Branko Kitanovic Velike Bitke-Bitka_za_Berlin.pdf

SADRŽAJ Str. Raspad fašističke koalicije......................................... 7 Tko će prije u Berlin?................................................ 15 Najžešća ofanziva u povijesti..................................... 25 Juriš na Berlin...........................................................49 Reichstag je pao........................................................ 65 Samoubojstvo Adolfa Hitlera..................................... 79 Goebbelsova »poruka« Staljinu.................................. 83 Prepad u šumi.........................................................105 General Krebs u Čujkovljevom štabu . . . . 115 Berlin se predao......................................................131 Užasna noć u Reichskancelariji.............................. 147 Kapitulacija............................................................. 151

RASPAD FAŠISTIČKE KOALICIJE

U zoru 17. aprila 1945. godine, u jeku ofanzive sovjetskih trupa na Berlin, stigao je u štab 1. gardijske tenkovske armije major Grafov, komandant samostalnog izviđačkog motociklističkog bataljona, i raportirao generalima Katukovu i Popelju: — Doveli smo zarobljenika s vrlo važnim dokumentima ... Stigao je na front ravno iz Berlina. Nijemac je bio oficir iz Generalštaba. Dokument nađen kod njega bilo je posljednje Hitlerovo naređenje trupama, u kojem su rezimirani rezultati borbi vođenih u toku 16. aprila. Fiihrer (Firer) je u svom poznatom stilu obavještavao svoje trupe da je sovjetska ofanziva odbijena, čime je dobiveno na vremenu da bi se raspirio sukob između saveznika. »Na Odri se odlučuje sudbina Evrope«, pisao je Hitler. »Tamo če doći do prekretnice u ratu... Rusi su pretrpjeli najkrvaviji poraz kakav se uopće može zamisliti...« U istom tekstu njemački narod plaše Sibirom, kamo bi tobože u slučaju poraza svi Nijemci bili prisiljeni da marširaju. Potom je slijedila obmana, cilj koje je bio podizanje morala braniteljima njemačkog glavnoga grada. Hitler je tvrdio da Goring (Gering) stavlja na raspolaganje Berlinu sto hiljada zrakoplovnih asova, Himmler (Himler) dvanaest hiljada najboljih suradnika Gestapoa i pripadnika SS, a admiral

Donitz (Denic) šsst hiljada mornara. To će pojačanje spasiti Berlin. »Mene su malo zanimale Fiihrerove literarne vježbe«, piše general N. Popelj u knjizi »Pred nama je Berlin«. Međutim, bilo je neshvatljivo zašto se neprijateljski vojnici tuku tako žestoko i upomo kad čak slijepac vidi da otpor može potrajati još najviše dva-tri tjedna. Kakva to snaga nadahnjuje neprijatelja da se tuče na život i smrt, čak u bezizlaznom položaju? — Vjerujete li u ovo što je napisano? — pitam za- ■ robljenog hitlerovca. Zarobljenik podiže prema meni mršavo, izmučeno lice. Vidjeh mu oči — izbezumljene oči jednog fanatika. — Tko vjeruje u Fiihrera, vjeruje u pobjedu! — Ali mi smo pred Berlinom ... — I mi smo bili pred Moskvom! — Mi smo onda tek prikupljali snagu, a vi ste sad svoju već istrošili. Što vi zapravo očekujete? Zarobljenik odgovara apsolutno mimo: — Čudo! — Kakvo čudo? Da to opet nije novo tajno oružje? On pada u vatm: — Sjećate li se povijesti sedmogodišnjeg rata? Tada su nas Rusi razbili kod Kunersdorfa i, štaviše, zauzeli BerIin. Ali Friedrich II Veliki (Fridrih) molio se bogu i dogodilo se čudo: umrla je mska carica Jelisaveta Petrovna i na prijestolje je došao Friederichov prijatelj i rođak Petar. Saveznička koalicija se raspala. Friedrich je razbio mske zapadne saveznike i dobio rat. Sad su se, pak, Fiihrer i doktor Goebbels (Gebels) i danju i noću molili bogu, i opet se dogodilo čudo ... Izgovorivši to, hitlerovac doda ponesen nekakvim zanosom:

— Roosevelt (Ruzvelt) je umro! Bog je uklonio tog prijatelja Rusije! — Odakle raspolažete takvim znanjem iz povijesti? — To je ispričao trupama osobno doktor Goebbels, govoreći jedinicama 9. armije — odgovori njemački oficir. — Goebbels je rekao da je raspored zvijezda u aprilu povoljan za Njemačku i prenio je Fuhrerovo predviđanje da su Sovjeti na rubu propasti! U napomoj borbi, koja se vodila radi obostrana iscrpljenja, u pitanju je samo jedno: tko će sačuvati posljednje snage nekoliko minuta duže? I mi smo dužni da ih sačuvamo! — I vi vjerujete u to? — ponovim svoje prvo pitanje. — Čini mi se nevjerojatnim da se ljudi tuku na život i smrt zato što ih je netko podsjetio na historijski događaj koji se zbio prije dvjesta godina i što im je obećao da će raspored zvijezda biti povoljan za Njemačku. Sve to podsjeća na glupu šalu. — A zašto ne? Mi smo zaista dobili vašu najveću ofanzivu. Čudo počinje! A bit će još većih čuda ... — Odvedite ga! »Poslije jučeranjeg dana učvrstio im se borbeni moral, — ta misao mi je neprekidno kao svrdlom bušila mozak. Jednom riječju, išli smo na mku neprijatelju! Ali u čemu se krije uzrok našeg nedovoljnog uspjeha?« Prije početka ofanzive Sovjetima nije bio potpuno poznat pravi sastav neprijateljske gmpacije. Glavninu snaga i osnovna sredstva Nijemci su pravodobno izvukli iz prve linije obrambenog pojasa i prebacili ih u drugu liniju, na Seelowske (Zelovske) visove. Izviđačka služba fronta i armija nisu pravovremeno otkrili to pregmpiranje neprijateljskih snaga na liniji Seelowskih visova. Zato prvi, najmoćniji vatreni udar nije bio koncentriran na glavninu neprijateljskih snaga na Seelowskim viso-

vima, već na prvi obrambeni pojas. »U suštini, naša najžešća vatra sručila se na pređstraže« — kaže Popelj. Pa ipak, moćan sovjetski valjak nastavio je da melje na putu za Berlin posljednje, žilave ostatke Wehrmachta (Vermaht), žestoko i neumoljivo. Što se ođigralo na evropskom ratištu u posljednjoj godini rata i kako se dogodilo da sovjetske armije u aprilu 1945. stignu do glavnoga grada Njemačke? Poslije niza odlučujućih poraza na teritoriji Sovjetskog Saveza, Njemačka je u maju 1944. objavila »supertotalnu mobilizaciju«. No, umjesto 1,200.000 novih vojnika, koliko se predviđalo, ona je dala samo 300.000 staraca i dječaka. »Teške krvave zimske bitke potpuno su izbacilc iz kolosijeka Generalštab kopnene vojske. O pripremi snaga za Zapad, gdje su se u proljeće morale iskrcati savezničke armije, nije moglo biti ni riječi« — piše u svojim memoarima Heinz Guderian (Hajnc Guderijan), tadašnji načelnik Generalštaba kopnene vojske Njemačke. U takvoj situaciji, bojeći se da će Sovjetska armija sama izići na kraj s Hitlerom i osloboditi Evropu, SAD i Velika Britanija naposljetku su odlučile da otvore drugi front, tvrdi maršal Grečko. Trupe zapadnih saveznika otpočele su 6. juna iskrcavanje u Normandiji. Ali dvije trećine njemačkih snaga, kao i prije, ostajale su na Istočnom frontu. Tu su se u Ijeto 1944. godine odigravale glavne operacije. Velika sovjetska ofanziva u Bjelorusiji otpočela je 23. juna, pa je zahvaljujući tome oslobođena cijela Bjelorusija i dio Poljske. »Rusku ofanzivu nazivaju lavinom. Ako se njen tempo usporedi sa tokom ofanzive armija saveznika u Normandiji, onda se ova posljednja može nazvati ledenjakom,

jer se za sad napredovanje u Normandiji odvija sasvim lagano« — konstatirao je 16. jula komentator Londonskog radija Thomas Cadet (Tomas Kadet). Jaši-Kišinjevska operacija, prva etapa oslobođenja istočnog dijela Balkana, otpočela je 20. augusta. U Bukureštu je 23. augusta planuo ustanak, a 31. augusta oslobo đen je rumunjski glavni grad. Crvena Armija je 8. septembra ušla u Bugarsku, a da nakon toga narodni ustanak oborio je progermansku carsku vladu. Uto je Finska 19. septembra 1944. potpisala sa SSSR-om sporazum o primirju. Dok su bile u toku operacije prve etape konačnog oslobođenja Jugoslavije koju su izvodile jedinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, na osnovi dozvole Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, sovjetske trupe su potkraj septembra prešle na teritorij naše zemlje u njene sjeveroistočne dijelove. Zajedno s jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije sudjelovale su u operacijama za oslobođenje jednog dijela Srbije i Vojvodine. Veđ 20. oktobra jcdinice Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i jedinice Sovjetske armije poslije žestokih borbi oslobodile su Beograd. U to vrijeme front u Jugoslaviji, od Jadrana do Drave, uključio se u općesaveznički front, koji je obuhvaćao Njemačku sa svih strana i bio spona između Crvene armije u Mađarskoj i savezničkih armija u Italiji. S obzirom na takav položaj, njemačka Vrhovna komanda potkraj 1944. došla je do zaključka da neposredna opasnost za daljnju borbu dolazi na istoku iz prostora Mađarske, gdje je napadala Crvena armija u smjeru Beča, a na Zapadu iz Belgije prema Ruhru (Rur). Da bi bar za neko vrijeme otklonila ovu opasnost, donijela je odluku da u ove dvije oblasti izvede protuofanzivu. Nijemci su najprije u prostoru između Rajne i granice prema Belgiji i Luxemburgu prikupili tri oklopne armije (ukupno dva-

deset osam divizija) u namjeri da probiju savcznički front, prodru do Brusellesa (Brisela), Antwerpena i ušća Schelde (Selde), čime bi bile obuhvaćene sve savezničke snage sjeverno od Ardena. Nijemci su prešli u napad 16. decembra i za desetak dana probili se oko sto kilometara u dubinu (tzv. Ardenska protuofanziva). Ali, uskoro su savezničke snage zaustavile Nijemce i odbacile ih do njemačke granice. Već početkom slijcdcćeg mjescca, januara 1945. godine, Nijemci su kod Budimpcšte sa šest divizija prcšli u protuofanzivu da bi deblokirali Budimpcštu. Ali, intervencijom Crvene armije poslije vrlo jakih borbi, ovaj njemački pokušaj je propao. Crvena armija je nastavila napredovanje na cijeloj širini fronta, od Baltičkog mora do sjeveme granice Jugoslavije. Ona je 17. januara oslobodila Varšavu, 13. februara zauzela Budimpcštu, 4. aprila oslobodila Bratislavu i 13. aprila ušla u Beč. Za to vrijemc na zapadnom frontu saveznici su uspjeli da prodru do Rajne, uđu u Njemačku i u Rurskoj oblasti opkole dvadeset njemačkih divizija koje su ubrzo kapitulirale. U Jugoslaviji je probijen njemački front na primorju i u Srijemu, pa su jugoslavenske armije brzo prodirale na zapad. U Italiji su saveznici otpočeli novu ofanzivu. Njemačka je pritisnuta sa svih strana. »Požar koji je Njemačka potpalila u Evropi« — pisao je »New York Times« (Njujork tajms) — »okrenuo se na stranu gdje je bio potpaljen.« U rano proljeće 1945. godinc kad je Sovjetska armija već završila pripreme za ofanzivu na Berlin i zauzela desnu obalu Odre, a savezničke armije nailazeći na slab otpor brzo se približavale Labi, postalo je jasno da je hitlerovskom Reichu (Rajhu) preostalo još samo nekoliko tjedana opstanka. U Jalti na Krimu 4. februara 1945. počela je rad Konferencija šefova SSSR, Velike Britanije i SAD. Konferen-

cija je uz ostalo donijela odluku o konačnom uništenju nacizma. U proteklom razdoblju okončano je raspadanje hitlerovskog bloka. Rumunija, Mađarska, Bugarska, Finska i Italija formirale su nove vlade i ušle u rat portiv nacističke Njemačke. Nacističko rukovodstvo računalo je na raspre u taboru saveznika i na mogućnost da se dogovori sa SAD i Velikom Britanijom iza leđa Sovjetskog Saveza, svim sredstvima nastojeći da odgodi trenutak odmazde. Zbog toga je bilo spremno da cijelu Njemačku pretvori u pustinju i da pošalje u besmislenu smrt milijune Nijemaca. Neočekivano 12. aprila umro je predsjednik SAD Franklin Roosevelt (Frenklin Ruzvelt). Hitler je tada izjavio pred ljudima iz svoje okoline da će to označiti prekretnicu u daljnjem toku rata, prekretnicu o kojoj je u zaglupljujućoj ckstazi govorio generalima Katukovu i Popelju zarobljeni njemački oficir iz Generalštaba.

TKO CE PRIJE U BERLIN?

Zamisao Berlinske operacije uglavnom je razrađena u Stavki* u novembru 1944. godine. Ona je posebno precizirana u toku operacije Visla — Odra, kao i za vrijeme sprovođenja istočnopruske i pomeranske operacije. U knjizi »Uspomene i razmišljanja« tadašnji Staljinov zamjenik za vođenje rata protiv Njemačke, maršal Georgij Žukov piše: »Prilikom razrade plana Berlinske operacije uzimane su u obzir i operacije ekspedicionih trupa naših zapadnih saveznika, koje su potkraj marta i početkom aprila 1945. izbile širokim frontom na Rajnu i pristupile njenom forsiranju, kako bi razvile opću ofanzivu u smjeru centralnih regiona Njemačke. Vrhovna komanda savezničkih trupa za najbliži cilj svojih akcija imala je likvidaciju protivnikove grupacije u rajonu Ruhra i osvajanje tog važnog industrijskog područja. Zatim je planirala izbijanje američkih i britanskih trupa na Elbu, na berlinskom pravcu. Istovremeno su raz vijene operacije američkih i francuskih trupa u južnom pravcu, sa ciljem da se zauzmu Stuttgart (Štutgart) i Miinchen (Minhen) i da se stigne do centralnih rajona Austrije i čehoslovačke. koje je bio

Bez obzira na činjenicu što je odlukama Jaltske konferencije sovjetska okupaciona zona bila određena znatno zapadnije od Berlina i što su se sovjetske trupe već nalazile na Odri i Nisi (60—100 km od Berlina) spremne da otpočnu Berlinsku operaciju, Britanci su se i dalje nadali da će zauzeti Berlin prije Crvene armije«. I sama Vrhovna komanda savezničkih snaga nije se odrekla ideje da u povoljnoj situaciji zauzme Berlin, iako ovo nije značilo i njegovo definitivno zaposjedanje, s obzirom na dogovor među saveznicima Zapada i Istoka o zonama okupacije u Njemačkoj. Ovdje je u pitanju bio prestiž kojeg bi realizacija svakako imala i političke posljedice. Kad je započela anglo-američka kampanja, Nijemci su na Zapadu raspolagali sa 60 oslabljenih divizija. Saveznici su imali 80 kompletnih divizija, od kojih su 23 bile tenkovske. Saveznici su bili nadmoćniji osobito u avijaciji. Svojim zračnim napadima oni su praktički mogli u bilo kojem rajonu potpuno ušutkati svaki otpor i na zemlji i u zraku. U tim uvjetima forsiranje Rajne od strane američkih i engleskih trupa odvijalo se u olakšanim okolnostima i one su relativno lako zauzele prijelaze preko Rajne. Dok je opkoljavana njemačka rurska grupacija centralnim snagama 21. grupe armija, preostale krilne snage sa dijelovima 12. grupe armija hitno su usmjerene prema Berlinu sa zapada sa ciljem da što prije izbiju na Elbu. »Iz mnogobrojnih poslijeratnih razgovora s američkim i engleskim generalima, ukuljučujući tu Eisenhowera (Ajzenhauera), Montgomeryja, de Lattre-Tassignyja (de Latre Tasinji), Cleya (Klej) Robertsona, Smitha (Smita) i mnoge druge«, piše Žukov, »saznao sam da je pitanje zauzimanja Berlina od strane savezničkih trupa definitivno skinuto s dnevnog reda tek onda kad je moćni udar artiljerije, minobacača, avijacije i harmoničan napad tenkova

i pješadije sovjetskih jedinica duž Odre i Nise uzdrmao do temelja obranu njemačkih trupa...« Šta se u to vrijeme događalo u redovima protivnika? Njemačka Vrhovna komanda planirala je bitku za Berlin kao odlučujuću bitku na Istočnom frontu. Nastojeći da podigne moral svojih trupa, Hitler je u apelu od 14. aprila pisao: »Predviđali smo taj udar i suprotstavili mu jak front. Protivnika dočekuje golema snaga artiljerije. Naši gubici u pješadiji nadoknađuju se bezbrojnim novim jedinicama, kombiniranim formacijama i odredima Volkssturma (Folksšturma) koji učvršćuju front. Berlin će ostati njemački...« Pa ipak, sumnjajući u čvrstinu svojih trupa, Fiihrer je u istom apelu zahtijevao da se na mjestu strijelja svatko bez obzira na čin i položaj, tko izda naredbu za povlačenje. »Obranu osnovnih strategijskih pravaca na Istočnom frontu držale su u svojim rukama tri grupe hitlerovskih armija« — sjeća se u svojim memoarima maršal Zukov. »Grupa armija Visla, koja je držala obranu na Odri, štitila je prilaze Berlinu sa sjeveroistoka i istoka. Južnije od nje operirala je grupa armija Centar, koja je branila Saksoniju i prilaze industrijskim rajonima Ćehoslovačke sa sjeveroistoka. Grupa armija Jug branila je Austriju i jugoistočne prilaze Ćehoslovačkoj. Grupa armija Visla prvobitno se spremala da nanese kontraudar trupama 1. bjeloruskog fronta. Međutim, poslije njenog razbijanja i gubitka mostobrana u Pomeraniji, preostale trupe iz njenog sastava povukle su se na zapadnu obalu Odre i pristupile pojačanim pripremama za obranu berlinskog pravca. Njemačka komanda je željela ojačati grupu armija Visla i zato je užurbano nastavila formirati nove jedinice, poglavito esesovske. Tako su, na primjer, samo u jednom nastavnom centru u rajonu

Doberitza (Deberic) u kratkom roku formirane tri divizije za tu grupu armija. Obranom neposrednih prilaza Berlinu rukovodio je u početku Heinrich Himmler (Hajnih Himler) i na svim rukovodećim položajima bili su esesovski generali. Time je hitlerovska komanda isticala naročitu važnost trenutka. U toku marta i aprila 1945. na berlinski pravac prebačeno je s raznih drugih sektora devet divizija.« — Da bi se osigurala neophodna popuna jedinica Istočnog fronta uoči predstojeće odlučujuće ofanzive Rusa — izjavio je na saslušanju bivši načelnik Operativnog štaba njemačke Vrhovne komande general Jodl — morali smo rasformirati cjelokupnu rezervnu armiju, to jest sve pješadijske, tenkovske, artiljerijske i specijalne rezervne jedinice, vojna učilišta i vojno-školske ustanove te njihovo ljudstvo uputiti za popunu trupa. Njemačka komanda je razradila detaljan plan obrane berlinskog pravca. Ona se nadala uspješnom ishodu obrambene bitke na rijeci Odri, rajon koji je značio strategijski predteren Berlina. U tu svrhu stvorena je čvrsta, duboko ešalonirana obrana. Ona se počela izgrađivati još u februaru 1945. godine, i u vrijeme izvođenja Berlinske operacije na sektoru između Baltičkog mora i obronaka Sudetskih planina, duž rijeka Odre i Nise organiziran je izuzetno čvrst obrambeni pojas od tri linije duboke 20 do 40 km. »Ako se uzmu u obzir pozadinska obrambena linija i berlinski obrambeni rajon, onda je ukupna dužina protivnikove obrane dostizala 100 kilometara« — piše sovjetski maršal Grečko u knjizi »Oslobodilačka misija Sovjetske armije«. Evo kako su, po memoarima maršala Žukova, izgledale obrambene mjere koje su poduzeli Nijemci za zaštitu Berlina.

»Deveta armija pod komandom generala Bussea (Busea), koja je štitila grad, ojačana je ljudstvom i tehnikom. U njenoj pozadini formirane su nove divizije i brigade. Jedinice u prvoj liniji imale su gotovo predviđeno brojno stanje. Naročita pažnja posvećena je koncentraciji i korištenju u obrani tenkova i samohodne artiljerije. Od Odre do Berlina stvaran je kompletan sistem obrambenih utvrđenja, koji se sastojao od niza kontinuiranih linija. Glavni obrambeni pojas raspolagao je sa pet linija rovova. Protivnik je iskoristio prirodne prepreke: jezera ,rijeke, kanale, jaruge. Sva naseljena mjesta bila su prilagođena za kružnu obranu. U rajonu sjeveroistočno od Berlina formirana je armijska grupa Steiner (Štajner), koja je imala zadatak da nanese udar boku trupa 1. bjeloruskog fronta. U sastav te grupe uvođene su jedinice momaričke pješadije. Osim toga, sprovođene su »specijalne mjere« za obranu Berlina. Grad je bio razdijeljen na osam sektora obrane. Uz njih je postojao i posebni deveti sektor, koji je obuhvaćao centar Berlina, s vladinim zgradama, zgradom Reichskancelarije, zgradom Gestapoa i Reichstagom. Na neposrednim prizalima gradu izgrađena su tri obrambena pojasa: vanjska poprečna zona, te vanjski i imutrašnji obrambeni pojas. Na ulicama samoga grada podizane su dobro učvršćene barikade, postavljene protutenkovske prepreke i građeni betonski bunkeri. Prozori zgrada pretvarani su u puškamice. Formiran je štab obrane Berlina, koji je upozorio stanovništvo da se pripremi za žestoke ulične borbe, za borbe po kućama, kao i na to da će se oružana borba voditi nad zemljom i pod zemljom. Preporučivano je da se iskoristi metro, podzemna kanalizaciona mreža i sređstva veze. U specijalnom naređenju štaba obrane traženo je da se stambeni kvartovi pretvore u tvrđave. Svaka ulica.

trg, uličica, kanali ili most pretvoreni su u objekte općeg sistema obrane grada. Od oko 200 hiljada folksšturmovaca formirano je 200 bataljona Volkssturma za vođenje uličnih borbi. Oni su podvrgnuti specijalnoj obuci. Za ojačanje pristupa Berlinu angažirane su sve raspoložive snage protutenkovske artiljerije. Više od 600 protutenkovskih topova velikog i srednjeg kalibra iskorišteno je za protutenkovsku i protupješadijsku obranu grada. Osim toga, kao vatrene točke iskorišteni su tenkovi koji su se nalazili na popravku ili artiljerijsko naoružanje koje je bilo ispravno. Oni su ukopavani na uličnim raskršćima i uz željezničke mostove. Od članova saveza nacističke omladine »Hitlerjugenda« formirani su lovački protutenkovski odredi, naoružani takozvanim »panzerfaustima«. Za obrambene radove u Berlinu mobilizirano je više od 400 hiljada ljudi. U gradu su koncentrirane policijske i esesovske jedinice. Za obranu posebnog sektora (devetog) koncentrirani su mnogobrojni esesovski pukovi i samostalni bataljoni. Komandant tih esesovskih trupa bio je Monke, šef Hitlerovog ličnog osiguranja.« Grupa armija Visla, koja je branila berlinski pravac, sastojala se od grupe Schwinemiinde (Švineminde), 3. tenkovske i 9. armije. Isti pravac štitile su i grupa armija Centar, koju su sačinjavale 4. tenkovska i 17. armija, kao i trupe protuzračne obrane Berlina. »Sredinom aprila«, piše maršal Grečko, »ova grupacija je u svom sastavu imala oko 85 divizija ,oko milijun ljudi, 10.400 topova i minobacača, više od 1500 tenkova i oko 3300 borbenih aviona. Najmoćnije grupacije bile su stvorene na pravcu Forst—Kotbus i Kustrin—Berlin. Na ovom posljednjem u prosjeku je na svaka tri kilometra fronta dolazila po jedna divizija, na svaki kilometar fronta po 60 topova i minobacača, 17 tenkova i oklopnih kola ...«

Njemačka komanda je računala s tim kako će joj poći za rukom da prisili Crvenu armiju na upomo probijanje linije za linijom, čime bi se borba za Berlin otegla u nedogled, sovjetske trupe bi iskrvarile i bile prisiljene da se zaustave na bližim prilazima gradu. »Njemačka komanda je namjeravala«, kaže maršal Zu-kov, »da s našim tmpama učini isto ono što su nekad sovjetske trupe učinile sa svojim njemačkim protivnicima na prilazima Moskvi. Međutim, tim očekivanjima nije bilo suđeno da se ostvare Događaji koji su prethodili Berlinskoj operaciji razvi jali su se tako da je bilo vrlo teško sakriti naše namjere od protivnika. Čak i čovjeku totalno neobaviještenom u pogledu ratne vještine bilo je jasno da ključ za Berlin leži na Odri i da će poslije proboja protivnikovog obrambenog fronta na toj rijeci odmah uslijediti udar neposređno na Berlin. Nijemci su to i očekivali«. — Generalštabu je bilo jasno da će se bitka za Berlin r ješavati na Odri — izjavio je poslije na saslušanju general Jodl — i zato je glavnina 9. armije, koja je branila Berlin, bila isturena u prvu borbenu liniju. Predviđali smo koncentraciju rezervi, koje su se brzo formirale, sjevemo od Berlina, kako bi poslije nanijele kontraudar boku tmpa maršala Žukova... Na berlinskom pravcu koncentrirali smo 48 pješadijskih, 10 motoriziranih i četiri tenkovske divizije, 37 samostalnih pješadijskih pukova, 98 samostalnih bataljona i mnogo samostalnih artiIjerijskih jedinica. Osim toga, Berlinski gamizon je imao više od 200 hiljada ljudi, a u rezervi Komande kopnene vojske bilo je osam divizija ... Potkraj marta 1945. godine, poslije razbijanja fašističkih tmpa u Pomeraniji i izbijanja sovjetskih divizija na Baltičko more, Stavka sovjetske Vrhovne komande je u završnim operacijama angažirala tmpe triju frontova: 2. bjelomskog pod komandom maršala Konstantina Ro-

kosovskog, 1. bjeloruskog pod komandom maršala Georgija Žukova i 1. ukrajinskog kojim je komandirao maršal Ivan Konjev. Sva tri fronta naoružana moćnim artiljerijskim, tenkovskim i zrakoplovnim sredstvima grozniĆavo su se pripremala da probiju protivnikovu obranu na tri sektora. U nedavno objavljenoj knjizi »Kraj Trećeg Reicha« maršal Vasilij Čujkov, tadašnji komandant 8. gardijske armije, piše: »Trupe 2. bjeloruskog fronta pripremale su se da probiju neprijateljsku obranu na sektoru južno od Šćećina do grada Sclrvveata (Švet). One su u prvom ešalonu imale tri armije, tri tenkovska, jedan mehanizirani i jedan konjički korpus. Front je imao zadatak da forsira Odru, da razbije šćećinsku grupaciju protivnika najkasnije za 12 do 15 dana i da izbije na liniju Anklam, Demin Wittenberge (Vitenberge). Prvom bjeloruskom frontu stavljeno je u zadatak da djeluje na sektoru Glieen (Glien) Kustrin (Kistrin), Lebus. Njegov prvi ešalon sastojao se od osam armija. Glavni udar front je zadavao snagama pet armija i dvjema tenkovskim armijama s kistrinskog mostobrana. Moćnim istovremenim udarom on je imao zadatak da probije neprijateljske linije na frontu širokom oko 70 kilometara, da zavlada Berlinom i poslije 12—15 dana da izbije na Elbu. Za prvi ukrajinski front bio je određen sektor Forst — Muskau. Trupe njegovog prvog ešalona činilo je sedam armija. Glavni udar trebalo je da zadaju snage pet armija i dviju tenkovskih armija. Front je imao zadatak da forsira rijeku Nisu, da razbije grupaciju protivnika u oblasti Cottbusa i da poslije 10—12 dana izbije na liniju Bolitz — Wiittenberg (Belic — Vitenberg) i dalje duž Elbe do Dresdena (Drezden). U slučaju da se trupe prvog bjelo-

ruskog fronta duže zadrže pri svladavanju Berlina, maršal Konjev je bio dužan da im pošalje u pomoć svoje tenkovske armije. Tri glavna i niz pomoćnih udara bili su usmjereni pretežno na razbijanje ponovo obnovljene i popunjene četiri protivničke armije koje su štitile istočni dio Njemačke (3. i 4. tenkovska, 9. i 7. armija), kao i neprijateljske rezerve u dubini.

NAJŽEŠĆA OFANZIVA U POVIJESTI Na poziv Stavke 29. marta je u Mosku stigao maršal Žukov, noseći sa sobom plan prvog bjeloruskog fronta za Berlinsku operaciju. Taj plan su u toku marta razradili Štab i komanda fronta i sva načelna pitanja rješavana su u dogovoru s Generalštabom i Stavkom. Evo što o tome piše Žukov: »Tog istog dana, kasno uvečer, J. V. Staljin me je pozvao u svoj kabinet, u Kremlj, na zidovima kojeg su visili portreti Suvorova i Kutuzova. Bio je sam. Upravo je završio savjetovanje sa članovima Državnog komiteta obŠutke mi je pružio ruku. Zatim je po svom običaju, kao da nastavlja nedavno prekinuti razgovor, rekao: — Njemački front na zapadu definitivno se raspao i, po svemu sudeći, hitlerovci ne žele poduzimati mjere da bi zaustavili napredovanje savezničkih trupa. Međutim, na svim važnijim pravcima protiv nas pojačavaju svoje grupacije. Evo, pogledajte kartu s posljednjim podacima o njemačkim trupama. — Raspalivši lulu, Vrhovni je nastavio: — Smatram da predstoji ozbiljna borba ... Zatim me je upitao kako procjenjujem protivnikove snage i mogućnosti na berlinskom pravcu. Izvadio sam svoju frontovsku obavještajnu kartu i stavio je pred Vrhovnog. J. V. Staljin je počeo pažljivo

razgledavati raspored cjelokupne operativno-strategijske grupacije njemačkih trupa na berlinskom strategijskom pravcu. — Kad naše trupe mogu započeti ofanzivu? — upitao je J. V. Staljin. Referirao sam: — Prvi bjeloruski front može započeti ofanzivu najkasnije za dva tjedna. Po svemu sudeći, Prvi ukrajinski front će također biti spreman u tom roku. Prema svim podacima, Drugi bjeloruski front će se zadržati oko definitivne likvidacije protivnika u rajonu Danciga i Gdinje do sredine aprila i neće moći započeti ofanzivu s Odre istovremeno sa Prvim bjeloruskim i Prvim ukrajinskim frontom. — Pa onda ništa — rekao je J. V. Staljin — morat ćemo započeti operaciju ne čekajući Rokosovskog. Neće biti strašno ako on zakasni nekoliko dana. Prišavši ponovo pisaćem stolu, J. V. Staljin je telefonirao A. I. Antonovu i naredio mu da odmah dođe. Petnaest minuta nakon toga A. I. Antonov je bio u kabinetu vrhovnog komandanta. — Kako stoje stvari kod Rokosovskog? A. I. Antonov* je referirao o situaciji i o toku borbenih operacija u rajonu Danciga i Gdinje, poslije čega ga je Vrhovni upitao kako stoje stvari kod maršala Vasiljevskog u rajonu Konigsberga (Kenigsberga). General Antonov je izložio situaciju i o Trećem bjeloruskom frontu. Obrativši se A. I. Antonovu, Vrhovni je rekao: — Telefonirajte Konjevu i naredite mu da 1. aprila stigne u Stavku s planom operacije Prvog ukrajinskog fronta. Dva dana radite zajedno sa Žukovom.

Sutradan me je A. I. Antonov upoznao s projektom strategijskog plana Berlinske operacije, u koju je potpuno bio uključen plan ofanzive Prvog bjeloruskog fronta. Poslije pažljivog proučavanja plana berlinske ofanzive, koji je izradila Stavka, došao sam do zaključka da je on bio izrađen dobro i da je potpuno odgovarao operativno-strategijskoj situaciji nastaloj u tom razdoblju. U Generalštab je 31. marta stigao komandant Prvog ukrajinskog fronta maršal I. S. Konjev, koji se odmah uključio u razmatranje općeg plana Berlinske operacije, a zatim je izložio projekt plana ofanzive trupa Prvog ukrajinskog fronta.« Tada je general Sergej Štemenko na Staljinov zahtjev naglas pročitao primljeni telegram u kojem se kaže da anglo-američke trupe pod komandom feldmaršala Montgomeryja pripremaju operaciju za zauzimanje Berlina prije Crvene armije. »Čim je Štemenko pročitao telegram«, piše maršal Konjev u knjizi »Četrdeset peta«, »Staljin se obratio Žukovu i meni: — Tako, tko će zauzeti Berlin, mi ili saveznici? Mene je zapalo da prvi odgovorim. — Berlin ćcmo zauzeti mi, i to prije saveznika.

— Pazi kakvi ste vi — smješeći se reče Staljin, i gledajući me ravno u oči, odmah povede razgovor o suštini: — A kako ćete za tako nešto stvoriti grupaciju? Glavne su vam snage na vašem južnom krilu, pa ćete svakako morat obaviti veliko pregrupavanje. — Druže Staljine — odgovorio sam — budite bez brige: front će provesti sve neophodne mjere, a pregrupiranje za ofanzivu na berlinskom pravcu bit će obavljeno pravodobno. U istom smislu odgovorio je i Žukov ...«

Staljin se tom prilikom nije suglasio sa cijelom linijom koja je razgraničavala Prvi bjeloruski i Prvi ukrajinski front, a koja je bila označena na karti Generalštaba. On je precrtao granicu od Nise do Potsdama i povukao je liniju samo do Liibena (Libena), 60 kilometara jugoistočno od Berlina. Tu je na mjestu izdao nalog maršalu Konjevu. — U slučaju protivnikova upornog otpora na istočnim prilazima Berlinu i mogućeg zadržavanja ofanzive Prvog bjeloruskog fronta, Prvi ukrajinski front mora biti spreman da nanese udar tenkovskim armijama s juga u smjeru Berlina. Bilo je odlučeno da ofanziva na Berlin počne 16. aprila, ne čekajući trupe Drugog bjeloruskog fronta, koji je po svim preciziranim proračunima mogao započeti ofanzivu s Odre najranije 20. aprila. Prvog aprila uvečer Staljin je u prisustvu Žukova potpisao direktivu Prvom bjeloruskom frontu za pripremu i izvođenje operacije, sa ciljem da se zauzme Berlin i da se u toku 12—15 dana stigne do rijeke Elbe. Projekt direktive Prvog ukrajinskog fronta Staljin je potpisao dan nakon toga pošto su uneseni neophodni ispravci u vezi s izmjenom razgraničavajuće Iinije i ukazivanjem na to da front bude spreman da okrene tenkovske armije s juga u smjeru Berlina. Budući da je Drugi bjeloruski front započinjao ofanzivu četiri dana kasnije, maršal Konstantin Rokosovski nije bio pozvan u Stavku da bi sudjelovao u razmatranju Berlinske operacije. U knjizi »Vojnički dug« Rokosovski kaže da mu je malo poslije Stavka stavila u zadatak da »pregrupira trupe na zapadu i usmjeri ih na pravac Šćećin—Rostock. Trebalo je smijeniti jedinice Prvog bjeloruskog fronta na

liniji Kolberg, ušće Odre i dalje duž istočne obale ove rijeke do Schwedta. Osnovnu grupaciju (tri armije) trebalo je držati na sektoru Altdam—Schwedt...« Pokazalo se da je zadatak Prvog bjeloruskog fronta bio da za prvih najtežih dana vrši ofanzivu s grupama Drugog bjeloruskog fronta. »Mi smo ozbiljno uzimali u obzir«, sjeća se maršal Žukov, »ne samo iznuđeno zakašnjenje Drugog bjeloruskog fronta s početkom ofanzive nego i teškoće s kojima će se on neizbježno suočiti prilikom forsiranja Odre na njenom donjem toku. Tamo rijeka ima dva velika rukavca: Istočnu i Zapadnu Odru. Rukavci su široki 140 do 250 metara i duboki oko 10 metara. Prema našim proračunima, Drugi bjeloruski front je mogao dovoljno brzo forsirati oba rukavca rijeke i stvoriti neophodne mostobrane, ali to je mogao učiniti za najmanje dva-tri dana. Prema tome, njegov realni pritisak na protivnika sjevemo od Berlina mogao se osjetiti negdje 23—24. aprila, to jest onda kad Prvi bjeloruske front već započne juriš na Berlin. Dakako, bilo je bolje pričekati još 5—6 dana i započeti Berlinsku operaciju istovremeno sa tri fronta, ali je Stavka, uzimajući u obzir nastalu vojno-političku situaciju, što je već i spomenuto, morala započeti tu operaciju i nije riskirala da je odlaže. Do 16. aprila preostalo je još malo vremena, a valjalo je hitno poduzeti niz mjera. Trebalo je pregrupirati trupe koje su smijenile jedinice Dmgog bjeloruskog fronta, zatim dopremiti do tmpa goleme količine materijalnih sredstava, ostvariti veliku svestranu operativno-taktičku i specijalnu pripremu fronta za izvođenje tako izvanredno važne i neobične operacije kao što je zauzimanje Berlina. U toku cijelog rata imao sam prilike da budem neposredan sudionik mnogih velikih važnih ofanzivnih opera-

cija, ali predstojeća bitka za Berlin bila je naročita i neusporediva operacija. Trupe fronta morale su probijati kompaktnu ešaloniranu zonu moćnih obrambenih linija, počevši od same Odre pa do jako utvrđenog Berlina. Predstojalo nam je razbijanje goleme grupacije njemačko-fašističkih trupa na prilazima Berlinu i zauzimanje glavnoga grada fašističke Njemačke; bih smo sigumi da će se neprijatelj boriti za Berlin žestinom očajnika... Berlinskom operacijom su završavale svoj pobjedonosni put herojske sovjetske trupe, koje su pod borbom prevalile hiljade kilometara, mudrije i bogatije iskustvom najvećih okršaja, prekaljene u žestokim bitkama. One su gorjele od želje da što prije dotuku neprijatelja i završe Prvog aprila uvečer telefonirao sam iz Moskve načelniku štaba Prvog bjeloruskog fronta generalu M. S. Malinjinu i rekao mu: — Svi naši prijedlozi i planovi usvojeni su bez naročitih izmjena. Imamo malo vremena. Poduzmite mjere. Vraćam se sutra avionom. Te lakonske instrukcije bile su dovoljne Mihajlu Sergejeviču Malinjinu da odmah započne provoditi sve planirane mjere za pripremu operacije. U toku rata nismo uopće imali priliku da osvajamo tako jake i utvrđene gradove kao što je bio Berlin. Njegov ukupni teritorij iznosio je gotovo 900 kvadratnih kilometara. Izgrađeni podzemni objekti pružali su mogućnost neprijateljskim trupama za široko manevriranje. Naša izviđačka avijacija šest puta je snimala Berlin, sve njegove prilaze i obrambene pojaseve. Te snimke, kao i zaplijenjeni dokumenti i iskazi zarobljenika, poslužili su za sastavljanje detaljnih shema, planova i karti, kojima smo opskrbljivali sve trupe i komandno-štabne instance sve do čete.

Inženjerske jedinice su načinile preciznu maketu grada s predgrađima, koja je bila iskorištena prilikom proučavanja pitanja povezanih s organiziranjem ofanziva, općeg juriša na Berlin i borbu u centru grada. Od 5. do 7. aprila održana su savjetovanja i organizirane vježbe komandnog sastava uz pomoć karata i maketa Berlina. Sudionici vježbe bili su komandanti armija, načelnik političke uprave fronta, komandanti artiljerije armija i fronta, komandanti svih samostalnih korpusa i komandanti rodova vojske trupa. Prisustvovao im je i komandant pozadine fronta, koji je brižljivo proučavao pitanja materijalnog osiguranja operacije. Od 8. do 14. aprila organizirane su detaljne vježbe i manevri u armijama, korpusima, divizijama svih rodova vojske. Zbog izvanredno velike razvučenosti pozadinskih komunikacija fronta, a zbog utroška znatnih materijalnih zaliha za izvođenje istočnopomeranske operacije, do početka Berlinske operacije još nisu bile stvorene neophodne zalihe. Bili su potrebni zaista herojski napori radnika pozadine fronta i armija ... Pripremajući operaciju, svi smo razmišljali o tome što bi još trebalo poduzeti kako bismo što više ošamutili i što brže ušutkali protivnika. Tako se rodila ideja noćnog napada s primjenom reflektora. Bilo je odlučeno da se oborimo na neprijatelja dva sata prije svitanja. Sto četrdeset protuavionskih reflektora, specijalno konstruiranih za ovu prihku, trebalo je da iznenada osvijetle protivnikove položaje i objekte za napad. S obzirom na to što je desni susjed, Drugi bjeloruski front, započinjao svoju ofanzivu kasnije od nas, svako zadržavanje s probojem protivnikove obrane moglo je stvoriti Prvom bjeloruskom frontu vrlo nezgodnu operativnu

situaciju. U želji da osiguramo front od bilo kakvih slučajnosti, odlučili smo da postavimo 1. tenkovsku armiju M. J. Katukova na polazni položaj iza 8. gardijske armije V. I. Cujkova, kako bismo je mogli angažirati zajedno sa 8. gardijskom armijom ... Pripremajući ofanzivu bili smo svjesni da Nijemci očekuju naš udar na Berlin. Zato je i komanda Prvog bjeloruskog fronta detaljno prostudirala kako da se taj udar neočekivano nanese protivniku. Odlučili smo da na neprijateljske trupe oborimo takvu snagu koja bi ih odmah ošamutila i uzdrmala do temelja. Planirali smo da zato masovno iskoristimo avijaciju, tenkove, artiljeriju i materijalne rezerve. No, bio je potreban natčovječanski rad da bi se, u kratkom roku i u punoj tajnosti, u rajonu borbenih operacija koncentrirala cjelokupna divovska masa tehnike i sredstava. Kroz cijelu Poljsku kretalo se bezbroj željezničkih kompozicija s artiljerijskim, minobacačkim i tenkovskim jedinicama. Po vanjskom izgledu to nisu bili vojni transporti, jer se na platformama prevozilo drvo i sijeno ... Ali čim bi se transport približio stanici gdje je trebalo da bude istovaren, drva i sijeno bi bili uklonjeni i s platformi istovareni tenkovi, topovi i traktori-gusjeničari, koji su odmah upućivani u skloništa. Prazne kompozicije vraćale su se na istok, a umjesto njih pristizali su novi transporti natovareni ratnom tehnikom. Prvi bjeloruski front opskrbljivan je velikom količinom teškog naoružanja — topovima velikog kalibra, minobacačima i traktorima-gusjeničarima za vuču artiljerijskih oružja. Dvadeset devetog marta, kad su odgrmjeli posljednji topovski hici u Pomeraniji, artiljerija i tenkovi krenuli su u smjeru juga, najstrože poštujući načela maskiranja. Sve šume i šumarci na istočnoj obali Odre bili su prepuni trupa. Na berlinskom pravcu koncentrirano je oko 22 hi-

Ijade topova i minobacača različitih kalibara. Za svako oružje trebalo je pripremiti vatreni položaj, iskopati zemunicu za poslugu i male rovove za granate. Danju je na mostobranu obično vladala tišina, i nije se mogla vidjeti ni živa duša, a noću bi sve oživjelo. Hiljade ljudi su lopatama i pijucima nečujno kopali zemlju. Zemljane radove je otežavala blizina podzemnih proljetnih voda i blatnjav teren. Za tih je noći bilo iskopano više od milijun i 800 hiljada kubnih metara zemlje. A u jutro sc nisu mogli opaziti nikakvi tragovi tog golemog rada. Sve je bilo brižljivo maskirano. Mnogobrojnim putovima i izvan njih noću su se kretale beskrajne kolone tenkova, artiljerije, vozila s mimicijom, gorivom i namirnicama. Do početka operacije trebalo je dopremiti 7,147.000 artiljerijskih zma. Da bi se osigurao uspjeh ofanzivnih akcija naših tmpa, nije se smio dopustiti nikakav prekid u opskrbi. Karakter operacije zahtijevao je neprekidno pristizanje municije s frontovskih skladišta na položaj trupa, mimo armijskih i divizijskih skladišta. Željeznički kolosijeci bili su prošireni u skladu sa širinom mskih kolosijeka i municija je dovožena gotovo do same Odre. Da bi se dobila jasna predodžba o razmjerima prijevoza dovoljno je reći da bi se kompozicija sastavljena od vagona korištenih za prijevoz materijala protegla u ravnoj liniji 1200 kilometara ... Uzevši u cjelini, obavljen rad na pripremanju Berlinske operacije može se okarakterizirati kao neviđen po svojim dimenzijama i napom. Na relativno uskom sektoru fronta, za kratko je vrijeme koncentrirano 68 streljačkih divizija, 3155 tenkova i samohodnih topova i, kao što sam već rekao, oko 22 hiljade topova i minobacačkih cijevi. Bili smo uvjereni da će naše tmpe tim sredstvima poraziti protivnika u najkraćem roku.

Sva ta masa ratne tehnike, ljudi i materijalnih sredstava prebacivana je preko Odre. Morali smo izgraditi velik broj mostova i prijelaza koji bi osigurali ne samo prebacivanje trupa već i njihovo daljnje opskrbljivanje. Odra je mjestimice široka i do 380 metara. Na rijeci je počelo proljetno kretanje leda. Inženjersko-građevinski radovi odvijali su se u neposrednoj blizini fronta pod sistematskom vatrom protivničke artiljerije i minobacača i uz stalne prepade njegove avijacije. Međutim, uoči zaposjedanja polaznih položaja od strane naših trupa, preko Odre su bila izgrađena 23 mosta i organizirano je 25 prijelaza opskrbljenih skelama. Rajon prijelaza branjen je višeslojnom vatrom protuavionskih topova i patroliranjem mnogobrojnih lovačkih formacija. Protivnik je od početka februara bio stalno aktivan u rajonu Odre. U toku marta i prve polovine aprila ni jedan dan nije obustavljena žestoka borba za naše mostobrane u rajonu Kustrina. Osim masovnih udara bombarderske avijacije, neprijateljske trupe su za uništavanje mostova i prijelaza opskrbljenih skelama koristili avione, granate i ploveće mine. Ali mostovi su i dalje postojali. Oštećenja su brzo otklanjana. Hiljade kilometara telefonskih žica, ukopanih u zemlju i poduprtih motkama, bilo je spremno za održavanje veze. Na sektoru glavnog udara trupa Prvog bjeloruskog fronta, artiljerijska gustoća je 270 cijevi (kalibar od 76 mm i više) na kilometar fronta. Istovremeno s operativno-taktičkom i materijalnom pripremom operacije, vojni savjeti, politički organi i partijske organizacije obavljali su veliki partijsko-politički rad na pripremi završnog dijela Berlinske operacije. Tih smo dana praznovali 75-godišnjicu Lenjinovog rođenja ... Istovremeno je pripadnicima naših snaga podrobno objaš-

njavana potreba korektnog odnosa prema mimom stanovništvu Njemačke, koje su hitlerovci teško obmanuli i koje je sad na svojoj koži žestoko osječalo sve tegobe rata. Moram reći da smo, zahvaljujući pravodobnim instrukcijama Centralnog komiteta naše Partije i široko sprovedenim mjerama objašnjavanja, uspjeli izbjeći nepoželjne postupke boraca čije su porodice teško stradale od zvjerstava i nasilja hitlerovaca.

Kao što sam već rekao, Prvi bjeloruski front bio je dužan da u suradnji s jedinicama Prvog ukrajinskog fronta uništi berlinsku grupaciju i zauzme Berlin. Bilo je predviđeno da između Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta funkcionira stalna operativno-strategijska i taktička suradnja, koju je koordinirala i korigirala Stavka.

Dva dana prije naše ofanzive obavljeno je nasilno izviđanje duž cijelog fronta. Trideset i dva izviđačka odreda jačine streljačkog bataljona otkrivala su u toku dvodnevnih borbi, 14. i 15. aprila, sistem vatrene protivnikove obrane, raspored njegovih grupacija, određujući i napipavajući istovremeno jaka i osjetljiva mjesta neprijateljskog obrambenog pojasa. To nasilno izviđanje imalo je i dmgi cilj. Odgovaralo nam je da silimo Nijemce da u prvu borbenu liniju isture što više žive sile i tehnike, kako bi ih 16. aprila mogli zaustaviti za vrijeme artiljerijske pripreme vatrom iz svih raspoloživih cijevi našeg fronta. Nasilno izviđanje 14. i 15. aprila pratila je snažna artiljerijska vatra, uz angažiranje topova velikog kalibra. Protivnik je smatrao da to nasilno izviđanje zapravo znači početak naše ofanzive. Dovoljno je reći da su zbog akcija naših izviđačkih odreda neke njemačke jedinice bile istjerane iz prve borbene linije i da je u odbijanju

napada naših izviđačkih jedinica sudjelovala cjelokupna njemačka artiljerija. Dogodilo se ono što smo i priželjkivali. Protivnik je počeo žurno privlačiti svoje rezerve na drugu liniju položaja. Međutim, naše trupe su obustavile kretanje naprijed i učvrstile se na osvojenim položajima. To je iznenadilo protivnikovu komandu. Poslije se pokazalo da su neki njemački komandanti smatrali kako je naša ofanziva pretrpjela neuspjeh. U godinama rata neprijatelj je navikao na to da artiljerijsku pripremu tokom ofanzive započinjemo obično izjutra, jer su napadi pješadije i tenkova ograničeni dnevnom svjetlošću. Zato neprijatelj i nije očekivao noćni napad. Odlučili smo da to iskoristimo. U gluho doba noći, nekoliko sati prije početka artiljerijske i zrakoplovne pripreme, uputio sam se na promatračnicu komandanta 8. gardijske armije, tada generala Vasilija Čujkova. Putem mi je pošlo za rukom da se sastanem s mnogim komandantima pješadijskih i tenkovskih jedinica, s komandantom 1. gardijske tenkovske armije generalom Mihajlom Jefimovičem Katukovom i njegovim načelnikom štaba generalom M. A. Salinom. Svi su bili budni i još jedanput su provjeravali detalje borbene spremnosti povjerenih im trupa... S komandnog mjesta 1. gardijske teknovske armije telefonirao sam u štab 2. gardijske tenkovske armije, koja je bila pod komandom generala S. I. Kuznjecova. Slušalicu je podigao načelnik štaba 2. gardijske tenkovske armije general A. I. Radzijevski. Na moje pitanje gdje su komandanti jedinica, određenih za akcije u prvim ešalonima, A. I. Radzijevski je odgovorio: — Naprijed, u kući Ivanoviča Kuznjecova. Dogovaraju se o predstojećem poslu.

Čovjek se mogao samo radovati imajući pred očima naše komandante-tenkiste, koji su se u proteklim godinama rata toliko razvili u operativno-tehničkom smislu. U takvom raspoloženju zajedno sa članom vojnog savjeta fronta K. F. Teljeginom stigao sam na osmatračnicu komandanta 8. gardijske armije V. I. Čujkova. Tamo smo već zatekli člana vojnog savjeta armije, načelnika štaba armije, komandanta armijske artiljerije te druge generale i više oficire. Bila su tri sata noću. Na svim nivoima se posljednji put provjeravala bojna spremnost za početak akcije. Sve se odvijalo poslovno i mimo, i u isto vrijeme bez pretjerane samouvjerenosti i potcjenjivanja protivnika. Osjećalo se da je armija spremna da se onako kako treba bori protiv jakog, iskusnog i čvrstog protivnika. Kroz sat i pol potpuno smo završili inspekciju. Artiljerfjska priprema je bila određena za pet sati ujutro. Kazaljke na satu pomicale su se polako, kao nikad prije. Da bismo nekako ispunili preostalih 15 minuta, odlučili smo da popijemo šalicu jakog vrelog čaja, koji je u zemunici odmah pripremila djevojka. Sjećam se da nije imala rusko ime — Margo. Suteći smo pili čaj, obuzeti vlastitim mislima. Tačno tri minute prije početka artiljerijske pripreme, svi smo izašli iz zemunice i zauzeli svoja mjesta na osmatračnici, koju je naročito brižljivo pripremio komandant inžinjerijskih trupa 8. gardijske armije. S nje se pružao izvrstan pregled cijelog terena oko rijeke Odre. Predjutarnja magla još se nije bila razišla. Pogleđao sam na sat: bilo je tačno pet sati ujutro ...« U taj trenutak krenula je u juriš na Berlin najjača vojna grupacija koja je ikada do tada viđena. Na relativno malom prostoru bilo je koncentrirano 2,5 milijuna sov-

jetskih vojnika, oko 42 hiljade topova i minobacača, više od 6300 tenkova i samohodnih topova, 7500 borbenih aviona. Tačno 3255 legendamih »kaćuša«, počelo je rigati vatra na prilaze njemačkog glavnog grada. »Iz hiljada topova, minobacača i naših omiljenih »kaćuša« odjednom je jarkom svjetlošću osvijetljena cijela okolica, a odmah zatim razlijegao se tutanj strahovite snage«, piše Žukov. »U zraku se poput grmljavine sve jače pronosilo neprekidno brajanje bombardera. U prvim trenucima s protivničke je strane zatreštalo nekoliko rafala, a zatim se sve utišalo. Činilo se da na neprijateljskoj strani nije ostalo živo biće. Poslije polusatne moćne artiljerijske pripreme, kad protivnik nije ispalio ni jedan hitac, a to je svjedočilo o potpunom ušutkanju njegovog sistema obrane, odlučeno je da se započne opći napad. U zrak su poletjele hiljade raznobojnih raketa. To je bio signal da 140 reflektora, raspoređenih na svakih 200 metara, osvijetli teren. Više od 100 milijardi svijeća osvjetljavalo je bojište, zasljepljujući protivnika i osvjetljavajući objekte za napad našim tenkovima i pješadiji. Slika je bila zaista izvanređno impresivna i vjerojatno za cijelog života nisam osjetio slično onome što sam osjećao u tom trenutku. Artiljerija je još više pojačavala vatra, dok su se pješadija i tenkovi složno bacili naprijed; njihov juriš pratio je moćni vatreni val. Do zore su naše trape svladale prvu ombrambenu liniju i započele juriš na dragu. Protivnik, koji je u rajonu Berlina imao veliki broj aviona, nije mogao u toku noći efikasno iskoristiti svoju avijaciju, a ujutro su naši napadački ešaloni bili toliko blizu protivnikovim trapama da neprijateljski piloti nisu mogli bombardirati naše čelne jedinice bez rizika da ne nanesu gubitke svome ljudstvu.

Hitlerovske trupe bile su doslovno potopljene u moru ognja i metala. Neprobojni zid prašine i dima visio je u zraku i mjestimice ga nisu mogli probiti čak ni vrlo jake zrake protutenkovskih reflektora. Naša avijacija je u valovima nadlijetala bojište. U toku noći je nekoliko stotina bombardera zasulo udaljene ciljeve, koji su bili izvan dometa naše artiljerije. Drugi bombarderi surađivali su s trupama ujutro i u toku dana. Već prvog dana bitke izvršeno je više od 6550 borbenih letova. Bilo je planirano da prvog dana samo artiljerija ispah 1,197.000 hitaca, ali je ispaljeno 1,236.000 hitaca. Više od 2450 vagona granata ili gotovo 98.000 tona metala sručilo se neprijatelju na glavu. Protivnikova obrana je uništavana i ušutkivana na dubini od osam kilometara, a pojedini čvorovi otpora na dubini od 10—12 kilometara —« Evo što je poslije o tom danu ispričao komandant njemačkog 56. tenkovskog korpusa, general artiljerije Weidling (Vajdling), na saslušanju u štabu Prvog bjeloruskog fronta. »Sesnaestog aprila, već u toku prvih sati ofanzive, Rusi su se probili na desnom krilu 101. artiljerijskog korpusa, na sektoru divizije Berlin, ugrozivši na taj naičin lijevi bok 56. tenkovskog korpusa. U drugoj polovini dana ruski tenkovi su se probili na sektoru 303. pješadijske divizije, koja je ulazila u sastav 11. SS tenkovskog korpusa, ugrožavajući bok divizije Miinchenberg. Istovremeno su Rusi vršili snažan frontalni pritisak na sektoru moga korpusa. U noći 16. i 17. aprila jedinice moga korpusa pretrpjevši velike gubitke, bile su prisiljene da se povuku na visove istočno od Seelowa.« Sovjetske trupe uspješno su napredovale na svim sektorima fronta u toku jutra 16. aprila. Ali, Nijemci su se ubrzo oporavili od prvog šoka i počeli pružati žestok

otpor snažnom artiljerijom, lociranom na Zelovskim visovima. S berlinskih aerodroma stalno su polijetale formacije bombardera i obrušavale se na jedinice Sovjetske armije, koja je bila u pokretu. Zelovski visovi dominiraju nad okolnim terenom, njihove padine su strme i znače ozbiljnu prepreku na putu za Berlin. Oni su kao kompaktan zid stajali pred sovjetskim trupama, zaklanjajući zaravanak na kojem je trebalo da dođe do glavnog sudara na bližim prilazima Berlinu. »Baš ovdje, u podnožju Zelovskih visova«, piše Žukov, »Nijemci su namjeravali zaustaviti naše trupe. Tu su koncentrirali najviše Ijudstva i materijalnih sredstava. Zelovski visovi nisu ograničavali samo akcije naših tenkova već su bili ozbiljna prepreka i za artiljeriju. Oni su zaklanjali dubinu protivnikove obrane i onemogućavali osmatranje s naše strane. Artiljerci su morali svladati te teškoće pojačanom vatrom, a često su bili prisiljeni da gađaju velike komplekse zemljišta. Za protivnika je obrana te skrajnje važne linije imala još i moralno značenje. Iza Zelovskih visova nalazio se Berlin! Hitlerovska propaganda je na sve moguće načine isticala odlučujuće značenje i nesavladivost Zelovskih visova, nazivajući ih čas »ključem Berlina«, čas »neosvojivom tvrđavom«. U 13 sati bilo mi je jasno da je protivnikova obrana na ovom sektoru uglavnom ostala čitava i da nam neće poći za rukom da zauzmemo Zelovske visove onim borbenim raspoređom kojim smo započeli napad. Da bismo pojačali udar naših trupa u napadu i sigurno probili obranu, odlučili smo, poslije savjetovanja s komandantima armija, da dopunski angažiramo obje tenkovske armije generala M. J. Katukova i S. I. Bogdanova. U 14 sati i 30 minuta već sam sa svoje osmatračnice ugledao pokrete prvih ešalona 1. tenkovske armije.

U 15 sati telefonirao sam Stavki i izvijestio je da smo probili prvu i drugu liniju protivnikove obrane, da su trupe fronta napredovale šest kilometara, ali da su naišle na ozbiljan otpor na Zelovskim visovima na kojima je, po svemu sudeći, protivnikova obrana uglavnom ostala čitava. Da bi ojačao udar armija, ubacio sam u borbu obje tenkov ske armije. Smatram da ćemo pred kraj sutrašnjeg dana probiti protivnikovu obranu. J. V. Staljin me je pažljivo saslušao i mirno rekao: — Konjev je imao posla sa slabijom protivničkom obranom. On je bez mukc forsirao rijeku Nisu i napreduje ne nailazeći na naročiti otpor. Podržite udar svojih tenkovskih armija bombarderskom avijacijom. Telefonirajte večeras i javite mi kako se razvija situacija. Isti dan uvečer ponovo sam referirao Vrhovnom o teškoćama na koje nailazimo u podnožju Zelovskih visova i dodao kako nam neće poći za rukom na prije sutrašnje večeri zauzmemo tu liniju. Ovaj put J. V. Staljin nije govorio sa mnom tako mirno kao u toku dana. — Nije trebalo da angažirate 1. tenkovsku armiju na sektoru 8. gardijske armije, već tamo gdje je predlagala Stavka. Zatim je dodao: — Jeste li sigumi da ćete sutra zauzeti Zelovske viTmdeći se da ostanem miran, odgovorio sam: — Sutra, 17. aprila pred večer, obrana na Zelovskim visovima bit će probijena. Što više protivnik bude bacao svoje tmpe protiv naših jedinica na ovom sektom, smatram da ćemo poslije toga brže zauzeti Berlin, jer je neprijateljske gmpe lakše razbiti na otvorenom prostom nego u gradu.

— Pomišljamo na to da naredimo Konjevu da uputi tenkovske armije Ribalka* i Ljeljušenka** s juga u smjeru Berlina, a Rokosovskom da ubrza forsiranje Odre i također nanese udar sjeverno od Berlina, kako bi ga obuhvatio s te strane — rekao je J. V. Staljin. Odgovorio sam: — Tenkovske armije Konjeva imaju punu mogućnost da brzo napreduju i njih treba uputiti na Berlin, a Rokosovski neće moći da započne ofanzivu prije 23. aprila, jer će se zadržati pri forsiranju Odre. — Do viđenja — prilično suho je rekao J. V. Staljin umjesto odgovora i spustio slušalicu ...« U svojim memoarima maršal Konjev piše da je Prvi ukrajinski front, uz artiljerijsku i zrakoplovnu pripremu, u prvom naletu ošamutio i gotovo zaslijepio protivnika, skrivajući istovremeno nepreglednom dimnom zavjesom pravce svojih glavnih udara. Poslije vatrenog udara trupe 3. gardijske, 13. i 5. gardijske armije — udama grupacija fronta, kao i trupe poljske 2. armije i 52. armije, koja je djelovala na drezdenskom pravcu, forsirale su rijeku Nisu. Borci su nezadrživo pojurili preko rijeke na splavovima, čamcima, preko jurišnih mostića ili običnim gazom. Svatko se trudio da što prije prijeđe na drugu obalu. Izuzetno su aktivni bili inženjerci, izgradivši već u prvim satima bitke niz mostova za prebacivanje teške artiljerije i tenkova. I ovdje je u početku protivnik bio ošamućen od udara, ali je potom počeo pružati nevjerojatno žilav otpor. Zato su u bitku uvedeni 25. i 4. gardijski tenkovski korpusi, a zatim 3. i 4. tenkovska armija. Zajedničkim snagama tmpe Prvog ukrajinskog fronta probile su 18. aprila obranu linije na Nisi. Tenkovske armije izbile su na rijeku

Spree (Špre), forsirale je u maršu i okomile se na Berlin. Na drezdenskom pravcu trupe ovog fronta uklinile su se udrugu Iiniju obrane i odbijale snažan protivnikov kontraudar. Efektno su podržavali kopnene snage piloti 2. zra koplovne armije. Za samo tri dana oni su vodili 138 zračnih borbi i oborili 155 njemačkih aviona. Već 18. aprila Stavka je izdala direktivu o izmjenama zadataka Prvom ukrajinskom i Drugom bjeloruskom frontu: I. S. Konjevu je naređeno da njegova 3. gardijska tenkovska armija nastupa preko Zossena (Cosen) na Berlin, a 4. gardijska tenkovska armija da izbije u rajon Potsdama; K. K. Rokosovskom je naređeno da ubrza forsiranje Odre i da jednim dijelom svojih snaga obuhvati Berlin sa sjevera. Valja reći da je u početku posebno snažan otpor trupama maršala Konjeva pružen u blizini Zossena, a to je znatno usporilo tempo njihovog napredovanja. Uz to je i nepogodan teren otežavao tenkovskoj armiji generala P. S. Ribalka da djeluje u razvijenom borbenom poretku. Zbog toga je komandant 1. ukrajinskog fronta I. S. Konjev poslao generalu Ribalku ovakav radiogram: »Druže Ribalko! Opet se vučete kao crijeva. Jedna brigada se bori, a čitava armija stoji. Naređujem: liniju Barut—Luckenwalde (Lukenvalde) morate prijeći preko močvare u razvijenom borbenom poretku i na nekoliko maršruta ... Izvijestite me o izvršenju ovog naređenja. Konjev 20. 4. 1945. godine.« Kako se u međuvremenu, prema Žukovu, odvijala bitka na sektoru Prvog bjeloruskog fronta? »Od ranog jutra 17. aprila na svim sektorima fronta rasplamsavale su se žestoke borbe; neprijatelj je pružao ogorčen otpor. Međutim, predvečer, ne izdržavši udar tenkovskih armija, koje su bile bačene u borbu prethodnog dana i koje su u suradnji s drugim armijama na nizu

sektora probile obranu na Zelovskim visovima, protivnik se počeo povlačiti. Do jutra 18. aprila Zelovski visovi bili su zauzeti. Probivši obranu na Zelovskim visovima, dobili smo mogućnost da u bitku ubacimo sve tenkovske jedinice i to na širokom frontu. No, i 18. aprila protivnik je neprestano još pokušavao zaustaviti napredovanje naših trupa, bacajući protiv njih sve raspoložive rezerve, pa čak jedinice koje su neposredno branile Berlin. Tek 19. aprila, pretrpjevši velike gubitke, Nijemci nisu mogli izdržati snažan pritisak naših tenkovskih i streljačkih armija, pa su se počeli povlačiti u vanjski pojas berlinskog obrambenog rajona. Nekoliko dana nakon toga M. S. Malinjin mi je referirao da je Stavka stavila izvan snage direktivu K. K. Rokosovskom, u kojoj je Drugom bjeloruskom frontu bilo naloženo da zaobiđe Berlin sa sjevera. Bilo je jasno da trupe Drugog bjeloruskog fronta — forsirajući do krajnosti složen vodeni sistem na Odri i slamajući na tom sektoru njemačku obranu — ne mogu prije 23. aprila prijeći u ofanzivu. Kao što je pokazao stvaran tok događaja, Drugi bjeloruski front je mogao početi ofanzivu glavninom svojih snaga najranije 24. aprila, to jest onda kad su se u Berlinu već vodile ulične borbe i kad je desnokrilna grupacija trupa Prvog bjeloruskog fronta u to vrijeme već opkolila grad sa sjevera i sjeverozapada. U toku borbi 16. i 17. aprila, a i poslije, neprestano sam se vraćao analizi planirane operacije našeg Prvog bjeloruskog fronta, kako bi se uvjerio ima li možda u našim odlukama takvih grešaka koje bi mogle omesti operaciju. Grešaka nije bilo. No, mora se priznati da smo učinili propust zbog kojeg se probijanje taktičke obrane zone protivnika oduljilo za dan-dva.

Prilikom pripremanja operacije donekle smo potcijenili težinu terena u rajonu Zelovskih visova, gdje je protivnik imao mogućnost da organizira teško savladivu oblanu. Nalazeći se 10—12 kilometara od naših polaznih položaja, duboko ukopan u zemlju, naročito na suprotnim padinama Zelovskih visova, protivnik je mogao sačuvati svoje ljudstvo i tehniku od vatre naše artiljerije i od bombardiranja iz zraka. Doduše, za pripremanje Berlinske operacije raspolagali smo s vrlo ograničenim vremenom, ali ni to ne može poslužiti za opravdanje. Krivicu za nedorađenost priprema moram prije svega preuzeti na sebe. Mislim da će, ako ne javno, a ono bar u svojim razmišljanjima, odgovornost za nedovoljnu pripremljenost prilikom osvajanja Zelovskih visova u armijskim okvirima preuzeti na sebe i komandanti armija koje su sudjelovale u borbama na tom sektoru. Prilikom planiranja artiljerijskog udara trebalo je predvidjeti teškoće uništenja protivnikove obrane u tom rajonu. Sada, poslije dugo vremena, razmišljajući o planu Berlinske operacije, zaključio sam da se uništenje berlinske grupacije i zauzimanje Berlina moglo ostvariti donekle drugačije. Dakako, lakše je stvarati strategijski plan sad, kad o svemu imamo iscrpne podatke, i kad je sve apsolutno jasno, nego onda kad smo bili prisiljeni da praktički rješavamo jednadžbu s mnogo nepoznanica. Ipak želim o tom pitanju iznijeti neka svoja gledišta. Zauzimanje Berlina trebalo je odmah i obavezno povjeriti Prvom bjeloruskom frontu, a razgraničavajuću liniju povući ovako: Frankfurt na Odri — Fiirstenvvalde (Firstenvalde) — centar Berlina. U toj varijanti glavna grupacija Drugog bjeloruskog fronta mogla je nanijeti udar na užem sektoru i zaobići Berlin sa sjeveroistoka, sjevera i sjeverozapada. Prvi ukrajinski front bi snagama

svoje glavne grupacije nanio udar u pravcu Berlina najkraćim putem, obuhvaćajući ga s juga, jugozapada i zapada... Ali zbog niza razloga ova i druge varijante nisu značile ništa prilikom razmatranja i utvrđivanja plana u Stavki. Vrhovna komanda je ostvarivala varijantu koja je predviđala nanošenje udara širokim frontom ...« Što se događalo u Hitlerovom Glavnom štabu neposredno prije i u prvim danima sovjetske ofanzive? U Berlinu, u podzemnom bimkeru Reichskancelarije, bližilo se kraju dugo noćno savjetovanje kojim je rukovodio Hitler. Referent o situaciji na Istočnom frontu potpukovnik von Germani, rezimirajući svoje saopćenje, rekao je da je na frontu duž Odre i Nise nastupilo zatišje i da su aktivni samo izviđači. Samo tridesetak minuta poslije toga, u pet sati po moskovskom vremenu (ih malo prije tri po berlinskom) iznenada su »počeli gorjeti nebo i zemlja«, kako je zapisao u svoj dnevnik jedan njemački vojnik, započela je sovjetska ofanziva. Već sredinom 16. aprila trupe glavne udarne grupacije Prvog bjeloruskog fronta prodrle su u dubinu od osam kilometara i jednim dijelom izbile na drugu liniju protivničke obrane. Njemačka komanda smatrala je, ne bez osnove, da probijanje njene druge obrambene linije prijeti teškim posljedicama. Radi razmatranja nastale situacije na Istočnom frontu, u 14 sati i 30 minuta (po moskovskom vremenu) kod Hitlera je održano savjetovanje kojem su prisustvovali: Bormann, Goring, Donitz, Keitel (Denic, Kejtl), Jodl, Krebs, i drugi. Referent je bio general Hans Krebs, načelnik Generalštaba kopnene vojske. On je rekao da je obrana njemačkih trupa jugozapadno od Kiistrina probijena i predložio da se njemačke jedinice povuku.

Hitler je prijedlog kategorički odbio. »Ne«, odgovorio je Fiihrer, »nećemo se povući ni jedan metar. Ako se ne održimo na Odri, gdje ćemo se još održati? Prolaz kod Kiistrina treba još danas likvidirati! Smjesta donesite ovo naređenje!« Izvršavajući Hitlerovu zapovijed, Nijemci su pojačali drugu liniju obrane na Zelovskim visovima rezervom iz sastava grupe armija Visla. Ali Prvi bjeloruski front je u borbu ubacio nove tenkovske i artiljerijske jedinice i nastavio zadavati protivniku teške udarce. U prva tri dana borbe samo na sektoru Prvog bjeloruskog fronta Nijemci su iz svojih rezervi ubacili u bitku sedam divizija, dvije brigade i 30 samostalnih bataijona. Protivnik je činio očajničke napore da zaustavi napredovanje trupa, 1. ukrajinskog fronta prema rijeci Spree. Komanda grupe armija Centar iskoristila je za obranu ove linije svoje rezerve i jedinice 4. tenkovske armije, koje su se povlačile pred trupama maršala Konjeva. Istovremeno su Nijemci stvorili snažnu grupaciju u rajonu Gorlitza (Gerlic) kako bi zaustavili napredovanje sovjetske 52. armije i poljske 2. armije i poslije toga u rajonu Spreemberga (Špremberg) izbili iza leđa udarnoj grupaciji Prvog ukrajinskog fronta. U takvoj situaciji Stavka sovjetske Vrhovne komande naredila je maršalu Konjevu da okrene 3. i 4. gardijsku tenkovsku armiju na sjeverozapad radi napada na Berlin s juga. U tom trenutku Hitler je smatrao da se Berlin može održati još najmanje šest do osam tjedana, a za to vrijeme će, vjerovao je, izbiti rat između zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza. U međuvremenu se Fiihrer namjeravao prebaciti u svoju »Alpsku tvrđavu«, smještenu na granici planinskog rajona Austrije i Njemačke (rajon Miinchena, Insbrucka, Salzburga), koja se grozničavo gradila.

U knjizi »Generalštab u godinama rata« general Sergej Stemenko piše: »Mi smo još potkraj marta saznali od Engleza da je znatan dio njemačkih državnih nadleštava prebačen na jug. Zatim su nam Amerikanci javili da je Ribentrop* 7. aprila 1945. pozvao ambasadora Japana Oširau i saopčio mu kako promjene koje nameće rat mogu izazvati neophođnost privremenog prebacivanja njemačke vlade u južnu Njemačku...« U tom smjeru u to su se vrijeme kretale duge željezničke kompozicije i kamioni sa cementom i drugim građevinskim materijalom, pristizale su različite remontne radionice, prevozila se štapska oprema i ekipe radnika, uz najstrožu diskreciju...« Ali sudbina, u koju je toliko vjerovao, nije se osmjehnula vođi Trečeg Reicha. Sovjetske armije, koje su se poput lavine valjale prema Berlinu, nisu mu dopustile da ostvari ove planove.

JURIS NA BERLIN Juriš na sam grad Berlin započeo je petog dana sovjetske afanzive, 20. aprila 1945. godine, na Hitlerov rodendan. Berlin je uoči drugog svjetskog rata imao oko četiri i pol milijuna stanovnika. Bio je glavni grad Trećeg Reicha. Sad velikim dijelom razoren od savezničkog bombardiranja i poluprazan, pretvoren je u golemi bunker, iz kojeg su Nijemci vršili očajničke napore da se održe i odbiju napade Crvene armije. Dvadeset prvog aprila jedinice 3. udame, 2. gardijske tenkovske, 47. i 5. udarne armije, prodrle su u predgrađe Berlina i započele borbe u samom gradu. Dotle su 61. armija, poljska 1. armija i druge jedinice Prvog bjeloruskog fronta brzo napredovale prema rijeci Elbi, na kojoj je trebalo da dođe do historijskog susreta sa savezničkim trupama koje su napredovale sa zapada. Drugi bjeloruski front pod komandom maršala Rokosovskog, forsirao je 18. i 19. apriia dijelom svojih snaga Istočnu Odru i očistio od protivnika vodoplavnu dolinu između Istočne i Zapadne Odre. I ovaj front krenuo je 20. aprila u ofanzivu glavninom snaga. Forsirajući Zapadnu Odru, trupe Fronta slomile su protivničku obranu na lijevoj obali rijeke i uz žestoke borbe okomile se na zapad.

»Da bi svestrano ubrzale uništenje protivnikove obrane u samom Berlinu«, piše Žukov, »bilo je odlučeno da se Prva i Druga gardijska tenkovska armija bace zajedno sa 8. gardijskom, 5. udarnom, 3. udamom i 47. armijom u borbu neposredno za sam grad. Moćnom artiljerijskom vatrom, snažnim napadima iz zraka i tenkovskom lavinom, te su armije morale brzo ušutkati neprijateljsku obranu u Berlinu. Trupe Prvog bjeloruskog fronta 23. i 24. aprila razbile su hitlerovce na prilazima centru Berlina. U južnom dijelu grada u borbu su stupile jedinice 3. tenkovske armije Prvog ukrajinskog fronta; 25. aprila 328. streljačka divizija 47. armije i 65. tenkovska brigada 2. gardijske tenkovske armije Prvog bjeloruskog fronta, koje su napredovale zapadno od Berlina, spojile su se u rajonu Ketzina (Kecin) sa 6. gardijskim mehaniziranim korpusom 4. gardijske tenkovske armije Prvog ukrajinskog fronta. Tako se neprijateljska berlinska grupacija, s ukupno 400 hiljada Ijudi, našla rasječena na dvije izolirane grupe: berlinsku i frankfurtsko-gubensku ...« U knjizi »Oslobodilačka misija Sovjetske armije« maršal Andrej Grečko piše: »Trupe triju frontova, započevši ofanzivu na sektoru širokom više od 300 kilometara, slamale su tokom šestodnevnih borbi obranu njemačko-fašističkih trupa na Odri i Nisi i nanijele teške gubitke grupama armija Visla i Centar. U ovoj etapi samo jedinice Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta razbile su više od 20 neprijateljskih divizija... U noći 23. aprila J. V. Staljin je naredio trupama Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta da završe opkoljavanje frankfurtsko-gubenske grupacije najkasnije do 24. aprila i da ni u kojem slučaju ne dopuste da se ona probije iz Berlina u pravcu zapada ili jugozapađa ...«

Izbijanje sovjetskih trupa 21. aprila na kružnu berlinsku autostradu u rajonu Bernaua, Petershagena, Riedersdorfa, Erknera i Bustenhausena stvoreni su povoljni uvjeti za potpuno opkoljavanje njemačke prijestolnice. Spajanjem trupa dvaju frontova koje su opkolile Berlin, završena je ova etapa Berlinske operacije. Njemačke trupe obrane prilaza Berlinu bile su razbijene, kompaktni front protivnika probijen je na mnogim sektorima, njegove krupne jedinice su opkoljene i uništavane pojedinačno. Sjedište njemačkog Generalštaba, koji se nalazio u rajonu Zossena, pao je u ruke jedinica Prvog ukrajinskog fronta, a to je neprijatelju poremetilo rukovođenje vlastitim trupama. Sovjetske trupe, koje nisu sudjelovale u opkoljavanju Berlina, napredovale su prema Elbi u susret zapadnim saveznicima. Dani Trećeg Reicha bili su izbrojani. To su predosjećali svi — od redova do generala. Jedinice 58. divizije Prvog ukrajinskog fronta srele su se 25. aprila na Elbi, u rajonu Torgaua, s patrolom 69. divizije američke 1. armije. Treći Reich je bio skroz presječen, ratnici dviju savezničkih država, vojnici i oficiri SSSR-a i SAD, stisnuli su jedni drugima ruke ...« Preostalo je, kaže maršal Vasilij Čujkov, da se učini još jedan korak, da se zauzme Berlin i time završi rat. Ovaj korak trebalo je da izvedu sovjetske trupe. U Berlinu se nalazio cijeli nacistički ološ, ovdje je bio mozak Trećeg Reicha, ovdje je i dalje živio i djelovao Hitler sa svojom Vrhovnom komandom. Još su se mogli spasiti životi stotina, hiljada i desetina hiljada njemačkih mlađića, njemačkih vojnika, koje je sudbina bila poštedjela u tom dugom i za njih bezizlaznom ratu. Na jednom kraju vage bili su životi stotine hiIjada Nijemaca i opasnost od razaranja novih gradova, a na drugom — život nekoliko avanturista ...

No svoj su život Hitler, Goebbels, Himmler, Goring i Borman pretpostavljali svemu... Već su i njemački generali u duši bili spremni na to da pognu glave i priznaju kako je sve izgubljeno, ali ih Hitler drži u pokomosti i u krvavu klaonicu baca hiljade novih života ... Počinje agonija nacističkog režima, agonija njegovih vođa, koja pred cijelim svijetom razotkriva njihovu okratnost i kukavičluk, njihov egoizam i podlost... »U Reichskancelariji«, piše maršal Cujkov, »održano je 22. aprila 1945. godine u 15 sati posljednje veliko operativno savjetovanje, kojim je osobno rakovodio Hitler. On je tada prvi put priznao da je rat izgubljen. Iz zaplijenjenih dokumenata i iskaza feldmaršala Wilhelma Keitela (Vilhelm Kajtl) i generala Alfreda Jodla, Weidlinga (Vajdlinga) i dragih, vidi se kako su fašističke glavešine, na rubu sloma, ispoljili neke instinkte koji su sve do određenog vremena bili skriveni pod maskom vjernosti Hitlera: »Vlast! Dajte vlast!« Sa svih strana pružale su se ruke prema fotelji u kojoj je još sjedio Hitler. »Nije slučajno«, piše general Nikolaj Popelj, »još 22. aprila Hitler je optužio generalitet i svoje pomoćnike za nevjernost i izdaju. Već sutradan stigao je telegram od Hermanna Goringa, koji je pobjegao na jug, u kojem se ovaj smatrao Hitlerovim nasljednikom zahtijevajući da mu se daju punomoći šefa države počevši od 22. sata 23. aprila. Ali Fiihrer je naredio Bormanu da se Goring ne samo uhapsi već i u slučaju Fuhrerove smrti ubije — kao njegov supamik. Goring je u radiogramu javljao da su mu potrebne punomoći kako bi poveo separatne pregovore o miru s Anglo-Amerikancima, jer su Hitleru vezane rake u opkoljenom Berlinu.« Dva dana poslije primitka Goringova radiograma, jedan visoki nacistički funkcioner za štampu referirao je

Hitleru o novom izdajstvu: Himmler, neograničeni gospodar SS jedinica, koje su nekada brojile 800 hiljada ljudi, samostalno je ponudio pregovore vladama SAD i Velike Britanije o zaključivanju separatnog mira. Činovnik je referirao kako je Himmler obavijestio obje vlade da je Hitler teško bolestan, gotovo na umoru, i da su mu dani U tom trenutku sloma Trećeg Reicha Heinrich Himmler je pravovremeno pobjegao iz Berlina i izabrao »promatračku poziciju« u esesovskom sanatoriju Hoenlihen (sjeverno od Berlina). Odatle je pokušao stvoriti uvjete za preuzimanje vlasti kao Hitlerov nasljednik. U trenutku kad je Treći Reich bio na izdisaju, on je pokušavao uspostaviti vezu s predstavnicima Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država potkraj aprila 1945. Ali, svi njegovi pokušaji bili su odbijeni. Saveznička koalicija ostala je dosljedna dogovoru da separatni mir neće prihvatiti nitko među njima, ma od koga bio ponuđen. Ne naišavši na odgovarajuću podršku službenih krugova na Zapadu, Himmler je počeo uništavati dosjee svojih najbližih suradnika kako bi prikrio njihovo sudjelovanje u zločinima. Istovremeno je počeo razmišljati o tome kako da očuva nacističku stranku i državni aparat i u tom smislu ponudio je svoje usluge admiralu Donitzu, koga je Hitler testamentom odredio za nasljednika. Tek 20. maja 1945. Himmler je zaključio kako je došlo vrijeme da bježi. Izradivši lažne dokumente, pokušao je sakriti se i zatim prebaciti nekamo u Južnu Ameriku. Ali već 23. maja slučajno je pao u ruke jednoj engleskoj patroli. Tom prilikom nije pokazao posebnu upomost, isljednicima je brzo izjavio da je on osobno Reichsfiihrer SS Heinrich Himmler. Englezi su bili najprije zbunjeni, zbog načina na koji su se dočepali jednog od glavnih zločinaca Njemačke, a onda su odlučili da ga pretresu. Ali, bilo je ka-

sno: Himmler je pregrizao kapsulu cijankalija skrivenu u ustima. Iz Hitlerove okoline poslije se saznalo da je Himmlerov postupak razbijesnio vođu Trećeg Reicha. Sav zapanjen naredio je feldmaršalu Greimu da izvrši »prvenstveno važan državni zadatak« da odleti iz Berlina, uhapsi Himmlera i dovede ga u grad. Hitler je odlučio da ostane u Berlinu i prihvatio je prijedlog načelnika štaba operativnog rukovodstva generala Alfrcda Jodla da se sa Zapadnog fronta povuku sve trupe i bace u bitku za Berlin, ali prekasno. Radi izvršenja ove odluke, Jodl je specijalnom direktivom 24. aprila naredio komandantima grupa armija da bace sve raspoložive snage protiv smrtnog neprijatelja — boljševizma. Pri tome se ne osvrće na činjenicu što anglo-američkc trupe mogu zavladati znatnim teritorijem na zapadu. U međuvremenu, kako u svom dnevniku navodi Jodl, Hitler se donekle oporavio poslije živčanog sloma koji je dobio na savjetovanju 22. aprila i već u 19 sati i 15 minuta on šalje telegram admiralu Donitzu u kojem bitku za Berlin naziva »bitkom za sudbinu Njemačke«. Naređuje Donitzu da se odrekne izvršenja svih zadataka koji stoje pred ratnom momaricom, i da se lati prebacivanja trupa zračnim, vodenim i kopnenim putem u Berlin, kako bi ojačao obranu grada. U vezi s tim svi ostali zadaci i drugi frontovi imaju, po njegovu mišljenju, sekundarno značenje. U dnevniku Operativnog odjeljenja Vrhovne komande omžanih snaga, koji je po naređenju Jodla vođen još od 1938. godine, navodi se da je 22. aprila Hitler saopćio svoju odluku da izvrši samoubojstvo. Ali reći, još ne znači i učiniti. Hitler nije želio umrijeti. »Kajzer je prekinuo borbu u četvrt do dvanaest, ja ću, pak, to učiniti tek u dvanaest i pet minuta!«

»Neke mutne, neizražene nade«, piše maršal Ćujkov, »roje se u usijanom mozgu diktatora. Kamo je sve nestalo? Kamo je sve iščezlo? Gdje su te gomile koje su padale na koljena, plješćuči do besvijesti, izvikujući poslije svake druge riječi njegovo ime? On se zaklinjao da će pod njihove noge baciti cijeli svijet. Oni su se kleli umirući za njega... Zar se sad ne mogu naći milijuni njemačkih mladića koji će se spaliti na lomači za spas Fiihrerovog života? I Hitler nemilosrdno baca u boj golobrade dječake, gimnazijalce, šaljući ih u smrt pod vatru artiljerijskih granata, pod gusjenice tenkova ... Komandant berlinskog garnizona general Weidling izjavio je na saslušanju: — Hitler mi je 25. aprila kazao: »Situacija se mora poboljšati. Deveta armija će prići Berlinu i nanijeti udar protivniku zajedno sa 12. armijom generala Waltera Wencka (Valter Venk). Udar će biti zadan ruskom južnom frontu. Sa sjevera će stići Steinerove (Štajner) trupe i zadati udar ruskom sjevemom krilu ...« Svi ti planovi bili su maštanja Hitlera i njegove okoline: ti su ljudi već bili izgubili sposobnost da realno misle. »U noći između 22. i 23. aprila«, piše maršal Andrej Grečko, »feldmaršal Keitel je odletio iz Berlina u štab 12. armije sa zadatkom da tu armiju povuče s linije Odre i spoji je sa 9. armijom. Snažna Wenckova armija munjevito se okomila prema glavnom gradu, ali već sutradan Keitel se više nije mogao vratiti u Berlin. Sovjetske trupe tukle su uzduž i poprijeko obje armije.« »Hitler je sjedio u bimkem, ali on nije mogao da ne zna što se odigrava u Berlinu. Morao je znati«, piše maršal Ćujkov, »da su panika i zbunjenost posljednjih dana uskomešali sve putove u Njemačkoj, da se milijuni stanovnika Berlina nisu uspjeli evakuirati iz grada. Ali dikta-

tor nije vodio računa ni o čemu, osim o vlastitom životu...« A gdje su trupe, gdje su ostaci legija Trećeg Reicha? Radiogramima se izdaju naređenja njemačkim armijama da deblokiraju Berlin ... Ovu naredbu i telegrame, koje je sastavljao osobno Hitler, neprestano ponavljaju radio-stanice koje su još ostale u rukama nacista, one se šalju i preko telefonskih veza: »Gdje je 12. armija?« »Zašto Wenck ne poduzima napad?« »Gdje je Schomer?« »Odmah prijeđite u ofanzivu!« »Kad ćete početi ofanzivu?« Busseova 9. armija sa 200 hiljada ljudi, više od 2000 topova i više od 300 tenkova odsječena je od prijestolnice, sovjetske trape je uništavaju i zarobljavaju po dijelovima. Na njih su se okomile 3, 69. i 33. armija Prvog bjeloruskog fronta i 28. i 3. gardijska armija Prvog ukrajinskog fronta. Iz zraka su djelovanje suhozemnih trapa podržavale osnovne snage 2. i dijelovi 16. zrakoplovne armije. Odnos snaga u ovom rajonu u pješadiji i tenkovima bio je gotovo jednak, dok je Crvena armija imala trostraku premoć u artiljeriji i minobacačima. Wenckova 12. armija, sastavljena od tri pješadijske, jedne tenkovske i jedne motorizirane divizije, krenula je 26. aprila u napad, u smjeru Berlina. Koncentriravši na uskom sektora svoje snage, ona je stekla premoć nad sovjetskim trupama u pješadiji, artiljeriji i tenkovima. Wenckove su jedinice već ujutro 26. aprila probile sovjetski front i pojurile prema zapadu. Ali u toku dana trupe Prvog ukrajinskog fronta zatvorile su prolaz i na prilazima Berlinu raznijele u komadiće glavninu njenih snaga. »Uspješno su se razvijale borbe u samom Berlinu«, piše Žukov. »Kad su trape Prvog bjeloraskog fronta prodrle u glavni grad Njemačke, obrana grada u nekim ra-

jonima već je bila oslabila, jer je jedan dio jedinica berlinskog gamizona bio prebačen na Zelovske visove, kako bi tamo ojačao obranu. Naše jedinice brzo su napipale te rajone i, vješto manevrirajući, zaobilazile glavna žarišta otpora. No, što su se naše jedinice više približavale centru grada, otpor protivnika sve je više jačao. I na jednoj i na drugoj strani trupe su se borile sve većom žestinom. Prolivnikova obrana bila je kompaktna. Nijemci su koristili sve prednosti koje su imali u gradu. Višekatne zgrade, čvrsti zidovi, skloništa od napada iz zraka i podzemni prolazi igrali su važnu ulogu. Te su prolaze fašisti koristili za prelazak iz jednog dijela grada u drugi, pa čak i za prebacivanje u pozađinu naših trupa. Rijeka Spree je u samom gradu svojim visokim betoniranim obalama i presijecajući Berlin na dva dijela opasavala zgrađe ministarstva u centru grada. Tu je svaku zgradu branio garnizon, čija je snaga često dostizala snagu jednog bataljona. Naša se ofanziva danonoćno nastavljala. Svi su napori bili usmjereni na to da se protivniku ne pruži mogućnost da organizira obranu na novim uporišnim tačkama. Armije su bile ešalonirane po dubini. U toku dana u napadu su sudjelovali prvi ešaloni, a noću drugi. Prije pripremljena obrana Berlina, sa sektorima, rajonima i odsjecima, bila je suočena s detaljno razrađenim planom našeg napada. Svakoj armiji koja je jurišala na Berlin prethodno su dodijeljeni određeni pojasevi. Jedinice i odjeljenja dobila su naređenja da osvoje određene ulice, trgove i objekte. Iza prividnog kaosa uličnih borbi stajao je harmoničan i brižljivo promišljen sistem. Osnovni objekti obrane u gradu bili su zasuti uništavajućom vatrom.

Glavnu težinu borbi u centralnom dijelu Berlina preuzeli su jurišni odredi i jurišne grupe sastavljene od pripadnika svih rodova vojske. Bitan zadatak uličnih borbi u Berlinu svodio se na to da se protivniku uskrati mogućnost da svoje snage stegne u pesnicu; trebalo je rascjepkati garnizon na pojedina uporišta i žarišta otpora i zatim ih brzo uništiti. Da bi se riješio taj zadatak, do početka Berlinske operacije bili su stvoreni neophodni preduvjeti. Prvo, naše su trupe na prilazima gradu samljele značajan dio Ijudstva i tehnike kojima je raspolagao protivnik. Drugo, brzo opkolivši Berlin, onemogućili smo Nijemcima da manevriraju rezervama. Treće, i te njemačke rezerve, koje su bile privučene u rajon Berlina, bile su brzo uništene. Sve nam je to omogućilo da, bez obzira na mnogobrojne preporuke, smanjimo do minimuma ulične borbe i olakšamo trupama uvjete za uništavanje neprijateljske obrane u samom gradu. Svaki juriš pješadije i tenkova praćen je snažnim udarcima artiljerije i avijacije, koje su napadale na svim sektorima fronta. Od 21. aprila do 2. maja na Berlin je ispaljeno gotovo milijun 800 hiljada artiljerijskih zrna. Ukupno je na neprijateljsku obranu u gradu sručeno više od 36 hiljada tona metala. Trećeg dana bitke za Berlin specijalno proširenim kolosijekom dovezeni su tvrđavski topovi, koji su otvorili vatru na centar grada. Težina svake njihove granate dosezala je pola tone. Obrana Berlina pretvorena je u prah i pepeo. Uzimajući u obzir naročitu važnost borbenog zadatka koji je dobila 5. udarna armija pod komandom generala N. E. Berzarina, odlučili smo da je ojačamo 11. tenkovskim korpusom generala I. J. Juščuka. Zadatak ove grupacije bio je da osvoji rajone u kojima se nalaze vladine

zgrade, Reichskancelarija i Hitlerov Glavni stan. Najkompliciraniji zadatak u prvoj etapi bio je juriš na jako utvrđenu šlesku željezničku stanicu i forsiranje rijeke Spree s njenim visokim betoniranim obalama. U Berlin su s istoka prve prodrle trupe koje su ulazile u sastav 26. gardijskog korpusa generala P. A. Firsova i 32. korpus generala D. S. Žerebina. Gotovo četiri godine čekali su taj historijski trenutak naši herojski ratnici, koji su prešli u kontraofanzivu od Moskve, Staljingrada, Lenjingrada, sjevernog Kavkaza, kurske izbočine, Ukrajine, Bjelorusije, Pribaltika i drugih krajeva naše zemlje. Teško je iskazati riječima ono uzbuđenje koje je obuzelo sve sovjetske ratnike.« Evo sjećanja starijeg vodnika na topu 6. baterije 832. artiljerijskog puka 266. streljačke divizije, Nikolaja Vasiljeva: »Predvečer je naša baterija izbila na uzvišicu i odatle smo ugledali golem grad. Obuzeo nas je osjećaj radosti i likovanja. To je posljednja neprijateljska linija — došao je trenutak osvete. Nismo čak ni opazili kad je stigao automobil i iz njega izišao naš komandant armije, general Berzarin. Pozdravio nas je i naredio našem komandiru: Na fašiste u Berlinu — vatra! Zacijelo nikad nismo tako munjevito i tako složno radili kao u tom trenutku, kad smo otvarali vatru na neprijateljski glavni grad ...«

Na granatama naše baterije sanitetski instruktor Malanja Jurčenko napisao je ovo: »Za Stalijngrad, za Donbas, za Ukrajinu, za siročad i udovice. Za suze majki!« Dvadeset četvrtog aprila, vodeći žestoke borbe, 5. udarna armija i dalje je uspješno napredovala prema centru Berlina, Alexander-platzu, dvorcu kajzera Wilhelma, berlinskoj vijećnici i Reichskancelariji.

Uzimajući u obzir najuspješnije napredovanje 5. udarne armije, a i osobito istaknute kvalitete njenog komandanta heroja Sovjetskog Saveza generala N. E. Berzarina, sovjetska komanda ga je imenovala za prvog sovjetskog komandanta grada Berlina i komandanta sovjetskog garnizona u njemu. Berzarin je jedan od najobrazovanijih i jedan od najkultumijih generala sovjetske arU Hitlerovim rukama 28. aprila ostaje samo mali komad zemlje: zoološki vrt i vladine zgrade. Nacistički režim je na izdisaju... To više nisu Ijudski glasovi, to su buncanja manijaka. Načelnik Generalštaba kopnene vojske general Krebs prenosi generalfeldmaršalu Keitelu Fuhrerovu naredbu: »Fiihrer traži da mu se što prije pruži pomoć. Na raspolaganju nam je najviše 48 sati. Ako za to vrijeme ne stigne pomoć bit će kasno. Fiihrer zahtijeva da vam to napomenem još jednom.« »Pokušava li Keitel umiriti sebe ili Fuhrera« piše Čujkov. »To sada više nije važno. Oni su svi utonuli u fatamorganu želja... Oni se i dalje igraju olovnih vojnika.« Keitel piše odgovor: »Wench i Busse polaze; uspjeh može se postići zadavanjem udara na sjeveru ...« On još sanja o udarima, a na kartama crta raznobojne strelice, pedantno i lijepo ... Kad je general Heinrici referirao da se Busse i Wenck ne mogu probiti u prijestolnicu, optužen je za sabotažu Fiihrerovog naređenja i 28. aprila smijenjen s položaja komandanta grupe armija. U pet sati ujutro idućeg dana Glavni je stan iz štaba 9. armije generala Bussea primio vijest: »Nismo se uspjeli probiti. Čeone tenkovske jedinice, usprkos kategoričkom naređenju, vjerojatno su se probile na zapad ili su uni-

štene. Ostali dijelovi udarne grupacije pretrpjeli su znatne gubitke i zaustavljeni su ...« Sve je u tom sumornom izvještaju bilo preuveličano. Slika je bila mnogo jasnija. Sovjetske trupe su u to vrijeme metodično, po dijelovima, uništavale one jedinice Busseove armije koje se nisu predavale, a zarobljavale vojnike koji su se predali.

»I sve je to još bilo malo Hitleru«, kaže Čujkov. »On više nije držao vlast... već priviđenje vlasti! On ipak ne silazi s političke pozornice. On je spreman da za vlastiti život žrtvuje živote cijele nacije. Iz njegovog bunkera slijedi novo naređenje: Zapovijeda trupama koje se bore između Odre i Elbe da, ne gubeći vrijeme, sa svih strana krenu u ofanzivu na Berlin. Ah trupe između Odre i Elbe koje bi se mogle odazvati Fiihrerovu pozivu, više ne postoje. Tamo su ostale i grupe esesovaca strahujući od osvete za izvršene zločine, grupe izbezumljene od grmljavine topova, vatre i krvi... Hitler 29. aprila u 23 sata pita generala Jodla: Gdje su prednji dijelovi Wenckove armije? Kad će obnoviti ofanzivu? Gdje je 9. armija? Gdje treba da se probije 9. armija? Jodl mu već više nije mogao odgovoriti. On i sam nije znao gdje su armije, što se s njima dogodilo, što se to odigrava. On je iz trenutka u trenutak očekivao kraj ...« Hitler ne samo da nije raspolagao preciznim informacijama s fronta, već mu je i situacija u samom Berlinu bila slabo poznata. Napokon mu je 29. aprila komandant grada general Weidling (Vajdling) blijed kao krpa, raportirao da će sovjetske trupe stići do ulaza u njegov bimker najkasnije do 1. maja. Kao što su događaji pokazali, Weidling je pravilno ocijenio situaciju. U to vrijeme Keitel je javio preko radija da su zaustavljene trupe koje pokušavaju izvršiti deblokadu. Tek

tada je Hitler objavio da je oko njega došlo do sveopće izdaje i zato je, kaže, za nj došlo vrijeme da razmisli i o sebi. Za svoga života, zauzet »velikim državnim poslovima«, on nije mogao dovesti u red »privatni život«, ali je sad u ovom teškom trenutku »odlučio stupiti u brak sa svojom odanom prijateljicom Evom Braun«. U knjizi »Pred nama je Berlin« general Nikolaj Popelj ovako opisuje vjenčanje Eve Braun i Hitlera. »Uslužni Goebbels poslao je po inspektora Wagnera, koji je vjenčao Adolfa i Evu, odjeven u tamnu uniformu nacističke stranke. Poslije ceremonijala priređena je u bunkeru raskošna svadba u maloj dvorani za konferencije. Dugogodišnja veza između Hitlera i Eve Braun smatrala se velikom državnom tajnom: prema prizanju samog Guderiana, čak ni on, načelnik Generalštaba, nikad nije čuo za to. Propagandisti su izvikivali na svim uglovima da Fiihrer ne jede meso, ne pije, ne puši, nema porodicu i da cijele dane samo misli na dobrobit naroda. Međutim, »visokomoralni« naredbodavac arijevac dolazio je često u svoju ljetnu rezidenciju Bertesgaden, gdje se zabavljao s lijepom pomoćnicom službenog partijskog fotografa. Vrijeme za sklapanje braka s ljubavnicom Hitler je uspio odvojiti i uza sve »velike državne brige« tek 30. aprila 1945. Dok smo tukli po Reichskancelariji iz običnih i samohodnih topova, dok su naši vojnici na njenim prilazima uništavali posljednje fanatike i svojom krvlju plaćali svaki metar osvojenog zemljišta, nikome nije bilo ni na kraj pameti ono što se zbivalo iza debelih zidova podzemnog bunkera. Poslije Fiihrerove svadbe rukovodioci Reicha su se raspojasali: pijmo, pjevajmo, živimo posljednje dane! Na praznične stolove postavili su boce s najboljim vinima i likerima i najukusnije poslastice. Vođa Partije svemoćni Bormann, načelnik Generalštaba Krebs,

Hitlerov ađutant Burgdorf i druge glavešine zalijevali su alkoholom tugu, i na kraju polijegali na stol. U susjednoj sobi pak, Hitler je shrvan samrtnom tugom diktirao sekretaricama dokument o ... sastavu nove vlade, izjavu o izdaji najbližih suradnika i testament. Tako su sahranjivali svoju državu i svoju partiju rukovodioci fašizma ...« Rasplet se bližio kraju. Ćemu se nadalo hitlerovsko rukovodstvo u tom kritičnom trenutku? Keitel je na saslušanju izjavio: »Još od ljeta 1944. Njemačka je vodila rat kako bi dobila na vremenu, nadajući se da u ratu, u kojem su s obje strane sudjelovale razne države, različite flote, predvođene različitim vojskovođama, može u bilo koje vrijeme doći do iznenadne promjene situacije zbog kombinacije različitih faktora. Mi smo vodili rat, očekujući događaje koji su se mogli zbiti, ali se nisu zbili.« Bitka u Berlinu dostigla je vrhunac. Maršal Žukov o tome piŠe: »Svi smo željeli poraziti berlinsku grupaciju do 1. maja. Ali se neprijatelj, iako u agoniji, ipak nastavio boriti, držeći se grčevito svake zgrade, svakog podruma, svakog kata i svakog krova. Bez obzira na njegov fanatičan otpor, sovjetske su trupe zauzimale kvart za kvartom. Trupe generala V. I. Kuznjecova, N. E. Berzarina, S. I. Bogdanova, M. J. Katukova i V. I. Čujkova sve su se više približavale centru Berlina...«

'K'-V

asffl oh tmncTtmi the: BEPAHH'

»,-as

REICHSTAG JE PAO Trideseti aprila 1945. zauvijek de ostati u sjećanju sovjetskog naroda i ući u historiju njegove borbe protiv fašističke Njemačke. »Toga dana«, sjeća se maršal Žukov, »u 14 sati i 25 minuta trupe 3. udarne armije pod komandom generala Kuznjecova (član vojnog savjeta A. I. Litvinov) zauzele su veći dio zgrade Reichstaga. Za tu zgradu vođena je krvava borba. Prilaze su štitile druge čvrste zgrade koje su ulazile u sistem devetog centralnog sektora obrane Berlina. Rajon Reichstaga branile su elitne esesovske jedinice koje su brojile oko šest hiljada ljudi, uz pomoć tenkova, samohodnih topova i ostalih vrsta artiljerije. Neposredni juriš na zgradu Reichstaga vršila je ojačana 150. streljačka idricka divizija (3. udarne armije), koju je predvodio iskusan general, heroj Sovjetskog Saveza V. M. Šatilov. Ovu diviziju podržavale su 23. tenkovska brigada i druge jedinice armije. Tu historijsku bitku kontrohrao je komandant 3. udarne armije V. I. Kuznjecov, koji je sa mnom bio u stalnoj vezi ...« General Popelj, koji je osobno sudjelovao u bici, ovako opisuje borbe u kvartu u kojem se nalazila Reichskancelarija: »Desetine hiljada do zuba naoružanih glavosječa 65

zbilo se na pojasu širokom dva kilometra boreći se s osjećajem ljudi osuđenih na smrt. Cekalo nas je da zauzmemo Reichskancelariju i Zoološki vrt, ograđen pola metra debelim zidom od opeka i pretvoren u pravu tvrđavu. U parku koji se proteže između Zoološkog vrta (takozvanog Zoo) i kancelarije Reicha, centar obrane postao je sedmokatni armiranobetonski bunker. Sa osmatračnice vlastitim očima vidimo njegove divovske sive zidove, vide se čak i tragovi drvenih skela. A nama je naređeno da sve to zauzmemo još danas! Vojni savjet armije koncentrirao je sve rezerve na sektoru korpusa generala Drjomova i odlučio je da u suradnji sa Čujkovljevom pješadijom likvidira utvrđeni čvor. Šest tenkovskih i motoriziranih brigada, artiIjerijski pukovi, i pukovi »kaćuša«, te inženjerske jedinice moraju krenuti na juriš da bi se 1. maja spojili s jedinicama Bogdanovljeve armije. Cijele noći su se privlačile snage. Svi topovi postavljeni su za neposredno gađanje. »Ne žahte granate!« — naredio je general Katukov komandantu artiljerije naše armije generalu Frolovu. General Armo Babadžanjan ima još teži zadatak nego Drjomov: zauzeti Hitlerov bunker! Babadžanjan je odlučio da se probija i po površini zemlje, a istovremeno pod zemljom, kroz tunele i podrume. »Molim da me ojačate automatičarima!« — obratio se Armo vojnom savjetu armije. Treba mu izići u susret. Ali odakle? Vojni savjet je imao na raspolaganju samo posljednju i jedinu rezervu: četu iz osiguranja štaba armije. U dvorištu je postrojena četa. U stroju stoje brkati veterani, koji su prošli kroz prvi svjetski rat, građanski rat i veliki domovinski rat, dok su se kraj njih isprsili komsomolci, koji im po godinama mogu biti sinovi. Svaki od tih ratnika dospio je u četu za osiguranje štaba iz bolnice i ima po nekoliko ranjeničkih značaka.

Ti su nam broci vrlo bliski: više puta su spašavali naš štab. 2ao nam ih je bilo poslati u jurišnu grupu: na prste su se mogli izbrojati sati do konačne pobjede. Bilo nam je jasno šta čeka većinu boraca, kad grupa krene u juriš na Reichskancelariju: Hitler se ne može tek tako svladati! Morat će se na kraju proliti mnogo krvi ... Ali borba je zahtijevala tu žrtvu: nismo imali odakle da uzmemo automatičare za taj završni udar. Katukov je objasnio četi neophodnost slanja stotine Ijudi u jurišnu grupu. — Dobrovoljci, dva koraka naprijed! Cijela četa koraknu naprijed i zamre. Ali nisu nam bili potrebni svi, već samo polovina. — Komunisti, dva koraka naprijed! — ponovo zapovijedi Katukov. Četa kao jedan koraknu prema nama. Dobro sam znao da u ovoj jedinici nema više od jedne trećine članova kandidata Partije. General Katukov priđe automatičaru prćastog nosa koji je po izgledu djelovao kao dojučerašnji učenik srednje škole. Na prsima mu je blistala komsomolska značka. — Pa vi ste komsomolac, druže Kirsanove! — Jesam. 2elim poći u borbu kao komunist. — Komsomolci, tri koraka naprijed! Istim koracima cijela četa koraknu naprijed. — Kakav ste mi to vi komsomolac, tatice? — Druže komandante armije, dopustite mi da idem u borbu! — U redu, braćo! Da se ne bi nitko vrijeđao, na parove razbrojs! ... Pami brojevi četiri koraka naprijed! Opet je ispalo drugačije. Prekršivši direktno naređeđenje naprijed su koraknuli i pami i nepami brojevi. Morali smo objašnjavati da je nemoguće poslati sve i zato smo stotinjak Ijudi odabrali individualno.

Vojni savjet armije otišao je ravno na sektor Drjomovljevog korpusa, da bi neposredno rukovodio probojem. Politički radnici iz armijiskih i korpusnih političkih odjeljenja nalazili su se sad svi do posljednjeg u jurišnim odredima i grupama, pomažući izvršavanju najvažnijeg zadatka: presijecanju i uništavanju ostataka berhnskog garnizona. Bližio se odlučan trenutak juriša. Nebo iznad grada je purpumo cme boje. Vani je aprilski dan, ali neprozirna dimna zavjesa zaklanja sunce i mi ga ne vidimo. Bitka se vodi već nekoliko dana i noći bez prestanka, i neiskusnom čovjeku se može učiniti da joj uopće nema kraja. Od kvartova u neposrednoj bhzini Zoološkog vrta preostala je samo mrtva gomila ruševina i požara. Ponekad smo i sami s mukom razlikovah gdje prolazi ulica u tom mom kamenih gromada i polomljenih opeka. Vozila na kotačima ne mogu se probiti ni jedan jedini metar naprijed, i zato moramo tenkovima dovoziti eksploziv. Promatramo kako inženjerci skidaju s tenkova trotilne metke, i puzeći potrbuške zaklanjajući se iza kamenja i iskrivljenih greda, a ponekad spuštajući se i pod zemlju, tvrdoglavo se probijaju prema crvenom zidu Zoološkog vrta. Negdje u njemu dube rupe za rušenje eksplozivom. — Pojačati vatru radi osiguranja inženjeraca! — naredi Katukov. No, artiljerci su se i bez zapovijedi naprezali iz petnih žila. — Sve živo smo satjerali u ruševine Zoološkog vrta! — raportira Frolov. — Ni jedan jedini promatrač ne smije izviriti glavom, a njihove korektore artiljerijske vatre zaslijepili smo čak na crvenoj crkvi. Visoka crvena crkva bila je najvažnija protivnikova osmatračnica.

Neprijateljski protuavionski topovi, zaklonjeni čeličnim pločama i oklopnim kupolama, odgovarali su vatrom po našim baterijama s krovova bunkera. Artiljerci pod komandom pukovnika Afrikana Fjodoroviča Sokolova neustrašivo su stupili u vatreni dvoboj, odvlačeči pažnju neprijatelja od inženjeraca, koji su, prezirući smrt, stavljali eksploziv u zidove. Pješadija se provlačila kroz ruševine i podrume, i sve se više približavajući prikupljala i čekala signal. Promatramo rajon predstojećeg juriša. Pucaju granate i mine; trešte automati — to motorizirani strijelci, krećući se prema Zoološkom vrtu, izbacuju strijelce naoružane »pancerfaustima«, koji su zasjeli u zaklonima. Komandant brigade Anfimov referira: »Sve je spremno!« Pukovnik Vorončenko uzbuđeno pogledava na sat. Vrijeme je! Načelnik štaba korpusa podiže telefonsku slušalicu i izgovara komandu neobičnu u 1. tenkovskoj armiji: »Pali — punim režimom djelovanja!« Za minutu tutnjava potrese zemlju. U njoj kao da nestadoše svi drugi zvuci. Upravljanje jedinicama sad je moguće ili preko radija, ili s pomoću zastavica: Ijudski govor čuje se samo kao žalosni cijuk u toj paklenoj buci. Pola sata bjesni vatreni vihor. Čovjeku se čini da su Sokolovljevi artiljerci nadmašili sebe. Mogu zamisliti kako su topovske cijevi dobile crvenu boju od usijanja. Vjerojatno ih se nitko ne smije dotaknuti! Zrak ispunjen dimom prošarale su desetine plamenih tragova. To su reaktivni minobacači (»kaćuše«) Galenkova spaljivali sve živo i mrtvo na teritoriju Zoološkog vrta. Kroz kanonadu do ušiju nam dopriješe odjeci strašnih eksplozija i golemi blokovi zidova od opeke poletješe u zrak, mineri su palili namještena eksplozivna punjenja. I predstavnik avijacije pri štabu DrjomovIjevog korpusa izdaje komandu preko svoje radio-stanice, navodeći jurišne avione na određene objekte. »Ilovi« i laki

bombarderi pod komandom generala avijacije Rudenka, malone zakačujući krilima vrh crkve, bombardirali su neprijateljske vatrene tačke. Neprekidne bujice vatre i čelika zapljuskivale su sa svih strana njemačke položaje. Ćinilo se kao da se mač odmazde spušta posljednji put na glavu fašizma. Signal! Automatičari jumuše u napad. Neodoljiva sila ponijela ih je naprijed, tamo gdje se uzdiže visoki stup. Posljednji kilometri dugog ratnog puta! Borci se probijaju kroz otvore izbušene u zidu, mnogi ga iz zaleta preskaču i svi munjevito jure naprijed. Katukov me vuče za rukav: — Kako samo idu! A, što kažeš? Kao da su u završnici nekakve trke! Pogledaj samo kako su svladali žičanu prepreku, kako su se prebacili preko zida! Kakve trke! Trkač se bar pet-deset sekundi mora izložiti krajnjim naprezanjima, a ovi ovdje pritišću i danima. Odakle samo crpe snagu? Ne, Nijemci ne mogu odoljeti takvu pritisku; pa neka su i triput esesovci, neće još dugo pružati otpor! Neprijatelj ulaže krajnje napore, upotrebljava sva moguća sredstva da bi zadržao armiju, iako je ishod bitke za Berlin zapravo već riješen. Dok su artiljerija i avijacija rušile neprijateljske položaje u Zoološkom vrtu, elitni dio gamizona provukao se kroz tunele i podzemne hodnike metroa i izbio u našu pozadinu. Berlinski metro nije sličan moskovskom, on prolazi neposredno ispod asfalta. Teške granate i bombe bez po muke su probijale »krovove« vlažnih i prljavih tunela gradske podzemne željeznice, i kroz takve mnogobrojne otvore hitlerovci su, lako manevrirajući, odlazili pod zemlju ili obmuto, izlazili na površinu, na mjesta gdje smo ih najmanje očekivali. Grad i podzemna postrojenja poznavali su bolje od nas i time se koristili. Tako se dogodilo i ovaj put. Pošto su propustili gardiste da stignu do Zoološkog vrta, esesovci su se

neočekivano pojavili u našoj pozadini i odande nam zadali udarac u leđa. Jedan dio naših motoriziranih strijelaca okrenuo je front na suprotnu stranu i oborio se na neprijatelja. Došlo je do kratkog okršaja i esesovci su ponovo bili satjerani pod zemlju. Naši borci jure za njima, i u tunelima, u pomrčini, tjeskobi, vlazi, rasplamsavaju se novi žestoki okršaji. Ali put prema Zoološkom vrtu još je prepriječen na najkraćem pravcu. Tu je neprijatelj vihorom artiljerijske vatre zaustavio naše automatičare. Vidimo kako se borci dvaput dižu u napad i kako su oba puta prisiljeni da zalegnu ispod moćne barikade. S tog dvometarskog kamenog zida naše borce presreće kiša oiova i vatre. — Koja je to jedinica? — pita Katukov. Drjomov raportira da je to motorizirani streljački bataljon majora Šestakova. — Eh, zaista smo u najodlučnijem trenutku! Zamjećujem omanje grupe boraca koje se duž ugla probijaju desno i lijevo. Neprijatelj je također otkrio što oni rade i namjeravaju i zato je osjetno uznemiren: u njegovoj pozadini već i onako operiraju jedinice koje su se uspjele probiti u Zoološki vrt. Vatra na ulicama slabi, premješta se u stranu i esesovci se hitno pregrupiravaju. U tom trenutku na pločniku se pojavljuju tenkovi s desantom: to je puk pod komandom Gavriljuka. U punoj brzini, neprestano otvarajući vatru, tenkisti se probijaju do barikade i automatičari se bacaju na nju. Kroz nekoIiko minuta razliježe se zaglušna eksplozija: inženjerci su digli u zrak prepreku i raščistili put tenkovima. — Sjajno, Šestakov! — poviče Mihail Jefimovič Katukov ne mogavši se suzdržati. — Siguran sam da nije više od jednog voda pustio da zaobiđe zdesna i slijeva. Zavarao ih je, a zatim je glavninom snage raspalio po centru. Tako i treba! Gotovo je! Nijemci su izgubili igru, izigran je i

posljednji fašistički adut. Što misliš, što je Armo učinio? Možda je imao sreću i uhvatio Hitlera. Stupismo s njim u vezu. Načelnik štaba korpusa Vedeničev podnio je izvještaj: jurišne grupe na zemlji vode teške borbe, Komandant korpusa je odlučio da zaobiđe Reichskancelariju slijeva i da se kroz Zoološki vrt probije u susret Kuznjecovu. Podzemne jurišne grupe uspješno napreduju, uništavajući snage osiguranja. Maloprije su stigle uznemirujuće vijesti od poručnika Močalova: u tunel je jumula voda, nadolazi sve više i već je Ijudima do pojasa. U susret našoj jurišnoj gmpi plovi gomila leševa, dok se tamo naprijed čuju krici njemačkih ranjenika, žena i djece, koji su pod zemljom tražili utočište, a sad se dave. — Što to znači? — Zarobljeni oficir je izjavio da je stiglo naređenje da se na rijeci Spree otvore brane i potope tuneli koji vode s juga prema Reichskancelariji. Njemačka komanda se plaši našeg proboja do bunkera. — E, baš su gadovi! — naljuti se Katukov. — Da bi spasili vlastite živote, dave ranjenike i žene, vlastite žene! Nitkovi! Poslije smo saznali da je naređenje za potapanje metroa izdao osobno Hitler ... Drjomov izvješćuje: »Očistili smo Zoološki vrt«. Poželjeli smo da svojim očima vidimo armiranobetonska skloništa, teške bunkere i utvrđenja. Nikad neću zaboraviti tu sliku: razmrskani kavezi, poIomjene metalne mreže, pougljenjeno drveće i svuda unaokolo gomile fašističkih leševa. Zarobljeni Nijemci postrojavani su u kolone koje se šalju u pozadinu. Naši vojnici, pa čak i oficiri, svaki čas ih zapitkuju: »Jeste li vidjeli Hitlera? Gdje je Goebbels?« Čuvši poznata imena, neki niječno odmahuju glavom: mnogi pokazuju na uši; tobože ništa ne čuju, treći se kao luđaci smiju. Poslije završene

borbe liječnici su izvijestili vojni savjet armije da su mnogi od tih zarobljenika oglušili ili poludjeli. — Što je, druže? Zapitkuješ za Hitlera i Goebbelsa? obrača se Katukov jednom vojniku. — Tako je, druže komandante armije. Ne smiju mi umaknuti ti bijedni skotovi. Nebo je naše, a na zemlji i pod njom treba zatvoriti sve rupe. Prolazimo kraj prostranih vodenih površina koje su služile za smještaj morske faune i ptica-plivačica. Nigdje kapi vode, umjesto nje — blato: sva je voda iskorištena za piće garnizonskih vojnika. Ne vide se životinje u Zoološkom vrtu ... Susrećem Jacenka. Pitam ga: — Što je ovo ovdje? Gdje su pravi stanovnici? — Od svih životinja preostao je još samo slon, druže generale. Eno ga u onoj kućici. Poludio je! Od straha se provukao kroz troja vrata. Zavukao se u jednu sobicu i sav dršće. Ne može se ni okrenuti, niti izići. Tu su još divlji jarac i papagaj. Osim toga, tenkisti su uhvatili mladog medvjeda od otprilike šest mjeseci. Poslije zauzimanja Reichskancelarije imao sam priliku da vidim te besprizorne stanovnike Zoološkog vrta koji su među našim gardistima našli nove brižne gospodare. Jarac se čak pročuo u armiji svojom neobičnom ratobomošću. Naši gardisti-automatičari nagrađili su ga za hrabro držanje za vrijeme opsade Zoološkog vrta najvišim odlikovanjem Trećeg Reicha: oko vrata su mu objesili Željezni križ s hrastovim lišćem. I tako je rogata životinja išla okolo s fašističkim odlikovanjem predviđenim za vojskovođe, s odrenom koji mu je zamjenjivao zvonce. Tenkisti su posebno voljeli papagaja. On se pokazao vrlo inteligentnim: brzo je naučio govoriti »Hitler kaput«, umjesto uobičajenog »Heil Hitler«. To je oduševljavalo vojnike, obična ptica je začas pravilno ocijenila situaciju!

Malobrojne životinje koje su nekim čudom ostale žive, postale su Ijubimci gardista ... Ali još nije bilo vrijeme za razonodu vojnika jer su se nastavljale borbe za park Zoološkog vrta. Teška artiljerija tukla je granatama bunker u Zoološkom vrtu i činilo se kao da po tom divovskom armiranobetonskom nakovnju udaraju hiljade čekića. Ako se ne žele predati, neka ogluše ...« U toku noći general Popelj je posjetio bolnicu i obišao ranjene vojnike i oficire koji su vojnom savjetu armije bili uputili pisma i izjave. Poslije razgovora s njima navratio je u sobu u kojoj je ležao teško ranjeni komandant brigade Josif Gusakovski s nogom u gipsu. — Hvala Vam, što ste došli — obradova se on. — Kako je brigada? — Sve je dobro. Oporavljaj se, Josife Iraklijeviču, i ne brini — smiješeći se odgovori mu Popelj. — Jučer smo stigli do Reichskancelarije, druže generale! — Znam. — Borba je bila kratka ali teška. Pružaju očajnički otpor! Saslušavao sam zarobljenog kaplara Liva. Izjavio je da je protiv nas bačen u borbu bataljon »Leibstandarte Adolf Hitler«, koji je zapravo Fiihrerova tjelesna garda. U pomoć su im padobranima spustili slušaoce pomorske škole. Za obranu čitavog sektora oko Reichstaga i Reichskancelarije Nijemci su formirali poseban korpus pod komandom Brigadenfiihrera Monkea. U taj korpus navrbovali su istaknute naciste, a priključili su im najceloglašenije pripadnike iz Vlasovljeve armije i španjolske falangiste: jednom riječju, okupilo se vrhnje međunarodnog fašizma. — Od sveg tog ološa zanimali su me jedino Špa-

— Znači, falangisti se tuku? Naši stari poznanici! — Tako je. Caudillo (Kaudiljo) je poslao bataljon da spasava Fiihrera. Njime zapovijeda kapetan Miguel Eskera. Osobno sam vidio zarobljenog oficira Tetuanskog puka don Lorenza Ocanos Serana — zadovoljno i sočno izgovorio je Josif Iraklijevič zvučna španjolska imena. — A je li sigurno da je Hitler tamo? — Vrag bi ga znao! Svi zidovi su izlijepljeni naređenjima Brigadenfiihrera Monkea. U njima on piše da se nikad nije osjećao tako povezan s Hitlerom... — Gusakovski namršti čelo, trudeći se što tačnije sjetiti nacistove fraze: ’Kao u trenutku kad je Fiihrer odlučio da ostane s nama, da se bori sa nama i odbije neprijatelja'. Eto, tako otprilike pišu. Zarobljenik je izjavio da je prije dva dana vlastitim očima vidio Hitlera u vrtu iza zgrade Reichskancelarije. Mislim da govori istinu, jer je za Himmlera direktno i bez ikakvog ustezanja rekao da je uhvatio maglu. — Prema tome, Hitler je ovdje, nije otišao! — Ta me je vijest uvelike obradovala. — Čini se da je tako — oprezno odgovori Gusakovski. — O svemu ovome vam govorim zato što se na centralnom sektoru uzalud obraćamo preko razglasnih uređaja, bacamo letke s apelima antifašista, zarobljehika i žena. Reichskancelariju štite fanatici koji vjeruju jedino u Hitlerovu snagu. Uhvatili smo jednog mornara koji poput kakvog magarca ponavlja isto: »Tenkovska armija pod komandom generala Wencka prodrla je u grad, većina kvartova je u našim rukama, Rusi su opkoljeni«. Zamislite, molim vas. Mi opkoljeni 29. aprila! Doduše, poslije smo zaista otkrili u uniformi tenkista, ali kad smo sve provjerili pokazalo se da su to agitatori, preodjeveni zato da bi nadahnuli Monkeov korpus za borbu. Ali koliko su samo ti ljudi zaslijepljeni kad mogu vjerovati u tu lakrdiju! Nema druge, kod takvih se može agitirati samo udarima tenkova i

artiljerije — naglasi Gusakovski. — Sve samohodne topove postavio sam za direktno gađanje Reichskancilarije. U jednom zaletu stigli smo do nje ... U drugoj polovini dana 30. aprila, iz redova komunista i komsomolaca 79. korpusa Prvog bjeloruskog fronta formirane su dvije grupe, od po 20 ljudi u svakoj, sa zadatkom da na Reichstagu istaknu sovjetsku zastavu. Na čelu ovih grupa bili su oficiri štaba korpusa major M. M. Bondar i kapetan V. N. Makov. U 18 sati sovjetske su trupe uz pomoć artiljerijske vatre nastavile juriš na Reichstag. U prvim redovima napadača bili su bataljoni kojima su komandirali kapetani S. A. Neustorjev, V. I. Davidov i poručnik K. J. Samsonov. »Pritisak sovjetskih boraca bio je do te mjere odlučan i munjevit«, piše maršal Grečko, »da garnizon Reichstaga nije uspijevao usporiti njihovo nadiranje. U zgrade su upadali kroz probijene rupe na zidovima, kroz razvaljene prozore i vrata i u žestokim okršajima prisilili jedan dio fašista da se povuče u podzemne odaje, a drugi na najviše katove. Grupa dobrovoljaca koja je napadala u borbenom poretku bataljona Neustrojeva, pojurila je k vrhu, noseći razvijenu crvenu zastavu. Grupom je komandirao kapetan V. N. Makov, a u njoj su uz njega bili još stariji vodnici G. K. Zagitov, A. F. Lisimenko i mlađi vodnik M. P. Minin. Probijajući se, oni su uz borbu, prodrli do krova zgrade i istakli sovjetsku zastavu. U noći 1. maja po naređenju komandanta 756. streljačkog puka pukovnika F. M. Zinčenka, grupa boraca pod komandom poručnika A. P. Beresta istakla je crvenu zastavu Pobjede na vrh impresivne skulpture, na prednjem gornjem dijelu Reichstaga. Zastavu su istakli vodnici M. A. Jegorov i M. V. Kantarija. Zastava Pobjede gordo se zavijorila nad pobijeđenim Berlinom.« Već oko 15 sati 30. aprila general Vasilij Kuznjecov telefonirao je maršalu Žukovu:

— Na Reichstagu se viori crvena zastava! Hura, druže maršale! U ranu zoru 2. maja predale su se preostale snage hitlerovskog garnizona od 1500 ljudi koje su branile Reichstag. Reichstag je bio potpuno oslobođen od protivnika. Za njegovog komandanta imenovan je komandant 150. divizije, pukovnik Fjodor Matvejevič Zinčenko. U vrijeme dok se vodila borba za Reichstag, sovjetske trupe nastavile su osvajanje centralnog rajona Berlina. Slamajući uporai otpor protivnika, one su raščlanile opkoljenu grupaciju na tri manje, međusobno izolirane grupe, koje su izgubile svaku vezu sa svojom Vrhovnom komandom. Njihov je položaj bio apsolutno bezizlazan. Prvog maja u rukama Nijemaca preostali su samo Zoološki vrt i rajon vladinih zgrada, u kojem se nalazila Reichskancelarija. U njenom dvorištu bio je sagrađen bunker za Hitlera i njegov Glavni stan. Toga dana Martin Bormann zapisao je u svom dnevniku: »Naša Reichskancelarija pretvara se u razvaline.«

SAMOUBOJSTVO ADOLFA HITLERA

Admiral Donitz dobio je 30. aprila u 18 sati i 35 minuta radio-telegram iz Berlina: »Admiral Donitz. Umjesto ranije postavljenog Reichsmaršala Goringa Ftihrer određuje Vas, gospodine admirale, za svog nasljednika. Pismeno punomoćje vam je poslano. Vi ste nadležni da poduzmete sve mjere koje proistječu iz postojeće situacije. Bormann.« Ovaj radiogram je poznat i po nečem drugom. To je, pretpostavlja maršal Čujkov, posljednji potez u Goebbelsovoj i Bormannovoj igri. Hitlera nema, Hitler se uklanja ili je uklonjen, vlast prelazi na generalitet... Možda će saveznici poći na razgovore s generalima? Neočekivano se može đogoditi čudo!

Danas nema objektivnih svjedoka koji bi mogli ispričati cjelokupnu istinu o posljednjim danima i satima Trećeg Reicha. Nitko od njegovih glavešina nije ostao živ, bar se tako vjeruje. Poznato je da su oko 20. aprila Goring i Himmler pokušali povesti pregovore s Britancima i Amerikancima, nastojeći da postignu separatni mir ili primirje, čak po cijenu fizičkog uklanjanja Hitlera. Himmler je svoj prijedlog poslao zapadnim saveznicima preko švedskog grofa Bernadota, koji je u to vrijeme bio potpredsjeđnik Crvenog križa. Teško je danas odgovoriti jesu li oni po vlastitoj inicijativi istupali »kao spasitelji Njemač-

ke od komunizma« ili ih je poslao osobno Hitler. To je ostala tajna. Netko može reći da su se na Nurnbernškom procesu donekle razotkrili događaji vezani za posljednje dane Trećeg Reicha. Ali, nastavlja maršal Čujkov, Hitler, Goebbels i Himmler već su prije početka suđenja bili mrtvi, a Goring je davao zaobilazne orgovore, da bi potom izvršio samoubojstvo. Vrlo je vjerojatno da su tajnu o posljednjim danima svog života vrhovi Trećeg Reicha odnijeli sa sobom u grob. Hitler je prije opkoljavanja Berlina mogao napustiti grad, u najboljem slučaju mogao se probiti prvih dana blokade, kad je sovjetski obruč zapadno od njemačke prijestolnice još bio tanak. On to, međutim, nije ni poku»Poslije, pošto sam se upoznao s mnogobrojnim dokumentima«, piše Popelj, »definitivno sam se uvjerio da je Hitler mrtav. Svjedočenja očeviđaca bila su podrobna i, što je najglavnije, psihološki tačna. Ona su vjerno slikala okolnosti u kojima se samoubojstvo čovjeka kakav je bio Adolf Hitler baš moralo dogoditi. Kaže se da pred smrt svaki čovjek pokazuje svoje pravo lice. U odnosu na Hitlera i njegov kraj to je vjerovanje potpuno ispravPred smrt, Hitler je izdiktirao takozvani politički testament. »Ja sam prvi dobio taj dokument«, sjeća se maršal Čujkov, »iz ruke načelnika Generalštaba kopnenih snaga generala Krebsa i držao sam u rukama posljednje pismo s Goebbelsovim i Bormanovim potpisima. Ali dobivši pismene i usmene izvještaje o Hitlerovoj smrti, nisam u nju vjerovao sve dok naši vojnici nisu vidjeli njegov izgorjeli leš u dvorištu Reichskancelarije. Prema Krebsovim riječima i na osnovi pisma Goebelsa i Bormanna, Hitler se ubio 30. aprila. Odmah je zatim brzo umotan u sag, poliven benzinom i spaljen. O tome piše Hitlerov šo-

fer i ađutant potpukovnik Kempka u svojoj knjizi »Ja sam spalio Adolfa Hitlera.« Pred smrt Hitler je pozvao Nijemce da radije izginu nego da obustave borbu, jer će pogibija cijelog jednog naroda omogućiti preporod fašističkog pokreta u budućnosti. FUhrer nije želio umrijeti sam: žudio je za istovremenom smrću sedamdeset milijuna svojih sunarodnjaka. Neposredno prije samoubojstva, Hitler je prokleo i uklonio s vlasti (kakva jadna i čemerna vlast) svoje pomoćnike Goringa i Himmlera, koji su se prvi put u životu usudili krenuti u otvorenu političku akciju mimo njegove volje. Želio je ostati punopravni gospodar sudbine Njemačke, čak poslije svoje smrti, pa je osobno odredio sastav nove, buduće vlade.

Hitler je odlučio da umre sa svoja dva bliska stvorenja: Evom Braun i ovčarskom kujom Blondi, koja je stalno živjela u posebnoj prostoriji kraj Fiihrerova kabineta. Hitler je najprije otrovao kuju, a zatim i njenu štenad. Poslije toga otrovao je ženu i naposljetku se sam ubio. Da bi spalio leševe, sobar Linge je s mukom pronašao 180 litara benzina. Nijemci su gorivo štedjeli da bi izvršili posljeđnji pokušaj prodora na zapad ...

GOEBBELSOVA »PORUKA« STALJINU

Uvečer 30. aprila vratio se sa svog promatračkog mjesta u štab 8. gardijske armije, u rajonu Joganistalija, njen komandant maršal Vasilij Čujkov. Istog trenutka telefonirao mu je komandant 1. bjeloruskog fronta maršal Žukov: — Ima li nade da za 1. maja očistimo Berlin? »Odgovorio sam«, sjeća se Čujkov, »kako se sudeći po otporu protivnika, koji doduše slabi, ne nadam da će doći do skore kapitulacije.« Na tom je naš razgovor završio. Raspoloženje sviju nas bilo je vedro. Drugovi iz političkog odjela armije pozvali su me na večeru kako bismo ujedno porazgovarali o predstojećim poslovima. U političkom odjelu bili su pisci Vsevold Višnjevski, Konstantin Simonov i Evgenij Dalmatovski, kompozitori Tihon Hrenikov i Matvej Blanter. Dok su postavljali stol, Tihon Hrenikov sjeo je za klavir i otpjevao pjesmu iz filma »Pastir i svinjarica«, a Matvej Blanter je odsvirao i otpjevao valcer »U šumi kraj fronta«. Posjedali smo za stol. U taj trenutak prišao mi je dežurni u političkom odjeljenju i rekao da me hitno zovu na telefon. Prešao sam u sobu dežumog i podigao telefonsku slušalicu. Na drugoj strani je bio komandant 4. gardijskog streljačkog korpusa general V. A. Glazunov. Uzbuđenim, malo povišenim tonom je raportirao:

— Na prvu isturenu liniju 102. gardijskog streljačkog puka 35. divizije došao je s bijelom zastavom jedan potpukovnik njemačke armije. On nosi pismo za komandanta ruskih trupa. Nijemac moli da ga hitno odvedemo u viši štab radi predaje važnog saopćenja. Uspio je prijeći kanal na sektoru Visećeg mosta. Potpukovnik se preziva Seiferd (Zajferd). Sad je u štabu divizije i ima punomoć njemačke Vrhovne komande. Moli da se naznači mjesto i vrijeme za prelazak linije fronta predstavnika Vrhovne komande Njemačke. — Dobro — odgovorio sam. — Recite potpukovniku da smo spremni primiti parlamentarce. Neka ih provede istim sektorom kojim je sam prošao, preko Visećeg mosta. — Vašu instrukciju odmah ću prenijeti štabu divizije — rekao je Glazunov. — Vatru na tom sektoru obustavite, primite parlamentarce i sprovedite ih do mog komandnog mjesta. Odmah dolazim tamo. Odmah zatim telefonirao sam načelniku štaba armije V. A. Beljavskom i naredio mu da mi osigura pouzdanu vezu. Zatim sam o svemu telefonski obavijestio maršala Žukova i zajedno s generalima Požarskim i Vajnrubom pošao na svoje komandno mjesto. Ne znajući što će donijeti parlamentarci, predosjećao sam da su na pomolu važni događaji. Jedva sam dospio prekoračiti prag radne sobe kad je na stolu zazvonio telefon. Iz slušalice sam začuo dobro poznati glas književnika Vsevolda Višnjevskog, koji je još od našeg izbijanja na Odru bio pri štabu 8. armije. Saznavši da na svom komandnom mjestu očekujem parlamentarce, predstavnike Vrhovne komande Njemačke, Vsevold Višnjevski me je počeo kumiti i moliti, nazivajući me čak rođenim ocem, da mu dopustim da dođe na komandno mjesto i prisustvuje pregovorima. Zaključio sam da

takav događaj ne bi smio proći bez prisustva naših pisaca. Oni su zajedno s našim trupama išli od Volge do Berlina i pomagali prema svojim mogućnostima. Mnogi od njih su poginuli kao vojnici... Pozvao sam Višnjevskog da dođe. Nakon toga sam telefonski pozvao generala Beljavskog i naredio mu da odmah dođe s oficirima i prevodiocima obavještajnog odsjeka štaba armije. Nastupilo je zamorno iščekivanje. U sobi smo ađutant i ja. Prošlo je pola sata. Duboka noć, ali mi se uopće ne spava. Glavom mi se vrzu uspomene. Rat traje već četiri godine. Pred očima mi je Volga, sada daleka i istodobno bliska — po njoj zapaljena razlivena nafta, pobješnjeli plamen guta sve — šlepove, čamce, skele... Tu su i leci Gobbelsove propagande; u njima hitlerovci saopćavaju našim borcima da će smatrati dezerterima svakoga koji se ne preda na drugoj zapadnoj obali Volge, a sve one koji prijeđu na istočnu obalu zapisat će u popis okorjelih dezertera ... Tu je i Zaporožje, noćni juriši, Nikopolj, Odesa, Lublin, Lođ. I napokon — Berlin. Obranivši svete položaje na Volgi, sovjetski ratnici sad stoje na rijeci Spree. Privremeno spustivši oružje, oni očekuju parlamentarce od rukovodilaca Wermachta, od onih istih fašista koji su doneđavno bili uvjereni u blizak kraj sovjetske države. Očekuju parlamentarce od glavara Trećeg Reicha. Misle li sada ti glavari da imamo slabo pamćenje i da smo već zaboravili na milijune ubijenih, na desetinu milijuna udovica i siročadi, na vješala i plinske komore, na Majdanek i druge logore smrti? Ni ađutant ne spava. Šuti kao i ja, ali se dobro razumijemo. Čekamo. Čekaju i naši gardisti na kanalu Landwehr. Oni se ne odmaraju, drže oružje na gotovs, i ako neprijatelj ne pristane na to da položi oružje, ponovno će krenuti na juriš ...

Bučno se otvaraju vrata. Na pragu je Vsevold Višnjevski. Nije došao sam, pisci ne vole putovati sami. Odmah za njim ulazi pjesnik Jevgenij Dalmatovski, koji poznaje borce 62. armije još s obala Volge. On je bio živi svjedok velike bitke i kapitulacije Paulusove armije... Već su tri sata ujutro ... Tri i pol... Sviće. Svanulo je jutro 1. maja ... U Berlinu je mračno, a tamo u domovini, u njenim istočnim rajonima, već su počele prvomajske manifestacije. Vrijeme u srednjoj Evropi zaostaje za našim — sunce izlazi na istoku! Tamo, u Sibiru, na Uralu, u Moskvi, Ijudi su se već probudili i očekuju vijesti o tome što se zbiva na frontu, u Berlinu ... Napokon, u 3 sata i 55 minuta otvorila su se vrata i u sobu je ušao njemački general s odrenom Željeznog križa o vratu i s kukastim križem na rukavu. Promatramo ga. Srednjeg je rasta, nabijen, obrijane glave, s ožiljcima na licu. Desnom rukom pozdravlja po svome, fašistički, lijevom mi pruža svoje dokumente — vojničku knjižicu. To je načelnik štaba kopnene vojske Njemačke general Hans Krebs. Zajedno s njim ušli su načelnik štaba 56. tenkovskog korpusa pukovnik von Dufvving (fon Dufving) i prevodilac. Krebs nije čekao na pitanja. — Govorit ću vrlo povjerljivo — izjavio je. — Vi ste prvi stranac kojem saopćavam da nas je 30. aprila Hitler dobrovoljno napustio izvršivši samoubistvo. Izgovorivši ovu rečenicu, Krebs je načinio stanku pomno provjeravajući kakav je dojam ostavila na nas ta vijest. Po svoj je prilici očekivao da ćemo ga zasuti pitanjima, da ćemo pokazati grozničavo zanimanje za ovu senzaciju. A ja sam, ne žureći mimo rekao: — Mi to znamo! Zatim, nakon kraće šutnje, zatražio sam od Krebsa da precizira kad se to dogodilo.

Krebs se primjetno zbunio. Nikako nije očekivao da će njegova senzacionalna izjava biti pucanj u prazno. — To se zbilo danas u 15 sati — odgovorio je. Vidjevši da gledam na sat brzo se ispravio: — Jučer, 30. aprila, oko 15 sati. Zatim je Krebs pročitao Goebbelsovu poruku sovjetskoj vrhovnoj komandi, u kojoj se kaže: »Prema testamentu Fiihrera, koji je otišao od nas, ovlašćujemo generala Krebsa u slijedećem: Obavještavamo vođu sovjetskog naroda da se danas u 15 sati i 50 minuta Fiihrer samovoljno rastao sa životom Na osnovi njegova zakonskog prava Fiihrer je svu vlast, u testamentu što ga je ostavig, predao Donitzu, meni i Bormannu. Mene je Bormann ovlastio da uspostavim vezu s Vođom sovjetskog naroda. Ta je veza neophodna radi mirnih pregovora između država koje su pretrpjele najveće gubitke. Goebbels.« Krebs mi je uručio još dva dokumenta: jedan o njegovom ovlaštenju da vodi pregovore s ruskom Vrhovnom komandom (formular načelnika Reichskancelarije s pečatom i potpisom Bormanna, od 30. aprila 1945. godine) i drugi — Hitlerov testament s potpisom nove vlade Reicha i Vrhovne komande oružanih snaga Njemačke (ovaj dokument potpisali su Hitler i svjedoci; na njemu stoji: 4 sata 00 minuta. 29. aprila 1945. godine). Bilo je kao da se Krebs iza ovih dokumenata želio sakriti od pitanja koja je, razumije se, očekivao. Osjećao je da je u neugodnu i tešku položaju diplomate koji je došao ne samo zato da jednu državu predstavlja kod druge već da traži oproštenje. Dakako, želio nas je oprezno opipati i saznati može li se štogod iskoristiti, igrajući na našim osjećajima osnovanog nepovjerenja prema Zapadnim saveznicima u antihitlerovskoj koaliciji, koji su toliko dugo otezali s otvaranjem drugog fronta. Istovremeno,

tom okorjelom nacisti nije bilo lako priznati da je poražen. Osobno je sudjelovao u pohodu na Istok. Zašto sam odgovorio Krebsu da Hitlerovo samoubojstvo za mene nije novost? Moram priznati da nism znao za Hitlerovu smrt i da nisam očekivao kako ću jednom za nju čuti iz Krebsovih usta. Ali pripremajući se za ovaj razgovor odlučio sam da svako iznenađenje primim mirno ne pokazujući nikakvo čuđenje ne donoseći brzoplete zaključke. Za mene i za sve koji su prisustvovali pregovorima, Hitlerova smrt bila je novost od prvorazrednog značenja, ali Krebsu je ona poslužila samo kao diplomatska maska za osnovno najvažnije pitanje. Zbog toga sam odmah spriječio njegov pokušaj da skrene razgovor i time ga naveo na to da prijeđe na stvar radi koje je došao k nama. — Je li u tim dokumentima riječ o Berlinu ili o cijeloj Njemačkoj? — upitao sam. — Goebbels me je ovlastio da govorim u ime cijele Njemačke armije — slijedio je odgovor. Povezao sam se telefonski s maršalom Žukovom i referirao mu kako je Krebs ovlašten da privremeno obustavi ratne operacije. Zukov je preko telefona upitao Krebsa je li posrijedi kapitulacija. — Postoje i drugi načini da se prekine rat — odgovara Krebs. — Zato je neophodno omogućiti novoj vladi na čelu s Donitzom da se okupi i da putem pregovora riješi ovo pitanje sa sovjetskom vladom. — O kakvoj se vladi može govoriti kad je vaš Fiihrer izvršio samoubojstvo čime je priznao neodrživost režima kojem je na čelu. Poshje njega zacijelo je ostao netko od zamjenika koji ima pravo da odluči: hoće li ili neće biti daljnjeg krvoprolića. Tko sad zamjenjuje Hitlera?

— Goebbels. On je postvljen za kancerala. Ali prije smrti Hitler je sastavio novu vladu na čelu s predsjednikom admiralom Karlom Donitzom. Dobivši od Krebsa prve odgovore na svoja pitanja, odlučio sam da telefoniram komandantu Fronta. Podižem slušalicu i zovem maršala Žukova. Referiram mu: — K meni se stigao načelnik Generalštaba kopnenih snaga Njemačke general Krebs. Obavijestio me je da je Hitler izvršio samoubojstvo. Goebbels, kao kancelar, i Bormann, kao predsjeđnik Nacističke partije, opunomoćili su Krebsa da s nama vodi pregovore o primirju. Krebs traži da se prekinu ratne operacije za vrijeme pregovora i da se novoj vladi, na čelu s predsjednikom Donitzom omogući, da se okupi i riješi pitanje o daljnjem toku rata. G. K. Žukov mi je rekao da će odmah obavijestiti Moskvu. Ja treba da čekam kraj telefona: možda će biti pitanja koja će zahtijevati objašnjenja. Nakon jedne minute, upitao je: — Kad je Hitler izvršio samoubojstvo? Namjemo to pitam Krebsa i drugi put, jer mi je prvi put odgovorio mehanički, nekako nejasno. Pitam ga i gledam na sat; tačno su 4 sata, 27 minuta 1. maja. Krebs brzo precizira: — Jučer, 30. aprila, u petnaest sati i pedeset minuta. Prenosim to Žukovu, a on Moskvi...« Maršal Žukov ovako opisuje ovaj historijski trenutak: »Istog trenutka, uspostavivši vezu s Moskvom, telefonirao sam J. V. Staljinu. Bio je u vili. Na telefon se javio general koji je rekao: — Staljin je upravo legao. — Molim vas, probudite ga! Stvar je hitna i ne može čekati do jutra. J. V. Staljin se javio vrlo brzo. Prenio sam mu saopćenje o Hitkrovu samoubojstvu, Krebsovu dolasku i o

odluci da s njim pregovara general V. D. Sokolovski. Zatražio sam njegove upute. J. V. Staljin je odgovorio: — Odsvirao je svoje, podlac! Šteta što ga nismo uhvatili živog. Gdje je Hitlerov Ieš? — Prema obavještenju generala Krebsa, njegov leš je spaljen. — Prenesite Sokolovskom — rekao je Vrhovni — da ne vodi nikakve pregovore, osim bezuvjetne kapitulacije, ni s Krebsom ni s drugim hitlerovcima! — Osim ako ne bude nešto od izuzetnog značenja, ne telefonirajte do jutra! Htio bih se malo odmoriti. Sutra se održava prvomajska parada ...« — Odmah zatim Žukov je telefonirao Čujkovu: — Pitajte Krebsa žele li položiti oružje i kapitulirati, ili možda namjeravaju samo pregovarati o miru. Ponovo pitam Krebsa: — Je Ii riječ o kapitulaciji i je li vaša misija u tome da je realizirate? — Ne, nije. Postoje i druge mogućnosti. — Kakve? — Dopustite i pomozite nam da okupimo novu vladu, koju je odredio Hitler u svom testamentu, i ona će riješiti ovo pitanje u vašu korist. Prenosim Žukovu ovaj odgovor. On mi naređuje da ponovo čekam kraj telefona. Razmišljam: lukav je ovaj Krebs. Drugi put ponavlja isto, a to je iskušana metoda diplomata da postignu svoj cilj upornim ponavljanjem iste misli u raznim varijantama. Ali, ovaj put se grdno prevario. Na petoj stranici Hitlerovog testamenta čitam: Da bi Njemačka imala vladu, sastavljenu od poštenih Ijudi, koji će nastaviti rat svim sredstvima, kao vođa nacije, određuje za članove novog kabineta ...

— Kakva je to nova vlada? — zanima se Žukov. Čitajući Hitlerov testament, saznao sam tu novu vladu. Evo njenog sastava: 1. Predsjednik — Donitz 2. Kanceral — Goebbels 3. Ministar stamke — Bormann 4. Ministar inozemnih poslova — Seyss-Inqvart 5. Ministar unutrašnjih poslova (Zajs-Inkvart) 6. Ministar vojske — gaulajter Giessler 7. Komandant kopnene vojske (Gisler) 8. Komandant ratne mornarice — Donitz 9. Komandant ratnog — Schomer (Šemer) zrakoplovstva — Donitz 10. Reichsfuhrer SS i šef — Greim (Grajm) njemačke policije — gauleiter Hanke 11. Ministar privrede — Funk 12. Ministar poljoprivrede — Backe (Bake) 13. Ministar pravde — Thierack (Tirak) 14. Ministar prosvjete — Dr Schill (Šil) 15. Ministar propagande — Dr Naumann (Najir 16. Ministar financija 17. Ministar rada — Schwerin-Krossigk 18. Ministar naoružanja (Schverin-Krosig) 19. Rukovodilac Njemačkog — Dr Hupfauer — Sauer (Zauer) radničkog fronta i član — Ley (Lej) kabineta, rajhsministar Što još može reći Krebs? — upitao je Žukov. Prenosim pitanje Krebsu, a on sleže ramenima. Tada mu objašnjavam da možemo voditi pregovore samo o potpunoj kapitulaciji Njemačke pred saveznicima u antihitIerovskoj koaliciji: SSSR, SAD i Velika Britanija. U tom pitanju smo jedinstveni.

— Da bismo mogli razmotriti vaše zahtjeve, molim za privremenu obustavu ratnih operacija i za pružanje pomoći vladi da se okupi ovdje, u Berlinu. — Zatim je naglasio: — Baš u Berlinu, a ne na drugome mjestu. — Shvaćamo što želi vaša nova vlada — primijetio sam — to više što nam je poznat pokušaj vaših prijatelja, Himmlera i Goringa, da sondiraju teren kod naših saveznika. Zar vi to ne znate? Krebs se nakostriješio; vjerojatno nije očekivao moje pitanje. Zbunio se i počeo nešto tražiti u džepu svoje vojničke bluze. Izvadio je olovku, koja mu apsolutno nije bila potrebna. — Ja sam opunomoćenik zakonite vlade, koja je sastavljena na osnovi Hitlerovog testamenta — odgovorio je naposljetku. — Može se pojaviti nova vlada na jugu, ali ona će biti nezakonita. Za sad zakonita vlada postoji samo u Berlinu, i mi molimo za primirje kako bi se mogli okupiti svi članovi vlade da razmotre situaciju i zaključe pogodan mir i za vas i za nas. — Pitanje o primirju ili o miru može se rješavati samo na osnovi opće kapitulacije — odlučno sam izjavio. — To je odluka naša i naših saveznika, i nikakvim pregovorima i obećanjima neće vam poći za rukom da razbijete taj jedinstveni front antihitlerovske koalicije. Na Krebsovu se licu zamijetilo podrhtavanje, ožiljak na obrazu postao mu je ružičast. Opaža se da napreže svu snagu svoje volje da bi svladao zbunjenost, i istog trenutka kaže: — Smatramo da će SSSR voditi računa o postojanju nove njemačke vlade. Za obje strane to je korisno i pogodno. Ako vi zavladate rajonom u kojem je vlada i sve nas uništite, onda Nijemci neće imati mogućnost da s vama surađuju i...

Prekidam ga: — Ovamo nismo došli zato da bismo ubijali Nijemce, već da ih oslobodimo od fašizma. I Nijemci, pošteni Nijemci, već surađuju s nama kako bi se izbjeglo dalje krvoproliće. Krebs ponovo nastavlja: — Mi tražimo da se prizna nova njemačka vlada prije potpune kapitulacije, da stupite u kontakt s njom i da joj omogućite kapitulaciju i povezivanje s vašom vladom. Od toga ćete samo vi imati koristi. Ponovivši mu da za nas postoji samo jedan uvjet — bezuvjetna kapitulacija, izišao sam u susjednu sobu i telefonirao komandantu fronta. U razgovoru s maršalom Žukovom iznio sam svoje mišljenje: — Krebs nije došao pregovarati o kapitulaciji, već najvjerojatnije zato da bi spoznao situaciju i naše raspoloženje: želi doznati hoćemo li poći na separatne pregovore s novom vladom. Oni nemaju snage da se dalje bore protiv nas. Goebbels i Bormann su odlučili da povuku posljednji potez: da započnu pregovore s našom vladom. Traže sve moguće pukotine između nas i saveznika, kako bi posijali nepovjerenje. Krebs otvoreno odugovlači s odgovorima i pokušava dobiti na vremenu, iako vrijeme nije na njihovoj strani, jer naše trupe nastavljaju ofanzivu. Mirno je jedino na sektoru kojim je prešao Krebs. Maršal mi je postavio još nekoliko pitanja i rekao da će odmah o svemu referirati Moskvi. Naredio mi je da nastavim pregovore i da ustrajem na bezuvjetnoj kapitulaciji. Vraćam se u sobu gdje se vode pregovori. Vrijeme: 4 sata i 40 minuta. Od umora i nesanice šumi mi u glavi. Brzo se zamaram jer na ovakav posao nisam navikao.

Sjedam za stol nasuprot Krebsu. Osjećam da je on za vrijeme mog odsustva u mislima razmotrio situaciju i pripremio neke nove argumente u obranu svojih, tačnije Goebbelsovih prijedloga. On je progovorio prvi, ponovo inzistirajući na privremenom primirju. — Nemam mogućnosti da vodim nove pregovore — izjavio je on. — Ja sam samo opunomoćenik i ne mogu snositi odgovornost za svoju vladu. U vašem je interesu da vodite pregovore s novom vladom Njemačke. Mi znamo da je nova vlada samo (pri tome se nacist i sam nasmijao)... Vi-ste jaki, to znamo, a tako mislite i sami... To je već potez damom u šahu. Krebs ubacuje u igru najjaču figuru. Ne smije mu se popustiti zbog nametljivosti. On me otvoreno želi uvući u razmatranje pitanja o primirju. — Morate shvatiti, gospodine generale — rekao sam — da znamo što vi želite od nas. Namjeravate nas upozoriti na to da ćete nastaviti borbu, zapravo besmisleni otpor, koji će povećati broj uzaludnih žrtava. Otvoreno vas pitam: u čemu je smisao vaše borbe? Nekoliko sekunda Krebs me je gleđao šuteći, ne znajući što da kaže, a zatim je ispalio: — Borit ćemo se do posljednjega! Nisam mogao suzdržati ironičan smijeh. — Generale, što vam je ostalo? S kakvim se snagama želite boriti? — Zatim sam, poslije kraće stanke, dodao: — Mi očekujemo potpunu kapitulaciju. — Ne! — uzviknuo je Krebs. Nato je s uzdahom dodao: — U slučaju potpune kapitulacije pravno nećemo postojati kao vlada. »Pregovori su me zamarali sve više«, nastavlja maršal čujkov. »Jasno je jedno: Krebsov je zadatak da nas uvjeri da priznamo novu vladu. Bez Goebbelsove i Bormannove suglasnosti, on ne može izmijeniti prijedloge koje je iznio.

i tvrdit će uvijek isto. U njegovim riječima, u cjelokupnom njegovom ponašanju, osjećala se beznadnost, ali ipak nije odlazio. Nešto je očekivao od mene. Možda je očekivao da razgovaram s njim kao s ratnim zarobljenikom. Po toku događaja na sektorima gdje nije obustavljena vatra osjećalo se da nema kompaktnog otpora opkoljenog protivnika na cijelom frontu. Otpor pružaju samo pojedini dijelovi gamizona i odredi trupa SS, koji su još dosta snažni. Oni se brane u vladinim kvartovima, na željezničkim stanicama, u podzelju Reichstaga i u bunkerima na teritoriju Zoološkog vrta. Donijeli su mi pismo od jedne strane ambasade, u kojem se šef misije zahvaljuje sovjetskim trupama na korektnom odnosu prema članovima njegove misije. Kazaljka na satu pokazuje pet ujutro. Nisam izdržao i rekao sam Krebsu: — Vi zahtjevate primirje i pregovore o miru, dok istodobno vaše trupe kapituliraju, a stotine se hiljada vaših vojnika i oficira predaje. Krebs se sav stresao. — Gdje? — brzo je upitao. — Svuda. — Bez naređenja? — začudi se Krebs. — Naši nastupaju, vaši se predaju. — Možda su to pojedinačne pojave? — Njemački general se hvatao za slamčicu. I upravo u tom trenutku odjeknula je grmljavina »kaćuša«. Krebs se naježio ... Uzimam novine i čitam naglas vijest agencije REUTER (Rojter) o neuspješnom diplomatskom manevru Himmlera, koji je preko Bemadota — člana švedske kraIjevske porodice — pokušao stupiti u pregovore s utjecajnim ljudima Velike Britanije i s britanskom vladom.

Himmler je preko Bernadota poručio da je Hitler potpuno slomljen politički i fizički. 'U postojećoj situaciji', čitao sam, ’moje ruke su slobodne. U želji da sačuvam što veći dio Njemačke od ruske invazije, spreman sam da kapituliram na Zapadnom frontu, kako bi se trupe zapadnih država mogle što brže probiti na istok. Nasuprot tome, ne namjeravam kapitulirati na Istočnom frontu ...« Tako je izjavio Himmler Britancima — primijetio sam i nastavio čitati naglas: 'Na intervenciju sovjetske vlade Amerikanci i Englezi odbili su da vode separatne pregovore, o kojima su obavijestili sovjetsku vladu ...’ Gledam na neuspješnog parlamentarca. Krebs je strašno potišten. Gledajući u pod, mrmlja: — Himmler za tako nešto nije bio ovlašten. Toga smo se i plašili. Himmler ne zna da se Fiihrer ubio. — Vama je svakako poznato da je Himmler preko radija ođređivao punktove za separatne pregovore s našim zapadnim saveznicima? — To je njegov privatni korak — odgovorio je Krebs — temeljen na drugim osnovama. — Načas zašutjevši, dodao je: — U slučaju potpune kapitulacije nećemo moći izabrati svoju vladu. Nijemac prevodilac upada u razgovor: — Berlin odlučuje za cijelu Njemačku: Krebs ga odmah prekida: — Ja ne govorim ruski Iošije od vas! — I zatim obraćajući mi se već na ruskom jeziku, brzo reče: — Bojim se da će biti sastavljena druga vlada koja će istupiti protiv Hitlerove odluke. Upravo sam slušao Radio-Stockholm i čini mi se da su Himmlerovi pregovori sa savzenicima zašli daleko. Ovim riječima Krebs se potpuno otkrio. Rukovodstvo Trećeg Reicha znalo je za Himmlerove pregovore, ono je

bilo uvjereno da će se naši saveznici polakomiti za njegovim prijedlozima, dok će sovjetska vlada prihvatiti prijedloge Goebbelsa i Bormanna. Znali smo da je Herman Goring krenuo u takvu misiju k Amerikancima, konkretno k Eisenhoweru, ali su njegovi pokušaji bili odbijeni. Hermann Goring je bio desna Hitlerova ruka, tvorac i komandant nacističke avijacije. Baš on je svojedobno izjavio da na teritorij Njemačke neće pasti nijedna bomba. Što je ostalo od njegovih razmetljivih izjava? Poslije rata sam više puta vidio fotografiju: kako Goring stoji pred Međunarodnim sudom u Niirnbergu (Nirnberg) i daje iskaz. Debeljko je primjetno oslabio. On je optuženi. A nekad je istupao kao tužilac — samouvjeren, drzak, ohol... Bilo je to u Leipzigu (Lajpcig) 1933. godine na sramnom procesu Georgiju Dimitrovu, poslije provokatorskog paljenja Reichstaga od strane samih nacista. A sad je on optužen, propao, izgubljen i bespomoćan. Zajedno s njim su Ribbentrop, Keitel, Kaltenbruner... Glavešine hitlerovske bande nisu mogle izbjeći pravednu osvetu. Poshje kratke stanke Krebs je ponovio da je neophodno stvaranje nove njemačke vlade, zadatak koje je da zaključi mir s državama pobjednicama, to jest sa Sovjetskim Savezom. Još jednom sam upozorio Krebsa da su koraci vlada SAD i Velike Britanije usklađeni s mjerama naše vlade i da Himmlerov demarš shvaćam kao neuspjeli diplomatski pokušaj. Što se tiče nove vlade za Nijemce, za nas i naše saveznike postojat će ona vlada koja prihvati potpimu i bezuvjetnu kapitulaciju. — Vaša takozvana nova vlada — rekao sam mu — ne prihvaća opću kapitulaciju zato što je sebe vezala Hitlerovim testamentom i namjerava nastaviti rat. Vaša nova vlada ili novi kabinet kako ga je Hitler nazvao, želi da i ubuduće ispunjava njegovu volju. A njegova volja je sadr-

žana u slijedećim riječima testamenta: Da bi Njemačka imala vladu sastavljenu od poštenih ljudi, k o j i ć e n astaviti rat svim sredstvima... Pokazujem Krebsu ove redove. — Zar iz tih posmrtnih Hitlerovih riječi ne proizlazi da, odbacujući opću kapitulaciju, vaša takozvana nova vlada želi nastaviti rat? Vrijeme prolazi još sporije. Ali morao sam sjediti i čekati odluku Moskve. Prelazim na privatne razgovore. — Gdje je sada general Guderian s kojim sam se 1939. susreo u Brestu — zanimao sam se. On je tada komandirao tenkovskom divizijom. — Guderian je bio načelnik Generalštaba kopnene vojske Njemačke sve do 15. marta 1945. godine, zatim se razbolio i sad je na odmoru. Tada sam bio njegov zamjenik. — Je li Guderianova bolest diplomatske ili političke prirode, ili je jednostavno vojno lukavstvo? — O svom bivšem šefu ne mogu govoriti loše, ali je bilo nešto tako. — Jeste li za sve vrijeme bili u Stavci (Vrhovnoj komandi)? — Radio sam kao načelnik odsjeka za borbenu pripremu. Bio sam i u Moskvi do 1. maja 1941. Tamo sam zamjenjivao vojnog atašea, a zatim sam postao načelnik štaba grupe armija na Istoku. — Znači da ste u Moskvi naučili ruski jezik i da je Hitler uz vašu pomoć dobivao informacije o sovjetskim oružanim snagama? Gdje ste bili za vrijeme staljingradske bitke? — U to sam vrijeme bio na Centralnom frontu, u Rževu. Užasan je taj Staljingrad! Od njega su počele naše nevolje ... Vi ste u Staljingradu komandirali korpusom? — Ne, komandirao sam armijom.

— Čitao sam izvještaje o Staljingradu i Mansteinov (Manštajn) referat Hitleru. Duga stanka. — Zašto se Hitler ubio? — Zbog vojnog poraza, koji on nije predvidio. Nada njemačkog naroda u budućnost je izgubljena. Fiihrer je shvatio kakve je žrtve podnio narod, i da ne bi snosio odgovornost u životu, odlučio se na smrt. — Kasno je shvatio — primijetio sam. — Kakva bi sreća bila za narod da je to shvatio prije pet-šest godina ... Uzimam Hitlerov testament i čitam naglas: »Iako sam u godinama borbe smatrao da ne mogu preuzeti takvu odgovomost kao što je ženidba, sada prije smrti, odlučio sam da se oženim ženom koja je poslije mnogih godina iskrenog prijateljstva po vlastitoj želji doputovala u ovaj gotovo sasvim opkoljen grad da bi sa mnom podijelila sudbinu. Ona će svojevoljno poći samnom u smrt, kao moja žena, i to će nam biti nagrada za sve što smo izgubili zbog mog služenja svom narodu ...« Obraćam se Krebsu: — Čini se da Eva Braun nije arijevske krvi. Kako je to Hitler odstupio od svojih načela? — Krebs se namrštio i nije odgovorio. Dodao sam: — Šteta! Možda bi ovu kuću trebalo telefonski povezati s Goebbelsovom? — promijenio sam temu razgovora. — Bio bih vrlo radostan — živnuo je Krebs. — Tada biste mogli govoriti s doktorom Goebbelsom. Spreman sam da s vašim telefonistima pošaljem svog ađutanta. To bi nam pomoglo. Telefonirao je maršal Zukov. Referirao sam mu da je Krebs od 15. marta načelnik Generalštaba kopnene vojske i pročitao preko telefona Goebbelsov dokument o Krebsovom punomoćju.

Dogovorili smo se da se pukovnik, koji je pratio Krebsa, i njemački prevodilac vrate, kako bi uspostavili direktnu telefonsku vezu s Reichskancelarijom. S njima su otišla dva naša vezista, oficir i redov koje je odredio načelnik štaba armije. Prešli smo u susjednu sobu, prilagođenu za menzu. Donijeli su nam čaj i sendviče. Svi smo bili gladni. Ni Krebs nije odbio da nešto zagrize. Uzeo je šalicu čaja i sendvič. Opazio sam da mu ruke podrhtavaju. Sjedimo sasvim umorni. Osjeća se blizak kraj rata, ali njegovi posljednji trenuci uvelike zamaraju. Čekamo direktivu iz Moskve ... Ponovo sam zapodjeo razgovor s Krebsom. Željeli smo proniknuti u tajne rukovodilaca Trećeg Reicha, u njihove planove i nade. Razgovore s Krebsom nismo ni mogli prekinuti bez direktive iz Moskve. Krebs, naravno, sve zna, ali ništa neće da kaže. Treba umjeti od njega izvući sve što se može. — Gdje je sada Hermann Goring? Krebs se prenuo kao iz sna: — Goring? On je izdajnik, Fiihrer ga ne može podnijeti. Goring je predložio Fuhreru da mu prepusti upravIjanje državom, a on ga je isključio iz Stavke, o čemu piše u testamentu. Već se smeo: ono 'Fiihrer ne može podnijeti Goringa’, rečeno je u sadašnjem vremenu, a 'Hitler ga je prije smrti isključio iz Stavke’, označava prošlo vrijeme. Pokušavam precizirati: — Tko je, po vašem mišljenju, Himmler? — Himler je izdajnik. Radio je protiv Fiihrera, odavno je želio zaključiti separatni mir sa zapadnim državama i razjediniti nas. FUhrer je saznao za njegovu namjeru i ... — Slijedila je kratka stanka. — To je jedan od

uzroka njegovog samoubojstva. Pred smrt je tražio izlaz ... u zaključenju mira, prije svega s Rusijom. — Znači, Himmler je izdajnik? — Jest — potvrdio je Krebs. — Prema Hitlerovom testamentu, Himmler je isključen iz Stavke. Himmler je izvan Berlina, u Maklenburgu. — Vi ste, znači, znali za Himmlerov prijedlog o potpunoj kapitulaciji pred SAD i Velikom Britanijom? (Tu direktno uzimam Krebsa na nišan, jer je rekao kako do posljednjeg dana gotovo ništa nije znao o Himmlerovim prijedlozima.) Razmislivši, Krebs je odgovorio: — Kao što vam je poznato, sumnjali smo u njega, ali sam se u to konačno uvjerio iz vijesti agencije »REUTER«. O svojim koracima Himmler nas nije obavijestio. Hitler ga je ostavio izvan Berlina da bi odanle uputio ovamo sve trupe s kojima je raspolagala Njemačka. Ali on je prevario Fuhrera, i to nije učinio. Himmler je izdajnik koji je želio zaključiti mir bez Fiihrerova znanja i protiv interesa Njemačke. Cijelo vrijeme sam bio uz Fiihrera, kao njegov neposredni savjetnik za pitanja vođenja rata. A izvan Berlina, u Maklenburgu, bila je operativna komanda oružanih snaga. Ja sam odgovarao za Istočni front . Ovdje se Krebs odao i time potvrdio sve naše pretpostavke. U njegovim riječima, o tome kako je Hitler naredio da se sve njemačke jedinice prebace odanle, to jest sa zapada na Berlin, na Istočni front, protiv nas, i da se samim tim zapadnim državama otvori slobodan put u Berlin, bila je prava istina. Ne prekidajući ovu nit, pitam Krebsa: — Tko je sad vaš glavnokomandujući? — U sklađu s Hitlerovim testamentom, to je sada Donitz. Schorner je novi komandant kopnene vojske;

zrakoplovstvom zapovijeda von Greim. Goring i Guderiaon su bolesni. — Gdje je Ribbentrop? — U Maklenburgu. Na njegovu mjestu je Seyss-Inqvart. — Na taj način je izvršena potpuna reorganizacija vlade. Ona se odnosi samo na vas. Vi ste bili kod Hitlera pa i sad ostajete načelnik štaba kopnene vojske, zar ne? — Da — potvrđuje Krebs. — Tko će biti opunomoćen da vodi završne pregovore sa Sovjetskim savezom i njegovim saveznicima? — Goebbels i Bormann. Oni su u Berlinu i jedini su nadležni predstavnici Njemačke. — A što će raditi novi članovi vlade? — Oni će izvršiti Fiihrerovu naredbu. — A priznaje li vojska novu vladu? — Ako nam se pruži mogućnost da s Fiihrerovim testamentom upoznamo vojsku, ona će ispuniti njegovu volju. To je bolje učiniti prije nego što se objavi vijest o formiranju druge vlade. — Bojite li se te »druge vlade«? — Himmler nas je izdao i može osnovati novu vladu. On još ne zna za Ftihrerovu smrt i njegov testament... Grmljavina topova ne prestaje. Na ulici je već svanulo. Prvi maj u Berlinu počinje za nas đosta neobično. Cijelu noć vodimo pregovore, a koristi — nikakve. Moskva naređuje da čekamo njen odgovor, pitaju nas za razne detalje, zanimaju se za tok pregovora. Iz štaba fronta hitno su zatražili da pošaljemo dokumente koje je donio Krebs. Dolazi general Požarski i javlja da me telefonom zove komandant 28. gardijskog streljačkog korpusa general Rižov. Prelazimo u drugu sobu, ostavljajući Krebsa s generalima Požarskim, Vajnrubom i s književnicima.

General Rižov raportira da su u 4 sata i 30 minuta njemačke radio-stanice, navodno iz Štaba obrane Berlina, zamolile da pošaljemo oficira na sjeveroistočni dio Zoološkog vrta radi susreta s parlamentarcima njemačke vojske. General Rižov i komandant 39. gardijske divizije, pukovnik Marčenko, odredili su za svog parlamentarca majora Bersenjeva — oficira štaba ove armije. »Imao sam zadatak da im postavim ultimatum o bezuvjetnoj kapitulaciji, da jamčim živote svima koji polože oružje i obustave otpor. Trebalo je da upozorim Nijemce kako če u roku od 24 sata biti potpuno uništeni ako se ne predaju. Smatrao sam da bi uspješno izvršavanje ovog zadatka spasilo živote mnogih naših vojnika i oficira. Ako neprijatelj obustavi svoj bcsmisleni otpor, u svijetu će biti mnogo manje bogalja, udovica i siročadi. Bio sam ponosan zbog povjercnja koje mi je dano i potpuno spreman da zadatak izvršim do kraja uz bilo koju cijenu... Tačno u 5 sati 1. maja 1945. bio sam s bijelom zastavom na određenome mjestu, odnosno na sjeveroistočnom uglu Zoološkog vrta. Svoje vozilo sam ostavio iza ugla susjedne ulice sa šoferom i ordonansom. Dok sam išao prema određenome mjestu i dvadesetak minuta čekao parlamentarce, Nijemci nisu pucali na mene. Zacijelo su njemačke trupe na tom sektoru bile upozorene o dolasku predstavnika naše komande...' Pukovnik Berscnjev nastavlja:’ Za tih dvadeset minuta čekanja glavom su mi se vrzle mnoge misli i pretpostavke, ali jedna mc je osobito kopkala: nije li protivnički poziv lažan, nije li u pitanju provokacija? No, znajući situaciju u Berlinu i u kakvom se bezizlaznom položaju nalaze protivničke trupe, ovu sam misao odbacivao, ali bezuspješno. Napokon sam spazio kako oko 200 metara

od mene, iza ugla, izlaze dva Nijemca s bijelim zastavama i upućuju se prema meni. Pošao sam im nekoliko koraka u susret. Odjednom je jedan od parlamentaraca pao. Odjeknuli su pucnji, meci su prohujali kraj mene. Nisam uspio poduzeti mjere opreza. Osjetio sam udarac u lijevi bok i u koljeno. Pao sam i snažno udario glavom. Osvijestio sam se tek kraj svog vozila. Riskirajući život, ordonans me uspio izvući iz vatrene zone. Zajedno sa šoferom popeli su me u vozilo. Noga mi je klonulo visjela, ali nisam osjećao veliku bol. Samo mi je u glavi šumjelo. Rekao sam im da me odvezu komandantu divizije i ponovo sa mizgubio svijest. Osvijestio sam se kad sam primio injekciju. Kraj mene su bili pukovnik Marčenko i general Rižov. Pogledavši svoje noge, nisam prepoznao lijevu. Umjesto čizama i hlača ugledao sam zavoj sa crvenim mrljama. Pred očima mi je sve plesalo, Ijudska lica su se rasplinjavala. Ispričao sam sve kako je bilo...' Kad mi je general Rižov ispričao slučaj s Barsenjevom, bilo mi je potpuno jasno da je u berlinskom garnizonu došlo do rascjepa: jedan dio vojnika i oficira spreman je da se preda na milost i nemilost pobjednika, drugi, sastavljen od okorjelih nacista, ne samo da ne želi kapitulirati već i silom oružja sprečava druge da se predaju. Tko će od njih prevladati, zavisi o našem djelovanju. Jasno je samo jedno: trenutno zatišje u vezi s pregovorima s Krebsom nacisti koriste da bi pojačali svoj utjecaj na opkoljeni garnizon. Treba da brzo izvršimo jedan još jači napad, i otpor protivnika bi se slomio. Možda čak i s pomoću onih koji su spremni da kapituliraju.”

PREPAD U ŠUMI Dok je Krebs u pregovorima s maršalom Čujkovom na sve moguće načine pokušavao trikovima iznuditi priznavanje »nove« njemačke vlade, dotle su na drugim sektorima Prvog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta nastavljeni žestoki okršaji. U zoni u kojoj je operirao Prvi ukrajinski front, armije generala Ribalka i Lučinskog su u toku 1. maja čistile od protivnika rajone Wilmersdorfa i Hallenseea (Halenze) i tog su dana zauzeli devedeset kvartova. U knjizi »Četrdeset peta« maršal Konjev daje opsežan prikaz borbi vođenih toga dana u njemačkom glavnom gradu. »Deseti gardijski tenkovski korpus, koji je pripadao armiji Leljušenka, i 350. divizija armije Puhova likvidirali su neprijateljsku grupaciju na otoku Wansee (Vanze). Šest hiljada neprijateljskih vojnika i oficira, koji su 1. maja prešli s otoka na kopno, po dijelovima su uništavale ili zarobljavale pojedine jedinice Leljušenkove armije. Najveća grupa, s oko 2000 ljudi, ušla je 2. maja ujutro u prostranu šumu sjeverozapadno od Schanckensdorfa (Šankensdorf), baš tamo gdje je u to vrijeme bio smješten Leljušenkov štab. Između te grupe i osiguranja štaba armije odmah je planula izuzetno krvava borba. Zatim je na mjesto kršaja stigao 7. gardijski motociklistički puk i druge jedinice koje su se nalazile u blizini.

Odbijanjem ovog neočekivanog napada Nijemaca na štab armije rukovodio je osobno njen komandant Dmitrij Danilovič Leljušenko. Ovakvi slučajevi bili su dosta tipični u prvom razdoblju rata, ali je to bio jedini slučaj u posljednjim mjesecima i tjednima rata na Istočnom frontu. Poslije dvostane borbe njemačka je grupa bila uništena." Jedinice Prvog bjeloruskog fronta već peti dan jurišaju na Berlin. »Armija je nastavila da napreduje na zapad«, sjeća se general Popelj.” Plamen je buktao desetinama kilometara unaokolo, zaklanjajući pola neba. Taj divovski plamen bilo je nemoguće zaobići: na bokovima nam je prepriječio put prema jezeru. Zato su gardisti krenuli direktno naprijed. Naš oklopni transporter kretao se iza kolone generala Arma Babadžanjana. Uskoro je daljnja vožnja postala nemoguća. Morali smo izići i nastaviti put pješke. Na dva koraka se ništa ne vidi. — Ubit će te, a nećeš ni znati odakle! — Katukov zakloni rukavom oči crvene od dima . I nehotice se sjetih kako je 1938. godine u Lugi režiser Drapkin snimao kadrove za film »Tenkovi«. Prema scenariju trebalo je da tenkovi prođu kroz zapaljenu šumu. Zato smo morali u luškoj šumi politi benzinom nekoliko stabala i travu, opkoliti iskopanim rovom omanju površinu zemjišta i tek onda smo sa strahom pustili tenkove. Dvije čete traktora stajale su spremne kao sredstvo za evakuaciju, u slučaju da tenk ne bude mogao dalje! Kako mi je sad smiješan onaj nekadašnji strah. Vatra je plamsala kilometrima, dim se postupno uvlačio u tenkove, vreli plamen lizao je zagrijan čelik, dok su se stabla uz tresak stropoštavala na oklop. Uz put smo svaki čas nailazili na tragove šumske borbe. Eno, na zavoju puta valjaju se ostaci automobila:

mina je raznijela karoseriju i kabinu u komadiće, istrgnuti kotači odbačeni su pedesetak metara dalje. Neoprezni šofer je vrlo malo skrenuo s kolovoza i odmah ga je stigla podmukla, zamaskirana smrt. Malo dalje nalazi se njemačka baterija zgnječena tenkovima, predviđena za otvaranje vatre iz zasjede. Katukov se zamalo zakačio za bodljikavu žicu, prebačenu preko puta. Jedan kraj te žice vodio je do mine, koja je bila maskirana desno od šumskog puta. S druge strane u grmlju Iežao je leš 'dobrovoljca smrti’. Njegova naprijed izbačena ruka kao da je posljednjim naporom pokušavala dovući zakačenu minu na put. Na uzanom šumskom putu dovoljno je oštetiti čeoni tenk i cijela kolona mora stati. No, rafal automatičara u posljednjem trenutku okončao je život fašista. Pred nama je crni zid dima. Oborena stabla se dime, dim ošamućuje. I odjeća nam počinje tinjati. Hoće li uskoro biti kraj ovom požaru u nepreglednoj berlinskoj šumi? Čini nam se da se krećemo beskrajno dugo. S vremena na vrijeme moramo čučnuti da bismo pronašli put obavijen cmim oblacima dima. Preskačemo leševe, zaobiIazimo nagorjeli trup tenka: to je djelo ruku ’dobrovoljca smrti’ — strijelca naoružanog pancerfaustom, koga je baš tu, na putu, oborio metak našeg automatičara. Približavamo se mjestu gdje se vodi borba. Put izbija na proplanak. Na njemu ugledasmo nekoliko bolničarki s ranjenicima, a uz njih oklopni transporter. U njemu se čak izdaleka može zamijetiti Babadžanjanov lik. Ionako crn, komandant korpusa sav je čađav od dima, kombinezon mu je nagorio ... Žuri nam u susret. — Da nisi možda iz cme Afrike? — Mihail Jefimovič Katukov se zagleda u nj. — Nalikuješ na crnca koji je pobjegao s plantaže! Lijepa mjesta, je li?

Ali Babadžanjan ne prihvaća šalu: otvara dlan i pokazuje nam izobličen, metkom probijen orden Crvene zastave. — Evo! Na mjestu je ostao mrtav! Najbolji načelnik političkog odjela brigade — Potocki! Bol mi steže srce. Smrt je u perifernom berlinskom kvartu zatekla tako pametnog čovjeka, junaka, pravog komunista, koji je nepovrijeđen prešao kroz desetine bojeva. Još dva-tri tjedna i nastat će sretno vrijeme pobjede! Ali za sad moramo plaćati za nju: ginu najmiliji Ijudi. — Kako se to dogodilo? — pita Katukov. — Tek sam počeo slušati priču ranjenika koji su mu tijelo iznijeli iz borbe. Hajdemo k njima! Pogibija Potockog bila je isto tako herojska kao i njegov život. Saznavši da je esesovska kaznena ekspedicija, koja je od naših izviđača preotela selo u berlinskom predgrađu, počela strijeljati mjesno stanovništvo zato jer je izvjesilo bijele zastave, Potocki je podigao borce na juriš i spasio Nijemce — starce, žene i djecu. I u tom okršaju izgubio je život. Ne vjerujem da je Babadžanjan za ikim tugovao lako kao za Potockim! — Dopustite da raportiram! — razliježe se nečiji glas Nismo ni spazili kako nam je prišao Pomaznjev, također sav cm, čađav, u nagorjeloj odjeći, ali sa čudnim žarom u radosnim očima. — Što je? — okrene se prema njemu Babadžanjan. — Zauzet je most između jezera. Brigada je prebaćena na suprotnu obalu ... — I most je čitav? — Babadžanjan je pažljivo, gotovo nepovjerljivo gledao dobroćudno Pomaznjevovo lice. — Tako je. Zauzeli smo ga iz pozadine. Iza dimne zavjese. — Pomaznjev pokaza rukom zapaljenu šumu. —

Komandant brigade Josif Gusakovski neprimjetno je prebacio na suprotnu obalu bataljon amfibija. Most je branila jedna baterija uz pomoć dvaju tenkova i čete strijelaca naoružanili pancerfaustima. Nisu očekivali da će se naši pojaviti iz smjera Berlina. Nisu stigli ni pisnuti! Gusakovski me je poslao da brigadu što prije izvučem iz ovog požara: s one strane mosta nema vatre. Armo smjesta poče izdavati naređenja za prebacivanje cijelog korpusa. Berlin je bio u neposrednoj blizini! — Kakvi su ti ovo stranci? — začuđeno upita Katukov Babadžanjana, u taj trenutak spazivši neku čudnu skupinu koja je stajala iza oklopnog transportera komandanta korpusa. — Ah, ti... dopustite mi da vam predstavim japanskog ambasadora u Berlinu, sa cjelokupnim osobljem — raportira Armo. Mikadov predstavnik kod Fiihrera bio je sićušan, slabunjav, ružan čovjek, čije su se oči krile iza velikih naočala rožnatih okvira. U početku je izgledao preplašen i neprestano je ponavljao na lošem ruskom jeziku: Mi prijatelji, mi saveznik. U ovoj situaciji morao sam se ponašati kao diplomat: pristojno sam pozdravio Japanca, iako sam u sebi mislio: Kako da ne, dobro poznajem te saveznike! Sretali smo se kod Halhin Gola. I tako se dogodilo da je dospio baš u mongolsku brigadu Gusakovskog! Što ti je sudbina ... Umirivši se za sudbinu vlastite ličnosti, gospodin diplomat je pokazao zabrinutost: — Žena, spasiti žena! — Čija žena? — Moja žena. Kućica ... kako se kaže, ambasada ... ne to ... — poče oponašati zvuk pucnja. Armo se nasmije:

— Ni govora! Ruski vojnik neće pucati u nenaoružane žene. Sad Japanac postade i drzak. Zatražio je od nas ni manje ni više nego naknadu štete za svoj automobil i druge dragocjenosti oštećene na putu. General Katukov se na to odrekne diplomacije i u prilično oštrom tonu posavjetova Japancu da novac zatraži od Hitlera. Uostalom, nismo imali ni vremena zadržavati se s njim: poslali smo ga odmah u štab Fronta, da se oni tamo snalaze kako znaju s tim samurajem. Načelnik saniteta naše armije, sav zadihan, žurno nam je referirao: — Svi lako ranjeni oficiri i vojnici dezertirali su iz bolnica u svoje jedinice. Loš primjer pružio im je sekretar partijske organizacije Pavlovcev! — Kako ste to mogli dopustiti?! Gdje je bila straža? — pita Katukov, neprimjetno mi namignuvši. — A što ja tu mogu učiniti, druže komandante armije! Zar da kraj svake bolesničke postelje postavim po jednog stražara? Objasnili smo im da će i bez njih izići na kraj, da još nisu potpuno izliječeni i da im se rane mogu otvoriti. — Načelnik saniteta naše armije nemoćno raširi ruke. — U kakvom je stanju Pavlovcev? — Može se kretati uz pomoć, ali rane mu se još moraju previjati. A i svi šepavi sa štakama, čim ugledaju vozilo, zaustavljaju ga i penju se na karoseriju. I da vidite kako se samo veru! Molim da savjetujete bar komandantima i komandirima jedinica da ne primaju ranjenike bez naših otpusnica! Ali, kako smo im to mogli savjetovati, kad su osjećaji ranjenika bili takvi da nisu mogli ostati u svojim posteljama, bez obzira na savjesno zastrašivanje liječni-

ka? Jer, te se noći vodila bitka za Berlin, posljednja odlučujuća bitka ... »Zajedno s generalom Šarovom svraćam u dvokatnu vilu«, sjeća se dalje Popelj, »da pogledam zaplijenjene hitlerovske zastave. — Je li tamo bio neki štab? — usputno pitam Vasilija Mihajloviča. — Nije. Po zidovima velike sobe vise pejzaži i panorame njemačkih gradova. U sredini je veliki Hitlerov portret. U uglovima su postavljene goleme kristalne vaze s umjetnim cvijećem od perja. Namještaj je od crvenog drveta. Na pisaćem stolu album s fotografijama. Prelistavam album. Prvo nailazim na obiteljske fotografije, zatim na prizore s parada, nekoliko snimaka Hitlera na tribini, pornografske razglednice. Onda su slijedile fotografije vješala. Kraj tijela obješenih obično se kicoški koči, snimljen iz profila, mlad oficir oblog lica. Evo i jedne slike na kojoj je u krupnom planu snimljena obješena žena. Na grudima joj visi ploča: Takvu će sudbinu doživjeti svaki partizan i komesar i svatko tko istupi protiv njemačke vojske. I ponovo se ređaju fotografije vješala, strijeljanja, vješala... Prelistavam dalje. Pogled mi zape za pismo ostavljeno u albumu. Datirano je novembra 1941. godine. Šarov prevodi. Gestapovski krvnik javlja svome dragom ’fateru' (kako sam shvatio iz pisma otac je bio stari funkcionar nacističke partije) da se nalazi kod Moskve. 'Tek smo dobili naređenje. Ne mogu ti pisati opširno, ali tvoj sin će biti među odabranima koje je Hitler pozvao da unište glavni grad Azijata. Možda ćemo se nas dvojica jednom zajedno provozati čamcima iznad nje, ti razumiješ što želim reći... Neprekidno promatramo grad dogledima. Odavde je on vrlo blizu. Ako zadatak bude uspješno obavljen, obećavam ti da će naša jedinica

prva promarširati na paradi prcd Kremljom, na zidinama kojcg će stajati naši generali! Heil Hitler! Ljubi te i voli tvoj sin!’ — Siđimo! — poziva me Sarov. — Zastave su tamo. Kružnim stepeništem silazimo u betonirani podrum. Gori svjetlost. Najprije spazih dvije nacističke pukovske zastave, u kutu. Kako su dospjele ovamo? Tko zna! Zatim se moj pogled zaustavi na tijelu koje je ležalo na sredini skloništa: starac stroga izraza, s brkovima ii la Wilhelm. Leži raširenih ruku. Sarov mimo prekorači mrtvog fašista, dobacivši: — Nisu mu izdržali živci. A očito je da se temeljito pripremao. Kraj puškarnice stoje ’pancerfausti' i eksploziv, u najdaljem kutu radio-predajnik. A na podu stari fašistički vuk, koji je obračunao sam sa sobom. Izlazim iz zagušljiva podruma na svježi zrak i pri svjetlu upaljene rakete nedaleko od vile ugledam lik Pavlovceva, koji je malo šcpao. Zar je već dogurao dovdc? Naravno, to je on Pavel Lavrovič! Glava mu je sva zavijena, ruka u zavoju obješenom o vrat oslanja se na štap! Ali koliko li je energije i radosti na njegovu licu! Svatko bi odinah osjetio da je to izraz čovjeka koji se vratio u rođenu kuću. — Cestitam vam ozdravljenje, Pavele Lavroviču! — pozdravljam ga. On zbunjeno obara pogled. — Namjeravam predložiti Žuravljovu sazivanje parlijske komisije koja bi pojedinačno razmotrila slučajeve svih bjegunaca — nastavljam ja. — Kojih bjegunaca? — On već naslućuje što mu spremam. — Pa ovih na popisu koji sam dobio od načelnika sanitcta naše armije. Prvi među njima je uzoran drug.

Crvcnoarmejac izvlači zarobljenog njemaćkog vojnika (gorc) — Saveznici (gore dcsno) — Oslobodenjc (desno)

:

r R

Auiogrami na zidovima Reichstaga: »Od Moskve do Berlina major Jakovljev je prevalio 1.054 kilometara (gore) — Podizanje crvcne zastave na Reichstagu (gore desno) — Susret saveznika (desno)

/T* \'a berlinskijn ulicama maja 1945. Prvu pomoć u hrani ukazala jc preživjelom slanovnlSlvu, oslobođenlm inlernircima i bivšim zarobljenicima Crvena armija (lijcvo gore) — Oduševljenje pobjednika (lije\-o) — \aipisi sovjctskih ralnika na zidovima i slupovlma Reichslaga (gore)

član Partije od 1918. godine, predsjednik Crvene garde grada Čerepoveca, komesar puka u građanskom ratu i sekretar partijske organizacije uprave armije u domovinskom ratu, neki Pavlovcev. Poznaš li tog čovjeka. Pavlovcev smatra da se stvarima poput partijske komisije nitko ne smije šaliti. — Zašto na komisiju? — Zbog lošeg primjera podređenima. — Spreman sam snositi kaznu ako sam kriv. — Starac stavi ruke na grudi. — Samo me ne šaljite natrag u bolnicu! Izražavam zajedničku želju svih ranjenika, jer u ovakvim trenucima ne možemo ležati... Ako me noge izdaju, na laktovima ću upuzati u Berlin! — Hajde, ne uzbuđuj se! Ovaj put ćemo ti oprostiti zbog starih zasluga. Kako zdravlje? — Na njemu moram zahvaliti liječnicima. — Nakon kraće šutnje doda: — Smrt je bila blizu, razgovarao sam s njom tako jednostavno kao Vasja Tjorkin.* — Je h donijela kakvu novu vijest? — Rekla je da sad odustaje, ako je za ikakvu korist. U našoj porodici poginuo je sin jedinac, dva su mi brata osakaćena. Ovog puta je odlučila da prođe kraj mene. Odgovorio sam joj: Hvala ti i za to. A ako ćemo ozbiljno, bez citata iz Tjorkina, spasila me je na prvome mjestu briga i ljubav ratnih drugova. Tko sve nije navraćao u moju bolesničku sobu! Poneki bi mi dospjeli samo reći: Želimo ti zdravlje, bačo! Ozdravi nam što prije, starče! — i odmah bi otrčali u tenk, hitajući u boj. Kako sam onda mogao mimo ležati u krevetu? Hvala i vama što ste me posjetili. — Dosta zahvaljivanja! Kad si već pobjegao, nema vremena za odmor. Evo nove direktive štaba Fronta: po mogućnosti ne rušiti električne centrale, crpne stanice, pe113

kare; čuvati biblioteke, laboratorije. Osobito treba paziti na zaštitu učenjaka i umjetnika. Danas sam te direktive prenio političkim radnicima, a tebe zadužujem da nadzireš njihovo izvršenje...«

GENERAL KREBS U ČUJKOVLJEVOM ŠTABU Mar.šal Georgij Žukov poslao je u zoru 1. maja svog zamjenika generala armije (poslije maršala) Vasilija Daniloviča Sokolovskog da zajedno sa Čujkovom nastavi razgovore s Krebsom i razjasni cilj njegova dolaska. Istovremeno, Žukov je telefonski zatražio od Čujkova preciznije podatke o Himmleru i Ribbentropu, kao i o tome tko je u tom trenutku načelnik njemačkog Generalštaba i gdje je Hitlerov leš. »Odgovaram«, piše Čujkov, »ono što sam saznao iz razgovora s Krebsom. Ostalo još treba izvući iz njega. A on nije osobito razgovorljiv kad su posrijedi te teme: na svako pitanje odgovara maksimalno kratko i zaobilazno. Položaj mu nije lak. On zna da nas neće navesti na to da povjerujemo Goebbelsu i Bormannu. Ali, poslali su ga da to učini i zato je uporan. Vodeći pregovore mi možemo riješiti samo jedno pitanje: da Nijemci prihvate kapitulaciju. S velikim bismo zadovoljstvom otpratili Krebsa natrag k Goebbelsu, da bismo zatim silom oružja prisilili njihove trupe da se predaju i kapituliraju. Ali, Moskva je naredila da čekamo. Vrativši se u sobu gdje se vode pregovori, pitam Krebsa: — Gdje je Hitlerov leš?

— U Berlinu. Spaljen je na osnovi testamenta. To je učinjeno danas. — Tko je načelnik štaba vaše Vrhovne komande? — Jodl, a Donitz je novi vrhovni komandant: obojica su u Maklenburgu. U Berlinu su samo Goebbels i Bormann. — Zašto prije niste rekli da je Donitz u Maklenburgu? Krebs šuti. Uzimam slušalicu, telefoniram maršalu Žukovu i referiram: — Vrhovni komandant admiral Donitz je u Maklenburgu a s njim je i Himmler, koga Goebbels smatra izdajnikom. Herr Goebbels, Bormann, Krebs i Hitlerov leš. Maršal Žukov kaže kako zbrka sa slanjem parlamentaraca k nama u Berlin, a na zapad i na jug k zapadnim saveznicima, uvjetuje da naša vlada još nije donijela odluku. Ali odgovor će ubrzo stići. Vjerojatno će se zahtijevati potpuna i bezuvjetna kapitulacija. Krebs je slušao moj razgovor sa Žukovom: nisam se ustezao da pred njima iznesem svoje misli. Ostavivši slušalicu, obraćam se njemu: — Znači, glavni vojni rukovodioci su u Maklenburgu, a u Berlinu su ostali Goebbels i Bormann da izvrše Fiihrerovu volju. Kakvu? — Oni žele da se obustavi rat, ali tek kad vi priznate vladu koja je sastavljena prema Hitlerovoj volji. — To jest vladu koja ne želi ni mir ni rat? Krebs je zatim zamišljeno rekao: — Na sektoru gdje se puca, spreman sam da se obustavi vatra. — Zašto je to potrebno? Zar vaša takozvana vlada ne ide na kapitulaciu? Želite li da se i dalje prolijeva krv?

— Spreman sam na to da se učini sve, i to što brže, kako bi se priznala jedina legalna vlada u Berlinu, da se ne bi pojavila još neka ilegalna. — Ako vi ne kapitulirate, naše trupe će krenuti u juriš, a onda se neće pitati gdje je legalna, a gdje ilegalna vlada. — Zato i tražimo primirje. Obraćam se Krebsu: — Imate li još kakve dokumente, osim onih koje ste već dali? — Postoji prilog, sastav vlade, o čemu sam vas obavijestio. — Pri tome mi pruža list papira na kojem su ispisana imena članova kabineta, već spomenuta u Hitlerovom testamentu. — Cilj vašeg dolaska su pregovori samo sa SSSR-om? — Samo s vama. — Vi s nama, a Himmler i drugi sa saveznicima? Zašto ne želite govoriti istodobno i s našim saveznicima, već djelujete odvojeno? Stanka. Krebs se načas zamislio. Zatim je podigao glavu. — To zavisi o odluci vaše vlade — nastavljam. — Da, kad se ona okupi u kompletnom sastavu. To je njen osnovni cilj. — Gdje treba da se okupi vaša vlada? — To do sad još nije odlučeno. Ali, bit će najbolje u Berlinu. — Ali, do bezuvjetne kapitulacije ostataka berlinskog garnizona vaša vlada se ovdje ne može okupiti? — A ja sam duboko uvjeren da se nakon kapitulacije berlinskog garnizona naša vlada nikad neće ni okupiti. To će biti neizvršenje Fiihrerovog testamenta. Smatram da potpima kapitulacija ne može biti riješena dok svi ne priznaju novu vladu.

— I tako, vlada radi i nc kapitulira? — Došao sam ovamo da bi se riješili svi ti problemi i da bih vam prenio njemačka uvjerenja. A pitanje o potpunoj kapitulaciji može se riješiti nekoliko sati poslije primirja i priznavanja nove vlade. — To znači da se želite boriti do posljednjeg daha? Znate li kakvi su uvjeti potpune kapitulacije? — Da, znam — odgovorio je Krebs. — Ali tko će voditi te pregovore? — Vi imate Reichskancelara, s njim je Borman. Ako su vas oni ovlastili da pregovarate s nama, znači da oni mogu donijeti i konačnu odluku. Zar nije tako? — Oni ne mogu donijeti rješenja o potpunoj kapitulaciji, jer nisu o svemu obavijestili Donitza. Himmler raspolaže jedinom našom radio-stanicom. Naša je uništena bombardiranjem. — Mi ćemo vam dati radio-stanicu. Objavite Fiihrerov testament preko radija. To će đovesti do prekida krvoprolića. Krebs se namrštio: — Nije zgodno. Za Donitza bi to bila neočekivana vijest. On još ne zna za testament. Pokušali smo zainteresirati SSSR, ne želimo ilegalnu vladu koja bi željela zaključiti poseban ugovor sa SAD i Vclikom Britanijom. Smatramo da je najvažnije pregovarati sa Sovjetskim Savezom. Čini se da mu je tek sad počelo bivati jasno da nc vjerujemo ni Goebbclsu ni njegovim poslanicima. Preostalo mi je da mu to izravno kažcm da sam kao vojnik prije svega zainteresiran za to da što prije obračunamo s protivničkim trupama koje se beznadno brane u Berlinu. — Krebs me je saslušao i opet ponovio: — Ako bude uništen berlinski garnizon, neće postojati legalna njemačka vlada ...

— Besmislica! — prekinuo sam ga. — Upoznao sam vas s porukom koju nosim, druge ncmam ... — A ja vam saopćavam jedini i konačni uvjet: bezuvjetna i potpuna kapitulacija. General Krebs i njegovi ađutanti na izgled su mirni, ali što im to vrijedi. — Ponovno vam potvrđujem da vam jamčim za život. A o vladi ćemo razgovarati poslije. Nemate trupe, a želite prikupiti nekakve snage! To ne ide! Krebs govori brzo: — Predlažem stanku u ratnim operacijama. U određeno vrijeme možemo narediti da se obustavi pucnjava. Opet zvoni telefon. Telefonira komandant Fronta, zanima se kako idu pregovori. Objašnjavam mu da Nijemci nemaju sredstava za vezu. Ne žele objaviti da je Hitler mrtav, niti da postoji njegov testament, kako to Himmler ne bi zloupotrijebio. Po svoj se prilici boje i Donitza. Oni bi to željeli objaviti uz našu pomoć i tek poslije primirja. Himmler se otcijepio i isključen je iz Stranke. Dolazi maršal (tada general armije) Sokolovski. Referiram mu o toku pregovora. Saslušavši me, Sokolovski počinje sam postavljati pitanja Krebsu ...« U tom trenutku Krebs piše na listiću papira Schukoff i Schuikoff i pita jesu li Žukov i Čujkov ista osoba? Rusi mu objašnjavaju ono što on zacijelo i sam dobro zna: Zukov je komandant Prvog bjeloruskog fronta, a Čujkov 8. gardijske armije koja je branila Staljingrad. Književnik Višnjevski je neočekivano upitao Krebsa za ožiljke na licu. — Bio sam ranjen prilikom britanskog bombardiranja našeg Generalštaba — odgovara nacistički general.

U međuvremenu Vasilij Čujkov izlazi u drugu odaju da se umije i malo osvježi. U očekivanju Sokolovskog desetak se minuta odmarao ispruživši se na niskom, ali širokom krevetu. Za to vrijeme je nad njim bdio njegov rođeni brat i ađutant Fjodor Čujkov. Sokolovski pita Krebsa: — Kad ćete saopćiti za Hitlera i Himmlera? Krebs: — Onda kad s vama postignemo sporazum o novoj vladi. Sokolovski: — Komandant Fronta smatra da njprije treba proglasiti Himmlera izđajnikom, kako bi mu se omeli planovi. Krebs (živahnije): — Vrlo pametan savjet. To se može odmah učiniti. Naravno, uz dozvolu doktora Goebbelsa. Ponovo molim da se k njemu pošalje moj ađutant. — Treba obavijestiti Goebbelsa da prije kapitulacije ne može postojati nova vlada — ubacuje Čujkov. Krebs: — Da načinimo stanku kako bismo sastavili vladu... — Poslije potpune kapitulacije! — ponovo intervenira Čujkov. Krebs: — Ne. Sokolovski: — Vi imate Goebbelsa i druge pa možete objaviti kapitulaciju. Krebs: — Samo uz Donitzovo dopuštanje, a on je izvan Berlina. Mogli bismo Bormanna uputiti k Donitzu čim objavimo prekid. Ja nemam ni avion, ni radio. Atmosfera se zaoštrava. — Položite oružje, a zatim ćemo razgovarati o drugim stvarima! Čujkov ostaje uporan. Krebs: — Ne, to nije moguće. Tražimo primirje u Berlinu. — Vi imate kodove, šifre i tako dalje? — pita Čujkov.

Krebs: — Oni su kod Himmlera... — Sokolovski i Cujkov su se nehotice pogledali. — Ako dopustite prekid postići ćemo sporazum ... — Samo na osnovi kapitulacije, nakon čega Donitz može doći k nama, kao što ste i vi došli — uzvraćaju Rusi. Krebs: — Treba Donitza pozvati ovamo. Propustite ga! Sokolovski: — Kapitulirajte i smjesta ćemo ga propustiti! Krebs: — Ja nisam ovlašten za to ... Cujkov: — Kapitulirajte, i odmah ćemo organizirati Donitzov dolazak. Krebs: — Najprije veza s Donitzom, a potom kapitulacija. Ne mogu kapitulirati bez Donitza. — Načas se zamislio. Ipak, o tome bih mogao upitati Goebbelsa, ako mu pošaljete pukovnika. — Pri tome je pokazao svoga ađutanta. Sokolovski: — I tako smo došli do toga da njemački pukovnik odlazi k dotktoru Goebbelsu kako bi saznao je li on spreman na trenutačnu kapitulaciju. Krebs je uporan: — Bez Donitza ni ja ni Goebbels ne možemo dopustiti kapitulaciju. Cujkov: — Onda nećete moći ni sastaviti vladu. Krebs: — No najprije treba sastaviti vladu, a zatim riješiti pitanje kapitulacije. Sokolovski odlazi u susjednu sobu i telefonira maršalu 2ukovu. Tačno u pet sati ujutro referira: — Nešto mućkaju. Krebs ustrajno stoji na svome, govoreći da ne može kapitulirati bez Donitzove suglasnosti, a Donitz tobože, ništa ne zna o događajima. Krebs moli da ga se obavijesti o svemu i tada će, navodno, slijediti odluka. Također moli da se njegov ađutant pošalje Goebbelsu, a nakon toga i čovjek k Donitzu. Put automobilom do Maklenburga i natrag iznosi više od 200 kilome-

tara. Predlaže da se tamo uputi i jedan naš oficir. Donitz ga može čekati na liniji fronta. Sve je to veliko vremensko otezanje. Za sad mu dopuštamo da uputi čovjeka samo k Goebbelsu. Mislim da ih treba poslati u vražju mater ako odmah ne prihvate bezuvjetnu kapitulaciju. — Pravilno, Vasilije Daniloviču — odgovorio je Žukov. — Prenesi im da ćemo, ako do 10 sati ne bude dana Goebbelsova i Bormannova suglasnost za bezuvjetnu kapitulaciju, udariti takvom snagom, da ćemo ih zauvijek odučiti od protivljenja. Neka hitlerovci porazmisle o besmislenim žrtvama njemačkog naroda i o vlastitoj odgovornosti za ludost. Dobivši instrukcije od Žukova, Sokolovski se vraća Krebsu. Krebs: — Mogu li izići na trenutak? Krebsov ađutant odlazi Goebbelsu. Ćujkov telefonira načelniku štaba i naređuje da se pukovniku omogući prolaz i da istovremeno sovjetski istureni bataljon stupi u vezu s njemačkim bataljonom i tako uspostavi vezu između Goebbelsa i Rusa. — Njemačka vlada mora imati autoritet — odjednom izjavljuje Krebs. — A vi smatrate da će ga pri potpunom porazu Njemačke ona sačuvati? — Vi vidite naše patnje — tužno je izgovorio Krebs. — Možda se Fiihrerov autoritet đonekle smanjio, ali on je još velik. Njegove se reforme nikad ne mogu izmijeniti. Novi ljudi i nove vlade temeljit će se na Hitlerovu autoritetu. — Kakav fanatik! — zaključuje maršal Čujkov. — Govori ozbiljno. I vanjština mu je dostojanstvena na vojničkom kaputu — generalski našivak crveno-zlatne boje, uske epolete, spomen-Ienta »Zima 1941«, ordeni, Željezni križ...

— Možda ćc baza biti šira i demokratičnija — nastavIja Krebs. — To dopuštam. Ali mi žclimo sačuvati sebe. I ako nam Velika Britanija i Francuska budu điktirale formulu kapitalističkog sistema, bit će, kako smatramo Goebbels, Bormann, ja a i većina, loše za nas ... Sokolovski: — Nećemo uništavati njemački narod, ali fašizam nećemo dopustiti. Ne namjeravamo ubijati članove Nacional-socijalističke stranke ali tu organizaciju treba raspustiti. Nova njemačka vlada mora biti stvorena na novoj osnovi. Krcbs: — Mislim, štoviše uvjeren sam, da postoji samo jedan vođa koji ne želi uništenje Njemačke: to je Staljin. On je govorio da se Sovjetski Savez ne može uništiti, ali da ne treba uništiti ni Njemačku. To nam je jasno, ali se bojimo anglo-američkih planova o uništenju Njemačkc. Budu li oni u odnosu na nas imali odriješene ruke, bit će to užasno ... — A Himmler? Krebs: — Dopustite da govorim otvoreno. Himmler smatra da njemačka vojska još može značiti snagu protiv Istoka. 0 tome je obavijestio i vaše saveznike. Nama je to jasno, potpuno jasno ... — Onda mi, gospodine generale — upadam ja — uopće nije razumljiva vaša upornost. Borbe u Berlinu su samo uzaludno prolijevanje krvi. Krebs: — Clausevvitz (Klauzevic) kaže, da je sramna kapitulacija gora od smrti u borbi. Hitler je učinio samoubojstvo da bi sačuvao poštovanje njemačkog naroda ... Logika samoubojica. Pitamo generala o detaljima Hitlerovog samoubojstva. Krebs: — Bilo je nekoliko svjedoka tog događaja: Goebbels, Bormann i ja. Prema željama u testamentu, leš je poliven benzinom i spaljen. Fiihrer se oprostio s nama i dao nam instrukcije. Nagovarali smo ga da to ne čini,

ali je on ostao uporan. Savjetovali smo mu da se probije na zapad. U 9 sati i 45 minuta zvoni telefon. Sovjetska vlada daje konačan odgovor: Staljin zahtijeva opću kapitulaciju i kapitulaciju Berlina. U slučaju odbijanja, u 10 sati i 40 minuta sovjetske će se trupe svim raspoloživim sredstvima oboriti na grad. To saopćavam Krebsu. — Nemam ovlaštenja — odgovara on. — Morat ćemo dalje ratovati i sve će se završiti strašno. I kapitulacija Berlina je nemoguća. Goebbels ne može dati suglasnost bez Donitza. To je velika nesreća ... Sokolovski: — Nećemo poći na primirje niti na separatne pregovore. Zašto Goebbels ne može sam donijeti odluku? Krebs upomo nastavlja: — Ako objavimo potpunu kapitulaciju Berlina, onda će svi shvatiti da je Fiihrer poginuo. A mi želimo osnovati vladu i sve učiniti organizirano. Sokolovski: — Neka Goebbels objavi... Krebs ga prekida: — Ali Donitz nije član Stranke. Njemu je lakše riješiti tu stvar. Neka on kapitulira, da ne bi bilo uzaludnih žrtava. Sokolovski: — Kapitulirajte i saopćite o novoj vladi. Za to ćemo dati radio-stanicu u Berlinu. Možete se povezati s vladama naših saveznika. Krebs: — Da, Goebbels će to zacijelo morati učiniti. Možda bi trebalo da odem k njemu? Sokolovski: — Možete ići. Sve vam govorimo izravno. Vaš je položaj bezizlazan: čak ne postoji veza između Goebbelsa i Donitza. A poslije kapitulacije Berlina dat ćemo vam avion i automobil i uspostavit ćemo radio-vezu. Krebs: — Nas neće pohapsiti? Hoće li sva vojna lica koja budu rukovođila kapitulacijom ostati na slobodi? Ili ćemo se i mi smatrati zarobljenicima?

Sokolovski: — Ne znamo kakve će biti odluke savezničkih vlada. Krebs: — Ponavljam svoje pitanje: što nas očekuje poslije kapitulacije? Sokolovski: — Članovima nove privremene vlade jamčimo pravo da potpuno službeno kontaktiraju sa savezničkim vladama. Odluke će donijeti tri savezničke vlade i saopćit će vam ih ... Krebs: — Morao bih znati što misli doktor Goebbels. Treba mu reći za varijantu o kapitulaciji Berlina. Sokolovski: — Istupite pred tri savezničke države. S obzirom na to da je Hitler mrtav, vi imate sva ovlaštenja. Krebs: — Kad ćemo dobiti mogućnost da uspostavimo vezu? On se nervira. Tačno je 10 sati i 40 minuta. Zagrmjele su kaćuše. Poletjeli su avioni, sovjetske trupe otvorile su uragansku vatru na ostatke specijalnog sektora obrane centra grada. Vratio se njemački prevodilac, koji je bio otišao s pukovnikom von Duhvingom i s našim vezistima da uspostavi direktnu vezu s Reichskancelarijom. Vrlo je uzbuđen: — Dok smo mi išh, vikao sam: Ne pucajte mi smo parlamentarci! Naši mi nisu odgovorili. Ruski major je vukao kabel za vezu. Na uglu Prinz-Albertschtrasse (princ Albertštrase) na nj su pucali s njemačke strane. Ranjen je u glavu. Počeo sam vikati da ne pucaju. Osobno sam pošao s kabelom. Pukovnik von Dufvving skinuo je šinjel i oružje te s bijelom zastavom krenuo naprijed. Pucnjava nije prestajala. Ranjeno je nekoliko ruskih vojnika i oficira, koji su stajali u blizini očekujući vezu. Ali veza sve dosad nije uspostavljena. S ruske strane je uključena, ali s naše nije. Vjerojatno borbena grupa nije bila obaviještena.

Što sada? Da čekamo vezu ili pukovnikov povratak? Rusi su rekli da će s njihove strane pukovniku biti osiguran povratak. — Vratite se i osigurajte pukovniku povratak! — naredio je Krcbs. Tko je pucao? — Čini se snajper. Ruski major će vjerojatno umrijeti. Šteta! Na karli je pronađena ulica Prinz Albert. Gledamo: — Ovdje je hotel ’Excelsior’, — pokazujc prevodilac. — Ovdjc smo vikali, a odavde je pucao naš snajper. Rusi nisu pucali na cijelom sektoru. Pronašli smo na karti tri kvarta. Iz našeg bataljona telefoniraju: njemački pukovnik je prešao k Nijemcima, ali veze za sad nema. — Idite — rekao sam prevodiocu. On traži megafon i bijelu zastavu. Kad ih je dobio, odrješito se okrenuo, podigao ruku uvis, poklonio se i otišao. Komandant artiljerije general Požarski naređuje da se ne puca na 35. sektoru — od jezera i Zoološkog vrta sve do Friedrich Strasse. Tuda će proći parlamentarci. Krebs kaže: — Prvi maj je vaš veliki praznik. — A kako da ne praznujemo danas — kraj rata je i Rusi su u Berlinu! Krebs: — Četrdeset prve bio sam u Moskvi. Već sam rekao kako sam imao čast da budem zamjenik vojnog atašea. Za vrijeme parade bio sam na tribini, kraj Mauzoleja. Maršal Timošenko je zapovijedao paradom. Zatim se rukovao s vojnim atašeima. Sokolovski: — Ja sam išao zajedno s njim. Ali vaše lice nisam upamtio ... Poslije doručka uspostavljena je veza s Reichskancelarijom. General Krebs se ohrabrio: razgovara s Goebbel-

som. Krebs moli da se tačno zabilježe sve tačke za kapitulaciju koje zahtijeva sovjetska komanda. U razgovoru s Goebbelsom on posebno naglašava tačku u kojoj će prelco radija biti saopćeno Himmlerovo izdajstvo. Goebbels je odgovorio da traži povratak generala Krebsa i tada će osobno s njim razmotriti cijelu situaciju. Mi se slažemo. Zatim je Krebs još jedanput pročitao svoju zabilješku o našim uvjetima za kapitulaciju: 1. Kapitulacija Berlina. 2. Svi koji kapituliraju moraju predati oružje. 3. Oficirima i vojnicima u općim principima zajamčen je život. 4. Ranjenicima se osigurava pomoć. 5. Omogućuje se vođenje pregovora sa saveznicima preko radija. Objašnjavamo: — Vašoj vladi će biti omogućeno da saopći Hitlerovu smrt, Himmlerovo izdajstvo, i da uputi izjavu trima vladama — SSSR, SAD i Velikoj Britaniji — o potpunoj kapitulaciji. Na taj način djelomično su zadovoljeni i vaši zahtjevi. Hoćemo li vam mi pomoći u formiranju vlade? Nećemo. Ali vam dajemo pravo da objavite popis osoba koje ne biste htjeli da budu zarobljenici. Dajemo vam pravo da poslije kapitulacije date izjavu savezničkim narodima. Od njih zavisi daljnja sudbina vaše vlade. Krebs: — Popis osoba koje su u Berlinu, i koji ćemo mi dati, neće se tretirati kao popis ratnih zarobljenika? Sokolovski: — To je osigurano. Oficirima ćemo sačuvati zvanja, ordenje i hladno oružje. Dopustit ćemo vam da objavite popis članova vlade i da se povežete s Donitzom i ostalima. Ali, samo poslije kapitulacije. Krebs: — Radi stvaranja zajedničke legalne vlade Njemačke?

Sokolovski: — Samo radi davanja izjava i uspostavljanja veza s vladama država naše koalicije. Krebs: — Znači, poslije kapitulacije sovjetski će radio objaviti vijest o Hitlerovoj smrti, o novoj vladi i o Himmlerovoj izdaji...? Uvjeravao nas je kako će se pobrinuti da se o svemu brzo dogovoriti s nadležnima. Tačno je 13 sati 08 minuta. Krebs odlazi. Prilazi automobilu, na sebi ima ogrtač i kačket, ne skida monokl ispod nabranih obrva. Naš foto-reporter Jevgenij Haldej, koji je jučer snimao isticanje zastave Pobjede na Reichstagu, stiže svuda. Pokušava snimiti Krebsa, ali general prekriva lice rukom. Sokolovski uzima bilježnicu književnika Dalmatovskog i pita: — Jesi li sve podrobno zabilježio? — Mislim da jesam... — Ne zaboravi da je ovo historija. Idi odmah u Adlershoff, tamo imaju daktilografkinju. Izdiktiraj joj svoje bilješke, poslat ćemo ih gore ... Parlamentarac koga je poslalo rukovodstvo Trećeg Reicha nije prihvatio kapitulaciju, ali je želio zaustaviti rušenje Berlina i izbjeći uzaludne žrtve, i s jedne i s druge strane, uključujući i mime građane. »Sto je on zahtijevao od nas, od sovjetske komande i vlade? Prije nego što je pošao, Krebs se dugo pripremao«, nastavlja Ćujkov. »Ćak se dva puta vraćao sa stepenica: najprije je zaboravio rukavice, koje je ostavio na prozorskom pragu skupa s kačketom, ali je kačket uzeo, a rukavice nije. Drugi put se vratio pod izgovorom da je zaboravio vojničku kožnu torbu, koju uopće nije bio donio. Uvjeravao nas je da je u njoj donio dokumente od Goebbelsa i Bormanna, iako ih je — toga se dobro sjećam — izvadio iz vanjskog džepa.

Po njegovim očima i ponašanju naslućivalo se da se koleba: da li da se vrati u pakao ili da se preda na milost i nemilost pobjednika? Možda se nadao da ćemo ga proglasiti zarobljenikom, sa čime bi se on vjerojatno rado složio. Ali čemu nam takav zarobljenik? Korisnije bi bilo da se vrati, kako bi utjecao na obustavljanje krvoprolića. što je Krebs dobio od nas? Nesumnjivo je radio prema Goebbelsovim i Bormannovim uputama koje su odražavale i njegovu volju. Nastojao je ublažiti proturječnosti između Sovjetskog Saveza i fašističke Njemačke saopćenjem o Hitlerovom samoubojstvu. Rezonirao je: Njemačka se za milijune žrtava iskupila na taj način što je glavni krivac za rat spaljen. Ali to nije sve i nije najvažnije. Hitler je do posljednjeg trenutka svog života računao na jačanje proturječnosti između naše zemlje i njenih saveznika. U to su vjerovali i ostali nacistički glavari. Određene nesuglasice su zaista postojale, i to nije bila tajna. Ali narodi antihitlerovske koalicije imali su zajednički cilj, zajedničkog neprijatelja, pa su nastojali da ga što prije svladaju. To nisu shvatili ni uzimali u obzir rukovodioci Trećeg Reicha pa i mnogi ljudi na Zapadu. General Krebs, nesumnjivo krupni obavještajac i iskusan diplomat, otišao je, kako kaže, kratkih rukava. To je očito bio posljednji pokušaj da se postigne rascjep između saveznika. Pretrpjevši neuspjeh Goebbels i društvo su morali donijeti odluku.«

BERLIN SE PREDAO U 18 sati 1. maja njemačko rukovodstvo poslalo je svog parlamentarca koji je saopćio da su Goebbels i Bormann odbili zahtjev o bezuvjetnoj kapitulaciji. Već u 18 sati i 30 minuta dana je zapovijed da se otvori vatra iz svih oružja i dotuče protivnik. Počeo je strahovito snažan juriš na centralni dio grada, gdje su se nalazili Reichskancelarija i ostaci hitlerovaca. Malo nakon toga Žukovu je telefonirao komandant 3. udame armije general V. I. Kuznjecov i uzbuđenim glasom raportirao: — Ovog trenutka na sektom 52. gardijske divizije probilo se oko 20 njemačkih tenkova i velikom brzinom krenulo u sjeverozapadno područje grada. Bilo je jasno da netko bježi iz Berlina. »Iskrsle su najneugodnije pretpostavke«, piše Žukov. »Netko je čak rekao da ta tenkovska grupa možda izvlači Hitlera, Goebbelsa i Bormanna. Istog trenutka trupe su alarmom na bojnu uzbunu upozorene da nijedno živo stvorenje ne puste iz Berlina. Odmah je izdana naredba komandantu 47. armije F. I. Perhoroviču, komandantu 61. armije P. A. Belovu, komandantu poljske 1. armije S. G. Poplawskom da dobro zatvore sve putove i prolaze za zapad i sjeverozapad. Ko-

mandantu 2. garijske tenkovske armije generalu S. I. Bogdanovu i komandantu armije generalu V. I. Kuznjecovu bilo je naređeno da smjesta organiziraju gonjenje na svim smjerovima, pronađu i unište tenkove koji su se probili. U osvit 2. maja tenkovska je grupa otkrivena 15 kilometara sjeverozapadno od Berlina, i naši su je tenkisti brzo uništili. Neka vozila su izgorjela, a neka onesposobljena. Među izginulom posadom nije pronađen nijedan hitlerovski glavešina. Nagorjeli ostaci u zapaljenim tenkovima nisu se mogli prepoznati...« Na mjestu gdje se odigrao taj okršaj, vojnici iz Kuznjecovljeve armije pronašli su 2. maja ispuštenu bilježnicu. Na jednoj stranici je u žurbi napisano: »30. april. Fiihrer je izvršio samoubojstvo. Na mene je preneseno rukovodstvo strankom. Neka nam bog pomogne!« To je mogao zapisati samo Hitlerov zamjenik za stranačka pitanja Martin Bormann. Na Niirnberškom procesu, gdje je osuđen na kaznu smrti u odsutnosti, izneseno je mišljenje da je on poginuo u borbi. Ali sovjetski stručnjaci i vojnici, zajedno sa antifašistima i stanovnicima Reichskancelarije, koji su poznavali Bormanna, već sutradan su brižljivo pretražili mjesto okršaja i razgledali svaki leš, ali nitko među mrtvima nije prepoznao Bormannov. Stoga sovjetski autori (Žukov, Konjev, Čujkov, Popelj, Bezimenski i drugi) dopuštaju mogućnost da se fašistički glavešina, dobro se zamaskiravši i gurnuvši protiv ruskih tenkova glavninu svoje grupe, uspio pobjeći noću između 1. i 2. maja i sakriti se u šumama zapadno od Berlina.* Rezultati silovitog i dobro pripremljenog sovjetskog napada brzo su se vidjeli. U štabove fronta stalno su pristizali izvještaji o uspješnom djelovanju trupa Crvene

armije, kao i podaci o predaji mnogih njemačkih vojnika i oficira. »Dan je prohujao kao u trenu«, sjeća se 1. maja 1945. maršal Čujkov. »Svi smo strašno umorni, ali se držimo. Nitko ne želi otići. Stol je prekriven planovima. Kraj njih su pepeljare pune opušaka. U toku noći borba se počinje stišavati. S ulica u prekidima dopire pucnjava automata. Svi bi htjeli spavati, ali spavati se ne može. A i živci su nam u takvom stanju da čovjek ne može usnuti: na pragu smo svršetka rata! Ipak sam prilegao; oči su sklopljene, ali mozak ne spava, radi istim opterećenjem. Telefon zvoni. General Rižov referira: — Sjeverno od Zoološkog vrta naši su borci ušli u rajon švedske ambasade. Ambasador moli da mu damo osiguranje, bar nekoliko vojnika. Oduševljen je hrabrošću Grvene armije. Osoblje ambasade je u skloništu potpuno sigurno. Naređujem: — Šveđane smiriti, dati im osiguranje! Apsolutna korektnost! Prvi maja 1945. proveli smo u bici bez sna i odmora. Ali zato su se veselili sovjetski ljudi, draga Moskva i naši drugi gradovi i sela. Drugi maja, 1 sat i 25 minuta. Borbe se vode, iako ne svuda, čuju se rafali automata i eksplozija granata. Pokušavam zaspati, pokrivam glavu ogrtačem. Ali opet zvoni telefon... Raportiraju iz štaba 28. korpusa. U 0 sati 40 minuta radio-stanica 79. gardijske streljačke divizije uhvatila je radiogram iz njemačkog štaba na ruskom jeziku: ’Halo! Halo! Govori 56. njemački korpus. Molimo da obustavite vatru. U 0'50 po berlinskom vremenu šaljemo parlamen-

tarce na Potsdamski most. Znak raspoznavanja: bijela zastava. Očekujemo odgovor’. Ovu poruku Nijemci su ponovili pet puta. Radio-stanica divizije je odgovorila: ’Razumjeli smo vas. Prenijet ćemo vašu molbu višoj komandi.' Njemački iadist je živahno potvrdio: ’Ruska radio-stanica, čujem vas. Vi ćete raportirati višoj komandi.’ Odmah izdajem naredbu da se prekine juriš samo na sektoru gdje treba da se sretnu parlamentarci, da se javi štabu 56. tenkovskog korpusa da će prelazak i doček parlamentaraca u dogovoreno vrijeme i na dogovorenom mjestu biti osigurani, a da se na drugim sektorima nastavi s napadima. Za susret s parlamentarcima šaljem oficira štaba armije potpukovnika Matusova i prevodioca kapetana Kalberga. Izdajem direktivu: nikakvih pregovora, osim onih o bezuvjetnoj kapitulaciji uz trenutačno polaganje oružja. Donose mi zatvorenu omotnicu. Na memorandumu — Kraljevska švedska ambasada (na švedskom jeziku). Dalje na ruskom. 'Komandantu generalu, Ovim želimo svmuti vašu pažnju na to da Kraljevska švedska ambasada ima adresu: Rauchstrasse, brojevi 1, 3, 25 i Tiergartenstrasse broj 36. Adresa švedske crkve je: Berlin, Wilmerdorf, Landhausstrasse, broj 27. Molim sovjetske vojne vlasti da ambasadi pruže mogućnost da nastavi izvršenje svojih zadataka u pogledu zaštite švedskih građana i švedske imovine. Bio bih veoma zahvalan ako biste mi pružili mogućnost da razgovaram s kompetetnim predstavnikom Crvene armije. Očekujem vaš pozitivan odgovor o ovoj stvari. Kao što je poznato, Kraljevska švedska ambasada sve do sada zastupa sovjetske interese u Njemačkoj.

Berlin, 1. maja 1945. godine. Hugo Erifast, otpravnik poslova.-’ U švedsku ambasadu poslali smo oficire s porukom da se komanda armije s dužnim poštovanjem i s pažnjom odnosi prema pismu otpravnika poslova i jamči potpunu suradnju s ambasadom u njenim službenim poslovima. Borbe se nastavljaju. Sokolovski se otišao odmoriti u susjednu zgradu. I ja sam nasmrt umoran. Opet zvoni telefon. Iz 47. gardijske streljačke divizije raportiraju: oficiri štaba poslani na Potstdamski most sreli su tamo njemačke parlamentarce — jednog pukovnika i dva majora, Pukovnik von Dufwing, načelnik štaba 56. tenkovskog korpusa, izjavio je da ga je ovlastio komandant korpusa, general artiljerije Weidling, da trupe 56. tenkovskog korpusa obustave otpor i kapituliraju. Pri tome je pukovnik von Dufwing predao ovaj dokumenat: 'Komandant 56. tenkovskog korpusa. Komandno mjesto 1. V 1945. Generalštabni pukovnik von Dufwing načelnik je štaba 56. tenkovskog korpusa. Njemu je povjereno da u moje ime i u ime trupa koje su mi podređene pruži razjašnjenja. General artiljerije Weidling.’ Vršilac dužnosti komandanta 47. gardijske streljačke divizije, pukovik Semčenko, upitao je pukovnika von Dufwinga: 'Koliko jc vremena komandi korpusa potrebno da bi položila oružje i organizirala predaju osobnog sastava i naoružanja korpusa sovjetskoj komandi?' Von Dufwing je odgovorio da je za to neophodno tri-četiri sata. Oni to namjeravaju učiniti u toku noći, jer je Goebbels naredio da se puca u leđa svima koji pokušaju prijeći Rusima! Izdao sam naredbu:

— Pukovnika von Dufwinga uputite natrag generalu Weidlingu kako bi ga obavijestio da prihvaćamo kapitulaciju, a dva njemačka majora zadržite. U očekivanju rezultata sam zadrijemao. Probudili su me u 5 sati i 50 minuta: stigla je Goebbelsova delegacija. Skačem s otomana i brzo se umivam hladnom vodom. U delegaciji su trojica. U civilnim su odijelima; za njima ide vojnik pod šljemom i s bijelom zastavom. Dajem znak da vojnik iziđe. Jedan pridošlica je državni savjetnik Ministarstva propagande Heinersdorf (Hajnersdorf). Pitam ga: — Što želite, i čime vam mogu pomoći? Heinersdorf mi pruža pismo u ružičastoj mapi. Čitam. Preko mojih ramena čitaju ga Višnjevski te generali Požarski, Vajnrub i Tkačenko. 'Kao što vas je obavijestio general Krebs, bivši reichskancelar Hitler se ubio. Doktor Goebbels nije više živ. Ja, kao jedan od preživjelih, molim vas da uzmete Berlin pod svoju zaštitu. Moje ime vam je poznato. Direktor Ministarstva propagande doktor Fritsche (Friče)!' Čitam i zapanjujem se razvojem događaja u toku posljednjeg dana, čak i sati. Poslije Hitlera otišao je i Goebbels. Tko će nakon Goebbelsa? Ali ma tko tamo bio, ovo je već kraj rata. Pitam: — Kad se ubio doktor Goebbels? — Sinoć kasno, u Ministarstvu propagande. — Gdje mu je leš? — Spaljen je. Spalili su ga osobni ađutat i šofer. Zanimljivo, i Hitlera su spalili! Glavešine Trećeg Reicha izabrale su vatru kao sredstvo za okajavanje ovozemaljskih grijeha ... — Gdje je sada načelnik generalštaba Krebs, koji je jučer po Goebbelsovu ovlaštenju vodio s nama pregovore?

— Ne znam. Nama je poznat novi načelnik — genelal Jejnsdorf.* (Poslije smo saznali da je i Krebs učinio samoubojstvo.) — Znate naše uvjete? Možemo razgovarati jedino o bezuvjetnoj kapitulaciji. — Da, znamo. Radi toga smo i došli i nudimo svoju pomoć. — A čime vi možete pomoći svom narodu? — Doktor Fritsche moli da mu se omogući da se preko radija obrati njemačkom narodu i armiji, kako bi obustavili uzaludno krvoproliće i prihvatili bezuvjetnu kapitulaciju. — Hoće li vojska izvršiti Fritschovo naređenje? — Njegovo ime zna cijela Njemačka, a osobito Berlin. On moli za dozvolu da iz Berlina govori preko radija. Zvoni telefon. General Glazunov s komandnog mjesta 47. gardijske streljačke divizije raportira: s prve linije javljaju da vide kako se njemački vojnici postrojavaju u kolone. U štab njemačkog korpusa poslan je oficir S. A. Gluščenko sa dvojicom obavještajaca. Gluščenko je u toku dana tri puta išao k Nijemcima: Čekao je i pratio von Dufvvinga i naše veziste. Ranjen je, metak mu probio grudi. Ali i dalje izvršava svoje obaveze. Sad je kod Weidlinga. Drugog maja u šest sati prešao je liniju fronta i predao se komandant 56. tenkovskog korpusa, general Weidling, u pratnji dvojice generala iz svog štaba. Weidling je pokazao da je on istovremeno i komandant obrane Berlina. Na ovu dužnost postavljen je prije šest dana.

Na pitanje komandanta 47. gardijske divizije, pukovnika Semčenka, je li korpus kapitulirao s Goebbelsovim odobrenjem, Weidling je dgovorio da je odluku o kapitulaciji donio bez znanja Goebbelsa. Naredio sam generalu Glazunovu da obustavi vatru na cijelom sektoru korpusa, a generala Weidlinga da uputi k meni. Obraćam se delegatima koje je poslao Fritsche: — Znate li vi i Fritsche da se berlinski garnizon počeo predavati? Odgovaraju mi da o tome nisu znali ništa kad su krenuli. — Sada njemačke trupe na svim sektorima fronta kapituliraju. Gdje je Bormann? — On je, čini se, bio u Hitlerovoj kancelariji. Tamo je došlo do eksplozije plina. Bormann i Goebbelsova obilelj su poginuli. Telefoniram maršalu Žukovu, raportiram mu o cilju dolaska Fritscheove delegacije. — Možemo li se pouzdati u to da će doktor Fritsche preko radija reći njemačkom narodu ono što je potrebno? — pita Žukov. Odgovorio sam da se to može dopustiti, ali pod našim nadzorom. To ćemo zacijelo osigurati. Kroz nekoliko minuta telefonom se javlja Zukov. Poslije razgovora's njim objavljujem svim prisutnima, a naročito Fritscheovim delegatima: — Prvo: Sovjetska komanda prihvaća kapitulaciju Berlina i izdaje naredbu o obustavi ratnih operacija. — Drugo: Preostale njemačke građanske i vojne vlasti treba da objave svim vojnicima, oficirima i stanovništvu da cjelokupna vojna imovina, zgradc, komunalni

objekti i vrijednosti moraju biti u potpunom redu, ništa se ne smije dizati u zrak ili uništavati. — Treće: Vi gospodine Heinersdorfe, poći ćete s našim oficirima k doktoru Fritscheu i povesti ga do radio-stanice preko koje će govoriti, a zatim ćete se vratiti ovamo. — Četvrto: Ja još jednom potvrđujem da jamčimo život vojnicima, oficirima, generalima i stanovništvu, a po mogućnosti ćemo i ranjenicima pružiti medicinsku pomoć, — Peto: Zahtjevamo da ne bude nikakvih provokacija od strane Nijemaca, da ne bude pucnjave i drugih diverzija, inače će naše trupe biti prisiljene da poduzmu odgovarajuće mjere. Heinersdorf je zamolio da se zaštite suradnici Ministarstva propagande. — Oni — rekao sam — koji dobrovoljno polože oružje i ne poduzmu neprijateljske akcije protiv sovjetskih ljudi, mogu biti mirni: njima ni dlaka neće pasti s glave. Javio se pukovnik Vajgačev. S njim je i prevodilac Žuravljov. Vajgačevu dajem zadatak: — Poći ćete s Heinersdorfom k doktoru Hansu Fritscheu. U ime njemačke vlade Fritsche će izdati naredbu trupama o kapitulaciji, o predaji trupa u zarobljeništvo u potpunom redu, s naoružanjem i tehnikom. Neka Fritsche obavijesti preko radija sve da je sovjetska komanda prihvatila prijedlog o kapitulaciji i da Berlin i cijeli njegov gamizon uzima pod svoju zaštitu. Vi ćete osigurati da Fritsche dođe u našu radio-stanicu i pobrinut ćete se za kontrolu da se emitira ono što sam rekao. Poslije Fritscheovog govora preko radija on i njegovi najbliži suradnici moraju doći ovamo. Ovdje ćemo razgovarati o đaljnjem toku. Jasno? Pukovnik Vajgačev i prevodilac Zuravljov, zajedno s njemačkom delegacijom, kreću prema izlazu.

Na vratima se neočekivano sudaraju s generalom Weidlingom. Ovaj se Ijutito obrecnuo na njih: — Trebalo je to učiniti ranije. S Weidlingom nisu vođeni dugi razgovori. Weidling ima naočale, srednjeg je rasta, suhonjav i sabran. Pitam ga: — Vi zapovijedate berlinskim gamizonom? — Da. — Gdje je Krebs? Sto vam je rekao? — Jučer sam ga vidio u Reichskancelariji. Pretpostavljao sam da će izvršiti samoubojstvo. U početku me je optuživao zbog toga što je neslužbena kapitulacija započela jučer. Danas je naređenje o kapitulaciji izdano trupama korpusa. Krebs, Goebbels i Bormann jučer su odbili kapitulaciju, ali Krebs se ubrzo i sam uvjerio da smo čvrsto opkoljeni i usprkos Goebbelsu je odlučio da obustavi besmisleno krvoproliće. Ponavljam: ja sam izdao svom korpusu naređenje za kapitulaciju! — A cijeli gamizon? Proteže li se i na njega vaša vlast? — Jučer uvečer sam svima naredio da se brane, ali... poslije sam izdao drugu naredbu. Osjećam da kod Nijemaca vlada kaos. Weidling pokazuje na njemačkoj karti mjesto gdje se nalazi njegov štab i jedinice korpusa, volkssturma i druge. U šest sati ujutro one treba da počnu izvršavati odredbe kapitulacije. Ulazi maršal Sokolovski. Razgovor nastavljamo utroje. — Što je s Hitlerom i Goebbelsom? — Koliko mi je poznato, Goebbels i njegova porodica izvršili su samoubojstvo. Fiihrer je 30. aprila popio otrov. I njegova se žena otrovala. — Jeste li to čuli ili vidjeli? — Uvečer 30. aprila bio sam u Reichskancelariji, to su mi saopćili Krebs, Bormann i Goebbels ...

— Znači li to da je kraj rata? — Po mome mišljenju svaka nepotrebna žrtva znači zločin, ludilo ... — Pravilno. Jeste li odavno u armiji? — Od 1911. godine. Počeo sam kao vojnik. — Morate izdati naredbu o potpunoj kapitulaciji — kaže Sokolovski. — Nisam mogao svima izdati naredbu o kapitulaciji jer nije bilo veze — objašnjava Weidling. — Zbog toga u mnogim mjestima pojedine grupe još mogu pružati otpor. Mnogi ne znaju za Fiihrerovu smrt jer je doktor Goebbels zabranio da se izda saopćenje o tome ... Sokolovski: — Mi smo potpuno obustavili ratne akcije, čak smo povukli avijaciju. Vi, čini se, niste u toku događaja. Vaše trupe su se počele predavati, odmah zatim došla je Fritscheova civilna delegacija s izjavom o kapitulaciji i da bismo joj olakšali posao, mi smo obustavili vatru. On pokazuje gdje su još ostale SS jedinice. Uglavnom oko Reichskancelarije. — Oni se namjeravaju probiti na sjever — kaže Weidling. — Na njih se moja vlast ne proteže. Sokolovski: — Izdajte naredbu o potpunoj kapitulaciji, kako se i na pojedinim sektorima ne bi pružao otpor. — Nemamo municije. Zbog toga se otpor ne može dugo nastaviti. Sokolovski: — To znamo. Napišite naredbu o potpunoj kapitulaciji i vaša će savjest biti čista. Weidling skicira projekt naredbe. Prisutni tiho razgovaraju. Weidling piše: — Možda vam je potreban vaš zamjenik? — pitam ga.

— O, da, da! To bi bilo veoma dobro! — obradovao se general. Naređujem da se pozove načelnik štaba njemačkog korpusa. Ulazi krupan, lijepo građen smeđokos muškarac: monokl, besprijekoran razdjeljak, sive rukavice, gospodin i pol. Nijemci se savjetuju. Weidling se hvata za glavu, ali piše. Promatram ga. Ima glatku prema natrag počešljanu kosu, tipično njemačka cjepidlaka. Weidling mi šutke pruža papir. Čitamo ... Formulacije možda i nisu sasvim dobre, ali njemu sad nije bilo do formulacija. Evo što je napisao: 'Fiihrer je 30. aprila izvršio samoubojstvo i na taj r.ačin je nas, koji smo mu se zakleli na vjemost, ostavio same. Po Fiihrerovoj naredbi morali smo se mi, njemačke trupe, i dalje boriti za Berlin, bez obzira na to što su presušile rezerve municije i bez obzira na opću situaciju, koja čini besmislenim naš daljnji otpor. Naređujem da se odmah obustavi otpor. Weidling, general artiljerije, bivši komandant obrane Berlina!’ — Nije potrebno ono bivši, vi ste još i sad komandant — ispravlja ga Sokolovski. — Je li potrebna formulacija o zakletvi na vjernost? — sumnjičavo klima glavom Požarski. — Ne treba prepravljati — rekao sam — to je njegova vlastita naredba. Weidling se muči, ne zna kako da stavi naslov: poziv ili naredba. — Naredba — kažem ja. — U koliko primjeraka treba otipkati? — pita prevodilac. — U dvanaest. Ne, u što više ...

— Imam veliki štab — kaže Weidling, — Imam dva načelnika štaba i još dva penzionirana generala koji su došli služiti kod mene i stavili se pod moju komandu. Oni će pomoći da se organizira kapitulacija ... Nijemcima su donijeli čaj. Odveli su ih u posebnu sobu i dali im jesti. Sokolovski, Tkačenko, Pronin, Vajnrub, Požarski i ja ponovo raspravljamo o događajima koji su se odigrali posljednjih dana i sati. — Jeste li zapazili da Weidling ima živčani napad? — pitam ja. — Razumije se — složi se Pronin. — Ali naredba je lukava. Vješto je naglasio i zakletvu na vjernost i obaveze ... On je izvan vlade, jednostavno privjesak... Raportiraju nam da je naredba pretipkana. Obratio sam se načelniku štaba armije generalu Beljavskom: — U automobil stavi jednog našeg oficira i jednog Nijemca, daj im naredbu u ruke, neka idu ulicama i neka je priopćavaju trupama i stanovništvu. Jutro je tmumo, prohladno. Sjećamo se Staljingrada, šalimo se, pušimo. Sad je 11 sati i 30 minuta. Ađutant raportira: u oklopnim kolima stigao je Fritsche. Ulazi u sivom kaputu, sa naočalima, onižeg rasta. U hodu čita neki akt i šuteći sjeda. Kraj njega je prevodilac. I Fritsche je prihvatio uvjete kapitulacije. Htio to on ili ne htio, ali to je bio neizbježan rezultat naših pregovora. Sokolovski se obraća Fritscheu: — Mi smo zainteresirani da u Berlinu bude mir. Onima koji strahuju za svoju sudbinu, možemo dati osiguranje. Fritsche: — Njemački policijski organi su se razbježali, ali se mogu ponovo okupiti.

Sokolovski: — Policija nas ne zanima. Ona će biti uvrštena u vojne zarobljenike. Zanimaju nas činovnici administracije. Njima ćemo mi osigurati zaštitu. Ništa im se ne smije dogoditi. Jasno? Fritsche: — Ne razumijem. Tko i gdje može nanijeti nekome štetu? Tko će se usuditi da pravi izgrede? Sokolovski: — I pojedini naši borci i njemačko stanovništvo mogu prema vama pokazati okrutnost zbog postupaka Gestapoa i tome slično ... Fritsche: — Da, to je moguće. Sokolovski: — Sve smo predvidjeli i objavili. Imenovan je komandant Berlina — sovjetski general Berzarin. Stvorene su rajonske komandature. One će poduzeti sve mjere. Želite li još nešto? Fritsche: — Napisao sam vam pismo kao posljednji odgovorni predstavnik vlade. Napisao sam ga da bih spriječio daljnje krvoproliće. Sokolovski: — Vaš iznuđeni gest nam je razumljiv. Fritsche: — Želio bih proširiti taj dokument, zbog čega se moram povezati s Donitzom. — Jutros u 10 sati — rekao sam ja — Donitz se obratio armiji i narodu s izjavom da je preuzeo rukovodstvo i da će do kraja nastaviti borbu protiv boljševizma, kao i protiv Amerikanaca i Britanaca budu li ga oni ometali. Ali, nimalo ga se ne plašimo. Fritsche: — To nisam znao. Naposljetku, precizirajući uvjete za kapitulaciju, rastajemo se s njim. Svi su zamišljeni: nije li ova osoba podmetnuta? Iako je neprijatelj oboren na zemlju, čovjek ipak osjeća prema njemu nepovjerenje. Razmišljam naglas: — Donitz je proglasio Himmlera izdajnikom, Berlin je kapitulirao odvojeno. Ali općenito uzevši, dotukli smo 144

Moskva, Parada pobjcđe 24. juna 1945. Ratnici Crvene armljc bacaju u podnožju Lenjinovog mau/oleja zastave ra/.bijenih njeinačkih armija (gore) — Povratak kućama (desno)

***•

t iM 1 |

ZQ?aJls-S

Oni su ipak prošli moskovskim ulicama, ali kao za robljenici

i , , J. - • r

ih. Kakvo li je u njih rasulo i zbrka kad se Goebbels pokušao orijentirati na nas ... Svi su shvatili moju ironiju i glasno se nasmijali. Zvoni telefon. Načelnik štaba armije javlja: naše jedinice su se spojile s udarnom armijom generala Kuznjecova. Borbe u rajonu Reichstaga, Reichskancelarije i u cijelom Tiergartenu su završene. U Bcrlinu je mirno. To saopćavam svima prisutnim na komandom mjestu. — Ratu je kraj! — uzbuđeno je rekao Vasilij Danilovič Sokolovski. — Hajde da zapalimo lulu mira!« U 15 sati 2. maja berlinski garnizon i trupe SS potpuno su obustavilc borbu i kapitulirale. U smiraj dana cijeli su grad zauzele trupe Sovjetske armije. Razoreni Berlin ležao je u ruševinama, obavijen plamenom i dimom od požara. Hitler je 1933. obećao Nijemcima da za deset godina neće prepoznati svoju prijestolnicu. Njegova proročanstva su se obistinila ...

UŽASNA NOC U REICHSKANCELARIJI

Poslije zauzimanja Reichskancelarije za njenog komandanta bio je postavljen zamjenik komandanta 301. slreljačke divizije 1. bjeloruskog fronta V. E. Sevcov. »Prolazimo kraj razrušene barikade ispred glavnog ulaza Reichskancelarije«, zapisao je Popelj, »pošto smo preskočili kip fašističkog orla, zbačenog s krova. Sanduci od kojih je bila načinjena barikada razmrskali su se i iz njih su se po svečanom stepeništu rasule hiljade ordena Trećeg Reicha. Sovjetski vojnik ih je zgrtao lopatom, raščišćavajući prolaz ... U jcdnoj se prostoriji valjalo Hitlerovo brončano poprsje kojem je glava bila prostrijeljena, dok su po kutovima stajale hrpe desetina zastava s kukastim križem. U drugoj prostoriji obratismo pažnju na veliki globus. Naš pratilac nam je objasnio da se Hitler volio slikati kraj njega za filmske žurnale, pokazujući svima kako je on, tobože, veliki strateg. Na globusu je bila naznačena podjela svijeta i njegovo osvajanje. Stepenicama silazimo na dubinu od šesnaest metara. Betonska ploča debela osam metara štitila je posljednji Hitlerov štab od bombe bilo koje težine. Unutra je nepodnošljiv zadah: nešto kao mješavina čađi i leševa u raspadanju.

U svakoj prostoriji bunkcra, po svim kutovima, nalaze se pancerfausti. Babadžanjan mi u proiazu pokazuje leš vojnika prostrijeljene glave: načelnika Generalštaba Krebsa. Zatim nas vodi tamo gdje pretpostavlja da leži Fiihrer...« Maršal Georgij Žukov krenuo je u Reichskancelariju s generalom N. E. Berzarinom (prvim komandantom Berlina), članom Vojnog savjeta armije generalom F. .T. Bokovom i s drugim generalima i oficirima da bi se uvjerio u samoubojstvo Hitlera, Goebbelsa i hitlerovskih rukovođilaca. Ali kad su stigli na mjesto događaja, rečeno im je da su svi njemački leševi, navodno, sahranjeni. Ali nitko nije znao reći — gdje i tko ih je zakopao. Čule su se razne verzije. Zarobljenici, uglavnom ranjenici, nisu mogli ništa reći o Hillcru i o najvišim nacističkim rukovodiocima, jer ih jednostavno nisu viđali pa ni poznavali. U cijeloj Reichskancelariji bilo je samo nekoliko desetina zarobljenika. Vjerojatno je esesovcima, oficirima i preostalim rukovodiocima u posljednjim trenucima otpora pošlo za rukom da se tajnim izlazima probiju u grad i sakriju u njegovim ruševinama ili da se provuku na zapad. »Tražili smo ostatke vatre«, sjeća se Žukov, »kojom su navadno spaljeni leševi Hitlera i Goebbelsa, ali ih nismo našli. Istina, vidjeli smo tragove vatre, ali ona je bila malih razmjera. Na njoj su najvjerojatnije njemački vojnici grijali vodu. Upravo smo završili pregled Reichskancelarije kad su nas izvijestili da su u podzemlju pronađeni leševi šestero Goebbelsove djece. Priznajem, nisam imao dovoljno snage da siđem i vidim djecu koju su usmrtili roditelji. Ubrzo su nedaleko od bunkera otkriveni leševi Goebbelsa

i njegove žcne. Radi prepoznavanja doveli su doktora Fritschea, koji je potvrdio da su to oni...« Iskazi svjedoka govore o užasnoj noći između 1. i 2. maja, poslije povratka generala Krebsa iz Čujkovljevog štaba i posljednjeg juriša na još neosvojene kvartove Berlina. Naišao je nov val samoubojstava i ubojstava među istaknutim funkcionarima Hitlerovog aparata. Frau Magda Goebbels, predvodnica njemačkih žena, nosilac zlatne značke Nacističke stranke, najprije je otrovala svoje šestoro djece, a onda i sebe. Posljednji je krenuo u smrt njen suprug. Ostale osobc iz Reichskancelarije — admiral Voss (Fos), poslanik Hewel, vođa Hitlerjugenda Axmann (Aksman), brigadenfiihrer Monke i drugi, bježali su Donitzu zajedno s Bormannovom grupom, ali su ih gotovo sve pohvatali sovjetski vojnici. Doduše, Goring, Himmler, Keitel i Jodl još su sc prije predali zapadnim saveznicima. Još u noći 1. maja Stavka komande naredila je da se najkasnije do 4. maja u Berlinu trupe Prvog ukrajinskog fronta zamijene snagama armija lijevog krila Prvog bjeloruskog fronta. Maršal Ivan Konjev dobio je naređenje da najkasnije do 3. maja likvidira opkoljenu grupaciju Nijemaca istočno od Luckemvalda (Lukenvald) i da brzo prijeđe u napad u smjeru Praga, gdje su bile koncentrirane jake njemačke snage. U brzom i silovitom naprcdovanju na zapad trupe Drugog bjeloruskog fronta pod komandom maršala Rokosovskog izbile su 3. maja na Baltičko more, a 4. maja su prodrle na liniju Wismar—Schwerin (Šverin) — rijeka Elba, gdje su se spojile s britanskim jedinicama. Dan nakon toga, 5. maja trupe Prvog bjeloruskog fronta očistile su od hitlerovaca otoke Wollin, Usedom i Riigen (Rigen), a zatim u suradnji sa sovjetskom baltičkom flotom, oslobođen je danski otok Bornoholm.

»Na taj način su«, kaže maršal Grečko, »trupe Prvog i Drugog bjeloruskog i Prvog ukrajinskog fronta poslije upornih tjeđnih borbi potpuno obavile svoj zadatak i blistavo završile Berlinsku operaciju. Za to je vrijeme razbijeno njemačko sjeverno krilo Istočnog fronta, odnosno, uništeno je 70 njemačkih pješadijskih, 12 tenkovskih i 11 motoriziranih divizija, kao i veliki broj samostalnih borbenih grupa, brigada, pukova i bataljona. Od 16. aprila do 7. maja sovjetske su trupe zarobile oko 480 hiljada neprijateljskih vojnika i oficira i zaplijenile veliku količinu ratne tehnike.« O teškim borbama za Berlin govori i to da je za 23 dana, od 16. aprila do 8. maja, Sovjetska armija imala više od 102 hiljade poginulih boraca, čiji posmrtni ostaci danas leže u grobnici u impresivnom berlinskom memorijalnom parku Treptow. U bici za Berlin 600 sovjetskih ratnika proglašeno je herojima Sovjetskog saveza, trinaestorica ih je tu čast doživjela i drugi put, a najbolji sovjetski pilot u drugom svjetskom ratu general (tada major) Ivan Kožedub i trcći put je proglašen herojem Sovjetskog Saveza.

KAPITULACIJA

U Donitzovom štabu je početkom maja 1945. odlučeno da se Jodl uputi u štab generala Eisenhauera u Reims (Rems) i pred zapadnim saveznicima potpiše bezuvjetnu kapitulaciju njemačkih trupa. Istodobno su Nijemci pružali žilav otpor sovjetskim trupama u Letoniji, zatim u rajonu Breslave i na sektoru fronta kod Frankfurta i Gubena. Snažna njemačka grupacija u sjeverozapadnom dijelu Jugoslavije, grupa armija »F« pod komandom generala Alexandra Lohra (Lera), pružala je otpor jedinicama Jugoslavenske armije sve do 15. maja. Stigavši u Reims, general Jodl je počeo pregovore s anglo-američkom komandom i pri tome otvoreno izjavio da je njegova namjera »spašavanje što većeg broja Nijemaca od boljševizma«. Istodobno je dao naslutiti kako trupe generala Lohra, Rendulića i feldmaršala Schornera, koje se bore »protiv komunista«, nitko ne može natjerati na to da prihvatc naređenje o kapitulaciji, dok se one ne povuku u rajone koje su okupirali Amerikanci. Drugim riječima, Jodl je odbio mogućnost kapitulacije njemačkih trupa na Istočnom frontu i u Jugoslaviji. »Uvečer 6. maja«, piše u knjizi »Generalštab u ratu« general Sergej Štemenko, »k šefu sovjetske vojne misije pri zajedničkoj komandi zapadnih saveznika doletio je

ađutant generala Dwighta Eisenhowera (Dvajt). Donio je poziv u kojem moli da general I. Susloparov odmah po~ sjeti štab američkog generala. Eisenhower je primio Susloparova u svojoj rezidenciji. Smiješeći se, rekao je kako je stigao general Jodl s prijedlogom da kapitulira pred anglo-američkim trupama i da ujedno nastavi rat protiv SSSR-a. — Što vi kažete na to, gospodine generale? — upitao je Eisenhower. I. A. Susloparov se također nasmijao. Znači, bližio se kraja rata protiv Njemačke, iako je neprijatelj činio sve da zavadi saveznike. I Susloparov je znao da u štabu glavnokomandujućeg savezničkih trupa već nekoliko dana boravi nacistički general Friedeburg, koji, međutim, nije uspio pridobiti Eisenhowera za potpisivanje separatnog mira. Šef sovjetske vojne misije je odgovorio da postoje obaveze koje su zajednički prihvatili članovi antihitlerovske koalicije u pogledu bezuvjetne kapitulacije protivnika na svim frontovima, uključujući, naravno, i Istočni front. Eisenhower je odmah zatim rekao da je od Jodla zatražio potpunu kapitulaciju Njemačke i da nikakvu drugu kapitulaciju neće prihvatiti. Nijemci su bili prisiljeni da se slože s tim ... Kapitulacija Njemačke potpisana je 7. maja 1945. godine u 2 sata 41 minuti, u štabu Dwighta Eisenhowera i uz prisustvo predstavnika drugih država pri njegovoj komandi. Prisustvovao je i sovjetski general Susloparov, koji je odmah uputio odgovarajući izvještaj Moskvi. A odanle su mu već poslali telegram u kojem je stajalo da ne potpisuje nikakve dokumente.« Sedmog maja Staljin je telefonirao Žukovu u Berlin i saopćio mu:

»Danas su u gradu Reimsu Nijemci potpisali akt o bezuvjetnoj kapituiaciji. Glavni teret rata iznio je na svojim leđima sovjetski narod, a ne saveznici. Zbog toga kapitulacija treba da bude potpisana pred Vrhovnom komandom svih zemalja antihitlerovske koalicije, a ne samo pred Vrhovnom komandom savezničkih trupa. Nismo se složili ni s tim što akt kapitulacije nije potpisan u Berlinu, u centru fašističke agresije. Sa saveznicima smo se dogovorili da akt potpisan u Reimsu smatramo prethodnim protokolom o kapitulaciji. Sutra će u Berlin stići predstavnici njemačke Vrhovne komande i predstavnici Vrhovne komande savezničkih trupa. Za predstavnika Vrhovne komande sovjetskih trupa određeni ste vi. Sutra će vam stići Višinski. Poslije potpisivanja akta on će ostati u Berlinu kao pomoćnik glavnog zapovjednika za politička pitanja. Za glavnog zapovjednika u sovjetskoj okupacionoj zoni Njemačke određeni ste vi; istovremeno ćete biti i glavni komandant sovjetskih okupacionih trupa u Njemačkoj.« Sutradan, 8. maja, u Berlin je doletio poznati sovjetski diplomat Andrej Višinski. Donio je cjelokupnu dokumentaciju potrebnu za kapitulaciju Nnjcmačke i Žukovu saopćio sastav predstavnika Vrhovne komande saveznika. U toku dana na aerodrom Tempelhof stizali su predstavnici Vrhovne komande savezničkih trupa, ali među njima nije bilo generala Dwighta Eisenhowera. Umjesto njega delegaciju je predvodio britanski maršal avijacije Arthur V. Tedder. Zajedno s njim doputovali su komandant strategijskih zrakoplovnih snaga SAD general Spaats i komandant francuske armije general de Lattre-Tassigny. Na aerodromu su ih dočekali Žukovljev zamjenik, tada general armije V. D. Sokolovski, prvi komandant Berlina general N. E. Berzarin, član Vojnog savjeta armije

I'. J. Bokov i drugi predstavnici sovjctskc armije. S aerodroma su saveznici otišli u Žukovljev štab u istočnoberlinskom kvartu Karlshorst, gdje je bilo odlučeno da se od njemačke Vrhovne komande primi bczuvjetna kapitulacija. U poscbnom avionu, u partnji britanskih oficira, doputovali su Nijemci — feldmaršal Keitel, general Štumf (Štumf), admiral von Frcideburg i njihovi ađutanti. Sa sobom su nosili Donitzovo ovlaštenje da potpišu akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke. Sovjetski književnik Anatolij Dnjeprov bio je 8. i 9. maja prevodilac sovjetske i savezničke komande u Kai'lshorsteu i prisustvovao je pripremama i ceremoniji potpisivanju akta o kapitulaciji. »Ceremonija potpisivanja«, piše on, — »obavljena jc u dvokatnoj zgradi bivše menze njemačko vojno-inženjerskog učilišta. Tu je, počevši od 7. maja, posao bio u punom jeku. Frontovski intendanti pripremali su prostorije za predstojeći historijski događaj. Trebalo je izraditi 1000 velikih i malih sovjetskih, francuskih, američkih i britanskih zastava, opremiti prostorije i dvorane električnim osvjetljenjem i telefonskim vezama, omogućiti filmskim snimateljima i foto-reporterima nesmetani rad. Zatim je ratnicima dan složen zadatak, na koji nisu bili navikli: morali su pripremiti sve za banket koji je trebalo da bude priređen poslije potpisivanja akta o kapitulaciji. U školskoj zgradi, kraj glavnih dvorana, pripremljene su i dobro opremljene posebne prostorije za sovjetsku, američku, britansku i francusku delegaciju. U drugoj zgradi određene su sobe za njemačku delegaciju. A sve je to trebalo učiniti za jednu noć. U toku noći Berlinom su jurili sovjetski kamioni natovareni vojnicima, koji su u gradskim razvalinama tražili stolove, stolice, zavjese, sagove, stolnjake, tanjure, žlice, vilice, noževe, pa čak i cvijeće ...

Zajedno sa službenim osobama doputovalo je mnoštvo američkih, britanskih i francuskih novinara, foto-reportera, filmskih snimatelja, radista, daktilografa i stcnografa, prevodilaca i Ijudi svakojakih i nepoznatih zvanja, da su se naši intendanti najprije zabezeknuli od čuda, zatim se uhvatili za glave, a onda brzo poduzeli mjere kako bi se pravodobno pojačalo materijalno osiguranje. Predstavnici zapadnih saveznika i sovjetske komandc sastali su se najprije u Žukovljevom kabinetu.« — Ako je moguće, gospodine maršale, molim da sc ubrza proces potpisivanja akta, jer moram stići u London prije zalaska sunca — rekao je maršal avijacije Tedder. — Učinit ćemo sve što jc moguće. Ali, moramo proučiti tekstove pređložene za potpis, i mislim da smo i mi i vi zainteresirani da ovi dokumenti budu brižno proučeni prije potpisivanja — odgovorio je Žukov. U 20 sati i 30 minuta Teddcr je pozvao sovjetskog oficira za vezu i zapitao ga čime se objašnjava odugovlačenje s potpisivanjem akta. Oficir se povezao sa štabom komandanta Prvog bjeloruskog fronta. Pokazalo se da između ruske, britanske i njemačke kopije dokumenata postoje ozbiljne neusklađenosti koje treba otkloniti. — Čudno — nezadovoljno je progunđao general Carl Spaats. — Prije kao da nije bilo tih neusklađenosti... U 9 sati uvečer iz Prvog bjeloruskog fronta pozvali su Tcddcra da dođe i osobno se uvjcri u postojanja razlika između ruske, britanske i njemačke kopije tekstova. U pratnji svojih generala Tedder je otišao u sovjetski štab. Amerikanci i Britanci koji su ostali, nezadovoljno su galamili u svojoj sobi. Napetost se povećavala. Pojavili su se Žukov, Tedder i drugi sovjetski i saveznički generali i oficiri koji su radili na ispravljanju tekstova akta o kapitulaciji Njemačke. Tekst još nije konačno redigiran, ali je ođlučeno da se korekture vrše ov-

dje, pred svima. Amerikanci su se bučno, u skupinama, razilazili po sobama i dvoranama. U prostoriji gdje su bili saveznički generali i oficiri unijeli su nekoliko sanduka piva... — Ne zaboravi na pcro! — rekao je amcrički kapctan. — Na kakvo pero? — Ono kojim će biti potpisan akt. Uspomena! Američki i britanski novinari pojurili su prema Žukovu prije nego što je i ušao u prostorije predviđene za pregovore i još u hodu ga počeli bombardirati pitanjima. U ime savezničkih trupa svečano su mu uručili zastavu prijateljstva na kojoj su zlatnim slovima bile izvezene riječi pozdrava Crvenoj armiji od američkih trupa. Novinari su se pokušali približiti i njemačkoj delegaciji, ali im to uopće nije dopušteno. Po pričanju sovjetskih oficira, Keitel i drugi članovi njemačke delegacije bili su vrlo nervozni. Obraćajući se prisutnima, Keitel je rekao: — Prolazeći ulicama Berlina bio sam užasno potresen stupnjem njegove razorenosti. Rusi su mu odgovorili: — Gospodine feldmaršale, a jeste li bili potreseni i onda kad je po vašoj naredbi zbrisano s lica zemlje hiljade sovjetskih gradova i sela, pod ruševinama kojih su našli smrt milijuni sovjetskih ljudi, među njima i hiljade djecc? Keitel je problijedio, nei-vozno slegao ramenima i nije odgovorio ... Tačno 23 sata i 45 minuta. U Žukovljevom kabinetu okupili su se Tedder, Spaats i de Lattre-Tassingy, predstavnici savezničke komande, Višinski, Teljegin i Sokolovski — članovi sovjetske delegacije. General Malinjin obavještava novinare i filmske snimatelje da će tačno u 24 sata u svečano okićenu dvoranu

ući najprije sovjetska, zatim američka i na kraju britanska i francuska delegacija. — Ne, ne slažemo se — dobacuje maršal Tedder, — Amerikanci i Britanci ući će zajedno, jer oni predstavljaju zajcdnički saveznički štab. Nula sati. Maršal Žukov se sjeća: »Svi su sjeli za stol. On je stajao kraj zida, na kojem su bile pričvršćene državne zastave Sovjetskog Saveza, SAD, Velike Britanije i Francuske. U dvorani, za dugačkim stolom prekrivenim zelenom čohom, sjedili su generali Crvene armije, čije su trupe za najkraće vrijeme razbile obranu Berlina i bacile na koljena ohole fašističke feldmaršale, fašističke glavešine i cijelu fašističku Njemačku.« Nekoliko trenutaka trajala je grobna tišina. Zatim je ustao maršal Georgij Žukov, prešao pogledom dvoranu, i odlučnim, malo promuklim glasom rekao: — U okviru procedure predlažem, prvo, da se Donitzovi predstavnici ne oslovljavaju po činu i dužnosti koje su obavljali, već jednostavno kao »njemačka delegacija« i, drugo, da prisutni ne odgovaraju na pozdrave njemačkih generala. Prijedlog je prihvaćen. Zukov je nastavio: »Mi, predstavnici Vrhovne komande sovjetskih oružanih snaga i Vrhovne komande savezničkih trupa, ovlašteni smo od vlada antihitlerovske koalicije da od njemačke Vojne komande primimo bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Pozovite u dvoranu predstavnika njemačke Vrhovne komande ...« U tren je sve zamrlo. Čak su foto-reporteri i filmski snimatelji prestali snimati. Oni su bešumno okrenuli kamere i usmjerili ih prema vratima na koja je trebalo da uđu predstavnici poražene hitlerovske Njemačke, da bi

svojeručno potpisali vlastitu osudu. Svi su bili krajnje uzbuđeni. »Prvi je«, nastavlja Žukov, »ne žureći ušao feldmaršal Keitel, Hitlerova desna ruka. Malo viši od sređnjeg rasta, u svečanoj uniformi, utegnut. Podigao je uvis ruku sa svojom feldmaršalskom palicom, pozdravljajući predstavnike Vrhovne komande sovjetskih i savezničkih trupa. Za Keitelom je ušao general Stumpff. Nizak, očiju punih zlobe i nemoći. Istodobno je ušao i admiral von Friedeburg, koji se doimao ostarjelo prije vremena. Nijemcima je predloženo da sjednu za poseban stol koji je za njih bio postavljen blizu ulaza. General feldmaršal je sjeo bez žurbe i podigavši glavu, svrnuo pogled na nas za stolom predsjedništva. Kraj Keitela su sjeli Stumpff i Friedeburg. Oficiri koji su ih pratili stali su kraj njihovih stolica. Obratio sam se njemačkoj delegaciji: — Imate li vi u rukama akt o bezuvjetnoj kapitulaciji, jeste li ga proučili i imate li ovlaštenja da ga potpišete? Moje je pitanje na engleskom ponovio glavni maršal avijacije Tedder. — Da, proučili smo ga i spremni smo da ga potpišemo — prigušenim glasom je odgovorio feldmaršal Keitel, predajući nam dokument koji je potpisao admiral Dbnitz. U dokumentu je stajalo da su Keitel, von Freideburg i Stumpff ovlašteni da potpišu akt o bezuvjetnoj kapitulaciji. To ni izdaleka nije bio onaj oholi Keitel koji jc primao kapitulaciju od pokorene Francuske. Sad je bio utučen, iako je pokušavao zadržati izvjesnu pozu. Ustao sam i rekao: — Pozivam njemačku delegaciju da priđe stolu. Ovdje ćete potpisati akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Njemačke.

Keitel je brzo ustao, dobacio nam zloban pogled, a zatim se, oborivši oči i uzevši sa stolića feldmaršalsku palicu, nesigurnim korakom uputio našem stolu. Monokl mu je spao i visio na lančiću. Lice su mu prekrile crvene pjege. Zajedno s njim prišli su stolu general Stumpff, admiral von Friedeburg i oficiri koji su ih pratili. Popravivši monokl, Keitel je sjeo na rub stolice i, ne žureći se, potpisao pet primjeraka akta. Zatim su ih potpisali Stumpff i Friedeburg. Poslije potpisivanja Keitel je ustao od stola, navukao desnu rukavicu i ponovo pokušao bljesnuti vojničkim držanjem, ali mu to nije pošlo za rukom, pa je polako otišao za svoj stol. U 0 sati i 43 minute 9. maja bilo je završeno potpisivanje akta o bezuvjetnoj kapitulaciji... Naredio sam njemačkoj delegaciji da napusti dvoranu .. « Gotovo je. Prva minuta poslije rata ... Poršlo je hiljadu četiristo sedamnaest dana od jutra 1941. kad su fašističke trupe napale SSSR. Hiljadu četiristo sedamnaest dana i noći čekali su slobodoljubivi narodi svijeta ovaj trenutak — i dočekali ga! Na primanju koje je održano odmah poslije ceremonije potpisivanja kapitulacije Njemačke prvi je nazdravio maršal Georgij Konstantinovič Žukov. Za njim su govorili maršal Arthur Tedder, de Lattre-Tassingy i general Spaats. Govorilo se od srca, iskreno, svatko je izražavao želju da se zauvijek učvrsti prijateljstvo među zemljama antifašističke koalicije. Govorili su o tome sovjetski maršali i generali, govorili su Amarikanci, Francuzi, i Britanci, i svi su tada bili spremni da vjeruju da će tako i biti. Pjevalo se i plesalo do zore. Čak je osvajač Berlina, ili tačnije, po riječima Wilhelma Picka, njegov oslobodilac, uvijek ozbiljan maršal Žukov, otplesao kazačok.

»Rastajali smo se i razvozili po zgradama i aerodromima uz zvuke kanonada iz svih vrsta oružja u čast pobjede. Pucnjava se prolamala u svim dijelovima Berlina i u njegovim predgrađima. Pucalo se uvis, ali su krhotine mina, granata i metaka padali na zemlju, i kretati se tog jutra 9. maja nije bilo sasvim sigumo... Ali koliko se razlikovala ta opasnost od one s kojom su se ratnici bili saživjeli za dugih godina rata«, napisao je Zukov. Val mitinga zahvatio je armiju. Vojnici se grle, na ulicama se Ijube potpuno nepoznati ljudi: »Pobjeda!« U Moskvi na Paradi pobjede zastave fašističkih armija bačene su pod zidine Lenjinovog mauzoleja na Crvenom trgu, Devetog maja 1945. godine otvorena je nova stranica u debeloj knjizi povijesti svijeta!

BIBLIOGRAFIJA A. A. Grečko: Osvobodiieljnaja nusija Sovjetskih vooružonih Sil Moskva, 1974. G- K. Žukov: Vospominanija i razmiSljenija. Moskva, 1974. K. K. Rokosovskij: Soldatskij dolg. Moskva, 1968. I. Bezimenskij: Razgadanije zagadki Trctjcgo Rcjha. -Novoje vremia47, 1973. L. B. Bczimenskij: Novoje o posJjcdnjih dnjah Rcjha. -Novo jc vrcmja«, 39,40/1973. N. Popclj: Vperedi — Bcrlin. Moskva, 1965. Velika OteĆcstvenaja vojna 1941—1945. Moskva. 1973. V. I. Cujkov. Konec Tretjego Rejha. Moskva, 1973. S. M. Stcmenko: Generalni Stab v godi vojni. Moskva, 1973. I. S. Konev: 194 5. god. Moskva, 1970. G. M. Lenjev: Koncc faiistskogo Iogova. Moskva, 1973. A. Dnjeprev: Kak bil potpisan akt o kapitulaciji Gcrmanii. Sputnik, 5/1970. M. Meržanov: Na porogc pobjedi. -Nedjelja«, 18/1970. S. Marjahin: Vdikij podvig. -Ncdjelja«, 19/1971. Vnešnjaja politika Sovjetskogo Sojuza v period Otećestvenoj vojni. Moskva. 1972. N. G. Kuznjecov: Glavnim kursom. »Oktjabr«, 12/1967. V. L. Israeljan, L. N. Kutakov: Diplomatija agrcsorov. Moskva. 1967. I. Jakubovskij: Podvig sovjetskog soldata. »Sovjctskaja panorama«, 10.2.1975. T,. J. Marjanović. Oslodobilački rat i narodna revoluoija u Jugoslaviji. Bcograd — 1966. g. Tajna prepiska Churchill — Staljin. Epoha — Zagreb 1965. g Tajna prepiska Roosevelt — Staljin. Epoha — Zagrcb 1965. g. W. Churchill: Drugi svetski rat — mernoari. Prosveta — Beograd E. Manstcin: Verlorene Siege. Bonn — 1955. B. Colber: The Second World War: a Military Histoiy. From Mumch to Hirosima. New York, 1967.