Branko Copic - Pesme

RASTANAK Tamo amo, s dvojke na četvorku, varkaš se, a djetinjstvo mine, prevari te Una čobanica, odnese ti četiri godine. Opraštaj se s pustopašnom braćom, pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom. Zamukoše sobe internata i u njima smicalice đačke, osta pusta cesta za Pritoku gdje smo krali orahe seljačke. Osta Murat, poslastičar stari i njegovi kolači "brdari". A drugovi! Kome prvo prići, dok okolo spomenari kruže? Tihim glasom jedva progrgućeš: - Daj mi šapu. Doviđenja, druže! Okreneš se, dok suze uminu, stariji se činiš za godinu. A sa kim se pozdraviti neću? Zašto mi se oči rosom pune? Osta Zora, moja ljubav tajna, u kućici s druge strane Une. I tamo sam lunjao, oprezan, zbunjen, trapav, kao da sam vezan. Često sam joj pisao zadatke, šaputao tablicu množenja, a kad bi me milo pogledala, osjećah se kao mladoženja. Sanjao sam o njenome liku pokraj Une, skriven u vrbiku. Odoh kroz noć punu kreketanja (žabe su me pratile u horu!) i na zidu, blizu kuće njene, zapiso sam "Branko voli Zoru…" I danas me uvijek boli duša, kad se gdjegod javi kreketuša. BOSANSKI TRKAČI Svakoga dana, vedra il mrka, kroz Bosnu moju vodi se trka. Četiri staze, svaka se vije, na svakoj trkač. Ko li će prije?

Na prvoj stazi djevojka Una, večito mlada, znana iz buna, kićena cura iz Martin-Broda, nakit joj sija, zelena voda. Uzela zalet sa ličkih čuka, od strmih stijena štrbačkog buka. Niz drugu stazu juriša hučno veselo momče, smjelo i bučno, ponosni Vrbas, lakoga hoda, planinac Vrbas, ledena voda, pod njenom snagom klisura puca, zlaćano zrnce na dnu svjetluca. Na trećoj stazi sunčano sijeva žuborna Bosna od Sarajeva, gore joj oči, jutarnja rosa, u pjeni šumnoj zelena kosa. Vije se, igra, kroz gore hita, nemirna, bistra i ponosita. Na krajnjoj stazi prepreke mrvi djevojka crna, gorštačke krvi, s kamena kraja, mrkih daljina, vječito tužna, studena Drina. S hukom se ruši, ne pjeva ništa, pomamno juri kroz razbojišta. Na krajnjem cilju, u jutra plava, trkače prima pospana Sava. MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE Bilo mi je dvanaest godina, prvi put sam sišao do grada iz mog sela, tihog i dalekog, kad susretoh tebe iznenada. Eh, dječačke uspomene glupe! Mala moja iz Bosanske Krupe. Jesi li me spazila il' nisi, zunjenoga seskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih, u oklopu novih opanaka, kako zija u izloge skupe? Mala moja iz Bosanske Krupe! Naišla si kao lak oblačak, tvoj me pogled za tren obeznani,

zaboravih ime i očinstvo, kako mi se zovu ukućani. Iznevjerih poput sablje tupe. Mala moja iz Bosanske Krupe. Tekli tako gimnazijski dani, uspomena na te ne ocvala, modra Una u proljetne noći tvoje mi je ime šaputala. Lebdila si ispred đačke klupe, mala moja iz Bosanske Krupe! Brzo minu naše đakovanje, lagan leptir sa krilima zlatnim, ipak tebe u srcu sačuvah kroz sve bure u danima ratnim. Ta sjećanja mogu l' da se kupe, mala moja iz Bosanske Krupe! Sad je kasno, već mi kosa sijedi, gledam Unu, ćuti kao nijema, zalud lutam ulicama znanim, sve je pusto, tebe više nema. Ej, godine, nemerljive, skupe! Mala moja iz Bosanske Krupe!