Branko Copic - Sjecanje Na Nikoletinu Bursaca

SJECANJE NA NIKOLETINU Branko Copic (Uspomene iz djetinjstva) Nikoletinu Bursaca, partizanskog deliju, slavnog mitraljesca i voljenog komandira cete, upoznao sam jos dok je on bio sam bosonogi stodjavo Nikolica Bursac. Bilo je to prvog dana po mom dolasku u osnovnu skolu. Toga jesenjeg jutra, djed me je, svecano obucenog, poveo u skolu. Usput, ispod samog Mihailica Brda, u trku nas je dostigla dugonoga djecacina klepecuci djackom torbicom na ledjima, u trku nam nazvala “dobroj’tro !” i trkom se zaparipala uzbrdo, sve dok moj djed nije povikao: - Ehej, Nikolice, stanider ! Djecak se naglo zaustavio kao da mu je neko ustegao dizgin, okrenuo se na jednoj nozi i radoznalo se zagledao u mog djeda, a onda u mene. - Hajde Nidzo, duso, pripazi mi na ovoga mog unuka. Vidis, jos je nejacak. Idi s njim u skolu, iz skole, da ga ne bi srelo necije pasce il’ ugrdilo govece. Hoces li, brate ? - Hocu, zasto ne bih – dobrodusno je kazao nezgrapni raspasani djecak i ljubopitljivo me odmjerio od glave do pete. Mora da mu se i odvise praznicki ucinio plavokos djacic u crvenoj lickoj kapi i novim opancicima, jer mu se i nehotice oteo uzvik: - Ih kakav je – k’o djindjuva ! - Pa da, ovo je djedova lijepa djindjuva, djedov skolarac ! – s ponosom je potvrdio starac i, grleci, posavjetovao me: - Samo se ti, duso, drzi uz ovoga tu djecaka. Ne mici se usput od njega. Kao da me vec preuzima pod svoje, Nikola mi je naherio moju licku kapu na desno uvo i kriticki me osmotrio: - Ev’, ovako nosi, k’o pravi momak. - Bogme bas momak – slozio se i moj djed, pa i ja sam; osjecajuci kako mi kapa skaklja uvo, samouvjereno sam pomislio da ovakvog momceta nema sigurno pod citavim Grmecom, ni na kojem crkvenom saboru, cak ni tamo gdje su zandari. Kapa na uvu, ehej ! Samo, naravno, cim je djed otisao i ja ostao sam u razredu, zacas je splasnuo citav moj momacki ponos. Jedva sam sacekao odmor da izidjem u dvoriste i tu sam se, zaista poput izgubljene djedove djindjuve, pribio uz mog jutrosnjeg poznanika Nikolu, djaka drugog razreda. - &nsbp; &nsbp;Znas li zaostriti pisaljku ? – ispitivao je moj zastitnik. - &nsbp; &nsbp;Znam, naucila me Beja. - &nsbp; &nsbp;A znas li odrijesiti i svezati gace ? - Znam. - E, to je dobro. A ako te koji djecak udari, samo ti meni kazi, pa kad ga ja bubnem u ledja… U povratku iz skole, Nikola mi je predlozio: - Skini opanke pa u torbicu, ljepse je ici bos. Jedva sam docekao da prihvatim njegov savjet, a on je, pomazuci mi da nabijem obucu u torbicu, ozbiljno kazao kao kakav odrasli: - Treba opanke prisparati za zimu. Zahvaljujuci svojoj zastitnickoj ulozi prema meni, Nikola se vrlo brzo odomacio u nasoj kuci. Gledajuci ga kako hitro mjeri dvoriste svojim dugim nogama, moj stric gundjao je u cudu: - Ma kako vec ne polomi one svoje bursacke krake. Njegovim dolaskom, u nasoj ususkanoj mirnoj kuci osjetio se rezak dah jednog drukcijeg, surovog zivota. U igri, u nasim zajednickim podvizima i u ozbiljnu poslu, Nikola me nije mazio, iako je uvijek bio pravedan. Tada sam prvi put osjetio da “rodjeni djedov Baja” nije bas uvijek u pravu. Svijet i ljudi oko mene poceli su da postavljaju granice mojim zeljama. I sva sreca sto je tu bio moj Nikolica uz ciju sam pomoc mnogo lakse gutao prve gorke zalogaje zivotnog iskustva. - Aha, sto si dirao pasce kad jede ! – zlurado me korio on. – Eto ti sad, odose gace. - Ubij ti njega ! – smrcao sam kroz suze. - E, ti si sam kriv. Ono je bas dobra kuca, vesela. A da te napadne ona Glisina zuta skitara, bo’me bih je izmjerio kocem. Nikolina prav akuca nalazila se u zaseoku Vrgelju, pribijenom pod samu planinu. Kako tamo u blizini nije bilo osnovne skole, Nikolina mater poslala je djecaka u nase selo, svojoj sestri, da odatle pohadja skolu. - Vidis, ono tamo je moj Vrgelj, ispod one zute pjege – pokazivao mi je Nikola daleku planinsku kosu. – Eno, eno pazi, ono je dolje pod sumom moja kuca. A eno i moje matere, nosi naramak drva. Eno i

moje sestre Jelke, goni metlom lisicu. - Gdje je lisica ? – naivno sam zapitkivao cudeci se kako to Nikola vidi i svoju mater, i sestru, i lisicu, a ja – nista. - Uhu, pa zar ti to ne vidis ? – toboz se cudio Nikola. – A vidis li one jazavce u kamenjaru ? Ne vidis ? A onoga medjeda, gle gle ? O, pa ti nista ne vidis. - Zar kod tvoje kuce ima medjeda ? - Ihaj ! k’o pljeve ! – viknuo bi poneseni djecak, a onda, ko da se neceg dosjeca, dodao bi stvarno i sasvim smireno: - Svake godine, uz kukuruzovo branje, mojoj materi dodija medjed. Nikolina mater Marija ostala je udovica jos dok su joj djeca bila sasvim mala, Nikola u petoj, a Jelka u drugoj godini. - E, moj domacine, sad je na tebi da cuvas kucu – obracala se ona malisanu polazeci nekad na posao. – Sjedi tu pod jabukom i ljuljaj sestru, a ako se pojavi ona bezobraznica, lisica, udri je stapom i vici. Cim bi se iza kuce cula kreka i leprsanje kokosiju, djecak bi ostavljao kolijevku i sunovrat jurio u potjeru. Prepredena “zuja” vec je sila uz rijetku paprat s kokoskom u zubima, dok je mali progonitelj, beznadno zaostajuci za njom, psovao kroz navrele suze: - Dabogda crkla, dabogda se udavila, eto ti ! Cekaj ti, doci ces ti opet, djavo te pojeo ! Porazen i tuzan, vracao se kolijevci i zalio se sestri: - Eto ti, opet odnijela. Pa da, a ti nista, samo trepces. Lisica, se na koncu, kazu, toliko obezobrazila da se s malisanom otimala oko kokoske. On je vukao sebi, a ona sebi. Uporni djecak sad je vec ostajao pobjednik. Rascupan, zaprasen, s okrvavljenom kokoskom u rukama, on je zasopljeno likovao: - Eto ti sad, dzabe ti je bilo ! Neka, neka, izmace ti se kokos ! Ta pobjeda, izvojevana samostalno, vlastitim snagama, jos zarana je ohrabrila djecaka i ucinila da pocne gledati na sve oko sebe izazivacki podrugljivo kao da ce reci: - Znam ja vas, hocete nesto da mi zgrabite. Za vedrih veceri, krajem ljeta, majka je prigrtala stari ocev kaput, uzimala s drvljanika sjekiru i zvala malisana: - Hajde Nikolica, duso, prigrni kozun, pa cemo u njivu da cekamo onoga lopova. - Koga lopova, mama ? - Medjeda, sram ga bilo. Opet je poceo dolaziti u kukuruze. Djevojcica je ostajala da spava, a djecak je odlazio zajedno sa majkom u njivu podno sume i tu bi, u cosku, lozili vatru i smjestali se da strazare. - Lopov jedan, sram ga i stid bilo, kako i on zna sta je udovicko, pa bas tamo udara – ruzila je seljanka medvjeda. – Sto ne ide tamo gdje u kuci ima muska glava, a ne ovamo, u nejac i na jadno zensko. - A jesam li ja, mama, muska glava ? – pitao je malisan uzbudjen ljepotom ljetnje noci. - Jesi, duso moja, ali ti si jos nejacak, malen. Kad mi ti ponarastes, nek onda onaj mrcinjas, medjed, priviri u nase kukuruze. - Ih, nek samo priviri ! – skakao je na noge bosonogi djecacic. Pa tako, rijec po rijec, malisan bi i zaspao s mislima o svom buducem obracunu s medvjedom, dok je majka Marija, pogurena i zamukla, kunjala pored male vatre, vesele i budne u pustom nocom podgorju… Skolske godine u selu izvukose se neopazice i naprecac kao da ih je covjek sanjao. Nisam se jos ni snasao sta to bi, a vec mi, u tuznoj noci, pod prozorima sumi Una i trepti mnogoljudan Bihac. Postao sam gimnazijac. - Gdje si, rodni kraju, kud te nestade. Nikola Bursacu, zastitnice moj ? S mnogo tajnih suza prebolio sam ostavljen zavicaj (djavo zna, jesam li ga ikad, u stvari, i prebolio !), a desetak-dvanaest godina kasnije, pred sam rat, zaustavi me na krupskoj pijaci temeljita krupna momcina i prijekorno zaklima glavom. - Ehe a ti tako, utece mi, sakri se, a ? Pa ko te ovo godina branio kad mene nije bilo, je li ? Istog trena prepoznah Nikolu Busraca, svog nekadasnjeg zastitnika. Stajao je preda mnom, poznat, surov i drag kao tvrdi zivot moga zavicaja. - Sto velis, Baja, sto se ovo sprema ? – povjerljivo mi se primace on. – Kanda se gad ostri da i ovamo provali, a ? Sjetih se njegove vjecite kuburacije sa lisicom i medvjedom i taman zaustih da mu odgovorim, kad li neko viknu: - Nikoletina, ej Nikoletina, utece prase !

Nikoletina se prenu i bez odgovora odbakti kroz narod u potjeru za prasetom. Godinu dana kasnije, pred ustanicki juris na Bosansku Krupu, Nikoletina me pronadje u Vigljevica Gajevima i bez ikakva uvoda ogorceno se pozali: - Rekoh li ja tebi lanjske godine: sprema se gad, ostri se da i ovamo provali. I evo ga vidi, tu je. Ma ima Nikoletina nos bas za te stvari, svasta je njega przilo… E, e, meni je, kanda, sudjeno da se citavog zivota branim od jedne po jedne napasti ! PROPAST I PROROSTVO Rezervisti Nikoletina Bursac i Jovica Jez lutali su nekoliko dana po Doboju i okolnim selima trazeci jedinicu u koju su upuceni, ali gdje god bi privirili, pokazalo bi se da nisu pogodili kud spada. Negdje im odbruse da su pogrijesili, s drugog ih mjesta prosto-naprosto otjeraju, a na trecem ih nekakav narednik-vodnik mjeri kiselo i cijedi kroz zube: - Upravo cekamo vas dvojicu pa da pocnemo s paradom. More, gubite mi se s ociju, dzukele jedne seljacke, dok sad nisam… Slali su ih u “psecu cetu krmeceg bataljona”, u “volovski motorizovani puk”, i u druge besposlice, a u jednoj komandi neki porucnik zaprijetio im je strijeljanjem i nazvao ih obicnim basibozucima. - Pazi ga sad, - u neprilici se ceskao krupni Nikoletina – ides po vojnom poslu, a oni s tobom komediju prave. Sta li mu je sad opet ono “obicni basibozuci” ? - Neobicno nesto. Nikad to dosad nijesam cuo. Hajde de, da je kazao dzukele, reponje, marva ili tako slicno, pa da covjek zna pri cem je, ali ovo… sumnjiva rabota. Da mu to ne ispadne nesto kao vojni bjegunci ? Zgureni Jovica drzao se pecalno i zabrinuto kao govedar kad izgubi marvu pa uzaludno traga i osluskuje nece li bar negdje u daljini cuti zvonce. Nikoletina, naprotiv, bio je ljut i naduren: digli ga od kuce, rat pod nosom, a ovi ovdje se jos sad zbenavili i glavu izgubili. Sta li ce tek biti… Konacno, poslije dugog lutanja i propitivanja, sasvim slucajno doznadose da se njihova jedinica nalazi cak u Travniku. Stigli su tamo i pronasli je u jedno predvecerje zamuceno maglom i zasipano susnjezicom. - Kako-tako, sad je covjek ipak u neku ruku kod svoje kuce – sistao je Nikoletina daveci se u mraku zgruvanim vojnickim hljebom. – Cudim se samo ko li nas uputi sasvim naopako, cak u Doboj ? - A bog ce ti ga dragi znati – pomirljivo je mrmljao Jovica srecan sto se nalazi pod krovom i sto ne mora vise da luta i da se propituje. – Uputili, pa sta ces. - Kako sta ce ! Pa zar se tebi ne cini da tu neko nesto muti ? - Sta ces – opet se mirio premoreni snuzdeni Jovica, natenane se gnijezdeci u slami. – Ima, eto, neko pa se i tim poslom bavi. - Ama kako ti to tako ? – jedi se Nikoletina. – Neko tu potkopava i muti po drzavi, a ti: sta ces mu, velis ! - Pa sta ces, de ? – upitno se ispravi Jovica i u njegovu glasu zazvuca sva ona stara tuzna seljacka bespomocnost. – Zar je mene ikad iko nesto pit’o o drzavi ? Trazili su porez i to je sve - Pa i to sto kazes… Nit’ nas ko pita, niti slusa. - Muti, muti, - mrmljao je Jovica – samo da opet sve to ne padne po jadnom seljaku. Vec sjutradan culo se da je poceo rat. Oficiri se uzmuvase, pocese da konferisu i da se sasaptavaju zaboravljajuci na vojnike. Pristigli rezervisti drugog dana dobise nepotpunu uniformu i puske bez municije. - Mogao sam i sam da nadjem kolac i to bolji od ovoga – bunio se Nikoletina hvatajuci karabin za cijev. – Jadno ce ti biti i ovo moje ratovanje. Nekoliko puta postrojavali su se za pokret, pa ponovo dobijali voljno ili bi se razbjezali od avijacije u okolne uvale i sikare i tek se s mrakom vracali nazad u kasarne. Oko njih se pocese motati nekakvi sumljivi civili: jedni su im predlagali da idu kuci, drugi se rugali, pricali da je vec sve propalo, prijetili, iskali oruzje. Nikoletina ih je mucke i mrko slusao, a kad mu jedan zujan zelenih ociju, kao u sali podje rukom za pusku, on se ostro lecnu i odreza: - Odbij civil ! Potamnjeni Jovica kradom je uzdisao i pogledao u svog nezgrapnog drugara. A Nikoletina bi, dugo se mrsteci i cuteci, odjednom poceo: - Rekoh li ja tebi da tu neko muti i potkopava. Evo, cisto po cokulama osjecam kako gad struze i rovi. Jovica je u nevjerici zagledao Nikoletinine kopitaste nejednake cokuletine i uplaseno treptao: - Ta nece valjda biti ? - Ne vjerujes ? – cisto se vrijedjao momak. – Kopa, bogami, i struji uza me pa me obuzima nekakva

slaboca i mrtvilo, prosto se ne osjecam vise kao vojnik, nego… nego… sav sam ti nesto raspasan, razoruzan, kao zarobljenik. - A, to to ! – s razumijevanjem protepa Jovica. – I ja kao tako nesto opazam, kao tuga se nekakva savila… - Da, da, tuga – mracno dahnu momcina. – Ja u pocetku drzao da sam nesto bolestan od ovoga vojnickog taina, kad tamo – nije to, nego bas ono drugo, podgriza k’o crv travku. Evo, nijesam jos ni video neprijatelja, a vec sam – sta ja znam… kao da me je neko odavno dao u njemacke ruke. - E, to, to ! – brzo doceka Jovica. – Izgubio se covjek, cini mu se da ga je vec tudjin za srce zgrabio. Poslije tri-cetiri dana ipak su dobili nesto municije i krenuli naprijed. Dvaput su se iskrcavali iz voza, zauzimali neke polozaje po sikarama iznad pruge, pa se opet prikupljali i nastavljali put. Najzad produzise pjeske i mrtvi umorni, bez vecere, okonacise se kod nekih cobanskih koliba na visoravni vise same drzavne ceste. Udisuci poznat miris borovine, cadji i ovaca, Nikoletina je neveselo klimao glavom. - Aja, dragi moj, ovo meni ne lici na rat. Sve nesto otezemo, sve bjezimo u brda kao da se sklanjamo ispred neprijatelja. - Pa i to bi moglo biti, bog ti ga pomogao – skruseno je priznavao sanjivi Jovica. Kad je svanulo, pronese se vijest da su oficiri u toku noci napustili jedinicu i nekud pobjegli. Ostavljeni vojnici uzmetose se i zazagorise ne znajuci ni sta bi ni kud bi. Najzad se pocese u grupama osipati i zamicati u taman jelik. Neki okrenuse nanize, prema cesti. - Sta je ovo, Jovica ? – pitao je Nikoletina ogledajuci se oko sebe, neobrijan, podbuo i strasan. – Il’ ja ovo sanjam, il’ je… - Ne sanjas bo’me… vidis da je propalo ? - Ma sta je propalo ? - Drzava, zar ne vidis ! - Sta ima da gledam, jadna mi majka. Vidim samo da se vojska rasipa, a kako, zbog cega… - E, Nidzo, Nidzo, izgleda mi da je bas zbog onoga sto si ti vec opazio da odavna burgija i kopa ispod tvojih cokula. - Pa da, vidis li, evo ga, prokopalo je – doceka Nikoletina. – Pazi ga kako raspasuje vojsku, baca puske, municiju prosipa. Rekoh li ja tebi, pascemo u ropstvo prije neg’ prva puska opali. Jednog jutra samo se probudis i vidis… - Vidim, vidim, sta ima da mi pricas… to je ovo jutro. Popeli su se na ogoljen hrbat brda povise samih koliba kao da ce odozgo, s visa, bolje vidjeti i lakse razmrsiti sta se to oko njih radi. Prvo sto im gore do usiju nanese vjetar bilo je neko udaljeno zujanje koje je sve vise raslo i primicalo se. Nikoletina je nekoliko trenutaka pazljivo osluskivao, dok odjednom ne poblijedi i ociju uprtih u daljinu ne promuca: - Eno ih ! - Ma ko, ko je ? - Nijemci ! Neprijatelj ! Eno ih iza prve okuke na cesti. Kao da je tu isturen za osmatraca, Nikoletina se, uzbudjen, okrenu da dade znak da je neprijatelj na vidiku. Okrenuo se i – skamenio. Iza njega nigdje nikog. Posljednje grupice rasturenih vojnika, jedva vidljive, milile su poput mrava niz udaljene pasnjake. Kome se dade znak ? Potisteni i zanijemili, momci su dugo zurili u ozivjeli krajicak ceste kojim je promicala njemacka motorizacija. Jovica je, na koncu, jedva mogao da izdusi: - Eto ti, kazem li ja, propade drzava ! - Propade, propade – zamisljeno potvrdi i Nikoletina kao da sam sebe uvjerava da je sve to istina. – Propade bez metka, a ja sam, bogami, drzao da je sami zandari mogu bar pola godine braniti, toliko ih je bilo. Stajali su na brijegu, izgubljeni, sami kao sirocad. Ozeblo nasusuren, kao pokisao, Nikoletina potisteno upita: - Kuda bi covjek sad ? - Pa kud bi – kuci ! – progrguta Jovica. - Vidis, to si se dobro sjetio, - neveselo se osmjehnu Nikoletina – a ja se, evo, jutros nesto zbenavio kao da vise nemam ni kuce ni kucista. Prvi put gledam kako propada drzava, pa ne znam doci do sebe. Procutao je i sjetno dodao: - Da je bar ziv moj pokojni djed Todor, pa da me nasjetuje. On je promijenio tolike drzave: i Tursku, i Austriju… pa se opet snalazioiI ziv ostajao. Pogledao je Jovicu razjadano, izgubljeno i glasno jeknuo: - Ehe, lako je njemu bilo, sve su to bile tudje drzave, ali mi docekasmo propast svoje rodjene, majka

nam jadna ! - Pa bar je ziva glava ostala – nesmjelo primijeti Jovica. - Glava ? Pa jest, evo je, tu je – zivnu Nikoletina. – Evo i nogu, i ruku, i… Pa pogledaj oko sebe, brate Jovo, tu su jos i nasa brda, doline, sume, njive… Kao da se budi iz teska sna, zdrav i citav, poceo je da kruzi razvedrenim pogledom oko sebe. - Jovo, brate moj, pa vidis li da je ostala citava nasa lijepa zemlja. Nasa, nasa, cujes li, a nije ovih sto se dolje vozaju. Bolan co’ce, svaka je kuca na svom koritu jaca i sigurnija, a kamoli covjek nece. - E, kad bi to bog dao. - Dace, dace, ne boj se ! – i nehotice se ote Nikoletini. – Pocuj samo sto ti ova bena kaze: ovi se k nama dovezose u parade, a kako ce se odvesti, to nek crni djavo zna. Tako je oduvijek bilo. Stegao je usne i sav se zgrcio kao da se sprema na nekakav silovit skok. - Cujes li, Jovice: onaj moj oguljeni djed video je ledja i turskoj i svapskoj sili, sve ih je ispratio i nadzivio, a nije u njemu bilo ni cetrdeset oka. E, vala, i mi cemo ove ili nadurati ili nadbiti, a na ovome sad nece ostati pa da svi bogovi kazu ! Evo, to mi sapuce nesto iz ove zemlje pod nama, sve mi kroz cokule probija i struji uz tijelo. Cujes, nek mi sav svijet pljune u brk, ako se Nikoletina Bursac ponovo ne opase vojnickim opasacem.

BOG I BATINA Na Okanovoj Bukvi danima je vrio saren i bucan ustanicki logor pun svakojaka svijeta: od nedoraslih djecacina pa sve do krkeljavih staraca koji su bili dobrovoljna straza, jer im se po svu noc nije dalo spavati. Tek posto minu ona prva, najglasnija ustanicka huka-buka, uspostavi se nesto sto je licilo na neku nesigurnu i vrlo neodredjenu granicu izmedju pobunjenika i cemerne Paveliceve drzave. Tih dana poce i osipanje logora. Sve sto nije bilo za borbu ili je zaziralo od pucnjave, uze neopazice da se povlaci u sela, iza ledja ono desetak ljudi s puskama, koji su, zajedno sa tridesetak drugih bez oruzja, cinili neku vrstu cete. Ubrzo se culo da je formiran pod planinom i stab odreda. Otud je dolazio jedan po jedan sa zvijezdom na kapi i odrzao govor, dobili su komandira i uza nj jos jednog glavara koji se zvao komesar i tako se, zaozbiljno, u svacijoj glavi poce utvrdjivati uvjerenje da je ovo prava ceta i da joj valja voditi pravcati rat. - E, burazeri, nema vise mrdanja, sad su dosle gace na reseto ! – govorio je svojoj cetnoj bratiji Nikoletina Bursac iz Vrgelja, ona nezgrapna otvorena momcina, koja je u prvom ustanickom jurisu na Budimlice razlupala radio-aparat u zandarmerijskoj kasarni. - - Vojska, bo’me, ratuje se, Nidzo – zabrinuto je potvrdjivao njegov rano pogureni komsija, momculjak Jovica Jez. Prvo, pravo ratno krstenje nova ceta dobila je na cesti za Budimlice. Tu je u zasjedi docekala i olako razbila citavu satniju domobrana. Nikoletina Bursac cak je i uhvatio dvojicu, scucurene u visokoj travuljini uz jedan potok. - Hajde, izlazite odatle; cucite tu k’o tuke na jajima ! - Oho-ho, pa ti zarobio dvojicu – radosno ga je pozdravio komandir cete videci ga kako sa domobranima izlazi iz vrbika. - Ma bjezi, otkud zarobio ! – branio se momak. – Nas’o sam ih bez pusaka u onoj jarugi kraj potoka. - Ma gdje bilo da bilo, opet si ih zarobio. - Zarobio ? Mozda i nijesu pravi vojnici, nego nekakva komora, pa kazem li pred kim da sam ih zarobio, smijace mi se citava ceta. Ovo ti je vise kao jedan ratni plijen. - Nece biti, bogami ! Pokazalo se da su obojica zaista pravi borci, pa se Nikoletina grdno uozbilji. - Pazi, i ovo mi se zove zarobljavanje. Bo’me sam ja drzao da tu valja pobolje zapeti. Citava ceta sjati se oko zarobljenika. Pocese im prijetiti. Onoga krupnijeg neko zgrabi za uvo. Nikoletina se narogusi. - Odbij, burazeru, nije ti ga caca stek’o ! Oko toga sam ja caksire der’o po vrbiku. Uplaseni domobrani pribise se blize uza svog novog gazdu, pa su Nikoli zaista jos vise licili na dvije izgubljene i zbenavljene tuke, koje je nepogoda zatekla daleko od kuce. - Pazi, samo mene ima da slusate. Sad sam ja za vas i bog i batina. U logoru, na osami, uz jedan plot, Nikoletina uze da propituje svoje zarobljenike: - Jeste li vi bas prava vojska, drzavna ? - Jesmo, gospodine. - Nema kod nas gospode, - namrsti se momak – gospoda ne ratuju.

Gledao ih je onako jadne i izguzvane, kao pokisle, i mislio o sebi: - Kakva mi je to drzavna vojska koja se ovako dade loviti od jednog… jednog… I tu Nikola ne umjede da smisli kako bi nazvao sebe samog. Da je i on tamo nekakav vojnik, to se ne bi moglo kazati, jer niti ima uniforme ni pravog oruzja, a ni neke drzave koja bi mu iza ledja stajala i “gibiru” mu davala. Ocuta zato momak nekoliko trenutaka, pa ce ti istom onda onoj dvojici: - Vidim ja, jadna ti je, brate, i ta drzava cija se vojska rasipa tako od prvog pucnja k’o vrapci. Medju nama budi receno, braco, vas bi trebalo da bude pomalo i sramota. - A od koga ? – zacudjeno rasiri oci mladji zarobljenik. - Pa jest, od koga ? – upita se sad i Nikola. – Eto, ja bih se vec, napriliku, stidio onih zena i djecice koji sjede tamo u mom selu i uzdaju se u mene k’o u kamen grad. A oni ?! Zar je njih dvojicu opremila njihova rodjena kucna celjad da se ovuda, oko Bukve Okanove, lome i krljaju za benastim Nikoletinom Bursacem ? - Zbilja, koji vas djavo posla ovamo na nas ? - Hja, potjerali nas – smace ramenima stariji zarobljenik. Nikoletini odjednom dodje zao ovih izgubljenih i zabrinutih ljudi, seljaka kao sto je i on sam. Borci iz njegove cete vec su bili sa njih poskidali uniforme i dali im svoje prnje, pa su jadnici jos vise licili na nekakve Nikoline komsije, pritvorene gdjegod u opstinskom bajboku. U tim neveselim razmisljanjima zatece Nikoletinu i kurir staba odreda. Dosao je s hitnom porukom da se zarobljenici odmah sprovedu u stab. - Ma koji zarobljenici ? – zaskilji Nikoletina. - Ova tu dvojica – nemarno i s visine pokaza kurir. - Sta ima stab s mojim zarobljenicima ? – iskosi se Nikola. – Ako im treba roblja, nek sebi nahvataju. Ovo je moje i bozije. - Bogami ces ih poslati – hladno poprijeti kurir svjestan da predstavlja jednu visu silu. - A, bogami, bas i necu ! – zainati se Nikoletina. – Ovo sam ja stek’o u borbi i sad mogu da radim od njih sta hocu. Mogu ih klati, derati, peci, sta se to koga tice… Ej, vas dvojica, deder na noge ! Domobrani poskakase, blijedi i preplaseni. - Mirno ! – komandova Nidzo. Zarobljenici se skamenise u mjestu. - Na de-sno ! – ostro i na razdeljke zavreca momcina, pa kad radnja bi gotova, on pazljivo naperi uvo i namrsti se, oponasajuci jugoslovenskog kaplara. – Slabo, slabo je to, momci. Nisam cuo kako su capnule cokule. - Pa mi smo bosi, gospodine – pozali se stariji domobran. – Svukli nas ovi vasi. - Ne vidim, nista ne vidim ! – zainati se Nikoletina. – Lezi ! Dig’ se ! Svlaci se ! Strahujuci da djavo nije sasvim uzeo salu, domobrani se pocese nevoljno i lagano svlaciti, a kad vec dodjose i do caksira, momak izbeci oci: - Ma zar sve ? To vi bas ozbiljno ? - Ozbiljno, gospodine. Vidimo da je doslo bas sasvim da se gubi glava. Nikoletina stuknu i poce da se hladi. - De, de, sta tu sad, kakva glava ? Hajd’, oblaci se. Kad su domobrani bili gotovi, momak viknu cetnog kuvara: - Deder ovoj dvojici po duplu porciju, pa nek idu u stab s ovim djecakom… Vidis i sam, kako sam ja poceo, jos ce ljudi od sve zbilje bez glava ostati. Zatim se okrenu kuriru i poucno rece: - Eto, jesi li video ? Mogu da radim od njih sta mi je volja, a opet necu. - Bogami sam ja mislio: obojica odose pod led – dahnu s olaksanjem kurir. - Pa zar ti ja tako izgledam ? – iskosi se Nikola s nepovjerenjem. – Krvopija, sta li ? Pocutao je tako nekoliko trenutaka, a onda huknu zabrinuto i s nevjericom: - Jesi li ti video kad nekom dades vlast i silu, sta li sve njemu nece pasti na um ?! Peci ljude, molim ja tebe ! Dvadeset i pet godina do sada to mi nije dolazilo na pamet, a za pola sata pasovanja – izmuva ljude, svuce do gola i jos malo, pa pokla, odera, ispece… E, e, moj Nidzo, moj sokole, jesi li ti video kako se lako gubi i obraz i pamet…

PREDAVANJE O BRATSTVU Kad ranjena komesara otpremise u bolnicu, ceta odjednom zamrije i ogluvi kao da je potrpase mokrim guberima. Nestade pjesme, zadirkivanja i smijeha. Svakom je jedno uvo bilo napeto i na

oprezu kao da lovi ko ce dati znak za salu i komediju. - Ih, ko bi rekao da u ceti toliko valja jedan divandzija i razgovoran covjek – cudio se Nikoletina Bursac, komandirov zamjenik i neveselo je buljio u lubove svojih cokuletina kao da se njima nesto zali. Poslije nekoliko dana pronese se glas da za novog cetnog komesara dolazi jedan musliman, Pirgo s Kozare, vec oglasen kao hrabar borac o kome se i pjesma pjevala: Sva Njemacka nema generala, k’o Kozara Pirgu komesara. Na taj glas Nikoletina se zabeknu i oci mu stadose kao da ga neko iznenada omarisa kocem. - Pirgo ?! – Ma zar Turcin za komesara, pobogu braco ! Na jedvite jade, Nikoletina se dotad nekako bijase izmirio s tim da i muslimani dolaze u partizane. Znao je da ih je vec oko desetak stiglo i u njegov bataljon, ali kako dosad nijedan ne dodje u njegovu cetu, on je sve drzao da je citava ta prica o muslimanima samo “teorija”, a da ga u praksi “nece ta buva ujesti” da pored sebe vidi borca muslimana. A gledaj ti sad: ni manje, ni vise, nego – puk ! – pa bas komesar ! - Sve ja drzim da je to necija propaganda – tjesio se on. – Izmislili ovi nasi dokoni seljaci, harangeri. Ne ide im u glavu bratstvo, pa eto ti. Sve je jos bila sala dok ga ne pozvase u bataljon i tamo mu zvanicno saopstise da mu zaista dolazi nov komesar, musliman Pirgo. - A sto bas nama, bog ti ga ne ubice ?! – ote se Nikoletini i protiv njegove volje. – Rugace nam se lopovi iz Cicine cete. - A zasto da nam se rugaju ? – ozbiljno ce bataljonski komesar. - Pa zbog tog vrazijeg Tur… muslimana, komesara. - Zato je na vama, komandnom osoblju, da ljude poucite. Eto, na primjer, ti bi mogao svoju cetu pripremiti za dolazak novog komesara. - A zasto bas ja ? Komandir nam je jos ziv i zdrav. - Tebe borci bolje poznaju. Komandir je radnik, covjek iz varosi. Nikoletinu poce podilaziti znoj. - Ma zar to bas ne moze nekako bez mene ? Kad sam ja drzao govor ? Ne znam ni beknuti. - Aa, imas ti dobar jezik ! – povika komesar. – Cuo sam ja kad ti borce pripremas za akciju. - Ono ja njih ruzim i psujem da koji ne bi bjezao. E, to znam: ispsovati nekog na pasja preskakala. - Eto ti vidis. - Ma jest, brate, ali o bratstvu – i tu Nikoletina zavrti glavom. – Tu ti psovka slabo pomaze. Valja tu politicki, poizdalje. - Samo ti guraj kao i dosad – ohrabri ga komesar. – Nista ti ne pocinji izdaleka, nego gurni onako izbliza, pa pravo u prsa. To ti je najbolje. Veoma zabrinut stize Nikoletina natrag u svoju cetu. I kud ce djavo, vec na prvom koraku nabasa ni na kog drugog nego bas na Jovicu Jeza. Sjedi Jovica uz hambarska vrata, krpi cokulu i nekako podrugljivo skilji u Nikoletinu. Nacuknuo valjda pas nesto od onoga razgovora u stabu, pa mu sad milo sto je Nikoletina na vatru izlozen. Kad li samo prije saznade, rdja zgurena ? - Sta je, sto se bekeljis k’o varen zec ? – nabrecnu Nikoletina. – Sjela ruga pokraj puta. - Budi bog s nama ! – zabezeknu se Jovica. – Sta ti sad bi odjednom ? - Znas ti dobro sta je ! – presijece ga Nikoletina. – Ko bi samo rekao da si tako otrovan. Nikoletina dunu nekud mimo hambara, a Jovica ostade uz vrata cudeci se i domisljajuci: - Sta mu je sad, bog ti ga dragi ubice ? Kao da je iz osinjaka izletio. Najveca briga Nikoletini je bila kako ce govoriti pred komandirom. Za ove svoje borce, seljake, bilo mu je vec mnogo lakse, prosuce na njih vatru pa gotovo. Ali komandir, covjek iz varosi, nacitan… Tada, iznenada, bas u njegovoj najvecoj muci, nasmija mu se sreca. Komandir jednog jutra krenu u stab bataljona, na neki sastanak. - E, il’ sad il’ nikad ! – trze se Nidzo i jeza ga podidje od njegove rodjene odluke. Tih dana ceta je bila na blokadi varosi. Drzala je pobrdje na istocnoj strain grada, zatalasan teren pun vrtaca, sikara i usamljena hrasca. S vremena na vrijeme, ustase bi od varosi potegle iz haubice u brda. Cim bi culi fijuk ispaljene granate, partizani bi se srucili u najblizu vrtacu i tu popadali po zemlji. Isturene partizanske patrole mogle su da cuju ponekad kako se, otud od topova, dere neki Becura, varosanin, poznat zbog jaka glasa: - Ehej, partizani, eto vam nesto jedro ! Seljaci su odpuhivali i vajkali se:

- Dojadise, brate, ovi turski topovi. Ne smije covjek u njivu od lopova. Nikoletina se odlucio da svoj nesrecni govor o bratstvu drzi bas tu, na samom polozaju. Jos ujutru, na visu ispred varosi, uhvatio je nasamo Jovicu Jeza i raskoracio se pred njim. - Cuj de, Jovec, jesi li ti ikad vidio seosku mladu ? - Bog s tobom, kako necu vidjeti. - E, onda dobro da znas: kad ja danas budem u ceti odrzao govor, ima da sjedis i da gledas preda se k’o seoska mlada. Jesi li cuo: k’o mlada. - A zasto to, brate ? - Eto ti – zato. Cim ti u mene zines tim tvojim benastim ocima, ja cu odmah zaboraviti sto sam poceo govoriti. - Ih pa mene ce biti vise stra’ da ti ne pogrijesis neg’ tebe. - Dobro, dobro. A Tanasiju Bulju odmah kazi da ide u patrolu i da se do rucka ne vraca. Ceta je bila okupljena u jednoj prostranoj vrtaci, negdje oko sredine polozaja. Kad borci spazise Nikoletinu kako se penje i namjesta povise njih sviju, skoro na samu ivicu vrtace, pocese radoznalo istezati vratove. - Sta je, sto ste se izbecili k’o da pred vama igra macka ! Vrtacom zazubori veseo zagor. Nikoletina prijedje ocima po svima i spazi, negdje bas oko sredine, svoga Jovicu oborenih ociju. - Pazi kako se posvetio k’o segedinska sobarica ! – pade mu na um poredjenje njegovog podnarednika iz bivse vojske i odmah mu nesto laknu na dusi i osjeti se mnogo sigurniji i cvrsci. Pogledao je svoje borce onako nacecene u povaljanoj paprati, jedre i zdrave momke koje ne mori nikakva briga, i oni mu dodjose kao nekakva pustopasna i dokona bratija koja se iskupila tu u zaklonu da se podmiguje i smije njegovoj danasnjoj zivoj muci. i nehotice mu izletise prve rijeci: - Lopovi jedni, da bi li lopovi, dokonjaci, sram vas i stid bilo ! Borci jos pazljivije naculise usi. Dok Nikoletina ovako psuje i ruzi, radi se o nekoj vrlo ozbiljnoj stvari. - Da necemo u napad na varos ? – prisapta neko Jovici u samo uvo, ali momak i ne mrdnu, bojao se Nidze. - Nista drugo i ne radite, mrcine jedne, nego se valjate po toj bujadari i zijevate u mene k’o pesovi. A da vas covjek nesto pametno upita, ne bi znali ni beknuti. Pa da. - Ma sta li je to sad ? – uzbrinuse se borci. – Nesto je poceo mnogo uceno, izdaleka. - Nista drugo i ne znate nego ogovarati i psovati ove nase jadne domace Turke – jadio se Nidzo. – Cuj, Turke – tako vi divanite. A da vam neko sad tu pred vama kaze da to nijesu Turci, vi bi zinuli k’o da ste nasli bradvu na lijevu ruku. - Eto ti ga vraze, sta mu je sad ovo ? – glasno se ote nekome. Nikoletini se ucini da je prepoznao glas Tanasija Bulja. Mrcina jedna, nije, znaci, otisao u patrolu, nanjusio da ce Nidzo govoriti. - Eto, koliki ste klipani, ima vas vec i ozenjenih – grmio je Nikola sad vec sasvim slobodno – a ni jedan od vas jos ne zna da Turci nijesu Turci, nego muslimani, nasa braca po krvi i jeziku, ista vjera, bog vas ne ubio tako benaste. - A, otuda li ti zalazis ! – guknu neko dosjecajuci se. - Da, da, braca, sto se cudite ! – jos vise se raskoraci Nidzo. – Od samog Vrhovnog staba doslo je naredjenje da smo mi i Tur… i muslimani braca i odsada citava nasa vojska ima toga da se pridrzava. - Eto ti ga, djavole ! - Djavole il’ nedjavole, al’ tako ti je ! – i Nikoletina podize ruku u vis i poprijeti. – I neka ja odsad samo cujem nekog da je muslimane nazvao Turcima, pa cu se ja s njim starati ! Kakvi Turci ! Tek sto govornik zavrsi recenicu, iznad vrtace se zacu ostar fijuk i jedna granata, poslana iz varosi, tresnu i zadimi na golom bairu povise cete. Nikoletina se pruzi koliko je dug po zemlji i glasno opsova: - Pazi Turaka, majku im lopovsku !… Nanjusio Becura da ja govorim o bratstvu ! Nad vrtacom se razilazio ljut dim od granate. Nikoletina se dize sa zemlje, otrese caksire i pokazujuci prstom prema varosi poucno povisi glas: - Magarci jedni, vidite li sta rade ovi koji su protiv bratstva ! Cak i mene nacerase da lanem. Pa sad…, ko nije za bratstvo, eno mu pa nek ide dolje u varos, kod ustasa, slobodan mu put ! LJUBAV I LJUBOMORA Kad je ono komandant Kosta naredio da se grupa zarobljenih italijanskih vojnika raspodijeli po selima slobodne teritorije, da se kukavelji prehrane i zarade komad hljeba, za tu rabotu oko njihova smjestaja odredise desetara Nikoletinu Bursaca. - Nikoletina, jasta, brate, neg on, ko ce drugi ! Nije se moglo ni zamisliti da tako jedan izuzetan i neobican posao prodje bez Nikoletine. Od glave do

pete on je prosto izgledao ko stvoren za to. Kapetina mu nekakva, vrag zna na sta lici, nosina da se vec i ne prica, kusav sinjelcic, cokuletine. Kad ti se takva nezaglavljena delija pojavi pre dkucom, odmah pogadjas da nije dosao ni po kakvu obicnu poslu, nego, onako, da oslobodi bog, tek ces cuti nesto sto samo covjeku u snu dolazi. Nece te zato ni ovoga puta zacuditi kad Nikoletina iznebuha, ko s kruske, blekne: - Na, drzi, evo ti jednog Talijana. Kad mu izbrojase i predadose sedamnaestoricu “zelenbaca”, Nikoletina se samo zgleda sa svojim drugom iz patrole, zgurenim Jovicom Jezom. - Sta velis, Jovice ? Odbrojase ih ko goveda. Oslobodi, boze, i ovoga posla. Da im bar imena znas, hajde de. Svrstase ih u kolonu, sve dvojicu po dvojicu. Onaj sedamnaesti, neparni, nekakav sitan splasen jado, siv kao mis, nadje se na zacelju. On je, kanda, u zivotu uvijek i u svemu izvlacio deblji kraj, pa evo i sad, u koloni, nasao se bez druga, bez sagovornika. Komandant je Italijanima vec objasnio, pola na spanskom, pola na italijanskom, kuda ih sada opremaju, pa su vojnici zivahnuli i uz put veselo zagorili. Sad su bar znali pri cemu su, ostala je ziva glava, a za ostalo – cestit vojnik ce se vec snaci na licu mjesta. Jedini je onaj posljednji, besparni potisteno cutao i tuzno se ogledavao po zardjaloj proslogodisnjoj paprati oko puta. Vec isusena ranim proljecnim suncem, ona je neveselo podsjecala na godinu koja je prosla i na novu nevidjenu i tek slucenu, koja ima da dodje i donese bog te pita sta. Nikoletina zamisljeno gleda uska pleca Italijancica pred sobom i govori vise sam za sebe: - Steta sto covjek ne zna talijanski. - A sto ce ti lopovski jezik, neces, valjda, macke jesti – oporo doceka Jovica i jos se vise namrsti vec potpuno uzivljen u svoju duznost sprovodnika zarobljenika. - Ta ne jedu se macke jezikom nego zubima ! – dobrodusno ga ispravlja Nikoletina. – Volio bih znati onako, znas, da progovorim rijec-dvije sa ovim ovdje, posljednjim. - Da razgovaras s okupatorom ? – hladno ga premjeri Jovica. – Ta sta je tebi, covjece ? - E, bas si ti jutroske nesto otrovan – namrsti se Nikoletina. – Koji ti je sad djavo ? - A koji je tebi ? – doceka Jovica. – Ta govoris li ti uvijek da Talijana ocima ne mozes vidjeti ? - Pa i ne mogu. - Dobro, a sta ti je sad odjednom ? - Eh, eh-eh ! – prijekorno oteze Nikola. – Drugo je onaj Talijan koji s kolonom krece na nase polozaje i reseta iz tankete, a drugo ovaj kukavelj pred nama. - A ovaj ti, valjda, nije okupator ? – zlobno zaskilji Jovica. - E, ako ti je ovaj ovdje okupator, onda sam ja banjalucki vladika – izbulji Nikoletina oci. – Ta vidis li ga kakav je ? - Vidim, pa sta ? - Hm, sta ? Ta da ti ista znas, odmah bi video da su ovoga ovdje mocugom pocerali na Jugoslaviju. Zar je njemu, ovakvome, do tamo nekakve okupacije. Ostavi, boga ti. - E, bas si ti nekakva zadusna baba – kiselo procijedi Jovica. Nikoletina planu: - Sta kazes, baba ? A je l’ ti ono baba ispred varosi iskosila mitraljezom citav kamion crnokosulja ? Je l’ ti baba, u snijegu do pasa, bez jednog metka razoruzala citavu desetinu Talijana ? Pa je l’ ti babi talijanska raketa zapalila tur na caksirama. - De, de, sta tu sad – uze da ga smiruje Jovica uplasen njegovim gnjevom. – Ja ti samo kazem zbog toga tu… - A ja ti govorim zbog ovoga ovdje ! – iskrenu se Nikoletina i zadizuci do pasa otrcan sinjelcic, pokaza svoje caksire. Preko siroka tura bila je prisivena zakrpa druge boje na kojoj je crvenim stampanim slovima, latinicom, pisalo: “Tiger, trade mark”. - Evo ti, jesi li video ? - Sta imam da vidim, kao da opet ja znam talijanska slova. Mozda si to prisio kakvu fasisticku parolu. - Sad sta mu bi – bi, ja bolje zakrpe nisam imao pri ruci ! – vec mirnije progundja Nikoletina. – Ovo ti je tek i da napismeno vidis da mi je starka bila na okupatorskom resetu. Od njihove zucne prepirke onaj Italijancic pred njima uznemiri se videci da njih dvojica nesto mnogo pogledaju na nj. Nikoletina to spazi pa ga potapsa po ramenu. - Nista ti ne zaziri, burazeru. Nije Nidzi zapelo do toga da gnjavi sirotinju. - Italijancic zaprkela nesto na svom jeziku. Nikoletina samo odmahnu glavom. - Prke-frke, nista ja tebe, rodjace, ne razumijem. Ime, ime ti meni kazi, a za ostalo cemo mi lako. Vojnik rasiri ruke i samo sleze ramenima u znak nerazumijevanja. - Eto ti ga, djavole – graknu partisan. – Cuj: ja sam Nikola Bursac, Nikola, cujes li. A ovo: Jovica,

Jovica. A ti ? Nikoletina je pokazivao prstom sebe, Jovicu, pa Italijana i opet imena i pitanje: - Nikola, Jovica… A ti ? - Aaa ! – razvuce Italijan lice u osmijeh i kucnu se u grudi – Nikolo, Nikolo ! - Sta, i ti Nikola ? – radosno dreknu Nikoletina. – Moj imenjak ? Pa sto mi to odmah ne rece. Cujes li ti ovo, Jovice: ja nadjoh imenjaka. - Evo ti, vidi – osmjehnu se i sam Jovica. - Da, da, imenjak, imenjacina, ja sta ti mislis ! – rakolio se desetar. – Ehe, a ti tu zapeo: okupator, pa okupator, fasista. Otkud on moze da bude okupator ? - Da ti neces pretjerati ? – sumnjicavo se uozbilji Jovica. - Nista se ti ne boj. Zar da meni moj imenjak zapali raketom tur ? Jok, burazeru ! Negdje do iza podne Nikoletina je porazdjeljivao sve Italijane. Ostade mu samo onaj neparni vojnik, Nikolo. Za njega nikom nije zapinjalo oko, nit se desetaru dalo da ga kome nudi. - A kud cemo sad s ovim tvojim imenjakom ? – najzad se javi Jovica i omjeri Italijancica kiselo i neljubazno, jer mu je taj zlosrecni stranac mnogo licio na njega samoga. - Ehe, ne dam ja njega, bogami, u svacije ruke – zapjevucka Nikola. – Ovo ja vodim ravno svojoj tetki Ruzici ! - Hajde de, kako ti god volja. S tobom je danas tesko razgovarati. Nikoletina ga skoro nije ni slusao. Pokroviteljski zaljubljeno gledao je svog potistenog vojnika, skoro djecaka. Zatreba li, bio je spreman da se zbog njega svadja, otima, bije. I za mitraljez bi zbog njega legao kad kraj kraju dodje. - E, moj Talijancicu, moj Nikolica, odvesce tebe imenjak tetki Ruzici, pa ces kod nje zivjeti ko jedan po jedan. Zagrlio je vojnika oko ramena i tako su isli preko visoravni kao dva stara znanca, stariji i mladji drug, pokrovitelj i sticenik. Zaostajuci za njima, Jovica je, sa strane, ljubomorno zirakao u njih. - Jovice, Jovice, pazi ga kako se smije, gad jedan. Samo sto ne progovori. Na tu Nikolinu razdraganu viku Jovica je samo zlovoljno zabacivao karabin i gundjao u njedra: - Bas me briga sto se fasista smije. I ne slusajuci Jovicine odgovore, Nikoletina se ponovo javljao: - Pazi ga, vec se raspricao, oslobodio se. Eh, sto ti je covjek ! Talijan kao i nas. Ma cujes li ga, Jovice ?! - Mogao si mu dati da ti procita taj zapis na turu – zajedljivo dobaci Jovica. – On je kanda i tome vjest. I ta zlobna strijela prosikta nekud mimo Nikolina uva. Zaokupljen svojim sticenikom, on je slusao i gledao samo kako se ovaj, do jutros nerazumljiv i dalek stranac s druge strane mora, druge vjere i od tudjeg naroda, neprijatelj s druge strane linije, pretvara sad pred njegovim ocima u blizak i pristan ljudski stvor. Jos malo, cini mu se samo malcice, i taj ce progovoriti prostim i razumljivim jezikom nekog momceta koje se iz tudjine vraca svojoj kuci. Tako ga je Nikoletina i ostavio kod tetkine kuce. Ostao je dobri mali Nikolo s prijateljskom neizrecenom milostom na vrhu jezika, a desetar je, obogacen, sav u radosnoj sumnoj pjeni, zaplovio preko ozelenjele visoravni. - Jes vidio, Jovane ? Jovica koraca cutke kao da nista nije cuo. Nikoletina mu baca ruku oko vrata sirokim pokretom kao da ce zagrliti Grmec. - Ta progovori, Jovec, sto si se stisko majka mu stara ! Jovica samo osorno puhnu, zbaci s pleca Nikolinu ruku i odmace se us tranu. - Ma, Jovice, sta je to sad ? - Imas ti koga grliti. Eno ti onog fasiste. - Ma hajd, Jovandeka… - zausti Nikola sireci ruke, ali ga Jovica prekide nekakvim hrapavim istruganim glasom. - Zaboravio si ti Jovandeku ko da ga nikad nije ni bilo, imas ti sad bolje drustvo. - Gle, gle, sta ce to sad biti ? – prizmiri desetar kao da je iznenada namirisao sumnjiv trag. – To je ovdje kao nekom malcice zao sto sam ja onog jadnog djecaka… - Zao, ne zao, ali evo tu se pred nama racvaju dva puta, pa ti udri jednim, a ja cu drugim ! – odlucno i nepomirljivo doceka Jovica. – Mozemo do staba stici svaki za se. Nikad nismo ni bili bogzna kakvi drugovi, proslo je to. Jovica udari kroz sikaru lijevom stazom i, ne obazrevsi se, izgubi se u liscu. Nikoletina mracno pogleda u posljednju zanjihanu granu, obazrije se oko sebe i razmahnu rukom na modra leptira koji mu zalepeta pred samim nosom. - Odbij ! Je l’ i tebi krivo zbog Talijana ?

Nasrtljivi leptir opet se zacas povrati i pade mu na rukav. Nikoletina zaustavi dah, raznjezeno pogleda u primirena dugokrilca i progundja: - Haj, hajd, sjedi samo. Ima kod Nikole mjesta i za te. Nijesam ja nakraj srca ko onaj moj cvrkljivi Jovica… Ih, kad ga samo stignem, izruzicu ga ko sarova. Hocu, sunca mi, druze leptire ! OBRACUN S BOGOM Nikoletina Bursac, partizanski vodnik, svratio kod matere na konak. Sjedi uz prozor, dobuje prstima po stolu i stroga izraza slusa staricino pricanje. - Moj sinko, nek samo tebe dragi bog i sveta nedjelja sacuvaju u zivotu, a meni je lako za sve ostalo. Nikoletina nista ne odgovara, samo odbojno frknu i cutke pruzi duvansku kutiju Talijanu, zarobljeniku, koji vec poodavno zivi i radi tu, kod Nikoline matere. - Nece li dragi bog dati da se ovaj rat uskoro zavrsi ? – upitno se ogleda stara na Nikoletinu, ali ovaj samo pusi i mrko zuri u cosak. Pored njega, na klupi, Talijan miluje macku i tepa joj: - Dobro, dobro ! Od svih nasih rijeci, Talijan je najprije naucio rijec “dobro”, pa iako sad zna prilican broj novih, on se ipak najcesce sluzi ovom prvom, jer je najsigurniji da ce s njom dobro proci. Tako je za njega “dobrodobro” i kad pocne oluja s grmljavinom, dobro je kad ga nude jelom, kad goni krmacu, kad se odziva na djeciju viku itd. Nikoletina, dobrodusno namrgodjen, gleda Talijana i macku pa se okrece materi: - A ovaj tvoj… jede li on macke ili je to, tek onako – propaganda ? - Ma hajde! – zacudjeno odmahuje stara i smjeska se na Talijana. – Otkud ce krsteno celjade jesti macke, bog s tobom ? - Dobro, dobro ! – za svaki slucaj potvrdi zarobljenik i nasmija se na njih oboje. Nikoletina se opet mrsti, cuti, nesto zvace, a zatim se usturuje na stolici i prokaslja se. Oprezna mati dize glavu od ognjista i ocekuje sta ce momak reci. - Majko, - svecano zapocinje Nikoletina i udara dlanom po stolu – odsada da znas: nema boga ! Starica se zaprepasceno ispravlja s masicama u ruci. Sve ne vjeruje da je dobro cula. - Ma sta ti to rece ? - Nema boga, jesi li cula ? - Pa otkad to, moj sinko ? Sta ti bi ? - Od veceras, da znas… Stara se krsti i uzdise: - Ma od koga si to cuo, jadna ti sam ? - Cuo sam u ceti, od komesara. Kaz’o nam neki dan. Starica nijece glavom i cokoce jezikom kao nad nekom golemom nevoljom. - Pa ko ce nam onda dati dragu kisu, kad boga nema ? - Nece niko. Sta ce nam kisa ? – nabusito odgovara momcina. – Kad se oslobodimo, njive ce se orati karakterom. Nece kise ni trebati. - Sta ti je sad opet karakter, pobogu dijete ? - Karakter… to ti je – tako kao napriliku jedna masina koja ide sama od sebe i ore brda i doline. - E moj sinko, moj sinko ! – vajka se starica i obraca se Talijanu. – Cu li ti ovo, dijete ? - Dobro, dobro ! – pomalo uplasen, smireno potvrdjuje Talijan opazajuci da se tu nesto vazno raspravlja. Nikoletina se prokasljava kao da isprobava svoje govorno oruzje i prelazi u napad: - Kakav bog ! Gdje si ti vidjela boga, kad tako u nj vjerujes ? - A gdje si ti video taj tvoj karakter, kad vec njime ores brda i doline ? - Pric’o nam komesar. Pedeset je ljudi to culo. - A i ja sam cula boga. Kad on zagrmi gore na nebesima, cuju ga sve drzave. Od Bosne do Like, a ne tvojih pedeset ljudi. Deder, ko ti ono gore sijeva i grmi, kad nema boga ? Momak se rogusi i neodredjeno gundja: - Hm, grmi ! Sta ti tu mene ispitujes, nije ovo skola. Zna se sta grmi. - Deder, deder, sta ? - navaljuje starica osjecajuci Nikolinu slabu tacku. - Ma sta si se tu nadovezala k’o Blagoje na cicvaru ? – brunda momcina. – Kad si bas tako navalila, pitacu ja i to komesara, pa ces ti onda vidjeti. - Pitaj, pitaj ! – osokolila se mati, pa mu se vec i ruga. – A ko nas je stvorio, lijepi moj sine, kada boga nema ? - I to se zna.

- Sve se kod tebe zna. Pa kad si vec tako mudar, ko je stvorio sunce, kad nema boga ? Nikoletina vidi da ce ga dalji razgovor uvaliti u grdnu nepriliku, pa pribjegava visoj sili: - Bog s tobom, majko, nijesam ja to izmislio, nego je tako doslo iz staba odreda. Kad komanda kaze da nema boga, onda ga nema i kvit ! - Pa sto tako ne kazes, sramoto svoja ! – pomirljivo docekuje starica i vec se nimalo ne ljuti na sina. Ona je rodom Licanka, granicarka, navikla jos od svojih starih da postuje vojsku i njezine naredbe. Nema zato nista ni protiv ove o bogu. Kad vojska kaze da ga nema, onda je red slusati, jer vojska zna sta radi. Pomirena sa sudbinom, starica se okrece svom Talijanu I slijeze ramenima. - Eto ti, Talijancicu, jesi li cuo: nema ga. Izasla takva naredba, pa sta mu mozes. Budi bog s nama i s ovom kucom. - Dobro, dobro ! – slozi se Talijan. A Nikoletina dotle savija novu cigaretu, cuti i nikako nije zadovoljan sobom. Zaista, ruku na srce, stara ga je stjerala u cosak svojim skakljivim pitanjima. Red bi bio, zna on to dobro, da joj se na sve to posteno odgovori, ali koja vajda kad Nikola to ne zna. I sta je sad uradio ? Izvrdao, brate, izvrdao na kukavicki nacin: zaklonio se iza autoriteta staba i komande. Cudna mi junastva ! Ako tako i ubuduce budemo radili i ljude poklapali strahom i naredbama, jos neko moze i Nikoletinu proglasiti za boga, pa da vidimo ko ce smjeti reci da nije tako. Nikoletina se grdno zamisli videci kud bi ga odvela njegova malopredjasnja linija, pa progundja: - E, necemo tako, komesaru. Najprije ti meni imas da objasnis i kako grmi, i otkud je postao covjek i jos trista cuda, pa kad ja to budem znao, lako ce meni biti za boga. Moci cu onda i staroj objasniti, a i sam nacisto biti jesi li mi ti o njemu istinu kazao ili nijesi. Pa se zagleda u mater i uze da mrmlja: - Pazi ti nje, otkud joj samo onako skakljiva pitanja ? Pokolebala bi i politkoma brigade, a kamoli nece mene, obicnog desetara, najnizi rukovodeci kadar. E, majko, majko, nisam ni znao kakvog agitatora bog ima u mojoj kuci.