladosti zakopala je sve glupe romantične snove koje je ikada mogla imati. Samo je željela postati profesionalna slikarica. Ali u život joj je ušao Edward, sa svojim zasljepljujućim šarmom, savršenom galantnošću, strastvenim i muževnošću, udahnuvši život onim snovima školarke. Kada su suze polako prestale teći, Sofie se izvukla iz kreveta i našla olovku i komad papira. Sjela je na jedini stolac u spavaćoj sobi, zakrčen stvarima i pomalo dotrajao, pa našla knijigu na kojoj će pisati. Pitala se kojim riječima reći Edwardu da će uskoro postati otac. Nije više mogla odgađati. Morao je znati. A ona pismo mora napisati u ležernom i vedrom tonu. Ni pod koju cijenu ne smije mu dopustiti da joj zaviri u srce. Sofie je otpočela s pisanjem: 5. svibnja, 1902.

DRAGI EDWARDE! Mnogo je mjeseci proteklo od našega posljednjeg razgovora, za čiji sam izostanak nedvojbeno ja odgovorna. Ispričavam se. Ali odlazak u Pariz za mene je bio veliki korak. Morala sam unajmiti stan, atelje, naći učitelja i družicu. Sve je u redu. Imam mnogo prijatelja, uključujući divnu družicu, Rachelle. Moj stari učitelj slikanja, Paul Verault, sada mi je ujedno mentor. Učim od sjajnog Gerarda Leonea, koji se doima zadovoljnim onim što radim. Još je bolja vijest ta da mi se ulaguju dva suparnička trgovca umjetninama. 213

Knjigoteka

Glorij@ Paula Durand-Ruela znaš. Dao je nagovijestiti da bi mi mogao prirediti samostalnu izložbu, što je san svakoga umjetnika. Andre Vollard kupovao je i prodavao djela sjajnih umjetnika poput van Gogha i Gauguina još dok ih nitko drugi nije otkrio. Obojica su oduševljeni mojim radom. Za slučaj da nisi čuo, tvoj portret nedavno je prodan u New Yorku, baš kao i portreti mojega oca i Lise. Sada moram spomenuti pravi razlog pisanja ovoga pisma. Nadam se da nećeš biti previše šokiran. Krajem lipnja očekujem dijete. Mislila sam da bi želio znati. Nadam se da si dobro. Pozdrav, SOFIE O’NEIL Brzo je, prije nego što joj je moglo ponestati hrabrosti, potpisala pismo, presavila papir i zagurala ga u omotnicu. Zapečatila ju je voskom i osjetila olakšanje kada je zapazila da nijedna suza nije kapnula i umrljala debeli bijeli pergament.

214

Knjigoteka

Glorij@ DEVETNAESTO POGLAVLJE Cape Colony, Afrika, kolovoz 1902.

Lopata se zarila u tlo. Tup! Duboko je uronio oštricu i izbacio netom iskopanu crvenu zemlju. Potom se ponovno začuo udarac lopatom. Tup! Izbacio je još zemlje, nastavljajući s iskopavanjem. Radio je marljivo, bez razmišljanja. Kretnje su mu bile automatske, unatoč činjenici da je osjećao silan umor u rukama, pa bi svaki put kada bi podigao lopatu imao osjećaj da će ih iščupati iz zglobova. Unatoč činjenici da su mu još prije nekoliko sati mišići leđa bili bolno zgrčeni i unatoč napaćenom stanju svojega tijela, nije se zaustavio... kao da je uživao u agoniji samoranjavanja. - Zašto ne unajmiš nekoga? Edward se naglo prenuo. Nedaleko od njega stajao je starac i promatrao ga. Edward ga je jedva prepoznao. Bio je seljak, iako od njegova imanja nije ostalo ništa. U neprijateljskim borbama koje su se toga proljeća nastavile, njegova farma sravnjena je sa zemljom. Edward se prisjećao da je čuo kako su mu žena i dvojica sinova poginuli u buktinji. Znao je da je nešto u njemu umrlo, jer nije osjećao nikakvu tugu zbog starčeva užasnoga gubitka. Nije osjetio ništa, ama baš ništa, samo prazninu. Ispustio je lopatu. Cijeli je dan naporno radio, od svitanja, bez trenutka odmora, i nastavit će s radom sve do zalaska sunca. Sada se premjestio u sjenu usamljenog izobličenog stabla pod kojim je ostavio opremu i namirnice. Uzeo je čuturu iz koje je štedljivo pio. Činilo se da onaj starac koji ga je promatrao nema namjeru otići. Edward nije obraćao pozornost na nj. Ali seljak je rekao: - Zašto ne uzmeš nekoga da ti pomogne? Nađi neke dečke u gradu koji bi bili sretni što rade. - Volim raditi sam - rekao je otresito Edward, Nije želio razgovarati. Doista nije. Iako je prošlo mnogo mjeseci otkada je s nekim vodio pristojan razgovor. Posljednji razgovor koji je vodio bio je na Badnjak, sa Sofijinom majkom. Sljedećeg je dana britanskim trgovačkim brodom otplovio u Afriku. - Znam da si to možeš priuštiti - rekao je starac motreći ga svojim jastrebovim pogledom. Svi znaju da si bogat, iako ne izgledaš i ne ponašaš se tako. Osim načina na koji trošiš te dijamante, kao da rastu u onoj tamo zemljurini. 215

Knjigoteka

Glorij@ Ne odgovorivši mu, Edward je ponovno uzeo lopatu. Sve od prvog dolaska u Afriku, u veljači, trampio je male dijamante za robu potrebnu za opstanak. Odavno je, još u New Yorku, ostao bez gotovine, što je ponajprije bio razlog zbog kojega se vratio u to pakleno mjestašce na zemlji. To je bio razlog zbog kojega se nalazio tu, radeći u svojemu rudniku dijamanata. Nije to imalo veze ni s kim - i ni s čim - drugim. Ipak, predstavnik tvrtke DeBeers bio je prošli tjedan u gradu, pokušavši ga od njega otkupiti. Ali Edward ga je u trenutku čistog ludila odbio. DeBeers bi mu bio isplatio pravo malo bogatstvo, što bi mu omogućilo odlazak kući. Ali kamo to točno? U New York? Je li dom bio njegova nedovršena palača na Petoj aveniji? Ili otmjeni apartman koji je ponovno mogao uzeti u hotelu Savoy? Zasigurno nije bila Kalifornija. Nije mogao zamisliti povratak u Rancho Miramar, gdje je njegov otac živio s njegovim bratom Sladeom i njegovom ženom i djetetom. Nije mu dom bio ni San Francisco, u kojemu je njegova majka živjela sama. Edward je nije ni vidio ni čuo sve otkako su se prije više od dvije godine njegovi roditelji razveli. Zaboljelo ga je. Zapravo, osjećao je bol u cijelom tijelu i bolno pulsiranje u sljepoočnicama. Prodaja nije imala smisla. Nije imao kamo otići. Nije čak bilo ni mjesta na koje bi poežlio otići. Činilo se da je Hopeville u Cape Colonyju u Africi bila njegova sudbina, njegov život. Zasigurno ne Pariz, u kojemu je bila ona. Edward nije mogao vjerovati da mu je nešto tako apsurdno i čudovišno moglo pasti na pamet. Bijesan, okrenuo je leđa onome starcu i čvrsto gazeći vratio se natrag kopati. - Čudan si ti - zapazio je starac, kojemu je bio okrenut leđima. - Voliš samoga sebe mučiti, zar ne? Edward se nije obazirao na nj, sve dok starac naposljetku nije otišao. Počeo je kopati, snažno i ritmično. Ako je i želio mučiti samoga sebe, imao je pravo na to. Nije se zaustavio odmoriti, obaviti nuždu ni ponovno popiti vode.., sve dok se sumrak nije spustio na golo kamenito tlo. To doba dana najmanje je volio, zato što su mu tijekom šetnje do grada, unatoč tjelesnoj iscrpljenosti, misli slobodno lutale. Spakirao je opremu, prebacio naprtnjaču preko ramena i uzeo lopatu u drugu ruku. Hodao je do Hopevillea, nastojeći svom snagom volje ne misliti ni na što. Ali nije bilo nimalo lako ne misliti ni o čemu. Još gore, žudio je za društvom onoga starca. Bilo bi bolje slušati starčeve cinične komentare nego svoje uzburkane misli. 216

Knjigoteka

Glorij@ Kada je stigao u Hopeville, bio je bijesan. Bijesan na samoga sebe, bijesan na Sofie, bijesan na cio svijet. Bila je to krajnja ironija. Ušao je u njezin život da je oslobodi i sam postao zarobljen. Dosad je ona već bila posve zaboravila na nj, ali on nju nije mogao zaboraviti. Ni na jednu jedinu sekundu jedne jedine minute jednoga jedinog dana. Bez obzira na to što i kako činio. Edward je prolazio glavnom gradskom ulicom, kimnuvši povremeno pokojem trgovcu ili vojniku. Budući da je vlak za Kimbcrley prolazio kroz Hopeville, crveni mundiri bili su stalno prisutni. Primirje je potpisano u svibnju, ali još uvijek je bilo sporadičnog nasilja i terora koje su provodili ekstremisti s obiju strana. Ulica je bila široka, tiha i blatnjava. Bila je zima u dolini rijeke Orange, što je značilo da je vani hladno i ugodno. Blata je bilo na svemu i kiše je bilo znatno više nego obično. Kao posljedica toga, u vapno oličene kuće u predgrađu bile su prošarane smećkastosivim. U središtu grada vlasnici trgovina nisu se ni trudili oličiti nešto u bijelo, kao ni u bilo koju drugu boju, imajući u vidu kišu zimi i prašinu ljeti. Sumorne, pomalo trošne rasklimane drvene zgrade lažnih pročelja bile su nanizane uz glavnu cestu umjesto stabala. Edward je uzeo sobu u najboljem hotelu u Hopevilleu, u ožbukanoj dvokatnici. Penjao se uz stube od opeke i prošao kroz mračno predvorje daščanoga poda. Preuzeo je ključ od usnula službenika, odlučan ne razmišljati o Sofie, očajnički odlučan. Popevši se na kat, Edward je stavio ključ u bravu. Vrata su već bila otvorena te su se odškrinula, zbog čega je Edward posegnuo za pištoljem koji je izvukao otraga, iz pojasa na hlačama. Priljubivši se uza zid, čekao je da se uljez u njegevoj sobi pojavi. Činjenica da se valjao u dijamantima nije bila nikakva tajna. Edwarde? Iznenađen, ali bezizražajna lica, Edward je pošao naprijed, spustivši pištolj. Žena koja je ležala u njegovu krevetu upravila se u sjedeći položaj. Osmjehnula se. Njezina kosa boje ebanovine bila je raspuštena i zavodljivo raskuštrana. Suknje su joj bile zadignute do koljena otkrivajući duge, lijepo oblikovane listove boje kave. Nešto sam ti donijela - rekla je sramežljivo. Razljućen, zalupio je vrata svojom prašnjavom čizmom. Kako si ušla? - Na lijep osmijeh - prošaptala je, ustajući i prilazeći mu. Obavila je svoje nježne ruke oko njegova vrata i priljubila pohotno tijelo uz njegovo. Budući da mu je košulja bila raskopčana, prsa su mu bila gola i u trenu je kroz tanku tkaninu svilene haljine postao svjestan njezinih ukrućenih bradavica. Odložio je pištolj na ormarić, a potom je uhvatio za 217

Knjigoteka

Glorij@ zapešća i odmaknuo joj ruke sa svojega vrata. Samim time ni njezine grudi više nisu dodirivale njegova prsa. Bio je ozbiljan. - Ovo je prilično iznenađenje. Ne vjerujem da smo se upoznali. - Nismo, unatoč svim mojim nastojanjima. - Zagledala se u njega. Zovem se Helen i još od veljače nastojim ti privući pogled, Edwarde. Zar ne voliš žene? Edward ju je viđao uokolo. Bila je jedina lijepa mlada žena koja je još ostala u gradu. Zapravo, nekada davno i sam bi je možda smatrao zapanjujućom. Osim toga, bio je posve svjestan njezinih nastojanja da mu se približi, ali nije obraćao pozornost. Davno je on već bio izgubio želju, na božićno jutro kada se probudio u krevetu s dvjema jeftinim ženama čijih se imena nije sjećao niti ih se trudio zapamtiti, prepun gnušanja prema samome sebi. Helen se priljubila uz njega. Nestalo je osmijeha s njezina lica. - Zar ne voliš žene? Zar ti se ne sviđam? - prošaptala je. Čak i sada, unatoč osam mjeseci suzdržavanja od seksa, unatoč očitoj tjelesnoj reakciji njegova tijela na njezine strastvene obline, nije imao pravu želju odvući je u krevet. - Ne, ne volim žene. Tada se nasmijala i rekla: - Možda ti ne voliš, ali čini se da tvoje tijelo misli drukčije. - Edwardovo lice ostalo je kameno. Piljila je u nj, a potom ustuknula. - Čudan si. Ne osmjehuješ se, ne smiješ se. Ni ne razgovaraš čak... Znam. Promatram te. Radiš kao opsjednut, a potom se na isti takav način kockaš. Na isti takav način piješ. Ponašaš se kao da mrziš sve. Edward joj je okrenuo leđa, odbacio šešir na krevet i skinuo košulju. Progovorio je tiho, pa ga je jedva uspjela čuti. - Ne mrzim sve. Samo sebe. Nije pogledao njezin odraz u napuklom zrcalu na ormariću prema kojem je bio okrenut. Daščani je pod zaškripao dok je prelazila preko prostorije. Čuo ju je kad je zastala pokraj vrata dok je raskopčavao kopču na remenu i dugmad na rasporku hlača. - Tko je ona? - prošaptala je Helen. - Tko je žena koja ti je slomila srce? Edward se sledio, čvrsto stegnuvši vilicu. Potom se ponovno pribrao i povukao hlače niz svoje snažne bokove. Na sebi je imao tanke pamučne gaće koje su mu sezale do polovine bedara, otkrivajući jednako koliko su pokrivale. Šteta. - Vrata su se otvorila. Zastala je. - Možda se jed nom predomisliš, Edwarde. Eward se nagnuo nad umivaonikom i zapljusnuo lice mlakom vodom. 218

Knjigoteka

Glorij@ Imaš pismo. Iz New Yorka. Tamo ti je na ormariću. - Izišla je, zatvorivši vrata za sobom.

Edward je piljio u Sofijin krupni rukopis, ali riječi su bile mutne i nečitke. Ruke su mu drhtale. Sav se tresao.

Nadam se da nećeš biti previše šokiran. Krajem lipnja očekujem dijete. Mislila sam da bi želio znati. Bože! Sofie je trebala roditi i premda to nije rekla otvoreno, jasno mu je dala do znanja da je dijete njegovo. Za svaki llučaj, Edward je izračunao mjesece od lipnja unatrag... dijete je bilo začeto krajem ljeta. Dijete... njihovo dijete. Nadam se da nećeš biti previše šokiran. Šokiran? Šok je bio previše blaga riječ da bi se uopće mogla opisati njegova zabezeknutost, bijes i zapanjenost. Isuse Kriste! Bio je kolovoz, kolovoz, za Boga miloga. Sofie je već rodila. Njegovo dijete. Isuse Kriste! Edward je skočio na noge. U zrcalu je načas ugledao svoje izbezumljeno lice. Izgledao je poput luđaka. Tako se i osjećao. Bože! Dođavola, zašto mu to prije nije javila? Zašto mu to, dođavola, nije odmah rekla? Bilo je neupitno što je namjeravao učiniti. Odjednom je imao namjeru, cilj, sudbinu. Njegovo je dijete bilo u Parizu. Njegovo dijete. Edward je hvatao sljedeći vlak iz Kimberleyja. Do sutra navečer bit će u Cape Townu i, uz malo sreće, za otprilike mjesec dana u Parizu. Namjerno je izbjegavao razmišljati o Sofie i o tome što će učiniti kada je ponovno vidi. Pariz... listopad 1902.

Nitko nije otvarao ulazna vrata stana. Edward je stajao pred zatvorenim vratima. Osjećao je kako mu srce lupa snažno i uzbuđeno, iako Sofie nije bila kod kuće. Nije bila kod kuće. Bila je s djetetom vani. Prevalio je tako dalek put, što je moguće brže. Nije uopće bilo lako čitav izići iz ratom razorene Južne Afrike. Unatoč nedavno dogovorenom primirju, potpisanom u svibnju u Vereenigingu, naoružani Buri napali su vlak iz Kimberleyja, izbacili ga iz 219

Knjigoteka

Glorij@ tračnica i dva dana zadržali. U napadu je poginulo nekoliko putnika i Edward je za dlaku izbjegao ranjavanje. Kada je stigao u Cape Town, nije mogao naći plovilo koje nije pripadalo Britanskoj mornarici. Ne oklijevajući, potrošio je cijelo bogatstvo na mito kako bi našao mjesto na jednom od ratnih brodova Njezina Veličanstva. Taj brod plovio je za Dover, ne za Francusku. Sve u svemu, trebalo mu je šest tjedana, a ne četiri, da stigne u Pariz. I sada nje nije bilo kod kuće. Kako bi se smirio, Edward se naslonio na zid, tražeći cigaretu u džepu sakoa. Pripalivši je, duboko je udahnuo. Otkucaji srca nisu usporavali. Sumnjičavo je pogledao uokolo. Prvi put je zapravo pogledom obuhvatio okruženje u kojem se nalazio. Odmorište na kojemu je stajao bilo je od neobojanog, voskom nepremazanog trulog drva. Neke daske su se izdizale, a sve su bile oštećene i rastočene. Zidovi su također bili oljušteni i vapili su za ličenjem. Stambena zgrada bila je stara i ruševna i po Edwardovu mišljenju nimalo se nije razlikovala od najamnih zgrada u New Yorku, zaraženih štakorima. Zapravo, cijeli Montmartre nije bio ništa drugo doli ruševne najamne zgrade i oronuli kabarei. Njegovi stanovnici su, kako se činilo, bili svodnici, prostitutke, prosjaci i lupeži. Edward nije mogao vjerovati da ona živi tu, na takvu mjestu, s njihovim djetetom. Sigurno se radilo o nekakvoj zabuni. Tko zna koji put Edward se očajnički zapitao je li dječak ili djevojčica. Slika u njegovim mislima bila je ista ona kakvu je imao sve od onoga kobnog dana u kolovozu kada je doznao da je otac. Vidio je Sofie sa zamotanim djetešcem. Osmjehivala se nježno, spokojno i radosno, ali smiješak joj nije bio usmjeren na njihovo djetešce, nego na njega. Napetost ga je izrešetala poput metaka. Trebala mu je prije reći, trebala mu je reći istoga trena. Sigurno je znala ili barem sumnjala u to da je trudna još onda kada je prošle jeseni otišla u Pariz. Edward je ovaj put snažnije zalupao na vrata. Nije bilo nikakve isprike. Sofie se neće poput kakve opčinjene glupače ozariti kad ga ugleda. Nikada nije bila opčinjena, ne kada je on u pitanju. Razmišljajući tako, zaključio je da je ono što se davno dogodilo bila golema pogreška s njegove strane. Ne, bit će ona pribrana i dostojanstvena kada se sretnu, kao da su ljubazni neznanci, ništa više od toga. Kao da nije bila majka njegovu djetetu i kao da mu nikada nije ni bila strastvena ljubavnica. Što li je, dođavola, radila živeći u takvom ćumezu? To joj nikako nije priličilo. Dama poput Sofie zasigurno nije tu živjela. Njegovo dijete nije moglo živjeti na takvu mjestu. Neudane žene, pa čak i one radikalne poput Sofie O’Neil, iako neudane i s djetetom, živjele su u modernim kućama s 220

Knjigoteka

Glorij@ pratiljom i brojnim osobljem. Edward je još snažnije, bijesno, zalupao na vrata. Duboko je udahnuo, nastojeći kontrolirati vlastito drhtanje i iznenadni bijes. Ako uistinu živi tu, a to je bila adresa na pismu koje mu je poslala, pobrinut će se za to da se smjesta preseli nekamo drugamo. Njegovo dijete neće odrastati u siromaštvu i zapušteno. Edward je ispustio cigaretu na starinski pod i petom zgazio vršak. Prekasno je shvatio da je pod čist, iako mu je trebao popravak. Naglo se okrenuo poći niz stube i otići do galerije Durand-Ruel. Zasigurno će netko ondje znati gdje ona stanuje. Netko se uspinjao stubama. Edward je zastao, zapitavši se bi li od prolaznika mogao dobiti kakav podatak o njoj. Ali muškarac se sledio spazivši Edwarda, zagledavši se u nj, zaprepašten. U trenu su se dlake na Edwardovu zatiljku nakostriješile kada je osjetio nelagodu. Bio je uvjeren kako nikada dotad nije sreo toga neznanca koji je širom razrogačenih očiju piljio u nj, zaprepašten kada ga je prepoznao. Još gore, dok su tako stajali i gledali se, silan bijes vidljivo je ključao u plavim očima onoga drugoga muškarca i Edward je imao osjećaj da ga taj muškarac ne samo zna nego i mrzi. Ali nije ga imao otkuda znati. Edward je bio uvjeren u to da se nikada nisu sreli. Muškarac se pribrao i nastavio uspinjati stubama, sve dok se nije našao na odmorištu na kojemu je stajao Edward. Odjeća na njemu bila je otrcana. Na sebi je imao zakrpane hlače, crne čizme, pamučnu košulju i laganu jaknu, ali unatoč tomu, bio je zgodan. Suočio se s Edwardom. Tražite li Sofie? Edwardu je srce bolno zaigralo. Bože dragi. Sofie je ipak živjela tu i poznavala je toga muškarca. Neznatno je zadrhtao, počevši shvaćati razlog neprijateljstva toga čovjeka. Bio je previše učen da ne bi shvatio. - Živi li tu? - upitao je Edward, pripaljujući još jednu cigaretu, dok mu je puls ubrzano kucao i ruka mu zamjetno drhtala. - Da. - Muškarčeve plave oči sijevnule su. Iznenada je okrenuo leđa Edwardu i pokucao na vrata. - Sofie? Cherie, c’est Georges. Ouvrez la porte. Edwardove usne izobličile su se kao da će zarežati. Nije govorio francuski, ali razumio je riječ cherie, baš kao što je shvaćao razloge Georgesova neskrivenog neprijateljstva. Georges se okrenuo: - Nije kod kuće. - Nije. - Zna li da ste tu? 221

Knjigoteka

Glorij@ - Ne. - Edward se neljubazno osmjehnuo. - Još ne. Na trenutak Georges nije rekao ništa i dvojica muškarca piljili su jedan u drugoga poput dvojice bikova u malenoj areni. Potom je rekao: Nije ni u svojemu ateljeu, jer sam upravo bio tamo... Pretpostavljam da bi mogla biti s Paulom u Zutu. - Tko je Paul? - Prijatelj. Njezin najbolji prijatelj. Edward se preispitao. Georges je očito bio vrlo zainteresiran za Sofie i Edward se već pitao kakav je odnos imao s njom. Točno to. Ali, tko je, dođavola, bio Paul? Edward je pomislio kako mu to ime zvuči poznato i nastojao se prisjetiti: - Paul Verault? - Da. - Georges nije više ništa rekao. - Gdje je Zut? - upitao je Edward, čvrsto stežući vilicu. - Idem sada tamo - rekao je Georges. - Želite poći sa mnom? - Da - rekao je jezgrovito Edward, pošavši za neznancem niz stube. Vani je bio lijep jesenji dan, svjež, ali ne hladan. Sva stabla na ulici plamtjela su crvenom. - Ne poznajem vas, ali vi znate mene. Kako to? - Svi vas poznajemo, monsieur, sa Sofijinih slika. - Sa Sofijinih slika - ponovio je poput jeke. Georges ga je mrko pogledao. - Oui. Nekoliko puta ste joj pozirali kao model. Edward je pokušao proniknuti u značenje njegovih riječi. Zavrtjelo mu se u glavi od iznenađenja. Sofie ga je slikala... ponovno. Nekoliko puta. Koliko puta? I zašto? Uzbuđenje mu je puzilo žilama, raspršujući donekle bijes koji je osjećao. Sigurno još osjeća nešto prema njemu, sigurno osjeća. Uto je pomislio na činjenicu da slikari diljem svijeta od pamtivijeka slikaju razne teme, bilo jabuku ili portret muškarca. Stoga umjetnik ne mora nužno biti zaljubljen u predmet svojega slikanja. Ona početna euforija koju je osjetio brzo je zamrla. Usne su mu se stegnule u strogu i odlučnu crtu. Nisu više razmijenili ni riječ, nastavivši hodati uskim ulicama. Kada su naposljetku skrenuli iza ugla, začuli su se divni zvuci pripjeva melodije koju je netko svirao na glasoviru, popraćeni dubokim smijehom muškaraca, od kojih su neki bili pijani. Edward je pomislio kako je usto začuo još i visoke tonove ženskih glasova. Ušli su u Zut. Nije to bio kafić, nego salon. Edward je razrogačio oči. Ovo je očito bila zabuna. Sofie nije mogla biti u nekom salonu! Dame nisu zalazile u baro ve prepune pijanih razvratnih muškaraca, čak ni one nekonvencionalne, poput Sofie. Osim 222

Knjigoteka

Glorij@ toga, bila je majka! Ali dok se pokušavao uvjeriti, prokleto je dobro znao da je živjela u onoj mišjoj rupi nekoliko blokova zgrada dalje. Osim toga, tuj čovjek joj je prijatelj i rekao je da bi mogla biti tu. Ukočen i zaprepašten, dok se u njemu javljao bijes, pogledom je preletio po salonu. Bar se sastojao od jedne jedine krcate zadimljene prostorije. Edward je brzo pogledom kliznuo uokolo. Ljudi unutra bili su glasni i u živahnu razgovoru. Većina stolova, koji su bili spojeni, bila je zauzeta, a još je desetak muškaraca i dvije žene stajalo za šankom. Bio je zapanjen kada je postao svjestan da su se mnogi gosti okrenuli i zagledali u nj, prepoznajući ga na način na koji ga je prepoznao Georges. Edward nije nimalo mario za to. Sofie je bila tu, baš kao što je čovjek rekao. Kada mu se pogled prikovao za nju, sledio to se u vremenu i prostoru. Stegnulo ga je oko srca. U utrobi je osjetio iskonsku bol. Sjedila je za malim krcatim stolom s još trojicom muškaraca. Dvojica su bila njezinih godina, ali jedan daleko stariji, sjedokos. Promijenila se. Odmah je to uočio. Još uvijek je na sebi imala tamnoplavu suknju i bijelu bluzu, ali sada je šal s uzorkom jarkih boja, crvenom i zlatnom, imala prebačen preko ramena. Kosa joj je bila labavo začešljana unatrag i spletena u debelu pletenicu, onako kako ju je oduvijek nosila, ali nije sjedila uspravno kao da je u školi s knjigom na glavi. Gotovo je bila zavaljena na stolcu. Nije više bila onako vitka i nije izgledala krhko. Obrazi su joj bili rumeni, možda zbog djelovanja čaše bijeloga vina na stolu ispred nje i smijala se nečemu što je netko rekao. Osmjehivala se vedro i veselo. Promijenila se. Ona Sofie O’Neil kakvu je Edward poznavao nikada ne bi ni sanjala o tome da sjedi u zadimljenom baru za stolom s raskalašenim mladićima, pije vino i puši. Osjećao se kao da je fitilj dinamita koji je iz tračnica izbacio vlak u Kimberlyju u Africi ponovno eksplodirao, ovoga puta u njemu. Pogledao ju je i onaj prvotni šok pretvorio se u pravi bijes. Sve to vrijeme živio je u pravome paklu... zbog nje. Sve to vrijeme ona je bila U veselom bezbrižnom Parizu, zabavljala se i slikala, boemski se prepuštajući užitku. Koji joj je od njih bio ljubavnik, pitao se bijesan kao ris. I gdje je, dođavola, bilo njihovo dijete? Edward se krupnim koracima zaputio prema njoj. Sjedila je okrenuta mu leđima. Nije ga još ugledala, ali ostali jesu, pa su svi prestali razgovarati i zapiljili se u nj. Sofie se nije pomaknula s mjesta. Edward se smrknuto osmjehnuo. Potom mu je srce stalo jer je Georges čučnuo pokraj nje, brzo joj nešto šapnuvši u uho. Edwarda je preplavio ubojiti bijes. Znao je da joj je to ljubavnik. Nikada ni u što nije bio sigurniji. 223

Knjigoteka

Glorij@ Georges je ustao. Sofie se sporo okrenula, još uvijek sjedeći. Lice joj je bilo bijelo, poput svježe oprane plahte. Tada ga je ugledala i vrisnula. Georges joj se još više približio i zaštitnički joj položio ruku na rame. Edward mu je poželio zgromiti ruku, a potom ga snažno udariti u jaja. Sofie je ustala. Edward se zaustavio ispred nje. Nije udario onoga Franuza, kao što je to žudio. Naprotiv, samo se hladno osmjeh nuo. Nije ni pokušavao prikriti bijes ni obratiti joj se tiho i diskretno: - Gdje je, dođavola, naše dijete, Sofie? - stisnutih šaka zahtijevao je odgovor. - I što, dođavola, radiš ovdje?

224

Knjigoteka

Glorij@ DVADESETO POGLAVLJE Sofie je piljila u nj, nakratko ne mogavši pojmiti činjenicu da Edward stoji tu u Zutu, nekako impozantniji od svih i privlačniji nego ikad. Osjećala se kao da sanja. Naposljetku je došao. O, Bože! Ostala je bez riječi. - Nisam duh - rekao je Edward, gledajući je hladno i prodorno svojim plavim očima. - Ali gledaš u mene kao da jesam. Što nije u redu, Sofie? Nije li ti drago što me vidiš? Na kraju krajeva, poslala si mi pismo. Ili te prekidam u nečemu? Sofie je naposljetku u njegovu glasu zapazila bijes i podrugljivost pa se ukipila. Gotovo mahnito nastojala je zadržati pribranost, kojom se morala oboružati jednako poput nekoga tko se brani štitom, sve dok je on u Parizu. Nije li znala da će doći? Nije li se molila da dođe? Ali nije stigao na vrijeme. Grube razlomljene slike bljesnule su joj u mislima. Slike Rachellina i Paulova zabrinuta lica dok se Sofie koprcala u njihovu naručju, vrišteći od boli kakva se ni u najgoroj mašti nije mogla zamisliti. Gorčina je u njoj nabujala poput plime. Edward nije bio tu kada je rađala kćer. Porod je bio težak i dugačak. Sofie je rađala gotovo dvadeset četiri sata, većinu vremena provevši u jakim bolovima i samo je čvrstom snagom volje uspjela naposljetku istisnuti Edanu iz utrobe, kada je već bila toliko iscrpljena da više nije mogla ništa dati od sebe. Tada je i Georges bio uz nju, držeći je za ruku. Kada su joj predali njezinu sićušnu kćer, Sofie je zaplakala, ali ne od radosti, nego od olakšanja koje je osjetila. Ali nije bilo Edwarda. Nije čak došao ni u srpnju, ni u kolovozu, pa čak ni rujnu. Sofie je drhturila od bijesa, čvrsto stišćući šake, u žestokom pokušaju da ga kontrolira. - Naravno da ne prekidaš. Samo sam zatečena. - Doista? - Osmijeh mu je bljesnuo i na obrazima su mu se pojavile duboke jamice, ali bio je neiskren. Bio je ružan. - Reci, zašto bi bila iznenađena vidjeti me u rupi poput ove? Muškarci na takva mjesta od davnina navraćaju. Naravno, nisam shvatio da u današnje vrijeme na takva mjesta zalaze i dame. Sofie je samoj sebi rekla da se ne treba pred njim opravdavati za svoje ponašanje. - Paul Duran-Ruel će za mene održati izložbu u New Yorku, a ne u Parizu, ondje gdje su kritičari ljubazniji. To je zasigurno razlog za slavlje, Edwarde. Moji prijatelji su ustrajali na tome. Pakosno se nacerio. - Zbog toga si ovdje? Slaviš? Sa svojim prijateljima? Isprsila se. - Da. 225

Knjigoteka

Glorij@ Odmjerio ju je plamtećim pogledom, ne samo drsko nego prezrivo. Gdje je dijete? - ispalio je. Uzdahnula je. - S Rachelle, mojom najdražom prijateljicom. Otišle su u šetnju. Edana svako jutro i svako poslijepodne ide u šetnju. Stajao je nepomično. - Edana? Da. Edana Jacqueline O’Neil. - Pogledi su im se prikovali. - Brzo će se vratiti. Možda, ako navratiš poslije do mojega stana... - Poći ćemo zajedno onamo - prekinuo ju je brzo, jednoličnim glasom. Sofie je osjetila napetost. Obuzela ju je strepnja i puls joj se silno ubrzao. Edwardove usnice izvile su se prema gore, ali ne ljubazno, nego znalački. - Da - rekao je tiho i grubo, čitajući joj misli. - Možemo i to. Sofie se naglo okrenula s namjerom da pobjegne od njega. Edward je bio toliko brz da je to ostala tek nejasna kretnja. Ruka mu je naglo poletjela i čvrsto ju je uhvatio za lakat. Sofie je vrisnula, jer nije baš bio nježan. - O, ne - zaškrgutao je zubima. - Nećeš sada pobjeći od mene. Porazgovarat ćemo. - Prije nego što se Sofie uspjela usprotiviti, izgurao ju je pred sobom van iz prostorije. Sofie nije željela praviti scenu. - U redu. Samo me pusti. Prije nego što netko zaključi da me zlostavljaš i pokuša nešto učiniti u vezi s tim. Edward ju je hladno pogledao ispod oka. Potom joj je ispustio ruku. Jedno pokraj drugoga su, ne dodirujući se, izišli iz Žuta u prohladno jesenje poslijepodne. Mogla je osjetiti napetost koja se u njemu stvarala: ključala, cvrčak, iskrila... onako eksplozivna. Drhturila je, zadihana. Sofie je samoj sebi govorila da mora ostati pribrana. U jednu ruku očekivala je da će se Edward naposljetku pojaviti, ali ne ovako. Nije očekivala da će biti tako hladan i neprijateljski raspoložen, gotovo neprepoznatljiv. Ali nije sada bilo vrijeme zadržavati se na dragocjenim uspomenama. Nije sada bilo vrijeme prepuštati se tjeskobi ni patnji niti je bilo vrijeme biti svjestan njegove nadasve neodoljive muževnosti. Sofie je udahnula, treptanjem odagnavši suze i najpristojnijim glasom ljubazno upitala: - O čemu to želiš razgovarati? Pogledao ju je, a potom zabacio glavu i grohotom se nasmijao. - A što, dođavola, misliš o čemu? Želim razgovarati o svojoj kćeri... i želim znati koga vraga radiš tamo u onom prokletom salonu. Sofie je sada bilo svega dosta. - Ne polažeš nikakvo pravu na mene, Edwarde. Neću ti objašnjavati svoje ponašanje. 226

Knjigoteka

Glorij@ Uhvatio ju je za nadlaktice i privukao je uz svoje zaprepašćujuće čvrsto tijelo. - Imam ja puno prava - rekao je nježno i opasno. - Zato što sam Edanin otac. Sofie je osjetila napetost kada je bijesnim i istodobno strastvenim pogledom kliznuo preko nje, skidajući s nje odjeću, zadržavši se na njezinim od mlijeka nabreklim grudima. Iako je bila bijesna, Sofie je bila sleđena, i te kako svjesna snage njegovih bedara uz svoje. - Koliko često dolaziš ovdje? - upitao je, prodrmusavši je. Sofie je poželjela potući se s njim. Tučnjava nije bila opasna poput popuštanja želji koja se snažno rasplamsavala u njoj. - Ne tiče te se. - Počinje me se ticati. Pogledi su im se sreli. Izraz Edwardova lica se promijenio. Odjednom mu se ruka našla na njezinoj stražnjici i priljubio ju je uz sebe tako da su joj sada slabine dodirivale njegove. Sofie je nesuvislo zaječala. Njegova muškost bila je u punoj erekciji. - Ti me se počinješ ticati. - Ne - zacvilila je. - Da - rekao je grubo. - Još uvijek te želim. Sofie nije mogla vjerovati da se to događa. Nekoć je voljela Edwarda i možda ga još uvijek voli. Bilo je teško reći. Bila je silno bijesna na njega zato što nije bio uz nju dok je rađala Edanu ili barem nedugo nakon toga. Bila je silno bijesna i silno razočarana, ali ipak spokojna. Svu svoju strast od samoga je rođenja usmjerila na dijete. U njezinu životu nije bilo nimalo prostora ni za kakvu drugu ljubav. Ali Edward nije bio zaljubljen u nju. Nikada nije bio zaljubljen u nju, no barem je u prošlosti bio ljubazan i galantan. Sada više nije. Bio je grub, surov i zaprepašćujuće iskren. Navodio ju je da se osjeća jeftino, poput kakve ulične drolje. Sofie se silno trudila ne prisjećati se kako su se njegove ruke poigravale njome one noći tijekom oluje kada ju je odveo u krevet. Kako su se onda poigravale njome... i kako bi se ponovno mogle poigravati. Nevoljko se prisjetila one vreline između njih i tako snažne želje da je svaki put iznova besramno vrištala u zanosu. Mogla se čak prisjetiti izraza njegova lica dok se pomicao nad njom... i u njoj. Kombinacija ekstaze i agonije, moćna, nezaboravna i muška. Poslije ju je nježno držao u naručju, kao da je voli. Prepusti li se ovaj put grozničavoj potrebi koja se u njoj javljala, neće biti nijednog trenutka nježnosti. - Nećeš li me pozvati da ti se pridružim u krevetu? - upitao je tiho Edward, nagovarački izvijajući zdjelicu uz nju. 227

Knjigoteka

Glorij@ Sofijine oči napunile su se suzama. - Neću - prošaptala je, gušeći se. Neću. - Kada bi barem ona želja nestala, ali on ju je namjerno i vješto raspirivao. Tijelo joj je drhturilo priljubljeno uz njegovo i bilo je teško disati. - A zašto ne, draga Sofie? - upitao je Edward, nenadano je ponovno čvrsto uhvativši za nadlaktice. Njegovo bedro kliznulo je među njezina. Čvrsto. Uzavrelo. Muževno. - Nisi valjda vjerna dragome Georgesu? Sofie je širom otvorenih očiju piljila u njegovo lijepo lice, odlučna ne obazirati se na položaj njihovih tijela. Zagledala se u njegove plave oči, lijepe kao uvijek unatoč hladnom pogledu u njima, i u njegove odlučne izražajne usne. - Kako se usuđuješ na mene baciti kamen? Nasmijao se. - Usuđujem! Sve se ja usuđujem! Znala je da je njegova aluzija imala erotski prizvuk. - Odvratan si. Promijenio si se. Pokvaren si u svakom pogledu, baš kao što govore o tebi! - Pokušala ga je odgurnuti od sebe. Smijeh mu je zamro, ali nije ju pustio. Prestala se koprcati i otimati, jer svakom svojom kretnjom postajala je još svjesnijom njega. - Pusti me. Smjesta, prije nego što vrisnem. Edwardov stisak postao je još snažniji. - Dođavola! Jesi li zaljubljena u nj, Sofie? Jesi li? - Ne shvaćaš! - vrisnula je. - O, shvaćam ja, dušo, savršeno shvaćam. - Bljesnuo je njegov osmijeh. Gurnuo je bedro još snažnije i dublje tako da je sada bila prisiljena zajahati ga. - Hajde, dušice, nema potrebe za igranjem igara. Predobro se poznajemo da bismo igrali igrice... osim ako se ne radi o igrama zadovoljstva. Sofie je dahtala. Istinski ogorčena, pokušala se otrgnuti, osloboditi i sjahati s njega. Nasmijao se prigušeno i grubo i nadvio nad nju ne osmjehujući se. Sofie je shvatila da će je poljubiti i potpuno se sledila. - Bolje - promrmljao je - mnogo, mnogo bolje. Da vidimo koliko toga si naučila tijekom boravka u veselom Parizu? - promrmljao je glasom ljubavnika. Stisnuo ju je uz sebe pa nije bilo nimalo dvojbe o veličini njegova ukrućena uda. Sofie je smjesta podignula ruke s namjerom da ga odgurne. Nije to željela. Barem ne u mislima. Ali tijelo joj je bilo gladno, izgladnjelo, i Sofie je zapravo već bila zaboravila koliko želja može biti neodložna, koliko izluđujuća, koliko sveobuhvatna. Sada su je mučile slike, ne one iz prošlosti, nego slike budućnosti. Slike nje i Edwarda, golih, njihovih isprepletenih tijela, zajapurenih od strasti, kako se priljubljeni naprežu jedno uz drugo i dašću. Edwarda koji tako duboko, snažno i glatko, vrlo 228

Knjigoteka

Glorij@ glatko, prodire u nju. Ekstaze kakva joj je nekoć bila poznata. - Ne, Edwarde, ne na ovaj način. - Zašto? - prošaptao je. Usne su mu bile uz njezine i osjetila je kako joj je njegov dah okrznuo usnice. - Prijatelji smo. Stari prijatelji. Ne osjećaš li više ništa prema meni? - Stari prijatelji? - zadahtala je, ali ostatak njezinog odgovora bio je prekinut. - Usne su mu dotaknule njezine. Trenutak potom bila je predmetom njegove snažne najezde. Otvorila mu se kada je u više navrata zagurao jezik duboko u nju. Nije to bilo parenje, nego silovanje. Sofie je vrisnula, ne zato što ju je zaboljelo, nego zato što se počela bojati. Njega, sebe same. Pokušala ga je odgurnuti od sebe, iako su joj usnice popustile i postale podatne. Naglo je odvojio usta od njezinih i zadahtao: - Bože, Sofie! Kako je to dobro, vraški dobro! I ona je dahtala. - Misliš da ti to što smo bili... bili ljubavnici daje za pravo da se prema meni ponašaš kao prema... prema... - Prema komu, Sofie? - opasno je prodahtao. - Kao prema drolji? Kao prema bludnici? Kao prema kurvi? Zaječala je i problijedjela. - Zaboravi na svojega novog ljubavnika. - Pogled mu je plamtio. - Bolji sam od njega, dokazat ću ti to. Bit ćemo bolji. Dođi. Dođi bez prisile, Sofie... Ovaj put bez grubosti, obećavam ti. Sofie je piljila u njega i njegov zavodljivi glas obavijao ju je poput tople kukuljice. Uzvratio je piljenjem. - Sofie, oboje znamo da me želiš. Želim i ja tebe. Bilo je dobro, ponovno može biti dobro. Zapravo, sada još i bolje zato što imaš iskustva. Može biti najbolje, Sofie. - Dalje od mene - prošaptala je. - Zašto? Voliš li ga? - zarežao je. - Lud si - prodahtala je. - Georges mi je drag... ne volim ga! - Dobro. Nije mi se baš previše sviđala pomisao na to da u krevet vodim ženu koja je zaljubljena u drugoga. - Osmijeh mu je sablasno bljesnuo. - Ali ako je tako... - slegnuo je ramenima - ipak ću je odvesti. Piljila je u nj, jer se pretvorio u čudovište, u nekoga koga ne poznaje, koga nikada nije ni poznavala. - Ne shvaćaš. Njegove jasno plave oči bile su tvrde poput safira. - Shvaćam, shvaćam ja u kojoj si mjeri boemka, Sofie. Shvaćam tebe i tvoje potrebe. Ne zaboravi da sam ti bio prvi. Ja sam bio taj koji je pobudio želju u tebi. Smatram se sretnikom zbog toga. - Dalje od mene - rekla je Sofie tiho, očajna. - Molim te! 229

Knjigoteka

Glorij@ - Radije želiš njega? - Bljesnuo je njegov hladan i okrutan osmijeh. Nećeš... ne nakon današnjega dana. Dašćući, Sofie je izgubila svu kontrolu nad sobom, nastojeći se osloboditi njegova stiska. Sulud i divlji, Edward ju je smjesta pustio. Sofie je posrnula i udarila u zid od crvene opeke. Obgrlila se dašćući, na rubu suza. - Kako se usuđuješ! - Ne! - smjesta je povikao Edward, upirući prstom u nju. - Kako se ti usuđuješ! Kako se ti usuđuješ uskratiti mi kćer, prokleta bila, Sofie O’Neil! Sofie je susrela njegov pogled zaslijepljen bijesom. - Ne uskraćujem ti Edanu. - Ne? - Pošao je prema njoj, a potom se zaustavio i podignuo ruku, stisnuvši šaku. Ruka mu je drhtala. - Želim znati zašto mi to prije nisi rekla. Sofie je oklijevala. Zaključila je da zaslužuje istinu. - Bojala sam se. - Bojala? Čega si se bojala? Oči su joj bile pune suza. Još se snažnije obgrlila. - Ne znam. Ovoga. Piljio je u nju. Usne su mu bile obješene i iskrivljene. Vidjela je da pokušava razumjeti, ali da mu ne uspijeva. Sofie ga nije imala namjeru prosvijetliti. Dogodilo se ono čega se bojala. Došao je zato što mu je bilo previše stalo. Stalo do njihove kćeri, ne do nje. Hodali su bez riječi dok su se vraćali do njezina stana, pazeći da se ne dotaknu. Sofie je još pazila da ne pogleda Edwarda. Ukipila se kada su ušli u zgradu u kojoj je imala stan, jer je očekivala da će je on pridržati za lakat i pomoći joj da se popne uz uske strme stube. Nije joj pomogao. Prvi put u životu Sofie je postala svjesna svojega još uvijek nezgrapna hoda dok se ispred Edwarda penjala uz stube. Bila je posve sigurna da je on sve to zapazio. Kada su stigli do vrha, do odmorišta, Sofie je čula Rachelle kako pjeva. - Kod kuće su. - Ugurala je ključ u bravu i otvorila vrata. - Edana, cherie, mama je došla! - viknula je Sofie, požurivši do svoje kćeri. Rachelle i Edana bile su na velikoj deki na podu. Rachelle je sjedila prekriženih nogu, u bijeloj suknji, posve bijeloj košulji i svojim teškim crnim čizmama. Na sebi je imala sjajni plavi šal. Edana još nije sjedila. Ležala je na leđima, mahala rukicama i gugutala. Ali na zvuk Sofijina glasa, gugutanje stalke djevojčice je prestalo i ona se osmjehnula. Rachelle je ustala i zagledala se, širom razrogačenih očiju. Sofie je dotada već bila podignula Edanu u naručje i snažno je privijala uza se. Djetešce se smijalo. 230

Knjigoteka

Glorij@ Sofie se napola okrenula, dovoljno da vidi kako je Edward samo na tren zapazio Rachelle. Potom je gledao u dijete... samo u dijete. - O, Bože - rekao je oporo. Sofijine oči bile su pune suza. Nije bilo zabune da je Edward svoje dijete već zavolio, potpuno i neporecivo. Oči su mu sjale, gledajući podozrivo jasno. Vršak nosa mu se zacrvenio. Sofie je Edanu predala ocu. Naglo je zaprepašteno podigao pogled. - Ne znam. Sofijino srce bolno je snažno zakucalo. I dalje je pružala svoju kćerkicu Edwardu, tjeskobno svjesna važnosti toga trenutka... i činjenice da se to trebalo dogoditi davno prije, još u bolnici, te da je to bio trenutak koji su supružnici trebali podijeliti. - Možeš slobodno. Edana je dobrica. - Bojim se - priznao je Edward, zagledan u malenu djevojčicu! - Tako je malena... tako lijepa. - Nećeš je ozlijediti - rekla je Sofie, opasno blizu tomu da se rasprsne. Edward je uzeo Edanu i oprezno je zibao u naručju. Sjeo je na otrcanu počivaljku, ne skidajući ushićen i opijen pogled s djeteta. - Bože, plavuša je poput tebe, ali ima plave oči kao ja. Obrisala je suze rukavom košulje, ali one su i dalje tekle. Na svu sreću, Edward je gledao samo u svoju kćer pa nije ni bio svjestan previranja u njoj. - Ve-većina djece je plavokosa i plavooka. M-možda će kad odraste imati crnu kosu i smeđe oči. Edward je proizveo zvuk nalik na smijeh. Edana mu se osmjehivala, mašući rukicama, kao da mu pokušava dotaknuti lice. - Sviđam joj se rekao je muklo Edward. - Bog, bog, dušice. Ja sam tvoj tatica. Sofie to nije mogla podnijeti. Briznuvši u plač, žurno je pobjegla iz sobe prije nego što bi je Edward mogao vidjeti. Ali on je još uvijek bio nagnut nad Edanom. Edana je zaplakala. Sofie je prišla dovratku i vidjela Edwarda kako hoda njišući djevojčicu u naručju, pokušavajući je smiriti. Osjetio je Sofijinu prisutnost i zabrinuto se okrenuo. - Što joj je? Jesam li je uzrujao? Maloprije je bila dobro! - Samo je gladna, Edwarde - rekla je tiho Sofie. - Vrijeme je za jelo. Edward je zastao i zagledao se u nju. Spustio je pogled na njezine grudi. Sofie je hranila svoje dijete otkad ga je rodila, ali sada se zarumenjela. Žustro je ušla u prostoriju i preuzela Edanu od Edwarda. - Možda bi bilo najbolje da sada odeš. - Nije mu susrela pogled. Edana je postala plačljiva. - Možeš sutra ponovno doći vidjeti je. - Ne, pričekat ću. 231

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je naglo podignula pogled začuvši njegov znakovit jednoličan glas. Edwardova vilica bila je čvrsta, a pogled smrknut i odlučan. Nije se sada mogla prepirati. Edana je postajala crvena u licu. Sofie se okrenula leđima Edwardu i požurila s djetetom u spavaću sobu. Brzo je raskopčala bluzu dok je sjedala na stolac za ljuljanje koji joj je kupila Rachelle. Za nekoliko trenutaka Edana je energično sisala i Sofie se počela opuštati. Ali tada je osjetila njegovu prisutnost. Naglo je podignula pogled. U žurbi nije bila do kraja zatvorila vrata. Na pragu je stajao Edward, čekajući da ona podoji njihovo dijete. Sofijin puls strahovito se ubrzao. Ne očekujući da je netko gleda, posve se razgolitila. Grudi su joj bile jedre, blijede, prošarane plavim žilicama. Edward je piljio, ali ne u njihovu kćer. Bilo je posve neumjesno, ali Sofie je osjetila snažnu požudu. Nije trebala biti čitač misli da bi znala o Čemu Edward razmišlja. Iznenada se okrenuo, zatvorivši vrata za sobom. Sofie je zadrhtala, osjetivši olakšanje. Premjestila je Edanu na lijevu dojku, zadignuvši kombinezon na drugoj strani. Preznojavala se. Edana je bila zadovoljna i nije ni primijetila. O, Bože, pomislila je Sofie. Nikada nije ni sanjala da će biti tako ako se on vrati. Suludo je pomišljala kako će moći zadržati tjelesnu i emotivnu distancu te da on neće utjecati na nju. Kako je bila glupa. Sofie se nije ni usuđivala pomisliti na ono što će se potom dogoditi. Znala je samo jedno. Nekoć davno slučajno joj je ušao u život. Ali potom ga je umalo uništio. Svaki instinkt koji je Sofie imala govorio joj je da bi ovaj put uspio, ako mu dopusti. Sofie je pozorno zatvorila vrata spavaće sobe, ostavivši ih tek neznatno odškrinutima. Edward je izvio obrvu. - Zaspala je - rekla je. Piljio je u nju, previše intenzivno zagledan da bi se osjećala ugodno. Prisjetila se kako joj je gledao u grudi. Prisjetila se osjećaja koji je imala dok je stajao priljubljen uz nju i ljubio je, silno je kažnjavajući. Bolio ju je njegov poljubac. Ali nije bilo ničega što bi moglo izazvati bol u načinu na koji je osjećala ostali dio njegova čvrsta uzbuđena tijela. - Kada želiš da se vjenčamo, Sofie? - Što? Stegnuo je vilicu. - Dobro si me čula. Kada želiš da se vjenčamo? Sada? Večeras? Sutra? Nema smisla čekati. Što prije Edana dobije moje prezime, tim bolje. Sofie nije mogla disati. Dogodilo se upravo ono čega se bojala. Previše mu je bilo stalo... do Edane. Nastojala se smiriti. Bilo je nemoguće. - Vrlo si bahat, Edwarde, kada pretpostavljaš da ću se zbog Edane udati za tebe. 232

Knjigoteka

Glorij@ Razrogačio je oči. - Dođavola! Moraš se udati za mene, oboje smo toga svjesni! Nisi li mi zato poslala ono pismo? - Nisam! Upravo zbog toga ti nisam ni pisala, sve do posljednjeg trenutka! - vikala je Sofie, potpuno zaboravivši na usnulo djetešce. Edward ju je čvrsto stegnuo za nadlaktice. - Ne razumijem. - Ma baš me briga! Neću se udati za tebe, Edwarde. Ne zbog Edane. Bio je u šoku. Problijedio je poput duha. Pustio ju je, previše zabezeknut da bi progovorio. - Isuse - izgovorio je naposljetku. - Ne vjerujem ti! Sofie je ustuknula, s namjerom da se drži izvan njegova dosega. - Radije ćeš tako živjeti? Znala je da je bolje ne odgovoriti mu. Ali sada je bio bijesan. - Zbog njega, je li? Oklijevala je, a potom odmahnula glavom. - Ne. - Zbog njega je! - uskliknuo je. Edana je zaplakala Isuse, ako je tako... nikada nisam ni mislio da to bude pravi brak, Sofie. Isuse! Želiš svojega ljubavnika, nemam ništa protiv. Dođavola, imaj ih deset, briga me! Ali Edana će nositi moje prezime. Ne želim da moje dijete bude kopile! - Probudio si malenu! - viknula je Sofie, drhteći od vlastitog bijesa i tuge. - Vrijeme je da odeš, Edwarde! Smjesta! Oklijevao je. Edana je cmizdrila. - U redu. Sutra ćemo dovršiti ovaj razgovor. Ali dovršit ćemo ga, Sofie. Sofie nije odgovorila. Požurila je u spavaću sobu, koliko zbog toga da pobjegne od njega toliko i zbog toga da smiri djetešce. Brzo je podignula Edanu, prisilivši se osmjehnuti kroz suze. - U redu je, dušo, u redu je. Pssst, budi tiho, mama nije ljutita. Mama nije uzrujana. Mama te voli. I tvoj tatica te voli. - Privila je Edanu uz prsa, ridajući snažnije nego dotad. Djetešce je naposljetku prestalo plakati. Sofie ju je spustila, pokrivši je laganom dekom koju joj je isplela susjeda. Obrisala je oči. Oklijevala je, a potom ugledala Rachelle koja je tužna i nepomična stajala u salonu. Sam pogled na njezino lice rekao joj je da je Rachelle shvatila što se događalo. Sofie je izišla iz spavaće sobe. - Što ćeš učiniti? - upitala je Rachelle, zagrlivši Sofie. Sofie je drhtala. Čula si? - Jesam. - Neću se udati za nj. Ne mogu. Ne na ovaj način. - Užasan scenarij bljesnuo joj je kroz misli. Slika nje u raskošnom krevetu s baldahinom, kako u gluho doba noći doji Edanu sama, znajući da je Edward vani s nekom drugom i da se neće brzo vratiti te da se, čak i kada se vrati, neće vratiti k njoj. Nikada se neće vratiti k njoj. 233

Knjigoteka

Glorij@ - Ah, Sofie - prošaptala je Rachelle, zapazivši njezino strahom obuzeto lice. Ponovno ju je zagrlila. - Shvaćam. Ali što ćeš učiniti? - Otići. Smjesta. Večeras. - Dok je to govorila, njezina odlučnost se iskristalizirala potaknuta stvarnom panikom koja je graničila s užasom. Vrlo tužno, Sofie je rekla: - Vrijeme je da odvedem Edanu kući.

234

Knjigoteka

Glorij@

TREĆI DIO Principijelna žena

235

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET PRVO POGLAVLJE New York... studeni 1902.

Kada je Sofie prvi put u daljini nazrela veliki Kip slobode i obris Manhattana, preplavio ju je osjećaj radosti i olakšanja. Čvrsto se prilijepila uz ogradu broda, gotovo slabašna od osjećaja koji ju je obuzeo. Nikada joj obitelj nije bila potrebnija nego tada. Silno su joj nedostajali. Jedva je čekala ponosno im pokazati Edanu. Sofie je znala da će se Suzanne na prvi pogled zaljubiti u unuku. Svima se sviđala, jer ta lijepa i slatka malena djevojčica bila je prava slika savršenstva. Sofie se čvršće pridržala za ogradu. Edana je svoj nedvojbeno dobar izgled naslijedila od oca. Sofie je pokušala zamisliti Edwardov bijes, mnogo puta nakon što je usred noći s Edanom i Rachelle pobjegla iz Pariza i svaki put obuzela bi je grižnja savjesti jer, nije li izjavila kako mu nikada neće uskratiti njegovu kćer? Bože dragi, stvarno je to i mislila, i to ne samo zato da bude poštena prema Edwardu. Sofie se predobro sjećala vlastitog odrastanja bez oca. Nije mogla poželjeti Edani istu sudbinu. Nije željela prekinuti odnos između Edane i Edwarda, doista nije. Ali nije se mogla udati za Edwarda. Čak ni zbog Edane. Nakratko je pomislila na onu strahovitu noć. Vožnja do luke Le Havre bila je beskrajno duga i zastrašujuća, jer Sofie je očekivala da će se Edward u noći materijalizirati poput razbojnika iz devetnaestoga stoljeća i spriječiti je da pobjegne s njihovom kćeri, možda je čak odvući do najbližeg svećenika. Tek kada se sljedećega jutra ukrcala na brod koji je plovio u inozemstvo i tek kada je brod uistinu zaplovio iz pristaništa, udaljavajući se od francuskoga tla, Sofijin strah naposljetku se smanjio. Potom se klonulo nadvila nad Edanu i jecala, razdirana. Sada se golemi francuski parobrod oglasio uz pristanište luke East River. Pomorci su uzbuđeno bučno izvikivali dok su se daske i mostići za ukrcaj savijali pod nogama. Kada su se iskrcali, ponad glava kružili su im galebovi i okupljena gomila koja je čekala dolazak putnika vedro je klicala. Rachelle je nosila Edanu, jer je u svakom slučaju bila snažnija od Sofie, a posebice tada. Tijekom toga putovanja Sofie nije mogla dobro spavati. Nije baš imala tek i smršavjela je. Pojela bi nešto malo, na silu, jer morala je dojiti kćer. Bojala se da bi mogla prestati dojiti. Rachelle je kružila nad njom poput jastreba. Korila ju je poput kvočke koja strepi nad svojim pilićima. Sofie nije znala što bi bila učinila da Rachelle nije ustrajala na tome da pođe s njima. 236

Knjigoteka

Glorij@ Pobjegle su samo s jednom torbom u kojoj je bilo tek nešto odjeće za preodjenuti se i potrepštine za djetešce. Nosač je preuzeo putnu torbu i pozvao dvokolicu. Sofie se nije mogla opustiti. Počela je pokazivati znamenitosti objema, Rachelle i Edani. Petomjesečna Edana bila je budna i radosno je promatrala sve oko sebe. Prošli su pokraj Tiffyanyja, Lord & Taylora, F.A.O. Schwarza, Company Gorham. Napustili su Union Square i skrenuli na Madison Avenue. Sofijin osmijeh je iščeznuo. Bili su nedaleko od Delmonico’sa. Imala je osjećaj da je bilo jučer, a ne prije više od godinu dana. Da sklopi oči, mogla se prebaciti onamo, u onaj dan, u onaj predivni trenutak kada je Edward sjedio njoj sučelice, zgodan, otmjen, naizgled vrlo iskren, i mogla je osjetiti koliko ga je voljela. Bilo je suludo, ali mogla je osjetiti kako ga, unatoč svemu, još uvijek voli. - Sofie, petite? Jesi li dobro? - upitala je Rachelle. Sofie je zatreptala i duboko udahnula. - Kamo god pogledam. .. vidim njega. Rachelle je posegnula za njezinom rukom i čvrsto ju stisnula. Naposljetku su prošli pokraj dvaju lavova čuvara i skrenuli na kružni pošljunčani prilaz ispred impozantne rezidencije Ralstonovih. Sofie se nagnula naprijed, nestrpljiva i uzdrhtala. Dvokolica se zaustavila i na širokom kamenom pragu pojavio se Jenson. Sofie je predala Edanu Rachelle i sišla s dvokolice. Jenson je uskliknuo kada ju je ugledao. Sofie se tada osmjehnula. - Jensone, stigla sam kući. Požurio je dočekati ju i pozdraviti, ozaren, na način krajnje neprimjeren batleru. - Gospođice Sofie! To ste vi! Bilo je krajnje vrijeme... ne zamjerite mi što to tako kažem! Rachelle je izišla iz dvokolice s Edanom u naručju. Osmjehujući se, Sofie je povukla svoju prijateljicu naprijed. Čineći to, odjednom su na površinu iskrsnule stare uspomene i u mislima su joj odjeknule Suzannine riječi upozorenja: Ne možeš dijete dovesti kući. Potresena, osjećajući se pomalo nelagodno, Sofie je još čvršće stisnula Rachelle. - Jensone, ovo je moja draga prijateljica i pratilja, Rachelle du Fleury. A ovo je moja kći, Edana Jacqueline O’Neil. Predvorje se ubrzo ispunilo poslugom koja je požurila izraziti dobrodošlicu Sofie, čim se pročulo da je stigla. Iako se nije u potpunosti mogla osloboditi nelagode, zbog toplog dočeka koji joj je posluga priredila, Sofie je bilo silno drago što je došla kući. Zagrlila je gospodu Murdock, čije su oči bile pune suza. - Ovo je moja prijateljica i pratilja, Rachelle - rekla je, povukavši Rachelle da prođe naprijed s djetetom. - A ovo je moja kći, Edana. 237

Knjigoteka

Glorij@ Gospođa Murdock razrogačila je oči i problijedjela. Bio je potreban trenutak da dođe k sebi, za razliku od Jensona koji je svoju zaprepaštenost gotovo odmah prikrio formalnim ophođenjem. - Lijepa je, Sofie. - Gospođa Murdock je čvrsto uhvatila Sofie za ruku. - O, dušice... nisam znala. Sofie se uspjela nasmiješiti. Gospođa Murdock se još jednom pokazala učinkovitom kućedomaćicom. - Smjcstit ćemo vas, naravno, u vašu staru sobu, a djetešce u susjednu sobu, s Rachelle. Naredit ću da vam počiste atelje tako da se sve blista i bit će spreman za rad već sutra, ranim jutrom. Sofie je bila dirnuta. - Hvala vam. - Pročistila je grlo. - Edana spava sa mnom, ali Rachelle možete smjestiti u susjednu sobu. Gospoda Murdock je potvrdno kimnula i žurno poslala služavke na kat. - Nema li nikoga doma? - upitala je Sofie. - Gospodin Ralston ima nekoga posla u gradu. Vaša majka je vani na ručku s gospođama. Lisa je u vrtu. Sofie se okrenula prema Rachelle. - Dođi, Lisa je upoznata sa svime i jedva čeka vidjeti svoju nećakinju. Požurile su kroz kuću. Sofie je zastala na pragu terase koja je gledala na vrtove. Očekivala je zateći Lisu samu. Ali nije bila sama. Bila je u zagrljaju nekoga gospodina. Ljubio ju je. Sofie je razrogačila oči. S mjesta na kojemu je stajala pružao se nesmetan pogled na taj par, ali poljubac nije bio čedan. Visok muškarac snažnih ramena presavio je Lisu preko jedne ruke, ljubeći je vrlo prisno. Sofie se nakašljucala. U trenu su se razdvojili. Lisa je bila zajapurena, ali ne samo zbog grižnje savjesti. Kada je ugledala Sofie, vrisnula je, zadignula suknje i potrčala. Sofie je također vrisnula, raširivši ruke. Lisa nikada nije bila dražesnija. Odjevena u zelenu haljinu sa zelenim prugicama, s nijansu tamnijim rukavicama i šeširom, izgledala je zapanjujuće ženstveno. Kada su se razdvojile, Sofie se okrenula prema gospodinu koji je došetao do njih. Lisa je ponosno stajala pokraj njega, držeći ga ispod ruke. Sofie se prenula, ali ne samo zbog tako otvoreno pokazane prisnosti. Bio je visok i snažne grade, usto još vrlo zgodan, sivkastih očiju i preplanulo tamnoput, ukratko, više je nalikovao grčkom bogu Adonisu nego običnom čovjeku. Sofie je u njegovu pogledu prepoznala iskru. Bila je zaprepaštena. Iz prve je ruke znala kamo će ta želja odvesti Lisu. 238

Knjigoteka

Glorij@ - Ovo je moj zaručnik - rekla je Lisa, ozareno se privijajući uz njega. Uz njega se doimala tamnom i sitnom, čineći savršen kontrast njegovoj zasljepljujuće savršenoj ljepoti. - Markiz od Connaughta, Julian St. Claire. - Lisa, nisam znala! - uskliknula je Sofie. Bilo joj je drago... i osjetila je olakšanje. Ponovno su se zagrlile. Sofie se okrenula prema markizu. Drago mi je. Ja sam Lisina polusestra, Sofie O’Neil. Bio je ozbiljan. Pomalo odsječno je kimnuo, ali ljubazno se naklonio. Nije bilo zamjerke riječima koje je izgovorio, bile su korektne, ali ništa više od toga. - Počašćen sam što sam vas upoznao, madam. Moja zaručnica ispričala mi je puno toga o vama. Sofie se uspjela osmjehnuti, krišom pogledavši u Lisu, koja očito nije zapazila crni humor svojega zaručnika. Mogla je samo pretpostaviti da je bio nezadovoljan zbog toga što ih je Sofie prekinula u nezgodno vrijeme. Uto je Edana glasno podrignula, svima im odvrativši pozornost. Lisa se sledila. Sofie se također ukrutila. Jedno je bilo predstaviti Edanu Jensonu, gospođi Murdock i Lisi, a nešto posve drugo neznancu. Unatoč tomu što je više od godinu dana živjela na Montmartreu i unatoč razmetanju hrabrošću, Sofie je znala da će naići na negodovanje društva prema sebi i svojoj kćeri. Ali Lisa je prekinula taj trenutak. - Ah, Sofie - prošaptala je. Pogled joj je bio staklast i u njemu je bio upitnik. Sofie je potvrdno kimnula, na što se Lisa odvojila od markiza i preuzela Edanu od Rachelle. - Kako je lijepa! Sofie je krišom bacila pogled prema markizu. Gledao je u njezine ruke... nije nosila prstenje. Mirno je podigao pogled do njezina. Pogled mu je bio bezizražajan i iz njega se nije moglo pročitati ništa. - Mogu li vam predstaviti svoju kćer? - rekla je Sofie, nadajući se da joj glas zvuči smireno i da se u njemu ne zapaža iznenadna nervoza koju je osjećala. - Edana Jacqueline O’Neil. U njegovim očima nešto je zaiskrilo, možda iznenađenje zbog njezine hrabrosti, ali zasigurno ne divljenje. St. Clare ih je nedugo nakon toga napustio, ustvrdivši da mora nešto obaviti. Doći će navečer po Lisu, biti joj pratnja za bal. - Tako mi je drago što si ovdje - rekla je razdragano Lisa kada su se povukle u udobni salon kojim se koristila samo obitelj. Promatrale su Edanu koja se na perzijskom tepihu na podu igrala zvečkom. - Sljedećeg tjedna je bal u čast mojih zaruka, tada će biti službeno proglašene, a sada i ti možeš doći. Bez tebe to ne bi bilo isto, Sofie. - Naravno da ću doći - rekla je Sofie. - Lisa... koliko dugo poznaješ markiza? 239

Knjigoteka

Glorij@ - Upoznali smo se lani u proljeće. - Lisa se osmjehnula i oči su joj zasjale. - Sofie... odmah sam se zaljubila. Sofie je mogla pretpostaviti zašto. Nije li se i sama zaljubila u Edwarda istoga trena kada ga je nakratko ugledala? - Nije li divan? - upitala je Lisa sa sjajem u očima. Sofie se dobro sjećala kako je to biti tako zaljubljen. – Jako je zgodan. Vas dvoje ste baš lijep par. - Da, to su mi već rekli. - Lisa se kolebljivo osmjehnula. - Ali čula si da je već jednom bio oženjen. - Žena mu je umrla? - Da, nedavno. Tako je barem otac rekao. Markiz... Julian... ne želi razgovarati o tome. Samo sam jednom to spomenula i... gle, bio je bijesan. Lisin sada zabrinut pogled zadržao se na Sofijinu. - Rekao je da je prošlost mrtva i da to više nikada ne spomenem. Sofie je bila tužna. Bojala se da je markiz volio svoju prvu ženu... ili da je još uvijek voli. - Možda će, nakon vjenčanja, kada se bolje međusobno upoznate, moći razgovarati o njoj. - Računam s tim - rekla je Lisa. Ponovno se osmjehnula i posegnula za Sofijinom rukom. - Nego, dosta o meni. Pričaj mi o životu u Parizu... ispričaj mi sve o Edani. Sofie je dojila Edanu kada je Suzanne naglo upala u njezinu spavaću sobu. Bilo je to nedugo nakon dolaska. Rachelle se povukla malo odrijemati, iscrpljena od puta. Lisa se odijevala za zaruke na koje se poslije te večeri spremala s markizom. Sofie i Edana bile su same. Sofie se osjećala prilično shrvano pa je i sama teturala na rubu iscrpljenosti. Na neki način osjećala se uznemirenom zbog toga što je sada s kćeri u kući u kojoj je odrasla, u krevetu koji je imala još u ranoj mladosti, od svoje devete godine. Doimalo se pogrešnim. Kao da je nešto nedostajalo. Naravno da je nedostajalo. Sofie nije bila u vlastitoj kući, nego u kući svojih roditelja. Kroz misli joj je sinula nedavna Edwardova bračna ponuda. - Sofie! - uskliknula je Suzanne. Sofie se ukipila, okrenuvši se prema majci koja je razrogačenih očiju piljila u nju, kao da nikada u životu nije vidjela ženu kako doji. - Majko! - Ne mogu vjerovati! Što to radiš? - Suzanne se nije ni pomaknula, kao da se bojala prići. - Edana je gladna. Hranim je. Uskoro ću je staviti na spavanje. - Ne! - vrisnula je Suzanne. - O, Bože! Kako si mogla dovesti to dijete ovamo! Jesi li poludjela? 240

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je osjetila napetost. - Majko, nisam poludjela. Ne želiš li upoznati Edanu? - Ne! - Suzanne je prodorno vrisnula. Sofie se preznojila i grašci znoja izbili su joj uz kosu i među grudima. Bilo je jako teško ostati smiren. - Majko, molim te. Priđi. - U glasu joj se polako počeo osjećati očaj. - Molim te, priđi i pogledaj moju kćer. Svoju unuku. Ali Suzanne je bila neumoljiva. - Rekla sam ti da ne možeš to dijete dovesti ovamo! Ako si već morala, trebala si osoblju reći da je služavkino! Jesi li sišla s uma? Sofie je stegnula vilicu. Uspjela je pomilovati Edaninu paperjastu glavu i zadržati smiren ton. Ali ruka joj je drhtala. - Ne namjeravam ljudima reći da je Edana Rachellina. - Moraš! - Suzanne se sada približila, ali zaustavila se prije nego što je prišla preblizu. Odvraćala je pogled od Edane. - Osoblje će zbog odanosti držati jezik za zubima... iz straha da će smjesta biti otpušteni, bez preporuke. Tko još zna? Sofie je teško prodahtala. - Tko još zna? - obrecnula se Suzanne. - Lisa. I markiz od Connaughta. Suzanne je problijedjela. - Glupačo! - Usrknula je zrak, zamjetno drhteći. - Gle, on je sada dio obitelji pa pretpostavljam da mu se može vjerovati. Sofie, trebamo se samo pretvarati do posvajanja. Sofie je skočila na noge, grleći Edanu, kojoj je bradavica ispala iz usta pa se pobunila. - Ne. Ne. Suzanne se okrenula prema njoj. - Moraš. - Ne! - Sofie je prodorno vrisnula. - Poslušaj me! - uzvratila je Suzanne, također vrišteći. - Raspravljamo o tvojemu životu. O tvojemu životu! Bit ćeš zauvijek izopćena iz društva zadržiš li to dijete. Čuješ li me? Nikada nećeš biti prihvaćena. Nikada! Štitim te! - Ali što će biti s Edanom?! - vrisnula je Sofie. Edana je sada plakala, ali Sofie je nije mogla smiriti. - Što će biti s mojim djetetom? Što će biti s njezinim životom? Ja sam njezin život. - Moraš nastojati biti razumna! - vikala je Suzanne. - Zapravo, našla sam divan par u Bostonu, imućni su, uvaženi i žele je posvojiti. Da si ostala u Parizu, sada bi dobila od mene pismo. To je već dogovoreno, Sofie. To... - Van! - vrištala je Sofie. - Van! - Držeći u jednoj ruci djetešce koje je vrištalo, uzela je ukrasni svijećnjak i bacila ga na Suzanne. Promašila ju je, 241

Knjigoteka

Glorij@ ali svijećnjak je udario u zid iza nje takvom silinom da je poderao tapete. Van! - Sofie je ponovno vrisnula. Suzanne se sledila i prestrašila. Sofie je plakala, prepuna ubilačkog bijesa. Suzanne se okrenula i pobjegla.

- Sofie? Sofie je u naručju privijala Edanu, gušeći se u jecajima. Podignula je pogled prema Rachelle koja je kroz susjedna vrata ušla u njezinu spavaću sobu. - Odlazimo. - Pa valjda neće ustrajati na tome... unatoč tvojim osjećajima. Sofie je napućila usnice. Srce joj je bilo slomljeno. - Hoće. - Ponovno je zaplakala. - Nije ju čak ni pogledala. Nijednom. Moramo otići. Smjesta! Rachelle je potvrdno kimnula. Bila je sablasno blijeda, poput duha. Ali takva je bila i Sofie. Samo je Edana bila nesvjesna svega, jer je zaspala. Sofie je piljila kroz prozor hotelske sobe. Zora je sivilom zastrla grad. Ali ulice na aveniji ispod uopće nisu bile prazne. Mljekari i prodavači voća i povrća gurali su svoja kolica. Dvojica beskućnika spavali su u veži jedne zgrade na drugoj strani ulice. Dječak koji je raznosio novine žurno je prolazio vozeći bicikl i dvojica policajaca na predivnim riđanima kaskali su niz blok stambenih zgrada. Negdje je zalajao pas. Sofie nije mogla zaspati. U mislima je svaki put iznova vrtjela užasnu prepirku sa svojom majkom. Nikada nije ni sanjala da Suzanne još uvijek misli kako ona mora Edanu dati na usvajanje. Sofie je osjećala gorku bol zbog izdaje i, još gore od toga, bilo ju je strah. Sada kada je bila majka, svaki njezin instinkt bio je još izoštreniji. Bude li trebalo, do smrti će braniti svoju kćer. Znala je da do toga neće doći, ali njezini osjećaji vrištali su upozoravajući je da je upravo izbjegla nemogućoj sudbini. Sofie je znala da ne bi mogla preživjeti razdvojena od Edane. Izgubiti jednu ljubav bilo joj je dovoljno za cio život. Nije mogla ostati još i bez Edane. Sofie je zadrhtala, pritisnuvši nos uz hladno prozorsko staklo. Gdje je sada bio Edward? Nimalo nije sumnjala da je bio na putu za New York. Da se barem može udati za nj... da je barem voli. Sofie je znala da bi u tom slučaju mogla podnijeti Suzannina bezdušna uvjerenja i njezinu užasnu izdaju. 242

Knjigoteka

Glorij@ Ali to se neće dogoditi. Osjećala se poput divlje životinje stjerane u kut. Bilo je gotovo za ne povjerovati, ali Suzanne se pretvorila u njezina neprijatelja, kao uostalom i Edward. Sofie je znala da će je on potražiti u New Yorku. Iako su njezini motivi za bijeg od njega bili potpuno iskreni, bio je posve u pravu. Bio je Edanin otac. Sofie je znala da se mora pripremiti za predstojeću bitku. Mora se pripremiti razuvjeriti ga od nakane da se oženi njome i dade Edani svoje prezime. Sofie se odjednom zapitala postupa li ispravno i ako postupa, ima li više uopće snage boriti se protiv njega. Nikada nije očekivala da će se vratiti u New York i naći u situaciji da je bez doma, poput kakva siročeta. Očekivala je naći pravo utočište, s puno ljubavi i podrške. Ali, Edana je zaslužila imati oca i, što je bilo još važnije od toga, nije zaslužila ostatak života biti obilježena kao kopile. Da joj je Edward suprug, Suzanne bi morala prihvatiti Edanu. Ali, zaboga, Sofie je znala da bi uvenula i umrla u sebi kada bi se pod takvim okolnostima udala za Edwarda. Svaki put kada bi se vratio, nakon vremena provedenog s nekom drugom ženom, trpjela bi neizrecivu beskrajnu bol. Svaki dan koji bi zajedno proveli pod krinkom supružnika bio bi jednako bolan poput oštrice noža zakrenute u njezinu tijelu. Nije znala što učiniti. Kako se morala boriti protiv Edwarda na jednoj strani i Suzanne na drugoj? Suzanne je postala grozna, ali vjerovala je da postupa ispravno. Sofie se nije mogla sjetiti nijedne situacije u životu u kojoj je dobila bitku protiv svoje majke kada je ova bila uvjerena da je u pravu. Ovaj put mora pobijediti. Ali već je bila silno umorna, a bitka je tek započela. Na objema frontama. Rachelle se promeškoljila i uspravila u sjedeći položaj. - Sofie? Jesi li bar malo spavala? - Sofie je bacila pogled na jedan jedini veliki krevet u prostoriji na kojemu su sve tri spavale. - Nisam. - Baš mi je žao - rekla je Rachelle, a potom upitala: - Što ćemo učiniti? Sofie je bila tužna. - Mislim da će najbolje biti da porazgovaram s Benjaminom. Zasigurno se ne slaže s mojom majkom. Možda je on može urazumiti. Rachelle se zajapurila od bijesa. - Iznenađena sam što bi se uopće poželjela vratiti tamo. Sofie je pogledala Rachelle, trudeći se da joj glas ne zadrhti, otkrivajući još jedan razlog za zabrinutost. - Moram. Ostale smo bez sredstava, Rachelle. Benjamin je zatvorio vrata za njima. Sofie se osjećala nervoznom, posebice nakon što je zabranio Suzanne da im se pridruži. Sjeo je za svoj 243

Knjigoteka

Glorij@ stol. Sofie je utonula u kožnatu fotelju ispred njega, čvrsto stišćući oba glatka rukohvata. Suzanne joj je uputila mrk pogled, pun strašnog upozorenja. Sofie je shvatila. Taj pogled govorio joj je kako je bolje za nju da se što prije urazumi i popusti majci. Jučerašnji šok i tuga pomalo su jenjavali i sada ih je zamijenio bijes. - Suzanne mi je rekla što se dogodilo. Mislim da si prenaglila kada si otišla na onakav način. Sofie je ukočeno potvrdno kimnula. - Suzanne je željela nazočiti, ali trenutačno je vrlo uzrujana, pa sam mislio da je bolje da to obavimo nasamo. I smjesta to riješimo. Sofie je ponovno potvrdno kimnula. - Mislim da shvaćam koliko je sve ovo teško za tebe. Nije lako biti samohrana majka u tvojim godinama. - Nimalo neljubazno izravno je gledao u nju svojim smeđim očima. - Mislio sam da ste se, kada si prošle godine otišla iz New Yorka, ti i tvoja majka složile da je najbolje rješenje posvajanje. Sofie je duboko udahnula. - Nikada se nismo dogovorile ništa takvo! Nisam na to pristala tada... baš kao što ne pristajem ni sada! - Sofie je stajala drhteći, razrogačenih očiju. Osim toga, imala je osjećaj kao da će se onesvijestiti. Sinoć i jutros podojila je Edanu, ali sama nije pojela baš ništa. Upitno je podigao obrvu. - Nisam to tako shvatio. Sofie, dušo, jednostavno ne možeš opstati kao samohrana majka u New Yorku. Nitko s tobom više neće htjeti razgovarati kada te sretne na ulici. Bit ćeš izgnanica. Izopćena iz društva. - I prije sam to bila. Sada je i Benjamin ustao. - Ne bi se baš moglo reći da si bila izopćena iz društva, dušice. Da si bila zainteresirana za ulazak u društvo, to bi bilo dogovoreno i bila bi obasuta ponudama. U to nema nimalo sumnje. Još uvijek možeš naći supruga... tek ti je dvadeset jedna. Rado ću ti pomoći. Ali nikada se nećeš udati ako se ovo pročuje. - Ne želim se udati! - uskliknula je Sofie, ali bila je to bolna laž. Namjeravam se posvetiti svojoj kćeri i svojemu zanimanju. Na trenutak je netremice gledao u nju, kao da je izvan-zemaljac, stvorenje kakvo nikada nije vidio u životu. - Ne razmišljam samo o onome što je najbolje za tebe, nego i za to dijete. Ne shvaćaš li da bi za Edanu bilo bolje odrasti kao kći dvoje ljudi koji su u braku? Uvjeravam te da smo upoznali taj par i sasvim su podobni. Zapravo, žena je jalova i očajnički želi dijete. Već se zaljubila u tvoje djetešce. 244

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je bila prikovana za mjesto, pogođena užasnim slikama. Slikom mlade žene koja ne može roditi, uplakane na jastuku i prepune žudnje, koja se moli da joj bude omogućeno posvojiti dijete, bezličnog supruga koji i sam pati dijeleći tugu sa svojom suprugom te lijepe kuće u prelijepom susjedstvu. Potom je ugledala Edanu s njima. Nije to mogla podnijeti. Okrenula se i potrčala. - Sofie! - povikao je Benjamin. - Čekaj, molim te! Sofie se spoticala trčeći niz hodnik. Gospođa Murdock pokušala joj se obratiti, ali Sofie se nije zaustavila. Jenson joj je također nešto rekao iskreno zabrinutim glasom, ali Sofie ga zapravo nije ni čula. Suzanne je potrčala za njom, vičući na nju, istodobno bijesna i zahtjevna, histerična i u panici. Dvokolica koju je platila posljednjim ostacima svojega dragocjenog džeparca čekala je vani i Sofie je uskočila u nju. Zalupala je po vratima, dajući vozaču znak. Ponovila je to nekoliko puta. Kočija je zakloparala udaljavajući se niz prilaz. Sofie je klonula na sjedalo.

Nije se mogla vratiti u hotel dok prethodno ne riješi njihovu trenutačnu dvojbu. A to je bio novac. U Francuskoj je uštedjela dvije tisuće franaka, ali nisu mogle čekati da banke otvore kako bi prije odlaska podignule sredstva s računa. Stoga su putovanje morale platiti gotovinom koju su držale u kući. U svakom slučaju, dvije tisuće franaka nije bilo dovoljno da bi se od njih dugo preživjelo, ne kada se radilo o izdržavanju troje ljudi. Obično je Sofie od Suzanne svaka četiri mjeseca dobivala džeparac. Novac je potjecao iz fonda koji joj je ostavio otac. Sljedeća isplata dospijevala je prvoga prosinca. Sofie se bojala da bi joj Suzanne mogla uskratiti isplatu tog novca, u namjeri da je natjera da joj se pokori. Smjesta to mora doznati. Osim toga, mora znati što joj je činiti u tom slučaju. Naravno, budući da je povjereni novac pripadao njoj, u ovako neuobičajenoj situaciji Suzanne se moglo izbjeći. Sofie je zaključila da joj je potreban odvjetnik, i to onaj koji za svoje usluge neće tražiti da bude plaćen unaprijed. Kroz misli joj je prošlo ljubazno lice Henryja Martena. U Sofijinim grudima pojavila se nada. Znala je da će joj on pomoći. Prisjetila se da je njegov novi ured bio nedaleko od Union Squarea. Nikada nije bila ondje, ali sjetila se da je taj podatak zapamtila onda kada je bacila letimičan pogled na posjetnicu koju joj je ostavio onoga dana kada ju je pozvao na vožnju parkom. Dala je naredbu vozaču da vozi do središta grada. 245

Knjigoteka

Glorij@ Otprilike nakon jednoga sata, Sofie je sasvim slučajno našla njegov ured u Dvadeset trećoj ulici, nekoliko blokova zgrada dalje od trga, u trenutku kada je već bila namjeravala odustati. Bila je na gornjem katu dvokatnice, starije zgrade od opeke s lažnim pročeljem koja se nalazila iznad prodavaonice muške odjeće. Sofie je poviknula, dvokolica se zaustavila i ona je izišla iz nje. Pustila je vozača da ode jer joj je jasno dao do znanja da joj namjerava dodatno zaračunati taj zadnji sat, a nije imala dovoljno novca da mu plati još i to. Sofie se molila da zatekne Henryja u uredu. Požurila je uz stube i zastala ispred teških staklenih vrata, hvatajući dah. Bila je iscrpljena. U uredu, Henry je sjedio za svojim stolom, zadubljen u nekakve spise. Srce joj je zastalo u grlu. Sofie je pokucala po reljefnom staklu. Henry je podigao pogled, usta su mu bila otvorena kao da želi reći ”uđite”, ali nije progovorio. Ustao je, gledajući razrogačenih očiju. Potom se osmjehnuo, prvo nesigurno, a potom su mu se usne razvukle u širok osmijeh. Otvorio je vrata. - Sofie! Hoću reći... gospođice O’Neil! Koje iznenađenje... Dajte, samo uđite. Sofie je zadrhtala, osjetivši olakšanje. Bilo mu je zapravo drago vidjeti je. - Dobar dan, gospodine Martene. Nadam se da nisam došla u nezgodno vrijeme. - Nimalo. - Uveo ju je unutra i privukao joj stolac da sjedne. Pogled mu je bio topao dok ju je gledao u lice. - Pojma nisam imao da ste se vratili iz Francuske. Znači, studiranje je završeno? Sofie je sjela i sklopila ruke u krilu, kako ne bi vidio da drhte. - Nadam se da će moje proučavanje umjetnosti trajati vječno. Bio je pomalo razočaran. - Mogu vas ponuditi kavom? Mogu skuhati svježu. - U stražnjem dijelu prostorije bio je maleni sudoper i željezna peć. Sofie je odmahnula glavom. Henry ju je sada pomnije promotrio i zaobišao oko svojega stola, odlazeći sjesti za nj. Odgurnuo je onaj nered u stranu, raščistivši prostor pred sobom. - Jeste li ovdje poslovno, gospođice O’Neil? Sofie je ovlažila usnice. - Ah, gospodine Martene, bojim se da jesam zavapila je, izgubivši onu svoju čvrstoću i pribranost. - Što je pošlo po zlu, Sofie? Smijem li te zvati Sofie? Potvrdno je kimnula i iz torbice izvadila maramicu. Potapkala je oči. Henry je bio vrlo ljubazan. Pokušala se prisjetiti zašto onoga dana nije otišla s njim na vožnju u Central Park. Naravno, zato što je došao Edward pozirati joj kao model. Edward. Da je barem.... - Henry, nalazim se u teškoj situaciji. Čekao je. Izraz lica bio mu je odvjetnički i sada ju je slušao. 246

Knjigoteka

Glorij@ - Ostala sam bez sredstava i bespomoćna u gradu. Imala sam teški okršaj s majkom i poočimom. - Sofie je susrela njegov pogled. - Od Suzanne četiri puta godišnje dobivam džeparac, ali on potječe od novca koji mi je otac ostavio u skrbništvu. Bojim se da mi sljedeći džeparac neće stići. Strahujem da mi ga Suzanne neće poslati. - Kada treba stići? - Prvoga prosinca. - Koliko? - Petsto dolara. - Je li tvoja majka opunomoćenica? - Jest - rekla je Sofie. - Kada počinješ raspolagati povjerenim novcem, Sofie? - Pravio je bilješke, - Kada navršim dvadeset jednu. Ili kada se udam. - Koliko imaš godina? - Nije se zarumenio. - Naravno, pitanje je profesionalno. - Jasno. Imam dvadeset jednu. Zapravo, u svibnju ću imati dvadeset dvije. - Shvaćam. Ima li izgleda za pomirbu između tebe i tvoje obitelji? - Mislim da nema. - Možda uz upletanje treće strane? - Ne vjerujem - rekla je Sofie. Henry je potvrdno kimnuo. - Vjerujem da ti za nekoliko dana mogu dati odgovor na tvoja pitanja. Sofie se nagnula prema njemu. - To bi bilo divno. - Oklijevala je. Možeš li pričekati s naknadom za svoje usluge dok ne dobijem novčana sredstva koja mi trebaju stići. - Glas joj je zapeo. - Trenutačno sam bez novca. - Sofie, ništa ti neću naplatiti za ovo - rekao je, zajapurivši se. Prijateljica si mi. Sofie je poželjela zaplakati, ali ipak je samo malo zašmrcala. - Hvala ti - rekla je tiho. Henry je oklijevao. - Sofie, postoji li još nešto što me muči? Sofie je teško progutala, pomislivši na Edanu koja je dosad već bila izgladnjela. Rachelle će je nahraniti kravljim mlijekom iz bočice. Edana će se na to tek morati priviknuti. Sofie je znala da treba poći kući podojiti je. Prvi put toga dana vlastiti želudac joj se stisnuo jer ju je uhvatila glad. Ali preostalo joj je još samo nekoliko dolara, samo za nekoliko obroka za nju i Rachelle. Kako će preživjeti još tri tjedna do prvoga prosinca? 247

Knjigoteka

Glorij@ - Sofie? - Henry ju je pomno motrio. - Mogu li ti posuditi nešto novca? Dok ponovno ne staneš na vlastite noge? Oklijevala je. - Možda bih, za sljedećih nekoliko dana, mogla nešto posuditi. - Disala je pomalo neujednačeno. Pojma nije imao da je morala nahraniti još dvoja usta. Bi li bio tako ljubazan da zna kako ona izdržava svoju nezakonito rođenu kćer? Henry je ustao i posegnuo u džep na prsima. - Evo. - Zaobišao je oko stola i tutnuo joj novčanice u ruku. - Molim te, uzmi to. Doimaš se vrlo umorno. Bojim se da ćeš se razboljeti nastaviš li se brinuti tako kako se po svemu sudeći brineš. Sofie se uspjela osmjehnuti. - Jako si ljubazan. Sledio se, a potom dometnuo: - Kako ne bih bio ljubazan prema tebi, Sofie?

248

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET DRUGO POGLAVLJE Gospođo, imate posjetitelja. Suzanne nije bila raspoložena ni za kakve posjetitelje. Bila je umorna, jer cijelu noć sinoć nije oka sklopila i oči su joj bile crvene i natečene od plača. Znala je da ne izgleda baš najbolje. - Tko god to bio, Jensone, otpravi ga. Jenson se povukao, ostavivši Suzanne uz vruću crnu kavu i nepojeden prepečenac za doručak. - Bojim se da je gospodin ustrajan. Kaže da je jako važno. Suzanne je razdražljivo dograbila posjetnicu i promotrila je: Henry Marten, odvjetnik. Što li on hoće? - Kaže da je došao po privatnom poslu. Suzanne je bila uzrujana, ali instinkt joj je nalagao da naredi Jensonu da posjetitelja uvede. Trenutak potom pojavio se Henry Marten, doimajući se pomalo nemarno u svojemu vrećastom odijelu koje mu je loše pristajalo. Suzanne je shvatila da je smršavio. - Ispričavam se što vas ometam za doručkom - rekao je. Suzanne je slegnula ramenima. Nije ustala niti mu je ponudila da sjedne. - Što je to tako neodložno, gospodine Martene? - Zastupam vašu kćer, gospođo Ralston. - Suzanne se ukipila od šoka. - Što! Henry je pročistio grlo. - Prvoga u sljedećem mjesecu treba dobiti novac. Hoće li joj taj novac biti isplaćen? Suzanne se sporo osovila na noge, čvrsto se pridržavajući za lakiranu plohu stola, gledajući u nevjerici. - Samo ako se Sofie vrati kući... sama. - Sama? - Da - rekla je oporo Suzanne. - Možete joj reći da će dobiti isplatu povjerenog novca samo u slučaju ako i kada se vrati kući sama. - Bojim se da ne razumijem - rekao je Henry. - Nastavili li Sofie živjeti negdje drugdje, prkoseći mi, više je neću potpomagati. - Taj novac koji vam je povjeren potječe od njezina oca, zar ne? Čvrsto je stisnula zube. - Točno. - Bojim se da ću vas morati zamoliti za presliku ugovora o tom fondu. Suzanne nije mogla vjerovati. Potom se razbjesnila. - Moj odvjetnik je Jonathan Hartford, gospodine Martene. Ugovori su kod njega, nisu kod mene. 249

Knjigoteka

Glorij@ Henry se kratko osmjehnuo. - Znači, mogu mu reći da pristajete na moj zahtjev za preslikama? - Imam li izbora? - Bilo bi glupo da moram ići na sud samo zato da mi bude omogućeno pročitati te dokumente - rekao je Henry. - Da, imate moje odobrenje - ljutito je odbrusila Suzanne. - Ali dopustite da vam uštedim na vremenu. Ti ugovori su nepobitni. Sofie neće moći doći u posjed očeva fonda sve dok ne navrši dvadeset pet godina, osim ako se uda. U vezi s tim nema nikakvih ali i ako. Henry se samo naklonio. - Hvala vam na suradnji, gospođo Ralston. Suzanne ga je ispratila pogledom. Potom je bijesno, ojađeno vrisnula. Odvjetnik! Sofie je otišla k odvjetniku! Za ne povjerovati. Bože, nije li znala da ju je Suzanne samo pokušavala zaštititi? Zaštititi je od iste one tjeskobe kakva je Suzanne iz prve ruke bila poznata, proživjevši davno nekoć to isto? Suzanne nije željela da Sofie načini istu užasnu pogrešku kakvu je ona načinila. Ali ona ih je počinila već nekoliko i nastavi li putem kojim je započela, ponovit će ih još više. Drhteći, utonula je na stolac. Nije mogla prepoznati vlastitu kćer. Više ne. Nekoć je Sofie bila zadovoljna, poslušna i popustljiva. Bila je sretna ako je imala svoje slike i osamu da može raditi. Ali sve se to promijenilo u trenutku kada je u njezin život ušao Edward Delanza. Da, tada se sve promijenilo. U svakom pogledu. Za sve je on kriv. Suzanne ga je mrzila. Bože, kako ga je mrzila! Prije dva ljeta Sofie je postala hrabra i prkosna. Oglušila se na sva Suzannina upozorenja i nepromišljeno se upustila u avanturu s njim. Suzanne je zadrhtala. Čineći to, Sofie je ponavljala iste majčine pogreške iz prošlosti. Suzanne se prisjetila kada je imala petnaest godina i gorjela od požude za Jakeom, toliko da nije mogla misliti ni na što drugo i ni na koga drugoga. Toliko, da mu je namjerno podarila svoju nevinost. Toliko, da je bila zaljubljena i udala se za nj unatoč protivljenju svoje obitelji. Prekinuli su svaku vezu s njom, ostavivši je bez prebijenog novčića. Do dana današnjega Suzanne nije razgovarala sa svojim roditeljima. Dan kada se udala za Jakea bio je dan u kojemu su je živu pokopali. Kakva majka takva kći. Iskusan muževan muškarac i nedužna djevica. Požuda. Prkos. Gubitak nevinosti. Sličnosti su bile zaprepašćujuće. Ali one su tu prestajale. Suzanne se udala za Jakea prije nego što je rodila. Sofie je pobjegla u Pariz roditi svoje dijete... i sada je odbijala dati dijete na posvojenje. 250

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne je zaklonila lice rukama i zaplakala. Jedino što je ikada u životu željela učiniti bilo je zaštititi Sofie od patnje i povrijeđenosti. Onoga dana kada je shvatila da je Sofie u padu niz stube slomila gležanj, Suzanne je odbacila od sebe sebični bol zbog gubitka Jakea. Sofie se doimala tako malenom i bespomoćnom ležeći u njezinu krevetu, nijema od boli, dok je Suzanne bila obuzeta krivnjom. Krivnjom koja nikada nije posve prošla. Jer kada je Sofijin slomljeni gležanj zacijelio, postalo je očito da će ostatak života biti bogalj. Suzanne se osjećala odgovornom za to. Kako bi nadoknadila učinjeno, zaštitit će Sofie od daljnjih patnji... ostatak života. Suzanne se osvetnički prihvatila uloge majčinstva. Kao da je cio život čekala na ulogu majke ranjenoga mladunčeta. Kada je izgubila Jakea, svu svoju strast preusmjerila je na kćer. Sofie je možda bila bogalj, ali imala je svoje slikarstvo i Suzanne. Suzanne koja će je štititi od društvenog prezira potičući je da se sakrije iza svoje ekscentrične umjetničke sklonosti. Ali Sofie više nije željela zaštitu. Suzanne je znala da njezina kći to ne shvaća. Nitko nikada nije mogao razumjeti kako je to biti crna ovca u društvu, sve dok nije bio odlučno izopćen i kamenovan. Suzanne nije mogla dopustiti kćeri da to učini sebi. Da na sebe preuzme teret djeteta rođenog u izvanbračnoj vezi, teret koji bi je nedvojbeno uništio. Suzanne je znala što je značilo odustati od ugleda u zamjenu za ljubav. Ljubav nije bila dovoljna. Nema toga što može nadoknaditi bol zbog odbačenosti iz društva. Ali ona je imala Jakea. Sofie čak nije imala ni Edwarda Delanzu. Čak i da ga je mogla imati, patnja koja je sada bila tek u začetku samo bi se ustostručila. Suzane je pomislila na bol i patnju koju je u braku trpjela. Pomislila je na opake i nasilničke svađe. Pomislila na večeri kada se Jake nije vraćao kući ili na one kada se vraćao zaudarajući na jeftini parfem. Čak i sada je, nakon mnogo godina, to prisjećanje u njoj izazvalo silnu mržnju i žaljenje. Još gora bila je činjenica da je sve to bilo pomiješano s ljubavlju koja nikada, ama baš nikada, neće umrijeti. Suzanne je znala da Sofie nije imala izbora. Nije mogla postati samohrana majka, a nije se mogla ni udati za Edwarda Delanzu... koji je bio ista hulja poput njezina oca. Ne, nije bilo izbora. Mora odustati od toga djeteta i nastaviti živjeti svoj život. S vremenom će bol zbog gubitka postati podnošljiva. Tako je bilo najbolje za sve... za Sofie, za dijete, pa čak i za Suzanne. Suzanne je naredila da joj dovezu kočiju. Požurila je uz stube preodjenuti se i obući bolju haljinu, staviti malo rumenila na svoje blijede obraze i ruža na stisnute usnice. Na glavu je pričvrstila crni šešir s 251

Knjigoteka

Glorij@ poluvelom, nadajući se da će joj zasjeniti crvene kolutove oko očiju. Puls joj se ubrzao. Bio je to trenutak u kojemu joj je bio potreban Jake. Baš joj je trebao. Ali nije vjerovala da je u gradu, a još manje kod kuće. Suzanne je požurila niz stube, ogrnuta svojom krznenom bundom. Naredila je Billingsu da je odveze do gornjeg dijela grada, do Riverside Drivea. Potom se smjestila otraga, zavalila na naslon sjedala i čvrsto se obgrlila. Da se barem Jake vratio. Pomogao bi joj. Na neki bi joj način pomogao. Jake je bio jedini čovjek za kojega je znala da je mogao pomicati planine, a Sofie je postala planina. Nije ni vidjela Central Park dok su se vozili njime. Osjećala je bol u utrobi. Gotovo godinu dana nije vidjela Jakea, još od one večeri. Ali ne zato što nije pokušavala. Nakon što je doznala da je Jake ipak živ, uz malo teškoća pod kojim se imenom vodi, Suzanne je unajmila privatnoga istražitelja da dozna gdje živi. Za nekoliko dana agent je locirao Jakea Ryana na broju 101 u Riverside Driveu. Suzanne se smjesta zaputila onamo. I ostala zaprepaštena. Zaprepašćujuće dojmljiva palača zauzimala je pet jutara zemlje, od Devedeset prve pa sve do Devedeset treće ulice. Visoke vratnice od kovana željeza omeđivale su cio posjed. Kućica od cigle čuvala je zatvorene ulazne vratnice. Visoki hrastovi i borovi omeđivali su vanjski rub imanja, ali kuća na drugoj strani smaragdnozelenih travnjaka bila je toliko velika i dojmljiva da se unatoč tomu mogla posve jasno vidjeti. S bočnim tornjevima i nadsvodenim ulazom, razmećući se strmim krovovima i parapetima, više je nalikovala srednjovjekovnom dvorcu nego domu. Suzanne je bila u šoku. Jake je tu živio? U toj palači koja je mogla progutati cijelu Ralstonovu rezidenciju... i više od toga? Kako mu je to uspjelo? Kako je zaradio takvo bogatstvo? Kada ga je upoznala, bio je samo običan irski useljenik, tek običan radnik! Osjetila je silan bijes. Bila mu je supruga! Trebala je biti tu, s njim! Prve godine njihova braka provela je u kućici koja je bila tek nešto bolja od barake, odjevena u dizajnerske haljine koje su brzo postale otrcane. Nije si mogla dopustiti imati poslugu i sama je samcata morala voditi brigu o Sofie... samo joj je Jake pomagao noću. Osim toga još je morala i kuhati, jer inače ne bi jeli. Suzanne je gotovo bila svedena na život seljanke. Nije bilo pošteno! Potražila je Jakea zato što ga je voljela, ali sada je bila bijesna zbog toga što joj je uskraćeno biti ondje gdje je pripadala, uz njega. 252

Knjigoteka

Glorij@ Jake nije bio kod kuće. Kada su pokušali ući, vratnice od kovana željeza bile su zatvorene lokotom. Netko se ipak naposljetku probudio i izvukao iz kućice. Domar im je rekao da je gospodin Ryan prije nekoliko dana otišao iz New Yorka, ali nije im znao reći kamo je otišao ni kada će se vratiti. Kada su ga malo pritisnuli, ipak im je dao ime čovjeka kojega je spomenuo. Ispostavilo se da je to bio Jakeov odvjetnik. Suzanne je bezuspješno kontaktirala s odvjetnikom. Nije namjeravao otkriti gdje se Jake nalazi, ni Suzanne ni bilo komu drugome. Naposljetku je pristao predati mu pismo. Suzanne mu je poslala poslanicu od deset stranica u kojoj mu je izjavila svoju vječnu ljubav, bijes zbog toga što ju je prevario i nasamario i želju da ponovo budu zajedno te da inu opet bude žena. Na pismo nikada nije dobila odgovor, iako ju je odvjetnik uvjeravao da je Jake primio sva pisma. Neposredno pred sam kraj godine, Suzanne je poslala još jedno pismo. Ali ni na nj nije dobila odgovor. Svakih nekoliko dana Suzanne se vraćala do nevjerojatne palače nalik dvorcu na West Sideu, nadajući se da se vratio kući. Ali nije ga bilo. Njezin privatni agent napokon je doznao da ima rezidenciju u Londonu i još jednu u Belfastu, kao i seosko imanje u Irskoj. Suzanne nikada nije bila zaprepaštenija u životu. Pritajio se negdje i bilo je teško odrediti na kojoj lokaciji trenutačno živi. Suzanne je bila primorana odustati. Billings je sada upravljao kočijom Ralstonovih dok su prolazili pokraj visokih rešetkastih ulaznih vratnica zatvorenih lokotom. Suzanne je poželjela zaplakati i vrisnuti. Proklet bio, Jake! Potreban si mi... gdje si? Sofie te treba. Sklopila je oči i ponovno se zavalila na naslon sjedala. Da barem nije izgubila živce onda kada ga je zadnji put vidjela. Kada bi barem mogla ponovno proživjeti i promijeniti prošlost. Još gore bilo je to što nije znala kada će ga ponovno vidjeti... i hoće li uopće? Neka ide dođavola. Suzanne je osjećala pulsiranje u sljepoočnicama kada joj je Billings pomogao sići s kočije. Bila je toliko zadubljena u vlastite misli da mu je zaboravila zahvaliti i požurila je u kuću. Nije trebala ponovno ići onamo, u onaj gotski dvorac na West Sideu. Ali nije se mogla držati postrance. Prokleti Jake, skrivao se. Proklet bio što nije ondje kada ga tako očajnički treba. Pomislila je na posjet Henryja Martena i ono bubnjanje u glavi samo se još više pojačalo dok je u želucu osjetila previranje i težinu poput utega. Mora poslati po svojega odvjetnika Hartforda. Bila je gotovo uvjerena da ima potpunu kontrolu nad povjerenim fondom, ali morala je biti sigurna da ne postoje nekakve rupe u zakonu. Ako ne postoje, možda bi se ugovor mogao falsificirati. Nije trebala reći Henryju Martenu da može dobiti 253

Knjigoteka

Glorij@ presliku... ne još. Ali za presliku treba vremena, što je značilo da šteta možda još nije bila počinjena. Suzanne je računala na činjenicu da ima potpuni nadzor nad tim fondom i da će se Sofie morati vratiti kući ostane li bez sredstava nužnih za život... i odustati od djeteta. Masirajući sljepoočnice, Suzanne je odlučno koračala niz hodnik. Netko se pokrenuo u salonu kada je prošla pokraj otvorenih vrata. Zakoračivši na prvu stubu, Suzanne je zastala, ispunjena nelagodom. Je li ona to nazrela nekoga muškarca? Okrenula se i ugledala Edwarda Delanzu koji joj je lijeno dolazio u susret. Razrogačila je oči i srce joj je stalo. - Nisi dobrodošao ovdje! Nije se osmjehivao. - To sam već čuo puno puta. Gdje je Sofie? Suzanne je sada bila posve okrenuta prema njemu, čvrsto stišćući ogradu na stubištu. Čuknjevi su joj bili blijedi od napetosti. Misli su joj se spoticale jedna o drugu. - Nije ovdje. - Znam. Gdje je? Suzanne je pokušala kontrolirati svoje neujednačeno disanje. Slutila je opasnost. Ugledala je bijesnu odlučnost u njegovu pogledu. Je li on tražio Sofie... ili svoje dijete? Je li uopće znao da ima dijete? Zašto bi inače tražio Sofie... i bio tako ljutit? Nagon joj je govorio da bi dijete moglo spojiti Edwarda i njezinu kćer. Odjednom ju je preplavila slika koju je imala pred očima. Slika Sofie i Edane u raskošnom domu koji je pripadao Edwardu Delanzi. Ali Sofie je plakala dok je pazila na svoje dijete. Bila je uplakana, slomljena srca i sama. Potom je pred očima vidjela drugu sliku, jednako tako brzo i jednako tako temeljito. Sofie i Edana u istoj toj kući, ali s njima je bio Edward. Otac i majka, ozareni i nasmijani, izgarali su od ljubavi dok je djetešce zadovoljno gugutalo. Suzanne je odagnala te misli. Znala je da ih mora držati razdvojene. Sofie je u Bostonu. - U Bostonu? - Piljio je. - Koga vraga radi ondje? - U posjetu je rođacima - rekla je glatko Suzanne. - A sada odlazi. Edward ju je hladno motrio. - Naći ću je - rekao je. - S vašom pomoći ili bez nje. Pa makar mi za to trebao ostatak života. Suzanne je duboko uzdahnula kada je bijesno izišao iz kuće. Drhtao je. Stigao je, vrlo brzo i vrlo daleko, ali pobjegla mu je. Nevjerojatno! Kada ju je našao na Montmartreu, rekla mu je da mu nikada neće uskratiti dijete. Ali već iste večeri pobjegla je s Edanom, učinivši 254

Knjigoteka

Glorij@ upravo to. Kada je shvatio da je pobjegla s djetetom, Edward je bio bijesan kao ris. Još uvijek je bio bijesan, ali bijes se sada bio već pomalo ohladio. Bio je prigušen, pritajen i dubok. Naglo je otvorio vrata automobila. Dođavola s njom. Prokleta bila Sofie O’Neil kada to čini, kada je odvela dijete od njega, kada je pobjegla od njega. Gle, cijeli svijet nije dovoljno velik. Ne za nju. Ne može mu pobjeći. Više ne, sada više ne. Tražit će je, bez obzira na to koliko mu vremena trebalo i na kraju će postati njegova supruga, a Edana će nositi njegovo prezime. Edward će postupiti onako kako je bilo najbolje. .. za sve. Ali nije nasjeo na priču koju mu je Suzanne željela prodati, na to da je Sofie u Bostonu u posjetu rođacima. Ni na tren nije povjerovao u nju. On je tek toga jutra stigao u grad, ali sljedeća njegova postaja bit će galerija Durand-Ruel. Zasigurno je s njima u kontaktu. - Gospodine Delanza, gospodine! Zastao je, pokušavajući uvući svoje dugačko tijelo u automobil. Kućedomaćica, gospođa Murdock, istrčala je iz kuće. Edward se uspravio. Bio je na oprezu. - Gospođo Murdock? - Da, gospodine. - Dahtala je, zaustavivši se ispred njega. - Dozna li da sam razgovarala s vama, mogla bi mi dati otkaz bez preporuke, a s njom sam od Sofijine četvrte godine. Čvrsto je zgrabio tu postariju ženu za bucmaste nadlaktice. - Gospođo Murdock, otpusti li vas Suzanne, možete doći raditi kod mene. Razrogačila je oči. - Hvala, gospodine. - A sada mi ispričajte sve o Sofie. Oči su joj bile pune suza. - To je laž, laž! Nema ama baš nikakvih rođaka u Bostonu. Trebali ste biti tu, gospodine. O, Gospode, vrištale su jedna na drugu, kuću su mogle srušiti. Sva sreća da gospodin Ralston nije bio kod kuće. - Tko je vrištao? Suzanne? - Obje, Suzanne i Sofie. Nikada nisam čula Sofie da vrišti i viče, ali bila je silno bijesna. Nikada je nisam čula takvu, gospodine. - Gospoda Murdock je plakala. Bio je mrk, ali zadržao je jednoličan glas. - Zašto su se svađale? - Svađale su se oko djeteta. Bilo je grozno. Uh, baš grozno, gospodine! Udahnuo je i osjetio mučninu kad mu je srce klonulo. - A što je s Edanom? Je li sve u redu s njom? - Malena je dobro, gospodine. Ali gospođa Ralston želi da je Sofie dade jednom paru na usvajanje, a gospođa Ralston uvijek provodi svoju volju... 255

Knjigoteka

Glorij@ Ona i gospodin Ralston to su već bili dogovorili. Ali Sofie nije pristala. Zato je onako vrištala. Odmah nakon toga otišla je s maleckom i onom Francuskinjom u noć, doslovno ni iglu nisu ponijele sa sobom, otišle su samo u odjeći koju su imale na sebi! Mislim da nemaju ni novca... jer bile su dronjave kada su došle. Adrenalin mu je zakolao tijelom i napetost zatreperila u njemu, ali progovorio je smirenim glasom. - Kamo su otišle? - upitao je, boreći se protiv užasne slike Sofie koja poput obične skitnice čvrsto stišće Edanu negdje na uglu ulice. - Ne znam - zavapila je gospođa Murdock. - Da barem znam! Edward ju je pomilovao. - Sve će biti u redu. Naći ću je, možete biti sigurni u to. Gospođa Murdock ga je gorljivo pogledala. - Znam, gospodine. Znam da hoćete. Ali, molim vas, učinite to brzo. Prije nego što se dogodi nešto grozno. - Čujete li se s njom, možete me naći u Savoyu. Gospođa Murdock je potvrdno kimnula. Edward joj se zahvalio i žurno ušao u automobil. Staloženi izraz lica koji se trudio zadržati u trenu je nestao. Imao je osjećaj kao da mu je srce zastalo u grlu. Drhtao je, ostavši bez daha. Bože! Poželio je golim rukama zadaviti Suzanne zbog toga što je istjerala Sofie s Edanom na ulicu. Gospođa Murdock strahovala je da će se dogoditi nešto grozno. I Edward je sada osjećao strah. Postojalo je na desetke jezivih mogućnosti. Grad nije bio mjesto za mladu ženu samu s malim djetetom, posebice još ako je bila bez novca. Edward je znao da mora naći Sofie i jednom zauvijek okončati to ludilo. Naći Sofie i spasiti je. Očito će još jednom izigravati zaštitnika... samo što je ovaj put njezina budućnost bila i njegova.

256

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET TREĆE POGLAVLJE Sofie je cio dan bila nervozna u iščekivanju susreta s Henryjem Martenom. Henry ju je ugledao kako stoji ispred debelih staklenih vrata njegova ureda i uputio se prema njoj prije nego što je uspjela pokucati. Osmjehnuo joj se. - Kao što vidim, točno na vrijeme. Što kažeš na to da prošećemo trgom? Lijep je dan. Sofie je potvrdno kimnula, pitajući se je li čuo dobre ili loše vijesti, što je iz njegova dobroćudnog lica bilo nemoguće pročitati. Dok su se spuštali stubama, pridržao ju je za lakat. Vani je sunce bilo jarko, ali stabla su bila uglavnom gola, pa se crveno i zlatno lišće kovitlalo iznad pločnika. Bilo je svježe i prohladno. Henry ju je nastavio držati za ruku dok su hodali ulicom. - Razgovarao sam sa Suzanne i slažem se s tobom. Malo je vjerojatno da će doći do pomirenja ako ne nađeš kompromis s njom. Sofie je zabrinuto pogledala Henryja. - Što je rekla? Oklijevao je. - Rekla je da ti uskraćuje novac dok se ne vratiš kući... sama. Sofie se lecnula. Henryjeve obraze oblilo je rumenilo. Svladala ju je potištenost. Znala je da on ne razumije. Ali što je shvatio iz Suzanninih riječi? Bi li mu trebala reći istinu zbog čega joj je taj novac bio tako očajnički potreban? Bilo bi olakšanje podijeliti svoje tegobe i sve svoje brige s njim. Ali mogla bi ga zaprepastiti. Sofie je riskirala izgubiti njegovo prijateljstvo. - Može li ona to učiniti? Uskratiti mi novac? Henry je uzdahnuo. Uspio sam od njezina odvjetnika dobiti presliku ugovora o povjerenoj imovini. Odgovor je: može. Nije ispravno, nije moralno, ali tehnički ti može uskratiti. Imamo način kako ćemo riješiti problem. Ali nije pravi trenutak za to. Možemo tužiti nju osobno ili zahtijevati od suda tla imenuje novog opunomoćenika umjesto nje. Užasnuta, Sofie je zastala i okrenula se prema Henryju. - Ne mogu vjerovati. Moram tužiti vlastitu majku! Ili ići na sud i brisati je kao opunomoćenicu? Užas. Prava noćna mora! - Nije ugodno! - složio se Henry, pomno je motreći. Sofie je osjetila kako kroz nju nadire histerija. I bijes. Povrijeđenost zbog majčine izdaje u nekoliko posljednjih dana jenjala je. Zamijenio ju je bijes koji je prosijavao zbog njezine bešćutne okrutnosti i nepravednog ponašanja. - Imam ušteđevinu u Francuskoj. Otišla sam u silnoj žurbi pa nisam dobila nikakvu potvrdu od banke. Dat ću nalog da mi tu ušteđevinu 257

Knjigoteka

Glorij@ prebace ovamo, ali bez potvrde iz banke to bi moglo potrajati četiri do šest tjedana. - Glas joj je drhtao. Bila je toliko zabrinuta zbog budućnosti da gotovo nije mogla spavati noću. Nikada nije bila umornija. Bio joj je potreban netko drugi osim Rachelle na koga se mogla osloniti. Posebice zbog toga što je, sa svakim danom koji je odmicao, vjerojatnost da će se Edward pojaviti u gradu bivala sve veća, Sofie se svim silama trudila ostati pribrana, svjesna Henryjeva prodorna pogleda. - Za nekoliko tjedana Durand-Ruel priređuje izložbu za mene. Budem li imala sreće, izložba će biti uspješna. Većina djela koje izlaže već su u njegovu vlasništvu, ali nekoliko novih radova bit će prodana uz proviziju. Mislim da će mi u svakom slučaju Paul pristati dati novac unaprijed zbog budućih slika i prodaje u budućnosti. Odmah ću ga zamoliti. - Galerija je bila tek nekoliko blokova dalje i bila je spremna smjesta otrčati onamo. Henry ju je povukao za rukav. - Pričekaj, Sofie. Uzrujana si. Jesi li sigurna da se ne možeš vratiti kući? Možda ako ja posredujem... - Ne! - Vrisnula je žestoko, oboje ih preplašivši. Henry je spustio ruku kojom ju je držao za nadlakticu. Isprsila se, drhteći. - Henry, ne shvaćaš zašto ne mogu kući sama. - Ne. Ne shvaćam. Sofie je progutala slinu, osjećajući kako drhturi, kao da će se onesvijestiti. - Ne mogu se vratiti kući jer Suzanne želi da se odreknem svoje kćeri i dadem je na usvajanje. Henry se zgranuo. Sofie se usudila susresti njegov zaprepašteni pogled. - Da, imam dijete. Rođeno u izvanbračnoj vezi... djevojčicu koja se zove Edana Jaqueline O’Neil, koju volim najviše na svijetu. - Bože dragi - rekao je Henry, čije se lice zajapurilo od bijesa. Širom je razrogačio oči, napokon shvativši. - Delanza? Je li on otac? Taj nitkov! Sofie je vrisnula, uhvativši ga za zapešće. - Molim te, ne mogu ti reći tko je Edanin otac. Ne mogu! - Ali znala je da on zna kako to nije mogao biti nitko drugi. Shvatila je da je njegova reakcija bila tipično onakva kakva će biti reakcija ostalih pripadnika društva kada doznaju za Edanino postojanje. Henry je potvrdno kimnuo, stisnutih usana i krutih, ukočenih ramena. - Shvaćam. - Kako možeš, kada ja nisam sigurna u to tlu mogu? - upitala je Sofie, gotovo šaptom. Još uvijek to nije bila osmislila. Previše je toga imala na umu da bi još razmišljala o posljedicama otkrivanja Edanina oca široj javnosti. Znala je da bi najbolje bilo dogovoriti s Edwardom hoće li uopće 258

Knjigoteka

Glorij@ obznaniti činjenicu o njegovu očinstvu. Ali takav razgovor nije se mogao odvijati kada se skrivala od njega. Sofie se okrenula prema Henryju, osjećajući se izgubljenom, samom i shrvanom. - Henry, volim je. Nikada neću odustati od nje. Nikakav kompromis s moje strane ne dolazi u obzir. Bijesna sam na majku... ne vraćam se. - Sada mi je napokon jasno - rekao je sporo Henry. Pogledala ga je, tražeći znakove gnušanja i osude, ali vidjela je samo tugu. - Zaprepašten si, i to s pravom. Ali... i tlalje ćeš me zastupati? - Sofie, prijatelj sam ti. Naravno da ću te i dalje zastupati i na svaki mogući način ću ti pomoći. Sofie je nijemo i zahvalno piljila u nj. Henry joj je pružio maramicu. Obrisala je oči. - Hvala ti. Neizmjerna ti hvala. Uzeo ju je za ruku i nastavili su hodati, ovaj put ne progovarajući ni riječi. Nakon sljedećeg bloka zgrada zašli su na Union Square. Henryju je poveo do prazne klupe u parku na koju su oboje sjeli, rastjeravši golubove. Namjestio se kako bi bio licem okrenut prema njoj. Koljena su im se dodirivala. Nakašljao se. Sofie je. čvrsto stiskala zgužvanu maramicu. - Uvjerena sam da će mi Paul dati predujam - rekla je očajna, ali s puno nade. - Neću dopustiti da umreš od gladi, Sofie. To ti je valjda jasno? - Tako si ljubazan - prošaptala je. - Ima tu nešto više od ljubaznosti. - Doimao se kao da mu je nelagodno. - Nije li ti to već do sada jasno? Ušutjela je. Bio je crven u licu. - Jako si mi draga, Sofie. Piljila je u nj, u šoku. Činilo se kao da osjeća da joj duguje objašnjenje. - Vidi, prije dva ljeta došao sam u Newport Beach upoznati te... iz potpuno pogrešnih razloga. Ali ovaj put motiv su mi pravi razlozi. Tada sam se nadao da ću te oženiti. Na to me zbog tvojega nasljedstva poticala moja tetka. Ali kada sam te upoznao, shvatio sam da si privlačna i očaravajuća. Iako me isprva tvoja majka uspjela obeshrabriti. Sofie je piljila u nj. - Je... je li? - Jest. Bila je vrlo obeshrabrujuća. Ali ti si jedna od najiskrenijih, najdražih žena koje sam u životu upoznao... usto i najhrabrija. Želio bih brak s tobom, Sofie. Ali ne iz pogrešnih, nego iz pravih razloga. - Bio je 259

Knjigoteka

Glorij@ crven kao paprika. - Odavno si mi draga. Zapravo, više nego draga. Ne bi trebala biti toliko iznenađena. - Henry... nisam znala. - Znam. Vidjela si samo njega. Sofie nije ništa rekla, jer bio je u pravu. Prepuna tjeskobe, pomislila je na Edwarda. Pitala se hoće li joj to biti jedina prilika za ljubav. Henry je prigušenim glasom nastavio: - Nikada prije nisam ovako razgovarao ni s jednom ženom. Ne mogu podnijeti gledati te da tako patiš. Ne bi trebala biti sama. Potreban ti je suprug, a tvojoj kćeri otac. Uz veliki napor Sofie se oslobodila Edwardove slike. Uzela je Henryjeve ruke. - Ne znam što reći. Nemam riječi koliko sam dirnuta. - Reci da. Hoćeš li se udati za mene, Sofie? Znam da još nisam upoznao Edanu, ali bit ću joj dobar otac. Nikada neću iskoristiti prošlost protiv nje... kao ni protiv tebe. Sofie je nagonski znala da bi Henry bio dobar otac, kao i dobar suprug. Bio bi odan, drag, nježan i vjeran. Sklopila je oči, osjetivši bolno probadanje zbog tuge i žudnje. Kako se može udati za nj kad voli drugoga? Ali žudjela je za vlastitim domom, za muškarcem kojega bi voljela i koji bi volio nju. - Zatečena sam tvojom ponudom. Molim te, Henry, ostavi mi malo vremena. Ozbiljno je kimnuo. Sofie nije mogla propustiti proslavu Lisinih zaruka. Kući se nije vratila još od onoga dana kada se našla s Benjaminom i kada je pobjegla shvativši da se on slaže sa Suzanninim planovima. Prošli tjedan bila je toliko zaokupljena svojim problemima i brigom o Edani da nije imala vremena ni pomisliti na svoju sestru. Lisa je zasigurno na iglama, pomislila je Sofie. Tog poslijepodneva, na dan prije bala, Sofie se usudila otići kući, ostavivši Edanu u hotelu s Rachelle. Trenutak je brižno odabrala. Suzanne je svako poslijepodne objedovala s ostalim damama i Sofie je računala s tim. Nije imala nimalo želje vidjeti se s majkom, a još manje upustiti se u žučnu prepirku s njom. Sofie je Lisu zatekla u kadi, prekrivenu Saratoga blatom. - Bog, Lisa. Došla sam posuditi haljinu za sutrašnji bal. - Sofie! Sofie se morala osmjehnuti kada je ugledala svoju sestru namazanu blatom. Vidjeli su joj se samo usta i oči. Blato je bilo crno pa je prizor bio i smiješan i stravičan. Sjedila je na klupici. - Bude li koža doista ljepša nakon toga blata? 260

Knjigoteka

Glorij@ Lisa se uspravljala u sjedeći položaj. - Gdje si bila? O, Bože, tako sam se brinula zbog tebe i malene! - Zaplakala je. Sofie je kleknula pokraj nje i oprezno je potapkala po blatom namazanim leđima. - Dobro sam. Doista. Lisa je gutala suze, jecajući. - Tvoja majka je vještica... baš kao i moj otac. Kako su mogli biti tako okrutni prema tebi? - Postupaju onako kako vjeruju da je najbolje - rekla je Sofie. - Braniš ih? - Ne - uzdahnula je Sofie. - Jeste li obje dobro? - upitala je Lisa, čvrsto se uhvativši za rub kade s dekorativnim stopama nalik šapama. - Jesmo. Snalazimo se. Suzanne mi je prekinula isplatu novčanih sredstava, ali mi je Henry Marten posudio novac... kao i Paul Durand-Ruel. - Sofie je otišla k njemu odmah nakon što je od Henryja Martena dobila zaprepašćujuću bračnu ponudu. Sažalio se na tešku situaciju u kojoj se zatekla i bio više nego spreman pomoći joj. - Znam - rekla je Lisa. - Gotovo samo o tebi razgovaraju. Sofie se nije svidjelo to što čuje. - Kada dobijem sljedeći džeparac, možeš računati i na njega - rekla je odlučno Lisa. - Znači, namjeravaš na kraju večeras ipak doći? - Nizašto na svijetu ne bih propustila bal u Čast tvojih zaruka, Lisa. I, hvala ti za ponudu - rekla je Sofie, žalosno se osmjehujući. - Čini se da nisam baš toliko usamljenu koliko sam mislila. Svi su stali na moju stranu u ovoj maloj krizi. - Sofie... nisi sama! - Lisa je bila bijesna. - Kada se Julian i ja u svibnju vjenčamo, ti i Edana možete doći živjet i s nama. Sofie je zaprepastila velikodušnost te ponude. - Lisa, zasigurno ne želiš da ti se sestra i nećakinja na početku bračnog života motaju oko nogu. - Želim. - Bila je tvrdoglava. - A markiz? - Uvjerena sam da neće imati ništa protiv, baš kao ni ja. Sofie je sumnjala u to. Ako je u nešto bilo sigurna, onda je to bila strast među ljubavnicima na medenom mjesecu. Markiz neće željeti društvo. - Nego, reci ti meni kako je tvoj slavni mladoženja? S Lisina lica nestao je osmijeh. - Lisa? Nešto nije u redu? 261

Knjigoteka

Glorij@ - Ah, Sofie! - uskliknula je Lisa. - Zaljubljena sam u njega od prvog dana kada smo se upoznali, ali naposljetku sam se morala suočiti s istinom! Mislim da nije zaljubljen u mene! Sofie je Juliana St. Clarea srela samo onda kada je stigla. Ali sjećala se kako je bio kruto učtiv i kako je brzo uočio da ona nema prsten na ruci. Prisjetila se sada da ga nijednom nije vidjela kako se osmjehuje. Da nije vidjela onaj gorući sjaj u njegovim očima, da nije vidjela njegov poljubac, pomislila bi da je taj čovjek hladan, baš poput njegove vanjštine. Lisa je bila više nego lijepa mlada žena. Bila je inteligentna, draga i silno velikodušna. Bio bi glup muškarac koji se ne bi zaljubio u nju. Ali u drugu ruku... St. Clare je uvelike podsjećao Sofie na Edwarda. Podsjećao ju je na Edwarda unatoč tomu što je bio zlatokos, zato što je bio još jedna slika muževnog savršenstva. Takav muškarac uvijek je imao žena na izbor, čak i bez imalo šarma, i bilo bi idiotski pomisliti da je St. Clare proživio život poput sveca. Lisa ga je posve očito privlačila. Ali Sofie je iz prve ruke znala da požuda nije isto što i ljubav. - Zašto to misliš, Lisa? Oklijevala je. - Ne osmjehuje se, Sofie. Savršeno je ljubazan, ali ne osmjehuje se... ne kada je sa mnom. - Oklijevala je. - Osim toga, razgovor mu je površan, rutinski. - Nadam se da se ne smješka ni s ostalim ženama? - Ne. Pitam se... možda zapravo ne voli žene - rekla je Lisa nesigurno. Može li to biti moguće? Kada su mu poljupci tako strastveni? Kada je tako... - Lisa je zastala, zajapurivši se - ... muževan? - Sve je moguće - rekla je Sofie, koja se zabrinula pomislivši na njegovu prvu ženu. - Što još znaš o njemu? - Znam da je sin jedinac grofa od Keitha i da mu je prije mnogo godina umrla majka. - Lisa, možda donosiš ishitrene zaključke - rekla je obzirno Sofie. Ali čudilo ju je da je znala tako malo o markizu. Lisine oči odjednom su bile pune suza. - Ali volim ga... posve mi odvlači pozornost. Da mogu, večeras bih se udala za njega. Molim se da je ta njegova suzdržanost samo kruta britanska srdačnost i da ću, nakon vjenčanja, doznati njegovu pravu osobnost... i osjetiti njegovu ljubav. Sofie se nije svidjelo kako to zvuči. - Mislim da bi čim prije trebala malo poduže porazgovarati s markizom. Budi izravna i iskrena i iznesi mu sve što te muči, baš kao što si to sada meni rekla. Mislim da moraš doznati više toga o njegovoj prošlosti... i prvoj supruzi. Lisa je razrogačila oči. - Neću ga vidjeti sve do sutrašnje ga bala. 262

Knjigoteka

Glorij@ - A onda ćeš to tada morati učiniti. - Sofie se prisilila da joj glas zvuči vedro. Lisa je bila užasnuta. - Moram ići. - Sofie je ustala. - Edana će uskoro ogladnjeti i ne želim vidjeti Suzanne. - Čekaj! - viknula je Lisa, ustajući i omatajući ručnik oko svojega blatnog tijela. - Sofie... gdje si odsjek? Gdje te mogu naći? - Odsjek sam u Lexington Innu u Trinaestoj ulici - rekla je Sofie. Lisa je izišla iz kade. - Bio je tu, prošli tjedan. Sofie se sledila, uvjerena da ju je pogrešno razumjela. - Što si rekla? Edward Delanza došao je ovamo, tražiti te. Nisam bik kod kuće. Suzanne ga je otpravila. Od gospođe Murdock doznala sam da mu je rekla da si otišla u Boston k rođacima. Sofie je znak da bi trebala osjetiti olakšanje zbog toga što je Suzanne navela Edwarda na pogrešan trag. Ali suludo, bik je potištena. - Što je želio? - Samo vidjeti te. Zna li on za Edanu? - upitala je Lisa. Sofie je potvrdno kimnula. Lisa se zagledala u nju. - Sofie ... moraš se vidjeti s njim. Smjesta. - Ne mogu. - Kako ne bi mogla?! - viknula je Lisa. - Otac je tvojega djeteta. Dođavola, Sofie, trebala bi se udati za nj! Sofie nikada prije nije čula Lisu kako psuje. - Već me je to pitao - rekla je promuklim glasom. - Ali nisam pristala. Lisa se zgranula. - Nisi pristala. Zašto? - Zato što ga volim. Zato što me ne želi. Zato što želi samo Edanu. Zato što ne mogu podnijeti pomisao na to da sam udana za nj dok se on viđa s drugim ženama. - Sofie, ako opet dođe... - Ne! Da se nisi usudila reći mu gdje me može naći! - vrisnula je Sofie. Lisa nije ništa rekla. Budući da se Sofie nije svidio sjaj u njezinim očima, poslije su se, istoga poslijepodneva, ona, Rachelle i Edana preselile iz Lexington Inna u pansion pokraj rijeke. Dok se odijevala za proslavu Lisinih zaruka, Sofie je razradila plan da će se skriti iza krutog formalnog ophođenja kada sljedeći put, poslije, iste večeri, vidi svoju majku i očuha. Na kraju krajeva, ako je to tako dobro uspijevalo posluzi, zašto ne bi pošlo za rukom i njoj? 263

Knjigoteka

Glorij@ Uvjerila je samu sebe da se na balu neće dogoditi nikakav fijasku. Suzanne će imati pune ruke posla oko pet stotina gostiju. Kao i Benjamin. Neće biti prilike da je odvuku u stranu i gnjave svojim smiješnim planom da Edanu dade na posvojenje. Bude li vješta, Sofie bi ih mogla u potpunosti izbjeći i čak se dobro zabaviti. Odavno već nije bila na nekoj dobroj zabavi. Postala je sjetna, razmišljajući o svojemu rođendanu u svibnju prošle godine. Iako nije plesala s Georgesom, bilo je zabavno gledati goste koji su se bučno zabavljali. Sinulo joj je da nikada prije nije bila na nekom društvenom balu. Nedvojbeno će joj ovo biti prvi i posljednji put. - Sofie, izgledaš prcdivno! - uskliknula je Rachelle. Sofie se okrenula, upitno je pogledavši. - Edana je zaspala, a ti si lijepa - rekla je Rachelle. Sofie se čak nije ni pokušala pogledati u ručno zrcalo koje je dijelila s Rachelle. Pansion je bio stara ruševina zgrada u kojoj su, prilično jeftino, unajmile dvije prostorije, a ne jednu, ali u svakoj sobi bio je samo jedan krevet s tankim madracem, otrcanim plahtama i starinskim dekama, stolić s umivaonikom i jedna jedina svjetiljka, i to je bilo sve. Sofie je posudila haljinu od Lise. Bila je nježno koraljna i prema Lisinim riječima ta boja predivno je pristajala uz Sofijinu zlatnu kosu, oči boje jantara i tamnu put. Sofie se haljina svidjela čim ju je ugledala u Lisinu ormaru. Bila je intenzivnije boje od ijedne haljine koju je dotada imala na sebi, ali Lisa je gotovo zločesto ustrajala na tome da uzme baš nju. - Jarke boje su vedre, za razliku od tvoje tamnoplave i sive odjeće, koja je mračna i depresivna - izjavila je, gurajući haljinu u Sofijino naručje. - Ja nemam nijednu sivu haljinu. Zapravo, imam jednu vrlo usku, duboka izreza, srebrnu. Sofie je uzela koraljnu haljinu. Sada je bila okrenuta prema Rachelle. - Haljina se nije činila tako izazovnom na vješalici kao sada na meni - zapazila je. Nije joj se baš svidio otkriveni dekolte koji je uočila kad se pogledala. - Dojiš. Ne možeš nikako sakriti grudi, s obzirom na tu činjenicu Rachelle se osmjehnula. - Izgledaš vrlo seksi, mon amie. - Monsieur Marten će imati problem, jer će morati zaljubljeno zvuriti u tebe. Unatoč tomu što se osjećala napola golom, Sofie se osmjehnula: Zuriti. Kaže se zuriti. Rachelle je dražesno slegnula ramenima. - Zvuriti, zuriti, kao da je važno? Ja zurim u tebe. Nisam te nikada vidjela da izgledaš poput kakve sirene, petite amie. 264

Knjigoteka

Glorij@ - Daj, Rachelle, molim te! Obje znamo da nisam sirena. - Oklijevajući je prišla krevetu i sjela. - Hvala Bogu pa ova haljina nije svugdje uska. - Previše si smršavjela - rekla je negodujući Rachelle. - U protivnom ne bi mogla nositi Lisinu odjeću. Henry je dolje u prizemlju. Sofie je skočila na noge i srce joj je sada uistinu nervozno lupalo. Zašto ne kažeš! - Dograbila je šljokičastu satensku torbicu koju je posudila s haljinom i crni baršunasti ogrtač. - Kakva mi je kosa? - S obzirom na to da si je podignula ukosnicama ne gledajući se u zrcalo... izvrsna, chere. - Je li ravnomjerna? Rachelle se nasmijala, poljubivši je u oba obraza. - Savršena je. Allez. Zabavi se večeras. Sofie je utrčala u drugu prostoriju poljubiti svoju usnulu kćer za oproštaj. - Neću ostati dugo - obećala je. - Dođeš li kući prije dva, neću te pustiti unutra! - doviknula je za njom Rachelle. Sofie se morala osmjehnuti, žureći niz stube. Henry je u prizemlju koračao. Doimao se prilično zgodan u crnom fraku i lakiranim kožnim cipelama. Podigao je pogled. Sofie je usporila. Razrogačio je oči, izražavajući iskreno divljenje. Sofie se umalo osjećala lijepom. Ne želeći to, na trenutak je zamislila kako Edward čeka da je odvede na bal. Sofie je usporila korak dok su se približavali kući. Shvatila je da se oslanjala na Henryjevu ruku. - Jesi li dobro? - upitao ju je zabrinuto. Podignula je pogled prema njemu. - Nervozna sam. Imam nekakav... ružan osjećaj... zbog večeras. - Ne moramo ući - rekao je Henry. Sofie se prisilila osmjehnuti. - To je najznačajniji trenutak u Lisinu životu... važniji od toga samo je dan njezina vjenčanja. Obećala sam joj da ću doći. - Divim ti se, Sofie - rekao je Henry. Osjećajući se nelagodno, polaskana i pomalo začuđena, Sofie je olabavila stisak oko njegove ruke dok su ulazili u kuću. Jenson je bio oduševljen što je vidi i preuzeo od nje ogrtač. - Kako je Lisa? - upitala ga je Sofie. - Cijeli je dan bolesna, sirotica. - A moja majka? 265

Knjigoteka

Glorij@ - U kuhinji je, pomalo histerična. Sofie je kratko kimnula. - Uđimo - rekla je Henryju, poželjevši pobjeći u plesnu dvoranu i izgubiti se među ostalim gostima prije nego što je Suzanne ugleda. - Nisam u kuhinji! - viknula je glasno Suzanne, čije su potpetice odzvanjale po mramornom podu. - Sofie.... odmah da si stala. Ali Sofie se već sledila. Polako se okrenula licem prema majci. Piljile su jedna u drugu. - Moramo razgovarati, smjesta - rekla je Suzanne. - Ne - usprotivila se Sofie. Suzanne je naglo pogledala prema Henryju. - Gospodine, ispričajte nas. Želim nasamo razgovarati sa svojom kćeri. Ali Sofie nije dopustila Henryju da odgovori. Obuzeo ju je bijes i počela se tresti. - Ne! Nemamo mi što reći jedna drugoj, ništa, jesi li me čula? Okrutna si, sebična i ne misliš ni na koga drugoga osim na samu sebe! - Kada su riječi jednom potekle, nisu se mogle zaustaviti, kao da je netko drugi živio u Sofijinu tijelu i govorio umjesto nje. - Četiri godine radila sam onako kako si ti željela... uvijek kako si ti željela! Željela si me sakriti od svijeta zato što sam bogalj. I skrivala sam se. Naravno, neću te sramotiti. Željela si da ostanem neudana pa sam pristala i na to, jer bilo je lakše pristati nego biti hrabar i odvažan i riskirati naći ljubav. Slušala sam te... vjerovala ti! Čak sam ti toliko vjerovala da sam mislila kako ćeš zavoljeti Edanu čim je ugledaš i vratila sam se kući, jer sam te trebala! Ali izdala si me.... zadnji put izdala... i mislim da ti nikada ne mogu oprostiti to što si učinila. Suzanne je postala pepeljasta u licu. - Sofie... volim te. Sve što sam učinila, učinila sam za tvoje dobro. - Sve što si učinila - rekla je odsječno Sofie, poželjevši da se može zaustaviti, ali nije mogla - učinila si zato što je tako bilo najbolje za tebe, a ne zato što je bilo najbolje za mene. Suzanne je cmizdrila: - Volim te. Sofie je zatomila jecaj, gušeći se. - I ja volim Edanu. Suzanne je bacila brz pogled prema Henryju. - On zna, majko, sve zna - rekla je Sofie. - Glupačo - prošaptala je Suzanne. - Ne... ti si glupača zbog toga što me pokušavaš na silu odvojiti od moje kćeri. - Sofie se naglo okrenula i pohitala van. Henry je požurio za njom. 266

Knjigoteka

Glorij@ Nije mogla prestati drhtati. Uspjela je čuti vedru melodiju sastava koji je svirao u plesnoj dvorani u prizemlju, kao i sve veći žamor živahnog razgovora gostiju. Nije se mogla sjetiti da je ikada u životu bila tako bijesna. Samoj je sebi rekla da, bude li glavu držala visoko i nabacila smiješak na lice, nitko neće znati koliko je večeras bila uzrujana, kao ni to da je upravo majci izgovorila neke grozne, iako istinite činjenice. Unatoč tomu što je to suočavanje bilo završeno, nije se mogla opustiti. Osjećala se čak još gore. Bez obzira na to koliko bila bijesna i povrijeđena, Suzanne joj je ipak bila maj ka. Dio Sofie sramio se zbog svega onoga što je izgovorila, dok je drugi dio bolno vapio za Suzanne, znajući kako ju je okrutno povrijedila. Bila je tužna. Hoće li ikada više moći pristupiti svojoj majci kao kći? Blagi osjećaj zebnje koji ju je tjerao na povraćanje, a koji je Sofie cijelu večer osjećala, sada se još više pojačao. Henry ju je sustigao dok su se spuštali niz tri bijele mramorne stube u plesnu dvoranu, golemu prostoriju sa sjajnim parketom, bijelim stupovima i visokim žutim stropovima sa savršeno izvedenim reljefima od mahagonija. U dvoranu je s lakoćom moglo stati petsto gostiju, koliko ih je sada nedvojbeno bilo u njoj. Sofie je samoj sebi rekla da se tako grozno osjećala zbog onoga što se posljednjih nekoliko minuta događalo, a ne zbog nečega što bi se tek moglo dogoditi. - Mogu li kako pomoći? - upitao je Henry. - Sama tvoja nazočnostveć mi je utjeha, Henry - rekla je Sofie, iskreno to misleći. - Žao mi je što si morao tomu svjedočiti. Prije nego što je uspio odgovoriti, sastav je prestao svirati i rulja se odjednom utišala. Eno je - prošaptala je Sofie. Sofie se okrenula i duboko udahnula kada se na vrhu stuba u oblaku bijele čipke i šifona pojavila Lisa. Bila je prekrasna. Suzanne se osmjehivala i Benjamin je bio ozaren, blistajući očinskim ponosom. Izraz markizova lica bio je mrk i kao u kamenu isklesan. Sofie je odjednom obuzela nevjerica. Je li mu bila mrska činjenica da će se uskoro vjenčati s Lisom? Je li to s njegove strane bio brak na silu? Još je gore bilo to što je Lisa piljila ispred sebe, u prazno, i Sofie je shvatila kako je i ona uzrujana. Osmijeh joj je bio usiljen. Kada je Benjamin pročistio grlo progovoriti, u očima su joj zablistale suze. Benjamin je započeo s predstavljanjem markiza, a nakon toga će objaviti zaruke i učiniti ih službenima. Sofie nije slušala. Nastojala je uhvatiti Lisin pogled, u nadi da je može nekako utješiti, unatoč udaljenosti koja ih je razdvajala, ali Lisa nije 267

Knjigoteka

Glorij@ gledala ni u koga. Sofie je sada osjećala bol zbog svoje sestre, ne više zbog sebe, i potiho bodrila Lisu da izdrži. Naposljetku se Sofie osvrnula i bacila pogled po prostoriji. Suočila se s blještavim morem dama u crvenim, žutim, plavim i zelenim haljinama, pomiješanim s crno-bijelom gospodom u smokinzima. Zbog desetaka golemih kristalnih lustera ponad glava doimalo se da zrak iskri i svjetluca. Odjednom je ugledala muškarca koji je stajao na rubu gomile u prvim redovima, tamo pokraj vrata koja su vodila na terasu, sučelice mjestu na kojemu je ona stajala s Henryjem. Posve zbunjena, Sofie nije mogla odvratiti pogled od njega. Bio je majčinih godina ili možda nešto stariji, svijetlosmeđe guste kose, previše duge da bi bila moderna. Bio je preplanuo, visok i pristao, krajnje otmjen u svojemu crnom smokingu i snježnobijeloj košulji. Nije skidao pogled s nje. Zbunjena, Sofie mu je uzvratila piljenjem. Doimao joj se poznatim, ali nije se mogla sjetiti tko je i je li ga negdje srela. Sigurno neki Suzannin ili Benjaminov prijatelj, pomislila je. Ali zašto je tako neumorno piljio u nju? Odjednom je odvratio pogled. Sofie je gledala kako se stapa s gomilom. Osvrnula se prema odmoriši u na kojemu su stajali Lisa, markiz, njezin otac i Suzanne. Gomila je pljeskala. Na Sofijino iznenađenje, Suzanne je također piljila za onim čovjekom. Bila je blijeda od šoka. Markiz je iz svojega džepa izvukao zlatarsku kutijicu i ležerno je otvorio. Kratko ju je držao visoko u ruci. Gomila se zgranula i Sofie je razrogačila oči. Prsten je bio nevjerojatan, očito neko nasljedstvo neprocjenjive vrijednosti koje je pripadalo njegovoj obitelji, golemi rubini umetnuti među dijamante koji su poput vatre iskrili pri jarkoj svjetlosti u plesnoj dvorani. Kada ga je markiz stavio na Lizin treći prst, gomila je ponovno zapljeskala. Zapljeskala je i Sofie, moleći se da se Lisa urazumi i otkaže to vjenčanje prije nego što bude prekasno. Znala je da je Lisa u pravu. St. Clare je nije volio... zapravo, djelovao je neizmjerno nesretan zbog tih zaruka. Sastav je zasvirao. Bezizražajna lica, markiz je poveo Lisu na plesni podij, uzeo je u naručje i s lakoćom su se zavrtjeli po plesnom podiju. Bili su zapanjujuće lijep par. On onako visok i snažan, plavokos i muževan, a ona blijeda i krhka, tamnokosa i posve nježna. Prostorijom se ponovno prolomio pljesak koji je na kraju postao gromoglasan. Samo je Sofie znala, zbog Lisina napeta i shrvana izraza lica, da se žestoko borila sa suzama. Zaplesali su još neki parovi, Benjamin je poveo Suzanne na plesni podij, ali Sofie je samo odmahnula glavom kada ju je Henry upitao da 268

Knjigoteka

Glorij@ zaplešu. Nakratko se prepustila snažnoj žudnji i bolnoj samoći. Činilo se da su svi na tom plesnom podiju, da plešu prirodno i krajnje graciozno poput leptira, činilo se kao da svi imaju nekoga s kim se osjećaju potpuni, svi osim nje. Sofie se uspravila. Sažalijevati samu sebe, sada kada je već toliko toga izdržala, bila je prava glupost. Tada je osjetila kako joj se zatiljak naježio. Srce joj je stalo. Obuzeo ju je osjećaj užasa. A s njim i osjećaj prsnuća koji bi se gotovo moglo opisati kao radost. Sofie je znala da se pojavio Edward. U sljedećem trenutku ugledala ga je. Edward je silazio niz hodnik, pogubno zgodan u crnome fraku. Korak mu je bio dug, ali ležeran i ustrajno je piljio u nju. - O, Bože - prošaptala je Sofie. Čvrsto se uhvatila za Henryjevu ruku. Pogled mu se sjajio od bijesa. Išao je pravo prema njoj.

269

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Sofie se nije mogla pomaknuti, bez obzira na to koliko joj svijest govorila da se okrene, potrči i pobjegne. Izdajnički dio nje pogledao je u čovjeka kojega je voljela i osjetila je silnu radost. Nije li joj postalo jasno da zapravo ne može živjeti bez njega? Edward se zaustavio ispred nje, ozbiljan, plamtećeg pogleda. Nelagoda koju je Sofie osjećala pretvorila se u strah. Usnice su mu se objesile i nakratko je pogledao Henryja koji ju je pridržavao za nadlakticu, a potom ponovno vratio pogled na nju. - Razgovarat ćemo. Sofie je duboko udahnula, ali nije se mogla smiriti. - E-Edwarde. Možemo razgovarati p-poslije. Naglo je ispružio ruku. Prije nego što se uspjela snaći, čvrsto ju je zgrabio za nadlakticu i povukao prema sebi. Sofie je vrisnula. - Poslije? - upitao je u nevjerici, bijesan. - Četiri tjedna proveo sam u potjeri za tobom preko Atlantika, a ti mi kažeš kako ćemo to riješiti poslije. - Lice mu je bilo natmureno. - Ne, sada ćemo porazgovarati. Smjesta ćemo to riješiti. Osjećala se bespomoćnom odbiti ga pa je potvrdno kimnula, obuzdavši cmizdrenje. Što je on to želio riješiti? Činjenicu da je pobjegla s Edanom... ili brak na kojemu je ustrajao? - Sofie - pristupio joj je Henry, blijed u licu. Okrenuo se prema Edwardu. - Pusti je, Delanza - rekao je muklo. Sofie je razrogačila oči zbog hrabrosti koju se Henry usudio pokazati. Sada je i Edward gledao Henryja. Režanje mu je nagrdilo savršene crte lica. - Gubi se. Henry se ukipio. - Pusti je, prije nego što budem prisiljen napraviti scenu. Edward je smjesta pustio Sofie, zamjetno kipteći od bijesa. Šake je držao čvrsto stisnute uz tijelo. - Samo naprijed - rekao je tiho i opasno Hajde, Martene. Uživat ću gledati te raznesenog na komadiće. Henry je problijedio. Sofie je vrisnula: - Prestanite! - Bila je očajna. Nije mogla vjerovati. Ta dvojica muškaraca svađala su se zbog nje. Zbog nje? Činilo se nemogućim, ali nije bilo, bilo je stvarno. - Henry, dobro sam. Doista. - Pokušala se osmjehnuti, ali bezuspješno. - Ne moraš poći s njim, Sofie - rekao je Henry. 270

Knjigoteka

Glorij@ - Ne - obrecnuo se Edward, čija se šaka sada bila opasno približila Henryjevu nosu. - Zadrhtala je. - Mora poći sa mnom, Martene... nema izbora po tom pitanju. Nikakvoga. Kada je usred noći otišla iz Francuske, s mojom kćeri, uskraćujući mi moja prava, izgubila je sva svoja prava. Sofie je teško progutala i ovlažila usnice. Zajapurila se od grizođušja. Kako je to prema njegovim riječima zvučalo grozno... pobjegla s njegovom kćeri. Uzela mu je kćer. Bože, baš grozno. Da je barem imao više razumijevanja i bio manje zahtjevan! Da ga barem ne voli toliko. - Svako ljudsko biće ima neotuđiva prava - ispalio je Henry, ali preznojavao se i čelo mu je bilo u grašcima znoja. Edward se nepristojno nasmijao. - Govoriš poput prokletog odvjetnika! Dakle, znaš? Onda znaš i to da nemaš nikakva prava kada je Sofie u pitanju i da ja, kao otac njezina djeteta, imam sva prava! Sofie je pogledavala od Edwarda do Henryja, zabezeknuta činjenicom da su se još uvijek prepirali zbog nje. Potom je shvatila da se oko njih okupljaju ljudi. Protivnički položaj te dvojice muškaraca bio je nedvojbeno jasan, baš kao i njezino prestrašeno držanje. Jesu li ti ljudi načuli njihov razgovor? Unatoč odluci da preživi kao samohrana majka, želudac joj se još više stegnuo od tjeskobe. Nije se usudila osvrnuti oko sebe. - Imam prava - rekao je Henry, silno dostojanstven, ne povisujući glas. - Zato što se želim vjenčati s njom. Edward je problijedio kao vapno. Zurio je. Nedvojbeno je prošlo desetak sekundi nakon što je smrknuto rekao: - Onda to obojica želimo. Sofie je pogledala Henryja, koji je još uvijek izgledao žilavo, poput kakva buldoga, a potom u Edwarda, koji je jedva čekao fizički obračun. - Henry, sve je u redu, uvjeravam te - brzo je dometnula Sofie. Edward želi samo porazgovarati sa mnom. Izgubit ćemo se samo na nekoliko trenutaka, ali odmah se vraćam. Edwarde... iziđimo van i nastavimo razgovoru četiri oka. Edward je naglo zamahnuo rukom. Pokret mu je bio bijesan i podrugljiv. Kada je Sofie prošla pokraj njega, ostavivši Henryja koji se doimao sumnjičavo i tjeskobno, ponovno su joj se dlake na zatiljku nakostriješile od nelagode. Želudac joj se prevrtao zbog iste one zebnje koja je cijelu noć nije napuštala. Samo što je tek sada shvatila kako je to bio predosjećaj zle sudbine. Noć je bila mraćna i hladna. Tisuće zvijezda je poput dijamanata blještalo nad njihovim glavama na purpurnom nebu bez ijednog oblačka. Sofie je ustuknula kada ju je Edward uhvatio za lakat, kao da ga je stegnuo 271

Knjigoteka

Glorij@ u škripu. Morala je požuriti kako bi održala korak s njim. Bojala se zapodjenuti razgovor, strahujući što bi bilo kakve riječi mogle prouzročiti, pa ga stoga nije ni upitala kamo idu. Blijedo kamenje na kružnom prilazu blistalo je poput bisera pri jarkoj svjetlosti plinskih svjetiljki. Na deseci kočija i automobila omeđivali su prilaz i mnogo ostalih prijevoznih sredstava bilo je u dva ili tri reda parkirano na Petoj aveniji ispred ulaznih vratnica. Edward se zaustavio ispred dugačkog, na prednjem dijelu zaobljenog, sjajnog crnog automobila s posve bijelom kožnatom unutrašnjosti. Prije nego što se snašla, otvorio je vrata i ugurao je unutra pa se popeo i sjeo pokraj nje. Nagnuo se preko nje i zaključao vrata, a potom se okrenuo i zagledao u nju. Panika u njoj sve je više rasla. - Ne možeš me zaključati u automobilu! - Ne? - izvio je obrvu. - Upravo sam to učinio. Sofie je zadrhtala i obgrlila se. - Kamo idemo? - Ne idemo nikamo. Sve dok ne riješimo problem. Sofie je zacvokotala, ne toliko od hladnoće koliko od tih njegovih strašnih riječi. Sve dok ne riješimo problem. Edward je spustio pogled na njezina gotovo gola ramena. Sofie je osjetila napetost. Pogled mu se spustio još niže, sve do raskošnih oblina njezinih razgolićenih grudi, koje su se nadimale iznad izreza na haljini. Stegnuo je vilicu i naglo odvratio pogled. Skinuo je svoj smoking i namjestio ga na njezina ramena. Sofie je okrenula glavu na drugu stranu od njega, slijepo zagledana u travnjake Ralstonovih, boreći se protiv iznenadnoga poriva da zaplače. - Kako si mogla? - rekao je oporo i s puno gorčine, ponovno se zagledavši u nju. - Kako si mogla biti tako sebična i okrutna? Sofie je pogled pobjegao i susrela se s njegovim. - Edwarde, žao mi je. Bilo joj je žao više nego što je mogao pomisliti. - Zašto? - Zato što sam se bojala. Tebe. - Ne razumijem. Sofie je odbacila predostrožnost. - Ne mogu se udati za tebe bez ljubavi, Edwarde. Vrijeme je stalo. Srce joj je kucalo tako snažno i tako glasno da je bila uvjerena kako ga i sama može čuti. Lice mu je postalo ukočeno i svi mišići na njemu bili su napeti. Zagledao se u Petu aveniju preko volana presvučenog crnom kožom, omotanom poput pletenice. - Aha, shvaćam. Sofie je bivala sve potištenija, jer da je osjećao bilo što prema njoj, rekao bi joj to, dajući joj priliku da načini ustupak i prihvati njegovu 272

Knjigoteka

Glorij@ ponudu. Možda bi mogla živjeti uz njegovu nježnost, možda bi to bilo dovoljno. Ali on je želio samo Edanu. Sofie je čvršće privukla jaknu oko sebe. Profil mu je bio lijep i smion, ali pogled mu je bio mračan i zastrašujući. Spustila je lice i zagnjurila ga u toplu crnu vunu. Mogla je osjetiti miris. Neznatan miris mirodija, blagi miris mošusa, jako muževan. Edward ju je ponovno bezizražajno pogledao. - Želim vidjeti Edanu. Sofie gotovo nije mogla povjerovati da su tako olako riješili pitanje njihova braka i umalo je klonula, ali nije željela ni razmišljati je li razlog tomu bilo olakšanje ili razočaranje. - Naravno. - Je li ona dobro? Sofie je potvrdno kimnula, prisilivši se osmjehnuti. - Rachelle je došla s nama. Ona je sada s Edanom. - Rachelle? Ona crvenokosa? - Da. Motrio ju je. Emocije su mu bile toliko duboko zapretane da ih je bilo nemoguće pročitati. - Gdje ste odsjele? - U jednom pansionu. Odvest ću te onamo. Možeš posjetiti Edanu kada god poželiš. - Sofie se prisilila vedro osmjehnuti, sve vrijeme misleći: Ipak me neće prisiljavati na brak. Kako je trebala biti sretna... kako ushićena. Zagledao se u nju i spustio pogled. Pustila je da joj se jakna rastvori, otkrivši svoj bujni dekolte, pa ju je ponovno naglo zatvorila. Stida kada je kriza prošla, zapalila se u njoj želja koju je osjetila među bedrima, zabranjena, ali previše snažna da bi se mogla pretvarati da ne postoji. - Želiš li se udati za Martena? - upitao je onako kako bi netko mogao upitati za vremensku prognozu. Osjetila je napetost. - Ra... razmišljam o tome. Nosnice su mu se raširile. - Tako znači. - Bijes mu je zaiskrio iz pogleda. - Znači li to da ga voliš? Sofie se povukla leđima prema vratima. Pitala se je li se bojao da će zbog drugog muškarca izgubiti Edanu? - Edwarde, ne moraš se brinuti zaustila je brzo. Čvrsto ju je zgrabio za ramena i preko sjedala privukao u naručje. Sofie je vrisnula, ali bilo je prekasno. Gurnuo ju je natraag pa joj je glava pala na plišani kožnati naslonjač dok su mu ruke kliznule oko njezina struka. Potom su mu se usta našla na njezinima. Ljubio ju je, onako razjaren. 273

Knjigoteka

Glorij@ Stisak mu je bio čeličan i Sofie nije mogla pomaknuti nijedan mišić. Edward je naglo odvojio usne od njezinih, okončavši kažnjavajući poljubac. Naslonio je čelo na njezino. Sofie se bojala pomaknuti i reći bilo što. Bojala se ponovno potaknuti njegov bijes. Dahtao je, ali dahtala je i ona. Potom je osjetila njegove ruke na svojemu struku, kako je miluju kroz haljinu od tafta. Snažni mršavi prsti krenuli su naviše, potom naniže, ostavljajući za sobom vatreni trag. Ponovno se pomicao uz nju. Njegova prsa gnječila su joj grudi i usta su mu okrznula njezine usne. Trenutak potom nježno ju je zubima povukao za donju usnicu, zahtijevajući. Sofie je posegnula za njegovim ramenima, zaječala i otvorila se pa joj je posve zaposjeo usne. Već je bila zaboravila kako je to biti ljubljen na taj način. Edward joj je sisao usnicu i jezici su im se dodirivali. Sofie se bespomoćno gorljivo ispreplela s njim. Rukama je kliznuo niz njezine bokove, proždrljivo ih gnječeći. Jednako tako proždrljivo Sofie je čvrsto stiskala i otpuštala njegova ramena. Napinjala se uz njega, napaljena, očajnički želeći da joj spusti poljupce niz vrat, sve do bolno osjetljivih bradavica. Ali njegova usta bila su lakomo prikovana uz njezina. Ruke su mu kliznule niz njezin prsni koš, palčevi su se raširili, a potom joj je prešao preko grudi. Osjetila je neizmjerno zadovoljstvo. Izvijala se prema njemu. Edward ju je oblikovao, prodirući jezikom sve dublje u njezina usta i odjednom se Sofie zatekla kako leži na leđima. Edward je bio na njoj. Vrisnula je kada je osjetila njegove goleme čvrste slabine i ruke su joj kliznule niz njegova leđa. Svako suvislo protivljenje koje je možda poželjela izraziti zamrlo joj je duboko u grlu. Edward je podigao lice s njezina i njegovo dugačko tijelo potresali su drhtaji. Pogledi su im se sreli. Nešto divlje i snažno ispunilo je Sofie kada je ugledala njegov pogled, prepun strastvene muške požude. Nikada se nije osjećala pohotnijom, ženstvenijom i ljepšom nego u tome trenutku. Nježno mu je dotaknula obraz. Upitao je: - Navodi li te Marten da stenješ i udaraš ovako kao što to činim ja? Sofie je dahtala. - Navodi li? - zahtijevao je odgovor. Njegove riječi zaboljele su je poput udarca bičem. - Ne. - Koprcala se, nastojeći ga odgurnuti od sebe. - Molim te, pusti me da ustanem. Edward je smjesta ustao i zagledao se u nju. 274

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je uz napor ustala. Zapazila je u što gleda pa ju je oblilo žarko rumenilo, djelomično zbog srama. Privukla je gornji dio haljine, a potom se, što je moguće dalje, odmaknula od njega. - Zašto? Zašto govoriš takvo što? Nije bilo ničega zabavnog u njegovu smiješku. - Znatiželja. Nakostriješila se. - Odgovor je: ne. Doimao se kao da mu je svejedno i slegnuo je ramenima. U Sofijinim očima pojavile su se suze pa ih je bijesno odagnala treptanjem. - Zašto si to učinio, Edwarde? - Još pitaš? - rekao je u nevjerici, ogorčen i podrugljiv. - Zašto si me pokušao zavesti? Ništa nije rekao, samo je piljio u nju. Pogled mu je bio nesmiljen i jasan, podsjetivši Sofie na dijamante po čijem je krijumčarenju bio poznat. - Poričeš li to da si me pokušavao zavesti?! - vrisnula je, previše kreštavim glasom. - Da. Nije mi namjera bila zavesti te. Pogledala je, pokušavajući proniknuti u ono što se skrivalo iza njegova bijesa, prodrijeti u njegove misli. Ali bilo je nemoguće. - Ne razumijem. - O, Bože! Muškarac sam, Sofie, a ti si žena, i ta haljina je vraški seksi. Sagnuo se preko nje i otključao vrata na njezinoj strani. Rukom joj je okrznuo grudi. Sofie se prisilila ne obazirati se na to. Trudila se ne zaplakati. Njegove riječi mogle su biti kompliment da ih je rekao na drugi način, u drugim okolnostima. Ali bile su uvreda. Znao je to i on, jednako tako dobro kao ona. Posve jasno davao joj je do znanja da je životinjsku požudu u njemu zapalila svojom haljinom, ničim drugim. Sofie se okrenula, slijepo napipavajući ručku na vratima. Edward se pojavio s druge strane automobila i otvorio joj vrata. Posegnuo je za njezinom rukom i pomogao joj izići, ali kada se uspravila na vlastite noge, Sofie ga se riješila. Kada je pošla uz prilaz, shvatila je da je on prati i naglo se okrenula: - Nije li ti bilo dosta? Što još želiš? Odlazi! - Nismo završili, madam - rekao je. - Smetnula si s uma da sam želio vidjeti Edanu? Ništa ti više ne vjerujem. Oprostit ćeš se sa svojim domaćinima i s Martenom, a onda ću te odvesti kući. Sofie je bila sleđena i bijesna, puna gorčine i straha. Suzanne se brinula za svoje goste, hineći mirnoću i na silu se prikazujući radosnom. Ali Lisina proslava zaruka, koju je s tolikim oduševljenjem planirala, pretvorila se u najgoru noćnu moru. 275

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne se smješkala, no u sebi je krvarila. - Ah, Sofie, mrziš me, ali ja tebe volim, doista te volim. Suzanne je mislila da Sofie neće doći na proslavu Lisinih zaruka. Kada ju je ugledala, bila je ushićena, istodobno osjetivši olakšanje. Briga koju je osjećala za svoju kćer bila je bezgranična. Kako je vrijeme prolazilo, a Sofie se nije vratila kući, ne popuštajući pred Suzanninim zahtjevima, Suzanne je počela strahovati da se ozbiljno preračunata i da je njezina kći daleko snažnija nego što je itko mogao sanjati. Sofie je ne samo došla na proslavu nego se oštro okomila na Suzanne, bijesom za koji Suzanne nije ni znala da je za nj sposobna. Bilo joj je zlo od samog prisjećanja na to. Je li izgubila kćer? Je li mislila ono što je rekla? Ne zna li Sofie koliko je voli? Suzanne je pozdravila još jedan par jer se probijala kroz gomilu obavljajući dužnost domaćice. Njezina ljubaznost i uljudno ponašanje bili su automatski. Odrađivala je to, a da gotovo nije čula ni riječi od onoga što su joj govorili. Kada bi barem mogla naći Sofie i porazgovarati s njom, ali instinkt joj je govorio da sada ne bi mogla prodrijeti do Sofie. Njezina kći bila je previše bijesna. Puls joj je podivljao i dlanovi su joj bili znojni. To što se dogodilo sa Sofie bilo je već samo po sebi dovoljno loše, ali sada se tu pojavio još i Jake. Ubit će ga kada ga nade. Jake je imao petlju, pravu petlju, kada se usudio tek tako doći ovamo! Poslala mu je još dva pisma na koja nije odgovorio i ovaj put ispričala se zbog toga što je u prvim pismima izgubila živce i ustrajala na tome da će se promijeniti nabolje. Čak mu je priznala da ga još uvijek voli i da će ga zauvijek voljeti. Ali pasji skot ju je i ovaj put ignorirao. A sada se pojavio tu. Usudio se doći na zabavu u Benjaminovu kuću. Što je namjeravao učiniti? Uništiti joj brak, javno je uništiti. Drhteći, na lice je nabacila osmijeh. Suzanne je kimnula Benjaminovu prijatelju i zastala iza stupa, gutajući zrak. Nije se mogla opustiti, nije mogla odbaciti Sofijine zlobne i uvredljive riječi iz svojih misli, nije se mogla osloboditi užasa, strahujući da bi netko u svakom trenutku mogao prepoznati Jakea i uništiti je jednom zauvijek. U tom trenutku mrzila ga je daleko više nego što ga je voljela, a voljela ga je više nego ikad. Sledila se kada ga je ugledala krajičkom oka. Jake se lijeno naslanjao na stup, pijuckajući šampanjac. Bio je prava slika muževne ljepote, raskalašenosti i bahate muške ravnodušnosti. Pogledi su im se prikovali. Jake je pridigao svoju čašu na nožicu, podrugljivo nazdravljajući. Odjednom ju je obuzeo bijes. Suzanne ga je noktima željela izgrepsti po licu i smjesta odagnati s njega taj samodopadni izraz. Ali mora se 276

Knjigoteka

Glorij@ obuzdati. Ako joj je netko mogao pomoći, onda je to bio Jake, jer na kraju krajeva, Jake je bio njezina Gibraltarska stijena, njezino pola tone teško sidro na olujnim morima. Nastojeći kontrolirati drhtanje, pošla je prema Jakeu, ali već u sljedećem trenutku sledila se od šoka. Markiz od Connaughta zaustavio se pokraj njega. Prvi je put nakon dugo vremena Suzanne vidjela Jakea kako se iskreno osmjehuje, dobro raspoložen. Dvojica muškaraca rukovali su se. Suzanne nije mogla doći k sebi od iznenađenja i užasa. Poznavali su se? Potom je markiz povukao Lisu naprijed, očito je upoznajući s Jakeom. Suzanne je osjetila kako joj se tlo pod nogama zaljuljalo. Može li još nešto večeras poći po zlu? Očekivala je da će Lisa otkriti istinu. Lisa je vidjela ne samo Jakeov portret koji je Suzanne naslikala nego i fotografiju koja je Sofie poslužila kao predložak za slikanje. Jake se gotovo nimalo nije promijenio. Vrijeme je stalo. Suzanne nije mogla disati. Znala je da će njezin život uskoro biti uništen i da se ovaj put neće uspjeti oporaviti. Ali Lisa nije vrisnula ni onesvijestila se. Ljubazno je kimnula Jakeu, doimajući se prilično blijedom i napetom. Trenutak potom markiz je već odvlačio Lisu za sobom. Suzanne je klonula, teško dolazeći do daha. Ali večer je tek bila otpočela. Što ako markiz nenamjerno upozna Jakea s Benjaminom? Ta mogućnost bila je užasavajuća. Benjamin će zasigurno prepoznati Jakea, iako ga Lisa nije prepoznala. Suzanne mu je prišla odvažnim korakom. Gledao ju je kako prilazi i još se udobnije smjestio uz stup, promatrajući je na posve drzak muški način koji je kod Suzanne uvijek uspijevao izazvati mračne strastvene reakcije. Bez obzira na to koliko prestrašena i bijesna bila, bez obzira na to koliko očajnički žudjela za tim da joj on pomogne, bio je to muškarac svih njezinih snova, jedini muškarac kojega je željela. Poželjela ga je natrag, sve od trenutka kada je doznala da je još uvijek živ. I vratit će ga, pa makar umrla pokušavajući. Suzanne se prisilila ponovno usredotočiti na zadatak koji je imala pred sobom, što nije bilo nimalo lako dok joj je tako uzavrela krv kolala žilama. - Što radiš ovdje? - zarežala je. - Lud si! Što ako te prepoznaju? Bljesnuli su njegovi bijeli zubi. - Julian me pozvao. - Julian? - Ta riječ izišla je iz nje dok se gušila u histeriji. - Odakle ga, zaboga, poznaješ? 277

Knjigoteka

Glorij@ - Prijatelji smo. - Jake joj se nacerio. - Dobri prijatelji. - A što ako te predstavi Benjaminu?! - vrisnula je Suzanne, previše glasno. Sledila se kada je shvatila da se nekoliko gostiju okrenulo prema njima i pogledalo ih, ali odmah su se vratili razgovoru koji su vodili. Zarumenjevši se, Suzanne se suočila s Jakeom, spremna na borbu s njim. Proklet bio zbog toga što si me doveo u ovako nezavidnu situaciju. Možda si trebao ostati mrtav! - Ali mislio sam da želiš biti moja supruga - podrugljivo je rekao Jake. Nedvojbeno ne bi bila zadovoljna imati duha za muža. - Što se mene tiče, supruga sam ti - prošaptala je odsječno Suzanne. Ne bi se baš moglo reći da si duh, znamo to oboje. - A što je onda Benjamin? Suzannine obraze prošarale su crvene mrlje. Diskretno je provjerila zakonitost situacije. - Moj suprug. Jake se nasmijao, pršteći od smijeha. - Želiš li mi to reći da si bigamistica, draga? - Znaš ti dobro da nije bilo namjerno! - viknula je, stisnutih šaka. - Što ako te St. Clare predstavi Benjaminu? - Neće. - Kako možeš biti tako siguran? - Zato što zna cijelu priču. Zato što zna tko sam. Suzanne je vrisnula. Jale se osmjehnuo, ali osmijeh mu nije bio nimalo prijateljski. - Nisam lagao kada sam rekao da mi je dobar prijatelj, Suzanne. Suzanne se prisilila smiriti histeriju. - Koja si ti bijedna hulja. Mrzim te. - Nisi to govorila u svojim pismima. - Zašto iz mene izvlačiš ono najgore? - Nije mi drago što ti ovo moram reći, Suzanne, ali nitko te ne prisiljava da se ponašaš na takav način. - Nije mogla pobijediti u prepirci s njim, nikada joj to nije polazilo za rukom, nikada. - Jake, trebamo porazgovarati u četiri oka. Pogledom je preletio preko njezinih gotovo golih grudi. Porazgovarati? Unatoč silnoj zabrinutosti, mislima su joj prošli različiti scenariji. U krevetu, Jake je bio nezasitan, sebično zahtijevajući, ali i nesebično dajući. U krevetu, Jake bi je iskorištavao sve dok ne bi preklinjala za milost, ali 278

Knjigoteka

Glorij@ iskoristila bi i ona njega, sve dok je sam ne bi preklinjao da prestane. Dođavola, uzbuđuješ me - rekla je tiho, ne mogavši se suzdržati da ne obliže usnice. - Ne mogu uzeti to što mnogima rado daješ. Suzanne se ukipila. Nađimo se u knjižnici na kraju hodnika - rekla je. Okrenula se i žurno udaljila. Jake ju je promatrao kroz otežane, napola spuštene kapke. U mislima su mu odjekivale njezine riječi hvale. Nedostaješ mi, uvijek si mi nedostajao... i uvijek ćeš mi nedostajati. Vjeruj mi, ti si jedini muškarac kojega sam u životu željela. Ostavit ću Benjamina... uništit ću samu sebe... zbog teec, kažeš li samo jednu riječ. Supruga sam ti, Jake, svjestan si toga. Uzmi me natrag. Neizmjerno te volim, ljubavi. Svaki put kada bi primio neko od njezinih pisama, Jake je znao da bi ih trebao neotvorene zapaliti. Ali sve ih je pročitao, i to više puta. Neizmjerno te volim, ljubavi. Nekoć ju je volio. Pitao se voli li je još i sada negdje u dubini duše. Ne skidajući pogleda s nje, dok mu je puls ubrzano tutnjao, neravnomjerno dišući, odmaknuo se od stupa i pošao za njom. Jedini razlog zbog kojega je Jake tako dugo ostao na balu bio je ozlovoljiti i razljutiti Suzanne, iako je nekada davno tražio razvod od nje i premda je, nedugo potom, bio prisiljen pobjeći iz New Yorka, ostavivši za sobom nju i njihovu kćer. Iako je bio pravno mrtav, istina je bila to da je ona još uvijek njegova supruga zbog toga što je bio živ, i te kako živ. Poput svakoga drugog muškarca, bez obzira na njegove stvarne osjećaje prema njoj, svaki put kada bi pomislio na nju i Benjamina osjetio bi kako u njemu navire bijes. Tvrdila je da ga voli. Je li ga voljela i onda kada je vodila ljubav sa svojim trenutačnim suprugom? Je li? Jake je samome sebi mogao reći da ga nije bilo ama baš nimalo briga za to i mogao se gorljivo nadati da je to istina, ali prokleto je dobro znao da nije izvikivala njegovo ime kada je spavala s Benjaminom Ralstonom. Zastao je pred dvojim teškim vratima od orahovine, koja je bila ostavila odškrinuta. Oklijevao je. Instinkt mu je govorio da se okrene i vrati, ali potom ih je odgurnuo i ušao. Suzanne je stajala u prostoriji, leđima okrenuta prema vratima, nepomična poput klasičnoga grčkog kipa. Unatoč svemu, unatoč prošlosti, jednako dražesna. Jake se nekoć divio njezinoj ljepoti. Nekoć ju je u potpunosti volio. Bila je sve ono što on nije bio, sve ono što je muškarac poput njega sanjao imati u jednoj ženi. Bila je lijepa, otmjena, aristokratkinja i bogata. S obzirom na to da je on bio običan Irac, a ona pripadala visokom društvu, 279

Knjigoteka

Glorij@ trebala je biti nedostupna, ali oženio ju je i podarila mu je njihovu dragocjenu kćer. Otada je bilo previše izdaja i bijesa, previše tuge i razočaranja. Za oboje. Nije joj mogao oprostiti sve one brojne ljubavnike nakon njihova vjenčanja, ali možda joj, najviše od svega, nije mogao oprostiti to što se za Bcnjamima Ralstona udala u roku samo nekoliko tjedana nakon što je doznala za njegovu smrt. Katkada se, u gluho doba noći, sam uz bocu irskoga viskija, Jake pitao što bi se dogodilo da se nije ponovno udala, da je uspio stupiti u kontakt s njom i da se našla s njim u Australiji sa Sofie, kao što je planirao u zatvoru prije bijega. Sanjao je običan život, onaj u kojemu bi marljivo radio i vlastitim rukama zarađivao kako bi prehranio svoju obitelj. Sanjao je o ljubavi, smijehu i vječnoj strasti. Bila je to glupost. Kada je bio trijezan, znao je da je to tako. Suzanne ga je još na samom početku braka mrzila zbog toga što ju je odvukao od visokoga društva. Kako se uopće mogao ponadati da bi bila sretna kao žena farmera u unutrašnjosti Australije? Sada je imala ono što je isprva željela, mjesto u visokom društvu, bogata supruga plave krvi, imanje i ugled. Jake je piljio u nju. Samo je napola vjerovao u njezine tvrdnje o vječnoj ljubavi. Samo je napola vjerovao da bi ona sve to odbacila zbog običnog Irca kakav je bio on. Namjerno, iako iskreno žaleći, zadržao se podalje od nje. - O čemu to želiš razgovarati? Što je to toliko važno? Suzanne je ovlažila usnice. - Sofie. Jake je piljio u nju. - Što nije u redu? Suzanne je teško progutala. - Jake... ništa nije u redu. Sofie si uništava život i ne mogu je urazumiti! Tako se bojim... Da stvar bude još gora... odjednom su joj iskrene suze potekle niz lice - otišla je od kuće. Mislila sam da će se vratiti, ali ona me mrzi. Jake! Krupnim korakom joj se približio, čvrsto je uhvatio za nadlaktice i prodrmusao: - Što, dođavola, želiš reći time da je otišla od kuće? - Upravo to! - vrisnula je Suzanne. - Izjurila je iz kuće... ne znam čak ni gdje živi! Ponovno ju je prodrmusao. - Zašto? Što si učinila? Znam da je to tvojom krivnjom! Suzanne se ukipila. - Proklet bio! Nisam ja kriva ni za što! Samo sam željela najbolje za nju i potaknula sam je da učini ono što je ispravno. Naglo se oslobodila njegova stiska. Potom su im se pogledi prikovali. 280

Knjigoteka

Glorij@ Želim da to dijete koje je dobila u nezakonitoj vezi dade jednom divnom paru na usvajanje. Boja se potpuno povukla iz Jakeova lica. - Što?! - Sofie je rodila. U Francuskoj. Misli ostati neudana i zadržati dijete. Naravno, oboje znamo da takvo što ne može učiniti. Posluga je već doznala istinu, ali nitko neće proširiti glasine. Budi uvjeren u to, jer uništit ću svakoga tko se usudi ocrniti moju kćer. Jake se nagnuo na naslon stolca kako bi ostao uspravan. Lice mu je bilo prava maska zaprepaštenosti. - Nisam znao. Nisam znao. - Otkud bi mogao znati? Ne možeš ni očekivati da si informiran o našim životima živeći samotnički, anonimno, negdje u Irskoj na selu. Jake je podigao glavu. Prvotna zaprepaštenost djelomično je nestala. U dva koraka prišao je Suzanne i odigao je od poda. Potom je razrogačio oči. - Delanza, je li? Je li? - vikao je, ponovno je drmusajući. Suzanne je potvrdno kimnula i oči su joj se napunile suzama. - Dođavola! - uskliknuo je Jake. Naglo ju je spustio. - Zaboravi na posvajanje, Suzanne. Taj nitkov vjenčat će se sa Sofie, nema izvrdavanja. Suzanne je bila blijeda i odmahivala je glavom. - Neće. Jake se nimalo lijepo osmjehnuo: - Hoće - rekao je. - Hoće.

281

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET PETO POGLAVLJE Sofie se naposljetku donekle pribrala i udaljila s mjesta na kojemu je stajala, iza jednoga stupa pokraj vrata koja su vodila na terasu. Znala je da je Edward promatra sa suprotnog kraja prostorije. Nije ga bilo lako uvjeriti da se sama mora oprostiti s Henryjem, kojega je sada morala naći. Brzo se kretala duž ruba plesne dvorane. Terasa joj je bila s desne strane i nadala se izbjeći sve društvene kontakte, ali bila je potrcsenija nego što je to htjela priznati zbog svega onoga što se vani dogodilo. Edwardovo ncskriveno neprijateljstvo, kao i njegov ljutit i krajnje uzbuđujući poljubac bili su više nego dovoljni da je uzrujaju, ali njegovo pitanje o njezinu odnosu s Henryjem bilo je neoprostivo. Sofie je nakratko pogledom preletjela preko gomile uzvanika, ali nigdje nije ugledala Henryja. Bojala se da je bio povrijeđen zbog Edwardova nenadana pojavljivanja i načina na koji ju je Edward posjednički odvukao od njega. Henry će ponovno biti povrijeđen kada mu kaže da Edward ustraje na tome da ga ona smjesta odvede do Edane. Napeta, Sofie je pogledala prema ulazu u plesnu dvoranu, do mjesta na kojemu je posljednji put vidjela Edwarda, ali više ga nije bilo. Krenuvši, nelagodno se osvrnula oko sebe, očekujući da će ga vidjeti kako se potajice skriva iza nje u sjenama visoke paprati u lončanicama. Ali nije ga bilo. Nije imala vremena zapitati se gdje je nestao. Spazila je majku koja je s drugog kraja prostorije ulazila u plesnu dvoranu. Sofie se naglo okrenula i pobjegla van na terasu. Srce joj je previše snažno lupalo i šake su joj bile čvrsto stisnute. Edward joj je dao naputak da se oprosti sa svima, ali nije imala namjeru ponovno večeras razgovarati sa Suzanne. Možda čak nikada više. Progutala je čvrstu knedlu tjeskobe koja joj se odjednom stvorila u grlu. Užarene svjetiljke osvjetljavale su središte dugačke popločane terase koja je bila prazna i napuštena, ali njezine rubove obasjavao je samo pun mjesec. Sofie je oklijevala, puls joj je polako usporavao i udahnula je težak i snažan miris zimzelenog raslinja. Shvatila je da drhturi, ali imala je razlog. Bilo je previše hladno stajati vani bez pelerine ili ogrtača. Uskoro će je Edward doći potražiti ne nađe li se s njim u predvorju kao što je obećala učiniti. Mora nastaviti sa započetim poslom. Sofie se osvrnula prema unutrašnjosti kuće. Razrogačila je oči. Nedaleko od mjesta na kojemu je stajala bio je Julian St. Clare. Nedvojbeno je i sam to mjesto smatrao idealno osamljenim. Nadvijao se nad nekom ženom, strasno je ljubeći... ženom koja je trebala biti Lisa. 282

Knjigoteka

Glorij@ Prisjetivši se Lisine tjeskobe, Sofie je ostala vrlo mirna, promatrajući taj strastveni zagrljaj. Markiz se uspravio i rekao nešto tiho i jasno. Začulo se nekakvo nejasno komešanje i odjeknuo je šamar. Potom je Lisa protrčala pokraj njega i pokraj Sofie, uopće ne primijetivši da ona stoji ondje. Ali Sofie je dovoljno dobro vidjela Lisu da bi znala da je u suzama. Zadignuvši suknju, zaboravivši posve na Henryja i Edwarda, Sofie je potrčala za njom. Lisa je protrčala kroz plesnu dvoranu i sve su se glave okretale za njom. Nesvjesna ili previše uzrujana da bi marila za to, potrčala je uz stube do središnjeg predvorja. Sofie je trčala za njom. - Lisa! Čekaj! To sam ja... Sofie! Lisa se nije zaustavila. Visoko zadignute suknje, izlažući list noge i gležanj, toptala je trčeći uz stube. Sofie se zaustavila u podnožju stuba, nastojeći doći do daha, gutajući zrak. Gležanj ju je bolio od te sulude trke preko plesne dvorane, u odlučnom nastojanju da pomogne sestri. Edward se pojavio uz nju. Što se događa? - Ne znam - rekla je, još uvijek zadihana. Lisa je silno uzrujana. Moram do nje. - Pogled joj je bljesnuo, govoreći mu da se ne bi slučajno usudio pokušati je spriječiti u tome. Edward je čvrsto stegnuo vilicu. - Čekat ću te ovdje. Ne siđeš li za petnaest minuta, dolazim gore po tebe. Sofie je isturila bradu. - Mislila sam ozbiljno ono kad sam ti rekla da mi je žao zbog toga što sam Edanu odvela od tebe i nemam namjeru ponovno pobjeći. Osmijeh mu je bio pun gorčine i nevjerice. Sofie je to rastužilo. Naglo se okrenula i požurila uza stube, poželjevši da može poništiti prošlost, promijeniti je i učiniti savršenom. Zastala je ispred Lisinih vrata, začuvši glasan tup udarac. Čula se još nekakva buka, nekakvo neravnomjerno lupanje, kao da netko vuče nekakav predmet preko prostorije. Nije imala pojma što to Lisa radi. Sofie je pokušala otvoriti vrata, zazivajući Lisu imenom. Ali vrata su bila zaključana. - Lisa? - Oštro je pokucala. - Molim te, otvori, Sofie je. Želim ti pomoći. Vrata su se naglo otvorila i na njima se pojavila Lisa, raščupana i očito posve izvan sebe. - Lisa! Što se dogodilo? Lisa je naglo ispružila ruku i povukla Sofie u sobu, zatvorivši za njima vrata i zaključavši ih. 283

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je na krevetu ugledala putnu torbu. Haljine i donje rublje očito su bili naglo pokupljeni s vješalica i iz ladica te razbacani po podu. - Što se dogodilo? Lisa je čvrsto zgrabila Sofie za ramena. - Da se nisi usudila spriječiti me! - vikala je, dok joj je lice bilo umrljano suzama. Sofie se sledila zbog onoga što je naslutila. - Lisa - rekla je drhtavim glasom - ne čini ništa ishitreno. - Bježim! - viknula je Lisa, a potom ponovno briznula u plač. Smjesta je okrenula leđa Sofie pa počela motati odjeću i gurati je u putnu torbu. Sofie ju je uhvatila za ruku, zaustavila je i okrenula prema sebi pa su sada gledale jedna u drugu. - Ljubice, što se dogodilo? - upitala je nježno. - Mrzim ga - rekla je Lisa, čije su se grudi nadimale. - Nikada se neću udati za nj... Pobjeći ću... Sofie... moraš mi pomoći! Sofie se ponovno sledila. Potom je oprezno rekla: - Sjednimo pa ćemo zajednički odlučiti što učiniti. - Ja već znam što moram učiniti. Nemam vremena za brbljanje! vrištala je histerično Lisa. - Odbijam biti žrtvovana pred oltarom takvima poput njega! - Zašto tako govoriš? - upitala je Sofie. Lisa se okrenula i zakopčala putnu torbu. - Večeras sam doznala istinu. Mrzi žene. To je dobro znano u Londonu. Mrzi sve žene. Ženi se mnome samo zato što... - Pogledala je u Sofie i oči su joj se napunile suzama. - ... Zato što je švorc, čak još gore od toga, nema ni prebijenoga novčića. Sofie je tapkala Lisu po ramenima dok je ova plakala, a potom je privukla u naručje. - Od koga si to čula? - Slučajno sam čula Carmine i Hilary. Zapravo, slučajno ili je čuo markiz. Tako je hladan! Nije okom trepnuo na te njihove ružne riječi, nije ponudio ama baš nikakvu ispriku. Zapravo, činilo se da je čekao da ja nešto kažem! - I, jesi li rekla? - Upitala sam ga je li to istina. Sofie je čekala. Lisa je ponovno nadlakticom obrisala suze. - Rekao je ‘jest’, tek tako, jednom riječju, ‘jest’, nije bilo nikakva objašnjenja, nikakvih ljubavnih izjava, samo hladno i smrknuto ‘jest’... nakon čega me odvukao van, poljubio me i rekao mi da mi neće biti loše u braku s njim te da to oboje znamo. O, kako ga mrzim! Sofie je ponovno zagrlila Lisu, gotovo jednako bijesna poput svoje polusestre. Iako je bila nepobitna činjenica da je Lisa bila nasljednica i da 284

Knjigoteka

Glorij@ je dio njezine privlačnosti bio njezin miraz, nijedna žena nije zaslužila tako hladno i bešćutno ponašanje, bez imalo poštovanja. Posebice ne Lisa. - Glupa sam - rekla je Lisa. - Iz nekog razloga, zbog toga što se sviđam mnogim muškarcima, očekivala sam da ću se svidjeti i Julianu... barem malo. - Lice joj se naboralo i zajecala je, pokrivši ga rukama. Sofie je predobro znala kako se Lisa osjeća. Ali osjećala se dužnom biti glas razuma. - Trebala bi sutra ujutro porazgovarati s ocem. Bilo bi najbolje da Benjamin to otkaže, Lisa. Pobjegneš li, uništit ćeš si ostale izglede. - Otac je zaljubljen u markiza! - vrisnula je Lisa. - On je to dogovorio... on je ushićen činjenicom da me udaje za aristokrata plave krvi. Bit će smiren i razuman i dat će sve od sebe da me uvjeri kako sam nerazumna. Lisa je progutala. - Znaš da se nikada nisam usprotivila ocu. Ne mogu mu se obratiti sada, Sofie. Bojim se da će me uvjeriti da se udam za toga grubijana. - Lisa je obrisala oči. - Molim te, pomozi mi skinuti ovu groznu haljinu! Razdirana između želje da pomogne Lisi, znajući da bijeg nije bio ni pravi ni ispravan način, ali posve svjesna da je i sama pobjegla od vlastitih problema, i to ne jednom, nego dvaput, Sofie je raskopčala haljinu i pomogla Lisi da se izvuče iz nje. Bojim se što će se dogoditi kada tvoj nestanak bude primijećen. Lisa je ušla u tamnoplavu svilenu suknju sa smionim crvenim prugicama i neobuzdano se nasmijala. - Toliko ću poniziti markiza da se nakon toga neće usuditi ni pomisliti na vjenčanje sa mnom. - Navukla je odgovarajuću jaknu do struka i brzo je zakopčala. Sofie je promatrala svoju polusestru, koja je i onako natečenih očiju od plača i crvena nosa, spremna pobjeći od svojega zaručnika, bila zadivljujuća, otmjena, profinjena, jednostavno savršena. Markiz sigurno mrzi žene, pomislila je Sofie. Koje bi drugo objašnjenje bilo za to što mu se nije sviđala Lisa, koja je bila lijepa, i ne samo lijepa nego je imala dobru i velikodušnu narav. Lisa, koja nikada nikoga nije namjerno povrijedila i koja je mogla biti do krajnosti razmažena, a ipak to nije bila. Ali Sofie je osjećala kako ta mržnja uopće nije bila obična i da je bila povezana s njegovom mračnom prošlošću... i njegovom preminulom prvom suprugom. - Nemaj straha, bit će ponižen, osim ako mu žilama ne teče led... - rekla je tiho Sofie. - Kamo ćeš? Lisa se zadovoljno nasmijala. - U Newport. Ondje u jesen nema nikoga, baš nikoga. Razbit ću prozor i ući u kuću. Ostava je uvijek puna hrane... neću umrijeti od gladi. Ondje ću ostati sve dok se on ne zaruči s nekom drugom ili ne vrati u London. O, Sofie! To 285

Knjigoteka

Glorij@ je savršeno skrovište, zar ne? Nikome neće pasti na pamet potražiti me ondje. Sofie se morala složiti. Ipak, nije mogla odagnati nelagodu koju je osjećala. Što ako je Julian St. Clare doista imao led u žilama? Ta pomisao nije joj se svidjela. Lisa se sagnula i uzela torbu. - Sada mi je jedini problem neopaženo pobjeći iz kuće. - Kako to misliš učiniti? - upitala je Sofie. Lisa se smrknuto osmjehnula, - Kroz prozor, spustiti se niz stablo. Sofie se sledila. - Lisa! Preopasno je! Nikada se u životu nisi popela na drvo! - Nemam izbora, Sofie. To je jedini način. Ne mogu nikako izići na ulazna vrata... čak ni na stražnja. Večeras ne mogu. Obje djevojke prišle su prozoru i zagledale se kroz njega. Bile su na trećem katu. Sofie nije mogla zamisliti kako bi to Lisi moglo uspjeti. Silno se bojala da će Lisa slomiti vrat. - Molim te, budi oprezna - preklinjala je. - Hoću - odgovorila je Lisa, čiji je drhtav glas odavao da ju je strah. Sjela je na prozorsku dasku i oprezno prebacila noge preko nje. Pogledala je u Sofie. - Ti si moja najdraža prijateljica - rekla je nježno. - Volim te kao da si mi prava sestra. Jednoga dana oprostit ćeš mi što sam se umiješala u tvoj život. - Zagonetno to izjavivši, Lisa se nakratko osmjehnula, a potom nestala. Sofie je vrisnula, a potom stavila ruku preko usana kada je vidjela da se Lisa uspjela uhvatiti za najbližu granu hrasta. Lisa se kratko hrabro osmjehnula, a potom se polako premjestila, promrmljavši nekoliko puta ”uh”, dok se naposljetku nije centimetar po centimetar počela spuštati niz stablo. Silno nervozna, Sofie ju je promatrala kako napreduje. Naposljetku je Lisa visjela na najnižoj grani, zadržavši se tako obiju ruku u zraku. Sofie se čvrsto uhvatila za prozorsku dasku kada je Lisa skočila. Dočekala se na noge i skljokala na tlo. - Lisa! - prošaptala je žurno Sofie. - Lisa! Jesi li dobro? Lisa se sporo uspravila u sjedeći položaj, trljajući bok. Naposljetku je pogledala uvis i mahnula. - Jesam! Mislim da sam netaknuta! - Polako je ustala, a potom uzela putnu torbu. Posljednji je put pogledala gore i otpuhnula poljubac, a potom se okrenula i potrčala preko travnjaka, niz završetak prilaza, provukla se kroz ulazne vratnice, izišla na Petu aveniju i nestala. Sofie je stajala naslonjena na prozor, drhteći od olakšanja. Bože dragi, uspjela je, Lisa je pobjegla. Punih je pet minuta tamo stajala, dolazeći k 286

Knjigoteka

Glorij@ sebi. Potom je žurno prešla preko prostorije, zaključala vrata s unutarnje strane i iskrala se van. Kada su se vrata za njom zatvorila, čula je glasno škljocanje brave. Nije se mogla osmjehnuti i nije mogla osjetiti nimalo zadovoljstva s obzirom na brojne zaokrete i obrate koji su se te večeri dogodili. Lisa je uzvraćala jednakom mjerom. Markiz će biti ostavljen na cjedilu, što je dobrano zaslužio. Ali Sofie je imala uznemirujući osjećaj da se on neće tek tako povući u Englesku podvijena repa. Potom je pomislila na svoju kobnu ljubav i stegnula usnice. Edward ju je čekao u prizemlju. Zapravo, zadrži li se još malo duže, uskoro će doći potražiti je. Dok je Sofie prelazila preko hodnika, sjetila se Lisinih riječi na odlasku. Što je to Lisa učinila kada se umiješala u njezin život? Kako je odgovor odjednom bio očit! Lisa je bila ta koja je pozvala Edwarda na bal, ona ga je upozorila na činjenicu da će doći Sofie. Nitko drugi osim Lise nije ni znao da ona namjerava doći... Nije bilo drugog objašnjenja za njegovo pravodobno pojavljivanje. Sofie nije znala bi li se nasmijala ili zaplakala. - Tu stanuješ? Sofie je požalila što je pristala povesti Edwarda da vidi Edanu. Za nešto malo više od jednoga sata bit će ponoć. Netom prije otišli su s proslave zaruka. Vožnja od gornjeg dijela East Sidea do dokova u gradskom središtu potrajala je. Nije se ni oprostila s Henryjem, kojega nije mogla naći. Sada je sjedila u Daimleru, zamotana u posuđeni ogrtač od crnog baršuna, odveć svjesna muškarca pokraj sebe. Ne samo što ga je voljela, nego ga je željela na najzaprepašćujući način, potpuno. Komadići zajedničke prošlosti bockali su je i draškali. Predivni trenuci poput onih u Delmonico’su ili poput njegova ne tako davna poljupca. Ali najvažnije od svega bilo je to što mu nije vjerovala. Strahovala je od onoga što bi sljedeće mogao učiniti. - Isuse - Edward je opsovao. - Ovo nije mjesto za damu. Dođavola, Sofie, sve sami ološ koji dangubi na pristaništu. Kao istinski dokaz njegovog komentara, tihu noć prekinula je pjesma skupine pijanaca. Sofie je osjetila napetost kada se nekolicina mornara, držeći se ispod ruke, pojavila posrćući niz blatnjavu ulicu, dolazeći im ususret. - Ostala sam bez novca - rekla je promuklo. - Što sam po tvojemu mišljenju trebala učiniti, Edwarde? Okrenuo se licem prema njoj. - Je li ti Suzanne uskratila isplatu, Sofie? Zatreptala je. - Zato što si odbila dati Edanu na usvajanje? Zgranula se. - Znaš? 287

Knjigoteka

Glorij@ - Znam. Oči su joj bile pune suza. Bilo je teško ne posegnuti za njegovim rukama i priviti se uz njih kao uz konop za spašavanje. - Da. Stegnuo je vilicu. - Ne moraš se više brinuti. Ni o tomu... ni o bilo čemu drugom. Sofie je sklopila oči, utonuvši na naslon sjedala. Kako je bila glupa. Edward je volio to dijete... pomoći će Edani, a samim time nedvojbeno i Sofiji. Trebala je shvatiti da joj je u tom slučaju on bio spas. Bilo je vrlo teško ne osjetiti silnu zahvalnost. Bilo je teško poželjeti oduprijeti se tome čovjeku. - Hvala ti. Edward nije ništa rekao, samo je izišao iz auta i pomogao Sofie da i ona iziđe. Čvrsto ju je držao za ruku, vodeći je preko izrovane ceste, a potom preko neravnih dasaka trošnog ulaznog trijema pansiona. Sofie je izvadila ključ koji je dobila. Edward ga je preuzeo od nje i otvorio ulazna vrata. Nažalost, Sofie je osjećala da se ponašaju na način na koji bi se ponašao svaki drugi bračni par, osim što bračni parovi nisu živjeli u trošnim pansionima na dokovima East Rivera. Da su bili bračni par, otvarao bi joj vrata neke posve drukčije kuće. Sofie je znala da tamo ne bi bilo ove ukočene napetosti koja je očito tinjala između njih. Napetosti nastale zbog nepovjerenja, izdaje i povrijeđenosti s obiju stranu. Napetosti koja je osim toga bila još neutažena i seksualna. Rekao je da je uzrok njegove sirove želje bila njezina haljina, ali sada joj se haljina nije mogla vidjeti. Sofie je znala da je on još uvijek svjestan nje, baš kao što je ona bila svjesna njega. Osjetila je zadovoljstvo proizišlo od te pomisli. Nekako je tijekom posljednje godine i pol došlo do preobražaja. Baš kao što se ružni pačić pretvorio u labuda, tako je i dijete bogalj postalo žena zavodnica. I to ne samo za Edwarda. Bilo je pomalo začuđujuće, ali Sofie je bila potresena kada je shvatila da ju je Georges Fraggard također smatrao poželjnom, kao i Henry Marten. Prije dvije godine Sofie bi se podsmjehnula na samu pomisao na bilo kojeg muškarca, a kamoli na trojicu njih koji bi je smatrali privlačnom. Štoviše, dvojica od te trojice muškaraca izjavili su joj ljubav. Sofie je znala da je opasno zadržavati se na takvim mislima jer su joj se bijes i tuga pokušavali ukorijeniti u srcu. Usredotočila se na gledanje kroz nejasno obasjane sjene u kući. Stube su zaškripale kada se počela penjati na kat. Otvorila je vrata svoje sobe i kliznula u nju. Edana je spavala u svojoj improviziranoj zipci, načinjenoj od sanduka za mlijeko. Sofie se nadvila nad nju i namjestila mali pokrivač. Bilo je grozno to što je 288

Knjigoteka

Glorij@ Edward svoju kćer trebao vidjeti na taj način, u bijednoj zapuštenoj sobi, kako spava u drvenoj kutiji, pokrivena Rachellinim crvenim vunenim šalom. Osjetila je napetost kada je stao pokraj nje. Ne mogavši se suzdržati, Sofie je podignula pogled prema njemu. Edward je piljio u svoju kćer, lice mu je izgledalo kao da će zaplakati i vrh nosa bio mu je crven. - Mislio sam da sam je izgubio - rekao je oštro. - Mislio sam da si je odvela i da više nikada nijednu neću ponovno vidjeti. Sofie je mrzila samu sebe zbog onoga što je učinila. - Ah, Edwarde, bilo je pogrešno to što sam učinila, strašno pogrešno... oprosti mi, molim te! Pogledi su im se sreli, mračni i ispitivački. Sofie se suzdržala da ga ne dotakne. Bio je tjeskoban zbog onoga što je učinila i nagonski ga je htjela utješiti. Ali dodirnuti ga izazvalo bi katastrofu. Sofie je znala da ne bi mogla odoljeti iskušenju koje joj je on nudio kao muškarac. Stajali su beskrajno dugo piljeći jedno u drugo. Nešto se dogodilo između njih, nešto snažno i moćno. Nekakva vrsta bezvremenske povezanosti, već otprije stvorene, postala je prepoznatljiva. U tom trenutku Sofie je znala da će Edana na bilo koji način vezati Edwarda uz nju, zauvijek. Bilo joj je drago, neizmjerno drago. Edwardove usnice postale su napete. Približio joj se. - Cherie, stigla si prerano! - javila se Rachelle. - Ah! - uskliknula je. Sofie je duboko udahnula, drhtureći, gotovo uvjerena da bi je, da se Rachelle nije pojavila na vratima njihovih spojenih soba, Edward poljubio. Udaljila se od njega, obgrlivši se, govoreći samoj sebi da je tako ipak najbolje. Ne smije se upuštati ni u kakvu vezu s njim, ne smije. Ne smije dopustiti srcu da je zavede. Ne bi mogla podnijeti drugi put biti povrijeđena. - Pardonnez-moi - promrmljala je Rachelle, pogledom prelijećući od jednog do drugog. - Ništa ne prekidaš - izjavila je Sofie, malo preglasno i previše naglašeno. - Rachelle, sjećaš se Edwarda? Rachelle je potvrdno kimnula. Edward ju je kratko od mjerio i Sofie je iznenađeno shvatila da mu se njezina draga prijateljica nije svidjela. U Parizu je bila pretpostavila da ju je smatrao privlačnom, poput ostalih muškaraca. - Bien sur - promrmljala je Rachelle. - Enchantee, monsieur. Edward je odsječno kimnuo, a potom se okrenuo prema Sofie. - Ne možeš ostati ovdje. Lecnula se. - Zašto? 289

Knjigoteka

Glorij@ - Nikako ne možeš ostati ovdje. Ne mogu dopustiti da Edana odrasta u ovakvu okruženju. Nemoj mi reći da želiš ostati ovdje, Sofie? Bila je prestrašena, oprezna, puna nade. - Što predlažeš? - Unajmit ćemo ti apartman u Savoyu dok ne nađemo zgodnije rješenje - rekao je Edward jednoličnim glasom. Sofie je polako potvrdno kimnula. - U redu. - Smjesta spakiraj sve što imaš. Nema smisla čekati do sutra da vas izbavim iz ove paklene štakorima zaražene rupe. Sofie je samo jednom dotad bila u Savoyu, onda kada se namjerno bacila na Edwarda, nadajući se postati mu ljubavnicom. Tada uopće nije obratila pozornost na okruženje. Ali sada su ona, Rachelle i Edana, koja je spavala u Rachellinu naručju, stajale u širokom prostranom predvorju hotela, gledajući kako ih Edward prijavljuje na recepciji. Bila je prošla ponoć i predvorje je bilo zaprepašćujuće tiho. U njemu nije bilo nikoga osim osoblja hotela, zbog čega je Sofie osjetila olakšanje. Dolazak tu na takav način izazivao je u njoj nelagodu i uvelike se osjećala poput kakve posrnule žene. Očekivala je kako će u svakom trenutku hotelsko osoblje podići glave, zapiljiti se i optužujući uprti prstom u nju. Edward se okrenuo i krupnim korakom zaputio prema njima. Sofijino srce lagano je zaigralo dok im se približavao. Bilo je nemoguće odoljeti utjecaju takva muškarca. U svojemu crnom smokingu bio je nevjerojatno otmjen, ali posebice sada, kada ju je onako junački spasio u trenutku kada je bila neopisivo iscrpljena od napetosti koju je proteklog tjedna osjećala, u trenutku kada je bila najranjivija, doista ga je smatrala impozantnijim od bilo koje druge osobe. - Bojim se da nema više slobodnih apartmana izjavio je Edward. Sofie je nastojala prikriti zaprepaštenost. - Možemo se smjestiti u jednoj sobi, Edwarde. - Zaboravi. Možete uzeti moj apartman. Već sam uzeo jednokrevetnu sobu za sebe. - Edwarde... - Psst. Nećeš me navesti da se predomislim, to je već riješeno. - Prvi put te večeri usne su mu se izvile otkrivši tek neznatno jamice na obrazina. Njegov pogled, koji nije skidao s njezina, odjednom je postao topao. Bio je to muškarac kakvoga je poznavala i tako silno voljela gotovo dvije godine. Sofie je pognula glavu, grleći Edanu. Njih četvero naguralo se u dizalo mjedenih vrata. Nekoliko trenutaka potom izišli su na petom katu. Edward je otvorio vrata apartmana koji je dotad bio njegov. - Na svu 290

Knjigoteka

Glorij@ sreću, postoje dvije spavaće sobe. Onu manju koristio sam kao ured, ali doći ću sutra i odnijeti sve svoje stvari. Sofie, glavna spavaća soba je ravno ispred tebe. Iako ga je Sofie već jednom došla tražiti u hotelu, nije joj dopustio da uđe u njegov apartman. Bila je posve sigurna da se radilo o istim sobama. Znatiželjno i s puno strahopoštovanja bacila je pogled uokolo. Stajala je u kružnom predvorju. Podovi su bili mramorni, bež boje, a zidovi oličeni u trompe l’oeil pa se stjecao dojam da čovjek gleda u golemi raskošni salon. Ali pravi salon bio je ravno ispred njih. Plavi orijentalni tepisi prekrivali su mramorne podove u bež i bijeloj boji. Postojala su dva prostora za sjedenje, jedan s počivaljkama prekrivenim pamučnom tkaninom, a drugi s dvosjedom od crvena damasta i dvjema foteljama s crvenim i bež prugama. Na jednom zidu se od poda do stropa protezao regal od mahagonija. Sučelice njemu nalazio se kamin s mramornom policom. Na prozorima koji su gledali na Central Park bili su zastori od crvena damasta, dok je nekoliko lijepih umjetničkih djela francuskih i engleskih umjetnika iz osamnaestoga i devetnaestoga stoljeća visjelo na zidovima. Na lijevoj strani bila je blagovaonica u koju je moglo stati osam osoba, s kuhinjicom neposredno iza nje. Na istoj toj lijevoj strani bila je i spavaća soba koju je Edward koristio kao ured. Sofie je mogla vidjeti da je već radio za malim pisaćim stolom, čiju su kožnatu površinu za pisanje zastirali papiri. Uzeo ju je za ruku i poveo preko salona. Sofie se nije obazirala na vrelinu njegove ruke i kada su mu bedra okrznula njezine suknje od tafta, zavjetovala se da ne mari za to. Zastali su na pragu glavne spavaće sobe. Njegove sobe. Sofie je bacila pogled na golem krevet s baldahinom i shvatila da je on tu spavao sinoć, kao i preksinoć. Krevet je, naravno, od tada bio pospremljen pa su sada žuti svileni pokrivači bili preklopljeni i ispod njih su se mogle vidjeti tamnije zlatne plahte. Bilo je besramno, ali Sofie se zapitala je li tu spavao s nekom drugom ženom. Prezirala je samu pomisao na to. Pustio joj je ruku. Taj je trenutak za Sofie bio previše intiman. Samo po sebi bilo je već dovoljno loše preuzimati njegov apartman, njegovu spavaću sobu, njegov krevet. Trebao je znati da je bolje ne pratiti je ovamo. Sofie je potražila mjesto na kojemu će spavati Edana. Znala je da su joj se obrazi žarili. Rekao je: - Zamolio sam ih da pošalju zipku ovamo. Trebala bi stići svakoga trena. 291

Knjigoteka

Glorij@ Kako joj je pogodio misli? Sofie se bojala susresti mu pogled. Prišla je krevetu i položila Edanu nasred njega, ali nije se usudila sjesti pokraj nje, strahujući da on to ne shvati kao neku vrstu poziva. Pogladila je svileni prekrivač, okrenuta mu leđima. - Možda je bolje da odeš prije nego što zipka stigne - rekla je, pokušavajući ne razmišljati o svim posljedicama boravka u javnom hotelu sa svojom kćeri i preuzimanja Edwardova apartmana, pokušavajući ne razmišljati o svim posljedicama Edwardova ponovnog ulaska u njezin život. Bila je preumorna. Sutra će srediti svoje misli i osjećaje. - U redu - kimnuo je Edward, oklijevajući. Potom je hitro krenuo naprijed. Sofie se sledila, ali on se nagnuo nad Edanom, ne nad njom, i usnama okrznuo djetetovu sljepoočnicu. Kada se uspravio, pogledi su im se prikovali. Sofie se nije mogla pomaknuti. - Laku noć. - Neznatno se uljudno i službeno naklonio. Potom se okrenuo na peti i prešao preko prostorije. Sofie je čvrsto stiskala svileni prekrivač, gledajući ga kako prelazi preko salona. Trenutak potom ušao je u predvorje i izgubio se iz vida. Čula je otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata. Isprekidano uzdahnuvši, legla je pokraj svoje kćeri. - A što ću sada? - prošaptala je sama za sebe. Rachelle je, kao obično, preuzela Edanu nakon što je malenu u zoru nahranjena. Sofie je odmah ponovno zaspala. Nikada nije spavala tako dubokim snom bez snova kao tih nekoliko sati nakon izlaska sunca. Sada se razbuđivala. Postala je svjesna sunčeve svjetlosti koja se probijala kroz prozore spavaće sobe. Nakratko je bila zbunjena, uvjerena da su zastori sinoć bili navučeni kada je otišla na počinak. Potom je shvatila gdje se nalazi. Nije bila u pansionu pokraj rive. Bila je u luksuznom hotelu Savoy... u Edwardovu apartmanu... u njegovu raskošnu krevetu. Zavukla se još dublje pod plišane odgrnute pokrivače. Prvi put se nakon dugo vremena osjećala sigurnom i zaštićenom, gotovo bez imalo brige i straha. Bilo je silno olakšanje ne probuditi se u strahu. Preokrenula se na drugu stranu. Plahte ispod njezina gola obraza, golih ruku i nogu bile su od glatkog satena i blago erotične. Sofie je uzdahnula. Sinoć je Edward upao u njezin život onako kako bi u bajci mogao vitez u sjajnom oklopu, spasivši je na način na koji su se spašavale prelijepe djeve u trenutku strašne nevolje. Nisko u Sofijinu trbuhu nešto je ustrajno zatreperilo i mišići njezinih bedara čvršće su se stegnuli. Želja. Snažna i rasplamsana. Ponovno se okrenula, ovaj put na leđa, spustivši prekrivače do struka. Nije to bio prvi put da se probudila osjećajući pulsirajuću potrebu i maštajući o Edwardu. Ali prvi put se probudila s takvim mislima na 292

Knjigoteka

Glorij@ satenskim plahtama u njegovu krevetu. Bila je više razodjevena negoli odjevena, s obzirom na to da je sinoć bila preumorna skinuti kombinezon koji je imala na sebi i odjenuti do poda dugu flanelsku spavaćicu. Sada se, posve budna, pitala zašto nije posramljena zbog onoga što joj je tijelo osjećalo, zašto nikada nije bila posramljena zbog želje koju je on davnih dana pobudio. Možda zbog toga što se to onaj jedini put kada su vodili ljubav doimalo baš takvim, vođenjem ljubavi. Bilo je divno, nimalo prljavo, razvratno ili nečisto. Ali, bilo je to vrlo davno. Pitala se kako bi mogla odoljeti iskušenju, kako mu se oduprijeti. Neznatno zadrhtavši, Sofie se uspravila u sjedeći položaj. Kosa joj tijekom noći nije bila smotana u pletenicu kao obično, nego je bila raspuštena pa je svu onu neobuzdanu masu kose zabacila preko ramena. Zbacila je prekrivače s nogu i skliznula na pod. Nakon dva koraka, usporila je. Odjednom se sledila, strahujući da je netko promatra. Srce joj je preskakalo otkucaje. Sofie se sporo okrenula i ponovno sledila. Na vratima je stajao Edward i pozorno je promatrao. Nije se mogla pokrenuti. Posve se ukipila, samo joj je srce divljački udaralo. Gledao ju je kroz plavičastu izmaglicu, pogledom prodornim poput jastrebova. Sofie je osjetila kako joj se u prsima stvara panika. Mračni sjaj u njegovu pogledu nedvojbeno joj je dao do znanja kakve su mu misli. Postala je svjesna svojega izgleda. Kosa joj je bila raspuštena, ali zamršena poput ptičjega gnijezda. Na sebi je imala samo tanki iznošeni kombinezon koji joj je sezao do bedara. Ispod je bila gola. Doimala se jednako pohotnom kako se i osjećala... u to je bila sigurna. Samoj je sebi rekla da se pokrene, da potrči. Imao je pogled grabežljivca. Ali noge joj nisu slušale misli, koje su i same bile neodlučne. Baš kao što je strahovala, gledao je kroz njezinu odjeću, niz njezine vitke bijele noge i u grudi koje je kombinezon jedva pokrivao. Proždrljiv pogled njegovih plavih očiju preselio se do njezinih usta. Pribrala se, naglo povukla žuti svileni pokrivač s kreveta i omotala se njime. - Što radiš ovdje? - upitala je hrapava glasa. - Uživam u najboljem pogledu na Manhattanu. - Bez riječi se okrenuo i krupnim korakom izišao iz prostorije. Sofie je piljila za njim, drhteći, napaljena i vlažna od strastvene želje, osjećajući ujedno neobičnu mješavinu razočaranja i olakšanja. Bila je 293

Knjigoteka

Glorij@ bijesna. Bijesna na njega, bijesna na sebe i, ponajviše od svega, bijesna na život. Žurno je pošla u kupaonicu, zbacivši pokrivač sa sebe. S vješalice na kojoj je visio na vratima dograbila je dugačak ogrtač s uzorkom turske mustre koji je pripadao njemu i navukla ga. Prekasno je shvatila da je muški, njegov. Nepogrješivo je osjetila njegov miris. Škrgućući zubima, potpuno svjesna svile koja joj je draškala uglavnom golu kožu, istrčala je iz kupaonice. U salonu se naglo zaustavila. Edward je stajao gledajući kroz prozor na Central Park, okrenut joj leđima. Iza njega je na jajolikom stolu u blagovaonici bio poslužen doručak dostojan kralja. Ne, četiri bi se kralja mogla nahraniti. Zamamni mirisi dopirali su s nekolicine prekrivenih pladnjeva pod čijim su se poklopcima nedvojbeno skrivali slanina, jaja, kobasice i odresci. Pladnjevi s hladnim predjelima, dimljenim lososom i bijelom ribom, šunkom i sirevima, različitim voćem i košarama s pecivima pokrivali su svaki mogući centimetar prostora. Bilo je još mjesta samo za porculan i srebrni jedaći pribor postavljen za dvoje. Edane i Rachelle nije bilo nigdje na vidiku. Sofie je uspjela doći do glasa. - Gdje je Edana? - Rekao sam Rachelle da je izvede u park. Nakostriješila se. - Što si? Okrenuo se licem prema njoj i ponovio ono što je upravo rekao. - I Rachelle me ostavila ovdje samu, usnulu, s tobom? Piljio je u nju. Pa ovo je moj apartman. Duboko je uzdahnula. - Znači, tako? Pogled mu je sada bio nedokučiv. - U moju sobu jedva stane krevet pa nikako nisam želio tamo doručkovati. Mislio sam da ćeš i ti biti gladna. Čekao sam duže od sata da se probudiš. Naposljetku sam odlučio vidjeti jesi li uopće živa. Nisam ja kriv za to što si spavala u tragovima pamuka koji gotovo doslovno ništa ne skriva. Prekrižila je ruke preko grudi, posve sigurna da se sjećao kako je izgledala u svojemu starom otrcanom kombinezonu. - Vjeruj mi - rekla je zajedljivo - da sam znala da ćeš ući u moju sobu, bila bih odjenula redovničku halju. Zaškiljio je. - Doista? Nije joj se svidjelo pokazano zanimanje koje je prepoznala u njegovu pogledu, jer ga je na neki način ponovno zapalila. Ili nikada nije ni bilo ugašeno pa ga on sada nije ni mogao prikriti. Ustuknula je. - Da. - Kako smo brzo zaboravili sinoćnju večer - promrmljao je. - Imaš li još uvijek onaj komadićak pamuka na sebi? 294

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je počela čvrsto uzmicati. - Edwarde, jako uviđavno od tebe što si naručio doručak. Naravno, jasno mi je da bi ti radije doručkovao ovdje nego u svojoj sobi. Imaš potpuno pravo ovdje objedovati. Idem se odjenuti. Možeš započeti s doručkom bez mene. Bljesnuo je njegov stopostotno zločest osmijeh. Jamice na njegovim obrazima bile su duboke i prokleto privlačne. - Nekako mi se to što sam naručio da donesu više ne čini tako primamljivim. Sofie se okrenula, namjeravajući pobjeći, ali Edwardova ruka čvrsto ju je uhvatila za rame i naglo je okrenuo prema sebi. Nedostajao je samo centimetar da se nade u njegovu naručju. - Izgledaš tako dobro da bih te pojeo - rekao je nježno kada ju je polako povukao naprijed. Sofie se ukipila, ne uspijevajući disati ni razmišljati. Zaječala je kad su mu ruke kliznule niz njezina leđa i stražnjicu. - Nemam namjeru biti tvoj doručak - prošaptala je. - Zašto ne? - prošaptao je i usne su mu se našle tik do njezinih. Sofie je ponovno zaječala dok ju je privlačio bliže, sve dok im se slabine nisu dotaknule. Bio je u erekciji, napaljen, golem i podrhtavajući uzdignut. Zašto ne, dođavola? - prošaptao joj je uz usnice. Sofie je pokušala naći riječi i razlog zbog kojega ne bi trebala voditi ljubav s njim. Njezino srce, prisjetila se naposljetku. Nastojala je zaštititi svoje srce. - Nemoj, Edwarde. Molim te. Ali nije se obazirao na nju. - Poljubit ću te - promrmljao je, nadvijajući se nad njom. - Oboje znamo da će ti se svidjeti.

295

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Sofie je poričući odmahnula glavom. Pogledi su im se stopili. Čula je samu sebe kako je zaječala kada ju je lagano obujmio, privukavši je još čvršće uza se. Prislonila je ruke uz njegova prsa, ali bila je to tek slabašna kretnja. Nije smogla snage odgurnuti ga od sebe. Da ga barem ne voli. Onda se možda ne bi tako silno željela stopiti s njegovim tijelom. Možda u tom slučaju ne bilo toga žara, hitnosti i prave sulude želje. Edwardove usne okrznule su njezine. Namjerno je to učinio draškajući je i Sofie je oštro udahnula. - Osjećaš isto što i ja - rekao je otvoreno, nimalo prijetvornim glasom u kojemu se osjećala požuda i trijumf. Pogled mu je plamtio. - Vidim ti u očima... osjećam po tvojemu tijelu. - Ne! - Sofie je uspjela slagati, jer sada je već znala da će je poljubiti, baš kao što je bila svjesna činjenice daju je vješto zavodio i onaj povrijeđeni dio nje bio je užasnut. Ponovno će je povrijediti, ali više nije mogla preživjeti još jedan njegov udarac. - Da - prošaptao je, blago se osmjehujući i polako trljajući svoj ukrućeni ud uz nju. Ruke su mu kliznule uz njezin prsni koš, preko svilenog ogrtača i obuhvatile bolno nabrekle dojke. - O, Bože, Sofie. Sotie je znala da je, baš kao i ona, razmišljao o tome kako će to izgledati kada uđe duboko u nju. Osjećala je kao da će se onesvijestiti, ošamućeno. Bila je i te kako svjesna uzavrelog krutog mišića koji je pulsirao uz njezin vlažan rascjep, i te kako svjesna njegovih prsta koji su kroz pamuk i svilu čupkali njezine ukrućene bradavice i njegova topla neujednačena daha koji joj je poput pera milovao usnice. Sofie je zaječala. Edward se oporo oglasio i presavio je unatrag. Usne su mu se našle na njezinima. Nakon toga nije postojalo ništa drugo osim njegovih usana na njezinima i njegova čvrsta tijela koje je podrhtavalo uz nju. Odustala je. Rastvorila ih je i priljubila se uz njega. Poljubac se u trenu promijenio i pretvorio u pohlepno proždiruće čudovište. Uzvratila mu je, ljubeći ga i lickajući mu usnice. Grickala ih je, dok je on njezine sisao. Rukama je kliznula naniže i snažno ga uhvatila za visoko podignute čvrste polutke stražnjice. Borila se s njegovim jezikom i pokorila ga. Sve većim žarom gnječio je i oblikovao joj grudi, sve dok iz njih nije poteklo toplo mlijeko. 296

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je kriknula, svjesna da je njezina potreba za njim prerastala u nešto nezasitno i svemoćno. Ruke su joj kliznule do njegovih bokova, koje je čvrsto privijala uz svoju pulsirajuću mačkicu. Edward je naglo strgao s nje ogrtač i kombinezon i iznošeni komad odjeće poderao se gotovo bez zvuka. Sofie se zadovoljno oglasila dašćući kada su mu usne zaposjele jednu njezinu napetu bolnu bradavicu. Jecajući, zabacila je glavu dok ju je sisao. A onda to više nije mogla podnijeti. U Sofie je eksplodirala želja koja se pretvorila u ludilo. Rukama je kliznula preko goleme izbočine ispod rasporka njegovih hlača. Uzdrhtala, mahnita i odlučna, pratila je njegov obris i oblikovala ga. Zadihan, Edward je naglo odvojio usne od njezinih grudi. Trenutak potom našla mu se u naručju i trčao je do velike spavaće sobe. Nogom je zatvorio vrata za sobom. Još uvijek je noseći, legao je na krevet i spustio se na nju. Samo je to bilo važno. Sofie je raširila koljena i gležnjevima se zakačila oko njegovih bokova. Edward je naglo rastvorio rasporak hlača. Jedan zaprepašćujući trenutak gledali su se u oči. Potom je do kraja ušao u nju. Sofie se čvrsto držala za njegova ramena, mahnito izvijajući bokovima i uzvikujući: - To, Edwarde, to! - Zarila je nokte u njegova leđa. Na trenutak se sledio, ali sada je reagirao na njezina mahnita požurivanja i počeo se brzo i snažno pomicati. Sofie je imala samo jednu suvislu misao: voljela je toga muškarca i uvijek će ga voljeti. Trenutak potom pomeo ju je do usijanja užaren suludi vrtlog koji ju je ponio uvis i rasprsnula se u bezglavoj ekstazi. Kada je otvorila oči, nekontrolirano dašćući, susrela je Edwardov divlji razrogačen pogled. Nije se pomicao, ali još uvijek je bio potpuno u njoj, cijelom dužinom i čvrst. Kada su im se pogledi sreli, nešto u njegovim očima žestoko je bljesnulo. U trenu je Edward spustio usne na njezine, prisno je dugo ljubeći. Podigao je glavu i prodorno joj se zagledao u oči. Sofie. Potom ju je počeo milovati, ali sada mnogo snažnije i brže nego prije. Unatoč tomu što je upravo bila doživjela nevjerojatan vrhunac, Sofijina krv ponovno se uzburkala. Edward je obavio ruke oko nje i posljednji put uronio duboko u nju. Zaječao je, a tijelo su mu potresali drhtaji dok mu je lice bilo zagnjureno u udubinu između njezina vrata i ramena. Sofie je rukom kliznula niz njegova leđa i sklopivši oči uži vala osjećajući ga. Srce joj je još uvijek treperilo poput divlje zarobljene ptice, dok je njegovo još mnogo snažnije otkucavalo uz njezine grudi. Sofie nije željela razmišljati. Prislonila je obraz uz njegov. Bilo je ujedno bolno i pravi užitak biti na taj način s njim. 297

Knjigoteka

Glorij@ Edward se promeškoljio. Sofie se nije usudila pomaknuti, strahujući od onoga što bi se potom moglo dogoditi. Dragi Bože, sada su bili stranci. To što se dogodilo nije se nikada trebalo dogoditi, ali osjećaj je bio doista pravi. Što će sada reći jedno drugome? Bog? Zbogom? Bilo je vrlo lijepo, hvala ti? Treptanjem je odagnala vrele suze. Edward se zakotrljao na svoju stranu, jednom je rukom čvrsto držeći, pa je sada bila priljubljena uz njega. Sofie se bojala pogledati ga, ali odlanulo joj je zbog toga što je nije odgurnuo od sebe. Osjetila je napetost kada je rukom prešao niz njezino rame i ruku, milujući je. Trenutak potom osjetila je kako joj istražujući prelazi preko struka i trbuha. Nije ga mogla dugo tako izbjegavati pa je otvorila oči, pogledavši ga u lice. Nije znala što je očekivala vidjeti, možda drsku mušku bahatost, ali bio je vrlo ozbiljan, gotovo namrgođen. Bila je pogođena. Je li požalio zbog njihova susreta? Mogla je podnijeti gotovo sve, što je u posljednje dvije godine i dokazala, ali ne i njegovo žaljenje zbog tako predivnog prepuštanja strasti. - Nisam ovamo došao zbog ovoga - rekao je Edward. Gušila se. Prije mu ne bi vjerovala, ali sada, dok je bila zagledana u njegove oči, vjerovala mu je ama baš sve. - Jednostavno se dogodilo - rekao je Edward, čijajeruka mirna i nepomična počivala na njezinu trbuhu. - Neću se ispričavati. Sofie je piljila u njegovu krupnu preplanulu ruku raširenu na njezinu bijelom ravnom trbuhu, neposredno ispod pupka, tek nekoliko centimetra udaljenu od dlakavoga gnijezda koje je poput štita zaklanjalo njezinu ženstvenost. Oslobodila se njegove ruke i uspravila u sjedeći položaj, privukavši njegov ogrtač čvršće oko sebe. - Ni... nisam ni tražila ispriku. Mišić na Edwardovu obrazu napeo se. I sam se uspravio u sjedeći položaj, zagurao košulju u hlače i zakopčao dugmad na rasporku. - Ovo između nas je vrlo dobro, Sofie. Odvratila je pogled, nastojeći ne biti povrijeđena njegovim riječima, uvjerena da je on nije sada namjeravao povrijediti. Ali ona nikada za njihovo vođenje ljubavi ne bi rekla ”vrlo dobro”. Nenadmašno, veličanstveno, nezaboravno, to da, ali nikada ”vrlo dobro”. Učinilo joj se da je očekivao odgovor pa je samo promrmljala: - Da. - Zašto si tako slabunjava? Zatreptala je. - Što? - Rodila si, a mršavija si nego što si bila kada smo se upoznali. Ne jedeš ništa, zar ne? 298

Knjigoteka

Glorij@ Ukipila se zbog opreza. Brižno je birala riječi. - Trenutač no mi nije baš lako. Nikada ne spavam cijelu noć u komadu... oko djeteta je puno posla, čak i uz Rachellinu pomoć. Osim toga, zabrinuta sam... Nemam teka. Pogled mu se smračio. - Ali dojiš Edanu. Zarumenjela se, ne misleći na Edanu, nego na to kako joj je Edward sisao grudi. - Naravno. Edward je kliznuo s kreveta. Ruke je držao u džepovima i bio joj je okrenut leđima, zagledan kroz prozor. Vani je počelo sniježiti. - Jasno ti je da više nemaš razloga za zabrinutost. Sofie je poželjela da mu može vidjeti lice. - Što to govoriš, Edwarde? Bijesno se okrenuo. - Edana je moja kći. Ti si joj majka. To mi daje određena prava. Uzdržavati nju... i tebe... jedno je od njih. Progutala je, bolno čeznući za njegovom ljubavlju. - Je li iskorištavati moje tijelo možda drugo pravo? Naglo se trgnuo. - Dušo, iskoristila si me jednako koliko ja tebe! Sofie je prekrižila ruke, nesposobna odgovoriti mu. Ali Edward je sada bio bijesan i nije se dao zaustaviti. - Mislim da nikada nisam bio s nekom tako strastvenom, gorljivom ženom. Sofie je napućila usta. Što je mogla reći? Da je požuda koju je osjećala prema njemu bila potaknuta ljubavlju? Da će vjerojatno ostarjeti i osijedjeti čeznući za njim? Edwardov pogled spustio se do njezinih grudi koje su se nadimale. Ne... znam da nikada prije nisam bio s tako strastvenom ženom. - Prestani. - Imala si dobre učitelje, Sofie. - Ti si bio moj učitelj. Nasmijao se. - Davno je to bilo. Tada si još bila djevica, a ne zavodnica. - Prestani... Molim te. - Zašto? Zato što istina boli? Zato što to ne možeš pomiriti sa svojom čednom vanjštinom? - Pogled mu je sijevnuo. - Zna li Henry koliko si strastvena? Zna li to iz prve ruke? - Prestani s tim! - vrisnula je Sofie. - Neću! - uzvratio je Edward, vičući. Sofie se sledila. - Neću! - ponovno je viknuo i zamahnuvši rukom srušio na pod sve što se nalazilo na pisaćem stolu pokraj njega. Staklene boce i porculanske zdjelice razbile su se i razmrskale. 299

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je čvrsto stiskala posteljinu, zadrhtavši od straha. Edward je koračao prema njoj. U svakom njegovu koraku osjećao se bijes, kao da će eksplodirati, a potom se zaustavio. - Hoćeš li se vidjeti s njim večeras? - zarežao je. Piljila je u njega, previše prestrašena da bi mu mogla odgovoriti. - Hoćeš li? - povikao je, blijed u licu. - Neću - prošaptala je Sofie. - Zapravo, ne znam. - Ne znaš! - Okrenuo se i šakom udario u lijepu plavo-bijelu istočnjačku svjetiljku koja je pala na pod, razbivši se. Sofie se povukla nekoliko centimetara prema podnožju kreveta. - Hoćeš li se udati za nj? - grmio je. Sofie je znala da je bolje ništa mu ne odgovoriti na to. Suze su joj se slijevale niz lice. Edward je opsovao. Snažno je udario o pisaći stol i izvukao jednu od ladica, tako snažno da je pala na pod. Uspravio se, držeći u ruci četvrtastu plavu plišanu kutiju, a potom šutnuo onu ladicu s puta, prišao Sofie i dobacio joj kutiju. Pogodila ju je u koljena. - Otvori je! Pogledala je u kutiju koja joj je sada ležala pokraj nogu, bojeći se dotaknuti je, bojeći se onoga što će vidjeti u njoj. - Otvori je, dođavola! - zagrmio je. Cmizdreći, Sofie je kleknula i posegnula za kutijom. Srce joj je zastalo u grlu. U kutiji je bio par predivnih naušnica, s dijamantima koji su sami vrijedili pravo bogatstvo. Ali uz njih je bila i trostruka niska koja je s njima išla u kompletu i prsten s dijamantom. Bio je to zaručnički prsten. - To ti mogu dati - rekao je oporo Edward. Sofie ga je trepćući pogledala, bespomoćno u rukama držeći onu otvorenu kutiju, ne znajući što bi s njom... ni s njim. - Nije li to dovoljno? - Ponovno je povisio glas. - Nije li to ono što želiš? Nije li to ono što sve žene žele?! - Edward je vikao. Ili se još uvijek želiš udati za Henryja Martena? Lice mu je bilo zajapureno od bijesa. - Nikada nisam ni rekla da se želim udati za Henryja - gotovo je nečujno prošaptala. Ali Edward je bio previše bijesan da bi je čuo. Krupnim korakom došao je do zida i naglo strgnuo malu sliku - lijepoga Davida - otkrivši sef. Prsti su mu brzo zakrenuli bravu. Željezna vrata otvorila su se škljocnuvši. Okrenuo se bićem prema njoj, čvrsto stišćući šaku. - Još uvijek razmišljaš o udaji za Henryja? - upitao je. Bacio je na nju ono što je držao u ruci. 300

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je vrisnula od straha, zasuta malim oštrim predmetima. Potom je shvatila da je na nju bacao dijamante, dijamante svih oblika i veličina, sve brušene, polirane i blještave, koji su sada bili raštrkani oko kreveta i u naborima njezina ogrtača, trepereći kao da joj namiguju. - Što nije u redu, Sofie? - vikao je Edward. - Dođavola! Dođavola! Nisam ti dovoljno dobar... je li to? Ali, ne čini li me ovo dovoljno dobrim? pokazao je prema krevetu koji se iskrio dijamantima. Dograbio ju je za ogrtač i gurnuo joj pregršt svile i dijamanata u lice, otkrivši joj pritom gola bedra. Sofie je prekrila lice rukama i jecala. Edward je psovao. Sofie je vrisnula kada joj je ispustio ogrtač i previše čvrsto je zgrabio za ramena, povukavši je snažno da se uspravi na krevetu. Gledali su se oči u oči, nos uz nos. Sofie nikada nije vidjela nekoga tako bijesnog kao što je bio Edward. - Nećeš se udati za Henryja Martena! - zakriještao je. Naglo ju je pustio pa je pala natrag na jastuke, poput mlitave hrpe. - Dođavola - rekao je i izišao iz sobe. Ulazna vrata apartmana uz tresak su se zalupila. Sofie se gušila, sklupčana, ležeći na boku. Edwardovi dijamanti zabadali su joj se duboko u bok i bedro. Ogorčeno ljutito vrisnuvši, zamahnula je rukom, pri čemu je još sjajnog tvrdog kamenja odletjelo na pod. - Dođavola! - prošaptala je promuklo. - Dođavola! Čvrsto stegnute vilice, Edward je stajao čekajući dizalo, ruku zaguranih u džepove. Njegov bijes slijegao se poput prašine nakon olujnoga vjetra, ali nipošto nije nestao: lepršao mu je u žilama, baš kao čestice prašine nošene povjetarcem. Iako mu je bilo žao zbog toga što je izgubio živce, nije mogao žaliti zbog njihova vođenja ljubavi. Unatoč svojoj boemskoj prošlosti, Sofie nije mogla imati iskustvo kakvo je imao on pa neće ni znati kako je njihovo sjedinjenje bilo iznimno. Ali njemu je bilo jasno. Jer nikada prije nije vodio ljubav s nekom ženom u koju je bio zaljubljen preko ušiju, ženom koja mu je tijelom i dušom nedostajala skoro dvije godine. Edward je ponovno zadrhtao. Ovaj put ne toliko zbog bijesa koliko zbog tjeskobe, povrijeđenosti i čelične odlučnosti. Kako je mogla razmišljati o udaji za Henryja Martena kada je nedvosmisleno odbacila njegovu bračnu ponudu? Bilo mu je neshvatljivo. Došlo mu je da se okrene na peti i pođe niz hodnik, nasrne na njezina vrata i uništi apartman pred njezinim očima te da je za kosu odvuče do najbližeg matičara. 301

Knjigoteka

Glorij@ Edward je sklopio oči, boreći se protiv novoga vala žestoka bijesa koji ga je obuzimao. Nikada prije nije bio tako srdit. Bio je dovoljno razuman da shvati kako je njegovo prijašnje ponašanje bilo više nego djetinjasto. Bilo je neoprostivo. Ali nikada prije nije ni bio zaljubljen. Zapravo, da nije bio toliko bijesan, možda bi tu situaciju mogao smatrati silno ironičnom, zabavnom čak. Žena koju je volio već je dvaput odbila njegovu bračnu ponudu i ako se računalo ono jutros, čak triput. I ne samo to. Nosila je i rodila njegovu kćerkicu ni ne pokušavši mu to reći, sve dok nije bilo prekasno... Doznao je da ima kćer tek nekoliko mjeseci nakon njezina rođenja. A ona je sada razmatrala udaju za drugoga. Ne, nije se tu imalo čemu smijati, ama baš ničemu. Bilo je previše bolno, bilo je to za plakati. Kako ga je mogla obmanuti zbog Edane i kako je mogla pobjeći s njom? Kako ga je mogla odbiti, ni ne razmislivši o njegovoj ponudi? Bože, tijekom svih tih godina na stotine žena dalo mu je nagovijestiti da bi vrlo rado postale njegovom suprugom! Podigavši pogled prema brojčaniku, Edward je zapazio da je dizalo bilo tek na trećem katu. Proklinjao je dizalo. Proklinjao je nju. Možda uopće nije poznavao Sofie O’Neil. Nikada u životu nije mogao ni sanjati da je takvo njezino ponašanje moguće. Smatrao ju je iskrenom i nesposobnom za prijevaru i izdaju. Uostalom, nikada je nije mogao zamisliti ni da živi poput boema, čemu je svjedočio. Edward je drhtao od ljubomore pri pomisli na onoga Francuza, Georgesa, koji je posve očito bio zaljubljen u nju. On ju je naučio kako se slobodno ponašati tako strastveno? Vrata dizala napokon su se otvorila i Edward je ušao u prostor obložen lamperijom. Samom je sebi rekao da prošlost više nije važna. Bilo je važno samo to da je Sofie majka njegova djeteta i daju je volio, da ju je mogao navesti da ga zavoli. Bio je uvjeren u to. Odvest će je pred oltar, na bilo koji način. Još nekoliko dana u njegovu apartmanu u Savoyu i bit će posve kompromitirana, toliko da neće imati drugog izbora. Ali ovaj put neće joj vjerovati. Iako je vjerovao da je zažalila zbog prijevare o Edani i bijega u Pariz od njega, ovaj put neće nimalo riskirati. Ulozi su bili previsoki. Emocije su bile previše uzavrele, previše neobuzdane. Znao je da ne bi mogao preživjeti da ih obje zauvijek izgubi. Pozorno će je držati na oku, kako bi bio siguran da neće pokušati ponovno pobjeći ili, još gore, pobjeći s Henryjem Martenom. Odjednom iscrpljen i umoran, Edward je pošao hodnikom na drugom katu. Sinoć gotovo nije ni spavao. Bio je toliko ushićen što je naposljetku našao Sofie i svoju kćer i vrlo bijesan svaki put kada bi pomislio na sve ono što je učinila ili na njezinu vezu s Henryjem Martenom. Svaki put kada 302

Knjigoteka

Glorij@ bi pomislio kako je izgledala u onoj seksi haljini i prisjetio se osjećaja njezinih usana pod njegovim i njezinog tijela pod njim, na kraju bi osjetio požudu koja je prijetila lišiti ga samokontrole. Na kraju krajeva, bio je posve svjestan činjenice da je spavala samo nekoliko katova iznad njega, u njegovu apartmanu, u njegovu krevetu. Sada kada je njegov bijes napokon jenjavao, tjelesni i psihički umor obavili su ga poput pokrova. Edward je izvadio ključ, a potom se sledio, u trenu postavši svjestan da su vrata njegove hotelske sobe otključana. Spustio je pogled na pod. Naravno, tanka šibica koju je ostavio umetnutu između vrata i dovratka počivala je na tepihu. Netko je bio u njegovoj sobi... ili je još uvijek unutra. U Africi je Edward uza se uvijek nosio skriven nož ili mali pištolj. U New Yorku je to ponekad činio, ali nikada tijekom dana. Napet, naglo je odgurnuo vrata, ali nije ušao u sobu. Dočekao ga je pogled na samo jedan krevet i dva noćna ormarića. Edward je načinio još jedan korak, još uvijek ne zakoračivši potpuno na prag. Čineći to, još je šire otvorio vrata. Sada je uspio vidjeti brokatni naslonjač pokraj prozora sa zastorima na crvene prugice te pisaći stol i ormar na suprotnoj strani prostorije. Taj netko tko je bio unutra, ako je nekoga uopće bilo u prostoriji, stajao je iza otvorenih vrata ili priljubljen uza zid s druge strane. Edward je vjerovao da je unutra nezvani gost i da stoji iza vrata. Udario je vrata nogom, što je mogao snažnije, i upao unutra, očekujući da će uljez bolno vrisnuti. Očekivao je čuti kako nečije kosti krckaju od siline udarca teškog javora. Naprotiv, netko ga je čvrsto uhvatio s leđa, s druge strane dovratka, snažno ga zaokrenuvši. Edward je bio spreman napasti, ali bilo je prekasno, jer sada je on bio napadnut. Dobio je snažan udarac u vilicu, koji je brzo bio popraćen još jednim udarcem u trbuh. Edward je bolno stenjući pao unatrag, na pisaći stol. Nešto je palo na pod i razbilo se. Sljedeći udarac zaprepastio je Edwarda, kojemu je zaiskrilo pred očima. - Bori se, pizdo ušljiva. Želim uživati u ovome! Edwarda je netko povukao da se uspravi. Bio je ošamućen, ali čvrsto je zgrabio toga muškarca za zapešća u namjeri da ga izbaci. Nažalost, napadač je bio njegove visine, možda čak nešto viši, mišićav i u formi. Ali Edward je bio snažan muškarac i dok su se hrvali, uspio je zbaciti napadača sa sebe. U trenu je Edward čučnuo napasti. Vid mu se razbistrio. Shvatio je da je njegov napadač isti onaj čovjek koji je prije mnogo mjeseci naletio na 303

Knjigoteka

Glorij@ njega u hotelskom predvorju. Kada se njegov napadač teturajući osovio na noge, Edward nije imao vremena za razmišljanje. Zamahnuo je rukom i snažno udario napadača u trbuh, tvrd kao kamen. Gotovo nije ni ustuknuo. - Raskomadat ću te i uživat ću u svakom djeliću sekunde čineći to režao je čovjek. Edward je spriječio muškarčev sljedeći udarac. Bacio se naprijed, odgurnuvši ga uza zid. Počeli su se hrvati, svaki se oslanjajući na svoju snagu i težinu kako bi nadvladao onoga drugog. Bili su okrenuti jedan prema drugome i gledali su se oči u oči. Kada se Edward napokon zagledao u muškarčeve zlaćane oči, upitao je: - Tko si ti, dođavola? - Ali znao je. Muškarac se neznatno opustio. Njih dvojica su se i dalje čvrsto držali, prikovani jedan uz drugoga, odgurujući se, jednako snažni i zadihani. Sofijin otac - rekao je, opasno i tiho. Pogled mu je blještao divljačkim zadovoljstvom. - Napokon mi se pružila mogućnost da ispravim učinjenu pogrešku - rekao je. - Uživat ću u tome da te rastavim na komadiće, kost po kost, dlaku po dlaku. A potom ćeš se oženiti njome. Edward je susreo njegov razjaren pogled. - Isuse - prošaptao je. Jake O’Neil nije bio mrtav. Posumnjao je već prije u to i bio je u pravu. Ali bila je pogreška opustiti se. - Bori se protiv mene! - grmio je Jake O’Neil dok se oslobađao Edwardova labava stiska. Sijevnula je njegova šaka. Edwardova glava naglo je poletjela unatrag, tako snažno da je začuo škljocaj. Odletio je na drugu stranu prostorije. Jake je zadovoljno progunđao, krenuvši za njim. Edward je udario o pod, shvativši kako taj drugi čovjek nije razumio i da ga namjerava ubiti. Kada se Jake spustio na nj, Edward se zakotrljao, poput divlje mačke se naglo osovio na noge, spreman obraniti se od napadača... Sofijina oca. - Neću se boriti protiv tebe - zadahtao je. Jake se sporo osovio na noge. Dvojica muškaraca oprezno su skakutali jedan oko drugoga, poput boksača bez rukavica. - Neću ti ostaviti izbor. Edward je odlučio odmah prijeći na stvar. - Volim tvoju kćer... oduvijek sam je volio. Jake je zarežao, nasmijavši se. - Dvaput sam je pitao da se uda za mene... triput, ako računaš ono jutros. Jake je zastao. - Ne vjerujem ti. 304

Knjigoteka

Glorij@ Edward, koji je dotad čučao na prstima, spustio je stopala, iako je bio spreman skočiti u stranu pođe li Jake ponovno na njega. - Očito znaš da je majka mojega djeteta. - Znam. - Jesi li znao da mi je za dijete rekla tek prije mjesec dana? Jesi li znao da sam je u ljeto prije dvije godine zaprosio, onda kada sam joj oduzeo nevinost? Jesi li znao da sam je ponovno zaprosio kada smo se sljedeći put sreli... prošli mjesec u Parizu? Jesi li znao da je ne samo odbila nego i pobjegla... odvodeći moju kćer sa sobom? - Edward sada više nije mogao kontrolirati vlastiti bijes i tjeskobu, kao ni gorčinu koju je osjećao u srcu. Spustio je ruke niz tijelo, ali šake su mu još uvijek bile čvrsto stisnute i uzdrhtale. - Ona je ta koju trebaš prebaciti preko koljena, O’Neile, i naprašiti joj tur kao neposlušnom djetetu. Ona je ta koja mi uskraćuje očinska prava... uskraćuje mi moje dijete. Ona je ta koja razmatra udaju za drugoga. Sada je i Jake spustio stisnute šake. - Ti si doista zaljubljen u nju rekao je, zapanjen. - Oženit ću se njome - rekao je Edward, a oči su mu plamtjele - pa makar i protiv njezine volje. Jake ga je pomno motrio, jednim rukavom brišući znoj s čela. - Zašto te odbila? Što si učinio kada si je naveo da pobjegne? - Ništa! - viknuo je Edward. Nastojao se smiriti. - Tvoja kći kaže da se neće udati za mene zato što me ne voli. Radije želi živjeti boemskim životom na Montmartreu... imati ljubavnike koje ona želi dok studira slikarstvo. Jake se zagledao u nj. - Ne vjerujem ti. - U tom slučaju bi je onda možda trebao otići sam upitati - rekao je odlučno Edward, koji se sada opasno smješkao. Uloge napadača i napadnutog sada su bile zamijenjene. - Ali ti to ne možeš učiniti, zar ne? Zato što si mrtav. Jake se isprsio. - Točno. Edward je zakoračio naprijed. Lice mu je bilo izobličeno od bijesa koji je ponovno osjetio. - Koliko je to dobro, O’Neile? Potreban si svojoj kćeri... oduvijek te je trebala, ali nikada nisi bio uz nju, pasji skote. Jake se zagledao u nj i pogledom mu je preletjela sjenka. Ništa nije rekao, nije ni pokušao obraniti se. - Tvoj nestanak iz njezina života je neoprostiv - rekao je oporo Edward. 305

Knjigoteka

Glorij@ Jake je stegnuo vilicu. - Dođavola, tko ti je dao za pravo da budeš sudac i porota? - Dala mi ga je ljubav prema Sofie - rekao je žestoko Edward. Jake se odjednom naglo ispružio i čvrsto zgrabio Edwarda za ruku. Možda si u pravu. - Oči su mu se doimale sumnjivo vlažnima. - Hajdemo na piće. Ja častim. Usput ćemo porazgovarati. Edward se zagledao u njegove opsjednute oči i u njima ugledao previše duhova i žaljenja da bi ih se moglo prebrojiti. - U redu - odvratio je, sada već puno jednoličnijim glasom. Potom se slabašno osmjehnuo. Ali ja častim, Jake.

306

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET SEDMO POGLAVLJE Sofie je ušla provjeriti spava li Edana spokojno. Potom je prišla prozoru velike spavaće sobe koji je gledao na Grand Army Plazu i Central Park. Zagledala se u snijegom prekriveni trg i golemi kip vojnika, u kočije koje su vukli konji i pješake u zimskim kaputima na snježnoj ulici. Srce joj je neravnomjerno kucalo i svaki otkucaj bio je bolan. Oči su joj bile crvene i natečene pa ih je sklopila osjetivši tjeskobno probadanje u prsima. Koliko će dugo još ovako ostati tu, u Edwardovim odajama? Kako je mogla funkcionirati, živeći razdvojena od njega, a ipak mu dopustiti da joj uđe u život kako se njemu svidi... možda čak i u njezin krevet? Njegov bijes bio je zastrašujući. Nije ga mogla kriviti zbog toga što je bio ljutit na nju zato što je pobjegla s Edanom. Shvaćala je i ljubomoru koju je osjećao zbog Henryja... jer je bila povezana sa strahom. Sofie je znala da se mora silno truditi kako bi ga uvjerila da mu više nikada neće uskratiti Edanu. Bilo joj je neizmjerno žao što je to i prvi put učinila. Jedno pitanje bilo je goruće. Je li vodio ljubav s njom u bijesu ili je to bila stvarna, iskrena, nekontrolirana želja? Sofie je strahovala od odgovora. Bojala se da ga je samo njegov bijes doveo k njoj. Usto se još bojala sebe. Kako je mogla čeznutljivo željeti još u takvim okolnostima? Bila je vrlo blizu tomu da se pokori njegovim zahtjevima. Ako ih je spajala iskrena želja, ne bi li se, na kraju, ipak mogla udati za njega? Zbog Edane, kojoj je bio potreban otac? Odreći se ljubavi zbog Edane? Umjesto ljubavi prihvatiti njegovo tijelo i strast? Sofie se neznatno okrenula na zvuk kucanja na vratima. U sobu je ušla Rachelle, doimajući se tjeskobnom i zabrinutom. - Sofie, tvoja majka je ovdje. Sofie se sledila, a potom unezvijereno bacila kratak pogled prema Edaninoj zipki. Djetešce je blaženo spavalo. - Otpravi je - prosiktala je. - Rekla je da mora razgovarati s tobom. Sofie, plače. Možda... Sofie je bila čvrsta u svojoj odluci. - Ne zanima me. Uto se Suzanne pojavila iza Rachelle na dovratku. Majka i kći piljile su jedna u drugu. Sofie je bila hladna i bijesna, a Suzanne blijeda i silno uzrujana. - Molim te, Sofie preklinjala je Suzanne. - Molim te. - Van. - Sofie! Majka sam ti i... Sofie je rekla: - Ne odeš li, majko, bit ću primorana pozvati hotelsko osoblje i zamoliti ih da te isprate. Suzanne je problijedjela. Sofie nije željela osjećati grizodušje ni tjeskobu. Ipak se gušila od bolnih emocija. 307

Knjigoteka

Glorij@ Suzanne se naglo okrenula i istrčala iz prostorije. Jecala je. Sofie se skljokala na zlatni cvjetni dvosjed ispred kreveta. Rachelle joj je u trenu prišla, uzevši je za ruke. - Ma pauvre. Što mogu učiniti? Sofie je odmahnula glavom. - Ništa. Ne možeš pomoći, nitko ne može. Osjećala je da joj se srce slomilo. Nepovratno. Ni sat nakon toga Sofie se suočila s još posjetitelja, ali ovoga puta to su bili Benjamin Ralston i markiz od Connaughta. U trenutku kada je shvatila da su u salonu, puls joj je podivljao. Nastojala je duboko udahnuti. Zbog traume izazvane svim onim što se događalo od njezina odlaska na bal, na kojemu je ponovno vidjela Edwarda, bila je posve zaboravila na Lisin bijeg od Juliana St. Clarea. Benjamin je zasigurno od njezine majke doznao gdje se nalazi... Sofie je već bila pretpostavila da ju je nekolicina ljudi vidjela kako sinoć odlazi s Edwardom. Nije bila tajna da je Edward odsjeo u Savoyu. Sofie nije mogla ne zapitati se je li se Suzanne suočila s Edwardom prije dolaska u njegov apartman. Sofie je sada promotrila svoj odraz u zrcalu, znajući da mora razgovarati s Benjaminom i St. Clareom. Zapravo, zbog Lise se morala pripremiti na laž. Nikada nije bila dobra u laganju, ali ovaj put samu sebe mora nadmašiti u prijevari. Sofie se lecnula, zato što su joj oči bile crvene i natečene. Bilo je očito da je plakala. Zapravo, doimala se posebno loše. Imala je podočnjake i duboke brazde oko usana. Nije imala vremena popraviti ni kosu spletenu u labavu pletenicu. Uzdahnuvši, Sofie je zapljusnula lice vodom i obrisala ga ručnikom, a potom zagladila svoju iznošenu tamnoplavu suknju. Izišla je iz kupaonice i ušla u salon. Benjamin je stajao nasred salona, pepeljast u licu i namrgođen. Pokraj njega stajao je markiz St. Clare. Bio je bijesan. Samo jedan pogled u njegove olujno sivkaste oči bio joj je dovoljan da shvati kako on ne namjerava pustiti da to prođe tek tako, bez ikakva rješenja. Pitala se nije li pogriješila. Pitala se je li unatoč mrgodnom izrazu lica one večeri kada su proslavljali zaruke i njegova još mrgodnijeg priznanja na kraju krajeva ipak nešto osjećao za Lisu. - Lisa je otišla - zavapio je Benjamin. Sofie se ukipila, hineći iznenađenost. - Kamo je otišla? - Sinoć je nestala - rekao je Benjamin. - Svi smo mislili da se rano povukla na počinak. Ali jutros nije sišla u prizemlje. U podne sam se poprilično zabrinuo i poslao Suzanne da je probudi. Njezina vrata bila su zaključana, i ne samo to, već nije bilo nikakva odgovora. Uspjeli smo naći ključ njezine sobe... zahvaljujući gospođi Murdock... i zatekli smo je u 308

Knjigoteka

Glorij@ strašnom neredu. Odjeća je bila posvuda! Ormar je bio otvoren i ladice napola izvrnute! Prozor je bio otvoren! U početku smo se prestrašili da su je oteli provalnici! Sofie je razrogačila oči. Nikada nije ni pomislila da bi Suzanne i Benjamin mogli pomisliti na najgore... pogrešno. Kako je mogla dopustiti da njezina majka i Benjamin povjeruju da je Lisa oteta? Potom je na sebi osjetila markizov pogled i unatoč vlastitoj volji zajapurila se. Pogledi su im se sreli. Sofie je tada znala da je nedvojbeno shvatio da je Lisa pobjegla od njega. - Zasigurno nije oteta - rekla je Sofie, polako i nesigurno. Je li markiz posumnjao da je pomogla Lisi u bijegu? Benjamin je zamahnuo porukom koju je držao u ruci. - Ne... nije oteta - rekao je smrknuto. - Ovo sam nedugo potom našao na njezinu noćnom ormariću. Sofie je srce poskočilo kada je shvatila da je Lisa sigurno napisala poruku prije nego što ju je ona zatekla u spavaćoj sobi dok se pakirala. Markiz je prvi put progovorio, prilično smireno, unatoč onom olujnom pogledu, gledajući isključivo Sofie. - Tvrdi da se nikada neće udati za mene i da se neće vratiti kući dok se zaruke ne razvrgnu ili dok se ja, po mogućnosti, ne vratim u Veliku Britaniju. Sofie je osjetila kako joj se sva krv povukla iz lica. Zašto je Benjamin dopustio St. Clareu da pročita jedno takvo optužujuće pismo? - Ustrajao sam na tome da mi Ralston dopusti pročitati pismo - rekao je hladno, kao da je bio svjestan Sofijinih misli. Bio je ironičan. - Moja nevjesta očito pati od ozbiljnih poremećaja predbračnog uzbuđenja. Sofie je piljila u nj. Glas mu je bio vrlo hladan, ali svjetlost u njegovim očima nije bila takva. - Uvjerena sam da se radi o nesporazumu - započela je traljavo Sofie. Nacerio se. - Jeste li doista sigurni u to, gospođice O’Neil? Sofie je zadrhtala. - To nije svojstveno Lisi - rekao je oštro Benjamin. - Neizmjerno mi je žao... nema te isprike koja ovo može nadoknaditi. Ne okrivljujem vas zbog trenutačnog prekida zaruka. Ali budite sigurni, Juliane, da će Lisa uvelike požaliti zbog svojega histeričnog nestašluka. Markiz se hladno osmjehivao. - Možete biti mirni, Benjamine, jer nemam namjeru prekinuti s tom malom drznicom. Siguran sam da ću je, kada je nađem, uvjeriti u korist koju ćemo oboje imati od ovoga braka. Sofie se zagledala, strahujući zbog Lise. U tome trenu bila je svjesna da je Lisa načinila strašnu pogrešku i da će je markiz naći, prisilno je odvesti do oltara i pobrinuti se za to da plati cijenu zbog svojega bijega. 309

Knjigoteka

Glorij@ Neće on tražiti rješenje, nego osvetu. Pogled njegovih tamnih plavičastosivkastih očiju sreo je njezin. - Možda gospođica O’Neil ima ideju odakle bismo mogli započeti s potragom - rekao je. Sofie se ukipila: - J... ja? Naherio je glavu, prodorno je promatrajući. - Sofie! - zarežao je Benjamin. - Je li ti Lisa rekla kamo ide? Sofie je uspjela odmahnuti glavom, ali obrazi su joj gorjeli. - Možeš li se sjetiti nečega što je možda rekla, a što bi nas navelo na trag gdje je tražiti? Pitajući se nije li joj grizodušje ispisano preko cijeloga lica, Sofie je ponovno odmahnula glavom. Benjamin je oklijevao, smrknut, napet i nesiguran. - Morat ćemo se obratiti policiji. - Ne - rekao je markiz. - Ne još. Još uvijek možemo izbjeći skandal. Unajmit ću detektivsku agenciju Pinkerton i sam ću je potražiti. - Dobra zamisao. Sofie, postoji li telefon u tvojemu apartmanu? Sofie je potvrdno kimnula. Benjamin je prišao mjestu na kojemu je na zidu bio postavljen telefon, podigao slušalicu i pričekao javljanje operatera. Markiz se okrenuo prema Sofie. - Dajte, gospođice O’Neil - rekao je prilično neljubazno - oboje znamo da znate kamo je Lisa otišla. Zašto mi ne kažete? Prije nego što se situacija pogorša. Sofie se nadala da njezino drhturenje nije zamjetno. - Ne z-znam gdje mi je sestra - slagala je, procijedivši kroz stisnute zube. - A-a i da znam, ne bih vam rekla! Promatrao ju je. - Što sam vam to učinio da ste se okrenuli protiv mene? - Ništa mi niste učinili - izjavila je Sofie. - Ali budite sigurni da ne zaslužujete ženu poput Lise. - Ahh... nije vas se dojmila moja drevna loza, plemićka titula i sama pomisao na to da će moja žena jednoga dana biti kontesa? - Zadirkivao je. Ostala je pri svojemu. - Ne. Nimalo. - Kako se vi i vaša polusestra razlikujete. Lisa je bila uvelike pod dojmom zbog svega toga. - Kad to kažete zvuči kao da biste radije da vam je nevjesta ohola. 310

Knjigoteka

Glorij@ - Bih - rekao je otvoreno, zapanjivši je. Prikovao ju je pogledom. Vjerojatno biste tu strogoću kao moja nevjesta podnijeli daleko bolje od svoje nježne polusestre - rekao je. Sofie je razrogačila oči. Podigao je krupnu ruku. Bila je preplanula kao njegovo lice i Sofie je zapazila da ima teške žuljeve. Markiz je možda imao titulu i drevne posjede, ali tegobno je radio poput seljaka. - Ne bojte se, divim se vašoj hrabrosti i smionosti, ali meni treba bogata nasljednica, a vi se ne uklapate u taj račun. Sofie se pribrala. - Drago mi je! - odbrusila je. - Gdje je ona? Nije oklijevala. - Trenutačno ne znam! - To barem nije bila laž. Hladno se osmjehnuo. - Dobro, gospođice O’Neil. Divim se vašoj odanosti. Ali budite sigurni da ću naći svoju nevjestu i da ćemo se vjenčati... pa makar je morao svezati i dovući kao ovcu na šišanje. Okrenuo se i srditim korakom udaljio. Ali Sofie je ponovno zapazila njegov bijes. Rukom je pokrila usne, da ne bi čuo njezin poklič olakšanja kada ga je vidjela kako odlazi. Sirota Lisa! Nije imala sreće. Suzannin puls odveć je ubrzano kucao dok je čekala da joj sluga otvori vrata na koja je pozvonila. Imala je osjećaj da joj je srce zapelo negdje u predjelu grla. Bože! Morala je vidjeti Jakea, porazgovarati s njim, ispričati mu što se dogodilo, jednostavno je morala! Suzanne je osjetila napetost kada su se vrata naposljetku otvorila. Bilo je usred poslijepodneva i očekivala je da će ugledati slugu. Zaprepastila se kada je na vratima ugledala Jakea. .. odjevenog samo u neobičan crveni svileni ogrtač širokih rukava, koji je na neki način podsjetio Suzanne na istok. Na Jakeovu licu nije se pomaknuo nijedan mišić kada ju je ugledao u njezinoj najboljoj, najotmjenijoj, najlaskavijoj dnevnoj haljini, onoj prugastoj, u plavičasto-zelenkastim nijansama. Suzanne je srce poskočilo od istinske radosti kad ga je ugledala. Očito je bio tek ustao, s obzirom na to da je bio zgužvan, pospan i posve gol ispod ogrtača... u to je bila sigurna. Krv joj je naglo zakolala žilama i žilicama. - Jake - rekla je previše hrapavo - pusti me da uđem, molim te. - Kako to da nisam iznenađen što te vidim pred svojim ulaznim vratima? - upitao je, uzdahnuvši. Suzanne se lecnula, shvativši da je nedavno pio. Čula mu je to po promuklosti u glasu i prošavši pokraj njega dok je ulazila, osjetila je miris 311

Knjigoteka

Glorij@ francuskoga konjaka u njegovu dahu. Prošlo joj je kroz misli da je, za razliku od većine muškaraca, Jake uvijek bio najbolji kada je bio pripit. Ali nije zbog toga danas došla k njemu. Svakako to nije bio najvažniji razlog njezina dolaska. Došla je zato što joj je srce bilo slomljeno i zato što je trebala njegov savjet. Predvorje je bilo mnogo privlačnije od ulaznog trijema. Ne samo da je bilo veličine njezine dnevne sobe nego je isklesani strop bio puno katova iznad nje i posve okrugao. Od pogleda uvis čovjeku se moglo zavrtjeti u glavi. Na vrhu je bila mala staklena kupola kroz koju su prosijavale sunčeve zrake. Od četiri visoko nadsvođena ulaza put je vodio do ostalih soba i hodnika. Svodovi su bili od crnog mramora, prošarani zlatnim, a pod na kojemu je stajala bio je od blještavog bijelog mramora, baš kao i zidovi. Okrenula se prema njemu, uistinu pod dojmom. - Oduvijek sam se pitala kako si stekao toliko bogatstvo potrebno za kupnju ovakve kuće. Jake se naslonio na zid, sklopio ruke i promatrao je škiljeći. Obuzela ju je drhtavica od iščekivanja. Jake ju je gledao pogledom muškarca koji želi ženu odvesti u krevet... prvi put otkad je doznala da je živ. Suludo, ali bila je nervozna. - One ostale tri kuće da ne spominjemo. - Već sam ti rekao - odgovorio je. - Baveći se građevinarstvom. Upitno je izvila obrvu. - Ne vjerujem ti. - I brodarstvom. - Nacerio se, zadirkujući je, dok mu se krajičak usana šeretski nakrivio. - Bojim se i pitati što si prevozio. - Onda nemoj. Oblizala je usnice. Unatoč najboljim namjerama, pogled joj je odlutao do njegovih golemih stopala, snažnih zaobljenih listova i ruba crvenoga svilenog ogrtača. Gdje ti je posluga, Jake? - Imam samo kućedomaćicu i osobnog slugu. Oboje su tu negdje, obavljaju svoje uobičajene poslove. - Potrebna ti je žena - rekla je Suzanne, a potom zažalila zbog iskrenosti, jer nije li ga u jednom pismu za drugim uza stopno preklinjala da je ponovno uzme? U onim pismima na koja joj se nije udostojao ni odgovoriti. Ali Jake ju je oduvijek znao uzrujati više od bilo koga. Samo ovaj put nije se ni smijao niti ju je zadirkivao. Piljio je u nju, mutna pogleda. Potom se odmaknuo od zida. - Zašto si došla ovamo? Suzanne nije mogla ne zapaziti kako mu se ogrtač u hodu rastvarao, otkrivajući dobar komad čvrstih tamnih bedara. Oslobodila se nepoželjnih misli. Ni njemu ni njoj namjera nije bila zavođenje. - Sofie me mrzi. 312

Knjigoteka

Glorij@ - Sinoć si mi to rekla. Oči su joj bile pune suza. - Jake, pokušala sam se vidjeti s njom, ali naredila mi je da iziđem. Bila je spremna narediti hotelskom osoblju da me izbace. - Samoj je sebi rekla da mu neće otkrivati dubinu svoje tjeskobe, ne sada, ne nakon što ju je toliko godina pustio da živi sama. Ali suze su joj se slijevale niz obraze. - Predomislit će se ona - rekao je Jake, zagledan u nju. Suzanne je uzdrhtala, presavila se i zajecala: - N-neće! N-ne vjerujem u to! Ne-ne razumiješ ti to! Ne-ne možeš razumjeti! Ja sam joj majka. Volim je! Ne mogu je izgubiti! O, Bože... N-najprije ti... ssada o-ona! - Jedini put kada je osjetila sličnu bol bilo je jako davno, onda kada je doznala da je Jake mrtav, ali tada je bila mnogo mlada, nije bila toliko mudra i nije na pravi način shvaćala smisao života i smrti, zasigurno ne u onoj mjeri u kojoj je to znala danas. - Ne plači - rekao je grubo Jake. - Sofie te voli. Predomislit će se ona. Suzanne se uspravila i šmrcajući jecala, ali suze su i dalje obilno navirale. Susrela je Jakeov pogled i u njemu vidjela sažaljenje. .. bilo mu je više nego žao, bio je dirnut. - Ona me m-mrzi. A samo s-sam je željela poštedjeti d-dodatne boli. Jake je stajao mirno, obješenih usta. U njegovu pogledu osjećala se istinska sućut. Trenutak potom pošao je prema njoj. Ali Suzanne je čekala, razdirana između povrijeđenosti i radosti. Gotovo odmah po dolasku osjetila je da će naposljetku biti zajedno, kao što su još davno prije trebali. Obgrlio ju je. - Ne plači! - ponovio je, privukavši je uz svoje čvrsto mišićavo tijelo. - Molim te, Suzanne. Suzanne je sada zbog svega još snažnije zaridala. Zbog toga što je izgubila Sofie, zbog toga što je nekoć davno izgubila Jakea i zbog toga što je ponovno bio njezin. Jakeove ruke spustile su se niz njezina leđa. Njegovo nježno milovanje imalo je za namjeru utješiti je, a ne zapaliti. Ali dok ju je tako milovao, Suzannin puls je bjesnio. Krv joj je gotovo u trenu jurnula do spolovila i osjetila je silnu želju od koje joj se zavrtjelo u glavi. Suze su joj presušile dok se privijala uz njegova široka, snažna ramena. Ruke su mu se zadržale na njezinim bokovima. Premjestila je težinu, privijajući se uz njega, i cvileći mu izgovarala ime. Njegove ruke kliznule su joj niz stražnjicu. Suzanne je zadrhtala, prislonivši svoje uplakano lice uz njegov vrat. Bila je najprirodnija stvar na svijetu obasuti ga poljupcima. Potom je osjetila kada joj je ustima polako okrznuo sljepoočnicu, neposredno ispod ruba šešira. Kad su njegove usnice dotaknule njezinu kožu, zadržavši se tamo, ruke su mu kliznule preko 313

Knjigoteka

Glorij@ stražnjice, oblikovavši senzualnu brazdu. Suzanne se ponovno premjestila i došla u dodir s njegovom muškosti u punoj erekciji, prekrivenoj samo tankim crvenim svilenim ogrtačem. Čvrsto ga je zgrabila za ramena, podigavši pogled prema njemu. - Ah, Jake. Na trenutak joj je susreo pogled, otkrivši svoju glad za njom, glad koju je osjećao u dubini duše. U trenu su mu se usne našle na njezinima, proždirući je i razdirući, kao da je izgladnio. Suzanne je vrisnula. Stiskala je zdjelicu uz njegove nabrekle prepone. Uspalila ju je njegova uzbuđenost i tvrdoća. Nije to bila mašta. Bio je to Jake. Ne skidajući usne s njezinih - sada je jezikom prodro duboko u nju podigao ju je u naručje i brzo prošao kroz dva crna nadsvođena prolaza u salon s crno-bijelim mramornim podom. Suzanne je čula kako su se vrata za njim zalupila. Jake ju je položio na počivaljku i legao na nju, naposljetku prekinuvši poljubac. Obujmio joj je lice rukama i ispitivački joj se zagledao u oči. - Volim te - rekla je promuklo Suzanne. - Volim te, Jake, doista te volim. Stegnuo je vilicu i ponovno joj zaposjeo usne. Kada je nakon nekoliko trenutaka odvojio usne od njezinih, rekao je: - Pokaži mi. Bilo je u tome izazova. Suzanne se osmjehnula, oči su joj zasjale i s lakoćom je preuzela ulogu zavodnice. Naglo je rastvorila njegov ogrtač. Ne prestajući se osmjehivati, pustila je da joj pogled odluta niz komad čvrstih ravnih prsa koje je razotkrila pa niz mršavi napeti trbuh, napokon se zaustavivši na izduženom udu. Već je bila zaboravila na to kako je bio velik i snažan. Na trenutak nije mogla disati. Potom je spustila glavu i lickala njegov glavić nalik šljivi. Jake je zaječao. Suzanne ga je potaknula da legne na leđa na kauč pa se i sama spustila na njega. U trenu mu ga je uzela u usta. Jake je zabacio glavu i dopustio joj da se pozabavi njime. Bila je iskusna i točno je znala što radi. Odavno nije uživala radeći to. - Dosta! - Jake ju je prebacio na leđa. Ruke su mu sada bile iza nje dok joj je vješto raskopčavao haljinu. - Puno je vremena prošlo - rekao je grubo. - Želim vidjeti svaki centimetar tvojega tijela, Suzanne. Baš svaki goli centimetar. Nasmijala se, osjetivši uzbuđenje i nekontrolirani trijumf. Znala je da je u najboljim godinama i da nikada nije izgledala bolje. Željela je da je Jake vidi golu. Poželjela ga je uzbuditi svojom raskošnom ljepotom zrele žene. 314

Knjigoteka

Glorij@ Uskoro joj se odjeća našla na hrpi na podu. Jake ju je čvrsto uhvatio za grudi i oči su mu sada bile mračne od strasti, a potom se sagnuo oblizati njezine ispupčene vrške bradavica. Suzanne je vrisnula. Sisao je sve snažnije i snažnije, sve dok ga nije počela preklinjati da je pusti. Ne obazirući se na nju, raširio joj je noge. Sagnuo se još niže i uvukao jezik među pulsirajuće preklope stidnice. Suzanne je zaplakala kada joj je dotaknuo najosjetljiviji uzbuđeni pupoljak. Jake se, uzbuđujući je, služio jezikom onako kako se leptir služi krilima za let. Suzanne je zadovoljno vrištala i jecala. Jake se pokrenuo nad njom i neodložno se zabio u nju. Tijela su im se mahnito i neobuzdano sudarala. Suzanne je ponovno postigla vrhunac. Jake se zakotrljao na leđa, povukavši je za sobom. Kliznuo je prstom uz njezin rascjep, još uvijek uronjen u njoj, i promatrao joj lice. - Ah, nitkove - zaječala je Suzanne, sklopljenih očiju, glave zabačene unatrag, otkrivši svoj dugi bijeli vrat. Preplavio ju je još jedan val gotovo bolnog zadovoljstva i rasprsnuo se oko nje. Zadovoljstvo joj je poput zvuka bubnjeva opetovano strujalo tijelom. Kada se pribrala, bila je još uvijek nad njim, opkoračena. Ležao je nepomičan, promatrajući je svojim sjajnim zlaćanim očima. Sam njegov pogled govorio joj je da nije bio ni blizu svršetku, kao i činjenica da je još uvijek bio u njoj, dugačak i snažan, pulsirajući poput motora u slobodnom hodu. Razrogačila je oči kada su im se pogledi sreli. Jake se zločesto smješkao. - Puno je vremena prošlo, Suzanne. Nisam više dječak. Puls joj se ubrzao. - Nikada nisam ni mislila da jesi. Nasmijao se jednom muklo i povukao je dolje, okrenuvši je ispod sebe jednom glatkom kretnjom. Usne su mu našle osjetljivu kožu pri dnu njezina vrata. Ponovno se počeo pomicati u njoj, čineći to ovaj put sporo, vrlo sporo. Dugi svileni zastori bili su iznenađujuće blijedi, boje mjesečine, i plivali su po mramornom podu. Naravno, nitko ih nije zatvorio pa su sada činili oštar kontrast mrkloj noći koja se vidjela kroz prozore salona. Suzanne je ležala na počivaljci u Jakeovu naručju. Tijela su im bila isprepletena. Njegov crveni svileni kućni ogrtač bio je navrh hrpe njezine odjeće, na tepihu marke Aubusson, blijedožućkastom s ružičastim nijansama. Doimalo se kao da spava, ali Jake je znao da je budna, jer mu je lagano prelazila prstima preko zapešća i s vremena na vrijeme uzdisala. 315

Knjigoteka

Glorij@ Jake nije ni morao spustiti pogled na njezino lice da bi znao kako se osmjehivala, poput dobro uhranjene mačke. Ali spustio ga je. Bezizražajna lica, bez mnogo emocija. Nije bila nestala. Ona praznina ponovno se javila. Mislio je, nadao se čak, da je još uvijek voli. Potajno i duboko u sebi. Ali osjećao se prazno i osamljeno, baš kao uvijek nakon što bi spavao s nekom ženom. Iako je Suzanne poznavao više od dvadeset godina, iako mu je od tih dvadeset godina deset bila žena i iako mu je rodila kćer, nije tu bilo ničega, ama baš ničega, osim tjelesne požude. Da nije prethodno toga poslijepodneva pio s Delanzom, podijelivši s njim sve svoje tajne i rasteretivši se na način na koji se nikome dotada nije povjerio, čak ni St. Clareu, možda nikada ne bi ni popustio pred željom koju je još uvijek osjećao prema Suzanne. Godinama je izbjegavao njezin zov sirene. Ali njihovo sjedinjenje u spolnom činu na neki je način bilo neizbježno. Sada je pretpostavljao kako je trebao ponovno biti s njom da vidi je li uopće ostalo nešto od ljubavi. Ali nije. Ni trunka. Samom je sebi rekao da je osjetio olakšanje, onaj razumni dio njega doista ga je osjetio, ali ipak je bio prokleto tužan, tužan do boli. Kako je čovjek mogao imati i ženu i kćer, a u svakom bitnom pogledu biti isključen iz njihovih života? Suzanne je bila njegova supruga, ali sada će otići kući drugome muškarcu. Sofie mu je bila kći, ali nije čak ni znala da je živ, a da je i znala, bila hi zaprepaštena i zasigurno bi joj bio odbojan. Bio je izdajica, ubojica... i lažljivac. Jake je sklopio oči, prisjećajući se kako ga je Edward satima bez prestanka uvjeravao kako bi Sofie bila presretna da dozna da je živ i da ne bi pobjegla od njega, nego bi potrčala i bacila mu se u zagrljaj. Da je barem to bilo istina. Suzanne je ponovno uzdahnula i malaksalo se uspravila u sjedeći položaj. Jake ju je pogledao, gotovo sretan što je prekinula njegove morbidne misli. Osmjehivala se, nemajući ni najmanjeg uvida u njegove osjećaje ili njihov izostanak. Iako ga je bezbroj puta u prošlosti povrijedila, kao uostalom i on nju, sada je nije želio povrijediti. Bilo je vrijeme otpustiti prošlost, ako je to ikako bilo moguće. - Postala si istinski lijepa žena, Suzanne - rekao je mračno. To je bila istina. Bila je poput Venere, s onom svojom jajolikom glavom i klasičnim crtama lica, s oblakom kose boje mahagonija, bujnim grudima, bokovima zrele žene i raskošnim bedrima. Suzanne se zadovoljno nasmijala i zabacila glavu. - A ti si predivan, Jake. I ti si se proljepšao... Sagnula se i blago ga poljubila u usta. 316

Knjigoteka

Glorij@ Jake se nije osmjehnuo. Njezin osmijeh također je iščeznuo. - Jake? Pitao se što bi joj mogao reći. Polako se uspravio u sjedeći položaj, prebacivši svoje duge čvrste noge preko pastel ne počivaljke od damasta s bež i bijelim prugicama, posegnuvši za svojim ogrtačem. Navukao ga je na sebe. Suzanne ga je zgrabila za zapešće. - Jake? Što nam je činiti? Osjetio je napetost. - Kasno je. Propustila si večeru. Moraš poći kući, Suzanne. Nije se pomaknula. - To mi je jasno. Ali... Nije imao izbora. - Nema nikakvih ali. Benjamin je sada tvoj suprug, a ne ja. - Oklijevao je. - Za ovo sam ja kriv. Oprosti. Nije se trebalo dogoditi. Bila je sada na nogama, blijeda i užasnuta. - Nije se trebalo dogoditi?! Ovo je bilo nešto najbolje što nam se ikada dogodilo. Jake! Volim te! Voliš i ti mene... uvjerena sam u to! Ustao je, privlačeći ogrtač i vežući pojas. Bila je prelijepa, onako potpuno gola, ali nije osjećao ni najmanji poticaj želje. Pogodila ga je spoznaja da je među njima bilo istinski gotovo. Nikada više neće osjetiti želju za njom. Nekako je to znao. - Ne, Suzanne, griješiš. Zagledala se u njega, sleđena. - Što to govoriš? - Ne zaboravi da si sada udana za Benjamina. - Ozbiljno sam mislila ono kad sam rekla da ću ga ostaviti zbog tebe. - Ne možeš to učiniti - rekao je obzirno. - Dobro znaš da bi se uništila. Nekoć si me mrzila zbog toga što sam te udaljio od svega toga. Ponovno bi me mrzila kada ne bi mogla visoko držati glavu među svojim prijateljima. - Ne. Ovaj put je drukčije. Ovaj put nisi prljavi siromašni useljenik! Lecnuo se. - Boli to. Na trenutak sam pomislio da na neki sebi svojstven način voliš mene, a ne moj novac. - Volim! - Suzanne je zaplakala. - Izvrćeš mi riječi. Ali znao je da nije izvrtao značenje njezinih riječi. Baš kao što je znao da ga je Suzanne voljela na nekakav svoj sebičan i narcisoidan način. Baš kao što je znao da je i on nekoć volio nju... potpuno... i da je više nije volio nimalo. - Vrati se Benjaminu - rekao je obzirno. - Onamo pripadaš! Suzanne je dahtala. - Dobro ti znaš da pripadam tebi. Huljo! Ono što se danas ovdje dogodilo je dokaz. Moj Bože, satima smo vodili ljubav, poput životinja. Sažalio se nad njom. - Suzanne, upravo si rekla pravu stvar. Bili smo poput životinja. Ali to nije bila ljubav, nego seks. Sjajan seks, ali samo seks. Ništa više od toga. Idi kući. 317

Knjigoteka

Glorij@ Cvilila je, na rubu plača, držeći ruku preko usana. - Ne mogu živjeti bez tebe. - Možeš, možeš - rekao je. - Godinama živiš bez mene. - Još uvijek je osjećao ogorčenost pri pomisli na to kako se lako prilagodila na njegovu smrt i kako se brzo preudala. Sagnula se, dograbila kombinezon i navukla ga prije nego što ga je još jednom pogledala. Čvrsto stišćući haljinu, rekla je: - Tvoja sam supruga. Provjerila sam. Naravno, diskretno. Ali pravno smo još uvijek u braku. - Onda si još bigamistica. - Ne svojom krivnjom! - Vidjet ću može li moj odvjetnik nekako dogovoriti tajni razvod. Poigravao se već tom mišlju, ali uvijek bi je odbacio, govoreći samome sebi da je potajan razvod nemoguć. Imao je pravi razlog za strah. Bojao se da ne otkriju da je živ, kako nekada davno tako i sada. Ali sada je taj razvod želio ako je bilo načina da ga dobije u potpunoj tajnosti. - Ne! - vrisnula je Suaznne. - Čak i ako bi to bilo moguće, neću potpisati! Slegnuo je ramenima. - Odustani, Suzanne. Gotovo je. - Prišao je i dotaknuo joj obraz. - Žao mi je. Zbog svega mi je žao. Siktala je, odgurnuvši mu ruku. - Nije gotovo. Supruga sam ti. Uvijek ću to biti. Tvoja supruga. Nećeš pobijediti u ovome, Jake! Neće biti nikakvog razvoda! Dugo je piljio u nju. Suzanne je ovlažila usnice. - Nikada neću odustati. Je li ti jasno? Nije odgovorio. - Nikada! - vikala je histerično. Jake se okrenuo i prešao preko goleme prostorije, dok je njegov crveni svileni kimono lepršao oko njega. Zastao je pred vratima. - Zbogom, Suzanne. - Nemoj! Volim te! Nitkove! Nakratko je sklopio oči. - Prekasno je. Da budem precizan, petnaest godina prekasno. Suzanne je netremice gledala za njim. Bila je plačljiva, bijesna i prestrašena kada je napustio prostoriju. Nestao je kada su se crna lakirana vrata za njim zatvorila. Suzanne je stajala sama u golemom salonu visoka stropa, s crnobijelim mramornim podom, među sablasno blijedim pokućstvom. Posve sama. Jake je otišao. Sofie je otišla. Obuzela ju je tjeskoba. 318

Knjigoteka

Glorij@ Naglo je obrisala suzu. Plakanje ga neće vratiti. Nekoć, jako davno, suze su bile učinkovito oruđe protiv Jakea, ali ovaj muškarac sada je bio previše mudar za takve trikove. Ipak, pridobit će ona njega. Čekala je sve te godine misleći da je mrtav pa će, bude li morala, čekati još duže. Učinit će sve što bude morala da ga vrati. Bilo je to obećanje koje je oboma dala. Bila mu je supruga. Tu činjenicu ništa neće moći promijeniti, ama baš ništa, osim čina Božje volje.

319

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET OSMO POGLAVLJE Sofie se pretvarala da je potpuno ravnodušna dok je prolazila predvorjem hotela Savoy, noseći Edanu. Djetešce je bilo budno te je sve i svakoga promatralo nedužno i očarano. Sofie je zastala pokraj postarijeg para koji je čekao dizalo. Nosila je rukavice, čime je prikrivala činjenicu da nema prsten, da je neudana i da Edana nema oca. Do prije sat vremena Sofie se nije usudila izići iz hotela, sve otkad je kasno sinoć stigla u njega. Sve dok nije spremala Edanu za šetnju parkom nije ni shvatila koliko će izlazak u javnost biti težak. Dobro je znala da ju je osoblje hotela zapazilo i jednako je tako bila uvjerena da su je ogovarali zbog toga što je bila u Edwardovu apartmanu. Što se tiče ostalih gostiju, odbijala je pogledati u bilo koga, ali imala je osjećaj kako svi oni pilje u nju. Činilo joj se da svi znaju za prljave pojedinosti iz njezina života. Dizalo je stiglo. Onaj gospodin propustio je svoju suprugu i Sofie da udu prije njega. Čovjek koji je upravljao dizalom obratio joj se. - Na koji kat, gospođice? Sofie ga je samo na tren pogledala. - Peti, hvala vam. - Obrazi su joj gorjeli. Kako je mogao znati da je neudana? Vozili su se u tišini, dok ona otmjeno odjevena udana gospođa nije rekla: - Kakvo lijepo djetešce. Djevojčica? Sofie je potvrdno kimnula, nakratko susrevši ženin prijateljski pogled. - Za koga radite ako smijem upitati - nastavila je. - Možda znam tko je majka tom prelijepom djetešcu. Krajnje posramljena, Sofie je shvatila da ta žena misli kako je ona Edanina dadilja. Ali tako je bila odjevena, poput dadilje, nije li? Odjeća joj je bila obična i otrcana... još od povratka iz Pariza bila joj je potrebna nova garderoba. Sofie nije znala što reći. Bilo je uvredljivo, ali ne tako strašno kao biti nazvana preljubnicom. - Mislim da ne znate. Na svu sreću, dizalo se zanjihalo i zaustavilo i onaj par je izišao. Kada su se vrata ponovno zatvorila, Sofie je zagrlila Edanu, neznatno zadrhtavši. Na petom katu požurila je u svoj apartman. Spustila je Edanu kako bi otključala vrata. Rachelle je uzela slobodno poslijepodne kako bi malo prolunjala kroz Ladies’ Mile i neće se vratiti do večeri. Sofie je uzela Edanu i ušla u predvorje, zatvorivši nogom vrata za sobom. Naglo se zaustavila. U salonu je bilo upaljeno svjetlo, a nejasno se sjećala da je ugasila sva svjetla prije izlaska. Potom joj je sinulo da bi to 320

Knjigoteka

Glorij@ mogla biti Rachelle. Sigurno se ranije vratila. - Rachelle? - Pošla je prema salonu, zastavši na pragu. Muškarac koji je sjedio na jednoj od počivaljki je ustao. Kratko joj je kimnuo. Sofie je prodahtala: - Edwarde! Što radiš tu? Tko te pustio unutra? Nije se pomaknuo, zagledan u nju i Edanu. - Sam sam ušao. Osjetila je napetost. - Imaš ključ? - Zaboravila si da je apartman moj? Bila je bijesna... prestrašena. - Dođavola, ne možeš lek tako upasti ovamo kad god ti padne na pamet. - Ne! Edana je moja kći. Želio sam je vidjeti prije nego što večeras iziđem van. Sofie nije mogla ne lecnuti se pri pomisli na njegov izlazak; nedvojbeno će lumpati, poput ostalih neženja. Nedvojbeno će večer završiti u naručju kakve lake žene. - Ne možeš tek tako ulaziti ovamo kad god ti se prohtije. - Uzrujavaš dijete. Zaplakat će. Sofie je premjestila Edanu. - Gladna je. Navrati neki drugi put. - Vrlo nepristojno požurila je u veliku spavaću sobu, ne samo zatvorivši vrata nego ih zaključavši. Potom se, zadrhtavši, spremala podojiti Edanu, ali sve to vrijeme osluškivala je ne bi li čula Edwardov odlazak. Nije čula ništa. Bila je posve sigurna da je čekao u salonu. Ali što je čekao? Nije mogla ne pomisliti na neobuzdanu strast koju su toga jutra oboje osjetili. Bože, pa to je bilo prije samo osam sati. Činilo joj se kao da su prošli dani ili čak tjedni otkada je bila u njegovu snažnu naručju. Sofie se očajnički pitala što učiniti. Bilo je neupitno da trenutačni dogovor nije bio zadovoljavajući: bio je više nego nezadovoljavajući, bio je bolan. Edana je zaspala. Sofie ju je preodjenula i spustila u zipku. Razmišljala je o ostanku u spavaćoj sobi dok se Rachelle ne vrati. Potom je stupajući prišla vratima. Moraju riješiti nešto. Kada je ušla u salon, Edward se okrenuo prema njoj i pokazao prema počivaljci. - Molim te, Sofie, sjedni. - Bio je smrknut. Stajala je na drugoj strani blijedoplavog tepiha, ne mičući se. - Što želiš od mene? - Glas joj je bio neprirodno piskutav. Obgrlila se. Edward je tiho rekao: - Nisam došao ovamo zavesti te, ako te to brine. - Sve me brine. 321

Knjigoteka

Glorij@ Pogledom je preletio preko njezina lica. - Nemam namjeru ispričavati se za ono jutros. - Nisam ni mislila da hoćeš. - Moramo razgovarati. - Da - rekla je Sofie, jednako tako smrknuto. - Moramo razgovarati. - Molim te, sjedni. Sofie je popustila i ukočeno sjela na rub jedne počivaljke, spojenih koljena. Kralježnicu je držala uspravno i ruke su joj bile u krilu, sklopljene. Na svu sreću, Edward nije mogao znati kako joj srce snažno i ubrzano kuca, kao ni to da se preznojila. Potom je i sam sjeo. Nije sjeo na počivaljku njoj sučelice, koja je bila udaljena otprilike metar, nego na otoman koji je brzo privukao. Da joj je sjeo imalo bliže, koljena bi im se dotaknula. Sofie se zagledala u nj, bojeći se pomaknuti, strahujući da će im se koljena dotaknuti. - Zašto me se toliko bojiš? Moraš li to pitati nakon onoga jutros? - Nije pošteno, znaš to dobro. Jutros si to silno željela, baš kao i ja. Žao mi je što sam ti poslije toga rekao sve one grube riječi. Pogledala je u njegove plave oči dugih trepavica i pomislila da je u njima ugledala iskren sjaj. Ali, davno prije pomislila je da je iskren pa se prevarila. - Što ćemo učiniti, Edwarde? Izdržao je njezin pogled. - Oprosti što sam poslije bio uvredljiv, ali ozbiljno sam mislio ono kada sam rekao da ti neću dopustiti da se udaš za Henryja Martena. Ovlažila je svoje suhe usnice. - To sam shvatila. - Voliš li ga, Sofie? Odmahnula je glavom, spustivši pogled. - Ne - rekla je očajna, poželjevši mu reći da voli njega, poželjevši ga preklinjati za ljubav, poželjevši vrisnuti i viknuti: ”Zašto?!” Zašto on ne može voljeti nju? - Sofie, živiš ovdje u mojemu apartmanu, s mojim djetetom. Nemam namjeru skrivati to. Naglo je podignula glavu. - Jesi li to razglasio? - Ne još. - Ali hoćeš. - Hoću. Bila je ogorčena, osjećala je olakšanje. - Primoravat ćeš me na brak, zar ne? - Hoću. 322

Knjigoteka

Glorij@ Podignula je ruku. - Ne moraš pribjegavati tako prljavoj taktici. I samoj mi je jasno da ne mogu živjeti na ovaj način. Udat ću se za tebe, Edwarde. Prenuo se, razrogačenih očiju. - Jesi li doista iznenađen? - upitala je žustro da sakrije svoju tugu. - Da, jesam. Iznenađujuća si žena, Sofie. Sve sama iznenađenja, jedno za drugim, od našega prvog susreta. Pogledala je u stranu. Izrekao je to kao kompliment, kao da ju je smatrao poželjnom zbog te njezine ekscentričnosti. - Sofie? - Svojom krupnom toplom rukom podigao joj je bradu. Sofie je prestala disati, primorana zagledati mu se u oči. - Bit ću dobar muž, kunem ti se. - Pogled mu je bljesnuo, svom silinom danoga zavjeta. Duboko je udahnula. Poželjela ga je upitati hoće li joj biti vjeran, ali nije se usudila. Nekoć davno, još onda u Delmonico’su, rekao joj je kako ne bi mogao dugo biti vjeran nijednoj ženi. Ne mogavši progovoriti, samo je kimnula. Edward je naposljetku spustio ruku, ali pogledom je preletio preko nje, blago je milujući. Sofijino srce ubrzano je zakucalo. Je li očekivao da će je odvesti u krevet svaki put kada to njemu odgovara, onda kada mu postane ženom? Ili će to biti dogovoreni brak? Način na koji ju je gledao nije joj ostavljao nimalo dvojbe. Ali ne bi mogla podnijeti s vremena na vrijeme dijeliti postelju njim, a potom patiti zbog njegovih izvanbračnih veza. Sofie je okrenula glavu u stranu. Bila je to tema o kojoj su morali razgovarati, ali bila je previše bolna. Možda poslije, nakon vjenčanja. - Kada želiš da se vjenčamo? - upitao je. Sofie je nekoliko puta odlučno zatreptala. Slegnula je ramenima. Edward joj je podigao ruku. Trgnula se kada je shvatila da joj na prst navlači prsten s dijamantom. - Što to činiš?! - vrisnula je. - Zaručeni smo, zar ne? - Pogled mu je bio čvrst i sjajan poput dijamanta koji joj je upravo stavio na prst. Izbjegavajući njegov prodoran pogled, Sofie je pogledala u hladni iskričavi dragulj. - Ne moraš to činiti, Edwarde - uspjela je izreći. Stajao je, držeći ruke u džepovima. - Što kažeš na sutra? U tome trenutku osjetila je pravu paniku. Sada je i ona ustala. - Ne! 323

Knjigoteka

Glorij@ Vragolasto se osmjehnuo. - Nego kada onda? Prekosutra? Drugi tjedan? Nema smisla čekati. - Prikovao ju je pogledom, izazivajući je da počini izdaju, izazivajući je da se samo proba sada povući. Progutala je zrak, napunivši oba plućna krila. - Š-što kažeš na to da to bude nakon moje samostalne izložbe? - A kada je to, dođavola? - Za samo dva tjedna - prošaptala je, neprepoznatljivim glasom. Smjesta je potvrdno kimnuo. Sofie nije mogla izdržati ni trenutak duže, nego je briznula u plač. Edward je piljio u nju. - O... oprosti - gušila se, pokrivši lice rukama. Nije li brak, bilo kakav brak, bio nemoguć jednako koliko dogovor oko trenutačnog življenja. - Ne znam kako ćemo uspjeti. Edward se odjednom stvorio ispred nje i odmicao joj ruke s lica. Uspjet ćemo - procijedio je kroz stisnute zube, dok mu je pogled plamtio. Sofie se povukla. Edward se okrenuo i nadmeno izišao iz prostorije. Trenutak potom ulazna vrata su se zalupila, zazvučavši poput groma prije nadolazeće oluje. Rachelle se još nije bila vratila. Sofie je uzela nalivpero kojim se često koristila kada je slikala tintom i vodenim bojicama. Ruka joj se sama pokretala. Brzo je skicirala Edwarda, njegovu glavu, vrat i ramena, dajući tek naslutiti snagu njegovog širokog okvira, a potom detaljno pristupila crtanju njegova lica. Kada je smiono sa stranice pogledao u nju, spustila je nalivpero i pokrila lice rukama. O, Bože, bila je zaljubljenija u nj nego ikad... Usto, boljelo ju je više nego ikada prije. Sofie se netremice zagledala u grubu skicu. Načinila je nekoliko skica tijekom prelaska oceana, ali nisu bile baš dobre pa ih je poderala. Zapravo, nije slikala sve od onoga dana kada ju je Edward našao u Zutu, gdje je sa svojim prijateljima proslavljala činjenicu da Paul Durand-Ruel namjerava za nju prirediti samostalnu izložbu u New Yorku. Ali kakve veze ima ako ga je sada nacrtala? Uskoro će se vjenčati. Uskoro bi ga čak mogla zamoliti da joj pozira kao model. Unatoč tuzi koju je osjećala, srce joj je pri toj pomisli pomalo zaigralo. Davno je to bilo. Kako joj je samo bio potreban rad i kako joj je trebalo da se izgubi u svojoj strasti i ljubavi prema poslu. 324

Knjigoteka

Glorij@ Iznenada je dograbila nalivpero i prepustila se. Počela je zaozbiljno crtati Edwarda, onakvoga kakvoga ga je vidjela sinoć. Potezi su joj bili smioniji nego obično, snažni, brzi i dugi. Budući da nije mogla odoljeti iskušenju, budući da joj je on oduvijek bio najdraža tema, naslikat će ga još jednom u ulju. Možda će joj to, usredotoči li se na profesionalne aspekte portretiranja, pomoći da zaboravi svoj jad. Obojici, Vollardu i DurandRuelu, najviše su se sviđala platna na kojima je bio naslikan Edward. Njezina izložba bila je za deset dana. Možda dotad završi te slike. Budući da su zasad sve njezine slike s prikazom Edwarda bile iznimne te da je svaku zgotovila u nekoliko mahnitih i stoga iscrpljujućih dana, sve je bilo moguće. Bude li ovaj rad takav, Jacques Durand-Ruel bit će oduševljen. Uz još nekoliko napetih poteza, dodala je dojam snage njegovu tijelu. Edward je bio lijeno naslonjen na zid, ali doimao se napetim i eksplozivnim. Baš kao što se i sama osjećala. Kako će to uspjeti izvesti? A kako ne bi mogla? Uzdahnuvši, Sofie je spustila nalivpero. Zagledala se u skicu Edwarda, onakvog kakav je bio sinoć na Lisinu balu. Zadivljujuće otmjen i nevjerojatno muževan. Sinoć. Činilo se gotovo nemogućim da ju je nakon toliko vremena koje je proteklo otkad je iz New Yorka pobjegla u Pariz Edward našao tek sinoć. I to ne samo da ju je našao sinoć nego joj je za samo dvadeset četiri sata stavio na prst zaručnički prsten. Sofie je samoj sebi rekla da je tako najbolje. Bilo je najbolje za Edanu, u to nije bilo nimalo dvojbe. Edana će odrastati voljena i obožavana uz oca. Sofie se uspjela prisjetiti koliko je njezin otac volio nju prije nego što su ga okolnosti primorale pobjeći iz New Yorka. Jasno se sjetila svih onih godina svojega odrastanja, želeći da je Jake živ, želeći imati oca koji bi je volio, kao što su ga imale sve ostale djevojčice. Bilo je sebično od Sofie što je pobjegla od Edwarda nakon što ju je drugi put zaprosio, iako je to bio tek puki čin samoočuvanja. Edana je zaslužila oca i sada će ga imati. Ako je panika koju je osjećala zbog predstojećeg braka prijetila izmaknuti kontroli, Sofie će misliti na Edanin odnos s Edwardom, a ne na svoj. Bila je toliko zaokupljena vlastitim previranjima da nijednom nije pomislila na Henryja Martena. Obuzeo ju je očaj. Henry je bio zaljubljen u nju i očekivao je njezin odgovor na svoju bračnu ponudu. O, Bože. Sofie ga nije željela povrijediti, ali neće to moći nikako izbjeći. Zaključila je da ne smije oklijevati. Bit će to prva stvar koju će sutra učiniti. Mora otići i reći mu za svoje zaruke s Edwardom Delanzom. Sofie je sakrila ruke u krilo da joj ne vidi dijamantni prsten od osam karata. Henry ju je držao za nadlaktice, zagledavši joj se u lice. Stajali su s 325

Knjigoteka

Glorij@ unutarnje strane vrata njegova ureda. - Bože, Sofie, je li sve u redu? Je li ti naudio? Sofie je progutala. - Nije. - Čuo sam da si s njim otišla s bala. Samom sebi rekao sam da nisi imala drugog izbora. Nisi imala izbora, zar ne? - Nisam. Edward je ustrajao na tome da smjesta vidi Edanu. Henry je čvrsto stegnuo vilicu. - A je li jednako tako ustrajao na tome da ti dade svoj apartman u Savoyu? Sofie je neznatno problijedjela. - Vidim, vijest se brzo širi. - Da. Sofie je duboko udahnula. - Ustrajao je na tome da uzmem njegov apartman jer nije više bilo slobodnih soba. - Isprsila se i susrela Henryjev pogled. - Pristala sam udati se za nj, Henry. - O, Bože, znao sam! - uskliknuo je Henry, ne skrivajući silnu bol. Sofie mu je dotaknula nadlakticu. - Oprosti, molim te. Okrenuo se i zagledao u nju, doimajući se na samom rubu plača. Voliš ga, zar ne? Oduvijek si ga voljela. Od trenutka kada te još onoga ljeta počeo salijetati u tvojoj roditeljskoj kući u Newport Beachu. - Da. Spustio je glavu. - Mislim da i on voli tebe. Sofie se lecnula. Znala je da to nije točno, znala je da to nije istina, ali obuzela ju je nada. O, Bože, kad bi to barem bila istina! Dan prije izložbe, Sofie se razboljela. Uvijek je strahovala od pomisli da se sama mora suočiti s kritikom i javnosti, ali dok je dan izložbe bio u dalekoj budućnosti, bilo joj je lako ne misliti na svoj strah. Sada je isti taj opravdani strah bio još pomiješan s činjenicom da ona i Edward prekosutra odlaze k matičaru vjenčati se. Bila je toliko bolesna da je povratila i posljednji komadićak prepečenca koji je pojela za doručak i cijeli taj dan osjećala je mučninu. Odnos među njima nije se poboljšao. Henry nije bio u pravu. Edward je nije volio. Nikada je nije volio. Sama ta pomisao bila je smiješna. Edward se koristio svojim ključem i ulazio u apartman kad god mu se prohtjelo, vidjeti Edanu nekoliko puta na dan. Bio je nepogrešivo ljubazan prema Sofie, onako kako bi bio prema bilo kojem neznancu. Ona eksplozivna napetost koje je bio pun, a koju je uhvatila na novoj slici u ulju na platnu koju je donekle potajno radila, bila je vrlo zamjetna. Zapravo, u trenutku kada bi Edward ušao u apartman, zrak među njima bi se promijenio. Postajao je gust i usijan, poput pobjesnjelog maglovitog čudovišta spremnog bljuvati vatru. Sofie se nastojala pretvarati da je ravnodušna na njegovu prisutnost, baš kao što se pretvarala da ne primjećuje kako ju je gledao, kao da je bila 326

Knjigoteka

Glorij@ bombon za kojim je žudio. Ali čim bi joj okrenuo leđa, gledala ga je na isti takav način, čega je u potpunosti bila svjesna. Nikada se prije nije sramila svoje požude pa se nije mogla sramiti ni sada. Ali pod svaku cijenu će je sakriti. Sofie je hodala niz nekoliko blokova zgrada u središtu grada na Petoj aveniji kako bi s Jacquesom Durand-Ruelom privatno pogledala izložbu prije nego što sutra ujutro bude otvorena za javnost. Bilo joj je žao što je za njihovo vjenčanje odredila tako glup datum. Ta samostalna izložba trebala joj je biti najznačajniji događaj u životu. Ali sada je padala u sjenu pred brakom bez ljubavi s muškarcem koji se osjećao obveznim dati njezinoj kćeri prezime. Sofie je znala da se nije ni usudila progovoriti i spomenuti odgodu svadbe. Jacques ju je očekivao i spazio je istog trenutka kada je ušla kroz ulazna vrata galerije. - Sofie, najdraža! - uskliknuo je, požurivši prema njoj. Zagrlio ju je, a potom poljubio u oba obraza. - Ma chere, blijeda si. Pretpostavljam da se bojiš? - Prestravljena sam - rekla je iskreno Sofie. Jacques ju je poveo u galeriju, prebacivši ruku preko nje. - Ne boj se. Kritičari u Americi u pravilu su mnogo susretljiviji od onih u Parizu. Osim toga, igrali smo na činjenicu da živiš u inozemstvu, što Amerikanci, kako kritičari tako i kupci, jednostavno obožavaju. Imam osjećaj, draga Sofie, da će sutrašnji dan nadmašiti sva naša očekivanja. - Nadam se da si u pravu - rekla je Sofie kada su ušli u golemu prostoriju u kojoj su bili izloženi svi njezini radovi. Bacivši samo jedan pogled, znala je da je u pravu. Sveukupno je imala trideset tri djela: dvanaest ulja na platnu, dvanaest crteža ugljenom ili tušem prema kojima su naknadno rađene slike uljem na platnu, pet-šest slika u pastclnoj tehnici i tri naslikane vodenim bojama. Imala je dvije mrtve prirode, ali ostala njezina platna bila su figurativno slikarstvo, na osam je bio prikazan Edward. Vidjevši ga posvuda kamo se okrenula, iako samo na platnu ili na papiru, onako muževnog i lijepog, ostajala je bez daha. Kao uvijek, osjećala je neobičnu kombinaciju radosti i boli. Potom se Sofie sledila. Dvojica radnika podizala su veliko platno na posljednje prazno mjesto na drugom kraju galerije. Bila je to slika njega gologa, ona koju je naslikala na Montmartreu. Jacques se osmjehnuo kada je zapazio kamo joj je odletio pogled. - La piece resistance. - Ne! - uskliknula je Sofie, posramljena. - Ma chere? 327

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je požurila naprijed do platna dimenzija metar dvadeset s metar i pol, koje je sada visjelo na zidu, dominirajući nad svim umjetničkim djelima oko njega. Edward je ozbiljna lica gledao u nju i Jacquesa. Jedno rame počivalo mu je na zidu s kojega se ljuštila boja. Iza njega je bio prozor kroz koji su se vidjele vjetrenjače s Montmartrea. Ona bliža noga bila mu je savijena u koljenu, dok mu je sva težina bila na onoj udaljenijoj nozi, tako da mu je držanje bilo jako čedno, s obzirom na činjenicu da je bio gol. Nijedan šokantan dio muške anatomije nije bio otkriven. U donjem desnom kutu platna bio je jasno vidljiv zgužvan rub kreveta. Soba je bila okupana sunčevom svjetlošću, ali Sofie se poslužila vrlo blijedom paletom boja i pozadinu zadržala prozračnom i nejasnom. Za Edwarda se koristila snažnim, toplim, jarkim tonovima i kut kreveta razmetljivo se isticao grimiznom dekom. Budući da je Edwardov portret bio načinjen gotovo klasičnim obraćanjem pozornosti pojedinostima, dominirao je platnom, čineći se iznimno velikim. U očima mu je bio sjaj. Bilo je očito o čemu je razmišljao. Sofie je već zaboravila na to koliko je ta slika dobra. Jacques je stao iza nje. - Tvoj najbolji rad. Zapanjujuće moćan. Omogućit će ti karijeru, Sofie. Okrenula se prema Jacquesu. - Ne možemo to pokazati. - Moramo! Sofijino srce kucalo je snažno i ubrzano. - Jacques, nisam imala dopuštenje gospodina Delanze da to naslikam, a još manje da pokažem. Jacques je razrogačio oči. - Nije ti poslužio kao model? - Nije. Pozirao mi je za prva platna, koja si odavno prodao, i poslužio mi je kao model za Delmonico’s. - Da. Sjećam se Gospodina iz Newport Beacha. Mademoiselle Cassatt nam je ljubazno posudila Delmonico’s za izložbu. - Divno - rekla je Sofie - ali, Jacques, doista ne možemo izložiti taj akt. - Sofie, zašto jednostavno ne upitaš svojega prijatelja ima li što protiv toga da sliku izložimo? Sofie nije mogla reći Jacquesu da ona i Edward gotovo ne razgovaraju... osim ako nije bila riječ o vremenu. Bila je svjesna toga da većina ljudi u New Yorku zna da ona živi u Savoyu, u Edwardovu apartmanu, s djetetom - zasigurno je to bio vrhunac tračeva - i da su sada bili zaručeni. Benjamin je došao čestitati i zaželjeti sve najbolje. Budući da Lisu još nisu našli, bio je mršav i iscrpljen. Suzanne se također pokušala naći sa Sofie, ali Sotie ju je odbila primiti. Što se ticalo Sofie, dan kada ju je 328

Knjigoteka

Glorij@ njezina majka pokušala razdvojiti od Edwarda bio je dan kada joj je prestala biti majka. - Ne možeš li ga pitati? - smješkao se Jacques. - Cherie, vrlo romantično, la boheme i monsieur Delanza, kralj dijamanata! Kritičarima se već sviđa tvoja priča... i ovo će im se svidjeti. Pitaj gospodina ima li što protiv toga da izložimo njegov akt. Kako bi mogao imati? Već ti je pozirao. Zna posao. Pronicljiv je. Razumjet će kakav će ti uspjeh to cijelo donijeti. Sofie nije mogla ni zamisliti da bi pristupila Edwardu i upitala ga ima li što protiv da izloži portret na kojemu je on prikazan gol, ne u danim okolnostima. Zapravo, Sofie uopće nije željela da Edward dođe na izložbu. Bila je posve uvjerena da bi došao kad bi znao da ona izlaže njegov akt. Nije željela da dozna koliko se često vraćala njemu kao nadahnuću. Da zna, odmah bi otkrio da ga voli. - Ne mogu ga pitati - rekla je naposljetku Sofie. - Molim te, ne pitaj me zašto. - Moraš izložiti taj akt, Sofie - usprotivio se Jacques. - To djelo će te proslaviti, cherie\ Aktovi su u svakom pogledu kontroverzni, a tek ovaj! C est vraiment intime! Akt tvojega ljubavnika, a ti žena... oh la la! Ne može biti bolje! Očajnički ti je potreban publicitet! Sofie je znala da ga ne može izložiti bez Edwardova dopuštenja, bez obzira na to koliko to djelo moglo imati koristi za njezinu karijeru. - Ne, žao mi je. Molim te, Jacques, naredi da ga skinu. Jacques je obeshrabreno piljio u nju. Sofie je ipak osjetila žaljenje. Kratko je bacila pogled na akt. Bio je predivan, zapanjujuće moćan i uznemirujuće prisan, kao da je javnosti nakratko bio omogućen pogled u Edwardovu spavaću sobu. Nedvojbeno joj je to bio najbolji rad. Edward je bio predivan. Bio je sve ono što bi jedan muškarac trebao biti. Znala je da bi njezini dragi prijatelji Braque, Picasso, Georges Fraggard i Paul Verault navaljivali da se predomisli i pokaže ga, ali nije mogla. - Vidimo se sutra - rekla je. Uzdahnuvši, Jacques je potvrdno kimnuo. - Ali, privatno ga mogu pokazati? - Možeš - odgovorila je Sofie. - Ali samo ozbiljnom kupcu, Jacques. Jacques se osmjehnuo. - Bolje i to nego ništa. I još nešto, cherie. Nisi dala naziv slici. Sofie nije oklijevala, zagledavši se u Edwardove savršeno plave oči. Poslije nevinosti - rekla je tiho. 329

Knjigoteka

Glorij@ DVADESET DEVETO POGLAVLJE Edward je bio napet. Upravljao je Daimlerom agresivnije nego obično, vozeći se Petom avenijom, ponovno bijesan na Sofie. Ovaj put bio je bijesan na nju zato što je na izložbu otišla bez njega. Namjeravao je poći s njom. Bio joj je zaručnik. Dužnost mu je bila biti uz nju na takvu događanju. Nadasve je želio biti uz nju, dati joj podršku i podijeliti radost zbog njezina uspjeha. U usporedbi s prošlošću, bilo je gotovo nemoguće zamisliti da ona sada ima izložbu u najuglednijoj galeriji u gradu. Nije se činilo baš tako davno kada je Edward prvi put sreo Sofie, malu prestrašenu djevojčicu, u strahu od života, koja se skrivala iza svojega hramanja i umjetnosti. Vrlo slično načinu na koji se leptir pojavi iz kukuljice, u manje od dvije godine Sofie je procvjetala, pretvorivši se u iznimnu ženu. Iznimnu ženu koja će mu uskoro postati supruga. I koja je bila prokleto nesretna zbog toga. Svaki put kada bi ušao u prostoriju u kojoj se nalazila, Edward bi zapazio njezinu tugu i očaj. Ali bio je odlučan. Odlučan ne samo oženiti se njome i dati Edani prezime. Dođavola, jednoga dana Sofie će biti sretna zbog svojega izbora. Zavjetovao se oboma, iako ona to nije znala. Sutra će se vjenčati u prostorijama matičarke Heller na općinskom sudu u središtu grada. Edward će joj početi pokazivati da udaja za njega nije bila toliko loša i da je u tome braku mnogo dobrih trenutaka. Edward je odagnao misli o njihovu braku. Usporio je vožnju. Na vidiku se pojavila trobojnica Francuske, vijoreći se pokraj crvene, bijele i plave američke zastave sa zvjezdicama i prugama. S obiju strana Pete avenije, ispred galerije Durand-Ruel, bila su četiri reda vozila, uglavnom kočija i dvokolica, čiji su timaritelji i kočijaši u bijelim hlačama u skupinama stajali na pločniku, te nekoliko automobila. Edward se morao odvesti blok zgrada dalje kako bi se uspio parkirati paralelno uz jedan automobil. Ali bilo mu je iznimno drago. Očito je za Sofijinu prvu izložbu u New Yorku vladalo veliko zanimanje. Srce mu je zapelo u grlu kada je izišao iz Daimlera. Znao je koliko joj je ta izložba važna. Prisjetio se, kao da je jučer bilo, kako se bojala pustiti Jacquesa Durand-Ruela da vidi njezine slike u osami svojega ateljea. Danas je zasigurno bila vrlo blizu stanju histerije i napetih živaca. Dok je Edward hodao niz blok zgrada, promatrao je kako lijepo odjeven par napušta galeriju. Žena je nešto govorila brzo i tiho, a muškarac potvrdno kimao glavom. Kada je prošao pokraj njih, čuo je kako 330

Knjigoteka

Glorij@ gospođa govori: - Sokantno! Sokantno! Tako otvoreno naslikati portret toga muškarca... Više nikada neću otići pogledati radove Sofie O’Neil! Činilo se da je Edwardu srce stalo. Sada mu je bilo drago što je došao. Sofie ga je trebala. Nadao se samo da reakcija te žene na izložbu nije bila općenito prihvaćena. U potrazi za Sofie ušao je kroz dvoja velika ulazna vrata i pošao prema izložbenom prostoru u kojemu je bila okupljena gomila ljudi, ali nije ju uspio naći. Bilo je krcato, ali ne i bučno. Ljudi su govorili prigušenim šaptom. Srce mu je dvostruko brže kucalo. Upravo je zastao ispred eksponata kada mu je put prepriječila dama koja se isticala u sivom prugastom kostimu i gospodin u odijelu s prslukom. Bili su zadubljeni u žučan razgovor pa nisu ni shvatili da su mu stali na put. Edward se namjeravao progurati pokraj njih kada je čuo kako ta žena, zajapurena od uzbuđenja, govori: - Harry, moramo to kupiti! Hvala Bogu da nam je Jacques to pokazao! Moramo ga kupiti, pa makar ga objesili u ormar! Ne možemo dopustiti da to predivno djelo napusti ovu zemlju... ne možemo... znaš to jednako dobro kao i ja! - Louisine - rekao je onaj gospodin - imamo već jednako tako veličanstvenog i šokantnog Courbeta u ormaru. - Molim te - preklinjala je dama, vješajući mu se o ruku. - Moramo imati tu sliku pa makar je se ne usudili izložiti u našem domu! - Razmislit ću o tome - obećao je Harry. Povukli su se u izložbeni prostor pa ih više nije mogao čuti. Edward je piljio za njima, pitajući se o kojemu su to djelu govorili, ushićen što ga je ta dama tako silno željela kupiti. Žene su obično vodile glavnu riječ i pretpostavljao je da će Sofie toga dana prodati barem jednu svoju sliku. Edward je prošao pokraj nekolicine gospode, ušavši u izložbeni prostor. Prvo što je ugledao bilo je nekoliko platna obješenih na zidu... na dvjema slikama bio je prikazan on. Srce mu je stalo. Zinuo je u čudu. Prepoznao je restoran Delmonico’s prije nego što se približio zagledati u malu mjedenu pločicu na zidu, pokraj ulja na platnu smionih boja. Naravno, slika je nosila naziv Delmonico’s i bila je posuđena, nije bila na prodaju. Puls mu je podivljao. Trenutak je piljio u samoga sebe i način na koji ga je Sofie portretirala. Ponovno ga je prikazala romantičnim, učinivši da se doima daleko privlačnijim i otmjenijim nego što je zapravo bio, iako je ovaj put usto djelovao i bezbrižan i nemaran. 331

Knjigoteka

Glorij@ Zaprepašten, Edward je preletio pogledom po cijeloj prostoriji. Na osam od tridesetak slika bio je prikazan on. Delmonico’s je bila jedina slika utemeljena na stvarnosti. Na drugim slikama prikazala ga je na mjestima na kojima nikada nije bio, često u kafiću ili na nekom drugom društvenom događanju. Katkada su u pozadini bili ostali likovi, ali najčešće ih nije bilo. Činilo se da je na svakom portretu uhvatila izraz njegova lica u točno određenom trenutku. Ali ti trenutci nikada se nisu dogodili. Sofie ih je stvorila u svojoj mašti. Ili se samo prisjećala promjena njegova raspoloženja i izraza lica... izmislivši okruženje? U sljedećem trenutku, dok je piljio uokolo po prostoriji i u slike samoga sebe, Edwardu je sve postalo jasno. Sofie je sve to naslikala u proteklih godinu i pol dana, otkada je odbila njegovu prvu bračnu ponudu kako bi studirala u Parizu. Dok je on robovao u svom rudniku dijamanata u Južnoj Africi, danonoćno razmišljajući o njoj, ona nije dokono tratila vrijeme sa svojim muškim prijateljima u barovima i kabareima. Bilo je tu previše radova... bila je iznimno plodna slikarica. Ne treba ni spominjati da je usto bila još trudna i rodila njihovu kćer. Sigurno je radila danonoćno, svaki slobodan trenutak koji je imala na raspolaganju, čim je postigla tako mnogo. Nikada u životu nije bio više zadivljen i oduševljen nego u tom trenutku, ženom koja će mu postati supruga. Ali jedno je bilo zaprepašćujuće jasno. U vremenu dok su bili razdvojeni, bila je obuzeta njime jednako kao što je on bio obuzet njome. Jednako tako opsjednuta. Sofie je rano sama stigla u galeriju. Nakratko je pomislila zamoliti Edwarda da pođe s njom. Sada je bila prestravljena zbog odbijanja, kako kritičara tako i kupaca, i bilo bi mnogo lakše prepustiti se Edwardovoj snazi i otići na izložbu s njim, osjećajući njegovu ruku oko sebe. Ali mora biti jača od toga. Ne smije zaboraviti kako uopće ne želi da on vidi njezinu zbirku radova. Sofie je stigla pola sata prije otvorenja izložbe. Srce joj je zapelo u grlu poput nezgrapne neprobavljive knedle. Nije mogla razgovarati sa Jacquesom koji je bio previše zauzet brigom oko posljednjih pojedinosti, mahnito premještajući nekoliko ulja na platnu. Minute su otkucavale, prolazeći poput godina. Odjednom su se vrata otvorila i polako su počeli ulaziti prvi posjetitelji. Galerija se brzo punila kada je Sofie spazila Suzanne i Benjamina. Osjetila je klonulost... nije očekivala nijedno ni drugo. Nije imala što reći Suzanne, ali mora zahvaliti Benjaminu što joj je danas pružio potporu svojom prisutnošću, kao i velikodušnim čekom koji joj je poslao kao vjenčani dar. Kada se zaputila prema njima, prekasno je shvatila da je s njima markiz Connaught. 332

Knjigoteka

Glorij@ - Sofie, dušo - uskliknula je Suzanne. - Sofie joj je kratko kimnula, a potom se pridigla na vrhove prstiju poljubiti Benjamina u obraz. Doimao se užasno. Bio je ispijen u licu... izgubio je barem pet kilograma. Sofijine oči odjednom su se ispunile suzama. Poželjela mu je reći da je Lisa dobro. Silno je patio. Potom je na sebi osjetila hladan markizov pogled i znala je da čeka da ona priđe i otkrije gdje se nalazi Lisa. Čvrsto je uhvatila Benjamina za ruke. - Hvala ti što si došao... i hvala za velikodušan dar. Uspio se osmjehnuti. - Jako mi je drago što se napokon udaješ, Sofie. I... - osvrnuo se po prostoriji - tek sada počinjem shvaćati da je Delanza pravi čovjek za tebe. Želim ti puno sreće, dušo. Sofie je poželjela zaplakati. Naprotiv, samo je kimnula glavom i ponovno mu se zahvalila. Ako je Benjamin iz pogleda na njezina djela shvatio da je voljela Edwarda, hoće li to shvatiti i ostali? Sutra će se vjenčati. Možda je to bila prirodna pretpostavka. Možda će, pomisle li svi da se vjenčaju iz ljubavi, skandal zbog toga što je rodila njegovo dijete u izvanbračnoj zajednici brzo izblijedjeli i biti zaboravljen. Ili to ili će svi shvatiti istinu... da je sirota Sofie O’Neil bila beznadežno zaljubljena u nitkova i razvratnika. Suzanne joj je ponovno pokušala privući pozornost. - Sofie, dušo, molim te. Prije nego što joj je okrenula leđa, Sofie je načas ugledala njezino blijedo lice i tjeskoban pogled. Pomislila je na Edanu i dopustila da je bijes prema Suzanne odvuče na sigurnu udaljenost, nastojeći ne osjećati se zlom i okrutnom zbog odbacivanja vlastite majke, podsjećajući se na to da je Suzanne željela učiniti puno više od odbacivanja vlastite unuke. Sofie se trudila ostati pribrana. Kako joj nije palo na pamet pomisliti da će se Suzanne danas pojaviti? Sofie nije mogla ne zapitati se je li se nešto promijenilo u odnosu na vrijeme kada se njezine slike nisu sviđale njezinoj majci i kada nije razumjela njezinu umjetnost. Samoj je sebi rekla da joj Suzannino mišljenje više nije bilo važno kao nekad. - Sofie, cherie. Mislim da će ovo biti veliki uspjeh - rekao joj je Jacques u uho, prišavši joj iza leđa. Sofie se okrenula i pomalo oprezno osmjehnula. - Ne znam. Mislim da su neke ovdje prisutne dame ogorčene zbog toga tko sam, kako živim i što tako često slikam portret Edwarda, koji je otac mojega djeteta. Mislim da su došle piljiti kako bi sutra mogle proširiti još više tračeva po gradu. - Aaah, možda si u pravu, ali tisku i kritičarima sviđa se tvoja romantična priča! Zato što je to la grande passion, n’estce pas? 333

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je odvratila pogled. La grande passion? Ne bi se baš moglo reći, pa se osjećala više nego tužnom, ujedno ogorčenom i prevarenom. Potom je na sebi osjetila nečiji pogled. Prenula se kada je susrela uporan zlaćani pogled istog onog čovjeka koji ju je promatrao tijekom Lisine proslave zaruka. Čvrsto je uhvatila Jacquesa za nadlakticu. Nešto ju je sada mučilo, silno ju je mučilo. - Jacques, tko je to? Poznaješ li onog čovjeka? Jacques je pogledao u smjeru njezina pogleda. Zapazivši da je predmetom njihova zanimanja, neznanac se okrenuo i iščeznuo u sve većoj gužvi. - Ahh... kupio je dva tvoja djela, nedugo nakon što si prošle godine otišla u Pariz. Sofie je bila potresena i silno uznemirena. - Tko je on? Moram doznati! - Cherie... ako kupac želi ostati anoniman, znaš da ne mogu... - Moram doznati! - uskliknula je Sofie. - Zove se Jake Ryan. - Jake! Jake se sledio, a potom se sporo okrenuo. Suzanne ga je čvrsto uhvatila za rukav. Pogled joj je opako blještao. Stajali su pokraj ulaznih vrata galerije, ali nisu bili sami, jer izložba je bila krcata. - Usudio si se doći ovamo! - optuživala je. Nije ju vidio od onoga poslijepodneva koje je proveo vodeći ljubav s njom u salonu svojega dvorca, prije gotovo dva tjedna. Ali Jake je bio i te kako svjestan činjenice da se Suzanne u nekoliko navrata pokušala naći s njim. Rekao je sve što joj je imao reći i izdao naredbe da je ne prime u njegovu kuću, da kažu kako nije kod kuće ako bi slučajno navratila. Sada ju je pogledao i ugledao pomalo manijakalnu ženu koja je mogla biti privlačna da joj pogled nije bio tako unezvijeren. Ali ništa nije osjećao prema njoj. Bilo je teško razumjeti snažnu želju koju je onoga dana osjetio prema njoj, želju koju je tako lako mogao pripisati piću, ali znao je da piće nije bilo razlog tomu. - Morao sam doći. Nisam mogao propustiti Sofijin najvažniji dan. - A hoće li sutrašnji dan biti jednako tako važan, kada se udaje za tu hulju koja ju je zavela i napravila joj dijete? - prštala je bijesno Suzanne. - Mislim da će sutrašnji dan biti čak i bolji - rekao je tiho Jake. Delanza je preko ušiju zaljubljen u nju. Usrećit će je. Suzanne je problijedjela. - Nemoj mi samo reći da ti je i on prijatelj! Jake je potvrdno kimnuo. 334

Knjigoteka

Glorij@ - Ti si lud! - Oči su joj se napunile suzama. - Rekao si onom svojem groznom osobnom sluzi da me ne želiš vidjeti, zar ne? - Suzanne... u čemu je problem? - Ne možeš se tek tako okrenuti od mene... ne možeš! Jake... Bože... ne mogu prestati misliti o tebi... o nama! Teška srca rekao je: - Nema nas. Gotovo je, Suzanne. Gotovo. - Ne! Okrenuo joj je leđa. Nasrnula je na nj, tako čvrsto ga zgrabivši za ramena da je posrnuo unatrag. Imala je nadnaravnu snagu. Oprezno se okrenuo licem prema njoj. - Suzanne? - Znaš li da te katkada više mrzim nego što te volim? Promatrao ju je, osjećajući nelagodu. - Želim da mi se vratiš, Jake. - Ne. Prosiktala je. Izraz njezina lica bio je ujedno bljedunjav i prepreden. Jednom sam to učinila... učinit ću to ponovno! Dlake na njegovu zatiljku nakostriješile su se. Osjećao je napetost u cijelom tijelu. - Ne znam o čemu govoriš. Pobjedonosno se nasmijala. - Ne znaš, je li? Nikada nisi ni znao. Nisi nikada znao! - Što to nikada nisam znao? - Da nije bilo nikakva posjeta britanskog uglednika. Jake je piljio u nju. Ispunila ga je užasna nemoguća slutnja. .. i odvratna bojazan. - Što? - Prije petnaest godina. Nije bilo nikakva posjeta britanskog uglednika. Misli su mu se počele odmotavati. Prije petnaest godina. Zima, 1887. Te godine vladala je velika studen, bila je to jedna od najgorih zima koje se sjećao. Godina 1887. Te godine prepoznao ga je na javnoj svečanosti britanski uglednik koji je bio u posjetu, lord Carington. Puka slučajnost. Luda sudbina. Prepoznao, identificirao i primorao da pobjegne iz zemlje, od svoje supruge i od svojega djeteta. Razrogačenih očiju, Jake je užasnut piljio u svoju suprugu. Suzanne se nasmijala. - To sam bila ja! To sam bila ja! Ja sam te prijavila! Ja! Jake je osjetio kako mu tlo pod nogama podrhtava. Bilo mu je teško disati, a još teže povjerovati u to što je govorila. - Zašto? Za Boga miloga, zašto? Oči su joj odjednom bile pune suza dok je piljila u njega. 335

Knjigoteka

Glorij@ - Mrzila sam te zbog one plesačice u plesnoj dvorani. Jake je piljio u nju, jedva uspijevajući pojmiti to što je rekla. Plesačice? Je li tamo bila neka druga žena? Nije se mogao sjetiti. Tolike joj je godine bio vjeran, unatoč njezinoj nevjeri, ali činilo se da se nejasno prisjetio kako je naposljetku potražio utjehu s nekom drugom ženom. O, Bože! Jake je sklopio oči. Duboko u utrobi osjetio je mučninu. Nije to bila puka slučajnost. Nije to bila sudbina. Bila je to Suzanne, žena koju je volio... njegova pakosna osvetoljubiva žena. - Glupane glupi! - vrisnula je Suzanne. - To sam bila ja! Ja sam te tada prijavila... i ponovno ću to učiniti! Hoću! Vrati mi se, Jake! Jake je otvorio oči i zagledao se u nju, a potoni se okrenuo i istrčao kroz vrata. Bježeći... ponovno.

Sofie, chere! - zazvao je Jacques, požurivši prema njoj. - Pogledaj tu gomilu ljudi! Ovo je već sjajan uspjeh! - Je li? - Jest! - uvjerio ju je uzbuđeno, privukavši je k sebi. Svi se uvelike dive tvojemu radu i nekoliko velikih kupaca već je izrazilo zanimanje za kupnju nekih tvojih slika. Štoviše, Louisine Havemeyer zaljubila se u Poslije nevinosti. Rekla mi je da ništa više neće kupiti iz moje galerije ako to prodam nekom drugom. Zaprepaštena, Sofie je duboko udahnula. Louisine Havemeyer i njezin suprug bili su dvoje najvećih i najutjecajnijih kolekcionara u New Yorku, ako ne i u cijelom svijetu. Kupe li Havemeyerovi neki njezin rad, uskoro će se i ostali kolekcionari zainteresirati za nju. Rijetko su kada Havemeyerovi kupovali samo jedno djelo nekog umjetnika, obično su mahnito nabavljali njegova djela za svoju zbirku. - O, Gospode - prošaptala je Sofie, držeći figu iza leđa. - Mora uvjeriti supruga. Imaju osjećaj da ne mogu u svojemu salonu objesiti takvo djelo. Dođi. Tu su novinari. Osim toga, nekolicina klijenata želi porazgovarati s tobom! Ošamućena, Sofie je pošla za Jacquesom, koji ju je požurivao dok su prelazili preko prostorije. - Najprije ćemo se naći s nekim mojim najboljim klijentima - rekao joj je Jacques. Smjesta ju je predstavio jednom njemačkom barunu, koji je prebivao u New Yorku. - Očaran sam vašim radom - rekao je barun, na čijim je prstima blještalo nekoliko krupnih dragulja dok se naklanjao nad njezinom rukom. 336

Knjigoteka

Glorij@ - Meni se sviđaju vaša ulja na platnu na kojima je prikazan onaj zgodni mladi muškarac - dometnula je nestrpljivo lijepo odjevena mlada dama. - Boje koje koristite vrlo su jarke, smione i uvijek iznenađujuće ubacio se jedan gospodin. Osmjehnuo se Sofie. - Kupio sam onu u pastelnoj tehnici, Muškarac u kafiću. - Hvala vam - prošaptala je Sofie, zbunjena zbog uspjeha. - Gospođice O’Neil? Sofie se okrenula, osmjehujući se. Mršavi gospodin pružao je ruku. - Rob Green iz Harper’sa. Možemo li dogovoriti vrijeme za intervju? Radit ću prilog o vama. - Osmjehnuo joj se. Sofie je zatreptala pogledavši ga i potvrdno kimnula. - Članak u Harper su. Bilo je predobro da bi bilo istinito. Sofie se osjećala kao da je upravo postala Pepeljuga. Uto je nazrela Edwarda koji joj se krupnim korakom približavao kroz gomilu što se pred njim razmicala poput Crvenoga mora pred Zidovima. Zaboravila je na novinara, zaboravila na ono troje obožavatelja koji su joj se divili, zaboravila na Jacquesa. Ponovno se vratila u stvarnost. Nije više bila Pepeljuga... i Edward nije bio princ koji je traži zbog ljubavi što je osjeća prema njoj. Zastao je ispred nje, uzevši joj posjednički ruku u svoju. Pogledao ju je toplim zasljepljujućim pogledom. Sofie se sledila. Edward joj se osmjehivao, ali ne samo usnama nego očima, .. srcem. - Bog, ljubavi - rekao je. - Oprosti što kasnim.

Sofie je bila silno zbunjena kad ju je nekoliko sati potom Edward poveo uz stube hotela Savoy prekrivene crvenim tepihom i uveo u prostrano predvorje. Bila je iscrpljena i bilo je teško ne nasloniti se na nj dok ju je preko predvorja vodio do dizala. Nije se nimalo protivila kada ju je uveo u dizalo ne ispuštajući joj ruku. Ali ona nije bila tako posve obamrla samo zbog toga predivnog dana. Bila je svjesna načina na koji ju je sada gledao i tinjajuće topline u njegovu pogledu. Na isti taj način promatrao ju je cijelo poslijepodne. Zapravo, ponašao se kao da je doista bio mladoženja koji se divi svojoj nevjesti. Kamo je nestao njegov bijes? Njegovo neprijateljstvo? Što se to događalo? Još gore, kako se u takvim okolnostima mogla obraniti od njega? Imala je osjećaj da su joj se kosti već odavno pretvorile u rastaljenu masu. Srce joj je nestalno treperilo u prsima. Nešto je smjerao, bila je sigurna u to. Ali, je li mu zavođenje bilo prvo ili posljednje što je namjeravao učiniti? 337

Knjigoteka

Glorij@ Potaknuo ju je da pođe niz hodnik i naposljetku je pustio kako bi otključao vrata apartmana. Sofie je brzo ušla ispred njega, nadajući se spriječiti mu ulazak. Srce joj je sada još snažnije kucalo i usne su joj bile suhe poput baruta. Ali on ju je zaobišao i obratio se Rachelle koja se na plavom tepihu na podu igrala s Edanom. - Molim te, izvedi Edanu na satdva. Sofie je zavapila, nemoćno se usprotivivši, zato što su joj ubrzan puls i osjetljivo tijelo davali posve proturječne naputke. Rachelle je poskočila, pogledavši ih oboje i nasmiješila se. Trenutak potom pokupila je Edanu. Svakim trenutkom osjećajući sve veću slabost u koljenima, Sofie se pridržala za lijepi Chippendale stol kako bi ostala na nogama. Nije to mogao učiniti, rekla je samoj sebi. Ne može tek tako upasti u njezin apartman i odvesti je u krevet samo zato što mu se tako prohtjelo. Ali, kako bi divno bilo voditi ljubav s njim nakon tako predivnog dana. Sofie je podignula pogled prema njemu. Obrazi su joj bili zažareni. Bilo je nemoguće pružati mu dalje bilo kakav otpor. Njegov pogled obećavao joj je ostvarenje njezinih najsmionijih snova, skidanje mjeseca i zvijezda s neba. Čvršće se uhvatila za stol. Činilo se da joj krv bjesni u žilama. Požuda je preuzela vlast nad donjim dijelom njezina tijela, baš kao što đavo preuzima vlast nad svecima. Bila je opčinjena onim što je trebalo uslijediti. - Zadržat ćemo se neko vrijeme vani, cherie - rekla je Rachelle, držeći u naručju umotanu Edanu. Izraz lica bio joj je umiljat, ali pogled joj je iskrio skrivenim ushitom. Trenutak potom okrznula je Sofie u prolazu i nestala. Sofie se nije mogla pomaknuti. Bojala se ponovno pogledati Edwarda, ali ipak je to učinila. - Priđi, ljubavi - rekao je. Razrogačila je oči. Nježno se osmjehivao. - Ne možeš više pobjeći od mene, Sofie. Sofie je osjećala kao da će se svakoga trenutka srušiti. Ponovno se osmjehnuo. - Osim toga, nemoj zaboraviti na naše sutrašnje vjenčanje. - Pošao je prema njoj. Uspjela je progovoriti. - Su... sutra. A n-nikada nismo ni raspravili ppravu narav našega b-braka. Blago se nasmijao, pogled mu je ujedno sjajio i poigravao, dok ju je pridržavao za nadlaktice. Sofie se nije ukipila kada ju je privukao uz svoje snažno uzbuđeno tijelo. Zapravo, postala je mlitava i savitljiva, topeći se uz njega. - Nema se tu što raspraviti - promrmljao je, pogledom potraživši njezin. Ponovno se osmjehnuo i ovlaš joj. poljubio vršak nosa. Sofie je 338

Knjigoteka

Glorij@ zadrhtala. - Bit ćeš mi žena - šapnuo je i usnama joj dotaknuo najprije jedno, a potom drugo oko. Sofie je zatomila jecaj. - Moja ljubljena žena dometnuo je promuklo, poljubivši je ovaj put u usta. Sofie se naglo trgnula. - Št-što? - Prislonila je ruke na njegova prsa kada ju je obasuo poljupcima, spuštajući ih na njezine obraze, bradu i usnice. - Čula si - rekao je Edward, čiji se glas produbio do režanja. - Volim te, čarobnice. A to ću ti i pokazati... smjesta. Sofie je u nevjerici piljila u njega, čvrsto stišćući revere njegove jakne. - Ne... ne shvaćam. - Ne? - zločesto joj se nacerio, usidrio joj bokove i prislonio svoje prepone uz nju. - Dopusti mi onda da ti objasnim. Sofie se zgranula kada ju je naglo podigao u naručje. - Edwarde... što to radiš?! Nasmijao se, odnoseći je prema velikoj spavaćoj sobi. - Kako uopće možeš pitati? Sofie je podignula pogled prema njegovom zgodnom licu na kojem su se isticale jasno plave oči i snažan, klasičan nos, licu koje će je uvijek magnetski privlačiti, opsjedati i očaravati. - Molim te, nemoj mi lagati! viknula je. Bacio ju je na krevet. - Jedino što nisam - izjavio je, izvukavši kravatu i odbacivši je na pod - jest lažljivac. Ljubavi. - Osmjehnuo se i njegova jakna slijedila je put kravate. Sofie se šćućurila u sjedećem položaju, promatrajući ga kako donekle presporo raskopčava košulju. Nastavio se osmjehivati, promatrajući je, dok je centimetar po centimetar otkrivao svoje predivno golo tijelo. Čvrsto je priljubila bedra, trudeći se ne ostati bez daha, zatočenica iznimne požude, zatočenica ljubavi. - Što to govoriš? - zakriještala je i svi mišići njezina tijela stegnuli su se u neraskidiv čvor. - Volim te, dođavola. - Odbacio je košulju iza sebe i povukao vunene hlače preko mršavih bedara, ne skidajući pogled s njezina. Njegove bokserice bile su od blijedoplave svile, finoga tkanja, i gotovo nimalo nisu skrivale Edwardov golemi ud u erekciji. - Volim te od prvoga dana kad sam te ugledao... i voljet ću te sve do svoje smrti, dođavola. Možda i nakon toga. - Pogled mu je bio prodoran. - Ako duhovi postoje. Sofie je zaprepašteno piljila u nj, dok su joj otkucaji srca tutnjali u ušima. 339

Knjigoteka

Glorij@ Oslobodio se gaća. Bio je visok metar i devedeset pet, predivnog, poput skulpture isklesanog čvrstog mišićavog tijela, snažnih kostiju. Voliš i ti mene, zar ne? Duboko je udahnula. Nijedan prizor nije bio tako divan poput prizora nagoga Edwarda spremnog voditi ljubav s njom... Nijedan. Baš kao što nijedan trenutak nije bio tako veličanstven kao ovaj trenutak priznanja. Sofie je shvatila da plače. Edward se spustio na krevet i povukao je prema sebi, u nježan zagrljaj. - Zašto plačeš? I zašto mi se, zaboga, tako dugo opireš? Sofie je odmahnula glavom, ne mogavši progovoriti. Samo je jecala, privijajući se uz njega. Naposljetku je prošaptala: - Bojala sam se. Zato što te već dugo silno volim. Nije se osmjehivao i pogledi su im se prikovali. Zaustila je ponoviti mu da ga voli, da ga je oduvijek voljela i da će ga zauvijek voljeti, ali u tome ju je prekinuo njegov dubok žuran poljubac otvorenih usta. Njegov jezik ušao je u nju, kao da teži istražiti samu dubinu njezine duše. Edward ju je zakotrljao na leđa i spustio se na nju, držeći je čvrsto i proždirući joj usne. Nedugo potom podigao je glavu, blago se osmjehujući. Pogled mu je bio mutan i uzavreo. - Poslije - rekao je oporo kad su mu se prsti našli u njezinoj kosi iz koje su izvlačili ukosnice - poslije ćemo razgovarati. Sofie se nije pomaknula - nije se mogla pomaknuti - kada joj je Edward oslobodio uvojke i pustio da joj se kosa poput vodopada razaspe oko njih. Na obrazu mu se nakratko javila duboka jamica kada su mu se usta zločesto izvila u cerek. Pogled mu je bio jasan, pun pohotnog obećanja i ruka mu je kliznula uz njezino bedro, pod suknje. - Riješi se smjesta te proklete odjeće, Sofie - naredio je. Poslušala ga je. Ležala je gola i nepomična, još ne posve zadovoljena. Pitala se hoće li to ikada biti. Edward joj se smješkao, sjedeći na krevetu pokraj nje. Iz baršunaste kutije izvadio je dijamantnu ogrlicu s tri niske i nagnuo se namjestiti joj je oko vrata. Sofie se nije zarumenjela. Susrela je Edwardov pogled pun divljenja, gledajući kako postaje mračan od želje dok je blještavu nisku dragulja zakopčavao oko njezina blijedoga vrata. Pružio je ruku i protrljao joj jednu bradavicu, već rumenu i nabreklu od vođenja ljubavi, a potom joj zabacio kosu preko ramena i pričvrstio iskričave naušnice na usne resice. - Bože, prelijepa si. Sofie ga je iskosa pogledala i nemirno se namjestila uz jastuke, blago se vrpoljeći pod njegovim ispitivačkim pogledom, osjećajući se svakim centimetrom svoga tijela zavodnicom. Edwardu se pogled zamračio. 340

Knjigoteka

Glorij@ Spustio je ruku na njezin vrat, najprije preko dijamantne ogrlice, a potom još niže, na njezine jedre bolne grudi. - Svaki taj dijamant - prošaptao je - iskopao sam vlastitim rukama. Pogledala ga je, premjestila bokove i raširila bedra. - N-nisi krijumčar ukradenih dragulja? - prošaptala je zadihana. Nasmijao se, previše surovo da bi zvuk odavao samo razdraganost. Ne, dođavola, ne. To je mit. - Drago mi je - rekla je Sofie, uzevši ga za ruku kojom je kliznula niz svoje grudi do trbuha. Bila je besramna, ali nije marila za to. - Iako postoji nešto nevjerojatno privlačno u muškarcu koji se usudi krijumčariti dijamante. - Pogledi su im se čvrsto prikovali. Ne osmjehujući se, kliznuo je rukom naniže, dodirnuvši je dlanom na način na koji je željela biti dodirnuta. Sofie je duboko udahnula. - Za tebe ću i dijamante krijumčariti, Sofie, ako ti je to želja. - Oči su mu sjajile. Samo reci što želiš. Pomaknula se i nestrpljivo podvukla ispod njega. - Još je šire razmaknula bedra. - To - prošaptala je. - To. Palcem je milovao otežale rubove njezinih usmina. - Tu? Potvrdno je kimnula, ponovno se blago izvijajući. Njezine jedre grudi sjajile su se pod kapljama znoja, bradavice su joj bile ušiljene i bolno krute. Dijamanti oko njezina vrata i na ušima privlačili su svjetlo iznad glava i iskrili vatrom. Edwardov palac kliznuo je unutra, preko skliskog osjetljivog dijela tijela. Sofie je oštro udahnula zrak, ponovno se izvivši... Ovaj put odignula se od kreveta. Nasmijao se duboko i prigušeno, iz dubine grla. - Najljepša si žena koju znam - rekao je oporo. Sofie je susrela njegov pogled i preplavili su je valovi paklenog zadovoljstva, prijeteći dosegnuti još jedan vrhunac, i to brzo. Znala je da je to istina. - Edwarde, molim te. Ruka mu se smirila. Pogled mu je bio jasan. Želio sam to učiniti još kada sam te prvi put sreo. Odjenuti te samo u dijamante... moje dijamante. Susrela je njegov tinjajući pogled. - Da. Podigao je drugu ruku. Šaka mu je bila stisnuta. Sofie nije shvatila, ali potom je zaječala kada je osjetila prvi sitni pljusak. Tek neznatno rastvorivši šaku dopustio je desecima dijamanata svih mogućih veličina da joj padaju na grudi. Izvijajući se, Sofie je dahtala i bradavice su joj postajale sve ukrućenije. Neki od tih blještavih kamenčića prosuli su se još niže, na njezin torzo, dok ih se nekolicina otkotrljala na krevet. Mahao je 341

Knjigoteka

Glorij@ nad njom, kao da maše čarobnim štapićem. Još dijamanata sipilo je iz njegove šake, prosuvši se na njezin trbuh, a potom još niže, opasno niže. Sofie se zagledala u svoje grudi, tamo gdje je jedan sitni kamen blještao u blizini njezine nabrekle bradavice, a potom pogled spustila na svoj trbuh. Onaj zlaćani trokut između bedara blistao je od sokova i iskrio vatrom. - Zamišljao sam čak da ti ovo radim - prošaptao je Edward, pogledom prateći put dijamanata. Kao i rukom. Uslijedio je još jedan žestok pljusak i onih posljednjih nekoliko kamenčića palo je na nabrekle pulsirajuće nabore njezine mačkice. Pogledi su im se sreli. - Sve što imam tvoje je - rekao je Edward. Sofie se pomaknula, nastojeći sjesti, dok su joj drhtaji želje potresali tijelo, pa ispružila ruke. Edward joj je pao u naručje i usne su mu se našle na njezinima dok se spuštao na nju, koljenima joj razmičući bedra. Čim se našao na njoj, prodro je duboko. Sofie je vrisnula kada ju je preplavio val za valom nevjerojatno rasprskavajućeg, gotovo bolnog ushita. Onako golem, Edward se strastveno i snažno zabijao u nju, prodirući sve dublje i dublje, dašćući, izvijajući se i grčeći. - Sve! - uskliknuo je.

342

Knjigoteka

Glorij@ TRIDESETO POGLAVLJE Sofie se nasmiješila Edwardu, koji joj je uzvratio osmijehom. Ponovno su se odjenuli i sada priljubljeni jedno uz drugo sjedili su na počivaljci u salonu. Edward je u krilu držao Edanu. Rachelle je izjavila da ima spoj i odavno je već bila otišla. Dok je promatrala kako se Edward igra s Edanom, pričajući joj i smiješno se kreveljeći, što mala djeca vole, Sofiji no srce bilo je prepuno ljubavi, toliko da je gotovo osjećala bol. Edward se nije želio ponovno odjenuti. Naručio im je obilnu večeru i želio je da je pojedu u krevetu. Sofie nije pristala. Podsjetila ga je da se njihovo kućanstvo sastoji od četiri, a ne od dvije osobe. Nije mogla zamisliti da bi gola večerala u krevetu dok bi Rachelle i Edana bile negdje drugdje u apartmanu. Edward je prihvatio njezinu primjedbu, ali njegov pogled obećao joj je da će jednoga dana postupiti kako on želi. Sofie je bilo teško pretvarati se da pomisao na to nije utjecala na nju. Netko je nekoliko puta pokucao na vrata. Sofie je spriječila Edwarda da ustane. - Budi tu s Edanom - rekla je, osmjehujući se, opijena pogledom na nj. Nije mogla vjerovati da je na taj način tu bio s njom i njezinom kćeri. Njihova iznenadna obiteljska atmosfera bila je nevjerojatna, gotovo pravo čudo. - To je sigurno naša večera. Ali nije bila. Sofie je otvorila vrata i pustila unutra Jacqucsa DurandRuela, koji je ozaren blistao. - Jacques! - uskliknula je zbunjeno. - Qu’ est-ce que c’est que ca? Nešto se dogodilo? Nasmijao se. - Prodala si četiri ulja na platnu, dvije skice i jednu sliku naslikanu pastelom. Osim toga, jedno ulje na platnu kupili su Havemeyerovi. Sofie je vrisnula. Edward je ustao i prišao stati uz nju. Edana mu se vrpoljila u naručju. Oslobodio je jednu ruku da zagrli Sofie, koja se zablenula u Jacquesa, dok joj je puls ubrzano kucao. Jacques ju je čvrsto uhvatio za ruku. Nisu kupili Poslije nevinosti. Ali djelo poput toga nikada se brzo ne proda. Kupili su Dokonog gospodina. - Ah, Edwarde, možeš li ti to povjerovati?! - uskliknula je Sofie, drhtureći od ushita. Edward ju je privukao bliže. - Znao sam. Od prvoga trena kada sam ugledao tvoje slike znao sam da su predodređene za nešto veliko. Sofie se privila u njegov zagrljaj, a potom zapazila kako je Edana ozarena, pa je žestoko poljubila svoju kćer u obraz prije nego što je poljubila Edwarda. - To se još nije dogodilo - rekla je, nastojeći se othrvati 343

Knjigoteka

Glorij@ porivu da nesputano vikne i poskoči od radosti. - Kupili su jedno djelo. Jedno. Samo jedno. - Kupit će ih još - rekao je uvjereno Jacques. - Znao sam da bi željela što prije čuti takve vijesti. Edward mu se osmjehnuo. - Hvala ti, Jacques. Svaki trenutak očekujemo večeru. Želiš li nam se pridružiti? Sofie je pogledala Edwarda i žilama su joj zakolale snažne emocije. Nikada ga nije voljela više nego u tom trenutku. Znala je da Edward više od svega želi provesti večer samo s njom i Edanom, sada kada su se ponovno okupili kao obitelj nakon duge razdvojenosti. Ali osmjehivao se Jacquesu, kao da je želio da taj trgovac umjetninama ostane s njima. Ipak, Jacques je bio Francuz i predobro ih je shvatio. - Non mes amies. Mislim da večeras trebaš proslaviti en famille. Naručio sam bocu dobroga šampanjca za vas. U zdravlje ga popijte i nazdravite! Sofie je poljubila Jacquesa u oba obraza. - Hvala ti što si došao večeras. - Ce n’est pas de probleme, cherie. Ali sutra moramo sjesti i porazgovarati o tvojoj budućnosti. Sofie se nacerila i obećala mu da će biti u galeriji čim se otvori. Ali kada se Edward nakašljao, bacila je pogled prema njemu i ispravila se. Bolje rečeno, bit ću tamo do podneva. Jacques se nasmijao i otišao. Edward je spustio Edanu na tepih u salonu gdje se nije mogla ozlijediti, prišao k Sofie i čvrsto je zagrlio. Nekoliko ju je puta, kao u mahnitom plesu, zavrtio oko sebe. Sofie se nije prestajala smijati. Kada se zaustavio, vrtjelo joj se u glavi, kao nedvojbeno i njemu. Ali njegov poljubac nije bio nimalo čedan. - Edwarde... - Sofie se odvojila od njega. - Želim pravo vjenčanje. Motrio ju je, odjednom ozbiljan poput nje. - Ne građansku ceremoniju u matičnom uredu pred matičarom? Sofie se ugrizla za usnicu. Salijetala ju je slika nje same odjevene u raskošnu bijelu haljinu kako klizi niz crkveni prolaz. - Ah, Edwarde prošaptala je. Obujmio joj je lice dlanovima. - Već smo godinu i pol razdvojeni. Sada kada sam te našao, gotovo se bojim pustiti te iz vida. Ne želim ništa više... ništa više... doli biti tvoj suprug, Sofie. Ali shvaćam. - Doista? - Da. - Oklijevao je i pogled mu je odlutao. - Imam obitelj u Kaliforniji. Oca Ricka, brata Sladea i njegovu ženu Reginu. Odgodimo li za mjesec 344

Knjigoteka

Glorij@ dana, mogli bi i oni doći. Imam još jednog brata, Jamesa, ali nitko ne zna gdje je. - Ah, Edwarde, nisam znala da imaš obitelj! Nikada nisi pričao o njima! - Sofie je bila iznenađena. Na neki način predstavio se kao čovjek bez doma, čovjek bez korijena, bez prošlosti. Ali svi su odnekud potjecali. - Nekoć sam sa svima njima bio blizak. - Je li se što dogodilo? - Duga je to priča. - Bio je zabrinut i usne su mu bile napete. - Pozvat ću i svoju majku. Sofie se prenula. Edward se osmjehnuo i poljubio je u nos. - Jednoga dana sve ću ti ispričati, ali ne večeras. Shvatila je pa odjednom i sama osjetila snažnu tjeskobnu čežnju. Da, željela je pravo vjenčanje i Edward će joj ga omogućiti, iako je to značilo pričekati još nekoliko tjedana do udaje. Ali oni do kojih joj je bilo najviše stalo neće biti tamo. Lisa je pobjegla. Suzanne i ona nisu razgovarale. O, Bože. Sofie je pomislila na svoju majku i pokušala zamisliti svoje vjenčanje bez nje. Pomisao na to bila je bolna. Kao da joj čita misli, Edward je upitao: - Što ćeš učiniti po pitanju Suzanne, Sofie? Sofie ga je pogledala, sleđena. - Ne znam. * * *

Sljedećeg dana Sofie je na kraju ipak prije deset izišla iz Savoya. Prethodne noći nije mogla dobro spavati. Nakon što je Edward naposljetku napustio apartman, ne mogavši provesti noć s njom zbog ugleda, ležala je budna, mučeći se zbog Suzanne. Odgovor je na kraju bio jednostavan. Oprost. Iako je Suzanne pokušala učiniti nešto neoprostivo, učinila je to s namjerom da zaštiti Sofie, a ne da je povrijedi. Iako je Sofie bila istodobno bijesna i silno uzrujana, znala je da ne može zauvijek okrenuti leđa vlastitoj majci. Veza između njih bila je neraskidiva, veza između majke i kćeri, postojala je mnogo godina i zauvijek će takvom ostati. Sofie je voljela Suzanne. Ako ju je nekoć nakratko mrzila, možda je to bilo zato što je mržnja mogla potjecati samo iz ljubavi. Ali sada te mržnje više nije bilo. Na neki način njezino ponovno sjedinjenje s Edwardom sve je promijenilo. Postojalo je samo žaljenje za prošlošću koja se nije mogla promijeniti i odlučnost da se ide naprijed, u 345

Knjigoteka

Glorij@ budućnost koja je obećavala biti sjajna. Sofie je bila odlučna u tome da Suzanne bude dio te budućnosti, jer imala je sva prava na to. Kada je izišla iz unajmljene dvokolice, vrata na rezidenciji Ralstonovih smjesta su se otvorila. Na njima je stajao Jenson, široko se osmjehujući. - Gospođice Sofie! Sofie se nasmiješila, prišla mu i poljubila ga u bradati obraz. Nikada prije na takav način nije prešla granicu između njih, pa se zarumenjela. Udajem se, Jensone. - Drago mi je, gospođice! - Edward je otišao u Delmonico’s rezervirati plesnu dvoranu i do večeras ću znati točan datum. Ustrajem na tome da dođeš - rekla je iskreno Sofie. - Kao i na tome da dođe i gospođa Murdock. Jenson je gledao u nju otvorenih usta. - Ja ću sasvim sigurno doći, gospođice Sofie... pa makar me vaša majka otpustila zbog toga! - Otpusti li te, možeš doći raditi za mene. - Sofie je oklijevajući zastala pokraj stuba. - Je li ona u svojoj sobi? - Jest. Osjećajući nelagodu, Sofie je pošla uz stube. Zastala je ispred majčinih odaja, a potom ušla. Suzanne je sjedila za svojim toaletnim stolom, dok joj je služavka pravila frizuru. U trenu se sledila kada je u zrcalu ugledala Sofie. Potom je naglo ustala i okrenula se prema njoj, širom otvorenih očiju. - Lucy, molim te, ostavi nas same. Služavka je požurila izići. - Bog, majko - prošaptala je Sofie. - Sofie... - Suzanne je treptanjem nastojala odagnati suze. - Majko, dolazim sa željom da se pomirimo. Hvala Bogu! - uskliknula je Suzanne požurivši prema njoj. Uskoro su obje bile jedna drugoj u zagrljaju, grlile se i njihale. Sofie je nastojala spriječiti suze, trudeći se ne zaplakati, i pogledala je Suzanne, koja je maramicom brisala oči. - Majko, udajem se, tako da tema davanja Edane na usvajanje nije više važna. - Znam, pogriješila sam, Sofie. Mislila sam da postupam ispravno, ali sada shvaćam da sam načinila strašnu pogrešku. Oprosti. - U redu je - rekla je Sofie. - Možeš li mi ikada oprostiti? 346

Knjigoteka

Glorij@ - Mogu, već sam ti oprostila. - Sofie je prišla Suzanne koja je ponovno zaplakala. Pogladila ju je po leđima. - Hoćeš li poslijepodne doći upoznati svoju unuku... konačno? Suzanne se šmrcajući osmjehnula, polako potvrdno kimajući. - Kakvo iznenađenje - rekao je Jake. Edward je prošao pokraj njega ulazeći u golemo predvorje. - Vidio sam te jučer na izložbi. Što to, dođavola, radiš, Jake? Zašto se tako mučiš? Okrenuo se prema Sofijinu ocu, držeći ruke na bokovima. - Priznaj, Jake. Ako želiš, ja ću pripremiti Sofie za to tvoje iznenadno uskrsnuće iz mrtvih. Molim te. Ona te voli. Priznaj. Jake je piljio u nj. Oči su mu sjale, a usne bile krute i obješene. Ubojica sam. Pobjeći će od mene vrišteći. - Smatra te junakom, a ne ubojicom - rekao je odsječno Edward. - Bit će oduševljena što si živ! - Proglasit ću njezinu majku bigamisticom pa će i ona propatiti zbog toga skandala. Edward je bio bijesan. - Sofie je već propatila zbog skandala kada je u nezakonitoj vezi rodila moju kćer. Ali ako želiš, dobro znaš da to možemo čuvati kao tajnu. Nitko osim mene i Sofie ne treba znati da si živ. Jake je ovlažio usnice. - Volim je najviše na svijetu. Mislim da bi osjetila odvratnost i bila povrijeđena i zaprepaštena. Sada ima sve: bogatstvo, ugled, brak. Nije joj sada potrebno da joj otac ustane iz mrtvih i da je opsjeda u životu i sve joj to ugrozi. - Jake je tjeskobno piljio. - Ne bih mogao podnijeti da pobjegne od mene. - Ne poznaješ nimalo vlastitu kćer, ali čijom krivnjom? - Edward je ljutito pošao prema vratima, a potom se okrenuo. - Ti si prava pravcata kukavica, Jake! Dobro! Vrebaj onda pritajeno iz prikrajka. Misliš da marim za to? - Edward je naglim trzajem otvorio ulazna vrata. - Propustio si odrastanje vlastite kćeri... briga me hoćeš li na isti način propustiti i odrastanje svoje unuke. Jake je bezizražajno i nepomično piljio u nj. Ali Edward nije završio s tim. - Ah, usput rečeno, Sofie i ja odlučili smo ipak imati pravo vjenčanje. Prvoga siječnja u jedan sat, u crkvi svetoga Pavla. - Edwardov osmijeh nije bio baš ljubazan. - Ali zaboravio sam. Duh ne može nazočiti vjenčanju... može samo pritajeno vrebati uokolo, skrivajući se! - Okrenuo se, zalupivši vrata za sobom. Jake se klonulo spustio na stolac, a potom pokrio lice rukama i zajecao. 347

Knjigoteka

Glorij@ - Jesi li dobro? Edward je bacio pogled prema svojemu starijem bratu, Sladeu, koji je stajao pokraj njega blizu ulaznih vrata crkve, cereći se od uha do uha, unatoč činjenici da nitko od njih na sebi nije imao kaput i da je vani bilo poprilično hladno. Ispred njih stajali su njihov otac Rick i Benjamin, dočekujući posljednje od petstotinjak gostiju koji su bili pozvani na Sofijino i Edwardovo vjenčanje. Bili su zaposleni zaštitari koji nisu dopuštali pristup znatiželjnicima i pohlepnim novinarima. Sofijina izložba raspirila je ogovaranja vezana uz njihovu skandaloznu ljubav, kao i priča s naslovnice koja je izišla u Harper’su, u kojoj je Sofie priznala da se u Edwarda zaljubila na prvi pogled. Odlučili su da svoje vjenčanje neće koristiti kao sredstvo za postizanje dodatnog publiciteta pa reporterima nije bio dopušten pristup na taj mali događaj, iako su mnogi novinari jasno dali do znanja da bi željeli nazočiti. Edwardu se ipak učinilo da je dotad uočio nekolicinu reportera u gomili, ali nikako mu nije bilo jasno kako su se domogli pozivnica. - Dakle? - Slade ga je gurnuo u rebra. Bio je prirodno tamnoput i samo za dlaku niži i mršaviji od Edwarda. Njegove plave oči iskrile su i zadirkivale. Pokraj njega stajao je mali tamnokosi trogodišnji dječak umotan u toplu odjeću i čvrsto ga stiskao za ruku, razrogačenih očiju promatrajući gomilu koja se besciljno motala uokolo, posebice mnoga vozila među kojima je bilo nekoliko automobila. - Auto - rekao je. - Ići parkirati auto? Edward i Slade su se nasmijali. Na dan kada su stigli, Edward je Nicka poveo u vožnju u svojemu Daimleru... i Nick je svakoga dana otada zahtijevao da ga provoza. - Ne danas, Nick - rekao je Slade, trljajući mu ruke. Njegov je dah u zraku stvarao izmaglicu. - Ići auto! - vrištao je Nick. - Tvoj stric Edward se ženi - rekao je Slade, a potom se zločesto nacerio Edwardu. - Što nije u redu, Ed? - Znaš da jutros nisam mogao doručkovati - zarežao je Edward, koji samo nekoliko trenutaka prije stvarnoga stupanja u brak nije bio raspoložen za zadirkivanje. - Nervoza, ha? - nasmijao se Slade. - Sramota, zadirkuješ ga na dan njegova vjenčanja - prekorila ga je supruga Regina koja je prišla braći iza leđa i provukla ruku ispod Sladeove. Ali osmjehivala se. Ta dražesna žena zlaćane kose posve je očito bila trudna s drugim djetetom, što se naziralo ispod krznom podstavljenog kaputa. 348

Knjigoteka

Glorij@ - Hvala ti - rekao je ukočeno Edward. - Naravno da sam nervozan. Nikada nisam mislio da ću to doista učiniti! Slade je pribrano rekao: - Ženiš se divnom ženom, Ede. Edward mu je uputio krajnje ogorčen pogled. - Ne bojim se ja braka... ne sa Sofie. Više ne. Ali radije bib pobjegao s njom! Slade i Regina smijuljili su se, a potom je Slade sarkastično dometnuo: - Nećeš tako razmišljati čim vidiš svoju lijepu nevjestu kako ti se jezdeći približava niz crkveni prilaz, sa sjajem u očima punim ljubavi koju osjeća prema tebi. - Jesam lija tako izgledala? - upitala je Regina, priljubivši se još bliže uz njega. Slade je sagnuo glavu i poljubio je u nosić. - Zapravo, bila si prestravljena. Regina se osmjehnula. - Bolje da se ja vratim do mladenke. Nick, mama se vraća unutra. Ali Nick je bio previše zauzet promatranjem automobila da bi obratio pozornost na svoju mamu pa se Regina iskrala nakon što je Edwarda čvrsto stisnula za nadlakticu. Edward se okrenuo na drugu stranu. Srce mu je ubrzano kucalo i premda vani nije bilo vruće, preznojavao se. Mogao je zamisliti Sofie, baš onakvu kakvom ju je Slade opisao. Bio je silno uzbuđen i nervozan... Nije to više mogao podnijeti. Potom se ukipio. - Isuse! Slade je to odmah zapazio, slijedeći njegov pogled. - Tko je to? Neki novinar? Edward je piljio u visokog preplanulog muškarca zlaćanih očiju koji je ležerno prošao pokraj Ricka i Benjamina, krajnje hladnokrvno. - Pasji skot - promrmljao je, a potom dometnuo: - Neću mu dopustiti da se tek tako izvuče! Edward je požurio u crkvu za Jakeom O’Neilom. Sofie je prišla vratima svoje garderobe i prislonila uz njih uho, osluškujući glazbu orgulja. Bila je Nova godina, 1903., dan njezina vjenčanja... Srce joj je mahnito lupalo. Edwardova obitelj stigla je prije tri dana, točno na vrijeme za sva svadbena događanja. Otkad su počeli s pripremama za vjenčanje, Sofie je doznala da je njezin mladoženja rođen i odrastao u Kaliforniji, na ranču koji je dvije generacije pripadao njegovoj obitelji. Bila je uzbuđena što će napokon upoznati njegovu obitelj i oni su je srdačno prihvatili kao svoju. Svi su došli: njegov otac Rick, majka Victoria, brat Slade i Sladeova 349

Knjigoteka

Glorij@ supruga Regina, svi osim najstarijeg brata Jamesa, za kojega se nije znalo gdje je. James je sedam posljednjih godina lutao svijetom. Sofie je odmah shvatila da je ponovno okupljanje za Edwarda i njegovu obitelj bio predivan događaj. Dvojica braće bili su posve jasno vrlo bliski, dok su otac i sin očito gajili duboke osjećaje jedan za drugoga. Prije dolaska njegove obitelji Sofie nije znala baš mnogo o Edwardovu odnosu s majkom. Roditelji su mu bili razvedeni i živjeli su odvojeno i Sofie je znala da Edward tri godine nije razgovarao s majkom. Činilo se da je na neki način nju krivio zbog toga razdvajanja. Sofie je bilo drago da je jednom zauvijek okončao s tim glupostima. Odmah je zapazila da Edward Victoriji očajnički nedostaje i da ga je voljela na način na koji samo majka može voljeti svojega sina. Jecala je kada joj je Edward pao u naručje. Sofiji no vjenčanje bilo je umalo savršeno. Umalo. Zato što na njemu nije bila Lisa, koja se još uvijek skrivala u Newport Beachu. Jednom je telefonirala Sofie kako bi je uvjerila da je dobro i da dozna što se događalo s markizom. Sofie joj je rekla kako St. Clare svakoga dana postaje sve odlučniji nači je i vjenčati se s njom. Sofie je pokušala uvjeriti Lisu da dođe kući, da se suoči s njim i sama prekine njihovu vezu, ali Lisa nije pristala na to. Bila je uvjerena da će njegov ponos pretrpjeti udarac, što joj je bila namjera, da će on naposljetku podviti rep i pobjeći kući na svoje propale naslijeđene posjede. Sofie ga je povremeno viđala i sumnjala je u to. Kako je vrijeme odmicalo, a on nije uspijevao ući u trag svojoj zabludjeloj nevjesti, bio je sve više bijesan i sve odlučniji. Sofie je nagovorila Lisu da napiše kratku poruku ocu i olakša mu silnu tjeskobu koju je osjećao i ta poruka stigla je prije dva tjedna. Benjaminova prvotno teška zabrinutost pretvorila se u bijes i smjesta je svoje detektive uputio na novi trag u nalaženju kćeri. Sofie je imala loš predosjećaj da su Lisini dani slobode bili odbrojeni. Znala je da sada ne bi trebala pomišljati na Lisu. Danas je bio dan za vedre misli. Zamolila je Rachelle, Reginu i Victoriju da je na trenutak ostave nasamo s majkom i sada je odškrinula vrata namjeravajući ih ponovno pozvati da uđu. U tom trenutku shvatila je da je glazba prestala i činilo se da je i njezino srce prestalo kucati. - Gle, s obzirom na to da je glazba prestala, pretpostavljam da su svi gosti stigli i smjestili se - rekla je Suzanne. - Priđi, Sofie, moramo ti staviti veo. Samo te nekoliko trenutaka dijeli od hoda niz crkveni prolaz. Sofie je zadrhtala, postavši nervozna poput svake mladenke. U mislima je vidjela Edwarda kako na kraju crkvenog prolaza stoji u svojemu crnom smokingu čekajući je, a potom ugledala sebe kako u 350

Knjigoteka

Glorij@ oblaku bjeline klizi prema njemu. Uzbuđenje, radost i ljubav preplavili su je zaprepašćujućom silinom pa se umalo onesvijestila. Ali sada nije bio trenutak podleći nervozi. Za nekoliko trenutaka otpočet će svečanost i ona će naposljetku postati supruga Edwarda Delanze. Činilo se kao da je cio život čekala taj trenutak, taj nevjerojatni dar sudbine. - Dođavola, što radiš ovdje? - zahtijevao je odgovor Edward. Jake se sledio. Upravo je bio zauzeo mjesto u klupici otraga i bili su sami na začelju, ostali uzvanici na vjenčanju zauzeli su bili prvih šest redova. - Znaš ti zašto sam ovdje. A sada se gubi, Delanza. Edward je čvrsto uhvatio Jakea za uske revere odijela. - Ne! Vrijeme za igre je završeno! Jake je problijedio. Srdit, Edward se nagnuo bliže. - Odvući ću te unutra da se upoznaš s njom, Jake, želio ti to ili ne. Hej, ako se želiš svađati i praviti scenu, nemam ništa protiv. Neću ja biti taj koji će biti poslan natrag u zatvor ako budem prepoznat. Jake se sporo osovio na noge. - Nitkove! - Sofie treba znati da si živ. - Edwarde... ne možeš ni zamisliti kakav je zatvor. Ne mogu se vratiti u nj. - Pa nećeš. Ako dragovoljno pođeš sa mnom. - Zašto to činiš? - uskliknuo je Jake. - Zato što ne mogu podnijeti gledati te kako nepotrebno patiš... glupane. - Edward ga je uzeo ispod ruke. - Zato što te Sofie voli... zato što ja volim nju. Pogledi dvojice muškaraca su se sreli. Naposljetku, Jake je konačno kimnuo. - Ah, Sofie! - uskliknula je Regina. - Prelijepa si... jedva čekam da te Edward vidi takvu. Sofie se osmjehnula svojoj šogorici, ženi koja joj se svidjela i koju je cijenila od prvoga trenutka kada su se upoznale. Regina je bila ne samo krajnje dražesna, otmjena i ženstvena nego topla, draga i velikodušna. Hvala ti - prošaptala je, dok joj je srce opasno ubrzano kucalo. - Strah me je da nikada neću uspjeti proći između klupa... imam osjećaj da ću se onesvijestiti. - Daj, sjedni - rekla je Victoria, pomogavši Sofie sjesti, a da pritom na zgužva svoje široke suknje. Rachelle joj je prinijela čašu vode. Suzanne ju je čvrsto uhvatila za rame i Regina joj je vedro izvadila mirišljave soli iz torbice. - Za svaki slučaj - rekla je smiješeći se. 351

Knjigoteka

Glorij@ Začulo se kucanje na vratima. - To je sigurno Benjamin - rekla je napeto Suzanne, doimajući se sada vrlo blijedom i ponovno na rubu suza. - Sofie, želiš li malo pomirisati soli? Sofie je odmahnula glavom dok je Regina pritrčala vratima. Istodobno su ugledale Edwarda koji je tamo stajao s još jednim čovjekom. Regina je smjesta pokušala zalupiti vrata Edwardu pred nosom. - Ne možeš sada vidjeti mladenku! - vrisnula je, sva u panici. Sofie je stajala. - Edwarde! - Njezina prvotna reakcija radosti što ga vidi pretvorila se u strah. Ugledala je muškarca koji je stajao pokraj njega... bio je to onaj neznanac zlaćanih očiju kojega je zapazila na svojoj izložbi i proslavi Lisinih zaruka. - Važno je - rekao je Edward, prošavši pokraj Regine i ušavši u sobu. Sofie je zapazila da je onoga muškarca čvrsto držao za nadlakticu. Posve blijeda, Regina je za njima zatvorila vrata... i Sofie je začula Suzannin vrisak. Okrenula se i ugledala majku koja je klonula na stolac s kojega je ona upravo ustala. Suze su joj se slijevale niz obraze. - Ne, ne - ječala je. Zabezeknuta, Sofie je odjednom osjetila žalac mračne slutnje, previše nevjerojatan da bi ga istinski razumjela. Bacila je pogled prema Edwardu i onome neznancu, a potom čučnula pokraj majke. - Majko? Što je? Što nije u redu? - O, Bože - ječala je Suzanne, prekrivši lice rukama i plačući. Sofie se polako okrenula. Edward je stajao pred njom i čvrsto joj stiskao ruke. - Sofie, dušo, šokirat ćeš se. Sofie je nijemo bacila pogled preko Edwarda, u kojega je imala bezgranično povjerenje, i pogledala u neznanca koji je piljio u nju tužnim poznatim pogledom. - Tvoj otac, Jake, nije mrtav - rekao je Edward. - Nikada nije poginuo u onome požaru. Poginuo je njegov partner... on je pobjegao. Sve otada skriva se pred zakonom. - Edwardov ustrajan i uporan pogled zadržao se na njezinu, ali glas mu je bio smirujući. Sofie je naglo izvukla ruke iz njegova stiska i netremice se zagledala u čovjeka zlaćanih očiju koji joj se oduvijek činio nekako poznatim. - Ne! vrisnula je, previše u šoku da bi mogla razmišljati. - Moj otac je mrtav! Onaj muškarac je istupio, došavši nasred sobe. Bio je oronuo, blijed, blistava pogleda. - Sofie, dušo, oprosti mi - prošaptao je. Sofie se tada sledila. Jake je imao poseban glas, čiju boju nikada neće zaboraviti, ujedno grubu poput brusnog papira i glatku poput svile. 352

Knjigoteka

Glorij@ Pogledi su im se prikovali. Uslijedilo je prepoznavanje iz dubine duše i Sofie je kratko radosno kriknula. Jake se ukipio kada mu je Sofie potrčala u naručje. - Oče! - dahtala je grleći ga, dok joj je obraz bio prislonjen uz njegova prsa. Kada ga je zagrlila, obujmio ju je i nadvio se nad nju, čvrsto je privijajući uz sebe, dok su mu se niz lice slijevale suze. - Kćeri - prošaptao je. - O, Bože, nikada nisam mislio da ću dočekati ovaj dan. Iza njih je Suzanne prestala plakati i sada prestrašeno promatrala, dok se Edward osmjehivao. Srce mu je pucalo od radosti. Vršak nosa mu se zacrvenio. Uslijedila je luda rasprava. Sofie je željela doznati pojedinosti o tome kako je njezin otac izbjegao smrt i kako je uspio u tome da ga britanske vlasti ne uhvate posljednjih petnaest godina, koliko je dugo bio u New Yorku i kakvi su mu sada planovi. Osim toga, poželjela je da ostane na njezinu vjenčanju. Suzanne nije ništa rekla, ali Victoria, Regina, Rachelle i Edward smjesta su nadglasali tu njezinu želju. - Dušo - rekao je Edward obrativši se Sofie - ne možemo riskirati da ga prepoznaju, iako je prošlo skoro petnaest godina otkada je pobjegao iz zemlje. Sofie je uzela Jakea za ruku, jednom je čvrsto stegnula i shvatila da se on u potpunosti slagao s Edwardom, baš kao što je osjetila kako je silno želio da je može povesti niz crkveni prolaz. Sporo je potvrdno kimnula, nažalost tek tada počinjući shvaćati što je Jakeova nazočnost doista značila... i što je mogla dati naslutiti. Okrenula se prema Edwardu, kršeći ruke. - Nakon obreda... Edwarde... molim te. Možemo li na nekoliko dana odgoditi medeni mjesec? Prebacio joj je ruku preko ramena. - Naravno da možemo. Sofijine oči odjednom su bile pune suza. - To je najljepši dar koji sam u životu mogla dobiti, Edwarde. To da mi se otac vrati... živ. Hvala ti. Edward ju je uhvatio za ramena, privukao je bliže i poljubio u usta. Na vratima se začulo žustro kucanje i u sobu je ušao Slade. - Edwarde! Bolje ti je da odmah siđeš niz prolaz prije nego što velečasni Harper uđe ovamo potražiti te i ugleda sav taj cirkus pa počne postavljati pitanja. Zadržavao sam Ralstona najbolje što sam umio, ali postaje nestrpljiv pa će se i sam zaputiti ovamo ako ne griješim u pretpostavci. Braća su se pogledala i Edward je potvrdno kimnuo. - Samo trenutak rekao je. - Slade je potvrdno kimnuo i iskrao se iz prostorije. Edward je 353

Knjigoteka

Glorij@ pogledao Sofie, nakratko se osmjehnuvši, a potom bacio pogled prema Suzanne. - Jeste li dobro? Suzanne je potvrdno kimnula, ali drhtala je. Sofie je tada shvatila da je i Suzanne prvi put vidjela Jakea. - Majko - prošaptala je. Ali tada je zapazila način na koji je Suzanne piljila u Jakea i zapitala se je li to njihov prvi susret poslije petnaest godina. Morao je biti. Bilo je previše grozno pomisliti na to da je Suzanne sve te godine znala da je Jake živ. Suzanne je nakratko srela njezin pogled. - Dobro sam. - Podignula je bradu, ne želeći pogledati Jakea. Nije mu se obratila ni jednom riječju. - Možda je bolje da ode. Sofie je bila nepomična i srce joj je prijetilo iskočiti iz prsa. Sinulo joj je da su sada kada se Jake iznenada ponovno pojavio u njihovim - životima pred njezinom obitelji bili mnogi problemi, ali bez obzira na sve, činjenica da je živ i s njima bila je mnogo važnija od bilo koje dvojbe s kojom bi se mogli suočiti. Sofie je odlučila stati uz oba roditelja, Jakea i Suzanne, bez obzira na moguće razlike koje bi se mogle pojaviti među njima, bez obzira na skandal koji bi mogao nastati. Jake je ponovno zagrlio Sofie. - Ovo je najznačajniji dan u mojemu životu - rekao joj je tiho - ne samo biti na tvojemu vjenčanju nego te držati u zagrljaju i razgovarati s tobom onako kako otac razgovara sa svojom kćeri. Volim te, Sofie. Ti si snaga koja me sve ove godine održala na životu, u trenucima kada bi neki drugi već davno odustali. Sofie ga je tada zagrlila. - I ja tebe volim, oče. Uvijek sam te voljela. Silno mi nedostaješ. Sutra ćemo na miru porazgovarati. Jako sam uzbuđena... pri samoj pomisli na vrijeme koje sada možemo provesti zajedno. Jake se osmjehnuo i zubi su mu bljesnuli. - Nakon svih ovih godina mogu pričekati pola dana da se ponovno okupimo. - Poljubivši je još jednom, s puno poštovanja oslobodio se Edwardove ruke. - Neizmjerno ti hvala. Dugujem ti zahvalnost, Edwarde. - Nema na čemu - rekao je Edward, a potom nježno dometnuo: Dobro došao kući, Jake. Jakeove jantarne očima šaljivo su zaiskrile: - Dobro došao u obitelj O’Neil, Edwarde - rekao je, a potom krupnim korakom izišao iz prostorije. - Red je da i ja sada krenem, prije nego što Harper ili tvoj poočim pođu u potragu za tobom - rekao je Edward. Ozareno joj je uputio pogled pun divljenja. - Bože, Sofie, prelijepa si. 354

Knjigoteka

Glorij@ Sofie je blistala, oči su joj još uvijek bile suzne. - Mislila sam da nećeš ni primijetiti. Sofie je slušala dok je s orgulja dopirala Wagnerova klasika, veličanstvena svadbena koračnica. Benjamin joj se osmjehnuo, ispruživši ruku. Sofie ju je prihvatila, dok su joj suze mutile vid. Benjamin ju je poveo niz ljiljanima posut crveni tepih na crkvenom prolazu. Sofie se kroz suze nasmiješila i Edward se okrenuo licem prema njoj s mjesta na kojemu je stajao pokraj velečasnog, blistajući, kao što je oduvijek zamišljala da će blistati na taj dan. Pokraj njega stajali su otac i brat, a s druge strane oltara bile su Suzanne, Rachelle, njegova majka i šogorica. Pogledom je našla Jakea koji je sjedio nasred crkve, smiješeći joj se. Kada je Sofie ponovno pogledala Edwarda, srce joj je prštalo od radosti. Dok je u oblaku bijele čipke i sifona jezdila prema njemu, pogledi su im se sreli i zadržali. Nedvojbeno joj je to bio najbolji trenutak u životu. Sudbina ju je blagoslovila najvećim od svih darova: darom ljubavi.

355

Knjigoteka

Glorij@

ČETVRTI DIO

Poslije nevinosti

356

Knjigoteka

Glorij@ EPILOG New York, 1993. Koračala je žustro, dugim korakom, žureći niz Petu aveniju dok se probijala kroz podnevnu vrevu pješaka. Bila je visoka metar i osamdeset u cipelama s pet centimetara visokim potplatima. Na sebi je imala glatke crne kožnate hlače, klasičnu bijelu košulju i crni kardigan prebačen preko ramena te veliki pojas marke Donna Karan s trostrukom niskom zlatnih lanaca. Kosa joj je bila crna, gusta i kratko ošišana. Svi pokraj kojih je prolazila, kako muškarci tako i žene, iznenađeno su se okretali za njom pitajući se tko je. Bila je iznimne ljepote i govorilo se da nalikuje svojemu djedu. Mara Delanza prošla je ispod blijedožućkaste nadstrešnice restorana Delmonico’s i zastala dopustiti vrataru Christie’sa da joj otvori vrata pa ostala stajati u pozadini kad je ušla. Srce joj je snažno udaralo, ali ne samo zbog naprezanja izazvanog njezinim žustrim hodom kroz gradsko središte. Prema njezinoj pomnoj procjeni, izložak broj 1502 pojavit će oko dvanaest i četrdeset pet. Ali ako se nadmetanje za prethodne izloške odvijalo vrlo brzo, mogao bi doći na red već u podne. Sada je bilo jedanaest i četrdeset pet. Mara se nije obazirala na nekolicinu diskretno odjevenih zaštitara i požurila je u prostoriju u kojoj se odvijala dražba. Većina mjesta već je bila zauzeta. Srce joj je ubrzano zakucalo kada je shvatila da je slika Poslije nevinosti sljedeća na redu za dražbu. Uvukla se u sjedalo u zadnjem redu prolaza. Bila je dovoljno visoka pa je bez problema vidjela kako je na dražbi sada Vlaminck. Nadmetanje je već bilo dosegnulo stotinu tisuća dolara. Usne su joj postale suhe poput baruta. Otvorila je katalog i brzo našla natuknicu uz sliku njezine bake, one o kojoj je baka toliko govorila, one za koju je požalila što ju je uopće prodala. Izložak broj 1502 Poslije nevinosti, slikarice Sofie O’Neil, 1902. - 1903., ulje na platnu. Podrijetlo... nepoznato. Procijenjena prodajna cijena, 500 000 dolara. Mara je zatvorila knjigu, poželjevši da su joj djed i baka još živi. Kako bi im bilo drago vidjeti da se Poslije nevinosti konačno ponovno pojavila pred očima javnosti nakon devedeset jedne godine nestanka. Ali oboje su umrli 1972., jedno za drugim, u razmaku od pola godine u kasnim devedesetima, aktivni i vitalni, još uvijek zaljubljeni jedno u drugo. Mara je 357

Knjigoteka

Glorij@ često od bake slušala žalopojke zbog činjenice da je Poslije nevinosti prodana odmah nakon njezine prve izložbe u New Yorku, održane 1902. godine. Sliku je kupio jedan ruski aristokrat i odnio je iz zemlje pa je visjela negdje na osami, s ostatkom njegove pozamašne zbirke u jednoj od njegovih palača blizu St. Petersburga. Ta je palača u Prvom svjetskom ratu ili tijekom Revolucija bila razorena, pa su svi mislili da je i slika uništena. Ali nije bila. Nekako je iz palače u Rusiji dospjela do Argentine, iako nitko nije znao koliko je dugo bila u Južnoj Americi. Znalo se samo da je u Christie’s dospjela iz Buenos Airesa. Vrlo brzo umjetničkim se svijetom New Yorka proširio trač otkako je Christie’s javno objavio da je slika u njihovu vlasništvu. Pričalo se da je vlasnik, koji je uporno želio ostati anoniman, bio jedan od posljednjih preživjelih Hitlerovih nacista koji je nakon pada Trećega Reicha pobjegao iz Njemačke s još nekoliko legendarnih umjetničkih djela koje je također opljačkao. Budući da to djelo nitko nije vidio sve otkad ga je onaj ruski plemić 1902. godine nabavio, čak ni u katalozima, većina njujorških umjetnika cijeli je tjedan odlazila u Christie’s, pogledati sliku. Došla je i Mara. Zapanjio ju je i osvojio portret njezina djeda. Nikada nije bila ponosnija na svoju baku zbog njezina talenta, ali još više zbog njezine hrabrosti i ljubavi. Kritičari su govorili kako je to najvažnije djelo iz ”ranog razdoblja” njezine bake i jedno od najvažnijih u cijeloj njezinoj karijeri, ne toliko zbog njegove snage i ljepote koliko zbog prikazane tematike. Mara se često pitala o bakinoj smionosti. Silno joj se divila. Sigurno je bilo vrlo teško biti umjetnica u to doba i vrlo hrabro razbijati tabue kojih su se žene umjetnice dugo držale te riskirati skandal i cenzuru slikajući gologa muškarca na tako prisan način. - Izložak broj 1502! - grmio je voditelj dražbe kada se kružna pozornica zavrtjela. Nestao je Vlaminck i na njegovu mjestu se, zarotiravši se, pojavila slika Poslije nevinosti. Mara je tiho kriknula i oči su joj se ispunile suzama kada je voditelj dražbe rekao: - Imamo ponudu od sto tisuća dolara. Čujem li ja to dvjesto? Imala je osjećaj da joj je srce stalo. Zagledala se u bakin portret djeda dok je bio mladić i ponovno ju je preplavilo oduševljenje. Bio je silno vragolast, vrlo zgodan i imala je osjećaj da bi svakoga trenutka mogao sići s platna i ući u prostoriju. Osjetila je trnce niz kralježnicu. Slika je bila prelijepa, vrlo snažna i moćna. Njezin djed gledao je u baku i gajio takve osjećaje za nju... nekada davno. Nadmetanje se zahuktalo. Mara je shvatila da postoji troje ozbiljnih takmaca, dvojica muškaraca i jedna žena. Jedan od dvojice muškaraca bio je mladi saudijski princ, poznat po tome što je prije četiri godine platio 358

Knjigoteka

Glorij@ dva milijuna dolara Monetovu sliku. Drugi muškarac bio je agent jednog strastvenog i žestokog japanskog skupljača umjetnina. Mara se pitala tko je žena. Bila je u tridesetima i činilo se da nosi tamni Armanijev kostim s hlačama i goleme naočale s okvirima od kornjačevine koje gotovo nisu skrivale njezine divne klasične crte lica. Tamna plava kosa bila joj je povučena otraga i smotana u elegantnu punđu. Žena je podignula ruku, raširivši pet prstiju. Mara se još više uspravila u sjedećem položaju i pogledala ženu, smjesta prepoznavši njezinu odlučnost. - Petsto tisuća dolara! - izviknuo je voditelj dražbe. - Imamo petsto... imamo li šeststo? Princ je podigao ruku. Voditelj dražbe drhtava je glasa uskliknuo: Šeststo! Japanski agent potvrdno je kimnuo. Voditelj dražbe uzviknuo je: Scdamsto! - i pogledao onu ženu. Osmjehnula se. Voditelj dražbe proderao se: - Osamsto! Imamo li devetsto? Princ je potvrdno kimnuo. Voditelj dražbe pogledao je agenta. Ovaj je kimnuo. Žena je podignula prst, nokat joj je bio crven. Voditelj dražbe preznojavao se kada se ponovno okrenuo prema princu. - Imamo milijun dolara. Imamo li milijun i pol? Uslijedilo je oštro kimanje, ali princ je sada bio izobličen i napet, doimajući se zabrinuto. Agent je slušao držeći u ruci bežićni telefon, nedvojbeno primajući upute od kolekcionara iz Tokija i ruka mu je naglo poletjela u zrak. - Dva! - viknuo je voditelj dražbe, okrenuvši se prema plavokosoj ženi. Bila je hladna i staložena. - Tri milijuna dolara - rekla je, preciznim blagim engleskim naglaskom. Lice voditelja dražbe ozarilo se kada se okrenuo prema saudijskom princu. Mara je teško odvojila pogled od one žene i ugledala princa kako odmahuje glavom. Pogledala je u agenta tajkuna iz Tokija. Problijedio je ispod svoje prirodne boje kože i sada nešto mahnito govorio u slušalicu svojega bežičnog prijamnika. Podigao je glavu i potvrdno kimnuo. - Četiri milijuna dolara! - izviknuo je voditelj dražbe. - Pet - rekla je žena. Agent se ponovno poslužio svojim bežičnim telefonom. Voditelj dražbe zagledao se u nju. - Pet? Imamo pet! - uskliknuo je. Agent je sada slušao, dok mu je sa sljepoočnica kapao znoj. - Imamo pet prvi put, pet drugi put... - Ispitivački je pogledavao uokolo. 359

Knjigoteka

Glorij@ Mara je zadržala dah. Agent je odmaknuo telefon s uha i odmahnuo glavom. Ne. Japanski tajkun neće se dalje nadmetati. - Prodano! - zagrmio je voditelj dražbe. - Poslije nevinosti prodana je za pet milijuna dolara! - Snažno je lupio čekićem po drvenoj platformi gdje je stajao. Drhteći, Mara se zavalila na naslon sjedala, ne mogavši povjerovati. Bože... Poslije nevinosti prodana je za pet milijuna dolara... više od procjene galerije... iznad svih očekivanja. .. u godini recesije. Iznenadan ushit, prava euforija, javila se u Mari i potekla joj žilama. Kako bi Sofie i Edward bili uzbuđeni da znaju! Da barem znaju! Uto je krajičkom oka zapazila kretnju crnoga vunenog ogrtača. Okrenula se i ugledala ženu koja je dugim sigurnim korakom napuštala prostoriju. Mara je čovjeka ispred sebe potapkala po ramenu. Poznavala ga je samo iz viđenja, imao je elitnu galeriju u stambenom naselju na Madison aveniji. - Tko je kupio Sofie O’Neil? - upitala je. - Tko je ona žena? Muškarac se okrenuo prema njoj. - Nemam pojma. Nisam je prije viđao, sve do ovoga tjedna, ali dolazila je svaki dan razgledati platna, Mara. Zasigurno jc neka agentica. Mara se sledila. Morala je doznati tko je kupio Poslije nevinosti. Morala je doznati, jer to ulje na platnu nije moglo više nestati nakon što se nakratko pojavilo u umjetničkom svijetu. Nije moglo. Ne smije. Ne bi bilo pošteno. Mara je skočila sa sjedala, jurnula niz prolaz i prošla kroz dvoja krilna vrata dvorane. Požurila je niz zelene mramorne stube. U predvorju je ugledala ženu koja je izlazila kroz ulazna vrata. Povikala je: - Čekajte! Čekajte! Žena se osvrnula, pogledavši preko ramena. Pogledi su im se sreli. Potom je žena produžila korak, prešla preko pločnika i zakoračila na ulicu, podižući ruku da zaustavi taksi. Mara je pretrčala preko predvorja i istrčala kroz ulazna vrata. Čekajte... molim vas! Ali bilo je prekasno. Žena je kliznula u žuti taksi koji se odlijepio od pločnika prije nego što je Mara uspjela prići vratima, zalupati po njima i spriječiti je. Obeshrabrena, stajala je na Park aveniji, zureći za taksijem koji je nestajao iz vida. - Nema veze, Mara. Ukipila se na zvuk djedova glasa. Znala je da u najmanju ruku halucinira, ali okrenula se, gotovo očekujući da on stoji pokraj nje i osmjehuje se na onaj svoj jedinstven i topao način. Ali tamo nije bilo nikoga osim vratara iz Christie’sa, koji ju je začuđeno pogledao. 360

Knjigoteka

Glorij@ Mara se naglo okrenula i spuštene glave polako krenula niz ulicu. Samoj je sebi rekla da nije važno. Nisu više bili među živima, ali njihove duše su se zadržale. Mara ih je gotovo mogla osjetiti tu s njom i znala je da su bili ponosni i sretni. Ali... slika je pripadala javnosti. Mara je znala da se neće moći smiriti dok ne dozna tko je kupio Podije nevinosti. - A tko ju je kupio, Edwarde? - Misliš da znam? Hajde, Sofie, ostavimo tu tajnu Mari... vidim da umire od želje da to dozna. Začuo se tih ženski smijeh. Potom se ponovno javio njegov duboki glas, ali ovaj put bio je prigušen i prisan i bilo je nemoguće jasno ga čuti. Ali čak i da je neki prolaznik čuo taj razgovor duhova, nitko ne bi mario za nj. Na kraju krajeva, bio je to New York 1993. i sve to vrijeme događale su se još neobičnije stvari. SVRŠETAK

361

Knjigoteka

Glorij@ Dragi čitatelju, nadam se da si uživao u priči o Edwardu i Sofie. Svjesna sam da je to možda odmak od mojih prijašnjih romana, ali to dvoje ljubavnika zahtijevalo je da napišem priču o njima. Jednostavno ih nisam mogla odbiti. Trenutačno dovršavam jedan elizabetanski ep u kojemu je glavni lik snažni gusar, junak koji naposljetku nalazi sebi odgovarajuću ženu u hrabroj kćeri irskoga grofa. Divna je to pustolovina, prepuna požude, koju jedva čekam podijeliti s vama. Volim čuti reakcije svojih čitatelja, stoga mi, molim vas, pišite na P.O. Box 1208, Wainscott, New York 11975. Uživajte u čitanju!

362

Knjigoteka