Bradshaw - Obitelj

JOHN BRADSHAW

OBITELJ Posve nov način da pronađete sami sebe

EQ@2009

JOHN BRADSHAW

OBITELJ O obitelji kao sustavu napisano je mnogo. To je štivo uglavnom namijenjeno savjetnicima, terapeutima i kliničarima, stručnjacima koji se time profesionalno bave. Koliko znam, malo je toga štiva namijenjeno laicima, onima koji nisu stručnjaci za to. No, i laiku valja pomoći da premosti put i sazna kako na nov način tome učinkovito pristupiti. Najvažnije je razumjeti na koji je način svatko od nas u vrtlogu obiteljskog sustava izgubio pravoga sebe i na koji se način obiteljski sustavi prožimaju i stvaraju ovisno društvo u kojemu živimo. Kao teologa zanimaju me duhovna pitanja koja se odnose na poznavanje sebe i na ljubav prema samome sebi. Ta pitanja, utemeljena u obitelji, najviše utječu na društvo. To sam svoje zanimanje posebno podcrtao izabravši podnaslov: Posve nov način da pronađete sami sebe. Vjerujem da je duhovnost zapravo cjelina. Podrijetlo rana koje razaraju našu cjelinu moguće je otkriti istraživanjem obiteljskih sustava iz kojih potječemo. Moja je postavka da je današnje društvo u krizi koja se zrcali u obiteljima, krizi zbog koje smo potpuno odsječeni od pravoga ja. I kao što su drugi prije mene rekli, živimo iza maske i glumimo prema scenariju koji nismo sami napravili. Budemo li mogli prepoznati korijene krize u obiteljima koje naše društvo stvara te društvo koje su stvorile naše obitelji, možemo se nadati izlječenju. Obitelj je izvor ratova u nama, a uglavnom i ratova koje vodimo s drugima. Te ratove u nama nazivam ovisnostima. Ponudio sam nove spoznaje o duševnom zdravlju i bolesti, te spoznaje kako se to zdravlje ili bolest prenose s naraštaja na naraštaj. Knjiga nudi načine kako da opet pronađete sebe izgubljenog u djetinjstvu, te uzletište s kojega ćete se vinuti na put otkrivanja vašega pravoga ja. Preko svoje pozitivne knjige koja slavi život John Bradshaw nas izvodi iz disfunkcionalnosti prema cjelovitosti te nas uči da se loš početak m o ž e popraviti. Obitelji mogu ozdraviti ako ozdravimo mi, pojedinci. A kad izliječimo sebe, izliječili smo svijet.

Ova bi knjiga mogla biti najvažnija od svih knjiga koje ste dosad pročitali!

Sadržaj

Predgovor: Carol Burnett

5

Uvod

7

Usporedba Tragedija nad tragedijama 1. Pregled Kriza

10 12

2. Ono što gotovo nitko ne zna o obiteljima Obitelj kao sustav

39

3. Presjek funkcionalnog obiteljskog sustava

62

4. Presjek disfunkcionalnog obiteljskog sustava

85

5. Kompulzivne obitelji Provjerite kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom alkoholičarske obitelji 6. Progonjeni Provjerite kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom u obitelji s tjelesnim ili seksualnim zlostavljanjem 7. "Zločesto" dijete Provjerite kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom u obitelji s emocionalnim zlostavljanjem

116

147

183

8. Najčešća obiteljska bolest - suovisnost Provjerile kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom u disfunkcionalnoj obitelji 209 9. Putokaz za ponovno stjecanje svoje onesposobljene volje Faza I. - Spremnost za udruživanje 240 10. Putokaz za otkrivanje izgubljenoga JA Faza II. - Skidanje izvorne čari 11. Putokaz za pronalazak pravoga JA Faza III. - Duhovno buđenje i očvrsnuće

262 285

Naslov originala John Bradshaw BRADSHAW ON: THE FAMILY A revolutionary way of self-discovery Copyright © 1988, 1996 John Bradshaw Published under arrangement with HEALTH COMMUNICATIONS INC., Deerfield Beach, Florida, U.S.A. Copyright © za BiH, Reprint - Sarajevo, 2008.

Predgovor

Ova je knjiga prošireno "izdanje" Johnove TV serije istoga na­ slova emitirane na TV postaji PBS. Zamislivši seriju, John me je zamolio za dopuštenje da upotrijebi neke Eunicine dosjetke iz moje tjedne emisije. Za Johna i mene Eunice tragikomično simbolizira svu odraslu djecu iz disfunkcionalnih obitelji. Složili smo se da je preko Eunice moguće otvoreno sagledati posljedice obiteljske sra­ mote, i tako ublažiti bol. Laskalo mi je i dopustila sam. Međutim, tehnički problemi i rokovi spriječili su Johna da iskoristi epizode iz Eunice. Budući da se Eunice nastavlja emitirati na više TV postaja, svesrdno vjerujem da će uspjeti odagnati bol i poniženje što proizlaze iz života u disfunkcionalnim obiteljima. Meni je ova knjiga o obiteljima kao sustavima povezanim pra­ vilima doista otvorila oči. Ako sam dobro razumjela, znači da du­ ševnu bolest uvijek moramo promatrati kao društveni promašaj. Cijela je obitelj u to upletena. To mi se baš sviđa. Odgovornost je na svima, ali nitko nije kriv.

I ja sam, baš kao i John, odlučna u svojoj odanosti obiteljskom ži­ votu i vjerujem da će ova knjiga pomoći mnogim obiteljima. Johnovo shvaćanje pokretačkih sila u obitelji budi nadu. Nakon što sam knjigu pročitala, osjećam da sebe bolje poznajem. Shvatila sam da ljubavi i bliskosti u vlastitoj obitelji nikada nije previše. Istodobno me je knjiga nadahnula snagom pa ću moći uložiti više truda za jedinstvo obitelji cijeloga ljudskog roda! Carol Burnett Televizijska, filmska i kazališna glumica, dobitnica nagrade Emmy za glumu

Uvod Građa za ovu knjigu crpljena je iz nedavno emitirane TV serije pod naslovom Bradshow o obitelji, uz koju se vezuje. Serija je snima­ na uživo pred publikom i tijekom snimanja nisam se služio ni ruko­ pisom ni telepodsjetnikom. Zbog toga je građa često bila nedovoljno razrađena. TV je medij koji donekle podnosi taj nedostatak, jer sam težio ne samo predstaviti građu kao puki sadržaj, nego i ostaviti emocionalni dojam na slušatelja. Knjiga je, dakle, namijenjena onima koji žele produbiti ono što je serija tek načela. Također je namijenjena svima iz disfunkcionalne obitelji, bez obzira jesu li seriju gledali ili ne, te svima onima koji nisu svjesni snage i moći koje u sebi krije ovisnost utkana u pravila o odgoju djece. Poglavlja slijede opće obrise te televizijske serije. Dodao sam i napisao zasebno poglavlje o obiteljima kao sustavima. Promijenio sam i naslove zadnjih triju nastavaka. U seriji sam ponudio nove spoznaje o duševnom zdravlju i bo­ lesti, te spoznaje kako se to zdravlje ili bolest prenose s naraštaja na naraštaj. Knjiga nudi načine kako da opet pronađete sebe izgub-

ljenog u djetinjstvu, te uzletište s kojega ćete se vinuti na put otkri­ vanja vašega pravoga ja. O obitelji kao sustavu napisano je mnogo. To je štivo uglavnom namijenjeno savjetnicima, terapeutima i kliničarima, stručnjacima koji se time profesionalno bave. Koliko znam, malo je toga štiva namijenjeno laicima, onima koji nisu stručnjaci za to. No, i laiku valja pomoći da premosti put i sazna kako na nov način tome učinkovito pristupiti. Najvažnije je razumjeti na koji je način svatko od nas u vrtlogu obiteljskog sustava izgubio pravoga sebe i na koji se način obiteljski sustavi prožimaju i stvaraju ovisno društvo u koje­ mu živimo. Budući da je star samo 35 godina, pojam obitelji kao sustava nov je i učinkovit pristup ne samo u poimanju sebe, nego i u razumije­ vanju glavnih društvenih problema. Ronald Laing, čuveni egzistencijalistički psihoterapeut, navodi da je teorija o obiteljskim sustavima dramatično suprostavljena sta­ rim teorijama baš kao što je djelo Sigmunda Freuda u suprotnosti s praksom koja poremećene osobe zatvara u ludnice. Ova je tvrdnja možda pretjerana, ali, uvjeren sam da, ako ne poznajem i ne razu­ mijem obiteljski sustav iz kojega potječem, ne mogu razumjeti ni svoje pravo ja niti društvo u kojemu živim. Ono što je rečeno o povijesti kultura vrijedi i za pojedince: ako ne poznajemo obiteljsku povijest, najvjerojatnije ćemo je i ponoviti. Ono što slijedi slobodno ću crpiti iz radova mnogih pionira koji su se bavili teorijom obiteljskih sustava. Očevi ovoga pokreta ljudi su poput Miltona Ericksona, Murraya Bowena, Nathana Ackermana, Gregory Batesona, Jaya Haleya, Carla Whitakera; a velika majka pokreta, Virginia Satir, imala je golem utjecaj baš na moj rad. Također priznajem da mnogo dugujem i Alice Miller, Renee Fredrickson, Gershenu Kaufmanu, Robertu Firestoneu, Sharon Wegscheider-Cruse i Bobu Subbyu.

Osobito sam zahvalan Terryju Kelloggu koji je sudjelovao u sed­ mom i osmom nastavku televizijske serije. Terryjeve su mi spoznaje bile dragocjena pomoć u rasvjetljavanju nekih mojih vlastitih staja­ lišta. Tamo gdje nisam sve izvore izravno naveo, preuzimam odgo­ vornost za vlastito tumačenje tuđih misli i zamisli. Svidjelo se to nama ili ne, svatko od nas posjeduje jedinstveni mentalni sklop prema kojem iscrtavamo stvarnost. Taj sklop upravlja svakom, ama baš svakom misli. Sljedbenici su donekle uvijek izdajice. Stoga pre­ uzimam potpunu odgovornost za građu koja slijedi. Kao teologa zanimaju me duhovna pitanja koja se odnose na poznavanje sebe i na ljubav prema samome sebi. Ta pitanja, uteme­ ljena u obitelji, najviše utječu na društvo. To sam svoje zanimanje posebno podcrtao izabravši podnaslov: Posve nov način da pronađete samoga sebe. Vjerujem da je duhovnost zapravo cjelina. Podrijetlo rana koje razaraju našu cjelinu moguće je otkriti istraživanjem obiteljskih sustava iz kojih potječemo. Moja je postavka da je današnje društvo u krizi koja se zrcali u obiteljima, krizi zbog koje smo potpuno odsje­ čeni od pravoga ja. I kao što su drugi prije mene rekli, živimo iza maske i glumimo prema scenariju koji nismo sami napisali. Budemo li mogli prepoznati korijene krize u obiteljima koje naše društvo stvara te društvo koje su stvorile naše obitelji, možemo se nadati izlječenju. Obitelj je izvor ratova u nama, a uglavnom i ratova koje vodimo s drugima. Te ratove u nama nazivam ovis­ nostima. Ovisnost i rat su zla. Utjelovljuju laži i ubojstva. Čini se da posjeduju moć koja nadmašuje osobni izbor. Gregory Baum, jedan od mojih velikih učitelja, definirao je tu demonsku opsjednutost kao "ustroj zla koje nadmašuje zlobu muškaraca i žena". U Baumovom smislu ova se knjiga suprotstavlja demonskome u ljudskom iskustvu i nudi neka rješenja kako se toga osloboditi.

Usporedba Tragedija nad tragedijama Priča o Hughu Rodilo se jednom biće kraljevskoga roda po imenu Hugh. I premda ću rabiti zamjenicu "on", nitko stvarno ne zna kojeg je bio spola, no to za priču uopće nije važno. Hugh nije bio nalik ikome tko je ikada živio niti ikome tko će ikada živjeti. Hugh je bio dragocjen, neponovljiv, neusporediv, poput dijamanta od milijardu do­ lara. Prvih petnaest mjeseci Hugh je sebe poznavao samo po odrazu u očima onih koji su se za nj brinuli. Bio je strašno nesretan. Njegovi su brižnici, premda nisu bili slijepi, na očima imali naočale. Svaki je par naočala na sebi već nosio neku sliku. Tako je svaki brižnik vidio Hugha samo prema slici na svojim naočalama. Dakle, iako su Hughovi brižnici bili fizički nazočni, nijedan ga od njih zapravo nikad nije vidio. Kad je Hugh narastao, bio je tek mozaik slika koje su drugi o njemu stvorili, no nijedna nije bila doista njegova. Nitko ga nikad nije stvarno vidio, pa mu nitko nije niti mogao u odrazu vratiti

pravu sliku njemu nalik. Zbog toga je Hugh mislio da je on taj mo­ zaik slika. Zapravo nije znao tko je. Katkad u mrklini noći, kad je bio sam, Hugh bi shvaćao da nešto nadasve važno nedostaje. Iskusio bi to kao da ga nagriza praznina duboka bespuća. Hugh je pokušavao ispuniti tu prazninu i bespuće: moći, svjet­ skom slavom, novcem, imetkom, umjetnim uzletima, hranom, sek­ som, uzbuđenjima, zabavom, vezama, djecom, radom - pa čak i tje­ lovježbom. Ali, ma što činio, tu nagrizajuću prazninu nije odagnao nikad. U tišini noći, kad sve razonode prestaju, čuo bi miran, tih glas kako šapće: "Ne zaboravi, molim te, ne zaboravi me!" No, na žalost! Hugh je zaboravio i u smrt otišao a da nikad zapravo nije saznao tko je!

1 Pregled: Kriza "Naša je psihologija potresena do temelja ... kako bismo shvatili značenje svijeta današnjice, rabimo jezik koji je stvoren da bi izrazio svijet jučerašnjice. Život u prošlosti doima se bliži našoj pravoj naravi, ali samo zato jer je bliži našem jeziku." Antoine de Saint Exupery U posljednjih 35 godina razvila se nova svijest o utjecaju obitelji na oblikovanje ličnosti. Premda je oduvijek poznato da obitelji utječu na nas, sada otkrivamo da je taj utjecaj mnogo veći nego što smo to ikad mogli zamisliti. Danas znamo da su obitelji dinamični društveni sustavi sa svojim ustrojnim zakonima, sastavnim dije­ lovima i pravilima. Najvažnija obiteljska pravila upravo su ona koja određuju što znači biti ljudsko biće. Ta pravila obuhvaćaju najtemeljnije nazore o odgoju djece. Roditeljski pogledi na život i uspjeh u životu vladaju odgojem djece.

Roditeljski odgoj oblikuje djetetov temeljni nazor o samome sebi. Ništa nije važnije od toga. Djeca su najveće prirodno blago svake kulture. Budućnost svijeta ovisi o predodžbi koju djeca imaju o sebi. Svaki njihov izbor ovisi o tome kako ona sebe vide. Današnja je obitelj zapala u krizu i ta je kriza povezana s pravi­ lima o roditeljskom odgoju koja obitelji ovjekovječuju iz naraštaja u naraštaj.

Bolest duše: stid Moja je postavka da su ta pravila uvredljiva i postiđujuća. Raza­ raju djetetov unutarnji identitet. Rađaju stid. Po Gershenu Kaufmanu iz knjige Shame (Stid), stid je ... "... bolest duše. Njome najbolnije doživljavamo sebe, ili u poniženju ili u kukvičluku, ili u osjećaju da se ne uspijeva­ mo oduprijeti izazovu. Stid je rana koju osjećamo iznutra, razdvaja nas od nas samih baš kao što nas razdvaja od drugih." Prema Kaufmanu, iz stida izvire većina uznemirujućih unutarn­ jih stanja koja nam uskraćuju potpun ljudski život. Potištenost, otuđenje, sumnja u samoga sebe, osamljenost, paranoja i šizoidnost, kompulzivni poremećaji, podvojenost ličnosti, perfekcionizam, du­ bok osjećaj manje vrijednosti, neprikladnosti ili promašenosti, tako­ zvana granična stanja i narcisoidnost, sve to potječe od stida. Stid je vrsta ubojstva duše. Jednom kad stid postane unutarnjom bitnom osobinom, kad se ukorijeni, odlikuje se duševnom tupošću na kojoj se pak temelji i nadograđuje neka vrsta smrti za života. Utisnut u samu srž naših izvornih odnosa, stid uvjetuje sve ostale odnose u našemu životu. Stid je potpuno neprihvaćanje samoga sebe.

Stid i krivnja Stid je otvorena rana i uvelike se razlikuje od osjećaja krivnje. Krivnja kaže: "Nisam postupio kako valja"; stid govori: "sa mnom nešto ne valja". Krivnja kaže: "Pogriješio sam"; stid zbori: "Ja sam po­ greška". Krivnja kaže: "To što sam učinio nije dobro"; stid progovara: "Nisam dobar". Razlika je golema. Odgojna pravila nisu bitnije mijenjana već 150 godina. Visoka stopa razvoda, mladenački prekršaji, zloporaba droge koja je uzela maha, epidemija incesta, nepravilna prehrana i tjelesno zlostav­ ljanje dokazuju da je nešto u korijenu krivo. Držim da stara pravila više ne vrijede. Naša se svijest promijenila baš kao i naš pogled na svijet.

Stid napuštanjem Odgojna pravila ponajprije postiđuju djecu napuštanjem. Ro­ ditelji napuštaju djecu na sljedeći način: 1. Doista ih fizički napustivši. 2. Ne oblikujući svoje osjećaje prema vlastitoj djeci. 3. Izbivajući, pa nisu u mogućnosti posvjedočiti i složiti se s izraženim osjećajima svoje djece. 4. Ne potrudivši se da svojoj djeci pruže nužan oslonac tije­ kom razvoja. 5. Tjelesno, seksualno, emocionalno i duhovno ih iskorišta­ vajući. 6. Iskorištavajući djecu da im ona ispunjavaju njihove neis­ punjene potrebe za osloncem. 7. Iskorištavajući djecu za spašavanje braka. 8. Krijući i niječući postojanje svojih tajnih stidova od vanj­ skoga svijeta, tako da se djeca moraju kloniti tih skrivenih tema radi očuvanja ravnoteže u obitelji.

9. Ne posvećujući im vremena, pažnje i ne usmjeravajući ih. 10. Bestidno se ponašajući. Dječje su potrebe nezasitne - djeca tijekom cijeloga djetinjstva neprestano trebaju roditelje. Nijedan petogodišnjak nije nikada spa­ kirao kovčege i okupio obitelj da bi svojim roditeljima zahvalio za potporu i poduku, jer odlazi krčiti svoj put u svijet. Proći će 15 godina dok se ne probudi onaj prirodni poriv da napustimo dom i roditelje. Djeca trebaju roditelje uz sebe, zbog sebe. U napuštanju je prirodni red poremećen. Djeca se moraju bri­ nuti o roditeljima. Nikoga nema tko bi se brinuo o njima. Dragocje­ nost i jedinstvenost koje posjeduje svako ljudsko dijete napuštenjem su razorena. Dijete je samo i otuđeno. Napuštanjem njegova nutrina biva utemeljena na stidu.

Pojava lažnoga ja Budući da je unutarnje ja preplavljeno stidom, doživljaj sebe je bolan. Zamjenjuje ga stvaranje lažnoga ja koje omogućuje preživljenje. Lažno ja oblikuje obrambenu krinku koja odvlači pozornost od boli i unutarnje osamljenosti pravoga ja. Nakon godina glume, laž­ noga predstavljanja i pretvaranja - gubimo dodir s onim tko doista jesmo. Pravo je ja otupjelo. Kriza je još mnogo dublja nego što je itko toga svjestan, jer odra­ sli, roditelji svoje djece, također su bili napušteni i odvojeni su od svojih pravih, unutarnjih ja. Odrasli u ulozi roditelja kriju svoja unutarnja ja utemeljena na stidu. Stoga se kriza ne odnosi samo na to kako odgajamo djecu; ona se odnosi na stotine milijuna ljudi koji izgledaju poput odraslih, govore i odijevaju se kao odrasli, ali su za­ pravo odrasla djeca. Ta odrasla djeca ravnaju školama, crkvama i državama. Ona također stvaraju obitelji. Ovo je knjiga o krizi u

današnoj obitelji - krizi odrasle djece koja odgajaju djecu koja će postati odraslom djecom.

Obiteljska pravila Pravila za odgoj djece najsvetija su od svih pravila. Ovjerovljena su vjeronaukom i potrkrijepljena školskim sustavom. Svaka ozbil­ jnija provjera tih pravila smatra se svetogrđem. Zbog toga je kriza mnogo gora nego što to većina ljudi misli. Kuća gori, ali kao u bajci o carevom novom ruhu, trebamo okre­ nuti glavu. Valja sudjelovati u zajedničkom nijekanju i slijediti kul­ turno pravilo "ni riječi". Pravilo "ni riječi" ukorijenjeno je u pravila koja određuju ulogu roditelja. Djeca smiju govoriti kad im se obrate; djeca moraju biti na oku, ali ih se ne smije čuti; djeca moraju slušati svog odraslog (baš svakog) bez pogovora. Pitati je neposluh. I tako poslušno dijete u odraslome koji podiže obitelj ta pravila prenosi s koljena na koljeno. Skriveno dijete u svakom odraslom čovjeku ostaje poslušno pa se pravila prenose iz naraštaja u naraštaj, a "grij­ esi očeva osvećuju se na djeci trećega i četvrtog naraštaja". Kriza je mnogo dublja nego što itko može pojmiti jer jedno od pravila sadržano u tim svetim pravilima jest da ne smijemo sumnjati ni u jedno od tih pravila. O pravilima se ne smije razgovarati. Osramotili bismo roditelje. Drugog izlaza nema. Moramo prekršiti pravilo i ispitati pravila, jer ako o njima ne govorimo, izlaza nema. Moramo ih procijeniti u svjetlu nove spoznaje da su obitelji sustavi. Pravila moramo provjeriti da bismo se pomirili sa svojom po­ slušnošću. Stid popraćen osamljenošću i duševnom tupošću po­ kreće naš kompulzivni način života. Stid je poput pukotine u duši. Budući da su potrebe djeteta u odrasloj osobi nezasitne, "čašu duše"

nije moguće napuniti. S obzirom na to da smo odrasli, ne možemo opet biti djeca i sjesti mami u krilo ili poći s tatom u ribolov. I ma ko­ liko se trudili našu djecu, dragog, dragu ili supružnika pretvoriti u mamu i tatu, neće ići. Više ne možemo biti djeca. Bez obzira na to koliko puta punili čašu - pukotina ostaje. Stid hrani kompulzivnost, a kompulzivnost je crna kuga našega doba. Nosi nas. Želimo više novca, više seksa, više hrane, više cuge, više droge, više adrenalina, više zabave, više imetka, više zanosa. Poput beskrajne trudnoće, nikad ne dosegnemo vrhunac. Muče nas svakodnevne stvari. To je naša bolest. Muči nas što je­ demo, što pijemo, kako radimo, kako spavamo, kakvi smo u intim­ nom životu, kako doživljavamo orgazam, kako se zabavljamo, kako molimo. Zaokupljeni smo i rastreseni da i ne shvaćamo koliko smo doista osamljeni, povrijeđeni, ljuti i žalosni. Pukotina u našoj duši obilježava ruševine koje Auden naziva "našim uzgajalištem samoće i našom marljivom propašću". Kompulzivnost nam kazuje o izgublje­ nom gradu - mjestu duboko u nama u kojem se dijete skriva među ruševinama.

Kompulzivno/ovisničko ponašanje Kompulzivno/ovisničko ponašanje definira se kao "patološki od­ nos prema svakom doživljaju koji mijenja raspoloženje s pogibel­ jnim posljedicama". Takva nam definicija pomaže da se odmak­ nemo od stereotipnih slika rupčaga i zabačenih ulica koje oslikavaju ovisnost o drogi i alkoholu i krenemo uglednim poslovnim i vjer­ skim životom ovisnika o radu i vjeri. Također nam pomaže da shva­ timo kako je nepotpun odnos s našim roditeljima uzrokovao stid. Budući da je naš izvorni oslonac, most za održanje srušen, suočeni smo s problemima oslonca i odnosa. U napuštanju, odnosu koji nas postiduje, rađa se kompulzivnost.

Obitelji su mjesta gdje se po prvi put uspostavljaju odnosi. Obitelji su tamo gdje smo prvi put saznali za sebe po odrazu u očima roditelja, tamo gdje smo sebe prvi put vidjeli. U obitelji učimo o emocionalnoj bliskosti. Učimo prepoznati osjećaje i kako ih izraziti. Roditelji određuju koji su osjećaji prihvatljivi i za obitelj dopustivi, a koji su osjećaji zabranjeni. U obitelji se prilagođavamo potrebama našeg obiteljskog sus­ tava. Preuzimamo uloge koje nam je dinamika toga sustava dodije­ lila. A te uloge od nas zahtijevaju da neke osjećaje usvojimo, a dru­ gih pak da se odreknemo. Ako nas u obitelji iskorištavaju, učimo se braniti braneći svoj ego. Potiskujemo osjećaje; niječemo ono što se događa; bijes preusmjeravamo na imetak ili prijatelje; stvaramo iluziju ljubavi i po­ vezanosti; idealiziramo i minimaliziramo; toliko se ograđujemo da više ništa ne osjećamo; otupljujemo. Naše ovisnosti i kompulzivnosti vladaju našim raspoloženjima. Upravo njih njegujemo dok otupljujemo. Pomoću njih dokazujemo da smo živi i one upravljaju našim osjećajima. To se najočitije odra­ žava u euforičnim doživljajima, poput onih pri uživanju alkohola, droge, seksa, kolača i uzbuđenju, ili u osjećajima zanosa i pravično­ sti. U aktivnostima poput rada, kupnje, kockanja, gledanja televi­ zije i opsjednutog razmišljanja, kojima obično pribjegavamo da bis­ mo odagnali osjećaje, to i nije toliko očito. Ipak, mijenjaju nam ra­ spoloženje. Ovisnost je postala nacionalni način življenja (ili pak način umi­ ranja). Upravo se način umiranja temelji na odustajanju od sebe kao vrijedna bića zbog sebe, koje mora postići i obaviti ili iskoristiti nešto izvan sebe da bi bilo omiljeno i sretno. Ovisnosti su nadomjesci koji sprečavaju bol zbog opravdane patnje. Da bismo opravdano patili, moramo se osjećati baš tako loše kako se uistinu i osjećamo.

Samo životi više od 60 milijuna ljudi opasno su ugroženi alko­ holom u kojem utapaju bol. Da ne govorim o ubojstvima automobi­ lom i nasilju kod kuće prouzročenim pijanstvom. Alkohol je glavni ubojica u ovoj zemlji. Potom slijede srčane bolesti i rak. Srčanim bolestima najviše pri­ donose pretilost, stres i pušenje. I pušenje je ovisnost, baš kao i pre­ tilost. Rak je, kako je otkriveno, povezan sa zatomljavanjem osjećaja. Amerikanci se ubijaju hranom - prejedaju se, gladuju, povraćaju i nepravilno se hrane. Poremećaji prehrane su ovisnosti koje se te­ melje na sputavanju osjećaja, osobito srdžbe. Stanje najbolje opisuje podatak da oko 60% žena i oko 50% muškaraca u ovoj zemlji pati od poremećaja prehrane. Problem koji u ovoj zemlji najbrže buja jest seksualna ovisnost. Neke procjene kazuju da je broj ovisnika o seksu jednak broju ovisnika o lijekovima. Ovaj problem ima i te kako ozbiljne društvene posljedice. Iako svi ovisnici o seksu ne napastuju djecu, većina onih koji napastuju djecu ovisinici su o seksu. U članku objavljenom u časopisu Life procjenjuje se da 34 milijuna odraslih žena trpi seksu­ alno nasilje. Drugi važan čimbenik u obiteljskoj disfunkcionalnosti jest ovis­ nost o moći i nasilju. Premlaćena djeca i premlaćene žene svjedoče o užasu u obiteljima s tjelesnim zlostavljanjem. I samo je nasilje ovisnost. Bitna sastavnica u svakom odnosu u kojem ima zlostavljanja jest ovisnost o onome tko nam nanosi zlo. Traumatsko vezivanje, oblik usvojene bespomoćnosti, jest prava ovisnost, podjarmljuje i ubija dušu. Ranije sam rekao da stara pravila više ne vrijede. Koja su to stara pravila?

Otrovna pedagodija U svojoj knjizi For your own good (Za tvoje dobro) Alice Miller je ta pravila roditeljskog odgoja skupila pod naslovom "otrovna peda­ godija". Podnaslov knjige jest "Prikrivena okrutnost u odgoju dje­ teta i korijeni nasilja" (Hidden Cruelty in Child-Rearing and the Roots of Violence). Spisateljica dokazuje da je otrovna pedagodija oblik nasilja kojim se krše dječja prava. Kada ta djeca postanu ro­ ditelji, isto nasilje provode nad svojom djecom. Pojam "otrovne pedagogije" uzdiže poslušnost na sam vrh vrijed­ nosti. Nakon poslušnosti slijede urednost, čistoća i svladavanje osje­ ćaja i želja. Djeca su "dobra" ako misle i ponašaju se onako kako su ih naučili da misle i da se ponašaju. Djeca su vrla kad su blaga, ugodna, obzirna i nesebična. Sto je dijete "više na oku, samo da ga se ne čuje" i ako se "javlja samo kad mu se obrate", to je dijete bolje. Alice Miller sažima otrovnu pedagogiju ovako: 1. 2. 3. 4.

Odrasli su gospodari ovisnog djeteta. Odrasli, poput bogova, određuju što je pravo a što krivo. Dijete se smatra odgovornim za srdžbu odraslih. Roditelje uvijek treba štititi.

5. Djetetovi osjećaji kojima izražava da je živo, prijetnja su autokratskom roditelju. 6. Dječju volju valja što prije "slomiti". 7. Sve se to mora obaviti u najranijem djetinjstvu kako dijete "ne bi primijetilo" i dok još nije sposobno "pročitati" odra­ sle. Držimo li se tih pravila obiteljskog sustava, jedna će skupina ljudi (roditelji) uspostaviti potpunu vlast nad drugom skupinom (djeca). Ipak, u današnjem se društvu nije moguće zauzimati u dje-

tetovu korist, osim u krajnjim slučajevima tjelesnog i seksualnog zlostavljanja. Napuštanje je, uz okrutno emocionalno zlostavljanje, zanema­ rivanje i sputavanje, oblik nasilja. Napuštanje, takvo kako sam ga definirao, dijete lišava samopouzdanja. Pa ipak, ne postoji ustanova ili zakon koji bi upozorili na takvo iskorištavanje. Naprotiv, mnoge vjerske ustanove apsolutno podupiru takvo mišljenje. Škole ga po­ dupiru. Zakonski ga sustav štiti. Drugi je aspekt "otrovne pedagogije" da se dijete od samoga početka kljuka pogrešnim informacijama i uvjerenjima koja ne sa­ mo da nisu dokazana, nego su u nekim okolnostima pogrešna, što se da dokazati. A ta se uvjerenja prenose iz naraštaja u naraštaj ("grij­ esi očeva"). Opet se vraćam Alice Miller, koja navodi primjere takvih uvjerenja: 1. Osjećaj dužnosti stvara ljubav. 2. Mržnju možemo zatrti ako je zabranjujemo. 3. Roditelji zavrjeđuju poštovanje jer su roditelji. (Napomena: Svaki petnaestogišnjak bez ikakva predznanja može biti roditelj. I telefoniste obrazujemo više od roditelja - moja napomena) 4. Djeci ne treba poštovanje samo zato što su djeca. 5. Poslušnost jača dijete. 6. Visok stupanj samopouzdanja je štetan. 7. Osoba s malo samopoštovanja je nesebična. 8. Osjetljivost (naivnost) je štetna. 9. Udovoljavati djetetovim potrebama je pogrešno. 10. Strogost i hladan odnos prema djetetu izvrsna su priprema za život. 11. Hinjena je zahvalnost bolja od iskrene nezahvalnosti. 12. Važnije je kako se ponašaš nego tko si uistinu. 13. Ni roditelji ni Bog neće preživjeti ako ih uvrijedimo.

14. Tijelo je nešto prljavo i odvratno. 15. Jaki su osjećaji štetni. 16. Roditelji su bića koja "ne padaju u napast" i nemaju osjećaja krivnje. 17. Roditelji uvijek imaju pravo. Vjerojatno nitko od suvremenih roditelja nije utjelovljenje baš svega što je gore izneseno. Zapravo, neki prihvaćaju i primjenjuju drugu krajnost koja je isto tako pogrešna. No, mnoga se iznesena uvjerenja prenose nesvjesno i pribjegava im se u stresnim i kriznim okolnostima. Činjenica jest da roditelji nisu sposobni izabrati među takvim uvjerenjima sve dok ne raščiste i razjasne svoj odnos s vlastitim ro­ diteljima. O tome sam ranije govorio kao o problemu odrasle djece. Dopustite mi dodatna objašnjenja.

Kako misle djeca Velik je paradoks u odnosima dijete-roditelj da mišljenje koje dijete ima o svojim roditeljima potječe od roditelja. Roditelji uče svoju djecu značenju svijeta koji ih okružuje. U prvih deset godina života roditelji su najvažniji dio djetetova svijeta. Ako dijete učimo da mora poštovati svoje roditelje bez obzira na to što oni činili, zašto bi se dijete tome pobunilo? Bespomoćno ljudsko čedo je najovisinije od svih živih bića. U prvih osam godina života, prema kognitivnim psiholozima poput Jeana Piageta, djeca razmišljaju čudesno, nelogično i egocentrično. Ako upitate četverogodišnjaka koji ima brata, ima li brata, odgo­ vorit će: "Da.". Ali ako ga potom upitate ima li njegov brat brata, obično će se zbuniti ili odgovoriti: "Ne." Drugi ćete primjer uočiti stanete li nasuprot djetetu koje još nije navršilo petu godinu, a zna koja mu je ruka desna a koja lijeva. Pružite ruke i upitajte ga koja je vama ruka desna a koja lijeva.

Budući da je njegova desna ruka nasuprot vašoj lijevoj ruci, reći će da vam je lijeva ruka desna. Njegov je um nezreo i još ne uspijeva posve razlikovati ili odvojiti sebe od stvari koje ga okružuju. Dijete prenosi vlastiti pogled na svijet na sve oko sebe. Njegovo je gledište jedino gledište. Winnie Pooh se osjećao baš kao što se osjeća i dijete. Nije važno što je Winnie plišani medo. Ta egocentričnost za dijete znači opstanak. Važnost opstanka ima veze sa samoodržanjem. Čarobni djelić djetetova razmišljanja roditelje pretvara u božanstva. Oni su bogovi, svemoćni, svemogući, sposobni su ga zaštititi od svega. Ništa mu se ne može dogoditi sve dok su tu roditelji. Ta čudesna idealizacija djetetu služi da bi ga zaštitila od strahova koji se javljaju noću, straha od napuštanja i smrti. Zaštitna deifikacija roditelja, ta čudesna idealizacija ujedno stvara i plodno tlo za djetetov stid. Primjerice, ako roditelji zlostavljaju te fizički, seksualno, emo­ cionalno ili mentalnom boli povrijede dijete, ono je spremno preuzeti krivicu, prihvatiti da je loše, samo da bi sačuvalo to svemoguće okrilje koje ga štiti od noćnih strahova. Kad bi dijete u toj fazi spoznalo neprimjerenost roditeljskih postupaka, u njemu bi to izazvalo ne­ podnošljivu tjeskobu. Djeca imaju urođenu moć da brane svoju svjesnu svijest od prijetnji i nepodnošljivih okolnosti. Freud tu sposobnost naziva ob­ rambenim mehanizmom ega. Među obrambenim mehanizmima ega navodi odbijanje, nijekanje, potiskivanje, disocijaciju i idealizaciju. Ti su obrambeni mehanizmi iskonski i jednom kad su uspostavljeni, djeluju automatski i nesvjesno. Upravo se u toj nesvjesnosti krije nji­ hova velika štetnost. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi The Fantasy Bond (Nest­ varna vezanost) Robert Firestone raščlanjuje Freudov rad. Prema autoru nestvarna je vezanost okosnica obrambenog mehanizma

svih psiholoških sustava u ljudi, od psihički poremećenih do zdravih osoba. Nestvarna je vezanost iluzija o povezanosti koju stvaramo s onima koji se za nas najviše brinu onda kad nam emocionalne potrebe nisu primjereno zadovoljene. Nestvarna je vezanost poput pustinjske fatamorgane koja nudi spas. Budući da nema savršene majke, oca ili neke druge osobe u ulozi roditelja, ta se nestvarna vezanost donekle razvija u svih ljudi. Za­ pravo, odrastanje i napuštanje roditeljskog doma jest i nadvlada­ vanje te iluzorne povezanosti i zaštite. Odrasti znači prihvatiti svoju temeljnu samoću. Znači da smo se samostalno suočili sa strahovima koje donosi noć i uhvatili se u koštac sa stvarnošću smrti. To ipak pojnajviše znači da smo se odrekli roditelja u njihovom varavom i idealiziranom obliku. Sto pojedinac više potiskuje svoje osjećaje, to je nestvarna ve­ zanost čvršća. I kako god paradoksalno zvučalo, što je pojedinac napušteniji, to se više vezuje i idealizira svoju obitelj i svoje roditelje. Ide­ alizirati roditelje znači idealizirati njihov način odgoja. Bit osobnosti ne tvori samo nestvarna vezanost, nego je u psi­ hološkom obrambenom sustavu osobe još nekoliko slojeva. Firestonov je rad obrađen u tablici 1.1.

Nastanak lažnoga Ja Nijedno dijete, zato što je bespomoćno, ovisno i u strahu, ne želi prihvatiti da su roditeljski postupci neprimjereni, bolesni, ludi ili na neki drugi način nesavršeni. Priroda štiti dijete time što ga je obda­ rila egocentričnim, čudesnim i nelogičnim načinom stjecanja spo­ znaje. Kako bi se osjećalo sigurnim i opstalo, dijete mora idealizirati svoje roditelje i biti loše. No, svoje razdvojeno i zabranjeno ja pripisuje drugima. A ti razdvojeni dijelovi zapravo su dijelovi koje su njegovi

Tablica 1.1. Osnovni obrambeni sustav (1)

(2)

(3)

Izvorna začaranost: Zabluda i nijekanje Nestvarna vezanost Idealizacija obitelji i roditelja

Napuštanje: Postiđeno ja "Loš sam" Osjećaj manjkavosti Osnovni obrambeni mehanizmi ega - nijekanje, potiskivanje, disocijacija, nadomjestak

Lažno ja: Strogo podijeljene uloge i scenariji Gubitak svojega ja u obiteljskom sustavu Uloge sputavaju i zatomljuju osjećaje

(4)

(5)

(6)

Introjektirani roditelj projiciran na druge (strance): One koji ne pripadaju obitelji Obrambena strategija protiv stida: nadzor, perfekcionizam, bijes, kritizerstvo

Internalizacija stida: Svi osjećaji, potrebe i želje zarobljeni su stidom Unutarnje uzvojnice stida Djeluju autonomno Uzrokuju povlačenje i suzdržanost

Neobuzdanost i liječenje boli: Kompulzivno/ovisničko ponašanje

roditelji odbacili. Drugi su stranci i ne pripadaju klanu. Dijete zato introjektira glasove svojih roditelja. To znači da dijete i dalje u sebi sluša postiđujući razgovor koji je vodilo sa svojim roditeljima. Dijete sebe odgaja onako kako je odgojeno. Ako su ga korili i postiđivali zbog osjećaja srdžbe, tuge ili spolnog nagona, postidjet će se svaki put kad osjeti srdžbu, tugu ili spolni nagon. Sve njegove osjećaje, potrebe i porive sputavat će stid. Unutarnji raskid sa sa­ mim sobom je vrlo bolan, i dijete mora izgraditi "lažno ja". To je lažno ja krinka ili stroga uloga koju nameće kultura ili potreba obiteljskog sustava za ravnotežom. S vremenom dijete se poistovjećuje s lažnim ja i uopće nije svjesno svojih pravih osjećaja, po­ treba i želja. Stid se internalizirao. Stid više nije osjećaj, on je iden­ titet. Pravo se ja povuklo iz svijesti. Pa čak i kad to čudesno razdoblje prođe, kada dijete, oko svoje osme godine, počne logičnije razmišljati, priroda se i dalje pobrinula za egocentričnu idealizaciju roditelja. Mladac počinje razmišljati na posve logičan način i prihvaćati stajališta drugih ljudi. "Kuži" da Sveti Nikola ne može istodobno biti u šest robnih kuća. U toj fazi počinje bolje surađivati u igri i zabavi. Čarolije je sve manje (ako skoči u rupu, neće mama razbiti glavu). Počinje pri­ hvaćati pravila. Pa ipak, to logično dijete ostaje egocentrično i nediferencirano sve do ranoga puberteta. Tek će tada biti sposobno za potpunu lju­ bav i razumijevanje drugih. Izgradit će mišljenje i potom ga "izliti u bronci". Iskrsnu li neki novi podaci koji to uvjerenje pobijaju, dijete će ih prilagoditi i uklopiti u već stvoreno mišljenje. Jedno takvo dječje uvjerenje (jer smišljeno je još u čudesno do­ ba) jest da su odrasli, osobito roditelji, dobrohotni i sušta dobrota. Roditelji jesu dobri i nikakvi dokazi koji tvrde suprotno ne mogu dijete razuvjeriti. Nadalje, razlozi vođeni osjećajima i voljom zbog kojih dijete ustraje u svojem uvjerenju jesu ti što dijete voli svoje ro-

ditelje i što je za njih osjećajno vezano. Zlostavljana djeca još su jače vezana. Zlostavljanje stvara čvrstu vezu jer, budući da je dijete zlostavljano, u vlastitim je očima manje vrijedno pa mu je i izbor ograničen. Sto je osjećaj manje vrijednosti jači, to je i osjećaj bespomoćnosti da nešto promijeni izraženiji. Sto je pak osjećaj be­ spomoćnosti snažniji - to je osjećaj suženosti izbora jači. I što više prihvaćamo pravila i introjektiramo roditeljske glasove, to se ta pra­ vila sve više idealiziraju, a sve zbog toga da bismo ostali uz roditelje. Drugim riječima, da bi dijete razmišljalo o pravilima koja po­ stavljaju roditelji i shvatilo da im nešto nedostaje, ono se treba odvo­ jiti i stati na vlastite noge. A to nijedan osmogodišnjak neće, zapravo ne može učiniti. U mladosti je najveći dio djetetove energije usmjeren na na­ puštanje obitelji, i često se doima da mladi odbacuju pravila koja im nameću roditelji. Jer, što je mlada osoba više bila vezana u nestvar­ noj vezi, to će se jače vezati za skupinu svojih vršnjaka, koja će joj poslužiti kao "novi roditelj". Međutim, kada prođe kriza identiteta, većina se mladih vraća nestvarnoj vezi sa svojom obitelji. To je oso­ bito vidljivo kada se skrasimo i osnujemo vlastitu obitelj. Vraća se osjećaj za dom(aće) i sve što je bilo čini se ispravnim, što podrazu­ mijeva i pravila za odgoj djeteta. Otrovna pedagogija prenosi se s koljena na koljeno kao sveta istina.

Sociološka otrovna pedagogija Sa sociološkog gledišta možemo sagledati još jedan razlog zbog kojega su pravila otrovne pedagodgije nedodirljiva. Sociolozi opisuju uzajamnu spregu pojedinaca i društva. Zapravo, pojedinci stvaraju društvo. Crkveni domjenak s tombolom počinje se smatrati godišnjom tombolom. Za pet godina župljani će biti srditi i uvrijeđeni

ako ne bude "tradicionalnog" godišnjeg domjenka. Pravila i obredi nastali na neki način proizvoljno, ukorjenjuju se u ljudskoj svijesti i postaju navikom. Sljedeći je korak pravila i obrede proglasiti opravdanima. Oni tada postaju dijelom onoga što sociolozi nazivaju "dogovorenom stvarnošću" - stvarnošću koju svi odobravaju. Desetljećima poslije, zarobljeni u strašnoj životnoj svakidašnjici, zaboravljamo da su ta opravdana pravila nekad zapravo bila relativna i slučajna. Jednom opravdana, postaju svetima. Ona su bezuvjetna. I eto proturječja: Pojedinci stvaraju društva igrom slučaja, iz potrebe za ustrojem. Društva potom postaju pravovaljane "dogo­ vorene stvarnosti", koje zauzvrat stvaraju pojedince. Takvo je i naše shvaćanje obitelji, braka i roditeljstva. Takva uvjerenja upravljaju onime što tvori naš život. Već sam rekao da su pravila roditeljskog odgoja zastarjela. Tvr­ dim da su se naša svijest i način života u posljednjih 150 godina pro­ mijenili. Otrovna je pedagogija djelovala 150 godina zbog nekoliko razloga. Prvo, životni je vijek bio mnogo kraći. Obitelji su mnogo kraće bile na okupu. Razvod je bio rijetkost. Prosječan je brak trajao petnaestak godina i obitelj se nije suočavala s pobunom mladih u današnjem obliku. Djeca bi već u trinaestoj ostala bez jednog ro­ ditelja. Formalno je školovanje završavalo u petnaestoj. Pubertet je u žena nastupao oko sedamnaeste. S ekonomskog stajališta obitelji je povezivao rad i preživljenje. Otac je živio kod kuće. Muška su djeca bila vezana za očeve radom i naukovanjem. Promatrali su svoje očeve i divili im se dok su oni preobražavali zemlju, gradili domove i štale i ručno izrađivali ču­ desne stvari. Danas je većina obitelji izgubila svoje očeve u novome svijetu rada - automatizaciji i kibernetici. Očevi su napustili dom

(netko je izačunao da prosječni otac na vodećoj funkciji na dan provede 37 sekundi sa svojim tek rođenim djetetom). Većina djece ne zna što njihovi očevi na poslu rade. Povezanost s majkom i nesposobnost da se prekine ta veza nastala zbog neprisut­ nosti očeva, uzrokom je ozbiljnih bračnih i osobnih problema. Zbog takvoga gubitka oca, imamo žene koje previše vole i muškarce koji mrze žene. Djeca, osobito muška, nekad su bila najveći obiteljski imetak. Stara kineska poslovica ističe: "Pokaži mi bogatog čovjeka bez sinova, a ja ću ti pokazati čovjeka koji neće zadugo ostati bogatim. Pokaži mi siromaha s mnogo sinova, a ja ću ti pokazati čovjeka koji neće dugo ostati siromahom." Danas su djeca naš najveći obvezni izdatak. Uzdražavanje djece do završetka fakulteta podrazumijeva povelike troškove. Zbog toga roditelji i djeca ostaju 25 godina međusobno blisko povezani. Pravila koja su prije 150 godina upravljala roditeljskim odgojem i oblikovala ličnosti proizlazila su iz znanstvenog, filozofskog i teo­ loškog shvaćanja ljudske prirode koja se drastično promijenila. Prije stotinu i pedeset godina demokracija, društvena jednakost i osobna sloboda bile su novi pojmovi koje vrijeme još nije bilo potvrdilo. Svijet je tada bio jednostavniji. Isaac Newton je zacrtao prirodne zakone. Zamislio je svijet poput strojeva koji su izranjali iz indus­ trijske revolucije. Razmišljanje i prosuđivanje značilo je napredak. Čovjek je bio razumna životinja. Osjećaji i želje mogli su samo sve pokvariti i zato im se pristupalo s nepovjerenjem. Osjećaje je trebalo brižljivo sputavati i podrediti ih razumu. Ljudi su zadovoljno uživali u sigurnosti utvrđenog poretka stvari. Bog je bio na nebu, a svijetu nije ništa manjkalo, sve dok je čovjek poštovao zakone prirode. Ti su zakoni bili upisani u muška srca (a pokatkad i u ženska). Bio je to prirodni zakon. Temeljio se na nepromjenljivim vječnim is­ tinama.

Majke i očevi predstavljali su Božju vlast. Njihova je zadaća bila učiti djecu Božjim i prirodnim zakonima i pobrinuti se da ih ona poštuju. Osjećaje i svojevolju trebalo je potisnuti i obuzdati. Dječja je priroda urođeno buntovna, životinjska. Njihove duše, iako stvo­ rene prema Božjoj slici, okaljane su istočnim grijehom. Zbog toga je djeci nužna stega. Mnogo je energije valjalo potrošiti da bi se smirile dječje divlje strasti i neobuzdani duh. Štedi šibu i razmazit ćeš dijete. Alice Miller citira pisca iz 19. stoljeća: "Udarci su moćan pratitelj riječima i podupiru njihov uči­ nak. Najizravnije i najprirodnije su zaušnice koje slijede nakon snažnog istezanja uha ... Simbolično je značenje oči­ to, baš kao i značenje pljuske po ustima koja podsjeća da je riječ o govornom organu i opominje da bi ga trebalo kori­ snije upotrijebiti... u prokušanom i pravom udarcu po glavi te u potezanju za kosu također ima određene simbolike..." For your own good (Za tvoje dobro)

Svaka reakcija na takvo kažnjavanje smatrala se tvrdoglavošću. Tvrdoglav je bio svatko tko je mislio svojom glavom. Bili su to dobri stari dani! Einsteinovo je djelo označilo kraj tom pogledu na svijet. Kvant­ na je teorija zamijenila Newtonov svemir uređen u smjeru kazaljke na satu i njegove dijelove poput biljarskih kugli. Kvantna je teorija pobila temeljne pojmove o svijetu i vremenu. U svemiru je sve postalo relativno s obzirom na ostalo. Ubrzo je slijedilo Heisenbergovo načelo neizvjesnosti. Heisenberg je pokazao kako, premda možemo dokučiti da se tvar sastoji od bezbroj sićušnih čestica, ne možemo ih izmjeriti. Kvantna je fizika načinila revoluciju u našem načinu sagleda­ vanja svemira. "Zbog toga," piše dr. L. Dossey u svojemu djelu

Space, Time and Medicine (Prostor, vrijeme i medicina), "možemo oče­ kivati zapanjujuće promjene u viđenju svojega psihofizičkog ja." I ostali su pustili svoje apsolutističke glasove. Neils Bohr piše: "Velik pomak u našem iskustvu posljednih godina iznio je na vidjelo nedostatnost dosadašnjih jednostavnih meha­ ničkih shvaćanja uzdrmavši temelje na kojima je počivalo uobičajeno tumačenje svakog opažanja." Atomic Physics and the description of Nature (Atomska fizika i opis prirode) Staro je viđenje svijeta napokon okončao I. svjetski rat i 15 mili­ juna mrtvih. Čovječanstvo se ljuljuškalo u prividu neizbježnog napretka. Ra­ cionalizam i tehnološki pomaci uvjerili su svakoga da napretku nije moguće umaći. Gdje su sada razum i prosvjećenje? Osupnuti, vjernici su ipak prigrlili vjeru. Liga naroda, Weimarska republika bili su jamstvo da se to više ne može dogoditi. Nije prošlo ni dvadeset godina, a opet se dogodilo. Ovaj put su­ vremeni je svijet bio izvan sebe od užasa. Hitler i njegovi sljedbenici bili su posrednicima smrti preko 50 milijuna ljudi u razmaku od šest godina. Njegov je režim programski istrijebio preko šest milijuna Zidova u plinskim komorama i logorima smrti. Opačina tih zločina uvelike je nadmašila sve dosad znane u ljudskoj povijesti, njihova okrutnost i nečovječnost izmiču dosezima mašte. Sto je to što može nekoga potaknuti da plinom uguši milijune ljudi? Kako mu milijuni mogu klicati i pomagati?

Kako se mogao dogoditi Hitler? Njemačka je bila utvrda kršćanstva, kolijevka protestantske reformacije. Među narodima svijeta Njemačka je bila filozofski, teo-

loški i umjetnički div. Kako se sve to moglo dogoditi? Kako je Hitler moguć?. Na to su pitanje ponuđeni brojni odgovori. Nijedan pravi. Pa ipak, bitno je da pokušavamo naći odgovor. Jer, na kraju nacističke ere razvilo se nuklerano oružje kojim je moguće potpuno uništiti ljudski rod. Kako se mogao dogoditi Hitler? Dio odgovora svakako je u poli­ tici i gospodarstvu. Povezan je s osobnim interesima, pohlepom, s "imati" i "nemati". Dio odgovora je sociološki, odnosi se na posebne interesne skupine i zakone koji njima upravljaju. Tiče se zajed­ ničkog polazišta i zajedničkih poricanja, što zahtijeva vjernost i odanost skupini. A dio je psihološki, odnosi se na obitelji i pravila koja upravljaju obiteljskim ustrojem. Obitelj je mjesto gdje se socijaliziraju pojedinci. Pravila koja su vladala u prototipskoj njemačkoj obitelji bila su gotovo čista karika­ tura otrovne pedagogije. Upravo su krajnja poslušnost, strogost, urednost i potiskivanje osjećaja doveli do "crnog čuda nacizma". Erik Erikson jasno je to izrazio u članku o legendi o Hitlerovoj mladeži. Piše: "Naša je dužnost priznati da je to crno čudo nacizma bilo samo njemačka verzija, vrhunski plan i vrhunska brljavina tadašnjeg svjetskog potencijala. Sklonost tome čudu nije zatrta, ona je ustrajna; Hitlerov duh na to računa." Potencijal da se to ponovno dogodi nalazi se u sveprisutnoj otrovnoj pedagogiji. Poslušnost i tjelesno kažnjavanje još se uvijek visoko vrednuju kao kruna roditeljske stege. Evangelisti o tome često propovijedaju na televiziji. Dvadesetih se godina tvrdilo da Weimarska republika neće usp­ jeti zbog totalitarnog ustroja njemačke obitelji. Autoritarnošću, ko-

ja je ocu davala takva nedostižna prava nad majkom i djecom, nije se stvaralo pogodno ozračje za učenje demokracije.

Poslušnost iznad svega Valja dodati i Lutherovo učenje koje je bilo vjerski temelj apso­ lutističkoj roditeljskoj moći. Prema tom učenju, sve ovlasti dolaze od Boga i treba im se pokoriti kao svakoj Božjoj zapovijedi. Ka­ tolička je doktrina često tumačena na isti način. U svom krajnjem obliku to znači da se pokoravamo autoritetu, čak i kada smo svjesni da je to što činimo loše. Alice Miller pružila je uvjerljiv dokaz da je Hitler kao dijete bio tjelesno i emocionalno zlostavljan. Njegov je otac bio totalitarni diktator u svakome smislu te riječi. Nagađa se da mu je otac bio na­ pola Židov i izvanbračno dijete, koji je svoj bijes iskaljivao na djeci. Hitler je na povijesnu pozornicu postavio svoje djetinjstvo, a žrtvena su mu janjad bili milijuni nedužnih židova. Ali, Hitler to nikad ne bi mogao izvesti sam. Ono što je posve nepojmljivo i izvan svake ljudske logike jest činjenica da je jedan luđak mogao izopačiti cijeli elitistički narod, poput njemačkog. Erik Erikson navodi da je Hitler mobilizirao sputavani bijes mili­ juna mladih. Bio je mladi vođa bande koji im je pristupio kao brat i ponudio način za iskaljivanje bijesa. Taj je bijes bio njihov nesvjes­ tan odgovor na okrutan odgoj uredno porican u mitu o "nadrasi". Poistovjetivši se sa svojim agresivnim, totalitarističkim roditeljem, Zidovi su im poslužili da osvete svoj vlastiti osakaćeni dio ličnosti. Nacionalno "iživljavanje" logično je proizlazilo iz autoritativnog obiteljskog života u kojemu su jedna ili dvije osobe, roditelji, imali svu moć i smjeli su šibati, grditi, kažnjavati, ponižavati, manipuli­ rati, zlostavljati ili zanemarivati svoju djecu, a sve pod parolom ro­ diteljskog odgoja i pedagodije.

U autokratskoj njemačkoj obitelji majka i djeca bili su potpuno podložni očevoj volji, njegovim raspoloženjima i hirovima. Djeca su morala prihvatiti poniženje i nepravdu bez pogovora i sa zahval­ nošću. Poslušnost je bila osnovno pravilo ponašanja. Ustroj Hitlerove obitelji bio je prototip totalitarnog režima. Nje­ gov odgoj, premda mnogo stroži i okrutniji, nije se razlikovao od odgoja ostalih Nijemaca. I baš zbog toga sličnog obiteljskog ustroja, mogao je Hitler zavesti njemački narod. Alice Miller kaže da pojedinac može uspostaviti vlast nad ma­ sama ako nauči u vlastitu korist okrenuti društveni sustav u kojem je odgojen. Na Nurnberškom se procesu ubojica za ubojicom pozivao na nevinost, a ta se nevinost temeljila na poslušnosti prema vlasti. Ljude poput Adolfa Eichmanna i Rudolfa Hessa tako su uspješno vježbali poslušnosti i ta vježba nikad nije izgubila svoju moć. Na­ redbe su izvršavali bez provjere sadržaja. Izvršavali su ih baš onako kako preporučuje "otrovna pedagogija", ne zato što su u tim nared­ bama vidjeli ispravnost, nego jednostavno zato što su to bile naredbe. "To objašnjava," piše Alice Miller, "kako je Eichmann na su­ đenju mogao slušati potresna svjedočenja ne trepnuvši, ne poka­ zavši i najslabašniji tračak osjećaja, premda se, kad je pri izricanju presude zaboravio ustati i kad su ga na to upozorili, zacrvenio od neugode." Strogi katolički odgoj Rudolpha Hessa dobro je poznat. Njegov vrlo religiozan otac želio je da mu sin postane misionarom. Hess piše: "Bio ... sam duboko religiozan, onoliko koliko je bilo mo­ guće dječaku mojih godina ... Roditelji su me odgajali da budem poslušan i poštujem sve odrasle ... Stalno su mi silom nametali da odmah moram udovoljiti željama i po­ slušati naredbe roditelja, učitelja, svećenika i svakako svih

odraslih, uključujući i sluge, i da me ništa u toj dužnosti ne smije omesti. Ma što rekli, uvijek su imali pravo." Vjerujem da je Niirnberg bio odlučujuća prekretnica za otrovnu pedagogiju. Poslušnost, ta zvijezda na kršćanskoj kruni slave, to metapravilo svih suvremenih obiteljskih sustava zapadne kulture, ta dika luteranske doktrine, dosegnula je vrhunac razotkrivši svoju golemu rušilačku moć. Odjednom se idealizam djetinjstva obitel­ jskog ustroja pokazao razorno rušilačkim, a s njim i cijeli podustroj pravila koja uskraćuju život. Hitler i crni nacizam okrutna su karikatura onoga što bi se moglo dogoditi u suvremenom zapadnom društvu ako ne prestanemo podupirati i širiti obiteljska pravila koja ubijaju dušu ljudskoga bića. Nacizam obilježava kraj jedne epohe.

Podmuklost potpune poslušnosti Hitno, gotovo grozničavo pozivam ljude da shvate kako su podmukla ta pravila od kojih je sazdana otrovna pedagogija. Nisu pod­ mukla sama po sebi, postaju podmukla kad ih se primjenjuje be­ zuvjetno poput totalističkih zakona za oblikovanje ličnosti. Poslu­ šnost i red su nužnost svakog obiteljskog i društvenog ustroja. Za­ kon, koji svojim zaštitnim ustrojem vodi čovjeka u sigurnost, bitan je za čovjekovo ostvarenje. Učiti da budemo ugodni, nesebični i blagi, da surađujemo, korisno je i dragocjeno. Međutim, poslušnost bez kritičke prosudbe i nutarnje slobode dovela, je do nacizma. Bila je to bezuvjetna poslušnost, u kojoj je isključena svaka ljudska osjetljivost i prirodni zakoni. Slično tome i čistoća i urednost bez spontanosti uzrokuju slijepo robovanje. Zakon i intelektualizam bez životnosti i osjećaja uzroko­ vat će mehaničku hladnoću i neljudsku, bešćutnu sputanost. Obazrivost, blagost, nesebičnost bez unutarnje slobode, unutarnje ne-

ovisnosti i kritičke prosudbe stvaraju "otirač", tip osobe koja svima želi ugoditi, kojom može upravljati svaki utjecajniji lik. Ubojstvo duše temeljni je problem današnjega svijeta; to je kriza u obitelji. Djeci sustavno uskraćujemo osjećaje, osobito srdžbu i spolne osjećaje. Kad osoba gubi dodir s vlastitim osjećajima, gubi dodir i sa svojim tijelom. Motrimo dječje želje i misli i upravljamo njima. A kad vam netko upravlja osjećajima, tijelom, željama i mis­ lima, znači da gubite sebe. Izgubite li sebe, duša vam je ubijena. "Živjeti, a nikad ne spoznati tko sam zapravo" najveća je trage­ dija. Upravo taj tragičan osjećaj oslobađa bijes koji vlada našim svijetom. Taj se bijes ili prenosi na strance, ili je uperen protiv nas samih u obliku stida koji potiče ovisnosti, ili se izražava u zločinu i nasilju. Mišljenja sam da je većina obitelji disfunkcionalna jer su pravila kojima bi se trebala postići normalnost disfunkcionalna. Važno je otkriti za koji se oblik pogrešnih odnosa specijalizirala vaša obitelj. Kad spoznate što vam se dogodilo, moći ćete nešto poduzeti. Ako je Thoreau imao pravo kad je rekao da većina čovječanstva živi u ti­ hom beznađu, tada većina ljudi ne zna što im se dogodilo.

Sažetak Osnovne točke obrađene u ovom poglavlju jesu: Kompulzivno/ovisničko ponašanje. Raspon kompulzivnog/ovisničkog ponašanja u suvremenom društvu izaziva strah. Tri četvr­ tine stanovništva je ozbiljno pogođeno. Kompulzivnost je pošast današnjice. Uvukla se u sve pore naše svakidašnjice; utječe na to što i kako jedemo, što i kako pijemo, na naš način odmaranja i zabave, na sve naše aktivnosti, seksualnost, vjersko opredje­ ljenje. Takvo se ponašanje oblikuje i uspostavlja u obiteljima. Pravila za odgoj djeteta. Otrovna pedagogija potiče vlasništvo nad našom djecom. Propovijeda nedemokratski način uspostavlja­ nja odnosa. Osobito se zauzima za nejednakost. Potiče sputa­ vanje osjećaja i tjelesno kažnjavanje. Idealizacija roditelja i obitelji. Jedno od pravila otrovne pedagogije jest da su ta pravila neupitna. To znači da roditelji i obitelj ne podliježu kritičkoj procjeni. Djeca prirodno idealiziraju svoje ro­ ditelje iz puke potrebe za preživljenjem. Tako nastaju odrasla djeca koja prenose pravila svojih roditelja na sljedeće naraštaje. I tako nastaje još više odrasle djece. Stid. Odrasla djeca jesu odrasli u kojima živi dijete s ubijenom dušom. Pravo ja je puklo i oblikuje se lažno ja. Stid je kao otvorena rana. Njome izražavam da sam kao osoba manjkav. Ideološki totalizam - nacistička Njemačka. Krajnji izraz otrovne pedagogije bila je nacistička Njemačka. Hitler je stvorio nacio­ nalnu državu na načelu gospodar/rob. Poslužio se ustrojem nje­ mačke obitelji da bi uspostavio nacistički režim. Sve dok je otrovna pedagogija nedodirljiva, Hitlerov je fenomen još uvijek latentna sila na Zapadu.

Društveni sustavi. Danas znamo da društveni sustavi imaju svoje zakone, sastavne dijelove i ustrojnu dinamiku. Društva stvaraju "dogovorene stvarnosti" koje napokon postaju nesvjesne. Obi­ telji su sustavi čija je cjelina veća od dijelova. Takvi sustavi imaju pravila koja, ostanu li nedodirljiva, stvaraju zatvorene sustave koje dalje prenose s naraštaja na naraštaj.

2 Ono što gotovo nitko ne zna o obiteljima - obitelj kao sustav "Slika našega ja i slika obitelji uzajamno su ovisne." N. Ackerman: The Psychodynamics of Family Life (Psihodinamika obiteljskoga života)

Istraživač imenom Cristian Midelfort objavio je 1957. godine svoje nalaze do kojih je došao radeći u Luteranskoj bolnici u LaCrosseu, savezna država Wisconsin. Bavio se odnosima između de­ presivnih, paranoičnih, shizofrenih i neurotičnih bolesnika i njiho­ vih obitelji. Svoje je istraživanje zaključio riječima: "Ovaj rad pot­ krjepljuje slutnju da sve duševne bolesti nastaju u obitelji i protežu se u nekoliko članova te iste obitelji." (The Family in Psychotherapy / Obiteljska psihoterapija) Gotovo istodobno, također 1957., John Howells iz Ipswicha, Engleska, nakon iscrpnog rada s obiteljima, zaključuje:

"U obiteljskoj psihijatriji obitelj se ne smatra zaleđem ... koje pomaže bolesniku. Obiteljska psihijatrija prihvaća obitelj kao bolesnika, odnosno liječenog člana promatra kroz znakove obiteljske psihopatologije." Family Psychiatry (Obiteljska psihijatrija) Ovaj je tip istraživanja dosegnuo vrhunac u radu Margaret Sin­ ger i Lymana Wynnea iz Nacionalnog insituta za mentalno zdravlje, Sveučilište Bethesda, savezna država Maryland. Wynne i Singer ističu da shizofrenija nije samo bolest koju povezujemo s određenim kliničkim ličnostima, nego joj uzrok treba tražiti u načinu na koji se osoba socijalizira. Wynne je prvi sagledao shizofreniju s obzirom na obiteljski sustav. Debelo je podcrtao da je izdvojeno promatranje shizofrenog djeteta u njegovoj bolesti puko pojednostavljene prob­ lema. Zapravo, piše on: "Svi su članovi obitelji, i djeca i roditelji, zatočeni u pro­ cesu viktimizacije - baš kao i u procesu izbavljenja jer se svi oni tragično isprepleću." Exploring the Base for Family Therapy (Istraživanje temelja za obiteljsku terapiju) Gregory Bateson je 1951. započeo istraživanje koje će dovesti do interpersonalnoga gledanja na shizofreniju temeljenog na pogreš­ noj i izluđujućoj komunikaciji. Narediti djeci da budu spontana ili im govoriti kako im je dužnost voljeti roditelje počelo se smatrati "dvostruko obvezujućim". Narediti nekome da čini nešto što se po svojoj definiciji ne može narediti jest izluđivanje. Virginia Satir pomagala je Batesonu razraditi teoriju o duševnim bolestima temeljenim na pogrešnom i proturječnom obrascu interpersonalne komunikacije. Ona je poslije razradila i vlastitu teoriju o patologiji obiteljskog sustava. Ostali su slijedili takva istraživanja i

dijelili mišljenje o povezanosti duševno bolesnog pojedinca i obitelji iz koje potječe. Murray Bowen i Warren Brodey to su promatrali i sa stajališta nekoliko naraštaja. Bowen je na nekoliko primjera us­ tvrdio važnu ulogu djeda i bake. Jedan slučaj opisuje ovako: "Udruženu nezrelost djeda i bake steklo je i dijete koje je bilo najprivrženije majci. Kad se to dijete vjenčalo s jed­ nako tako nezrelom osobom, u jednog se njihovog djeteta (naš bolesnik) razvila nezrelost visokog stupnja." A Family Concept of Schizophrenia (Obiteljski pojam shizofrenije)

U biti, Bowen je uvidio da u razvoju duševne bolesti prevladava sljedeći scenarij. Dvoje ljudi u brak donose nerazriješene sukobe sa svojim roditeljima. Kako se među njima povećava napetost, ti se su­ kobi produbljuju. Partneri ih nastoje smiriti emocionalnim razvodom, "napadnom emocionalnom udaijenošću". Često se uspijevaju dogovoriti da se ne svađaju i uspostavljaju pseudoprisnost. Brak se izvana doima dobrim. Izvana je sreća. Ali ispod površine tu su bitka, bol i osamljenost. Kad se rodi dijete, sustav se pretvara u trokut. Dijete postaje središte odnosa. Ono je zatvoreno u tom sustavu i čini mu se prak­ tički nemogućim napustiti obitelj. To dijete je često emocionalno uznemireno, u njemu se prepoznaje bolesnik kojega šalju na lije­ čenje. Zapravo, taj je bolesnik samo simptom emocionalno pore­ mećenog braka. Zato je bolesnikovu takozvanu duševnu bolest mo­ guće razumjeti samo u odnosu na emocionalni sustav kojega je dio. Emocionalna je zaraza prisutna u cijeloj obitelji. Onaj koji je ozna­ čen kao "bolestan", ima iste simptome kao i cijeli taj emocionalni sustav, koji je bolestan. Mnogi su vrsni terapeuti prihvatili promjene i počeli u svom radu primjenjivati te teorije postigavši iznimne rezultate. Osobito

valja istaknuti Salvadora Minuchina, Carla Whittakera, Jaya Haleya i Virginiu Satir. Shvaćanje obitelji kao sustava temelji se na činjenici da smo mi ljudi neraskidivo društvena bića. Svoju sam prvu sliku o sebi obliko­ vao prema osjećajima i željama koje je moja majka imala za mene. Određivanje moga ja započelo je doslovno u majčinoj utrobi.

Oblikovanje vlastita života Podaci govore da od svojega šestog mjeseca fetus živi aktivnim emocionalnim životom. U knjizi The Secret Life of the Unborn Child (Tajni život nerođenog djeteta) dr. Thomas Verny sažima najnovije spoznaje o životu fetusa: 1. Fetus može čuti, doživljavati, okusiti te na primitivnoj razini čak i učiti i osjećati in utero. 2. Ono što još nerođeno dijete osjeća i opaža, počinje ob­ likovati njegove stavove i težnje. Ti se stavovi oblikuju prema porukama koje prima od svoje majke. 3. Važan je majčin stav. Kronična zabrinutost ili izmiješana pozitivna i negativna gledišta o majčinstvu mogu ostaviti dubok ožiljak na osobnosti još nerođenog djeteta. Baš kao što i veselje, oduševljenje i radosno očekivanje povoljno utječu na zdrav emocionalni razvoj djeteta. 4. Očevi su osjećaji također važni. Ono što muškarac osjeća prema svojoj ženi i nerođenom djetetu jedan je od naj­ važnijih čimbenika koji određuje uspjeh trudnoće. Naše živote, dakle, od samoga početka oblikuju roditelji. Nakon rođenja, slika koju o sebi stvaramo odražava sliku onih koji se o nama brinu. Kako sebe vidim i osjećam, upravo je ono što vidim u očima onih koji se za mene brinu. Ono što majka osjeća prema meni

u najranijem razdoblju mojega života određuje kako ću sam sebe doživljavati. Ako su moji roditelji utemeljeni na stidu i disfunkcionalni, osjećat će se nedoraslima i potrebitima. U takvom stanju ne mogu biti uz mene zbog mene. Oni će trebati mene da budem uz njih zbog njih. Našu zbilju od samoga početka oblikuje odnos, mi smo najprije mi pa tek onda ja. Naše "ja-stvo" proizlazi iz "mi-stva". Identitet proizlazi iz društvenog konteksta. To je osnovni temelj za novo razmišljanje o obitelji. Vincent Foley je u svojoj knjizi Introduction to Family Therapy (Uvod u obiteljsku terapiju) posegnuo za dramom Tennesseeja Williamsa Staklena menažerija kako bi dočarao stajalište obiteljskog sus­ tava. Izdvojimo li Lauru iz njenog obiteljskog sustava (majke, bra­ ta) , ona se doima djevojčicom koja živi u mašti i nestvarnosti. Mogli bismo je smatrati shizofrenom. Ona je bolesna i označena kao pa­ cijent. Međutim, promatramo li Lauru sa stajališta sustava, dobit ćemo posve različitu sliku. Shvatit ćemo da je njeno prožimanje s majkom i bratom nužno da bi obitelj ostala na okupu. Ona tada više nije bolesna, staromodna sestra koja iščekuje "uglađenog udvarača", nego osoba koja održava razvnotežu unutar obiteljskog sustava. Napetosti između Toma - sina i Amande - majke jedino Laura može ublažiti i držati pod kontrolom. Kad napetost dosegne vrhunac, nastupa Laura koja uspijeva privući Tomovu i Amandinu pozornost na sebe. Napetost popušta i napon pada. Laurina je uloga dakle pre­ sudna i glavna. Ona drži obitelj na okupu. Obiteljski sustav funkcionira samo zbog Laurina upletanja, a ne unatoč tome. Netko će možda reći da je posve pogrešno Lauri pripi­ sati bolest. Za nekog drugog ona je ta koja čuva i brine se za jedin­ stvo obitelji. Točnije, sustav obitelji Winfield je bolestan i Laura je samo simptom bolesti toga sustava. Odmaknuti se od pojedinca i okre-

nuti se međusobnim odnosima nije samo još jedan od načina sagleda­ vanja patologije, nego posve novo i različito shvaćanje patologije.

Obitelji kao sustavi Obitelj kao sustav je nova stvarnost. Staro samo trideset i pet godina, shvaćanje obitelji kao sustava pomaže nam objasniti teško razumljive oblike ponašanja. Sam pojam duševne bolesti više ne za­ dovoljava, jer podrazumijeva intrapsihičke pojave. Model obitelj­ skih sustava pokazuje da svaki član obitelji ima svoju ulogu u cjelokupnom sustavu. Obiteljski nam sustavi pomažu da razumijemo za­ što su djeca iz jedne obitelji često posve različita. A promatranje obitelji kao sustava pomaže nam da shvatimo kako se otrovna peda­ gogija prenosila iz naraštaja u naraštaj. Duševna bolest nikad nije izdvojiva, pojedinačna pojava. Teorija obiteljskih sustava prihvaća obitelj kao bolesnika, a člana koji se liječi pritom shvaća kao znak obiteljske psihopatologije. Identifici­ rani bolesnik jest simptom disfunkcionalnosti obiteljskog sustava. A obitelj predstavlja društvo općenito. Zbog posla kojim se bavim, stalno se susrećem s realnošću obi­ teljskih sustava. U programu za tinejdžere - ovisnike o drogi, koji se provodi u Los Angelesu, sudjelovalo je i oko pedesetak roditelja (čija su djeca uživaoci). Kroz seminar koji je bio posebno za njih priređen, roditelji su prepoznali što u njihovu braku nije u redu. Po­ mogli su nam da zloporabu droge njihove djece sagledamo kao "ob­ lik ponašanja" kojim su ta djeca htjela stišati uzavreli bračni lonac svojih roditelja. U određenome smislu ta su djeca, postavši ovisni­ cima, držala svoje obitelji na okupu. Djeca su onaj identificirani bolesnik. Njihov je zadatak pomoći obitelji, i u tome su doista usp­ jeli. Svaka od tih obitelji nosi ožiljke otrovne pedagogije. Svaka se

ravnala prema tim pravilima. Svaki je roditelj bio odgojen u obitelji koja se služila tim privilima. Sustavi su se najprije proučavali u biologiji. Njemački biolog Ludwig von Bertalanffy definirao je sustave kao "skup elemenata koji međusobno utječu jedan na drugi". Proučavajući sustave došao je do skupa načela koja se mogu primijeniti na sve sustave. Njegovo smo gledište nazvali općom teorijom sustava. Do kraja ovoga poglavlja na jednostavan ću način ukratko pri­ kazati kako se opća teorija sustava odnosi na obitelji kao sustave.

Cjelina Prvo načelo sustava jest načelo cjeline. Cijelo je više od zbroja njegovih dijelova. To znači da zbrojeni elementi ne čine sustav. Sus­ tav nastaje iz međusobnog djelovanja elemenata. Bez međusobnog djelovanja nema sustava. Obiteljski sustav u Staklenoj menažeriji nije zbroj pojedinih osob­ nosti - Amande, Laure i Toma Winfielda, nego njihovo za život važno međusobno djelovanje. Za takvo djelovanje Von Bertalanffy rabi naziv cjelina.

Odnos Druga osobina sustava jest odnos. Svaki obiteljski sustav sastoji se od odnosa koji ga spajaju. Da bismo proučavali obitelj kao sustav, nužno je prozreti razne spojnice i veze između pojedinih osoba te kako one međusobno djeluju. Svaki pojedinac u sustavu uspostavlja odnos s drugim na sličan način. Svaki je dijelom cjelina i u cjelini dio. Svaki pojedinac unutar sustava ima svoju vlastitu, jedinstvenu sustavnu osobnost, baš kao što nosi i pečat cijelog obiteljskog sus­ tava. Ja sam moja obitelj bez obzira na svoju jedinstvenost koju sam ostvario kao osoba. Istodobno sam i pojedinac i skupina.

Da bismo shvatili to svojstvo proporcionalnosti odnosa, poslužit će nam jedna novost u fotografiji, ono što nazivamo "hologramima". Hologram je trodimenzionalna slika nastala miješanjem uzo­ raka određene vrste svjetlosne zrake. Ako hologram podijelimo, svaka će polovica sadržavati cijelu sliku. Izrežemo li ga na četvrtine, također ćemo sačuvati cijelu sliku itd. Mnogi znanstvenici smatraju da su svi organizmi hologrami, da se ljudski mozak i sam svemir odlikuju hologramskim svojstvom. Hologram je dobar način da shvatimo obiteljski sustav. Ako me otr­ gnu od obitelji, u meni će i dalje postojati sve stvarnosti te obitelji. Moja je duboka podsvijest potpuno vezana za sve osobe u sustavu i moja se stvarnost oblikuje s pomoću odnosa prema svakoj osobi u sustavu. Pojmom cjeline možemo izraziti duboko podsvjesno jedin­ stvo organizma u svakom sustavu, a osobito u obiteljskom sustavu, u kojem postoji i krvna veza. Krvna veza, koja je neraskidiva, jača je od prijateljske veze. To ću pojasniti primjerom iz vlastite savjetodavne prakse. Prije nekoliko godina jedan mi se par obratio zbog svojega sina. Oba su roditelja puno postigla u svojoj struci. Uzdizali su razum i gotovo prezirali osjećaje. Uzorak u koji se uklapa većina radoholičara. Brak im je bio seksualno disfunkcionalan. Pet godina nisu imali spolni odnos. Oboje su, međutim, potajno, krijući jedno od drugoga, ma­ štali o burnome spolnom životu. Njihov brak bez bliskosti bio je samotnjački. Jedino u čemu su doista uživali bile su večere u dobrim restoranima u koje su odlazili bar četiri puta na tjedan. Imali su de­ vetogodišnjeg jedinca. Zbog njega su mi se i obratili. Dječak je bio loš učenik i imao je 20 kilograma previše. Nije sličio na dijete. Bio je sumoran, povučen, gotovo bezosjećajan i ponašao se kao kakav sta­ rac. U sedam sam mjeseci doznao da se često, odnosno pretjerano samozadovoljava. Jako se zbog toga stidio. Imao je razrađen tajni obred samozadovoljavanja, i zbog toga se također stidio.

Bilo mi je jasno da je on simptom bračne nefunkcionalnosti svo­ jih roditelja. U njemu se očitovala njihova osamljenost, njihov ne­ dostatak komunikacije, njihov stid zbog tajnoga spolnoga života. Svojim je neuspjehom izravnavao njihov nezasitan poriv za uspje­ hom. Oni su voljeli jesti, a on je bio predebeo. Čim se u razgovoru sa mnom počeo otvarati, njihov se odnos po­ pravio. Prije nego što su ga doveli meni bili su obišli i druge tera­ peute. Svaki ga je drukčije liječio. Jedan mu je terapeut propisao antidepresivne lijekove. Nijedan se prema njemu nije odnosio kao prema nositelju simptoma disfunkcionalnog obiteljskog sustava. Nisam ni ja bio uspješan, jer su roditelji odbili surađivati i shvatiti da je djetetov glavni problem zapravo njihov brak. Obiteljski su sustavi ili zatvoreni ili vrlo promjenljivi, otvoreni sustavi. U zatvorenim su sustavima veze, ustroji i odnosi postojani i strogi, a svemu se pristupa i postupa po u osnovi istom uzorku. To je korisno znati pri proučavanju obiteljskih problema. Bez obzira na to je li riječ o novcu, spolnosti, djeci ili rođacima, uvijek se postupa na jednak način. Obiteljske sustave, baš kao i sve sustave, na okupu drži tzv. povratna sprega. Prsten povratne sprege omogućuje da sustavi dje­ luju. Primjerice, u obitelji White otac je alkoholičar. Opije se i sutra­ dan nije sposoban ići na posao. Majka javlja da je bolestan. Djeca ne zapitkuju i prave se da vjeruju kako je tata bolestan. Svi se pret­ varaju samo zato da bi otac sačuvao posao, jer bi, ako ga izgubi, fi­ nancijski ugrozio obitelj. Tako mu zapravo omogućuju da se i dalje opija. Ne daju mu da se suoči s posljedicama svojega neodgovornog ponašanja. Malo će ga gristi savjest, no to će proći i opet će početi piti. Uskoro će se sve ponoviti istim slijedom. U zatvorenom obiteljskom sustavu prstenovi povratne sprege su negativnog naboja i održavaju sustav zamrznutim i nepromjenjivim.

To nazivamo dinamičkom homeostazom. Što više takav sustav nas­ tojimo promijeniti, on to više ostaje isti. Povratna se sprega u obite­ ljima održava s pomoću pravila koja upravljaju sustavom. Ta pravila mogu biti otvorena, poput "djeca moraju biti na oku, ali ih se ne smije čuti", ili prikrivena, poput očeva glasnog i bučnog šovinizma prema ženama s prikrivenom porukom da se žene treba bojati i da je treba obuzdati. Prikrivena su pravila često oblik negativne povratne sprege. Otrovna se pedagogija provodi otvoreno i prikriveno. Ot­ rovna pedagogija stvara ljude utemeljene na stidu, koji se udružuju s drugim ljudima, također utemeljenima na stidu. Svi su oni idealizi­ rali svoje roditelje i njihova pravila i svoju djecu odgajaju onako kako su njih odgajali njihovi roditelji. Djecu postiđuju isto onako kako su i njih postiđivali njihovi roditelji. I ciklus se ponavlja iz naraštaja u naraštaj.

Sustavi novih vjerovanja Pozitivna povratna sprega može prekinuti zamrznuti status quo nekoga sustava. Pozitivna povratna sprega prkosi razornim i ne­ provjerenim pravilima, i onim otvorenim i onim prikrivenim. Pozi­ tivna povratna sprega pojavljuje se u obliku sustava novih vjero­ vanja koji guraju naprijed nove načine ponašanja tako da stara sta­ jališta postaju neodrživima. Pozitivna se povratna sprega postiže po­ bijanjem pretpostavki na kojima se temelji otrovna pedagogija. Ne treba ovog ili onog izdvojiti i proglasiti ga "bolesnim". Treba gledati kako se cijeli sustav pokreće i što ga je pokrenulo te upotrije­ biti onu povratnu spregu koja će ga promijeniti. U televizijskoj sam seriji pokušao zorno predočiti obitelji s pomo­ ću tri metra visokog čeličnog mobila, rad izvrsne umjetnice Trudy Sween. Da bih dočarao dinamiku homeostatičnog načela, na po-

četku emisije dodirnuo bih mobil i na kraju pokazao da se mobil svaki put umirio točno u onom položaju iz kojega sam ga pokrenuo. Načelo međusobne povezanosti i međusobnih odnosa također sam zorno prikazao. Naime, kad bih dotaknuo dio mobila, pokre­ nuli bi se svi njegovi dijelovi. Otvoreni obiteljski sustav moguće je dočarati mobilom koji se cijelo vrijeme polako kreće.

Obiteljska pravila Obiteljski sustavi ne uspijevaju ne zato što su ljudi loši, nego zbog loših uputa, loše povratne sprege u obliku loših pravila ponašanja. Jednako je i s društvom. To je važno. Naši roditelji nisu loši ljudi zato što prenose otrovnu pedagodiju. Pravila su loša. Obitelji se ravnaju prema podugačkom nizu pravila. Tu su finan­ cijska, kućna, slavljenička, društvena, obrazovna, osjećajna, stru­ kovna, spolna, somalna (bolest i zdravlje) te odgojna pravila. Svako od tih pravila ima tri aspekta: stav, ponašanje i način na koji se pre­ nosi. Kućno pravilo može biti: 1. Stav: Kuća treba biti uredna i čista. 2. Ponašanje: Suđe se pere odmah nakon jela. 3. Prijenos: Tata se glasno ljuti ako suđe nije oprano. Najvažniji zadatak u braku jest znati se nagoditi i naći kom­ promis za pravila koja svaki bračni drug u brak donosi iz svoje izvorne obitelji. Svi sustavi počivaju baš na onakvim načelima i pravilima o kakvima je bilo riječi. Jednako se tako svi sustavi sastoje od sastav­ nih dijelova. U obiteljskom sustavu glavne su sastavnice majčin od-

nos prema sebi samoj i njezin odnos prema ocu, te očev odnos prema sebi i njegov odnos prema majci. Ti odnosi dominiraju susta­ vom. Ako je brak funkcionalan, i djeca imaju priliku biti potpuno funkcionalna. Ako je brak disfunkcionalan, članovi obitelji su na­ peti i disfunkcionalno se prilagođavaju.

Zadovoljavanje obiteljskih potreba Poput svih društvenih sustava i obitelj ima svoje osnovne po­ trebe. To su osjećaj vrijednosti, osjećaj tjelesne sigurnosti ili sposob­ nosti, osjećaj prisnosti i povezanosti, osjećaj jedinstvenosti, osjećaj odgovornosti, potreba za izazovom i poticajem, osjećaj radosti i odo­ bravanja te duhovnog temelja. Obitelj također treba majku i oca, čiji je međusobni odnos u osnovi zdrav i dovoljno pouzdan da djeci pruži zdrav odgoj. Uzmimo da je Majka hipohondar, opsjednuta svakom i najman­ jom boljkom, često u postelji i koristi se bolešću kako bi izbjegla ob­ veze. Budući da je Majka beskorisna, bračna je prisnost u zrako­ praznom prostoru. Obiteljskom je sustavu potreban bračni odnos. Da bi se bračni odnos uspostavio, netko će u tom sustavu osjetiti potrebu da bude ravan partner Tati. Jedna od kćeri preuzet će taj posao. Postat će mu Zamjenskom suprugom. Drugo će dijete možda preuzeti roditeljsku ulogu dok je Tata na poslu. To će dijete postati Preodgovorno i Mali roditelj. Netko će u tom u sustavu svojom dražesnošču i šaljivošću unositi radost u obitelj. Time će pridonijeti smanjivanju napetosti između Mame i Tate. To je obiteljska Ma­ skota. Neko će dijete preuzeti ulogu Sveca i Junaka, postati besprijeko­ ran odlikaš, razredni predsjednik koji samo skuplja pohvalnice. To će dijete obitelj ispunjavati osjećajem dostojanstva.

Netko će pak izražavati Tatinu neizraženu srdžbu prema Mami i sukobiti se s društvom. Možda će se drogirati, stvarati neprilike u školi i padati razrede. Pružit će priliku Mami i Tati da se nečim pozabave. Zbog zajedničke brige za to dijete, oni bi se zapravo mogli zbližiti. To dijete postaje obiteljskim Žrtvenim janjetom. Zapravo, poput Laure Wingfield, to dijete nosi simptom obiteljske disfunkcionalnosti. Žrtveno janje često služi cijeloj obitelji. Zbog problema koje Žrtveno janje stvara, često treba liječiti cijelu obitelj. Te sam uloge napisao velikim slovom da bih pokazao njihovu krutost. One proizlaze iz potreba sustava, a ne zato što je to netko htio. Zrakoprazan prostor i priroda ne idu zajedno. Djeca djeluju nesvjesno kako bi u sustav unijela otvorene i prikrivene potrebe i ispunila ga njima. Svakoga u obitelji pogađa odnos između Mame i Tate. Svatko se tom opterećenju prilagođava posebnom ulogom ili ulogama, svi gube svoj vlastiti, pravi identitet. Kako uloga postaje sve kruća i kruća, obiteljski se sustav sve više i više zatvara, zaleđuje u stanju koje je poput transa. Kad se sustav zamrzne, obitelj nema kuda. I što se više svatko trudi da preuzetom ulogom pomogne, to više obitelj ostaje kakva jest. U zdravim obiteljskim sustavima uloge su zdrave. Roditeljska uloga uglavnom služi kao uzor. Roditelji pružaju uzor: Kako biti muškarac ili žena. Kako biti muž ili žena. Kako biti otac ili majka. Kako uspostaviti prisan odnos. Kako biti funkcionalno ljudsko biće. Kako postaviti prave granice.

Roditelji su i brižni učitelji koji svojoj djeci posvećuju vrijeme i pažnju i koji svoju djecu usmjeravaju. Djeci su smjernice nužne, jer njihova je uloga da budu učenici. Djeca su znatiželjna i ispunjena divljenjem. Trebaju učiti kako iskoristiti svoje sposobnosti da bi spoznala, voljela, osjećala, izabrala i maštala. Trebaju učiti kako te sposobnosti djelotvorno i kreativno upotrijebiti da bi zadovoljila osnovne potrebe. U zdravim obiteljskim sustavima uloge su pokretljive i vrte se u krug. Mobil se blago kreće. Zdrave se uloge međusobno zamjenjuju. Jedan je mjesec mama žrtveno janje, tata drugi, a sljedećeg je mjeseca na redu jedno od djece.

Osobine prema rasporedu rođenja Ovaj model zbivanja u obitelji dočarat će nam jedan drugi oblik razmišljanja u obiteljskom sustavu. Model se odnosi na raspored rođenja, uvjetuju ga potrebe svakog društvenog sustava, a ne samo posebne potrebe disfunkcionalnih sustava. Na potonjem se temelji teorija o ulogama* . Prema Bachovu modelu svi društveni sustavi odlikuju se četi' rima osnovnim potrebama: Potrebom za produktivnošću. Potrebom za emocionalnim održavanjem. Potrebom za uspostavom odnosa. Potrebom za jedinstvom. Budući da se djeca rađaju u obitelji, te ću potrebe iznijeti prema rasporedu njihova rođenja. * Slijedi sažetak istraživanja koje je proveo dr. Jerome Bach sa svojim suradnicima na Bachovom institutu i Sveučilištu u Minnesoti.

Prvo dijete Prvorođeno dijete najčešće u sebi nosi obiteljska svjesna i jasna očekivanja. Prvo je dijete, više od bilo kojega drugoga djeteta, zao­ kupljeno ispunjenjem očekivanja da bi zadovoljilo sustavne potrebe za produktivnošću. Prvo dijete ispunjavaju vrijednosti i teme koje u obitelji prevadlavaju te će oni djelovati suprotno ocu ili će se u svemu poistovjećivati s ocem (šefom proizvodnje). Prvo će dijete donositi odluke i držati do onih vrijednosti do kojih drži njegov otac, ili će pak postupati potpuno suprotno. Kako se obično ponašaju prvorođena djeca: a) Okrenuta su drugima i društveno svjesna. Prvorođeni će biti najsvjesniji društvenih normi i očekivanja. b) Prva djeca teže jasnoći i preglednosti. Zanimaju ih potan­ kosti i skloniji su doslovnosti nego duhu. c) Pritisnuta očekivanjima i pretjeranom prisilom mladih rodi­ telja ("prvo dijete drhti"), u prvorođene se djece često teško razvija samopoštovanje.

Drugo dijete Drugorođena se djeca prirodno vezuju za sustavne potrebe za emocionalnim održavanjem. O n a reagiraju na zatvorena i nesvje­ sna pravila obiteljskog sustava. Drugo se dijete obično vezuje (dje­ luje suprotno ili se poistovjećuje) za majku. Drugo će dijete donositi odluke i cijeniti vrijednosti koje cijeni majka. Najčešći modeli ponašanja drugorođene djece: a) Postupaju u skladu s nesvjesnim očekivanjima te u skladu s tuđim baš kao i vlastitim potrebama. Drugorođena djeca često su produžetak majčinih nesvjesnih potreba i želja. Ako je drugo dijete muško, vjerojatno će postati muškarcem za

kakvog bi njegova majka voljela da se udala. Ako je drugo dijete žensko, možda će promijeniti mnogo partnera jer je to potajno željela njezina majka. b) Druga djeca odražavaju prikriveno emocionalno stanje u obitelji i često teško spajaju glavu sa srcem. To znači da su drugorođena djeca često intuitivno svjesna da se nešto zaku­ lisno događa, a ne znaju što ni zašto. Odmah će prihvatiti "skriveni dnevni red", ali neće moći jasno izraziti što osje­ ćaju. Zbog toga se druga djeca često doimaju naivnima i zbunjenima. Subjektivno se drugorođena djeca često osje­ ćaju rastrojeno.

Treće dijete Treće će se dijete usmjeriti prema potrebama za uspostavljanjem odnosa u sustavu. U obiteljskom će se sustavu trećerođeno dijete poistovjetiti s bračnim odnosom. O n o će najbolje simbolizirati sve što se u braku događa. U primjeru poslovno vrlo uspješnoga para koji sam opisao, sin je bio jedino dijete. Jedinci obično odražavaju sve što se u obitelji zbiva. U zdravom, funkcionalnom braku to može izvrsno ispasti. U zdravim obiteljima jedinci dobro prolaze. U disfunkcionalnim brakovima, pak, jedinac odražava ono što se nastoji sakriti da ne valja. Iz devetogodišnjeg dječaka o kojemu je bilo riječi moglo se gotovo savršeno iščitati što se događalo u braku njegovih roditelja. Bio je predebeo; roditelje je zanimalo samo jelo. Tajio je spolnost; oni su imali seksulane tajne. Bio je osamljen i nije pokazi­ vao osjećaje; oni su bili osamljeni i u njihovu odnosu gotovo da i nije bilo osjećaja. Bio je nekomunikativan; u njihovom braku ko­ munikacija gotovo i nije postojala. Treće dijete najbolje odražava napetosti u obitelji i vrlo mu je teško od toga se otrgnuti i stvoriti vlastiti identitet.

Uzorak ponašanja trećega djeteta obično je ovakav: (a) Najviše ga brine pripadnost. (b) Doima se posve isključeno, a zapravo je vrlo uključeno. (c) Vrlo je nesigurno i nije mu lako izabrati.

Četvrto dijete U četvrtom su djetetu ujedinjene sve potrebe obiteljskoga sus­ tava. Četvrto će dijete u sebi obuhvatiti sve nerazriješene obiteljske napetosti. Ono je poput obiteljskog radara koji prima i poistovjećuje se sa svakim činom i međusobnim odnosima u obiteljskom sustavu. Prema uzorku ponašanja, četvrto se dijete osjeća vrlo odgovor­ nim, premda nemoćnim i bespomoćnim da stvarno nešto poduzme v

u vezi sa zbivanjima u obitelji. Cetvrtorođeni često pribjegavaju ša­ ljivom i dražesnom ponašanju, poput obiteljske maskote, kojim od­ vraćaju pozornost od bolnih događaja i na taj se način brinu o obitelji. Nerijetko se doimaju djetinjasto i razmaženo, počesto su rastrgani te žrvteno janje koje spašava obitelj. Bachovo je djelo ipak uglavnom samo teorija i svakako ga ne bi trebalo kruto shvaćati. Ta bi analiza mogla poslužiti u otkrivanju određenih osobnih sklonosti za koje možemo reći da ih više potiče sustav negoli su zapravo nečiji prirodni dar. U svakom se djetetu rođenom nakon četvrtoga navedeni sijed ponavlja. Peto dijete ponaša se poput prvoga, šesto poput drugoga, itd. Svaki je obiteljski sustav dio većeg sustava, koji nazivamo supkulturom. Riječ je o nacionalnosti i vjerskom opredjeljenju. Svaka supkultura ima svoja načela, svoja pravila i svoje sastavnice. Supkulture su dio kultura ili naroda. Svaka supkultura i svaka kultura utječu na oblikovanje pravila i njihovu provedbu.

Obiteljski trans O obiteljskom sustavu možemo razmišljati i tako da zamislimo skupinu ljudi u hipnotičkom transu. Zapravo je trans prirodno sta­ nje. Većina nas više puta tijekom dana pada u trans i budi se iz njega. Sanjarimo, maštamo o budućnosti, oživljavamo uspomene iz prošlosti, gledamo televiziju, čitamo, idemo u kino. Sve to utječe na stanje transa. U transu svijest bolje i potpunije upija. Zbog svoje naivnosti i povjerenja, te čvrste međusobne povezanosti s roditeljima, djeca su prirodni "zarobljenici" transa. Sve ono što u stanju transa naučimo poslije će djelovati kao posthipnotični poticaj. Ako mama kaže da nikad nećemo biti pametni kao sestra, ta će poruka odzvanjati i dje­ lovati sve dok se ne probudimo iz transa. A probudit ćemo se kad napustimo roditeljski dom, odrastemo i otrgnemo se od majke. Trans djeluje i poput kružne povratne sprege. Svaka je osoba podložna tuđem ponašanju. Poput mobila, taknete djelić, a svi se ostali dijelovi tresu. Obiteljski trans nastaje zbog pojedinačnog međusobnog utjecaja obaju roditelja na djecu, a uzrokuje ga i sam bračni odnos. Očevo ponašanje utječe na majku, a ona na to odgovara ponašanjem koje utječe na oca. Primjerice, mama prigovara tati što šuti. Kad upitate tatu zašto šuti, on će reći da je to zato što mama gunđa i prigovara. Dakle, mama se ljuti i gunđa jer tata šuti, a tata šuti jer se mama ljuti i gunđa. I tako nastaje kružni tok. Djeca jedu, dišu i oblikuju se prema tom didaktičkom mehanizmu transa. Dakle, cjelina je trans u kojemu sudjeluju svi dijelovi. Dio svakog obiteljskog transa jest i način na koji svatko od nas uči o svojim osjećajima. Obitelj određuje koji su osjećaji podobni i smiju se izraziti. Roditelji služe kao uzor. To nazivam izvornom o-

biteljskom ZAČARANOŠĆU. ZAČARANOST zapravo određuje emo­ cionalni jezik koji ljudi izvorno baštine. Nestvarna je vezanost tako­ đer dio naše izvorne ZAČARANOSTI. Život započinjemo u obitelj­ skoj ZAČARANOSTI. Svi se nalazimo u posthipnotičkom transu koji je potaknut još u ranom djetinjstvu. U procesu transa osobito važnu ulogu ima povezanost. Djeca se vezuju za jednog ili za oba roditelja. Ta je povezanost bitan oblik hramoničnog odnosa. Harmoničnim je odnosom obilježen proces postajanja drugom osobom. U takvom odnosu ulazimo u model svijeta druge osobe. Prihvaćamo kartu realnosti kakvu si je zamislio onaj drugi. Vezivanje je proces s pomoću kojega se djeca uvlače u trans koji su stvorili njihovi roditelji. U disfunkcionalnim sustavima ta povezanost ima ozbiljne i stra­ šne posljedice. Tjelesno, spolno, emocionalno, intelektualno ili mo­ ralno zlostavljano dijete "traumatski" se veže za takvo ponašanje svojih roditelja. Doživljava ga normalnim jer nije iskusilo ništa dru­ go niti je upoznalo drugačiji oblik obiteljskog života. Često se poisto­ vjećuje s roditeljem koji ga muči. Dijete se tako osjeća moćnim. Kad se jednom poistovjeti, dijete nosi i prenosi osjećaje i uvjerenja toga roditelja. Primjer za to je Jill. Imala je nasilna oca koji ju je verbalno zlostavljao. Sramotio ju je i ponižavao pred dečkima. Stalno ju je optuživao da se ponaša zavodljivo i izazovno te da je takvim na­ činom predodređena da bude silovana. Jill je mrzila oca i u sebi zatomljivala strašan bijes prema njemu. Udala se, a muž joj je bio mlakonja. Stalno ga je kritizirala, op­ tuživala i verbalno zlostavljala. Oponašala je uvredljivo ponašanje svog oca i svoj je bijes prema ocu iskaljivala na mužu. Jedna od nje­ zinih kćeri bila je silovana četiri puta! Ista vrsta dinamike djeluje i u djece koja su žrtvom otrovne peda­ gogije. Poistovjećuju se s roditeljima koji ih zlostavljaju i jednakom mje-

rom uzvraćaju svojoj djeci grčevito se držeći načina odgoja koji su na njima primijenili njihovi roditelji. Traumatska povezanost i poistovjećivanje sa zlostavljačem ob­ jašnjavaju kako se bolesni stavovi prenose iz naraštaja u naraštaj. Takvo je poistovjećivanje obrambeni mehanizam ega, koji omo­ gućava djetetu da preživi.

Krug obiteljskog transa 1. Obiteljski sustavi djeluju preko prstenova povratne sprege, koji su kibernetičke i kružne, a ne uzročne naravi. Baš zato je u obiteljskom sustavu svatko odgovoran, a nitko nije kriv. Ovim organizamskim pristupom izbjegavaju se obilježja poput "bolestan" i "mentalno bolestan". Disfunkcionalnost se očituje u potpunoj neravnoteži organizma prouzročenoj neprimjerenim pravilima ili sustavima vjerovanja, iz kojih pro­ izlaze zamrznuti prstenovi povratne sprege i cirkularnost. Nema potrebe za okrivljavanjem žrtvenoga janjeta i pripi­ sivanjem dijagnoze. Vjerovanju da je zbog bolesti, u osobe zatajio intrapsihički pogon nema mjesta. Bolesna je obitelj, a ne pojedinac. Pojedinac je, međutim, taj koji se ponaša disfunkcionalno. 2. Cjelina je trans potaknut ponašanjem. U otvorenom obi­ teljskom sustavu trans je moguće mijenjati jer zdravo ozračje koje je bračni par stvorio dopušta mogućnost izbora. U za­ tvorenom obiteljskom sustavu trans je krut i zamrznut, tako da ga svaki član može potaknuti oblikom ponašanja koji od njega zahtijeva preuzeta uloga. Upravo zato se događa da pojedinac napusti obitelj, a ipak iz nje ne izađe. Ljudi iz disfunkcionalnih obitelji obično ustraju u svojim krutim ulo­ gama i disfunkcionalnost prenose na svoj budući život.

3. Obitelj je utjelovljenje supkulture i kulture nečijeg odgoja. Supkulture i kulture stvaraju pojedinci. To je oblik društvene izgradnje stvarnosti koju nazivamo "dogovorenom stvarnoš­ ću". Dogovorena stvarnost jest ono s čime se svi slažu. Obite­ lji se oblikuju prema pravilima dogovorene stvarnosti. Rašire­ na pravila dogovorene stvarnosti u roditeljskom odgoju jesu otrovna pedagogija. 4.

Teorija sustava objašnjava kako se otrovna pedagogija može prenositi naraštajima. Shvatite li vlastiti obiteljski sustav, moći ćete otkriti kako vam je otrovnom pedagogijom namet­ nuta uloga ili oblik ponašanja u skladu s "knjigom snimanja". Slažući slagalicu iz svoje obiteljske povijesti, možete otkriti što se dogodilo s vašim pravim ja.

Sažetak Prsten povratne sprege vs. uzrok/posljedica. Pojam obiteljskog sustava podrazumijeva obitelj kao dinamičan društveni organi­ zam. Takav organizam pokreću međusobno djelovanje i među­ sobna ovisnost. Tata šuti jer mama guđna i prigovara, a mama gunđa i prigovara jer tata šuti. Njihovo je ponašanje ciklično, a ne uzročno. Autonomija ili cjelina. Obitelj je organizam - cjelina je veća od zbroja njenih dijelova. Na svakog u obitelji utječu svi ostali. Svaki je pojedinac dijelom cjelina i u cjelini dio. Cijelo novo društveno shvaćanje emocionalne bolesti temelji se na toj spo­ znaji. Pojedinac nije emocionalno bolestan - obitelji jesu. Brak kao glavna sastavnica. Brak je glavna sastavnica obitelji. Bračno zdravstveno stanje određuje zdravstveno stanje obitelji. Pojedinačne uloge. Sve obitelji imaju podijeljene uloge. Uloga roditelja jest oblikovati: kako biti muškarcem ili ženom; majkom ili ocem; kako biti osobom; kako izraziti osjećaje i želje. Uloga djece jest da budu znatiželjna i da uče. U zdravim obiteljima te su uloge fleksibilne; u disfunkcionalnim obiteljima uloge su krute. Zakoni ili pravila. Sve obitelji imaju svoje zakone ili pravila koji upravljaju njihovim sustavom. Zakoni određuju način održava­ nja kućanstva, tjelesne njege, slavlja, društveni život, novčana pitanja, privatnost i granice. Napetost prouzročena oprečnošću osamostaljenje/zajedništvo. Napetost u obiteljima uzrokuje oprečnost između osamostalje­ nja i zajedništva. Potreba da budemo jedinstveni i ostvarimo sebe sudara se s potrebom da se prilagodimo volji sustava.

Ravnoteža. Obitelji kao društveni sustavi djeluju u skladu sa za­ konima dopunjavanja. Ako je tata jako ljut, mama je blaga i nježna. Poput mobila, sustav uvijek teži spokoju i ravnoteži. Obitelji mogu biti otvorene (uvijek u blagom pokretu) ili zatvo­ rene (nepokretne ili krute). Potrebe sustava. Poput pojedinaca i sustavi imaju svoje potrebe. Obitelji, baš kao i svi društveni sustavi, imaju potrebu za produktivnošću (hrana, odjeća i zaklon), emocionalnim održava­ njem (dodirivanje, milovanje, toplina); dobrim odnosima (lju­ bav, prisnost); osobnošću i različitošću (samoostvarenje); poticajem (uzbuđenje, izazov, zabava) i jedinstvom (osjećaj pripad­ nosti i zajedništva).

3 Presjek funkcionalnog obiteljskog sustava "Ako sam ja ja jer sam ja ja, A ti si ti jer si ti ti, tada jesam i jesi. Ali ako sam ja ja jer si ti ti, a ti si ti jer sam ja ja, tada nisam i nisi." Rabin Mendel Smatrajte ovo početkom vlastitog traganja za novom i plodo­ nosnom samosviješću. Usredotočite se na obitelj iz koje potječete. Vaša izvorna obitelj je pogon iz kojega dolazite. Ako je ta jedinica funkcionalna, obitelj je vrelo vaše osobnosti i snage te vaš emocio­ nalni potporanj. Ako je funkcionalna, obdarila vas je povjerenjem da negdje pripadate. Izvorna je obitelj tamo gdje ste doživjeli najs­ trastvenije i najsnažnije od svih ljudskih doživljaja. Dok proučavate funkcionalnu, zdravu obitelj, možete se također usredotočiti i na obitelj kojoj sada pripadate ili koju stvarate.

Postoje zdrave obitelji koje potpuno izvršavaju svoj zadatak. Kad kažemo za nešto da je funkcionalno, znači da služi svojoj svrsi. Automobil, primjerice, može imati hrđave mrlje na karoseriji, ali dobro ide, pa je stoga potpuno funkcionalan. Radi. Funkcionalna, zdrava obitelj jest ona obitelj u kojoj su svi članovi potpuno funkcionalni, baš kao i svi odnosi među njezinim članovima. Svi članovi obitelji, kao ljudska bića, imaju na raspolaganju sve svoje ljudske sposobnosti. Tim se sposobnostima služe da bi surađivali, oblikovali svoju ličnost, osamostalili se te ispunjavali zajedničke i osobne potrebe. Funkcionalna je obitelj zdravo tlo na kojemu poje­ dinci stasaju u zrela ljudska bića. To podrazumijeva sljedeće: a. Obitelj je jedinica u kojoj opstajemo i rastemo. b. Obitelj je plodno tlo koje udovoljava emocionalnim potre­ bama svojih članova. U tim je potrebama sadržana ravnoteža između samostalnosti i ovisnosti, te društvenog i spolnog odgoja. c. U zdravoj obitelji rastu i ravijaju se svi članovi, uključujući i roditelje. d. Obitelj je mjesto gdje se stječe samopoštovanje. e. Obitelj je glavni pokretač socijalizacije i presudna je za op­ stanak društva. Ako je obitelj tlo iz kojeg niču zreli ljudi, što znači biti zrelom osobom? Koje su bitne sastavnice zrelosti?

Što je zrelost? Zrela je osoba ona koja sebe razlikuje od ostalih i koja je svome egu postavila jasne granice. Zrela osoba ima jasan identitet. Takva je osoba sposobna mudro se vezati za svoj obiteljski sustav a da se

pritom ne stopi ili sjedini s ostalim članovima. To znači da je takva osoba emocionalno slobodna i može bez ljutnje ili potpune pre­ danosti birati kad će se približiti a kad odmaknuti, a da pritom ne osjeća krivnju. Primjerice, jedno od odrasle djece iz obitelji može odlučiti da za božične blagdane otputuje sa svojom vlastitom obitelji ili prijate­ ljima. U funkcionalnoj će obitelji ta odluka vjerojatno ražalostiti os­ tale članove zato što za Božić neće svi biti na okupu. Ali, i rodite­ ljima i ostalim članovima obitelji bit će drago da je njihov član sre­ tan i da ima gomilu prijatelja. U disfunkcionalnoj obitelji takva će odluka rasrditi ostale čla­ nove. Roditelji će najvjerojatnije manipulirati krivnjom, pa će se onaj koji je blagdane odlučio provesti izvan kuće svakako osjećati krivim. Recimo da je krivnja koju osjeća tolika da će otkazati put i doći kući za Božić. A kod kuće se pak osjeća uvrijeđeno i srdito. To je uobičajeni scenarij u disfunkcionalnim obiteljima. Proces diferencijacije vlastitoga ja svima nam je nužan. Razlika između osobnog osamostaljenja i pripadnosti određuje naše mjesto u trajanju. Svi mi imamo svoje mjesto u tom konitnuumu i svima nam je nužno što više se diferencirati. Naša je osobnost jednaka našem identitetu. Imati jasan identitet znači imati dobar osjećaj za vrijednost te imati nekog ili neke do kojih nam je stalo, koji će taj osjećaj vrijednosti potvrditi. Ne možemo posve sami imati identitet. Naš je identitet ono po čemu se razlikujemo, razlika koja čini raz­ liku. Njeni su temelji uvijek u društvenom okruženju - u odnosu. Identitet ujedinjuje potrebe za samoostvarenjem s potrebom pri­ padnosti. Jasan identitet uvijek je ukorijenjen u pripadnost. Za­ pravo, poriv za osobnim osamostaljenjem i potreba da se prilago­ dimo i pripadamo suprotnosti su koje se privlače. Jedno ne može bez drugoga.

Za osobno osamostaljenje i diferencijaciju potrebna je postojana i sigurna obitelj u kojoj pojedinac može zadovoljiti svoje potrebe. Zdrava obiteljska okolina daje priliku svim članovima da zadovolje svoje potrebe. Na slici 3.1. dan je pregled ljudskih sposobnosti i potreba. Svakome od nas potrebno je samopouzdanje, ljubav prema sebi samome, prihvaćanje samoga sebe i sloboda da budemo jedinstveni i neponovljivi kakvi doista i jesmo. Svakome treba netko tko će ga dodirivati i u kome će gledati svoj odraz. Svi trebamo ustroj, dovoljno siguran da se u njemu možemo razvijati i osamostaliti. Takav će se ustroj mijenjati s obzirom na stupanj razvoja koji smo dosegnuli. Svatko od nas treba naklonost i priznanje. Svatko treba potvrdu vlastitih osjećaja. Svakome je nu­ žan izazov i poticaj da bi prošao sve razvojne faze. Napokon, svakome od nas potrebno je samoostvarenje i spiritualizacija. Spiritualizacija podrazumijeva potrebu da volimo, brinemo se, potrebu da budemo potrebni, tražimo istinu, ljepotu i dobrotu. Spi­ ritualizacija znači živjeti za nešto više no što smo mi sami, nešto što većina naziva Bogom. Svaka je osoba rođena sa sposobnošću da zadovolji te potrebe. Moć spoznaje omogućuje nam da otkrijemo sebe i druge te da do­ voljno ovladamo znanjem kako bismo opstali i zadovoljili osnovne potrebe za sigurnošću. Sposobnost da volimo omogućuje svakom od nas da voli sebe i druge. Ljubav je, prema Scottu Pecku, "volja za širenjem vlastitih granica poradi njegovanja vlastitog i tuđeg du­ hovnog razvitka".

Slika 3 . 1 . Područje ljudskih sposobnosti i potreba EMOCIJE (oblici energije) - spadaju među naše temeljne "sposobnosti". To su signali koje šalje tijelo upozoravajući nas na potrebe, gubitak, zasićenje. Trošeći tu energiju, učinkovito se brinemo za sebe. Emocije su neposredni izrazi stvarnosti, za razliku od misli, koje prevode ili raščlanjuju naše doživljaje. Emocije su važne informacije po kojima znamo što nam je činiti, što i kakvu promjenu želimo. Srdžba nas snaži i štiti. U strahu pronalazimo mudrost i moć rasuđivanja, U tuzi nalazimo snage i sposbnosti da zauvijek prekinemo s prošlošću i prebolimo gubitke koje donosi život. Po stidu znamo da smo ljudi i ograničeni. Stid nam govori da nam treba pomoć i da možemo pogriješiti. Krivnja nam "oblikuje svijest".

Što je emocija? Sposobnost da osjećamo omogućuje svakome od nas da spozna vlastitu, jedinstvenu, spontanu stvarnost. Emocije nam omogućuju da budemo potpuno svjesni na čemu smo s obzirom na svoje po­ trebe. Ta nam energija (lupanja srca i grčenja mišića u ljutnji) omogućuje da se pripremimo suočiti i prevladati svaku prijetnju svo­ jim osnovnim potrebama. Bez te energije (nazvane srdžba) nismo sposobni održati dostojanstvo i samopouzdanje. Strah je energija koja proizlazi iz sposobnosti rasuđivanja. Omo­ gućuje nam da procijenimo opasnost i spoznamo zone opasnosti kako bismo zadovoljili osnovne potrebe. Tuga je energija opraštanja i svršetaka. Život je dugotrajan rasta­ nak. Stalno govorenje zbogom i završavanje ciklusa odrastanja. Bol i tuga pružaju nam energiju da završimo s prošlošću. Reći zbogom najranijem djetinjstvu i razdoblju puzanja, nužno je za ula­ zak u latentno razdoblje školske dobi. Reći zbogom školi, nužno je da bismo si prokrčili put i zauzeli svoje mjesto u svijetu. Odrastanje zahtijeva stalno umiranje i ponovno rađanje. Bol "liječi osjećaje". Krivnja je energija koja oblikuje našu savijest. Bez te energije osuđeni smo na sociopatsku i psihopatsku bezosječajnost. Krivnja nam omogućuje da se za nešto zauzmemo i izgradimo unutarnji sus­ tav vrijednosti koji potiče djelovanje i prihvaćanje obveze. Stid je energija kojom spoznajemo da smo ograničeni i konačni. Stid nam dopušta da pogriješimo i shvatimo da nam je potrebna pomoć. Stid je izvor naše duhovnosti. Radost je energija koja javlja da je sve u redu. Sve su potrebe za­ dovoljene. Zadovoljni smo i rastemo. Radost stvara novu i nespu­ tanu energiju. Svatko je obdaren sposobnošću da želi i žudi. Tu energiju obično nazivamo snagom volje ili voljom. Naša je volja sposobnost želje po-

dignuta na potenciju djelovanja. Ono što smo izabrali, oblikuje našu stvarnost i naš život. Napokon, posjedujemo sposobnost da zamišljamo i maštamo, a to nam omogućuje da spoznamo nove mogućnosti. Bez te sposobnosti postajemo kruti konformisti. Ljudska je mašta sila koja je prokrčila nove granice i svijetu donijela promjene, razvitak i napre­ dak. Nacionalne umjetničke galerije i muzeji su spomenici mašti. Bez te sposobnosti postupno bismo ostali bez nade, jer u nadi se uvijek vide nove mogućnosti. Dobar obiteljski primjer je čvrsto tlo na kojem se pojedinac može uvježbati u sposobnostima da spoznaje, voli, ljubi, osjeća, odlučuje i mašta. Takvo tlo treba odgovarati stupnju razvitka. To znači da oso­ ba treba smjeti slobodno primijeniti svoje sposobnosti da zadovolji vlastite potrebe na način koji odgovara stupnju njezina razvitka. Moć spoznaje, na primjer, razvija se postupno tijekom prvih 16 godina života, i prolazi kroz faze simboličnog, predlogičnog, posve logičnog i konačno apstraktnog i simboličnog razmišljanja. Nužna je roditeljska mudrost, koja razumije poseban način na koji dijete razmišlja u svakoj fazi razvitka, a isto je tako nužno da roditelji svoja očekivanja usmjeravaju prema zdravom izazovu i budu svjesni dje­ tetovih spoznajnih ograničenja. U uvodnom sam poglavlju istaknuo čudesnu predlogičnu razvojnu fazu. Zrela osoba dopunjuje čudesno dijete u sebi s obzirom na dob. Ona napokon shvaća da su njezini ro­ ditelji stvarna, konačna ljudska bića, kakva doista i jesu. Dopunjuje njihove roditeljske uloge prema razumu, logici i osobnom iskustvu. Vjerujem da smo svi rođeni s dubokim i iskonskim osjećajem vrijednosti. Dragocjeni smo, rijetki, jedinstveni i nevini. Rođeni smo sa svim sposobnostima i potrebama koje sam naveo. Međutim, nezreli smo i potpuno ovisni o osobama koje se brinu za naš op­ stanak, neizbrušeni dijamant vrijedan cijelo bogatstvo. Oni koji se za nas brinu silno su odgovorni za oblikovanje naše sudbine na sa-

mome početku. Da bismo se i dalje osjećali dragocjenima i jedin­ stvenima, moramo svoju jedinstvenost i dragocjenost vidjeti u oči­ ma onih koji se za nas brinu. Ono što vjerujemo o sebi, odraz je onoga što vidimo u njihovim očima. Temelj vlastite slike o sebi postavljen je u prve tri godine života. Proizlazi iz odraza u očima onoga tko se o nama najviše brine. Spoznaja o nama samima treba se zrcaliti u osobama koje nam znače, koje nas vole i kojima je stalo, osobama koje su sebe dovoljno ostvarile da im svaki novi spoznajni prag neće značiti prijetnju sa svojom spontanošću i slobodom. Što oni koji se o nama najviše brinu više vole sebe i što više prihvaćaju sve svoje osjećaje, potrebe i želje, to će biti spremniji prihvatiti sve djeliće svoje djece - njihove porive, osjećaje i potrebe. Roditelji koji su samopouzdani i koji prihvaćaju sebe, uspijevaju zadovoljiti vlastite potrebe. Ne moraju iskorištvati svoju djecu da bi stekli osjećaj moći, primjerenosti i sigurnosti. Svaki je roditelj part­ ner u postupku dovršavanja nedovršenog posla s vlastitom izvor­ nom obitelji. Odvajanje od majke i oca je obavljeno. Svaki je od njih potpun u smislu da je završio s prošlošću. I svaki je obnovio ra­ zorne aspekte otrovne pedagogije.

Što je zdrav, funkcionalan brak? Kako sam već istaknuo, obitelj je sustav. Tim sustavom uprav­ ljaju sastavni dijelovi i načela. Glavni sastavni dio jest bračna zajed­ nica. Ako je odnos u toj zajednici zdrav i funkcionalan, djeca imaju prilike odrastati. Zdrav, funkcionalan par obvezuje supružnike snagom volje. Od­ lučili su i izabrali da će biti jedan uz drugoga bez obzira na okolnosti (u bogatstvu i siromaštvu, u bolesti i zdravlju, dok ih smrt ne razd-

voji). Dobar se odnos temelji na bezuvjetnoj ljubavi. To nije neki "cmizdrav" osjećaj - to je odluka. Zdrav, funkcionalan odnos temelji se na jednakosti, jednakosti dvaju samoostvarenih duhovnih bića koja se vezuju na razini svo­ jega postojanja. Svatko od njih je cjelovita osoba. Svatko od njih razvija se zbog ljubavi prema drugome, a ljubav po definiciji potiče duhovni razvitak. Svaki od partnera u zdravom, funkcionalnom braku zna da su u konačnici odgovorni za vlastita djela i sreću. Sreća ne može biti plod zrelog postupka ako ovisi o nečem izvana. Život je postupak odmicanja od oslonca koji pruža okolina i nalaženje oslonca u sebi sa­ mom. Od puberteta nadalje odrastati i stupati u zrelost znači stati na vlastite noge te biti neovisan i sam sebi osloncem. Odnos ne može biti zdrav ako se temelji na nepotpunosti i potrebitosti. Zdravi su odnosi zreli, a to znači jednaki i samoodgovorni. Zorni prikaz zrelog odnosa, koji mi se najviše sviđa, jesu dvoje ljudi koji zajedno sviraju. Svaki svira vlastiti instrument nadahut vlastitim, jedinstvenim darom, ali zajedno sviraju istu pjesmu. Svaki je cijel i potpun. Svaki je neovisan i predan. Nadalje, u zdravom i predanom odnosu svaki se partner obvezao na stegu. Svaki je voljan primijeniti disciplinu i na sebi i u vezi. Stega podrazumijeva i uporabu četiriju temeljnih postupaka, koji pomažu da lakše prebrodimo neizbježne životne probleme. U knjizi The Road Less Traveled (Put k ljubavi) Scott Peck nabraja te pos­ tupke, a to su: 1) odgoda užitka 2) prihvaćanje odgovornosti za sebe 3) kazivanje istine i odanost stvarnosti 4) obuhvaćanje potreba ega radi duhovnog rasta. Stega se napaja predanošću ljubavi i dio je predanosti.

Tko su zdravi funkcionalni roditelji? Kada dvoje ljudi u zdravoj vezi odluče postati roditelji, oni mogu svojoj djeci biti uzorom samodiscipline i ljubavi prema samome sebi. Prihvaćaju da je imati djecu najodgovornija odluka u njihovu ži­ votu. Obvezuju se djeci uvijek biti dostupni. Kad je takva veza temelj obitelji, svakom je djetetu u tom sus­ tavu zajamčen s obzirom na dob nužan oslonac kao i sigurnost da će razvijati svoju jedinstvenu osobnost. Zapravo, što je roditeljska veza postojanija i sigurnija, to djeca mogu biti različitija. Sve dok Mama i Tata zadovoljavaju vlastite potrebe kroz vlastite sposobnosti i uza­ jamno, neće za to iskorištavati djecu. Funkcionalni roditelji bit će uz to uzor zrelosti i autonomije svo­ joj djeci. Njihov je identitet čvrst i u njihovoj je svijesti vrlo malo nerazriješenog, potisnutog i nesvjesnog. Djeca stoga ne preuzimaju na se nerazriješene nesvjesne nesuglasice svojih roditelja. Roditelji sami izgrađuju svoju potpunost. Oni su djeci uzor i ne trebaju im djeca da bi bili potpuni. Djeca stoga slobodno rastu, i pritom raspolažu svojim spoznaj­ nim sposobnostima, sposobnošću da vole, osjećaju, odlučuju i stva­ raju predodžbe i tako ostvare sebe. Djecu se stalno ne prosuđuje i ne mjeri kroz prizmu osujećenih i tjeskobom opterećenih roditelja. Ona nisu žrtve roditeljskih "ispada" uzrokovanih njihovim neraz­ riješenim sukobima s vlastitim roditeljima. U toj vrsti sustava svatko raspolaže vlastitim prirodnim darom.

Pet sloboda Obiteljska psihologinja Virginia Satir taj prirodni dar naziva pet sloboda. A te slobode jesu:

1. Sloboda da vidimo i čujemo (zamijetimo) što je tu i sada, a ne što je bilo, što će biti ili što bi trebalo biti. 2. Sloboda da mislimo što mislimo, a ne što bismo trebali misliti. 3. Sloboda da osjećamo što osjećamo, a ne ono što bismo trebali osjećati. 4. Sloboda da želimo (žudimo) i izaberemo ono što želimo, a ne što bismo trebali željeti. 5. I sloboda da maštamo o vlastitom samoostvarenju, a ne da budemo kruti ili da igramo uvijek i samo na sigurno. Te nam slobode omogućuju potpuno prihvaćanje i upotpunjenje samoga sebe. Takve slobode izvor su goleme osobne snage. Sva osobna energija slobodno izlazi i hvata se u koštac sa svijetom radi zadovoljenja potreba. Zadovoljene potrebe omogućuju nam potpu­ nu slobodu. A potpuna sloboda dovodi do potpune funkcionalnosti. Pet sloboda su u suprotnosti sa svakim perfekcionističkim susta­ vom koji kritički prosuđuje, jer prosudba podrazumijeva mjerenje osobne vrijednosti. U posve funkcionalnim obiteljima ima i sukoba, nesuglasica i različitosti u mišljenju, ali se nastoji izbjeći o tome prosuđivati kao o stanju vrijednosti onoga drugog. "Nije mi ugod­ no" izražava osjećaj - "Ti si glup, sebičan, lud" gruba je prosudba. "Otrovna se pedagogija" temelji na nejednakosti - odnos poput onoga gospodar / rob. Roditelj ima ovlasti samim time što je roditelj. Roditelji zavrjeđuju poštovanje jednostavno zato što su roditelji. Roditelji uvijek imaju pravo i treba ih slušati. U obitelji u kojoj vladaju takva pravila kritička prosudba ne samo da je u redu, to je dužnost i nužnost. Čak i najzreliji roditelji neće moći izbjeći sindrom "Nije mi ugodno" - "Ti si glup, sebičan, lud". Zbog toga će se mnogo emocionalne energije koja pripada ro­ diteljima prenositi kao da pripada djeci.

Jedna se moja pacijentica užasno osjećala jer se s posla kući vra­ tila nezadovoljna, ljuta i povrijeđena. Umjesto da je djeci rekla: "Trebam malo mira. Ljuta sam, nezadovoljna i povrijeđena." - za­ virila je u neurednu dječju sobu i počela na njih vikati: "Ni do koga vam nije stalo, samo mislite na sebe." Na dušu im je svalila svoje nezadovoljstvo, srdžbu i povrijeđenost. Takva je prosudba uvredljiva. Napada dječje smopoštovanje. Pitanje prosudbe podcrtava možda najvažniji proces u funkcion­ alnim obiteljima, primjerice sposobnost učinkovite komunikacije svakoga njezinoga člana. Zapravo, u dobroj komunikaciji u obitelji neki teoretičari vide temelj duševnoga zdravlja, a u lošoj komunika­ ciji znak disfunkcionalnosti.

Učinkovita komunikacija Dobra i učinkovita komunikacija odnosi se na visoko razvijenu osobnu svijest i moć razlučivanja. Onaj tko dobro komunicira svjes­ tan je unutarnjih procesa u sebi i vanjskih procesa u drugima. Samosvjesnost uključjuje moje spoznaje, moja tumačenja, moje pro­ jekcije, moje osjećaje i moje želje. Druga je svjesnost vještina osjetilnog opažanja kao i sposobnost da riječi temeljem osjeta pretvaramo u iskustvene podatke. Osjetilno opažanje podrazumijeva stvarnu suradnju s onim drugim na neurološkoj razini. Osjetilno opaziti jest vidjeti mig onoga drugog i čuti njegove riječi. Migovi su poput disanja, izraza lica i pokreta, tona u glasu, ra­ spoloženja i modaliteta. Svaki je neurološki mig pokazatelj unutar­ njeg procesa koji se ostvaruje na razini proživljenog iskustva. Sposobnost pretvaranja riječi u iskustvo temeljeno na osjetu uključuje slušanje i sadržaja i samoga govornoga postupka. To zove­ mo aktivnim slušanjem, a to je slušanje dosljednosti. Dosljednost se

odnosi na sklad sadržaja i postupaka, tj. je li tijelo u skladu s rije­ čima? Reći "nisam ljut" glasnim i nasrtljivim tonom nije dosljedno. Ako netko nije srdit, neće ni zvučati srdito. Prije spomenuta pacijentica nije bila svjesna vlastitih osjećaja. Ona je zapravo jako odvojena od svojih osjećaja. U djetinjstvu je bila emocionalno zlostavljana i, braneći se nestvarnom vezom, usp­ jela je otupjeti. Nesvjesna svojih osjećaja i ne znajući da ih je sebi dužna otkriti, odgovara srditom prosudbom i prijekorom. Njezina egocentrična i čudesna djeca mogu taj njezin ispad prevesti samo kao njezino mišljenje o njima. Majčina ljutnja i nezadovoljstvo pre­ vodi se kao "loš sam". Sposobnost prevođenja riječi odnosi se i na iskustvo koje stje­ čemo sažimanjem u svakodnevnom izražavanju. Primjeri takvog sažimanja razna su uopćavanja, izbacivanja i izvrtanja. Uopćavanja poput "Žene su fizički nositeljice djece." korisne su kratice. Uopćavanja poput "Ženama ne možeš vjerovati." opasna su. U ovom slučaju riječ "žena" treba prevesti u stvarnu, određenu ženu ili žene kojima ta osoba ne može vjerovati. Isto tako su uobičajena i korisna izbacivanja. Kad na domjenku čavrljamo, korisno je reći: "Moj je posao ubitačan." Nije potrebno specificirati zbog čega je taj posao ubitačan. Međutim, želi li netko pomoć u poslu koji je ubitačan, ono što smo izbacili potrebno je pre­ vesti u osjetilnu obavijest. A to je moguće postići pitanjem zbog čega je točno taj posao ubitačan. Izvrtanja sadrže predrasude, čitanje misli i uzročno-posljedične varke. Izjave poput "Baptisti su vražji obožavatelji.", ili "Crnci imaju manji mozak." štetna su i pristrana izvrtanja. One poput "Zlo mi je od tebe.", "Od tebe me zaboli glava." izrečene drugome članu obi­ telji jesu uzročno-posljedičnja izvrtanja. Nije moguće da nekome doista pozli ili da ga zaboli glava samo zato što se netko drugi ponio na taj i taj način.

Primjeri čitanja misli jesu "Znam što misliš.", "Znam da ti nikad nije bilo stalo do mene onoliko koliko je meni do tebe stalo." To je naopako, izvrnuto čitanje misli. Sve te kategorije treba odbaciti kako bismo prodrli ispod po­ vršine do onoga što osoba doista proživljava ili želi proživjeti. Za zdravu komunikaciju potrebna je zdrava samosvijest. Za to su nužne vrlo jasne osobne granice. Osoba preuzima odgovornost za vlastite osjećaje, opažanja, tumačenja i želje. Izražava to odgovor­ nim izjavama služeći se pritom zamjenicom "ja". Diferencijacija ta­ kođer podrazumijeva da ja nisam odgovoran za tvoje osjećaje, opažanja, tumačenja i želje. Kad netko ima dobro postavljene granice, znat će gdje mu je početak a gdje kraj. Otkriva se posve određenom pojedinošću. "Že­ lim da mi sutra u devet odneseš odijelo u čistionicu. Možeš li?" a ne "Moju odjeću treba odnijeti na čišćenje." I provjerava je li drugi do­ bro čuo i je li dobro razumio. Posljednja vještina u komunikaciji koja pridonosi zdravoj i pot­ puno funkcionalnoj obitelji jest hrabrost i sposobnost upućivanja pravoga pitanja koje traži povratni odgovor. Dobru povratnu spregu moguće je postići i ako se opirete onome drugom iznoseći osjetilne podatke o tome kako taj drugi izgleda, zvuči ili se doima promatraču. Primjerice: "Čini mi se da si ljut. Vilica ti je ukočena, a šake stisnute. Zadnjih 20 minuta nisi progovorio ni riječi." Povratna sprega također podrazumijeva suprotstavljanje onome drugom vla­ stitim unutarnjim odgovorom oblikovanim u osjetilne, stvarne po­ datke. Na primjer, "Želim s tobom razgovarati, a ti čitaš novine. Osjećam se odbačenim i nezadovoljnim." Suprotstavljanje je važno u dobrim obiteljskim odnosima. To je čin izricanja istine. Dovoljno mariti da bi se suprotstavili, čin je ljubavi. Još se štošta može napisati o dobroj komunikaciji. Svrha mojeg isticanja dobre, učinkovite komunikacije jest pokazati da ona izvire

iz dobrog razlikovanja. Zdravi partneri otvoreno komuniciraju. Ta­ kva je komunikacija uzor njihovoj djeci. Ukratko, u funkcionalnoj obitelji komunikacija će biti konk­ retna i utemeljena na iskustvu. Odlikovat će se: 1. Visokim stupnjem svijesti o sebi i drugima. 2. Konkretnim, određenim ponašanjem utemeljenim na osjetu. Posve je jasno što znači odgovorno "ja". 3. Povratnom spregom glede nesvjesnog ponašanja onoga dru­ gog i glede vlastitih reakcija. 4. Spremnošću da otkrijemo što osjećamo, želimo i znamo.

Pravila u funkcionalnoj obitelji Pravila u funkcionalnoj obitelji očita su i jasna. Muž i žena svjesni su obiteljskih razlika u stajalištima, komunikaciji i pona­ šanju. Te razlike razumiju i prihvaćaju ne pripisujući im ni ispravna ni pogrešna svojstva. Jednostavno im priznaju različitost. Svaki se partner trudi pronaći kompromisna rješenja. To nikako ne znači da sukoba i nesuglasica nikad neće biti. Sposobnost da se sukobimo jest znak prisnosti i obilježje zdrave obitelji. Dobar, zdrav sukob vrsta je suradnje. U disfunkcionalnim obiteljima problemi se poriču. Ili pos­ toji suglasnost (suglasnost da nema nesuglasja) ili uzmak. Budući da je svaka osoba jedinstvena i budući da su pravila u svakom obiteljskom sustavu različita, sukob je neizbježan. Primje­ rice, u obitelji iz koje potječem božične smo darove otvarali na Bad­ njak. Otvarali smo ih brzo i nismo čuvali papir. U obitelji moje žene darove su otvarali ujutro na Božić. Otvarali su ih polako. Dok bi je­ dan otvarao svoje darove, drugi su gledali. Čuvali su vrpce i papir.

I tko ima pravo? Očito nitko. Naše su obitelji predstavnici dvaju različitih svečarskih pravila za Božić. Svečarska su pravila pravila nižeg napona od odgojnih ili financijskih pravila. Kako odgajati djecu, kojim postupcima postići red, kako baratati novcem, što potrošiti a što uštedjeti, to su pravila višega napona. Pravila kao stvorena za sukob. Izglađivanje tih razlika trajat će godi­ nama.

Pravila poštene borbe U funkcionalnom braku partneri predano izglađuju razlike. Ne ostaju u sukobu niti se povlače (suglasni protiv nesuglasica). Nas­ toje surađivati i pronaći kompromis. Borba je dio suradnje i pronalaženja kompromisa. Funkcionalni parovi imaju problema i svađaju se, te uče pošteno svađati se. Za poštenu je borbu potrebno: 1. Biti određen i jasan (poštovati sebe) a ne nasrtljiv (zgrabiti onoga drugoga po svaku cijenu). 2. Ostati u sadašnjosti. Izbjegavati podastiranje starih računa. "Kasniš na večeru. Ljuta sam. A htjela sam da ti bude topla i ukusna." A ne: "Kasniš na večeru kao obično. Sjećam se kad si prije dvije godine na godišnjem itd., itd." 3. Ne čitati bukvicu i ostati pri konkretnoj, posve određenoj pojedinosti. 4. Izbjegavati prosudbe. Ostati pri odgovornim porukama ko­ je počinju sa "ja". 5. Stroga iskrenost. Tražite točnost, a ne sporazum ili perfekciju. 6. Ne prepirite se zbog pojedinosti, npr. "Zakasnio si 20 mi­ nuta." "Nisam, samo 13." 7. Ne okrivljujte.

8. Aktivno slušajte. Ponovite onome drugome što ste od njega čuli. Prije nego što odgovorite, tražite da vam potvrdi da ste čuli što ste čuli. 9. Svađajte se samo oko jedne stvari. 10. Ne uzmičite, osim ako niste zlostavljani. To je osobito važ­ no. Tražite rješenje, a ne potvrdu da imate pravo. Ako su pravila prikrivena, mnogo je više mogućnosti za sukob. Primjerice, pravila koja ostvaruju uloge po spolnosti često ne nala­ zimo na svjesnoj, verbalnoj razini. Vaš vrlo uspješan suprug koji se o ženskom pokretu najgrublje izražava, možda krije neverbalno, neizrečeno pravilo koje zapravo govori da se žena valja bojati i da ih treba obuzdati. To pravilo niste primjećivali tijekom "zaljubljenog" udvaranja. Možda je izašlo na vidjelo nakon vjenčanja, kad ste počeli graditi dom. Možda se pojavilo tek nakon rođenja prvoga djeteta. Tek ste tada postali Majkom, a on Ocem. Kad preuzmete roditeljske uloge, vraća se ono što vas je vezivalo u izvornoj obitelji. Tek tada te uloge potpuno stupaju na snagu. U doba zaljubljenosti srušile su se granice vašeg ega. Kad ste se vjenčali, one su opet uspostavljene. U funkcionalnim obiteljima postajemo svjesni prikrivenih pravila i nastojimo ih se riješiti. Vrlo malo toga ostaje skriveno i nesvjesno. Djeca stoga neće svojim ponašanjem otkrivati hrpu "tajna" ili neuravnoteženost obiteljskog sustava. Djeca neće biti zapetljana u sustav. Dobra funkcionalna pravila dopuštaju svakomu članu obitelji da izrazi svojih pet sloboda. Funkcionalna pravila dopuštaju fleksibil­ nost i spontanost. Pogreške se smatraju prigodom da se odraste. Postiđivanje je strogo zabranjeno. Dobra funkcionalna pravila pro­ miču zabavu i smijeh. Svaki je član dragocjena, jedinstvena i nepo­ novljiva osoba.

Dobra funkcionalna pravila Pravila funkcionalne obitelji mogu se sažeti ovako: 1. Problemi se priznaju i rješavaju. 2. Promiče se pet sloboda. Svi članovi mogu izraziti svoja za­ pažanja, osjećaje, misli, želje i maštanja. 3. Svi se odnosi temelje na dijalogu i jednakosti. Svatko je kao osoba jednako vrijedan. 4. Komunikacija se temelji na izravnosti, dosljednosti i osjetu, ona je konretna, određena i pristojna. 5. Članovi obitelji mogu zadovoljiti svoje potrebe. 6. Članovi obitelji se smiju razlikovati. 7. Roditelji čine ono što kažu. Oni su samodisciplinirani dis­ ciplinski odgajatelji. 8. Obiteljske se uloge biraju i fleksibilne su. 9. Obiteljsko je ozračje zabavno i spontano. 10. Pravila zahtijevaju odgovornost. 11. Povreda vrijednosti druge osobe izaziva krivnju. 12. Pogreške se praštaju, na njima se uči. 13. Obiteljski sustav postoji zbog pojedinaca. 14. Roditelji osjećaju zdrav stid. Jedan od paradoksa funkcionalnih i zdravih obitelji jest da što je osobno osamostaljivanje prisutnije, to je čvršće zajedništvo. Zbog odvajanja i težnje vlastitoj potpunosti moguće je uspostaviti stvar­ nu bliskost. Ili kako kaže pjesnik: "Planina je planinaru jasnija iz doline." Da bismo postigli zajedništvo, potrebno je odvajanje. Potrebiti i nepotpuni ljudi trebaju druge da ih učine potpunima. Oni govore: "Volim te jer te trebam." Osamostaljene osobe koje su se suočile sa samoćom i odvajanjem mogu i same. One traže part­ nera jer žele voljeti, a ne zato što im netko treba da bi bile potpune.

Kažu: "Trebam te jer te volim." Nude ljubav iz velikodušnosti, a ne iz potrebe. One su se izbavile nestvarne vezanosti. Očito je da se opisana pravila zdrave, funkcionalne obitelji po­ sve razlikuju od pravila koja su sastavni dio otrovne pedagogije. Na slici 3.2. predočio sam funkcionalnu obitelj. Granice svake osobe na tome crtežu izražene su poptunim i zatvorenim krugom. Svatko je u dodiru sa svima ostalima. Znak () pokazuje da je svatko od njih sa samim sobom uspostavio dobar odnos. Majka i Otac puštaju jedno drugo unutra jer su njihove granice polupropusne. Međutim, te su granice ujedno i dovoljno čvrste da onome drugome spriječe ulaz. Jedno drugome znaju reći "ne". Shvaćaju da iako su međusobno odgovorni, jedno za drugo ne odgovara. Ako Majka Ocu bezrazložno srdito odgovara, Otac neće misliti da ju je on razl­ jutio. Zna da je Majčina srditost zapravo njezina osobna reakcija

Slika 3.2. Glavne sastojnice funkcionalnog obiteljskog sustava PET SLOBODA 1. Cjelina je veća od zbroja pojedinih dijelova. 2. Sustav je dinamičan - stalno teži otvorenosti i razvitku s obzirom na povratnu spregu i opterećenje. 3. Pravila su otvorena i premostiva. 4. Uravnoteženo uzajamno poštivanje - zajedništvo - osobno osamostaljenje. 5. Kad je nemir medu članovima obitelji i u pojedincu na niskoj razini, automatski se stvara sila koja dovodi do osobnog osamostaljivanja.

(tumačenje) na vlastitu prošlost (Očev ju je glas možda podsjetio na glas njezina oca). Svaki od njih preuzima odgovornost za svoje reakcije. Budući da su jedno drugom privrženi, Majka i Otac su jedno drugom odgovorni. Oca će možda uznemiriti Majčina srdita reak­ cija i pokušat će joj na svoj način odgovoriti. No, on zna i ona zna da on nije kriv.

Obiteljska odgovornost 1. U zdravoj se obitelji Majka i Otac disciplinirano vole. Imaju hrabrosti obaviti posao koji od njih traži ljubav. Oboje vole sebe, pa su stoga i oboje samodisciplinirani. Zbog toga su oni svojoj djeci disciplinirani disciplinski odgajatelji. Čine isto ono što i od svoje djece traže da čine. U takvoj obitelji svaki pojedinac može težiti visokom stupnju zadovoljenja vlastitih potreba. Jasno, s vremena na vrijeme mora se pregovarati i postići kompromis. Bit će sukoba i prekoračit će se granice. Ali svi su odgovorni i pre­ dano obavljaju posao ljubavi, a to znači ostati, pošteno se boriti i naći rješenje. 2. Stid je u takvoj obitelji čudesan i ljekovit osjećaj. Mama i Tata se neće ponašati bestidno. Neće glumiti Boga izdajući "sveznajuće" zapovjedi. Neće galamiti i psovati. Neće kri­ tizirati dobacujući preodgovorne prosudbe i zajedljive i isključive primjedbe. Primijenit će jasne i čvrste granice, poput Mame i Tate koji su graditelji i voditelji svoje obi­ telji. Jeste li na svijet došli u takvom okruženju i jeste li uživali u svojemu djetinjstvu? Ako jeste, doista se možete smatrati sretnikom. Mnogi od nas nisu imali takvo životno okruženje. Za mnoge je okruženje moglo biti takvo da su

naši roditelji znali drukčije postupiti i što promijeniti. Jer mnogima od nas roditelji su sami stasali u otrovnoj pedago­ giji. Postupili su kako su najbolje znali i umjeli. 3. Pogledajmo kako otrovna pedagogija stvara disfukcionalni obiteljski sustav. Tako ćete moći shvatiti disfunkcionalnost obitelji iz koje potječete. Dok čitate sljedećih pet poglavlja, budno pazite. Upamtite da je idealiziranje obitelji i roditelja prirodno i neizbježno. Pritom nije riječ o namjernim postupcima ili krivnji. Većina bi roditelja postupila drukčije da su znali kako je to što čine pogrešno i uvredljivo. Većina ih je vjerojatno i sama isto doživljavala. Nakana nije važna. Valja otkriti svoju pravu povijest. To što želimo jest odgovornost. Ako poznajete vlastitu povijest, neće vam biti suđeno da je ponovite. Ako razumijete što vam se za­ pravo dogodilo, ako ste svjesni napuštanja, moći ćete se promijeniti. Ne možete promijeniti ono što poričete ili ono što se ukorijenilo kao nesvjesni obrambeni mehanizam ega, pa samim time i nije stvarno. Ne možete znati ono što ne znate. Terry Kellog navodi da "ako se povezete s prošlošću i ako spoznate što je u njoj bilo pogrešno, moći ćete izraziti što vas je vrijeđalo i što vas je boljelo. Izrazivši srditost ili tugu, moći ćete se osloboditi stida. Tada ćete napokon shvatiti da je vaše ponašanje takvo zbog onoga što vam se dogodilo, a ne zato što ste sami takvi." Ostvarivši to, moći ćete iznova početi prihvaćati i vo­ ljeti sebe. Svatko od nas za sebe čuva pravo iznenađenje, iznena­ đenje ponovnog otkrivanja svojega jedinstvenog, vrijednog i drago­ cjenog ja.

Sažetak

Izražavanje pet sloboda. Kako bi bilo posve funkcionalno, svako ljudsko biće treba izražavati pet temeljnih sposobnosti u kojima je sadržana ljudska snaga. To su: moć zapažanja; mišljenja i tumačenja; osjećanja i izražavanja osjećaja; izbora, želje i žudnje; te kreativne sposbnosti koje se izražavaju kroz maštu. Otvorenost za postupak zbližavanja. Brak, glavna sastavnica obi­ telji, traži zbližavanje. Postupak zbližavanja prolazi kroz faze: zaljubljenosti; izglađivanja razlika, kompromisa i individualnog osamostaljivanja; i bliskosti. Izglađene razlike. Izgladiti razlike presudan je zadatak u postupku zbližavanja. Da bi se razlike izgladile, mora postojati želja za suradnjom. Ta želja stvara volju za poštenom borbom. Jasna i dosljedna komunikacija. Jasna i dosljedna komunikacija glavno je uporište na koje se oslanjamo pri odvajanju i uspostavi prisnosti - jasna komunikacija traži svjesnost o sebi i onom dru­ gom, baš kao i uzajamno poštovanje. Povjerenje. Povjerenje se uspostavlja iskrenošću. Važnije je točno izraziti osjećaje, misli i želje, nego se složiti. Iskrenost je odgovor­ nost prema samome sebi i njome će se izbjeći stid. Osobnost. U funkcionalnim se obiteljima razlike potiču. Jedin­ stvenost i neponovljivost svake osobe na prvome su mjestu u funkcionalnoj obitelji. Otvorenost i fleksibilnost. U funkcionalnoj obitelji uloge su otvo­ rene i fleksibilne. Moguće je biti spontan i pritom ne strahovati da će vas netko postidjeti ili osuditi.

Zadovoljene potrebe. Sretni ljudi su oni ljudi koji uspijevaju za­ dovoljiti vlastite potrebe. Funkcionalna obitelj dopušta svim svojim članovima da svoje potrebe zadovoljavaju. Odgovornost. Funkcionalne obitelji su odgovorne, na njih se može računati. Spremne su priznati osobne probleme, baš kao i obi­ teljske. Nastojat će te probleme razriješiti. Otvoreni i fleksibilni zakoni. Zakoni u funkcionalnim obiteljima dopuštaju pogreške. One se mogu popraviti.

4 Presjek disfunkcionalnog obiteljskog sustava "Igraju se. Igraju se da se ne igraju. Ako im pokažem da vidim da se igraju, prekšit ću pravila i oni će me kazniti. Moram se igrati da ne primjećujem da se i ja igram." R. D. Laing Vidjeli smo da je bračni odnos glavna sastavnica obiteljskog sus­ tava. Mamin odnos sa samom sobom i Tatin odnos sa samim sobom te njihov međusobni odnos temelji su obitelji. Muž i žena su gradi­ telji obitelji. Disfunkcionalne obitelji stvaraju disfunkcionalni bra­ kovi. Disfunkcionalne brakove stvaraju disfunkcionalni pojedinci koji traže, pronalaze i vjenčavaju se sa sebi sličnima. Tragična činjenica o disfunkcionalnim pojedincima jest da oni gotovo uvijek pronalaze osobe koje djeluju ili na istoj ili na nižoj raz­ ini disfuncionalnosti. Sjetite se obiteljske začaranosti o kojoj je bilo riječi u 2. poglavlju. U svakome od nas cijela je obitelj. Pojedinci traže samo veze s kakvima imaju iskustva. Najdojmljiviji su oni od­ nosi koje smo doživjeli u svojoj izvornoj obitelji. Možda ćete se

pobuniti da su vaši odnosi prava suprotnost odnosima vaših ro­ ditelja. Činjenica jest da izabrati suprotno znači da nama još uvijek vlada onaj izvorni trans. Određuje nas ono što volimo i želimo, baš kao i ono što ne volimo i ne želimo. Osnovno obilježje disfunkcionalnih obitelji jest da su one dio procesa koji djeluje u više naraštaja. Disfunkcionalne osobe koje stupaju u brak s disfunkcionalnim osobama dolaze iz disfunkcional­ nih obitelji. I krug se ne prekida. Disfunkcionalne obitelji stvaraju disfunkcionalne pojedince koji se vjenčavaju s drugim disfunkci­ onalnim osobama i s njima grade nove disfunkcionalne obitelji. Prepušteni su vlastitim sposobnostima, vrlo je teško nadvladati tu bolest koja se proteže naraštajima.

Petnaraštajni genogram Nastavit ću temu objašnjenjem obiteljskoga genograma. Na slici 4.1. prikazan je genogram koji uključuje pet obiteljskih naraštaja. Genogram je obiteljska karta kroz naraštaje. Može dobro poslužiti u utvrđivanju multigeneracijskih obrazaca. Na ovom je genogramu prikazano nekoliko izrazitih obrazaca disfunkcionalnosti. Prvo, al­ koholizam se proteže kroz svih pet naraštaja. Drugo, četiri je nara­ štaja iskusilo stvarno fizičko napuštanje. Treće, vidljivo je i neprim­ jereno i međunaraštajno vezivanje obaju roditelja identificiranog pacijenta (I.P). Upravo ono što sam opisao kao Zamjenske supru­ žnike. I.P. je taj naraštajni obrazac prenio u brak s osobom koja je također Zamjenska supruga. Svi su članovi u ovome genogramu uzajamno ovisni i svima je potreban emocionalni oporavak. U ovoj multigeneracijskoj karti nalazimo još istančanih odnosa, no oni za­ diru u područje kojim se bave liječnici. Dovoljno je reći da su kompulzivnost i ovisnost pojave koje se provlače iz naraštaja u naraštaj.

međusobna ovisnost alkoholizam napuštenost zamjenski/a suprug/a rastava

Slika 4 . 1 . Petnaraštajni genogram

U prethodnom smo poglavlju istraživali sastavnice dobroga brač­ nog odnosa. Dobri funkcionalni brakovi ovise o odnosu svakoga po­ jedinoga partnera sa samim sobom. Ako majka/žena voli sebe, osje­ ća da je na pravome mjestu i da se uklapa u cjelinu, ona se osjeća potpunom. Isto tako i otac/muž. Svatko se od njih osjeća potpunom osobom pa stoga jedan u drugome ne traže svoje upotpunjenje. Bez osjećaja vlastite potpunosti i vlastite vrijednosti teško je vo­ ljeti nekoga drugog. Ako je neki prirodni organizam nepotpun, pri­ rodni je životni poriv da teži upotpunjenju. Dakle, ako se zbliže dva nepotpuna ljudska bića, njihov će prirodni poriv biti vlastita potpu­ nost, a ne potvrda i prihvaćanje jedno drugog. Ako je osoba u tijeku vlastita upotpunjavanja, može pomoći i drugoj da postigne vlastitu potpunost. Dakle, valjalo bi shvatiti brak kao zajednicu u kojoj svaki partner drugome daje priliku da ostvari sebe ili postane potpunom osobom. To je vjerojatno ono na što je mislio Goethe kad je rekao: "Prihvatimo li stvarnost da su čak i najbliskija ljudska bića beskrajno udaljena, uspijevamo li voljeti tu udaljenost ko­ ja svakome posebice omogućuje sagledati cjelinu onoga drugog nasuprot nebu, tada je divno živjeti jedno uz dru­ go. Dobar je brak onaj u kojemu su jedno drugo imenovali čuvarem svoje samoće." To je također smisao razlikovanja / diferencijacije o kojoj je bilo riječi u prethodnom poglavlju. Dvoje dobro diferenciranih ljudi svjesno je da: 1. su njihovi osjećaji jedno, a misli drugo, 2. se fizički, emocionalno, intelektualno razlikuju od partnera, 3. su sami odgovorni za vlastitu sreću. Ljudi s tako diferenciranim ja doista su se indvidualno osamo­ stalili i nisu ovisni. Biti samostalan i neovisan ne znači da nam nije

potreban onaj drugi koga ćemo voljeti i za koga ćemo se brinuti. To znači da, premda želimo voljeti i brinuti se jedno za drugo kao i da budemo voljeni i da se za nas brinu, svaki od nas zna da može sam preživjeti. Zna da je odgovoran za vlastita opažanja, osjećaje, shva­ ćanja i maštanja. Zna da je odgovoran za vlastiti život i sreću. Zna da ga drugi ne može usrećiti. Zna da onaj drugi nije njegova bolja polovica. Diferencijacija znači da se svaki partner izbavio vlastite nestvarne veze.

Lekcija iz aritmetike Mišljenje da su muž i žena jedno drugom "bolja polovica" za­ pravo otkriva uvriježenu kulturološku zabludu o braku. Strogo po­ dijeljene uloge po spolnosti promiču vezivanje dvoje polu-ljudi koji stvaraju jednu cijelu osobu, kao da je pola puta pola jednako jedno cijelo. Dakle, dvoje ljudi koji stupaju u brak da bi se upotpunili, bit će na kraju nepotpuniji nego onda kad su bili nepotpuni. To ob­ jašnjava brojnost neuspjelih brakova koje bilježi statistika. Dvoje polu-ljudi postavljaju zamku ili isprepleću mrežu, a ne stvaraju vezu. Uhvaćeni su u zamku iz koje nitko od njih ne može slobodno izaći. Uhvaćeni su u zamku jer jedno drugo trebaju da bi bili potpuni. Kako godine prolaze a strah od samoće raste, sve se više zapleću u zamku. Baveći se bračnim savjetovanjem, vidio sam mno­ štvo takvih zamki. Takvi se parovi zapravo ne mogu razvesti. Ne dopušta im emocionalna simbioza. Iznova doživljavaju nestvarnu vezu koju smo opisali u uvodu. Vezuje ih potrebitost. Znak, poput onoga za zamku, simbolizira dvoje ljudi u kanuu. Kad se jedno po­ makne, mora se pomaknuti i onaj drugi. U zdravoj vezi osobe međusobno vezuje želja, a ne potrebitost. Dakle, svaka od njih postaje manje ili više jedno cijelo. Dvoje cijelih

ljudi koji međusobno čuvaju cjelovitost onoga drugog zbližuju se i napreduju zato što ih čuva ono drugo. Svako od njih, kako kaže Go­ ethe, onome drugom daje pouzdan prostor (samoću) za razvoj. Po­ maže razvitak onoga drugog jer se odrekao nadzora, pokude, prije­ kora i osude. U takvom prostoru pojedinac slobodno uživa svojih pet sloboda. S takvim slobodama (koje zapravo znače da vas netko bezuvjet­ no voli) možemo i sebe bezuvjetno prihvatiti. Bezuvjetno prihva­ ćanje samoga sebe kraljevski je put do cjelovitosti. Ako ne možemo osjećati, željeti, opažati, misliti ili zamišljati ono što zapravo osje­ ćamo, želimo, opažamo, mislimo i zamišljamo, razdvojeni smo nadvoje. Sva ona "moraš" i "trebaš" postaju unutarnji mjerni štapovi zbog kojih pucamo i udaljujemo se od svojega ja. Unutarnji rat koji vodimo u razgovoru sa samim sobom jamči stalnu, iscrpljujuću borbu. Samo postojanje postaje problematično, a trebalo bi biti spontano. Za sve se natežemo. "Bi' li, ne bi' li" zvuči poput pokvarene ploče. Naše se ja gubi u unutarnjem dijalogu. Do­ slovce smo pokraj samoga sebe. To je disfunkcionalnost. Disfunkcionalnost u obitelji postavlja "moraš" i "trebaš" po ko­ jima se mjeri svaki član. Otrovna pedagogija mjeri sva opažanja, misli, osjećaje, odluke i zamišljanja. "Moraš tako osjećati." ili "Zašto ne želiš to i to?" ili "Kako možeš biti tako glup?" ili "Ti samo sanjaš.", itd., itd., itd. Takvo okružje stalno omalovažava naše prirodne spo­ sobnosti i proglašava ih neprihvatljivima. Ako ne smijete biti srditi, vašu srditost sputavaju obrambeni mehanizmi ega. Srditost više nije dio vas. Jednako je i sa spolnim osjećajima, osjećajima straha, osje­ ćajima tuge, mislima, željama i zamislima. Kao što smo istaknuli u 1. poglavlju, ako ne možete osjećati ono što osjećate, ulogu preuzi­ maju obrambeni mehanizmi ega i psihički otupljujete. Kad ljudi stupaju u brak zato što im nešto nedostaje ili zbog vlas­ tite nepotpunosti (i kao što sam već naveo - svakako će jedno drugo

naći), njihova veza brodi u nevolje. Jedno treba drugo zbog potpu­ nosti. Dok hodaju, oboje su spremni davati zbog dalekosežne uobra­ zilje da će davanjem svatko od njih napokon pridobiti drugo da ga upotpuni. To davanje zbog dobitka jedna je od najmučnijih i najvarljivijih pokretačkih sila u nekoj vezi. Davati da bi se dobilo pat­ vorena je ljubav. Međutim, potrebiti je partner obmanjen jer i drugi zapravo kani upotpuniti svoje nepotpuno ja. Udvaranje je vrlo varljiv i zbunjujući oblik genetskog vezivanja. Biti "zaljubljen" nije ljubav. To je vjerojatno oblik genetskog vezi­ vanja. Priroda želi dječicu. Zato "zaljubljeni" imaju jedno prema drugom snažan erotski poriv. Kad smo "zaljubljeni", seks je "mor­ ski" osjećaj. "Zaljubljenost" se odlikuje vrlo snažnim osjećajem. Za­ pravo, taj se osjećaj nije razlučio od razuma. Kad smo zaljubljeni, doslovce smo "bezumni". To bezumno stanje obnavlja prvotnu sim­ biozu majka/dijete. Ako se osoba još uvijek nije diferencirala od te rane faze, osjećat će da može ispuniti sve emocionalne potrebe kojih je tada bila lišena. Granice se ruše. I tako počinje priča.

Bitka za nadmoć i potreba za potpunošću Ulaskom u brak granice se opet uspostavljaju. Sally Hatfield se udala za Billa McCoya. Nastupa bitka za nadmoć između dviju iz­ vornih obitelji. Emocionalna pravila i pravila ponašanja preuzeta od obitelji razmahala su se na razini svjesnoga. Svatko od njih se osjeća "kod kuće" s domaćim granicama. Sustavi obitelji iz kojih potječu se nadmeću. Način na koji je to radila moja obitelj jest onaj pravi. To je dom(aće). Bitka za nadmoć počinje i razlike se moraju izgladiti. "Odabrana svjesnost" "zaljubljenosti" ustupa mjesto novom načinu promatranja stvarnih razlika.

Sposobnost da prihvatimo druge u njihovoj različitosti bez ob­ zira na koji se način razlikovali ovisi o stupnju vlastite diferencija­ cije. Dvoje ljudi na niskom stupnju diferencijacije ne mogu izaći na kraj s razlikama onoga drugog. Kako se bitka za nadmoć zahuktava, oba partnera počinju očaja­ vati hoće li ih onaj drugi ikad upotpuniti. Svjesno ili nesvjesno, počinju vjerovati da će, budu li imali dijete ili djecu, naći svoju pot­ punost. U tom je vjerovanju početak disfunkcionalnosti njihove djece. Rođena u ozračju udaljenih i polovičnih ja njihovih roditelja, nema načina da djeca dobiju ono što im je nužno potrebno za zdrav razvoj. Više od ičega drugog njima je zapravo potreban uzor kako voljeti sebe i kako se uklopiti. Budući da su roditelji polovični i sami sebe ne prihvaćaju, oni ne mogu biti uzorom prave ljubavi prema sebi. Ne postoji način da ta djeca nauče voljeti sebe i da se uklope u društvo. Ono što će naučiti raznorazni su oblici lažne ljubavi uzroke kojima nalazimo u slabom, nepotpunom egu njihovih roditelja. Bit će postiđena napuštanjem i napokon taj će stid internalizirati baš kao što su to učinili i njihovi roditelji. Kada djeca ne mogu zadovoljiti svoje potrebe za osloncem, po­ staju disfunkcionalna. Time smo najbolje dočarali disfunkcionalnost. Dodamo li tome još i fizičko, seksualno i emocionalno isko­ rištavanje, riječ je o ozbiljnom oštećenju koje ne dopušta potpunu funkcionalnost. Svi roditeljski loši postupci, iskorištavanja i zlostavljanja potječu od njihove potrebe za potpunošću. A roditelji imaju potrebu za potpunošću jer nikad nisu zadovoljili vlastite potrebe. Njihove potrebe nikad nisu bile zadovoljene jer njihovi, također potrebiti roditelji, nisu bili uz njih zbog njih.

Iskorištavajući vlastitu djecu, roditelji se bore da ponovno steknu moć koju su izgubili kod svojih roditelja. Svi su disfunkcionalni roditelji napuštanjem prevareni za vlastite osjećaje. Dok su bili djeca, ponižavali su ih, smijali im se, manipulirali njima, strašili ih, gurali u stranu, na njih se nisu obazirali, igrali su se s njima kao s igračkom, odnosili se prema njima kao prema pred­ metu, seksualno ih iskorištavali ili okrutno tukli. A što je još gore, nikad nisu smjeli dati maha bijesu, pokazati da se stide ili da su pov­ rijeđeni. Osobito nisu smjeli biti povrijeđeni time što se njihovi vlas­ titi roditelji prema njima tako grozno odnose. Ispod te povrijeđe­ nosti skriva se čudesno egocentrično vjerovanje da su zasigurno vrlo loši kad se prema njima tako ponašaju. U djetetu koje je sad i samo postalo roditelj to uvjerenje da je loše ostaje. Sve dok dijete idealizira roditelje u onoj nestvarnoj vezi, stalno će za sve kriviti sebe i osjećati stid. Roditelji koje su u djetinjstvu zlostavljali nisu čak ni bili svjesni onoga što im se događa. Svakim se lošim postupkom prema njima mahalo kao nužnim za njihovo dobro. Kad bi takav postupak značio uporabu sile, rečeno im je da roditelje boli jednako kao i njih. Ili, ako ne bi palilo, učili su ih da roditelje treba poštovati bez obzira na to što su učinili i čine. Dok su bili djeca, najviše im je trebala rodi­ teljska zaštita, pa je zato napuštanje značilo isto što i smrt. Da bi op­ stali, slušali su i poricali ono čega su bili svjesni (a) kako bi zaštitili sebe, (b) zato što je njihov oblik razmišljanja bio čudesan i nezreo te zato što su zapravo voljeli svoje roditelje. Posljednjih su 150 godina pravila za odgoj djece, otrovna peda­ gogija, onemogućavala ljudima da upamte kako su zapravo njihovi roditelji prema njima postupali. Nastojeći dokazati da su njihovi ro­ ditelji ispravno postupali, tj. da su ih doista voljeli i da je ono što su činili upravo bilo za njihovo dobro, kad odrastu, ljudi se ponašaju isto kao što su se ponašali i njihovi roditelji.

Alice Miller tvrdi da tek uz vlastitu djecu prvi put shvatimo ran­ jivost svojih najranijih godina (dotad odvojenu ili poricanu obram­ benim mehanizmima ega što su stvorili nestvarnu vezanost). Sputa­ vajući vlastitu djecu, podvrgavajući ih svemu onome što smo i sami prošli, borimo se za moć i dostojanstvo što smo izgubili uz vlastite roditelje.

Narcističko lišavanje Djeca moraju zadovoljiti svoje zdrave narcističke potrebe. Narcis je bio grčki bog kojemu je bilo suđeno da se zaljubi u vlastiti odraz u jezeru. Ta se priča gotovo uvijek tumači tako da narcisoidnost, tj. ljubav prema samome sebi, ispada kao nešto loše. No, tu priču treba promatrati i kao simbolički prikaz predodžbe o sebi i samosvjesnosti. Mi ljudi ne bismo nikad ni saznali tko smo da nije zrcala da se u njemu ogledamo. Naš odraz u zrcalu treba biti odraz onoga kakvi uistinu jesmo u određenom trenutku. Prvo je zrcalo gotovo uvijek osoba u ulozi majke koja nas odgaja, osobito u prve tri godine života. Osoba u ulozi majke treba nas odražavati, diviti nam se i shvaćati nas ozbiljno. Svako dijete mora na licu majke vidjeti odraz svojih nagonskih poriva (oralnosti, defekacije, seksualnosti) i agresivnih osjećaja. Jasno da je za to potreban visok stupanj sigurnosti, samopovjerenje i potpunost osobe koja ima ulogu majke. Kad je tome tako, piše Alice Miller, dijete smije: 1. Osjećati agresivne porive a da oni ne poljuljaju roditeljsko povjerenje. 2. Težiti autonomiji i biti spontano jer se takve težnje ne doživljavaju kao prijetnja roditeljima. 3. Doživjeti svoje pravo ja - svoje stvarne osjećaje, želje, opa­ žanja, misli i maštanja - jer njegovi roditelji ne nameću mo-

ralistička "moraš" i "trebaš" kad je dijete još u predmoralnoj fazi. 4. Naučiti da treba udovoljavati sebi i da ne treba udovo­ ljavati roditeljima, jer njima ne manjka samopouzdanja i jer su potpuni. 5. Uspješno se odvojiti od roditelja, tj. postići diferencijaciju. 6. Svoj oslonac nalaziti u roditeljima, jer njegovi su roditelji potpuni i nisu potrebiti. Potrebe za osloncem u ranom su djetinjstvu neutažive. U prvim godinama života dijete stal­ no treba roditeljsko vrijeme, pažnju i usmjeravanje. The Drama of the Gifted Child (Drama nadarenog djeteta) Očito, poduga lista. Roditeljima koji nikad te potrebe nisu zado­ voljili, i sami su potrebiti. Oni stoga ne mogu svojoj djeci dati ono što sami nemaju. Ako je osoba u ulozi majke bila lišena vlastite zdrave narcisoidnosti, do kraja života će to nastojati nadomjestiti. Najdostupniji objekt za udovoljenje potreba roditelja lišenih narciso­ idnosti jest njihovo vlastito dijete ili djeca. Takvi roditelji upravljaju dje­ com; ona će ih poslušati jer ne poslušati jednako je smrti; nikad ih neće napustiti; možda će im život ispuniti uspjehom i postignućem. Dijete postaje isključivim vlasništvom izgubljenog narcističkog užit­ ka svojih roditelja. Dijete se tako svodi na predmet roditeljske volje. Kada se to do­ godi, dijete odbacuje svoje pravo ja i mora stvoriti lažno. Lažnim se ja prikriva povrijeđeno pravo ja. Ako ne smijem imati svoje osjećaje, svoje potrebe, svoje misli, svoje želje, tada sigurno nešto sa mnom nije u redu. Sigurno mi nešto nedostaje. Nisam vrijedan roditelj­ skog vremena i pažnje. Bezvrijedan sam. To je internalizirani stid. Tragedija svega toga jest da se pojedinci ili naraštaji nalaze u začaranom krugu te stalno i iznova traže izgubljeni raj, kako bi na­ pokon otkrili da je svaki nadomjestak zapravo samo varka. Kom-

pulzivno težiti slavi, položaju u društvu, tražiti nove seksualne part­ nere, siguran spas, sigurnost u političkoj stranci, ne mogu nas ispu­ niti dubokim unutarnjim jedinstvom koje je nestalo s našim dječjim ja. Izgubljeno ja unutarnji je, a ne vanjski problem. Ništa izvana ne može vratiti ono što je izgubljeno. Izgubljeno djetinjstvo izgubljeno je zauvijek. Pjesnik Omar Khayyam kaže: "Prst u pokretu zapisuje i napisavši, ne posustane, Ni sva pobožnost ni sav razbor ne mogu ga pridobiti da napola odustane. Niti sve suze mogu isprati zapisanu riječ." Međutim, suze su početak ozdravljenja. I jedino nas tugovanje i oplakivanje može upotpuniti i utješiti. Mnogi će morati posegnuti za tim da bi napustili dom i izbavili se nestvarnih okova otrovne pedagogije. Pritom je nužno shvatiti da disfunkcionalni roditelji prenose vlastitu izvornu bol na svoju djecu. Vrlo je teško shvatiti da je svaki mučitelj nekoć bio žrtva. Ali shvatiti moramo, jer će se grijesi očeva stalno i iznova ponavljati. Zlostavljano dijete u mučitelju ljuto je i pov­ rijeđeno. Ljutnja prema roditeljima je zabranjena. Dakle, budući da je ljutnja strogo zabranjena, ona se prenosi na druge, okreće se pro­ tiv nas samih ili se očituje u nasilnim oblicima ponašanja. Disfunkcionalni brakovi podižu disfunkcionalne obitelji. Disfunkcionale obitelji su plodno tlo za napuštanje. Putem disfunkcionalnih načina odgoja i obiteljskih sustava koje takav odgoj stvara odajemo se ovisnosti. Ovisnost i kompulzivni poremećaji koji nas progone simptom su napuštanja i postiđivanja u djetinjstvu. Disfunkcionalne obitelji u svome sustavu imaju isprepletene ili zidom ograđene granice. Isprepletenost je pojam koji rabimo da bismo opisali prekoračenje granica ega. Slika 4.2. prikazuje ispre-

Slika 4.2. Disfunkcionalni obiteljski sustav

pletenost. Vidljivo je da su sve granice prekoračene. U takvoj obi­ telji prisnost nije moguća jer nijedna osoba nije cijela i potpuna. Druga su krajnost "zidom ograđene" granice. Kao što vidite na slici 4.3., granice su jako debele pa međusoban odnos ili prisnost nije moguće postići. Obitelj možda dobro izgleda izvana. Ali, iznu­ tra su svi izgubili dodir sa svojim pravim ja. Svatko igra ulogu koju su mu dodijelili. Svatko je u svome "činu" i premda su granice ograđe­ ne zidom, svakim članom upravlja obiteljski sustav.

Slika 4.3. Granice ograđene zidom

Uloge članova isprepletenih obitelji su krute. To mogu biti uloge dragih ljudi ili dobrih kršćana. Međutim, svi su oni u svojemu činu. Nitko od njih nije stvaran - povezan sa svojim stvarnim osjećajima, potrebama ili željama. Budući da se svi pretvaraju, zapravo se među­ sobno ne poznaju. Zadubimo li se u takve obitelji, vidjet ćemo kolaž sličica koje prikazuju vječne strance. Svako lažno ja prikriva pritajenu nedoraslost i stid. Fossum i Mason pišu: "Ti se ljudi uporno i nesvjesno drže malobrojnih odgovora ili igara koje se ponavljaju i služe da bi se jedan drugome skrili, a ne otkrili. S godinama svatko u obitelji unaprijed zna svačiju sljedeću rečenicu u međusobnom razgovoru, pa ipak i dalje ostaje zarobljen u tome zacrtanom obras­ cu." Facing shame (Suočiti se sa stidom)

Stid upravlja cijelom obitelji. Krute su uloge prikriveni obram­ beni mehanizmi protiv stida. Svatko se krije i boji pokazati svoje pravo ja. Duboko u sebi svi se osjećaju napušteni i sami. Taj se stid nasljeđuje naraštajima i očituje krutim ulogama i obrambenim me­ hanizmima ega. Stid rađa stid. Samoprijezir koji osjećaju zbog stida nalazi potporu u idealizaciji roditelja i odgojnim pravilima koja su oni nametnuli. Naravno, i sami su roditelji utemeljeni na stidu. Sve su disfunkcionalne obitelji utemeljene na stidu i emocionalno ne­ pristupačne. Zbog toga su svi u tome sustavu podložni kompulzivno/ovisničkom ponašanju. Stid potiče ovisnost koja stvara stid. Stid je načelo koje oblikuje sve disfunkcionalne obitelji. Granice u obiteljima mogu se podijeliti u tri kategorije: obitel­ jska/kulturna granica; granice unutar obitelji i granice unutar po­ jedinca ili granice ega. Slike 4.2. i 4.3. opisuju granice unutar obite­ lji. Osjećaj nepotpunosti je problem granice ega svakoga pojedinca. Nesposobnost za diferencijaciju misli, želja i osjećaja problem je po-

jedinačnih granica ega. Ljudi s problematičnim granicama ega op­ terećuju svoje misli neodređenim osjećajima, a tako opterećen um onemogućuje mogućnost izbora.

Gubitak slobode Nemogućnost izbora jest ono što nazivamo "onesposobljenom voljom". Ako nam je volja onesposobljena, gubimo slobodu. Budući da stid povezuje sve osjećaje, u disfunkcionalnoj je obitelji sloboda svima znatno umanjena. To je možda i najveća nesreća disfunkcionalnih obitelji. Grafičkim sam prikazima (slike 4.4., 4.5. i 4.6.) pokušao zorno predočiti ono što se događa sa sposobnošću izbora ako su nam osjećaji obuzdani i sputani. Bio sam slobodan te prikaze posuditi od Harveya Jackinsa, koji je na taj način u svojoj knjizi The Human Side of Human Beings (Ljudska strana ljudskih bića) predočio blokirane emocije. Jackins je razradio dobru metodu za izbavljenje blokiranih emocija iz prošlosti i nazvao je ponovnom procjenom. Grafički pri­ kazi koje sam od njega posudio temelj su njegove savjetodavne teo­ rije. Njegove sam crteže prilagodio vlastitim potrebama. Dok se Jackins usredotočio na blokirane emocije, mene je zanimalo kako emocionalno opterećena misao onesposobljuje ljudsku volju. Tako­ đer vjerujem da je, povrh onoga što u svojim crtežima opisuje Jack­ ins, prisutan i viši stupanj svijesti. Crteži su prilično grubi i stoga nikako nisu znanstveni uzorak. Čitatelju će omogućiti letimičan pogled na ono što se događa s vo­ ljom kad osjećaji preplave i blokiraju misli. Volji je potrebno oko, koje ima moć zapažanja, prosudbe, mašta­ nja i zaključivanja. Bez njega volja je zaslijepljena. Um se ne može služiti svojom sposobnošću zapažanja, prosudbe, zaključivanja i ma-

stanja ako je pod utjecajem jakih osjećaja. Baš te osjećaje, koji su je­ dan oblik energije, valja isprazniti kako bi um mogao učinkovito djelovati. Obuzdani i potisnuti osjećaji oblikuju zapreku koja trajno smeta učinkovitom zaključivanju. Tko god je doživio provalu bijesa ili je bio depresivan, iskusio je kako je teško razmišljati pritisnut snažnim osjećajima. Slika 4.4. prikazuje kako izgleda naš neiskusan razum u neop­ terećenom stanju. Sazdan od 3 bilijuna sklopki i 13 milijardi sta­ nica, naš je kompjutorski mozak sposoban dati nov i kreativan odgovor na svako novo životno iskustvo. Dok učimo, ulazni podaci dobivaju značenje i pohranjuju se u pamćenje. Novi se ulazni podatak uspoređuje s onim što je već poznato pa se ili pohranjuje kao takav ili postaje novim djelićem pohranjenog pamćenja. Događaje koje ne prepoznajemo, ne može­ mo prikladno pohraniti. Neprepoznatljiv događaj ima znak emo­ cionalnog pražnjenja i emocionalnog značenja. Um ne može djelo-

zdrav razum vanjski osjeti

veća svjesnost pravo ja intuitivna sposobnost

pamćenje podsvjesno

Ego

Slika 4.4. Neopterećen neiskusan razum

svjesno

{ um

vati opterećen osjećajima. Osjećaji su sposobnost koja nam omogu­ ćuje da naglas pročitamo osnovne potrebe i tjera nas da djelujemo. Ako je dijete napušteno tako što je zanemarivano, iskorišta­ vano, zlostavljano ili ugroženo zbog isprepletenosti odnosa, obično se postupa na jedan od sljedećih načina: (1) Stvaraju se mitologije koje bi trebale objasniti napuštanje. (2) Djetetu je protumačeno zbog čega je napušteno, što nema pravog smisla i postiđuje dijete. (3) Djetetu se govori da ne smije u osjećaje pretočiti ono što osjeća zbog napuštanja - obično strah, uvredu (tugu) i ljutnju. Upravo je svrha svih triju postupaka sputati prave djetetove osjećaje, a oni su srž njegova unutarnjeg ja. Mitologije su značenja koja dajemo događajima ili djelima kako bismo skrenuli pozornost s onoga što se doista događa. Primjerice, u obitelji čijoj je disfunkcionalnosti uzrok ovisnost o radu, lik o radu ovisnoga oca, koji zapravo emocionalno zanemaruje i napušta svoju djecu, žena/majka objašnjava rečenicom: "Otac za vas toliko radi jer vas voli i jer za vas želi priskrbiti." U drugome pak slučaju, otrovna pedagogija uvijek nalazi bezbroj razloga kojima opravdava iskorištavanje i zlostavljanje. Na primjer: "To činim zato jer te volim." ili "Mene boli više nego tebe." U trećemu slučaju, roditelji čiji su osjećaji sputani i potisnuti, ne znaju kako se nositi s osjećajima svoje djece. Majčinu vlastitu tugu potiče dječji plač. Zadaje joj bol. Stoga mama ne dopušta djetetu da plače. U svakome slučaju, to bolno iskustvo ne može se pohraniti jer se osjećaji ne smiju izraziti. Obuzdana i sputana energija poprima za­ mrznut oblik (vidi sliku 4.5.). U tom zamrznutom obliku stvrdnula se i kreativna inteligencija. Stvara se otponac koji radi poput tipke "on" na kasetofonu. Kad god

se nešto novo ili slično dogodi, počinje se vrtjeti stara snimka. Tu vidimo snagu i moć uvjetnog ponašanja. Poput Pavlovljeva psa, na poticaj se automatski odgovara. Na tome se temelje reakcije i ope­ tovane radnje. Prošlost opterećuje razum te onemogućuje nove i kreativne odgovore. Blokirani osjećaji preuzimaju od razuma spo­ sobnost zaključivanja i prosudbe. A učinak je kumulativan.

Neispražnjene emocije - zbog napuštanja Kad god se suočimo s novim iskustvom koje je donekle slično prvotnom nerazriješenom opterećenju, nešto nas tjera da stari do­ življaj ponovimo. Djelujemo kompulzivno; činimo one posve iste stvari kojima nikad nismo ništa postigli; izgovaramo riječi koje se ne priliče i obuzimaju nas snažni osjećaji koji su u potpunom raskoraku s onim što se doista događa. Poput grude snijega koja se kotrlja nizbrdo i postaje sve veća i veća. Ako su nas postidjeli, istupat ćemo u stidu i stida će biti sve

Neispražnjene emocije - zbog napuštanja

Slika 4.5. Zamrznuti obrazac blokirane energije

više. Kada stvorimo lažno ja kojim prikrivamo svoje skrovito, po­ vjerljivo ja, svaki će novi postiđujući događaj to lažno ja samo još učvrstiti. Svako novo iskorištavanje koje potakne ljutnju i tugu, pokreće one stare tipke i ona stara, zamrznuta ploča zasvira. Na tome se temelji ono što nazivamo pretjeranim reakcijama, Godi­ nama potiskivane i sputavane emocije jako opterećuju i umanjuju sposobnost razuma. Zamrznuti oblici postaju kronični. Kao da se tipka "on" zaglavila i ne može se ugasiti. To je ono što nazivam "internaliziranim stidom". Slika 4.6. prikazuje koliki je mali dio neop­ terećenog razuma preostao.

Onesposobljena volja Takvo opterećenje ozbiljno umanjuje sposobnost odlučivanja, jer da bi volja donijela odluku, potrebna joj je moć zapažanja, razum i mašta. Ljudska volja biva "onesposobljena".

Kronične zamrznute emocije sprečavaju rad 90% razuma. Iznova potaknuti, kompulzivno ponavljamo prvotni, nerazriješeni stres. Pohranjeni se osjećaj vrti kao pokvarena gramofonska ploča.

Slika 4.6. Kronične zamrznute emocije

Budući da je volja slijepa, nema mogućnosti izbora. Jedino što volji preostaje jest upotrijebiti sebe samu. Ako je netko voljan biti voljan, onda je doslovce samovoljan. Kako ističe Leslie Farber u svojoj knjizi The Ways of Will (Putevi volje), volja postaje ja. Svakim voljnim činom za volju volje, osjećamo se cijelim i potpunim. To je temelj impulzivnosti. Djelovati prema impulsu znači biti voljan sa­ mo zato što mogu. U svakom "voljnom činu" osoba se osjeća potpu­ nom. Samo voljom možemo postići osjećaj jedinstva sa svojim ja. Ako smo voljni samo biti samovoljni, postajemo grandomani. Izigravamo Boga. Ja-volja se razmahala. I kako sjajno ističe Farber, postali smo ovisnici o vlastitoj volji. Kao djeca prirodno smo samovoljni, grandomani i isključivi. Ne udovoljimo li emocionalnim potrebama (osobito potrebi da pre­ poznamo i izrazimo osjećaje), grandomanija nam je predodređena. Sva odrasla djeca iz disfunkcionalnih obitelji suočena su s prob­ lemom onesposobljene volje. U stvarnome životu to izgleda ovako: (1) Biti impulzivan, raditi bezrazložne stvari, biti naivan. (2) Teško odlučivati i donositi pogrešne odluke, osobito kad je riječ o tome kome pokloniti povjerenje. (3) Truditi se vladati onime čime se ne može vladati, npr. ovisnik vjeruje da može vladati svojom ovisnošću, žena vje­ ruje da može izliječiti ovisnika. Roditelji vjeruju da mogu vladati svojom djecom. Mi vjerujemo da možemo vladati svojim osjećajima. (4) Uvijek i od svega očekivati veličanstven doživljaj, savr­ šenu suprugu, ljubavnicu, dijete, roditelja, orgazam, itd. (5) Biti kompulzivan. (6) U svemu gledati samo krajnosti, crno ili bijelo, dobro ili loše, za mene ili protiv mene, ako me voliš, voliš sve kod mene ili me ne voliš.

Obiteljske uloge Već sam naveo da obitelji imaju krute ili isprepletene granice ili oboje pomalo. Članovi obitelji selektivno su odsječeni od mnogih svojih osjećaja i uloge su im krute, poput one Junaka, Žrtvenog janjca, Izgubljenog djeteta itd. Tih je uloga mnogo. Same po sebi uloge nisu loše i život nam je dodijelio brojne. U disfunkcionalnim obiteljskim sustavima uloge su različite. Nisu bi­ rane i nisu fleksibilne. Zahtijevaju ih prikrivene i otvorene potrebe obitelji kao sustava. Pomažu održati obiteljski sustav u ravnoteži. Ako je Tata radoholik i nikad nije kod kuće, jedno od djece će biti Mamin Emocionalni suprug jer za ravnotežu u sustavu potreban je bračni odnos. U alkoholičarskoj obitelji jedno će dijete biti Junak jer tom obi­ teljskom sustavu nedostaje dostojanstva. Ako u obiteljskom sustavu nema topline, jedno će dijete postati Čuvarem emocija te biti toplo i drago prema svima. Ako sustavom hara neizražena ljutnja i bol, jedno će dijete postati Žrtvenim janjetom i iskazivati svu tu ljutnju i bol. U svakome slučaju, osoba koja preuzima ulogu odriče se vlastitog, jedinstvenog svojeg ja. U disfunkcionalnim obiteljima, po­ jedinac postoji da bi sustav održao u ravnoteži- To je sudbina svakoga pojedinca u disfunkcionalnoj obitelji. Cijela je obitelj bolesna i svat­ ko se u njoj odriče svojega pravog ja zbog uloge koja drži obitelj na okupu. Svi su uzajamno ovisni. Svačiji je život odgovor na opasnost i nevolju koje donosi iskorištavanje, zlostavljanje, incest, nasilje, ovisnost o radu, poremećena prehrana, roditeljski bijes ili bolest, ma o kojoj je kompulzivnosti riječ. U svakome slučaju obitelji je nametnut neki oblik nadzora. Nad­ zor dolazi od onesposobljene volje i jedan je od glavnih obrambenih mehanizama stida. Osoba utemeljena na stidu nastojat će nadzirati sve odnose u kojima se nađe. Stid je osjećaj manjkavosti i bezvri-

jednosti. Tjera nas da se krijemo i živimo s tajnom. Moramo biti op­ rezni da nas nikad ne zateknu neoprezne. Trenutak neopreznosti mogao bi nas otkriti. A to je vrlo mukotrpno podnositi. Roditelji utemeljeni na stidu nadziru svoju djecu. Djeca iz obitelji utemeljenih na stidu drže se svojih krutih uloga i na taj način nadziru svoje roditelje. Biti uvijek Uslužan, uvijek biti Junakom, Buntovnikom, Savršenim djetetom, Žrtvenim janjetom itd. način je kako nadziremo obitelj koja nadzire nas. Preko te mahnite želje da sve imamo pod nadzorom na drugi ćemo način pokazati zašto su članovi disfunkcionalne obitelji predodređeni za ovisnost. Ovisnost je način da se izmakne nadzoru. Ovisnosti pružaju olakšanje i utjehu. U disfunkcionalnim obiteljskim sustavima članovi se međusob­ no oslanjaju i ovise jedan o drugome. Dovoljno je reći da ti suovisnici nemaju više vlastitih osjećaja, potreba i želja. Njihov je život odgovor na obiteljski jad. Svaki član disfunkcionalne obitelji prihvaća svoju ulogu. Uči koji su mu osjećaji potrebni za tu ulogu, a koji su nepoćudni. Na primjer, ja sam bio Junak svojeg obiteljskog sustava. Kao Junak, morao sam biti hrabar i jak. Morao sam naučiti ulogu u kojoj sam uvijek bio spreman i sposoban. Za tu sam se ulogu morao odreći straha i ra­ njivosti. Budući da su to bili moji pravi dijelovi - morao sam se odreći svojih dijelova. Taj je lik postao moje lažno ja. Bio je to čin u kojemu sam odglumio svoju isprepletenu ulogu zacrtanu u knjizi snimanja moje alkoholičarske obitelji. Nijekao sam vlastitu ovisnost o njima i napokon povjerovao da sam supersposobna osoba. Uloge su način da opstanemo u tom nepodnošljivom ozračju disfunkcionalne obitelji. One su obrambeni mehanizmi ega. Po­ staju dijelom sveukupne obiteljske nestvarne vezanosti. Mi smo sretna obitelj. Mi se volimo. Svaki član glumi svoje i pomaže su­ stavu da ostane zatvoren i krut. Svaki član na se preuzima dio mitologije obiteljskog transa. Svatko nesvjesno pristaje s drugima

dijeliti određeno stajalište i s njima poricati. Poricanje sačinjavaju obiteljske "laži od životne važnosti". Svaki član vjeruje da bi ot­ krivanje tih laži bilo za obitelj nepodnošljivo bolno i prouzročilo njezin raspad. To najživopisnije ocrtavaju incestne obitelji. Tajna i poricanje koje članovi incestne obitelji međusobno dijele jesu ono najstrašni­ je. Možda ništa tako dobro ne obilježava disfunkcionalne obitelji kao poricanje. Poricanje često opisujemo kao zavaravanje prisutno u transu disfunkcionalne obitelji. Usprkos činjenicama, zavaravaju se vjerom u mitove i u laži nužne za život, ili pak žive u zabludi da će, budu li se tako ponašali, sve biti drukčije. Tata nije pijanac; nikad ne pije ujutro premda pije svaku večer. Zavaravanje, zabluda i poricanje odnose se i na uloge našega lažnog ja. Sa svakom se ulogom toliko poistovjećujemo da bismo prošli i ispitivanje na detektoru laži. Naše je pravo ja već tako dugo zakopano u nesvjesnom obiteljskom transu, a mi vjerujemo da smo taj lik koji glumimo doista mi sami.

Kulturne i supkulturne granice Disfunkcionalni obiteljski sustav ima i treću granicu. Ona poput nevidljive crte okružuje cijelu obitelj. Nazivam je kulturnom ili supkulturnom granicom. Narodnosti i vjerske zajednice najčvršći su čimbenici ove vrste granice. Talijani, Grci, Irci, i drugi imaju svoja posebna pravila i "laži od životne važnosti". Isto tako i katolici, bap­ tisti, mormoni, Židovi, itd. Te supkulturne granice nadziru protok ulaznih i izlaznih informacija iz obitelji. Te granice određuju pona­ šanje prema "drugima" - strancima, onima koji ne pripadaju našemu

klanu. Te granice uvelike pridonose obiteljskom stupnju disfunk­ cionalnosti. Primjerice, jedna moja pacijentica, stroga kršćanska fundamentalkinja, uplela se u incestnu vezu s vlastitim ocem jer mu nije smjela i nije imala pravo protusloviti. Njezino tumačenje vjere kojoj je pripadala podupiralo je vjerovanje otrovne pedagogije - da smo vlasništvo svojih roditelja. Supkulturne granice uvelike pridonose zatvorenosti sustava. Nadziru znanje i informacije. Za izlazak iz disfunkcionalne obitelji najvažnije je biti svjestan zlostavljanja i disfunkcionalnosti. Ako vjera zabranjuje čitanje psiholoških djela koja su dio svjetovnog humanizma, tada ni u kojem slučaju nije moguće biti svjestan broj­ nih vrsta zlostavljanja i iskorištavanja te obiteljske disfunkcije. Stoga se disfunkcionalni obiteljski sustavi odlikuju time da što se više nastoje promijeniti, to više ostaju kakvi su i bili. Do njih ne dopiru nove informacije koje bi slomile stara vjerovanja što u kibernetičkom sustavu oblikuju kružne zavojnice povratne sprege. Ako su ro­ ditelji svetost i moramo ih poštovati bez obzira na sve, ne smijemo čak ni razmotriti mogućnost da nas možda iskorištavaju i zlostav­ ljaju. Otvorena pravila koja uzrokuju disfunkcionalnost pravila su otrovne pedagogije. Ta pogrešna pravila koja roditelji nose u vlastitoj psihi i koja se tamo vrte kao magnetofonska traka, uzrok su roditel­ jske disfunkcionalnosti. Tim pravilima roditelji odgajaju sebe. Bez kritičkog propitkivanja i obnavljanja, prenose ih na svoju djecu. Ona su poput kliconoše. Dodajte tome i roditelje u poodmakloj fazi ovisnosti i napon raste. Opisani uobičajeni postupci u disfunkcionalnim obiteljima mo­ gu se sažeti u sklop prikrivenih pravila koja djeluju nesvjesno i stvaraju nevolje u obitelji. To su:

1. NADZOR Čovjek mora stalno imati pod nadzorom sva međusobne od­ nose, osjećaje i osobno ponašanje. To je glavno pravilo svih disfunkcionalnih, na stidu utemeljenih obiteljskih sustava. Nadzirati sve najvažnija je obrambena strategija stida. Kada su osjećaji pod nad­ zorom, spontanost se posve gubi. Nadzor daje svakome članu obi­ telji osjećaj moći, predvidljivosti i sigurnosti. Želja da sve imamo pod nadzorom što graniči s ludilom, to ludilo nadziranja je oblik teške nesposobnosti volje, jer se njome nastoji volji oduzeti ono što joj se ne može oduzeti, odnosno temeljnu nesigurnost i nepredvidivost. 2. PERFEKCIONIZAM Budi uvijek u pravu u svemu što činiš. Neumoljivost poput onog "uvijek moraš biti u pravu" nalazimo i u ostalim mjerilima koja štite višenaraštajni obiteljski sustav. Može se odnositi na intelektualno postiguče ili vlastitu moralnu krjepost ili pak na uspon u duštvu i bogatstvo, itd. Perfekcionističko pravilo uvijek podrazumijeva i na­ metanje mjerila. To pravilo ima i natjecateljsko obličje. Biti iznad, bolji od drugih, tim se pravilom prikriva stid. Članovi toga sustava svesrdno izbjegavaju ono što je loše, po­ grešno ili manje vrijedno. Strah i izbjegavanje negativnog načelo je po kojemu uređuju život. Žive u skladu s vanjskom slikom. Ostva­ ruju se prema predodžbi koju su stvorili o sebi. Time se trajno odva­ jaju od svojega ja. Zaokupljeni su budnim motrenjem vlastitih post upaka u nekoj situaciji, dok se istodobno preispituju iznutra. "Ho­ ću li uspjeti prijeći?" "Jesam li dobro razumio?" Neprestano sebe uspoređuju s nekim vanjskim mjerilom nastojeći mu biti ukorak. Nijedno drugo pravilo ne vuče tako snažno u beznađe kao ovo. Ideal je umna tvorevina. Ideal je idealan, i nije realan. Ideal nema stida

jer ne dopušta pogreške. Sjetite se onoga što sam rekao o stidu kao zdravome ljudskom osjećaju. Stidom spoznajemo svoju konačnost i nepotpunost. Stid nam dopušta da se smijemo svojim pogreškama. Stid nam kazuje da su povratni odgovor i ljudsko društvo stalna potreba. Stidom spoznajemo da nismo Bog. Stidom spoznajemo da smo ljudi. Držeći se perfekcionističkih pravila, upadamo u beznađe. 3. KRIVNJA Za neostvarene planove krivimo sebe ili druge. Okrivljavanje je još jedan oblik prikrivanja stida. Okrivljavanjem prikrivamo stid ili stid projiciramo na druge. Budući da se osoba utemeljena na stidu ne može osjećati ranjivom ili potrebitom a da se pritom ne stidi, krivnjom automatski izbjegava svoje najdublje osjećaje i pravo ja. Krivnja održava ravnotežu u disfunkcionalnom sustavu kad nadzor izostane. Životna spontanost i nepredvidljivost ne priznaju nadzor. Kriv­ njom obično ponovno uspostavljamo tek prividnu kontrolu. Kriv­ nja podupire trajni proces postiđivanja. Budući da se svi bojimo ra­ njivosti i razotkrivanja, okrivljujemo druge i tako ih postiđujemo. 4. USKRAĆIVANJE PET SLOBODA Kloni se osjećaja, moći zapažanja, misli, želja i maštanja, osobito onih negativnih poput straha, samoće, tuge, uvrede, odbijanja i potrebe za osloncem. Znači, pridržavaj se perfekcionističkog prav­ ila. "Ne smiješ misliti, osjećati, željeti, zamišljati, vidjeti i čuti onako kako to činiš. Moraš vidjeti, čuti, osjećati, misliti, zamišljati, željeti onako kako to očekuje i zahtijeva perfekcionistički ideal."

5. PRAVILO "NI RIJEČI" Ne govori otvoreno o osjećajima, mislima ili doživljajima koji ot­ krivaju bol i samoću disfunkcionalnosti. Ovo je pravilo prirodna posljedica pravila broj četiri. Uskratiti izražavanje znači zadati po­ gubnu ranu ljudskosti. Ljudska bića su simbolične životinje koje govore i izražavaju se simbolima. Simboličnim djelovanjem mašte stvaramo nov život i postavljamo nove granice. 6. STVARANJE MITOVA Gledaj uvijek svjetliju stranu. Preobliči povredu, bol i jad tako da bi drugima skrenuo pozornost s onoga što se zapravo događa. Tako se održava ravnoteža. Sustav ostaje zatvoren i krut. Ma tko ljuljao čamac, neće ga prevrnuti i poremetiti status quo. 7. NEPOTPUNOST Ne dovršavaj poslove. Neka bitke i nesuglasice traju godinama. Ovo se pravilo može očitovati na dva načina: trajnom borbom i su­ kobom bez izgleda da će se ikad riješiti. Ili pak upletanjem i povla­ đivanjem - suglasni da nikad nema nesuglasica. U obitelji vlada borba ili povlađivanje, ali dodirnih točaka nema. Članovi su stalno uznemireni i zbunjeni. 8. NEPOUZDANJE Ne očekuj pouzdanost u odnosima. Ne vjeruj nikome i nećeš se razočarati. Budući da roditelji, dok su bili djeca, nisu zadovoljili svoje potrebe za osloncem, svoju neispunjenost prikrivaju nestvar­ nom vezanošću, prividom da su dovoljni sami sebi. Držeći se po strani i neovisno (zidom ograđene granice) ili iskazujući svoju po­ trebitost i ovisnost (isprepletene granice), svi su emocionalno od-

sječeni i nepotpuni. Nitko na učinkovit način ne uspijeva zadovo­ ljiti svoje potrebe. Na slici 4.7. sažeto je prikazan presjek disfunkcionalne obitelji. Pregledno su složeni tipovi disfunkcionalnih obitelji o kojima će biti riječi u sljedećim trima poglavljima. Krute uloge nisu navedene pre­ cizno; jednostavno su navedene. To je podsjetnik koji vam pomaže da otkrijete sebe. Većinu današnjih ljudskih disfunkcionalnosti mo­ guće je opisati pojmom kompulzivnosti. Nasilje, seksualni pore­ mećaji, poremećaji prehrane, emocionalne i vjerske ovisnosti boljke su koje ljudima razaraju život. Pa pogledajmo.

Ovisan o: alkoholu, lijekovima, drogi poslu moći seksu hrani vjeri kockanju bijesu

NE

Ovisnik

Suovisnik PRISNOST

Ovisan o: ovisniku zabrinutost tuga pobožnost

Uloge: savršen(a) suprug(a) može sve mučenik posrednik svetac

Uloge: prestupnik žrtva buntovnik obiteljsko žrtveno janje

1. Sustavna zabluda i poricanje 2. Idealiziranje roditelja - nestvarna vezanost 3. Mahnita želja da sve bude pod nadzorom - ludilo nadziranja 4. Unutar naraštaja (prenosi se) 5. Pohvalu valja zaslužiti 6. Krute uloge 7. Zatvoreni sustav 8. Krute obiteljske granice 9. Tajne - pravilo "ni riječi"

mamino žrtveno janje tatina glavna žrtva neuspješan obilježeni bolesnik ovisnik zamjensk(a) suprug(a) čuvar

mala princeza izgubljeno dijete buntovnica savršena mamina prijateljica svetica ljepotica mamina pomagačica junakinja

povjerenik pobožan vragoljan drazestan klaun svijetla točka superuspješan športski tip pomiritelj

Kompulzivnost/ovisnost

11.

Perfekcionizam

12. Zamrznuti osjećaji

Uloge djece u obitelji junak mali roditelj žrtva (tjelesna bolest) roditeljev roditelj tatin prijatelj obiteljski savjetnik pobjednik genij

10.

13. Postiđivanje/okrivljavanje tatino žrtveno janje žrtvovani obiteljski sudac nasilnik maskota gubitnik bolesnik obiteljsko žrtveno janje izvor problema

Svi članovi obitelji su međusobno ovisni - oni su ovisnici Slika 4.7. Presjek disfunkcionalnog obiteljskog sustava

14. Kažnjavanje/popustljivost 15. Nezdravo natjecanje/suparništvo 16. Uloge koje dodjeljuje sustav (pojedinac postoji zbog potreba obitelji - nema izbora) 17. Krute ili isprepletene granice ega, kulturne granice, granice unutar obitelji

Sažetak Zabluda i poricanje. Disfunkcionalne obitelji poriču svoje pro­ bleme. Tako se problemi nikad ne rješavaju. Takve obitelji usto uskraćuju pet sloboda svojim članovima. Poremećaj yina i yanga. U disfunkcionalnoj obitelji nema bliskosti. Zbog tog zrakopraznog prostora nastaje disfukcionalnost. Utemeljenost na stidu. Nefunkcionalne obitelji utemeljene su na stidu. Roditelji su internalizirali svoj stid i bestidno se ponašaju prema svojoj sjeći. Djeca se često stide svoje obitelji. Nepromjenljive, zamrznute i krute uloge. Uloge nameću potrebe obiteljskog sustava. Djeca se odriču onoga što jesu i brinu se da zadovolje potrebe sustava. Nediferencirani ego. Članovi disfunkcionalnih obitelji zapleli su se u međusobne granice. Ako se Mama boji, svi su u strahu. Osje­ ćaju za ostale. Potrebe žrtvovane za sustav. Članovi disfunkcionalne obitelji ne mogu zadovoljiti svoje pojedinačne potrebe. Pojedinačne se po­ trebe guraju u stranu zbog potreba sustava. U disfunkcionalnoj obitelji gotovo je uvijek prisutna blaga ljutnja i tjeskoba. Povlađivanje ili sukob. Način komuniciranja u disfunkcionalnim obiteljima jest ili otvoren sukob ili suglasnost da nema nesu­ glasica (povlađivanje). Prave dodirne točke su rijetkost. Prevladava zajedništvo. Pojedinačne su razlike žrtvovane zbog po­ treba obiteljskog sustava. U disfunkcionalnim obiteljima pojedi­ nac postoji zbog obitelji. Disfunkcionalnu obitelj nije lako napu­ stiti.

Neopoziva pravila. U nefunkcionalnim obiteljima pravila su kruta i nepromjenjiva. Obično su to nadzor, perfekcionizam i krivnja. Postavlja ih otrovna pedagogija. Otvorene tajne. Otvorene su tajne sastavnica za život važne laži koja obitelj drži zatvorenom. Otvorena je tajna ono što svatko zna, a svi se pretvaraju da ne znaju. Nepromjenljivi zatvoreni sustav. Svatko svojom ulogom nastoji nadvladati nevolju koja vlada sustavom. Koliko god se uživljavali u ulogu, sustav se ne mijenja. Francuska poslovica "Plus ça change, plus c'est la même chose." (što se više mijenja, to više ostaje nepromijenjeno) sažeto opisuje škripac u kojemu se nalazi zatvoreni obiteljski sustav. Apsolutna i grandomanska volja. Najveća nesreća disfunkcionalne obitelji jest ta da je volja svih njezinih članova onesposob­ ljena. Nadzor je plod onesposobljene volje. Poricanje sukoba i frustracija dovodi ih u situaciju u kojoj su voljni biti samovoljni. Time se stvara privid da nešto poduzimaju kako bi razriješili problem. Jedan od načina da se osjete cijelima, a zapravo su podijeljeni. Nedostatak granica. Članovi disfunkcionalne obitelji odriču se svojih granica ega da bi se obiteljski sustav održao. Odreći se granica ega jednako je kao odreći se identiteta.

5 Kompulzivne obitelji Podsjetnik kako ste izgubili sebe i postali odraslim djetetom alkoholičarske obitelji Otvorene tajne. Svatko zna da postoje, a nitko ne bi smio znati da svi znaju. Nakon dugih i gorkih 17 godina odanosti alkoholu, prije 21 go­ dinu začepio sam bocu. Posljednja stvar u koju bih povjerovao kao dijete jest da ću postati alkoholičar. Brojne sam noći zaspao u plaču zbog očeve odanosti piću i osjećaja napuštenosti. Ležao sam u pos­ telji, ukočen od straha, čekajući da se noću vrati, u neizvjesnosti što će se dogoditi. Mrzio sam alkoholizam i sve što uz to ide. Danju i noću bio sam opsjednut njegovim pijančevanjem. A u tridesetoj, nakon što sam već gotovo 10 godina učio za svećenika, dobrovoljno sam završio u bolnici da bih se liječio od alkoholizma! Ma kako paradoksalno zvučalo, djeca alkoholičara često i sama postaju alkoholičari. Ako i ne postanu alkoholičari, vjenčat će se za alkoličara ili osobu koja je kompulzivna/ovisna o nečem drugom.

Ovaj paradoksalni uzorak odraslih osoba iz alkoholičarskih obi­ telji više od svega ostalog pokazuje kako je istinita tvrdnja "obitelj je sustav". Prije desetak godina jedno je po jedno odraslo dijete počelo shvaćati da su obitelji iz kojih potječu odgovornije za neke poje­ dinosti u njihovim životima nego oni sami. Tako je, pod vodstvom Roberta Ackermana, Claudie Black, Sharon Wegscheider-Cruse i Janet Woititz, nastao i pokret Odrasla djeca alkoholičara (the Adult Children of Alcoholics - ACoA), koji se širi po cijeloj zemlji. Taj je pokret i u razmišljanju o obitelji kao sustavu načinio divovski korak naprijed. U prvih deset godina svog oporavka od alkoholizma nisam još ništa znao o fenomenu odrasle djece. Zdravorazumski sam amater­ ski plivao tumačeći obiteljski sustav. U svoja sam teološka preda­ vanja za odrasle koja sam održavao u episkopalnoj crkvi u Houstonu ugradio djela Virginije Satir, Jaya Haleya i Ronalda Lainga. Ali, nisam shvaćao vezu s vlastitom alkoholičarskom obitelji iz koje sam potekao. Mislio sam da su moja sklonost uzbuđenjima, pre­ danost da ugađam ljudima i neprestano tražim pohvalu, moj pret­ jerano razvijen osjećaj odgovornosti, velike poteškoće u zbližava­ nju, moj mahnito kompulzivni način života, velika kritičnost prema samome sebi, zamrznuti osjećaji, neprestano izigravanje dobroga dečka i silna potreba da sve imam pod nadzorom bili samo trikovi ličnosti. Nisam ni sanjao da su te osobine uobičajene u odraslih ljudi koji su kao djeca živjeli u alkoholičarskim obiteljima. Moja je kompulzivnost imala za život štetne posljedice. Kompulzivno sam radio, kupovao, pušio i jeo. I premda sam se opo­ ravljao od alkoholizma, zapravo sam još uvijek bio kompulzivan. Ta me spoznaja navela da potražim dodatan lijek za svoju, još uvijek ovisnu ličnost. Istraživanje kemijske ovisnosti i osobito pokret ACoA pomogli su mi da shvatim prirodu kompulzivnosti i kako se ona unosi u dis-

funkcionalne obiteljske sustave. Činjenica da djeca iz alkoholičar skih obitelji imaju zajedničke osobine razotkriva podložnu struk­ turu poremećaja. Ovisničko, kompulzivno ponašanje ili vezivanje za ovisnika Zabluda i poricanje Nemilosrdno prosuđivanje sebe i ostalih Nedostatak dobrih granica Toleriranje neprikladnog ponašanja Neprestano traženje priznanja i pohvale Poteškoće u uspostavi bliskih odnosa Natovarujete si krivnju kad nešto samostalno odlučite Lažete i onda kad biste isto tako jednostavno mogli reći istinu Reakcija češća od akcije Onesposobljena volja Bezuvjetna privrženost Otupjelost Pretjerano reagiranje na promjene nad kojima nemate nadzora Osjećaj da se razlikujete od drugih ljudi Zabrinutost - pretjeran oprez Nerazvijen osjećaj vlastite vrijednosti i internalizirani stid Brkanje ljubavi i samilosti Pretjerana ozbiljnost Poteškoće u dovršavanju poslova Pretjerano oslanjanje na druge i užasnutost od napuštanja Život žrtve Zastrašenost srdžbom i kritičnošću Mahnita želja da sve bude pod nadzorom - ludilo nadziranja Pretjerana odgovornost ili potpuna neodgovornost Iz ovog je podsjetnika jasno da djeca alkoholičara ne reagiraju samo na alkoholičarevu odanost piću. Ono na što reagiraju jesu pitanja odnosa, ljutnje, nadzora, emocionalne nedostupnosti ovis-

nika. Te su osobine odgovor na traumu zbog napuštanja i postiđivanja koja je prisutna u alkoholičarskim obiteljima. U djece taj stid ima korijene u lošim odnosima s roditeljima. Popis osobina koje sam naveo pokazuje da je glavni problem koji imaju odrasla djeca alkoholičara problem odnosa. S pomoću tih osobina također spoznajemo korijene kompulzivnosti. Svjetska je zdravstvena organizacija definirala kompulzivno/ovisničko ponaša­ nje kao "patološki odnos prema svakoj promjeni raspoloženja s po­ gubnim posljedicama." Sklonost patološkim odnosima ukorijenjena je i predodređena ro­ diteljskim napuštanjem. Pogledajmo popis osobina. Ovisničko, kompulzivno ponašanje ili vezivanje za ovisnika. Vaše je ponašanje bilo ili jest kompulzivno/ovisničko. U vezi ste ili ste bili u vezi s kompulzivno/ovisnom osobom. Zabluda i poricanje. Idealizirate roditelje, a ta je idealizacija ute­ meljena na nestvarnoj vezanosti. Idealizirate roditelja koji nije ovis­ nik. Minimalizirate i poričete osjećaje i utjecaj koji na vaš život i/ili na život vaše djece ima vaša trenutačna veza. Nemilosrdno prosuđivanje sebe i ostalih Nedostatak dobrih granica. Vi pijete aspirin kad vašu suprugu (a) boli glava. Ne znate gdje završavaju vaši osjećaji, a gdje počinju tuđi. Svima dopuštate da vas dodiruju ili nikome ne dopuštate da vas dodiruje. Vaše se mišljenje ne mijenja bez obzira na to s kim ste. Toleriranje neprikladnog ponašanja. Pretpostavljate da znate što je normalno. U sadašnjoj vezi tolerirate ono za što ste prije govorili da ne podnosite i da nikad ne biste trpjeli. Vjerujete da ste imali manje-više normalno djetinjstvo. Neprestano traženje priznanja. Dodvorni ste i ulagujete se, učinit ćete bilo što samo da biste se svidjeli. U prvotnim ste vezama druge izluđivali potrebom da saznate što oni misle o vama.

Poteškoće u uspostavi bliskih odnosa. Brkate bliskost s isprepletenošću, a vezu sa skladom. Vjerujete da osoba koju volite, voli isto što i vi. Privlače vas pogubne veze, a zdravi, postojani, brižni ljudi vas odbijaju. Sabotirate sve odnose koji postaju prebliski. Natovarujete si krivnju kad nešto samostalno odlučite. Osjećate krivnju kad god se zauzmete za sebe, kad ste u nečem određeni i kad tražite ono što želite. Osjećate krivnju i zato što ste se oporavili a ostatak obitelji nije. Lažete i onda kad biste isto tako jednostavno mogli reći istinu. Uhvatite se u bezrazložnoj laži, a mogli ste jednako lako reći i istinu. Ili, posve suprotno od toga - doslovce se držite istine. Reakcija češća od akcije. Vaš se život sastoji od reakcija koje se redaju jedna za drugom. Pretjerano reagirate - kažete ono što nije prikladno, osjećaji su vam u raskoraku s onim što se doista zbiva. Provodite previše vremena brinući se i podsjećajući se na ponašanje drugih, nemate vremena za sebe. Onesposobljena volja. Kompulzivni ste, impulzivni, tvrdoglavi, grandomani, pretragični, sve želite imati pod nadzorom i teško do­ nosite odluke. Nastojite vladati onime čime se ne može vladati. Bezuvjetna privrženost. Ostajete vjerni pogrešnoj prosudbi čak i kad ste se uvjerili u suprotno ili niste privrženi nikome. Otupjelost. Psihički ste tupi. Poričete svoje osjećaje. Ne znate što osjećate i ne znate kako biste osjećaje izrazili čak kad biste i znali što osjećate. Pretjerano reagiranje na promjene nad kojima nemate nadzora Osjećaj da se razlikujete od drugih ljudi. Nikad niste osjećali stvarnu pripadnost. Uvijek ste zbunjeni. Potajno ste ljubomorni i zavidni što su drugi normalni. Zabrinutost - pretjeran oprez. Stalno ste na oprezu. Obuzima vas bezimeni strah i stalno očekujete katastrofu. Imate osjećaj da nad

vama lebdi zla kob. Nervozni ste i lako vas je preplašiti. U godišnjem odmoru uživate najviše kad je za vama i kad pokazujete slike! Nerazvijen osjećaj vlastite vrijednosti i internalizirani stid. Kao ljudsko biće osjećate se manjkavo. Krijete se preuzimajući ulogu Čuvara, Superodgovornog, Junaka, Zvijezde, Junakinje, Savršenog. Perfekcionist ste, nadzirete sve, tražite moć, kritični ste i sve osuđu­ jete, bijesni ste, puni potajnog ili otvorenog prijezira, skloni ogova­ ranju i napadanju onih koji nisu nazočni. Brkanje ljubavi i samilosti. Privlače vas slabići. Svesrdno poma­ žete ljudima koji u vama bude samilost. Vezujete se za one koje mislite da možete popraviti. Brkate samilost i ljubav. Pretjerana strogost i ozbiljnost ili sušta suprotnost. Mračni ste i rijetko se prepuštate zabavi. Život su problemi, a ne spontanost. Perfekcionist ste i preodgovorni. Ili ste pak neodgovorni i nikad ništa ne shvaćate dovoljno ozbiljno. Poteškoće u dovršavanju poslova. Teško vam je bilo što započeti. Kad jednom započnete, teško se zaustavljate. Ozbiljne poslove, po­ put završetka studija, nikad ne privedete kraju. Pretjerana ovisnost, oslanjanje na druge i užasnutost od napu­ štanja. Ostajete u pogibeljnoj, ozbiljno disfunkcionalnoj i za vas štetnoj vezi. Teško vam je s bilo čime raskinuti. Ostajete u poslu koji nema budućnosti. Posesivni ste, sumnjičavi te ustrajni i ovisni o vezama - s bračnim drugom, ljubavnikom, djecom, prijateljima. Život žrtve. Bili ste tjelesno, spolno i osjećajno iskorištavani/zlostavljani. Živite ulogu Žrtve i bez obzira na to gdje se nalazite, osjećate se žrtvom. Privlače vas druge žrtve. Zastrašenost srdžbom i kritičnošću. Vama upravljaju ljutnja i pri­ jekor. Sve ćete učiniti samo da se netko na vas ne bi ljutio ili vas kudio. Odreći ćete se svojih potreba samo da ta ljutnja i prijekor prestanu.

Mahnita želja da sve bude pod nadzorom - ludilo nadziranja. Bojite se ispustiti uzde. Sve nadzirete pravdajući se da želite biti "od pomoći". Zastrašuje vas osjećaj da vam stvari izmiču nadzoru. Iz­ bjegavate svaku osobu i svaku situaciju kojima ne možete vladati. Pretjerana odgovornost ili potpuna neodgovornost. Preuzimate odgovornost za sve i svakog. Pokušavate riješiti tuđe probleme čak i kad to od vas nitko ne traži. Ili pak izbjegavate svaku odgovornost, a od drugih očekujete da budu odgovorni za vas. Iz ovog je popisa moguće vidjeti na koji je način netko disfunkcionalan samo zato što živi u alkoholičarskoj obitelji. Popis će nam pomoći da uočimo uzroke svog kompulzivnog ponašanja. Alkoholičarska je obitelj kompulzivna obitelj. Svakoga u tom sustavu pokreće patnja zbog nesposobnosti da udovolji svojim potrebama. Život osobe u alkoholičarskoj obitelji može se usporediti sa životom u koncentracijskom logoru. I poput onih koji su preživjeli koncentracijski logor, odrasla djeca alkoholičara (ACoA) u sebi nose ono što se može usporediti sa simptomima posttraumatskog stresa. Zapravo, pogledamo li popis tegoba koje osjećaju ratni veter­ ani ili bilo koje druge žrtve neke ozbiljne traume, otkrit ćemo da su brojni posttraumatski simptomi usporedivi s brojnim osobinama odrasle djece alkoholičara. Djeca koja žive u alkoholičarskim obite­ ljima, ako nisu bila liječena, prenose te osobine posttraumatskog stresa u budući život.

Napuštanje Zbog kronične patnje koja je prisutna u alkoholičarskoj obitelji, svi se u toj obitelji nastoje na neki način prilagoditi tom kroničnom Stresu. Svi postaju pretjerano oprezni, zabrinuti i kronično pre-

strašeni. U takvu okruženju nitko nije u mogućnosti udovoljiti svo­ jim osnovnim, ljudskim potrebama. Svi su međusobno ovisni. Glavna posljedica ovoga kroničnoga stresa jest napuštanje. Uz to što alkoholičar stvarno fizički napušta obitelj, drugi je oblik na­ puštanja zanemarivanje djetetovih osnovnih potreba. Uz dijete, zbog djeteta u toj obitelji, nije nitko. Nema ogledanja i odraza koji će potvrditi djetetu da je ono dragocjeno niti ima nekoga na koga bi se dijete moglo osloniti. Ako je tata alkoholičar, mama je ovisna o tati - mama je suovisna. Ne može udovoljiti potrebama svoje djece jer je i sama ovisnik. Budući da su oba roditelja ovisnici, oboje su potrebiti i uteme­ ljeni na stidu. Dvoje potrebitih, na stidu utemeljenih ljudi ne mogu pružati ljubav i biti uzorom ljubavi prema samome sebi. Normalno dijete ima zdrave narcističke potrebe, ali tim potre­ bama u alkoholičarskoj obitelji nije moguće udovoljiti. Stoga se svako dijete okreće prema unutra, prema nestvarnoj vezanosti sa svojim roditeljima (zabluda i poricanje), da bi se na kraju prepustilo udovoljavanju samome sebi i lijekovima protiv boli. Treći oblik napuštanja nalazimo u zlostavljanju. Alkoholičarske obitelji njeguju sve vrste zlostavljanja. Budući da alkohol popušta kočnice i ruši sve otpornike između misli i izraza, fizički, seksualni i emocionalni udarci u alkoholičarskim su obiteljima svakodnevnica. Prema nekim procjenama dvije trećine odrasle djece alkoholičara trpjelo je tjelesno nasilje. Oko 50% incestnih očeva su alkoholičari. Alkoholičarske su obitelji isprepletene. To je još jedan oblik napuštanja djece. Kako se alkoholičarski brak sve više zapleće u zamku, djeca su uhvaćena u mrežu potreba obaju roditelja, baš kao i potreba obiteljskog sustava za cjelovitošću i ravnotežom. Priroda ne trpi zrakoprazni prostor. Kad je obiteljski sustav neuravnotežen, djeca nastoje stvoriti razvnotežu.

U mojoj obitelji tata nikad nije bio prisutan. Kad mi je bilo 11 godina, od njega više ništa nismo mogli očekivati - kao da ga nema. Ja sam bio najstarije muško dijete u obitelji. Sustavu je trebao muž. Postao sam majčin emocionalni suprug (Zamjenski suprug). Nije to mama tražila, to je tražio sustav. Ujedno sam postao "malim rodite­ ljem" svojemu bratu jer je sustavu bio potreban otac. U trinaestoj sam mu ja davao džeparac. U jednoj drugoj obitelji koja mi se obratila za pomoć, kako se kod supruga alkoholizam pojačavao, tako je najstarija kći postala ma­ mino Žrtveno janje. S njom je mama bila noseća kad se udala. Za­ pravo, zbog nje su se mama i tata vjenčali. Kad je mama spoznala da je tata neodgovorni alkoholičar, svoju je ljutnju iskaljivala na dje­ vojčici. Drugo dijete nisu bili planirali. Dječak se rodio igrom slučaja i to u vrlo disfunkcionalnom braku. U utrobi se osjećao emocionalno na­ puštenim. Postao je Izgubljeno dijete u obitelji. Doslovce je od rodi­ telja dobio poruku: "Nestani, ne možemo podnijeti još jedno dijete." U alkoholičarskim obiteljima uzor discipline su disciplinski od­ gajatelji koji sami nisu disciplinirani. Pravila otrovne pedagogije nude opravdanje za brojne takozvane disciplinske postupke. Vrlo malo od toga je stvarno disciplina. Posljedica je to roditeljske razdraženosti i bijesa prema vlastitu životu. Uglavnom nema veze s djetetom, tj. nije joj uzrok djetetovo ponašanje niti bi pomoglo da se dijete popravi. Kažnjavanje je često i obično neprimjereno. Ro­ ditelji su uzor neprimjerenosti. K tome, djeci roditelji ne poklanjaju ni vrijeme ni pažnju niti im daju smjernice, a to im je potrebno barem 15 godina. Ta su djeca napuštena. Iz napuštanja proizlazi kompulzivnost. Budući da djeca neprestano trebaju roditelje, budući da im potrebe nisu zadovo­ ljene, ona rastu s pukotinom u duši. Tijela im rastu i poprimaju oblik tijela odrasle osobe. Izgledaju odrasli i govore kao odrasli, ali u njima

se i dalje skriva nezasitno malo dijete koje nije zadovoljilo svoje potrebe. Pukotina u duši je gorivo koje pokreće kompulzivnost. Takva osoba traži sve više i više ljubavi, pažnje, priznanja, cuge, novca itd. Porivi proizlaze iz praznine. I budući da ne možemo opet postati dijete i ne možemo vratiti film unatrag pa opet imati mamu i tatu, potrebama koje kao dijete imamo nije moguće udovoljiti. S njima se je moguće nositi kao s potrebama koje su reciklirane u odraslome životu. No, moguće im je udovoljiti samo kao potrebama odraslog.

Kompulzivna obitelj općenito Upotrijebio sam alkoholičarsku obitelj kao prototip kompulzivne obitelji. Nekadašnja su istraživanja kemijski ovisnih obitelji po­ čela i u drugim tipovima obitelji otkrivati disfunkcionalni ustroj. Proučavanjem alkoholizma i obitelji alkoholičara došlo se do čita­ vog niza kompulzivnih/ovisničkih uzoraka, kojima je moguće ob­ jasniti druge disfunkcionalne obitelji. Uzorak je bio jasan. Ljudi utemeljeni na stidu stvaraju potrebite brakove i podižu obitelji u kojima se djeca postiđuju napuštanjem. Viktimizirana djeca iz tih brakova postaju jednako tako kompulziv­ na i ciklus se nastavlja. Otrovna se pedagogija, sa svojom nejednakošću u odnosu tipa gospodar/rob, pojačava u obiteljima u kojima su roditelji ovisnici. Međutim, ti su se ovisnici odali ovisnosti jer ih je otrovna peda­ gogija odbacivala i poricala njihove potrebe. Glavni krivac je otrov­ na pedagogija. Moć, kontrola, perfekcionizam, kritičnost, prijezir, krivnja, bijes, sve su to načini interpersonalnog prenošenja stida. Roditelji koji prikrivaju stid vlastitim obrambenim mehanizmima ega utemelje-

nim na nestvarnoj vezanosti, vlastitim krutim ulogama i ovisno­ stima, postaju bestidni. Hineći da znaju sve, kudeći, nadzirući, osu­ đujući, okrivljujući i kažnjavajući, takvi roditelji izigravaju Boga. Takvo bestidno ponašanje u djece nužno izaziva stid. Uzmimo, primjerice, bijes. Bijes je uobičajena pojava u alkoholičarskim obiteljima. Uobičajen je i u ovisnosti. Bjesoholik može unijeti disfunkcionalnost u sve djeliće obitelji baš kao i otac alko­ holičar. Bijes ima samoobrambenu funkciju, štiti od razotkrivanja i djelatno ne dopušta drugima da se približe. Primjerice, otac naokolo pije i zabavlja se. Nekoliko je dana izostao s posla. Kada se pojavio, šef ga je pošteno izgrdio. Dolazi kući postiđen zbog svojega pona­ šanja. Uto ugleda bicikl svoga sina nasred dvorišta. Poziva sina i iskaljuje na njemu bijes, služeći se pritom pravima otrovne peda­ gogije. To spontano ponašanje omogućuje ocu da bude zadovoljan sobom (obavlja svoju očinsku dužnost) i udalji se od boli koju mu zadaje vlastiti stid. Sin pak preuzima na sebe očev stid jer ga je otac postidio. Bijes je obrambena strategija kojoj je svrha postidjeti sina i pretvorivši stid u nešto drugo (bijes), očev stid umanjiti. Budući da je u obitelji alkoholičara stid sveprisutan, interpersonalni prijenos stida je neprekidan proces. Otrovna pedagogija za­ pravo podupire roditelje u njihovoj strategiji interpersonalnog pre­ nošenja stida. Otrovna pedagogija potiče i promiče moć, nadzor, krivnju, kriticizam i perfekcionizam. Djeca idealiziraju roditelje putem nestvarne vezanosti i tako na svoju djecu prenose bijes, bol, osamljenost i stid zbog vlastite napuštenosti. Umjesto da ih vrate tamo odakle su došli i gdje im je mjesto, oni ih šalju dalje. Vjerojatno ste primijetili da riječi kompulzivno i ovisničko rabim kao sinonime. Riječ ovisnost je često ograničena na nepravilan odnos prema kemijskim tvarima (nikotin, hrana, droge) s prirođenom spo­ sobnošću stvaranja ovisnosti. Premda je razlika donekle jasna, ona

pokriva i ostala ovisnička ponašanja, poput ovisnosti o radu, bijesu, uzbuđenju, seksu itd. Kladim se da je kemijska struktura promjena ponašanja prouzročenih seksualnim uzbuđenjem, kockarskim uzbu­ đenjem, poslovnim uspjehom, vjerskim zanosom, osjećajem pravič­ nosti, zaljubljenošću, slična kemijskoj promjeni koju uzrokuju droge. Što se mene tiče, sve su ovisnosti način da se izbjegnu neprihvatljivi osjećaji. A to izbjegavanje ima pogubne posljedice. Otkrili smo da krizu u obitelji uzrokuje podupiranje stida s po­ moću napuštanja. Stid stvara kompulzivno/ovisničko ponašanje ko­ je prevladava u našoj kulturi. Već sam naveo neke statističke po­ datke o raširenosti alkoholizima, poremećene prehrane, tjelesnog nasilja, incesta i seksualnog zlostavljanja. Veći dio naše kulture je ovisan jer još uvijek primjenjujemo odgojna pravila od prije 150 go­ dina i to u svijetu koji su upravo ta pravila osramotila.

Kompulzivna/ovisnička ponašanja Uvjeren sam da najveći ljudski problemi dolaze od kompulzivnog/ovisničkog ponašanja. Ovisnosti sužavaju vidike i onesposobljuju volju. Poneseni smo i ne možemo vladati sobom. Život više nije svjestan izbor, nego slučajnost koja se proteže naraštajima. Više nismo slobodni. Pogrešno je vjerovanje da su ovisnici samo nasilni narkići iz mračnih i zabačenih ulica te pijanci koji posrću po cesti. Ovisnost dotiče živote većine ljudi u našoj kulturi. Kao predsjednik Programa za zlouporabu droge otkrio sam vrlo stereotipno shvaćanje ovisnosti. Dok smo se bavili tinejdžerima koji su zlorabili kemikalije, istodobno smo se bavili njihovim roditeljima i obiteljima. Svuda oko sebe nailazio sam na ovisnost o radu, vjersku ovisnost, prehrambene poremećaje, međusobno ovisne ovisnike, ro-

ditelje koji su ovisnici o svojoj djeci, ovisnike o cigaretama, bjesoholike itd. Znao sam da definiciju ovisnosti valja proširiti. Znao sam da kad bi ljudi mogli prepoznati vlastitu kompulzivnost - povezati životno pogubne odnose s doživljajima zbog kojih mijenjaju raspoloženje, zajednica bi se možda zabrinula nad tom sveprisutnom krizom. Ovisnost je svaki patološki odnos prema bilo kojem doživljaju koji mijenja raspoloženje s pogubnim posljedicama. Patološki odnos od­ ređuju razni oblici napuštanja. Za nesposobnost uspostave zdravih odnosa kriv je stid, jer stid uvijek dovodi do loših odnosa. Kad se sruši interpersonalni most između skrbnika ili osoba koje im omo­ gućuju da prežive, djeca su uvjerena da nemaju pravo osloniti se ni na koga. Prestaju vjerovati sebi i drugima. Odaju se nestvarnoj vezanosti i samougadajućim oblicima ponašanja. Uspostavljaju pa­ tološke odnose. Patološki podrazumijeva neki oblik zavaravanja u vezi. Zabluda i poricanje bit su ovisničkog kompulzinvog ponašanja. U stanju poricanja poričemo da je ono što netko radi doista štetno, njemu ili dru­ gima. Zavaravajući se, ustrajno vjerujemo da se ono što se događa zapravo ne događa unatoč činjenicama. Firestoneova "nestvarna vezanost" oblik je zavaravanja i poricanja. Za mene su sve ovisnosti ponovna uspostava nestvarne vezanosti. Nestvarna se vezanost ponovno uspostavlja na nekoliko načina. Ona prati veličanstven osjećaj zaljubljenosti; zanos da smo dobri i pravični; seksualno osvajanje i orgazam; osjećaj ispunjenosti jelom; izmijenjeno stanje svijesti potaknuto gladovanjem; čar posjedova­ nja novca i stvari; opijenost drogom. U svim oblicima kompulzivnog/ovisničkog ponašanja na pozornicu ponovno stupa iluzija po­ vezanosti. Nismo sami; prebrodili smo odvajanje i samoću. Zabluda i poricanje ne dopuštaju "pravo na patnju" koja prati osjećaj boli prouzročen prazninom i samoćom. Ovisnici podcjenjuju učinke

svoje kompulzivnosti u životu. Pojednostavljuju za život pogubne posljedice svojeg ponašanja. Kompulzivni/ovisnički oblici ponašanja nisu biti gladan, žedan, biti "rogonja" ili trebati posao. Tiču se promjene raspoloženja. Po­ mažu nam da svladamo vlastite osjećaje. Odvraćaju nas ili mijenjaju način na koji osjećamo, tako da više ne osjećamo samoću i prazninu zbog napuštanja i stida. Promjene raspoloženja razbibrigom i zabavom u našoj se kulturi uglavnom ne priznaju. Promičemo naporan rad i natjecateljski duh. Bogobojazan smo narod. Okrenuti smo športu i njegujemo niz vrsta zabave, kojima teži i na kojima nam zavidi cijeli svijet. Sve te aktiv­ nosti mogu se pretvoriti u ovisnosti. Sve do jedne omogućuju da se prepustimo navali adrenalina i uzbuđenju, da se rastresemo od osje­ ćaja svake vrste. Najdrastičniji primjer vjerojatno je kockanje (tvrdi se da je 10 do 13 milijuna ljudi ovisno o kockanju). Jer, kockarima je "kockanje zabava". Činjenica jest da nas sve aktivnosti mogu rastresti i razono­ diti pa stoga i promijeniti naše raspoloženje. U nas su glavni oblici ovisnosti radna i vjerska ovisnost.

Emocionalne ovisnosti Emocije mogu biti ovisničke. Jednu emociju možemo zamijeniti drugom, manje bolnom. Muškarce često uče da zamijene strah srdž­ bom. Gotovo svi poznajemo nekog srditog čovjeka. Takvi su ljudi internalizirali svoju ljutnju. Muškarci trebaju biti ratnici. Ratnici moraju biti iznimno jaki i posve dorasli. I najmanji navještaj nedoraslosti umanjuje im muškost. Muškarci se boje osjećaja nedoraslosti i prikrivaju ga srdžbom. Srdžba daje osjećaj moći. Nedoraslost je odlika slabosti. Jedne sam se ljetne večeri vratio s posla, a žena me na vratima dočekala s viješću da nam se pokvario rashladni uređaj. Bila je

sredina ljeta, vlažno i nepodnošljivo vruće. U glavi mi je brujalo: "Pravi muškarac zna popraviti uređaje." Budući da ne znam po­ praviti ništa mehaničko, osjećam se nedoraslim. Ne znam čak ni gdje se nalazi naš rashladni uređaj. Pa umjesto da kažem: "Joj, draga, pa to je užasno. Idemo u hotel i pozovimo nekoga da to popravi," ljuto sam rekao: "Što si opet učinila? Mogu li se uopće na tebe osloniti?" Ljutnja odaje dojam snage, strah pak kukavičluka. Ovaj primjer pokazuje kako srdžba djeluje kao modifikator raspolo­ ženja. Svaki osjećaj može skrivati ovisnost o drugim osjećajima. Žene često plaču kad su ljute. Netko se pak posve prepušta tuzi. Siguran sam da poznajete neku "Gospu od sedam žalosti" - osobu koja je uvijek tužna. To je oblik ovisnosti. Kemikalije, aktivnost i emocije djelotvorni su načini da ne osjećamo ono što osjećamo. Prisjetimo li se da je napuštanje uzrok kompulzivnosti, lakše ćemo shvatiti zašto želimo promijeniti raspoloženje. Napušteni, osjećamo se odbačeni, osamljeni, tužni i ljuti. I, naravno, postiđeni. Poslije, kad se stid internalizira, svi su nam osjećaji sputani stidom. Dakle, osjećati znači osjećati stid, osamljenost, tugu, bol i srdžbu. Duboko internalizirani stid je mukotrpno bolan. Stoga želimo promijeniti raspoloženje.

Poremećaji u razmišljanju Postoje i drugi načini izražavanja kompulzivnosti. Neki poreme­ ćaji u razmišljanju izvrstan su način da se rastresemo i presiječemo osjećaje. Opsjednutost zabrinutošću, prežvakavanjem, zadubljivanjem do u najsićušnije potankosti, uopćavanjem i sažetim razmišlja­ njem, način je sputavanja osjećaja. Proganjajuće su misli u središtu svih kompulzivnosti. Oblike razmišljanja u seksualnog ovisnika nazivamo pohotom. Seksualnom se ovisniku satima po glavi motaju pohotne misli prije nego što se preda svom obrednom ponašanju - kruženju ulicama u potrazi za

seksualnim uzbuđenjem, kupnji pornografskog časopisa ili iznajmljivanju pornofilma, potrazi za malodobnom žrtvom. Pohota je ovisnički dio ovisničkog procesa. Bitan oblik svake kompulzivnosti jest njezin za život štetan oblik. Za život štetan znači da kompulzivno, ovisničko ponašanje uzrokuje osobnu disfunkcionalnost. Kompulzivnost ne dopušta osobi da vlas­ titom, temeljnom ljudskom sposobnošću udovolji svojim potreba­ ma. Kompulzivnost preuzima svu ljudsku energiju. Mogućnosti iz­ bora su sužene. Sloboda je izgubljena. Volja onesposobljena. Oso­ bom vladaju porivi, život joj je bespomoćan i neukrotiv. Bez slobode lišeni smo ljudskih osobina. Shakespeare je napisao: "Oh, Bože, zar čovjek mora progutati svog neprijatelja. Zar moramo se s radošću, zadovoljstvom, neprikriveno i uz odobravanje pretvoriti u zvijeri." Lišeni mogućnosti izbora, postajemo poput životinja, živimo iz­ vana. Kompulzivnost je stanje unutarnje jalovosti. Potpuno se eksternaliziramo, "ne razmišljamo o sebi i nemamo unutarnji život". Kako netko tko se kao ljudsko biće osjeća manjkav i nepotpun, može imati unutarnji život? Stid ne dopušta ovisniku da se udubi. Pravo ja je izgubljeno i krije se iza krinke lažnoga ja. Kompulzivnost se odnosi i na loše navike koje nakon nekog vre­ mena postaju poroci. Filozofi o navikama govore kao o drugim nara­ vima. Dobre navike su vrline koje su snaga našeg identiteta. Loše su navike mane koje mogu zavladati našim životom i potpuno ga preu­ zeti. Navike se osobito ističu u euforičnim promjenama raspolo­ ženja poput onih izazvanih drogom, šećerom ili seksom. Droga i hrana još dodatno utječu svojom prirođenom kemijskom snagom. Te kemikalije same po sebi izazivanju ovisnost. U 15 godina rada s malodobnim ovisnicima o drogi nisam sreo nijednoga koji je bio to što nazivam samo kemijskim ovisnikom. Ko-

liko god bile jake brojne droge koje se trenutačno prodaju, osobito kokain i crack, još nikad nisam imao posla s ovisnikom koji nije imao "pukotinu u duši". Osobno sam se oporavljao 21 godinu i dosad nikad nisam upoznao osobu koja se liječila od ovisnosti o ke­ mijskim sredstvima, a da nije imala probleme napuštenosti. Odrasloj djeci iz disfunkcionalih obitelji ništa nije važnije od toga da povežu oskvrnuće napuštanjem sa svojim disfunkcionalnim ponašanjem i problemima prouzročenim napuštanjem. Primjerice, u podsjetniku za Odraslu djecu alkoholičara svaki je oblik pona­ šanja odgovor na oskvrnuće. Napuštanje vrijeđa i oskvrnjuje naša prava, naše granice i potrebe. Naše oskvrnuto pravo ja ostaje u skrovištu jer smo izgubili vezu između onoga što se dogodilo i odgovora na ono što se dogodilo. Budući da nestvarna vezanost idealizira naše mučitelje, jedino što možemo zaključiti jest da je naše neurotično, disfunkcionalno po­ našanje odraz nas samih, a ne njih. Kao što kaže Terry Kellog: "Doista pomaže kad osjetimo odgovor na nasilje, kad posve jednostavno znamo da se te reakcije odnose na ono što se dogodilo, a ne na to kakvi smo zapravo." Ova je spoznaja početak svakog oporavka. Kad to jednom shvatimo, mit o idealiziranim rodi­ teljima nestaje i jasno nam je da nismo loši, manjkavi ili nepotpuni. Zaključio bih ovo poglavlje kratkim predstavljanjem četiriju tipo­ va kompulzivnih obitelji. Svaka je obitelj složeni presjek ljudi koje sam savjetovao, ljudi koji su sudjelovali u mojim radionicama i ljudi iz mojega života. Svi su prerušeni i na taj sam im način zaštitio osobne granice ega. Istodobno, te osnovne karakteristike odražavaju ono što se događa u stvarnim obiteljskim sustavima od krvi i mesa. Četiri tipa kompulzivnih obitelji jesu: kemijski ovisnici; obitelj s poremećenim prehrambenim navikama; vjerski ovisnici i ovisnici o radu. U slje­ dećim će poglavljima biti riječi o seksualnoj ovisnosti, tjelesnom zlostavljanju, emocionalnom nasilju i uzajamnoj ovisnosti.

Kemijska ovisnost Jesse je otac, alkoholičar je i ovisnik o seksu. Te dvije ovisnosti često idu zajedno. Vlastiti otac ga je napustio i Jesse je bio nepri­ mjereno vezan za majku. Imao je dva očuha. Obojica su bili alko­ holičari. Jedan od njih je tjelesno zlostavljao Jessea i njegovu majku. Majka je provodila otrovnu pedagogiju sputavajući seksualne osje­ ćaje i srdžbu svojega sina. Jesse je vrlo pasivan agresivac. Učili su ga da se pravi muškarac ne boji i ne plače. U šesnaestoj godini upoznao je Jessicu. Ostala je u drugom stanju i oni su se vjenčali. Jessica je bila neprimjereno vezana za svojega oca, a majka joj je bila odraslo dijete alkoholičara, žrtva incesta, ovisna o bolesti, veći dio svojega života provodila je u postelji. Za Jessicu i njezinih sedam sestara otac je bio svetac. Zapravo, Jessicin je otac bio popustiljiv, dopuštao je ženi da bude ovisna ho­ dajući na prstima i prilagodivši život njezinim osjećajima, potre­ bama i željama. Jessicina je obitelj djelovala vrlo pristojno. Nikad nisu izostali s mise. Pokazivali su samo dolične osjećaje. Jessica i Jesse su imali troje djece. Njihovo prvo dijete (razlog nji­ hovog vjenčanja) Gweneviere rodilo se kad je Jessici bilo 16 godina. Nije bila željeno dijete i to je od rođenja osjećala. Postala je Izgub­ ljeno baš kao i Superuspješno i Preodgovorno prvo dijete. Bila je mamino Žrtveno janje i to je osjećala cijeloga života. Rano se za­ poslila. Dva puta se udavala i razvodila, oba su joj muža bili ovisnici, a sada leži u kroničnoj depresiji izolirana od svih. Mrzi muškarce kao što su ih mrzile njezina majka, tete i baka. Još je uvijek izgubljena i vrlo zbunjena, ne zna kako promijeniti svoj život. Jack se rodio 13 mjeseci poslije. Bio je prvo muško dijete u dva naraštaja i u njega je bio uperen nesvjesni seksualizirani bijes dvaju naraštaja žena koje su mrzile muškarce. Postao je obiteljski Skrbnik.

Jesse je, odavši se alkoholu, napustio svu svoju djecu. Jack se nepri­ mjereno vezao za Jessicu i glumio Zamjenskog supruga. Jack je također bio Superodgovoran i Superuspješan. Preuzeo je i ulogu Skrbnika pomažući baki, tetama i mami. Poslije je svoj otuđeni bijes zbog toga što je Jessici morao biti emocionalnim su­ prugom i skrbiti se o obitelji, "izrazio" odavši se i sam alkoholu. Po­ tajno je počeo piti u trineastoj godini, a u petnaestoj je već postao ozbiljno ovisan i nekoliko je puta potpuno izgubio svijest u alko­ holu. Unatoč tome Jack je preuzeo ulogu Junaka, jer bio je predsjed­ nik razreda i predvodnik u srednoj školi. Nakon prve godine studija Jack je odlučio postati svećenikom i živjeti u celibatu. To mu je jamčilo ulogu neprimjerene vezanosti i ulogu junaka. Ovisnost mu je uništila duhovnički poziv. Potražio je pomoć i otrijeznio se. Oženio se zbog ženine trudnoće, i tako po­ novno uprizorio vjenčanje Jessea i Jessice. Imao je dvoje djece i živio u ne baš prisnoj vezi sedam godina. Jack se nakon toga priključio ()drasloj djeci alkoholičara i još je s njima. Treće je dijete, Jacob, također bilo Izgubljeno dijete - slučajno su ga začeli. Pojavio se kad je disfunkcionalnost Jessea i Jessice bila na vrhuncu. Bio je treće dijete pa u sebi nosi svu osamljenost i tugu te bračne veze. Jacob je bio i Zaštićeni, Gweneviere i Jack su mu postali Mali roditelji u nadi da Jacob neće iskusiti bol obiteljske traume. A Jacob se zapravo osjećao toliko napuštenim da to napu­ štanje i sam ponavlja - ode i samo nestane. Oženio se u sedamna­ estoj, trudnom djevojkom, opet ponovivši prizor vjenčanja Jessea i Jessice. Također se oženio odraslim djetetom, imao je troje djece, baš kao i njegovi roditelji, poslije ih je napustio, baš kao što je to učinio i njegov otac. Njegova je najstarija kći postala Superodgovorna i Mali roditelj svojim sestrama, a potom Roditelj vlastitim ro­ diteljima. Druge dvije kćeri odale su se drogi.

To je klasičan primjer kako alkohol ovlada životima svih članova obitelji. Svako je dijete postalo dvostruki ovisnik - ovisnik o Jesseovu alkoholizmu i Jessicinoj suovisnosti (njenoj ovisnosti) o Jesseu. Svi su ti ljudi isprepleteni, odrekli su se svoje jedinstvenosti i osob­ nosti. Liječiti treba cijelu obitelj. Netko je procijenio da svaki alkoholičar utječe na život pede­ setero ljudi. Promatranje alkoholičarske obitelj tijekom više nara­ štaja najbolje će pokazati kako alkoholizam utječe na obitelj.

Ovisnost o jelu Jake Orange je pravi proizvod otrovne pedagogije. Autoritaran je, krut i vlada svojim osjećajima. Nastoji vladati i osjećajima svih koji ga okružuju. Jack je iznimno uspješan. On je, osim toga, ovisnik o radu i zaradio je milijune dolara. Jake je pljunuti otac. Jake se oženio Jonelli čija je majka bila kruta i autoritarna. Jonelli je prava dama. Obrazovana je, a bila je i Miss koledža. Tijelo bi joj bilo savršeno kad ne bi bilo problema debljine. Premda nije de­ bela, stalno se bori i opsjednuta je poremećenim prehrambenim navikama debeo/mršav. Toliko je zaokupljena mislima debeo/mršav da osjeća blagi oblik depresije, a zapravo je ljuta na samu sebe. Ljuta je na sebe što se nikad nije suprotstavila majci, što je ostala u braku koji je već nakon dva mjeseca željela napustiti. Jonelli je, uz to, ovisna o Jakeu. Opsjednuta je time kako je on grozan. Sate i sate prijateljicama priča o njemu. Nema ni vremena osjetiti što doista osjeća. Jake i Jonelli imaju četvero djece. Dvije djevojčice i dva dječaka. Djevojčicama je 14 i 12, a dječacima 8 i 2 godine. Četrnestogodišnja Priscilla je anoreksična. Težina joj varira iz­ među 25 i 35 kilograma. Stalno niječe i poriče prisutnost problema.

Njezina se anoreksija pojavila istodobno kad je otac saznao da je majka imala ljubavnika. Anoreksično je stanje trajalo dvije godine. Kod mlađe sestre obiteljsko se stanje očitovalo u poteškoćama u školi. Osmogodišnjak nije športski tip, povučen je i debeo. Dvo­ godišnjeg je pak dječaka otac želio jer u njemu je vidio još jednu priliku. Jonelli je beskrajno potištena zbog tog djeteta. Priscilla je nakon liječenja počela jesti, ali je potajno bulimična. Priscilla je na usluzi obitelji. Služi da bi se izgladio brak njezinih roditelja. U sebi nosi majčin neizraženi bijes i preuzela je nadzor nad obitelji. Majčin bijes izjednačuje s hranom. Priscilla se boji toga bije­ sa. Dakle, ako jede, neće mu moći umaći, svakako će ga osjećati. Gladovanjem i povraćanjem mijenja raspoloženje. Krutost i strogu autoritativnost svojega djetinjstva odražava u strogim i okrutnim postupcima prema sebi samoj. Otac još uvijek nastoji držati uzde, ali je očito potresen i duboko razočaran vlastitom nesposobnošću da ičime vlada. Cesto osjeća da bi se najradije ubio. To je klasična slika obitelji s poremećenim pre­ hrambenim navikama. Mamini problemi s težinom zapravo su neizražena ljutnja, njima prikriva povrijeđenost i tugu zbog vlastita dje­ tinjstva. To je djetinjstvo ponovno uprizorila udajom za osobu koja mora svime vladati, poput njezine majke. Anoreksična kći izjednačuje hranu i osjećaje. Dakle, izgladnji­ vanje je pravi način da se zataška strašan bijes koji prikriva osamljenost, bol i tugu koju cijela obitelj nesvjesno osjeća. Anoreksična kći obuzdava oca, baš kao i cijelu obitelj. Osigurala je da se majka i otac neće razvesti. Treće je dijete Izgubljeno dijete. Slučajno je začeto. U sebi nosi osamljenost i zasebnost u bračnim odnosima svojih ro­ ditelja. Ima četrdeset kila previše i jede da bi ispunilo prazninu koju osjeća. U toj su obitelji svi ovisni i svi se trebaju liječiti. Dopustite da skrenem raspravu na tip obitelji koja izvana djeluje posve dobro, a duboko u sebi prikriva patologiju. U alkoholičarskim

obiteljima i u onima s poremećajima prehrambenih navika patolo­ gija je otvorenija i očitija. Takve su obitelji očito loše i nedvojbeno su u nevolji. Djeca su prihvatila jasne uloge kojima održavaju sustav u ravnoteži. U sljedeća dva primjera roditelji djeluju dobro i naizgled nisu u nevolji. Njihovo je ponašanje prihvatljivo, posve u skladu s društvenim standardima. Što je obiteljska patologija prikrivenija, skrivenija, to su članovi obitelji zbunjeniji i ludi. U jednome takvom uzorku mama je ovisnica o vjeri. Teško je su­ kobiti se s nekim tko se podigao na pijedestal, tko izgleda i postupa kao svetac. U drugome primjeru tata je vrlo uspješna javna ličnost. Izgleda poput savršene "desetice" u američkom smislu. Pa ipak, obje su obitelji krajnje disfunkcionalne. Djeca su zatočenici prikrivenog obiteljskog sustava. Budući da je jedan od zadataka djece u sustavu razotkriti prikriveno, djeca izra­ žavaju patologiju sustava.

Vjerska ovisnost Pevilia Purple je udana za Biffa. Biff je trgovački putnik. Imao je nekoliko ljubavnica i ovisnik je o seksu. On je klasičan primjer "dobrog, starog druga". Napredovao je u poslu toliko da je postao di­ rektor za jedno šire područje. No, zapravo je lijen, sanjar u duši, ko­ jemu je draže "bacati liru" negoli biti prisan s nekim. Pevilia je emocionalno Biffova majka. Kuću održava besprije­ korno čistom i izvrsna je kuharica. Neprestano prigovara, svima čita bukvicu, citira Bibliju, gnjavi i katkada podivlja. Biff izlazi iz kuće čim se ukaže prilika, premda je kod kuće samo tri vikenda u mje­ secu. Pevilia potpuno upravlja svima i svime što joj je u vidokrugu. Strastveno je religiozna. Promijenila je crkvu nekoliko puta. Razlog

je uvijek bio isti - crkva nije dovoljno dosljedna Bibliji. Napokon je pronašla duhovnoga vođu koji je po njezinu mišljenju pravi Božji poslanik. On svakodnevno tumači Bibliju sa samozvanom vjero­ dostojnošću. Ne pripada nijednoj sekti, jer sekte su vražja posla. Os­ tali sljedbenici toga duhovnoga vođe tvrde da je zaslužan za neko­ liko čudesnih ozdravljenja. Pevilia svaki dan vodi svoje dvije kćeri, Susie i Sue Ellen na pre­ davanja iz Biblije. Njima je 9 i 12 godina. Dvanestogodišnju Sue El­ len seksualno je zlostavljao njezin šesnaestogodišnji brat Raldo, koji je ovisnik o drogi. Raldo se šest godina liječio od homoseksualnosti, posljednje je tri godine proveo u programima za odvikavanje od droge. Nepopravljiv je, a k tome su ga još izbacili iz škole. Tu je i drugi dječak, Billy, kojemu je šest godina i još jedna, starija kći, Maggie, kojoj je 19. Maggie je uzorna kći. Na prvoj je godini studija. Premda nije "preporođena" kršćanka poput svoje majke, ona je stroga kršćanka. Pet je godina hodala s dečkom s vjeronauka. Doslovce se nikad nije poljubila. Uvijek je bila čista odlikašica, pa joj je nakon mature pri­ pala oproštajna riječ. Nastoji biti savršena. Mlađi je sin Billy sklon naglim provalama bijesa. Za to obično krive šesnaestogodišnjaka koji također lako prasne. Raldo i Biff, koji je također sklon bijesu, godinama su se ozbiljno tukli šakama. Biffu Raldo nikad nije bio drag, pa se nije nimalo ustezao. Pevilia se šest godina i sama liječila sve dok nije spoznala da je te­ rapija oblik svjetovnog humanizma. Tri je godine odlazila u bračno savjetovalište gdje je govorila samo o Biffu. Godinama je nastojala upravljati Raldovim liječenjem. Savjetovali su joj da ga smjesti u cen­ tar za odvikavanje, ali ona to ne bi mogla podnijeti. Ona mu je omo­ gućila ovisnost jer mu je davala novac, pisala isprike bez pokrića dok je još bio u školi i branila ga. Seksualno zlostavljanje sestre potpuno su zataškali. To je bila obiteljska tajna sve dok je Sue Ellen nije počela

"otkrivati" opsesivno kompulzivnim ponašanjem prema spolnim bo­ lestima. Prođe li pokraj najobičnijeg ili pak striptiz bara, dobije histe­ rični napadaj u strahu da se možda zarazila veneričnim klicama. Usprkos svemu Pevilia se neprestano smiješi. Zahvaljuje Bogu na nesreći koju joj je poslao, jer stalno joj i uvijek iznova tumače kako je to siguran znak da je Božja miljenica. Pevilia o tome ne razgovara s djecom niti s bilo kim drugim. Ona uvijek zna što je pravo i odlučno, ali blago im to daje na znanje. Kad su djeca povrijeđena, ona ih tješi citatima iz Biblije i moralnim opomenama. Ova je obitelj kompulzivna. Mama je ovisna o ushićenju i osje­ ćaju pravičnosti koje doživljava u molitvi, moralizirajući nad Bib­ lijskim tekstovima ili u vjerskim obredima. Tim se osjećajem do­ brote koristi da bi se otrgla osjećaju osamljenosti, razočaranosti, tuge i ljutnje. Uloga joj je biti dobra i pravična - Sveta mama. Djeca je i zovu sveticom. Mama je usto ozbiljno suovisna. Opsjednuta je mužem i djecom. Toliko je zaokupljena brigom o drugima da nema vremena osjetiti vlastitu osamljenost i prazninu. Muža je odgajala nadmoćna majka, koja je sve držala pod nadzo­ rom. Rano se razvela od Biffova oca i stalno ga je ogovarala. Svaki put kad bi Biff zatražio novac ili bilo što za što je trebao novac, majka je krivila oca. Seksualno je zlostavljala Biffa time što mu je neprestano omalovažavala oca. Strpala ga je u isti koš sa svim mu­ škarcima "koji misle penisom". Biff se razvio u neodgovornu osobu samo se vucarao i tragao za zabavom. Najstarija kći Maggie snizuje visoku temperaturu braka svojih roditelja time što je "Savršena". Ona je poput robota, uvijek u pravu. Okrenuta je prema cilju i Superuspješna. Raldo, sin koji se odao drogi, obiteljsko je Žrtveno janje. On izra­ žava prikriven bijes svojih roditelja. Snizuje visoku temperaturu koju je podigla međusobna udaljenost i krajnja osamljenost u braku nje-

govih roditelja. U sebi nosi očevu potajnu ovisnost o seksu, baš kao i očevo nerazriješeno seksualno zlostavljanje koje je iskazao sa ses­ trom. Njegova navodna homoseksualnost povezana je s očevim nes­ vjesnim osjećajem napuštenosti od vlastitog oca, baš kao i sa sada­ šnjim, Biffovim napuštanjem Ralda. Raldo treba muškarca. Svojom homoseksualnošću odvraća obitelj od njezinih temeljnih problema. Sue Ellen je žrtva u obitelji. Ona je treće dijete i potpuno je zbunjena. Uloga joj je da sačuva brak svojih roditelja. Zato je preu­ zela ulogu Žrtve. Doba najveće prisnosti između Pevilie i Biffa jest vrijeme kad su suočeni s problemima Sue Ellen. Četvrto dijete, Susie, Izgubljeno je dijete. Slučajno je začeta. Pevilia odbija sve me­ tode kontrole rađanja. Kaže - nisu po Bibliji. Susie nastoji biti sa­ vršena i nikoga ne uznemiravati. Igra se sama. Za Biffa je ona nje­ govo "dobro dijete". Pevilia je zove Božjim darom. I mali Billy već u sebi nosi bijes sustava koji izražava na svoj način. Sportski je tip, pa je tata, kad je kod kuće, prema njemu osobito pažljiv. Pevilia se katkad zapita, potajno, najiskrenije, iz dubine srca, je li stvarno istina da je Bog osobito voli. Zapravo, posve je zbunjena nerazmjernom "milošću" kojom ju, čini se, obasipa život. O svojim sumnjama ne želi prigovoriti. Obitelj je ozbiljno bolesna i svima je potrebno liječenje.

Ovisnost o radu Mickey i Matilda White žive u najraskošnijem dijelu grada. Mili­ junaši su. Oboma je to drugi brak. Imaju dvoje vlastite djece i još svako od njih ima dijete iz prijašnjeg braka. Mickey je predsjednik velike proizvodne tvrtke koju je utemeljio njegov djed. Djed je umro u 89. "nakon napornog radnog dana".

"Sve je dane svojega života proveo radeći", rečenica je koja se u obitelji često čuje. Premda je Mickeyju zlo kad to čuje, ipak je rado javno citira kad govori o Whiteovom poduzeću. Mickeyjev je tata još živ i svakog dana dolazi na posao. I djed i tata su bili ženskari pa su to prenijeli na svoje sinove, jer to je znak pravoga muškarca. Mickey ima petero braće, trojica su partneri u tvrtci. Najmlađi je posve ogrezao u alkohol, a drugi je sin vjerski fanatik. Mickey je u posao krenuo pod velikim pritiskom da postigne ono što su postigli njegov otac i njegov djed. Na početku je radio na društveno prih­ vatljiv način, od devet do pet i katkada subotom. Polako je tijekom godina počeo sve duže i duže raditi. Devet do pet je postalo pet do devet. Subote su bile dan za razonodu, s mušterijama. I premda Mickey govori kako voli svoju obitelj, grozi se nedjelje. Mickeyjevoj kćeri iz prvoga braka postavljena je dijagnoza granična ličnost. Nekoliko se puta liječila u najotmjenijim psihija­ trijskim lječilištima. Trenutačno je pod psihoaktivnim lijekovima. Mickeyjeva je prva žena bila "bijesna kravetina" koja ga je ne­ prestano optuživala da spava sa svima. Pretjerano je štitila dijete i iskoristila ga protiv oca. Dijete je bilo svjedokom najžešćih emocionalih bitaka između mame i tate. Mickey se tijekom razvoda i tijekom zajedničke terapije s kćerkom još predanije bacio na posao. Matilda je posve različita. Odgojena je kao savršena dama. Di­ plomirala je s pohvalom na uglednom sveučilištu. Dobrovoljno radi u nekoliko bolnica i potpredsjednica je juniorske lige. Stalno brani muža pred njihovim dvama sinovima i svojom kćeri. Djeca, kojima je 13, 12 i 10 godina, vole svoga tatu i vole biti s njim. Samo što njega nikad nema. Ne ispunjava obećanja o zajedničkom ribolovu ili golfu. Dječaci ne smiju biti srditi jer tata se za njih muči. Mama ih stalno podsjeća na puste igračke i obilje što ih okružuje, a plod je ta­ tinog mukotrpnog rada. Kad im to govori, oni se osjećaju krivi.

Najstariji je sin športska zvijezda. Tata sponzorira njegove utak­ mice. Najmlađi je sin nespretan, nenatjecateljski i nesportski tip. Oba su sina loša u školi. Mickey vjeruje u strogu disciplinu. Često kaže da se "tinejdžerska drogaška pošast" može razriješiti napornim radom i strogom tje­ lesnom disciplinom. Mickey djeluje sigurno, pokatkad čak i arogantno. Ali ispod površine krije se osoba utemeljena na stidu. Nije bio dobar športaš, i nije bio fakultetski bistar. Šakom je izudarao prijatelja koji mu se ru­ gao da bez očeva novca nikad ne bi uspio. Uvijek je u sebi sumnjao bi li uspio samo vlastitim snagama. Otac ga je tjelesno zlostavljao (da od njega napravi muškarca). Mickeyja su, dok je bio dijete, ver­ balno postiđivali. Mickey i Matilda bili su seksualno disfunkcionalni gotovo svih 15 godina braka. Njihova se disfunkcionalnost ponajprije odnosi na "nedostatak želje". Nijedno ne osjeća želju za drugim. O tome se ne govori. U svemu drugom Matilda je savršena supruga. Izvrsna je domaćica i sve goste zadivljuje velikodušnom gostoljubivošću. Njezino je dijete, Suzette, kojoj je 13 godina, priznalo da se devet godina kompulzivno samozadovoljavala. Ona također ima pore­ mećene, opsesivno/kompulzivne navike čistoće i ritualno se pere prije i poslije škole. Mickey je najslavniji među laicima u svojoj vjerskoj zajednici. On i cijela obitelj odlaze u crkvu svake nedjelje. Djeluju kao savr­ šena obitelj. Nedavno je najstariji sin odbio poći u crkvu. Otada su nedjelje postale bojno polje. I kod kuće je Mickey stalno zaposlen. Stalno nešto radi. Njegovo temeljno uvjerenje jest da jesi ono što radiš. Njegova je žena strašno suovisna. Nikad se ne poziva na sebe. Uvijek govori u množini. Stalno je zaposlena - zabrinuta je, razvozi djecu, daje upute kućnim pomoćnicama, dobrovoljno radi, dogovara prijame. Svojoj djeci ne

dopušta nijednu drugu emociju, osim dviju pozitivnih - radosti i odlučnosti da se postigne cilj. Sva su im djeca neuspješna, osim najstarijeg sina, koji je us­ pješan u športu. On je obiteljska Zvijezda, i poput svojega oca, do­ bro se osjeća kad igra. Matildina kći pati od teške depresije i poremećaja u razmišljanju. Mlađi sin je Izgubljeno dijete i tatino Žrtveno janje. Mickey se zaklinje da neće na njega bjesnjeti, no ipak to uvijek i ponovno čini. Mickeyeva kći je Žrtveno janje cijeloga tog izmiješanog sustava. Mickey je idol svoj djeci. Svako je od njih, međutim, postiđeno što nije vrijedno tatina vremena. Mickey je teški ovisnik o radu, a Matilda mu to omogućuje jer ga stalno brani. Cijela je obitelj kompulzivna i treba se liječiti. U svim tim primjerima otrovna pedagogija djeluje na razoran način. Poslušnost zahtijeva zataškavanje osjećaja. Kažnjavanje i po­ slušnost zajedno traže da patimo u tišini. Pravila "ni riječi" i "ne pohazuj osjećaje" upravljaju svim tim obiteljima. Budući da se problemi poriču i minimaliziraju, ne mogu se razriješiti. Kako su djeca prisiljenja potisnuti osjećaje, gube dodir sa svojim životnim ja. Gube do­ dir s vlastitom stvarnošću. Poricati osjećaje znači biti u stanju tu­ posti i suzdržavanja. Funkcionalnost traži oživljavanje i spontanost. Te su obitelji emocionalno mrtve. Više čak i ne osjećaju stid. One su ga internalizirale. Budući da je svakome od njih bio uskraćen narcistički osjećaj, ustrajni su u prisilnom ponavljanju. Prisilno ponavljanje oblikuje beskrajne cikluse "iživljavanja" prvotne boli i povrijeđenosti po­ tisnutih emocija. A prisilno ponavljanje, više od svega ostalog, pod­ crtava beznađe ovisnosti. Prisilno je ponavljanje stalno "iživljava­ nje" izvorne boli u uzaludnom nastojanju da se poveže i nadvlada otuđenost i samoća. Svaki novi ciklus obećava bliskost i izvornu lju­ bavnu vezu koja je trebala biti temeljem rasta i razvitka te samo-

prihvaćanja. A svaki novi ciklus završava još dubljim osjećajem osamljenosti i tjeskobe što proizlazi iz boli i tuge zbog gubitka. Sa svakom novom nakupinom stida ojačava sve pompoznije i sve varavije lažno ja. Sa svakim ciklusom ponovljene kompulzivnosti bez­ nađe i bespomoćnost rađaju očaj. Nema van, izlaza nema. Sjećam se da sam, u svojim alkoholičarskim danima, mislio da sam osuđen da pijem dok ne umrem. Poricanje to podupire. Idealizirani roditelji i obitelj zahtijevaju "loš sam" i negativnu sliku o sebi. Jedno i drugo ne može. Ili-ili. Udarci, vika, pokuda, prosudba, osuda, kažnjavanje, podmićivanje, okrivljavanje, osamljivanje jesu za moje vlastito dobro i čin odgo­ vorne ljubavi, ili su to nemoćni plodovi bolesnih pravila koje ne­ svjesno prenosimo s koljena na koljeno. Ako su to odgovorni činovi ljubavi - tada sam ja sigurno loš. Ako uspijem raspršiti mit i u tim činovima prepoznati razoritelje psihe koji su me doveli do duhov­ nog stečaja, tada ću moći vratiti svoju nevinost i dragocjenost. I moji roditelji i ja žrtve smo pogubnih pravila. Budući da smo shvatili kako stvari stoje, možemo mijenjati pravila i obiteljski us­ troj.

Sažetak Djeca alkoholičara kao putokaz za razumijevanje kompulzivne obitelji. Zajedničke osobine djece alkoholičara glavna su po­ tvrda pristupu obitelji kao sustavu. Odrasla djeca alkoholičara omogućila su sagledavanje ustroja kompulzivnih obitelji. Ta nam djeca pomažu shvatiti kako se u disfunkcionalnim obiteljima stvara kompulzivnost. Neobuzdanost i obuzdavanje. Jedan od onih čudnih paradoksa kompulzivnih obitelji jest - kad su članovi neobuzdano kompulzivni, obiteljskim sustavom prevladava obuzdavanje. Uzrok nalazimo u jednome članu (tata pije) ili u primjeni strogog pravila o nadzoru. Glavne reakcije na alkoholizam. U podsjetniku iz ovoga poglavlja nalaze se zajedničke osobine odraslih ljudi koji su odrastali u obi­ teljima alkoholičara. Te su osobine zapravo prirodne reakcije na nasilno ponašanje alkoholičara i njegovog suovisnika (sualkoholičara). Patološki odnosi. Kompulzivno/ovisničko ponašanje je patološki odnos prema svakom doživljaju koji mijenja raspoloženje s po­ sljedicama koje su štetne za život. Patološki je odnos ukorijenjen u izvorno patološko napuštanje. Kompulzivnost je u obiteljima određena napuštanjem. Nezadovoljene potrebe za osloncem. Napuštanje stvara okružje u kojemu nema nikoga na koga bismo se oslonili i tko bi nam zado­ voljio osnovne potrebe za osloncem. Osoba se razvija, no u njoj i dalje živi nezasitno dijete. To je dijete trebalo roditelje u prvih 15 godina svojega života. Kako se ne možemo vratiti i ponovno biti djecom, te su potrebe nezasitne.

Gubitak životnosti i spontanosti. Kad se čovjek odrekne vlastitih osjećaja, potreba i želja, gradi lažno ja. Lažno ja samo je krinka i nije stvarno. Kada osoba živi život kao netko drugi, gubi život­ nost i spontanost. A to je plodno tlo za kompulzivnost. Jedini način da se osjeti živim jesu kompulzivna/ovisnička ponašanja. Skrbnici utemeljeni na stidu, a bestidni. Kompulzivne obitelji stvaraju ljude utemeljene na stidu. Stid je pogonsko gorivo kompulzivnog/ovisničkog ponašanja. Ljudi utemeljeni na stidu bra­ ne se od stida bestidnošću. Bestidni su jer stid prikrivaju nad­ zorom, nadmoćnošću, perfekcionizmom, pokudom, prijezirom i bijesom. Idealizacija skrbnika - nestvarna veza. Bestidni skrbnici prenose stid na one o kojima se skrbe. Nadmoć i upravljanje, udruženi s poznatom dječjom egocentričnošću, dovode do toga da dijete u sebi nosi stid svojega skrbnika. Djeca prirodno idealiziraju ro­ ditelja (stvaraju nestvarnu vezu) i lako ih je uhvatiti u "bestidni" plašt kojim su se ogrnuli njihovi skrbnici utemeljeni na stidu. Povreda svojega ja. Kada djeca preuzmu stid svojih skrbnika, u sebi se osjećaju manjkavom i nepotpunom. Manjkava, nepotpuna osoba mora razviti obrambeno lažno ja. Plodno tlo za kompul­ zivnost. Svi članovi kompulzivne obitelji utemeljeni su na stidu. Svi su uzajamno ovisni. Prošireni pojam kompulzivnog/ovisničkog ponašanja s primjerima. U ovom sam poglavlju proširio uobičajeni pojam kompulzivnih/ovisničkih ponašanja. Pojam ovisnosti obično je ogra­ ničen na ovisnost o onome što unosimo u sebe. U mojemu su uzorku riječi kompulzivno i ovisničko istoznačne. U definiciju "kompulzivnih/ ovisničkih tegoba" uvrstio sam i ovisnosti o raz­ nim aktivnostima (rad, kockanje, zabava, kupovina) te ovisnosti o osjećajima i razmišljanjima.

6 Progonjeni Provjerite kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom u obitelji s tjelesnim ili seksualnim zlostavljanjem "Zlostavljana su djeca prepuštena sama svojim patnjama ne samo u obitelji nego i u sebi. Svoju bol nemaju s kime podijeliti. U vlastitoj duši ne mogu pronaći mjesto gdje bi se mogla isplakati." Alice Miller For your Own Good (Za tvoje dobro) "To je bio moj stariji brat. Pokazivao mi se i tjerao me da ga diram. Bojala sam ga se. Ostajala sam vani koliko god sam dugo mogla. Kao da sam progonjenja. Osjećala sam se poput životinje. I na kraju sam odus­ tala. Dopuštala bih mu da radi što god želi. Osjećala sam se prljavo i kužno. Svaki sam dan pomišljala na samoubojstvo. Nisam mogla među ljude. Čudila sam se kako ih može svašta zanimati - zašto se smiju i što će im škola. Lutala bih poljima samo da me nema. Samo sam željela 'ne biti'."

Te je riječi izgovorila četrdesetšestogodišnja Cathy. Nikome do­ sad to nije rekla. Prije deset godina dolazila mi je po savjet glede smrti svojeg trinaestogodišnjeg sina. Poginuo je u automobilskoj nesreći. Savjetovao sam je i nakon što ju je drugi muž verbalno ter­ orizirao. Cathy je cijeloga života bila u depresiji. U prvome braku bila je tjelesno zlostavljana, a u drugome žrtva psihološkog udara­ nja. Trpi uobičajene povrede, ona je klasičan primjer žrtve incesta/rodoskvrnuća. Incest je, prema Websteru, "spolni odnos ili parenje osoba u bliskom srodstvu ... srodstva ... onoga stupnja unutar kojeg zakon ili običaji zabranjuju brak." Slažem se sa Susan Forward da tu definiciju treba proširiti i u nju uključiti ljude koji "se smatraju u bliskom srodstvu (očuha ili ma­ ćehu, posvojčad, polubraću, pa čak i ljubavnike koji žive skupa ako su prihvatili roditeljsku ulogu." (Betrayal of Innocence /Iznevjerena nevinost) Za mene u incest spadaju otvoreni, prikriveni i emocionalni ti­ povi seksualnog zlostavljanja. Razlikujem napastovanje (molestaciju) od incesta. Napastovanje je seksualno zlostavljanje koje je počinila nepoznata osoba. Učinak je podjednako štetan. Incest je oblik nasilja koji najviše postiđuje. Od svih oblika zlostavljanja incest će najprije izazvati stid. Svi oblici seksualnog zlostavljanja postiduju zbog iskorištavanja i prekoračenja fizičkih granica. Ali u incestu je i dodatni element izdaje koju je počinila osoba za koju mislimo da nas voli i koju volimo. Incest, poput svih oblika zlostavljanja čudesne i spoznajno nezrele djece, djeluje na dijete tako da ono povjeruje kako je upravo ono krivo. Nijedno dijete ne može pojmiti da su mu roditelji loši. Ako tata nije loš, a dijete se osjeća odvratno i loše, tada je sigurno dijete to koje je loše. Djeca sigurno osjećaju loše životne prilike u kompulzivnim obi­ teljima, ali spoznajno ne mogu shvatiti da su im roditelji bolesni

ovisnici. Dijete treba roditelje da bi preživjelo. Djeca usto internaliziraju ono najgore u roditeljima. To znači da kad roditelj postupa tako da je ugrožen djetetov opstanak, dijete to živopisno pamti i bi­ lježi. Bijesan pijanac i neobuzdani, nasilni otac ugrožava djetetu op­ stanak više od majke koja ga grdi riječima. Dijete se prilagođava prijetnji i internalizira je da bi opstalo. Incest na najsnažniji način dramatizira tragediju napuštenog djeteta. Incest je oblik nasilja - nasilja nad djetetovom spolnošću. To je nasilje nad samim bivstvom, jer spolnost je nešto što jesmo, a ne nešto što imamo. Drama incesta izvodi se na pozornici naivnog povjerenja nevi­ noga djeteta. Dramu potiče prirodni osjećaj poštovanja i želja za ugađanjem. Rasplet drame jest idealizacija roditelja na štetu ras­ trganog ja umorene duše koje nikad više neće biti isto. Nije čudo da je incest tabu u svim ljudskim društvima.

Disocijacija Incestom je jasno predočen i najveći problem napuštanja. Taj se problem može izraziti kao nepovezanost čina nanošenja zla i reak­ cije na postajanje žrtvom. Budući da je povreda duboka, jednako je duboka i obrana. Moj izraz za to je "trenutačno otupljenje". Teh­ nička riječ za to je disocijacija. U disocijaciji žrtva doslovce odlazi. Nasilje je toliko nepodnošljivo da žrtva napušta svoje tijelo. I na­ pokon, gubi vezu sa sjećanjem na ono što se dogodilo. Upravo je zato incest vrlo teško dokučiti. Žrtva se često svjesno ne sjeća što se dogodilo. Zato je i teško sudski progoniti počinitelja. Prestrašeno dijete na klupi za svjedoke i odrasli odvjetnik koji ga rešeta svakako su u velikom raskoraku.

Srećom, žrtvino tijelo se sjeća i osjeća što se dogodilo. Upravo "tjelesne uspomene" omogućuju provedbu posebnog postupka koji u psihoterapiji nazivamo sažimanjem (debriefing), odnosno postup­ ka povezivanja sjećanja i osjećaja. Budući da su sjećanja i osjećaji razdvojeni i budući da su osjećaji tako jaki, žrtva doživljava život nestvarnim. Žrtvi se čini da je poludjela. Misli da nešto s njom nije u redu. Izgubila je vezu s onim što su joj učinili. Kad je netko žrtva nasilja, prva reakcija je otvoreni strah i jeza. Želi pobjeći od opasnosti i groze. Bespomoćan je i ne vlada sobom. Sto je situacija nepodnošljivija, to je veća potreba za razdvajanjem. Tijelo bilježi i urezuje užas. Potom povrijeđenost, srdžbu, napuštanje i stid. Žrtva se tada odvaja od sjećanja, depersonalizira počinitelja, osobito ako je riječ o roditelju ili rođaku, sve joj se čini nestvarnim. Mogu joj se vraćati u obliku noćnih mora ili nekog drugog oblika poremećaja spavanja. Ili trenutnog bljeska. Ili će se samo osjećati ludom, bez pravog znaka psihoze. Jaka duševna povreda može uzrokovati podvojenu, pa čak i višestruku ličnost. Budući da se žrtva odvojila od sjećanja, čini joj se da simptomi potječu od nje. Obrambeni su mehanizmi zaoštrili vezu između osjećaja i potresnog događaja. A zapravo su ti obrambeni mehanizmi prirodna reakcija na nasilje.* Postupak sažimanja (debriefing koji se provodi na žrtvama seksu­ alnog zlostavljanja) žrtvama vraća sjećanje. Nastoji se što bolje povezati stvarne pojedinosti utemeljene na osjetu. To žrtvi omogu­ ćuje da shvati što se doista dogodilo. Na taj način ona povezuje osjećajne reakcije sa seksualnim oskvrnućem. Postaje svjesna svojih osjećaja te svjesna da je uzrok njena ponašanja u tome što se dogodilo, a ne u njoj samoj. * Većina podataka iz ovog odjeljka preuzeta je iz predavanja Renee Fredrickson, koja je stručnjak za seksualno nasilje.

Otrovna pedagogija ima glavnu ulogu u tragediji incesta i seksu­ alnog zlostavljanja uopće. Vjerujem da ona bezuvjetno dopušta sek­ sualno zlostavljanje time što promiče neku vrstu vlasništva nad dje­ com. Upravo načelo vlasništva opravdava nejednakost. Ako djeca moraju slušati i poštovati roditelje ma što bilo, tada roditelji imaju bezuvjetno pravo i nad tijelom djeteta. Imam dvije pacijentice koje su bile zlostavljane upravo pod tom isprikom. Jednu je otac u četrnaestoj godini odveo u kupaonicu i od nje zatražio da raširi noge da vidi je li još djevica. Bio je navodno jako religiozan i obavljao je svoju roditeljsku dužnost. Drugu su u jedanaestoj godini privezali za krevet raširenih nogu dok joj je maj­ ka pregledavala vaginalni osip, a otac promatrao. Budući da je bio njezin roditelj, imao je pravo tamo biti. Premda postoji opasnost da jedan tako složeni problem previše pojednostavnim, vjerujem da odgojna pravila po načelu gospodar/ rob, o čemu je bilo riječi ranije, daju roditeljima pravo vlasništva nad tijelom djeteta. Članak Cheryl McCall objavljen u časopisu Life u prosincu 1984. godine počinje riječima: "U Americi ih ima vjerojatno 34 milijuna tih odraslih žena koje su bile žrtvom seksualnog zlostavljanja." Ta se brojka podudara s brojkama koje su objavili drugi autori koji se bave tim područjem (Kinsey, Psihologija danas, Pregled). Brojka užasava većinu ljudi jer je uvriježeno shvaćanje seksualnog zlostavljanja organičeno na "zlostavljanje iz priča strave i užasa". Priča strave i užasa gotovo uvijek znači spolni odnos (fizičku penetraciju). Većina ljudi smatra da ako nema fizičke penetracije, tada nema ni sek­ sualnog zlostavljanja, A to je daleko, najdalje od istine. Posve mala djeca, ona tek prohodala i predškolska bivaju zlostavljana, a da pritom nema fizičke penetracije. Podaci o seksualnom zlostavljanju muške djece nisu pouzdani. Često se navodi da do završetka mladenaštva jedan od 12 dječaka

biva zlostavljan. Mišljenja sam da bi broj bio mnogo veći kad bi ljudi shvaćali što sve obuhvaća seksualno zlostavljanje. Slijedi popis obi­ lježja koja su uobičajene psihološke reakcije i ponašanja uzroko­ vana seksualnim nasiljem. Nijedno od tih obilježja samo za sebe ne upućuje na seksualno obečašćenje. Potrebno ih je nekoliko da bi se podigla optužnica zbog seksualnog zlostavljanja. Ponašanje neprimjereno dobi Poricanje, zavaravanje, disocijacija, depersonalizacija Nestvarnost Osamljenost, izolacija Strahovi, pretjerani strahovi, fobije Kompulzivni poremećaji, ovisnosti Internalizirani stid Neprijateljstvo, seksualizirani bijes Život žrtve Prijestupništvo, prijestupničko ponašanje, prostitucija Uprizorenje zlostavljanja Problemi na poslu Pravilo "ni riječi" - čuvanje tajne Položaj prijestupnika Osjećaji pretvoreni u somatske pojave Podvojena (višestruka) ličnost Poremećaji prehrambenih navika Sklonost depresiji Izbrisana, zbrkana osobnost Nasilničko i zavodničko ponašanje Gubitak seksualne osobnosti Prekoračene spolne granice Pretjerano oslanjanje i prepuštanje Noćne more i poremećaji spavanja

Problemi prisnosti Objektiviranje sebe i drugih Brkanje ljubavi i seksa Međunaraštajno

vezivanje

Simptomi ranoga djetinjstva Ponašanje neprimjereno dobi ili spoznaje neprimjerene dobi U djece to se ponašanje može izražavati tako da dječak čini pokre­ te spolnoga čina nastojeći ugurati penis u nekoga ili nešto; dodiruje ili nastoji dirati spolne organe u odraslih; jaše životinje ili igračke; dje­ vojčica stavlja stvari u vaginu. Poslije to ponašanje podrazumijeva rani promiskuitet, rano samozadovoljavanje, ranu prostituciju ili od­ nose s prostitutkama, biti glavni ljubavnik u školi ili "radodajka". Poricanje, zavaravanje, disocijacija, zamjena osjećaja, depersonalizacija, duševna tupost To su obrambeni mehanizmi ega. Disocijacija je izvantjelesni ob­ rambeni mehanizam. Žrtva duhovno i u mašti odluta negdje drug­ dje. To je glavni uzrok gubitka pamćenja/sjećanja. Osjećaji se često premještaju ili se premještaju doživljaji pa se, primjerice, djetetu u hodniku pričinjaju čudovišta ili ima halucinacije. Dijete često depersonalizira počinitelja incesta kad je riječ o rođaku. Poricanje i za­ varavanje plod su djetetova vjerovanja da je ono loše i idealiziranja obitelji ili roditelja. Čak i kad idealizacija izostane, dijete se ipak osjeća kao da je ono samo loše.

Nestvarnost Žrtvi se čini da ono što doživljava "sada" nije stvarno. Ne razu­ mije takozvanu normalnu stvarnost. Teško mu je shvatiti zašto se ljudi zanimaju za to za što se zanimaju. Gubi radoznalost.

Osamljenost, izolacija i povlačenje Osoba se fizički povlači. Želi biti nevidljiva. Cesto je neprim­ jetna, osim ako svoje osjećaje izražava napadnim ponašanjem. Nas­ toji pobjeći od svega. Bježi od kuće, iz škole, izbjegava sukobe ili probleme. Želi pobjeći od života. Cesto razmišlja o samoubojstvu. Strahovi, pretjerani strahovi, fobije, zabrinutost, pretjeran oprez Puki strah je glavna posljedica oskvrnuća. Osoba koja je do­ živjela bespomoćnost i bila žrtvom traumatski je i kronično napeta. Taj se bezimeni strah može očitovati i kao fobija ili fobije. Kompulzivni poremećaji, ovisnosti U nizu ovisnosti glavne su: suovisnost, droga, alkoholizam, pore­ mećaji prehrambenih navika i seksualna ovisnost. Neprijateljstvo, seksualizirani bijes, pasivno-agresivno ponašanje Vrsta ljutnje ovisi o tome je li riječ o žrtvi ili počinitelju. Počinitelj će biti agresivan i bijesan. Žrtva će izražavati pasivnu agresiv­ nost. Žrtva obično osjeća bijes na kraju veze. Internalizirani stid Žrtva će internalizirati stid te se kao ljudsko biće osjećati oka­ ljano, manjkavo i nepotpuno. Ponašat će se samorazorno, npr. pre­ pustit će se drogi, pušenju, pretjeranom jelu - sve su to oblici pola­ ganog, ali sigurnog samoubojstva. Stid je prikriven pretjeranim nad­ zorom, perfekcionizmom, bijesom, moći, kritikanstvom i osuđivanjem. Prikriven je i obrambenim mehanizmima ega (disocijacijom, zamjenom) te krutim ulogama. Život žrtve Žrtva vjeruje nepouzdanim ljudima i stoga i postaje žrtvom. Privlače je druge žrtve te brka ljubav i samilost.

Prijestupništvo, prijestupničko ponašanje, prostitucija U djetinjstvu ponašanje može biti nasilničko i razorno (agre­ sivno i destruktivno) - paljenje vatre, uništavanje imovine, tučnja­ va i krađa. Poslije prerasta u prijestupništvo, kršenje zakona. Neka istraživanja pokazuju da je 85% prostitutki bilo seksualno zlostav­ ljano u djetinjstvu. Visok postotak žena - ovisnica o drogi također je bilo seksualno iskorištavano. Uprizorenje zlostavljanja Žrtva može doživljeno zlostavljanje ponoviti na drugima ili upri­ zoriti vlastitu izvrgnutost seksualnom nasilju. Mnogobrojne veze, brakovi, izvanbračne veze u kojima vlada odnos tipa počinitelj/ žrtva često su posljedica seksualnog zlostavljanja. Problemi vezani za posao Žrtve seksualnog zlostavljanja često mijenjaju posao za poslom i nemaju stalne radne navike. Nisu učinkovite. To se obično očituje već u školi. Neuspješne su i imaju problema s nadređenima. Pravilo "ni riječi" Poznato je kao "čuvanje tajne". Tajna je vjerojatno glavni uzrok što su žrtve seksualnog zlostavljanja rastrgane između nasilja i ob­ rambenih mehanizama koji djeluju protiv nasilja. Mnoge od tih žrtava nikada nikome nisu povjerile što se dogodilo. Ako i jesu, često im savjetuju da čuvaju tajnu kako bi sačuvali obitelj. Ili da su izmis­ lili to što im se dogodilo. Pravilo "ni riječi" sprječava žrtvu da osjećajno izrazi ono što se dogodilo, i time otežava oporavak. Položaj prijestupnika Žrtva se često poistovjećuje s počiniteljem/prijestupnikom jer se lako osjeća manje bespomoćna. Veže se za počinitelja i gotovo do­ slovce postaje on. Ona potom počinja isti prijestup na drugima.

Osjećaji pretvoreni u somatske pojave Budući da se osjećaji ne mogu izraziti, često se pretvaraju u so­ matske pojave. Žrtva se razboli kako bi se smjela osjećati loše, onako kako se doista i osjeća. Bolest se pojavljuje na onim dijelovima tijela koji su bili izloženi zlostavljanju - poput vaginalnog osipa ili boli, upale grla, poremećaja stolice ili probavnih tegoba, astme gornjih dišnih organa, kroničnog stezanja u prsima, bolova u leđima. Podvojena (višestruka) ličnost Žrtva se u svome svakodnevnom društvenom životu ponaša posve drukčije nego kod kuće kad je sama. Privatno ja kod kuće ponovno proživljava ono što se kod kuće i dogodilo - ali sada za­ štićeno jer to nije onaj strašan roditelj ili rođak - nego muž, žena, lju­ bavnik ili djeca. Ako je taj nevoljni događaj bio kao iz "priče strave i užasa", osoba se može razviti u višestruku ličnost. Poremećaji prehrambenih navika Spomenuo sam to u dijelu knjige gdje je bilo riječi o uobičajenim vrstama kompulzivnosti. Pretilost je među uobičajenim načinima kako žrtva seksualnog nasilja sebe štiti. Debljina se smatra seksu­ alno odbojnom, stoga štiti žrtvu. Debljina je zaštita. Kao da je oko sebe podigla ogradu. Često se žrtva nadeblja upravo na onim dije­ lovima tijela koji su trpjeli seksualno nasilje. Sklonost depresiji Žrtva pati od posttraumatskog poremećaja. Sam čin nasilja je grozan. Izdaja je još groznija. Ostavljaju trajan osjećaj tuge i duboke žalosti. Izbrisana, zbrkana osobnost Žrtva se osjeća drukčijom od drugih. Poput "robe s greškom". Često joj se čini da je poludjela bez ikakve popratne psihoze.

Nasilničko i zavodničko ponašanje Žrtva seksualnog zlostavljanja misli da je poželjna samo na sek­ sualan način. Stoga se koristi seksom da bi "preuzela kormilo". Za­ vodničko ponašanje također ima simboličko značenje - nadvladati počinitelja. Nevjerojatno kako žrtve seksualnog zlostavljanja i poči­ nitelji uvijek pronađu jedno drugo. Gubitak seksualne osobnosti i funkcionalnosti Posve suprotno od žrtve koja ima samo seksualnu osobnost. Budući da je spolnost u samoj srži našega bića i postojanja, seksu­ alno nasilje jest nasilje nad samom biti naše osobnosti. Posljedica takvog oskvrnuća je i seksualna disfunkcionalnost. Žrtva može pos­ tati impotentna, frigidna, patiti od poremećaja želje, a slike nasilja mogu joj se vraćati tijekom spolnoga čina. Da ostvari seksualnu funkcionalnost, katkad pribjegava sado/mazohističkim fantazijama i ponašanju. Prekoračene spolne granice Seksualnim zlostavljanjem oskvrnuta je bit postojanja - tjelesne, emocionalne, duhovne granice bića. Poput vrata koja imaju kvaku samo izvana, bez mogućnosti nadziranja tko ulazi. Prekoračene gra­ nice su poput zemlje bez granica i zakona. Na takvo oskvrnuće odgovara se ili spolnim odnosom sa svakim ili ni sa kime (zidovi). Pretjerano oslanjanje i prepuštanje Budući da napuštanje i stid ruše interpersonalni most između ro­ ditelja i djeteta, dijete se nema na koga osloniti. Njegove se pri­ rodne razvojne potrebe za osloncem zanemaruju. Ono raste, no u njemu i dalje živi vrlo potrebito dijete. Prepuštanje je obrambena strategija da bi se izbjeglo napuštanje.

Noćne more i poremećaji spavanja Žrtva je često napadnuta noću, u vlastitoj postelji. Noćni strahovi, noćne more koje se stalno vraćaju, predugo spavanje ili strah od odlaska na spavanje, sve to može biti rezultat seksualnog nasilja. Problemi prisnosti Iznevjereno povjerenje i trajni šok uzrokuju emocionalnu tupost. Strah od bliskosti jest strah od izdaje i boli. Žrtve to ponovno proživljavaju u braku ili vezama. Često se udaljavaju od prave ljubavi, naklonosti i prisnosti, a privlače ih osobe sklone vrijeđanju, zlostavljanju, one koje ih odbacuju. Nisu sposobne procijeniti kome mogu pokloniti povjerenje. Žrtve su zapletene u obiteljsko nasilje i često upravo teže zapletenim odnosima. Suočavaju se sa starim ne­ doumicama nestvarne vezanosti. "Kad bih mu više davala, više se trudila, više mu se pružala, možda bi me tada stvarno volio?" S tom se nedoumicom često ponovno suočavaju u vezama i sa supružni­ kom u ulozi mučitelja. Seksualno objektiviziranje sebe i drugih Povrijeđena, oskvrnuta osoba povlači se u sebe. Povlačenje u sebe, ugađanje samome sebi i ublaživanje boli u suprotnosti je s građenjem prijateljstva i uzajamnosti. Kad je osoba iskorištena, po­ staje objektom. Ako dijete nema oslonca u brižnom roditelju, dijete se objektivizira. Sisanje prsta, baš kao i rani početak masturbacije jesu navike kojima dijete ugađa sebi i postaje objektom. Jednom kad postane objektom, osoba to nastoji izbaciti van i prenijeti na druge. Seksualna je objektivikacija posljedica seksualnog zlostavljanja. Ci­ jelo naše društvo svesrdno podupire seksualnu objektivizaciju. Do­ bra ženska osoba je "desetica". Pornografija veliča spolne organe na štetu osobnosti.

Brkanje ljubavi i seksa Žrtve seksualnog zlostavljanja često brkaju ljubav i seks. Vjeruju da su vrijedne ljubavi samo ako su seksualno poželjne. Uvjerene su da moraju biti najbolji seksualni partneri, jer će inače biti napuštene i odbačene. Međunaraštajno vezivanje Djeca postaju žrtvom ako ih obiteljski sustav treba samo kako bi održao ravnotežu. Ako je mamin i tatin brak seksualno i emocio­ nalno pust, kći može postati tatinom malom princezom. Vjerojatno će na njoj graditi svoje seksualne sanjarije. I premda nisu nikad iska­ zane, prikrivene sanjarije ipak dopiru do djeteta. Kći napokon po­ staje tatinom emocionalnom suprugom, brine se za njegove emo­ cionalne potrebe ili u osjećaje zavijenu seksualnost. Simptomi ranoga djetinjstva Uz ponašanje neprimjereno dobi još je nekoliko pojava koje mogu biti posljedica ranog seksualnog zlostavljanja. To su neraz­ jašnjene modrice, dobno zaostajanje - dijete mokri i obavlja veliku nuždu u gaće nakon što se već bilo priviknulo na tutu, razmetanje tim nazatkom, razmazivanje ili igranje fekalijama što se ne priliči dobi, noćni strahovi ili poremećaji spavanja, crijevni poremećaji, vaginalne tegobe (bol, osipi), traumatski odgovor (npr. vriskanje i urlanje pri vaginalnom pregledu), produljeno mokrenje u krevet, produljeno sisanje palca, dramatične promjene raspoloženja, agre­ sivno, iznenadno i ničim izazvano ponašanje, samoranjavanje i misli ili priče o samoubojstvu, kopkanje po koži ili krasti dok se ne raskrvari, udaranje samoga sebe, pljuskanje samoga sebe, hotimično ra­ njavanje samoga sebe, oblačenje dvaju ili više pari donjih gaća i od­ bijanje da se presvuče, somatske tegobe, grlobolje, bolovi u trbuhu, mucanje, astma, tegobe gornjih dišnih organa.

Popis je nedvojbeno opširan. Ako se ne sjećate seksualnog zlo­ stavljanja, ovaj bi vam popis mogao pomoći da se prisjetite i spoznate jeste li možda odraslo dijete iz obitelji u kojoj je bilo seksualnog zlostavljanja. To je osobito važno zbog činjenice da je uvriježeno mišljenje o seksualnom zlostavljanju krajnje organičeno. Jedan od stotine ljudi doživi zlostavljanje iz priča strave i užasa koje puni novinske naslovnice, opterećuje telefonske linije za krizna stanja i traži posredništvo za zaštitu djeteta. I to je dovoljno! Da jedan od stotine ljudi boluje od neke opake bolesti, svi bismo se cijepili. U seksualno je zlostavljanje uključena cijela obitelj. Može se podijeliti ovako* : 1. Tjelesno seksualno zlostavljanje Uključuje dodirivanje na seksualan način. Opseg ponašanja s elementima seksualnog zlostavljanja uključuje seksualizirano grlje­ nje ili ljubljenje; sve vrste seksualnog dodirivanja ili milovanja; oralni i analni seks; ručno podražavanje spolnih organa žrtve ili prisi­ ljavanje žrtve da ručno podražuje spolne organe počinitelja; seksu­ alni odnos. 2. Otvoreno seksualno zlostavljanje Podrazumijeva voajerizam, egzibicionizam. Može se događati iz­ van kuće ili kod kuće. Roditelji često zlostavljaju djecu voajerizmom i egzibicionizmom. Mjerilo za voajerizam ili egzibicionizam kod kuće jest seksualna uzbudenost roditelja. Katkad su roditelji nesvjesni vlastite seksualnosti, ne uočavaju svoje seksualno pona­ šanje. Dijete gotovo uvijek osjeća odvratnost prema tome. Jedna mi je pacijentica ispričala kako ju je otac kriomice gledao kad bi u gaćicama izašla iz kupaonice. Drugi govore o tome da kod * Ovu sam podjelu preuzeo iz djela Pie Mellody. Ona je utrla put širem shvaćanju opsega i posljedica seksualnog zlostavljanja.

kuće nisu imali privatnosti, a najmanje u kupaonici. Imao sam dese­ tak muških pacijenata čije su se majke do njihove osme ili devete godine pred njima prale. Djeca mogu osjećati seksualnost u nazočnosti roditelja. To nije seksualno zlostavljanje, osim ako roditelji nisu potaknuli takve osje­ ćaje. Sve ovisi o roditeljima. Pritom ne govorim o roditelju kojemu je glavom prostrujala prolazna seksualna pomisao ili osjećaj. Riječ je o roditelju koji iskorištava dijete za vlastiti svjestan ili nesvjestan seksualni podražaj. 3. Prikriveno seksualno zlostavljanje (a) Verbalno - Podrazumijeva neprikladne i nepristojne seksu­ alne izraze. Tata ili neki drugi blizak muškarac koji žene naziva "kur­ vama" ili "droljama" ili ostalim pogrdnim seksualnim imenima. Ili mama ili neka druga bliska ženska osoba koja s podcjenjivanjem go­ vori o muškarcima u vezi sa seksom. To također podrazumijeva ro­ ditelje ili skrbnike koji žele saznati sve pojedinosti djetetova seksu­ alnog života, koji ga ispituju o njegovim seksualnim težnjama i traže pomni izvještaj o njegovim ljubavnim sastancima. Prikriveno seksualno zlostavljanje podrazumijeva i uskraćivanje pravih informacija o spolnom životu. Neke moje pacijentice nisu imale pojma što im je kad su dobile prvu mjesečnicu. Tri pacijentice nisu sve do svoje dvadesete znale da vagina ima otvor. Otvoreno seksualno zlostavljanje jest kada tata ili mama govore o seksu pred djecom neodgovarajuće dobi. Ili pak kad mama ili tata daju primjedbe sa seksualnim nabojem o intimnim dijelovima djete­ tova tijela. Radio sam sa dvojicom pacijenata koje su majke traumatizirale šalama o veličini njihovih penisa, i s pacijenticama koje su očevi ili očusi zadirkivali zbog veličine prsa ili stražnjice. (b) Prekoračenje granica - Podrazumijeva da su djeca svjedoci roditeljskog seksualnog čina. Djeca često na to nalete ako roditelji

ne zatvaraju ili ne zaključavaju vrata. Isto vrijedi i za djecu kojoj ne dopuštaju privatnost. Ulaze im u kupaonicu. Ne uče ih da zaklju­ čavaju vrata ili im ne dopuštaju da se zaključaju. Roditelji moraju pružati uzor u dopuštenoj golotinji, odnosno moraju biti primjereno odjeveni nakon što djeca prijeđu određenu dob. Djeca su znatiželjna, a seks ih osobito zanima. Oko treće go­ dine ili između treće i šeste počinju primjećivati tijela svojih roditelja. Često su opsjednuta golotinjom. Mama i tata moraju biti oprezni kada su goli pred malom djecom. Ako to majci nije sek­ sualni poticaj, njezina golotinja nije seksualno zlostavljanje. Ona se samo ponaša na disfunkcionalan način. Ne postavlja seksualne granice. Uporaba klistira u ranoj dobi također može biti vrsta zlostav­ ljanja koja izaziva seksualnu disfunkcionalnost. Uporaba klistira može predstavljati oblik prekoračenja tjelesnih granica. 4. Emocionalno seksualno zlostavljanje Emocionalno seksualno zlostavljanje posljedica je međunaraštajne povezanosti. Govorio sam o zapletenosti koja nastaje kada djeca preuzimaju prikrivene potrebe obiteljskog sustava. Uobiča­ jeno je da se jedan ili oba roditelja u disfunkcionalnom braku ne­ prikladno vežu za jedno od svoje djece. Takvi roditelji zapravo isko­ rištavaju djecu da zadovolje vlastite emocionalne potrebe. Takva veza može lako prerasti u vezu prožetu seksom i romantikom. Kći može postati tatina Mala princeza, a sin mamin Mali muškarac. U oba slučaja dijete biva napušteno. Roditelji zadovoljavaju svoje potrebe na štetu djetetovih. Djetetu je potreban roditelj, a ne supružnik. Pia Mellody iz terapijskog centra "The Meadows" u Wickenbergu u Arizoni definira emocionalno seksualno zlostavljanje ova­ ko: "Kad jedan roditelj s djetetom ostvaruje vezu koja mu je važnija

od veze s bračnim drugom, riječ je o emocionalnom seksualnom zlo­ stavljanju." Katkada se oba roditelja emocionalno vezuju za dijete. Dijete se nastoji brinuti za osjećaje obaju roditelja. Radio sam s pacijenticom kojoj je otac znao ući u sobu usred noći i odnijeti je da spava s njim u sobi za goste. Činio je to uglavnom da bi kaznio svoju ženu koja je odbijala seks. Kći je jako patila i osjećala zbunjenost neprepoznajući vlastitu seksualnu osobnost. Međunaraštajna vezanost moguća je i kod roditelja i djeteta is­ toga spola. Najčešći oblik takve vezanosti u našoj kulturi jest veza­ nost majke i kćeri. Majka često pati zbog seksualiziranog bijesa, od­ nosno boji se muškaraca i mrzi ih. Iskorištava kćer za zadovoljenje svojih emocionalnih potreba i potiče u njoj gađenje prema muškar­ cima. Postavlja se pitanje je li roditelj tu kako bi udovoljio djetetovim potrebama ili je dijete tu zbog roditeljevih potreba. I dok djeca izražavaju svoju seksualnost u skladu s vlastitim razvojnim stupn­ jem, uvijek kad odrastao čovjek izražava svoju seksualnost s djetetom, riječ je o seksualnom zlostavljanju. Katkada su počinitelji seksualnog zlostavljanja starija braća ili sestre. Općenito, seksualno ponašanje među djecom iste dobi nije zlostavljanje. No, kada dijete doživljava seksualno "iživljavanje" od tri ili četiri godine starijega djeteta, tada je riječ o seksualnom zlostavljanju.

Seksualni prijestupnici Pozabavimo se profilom seksualnih prijestupnika. Ovdje naila­ zimo na potvrdu mišljenja da otrovna pedagogija omogućuje seksu­ alno zlostavljanje.

Počinitelje incesta djeca seksualno uzbuđuju i oni tobože ne vide ništa lošeg u tome da sebi ugode na račun djece. No, nije uvijek baš tako. Ipak, češće da nego ne, počinitelj u djetetu vidi bespravno biće. Većina je prijestupnika i sama bila nečijom žrtvom. Polovica ih je bila seksualno zlostavljana; drugu su polovicu zlostavljali na neki drugi način. Najčešće je taj drugi oblik zlostavljanja bilo tjelesno zlostavljanje. Gotovo su svi počinitelji ovisnici o seksu, premda svi seksualni ovisnici nisu pedofili. Većina ih je emocionalno zaostala i neprilagođena svijetu odraslih. Okreću se djeci da bi stekli pošto­ vanje, ljubav i seks. Prijestupnici su često akoholičari ili ovisnici o kemikalijama. Ne mogu vladati nagonima - osobito ne vladaju spol­ nim nagonom. Većina ih je imala loše odnose s roditeljem istoga spola te nisu posve sigurni u to što znači biti muškarac ili žena. Ljudi koji seksualno zlostavljaju djecu čine to potajno, skrivajući svoje ponašanje od supružnika, suradnika i najbližih prijatelja. Lucy Berliner, psihoterapeutkinja iz Seatlea, kaže: "Za većinu nas su silo­ vatelji djece nešto odvratno, sve dok ne otkrijemo da jednoga po­ znajemo." Oni su često članovi našeg kluba, ili oni stari ljudi iz crkve. Zapravo, velik je broj seksualnih prijestupnika prema van vrlo religiozan. Mnogi su ovisnici o poslu ili vjerski ovisnici.

Incestni obiteljski sustavi Seksualnih prijestupnika muškoga spola mnogo je više nego onih ženskoga spola. Od četiri milijuna poznatih prijestupnika samo 5 posto su žene. Muškarci prevladavaju i među seksualnim ovisni­ cima. Žene su uglavnom suovisnice seksualnih ovisnika. To vrijedi i za incenstne obitelji. Majka je uvijek prešutno sporazumna kad otac zlostavlja djecu. Upravo kao i u ostalim kompulzivnim obiteljima, jedan je supružnik ovisnik a drugi o njemu ovisi - on je suovisnik. Aktivno ili pasivno, on dopušta zlostavljanje.

Aktivni prešutni sporazum znači da supruga stvarno sudjeluje u zlostavljanju ili sudjeluje time što ga svjesno dopušta. Pasivni prešutni sporazum postoji kad je supruga vezana za prijestupnika ovisnošću ili zato što je zlostavljana, pa nije svjesna što se događa. U incestnoj obitelji svi su članovi teško bolesni i potrebno im je liječenje. Čak ako niste taj kojega su u vašoj obitelji zlostavljali, ipak u sebi nosite skrivene tajne obiteljskoga sustava. Djeca otkrivaju prikriveno u obiteljskom sustavu - djeca su takva. Djeca "iživ­ ljavaju" ono nesvjesno u obitelji, obiteljske "tajne". A moguće je da se to dogodi tek u sljedećem naraštaju. Dvoje mojih pacijenata nosilo je u sebi prešućene seksualne tajne iz prošlih naraštaja. Rothgahr potječe iz strogo religiozne obitelji. Njegov je otac od svih u obitelji tražio pokoravanje bez pogovora i morao je sve imati pod nadzorom. Rothgahr je bio šesto od devetero djece. Drugo i šesto dijete često se vežu za majku. Vezati se znači proživljavati majčine emocije i poistovjećivati se s tim emocijama - svjesnim i nesvjesnim. Rothgahrova je majka žrtva incesta, koja to sa sobom nikad nije razriješila. Nije prošla postupak sažimanja. Stoga, preko svoje vezanosti s majkom Rothgahr nosi tu nerazriješenu seksualnu tajnu. Došao je k meni jer se bojao svojih snova i sanjarija u javi o tome kako napastuje djecu. Rothgah je ono što Patrick Carnes u svojoj knjizi Out of Shadow (Izlazak iz sjene) naziva ovisnikom o seksu prvoga stupnja. Prvi stu­ panj obuhvaća trčanje za suknjama (hlačama), kompulzivno mast urbiranje, pornografiju sa ili bez kompulzivnog masturbiranja, lijeganje sa svakim i prostituciju. Voajerizam, egzibicionizam, nepristo­ jne upadice i nepristojni telefonski razgovori za Carnesa su seksu­ alne ovisnosti drugog, a silovanje, incest i napastovanje seksualne ovisnosti trećega stupnja.

Ovim se stupnjevanjem zapravo određuje veličina opasnosti ko­ ju nosi određeni oblik seksualnog ponašanja koje društvo osuđuje. Drugi i treći stupanj uvijek za posljedicu imaju žrtvu i zakon ih kažnjava. Treći je stupanj najpogubniji za žrtvu i pripada mu najteža zakonska kazna. Moj je pacijent bio ženskar. Mučile su ga sanjarije o napas­ tovanju. Nije čak bio svjestan da je ovisnik o seksu, da se u njemu miješa ovisnik prvoga stupnja i "dobar dečko". Uvjeren sam da je u sebi nosio majčine nerazriješene posljedice incesta. Otuda njegove sanjarije o napastovanju. Njegovo je ponašanje otkrivalo i "internalizirani stid", proizvod obitelji ovisne o vjeri. To je bio temelj nje­ gove seksualne ovisnosti. Druga pacijentica, Ophelia, vezana je na isti način. U sebi nosi majčin nesvjestan, nerazriješeni incest. Svoje je užasavanje od seksa riješila tako što se potpuno seksualno zatvorila. Kruta je i vrlo po­ božna katolkinja. Četrdeset se godina suzdržavala od spolnoga ži­ vota, odbijala izlaske s muškarcima i ponovnu udaju zbog preda­ nosti vjeri. Neprimjereno se vezala za svoja tri sina. Svaki je sin ovisnik o seksu i u sebi nosi njezin seksualizirani bijes. Svojom ih je potiskivanom seksualnošću seksualno razorila. Cesto se sa sinovima ponašala egzibicionistički. To je činila nesvjesno, odnosno nije bila nimalo svjesna što čini i kako bi to moglo utjecati na spolni život njezinih sinova. Incestne obitelji nisu rijetkost u našemu društvu. Seksualna se viktimizacija prenosi kroz incestni obiteljski sustav te uključuje počinitelja, odnosno prešutno sporazumnu žrtvu. Počinitelji su ne­ kad i sami bili žrtve koje su se zbog bespomoćnosti vezale za onoga tko ih je povrijedio. Tradiciju zlostavljanja nastavljaju na svojim po­ tomcima. Svojoj djeci čine ono što bi bili učinili roditeljima koji su ih zlostavljali, da su mogli. Zbog nestvarne vezanosti, u odraslome

čovjeku i dalje živi dijete koje idealizira roditelja, koje se osjeća bez­ vrijedno i postiđeno. I ciklus se ponavlja.

Odrasla djeca tjelesnog nasilja Nikad neću zaboraviti Huba. Bio je jedan od najdojmljivijih muškaraca kojeg sam ikada susreo. Fizički vrlo naočit i nevjerojatno bistar. Nekoliko je puta bio nadomak basnoslovnoj zaradi. Znao je raditi sve, samo nije znao posao privesti kraju. Uvijek bi "gotovo us­ pio". Nekoliko se puta ženio. Upoznao sam njegove dvije žene. Ni­ sam ih takvima zamišljao. Obje su bile izrazito neprivlačne i obje su mrzile muškarce, uključujući i mene, što sam shvatio tijekom sas­ tanaka. Hub je bio odraslo dijete alkoholičara i bio je, poput mnoge odrasle djece alkoholičara, u djetinjstvu tjelesno zlostavljan. Pro­ cjenjuje se da su dvije trećine odrasle djece alkoholičara žrtve tje­ lesnog zlostavljanja. Kad sam prvi put pitao Huba o njegovu dje­ tinjstvu, rekao mi je da je otac prema bratu i njemu često bio grub i tukao ih. "Ali," brzo je dodao, "to smo bili i zaslužili." Tek nakon nekoliko sastanaka saznao sam i stravične potan­ kosti. Otac bi ga pljuskao po licu te mu potom uronio glavu u zahod. A prije nego što bi gurnuo Hubovu glavu u zahod, kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno užasno, otac bi obavio nuždu. Uobičajeni prijestupi zbog kojih bi zavrijedio takvu kaznu bili su to što je novac za užinu potrošio na bombone, što nije napravio postelju i što je odgovarao služavci. Brojni istraživači vjeruju da je tjelesno zlostavljanje najčešći ob­ lik zlostavljanja. Uvjeren sam da je gotovo svatko bar jedanput bio tjelesno zlostavljan. Razlog tome jest uvjerenje, podupire ga otrov­ na pedagogija, kako je tjelesno kažnjavanje koristan način da se

djeca nauče poštovati roditelje i biti poslušna. Nasilje nad djecom (i ženama) i opravdavanje takvog nasilja dio je prastare tradicije koja i danas prožima naše društvo. Nijedan oblik zlostavljanja ne vezuje žrtvu kao što je vezuje tje­ lesno zlostavljanje. Žrtva se vezuje za zlostavljača jer se boji - boji se za svoj život. Ti su počinitelji obično razvojno zaostaliji od ostalih. Vladati nagonima učimo već od svoje druge godine. Dakle, supru­ gama i djecom u nasilnim obiteljima gospodari odrasla osoba čije ponašanje nije zrelo ni onoliko koliko je zrelo ponašanje dobro pri­ lagođenog dvogodišnjaka. Roditelj koji tjelesno zlostavlja djecu jest otuđen, nedostaje mu samopouzdanja, neosjetljiv je za tuđe osjećaje, obično je tjelesno zlostavljao samoga sebe, majčinska mu je ljubav bila uskraćena, nije zadovoljio potrebe za ljubavlju i toplinom, nitko ga nije tješio, po­ riče probleme i njihove posljedice, osjeća da se nema kome obratiti za savjet, od djece očekuje nemoguće, očekuje da zadovolje njegove nezadovoljene potrebe za toplinom i nježnošću; ako djeca ne ispune njegova očekivanja, protumačit će to kao odbijanje i odgovoriti srdžbom i frustriranošću; postupaju s djecom kao da su mnogo starija nego što zapravo jesu. Zanimljivo je da je među takvim prijes­ tupnicima otprilike 5 posto više bioloških majki nego očeva. Nema dovoljno podataka o raširenosti tjelesnog zlostavljanja. Podaci kojima raspolažemo obično se odnose samo na prijavljene slučajeve. Nisu obuhvaćeni slučajevi koje nije obradio liječnik, po­ tom oni koje je liječnik obradio, ali nisu prepoznati kao zlostav­ ljanje, te slučajevi koji su prepoznati kao zlostavljanje, ali nisu pri­ javljeni. Procjenjuje se da je na svaki prijavljeni slučaj 200 nepri­ javljenih. Vjerovanje da su djeca roditeljsko vlasništvo, da su samovoljna i da im volju treba slomiti izgovor je ljudi koji tuku djecu.

U tome se smislu često citira Biblija. Batina iz Biblije, ona što je izašla iz raja, izvorno je pastirski štap. Bio je to hrastov prut, dugačak oko metar, s vrškom od kremena ili metala kojim je pastir tjerao vukove i vodio plahe ovce preko strmih, teško prohodnih korita brzaca. Značenje pastirova štapa Mojsije je poslije proširio na štap moći. Stap je simbolizirao Božju prisutnost i služio je da bi ljude blago izveo na pravi put. U Bibliji, pak, rijetko nailazimo na dopu­ štenje da se djeca tuku. Pa ipak, naša se cjelokupna pedagoška građa nastavlja na onih nekoliko, iz konteksta izdvojenih napisa. Društvo je, osim toga, u to doba bilo posve nedemokratski ustrojeno. Tjelesno nasilje nad djecom ima dugu povijest. R. J. Light, u članku objavljenom u The Harvard Educational Review u studenome 1973. godine, tvrdi da je u doba naseljavanja Amerike otac imao pravo ne samo ubiti dijete, nego čak i pozvati službenu osobu da mu u tome pomogne. Šibanje djece bez ikakva povoda bilo je uobi­ čajena pojava kojom su slamali dječju samovolju. Dječja pjesmica, odnosno uspavanka o starici iz cipele svjedoči da se batinanje podržavalo. Sjećam se da sam se kao dijete uvijek čudio i pitao koja je zapravo poruka te uspavanke. Doista prekrasno za kraj dana - kaša bez kruha i zvuk šibe. Tjelesno je nasilje pravilo u disfunkcionalnim obiteljima. Obu­ hvaća lupanje po stražnjici i udaranje po prstima, kad vas pošalju da sami donesete ono čime će vas kazniti - kožni pojas, šibu, kad vas udaraju šakom, pljuskaju, vuku, potežu, štipaju, muče škakljanjem, prijete da će vas ostaviti, prijete zatvorom ili policijom, kad ste nazočni nasilju nad roditeljem ili braćom. Ovo je posljednje osobito prisutno u obiteljima u kojima su žrtve nasilja žene. Djetetu koje gleda dok mu tuku majku jednako je kao da tuku njega samog. Svjedok nasilja jest žrtva nasilja. Nedavno sam održao predavanje na sastanku koji je sazvao gra­ donačelnik o temi nasilja nad ženama. U gradu u kojemu živim, u

Houstonu, jedna od četiriju žena žrtva je nasilja. Ta dokazima pot­ krijepljena brojka doista zabrinjava.

Vezanost za nasilje Vezanost za tjelesno nasilje je paradoksalno i zapanjuje. Čovjek bi pomislio da je duševna povreda tolika da ničemu sličnom više neće prići ni blizu. No, istina je sušta suprotnost. Primati udarce i biti ponižavan tako je postiđujuće da žrtva pomalo gubi osjećaj za vlastitu vrijednost. Sto je više tuku, to više gubi samopouzdanje. I što više u sebi vidi ništavno i manjkavo ljudsko biće, to više gubi spo­ sobnost odabira. Postaje vezana za nasilje.

Naučena bespomoćnost Druga teorija kojom se nastoji objasniti ta paradoksalna ve­ zanost za nasilje jest teorija naučene bespomoćnosti. Tu je teoriju razradio Martin Seligman. Temelji se na pretpostavci da psi pod­ vrgnuti postupku koji u psihologiji nazivamo bezuvjetnim negativ­ nim potkrjepljenjem mogu naučiti da vlastitom voljom ne mogu ut­ jecati na to što im se događa. Kada bi se izvorni poticaj ponovio, pas bi gubio motivaciju da reagira. Razni pokusi podupiru tu pretpostavku. Testirani su bili psi, mačke, ptice, štakori, miševi, ribe, majmuni i ljudi. Neke su živo­ tinje brže od drugih naučile biti bespomoćne i postajale su sve bespomoćnije nakon većeg broja situacija. Dok su se neke naučile tako ponašati samo u jednoj situaciji, druge su spoznaju uopćile i be­ spomoćno su se ponašale u svim stresnim okolnostima. To najslikovitije pokazuje Seligmanovo istraživanje. Njegova je istraživačka skupina smjestila pse u kaveze i na njima nasumce i u raznim vremenskim razmacima primijenila električne šokove. Psi su brzo naučili da ne mogu nadvladati šok, bez obzira na to kako reagi-

rali. Na početku su psi iskušavali različite pokrete nastojeći pobjeći. Kako ništa od onoga što su poduzeli nije zaustavilo šokove, odustali su i pokorili se. Poslije su istraživači izmijenili postupak i pokušali naučiti pse da mogu pobjeći ako prijeđu na drugu stranu kaveza, no psi su ostali pasivni i bespomoćni. Čak i kad bi im otvorili vrata i po­ kazali gdje je izlaz, odbijali su izaći iz kaveza i nisu bježali od šokova. Što su psi bili mlađi kad bi ih podvrgnuli takvoj obradi, to im je duže trebalo da se oslobode učinaka te takozvane naučene be­ spomoćnosti. Naučena je bespomoćnost zorno prikazana nedavno u jednim floridskim novinama. Oko stotinu urednih hotelskih kreveta i soba ponuđeno je beskućnicima u jednome gradu u Floridi. Samo je čet­ vero ljudi prihvatilo ponudu. Primijenimo li je na tjelesno zlostavljane žene i djecu, ta će nam teorija pomoći da shvatimo zašto zlostavljana djeca i zlostavljane žene vjeruju da su bespomoćni. Djeca poslije u životu pokazuju sklonost uspostavljanju upravo takve vrste odnosa, a žene se i ne pokušavaju izbaviti veze u kojoj su zlostavljane. Uvjerenost u bespomoćnost najvažnija je za ovu pojavu. Djecu ili žene koje tuku određuje negativni spoznajni sklop, negativni sus­ tav vjerovanja. Oni doista počinju vjerovati da su u beznadnoj situaciji. Zbog toga se žrtve nasilja i ne pokušavaju izbaviti iz takvih odnosa. Djeca su doista bespomoćna, baš kao što su i uvjerena da jesu; žene vjeruju da jesu, ali obično nisu. Djeca koja trpe tjelesno nasilje sklona su uopćavati osjećaj bespomoćnosti. Osjećaju se bespomoć­ na i u svim ostalim nepovoljnim okolnostima. Takva djeca postaju "eksternalizatori". Uvjerena su da ne mogu utjecati gotovo ni na što što im se u životu događa. Tjelesno zlostavljana djeca obično su iz obitelji u kojoj majka dobiva batine. Žensko dijete koje je žrtva samim tim jer je svjedok na-

silja nad majkom, odrasta u uvjerenju da se batinama ne može pobjeći. Zajedno sa svojom majkom duboko vjeruje da žene ne mogu pobjeći muškarčevoj prisili. Muško dijete može postati žrtvom majčinog potisnutog bijesa i od nje primati batine. Ako je svjedokom očeva nasilja, odrastat će uvjereno u mušku nadmoć. Vjerovat će u stereotipnu nadmoć mu­ škaraca u obitelji. Dječaci se mnogo češće od djevojčica poistovje­ ćuju s nasilnim prijetupnikom, pa i sami postaju nasilnici. Vezivanje za počinitelja način je da se osolobodimo osjećaja bespomoćnosti i nemoći. Osoba koja se vezuje za počinitelja doslovno gubi vlastitu zbilju i postaje počiniteljem. Osjeća da tako može opstati. Svaki je počinitelj nekad bio žrtva koja se vezala za onoga tko je nju zlo­ stavljao. Muževi koji tuku žene i roditelji koji tuku djecu nekad su bili bespomoćne žrtve. Oduševila me moja snažna reakcija na film Rambo. Očito da je film oduševio i mnoge druge. Ramba progone nasilne i nepravedne vlasti u liku šerifa i njegovih pomoćnika. Rambo ih zato sve poubija i sravni grad u kojem ih je upoznao. Zlostavljanje Ramba dirnulo je zlostavljano i osvete željno dijete u svima nama. I dok je odrasla osoba u meni, koja poštuje zakon, bila užasnuta Rambovim masov­ nim ubijanjem, dijete u meni mu je klicalo.

Granice i zlostavljanje Incestnim obiteljima, baš kao i onima u kojima vlada tjelesno nasilje, vladaju pravila otrovne pedagogije. Te su obitelji opkoljene čvrstim i krutim granicama koje često nameću čvrsta vjerska uvjer­ enja, upravo kao i mišljenje da perfekcionistička i kruta pravila treba slijediti. Na taj je način cijela obitelj okrenuta prema pok­ retačkoj sili koja će te granice "eksternalizirati". Povreda i bol ut­ kane su u obiteljsku tajnu. Dijete nema pravo prigovora, mora slušati odrasle. Zbog krutosti sustava i muške hijerarhijske nadmoći

u obitelj ne može doprijeti nijedna nova informacija. Vjerska prav­ ila često sve ono što je izvan obiteljske religije (obično fundamentalističke ili vrlo autoritarne) nazivaju "svjetovnim humanizmom". Na sve se psihološko gleda sa sumnjom. Zbog toga se odbacuje sve što bi moglo otvoriti nove poglede, nešto novo dopustiti i pružiti pomoć. Tjelesno nasilje djeluje na razinu stida odmah nakon seksualnog zlostavljanja. Pljuske, udarci, štipanje, odguravanje i sl. obično se događaju javno. Događaju se na javnim mjestima, pred braćom i sestrama ili pred starijom djecom. Stid je osjećaj koji se rađa kad nas otkriju prije nego što smo se spremni otkriti. Stid je često povezan s tim što nas gledaju - oči uprte u nas prije nego što smo spremni da nas vide. Stidimo se kad nas uhvate gole, sa spuštenim hlačama, kako to već biva. Djecu često tjeraju da spuste hlače kako bi ih mo­ gli istući. Iz stida proizlaze i ostali brojni osjećaji manje vrijednosti. Zbog osjećaja nedostatnosti i manjkavosti gubi se motivacija za ikakvo djelovanje. Uvjerenje da život nije u našim rukama, bez obzira na to što činili, uvelike umanjuje sposobnost da učimo i rješavamo pro­ bleme. Raspon reakcija među kojima valja odabrati jako se sužava stidom. Volja biva onesposobljena; postajemo slijepi na mogućnosti odabira. Obuzima nas duboka, temeljita, kronična depresija. Osvrnimo se na sljedeći podsjetnik. Mnogi simptomi koje sre­ ćemo u odrasle djece iz obitelji s tjelesnim i seksualnim nasiljem jed­ naki su simptomima u ljudi koji pate od kroničnog stresa, poput rat­ nih žrtava i žrtava koncentracijskih logora. Provjerite jeste li i vi "odraslo dijete tjelesnoga nasilja", odnosno jeste li možda i vi svoje pravo ja izgubili u tjelesnom nasilju. Zlostavljanje je normalno Zabluda i poricanje

Nestvarnost Gubitak sposobnosti da bilo što započnete i razriješite probleme Neprijateljstvo i internalizirani bijes Kriminalno/prijestupničko ponašanje Pitanje povjerenja Disocijacija i depersonalizacija Jaka ljubomora i posesivnost Osamljenost, otuđenost, izolacija Poremećaji prehrambenih navika Krutost Otupjelost i ravnodušnost Objektivizacija sebe i drugih Zaustavljen razvoj ličnosti Prostitucija i seksualizirani bijes Pretjeran oprez i strah od gubitka kontrole Utemeljenost na stidu Bolest - prava ili umišljena Gubitak granica Suovisnost Čežnja za roditeljskom pohvalom "Ispadi" Uloga žrtve Kronična depresija niskoga stupnja Prijestupništvo Eksternalizator Srditost na roditelje Noćne more ili potiskivanje snova Kompulzivno/ovisničko ponašanje Krajnja podvojenost

Zlostavljanje je normalno Ne poduzimate ništa. Ništa ne mijenjate. Živite i dalje isto, bez obzira na zlostavljanje. Osjećate da drugog izbora nema. To vam je sudbina. Zabluda i poricanje Idealizirate roditelje. Tjelesno kažnjavanje smatrate beznačaj­ nim. Nikad niste niti pomislili da biste mogli napustiti vezu u kojoj vas tjelesno zlostavljaju. Još uvijek mislite da možete obuzdati tjele­ sno nasilje ako budete savršeniji ili pak udovoljavate onome tko vas zlostavlja. Nestvarnost Često vam se čini da su stvari i događaji kojima ste okruženi nestvarni. Ne možete shvatiti zašto ljude toliko zanimaju neke ži­ votne pojave. Vas zapravo ništa ne zanima. Gubitak sposobnosti da bilo što započnete i razriješite probleme Ne možete se pokrenuti, teško vam je provesti ono što ste zamis­ lili, ne vidite izlaza i osjećate se jako zbunjeni. Neprijateljstvo i internalizirani bijes Često ste srditi i svoje gadno raspoloženje iskaljujete na drugima ili se užasavate srdžbe pa vama upravljaju s pomoću srdžbe. Pasivni ste agresivac. Najradije biste na svima iskalili svoj bijes. Kriminalno/prijestupničko ponašanje Bili ste ili jeste u sukobu sa zakonom. Stvarali ste neprilike. Potajno kradete ili ste prije krali. Ne vidite ništa loše u prijevari ili krađi ako vas ne uhvate na djelu.

Pitanje povjerenja Ne vjerujete nikome. Kad ste se odvažili povjerovati, loše ste prosudili. Ne vjerujete vlastitim opažanjima, osjećajima i mislima. Ne privlače vas osobe koje se doimaju stvarno pouzdanima. Disocijacija i depersonalizacija Ne upravljate svojim stvarnim, tjelesnim ja. Odvojeni ste od svojega tijela. Ne znate kad ste umorni, gladni ili "popaljeni". Hlad­ ni ste i udaljeni. Toplinu i bliskost ne dijelite ni sa kime. Djetinjstva se ne sjećate. Opterećeni ste kobnim slutnjama. Paranoični ste. Doživjeli ste brojne nesreće. Jaka ljubomora i posesivnost Nadzirete supružnika i djecu. Posesivni ste i ljubomorni. Vrijeđa vas svaki i najmanji njihov manjak pažnje prema vama. Osamljenost, otuđenost, izolacija Osjećate se izgubljeno. Osjećate se drukčiji od drugih ljudi. Osjećate da zapravo ne pripadate. Čini vam se da ste poludjeli bez popratnih znakova psihoze. Poremećaji prehrambenih navika Ne znate osjećate li se prazno ili ste gladni. Jedete da biste se napunili. Jedete da biste osjećali puninu. Potiskujete ljutnju i jedete da biste je prikrili. Krutost Djelujete prema utvrđenim i krutim pravilima. Tijelo vam je kruto i ne bogzna kako osjećajno. Neumoljivi ste. Otupjelost i ravnodušnost Tupi ste i neosjetljivi. Osjećate se ravnodušno i nehajno. Ne­ mate energije.

Objektivizacija sebe i drugih Ljude ne doživljavate kao osobe nego kao iskoristive predmete. Prema sebi se odnosite kao prema predmetu. Udovoljavate sebi, obično potajno. Dugo ste sisali palac. Rano ste se počeli samozado­ voljavati, što vam je postalo kronična navika. Objektivizirate spol­ ne partnere. Za vas su žene njihove grudi, a ne osobe. Zaustavljen razvoj ličnosti Emocionalno ste još uvijek dijete. Iznimno ste potrebiti. Imate poteškoća sa svladavanjem poriva. Imate neutaživu potrebu za naklonošću i izrazima ljubavi. Vaš se razvoj zaustavio u dobi kad je počelo tjelesno nasilje. Prostitucija i seksualizirani bijes Prostituirali ste se ili se još uvijek prostituirate. Partneri su vama manipulirali i tjelesno vas iskorištavali. Otvoreno ili potajno prezirete suprotan spol. Pretjeran oprez i strah od gubitka kontrole Stalno ste spremni za napad. Nervozni ste i lako vas je preplašiti. Imate napadaje iznenadnog straha ili panike. Bojite se da ćete izgu­ biti kontrolu. Prema sebi ste destruktivni i pokušali ste si oduzeti život. Utemeljenost na stidu Kao ljudsko biće osjećate se neprimjereno i manjkavo. Mislite da ste zaslužili to što vam se u djetinjstvu dogodilo. Mislite da ste loši i da zavrjeđujete sve to što vam se loše dogodilo. Prema sebi ste destruktivni i bar jednom ste si pokušali nauditi. Čini vam se da go­ tovo uvijek imate krivo. Bolest - prava ili umišljena U životu ste mnogo bolovali. Često posjećujete liječnika. Reče­ no vam je da za vaše brojne tjelesne boljke nema organskog uzroka.

Glavobolje, trbobolje i križobolje u vas su česte. Nesreća vas ne zao­ bilazi. Gubitak granica Vaše su tjelesne granice slabe. Dopuštate svakome da vas dodi­ ruje, ili pak dižete zid visoko da vas nitko ne može dotaknuti. Upuštate se u seks i kad to ne želite. Spolno općite i s ljudima s ko­ jima to ne želite. Ili ni sa kim nemate spolne odnose. Suovisnost Ne osjećate vlastitu stvarnost. Ne znate što osjećate, trebate ili želite. Vrlo vam je teško donijeti odluku. Imate prijeku potrebu da nadzirete ponašanja drugih ljudi. Čežnja za roditeljskom pohvalom Stalno čeznete za roditeljskim odobravanjem i ljubavlju. Činite ono što mislite da će im se svidjeti, da biste se svaki put iznova razočarali. "Ispadi" V

Cesto se ponašate nasilno. Svojoj djeci činite isto ono što su i vama činili. Drugim ljudima činite ono što je vama učinjeno. Kao žrtva ili kao počinitelj ponovno uprizorujete ono što je vama učinje­ no u djetinjstvu. Uloga žrtve Na kraju vi ste uvijek žrtva. Čini vam se da ne možete izbjeći viktimizaciju. Kronična depresija niskoga stupnja Potišteni ste otkada znate za sebe. Neprekidno mislite na sa­ moubojstvo. Uvjereni ste da ste bespomoćni i da svoj život ne možete promijeniti.

Prijestupništvo Prozvani ste prijestupnikom. Tučete ženu. Tučete djecu. Gazite prava drugih. Kršite zakon i nemate grižnju savjesti. Bjesnite na sve i svakoga. Nimalo ne suosjećate s drugima. Eksternalizator Vjerujete da je većinu događaja koji se u životu zbivaju ne­ moguće spriječiti, da ne možete to ni vi ni itko drugi. Srditost na roditelje Mrzite roditelje. Zamjerate im i opsjednuti ste nepravdom koju su vam nanijeli. Niste ih godinama vidjeli. Viđate ih što je manje moguće. Noćne more ili potiskivanje snova Nikada ne sanjate niti vas ospjedaju noćne more. Povremeno vam sijevnu uspomene - poput prizora na platnu, bljesne i nestane. Nikad ne znate je li se doista dogodilo ili nije. Kompulzivno/ovisničko ponašanje Ovisnik ste. Kompulzivni ste i impulzivni. Krajnja podvojenost U vama su bar dvije ličnosti. Jedno ste vani, a drugo kod kuće. Nitko ne može niti pojmiti koliko ste kod kuće drukčiji. Imate neko­ liko ličnosti. Zbunjuje vas vlastiti identitet, ne znate tko ste. Čitatelj je vjerojatno uočio preklapanje u reakcijama na nasilje. Pa, nasilje je nasilje. Prva je reakcija strah. Strah za život i strah što ne vladamo sobom. Druga je reakcija povreda i bol zbog izdaje onih koje volimo. I na kraju se javlja srdžba, stid i izolacija. Budući da je nasilje tako bolno, ego se brani i osoba otupljuje. Upravo to stanje tuposti jest plodno tlo za kompulzivno/ovisničko ponašanje i za iživljavanja.

Svi podsjetnici koje sam do sada naveo sadrže varijacije tih eleme­ nata. Seksualno i tjelesno nasilje razorni su oblici napuštanja. Dijete je ostavljeno. Dijete je žrtva roditeljskih ili skrbnikovih bestidnih po­ treba. Ono je iskorišteno i zlostavljano. U tišini noći zatomljuje krik, zatomljuje suze, zatomljuje svoje pravo ja.

Sažetak

Tjelesno nasilje - tijelo kao temelj našega bivstvovanja. Tjelesno i seksualno zlostavljanje narušavaju temelj bivstvovanja. Slika o vlastitu tijelu naša je osnovna granica. Kad je tijelo povrijeđeno, ranjena je sama bit našega ja. Raširenost incesta i seksualnog zlostavljanja. Budući da je uvri­ ježeno mišljenje kako je seksualno nasilje nasilje iz "priča strave i užasa", rijetki su ljudi svjesni brojnih drugih oblika seksualnog nasilja. U ovome smo poglavlju sagledali četiri osnovne kate­ gorije seksualnog nasilja: tjelesno, otvoreno, jasno (voajerizam, egzibicionizam); prikriveno (verbalno nasilje i prekoračenje gra­ nica) i emocionalno (međunaraštajno vezivanje). Reakcije na tjelesno i seksualno nasilje kao normalno ponaša­ nje. Budući da tjelesno i seksualno zlostavljanje ostavljaju trau­ me, čovjek se svim silama nastoji od te traume disocirati. Gubi­ tak pamćenja česta je pojava kod takvih oblika nasilja. Žrtva ne može povezati nasilje s reakcijom na nasilje. Žrtve su uvjerene da je oblik ponašanja kojim reagiraju njihovo normalno pona­ šanje. Okrivljuju svoje ponašanje smatrajući ga ludim ili neurotskim. Zapravo je ono normalna reakcija na nasilje. Naučena bespomoćnost i vezivanje za nasilje rezultat su te nepovezanosti. Otrovna pedagogija postavlja temelje tjelesnom nasilju. Otrovna pedagogija među roditeljima i djecom podupire vlasnički odnos tipa gospodar/rob. Vjerovanje u vlasništvo samo se po sebi otva­ ra mogućnosti za tjelesno i seksualno zlostavljanje. Cijeli je obiteljski sustav upleten u incest i tjelesno nasilje. Počiniteljev supružnik uvijek igra prešutnu ulogu. Roditelj koji ne

zlostavlja dijete, svjesno ili nesvjesno dopušta viktimizaciju. Zlo­ stavljanje jako utječe i na sve ostale članove. Svi su suovisni. Podsjetnici. Podsjetnici za seksualno i tjelesno zlostavljanje poma­ žu žrtvama da povežu nasilje s prirodnim reakcijama na nasilje. Prepoznavanjem reakcijskih ponašanja moći će bolje odrediti što im se dogodilo. Opća rasprostranjenost tjelesnog zlostavljanja. U ovome sam poglavlju istaknuo da je nasilje nad ženama i djecom dio pra­ davnog i općerasprostranjenjog ustaljenog običaja. Bez obzira na ženski pokret, još uvijek jednu od osam žena i dalje tuku. Tipični prijestupnici. Zajedničke odlike seksualnih i tjelesnih pri­ jestupnika jesu: nedostatak samopouzdanja; nedostatak osjet­ ljivosti za tuđe osjećaje; utemeljenost na stidu; zlostavljanje sebe samih na neki način; nerealna očekivanja od djece; u stanju su zavaravanja i poricanja; izolirani. Obrambeni mehanizmi ega. Posebno je istaknuta disocijacija kao obrambeni mehanizam ega. Taj mehanizam dopušta osobi da odluta, napusti tijelo, kad ga zlostavljaju. Osoba nauči potpuno isključiti osjećaje i tjelesno otupjeti. Tako žrtva biva predod­ ređena za kompulzivno/ovisničko ponašanje. Poricanje (čuvanje tajne). Najveći problem kod tjelesnog / seksual­ nog nasilja jest taj što žrtva ne može izraziti strah, povrijeđenost i srdžbu. Žrtve incesta u bezizlaznoj su situaciji, prava Kvaka-22. Ako otkriju, mogle bi izgubiti obitelj.

7 "Zločesto" dijete Provjerite kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom u obitelji s emocionalnim zlostavljanjem "Ako dijete živi s pokudom, uči prezirati. Ako dijete živi s neprijateljstvom, uči se boriti. Ako dijete živi sa stidom, uči se osjećati postidenim" Dorothy Law Nolte Pia Mellody navodi da se djeca rađaju s dva temeljna pitanja: Tko sam? Kako da to učinim? Potonje se pitanje odnosi na djete­ tovo zadovoljavanje osnovnih potreba i utiranje puta kroz život. Najizraženija potreba koju ima svako dijete jest udaljiti se od pot­ pune ovisnosti o okolini koja ga prati od povoja te zakoračiti u ne­ ovisnu zrelost. Za razvoj djeci treba roditeljska pažnja, vrijeme, potvrda osjeća­ ja, smjernice i dobar uzor. Brojni su načini na koje i djeca pružaju roditeljima mogućnost da uče i razvijaju se. Kada dijete dosegne stanoviti razvojni stupanj, u roditelja će potaknuti potrebe baš toga razvojnoga stupnja. Rano

je djetinjstvo prigoda roditeljima da spoznaju kakve su bile i jesu li bile zadovoljene njihove potrebe u ranome djetinjstvu. Djeca pru­ žaju roditeljima priliku da sagledaju bogat emocionalni život koji su nekad imali i koji bi mogli imati opet. U knjizi For your own good Allice Miller piše: "Djeca trebaju veliku emocionalnu i tjelesnu potporu odraslih. A ta potpora mora obuhvaćati sljedeće elemente: 1. Poštovanje djeteta 2. Poštovanje njegovih potreba 3. Poštovanje njegovih osjećaja (kurziv je moj) 4. Spremnost da iz njegova ponašanja učimo... a) o naravi pojedinog djeteta b) o djetetu u samim roditeljima c) o prirodi emocionalnog života koji u djece možemo jasnije opažati nego u odraslih, jer djeca proživljavaju svoje osje­ ćaje jače i... manje prikriveno od odraslih." Ovi me reci podsjećaju na stihove Kahlila Gibrana: "Vaša djeca nisu vaša djeca ... možete nastojati biti poput njih, ali nemojte težiti da budu poput vas. Jer život ide naprijed, ne natrag." Možda je upravo to značenje Svetoga pisma u onome dijelu u kojemu nas nagovara da budemo poput male djece. Umjesto da od svoje djece učimo, otrovna nas pedagogija potiče da ih oblikujemo i dresiramo poput životinja. Traži od nas da im razorimo životnu sna­ gu, spontanost i emocionalno izražavanje. U svakome trenutku osjećamo. I premda nismo sazdani samo od osjećaja, oni su naša bitna spona sa životom kakav je sada. Emocije spadaju u našu temeljnu snagu i moć. One nam otkrivaju potrebu, gubitak, zasićenje. One su poput mjerača ulja u automobilu, govore

kakve su naše osnovne potrebe. Takve su potrebe gorivo bez kojega se naš život ne može ostvarivati funkcionalno.

Srdžba, seks i emocionalna energija Ponudio sam vam podsjetnike da biste uvidjeli kako se možda izgubilo ono dragocjeno i neusporedivo unutarnje dijete u vama. Podsjetnik koji ću sada predočiti odnosi se na svakoga. Mišljenja sam da smo svi bili podvrgnuti emocionalnom nasilju. Kad je riječ o emocionalnom razvoju, otrovna je pedagogija jasna. Jaki su osjećaji štetni i znak slabosti. Zasjenjuju jasnoću uma i treba ih držati pod nadzorom. Dvije, osobito opasne emocije jesu srdžba i spolni osje­ ćaji. Ne mogu zamisliti ikoga tko je u suvremenoj američkoj obitelji smio zadugo izražavati seksualne osjećaje ili osjećaje srdžbe. Srdžba je prijeko potrebna, to je središnja energija naše snage. Bez energije oslobođene srdžbom čovjek je otirač koji čini samo ono što je drugima po volji. Srdžba je emocija koju često brkamo s oblicima ponašanja poput udaranja, vrištanja, proklinjanja. Ti se oblici ponašanja temelje na prosudbi. To nisu osjećaji. Bez seksualnih osjećaja i na njima utemeljenog zrelog, dobi pri­ mjerenog ponašanja ljudski bi rod izumro za sto godina. Seksualne emocije podupiru i štite, održavaju ljudski rod. Osjećaji srdžbe ču­ vaju i štite pojedinca. Emocije su oblici energije u pokretu. Ako se ne izražavaju, one su sputane i potisnute. Budući da su energija, moraju se negdje izra­ ziti. Emocionalna nas energija pokreće, baš kao i svaka druga ener­ gija. Ganuti smo do suza kad izgubimo nešto što nam je drago. Po­ taknuti smo djelovati kad osjećamo stid. Skačemo od radosti kad dobijemo ono što nam treba. Bez emocija ne možemo znati na čemu

smo s našim osnovnim potrebama. Bez osnovnih potreba ne može­ mo biti funkcionalna ljudska bića. Poricati osjećaje znači poricati temeljnu, životvornu životnu energiju. Budući da su osjećaji oblici energije, zaustaviti ih možemo samo ako smognemo protuenergiju. Skupljamo je napinjući mišiće, plit­ kim disanjem, maštanjem o kazni, napuštanjem ili kuđenjem u sebi. Napetost, unutarnji razgovor i plitki udisaji pridonose tjelesnoj tu­ posti. Nakon dugogodišnje vježbe, doslovce više ne osjećamo osje­ ćaje. Duševna tupost je plodno tlo iz kojeg niču ovisnosti. Ovisnosti su način da se osjetimo živima. U danima dok sam pio, osjećao sam se življi i razboritiji kad bih pio negoli kad sam bio trijezan. Pod utjecajem alkohola mišići su se opuštali i mogao sam osjetiti osjećaje. Osjećao sam se sjajno. Sjajno, lagano i razdragano trebali bismo se osjećati kad smo posve funk­ cionalni. Pijan sam se osjećao živ, trijezan sam bio otupljen i mrtav. Emocionalno nasilje najčešći je zajednički nazivnik sadašnje kul­ turne krize. Sveopća ovisnost i nasilje u obitelji ukorijenjeni su u poricanju i potiskivanju afektivnog života. Potiskivanje emocija po­ dupiru naše škole, crkve i pravni sustav.

Epigenetski razvoj Ljudski je razvoj epigenetski. To znači da se svaki stupanj razvoja nadograđuje na prethodni. Postoji vrijeme razvojne spremnosti. Pri­ roda ima svoj razvojni ritam. U nekoj dobi ljudski organizam razvija mišiće, počinje hodati i govoriti. U dobi od oko 18 mjeseci dijete počinje govoriti: "Ne, ja ću." S tri i pol godine počinje zapitkivati: "Zašto?" Sa šest godina ponovno postaje tvrdoglavo. U petnestoj nas obasipa svojom doraslošću i udaljava se od kuće. Svaki stupanj obilježava kriza. Svaka je kriza doba mogućeg razvoja, baš kao i doba

Granica ega je unutarnja snaga s pomoću koje se osoba ograđuje da bi zaštitila svoj unutarnji prostor, sredstvo kojim se koristi pojedinac da bi ispitao i protumačio vanjski svijet, te ujedno tvorba koja mu služi da se mjeri i uskladi uzajamno djelovanje sa svijetom oko sebe.

povjerenje (nada) sloboda volje (moć volje) inicijativa (svrha) marljivost (sposobnost)

nepovjerenje stid krivnja inferiornost

zbunjenost bespomoćnost nemoćnost

čvrste granice ega poput vrata s kvakom iznutra

slabe granice ega poput vrata s kvakom izvana

prekinute granice ega poput kuće bez vrata

Slika 7.1. Granice ega

povećane ranjivosti. Ako razvojne zadaće nisu obavljene pravodob­ no i prema redoslijedu, organizam se nastavlja razvijati, ali mu ne­ dostaje razvojne snage. Snaga granica ega proizlazi iz svake pojedine ispravno razriješe­ ne razvojne krize. Ako je kriza razriješena, a potrebe zadovoljene, ego ima dovoljno snage za razvoj. Ako razvojni zadaci nisu obav­ ljeni, ego ne postiže čvrstinu građe koja mu je potrebna za sljedeći razvojni zadatak. Oslabljen je i, kad potreba nije zadovoljena, puca.

Na slici 7.1. pokušao sam prikazati tri simbola građe ega. Ranije sam tu građu nazivao granicama ega. Dijete treba razviti čvrste granice ega da bi stupilo u mladenaštvo. Ako osoba ima mogućnosti razviti se u čvrsto dijete dok je još dijete, tada postoje temelji da uđe u mladenaštvo na putu u odraslost. Ako ne možemo biti djeca dok smo djeca, postat ćemo odrasla djeca. Jean Jacques Rousseau je to lijepo rekao: "Priroda želi da djeca budu djeca prije nego što postanu ljudi. Ako hotimično preskočimo taj red, dobit ćemo prije vremena sazrelo voće koje nije ni zrelo ni ukusno i koje će brzo istrunuti. Imat ćemo mlađahne mudrace i odraslu djecu. Djetinjstvo na svoj poseban, neobičan i čudnovat način vidi, misli i osjeća; ništa nije gluplje doli njihov način zamijeniti našim." Emocionalno zlostavljanje je oblik psiholoških pljusaka. Psiho­ loške pljuske su i svi ostali oblici zlostavljanja, jer tjelesno i seksu­ alno nasilje nije moguće a da osoba pritom ne bude i duhovno pretučena. U sljedećem ću dijelu ograničiti raspravu na zanemarivanje raz­ vojnih potreba za osloncem. Nadam se da je čitatelj svjestan kako je emocionalno nasilje prisutno u svim oblicima zlostavljanja.

Odražavanje, ponavljanje, potvrđivanje Djetetu je čim se rodi potrebna voljena osoba u kojoj će se ogle­ dati, u kojoj će čuti svoj odjek, koja će ga potvrditi. To znači da u prvih 15 mjeseci života (koje nazivamo simbiotskom fazom) dijete treba lice čije ga oči prihvaćaju i odražavaju njegovo ja. Ma što to bilo u očima osobe u ulozi majke postat će srž i temelj djetetove osobnosti.

Alice Miller tvrdi da unutarnja čula novorođenčeta oblikuju jezgru njegova ja. Ti najraniji osjeti potječu od majčinih osjećaja prema djetetu. Budući da se dijete u toj fazi razvoja ne može ver­ balno izraziti, sve ovisi o osjećajima. Baš taj najraniji osjećaj svojega ja jest jezgra iz koje se oblikuje djetetova osobnost. Tu najraniju potrebu nazivamo zdravom narcističkom potrebom. Ako roditelji nisu zadovoljili svoje narcističke potrebe, iskoristit će svoju djecu kao objekt narcističkog užitka. Dijete vrlo rano izravnim opažanjem spoznaje da mora paziti na roditeljske emocionalne potrebe ako misli opstati. Imam pacijenticu, recimo da se zove Gwenella, koja je rođena zato da bi tješila majčinu tugu za bratom, koji je umro godinu i pol prije njezina rođenja. Smijeh i sreća na Gwenellinom licu kad je prvi put došla k meni na razgovor doista su zavaravali. Osamnaest je go­ dina živjela u užasnom braku brinući se o suprugu koji je bio ovisnik o kokainu. Oboje se njezine djece iživljavalo u drogama. Kad je na­ pokon sa sebe skinula smiješak, krinku beskrajne radosti, suze su se samo počele slijevati i do danas nisu presahnule.

Dodirivanje, toplina, maženje, pripadnost, privrženost, odanost Ako se lik majke o kojem ovisi naš opstanak brani od emocija i ako u njemu nema spontanosti i topline, neće nas dodirivati onako kako nama treba. Djeca imaju potrebu za dodirivanjem kako bi mogla razviti osjećaj toplog dodira. Topao nam dodir govori da postoji netko kome možemo vjerovati i na koga se možemo osloniti. O tome ovisi hoće li nam se ispuniti nada za ostvarenje potrebe za osloncem. Ako možemo osjetiti dodir i toplinu emocionalno do­ stupne osobe, moći ćemo započeti život s osjećajem povjerenja. Vjerovat ćemo da je svijet dobrohotan i topao. Možemo se osloniti na ono izvan nas, u vjeri da će naše potrebe biti zadovoljene. Ako osoba u ulozi majke nije emocionalno uz nas, osjećat ćemo hlad-

noću i nećemo imati povjerenja u svijet oko nas. Morat ćemo stvo­ riti nestvarnu vezanost, iluziju povezanosti, kako bismo mogli dalje. Lišimo li dijete maženja u najranijoj životnoj dobi, možemo ga doslovno ubiti. Kako rastemo i odrastamo, naša se potreba za tjele­ snim maženjem proširuje na potrebu za emocionalnim maženjem. Emocionalno maženje znači da se na nas obaziru, da obraćaju po­ zornost, da nas nagrađuju i cijene te da nam plješću i hvale nas za postignuća i uspjehe. Ako to maženje ne dobivamo na zdrav način, učinit ćemo sve što treba da bismo ga dobili. Maženje je osnovna potreba. Maženje je duši isto što i hrana tijelu. Djeca koju ne maze na zdrav, dobit će svoj dio na nezdrav način. Biti izdvojen kao loš i zločest, izvor nevo­ lja, obiteljski promašaj, to su sve razni oblici prepoznavanja.

Jastvo, vlastita vrijednost, prihvaćanje samoga sebe, ostvarivanje samoga sebe Treba nas hvaliti jer mi smo posebni i osobiti. Nužno nam je naći svoj odraz u očima onih koji se za nas brinu. Svi naši osjećaji, sve potrebe, svi porivi trebaju nam se vraćati poput jeke kako bismo os­ jetili sebe i izgradili unutarnje jedinstvo. Ako se dio nas prihvaća (kad se smijemo i gučemo), a ostali dijelovi odbaciju (kad imamo is­ pade bijesa ili preglasno plačemo), tada se ti dijelovi odvajaju. Svaki put kad osjetimo te dijelove sebe, naše ih internalizirano roditeljsko oko i potom glasovi odbacuju. Odbačeni dijelovi našega ja (a to su najčešće seksualnost, ljutnja i nasrtljivost/agresivnost) tada djeluju potajno. I dalje se razvijaju izvan dometa naše svijesti, imaju vlastitu snagu i moć i žive vlastiti život. Srdžba, primjerice, može prasnuti nenajavljeno. Ljudi često ka­ žu: "Ne znam što me danas spopalo." ili "Danas se nisam mogao svladati." misleći pritom da nisu mogli svladati bijes. Izgubio sam nadzor. Isto vrijedi za tugu i za strah.

Tijekom odrastanja meni nije bilo dopušteno srditi se. Srdžba je bila jedan od sedam smrtnih grijeha. Dobrohotna nam je časna po razredu pokazivala rengensku snimku bolesnih pluća govoreći da tako izgleda duša okaljana smrtnim grijehom. Zavjetovao sam se da se više nikad neću ljutiti. Bio sam prisiljen biti blag i ljubazan. Uspoređivali su me (oblik postiđivanja) s nekim ljigavcem iz ulice. "Zašto ne možeš biti dobar kao B.W.," govorili su mi. Taj je B.W. za­ pravo palio garaže, a među odraslima je slovio kao svetac. Odrastao sam, uostalom, poput većine muškaraca s rečenicom: "Pravi muškarci ne plaču." i "Ne boj' se. Nemaš se čega bojati." Čak i kad sam bio veseo, nisam smio zadugo biti veseo jer "u La­ tinskoj Americi djeca gladuju." Ako ne smiješ biti razdragan, sretan, tužan, šašav i preplašen, moraš se prilično dobro "zakopčati". Tvoje se pravo ja doista mora zatvoriti, a lažno ja stvoriti. To lažno ja udovoljava potrebama obaju roditelja te prikrivenim potre­ bama sustava za ravnotežom. Kada dijete smije i može proživljavati vlastite osjećaje, može se osamostaljivati po utvrđenom razvojom redu. No, kao što pišu Fossum i Mason: "Kada djeca počnu udovoljavati roditeljskim potrebama i emocionalno se zatvarati, ne mogu se osloniti na vlastite osjećaje, pa najprije svjesno, a potom nesvjesno, misaono i osjećajno počinju ovisiti o roditeljima. Ta se ovisnost ubrzo prenosi i na vanjski svijet." Facing Shame (Suočiti se sa stidom)

Sloboda volje/autonomija, razlika, prostor, odvajanje Djeca imaju potrebu biti različita. Njima je potreban fizički pros­ tor. Zapravo, potreba za fizičkim prostorom jest temelj osobnih tje­ lesnih granica. Nijedno moje dijete nije nikad obavilo zadatak baš onako kako sam mu pokazao ili kako sam ga zamolio. Postupilo bi na svoj način. I ma kako bilo razačaravajuće, bilo je to uvijek onako kako je naumio Bog ili priroda.

Svaka je osoba jedinstvena, neponovljiva i neusporediva. Sva­ čije su osnovne potrebe osobnost, sloboda volje i različitost. I te se potrebe javljaju u prvih petnaestak mjeseci. Početak je to dugoga puta odvajanja. Nakon simbiotske vezanosti počinjemo se odvajati. Bolan je to proces (dokazano s pomoću ispada bijesa). Početak odvajanja obilježavaju dvije silne riječi. U tom razdoblju dijete uči da se zove "Nemoj!". Dijete progovori "ne" i to je prekra­ sno. Kad bismo dopustili djeci da kažu "ne" onako kako su to zamislili priroda i Bog, ne bi bilo toliko napastovane djece i ne bismo morali voditi državnu kampanju nastojeći naučiti tinejdžere da jednostavno kažu "ne". Silovatelji djece su poput lovaca koji trče za plijenom. Znaju pronaći najpotrebitije i najposlušnije dijete na igralištu. Velika opasnost koja vreba u samostalnoj fazi jest stid. Dijete treba naučiti smisao stida i sumnje. To su važne granice. Stid je osjećaj kojim spoznajemo našu konačnost. On nam kazuje da ćemo pogriješiti i da možemo pogriješiti. Daje nam na znanje da nam je potrebna pomoć, da nismo svemogući. Stid slabi djetetovu sve­ moguću samovolju. Ipak, previše postidivanja potaknut će obrnuti proces i dijete će potrebom da provede svoju volju okrenuti okolinu protiv sebe. Kao što piše Erik Erikson u svojoj knjizi Childhood and Society (Djetinjstvo i društvo): "Dijete će sebe preoblikovati. Svijest će mu prerano sa­ zreti. Umjesto da uzima stvari kako bi ih ispitalo s pomoću sadržajnog ponavljanja, bit će opsjednuto vlastitim po­ navljanjem ... uči da se moć stječe tvrdoglavošću, upor­ nošću i pretjeranom točnošću ... Takva isprazna pobjeda jest dječji uzorak kompulzivne neuroze. Ona je usto i izvor budućih nastojanja da sve bukvalno nadzire, a ne onako kako mu nalaže duh."

Previše postiđivanja stvara internalizirani stid koji je prikriven opsjednutošću nadzorom i perfekcionizmom. Ovdje možemo sagle­ dati naraštajni ciklus u punome mahu. Kompulzivni, sputani ro­ ditelj postiduje dijete koje će postati odraslom osobom s kompulzivnim, sputanim i nezrelim djetetom u sebi. Stid je rezultat svih oblika napuštanja. Stvarno, fizičko napu­ štanje postiđuje. Dok sam bio dijete, oca nikad nije bilo kod kuće. Osjećao sam da vrijedim manje nego njegovo vrijeme. Vidjeli smo kako tjelesno i seksualno zlostavljanje postiđuju. Svi oblici psi­ hološkog/duševnog zlostavljanja postiđuju: vika, omalovažavanje, prišivanje imena, etiketiranje, kritiziranje, osuđivanje, ruganje, us­ poređivanje, ponižavanje i podcjenjivanje - sve su to izvori stida. Roditelji utemeljeni na stidu uzor su stida. Kako roditelji utemeljeni na stidu mogu naučiti svoju djecu da vole sebe? Najrazorniji oblik stida je proces koji stid od osjećaja pretvara u narav (tj. internalizira se). To se događa kad se emocije, potrebe i porivi postiđuju. Već je bilo riječi o postiđivanju emocija. Ako me uče da je ljutnja smrtni grijeh, sram me je kad sam ljut. Moja je ljut­ nja sputana stidom. To znači da se stidim kad sam ljut. Jednako je i sa strahom, tugom i radošću. U sustavu u kojemu sam odrastao jedini osjećaj koji si smio imati, a da se ne stidiš, jest krivnja. Krivnja je važan osjećaj. U zdravim obiteljskim sustavima krivnja oblikuje savjest. Čini nas odgo­ vornima i pouzdanima. Krivnja je razvojno zrelija od stida. O n a pretpostavlja prisutnost nekih internaliziranih vrijednosti. Krivnja je osjećaj kajanja zbog ponašanja koje je oskvrnulo osjećaj osobne vrijednosti. Fossum i Mason u svojoj knjizi Facing Shame pišu: "Dok je krivnja bolan osjećaj kajanja i preuzimanja odgo­ vornosti za vlastite postupke, stid je bolno osjećanje samo­ ga sebe kao osobe."

Popravak i zadovoljština nemaju pristupa internaliziranome sti­ du. Stid je osobnost, a ne povreda/prekoračenje osobnih vrijed­ nosti. Ono s čime sam ja odrastao bila je neurotska krivnja. Neurotska krivnja je krinka kojom se prikriva suovisnost. Neurotska krivnja se osjeća u isprepletenim disfunkcionalnim obiteljskim sustavima. U takvim sustavima svatko igra svoju krutu ulogu kako taj zatvoreni sustav ne bi izgubio ravnotežu i svatko se odriče svoje jedinstvenosti kako bi odigrao ulogu lažnoga ja zbog odanosti sustavu. Neurotska krivnja poriče svaki osjećaj jedinstvenosti. Zapravo, u disfunkcion­ alnim obiteljima svaki pokušaj izlaska iz sustava, odbijanja krute uloge, osobnog osamostaljenja, razlikovanja, te da se bude jedin­ stven i različit, nailazi na ljutnju i odbijanje. Svatko tko u disfunkcionalnoj obitelji nastoji biti svoje jedinstveno ja, osjećat će krivnju. Važno je spoznati da je ta krivnja simptom disfunkcionalnog sustava. Zapamtite da pojedinci u disfunkcionalnoj obitelji postoje zbog obitelji. Obitelj ne postoji zbog pojedinaca. Internalizirani stid proizlazi također iz postiđivanih nagona. Zna­ tiželjni trogodišnjak počinje otkrivati dijelove svojega tijela. Zami­ šljam što će se dogoditi. Jednoga dana mali Farquahr otkriva nos. Naziva ga pravim ime­ nom i mama je oduševljena. Ushićena zove baku koja odmah traži od Farquahra da pokaže nos. Na divljenje svih, on to ponosno i učini. Nakon toga otkriva uho i svi ga obasipaju pohvalama. Slično je i s laktom, prstima i pupkom ... a onda, jedne nedjelje, u dnevnoj sobi, pred cijelom obitelji (a možda i pred svećenikom koji se tu zatekao) dječačić otkriva penis. Možemo zamisliti što se zbiva u toj maloj glavi: "Ako im se nos toliko sviđa, kako li ću ih tek ovime oduševiti?" No, ne biva tako. Nikad u životu mali Farquahr nije tako brzo bio udaljen iz sobe. Nikad prije nije vidio takav očaj na majčinu licu (pa čak ni onda kad je po zidu razmazivao "drek"). Do-

bro je razumio: "U ovoj obitelji ne smije biti spolovila." Od toga se trenutka počinje stidjeti spolnog osjećaja i nagona. Njegova će spol­ nost morati ostati tajnom. Zacijelo ne može biti dijelom otvorenog, spontanog i na glas izgovorenog obiteljskog života. A mi se čudimo kako to da je "poremećaj i nedostatak želje" najčešća seksualna disfunkcija u braku? I kako to da su Masters i Johnson otkrili da je 68% obitelji seksualno disfunkcionalno? Kako onaj tko je 20 godina živio u obitelji u kojoj je spolnost bila potpuna tajna (ili pak puka banal­ nost) može očekivati da će, kad se vjenča, sve što je vezano za spol­ nost biti otvoreno i uzbudljivo? Mnoge ljude spolno uzbuđuje samo ono što je nedopušteno. Kad postane dopušteno, dijelom obitelj­ skoga života, jednostavno im nije zanimljivo. Prava tragedija! Od svih ljudskih nagona najpostiđivanija je spolnost! Djecu postiđujemo i zbog nasrtljivosti/agresivnosti. Ograniča­ vamo im živahnost i bučnost. Uskraćujemo im znatiželju i želju da istražuju i uče. Nagon za pražnjenjem često im postiđujemo uče­ njem na tutu, pa završavaju kao ja - puštao sam vodu da teče kako nitko ne bi znao da upravo ... 1 ne daj Bože da me na javnom mjestu uhvati velika nužda. Kakva strašna mora. Kad nas postiđuju zbog nagona, svaki put kad osjetimo prirodnu potrebu, poriv ili nagon, sramit ćemo se. Slično je i sa svim ostalim potrebama koje sam opisao. Ako niste imali nikoga da vas dodiruje, i ako su vas postiđivali kad ste htjeli bliskost i dodire, uvijek kad osjetite potrebu za dodirom, osjetit ćete i stid. Mnogo je muškraca koje su postiđivali kad bi izrazili potrebu za zagrljajem, maženjem i dodirom. Naučili su stoga braniti svoj ego suprotnim ponašanjem kad god osjete potrebu jer su ih zbog potre­ bitosti postiđivali. Pravi muškarac to ne treba. Svoju potrebu za dodirom obično prenosim tako da se zagledam u nekoga, obično žensku osobu, i kažem: "Treba te zagrliti, to ti ne-

dostaje." Kao savjetnik, mogu se tako grliti cijeli dan. A zapravo sam ja taj kome treba zagrljaj. Mnogi muškarci potrebu za dodirom i bliskošću pretvaraju u sek­ sualnost. Seksualiziraju potrebu za nježnošću i ljubavlju. Vrate se kući s posla, željni su topline i bliskosti, pa kažu: "Ševi mi se." I žene su postiđivane zbog seksualnih potreba - čak više od muškaraca. Zato su se žene i naučile stidjeti svojih seksualnih potreba. Seksualne potrebe one nazivaju ljubavlju. Ako se u zagrljaju spolno uzbude, zasramit će se, odagnati takav osjećaj i odustati. Sve je potrebe moguće postidjeti, a u disfunkcionalnim obiteljima to obično tako i biva. Ako ne mo­ žeš biti ono što jesi te ako nitko zapravo za tebe ne mari, tada nijedan tvoj osjećaj, potreba i želja nemaju smisla.

Veselje, bol, poticaj Djeci treba veselje i zabava. Trebaju poticaj i izazove u skladu s njihovom dobi. Djeca trebaju iskusiti i opravdanu tugu. Prepopustljivi i preblagi roditelji napuštaju i zlostavljaju svoju djecu time što im ne dopuštaju da iskuse onoliko boli koliko je sobom nosi nor­ malan život. Bol je posrednik u odrastanju i rezbar mudrosti. "Srce je prazno bez boli," kaže pjesma. "Što su dublji tragovi tuge, to će u njih stati više sreće," piše pjesnik. Zlostavljanje je prvoga reda štititi djecu od toga vrela odrastanja, hrabrosti i mudrosti. Preperfekcionistički roditelji, poput onih koji za sve kažnjavaju, lišavaju svoju djecu zabave, smijeha, radosti i spontanosti na koje ona u djetinjstvu imaju pravo. Strog, autoritaran, često sumoran re­ ligiozan roditelj sputava okrjepljujuće i spontane emocije. Uvijek me iznova zapanjuje kad vidim što se to događa sa "spasonosnim navještenjem" u nekim crkvama. Umjesto radosti, slobode i slave, ostaje samo osjećaj crnoga mraka i mučnine u želucu. Djeca koja rastu u takvim obiteljima posve su lišena radosti djetinjstva.

Ovisnost, predvidljivost Djeca trebaju roditelje da se mogu na njih osloniti. Trebaju znati da na njih mogu računati dok iskušavaju svoje osobne ganice. Ta je provjera osobnih granica nužna za oblikovanje osobnosti. A za to je potrebna razborita, zdrava, čvrsta osoba od koje će se dijete otisnuti. Primjerice, kad se dvogodišnjak odvaži samostalno istraživati, uza se treba osobu poput majke. Može reći: "Pusti mene." ali ako mama izađe iz sobe, pratit će je pogledom i učiniti što je naumio sve dok mu je krajičkom oka na vidiku. On mora otkriti svoje granice i vlastitu osobnost unutar granica sigurnosti. I tome će biti tako tije­ kom cijele mladosti. Mlad čovjek mora ispitivati i iskušavati i pri­ tom znati da su uz njega mama i tata čvrste osobnosti. Ako je tata potrebit i želi da mu sin iskazuje zahvalnost za sve što je tata učinio (upravo se sada borim sa svojim sedamnaestogodišnjim sinom), tada će sin morati prestati graditi vlastitu osobnost te se brinuti i misliti samo na očeve potrebe. Potreba za osloncem jest potreba za predvidljivošću i značenjem. Djeca trebaju roditelje uz sebe i za sebe na umjereno predvidljiv način. U disfunkcionalnim obiteljima djeca nikad nisu sigurna što ih očekuje. Tata se možda opija - zato nije kod kuće. Mama je his­ terična i hipohondar. Djeca moraju hodati po jajima. Nikad nisu sigurna što će se dogoditi. Otac bjesoholik mogao bi podivljati kad to najmanje očekuju. Odrasla djeca često se koriste svojom djecom kao zamjenom za vlastite roditelje. Tako djeca mogu postati "objektom beskrajnih proturječnih želja i očekivanja koja se nikako ne mogu ispuniti." (Alice Miller) U takvu ozračju djeca nemaju vremena da se okrenu vlastitim osjećajima, potrebama i željama. Moraju biti pretjerano oprezna. Stalno su pripravna i na oprezu što će se još dogoditi u obitelji. Još bi

se štošta moglo reći o potrebama za osloncem tijekom razvoja. Ima i istančanijih i okrutnijih oblika emocionalnog zlostavljanja, poput dvostruke vezanosti, potpune okrutnosti, mučenja i izopačenosti. Držim da je posao roditelja biti uz djecu zbog djece. Zbog toga, da se mene pita, nikome s nenavršenih trideset godina ne bih dopu­ stio da ima djecu. Buduće bih roditelje podvrgnuo opširnoj provjeri duševnoga zdravlja te im dao upute o odgoju djece. Kako je mo­ gućnost da će se to ikada dogoditi vrlo tanašna, nema brige da će ikad biti po mome. Pedeset mi je godina i spreman sam postati ro­ diteljem, bar tako mislim! Nema zločeste djece. Djeca su po rođenju dragocjena, jedinstvena i neusporediva. Moramo se boriti za zaštitu djece kako bi svako dijete imalo pravo na sretno djetinjstvo. Nemojte misliti kako vjerujem da svatko zauvijek ostane dobar kakav je nekad bio. Svakako ne. Uvjeren sam da je zlo najočitija stvarnost ovoga našega svemira. Ima loših, zlih ljudi - no, bilo bi ih mnogo manje da je više djece imalo prilike rasti u zdravom emo­ cionalnom okruženju. Djecu zbunjuju moralistička mjerila koja im namećemo u ra­ nome djetinjstvu. Dvogodišnjaka pitamo je li "dobar" ili "zločest". Kad nam ugađaju, nazivamo ih dobrim dečkima ili dobrim dje­ vojčicama. Ako nije po našemu, zovemo ih zločestom djecom. Tak­ va je distinkcija zapravo roditeljska projekcija i proizlazi iz moralističkih pretpostavki otrovne pedagogije. Lawrence Kohlberg sa sveučilišta Harvard proveo je veći dio ži­ vota istražujući moralni razvoj djece. Svoje je istraživanje gradio na veličanstvenom djelu Jeana Piageta, koji je 50 godina proučavao dječji mentalni sklop. Napisao je desetak knjiga i više od stotinu čla­ naka u kojima je prikazao dobivene podatke o fazama mentalnog razvitka. Kohelbergova istraživanja upućuju na sljedeće: Od rođe­ nja do sedme godine djeca su u predmoralnoj fazi. Dobro je ono što

Erikson - Emocionalna faza

Kohelberg - Moralna faza

Dob 0-15 mjeseci - Simbiotičko povjerenje nasuprot nepovjerenju Odražavanje, dodirivanje, toplina, ugoda, bol, tuga, strah, ovisnost NADA

Dob 0-7/8 godina Predmoralna faza

Dob 15 mjeseci - 3 godine Odvajanje Samostalnost nasuprot stidu i sumnji Znatiželja, prostor, odvajanje, srdžba SNAGA VOLJE Dob 3-7 godina Prvotna osobnost Poduzetnost nasuprot krivnji Spolnost SVRHA Dob 7/8 do puberteta Marljivost nasuprot osjećaju manje vrijednosti Učenje, društvene sposobnosti Suradnja SPOSOBNOST/KOMPETENCIJA Pubertet Identitet nasuprot nesigurnosti Nadogradnja prijašnjih poistovjećivanja s roditeljskim uzorom VJERNOST

Dobro je ono što činim i volim - što mi je ugodno

Dobro je ono što činim i što volim i s pomoću čega se mogu izvući bez posljedica Dob 7/8 do puberteta 1. Izbjeći kaznu 2. Hedonizam i stvarni reciprocitet - ti meni, ja tebi

Pubertet Uzajamnost i interpersonalni odnosi Ono što prihvaćaju ostali

Slika 7.2. Ljudski razvitak

Piaget - Mentalna faza Dob 0-2 godine Osjetilna - motorička faza

Dob 2-7/8 godina Predlogička Čarobna Egocentrična Um je poput grafoskopa Pobjeda nad simbolom

Dob 7/8 do puberteta Logično razmišljanje Stvarno, doslovno Suradnja društveni interes Pubertet Apstraktna logika Pobjeda misli, razmišljanje o razmišljanju, problem budućnosti Ideali, idoli - oblikovanje vrijednosti

vole. Tek oko sedme godine djeca počinju logički razmišljati, premda im je logika ograničena na ono stvarno, doslovno. Pravim poticaj em djeca prelaze iz faze razmišljanja da je dobro sve iz čega se mogu izvući bez posljedica u neku vrstu stvarne obostranosti - ti meni, ja tebi. Tek u mladosti ona su kognitivno sposobna altruistički razmišljati. U mladosti, moralnošću prevladava interpersonalni sklad. Tek je nakon toga um sposoban zrelo razmišljati. Valja činiti dobro. Dobro posjeduje istinsku vrijednost. Činimo dobro jer je dobro činiti dobro. Činimo dobro po načelu i zbog uvjerenja kojih se držimo. Dvadeset pet je godina potrebno da dosegnemo tu razinu razmišljanja. Prema Kohlbergu, mnogo je odraslih koji je nikad ne dosegnu. Na slici 7.2. sažeto su prikazana djela Erika Eriksona, Lawrencea Kohlberga i Jeana Piageta o emocionalnim, moralnim i mentalnim fazama ljudskoga razvitka. Koliko je meni znano, to su dosad najbo­ lje smjernice temeljene na istraživanju i kliničkim podacima. Nitko ih ne prihvaća kao apsolutne, no one su ipak najbolje mjerilo kojim zasad raspolažemo. Roditelji koji svoju djecu uče dobroti i imaju čvrsto izgrađene stavove o posljedicama antidruštvenog ponašanja utrt će svojoj djeci mnogo postojanije moralne temelje od onih koji se postižu pljuskama, kažnjavanjem i moralističkim obilježavanjem. Označiti djecu lošom tijekom prvih sedam godina života jest uvred­ ljivo i šteti njihovu samopouzdanju. Zvati djecu "zločestom", tući ih i kažnjavati jer su bila "zločesta" u njima će izazvati stid. Ljudi ute­ meljeni na stidu osjećaju se manjkavim i nepoptunim ljudskim bići­ ma. Ako su zbog ičega neki ljudi predodređeni za nemoralnost, onda je to stid. Provjerite sljedeći podsjetnik za odraslu djecu iz obitelji s emo­ cionalnim nasiljem. Strahovi od napuštanja Poricanje i zabluda

Neodređeni osjećaji Osamljenost i izolacija Poremećaj razmišljanja Kompulzivno / ovisničko ponašanje Velika zbrinutost Problemi bliskosti Gubitak osjećaja i energije Postiđivani nagoni i potrebe Ciklus ogorčenost / krivnja Emocije sputane stidom Nepokazivanje osjećaja - pravilo "ni riječi" Pretjerano nadziranje

Lažno JA

Praznina i lišenost narcističkih osjećaja Manipulativnost i poigravanje Pretjerana popustljivost i okrenutost prema samome sebi Zastrašenost i patništvo Nezasitno unutarnje dijete Pretjerani perfekcionizam, krutost, autoritarnost Potrebitost i željnost Tjelesno ili seksualno zlostavljanje, ili oboje Nevješto vladanje osjećajima - nedostatak vještine komuni­ kacije Prekoračene emocionalne granice Internalizirana srdžba, tuga, strah, radost, stid Dvosmislenost - počinitelj/žrtva Gubitak vlastitog unutarnjeg jedinstva Zapletenost u osjećaje obzira prema drugima "Sada" - fobičnost Pokvarenost zbog loših uzora Emocionalna sputanost (s dramatičnim ispadima ili bez njih)

Strahovi od napuštanja Teško vam se odvojiti. Ostajete u vezi premda je odavno postala nezdrava. Gomilate stvari i ne možete niti zamisliti da biste se ikoga ili ičega riješili. Poricanje i zabluda Nestvarno ste vezani za svoju izvornu obitelj. Branite svoje ro­ ditelje od svih naznaka da možda i nisu obavili dobar posao. Nepre­ stano nastojite udovoljiti roditeljima i zaslužiti njihovu ljubav. No, bez obzira na to što činili, nikad nije dosta. Neodređeni osjećaji Nikad ne znate što zapravo osjećate; ne znate kako pokazati osjećaje. Plačete kad ste ljuti; poludite kad vas je strah. Osjećaje pretvarate u tjelesne tegobe, tj. često ste bolesni. Osamljenost i izolacija Nepovezani ste i stvari vam se katkada čine nestvarnima. Prev­ ladava osjećaj osamljenosti te vam se čini da nigdje ne pripadate. Poremećaj razmišljanja Toliko ste zaokupljeni pojedinostima da dosađujete drugima. Jako uopćujete i često ste opsjednuti onime na što ne možete utje­ cati, primjerice vladom, nekom narodnom ili etničkom skupinom, komunistima. Opsjednuti ste sitnicama, stalno nešto prežvakavate i pretjerano ste zabrinuti. Zaokupljeni ste u mislima (pametujete, objašnjavate, raščlanjujete) i radije raspravljate o svojim proble­ mima nego da nešto poduzmete. Stalno čitate o problemima koji su slični vašim kako biste shvatili zašto ste takvi kakvi jeste.

Kompulzivno/ovisničko ponašanje Rabite neke od tvari koje razveseljavaju da biste odagnali i pro­ mijenili svoje osjećaje. Zaokupljate se poslom da biste odvratili po­ zornost od onoga što osjećate. Velika zbrinutost Stalno ste zabrinuti. Ne znate točno čega se bojite, no zamišljate ono najgore. Očekujete katastrofu. Problemi bliskosti Kad prema nekome počinjete osjećati bliskost, izbjegavate vezu. Privlače vas emocionalno nedostupni ljudi. Onaj s kime biste mogli stvoriti blizak odnos, vas ne zanima. Održavate odnos u koji ste se jednom upustili. Gubitak osjećaja i energije Ljudi vas doživljavaju kao hladnu i mehaničku osobu. Protu­ rječni ste. Kažete da ste sretni, uzbuđeni, ljuti itd., ali se ne doimate i ne zvučite sretno, uzbuđeno, ljuto itd. Ukočeni ste i tupi. Postiđivani nagoni i potrebe Kad se osjećate spolno uzbuđeni, kad osjećate glad, želju za dodi­ rom ili da vam nešto treba, vas je stid. Ciklus ogorčenost/krivnja Osjećate ogorčenost zbog obveza prema izvornoj ili sadašnjoj obitelji, no istodobno osjećate krivnju što ne ispunjavate te obveze. Ogorčeni ste što ne možete slijediti osobne interese. I osjećate kriv­ nju svaki put kad postupite u skladu s vlastitim interesima. Emocije sputane stidom Kad vas obuzme bilo koji osjećaj, vas je stid.

Nepokazivanje osjećaja - pravilo "ni riječi" Odrasli ste u obitelji u kojoj nitko nije pokazivao kako se osjeća. Trebali ste čitati tuđe misli. Trebali ste znati da vas roditelji vole, pa čak i ako vam to nikad nisu rekli, ili da su drugi članovi obitelji ludi, povrijeđeni, tužni ili da se boje. Jednostavno nije bilo u redu poka­ zati ili govoriti o osjećajima. Pretjeran nadzor Nastojite upravljati svima i svime oko sebe. Pokušavate upravljati ponašanjem drugih ljudi. Pokušavate nadzirati ono što je nemoguće nadzirati. Kontrolirate osjećaje i stid vas je kad to ne uspijevate. Lažno JA Često se pretvarate. Svoje ponašanje mjerite po tome kako ono izgleda - prema dojmu koji vjerujete da ostavljate. Skrivate se iza krinke, igrate krutu ulogu i skrivate osjećaje. Kažete da ste dobro kad ste povrijeđeni ili tužni. Kažete da niste srditi kad jeste. Praznina i lišenost narcističkih osjećaja Osjećate prazninu i skačete iz događaja u događaj u nastojanju da biste se osjećali zadovoljno. Ma koliko radili i ma koliko postigli, nikad niste zadovoljni. Manipulativnost i poigravanje Trošite energiju na poigravanje ljudima. Koristite se smicalicama da biste dobili što vam treba, umjesto da to izravno zatražite. Pretjerana popustljivost i okrenutost prema samome sebi Mazite sebe ili si dopuštate sve. Neprestano ste ljuti jer ljudi ne udovoljavaju vašim potrebama. Zahtjevni ste i nestrpljivi te očeku­ jete da će se drugi pobrinuti za to što vam treba. Krivite druge za sve što vam u životu loše krene. Nikad se ne osjećate odgovornim za to što vam se događa.

Zastrašenost i patništvo Gotovo vas je uvijek strah. Lako vas je preplašiti i potresti. Mučite sami sebe prosuđujući svaki postupak. Ništa si ne odobravate. Nezasitno unutarnje dijete Izgledate poput odrasle osobe i hodate i govorite kao odrastao, ali se zapravo osjećate kao dijete. Pretjerani perfekcionizam, krutost, autoritarnost Beskrajno nastojite da sve što činite bude kako valja. Pozorno pratite svaki svoj postupak. Kritični ste i skloni prosudbi. Potrebitost i željnost Potrebiti ste i tražite da vam drugi ispune želje i potrebe. Vjenčali ste se zato da bi se netko o vama brinuo. Zelje vam se nikad ne ispunjavaju ili ne znate što želite. TJELESNA ILI SEKSUALNA ZLOSTAVLJANOST Nevješto vladanje osjećajima - nedostatak vještine komunikacije Preplavljuju vas jaki osjećaji. Bojite se kad je netko pokraj vas obuzet jakim emocijama. Ne znate prenijeti što osjećate ili objasniti što drugi osjećaju. Prekoračene emocionalne granice Nije vam jasno gdje prestajete vi, a gdje počinju drugi. Kada pri­ jatelj, bračni drug ili djeca nešto osjećaju, vi osjećate to isto. Niste se sposobni s nekim poistovjetiti jer zapravo osjećate ono što osjećaju drugi. Srdžba vas straši. Vama manipuliraju s pomoću straha, srdžbe i tuge. Internalizirana srdžba, tuga, strah, radost, stid Srdita ste osoba; ne osjećate srdžbu. Tužni ste; ne osjećate tugu. Internaliziranje osjećaja znači da oni u vama ne rastu i padaju kao

osjećaji, nego djeluju poput pokvarena stroja koji stalno radi. Osje­ ćaji su vam zamrznuti; oni su stanje. Kad je stid internaliziran, sve su emocije sputane stidom. Dvosmislenost - počinitelj/žrtva U vezama ste čas žrtva, čas počinitelj. Gubitak vlastitog unutarnjeg jedinstva Otuđili ste se od nekih svojih osjećaja. S vremena na vrijeme oni nastupaju neovisno. Primjerice, osjetite da se ne možete suzdržati, a to vam nije bila namjera. Kažete: "Ne znam što mi je." Isto je i s tugom, strahom ili seksualnim osjećajima. Zapletenost u osjećaje obzira prema drugima Osjećate tuđe osjećaje i stalno činite ono zbog čega će se drugi bo­ lje osjećati. Ako ste ljuti, promijenit ćete ponašanje kako bi se oni bo­ lje osjećali. Ako ste tužni, činit ćete sve da biste odagnali njihovu tugu. "Sada"- fobičnost Osjećate se pokajnički zbog onoga što je prošlo i željeli biste da se ponovi. Maštate o budućnosti tješeći se: "Bit će bolje." Živite u prošlosti ili budućnosti, ali nikad u sadašnjosti. Prepuštanje uspo­ menama i mašti način je da se izbjegnu sadašnji osjećaji. Pokvarenost zbog loših uzora Nemate povjerenja ni u koga. Živite u paranoičnom iščekivanju. Osjećate da morate zgrabiti sve što god možete. Mrzite crnce, bijel­ ce, Azijce, Europljane itd. Vrijeđate i postiđujute ljude kad god vam se pruži prilika. Emocionalna sputanost (s dramatičnim ispadima ili bez njih) Tjelesno ste bešćutni, ne osjećate ništa ili ne pokazujete osje­ ćaje. Duševno ste tupi i izražavate osjećaje u dramatičnim izljevima. No, vrlo brzo se ohladite.

Sažetak Osnovne potrebe za osloncem. Sva djeca trebaju nekog na koga će se osloniti; nekoga u kome će naći svoj odraz i odjek; nekoga tko će ih dodirivati; odobravati njihove osjećaje; tko će ih ozbiljno shvaćati, poticati i biti izazov. Pažnja, smjer, vrijeme i dobar primjer. Djeca trebaju roditelje koji im poklanjaju vrijeme, pažnju, usmjeravaju ih i daju dobar pri­ mjer. Kako bi to mogli ostvariti, roditeljima vlastite potrebe trebaju biti zadovoljene. Zanemarivanje potreba za osloncem. Kad djetetu nisu pravodob­ no i po redu zadovoljene potrebe za osloncem, energija se u toj razvojnoj fazi blokira. Blokirana energija zaustavlja emocionalni razvoj. Osoba tada postaje odraslom noseći u sebi nezadovoljeno dijete. Podsjetnik za emocionalno nasilje. Na tom su popisu razne reak­ cije koje normalno uzrokuju emocionalno nasilje i zanemariva­ nje. Popis će pomoći žrtvama emocionalnog nasilja da shvate kako je za njihovo ponašanje krivo ono što im se dogodilo, a ne oni sami. Pukotina u duši. Izraz "pukotina u duši" upotrijebio sam metaforički kako bih opisao zanemarivanje razvojnih potreba za oslon­ cem. To je emocionalno zlostavljani djelić svakog odraslog djete­ ta. Oblikuje bit kompulzivnog/prisilnog ponavljanja. Internalizirani stid. Stid iz osjećaja prerasta u osobni značaj na tri načina: (1) putem uzora utemeljenih na stidu; (2) posuđiva­ njem (zanemarivanjem, zlostavljanjem); (3) postiđivanjem osje­ ćaja i nagona.

Gubitak osjećaja. Kad osjećaji ne nailaze na odobravanje, oni se odvajaju od pravoga ja. Osoba se nalazi pokraj sebe. Energija koju bismo trebali posjedovati radi izravnog sučeljavanja sa svi­ jetom, nestala je u unutarnjim ratovima koje vodimo kako bis­ mo obuzdali zabranjene osjećaje. Takav čovjek posve gubi spon­ tanost. Razvojne tablice. Prikazano je Eriksonovo, Kohlbergovo i Piagetovo djelo iz kojih je vidljiva prava dob za emocionalni, intelek­ tualni i moralni razvitak.

8 Najčešća obiteljska bolest - suovisnost: Provjerite kako ste izgubili SEBE i postali odraslim djetetom jedne od disfunkcionalnih obitelji "Nema ničeg izvanrednijeg od vlastita djela." Henry Thoreau "Nije ti potrebno da budeš voljen, ne na štetu sebe sama ... Od svih ljudi koje ćeš ikad u životu upoznati ti si jedini čovjek kojega nikad nećeš napustiti ili izgubiti." Jo Coudert Advice From a Failure (Savjeti jednog gubitnika)

Uzajamna je ovisnost najčešća obiteljska bolest jer ona pogađa svakoga u bilo kojoj od disfunkcionalnih obitelji. U svakoj disfunk-

cionalnoj obitelji postoji početni uzrok napetosti. To može biti Tati­ na ovisnost o piću ili radu; Mamin histeričan nadzor nad svačijim osjećajima; Tatino ili Mamino tjelesno ili verbalno nasilje; stvarna ili umišljena bolest člana obitelji; Tatina ili Mamina prerana smrt; razvod; Tatina ili Mamina moralna/vjerska krepost; Tatino ili Mamino seksualno zlostavljanje. Ma tko bio taj tko obitelj drži pod nadzorom tako da to ostali članovi doživljavaju kao prijetnju, začet­ nik je disfunkcije u obitelji. Taj član postaje temeljnim uzrokom napetosti. Svaki se član obitelji prilagođava tom pritisku nastojeći ga obuzdati. Svima upravlja ono izvana i svi svoj život prilagođavaju onome tko uzrokuje napetost sve dok napetost i pritisak postoje. Svaki od njih postaje suovisan o onome tko ga pritišće, tlači. Hans Seyle ovako opisuje ono što naziva sindromom opće prila­ godbe u ljudi; organizam se prema prijetnji prilagođava na nekoliko načina. S obzirom na prijetnju tijelo se priprema za bitku ili uzmak. Srce brže tuče, mišići se napinju, krv se crpi iz dijelova tijela gdje u tom trenutku nije potrebna, trbušni i crijevni mišići stežu se ili opuštaju kako bi bili pokretljiviji, krv odlazi u gornje mišiće i noge. Čovjek postaje pretjerano oprezan. Priroda je stanje pripravnosti namijenila stanju preživljavanja. U disfunkcionalnim obiteljima često je upravo to normalno stanje. Kad prijetnja postoji u raznim oblicima napuštanja koje sam opisao, čovjek odgovara oblicima ponašanja koje mu omogućuju opstanak. U takve oblike ponašanja ubrajamo poricanje, disocijaciju, represiju, povlačenje (reakcija uzmakom) ili srdžbu, poistovjećivanje s muči­ teljem te suprotno i ponovno uprizorenje od drugih doživljenog ob­ lika ponašanja (reakcije uzmakom). Oblici ponašanja koja omogu­ ćavaju opstanak odlikuju se osobinama koje sam naveo i opisao u podsjetniku.

Ponašanja koja omogućuju opstanak Kad uzročnik napetosti prestane djelovati (Tata više ne bijesni, ostavio se pića, nije više opsjednut poslom, jelom), osoba i dalje živi pod utjecajem toga pritiska. Stupanj se napetosti svrstava prema jačini/intenzitetu od blagog (kronični strah) do jakog (traumatski događaji). Odraslo dijete disfunkcionalne obitelji nauči preživjeti tako da razvije stanovite oblike ponašanja. Ti oblici ponašanja koji omogućuju opstanak, zapravo su reakcija na nasilje. Kako dijete iz disfunkcionalne obitelji raste i razvija se, oblici ponašanja koji omo­ gućuju opstanak ponavljaju se i dalje, premda se dijete sada odvojilo od prvotnog izvora nevolje. Ponašanje koje omogućuje opstanak dijete osjeća kao normalan oblik ponašanja jer se tako ponašalo svakoga dana, od ranoga djetinjstva, kako bi preživjelo. Za odraslu osobu takvo po­ našanje ne samo da nije potrebno, nego je zapravo nezdravo. Dok se nekad njime štitila, sada je ono opasno i razorno. Robert Firestone je usporedio te obrambene mehanizme s fi­ zičkim reakcijama tijela na razvitak upale pluća. Prigodom upale pluća obrambena je reakcija tijela razornija od izvornog napada bolesti. Prisutnost organizama u plućima potiče stanične obram­ bene mehanizme i tjelesne sokove koji uzrokuju navalu krvi/kongestiju koja može razoriti organizam. Firestone piše: "Na sličan način, obrambeni mehanizmi kojima se ranjivo dijete ogradilo kako bi se zaštitilo od otrovnog okru­ ženja mogu postati pogubniji od izvorne traume. U tome smislu psihološki obrambeni mehanizmi postaju jezgrom neuroze." Fantasy Bond (Nestvarna vezanost) Teško se odreći onih ponašanja koja omogućuju opstanak. To su stari prijatelji koji su nam dobro poslužili. Uspjeli smo preživjeti. No,

preživjeli smo zato jer smo smogli neku vrstu snage koja je potekla iz žrtvovanja sebe samih. Naučili smo obuzdavati ljude postavši Ču­ vari, Zvijezde, Junaci i Junakinje, postavši Izgubljeno, Savršeno ili Problematično dijete, Buntovnik ili Žrtveno janje, Nadomjesni su­ pružnik, Roditelj svojim roditeljima, Mali roditelj itd. Te smo uloge razradili postavši ovisnici o stvarima koje su izvan nas i pritom smo potpuno zanemarili sebe. Odrekli smo se vlastite stvarnosti kako bismo se brinuli o roditelj u (ima) ili potrebama obiteljskog sustava. Ukratko, preživjeli smo zato jer smo napustili svoje pravo ja. Pre­ živjeli smo zato što nismo bili tamo. Naučili smo sve oblike obrane kako bismo prikrili bol prouzročenu postiđivanjem, osamljenošću i raskidom sa samim sobom. Na kraju su ponašanja koja su nam omogućila opstanak, od nas načinila bespomoćnike i duhovno propale ljude. Uzajamna se ovis­ nost očituje u nizu oblika ponašanja koja omogućuju preživljavanje i koji su nezdravi i štetni oblici naučenog ponašanja. Suovisnost se može definirati kao prepoznatljiv oblik nepromjenljivih crta ličnosti uko­ rijenjenih u internaliziranom stidu što proizlazi iz napuštanja koje se pri­ rodno događa svakome u disfunkcionalnom obiteljskom sustavu. Zahvaljujući knjizi Diagnosing and Treating Co-dependence (Di­ jagnoza i liječenje suovisnosti) dr. Timmena Cermaka, uzajamna se ovisnost sada može vrlo jasno definirati kao ovisnost koja "jamči di­ jagnozu mješovitog poremećaja ličnosti kakva je opisana u DSM III." To znači da je klinički status suovisnosti dovoljno znakovit da ju je moguće prepoznati i pripisati joj osobine emocionalne bolesti. Dr. Cermak se opsežno bavio povezivanjem psihijatrijskih i ke­ mijskih modela ovisnosti. Uzajamna je ovisnost uvijek simptom napuštenosti onako kako sam je ja definirao, a uključuje zanemarivanje, zlostavljanje i ispre­ pletenost. Suovisnost je gubitak osobne unutarnje stvarnosti i ovis­ nost o vanjskoj zbilji.

Sviđa mi se riječ koju je rabio španjolski egzistencijalist Jose Or­ tega y Gasset, "odrugojačenje". Opisujući čovjekovu bit, Ortega y Gasset uspoređuje ljudski život sa životom životinja. Čovjek, kaže on, živi iz sebe (ensimismamiento), dok su životinje stalno na oprezu od onoga izvana. Njihovim životom gospodari izvanjsko. Moraju se stalno štititi od onoga što im prijeti izvana. Moraju se čuvati vječne blizine životne opasnosti. Moraju se stalno šuljati i tragati za hranom. Posustanu li u svojoj beskrajnoj budnosti, uginut će. Život­ injski je život "odrugojačenje" (alteracion). Riječ "odrugojačenje" dobro opisuje uzajamnu ovisnost. Rasprava o uzajamnoj ovisnosti te obilježavanje nekoga suovisnikom ima zanimljivu povijest. Izvorno je taj izraz bio ograničen za proučavanje obitelji alkoholičara. Prvi je put njime obilježen alkoholičarev bračni partner. Poslije, kad se počelo razmišljati o obiteljskim sustavima, cijela se obitelj sagledavala kao suovisna. Kako se definicija ovisnosti proširila te uključuje širi raspon ovis­ nosti (područje rada, osjećaje, misli), promatračima je postalo jasno da je suovisnički ustroj isti u svim tipovima disfunkcionalne obitelji. U mojoj sam seriji televizijskih emisija proširio raspravu na cijelo društvo. Pokazao sam da su svi ljudi u našemu društvu odgajani na pravilima otrovne pedagogije. A ta pravila stvaraju disfunkcionalne obitelji. Uzajamna ovisnost, koja se prirodno njeguje u obiteljima, jest kriza današnjice. Nalazimo se na smrtnim mukama novoga razdoblja. Krajnje okrutnosti nacizma jasno su nam pokazale kako je razo­ ran prirođen potencijal odgojnih pravila koja rabimo posljednjih 150 godina. Ta su pravila nedemokratska. Temelje se na nejedna­ kosti snaga i nejednakim pravima. Potiču iskorištavanje i vlasništvo nekih ljudi nad drugima, uče nas poricanju i potiskivanju emocion­ alnoga života i spontanosti. Veličaju poslušnost, urednost, zdrav ra­ zum, moć i mušku nadmoć. Otvoreno se izjašnjavaju protiv života.

Ta pravila provode obiteljski sustavi, naše škole, crkve i vlada. Ona su bit vjerovanja suvremene "dogovorene stvarnosti". Samo društvo tako postaje osnovnim disfunkcionalnim obiteljskim sustavom. Kao sustav ono slijedi načela opće teorije sustava. Društvo (kultura) živi svoj vlastiti život, različit od života onih koji u njemu žive. Društvo ili kultura su zatvoreni sustavi. Poput po­ jedinih obitelji koje smo proučavali, društvo kao zatvoren sustav dodjeljuje uloge (spolne uloge) i određuje ponašanja među kojima pojedinac može birati. Društvo kao zatvoren sustav povlači za so­ bom stanovita svojstvena ponašanja i procese u pojedincima koji to društvo tvore. Današnje društvo potiče suovisnost i na mnoge je načine shvaća kao normalnu pojavu. Dobar primjer kulturnog otupljivanja i uzajamne ovisnosti jest ovisnost o seksu i seksualno zlostavljanje. Seksualne ovisnosti prvo­ ga stupnja najčešće se smatraju normalnima. Tu svrstavamo višes­ truke veze, pornografiju i kompulzivno samozadovoljavanje. Većina nas je toliko emocionalno mrtva da se zgražamo tek nad seksualnim zlostavljanjem tipa "priča strave i užasa". Osjećaji nas pokreću na djelo. Bez osjećaja smo poput živoga mrtvaca. Sad kad ponovno određujemo što je to zlostavljanje djece (osobito seksu­ alno zlostavljanje), dolazimo do spoznaje da je ono već stoljećima prisutno. Vjerojatno je 60 milijuna ljudi bilo seksualno zlostavljano. To zlostavljanje proizlazi iz seksualno ovisnih obitelji. Pritom su posljedice katastrofalne za sve, pa čak i za one koji trpe takozvano blago seksualno zlostavljanje. U tome je glavni čimbenik spolno postiđivanje. Spolno postiđivanje kakvo je redovito prisutno u na­ šim obiteljima, školama i crkvama. Incestnih je obitelji na milijune. One su "nositelji simptoma", prepoznati bolesnici spolno bolesne kulture. Seks je u našemu društvu tajna ili banalnost. Nikad zagonetna i sveta bit našeg postojanja. Promatramo zabavljače kako promiču

objektivizaciju seksa, hihoćući se i cerekajući vicevima o veličini penisa, prsa i stražnjice. Osobe se svode na genitalije - žene su pičkice i pice; muškarci se mjere po veličini njihova kurca. Slobodan seks, zamjena partnera, jebanje iz zabave (upravo sam shvatio da ne bih smio reći jebati, a reći ubiti je posve u redu) dio su te bolesti. A pravi se krivac nalazi u potiskivanju i poricanju spol­ nosti. Potiče ih otrovna pedagogija. Potiskivanje seksualnosti krivo je za divlje i sramotno spolno iživljavanje. Brojne osobine koje su iskrsnule kao sastavnice uzajamne ovis­ nosti jesu osobine koje su na ovaj ili onaj način kulturno normalne. Sociolozi su jasno ocrtali proces oblikovanja "dogovorene stvar­ nosti". Pokazali su da je to što držimo normalnim zapravo ono o čemu smo se složili. Primjerice, Erich Fromm je tijekom Vijetnamskog rata naglasio da je normalno kad netko kaže da se taj rat može okončati jedino bacanjem hidrogenske bombe na Hanoi. Kad bi ta ista osoba pred­ ložila da se sravne sve tvornice jer je to jedini pravi način da pre­ stane zagađivanje zraka, većina bi je proglasila ludom. Ta su dva prijedloga zapravo posve jednaka. To što sve ptice lete u istome smjeru, ne znači da su izabrale pravi smjer.

Suovisne osobine društva Neke od takozvanih normalnih suovisnih osobina našega dru­ štva jesu:

Naša predodžba braka Nedavno sam u Las Vegasu promatrao čovjeka za automatom u koji se ubacuje 25 dolara. Njegova vrlo poslušna žena plaho je sta­ jala kraj njega. Svako malo posegnuo bi u džep, dohvatio šaku

kovanica i darežljivo ih dao ženi. Vidio je da ga promatram pa mi se predstavio, a potom upitao želim li upoznati njegovu "bolju polo­ vicu". Teško je bilo povjerovati da on doista vjeruje da je ona nje­ gova bolja polovica. Predodžba da dvije polovice tvore savršen brak krajnje je disfunkcionalna. Znamo da je 1/2 x 1/2 jednako 1/4 i da dvoje nepot­ punih ljudi ne mogu stvoriti vezu. Za dobru je vezu potrebno dvoje potpunih i cijelih ljudi koji su tu vezu izabrali i znaju da svatko od njih može živjeti bez onoga drugog. Suprotnost tome jest isprepletenost ili zamršenost, kad su oboje uvjereni da bez drugoga ne mogu. Od malih nas nogu uče da tu neraskidivu vezu nazivamo pravom ljubav­ lju. Osobito žene uče da im je sudbina naći pravu ljubav i svoj život podrediti njemu. To što opisujemo kao pravu ljubav, zapravo je ovisnički odnos. Dvoje ljudi povjeruju da ne mogu živjeti jedno bez drugog. Takva je veza ugrožena kad se jedan od partnera počne razvijati ili mijenjati. I naša zabavna glazba podržava predodžbu da dvije polovice čine jedno cijelo. Te pjesme veličaju patnju i potiču zamisao da sreća i potpunost leži u onom drugom. Navest ću samo neke primjere poput: "Budi uz svoga muškarca", "Ti si svjetlo mog života", Sve što jesam, jesam zbog tebe"; "Posljednji blues" kad kaže: "Ushićena sam kad sam ponizna". Mogli bismo tako u nedogled. Rastemo s tim pjesmama. Mnoge smo od njih čuli tijekom mladosti kad se obliko­ vala naša osobnost. Glazba ima dubok utjecaj na nevrebalni, nesvjesni dio našega mozga. Upravo u doba kad se usredotočujemo na ljubav i veze, naša se nesvjesnost gradi na uvjerenju da smo nitko i ništa ako nas netko ne voli ili da bez voljene osobe ne možemo opstati. Bračna je veza temelj i graditelj obitelji. Milijuni odrasle djece ostali su zakinuti za djetinjstvo jer su se zapleli u zrakoprazni prostor bliskosti obiteljskog sustava iz kojega potječu.

Naša predodžba ljubavi Mišljenje o braku i uvjerenje što brak jest, uvjetuju našu pre­ dodžbu ljubavi. Kulturno uvjerenje o ljubavi zapravo stvara ovis­ nost. Brojni svećenici propovijedaju pasivnu, ovisnu ljubav. Uče nas da je najuzvišeniji čin ljubavi žrtvovanje sama sebe i nese­ bičnost. Najuzvišenija je ljubav odreći se vlastitih tjelesnih, osje­ ćajnih i umnih potreba da bismo služili i brinuli se o drugima. Uče nas da su dugotrajna muka i mučeništvo dva glavna načina kako se postaje dobar. Činiti dobro i činiti ispravno važnije je nego biti stvarno dobar. Ponašati se nježno važnije je nego biti nježan. Pomaganjem i vlastitim odricanjem zbog drugih često se postiže moralna superiornost. Oni koji pomažu drugima istodobno pomažu i sebi. Briga za druge način je da se osjetimo moćni i, dok po­ mažemo, nadvladat ćemo osjećaj praznine i bespomoćnosti. Osjećaj dobrote ili pravednosti euforičan je osjećaj. Osjećaj pravičnosti od­ vlači nas u promjenu raspoloženja. I sam sam to iskusio. Proveo sam nekoliko godina u sjemeništu pripremajući se za katoličkog svećenika. Nosio sam bijeli kolar i crnu halju. Propovijedao sam dobrotu i pravičnost. Bio sam savjetnik i dušobrižnik. No, svakako, ne bih omalovažio baš sve što sam radio. Nastupao sam iz najboljeg uvjerenja. Unatoč tome, bio sam kao prodrman iz sna kad sam počeo shvaćati kako se u pomaganje i brižnost lukavo dade prerušiti vlastito veličanje i grandomanija. Dok sam propovijedao i poma­ gao, moje unutarnje, na stidu utemeljeno ja moglo je osjećati kao da sam doista dobar. Napokon sam morao shvatiti da je to bio samo patvoreni oblik ljubavi. Zaljubljenost je medu svim osjećajima vjerojatno najpodložnija ovisnosti. "Zaljubljenost" nije "ljubav". To je stanje biološkog vezi­ vanja. Granice osobe se ruše i nastaje velika promjena u ponašanju.

U svojoj knjizi Love and Addiction (Ljubav i ovisnost) Stanton Peele piše: "Ovisnički doživljaj posve zaokuplja svijest osobe, i poput analgetika, uklanja osjećaj tjeskobe i boli. Vjerojatno nam ništa neće tako jako zaokupiti svijest kao neka ljubavna veza." Scott Peck je sjajno opisao različite oblike patvorene ljubavi u našoj kulturi. Njegova knjiga The Road Less Traveled (Put k ljubavi) nudi jasnu i za mnoge iznenađujuću raspravu o toj temi. Prema dr. Pecku ljubav je oblik rada. Obuhvaća preuzimanje obveze, svladavnje lijenosti i nadvladavanje straha zbog hrabrosti što smo se usudili otkriti i biti odbačeni. Ljubav stoga nije osjećaj - ona je čin volje i odluke. Sve prave ljubavi počinju s ljubavlju prema sebi. Lju­ bavni rad i stega proizlaze iz pravog osjećaja vlastite vrijednosti. Da bismo mogli cijeniti druge, moramo znati cijeniti sebe.

Racionalizam - lišenost zabave i smisla za šalu, osjećaja i spontanosti Većina obitelji, škola i vjera uče nas da se valja kloniti pretjerane zabave i šale, spontanosti i osjećaja. Škole koje sam pohađao učile su me da moram naučiti "ne govoriti", da se moram slagati, da ne postavljam suvišna pitanja, da pamtim goleme količine podataka, da naučim bezbroj stvari koje mi nikad poslije nisu trebale (trodemenzionalna geometrija, puste godine latinskoga, grafički prikaz rečenica). Lišili su me volje da se u školi smijem, a u crkvi da i ne spominjem. Kad sam bio ushićen, bučan, sretan, prepun energije, javno bi me prekorili kao da sam učinio nešto loše. Kad sam bio bolestan (osobito kod kuće), tih, potišten, poslušan, uredan, na­ gradili bi me i proglašavali dobrim. Djeca su dobra i uzorna pona­ šanja ako skrušeno i odmah poslušaju.

Naše su škole i crkve još uvijek jako racionalistične. Poželjni su razum i logika; emocije odaju slabost i nepovjerljivost. Ne vježbamo desnu polutku mozga. U područje djelovanja desne polutke spadaju intuicija, glazbena kreativnost i cjelovito razmišljanje. Naša je lo­ gika još uvijek ona aristotelovska. Tu logiku odlikuje crno-bijelo razmišljanje i prosudba. Ako u nešto vjerujete, suprotno treba odba­ citi. Nema sinteze - ništa nije sivo. Racionalizam je posve jasno odbačen još prije 150 godina. Kant, Hegel, cijeli egzistencijalistički pokret, Einstein, Whitehead i bez­ broj drugih odbacili su racionalističke predrasude koje su prednost davale logici i pravocrtnom razmišljanju lijevoga mozga na štetu osjetilne misli (poezija), intuicije i kreativnosti. Egzistencijalizam je ponudio cjelovit protuuzor koji se temelji na razmišljanju desnoga mozga, te fenomenologiju ljudskoga iskustva. Einstein, Heisenberg i ostali nadmašili su u cijelosti jednostavan me­ hanicistički svemir Isaaca Newtona. Genijalni i posve novi znan­ stveni pristupi tumačenju Biblije pokazali su da su svi doslovni pri­ stupi simplicistični i posve tromi. Katastrofa crnoga nacizma privela je suvremeni svijet rasplamsaloj i sramotnoj smrti.

Neiskrenost i prijetvornost kao ispravno ponašanje Otrovna pedagogija potiče poslušnost bez pogovora. Trebamo hiniti zahvalnost, a ne pokazati iskrenu nezahvalnost. Trebamo se praviti ljubaznima, a ne biti iskreno neljubazni. Još dok smo djeca, uče nas da prihvaćamo obiteljske "za život važne laži". Ne smijemo primijetiti što se događa. Moramo se praviti da se to ne događa. Ne smijemo izravno tražiti ono što želimo ili reći što mislimo i osjećamo, moramo glumiti i pretvarati se. Uče nas da budemo ljubazni i pristojni. Uče nas da je bolje ponašati se tako (najčešće lagati) nego reći istinu. Prije svega nas uče da hinimo kako ne osjećamo ono što osjećamo. Naše crkve,

škole i politika iz petnih se žila trude da nas nauče neiskrenosti (da govorimo ono što ne mislimo i da hinimo da se osjećamo onako kako se ne osjećamo). Smiješimo se kad smo tužni; nervozno se smijemo kad smo povrijeđeni; smijemo se šalama koje nam nisu smiješne; iz ljubaznosti govorimo ljudima ono što nam nije ni na kraj pameti, poput one: "Moramo se svakako jedanput naći..." Političari, uvijek spremni na "topao" stisak ruke i lažljivi, do temelja su srušili povjerenje ljudi u njihovo nacionalno vodstvo. Predsjednici, političari i takozvani vjerski vođe poklekli su pred ovisnošću o seksu i uzbuđenju. Ako ne baš te ovisnosti, onda su nam otkrili ovisnost o radu i ovisnost o junaštvu. Sve u svemu, slika nije bajna. Nešto je pogrešno u društvu u kojemu se 60 milijuna ljudi ozbiljno odalo alkoholizmu; 60 milijuna su žrtve seksualnog zlostavljanja; 60% žena i 50% muškaraca pati od poremećaja pre­ hrane; jednu od osam žena tuku; 5 1 % brakova završava razvodom, a djecu zlostavljaju na svakom koraku. Mi smo ovisničko društvo. Patimo od teške suovisnosti. Uvjeren sam da je suovisnost bolest današnjice. Sve su ovisnosti ukorijenjene u suovisnosti, a suovisnost je simptom napuštanja. Suovisni smo jer smo izgubili sebe. I kad sam začepio bocu, još sam se uvijek morao hvatati u koštac s onim što Vernon Johnson naziva izmom alkoholizma. Još sam uvijek bio kompulzivna ličnost. Odradio sam Program u 12 koraka za alkoholizam, ali mu se nisam podvrgnuo kako bih izliječio svoje suovisnosti. Stoga sam se ubrzo odao drugim ovisnostima. Pušio sam, pio po 12 šalica kave na dan. Postao sam ovisan o uzbuđenju koje su mi pružali rad i zarada. Borio sam se protiv "šećerne napasti" i držao dijete. Uvjeren sam da su ovisnosti o tvarima bolesti nad bolestima. Menninger je, primjerice, opisao alkoholizam kao "čovjeka u plamenu koji juri u more da bi ugasio vatru, ali se pritom utopio".

Alkohol je tvar koju trošimo da bismo se othrvali samoći i boli. No, poput vrućice koja je znak organskog poremećaja - kad vrućica naraste na 42, nastupa smrt. Tako i alkohol u kojem se utapamo da bismo izliječili stid i samoću, postaje ubojica. U tome je smislu alko­ hol bolest nad bolestima. Bilo da je riječ o zloporabi alkohola i ostalih kemijskih tvari (lijekova i hrane), tek kad te tvari, ma što one bile, prestanemo gu­ tati, moći ćemo otkriti pozadinsku bolest - suovisnost. Suovisnost je bolest koja leži skrivena ispod ovisnosti o bilo kojoj tvari. Suovisnost je uočljivija u ovisnostima o raznim aktivnostima. Svaka se suovisna osoba odlikuje internaliziranim stidom i neraz­ vijenim samopouzdanjem. Suovisnici, brinući se o drugima, nastoje biti nezamjenljivi. Spremni su na sve samo da bi bili voljeni i hvale vrijedni. Suovisnici često biraju zanimanja u kojima se brinu za druge ili ona koja donose novčani dobitak, bacaju se na posao tako da njihov rad poprima oblike radoholizma i u njemu izgaraju. Suo­ visnost je temeljna ovisnost. To je bolesni oblik života. Kad netko povjeruje da mu je osobnost izvan njega samog, u nekoj tvari, aktiv­ nosti ili drugoj osobi, pronašao je novoga boga, prodao dušu i postao rob. Suovisnost je "sukob bogova". Čovjek nema "unutarnjega ži­ vota". Suovisnost je u dubini duhovni problem. To je duhovni ste­ čaj.

Odrasla djeca iz disfunkcionalnih obitelji U sljedećem podsjetniku provjerite možete li prepoznati sebe u nekoliko navedenih osobina. Ako se prepoznajete, vjerojatno ste suovisni i u sebi nosite disfunkcionalnost svoje obitelji. Ovaj je podsjetnik vrsta sažetka svega onoga o čemu je dosad bilo riječi.

Razni oblici napuštenosti Zabluda i poricanje Nediferencirani ego Osamljenost i izolacija Poremećaji misli Mahnita želja da sve bude pod nadzorom - ludilo nadziranja Pretjeran oprez i prevelika zabrinutost Internalizirani stid Nedostatak granica Onesposobljena volja Razdražljivost i ponavljanje prizora Uvijek isto Otupjelost Prekršitelj sa statusom prekršitelja ili bez njega Zaustavljen razvoj ličnosti Nepovezane reakcije Žudnja za roditeljskom toplinom i odobravanjem Tajne Loša komunikacija /"Gluhi telefon" Neupletanje Zanemarivanje razvojnih potreba za osloncem Kompulzivnost/ovisnost Trans - začarani ste obitelji Poteškoće u uspostavi bliskih odnosa Pretjerano upletanje Lišenost narcističkih osjećaja Zlostavljanost / žrtva Nedoraslost (poteškoće u učenju) Lažno ja - zbrkana osobnost Izbjegavanje tjeskobe zaposlenošću

Odmjerenost, kritizerstvo i perfekcionizam Nedostatak povjerenja Gubitak vlastite stvarnosti Okorjeli sanjar Osjećajna suzdržanost Duhovni stečaj Razni oblici napuštenosti Fizički vas je napustio jedan ili oba roditelja. Roditelj (i) je bio nazočan, ali vam nije bio osjećajno dohvatljiv. Netko vas je u obi­ telji tjelesno, seksualno ili emocionalno zlostavljao. Zanemarivali su vaše razvojne potrebe za osloncem. Zapleli ste se u potrebitost svo­ jih roditelja ili potrebe svoga obiteljskog sustava. Ostajete u vezama ma kako one bile nezdrave. Zabluda i poricanje Nakon što ste pročitali ovu knjigu, još uvijek smatrate da ste imali krasno djetinjstvo i da je vaša obitelj ona dobra stara američka obitelj! Nediferencirani ego U sebi nosite osjećaje, želje i tajne ostalih članova vašeg obitelj­ skog sustava. Osamljenost i izolacija Cijeli ili gotovo cijeli život ste se osjećali osamljeni. Osjećate da ste izdvojeni i različiti od ostalih. Poremećaji misli Sve uopćavate ili se zadubljujete u potankosti. Zabrinuti ste, stalno vas nešto kopka i opsjeda. Ne napuštate "glavu", samo da biste se klonili osjećaja. Radije čitate o svojim problemima nego da nešto poduzmete.

Mahnita želja da sve bude pod nadzorom Nastojite kontrolirati sebe i sve oko sebe. Strašno se nelagodno osjećate kad izgubite kontrolu. Svoje nastojanje da nadzirete ljude i situacije prikrivate time što "želite biti od pomoći". Pretjeran oprez i prevelika zabrinutost Uvijek ste na straži. Lako vas je preplašiti. Brzo se uspaničite. Internalizirani stid Kao ljudsko biće osjećate se manjkavim. Osjećate se neprim­ jerenim pa se skrivate iza neke uloge ili ovisnosti, ili karakterne osobine poput kontrole, krivnje, kritizerstva, perfekcionizma, podcjenjivanja, moći ili bijesa. Nedostatak granica Ne znate gdje počinjete vi, a gdje završavaju drugi - tjelesno, emocionalno, intelektualno ili duhovno. Zapravo ne znate što ste i tko ste. Onesposobljena volja Svojevoljni ste. Nastojite upravljati drugim ljudima. Vi ste grandoman. Za vas postoji samo sve ili ništa. Razdražljivost i ponavljanje prizora Nije vas teško razdražiti. Osjećate stvari koje nemaju veze s onim što se događa. Osjećate ih mnogo jače negoli to nalaže sam događaj. I stalno ponavljate jedno te isto. Uvijek isto Bez obzira na to od kuda krenuli, imate dojam da se ne mičete s mjesta. Otupjelost Ne osjećate što osjećate. Ne znate što osjećate. Ne znate kako pokazati to što osjećate.

Prekršitelj sa statusom prekršitelja ili bez njega Doista ste prekršitelj, ili to ipak niste, no katkad glumite upravo tu ulogu. Zaustavljen razvoj ličnosti Odrasli ste, ali prema emocionalnom stupnju razvoja nedorasli. Izgledom odajete odraslu osobu, no osjećate se poput djeteta i po­ trebito. Osjećate se poput spasitelja na pretrpanoj plaži, ali ne znate plivati. Nepovezane reakcije Ne sjećate se bolnih događaja iz djetinjstva; vaša je ličnost pod­ vojena; skloni ste depersonaliziranju; ne možete se sjetiti imena, pa čak ni ljudi s kojima ste bili prije dvije godine. Nemate dodira sa svojim tijelom i osjećajima. V

Žudnja za roditeljskom toplinom i odobravanjem - tražite ih u drugim vezama Još uvijek nastojite pridobiti roditeljsko odobravanje i pohvalu. Žudite za "savršenom vezom". Potreba za tuđim odobravanjem u vas je pretjerano izražena. Bojite se da ćete nekoga uvrijediti. Pro­ nalazite emocionalno nedohvatljive partnere (baš onakve kakvi su bili vaši roditelji) i nastojite od njih pridobiti ljubav. Kad je riječ o brizi i pomoći vašem partneru, za vas ne postoje prepreke. Gotovo ništa vam tada neće biti teško. Budući da ste bili premalo maženi, pronalazite ljude kojima je potrebna nježnost i brinete se za njih. Tajne U sebi nosite mnogobrojne tajne iz vaše izvorne obitelji. Nikad ni sa kim niste razgovarali o tome što se u vašoj obitelji događalo, pa u sebi nosite bezbroj tajna o vlastitome životu. Krijete i mnogobro­ jne tajne vezane za seks, koje nikome ne želite povjeriti.

Loša komunikacija / "Gluhi telefon" U svakoj ste svojoj vezi imali poteškoća u sporazumijevanju. Čini se da nitko ne razumije ono što govorite. I u komunikaciji s drugima jako ste zbunjeni. Razgovor s roditeljima, bez obzira na vaše najbolje namjere da budete prisebni i jasni, završit će isto - proturječnošću i zbunjenošću. Neupletanje Stojite na repu događaja u želji da budete sudionikom. Ne znate kako započeti vezu, razgovor, bilo koju aktivnost. Povučeni ste i ra­ dije patite u samoći, negoli da nešto poduzmete. Niste spontani. Rijetko si priuštite uzbuđenje ili zabavu. Zanemarivanje razvojnih potreba za osloncem Imate pukotinu u duši. Kao da nikad niste zadovoljni. Bez obzira na to koliko nešto željeli i očekivali, čim je gotovo, vi osjećate nemir i nezadovoljstvo. Naivni ste i u mnogome se osjećate poput djeteta. Plačete kad netko o vama nešto doista lijepo kaže. Uglavnom vam se čini da stvarno tu ne pripadate. Kompulzivnost/ovisnost Ponašali ste se ili se još uvijek ponašate kompulzivno ovisnički. Trans Još ste uvijek u obiteljskom transu. Nestvarno ste vezani za svoje roditelje i još ih uvijek idealizirate. Još uvijek glumite istu onu ulogu(e) koju ste glumili u obiteljskom sustavu. Ništa se stvarno nije promijenilo u vašoj izvornoj obitelji - isti razgovor - iste bitke ista naklapanja. Vaš je brak ili veza posve nalik na vezu vaših roditelja. Poteškoće u uspostavi bliskih odnosa Imate poteškoća u vezama; bili ste u braku više od dva puta; bi­ rate partnere koji utjelovljuju iste emocionalne sheme kao oni koji

su se o vama prvi brinuli. Privlače vas zavodnički psihopati; ne privlače vas partneri koji su ljubazni, uravnoteženi, pouzdani, niti oni koje vi zanimate. Vama su "dragi" muškarci/žene dosadni. Kad vam netko postane preblizak, napuštate vezu. Brkate bliskost s popustljivošću; intimnost sa spajanjem. Pretjerano upletanje Privlače vas ljudi kojima nešto nedostaje. Brkate ljubav sa samilošću. Privlače vas ljudi koji imaju problema kako biste se mogli uplesti i rješavati. Privlače vas nesređene, nesigurne i emocionalno teške situacije i ljudi. Lišenost narcističkih osjećaja U sebi osjećate prazninu i djetinjastu bespomoćnost. To na­ doknađujete ovisnošću o kemikalijama, hrani, ugledu, novcu, imetku, junaštvu, seksu, moći, nasilju, pasivnim ovisnim osobama, djeci itd. Tako se osjećate važnom i vrijednom osobom. Zlostavljanost / žrtva U djetinjstvu ste bili tjelesno, emocionalno ili seksualno zlo­ stavljani. Postali ste žrtvom i u svim područjima života glumite. Osjećate se bespomoćno da išta promijenite. Ili, bili ste zlostavljani, pa ste i sami postali zlostavljač. Poistovjetili ste se s roditeljem/ skrbnikom koji vas je zlostavljao i ponašate se baš kao i on. Nedoraslost (poteškoće u učenju) Niste naučili štošta nužnoga za funkcionalan život u svakom po­ gledu. Vaše metode rješavanja problema ne uspijevaju, ali vi ih i dalje uvijek iznova rabite. Naučili ste svoje rane viđati tako da one zapravo postanu trajne. Postoji niz primjera za ono što je normalno, no vi to ne uočavate. Zapravo nemate pojma o tome što je nor­ malno. Vaša je donja granica podnošljivosti prilično nenormalna.

Lažno ja - zbrkana osobnost Vlastitu vrijednost mjerite po partnerovom uspjehu ili neusp­ jehu. Ako niste s nekim vezani, osjećate se praznima iznutra. Osje­ ćate se odgovornim za sreću svoga partnera. Brinete se za ljude koji vam daju osobnost. Skrivate se, kalkulirate, manipulirate i poigra­ vate se. Glumite krute obiteljske i/ili seksualne uloge. Kad vašeg partnera boli trbuh, pijete Buscopan. Izbjegavanje tjeskobe zaposlenošću Ulazite u nepostojane veze. Sto ste aktivniji i zaokupljeniji u glavi, to vam je lakše izbjeći tjeskobu. Odmjerenost, kritizerstvo i perfekcionizam Ono što očekujete od sebe i drugih nije realno. Kruti ste i neumo­ ljivi. Kruti ste i prekritični prema sebi i drugima. Ne mijenjate sta­ vove i ponašanje, pa čak i kad je bolno živjeti onako kako vi živite. Nedostatak povjerenja Zapravo nemate povjerenja ni u koga i ni u što, pa ni u vlastite osjećaje, opažanja i prosudbe. Gubitak vlastite stvarnosti - oštećene i slabe granice Preuzimate više od 50% odgovornosti, krivice i prijekora za sve što se događa u vašoj vezi. Znate što drugi osjećaju ili trebaju, a ne poznajete svoje osjećaje i potrebe. Povukli ste se i odbili se vezati, samo da ne biste bili napušteni. Svaki pomak u vezi osjećate kao prijetnju. Neugodno vam je zbog onoga što drugi čine i preuzimate odgovornost za njihovo ponašanje. Okorjeli sanjar Kada ste u vezi, sanjarite o tome kako bi bilo kad bi bilo, umjesto da se suočite sa stvarnošću života i situacije. Radije živite prema ide­ alnoj predodžbi koju ste o sebi stvorili, nego onako kakvi stvarno

jeste. Sebe doživljavate grandomanski i preuveličano. Fantazirate i očekujete katastrofu te preuveličavate ozbiljnost odluka i događaja. Osjećajna suzdržanost (s dramatičnom provalom ili bez nje) Vjerujete da nadzirući osjećaje, možete nadzirati život. Nastojite ukrotiti život i osjećaje. Emocije koje ste dugo potiskivali katkad jednostavno prekipe. Neprikladna i dramatična provala osjećaja u vas je česta. (Vičete na djecu nakon što ste cijeloga radnoga dana suzdržavali srdžbu.) Kompulzivno otkrivate osjećaje. Nadugo i na­ široko raspredate o svakom osjećaju čim ga postanete svjesni. To činite zato da ga ne biste morali predugo osjećati. Duhovni stečaj Živite potpuno okrenuti prema van uvjereni da se vaša vrijed' nost i sreća nalaze izvan vas. Niste svjesni svoga "unutarnjega ži­ vota" jer svu energiju trošite kako biste izbjegli svoje, na stidu ute­ meljeno ja. Članovi svih obitelji koje smo dosad proučili, uzajamno su ovis­ ni. U svim obiteljima koje smo vidjeli postoje neke ustrojne slično­ sti. To su: (1) Disfunkcija koja prevladava prijetnja je na koju reagiraju svi članovi. Prilagođavanjem toj prijetnji sustav se zatvara u zamrznut i krut model. (2) Zamrznuti model podupire svaki član glumeći jednu ili više krutih uloga. (3) Prisutan je visok stupanj zabrinutosti i zbrke. (4) Svi su članovi utemeljeni na stidu i stid je načelo po kojemu sve disfunkcionalne obitelji ureduju život. (5) Sto se sustav više nastoji promijeniti, to više ostaje isti. (6) Sve disfunkcionalne obitelji održavaju na okupu varijacije pravila otrovne pedagogije.

(7) Svi su članovi izgubili smisao za vlastitu realnost. Nijedan nema dodira s vlastitim osjećajima, potrebama i željama. U svih je prisutno lažno ja koje se odreklo osobne jedin­ stvenosti zbog odanosti sustavu. Srećom, milijuni ljudi danas prepoznaju svoju suovisnost, pa potporne skupine niču na sve strane. I glavna su lječilišta razradila program kojim se liječi suovisnost. Najvažnije je doživjeti bespomoćnost i neobuzdanost što pro­ izlaze iz suovisnosti. Slijede upute za poduzimanje prvog koraka pro­ tiv suovisnosti pismenim putem. Format sam posudio iz djela Pie Mellody iz terapijskog centra "The Meadows" i proširio ga da bih is­ taknuo bitne osobine suovisnosti. Svaka je osobina ukorijenjena u "internaliziranom" stidu i tvori bespomoćnost. Bespomoćnost pak uzrokuje ponašanja koja čine život nesređenim do te mjere da se više ne da urediti. Primjeri takvih ponašanja popisani su na desnoj strani. Želio bih potaknuti čitatelja da ispiše osobne primjere. Ako ste u sebi prepoznali onoga tko ugađa ljudima, napišite konkretan, posve od­ ređen primjer kad vas je takvo ugađanje koštalo. Ispisujući potan­ kosti, povezujete se s osjećajima što naviru. "S potankostima ne možete pogriješiti", uzrečica je koju rabe terapeuti. Emocije su ono što vas pokreće da se promijenite. Osjećaj boli koju uzrokuje suovisno ponašanje potaknut će vas da nešto poduzmete. Pozivam vas da taj prvi korak učinite odmah.

UPUTE ZA PRVI KORAK PROTIV SUOVISNOSTI DUHOVNI STEČAJ Simptomi napuštenosti u odraslih

Uzroci nevolje/tjeskobe

Bespomoćnost Pravo je ja utemeljeno na stidu

Neobuzdanost

Doživljava se kao bolan osjećaj zbog toga što smo izloženoi manjkavo ljudsko biće. Ja je rastrgano, ja se odvojilo od ja. Nepovjerenje prema sebi i drugima.

"Odrugojačenje" Doživljava se kao pretjerana reakcija na sve što se događa izvan našega ja i slaba reakcija na sve što se događa u nama. Problemi oslonca. Ostavljanje dojma. Obraćanje prema van. Ovisnost o vezi.

1. Biti savršen ili biti neotesan. 2. Nastojati svakoga nadzirati ili živjeti bez ikakva nadzora. 3. Kriti se iza lažnog ja. Hiniti. 4. Biti uvijek spremni od straha da vas ne bi uhvatili nespremne. 5. Stidjeti se osjećaja i potreba. 6. Ugađati ljudima (biti uvijek ljubazni i dragi) ili bjesnjeti i kriviti druge. 7. Ostati povučeni i nesređeni jer osjećate kako nemate pravo ni na koga se osloniti. 1. Moja vlastita vrijednost proizlazi iz odobravanja nekoga izvan mene samoga. 2. Biti čuvar, žrtva, spasitelj ili onaj tko će omogućiti samo da se osjetite vrijednima. 3. Postati nezamjenljiv da vas partner ne može napustiti. 4. Svjesni ste tuđih osjećaja, potreba i želja, no ne i vlastitih. 5. Donosite odluke na temelju onoga što drugi misle, žele i očekuju. 6. Vlastitu vrijednost nalazite u rješavanju tuđih problema i olakšavanju tuđih boli. 7. Živite apatičnim životom bez strasti ili se družite s uzbudljvim i strastvenim ljudima kako biste preko njih iskusili što znači biti živ.

UPUTE ZA PRVI KORAK PROTIV SUOVISNOSTI Simptomi napuštenosti u odraslih

Uzroci nevolje/tjeskobe

Bespomoćnost Događa se automatski

Neobuzdanost Posljedice ili rezultati

Zabluda, poricanje, obrambeni mehanizmi Doživljava se kao nijekanje i minimaliziranje problema; sam problem, kako on na vas utječe i osjećaji prema problemu (duševna tupost). Primarni obrambeni mehanizmi u djetinjstvu (regresija, disocijacija, konverzija, nadomjestak) uzmiču pred zrelijim obrambenim mehanizmima (projekcija, racionalizacija, minimaliziranje).

Krajnosti Ne znati što je normalno. Doživljavaju se kao sve ili ništa. Grandomanija. Vi ste jedinstveni ili ste crv. Arogantni ste ili se osjećate beznadno.

1. Govorite sebi da i nije tako loše ili da nije loše kao što ... 2. Pretrpavate se hranom, lako vas je smesti, pobolijevate, postajete kronično depresivni i hinite da se to što se događa, ne događa. 3. Govorite si da je to beznadno i da vi tu ništa ne možete. 4. Vjerujete unatoč činjenicama. 5. Vjerujete da možete upravljati događajima kad biste se na njih usredotočili. 6. Osjećate se posve obamrlo. Ne znate kad ste umorni ili gladni ili bolesni. 7. Osjećate kroničnu depresiju nižega stupnja, osobito kad ste sami. 1. Vjerujete svakome ili nemate povjerenja ni u koga. 2. Dopuštate da vas svatko dira ili ne puštate nikoga ni blizu. 3. Teško vam je išta započeti no jednom kad se u nešto upustite, ne možete prestati. 4. Ili ste superslatki ili kritički raspoloženi ili uvredljivi. 5. Preodgovorni ste ili pak posve neodgovorni. 6. Posve se uključeni ili ste izolirani i sami. 7. Nemate vlastito mišljenje ili ste kruti i skloni kritizerstvu i sve znate.

UPUTE ZA PRVI KORAK PROTIV SUOVISNOSTI Simptomi napuštenosti u odraslih

Uzroci nevolje/tjeskobe

Bespomoćnost Temeljna, progresivna, sveobuhvatna

Neobuzdanost

Doživljava se kao podnošenje sve nepodnošljivijeg ponašanja. Kršenje moralnih vrijednosti. Nepoštenje i lažljivost. Sve veća i veća zbunjenost. Razvitak psihosomatskih bolesti. Budući da su tjelesne ovisnosti prioritetnije, kompulzivnost se ne može izliječiti sve dok se ne izliječi suovisnost.

Osjećajna suzdržanost

(s dramatičnim provalama ili bez njih)

Doživljava se kao obamrlost/tupost/neosjetljivost, provala osjećaja ili iskrivljavanje osjećaja (reketi). Srdžba prikriva strah ili srdžbu prikriva uvjerenje u vlastitu pravičnost.

1. Upuštate se u ono za što ste tvrdili da nikad ne biste spolno općite kad to ne želite - ostajete u vezi premda vaš partner spava s drugima. 2. Lažete da biste udovoljili drugima i ostavili dojam. 3. Odajete se ovisnostima da biste sebi skrenuli pozornost s temeljnog osjećaja - da niste sa sobom zadovoljni. 4. Dvije ste godine u vezi s osobom koja je ovisnik o aktivnim tvarima, a da niste potražili pomoć. 5. Ostajete u vezi u kojoj ste tjelesno ili emocionalno zlostavljani, a da niste potražili pomoć. 6. Mijenjate uobičajeno - mijenjate svoj životni ustroj postajete nasilni, skloni samoubojstvu. 7. Bolujete od čira, srčanih bolesti, raka, artritisa, visokoga tlaka. 1. Osjećaji provaljuju kratko i bombastično i straše okolinu. 2. Ne znate što osjećate ili ne osjećate ništa. 3. Vaš strah od srdžbe određuje što ćete reći i učiniti. 4. Somatizirate osjećaje. Često ste bolesni. 5. Stidite se kad nešto osjećate. 6. Osjećate samo prihvatljive osjećaje. 7. O svojim osjećajima ne govorite i ne dijelite ih ni sa kime.

UPUTE ZA PRVI KORAK PROTIV SUOVISNOSTI Simptomi napuštenosti u odraslih

Uzroci nevolje/tjeskobe

Bespomoćnost Poremećaj uma

Neobuzdanost

Ne izlazite "iz glave". Detaljiziranje, generaliziranje, opsjednutost, prežvakavanje, nepotpunost. To ćete razmišljanje i analiziranje dobro platiti - ostat ćete odsječeni od osjećaja. Život je problem koji treba riješiti. Uvijek nastojite razriješiti situacije ili ih dokučiti.

Nesposobna volja Doživljava se kao svojeglavost; pobuna svojevolje i mahnita želja da sve imate pod nadzorom. Doživljava se i kao grandomanija. Emocionalnom blokadom volja je odsječena od rasuđivanja, prosuđivanja i mašte. Volja je stoga nesadržajna, ona je sama sebi svrha.

1. Zabrinuti ste zbog najbeznačajnijih i najglupljih stvari. 2. Čini se da nikad ne nalazite jasne odgovore i teško vam se odlučiti. 3. Čitate o problemima radije nego da išta poduzmete. 4. Neprestano razmišljate o tome što je netko rekao. Neprestano ste zabrinuti zbog tuđih problema. 5. Brine vas ono što ne možete promijeniti - prošlost, budućnost, komunisti, crkva. 6. Zanemarujete svoje potrebe jer ste jako zabrinuti zbog nečega. 7. Perfekcionist ste do te mjere da druge upravo izluđujete. 1. Želite ono što se ne može željeti. 2. Nastojite nadzirati sve i svakoga (poznato kao uzimanje taoca u vezama). 3. Nagli ste; djelujete bez razmišljanja ili no možete donijeti odluku. 4. Željni ste biti željni; želite akciju i uzbuđenje. 5. Vjerujete da možete nekoga promijeniti. 6. Egocentrični ste i neosjetljivi. Očekujete da će drugi postupiti onako kako vi to želite. 7. Glumite Boga - kritizirate i osuđujete druge.

UPUTE ZA PRVI KORAK PROTIV SUOVISNOSTI Simptomi napuštenosti u odraslih

Uzroci nevolje/tjeskobe

Bespomoćnost Isprepletene granice

Neobuzdanost

Čini se kao da nemate granica; ne znate gdje završavate vi, a gdje počinje netko drugi. Nedostatak osobnosti ili diferencijacije. Teško izgovarate ne.

Lišenost narcističkih osjećaja Osjećate kao da imate pukotinu u duši. Odrasla osoba u kojoj živi nezasitno dijete kojemu nikad dosta. Potrebitost. Stalno tražite priznanje, divljenje i pozornost.

1. Ne razumijete što vam govori tijelo. Spavate s ljudima koji vas ne privlače ili koje ne poznajete. Ne znate kad ste umorni, narajcani, gladni ili bolesni. 2. Naivni ste; s vama je lako manipulirati. 3. Očekujete da je drugi znaju što vam treba, što mislite i što osjećate. 4. Više cijenite tuđa mišljenja od vlastitih. 5. Krivite sebe za ono što se događa drugima, a druge za ono što se događa vama. 6. Postat ćete poput ostalih samo da se svidite. 7. Neugodno vam je zbog ponašanja ili načina odijevanja vašeg partnera. 1. Pronalazite potrebite žrtve koje vas obožavaju samo da biste se za nekog vezali. 2. Egocentrični ste. Stalno želite biti u središtu pozornosti. 3. Golemu količinu energije trošite kako biste u svačjim očima ispali pravični i dobri. 4. Ovisnik ste i ovisnošću punite svoje narcističke baterije. 5. Svoju djecu iskorištavate kako biste napunili svoje narcističke zalihe. 6. Svoju vrijednost mjerite novcem i imetkom.

UPUTE ZA PRVI KORAK PROTIV SUOVISNOSTI Simptomi napuštenosti u odraslih

Uzroci nevolje/tjeskobe

Bespomoćnost Loša komunikacija / "Gluhi telefon"

Neobuzdanost

Osjećate zbrku u verbalnom i neverbalnom druženju. Ili se slažete ili ste u sukobu. Druge ili ne razumijete ili ih pogrešno razumijete. Za vas vrijedi pravilo "ni riječi" za sve što bi moglo povrijediti.

Praznina Za vas vaš unutarnji svijet ne postoji, osobnost vam nije jasna. Ne znate zapravo tko ste. Duhovni bankrot. "Život primam kao slučajnost, a ne kao izbor."

1. Previše govorite ili uopće ne govorite. 2. Mislite da ono što govorite nije važno, pa se ljudima ispričavate za smetnju. 3. Ne govorite izravno: "Treba napuniti benzin; nema mlijeka; ovdje je hladno." Ne tražite ono što želite. 4. Ne kažete ono što mislite, ili ne mislite ono što kažete, ili pak ne znate što mislite. 5. Krivite druge, prijetite, vičete, iznuđujete, molite, podmićujete i dijelite savjete. 6. Češće se obraćate u drugom licu (kritički i s pokudom, osuđujete, prekritičke izjave) negoli u prvom (samoodgovornost). 7. Dugo vam treba da prijeđete na stvar. Govorite ono čime biste ljudima ugodili ili ih razdražili. 1. Ponašate se kao da znate tko ste. No, zapravo ste zbunjeni ili zamrznuti (tj. u krutoj ulozi). 2. Ne vjerujete komplimentima koji su vam upućeni i ne volite sebe. 3. Osjećate se nesposobnim da promijenite svoj život onako kako biste to željeli. 4. Ne volite dugo biti sami. 5. Stalno nešto činite i izvodite. 6. Brinete se za druge onoliko koliko se ne brinete za sebe. 7. Bojite se s nekim previše zbližiti na duge staze.

Sažetak Glavni obiteljski problem - suovisnost. Najčešći obiteljski prob­ lem jest suovisnost. U obiteljskom sustavu jedno je cijelo veće od zbroja njegovih dijelova. Stoga, ako je obitelj disfunkcionalna, svi članovi imaju udjela u toj disfunkcionalnosti. Opisujemo ih kao suovisne. "Odrugojačenje". Riječ "odrugojačenje" opisuje središnji problem suovisnosti. Život svih članova disfunkcionalne obitelji jest reakcija na ono što ih najviše muči. Budući da im ta nevolja prijeti egzistenciji, svi članovi moraju biti neprestano oprezni i moraju budni stražariti. Oni se stoga nemaju vremena zadubiti i brinuti se za svoje osjećaje, potrebe ili želje. Ponašanja koja omogućuju opstanak kao simptomi napuštenosti. Suovisnost je niz normalnih reaktivnih oblika ponašanja koja omogućuju opstanak. Suovisnost je znak da je osoba do­ živjela napuštanje. Tipičan ustroj svake disfunkcionalne obitelji. Sve disfunkcio­ nalne obitelji imaju zajednički ustroj. Odrasla djeca iz takvih obitelji utjelovljuju slične osobine ponašanja. Kulturni fenomen. Suovisnost se u našoj kulturi smatra normal­ nom pojavom. Cijelo je društvo ustrojeno na otrovnoj peda­ gogiji i funkcionira poput disfunkcionalne obitelji. Okrenutost prema vanjštini. Naše je društvo opisano kao komfor mistično i sklono ostvarivanju vlastite predodžbe o sebi, a ne sebe. To je potanko opisano u knjigama poput Lonely Crowd (Osamljeno mnoštvo) i The Organization Man (Sustavni čovjek). Brak kao ovisnost. Ideal braka u američkom društvu zapravo je ovisnost (1/2 x 1/2 = 1/4).

Manipulativni način života. Manipulacija, prijetvornost (laganje), poigravanje ne samo da su društveno prihvatljivi, nego ih se i pozitivno potiče. Okrenutost prema drugima. U današnjem se društvenom životu najviše cijeni ugađanje ljudima i ljubaznost. Važnije je glumiti nesebičnost nego biti nesebičan. Normalno = Neurotično. Nakon izlaska Snellove i Gail Putneyeve knjige The Adjusted American (Prilagođeni Amerikanac normalna neuroza u američkome društvu) postalo je sve jasnije koliko prihvaćene društvene norme poriču sve životno i koliko su nekreativne. Incestne obitelji kao bolesnik. Mnogobrojni incesti i seksualna zlostavljanja u incestnim obiteljima prepoznaju bolesnike sek­ sualno potiskivanog i stidom sputavanog društva. Logika (razum) protiv emocija. Racionalistička osnova razuma i logike i dalje vlada obrazovnim sustavom. U nastavnome planu gotovo i nema spomena o razmišljanju desnom moždanom po­ lutkom (misao koju osjećamo) i emocionalnom upotpunjava­ nju. Predrasude o emocijama i uvjerenje da osjećaji znače sla­ bost, stvaraju duševnu tupost i kompulzivno ovisnički način života. Gubitak pravoga ja. Iz toga slijedi da ako nam osjećaji nisu do­ pušteni i ako se moramo pretvarati i glumiti dodijeljene nam uloge, nema načina da ostanemo svoji. Neprotuslovne veze. Prevladavaju modeli veza u kojima se slično­ sti preuveličavaju, a razlike omalovažavaju. Prisnost je time one­ mogućena. Emocionalna tupost. U nama potiče aktivnost i ovisnost o uz­ buđenju. Rad i brige su način da osjetimo da smo živi.

Duhovni stečaj. Duhovni je život unutarnji život. Ljudi utemeljeni na stidu postaju ono što Terry Kellog naziva ljudskim djelom, a ne ljudska bića. Samo vrijede dostignuća i postignuća. Unu­ tarnjega života ne može ni biti jer je unutarnji život rastrgan i otuđen. Korak br. jedan. Čitatelju je na raspolaganju pregled kojim će se voditi pri prvom koraku u prepoznavanju suovisnosti.

9 Putokaz za ponovno stjecanje onesposobljene volje 1.faza Spremnost da se udružimo "Usred zime u sebi sam našao nepobjedivo ljeto." Albert Camus Dođe vrijeme kad moramo odrasti želimo li biti ono što jesmo. "Moje djelo to sam ja - i po to dođoh," kaže pjesnik. Prirodno pola­ zište za taj prijelaz jest mladost. Mladost se odlikuje, kako to Erik Erikson naziva, "krizom identiteta". Svatko mora odlučiti "tko sam ja zapravo". To pitanje identiteta prirodno se pojavljuje u mladosti. Svatko je od nas pozvan da nađe vlastite vrijednosti i stvara vlastitu sudbinu. U najboljem slučaju, mladost je doba nespretnosti i osame. U mladosti nas preplavljuju osjećaji, osobito kad se u nama budi spolni nagon. U mladosti, po prvi put, budućnost postaje problem. Sto ću raditi u životu? Koga ću voljeti? - problemi su koji zaokupljaju.

Tinejdžersko je doba razdoblje povijesne bitke za napuštanje doma i odvajanje od roditelja. U odlasku od kuće sadržana su oba oblika napuštanja - tjelesno i emocionalno napuštanje. Napustiti dom znači postati svoj. Čak i u najfunkcionalnijim obiteljima napu­ štanje doma je bolan i težak zadatak. Reći zbogom roditeljima i iz­ abrati vlastite vrijednosti, dio su dugotrajnog i mukotrpnog procesa koji obično traje sve dok se ne razriješi kriza srednjih godina. Tijekom ljudskoga ciklusa čovjek mijenja oslonac - prvi mu oslo­ nac pruža okolina, a potom se oslanja na sama sebe. Na sebe se pot­ puno može osloniti samo onaj tko je postao vlastita osoba - onaj tko ima vlastite tjelesne, seksualne, intelektualne i duhovne granice. Da bismo to postigli, moramo napustiti izvornu obitelj. Postavši odraslom djecom, mnogi od nas zapravo nikada nisu prebrodili mladost, a neki možda nisu ni prebrodili onu raniju fazu. Pukotine u čaši duše označavaju mjesta gdje je zaustavljen naš ra­ zvoj. Kad neka razvojna potreba nije zadovoljena u pravo vrijeme u i pravome slijedu, energija se ega zamrzava na tom razvojnom stupnju. Većina nas ne mjeri samosvojnost zdravim osjećajem stida. Stid smo internalizirali i izgubili dodir s tim osjećajem koji nam je dobro uokvirivao granice. Jednom kad se internalizira, stid prerasta u osobnost i stanje. Više ne raspolažemo stidom što nadzire granice unutar kojih volja može zdravo funkcionirati. Bez stida postajemo bestidni i grandomani. Hoćemo što ne možemo htjeti. Vjerovali smo da možemo prekinuti s ovisnošću kad god to poželimo. Kladili bismo se da je odanost piću, seksu, hrani, radu, vezama bila čin volje. Vjerovali smo da možemo promijeniti svoje ponašanje baš kao i ponašanje svoga partnera, djece i roditelja. Postali smo ovisni o vlastitoj volji. Da bismo mi, odrasla djeca, odrasli i pronašli svoj identitet, mo­ ramo se odreći zabluda o veličini. Naša je volja zalutala. Funkcion­ alno smo onesposobljeni. Puni smo volje. Svojom smo samovoljom

izgubili pravu slobodu izbora. Moramo prestati biti svojeglava i samovoljna djeca te postati voljne odrasle osobe. Voljan odrastao čovjek živi unutar "granica" konačnosti i ljudskih mogućnosti. Od­ raslo dijete pati od veličine, pa se ili osjeća bespomoćno (simptom grandomanije) ili bogomdano. Dok sam bio alkoholičar, često sam se osjećao jedinstvenim, kat­ kad čak i iznimnim. Sjećam se da sam bio uvjeren da sam najosjetlji­ viji od svih. Pio sam jer sam ljudsku patnju doživljavo na način koji malo tko poznaje. Kad bih ugledao nekog jadnika, osjećao bih bol koju je i on sam osjećao. (Poslije sam shvatio da je to bilo samo iživ­ ljavanje suovisnosti). A nakon svakog opijanja osjećao sam se jadnije od bilo koga. Osjećao sam se poniženo, poput crva. Bio sam bezvri­ jedan. Netko je opisao ovisnike kao "iznimne crve". Obje su krajnosti - osjećati se iznimnim do bahatosti i bezvrijednim poput crva - oblici grandomanije. Za suovisnike je beznađe gotovo uvijek očitovanje grandomanije. Beznađem pokazujem da sam tako jedinstven među ljudskim bićima da za mene nema pomoći. Osoba koja je doista beznadna šutke boravi u zabačenom odjelu neke državne bolnice ne čineći ništa. Grandomanijom se objašnjavaju ciklusi nadzora i popuštanja kroz koje prolaze svi ovisnici. Dvanaest sam godina u doba korizme pre­ stajao piti. Stotine sam puta bio na dijeti i izgubio 3000 kilograma. Kad sam pušio, smanjio bih na šest cigareta na dan i izdržao mjesec-dva. Faza nadzora dio je svake ovisnosti. To je samo privid koji ovisnika hrani pompoznim uvjerenjem da ovisnošću može upravljati.

Osposobljavanje onesposobljene volje Prva faza oporavka od suovisnosti jest osposobljavanje onesposo­ bljene volje. To podrazumijeva da se okanimo svakog nastojanja da

nadziremo ono što smo toliko nastojali imati pod nazdorom. Zbog toga vas molim da ispišete prvi korak o suovisnosti i obratite pozor­ nost na pojedinosti. Konkretne i posve određene pojedinosti pomoći će vam da osjetite bespomoćnost i neobuzdanost svojih života. Ako ne iskusim da sam nemoćan i da ne mogu ukrotiti svoj život, ostat ću u grandomanskoj zabludi da mogu nadzirati muževo opijanje, dječje ocjene, roditeljsko zlostavljanje, cugu, rad, jelo, pušenje itd. Prvo što odrasla djeca (svatko iz disfunkcionalne obi­ telji) moraju učiniti jest predati se. Dr. Harry Tiebout je mnogo pridonio razlikovanju između "po­ koravanja" i "predaje". Pokoravanje je motivirano krivnjom. Zadnje godine provedene u sjemeništu obratio sam se psihijatru zbog osjećaja beznađa. Rekao sam mu kako mislim da sam alkoholičar i da mi je potrebna pomoć. Dosta je vremena potrošio razgovorajući sa mnom o mojem odnosu s majkom. Tijekom tog razdoblja propisao mi je tablete za spavanje i umirujuća sredstva. Počeo sam se osjećati mnogo, mnogo bolje. Čak sam i smanjio piće! Uživao sam u našim susretima i osjetio olakšanje. Nakon otprilike tri mjeseca liječenje je bilo završeno. Postupno sam počeo opet sve više i više piti. Godinu i pol dana poslije prijavio sam se u državnu bolnicu zbog alkoholizma. Predao sam se 11. prosinca 1965. Predaju motivira prihvaćanje stida. Za ovisnika je predaja prvi pravi slobodan čin otkada se odao ovisnosti. Za mene je svakako bio. Dr. Tiebout je mudro shvatio da poricanje i zabluda mogu i dalje trajati unatoč priznanju krivnje. Krivnja može čak biti i jedan od način da se osoba odvrati od stvarnog problema. Primjerice, uopće nije neobično kada čujemo pušača ili onoga tko previše jede kako se osjeća krivim zbog toga što je ovisnošću opasno ugrozio zdravlje. To je svakako lakše nego prestati pušiti ili prekomjerno jesti. Kao alko­ holičar često sam prihvaćao odgovornost za ono što bih učinio u pi-

janstvu. Osjećao sam krivnju. Bilo je mnogo lakše priznati štetne posljedice nego priznati da mi je piće izmaklo nadzoru. Prihvaćajući krivnju, mogao sam poricati da svoj život ne mogu ukoriti i da njime ne mogu upravljati. Krivnja je bila korisno sredstvo da nastavim s poricanjem/nijekanjem. Upravo su ovisnikovo pokoravanje i pri­ hvaćanje krivnje zavezali oči brojnim neopreznim terapeutima. Krivci se boje kazne i nastoje joj izmaknuti. Ljudi utemeljeni na stidu traže, pa čak i podupiru kaznu. Dva terapeuta koje sam poho­ dio prije nego što sam se uključio u Program u 12 koraka hvalili su moju iskrenost i priznanje. Govorili su da sam odgovorna osoba jer sam priznao da piće narušava moj život. Oba su terapeuta bili psihi­ jatri i oba su me liječila lijekovima. Priznanje krivnje i cijena koju sam za to plaćao potaknuli su poricanje onoga čega sam se najviše bojao - da ću se ostaviti pića. Ostaviti se pića značilo je otkriti svu manjkavost i nedostatnost mojega ljudskoga bića. Jedini izlaz iz tog kompulzivno/ovisničkog postiđujućeg kruga bio je prigrliti stid. Eto, to znači predati se. Problem onesposobljene volje jest problem neiskrenosti i boli što je na kraju donosi neiskrenost. U trenutku kad je većina nas sprem­ na nešto poduzeti u pogledu svojega života, ta je bol dosegla točku vrenja. Kako se moje na stidu utemeljeno ja sve dublje i dublje povlačilo u skrovište, razmjerno tome moje je lažno ja jačalo. Tako predano skrivanje stida potaknulo je kroničnu bol zbog spoznaje da nisam osoba kakvom se prikazujem (krijem se u svećeničkoj halji) i kakva bih trebao biti. Doslovno sam bio pokraj sebe. Tolstoj je jed­ nom rekao: "Ljudi često nisu sebi nalik." Životinje nije moguće deanimalizirati. Tigrovi ne mogu postati netigrovi. No, mi se ljudi možemo odljuditi/dehumanizirati. "Odrugojačenje" suovisnosti je dehumanizacija. Za mene je bolest (suovisnost) morala pričekati dok se nisam riješio onoga što ju je prikrivalo - alkoholizma. A to je ono bitno. Jer

svi se ovisnici o nekoj tvari moraju odreći te tvari kako bi se mogli liječiti od suovisnosti (bolesti nad bolestima). Alkoholizam uzroku­ je pijenje alkohola. Alkoholizam je primarna bolest. Najprije, dakle, treba liječiti alkoholizam. Jednako vrijedi i za ostale droge i kemika­ lije. Ovisnost o hrani, seksu, radu i ljudima donekle se razlikuje. Ne možete posve prestati jesti, piti, spolno živjeti, raditi i družiti se. Pot­ puna apstinencija značila bi smrt ličnosti i vrste. Svaka se ovisnost odlikuje vlastitim, posebnim nijansama nužnim za oporavak, no neke su ipak zajedničke. Jedna od njih jest predaja grandomanske volje.

Oblikovanje osobnosti Bez obzira na to je li u sebi prepoznao suovisnost, svatko mora proći proces samoozdravljenja, razotkrivanja i otkrivanja. Vi sretnici iz funkcionalnih obitelji morate oblikovati osobnost. U prirodnom ži­ votnom ciklusu, neopterećenom disfuncionalnošću, za to je potreb­ no 40 godina. Delfska je proročica rekla: "Nepreispitani život ne vrijedi živjeti." A Shakespeare je napisao: "Budi iskren samome sebi." Sveto nam pismo govori da se ugledamo u sliku Božju, koji je u nama. Duhovni se učitelji i mistici u svim predajama pozivaju na uzvišenije ja, pomirbu i Božje blaženstvo. Za nas odraslu djecu taj se put kvalitativno uopće ne razlikuje od puta koji treba prijeći osoba iz funkcionalne obitelji. Samo što mi krećemo mnogo, mnogo poslije. Putovanje prema cjelovitosti jest proces sačinjen od razočaranja i žalovanja. Sloj po sloj obrambenih mehanizama mora pasti. Bu­ distički svećenici o prosvjećivanju govore kao o postupnom otrežn­ jenju. Moramo se izbaviti zabluda. Na slici 9.1. predočeni su slojevi obrambenih mehanizama koji moraju pasti.

Prva faza ozdravljenja bavi se vanjskim slojevima. U vanjskome sloju obrambenih mehanizama nalaze se navike da udovoljavamo samima sebi, "lijekovi protiv boli" (ovisnosti), te naravima svoj­ stvene strategije za obranu od stida. Prva se faza bavi kompulzivnim/ovisničkim oblicima ponašanja i mahnitom željom da sve dr­ žimo pod nadzorom. II. faza Proces otkrivanja

I. faza Proces ozdravljenja

III. faza Otkrivanje pravoga ja Slika 9.1. Slojevi obrambenih mehanizama koji kriju temeljni stid

Postoje brojni načini za pokretanje toga procesa. Proces najčešće potiče nova spoznaja. Stid nas drži zatočenicima u skrovištu, pa najveći dio energije trošimo kako bismo se izbavili. Potiskivanjem osjećaja suzio nam se um, a svjesnost je jako organičena. Svjesnost se može probuditi nakon nekog predavanja ili pro­ čitane knjige. Može poteći od prijatelja koji je s nama podijelio svoje iskustvo. Primio sam tisuće pisama kao odgovor na TV seriju koja je potaknula ovu knjigu. Prvi put kad sam nacrtao obiteljsko stablo od pet naraštaja, suočio sam se s novom spoznajom. Prvi sam put mogao vidjeti da postoji nešto veće od mene ili od bilo koga iz moje obitelji. Vidio sam da u sebi nosim bolest koja se protezala naraštajima. To je jedan od pozitivnih aspekata teorije obiteljskih sustava - otklanja uzročnost i krivnju. Svatko je odgovoran, ali nitko nije kriv. Teorija obiteljskih sustava istodobno me potaknula da poduzmem nešto za sebe. Dala je naslutiti da bi se sustav ako napustim svoju ulogu u obiteljskom sustavu, morao promijeniti. Zapravo, sustavno razmi­ šljanje jasno stavlja odgovornost na leđa pojedinca. Drugi način da se sruše obrambeni zidovi jest proces suočenja koji nazivamo posredovanjem/intervencijom. Možemo se doslovce uplesti i suočiti s obrambenim mehanizmima druge osobe. No, ta­ kav je oblik suočenja potrebno brižljivo isplanirati i dobro razmo­ triti. Opasnost je dvostruka: (1) osobu ćemo gurnuti još dublje u skrovište i potaknuti njezin obrambeni stav, (2) zapravo ćemo tu osobu još više postidjeti. Ako želimo posredovati, moramo biti svjesni vlastitog motiva. Činim li to zato da pomognem toj osobi ili je to samo interpersonalni transfer, ili pak stid? Jesam li doista voljan to učiniti zbog nje? Neki od pionira koji su se bavili ovisnošću razradili su metode posre-

dovanja koje su se pokazale vrlo uspješnima. Od srca preporučujem - ako živite u disfunkcionalnoj obitelji i razmišljate o suočenju s prvotnim ovisnikom u svojemu sustavu, potražite stručni savjet prije nego što to učinite. To znači: obratite se nekome tko zna pos­ redovati. Obrambeni mehanizmi stida najuspješnije se ruše stvarnom boli i patnjom. Bol je učiteljica s kojom nema rasprave. Obrambeni su mehanizmi postavljeni tako da prikrivaju bol. Svrha im je izbjeći patnju. Kad proživljavamo patnju i bol veću od boli koju nastojimo izbjeći, zidovi se počinju rušiti. Više ne možemo kontrolirati obrambene mehanizme koji nas štite od duboke unutarnje boli. Ništa kao bol ne može nas nagnati da se promijenimo. Ima jedna stara uzrečica koju rabe u Programu u 12 koraka, a ona glasi: "Tko ne riskira, ne profitira." (Nema bezbolnog dobitka.) A druga omiljena uzrečica glasi: "Klin se klinom izbija." (Samo bol može odagnati bol.) I ja sam morao odbolovati prije nego što sam postao voljan nešto poduzeti sa svojim životom. Ako ste doista uči­ nili prvi korak protiv suovisnosti, bit ćete spremni poduzeti mjere. Razgovarati o problemima, rasprostrti pred sebe obiteljsku disfunkcionalnost, nije isto što i poduzeti mjere. A te su mjere opustiti se i biti voljan poslušati nekog drugog te postupiti na njegov, a ne na svoj način. Na žalost, uvijek sam morao dosegnuti vrhunac boli prije nego što sam bio voljan postupiti onako kako drugi kažu. Utapao sam se u alkoholu godinu i pol dana prije nego što sam se predao. Pokušavao sam pronaći lakši put, vjerujući da ne moram činiti ono što čine drugi ljudi kako bi se okanili pića. Napokon sam dosegnuo mučnu razinu boli i dobrovoljno se prepustio državnoj bolnici. Tamo mi se nije sviđalo i, Bogu hvala, nikada to neću zaboraviti. Za šest su me dana otpustili i tada sam odlučio prijeći taj Program u 12 koraka. I prije sam tapkao s tom skupinom, no uvijek sam nešto mudrovao.

Znao sam da mi je potrebna pomoć, ali je moje poricanje još uvijek bilo vrlo odlučno. Zapravo, nisam želio prestati piti. Sto bih bez toga? Tko bi mi bili prijatelji? Kamo bih pošao? Cijeli se moj život vrtio oko pića. Bio sam vezan za svakog prijatelja koji mi je to postao posredstvom pića. Nevjerojatno, no većina ih je željela da se okanim pića. U prvom sam krugu smatrao da je Program u 12 koraka za mene prejednostavan. Diplomirao sam teologiju i filozofiju i oba pred­ meta predavao na sveučilištu. Osjećao sam da su moji problemi mnogo zamršeniji od problema većine ljudi koje sam upoznao na sastancima. Opijanje je bilo znak moje duboke i tajnovite osjetljive duše. Bio sam jedan od Jamesovih preporođenih i nadasve osjetl­ jivih junaka. Sve su to, dakako, bile besmislice! Intelektualci su najveći grandomani u poricanju! Hvala Bogu, oko mene je bilo i drugih intelektualaca. Jedan je od njih za mene bio osobito važan. Zvao se Fran i ne znam što bih učinio da ga nije bilo. Ta je potporna skupina moje najvažnije životno iskustvo. Od­ nosi su bili topli, među nama je vladala ljubaznost i beskrajna strp­ ljivost, no jednako tako i odlučnost i najstroža iskrenost. Stalno sam se spoticao o svoje uloge Junaka i Superuspješnoga. Običavao sam biti glavni i cijenjen. Morao sam biti najbolji pijanac koji traži ozdravljenje. Mojih je 12 koraka moralo biti savršeno izvedeno.

Moja predaja i oporavak Spoznao sam da su kontrola i perfekcionizam od mog života učinili zbrku. Morao sam popustiti, predati se i priznati da sam be­ spomoćan. Morao sam se osjećati onako loše kako sam se doista osjećao. Alkohol i pilule držali su me podalje od osjećaja dubokoga stida i osamljenosti. Kontrola i uloga dobroga dečka čuvali su me od straha i tuge. Sad sam gubio oboje i stid je počeo navirati. Godi-

nama sam bio ovisnik o stidu. U životu sam uvijek bio oprezan kako me nikad, ni slučajno ne bi zatekli neoprezna. Onih godina dok sam učio za svećenika, krio sam se iza bijeloga kolara i crne halje. Dugo sam boravio pokraj sebe, pa nisam ni znao koliko sam osamljen i prazan. Izaći iz skrovišta bilo je strašno, zastrašujuće, no uz ljubav i toplinu koje mi je pružala potporna skupina i to sam podnio. Upravo nisam mogao vjerovati. Sto sam više s drugima dijelio svoje najiskrenije osjećaje, to sam bio pristupačniji. Biti ja bilo je prihvatl­ jivo i nije bilo teško. Nastojati se kontrolirati i glumiti svoju ulogu to je ono na što se troši energija. Bio je to prvi korak prema opo­ ravku. Doživio sam vidjeti svoj odraz u drugima, i skupina me prih­ vatila, a ja sam prihvaćao sebe.

Moja nova obitelj Ta je skupina bila moja nova obitelj, obitelj kojoj sam se prid­ ružio. Bio je to krug prijatelja koji su međusobno dijelili zajedničke probleme. Društveno smo bili jednaki, i uzajamno se poštovali. Kad god bih bio na sastanku, osjećao sam se bolje. Nisam to mogao ra­ zumjeti. Ništa se zapravo nije događalo. Samo smo razmjenjivali iskustva i razgovarali o jednom od 12 koraka. I to je sve. Sada shvaćam što se tada događalo. Pronašao sam novu obitelj. U toj su obitelji vladala drukčija pravila. Ne samo da si smio griješiti, nego je to bio uvjet za primitak u članstvo. Svi smo bili jednaki. Među nama nije bilo vođa. Skupina se temeljila na uzajamnom poštovanju, društvenoj jednakosti i neumoljivoj iskrenosti. Ljudi su razgovarali o svojim osjećajima. Prihvatili su me samo zbog mene - ne zbog mog učinka i uspjeha. Počeo sam liječiti svoje samopoštovanje. Na svakom bih sastanku izlazio iz skrovišta i prizivao stid. Svaki put kad sam iskreno govorio (do toga je došlo postupno), kršio sam stara obiteljska pravila. Po­ stajao sam stvaran.

Uvjerenja sam da odrasla djeca moraju pronaći novu obitelj s ko­ jom će se udružiti. Našu su suovisnost poticali i loši odnosi. Ona je proizvod društvene disfunkcionalnosti, pa nam je stoga za ozdrav­ ljenje potreban društveni kontekst. Novu obitelj možemo naći među brojnim potpornim skupina­ ma. To može biti i iskrena, nepostiđujuća crkvena skupina, terapeut ili dobar prijatelj s kojim možete biti iskreni, a da se pritom ne stidite. Skupina je, dakle, nužna zbog stida. Jedini način da se oslo­ bodimo stida jest prigrliti stid.

Naći sebe Samopoštovanje je moguće vratiti samo ako istinu iskreno po­ dijelimo s drugim(a) i u njima pronađemo svoj odraz. Stid mi je go­ vorio da sam manjkav, nedostatan i neprihvatljiv. Bol koju je pro­ uzročila ovisnost napokon me prisilila da se otkrijem. Prihvatili su me takvog kakav jesam i voljeli su me. Vratio mi se smisao posto­ janja. Oporavljao se također i moj osjećaj za vlastitu vrijednost. Kao alkoholičar koji se spremao za svećenika živio sam dvostruki život. Moje drugo ja u sobi je skrivalo teblete i viski i uzimalo ta kemijska sredstva noću dok su ostali spravali. Zarobio me dvostruki život. Osjećao sam se podvojeno. Živio sam život koji mi nije bio nalik. Činio sam stvari koje nimalo nisam poštovao. Kad se osoba odrekne svojeg kompulzivnog/ovisničkog ponašanja i uključi se u program oporavka, odmah će ponovno prigrliti vlastite vrijednosti.

Prve faze oporavka Početak oporavka je, međutim, bolan. Čovjek nema ništa čime bi nadomjestio bol. Otvorenost često prati ljutnja i neprijateljstvo prema samome sebi zato što smo si dopustili da tako jako zabraz-

dimo i što se dugo nismo mogli otrgnuti. Ako smo bili ovisni o ke­ mijskoj tvari koja izaziva euforiju, osjetit ćemo i stvarni fizički otpor. Emocionalni se otpor pojavljuje i kod drugih ovisnosti. Opsjednuti smo i preoopterećeni samom ovisnošću i tugovanjem zbog gubitka. Kad je riječ o seksualnoj i vjerskoj ovisnosti, ovisnosti o radu i hrani, zbunjuje nas je li to doista zdravo, jer ne možemo prestati jesti, ra­ diti, vjerovati ili spolno živjeti. Teška su to pitanja i da bi se na njih odgovorilo, treba vremena i iskušenja i pogrešnih odgovora. Po­ trebno je mnogo strpljenja i nužno je imati zaštitnika. A zaštitnik je onaj tko je taj put prošao prije vas, tko je uspio i tko vam služi kao uzor za život kakav i vi želite. No, za sve to potrebno je vremena. Prva faza oporavka proteže se najmanje od jedne pa i do pet godina. I potrebna je stvarna potpora. Oporavak je proces, a ne slučajnost. Nismo preko noći zabrljali i trebat će snage da promijenimo ovisničko ponašanje. Moramo biti sigurni da je ovisnost pod našim nadzorom. Moramo naučiti živjeti dan za danom. To je presudno za svaki oporavak baš kao i za zdrav život. Živjeti dan za danom znači red koji je u suprotnosti svojevolji. Novoj spremnosti na bol, zbunjenost i prihvaćanje činjenice da je opora­ vak dug proces trebat će vremena da promijeni grandomaniju stare svojevolje. Živjeti dan za danom znači da smo spremni i voljni osta­ viti se nastojanja da sve imamo pod nadzorom. To znači da smo prestali tragati za uzvišenim događajem - Božjim blagoslovom koji sve liječi. Volja je najbolesniji dio svih suovisnosti u odrasloga djeteta. Našom se voljom izvršava život i ona je bit naše slobode. Naša volja biva onesposobljena jer je oslijepila. Emocije zapriječne napuštanjem stvaraju predrasude u načinu razmišljanja, prosudbi i opažanju. Na­ ša je volja ostala bez izvora iz kojega bi crpila odluke, pa se okrećemo volji samoj kao jedinom objektu i utočištu koji su nam ostali do-

stupni. Hoćemo htjeti. Postajemo slijepo svojevoljni. Kao dokaz is­ taknuo sam svoja razdoblja apstinencije. Činjenica je da sam mogao biti bez. Ono što nisam mogao, to je upravo ostati bez. Mi odrasla djeca imamo iskrivljen odnos prema volji. Svojevolj­ ni smo i vjerujemo da sve možemo imati pod nadzorom, poput tuđih osjećaja, naših veza, vlastitih osjećaja. Moja se svojevolja razularila. Kad je naša volja samo samovolja, ona gubi dodir sa stvarnošću. Ona je slijepa. Kad čistom snagom volje nisam bio sposoban raz­ riješiti svoje životne probleme, izgubio sam nadu. Za mene je vrije­ dilo sve ili ništa. Od nove sam obitelji naučio da štošta u životu nije u mojoj moći. Davno sam naučio molitvu koja kaže: "Bože prosvijetli me da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, daj mi snage da promijenim ono što mogu i mudrosti da prepoznam razliku." U molitvi se jasno vidi razlika između volje i samovolje. Onaj tko je voljan i pripravan, prihvaća ograničenu slobodu i ljudsku konačnost. Zapravo, voljnost počiva na zdravome stidu. Svojevolja je uvjerenje da čvrstom snagom volje možemo uprav­ ljati svojim životom. Kad nam nešto izmake nadzoru (pa čak i ono što se posve očito ni ne da kontrolirati), osjećamo se poput gubit­ nika. Svojevolja je duboko usađena u internalizirani stid prouz­ ročen napuštanjem. Kada stid iz osjećaja preraste u narav, više ne osjećamo stid. A bez osjećaja stida postajemo bestidni. Dok sam pio, često bih se zapitao: "Zar te nije stid?" No, ja sam se tako zaštitio od stida i ne samo da sam uvijek pazio da se pred dru­ gima ne otkrijem, nego sam toj pažnji toliko vremena posvetio da nisam imao vremena saznati što osjećam. Onesposobljenu volju treba izliječiti želimo li ikad pronaći svoje pravo i autentičnog. Pridružimo li se novoj obitelji, upoznat ćemo posve nove odnose pune povjerenja. I naš će odraz u njihovu zrcalu biti posve nov.

Kad sam vidio sebe u očima nove braće i sestara koji su se sa mnom liječili, počeo sam prihvaćati sebe onako kako su me oni prihvaćali. Kad sam prihvatio sebe, prihvatio sam i svoje osjećaje. Kako je moje povjerenje raslo, sve sam češće izlazio iz skrovišta. Prekršio sam pravilo "ni riječi", podijelio s njima tajne, bio sam spre­ man postati ranjiv, pokazati ožiljke, priznati da sam u neprilici i da mi je neugodno zbog stanja u koje sam se doveo. Budući da sam osjećao i izražavao te osjećaje, moj je trobilijunski kompjutor radio sve bolje i bolje. U mojoj su potpornoj skupini to nazivali "ras­ terećenje mozga". I to je istina. Nakon što sam pokazao što osjećam, i um mi se izoštrio. Jasnije sam opažao. Počeo sam vjerovati vlastitim prosudbama i opažanjima. Napokon, počeo sam donositi odluke. Služio sam se modelom: živjeti dan za danom. Živjeti dan za danom jedan je od načina da se riješimo isključive i pompozne volje. Već dvadeset jednu godinu dan za danom ne pijem. Nikad nisam prestao zauvijek. Upravo zato što ne možemo prestati zauvijek. Prestati zauvijek jest grandomanija. Paradoksalno jest da sam, postavši spreman prihvatiti svoju ograničenost, zapravo počeo upravljati vlastitim životom.

Programi u 12 koraka Programi u 12 koraka zasad su nenadmašna pomoć u obuzdavanju kompulzivnih/ovisničkih ponašanja. Ukratko: U prva tri koraka: 1. Priznajemo da smo nemoćni protiv kompulzivnog/ ovisničkog ponašanja bez obzira na koju se ovisnost odnosilo, te da više nismo sposobni upravljati svojim životom. 2. Vjerujemo da bi nas neka sila koja je iznad nas samih, tj. neka viša sila mogla opametiti, vratiti nam zdrav nazor.

3. Odlučili smo prepustiti svoju volju i živote Božjoj brizi, onako kako mi Boga shvaćamo. Prva tri koraka sadrže bezuvjetno prihvaćanje ograničenosti. Kazuju da je jedini način da se oslobodimo ovisnosti predaja. Zbog svih nastojanja i pokušaja da upravlja ovisnosnošću ovisnik više nije sposoban upravljati svojim životom. Ti koraci govore o duhovnom stečaju prouzročenom internaliziranim stidom. Internalizirani stid je apsolutistička osobina. Ako sam ja po­ greška, ako sam kao ljudsko biće manjkav i nedostatan, tada popra­ vak nije moguć. To je beznađe grandomanija. A grandomaniju je stvorio stid. Stid priječi sve osjećaje pa tako šteti i razumu i mo­ gućnosti prosuđivanja. Ostaje samo slijepa snaga volje. Htjeti da hoćemo znači glumiti Boga. Dakle, koraci odmah upućuju na idola­ triju i duhovnu prazninu prizivajući silu snažniju od nas samih i po­ tom tu silu nazivajući Bogom. Jasni su u pogledu toga da se pojam Boga ne nameće nikome (kao da bismo mogli).

Dobiti gubljenjem Koraci 1 i 3 daju nam priliku da prigrlimo svoj stid i ranjivost. Samo ako prigrlimo stid, možemo izaći iz skrovišta i okaniti se nas­ tojanja da nadziremo stid. Paradoksalno, no jedini način da do­ bijemo jest izgubiti. Ti nam koraci također omogućuju ponovnu upostavu interpersonalnog mosta. Imajući na umu da osobe ute­ meljene na stidu ne vjeruju nikom (zašto bih ikome vjerovao kad ne mogu ni vlastitom ocu), ti koraci od nas traže da svoje povjerenje damo nekome ili nečemu što je od svega veće. Koracima 4, 5, 6 i 7 započinje proces pomicanja od stida prema krivnji. Ti koraci kažu: 4. Bez straha smo proveli iscrpnu moralnu inventuru samih sebe.

5. Pravu narav počinjenih pogrešaka priznali smo Bogu, sebi i drugom ljudskom biću. 6. Posve smo se spremni prepustiti Bogu da nam ukloni sve karakterne nedostatke. 7. Ponizno smo zamolili Boga da ukloni sve naše mane. Prigrlivši stid, možemo se suočiti sa stidom. Bez straha možemo obaviti moralnu (ne nemoralnu) inventuru samih sebe. Otvoreno i ravno možemo pogledati u lice svojemu ja. Pritom sam postao svjestan kako sam upotrijebio svoje karak­ terne nedostatke da bih prenio svoj stid na druge. Moj je perfekcionizam, primjerice, bio sjajan način da ne osjetim stid. Kako sam mogao biti ranjiv ako nikad nisam griješio. I budući da sam bio izni­ man, obično su ljudi oko mene bili manje od toga. Bijesom sam uspijevao ljude držati podalje od sebe. U bijesu se ćud mijenja, pa nisam morao osjećati stid. No, iza svih tih karakter­ nih nedostataka krio se strah da ću se razotkriti. I sve je to opet pot­ jecalo od stida. Priznanje sebi, drugima i Bogu iz koraka 5 jest način da izađemo iz skrovišta. Stid voli tajnovitost i mrak. Izaći na svjetlo dana jest način da prebrodimo stid. Koraci 6 i 7 bave se voljnošću. Bio sam potpuno voljan. Bio sam ranjiv i molio pomoć i oproštaj. Osoba ute­ meljena na stidu nikad ne bi tražila pomoć. Stid vjeruje da nema pravo osloniti se na druge pa tako niti tražiti pomoć. Koraci 8 i 9 su koraci djelovanja. Uvode nas u krivnju, savjest i popravak: 8. Sastavili smo popis svih osoba koje smo povrijedili i sprem­ ni smo se iskupiti. 9. Kad god je to bilo moguće, izravno smo se iskupili u tih ljudi, osim kada bismo tim iskupljenjem dodatno povrijedili njih ili nekoga drugog.

Internalizirani je stid nepopravljiv. Stoga se mora eksternalizirati. A to znači razotkriti svoje megalomanske prohtjeve. Upravo smo to učinili koracima od 1 do 7. Kad se eksternalizira i razotkrije, stid opet postaje osjećajem. Osjećam stid zbog onoga što sam učinio, ali pritom ne zaključujem da sam kao osoba manjkav. Stid kao emocija potiče me da u tom pogledu nešto poduzmem. Stid potiče krivnju, koja pak potiče savjest. Dakle, mogu nešto poduzeti da popravim štetu koju sam počinio. Da se iskupim. Prihvaćanjem krivnje priznajem pogreške i nastojat ću ih popraviti bude li mogu­ će. Koracima 8 i 9 opet postajem vrijedan poštovanja. Osoba sam sa samopoštovanjem i savješću. Korak 10 kaže: "Nastavili smo osobnu inventuru i odmah pri­ znajemo kad smo u krivu." To je korak održavanja. Od nas zahtijeva da i dalje budemo u do­ diru sa zdravim osjećajem stida, osjećajem po kojemu znamo da smo organičeni, konačni i ljudski. Taj nam osjećaj govori da ćemo griješiti i da je pogreške zdravo priznati. Vraćanjem zdravoga stida prihva­ ćamo svoju ljudskost i ograničenost. Možemo prestati izigravati Boga. Volja nam se vratila. Korake 11 i 12 obradit ću u jedanaestom poglavlju. Uvjerenja sam, naime, da i nisu presudni u prvoj fazi oporavka. Ne želim nikome nametati vlastito iskustvo na putu prema cje­ lovitosti. Nitko nikome ne može dati recept kako da pronađe svoje najvjernije ja. Izvana se svačiji put doima drukčijim izvana. Faze koje ističem više spadaju u logični red. Stvarno iskustvo govori da nije baš sve tako čisto i uredno. Kada sagledate cijelu sliku, siguran sam da ćete prepoznati one koji u drugoj fazi čine ono što bi trebalo činiti u trećoj ili u prvoj fazi ono što se preporuča u drugoj. Ljudi u različite faze mogu ući u različito vrijeme i na različita vrata. I premda sam sve to izgovorio, ipak ima nešto u tom poretku faza oporavka. Pratio sam neke ljude koji su skočili u treću fazu i radili na

savjesti, a da prije toga nisu poradili na egu. Vidio sam ljude koji su navodno izliječili duh, a da nisu prošli bolan put pretvorbe stida o čemu je bilo riječi u ovome poglavlju. Vidio sam da su jedno vrijeme i održavali tu duhovnost, no vrlo brzo su se vratili svojem kompulzivno/ovisničkom načinu života. I vidio sam kako su postali duhovno ovisni. U samostan sam ušao kad mi je bila 21 godina. Svako sam jutro meditirao. Provodio sam vrijeme u molitvi (katkad i po šest sati) i postio. Vlastita je procjena tog iskustva da sam bio posve nespre­ man za duhovnu disciplinu koju zahtijeva takva duhovnost (nadam se da je Bog zaslužio tih devet i pol godina celibata). Čovjek mora imati čvrste granice ega da bi potom bio spreman popustiti (III. faza). Odrasla djeca koja su doživjela napuštanje kroz seksualno, tjelesno ili emocionalno nasilje, moraju najprije popra­ viti granice ega pa tek onda zajedriti u viši stupanj svijesti. O n o što sam opisao kao I. fazu ne bavi se još popravkom granica ega. Do toga je još daleko. Prvu bih fazu sažeo u izrazu I. faza oporavka.

Sažetak Predati se boli Steći povjerenje i otkriti tajne Potrebe udruživanja Skupna potpora - pripadnost novoj obitelji Bespomoćnost i nemogućnost upravljanja Promjena prvoga reda Relativiziranje apsolutne volje Doživljaj osjećaja Srušena grandomanija - prestati poricati Sloga sa samim sobom - prihvaćanje samoga sebe Obnovljene vrijednosti Eksternalizacija stida Nepopustljiva iskrenost Ravnoteža yina i yanga Predati se boli. Predati se znači prestati se truditi upravljati svojim kompulzivno/ovisničkim ponašanjem. Voljan sam dopustiti dru­ gima da mi pomognu i postupiti onako kako oni kažu. Voljan sam poduzeti sve samo da se oporavim. Steći povjerenje i otkriti tajne. Budući da tražite pomoć, voljni ste priznati da ste alkoholičar, suovisnik, ovisnik o drogi, ovisnik o seksu itd. i dopustiti da vas takvim obilježe. Imate dovoljno povjerenja da zamolite za pomoć. Priznanje je bitno. Nešto što nema imena ne može se izliječiti. Stara uzrečica iz Programa u 12 koraka glasi: "Bolesni smo koliko i naše tajne." Potrebe udruživanja. Predajom potpornoj skupini, izlazite iz izo­ lacije. Voljni ste dopustiti drugima da se za vas brinu. Uhvatili

ste nov izraz u njihovu zrcalu, okruženi ste toplinom i povjere­ njem. Vjerujete da se na tu skupinu možete osloniti. Skupna potpora. Sada pripadate novoj obitelji. Ovdje nalazite do­ bar uzor za vaš put prema cjelovitosti. Spoznajete narav ovis­ nosti i postajete svjesni. Birate nekoga tko će vas podupirati - tko će vam poslužiti kao uzor da prijedete taj put. Bespomoćnost i nemogućnost upravljanja. Osjećate jer još niste odbolovali bol. Kad "rasteretite mozak" sve će vam biti jasnije. Promjena prvoga reda. Prva je faza promjena prvoga reda jer se još niste pozabavili svojim obiteljskim sustavom. Promjena prvoga reda jest promjena ponašanja unutar poznatih oblika ponašanja. Više ne izigravate, ali ste još uvijek vrlo ovisni o skupini. Još niste svoji. Morate biti oprezni da ne biste postali ovisni o oporavku. Upoznao sam ljude koji su se zanijeli duhovnim programima, od vjerskog vođe stvorili božanstvo. Prestali su piti, drogirati se itd., ali su postali ovisni o duhovnom vođi. Čovjek može biti trijezan, kloniti se pića, a ipak kompulzivan. To je takozvani trijezan pijanac. Na putu prema oporavku ljudi često postanu ovisni o oporavku jer nisu obavili promjenu drugoga reda. Relativiziranje apsolutne volje. Živite dan za danom. Učite se od­ gađati užitak. Prihvaćate ono što ne možete promijeniti i mije­ njate ono što možete. Polako razabirete razliku. Prihvaćate ogra­ ničenja. Doživljaj osjećaja. Više niste duhovno tupi. Svoje emocije osjećate i proživljavate. Osjećate se nesigurno i nespretno - poput tinej­ džera koji prvi put nešto proživljava. Ljuti se na svoju prošlost. Žalite za dobrim vremenima. Osjećate stid i nelagodu. Žalite što ste izgubili kontrolu i što prije niste bili drukčiji. Cesto vam se čini da ste potratili vrijeme. Da biste ozdravili, nužno je iskusiti emocije. Ne može se izliječiti ono što ne osjećate.

Srušena grandomanija - prestati poricati. Više ne poričete kako niste u stanju svoje kompulzivno/ovisničko ponašanje držati pod nadzorom. Odrekli ste se Velikih nada i Brzog rješenja. Reali­ stičniji ste i očekivanja su vam realističnija i u pogledu vas samih i u pogledu drugih. Češće vas je moguće nasmijati. Nije sve tako dramatično i ozbiljno. Sloga sa samim sobom. U očima skupine ste vidjeli da ste prihvat­ ljivi. Polako počinjete prihvaćati sami sebe. Prihvaćate odgo­ vornost za svoj život i svjesni ste da vaša sreća ovisi o vama samima. Stječete povjerenje u svoje osjećaje, opažanja i želje. Obnovljene vrijednosti. Čak i kad ste zbunjeni i kad vas muče bolni osjećaji stida, sa sobom ste načisto. Dugo ste bili podvojeni - živjeli u opreci s vlastitim vrijednostima. Živite u skladu sa svojim vrijednostima i osjećate se dobro. Eksternalizacija stida. Izašli ste iz skrovišta. Uključili ste se u pro­ gram, tražite pomoć i ranjivi ste. Kada ste prigrlili stid, shvatili ste da i niste tako loši. Počeli ste uočavati da je za 95% vašega stida krivo ono što vam se dogodilo, vaša napuštenost. Stid je sada osjećaj, a ne narav. Nepopustljiva iskrenost. Svojem se zaštitniku ili ostalim članovi­ ma skupine suprotstavljate zbog svojih karakternih nedostatka poput perfekcionizma, osuđivanja, bijesa, kritičnosti, manipu­ lacije i pohlepnošću za vlašću. Suprotstavljate se kada ste neis­ kreni. Svjesni ste kada ste neiskreni. Ravnoteža yina i yanga. Život vam se vraća u ranvotežu. Više nije sve ili ništa. Usponi i padovi nisu tako dramatični.

10 Putokaz za otkrivanje izgubljenoga JA 2. faza: Skidanje izvorne začaranosti "U kamenu vidjeh anđela i samo sam klesao i klesao, sve dok ga nisam oslobodio." Michelangelo Odrasti znači napustiti dom i postati samostalan odrastao čo­ vjek. Mislim da je to najteži zadatak s kojim se suočava svako ljud­ sko biće. To znači prekinuti nestvarnu vezu i suočiti se s odvojenošću i samoćom. Napustiti dom znači odreći se uloge u obiteljskom sustavu i usre­ dotočiti se na svoje prvotne obrambene mehanizme ega da bismo ih se mogli osloboditi. Ti obrambeni slojevi čuvaju ono povrijeđeno i osamljeno unutarnje dijete. A to je dijete odredilo naše odraslo do­ ba. Ti posljednji obrambeni ostaci skrivaju najdragocjenije - jezgru

našega ja. Uspješno obavljanje toga posla povlači za sobom duboku emocionalnu bol. To je ona opravdana patnja koje smo se najviše bojali. To je dijete u nama bilo napušteno. Nastojali smo na sve moguće načine zadovoljiti njegove potrebe, no nijedan od nije bio uspješan. Zbog tog unutarnjeg djeteta našim je životima vladao beskrajan ne­ mir. Tu "nezasitnost beskućnika" nalazimo i u književnoj simbolici. Wagnerov simbol bio je Leteći Holandez, koji je morao lutati morima osudivši sam sebe na vječno prokletstvo. Svakih sedam go­ dina bilo mu je dopušteno iskrcati se na kopno u potrazi za nevinom djevojkom jer samo je ona mogla s njega skinuti to prokletstvo. Goetheova Fausta, Don Juana, Ahasuerusa (vječni žid) iskoris­ tili su pisci 19. stoljeća kao simbol općih tema poput beskućništva, vječne žudnje i nezasitnosti. Leteći Holandez, Faust, Don Juan, Ahasuerus simboliziraju ovisnost, prodaju duše i prepuštanja svo­ jega ja vanjskome svijetu. Izbavljenje/spas simbolizira slika vječne femine - žene koja svo­ jim nježnim zagrljajem u tišini noći prima, tješi i obdaruje toplinom. Brojni su egzistencijalistički pisci preuzeli baš te teme nemira i stalne čežnje. Svaki je na svoj stvaralački način intuitivno osjetio nevolje koje će nastupiti nakon doba racionalizma. Dostojevskijev junak iz podzemlja s prijezirom govori o gubitku osjećaja, spon­ tanosti i životne snage. Prorekao je na koji će se način Hegelova savršena logika odraziti na Rusiju. Marx je tu logiku pretvorio u di­ jalektički materijalizam. Kafka je živopisno i intuitivno prorekao SS-ovca u svojoj kažnjeničkoj koloniji. Njihova potraga za ženom koja donosi unutarnji mir, simbolizira naš zadatak u drugoj fazi puta prema cjelovitosti. Prva je faza za opstanak sine qua non. Teško je zamisliti da itko može ući u drugu fazu preskočivši prvu. U prvoj sam fazi našao novu obitelj i nove uzore zrelosti. Stekao sam povjerenje i počeo s dru-

gima dijeliti svoje ranjivo unutarnje ja. U očima drugih vidio sam da sam prihvaćen i počeo sam sebe prihvaćati. Osjećao sam da doista pripadam tome novome krugu. Okanio sam se pića i ovisnosti o piću te počeo uklanjati svoje obrambene karakterne nedostatke. Počeo sam osjećati. Okanio sam se nastojanja da upravljam osje­ ćajima i vezama. Odrekao sam se velike pustolovine i skrasio se u "strašnoj svakovnevnici" živeći dan za danom. Nestalo je svake svjesne želje za pićem ili kemikalijama. Osposobio sam svoju one­ sposobljenu volju i vratio samopoštovanje. Ustrajao sam u tome desetak godina. 1 kao što sam već rekao, tada sam počeo bivati svjestan svoje suovisnosti. Ponašanjem sam preinačio alkoholizam. Daljnji razvitak bolesti bio je zaustavljen.

Kompulzivna jezgra suovisnosti No, ono što još nisam bio izliječio, bila je bolest moje bolesti. Ver­ non Johnson je to nazvao izmom alkoholizma. A to je ono što ja na­ zivam suovisnošću - jezgra i uzročnik svakog oblika kompulzivnog/ovisničkog ponašanja. 1 nakon deset godina oporavka shvatio sam da sam još uvijek izrazito kompulzivan. To je možda dobra smjernica za drugu fazu. Koliko ste još kompulzivni? Možete li prihvatiti izazov prvoga ko­ raka protiv suovisnosti i iskreno sebi priznati da u njemu ne nalazite sebe? Ako možete, tada možete prijeći na fazu III. Faza I. nam omogućuje da shvatimo što je to Michelangelo naz­ vao anđelom u mramoru. I kad jednom prihvatimo da smo mi taj anđeo, do izbavljenja nam još uvijek preostaje klesati. Prva je faza bila promjena prvoga reda. Promijenili smo ponašanje. Okanili smo se jela, seksa, opsjednutosti vezama, kupovanja, kockanja, pušenja, pića itd. i pridružili se ljudskome rodu. Prihvatili smo ograničenja.

Dva su sloja naše obrambene ljuske pala. No, još smo bili ovisnici. Mnogi od nas prenijeli su svoju kompulzivnost na nešto drugo. Ovisnici o radu prestali su raditi i počeli piti; pušači su prestali pušiti i počeli jesti; alkoholičari su prestali piti i ovisnički se predali radu. Vrlo često prva faza oporavka preraste u ovisnost. Ovaj program služi da bismo izbjegli probleme onoga što Talijani nazivaju "stra­ šnom svakidašnjicom". Dok sam radio kao savjetnik u jednom programu protiv zlo­ porabe droga u Houstonu, sretao sam ljude za koje je program značio izbjegavanje pravih odgovornosti. Gotovo svi su imali nov­ čanih teškoća zbog ovisnosti o kupovanju iznad svojih mogućnosti. Mnogi su od njih žestoko radili na programu, ali su odbijali pravi po­ sao. Najbolji primjer za to bio je upravo osnivač toga programa, ovisnik koji se oslobodio ovisnosti, ali je očajnički trebao liječiti suovisnost. Suovisnost moramo liječiti želimo li otkriti bit svojih problema. Moramo početi klesati kako bismo stigli do anđela zato­ čenog u mramoru. Moramo zaći dublje kako bismo zalijepili pu­ kotinu u svojoj duši.

Skidanje ČARI Za to je potrebno otkriti zablude transa izvorne obitelji - ZAČARANOST. Faza II. je triježnjenje. Djeca su čarobna i u svojim ro­ diteljima vide bogove. Otrežnjenje je prirodan proces. Brojna primi­ tivna plemena u svojim obredima uprizoruju otrežnjenje kojim obi­ lježavaju ulazak u zrelo doba. Dobar primjer za to je obred učlanjenja djece Indijanaca iz ple­ mena Hopi. U središtu obreda su Kachinasi, prerušeni bogovi koji posjećuju selo. Tijekom obrednog prolaska kroz selo Kachinasi djeci

pričaju tajnovite priče i plešu kako bi ih zabavili. Kachinasi ih straše ljudožderskim maskama. Kad obred dosegne vrhunac, djecu od­ vode u kolibu, gdje čekaju ples Kachinasa. Dok čekaju, čuju uzvike plešućih bogova koji se približavaju. No, na zaprepaštenje djece, Kachinasi ulaze bez maske. Tek tada djeci postaje jasno da su Kachinasi zapravo njihovi roditelji koji predstavljaju bogove. Doživljaj otrežnjenja početak je zrele vjerske svijesti. Trebamo se udaljiti od zabluda koje smo izgradili u mašti svojega djetinjstva i krenuti trijezno u život odraslih. Jednom sam slušao velikog psihologa-teologa Sama Keena, koji je rekao: "Moramo se udaljiti od privida sigurnosti i krenuti putem sigurnosti privida." Obiteljska je ZAČARANOST moćna. Moj prijatelj Howard Trusch uspoređuje je s životinjskim instinktom. Piše: "Nauči se nesvjesno, postane nam drugom prirodom baš kao i govorni jezik." Close Encounters of an Intimate Kind (Bliski susreti intimne vrste) Faza II. podrazumijeva skidanje ČARI. To je promjena drugoga reda. Promjena prvoga reda podrazumijeva zamjenu jednog oblika ponašanja drugim unutar poznatih načina ponašanja. Promjena drugoga reda podrazumijeva zamjenu načina ponašanja drugim. U promjeni drugoga reda oslobađamo se kompulzivnosti. To nikako ne znači da se u ovoj fazi možemo vratiti unatrag i opet upotreb­ ljavati kemikalije. Te se tvari odlikuju ovisničkim svojstvima. Neiz­ lječive su. Faza II. jest proces povratka i otkrivanja izvorne boli koju je prouzročilo napuštanje. Osjećaji kojima je povod napuštanje mo­ raju postati stvarni. A to znači da se moramo odreći prvotnih o-

brambenih mehanizama ega - poricanja i zabluda o roditeljima i obitelji. Upamtite da u napuštanje spadaju lišavanje narcističkih osjećaja, zanemarivanje potreba za osloncem, stvarno tjelesno, emocionalno i seksualno zlostavljanje i zapletenost u potrebe obitelj­ skog sustava.

Eksternalizirani stid Prigrlivši duboko internalizirani stid, možemo ga početi eksternalizirati. Proces eksternalizacije stida započeli smo u fazi I. A to je dug proces (neki će od nas možda prije umrijeti). Proces eksternali' zacije je proces s pomoću kojega (a) stid opet pretvaramo u osjećaj (internalizacija je stid pretvorila u narav); (b) prebiremo stid; (c) vraćamo stid drugima, onim "bestidnim" i nama važnim osobama koje su ga interpersonalno prenijele nama; (d) energiju stida pret­ varamo u revolucionarno djelo. Vratiti stid "bestidnim" skrbnicima podrazumijeva osloboditi se onoga što Pia Mellody naziva "potaknutim ili usađenim stidom". To je stid koji su nam svojim upravljanjem, perfekcionizmom, kri­ tičkim prosudbama, zanesenošću moći, prijezirom i bijesom istresle nama važne osobe. To je stid koji smo morali podnositi kad god bi se oni što su se o nama brinuli ponašali "bestidno" i glumili Boga. To je stid koji proizlazi iz otrovne pedagogije. Ne može se reći da potaknuti stid nije naš osjećaj stida. To jest naš osjećaj stida. Ali je nastao zato što su oni koji su se za nas brinuli prikrivali svoj stid jednom od razrađenih strategija obrane od stida. Primjerice, Mama se stidi zbog stanja u kojemu se našla, zbog patnje svoje djece i alkoholičarskog braka u kojem nema prisnosti. Kad je bol prežestoka, viče na djecu neka pospreme sobu ili da operu suđe. Verbalnim "trebaš", "moraš" te proglašenjem da su nespo-

sobni, postiduje djecu. Postiđuje djecu kako bi se obranila vlastitoga stida. Djeca prenose stid. Terapeuti to nazivaju "vraćanjem vrućega krumpira". Eksternalizacija stida jest proces prihvaćanja stida te otkrivanja izvora iz kojih je potekao. Internalizirani stid ne pripada osobi koja ga u sebi nosi. Zato se stid mora prebrati pa vratiti. Spoznati na koji su nas način napustili i pokazati što o tome osjećamo, početak je faze II. Alice Miller piše: "Najteža od svih narcističkih rana - ne biti istinski voljen ne može se izliječiti bez žalovanja." The Drama of the Gifted Child (Drama nadarenog djeteta) Zalovanje je temelj procesa ekternalizacije. Jedino žalovanjem možemo zatvoriti pukotinu u duši. Budući da ne možemo vratiti vrijeme, ponovno biti djeca i od vlastitih roditelja zatražiti da nam zadovolje nezadovoljene potrebe, moramo žaliti nad svojim ja i potre­ bama za osloncem koje smo izgubili u djetinjstvu. Tuga je, kao što su Lindemann i Kubler-Ross pokazali, proces. Prema tim istraživačima, tugovanje je složen proces koji uključuje čitav niz ljudskih emocija. Zalovanje počinje šokom i poricanjem. Potom je to vrsta cjenj­ kanja, pa srdžba, krivnja, grižnja savjesti, tuga, povrijeđenost i na­ pokon prihvaćanje. Zapravo, većina od nas je zapela u tom procesu žalovanja. Zapeli smo na razini šoka i poricanja. Upravo zbog toga većina odrasle djece pati od kronične depresije nižega stupnja. Zalovanje za voljenom osobom traje dugo. Jačina i trajanje žalo­ vanja mjeri se emocionalnom vezanošću. Kada kažem dugo, mislim godinama. Prosječno razdoblje žalovanja udovih supružnika koji su bili jako vezani jedno za drugo i dosegli visok stupanj ljubavi, traje od dvije do četiri godine. Zbog gubitka djeteta obično traje duže, a nakon smrti jednog od roditelja kraće.

Fazu II. moguće je prijeći samo zato što je taj proces započeo još u fazi I. Tada ste ponovno počeli osjećati. Ne možete odžalovati ako ne osjećate. Ne možete osjećati ako ste duševno tupi. Žalovanjem katkad nazivamo "bolovanjem izvorne boli". Alice Miller piše: "Slobodu je teško postići ako nismo odtugovali. Ako smo sposobni tugovati, tj. osloboditi se iluzije sretnoga djetinj­ stva, moći ćemo obnoviti životnu snagu i stvaralačku spo­ sobnost ... Ako je osoba sposobna osjetiti da kao dijete nije bila voljena zbog sebe, nego samo zbog svojih postignuća, uspjeha i dobrih osobina... te da je svoje djetinjstvo žrtvo­ vala za tu ljubav, to će je duboko potresti..." Drama of the Gifted Child (Drama nadarenog djeteta) Bolan je to posao i baš zbog toga ustrajemo na poricanjima i zab­ ludama. Zašto se vraćati u prošlost? Zašto opet proživljavati svu tu bol? Činjenica jest da mi zapravo nikad i nismo tu bol proživjeli. Os­ mislili smo nestvarnu vezanost i upregnuli prvotne obrambene me­ hanizme ega kako bismo izbjegli srdžbu, povrijeđenost i bol prouz­ ročene napuštanjem. U presudnom smo trenutku propustili pokazati što osjećamo. Propustili smo to jer oni koji su se za nas brinuli nisu dopuštali da budemo srditi ili tužni. Opravdavali su svoje postupke otrovnom pedagogijom. Propustili smo to i zato što bi to bilo bolno. Sjetite se crteža iz 4. poglavlja (slike 4.4., 4.5., 4.6.). Na njima su zorno predočeni neizraženi osjećaji koji su prouzročili vaše kompulzivne "ispade". Vaše emocije mogu biti vaše jedino ako ih pokažete. Pori­ canje emocija jest način da nam one izmaknu kontroli. Ako emocije potisnemo i poreknemo, više ih nemamo, one imaju nas.

Poricanje je laganje. Uspomena više nema, a umjesto njih po­ tisnute emocije oblikuju jezgru zamrznute energije koja nesvjesno pokreće vaš život. Kompulzivno/ovisničko ponašanje je po definiciji izvan dometa kontrole. No, emocionalna se energija mora negdje po­ trošiti. Stoga osjećaje potiskujete (uvlačite ih u sebe); projicirate ih na druge (recimo da vam drugi izgledaju potrebiti kad osjetite stid zto što vam nešto nedostaje) ili se pak njima "iživljavate". Moja je ovisnost bila iživljavanje stida. Svako pijanstvo, koje je i počelo kako bih se osjećao bolje i prevladao stid, eskaliralo je u ponašanje kojeg sam se stidio. Naginjući se nad zahodom nakon pi­ jana stanja (prikladno mjesto za svetkovine stida), osjećao sam dubok stid i grižnju savjesti. Počelo je zato da prikrijem stid, a završilo je dodatnim stidom. Taj začarani krug bilo je moje prisilno ponavljanje. Bio je to način na koji sam izrazio "svoj neizraženi i nerazriješeni stid". Alice Miller taj krug naziva "logikom apsurda". Jedini način da izađemo iz tog samorazornog načina smrti jest da prihvatimo opravdanu patnju. Izliječiti možeš samo ono što osjećaš. Alice Miller piše: "Samo tugovanje za onim što je propušteno, propušteno u presudnom trenutku, (kurziv je moj) može dovesti do pot­ punog izlječenja." Drama of the Gifted Child (Drama nadarenog djeteta) To je moguće provesti na brojne načine. Nijedan nije pravi. Go­ tovo sve velike terapeutske škole nude svojevrsnu pomoć u skladu s ovim recima. Ovdje bih samo upozorio da se izbjegava terapija koja je na razini "kognitivne oštroumnosti". Slažem se s Alice Miller kada kaže: "... problemi se ne mogu riješiti riječima, nego samo iskust­ vom, i to ne pukim, korektivnim iskustvom odrasle osobe,

nego ... oslobođenjem od ranoga straha (tuge, srdžbe). Same riječi, ma kako vješto izrečene ... ostavit će pukoti­ nu iz koje jednako, pa čak i dublje pati." Drama of the Gifted Child (Drama nadarenog djeteta) Ne bih želio da pomislite kako kognitivna terapija nije učinko­ vita i korisna. Samo smatram da ne djeluje u ovoj fazi. Svoju sam bol skrivao kognitivnom oštroumnošću. Deset sam godina bio u fazi oporavka prije nego što sam išta počeo raditi na osjećajima. Vjerovao sam da sam zaustavio ovisnost zato što se više nisam koristio nijednom kemikalijom koja bi mi mogla promijeniti svijest. Činjenica jest da sam još uvijek bio strašno ovisan. I dalje sam nastojao imati sve pod nadzorom, bio sam nepovezan sa svojim osjećajima, grandiozan i kompulzivan. Neprisnost mojega braka progresivno je bivala sve veća i zapravo nisam imao bliskih pri­ jatelja. Kada me bračni savjetnik suočio s mojim "ponašanjem", mo­ jom grandomanijom i osamljenošću, bio sam potresen. Biti uspješan predavač, osoba s televizije i savjetnik, bilo je savršena obrana. Ula­ givali su mi se i hvalili me. "Pomagao" sam svakavim ljudima. Bio sam profesionalni suovisnik. Zaustavio sam bolest (uporabu kemika­ lija) , ali se nisam riješio bolesti moje bolesti. Bolest moje bolesti bila je "rupa u mojoj duši", to nezasitno dijete koje mi je određivalo život. Morao sam proživjeti bol toga djeteta. Mišljenja sam da svaka osoba koja u sebi prepozna suovisnika mora proći taj proces želi li se osloboditi kompulzivnosti. Kada smo u vezi sa svojim pravim osjećajima, nestaje one energije koja im daje poticaj za iživljavanje. I opet Alice Miller piše: "Nevjerojatno, no ... iživljavanje prestaje čim bolesnik počne proživljavati vlastite osjećaje."

Potreba za liječenjem Faza oporavka počinje čim stupimo u vezu s vlastitim osjećajima. U fazi I. obično još nismo spremni raditi na dubokim osjećajima. U toj je fazi obično potrebno pravo liječenje. Da su nam obitelji bile zdravije, liječenje ne bi bilo potrebno. Odvajanje i oblikovanje vlastite ličnosti trebali su se dogoditi pravodobno i pravim redom. Zdravi roditelji, zdrave osobnosti trebali bi biti uzorom odvajanja i željeti to svojoj djeci više od svega. Iako ne vjerujem da je baš svakome potrebno formalno liječenje, vjerujem da mnogima jest. Terapija će se pobrinuti da nađemo one uzore i odraze u očima drugih koje većina nas nije dobila od svojih glavnih skrbnika. Vrsta terapije manje je važna (sve dok radimo na osjećajima) od terapeuta koji s nama radi. Martin Buber, veliki židovski egzistencijalist, proučavao je sve dostupne terapije i zaključio da to što liječi nisu toliko teorija ili po­ jedini postupak, nego odnos između terapeuta i pacijenta. Naša je suovisnost proizašla i završila u patološkim odnosima. Dakle, dobar od­ nos s primarnim njegovateljem ima ljekovita svojstva. Zapravo, do­ bar i ljubavi pun odnos bilo s kime ozdravljuje. Eric Berne, osnivač transakcijske analize - individualne psihoterapije koja se temelji na društvenim međuodnosima, jednom je rekao: "Ljubav je prirodna psihoterapija." Pri odabiru terapeuta imate potpuno pravo postavljati pitanja prije početka liječenja. Možete ih pitati tko je i kakav uspjeh posti­ gao u liječenju suovisnosti. Možete pitati jesu li razmišljali o tome da su i oni suovisni, te ako jesu, što čine da bi razriješili svoje probleme. Napokon, možete ih pitati vjeruju li u skupnu terapiju. Zašto to pitanje? Vjerujem da će većina učinkovitih terapeuta koji se bave suovisnošću, razmjestiti svoje pacijente u skupine. Te skupine mogu biti skupine Programa u 12 koraka, potporne skupine

ili interaktivne terapijske skupine (idealna bi bila kombinacija svih triju skupina). Suovisnosti su u osnovi problemi u odnosima. Dr. Timmen Cermak piše: "Primarna svrha dugoročne interaktivne skupine jest osi­ gurati okružje u kojemu se pitanja suovisnosti spontano pojavljuju... Interaktivna skupna terapija je najučinko­ vitija kada članovi otkriju da se u skupini ponašaju isto kao u stvarnome životu - da su nepovjerljivi, suzdržavaju osjećaje, žrtvuju vlastite potrebe kako bi osigurali da drugi budu zbrinuti, da otkrivaju samo brižno izabrane djeliće sebe... kad napokon spoznaju da ti oblici ponašanja odra­ žavaju uobičajene i nesvjesne obrasce, onda ta skupina može postati pokusnim laboratorijem za alternativne obli­ ke ponašanja." Diagnosing and Treating Co-Dependence (Dijagnoza i liječenje suovisnosti) Pri izboru terapeuta ili skupine preporučujem da se vodite posve jednostavnim mjerilom. Osjećate li se sigurno s tom osobom ili skupinom? Možete li otkriti sebe, a da se pritom ne stidite? Poznajem mnogo ljudi u kojih su terapeuti i skupine poticali stid. Na osjećajima se može raditi i u intenzivnim tečajevima. A u SAD-u je takvih tečajeva mnogo. Na tečaju koji ja vodim sa svojim kolegom Kipom Flockom koristimo se životnim scenarijima i obitelj­ skim ulogama kako bismo prodrli do izvorne boli. Tečaj smo zamislili na postupcima koji se temelje na radu Miltona Ericksona i gestalt psihologije. Osobito smo istaknuli osposobljavanje onesposobljene volje. Tečaj se zove "Od prisile/kompulzivnosti do mogućnosti izbora". Na svojim sam osjećajima radio uz pomoć postupaka terapije ge­ stalt psihologije i bioenergetike. Preporučio bih također rad Boba i Mary Goulding, koji udružuju transakcijsku analizu s gestaltom. Nji­ hov je rad svuda prihvaćen s oduševljenjem.

Premda je posve zamislivo da je moguće na osjećajima raditi i bez primjene formalne terapije, ili bez sučeljavanja u skupini, ipak je to malo vjerojatno. Poteškoće nalazimo u činjenici da je sustav poricanja, u koji treba prodrijeti i prekinuti ga, zapravo primarni sustav obrambenih mehanizama ega. Primarni obrambeni mehanizmi ega su aktivirani u ranom djetinjstvu i djeluju automatski i nesvjesno. Ne možemo znati ono što ne znamo. Tim obrambenim mehanizmima potrebna su zrcala za sučelja­ vanje. U fazi I. bila su nam potrebna zrcala za odražavanje; u fazi II. trebamo zrcala za sučeljavanje. Potrebna nam je povratna sprega koja će istaknuti i odraziti kako izbjegavamo ili poričemo svoje osje­ ćaje. "Obuzdavanje" je terapijski izraz kojim označavamo zadržavanje osjećaja. Obuzdavanje se postiže sučeljavanjem i usporedbom. Su­ čeljavanje je oblik praćenja odraza/ogledanja. Pokazujemo osobi kako izgleda u našim očima ili kako nam zvuči. Primjerice, jedan je čovjek u mojoj skupini opisivao kako je posve prihvatio nedavnu ženinu nevjeru. Dok je govorio, stiskao je šake, a glas mu je podrhtavao. Samo sam mu rekao: "Herkamer, kad si rekao da si prihvatio ženinu nevjeru, ruka ti se stisnula i glas ti se raspuknuo." To je sučeljavanje. Mogao je iskoristiti ono što se uk­ lapa u tu povratnu spregu ili odbaciti. Druga dva čovjeka u našoj skupini odgovorila su mu sličnom povratnom spregom. Na taj je način dobio priliku postati svjestan onoga čega nije bio svjestan. Sjećam se zgode u svom procesu otkrivanja. Pričao sam o nekim pojedinostima moga samorazornog ponašanja u doba opijanja. Očito mi je na licu bio osmijeh dok sam govorio o nekim vrlo bolnim situacijama. (Sada to nazivam stidnim osmijehom.) Jedan od članova skupine zamolio me da ponovno ispričam taj doživljaj, ali da se svjesno suzdržim smiješka. Počeo sam ponovno pričati bez osmijeha i za nekoliko minuta briznuo sam u plač. Mišići lica bili su moj

obrambeni mehanizam koji sam izgradio da bih izbjegao tugu. Bez odraza u očima drugih koji mi je omogućio da vidim ono što nisam mogao vidjeti, ni na koji se način ne bih mogao suprotstaviti svojim nesvjesnim obrambenim mehanizmima.

Korektivno iskustvo U fazi II. nastoji se potaknuti ponovno proživljavanje ranih osje­ ćaja. To je nužan korak i dio rada na prebiranju stida. No, potrebno je korektivno iskustvo. To podrazumijeva otkrivanje izgubljenog dje­ teta koje se u nama krije. Kad odrastemo, pruža nam se bezbroj prilika da prigrlimo to dijete u nama i da sebe preodgojimo. Kao odrasli možemo, također, naučiti dopuštati da nam odgoj i nježnost koje primamo od drugih zamijeni roditeljski odgoj. Važan izraz koji ovdje želim istaknuti jest "kao odrasla osoba". Rad na žalovanju nije bilo "korektivno iskustvo". Bilo je to ponovno proživljavanje onoga što sam osjećao na početku i tijekom svoga napu­ štanja. Rješenje za "provedbeno" ponašanje jest doživjeti ono što "provodimo". To, eto, postižemo žalovanjem. Kad jednom "odradimo žalovanje", moguće je primijeniti "korektivna iskustva". Sve naše iskustvo pohranjeno je i zabilježeno u bankama naših uspomena. Naše su razvojne faze poput godova u deblu stabla. Svaka je razvojna faza ostala netaknuta. Na slici 10.1. ugrubo vidimo kako to izgleda. Hipnoza koja nas vraća u ranije godine jasno pokazuje da je svaka razvojna faza ostala netaknuta. U svakome od nas je no­ vorođenče, dijete koje je propuzalo, predškolsko i školsko dijete, koji osjećaju i doživljavaju onako kako smo to mi činili kad smo bili djeca. U nama je i mlad čovjek koji osjeća i razmišlja baš onako kako smo mi osjećali i razmišljali u mladosti. Neurokirurg Wilder Penfield potkrijepio je neke hipnoze poku­ sima koje je obavljao tijekom otvorene operacije mozga. Dok je

stimulirao dijelove mozga, pacijent bi doživljavao iste osjete i pro­ življavao iste uspomene stanovitog razvojnog razdoblja. Taj je rad poslužio kao temelj Ericu Berneu za čuveni model ličnosti kad je sastavljao tri različita stanja ega.

Slika 10.1. Razvojne faze Berne je razvio teoriju triju različitih stanja ega: stanje odrasloga ega (naš sadašnji misaoni život); roditeljski ego (zabilježeni, ali neis­ traženi život - identična kopija vlastitih roditelja); i stanje dječjeg ega (naš osjetilni život, osobito kako smo ga doživjeli kao dijete). Mnogi se posve slažu da djeca što smo nekoć bili žive u nama u stanju energije koja proizvodi osjećaje, misli i želje. Ako naše razvo­ jne potrebe za osloncem nisu zadovoljene, energija koja bi se na-

kupljala u otopini svakog razvojnog stanja biva blokirana. Bloki­ ranu energiju uglavnom čine blokirane emocije. "Korektivno iskustvo" koje se upotrebljava u radu na unutarn­ jem djetetu počiva na činjenici da tu blokiranu energiju možemo vratiti u vremenu i preraditi. Druga pretpostavka za "rad na unu­ tarnjem djetetu" jest da se naše razvojne potrebe tijekom cijeloga ži­ vota uvijek iznova prerađuju i opet iskorištavaju. Emocionalna potreba u najranijem djetinjstvu jest, primjerice, osnovno povjerenje. Ako ta potreba nije zadovoljena, u sljedeću fazu prelazimo povrijeđeni. Bit će mnogo teže iskušavati i odvojiti se od majke u doba puzanja ako nemamo osnovno povjerenje. Poslije u životu, svaki put kada se nađemo u posve novoj situaciji, pojavit će se nerazriješena pitanja iz najranijeg djetinjstva. Osmislio sam tečaj koji trenutačno provodim na nekoliko mje­ sta u zemlji. Poslužio sam se s nekoliko izvora (najistaknutiji je svakako onaj Parna Levina koji će uskoro biti objavljen u Zdravst­ venim priopćenjima (Health Communications) pod naslovom Ciklusi moći (Cycles of Power). Tečaj omogućuje polaznicima da rasprave razvojne faze djetinjstva te im nudi korektivna iskustva za svaku raz­ vojnu fazu. To se postiže u malim skupinama koje su osmišljenje poput odgojnih malih obitelji. Svaka osoba prima od skupine razno­ like odraze i povratne odgovore primjerene razvojnoj potrebi po­ jedinog životnog razdoblja. Primjerice, u najranijem djetinjstvu svima nam je bio potreban dodir i maženje. Potrebno nam je bilo osjetiti toplinu i osjećati da u nekoga možemo imati povjerenja. Trebale su nam riječi poput: "Do­ bro došao na svijet." "Sretan sam što si tu." "Možeš se pouzdati, tu sam zbog tebe." "Imaš na raspolaganju vremena koliko god ti je potrebno da zadovoljiš svoje potrebe, neću te požurivati." "Sretan sam što si dječak." "Sretan sam što si djevojčica." "Želim te dodir-

nuti, želim te zagrliti." "Prihvatit ću te upravo onakvog kakav jesi." "Prihvaćam sve tvoje osobine." Tijekom tečaja zamolim jednu po jednu osobu da dođe u sre­ dinu. Skupina se tada primiče toj osobi onoliko koliko to dopuštaju njezine granice. Svaka osoba u skupini izgovara jednu od verbalnih potvrda dok istodobno gladi, miluje ili samo blago dodiruje osobu u sredini. Svaka osoba nekoliko puta kruži oko skupine uz taktove us­ pavanke. Osoba u sredini sluša zatvorenih očiju. Kad sam prvi provodio tu vježbu, zapanjila me jačina osjećaja koji su se pojavili. Nekoliko trenutaka nakon početka neki su ljudi u sredini počeli gorko jecati. Budući da su mnogi od njih bili moji pa­ cijenti, odjednom mi je sinulo da su gotovo svi oni koji su tako jako jecali imali u obiteljskom sustavu ulogu Izgubljenog djeteta. Nisu bili željeni i nikad nisu osjetili osnovno povjerenje koje malo dijete treba osjećati. Kada dirnemo u mjesta na kojima je u našim dušama pukotina, to duboko osjećamo. Svaki put kad vidim oca i sina u zagrljaju, os­ jetim okus boli i tuge. U mojem tečaju prolazimo sve razvojne faze djetinjstva omogu­ ćujući svakome da provjeri je li te potrebe zadovoljio ili nije. Omo­ gućujemo korektivna iskustva i pokazujemo druge načine na koje je moguće zadovoljiti te potrebe. Primjerice, izgubljeno dijete koje započinje bilo što novo, treba prijatelja, zaštitnika ili potpornu skupinu koji će mu laskati, stati uz njega, pa čak ga možda i pozvati na večeru (u figurativnom ga smislu hraniti). Dan prije negoli započne nešto novo, može se zamo­ tati u deku, pojesti nekoliko zalogaja na brzinu (hranjivih, narav­ no). Masaža i mirišljava kupka s pjenom također mogu dobro po­ služiti. To su načini da se, kao odrasla osoba, pobrine za dijete u sebi. No, ima još načina.

Nakon toga na tečaju vezu s djetetom u nama uspostavljamo putem unutarnjih slika i meditacije. Svatko donese svoju sliku na kojoj još nije navršio osam godina. Veza se uspostavlja doživljavan­ jem djeteta s pomoću unutarnjih slika. Sudionike tečaja navedem da svatko djetetu kaže kako je on njegova budućnost, te da bolje nego itko drugi shvaća što je sve to dijete prošlo. Potom im navedem redak iz Coudertove knjige Advice From a Failure (Savjeti jednog gu­ bitnika) . Predlažem da svatko svom unutarnjem djetetu kaže: "Od svih ljudi koje ćeš ikad u životu upoznati, ti si jedini čovjek kojega nikad nećeš napustiti ili izgubiti." Zatim svakoga upitam je li voljan dodati "a ja ću sve učiniti da te nikad ne napustim." Ovo potonje je važno jer smo se zbog stida odrekli sebe i napustili svoje unutarnje dijete. To je iskustvo jedno od najdjelotvornijih što sam ikad doživio. Počeo sam ga provoditi na svojim pacijentima prije otprilike dvana­ est godina i tijekom godina sam ga prilagodio. Žarko savjetujem svakom odraslom djetetu da odvoji nekoliko minuta na dan za razmišljanje i ostvarenje veze sa svojim jedin­ stvenim unutarnjim djetetom. Preporučujem da svatko u lisnici ili na radnom stolu drži svoju sliku kad je bio mali. Kad sam razočaran ili u fazi preopreznosti, volim pogledati u sliku na kojoj su mi četiri godine i razgovarati s tim malim prestrašenim dječakom u sebi. Nevjerojatno koliko to može pomoći. Još se mnogo toga može reći o radu na unutarnjem djetetu. Upravo pišem knjigu pod naslovom Healing the Shame that Binds You (Oslobodite se stida koji vas sputava). U toj ću knjizi potanko predsta­ viti oblik rada na pretvaranju stida u nešto drugo. Moj rad nije ništa originalno. Jednostavno sam spojio brojne vrste terapija s toga područja koje se sada provode. Osobito bih pre­ poručio djelo dr. Charlesa Whitfielda pod naslovom Healing the Child Within (Oslobodite unutarnje dijete). Rokelle Lerner i Wayne

Kritsberg provode slično. Pia Mellody je u terapijskom centru "The Meadows" osmislila tečaj koji ljudima pomože da uspostave vezu sa svojim dragocjenim djetetom. Hvala Bogu, krenulo je. Dok ne uspostavimo vezu sa životvornim, spontanim i prirod­ nim djetetom koje je napušteno s pomoću pravila otrovne peda­ gogije, ne možemo početi obnavljati svoj unutarnji život. Obnova unutarnjeg života je temelj faze III., procesa otkrivanja. Moramo se vratiti i stupiti u vezu sa svojim izgubljenim ja želimo li otkriti koje je naše pravo ja.

Napuštanje doma Ne možemo naći svoje izgubljeno ja ako ne napustimo dom. Dom napuštamo tako da odbacimo scenarije i krute uloge. S pomoću njih uskratili su nam izvornost/autentičnost. Te smo krute uloge igrali iz odanosti prema svojim disfunkconalnim obiteljskim sustavima. Te su nam uloge ulijevale snagu i moć, no skupo su nas stajale. Jo Courdet kaže: "Ne trebaš biti voljen, ne na štetu samoga sebe." Svatko je od nas neponovljivo i jedinstveno Božje dijete. Rođeni smo da budemo to što jesmo. A to je moguće postići samo ako se odvojimo od određenja naših obiteljskih sustava te uvjerenja i mišljenja koje naši roditelji imaju o nama. Isus Krist je bio nepok­ olebljiv posvjedočivši da je Boga nemoguće naći, a kamoli sebe, ako ne napustimo dom. Matej citira Isusa: "Nisam došao da donesem mir, nego mač. Jer došao da sina rastavim od njegova oca, a kćer od njezine majke ... I čovjeku će neprijatelji biti njegovi ukućani." (Mt. 10:34-36) Napustiti dom znači odvojiti se od obiteljskog sustava. Znači prestati idealizirati i maštati o svojoj vezanosti za roditelje. Samo

ako odemo i odvojimo se, moći ćemo birati vezu sa svojim roditel­ jima. Za vezu je potrebno odvajanje i samostalnost. Kada to obavimo, na početku će nam možda biti potrebna velika udaljenost. Jer oni koji su bili teško zlostavljani, morat će doista oprezno procijeniti koliko se žele približiti svojoj izvornoj obitelji. Neki će smatrati preopasnim da se ikad vrate roditeljima. Sve u svemu, faza II. je faza opraštanja. Praštamo sebi i praštamo svojim roditeljima. Oprostiti znači davati kao prije. To znači da odu­ stajemo od ljutnje i oslobađamo energiju koja nas je sputavala. Mo­ žemo voljeti svoje roditelje kao stvarne ranjene ljude kakvi i jesu, a ne kao čarobne, apsolutizirane i mitologizirane bogove iz dječje perspektive. Samo ako se odvojimo, moći ćemo s njima uspostavti vezu. Samo ako se oslobodimo ZAČARANOSTI svoje izvorne obitelji, moći ćemo živjeti život po vlastitom izboru. Ako se ta ZAČARANOST ne prekine, naš će život biti samo puka medunaraštajna ne­ sretna slučajnost. Tijekom faze II. često ćemo osjetiti ono što nazivamo "krivnjom preživjeloga". Sjećam se da sam tijekom te faze terapeutu rekao da se osjećam poput štakora koji napušta brod što tone. Majka, brat, sestra i ja bili smo izloženi duševnom šoku, a ja sam se spašavao. Dugo sam se trudio i utrošio mnogo energije poku­ šavajući članove svoje izvorne obitelji uključiti u terapiju. Osjećao sam se krivim za svaki djelić sreće koji bi me snašao. Osjećao sam da ga moram podijeliti na četvero. Tek nakon dugotrajnog liječenja shvatio sam da imam pravo na vlastiti život. Uvidio sam da imam pravo ostvariti sebe i postati jedinstveno svoj. Krivnja je znak disfunkcionalnosti obiteljskog sustava. U disfunkcionalnim sustavima krivnjom prikrivamo suovisnost. Krivnja je znak obiteljske zapletenosti. Kao zamrznuti neizdiferencirani ego, nitko u disfunkcionalnoj obitelji nema pravo ni na kakvu samostal­ nost i odvojenost. Nerazlikovnost - neizdiferenciranost znači da se

nitko nema pravo razlikovati. Dakle, biti samosvojan i različit znači osjećati krivnju. S vremena na vrijeme još je uvijek osjećam. Nema ništa lošeg u tome da se pomogne obitelji pod pretpo­ stavkom da je to naš izbor, ne dužnost koju nameće obiteljski sustav. Volim svoju mamu. Držao sam oca za ruku na samrtnoj postelji i rekao mu da ga volim. Nisam imao nedovršenih poslova s njim. Vo­ lim svoju sestru i brata i zbog toga odbijam s njima igrati ulogu Čuvara, Malog roditelja ili Junaka. Ne mogu ih pravo voljeti ako ne volim sebe. Igrati te uloge a da se ne uspostavi pravi odnos, samo bi nastavilo onu istu staru obiteljsku disfunkcionalnost. Jedan mi je pacijent rekao kako je Renee Fredrickson, koja je stručnjakinja za inceste, bila upitana koje bi darove dala svojim pa­ cijentima kad bi bila u mogućnosti darovati im sve. Renee je, prema njegovim riječima, odgovorila kako bi im darovala hrabrost da pre­ stanu nastojati popraviti svoj obiteljski sustav i hrabrost, ako im je potrebna, da napuste svoje roditelje i prepuste se svojoj sudbini. To možda nije posve točan citat, ali je svakako dobar način da se usredotočimo na oporovak iz faze II. Prekinuti obiteljsku ZAČARANOST znači prekinuti isprepletenost. To znači odvojiti se i en­ ergiju usmjeriti na vlastite životne probleme (presudno za suovisnike). Neki roditelji nikad nisu razriješili svoju potrebitost, nikad nisu za­ dovoljili svoje potrebe. Nikad nisu preuzeli odgovornost za vlastite živote. Nakon što se netko odrekao djetinjstva da bi se brinuo o za­ dovoljenju potreba svojih roditelja, ima pravo (rekao bih - to mu je od Boga dana dužnost) da se usredotoči na vlastiti život. To može značiti prepustiti roditelje njihovoj sudbini. Ponovno proživljavanje izvorne boli i prihvaćanje izgubljenog djeteta u središtu su faze II. Rezultate postignute u toj fazi moramo i dalje održavati kako bismo ih osigurali i poboljšali.

Održavanje stida Održavanje je osobito važno s obzirom na stid. Posao održavanja na stidu zahtijeva stalno praćenje unutarnjih roditeljskih glasova. Ti se glasovi javljaju u obliku pokretača poput Budi savršen, Budi jak, Ugodi mi, Trudi se i Požuri. Javljaju se i kao Zaustavljači i Smutljivci. Zaustavljači i Smutljivci su introjektirani kritički i prijezirni glasovi iz prošlih postiđujućih događaja. Moramo naučiti kako te glasove staviti u kontekst i odgovoriti im. Također moramo naučiti kako stvoriti nove pozitivne stavove kojima ćemo se suprot­ staviti glasovima stida. Stid se također održava s pomoću unutarnjih slika. Slike na ko­ jima smo mi kao manjkave osobe i stvarne uspomene na posuđi­ vanje, ucrtane su u našim neurološkim dojmovima. Postoje djelotvorne metode i postupci za preuređenje osobnosti kojima je moguće ozdraviti uspomene. Tim je postupcima moguće čak i promijeniti unutarnje slike. Kanim ih pobliže predstaviti u svo­ joj knjizi Healing the Shame Which Binds You (Oslobodite se stida koji vas sputava). U zaključku bih vas još jednom podsjetio da je oporavak proces, a ne događaj. "Traje dok traje," kažu da je rekao sljedbenik sustava yoga, imenom Berra. Rad na žalovanju može se započeti u nekoj terapijskoj skupini ili tečaju, no katkad će potrajati godinama. Jed­ nom kad smo se povezali sa svojim unutarnjim djetetom i obećali da ćemo biti uz njega, treba još štošta obaviti. Ljubav je rad na svlada­ vanju tromosti i hrabrost koja oduzima vrijeme i pažnju. Prihva­ ćanje svojeg izgubljenog djeteta početak je tog rada i hrabrosti da iskažemo ljubav prema samome sebi. To je doživotna obveza. Zapam­ tite, od svih ljudi koje ćeš ikad u životu upoznati ti si jedini čovjek kojega nikad nećeš napustiti ili izgubiti! Sažeo bih fazu II. vrlo kratko. Dovoljno sam o svemu govorio pa neće biti potrebno tumačiti svaku natuknicu posebno.

Proces odvajanja - napuštanje doma Otrežnjenje - skidanje ČARI Rad na ljutnji i zlovolji Skupna terapija Prihvaćanje svoga jedinstvenog, unutarnjeg djeteta Promjena drugoga reda - napuštanje prvotnih obrambenih mehanizama i krutih uloga - obuzdavanje kompulzivnosti Otkrivanje interpersonalno prenesenog "usađenog stida" Normalnost i prosječnost Korektiva iskustva s obzirom na osnovne potrebe Izvorna bol - žalovanje zbog napuštanja Određivanje vrijednosti Popravak ega i rad na granicama Recikliranje potreba iz djetinjstva kao odrastao čovjek Zabrinutost zbog obiteljskog zdravlja - "krivnja preživjelog"

11 Putokaz za pronalazak pravoga JA Faza III. - Duhovno buđenje i očvrsnuće "Ako možeš biti, budi, ako ne, glavu gore i nastavi se brinuti za tuđe stvari, petljati i otpeljavati za druge sve dok se ne srušiš." E. E. Cummings Kraj života donosi mudrost pod pretpostavkom da smo tijekom svojega puta obavili i prebrodili raznovrsne zadaće od odlučujuće važnosti. Mudrost se može definirati kao raspoznavanje važnog od nevažnog. Mudrost ne omogućuje sagledavanje cjelovite sliku. Zato je potrebno mnogo, mnogo vremena dok ne postanemo istinski mu­ dri. Jedino navečer možemo procijeniti cijeli dan. Mudrost znači vidjeti sve. Mudrošću spoznajemo dijelove jer poznajemo cjelinu. Treća faza našega putovanja prema cjelovitosti otvara nam nove vidike na sve ono što se prije dogodilo. Faza III. vodi u cjelovitost. Postavši potpuni, možemo jasnije sagledati što je bio središnji prob­ lem u našem ovisničkom načinu života. Posljednji od 12 koraka kaže:

12."Nakon što su nas ovi koraci duhovno probudili, trudili smo se tu poruku prenijeti drugim ovisnicima i slijediti ova načela u svakom našem činu." Ovaj korak razjašnjava da je upravo duhovna smrt srž našeg ovisničkog ponašanja. Suovisnost je duhovni problem. Izlječenjem ovisnosti duhovno se budimo. No, krajnji cilj nije samo duhovno buđenje. To mora biti stalno stanje koje podržavamo svakodnev­ nom vježbom. Duhovno buđenje podrazumijeva nov način gleda­ nja i viđenja i nov način postojanja. Faza III. je duhovno buđenje. U fazi III. počinje pravo putovanje prema otkriću. Zaći ćemo na mjesta na kojima nikada dosada nismo bili. Prije smo smisao našeg ega pronalazili u našim postupcima i po­ stignućima. U fazi III. izdižemo se iznad ega i takve vrste procjene ega. Novi se smisao odnosi manje na djelovanje, a više na bivanje. Spoznajemo svoje biće - svoje pravo ja. Ta je svijest nepovijesna. Ona je beskonačna i izvire iz nas. U trećem sam poglavlju pregledno prikazao osnovne ljudske potrebe. Poslužio sam se djelom dr. Abrahama Maslowa. Maslow je cijeli život proučavao najviše dosege ljudske naravi. Želio je spo­ znati ljudsku veličinu. Dugo je istraživao ljude koji su, kako je to ob­ jasnio, ostvarili sebe i vrhunska ljudska iskustva. Na temelju tih is­ traživanja Maslow je zaključio kako su potrebe nas, ljudskih bića, poredane po hijerarhiji. Naše osnovne potrebe on naziva potrebama zbog nestašice. Ja sam ih nazvao potrebama za osloncem i govorio o problemima koji nastaju ako one nisu zadovoljene. Maslow je vjerovao da možemo, kad zadovoljimo potrebe za osloncem, prijeći na viši stupanj potreba koje je nazvao potrebama bivanja. Potrebe bivanja odnose se na osobnost, individualnost, pravdu, istinu, dobrotu, ljepotu, konačan smisao i mudrost. Te su dvije skupine potreba povezane. Teško je zamisliti da netko traži

pravdu i istinu ako gladuje, ili da je zaokupljen osobnim osamostalji­ vanjem i vlastitom osobnošću ako žudi za ljubavlju i nježnošću. Maslow je nadalje vjerovao kako se svaka od tih dviju skupina potreba vodi stanovitom vrstom svijesti ili spoznaje. Potrebe nižega reda su područje ega. Potrebe višega reda su područje više svijesti ili svjesnosti jedinstva. Viša je svijest carstvo našega pravog ja. Tu teo­ riju ljudske svijesti zorno sam predočio u 4. poglavlju. Na crtežima odmah uočavamo da put do pravoga ja počiva na razrješenju pitanja ega. To su već prije mene rekli brojni duhovni pisci. U svojoj knjizi Transformers (Preobrazitelji) Jacquelyn Small iz­ javljuje: "Ego će nas stalno vući natrag, do razine nezadovoljenih po­ treba, sve dok te potrebe ne zadovoljimo."

Neispunjenje potreba za osloncem u djetinjstvu nazvao sam problemom odrasloga djeteta. Kao odrasli ljudi s nezadovoljenim dječjim potrebama za osloncem, stalno se vraćamo natrag u nasto­ janju da te potrebe zadovoljimo. Faza II. otkriva nezadovoljene potrebe i stvara okružje za njihovo zadovoljenje u odrasloj dobi. Budući da je ego obnovljen, slobodni smo izdići se iznad njega. Na putu prema vlastitom upotpunjenju i cjelovitosti ego treba nadmašiti. Ego predstavlja našu ograničenu ili suženu svijest. Ego je pravome ja isto što i signalno svjetlo sjaju reflektora. Svrha ega je pri­ lagodba, borba i opstanak. S pomoću ega hvatamo se u koštac sa svijetom i zadovoljavamo svoje osnovne potrebe za osloncem. Za prikladan život potrebne su čvrste granice ega. Preoprezan suovisnik uvijek osjeća prijetnju i nevolje. Ne možemo niti pomisliti na fazu III., a njezina je zadaća otkriti pravo ja, sve dok su nam granice slabe.

Unutarnje putovanje Ne možemo započeti putovanje prema unutra sve dok se ne prekine ZAČARANOST izvorne obitelji i ne odtugujemo svoje. Kad su granice našeg ega čvrste, svijet nije tako zastrašujući. Znamo da se možemo za sebe brinuti. Znamo da za to posjedujemo unutarnje sposobnosti. Ne trebamo više biti preoprezni. Naš je ego sada sposoban širiti vidike i izdići se iznad sebe. Izdići se iznad sebe zapravo je putovanje prema unutra. Unutarnji su pomaci putovanje prema duhovnosti. Bez toga putovanja ni na koji način ne mogu saznati tko sam zapravo ja. Moje bivanje, moje prvobitno jastvo nalazi se u području koje je iznad obiteljskih i društveno zadanih te po spolu raspoređenih ulo­ ga. Moje pravo ja nije moguće otkriti gledajući izvana. Moje se bi­ vanje može otkriti jedino u tišini mog unutarnjeg života.

Život iznad ega Abraham Maslow je vjerovao da posjeduje na iskustvu utemel­ jene podatke koji potvrđuju postojanje više svijesti. Kao psiholog vjerovao je da je duhovni život bit ljudskoga života. Piše: "Duhovni je život... dio ljudskog bivstva. On je određujuća osobina ljudske naravi. Bez njega ljudska narav nije potpuna ljudska narav." The Farther Reaches of Human Nature (Dalji dosezi ljudske naravi) Odnedavno brojni znanstvenici istražuju fenomen više svijesti. Ljudi poput Kena Pelletiera, Elmera i Alice Green, Russela Targa, Geralda Putoffa, dr. Brugha Jova, Karla Pribrima i Fritza Caprae jed-

nodušno su se složili o sposobnostima kojima raspolažemo na visi­ nama svijesti. Greenovi i Pelletier su znanstveni psiholozi. Karl Pribrim je fiziolog, i bavi se mozgom. Targ, Putoff i Capra su fizičari. Brugh Joy je liječnik. Fizičari poput Olge Worrell i mog prijatelja Jacka Schwarza do­ kazima su potkrijepili neke od velikih mogućnosti koje pruža viša sila. Već 32 godine Jack jede samo tri obroka na tjedan. Spava samo dva sata na dan. Dok je u alfa-valnoj moždanoj svijesti, kroz vene može provući 30 cm duge pletače igle. Potom zacjeljuje rane. Jack voljom upravlja takozvanim nehotičnim procesima.

Nadmašiti ego Glavni zaključak svih tih znanstvenika jest da je potpuna ljudska svijest mnogo više od sužene svijesti ega. Svi se slažu kako postoji viša svijest koja nadmašuje ego. Dokazano je da je ta svijest povezana sa svom stvorenom svi­ ješću. Rano djelo J. B. Rhinea pružilo je o tome jasne naznake. Nešto noviji rad Putoffa i Targa o daljinskom gledanju ponudio je važne nove podatke koji pokazuju da, kad zađemo u višu svijest, ra­ spolažemo višom silom. Oni su uvjereni da je ta sila nastala zbog povezanosti sa svom ostalom stvorenom sviješću. I neki stari običaji podupiru postojanje više sile putem proširene svijesti. Indijanski su iscjelitelji vjerovali da se viša sila postiže medi­ tacijom i sjedinjenjem s moćnim životinjama. Isus je svojim sljedbe­ nicima govorio da raspolažu silama koje su jače od sila koje su u njega vidjeli. Jasno je da su ljudske sposbnosti koje je imao Isus bile psihokineza, vidovitost, telepatija i znanje. Pokusi na daljinskom gledanju potkrijepili su neke zaključke kvantne fizike. Ti pokusi pokazuju da nismo ograničeni vremenom i prostorom. Ljudi u hermetički zatvorenim prostorijama mogu vid­ jeti ono što u tom trenutku gleda netko drugi udaljen od njih 50

kilometara. Neki pak osobito daroviti ljudi mogu unaprijed znati što će drugi vidjeti prije nego što im se pokaže kamo da gledaju. To je is­ traživanje prikazano u knjigama The Silent Pause (Tihi odmor) Georgea Leonarda i Mind Reach (Doseg uma) Putoffa i Targa. Krajnji je zaključak da se u najvišim trenucima svijesti sjedinju­ jemo sa svemirom. Mi smo hologram svijeta. Svijet je sustav, a mi smo dijelom cijelo i u cijelosti dio. Svatko je od nas svemir na svoj način. To je ono čemu su nas stoljećima učili svi veliki duhovni učitelji. Ego stvara odvajanje i iluziju. Jednom kad nadmašimo ego, nema odvajanja. Svi smo mi jedno. Suvremena se znanost pribli­ žava prastaroj mudrosti. Suvremena znanost jasno kaže da um i tijelo nisu protivnici. Um i tijelo su dva različita oblika energije. Naša se svijest sada shvaća kao visokofrekventna energija. Budući da su oblici energije, um i tijelo utječu jedno na drugo. Dosta je bilo govora o emocionalnoj energiji i kako ona utječe na um. Jasno je da brige i uznemirenost mogu utjecati na tijelo. U svo­ joj knjizi Mind as Healer, Mind as Slayer (Um - iscjelitelj, um - ubojica) Pelletier navodi da je oko 60% bolesti zbog kojih se obraćamo liječniku povezano sa stresom i može se liječiti postupcima za sprje­ čavanje stresa.

Ostaviti na miru Ako su um i tvar iste građe, možemo naučiti iskoristiti tvar na dojmljiviji i misaoniji način. Učiti se izmicati nadzoru ega i okretati se višoj svijesti način je kojim se postižu silni rezultati. Uzrečica kaže: "Pusti i dopusti Bogu." Ljudi govore o dojmljivim stvarima koje im se u životu događaju kad se okrenu svojoj Višoj sili. To što opisujem može se sažeti u: Mi smo više od priproste svijesti ega. Kako bismo otkrili svoje pravo ja, moramo nadmašiti običnu svijest ega. Zaključak:

1. U skladu sa sve većim brojem podataka iz biheviorističke znanosti. 2. Sastavni dio gotovo svih vjerskih predaja. 3. Kad bismo do kraja u to vjerovali na osobnoj razini, život bi nam se posve promijenio. Tvrdnje iz kojih smo izveli taj glavni zaključak glase: 1. Velik dio mentalne aktivnosti otpada na nesvjesnu svjes­ nost, npr. na snove, intuitivne spoznaje, obiteljske sustave, uloge i obrambene mehanizme ega. 2. Sugestija i autosugestija imaju mnogo veću moć od one koju im obično pripisujemo. Svi mi djelujemo u posthipnotičkoj (posuđeno postojanje/egzistencija) ZAČARANOSTI potaknutoj u najranijem djetinjstvu. Glavne sastavnice te ZAČARANOSTI potječu iz izvorne obitelji i kulture u kojoj smo rođeni. Ta ZAČARANOST djeluje nesvjesno. 3. Odolijevat ćemo spoznaji koju žarko želimo. Jezik kojim se ego brani, poricanja, zablude, obiteljski sustav i kulturne uloge priječe nam da dosegnemo višu svijest. 4. Svakome od nas dostupan je nadsvjestan, kreativan, inte­ grativan, i intutivan um čije su sposobnosti, po svemu sude­ ći, neograničene. To je dio naše svijesti po kojoj smo nalik na Boga. 5. Danas raspolažemo mnoštvom podataka koji pokazuju da je ta viša svijest povezana sa svim ostalim oblicima svijesti (pokusi s telepatijom koje je proveo J. B. Rhine; pokusi s daljinskim gledanjem koje su izveli Putoff i Targ na Insti­ tutu za istraživanja sveučilišta Stanford u Californiji). 6. Nemam razloga dvojiti da je moj kreativan/nesvjestan um za mene naumio plan. Ako se osvrnemo na svoj život, često

7.

8.

9.

10.

imamo dojam da je takav plan postojao. Možemo ga provo­ diti ili zanemariti. Ponašam li se prema planu više sile, mogu očekivati da će moja djela biti u skladu s konačnom dobrobiti svih oko mene. Izgleda da nema mjesta dvojbi da će nam sredstva nužna za ostvarenje toga plana biti na raspolaganju kad god ih zatrebamo. Einstein je pokazao da su i um i tvar energija. Brojna su svjedočanstva koja dokazuju da je umna energija iznad tvarne energije (psihokineza itd.). Pokazalo se da je staložen onaj život u kojemu je izbor prepušten kreativnom/intuitivnom umu. To postižemo svje­ snom uspostavom odnosa putem molitve i meditacije. Jedan od uvjeta da čujemo neiskrivljeni unutarnji glas jest spremnost na drukčije opažanje. To zahtijeva disciplinirani pristup molitvi i meditaciji u kojima zaobilazimo ego.

Nezadovoljene potrebe ega Druga je važna stvar da se ego ne može zaobići na putovanju prema cjelovitosti ako se još uvijek bavi nerazriješenim pitanjima iz prošlosti. Svakome od nas potreban je čvrst i zdrav ego. Jacquely Small piše: "Na putu stvaranja sebe treba nadmašiti ego. No, moguće ga je nadmašiti samo ako se pozabavimo njegovim potre­ bama na osobnoj i međuljudskoj razini - ne poricanjem ili nastojanjem da ih zaobiđemo." Transformers (Preobrazitelji)

Često prebrzo uronimo u molitvu, meditaciju, sanjarenje, prebi­ ranje dana i ostale duhovne discipline, mnogo prije nego što su strukture ega dovoljno očvrsnule da budu odskočna daska za šire­ nje. Vidio sam mnoge koji se sjedinjuju s duhovnošću (neki su je čak i podučavali), a još su uvijek krajnje suovisni. Duhovnost tako postaje vrlo varavim oblikom zablude i poricanja. Lako se postaje ovisnikom o "visovima" promijenjenih stanja svijesti. Takva je du­ hovnost krajnje opasna i primjerena je kompluzivnom/ovisničkom ponašanju. S druge je pak strane osobito važno istaknuti da ima i onih koji se na razini više svijesti često doimaju kao neurotične osobe. Djelo­ vati na razini jedinstvene svijesti ega često izgleda čudno. Primjerice, ego ne može razumjeti jezik snova. Ljudi često go­ vore: "Noćas sam sanjao čudan san." San je egu čudan - no, ne i jedinstvenoj svijesti koja razmišlja u simbolima i cjelovitim slikama. Isus, Franjo Asiški, Gandi, Ivana Orleanska, Schweitzer, Majka Tereza, doista će se materijalističkom egu doimati kao čudaci. Du­ hovna se osoba često prikazuje kao klaun ili budala. "Božju glupost" često je vrlo teško razlikovati od ovisnosti. Većini ipak, veličanstvena svetost ne zadaje brige. Dakle, opće­ nito govoreći, trebamo obaviti posao na egu prije negoli se vinemo prema jedinstvenoj svijesti. Ovime sam htio reći da su za rad u fazi III. potrebni čvrsti temelji faze I. i II. Faza III. je preobrazbeno putovanje. Naći svoje pravo ja znači vidjeti svoj život potpuno drukčije. Ovisnički način života temel­ jio se na uvjerenju da nešto izvan nas samih može donijeti spas. Jedinstvena svijest razjašnjava da nas ništa izvan nas samih ne može usrećiti. Naša sreća počiva na unutarnjem životu, "tom kraljevstvu u nama". Kada sretnemo svoje pravo ja, znat ćemo da je to naše ja stvo­ reno na sliku i priliku Božju. Naše je pravo ja naše Božje ja (nalik na

Krista, ako ste kršćani). Duboka svijest o sebi koja je povezana sa svim ostalim svijestima, dio je našega života koji sudjeluje u Božjem životu. To je uistinu viša sila. To ne znači nužno da je naše ja postalo bolje, nego da je drukčije. Promjenom mišljenja mijenjamo svoj život. Upravo to je presudno.

Moć mišljenja Naš je život ograničen mišljenjima. Dok sam bio aktivni ovisnik, vjerovao sam da moj život i sreća ovise o izvanjskim silama. Svoje sam odluke donosio prema tom uvjerenju. Moje me je pogrešno mišljenje navelo na pogrešan izbor. I na kraju sam stvorio svijet u koji sam vjerovao. Događaj prošlog Božića odličan je primjer za to kako uvjerenja oblikuju naš svjetonazor. S jednim svojim prijateljem i njegovim stricem otišao sam u Galleriju. Galleria je, naime, tijekom blagdana najnapučeniji trgovački centar u Houstonu. Promet je strašan. Da bih u te dane tamo stigao, treba mi 40 minuta, a udaljenost od moje kuće je samo desetak kilometara. Moj je prijatelj vrlo ugodna osoba - vrlo ljubazan i topao. Njegov je osmijeh zarazan. Voli ljude i vjeruje u ljudsku dobrotu. On je vozio i do Gallerije nam je trebalo 20 minuta. Plijenio je osmijehom dok je ljude molio da nas puste ispred. Stvorio je onakav svijet u kakav je vjerovao. Njegov je stric htio voziti natrag. Stric mu je prilično mračan, uvjeren da su ljudi "vraga dobri". Trebalo nam je 20 minuta da iza­ đemo iz parkirališta! Njegov se stric ljudima beljio i izderavao se na ostale vozače. Nitko ga nije htio pustiti. Napokon mu je jedna draga staričica dala znak da se ubaci ispred nje. Pokazao joj je srednji prst! Ne samo da je stvorio onakav svijet u kakav je vjerovao, nego kad je

naišao na primjer koji mu je pružio priliku da promijeni mišljenje, nije ga čak niti pogledao. Naša uvjerenja stvaraju onakav svijet u kakav vjerujemo. Svoje osjećaje, misli i gledišta neprestano projiciramo na svijet oko nas. Mogu stvoriti drukčiji svijet ako promijenim svoje mišljenje o nje­ mu. Naše unutarnje stanje stvara vanjsko, i obratno. Trebalo mi je 42 godine da shvatim to prilično jednostavno duhovno načelo. Suovisnost je u biti duhovna bolest jer vjeruje upravo u suprotno. Suovisnost u biti vjeruje da moje unutarnje stanje ovisi o onome što je izvan mene. U fazi III. krećemo na putovanje na kojem otkrivamo to unu­ tarnje kraljevstvo. Za to je potrebno primijeniti duhovne discipline. Za takve je discipline potreban isti stav kao u prethodnim fazama: razriješi, budi predan i radi dan za danom. Na nekoliko načina možemo pristupiti radu na snovima. Slično je i s molitvom i medita­ cijom. Jednako kao što smo trebali zaštitnika u fazi I., potpornu skupinu ili terapeuta u fazi II., u fazi III. nam treba duhovni dirigent. Takvu je osobu moguće naći u novoj obitelji kojoj smo se pridružili. Možda ste čuli za nekog duhovnog učitelja kojem biste se željeli obratiti i zamoliti ga da vam bude zaštitnik ili vodič. Možda znate pastora, svećenika, rabina, duhovnog prijatelja koji vam se čini prikladnim. Za početak je vodstvo jako važno. Malo ljudi ista zna o tumačenju snova ili povezivanju snova u cjelinu. Gotovo nikog od nas nisu učili kako meditirati. Većina ljudi i dalje moli kao u djetinjstvu i nema pojma kako proširiti svoj svijet molitve. Većina ljudi ne piše ni duhovni ni svakidašnji dnevnik. U fazi III. najkorisniji je duhovni dirigent. Programi u 12 koraka izravno nas vode u unutarnje kraljevstvo. Programi od 12 koraka izrasli su iz šest vjerskih postavki Oxfordskog pokreta. Tih je pak šest vjerskih postavki proizašlo iz duhovnog

iskustva koje se pripisuje svećeniku Francku Buckneru. Osnivači Programa sudjelovali su u Oxfordskom pokretu u Sjedinjenim Američkim Državama i na vjerskim su postavkama Oxfordskog pok­ reta osmislili Program u 12 koraka. Jedna je stvar od početka bila jasna - pravi oporavak slijedi tek nakon duhovnog buđenja. Bill W. i dr. Bob jasno su se odredili o glavnom problemu alkoholizma. Za njih je to "duhovni stečaj". Duhovna je pustoš bolest nad bolestima. To je ono što sam opisao kao pukotinu, rupu u duši - problem suovisnosti. Taj izam alkohololizma ili bilo koje druge ovisnosti, to je rastrganost unutarnjeg ja koju različito nazivamo - internalizirani stid, raspojasana samo­ volja ili suovisnost. Svaki na svoj način opisuje duhovni stečaj. Dvanaesti korak je govorio o duhovnom buđenju. Jedanaesti korak govori izravno o molitvi i meditaciji, a on glasi: 11. "Molitvom i meditacijom nastojali smo poboljšati svoj osobni odnos s Bogom, onako kako Ga mi shvaćamo, moleći jedino da spoznamo što je Bog nakanio s nama i da nam da snage da to provedemo" I molitvi i meditaciji može se pristupiti na bezbroj načina. Nije­ dan nije pravi i nijedna metoda nije ono pravo. A ono pravo jest stvaran neposredni doživljaj zajedništva s Bogom. To je naša sud­ bina i bez nje lutamo. Jako je važno istaknuti da ta duhovna potraga nije neka dodatna blagodat našemu životu, nešto čega se prihva­ ćamo ako imamo vremena i sklonosti. Mi smo duhovna bića na zemaljskom putovanju. Duhovnost upotpunjuje bivanje. Mi smo vrsta duhovnih bića koja, da bi bila dorasla duha, trebaju tijela. Mi nismo zemaljska bića koja pokuša­ vaju postati duhovna. Naša je bit duhovna. Zbog toga je napuštanje o kojemu sam govorio duhovni problem.

Ako smo mi ljudi u biti duhovna bića, tada imati umorenu dušu znači trpjeti duhovno nasilje. Kad su se naši brižnici bestidno pona­ šali, oni su glumili Boga. Zdrav stid nam govori da smo konačni, ograničeni i skloni griješiti. Zbog bestidnog ponašanja naših skrb­ nika prisiljeni smo mi nositi njihov stid. Taj nam je stid ubio dušu. Suovisnost je posljedica te zloupotrebe.

Lažni bogovi ovisnosti Budući da je duh u stečaju, suovisnost nam namješta lažne bogove. Štoviše, suovisnost je sukob bogova. Ovisnosti, a one su bole­ sti suovisnosti, jesu idolopoklonstva u malom. One su arheološke ruševine na koje nailazimo u potrazi za nadilaženjem, nadmašenošću. One su prekinute potrage za Bogom. Svaka ovisnost je izjalovljenja duhovnost. Svaki ovisnik ima svoga boga, bilo da je to posao, novac, cuga, kokain, ljubavnik/ca, suprug/a, dijete, kocka, nikotin, seks, hrana itd. ... Nijedan bog nije imao vjernijega i odanijega sljedbenika. Ovisnici su doslovno spremni i voljni dati život za svoga Boga. Svaka ovisnost ima svoje molitve, svoje mantre i svoju medita­ ciju koja opsjeda um. Svaka ovisnost ima svoje tumačenje i svoje ceremonije. I svaka ovisnost ima svoj tobožnji trenutak spasa, svoje iskupljenje. Promjena raspoloženja i uzbuđenje priskrbljuju trenu­ tak u kojemu svladavamo svoju rastrganost i otuđenje. "Dobre smo volje", ushićeni. Ujedinjeni smo sa sobom. Taj plač, ta osamljenost, bol i stid trenutačno su svladani. Zaneseni smo, entuzijastički ras­ položeni (en- theos) - ujednjeni s našim Bogom. No, za razliku od vječnog blaženstva o kojem nas uče duhovni učitelji, to je uzvišenje jalovo.

Unutarnji život Jednom kad krenemo na putovanje iznutra, dogodit će se go­ leme preobrazbe. Najprije ćemo doživjeti neku novu vrstu mira i spokoja. Naš unutarnji život pripada samo nama. On ovisi o nama, a ne o nečemu što je izvan nas. Na taj se unutarnji svijet možemo osloniti jer ga stvarno doživljavamo. Nikad neće nestati. Budući da imamo svoj unutarnji život, naši dobri osjećaji više ne ovise o vanjskome, možemo ih iznutra probuditi. Kako napredujemo u meditaciji, upoznajemo novu mentalnu sposobnost. Duhovni učitelji je nazivaju intuicijom ili prosvjećenjem. Nije poput perceptualne/opažajne intuicije ili poput intelektu­ alne/umne intuicije. Pojavljuje se u miru i tišini. Sve se duhovne discipline bave prelaskom u tišinu. Da bismo naučili kako stišati svjesni um (to neprestano brbljanje ega i razgo­ vor sa samim sobom), potrebna je vježba. Ta se vježba provodi dan za danom. Moramo izbjegavati grandomaniju dok nastojimo steći vještinu u meditaciji. Grandomanija teži velikom doživljaju, Božjem pohodu. Učiti meditirati više je poput kapanja vode po stijeni. Tije­ kom vremena stijena će se istrošiti. Suovisnici te kapi žele pretvoriti u jaki mlaz. No, to neće utjecati na stijenu. Kako napredujemo prema tišini, sve nam je veća i veća intui­ tivna sposobnost. Intuitivna je sposobnost moć da neposredno doži­ vimo Boga. "Utihni i spoznaj u meni Boga," kaže Biblija. Doživjeti neposredan svjestan dodir znači doživjeti blaženstvo. Kad se jednom doživi, blaženstvu nema premca. Čovjek želi sve više i više. Gladuje i žeđa za takvim mirom i jedinstvom sa svime. Zelja i čežnja za blaženstvom jesu znaci da smo na putu prema unutarnjem kraljevstvu. Duboki mir i spokoj koji donosi svjestan dodir, mijenja viziju cijeloga našeg života. Budući da je novo ja u novome stanju svijesti, počinjemo cijeli život sagledavati s novoga gledišta.

Kako sam došao tamo gdje sam sad U mojemu slučaju, ja sam počeo uviđati da je sve što je bilo moralo biti. Iz perspektive moje jedinstvene svijesti vidim da su moji roditelji bili savršeni. Morao sam postati pijanac kako bih mogao doživjeti pa potom razumjeti onu vrstu patnje koju donosi ovisnost. Potekavši iz disfunkcionalne obitelji, imao sam prigodu naučiti o pravilima koja obitelji čine disfunkcionalnima. Sve to je dijelom namjera mojega ja da bude tu. Da moj otac nije bio pijanac, te da moj sustav nije bio disfunkcionalan, ne bih mogao osmisliti televizijsku seriju o disfunkcionalnim obiteljima i ne bih pisao ovu knjigu. Moj je život bio upravo ono što je trebao biti da bih se ja mogao razvijati i širiti svoju svijest putem patnje. Leon Bloy je jednom rekao: "Postoje mjesta u srcu koja još ne postoje: boli mora biti da bi ona bila." Bez svoje patnje ne bih mogao biti svjedokom ovisničkog društ­ va i svjedokom boli koje ono zadaje svojim ljudima. Ne bih mogao ući u sustav tako duboko da ga shvatim, istodobno se liječiti i ostati izvan i postrani, a suprotstaviti se pravilima otrovne pedagogije koju potiču i naše društvo i naše vlasti. S gledišta mojega pravog ja moj je život savršen. Kad sam ostvario dodir sa svojim izgubljenim djetetom, krenuo sam na putovanje da pronađem svoje pravo ja. Moja se samosvijest razvija zato što sam sve više i više onaj tko jesam. Sve manje i manje vodim bitku sa sobom. A ona se sve manje i manje odnosi na to što činim. Jedino se više ne moram boriti s time da budem tko jesam. Za preobrazbu ne treba napora jer, kako kaže Jacquelyn Small: "Ništa se ne mora učiniti - samo treba biti." Duh se razvija produbljivanjem uvida u moje biće. To produblji­ vanje uvida uistinu preobražava. To više nije mozaik mišljenja koja imam o sebi, a temelji se na mišljenjima koja drugi ljudi imaju o

meni. Samospoznaja dolazi iz neposrednog svjesnog dodira s Bo­ gom. Iz toga se svjesnog dodira rada neposredna svjesnost o mojemu pravom biću. To nema nikakve veze sa spolnim ulogama, ulogama obiteljskog sustava ili ma kojim mojim postignućem. Moja je prava osobnost iznad bilo čega što je izvan mene. Prije mnogo godina bio sam u samostanu, čitao sam i učio stvari o kojima sada pišem. Bio sam jako preplašen. Sjećam se da sam čitao opis Abea Maslowa o tome kako ljude koji su ostvarili sebe više ne zanima kakav dojam ostavljaju, i kako vole svoju osamu. Ljude koji su ostvarili sebe zanima čuti što drugi misle o njima, ali ih se ta mišljenja vrlo malo tiču. Maslowljevi ljudi koji su ostvarili sebe, nadišli su podvojenost. Oni više ništa ne vide u suprotnostima. Njihova je svijest jedinstvena. Rad i igra za njih se stapaju. Sto su neviniji i naivniji, to su zreliji. Što su se više individualno osa­ mostalili, to više pripadaju skupini. Biti malenkost koja ugađa ljudima, sve je to izgledalo strašno sebično i bezobrazno. Sjećam se da sam, kad sam čitao velikog filo­ zofa, mistika Krishnamurtija, bio strašno zbunjen njegovom izja­ vom: "Moramo biti iznimno sposobni da bismo stajali sami." "Biti sam" - pokrenulo je pitanja moje napuštenosti. Suovisnici se užasa­ vaju biti sami. Danas mi polako sviće što sve to znači. Danas pripadam sebi, i spreman sam prihvatiti svu odgovornost za svoj život i svoje radnje. Ono što činim, to sam ja - zato sam i došao. A bio je to dug put do ci­ lja - od ležanja na nosilima u državnoj bolnici do prekapanja po višoj svijesti. Dug je put do cilja, pa ipak sve je bilo tu u mojim kompulzivnostima i ovisnostima. Tražio sam Boga, ali to nisam znao. Želio sam zanos, jedinstvo sa samim sobom, jedinstvo sa svijetom i preobražaj. Obuzdavanje i samovoljni napor davali su mi privid cjelovitosti. Sretan sam da Bog piše ravno po iskrivljenim crtama. Strah da ću izgubiti prijatelja ako se okrenem unutra, potpuno me napustio.

Doživio sam prave bljeskove blaženstva koje je tako dobro opisao Thomas Wolfe riječima: "Izgubiti svijet koji poznaješ, zbog veće spoznaje; izgubiti život koji živiš, zbog većega života; ostaviti prijatelje koje si volio, zbog veće ljubavi; otkriti domovinu nježniju od doma, i prostraniju od svijeta." A ja bih dodao: Naći mjesto gdje nikad nisi napušten i sam; mjesto kojim ne upravljaju perfekcionistička pravila.

Sažetak Duhovno buđenje - zen Transpersonalno - iznad ega Samoća i osama Božja svijest Proširena svijest - drukčije viđenje svijeta Promjena trećega reda - preobražaj Razlikovanje - individualno osamostaljenje Intuitivna vizija - Bog - ja Duhovne discipline - molitva, meditacija Kreativnost - kreativna ljubav Jedinstvo - stapanje polarnosti Vrijednosti bivanja - istina - dobrota - ljepota Osnaženi i očvrsnuti Obožavanje života - mirotvorstvo Težnja za blaženstvom Duhovno buđenje. Vidite stvari s Božjeg stajališta. Više niste groz­ ničava šaka jada. Želite biti sila prirode i jedno sa svojim stvo­ riteljem. Transpersonalno - iznad ega. Izmaknuli ste se nadzoru. Vjerujete da ćete iz vlastitih izvora i u krugu prijatelja zadovoljiti potrebe. Samoća i osama. Prihvatili ste biti sami i u tome uživate. Veza sa samim sobom traje i vi u njoj uživate. U osami pronalazite i otkrivate sebe. Božja svijest. Svakoga dana molite i/ili meditirate. Uspostavljate svjesni dodir više puta na dan. Rijetko se osjećate osamljeni i prestrašeni.

Proširena svijest - drukčije viđenje svijeta. Cijeli svoj život vidite drukčije. Povezani ste sa svojim smislom preko Boga. Svoj obi­ teljski sustav vidite iz perspektive višega smisla. Razvijate se, a ne vrtite se u krugu. Promjena trećega reda. Preobražavate se. Ne postajete bolji; samo ste drukčija osoba. Otkrivate sebe iznutra. Nadvisili ste sva pra­ vila. Razlikovanje - osobno osamostaljenje. Počinjete shvaćati razliku koja čini razliku. Razumijevate sebe. Znate da nikad nitko prije vas nije bio poput vas i da nikad nikoga takvog poslije vas neće biti. Volite sebe. Intuitivna vizija. Doživljavate trenutke prosvjećenja. Katkada ste svjesni neposredne Božje nazočnosti. Poznajete sebe u dodiru s Bogom. Duhovne discipline. Meditirate. Svakoga dana ostavljate malo vremena da biste uspostavili svjestan dodir s Bogom. Molitvom slavite Boga. Provodite vrijeme u duhovnom životu. Proučavate duhovnost. Kreativnost - kreativna ljubav. Kreativniji ste nego ikad prije. Imate povjerenja u svoje osjete, osjećaje i misli. Puštate mašti na volju. Kreativniji ste u ljubavi. Izdižete se iznad svakog davanja da biste dobili. Predano služite. Činite stvari o kojima nitko neće znati. Jedinstvo - stapanje suprotnosti. Ne gledate svijet crno-bijelo. Svjesni ste da nema radosti bez tuge; zadovoljstva bez boli; ni svjetla bez tame; ni života bez smrti. Sto ste se više osamostalili, to ste postali prisniji; što ste zreliji, to ste naivniji. Vrijednosti bivanja. Najviše vas zaokuplja istina i poštenje. Lje­ potu vidite tamo gdje je prije nikad niste vidjeli. Dobrotu vidite

tamo gdje je prije niste primjećivali. Manje ste posesivni i vezani. Život vam više nije tako zamršen, sve je mnogo jednostavnije. Osnaženi i očvrsnuti. Imate više energije nego ikada dosad. Postigli ste jedinstvo sa samim sobom i ne trošite energiju na unutarnje ratove. Jaka ste osoba. Obožavanje života * mirotvorstvo. Zaokupljeni ste stvaranjem zbog života. Želite ostaviti bolji svijet od onoga kakav je bio kad se vi došli na svijet. Radite za mir među ljudima i za mir u svijetu. Težnja za Bogom - blaženstvo. Doživjeli ste ushitne trenutke je­ dinstva s Bogom i sa svime što vas okružuje. Osjetili ste jedinstvo i prozreli iluziju odvajanja. Zagovarate više mira, ljubavi, istine, dobrote i ljepote. Žudite za ljubavlju prema sebi i ujedinjenju s Bogom.