Branko Kitanovic - Velika Bitke za Moskvu.pdf

*

SADRŽAJ Plan »Barbarossa«................................................... 7 Pripreme i zablude.................................................... 13 Oluja je počela...........................................................18 Napredovanje Nijemaca...........................................31 Sovjetska se industrija seli na istok.......................... 47 Grad u vojničkom šinjelu.......................................... 51 Operacija »Tajfun«..................................................... 61 Intervencija maršala Žukova..................................... 71 »Moskvu treba potopiti«.............................................89 »Tajfun« je ukroćen..................................................104 Velika sovjetska protuofanziva................................ 116 »Odučit ćemo vas da ratujete«.................................131 Poraz Wermachta kod Moskve.................................139 Međunarodno značenje pobjede kod Moskve . . . 150

PLAN »BARBAROSSA« Drugi svjetski rat, za razliku od prvog, nije se vodio samo za podjelu svijeta. Fašistička grupacija država postavila si je za cilj postizanje svjetske hegemonije, kao i porobljavanje i uništenje čitavih naroda. Odlučujući momenat koji je ubrzao izbijanje rata bio je Minhenski sporazum, na kojem su 1938. godine zapadne sile podlegle Hitlerovu pritisku i pristale da se Njemačkoj odstupi Sudetska oblast, smatrajući da će »smirivanjem« agresije spriječiti izbijanje rata. Međutim, nacisti se time nisu zadovoljili: već iduće godine okupirali su cijelu Ćehoslovačku, kao što su nešto ranije bili pripojili Austriju. Ovi postupci izazvali su opravdani revolt u svijetu a u Britaniji i pad Chamberlainove (Ćemberlen) vlade. Prvoga septembra 1939. više od 50 njemačkih elitnih divizija upalo je u Poljsku, a dva dana iza toga Britanija i Francuska objavile su Njemačkoj rat. Hitler je nakon toga okrenuo svoje snage na Zapad i u nešto više od dva mjeseca, u proljeće 1940. godine, Nijemci su zauzeli Dansku, upali u Norvešku, okupirali Belgiju i Holandiju te zadali udarac Francuskoj. Hitler je nakon poraza Francuske u julu 1940. potpisao direktivu Morski lav, plan za osvajanje Velike Britanije. Međutim, ta se operacija pretvorila u strategijsku

kamuflažu agresije na Sovjetski Savez, jer njemačka avijacija nije uspjela izvojevati dominaciju u engleskom zračnom prostoru. Nijemci su pokušali da Veliku Britaniju navedu na pregovore o miru na temelju nastalog stanja u Evropi, ali u tome nisu uspjeli. Rat je ušao u novu fazu, a brzi uspjesi Wehrmachta (Vermaht) učvrstili su u njemačkom rukovodstvu uvjerenje da će »blickrigom« ostvariti munjevitu pobjedu i u ratu protiv Sovjetskog Saveza. Hitler je još u decembru 1940. potpisao direktivu o ratu protiv Sovjetskog Saveza — plan »Barbarosa«. A još ranije u svojoj knjizi »Mein Kampf« (Majn Kampf) je napisao: »Kad govorimo o novim zemljama i teritorijama u Evropi, u prvom redu mislimo na Rusiju... Ova ogromna zemlja na istoku zrela je za propast... Sudbina nas je odabrala da budemo svjedoci katastrofe koja će biti najbolji dokaz pravilnosti rasne teorije.« Pripremajući se za napad na Sovjetski Savez, njemački se fašizam rukovodio ne samo osvajalačkim ciljevima. Napadom je trebalo Sovjetski Savez uništiti kao državu, raskomadati ga na administrativne rajone i u osvojene prostore doseliti njemačko stanovništvo, ukinuti srednje i visoke škole i narodnu prosvjetu te uvesti njemački jezik kao službeni. Trebalo je provesti u djelo i jedno od najvažnijih načela njemačke rasne teorije: smanjiti natalitet slavenskog i drugog življa. Njemačka se za tu agresiju svestrano pripremila ne samo na vojnom već i na privrednom, diplomatskom i ideološkom planu. Eksploatacijom okupiranih i vazalnih država uspjela je svoju ratnu industriju opskrbiti neophodnim sirovinama i gorivom, a proizvodnja nekih ključnih grana, kao što su industrije čelika i željeza, ugljena i elektro-energije uspjela je uoči rata premašiti SSSR za 1,5—2 puta, a i kapitalističke zapadnoevrop-

ske zemlje. U njemačkoj ratnoj industriji radilo je u maju 1939. godine oko 2,5 milijuna Ijudi, a nakon dvije godine čak 5,5 milijuna. To je Nijemcima omogućilo da u toku 1941. među ostalim proizvedu i 5.200 tenkova i oklopnih kola, 30.000 topova i 11.000 aviona. Njemačke oružane snage povećane su na 7,3 milijuna ljudi od čega su kopnene trupe brojale 5,2 milijuna. Wermacht je u junu 1941. imao 214 divizija, od kojih 21 tenkovsku i 14 motoriziranih, a ratno zrakoplovstvo (1,57 milijuna ljudi) bilo je podijeljno u pet zrakoplovnih grupa. Na čelu vojne komande* koja je pripremala agresiju bili su feldmaršal Wilhem Keitel (Vilhem Kajtel) i Alfred Jodl. Njemački je generalštab bio jednodušan što se tiče uspjeha »munjevitog rata«, vjerujući da se »ruski problem« može riješiti kratkotrajnom kampanjom, od čega je i polazio plan Barbarossa. U međuvremenu, dok su se njemačke pripreme sve više ubrzavale i dobivale na širini, u jugoistočnoj Evropi iskrsli su neočekivani problemi: proosovinski orijentirana vlada Mađarske zatražila je od Rumunjske da joj preda dio svoje teritorije (Transilvaniju). Arbitražom u Beču Njemačka i Italija riješile su taj spor u korist Mađarske krajem augusta. Slijedećeg mjeseca njemačke su trupe preko Mađarske ušle u Rumunjsku. Kada je izgledalo da više neće biti problema u ovom dijelu Evrope fašistička Italija iznenada je napala Grčku u oktobru 1940. godine. To je iz osnove izmijenilo situaciju na Balkanu. Odmah u početku bilo je jasno da Italija ne može računati na brzu pobjedu nad Grčkom. Dotle su

se i Britanci iskrcali na Kretu krajem oktobra i početkom novembra, pa je porasla opasnost za Osovinu na Balkanu. U okolnostima priprema za napad na Sovjetski Savez tako neriješenu situaciju na Balkanu Nijemci nisu mogli ostaviti bez raspleta u korist Osovine; nisu mogli ni pomišljati da tako ugrožen južni bok svog rasporeda prema Sovjetskom Savezu ostave u punoj neizvjesnosti. Kada su Talijani bili ne samo zaustavljeni u Grčkoj, nego od Grka bačeni u Albaniju, zatražili su pomoć njemačke vojske, i Hitler se nato odlučio da intervenira što prije. Dotle su u njemačkoj Vrhovnoj komandi pripreme za napad na Sovjetski Savez prilično poodmakle. Na jesen 1940. godine Nijemci imaju pod oružjem 6,763.000 vojnika. Nakon ponovnog izbora Roosevelta za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država u novembru 1940, u razmatranjima situacije došlo se do zaključka da će Sjedinjene Američke Države, iako nezaraćene, pomagati Veliku Britaniju, i da če tek početkom 1942. godine imati jaču vojsku. Hitler je konstatirao da će do tada rat protiv Sovjetskog Saveza biti dobiven i okončan. Hitler je potvrdio da će rat na Istoku biti munjevit, da će se uz njemačke snage uključiti i sateliti i da je za uništenje Crvene armije dovoljno 130 do 140 divizija. Trinaest dana kasnije Hitler je potpisao direktivu za napad na Sovjetski Savez. Najvišem rukovodstvu tri vida oružane sile 9. januara 1941. Hitler je stavio do znanja da primarni zadatak njemačke vojske nije da potiskuje protivnika nego da ga uništi, a za početak napada odredio je 15. maja 1941. godine. Međutim, zaplet na Balkanu dobio je novu dimenziju: jugoslavenska vlada Cvetković — Maček potpisala je protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, ali je pučem od 27. marta oborena. Zbog toga je Hitler odlučio da napadne ne samo Grčku, nego i Jugoslaviju. To je ima-

lo za posljedicu odgađanje napada na Sovjetski Savez za pet tjedana. No, posljedice su bile i druge: njemačka 2. armija, koja je sa sjevera napala Jugoslaviju, zakasnila je da se uključi u početne operacije protiv Sovjetskog SaveKad se početkom maja 1941. završila njemačka intervencija na Balkanu, sve njemačke snage bile su usmjerene na predstojeći napad na Sovjetski Savez: 153* divizije, a sa satelitskim (rumunjskim, finskim, mađarskim, a poslije i talijanskim) — čak 190 divizija, od kojih 33 oklopne i motorizirane. Prema planu Barbarosa ofanziva njemačkih snaga trebalo je da se razvija u tri glavna pravca: prvi — iz Istočne Pruske preko Pribaltika ka Pskovu i Lenjigradu; drugi — iz rajona Varšave, linijom Minsk—Smolensk i dalje prema Moskvi, i treći — iz rajona Lublina prema Žitomiru i Kijevu. Bilo je planirano i zadavanje pomoćnih udara iz Finske — na Lenjingrad i Murmansk, i iz Rumunjske — na Kišinjev. Sve svoje snage Nijemci su podijelili u tri grupe arGrupa armija Sjever (16. i 18. armija, i 4. oklopna grupa — ukupno 28 divizija) — pod komandom feldmaršala von Leeba (fon Leba) — bila je razvijena na frontu dugom 230 kilometara od Baltika do pola puta između Goldapa i Suvalkia. Njihov je zadatak bio da unište sovjetske snage u Pribaltiku, zauzmu Iuke i pravcem Daugavpils—Opočka—Pskov munjevito prodru na sjeverozapad, da bi spriječili povlačenje sovjetskih trupa iz Pribaltika i stvorili uvjete za đalje napredovanje ka Lenjingradu. Tu je grupaciju podržavala 1. zračna flota (1.070 aviona).

Grupa armija Centar (9. i 4. armija i 3. i 2. oklopna grupa — ukupno 52 divizije) pod komandom feldmaršala von Bocka (fon Boka), razvijena na 550 kilometara širokom frontu južno od Goldapa do Lublina, imala je zadatak da pravcem Bjalistok—Minsk—Smolensk nadire dalje na istok, uništi sovjetske snage u Bjelorusiji i stvori uvjete za osvajanje Moskve. Grupu armija Sjever podržavala je 2. zračna flota (1.680 aviona). Grupa armija Jug (6. 17. i 11. armija, 1. oklopna grupa, 3. i 4. rumunjska armija i jedan mađarski korpus — ukupno 45 njemačkih i 8 satelitskih divizija i 8 brigada pod komandom feldmaršala von Rundstedta) — bila je razvijena od Lublina do ušća Dunava, na frontu dugom 780 kilometara. Njezin je zadatak bio da lijevim krilom munjevitim prodorom napreduje prema Kijevu i dalje na istok. Na desnom krilu trebalo je da napreduje ka Dnjepropetrovsku i duž obala Cmog i Azovskog mora produži na istok, sprečavajući sovjetske trupe da se povuku preko Dnjepra. Grupu armija Jug podržavala je 4. zračna flota i rumunjska avijacija (oko 1.300 aviona). Za napad na Sovjetski Savez bilo je spremno 4 milijuna i 600 tisuća njemačkih vojnika, a s trupama satelita — oko 5,5 milijuna ljudi. Angažirano je 4.950 aviona, 2.800 tenkova i jurišnih oklopnih topova, više od 48 tisuća topova i minobacača. Ovo su bile snage koje su trebale izvojevati munjevitu pobjedu nad Sovjetskim Savezom i stvoriti uvjete za pobjednički ishod rata.

PRIPREME I ZABLUDE Sovjetski se Savez ozbiljno pripremao za rat protiv Njemačke, ali su sovjetski rukovodioci, u prvom redu Staljin, vjerovali da do rata neće doći 1941. godine već kasnije, što je svakako utjecalo na tempo i karakter obrambenih priprema. Smatralo se da se Hitler neće uplesti u rat na Istoku sve dok istodobno vodi rat protiv Britanije kojoj su pružale pomoć Sjedinjene Američke Države. Svojedobno je Hitler optuživao cara Wilhema II da je pogriješio što je u isto vrijeme vodio svjetski rat na dva fronta — protiv carske Rusije i protiv zapadnih saveznika. Hitler je uvjeravao da takvu grešku Njemačka pod njegovim vodstvom neće napraviti. I ta je činjenica imala određenu ulogu u sovjetskoj procjeni njemačke ratne strategije 1941. godine. Međutim, u Moskvu su do njemačkog napada s raznih strana stizale brojne informacije o pokretima njemačkih trupa prema sovjetskoj granici. Gomilali su se podaci da predstoji njemačka agresija. Britanska je vlađa dva puta u aprilu 1941. godine obavijestila Staljina o velikim pokretima njemačkih trupa i njihovoj koncentraciji prema sovjetskoj granici. Učestala su prelijetanja njemačkih izviđačkih aviona na sovjetsku teritoriju. Pouzdani tajni informatori iz Tokija i Bruxellessa obavještavali su Moskvu da je napad

neminovan, precizirali su vrijeme kada će do napada doći itd. Staljin je jednostavno smatrao da su te informacije podmetane kako bi se pogoršali odnosi Sovjetskog Saveza i Njemačke. Jedini koristan rezultat tih opomena, ali ne i efikasan, bio je taj što je Sovjetska Vrhovna komanda 10. aprila naredila pripravnost jedinica na sovjetskoj zapadnoj granici, a 1. maja naredila upućivanje novih vojnih obveznika u granične jedinice. U klimi nervoze i neizvjesnosti došlo je i do nekih organizacijskih promjena: Staljin je 6. maja preuzeo predsjedništvo Sovjeta narodnih komesara, čime je pojačao svoj neposređni utjecaj na moguće događaje. Dana 21. juna Vrhovna komanda Crvene armije naredila je jačanje borbene gotovosti sovjetskih trupa u graničnoj oblasti. Kao što su kasnije događaji pokazali, sve te mjere bile su nedovoljne da se preduhitri opasnost od njemačkog napada ili ublaže posljedice koje će napad izazvati prvih mjeseci. U trenutku izbijanja rata Crvena je armija na zapadu imala dva milijuna i devet stotina hiljada vojnika, a oko milijun i tri stotine hiljada na Dalekom istoku. Te snage prema zapadnoj granici bile su formirane u 145 pješadijskih divizija, 25 konjičkih i mehaniziranih divizija i 72 oklopne brigade. Od tih su snaga samo 33 pješadijske i nekoliko konjičkih divizija i brigada bile na samoj granici, a ostale dublje u unutrašnjosti. U Baltičkom i Crnom moru nalazila se sovjetska mornarica, brojnija i jača od njemačke u tim vodama. »Valja imati u vidu — piše general dr. P. A. Žilin — da naše trupe nisu bile dovedene u stanje borbene gotovosti i nisu završile strategijski razvoj, već su bile razmještene na širokom frontu od Barentsovog do Crnog mora i u dubini od preko 400 kilometara. Rat je zatekao u fazi

formiranja, preformiranja i reorganizacije znatan dio jedinica koje su se uz to premještale iz jedne točke u drugu u vezi sa prebacivanjem na zapad ... »Ponekad me pitaju — piše u svojim memoarima maršal Georgij 2ukov — zašto na početku rata s fašističkom Njemačkom nismo u punoj mjeri bili pripremljeni za rukovođenje ratom i komandiranje armijama na frontovima. Prije svega, mislim, ispravno bi bilo reći da su mnogi tadašnji rukovodioci Narodnog komesarijata obrane i Generalštaba previše kanonizirali iskustvo iz prvog svjetskog rata. Veći dio komandnog kadra Operativno-strategijskog odsjeka, uključujući i rukovodstvo Generalštaba, teorijski je shvatalo promjene nastale u karakteru i metodima vođenja drugoga svjetskog rata. Međutim, oni su se, zapravo, pripremali da vode rat po staroj shemi, pogrešno smatrajući da će veliki rat početi, kao i prije, od pograničnih bitaka, a glavne snage protivnika će se uključiti tek kasnije. Ali, suprotno očekivanjima, rat je počeo odmah s ofanzivom svih kopnenih i zračnih snaga hitlerovske Njemačke. Treba također priznati da određeni dio odgovornosti za pogreške u pripremi oružanih snaga u početku ratnih operacija snose narodni komesar obrane, kao i odgovorni funkcioneri Narodnog komesarijata obrane. Kao bivši načelnik Generalštaba i najbliži suradnik narodnog komesara ne mogu da odbacim i svoju krivicu za te pogreške. Napokon, važnu je ulogu imalo i to što J. V. Staljina do posljednjeg trenutka — do početka hitlerovskog napada na Sovjetski Savez — nije napuštala nada da se početak rata može odgoditi. To je donekle sputavalo i narodnog komesara obrane, koji se nije mogao odlučiti da pođe

k Staljinu s projektom formiranja Stavke Vrhovne komande sve do proljeća 1941. godine... Mnogi posebno inzistiraju, poglavito u masovnim i javnim publikacijama, na činjenicama-upozorenjima, da se priprema napad na Sovjetski Savez, da se vrše koncentracije trupa na našim granicama itd. Međutim, kao što pokazuju dokumenti otkriveni poslije poraza faštističke Njemačke, na Staljinov je stol dospijelo mnogo izvještaja onih sasvim druge vrste. Evo jednog primjera. Po nalogu Hitlera izdatog na savjetovanju 3. februara 1941. godine, načelnik njemačke Vrhovne komande feldmaršal Keitel izdao je 15. februara 1941. godine specijalnu »direktivu za dezinformiranje protivnika«. Da bi pripreme za operaciju Barbarossa ostale u potpunoj tajnosti, obavještajna i kontraobavještajna služba njemačkog Generalštaba razradile su i poduzele mnogobrojne akcije na širenju lažnih glasina i informacija. Prebacivanje trupa u pravcu Istoka objašnjavao je tvrdnjom da je riječ o najvećem dezinformatorskom manevru u historiji, kako bi se odvratila pažnja od posljednjih priprema za iskrcavanje u Englesku. Masovno su bile štampane topografske karte britanske teritorije. Trupama su dodjeljivani prevodioci-stručnjaci za engleski jezik. Pripremana je blokada nekih rajona na obali La Mancha (Lamanša) u okolini Pas de Calais (Pa de Kale) i na norveškoj obali. Širene su informacije o tobožnjem zračno-desantnom korpusu. Na obalama su postavljene lažne raketne baterije. Među vlastitim trupama širene su vijesti u dvije varijante. Prema prvoj varijanti, trupe Wehrmachta će biti puštene preko sovjetske tritorije da krenu u napad na Indiju. Da bi se pojačala verzija o iskrcavanju na englesku teritoriju, razrađene su specijalne operacije pod šifriranim nazivima Seehund i Harpun. Cjelokupna se propaganda obrušila na Englesku,

»«

iar

obustavivši objavljivanje svojih uobičajenih ispada protiv Sovjetskog Saveza. U taj rad uključili su se diplomati itd. Podaci i informacije slične vrste uvjetovali su, usporedo s postojećim nedostacima u pogledu opće bojne gotovosti naših oružanih snaga, onu pretjeranu opreznost koju je J. V. Staljin pokazivao kad se radilo o provođenju osnovnih mjera predviđenih operativno-mobilizacijskim planovima u vezi s pripremama za odbijanje moguće agresije ... Želeći da očuva mir, odlučujući uvjet izgradnje socijalizma u SSSR, J. V. Staljin je vidio da vlade Engleske i Sjedinjenih Američkih Država čine sve da bi Hitlera gurnule u rat protiv Sovjetskog Saveza, a da su Engleska i druge zapadne države, našavši se u teškoj vojnoj situaciji i želeći da se spasu onoga najgoreg, krajnje zainteresirane za to da Njemačka napadne Sovjetski Savez. Eto zbog čega je J. V. Staljin tako nepovjerljivo primao informacije vlada o pripremama Njemačke za napad na SSSR... « Svjedočenje maršala Žukova i drugi dokumenti pokazuju da su najviše sovjetsko rukovdstvo i Generalštab Crvene armije napravili velike propuste i tešku grešku u procjeni vremena njemačkog napada, što se kasnije ozbiljno odrazilo na tok borbi naročito u početnoj fazi rata u kojoj je Wermacht zabilježio značajne uspjehe.

17

OLUJA JE POČELA Subota, 21. juna 1941. godine. Sovjetski su se građani spremali za nedjeljni odmor. Vani je sve izgledalo mirno. Vojnici u jedinicama zapadnih pograničnih okruga legli su da spavaju po utvrđenom vojničkom redu. Nisu spavali jedino graničari. Oni su budno motrili na granicu jer se posljeđnjih dana zapažala velika aktivnost i koncentracija njemačkih trupa. U štabovima divizija, armija i pograničnih vojnih okruga vladala je uznemirenost. Komande mnogih jedinica dobile su obavještenja o sumnjivom ponašanju njemačkih trupa na granici. Uznemirenje je raslo iz časa u čas. Komandanti u pograničnim rajonima osjećali su i shvatili da je neophodno izvesti trupe na borbene položaje, izvršiti liitno maskiranje predviđeno planom Vrhovne komande i dovesti trupe u bojnu gotovost. Ali to se moglo učiniti jedino po naređenju najviše komande, a takve naredbe još uvijek 'nije bilo. »Uveče 21. juna — prisjeća se u svojim memoarima maršal Žukov — telefonirao mi je načelnik Štaba Kijevskog vojnog okruga general M. A. Purkajev. Referirao mi je da je našim graničarima prebjegao njemački narednik koji tvrdi da njemačke trupe zauzimaju polazne položaje za napad, koji će početi 22. juna ujutro.

Istog trenutka obavijestio sam narodnog komesara Timošenka i J. V. Staljina što mi je javio M. A. Purkajev. J. V. Staljin je na to rekao: — Dođite s narodnim komesarom u Kremlj. Ponijevši sa sobom projekt direktive trupama, krenuo sam zajedno s narodnim komesarom i generalom F. N. Vatutinom u Kremlj. Usput smo se dogovorili da po svaku cijenu dobijemo odluku o stavljanju trupa u stanje borbene pripravnosti. J. V. Staljin nas je dočekao sam. Bio je očigledno zabrinut. — Nisu li njemački generali pođmetnuli tu prebjeglicu da bi isprovocirali konflikt? — upitao je on. — Nisu — odgovorio je S. K. Timošenko. — Smatram da prebjegli podoficir govori istinu. Za to su vrijeme u Staljinov kabinet ušli članovi Politbiroa. — Što da činimo? — upitao je J. V. Staljin. Nitko ništa nije odgovorio. — Treba odmah izdati direktivu o stavljanju svih trupa pograničnih vojnih okruga u stanje borbene pripravnosti — rekao je narodni komesar obrane. — Ćitajte — rekao je J. V. Staljin. Pročitao sam projekat direktive na kojoj je J. V. Staljin unio neke ispravke i tekst direktive predao narodnom komesaru obrane na potpis. Zbog njene osobite važnosti, navodim tekst direktive u cjelini: »Vojnim savjetima Lenjigradskog vojnog okruga, Pribaltičkog vojnog okruga, Zapadnog vojnog okruga, Kijevskog vojnog okruga, Odeskog vojnog okruga. Kopija: narodnom komesaru Ratne mornarice.

1. U toku 22—23. 6. 1941. godine moguć je iznenadni napad Nijemaca na frontovima Lenjigradskog, Pribaltičkog, Zapadnog, Kijevskog i Odeskog vojnog okruga. Napad može biti započet i provokacijskim akcijama. 2. Zadatak naših trupa — ne nasijedati ni na kakve provokacijske akcije koje mogu izazvati velike komplikacije. Istodobno, trupe Lenjingradskog, Pribaltičkog, Zapadnog, Kijevskog i Odeskog vojnog okruga moraju biti u stanju pune borbene pripravnosti, kako bi dočekale mogući iznenadni udar Nijemaca ili njihovih saveznika. 3. Naređujem: a) u toku noći između 21—22. 6. 1941. godine tajno zaposjesti vatrene točke utvrđenih rajona na državnoj grab) prije zore 22. 6. 1941. godine rasporediti po poljskim aerodromima cjelokupnu avijaciju, uključujući tu i trupnu, i brižljivo je maskirati; c) sve jedinice dovesti u stanje borbene pripravnosti. Trupe moraju biti razasuto raspoređene i maskirane; d) dovesti u stanje borbene pripravnosti protuzračnu obranu bez dopunske mobilizacije rezervista; pripremiti sve mjere za zamračivanje gradova i objekata; , e) ne poduzimati nikakve druge mjere bez posebnog naređenja. 21. 6. 1941. godine. Timošenko. Žukov. S tom direktivom N. F. Vatutin je odmah otišao u Generalštab da bi je saopćio vojnim okruzima. Saopćavanje direktive okruzima bilo je završeno u 00,30 minuta 22. juna 1941. godine. Kopija direktive predata je narodnom komesaru ratne momarice ...

U noći između 21. i 22. juna 1941. godine svim oficirima Generalštaba i Narodnog komesarijata obrane bilo je naređeno da ostanu na svojim mjestima ... Otprilike u ponoć 21. juna, komandant Kijevskog vojnog okruga general M. P. Kirponos, koji se nalazio na svom komandnom mjestu u Ternopolju, javio je preko direktne telefonske linije da se u našim jedinicama, osim prebjeglog podoficira o kome je javio general Purkajev, nalazi još jedan njemački vojnik iz 222. puka 74. pješadijske divizije. On je preplivao rječicu, prijavio se našim graničarima i obavijestio da će njemačke trupe u 4 sata ujutro prijeći u napad. M. P. Kirponosu je bilo naređeno da što prije prenese našu direktivu trupama. Sve je ukazivalo na to da se njemačke trupe približavaju granici. O tome smo referirali J. V. Staljinu u 00.30 minuta poslije ponoći. J. V. Staljin je upitao da li smo s direktivom upoznali članove okruga. Odgovorio sam potGotovo cijela noć je prošla u razašiljanju — najprije iz Generalštaba u štabove okruga, a potom — u štabove armija, korpusa i divizija. Mnogi komandanti divizija i drugih jedinica nisu uspjeli da je prime. Iznenadni napad Nijemaca zatekao je najveći dio pograničnih trupa u kasarnama, a ne na linijama obrane. 22. juna 1941. — najduži dan u godini. Oko 4 sata ujutro njemačke su trupe bez objave rata napale Sovjetski Savez. Prije toga, već u tri sata i 17 minuta s njemačkih pograničnih aerodroma poletjelo je hiljade aviona, prešli su granicu i oborili se na istok. Jedan dio aviona okomio se na objekte u dubini — na udaljene pomorske baze, na gradove i željezničke čvorove; neke eskadrile ispustile su svoj smrtonosni teret na aerodrome u pograničnim okruzima i u rajonima gdje su bile smještene sovjetske trupe

— na štabove, skladišta, saobraćajne čvorove i komunikaNa kopnu su Nijemci otpočeli svoju ofanzivu moćnom artiljerijskom pripremom koja je nanijela velike gubitke sovjetskim trupama. Zrakoplovne jedinice pograničnih okruga nisu uspjele da razrede i maskiraju avione i zbog toga su čitave eskadrile izgorjele u plamenu vatre izazvane iznenadnim napadom. Ipak, na mnogim sektorima njemačkim trupama pružen je izuzetno jak otpor — tako je bilo, u Brestu, Ravi Ruskoj, u Lomžinsku, u Avgustovu i na drugim mjestima. »U tri sata i 30 minuta — sjeća se maršal Žukov — načelnik štaba Zapadnog vojnog okruga general V. J. Klimovski javio je o napadu njemačke avijacije na gradove Bjelorusije. Tri minute kasnije načelnik štaba Kijevskog vojnog okruga general M. A. Purkajev izvijestio je o napadu avijacije na ukrajinske gradove. U 3 sata i 40 minuta telefonirao je komandant Pribaltičkog vojnog okruga general F. I. Kuznjecov; on je referirao o napadima neprijateljske avijacije na Kaunas i druge gradove. Narodni komesar obrane naredio mi je da telefoniram J. V. Staljinu. Telefoniram. Nitko ne diže slušalicu. Neprekidno okrećem broj. Napokon čujem sanjiv glas dežurnog generala službe osiguranja. Molim ga da pozove J. V. Staljina da dođe do telefona. Tri minute kasnije J. V. Staljin je prišao aparatu. Podnio sam izvještaj o situaciji i zamolio da dopusti započinjenje uzvratnih borbenih akcija. J. V. Staljin šuti. Ćujem samo njegovo disanje. — Da li ste me razumjeli? Opet šutnja. Konačno me Staljin upitao: — Gdje je narodni komesar obrane?

— Razgovara s Kijevskim vojnim okrugom preko di rektne telefonske Iinije. — Dođite u Kremlj s Timošenkom. Recite Poskrjobiševu (Staljinov osobni sekretar) da pozove sve članove Politbiroa. U 4 sata ponovo sam razgovarao s komandantom Crnomorske flote admiralom F. S. Oktjabrskim. On je mirnim tonom referirao: — Napad neprijateljskih aviona je odbijen. Osujećen je pokušaj bombardiranja brodova. Ali grad je pretrpio oštećenja. Želim istaknuti da je Crnomorska flota na čelu s admiralom F. S. Oktjabrskim bila jedna od naših prvih formacija koja je organizirano dočekala neprijateljski napad. U 10 sati i 10 minuta Zapadni i Pribaltički vojni okrug javili su o početku borbenih operacija njemačkih trupa na kopnenim sektorima fronta. U 4 sata i 30 minuta svi pozvani članovi Politbiroa bili su na okupu. Narodni komesar obrane i ja pozvani smo u štab. J. V. Staljin je bio blijed, sjedio je za stolom, držeći u rukama napunjenu lulu. Rekao je: — Treba hitno telefonirati u njemačku ambasadu. Iz ambasade su odgovorili da ambasador grof von Schulenburg (fon Šulenburg) moli da bude primljen zbog hitnog saopćenja. V. M. Molotovu je bilo povjereno da primi njemačkog ambasadora. Za to vrijeme prvi zamjenik načelnika Generalštaba general Vatutin je javio da su njemačke kopnene snage, poslije snažne artiljerijske vatre, prešle u napad na čitavom nizu sektora sjeverozapadnog i zapadnog pravca.

Nakon određenog vremena u kabinet je brzo ušao V. M. Molotov. — Njemačka vlada objavila nam je rat. J. V. Staljin se spustio na stolicu i duboko zamislio. Nastala je duga mučna pauza. Usudio sam se prekinuti dugu šutnju, predloživši da na protivničke jedinice odmah navalimo svim raspoloživim snagama u pograničnim okruzima da bismo zaustavili njihovo dalje napredovanje. — Ne da bismo ih zaustavili, već uništili — precizirao je S. K. Timošenko. — Izdajte direktivu — rekao je J. V. Staljin. U 7 sati i 15 minuta 22. juna okruzima je poslata direktiva narodnog komesara obrane broj 2. Međutim, zbog odnosa snaga i nastale situacije, ona se pokazala kao očito nerealna i zato nije bila ni provedena. Nešto kasnije smo saznali — da je prije zore 22. juna u svim zapadnim pograničnim okruzima bila presječena telefonska veza između trupa i štabova okruga. Štabovi nisu imali mogućnost da trupama brzo saopćavaju svoja naređenja. Agenti i diverzantske grupe, koje su Nijemci ubacili na naš teritorij, kidali su žičane veze, ubijali vezisste i napadali naše oficire koji su hitali iz svojih stanova na znak uzbune. Kao što sam već rekao, znatan dio trupa u pograničnim vojnim okruzima nije bio snabdjeven sredstvima radio-veze. U štabovima vojnih okruga počele su iz raznih izvora da pritiču najraznovrsnije i najproturječnije informacije, koje su često imale provokativno značenje. Generalštab, sa svoje strane, nije mogao da dobije od štabova okruga i trupa točne informacije i, prirodno, to je Vrhovnu komandu i Generalštab u jednom trenutku dovelo u tešku situaciju..«

Do 8 sati 22. juna Generalštab je ustanovio, pored ostalog, da su započete žestoke borbe s njemačkim kopnenim snagama duž čitave sovjetske zapadne granice. Na mnogim sektorima Nijemci su već bili stupili u borbu s čelnim jedinicama Crvene armije; na sektoru Lenjigradskog vojnog okruga situacija je još uvijek bila mirna. U 12 sati preko moskovskog radija potpredsjednik sovjetske vlade Vječeslav Molotov obavijestio je sovjetski narod i narode svijeta da su njemačke trupe napale Sovjetski Savez i rekao da će u ovom ratu fašizam sigurno biti uništen. Na karakter i rezultat borbenih akcija u prvim danima rata veoma mnogo je utjecao momenat iznenadnog napada. On je imao veoma jako psihološko djelovanje na mnoge borce i komandante, mada nije odigrao odlučujuću ulogu, kako su se nadali Nijemci pripremajući napad na Sovjetski Savez. Snaga prvih udara njemačkih trupa, koja je proizlazila iz iznenađenja taktike nadmoćnosti u Ijudstvu i naoružanju, djelovala je prilično dugo. Od ukupne mase neprijateljskih divizija koncentriranih na granicama Sovjetskog Saveza prvi udar na frontu od Baltičkog do Crnog mora nanijelo je 99 njemačkih (od njih 14 tenkovskih i 10 motoriziranih) i 10 rumunjskih divizija, kao i 9 rumunjskih i 4 mađarske brigade. One su raspolagale s oko 2.500 tenkova i 33 hiljade topova i minobacača. Sile Osovine upotrijebile su u prvom udaru oko 1.200 bombardera i više od 700 lovaca. Sovjeti su 22. juna u borbu mogli stupiti samo s 83 divizije (sovjetske divizije brojčano su bile manje od njemačkih) koje su zajedno s ličnim sastavom utvrđenih rajona i jedinicama za pojačanje imale najviše do 900 hilja-

da ljudi, oko 1.000 tenkova, oko 17 hiljada topova i minobacača i 1.330 aviona. Međutim, ti podaci ne odražavaju u cjelini realni odnos snaga na bojištima. Oni ne obuhvataju prvobitne gubitke sovjetskih trupa kao i činjenicu da je njihov znatan dio stupio u borbu tek u drugoj polovini daProtivnik je u prvim borbama na pravcima svojih glavnih udara nadmašivao sovjetske trupe po broju vojnika i naoružanju i imao je apsolutnu prednost u tenkovima i avijaciji. To je omogućilo oklopnim i motoriziranim njemačkim divizijama da prvog dana rata napreduju u dubini sovjetske teritorije 35, a negdje do 50 kilometara. Prvi dan njemačkog napada bio je najdramatičniji dan u čitavom sovjetsko-njemačkom ratu. Sovjetske trupe, izložene iznenadnom napadu njemačkih snaga našle su se u veoma teškom položaju. One su pretrpjele teške gubitke. Uveče 22. juna Narodni komesarijat obrane još nije u potpunosti raspolagao podacima o teškim posljedicama iznenadnog napada fašističke Njemačke. Štabovi armija i komande frontova, formirani na bazi pograničnih okruga, nisu imali dobru i neprekidnu vezu s trupama, niti su znali što se događalo na bojištima. Radi razjašnjenja situacije i reguliranja normalnog funkcioniranja komandiranja na frontovima u drugoj polovini dana na Zapadni su front upućeni maršal Boris Šapošnjikov i general armije Georgij Žukov. »U izuzetno teškoj situaciji — piše general-lajtnant Žilin — uveče 22. juna maršal Timošenko je izdao direktivu u kojoj je Sjeverozapadnom, Zapadnom i Jugozapadnom frontu postavio zadatak da 23. i 24. juna nanesu moćne protuudare na krilima i u pozadini udarnih grupacija protivnika na pravcu Suvalkija i Lublina i da ovladaju tim rajonima.

Ta је odluka imala za cilj realizaciju prije napravljenog plana koji je predviđao uništavanje protivnika snagama mehaniziranih korpusa i bombarderskom avijacijom u slučaju da se prethodno njegove jedinice probiju kroz sovjetsku obranu. Međutim, taj se zadatak u tim uvjetima pokazao nerealnim. I pored heroizma i upornosti tenkista, protuudari nisu dali opipljive rezultate ni u zoni Sjeverozapadnog fronta — kod Šljavaljaja, ni na Zapadnom frontu — kod Grodna.« Osnovni uzroci neuspjeha bili su nedostatak vremena za organiziranje ofanzive, u uvjetima njemačkog munjevitog prodiranja, zastarjelo naoružanje u usporedbi s modernijim naoružanjem protivnika, zatim slaba zaštita iz zraka pri dominaciji protivničke avijacije, nedovoljna opskrbljenost tenkovskih i motoriziranih jedinica gorivom i municijom, kao i nemogućnost da se organizira redovno opskrbljivanje. Sovjetske su se trupe 25. juna morale odreći ofanzivnih akcija na sjeverozapadnom i zapadnom pravcu. »U zoni Jugozapadnog fronta protuudari mehaniziranih korpusa generala D. I. Rjabiševa, K. K. Rokosovskog 1.1. Karpezova i N. V. Feklenka protiv 1. njemačke oklop-_ ne grupe nastavljeni su do 29. juna. Oni su ušli u povijest kao tenkovske bitke u prostranom rajonu — Luck, Brodi, Rovno i Dubno, i odigrali su značajnu ulogu u zadržavanju neprijateljskih napredovanja ka Kijevu. U Pribaltiku i Bjelorusiji nije bilo kompaktnog fronta. Zbog toga je sovjetska Vrhovna komanda odlučila 25. juna da iskoristi trupe koji su pristizale iz unutrašnjosti zemlje radi stvaranja čvrstog fronta obrane na liniji Zapadna Dvina—Dnjepar. U tom cilju trupama Jugozapadnog fronta bilo je dopušteno da se povuku s linije utvrđenih rajona, izgrađenih duž državne granice Sovjetskog Saveza do 1939. godine.

Krajem juna i početkom jula prema Zapadnoj Dvini i Dnjepru približavao se drugi ešalon sovjetskih trupa — 22, 19, 20. i 21. armija (37 divizija), ujedinjene u grupu armija rezerve Stavke* Vrhovne komande pod komandom

zemlji. Odluku o formiranju Komiteta donijeli su Vrhovni sovjet, CK Svesavezne komunističke partije boljševika i Savjet narodnih komesara. U njegov sastav su ušli: J. V. Staljin (predsjednik), V. M. Molotov (potpredsjednik), K. J. Vorošilov, G. M. Maljenkov, a kasnije su kooptirani N. A. Bulganjin, N. A. Voznesenski, L. M. Kaganovič i A. I. Mikojan.

Državni komitet obrane i Stavka naredili su da se na lenjigradskom pravcu ubrzano izgradi obrambena linija u oblasti Lugi, da se utvrde prilazi Lenjigradu. Na jugu zemlje, u Moldaviji, ojačavani su utvrđeni rajoni duž stare državne granice. Sovjetske trupe koje su stupile u borbu prvih dana rata nastavile su voditi neravnopravnu borbu s protivnikom koji je nastupao u Pribaltiku, zapandoj Ukrajini i Molđaviji. Njihovo prinuđeno odstupanje nije smanjivalo žestinu bojeva koji su se vodili na kopnu i u zraku. Malobrojna sovjetska avijacija činila je sve da bi pružila pomoč kopnenim trupama.* Bitke u utvrđenom rajonu Minska u okolini Rovna i Dubna, upoma borba za Daugavpils, protuudari istočno od Lepelja pred Vitebskom, žestoki bojevi za Žitomir i Berdičev — samo su pojedini primjeri u predvečerju herojske obrane Lenjingrada, Smolenska i Kijeva. Njemačka ratna mašina svom je silom nastavila da se probija u dubinu Sovjetskog Saveza. Do 1. jula njene su trupe na glavnim pravcima napredovale 360—600 kilometara. One su zauzele Letoniju, Litvaniju, Bjelorusiju, dio Ukrajine i Moldavije. Gubitak velikog dijela teritorija označio je istodobno da su u protivnikove ruke pale velike količine oružja, municije, goriva i uopće ratne opreme. Isto tako, Crvena armija je imala ozbiljne gubitke u živoj sili i motorizaciji. Najviše su stradale trupe Zapadnog fronta. Veliki broj tih divizija bio je opkoljen u prostranom rajonu između Grodnog i Minska. I mada je jedan

dio njihovog sastava uspio da se izvuče iz obruča ili da se preorijentira na partizanski način ratovanja, ove su divizije uništene. Gubici u početnoj fazi rata drastično su smanjili borbenu sposobnost isturenih sovjetskih jedinica. Pod pritiskom znatno nadmoćnijeg protivnika one su se povlačile. Ali čvrstina sovjetskih ratnika i njihova odlučnost da po svaku cijenu zaustave protivnika nisu bili slomljeni. Nijemci su prvi put u drugom svjetskom ratu osjetili snagu otpora naroda koji brani svoju zemlju. To su bili prisiljeni da priznaju i njemački generali. Načelnik Generalštaba kopnene vojske, general Halder zabilježio je 29. juna u svom dnevniku: »Izvještaji s fronta potvrđuju da se Rusi tuku do posljednjeg čovjeka.«

NAPREDOVANJE NIJEMACA Staljin se prvi put od izbijanja rata obratio narodu preko radija Moskve 3. jula. U dužem govoru on je optužio Njemačku za vjerolomni napad na Sovjetski Savez. »Cilj tog napada je uništenje sovjetskog sistema, osvajanje sovjetske zemlje, porobljavanje naroda Sovjetskog Saveza, pljačkanje naše države, otimanje našeg žita, nafte... U ratu koji nam je nametnula fašistička Njemačka rješava se pitanje o životu i smrti sovjetske države, o tome da li će narodi Sovjetskog Saveza biti slobodni ili porobljeni... Sada sve zavisi od naše umješnosti da se brzo organiziramo i djelujemo, ne gubeći ni trenutak vremena, ne propuštajući nijednu mogućnost u borbi s neprijateljem.« Staljin je rekao da je rat od samoga svog početka postao veliki domovinski rat sovjetskog naroda za slobodu i nezavisnost, za obranu tekovina Oktobra i socijalizma. U tom je cilju u prvi plan izbilo rješavanje triju najvažnijih pitanja. Prvo, potrebno je bilo u najkraćem mogućem roku prevesti privredu na vojni kolosjek, otpočeti masovnu proizvodnju ratne tehnike, oružja, municije i vojne opreme uopće. Drugo, valjalo je poduzeti hitne mjere za cvakuaciju privrednih izvora, tvornica, zavoda i raznih institucija u istočne rajone zemlje. Trebalo je brzo prebaciva-

ti u istočne rajone zemlje industrijska poduzeća, materijalne vrijednosti, evakuirati stanovništvo i na novim mjestima organizirati proizvodnju za front i za potrebe naroda. Treće, nužno je bilo po svaku cijenu zaustaviti trupe agresora, pregraditi mu put u dubinu zemlje na cijelom prostranom strategijskom frontu. Veoma važan sastavni dio obrambenog programa bilo je svestrano širenje i jačanje partizanskog pokreta na okupiranom teritoriju. Uoči izbijanja rata, 21. juna, Politbiro CK SKP (b) donio je odluku o stvaranju, na bazi zapadnih pograničnih vojnih okruga, triju novih frontova. Prema rješenju, već prvog dana rata Pribaltički, Zapadni i Kijevski vojni okruzi pretvoreni su u Sjeverozapadni, Zapadni i Jugozapadni front. Lenjingradski vojni okrug preimenovan je 24. juna u Sjeverni front, a 25. juna na bazi komande Moskovskog vojnog okruga formiran je Južni front, koji je ujedinio dio snaga Jugozapadnog fronta i 9. armiju koju je izdvojio Odeski okrug. Istodobno je počelo stvaranje rezerve Vrhovnog komande. U cilju približavanja strategijskog rukovođenja trupama na frontu 10. jula su osnovane glavne komande za tri najvažnija strategijska pravca sovjetsko-njemačkog fronta. Sjeverozapađnim frontom komandirao je maršal Kliment Jefremovič Vorošilov, Zapadnim — maršal Semjon Konstantinović Timošenko i Jugozapadnim — maršal Semjon Mihajlovič Buđoni. Brzo provedena mobilizacija dovela je do toga da je 1. jula Crvena armija brojila 5,3 milijuna vojnika, što je bilo nešto manje od ukupnog broja njemačke vojske i njenih satelita na Istoku. Mobilizacija vojnika, međutim, dovela je do ozbiljnog smanjenja radne snage. Taj je problem tek trebalo riješiti s obzirom na velike potrebe zemlje za uspješno vođenje rada.

Prvi uspjesi njemačkih trupa i njihovo izbijanje u južne rajone Estonije, kod Pskova, na srednje tokove Zapadne Dvine i Dnjepra ocijenilo je hitlerovsko rukovodstvo kao znak pobjede u ratu protiv Sovjetskog Saveza. Nacistička komanda smatrala je da je najvažnija faza plana Barbarossa — uništenje glavnih snaga sovjetskih trupa u pograničnim rajonima — uspješno završena. »Zadatak razbijanja glavnih snaga ruske kopnene vojske pred Zapadnom Dvinom i Dnjeprom je ispunjen — pisao je načelnik njemačkog Generalštaba kopnene vojske general Franz Halder. — Zato nije preuveličano ako kažem da je kampanja protiv Rusije bila dobivena za 14 dana«. Još određeniji je bio Hitler u izjavi od 4. jula: »Ja se za sve vrijeme pokušavam staviti u položaj protivnika. Praktično on je rat već izgubio. Dobro je što smo mi uništili ruske tenkovske i zrakoplovne snage na samom početku. Rusi ih više ne mogu obnoviti.« Nakon četiri dana na savjetovanju u Vrhovnoj komandi Hitler je tvrdio da će rat u najskorije vrijeme iz faze borbe sa Crvenom armijom prijeći u fazu »ekonomskog gušenja« Sovjetskog Saveza. Njemačka Vrhovna komanda smatrala je da je na čitavom frontu, izuzimajući finski front, ostalo najviše 66 borbeno sposobnih sovjetskih divizija. Sada je planirala da sa svojih i satelitskih oko 180 divizija lako savlađa »posljednji« otpor ostataka »demoraliziranih« sovjetskih trupa. Njemački su stratezi na tom savjetovanju donijeli odluku da nastave pojačanim tempom ofanzivu na tri pravca: linjigradskom, moskovskom i kijevskom. Grupa armija Sjever bila je dužna da ovlada Lenjigradom, Grupa armija Centar — da opkoli i likvidira sovjetske trupe na svom frontu i, »slomivši posljednji organizirani otpor sovjetske armije na razvučenom frontu, otvori sebi put prema Moskvi«. Zadatak grupe armija Jug ostao je isti kao i prije — zauzimanjem Ki-

jeva i stvaranje uvjeta za uništenje sovjetskih trupa u Ukrajini, a potom ovladavanje Donbasom i bazama Crnomorske flote. Finske su trupe imale zađatak da pomognu njemačkoj vojsci da s juga zauzme Lenjingrad, da glavnina krene na Murmansk i Kirovsku željezničku magistralu. Sasvim na jugu istočnog fronta, rumunjska je armija trebala da potpomogne zauzimanje južnih rajona Sovjetskog Saveza i cmomorske luke. Uvjerenost u brzi završetak rata protiv Sovjetskog Saveza bila je toliko čvrsta da su nacisti računali da u najskorije vrijeme pristupe rješavanju zadataka predviđenih direktivom štaba njemačke Vrhovne komande broj 32 od 19. juna 1941. godine, u kojoj se govori, ni manje ni više nego o osvajanju bazena Sredozemnog mora, Sjeverne Afrike, Bliskog i Srednjeg istoka, uz istodobno obnavljanje »opsade Engleske«. Ujedno s tim njemačko je rukovodstvo mamila perspektiva osvajanja Indije i prenošenja ratnih operacija na teritorij Sjedinjenih Američkih Država. To su bili dalekosežni planovi o svjetskoj dominaciji. Već su 14—27. jula njemački generali razradili plan o ofanzivi preko Kavkaza i Irana na Bagdad i operaciju »protiv industrijske oblasti Urala«, izračunali su koliko vojske treba s fronta povući u Njemačku početkom septembra 1941. godine, odredili su mjere za smanjenje brojnog stanja kopnenih trupa. Historija se nasmijala »osvajačima svijeta«. Bitke na desnoj obali Dnjepra pokazale su da je zaključak njemaćkih stratega o »odlučujućem uspjehu njihovih trupa na sovjetsko-njemačkom frontu obična iluzija«. »Sredinom jula — piše general P. A. Žilin — porasli su intenzitet i obim borbe s agresorima. Ukupna dužina aktivnog fronta, poslije uključivanja u kampanju njemačke armije Norveška i finskih trupa, povećana je za 1.200

kilometara. Pored tri glavna strategijska pravca pojavio se i sjevemi sektor fronta od Barencovog mora do sjevernih prilaza Lenjigradu (Karelska prevlaka). Njemačka armija Norveška i finska Karelška armija nastupale su na murmanskom, petrozavodskom i olonjeckom pravcu u namjeri da ovladaju Kirovskom željezničkom magistralom i lukom Murmansk, koja se zimi ne zaleđuje. Finska takozvana »Jugoistočna« armija prodirala je prema Lenjingradu sa sjevera preko Karelske prevlake. Grupa armija Sjever svojim brzopokretnim jedinicama (4. oklopna gmpa), pokušavala je da se preko Luga probije do Lenjigrada. Grupa armija Centar nastupala je na širem frontu od srednjeg toka Zapadne Dvine do Žlobina na Dnjepru. Koncentrirajući glavnu udarnu snagu (3. i 2. oklopnu grupu) na pravcu Vitebska, Smolenska i Roslavja ona je nastojala da se preko Smolenska i Vjazme brzo probije u Moskvu. Glavne snage Grupe armija Jug nadirale su prema Kijevu. Rumunjska 3. i 4. armija nastupale su iz Moldavije u pravcu Odese. Opći uvjeti borbe bili su za sovjetske trupe i dalje izuzetno teški. Odnos snaga na svim frontovima bio je i dalje u korist protivnika. On je držao inicijativu u svojim rukama i imao mogućnost da stvara moćne udarne pesnice od tenkovskih i motoriziranih trupa na željenim pravcima udara. Dvadesetog dana rata u zoru 10. jula otpočela je bitka za Lenjingrad i smolenska bitka, a 11. jula — herojska obrana Kijeva. Karakteristika oružane borbe u ljeto 1941. godine sastojala se u tome što su na tri pravca: lenjingradskom, moskovskom i kijevskom — sovjetske trupe vodile i obrambene i ofanzivne operacije. Rješavalo se pitanje: ili će Crvena armija odoljeti pritisku nacističkih osvajača i dobiti u vremenu, neophondom za završetak

mobilizacije ljudskih i materijalnih resursa zemlje, ili će protivnik uspjeti da postigne svoje ciljeve koje predviđa plan Barbarossa. Otpor sovjetskih trupa neprestano je jačao. Na lenjingradskom pravcu Nijemci su naišli na organizirani otpor na liniji obrane kod Luga. U toku 17. i 18. jula sovjetska 11. armija pod komandom generala V. Morozova nanijela je snažan protuudar 56. njemačkom motoriziranom korpusu. Već oko 20. jula bilo je jasno da Grupa armija Sjever nije kadra bez svježih snaga nastaviti ofanzivu na Lenjingrad. Na prilazima Lugu i Novgorodu soVjetske trupe su prisilile protivnika da čitavih 20 dana tapka u mjestu. Na kijevskom pravcu sredinom jula trupe Jugozapadnog fronta u ogorčenim borbama odbile su prvi nalet Nijemaca i onemogućile njihov pokušaj da u pokretu zauzrriu glavni grad Ukrajine. Peta armija pod komandom generala M. I. Potapova poduzela je niz protuudara i učvrstila svoje pozicije u rajonu Korostenja. Svojim aktivnim djelovanjem ona je za sebe vezala 17 divizija njemačke 6. armije. Vojska kijevskog utvrđenog rajona zatvarala je put u grad sa zapada. A na najkraćem putu za Moskvu — u međurječju Zapadne Dvine i Dnjepra i na širokim prostorima u okolini Smolenska — trupe Zapadnog fronta u krvavim borbama iscrpljivale su najsnažniju njemačku grupaciju — Grupu armija Centar. Međutim, to je kao i prije neravnopravna borba i već prvog dana smolenske bitke njemačke su trupe postigle zapažen uspjeh. Na pravcu Velikije Luki one su razbile 22. armiju generala F. A. Jeršakova, čije su jedinice morale nastaviti borbu u obruču. Na pravcu Vi' tebska njemačke su trupe slomile otpor 19. armije kojom je komandirao tada general Ivan S. Konjev, i nastavile

ofanzivu napredujući do 20. jula 150 kilometara. Južnije od ovog sektora njemačke su trupe nanijele dva udara, zaobilazeći Mogiljev sa sjevera i juga i okomljujući svoje bajonete izravno na Smolensk i Kričev. Ovdje su one napredovale oko 200 kilometara, opkolile Mogiljev i zauzele Oršu, Smolensk i Kričev. U centru fronta 20. sovjetska armija pod komandom generala P. A. Kuročlcina vodila je borbu svojim isturenim krilima, dok se 16. armija generala M. F. Lukina tukla neštedimice braneći svaki pedalj Smolenska. Na zapadnoj obali Dnjepra mostobran je štitila 172. divizija 13. armije generala M. T. Romanova. U toku 13. jula armija pod komandom generala F. I. Kuznjecova, koja je držala lijevo krilo Zapadnog fronta, prešla je u protunapad na borujskom pravcu. Ipak, glavnina trupa Zapadnog fronta morala je da odstupa i pored heroizma očitovanog u okršajima s njemačkim tenkovskim jedinicama. Ali to nije bilo klasično odstupanje, već uporna i viteška borba koja je iscrpljivala obje strane. Ofanzivne su akcije 21. armije imale veoma važne posljedice. Ona je vezivala za sebe 15 divizija 2. njemačke armije, osujetila protivnikovo napredovanje prema Gomelju i zaustavila motorizirane trupe generala von Weichsa (fon Vajksa) na pravcu Roslavlja. Dvadeset prva armija zadržala je svoj položaj s juga u odnosu na glavne snage Grupe armija Centar i konstantno prijetila da nanese udar iz pozadine. U ofanzivnim borbama ona je oslobila Žlobin i Rogačev. U teškoj situaciji izazvanoj dubokim uklinjenjem njemačkih tenkovskih jedinica, Stavka je poduzela hitne mjere ubacujući svježe snage na smolensko-moskovskom pravcu, uz istodobno stvaranje obrane po dubini i izgradnji obrambenih linija. Na liniji Staraja Rusa—Olenjino dvije nove armije zaposjele su obrambene polažaje. Već

14. jula sve trupe koje su se nalazile u pozadini Zapadnog fronta od Staraje Ruse do Brjanska bile su uključene u Front rezervnih armija.« Stavka Vrhovne komande postavila je trupama Zapadnog fronta ofanzivne zadatke. U razgovoru s maršalom Timošenkom Staljin je 20. jula rekao: »Mislim da je došlo vrijeme da prijeđemo na poduzimanje akcija velikim grupama.« On je naredio da se radi razbijanja protivnika stvore udarne grupe iz sastava Fronta rezervnih armija, da se ovlada rajonom Smolenska i odbace njemačke trupe preko Orše. Polazeći od toga, 13. i 21. armija Zapadnog fronta bile su izdvojene u samostalni Centralni front pod komandom generala F. I. Kuznjecova. Krajem jula u okolini Smolenska razbuktale su se novom snagom ofanzivne i obrambene borbe. U rajonu Jarceva malobrojna grupa trupa pod komandom generala K. K. Rokosovskog neočekivano za protivnika je prešla u ofanzivu, oslobodila ovaj grad, forsirala rijeku Vop i na njenoj zapadnoj obali zauzela dobre, utvrđene položaje. Svi pokušaji protivnika da odbaci sovjetske jedinice preko rijeke i povrati Jarcevo bili su odbijeni. Početkom augusta na frontu je uspostavljena izvjesna ravnoteža snaga. Maršal Aleksandar Vasiljevski piše u svojim memoarima* da se rezultati borbenih djelovanja sovjetskih trupa na zapadnom pravcu mogu ocijeniti pozitivno. One su spriječile napredovanje 3. oklopne grupe generala Hotha (Hota), koja je hitala u pomoć Grupi armija Sjever, u pravcu Valdajske gore i razbila obruč oko 20. i 16. armije, omogućujući njihovim glavnim snagama da se povuku preko Dnjepra. Pri tome su bili nanijeti veliki gubici oklopnim jedinicama koje su izgubile prijašnju udarnu snagu. U do tada po žestini neviđenim suda-

rima 2. i 3. njemačka oklopna grupa izgubile su više od 60"/» svojih tenkova i vozila i više od jedne trećine svojih boraca. Sovjetske su trupe preprečile put prema Moskvi i pješadijskim đivizijama protivnika. Na taj način, do prvih dana augusta njemačke snage nisu mogle obnoviti ofanzivu Grupe armija Sjever na Lenjingrad, a glavne snage Grupe armija Jug bile su vezane na kijevskom pravcu pa je Hitler smatrao da je nastupilo vrijeme da težište operacije prenese na krilne grupe armija — Sjever i Jug. Radi toga je iz sastava Grupe armija Centar ojačao ove dvije preostale grupe i naredio da se intenzivno nastavi napredovanje. U direktivi njemačke Vrhovne komande broj 34 od 30. jula stoji: »Grupa armija Centar prelazi u obranu ... U interesu provođenja kasnijih ofanzivnih operacija protiv 21. sovjetske armije (na pravcu Gomelja — primjedba B. K.) treba zauzeti pogodne polazne pozicije i u tom pogledu se mogu poduzeti ofanzivne akcije s ograničenim ciljem.« Radi efikasnijeg funkcioniranja operativnog rukovođenja, sovjetska je komanda 20. jula ujedinila Front rezervnih armija i front Možajske obrambene linije u jedinstveni Rezervni front pod komandom Georgija Žukova. Na položaju načelnika Generalštaba Žukova je 1. augusta zamijenio maršal Boris Mihajlovič Šapošnjikov. Na spoju Centralnog Rezervnog fronta 16. augusta formiran je novi Brjanski front pod komandom maršala Andreja Ivanovića Jerjomenka. I pored žilave obrane sovjetskih trupa njemačke su armije uspjele da 21. augusta probiju obrambene linije Centralnog, a potom i Brjanskog fronta, prodru u dubinu od 120—140 km i da izbiju na liniju Novozibkov—Starodub.

Stavka Vrhovne komande poduzimala je niz mjera, usmjerenih na osujećenje protivnikove ofanzive na južnom pravcu. U odgovoru na izvještaj maršala Žukova o okretanju udarnih snaga Grupe armija Centar protiv sovjetskog Centralnog fronta, Staljin i Šapošnjikov su mu 19. augusta poslali ovaj telegram: »Vaša predviđanja o vjerojatnom kretanju Nijemaca u pravcu Černigova, Konotopa i Priluke smatramo pravilnim. Napredovanje Nijemaca u tom pravcu označilo bi zaobilaženje naše kijevske grupacije s istočne obale Dnjepra i opkoljavanje naše 3. i 21. armije.« Dalje se u telegramu upozoravalo da je predviđen takav neželjeni tok događaja i da bi se on spriječio formiran je Brjanski front, a poduzimaju se i druge mjere radi zaustavljanja njemačkih trupa na južnom pravcu. U isto vrijeme trupe Zapadnog i Rezervnog fronta poduzele su ofanzivu u namjeri da razbiju grupaciju protivnika kod Duhovščinska i Jeljnje. One nisu postigle teritorijalne uspjehe, ali su čvrsto privezale za sebe tu grupaciju i lišile je mogućnosti da manevrira prema krilima Grupe armija Centar. U borbama kod Jeljnje Nijemci su pretrpjeli velike gubitke. U drugoj polovini augusta oni su iz rajona Jeljnje povukli dvije izmučene oklopne i jednu motoriziranu brigadu, zamijenivši ih sa pet pješadijskih divizija. Što se u međuvremenu odigravalo u augustu na drugim sektorima sovjetsko-njemačkog fronta? Na lenjingradskom pravcu Grupa armija Sjever probila je liniju obrane kod Luga na sektoru Kingisepska i sjeverozapadno od jezera Iljmen i u toku jednomjesečne ofanzive izbila na Finski zaljev u rajonu Streljne i preko Čudova napredovala prema Ladoškom jezeru. Nijemci su 8. septembra zauzeli Sljiselburg i blokirali Lenjigrad s kopna. Otpočela je dugotrajna borba grada-heroja u uv-

jetima blokade. U toku cijelog septembra branioci grada koji nosi Lenjinovo ime stoički su i nepokolebljivo odolijevali mnogobrojnim jurišima protivnika. Oni su osujetili sve njegove pokušaje da se udarom preko Neve spoji s finskim trupama na Karelijskoj prevlaci, zauzme Lenjingrad i blokira Kronštat. Krajem mjeseca front se na prilazima Lenjingradu stabilizirao. U augustu su njemačke trupe zauzele Estoniju. Borba se ovdje završila nakon dvonedjeljne obrane glavne baze Baltičke flote — Talina. Sve do 28. augusta 10. korpus 8. armije pod komandom generala I. F. Nikolajeva, mornarička pješadija i puk letonskih i estonskih radnika, uz podršku artiljerije i Baltičke flote, odbijali su silovite juriše protivnika. Sovjetski su brodovi izvršili 28—29. augusta izuzetno težak proboj kroz Finski zaljev i prešli iz Talina u Kronštat. Na putu su morali da savlađuju minska polja i da odolijevaju neprestanim napadima njemačke avijacije. Pod nevjerojatno teškim uvjetima u Kronštat je stiglo oko 90“/» ratnih brodova koji su se nalazili u Talinu. Osamnaest tisuća boraca i sastav Baltičke flote odmah su se pridružili braniocima Lenjingrada. Branioci Monzundskih otoka sve do oktobra su nastavljali neravnopravnu, tešku i istinski herojsku borbu s protivnikom, vezujući za sebe dvije njemačke divizije i dio njemačke 1. zračne flote i sprečavajući da u Finski zaljev prodre njemačka mornarica. S Monzundskih otoka sovjetska je avijacija bombardirala Berlin i druge njemačke gradove. Za vrijeme jednog referiranja Staljinu komandant ratne mornarice general Nikolaj Kuznjecov predložio je da avioni Baltičke flote, kao odgovor na bombardiranje Moskve i Lenjingrada, počnu s napadima na Berlin. StaIjin je prihvatio prijedlog i naredio generalu G. V. Žavo-

ronkovu da detaljno razradi i organizira bombardiranje Berlina. Eskadrilom koja je prva napala njemački glavni grad komandirali su pukovnik Jevgenij Preobraženski i sadašnji general Pjotr Hohlov. U člancima »Četrdesetprve na Berlin« i »Prvi napad na Berlin« general Hohlov* se sjeća: »Petog augusta komandant puka Jevgenij Preobraženski i komesar Grigorij Oganezov okupili su sve posade aviona i saopćili borbeni zadatak koji je postavila Vrhovna komanda... Ja sam govorio o osobenosti maršrute i o nekim proračunima za let. U početku treba da letimo iznad mora do Ščećina, a odatle da okrenemo na jug, prema Berlinu. Na povratku na more treba da izbijemo u rajon Kolberga i da idemo do Kagula. Dužina čitave maršrute — tamo i natrag — iznosi 1.760 kilometara, od toga 1.400 km nad morem. Nad Berlinom ćemo se morati podići do visinskog plafona aviona — 6.000— 6.500 metara. Na cio let utrošit ćemo sedam sati, uzimajući u obzir i drugi krug pri slijetanju. Čak i u tom slučaju, u rezervoarima će ostati gorivo još za samo 15—20 minuta leta, a jedini aerodrom koji možemo koristiti jest naš. Zbog toga naš boravak nad Berlinom mora biti kratak i zbog toga piloti moraju voditi avione na cilj veoma precizno i brzo. U to vrijeme njemački glavni grad branila je snažna protuzračna obrana: hiljade protuavionskih topova i reflektora, stotine aviona pripremljenih za noćne zračne borbe, veliki broj pregradnih aerostata. Sva su ta sredstva bila duboko ešalonirana na najugroženijim prilazima gradu. Dubina obrane sa sjevera faktički je počinjala od obala Baltičkog mora ...

Početkom augusta u Berlinu još uvijek traju bijele noći, pa ipak je noću bio lakši prilaz nego danju. Proračuni su pokazivali da moramo poletjeti u 21 sat uveče kako bi se vratili u četiri ujutro s izlaskom sunca. Poletjeli smo 6. augusta točno u 21 sat... Kada smo kod Svinoustja ušli na njemački teritorij, leteći na visini od 6.000 metara, temperatura u našim kabinama pala je na minus 38 stupnjeva. U Ščećinu smo primijetili živu aktivnost na aerodromu. Tamo su se za sve vrijeme palili i gasili reflektori i davali signali za slijetanje. To su se, vjerojatno, vraćali njemački avioni s Istoka. Ruka je sama išla prema poredanim bombama ... Ali nas je očekivao drugi cilj. A do njega je predstojao još polsatni let. Aerodromska nas je služba prihvatila kao svoje, davala nam signale da sletimo. Berlin smo ugledali iz daljine. Najprije se na horizontu pojavila svijetla mrlja, potom je ona počela da raste i odjednom je odbljesak svjetlosti zahvatio pola neba. Od uzbuđenja sam se zaprepastio. Fašistička je prijestonica bila osvijetljena. Raportiram Preobraženskom: — Pred nama je Berlin! — Vidim! — uzbuđeno odgovara on, i aeronavigacijskim signalima naređuje avionima koji lete za nama da se razviju i samostalno krenu prema svojim ciljevima. Usmjeravam svoj avion prema Ščećinskoj željezničkoj stanici u sjeverozapadnom Berlinu, gdje su se po izvještajima obavještajne službe u to vrijeme ukrcavali mnogi vojni ešaloni koji su išli na istok. Po uličnim svjetiljkama lako se prepoznaju konfiguracije ulica, svjetlucaju iskre tramvajskih kola, a pun mjesec osvjetljava jezera i rijeku Spree (Špre). Grad šuti... Još uvijek nas smatraju svojima. Pritiskam dugme.

— To vam је za Moskvu, za Lenjingrad, za porobljene narode! — vičem. Bombe su već odletjele, a ja još uvijek pritiskam gumb. — Gdje su leci! — pitam preko mikrofona našeg strijelca-radistu Krotenka. — Odletjeli su zajedno s bombama! — odgovara on. Nakon četrdesetak sekundi ugledao sam dolje eksplozije. Grad je odjednom utpnuo u tamu. Nebo su namah osvijetlile hiljade reflektora i putanja protuavionskih granata ... Grandiozni vatromet nad Berlinom skrivenom u mraku. Isprcd i iza aviona proletjelo je odjednom 30—40 granata, ali Nijemci su zakasnili. Primjenjujući protutopovski manevar, mijenjajući kurs svakih pola minuta mi smo letjeli prema moru. Tih trideset minuta od Berlina do Sčećina bili su veoma teški. Zbog toga je Krotenko požurio da kući pošalje telegram s prije dogovorenim tekstom: »Moje mjesto je Berlin. Zadatak sam izvršio. Vraćam U Lenjingradu je organiziran talas mitinga pod parolom: »Naši bombardiraju Berlin«. Bombardiranje Berlina i drugih njemačkih gradova imala su veliki politički i psihološki odjek u Sovjetskom Savezu, Njemačkoj i u svijetu. Neki veoma dalekovidni političari i vojnici, među kojima je bilo čak i hitlerovskih generala, već tada su shvatili da od blickriga u Rusiji neće biti ništa. Gotovo dva mjeseca trajala je obrana daljih pomorskih prilaza Lenjingradu i poluotoku Напкб (Hanko). Evakuacija Hankoa bila je provedena organizirano i završena je početkom decembra. U Ukrajini su u prvoj polovini augusta sovjetske trupe uz ogorčene napore odbijale napade njemačke 1. ok-

lopne grupe, 6, 17. i 11. armije, 3. i 4. rumunjske armije i mađarskog korpusa. Sve su te jedinice pripadale Grupi armija Jug. Protivnik nikako nije mogao zauzeti Kijev, ali su krajem mjeseca njegove armije uspjele izbiti na Djepar na sektoru od Kremenčuga do Hersona. Odesa se našla u dubokoj pozadini neprijatelja. Više od 70 dana branioci Odese, odsječeni od glavnih snaga sovjetskog Južnog fronta, odolijevali su neprestanim nasrtajima 18 rumunjskih divizija, ali velika crnomorska luka nije pokleknula. Uspješnoj obrani glavnog grada Ukrajine pridonijeli su i protuudari 26. armije generala F. J. Kostenka južno od Kijeva i čvrsta, dobro organizirana obrana 5. armije u Korostenjskom utvrđenom rajonu. Na sjeverozapadnim prilazima Kijevu u borbama su bile angažirane glavne snage 6. njemačke armije, čime su one bile lišene mogućnosti da se neposredno obore na grad. Štoviše, sovjetska 5. armija nije dopustila Grupama armija Jug i Centar da spoje svoje krilne jedinice istočno od Polesja. Ovdje se na protivnikovom frontu obrazovala golema linija prekida, svojevrsna breša. Otpor sovjetskih trupa istočno od Polesja i u rajonu Kijeva sprečavao je Nijemce da istodobno napreduju u pravcu Moskve ili Donbasa. U Hitlerovom Glavnom stanu pojavile su se nesuglasice. Komandant njemačke kopnene vojske feldmaršal Walter Brauchitsch (Valter Brauhič) smatrao je da treba obnoviti ofanzivu na Moskvu. Hitler i njegova okolina u Vrhovnoj komandi bili su za nastavljanje ofanzive na južnom pravcu. Ujutro 21. augusta njemačka Vrhovna komanda naredila je da započne operacija za spajanje krila grupe armija Jug i Centar radi uništavanja 5. sovjetske armije Jugozapadnog fronta.

Iz dana u dan postojalo je očigledno da je osvajački plan munjevitog rata protiv Sovjetskog Saveza bio postavljen na pogrešnoj osnovi — na potcjenjivanju snage i mogućnosti Sovjetskog Saveza i na precjenjivanju snage Njemačke. Neki njemački povjesničari i generali tvrde da je Hitlerova »kobna odluka« o privremenom prenošenju (augusta mjeseca) glavnog udara s moskovskog na kijevski (južniji) pravac faktički »spriječila osvajanje Moskve«. Događaji koji su slijedili jasno pokazuju da konačan cilj plana Barbarossa nije mogao biti realiziran ni na bazi prijedloga feldmaršala Brauchitscha, niti na bazi Hitlerove odluke.

SOVJETSKA SE INDUSTRIJA SELI NA ISTOK Predsjednik vlade Velike Britanije Winston Churchil (Vinston Cerčil) i predsjednik Sjedinjenih Američkih država Franklin Roosevelt (Frenklin Ruzvelt) odmah nakon njemačkog napada izjavili su da podržavaju Sovjetski Savez u ratu protiv sila Osovine. Več 12. jula potpisan je sporazum između Velike Britanije i Sovjetskog Saveza o zajedničkim akcijama u ratu protiv Njemačke. Nakon dvadesetčetverosatnog leta nad Atlantikom, 28. jula 1941. godine spustio se na rijeku Sjevernu Dvinu u Arhangelsk hidroavion »Catalina-PBI«: osobni izaslanik predsjednika Roosevelta Наггу (Hari) Hopkins došao je je u Sovjetski Savez da bi odgovorio sebi, Predsjedniku i Sjedinjenim Američkim Državama na jedno pitanje — može li se u ovom ratu računati na Rusiju. U memorandumu američkog i britanskog ministarstva, koji su se nalazili u torbi Hopkinsa, govorilo se da če »ruska kampanja« trajati »mjesec, možda tri mjeseca«. Neki su vojni stručnjaci polazili uglavnom od toga da rezultat rata zavisi »izuzetno od zračne moči«. A Sovjetski Savez imao je tri puta manje aviona nego Njemačka. Neprikrivena zabrinutost osječala se u riječima američkog promatrača, koji je ovako ocjenjivao vojni potencijal Trećeg Reicha (Rajha):

»Osamdeset milijuna Nijemaca, okupljenih u jednu cjelinu, plus rad golemog broja robova, plus osam godina bijesne trke u naoružanju i reorganizaciji, plus bezumni fanatizam.« Postojala je pretpostavka da će Sovjetski Savez tokom idućih mjeseci izgubiti teritorij koji mu daje 60°/» industrijske i 60°'» poljoprivredne proizvodnje. Nakon toga otpor je možda uzaludan. S isključivo vojnog gledišta, konsultanti Hopkinsa bili su u pravu. Njemačka, koja se odavno spremala za agresiju (pored nadmoći u avionima imala je i tri puta više tenkova), koristeći prednost iznednog napada, stvarno je za pet (a ne jedan) mjesec okupirala teritorij na kojem je prije rata živjela gotovo polovina stanovništva Sovjetskog Saveza. Tamo se proizvodilo 60“/o čelika i aluminijuma, vadilo 630/« uglja, nalazio se znatan dio sjetvenih površina. Međutim, ratni prognozeri s obala Temze i Potomaka su pogriješili. Sovjetski je Savez izdržao i pripremao snage da udarac uzvrati. Samo privremena prednost u vojnoj moći ne dovodi do pobjede u suvremenom ratu. »U ratu pobjeđuje onaj — pisao je Lenjin — tko ima više rezervi, više izvora snage, više istrajnosti i podrške naroda.« U takvom ratu pozadine se bore među sobom isto tako žestoko kao i frontovi. A pozadina Sovjetskog Saveza bila je dovoljno Cini se da je to shvatio i đalekovidni pomoćnik Roosevelta, jer se založio za podršku Sovjetskom Savezu. U tim prvim mjesecima rata, na istoku Sovjetskog Saveza već se uveliko radilo na razvijanju moćnog vojno-industrijskog kompleksa poduzeća koja su dobila zadatak da izgrađe ratnu proizvodnju najvećeg kapaciteta,

Zamjenik načelnika Generalšlaba Crvene nrmije marmandant Rrjanskog fronla maršal Andrej I. Jerjomcnko (lijevo gore) — Komandanl Kalinjinskog fronVasiiij D. Sokolovski, načelnik šlaba Zapadnog fronla

sposobnu da snabdije sovjetsku vojsku koliko njene potrebe zahtijevaju. Temelji tih industrijskih kompleksa bili su postavljeni na Uralu i u Sibiru još prije rata, izgradnjom moćnih metalurških kombinata i tvornica alatnili mašina. Hiljadu pet stotina tvornica, evakuiranih iz okupiranih područja, višestruko je povećalo snagu istočnoga industrijskog kompleksa. Od jula do novembra 1941. godine na istok je otišlo milijun i po vagona postrojenja a s poduzećima je evakuirano i 10 milijuna ljudi. Jedna čitava evropska industrijski razvijena zemlja pomakla se za dvije hiljade kilometara na istok. Od 1941. godine na Uralu i Sibiru je započeta izgradnja novih zavoda — avionskih, tenkovskih, automobilskih i traktorskih. U razdoblju od 1942. do 1944. godine pušteno je u rad 2.000 novih velikih tvomica. Na istoku su bila otkrivena i osvojena nova nalazišta nafte i ruda, proširene su sjetvene površine i povećana proizvodnja žitarica. Ural — planinski lanac dugačak dvije hiljade kilometara, koji odvaja Evropu od Azije — postao je neprekidna linija moćnih privrednih centara. Međutim, u toku augusta, septembra i oktobra tvornice evakuirane u Aziju tek su počinjale radom i nisu mogle odmah utjecati na povećanje sovjetskoga ratnog potencijala. Doduše, u takvoj situaciji trenutno su sav ratni teret preuzela na sebe tvornice i zavodi prije izgrađeni na teritoriji koju nisu uspjele osvojiti njemačke trupe. Oslanjajući se prije svega na proizvodnju tih zavoda i tvornica sovjetska je Vrhovna komanda odlučila da krajem augusta poduzme protuofanzivu. Trupe Brjanskog fronta dobile su zadatak da razbiju protivničku vojsku koja je nastupala na južnom pravcu. Radi uspješnije rea49

lizacije tog zadatka, jedinice Zapadnog i Rezervnog fronta trebalo je da poduzmu ofanzivu u pravcu Smolenska i Roslavlja. Krajem augusta i početkom septembra na ogramnom frontu od Toropeca do Novgoroda i Sjeverskog razbuktale su se ogorčene borbe. Nijemci su poslije snažnoga tenkovskog udara protiv Zapadnog fronta 29. augusta zauzeli Toropec. Njihova je ofanziva zaustavljena na prilazima Andreapolju. Ofanzivu u pravcu Smolenska i Roslavlja sovjetske su trupe obnovile 1. septembra. Naišle su na fanatičan otpor protivnika i uspjele su napredovati samo nekoliko kilometara. Stavka je 10. septembra naredila zapadnom frontu da prekine ofanzivu i prijeđe u obranu na pozicijama koje je držao. Međutim, sovjetska se ofanziva na nekim sektorima nastavljala. Dio snaga 43. armije rezervnog fronta i 24. armija pod komandom generala K. I. Rakutina izbacili su 5. septembra protivnika iz Jeljnje, razbili njegovu tamošnju grupaciju i 8. septembra likvidirale opasan jeljnjinski džep. Tako je završena prva faza smolenske bitke, čije je značenje u tome što su u pravcu Moskve njemačke snage bile prisiljene da prijeđu u obranu, koja je potrajala dva mjeseca. To je predstavljalo važnu etapu u slomu hitlerovskog plana o munjevitom ratu protiv Sovjetskog SaU zoni Brjanskog fronta je po odluci Stavke krajem augusta bila organizirana i izvedena velika zračna operacija. U njoj je sudjelovalo 460 borbenih aviona. Bilo je to vrijeme kada je na nebu još uvijek gospodarila njemačka avijacija. Sovjetski su piloti napadali najopasnije tenkovske grupacije neprijatelja, ali nisu mogli zaustaviti Nijemce u napredovanju.

GRAD U VOJNICKOM ŠINJELU Posljednji su mjeseci 1941. godine. U Moskvi je proglašeno opsadno stanje. »U vrijeme strašne opasnosti za našu državu život svakog vojnika pripada domovini«, pisalo je u proglasu trupama Zapadnog fronta. »Domovina vas poziva da postanete nerazrušivi zid i da zatvorite put fašističkim hordama u dragu i voljenu Moskvu.« Sama Moskva bila je kovačnica obrane. Cijela njezina industrija radila je za front. Omladina, čak i djeca, dobrovoljno su stupali u vojsku i borili se. Bivši komandant Moskovskog vojnog okruga, general P. A. Artemjev priča u svojim memoarima* o mjerama koje su tada poduzimane za obranu sovjetskog glavnog grada: »Još 4. jula Državni komitet obrane donio je odluku »O dobrovoljnoj mobilizaciji radnika Moskve i Moskovske oblasti u divizije, u dobrovoljačke divizije«. Samo za prva četiri dana prijavilo se 168.470 dobrovoljaca ... Državni komitet obrane donio je 16. jula drugu važnu odluku — da se gradi Možajska obrambena linija. Ona je imala da štiti volokolamski, možajski, maloroslavecki, a kasnije i kaluški pravac — najvažnije pristupe glavnom gradu. Radi organiziranja obrane na tim pristupima po naredbi Stavke 18. jula je formiran Front Možajske obrambene linije.

U njegov su sastav ušle dobrovoljačke divizije i dvije divizije osnovane od jedinica NKVD* iz unutrašnjosti... Oko dva mjeseca desetine hiljada stanovnika Moskve i Podmoskovlja (oko tri četvrtine njih bile su žene (gradilo je Možajsku Iiniju... « Pjesnik Aleksej Surkov, koji je čitav rat proveo kao vojni izvjestitelj sovjetskih listova sjeća se tih dana:** »Po svim putovima na zapad, na jug, na sjever i istok išli su odredi s hiljadama Moskovljana i Moskovljanki, išli su s lopatama, pijucima i motikama da grade sistem obrambenih objekata. Zamazani od jesenjih kiša raskaljenom glinom, oni su kopali tranšeje, duboke protutenkovske rovove, ukopavali u zemlju betonske poklopce bunkera i skloništa, postavljali neprohodni lanac protutenkovskih pregradnih stupova i »ježeva« i ograđivali bodljikavom žicom široke prostore podmoskovskih polja, gdje su u mirno vrijeme dolazili prošetati nedjeljom, gdje su stanovali u pionirskim logorima i u domovima odmoRominjale su po njima hladne jesenje kiše. Iznad njih su nadlijetali »meseršmiti«, izručujući bombe i polivajući ih olovom iz mitraljeskih rafala, a oni su kopali raskvašenu zemlju uporno, neprekidno, bijesno. I srce u grudima svakoga toga neznanog graditelja pobjede kucalo je učestalo i vatreno kao da ih je požurivalo: brže, brže, što brže! A kako je prelijepa u svoj strogoj i strašnoj veličanstvenosti bila Moskva tih nezaboravnih dana! U svim svojim predgrađima opasivala se ona protutenkovskim pregradnim stubovima i »ježevima«, višesloj-

nim linijama napravljenih od džakova s pijeskom u obliku barikada, od puškarnica i vatrenih točaka iz kojih su mrko gledale crne »očice« mitraljeza i izranjala ždrijela protutenkovskih topova. Dobrovoljci iz bataljona za lov na tenkove marširali su ulicama, i pri svakom naletu njemačkih bombardera na desetine hiljada Moskovljana, muškaraca i žena, staraca, dječaka i djevojčica uspinjali su se na krovove zgrada da bi, prkoseći eksplozijama bombi i zvižduku mitraljeskih rafala, gasili požare koje su izazivale zapaljive bombe. U to vrijeme, čak su i specijalisti za popravke primusa i petrolejskih Iampi prekvalificirani u proizvođače ručnih bombi i minobacača, a u praznim pogonima industrijskih giganata evakuiranih na istok popravljani su u borbi oštećeni tenkovi, izrađivani automati za branioce grada i granate. Radnici duhanske industrije proizvodili su municiju za puške, a graditelji metroa miješali su beton za izgradnju bunkera u Podmoskovlju. U to vrijeme, hiljade domaćica, vrativši se s izgradnje obrambenih objekata, spuštale su crne roletne za zamračivanje i u besanim noćima hitro šile tople vatirane dolame i šapke za branioce glavnog grada. U to vrijeme u moskovskim komsomolskim rajonskim komitetima okupljali su se mladići i djevojke, odmah po izlasku iz škola i položivši zakletvu na vjernost domovini, u mračne jesenje noći prelazili front da bi u neprijateljskoj pozadini prikupljali obavještenja, miniraИ i dizali u zrak putove i pruge kojima su se kretali tenkovi i borbena oprema. U njihovim je redovima bila i

Zoja Kosmodemjanskaja* i onih osmorica smjelih koje su pobješnjeli hitlerovci objesili u Volokolmasku. Da, tih su dana svaka ulica, svaki sokak, svaka kuća i svaki stan u Moskvi bili sudionici borbenog fronta. I u surovoj frontovskoj svakidašnjici formirali su se frontovski način života i frontovski običaji. Što su češći bih neprijateljski napadi iz zraka, to su Moskovljani postajali smireniji. Već u jesen u skloništa od bombardiranja odlazile su samo žene s malom djecom i nemoćni starci. U surovim okolnostima grada-fronta Moskovljani su ostajali Moskovljanima. Danonoćno, gotovo bez prestanka, pucali su protuavionski topovi i mitraljezi, štiteći vatrenim valom nebo glavnog grada. Tu i tamo, padale su bombe koje su izručivali usamljeni avioni, probivši se kroz vatreni obruč obrane. S vremena na vrijeme rušile su se zgrade od izravnih pogodaka bombi i izbijali su požari. Ali rane nanesene gradu brzo su zaliječivane. Tako je od eksplozije bombe oštećen spomenik K. A. Timirjazevu bio obnovljen za jedan dan i, kao da ništa nije bilo, stajao je i dalje na takozvanoj Nikitinskoj kapiji. Isto se dogodilo i sa spomenikom Lomonosova na skveru Moskovskog sveučilišta. Tvornice i zavodi radili su neprekidno u tri smjene, a u časovima napada iz zraka radnici nisu napuštali svoja radna mjesta.

Kao i obično radile su trgovačke radnje, bili su otvoreni restorani, menze i kavane. Uveče su koncertne sale i teatri bili puni gledalaca. Sjećam se kako sam u najteže vrijeme, kad je neprijatelj osobito uporno pokušavao da se probije u glavni grad, stigao u Moskvu direktno s fronta s omanjom grupom pisaca. Sudjelovali smo na književnom jutru priređenom za komsomolce u koncertnoj sali »Čajkovski«. Književno se jutro održavalo uz grmljavinu protuavionskih topova. Sala nije bila sasvim puna, jer je omladina bila na poslu, ali neko osobito zajedničko osjećanje povezivalo nas je s našim slušaocima ... Isto tako ne mogu zaboraviti kako smo na poziv partijske organizacije štamparije »Omladinska knjiga« držali književno veče u klubu te tvornice. Tek što sam bio završio svoju uvodnu riječ o Crvenoj armiji, zasvirale su sirene, počela se približavati buka aviona i odjeknula je artiljerijska kanonada. Ljudi u predsjedništvu pogledali su se očima i počeli se šapatom dogovarati: nastaviti ili prekinuti veče. U sali je publika shvatila o čemu se šapuće u predsjedništvu, i stotine je glasova stihijski povikalo iz raznih uglova sale: — Nastavite veče! Neka idu u djavolju mater, oni po čitav dan lete. Ne damo da nam fricevi pokvare tako lijepo veče! I uz grmljavinu topova i prasak eksplozija pjesnici su čitali svoje stihove, prozaisti su pričali o viteštvu sovjetskih ratnika, prikovavši za sebe stotine vatrenih očiju. Kada se književni dio večeri završio, bombardiranje je još trajalo. U sali su klupe brzo sklonjene u stranu. U sredinu je stao harmonikaš i uz zvuke starinskog valcera

zaplesali su mladi slagari, knjigovešci, mašinisti i korektori... Istina, parovi su najčešće bili sastavljeni od djevojaka: njihovi su vršnjaci u to vrijeme ratovali u rovovima ispred Moskve ... Za milijune sovjetskih ljudi i u godinama radosti i u godinama teških iskušenja Moskva je bila akumulator njihove energije, njihova heroizma i Ijubavi prema domovini. U ratnim godinama silina te ljubavi se udesetostručavala... Saopćenjima o zauzimanju Moskve hitlerovci su htjeli da u srcima ljudi potkopaju vjeru u pobjedu, da slome snagu njihova otpora. Hitlerovski štićenici, kmetovi i kvislinški policajci u okupiranim krajevima, organizirali su silom seoske zborove i, vrteći u rukama letke s bučno reklamiranim izvještajima Vrhovne komande Wehrmachta, uvjeravali i opominjali natmurene slušaoce: — Što se kolebate i nećkate! Sve je propalo. Nijemci su zauzeli i Moskvu. Svejedno, boljševici se neće odrA slušaoci su, gledajući vatrenom mržnjom izdajnike, tvrdoglavo šutjeli i nakon takve »obrade« tajno nosili partizanima kruh i slaninu, sami odlazili u šumu i tamo, u krugu svojih, po čitave noći slušali u zemunicama dragi, neiskazivo dragi glas spikera radio Moskve. — Govori Moskva! Govori Moskva! ... Preko ognjenih barijera frontova iz dana u dan Moskva je govorila s cijelim svijetom, i slušajući njen glas, ljudi u porobljenom svijetu, u zarobljeništvu, disali su dublje, pri srcu im je bilo lakše, u duši svjetlije, čak i ako je sutradan predstojao mučenički kraj u mučilištima Gestapoa ili na gubilištu s omčom o vratu...

Za njih je riječ »Moskva« bila simbol života i pobMoćnim snagama Grupe armija Centar sovjetska je komanda mogla da suprotstavi manje snage i borbenu tehniku. U oktobru su Zapadni, Rezervni Brjanski front, na čijem su čelu stajali I. S. Konjev, S. M. Buđoni i A. I. Jerjomenko, imali ukupno 95 divizija (sovjetske su divizije bile nekompletne i brojčano manje od njemačkih, imale su u prosjeku 7—10 hiljada vojnika) s oko 850 hiIjada ljudi, 780 tenkova, 545 aviona i 6.800 topova i minobacaća. Odnos u živoj sili bio je 1 : 1,4 u korist protivOsim toga, većina jedinica, osobito iz sastava rezervnog fronta nije imala borbeno iskustvo. Mada su borci 12 dobrovoljačkih divizija imali visok borbeni duh, njihovo iskustvo i obučenost bili su relativno slabi. Sovjetske su trupe po broju i kvaliteti tenkova također zaostajale za protivnikom (780 : 1.700). Doduše, sovjetski tenk »T-34« bio je superiorniji u usporedbi s njemačkim tenkovima, ali je bilo veoma malo tenkova tog tipa. Tako je u sastavu Zapadnog fronta od ukupno 483 tenka, srednjih i teških tenkova (T-34) bilo samo 45, tj. oko 9’/». Ostali su tenkovi (»BT«, »T-37-40«) po svojim taktičko-tehničkim osobinama znatno zaostajali za neprijateljskima. Slična je situacija bila i na drugim frontoviBrojčana nadinoć u avionima također je bila na strani njemačkih trupa (545—1.000). U sovjetskoj je avijaciji bilo samo 20°/» novih bombardera. Trupe Zapadnog, Brjanskog i dio snaga Rezervnog fronta držale su obrambene položaje koje su se sastojale od dvije linije. Njihov prednji kraj, koji se dodirivao s protivnikom, prolazio je kroz Ostaškovo, Jarcevo, Pogar

i Gluhov. Druga linija (rževsko-vjazemska) također se sastojala od dvije zone. Prvu: Seližarovo—Olenjino—Dorodobuž držale su trupe Rezervnog fronta, a druga je prolazila kroz Ržev i Vjazmu, i nije bila zaposjednuta od trupa. Zatim je građena Možajska obrambena Iinija, koja se sastojala od tri zone obuhvativši Volokolamski, Možajski, Malojaroslavecki i Kalušski utvrđeni rajon. Osim toga, oko Moskve su obrambene Iinije gradile trupe moskovske zone i stanovništvo. Prednji kraj prve linije, koja je opasivala glavni grad, išao je duž Tarasovke, Kljazminskog umjetnog jezera, Himke i Butova, dostižući dubinu od 4 do 6 kilometara. Podizana je i druga obrambena linija u obliku obruča oko Moskve, a građena su i utvrđena u samom gradu. Na taj je način ispred protivnika stvoren sistem utvrđenja od 8 do 9 obrambenih linija na frontu dugom 300—400 km i u dubini 300—350 kilometara. Međutim, sovjetske su trupe zauzimale obrambene linije samo na dubini 50—70 km. Izgradnja ostalih linija nije bila završena do početka njemačke ofanKomandanti frontova, armija i manjih jedinica, organizirajući obranu koncentrirali su veliki dio trupa na, po njihovom mišljenju, najugroženijim pravcima i sektorima. Operativni sastav Zapadnog i Brjanskog fronta uključivao je armije razvijene u jednom ešalonu i rezerve — samostalne pješadijske, oklopne i konjičke divizije, kao i oklopne brigade. Tenkovske su trupe, redovito, bile uključene u sastav rezerve. »Stavka nije imala na raspolaganju pripremljene strategijske rezerve — piše maršal Aleksandar Vasiljevski* — što nas je ometalo da poduzmemo još odlučnije korake ... Ipak, učinjeno je sve što je bilo u našoj moći

da se osujeti njemački napad na Moskvu. Poduzimane su opsežne mjere za paraliziranje i odbijanje neprijateljskog napada iz zraka. Želim da istaknem da su napori Državnog komiteta obrane bili usmjereni ne samo na stvaranje duboko ešalonirane obrane i pouzdane zaštite Moskve od napada avijacije već i na ubrzano formiranje i pripremu strategijskih rezervi. Usporedo s formiranjem novih armija, uključenih u sastav Rezervnog fronta, organizirane su i nove vojne jedinice na Uralu, u srednjoj Aziji, u Povolžju i na jugu zemlje ...« U prvoj polovini augusta Stavka je izdala direktivu o pojačanju Rezervnog i Zapadnog fronta divizijama koje su se do tog vremna nalazile na Možajskoj liniji obrane. Na taj način dobrovoljačke divizije, formirane za obranu prilaza Moskvi na Možajskoj liniji, morale su da prođu kroz prvo borbeno krštenje na obrambenoj liniji Vjazme. Nakon odlaska divizija moskovskih dobrovoljaca na Možajskoj obrambenoj liniji gotovo i nije bilo trupa. Početkom septembra samo najvažniji pravci prema Moskvi štićeni su utvrđenim rajonima koje su zaposjeli malobrojni mitraljeski bataljoni i nekoliko minobacačkih četa. Znatan dio Možajske linije nije imao dovoljno trupa čak ni za održavanje utvrđenih objekata. Međutim, stanovnici Moskve i dalje su užurbano i danonoćna gradili utvrđenja, bunkere i obrambene linije. Da bi se održala linija, bilo je, po planu, potrebno 17 ojačanih pješadijskih divizija. Međutim, utvrđeni rajoni stvoreni na tom pravcu mogli su krajem septembra u svom sastavu imati najviše jednu petinu potrebnih snaga i sredstava (oko 40 bataljona). Te su jedinice bile kadre odbiti napade samo protivnikovih prethodnica, ali ne i glavnine njegovih trupa. Zbog toga se očekivalo da će Možajska linija biti ojačana jedinicama iz rezervi Stavke ili da će se na njoj učvrstiti sovjetske trupe koje se povlače.

Uoči bitke za Moskvu Crvena je armija morala da na Dalekom istoku, prema Japanu, koji je okupirao Koreju i veliki dio Kine, drži milijunsku vojsku, jer je Japan bio najbliži suradnik Njemačke. Njegove su trupe mogle upasti na sovjetsku teritoriju. Tek kada je oktobra mjeseca, u jeku bitke za Moskvu, sovjetski obavještajac Richard Sorge (Rikard Zorge)* javio da raspolaže pouzdanim podacima po kojima Japan neće napasti 1941. godine Sovjetski Savez, Staljin je odlučio da dio dalekoistočnih trupa prebaci na evropsko bojište. Kao što ćemo kasnije vidjeti, Sibirci su odigrali veliku ulogu u obrani sovjetskoga glavnog grada.

OPERACIJA »TAJFUN« U septembru je Grupa armija Centar prešla u novu ofanzivu prema Moskvi. Njezin je zadatak bio da prije zime zauzme Moskvu. Ona je u tu svrhu ojačana s 4. oklopnom grupom. Grupa armija Centar tada je raspolagala moćnom masom od 78 divizija, od toga 14 oklopnih i 8 motoriziranih. Susjedne grupe armija trebale su da pomognu njezinu ofanzivu napadima na svojim frontovima, da bi tako spriječile da se s drugih dijelova sovjetskog fronta prebacuju pojačanja sovjetskim trupama koje brane pravac prema Moskvi. Ta je ofanziva došla u najteže vrijeme, kada su njemačke snage na jugu u kijevskoj bici opkolile četiri sovjetske armije, koje su ubrzo uništene. Prema sovjetskim podacima, Nijemci su uspjeli zarobiti 253.000 vojnika, dok je broj mrtvih i ranjenih ostao nepoznat. Na sjeveru istočnog fronta Grupa armija Sjever uspjela je da obuhvati Lenjingrad s juga i presjekla mu vezu kopnom s ostalim dijelovima Sovjetskog Saveza. Tu se praktično našlo opkoljeno oko 3 milijuna ljudi. U tim okolnostima moćna masa Grupe armija Centar krenula je u ofanzivu. Nijemcima se žurilo. Hitler je već 6. septembra potpisao direktivu broj 35, u kojoj je, usporedo sa svim prijašnjim zadacima, glavni akcenat stavljen na »odlučujuću operaciju« na moskovskom prav-

cu. Direktiva je glasila: »U zoni Grupe armija Centar pripremiti operaciju protiv Timošenkove grupe armija (trupe Zapadnog i Rezervnog fronta — B. K.) na taj način da se što je moguće brže (kraj septembra) organizira ofanziva i uništi protivnik koji se nalazi u rajonu istočno od Smolenska, izvršivši dvostruko opkoljavanje u općem pravcu prema Vjazmi, uz angažiranje moćnih tenkovskih snaga koncentriranih na krilima ...« Ova jesenja ofanziva koja će se odvijati u vremenu oktobar-novembar 1941. radi osvajanja Moskve, dobila je šifrirani naziv Tajfun. »Kada glavna masa trupa Timošenkove grupe bude razbijena — stoji u direktivi — Grupa armija Centar počet će gonjenje protivnika koji se povlači na moskovskom pravcu, naslanjajući se desnim krilom na rijeku Oku, a lijevim — prema gornjem toku Volge ... Radi izvršenja te direktive komandant Grupe armija Centar, feldmaršal von Bock, izdao je 16. septembra naredbu za pripremu te ofanzive na Moskvu. Dakle, glavni cilj operacije Tajfun bio je: uništavajućim udarcem razbiti sovjetske trupe na moskovskom pravcu i tenkovskim grupacijama opkoliti sovjetsku vojsku zapadno od Moskve, u rajonu Vjazme i Brjanska. »Međutim, nacisti su ubrzo shvatili — piše general Žilin — da ne mogu povratiti vrijeme izgubljeno u toku kijevske bitke. Pri tome su se Hitlerovi generali pokazali kao i prije nesposobnima da kritički ocijene i priznaju da je gubljenje vremena bilo iznuđeno i da nije zavisilo od želje i volje ni Hitlera, ni Keitela, ni komandanta kopnene vojske Brauchitscha ili njegova načelnika štaba Haldera, niti bilo kojega drugog rukovodioca njemačkih oružanih snaga.« Ofanziva njemačkih trupa na Moskvu, operacija Tajfun, počela je 30. septembra udarom južne grupacije Grupe armija Centar. Druga Guderijanova oklopna gru-

pa i 2. armija najprije su napale lijevo krilo trupa Brjanskog fronta iz rajona Šostka—Gluhov u pravcu Orela, zaobilazeći Brjansk s jugoistoka. Druga oklopna grupa generala Guderijana imala je u svom sastavu 15 divizija od kojih je 10 bilo oklopnih i motoriziranih. Nadmoćnost protivnika nad lijevim krilom Brjanskog fronta iznosila je u Ijudstvu 2,6 puta, u artiljeriji — 4,5 puta, a u avijaciji i tenkovima nadmoć je bila gotovo apsolutna. Iskorištavajući brojčanu nadmoćnost, osobito u tenkovima, protivnik je probio obranu Brjanskog fronta u rajonu Gluhova i nastavio napredovanje u pravcu sjeveroistoka: jednim tenkovskim korpusom prema Orelu i Tuli, a drugim — k Brjansku i Karačevu radi toga da izađe iza leđa glavnini snaga fronta i opkoli ih u rajonu Brjanska. »Protivnik je — piše general Murijev* — lako probio obranu trupa Brjanskog fronta u rajonu Gluhova ne samo zbog svoje brojčane nadmoćnosti već i zato što naše trupe u tom rajonu nisu imale kompaktnu obranu. Stvar je u tome što su trupe lijevog krila fronta (grupa generala A. N. Jermakova i dio 13. armije) još 29. septembra organizirale napad s ciljem da ovladaju Gluhovom i »liše protivnika taktičke nadmoći na lijevom krilu fronta«. Taj zadatak nije bio ispunjen zbog nedostatka snaga. Ali pokušaj da se zauzme Gluhovo doveo je do znatnog razvlačenja i rastrojstva obrambene grupacije trupa fronta i olakšao je protivniku probijanje naše obrane. Osim toga, još jedna je okolnost bila povoljna za protivnika u uspješnom probijanju naše obrane: 2. oklopna grupa počela je ofanzivu dva dana prije ostalih snaga grupe armija Centar, što joj je omogućilo da potpuno iskoristi zrakoplovstvo za podršku njenih akcija.« Evo

što o tome kaže komandant oklopne grupe general Guderijan: » ... smatrao sam da samo u slučaju ako počnem ofanzivu dva dana prije ostalih armija, iz sastava Grupe armija Centar, mogu računati na snažnu podršku avijaVeoma teška situacija nastala je južno od Brjanska, gdje je 3. i 13. sovjetskoj armiji prijetilo opkoljavanje. Istodobno je njemačka 2. armija probila obranu 50. sovjetske armije i brzo napredovala prema Brjansku. Ne nailazeći na ozbiljan otpor, Guderijanove trupe su se okomile na Orel, u čijem rajonu, iz navedenih razloga, nije bilo dovoljno sovjetskih trupa za odbijanje protivničkog napada. Sovjetske su se trupe povlačile pod borbom na istok, trpeći poprilične gubitke. Ali situacija se pogoršala time što je počev od 8 sati ujutro 1. oktobra veza štaba fronta sa štabovima armija radila uz veće prekide, a oko 12 sati, nakon napada njemačke avijacije, veza s 3. i 13. armijom bila je potpuno prekinuta. Komandiranje trupama lijevog krila Brjanskog fronta bilo je paralizirano, a odmah zatim bila je privremeno prekinuta veza između štaba Brjanskog fronta i Stavke. Zbog toga je Stavka morala staviti neposredno pod svoju komandu neke jedinice tog fronta. »Po naređenju Vrhovnog komandanta — sjeća se maršal Vasiljevski — u noći između 1. i 2. oktobra naredio sam komandantu Ratnog zrakoplovstva Crvene armije generalu P. F. Žigarjevu i komandantu Brjanskog fronta A. I. Jerjomenku i nekim drugim licima da odmah formiraju za Brjanski front zrakoplovnu grupu na čelu sa zamjenikom načelnika štaba Ratnog zrakoplovstva pukovnikom I. N. Ruhleom (četiri zrakoplovne divizije i jedna zrakoplovna divizija za specijalnu namjenu). Počev od

2. oktobra ona je trebala sudjelovati u uništenju tenkovske grupacije protivnika, koja se probila u rajonu Sveska. Bilo je predviđeno da tu operaciju štite lovci. Za to je bio odgovoran komandant zrakoplovstva Brjanskog fronta general F. P. Polinjin. Motorizirane jedinice njemačke 2. oklopne grupe zauzele su 3. oktobra Orel i pokušale da nastave napredovanje po magistrali Orel—Tula. Brjanski je front bi presječen. Radi zatvaranja pravca Orel—Tula, Stavka je iz svoje rezerve u borbu hitno ubacila 1. gardijski korpus, ojačan s dvije tenkovske brigade, zrakoplovnom grupom i s još nekoliko specijalnih jedinica. Komandiranje tim korpusom bilo je povjereno generalu oklopnih jedinica D. D. Ljeljušenku. On je bio neposredno potčinjen Stavki. Korpus je dobio naređenje da se najkasnije do 5. oktobra koncentrira u rajonu Mcenska, Otrjadija i Ćernija ... « Međutim, 24. motorizirani korpus iz Guderijanove grupe zašao je u međuvremenu iza leđa trupa Brjanskog fronta. Ljeljušenkov 1. gardijski korpus, koji se razvio u rajonu Mcenska, započeo je borbu s motoriziranom i tenkovskom grupacijom protivnika. Njemačke su trupe zadržane na tom sektoru nekoliko dana, trpeći velike gubitke u živoj sili i borbenoj tehnici. Samo 6. oktobra Guderijan je izgubio 43 tenka i 500 vojnika. Tenkisti 4. i 11. brigade prvi su put ovdje primijenili način uništavanja protivničkih tenkova iz zasjede. Zahvaljujući uspjehu 1. gardijskog korpusa trupe Brjanskog fronta povukle su se na određenu obrambenu liniju. Evo kako taj sudar opisuje komandant njemačke 2. oklopne armije* general Guderijan: »U rajonu djelovanja 24. tenkovskog korpusa, kod Mcenska, sjeveroistočno od

Orela, razbuktala se žestoka borba u kojoj je sudjelovala 4. oklopna divizija... U borbu je bio ubačen velik broj ruskih tenkova »T-34«, koji su nanijeli velike gubitke našim tenkovima. Materijalna premoć naših tenkovskih snaga, koja je sve do tada postojala, bila je izgubljena. Samim tim nestale su i perspektive brzog i neprekidnog usZbog svega toga, Guderijan je morao ne samo da odloži brzo napredovanje prema Tuli, već nije uspio ni da je zauzme. Zapadni front (Vjazmanska operacija). Njemačka je komanda nastojala da irništi glavnu grupaciju sovjetskih trupa koje su se branile između gradova Belij i Kirov, zatvarajuči najkraći i najlakši put za Moskvu. Ujutro 2. oktobra, nakon uraganske četrdesetominutne artiljerijske pripreme i napada avijacije, trupe feldmaršala von Bocka krenule su u ofanzivu protiv Zapadnog i Rezervnog fronta. Na tom sektoru u borbu je ubačeno 2/3 snaga Grupe armija Centar — 9. i 4. pješadijska armija i 3. i 4. oklopna grupa. Osobito žestoki udari uslijedili su iz rajona sjeverno od Duhovščine i istočno od Roslavlja. Njemačke su se udarne grupacije kretale munjevito naprijed, obuhvatajući s juga i sjevera glavninu snaga Zapadnog i Rezervnog fronta u rajonu Vjazme. Njemačka Vrhovna komanda planirala je da se poslije opkoljavanja trupa Zapadnog i Rezervnog fronta ostavi za njihovo uništavanje dio svojih jedinica, a da se glavninom, u prvom redu motoriziranim divizijama, nastavi napredovanje prema Moskvi. »Glavni udar (snagama 3. oklopne grupe i pješadijskim divizijama 9. armije) — piše maršal Ivan Konjev, tadašnji komandant Zapadnog fronta, u knjizi »Početak bitke za Moskvu« — protivnik je nanosio u pravcu Kanjutino—Holm—Žirkovski, tj. na spoju 30. i 19. armije.

Da bi se shvatila snaga neprijateljskog udara, dovoljno je navesti jedan primjer: protiv četiri pješadijske divizije 30. armije protivnik je uveo u bitku 12 divizija, od kojih tri oklopne i jednu motoriziranu, s ukupno 415 tenkova. Protivnik je napadao na uskom sektoru od 45 kilometara. Vojnici 30. i 19. armije pružili su energičan otpor i čvrsto držali svoje položaje, ali nas je velika nadmoćnost neprijatelja ipak natjerala na povlačenje. Po cijeni golemih gubitaka protivnik je uspio probiti naš front i do kraja 2. oktobra napredovati 10—15 kilometara. Njemački su avioni napali komandno mjesto fronta, koje se nalazilo u Kasni, ali sva naša sredstva veze bila su skrivena ispod zemlje, a članovi štaba već su se prije sklonili, te tako komandiranje trupama nije bilo poremećeno. Ujutro 3. oktobra naredio sam da jedinice 30. i 19. armije, pojačane snagama iz rezerve fronta, budu ujedinjene u zajedničku grupu pod komandom moga zamjenika generala I. V. Boldina (grupu su sačinjavale tri oklopne brigade, jedna oklopna i jedna pješadijska divizija s oko 250 tenkova starih tipova) i izvedu protuudar da bi zaustavili protivnika i ponovo zauzeli izgubljene položaje. Međutim, uvođenje frontovske rezerve i udari armijskih rezervi nisu izmijenili situaciju. Naši protuudari nisu imali uspjeha. Protivnik je imao očitu nadmoćnost nad našim snagama koje su nanosile protuudar. Istina, 19. armija je na najvećem dijelu svoga sektora fronta uspjela odbiti sve neprijateljske napade. Pa ipak, protivnik je zauzeo Holm—Žirovski, okomio se ka Gornjem Dnjepru i izbio u rajon južno od Bulešova, gdje se branila 32. armija Rezervnog fronta. Drugi je udar protivnik nanio na pravcu Spas—Demensk protiv lijevog krila Rezervnog fronta. Trupe njemačke 4. oklopne grupe i 4. armije, potiskujući prema sjeveru i istoku jedinice naše 43. i 33. armije, izbile su

na liniju Mosaljsk—Spas-Demensk—Jeljnja. Za Zapadni front i za 24. i 43. armiju rezervnog fronta nastala je izuzetno teška situacija, prijetilo im je opkoljavanje ...« Komandant Zapadnog fronta Konjev telefonirao je 4. oktobra Staljinu o situaciji na frontu i zatražio savjet što da radi. Staljin ga je saslušao, ali tog momenta nije donio nikakvu odluku, a u međuvremenu je bila prekinuta direktna veza između Stavke i komande Zapadnog fronta. Konjev se potom obratio načelniku Generalštaba maršalu Šapošnjikovu, tražeći dozvolu za povlačenje trupa na Gžatsku obrambenu liniju. Šapošnjikov je obećao da će o svemu referirati Stavki, ali u toku dana Stavka još nije bila donijela konačnu odluku što da se radi. Zbog toga je komanda Fronta riješila da povuče trupe na Gžatsku obrambenu liniju, s čime se kasnije i Stavka složila. U međuvremenu, Stavka je stavila na raspolaganje komandi Zapadnog fronta 31. i 32. armiju Rezervnog fronta. U toku dana 4. oktobra 19. je armija nanijela protuudar njemačkim trupama, napadajući iz rajona Vadino, dok je istog dana 30. armija poduzela protunapad u rajonu zapadno od Kanjutina. Međutim, te mjere nisu dale željene rezultate. Događaji su se dalje razvijali munjevito i prijetili katastrofalnim raspletom za sovjetske trupe. Glavnina motomehaniziranih njemačkih jedinica zauzela je uveče 6. oktobra Spask-Demensk i krenula prema Vjazmi, gdje se spojila s trupama koje su napredovale iz rajona Jarceva i Duhovščine, završivši tako opkoljavanje jedinica 19. i 20. armije Zapadnog fronta, kao i 24. i 32. armije Rezervnog fronta. Te su snage većim dijelom uskoro uništene. Istodobno, 6. oktobra obrana Brjanskog fronta bila je probijena na tri mjesta, pa se povlačenje sovjetskih trupa na tom sektoru odvijalo u krajnje teškim uvjetima.

Katastrofa u rajonu Vjazme opisana je u memoarima, znanstvenim radovima i knjigama mnogih sovjetskih vojskovođa i stručnjaka. Svi oni smatraju da su sovjetske trupe mogle izbjeći opkoljavanje, da su pravodobno određeni pravci glavnih protivnikovih udara i da je na njima koncentrirana glavnina snaga Crvene armije i veći dio sredstava na račun pasivnih sektora. »Neuspjeh kod Vjazme — kaže maršal Vasiljevski — u znatnoj je mjeri bio posljedica ne samo nadmoćnosti protivnika u snazi i borbenoj tehnici, u nepostojanju kod nas operativnih rezervi, već i nepravilnog određivanja glavnog pravca udara od strane Stavke i Generalštaba, a samim tim i nepravilno postavljene obrane ... « S obzirom na to što pravodobno nisu bili uočeni glavni pravci njemačkog napada, obrana sovjetskih frontova nije izdržala koncentrirane protivnikove udare. Zjapile su breše, koje se u tom trenutku nisu mogle ničim zatvoriti jednostavno zato jer sovjetska komanda nije imala raspoloživih rezervi. Duboki proboji njemačkih tenkovskih grupacija i opkoljavanje i uništenje znatnih snaga triju sovjetskih frontova, nedovršena izgradnja obrambenih linija i nepostojanje ozbiljnih snaga na Možajskoj obrambenoj Iiniji stvorilo je opasnost da protivnik neposredno prodre u Moskvu. U tim teškim danima Centralni komitet KPSS, Državni komitet obrane i Stavka započeli su užurbanu aktivnost na mobilizaciji svih snaga za organiziranje obrane sovjetskoga glavnog grada. U noći 5. oktobra Državni je komitet obrane donio odluku o obrani Moskve. Za glavnu liniju obrane određena je Možajska obrambena linija, gdje su hitno upućivane sve raspoložive snage i sredstva. Istodobno je bilo riješeno da se koncentriraju

svi napori na stvaranju novih strategijskih rezervi u unutrašnjosti zemlje, da se one naoružaju i što prije uvedu u borbu. Radi razjašnjenja situacije na frontovima i pružanja pomoći štabovima Zapadnog i Rezervnog fronta u formiranju novih grupacija trupa za otpor protivniku, u rajone gdje se odvijala bitka upućeni su predstavnici Državnog komiteta obrane i Stavke V. M. Molotov, K. J. Vorošilov, G. M. Maljenkov i A. M. Vasiljevski. Njihovom intervencijom prebačeno je na Možajsku liniju 5 divizija, formiranih od trupa koje su se povlačile. Stavka je poduzela i mjere za prebacivanje snaga s drugih frontova i iz unutrašnjosti zemlje. S Dalekog istoka upućene su prema Moskvi tri pješadijske i dvije oklopne divizije. Sovjetski glavni grad pretvoren je u tvrđavu.

INTERVENCIJA MARŠALA ŽUKOVA »Petog oktobra — sjeća se u svojim memoarima maršal Georgij Žukov — saopćeno je iz Stavke: »S komandantom Lenjingradskog fronta govorit će putem direktne telefonske veze drug Staljin.« Nalazeći se u telefonskoj vezi štaba Lenjingradskog fronta, javio sam Stavki: — Kraj telefona je Žukov. Slijedio je odgovor: — Ostanite kraj telefona. Poslije nepune dvije minute telefonist Stavke je saop»Ovdje je drug Staljin«. J. V. Staljin: — Zdravo! G. K. Žukov: — Zdravo da ste! J. V. Staljin: — Imam za vas samo jedno pitanje: »Možete li odmah krenuti avionom u Moskvu? Zbog nastale komplicirane situacije na lijevom krilu Rezervnog fronta u rajonu Juhnova, Stavka bi htjela da se posavjetuje s vama o poduzimanju neophodnih mjera. Ostavite nekoga da vas zamjenjuje, eventualno Hozina«.

G. K. Žukov: — Molim vas za dozvolu da krenem avionom rano ujutro 6. oktobra. J. V. Staljin: — Dobro. Sutra vas očekujemo u Moskvi. Međutim, zbog nekih važnih okolnosti iskrslih na sektoru 54. armije, kojom je u to vrijeme komandirao G. I. Kulik, nisam mogao krenuti avionom ujutro 6. oktobra. Vrhovni je komandant dopustio da putovanje avionom odložim za 7. oktobar. Uveče 6. oktobra J. V. Staljin mi je ponovo telefonirao u Lenjingrad. — Kako kod vas stoje stvari? Što ima novog u akcijama protivnika? — upitao je. — Njemački je pritisak oslabio — obavijestio sam ga. — Prema iskazima zarobljenika, njihove su trupe u septembarskim borbama pretrpjele teške gubitke i kođ Lenjingrada prelaze u obranu. Sada protivnik otvara artiljerijsku vatru na grad i bombardira ga iz zraka. Zračnim izviđanjima otkrili smo veliki pokret mehaniziranih i tenkovskih kolona protivnika iz rajona Lenjingrada u pravcu juga. Po svemu sudeći, one su prebacuju na moskovski pravac. Nakon mog referiranja o situaciji u kojoj se našla armija pod komandom G. I. Kulika, upitao sam vrhovnog komandanta da li je još uvijek na snazi naređenje da otputujem avionom u Moskvu. — Ostavite da vas zamjenjuje načelnik štaba Lenjingradskog fronta general Hozin. Može da vas zamjenjuje i general Fedjuninski — ponovio je J. V. Staljin. — Vi odmah krenite avionom u Moskvu ...

U Moskvu sam doletio 7. oktobra. Dočekao me je komandant osiguranja J. V. Staljina. Saopćio mi je da J. V. Staljin ima gripu i da radi u svom stanu. Odmah smo otišli tamo. Klimnuvši glavom u znak pozdrava, J. V. Staljin me je pozvao da priđem karti i, pokazavši na rajon Vjazme, rekao: — Evo, pogledajte! Ovdje je nastala vrlo teška situacija. Ne mogu nikako da dobijem od Zapadnog i Rezervnog fronta iscrpan izvještaj o stvarnom stanju stvari. Ne možemo da donesemo odluku ako ne znamo gdje i s kakvom grupacijom protivnik vrši ofanzivu i u kakvom su stanju naše trupe. Krenite odmah u štab Zapadnog fronta, brižljivo provjerite kako stoje stvari i telefonirajte mi odande u bilo koje vrijeme. Čekat ću vaš izvještaj. Prije nego što sam krenuo J. V. Staljin me je upitao: — Što mislite, mogu li Nijemci uskoro ponoviti ofanzivu na Lenjingrad? — Mislim da ne mogu. Protivnik je pretrpio velike gubitke i prebacio tenkovske i motorizirane trupe iz okoline Lenjingrada na centralnom pravcu. On nije kadar da snagama koje je tamo ostavio izvrši novu ofanzivu. — A gdje će, po vašem mišljenju, biti upotrijebljeni tenkovi i motorizirane jedinice koje je Hitler povukao iz okoline Lenjingrada? — Očigledno, na moskovskom pravcu. Ali razumije se, nakon popunjavanja jedinica i remonta borbene tehZa vrijeme razgovora J. V. Staljin je stajao kraj stola na kome se nalazila topografska karta sa situacijom na Zapadnom, Rezervnom i Brjanskom frontu. Pogledavši u kartu Zapadnog fronta on je rekao: — Čini se, da su oni već angažirani na tom pravcu.

Pozdravivši se s Vrhovnim, odmah sam se uputio načelniku Generalštaba Borisu Mihajloviču Sapošnjikovu i izložio mu situaciju kakva je bila 6. oktobra u rajonu Lenjingrada. — Samo što je telefonirao Vrhovni — saopćio mi je on. — Naredio je da se za vas pripremi karta zapadnog pravca. Karta će odmah biti gotova. Komanda Zapadnog fronta nalazi se tamo gdje je u augustu bio štab Rezervnog fronta za vrijeme operacije u rajonu Jeljnje ... Dok smo čekali da nam donesu kartu, Boris Mihajlovič me je ponudio jakim čajem. Rekao mi je da je veoma umoran. Zaista je izgledao vrlo loše. Iz Generalštaba sam krenuo u štab Zapadnog fronta. Na putu sam pri svjetlosti baterijske lampe proučavao situaciju na frontu i akcije obiju strana. Spavalo mi se, i da bi odagnao drijemež, zaustavljao sam s vremena na vrijeme automobil i malo trčao. U štab Zapadnog fronta stigao sam noću. Dežurni mi je raportirao da je cjelokupno rukovodstvo na savjetovanju kod komandanta fronta. U sobi komandanta bio je polumrak — gorjele su stearinske svijeće. Za stolom su sjedili I. S. Konjev, V. D. Sokolovski, N. A. Bulganjin i G. K. Malandin. Svi su izgledali premoreni. Saopćio sam im da sam stigao po nalogu vrhovnog komandanta, kako bih se upoznao sa situacijom i ođavde mu telefonski referirao. Ono što mi je o posljednjim događajima mogao ispričati načelnik Operativnog odjeljenja štaba Zapadnog fronta general G. K. Malandin donekle je upotpunilo i preciziralo već postojeće podatke ... U 2 sata i 30 minuta u noći između 7. i 8. oktobra telefonirao sam J. V. Staljinu. On je još radio. Podnijevši mu izvještaj o situaciji na Zapadnom frontu, rekao sam:

— Glavnu opasnost u ovom trenutku predstavlja slaba zaštita Možajske linije, što omogućava protivnikovim oklopnim jedinicama da se iznenada pojave pred Moskvom. Treba što je moguće brže na Možajsku obrambenu liniju privući trupe sa svih sektora odakle god je moguće. J. V. Staljin je upitao: — Gdje su sada 19. i 20. armija i Boldinova grupa iz sastava Zapadnog fronta? Gdje su 24. i 32. armija Rezervnog fronta? — U obruču zapadno i sjeverozapadno od Vjazme — odgovorio sam. — Što namjeravate poduzeti? — Ovog časa odlazim k Buđoniju. — A znate li gdje je Buđonijev štab? — Potražit ću ga negdje u rajonu Malojaroslavaca. — Dobro, idite k Buđoniju i odande mi odmah telefonirajte! Sipila je kiša. Gusta je magla pokrivala zemlju, vidljivost je bila slaba. Ujutro 8. oktobra, prilazeći željezničkoj postaji Obniskoje (105 km od Moskve), spazili smo dvojicu vezista koji su vukli kabl od mosta preko rijeke Protve. Upitao sam ih: — Kuda, drugovi, vučete tu žicu? — Vučemo tamo gdje je naređeno — odgovorio je vojnik golemog rasta ne obraćajući na nas pažnju. Morao sam da kažem tko sam i da im saopćim da tražim štab Rezervnog fronta i maršala Semjona Buđonija. Vojnik golemog rasta stao je i mirno odgovorio: — Oprostite, druže generale armije,* mi vas lično ne poznajemo i zato smo maloprije onako odgovorili. Vi ste već prošli pored štaba fronta. On je bio prebačen prije

dva sata i bio je smješten eno tamo, u onim kućicama gore u šumi. Tamo će vam straža pokazati kuda treba da Automobil je okrenuo natrag, i ubrzo sam bio u sobi predstavnika Stavke, armijskog komesara prvog ranga L. Z. Mehlisa, pored koga se nalazio i načelnik štaba fronta general A. F. Anisov. Mehlis je razgovarao telefonski i nekoga je grdio na pasja kola. Na moje pitanje gdje je komandat, odgovorio mi je načelnik štaba: — Ne znamo. U toku dana bio je u 43. armiji. Bojim se da se Semjonu Mihajloviču nije desila neka nezgoda. — A jeste li što poduzeli da ga nađete? — Da, poslali smo oficire za vezu, ali se oni još nisu L. Z. Mehlis me je upitao: — Po kakvom ste zadatku došli k nama? — Stigao sam kao član Stavke, po nalogu vrhovnog komandanta, da se upoznam s nastalom situacijom — — Evo, vidite u kakvoj smo se stituaciji našli — rekao je Mehlis. — Trenutno okupljam ljudstvo koje se neorganizirano povlači. Na sabirnim punktovima ponovo ćemo ih naoružati i formirati od njih nove jedinice. Iz razgovora s Mehlisom i Anisovom saznao sam vrlo malo konkretnih podataka o situaciji u kojoj se nalazc trupe Rezervnog fronta. Malo sam saznao i o protivniku. Sjeo sam u automobil i krenuo u pravcu Juhnova u nadi da ću se na licu mjesta prije upoznati sa stanjem fronta Prolazeći pored rijeke Protve sjetio sam se svoga djetinjstva. Teren u tom rajonu dobro sam poznavao jer sam ga u mlađim godinama prokrstario uzduž i poprijeko. De-

setak kilometara od željezničke postaje Obniskoje, gdje je bio smješten štab Rezervnog fronta, nalazilo se moje zavičajno selo Strelkovka ... Stigavši do centra Malojaroslavca, nisam sreo ni žive duše. Grad je izgledao napušten. Ispred zgrade Rajonskog izvršnog komiteta opazio sam dva putnička automobila. — Cija su to kola? — upitao sam šofera, koga sam prethodno probudio.

— Semjona Mihajloviča Buđonija, druže generale armije. — A gdje je Semjon Mihajlovič? — U zgradi Rajonskog izvršnog komiteta. — Jeste li već odavno ovdje? ;— Pa stojimo oko tri sata. Ušavši u zgradu Rajonskog izvršnog komiteta, ugledao sam S. M. Buđonija kako se zamislio nad kartom. Toplo smo se pozdravili. Vidjelo se da je mnogo preturio preko glave tih teških dana. — Odakle ti? — upitao je Buđoni. — Od Konjeva. — I, kako kod njega stoje stvari? Ja već više od dva dana nemam s njim veze. Juče sam se nalazio u štabu 43. armije; za vrijeme moje odsutnosti štab Rezervnog fronta evakuirao se i trenutno ne znam gdje se zaustavio. — Našao sam ga na 105. kilometru od Moskve, iza željezničkog mosta preko rijeke Protve, u šumi lijevo. OČekuju te tamo. Na žalost, na Zapadnom je frontu znatan dio naših snaga dospio u obruč. — Ni kod nas nije ništa bolje — rekao je S. M. Buđoni. — Odsječene su 24. i 23. armija. Juče zamalo da i sam između Juhnova i Vjazme padnem u šape protivnika.

Prema Vjazmi su se kretale velike tenkovske i motorizirane kolone. Po svemu sudeći nastoje zaobići grad s istoka. U čijim je rukama Juhnov? — Trenutno ne znam. Na rijeci Urgi nalazila su se otprilike dva pješadijska puka, ali bez artiljerije. Mislim da je Juhnov u protivnikovim rukama. — Dobro, a tko brani put Juhnov—Malojaroslavec? — Kada sam dolazio ovamo, nikoga nisam sreo osim trojice milicionara u Medini. Lokalne su se vlasti iselile iz Medine. — Idi u štab fronta — rekao sam Semjonu Mihajloviču. — Upoznaj se sa situacijom i referiraj Stavki. Ja ću krenuti u rajon Juhnova. Referiraj Vrhovnom o našem susretu i reci da sam otišao u Kalugu. Treba saznati što se tamo događa. Kada sam stigao u Medinu, zaista nisam nikoga zatekao. Samo je jedna stara žena nešto tražila u razvalinama svoje kuće porušene bombom. — Bako, što vi tu tražite? — upitao sam. Ono je podigla glavu. Njene razrogačene i bludeće oči besmisleno su me promatrale. — Što je s vama, bako? Ništa mi nije odgovorila i ponovo je počela da čeprka po ruševinama. Odnekud iza ruševina prišla je druga žena s vrećom do pola napunjenom nekim stvarima. — Nemojte je ništa pitati. Poludjela je od nesreće. Prekjuče su njemački avioni izvršili prepad. Bombardirali su i mitraljirali. Ta je žena sa svojim unučićima živjela u toj kući. Za vrijeme napada stajala je pored bunara i vadila vodu. Bomba je pogodila kuću. Djeca su poginula. Naša je kuća također razorena. Trebalo bi što prije da odem, ali, eto! Još uvijek nešto tražim ispod tih ruševina. Možda ću naći nešto od obuće i odjeće.

Suze su joj tekle niz obraze. U teškom raspoloženju krenuo sam premu Juhnovu. S vremena na vrijeme morali smo zaustavljati automobil i pažljivo osmatrati da ne bismo slučajno zalutali na teritorij koji je zauzeo neprijatelj. Nakon jedno 10—12 kilometara iznenada su me u šumi zaustavili naoružani vojnici u kombinezonima. To su bili tenkisti sa šljemovima. Jedan od njih prišao je mom automobilu. — Dalje ne možete — rekao je. Tko ste vi? Predstavio sam se i upitao gdje se nalazi njihova jedinica. — Ovdje u šumi, 100 metara dalje nalazi se štab oklopne brigade. — Vrlo dobro. Odvedite me u štab brigade. Bilo mi je milo što sam ovdje naišao na oklopnu brigadu. U susret mi je pošao omanji, utegnuti tenkist, u plavom kombinezonu i s naočalima na šapki. Odmah mi se učinilo da sam tog čovjeka već negdje vidio. Raportira komandant oklopne brigade iz rezerve Stavke pukovnik Troicki. — Troicki! Nisam očekivao da ću vas ovdje sresti. Sjećao sam se tog čovjeka još iz vremena Halhin-Gola*. Ta je brigada bila strah i trepet za Japance ... — Dobro, referirajte što se ovdje događa. Prije svega, gdje je protivnik? Pukovnik I. I. Troicki započeo je raportirati: — Protivnik je zauzeo Juhnov. Njegove čelne jedinice zaposjele su most na rijeci Ugri. Slao sam izvidnicu i u Kalugu. Protivnik još nije u gradu, ali se zato u rajonu

Kaluge vode ogorčene borbe. Tamo operiraju 5. pješadijska divizija i neke jedinice 43. armije, koje su se povukle. Moja se brigada nalazi u rezervi Stavke. Stojim ovdje već drugi dan i ne dobivam nikakvo naređenje. — Pošaljite oficira za vezu u štab Rezervnog fronta, koji se nalazi u rajonu željezničke postaje Obninskoje, preko rijeke Plotve. Obavijestite S. M. Buđonija o situaciji. Rasporedite jedan dio brigade i organizirajte obranu, kako biste zaštitili pravac prema Medini. Preko štaba Rezervnog fronta saopćite Generalštabu da ste dobili od mene naređenje i recite da sam krenuo u Kalugu, u 5. pješadijsku diviziju. Kasnije sam izviješten da su Nijemci zauzeli most preko Ugre tek kada je odred pod komandom majora I. G. Starčenka, načelnika padobransko-desantne službe Zapađnog fronta, bio digao most u zrak. Taj je odred brojao 400 ljudi i bio je formiran 4. oktobra na ličnu inicijativu majora Starčenka od nekadašnjih graničara koji su se spremali za akcije u neprijatcljskoj pozadini. Nakon dizanja mosta u zrak Starčenkov odred preuzeo je obranu na rijeci Ugri. Uskoro ga je podržao odred pitomaca vojnih učilišta iz Podoljska. Zahvaljujući herojskim pođvizima tog odreda, odbijeni su pokušaji neprijateljskih trupa da forsiraju rijeku Ugru i probiju se u Medinu. Poslije petodnevnih žestokih borbi malo je njih ostalo u životu, ali su svojim herojskim samopožrtvovanjem osujetili neprijateljev plan da brzo zauzmu Malojaroslavec. Time su pomogli našim trupama da dobiju neophodno vrijeme kako bi se organizirala obrana na prilazima Moskvi. U rajonu Kaluge pronašao me je oficir za vezu i uručio mi telegram načelnika Generalštaba. U telegramu mi vrhovni komandant naređuje da 10. oktobra dođem u štab Zapadnog fronta.

' т-шт.Ац

Dobrovoljci (lijevo gorc) — Svaka ulica sovjelskoga

Predveče 8. oktobra ponovo sam svratio u štab Rezervnog fronta. Dočekao me je načelnik fronta i obavijestio da je primljeno naređenje i Stavke o opozivu S. M. Buđonija i postavljanju mene za komandanta Rezervnog fronta. Ali odmah potom mi je naređeno da dođem u štab Zapadnog fronta. Telefoniram B. M. Šapošnjikovu. Na moje pitanje, koje naređenje da izvršim, Boris Mihajlovič je odgovorio: — Stvar je u tome što Državni komitet obrane razmatra sada pitanje o rasformiranju Rezervnog fronta i predaji njegovih jedinica i sektora obrane Zapadnom frontu. Razmatra se vaša kandidatura na položaju komandanta Zapadnog fronta. Do 10. oktobra proučite situaciju na Rezervnom frontu i učinite sve što je moguće kako se protivnik ne bi probio kroz liniju Možajsk—Jaroslavec, kao i u rajonu Aleksina na pravcu Serpuhov. Kad sam 10. oktobra stigao u štab Zapađnog fronta, koji je bio smješten u Krasnovidovu, pozvan sam do telefona. Telefonirao je J. V. Staljin: — Stavka je odlučila da vas imenuje za komandanta Zapadnog fronta. Konjev ostaje vaš zamjenik. Vi nemate ništa protiv? — Nemam, kako bih i mogao imati! Smatram da bi Konjevu trebalo povjeriti rukovođenje našim trupama na kalinjinskom pravcu. Taj je pravac odveć udaljen i tamo bismo mogli imati pomoćnu komandu Zapadnog fronta. — Dobro — saglasio se Staljin. — Pod vašu komandu stupaju preostale jedinice Rezervnog fronta, koje se nalaze na Možajskoj liniji. Preuzmite komandu nad svim tim trupama i stupite što prije u akciju. — Prihvatam se izvršenja naređenja, ali vas molim da se hitno privuku veće rezerve, jer se može očekivati da će hitlerovci već idućih dana pojačati snagu udara na mos kovskom pravcu.

Za članove Vojnog savjeta Zapadnog fronta bili su određeni generali Bulganjin, Hohlov i Kruglov. Pošto sam s I. S. Konjevom prodiskutirao o situaciji, odlučili smo da, prije svega, premjestimo štab Zapadnog fronta u Alabino. I. S. Konjev je trebalo da uzme sa sobom neophodna sredstva za upravljanje i grupu oficira i da krene na kalinjinski pravac, kako bi koordinirao akcije naše tamošnje grupacije. Vojni savjet Zapadnog fronta trebalo je da krene u Možajsk, kod komandanta možajskog utvrđenog rajona pukovnika S. I. Bogdanova, da bi se na licu mjesta upoznao sa situacijom na tom pravcu. Stab fronta krenuo je u Alabino. Ćlan Vojnog savjeta Nikolaj A. Bulganjin i ja bili smo dva sata kasnije u Možajsku. U gradu se čula artiljerijska kanonada i eksplozije avionskih bombi. S. I. Bogdanov je referirao da na prilazima Borodinu vodi borbu protiv isturenih protivničkih motoriziranih i tenkovskih jedinica 32. streljačka divizija, ojačana artiljerijom i tenkovima. Njom komandira veoma iskusan starješina pukovnik V. I. Polosuhin. Istakao je da se na diviziju možemo potpuno osloniti. Izdavši neophodne instrukcije S. I. Bogdanovu, krenuli smo u štab fronta. Razmjestivši se privremeno u logorskim kućicama, štab Zapadnog fronta odmah je pristupio operativno-organizacijskim poslovima. Predstojao je veliki rad. Trebalo je hitno stvoriti čvrstu obranu na liniji Volokolamsk —Možajsk—Malojaroslavec—Kaluga; trebalo je stvoriti obranu po dubini i formirati druge ešalone i rezerve fronta, kako bi se njima maglo manevrirati i učvršćivati određeni sektori obrane. Neophodno je bilo organizirati kopneno i zračno izviđanje i čvrsto upravljanje trupama Zapadnog fronta; trebalo je organizirati materijalno-tehničko snabdijevanje trupa. Najvažnije je bilo razviti partijsko-politički rad, podići moral naših vojnika

i učvrstiti u njima vjeru u vlastite snage, u neizbježnosl uništenja protivnika na prilazima Moskvi. U trupama se danonoćno odvijao napregnuti rad. Ljudi su od napora i nesanice bukvalno padali s nogu, ali su podstaknuti osjećanjem osobne odgovomosti za sudbinu Moskve, za sudbinu domovine, izvršavajući direktive Partije, obavljali golem rad na stvaranju čvrste obrane na prilazima glavnom gradu ... Još u noći između 6. i 7. oktobra otpočelo je prebacivanje trupa iz rezerve Stavke i sa susjednih frontova na Možajsku obrambenu liniju. Pristizalo je četrnaest pješadijskih divizija, šesnaest oklopnih brigada, više od četrdeset artiljerijskih pukova i niz drugih jedinica. Ponovo su formirane 16, 5, 43. i 49. armija. Sredinom oktobra njihovo ukupno brojno stanje dostizalo je 90 hiljada ljudi. Naravno, te su snage bile očigledno nedovoljne da bi se stvorila kontinuirana i pouzdana obrana. Međutim, Stavka u to vrijeme nije raspolagala drugim mogućnostima, a prebacivanje trupa s Dalekog istoka i iz drugih udaljenih rajona bilo je usporeno mnogim razlozima. Zato smo odlučili da prvenstveno zaposjednemo najglavnije pravce: volokolamski, možajski, malojaroslavski, kaluški. Na tim pravcima koncentrirali smo glavna artiljerijska i protutenkovska sredstva. Na volokolamski pravac uputili smo štab i komandu 16. artiljerije na čelu s K. K. Rokosovskim, A. A. Lobačevom i M. S. Malinjinom. U sastav 16. armije uključili smo nove jedinice, jer su njene divizije, dodijeljene 20. armiji, ostale u obruču zapadno od Vjazme. Peta armija pod komandom generala D. D. Ljeljušenka (nakon njegova ranjavanja komandu je preuzeo general L. A. Govorov), koncentrirala se na možajskom pravcu; 43. armija pod komandom generala K. D. Golubjeva zaposjedala je

malojaroslavski pravac; 49. armija pod komandom generala I. G. Zaharkina koncentrirala se na kaluškom pravU pozadini trupa prvog ešalona Zapadnog fronta izvađani su opsežni inžinjerski radovi na stvaranju obrane po dubini, kopani su protutenkovski rovovi na svim pravcima koji su bili ugroženi od strane protivničkih oklopnih jedinica. Štab Zapadnog fronta isturao je svoje rezerve na sve glavne pravce. Štab fronta uskoro se premjestio u Pjerhuškovo. Iz tog naseljenog mjesta vodile su telefonsko-telegrafske linije prema kopnenim i zrakoplovnim jedinicama fronta. Uspostavljene su žičane veze i sa Stavkom Vrhovne komande. Na taj način, u suštini uzev, ponovo je stvoren Zapadni front kome je povjerena historijska misija: obrana Moskve ...« General Franz Halder, načelnik njemačkog Generalštaba kopnene vojske, zabilježio je 10. oktobra 1941. godine u svom ratnom dnevniku ovo: »105. dan rata. OperacijaTajfun razvija se gotovo klasično. Oklopna grupa Guderijana, nastupajući preko Orela, prodrla je do Mcenska ne nailazeći ni na kakav otpor. Oklopna grupa Hoptnera (Heptnera) munjevito se probila kroz protivničku obranu i izbila na možajski pravac. Oklopna grupa Hotha doprla je do Holma ... Protivnik nastavlja svuda da i dalje drži nenapadnute sektore fronta, zbog čega predstoji u perspektivi duboko opkoljavanje ovih grupa protivnika.« Sovjetske trupe koje su bile opkoljene zapadno od Vjazme nastavile su da pružaju snažan otpor protivniku. One su nanosile protuudare, pokušavajući da se probiju

iz obruča i spoje sa Crvenom armijom. Ali ti njihovi pokušaji nisu urodili uspjehom. Komanda Zapadnog fronta i Stavka činili su sve što su mogli da pomognu opkoljenim jedinicama: bombardirane su iz zraka protivničke trupe, bacana je iz aviona hrana i municija. Na žalost, ni Zapadni front, ni Stavka nisu u to vrijeme raspolagali potrebnim Ijudstvom i sredstvima da bi razbili njemački obruč. U toku dana 10. i 12. oktobra Stavka je poslala opkoljenim armijama telegrame u kojima su bile iznesene određene informacije o protivniku i direktiva za probijanje iz obruča. Komandantu 19. armije generalu M. F. Lukinu bilo je povjereno opće rukovođenje tom akcijom. Međutim, u međuvremenu je bilo izgubljeno upravljanje opkoljenim armijama, pa na oba telegrama nisu stigli odgovori. Zbog toga su trupe morale da se probijaju iz obruča samo u pojedinim grupama. Uhvaćen je radiogram komandanta 19. armije generala Mihaila Fjodoroviča Lukina: »Trupe se bore do posljednjeg vojnika i do posljednjeg metka«. A sam on, budući da je bio u nesvjesnom stanju, ranjen u nogu i u ruku, koje su potom bile amputirane, pao je u njemačko zarobljeništvo. U svojim sjećanjima N. Ohapkin i P. Silantjev, koji su se probijali iz obruča s 29. divizijom, pričaju: »Juriši naših trupa slijedili su jedan za drugim, a prethodila im je artiljerijska priprema. Osobito su bili žestoki naši juriši 8—12. oktobra, kada se u borbu uključila baterija »kaćuša« kapetana Flerova ... Za Nijemce je bila potpuno neočekivana ofanziva opkoljenih bataljona i pukova sovjetskih trupa. Oni su svakako smatrali da su naše opkoljene jedinice bezopasne poslije pretrpljenih teških gubitaka. I odjeđnom su ti pukovi i bataljoni smogli snage i krenuli prema istoku. Nijemci su morali brzo privući velike jedinice i borbenu tehniku s drugih sektora fronta ... «

Borbena aktivnost sovjetskih trupa u obruču ozbiljno je utjecala na potonji razvoj događaja. U početku bitke opkoljene jedinice vezivale su za sebe 28, a kasnije 14 njemačkih divizija koje su morale da zaostanu na tom sektoru ne mogavši tako nastaviti napredovanje prema Moskvi. Sredinom oktobra jedan dio opkoljenih jedinica probio je blokadu i povukao se na Možajsku obrambenu liniju, a drugi se dio priključio partizanima ili je sam stvorio partizanske odrede. Ostale su snage ili imištene ili zarobljene. Više desetina hiljada sovjetskih boraca zarobIjeno je ili je stradalo u borbama. Ipak, zahvaljujući upornosti i čvrstini sovjetskih trupa koje su se borile kod Vjazme, dobiveno je dragocjeno vrijeme za organiziranje obrane na Možajskoj liniji. Kalinjinska obrambena operacija počela je 10. oktobra 1941. godine kada su njemačke trupe krenule u ofanzivu protiv jedinica desnog krila Zapadnog i 31. armije Rezervnog fronta u pravcu Rževa i Kalinjina. Trupe Zapadnog fronta, odupirući se njemačkom vatrenom valu povukle su se 14. oktobra preko Volge i učvrstile na liniji Seližarovo, Ržev, Starica. Ovdje je bilo zaustavljeno napredovanje njemačke 9. armije. • Međutim, njemački 41. motorizirani korpus uspio je da još 12. oktobra zauzme Pogoreloe Gorodišće, Zubcov i Lotošino. Neposredno za njim prema Kalinjinu su nastupali 6. i 27. njemački korpus. U susret njemačkim trupama išla je 5. pješadijska divizija, koja je u pokretu stupila u borbu. Međutim, snage su bile nejednake, pa je protivnik uz pomoć masovne primjene avijacije 14. oktobra zauzeo grad. Privremeno gubljenje Kalinjina znatno je pogoršalo situaciju na spoju trupa Zapadnog i Sjeverozapadnog fronta. Odavde je protivnik mogao nanijeti udar kako u leđa trupama Sjeverozapadnog fronta tako i zaobilaže-

njem Moskve sa sjevera i sjeveroistoka. Zbog toga su Stavka i komanda zapadnog fronta poduzele niz mjera kako bi poboljšali situaciju. Još je 12. oktobra general Ivan Konjev, zamjenik komandanta Zapadnog fronta, preuzeo komandu nad trupama u rajonu Kalinjina i nad nekim jedinicama 22. i 29. armije, koje su se privukle sjeverno od linije Ržev-Kalinjin. Osim toga, Stavka je pojačala taj sektor s dvije konjičke divizije, jednom oklopnom brigadom i jednim motociklističkim pukom. Isto tako, po direktivi Stavke 17. oktobra formiran je novi Kalinjinski front u koji su ušli, pored navedenog pojačanja pridodatog sa Sjeverozapadnog fronta, i 22, 29. i 30. armija, koje su do tada pripadale Zapadnog frontu. Za komandanta fronta određen je general Ivan Konjev. Po naređenju stavke, trupe Kalinjinskog fronta istog su dana izvršile protuudar protiv 41. njemačkog motoriziranog korpusa, koji je nastojao da se iz rajona Kalinjina probije u Toržok i zađe iza leđa trupama Sjeverozapadnog fronta. Njemački je korpus bio odbačen na polazne položaje. Pored pokušaja da se probije iz rajona Kalinjina prema Toržoku, protivnik je istodobno nastojao da zada udar iz rajona Rževa u pravcu Toržoka, Višnjeg Voločeka i Bologoa snagama 9. armije. Međutim, jedinice Kalinjinskog fronta energično su osujetile i taj pokušaj, prinudivši 9. armiju da prekine ofanzivne akcije i da krajem oktobra prijeđe u obranu na liniji Seližarovo, rijeka Tma, Kalinjin, Turginovo. Na taj način, moćna 9. armija bila je isključena iz ofanzive na Moskvu, što je omogućilo Zapadnom frontu da se efikasnije učvrsti na Možajskoj liniji, dobivajući u vremenu da lakše organizira obranu glavnog grada.

Ali, usprkos tom trenutnom olakšanju situacija se i dalje pogoršavala, a opasnost za Moskvu rasla. Zbog neposrednog ugrožavanja Moskve, dio sovjetske vlade i strana predstavništva napustili su Moskvu i prebacili se na istok, u Kujbišev. Bitka za Moskvu tek treba da dostigne vrhunac.

»MOSKVU TREBA POTOPITI!« Od 13. oktobra rasplamsale su se žestokc bitke na svim operativno važnim pravcima koji su vodili prema Moskvi. Opasnost za Moskvu je neizmjerno rasla. To su bili strašni dani za Crvenu armiju, za Moskvu i za Sovjetski Savez uopće. CK KPSS i Državni komitet obrane donijeli su odluku da se iz Moskve u Kujbišev hitno cvakuira jedan dio centralnih ustanova i cjelokupan diplomatski kor, dio Generalštaba, velika vojna poduzeća i naučne i kulturne ustanove glavnog grada. U Moskvi su ostali Državni komitet obrane i Stavka Vrhovne komande, ostali su i vodeći rukovodioci Staljin, Molotov, Vorošilov, Maljcnkov, Vasiljevski i drugi. Oko milijun njemačkih vojnika krenulo je u odlučujući juriš na Moskvu. Već je najavljena svečana parada fašističkih trupa u »osvojenom« sovjetskom glavnom gradu. Feldmaršal Walter Brauchitsch, komandant kopnenih snaga, izdao je 12. oktobra direktivu »O načinu zauzimanja Moskve i postupanja s njenim stanovništvom«, koja glasi:

»Grupi armija Centar. Glavna komanda kopnenih snaga naređuje: Fiihrer (Firer) je ponovo odlučio da se ne primi kapitulacija Moskve, čak ako je protivnik i bude ponudio. Moralna osnova ove mjere potpuno je jasna u očima cijelog svijeta. Isto kao i u Kijevu, za naše trupe može nastati izuzetna opasnost od mina usporenog djelovanja. Zbog toga treba voditi brigu da je još u većoj mjeri moguća analogna situacija u Moskvi i Lenjingradu. Ruski je radio javio da je Lenjingrad miniran i da će se braniti do posljednjeg borca. Treba imati na umu ozbiljnu opasnost od epidemije. Zbog toga nijedan njemački vojnik ne treba neorganizirano da uđe u te gradove. Na svakog koji bi pokušao da napusti grad i prođe kroz naše pozicije treba pucati i vratiti ga natrag. Manji, nezatvoreni prolazi, koji omogućuju masovni odlazak stanovništva u unutrašnjost Rusije, mogu se samo pozdraviti. I za druge gradove treba da važi pravilo da ih prije zauzimanja valja uništiti artiljerijskom vatrom i bombardiranjem iz zraka, a stanovništvo natjerati u bjekstvo. Potpuno bi neodgovoran bio rizik života njemačkih vojnika radi spasavanja ruskih gradova od požara ili davati stanovništvu hrane na račun Njemačke. Što veći broj stanovnika sovjetskih gradova bude odlazio u unutrašnjost Rusije, to će veći biti kaos u Rusiji i Iakše će se upravljati okupiranim istočnim rajonima, lakše će se oni iskorištavati. Ta Fiihrerova direktiva treba biti saopćena cijelom komandnom kadru ... Treba također što je moguće prije odsjeći grad od komunikacija koje ga povezuju s vanjskim svijetom.

Dalje upute bit će date kasnije.«* Avijacija je iz dana u dan pojačavala bombardiranje Moskve. Gotovo svake noći objavljivana je zračna uzbuna. Međutim, moskovska protuzračna obrana funkcionirala je besprijekorno. Po odluci Državnog komiteta obrane masa građana obučavala se protuzračnoj obrani. U sovjetskom glavnom gradu i na obližnjim aerodromima koncentrirane su bile velike formacije Iovaca formirane u toku jeseni. Moskva je raspolagala i značajnim formacijama jurišne i bombarderske avijacije, koje su bile neposredno potčinjene Stavki. Protuzračna obrana bila je opskrbljena dovoljnim brojem protuavionskih topova i mitraljeza. Iznad grada letjeli su zaprečni zračni baloni. Državni komitet obrane odlučio je 12. oktobra da se neposredno u rajonu Moskve izgradi obrambena zona. Glavna linija građena je u obliku luka na 15-20 km od grada. Ona je prolazila duž kružne željezničke magistrale. Čitav sistem obrane na bliskim prilazima gradu dobio je naziv Moskovska zona obrane. Isto tako Državni je komitet obrane izdao direktivu da se od 19. oktobra uvede opsadno stanje u Moskvi i u okolnim rajonima; u svim trupama koje su branile grad uvedena je najstroža disciplina. U borbama, koje po žestini teško da imaju premca, sovjetske su trupe sredinom oktobra uspjele zadržati nekoliko dana armije Grupe Centar koje su napadale prema Moskvi. Ipak, pred nadmoćnijim protivnikom mora-

le su nastaviti povlačenje, napuštajući 13. oktobra Kalugu, 16. oktobra — Borovsk, 18. oktobra — Možajsk i Malojaroslavec. Tek uz nadčovječanske napore njemačke su trupe zaustavljene na liniji Volškog umjetnog jezera, istočno od Volokolamska i dalje duž linije rijeke Nare i Oke, a na jugozapadnim prilazima Moskve — u rajonu Tule, gdje su 50. armiju čvrsto podržavali odredi tulskih radnika. Približavali su se odlučujući događaji. Zbog toga je Vojni savjet Zapadnog fronta za glavnu liniju obrane izabrao liniju Novo-Zavidovski—Klin—Istrinsko umjetno jezero—Istra—Krasnaj Pahra—Serpuhov—Aleksin. Izborom te linije Vojni je savjet htio spriječiti prodor protivnika u Moskvu. Njemačke su trupe u toku oktobarske ofanzive uspjele napredovati 230—250 kilometara, ali nisu uspjele ostvariti ciljeve predviđene planom Tajfun. Grupa armija Centar bila je prisiljena da privremeno obustavi ofanzivu. U tome se sastoji najvažniji rezultat oktobarskog razdoblja bitke za Moskvu, jer je vrijeme radilo za Crvenu arSovjetska je komanda smogla snage da savlada goleme teškoće koje su nastale u oktobru na prilazima Moskvi. Zapadni je front popunjen trupama iz rezervi Stavke i jedinicama prebačenim s drugih frontova. Ovaj je front dobio 11 pješadijskih divizija, 16 oklopnih brigada i oko 40 artiljerijskih pukova. Krajem oktobra na frontu od Seližarova do Tule borilo se već deset armija dvaju sovjetskih frontova. Branioci Moskve, boreći se za svaki pedalj svoje zemlje, najprije su usporili, a potom zaustavili protivnika, stvorivši kompaktan obrambeni front. Njemačka operacija Tajfun bila je ukroćena hrabrošću, čvrstinom i vještinom Crvene armije.

Bitka na moskovskom pravcu skupo je stajala Nijemce. Prema podacima koje navodi u svom dnevniku načelnik njemačkog Generalštaba, general Halder, gubici njegovih trupa u oktobru mjesecu iznosili su 135 hiljada ljudi. Po priznanju njemačkih generala, sudionika bitke, oni su bili iznenađeni snagom otpora sovjetskih trupa i svojim gubicima na prilazima Moskvi. Tako načelnik štaba 4. njemačke armije, general Blumentrit, piše u svojim sjećanjima: »Kada smo se sasvim približili Moskvi, iznenada se naglo promijenilo raspoloženje naših komandanata i vojnika. S čuđenjem i razočarenjem smo konstatirali u oktobru i početkom novembra da razbijeni Rusi uopće nisu prestali postojati kao vojna sila«. Sve je to navelo komandanta 4. armije Guntera (Gintera) Klugea da krajem oktobra predloži komandi Grupe armija Centar odlaganje ofanzive na Moskvu do proljeća 1942. godine. Ali njegov prijedlog nije prihvaćen. Njemačka je avijacija, međutim, nastavljala sa bombardiranjem Moskve, ali su se njeni avioni teško probijali do cilja. U jednom takvom napadu 29. oktobra na zdanje Generalštaba bio je lakše povrijeđen general Aleksandar Vasiljevski, a oba njemačka aviona koja su se probila do ulice Kirova, gdje se nalazila ova zgrada, su oborena. Moskovska protuavionska obrana radila je besprijekorno. Doduše, dio personala Generalštaba koji je ostao u Moskvi, radio je u najkritičnijim danima bitke pretežno u specijalno prilagođenim prostorijama metroa, dok se Staljin nijednom nije služio svojim podzemnim kabinetom u krugu Generalštaba. On je najčešće radio u jednom posebnom krilu zgrade Generalštaba. Stavka nije sumnjala da njemački Generalštab priprema novu ofanzivu i zato je nastavljen grandiozni danonoćni rad na utvrđivanju obrambene zone. U prvoj polovini novembra u Moskvi i na njenim prilazima izgra-

đeno je (ne računajući minska polja) 325 kilometara tenkovskih prepreka, 256 km protupješadijskih prepreka, 3.700 vatrenih točaka, oko 37.500 metalnih »ježeva«. Mada su već od 1. novembra njemački generali mogli da gledaju kroz dalekozor dijelove grada, Moskva je nastavila da prkosi osvajačima. Na Crvenom trgu održana je 7. novembra tradicionalna vojna parada, posvećena 24-godišnjici velike oktobarske socijalističke revolucije. U napisu »Ritam parade«* general P. A. Artemjev piše: »U noći između 30. i 31. oktobra, ja sam u svojstvu komandanta Moskovskog vojnog okruga i Moskovske zone obrane referirao o situaciji u Stavki Vrhovne komande. J. V. Staljin me je upitao da li se mi spremamo za paradu trupa Moskovskog garnizona u čast 24-godišnjice Oktobra. Ja, razumije se, nisam skrivao teškoće, pozvao sam se na tešku situaciju i na nepostojanje dovoljnog broja sudionika. Na primjer, za paradu je potreban određeni broj vojnika, a ja ih nisam imao, kao što nije bilo ni artiljerije, jer je ona bila koncentrirana na vatrenim položajima. U odgovoru mi je rečeno da valja imati na umu političko značenje te parade. I izdato mi je naređenje: pripremiti paradu, pronaći potrebne jedinice, pomoći će artiljerija iz Glavne artiljerijske uprave, a bit će i tenkova. Ja sam određen da komandiram paradom, a raport je trebao primiti — maršal Semjon Buđoni. Upozoren sam da o paradi nitko ne smije ništa znati, osim strogo ograničenog broja ljudi. Morao sam se pobrinuti da parada bude impresivna. Zajedno s prvim sekretarom Moskovskog gradskog komiteta A. S. Ščerbakovom pozvao sam komandante jedinica koje su bile određene da 7. novembra prodefiliraju

Crvenim trgom. Saopćili smo im specijalno pripremljenu verziju: Moskovljani bi željeli vidjeti vojne jedinice koje se spremaju za odlazak na front, zbog toga je predviđeno da se sredinom novembra izvrši vojna smotra u blizini Krimskog mosta. O tome da će se 7. novembra održati parada, komandanti su saznali tek u 23 sata 6. novembra. Veoma nas je zabrinjavalo kako će se držati neprijatelj jer su Hitlerovci pred cijelim svijetom rastrubili da će oni organizirati na Crvenom trgu paradu svojih »nepobjedivih« trupa. Morali smo biti spremni za svaku eventualnost. Još za vrijeme razgovora u Stavci upitao sam Staljina: »Kako treba postupiti ako ujutro 7. novembra neprijateljska avijacija napadne Moskvu?« Odgovor je bio kratak: treba poduzeti sve mjere da nijedan njemački avion ne prodre na moskovsko nebo. Ali ako do toga ipak dođe, paradu ni u kom slučaju ne treba odlagati. Određeno je da parada počne u 8 sati ujutro, a već u 5 sati ujutro na ulazu u trg počela je pristizati vojska. O vremenu početka parade obavijestio sam članove Politbiroa uveče 6. novembra, odmah nakon završetka svečane akademije na stanici metroa »Majakovski«. U 7 sati i 45 minuta izjahao sam na konju kroz Nikoljska vrata Kremlja. Točno u 8 sati, jašući na konju, izašao je kroz Spasku kapiju maršal Semjon Mihajlovič Buđoni. Predao sam mu raport i pratio ga dok je izvršio smotru postrojenih jedinica. Surova, hrabra lica i gromoglasno, poput zakletve, rusko »ura«! Svaki je u tom trenutku osjećao nepokolebljivu odlučnost ratnika da obrane Moskvu. Potom je s tribine Lenjinova mauzoleja govorio J. V. Staljin: »U vas gleda čitav svijet kao u snagu koja je sposobna da uništi pljačkaške horde njemačkih osvajača. U vas gledaju porobljeni evropski narodi, koji

su pali pod jaram njemačkih osvajača, kao na svoje oslobodioce. Vama je u dio pala velika oslobodilačka misija! Rat koji vi vodite oslobodilački je i pravedan. Neka vas u ovom ratu nadahnjuju viteški likovi naših velikih predaka — Aleksandra Nevskog, Dimitrija Donskog, Minjina, Dimitrija Požarskog, Aleksanđra Suvorova i Mihaila Kutuzova! Neka vas štiti pobjedonosna zastava velikog Lenjina!« Zatim je počeo svečani defile jedinica. Pored Lenjinova mauzoleja prolazili su pitomci vojnih akademija, motorizirana pješadija, pješadijske jedinice, bataljoni mornara i odredi naoružanih radnika. Defile su završile kolone tenkova. Parada je trajala nešto duže od jednog sata. Mnoge su jedinice sa Crvenog trga odlazile pravo na front. Parada u Moskvi izazvala je veliki odjek ne samo kod stanovništva i ratnika Sovjetskog Saveza, već i u cijelom progresivnom svijetu. Ona je pokazala da je obrana Moskve čvrsta, a njeni branioci nepokolebljivi...« Istoga su dana održane vojne parade u Kujbiševu i Voronježu. One su predstavljale smotru borbenih rezervi Crvene armije. Govoreći na paradi u Kujbiševu, maršal Kliment Vorošilov je, pored ostalog, istakao veliki značaj partizanskog rata koji se rasplamsao u Jugoslaviji i koji je pokazao primjer drugim porobljenim evropskim narodima. »Nije daleko dan — rekao je on — kada će svi opIjačkani i poniženi slavenski narodi, kao jugoslavenski partizani krenuti protiv poživotinjenih faštističkih neprijatelja, kada će ih zbrisati s lica zemlje zajedno s njihovom razbojničkom teorijom o slavenskoj nižoj rasi.« Gubeći iz dana u dan u sve većoj mjeri dah, njemačka se ofanziva krajem oktobra zaustavila, ali su se na pojedinim sektorima i dalje vodile krvave borbe. Brjanski front, na čijem je čelu stajao general A. I. Jerjomenko, i

dalje se nalazio u teškoj situaciji. Većina njegovih trupa bila je u obruču i s mukom se probijala na istok. Uz strahovite napore, njima je ipak uspjelo da se 23. oktobra probiju iz obruča. Goneći ostatke trupa Brjanskog fronta, čelne su jedinice Guderijanove armije 29. oktobra stigle do pred Tulu. Slavnu stranicu u historiji bitke za Moskvu ispisali su branioci grada Tule koja se sve do 10. oktobra nalazila na sektoru Brjanskog fronta. Zauzevši Orel, njemačke su trupe krenule prema Tuli. U to vrijeme, osim pozadinskih službi 50. armije, koje su bile u stadijumu formiranja, ovdje nije bilo trupa sposobnih da brane grad. U drugoj polovini oktobra u rajon Tule povlačile su se tri veoma prorijeđene divizije. U tim divizijama, po riječima maršala Zukova, bilo je 500 do 1.500 boraca, dok su u artiljerijskom puku preostala svega četiri topa. Jedinice koje su se povukle bile su veoma premorene. »Stanovnici Tule — piše maršal Georgij Žukov — pružili su našim trupama veliku pomoć u popravci oružja i ratne tehnike, kao i u šivanju odjeće. Pod rukovodstvom gradskih partijskih organizacija oni su danonoćno radili kako bi naše jedinice osposobili za borbu. Komitet za obranu grada ... uspio je u kratkom roku da formira i naoruža radničke odrede. Zajedno s jedinicama 50. armije, oni su se viteški borili na bližim prilazima Tule i nisu dopustili neprijatelju na uđe u grad. Branioci tulskog sektora sa svih su se strana strmoglavili na Guderijanovu armiju koja je 30. oktobra pokušala prodrijeti u grad. Guderijan je računao da zauzme Tulu s pokreta (kao što je bio zauzet Orel) i da tako obuhvati Moskvu s juga. Međutim, to mu u oktobru nije uspjelo, njegovi napadi su odbijeni, a njemačke su trupe pretrpjele prilične gubitke.

Odlukom Stavke obrana Tule je počev od 10. novembra povjerena Zapadnom frontu. Brjanski je front bio rasformiran i pojas obrane koji je držao Zapadni front ponovo je znatno povećan. Ma koliko da je neprijatelj pokušavao u toku novembra zauzeti Tulu i time otvoriti put za Moskvu s juga, on nije postigao nikakav uspjeh. Grad se držao kao nepristupačna tvrđava. Tula je vezala i ruke i noge čitavoj desnokrilnoj grupaciji njemačkih trupa. Tada je Guderijan odlučio da zaobiđe grad, ali je zbog toga bio primoran razvuči svoje snage. Zbog toga je njegova armija izgubila operativno-taktičku gustinu trupa. Tuli i njenim stanovnicima pripada istaknuta uloga u razbijanju njemačkih trupa kod Moskve.«

Opadalo je lišće kasne jeseni. Otpadali su jedan za drugim — listovi kalendara. Jesenji novembar. U planovima njemačkog Generalštaba vezanih za Sovjetski Savez, oktobar je bio mjesec u kojem je trebalo da se ostvari priželjkivana pobjeda njemačkog oružja. Vrijeme je prolazilo. Nailazila je ruska zima. Rukovodstvo Trećeg Reicha sve je više obuzimala nervoza. Njima se žurilo. Vrhovna komanda i komande Grupe armija Centar zakazali su hitan zajednički sastanak u bjeloruskom gradu Orši... Jutro 13. novembra 1941. godine. Širokom Vitebskom ulicom, polupraznog bjeloruskog grada, jure crni »majbahi« i »horhi«. Na obližnjem poljskom aerodromu spustio se »junkers-88«, praćen eskadrilama najmodernijih lovaca. Odavde su oklopna vozila prevezla putnike u Oršu. Trostruki kordon esesovskih osiguranja okružio je zgradu

u kojoj su se okupili na savjetovanje komandanti njemačkih armija. U omanjoj sali dogovarali su se feldmaršali i generali. Ćesto su se čule tihe, oprezne replike: — U postojećim uvjetima... Moskva ... Komandant 4. armije von Kluge predlaže da se ofanziva na Moskvu odloži do proljeća 1942. godine. S njegovima prijedlogom složio se komandant Grupe armija Jug, feldmaršal Rundstedt, koji istodobno moli komanta kopnenih snaga, feldmaršala Brauschitscha da pojača njegovu grupu radi bržeg napredovanja u pravcu Rostova. Komandant dopunske vojske general Fromm predlaže da se Sovjetskom Savezu ponude mirovni pregovori kako bi se izbjegao rizik vođenja rata na dva fronta ... Ušao je Hitler. Zaustavio se kraj stola na kome je bila raširena velika karta. Počeo je govoriti stojeći. Isprekidano, maglovito, s tajanstvenim značenjem, kao Pitija. Putovi historije. Viša misija, pređodređena sudbinom ... Prestiž nove Njemačke. Proviđenje ne ostavlja I usred zbrke zagonetno-pretećih fraza razgovjetno i jasno rečene su riječi: — Moskva se mora zauzeti, a nakon toga iščeznuti s lica zemlje. Njemački izvori, a među njima i uspomene Fabijana Schlabrendorffa (Šlabrendorfa) omogućuju nam da potpuno točno rekonstruiramo sliku toga savjetovanja i da utvrdimo: Hitler je donoseći svoju odluku, polazio ne toliko od vojno-strategijske svrsishodnosti, koliko od političkih ciljeva. On je smatrao da bi odustajanje od ofanzive prijetilo komplikacijama unutar Reicha i međunarodnom blamažom.

... Rekavši to, Hitler je sjeo, na čelu mu je izbio znoj, zatvorio je oči i utonuo u razmišljanje. Nekoliko je minuta u sali vladao tajac. — Što misle generali! — Fiihrer je naglo podigao glavu i pogledao pravo u oči Brauchitscha. Brauchitsch, Halder i Bock podržali su vođu Reicha. Hitler se zabacio na visoki naslon fotelje i kazao: — Tamo gdje se danas nalazi Moskva treba da nastane more koje će zauvijek skriti od civiliziranog svijeta prijestolnicu ruskog naroda. Ali Moskva se najprije mora, razoriti... Svaka forma kapitulacije trupa i stanovništva bit će odbačena. Sve mora poći na dno. Moskvu će potopiti voda Volškog jezera... U skladu s Hitlerovim zahtjevima i vizijama, sredinom novembra njemačka je komanda užurbano privukla u rajonu Moskve 10 dopunskih divizija i izvršila pregrupiranje snaga. Njemačka je komanda bacila na Moskvu — kaže maršal Vasiljevski — svoje najbolje, elitne jedinice. Protivnička Grupa armija Centar znatno je nadmašila naše snage koje su se branile na moskovskom pravcu. Nijemci su ovdje imali dva puta više vojnika i oficira, dva i po puta više topova i minobacača i jedan i po puta više tenkova nego mi. Na krilima Zapadnog fronta, gdje su njemačke trupe nanosile glavne udare svojim oklopnim armijama, oni su imali još veću nadmoć u ljudstvu i tehnici. Protivnik je bio mnogo nadmoćniji i u bombarderskoj avijaciji. Po planu njemačke komande, 4. armija u suradnji s oklopnim armijama trebalo je da razbije sovjetske trupe u okolini Moskve i da opkoli naš glavni grad sa sjevera i juga. Na istoku je trebalo izbiti na liniju: Rjazanj—rijeka Oka do Kolomne—Jegorovka—Orehovo—Zujevo—rijeka Dubna. Zatim je obruč oko Moskve trebalo da ide kružnom željezničkom magistralom.

Sovjetska vrhovna komanda procjenjujući početkom novembra situaciju na moskovskom pravcu, konstatirala je da oslabljeni protivnik nema još uvijek dovoljno snaga da obnovi ofanzivu, a Crvena armija ne raspolaže mogućnostima da u tom trenutku prijeđe iz obrane u protuofanzivu. Zbog toga su svi napori Stavke bili usmjereni na učvršćenje Zapađnog fronta, prema kojem su, kako su pokazivali podaci dobiveni izviđanjem, trebale da budu angažirane udarne grupacije protivnika. Zbog toga je Stavka od 1. do 15. novembra ponovo pojačala Zapadni front sa nekoliko svježih pješadijskih, konjičkih i oklopnih divizija i brigada. Većina armija je dobivala nove protutenkovske topove i više baterija »kaćuša«. Ukupno je u prvoj polovini novembra Zapadni front dobio 100 hiljada novih vojnika, 300 tenkova i 2 hiljade topova. Ojačavani su i drugi frontovi na moskovskom pravcu — Kalinjinski i desno krilo Jugozapadnog fronta, kao i Moskovska zona obrane ...« U ovoj etapi rata, do novembra 1941. godine, Nijemci su osvojili teritorij na kojem je prije rata živjelo oko 40°/® stanovništva Sovjetskog Saveza, gdje se dobivalo 64% ugljena 68°/o — lijevanog željeza, 58% čelika 60°/® aluminija, 38% žitarica, 84°/» proizvodnje šećera, 38"/o velike rogate stoke i 60% svinja. Napadom na Sovjetski Savez Nijemci su faktički osujetili skupljanje ljetine iz najbogatijih krajeva, što je imalo veliki značaj pri dugotrajnom vođenju rata. Po mišljenju, koje je feldmaršal Brauchitsch iznio na savjetovanju u Orši, radilo se još jedino o uništenju »ruske žive sile«. Još nekoliko bitaka i Crvena armija, lišena materijalne pomoći pozađine, bit će slomljena. Ipak, sve je ispalo drugačije.

Od prvih dana rata u Sovjetskom se Savezu počeo provoditi program mobilizacije svih snaga zemlje. Citav divovski mehanizam države bio je reorganiziran za potrebe rata. Već do septembra 1941. godine uglavnom su bile poduzete mjere za provođenje mobilizacije privrede. Prvi ratno-privredni plan bio je izuzetno kompliciran. S jedne strane, trebalo je do maksimuma iskoristiti kapacitete poduzeća u radu za proizvodnju ratne opreme za Crvenu armiju. A s druge — bilo je neophodno u kratkom roku iz područja u blizini fronta prebaciti na istok tvomice iz Ukrajine, Bjelorusije i zapadnih područja Rusije. To je bio poduhvat koji je zahtijevao nadčovječanske napore. Trebalo je evakuirati takve gigante kao što su »Zaporožstalj« (jedna od najvećih tadašnjih čeličana u svijetu), »Djeprospecstalj«, lenjingradsku tvornicu »Kirov«, Ižorsku, Novokramatorsku, Mariupoljsku i mnoge druge tvornice. U neobično složenim uvjetima, često u neposrednoj blizini fronta, svako se poduzeće moralo demontirati, utovariti u željezničke vagone i što brže pustiti u rad na novom mjestu. Evakuacija industrijskih poduzeća iz područja u blizini fronta u duboku pozadinu, neviđena po svojim razmjerima i rokovima, bila je uspješno izvršena ... Radilo se pod otvorenim nebom. Ljudi su živjeli u zemunicama i šatorima, hrana je bila oskudna. Radilo se i danju i noću. Montiranje velikih pogona i tvornica na novom mjestu obavljeno je za 3—4 nedjelje, a za 2—4 mjeseca poduzeća su dostizala predratnu razinu proizvodnje. Na primjer, najveća tvornica aviona u zemlji, u Povolžju, dala je prvog lovca 14-og dana po dolasku posljednje kompozicije s opremom. Tvornica tenkova, evakuirana iz Ukrajiine na Ural, dostigla je predratnu razinu proizvodnje 46-og dana po lociranju na novom mjestu. Tvornički pogoni još nisu imali krovova, a mašine su već radile.

Rezultati svega toga počeli su se već osjećati u drugoj fazi bitke za Moskvu, mada se uralska i sibirska iudustrija zahuktala u pravom smislu tek godinu dana kasnije, u vrijeme bitke za Staljingrad. Ali bez Sibira, Urala i Dalekog istoka — Moskva ne bi bila obranjena.

>TAJFUN« JE UKROĆEN »Velika je Rusija, a odstupati se nema kuda — iza nas je Moskva!« Vasilij Kločkov Vojni savjet Zapadnog fronta (Žukov, Bulganjin, Hohlov, Sokolovski) upozorio je 14. novembra trupe o mogućoj njemačkoj ofanzivi »danas ili sutra«, i zatražio od komandanata da poduzmu sve mjere kako bi se ona odbila. Prema riječima maršala Sokolovskog, njemačka je komanda privukla nove snage, skoncentriravši do 16. novembra protiv trupa Zapađnog fronta 51 diviziju (31 pješadijsku, 13 oklopnih i 7 motoriziranih). Na pravcu Volokolamsk-Klin i Istra feldmaršal von Bock je angažirao 3. i 4. oklopnu armiju, koje su sačinjavale 7 oklopnih, 3 motorizirane i 3 pješadijske divizije, uz podršku gotovo dvije hiljade topova i snažne zrakoplovne grupe. Na pravcu Tula-Kašir udarnu grupaciju njemačkih trupa sačinjavali su 24. i 47. motorizirani korpus, 53. i 43. armijski korpus, s ukupno devet divizija (od kojih četiri oklopne) i motorizirani puk SS Gross Deutschland. Nju je podržavala moćna zrakoplovna grupacija.

Njemačka 4. armija, koju je sačinjavalo šest armijskih korpusa, razvila se na pravcu Zvenigorod, Kubinsk, Naro-Fominsk, Podoljsk i Serpuhov. Upravo njoj je bilo naređeno da frontalnim udarima privuče na sebe trupe Zapadnog fronta, oslabi ih, a zatim nanese udar na centralnom sektoru u pravcu Moskve. Nijemci su 15. novembra, započeli drugu opću ofanzivu na Moskvu, drugu fazu operacije Tajfun. Početni cilj silovitog napada bio je da se Moskva obiđe sa sjevera, preko Klina i Solnečnogorska, i s juga preko Tule i Kašire. Prvi udar nanijet je 30. armiji Kalinjinskog fronta, koja je južno od Volškog jezera imala slabu obranu. Protivnik je istodobno zadao udar i trupama Zapadnog fronta, koji je naročito bio jak na đesnom krilu 16. armije, južno od rijeke Šoše. Pomoćni je udar nanesen na odsjeku te armije u rajonu Tarjajeve Slobode. Protiv 30. armije general Hoeppner (Hepner) bacio je više od 300 tenkova, kojima se suprotstavilo svega 56 sovjetskih lakih tenkova, starijih modela. Obrana 30. armije bila je brzo razbijena. Istog su se dana razbuktale ogorčene borbe u rajonu Volokolamska. Ovdje, na pravcu Istre, napadale su dvije oklopne i dvije pješadijske njemačke divizije. Protiv 150 sovjetskih lakih tenkova protivnik je angažirao 400 srednjih tenkova. Ovdje je prilaze Moskvi branila 16. armija Rokosovskog. U njenom sastavu bila je 316. divizija generala Ivana Panfilova. Grupa boraca predvođena komesarom Vasilijem Kločkovom nalazila se kod željezničke stanice Dubosekovo. Najprije je u pravcu željezničke pruge krenula četa njemačkih automatičara. Pustivši ih da se približe na 150 metara, branioci su iznenadno otvorili vatru i zbrisali više od sedamdeset napadača. Protivnička se četa povukla. Nakon određenog vremena Nijemci su

ponovili napad sa 20 tenkova. Grupa Kločkova imala je samo 28 boraca. Napetost je rasla. Predstojala je neravnopravna borba. Komesar Kločkov se podigao iz zaklona i počeo bodriti svoje vojnike: »Ništa to nije, drugari! Dvadeset tenkova. Manje od jednog na brata. To nije tako mnogo!« Okršaj je trajao četiri sata. Ručnim granatama, flašama sa zapaljivom smjesom i vatrom iz protutenkovskih oružja odvažni su ratnici uništili 14 tenkova. Preostalih šest se povuklo, ali su se prorijedili i redovi branilaca. Oko podne, prema rovovima jimaka oborilo se 30 tenkova drugog ešalona, zaštićenih dimnom zavjesom. Komesar je prebrojio preživjele drugove i izgovorio riječi koje su postale deviza svih branilaca Moskve: »Trideset tenkova momci! Morat ćemo svi da umremo. Velika je Rusija, a odstupati se nema kuda — iza nas je Moskva!« Borba se vodila s još većom žestinom. Tenkovi su se sve više približavali. Prednji je bio samo desetak metara od rova. Municija je bila na izmaku. Jedan za drugim padali su »panfilovci«, Vasilij Kločkov, držeći u ruci posljednji svežanj protutenkovskih granata, pritrčao je teškoj čeličnoj grdosiji čije su gusjenice već mljele Ukrajinca Ivana Moskaljenka. Odjeknula je eksplozija. Njemački je juriš bio zaustavljen: protivnički tenkovi nisu se uspjeli probiti kroz Dubosekovo.* Dvadeset i osam »panfilovaca« proglašeno je herojima Sovjetskog Saveza, a borba na željezničkoj pruzi u Dubosekovu i na prilazima volokolamskom drumu imala je, po riječima maršala Vasiljevskog, »izuzetan značaj u

privlačenju snaga za paraliziranje veoma opasnog njemačkog prodora« i organiziranje protuudara na tada najopasnijem sektoru fronta. Stavka je u 23 sata 17. novembra odlučila da 30. armiju Kalinjinskog fronta pripoji Zapadnom frontu, zbog čega je obrambeni pojas tog fronta ponovo produžen na sjever, do Volškog jezera. Stavka je na mjesto komandanta 30. armije generala V. A. Homenka naimenovala generala D. D. Ljeljušenka. »Borbe 16. i 18. novembra — piše maršal Zukov — bile su za nas vrlo teške. Neprijatelj se nije obazirao na gubitke. Napadao je glavom bez obzira, trudeći se da se po svaku cijenu probije do Moskve svojim tenkovskim klinovima. Ali duboko ešalonirana artiljerijska i protuavionska obrana i dobro organizirana suradnja svih rodova vojske nisu dopustili protivniku da se probije kroz naše borbene redove; 16. je armija lagano i u punom redu odstupala na već pripremljene i od naše artiljerije već zaposjednute obrambene linije, na kojima su se njene jedinice opet uporno borile, odbijajući bijesne napade Nijemaca ... U Moskvi su i dalje radili Državni komitet obrane, jedan dio rukovodećeg sastava Centralnog komiteta partije i Savjeta narodnih komesara. Radnici glavnog grada radili su i po 18 sati dnevno, snabdijevajući branioce Moskve oružjem, municijom i drugom ratnom tehnikom. Međutim, za naš glavni grad opasnost još nije bila prošla. Ne sjećam se točno datuma — to je bilo ubrzo nakon taktičkog prodora Nijemaca na sektoru 30. armije Kalinjinskog fronta i na desnom krilu 16. armije — telefonirao mi je J. V. Staljin i upitao: — Jeste li sigurni da ćemo zadržati Moskvu? Pitam vas to s bolom u duši. Recite pošteno, kao komunist.

— Moskvu ćemo sigurno zadržati u svojim rukama. Ali potrebne su nam još najmanje dvije armije i bar 200 tenkova. — Nije loše što se tako samouvjereni — rekao je J. V. Staljin. — Telefonirajte u Generalštab i dogovorite se s njima gdje treba skoncentrirati dvije rezervne armije koje su vam potrebne. One će biti spremne krajem novembra, ali tenkove vam zasad ne možemo dati. Pola sata kasnije dogovorio sam se sa A. M. Vasiljevskim da se 1. udarna armija, koja se upravo nalazila u formiranju, skoncentrirana u rajonu Jahrome, a 10. armija u rajonu Rjazanja. Na pravcu Tule protivnik je prešao u ofanzivu 18. novembra. Na pravcu Veneve, gdje su se branile 413. i 299. pješadijska divizija iz sastava 50. armije, nastupale su neprijateljeva 3, 4. i 17. divizija. Probivši našu obrambenu liniju, ta je grupa zauzela rajon Bolohovo — Dedilovo. U rajon Uzlovaje hitno smo prebacili 239. pješadijsku i 41. konjičku diviziju da bismo organizirali protunapad. Zestoki okršaji, koje je karakterizirao masovni heroizam naših trupa, nisu prestajali na tom sektoru ni danju, ni noću. Naročito su se uporno branile jedinice 413. divizije. Glavnina snaga Guderijanove oklopne armije zauzela je 21. novembra Staljinogorsk i Uzlovaju. U pravcu Mihajlova nastupao je protivnikov 47. motorizirani korpus. U rajonu Tule nastala je prilično komplicirana situacija. U tim uvjetima Vojni je savjet Zapadnog fronta odlučio da pojača sektor prema Kaširi 112. oklopnom divizijom, kojom je komandirao pukovnik A. L. Getman; sektor Rjazanj ojačan je oklopnom brigadom i drugim jedinicama; sektor Zaraj — 9. oklopnom brigadom i 35. i 127. samostalnim tenkovskim bataljonom; sektor Laptjev — 510. streljačkim pukom i tenkovskom četom.

Neprijateljeva 3. oklopna divizija uspjela je 26. novembra potisnuti naše jedinice i presjeći željezničku prugu i drum Tula—Moskva sjevemo od Tule. Međutim, 1. konjički korpus generala P. A. Bjelova, 112. oklopna divizija i niz drugih jedinica našeg fronta u rajonu Kaširev spriječili su napredovanje neprijatelja na tom sektoru. U pomoć tamošnjim jedinicama, kao dopuna, prebačena je 173. divizija, kao i 15. gardijski minobacački puk. Konjički korpus P. A. Bjelova, u suradnji sa 112. oklopnom divizijom, 173. divizijom i ostalim jedinicama, izveo je 27. novembra protuudar Guderijanovim trupama, odbacivši ih 10—15 kilometara u pravcu juga, prema Mordvesi. Do 30. novembra trajale su žestoke borbe u rajonu Kašira—Mordvesa. Neprijatelj na tom sektoru nije mogao postići uspjeh. Komandant 2. oklopne armije Guderijan uvjerio se da je nemoguće slomiti uporni otpor sovjetskih trupa u rajonu Kašira—Tula da bi poslije toga napredovao u pravcu Moskve. Nijemci su bili primorani da na tom sektoru prijeđu u obranu. Sovjetske trupe koje su se borile u tom rajonu odbile su sve neprijateljeve udare; protivniku su naneseni veliki gubici i on nije mogao nastaviti napredovanje prema Moskvi. Na desnom krilu, u rajonu Istre, Klina i Solnečnogorska, situacija se razvijala znatno lošije. Protivnički su tenkovi 23. novembra prodrli u Klin. Da jedinice 16. armije ne bi bile izložene opasnosti opkoljavanja, morali smo ih povući u noći između 23. i 24. novembra na slijedeću pozadnju obrambenu liniju. Nakon teških bojeva 16. armija se povukla iz Klina. Zbog toga je stvorena breša između 16. i 30. armije, koju su štitile slabe snage našeg fronta. Dvadeset petog novembra 16. armija je napustila i Solnečnogorsk. Na tom sektoru situacija je bila vrlo ozbiljna. Vojni savjet Zapadnog fronta odlučio je da ko-

mandi 16. armije stavi na raspolaganje sve jedinice koje su mogle biti prebačene s drugih sektora, uključujući i grupe vojnika naoružane protutenkovskim puškama, samostalne tenkovske trupe, artiljerijske baterije i divizione protuavionske artiljerije uzete iz sastava Moskovske zone protuzračne obrane, kojom je komandirao general M. S. Gromadin. Bilo je neophodno po svaku cijenu zadržati protivnika na tom opasnom sektoru dok ne stignu 8 divizija iz rajona Serpuhova, dvije oklopne brigade i dva protutenkovska artiljerijska puka iz rezerve Stavke. Naša se obrambena linija povijala pod neprijateljevim pritiskom. Na mjestima je obrana bila veoma oslabljena, i činilo se da se svakog trenutka može dogoditi ono najgore. Ali to se nije moglo dogoditi! Naši ratnici nisu klonuli duhom, već su, dobivši pojačanje, ponovo stvarali nesavladivu obranu. Uveče 29. novembra, iskoristivši slabu obranu mosta preko kanala Moskva—Volga u rajonu Jahrome, protivnička tenkovska jedinica zauzela je most i prodrla preko kanala. Međutim, zaustavile su je prethodnice 1. udarne armije, koja je pristizala pod komandom generala V. I. Kuznjecova. Poslije strahovite borbe tenkovska jedinica neprijatelja odbačena je natrag. Naš Zapadni front nalazio se zaista u izvanredno kompliciranoj situaciji. Zbog toga je ponekad dolazilo do takvih obrta koji su se mogli objasniti samo veoma teškom situacijom u tom trenutku. Evo jednog primjera. Vrhovnom komandantu stigla je na neki način informacija da su naše trupe napustile grad Djedovsk, sjeverozapadno od Nahabina. To je bilo u neposrednoj blizini Moskve. Prirodno je da je J. V. Staljina silno uznemirilo takvo saopćenje. Još koliko 28. i 29. novembra 9. divizija (pristigla iz Sibira), pod komandom generala A. P. Belo-

borodova, uspješno je odbijala višestruke protivnikove juriše u rajonu Istre. Međutim, prošla su 24 sata, i utvrđeno je da su Djedovsk zauzeli hitlerovci... J. V. Staljin me je odmah pozvao telefonski: — Da li vam je poznato da je protivnik zauzeo Djedovsk? — Nije, druže Staljine! Vrhovni je komandant odmah razdraženo izjavio što misli o tome: »Komandant fronta mora da zna šta se događa na njegovom području«. Odmah mi je naredio da bez oklijevanja odem na lice mjesta, da osobno organiziram protunapad i povratim Djedovsk. Pokušao sam da se usprotivim, izjavivši da nije baš mnogo oprezno da u tako kritičnoj situaciji napuštam štab fronta. — Ništa vi ne brinite, mi ćemo se već nekako snaći i bez vas. Ostavite Sokolovskog da vas za to vrijeme zamjenjuje. Spustio sam slušalicu, odmah stupio u vezu s K. K. Rokosovskim i zatražio od njega objašnjenje zašto štab fronta nije obaviješten da je napušten Djedovsk. Odmah se ustanovilo da protivnik nije zauzeo Djedovsk i da je vjerojatno riječ o selu Djedovu. U rajonu Hovanskoje— Djedovo—Snegiri i južno od te linije 9. gardijska divizija vodi tešku borbu, ne dopuštajući protivniku da se probije duž volokolamskog druma prema Djedovsku i NahaBilo je jasno da je došlo do greške. Odlučio sam da telefoniram Stavki i objasnim da je posrijedi nesporazum. Međutim, sve je dobilo neočekivani obrt. Vrhovni se komandant sađa zaista naljutio. Zatražio je od mene da odmah odem u štab K. K. Rokosovskog i organiziram

napad i da neizostavno povratim to nesretno naseljeno mjesto. Uz to, naređeno mi je da povedem sa sobom i komandanta 5. armije L. A. Govorova: on je artiljerac, i neka pomogne K. K. Rokosovskom prilikom organiziranja artiljerijske podrške jedinicama 16. armije. Nije imalo nikakvog smisla stavljati primjedbe u takvoj situaciji. Kada sam pozvao generala L. A. Govorova i postavio mu zadatak, on mi je s puno rezona pokušao dokazati da ne vidi potrebe da i on pođe sa mnom. Naime, da 16. armija ima svog komandanta artiljerije, a sam komandant 16. armije zna što treba da radi, i zašto je onda potrebno da on, Govorov, u jednom takvom kritičnom trenutku napušta svoju armiju. Da bih završio raspravljanje o tome, morao sam objasniti generalu Govorovu da je to osobno Staljinovo naređenje. Svratili smo kod K. K. Rokosovskog i zajedno s njim odmah krenuli u diviziju A. P. Bjeloborodova. Ne vjerujem da se komandant divizije obradovao našem dolasku. U to vrijeme on je imao posla preko glave, i morao je sve prekinuti da bi se izjašnjavao kod pretpostavljenih zašto je protivnik zauzeo nekoliko kuća u selu Djedovu koje su bile raštrkane na onoj drugoj strani uvale. A. P. Bjeloborodov nam je podnio izvještaj o situaciji i sasvim uvjerljivo objasnio da je iz taktičkih razloga do krajnosti nesvrsishodno preotimati tih nekoliko kuća od neprijatelja. Na žalost, nisam mogao kazati da se u datom slučaju mora rukovoditi razlozima koji nemaju nikakve veze s taktikom. Zato sam naredio A. P. Bjeloborodovu da pošalje streljačku četu s dva tenka i da izbaci Nijemce koji su zasjeli po kućama. To je, čini mi se, bilo učinjeno u zoru 1. decembra ... « 112

V

Nekako u isto vrijeme, u kasnu noć, Staljin je telefonski pozvao Konstantina Rokosovskog i upitao: »Da li vam je poznato da su se u rajonu Krasne Poljane pojavile protivničke jedinice i što se poduzima da bi se spriječio njihov prodor u Krasnu Poljanu.« »J. V. Staljin je osobito naglasio — sjeća se maršal Rokosovski* — da iz tog rajona fašisti mogu početi da gađaju glavni grad iz dalekometnih topova. Raportirao sam da znam za pokrete isturenih jedinica protivnika u rajonu sjeverno od Krasne Poljane i da smo mi privukli tamo jedinice s drugih sektora. Vrhovni glavnokomandujući me je informirao da je Stavka hitno odlučila pojačati taj sektor trupama Moskovske zone obrane, stavljajući nam na raspolaganje, pored ostalog, i četiri diviziona „kaćuša"...« U međuvremenu feldmaršal Bock, komandant Grupe armija Centar izdao je naredbu svojim trupama: »1) Protivnik pred frontom Grupe armija je razbijen. Njegovi ostaci odstupaju, prelazeći ponegdje u protunapade. Grupa armija goni protivnika. 2) 4. oklopna armija i 4. armija munjevito nanose udar u pravcu Moskve zato da razbiju protivnikove snage koje se nalaze pred Moskvom, da čvrsto ovladaju teritorijom oko Moskve i da opkole grad. Zbog toga, 2. oklopna armija treba izbiti u rajon jugoistočno od Moskve, kako bi, štiteći se s istoka, obuhvatila Moskvu s jugoistoka, a potom čak i s istoka ... Linija razgraničenja za opkoljavanje Moskve s juga i sjevera između 2. oklopne armije i 4. armije bit će određena zavisno od razvoja situacije. Obruč oko grada treba na kraju da bude sužen do kružne željezničke magis-

trale. Tu liniju, po naređenju FUhrera ne smije da prekorači nijedan njemački vojnik. Svaka vrsta kapitulacije mora se odbiti. U pogledu ostalog ponašanja u odnosu prema Moskvi bit će izdata posebna naredba... « Međutim, komanda Grupe armija Centar nije shvaćala da njeni udari faktički jenjavaju i da situacija počinje da se mijenja. Feldmaršal Bock je smatrao da protunapadi na sjevernom dijelu Zapadnog fronta imaju za cilj »vezivanje njegovih trupa«, dok na jugu oni predstavljaju »pokušaj da se zadrže položaji na rijeci Oki, zapadno od Tule«. Zbog toga su njegove jedinice neočekivano izvršile proboj 1. decembra na centru fronta, na spoju 5. i 33. armije. Nakon toga nastavile su napredovanje duž puta u pravcu Kubinke. Ali kod sela Akulova prepriječila im je put 32. pješadijska divizija, koja je artiljerijskom vatrom uništila dio protivničkih tenkova.Mnogo je njemačkih tenkova oštećeno na minskim poljima. Nastavljajući ofanzivu, njemačke su trupe 2. decembra ovladale Krjukovom, a 3. decembra Bijelim Rastom i Krasnom Poljanom (25 km od Moskve), što je posebno uznemirilo Staljina, pa je on, kao što se naprijed vidi, zatražio od komandanta 16. armije Rokosovskog da hitno izvrši protunapad. Bili su to strašni dani za Moskvu. Nijemci su, poneseni blizinom sovjetskog glavnog grada, nemilosrdno pritiskali naprijed, ali je otpor sovjetskih trupa bio nesavladiv. Zbog toga su se protivničke tenkovske jedinice, trpeći velike gubitke, okrenule u pravcu Golicina. Ali tamo su ih dočekale snage Zapadnog fronta i prispjele jedinice 5. i 33. armije. Taj njemački prodor bio je definitivno likvidiran 4. decembra. Trupe feldmaršala Bocka ostavile su tih dana na bojištu više od 10 hiljada mrtvih, 50 uništenih i oštećenih tenkova i mnogo ratne tehnike.

Za 20 dana druge etape svoje ofanzive na Moskvu Nijemci su imali oko 155 hiljada poginulih i ranjenih vojnika, izgubili su oko 800 tenkova, oko 300 topova i približno 1500 aviona. Njemačkoj je komandi postalo jasno da Moskvu ne može zauzeti. Još 3. decembra general Halder je upozoravao da je opasno prekinuti ofanzivu i prijeći u obranu. A več 4. decembra bio je prisiljen da izjavi: »Ako feldmaršal von Bock smatra da nema nikakvih šansi da se protivniku nanesu veći gubici u toku ofanzive sjeverozapadno od Moskve, njemu se daje pravo da obustavi ofanzivne akcije.« Obrambeno razdoblje bitke za Moskvu završeno je. Namjera Nijemaca da zauzmu glavni grad i centralne industrijske rajone Sovjetskog Saveza konačno je propala. Tako se završila operacija Tajfun — posljednji pokušaj njemačkih generala da postignu ciljeve predviđene planom Barbarossa.

VELIKA SOVJETSKA PROTUOFANZIVA Početkom decembra promijenio se odnos snaga zaraćenih zemalja. U sastavu Sovjetske armije neposredno angažirane u borbi bilo je već oko 4,2 milijuna Ijudi, 22 hiljade topova i minobacaća, 583 »kaćuša«, 1730 tenkova i 2495 aviona. (Doduše, gotovo dvije trećine sovjetskih tenkova i oko 50"/» aviona bili su starih tipova.) Nijemci i njihovi saveznici imali su na Istočnom frontu u to vrijeme oko 4,5 milijuna ljudi, 26,8 hiljada topova i minobacača, oko 1,5 hiljada tenkova i 2,5 hiljada aviona. Nadmoć Nijemaca i njihovih satelita bila je u artiljeriji. Ali su Rusi već prednjačili u broju tenkova, dok su zrakoplovne snage brojčano bile približno jednake. Mnogo je, međutim, važnija činjenica da je početkom decembra sovjetska Vrhovna komanda raspolagala golemim strategijskim rezervama (u prvom redu trupama prebačenim iz Sibira, Srednje Azije i s Dalekog istoka), koje je Stavka mogla upotrijebiti za jačanje u borbi angažiranih armija. S druge strane, Nijemci su svoje rezerve na sovjetsko-njemačkom frontu uglavnom upotrijebili. Početkom decembra Nijemci su imali pred Moskvorn do 800 hiljada vojnika, 10.400 topova i minobacača, 1000 tenkova i više od 600 aviona, a Crvena armija — 760 hiljada boraca, 5200 topova i minobacaća, 415 »kaćuša« i

860 aviona. Kao što se vidi, još uvijek nije bila osigurana premoć u živoj sili i borbenoj tehnici nad protivnikom. Sovjetske trupe, uz određenu nadmoćnost u avijaciji, imale su gotovo dva puta manje artiljerije, oko 30°/» manje tenkova, a zaostajale su i u broju vojnika. U situaciji nastaloj prvih dana decembra bilo je važno odrediti momenat prelaska iz obrane u protuofanzivu. Još 29. novembra maršal Žukov je telefonski referirao Staljinu o situaciji na frontu i zatražio da se naredi 1. udarnoj i 10. armiji da se stave pod komandu Zapadnog fronta, kako bi se protivniku nanijeli jači udari i od Moskve odbacile trupe feldmaršala von Bocka. — Da li ste sigurni da je protivnik dospio u kritičnu situaciju i da ne raspolaže mogućnostima da borbu ubaci bilo koju novu veliku grupaciju? — upitao je Staljin. — Protivnik je iscrpljen — rekao je Žukov. — Ali i trupe Zapadnog fronta, bez angažiranja 1. udarne i 10. armije, neće biti kadre da likvidiraju opasne klinove. Ako ih sada odmah ne likvidiramo, protivnik će kasnije moći pojačati svoje trupe u rajonu Moskve velikim rezervama povučenim iz sastava svoje južne i sjeverne grupacije. Tada bi se situacija mogla ozbiljno komplicirati. Poslije savjetovanja s Generalštabom Staljin je istog dana uveče obavijestio komandu Zapadnog fronta da joj stavlja na raspolaganje 1. udarnu, 10. i 20. armiju i zatražio da mu se pošalje plan iskorištavanja tih armija, koji mu je sutradan poslan. Kasno uveče 4. decembra Staljin je ponovo pozvao Žukova i upitao ga: — Čime bi se još moglo pomoći Zapadnom frontu, osim onoga što je već dano?

Neophodno je — odgovorio je Žukov — osigurati podršku avijacije iz rezerve Vrhovne komande i protuzračne obrane zemlje. Osim toga, dobro bi došlo 200 tenkova s posadama. Zapadni front nema dovoljno tenkova, a bez njih se ne može brzo razvijati protuofanziva. — Tenkova nemamo i zato ih ne možemo dati — odgovorio je Staljin. — Ali ćemo angažirati avijaciju. Dogovorite se s Generalštabom. Ja ću odmah telefonirati. Imajte na umu da će 5. decembra prijeći u ofanzivu Kalinjinski front. Operativna grupa desnog krila Jugozapadnog fronta prijeći će u ofanzivu 6. decembra u rajonu Jeljca. U prilično složenoj situaciji sovjetska je komanda razradila opći plan o prelasku Crvene armije u protuofan»Sama ideja o protuofanzivi kod Moskve — sjeća se maršal Vasiljevski — ponikla je u Stavci još početkom oktobra, nakon osujećivanja prvog pokušaja protivnika da se probije do našeg glavnog grada. Ali nje smo se morali odreći zbog novoga fašističkog pritiska, koji smo odbili ubacivanjem u bitku trupa iz rezerve. Tek krajem novembra, kada je protivnik iscrpio svoje ofanzivne mogućnosti, kada se njegova udarna grupacija našla razvučena na širokom frontu i on nije uspio da se učvrsti na novim linijama, Stavka se vratila na ideju o protuofanzivi. Državni komitet obrane i Stavka bili su do te mjere uvjereni u uspješnu protuofanzivu kod Moskve da su 15. decembra, tj. 10 dana nakon njenog početka, donijeli odluku o povratku u Moskvu aparata CK Partije i nekih državnih ustanova. Generalštab na čelu sa Šapošnjikovom vratio se u glavni grad još 20. novembra i odmah započeo pripreme za protuofanzivu ... « Prema planu protuofanzive na moskovskom pravcu trupe Zapadnog fronta trebalo je da u suradnji s Kali-

njinskim i Jugozapadnim frontom nanesu udar tenkovskim grupacijama protivnika, razbiju ga i odbace iz rajona Moskve. Vojni savjet Zapadnog fronta u sastavu Žukov, Sokolovski, Bulganjin, pripremio je plan o istodobnom razbijanju najopasnijih po Moskvu — sjevernih i južnih grupacija protivnika. Centralne armije fronta imale su zadatak da napredujući s ograničenim ciljevima privuku na sebe protivnika i ne dopuste mu da prebacuje snage na krila. Stavka je odobrila ovaj plan i 1. decembra naredila Kalinjinskom frontu da »zađe za Ieđa protivničkoj grupaciji u rajonu Klina i uništi je u suradnji s trupama Zapadnog fronta. Trupe Jugozapadnog fronta dobile su u zadatak da svojim đesnim krilom — 3. i 13. armijom — ugroze pozadinu motorizirane grupacije Guderijana i pridonesu njenom uništavanju u suradnji sa zapadnim frontom. Neposredno prije sovjetske ofanzive napadao je visok snijeg, koji je veoma otežao koncentraciju, pregrupiravanje i izlazak trupa na polazne položaje. Savladavši te teškoće, svi su rodovi vojske Crvene armije bili 6. decembra ujutro spremni da otpočnu novu fazu bitke za Moskvu, kako je to predviđao plan Stavke. U razdoblju protuofanzive kod Moskve sovjetske su trupe započele nekoliko istovremenih ofanzivnih operacija: klinsko-solnečnogorsku—trupama lijevog krila Zapadnog fronta od 6. do 25. decembra; kalinjinsku—trupama Kalinjinskog fronta od 5. decembra 1941. godine do 7. januara 1942. godine; tulsku—trupama lijevog krila Zapadnog fronta 6—16. decembra 1941. godine; kalušku— trupama lijevog krila Zapadnog fronta od 17. decembra 1941. godine do 5. januara 1942. godine; jelecku—trupama desnog krila Jugozapadnog fronta od 6. do 16. decembra 1941. godine.

Nakon uzastopnih udara avijacije i artiljerijske pripreme, trupe Kalinjinskog fronta započele su 5. decembra ofanzivu, a trupe Zapadnog i Jugozapadnog fronta prešlc su u protuofanzivu 6. decembra. Rasplamsala se grandiozna bitka. Iz dana u dan Crvena je armija postizala sve veće uspjehe. Inicijativu je preuzimala ona. Neočekivani udar sovjetskih trupa iznenadio je njemačku komandu i vojsku. U neposlatom pismu obitelji, pronađenom kod zarobljenog poručnika, bivšeg profesora Kurta Sejnigera (42 godine) ovako se prikazuje veliki preokret na Istočnom frontu u decembru 1941. godine: »Nama su lagali da je Rusija uništena. I odjednom se na nas obrušio uragan. Mi smo sebe smatrali najmoćnijom vojskom na svijetu. Moskva nam je bila ispred nosa. Sada se sve završilo kao san. Naši su generali bježali avionima ... « U članku »Savlađivanje krize kod Moskve 1941—1942. godine« načelnik štaba njemačke 4. armije general Blumentrit kaže: »Tih dana vojnike je počeo prožimati silan strah i nametala se dilema: može li se uopće vojnik pješadinac vratiti u domovinu ... U štabovima su često počeli govoriti o užasima odstupanja francuske armije 1812. godine, dok su se na radnom stolu feldmaršala von Klugea pojavile »Uspomene Colenkoura« (Kolenkura). Sjenka Napoleona nadnijela se nad našom armijom. Upravo u tim danima početka krize strah za našu sudbinu zahvatio je ne samo dio trupa već i mnoge predstavnike komande. Tu i tamo iskrsavale su sumnje u sposobnost političkih i vojnih rukovodilaca. Ponekad otvoreno, a najčešće u kuloarima, čule su se prve note nepovjerenja ... Uopće govoreći, bilo je nemoguće zadržati og-

romni front snagama jedinica koje su sve više slabile i u uvjetima kada gotovo nisu postojale rezerve, niti je bilo ozbiljnih obrambenih linija... Takva je bila situacija i raspoloženje u 4. armiji.« Ništa bolja situacija nije bila ni u drugim njemačkim armijama. Njemačke oklopne grupacije, koje su se probijale prema Moskvi sa sjeverozapada i juga bile su iscrpljene mnogo više od Blumentritove 4. armije. General Guderijan, od koga je Hitler primao samo pobjedničke izvještaje, javio je 9. decembra da je »stanje njegovih trupa zabrinjavajuće i da ne zna da li će uspjeti odbiti ofanzivu protivnika. »Kriza povjerenja u armiji — ističe Guderijan — dobiva ozbiljan karakter.« U svom dnevniku general Halder je 7. decembra zabilježio: »Događaji ovoga dana opet su bili užasni i sramni... Ali najstrašnije je ipak to što Vrhovna komanda ne shvaća stanje naših trupa i bavi se 'pravljenjem zakrpa’ u vrijeme kada mogu pomoći samo principijelne odluke. Jedna od takvih odluka bila bi naredba o povlačenju Grupe armija Centar na Iiniju Ruza—Ostaškov.« Dan kasnije Halder je razmotrio nastalu situaciju s feldmaršalom Bockom. Oni su zaključili: »Grupa armija ni na jednom sektoru fronta nije kadra zaustaviti veliku protivničku ofanzivu.« Njemačka je Vrhovna komanda morala preispitati plan o vođenju rata. Pod pritiskom naglog pogoršanja situacije kod Moskve, Hitler je 8. decembra izdao direktivu broj 39 o prelasku u obranu na cijelom sovjetsko-njemačkom frontu. Trupe pod komandom generala Konjeva (Kalinjinski front) prve su krenule u ofanzivu nanoseći udar u rajonu Kalinjina. Cilj im je bio da obuhvate, zatim opkole i razbiju protivnika i oslobode grad. One su se odmah

uklinile u sistem protivničke obrane, ali nisu bile kadre da je slome, jer su se Nijemci ogorčeno branili. Istodobno, 31. armija, pod komandom generala V. A. Juškeviča, forsirala je Volgu jugoistočno od Kalinjina i nakon trodnevnih okršaja probila protivnikovu obranu. U zahuktalom naletu ona je 9. decembra napredovala 15 km i presjekla putove Kalinjin—Moskva i Kalinjin—Turginovo. To je znatno olakšalo posao trupama koje su jurišale na Kalinjin, jer je armija generala Juškeviča počela izolirati 9. njemačku armiju razvijenu u rajonu Kalinjina. Odlučujući preokret na tom sektoru fronta izazvali su strahoviti udari sovjetske 30. armije pod komandom generala D. D. Ljeljušenka u pravcu rijeke Lame. Ona je, sa svoje strane, neumoljivo krčila put prema Klinu, zalazeći iza leđa njemačkoj 9. armiji. »Šestog decembra, točno u 6 sati ujutro — piše u svojim uspomenama* general Leljušenko — 30. je armija bez artiljerijske pripreme i bez uzvika »ura«, u bijelim maskirnim ogrtačima prešla u ofanzivu. U prvom su ešalonu išli Sibirci, Uralci i Moskovljani. Neprijatelj je bio iznenađen i ošamućen. Na glavnom pravcu napada brzo smo probili obranu protivnika u dubini od 5 km i u širini oko 12 kilometara. Na desnom krilu naša 46. konjička i 185. pješadijska, a na lijevom — 24. i 18. konjička divizija i jedan samostalni puk, privukli su na sebe protivničke snage. Oni su lišili Nijemce mogućnosti da s tog sektora prebace pojačanja na pravcu udara naših glavnih snaga. U to vrijeme naš susjed slijeva — 1. udarna armija — obasuta neprijateljskom artiljerijskom vatrom, stvarala je mostobran preko kanala Moskva—Volga u rajonu Dmitrova.

Prva etapa operacije završena je uspješno. U štabu armije sumirani su podaci o gubicima neprijatelja. Među trofejima bilo je nekoliko desetina tenkova, topova i minobacača. Zarobljena je zastava jednog puka koji je pripadao 36. njemačkoj motoriziranoj diviziji. Bila je to prva zarobljena neprijateljska zastava ... U drugoj polovini dana neprijatelj se osvijestio i na određenim sektorima počeo poduzimati protunapade, ali nije mogao zaustaviti naše napredovanje. Uveče 6. oktobra povećana je breša na pravcu glavnog udara, kako u dubinu tako i u širinu. Odlučili smo da ne prekidamo ofanzivu i noću kako ne bismo dali Nijemcima da predahnu. Zbog toga je svaka divizija bila dužna da danju nastupa s dva puka, a noću, nastavljajući napredovanje, trećim pukom. Protivnik nije mogao ustanoviti kolike snage nastupaju noću i morao je danonoćno držati svoje jedinice u napetom stanju ... « Tok i ishod bitke za Moskvu napeto je pratio čitav svijet. Najsnažniji njemački saveznik — Japan, uvjetovao je svoj ulazak u rat protiv Sovjetskog Saveza zauzimanjem Moskve. Kada je Hitlerov plan očito krahirao, Japanci su konačno odlučili da se ne upliću u »sukob čije posljedice mogu biti veoma rizične i opasne« po zemlju »Izlazećeg sunca«. Japan se u nastaloj situaciji opredijelio za nastavljanje rata s Britancima i za »obračun sa Sjedinjenim Američkim Državama«. Moćna japanska flota i avijacija napala je mučki 7. decembra najveću američku vojnu bazu Pearl-Harbor (Perl Harbor) i nanijela joj velike gubitke. Od tog trenutka na Pacifiku je stvoreno veliko bojište na kome su se borbe vodile sve do kapitulacije Japana u augustu 1945. godine. U vrijeme sovjetske protuofanzive u posjeti Istočnom frontu bio je načelnik turskog Generalštaba. On se zate-

kao na frontu kod Moskve. U iznenadnom sovjetskom napadu jedva je uspio da izvuče glavu i da ne padne živ u ruke Timošenkovih trupa, koje su se poput lavine valjale prema zapadu. »To je bila prekretnica naše Istočne kampanje; nade da će Rusija biti izbačena iz rata 1941. godine propale su u posljednji čas — piše general H. Blumentrit. — Ratničke osobine ruskog vojnika, posebice njegova disciplina, sposobnost za akcije bez obzira na protivničku vatru i vlastite gubitke, njegova izdržljivost u podnošenju ratnih tegoba, izvan svake sumnje, bile su veoma velike... Mi smo ratovali protiv armije koja je po svojim borbenim kvalitetama bila daleko iznad svih drugih armija s kojima smo se ikada sreli na bojnom polju... « Kako se dalje odvijala velika sovjetska protuofanNa Kalinjinskom frontu njemačke su trupe uveče 15. decembra poduzele protunapad i otvorile sebi odstupnicu prema Starici, a u noći između 15. i 16. decembra počelo je njihovo povlačenje iz Kalinjina. Sutradan su grad oslobodile jedinice 31. i 29. armije. Trupe desnog krila sovjetskog Zapadnog fronta prešle su u protuofanzivu 6. decembra, udarivši na protivnika u Jahromi, Krasnoj Poljani, Bijelom Rastu i Krjukovu, koji su bili pretvoreni u snažna utvrđenja. Ljeljušenkova 30. armija, nastupajući na pravcu Klina, napredovala je za tri dana oko 18 kilometara i oslobodila Rogačevo i Jamugu, presjekla put Moskva—Kalinjin i 9. decembra stigla do predgrađa Klina. Prva udarna armija generala V. I. Kuznjecova 7. decembra s marša je oslobodila grad Jahromu i prognala Nijemce od kanala Moskva—Volga, okomljujući se potom u pravcu sjeverozapadno od Klina. Ali je postepeno tempo njenog napre-

dovanja usporen, što je omogućilo Nijemcima da ројаčaju obranu Klina, dovodeći nove tenkovske i motorizirane divizije. Majstorski vođena 16. armija generala Rokosovskog razbila je 8. decembra veoma jako njemačko utvrđenje u Krjukovu. Nakon toga nastavila je da goni neprijatelja u pravcu Istre i Istrinskog umjetnog jezera. Napredovale su i tnlpe desnog krila 5. armije, kojom je komandirao general L. A. Govorov. Protuofanziva desnog krila Zapadnog fronta odvijala se neprekidno, uz aktivnu podršku avijacije. Sovjetska je avijacija uspješno napadala artiljerijske položaje, tenkovske jedinice i komandna mjesta protivnika. Kada su njemačke trupe počele da se povlače, sovjetska je avijacija u talasima bombardirala i mitraljirala njihove pješađijske, oklopne i automobilske kolone. Zbog toga su svi putovi prema zapadu, nakon povlačenja njemačke vojske, bili zakrčeni ostavljenim kamionima i ratnom tehniU protivničku pozadinu komanda Zapadnog fronta je, kako piše maršal Žukov, uputila skijaške jedinice, konjicu i zrakoplovno-desantne trupe radi uništavanja neprijatelja u povlačenju. U njemačkoj pozadini razvili su veliku aktivnost i partizani, operirajući usklađeno s regularnim jeđinicama Crvene armije. Njihove su akcije ozbiljno otežavale situaciju njemačkih trupa i komande. »Opasnost od partizana povećava se iz nedjelje u nedjelju... Partizani potpuno vladaju velikim prostorima okupirane Rusije ... « To su riječi Josefa Goebbelsa (Gebelsa). Najbliži Fiihrerov suradnik zapisao ih je u svom osobnom dnevniku još onih dana, kada je ratna mašina nacističke Njemačke napredovala prema Istoku, kada je

Hitler još vjerovao u pobjedu — doduše, već ne u tako munjevitu, kao što je računao u prvobitnim planovima »blickriga«. Od prvih dana velikoga domovinskog rata na teritorijama koje su Nijemci okupirali, počele su se formirati partizanske grupe. Već krajem 1941. godine na sovjetskoj zemlji, koju je privremeno osvojio neprijatelj, aktivno se borilo oko 3500 partizanskih odreda i grupa. Rukovodioci partizanskih jedinica Sidor Kovpak, Aleksej Fjodorov, Dmitrij Medvedev i obavještajci Nikolaj Kuznjecov i Konstantin Zaslonov postali su legendarni herojiVeć prvih mjeseci rata u pozadini njemačke armije pojavila su se prostrana slobodna partizanska područja i zone. Partizanska područja bile su teritorije u neprijateljskoj pozadini potpuno očišćene od fašista. Na njima je uspostavljena sovjetska vlast i tu su živjeli neevakuirani stanovnici. Partizanske zone razlikovale su se od prisutne okupacijske jedinice, ali su njihove akcije bile ometane aktivnom borbom partizana, koji su se oslanjali na pomoć lokalnog stanovništva. Ponekad su okupatori faktički bili zatvoreni u nekoliko naselja, a unaokolo su gospodarili borci partizanske armije. U to vrijeme u Bjelorusiji je nastala poslovica: »Zemlja seljačka, šume partizanske, drum njemački, a vlast sovjetska«. Karakteristika veoma točna. Na lijevom krilu Zapadnog fronta, gdje su partizanski odredi bili veoma snažni i aktivni, trupe sovjetske 50. armije i konjički korpus pod komandom generala P. A. Bjelova 3. decembra napali su Guderijanovu oklopnu armiju u rajonu Tule. Partizani su nanosili velike gubitke 3. i 17. oklopnoj i 29. motoriziranoj diviziji iz sastava Guderijanove armije, koja se pod udarima Crvene armije počela povlačiti u pravcu Veneva, ostavljajući na bojištu oko 70 tenkova.

Isto tako, na lijevom krilu Zapadnog fronta, na tulskom pravcu, strahovit udar protivniku zadala je 10. armija pod komandom generala Golikova. Udar je bio potpuno neočekivan, jer je ta armija brisala pred sobom sve prepreke i 7. decembra oslobodila Mihajlov i Serebrjanie Prudi, da bi se potom žustro okomila prema Staljinogorsku. Idući dan ona je presjekla željezničku prugu Kašira—Pavelec. Uspjeh 10. armije znatno je poboljšao situaciju u rajonu Tule i omogućio 1. gardijskom konjičkom korpusu generala Bjelova dalje napredovanje. Taj je korpus u suradnji s jedinicama 49. i 50. armije, kojima su komandirali generali I. G. Zaharkin i I. V. Boldin sustigao kod Laptjeva Guderijanove oklopne jedinice, koje su se povlačile, i zadao još jači uadrac. Bojeći se da ne dospije u klopku istočno od Tule, Guderijan je naredio svojoj 2. oklopnoj armiji brzo odstupanje. U povlačenju su trupe 2. oklopne armije ostavljale borbenu tehniku, opremu i municiju. U toku desetodnevnih borbi jedinice lijevog krila Zapadnog fronta napredovale su oko 130 kilometara. I 13. armija, pod komandom generala A. M. Gorodnjanskog krenula je 6. decembra u protuofanzivu, usmjerivši glavni udar na Jelec. Drugog dana ofanzive u borbu je uključena i glavna udarna grupacija desnog krila Jugozapadnog fronta, na čelu sa generalom F. J. Kostenkom. Ona je napadala s juga, nastojeći da duboko obuhvati jelecku grupaciju protivnika sa zapada i da je u suradnji s 13. armijom opkoli. U proboju fronta sudjelovao je i 5. konjički korpus generala V. D. Krjučenkina koji je u početku imao uspjeha, ali se potom poveo primjerima dobrog dijela jedinica i jurišao na neprijateljske pozicije čeonim napadima, čime je znatno usporio napredovanje.

Sumirajući rezultate prvih dana protuofanzive, komande frontova su na zahtjev Stavke pretresle uzroke usporenijeg napredovanja nego što je bilo predviđeno, i razradile preporuke za njegovo ubrzanje i povećanje efikasnosti borbi. Među tim uzrocima bili su frontalni napadi uz nedovoljnu primjenu obuhvatanja i zaobilaženja protivnika. U direktivi Zapandog fronta od 9. decembra 1941. godine kaže se: »Neke naše jedinice umjesto zaobilaženja i opkoljavanja protivnika idu na njega frontalno, čeonim udarima, umjesto usjecanja između protivničkih utvrđenja, tapkaju u mjestu pred tim utvrđenjima, žaleći se na teškoće u vođenju borbe i na velike gubitke. Svi ti loši načini ratovanja idu u prilog protivniku, omogućuju mu da se planski povlači na nove linije, da se sredi i ponovo organizira otpor našim jedinicama.« Sovjetske su trupe dobile direktivu da formiraju snažne udarne grupe s tenkovima, konjicom, automatičarima i sredstvima protutenkovske obrane da bi razvili akciju u protivnikovoj pozadini i sprečavali neprijatelja da manevrira. One su u prvom redu bile dužne da imištavaju gorivo i sredstva za vuču protivničke artiljerije. Djelovanje tih grupa bilo je osigurano vrlo pokretnim izvidnicama i zaštitnicama. Sovjetske trupe nisu još bile stekle iskustvo u provođenju ofanziva velikih razmjera pa su se tome učile u toku vođenja bitke. Ta je obuka bila teška, jer Crvena armija nije imala brojčanu nadmoćnost nad protivnikom. Direktiva o stvaranju brzopokretnih udamih grupa odmah je realizirana. Radi bržeg likvidiranja protivnika utvrđenog u Klinu, u brzopokretnu grupu 30. armije uključeni su jedna konjička i jedna motorizirana divizija, motorizirani puk, samostalan tenkovski bataljon i dva samostalna skijaška bataljona. Te su grupe bile upotreb-

ljene za presjecanje protivničkih komunikacija između Klina i Tarjajeve Slobode. General Rokosovski formirao je u okviru 16. armije dvije brzopokretne grupe. Grupa pod komandom generala F. T. Remizova (jedna konjička divizija, jedna oklopna i jedna pješadijska brigada) imala je namjeru da u koordinaciji s 20. armijom razbije protivnika na prilazima umjetnom jezeru kod Istre. Druga grupa pod komandom generala A. P. Bjeloborodova (jedna pješadijska divizija, jedna oklopna i dvije pješadijske brigade, pojačane artiljerijom) infiltrirala se u neprijateljsku pozadinu, s namjerom da prodre u Istru. Nešto južnije od Istre napadala je brzopokretna grupa generala M. E. Katukova. U zonu djelovanja 5. armije bio je ubačen 2. konjički korpus generala L. M. Dovatora, koji se probio u protivnikovu pozadinu i počeo napad u pravcu Trostenskog jezera. Operacije su započele brzopokretne grupe i u drugim armijama. Tempo napredovanja znatno je povećan. Već je 12. decembra oslobođen Solnečnogorsk, a dan prije toga grupa generala Bjeloborodova oslobodila je grad Istru. Brzopokretne grupe generala Remizova i Katukova djelovale su iznenadno, munjevito. One su zaobišle jezero kod Istre sa sjevera i juga i 15. decembra 16. armija generala Rokosovskog natjerala je u bijeg njemačke trupe koje su na tom sektoru držale izuzetno snažnu obrambenu liniju. U noći između 15. i 16. decembra 30. i 1. udama armija izbacile su upornog protivnika iz Klina i oslobodile grad. Vijesti o pobjedama koje je izvojevalo desno krilo Zapadnog fronta radosno su primljene u svim jedinicama Crvene armije, u čitavom Sovjetskom Savezu i u svijetu. Radio—London je 15. decembra započeo svoju emisiju

riječima: »Na Istoku se desilo čudo!... Poput feniksa, kao da je uskrsla iz mita, Crvena je armija nakon teških poraza krenula u ofanzivu i do nogu potukla elitne jedinice osionih Nijemaca, koje sada panično bježe na zapad, ostavljajući na bojištu hiljade ranjenika i golemu ratnu tehniku ...« Tih dana u Moskvi se nalazio, na poziv sovjetske vlade, ministar vanjskih poslova Velike Britanije Anthony Eden (Entoni Idn), koji je zamolio da mu se omogući da osobno posjeti front. Eden i mnogobrojni britanski novinari, na putu za Klin i u samom gradu, bili su zapanjeni količinom uništene i zarobljene njemačke borbene tehnike. »Ovaj je podvig zaista veličanstven. Sto još može da se kaže!« — rekao je impresionirani šef britanske diplomacije. Predsjednik Prezidijuma Vrhovnog Sovjeta Sovjeiskog Saveza, Mihailo Kalinjin, posjetio je 1. udarnu armiju u oslobođenom Klinu i na velikom mitingu izjavio: »Najvažnije je to što vi poučavate Nijemce da dobivaju batine... «

»ODUČIT ĆEMO VAS DA RATUJETE« — Mi smo vas naučili da ratujete! — rekao je 16. decembra, na prvom saslušanju, zarobljeni poručnik tenkovskih jedinica koje su tek pristigle iz Norveške. — A mi ćemo vas odučiti da ratujete! — uzvratio mu je povišenim glasom rasrđeni general Ivan Konjev. »Ovih dana — pisao je u »Pravdi« ratni dopisnik i književnik Boris Poljevoj* — zarobljenika nije bilo tako mnogo. Ubijenih je mnogo više ... Oni vojnici koji su već duže vremena prisiljeni da slušaju simfoniju »kaćuša« ponašaju se kao pokisli pijetlovi, a novi, što stižu iz zapadne Evrope, imaju psihologiju friceva i ne vide dalje od nosa. Razgovarao sam sa zarobljenim poručnikom-tenkistom. Nekakav aristokratić, »von«, iz pruske oficirske porodice. Tek što je stigao iz Norveške. Za poraz kod Moskve čuo je, naravno, ali o tome nije mnogo razmišljao. Drži se drsko. Poraz objašnjava mrazevima i time što su intendanti orijentirani na blickrig, zaboravili da pripreme zimske uniforme. Drugim riječima, »general Mraz« ... Kod ovih, svježih, taj je izraz u velikom opticaju. Iz Frankove »Plave divizije«, koja je tek nedavno stigla kao pojačanje Nijemcima, ima također nekoliko zarobljenika. Oni su sasvim zbunjeni, udrvenili su se kao snaše, s isko-

lačenim očima nešto nevezano mrmljaju, a što je pravo dobro su se i smrzli. Pričaju da se na stotine njihovih vojnika mrzlo ... Usput da kažem jednu zanimljivu stvar: u našim se diverzantskim grupama bore mnogi španski republikanci. Dobrovoljci. Momci i po, lafčine. Ratuju izvrsno, kao da su s puškom rođeni. Osobito se ističu asturijski rudari koji su majstori za dizanje u zrak mostova i željezničkih pruga. Ali na njih mraz neće. Vidite li što znači ideja ...« »Plava divizija« španskog diktatora Franka našla se na Kalinjinskom frontu kao pojačanje, u sklopu mnogih divizija koje je njemačka Vrhovna komanda hitno prebacivala iz zapadne Evrope na Istok. Stalni udari Crvene armije nisu dopuštali protivniku da se zaustavi i zaposjedne obrambene linije. Hitleru i njegovoj okolini postalo je jasno da se odstupanje njemačkih armija može pretvoriti u bjektstvo i demoraliziranje trupa da od oreola »nepobjednosti« neće ostati ni traga. Razjareni Hitler izdavao je naredbu za naredbom, ali se sovjetska ofanziva nije mogla zaustaviti. Fiihrer je 16. decembra izdao strogu naredbu u kojoj je zatražio od Grupe armija Sjever, poslije povlačenja njenih trupa na liniji Volhov, da se »ukazana linija brani do posljednjeg vojnika, ne odstupati više ni korak i tim samim nastaviti blokadu Lenjingrada«. Na adresu Grupe armija Centar govorilo se: »Nije dopušteno nikakvo znatnije odstupanje, jer ono može dovesti do potpunog gubljenja teškog naoružanja i borbene tehnike i opreme.« Hitler je zahtijevao da komandanti armija i manjih jedinica, kao i svi oficiri »svojim osobnim primjerom natjeraju vajnike da fanatičnom upornošću brane položaje koje drže, ne obraćajući pažnju na protivnika, koji se probija bočno i u njihovoj pozadini«. Samo u takvom načinu ratovanja Hitler je vidio mogućnost dobivanja u vremenu dok se izvrše

prebacivanja pojačanja iz Njemačke i sa Zapada. Od Grupe armija Jug on je također tražio da se ne povlači s položaja koje drži. Međutim, neprekidni udari Crvene armije prinuđivali su njemačke trupe, usprkos želji njihove komande i surovih Hitlerovih zahtjeva, da napuštaju jednu obrambenu liniju za drugom. Pred njemačkim su se osvajačima sve više ocrtavale zastrašujuće slike povlačenja francuske vojske 1812. godine. Negdje 18. decembra došlo je do ponovnog formiranja Brjanskog fronta, ujedinjenjem armija desnog krila Jugozapadnog fronta i armija iz rezervi Stavke koje su stigle u južni rajon Tule. Frontom je komandirao general J. T. čerevičenko. Sredinom i krajem decembra nastavljena je punom snagom protuofanziva Kalinjinskog, Zapadnog i Brjanskog fronta. Trupe Kalinjinskog fronta, u čiji je sastav ponovo vraćena 30. armija Zapadnog fronta, napale su istodobno protivnika na obje obale Volge i skrenule prema Starici i Rževu. Glavnina njemačke 9. armije našla se u smrtnom zagrljaju jedinica generala Konjeva. U strahovito upornom rvanju na sektoru Visokoe—Lotošino, koje je trajalo 13 dana (od 25. decembra do 7. januara), Kalinjinski front je oslobodio Staricu, desetkovao 9. armiju i njene ostatke potisnuo na zapađ. Nastavljajući napredovanje, vojska Kalinjinskog fronta pojavila se na prilazima Rževu i obuhvatila grad sa zapadne strane. Nastao je pogodan momenat za nanošenje udara na jug, u pravcu Vjazme. Nakon teškog udarca 3. i 4. oklopnoj grupi u rajonu Klina, Solnečnogorska i umjetnog jezera kod Istre, desno krilo Zapadnog fronta nastavilo je napredovanje, goneći ošamućenog neprijatelja. Njemačka je komanda povlači la glavne snage tenkovskih grupa na pripremljenu obram-

benu liniju Lama i Ruza. Odstupnicu njemačkih trupa štitile su snažne zaštitnice i protutenkovske prepreke, koje su postavljene u naseljenim mjestima i na saobraćajnim čvorovima. Slamajući njihov otpor, sovjetske su trupe 20. decembra izbile na rijeke Lamu i Ruzu, na frontu od Lotošina do Ruze. Istoga dana brzopokretne grupe generala Ramizova i Katukova oslobodile su Volokolamsk. Međutim, dalje se nije moglo, jer su se Nijemci fanatično branili. Katukov i Remizov su smatrali da su ispred njih zaštitnice, a ne glavnina protivnikovih snaga, pa su u suradnji s trupama desnog krila Zapadnog fronta pokušali zbrisati protivnika u pokretu na čitavom frontu, ali im to nije uspjelo. Napredovanje sovjetskih trupa na tom sektoru bilo je zaustavljeno. Na lijevom krilu Zapadnog fronta situacija je bila povoljnija. Njemačke su snage na pravcu Jelaca i Tule bile razvučene na širokom frontu. Zapađni front, u suradnji s desnim krilom Jugozapadnog fronta maršala Timošenka, čvrsto je prikliještio dvije njemačke armije. Na čitavom tom sektoru nije bilo povoljnih prirodnih obrambenih linija, koje bi protivnik mogao zaposjeći. U kritičnoj situaciji general Guderijan je, da bi zatvorio brcšu koju je napravila 50. sovjetska armija, počeo na ugroženom sektoru prebacivati na brzinu stvorene grupe od inžinjeraca i jedinica koje su štitile željeznički promet. Ali lavina iz pravca Moskve i dalje se rastućom žestinom obrušavala na Nijemce. Grupa generala P. A. Bjelova, koja se probijala na sektoru između 50. i 10. sovjetske armije, uspješno i brzo je forsirala rijeku Upu i 20. decembra oslobodila grad Krapivnu. Nijemci i dalje nikako nisu mogli da se srede, pa su odstupali u neredu, ostavljajući tenkove i drugo borbeno naoružanje i mnogobrojna transportna vozila. Istodobno je 10. sovjetska

armija nastavila energično napredovanje na pravcu Suhiniči, žureći da presiječe odstupnicu protivniku. Njemačke zaštitnice, koje su pokušavale da organiziraju privremeni otpor dok se pregrupiraju ostaci glavnine, bile su jednostavno spaljene vatrom »kaćuša« a preživjeli, izbezumljeni vojnici zarobljeni. Dvadesetog decembra armija je oslobodila grad Plavsk i u pokretu forsirala rijeku Plavu. Guderijanova 2. oklopna armija i dalje je odstupaJa u pravcu jugozapada s namjerom da svoje teško pogođene jedinice pregrupira i ukopa negdje kod Bolhova i Orela. U razdoblju od 20. decembra 1941. do 7. januara 1942. godine lijevo je krilo Zapadnog fronta nastavilo uspješno napredovanje, slomilo protivnikovu obranu na liniji rijeke Oke i oslobodilo teritoriju na zapad u dubini od 100 kilometara. Za to vrijeme oslobođeni su mnogi gradovi i saobraćajni čvorovi, a među njima Kaluga, Beljev, Mosaljsk, Meščovsk i Kozeljsk i zauzeta je povoljna pozicija za nastavak ofanzive s južnog pravca ka Vjazmi. Centralne armije Zapadnog fronta (33. i 43.) prešle su u protuofanzivu 18. decembra. Na tom su sektoru Nijemci imali čvrstu i duboko ešaloniranu obranu, koju sovjetske trupe nisu uspjele probiti u toku prvog tjedna. U zoni 33. armije najžešće borbe bjesnjele su u rajonu Naro-Fominska koji je bio oslobođen 26. decembra. Krajem decembra trupe 43. armije forsirale su rijeke Protvu i Lužu, a već 2. januara 1942. godine oslobodile su Malojaroslavec, dok je dva dana kasnije protivnik izbačen iz Borovska. Do 8. januara obje su armije napredovale još 10—25 kilometara. Na desnom krilu Jugozapadnog fronta događaji su se ovako odvijali. Grupa generala F. J. Kostenka izbila je u rajon Orevo—Petrovskoe (70 km sjeverozapadno od Jeleea), zaposjela je željezničku magistralu Jelec—Orel i

presjekla odstupnicu jeleckoj grupaciji protivnika, koja se povlačila na zapad i sjeverozapad. Njemačka je komanda na tom sektoru izgubila kontrolu komandiranja trupama koje su bacale oružje i borbenu tehniku i panično grabile čas u jednom, čas u drugom pravcu. Zbunjeni njcmački 34. armijski korpus naletio je u odstupanju na sovjetski 5. konjički korpus i u kratkotrajnom okršaju pretrpio znatne gubitke. Treća sovjetska armija pod komandom generala J. G. Krejzera prešla je u protuofanzivu 11. decembra. Idući dan njene su jedinice oslobodile grad Jefremov. Da bi se brzo lokalizirala breša nastala probojem sovjetskih trupa, Nijemci su iz okoline Tule hitno povukli 17. oklopnu diviziju i bacili je u borbu na taj sektor. Porazi kod Jeleca i Tule zabrinuli su generala Haldera. On je to napisao u svom dnevniku: »134. i 45. pješadijska divizija sada su potpuno onesposobljene za borbu. Snabdijevanje ne postoji. Komandiranje trupama na sektoru fronta između Tule i Kurska doživjelo je potpuno bankrotstvo.« Sredinom decembra trupe desnog krila Jugozapadnog fronta završile su razbijanje 34. njemačkog armijskog korpusa (45, 95. i 134. divizija) u rajonu između Jeleca i Livna. Time je završena jelecka operacija. Maršal Timošenko ubacio je u borbu 16. decembra 61. armiju, koja se munjevito razvila na sektoru između 10. i 3. sovjetske armije. Zahvaljujući razbijanju jelecke grupacije protivnika, Crvena je armija dobila mogućnost da usmjeri ofanzivu prema Orelu. Napredovanje 61. i 3. armije u razdoblju od 18. decembra do početka januara 1942. godine pridonijelo je da ofanziva Zapadnog fronta u rajonu Tule i na pravcu Kaluge bude mnogo efikasnija. Naročito je 61. armija brzo slamala protivnikovu obranu i za kratko vrijeme iz-

bila na rijeku Oku, južno od Beljeva. Ostale armije Brjanskog fronta nisu u daljem toku imale osobitog uspjeha. Njihova je snaga bila iscrpljena, a Nijemci su uspjeli ozbiljno pojačati svoje jedinice na pravcu Mcenska i Međutim, na svim ostalim sektorima nastavljena je ofanziva sovjetskih trupa. Njemačke armije, oslabljene i iznurene neprekidnim borbama i nedovoljno spremne za ratovanje u zimskim uvjetima trpjele su velike gubitke i povlačile se na zapad pod pritiskom udara Crvene armijc. Početkom januara sovjetske su trupe zaposjele liniju Oreški—Starica—rijeke Lama i Ruza—Malojaroslavec— Tihonova Pustinj—Kaluga—Mosaljsk—Suhiniči—Beljev —Mcensk—Novosil, čime je završena prva etapa protuofanzive kod Moskve. »Napredujući na zapad — piše general Žilin — sovjetski su ratnici oslobađali sve nova i nova naselja, sela i gradove. Spaljeni gradovi i sela, vješala, uništene kulturne vrijednosti i porušeni historijski spomenici, zvjerski obračuni s mirnim stanovništvom i ropski rad — sve je to još više pojačavalo mržnju prema fašizmu. Želja da se što prije očisti porobljeni dio domovine od fašista, nadahnjivao je borce i podizao im ratnički elan ... « U jeku ofanzive sovjetskih trupa osobito su bili aktivni partizanski odredi, pa su Nijemci u dva maha bili prinuđeni da povlače brojne jedinice s fronta i angažiraju ih u borbi protiv partizana.

U toku decembarske protuofanzive sovjetskih trupa Grupa armije Centar doživjela je težak poraz. Nijemci su bili odbačeni ođ Moskve 100—250 kilometara na zapad.

Najveće gubitke imali su na krilima, na kojima su se borile odabrane njemačke divizije to su bile one njemačke jedinice koje su se novembra mjeseca najviše približile Moskvi. Njihovim razbijanjem otklonjena je neposredna opasnost za sovjetski glavni grad. Veliki podvizi i heroizam Crvene armije u bici za Moskvu pridonijeli su zbijanju slobodoljubivih naroda svijeta u jedinstveni front borbe protiv fašizma. U Washingtonu je 1. januara 1942. godine 26 zemalja antifašističke koalicije, uključujući SSSR, SAD i Britaniju, potpisalo deklaraciju u kojoj su se obavezale da iskoriste sve svoje resurse u borbi protiv agresora. Proces formiranja antifašističke koalicije krenuo je prema svom finalu.

PORAZ WEHRMACHTA KOD MOSKVE Mi kopamo Fricu mogilu Na poljima pred vječnom Moskvom. A. Surkov Predstojala je druga etapa protuofanzive Crvene armije Zapadnog, Kalinjinskog i Brjanskog fronta. Da bi se uspješno odvijala, trebalo je, po mišljenju maršala Žukova, ojačati sovjetske snage ljudstvom i sredstvima, a zatim nastaviti s gonjenjem protivnika, koji je i pored teškog poraza bio još uvijek jak. Međutim, Stavka Vrhovne komande bila je veoma optimistički raspoložena pod utjecajem poraza njemačkih trupa i smatrala da njemačke jedinice neće moći na drugim sektorima izdržati udare Crvene armije, pa je tako nastala ideja da se što prije prijeđe u ofanzivu na čitavom sovjetsko-njemačkom frontu, od Ladoškog jezera do Crnog mora. U to vrijeme Stavka je već imala na raspolaganju solidne strategijske rezerve, povećana je proizvodnja borbene tehnike, stečena su dragocjena iskustva u ofanzivnom ratovanju, borbeni moral Crvene armije bio je izvanredan. Sve je to uvjetovalo da u određenom momentu Stavka preuveliča ofanzivne mogućnosti sovjetskih trupa,

što je pridonijelo da se donese odluka o generalnoj ofanzivi, koja je bila preuranjena, kako su kasniji događaji pokazali. Na sastanku Vrhovne komande 5. januara, Staljin je rekao: — Nijemci su zbunjeni porazom kod Moskve. Oni su se rđavo pripremili za zimske operacije. Sada je nastao najzgodniji momenat da prijeđemo u opću ofanzivu. Prema Staljinovoj ideji o poduzimanju ofanzive na sva tri strategijska pravca, sovjetske su trupe bile dužne da do proljeća razbiju Grupu armija Sjever i deblokiraju Lenjingrad, da završe razbijanje Grupe armija Centar i nanesu poraz snagama Grupe armija Jug, čime bi oslobodile Donbas i Krim. Glavni je udar trebalo zadati Grupi armija Centar, angažiranjem snaga lijevog krila Kalinjinskog, Sjeverozapadnog i Zapadnog fronta, i to dvostrukim obuhvatom, a kasnije opkoljavanjem i uništavanjem glavnine protivničkih snaga u rajonu Rževa, Vjazme i Smolenska. Staljin je potom zatražio od svih prisutnih komandanata Crvene armije da se izjasne o njegovu prijedlogu, koji jc podržavao i načelnik Generalštaba maršal Šapošnjikov, a isto mišljenje imao je i njegov zamjenik general Vasiljevski. Prvi se za riječ javio komandant Zapadnog fronta Georgij Zukov i rekao: »Na zapadnom pravcu, gdje su stvoreni povoljni uvjeti i gdje protivnik još nije stigao uspostaviti borbenu sposobnost svojih jedinica, treba nastaviti ofanzivu. Ali da bismo uspješno okončali stvar, neophodno je popuniti trupe ljudstvom, ratnom tehnikom i ojačati ih rezervama, u prvom redu tenkovskim jedinicama.

Što se tiče ofanzive naših trupa kod Lenjingrada i na jugozapadnom pravcu, moram reći da se tamo naše trupe nalaze suočene s ozbiljnom protivnikovom obranom. Bez moćnih artiljerijskih sredstava one neće moći probiti protivnikovu obranu, izmučit će se i pretrpjet će velike, ničim opravdane gubitke. Ja sam za to da se pojačaju naši frontovi na zapadnom pravcu, i tada bismo mogli tamo da pojačamo ofanzivu ... « Georgij Zukov je dao prijedlog o ofanzivi protiv Grupe armija Centar i izjasnio se protiv generalne ofanzive u datom trenutku. U tom pogledu podržao ga je i komesar za privredu Nikolaj Voznesenski, rekavši da »mi sada ne raspolažemo dovoljnim materijalnim mogućnostima da bi se osigurala istodobno ofanziva na svim frontovima ... « — Razgovarao sam s Timošenkom — ponovo je govorio Staljin. — On je za to da se prijeđe u ofanzivu. Treba brže mrviti njemačke snage, kako bismo neprijatelja osujetili da započne ofanzivu u toku proljeća. Potom je Staljin upitao: — Tko bi još od prisutnih htio iznijeti svoje mišljeNitko ništa nije odgovorio. Na izlasku iz Staljinova kabineta, maršal Sapošnjikov je rekao Žukovu: — Nepotrebno si se suprotstavljao; to pitanje je Vrhovni već prije riješio. Međutim, događaji su pokazali da je Žukov imao pravo. Druga etapa sovjetske zimske ofanzive nije dala očekivane rezultate. U januaru 1942. godine u opću ofanzivu od Lenjingrada do Krima krenulo je devet sovjetskih frontova. Nastavak ofanzive trupa Volhovskog fronta poslije 8. januara pretvorio se u operaciju Ljuban koja je izvođena u suradnji s Lenjingradskim frontom. Trupe desnog krila Sje-

verozapadnog fronta otpočele su 7. januara operaciju kod Demjanska, a lijevog krila — 9. januara operaciju kod Toropecka i Holma. Ofanziva trupa Kalinjinskog i Zapadnog fronta prethodila je operaciji kod Rževa i Vjazme. Na pravcu Orela nastupale su trupe Brjanskog fronta, štiteći istodobno s juga udarnu grupaciju Zapadnog fronta. Jedinice Jugozapadnog i Južnog fronta krenule su u opću ofanzivu 18. januara i započele operaciju u rajonu Barvenkovski—Lozovsk. Krajem decembra 1941. i početkom januara 1942. godine trupe Južnog fronta, provele su zajedno sa Crnomorskom flotom desantnu operaciju na Kerč i oslobodile taj poluotok na Krimu. Zimska ofanziva Sovjetske armije odvijala se na svim sektorima fronta u izuzetno teškim i složenim uvjetima. Svaki kilometar prijeđenog puta stajao je borce golemih napora. Januar i februar 1942. godine bili su prilično hladni i obilovali su velikim snježnim padavinama. Zbog vijavica i snježnih nanosa kretanje je bilo moguće samo putovima, a njihova propusna moć naglo se smanjila. Snabdijevanje i dopuna trupa borbenom tehnikom, municijom, opremom i hranom bilo je više nego teško. Uz to, nedostajala su transportna sredstva. Nijemci su se već od januara počeli nešto bolje snalaziti u zimskim uvjetima. Sva sela i naselja pretvarali su u obrambene punktove i ograđivali ih bodljikavom žicom. Prilazi žici bili su minirani. Ispred zgrada izgrađivani su bunkeri, tenkovi su pretvarani u artiljerijsko-mitraljeske točke za direktno gađanje iz mjesta. Pri odstupanju su minirali putove, pravili svakojake klopke, palili sela i gradove. Njemačka je vojska činila sve da bi usporila napredovanje Crvene armije. U Hitlerovoj je naredbi od 3. januara 1942. godine sumiran opći značaj njemačkih akcija: »Trupe su dužne da se grčevito drže svakog naseljenog mjesta; one ne smi-

ju odstupati ni korak, dužne su se braniti do posljednjeg metka, do posljednje ručne bombe. To od nas zahtijeva ovaj trenutak ... « »Gospodo oficiri! — pisao je u svom naređenju komandant njemačke 23. pješadijske divizije — opća situacija imperativno zahtijeva da se brzo odstupanje naših jedinica zaustavi na rijeci Lami. Divizija je dužna organizirati upornu obranu. Položaji na rijeci Lami moraju se braniti do posljednjeg čovjeka. Radi se o životu i smrNjemačka je komanda polazila od toga da se na rijeci Lami nalaze prije izgrađeni položaji sovjetskih trupa, koji su u datom trenutku mogli biti iskorišteni za privremenu obranu. Položaji su se nalazili i na jednoj i na drugoj obali rijeke, protezali su se u pravcu sjever—jug, u nešto dalje su se spajali s položajima na rijekama Ruzi i Nari. Osim toga, Nijemci su sredinom decembra dovlačili iz pozadine svakojake kombinirane, rezervne i s okupiranih teritorija prispjele divizije i uspjeli da učvrste te položaje i pripreme ih za obranu. Trupe Lenjingradskog i Volhovskog fronta koje su sudjelovale u generalnoj ofanzivi, imale su zadatak da razbiju glavne snage Grupe armija Sjever i likvidiraju blokadu Lenjigrada. Ofanziva je počela 7. januara. Energičnim udarom 2. udarna armija napredovala je u pravcu Ljubana 75 km i obuhvatila protivnika s juga i jugozapada. U februaru sovjetske trupe na tom sektoru nisu zabilježile neki vidljiviji uspjeh. Krajem mjeseca Stavka je naredila Lenjingradskom frontu da snagama 54. armije generala I. I. Fedjuninskog nanese udar na Ljuban sa sjevera u susret 2. udarnoj armiji Volhovskog fronta. Međutim, u pripremi za ofanzivu 54. je armija napravila niz nepažnji. Nijemci su parirali njenim udarima i krajem

matra prešli u protunapad, a potom presjekli komunikacije 2. udarnoj armiji. Početkom aprila situacija je posla veoma teška, jer je 2. armiji prijetilo opkoljavanje. Zbog topljenja snijega, močvarni predjeli i šume postali su neprohodni. Snabdijevanje trupa bilo je neredovno, nedostajala je municija i oprema. Trupe Volhovskog i Lenjingradskog fronta morale su ponovo prijeći u obranu, ne uspjevši da spoje svoje udarne grupacije. Na tom sektoru protivnik nije bio razbijen, a braniocima nije uspjelo ni da likvidiraju blokadu Lenjingrada. Ali Lenjingrad je nastavio junački da se brani. Na južnom krilu sovjetsko-njemačkog fronta u zimskoj ofanzivi sudjelovala su četiri sovjetska fronta. Trupe Kavkaskog fronta na Tamanskom poluotoku pod- komandom generala D. T. Kozlova dobile su zadatak da oslobode Krim. Brjanski front na čelu s generalom J. T. Čerevičenkom i desno krilo Jugozapadnog fronta (dvije armije) trebalo je da nastupaju na zapad i ovladaju rajonima Orela i Kurska. Komandi Jugozapadnog fronta (komandant general F. J. Kostenko) bilo je naređeno da snagama dvije armije razbije protivnika u rajonu Čugujeva, Balakleja i Izjuma i oslobodi Harkov i Krasnograd. Jedinice Južnog fronta, pod komandom generala R. J. Malinovskog, trebale su nanijeti udar na Pavlograd i stvoriti mostobrane kod Dnjepropretrovska i Zaporožja. Trupe Kavkaskog fronta potisnule su njemačku obranu u istočnom dijelu Krima i ovladale Kerčom i Fedosijom, a potom napredovale još 100—110 kilometara do Ak-Monajske prevlake. Uplašivši se da Crvena armija ne prodre u centralni dio Krima, komanda 11. njemačke armije prekinula je juriš na neosvojeni Sevastopolj, povukla s tog sektora više od dvije divizije i bacila ih na Ak-Monajsku prevlaku. Ofanziva sovjetskih jedinica u istočnom

Ije Hjevo i dolje)

dijelu Krima bila je zaustavljena početkom januara 1942. godine. Krajem januara Kavkaski front je preimenovan u Krimski front. Ofanziva Brjanskog fronta i desnog krila Jugozapadnog fronta u prvoj polovini januara nije dovela do nekih značajnijih rezultata. Osamnaestog januara započela su ofanzivu susjedna krila Jugozapadnog i Južnog fronta. Ona su probila protivnikovu obranu na sektoru Balakleja — Krasnij Liman i napredovala oko 90 kilometara, stvorivši tako izbočinu kod Barvenkova. Na to je Grupa armija Jug pojačana s 11 novih divizija i jednom brigadom. Neprekidnim protuudarima u rajonu Balakleja i Savjanska protivnik je ugrozio krila i pozadinu Jugozapadnog i Južnog fronta. Zbog toga su sovjetske trupe obustavile ofanzivu, pa je front na tom sektoru stabiliziran.

Januarska ofanziva sovjetskih trupa na zapadnom pravcu bila je nastavak decembarskih ofanzivnih operacija. Međutim, znatno je proširen front na kome su nastupale sovjetske armije, jer su od 9. januara u ofanzivu krenule 3. i 4. udarna armija Sjeverozapadnog fronta sa zadatkom da duboko zađu u pozadinu njemačke Grupe armija Centar. Trupe Kalinjinskog fronta bile su dužne da ovladaju Rževom snagama dviju armija a jednim konjičkim korpusom da se brzo probiju prema Sičevki i Vjazmi, sa sjevera, da presjeku željezničku i drumsku magistralu Moskva—Minsk i liše protivnika komunikacija. Zapadni je front imao zadatak da razbije protivnika kod Juhnova i Mosaljska i udarom na sjeverozapad — u pravcu Vjazme — u suradnji s trupama Kalinjinskog fronta 145

opkoli glavninu Grupe armija Centar u rajonu Možajsk— Gžatsk—Vjazma. Trupe desnog krila Zapadnog fronta trebalo je da probiju obranu u rajonu Volokolamska, da nanesu udar u rajonu Gžatska i tu presjeku neprijatelja. Na taj način, cilj januarske ofanzive na pravcu Smolenska sastojao se u istovremenom opkoljavanju glavnine Grupe armija Centar, u njenom rasjecanju i uništavanju po dijelovima. Na lijevom krilu 3. i 4. udarna armija Sjeverozapadnog fronta, kojima su komandirali generali Purkajev i Jerjomenko, krenule su u ofanzivu 9. januara i oslobodile Toropec. Do početka februara one su napredovale gotovo 250 kilometara. Trupe generala Purkajeva i Jerjomenka stigle su na prilaze gradova Velike Luke, Veliž, Demidov, Beli i duboko se uklinile sa sjevera u pozadinu Grupe armija Centar. Međutim, sovjetske jedinice na tom sektoru nisu imale dovoljno snaga da nastave ofanzivu dalje i presijeku glavne saobraćajne arterije — putove i željezničku prugu — zapadno od Smolenska, kojim je snabdijevana Grupa armija Centar. Dio snaga 3. sovjetske udarne armije koji je napredovao sjeverno od Holma, u suradnji s ostalim trupama Sjeverozapadnog fronta (angažiranih na pravcu Staraja Rusa) opkolio je 20. februara u rajonu Demjanska sedam divizija njemačke 16. armije, pokušavajući da ih uništi, ali u tome nije uspio. Dvije armije Kalinjinskog fronta (39. i 29.) probile su 8. januara protivnikovu obranu zapadno od Rževa i brzo se probile u pravcu Sičevke i Vjazme, napadajući je sa sjevera. U zoni njihovih operacija napravljen je širok proboj kroz koji se na Nijemce bukvalno sručio 11. sovjetski konjički korpus. Sovjetske su trupe napredovale na južnom pravcu više od 100 kilometara i duboko zaobišle

Grupu armija Centar. Ali nisu mogle da do kraja ostvare svoj uspjeh. Nijemci su 23. januara protuudarima iz rajona Olenjina i Rževa zatvorili brešu i odsjekli tu grupaciju sovjetskih trupa od ostalih snaga Kalinjinskog fronTrupe lijevog krila Zapadnog fronta napredovale su na sjeveroistočnom pravcu gotovo 90 kilometara. Dio njihovih snaga pokušao je zauzeti Vjazmu, čime bi se čitava njemačka grupacija u tom rajonu našla u teškom položaju. Međutim, protivnik je presjekao komunikacije jedinicama lijevog krila Zapadnog fronta i prinudio ih da prijeđu u obranu. Na taj je način Grupa armija Centar uspjela da izbjegne opkoljavanje. Trupe lijevog krila Zapadnog fronta koje su imale zadatak da u suradnji s Kalinjinskim frontom razbiju grupaciju protivnika u rajonu Sičevka—Ržev, probile su njemačku obranu na liniji rijeka Lama—Ruza i napredovale 50—70 kilometara. U jeku borbi Stavka je s tog fronta povukla 1. udarnu armiju i prebacila je na Sjeverozapadni front u borbu protiv opkoljene grupacije kod Demjanska. To je znatno oslabilo sovjetske trupe na pravcu Sičevka, pogotovu što je neprijatelj zaposjeo unaprijed pripremljenu liniju Pogoreloe Gorodišče—Šanski Zavod. I tako, zajednički napori trupa Kalinjinskog i desnog krila i centra Zapadnog fronta da istovremenim prelaskom u ofanzivu opkole sa sjevera, istoka i jugoistoka glavne protivničke snage u rajonu Rževa, Sičevka, Vjazme i Juhnova, nisu završeni uspješno. Odnosno, operacije svih armija Zapadnog i Kalinjinskog fronta nisu bile realizirane do kraja. Osnovni uzrok toga bio je nedostatak snaga, artiljerijskih sredstava i municije, nedovoljna količina oklopnih i motoriziranih sredstava za brzo izvođenje

proboja. Njemačke su trupe uspjele stvoriti u pozadini obrambene linije, zaposjele su ih i organizirale čvrstu obranu. Jedna od takvih obrana bila je linija Pogoreloe —Gorodišče—Šanski Zavod. Protivnik je iskoristio svoje manevarske sposobnosti, presjecao je komunikacije Crvenoj armiji i ometao njeno snabdijevanje. U toku februara i aprila trupe Kalinjinskog i Zapađnog fronta pokušavale su više puta da dokrajče otpor protivnika, ali im nove ofanzivne operacije nisu uspijevale. Jedinice Crvene armije na tom sektoru bile su umorne i prilično iscrpljene, a osjećao se veliki nedostatak u municiji, naročito u granatama, pa je bilo dana kada je norma po jednom topu iznosila jednu ispaljenu granatu u toku 24 sata. Sve je to navelo Stavku da prihvati prijedlog Vojnog savjeta Zapadnog fronta o prelasku u obranu na liniji Velikije Luki — Veliž — Demidov — Belij — Duhovščina — Dnjepar — Nelidovo — Ržev — Pogoreloje — Gžatsk — rijeka Ugra — Spas-Demensk — Kirov — Ljudinovo — Holmišči — rijeka Oka. U toku zimske ofanzive na zapadnom provcu sovjetske su trupe napredovale još 70—180 kilometara, razbile 16 protivničkih divizija i znatno popravile opću operativno-strategijsku situaciju na tom sektoru. Samo njemačka 4. armija izgubila je u januaru i martu oko 100 hiljada Ijudi. U toku januarske ofanzive Crvene armije protivnik je bio prisiljen da sa zapada hitno dovuče i ubaci u borbu na moskovskom pravcu 15 novih divizija i dvije brigade. U cjelini uzevši, i pored ne privođenja do kraja opće ofanzive na moskovskom pravcu, Crvena je armija postigla impresivnu pobjedu. Nijemci su bili odbačeni 100 —250 kilometara od Moskve. Potpuno su bile oslobođene

Moskovska, Tulska i Rjazanjska oblast, kao i mnogi гаjoni Kalinjinske, Smolenske i Orlovske oblasti i definitivno otklonjena opasnost za Moskvu. Nijemci su izgubili više od 500 hiljada vojnika, 1300 tenkova, 2500 topova, više od 15 hiljada vozila i drugu ratnu tehniku. U bici za Moskvu Crvena je armija po prvi put u dotadašnjem toku drugog svjetskog rata porazila armiju fašističke Njemačke, razbivši mit o njenoj nepobjedivosti.

MEĐUNARODNO ZNAĆENJE POBJEDE KOD MOSKVE Njemačka armija ponesena lakim pobjedama u Evropi, stjecala je oreol nepobjedivosti. Njeni generali i feldmaršali su s neskrivenom ekstazom uspoređivali svoje pohode s najezdama Karla XII i Napoleona Bonaparte. »Hitler je počeo razmišljati o dalekosežnim posljedicama neuspjelog pohoda na Sovjetski Savez — piše njemački general Kurt Tipelskirch u knjizi »Drugi svjetski rat« — tek kada se na njemačku armiju sručila ruska protuofanziva... Naša se armija borila maksimalno angažirajući sve snage, ali moralno i materijalno nije bila pripremljena za vođenje manevarskog rata u zemskim uvjetima. Snaga ruskog udara i razmjeri njihove protuofanzive bili su takvi da su uzdrmali front u jednom dužem vremenskom intervalu i mogli su dovesti gotovo do nepopravljive katastrofe... Njemačkim je trupama prijetila sudbina velike Napoleonove armije... « Ukupni njemački gubici samo kopnenih trupa od 30. septembra 1941. do 28. februara 1942. godine iznosili su, prema dnevniku generala Haldera, oko pola milijuna ljudi. Grupa armija Centar, ističe tadašnji načelnik njemaćkog Generalštaba kopnene vojske, izgubila je oko 80°/« artiljerije, tenkova, kamiona i druge ratne tehnike.*

U toku zimske ofanzive Crvena je armija razbila oko 50 njemačkih divizija, čime je broj izgubljenih njemačkih vojnika od 22. juna 1941. godine bio veći od milijun ljudi. Hitler je za poraz i odstupanje njemačkih armija okrivio svoje dotad mnogo hvaljene feldmaršale i generale. On je jarosno napao konmandante armija i grupa armija zbog »nedovoljno čvrstog komandiranja trupama«. U drugoj polovini decembra 1941. godine Hitler je smijenio veliki broj feldmaršala i generala. Komandu nad kopnenim snagama Hitler je sam preuzeo, smjenivši feldmaršala Brauchitscha. Komandanta Grupe armija Centar, feldmaršala von Bocka smijenio je feldmaršal von Kluge. Zbog »samovoljnog povlačenja trupa« smijenjen je general Guderijan, a nešto prije istu je sudbinu doživio i feldmaršal Rundstedt, komandant Grupe armija Jug zbog neuspjeha kod Rostova. Komandant 4. oklopne armije, general Hoeppner bio je smijenjen, lišen čina i svih odlikovanja. Komandant 9. armije general Strauss također je odstupio sa svog položaja, dok je feldmaršal von Leeb, komandant Grupe armija Sjever uklonjen i proglašen nesposobnim. Smijenjeni su i komandanti 20. i 17. armije, kao i komandanti mnogih korpusa i divizija. Hitler je ukupno smijenio s položaja 35 generala i feldmaršala. To je bila prva velika kriza u rukovodstvu njemačkih oružanih snaga. Radi popunjavanja gubitaka, njemačka je komanda bila prisiljena da izvrši totalnu mobilizaciju, što je omogućilo da u zimu 1941—1942. godine na sovjetsko-njemački front prebaci novih 800 hiljada vojnika. Osim toga, na Istok je bilo prebačeno sa Zapada 39 divizija i 6 brigada. »Ako treba govoriti o najtežim trenucima rata za našu zemlju — sjeća se maršal Aleksandar Vasiljevski — onda je najnezaboravnija za sve sovjetske ljude moje ge-

neracije bila i bit će bitka za Moskvu ... Ona se karakterizira, prije svega, time što su sovjetske trupe bez nadmoćnosti u broju vojnika i sredstvima u neviđenim sukobima obranile svoj glavni grad, nanijele neprijatelju velike gubitke i potom od glave do pete razbile njemačko-fašističku neman.« Veliki broj dokumenata, memoara sudionika bitke za Moskvu i objektivna naučna istraživanja sada omogućuju da se dođe do konačnog zaključka o istaknutoj ulozi koju je imala bitka za Moskvu u porazu fašizma. Međutim, određen broj njemačkih i zapadnih historičara i bivših njemačkih generala neosnovano nastoje da osujećenje Hitlerova plana o zauzimanju Moskve objasne ne heroizmom sovjetskih vojnika, majstorstvom i hrabrošću komandnog kadra, već isključivo Iošim vremenom, bespućem i jakom zimom. O tome je Žukov pisao u svojim memoarima: »Ne, ni blato, ni zima nisu zaustavili njemačke trupe poslije njihova prodora k Vjazmi i izbijanja na prilaze glavnom gradu. Nije ih zaustavilo nevrijeme, nego sovjetski Ijudi! Ti su dani bili osobiti i nezaboravni kada je jedinstvena za sovjetski narod težnja da se obrani domovina nadahnjivala ljude na podvig. Tada je svako shvaćao da od njega zavisi budućnost zemlje, dalji tok rata i historije, i bio je spreman da da svoj život za ideale koji su ispirirali naš narod da uništi one koji su pokušali da ga pregaze. I mi, kojima je bilo povjereno komandiranje trupama znali smo da sovjetski ljudi neće predati glavni grad i da će pod njegovim zidinama biti udareni temelji poraza neprijatelja. Baš zato sam u jeku obrambene bitke mogao uvjereno da odgovorim J. V. Staljinu na njegovo pitanje o sudbini glavnog grada, da Moskvu nećemo dati.«

General Guderijan, kojeg su smatrali nepogrešivim stručnjakom u korištenju tenkovskih armada, pokušao je naći isprike za poraz: — U pijesku, močvarama i blatu kvarili su se motori, otpadale dotrajale gusjenice i prenosni mehanizmi. Jedinice su bezuspješno zahtijevale dopunske tenkove ili bar nove rezervne dijelove. Svi njihovi napori i žrtve nisu mogli da spriječe neizbježno: beskrajni prostori zemlje, kao i za vrijeme Napoleona, spasili su Ruse.« Međutim, bespuća i zima obilata snijegom na isti su način utjecali na sovjetska oklopna vozila, a ne samo na Guderijanove tenkove. A ako je sovjetska tehnika funkcionirala, a njemačka se kvarila, nameće se samo jedan zaključak: sovjetska je bila bolja. To potvrđuje i sam Guderijan: »Protivnik je raspolagao novim tipom tenka T-34 koji je znatno nadmašivao njemačke tenkove manevarskom sposobnošću, debljinom oklopa i probojnom snagom topa.« Sovjetskom tenku odao je slično priznanje i njemački general Erich Schneider (Erih Šnajder): »Rusi su stvorivši izuzetno dobar tenk izvršili ogroman korak naprijed ... Iznenadna pojava tih tenkova na frontu imala je velik učinak. Tenk T-34 predstavljao je pravu senzaciju. Imao je 26 tona, bio je naoružan topom od 76,2 mm, čije su granata probijale oklop njemačkih tenkova na udaljenosti od 1500 do 2000 m, dok su granate topova njemačkih tenkova probijale oklop ruskih tenkova tek s razdaIjine manje od 500 metara, i to u slučajevima kad su zrna pogađala bok ili zadnji dio »tridesetčetvorke«. Legende o »generalu Zimi« i »generalu Blatu«, kojima su njemački generali poslije rata opravdavali poraz kod Moskve padaju u vodu ako se podsjete da je Wehrmacht svoj najteži poraz doživio u kurskoj bici — usred ljeta!

I Hitler je poslije protuofanzive Crvene armije kod Moskve u svom govoru u Reichstagu 11. decembra 1941. svalio krivicu za taj njemački poraz na »beskrajne prostore« i »klimatske nepogode«, neprolazne putove kojima su »trpeći julsku i augustovsku žeđ, savlađujući novembarske i decembarske vijavice, smrzavajući se u snijegu i leđu« koračali njegovi dotad nepobjedivi osvajači. Sasvim je razumljivo da je Goebbelsov propagandni aparat odmah prihvatio ova objašnjenja kao zvaničnu njemačku verziju poraza Wehrmachta kod Moskve. Zahvaljujući izuzetnom otporu i legenđarnoj hrabrosti sovjetskih trupa, njemačke su armije prvih dana decembra bile svugdje zaustavljene, a trupe Zapadnog, Kalinjinskog i Jugozapadnog fronta prešle su u protuofanzivu, koja je dovela do ozbiljnog poraza Grupe armija Centar. Veličinu sovjetske pobjede u bici za Moskvu izrazio je predsjednik britanske vlade Winston Churchill u britanskom parlamentu: »Sada je postala jasna golema snaga ruskih armija, slavna nepokolebljivost i energija kojima su one odolijevale strašnom pritisku neprijatelja. Njegove (Hitlerove) su armije svuda zaustavljene. Na velikom dijelu fronta on se povlači, patnje njegovih trupa nemoguće je opisati, gubici su golemi. Snijeg i jak vjetar koji puše na zaleđenom prostorima, razoreni gradovi i sela, dugačke komunikacijske linije koje napadaju neustrašivi partizani, uporan i nesmanjen otpor ruskih vojnika i ruskog naroda u obrani svake ulice, svake kuće i svakog pedlja svoje zemlje — sve to je nanijelo njemačkoj naciji takav udarac kakvog gotovo da nije ni bilo u historiji ratova.« Francuski general Charles de Gaulle (Šarl de Gol) je pisao: »U vrijeme kada su snage Njemačke i njen prestiž uzdrmani, sunce ruske slave nalazi se u zenitu... Fran-

cuski narod ushićeno pozdravlja uspjehe i povećanje snaga ruskog naroda, jer ti uspjesi približavaju Francusku njenom željenom cilju — slobodi i odmazdi.« Pobjeda Crvene armije kod Moskve označila je početak korjenitog preokreta u ratu. Tu je »blickrig« doživio svoj konačni kraj, a narodi antifašističke koalicije učvrstili uvjerenje da će nacizam borbom ujedinjenih naroda konačno biti slomljen.

LITERATURA

P. A. Artemjev. Neopredjelimaja pregrada na postupah k st Moskva, 1966. Bitva za Moskvu. Moskva, 1966. Boljšaja sovjetskaja enciklopedija. Moskva, 1974. Era Danilova. V sorok pjervom na Berlin. »Ogonjek«, 17, 19 F. Falder. Vojenyj dnevnik. Moskva, 1971. A. G. Fjodorov. V nebe podmoskovja. Moskva, 1966. S. J. Jakovljev. Narodnyje mstitelji. Moskva, 1966. M. J. Katukov. I.-ja gvardejskaja v bojah pod Moskvoj. Mos 1966. I. S. Konjev. Načalo Moskovskoj bitvy. Moskva, 1966. D. D. Ljeljušenko. Na poljah podmoskovja. Moskva, 1966. K. Madatov. Ritmy napada. »Nedelja«, 44, 1972. Moskva za nami. Moskva, 1968. D. Z. Murijev. Proval operacije »Tajfun«. Moskva, 1966. V. P. Prenjin. Gorod-vein. Moskva, 1966. K. K. Rokossovskij. Soldatskij dolg. Moskva, 1974. L. M. Sandalov. Na solnečnogorsko-volokakamskom neprav Moskva, 1966. V. D. Sokolovskij. Tak kovalas naša pobjeda. Moskva, 1966 A. A. Surkov. Za našej spinoj Moskva. Moskva, 1970. S. M. Stemenko. Gneraljnyj štab v gody vojny. Knjiga I, Mos 1968. S. K. Timošenko. Jugo-zaapdnij front v bitve za Moskvu. M 1966. A. M. Vasiljevskij. Delo vsej žizni. Moskva, 1970. P. A. Žilin. Velikaja Otečestvennaja vojna. Moskva, 1973. G. K. Žukov. Vospominanija i razmyšljenija. Moskva, 1974.