Bračna Ponuda - Mary Balogh

February 6, 2017 | Author: senci | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Download Bračna Ponuda - Mary Balogh...

Description

Bračna ponuda

Mary Balogh

Bračna ponuda Naslov izvornika

The Proposal

~2~

Mary Balogh

Prolog

KLUB PREŽIVJELIH

V

rijeme je moglo biti i bolje. Svjež vjetar nosio je niske oblake preko neba, a kiša, koja je cio dan prijetila, napokon je počela padati. Metalnosivo more se uzburkalo. Vlažna hladnoća prodrla je i u unutrašnjost kočije. Čovjek koji unutra sjedi sam pomislio je da mu je drago što se zagrnuo teškim kaputom. Ali, iako bi mu sunčano vrijeme bilo draže, njegovo veselje nije nimalo splasnulo s kišom i vjetrom. Na putu je prema Penderris Hallu, ladanjskoj palači Georgea Crabbea, vojvode od Stanbrooka. Njegova milost je jedan od šestero ljudi koje voli najviše na svijetu - čudno priznanje kad je od tih šestero ljudi pet muškaraca. Onda je ipak bolje reći da je on među šestero ljudi kojima na ovom svijetu najviše vjeruje, iako mu se povjerenje čini kao isuviše bezlična riječ jer u onome što on osjeća za te prijatelje nema ničega bezličnog. Svi će oni biti u Penderrisu otprilike sljedeća tri tjedna. Oni su skupina preživjelih iz Napoleonskih ratova; njih petero odreda su bivši časnici, ranjeni, onesposobljeni za daljnju borbu pa vraćeni u Englesku da se oporave. Vojvoda od Stanbrooka nekako je doznao sve o svima njima pa ih doveo u Penderris Hall na liječenje, odmor i oporavak. Vojvoda je u vrijeme tih ratova već bio u dobi kad se više ne bori, ali njegov sin nije bio. On se borio i poginuo na Pirenejskom poluotoku u ranim godinama sukoba. Sedmi član njihova kluba udovica je časnika u izvidnici, kojeg je neprijatelj na Pirinejskom poluotoku uhvatio i potom mučio sve dok nije podlegao, djelomično u njezinoj nazočnosti. Vojvoda je njezin daljnji rođak i primio ju je po povratku u Englesku. Postali su vrlo bliski, svih sedmero, u tim dugim danima zacjeljivanja rana i oporavka. Upravo zato što će svi oni trajno, do kraja života ostati obilježeni ratnim ranama i iskustvima, kad je došao trenutak da se raziđu i nastave svoje živote odvojeno, izvan sigurnog utočišta granica imanja Penderris, dogovorili su se da će se jednom godišnje ovamo

~3~

Bračna ponuda

vratiti na nekoliko tjedana, kako bi se odmorili i obnovili svoje prijateljstvo te raspravljali o napretku i jedni druge podržali u svakoj teškoći koju bi netko od njih mogao imati. Svi su oni preživjeli, nadišli svoja iskustva i dovoljno se osnažili da mogu voditi neovisne živote. No, isto tako, svi će oni trajno nositi ožiljke ove ili one vrste, a dok su zajedno, to ne moraju skrivati jedni od drugih. Jedan od njih jednom ih je proglasio Klubom preživjelih i to ime je ostalo, unatoč tomu što ga samo oni koriste. Hugo Emes, lord Trentham, pokušavao je gledati kroz kišu koja je udarala u prozor njegove kočije. Spazio je visoke morske litice u blizini i ispod njih more - ravnu crtu sivog, tamniju od neba, s bijelim detaljima pjene. Već je na zemlji imanja Penderris. Do samog velebnog zdanja stići će za nekoliko minuta. Odlazak odavde prije tri godine bio je za sve njih jedna od najtežih stvari koje su morali učiniti u životu. Hugo bi bio presretan da je mogao cio svoj život ostati ovdje. Ali, život je stalna mijena, jednostavno je došao trenutak da se ode. A sad je opet vrijeme za promjenu... No, o tome još ne želi misliti. Ovo je njihov treći godišnji susret, no Hugo je bio prisiljen propustiti prošlogodišnji. To znači da ni jednog od svojih prijatelja nije vidio dvije godine. Kočija se zaustavila na dnu stubišta koje vodi prema masivnim vratima plemićkog gnijezda Penderris Hall i na trenutak zaljuljala na oprugama. Hugo se zapitao je li netko od njegovih prijatelja već stigao. Osjećao se kao dijete koje ide na zabavu, pomislio je gotovo prezrivo, sav u iščekivanju, ustreptale utrobe. Vrata kuće su se otvorila i kroz njih je izišao sam vojvoda. Krenuo je stubama dolje, bez obzira na kišu, i stigao upravo kad je kočijaš otvorio vrata i Hugo izletio van, ne čekajući da mu se spuste male stube. - George - prozborio je. Nije on jedan od onih ljudi koji se obično grle s drugima ili ih dotiču i kad to nije nužno. Ali, mogao je doista inicirati čvrst zagrljaj u kojem su se obojica uskoro našli. - Gospode - rekao je vojvoda spustivši ruke i odmaknuvši se korak ili dva kako bi bolje premjerio Huga. - Nimalo se nisi stisnuo u ove dvije godine, je li? U visinu ili širinu. Ti si jedan od rijetkih ljudi uz koje se osjećam sitnim. Skloni se odmah s ove kiše da mogu polako prekontrolirati svoja rebra kako bih vidio koliko si ih slomio.

~4~

Mary Balogh

Nije stigao prvi, Hugo je to shvatio čim su ušli u veliko predvorje. Flavian ga je došao pozdraviti - Flavian Arnott, vikont Ponsonby. A i Ralph je tu - Ralph Stockwood, grof od Berwicka. - Hugo, veliki ružni medvjede - rekao je Flavian prinoseći monokl oku i glumeći malodušnost iz dosade. - Iznenađen sam koliko mi je ddrago što te vidim. - Flaviane, sitni, lijepi mladiću - odgovorio mu je Hugo dok je koračao prema njemu, a pete njegovih čizama odzvanjale kamenim pločama goleme prostorije. - Drago mi je što te vidim, a tome se i ne čudim. Rukama su stisnuli leđa jedan drugome i potom ih potapšali. - Hugo, čini mi se kao da smo te jučer zadnji put vidjeli. Izgledaš posve isto. Čak je i tvoja kosa još uvijek kao u tek ostrižene ovce - rekao mu je Ralph. - Zbog tog tvog ožiljka preko pola lica još te uvijek ne bih želio sresti u mračnoj uličici, Ralphe - rekao mu je Hugo dok su se grlili. - Zar ostali nisu ovdje? No, dok je to izgovarao, ugledao je Imogen kako se spušta niz stube Imogen Hays, lady Barclay. - Hugo - prozborila je dok je žurila prema njemu ispruženih ruku. Oh, Hugo! Ona je visoka, vitka i ljupka. Njezina pepeljasto plava kosa složena je u čvrstu punđu na stražnjem dijelu glave, no upravo strogost te frizure naglašava savršenu ljepotu njezina duguljastog nordijskog lica s visokim jagodicama, širokim, putenim usnama i velikim plavozelenim očima. Istodobno naglašava i gotovo mramornu mirnoću toga lica. To se nije promijenilo u posljednje dvije godine. - Imogen. - Stisnuo joj je ruke i privukao je u čvrst zagrljaj. Udahnuo je njezin poznati miris. Poljubio ju je u obraz i pogledao. Dignula je jednu ruku i vrhom prsta pratila crtu između njegovih obrva. - Još uvijek se mrštiš. - Još uvijek je neprestano namrgođen - dodao je Ralph. - Kvragu, prošle godine si nam doista nedostajao, Hugo. Flavian nije imao koga proglašavati ružnim. Jednom je pokušao sa mnom, ali uvjerio sam ga da taj eksperiment ne ponovi. - Na smrt me p-p-preplašio, Hugo - rekao je Flavian. - Da si barem bio ovdje da se sakrijem iza tebe. Umjesto toga sakrio sam se iza Imogen. - Da ti odgovorim na prethodno pitanje, Hugo - rekao je vojvoda i lupio ga po ramenu. - Ti si posljednji došao i držao si nas u

~5~

Bračna ponuda

posvemašnjoj napetosti. Ben bi odmah sišao do kočije da te pozdravi, ali trebalo bi mu isuviše dugo da se spusti niz stube, a onda bi odmah morao i natrag. Vincent je ostao s njim u dnevnom salonu. Idemo gore do njih. Poslije toga možeš do svoje sobe. - Naručila sam nam čaj čim je Vincent čuo tvoju kočiju kako se približava - rekla je Imogen - ali pretpostavljam da ću jedino ja piti ono iz čajnika. To mi i treba kad se udružujem s hordom barbara. - Ne, doista, vruć čaj mi se čini kao ono što mi ovoga časa treba, Imogen. Nadam se da si za sutra i sljedećih nekoliko tjedana naručio bolje vrijeme, George. - Tek je ožujak - prosvjedovao je vojvoda dok su se penjali na gornji kat. - No, ako ti na tome ustraješ, morat će biti sunčano do kraja tvojega boravka. Neki ljudi samo izgledaju grubo, ali u suštini su nježne biljčice iz staklenika. Sir Benedict Harper bio je na nogama kad su ušli u sobu. Naslanjao se na svoj štap pa njegova težina ipak nije bila na nogama. Ali, do Huga je hodao. Toliko o stručnjacima koji su ga proglasili budalom kad nije pristao na amputaciju obiju zgnječenih nogu, jer je njegov ustrijeljeni konj pao na njega. Zakleo se da će opet hodati i na neki svoj način upravo je to i činio. - Hugo - rekao je - od pogleda na tebe čovjek mora ozdraviti. Jesi li se dvostruko povećao ili je to efekt tvojega teškog kaputa? - Od pogleda na njega čovjek gubi zdravlje - uzdahnuo je Flavian. - A našem Hugu nitko nije rekao da se kratke pelerine stavljaju preko teških kaputa kako bi pomogle onim slabo razvijenim u predjelu ramena. - Bene, vidim da si na nogama. Ti mora da si najtvrdoglaviji čovjek kojega sam ikad upoznao - rekao mu je Hugo dok ga je pažljivo primao u zagrljaj. - Vjerujem da si mi ti oštra konkurencija - odgovorio je Ben. Hugo se okrenu prema sedmom, najmlađem članu Kluba preživjelih. Stajao je pokraj prozora, neurednih svijetlih kovrča kao uvijek, lica otvorena, dobrodušna gotovo kao u anđela. Smiješio se. - Vince - povikao je Hugo dok je hodao preko sobe. Vincent Hunt, lord Darleigh, pogledao ga je izravno u lice očima točno onako velikim i plavim kakvih se Hugo sjećao - očima koja slamaju ženska srca, kako ih je Flavian jednom opisao da izmami njegov osmijeh. Huga je uvijek pomalo uznemiravao njegov savršeno usmjeren pogled. Naime, Vincent je slijep. - Hugo, divno je ponovno čuti tvoj glas - rekao je Vincent u prijateljevu zagrljaju. - I znati da si ove godine opet s nama. Da si bio

~6~

Mary Balogh

ovdje prošle godine, ne bi ostalima dopustio da se izruguju s mojom vještinom sviranja violine, zar ne? Osim Imogen, naravno, ona mi se nije rugala. Iza njega svi su zastenjali. - Naučio si svirati violinu? - upitao je Hugo. - Jesam. I ti ne bi dopustio to sprdanje - odgovorio je Vincent s osmijehom. - Kažu mi da izgledaš kao golemi, snažni ratnik, Hugo, ali ako je tako, onda si prava varalica; ja ispod ogrubjeloga glasa uvijek nazirem nježnost. Ti ćeš me slušati ove godine i nećeš mi se smijati. - Vjerojatno će zaplakati, Vince - ubacio se Ralph. - Znala se dogoditi i takva reakcija slušatelja - rekao je Vince i nasmijao se. Hugo je skinuo kaput i prebacio ga preko naslona jednog stolca prije negoli je sjeo s ostalima. Svi su pili čaj, bez obzira na vojvodinu ponudu nečega jačeg. - Bilo nam je jako žao što nisi došao prošle godine, Hugo - rekao mu je George nakon što su kratko porazgovarali. - Posebno zbog razloga tvojeg odsustva. - Bio sam se već spremio i trebao krenuti kad je do mene stigao glas o očevu srčanom udaru. Baš zato, bio sam spakiran i mogao sam odmah krenuti. Tako sam i stigao do njega prije nego što je umro. Čak sam uspio i razgovarati s njim. Trebao sam otići k njemu i ranije. Za naše gotovo posvemašnje udaljavanje zapravo i nije bilo razloga, iako sam mu gotovo slomio srce kad sam onomad bio zatražio da mi kupi čin u vojsci i omogući odlazak u rat, a cijeli život jedino je od mene očekivao da ću ga naslijediti u obiteljskom poslu. Znate, volio me do kraja. Vjerojatno ću uvijek biti zahvalan nebesima što sam stigao na vrijeme i rekao mu da i ja njega volim, iako bi to nekome moglo zvučati kao prazne riječi koje ništa ne znače. Imogen, koja je sjedila do njega na dvosjedu, potapšala ga je po ruci. - Sve je on to razumio. Ljudi doista razumiju govor srca, znaš, čak i kad ga glava ne prihvaća u cijelosti. Svi su je na trenutak pogledali bez riječi, čak i Vincent. - Ostavio je pravo malo bogatstvo Fioni, mojoj pomajci - dodao je Hugo. - I veliki miraz Constance, mojoj polusestri. Ali najveći dio svoga golemog posla i trgovačkog carstva ostavio je meni. Ja sam vam nepristojno bogat. Namrštio se. Bogatstvo mu se katkada činilo kao kamen oko vrata. No, obveze što ih je nosio sa sobom bile su još gore. - Jadni, jadni naš Hugo - rekao je Flavian izvadivši laneni rupčić iz džepa i obrisavši oči. - Moje srce krvari zbog tebe.

~7~

Bračna ponuda

- Očekivao je da ću preuzeti poslovanje. Ne da je to izričito i zatražio. Ali jednostavno je očekivao da je to ono što i ja želim i lice mu je blistalo, iako je umirao, zbog sjajne budućnosti koju mi je omogućio. Spomenuo je da ću i ja to prepustiti svojemu sinu kad za to dođe vrijeme. Imogen je opet potapšala njegovu ruku i nalila mu još čaja. - Stvar je u tome da sam bio sretan u svom mirnom životu na ladanju. Bio sam dvije godine sretan u svojoj staroj kuriji, a posljednju godinu sretan sam na svom imanju Crosslands Park... iako sam njega, doduše, djelomično financirao svojim novostečenim bogatstvom. Pred samim sobom opravdavao sam odlaganje ulaska u posao, govorio sam si da je ovo godina žalovanja i da bi bilo neprilično uletjeti u akciju kao da sam oduvijek želio samo i isključivo njegovo bogatstvo. No, sutra je godišnjica njegove smrti. Nemam više opravdanja. - Mi smo ti uvijek govorili, Hugo, da život pustinjaka nije u tvojoj prirodi - rekao je Vincent. - Nešto preciznije - dodao je Ben - uspoređivali smo te s ugašenom petardom što samo čeka iskru koja će je zapaliti. Hugo uzdahne. - Meni se baš sviđa moj sadašnji način života. - Znači, činjenica da si zaradio titulu zbog čina nesvakidašnje odvažnosti ne znači ti baš ništa? Planiraš se vratiti svojim korijenima, srednjoj klasi, Hugo? - upita Ralph. Hugo se ponovno namršti. - Nikada ja njih nisam ni napustio. Nikada nisam želio pripadati višoj klasi. Još uvijek bih sve njih kolektivno prezirao da nije vas. Baš kao što ih je prezirao i moj otac. Kupovina Crosslandsa može vam se činiti pomalo pretencioznom, ali želio sam imati svoj komad zemlje na kojem mogu biti u miru. To je sve. - A ta zemlja uvijek će za tebe biti tamo - dodao je vojvoda. - Uvijek će to biti tiho utočište od pritiska posla koji te muči. - U ovom trenutku muči me zapravo to pitanje sina - priznao je Hugo. - Morao bi biti zakonit, zar ne? Morao bih imati ženu da bi mi ga ona mogla podariti. I sad me to očekuje kad odem odavde. Odlučio sam. Moram si naći ženu. Neka mi Bog pomogne. Oprosti, Imogen. Nemam ja ništa protiv žena. Jedino ne želim ni jednu trajno u svojem životu. Ili domu! - Znači, ne tražiš ljubav, romantiku, Hugo? - pitao je Flavian. - E, to ti je pametno, stari druže. Ljubav je pravi v-vrag i treba je izbjegavati kao kugu. Dama s kojom se Flavian zaručio prije negoli je otišao u rat prekinula je zaruke kad je shvatila da se neće moći nositi s ozljedama s kojima se

~8~

Mary Balogh

s Pirenejskog poluotoka vraća njezin dragi. Nisu prošla ni dva mjeseca, a već se udala za čovjeka kojeg je on nekada smatrao svojim najboljim prijateljem. - Imaš li koga na umu, Hugo? - upitao je vojvoda. - Zapravo nemam. Imam cijelu armiju teta i sestričina koje bi bile oduševljene da mi mogu prirediti pravu paradu mogućih izbora, samo da ih zamolim, bez obzira na to što sam ih sve ove godine stravično zapostavljao. No, osjećao bih se od prvog trenutka kao osoba koja je uzde prepustila drugom. Mrzio bih taj položaj. Zapravo sam se nadao da će netko od vas imati kakav savjet za mene. O tome kako ću krenuti u potragu za ženom, shvaćate. To ih je sve utišalo. - Pa to je zapravo krajnje jednostavno, Hugo - na kraju je progovorio Ralph. - Pristupiš prvoj ženi pristojna izgleda koju upoznaš, kažeš joj da si plemić i nepristojno bogat pa je pitaš bi li se udala za tebe. A onda staneš, odmakneš se i gledaš kako slama jezik da ti što jasnije i brže odgovori: Da! Ostali su se nasmijali. - Ti doista misliš da je to tako jednostavno? Kakvo olakšanje! Sutra ću se onda spustiti na žalo, ako mi to vrijeme dopusti, i čekati imalo pristojnije žene na koje ću se sručiti. Moj će problem biti riješen i prije nego što odem iz Penderrisa. - A ne, Hugo, ne žene - uskočio je Ben. - Nikako u pluralu. Onda bi se borile za tebe, a imale bi se i oko čega boriti, čak i bez tvojega bogatstva i titule. Spusti se do žala i pronađi jednu ženu. Mi ćemo ti olakšati pa ti se nećemo približavati cio dan. Što se mene tiče, to će biti lako jer baš i nemam noge koje bi me lako odnijele do mora. - A sad, kad je tvoja budućnost riješena na opće zadovoljstvo, Hugo rekao je vojvoda i skočio na noge - pustit ćemo te da odeš do svoje sobe i malo se osvježiš, presvučeš, a možda i odmoriš prije večere. No, o ovome moramo razgovarati malo ozbiljnije sljedećih nekoliko dana. Možda ćemo ti doista moći predložiti kakav praktičan put. U međuvremenu, dopusti mi da ti samo kažem koliko nam je drago što si ponovno s nama u Klubu preživjelih i što smo se ove godine ponovno svi okupili. Sanjao sam o ovom trenutku - rekao je vojvoda iskreno. Hugo uzme svoj teški kaput i izađe iz sobe s vojvodom, osjetivši ponovno onaj zavodljivi mir i užitak povratka u Penderris, u društvo tih šestero ljudi koji mu na ovom svijetu znače više od bilo koga drugog. Čak je i kiša koja je udarala u prozore samo pojačala taj osjećaj prisne ugode.

~9~

Bračna ponuda

Prvo poglavlje

Grayson, lady Muir, skupila je ramena i još se čvršće Gwendoline obavila svojom pelerinom. Bio je svjež, vjetrovit dan u ožujku, još hladniji jer je stajala u ribarskoj luci, ispod mjestašca u kojem je odsjela. Bila je oseka pa se velik broj ribarskih brodica prevalio na stranu na mokrom pijesku, očekujući dizanje mora koje će ih opet uspraviti. Trebala bi se vratiti u kuću. Vani je već više od sata i jednim dijelom svoje duše čezne za toplim kaminom i šalicom vrućega čaja iz koje se dimi. Nažalost, dom Vere Parkinson nije i njezin dom, samo kuća u kojoj bi trebala odsjesti mjesec dana. A Vera i ona netom su se posvađale - točnije, Vera se posvađala s njom i jako je uznemirila. Još nije spremna vratiti se. Radije će trpjeti vremenske nepogode. Na lijevu stranu ne može. Istureni, visoki rt to joj ne dopušta. Ali na desnu stranu unedogled se prostire dugo šljunčano žalo ispod ogromnih litica. Plima će se vratiti za nekoliko sati i tek će ga tada more prekriti. Gwen inače izbjegava šetnje neposredno uz more, iako i sama živi na obali, u udovičkoj kući posjeda Newbury u Dorsetshireu. Žala su za nju isuviše izložena i velika, hridi iznad njih zastrašujuće, more neobuzdano. Draži joj je omeđen, uređen svijet koji može kontrolirati, recimo pažljivo kultiviran park ili cvjetni vrt. No, danas još neko vrijeme mora ostati daleko od Vere, ali i od seoskih puteva na kojima bi mogla sresti koju Verinu susjedu i osjećati da mora vedro čavrljati. Mora biti sama, a šljunčano žalo je pusto dokle god joj pogled seže, sve do mjesta na kojem zavija prema kopnu. Spustila se do njega. Nakon kratkog vremena shvatila je zašto na žalu nema šetača. Iako su obluci uglavnom vrlo stari i glatki od tisuća plima koje su ih oblikovale, među njima je bilo i novijeg, grubog, neoblikovanog kamenja. Nije joj lako preko njega hodati, a ne bi joj bilo puno lakše ni da su joj obje noge zdrave. A njezina desna noga nije nikad dobro zarasla nakon loma prije osam godina, kad je izbačena iz sedla svojega konja. Ona se navikla i po ravnom malo šepati.

~10~

Mary Balogh

Ipak, nije se okrenula i vratila natrag. Tvrdoglavo se vukla naprijed, pomno odmjeravajući gdje će stati. Uostalom, nikamo joj se ne žuri. Ovo je doista bio stravičan dan u dva stravična tjedna koja je tu provela. Došla je u posjet koji je trebao trajati mjesec dana, posve impulzivno, kad joj je Vera poslala pismo u kojem ju je s tugom obavijestila da je prije nekoliko mjeseci preminuo njezin muž, koji je godinama bolovao. Vera joj se u pismu i požalila da se nitko od njezine obitelji i one gospodina Parkinsona nije nimalo obazirao na njezinu jezivu tugu i umor nakon toliko godina njege bolesnoga muža. On joj silno nedostaje. Bi li Gwen pristala doći? Postale su neka vrsta prijateljica onih nekoliko kratkih mjeseci kad su obje tek počele izlaziti u londonsko društvo. Razmijenile su i rijetka pisma u vrijeme kad se Vera udala za gospodina Parkinsona, mlađega brata sir Rogera Parkinsona, a Gwen za vikonta Muira. Vera joj je napisala dugo pismo sućuti nakon Vernonove smrti i pozvala Gwen da je posjeti i ostane kod nje i gospodina Parkinsona koliko god želi, jer Veru ionako svi zanemaruju, uključujući i samoga gospodina Parkinsona, pa bi joj njezino društvo i te kako dobro došlo. Gwen je tada odbila poziv, ali prihvatila je Verine molbe u ovoj prilici, bez obzira na nekoliko zlih slutnji. Dobro je znala kako izgledaju tuga, umor i usamljenost onoga tko je izgubio životnog partnera. Zažalila je zbog te svoje odluke gotovo od prvog dana. Vera je, kao što su i pokazala njezina pisma, zapravo cendravica, jedna od onih žena koje se neprestano žale na svoju sudbinu. Gwen je nastojala uzeti u obzir njezinu golemu tugu i koliko se namučila njegujući bolesnog muža nekoliko godina, ali uskoro je zaključila da su godine koje su prošle od njihova ulaska u londonsko društvo pretvorile Veru u ogorčenu ženu uz koju ne želi biti. Gotovo svi susjedi izbjegavali su je kad god je to bilo moguće. Njezino jedino društvo bila je skupina žena slična stava i karaktera. Dok bi sjedila i slušala njihove razgovore, Gwen se osjećala kao da pada u crnu jamu u kojoj će ostati bez zraka. One su lišene sposobnosti da primijete bilo što dobro oko sebe i jedino vide ono loše u svojim životima i svijetu oko njih. A upravo tako i ona sad o njima razmišlja, shvatila je naglo i u sebi odmahnula glavom. Negativnost može biti jako zarazna. Čak i prije današnjeg jutra razmišljala je koliko bi bilo bolje da se nije obvezala na tako dugi boravak. Dva tjedna bila bi više nego dovoljna sad bi se već vraćala kući. No, dogovorila se na mjesec dana i mjesec dana mora tu i ostati. Ali ovog jutra njezin stoički pristup stavljen je na kušnju. Primila je majčino pismo. One žive skupa u udovičkoj kući na obiteljskom imanju. U pismu joj je majka prenijela nekoliko zabavnih anegdotica o Sylvie i Leu, starijoj djeci Nevillea i Lilly. Neville, grof od

~11~

Bračna ponuda

Kilbournea, Gwendolinin brat, živi u središnjem zdanju imanja, u opatiji Newbury. Gwen je taj dio pisma pročitala i Veri tijekom doručka, u želji da od nje tako izmami barem osmijeh, ako ne i zvonki smijeh. Umjesto toga našla se u poziciji da mora slušati zajedljivu tiradu o tome kako je njoj lako smijati se i omalovažavati Verine muke. Morala je slušati kako je njezin muž umro odavno, prije nekoliko godina, i ostavio joj dovoljno za pristojan život, majka i brat spremno su je primili natrag u krilo obitelji, na svoje imanje, a osim toga ona ionako nije tako osjetljiva i duboka. Njoj je lako, ona je u ovom trenutku tako gruba i okrutna jer se udala zbog novca, a ne iz ljubavi. Svi su znali tu tajnu i istinu o njoj onog proljeća kad su počele izlaziti u društvo, kao što su svi dobro znali da se ona, Vera, udala ispod svog nivoa jer su se ona i gospodin Parkinson beskrajno voljeli i ništa im drugo nije bilo važno. Gwen je ostala bez riječi i samo tiho gledala u svoju prijateljicu, nekoliko puta rupčićem prigušivši glasne jecaje. Nije se usudila otvoriti usta. Možda bi uzvratila nekom svojom tiradom i tako se spustila na nizak nivo Verina prkosa. Ne želi se dati uvući u nedostojne svađe. No, gotovo se tresla od bijesa. I bila je istinski pogođena. - Vera, idem u šetnju - rekla je napokon dignuvši se i odgurnuvši stolac. - Kad se vratim, možeš me obavijestiti želiš li da ostanem po dogovoru još dva tjedna ili bi ti više odgovaralo da se odmah vratim u Newbury, bez odlaganja. Morat će putovati javnim prijevozom ili poštanskom kočijom. Trebalo bi čekati barem pola tjedna da dođe Nevilleova kočija jednom kad mu napiše pismo da se mora vratiti prije nego što je bilo planirano. Vera je počela još glasnije i upornije plakati i moliti da ne bude tako okrutna, ali Gwen je ipak izašla. Bila bi savršeno sretna, pomislila je, da se nikad ne vrati u Verinu kuću. Bila je to stravična pogreška - samo tako doći u kuću na temelju kratkog i davnog prijateljstva, i to na cijeli mjesec. Na koncu je zaobišla rt koji je vidjela iz luke i otkrila da na tom mjestu žalo postaje šire i opet se prostire u beskraj, a kamenje i šljunak uskoro zamjenjuje pijesak po kojem joj je i te kako lakše hodati. No, ne bi smjela otići predaleko. Iako se plima nije još ni počela vraćati, ipak je mogla vidjeti da se more polako diže, a na nekim ravnim dijelovima mogla bi se pojaviti i prije nego što očekuje. Ona to dobro zna jer dovoljno dugo živi uz more. Osim toga, ne može se zauvijek skrivati od Vere, iako bi to najradije učinila. Uskoro se mora vratiti. U blizini je vidjela procjep među liticama. Čini se da se po njemu može popeti sa žala gore, do puta prema selu, ukoliko je čovjek spreman svladati jaku uzbrdicu po kamenju i šljunku, a potom nešto blaži uspon kroz gustu travu. Kad bi se tamo uspjela popeti, mogla bi se

~12~

Mary Balogh

vratiti u selo uz rub litice, a ne po oštrom šljunku po kojem je nemoguće hodati. Njezina slabija noga već ju je malo boljela, tek je sad to shvatila. Bilo je nesmotreno što je otišla tako daleko. Stala je na trenutak mirno zagledavši se prema horizontu i još uvijek udaljenoj pučini i plimi koja je polako dolazila. A onda ju je naglo i posve neočekivano preplavio val, ali ne morski, nego osjećaja usamljenosti, val toliko snažan da je ostala bez daha i želje da se protiv njega bori. Usamljenost? Nikada sebe nije smatrala usamljenom. Proživjela je buran brak, ali kad je rana Vernonove smrti napokon zacijelila, pronašla je mir i zadovoljstvo života u krugu svoje obitelji. Nikad nije osjetila potrebu da se ponovno uda, iako nije razvila ciničan stav prema braku. Njezin brat je sretno oženjen. Baš kao i Lauren, rođakinja koju je stekla udajom, iako ju je i prije toga smatrala sestrom jer su skupa odrastale u opatiji Newbury. No, Gwen se bila posve pomirila s mišlju da zauvijek ostane udovica, kći, sestra, sestra Nevilleovoj ženi Lilly, sestrična, teta. Imala je i brojne druge rođake i prijatelje. Posve joj je udobno u udovičkoj kući, neznatno udaljenoj od opatije u kojoj je uvijek dobrodošla. Često je posjećivala Lauren i njezina muža Kita u Hampshireu, a ponekad i ostale rođake. Običava provesti barem mjesec ili dva u Londonu tijekom sezone, da barem malo osjeti društveni život grada. Uvijek je svoj život smatrala blagoslovljenim. I otkuda se onda najednom pojavila tolika količina usamljenosti? I to takav snažan val da su joj klecala koljena i činilo se kao da je ostala bez daha. Zašto je osjetila gorčinu suza u grlu? Usamljenost? Nije ona usamljena, ona je samo neraspoložena jer je prisiljena biti s Verom. I duboko pogođena onim što je Vera rekla o njezinoj neosjetljivosti. Vjerojatno samo osjeća samosažaljenje, to je sve. Ali ona nikad to ne osjeća. Dobro, gotovo nikad. A kad to osjeti, uvijek nešto u vezi s tim poduzme. Život je isuviše kratak da bismo se žalili i grintali. Uvijek je toliko toga čemu se valja veseliti. Ali usamljenost. Koliko je dugo taj osjećaj vreba u potaji da se može krišom na nju obrušiti kad najmanje očekuje? Je li njezin život doista toliko prazan kako joj se čini u ovom trenutku iznenadnog zastrašujućeg uvida? Prazan kao ovo golemo, sumorno žalo? Ah, zato ona mrzi žala. Gwen je još jednom u sebi odrješito odmahnula glavom i pogledala prvo prema dijelu žala koji je prevalila, a potom po onom kraćem, do procjepa među liticama. Kamo da krene? Nekoliko je trenutaka

~13~

Bračna ponuda

oklijevala i odlučila se za uspon. Nije joj se učinio toliko strm da bi bio opasan, a kad se jednom uspne, zasigurno će lako naći brz put do mjesta. Kamenje na usponu nije bilo ništa manje grubo od onoga na plaži, dapače, bilo je opasnije jer se micalo i klizilo nadolje dok se ona pokušavala uspeti. Kad je bila na pola uspona, pomislila je kako bi bilo bolje da je ostala na žalu, ali sad bi silazak bio jednako tako opasan i nesiguran kao i uspon. Osim toga, već pred sobom vidi onaj travnati dio uspona. Nastavila je tvrdoglavo naprijed. A onda se dogodila katastrofa. Desnom nogom oslonila se na kamen koji je izgledao vrlo sigurno, ali je zapravo ležao na hrpi nestabilnog kamenja i noga joj je naglo izgubila oslonac. Pala je na koljeno i udarila se, a ruke je automatski raširila da se za nešto uhvati i zadrži na kosini. U trenutku je nakon pada osjetila isključivo olakšanje što se uspjela zadržati, a nije se otkotrljala sve do žala. Potom je osjetila oštru bol u gležnju. Oprezno se digla i oslonila na lijevu nogu pa pokušala spustiti i desnu pokraj nje. Ali osjetila je bol čim se pokušala na nju osloniti. Snažno je izdahnula i zajecala: "Jao meni." Pažljivo se osvrnula oko sebe vidjeti može li barem sjesti na kamenje okrenuta licem prema žalu. Uspon je s ove točke izgledao puno strmiji. Bože, kako je bila glupa što je uopće pomislila da se može popeti. Pridigla se, oslonila što čvršće na lijevu nogu, podigla koljeno i uhvatila desni gležanj u ruke. Pokušala je nježno rotirati gležanj u oba smjera i pri tome odmarala čelo na podignutom koljenu. To je samo blago iščašenje, sad će se zglob vratiti na mjesto, govorila je samoj sebi. Nema razloga za paniku. Ali, čak i prije nego što je spustila nogu, znala je da obmanjuje samu sebe. To je ozbiljno iščašenje. Možda i nešto gore. A žalo ispod nje, kao i obala iznad posve su pusti. Udahnula je duboko nekoliko puta da se smiri. Nema nikakva smisla prepustiti se i izgubiti samokontrolu. Uspjet će nekako. Naravno da hoće. Ionako nema drugog izbora, zar ne? Upravo u tom trenutku začuo se glas - muški glas - posve blizu. Nije čak bio ni povišen. - Po mojemu stručnom mišljenju, gležanj je ili opasno iščašen ili čak slomljen. U oba slučaja ne bi bilo mudro da se na njega oslonite, ni u najmanjoj mjeri. Gwen je naglo podigla glavu želeći vidjeti od koga potječe taj glas. S njezine desne strane ukazao se muškarac na strmoj litici. Spustio se do šljunka i krenuo prema njoj kao da nema nikakve opasnosti da se i on posklizne.

~14~

Mary Balogh

Bio je golem, div od čovjeka, širokih ramena i prsa, snažnih bedara. Njegov kaput s kratkom pelerinom još je više pridodavao dojmu krupna čovjeka. Izgleda čak i opasno u toj svojoj veličini. Nema ni šešir na glavi. Smeđa kosa podrezana mu je kratko, uz glavu. Crte lica su oštre i tvrde, oči tamne i mračne, usta tanka ravna crta, brada naglašena i čvrsta. Izraz njegova lica nije omekšavao dojam. Mrštio se, možda čak zlovoljno. Njegove ruke bez rukavica su ogromne. Gwen najednom preplavi osjećaj užasa, takvog da je gotovo na trenutak zaboravila bol. Ovo mora da je vojvoda od Stanbrooka. Mora da je nekako zašla na njegovu zemlju, iako ju je Vera upozorila da i njega i njegovo zemljište zaobilazi u širokom luku. Ako je vjerovati Veri, on je okrutno čudovište, nečovjek koji je svoju ženu gurnuo s litice prije puno godina i potom čak tvrdio da je skočila sama. Kakva bi to žena skočila u smrt pod takvim jezivim okolnostima, zapitala se Vera retorički. Pogotovo kad je vojvotkinja i ima na ovome svijetu sve što može poželjeti. "Žena koja je upravo izgubila sina jedinca, ustrijeljenog u Portugalu, pomislila je Gwen u sebi, ali ništa nije rekla, iako se to i dogodilo netom prije nego što je vojvotkinja tako skončala. No, Vera, skupa sa ženama iz susjedstva s kojima se družila, odabrala je vjerovati u nešto uzbudljiviju melodramu, bez obzira na to što nijedna od njih nikada nije našla ni najmanji dokaz kojim bi potkrijepila svoje sumnje. Ali Gwen, koja je bila sumnjičava kad je čula tu priču, više nije tako sigurna u svoju prosudbu. On izgleda kao čovjek koji bi istodobno mogao biti i okrutan i bezobziran. Čak i ubojica. A ona je nepozvana zašla na njegovo imanje. Njegovo posve pusto imanje. A sad je bespomoćna i ne može bježati.

Hugo se nakon doručka sam spustio do pješčanog žala ispod palače Penderris jer je kiša tijekom noći prestala. Rugali su mu se zbog toga. Flavian mu je rekao da bude pametan i svakako dovede kući svoju buduću mladenku da je oni mogu upoznati i vidjeti odobravaju li tu vezu. Svi su se šalili na njegov račun. Hugo je odbrusio Flavianu, rekavši mu kamo da ide i kako će tamo doći, ali nakon toga se smjesta ispričao Imogen na prostačkom vojničkom rječniku u njezinoj nazočnosti. Žalo mu je uvijek bilo najdraži dio imanja. Kad je tek došao ovamo, u ranim danima nakon fronte, more ga je umirivalo kad ništa drugo nije moglo. A i onda je češće ovamo dolazio sam nego u društvu. Bez obzira

~15~

Bračna ponuda

na bliskost i prijateljstvo koje se rodilo između sedmero članova Društva preživjelih dok su se ovdje oporavljali i napokon prizdravili, nikad nisu visjeli jedni na drugima. Upravo suprotno, sa svojim su se demonima morali susretati i boriti u osami, i još uvijek moraju. Osnovna prednost Penderrisa, ono što ih je sve ovamo najviše i privlačilo, upravo je taj nepregledni prostor imanja u kojem je svatko od njih našao svoje mjesto. On se oporavio od svojih ozljeda - do one mjere u kojoj se od toga uopće može oporaviti. Kad bi trebao nabrojiti sve što mu se u nesreći sretno posložilo, ne bi imao dovoljno prstiju. Preživio je rat i sva svoja iskustva. Promoviran je u čin majora, za čime je žudio, a i dobio je titulu za svoju posljednju akciju. Prošle je godine naslijedio ogroman imetak i uspješan, uhodan posao. Ima obitelj - stričeve i ujake, tete i rođake koji ga vole, iako se godinama ponašao kao da ne postoje. I najvažnije, tu je Constance, njegova devetnaestogodišnja polusestra koja ga obožava, iako je bila dijete kad je otišao u rat. Ima svoje ladanjsko zdanje na kojem je blagoslovljen mirom i svom privatnošću koju može poželjeti. Ima i svoje prijatelje iz Kluba preživjelih koji mu se često čine bližima od njegova vlastitog srca. U dobru je zdravlju, možda čak i savršenom. Popis bi se mogao i nastaviti. Ali, svaki put kad bi u glavi pregledavao popis svega onoga čime je blagoslovljen, osjećao se kao da u rukama drži mač s dvostrukom oštricom. Zašto je on imao sreće, a toliki su poginuli? I još više, je li njegova nemilosrdna ambicija, koja mu je donijela uspjeh i više nagrada nego što je ikad mogao očekivati, je li ona uzrok tim bezbrojnim smrtima? Poručnik Carstairs odgovorio bi da jest, bez razmišljanja. Na žalu, dok je šetao, nije susreo ženu pristojna izgleda, ali kad smo već kod toga, ni bilo koju drugu. Morat će nekolicinu izmisliti kako bi zabavio prijatelje kad se vrati, baš kao i priče povezane sa susretima s njima. Možda doda i pokoju sirenu kad već izmišlja. Ne žuri mu se natrag, iako je dan svjež, pogoršan oštrim vjetrom. Kad je došao do šljunčanog dijela žala i drevnog usjeka u litici preko kojeg se može doći do rta i parka Penderris iznad njega, Hugo se zaustavio na trenutak pogledati prema moru, dok je vjetar mrsio njegovu čekinjavu kratku kosu, a uši mu se ledile. Nije ponio šešir. Nema smisla, više bi jurio za njim po pijesku nego ga nosio na glavi. Počeo je razmišljati o svom ocu. To je bilo nemoguće izbjeći, pomislio je, ipak je danas godišnjica njegove smrti. Te su misli donijele i krivnju. Kao dječak obožavao je svojega oca i pratio ga u stopu, čak i na posao, pogotovo nakon što mu je umrla majka, kad mu je bilo sedam godina, od nekih ženskih neimenovanih

~16~

Mary Balogh

problema - prirodu njezine bolesti nitko mu nikad nije objasnio. Njegov otac opisivao ga je tada s puno emocija kao svojega malog pomagača, desnu ruku i budućeg nasljednika. Drugi su ga opisivali kao očevu sjenu. Ali onda se otac oženio po drugi put, a Hugo, kojemu je bilo trinaest godina, u onoj neugodnoj dobi adolescencije, osjetio se prevarenim, i to prevarenim do srži. Još je uvijek bio dovoljno nezreo pa je bio djetinje šokiran što je njegovu ocu uopće palo na pamet bi netko mogao zamijeniti majku, koja je bila središnja figura njihova života i sreće i time apsolutno nezamjenjiva. Postao je nemiran, buntovan i odlučan stvoriti vlastiti, neovisan život. Kad se sad vraća u to doba, vidi da ga otac nije ništa manje volio - ili na bilo koji način obeščastio uspomenu na majku - samo zato što je oženio lijepu zahtjevnu mladu ženu i uskoro dobio i obožavanu kćerkicu. Ali, dječaci u razvoju ne mogu uvijek racionalno promatrati svijet. Još jedan dokaz je i to što je i on sam od rođenja jednostavno obožavao malu Constance, iako je netko mogao očekivati da će je mrziti ili joj nešto zamjerati. To je bila samo jedna faza u njegovu životu, tipična za dječake njegove dobi, iz koje bi on uskoro izašao i nitko zbog toga ne bi bio ozlijeđen, da se nije dogodilo nešto što je naglo i zauvijek poremetilo ravnotežu u njihovoj obitelji. Ali, to nešto se dogodilo, harmonija je zauvijek bila poremećena, u dobi kad on još nije napunio ni osamnaest godina. Tada je naglo zaključio da mora postati vojnik. Ništa ga nije moglo odvratiti od te zamisli, čak ni argument da on nema narav za takav okrutan život. Dapače, taj ga je argument pretvorio samo u još tvrdoglavijeg vojnika, odlučnog da mora uspjeti. Njegov otac, razočaran i tužan, na koncu je ipak kupio čin za svog sina u pješačkoj pukovniji, kao što su činili mnogi ljudi srednje klase - samo su plemići titule dobivali izravno. No, to je trebalo biti posljednje što će mu otac kupiti. To mu je jasno dao do znanja: Hugo je nakon toga neovisan i samo svoj. Sva promaknuća i daljnje više činove morat će sam zaraditi, neće mu ih priskrbiti bogati otac. Hugov otac oduvijek je na neki način prezirao visoku klasu, aristokraciju za koju povlastice i besposlenost idu ruku pod ruku. Hugo se trudio i doista sam zaslužio svoje činove i promaknuća. Zapravo mu se svidjela neovisnost i oslanjanje na vlastite zasluge. Odabranoj karijeri pristupio je s puno odlučnosti, energije i entuzijazma, a unutarnja ambicija tjerala ga je naprijed. Vjerojatno bi došao do samog vrha da iza njegova najvećeg trijumfa nije uslijedilo najdublje poniženje, i to unutar mjesec dana, pa je na koncu završio tu, u Penderrisu.

~17~

Bračna ponuda

Kroz sve to otac ga je volio uporno i odano. No, Hugo mu je okrenuo leđa kao da je u najmanju ruku njegov otac kriv za sve njegove nevolje. Možda je to učinio iz srama ili iz puke nemogućnosti da se vrati kući? A kako mu je otac uzvratio za njegovu nebrigu? Gotovo sve što je zaradio ostavio je njemu, eto kako, iako je posve lako mogao sve ostaviti Constance ili Fioni. Povjerio je sinu da nastavi njegov posao i onda ga ostavi svome sinu kad za to dođe vrijeme. Pobrinuo se i da Constance ima sigurnu, vedru budućnost. Vjerojatno je znao da joj život neće tako izgledati ako brigu za nju u cijelosti povjeri njezinoj majci. Huga je proglasio njezinim skrbnikom. Već je godina dana kako žaluje, njegova isprika za nedjelovanje došla je do svoga kraja. Zaustavio se kad je stigao do pola uspona. Još se uvijek nije želio vratiti u kuću. Skrenuo je s procjepa u litici i našao se na sljedećoj hridi, koja je u sebi imala prirodno usječenu zaravan, gotovo spilju u stijeni, koju je odavno otkrio. Tu je bio zaštićen od većine vjetrova pa iako nije imao pogled na pješčani žal, vidio je dobro susjednu liticu i šljunčani dio žala. Pogled je bio pust, sumoran, ali skrivao je i neku svoju ljepotu. Galebovi su letjeli u visini njegovih očiju i jedan drugome kliktali svoje posebne vijesti. Tu će se malo odmoriti prije nego što se pridruži svojim prijateljima u kući. Skupio je nekoliko oblutaka i bacio jedan u velikom luku prema žalu. Vidio je kako je dotaknuo tlo i odskočio. Prstiju još uvijek obavijenih oko drugog oblutka, odjednom mu je tračak boje privukao pogled. Litica s druge strane šljunčanog procjepa strčala je prema moru. Plima do nje stiže prije nego do mjesta na kojem on sjedi. Tu isturenu hrid dade se zaobići i tako doći do sela udaljenog nešto više od kilometra, ali taj bi put mogao biti vrlo opasan za one koji nisu svjesni koliko brzo dolazi plima. Netko upravo hoda po tom dijelu šljunčane plaže - žena zaogrnuta crvenom pelerinom. Upravo se pojavila iza rta, ali još uvijek je dosta udaljena. Spustila je glavu na kojoj je šešir. Čini se da je posve usredotočena na svoje korake. Zastala je i gleda prema moru. Plima je još uvijek daleko i ne predstavlja neposrednu opasnost. Ali, ako je došla iz sela, krajnji je trenutak da se okrene i pođe natrag. Jedini preostali put natrag vodio bi je kroz procjep u litici, ali to bi značilo da će nepozvana zaći na imanje Penderris. Okrenula se prema strmoj šljunkovitoj litici i zastala kao da mu je pročitala misli. Na sreću, nije ga vidjela. On je u sjeni i uopće se ne miče. Ne želi da ga ona vidi. Želio ju je iz daljine, snagom volje, natjerati da se okrene i vrati putem kojim je došla.

~18~

Mary Balogh

Ali, nije se okrenula. Umjesto toga krenula je prema procjepu i mukotrpno se počela uspinjati uz kosinu, a ogrtač i šešir lamatali su oko nje. Činila se sitnom. Činila se mladom. No, bilo je nemoguće procijeniti koliko je doista mlada jer joj nije vidio lice. Iz istog razloga bilo mu je nemoguće odrediti je li privlačna, ružna ili tek nezanimljiva. Prijatelji će ga zadirkivati barem tjedan dana ako doznaju za ovo, pomislio je Hugo. Prizvao je u glavi čudan prizor: vidio je sebe kako skače sa svoje zaravni i namjerno grabi prema njoj po šljunku da joj kaže da ima titulu, enormno bogatstvo i pita bi li voljela udati se za njega. Iako to i nije baš posebno duhovit prizor, jedva je zatomio poriv da se naceri i tako se otkrije. Stajao je vrlo mirno i nadao se da će se ipak okrenuti i vratiti. Smetalo mu je što uljez na posjedu ugrožava njegovu osamu. Ne sjeća se da mu se to ikada prije dogodilo. Malo je ljudi koji ne pripadaju posjedu i koji se odluče ići tim putem. U ovom dijelu zemlje mnogi se boje vojvode od Stanbrooka. Glasine su se počele širiti krajem nakon vojvotkinjine smrti - nije ona sama skočila s litice, on ju je gurnuo. Takve glasine ne umiru lako, bez obzira na nedostatak bilo kakvog dokaza. Čak i oni koji ga se ne boje, nekako zaziru od njega. A njegovo suzdržano, formalno ophođenje s ljudima nije pomoglo da se sumnje rasprše. Možda je žena u crvenom strankinja u ovome kraju. Možda i ne zna da se penje ravno u lavlju jazbinu. Hugo se pitao zašto je sama u ovako pustom krajoliku. Nestabilno kamenje počelo joj se kotrljati ispod nogu dok se penjala. Nije to lagan uspon, kao što dobro zna iz vlastitoga iskustva. Upravo kad se činilo da će mirno proći pokraj njega i da će ostati nezamijećen, oslonila se desnim stopalom o nestabilan kamen i pokrenula odron, poskliznuvši se. Dočekala se nespretno na koljeno i oba dlana, dok joj je desna noga otklizala. Na trenutak je uhvatio djelić njezine gole noge, između polučizmica i ruba ogrtača. Začuo je bolan jecaj. Čekao je. Doista nije želio otkriti da je sve to vidio. Ali uskoro je postalo očito da je ozbiljno ozlijedila stopalo ili gležanj te da neće moći sama ustati i nastaviti svojim putem. Doista je mlada, to sad vidi. Sitna i vitka. Ispod ruba šešira svijetle kovrče lepršale su na vjetru. Još uvijek joj nije vidio lice. Bilo bi prostački surovo da ostane skriven. - Po mojemu stručnom mišljenju, gležanj je ili opasno iščašen ili čak slomljen. U oba slučaja ne bi bilo mudro da se na njega oslonite, ni u najmanjoj mjeri - rekao joj je.

~19~

Bračna ponuda

Naglo se trgnula kad joj se počeo približavati po šljunku. Oči su joj se raširile, činilo se u pravom strahu, a ne u olakšanju što je netko tu da joj pomogne. Bile su to krupne plave oči na licu iznimne ljepote, iako to nije lice mlade djevojke. Njezinu je dob procijenio bliže svojim godinama, dakle oko trideset tri. Bio je pomalo razdražen, ljutit. Mrzi kad ga se ljudi boje. A boje ga se često. Čak i neki muškarci. Žene posebno. Možda je morao pomisliti kako mu se zlovolja ne bi trebala vidjeti na licu ako želi steći nečije povjerenje, pogotovo u osami, napuštenom krajoliku poput ovog. Ali nije pomislio. Namrštio se i pogledao u nju svisoka.

~20~

Mary Balogh

Drugo poglavlje

, moj Bože, tko ste vi? Jeste li vi vojvoda od Stanbrooka?! - povikala Oje. Znači, doista je strankinja u ovom dijelu zemlje. - Trentham - odgovorio je. - Došli ste pješice čak iz sela? - Da. Mislila sam se vratiti preko rta, uz liticu. Obluci su puno veći i po njima je puno teže hodati nego što sam pretpostavljala. Ona je dama, u to nema sumnje. Odjeća joj je dobra kroja, očito skupocjena. Govori vrlo kulturno, s naglaskom obrazovane osobe. U njezinu ophođenju osjeća se nepogrešivo da je dobra podrijetla. To joj neće zamjeriti. - Bilo bi najbolje da pogledam vaš gležanj. - Ne, nikako - ustuknula je s užasom. - To je posve nepotrebno, zahvaljujem vam, gospodine Trenthame. Radi se o mojemu slabom gležnju, koji će se za koji trenutak oporaviti i krenut ću dalje svojim putem. Dame i njihovo dostojanstvo! I odbijanje da se suoče s neugodnom stvarnošću. - Ipak ću ga pogledati. - Čučnuo je ispred nje i ispružio jednu od svojih ručerdi. Pogledala je u nju, oslonila se na svoje dlanove i nije više protestirala. Njezin gležanj naslonio je na svoju ruku, a drugom ga opipao, vrlo pažljivo, da joj ne nanosi bol. Činilo mu se da nije slomljen, ali nije joj želio skinuti čizmicu kako bi ga pomnije pregledao. Čizma joj ipak nudi neku potporu ako je doista slomljen. No, gležanj joj je već počeo naticati. Nešto mu se zasigurno dogodilo. Ona danas neće moći otići do sela ili bilo gdje drugdje, čak i uz pomoć ruke na koju bi se oslonila. I što sad da on radi? Još je uvijek grizla usnicu kad ju je pogledao. Lice joj je postalo pepeljastosivo, ukočeno od boli - možda i neugode. Razotkrio joj je nogu gotovo do koljena. Tamo joj je čarapa razderana pa kroz rupu vidi da je ogrebla koljeno koje i pomalo krvari. Posegnuo je u džep kaputa, gdje je ujutro stavio čist laneni rupčić. Istresao ga je, tri puta presavio

~21~

Bračna ponuda

dijagonalno i njime omotao koljeno pa zavezao rubove u čvor. Potom je spustio njezin ogrtač i ustao. Visoko na jagodicama pojavile su joj se crvene mrlje. Zašto dovraga nije ostala na žalu, gdje joj je mjesto, pomislio je dok je gledao prema njoj uspravljen, s visine. Ili zašto se nije opreznije uspinjala? Jedna je stvar jasna, dakako. Ne može je samo tako ostaviti. - Morat ćete sa mnom u Penderris - rekao joj je nimalo kurtoazno. Liječnik vam mora što prije pogledati gležanj i očistiti i zamotati koljeno kako treba. Ja nisam liječnik. - Ne, nikako, ne u Penderris! Je li kuća uopće blizu? Nisam toga bila ni svjesna. Upozorili su me da Penderris zaobilazim u širokom luku. Poznajete li vojvodu od Stanbrooka? - Odsjeo sam kod njega kao njegov gost - rekao je šturo. - Gledajte, možemo sve to izvesti na teži način. Mogu vas uspraviti na noge, primiti oko struka i polako se, dok pokraj mene skakućete na jednoj nozi, nekako s vama dovući do kuće. Moram vas upozoriti da i nije baš blizu. Ili to možemo učiniti na najjednostavniji način, da vas jednostavno odnesem onamo. - Molim vas, ne! - povikala je ponovno, ovoga puta još odlučnije. Čak je i neprimjetno uzmaknula tijelom. - Teška sam tonu. Osim toga... - U to sumnjam, gospođo. Vjerujem da vas lako mogu odnijeti, nećete mi ispasti iz ruku i neću trajno ozlijediti leđa. Sagnuo se prema njoj, jednu ruku provukao ispod njezinih ramena, a drugu ispod koljena i uspravio se s njom u rukama. Brzo je izvukla jednu ruku iz ogrtača i obavila je oko njegova vrata. Uskoro je postalo jasno da je uplašena, gotovo u panici. On joj je, dakako, ponudio da bira, ali nije čekao njezin odgovor. Doduše, doista i nije imala izbora. Jedino bi glupava žena izabrala skakutati pokraj njega samo zato da sačuva nešto svojega ženskog ponosa. Krenuo je s njom uzbrdo najbolje što je mogao, imajući na umu mogućnost da šljunak ponovno počne klizati. - Činite li uvijek samo ono što želite, gospodine Trenthame, čak i kad naoko svojim žrtvama nudite mogućnost izbora? - upitala je bez daha, hladno, svisoka. Žrtvama? - Osim toga - nastavila je brzo i nije mu dala šansu odgovoriti - ne bih odabrala ni jednu od ponuđenih opcija. Radije bih se sama vratila kući, na svojim nogama. - To bi bilo uistinu glupavo - odgovorio je ne krijući prezir. - Gležanj vam se dao na zlo.

~22~

Mary Balogh

Lijepo je mirisala. Nije imala jedan od onih jakih parfema kojima se previše žena polijeva od glave do pete, jedan od onih koji napadaju grlo i nosne putove i uzrokuju kihanje i kašljanje. Vjerojatno je njezin miris jedan od onih vrlo skupih parfema. Nježno se drži uz nju, a ne napada i ostale. Haljina joj je svijetle boje gljive, vjerojatno načinjena od najfinije vune. Skupe vune. Posve sigurno nije siromašna dama. Samo nepažljiva i glupava. A zar služavke ili družbenice ne prate dame kamo god krenu? Gdje je njezina pratnja? Bio bi pošteđen ovog osobnog upletanja da je imala propisnu pratnju. - Taj gležanj mi uvijek zadaje neprilike. Već sam se navikla na to. Povremeno šepam iz navike. Pala sam s konja i slomila gležanj prije puno godina, ali nikad nije dobro zarastao. Morat ću vas zamoliti da me svakako spustite i ostavite da idem svojim putem. - Gadno je natečen. Ako ste došli iz sela, pred vama je najmanje kilometar i pol puta. Koliko bi vam trebalo, po vašoj procjeni, da to prevalite na jednoj nozi ili pužući? - Čini se - rekla je hladno i prezrivo - da je to moja briga, a ne vaša, gospodine Trenthame. Ali vi ste jedan od onih ljudi koji uvijek moraju biti u pravu, primjećujem, dok svi ostali moraju uvijek biti u krivu... barem po vašoj procjeni. Dobri Bože! Zar ona doista misli da on uživa glumeći sir Galahada? Još uvijek su bili na usponu, ali ostavili su šljunak iza sebe i sad su na tvrdoj zemlji s oštrom rijetkom travom. Naglo je stao, spustio je na tlo i odmakao se korak. Dlanove je prekrižio iza sebe i pogledao je netremice onim pogledom koji je zaustavljao vojnike na mjestu. Na koncu će se i zabaviti! - Hvala vam - rekla je hladno, ali imala je dovoljno ljupkosti u sebi da barem izgleda kao da se ispričava. - Hvala vam što ste mi pomogli u nevolji, gospodine. Lako ste to mogli izbjeći. Ja sam lady Muir. Ah, definitivno visoka dama. Vjerojatno očekuje da se nakloni, da joj jasno pokaže koliko je iznad njega. Napravila je samo jedan mali korak - i srušila se na tlo, posve nedostojanstveno. Gledao ju je odozgor i napućio usne. Taj gubitak dostojanstva neće joj se svidjeti. Dignula se na koljena, stavila dlanove na tlo i... počela se smijati. Bio je to izraz vedrine i veselja, iako je završio kratkim jecajem zbog boli. - Gospodine Trenthame, imate moje dopuštenje da mi otvoreno istresete u lice: Zar vam nisam rekao?

~23~

Bračna ponuda

- Zar vam nisam rekao? - brzo joj je odgovorio; dami treba uvijek ispuniti želje. - Zapravo, lord Trentham. Smiješno je od njega što ustraje na takvom detalju, ali doista ga iritira. Okrenula se i sjela na tlo. Vjerojatno je još uvijek vlažno od jučerašnje kiše, pomislio je. Ali, tako joj i treba. Pogledao ju je neumoljivo, stisnutih usta. Uzdahnula je dok je dizala glavu prema njemu. Opet je problijedjela. Mogao bi se kladiti da joj gležanj pulsira u paklenskoj boli, pojačanoj otkad se oslonila i na tu nogu. - Nedavno ste mi ponudili izbor - rekla je bez traga uobraženosti u glasu, ali ostalo je nešto od one zaigrane vedrine. - Budući da nisam tupava žena ili barem ne želim ispasti glupa, biram drugu mogućnost. Ako je ta opcija još uvijek otvorena. Bili biste potpuno u pravu da je sad povučete, ali bila bih vam neizmjerno zahvalna kad biste me odnijeli do Penderisa, lorde Trenthame, iako me duboko uznemirava to što ću se tako nametnuti vašem društvu. Možda biste bili dovoljno dobri da mi posudite kočiju kada dođemo onamo, tako da ne moram ni ući... Ponovno se sagnuo i digao je u naručje. Što se tiče lekcije iz poniznosti, ona je svoju dobila. Hodao je prema kući. Nije ni pokušao razgovarati. Može već zamisliti kakav će mu doček napraviti i koliko će ga zbog ovog "zlostavljati" za cijelog boravka u Penderrisu. - Vi ste bili ili ste još uvijek u vojsci, lorde Trenthame - rekla je prekinuvši tišinu nakon nekoliko minuta. - U pravu sam, zar ne? - Zašto ste to pomislili? - pitao je a da je nije ni pogledao. - Imate držanje časnika, jasan pogled i odlučan izraz lica osobe koja je navikla da je se sluša. Pogledao ju je na brzinu. Nije joj odgovorio. - Oh, ovo što slijedi bit će duboko ponižavajuće - rekla je nakon nekoliko minuta, kad su se počeli približavati kući. - Ali i to je bolje, rekao bih, nego ležati na uzvisini iznad žala, na vjetru i kiši, čekajući da se na vas obruše galebovi i iskopaju vam oči. Bez trunka milosti poželio joj je da je doista tamo ostala, iako bez ovog dijela s galebovima usmjerenim na njezine očne duplje. - Kad to tako kažete - rekla je - moram priznati da ste u pravu. - Ponekad doista jesam - uzvratio je. Gospode! Današnje šale vrtjele su se upravo oko toga da će otići do žala kako bi tamo pronašao pristojnu ženu koju može oženiti. I, evo ga sad, kao naručeno, dolazi s pravom damom u naručju. Usto, i prokleto lijepom.

~24~

Mary Balogh

Doduše, možda nije neudana. Nemoguće bi bilo da jest. Predstavila se kao lady Muir, što znači da negdje, možda u susjednom selu, postoji i lord Muir. To ga neće spasiti od njihova zadirkivanja, bez obzira na sve. Samo će ga pojačati. Optužit će ga da se preračunao kao pravi, najveći naivac. Trebat će mu jako puno vremena da se od svega toga opere. Gwen bi vjerojatno proživljavala najgori napad srama u životu da joj misli nisu zaokupljene bolnim gležnjem. No, i ovako osjeća veliku sramotu. Ne samo da je nosi u nepoznatu kuću u vlasništvu ozloglašena čovjeka koji je ne očekuje nego to čini taj krupni, zlovoljni neznanac koji se nimalo ne trudi prikriti koliko je prezire. Problem je u tome što mu to teško može zamjeriti. Ponijela se doista ružno. Napravila je od sebe idiota. Priljubljena uz te nevjerojatno snažne mišiće koje je uočila još dok joj se približavao po šljunku, shvatila je da je njegova muževnost doista uznemiruje. Kroz svu tu odjeću, svoju i njegovu, ipak osjeća toplinu njegova tijela. Osjetila je i miris njegove kolonjske vode ili miris sapuna za brijanje - gotovo neprimjetan, privlačan muški miris. Čuje ga i kako diše, iako se od tog velikog napora nije nimalo zadihao. Doista, čini se da je u njegovim rukama posve bez težine. Gležanj joj bolno pulsira. Više nema smisla pretvarati se da će samo odšetati do Vere, čim popusti prvi napadaj boli. O, Bože, on je doista zlovoljan. I šutljiv. Čak nije potvrdio ili zanijekao vojnu karijeru. A nije ponudio baš ništa u zamjenu za tu temu kako bi razgovor tekao. Doduše, možda štedi dah da bi je mogao lakše nositi. Zaboga, od ovoga će još jako dugo imati noćne more. Krenuo je ravno prema ulaznim vratima Penderris Halla, doista grandioznog zdanja. Dakako, posve je ignorirao njezinu zamolbu da je izravno odnese u spremište za kočije jer želi izbjeći ulazak u kuću. Samo se nada da vojvoda neće biti u blizini kad je bude unosio. Možda bi neki od njegovih dvorana mogao odmah naručiti kočiju koja će je odvesti k Veri. I najmanji dvosjed bio bi u redu. Lord Trentham uspeo se kratkim stubištem i okrenuo na stranu, tako da može laktom udariti po vratima. Otvorio ih je gotovo u istom trenutku ozbiljan čovjek u crnom, koji je izgledao poput svih ostalih batlera na svijetu. Pomaknuo se u stranu bez riječi i lord Trentham ju je unio u veliko predvorje popločano crno-bijelim kamenim pločama. - Imamo opet ranjenog vojnika, Lamberte - rekao je bez trunka humora u glasu. - Odnijet ću je gore u dnevni salon. - Ne, molim vas...

~25~

Bračna ponuda

- Trebam li poslati po doktora Jonesa, milorde? Prije nego što je lord Trentham stigao odgovoriti ili Gwen izreći još nekoliko molećivih riječi, na sceni se pojavio visok, vitak, nevjerojatno zgodan gospodin svijetle kose, podrugljivih zelenih očiju, jedne podignute obrve. Vojvoda od Stanbrooka, pomislila je Gwen potišteno. Nije mogla zamisliti prizor koji bi je više ponizio. - Hugo, dragi moj, kako ti je samo uspjelo? Ti si uistinu čudo! - rekao je gospodin blago razvlačeći riječi. - Damu si našao na žalu, doslovno je digao u naručje, oborio s nogu svojim šarmom, da ne kažem titulom i bogatstvom. Ovo je doista emocionalan prizor. Da sam umjetnik, odjurio bih po svoje p-platno i kistove, samo da uspijem zauvijek za potomstvo sačuvati ovaj nevjerojatni trenutak. Spustio je obrvu i na oko stavio monokl dok je govorio. Gwen ga je netremice gledala. Progovorila je sa svim zalihama hladnog dostojanstva koje je mogla prizvati. - Iščašila sam gležanj i lord Trentham bio je toliko uviđavan da me donio ovamo. Ne želim zloupotrebljavati vaše gostoprimstvo duže nego je potrebno, Vaša Milosti. Sve što tražim je da me nekako prevezete do sela, gdje sam odsjela. Vi ste vojvoda od Stanbrooka, pretpostavljam? Svijetli gospodin spustio je monokl i ponovno podigao obrvu. - Vi ste mi uzvisili, gospođo. Polaskan sam. Ja nažalost nisam Stanbrook. Siguran sam da će vam Lambert pozvati kočiju ako inzistirate, iako se čini da vas Hugo želi impresionirati svojom nesvakidašnjom snagom i odjuriti s vama na gornji kat, a da se i ne primijeti da se zadihao. - Dobro je da ti nisi ja, Flaviane - rekao je drugi, stariji gospodin koji im se približavao iz dubine predvorja. - Čini se da ne znaš ni osnove gostoljublja. Gospođo, potpuno se slažem i s Hugom i s mojim dobrim batlerom. Moramo vas prenijeti na kat da možete odmarati nogu naslonjenu na rukohvat sofe, dok čekamo liječnika da procijeni vaše stanje. Ja sam Stanbrook, usput budi rečeno, i posve sam vam na raspolaganju. Morate mi reći po koga mogu poslati da vam pruži utjehu. Možda po vašega supruga! Ovo postaje sve gore i gore. Da nasred predvorja postoji, ogromna crna jama, bila bi presretna kad bi je lord Trentham bacio u nju. Vojvoda doista izgleda onako kako ga je i prije zamišljala - visok, vitak, elegantan i zgodan, s cizeliranim crtama lica i kosom koja na sljepoočnicama postaje srebrna. Dvorskih je manira, ali njegove sive oči sušta su suprotnost - hladne i nepristupačne. Govori o gostoljublju, ali na takav način da se osjeća kao najgori uljez. - Ja sam udovica pokojnog vikonta Muira - rekla je Gwen vojvodi. Gošća sam kod gospođe Parkinson.

~26~

Mary Balogh

- Ah, da, gospođa koja je nedavno izgubila muža, sjećam se, dugo je bio bolestan... Hugo, kreni gore, nadam se da ću kasnije imati zadovoljstvo malo više s vama razgovarati, lady Muir, nakon što vam se pobrinemo za gležanj. Zvučalo je kao sve prije nego zadovoljstvo. Ili je prema njemu nepravedna, a on se samo brine zbog njezine boli. On joj nudi i gostoprimstvo i usluge liječnika. Ali kako iščašen gležanj može toliko boljeti? Ili je ipak slomljen? Lord Trentham okrenuo se prema širokom stubištu koje se elegantno uspinje u luku. Čula je vojvodu od Stanbrooka kako daje naredbe da se i liječnika i Veru obavijesti bez odlaganja. Gospodin s monoklom, onaj afektirana govora, s jedva primjetnim mucanjem, ponudio se to osobno obaviti. Dnevni salon je prazan. Nikoga unutra, hvala Bogu, barem sitna milost. Velika, soba sa svilenim, brokatnim tapetama boje crnog vina, s portretima u debelim pozlaćenim okvirima, a nasuprot vrata golemi mramorni kamin s raskošnim reljefom. Kazetirani strop ukrašen je mitološkim freskama, a friz ispod njega bogato je pozlaćen. Namještaj je istodobno i elegantan i raskošan. Dugački prozori gledaju na tratinu omeđenu živicom, ali iza nje pogled seže do litica i mora. Vatra veselo pucketa u ognjištu pa toplina sprječava da siv i sumoran dan prodre i u salon. Gwen je obuhvatila cijelu sobu jednim kratkim pogledom i ponovno osjetila poniženje što je ovamo ušla kao nepozvan i neželjen gost. Ali, u tom trenutku nije više bilo smisla još jednom protestirati i uzalud tražiti kočiju da je odveze k Veri. Lord Trentham spustio ju je na sofu presvučenu brokatom i dohvatio jastuk kako bi joj ga stavio pod nogu. - Oh, žao mi je - povikala je - moje čizme zaprljati sofu. To je posljednja kap! Ne može joj dopustiti da spusti noge na pod, a neće joj bogme ni dati da se nagne naprijed i sama odvezuje čizme. Ustrajao je na tome da on to obavi. Nije izrekao ni riječ koja je zvučala poput naredbe, ali njegove velike ruke nemoguće je odgurnuti ili uvjeriti njegove gluhe uši. Da, on je za nju učinio puno, nevoljko je priznala sebi, ali mora li sve vrijeme biti tako neljubazan? Brzo je razvezao uzice čizme na njezinoj lijevoj nozi i za sekundu je skinuo i položio na pod. S drugom nogom bio je puno sporiji. Gwen je razvezala mašnu svojega šešira, skinula ga s glave i bacila s druge strane sofe kako bi mogla položiti glavu na tapecirani rukohvat. Zatvorila je oči pa ih još čvršće stegnula i jače zabacila glavu u novom valu agonije. Njegove su ruke iznenađujuće nježne, ali nije lako skinuti

~27~

Bračna ponuda

čizmu s natečene noge, a jednom kad ju je doista skinuo, ništa više nije čvrsto držalo stopalo i sprječavalo naticanje. Podigao je njezinu nogu i položio je na jastuk. Eto, bol ponekad otupi razum, pomislila je trenutak kasnije, kad je ruku stavio ispod njezine suknje skinuti zavoj koji joj je sam napravio, a potom i spustiti čarapu da je može polako svući sa stopala. Topli prsti opipavali su oteklinu. - Rekao bih da nije ništa slomljeno, ali ne mogu biti siguran. Nogu morate držati ovako dok ne dođe doktor. Rana na koljenu je površinska i proći će za nekoliko dana. Otvorila je oči, neugodno svjesna svojega nagog stopala i dobrog dijela noge podignute na jastuk. Lord Trentham stajao je uspravno, ruku prekriženih iza leđa, malo razmaknutih nogu u čizmama - vojnik u stavu otpusta. Njegove tamne oči gledale su izravno u njezine, a usne su mu bile čvrsto stisnute. Nije mu drago što sam ovdje, pomislila je. Pa dala sam sve od sebe da ne budem. Mrsko joj je da nekome bude mrska. - Većina žena ne može podnijeti bol. Vi možete - rekao je kratko. Vrijeđa njezin spol, a njoj osobno daje kompliment. Očekuje li da mu se zahvalno, glupavo nasmiješi? - Zaboravljate, lorde Trenthame, da žene rađaju djecu. Općenito se smatra da je bol rađanja najsnažnija moguća bol. - Imate li djece? - Ne. - Ponovno je zatvorila oči i bez jasna razloga nastavila, i to o temi o kojoj ni s najbližima i najdražima ne razgovara često. - Izgubila sam jedino dijete koje sam nosila. To se dogodilo nakon što me zbacio konj, kad sam slomila nogu. - A zašto ste uopće jahali dok ste bili trudni? To je dobro pitanje, čak i kad je istodobno drsko. - Preskakivala sam živicu - odgovorila je - uključujući dio koji ni Vernon, moj suprug, nikad prije nije preskočio. Njegov ju je konj zaobišao, moj nije i tako me zbacio. Kratka tišina. Zašto mu je, zaboga, sve to ispričala kad je o tome ništa nije pitao? - Je li vaš suprug znao da ste u blagoslovljenom stanju? Posve nedopustivo pitanje koje zadire u privatnost. Ali, ona je započela. - Naravno. Već sam bila gotovo u šestom mjesecu. Sad će, eto, pomisliti najrazličitije nelaskave stvari o Vernonu, a ništa neće razumjeti. Nije u redu što mu je toliko toga već rekla, zasigurno neće tome još i dodati iscrpna objašnjenja. Otkad ga je prvi puta

~28~

Mary Balogh

pogledala i ustuknula u strahu, ne čini ništa drugo, samo se pokazuje u lošem svjetlu. Da, doslovno je ustuknula od straha. - To ste dijete željeli? - pitao je najednom. Razrogačila je oči i zabljesnula pogledom. Bez riječi. Kakvo je to pitanje? Gledao ju je oštro. Optužujuće. Osuđujuće. Ali, što je očekivala? Predstavila je i Vernona i sebe kao nevjerojatno neodgovorne i nerazborite ljude. Vrijeme je da promijeni temu. - Je li i onaj gospodin svijetle kose gost u Penderrisu? Jesam li se nametnula kao nepozvani gost usred velike ladanjske zabave? - On je vikont Ponsonby. Ovdje je šestero gostiju, uz Stanbrooka. Svake se godine sastajemo na nekoliko tjedana. Stanbrook nam je otvorio vrata svojega doma nakon Napoleonskih ratova. Ovdje smo se oporavljali od najrazličitijih rana. Gwen ga je pogledala. Nema nikakvog vanjskog znaka ozljede koja bi zahtijevala tako dug oporavak lorda Trenthama. Ali, bila je u pravu u vezi s njim. On je doista vojnik. - Bili ste svi, ili ste još uvijek... časnici? - Bili smo. Nas petorica u nedavnim ratovima, Stanbrook u onima prije njih. Njegov sin borio se i poginuo u Napoleonskim ratovima. Ah, da. Neposredno prije nego što je vojvotkinja skočila u smrt s litice. - A sedma osoba - pitala je. - Žena. Udova časnika u izvidnici kojeg su mučili do smrti kad su ga uhvatili. Bila je nazočna kad su ga na koncu ubili. - Oh - uzdahnula je Gwen s grimasom. Sad se osjećala još gore. Ovo je puno teže od njezine nelagode što se nametnula nepoznatim ljudima za trajanja njihove privatne zabave. A njezin iščašeni gležanj čini se krajnje trivijalnim u usporedbi s onim što su morali podnijeti vojvoda i njegovi gosti. Lord Trentham podigao je šal s obližnjega stolca i prišao pokriti njezinu ozlijeđenu nogu. U tom su se trenutku vrata sobe otvorila i u nju je ušla žena s poslužavnikom za čaj u rukama. Vidjelo se da je dama, a ne služavka. Visoka je i iznimno ravna držanja. Pepeljastoplava kosa skupljena je u čvrstu punđu, a jednostavnost, čak strogost te frizure naglašava savršenu strukturu njezina ovalnog lica s divno oblikovanim jagodicama, ravnim nosom i zeleno-plavim očima obrubljenim trepavicama nešto tamnije nijanse od kose. Usta su joj široka i plemenita. Lijepa je, iako joj lice izgleda kao isklesano od mramora. Čini se ne samo da se nikad ne smije nego da se to lice i ne bi

~29~

Bračna ponuda

moglo smijati čak ni da ona to želi. Oči su joj velike i vrlo mirne, gotovo neprirodno mirne. Prišla je sofi i poslužavnik bi spustila na stolić pokraj Gwen da joj ga lord Trentham nije uzeo iz ruku. - Ja ću se pobrinuti za to, Imogen. - George je pretpostavio da držite nepriličnim ostati nasamo u sobi s gospodinom kojeg i ne poznajete, lady Muir - rekla je. - Unatoč tomu što vas je taj gospodin spasio i nosio do kuće. Odredili su da ću ja biti vaša pratnja. Glas joj je bio suzdržan prije nego hladan. - Ovo je Imogen, lady Barely - rekao je lord Trentham - dama kojoj se nikad nije učinilo nepriličnim da odsjedne u kući sa šestero muškaraca sama, bez pratnje. - Svoj život povjerila bih svakome od tih šest muškaraca ili svima njima u kombinaciji - rekla je lady Barclay i nagnula glavu uglađeno prema Gwen. - Štoviše, ja sam to i učinila. Izgleda kao da vam je neugodno. Ne mora vam biti. Kako ste ozlijedili gležanj? Nalila je čaj u tri šalice dok je Gwen prepričavala što se dogodilo. Ovo je, dakle, dama koja je bila uz svojega muža kad su ga ubili njegovi mučitelji. Gwen začudo ima i sama uvid, barem djelić, u ono što ona otada vjerojatno osjeća svaku minutu svakoga dana. Mora da samu sebe neprestano preispituje je li mogla napraviti išta što bi spriječilo takvu nesreću. Baš kao što se Gwen neprestano pita u vezi s Vernonovom smrću. - Osjećam se jako glupo - zaključila je na kraju. - Naravno da se osjećate - rekla je lady Barclay. - No, i sami znate da se isto to moglo dogoditi bilo kome od nas. Mi se stalno spuštamo i uspinjemo sa žala, a taj je uspon doista opasan, čak i kad vam se ne kliže kamenje. Gwen je bacila pogled na lorda Trenthama koji je u tišini pio čaj, a svoje tamne oči usmjerio na nju. On je atraktivan muškarac, pomislila je, toliko iznenadivši samu sebe da su joj se srsi spustili niz kralješnicu. Ne bi trebao biti. Isuviše je krupan da bi bio elegantno graciozan i uljuđen. Kosa mu je isuviše kratka pa nimalo ne ublažava oštre crte njegova lica i čvrstu bradu. Usta su mu isuviše ravna, neumoljivo stisnuta da bi bila senzualna. Ima isuviše tamne oči, toliko prodorne da se u njima ni jedna žena ne bi htjela izgubiti. Ništa kod njega ne sugerira šarm, duhovitost ili toplinu karaktera. Pa ipak... Ipak ima auru gotovo neodoljive tjelesnosti. Ili muževnosti.

~30~

Mary Balogh

Bilo bi sigurno sjajno, iznimno iskustvo otići s njim u krevet, pomislila je. Ta ju je nagla misao uzdrmala do srži njezina bića. U ovih sedam godina od Vernonove smrti bježala je od svake pa i najsitnije primisli o udvaranju ili još jednom braku. A nikad u životu nije razmišljala o muškarcu na bilo koji drugi način osim u tim kategorijama. Je li ta neočekivana i suluda privlačnost koju je osjetila na neki način povezana s isto tako neočekivanim usamljenošću koja ju je naglo preplavila na plaži neposredno prije nego što ga je srela? Razgovarala je pristojno s lady Barclay dok su joj se takve neobične misli rojile u glavi. Doista joj je bilo teško usredotočiti se samo na riječi koje izgovara uz takve privatne misli. Bol se, kao što se dobro sjeća iz vremena kad je slomila nogu, nikad ne ograniči samo na ozlijeđeno mjesto, nego pulsira cijelim tijelom sve dok više ne znaš što bi poduzeo. Lord Trentham digao se na noge čim je popila svoju šalicu čaja, uzeo laneni ubrus i otišao do ormara s likerima u kristalnim bocama, gdje mora da je našao vrč hladne vode. Vratio se s vlažnim ubrusom iz kojeg je dobro iscijedio višak vode i potom ga stavio Gwen na čelo, gdje ga je pridržavao jednom rukom. Naslonila je ponovno glavu na jastuk i zatvorila oči. Hladan oblog, čak i pritisak njegova dlana, činio joj je dobro. Gdje je onaj bezosjećajni prostak kakvim ga je bila procijenila? - Nadala sam se da ću je moći zabaviti pričom da zaboravi na nogu rekla je lady Barclay. - Jadnica, blijeda je kao duh. Ipak, ni jednom se nije požalila ili zastenjala. Stekla je moje uvažavanje. - Jones doista nije požurio - rekao je lord Trentham. - Doći će čim bude mogao - uzvratila je lady Barclay. - Uvijek je tako, Hugo. A na cijelom svijetu nema boljeg liječnika od njega. - Lady Muir već je jednom ozlijedila tu nogu. Siguran sam da boli kao tisuću vragova. Razgovaraju o njoj kao da nije s njima i ne može sama reći što osjeća, pomislila je Gwen. Ali, u tom trenutku nije ju bilo briga. Pokušavala je što više zaboraviti na nesnosnu bol. U njihovim glasovima osjeća se toplina, pomislila je. Kao da su jedno drugome vrlo dragi. Gotovo kao da se iskreno brinu za nju. Bez obzira na to, poželjela je da liječnik dođe što prije kako bi opet zamolila vojvodu Stanbrooka da joj posudi kočiju i odveze je do Vere. Bože, kako ne podnosi taj osjećaj da ju je netko zadužio!

~31~

Bračna ponuda

Treće poglavlje

se Flavian vratio s liječnikom, doveo je i gospođu Parkinson, Kad koja je prva ujurila u dnevni salon. Duboko se naklonila Imogen i

Hugu i uvjerila ih da je Njegova Milost sušta ljubaznost, da su oni sušta ljubaznost, da će biti zahvalna lordu Ponsonbyju do kraja života jer ju je obavijestio o nesreći njezine prijateljice i ustrajao na tome da je doveze u kočiji Njegove Milosti, iako bi ona rado pješice prešla i deset puta veću udaljenost da je to bilo potrebno. - Pješačila bih i osam kilometara, ne, čak i četrnaest, zbog moje drage lady Muir - uvjeravala ih je - čak i ako je bilo nerazumno ušetati na posjed Njegove Milosti kad sam je posebno upozorila da bude pažljiva i ne povrijedi toga uzvišenoga gospodina našega kraljevstva. Njegova Milost potpuno joj je opravdano mogla uskratiti mogućnost da bude u Penderrisu, iako bih rekla da je bio nesklon tomu kad je čuo da je ona lady Muir. Vjerojatno upravo toj činjenici mogu zahvaliti što sam dobila poziv da se dovezem u kočiji, jer mi tu vrstu pažnje nikad prije nije ponudio, znate, bez obzira na činjenicu što je gospodin Parkinson bio mlađi brat sir Rogera Parkinsona i četvrti u nizu da naslijedi titulu, nakon brata i njegova tri sina. Tek kad je održala ovaj govor, pogledavajući prvo Huga pa potom Imogen, dama je osjetila potrebu okrenuti se prema svojoj prijateljici, ruku sklopljenih i prislonjenih na prsa. Hugo i Imogen značajno su se pogledali: taj pogled govorio je tisuću riječi. Flavian je ušao u salon i stao bez riječi uz sama vrata, otvoreno pokazujući koliko mu je dosadno. - Gwen! - povikala je gospođa Parkinson. - Oh, jadnice moja, draga moja Gwen, što si to učinila? Bila sam izvan sebe od brige kad se nisi vratila iz šetnje za sat vremena. Bojala sam se najgorega i gorko si zamjerala što sam se ujutro osjećala toliko potištenom da te nisam mogla pratiti. Što bih ja učinila da ti se dogodila kakva nesreća? Što bih rekla grofu od Kilbournea, tvojemu dragom bratu? Bilo je to toliko zločesto, doista zločesto od tebe što si mi priredila takve trenutke panike. A sve sam to osjetila, zacijelo, jer te toliko volim. - Vera, iščašila sam gležanj, to je sve - objasnila je lady Muir. - Na nesreću, u ovom trenutku za mene je posve nemoguće da stanem na

~32~

Mary Balogh

nogu. No, nadam se da neću morati još dugo zlorabiti vojvodino gostoprimstvo. Vjerujem da će biti tako ljubazan pa dopustiti da se poslužimo njegovom kočijom i skupa vratimo u selo kad me doktor pregleda i zavije nogu. Gospođa Parkinson pogledala je svoju prijateljicu s izrazom otvorenog užasa i gotovo kriknula dok je ruke još čvršće pribila uz prsa. - Ne smiješ ni u snu pomisliti da bi se micala. Oh, jadna moja Gwen, nanijet ćeš svojoj nozi nepopravljivu štetu ako samo pokušaš nešto tako nerazumno. Nažalost, već ionako šepaš od svoje prošle nesreće i sigurna sam da je baš to odbilo svu ostalu gospodu nakon smrti lorda Muira. Ne smiješ nipošto riskirati da doista postaneš hroma za cijeli život. Sigurna sam da će me Njegova Visost podržati i inzistirati da ostaneš ovdje dok ti gležanj ne zacijeli do kraja. Ne smiješ ni pomisliti da ću te ja zanemariti. Svakodnevno ću hodati ovamo da ti pravim društvo. Pa zar mi nisi najdraža prijateljica na svijetu! Sigurna sam da će te i ovaj gospodin i ova gospođa, baš kao i vikont Ponsonby, nagovarati da ostaneš. Osmjehnula se uljuđeno prvo Imogen, a potom i Hugu pa ih je Flavian morao predstaviti. Ali, zvučao je kao da mu je još dosadnije nego inače. Gospođa Parkinson vjerojatno je iste dobi kao lady Muir, zaključio je Hugo, iako joj vrijeme nije bilo na isti način blagonaklono. Lady Muir još uvijek je lijepa, iako je prešla tridesetu, a svaki razlog zbog kojeg je netko nekad mogao pomisliti da je gospođa Parkinson ljupka odavno je netragom nestao. Osim toga, ona se preko mjere nezgodno popunila, upravo oko brade, grudi, trbuha i bokova. Njezina smeđa kosa izgubila je sav sjaj koji je nekada možda imala. Lady Muir otvorila je usta nešto kazati. Očito je pogođena idejom da bi trebala ostati u Penderrisu. No, njezinu namjeru da to i kaže prekinuo je George, koji je u sobu pustio doktora Jonesa, liječnika kojeg je nagovorio da se ovamo preseli iz Londona kad je svoj dom otvorio šestorici preživjelih, a i drugima koji su tu ostali na kraćem oporavku. Doktor je ostao zauvijek, liječeći i siromašne koji mu za to nisu mogli platiti i bogate koji su mogli. - Doktor Jones je stigao, lady Muir - rekao je George. - On je najbolji liječnik, molim vas, vjerujte mi. Možete se potpuno mirno prepustiti njegovoj brizi. Imogen, hoćeš li biti tako dobra pa ostati s lady Muir? Mi ostali povući ćemo se u knjižnicu. Gospođo Parkinson, mogu li vam tamo ponuditi čaj i kolače? Lijepo je od vas što ste došli s Flavianom i liječnikom u tako kratkom roku. - Ja bih trebala ostati s lady Muir - rekla je gospođa Parkinson, ali istodobno je dopustila da je usmjere prema vratima. - Međutim, moji

~33~

Bračna ponuda

živci silno su trpjeli dok sam tako dugo njegovala svojega jadnog dragog muža, Vaša Milosti. Doktor Jones će vam potvrditi da sam ih otada gotovo posve istrošila. Doista ne znam kako bih dragoj lady Muir mogla u svojemu domu priskrbiti njegu i brigu koja joj je sada nužna, iako s nestrpljenjem iščekujem, to vam je sigurno jasno, trenutak kad ćemo je prebaciti odavde k meni. Osjećam se odgovornom za ono što se dogodilo. Da sam bila uz nju, a sigurno bih bila da se ujutro nisam probudila potištena i sva nikakva, držala bih je na sigurnoj udaljenosti od Penderrisa. Krajnje sam uzrujana jer je nepozvana zašla na vaš posjed, iako pretpostavljam da je s njezine strane to bilo prije neoprezno nego namjerno. George je za sobom zatvorio vrata salona i krenuo na donji kat držeći uljuđeno ruku gospođe Parkinson. Hugo i Flavian su ih pratili. - Bit će mi zadovoljstvo zadržati lady Muir sve dok ne bude mogla ponovno hodati - obratio joj se George. - A doktor je već potvrdio da ste vi posve iznureni predanom njegom svojeg supruga u njegovoj bolesti. - Ah, to je jako lijepo od njega, doista - odgovorila je gospođa Parkinson. - I, dakako, dolazit ću svakog dana u posjetu lady Muir. - Oduševljen sam što to čujem - rekao je George pokazavši slugi znak glavom da otvori vrata knjižnice. - Moja kočija bit će vam na raspolaganju. Flavian i Hugo razmijenili su poglede, a ovaj drugi čak je podigao jednu obrvu. Taj je pogled jasno pitao: Hoćemo li pobjeći dok se još možemo izvući? Hugo je stisnuo usnice. Doista je u iskušenju. Ali, nastavio je s Georgeom i njegovom gošćom u knjižnicu, a Flavian je slegnuo ramenima i ušao za njim. - Žalim istinski što smo se morali ovako nametnuti, Vaša Milosti uvjeravala je gospođa Parkinson Georgea. - No, nije u mojoj prirodi napustiti prijatelja dok je u nevolji. Zato ću prihvatiti vašu ljubaznu ponudu da me kočija ovamo doveze svaki dan, iako bih rado i hodala ovamo. Nipošto neću dopustiti da budem na teret vama ili vašim gostima dok boravim ovdje. Dolazit ću u posjet lady Muir. Zasigurno neću svakog dana očekivati od vas čaj. Ušla je služavka s velikim poslužavnikom koji je stavila na golemi hrastov radni stol pokraj prozora. Nimalo ne začuđuje što gospođa Parkinson njeguje prijateljstvo s lady Muir, pomislio je Hugo. Ipak je ona udovica lorda i sestra jednoga grofa, a gospođa Parkinson nevjerojatno se ulaguje ljudima s titulama. No, manje je jasno zašto je lady Muir njezina prijateljica. Ona se Hugu učinila kao izrazito sujetna plemenitašica. Nije mu postala draga bez obzira na njezinu neospornu ljepotu. Iako se ipak nasmijala samoj sebi nakon što je ustrajala u tome da je spusti, on joj udovoljio, a ona

~34~

Mary Balogh

bespomoćno pala. A onda je ipak zatražila da je nosi. Ipak, izgubila je nerođeno dijete zbog nevjerojatno neobuzdanog ponašanja i nemara svojega muža. Ona je ona vrsta žene iz visoke klase kakve najviše prezire. Posve je zaokupljena sobom. A ipak je prijateljica gospođe Parkinson. Možda uživa kad je obožavaju i kad joj se ulaguju. Jadni George ostao je prepušten sam sebi i morao posve sam preuzeti teret razgovora, dok je on, Hugo, ostao po strani, zlovoljan, razmišljajući kako bi bilo puno bolje da se nije popeo u onu svoju skrivenu zaravan, nego krenuo ravno kući. Flavian je stao pokraj jedne od polica, izvadio knjigu i listao je prezriva izraza lica. Uvijek je vješto glumio omalovažavanje. Nije trebao izustiti ni riječ. Ipak je to vrlo nepošteno prema Georgeu. - Poznajete li već dugo lady Muir? - ubacio se Hugo. - Gospode, mi se poznajemo oduvijek - rekla je gospođa Parkinson i odložila svoju šalicu s tanjurićem na stol kako bi mogla ruke prinijeti prsima. - Skupa smo proslavile izlazak u društvo u Londonu kad smo bile još djevojke. Isti smo se dan naklonile kraljici i plesale jedna drugoj na balu. Svijet je te godine bio toliko ljubazan da su nas proglasili najzanosnijim novim mladim udavačama. Ipak moram reći da su u mojem slučaju samo željeli biti ljubazni. Istina je, doduše, i to da sam imala više nego brojne udvarače. Zapravo puno više njih od Gwen, ali vjerojatno zato što je ona nakon jednog pogleda na lorda Muira zaključila kako joj njegova titula i bogatstvo više nego odgovaraju. Mogla sam se udati za markiza ili vikonta da sam željela ili bilo kojeg od brojnih baruna. Ali, zaljubila sam se iskreno u gospodina Parkinsona i nikad ni na trenutak nisam zažalila što sam se odrekla blještavog života koji sam mogla voditi s gospodom s titulama i 10 000 funta godišnje. U životu nema ništa važnije od romantične ljubavi, čak i kad je osjećamo za onoga tko je samo mlađi brat jednog viteza. Kako je Muir umro, zapitao se Hugo kojem su misli odlutale. Nije pitao. Liječnik je napokon pregledao pacijenticu i potvrdio Hugovu sumnju da je gležanj iščašen, ali nije slomljen. Bez obzira na to, njegova je naredba da mora odmarati nogu i nipošto se na nju ne smije osloniti najmanje tjedan dana. Klub preživjelih morat će se proširiti za još jednoga člana, čini se, makar privremeno. George je dopustio gospođi Parkinson da realizira svoj cilj i ostvari priliku da se uvuče u njihovo društvo sljedećih nekoliko dana. Lady Muir ostaje ovdje. Gospođa Parkinson jedina je među njima izgledala zadovoljno kad je čula liječnikovu presudu, iako je istodobno izvadila rupčić i tapkala oko očiju uz duboke uzdahe.

~35~

Bračna ponuda

Bilo bi puno bolje, pomislio je Hugo, da se danas nije ni spuštao do žala. Ono izrugivanje od sinoć trebalo mu je biti dovoljno upozorenje. Bog ponekad voli neku svoju šalu dovesti do kraja i izvesti svoj specifičan obrat.

Novo iščašenje pogoršano je starim prijelomom, koji je loše zarastao. - Rado bi porazgovarao s liječnikom koji joj je namještao nogu nakon prijeloma, - rekao je strogo doktor Jones Gwen kad joj je objašnjavao njezino stanje. Naredio joj je da nogu ne spušta na tlo barem tjedan dana, nego da je drži na povišenom sve vrijeme, čak ni na niskom tabureu, isključivo u visini srca. U svim okolnostima to bi bila loša vijest. Čak bi je i kod kuće uznemirila perspektiva da mora ostati nepomična tjedan dana. A kod Vere, još jedan tjedan bez mogućnosti da pobjegne od društva svoje domaćice i njezinih prijateljica, bilo bi to kao da je osuđena na duži boravak u čistilištu. No, i to bi zvučalo kao raj u usporedbi s onim što je sada čeka. Morat će provesti tjedan dana - barem tjedan dana - u Penderris Hallu kao gošća vojvode od Stanbrooka. Našla se u neprilici da se mora nametati šestorici muškaraca i jednoj ženi u vrijeme njihova godišnjeg susreta. To su ljudi koji su proveli duge mjesece oporavljajući se od ratnih rana. Zasigurno su vrlo bliski. Posljednje što bi bilo tko od njih poželio jest prisilan boravak nekog uljeza, svima njima nepoznatog, koji se oporavlja od nečega toliko beznačajnog kao što je iščašenje zgloba. Ovo je njezina noćna mora. Ponižena je, u bolovima i nedostaje joj dom - stravično joj nedostaje. Ali više od svega je ljuta. Ljuta je na sebe što je nastavila hodati po žalu čak i nakon što je otkrila koliko joj je to teško i što je potom odabrala onaj opasni uspon. Znala je da ima slab gležanj. Znala je inače svoja ograničenja i uglavnom je bila vrlo razumna sa svim fizičkim aktivnostima. Najviše od svega, bila je ljuta - stravično bijesna, zapravo - na Veru. Koja bi prava dama iznenada zatvorila svoj dom prijateljici koju je preklinjala da je dođe posjetiti i olakša joj tugu i usamljenost samo zato što je ta prijateljica doživjela minornu nezgodu? Zar nije trebala postupiti upravo suprotno? No, Vera je strpljivo i sramotno radila samo na svojem interesu koji se posve očito ograničio na želju da se Gwen ne prebaci u njezinu kuću. Bez obzira na to što je prije toliko žarko ogovarala vojvodu od Stanbrooka, bila je neopisivo uzbuđena zbog ukazane prilike da posjeti Penderris Hall, i to ni manje ni više nego u

~36~

Mary Balogh

vojvodinoj kočiji s grbom, dok je svi susjedi i stanovnici njezina gradića gledaju. Nanjušila je šansu da to uzbuđenje potraje i da postane svakodnevni gost Penderrisa cio sljedeći tjedan i odmah je skočila na tu priliku, a nije se ni zapitala što Gwen želi. Gwen je neprestano u mislima vrtjela svoj osjećaj poniženja, bijesa i boli, dok je ležala u krevetu u gostinjskoj sobi. Lord Trentham donio ju je ovamo i ostavio na krevetu, gotovo bez riječi. Doduše, pitao je može li joj nešto donijeti, ali lice i glas bili su mu bezizražajni i bilo je očito da ne očekuje kako će doista nešto i zatražiti. Ali, zaboga, ne bi smjela popustiti iskušenju i svu krivnju za sram koji osjeća prebaciti na goste i domaćina Penderrisa. Primili su je spremno i prema njoj se odnose krajnje ljubazno. Lord Trentham nosio ju je sve od žala do kuće. Njegove ruke nezamislivo nježno skinule su joj čizmu s ozlijeđene noge. Priredio je za nju hladan oblog i stavio joj ga na čelo upravo u trenutku kad je bol prijetila potpuno ovladati njome i kad se činilo da se više neće moći kontrolirati. Ne smije si dopustiti da joj bude odbojan. Jedino bi željela da se zbog njega ne osjeća kao razmažena, bogata školarka kojoj se ugađa. Služavka je prekinula njezin tijek misli. Donijela joj je još čaja i vijest da je torba s njezinim stvarima donesena iz sela i nalazi se u garderobi, uz njezinu sobu. Ista služavka pomogla joj je oprati se i presvući u opravu prikladnu za večer. Počešljala joj je kosu i napravila novu frizuru. Potom je otišla iz sobe i Gwen se zapitala što će se sljedeće dogoditi. Nadala se očajnički da će je ostaviti u sobi i da će joj služavka donijeti večeru na pladnju. Ta joj je nada uskoro raspršena. Začula je kucanje na vratima i otvorio ih je lord Trentham, krupan i zapravo veličanstven u savršeno skrojenom večernjem odijelu. Poprijeko ju je gledao. Ne, to nije točno. Njegovo lice kad je na miru prirodno poprima takav izraz. Jednostavno ima lice odvažnog ratnika. Izgleda kao da mu užici civiliziranog života ne znače ništa. - Jeste li spremni sići? - pitao je. - Zapravo, bilo bi mi puno draže da mogu ovdje ostati, lorde Trenthame - brzo je odgovorila - i da ne budem nikome na smetnji. Ako ne tražim puno, mogu li vas zamoliti da ih obavijestite u kuhinji da mi pošalju poslužavnik u sobu? Nasmiješila mu se. - Bojim se da puno tražite, gospođo. Poslali su me ovamo da vas spustim u društvo.

~37~

Bračna ponuda

Obrazi su joj se zažarili. Kakva neugodnost! I kakav krajnje neuljudan odgovor. Zar sve to nije mogao reći na bolji način? Mogao joj je reći da njezina nazočnost nikome nije ne smetnji. Mogao je možda otići tako daleko pa reći da je vojvoda i njegovi gosti očekuju s nestrpljenjem. Mogao se osmjehnuti. Prišao je krevetu, nagnuo se i uzeo je u naručje. Gwen je jednu ruku objesila preko njegova ramena i pogledala mu ravno u lice, iako je bila isuviše blizu da bi to bilo ugodno. Ona barem ne bi trebala zaboraviti manire kad ih on već zaboravlja. - Što uglavnom radite na ovim vašim godišnjim okupljanjima? upitala je pristojno. - Sjećate li se rata i ratnih zbivanja? - To bi bilo suludo - odvratio je. Je li uvijek ovako nepristojan? Ili samo nju ne podnosi i ne može se natjerati biti pristojan prema njoj? No, mogao ju je odnijeti i u selo umjesto ovamo. Očito je snažan poput diva i bilo bi mu svejedno nosi li je malo duže. - Dakle, smijem li pretpostaviti da onda pažljivo izbjegavate i najmanji spomen ratova? - pitala je ponovno dok se s njom spuštao stubištem. - Ovdje smo patili - najednom je rekao. - Ovdje smo se oporavili. Ovdje smo jedno drugome otvorili duše. Ništa nam nije bilo teže nego otići odavde zauvijek, vjerojatno nešto najteže u našim životima. Ali, to smo morali učiniti ako smo željeli da naši životi ponovno imaju nekog smisla. Jednom godišnje vraćamo se ponovno zacijeliti rane, obnoviti se ili jedni druge samo uvjeriti u iluziju da smo doista cjeloviti. To je za lorda Trenthama bilo dugo izlaganje. Ali, nije u nju gledao dok je govorio. Glas mu je zvučao odlučno i netrpeljivo. Opet se osjećala krivom. Pretpostavljao je kako je ona mekana osoba kojoj se udovoljavalo i ni na koji način ne bi mogla pojmiti što se dogodilo njemu i njegovim prijateljima. Ili pojmiti činjenicu da patnja zapravo nikad ne dođe do svojega kraja, da onaj koji pati zauvijek nosi ožiljke. Ali, ona to razumije. Kada rane zacijele, sve bi se trebalo popraviti. Osoba bi trebala ponovno postati cjelovita. To zvuči kao nešto što ima smisla. Ali, ona nije postala cjelovita nakon što joj je noga zacijelila. Noga joj je loše namještena. Ne bi ona bila cjelovita ni da joj je noga savršeno zacijelila. Ona je i nerođeno dijete izgubila zbog tog pada. Moglo bi se čak reći da je ubila svoje dijete. Vernon nakon toga više nikad nije bio isti - iako ta misao povlači logično pitanje: isti kao što?

~38~

Mary Balogh

Kad čovjek jednom prođe kroz veliku bol i traumu, nakon toga uvijek ostaje neka slabost, osjetljivost na mjestu na kojem smo nekad bili snažni i cjeloviti - i tako nevini. O da, ona to dobro razumije. Lord Trentham unio ju je u salon i spustio na onu istu sofu kao prije. Ali, ovoga puta soba nije bila prazna. Osim njih dvoje, u sobi je bilo još šest ljudi. Kao prvo, vojvoda od Stanbrooka, potom lady Barclay pa vikont Ponsonby. Gwen se na trenutak zapitala gdje je on bio ranjen. Njegova ljepota osvaja, a fizički je u savršenoj formi, baš kao što je lord Trentham krupan i također u istoj formi. Posve je očito što se dogodilo jednom od ostale gospode. Nekako se digao na noge služeći se štapovima, pričvršćenim remenima za njegove ruke. Noge mu izgledaju neprirodno izvijene između tih štapova i čini se da cijelu svoju težinu zapravo drži na rukama. - Lady Muir - rekao joj je vojvoda sa svojega mjesta uz kamin zahvalan sam vam na trudu da nam se večeras pridružite. Svjestan sam da je to s vaše strane zahtijevalo napor. Oduševljen sam što ste moja gošća, iako dakako žalim zbog okolnosti. Veselim se mogućnosti da vas bolje upoznam tijekom sljedećega tjedna. Nadam se da nećete oklijevati i da ćete odmah zatražiti sve što vam ustreba. - Hvala vam, Vaša Milosti - rekla je Gwen i zacrvenjela se - jako ste ljubazni. Njegove riječi uvijek su uljudnost sama, iako se ophodi na krut, suzdržan, strog način. No, barem jesi ljubazan. Za razliku od lorda Trenthama, on je od glave do pete gospodin. Izrazito elegantan gospodin. - Upoznali ste Imogen, lady Barclay, i Flaviana, vikonta Ponsonbyja rekao je dok je prelazio sobu, natočio čašu vina i donio je Gwen. Dopustite mi da vam predstavim sir Benedicta Harpera. Pokazao je na čovjeka ozlijeđenih nogu. Visok je i vitak, uska, mršava, koščata lica koje je nekada vjerojatno bilo lijepo. Sad odaje dugu agoniju bolova i patnje. - Lady Muir. - Sir Benedicte. - Gwen mu se naklonila glavom. - Ovo je Ralph, grof od Berwicka - rekao je vojvoda pokazavši na mladića koji bi bio zgodan da mu lice nije trajno nagrđeno ožiljkom preko cijele jedne strane. Kimnuo joj je glavom, ali niti je što rekao niti se osmjehnuo. Još jedan strog muškarac. - I Vincent, lord Darleigh. On je sitan mlad muškarac svijetle, kovrčave kose. Ima otvoreno, nasmijano, vedro lice i najljepše plave oči koje je Gwen ikada vidjela.

~39~

Bračna ponuda

Ah, tu je, dakle, i muškarac koji će zasigurno slomiti mnoga ženska srca, pomislila je. Na njegovu licu ili duši nema traga bilo kakve ozljede koju je pretrpio. A toliko je mlad. Ako je doista tijekom rata bio časnik, mora da je bio dječak... Činilo se kao da ne pripada ovoj skupini. Izgleda isuviše mlad i bezbrižan za ozbiljno iskustvo i patnju. - Lorde - rekla mu je Gwen ljubazno. - Imate glas lijepe žene, lady Muir - odvratio je. - A čuo sam da tako i izgledate. Drago mi je što smo se upoznali. Imogen kaže da vam je neugodno što ste s nama, ali ne mora vam biti! Mi smo poslali Huga na žal da vas pronađe. On ima ozbiljnu, teško stečenu reputaciju muškarca koji nikad nije omanuo ni u jednoj misiji koja mu je povjerena pa ni to nije bila iznimka. Doveo je ženu rijetke ljepote. Gwen je osjetila šok koji nije imao nikakve veze s njegovim riječima. Na trenutak nije čak ni razumjela što joj govori. Iznenada je shvatila da je lord Darleigh slijep, bez obzira na ljepotu njegovih očiju i pogled usmjeren ravno prema njoj. On je možda pretrpio najgoru ozljedu, pomislila je. Ona ne može ni zamisliti nešto tako strašno kao što je trajni gubitak vida. No, on se smijao i toliko je šarmantan u ophođenju. Seže li njegov osmijeh i duboko u njega? Ima nešto uznemirujuće u njegovu vedrom nastupu, sad kad je shvatila što mu je sve rat u životu učinio. - Da se Hugo ovamo vratio s vodorigom, Vincente, tebi bi to bilo posve isto, zar ne - rekao mu je grof od Berwicka. - Ah, to mi ne bi značilo ništa, Ralphe, naravno da ne bi, kad bi imala dušu anđela - rekao je s osmijehom lord Darleigh, okrenuvši se prema grofu. - Dobar udarac, Ralphe - ubacio se vikont Ponsonby. Tad je Gwen začula eho onoga što joj je vikont Darleigh rekao: Mi smo poslali Huga na žal da vas pronađe... Doveo je ženu rijetke ljepote. - Lord Trentham je otišao da me nađe? Pa kako je znao da sam ja tamo? Nisam šetnju isplanirala unaprijed - rekla je Gwen. - Bilo bi ti bolje, Vincente, da jezik zavežeš u čvor - rekao je lord Trentham. - Prekasno - dometnuo je vikont Ponsonby. - Tvoja se tajna mora razotkriti, Hugo. Lady Muir, zbog velikog broja razloga, od kojih se Hugu svi čine razumnima, odlučio je ove godine pronaći zaručnicu. Njegov j-jedini p-problem je u selekciji. On je zasigurno najveći vojnik kojeg je u posljednjih dvadeset godina iznjedrila britanska armija. Ali, nema tako briljantnu reputaciju kao lj-ljubavnik i udvarač. Kad nam je jučer objasnio svoju situaciju i dodao, kao pametan čovjek, da ne traži

~40~

Mary Balogh

neku veliku ljubavnu romansu, savjetovali smo mu da se osvrne oko sebe i pronađe ženu pristojna izgleda, objasni joj da je b-bezobrazno bogat i potom joj predloži brak. Pristao je spustiti se do žala i tamo pronaći ženu. I, napokon, evo vas, tu ste. Kad bi joj se obrazi još više zažarili, vjerojatno bi planuli, pomislila je Gwen. A njezin bijes i netrpeljivost vratili su se s kamatama. Pogledala je lorda Trenthama, koji je stajao uspravno i kruto kao vojnik, nimalo opušteno, oči su joj opasno zasvijetlile, a brada se prkosno dignula. - Lorde Trenthame, bilo bi najbolje da me sada, ovdje pred prijateljima, detaljno uputite u svoju situaciju i razmjer imetka. I potom formalno zaprosite. Pogledao ju je izravno i nije odgovorio. Zapravo nije imao prilike. - Gospođo - rekao joj je lord Darleigh, ponovno je pogledavši onim svojim plavim očima koje su sada izgledale jednako zabrinuto kao što je zvučao njegov glas. - Sve sam ovo rekao kako bih nasmijao prisutne. Nisam shvatio sve dok nije bilo prekasno, kad sam već sve izgovorio, koliko su moje riječi nedopustivo neobazrive i uvredljive prema vama. Mi smo se sinoć samo šalili i doista je nevjerojatna slučajnost da ste se danas našli na žalu i ozlijedili te da je Hugo bio tamo i ponudio vam svoju pomoć. Preklinjem vas da oprostite i meni i Hugu. On ni na koji način nije sudjelovao u neugodi koju ste doživjeli. Krivnja je potpuno na meni. Svoj je pogled prebacila na njega i onda se nasmijala. - Da, sada u potpunosti shvaćam smiješnu stranu ove slučajnosti. Nije bila sigurna je li rekla istinu. - Hvala vam, gospođo. - Mladi lord zvučao je kao da mu je istinski laknulo. - Vrijeme je da tu specifičnu temu zauvijek napustimo - rekao je sir Benedict. - Gdje živite, lady Muir? Kad niste kod gospođe... Parkinson, je li točno? - Živim na posjedu Newbuy u Dorsetshireu. Točnije, moj je dom u udovičkoj kući tog posjeda, u parku. Živim u toj kući s majkom. Moj brat s obitelji živi u opatiji - grof od Kilbournea, točnije. - Upoznao sam ga površno na Pirenejskom poluotoku - rekao je lord Trentham - ali tad je još bio vikont. Vratili su ga brodom kući, ako se dobro sjećam, nakon što je njegova izvidnička skupina pala u zasjedu u Portugalu, a njega su ostavili da iskrvari do smrti. No, posve se oporavio, nije li? - On je dobro - odgovorila je Gwen. - Kilbourneova žena, ispostavilo se, zapravo je ona davno izgubljena kći vojvode od Porfreya, zar ne? - upitao je vojvoda. - Da, moja šogorica Lily.

~41~

Bračna ponuda

- Porfrey i ja bili smo bliski prijatelji u davnoj, davnoj prošlosti, u ranoj mladosti - rekao je vojvoda. - On je oženjen mojom tetom - rekla je Gwen. - Ti obiteljski odnosi znaju katkad biti složeni, u najmanju ruku. Vojvoda je kimnuo. - Lady Muir - dodao je - za vas bi sigurno bilo najbolje, pretpostavljam, da vas ispričamo i da ne sjedite s nama za stolom. Iako vam mogu ponuditi stoličicu za nogu, ne bi vam to predložio kao prikladno rješenje. Naš dobri doktor bio je odlučan u zahtjevu da nogu držite povišenom cio tjedan. Vi ćete zato ovdje večerati. Nadam se da vam to neće biti nepraktično. No, mi vas nećemo nipošto ostaviti samu. Hugu je povjereno da vam pravi društvo. Uvjeravam vas da vas nipošto neće napadati pričama o svome bogatstvu ili sugestijama da se udate za njega kako biste si osigurali dio. Njegov osmijeh bio je strog. - Mislim da se nikad neću oprati od te užasne pogreške - primijetio je tužno lord Darleigh. Vojvoda je pružio ruku lady Barclay i poveo je iz sobe. Drugi su ih slijedili. Sir Benedict Harper, primijetila je Gwen, nije upotrijebio svoje štapove kao štake iako su se činili dovoljno čvrstima da izdrže njegovu težinu. Odlučio je radije hodati, vrlo preciznim malim koracima, a štapove koristiti samo kao oslonac. Tišina u salonu, nakon što su ga svi napustili i pošli u blagovaonicu, postala je gotovo nesnosno glasna.

~42~

Mary Balogh

Četvrto poglavlje

on kriv zbog te šale i slučajnosti da se ona našla na žalu upravo Nije danas od svih dana. Samo se činilo kao da je on kriv. Ipak mu je

to zamjerila. Jednostavno se našla u stravično neugodnoj situaciji. Lord Trentham izgledao je kao da i on zazire od nje. Vjerojatno zato jer je i njemu bilo stravično neugodno. Još uvijek je gledao u vrata kako da i dalje vidi svoje prijatelje kroz njih i žudi biti s druge strane, s njima. Ona odjednom vatreno poželi da je on doista tamo. - Hoće li sir Benedict ikada moći hodati bez štapova? - upitala je samo da prekine tišinu. Skupio je usne i činilo se kao da nikad neće odgovoriti. - Svi na ovome svijetu izvan ovih zidova rekli bi jasno i glasno da neće. Svi na ovome svijetu tvrdili su da je budala što nije dao da ih se amputira, a nakon toga što nije prihvatio realnost i pomirio se sa životom provedenim u krevetu ili u stolcu u najmanju ruku. U ovoj nas je kući šestero koji bismo se na njega kladili u veliko bogatstvo. On se kune da će jednoga dana ponovno plesati, a mi se jedino pitamo tko će mu biti partner. O, moj Bože, pomislila je nakon ponovne kraće tišine, ovo će biti teška borba. - Susretnete li često ljude dolje na žalu? Okrenuo se prema njoj i pogledao je. - Nikada. Sve vrijeme koje sam ovdje proveo nikad nisam susreo ni dušu, osim onih koji su došli iz ove kuće. Do današnjega dana. Osjetila je prigovor u njegovu glasu. - Pretpostavljam da vam se zato činilo sigurnim obavijestiti prijatelje koji vas vole zadirkivati da ćete dolje na žalu upoznati ženu koju ćete oženiti. - Da, u pravu ste. Osmjehnula mu se, a potom se nježno nasmijala. Ponovno ju je pogledao i nije uzvratio jednako vedrim izrazom lica. - Sve je to doista smiješno. Osim što će vas odsada zadirkivati bez prestanka. A ja sam prisiljena zbog gležnja ostati ovdje tjedan dana.

~43~

Bračna ponuda

Usto - dodala je kad se još uvijek nije osmjehnuo - nama će biti stravično neugodno kad god ostanemo nasamo sve do kraja mojega boravka. - Da sam mogao zadaviti mladoga Darleigha, a da ne počinim umorstvo, sigurno bih to učinio - rekao je. Gwen se ponovno nasmijala. A onda je opet nastupila tišina. - Lorde Trenthame, doista mi ne morate praviti društvo. Došli ste ovamo kako biste se družili s vojvodom od Stanbrooka i bili sa svojim bliskim prijateljima. Sigurna sam da vas je dugotrajni boravak na ovom imanju, uz sve patnje koje ste prolazili, jako zbližio i da ste sa svim ovim ljudima stvorili snažne prijateljske veze, a ja sam samo uljez. Svi ste bili nevjerojatno ljubazni i uljudni prema meni i baš zato odlučila sam da vam svima želim biti što manji teret dok sam ovdje. Molim vas, osjećajte se kao da ste bez ikakvih obveza i slobodno se pridružite ostalima u blagovaonici. Još uvijek je stajao i gledao je svisoka, ruku prekriženih iza leđa. - Vi dakle želite da se suprotstavim volji svojega domaćina. Ja to neću učiniti, gospođo. Ostajem ovdje. Lord Trentham. Što to točno znači? Mogao bi nositi najrazličitije titule, od baruna do markiza, pomislila je Gwen. Nikad prije nije čula za njega. Ako je točno ono što je rekao vikont Ponsonby, silno je bogat. No, njegove manire istančane su kao najobičnije deblo u šumi. Nagnula je glavu prema njemu i odlučila ne prozboriti ni riječ prije njega, makar to značilo spuštanje na njegov nivo nepristojnosti. Neka se spusti! Prije nego što je tišina ponovno postala neugodna, otvorila su se vrata i ušlo je dvoje sluga, koji su postavili stol bliže sofi i pripremili ga za večeru. Nakon njih u sobu je ušlo još dvoje sluga s poslužavnicima. Jedan su stavili Gwen u krilo, a dugi na stol postavljen za jedno. Na njemu su rasporedili najrazličitija jela za lorda Trenthama. Sluge su otišle jednako tiho kao što su i došli. Gwen je pogledala svoju juhu i podigla žlicu, dok se lord Trentham smjestio za stol. - Molim vas da primite moju ispriku zbog neugodnosti koju vam je pričinila naoko bezopasna šala, lady Muir. Jedno je podnositi zadirkivanja prijatelja, a posve drugo kad vas ponize među nepoznatima. Pogledala ga je iznenađeno. - Pretpostavljam da ću izdržati to mučenje - odgovorila je. Uzvratio joj je pogled, vidio da se smiješi i uljudno se naklonio prije nego što je počeo večerati.

~44~

Mary Balogh

Vojvoda od Stanbrooka ima izvanrednoga glavnog kuhara, pomislila je Gwen, ako vrijedi procjena isključivo na temelju njegove juhe od goveđeg repa. - Dakle, vi ste u potrazi za ženom, lorde Trenthame? Imate li već koju damu na umu? - Ne. Ali želio bih da bude osoba moje vrste, praktična, sposobna. Pogleda je u njega. Osoba moje vrste. - Nisam rođen kao plemić. Titulu sam dobio tijekom rata, zbog nečega što sam učinio. Moj otac vjerojatno je bio najbogatija osoba u Engleskoj. Bio je vrlo uspješan poslovni čovjek. Ali nije bio gospodin niti je imao trunku želje to biti. Ni za svoju djecu nije imao tu vrstu društvene ambicije. Prezirao je višu klasu, smatrao ih je besposlenim lijenčinama, ako želite punu istinu. Želio je da mi pripadamo tamo gdje i pripadamo. Nisam uvijek poštovao njegove želje, ali u tom pogledu u potpunosti se slažem s njim. Najviše bi mi odgovaralo da si pronađem suprugu u vlastitoj klasi. Puno toga sad je objašnjeno, pomislila je Gwen. - A kako ste zaradili titulu? - upitala je odlažući jušni tanjur na stranu i primaknuvši tanjur s pečenjem i povrćem. Pogledao ju je uzdignuvši jednu obrvu. - Zasigurno ste napravili iznimno herojsko djelo kad ste dobili titulu. Slegnuo je ramenima. Vodio sam "napad bez nade". - Bez nade? - Zastala je držeći nož i vilicu u zraku. - I preživjeli? - Kao što vidite. Gledala ga je s čuđenjem i uvažavanjem. Takve su akcije u pravilu suicidalne i gotovo uvijek neuspješne. Zasigurno je bio uspješan kad je nagrađen. Nebesa, on ipak nije čak ni niže plemstvo, džentlmen. Nema puno časnika koji su iz niže klase. - Ne razmišljam o tome. Nikada - odgovorio je režući meso. Gwen je nastavila još neko vrijeme gledati u prazno prije nego što je nastavila s večerom. Zar su ta sjećanja toliko užasna da ih čak ni nagrada nije ublažila? Je li tamo bio tako jezivo ranjen da se morao toliko dugo oporavljati? Njegova titula, shvatila je, zapravo mu je teret na plećima. - Koliko ste dugo već udovica? - upitao je, odlučan promijeniti temu, pomislila je. - Sedam godina. - Nikada niste poželjeli ponovno se udati?

~45~

Bračna ponuda

- Nikada - odgovorila je i nenadano se sjetila onog čudnog osjećaja usamljenosti koji se na žalu sručio na nju kao mora. - Znači, voljeli ste ga? - upita. - Da. - I to je istina. Bez obzira na sve, voljela je Vernona. - Da, voljela sam ga. - A kako je umro? Džentlmen nikad ne bi pitao takvo što. - Pao je naglavačke preko ograde galerije iznad našega mramornog predvorja. Na mjestu je ostao mrtav. Prekasno joj je palo na pamet da je mogla iskreno odgovoriti upravo kao i on prije nekoliko minuta. O tome nikad ne razgovaram. Nikad. Progutao je hranu koja mu je bila u ustima. Ali znala je i prije nego što je išta rekao što će je sada pitati. - Koliko nakon što ste vi pali s konja i izgubili nerođeno dijete? Sad više nije bilo uzmaka. - Godinu dana, nešto manje - rekla je tiho. - Vaš je brak bio neobično snažno obilježen nasilnim događajima. Njezin odgovor nije zahtijevao komentar. Ili barem takav komentar. Odložila je nož i vilicu preko svojega napola praznog tanjura. Malo je zazvečalo. - Vi ste bezobrazni, lorde Trenthame. Sama je kriva za to. Već je njegovo prvo pitanje bilo bezobrazno. Trebala mu je to već onda reći. - Jesam. Džentlmen se tako ne ponaša, zar ne? Ili gospodin koji nije džentlmen, a razgovara s damom. Nikad se nisam oslobodio loše navike da jednostavno postavim pitanje kad me nešto zanima. To nije uvijek najpristojnije... to sam već naučio. Pojela je do kraja hranu sa svojega tanjura, odložila ga u stranu na poslužavniku i primaknula desert. Dignula je čašu vina i malo otpila. Spustila ju je ponovno i uzdahnula. - Moja najbliža obitelj odlučno je zauzela stav da smo Vernon i ja imali odnos pun ljubavi, koji je međutim bio narušen nesrećama i tragedijama. Ostali su primjetno šutljivi kad su u pitanju moj brak i smrt mojega muža, ali često mi se čini kao da ih gotovo mogu čuti kako razmišljaju i zaključuju da je naš brak bio prepun nasilja i zlostavljanja. - A je li bio? Kratko je sklopila oči. - Ponekad. Život je isuviše kompliciran da bi postojao samo jedan jednostavan odgovor na jednostavno pitanje. Ja sam ga doista voljela i on je volio mene. Naša ljubav često je bila... sretna, božanstvena.

~46~

Mary Balogh

Međutim... Znate, nekad mi je znalo pasti na pamet da se u Vernonu skriva još jedna osoba. Često... zapravo uglavnom... bio je vedar, šarmantan, duhovit, inteligentan, pun ljubavi i mnogih drugih stvari zbog kojih mi je bio tako drag. Ali ponekad, iako se činilo da je po mnogočemu sličan sebi, odjednom bi se pojavilo nešto gotovo... beznadno u njegovu raspoloženju. U tim trenucima uvijek mi se činilo da je vrlo tanka crta razgraničenja između očaja i sreće i da se on kreće upravo po toj crti. Problem je bio u tome što iz takva raspoloženja nikad nije izišao sretan. S te crte uvijek bi se prebacio na onu drugu stranu. A onda bi danima, ponekad tjednima, zapadao u najcrnje od svih crnih raspoloženja i ništa što bih mogla reći ili učiniti ne bi mu pomoglo da se iz tog crnila izvuče... sve dok jednoga dana, bez ikakva upozorenja, ne bi najednom opet postao onaj čovjek kojeg sam upoznala. Već sam naučila prepoznati trenutak kad njegovo raspoloženje postaje ekstatično. Počela sam se pribojavati tih trenutaka jer sam znala da ga baš ništa neće moći zadržati da nakon toga ne padne u očaj. Ali, posljednje godine njegovo je raspoloženje uglavnom vrludalo između crnog i još crnjeg. A vi ste, lorde Trenthame, jedina osoba kojoj sam ikada rekla nešto o tome. Doista ne znam zašto sam prekršila svoj zavjet šutnje s gotovo nepoznatom osobom. Djelomično se užasavala takvoga svojega razotkrivanja. Istodobno je i odahnula što je toliko toga rekla čovjeku koji joj čak nije ni posebno simpatičan. Iako je, dakako, još jako puno toga ostalo neizrečeno. - Mislim da se radi o ovome mjestu. Na ovome mjestu toliki su olakšali svoje duše kroz sve ove godine. Štošta je ovdje izrečeno što se prije toga činilo nezamislivim, neizrecivim. Ova kuća potiče povjerenje. Svi mi ovdje jedan drugome vjerujemo i nikad nitko nije to povjerenje prekršio. Jeste li otišli na ono bezumno jahanje kad je lord Muir bio u jednom od tih svojih čudnih raspoloženja? - U to vrijeme mojega braka još uvijek sam vjerovala da mogu spriječiti njegova crna raspoloženja udovoljavanjem svakom njegovu divljem prohtjevu, hiru. Silno je želio da jašem s njim toga dana i sve je moje razloge i proteste odbacio. Tako sam pristala i slijedila ga u stopu. Bila sam u stravičnom strahu da će se on ozlijediti. Kako sam mislila da ja to mogu spriječiti ako sam uz njega, doista ne znam. - No, nije se on ozlijedio. Osim što je na najrazličitije načine bio ozlijeđen još i više. A nitko od njih dvoje nije bio ozlijeđen koliko njihovo nerođeno dijete. - Ne. - Oči je ponovno čvrsto zatvorila. Žlicu je držala u zraku, posve zaboravivši na nju. - Ali on se ozlijedio te noći kad je pao. Otvorila je oči i okrenula glavu prema njemu. Pogledala ga je hladno. Što je on? Njezin inkvizitor?

~47~

Bračna ponuda

- Sad je dosta - rekla je. - On me nije zlostavljao, lorde Trenthame. Nikad nije podigao ruku na mene, povisio glas ili mi se obratio podcjenjivački niti se na mene okomio riječima. Vjerujem da je bio bolestan, iako za njegovu bolest ne postoji ime. Nije bio lud. Nije mu bilo mjesto u sanatoriju ili na bolesničkoj postelji. Unatoč tome, bio je bolestan. To ne može do kraja shvatiti netko tko nije s njime živio svakodnevno, danju i noću. Ali, to je istina. Voljela sam ga. Obećala sam da ću ga voljeti u bolesti i zdravlju dok nas smrt ne rastavi i doista sam ga voljela do kraja. Ipak, nije bilo lako uz sve ono što se događalo. Nakon njegove smrti duboko sam tugovala za njim. Iskreno, bila sam u samoj svojoj srži, sve do kostiju, umorna od tog braka. Donio mi je silan užitak, veselje, ali i više jada nego što sam ja mogla podnijeti. Nakon toga samo sam željela mir. Željela sam mir do kraja života. Taj mir i imam već sedam godina i savršeno sam zadovoljna da tako i ostane. - Ni jedan muškarac ne bi mogao promijeniti vaš stav? - upitao je. Još jučer odgovorila bi mu da ne bi, bez razmišljanja. Još jutros nije bila svjesna toga da od same sebe skriva i potiskuje suštinsku prazninu i usamljenost svojega života. Ali taj kratki trenutak na plaži možda je samo bio posljedica svađe s Verom i sumornog, praznog okoliša. - Morao bi biti savršen - odgovorila je brzo - a znamo da savršenstvo ne postoji. Morao bi biti vedar suputnik mirna temperamenta, ne mijenjati raspoloženja, netko tko nikad u životu nije iskusio veliku bol. Trebao bi nuditi vezu s puno mira, stabilnosti i... Pa, jednostavnost je važna, bez velikih uzleta i padova. Da, pomislila je iznenađeno, takav brak bio bi divan. No, sumnjala je da negdje uopće postoji muškarac idealan za nju. A i kad bi postojao netko tko se čini savršenim i tko je želi vjenčati, kako bi mogla biti sigurna kakav će se on pokazati nakon što se vjenčaju i počnu živjeti skupa, a već je prekasno da promijeni mišljenje? Zašto je to ona uopće zaslužila biti sretna? - Bez strasti? - pitao je naglo. - Ne bi trebao biti strastven u krevetu? Okrenula je glavu prema njemu bijesna kao guja. Osjetila je da joj se oči šire od šoka, a obrazi gore, doslovno gore. - Vi ste doista čovjek jasnih riječi, lorde Trenthame, ili jednostavno čudovišno bezobrazni. Užitak u bračnom krevetu ne mora uključivati strast, kako ste vi to nazvali. Za dobar život dovoljno je da se par skupa osjeća ugodno. Da ja doista tražim muža, bila bih zadovoljna tom zajedničkom ugodom. A vi, ako doista tražite praktičnu i sposobnu ženu, vjerojatno ni vama strast ne igra puno, zar ne? Osjećala se jezivo uznemirenom, možda i zato jer je slutila da je bila vrlo jasna.

~48~

Mary Balogh

- Žena može biti praktična i sposobna, ali usto i senzualna - rekao je. - Mora biti požudna da bih je ja oženio. Odreći ću se drugih žena kad se vjenčam. Ne bi bilo pristojno da tražim užitak izvan bračnog kreveta, zar ne? To ne bi bilo iskreno prema mojoj ženi i ne bih svojoj djeci pokazao primjerom. Eto vam primjera malograđanskog morala, lady Muir. Ja sam požudan, ali poštujem bračnu vjernost. Spustila je žlicu na svoj tanjur, ovoga puta pažljivo da ne zazveči. A onda je dlanove stavila na lice i počela se u njih smijati. Je li moguće da joj je upravo rekao ono što zna da joj je rekao? - Ja sam posve, ali posve sigurna, lorde Trenthame, da je ovo najčudniji dan u mojemu životu. Kulminirao je predavanjem o žudnji i moralu srednje klase. - To vam se događa, gospođo, kad iščašite gležanj u nazočnosti nekoga tko nije aristokrat - rekao je, digao se na noge i odgurnuo stolicu. - Maknut ću vam taj poslužavnik i staviti ga na stol skupa s mojim suđem. Prestali ste jesti, je li tako? - Jesam - odgovorila je dok je on provodio svoj naum i potom se okrenuo i pogledao je. - A zašto ste, dovraga, odsjeli kod gospođe Parkinson? Zašto ste njezina prijateljica? Podigla je obrvu i na psovku i na pitanje. - Nedavno je izgubila muža i osjećala se usamljeno i nesretno. Poznajem oba ta osjećaja. Upoznala sam je jako davno i otada smo povremeno znale razmijeniti pisma. Bila sam bez obveza pa sam došla. - Vi ste svjesni, pretpostavljam, da ona za vas ne osjeća ništa. Važna joj je samo vaša titula i bliska veza s grofom od Kilbournea. Ovamo će dolaziti svakodnevno samo zato što je Penderris Hall dom vojvode od Stanbrooka. - Lorde Trenthame, usamljenost Vere Parkinson je istinska. Ako sam na bilo koji način pomogla da se tijekom protekla dva tjedna smanji, mogu biti zadovoljna. - Problem s visokom klasom u tome je što rijetko govorite pravu istinu. Ta je žena strašna. Mora potajno samoj sebi priznati da će njegovu zadnju rečenicu u osami sa zadovoljstvom zagrliti i dugo je držati uz srce. - Ponekad se istina ublažava s taktom i nježnošću i to onda zovemo dobrim manirama, lorde Trenthame. - Ne zaboravljate ih čak i kad se odnosite s prezirom, grdite? - Pokušavam. Poželjela je ponovno sjesti. Čak i da se uspravi, bio bi daleko viši od nje. Ovako, činio joj se kao pravi div. Možda je neprijatelj kojem je

~49~

Bračna ponuda

prišao sa svojom "jedinicom bez nade" samo bacio pogled na njega i pobjegao. To je ne bi iznenadilo. - Vi ni na koji način niste žena kakvu tražim, a ja sam iz posve drugačijeg svemira od onog u kojem biste vi sebi našli muža. Pa ipak, osjećam snažan poriv da vas poljubim, bez obzira na sve. Što? Problem je u tome što su njegove šokantne riječi u njoj izazvale takav napad sirove želje u svim dijelovima tijela da je ostala otvorenih usta, bez daha. Bez obzira na njegovu veličinu, kratko podrezanu kosu i ljutito, odlučno lice te odbijanje svih pravila pristojna ponašanja, on je njoj jednostavno neodoljivo privlačan. - Pretpostavljam da se moram kontrolirati. No, jasno vam je, tu je i ta koincidencija susreta na žalu. Zatvorila je usta i nekako uspostavila kontrolu nad disanjem. Neće mu proći takav bezobrazluk, ili ipak? - Da - čula je samu sebe kako odgovara dok mu gleda u oči toliko iznad svojih - tu je i ta koincidencija. A postoje i škole mišljenja koje tvrde da koincidencija ne postoji. Je li doista želio poljubiti je? Hoće li mu ona to dopustiti? Svih ovih sedam godina ipak nije proživjela bez i jednog poljupca. Dopustila je nekoliko suzdržanih zagrljaja gospodi koju poznaje. Ali nikada nekome tko je toliko snažno privlači, puno više nego što joj se sviđa. A tada nije bilo nikakve stvarne fizičke želje - barem ne s njezine strane. Nekoliko trenutaka mislila je da je ipak neće poljubiti. Nije se spuštao prema njoj ili ublažio izraz lica. Ali onda se naglo sagnuo prema njoj, a ona je podigla ruke i položila ih na njegova ramena. O, Bože, tako široka i čvrsta. Ali to je već znala. On ju je nosio... Usnama je dodirnuo njezine. Iznenada ju je preplavila prava vatrena strast. Očekivala je da će je zdrobiti i snažno pritisnuti svoja usta na njezina. Očekivala je da će se morati boriti kako bi se obranila od vrućeg izljeva žudnje. Umjesto toga stavio je ruke lagano s obje strane njezina struka, njegovi palčevi bili su točno ispod njezinih grudi, ali ih nisu dodirnuli. Usnama je nježno preletio preko njezinih, kao da je želi okusiti, izazivati. Pomaknula je ruke i obujmila njegov vrat. Osjetila je njegov dah na svome licu. Ponovno je udahnula onaj njegov lagani miris sapuna ili kolonjske vode koji je osjetila već prije - nešto zamamno i muževno. Vrelina njezine žudnje je splasnula. Ali ono što se pojavilo umjesto nje gotovo je bilo gore. Osjetila je jasno da to nije beznačajan, slučajan zagrljaj. Postala je vrlo svjesna tog muškarca. Svjesna da se u njemu

~50~

Mary Balogh

skriva nevjerojatna nježnost, bez obzira na vanjsko i pojavno. Ona je to osjetila i kad je dodirnuo njezin gležanj, dakako, ali tad je to mogla ignorirati, zato što se činilo da je to u suprotnosti sa svim što je inače znala o njemu. Digao je glavu i pogledao je mirno u oči. I dalje su bile stroge, odlučne. Uzvratila mu je pogled i dignula obrve. - Pretpostavljam da bih sada, da sam pravi džentlmen, ponudio svoju najdublju ispriku. - Ali vi ste me upozorili što smjerate i ja vam nisam ništa zabranila. Hajdemo se dogovoriti, lorde Trenthame, da je za oboje ovo bio posve neobičan dan. No, samo što nije završio. Sutra će sve to biti iza nas, a mi ćemo se vratiti posve pristojnu načinu ophođenja. Ustao je i stavio ruke iza leđa. To je već uočila kao njegovu uobičajenu pozu. - To se čini razumnim. Na sreću, nije bilo vremena da jedno drugom kažu više. Spriječilo ih je kucanje na vrata i potom dvoje slugu koji su došli urediti stol i odnijeti suđe. Neposredno nakon što su oni zatvorili vrata, opet su se otvorila da uđu vojvoda i njegovi ostali gosti iz blagovaonice. Lady Barclay i lord Darleigh došli su sjesti uz Gwen da mogu razgovarati s njom, a lord Trentham udaljio se za drugi stol gdje je s tri druga muškarca igrao karte. Da se sada probudi, pomislila je Gwen, vjerojatno bi ovaj san današnjeg dana proglasila najbizarnijim koji je ikada sanjala. Ali, na sreću, svi ti događaji, počevši od jutrošnjega majčina pisma nadalje, toliko su bizarni da moraju biti realni. Može li netko sanjati okus? Još uvijek je na neki način osjećala okus lorda Trenthama na usnicama, iako je jeo i pio sve što i ona.

~51~

Bračna ponuda

Peto poglavlje

lanovi Kluba preživjelih ostali su skupa još dugo nakon što je Hugo odnio lady Muir do njezina kreveta. Ima li su običaj odmarati se danju, ponekad skupa ili u manjim grupama, često sami, ali su zato uvijek ostajali zajedno do dugo u noć i razgovarali o mnogim ozbiljnijim temama od onoga što se tiče samo njih. Večeras nije iznimka. Započelo je s Vincentovim isprikama, a onda je uslijedilo zadirkivanje ostalih. Vincentu su se rugali zbog njegova brzopleta jezika, Hugu zbog zadovoljavajućeg napretka u potrazi za ženom. Oba muškarca dobro su to primila. Doduše, drukčije to nisu ni mogli primiti jer bi to samo potaknulo nove napade. Na koncu su se svi uozbiljili, postali zamišljeni. Georgeu se ponovno javio njegov stalni san u kojemu točno zna odabrati pravu riječi i uvjeriti ženu da ne skoči s litice upravo u trenutku kad se na to spremala. Budio bi se u hladnom znoju, s krikom, ispruživši naglo ruku da je zadrži. Ralph je nedavno na adventskoj zabavi u Londonu susreo sestru jednoga od svoja tri najbolja prijatelja koji su poginuli. Ona se oduševila što ga vidi i što će moći razgovarati o bratu s nekim tko mu je bio blizak. Ralph je doista bio blizak s njime. Njih četvorica bili su nerazdvojni još u školi, a navršivši osamnaestu skupa su odjahali u rat. Vidio je svu trojicu kako lete u zrak sekundu prije nego što ih je i on gotovo otpratio u nepoznato. Ostavio je gospođicu Dourtney na sekundu da joj donese čašu limunade. Namjeravao je svim srcem razgovarati s njom. Ali, umjesto toga, jednostavno je išetao iz kuće i napustio London sljedećeg jutra. Nije joj ponudio nikakvo objašnjenje, bilo kakvu ispriku i više je nije vidio. Do sljedećeg jutra, Hugo je razvio strahovitu nelagodu oko prošle noći. Ili, točnije, zbog onog poljupca. Za njega nije imao objašnjenje. On nije ženskar. Uvijek je imao zdrav seksualni život, to je istina, iako u posljednjih nekoliko godina ne posebno intenzivan. Prvo zbog svoje bolesti, a potom jer je postao lord Trentham - što mu je bio mlinski kamen oko vrata - i činilo se da nije više u redu da odjuri u bordel kad god mu se prohtije. Osim toga, živi na ladanjskom imanju, daleko od takvih izazova. Ne sjeća se da je poljubio pristojnu ženu od svoje šesnaeste, kad se tijekom igre skrivača, na proslavi rođendana, u kući

Č

~52~

Mary Balogh

svojega školskog prijatelja našao slučajno u istom ormaru s jednom njegovom rođakinjom. A baš nikada nije poljubio pravu damu iz visokoga društva ili osjetio goruću želju da to učini. Lady Muir zapravo mu se i ne sviđa jako. Procijenio ju je kao neodgovornu, frivolnu, arogantnu, uobraženu i razmaženu aristokratkinju - iako lijepu. Dakako, priča koju je iskreno ispričala o svojemu mužu dodala joj je dubinu. Bez sumnje, proživjela je i patila u teškom braku, a s time se nosila najbolje što je mogla. Nevoljko mora priznati, ima i sjajan smisao za humor i zarazan smijeh. No, sve to ne objašnjava njegovu naglu, strasnu potrebu da je poljubi nakon što je maknuo njezin poslužavnik s ostacima večere. A nije ni isprika što je toj potrebi popustio. Zašto je, u ime svega što je na svijetu dobro, zašto je ona to dopustila? Nije učinio baš ništa da joj se prikaže u boljem svjetlu. Upravo suprotno, ponašao se posve zlovoljno. Često je osjećao potrebu da se tako ponaša s aristokracijom, uz iznimku članova Kluba preživjelih. Njegovi kolege časnici aristokrati nisu ga dobro primili. Većina se prema njemu ponašala prezrivo, svisoka, nekolicina otvoreno neprijateljski samo zato što se usudio uvući u njihove redove jer mu je njegov bogati otac mogao kupiti čin u vojsci. Dame iz njihova društva posve su ga ignorirale, upravo onako kako su ignorirale sluge. Ali sve to Hugu nije posebno smetalo. Želio je postati časnik, a ne član nekakva uvažena kluba. Želio se iskazati na bojnom polju i to je i učinio. Noćas je poljubio damu. Bez ikakva razloga osim što je stavila dlanove na lice kako bi se smijala jer nije mogla suspregnuti smijeh na njegovu priču kako će se nakon vjenčanja odreći kurvi. U njezinu glasu još uvijek se osjećao smijeh kad je na koncu progovorila: Ja sam posve, ali posve sigurna, lorde Trenthame, da je ovo najčudniji dan u mojemu životu. Kulminirao je predavanjem o žudnji i moralu srednje klase. Da, to ga je natjeralo da je poljubi. A sad bi više od svega volio da je svoje želje znao bolje obuzdati. Morat će je izbjegavati koliko god bude mogao tijekom njezina boravka. Bit će mu uistinu neugodno stati pred nju licem u lice nakon svega. Svoje odluke držao se do iza ručka. Jutro je proveo u zimskom vrtu s Imogen jer je vani kišilo. Dok je ona zalijevala biljke i činila s njima neke čudesne stvari nakon kojeg je cvijeće izgledalo svježije i u cjelini privlačnije, pročitao je pismo koje mu je stiglo od polusestre tog jutra. Constance mu piše barem dva puta tjedno. Njoj je devetnaest godina, lijepa je, puna života, spremna za izlaske, udvarače i brak. No, njezina

~53~

Bračna ponuda

je majka sebična, posesivna žena koja je svoje osjetljivo zdravlje i najrazličitije bolesti, stvarne ili umišljene, koristila da manipulira svojim najbližima, i to otkad je Hugo poznaje. Kćerku je držala kao zatočenicu, uvijek u kući, njoj na usluzi. Constance rijetko izlazi, osim da obavi nezahtjevne, kratkotrajne posliće. Nema prijatelja, nema društveni život, nema udvarača. Nije se ona otvoreno požalila Hugu. Njezina pisma uvijek su vedra - i gotovo lišena svakog sadržaja jer je toliko malo toga o čemu bi nešto mogla napisati. Hugova je dužnost to ispraviti. Dužnost koja se temelji na ljubavi i činjenici da je njezin staratelj. I na obećanju da će učiniti sve u svojoj moći kako bi joj osigurao sretnu budućnost. Ona je jedan od osnovnih razloga što se odlučio oženiti. On sam jednostavno ne zna kako je uvesti u društvo ili kako neke prikladne mladiće srednje klase nježno usmjeriti prema Constance. Da je oženjen... Ne, kad se oženi, njegova žena znat će kako će svoju šogoricu upoznati s tipom muškarca s kojima bi bila sretna i sigurna cijeli život. Postoji, dakako, i drugi razlog zbog kojeg se želi oženiti. Po prirodi, njemu celibat ne paše, a njegova potreba za seksom - regularnim, zdravim seksom - pojavljivala se neočekivano i bolno, boreći se žestoko s njegovom isto tako snažnom potrebom za privatnošću i neovisnošću. Prije tri godine, kad je napustio Penderris, zaključio je da iznad svega želi mir. Vojska ga je isplatila pa si je uredio dom u ladanjskoj kući u Hampshireu. Bavio se uzgojem voća i povrća, držao je i nekoliko kokosi te za svoje susjede obavljao najrazličitije, obične poslove. Uostalom, doista je krupan i snažan. Njegove su usluge bile na cijeni, pogotovo kod starijih ljudi. Šutio je i nitko nije doznao ništa o njegovoj tituli. Živio je sretno. Barem zadovoljno, bez obzira na upozorenja njegovih šest prijatelja da je poput petarde koja čeka da eksplodira i sigurno će se vratiti u život u skorijoj budućnosti, možda i kad najmanje očekuje. Prošle godine, nakon očeve smrti, nedaleko od svoje kuće kupio je imanje Crosslands Park i smjestio se malo raskošnije nego dosada. Nekako je iscurila i informacija o njegovoj tituli. On je nastavio s vrtom, ovoga puta većim, držao je nešto više kokoši i dodao im nekoliko ovaca i krava. Zaposlio je i nadzornika koji je onda sam zaposlio nekoliko radnika koji su pomagali u seoskim radovima. Hugo je nastavio velik dio toga raditi sam. Dokolica mu ni najmanje ne paše. Radio je i neke poslove za susjede, ali uporno je odbijao prihvatiti nadnicu. Perivoj nije zasadio, a velik dio kuće stalno je zatvoren jer on redovito koristi samo tri sobe. Osoblje je malobrojno. No, bio je i tamo sretan godinu dana. U svakom slučaju barem zadovoljan. Život mu je bio bez uzbuđenja. Nedostajalo mu je izazova. Nedostajalo mu je i pravo blisko prijateljstvo, iako je sa svim svojim susjedima ostao u dobrim odnosima. Bio je to život kakav želi.

~54~

Mary Balogh

Sad će se sve promijeniti - jer se mora oženiti. Nema izbora. Pismo leži neotvoreno u njegovu krilu. Imogen je još uvijek s njim u stakleniku. Sjedi na prozorskoj dasci, noge je privukla prema sebi i na koljenima drži knjigu. Čita. Osjetila je njegov pogled na sebi i pogledala ga, zatvorivši knjigu. - Vrijeme je za ručak. Idemo li unutra? Skočio je na noge i ponudio joj ruku. Lady Muir, doznao je u blagovaonici, sjedi u jutarnjem salonu jer je George zaključio da će joj tamo biti ugodnije tijekom dana. Spustio ju je jedan od sluga, a George i Ralph s njom su tamo doručkovali. Nakon toga zatražila je papir, pero i tintu da napiše bratu pismo. Gospođa Parkinson s njom je već nekoliko sati. - Jadna lady Muir - rekao je Flavian. - Čovjek se osjeća gotovo kao da bi joj trebao pojuriti u pomoć poput viteza u sjajnom oklopu. No, onda bi se moglo dogoditi da se nađeš u poziciji da ne može odbiti ispratiti njezinu prijateljicu do kuće, a to je perspektiva koja bi svakog viteza natjerala da okrene konja i pojuri na drugu stranu, dovraga i viteštvo. - Sve je to već dogovoreno - uvjerio ga je George. - Prije nego što ju je posjetila prijateljica, predložio sam lady Muir da zbog lošije kondicije razmisli o tome da se nakon ručka odmara umjesto da popodne provede družeći se. Savršeno me razumjela od prve i odgovorila da će doista trebati odmor nakon ručka. Moja kočija čekat će ispred vrata za točno četrdeset pet minuta. Oblaci su se razišli i sunce je već sjalo kad je sat kasnije Hugo stajao na terasi i pokušavao odlučiti želi li poći u dugu šetnju uz rt ili je lijen pa će se prošetati parkom, koji je bliže. Odlučio se za lijenu varijantu i proveo sat sam u parku. Nije bio blistav primjer vrtne arhitekture, ali ipak su u njemu i cvjetne lijehe i sjenovite šetnice, livade s velikim stablima nepravilno raspoređenim i mali ljetni paviljon u jednoj udolini, gdje je zaštićena od vjetra s mora. Malo zdanje nudi pogled na drvored na čijem je kraju kameni kip. To ga je navelo da se neraspoloženo prisjeti svojega parka u Crosslandsu. Njegov je velik, kvadratan i pust, a nema nikakvu ideju što s njim učiniti kako bi postao atraktivan. Čovjek ne može bilo gdje jednostavno zasaditi drvo, napraviti šetnicu, gajeve, cvjetnjake. Kuća nalikuje velikoj štali iz koje su pobjegle sve životinje. A mogla bi biti lijepa. Osjetio je to kad je odlučio kupiti je. Iako je i te kako znao prepoznati ljepotu i dobru pejzažnu arhitekturu kad je vidi, u njegovu mozgu nema tog kreativnog zakutka u kojem bi se mogli roditi originalni nacrti. Morao bi unajmiti nekoga da sve to za njega isplanira, pretpostavio je. Postoje takvi ljudi, a on ima dovoljno novca da plati njihove usluge.

~55~

Bračna ponuda

Odšetao je prema kući nakon otprilike sat vremena. Spava li lady Muir doista, pitao se kad je otvorio kućna vrata, ili je jednostavno sretna zbog Georgeove izlike pod kojom se mogla riješiti svoje naporne prijateljice? Ako je sama u jutarnjem salonu, a ne spava, George je vjerojatno dogovorio da joj netko pravi društvo. On je vičan tim detaljima dobroga gostoprimstva. Hugo ne mora k njoj. I zasigurno to ne želi. Bio bi sretan da je nikad više ne vidi. Teško je stoga objasniti zašto je onda stao ispred vrata jutarnjeg salona i nagnuo uho bliže. Tišina. Ili je na katu i odmara se ili je tu i spava. U svakom slučaju može mirno nastaviti prema knjižnici, gdje planira pisati Constance i Williamu Richardsonu, iznimno sposobnom upravitelju očeva posla, sada njegovog. Pa ipak, ruka mu je posegnula za kvakom. Okrenuo ju je što je mogao tiše i samo malo odgurnuo vrata. Tu je. Počiva na divanu koji je okrenut prema prozorima i cvjetnjaku ispod njih. Već je u njemu nekoliko procvjetalih proljetnih cvjetova i mnoštvo zelenih stapki i mladih pupoljaka. Ove godine nije tako u Hugovu vrtu u Crosslandsu, kojim se prošle godine toliko ponosio. Zasadio je samo ljetno cvijeće i imao prekrasan sajam cvijeća nekoliko mjeseci, a onda... ništa. Sve to cvijeće bilo je jednogodišnje, shvatio je tek kasnije i ove godine neće cvasti. Mora toliko toga naučiti. Odrastao je u Londonu, a potom otišao u rat. Ili nije čula da su se vrata otvorila ili spava. S mjesta na kojem stoji nemoguće je odrediti što se događa. Ušao je, zatvorio vrata jednako tiho kao što ih je i otvorio, prišao divanu i pogledao je. Spava. Namrštio se. Lice joj je blijedo i upalo. Otići će prije nego što se probudi.

Gwen je zadrijemala u blaženoj tišini koja je najednom nastupila kad je Vera otišla, ali i pod utjecajem lijeka. Vojvoda od Stanbrooka uspio ju je nagovoriti da ga uzme jer je po njezinu blijedom licu zaključio da trpi jake bolove, koje jedva podnosi.

~56~

Mary Balogh

Nije vidjela lorda Trenthama cijelo jutro. To je za nju bilo golemo olakšanje jer se probudila s mislima o njegovu poljupcu i tog se sjećanja teško otresla. Zašto je uopće poželio poljubiti je kad nikad ni na koji način nije pokazao da mu je simpatična ili privlačna? A i zašto je, zaboga, pristala na poljubac? Zasigurno ne može tvrditi da je to bio ukradeni poljubac i da nije stigla protestirati. Isto tako, ne može reći da joj je to iskustvo bilo neugodno. Nipošto! Taje činjenica vjerojatno najneugodnija. Izdržala je Verin posjet od nekoliko sati, sve dok nije došao vojvoda, kao što je obećao, i vrlo je pristojno, ali i čvrsto izveo iz sobe i otpratio do kočije koja je već čekala, uvjerivši je da će već sljedeće jutro ponovno doći po nju. Vera je jasno izrazila svoje negodovanje zbog činjenice da su je ostavili nasamo s Gwen. Kad im je donesen ručak, bez obzira na to koliko bio ukusan, gunđala je jer je vojvoda toliko nepristojan da je nije pozvao u blagovaonicu s njegovim ostalim gostima. Bila je nesretna kad je čula da je njezin povratak kući već organiziran - i to tako rano. Uvjeravala je Njegovu Milost, objašnjavala je dugo i naširoko Gwen, da ona može i hodati do kuće jer ne želi da on samo za nju upreže kočiju, samo kad bi netko od gospode bio dovoljno ljubazan otpratiti je, barem dio puta. On je njezinu velikodušnu ponudu otklonio. No, što čovjek može očekivati od onoga tko je ubio vlastitu ženu? Kako se žarko nada, razmišljala je dok je polako tonula u san, da Neville neće oklijevati i da će odmah poslati po nju kočiju, čim dobije njezino pismo. U njemu ga je uvjeravala da je dovoljno dobro i da može putovati. Hoće li danas vidjeti lorda Trenthama? Možda je previše očekivati da neće, ali nadala se da će se držati podalje i da ga vojvoda neće natjerati da ponovno večera s njom. Dovoljno se osramotila jučer, dovoljno za jedan ili dva života. On je bio osoba na koju je zadnje pomislila prije nego što je utonula u san. A bio je i prva osoba koju je vidjela kad se probudila nakon neodređenog vremena. Stajao je pokraj divana na kojem je ležala, nogu u čizmama malo raširenih, ruku iza leđa, namrgođen. Izgledao je upravo kao časnik, iako je bio odjeven u kaput krojen uz tijelo od najtanje zelene vune i u svijetle hlače te visokoispolirane vojničke čizme. Mrko je gledao u nju. Čini se da je to njegov uobičajeni izraz lica. Osjetila je da je on u golemoj prednosti u odnosu na nju, ispruženu na divanu, tek probuđenu. - Većina ljudi - rekao je - hrče kad spava na leđima.

~57~

Bračna ponuda

Čovjek se uvijek mogao osloniti na njega da će reći nešto posve neočekivano. Gwen je podigla jednu obrvu. - Ja ne? - U ovoj prilici ne - odgovorio je - iako spavate napola otvorenih usta. - Oh. Kako se usuđuje stajati pokraj nje i gledati je dok spava. Ima u tome nešto uznemirujuće intimno. - Kako je danas vaš gležanj? - Vjerovala sam da će biti bolje, ali i dalje me gnjavi. Pa to je samo iščašen gležanj, neugodno mi je zbog svog tog meteža koji je izazvao. Ne morate se osjećati obveznim razgovarati o njemu, ispitivati me kako sam ili mi i dalje praviti društvo. Ili me gledati dok spavam. - Morali biste udahnuti malo svježega zraka. Blijedi ste. Za dame je danas moderno da su blijede, čujem, ali sumnjam da biste željeli izgledati podbuhlo. Prekrasno! Upravo ju je obavijestio da je podbuhla. - Vani je prohladno, ali nema više vjetra, izašlo je sunce i možda bi vam bilo ugodno da malo posjedite u vrtu s cvijećem. Donijet ću vam ogrtač ako želite. Sve što je trebala bilo je reći ne. Sigurno bi otišao i držao se po strani. - Kako bih išla van? - pitala je umjesto toga i odmah je poželjela da si odgrize jezik jer je odgovor očit. - Mogli biste puzati na rukama i koljenima - rekao je - ako želite biti tvrdoglavi kao što ste bili jučer. Možete poslati po snažnijeg slugu... pretpostavljam da vas je jedan od njih ujutro spustio na donji kat. Ili vas ja mogu odnijeti ako mi vjerujete da neću ponovno postati isuviše prisan. Gwen je osjetila kako se zacrvenjela. - Nadam se da ne osuđujete samoga sebe zbog onoga jučer, lorde Trenthame. Oboje smo jednako krivi za taj poljubac, ako je krivnja prava riječ. Zašto se ne bismo smjeli poljubiti kad smo oboje osjetili tu želju? Nitko od nas dvoje nije oženjen ili zaručen za nekoga drugog. Činilo joj se kako njezin pokušaj da sve to omalovaži neslavno propada. - U tom slučaju smijem zaključiti da ne želite puzati na koljenima? - Smijete. Ništa više nisu rekli o snažnom slugi. Okrenuo se i izašao iz sobe bez riječi, vjerojatno donijeti njezin ogrtač.

~58~

Mary Balogh

Lijepo si to izvela, pomislila je Gwen s podosta ironije. Ali, nije se mogla oduprijeti želji za svježim zrakom. A možda i za društvom lorda Trenthama?

~59~

Bračna ponuda

Šesto poglavlje

V

ani je prohladno. Ali, sunce sja, a okruženi su šafranima, jaglacima, čak ima i nekoliko narcisa. Nikada prije Gwen nije palo na pamet zapitati se zašto je toliko proljetnog cvijeća u različitim nijansama žute. Dodaje li nam priroda na taj način malo sunca nakon sivoga godišnjeg doba, a prije žara ljeta? - Ovo je prekrasno - rekla je i udahnula svjež, pomalo slan zrak s mora. - Proljeće mi je najdraže doba godine. Omotala se čvršće svojim ogrtačem dok ju je lord Trentham spuštao na drvenu klupu ispod prozora jutarnjeg salona. Uzeo je dva jastuka koje je ponijela na njegov prijedlog, postavio jedan iza njezinih leđa da je zaštiti od tvrda naslona, a drugi podmetnuo ispod njezina desnoga gležnja. - Zašto? - upitao je naglo dok se uspravljao. - Draže su mi narcise od ruža - rekla je. - Osim toga, proljeće je puno nade i svega novog. Sjeo je na postolje kamene urne u blizini i rukama se naslonio na raširena koljena, u opuštenoj, neformalnoj pozi, ali nju je i dalje netremice gledao. - Što u svome životu želite novo? - upitao je. - Čemu se nadate? - Vidim, lorde Trenthame, da moram pažljivo birati riječi kad sam u vašem društvu. Sve što vam kažem uzimate doslovno. - Zašto biste uopće nešto rekli ako vaše riječi ništa ne znače? To je dobro pitanje. - Oh, u redu, dopustite mi da promislim. Njezina prva misao bila je da joj nije krivo što je došao u jutarnji salon i predložio da je izvede Van kako bi udahnula zraka. Kad bi bila posve iskrena, morala bi priznati samoj sebi da je bila malo razočarana kad se ujutro pojavio sluga da je odnese na donji kat. I bila je razočarana što je lord Trentham nije potražio ujutro. Isto tako nadala se da će ga nekako izbjeći do kraja svojega boravka. U pravu je kad spominje riječi koje ne znače ništa, čak i kad su te riječi samo u njezinoj glavi.

~60~

Mary Balogh

- Ne želim ništa novo - rekla je. - Nadam se da ću ostati kao i dosada, zadovoljna, na miru sa sobom. Nastavio ju je gledati kao da se pogledom može probiti do njezine duše. Shvatila je da nije potpuno sigurna da je rekla istinu, iako je vjerovala da je posve iskrena. - Jeste li ikada pomislili kako je ponekad stajanje na mjestu isto što i povratak? Jer cijeli se svijet pomiče, a nas ostavlja iza sebe - najednom je rekla. O, Bože. Sinoć je rekao da je stvar u kući, da ona budi osjećaj povjerenja. - Vas su ostavili? - Bila sam prva iz svoje generacije u obitelji koja se udala. Također sam bila prva, i jedina... koja je postala udovica. Sad je moj brat oženjen, kao i Lauren, moja sestričina i draga prijateljica. I svi ostali bratići su oženjeni. Svi imaju obitelji koje rastu i svi su se sa svojim životima pomaknuli u jednu drugu fazu koja je za mene zatvorena. Nisu oni prema meni neljubazni. Nipošto. Svi me neprestano pozivaju da ih posjetim i njihova želja da se družimo posve je iskrena. To znam. Prijateljstvo s Lauren i Lily, mojom šogoricom, i dalje je nevjerojatno blisko, baš kao i s ostalim rođacima. A živim s majkom koju jako volim. Doista, imala sam sreće. Ta je izjava zazvučala šuplje u njezinim ušima. - Sedam godina tugovanja za pokojnim mužem pretjerano je dugo razdoblje - rekao je - pogotovo kad je žena mlada. Koliko imate godina? Može biti sigurna da će je lord Trentham pitati ono što se ne pita. - Meni su trideset dvije godine. Posve je moguće proživjeti savršen život bez ponovnog udavanja. - Ne ako želite imati djecu, a ne izazvati skandal. Bilo bi vam pametno da s tim ne otežete previše ukoliko to želite. Podigla je obrve. Ima li kraja njegovu bezobrazluku? Ipak, ono što bi iz usta bilo kojeg drugog čovjeka bio bezobrazluk, nije kad on to izgovara. Zapravo nije. On je jednostavno jasan, izravan čovjek koji kaže točno ono što misli. - Nisam sigurna da mogu imati djece. Liječnik koji se za mene brinuo nakon pobačaja rekao je da ne mogu. - Onaj isti koji vam je namjestio nogu? - Da. - I nikad niste tražili drugo mišljenje? Odmahnula je glavom. - To ionako nije važno. Imam nećake i nećakinje. Volim ih baš kao i oni mene.

~61~

Bračna ponuda

Ali, to jest važno i tek je sad, u ovom trenutku shvatila koliko. Takva je snaga nesuočavanja s istinom. Što je to doista u ovoj kući? Ili ovom čovjeku? - Čini mi se da je to bio nadriliječnik najgore vrste. Nakon što vas je on liječio, ostali ste šepavi, a istodobno vam je uništio svaku nadu da ćete možda jednom ponovno nositi dijete, upravo u trenutku kad ste ga izgubili, a čak vam nije savjetovao da se konzultirate s liječnikom koji ima više znanja i iskustva u tim stvarima od njega. - Neke je stvari, lorde Trenthame, bolje ne znati. Napokon je spustio oči s njezinih. Pogledao je u tlo i vrhom čizme poravnao šljunak na stazi. Zašto je toliko privlačan? Možda zbog te veličine. Iako je toliko krupan, nije nimalo nespretan. Svaki je komad njegova tijela u savršenoj proporciji s ostalima. Čak i njegova kratka kosa, koja bi trebala poništiti sve šanse da ga vidi kao privlačnog, zapravo pristaje obliku njegove glave i oštrim crtama njegova lica. Njegove ruke mogu biti tako nježne. Baš kao i njegove usnice... - Što vi sada radite? - upitala ga je iznenada. - Kad niste ovdje? Niste više časnik, zar ne? - Živim mirno - odgovorio je i opet je pogledao. - Poput vas. Zadovoljno. Kupio sam prošle godine jedno plemićko dobro s palačom, nakon što mi je otac umro. Živim tamo sam. Imam ovce, krave i kokoši, malu farmu, vrt s povrćem i voćem, cvjetnjak. Sve obrađujem sam. Prljavih ruku. Zemlja mi je ispod noktiju. To zbunjuje moje susjede jer sam ja lord Trentham. I moja je obitelj zbunjena jer sam ja sad vlasnik golemog uvozno-izvoznog imperija i silno sam bogat. Mogao bih živjeti na visokoj nozi u Londonu. Odrastao sam kao sin bogataša, ali uvijek se tražilo da naporno radim i pripremam se za trenutak kad ću preuzeti posao od oca. Umjesto toga ustrajao sam da mi kupi čin u vojsci i ja sam se u toj svojoj odabranoj profesiji jako trudio. Istaknuo sam se. A potom otišao. Sad živim mirno. I zadovoljno. Bilo je nešto neuhvatljivo u njegovu tonu. Prkos? Ljutnja? Defenzivnost? Pitala se je li sretan. Sreća, mir i zadovoljstvo nisu isto, jesu li? - A brak će još dopuniti vaše zadovoljstvo? Stisnuo je usta. - Nisam stvoren za život bez seksa - rekao je. Tako joj i treba, sama je to tražila. Pokušala je zaustaviti crvenilo. - Razočarao sam oca. Pratio sam ga u stopu kao sjena dok sam bio dječak. On me slijepo obožavao, a ja sam u njemu vidio božanstvo. On je pretpostavljao, i ja sam pretpostavljao, da ću krenuti njegovim stopama. Trebao sam preuzeti njegov posao kad se on odluči povući. A

~62~

Mary Balogh

onda je u mojemu životu došao onaj neizbježni trenutak kad sam odlučio biti svoj. Jedino što sam vidio pred sobom bilo je da postajem sve više i više poput oca. Volio sam ga, ali nisam želio biti on. Postao sam nemiran i nesretan. Isto tako izrastao sam velik i snažan... to sam naslijedio s majčine strane obitelji. Morao sam nešto raditi. Nešto fizički naporno. Vjerojatno sam se mogao kao ostali mladići kratko iživjeti i onda vratiti obitelji, da se nije dogodio... Dakle, nisam krenuo tim putem. Umjesto toga, slomio sam ocu srce jer sam otišao i nisam se vratio. Volio me i bio je ponosan na mene do kraja, ali srce mu je ipak bilo slomljeno. Dok je umirao, obećao sam mu da ću preuzeti uzde njegova velikoga posla i da ću ga onda, ako to bude u mojoj moći, prepustiti svome sinu. A onda, kad je umro, vratio sam se u svoju kuću i kupio Crosslands, koji je slučajno u blizini i bio je na prodaju, pa nastavio živjeti kao dotada, samo na nešto raskošnijem nivou. Sebi sam to prikazao kao godinu žalovanja. Ali, ta je godina istekla i ne mogu mirne savjesti i dalje odlagati. A i vrijeme ističe, nisam više tako mlad. Trideset tri su mi godine. Pogledao je gore, baš kao i Gwen, jato galebova koji su preletjeli iznad njih kreštavo dozivajući jedan drugoga. - Imam i polusestru - dometnuo je kad su ptice odletjele. - Constance. Živi u Londonu s majkom, mojom pomajkom. Potreban joj je netko tko će je izvoditi, uvesti u društvo. Potrebni su joj prijatelji i udvarač. Njoj treba muž i ona ga želi. Ali majka joj je gotovo invalid i ne želi je pustiti od sebe. Imam odgovornost prema sestri. Ja sam njezin skrbnik. No, što mogu učiniti za nju dok živim sam? Potrebna mi je žena. Naslon klupe bolno joj se usjekao u leđa, bez obzira na jastuk. Promijenila je položaj, a lord Trentham skočio je na noge popraviti joj jastuk i bolje ga namjestiti. - Želite li natrag u kuću? - Ne, ukoliko vi to ne želite. Nije joj odgovorio. Vratio se i ponovno sjeo na kameno postolje. Zašto je postao gotovo pustinjak? Sve u njegovu životu vodilo bi zaključku da je upravo suprotno. - Jeste li u onoj akciji bez nade bili ranjeni i onda dospjeli ovamo? Njegov pogled toliko ju je pekao da se gotovo nagnula u stranu na klupi kako bi se nekako udaljila od njega. O tom napadu nikada ne razgovara, rekao joj je jučer, baš nikada. Zašto ga je onda pitala? Inače nikad nije bila ljubopitljiva, pogotovo ne nametljiva. - U toj akciji nisam dobio ni ogrebotinu. Baš kao ni u bilo kojoj drugoj akciji u kojoj sam se borio. Kad biste me pregledali od glave do

~63~

Bračna ponuda

pete, nikad ne biste pogodili da sam bio vojnik gotovo deset godina. Ili biste pomislili da sam se samo skrivao u nekom šatoru i izdavao naredbe, a sam nisam nikad izašao i izložio se riziku. Znači, ima sreće kao vojvoda od Wellingtona. Priča se da je Wellington često znao odjahati posve blizu neprijateljskim puškama, gluh na opasnost, bez obzira na bezuspješne pokušaje njegovih pomoćnika da ga zadrže. - A zašto ste onda... - počela je Gwen. - ... dospio ovamo? - dovršio je njezinu misao. - Ah, bez brige, lady Muir, bio sam ja i te kako ozlijeđen. Samo moje rane nisu bile vidljive. Izgubio sam pamet, što vjerojatno nije baš točan opis moje specifične vrste ludosti, jer da sam je doista izgubio, sve bi bilo u redu. Problem je bio upravo u tome što je sve što sam prošao ostalo urezano. Nisam se toga mogao riješiti. Želio sam poubijati sve oko sebe, pogotovo one koji su bili najbrižniji prema meni. Mrzio sam sve ljude, ponajviše sebe. Želio sam se ubiti. Pretpostavljam da sam govorio isključivo urlicima, a svaka druga ili treća riječ bila je psovka, kletva, prostota gora od svega na što su navikle vojničke uši. Bjesnio sam jer sam uskoro ostao bez riječi kojima bih mogao izraziti mržnju u sebi. Ponovno je pogledao u tlo između svojih nogu. Gwen je vidjela samo vrh njegove glave. - Poslali su me kući u luđačkoj košulji. Ne želim ni znati postoji li još nešto u našim životima što bi moglo čovjeka tako zagrijati do usijanja. Nisu me željeli poslati u ludnicu Bedlam, iako su mislili da tamo pripadam. Bilo im je zapravo neugodno jer sam bio poznat, upravo su me unaprijedili i slavili, kralj mi je dodijelio titulu, odnosno princ regent, jer je i kralj lud. Nije li to ironično? Nisam se želio vratiti ocu. Netko je poznavao vojvodu od Stanbrooka i znao za sve što on ovdje radi za druge časnike. Dočekao me i doveo ovamo. Bez luđačke košulje. Preuzeo je rizik. Mislim da nikada ne bih ubio ikoga... jedino sebe, ali on to nije mogao sigurno znati. Zamolio me da se ne ubijem, zamolio, ne naredio. Rekao mi je da je to učinila njegova žena i kako je to u određenom smislu čin izrazite sebičnosti jer svi oni koji su ostali iza nje mogu jedino beskrajno patiti jer nisu bili sposobni učiniti nešto, ono nešto što bi to spriječilo. I tako sam ostao živ. To je najmanje što sam mogao napraviti zauzvrat. - Zauzvrat? - upitala je nježno. Iz nekog je razloga deku koju joj je prebacio preko nogu privukla do prsa i držala je grčevito objema rukama. Pogledao ju je prazna pogleda, kao da je zaboravio da je pokraj njega. Potom se odjednom pribrao. - Ubio sam gotovo tri stotine ljudi. Tri stotine svojih ljudi. - Ubio?

~64~

Mary Balogh

- Ubio. Ili su zbog mene poginuli. Sve je to isto. Odgovoran sam za njihovu smrt. - Ispričajte mi - rekla je još uvijek tihim glasom. Ponovno je oborio pogled. Čula je kako je silovito udahnuo i polako izdahnuo. - Nije to za ženske uši - rekao je, ali ipak nastavio: - Poveo sam ljude uz oštru uzbrdicu, ravno pred neprijateljske puške. Vodio sam ih u sigurnu smrt. Presreli su nas kad smo bili na pola puta. Polovina je odmah ubijena, a druga polovina obeshrabrena. Uspjeh se činio nemoguć. Moj poručnik tražio je da naredim povlačenje. Nitko nam to nikad ne bi zamjerio. Dalje napredovanje bilo je čisto, besmisleno samoubojstvo. Ali, to je bilo ono na što smo svi pristali i bio sam odlučan da idemo naprijed i poginemo ako treba, samo da se ne vratimo poraženi. Dao sam naredbu za juriš i krenuo, nisam se ni osvrtao vidjeti prati li me itko. I uspjeli smo. Iako na kraju gotovo nitko od nas nije preživio, uspjeli smo u proboju za one koji su došli iza nas. Od osamnaest preživjelih ja sam jedini ostao posve neozlijeđen. Nekoliko je umrlo kasnije, od posljedica ranjavanja. A mene nije bilo briga. Preuzeo sam zadatak i uspješno ga obavio. Pljuštale su pohvale i nagrade. Samo za mene. A da, i moj poručnik postao je kapetan. Svi ostali ljudi, mrtvi i živi, nisu nikome značili ništa. Bili su samo topovska hrana. Nevažni u životu, iste sekunde zaboravljeni u smrti. Meni je bilo svejedno. Bio sam na oblaku slave. Ponovno je zastrugao nogom po šljunku kojeg je prije izravnao. - A zašto i ne bih bio. Dobio sam takav zadatak: samoubilačka akcija bez nade. Svi ti ljudi bili su dragovoljci. Svi su očekivali da će poginuti. I ja sam to očekivao jer sam ih vodio na čelu kolone. Gwen je polizala usnice. Nije znala što da kaže. - Dva dana prije nego što sam izgubio pamet - rekao joj je i pogledao je očima toliko mračnim da se uplašila - posjetio sam dvojicu svojih ljudi. Jedan od njih bio je moj poručnik, odnedavno unaprijeđen. Imao je ozbiljne unutarnje ozljede i nije se očekivalo da će preživjeti. Disao je s velikim naporom. No, uspio je nekako skupiti dovoljno sline da me pljune. Drugom su amputirali obje noge i zasigurno će umrijeti, ali nešto je otezao. A ja sam to znao. On je to znao. Zgrabio je moju ruku i... poljubio je. Zahvalio mi je što sam ga se sjetio i došao obići ga. Rekao je da je zbog toga ponosan. Rekao je da će umrijeti kao sretan čovjek... i druge slične bedastoće. Želio sam se sagnuti da ga poljubim u čelo, ali bojao sam se što će pomisliti svi oni ljudi koji su se vrzmali oko nas, što će poslije pričati. Samo sam mu stisnuo ruku i rekao da ću i sutra opet doći. I otišao sam, ali umro je pola sata prije nego što sam stigao. Pogledao je Gwen.

~65~

Bračna ponuda

- Sad znate cijelu istinu, moju sramotu, ono što me progoni. Unutar mjesec dana od velikog heroja postao samo idiot koji si nešto mumlja u bradu. Jesam li odgovorio na sva vaša pitanja? U njegovim očima vidjela je tvrdoću, glas mu je bio grub. Gwen udahne. - Prirodno je, čak poželjno osjećati krivicu za ono što smo očito pogrešno napravili. Tako čovjek možda može učiniti nešto ili reći da to ispravi. Osjećati krivnju onda kad prave krivnje nema nešto je posve drugo, to nas truje. A vi, lorde Trenthame, očito je, niste učinili ništa loše. Postupili ste ispravno. Nema razloga da vam to naširoko objašnjavam, zar ne? Nebrojeni drugi ljudi zasigurno su vam to već rekli. Vaši prijatelji u ovoj kući sigurno su vam to rekli. No, to vam ne pomaže, zar ne? Njegove oči potražile su njezine, ali ona ih je spustila i počela se baviti popravljanjem svojeg prekrivača. - Žao mi je zbog svega što vam se dogodilo, istinski shvaćam kako vam je bilo. No, vaš je slom sramotan samo iz perspektive čvrste, nemilosrdne muževnosti. Od vojnog zapovjednika ne očekuje se da mu je stalo do onih po činu ispod njega. A činjenica da je vama bilo stalo... i još vam je stalo... u mojim očima samo vas čini još više vrijednim divljenja. - Mnoge bitke bile bi izgubljene, lady Muir, da se zapovjednici usredotoče na sigurnost i zdravlje svojih ljudi umjesto na pobjedu nad neprijateljem. - Vjerojatno bi, slažem se. Ali, vi ste obavili svoju dužnost. Samo ste si nakon svega dopustili da tugujete. - Vi želite moj kukavičluk pretvoriti u herojstvo. - Kukavičluk? Nipošto. Koliko zapovjednika vodi svoje ljude na fronti u sigurnu smrt? A potom svoje jezivo ranjene ljude posjećuje, pogotovo one koji će sigurno umrijeti? Čak i one koji ga mrze i ne žele ga vidjeti? - Doveo sam vas ovamo da uživate u svježem zraku i cvijeću - rekao je iznenada. - I uživala sam i u jednom i u drugom. Osjećam se neizmjerno bolje. Čak me ni gležanj ne boli kao prije. Ili još nije prestao djelovati lijek protiv bolova koji mi je dao vojvoda od Stanbrooka. Vani je danas divno, zrak je tako ugodan, lak i kad malo hladnoća grize. Podsjeća me na dom. - Newbury? Kimnula je. - Jednako je blizu mora kao Penderris Hall - rekla je. - Ispod opatije je mali privatni žal, s visokim strmim liticama iznad njega. Vrlo slično

~66~

Mary Balogh

ovome ovdje. Zapravo je čudno što sam se jučer šetala uz more. Kod kuće se rijetko spuštam do žala. - Ne volite pijesak u cipelama? - Da, vjerojatno i zbog toga. No, isto tako more je za mene ogromno, ne vidiš mu kraja. Nekako me plaši, iako nisam sigurna zašto. Ne radi se samo o strahu da ću se utopiti. Mislim da je more za mene živi podsjetnik kako život ne možemo posve kontrolirati, ma koliko pažljivo planirali i trudili se urediti ga. Sve se mijenja kad najmanje očekujemo i sve je nekako zastrašujuće nepregledno veliko. A mi smo tako sitni. - To nas katkad može i utješiti - brzo je odgovorio. - Kada sami sebe mučimo jer smo nešto propustili i izgubili kontrolu nad sobom ili stvarima, ono nas podsjeća da nikad, baš nikad ne možemo imati potpunu kontrolu, da život jedino traži od nas da iskoristimo što bolje možemo ono što nam je ponuđeno. To je lakše reći nego prihvatiti, dakako. Dapače, to je najčešće nemoguće. No, mene šetnja uz more uvijek umiri. Nasmijala mu se i iznenadila samu sebe otkrivši da joj se on u stvari sviđa. Barem ga razumije bolje nego jučer. - Svjež zrak vratio vam je boju u obraze. - Vjerojatno i u nos - odgovorila je. - Glumio sam gospodina pa sam to namjerno propustio primijetiti. Jako sam se trudio uopće ne gledati. Ta ju je šala iznenadila i oduševila. Podigla je ruku pokriti nos i nasmijala se. Ustao je i smanjio udaljenost između njih dvoje. Uzeo je prekrivač koji je ležao na neurednoj hrpi na njezinu struku i ponovno ga raširio preko njezinih nogu prije negoli se ispravio i ponovno je pogledao. Stavio je ruke iza leđa. Gwen je tražila što bi mogla reći i nije uspjela. - Kao što znate, ja nisam džentlmen - rekao je nakon trenutka šutnje. - Nikad nisam ni želio biti. Kad se moram družiti s višom klasom, trebaju me ili prihvatiti kakav jesam ili odbaciti, po svom nahođenju. Mene ne vrijeđa kad me smatraju inferiornim. Ja znam da to nisam. Samo sam drukčiji. Gwen je nagnula glavu na jednu stranu. - Što želite reći, lorde Trenthame? - Da se ne osjećam inferiornim u odnos na vas, iako sam doista drukčiji. Nemam nikakvih ambicija udvaranjem ili vjenčanjem s vama neprimjetno se uspeti na društvenoj ljestvici. Sva ona tjeskoba i frustracija zbog njega od jučer naglo se vratila, i to još pojačana. - Drago mi je zbog vas jer bi vas inače očekivalo razočaranje.

~67~

Bračna ponuda

- Istodobno osjećam da me neodoljivo privlačite. - Neodoljivo? - No, suzdržat ću se ako vi to zatražite. Dovoljna je samo jedna riječ da stanem. Gwen je otvorila usta i iste sekunde ih ponovno zatvorila. Kako je došlo do ovoga? Kako mogu ovako razgovarati? Još prije nekoliko minuta otvorio joj je svoju dušu. No, možda je upravo u tome stvar. Možda se ta emocija koju je u onom trenutku osjećao morala pretvoriti u nešto drugo, nešto prepoznatljivije, nježnije. - Suzdržati od čega? - upitala je i namrštila se. - Želio bih vas ponovno poljubiti - odgovorio je brzo - ako ne i nešto više. Postavila je pitanje koje se nije trebalo izgovoriti. - Ako ne i nešto više? - Želio bih spavati s tobom. Oči su im se susrele i Gwen je osjetila takav ponovni napad žudnje, da je opet ostala bez daha. Gospode, morala bi ga ošamariti - ali njezina ruka ne bi dosegla do njegova lica. U svakom slučaju, ona ga je pitala, on je samo odgovorio. Iznenada se osjećala kao da je srpanj u vrtu, a ne početak ožujka. - Gwendoline - pitao je - je li vam to ime? Pogledala ga je iznenađeno. No, vjerojatno je Vera jučer pred njim spomenula njezino ime. - Svi me zovu Gwen - odgovorila je. - Gwendoline - rekao je ponovno. - Zašto skraćivati ime koje je savršeno lijepo onakvo kakvo jest. Nitko je nikad nije zvao punim imenom. Zvuči čudno kad ga on izgovori. Intimno. Morala bi žestoko protestirati zbog pretjerano neformalnog ponašanja. On je Hugo. To mu ime pristaje. Iznenada je sjeo pokraj nje, a ona se pomaknula kako bi mu napravila dovoljno mjesta. Okrenuo se i prebacio ruku preko naslona klupe. Hoće li?... A što će ona?... Spustio je glavu i poljubio je. Otvorenih usta. I njezina su se usta gotovo refleksno otvorila i među njima je iznenada planula vatra. Svojim jezikom snažno je pritisnuo njezin, jednom rukom čvrsto joj je stisnuo leđa, a drugom je uhvatio za glavu. Njezine ruke, zarobljene u pokrivaču, pritisnule su njegova široka, čvrsta prsa. Nije to bio kratak dodir kao onaj jučerašnji. Ali, naglo je postao nježniji, njegove usne prelazile su preko njezina lica, do sljepoočnica,

~68~

Mary Balogh

do uha, gdje je osjetila njegov dah, jezik, njegove zube koji nježno dotiču njezinu ušnu resicu. Cijelu njezinu bradu i čeljust prekrio je polako poljupcima i vratio se do njezinih usta. Želio bih spavati s tobom. Ne, zaboga. To je previše. A nije još ni počela nabrajati sve što je u tome krivo. Pritisnula je dlanovima njegova prsa i on je podigao glavu. Najednom je shvatila da gleda u njegove tamne, duboke, intenzivne oči. On je malo plaši. Ili bi barem to trebao. Udahnula je nešto kazati. - U velikoj ste opasnosti ostati danas bez čaja - začuli su veseo glas od kojeg su se naglo razdvojili. - A čini se da je kuhar našega Georgea danas nadmašio samoga sebe što se tiče kolača... barem su mi tako rekli. Još ih nisam probao. Odabrao sam odložiti to iskustvo i doći ovamo po vas dvoje. Kad je otišao po lady Muir, Ralph je s prozora jutarnjeg salona vidio da ste oboje u vrtu. Lord Darleigh gledao ih je izravno na onaj čudesni način kao da ih doista vidi i toplo se nasmijao. - Hvala ti, Vincente - odgovorio je lord Trentham. - Doći ćemo za trenutak. Ustao je na noge, složio pokrivač, Gwen je pokupila jastuke. A onda se sagnuo dignuti je u naručje. Nije ju gledao, a nije ni ona njega. Nisu razgovarali dok ju je nosio unutra, iza lorda Darleigha. To nije bilo posebno mudro, pomislila je. Da nije bilo mudro?! Toliko mlake riječi da opišu njezinu glupost. I indiskretnost. Grof od Berwicka vidio ih je s prozora. Što je zapravo vidio? Lord Trentham odnio ju je u dnevni salon, gdje su je svi pristojno pozdravili i nitko od prisutnih nije ih značajno pogledao.

~69~

Bračna ponuda

Sedmo poglavlje

je ostatak dana bio tih i povučen više nego inače. Počeo je Hugo posve nepravedno zazirati od lady Muir i njezine nazočnosti. Da

nema nje, on bi se sad odmarao s prijateljima, razgovarao, smijao se, oni bi mu se rugali i on njima, kartao bi, čitao, sjedio u opuštenoj prijateljskoj tišini - radili bi ono što osjećaju da žele i trebaju. Jer se aktivnosti u Penderrisu obično ne planiraju. Svi ostali kao da su uživali u društvu lady Muir. Činilo se da nitko od nje ne zazire. Možda zato što je lady istinski dio njihova svijeta. Uključivala se u razgovor posve opušteno i prirodno, ali bez ikakve želje da dominira razgovorom. Mogla je razgovarati o bilo kojoj temi. Mogla ih je slušati, smijati se, komentirati na pravi način i postavljati prava pitanja. Činilo se da su joj svi simpatični i da su i oni nju zavoljeli. Ona je za njih savršena dama. Možda zato jer je nitko od njih nije poljubio - dva puta. Ben je dobio zadatak večerati s njom. Činilo se da su oboje zadovoljni tim aranžmanom. Nedugo nakon večere predložila je da se povuče u svoju sobu. - Lady Muir, boli li vas noga? - upitao je George. - Više gotovo i ne boli dok mirujem - odgovorila je. - Ali vi ste klub i rekla bih da su večeri za vas dragocjene, tad najviše volite biti skupa i uživati u društvu i razgovoru. Ja ću se povući. Ona je i uviđavna, puna takta. Još dokaza da je prava dama. - Doista nema potrebe - odgovorio je George. - Iščašen gležanj kvalificira se kao ratna ozljeda - rekao je Ben - a svaki klub stagnira ako ne raste u članstvu. Mi ćemo se proširiti da možemo prihvatiti još jednog člana: vas, lady Muir, barem za ovu godinu. Smatrajte se počasnim članom. Nasmijala se. - Hvala vam. Počašćena sam. Ali, doista osjećam malo svoj gležanj, možda ne dovoljno da to nazovem pravom boli. No, bit će mi udobnije kad se ispružim u krevetu. - Pozvat ću slugu - rekao je George, ali Hugo je već bio na nogama.

~70~

Mary Balogh

- Nema potrebe - rekao je. - Ja ću odnijeti lady Muir. Najviše joj zamjera što mu je unijela nemir. Nije toliko ljutit kao jučer. No, ona je dio njemu stranoga svijeta. Lijepa, elegantna, ukusno odjevena, samopouzdana i šarmantna. Ona je sve ono što bi dama trebala biti. I ona ga privlači, a to mu smeta. Uvijek je dosada mogao promatrati dame opušteno, lako uočiti njihovu ljepotu, ljupkost, ali nikad prije nije osjetio žudnju. Čovjek ne bi trebao žudjeti za bićima koja su mu strana, bez obzira na to koliko bila lijepa. Zar je posve izgubio razum? Čak joj je popodne rekao - nažalost, ne postoji mogućnost da se njegovo pamćenje toliko poigrava s njime - kako bi je želio odvesti u krevet. Pitao se najednom treba li se ispričati. No, isprika bi samo ponovno oživila scenu iz vrta. Najbolje je da je zaborave ili barem ostave da miruje. Osim toga, kako se netko može ispričati ženi što ju je poljubio dva puta? Jedanput bi se to moglo pripisati impulzivnosti, predstaviti kao nezgodu. Dva puta znači namjeru ili barem nedostatak bilo kakve ozbiljnije samokontrole. Već je bio na najvišoj stubi prije nego što su progovorili. - Večeras ste bili vrlo tihi, lorde Trenthame. - Ne mogu disati dok vas nosim i istodobno gubiti dah na razgovor. Zastao je pred ulazom u njezinu sobu, a ona je otvorila vrata. Stupio je u njezinu sobu i spustio je na krevet. Nekoliko jastuka stavio joj je pod leđa, a jedan pod nogu. Uspravio se i prekrižio ruke iza leđa. Tek tada shvatio je da je netko već upalio svijeće. Volio bi da se može okrenuti na peti i otići iz sobe bez riječi ili ukradenog pogleda sa strane, ali ispast će kao idiot ili netko posve bez manira ako to učini. - Hvala vam - rekla je brzo i dometnula udahnuvši: - Oprostite. Podigao je obrve. - Vi se ispričavate? - Vjerojatno vam je povratak ovamo svake godine užitak kojem se radujete. A večeras se niste osjećali ugodno i jedino mogu zaključiti da sam ja uzrok. Pisala sam bratu i zamolila ga da što prije pošalje kočiju po mene, ali doći će tek za nekoliko dana. U međuvremenu nastojat ću vam ne biti na putu. Bilo kakva ozbiljnija veza između nas ne dolazi u obzir zbog velikog broja razloga, i mojih i vaših. A ja nisam od onih koji uživaju u bezazlenom i besmislenom flertu ili udvaranju. Rekla bih da smo u tome slični.

~71~

Bračna ponuda

- Večeras ste zbog mene rano napustili društvo? - Vi ste dio skupine. Napustila sam društvo zbog skupine. No, doista sam i malo umorna. Bilo kakva ozbiljnija veza između nas ne dolazi u obzir zbog velikog broja razloga, i mojih i vaših. Samo mu jedan razlog pada na pamet. Ona je aristokratkinja, a on je iz niže klase bez obzira na titulu. To je jedini razlog. Ona je neiskrena prema samoj sebi. No, to je ozbiljan razlog. I za njega i za nju, kao što je rekla. On želi ženu koja će s njim rezati kupus u vrtu, pomoći mu hraniti janjce koji ne mogu sisati majku i tjerati kokoši dok uzrujano mašu krilima i kokodaču glasno jer im uzimaju jaja. Treba mu netko tko poznaje srednju klasu, kreće se među ljudima i može mu pomoći pronaći odgovarajućeg muža za Constance. Naklonio se kruto. Riječi su očito suvišne. - Laku noć, gospođo - rekao je brzo i izišao iz sobe, ne dočekavši odgovor. Učinilo mu se da je čuo tih uzdah dok je zatvarao vrata iza sebe.

Te noći red je, čini se, bio uglavnom za Vincenta. Ujutro se probudio u napadu panike s kojom se borio cijeli dan. Takve epizode postaju sve rjeđe, izvijestio ih je, ali kad se dogode, jednako su intenzivne kao i prije. Kad je Vincent tek došao u Penderris, bio je još uvijek više mrtav nego živ i posve slijep - kao posljedica topa koji je grunuo u njegovoj neposrednoj blizini i raznio ga u komadiće koji su doletjeli u Englesku. Nekim čudom izbjegao je amputacije i smrt. Još je uvijek bio izvan sebe - jedino ga je George mogao smiriti. George je mladića često znao zgrabiti, zagrliti i tako držati. Pjevušio mu je tiho kao djetetu, ponekad satima, sve dok ne bi zaspao. Vincentu je tada bilo sedamnaest godina. Gluhoća se povukla, ali sljepoća nije niti će. Vincent se, srećom, brzo prestao nadati vidu i odlučio prilagoditi se novim životnim uvjetima strpljivo i uporno. Ali nada, koju nikad nije posve zatro, grizla je iznutra i ponekad isplivala van kad nije bio na oprezu, posebice u snu. Probudio bi se očekujući da će vidjeti, a potom bi se užasnuo shvativši da ne vidi i da više nikad neće vidjeti, što bi ga onda bacilo u najdublje ponore užasa i pakla. - Ostanem uvijek bez daha - pričao je - i mislim da ću se ugušiti bez zraka. Jedan dio mozga govori mi da se prestanem opirati, da

~72~

Mary Balogh

prihvatim smrt kao milostivi dar. Ali nagon za samoodržanjem jači je od svakoga drugog pa ponovno prodišem. - A to je dobro, Vincente - rekao je George. - Bez obzira na sve što možemo čuti, ipak vrijedi proživjeti život do posljednjeg daha koji nam je priroda namijenila. Duboka tišina koja je uslijedila nakon njegovih riječi samo je potvrdila koliko je ponekad teško usvojiti tu životnu filozofiju. - Neke slike i neke ljude mogu si tako jasno predočiti u glavi - rekao je Vincent. - Ali, neke ne mogu. Jutros sam po tko zna koji put shvatio da nikada nisam vidio vaša lica i da ih nikada neću vidjeti. Svaki put kad mi ta misao padne na pamet, boli me kao prvi put. - U slučaju Hugova gadnog lica - rekao je Flavian - to je sreća, Vincente. Mi ga moramo gledati svaki dan. A u slučaju mojega lica... Pa, recimo to tako, počeo bi očajavati jer sam ne možeš nikada biti toliko zgodan. Vincent se nasmijao pa su se nasmijali i ostali. Hugo je primijetio da Flavian trepće kako bi zaustavio suze. Imogen je pomilovala Vincentovu ruku. - Reci mi, Hugo - pitao je Vincent - jesi li ti to ljubio lady Muir kad sam došao pozvati vas na čaj? Nisam čuo nikakav razgovor dok sam vam se približavao u cvjetnjaku iako me Ralph uvjerio da ste oboje tamo. Vjerojatno je namjerno poslao baš mene da se dama ne bi uznemirila što vas je netko vidio. - Ako misliš da ću odgovoriti na to pitanje - rekao je Hugo - glava ti je puna buha. - Što je meni posve dovoljan odgovor - rekao je Vincent i naglo dva puta podigao obrve. - A ja ću tajnu odnijeti u grob - rekao je Ralph. - Neću ni potvrditi ni zanijekati što sam vidio kroz prozor jutarnjeg salona, ali moram reći da sam bio duboko potresen. - Imogen, možeš li udovoljiti kolektivnoj muškoj lijenosti i naliti čaj u šalice?

Sljedećega jutra vojvoda od Stanbrooka nabavio je štake za Gwen, objasnivši da su nekad bile i te kako nužne u ovoj kući dok je bila bolnica, ali već su nekoliko godina stajale negdje netaknute. Isprobao je jesu li dovoljno čvrste, uvjerio ju je, a izmjerio je i duljinu pa dao malo otpiliti na dnu. Potom je naložio da ih se izbrusi i ispolira. Tako će se Gwen odsada moći minimalno i sama micati.

~73~

Bračna ponuda

- No, morate mi obećati da mi nećete navući na vrat bijes doktora Jonesa. Ne smijete juriti po kući ili gore-dolje stubama osamnaest sati od dvadeset četiri. Morate i dalje ležati gotovo sve vrijeme, podignute noge. No, ovako se ipak možete malo pomaknuti sami, po svojoj sobi ili prijeći iz sobe u sobu kad poželite. Ne morate nikoga čekati da vas prenese. - Puno vam hvala, ne možete niti zamisliti koliko mi to znači. Isprobala je štake po jutarnjem salonu i potom se opet smjestila na divanu. Ostatak dana doista se osjećala znatno manje zatočenom, iako se nije jako puno micala. Vera je veći dio jutra provela s njom, kao i prethodnoga dana, a ostala je do iza ručka. Njezine prijateljice, vedro ju je izvijestila, poprilično su ljute na nju jer je postala tako bliska s vojvodom od Stanbrooka i često ga posjećuje. Bezbroj puta viđena je njegova kočija s grbom ispred njezine kuće. Njihova zavist vjerojatno bi ih natjerala da prekinu sve veze s njom da ipak nisu zaključile kako im je bolje da se i one malo ogriju o njezinu slavu i razmeću pred svojim susjedima kako su njezini prijatelji. No, istodobno se i požalila da Njegova Milost nije poslala nikoga pred nju u kočiji pa je morala putovati sama, a ni danas je nisu pozvali da ruča s vojvodom i ostalim gostima u blagovaonici. - Pretpostavljam, Vera, da je vojvoda dirnut tvojom brigom za mene i pomislio je da bi se ti uvrijedila da te na silu odvuče od mene kad ja ne mogu sjediti s ostalima u blagovaonici. Pitala se zašto se uopće truditi popraviti raspoloženje ženi kojoj raspoloženje nikada nitko nije popravio. - Naravno, u pravu si - odgovorila je Vera nevoljko. - Doista bih se uvrijedila kad bi me Njegova Milost pokušala razdvojiti od tebe samo zbog obroka, kad sam već velik dio dana odvojila da ti svojom nazočnošću olakšam sve što si prošla. No, barem sam trebala dobiti priliku da njegovu ponudu odbijem. Začuđena sam što njegov kuhar poslužuje samo tri slijeda za ručak. Ili poslužuje samo tri u jutarnjem salonu. Pretpostavljam da u blagovaonici uživaju u puno većem broju sljedova. - Ali hrana je doista obilna i jako ukusna - rekla je Gwen. Verini posjeti za nju su bili teško iskušenje. Kad je vojvoda od Stanbrooka otpratio njezinu prijateljicu do kočije koja ju je već čekala, Gwen se naglo uznemirila. Što ako lord Trentham ponovno dođe k njoj? Vrijeme je jednako lijepo kao jučer. Ne bi mogla podnijeti da se opet nađe s njim nasamo. Ne bi trebala imati nikakva posla s njim, posebno ne ljubavnog, baš kao ni on s njom. Ne bi mu

~74~

Mary Balogh

nikada trebala dopustiti da je poljubi, baš kao što je on nikada tako nešto ne bi trebao pitati. Ako opet dođe, pomislila je, pravit će se da spava i ostat će spavati. Neće imati izbora, morat će otići. Ali, danas joj se nije spavalo. Nije morala smišljati takve lažne isprike, spasio ju je vikont Ponsonby, kad je pokucao lagano na vrata i na njezino dopuštenje ih otvorio. - Krenuo sam prema k-knjižnici - rekao je lijena glasa, lagano zamuckujući. - Svi su vani i uživaju u suncu, ali ja imam cio snop neodgovorenih pisama... u velikoj sam opasnosti da će me zakopati živog ili prekriti tako da me nitko ne nađe, ili nešto tome slično, ali svakako opasno. Moram uzeti pero i papir i započeti. Pomislio sam da biste možda željeli isprobati svoje nove štake i odabrati neku knjigu. - Oduševljena sam vašim planom - rekla je, a on je ostao pokraj vrata i gledao kako se dignula na štake i krenula za njim. Gležanj joj je još uvijek bio natečen i bolan na dodir. Još uvijek nije bilo govora da navuče cipelu ili se osloni na tu nogu. No, danas ju je ipak manje boljelo, a ogrebotina na koljenu već je samo krastica. Lord Ponsonby hodao je pokraj nje prema knjižnici, a kad su ušli, sofu je okrenuo od kamina da na nju pada dovoljno danjeg svjetla. - Možete ostati ovdje i čitati ili pak mene gledati dok se m-mučim. Ili se možete vratiti u jutarnji salon nakon što odaberete knjigu. Možete se i spustiti na donji kat, nisam ja vaš zatvorski čuvar. Ako želite knjigu s neke od viših polica, samo mi r-recite. Rekavši to, povukao se iza velikoga hrastovog radnog stola pokraj prozora. Gwen se pitala zašto muca. To je jedini detalj koji je na njemu mogla uočiti u kojem nije bio posve savršen. Možda je i on prošao kroz rat bez fizičkih ozljeda pa kasnije izgubio razum, kako je rekao lord Trentham. Nikada prije ovog tjedna nije razmišljala o mentalnom teretu rata za mlade muškarce. No, time je sa svoje strane pokazala nevjerojatno i žalosno pomanjkanje mašte, nemogućnost uživljavanja. Neko je vrijeme čitala, ali onda ju je pronašla lady Barclay i pozvala u staklenika da vidi cvijeće. Tamo ima nekoliko produženih naslonjača od pruća, na kojima bi lady Muir mogla odmarati nogu. Sjedile su u stakleniku neko vrijeme i razgovarale. Kasnije su skupa otišle na čaj u dnevni salon. Te je večeri lady Barclay večerala s njom. Željela je nekako naći načina da izrazi žaljenje zbog njezina gubitka i pokaže joj kako je razumije, da je i ona izgubila muža u neobičnim, nasilnim okolnostima, da se i ona osjećala neopisivo krivom zbog

~75~

Bračna ponuda

njegove smrti i sumnja da će se ikada do kraja osloboditi tog osjećaja. To je možda i više od pukog osjećaja. Možda je doista i bila kriva. Ali, nije rekla ništa. Ništa u ponašanju ili riječima lady Barclay nije navijestilo da bi ona prihvatila takvu vrstu intimnog razgovora. Osim toga, Gwen nikada ne govori o događajima koji su prethodili Vernonovoj smrti i padu koji ju je uzrokovao. Sumnja da će ikada o tome i govoriti. O tim događajima ona nastoji ne razmišljati. A opet, na neki drugi način, rijetko kada razmišlja o bilo čemu drugom. Kasnije te večeri, na njihovo inzistiranje priznala je da doista svira pianoforte, ali ne s nekim posebnim darom ili užitkom. Uvjerili su je da prijeđe sobu na štakama i sjedne za instrument i zasvira, bez obzira na zahrđale prste. Srećom, dobro se držala. Potom su je nagovorili da još ostane za instrumentom i prati lorda Darleigha na violini. Kasnije se s njim prebacila do harfe gdje joj je objašnjavao kako uči prepoznati mnoštvo žica da ih ne vidi. - Njegov sljedeći trik, lady Muir, bit će da na tim žicama i zasvira jednom kad ih nauči prepoznavati - rekao je grof od Berwicka. - Valjda će nam se nebo smilovati - dometnuo je lord Ponsonby. Vincent je bio znatno manje opasan kad je vidio i kad su mu jedino oružje bili puška i divovski top. Prijeti nam da će se početi baviti i vezom, lady Muir. Samo Bog zna gdje će završiti njegova igla. A svi smo već čuli priče strave i užasa o svilenom koncu. Gwen se nasmijala sa svima njima, uključujući i lorda Darleigha. Kad se navečer vraćala u svoju sobu, nisu joj dopustili da se penje stubištem sama sa štakama. Pozvali su slugu da je odnese. Lord Trentham nije se sam ponudio. Nije ga vidjela cio dan. Tek jednom čula je njegov glas cijele večeri. Mrzila je i samu pomisao da mu je možda upropastila boravak u Penderrisu. Jedino se još nadala da će Neville doista poslati svoju kočiju čim mu stigne njezino pismo. Počela je osjećati neizmjernu tugu kad je ostala sama u svojoj sobi. Nije bila umorna. Još uvijek je bilo poprilično rano. A bila je i nemirna. Štake su joj samo donijele nagovještaj slobode, ali nisu doista nudile ono pravo. Poželjela je da se može nadati dugoj, žustroj šetnji u cik zore ili, još bolje, brzom galopu na konju. Nije joj se čitalo. Moj Bože, lord Trentham stravično je atraktivan. Osjećala ga je, bila ga je svjesna svakim živcem svojega tijela cijelu večer. Da mora biti posve iskrena sama pred sobom, priznala bi si da je svoju omiljenu večernju haljinu boje marelice odabrala upravo misleći na njega. Svirala je pianoforte svjesna samo njega u svojoj publici. No, gledala je

~76~

Mary Balogh

po cijeloj sobi, samo nikada u njega. Njezine vlastite riječi u razgovoru činile su joj se isuviše upadljivim, trivijalnim za njegove uši. Njezin smijeh činio joj se isuviše glasan i usiljen. Toliko je netipično za nju da je bolno, neopušteno svjesna svakoga svojeg postupka, tako nesigurna u sebe u društvu. Mrzila je svaki trenutak te večeri koja je površno gledano bila savršeno ugodna. Ponašala se kao mlada djevojka kad se prvi puta slijepo zaljubi - kao da joj je to prva djetinja ljubav. Ne može ona nipošto biti zaljubljena u lorda Trenthama. Nekoliko poljubaca i fizička privlačnost ne znače ljubav i ne treba to izjednačavati sa zaljubljenošću. Pa ona bi, zaboga, trebala biti zrela žena. Ne sjeća se da je u cijelom svom životu provela nemirniju večer. Čak i sad, kad je sama u svojoj sobi, nije imuna na njega - ili barem na njegovu neobičnu fizičku privlačnost. Shvatila je odjednom što je samu sebe propitivala krajičkom svijesti: Kako bi bilo otići s njim u krevet? Otjerala je tu misao i posegnula za knjigom koju je uzela u knjižnici. Možda će je ipak zainteresirati, samo ako se baci na čitanje. Kad bi se barem Nevilleova kočija pojavila, kao nekim čudom, već sutra. Rano ujutro. Najednom je bila gotovo bolesna od želje da bude kod kuće.

~77~

Bračna ponuda

Osmo poglavlje

dva dana bila su poput proljeća, u svemu osim u Posljednja temperaturi. Danas je i taj nedostatak riješen. Nebo je čiste plave

boje, sunce sja, zrak je topao i - a to je najrjeđe vrijeme uz obalu - nema ni daška vjetra. Čini se kao da je ljeto, a ne proljeće. Hugo je stajao sam na stubama ispred ulaznih vrata, neodlučan kako provesti popodne. George, Ralph i Flavian otišli su jahati. Odlučio je da neće s njima. Iako, dakako, zna jahati, to nije ono što radi iz zadovoljstva. Imogen i Vincent otišli su prošetati parkom. Bez ikakva očita razloga Hugo je otklonio njihov poziv da im se pridruži. Ben je ostao u staroj školskoj učionici na katu, sobi koju je George pretvorio u njegovu mučionicu, u kojoj nekoliko puta tjedno po nekoliko sati izvodi teške i bolne vježbe. Ben je uvjerio Georgea da će obići lady Muir kad završi i da neće dopustiti da predugo ostane sama nakon odlaska njezine prijateljice. Hugo je pristao ispratiti gospođu Parkinson do Georgeove kočije i upravo je to obavio. Pogledala ga je iskosa i počela se ulagivati i afektirano komentirati kako se ni jedna dama uz njega ne bi nikad mogla osjetiti nezaštićenom - od najrazličitijih opasnosti koje joj se mogu dogoditi na putu, dometnula je brzo. Hugo se pravio da nije razumio njezinu aluziju kako želi da je otprati sve do sela. Umjesto toga ukazao joj je na činjenicu da je vozi krupan kočijaš i uvjerio je da nikad nije čuo ništa o razbojnicima koji harače ovim krajem. Ono što bi doista trebao učiniti, pomislio je, kad se već svjesno, na cijelo popodne, izolirao od svih prijatelja, trebao bi se spustiti do žala, svojega najdražeg mjesta za osamu. Upravo počinje plima. Obožava biti uz vodu, i to najradije sam. Nije maloprije ni pogledao lady Muir kad je ušao u jutarnji salon kako bi njezinu prijateljicu otpratio do kočije. Samo je blago kimnuo glavom u njezinu smjeru. Doista ga uznemirava spoznaja koliko muškarca mogu potresti dva gotovo čedna poljupca. Vjerojatno i ženu. Nije s njim razmijenila ni

~78~

Mary Balogh

riječ prije nego što je izveo njezinu prijateljicu iz sobe, a iako je nije ni pogledao, bio je uvjeren da nije ni ona njega. To je već smiješno. Ponašaju se kao dvoje nespretnih školaraca. Okrenuo se i ušuljao natrag u kuću. Pokucao je na vrata jutarnjeg salona i otvorio ih pa ušao, bez poziva. Stajala je pokraj prozora i gledala van, oslonjena na štake. Barem je pretpostavio da je gledala van. Sad je gledala u njega, preko ramena, podignutih obrva. - Vera je otišla? - Da. - Prišao joj je nekoliko koraka bliže. - Kako je vaš gležanj? - Oteklina je danas već jako splasnula. A i manje je bolno nego što je bilo. No, bez obzira na to, ne mogu se osloniti na nogu, a mislim da ne bi bilo pametno ni probati. Doktor Jones bio je vrlo precizan u svojim uputama. Ljuta sam na samu sebe što sam uopće dopustila da mi se tako nešto dogodi, a jednako sam tako ljuta i jer sam nestrpljiva u svojim očekivanjima da će brzo proći. Ljuta sam na sebe i zato što sam dopustila da me to razljuti. Iznenada se nasmijala. - Predivan je dan - rekao je. - Da, vidim - pogledala je ponovno kroz prozor. - Stajala sam ovdje i razmišljala bi li bilo pametno da uzmem knjigu i odem malo čitati u vrt. Do njega već mogu bez ičije pomoći. - Kad je plima, more odsiječe dio velikog žala i napravi samotnu, slikovitu malu uvalu. Često sam tamo odlazio kad sam želio biti sam, sjediti i razmišljati ili samo maštati, a ponekad i kad bih se želio okupati. Nalazi se nekoliko kilometara niz obalu, ali još uvijek na Georgeovoj zemlji. Doista je odvojena od svega. Mislio sam da bih mogao tamo otići danas popodne. Zapravo se te uvale nije ni sjetio sve dok nije počeo razgovarati s njom. - Onamo se može otići dvosjedom, a litica nije visoka. Lako je spustiti se do pijeska. Želite li poći sa mnom? Dohvatila je štake i nekako se s njima okrenula prema njemu. Tako je sitna, pomislio je. Ne vjeruje da vrh njezine glave seže do njegova ramena. Odgovorit će mu da neće, pomislio je s olakšanjem. Što mu je bilo, zašto joj je uopće predložio takvo što? - Baš bih voljela - rekla je tiho. - Za pola sata? - predložio je. - Vjerojatno morate na kat, do svoje sobe da se spremite. - Mogu sama. Imam štake.

~79~

Bračna ponuda

Ali krenuo je prema njoj, uzeo joj štake, zgrabio je u naručje i podignuo. Krenuo je s njom prema stubama. Čekao je njezinu tiradu, ali nije stigla. Samo je uzdahnula. Vratio se po nju pola sata kasnije, nakon što je javio Benu da je vodi na kratku vožnju i pokupio stvari koje će im biti potrebne - pokrivač na kojem će sjediti, jastuke za leđa i nogu, a nakon što je razmislio, uzeo je i veliki ručnik. Otišao je do štale i upregnuo konja u malu kočiju s dva kotača pa je odvezao do ulaznih vrata. Ovo mi doista nije bila dobra ideja, pomislio je. No, sad se obvezao. A i nije se mogao osjećati krivim toliko koliko bi trebao. Doista je divan dan. Muškarcu je potrebno društvo kad sunce sja i zrak je topao. Ne da mu je ikad prije tako nešto suludo palo na pamet. Zašto bi za sunčana dana čovjek bio usamljeniji nego za oblačna? Odnio je lady Muir na donji kat i smjestio je u dvokolice pa sjeo pokraj nje. Uzeo je uzde u ruke i dao konju znak da krene. Proljeće joj je najdraže godišnje doba, rekla mu je prije dva dana, puno svega novog i nade. Danas bi mogao shvatiti što je zapravo mislila.

Bio je to jedan od onih savršenih dana u rano proljeće koje se činilo više kao ljeto, osim po svjetlu koje je teško opisati, po kojem osjećamo da je rano doba godine. Lišće i trava tako su svježe zeleni da znamo da je godina još uvijek nova. Bio je to jedan od onih dana kad je čovjek sretan što je živ. I jedan od onih dana kad čovjek ne može poželjeti ništa bolje od vožnje na svježem zraku s atraktivnim muškarcem pokraj sebe. Iz nekog razloga koji ne može dokučiti, bez obzira na gležanj koji je gnjavi, Gwen se tog popodneva osjećala deset godina mlađe. Ne bi trebala osjećati tako nešto. Ali, s druge strane, zašto ne? Ona je udovica i nije nikome ništa dužna. Lord Trentham je neoženjen i, barem u ovom trenutku, bez žene kojoj se udvara. Pa zašto onda ne bi proveli popodne skupa? Kome bi njihovo druženje moglo naškoditi? Nema ništa loše u maloj ljubavnoj romansi. Da je ponijela suncobran, sad bi ga oduševljeno vrtjela prstima iznad glave. Umjesto toga svirala je poletnu melodiju prstima na svojemu bedru prije nego što je prekrižila prste i smirila ruke u krilu. Kola su nastavila kratko u smjeru sela, ali onda su naglo zaokrenula na uži put iza kuće, koji je išao paralelno s obalom i liticama, u suprotnom smjeru od sela. Prolazili su pokraj kompozicije smeđih,

~80~

Mary Balogh

žutih i zelenih polja s jedne strane i kultiviranog perivoja Penderrisa s druge. More, nekoliko nijansi tamnije od plavoga neba, vidjelo se iza parka. Zrak je mirisan od mlade vegetacije, preorane zemlje i slane morske vlage. I blagog mošusnog mirisa sapuna ili kolonjske vode lorda Trenthama. Bilo je nemoguće izbjeći da ga povremeno dotakne ramenom ili rukom na uskom sjedištu dvokolica. Bilo je nemoguće zaboraviti da se nalazi pokraj njegovih čvrstih bedara u uskim hlačama i velikih ruku koje drže uzde. Danas na glavi nosi cilindar. Zaklanja mu oči i skriva gotovo svu kosu. Izgleda manje oštro, manje vojnički, privlačnije nego ikad. Njezina fizička reakcija na njegovu prisutnost malo ju je uznemirila jer joj je posve nova - nikada to nije osjetila uz bilo kojega drugog čovjeka. Čak ni uz Vernona. Smatrala je da je zanosno lijep i čudesno šarmantan kad su se upoznali i vrlo je brzo i lako započela tu ljubavnu vezu. Sviđali su joj se njegovi poljupci prije nego što su se vjenčali i često je nakon toga uživala u bračnom krevetu. Ali s Vernonom, a ni s bilo kim drugim, nikad se nije osjećala ovako. Bez daha. Prepuna neke poletne energije. Svjesna svim osjetilima svakog detalja oko sebe. Svjesna da je i on svjestan, iako nitko od njih dvoje nije rekao ni riječ dok su putovali. Na početku joj nije padalo na pamet o čemu bi mogla govoriti. A onda je shvatila da zapravo i ne mora govoriti i da između njih šutnja ne smeta. Nije neugodna. Nakon dva ili tri kilometra put se počeo spuštati, a gotovo na dnu toga dugog brda zaokrenuli su na još užu stazu u smjeru mora. Uskoro je nestalo i puta pa su se kola tresla preko tvrde trave do ruba niske hridi. Lord Trentham sišao je s kola odvezati konja i privezati ga za čvrsti grm u blizini. Dao mu je dovoljno prostora dugom uzdom da može pasti dok ih čeka. Prekrivač je prebacio preko ruke, a njoj pružio nekoliko jastuka, baš kao kad ju je odnio u vrt prije dva dana. Potom ju je digao na ruke i odnio do male uvale stazom koja je krivudala, preko blage strmine, sve do mekoga žutog pijeska. Sa svake strane uvale dizale su se visoke stijene iz mora. To je doista mali privatni dio raja. - Obala nas neprestano iznenađuje, zar ne? - rekla je i napokon prekinula tišinu. - Ti divni, dugi dijelovi žala koji nas ostave bez daha. A onda mali komadi raja poput ovog. Sve je to jednako prelijepo. Nije odgovorio. Je li to uopće očekivala?

~81~

Bračna ponuda

Odnio ju je do velike stijene nasred maloga žala. Smjestio ju je uz stijenu okrenutu prema moru. Jednom nogom stajala je na pijesku, a leđima se naslonila na stijenu i čekala da on raširi prostirku na pijesku. Uzeo joj je jastuke iz ruku i bacio ih na prekrivač prije nego što joj je pomogao sjesti. Jedan joj je jastuk stavio iza leđa, a onaj ispod njezine noge dodatno je popravio da bude gušći. Sve vrijeme mrštio se kao da taj zadatak zahtijeva silnu koncentraciju. Je li zažalio zbog izleta? Je li njegov poziv bio preimpulzivan? - Hvala vam - rekla je i nasmijala se. - Vi ste izvanredna medicinska sestra. Pogledao ju je nakratko u oči, okrenuo se prema moru i stao ga promatrati. U zavjetrini su bez daška vjetra, primijetila je. Stijena je upila toplinu sunca. Još više se činilo kao da je ljetni dan. Otkopčala je kopče ogrtača i spustila ga niz ramena. Ispod je na sebi imala samo tanku haljinu od muslina, ali zrak je bio ugodno topao na njezinim golim rukama. Lord Trentham oklijevao je nekoliko trenutaka, ali potom je i on sjeo na prekrivač pokraj nje. Naslonio se leđima na stijenu, jednu je nogu ispružio ispred sebe, a drugu savio u koljenu i stopalom u čizmi stao na prekrivač pa ruku naslonio na koljeno. Njegovo rame bilo je na sigurnih dvadesetak centimetara od njezina, ali ipak je osjećala toplinu njegova tijela. - Krasno svirate - rekao je naglo. Trenutak nije shvaćala o čemu govori. - Pianoforte? - Okrenula je glavu prema njemu kako bi ga pogledala. Šešir mu je malo pao na čelo. Oči mu se gotovo nisu ni vidjele i izgledao je neopisivo zanosno. - Hvala vam. Znam svirati, pretpostavljam, ali nemam pravog talenta. I to ne govorim jer pokušavam izvući još koji kompliment. Slušala sam nadarene pijaniste pa znam da bih mogla vježbati deset sat na dan deset godina i ne bih im se približila. - Pretpostavljam da ste u svemu jednako tako uvježbani, dame to najčešće jesu, zar ne? - Implikacija je, dakle, da smo pristojno upućene u puno toga, ali pravi majstori u malo toga, a nadarene još rjeđe? - Nasmijala se. Vjerojatno ste u pravu za devet od deset slučajeva, lorde Trenthame. Ali i to je bolje nego da smo krajnje bespomoćne i beskorisne u svemu. - Hmmm. Čekala je da on progovori. - Kako se zabavljate? - upitao je.

~82~

Mary Balogh

- Zabavljam? Čudno pitanje kad se obraćate odrasloj ženi. Uobičajeno. Posjećujem obitelj i igram se s njihovom djecom. Idem na večere, čajeve, vrtne zabave i društvena događanja. Plešem. Šećem i jašem. Ja... - Jašete? I nakon nesreće koja vam se dogodila? - Da, nisam neko vrijeme, zapravo jako dugo. Ali, uvijek sam uživala u jahanju i kad sam od njega odustala, odvojila sam se od mnogih prijatelja i onoga što mi je donosilo toliko veselja. Osim toga, mrzim nešto ne činiti samo zato što nemam dovoljno hrabrosti. Na koncu sam nekako samu sebe natjerala natrag u sedlo, a u posljednje vrijeme čak sam natjerala svojega konja na kas koji je nešto brži od puzanja. Mislim da ću mu uskoro ponovno dopustiti i da galopira. Strahu se treba suprotstaviti, otkrila sam. To je moćna životinja, dopustimo li da nama ovlada. Gledao je napola zatvorenih očiju prema moru koje se približavalo. Sunce se ljeskalo na njegovoj površini. - A što vi radite za zabavu? Malo je razmislio. - Hranim janjiće i teliće koje ne hrani njihova majka. Radim u polju, posebno u povrtnjaku iza kuće. Promatram i postajem dijelom svih čuda života, biljnih i životinjskih. Jeste li ikada izravnali zemlju iznad posađenog sjemenja i pitali se hoćete li ga ikada ponovno vidjeti? A onda, nekoliko dana kasnije, ugledate tanku zelenu mladu stabljiku kako izlazi iz zemlje i pitate se hoće li imati snage i izdržljivosti da prežive. I prije nego što se stignete okrenuti, imate zdravu mrkvu ili krumpir veličine dlana ili kupus koji moraju držati dvije ruke. Ponovno se nasmijala. - I to je zabava? Okrenuo je glavu i oči su im se susrele. Obod šešira zakrivao mu je lice. - Da. Briga za nekoga ili nešto, stvaranje života umjesto ubijanja, da, meni je to provod. Čovjek se od toga osjeća dobro, baš tu. - Skupio je šaku i blago potapkao lijevu stranu svojega kaputa. Ima titulu. Silno je bogat. Pa ipak radi na svojoj farmi sam i kopa u svom povrtnjaku. Jer u tome uživa. A i zato jer mu to nudi iskupljenje za sve one godine koje je proveo ubijajući protivnike i šaljući svoje ljude u smrt. Nije on grub, hladan, bivši časnik kako ga je vidjela kad su se tek upoznali. On je... muškarac. Od te je misli blago zadrhtala, ali ne od hladnoće. - Kako ćete si tražiti ženu? - upitala ga je.

~83~

Bračna ponuda

Čvrsto je stisnuo usne i pogledao u stranu. - Čovjek koji vodi poslove mojega oca, zapravo, trebao bih reći, moje poslove... ima kćer. Upoznao sam je kad sam otišao u London na očevu sahranu. Jako je zgodna, školovana, dobro obučena u svim vještinama koje bi žena trebala znati da bi bila dobra žena bogatom, uspješnom poslovnom čovjeku, vrlo naklonjena braku, baš kao i njezini otac i majka... i jako mlada. - Zvuči kao idealna žena. - I na smrt uplašena... Boji se mene! - Koliko ima godina? - Devetnaest. - Jeste li nešto poduzeli da je oslobodite straha? - upitala je. - Jeste li joj se, recimo, osmjehnuli? Ili se barem suzdržali od mrštenja? Zlovolje? Ponovno ju je pogledao. - Ona se udvarala meni. Njezini roditelji su mi se udvarali. Zašto bih se onda ja smiješio? Gwen se tiho nasmijala. - Jadna djevojka. Hoćete li je oženiti? - Vjerojatno neću. U stvari, nema sumnje da neću. Ona nije dovoljno senzualna za mene. A i moja bi se žudnja vrlo brzo ohladila kad bi u krevetu svaki puta od mene ustuknula. Jao! On je namjerno pokušava šokirati. Gwen je to vidjela u hladnoći njegovih očiju. Misli da mu se ona ruga. - Onda će vjerojatno imati sreće i cijelu stvar izbjeći, bez obzira na to što toga neće biti svjesna. Vama treba netko stariji, netko koga nije tako lako uplašiti, netko tko neće pobjeći kad želite ljubav. Namjerno mu je pogledala u oči dok je govorila, iako je za to trebala uložiti veliki mentalni napor. U ovoj vrsti razgovora ona nema nikakva iskustva. - Imam rođake u Londonu. Bogate rođake. Uspjeh u poslu čini se kao obiteljska crta, iako nitko u tome nije bio tako dobar kao moj otac. Bit će sigurno i više nego sretni da me upoznaju s djevojkama za udaju moje vrste. - Vaše vrste? To su žene srednje klase koje bi uživale sa zemljom pod noktima. - Po mojemu iskustvu, lady Muir - odgovorio je i malo stisnuo oči žene srednje klase znaju biti jednako tako razmažene kao i aristokratkinje. Čak i više. I to zato jer mnoge od njih, iz meni nepoznatih razloga, žele postati prave dame. Nisam planirao svoju ženu zaposliti nakon što je oženim... barem ne na polju ili u štali. Osim ako

~84~

Mary Balogh

sama ne odabere uključiti se. Nekad sam zapovijedao brojnim muškarcima. Nemam ni najmanju želju zapovijedati ženama. Ah! Ovo nije na putu da postane ugodno, opušteno, možda čak i pomalo romantično popodne kakvom se nadala. - Uvrijedila sam vas. Ispričavam se. Sigurno će se naći lijep broj revnih mladih dama koje će žudjeti da ih vama predstave, lorde Trenthame. Bogati ste, imate titulu, reputaciju junaka. Smatrat će vas velikim zgoditkom. Neke od njih možda se čak neće uplašiti vaše zlovolje. - Vi zasigurno niste uplašeni? - Ne, nisam. Ali meni se i ne udvarate, zar ne? Te su riječi ostale visjeti u zraku između njih dvoje. Gwen je postala izrazito svjesna zvuka nadolazeće plime, krikova galebova visoko iznad njihovih glava, njegova intenzivnog promatračkog pogleda. Vreline sunca. - Ne - odgovorio je iznenada, naglo skočio na noge i naslonio se na stijenu, prekriživši ruke na prsima. - Ne, ne udvaram vam se, lady Muir.

Samo želi spavati s njom. I ona želi spavati s njim. On to vidi u njezinim očima, u napetoj liniji tijela, ali siguran je da bi to spremno porekla kad bi je probao suočiti s tom činjenicom. Što nipošto neće učiniti. Ima on ipak nešto osjećaja za samoodržanje. To što ju je doveo ovamo jeziva je pogreška. Znao je to od prvog trenutka, čak i prije nego što ju je iznio iz jutarnjeg salona da se spremi za njihov izlazak. Za nekoga s izraženim smislom za samoodržanje, ipak pokazuje puno veću tendenciju samouništenju. Proturječje koje zbunjuje. Ona nije razbila tišinu. A on ne može. Ne pada mu na pamet baš ništa pod suncem nebeskim što bi joj mogao reći. A onda se sjetio nečega što bi mogao učiniti. Ta je misao onda urodila i nečim što može reći. - Ja ću se okupati. - Što? - Brzo je okrenula glavu i pogledala prema njemu. Izgledala je iznenađeno, a onda joj je lice obasjao smijeh. - Smrznut ćete se. Tek je ožujak.

~85~

Bračna ponuda

Pa ipak. Odgurnuo se o stijenu i bacio šešir na prostirku. - Osim toga - dometnula je - niste ponijeli odjeću u koju ćete se presvući. - U moru sigurno neću biti odjeven - odgovorio je. To je zaledilo osmijeh na njezinu licu - i rasplamsalo vatru na njezinim obrazima. Ipak, opet se nasmijala kad je digao nogu prema sebi i stao skidati svoju vojničku čizmu. - Nećete se usuditi. Ne, ignorirajte to što sam vam upravo rekla. Sigurno se ne biste mogli oduprijeti izazovu, zar ne? Nijedan kavalir kojeg poznajem, a koji drži do sebe, ne propušta izazov. Skinite čizme i čarape, recimo, i malo se probrčkajte uz rub mora. Sjedit ću ovdje i zavidno gledati. Ali, kad je skinuo čizme i čarape, odbacio je kaput - što nije lako bez pomoći batlera. Potom je došao red na prsluk, na što je ona oblizala usnice i pogledala ga s dozom panike. Odvezao je čvor svoje mašne i bacio je na pod, na hrpu odjeće koja je počela rasti. Oslobodio je košulju svilenog pojasa hlača i skinuo je preko glave. Zrak možda i nije tako topao kako mu se činilo dok je bio posve odjeven, ali u njemu je gorjelo i to ga je grijalo. Osim toga, sad je prekasno da promijeni odluku. - Oh, lorde Trenthame, molim vas, poštedite me crvenila. - Ponovno se smijala. Oklijevao je trenutak. No, ispao bi potpuni idiot kad bi nakon svega samo smočio noge. A namočene hlače bile bi grozno neudobne na putu natrag. Doista nema izbora. Skinuo je i hlače i ostao stajati samo u donjim gaćama. To ipak neće skinuti, odlučio je nevoljko, iako je dosada uvijek plivao gol. Otišao je do mora i nije ju ni pogledao. More - prvo oko stopala, pa gležnjeva, pa koljena, pa bedara - bilo je toliko hladno kao da je sad došlo sa Sjevernog pola. Ostao je bez daha čak i prije negoli je cio uronio. No, u tome ipak ima nešto utješno. To je savršen protuotrov za njegovu nepotrebnu, nežuđenu i posve neprimjerenu gorljivost. Zaronio je ispod vala, pomislio da je od šoka umro, shvatio da ipak nije i zaplivao prema pučini sve dok nije iza sebe ostavio valove koji udaraju o obalu. Potom je plivao moćnim zamasima paralelno s obalom sve dok nije ponovno osjetio dotada promrzle ruke i noge, a disanje mu

~86~

Mary Balogh

se ustalilo i voda mu se činila samo hladnom. Okrenuo se i zaplivao prema obali. Pokušao se sjetiti koliko je prošlo vremena otkako je bio sa ženom. Budući da mu pravi odgovor nikako nije padao na pamet, očito predugo.

~87~

Bračna ponuda

Deveto poglavlje

je neko vrijeme posve zaboravila na svoj gležanj. Sjedila je na Gwen prekrivaču i privukla koljena, obuhvatila ih rukama i spustila stopala na prekrivač. Srce joj se činilo kao odvojeno biće u grudima, koje lupa da ga se pusti van. Nije ga uspijevala smiriti, a ni uravnotežiti disanje. Bez obzira na to što je ožujak, u svojoj laganoj haljini osjećala se kao da je srpanj. Nikad nije vidjela muškarca golog ili čak gotovo golog, u donjim gaćama. To je zasigurno čudno s obzirom na to da je godinama bila udata. No, Vernon je bio perfekcionist kad je aristokratski bonton posrijedi. Danju nije volio da ga vidi čak ni samo u košulji, a noću je dolazio k njoj u noćnoj košulji i ogrtaču. Da, valjda je vidjela Nevillea i svoje bratiće ljeti, na kupanju, u gaćicama, a oni nju u podsuknji, ali tad su bili samo djeca. Bila je bez sumnje šokirana što se lord Trentham skinuo pred njom. To je... pa... barbarski. Nijedan gospodin ne bi skinuo čak ni kaput prije nego što zatraži damino dopuštenje, a većina takvo što ne bi ni zatražila samo zato jer se to ne pristoji. No, njezin šok puno je manje povezan s licemjernim strahom od prekršenih pravila dobra ponašanja, morala je priznati samoj sebi dok ga je gledala kako pliva. Šokirala ju je vlastita reakcija na njegovo gotovo nago tijelo: slika savršenstva. Svaki opis koji ne bi upotrijebio riječ veličanstveno bio bi promašen. Istina, nije ga imala s čime usporediti. Ali, uvjerena je da se ni jedan muškarac ne može usporediti s njime. Ramena su mu široka, grudi snažne. Bokovi su mu vitki, noge duge i moćne. Kad je stajao mirno, izgledao je kao skulptura mitskoga boga - ne da je ona ikad uživo vidjela takvu skulpturu. Kad se pomakao, na njemu su se namreškali svi mišići i izgledao je kao ratnik koji je naglo oživio. Treba li joj se zamjeriti što misli da je toliko atraktivan, da joj lupa srce u grudima i podrhtavaju koljena? Što osjeća da ne može normalno disati? Što je zaboravila nešto toliko banalno kao što je natečen zglob?

~88~

Mary Balogh

Može li joj se zamjeriti što želi da se oni njegovi poljupci ponove? Što želi puno više od poljubaca? Što osjeća nešto tako sirovo i beskrajno udaljeno od osjećaja jedne dame... Žudnju? Vjerojatno je dobro što je otišao plivati; tako će potrošiti svu tu energiju za koju je znala da je želi potrošiti na nju. Dobro je i što joj njegovo odsustvo daje priliku da se pribere, da svoje tijelo i emocije stavi pod kontrolu. Zapravo, nema u tome ničega vjerojatnog. To je zasigurno dobro. Ali kako bi se mogla smiriti i pribrati dok on pliva tako lako, s toliko ljepote pokreta, a čak iz ove udaljenosti može vidjeti njegove napete mišiće bedara i nogu, ramena, ruku, a zbog vode i sunce, nekim trikom, ti mišići izgledaju kao nauljeni? Mogla bi maknuti pogled, dakako. Ali kako da se na to natjera kad će za nekoliko dana otići iz Penderrisa i nikad ga više neće vidjeti? Zagrlila je svoje noge još čvršće i osjetila sirovu bol neisplakanih suza u grlu. Osim toga osjeća i tupu bol iščašenoga gležnja. Odlučila mu se ipak posvetiti pa je ponovno ispružila nogu ispred sebe i pažljivo podmetnula jastuke ispod koljena i stopala. Nije gledala prema moru, točnije, prema gotovo nagom muškarcu koji pliva. Zaslužio je da mu se udovi smrznu i otpadnu! Namjerno se šepiri ispred nje. Paun koji je upotrijebio sve svoje predivne boje i ekstravagantnu veličinu svojega repa da privuče ženku. On je upotrijebio svoje gotovo nago tijelo. Je li se skinuo i požurio u vodu da se rashladi ili je to učinio da se promijeni njezina, a ne njegova temperatura, i to u posve drugom smjeru? Gwen se naslonila leđima na stijenu iza sebe i osjetila da joj je zasmetao šešir pa je nervozno povukla vrpce da ga se može riješiti i baciti sa strane. Ponovno je naslonila glavu i sklopila oči. Sunce je toliko snažno. Unutrašnjost vjeđa joj je narančasta. Nije važno zašto je otišao plivati. Nije on važan. Zapravo nije. Ili barem nisu važni njezini osjećaji za njega. Tu su samo zato da se opuste i iskoriste taj iznimno lijep dan na tako slikovitu mjestu. Ali vi se meni ne udvarate, zar ne? pitala ga je. To zapravo i nije bilo pitanje, ali on je na njega ipak odgovorio. Ne, ja vam se ne udvaram, lady Muir. A zapravo su to njezino pitanje i njegov odgovor potaknuli sve što se potom dogodilo. Ona je to započela. Dakle, ona je kriva za sve. Njoj su trideset dvije godine. Imala je udvarače kad je tek počela izlaziti u društvo, potom i muža. Imala ih je i u dugom udovištvu. Nije bez iskustva. Nije naivna, nevina djevojka.

~89~

Bračna ponuda

Ali, odjednom se upravo tako osjećala, jer ništa u njezinu iskustvu ne pomaže joj shvatiti čistu žudnju koju su ona i lord Trentham osjetili jedno za drugo. A kako bi i mogla shvatiti kad on uopće nije tip muškarca za kojeg bi se očekivalo da će je privući, bilo za flert ili za potencijalnog muža? Taj novi, posve neočekivani osjećaj, pretpostavlja, upravo je ono što ljude navede da se upuste u opasne ljubavne veze. Morala bi požuriti natrag u kuću, na sigurno, prije nego što on izađe iz vode, pomislila je - sve dok nije otvorila oči i shvatila kako je kilometrima daleko od kuće i da još uvijek ne smije stati na desnu nogu. Čak nije ponijela ni štake. Osim toga, već je prekasno. Vidjela ga je kako pliva prema obali i potom hoda kroz plitku vodu sve do suhog pijeska. Voda se slijeva niz njegovo tijelo, a kapljice blistaju na suncu dok joj prilazi. Kratka kosa zalijepljena mu je uz glavu. Njegove donje gaće prilijepile su se uz njega kao druga koža. Gwen nije ni pokušavala skrenuti pogled. Sagnuo se uzeti ručnik koji je ponio i osušio prsa, ramena i ruke, a potom i lice. Pogledao je prema njoj. Plivanje mu nije nimalo popravilo raspoloženje. Opet se mršti ili je čak zlovoljan. - Rekli ste da ćete me gledati zavidno - reče. Je li doista to rekla? - Ah, što vam je, što radite? - povikala je iznenada. Nagnuo se nad nju i uzeo je u naručje. Koža mu je bila hladna, slana i mirisala je muževno. Doista je... gola. Osjetila je njegove mokre gaće kad ju je dotaknuo i uzeo u naručje, prije nego što ju je dignuo iznad njih. Obje ruke obavila je čvrsto oko njegova vrata. - Ne! Ali on je i dalje hodao prema moru, a plima je već bila viša nego kad je on pošao plivati. - Zašto bi netko došao na plažu samo sjediti i promatrati? Isto tako ste mogli ostati u kući i čitati. - Ali, molim vas - preklinjala je dok je on ulazio u more i već ju je nekoliko kapljica poprskalo po golim rukama pa je osjetila koliko je hladno. - Preklinjem vas, lorde Trenthame, nemojte me ispustiti. Nemam se u što presvući. A more je arktičke temperature. - Istina - odgovorio je. Sad se još čvršće držala za njega i licem se priljubila uz njegov vrat bespomoćno se smijući. - Možda zvučim kao da se zabavljam, ali to nije točno. Molim vas. Molim te, Hugo.

~90~

Mary Balogh

Držao ju je u rukama na još većoj visini nego prije, shvatila je. I držao ju je čvrsto. Trik? Da je zavara da misli kako je sigurna? - Neću vas ispustiti - rekao je tiho, usta pokraj njezina uha. - Nikad ne bih bio tako okrutan. Ali, ništa se ne može usporediti s osjećajem kad ste u moru: sunčevo svjetlo stvara različite boje na vodi, a vi ga slušate i mirišete. Okrenuo se oko sebe držeći je u rukama i ona je digla glavu, a on se još dva puta brzo okrenuo oko sebe dok se ona smijala u čistom zanosu. Tu je bilo nešto hladnije, iako ne i hladno - ali možda je to i posljedica topline njegova tijela. Nikad zapravo nije voljela vodu. No, sad joj se činilo kao da su u golemom, svjetlucavom vodenom svijetu, svijetu čiste ljepote u kojem nema ničega prijetećeg. Osjećala se savršeno sigurnom u toplim snažnim rukama koje ju neće ispustiti - koje ju baš nikad neće ispustiti. Obratila mu se s ti, nazvala ga je njegovim imenom, odjednom se sjetila. O, moj Bože, je li on to primijetio? - Gwendoline - rekao je kad se prestao okretati. Primijetio je. Pogledala mu je u oči, samo nekoliko centimetara udaljene od njezinih. Nije mogla izdržati intenzitet onoga što je u njima vidjela. Mahnula je glavom i naslonila je na udubinu između njegova ramena i vrata zatvorivši oči. Hoće li se sjećati čudesne snage tog trenutka do kraja života? Je li to samo djetinjasta uobrazilja što joj se čini da hoće, zauvijek? Pomislila je da to možda ipak nije samo fizička privlačnost. Ono što ona osjeća nije samo fizička žudnja, iako je bez sumnje i to. Ima tu još i... O, Bože. Zašto ne postoje riječi kojima možemo na pravi način opisati osjećaje? Možda se počela zaljubljivati u njega, ma što to zapravo značilo. Ali o tome neće sad razmišljati. To će raspraviti sa samom sobom u nekom drugom trenutku. Uzdahnuo je duboko i glasno. - Očekivao sam da ću vas prezirati. Ili barem da ćete me živcirati. Otvorila je usta da mu ogovori, no odmah ih je opet zatvorila. Nije željela započinjati razgovor. Željela je samo uživati. Podigla je glavu i naslonila sljepoočnicu uz njegov obraz. Gledali su skupa prema moru i odjednom je znala da će se sjećati. Uvijek, zauvijek. Nakon nekoliko minuta okrenuo se bez riječi, izašao iz vode i krenuo prema prostirci, gdje ju je i spustio. Odlijepio je mokre donje gaće i potom ih skinuo. Brisao se, ali se opet nije okrenuo. Gwen je odlučila da neće skrenuti pogled. Ili možda nije mogla. Nije čak bila ni šokirana.

~91~

Bračna ponuda

- Možeš reći ne - rekao je i pogledao je pa odbacio ručnik. - Bilo bi najbolje da to odmah kažeš, ako moraš. Ali, možeš to reći u bilo kojem trenutku prije nego što uđem u tebe. Ja te neću uzeti na silu. Ah, uvijek čovjek koji ne bira riječi. Gwen je zaustavila disanje, najednom je shvatila. Zar je došlo do toga? Glupo pitanje. Zna mnoge žene koje smatraju da udovicama treba zavidjeti, dakako, ako imaju dovoljno novca da dobro žive, neovisne. A Gwen ih ima. Udovice smiju imati ljubavnike ako u tome znaju biti diskretne. U nekim krugovima od njih se to čak i očekuje. Gwen baš nikada nije bila u iskušenju. Dosada. Tko će znati? Ona bi znala. I Hugo bi znao. Tko bi bio povrijeđen? Ona bi mogla biti. On gotovo sigurno ne bi bio. Ni bilo tko drugi. Ona nema muža, nema zaručnika, nema stalnog udvarača. On nema ženu. Bit će joj žao poslije svega. Bit će joj žao ma što učinila. Ako kaže ne, zauvijek će se pitati kako je moglo biti i zauvijek će žaliti što to nije otkrila. Ako ne kaže ne, zauvijek će je mučiti osjećaj krivnje. Možda. A možda i neće. Misli su joj se izmjenjivale u kovitlacu. - Neću reći ne - najednom je rekla. - Doista neću. Ja ne izazivam. Tako se donose dalekosežne odluke, pomislila je. Impulzivno, bez pravog razmišljanja. Iz srca umjesto iz glave. Na temelju poriva umjesto na temelju životnog iskustva i morala. Sjeo je pokraj nje i pomaknuo jastuk iza njezinih leđa tako da može spustiti glavu. Odbacio je njezin ogrtač i dva jastuka na kojima joj je počivala noga. Zario joj je duge, velike prste u kosu i privukao njezino lice prema sebi. Poljubio ju je otvorenih usta. Njegov jezik ušao je duboko i snažno, ali onda ga je opet povukao. Kleknuo je pokraj nje i povukao njezinu haljinu dolje, niz ramena, sve dok nije razgolitio njezine grudi, koje su stajale visoko i istureno od korzeta koji je imala na sebi. Gledao ju je dok se borila s djetinjastim impulsom da se pokrije rukama. Ali, on je to učinio za nju prekrivši rukom jednu njezinu dojku, a drugoj približivši glavu. Raširila je prste obiju ruku na prekrivaču kad je uzeo jednu njezinu bradavicu u usta i nježno je sisao, dok je jezikom

~92~

Mary Balogh

prelazio preko vrha. Palcem i kažiprstom okretao je bradavicu njezine druge dojke, stegnuvši je do boli. Gotovo neizdrživa sirova bol proširila se njezinim tijelom, od grla nadolje, preko maternice sve do točke između njezinih bedara. Dignula je ruke i jednu stavila na njegovo zapešće, a drugu na stražnju stranu njegove glave. Kosa mu je bila vlažna i topla. Potom ju je opet poljubio i jezikom oponašao bračni čin dugih, dubokih uboda. On je, shvatila je to u sljedećih nekoliko minuta, deset puta, možda i stotinu puta iskusniji od nje. Ona je jedino znala za poljupce koji završavaju na usnama i sam čin seksa. Nije ju posve skinuo, ali njegove su ruke znalački pronašle put ispod njezine odjeće. Razvezao je njezin korzet i pronašao djeliće tijela i gole kože koji su mu donosili užitak, a njoj slatku agoniju. Nježnost njegovih velikih ruku i bezobzirnih prstiju već je prije otkrila. Ali, te su ruke i više nego samo nježne. U njima ima prave erotske intuicije, vještine. One to umiju i doista su to i činile - prelaze njezinim tijelom, koriste ga kao glazbeni instrument - ne samo vješto, pomislila je suho za sebe, već s pravim, čistim talentom. Napokon, kad je njezino sad ugođeno tijelo počelo pjevati od žudnje i potrebe za njim gotovo na rubu boli, jednu od onih svojih ruku upotrijebio je kako bi došao do samog srca njezina tijela. Pronašao ga je ispod muslina njezine haljine i svile podhaljine, a njegovi prsti odmah su počeli vješto voditi ljubav s njom, milujući, dodirujući, razmaknuvši, čak i nježno ogrebavši to srce. Jedan njegov prst ušao je u nju i ona je stisnula mišiće oko njega, istodobno osjetivši i čuvši koliko se navlažila. Izvadio je prst pa u nju gurnuo dva, a potom tri. Igrali su se u njoj dok ih je pokušavala obuhvatiti mišićima i gotovo gubila razum. Zgrabila je njegova ramena i čvrsto ih gnječila svojim prstima. Za to vrijeme, ravni dio njegova palca dodirivao ju je na način kojeg nije bila ni svjesna da je moguć, na što je dogovorila tako da se raspala u njegovim rukama, na njegovim prstima i glasno kriknula. U tom trenutku bio je iznad nje, zaklonio je sunce, njegova koljena razmaknula su njezina bedra, svoju težinu naslonio je na ruke, netremice je gledajući u oči. - Moramo utvrditi da još uvijek možeš reći ne ako to želiš - rekao je hrapava glasa. Djelić njezine kreposti ostat će sačuvan. - Neću reći ne - odgovorila je. Tada ga je osjetila na najosjetljivijem mjestu koji je upravo bio milovao, potom je našao ono što je tražio i prodro čvrsto i odlučno u nju sve dok nije ušao nestvarno duboko.

~93~

Bračna ponuda

Udahnula je polako i tek onda shvatila da je zadržavala dah. On je uistinu krupan. Ali nije ju ozlijedio. Upravo suprotno. I te kako se pobrinuo da bude pripremljena, vlažna, da ga može primiti bez boli. Izdahnula je, opustila se i stisnula oko njega svoje unutarnje mišiće. Bila je sretna. Oh, kako je bila sretna. Nikad, baš nikad neće to zažaliti. On ju je čekao, shvatila je. Još uvijek je gledao u njezine oči iako je izgubio nešto od onoga svog intenziteta, oči su mu bile napola sklopljene, vidjela je u njima neprikrivenu želju. Ali, više neće čekati. Omogućio joj je najsnažnije zadovoljstvo i prije nego što je ušao u nju. Sad je njegov red. Odlučio je da će tako biti. Spustio je glavu sve dok njegovo čelo nije dotaklo njezino rame i nastavio s dubokim, brzim, snažnim zamasima, pola njegove težine na njoj, a druga polovina još uvijek oslonjena na ruke. Čula je kako hrapavo diše. Digla je noge s prekrivača i obuhvatila njegova bedra. Osjetila je na trenutak ubod u gležnju, ali ga je ignorirala. Namjestila se tako da može ući još dublje. Slušala je vlažni zvuk njegovih pokreta i osjećala duboke ponovne nasrtaje koji su joj donosili toliko užitka. Iako je znala da je sve ovo prvenstveno namijenjeno njemu - on je bio duboko u svojoj najdubljoj fizičkoj želji - ponovno je osjetila buđenje snažne želje i strasti pa se stala pribijati uz njega, prilagodivši pokrete njegovim snažnim mišićima i nasrtajima, ritmično kružeći bokovima. Nije bila iskusna. Zapravo, nije imala nikakva iskustva. Sve ovo radila je na temelju čistog instinkta. Ali, nije učinila ništa što bi smanjilo žestinu njegove želje. Nastavio je nesmanjenom žestinom sve dok najednom nije stao, posve se umirio, krut u svakom mišiću tijela, vruć i sklizak od znoja. U tom trenutku osjetila je vrelinu njegove tekućine u sebi i šapat pokraj svojega uha: - Gwendoline - rekao je i njegovo krupno tijelo posve se opustilo opruženo na njoj. Ispod leđa nije imala madrac, samo prekrivač na pijesku. Tko bi pretpostavio da je pijesak tako tvrd i nepopustljiv? Ali, nije ju bilo briga. Nije ju briga. Vjerojatno će je biti briga. Možda uskoro. Ali još uvijek nije. Ne još. Promrmljao je nešto nakon minute ili dvije i otkotrljao se na stranu, pokraj nje. Jednom je rukom prekrio oči, a jednu nogu savio u koljenu. - Žao mi je, mora da sam te zdrobio. Pomaknula je glavu u jednu stranu kako bi je naslonila na njegovo rame. Je li moguće da znoj tako zamamno miriše? Palo joj je na pamet podignuti haljinu preko ramena, pokriti grudi i spustiti donji dio preko

~94~

Mary Balogh

nogu, ali u tom trenutku nije željela napraviti nikakav ustupak uobičajenoj kreposti. Zapala je u stanje potpune opuštenosti, negdje između sna i jave. Sunce je sjalo grijući ih. Galebovi su se opet nadvikivali iznad njih. Nadvikivanje bez kraja. Kreštavo i žalostivo. I zvuk mora bio je s njima, uporan i ritmičan kao lupanje srca. Vjerovala je da ovo nikad neće zažaliti. Ali, sigurno hoće. Vječni ciklus života. Ravnoteža suprotnosti. Vratila se u stanje potpune svijesti kad se uspravio na noge i odšetao do mora. Opet je ušao u vodu i sagnuo se oprati. Pere se od znoja? Pere se od nje? Sjela je i počela uređivati haljinu. Nekako je dohvatila vezice iza leđa i zavezala ih. Ogrtač je skupila oko sebe i zakopčala ga ispod grla. Najednom joj je bilo hladno.

Vozili su se prema kući gotovo u tišini. Seks je bio dobar. Uistinu, vrlo dobar. Vjerojatno još bolji jer je bio željan nakon toliko vremena. Ali, ipak je bio pogreška. Čak puno više od toga. Što muškarac mora učiniti nakon što je spavao s pravom damom? I kad je lako moguće da joj je napravio dijete? Zahvaliti se i otići? Ne reći ništa? Ispričati se? Ponuditi brak? On je ne želi oženiti. Brak se ne može svesti samo na seks. Ili barem ne samo na seks. Elementi braka koji nisu povezani sa seksom jednako su važni kao i seks. Brak s Gwendoline je nemoguć. I to za oboje, ako si želimo reći punu istinu. Pitao se očekuje li ona bračnu ponudu. I bi li je prihvatila? Osjeća kako je jedini ispravan odgovor na oba ta pitanja glasno ne. To bi onda značilo da joj može i ponuditi brak, pomislio je, tako umiriti savjest i znati da je sve učinio kako treba.

~95~

Bračna ponuda

Kakva suluda misao. Odabrao je ne reći ništa. - Kako je vaš gležanj? Idiot. Sjajan kozer. - Oporavlja se polako, ali sigurno. Vodit ću računa o tome da nikad više ne učinim nešto tako nesmotreno. Da je bila pažljiva prije nekoliko dana, popela bi se i prošla pokraj njegova skrovišta, nesvjesna da je tamo. Nikad joj ne bi posvetio ni sekundu pozornosti. Njezin život bio bi drukčiji. I njegov. A da njegov otac nije umro, pomislio je bijesno, još bi uvijek bio živ. - Vaš će brat po vas uskoro poslati kočiju? Odjednom mu je palo na pamet kako joj je mogao ponuditi da je on odveze do Newburyja i tako je spasi još nekoliko dana u Penderrisu. Ne. Loša ideja. - Ako ne bude odlagao poslati je odmah, a sigurna sam da neće, mogla bi biti ovdje već preksutra. Posve sigurno dan poslije. - Bit ćete sretni da se možete oporavljati kod kuće, sa svojom obitelji oko sebe. - O da, svakako. Razgovarali su kao par pristojnih neznanaca koji bi jedva skupa sastavili jedan potpun mozak. - Idete li u London nakon Uskrsa? Počinje sezona... - Pretpostavljam. Gležanj će mi dotada biti zdrav. A vi? Idete li i vi u London? - Idem. Ja sam tamo odrastao, znate. Tamo je kuća mojega oca. Tamo je moja sestra. - A tamo ćete i potražiti ženu. - Da. Gospode! Jesu li doista bili intimni na žalu prije nepunih pola sata? Pročistio je grlo. - Gwendoline... - počeo je. - Molim vas - rekla je i upala mu u riječ. - Nemojte ništa govoriti. Prihvatimo to kao ono što je bilo. Bilo je... ugodno. Oh, kakvu sam besmislenu riječ upotrijebila. Bilo je puno više od ugodnog. No, to nije nešto što treba komentirati ili se za to ispričavati, opravdavati ili bilo što drugo. To je jednostavno bilo. Meni nije žao što se to dogodilo i nadam se da nije ni vama. Idemo sad prestati o tome. - A što ako ostaneš trudna? Iznenada je okrenula glavu i pogledala ga, očito iznenađena. On je i dalje gledao ravno pred sebe, na put, točno između ušiju konja koji je

~96~

Mary Balogh

ispred njih hodao u kasu. Pa moralo joj je to pasti na pamet? Ona zasigurno može najviše izgubiti. - To se neće dogoditi. Ja ne mogu imati djece. - Tvrdi onaj nadriliječnik. - Neću ostati trudna - rekla je glasom koji je zvučao pomalo tvrdoglavo, ali i uznemireno. Pogledao ju je nakratko. - Ako se to dogodi, moraš mi odmah pisati. Dao joj je svoju adresu u Londonu. Nije odgovorila, samo je nastavila zuriti u prazno. George, Ralph i Flavian mora da su bili na dugom jahanju. Upravo su izlazili iz štale kad joj se približila njihova dvokolica. Svi su se okrenuli i gledali ih kako prilaze. - Bili smo u skrovitoj uvali - rekao je Hugo dok je zaustavljao konja. Najljepša je kad nastupi plima. - Svjež zrak mi je godio - dometnula je lady Muir. - Zaklonjeno je i doista vrlo toplo na tom malom žalu. Gospode, čak je i u njegovim ušima zvučalo kao da se dvoje urotnika pretjerano trude ispasti nevini, uz silan entuzijazam koji ih odmah otkriva kao krive do neba. - Pretpostavljam - rekao je Ralph - da će salonski razgovori danas obilovati glasnim nagađanjima o tome kakve nam strašne muke slijede kao kazna za današnje božanstveno vrijeme. - Bez sumnje - nastavio je Flavian - sutra će sigurno padati snijeg. Sa snažnim sjevercem. I nikad nam više neće pasti na pamet uživati u ovako divnom vremenu. Svi su se nasmijali. - Niste ponijeli štake, lady Muir? - upitao je George. - Štake nisu od velike pomoći na kosini, kamenjaru, mokrom pijesku - rekao je Hugo. - Odvest ću je do ulaznih vrata i odnijeti unutra. - Onda kreni - rekao mu je George i prodorno ga pogledao. Njega nisu zavarali, a bilo bi pravo čudo da im je to uspjelo s Flavianom. Ili s Ralphom. - Siguran sam da nas je Imogen vidjela kako dolazimo i naredila da se donese poslužavnik s čajem. Hugo je nastavio prema kući, a lady Muir tiho je sjedila pokraj njega.

~97~

Bračna ponuda

Deseto poglavlje

unce je jednako snažno sjalo i sutradan, iako je Gwen s prozora S jutarnjeg salona, dok je čekala da dođe Vera, vidjela kako se vrhovi

stabala svijaju. Mora da ima vjetra. A i nešto je hladnije, rekao im je vojvoda od Sandbrooka nakon jutarnjeg jahanja. Kad je došla Vera, mračno ju je izvijestila da su se sve njezine prijateljice složile s njom - patit će oni zbog ovog vremena, neće uopće biti ljeta. - Zapamti moje riječi. Nije to prirodno, toliko dobrog vremena ovako rano u godini. Odlučna sam da mu se neću prepustiti i uživati. Samo bi me snažnije dotukla kiša kad počne padati, a mora početi i donijeti sa sobom hladno vrijeme. A nije u mojoj prirodi da se prepuštam lošem raspoloženju kao što dobro znaš, Gwen. Došla sam te oraspoložiti. Kad sam prije pet minuta došla, nije me dočekao nitko osim batlera. Nisam ja od onih koji se žale, ali mislim kako nije pristojno da Njegova Milost tako zanemaruje šogoricu sir Rogera Parkinsona. No, što čovjek može očekivati? - Možda ste se kočija i ti vratili ovamo prije nego što je očekivao. Ali nije propustio poslati kočiju, zar ne, a to je ipak najvažnije. To bi za tebe bila doista duga šetnja. A evo i poslužavnika s kavom i kolačićima za tebe. Doista sam ti zahvalna, Vera. Jako ljubazno od tebe. - Pa, nije u mojoj prirodi zanemarivati prijatelje, Gwen, kao što dobro znaš - rekla je Vera pogledavši u poslužavnik s kolačićima dok ga je sluga spuštao na stolić. - Vidim da nismo dovoljno važne da nam se ponude kolačići s grožđicama koje smo jučer dobile. Danas samo obični zobeni. - Zamisli kako bi bilo dosadno da svakodnevno dobivamo iste obroke, dan za danom. Hoćeš li biti ljubazna pa natočiti, Vera? Nakon nešto više od tri sata Vera je krenula kući, ali prije toga je primijetila da se Gwen isuviše lako prepušta lošem raspoloženju ako joj još uvijek treba popodnevni odmor nakon tako blage nezgode. Gwen, dakako, nije željela spavati. Ionako je prošle noći spavala previše ili je barem predugo ležala u krevetu. Odlučila se kukavički izvući i po slugi, koji je došao odnijeti je u salon na večeru, ispričala se

~98~

Mary Balogh

ostalima. Izlet ju je dosta izmorio, rekla je i zamolila Njegovu Milost da je ispriča. I doista je spavala. Prošla je i duga razdoblja budnosti u kojima je ponovno proživljavala ono što je doživjela na žalu, a počela je i razmišljati što joj je to lord Trentham kanio reći u kočiji, dok su se vozili natrag. Gwendoline, započeo je duboko udahnuvši. A ona ga je prekinula. Zauvijek će se pitati što je mislio reći. No, ona ga je morala zaustaviti. Bila je isuviše ranjiva, emocije su je preuzele i više od toga jednostavno nije mogla podnijeti. Žudjela je ostati nasamo. Nije ga vidjela otkako ju je odnio u sobu, nakon što su s ostalima popili čaj. Nije rekao ni riječi. A nije ni ona. Samo ju je spustio na krevet, uzmaknuo i pogledao je onim svojim tamnim očima, kruto se naklonio i napustio sobu. Vrata je iza sebe zatvorio tiho. Otvorila je knjigu, ali bilo je beznadno i pomisliti da će čitati, shvatila je već nakon nekoliko minuta, kad su joj oči prelazile preko iste rečenice barem deset puta, a nijednom nije shvatila njezin smisao. Oteklina na nozi danas je gotovo posve nestala, a s njom i bol. No, kad ju je ujutro pregledao dr. Jones, dok je Vera bila kod nje, ponovno joj je zamotao gležanj i savjetovao da se i dalje ne oslanja na tu nogu te da bude strpljiva. Bilo joj je teško pronaći strpljenja u sebi. Kočija iz Newburyja mogla bi doći već sutra. Ali, vjerojatnije je da će doći za dva dana. Bit će to sati beskrajno dugog čekanja, bez obzira na to hoće li doći sutra ili preksutra. Željela je otići već sada. Posve je odustala od čitanja - zašto se praviti? - i položila otvorenu knjigu na struk. Naslonila je glavu na jastuk i sklopila oči. Kad bi barem mogla u energičnu šetnju. Ako se nije zaljubila u njega, ne zna koje bi to riječi mogle objasniti što se s njom događa. Ovo je više od obične požude ili sjećanja na ono što su radili u uvali. To je zasigurno više od jednostavne privlačnosti, a puno više od simpatije. Oh, nema sumnje, ona je zaljubljena. Kakva besmislica! Ta nije ona zeleno djevojče. Nije ni beznadna romantičarka. To je ljubav koja bi joj mogla donijeti samo tugu ako se za nju uhvati i ne pušta ili je čak njeguje. Ionako je vjerojatno ne bi mogla dobiti. Za to je potrebno dvoje. Ona će uskoro otići odavde. Iako će i ona i lord Trentham uskoro biti u Londonu, mala je mogućnost da će im se putevi sresti. Kreću se u posve različitim krugovima. Ona ne bi ni pristala na

~99~

Bračna ponuda

tajnu ljubavnu aferu. Vjerojatno ne bi ni on. A oboje su se složili da brak ne dolazi u obzir. Zašto, o, zašto Nevilleova kočija ne može doći već danas? Dok je razmišljala o tome, začula je kratko, tiho kucanje na vrata jutarnjeg salona i njihovo otvaranje. Gwen je pogledala uplašeno - ili puna nade? - preko ramena i ugledala vojvodu od Stanbrooka. Nisam razočarana, rekla je sama sebi dok mu se smiješila. - A, ne spavate - rekao je i otvorio vrata do kraja. - Doveo sam vam gosta, lady Muir. Ovoga puta to nije gospođa Parkinson. Pomaknuo se u stranu i jedan gospodin prošao je pokraj njega pa ušao u sobu. Gwen je sjela uspravno na sofi. - Neville! - povikala je. - Gwen. Oči je nisu varale. To je doista njezin brat, a lice mu je odavalo beskrajnu brigu dok joj je prilazio preko sobe. Sagnuo se i čvrsto je zagrlio. - Što si to radila kad sam ti okrenuo leđa? - Ma besmislena mala nezgoda - odgovorila je i uzvratila mu čvrstim stiskom. - Ali, ozlijedila sam onu svoju lošu nogu, Nev, i još se na nju ne smijem oslanjati. Osjećam se doista glupavo, gotovo kao prevarantica, jer se radi samo o iščašenom gležnju, a to je donijelo toliko nevolja svim ovim ljudima oko mene. Ali ovo je stvarno divno iznenađenje! Nisam kočiju očekivala prije sutrašnjeg dana, u najboljem slučaju, a zasigurno nisam mislila da ćeš i ti doći u njoj. Jadna moja Lily i dječica, morat će biti bez tebe nekoliko dana, i to sve zbog mene. Vjerojatno me nakon toga neće baš obožavati. Dragi moj, čini mi se kao da je prošla godina dana, a ne manje od mjeseca kako nisam bila kod kuće. Sjeo je na sam rub sofe i stisnuo njezinu ruku. Divno je vidjeti tako blisko lice. - Lily mi je i predložila da dođem. Ne samo to, ona je u tome ustrajala, a znaš da nema većeg tiranina od Lily kad si nešto zabije u glavu. Navodno su Devon i Cornwall prepuni razbojnika, koji bi ti oduzeli ne samo nakit nego i život ako ja ne budem s tobom u kočiji, a svi će se oni okrenuti na mjestu i pobjeći kad vide mene. Nasmijao se. - Draga moja Lily. - No, zašto nisi kod gospođe Parkinson? - Duga je to priča - rekla je i napravila grimasu. - Ali, Neville, vojvoda od Stanbrooka savršen je domaćin, neizmjerno ljubazan. Baš kao i njegovi gosti.

~100~

Mary Balogh

- Bilo nam je zadovoljstvo - rekao je vojvoda kad ga je Neville pogledao. - Moja će vam domaćica urediti sobu, Kilbourne, a za to vrijeme, lady Muir i vi pridružit ćete mi se na ranom čaju u dnevnom salonu. Lady Muir ima štake. Neville ga je zaustavio znakom ruke. - Zahvaljujem na gostoprimstvu, Stanbrook. No, još je uvijek rano i vrijeme je idealno za putovanje. Ako Gwen misli da može putovati s povišenom nogom na sjedalu, ipak bih radije krenuo čim joj torbe budu spremljene i spuštene u predvorje. Osim ako vam to neće pričiniti prevelik posao. - Učinit ćemo kako želite - odgovorio je vojvoda, naklonivši se jedva primjetno Nevilleu. Pogledao je Gwen upitno. - Bit ću spremna čim se presvučem u odjeću za putovanje. Gdje je lord Trentham? Isto pitanje postavila je sebi bezglasno i nakon sat vremena - bila se presvukla, a sluga ju je odnio na donji kat, gdje ju je u predvorju čekala lady Barclay sa štakama. Tu su bili i vojvoda od Stanbrooka i njegovi ostali gosti. Razgovarali su s Nevilleom. Gwen se sa svima pozdravila i toplo rukovala. Ali gdje je lord Trentham? Lady Barclay kao da je čula njezine misli. - Hugo je bio u šetnji po rtu s Vincentom i sa mnom nakon ručka. Ali, kad smo se okrenuli poći natrag, on se spustio do žala. Često tamo provodi i nekoliko sati prije nego što se vrati u kuću. Svi su gosti pogledali Gwen. - Znači da se nećemo više vidjeti. Baš mi je žao. Voljela bih da sam mu se mogla još jednom osobno zahvaliti za sve što je učinio za mene. Hoćete li mu vi prenijeti moje pozdrave i zahvalu, lady Barclay? Neće ga više vidjeti. Možda nikada. Počela ju je hvatati panika. Ali, Gwen se ipak ljubazno nasmijala svima i okrenula prema vratima. Prije nego što je lady Barclay stigla odgovoriti, lord Trentham pojavio se na vratima. Disao je ubrzano, bio je crven u licu, odlučna pogleda. Pogledao je sve njih, a onda pogled zaustavio na Gwen. - Idete? Kakvo olakšanje. A onda je odmah poželjela da je ipak ostao još malo na žalu. Ponovno te kontradikcije. - Moj brat došao je po mene. Grof od Kilbournea. Neville, ovo je lord Trentham koji me pronašao kad sam se ozlijedila i donio me ovamo na rukama.

~101~

Bračna ponuda

Dvojica muškaraca pogledali su jedan drugoga. Uzeli su jedan drugome mjeru, na onaj drevni mužjački način. - Lorde Trenthame - rekao mu je Neville - Gwen vas je spomenula u svojemu pismu. Zazvučalo mi je poznato, a sad kad vas vidim, znam i zašto. Vi ste nekoć bili kapetan Emes? Vodili ste ‘akciju bez nade’ na Badajoz. Čast mi je. Zauvijek sam vaš dužnik. Bili ste iznimno ljubazni prema mojoj sestri. Ponudio je desnu ruku i lord Trentham ju je primio. Gwen se odlučno okrenula prema vojvodi od Stanbrooka. - Vi ste oličenje ljubaznosti i dobrote. Nema tih riječi koje bi opisale moju zahvalnost. - Naš će Klub izgubiti počasnoga člana - rekao je i osmjehnuo se na onaj svoj tihi način. - Nedostajat ćete nam, lady Muir. Možda ćemo vidjeti uskoro, u gradu? Namjeravam boraviti kraće vrijeme. Kad su sve zahvale i pozdravi bili izrečeni, nije bilo druge, valjalo je krenuti na put. Nije prošao ni sat da je to toliko priželjkivala, a sad ide teška srca, ne usuđujući se pogledati u smjeru za kojim joj srce žudi. Neville joj se primaknuo, namjeravajući je odnijeti do kočije, a ona se okrenula dodati štake slugi koji je stajao pokraj nje. No, lord Trentham bio je brži od njezina brata, uhvatio ju je u naručje, nije čekao odobrenje. - Ja sam vas ovamo donio, ja ću vas i iznijeti, gospođo. Pojurio je kroz vrata i napola trčao niz stube s njom u naručju, ispred Nevillea i svih ostalih. - Znači, to je to. - Da. Željela mu je reći milijun stvari - zasigurno upravo toliko. No, nije joj padala na pamet ni jedna. Možda je tako i bolje. Doista nemaju što reći jedno drugome. Vrata kočije bila su otvorena. Lord Trentham nagnuo se s njom unutra i pažljivo je položio na sjedalo. Uzeo je jedan od jastuka s klupe s druge strane, položio ga ravno i namjestio njezinu nogu. Onda ju je pogledao u oči, dok su njegove bile mračne, pune vatre. Usta je stisnuo u čvrstu crtu. Brada mu je izgledala kao od granita, tvrđa nego ikada. Ponovno je izgledao kao ogrubjeli, zapravo opasni vojnik na bojištu. - Sretan vam put - rekao je prije nego što je izvukao glavu iz kočije i uspravio se pokraj nje. - Hvala vam. Jučer, u ovo doba dana, vodili su ljubav na pijesku morskoga žala, on posve gol, ona polugola.

~102~

Mary Balogh

Neville je ušao u kočiju i sjeo pokraj nje, vrata su se zalupila i oni su krenuli. Gwen se okrenula i nagnula mahnuti kroz prozor. Svi su bili tamo, vojvoda i njegovi gosti, uključujući i lorda Trenthama, koji je stajao malo po strani, lica grčevito ispražnjena od emocija, ruku prekriženih iza leđa. - Pitam se kako nisi umrla od straha, Gwen - rekao je Neville i nasmijao se tiho. - Siguran sam da je izraz lica kapetana Emesa srušilo zidine Badajoza. Zaslužio je sve pohvale koje su uslijedile. Općeprihvaćeno je uvjerenje da u cijeloj vojsci nema čovjeka koji je mogao izvesti to što je on izveo. Mora da je s pravom ponosan. Ah, Hugo. - Da - rekla je brzo, naslonila glavu na jastuk i sklopila oči. - Neville, toliko mi je drago što si došao. Toliko mi je drago. To zasigurno ne objašnjava zašto je minutu kasnije briznula u plač, suze su joj se slijevale niz obraze i nije mogla zaustaviti jecaje. Neville ju je čvrsto zagrlio oko ramena i umirivao je kao dijete pa izvukao ogromni laneni rupčić iz džepa svojega kaputa. - Jadna moja Gwen, jako si se namučila. Ali, dovest ću te ja kući vrlo brzo i mama se onda može tobom baviti koliko god želi, a i Lily, bez sumnje. Starija su djeca pitala za tetu Gwen gotovo od trenutka kad si otišla i tražili da im se kaže kad ćeš se vratiti. Bili su oduševljeni kad su me vidjeli da idem jer su znali da ću te vratiti kući. Beba je, dakako, na sve to bila posve ravnodušna. Ako je Lily u njezinoj blizini, ona je posve zadovoljna, mudro malo biće. I da ne bi pomislila nešto drugo, i ja sam sretan jer si konačno ponovno s nama. Nasmiješio joj se u lice. Gwen je štucnula u pokušaju da zaustavi jecaj i nasmijala mu se vodeno. - Uskoro će biti puno toga što će te zaokupiti umjesto gležnja. Cijela će se obitelj na nas sručiti za Uskrs. Jesi li zaboravila? - Naravno da nisam - rekla je brzo iako je doista zaboravila. Lady Phoebe Wyatt, najnoviji dodatak obitelji njezina Nevillea i Lily, imat će krstitke i velik broj članova njihove obitelji doći će u opatiju na proslavu te svečanosti. A to uključuje i najdraže Gwenine rođake, Lauren i Josepha. Ah, doista je ugodno vratiti se kući. Natrag u svijet onoga što poznaje, među ljude koje voli, koji vole nju. Okrenula je glavu i pogledala kroz prozor kočije. Sretan vam put, to joj je rekao. A što je očekivala? Ljubavničku jadikovku? Od lorda Trenthama?

~103~

Bračna ponuda

- Morat ćemo se zaustaviti u selu. Moram se pozdraviti s Verom.

Hugo je iz Penderrisa otišao ravno u London. Žarko je želio vratiti se kući u Crosslands, umiriti se tamo na neko vrijeme, vidjeti nove janjce i telad, porazgovarati s upraviteljem imanja o proljetnoj sjetvi i sadnji, cvjetnjak isplanirati bolje nego prošle godine... lizati rane. Osjeća se ranjeno. Ali, kad bi prvo otišao u Crosslands, možda bi našao ispriku ostati unedogled, a onda bi se doista mogao pretvoriti u pustinjaka, kao što su ga već opomenuli neki od prijatelja iz Kluba preživjelih. Ne da ima nešto loše u tome kad čovjek živi kao pustinjak zadovoljno i sam je sebi dobro društvo, baš kao Hugo, iako njegovi prijatelji tvrde da za njega to nije prirodno stanje i u opasnosti je eksplodirati poput petarde koja samo čeka da je nešto aktivira. Ali, štošta je loše u pustinjaštvu ili čak u zadovoljnom radu na farmi kad netko ima i druge važne obveze. Otac mu je mrtav već više od godine dana, a u tom razdoblju Hugo jedva da je bacio letimičan pogled na detaljne financijske izvještaje koje mu direktor William Richardson šalje svaki mjesec. Njegov otac odabrao je direktora pomno i u potpunosti mu vjerovao. Ali, Hugu je na samrtnoj postelji rekao da on nije puno više od izvršitelja, nije vizionar. Hugo se nekoliko puta zaustavio na nekim detaljima izvještaja i osjetio potrebu intervenirati, pronaći novi put, uključiti se. Ali, nije dopuštao da se taj poriv razvije. Nije se želio istinski uključiti u rad kompanije. Taj stav ne može više zadržati. A i Constance svakim danom postaje starija. Devetnaest godina doista nije puno, iako ona u svojim pismima već dulje vrijeme nagoviješta da je stara. Znao je da mnoge djevojke misle kako je sve iza njih ako se ne udaju do dvadesete. No, bez obzira na to, sve mlade djevojke od osamnaest ili devetnaest godina trebale bi se zabavljati s mladim ljudima svojih godina. Trebale bi se osvrtati oko sebe i testirati buduće partnere, ispitivati teren, birati. Fiona je isuviše boležljiva da bi nekamo vodila Constance. Slaba je i neće dopustiti da je netko odvoji od nje. Kako bi preživjela cijeli dan da njezina kći nije uz nju svake sekunde? Nema sebičnije osobe od njegove pomajke. Jedino joj se on može suprotstaviti. I to mora napraviti opet jer je on skrbnik svojoj polusestri.

~104~

Mary Balogh

Stoga se odupro iskušenju da ode u Crosslands i krenuo ravno u London. Došao je napokon i taj trenutak. Prizvao je svu svoju odlučnost. Constance je bila više nego oduševljena što ga vidi. Glasno je cičala, pojurila preko sobe kad su ga najavili i pala mu u zagrljaj. - Hugo, Hugo, konačno si došao. A nisi nam to ni najavio, zlosretniče. Hoćeš li ostati? Molim te, reci da hoćeš. Hugo, o Hugo! Privukao ju je na prsa i pustio da ga preplave osjećaji ljubavi i krivnje u istom omjeru. Ona je mlada, puna života, vitka i plava, živahnih zelenih očiju. Nevjerojatno nalikuje svojoj majci i zbog nje je konačno shvatio zašto je njegov dobri, mirni otac napravio tako nešto nekarakteristično za sebe pa nakon dva tjedna poznanstva oženio pomoćnu kitničarku koja tek uči zanat, osamnaest godina mlađu od sebe. - Naravno da ću ostati. Obećao sam da ću doći ovo proljeće, zar ne? Krasno izgledaš, Connie. Odmaknuo ju je na daljinu ruke i pogledao je. U očima su joj iskre, na obrazima rumenilo, iako izgleda kao da bi trebala više biti na suncu. Mora se pobrinuti za to. I njegova pomajka, činilo se, jednako je sretna što ga vidi. Nije da on o Fioni razmišlja kao o svojoj pomajci. Samo je pet godina starija od njega. On je već bio mladić kad se udala za njegova oca, puno viši od nje. Ona mu se ulagivala, obasipala ga pažnjom, bila ponosna na njega i hvalila ga ocu - i na koncu ga uspjela izgurati iz kuće. Da nije bilo Fione, on nikada ne bi ustrajao u tome da mu otac kupi čin. Ipak nije odrastao s mišlju da će biti vojnik. Kakva čudna misao. Kako mu je život mogao biti drukčiji. To je još samo jedna od onih stvari u njegovu životu koje može dodati svojem popisu - što bi bilo... Ispružila mu je ruku s rupčićem, koji je čvrsto stegnula. Još je uvijek lijepa na svoj isprazan, ocvao način. Vitka je kao Constance. Nema sijedih u kosi i bora na licu. Ali, nezdrave je boje, što je posljedica ili prave bolesti ili umišljenih boljetica zbog kojih je neprestano u kući, neaktivna. Oduvijek je tako pobolijevala. To joj je služilo da u potpunosti zaokupi pozornost njegova oca, iako joj za to nisu trebali trikovi i obmane. Otac ju je obožavao do samoga kraja, iako ga je rastuživala istina o njezinu karakteru. - Hugo! - rekla je dok se naginjao nad njezinu ruku kako bi je poljubio. - Došao si kući. Tvoj bi otac bio zadovoljan. Mislio je da se ti trebaš brinuti za mene i Constance.

~105~

Bračna ponuda

- Fiona - odmaknuo se, ispustio njezinu ruku i pogledao je. - Uvjeren sam da su sve tvoje potrebe bile zadovoljene i u mojem odsustvu. Ako nisu, netko će mi za to odgovarati. - Takav odlučan muškarac. - Blago se nasmijala. - Uvijek mi se to kod tebe sviđalo. Nedostajalo mi je tvoje društvo, Hugo. Nama je nedostajalo društva, zar ne, Constance? - No, sad si s nama - rekla je Constance veselo i uhvatila ga ispod ruke. - I ostaješ s nama. Ooo, hoćeš li me voditi k rođacima? Ili ih pozvati ovamo? Hoćeš li me voditi i... - Constance - rekla je njezina mama molećivo. Hugo je sjeo i stavio ruku preko sestrine, male i meke, nakon što ju je povukao da sjedne pokraj njega. Ostao je gotovo dva tjedna. Nije u goste pozvao nikoga od svojih rođaka. Fionino zdravlje nije to dopustilo. Ali, posjetio je sve svoje tete, stričeve, bratiće i sestrične i sa sobom vodio Constance, bez obzira na to što je njezina majka protestirala što će ostati sama. Vrlo brzo je shvatio: većina njegovih rođaka su iznimno druželjubivi, s odličnim vezama u srednjoj klasi. Svi su bili oduševljeni što ga vide, baš kao i što vide Constance s njim. Neki od mlađih bratića i sestrični njezinih su godina. Svi ili barem netko od njih oduševljeno će izvoditi Constance u društvo. Ona će brzo steći prijatelje. Imat će velik krug udvarača za tjedan ili dva. Mogla bi se udati i prije nego što prođe ljeto. Sve što je njoj potrebno jest da netko - on - lupi nogom o pod i zabrani njezinoj majci da je drži zatočenom i tretira kao besplatnu družbenicu. Neće se morati oženiti. Barem ne zbog Constance. A ne žuri oženiti se zbog onog drugog razloga. Ostat će u Londonu neko vrijeme. Može svoje potrebe zadovoljiti i na drugi način, a ne vjenčanjem. To je pomalo depresivna misao, ali isto tako je i vjenčanje. Nije lako ispuniti obveze prema sestri, jer ona već ima jasno oblikovane ideje o tome što će je učiniti sretnom, a to je malo više od druženja s rođacima, ma koliko uživala u njihovim susretima i prijateljstvu. - Ti si lord, Hugo - rekla mu je jednoga jutra dok su šetali Hyde Parkom, prije nego što je Fiona uopće ustala iz kreveta. - Ti si junak. Vjerojatno se možeš kretati u višim krugovima nego što je otac ikada mogao. Jednom kad ljudi doznaju da si u gradu, dobivat ćeš brojne pozivnice. Bilo bi apsolutno savršeno kad bismo mogli otići na bal u jednu od onih grandioznih palača u Mayfairu. Zamisli kako je tamo plesati. Pogledao ju je sa strane. Radije ne bi tako nešto ni zamišljao.

~106~

Mary Balogh

- Siguran sam da ćeš privući more obožavatelja iz naših krugova, samo ako te naši bratići uzmu pod svoje. Kako i ne bi, Connie? Jako si zgodna. Nasmijala mu se i potom namreškala nos. - Ali oni su toliko dosadni, Hugo. Tako predvidljivi, staloženi. - Naši bratići? I toliko uspješni. - Dosadni, uspješni i vrlo dragi kao bratići. Ali, svi ljudi koje oni poznaju sigurno su poput njih. Ne bih ih željela za muža. Ne želim dosadu, Hugo, ni uspjeh ako ga prati dosadno, razumno, pristojno ponašanje. Želim malo... pa, malo strasti. Avanturu. Je li to tako loše? Nije loše, pomislio je u sebi i uzdahnuo. Pretpostavlja da sve djevojke sanjaju o udaji za princa prije nego što se na koncu udaju za nekog posve normalnog, običnog mladića koji ih može izdržavati i brinuti se za sve njihove potrebe. Razlika između Constance i mnogih drugih djevojaka upravo je u tome što je ona uvjerena da vidi način kako ostvariti svoj san ili se barem približiti dovoljno princu da ga može promatrati. - Ti misliš da će ti oni iz visoke klase ponuditi strast, avanturu, ugled i sreću? Nasmijala mu se. - Djevojka ima pravo sanjati, a ti se moraš pobrinuti da me kakav bludnik ne zavede i pobjegne sa mnom zbog mojega bogatstva. - Naravnao bih mu nos kad bi mu to samo palo na pamet. Počela se veselo smijati, a on joj se pridružio. - Ti sigurno poznaješ neku gospodu iz visoke klase. S titulom. Valjda možeš izvući kakvu pozivnicu? Naravno da možeš. Ako me odvedeš na jedan od tih važnih balova visokog društva, Hugo, voljet ću te zauvijek... i duže. Nije da neću i bez toga. Možeš li to nekako srediti? Vrijeme je da to presiječe jednom za svagda. - Mislim da je to moguće riješiti - odgovorio je šturo. Stala je iznenada nasred puta, zacičala od oduševljenja i objesila mu se objema rukama oko vrata. Srećom da su ih gledali samo rosna trava i drveće. - Naravno da jest. Ti možeš sve, Hugo. Hvala ti, hvala, hvala. Znala sam da će se sve srediti kad ti dođeš kući. Volim te. Volim te. - Čisto koristoljublje - odgovorio joj je kroz zube, ali ju je istodobno potapšao po leđima. Pitao se što bi obećao da sekundu prije nije odlučio kako će sve to ludovanje prekinuti. Što je on to sad njoj obećao - ili gotovo obećao? Kad su nastavili šetnju, osjećao se kao da ga probija hladan znoj.

~107~

Bračna ponuda

Misli su mu se vratile na mračno pitanje braka. Ako se potrudi, vjerojatno se može dočepati neke pozivnice i povesti Constance u nadi da će se nekoliko džentlmena ponuditi za ples. Vjerojatno bi se nekako provukao kroz tu večer, iako bi se mučio svakoga njezina trenutka. No, bi li nju zadovoljio jedan bal visokog društva ili bi joj to samo otvorilo apetit? A što ako doista upozna nekoga tko bi joj ukazao više od površne pažnje i plesa na balu? Ne bi uopće znao što da učini osim da mu opali vruć šamar, što ne bi bilo ni mudro ni razumno. Žena bi mu u svemu tome pomogla. Ali ne žena njegova podrijetla, iz srednje klase. On pak neće oženiti ženu iz više klase samo zbog svoje sestre koja se ne želi pomiriti s mjestom u društvu koje joj doista prirodno pripada. Hoće li? Osjetio je kako ga hvata glavobolja. Inače nije patio od glavobolja, ali ovo je iznimna prilika. Pustio je Constance da do kraja šetnje veselo brblja. Čini mu se da je nejasno kroz sve to razabrao kako je spominjala da nema baš ništa što će odjenuti za bal. Nestrpljivo je ta dva tjedna svakoga jutra iščekivao pismo i dva puta prolazio kroz poštu kao da je postojala šansa da se zametne među ostala. Bojao se da će ga ugledati i istodobno bio duboko razočaran svakoga dana kad ga ne bi vidio. Ništa joj nije rekao nakon onoga na žalu. Kao nespretan dječarac izbjegavao ju je cijeli sljedeći dan i gotovo propustio priliku pozdraviti se s njom. A kad se i pozdravljao, našao je za shodno kazati nešto tako duboko i dirljivo kao što je: Sretan vam put. Zaustio je nešto joj reći u kolima dok su se vozili natrag, to je točno, ali ona ga je prekinula i uvjerila kako je sve to među njima bilo ugodno, ali je najbolje da na tome i ostane. Je li to doista i mislila? U tom trenutku on je u to vjerovao, no doista, mogu li žene - usto dame - biti toliko blazirane oko tjelesne ljubavi? Muškarci mogu. Ali žene? Je li tražio izlaz i prebrzo prihvatio kao istinite njezine zapravo prazne riječi? Što ako je trudna i ne želi mu pisati? I zašto ne može prestati misliti na nju danju i noću, bez obzira na to koliko zaposlen bio i koliko ljudi susretao? Doista ima posla. Dobar dio svakoga dana provodi s Richardsonom i počinje svoj posao sve bolje shvaćati. Čak su mu se počele javljati i nove ideje koje su ga uzbuđivale. Ali, ona je uvijek bila tu, negdje u zakutku njegova mozga - nekad i ne tako skrivena.

~108~

Mary Balogh

Gwendoline. Bio bi idiot da se njome oženi. Ipak, ona bi ga spasila od toga. Sigurno ne bi prihvatila njegovu ponudu. Jasno mu je pokazala da ne želi da je pita. No, je li to doista i mislila? Volio bi da bolje može razumjeti žene. Svi dobro znaju da one ne misle barem pola od onoga što kažu. Ali koji dio od toga misle? Bio bi idiot. Uskrs je zamalo tu. Ove godine pada kasno. Nakon Uskrsa, i ona će biti u Londonu. Ne želi toliko čekati. Nije mu pisala, ali što ako je... Bio bi idiot. On jest idiot. - Moram otputovati iz grada - samo je izjavio jednoga jutra tijekom doručka. Constance je spustila svoj tost i pogledala ga s otvorenim užasom. Fiona je još uvijek bila u krevetu. - Samo na nekoliko dana. Vratit ću se najkasnije za tjedan dana. A i sezona ne počinje prije Uskrsa. Nema nikakve mogućnosti da će se kakav bal ili bilo koja druga velika zabava održati prije toga. Odmah se oraspoložila. - Znači, vodiš me? Na bal? - Obećavam - rekao je brzopleto. Već oko podneva bio je na putu u Dorsetshire. Točnije, u opatiju Newbury u Dorsetshireu.

~109~

Bračna ponuda

Jedanaesto poglavlje

je stigao u mjesto Upper Newbury usred sivog, vjetrovitog Hugo popodneva i unajmio sobu u lokalnoj gostionici. Nije bio siguran

da će mu doista trebati. Posve je moguće da će prije noći biti sretan ostaviti Newbury iza sebe, što je dalje moguće. Ali, nije želio ostaviti dojam da očekuje gostoprimstvo u samoj opatiji. Odlučio je prošetati do opatije, očekujući u svakom trenutku da će ga zaliti kiša, no oblaci su dovoljno dugo uspjeli zadržati vlagu i nije stigao mokar. Čim je prošao kroz vrata parka ugledao je zgradu za koju je pretpostavio da je udovička kuća. Zapravo, toliko je velika da je prije palača nego obična kuća. Oklijevao je trenutak, razmišljajući treba li prvo otići tamo. Jer, tamo ona živi. Ali, pokušao je razmišljati kao gospodin. Aristokrat bi prvo otišao u glavno zdanje razgovarati s njezinim bratom. To je posve nepotrebno pravilo bontona. Njoj su trideset dvije godine. No, ljudi iz visoke klase pridržavaju se takvih pravila, bila ona potrebna ili ne. Čim je stigao do opatije, zažalio je svoju odluku. Zgrada je grandiozna i impozantna baš kao Penderris, ali nema tu vrlinu da ga u njoj čeka jedan od njegovih najboljih prijatelja. Batler ga je upitao za ime i otišao na kat provjeriti je li njegov gospodar kod kuće - posve nepotrebna afektacija u ladanjskoj kući. Hugo nije dugo čekao. Batler se vratio i pozvao lorda Trenthama da ga slijedi pa su krenuli gore, u salon, ispostavilo se. A on je bio - dovraga i sve! - prepun ljudi, a među njima nije bilo lady Muir. Bilo je prekasno da se okrene i pobjegne. Kilbourne je stajao na vratima i čekao da ga pozdravi, s osmijehom na licu i ispružene ruke. Slatka sitna žena stajala je pokraj njega. I ona se smiješila. - Trenthame - rekao je Kilbourne i čvrsto mu zatresao ruku. - Lijepo da ste nas posjetili. Na putu ste kući iz Cornwalla, zar ne? Hugo mu nije ništa želio objašnjavati. - Pomislio sam da se moram javiti i vidjeti je li se lady Muir posve oporavila od nezgode. - Da, srećom jest, upravo je u šetnji i vjerojatno će se vratiti mokra ako odmah ne pronađe zaklon - rekao je Kilbourne. - Ovo je grofica od

~110~

Mary Balogh

Kilbournea. Lily, ljubavi moja, ovo je lord Trentham koji je spasio Gwen u Cornwallu. - Lorde Trenthame, Neville nam je sve ispričao i ja vas sad ne želim sramotiti velikim izljevima emocija. Ali jako mi je drago što smo se upoznali. Molim vas, uđite, upoznajte našu obitelj. Svi su došli za Uskrs, na krštenje naše najmlađe bebe - rekla je vedro lady Kilbourne. Proveli su ga kroz sobu, oboje, kao da se hvale rijetkim trofejem, i predstavljali ga kao čovjeka koji je spasio njihovu sestru kad je ostala nepokretna zbog ozlijeđenog gležnja na napuštenom žalu u Cornwallu. A on je i slavni junak koji je vodio napad na Badajoz. Hugo je gotovo umro od nelagode dobro raspoložen - kad bi ta nova kontradikcija bila moguća. Upoznao je udovu groficu od Kilbournea, koja mu se ljubazno nasmiješila i zahvalila za sve što je učinio za njezinu kćer. Potom su ga upoznali s vojvodom i vojvotkinjom od Portfreya - nije li George rekao da je vojvoda nekad bio njegov prijatelj? - potom s vojvodom i vojvotkinjom od Anbureya, s njihovim sinom, markizom od Attingsborougha i njegovom ženom, a onda i s njihovom kćerkom, vojvotkinjom od Suttona i njezinim mužem. Potom su došli na red vikont Ravensberg i njegova žena pa vikont Stern sa svojom ženom i još nekoliko drugih ljudi. Ni jedna osoba nije bila bez titule. Bili su ugodno društvo. Svi su mu muškarci srdačno stisnuli ruku, sve su žene bile oduševljene što se našao na praznom žalu upravo kad ga je lady Muir trebala. Svi su se smiješili i ljubazno kimali glavom, raspitivali se o njegovu putovanju, komentirali loše vrijeme koje ih prati već nekoliko dana i ponavljali koliko su sretni što su konačno upoznali heroja koji je praktički nestao s lica zemlje nakon velikog podviga u Badajozu, a svi su samo čekali da ga upoznaju. Hugo je kimao glavom, stavio ruke iza leđa i tek tada shvatio koliko je njegov čin dolaska ovamo bio arogantan. On je u njihovim očima možda - doista junak. Dobio je i on svoju titulu - praznu, jer svi znaju da je došla kao nagrada za ratne podvige i nema nikakve veze s njegovim rođenjem ili naslijeđem. A došao je ovamo kako bi ženi iz njihova kruga predložio da razmisli o mogućnosti da bračnom ceremonijom postanu jedno. Najbolje je da odmah krene, bez odlaganja, zaključio je naglo. Ne mora čekati da je vidi. Navodno je navratio na putu iz Cornwalla, žuri kući iz Penderrisa i samo je ljubazno navratio vidjeti je li se lady Muir oporavila od nezgode. Kad su ga uvjerili da se doista oporavila, sad može i otići i nitko neće posumnjati da se čudno ponaša. Ili će to ipak pomisliti? Neka idu dođavola, zašto bi se on pitao što će oni misliti? Nije bio daleko od prozora salona i razgovarao je, točnije, netko mu je nešto govorio - već je zaboravio gotovo sva imena - kad je grofica od

~111~

Bračna ponuda

Kilbournea viknula: - Ah, eno Gwen! A tako jako pada kiša. Jadna Gwen. Bit će sva mokra. Idem otrčati pred nju, presresti je i odvesti u svoju garderobu kako bih joj pomogla da se osuši. Pojurila je prema njoj dok je nekoliko gostiju, skupa s Hugom, gledalo van, prolom oblaka i lady Muir koja se pokušavala domoći kuće dijagonalno šepajući preko tratine. Šepanje je izrazito, a ona se probija teško - ogrtač obrubljen krznom mlatarao je na vjetru, posve mokar. Golem kišobran držala je objema rukama i nakrenula ga kao štit kojim je pokušavala zaštiti barem jedan dio tijela. Hugo je polako udahnuo. Kilbourne je bio pokraj njegova ramena i tiho se nasmijao. - Jadna Gwen. - Ako vam u ovom trenutku nije nezgodno, zamolio bih vas, Klibourne, da porazgovaramo nasamo. Tim je riječima, pomislio je, upravo spalio nekoliko mostova.

Gwen se potpuno oporavila, gležanj je više nije bolio, ali nije se nimalo popravilo njezino tmurno raspoloženje. U prvo vrijeme govorila je samoj sebi da će se sve u njezinu životu vratiti u normalu jednom kad opet bude na nogama i bude mogla hodati. Na smrt je dosadno sjediti na sofi dobar dio dana - bez obzira na to što se mogla baviti svojim najdražim aktivnostima, čitanjem, vezom, kačkanjem, pisanjem pisama. Društvo joj je uvijek pravila majka. Lily i Nevile posjećivali su je svaki dan, ponekad zasebno, ponekad udvoje. Djeca, čak i beba, gotovo uvijek došli bi s njima. Posjećivali su je i susjedi. Ponovno se osovila na noge, ali je i dalje ostala sumorna. Govorila je samoj sebi da će sve biti u redu kad se okupi obitelj za Uskrs. Dolazi i Lauren, baš kao i Elizabeth i Joseph i... baš svi. Očekivala je njihov dolazak s velikim nestrpljenjem. Sad više nema baš nikakvog razumnog objašnjenja za melankoliju koje se ne može riješiti. Ponovno može kamo želi, a u opatiju su već došli svi koje je željno očekivala i tu su već nekoliko dana. Iako je vrijeme loše i već se svi pitaju mogu li se uopće sjetiti kako to izgleda kad je sunčano, imala je društvo i mogućnost najrazličitijih provoda u kući. Gwen je na svoj užas shvatila da ne može više uživati u tom društvu kao nekad. Svi su dio para. Osim njezine majke, dakako. I nje. Koliko to sliči samosažaljenju! Ona je odabrala ostati sama. Ni od jedne žene koja

~112~

Mary Balogh

je postala udovicom u dvadeset petoj godini ne može se očekivati da zauvijek ostane udovica. A ona je imala brojne prilike za ponovnu udaju. Nikome nije rekla ništa o Hugu. Ni majci, ni Lily - čak ni Lauren. Napisala je dugo pismo Lauren onoga dana kad je shvatila da nije trudna. Sve je ispričala svojoj sestrični, uključujući i to kako se istinski zaljubila i da ne može samu sebe uvjeriti da sve nekako zaustaviti, iako zna da hoće. Priznala joj je čak i bludni čin i otvorila srce - upravo je shvatila da to neće imati katastrofalne posljedice. Ali, pismo je poderala i napisala drugo. Ispričat će sve Lauren kad se vide, odlučila je. Neće morati dugo čekati. No, sad ju je već vidjela i nije joj ništa rekla, iako je Lauren shvatila kako ona osjeća potrebu da joj nešto kaže i nekoliko je puta organizirala da se nađu nasamo da mogu razgovarati dugo i otvoreno kao što su nekad znale. Uvijek su se povjeravale jedna drugoj i bile najbolje prijateljice. Ali, Gwen se svaki put zatvorila i Lauren se sad već malo brinula. Gwen je odlučila otići sama u šetnju umjesto da se pridruži majci i ostane cio dan u opatiji. Doći će ona za njom, rekla je. Bez obzira na teške oblake, snažan vjetar i kišu koja se osjećala u zraku i mogla pasti u svakom trenutku, netko od njezinih rođaka spremno bi joj se pridružio u šetnji, samo da je zatražila. Šetnja se mogla pretvoriti u veselo druženje. Lauren će se uvrijediti što je odabrala samoću. Joseph će se mrštiti i izgledat će zbunjen - baš kao što u posljednje vrijeme izgledaju i Neville, Lily i njezina majka. Za nju je toliko netipično da se zatvara i povlači, da nije društvena, vedra, čak sunčana raspoloženja. Trudila se barem izgledati vedro otkad se vratila kući. Čak je mislila da je u tome i uspjela. Ali, očito nije. Plakala je onoga dana kad je shvatila da ne čeka dijete. Kakva apsurdna reakcija. Trebala je biti presretna, udahnuti punim plućima od olakšanja. Da, laknulo joj je, doista. Ali ne na taj sretan, presretan način. Osim svega ostalog, to je još jedan dokaz da više ne može imati djece. Ponekad - zapravo često - zamišljala je dijete koje je izgubila i koje bi sad - on ili ona - već bilo u osmoj godini. Besmislene tlapnje. Tog djeteta nema. A takve su je misli razdirale - zbog tuge i osjećaja krivnje. Kad će se već jednom otresti te ogromne, sveobuhvatne čamotinje? Samoj sebi već ide na živce. Ako ne pripazi, pretvorit će se u cendravicu koja se neprestano žali, a onda će privući i takve prijatelje.

~113~

Bračna ponuda

Šetala je zaštićenom, samotnom šumskom stazom koja ide usporedo s rubom parka i liticama iznad mora u neposrednoj blizini, sve dok ne dođe do mjesta na kojem se naglo spušta prema dolini i kamenom mostu što vodi do pješčanoga žala. Uvijek je voljela šetati tim putem. Spustila bi se izravno iz udovičke kuće i uživala zaklonjena niskim, gustim granama drveća koje su zakrivale litice i more. Tu je mirno i idilično. Još uvijek nije blatnjavo. Doduše, nije više idealno za hodanje i moglo bi postati blatnjavo ako opet padne kiša - kad opet padne kiša. Možda će joj se raspoloženje popraviti kad se uskoro svi prebace u London nakon Uskrsa i započnu sve one šarolike zabave koje nudi sezona. I Hugo će biti u Londonu. U potrazi za ženom - njegove vrste. Gwen je donijela odluku u tišini svoga srca. Ozbiljno će razmisliti o svakom džentlmenu koji ove godine bude zainteresiran da joj se udvara - a obično ih bude dosta. Barem će početi razmišljati o tome da se opet vjenča. Tražit će ljubazna gospodina tople naravi, ali morat će biti i inteligentan i razuman. Stariji gospodin vjerojatno je bolji od mlađeg. Možda kakav udovac koji poput nje traži zadovoljstvo u nenametljivom zajedništvu prije nego nešto strastvenije. Ne želi strast. Osjetila ju je nedavno i doista joj je dosta strasti. Previše je to sirovo i bolno. Možda će sljedeće godine u ovo doba biti ponovno udana. Možda će čak opet biti... Ali ne. O tome neće razmišljati da ne bi opet doživjela užasno razočaranje. I zasigurno neće potražiti liječnika koji bi joj mogao ponuditi upućeniju dijagnozu o njezinoj eventualnoj plodnosti. Ako joj kaže ne, čak i ova njezina najsitnija nadanja bit će zauvijek skršena. Ako pak kaže da, samo će je čekati još gore razočarenje ukoliko se nakon svega ništa ne dogodi. Živjet će bez svoje djece. Naravno da to može. Sad već tako živi. Stigla je do kraja staze i stajala na vrhu kosine koja se naglo spušta u dolinu. Ovo je najdalje što je otišla otkad se vratila iz Cornwalla. Rijetko se kad spuštala u dolinu iako je živopisna, s vodopadom koji se slijeva u duboko jezerce okruženo paprati. Njezin djed tu je sagradio maleni paviljon za njezinu baku, koja je voljela crtati. Ni danas se nije tamo spuštala. Ne bi to učinila čak ni da je izostala kiša. Ali, iznenada je počela padati, i to ne rosulja, kao ujutro i cio jučerašnji dan. Nebesa su se otvorila u silovitom pljusku od kojeg je njezin kišobran nije mogao zaštititi. Okrenula se i zabrzala prema kući. Ali udovička kuća je daleko i znala je da ne bi bilo mudro juriti po razmočenom putu tako daleko oslabjela gležnja. Opatija joj je znatno bliže ako popriječi preko tratine koja se spušta prema njezinoj stazi. Ionako je planirala kasnije otići onamo.

~114~

Mary Balogh

Odluku je donijela na brzinu i pojurila preko trave, spuštene glave, jednom rukom držeći rub haljine i krznenog ogrtača u bezuspješnom pokušaju da se posve ne uprljaju blatom, a drugom je držala kišobran nakrivljen tako da joj barem dio tijela ostane suh. Ali prije nego što je stigla do kuće, kišobran je već morala pridržavati objema rukama kako bi spriječila da ga odnese vjetar. Stigla je mokra i bez daha. Lily ju je sigurno vidjela kroz prozor salona. Već ju je čekala u prizemlju da je pozdravi, a sluga je držao širom otvorena vrata predvorja. - Gwen - povikala je Lily - izgledaš gotovo kao da si se utapala, jadnice moja. Dođi odmah gore u moju garderobu i osuši se. Posudit ću ti nešto lijepo. Svi su u salonu, a imamo i gosta. Gwen nije pitala tko je gost. Vjerojatno neki susjed, pretpostavila je. Zahvalno je slijedila Lily uz stube. Doista se ne može takva pojaviti u salonu. Kad su došle do vrata salona, Neville je izašao pred njih. Gwen mu se nasmijala, napravila neku grimasu i potom se gotovo smrznula jer se iza njega uzdizao još jedan muškarac, gotovo ispunivši vrata svojom masivnom pojavom. Njegove tamne oči gorjele su u njezinima. Oh, gost, moj Bože. - Lady Muir - rekao je lord Trentham i nagnuo glavu, ali oči nije spuštao s njezinih. Izgledao je divlje, gotovo ljutito, poput svijene opruge koja čeka trenutak slobode. Što on tu radi? - Oh, sigurno izgledam kao štakor koji se davio - rekla je Gwen glupavo. Njegove oči prešle su preko nje od glave do pete i potom natrag. - Doista, da vi to niste prvi rekli, bio bih isuviše pristojan sam primijetiti. Bezobrazan kao i uvijek. Lily se nasmijala jer joj je to "toliko duhovito". Gwen je samo zurila u njega i polizala usnice, zasigurno jedini suh dio svojega tijela. O, Gospode, Hugo je tu. U Newburyju. - Baš sam htjela otpratiti Gwen do garderobe da se osuši i presvuče rekla je Lily - prije nego što se na smrt prehladi. - Svakako, ljubavi - rekao je Neville. - Lord Trentham će je pričekati, u to nema sumnje. - Dakako - rekao je Hugo, a Gwen je popustila Lilynim zahtjevima i dopustila joj da je povuče za sobom. Što on ovdje radi?

~115~

Bračna ponuda

Gwen je odjenula Lilynu svijetloplavu vunenu haljinu koja joj je bila predugačka, ali inače joj je savršeno pristajala. Kosa joj je bila vlažna, nakovrčana više nego inače, ali dala se oblikovati. Dok se pripremala sići u salon, osjećala se kao da je ostala bez daha, sluđena. Lily je znala zašto je lord Trentham kod njih: na putu je kući iz Cornwalla, a kako Newbury nije potpuno izvan njegova puta, javio se vidjeti je li se Gwen posve oporavila od nezgode. - To je baš lijepo od njega - rekla je Lily dok je njezinu mokru odjeću u hrpi stavljala pokraj vrata garderobe. - Posebna je čast upoznati takva čovjeka. Svi su sretni što su ga konačno vidjeli. A on nas nije razočarao, zar ne? Toliko je krupan i... strog. Doista izgleda kao heroj. Jadni Hugo, pomislila je Gwen. Mora da je mrzio svaki trenutak koji je ovdje proveo. A nije imao pojma, jadan, da su gotovo svi članovi njezine obitelju u ovom trenutku u opatiji. Svi odreda aristokrati. Nitko od njih iz njegova svijeta. Zašto je zapravo došao? Zasigurno nije sve ovo vrijeme ostao u Penderrisu. Ali, nema smisla ovako donositi zaključke. Otkrit će to sama. - Još ti moram reći da je sa svoga puta zasigurno skrenuo jer nešto osjeća prema tebi, Gwen - rekla je Lily na izlasku iz sobe. - To nas ne bi trebalo nimalo iznenaditi, zar ne? A ne bi nas trebalo iznenaditi ako i ti nešto osjećaš prema njemu. On je strog, ali istodobno... hmmm. Koju riječ upotrijebiti? Veličanstven? Da, on je veličanstven, Gwen. - Moj Bože, Lily, tebe ponekad mašta može daleko odvesti - rekla je Gwen dok su silazile niz stube. Lily se nasmijala. - Doista je šteta što si tako čvrsto i neporecivo odlučila da se više nećeš udavati. Ili možda nisi? Gwen joj nije odgovorila. Želudac joj se pretvorio u čvor. Kad su ušle u salon, zavladao je tajac. Neville je stajao pokraj prozora i mrštio se. Svi su bili tu. Osim Huga. I Lily je primijetila da je odsutan. - Zar je lord Trentham otišao? - upitala je. - Pa žurile smo što smo brže mogle. Jadna Gwen, bila je mokra do gole kože. Otišao je? Nakon što je prošao cijeli taj put da se raspita o njezinu gležnju? - U knjižnici je - rekao je Neville. - Upravo sam ga tamo ostavio. Želi nasamo razgovarati s tobom. Tišina je postala još intenzivnija.

~116~

Mary Balogh

- To je čudno preko svake mjere - rekla je njihova majka i narušila tišinu. - Lord Trentham doista nije tip muškarca kakvog bi ti ohrabrivala, zar ne, Gwen. Ali, on je ipak došao s ponudom za tebe. - Mislim da je to s njegove strane neoprostivo arogantno, Gwen rekla je Wilma, grofica od Suttona - čak i ako je bio vrlo uslužan i ljubazan prema tebi dok si bila u Cornwallu. Rekla bih da mu je sve to udarilo u glavu, njegova titula i sve one pohvale koje je dobio nakon svojega herojskog podviga. Umislio je da se može vinuti iznad svojega položaja. Wilma nikad nije bila Gwenina najdraža sestričina. Ponekad je teško povjerovati da je doista Josephova sestra. - Mislio sam da nemam pravo govoriti u tvoje ime. Žao mi je, Gwen rekao je Neville. - Tebi su trideset dvije godine i ne mislim da je ponuda toliko drska kako Wilma daje naslutiti. Osim toga, Trentham ipak ima titulu, a bogme i bogatstvo koje uz nju ide. I doista je veliki junak, možda i najveći junak ovih ratova. Vjerojatno bi ga slavili i u pristojnom društvu kad bi to odabrao... kao što potvrđuje i naša reakcija otprije sat vremena kad smo ga upoznali. Vjerojatno mu ide u prilog što nikada nije želio ni slavu ni divljenje i što mu je zbog toga danas bilo malo neugodno. Ali, to što je došao ovamo s bračnom ponudom za tebe doista jest malo neugodno. Žao mi je što ga nisam mogao jednostavno otpraviti. No, upozorio sam ga da si svoje udovištvo za Muirom nosila posvećeno svih ovih sedam godina i da mu vjerojatno nećeš dati odgovor koji očekuje. - Mislim da je Gwen imala sreće što nisi govorio u njezino ime, Neville - rekao je Joseph, markiz od Attingsborougha, osmjehnuvši se Gwen. - Zar ne znaš da to žene doista ne vole. Mogu vam reći, rukovodeći se primjerom Claudije, da su one doista sposobne govoriti same za sebe. Claudia je njegova žena. - Sve je to lijepo, Josephe - dometnula je Wilma - kad je u pitanju džentlmen kojem se ona obraća. - Oh, Wilma, pričekaj - rekla je Lauren - meni se lord Trentham učinio savršenim džentlmenom. - Jadni lord Trentham, vjerojatno je već pustio korijenje u knjižnici rekla je Lily i dometnula: - Ili je već utabao stazu na tepihu. Najbolje je da pustimo Gwen da ode razgovarati s njim. Idi, Gwen. - Da, to ću i učiniti. Ali, ne trebaš se brinuti, mama. Ni ti, Nev... ili bilo tko od vas. Neću se udati za drskoga vojnika iz niže klase, unatoč tomu što je junak. Samu je sebe iznenadila gorčinom u svojim riječima.

~117~

Bračna ponuda

Nitko nije ništa rekao, iako joj se Elizabeth, vojvotkinja od Portfreya, njezina teta, nasmiješila, a Claudia je kimnula glavom u njezinu smjeru. Njezina majka zagledala se u svoje ruke u krilu. Neville je izgledao kao da joj je nešto zamjerio. Lily je bila zabrinuta. Lauren je zaustavila dah. Gwen je izašla iz salona i krenula niz stube, držeći pažljivo suknju da ne posrne. Još uvijek nije do kraja shvatila svoju reakciju na Hugov dolazak. Sad zna zašto je došao. Ali zašto odjednom? Dosada su se uvijek slagali barem oko činjenice da se njih dvoje ne mogu vjenčati. Zašto je promijenio mišljenje? Ona će mu, dakako, reći ne. Jedno je biti zaljubljena u muškarca čak i voditi ljubav s njim. Vjenčanje je nešto posve drugo. Brak je puno više od ljubavi i vođenja ljubavi. Kimnula je glavom slugi koji je čekao da joj otvori vrata knjižnice.

~118~

Mary Balogh

Dvanaesto poglavlje

kilometrom koji je prevaljivao prema Newburyju, Hugo se S asvesvakim više pitao što to zapravo radi. Sa svakim kilometrom pokušao

se natjerati da okrene kočiju prije nego što napravi budalu od sebe. Ali, što ako je trudna? Nastavio je putovati. Što pokazuje da je još veća budala. A onda tih mučnih petnaestak minuta u salonu. Nakon čega je uslijedio jednako tako neugodan razgovor s Kilbourneom u knjižnici. Kilbourne je bio savršeno pristojan, čak prijateljski nastrojen. No, bilo je očito da misli kako je Hugo lud što je došao očekujući da će lady Muir odgovoriti potvrdno na njegovu bračnu ponudu. Činilo se kao da mu je malo neugodno i gotovo je već izgovorio da ne treba očekivati potvrdan odgovor. Ona je silno voljela svojega prvog muža, objasnio je. Bila je neutješna kad je umro. Zaklela se da se neće više udavati i dosada nikad nije pokazala ni na koji način da je promijenila mišljenje. Hugo ne bi trebao shvatiti osobno ako ga odbije. Gotovo da je rekao kad ga odbije. Njegove usnice već su formirale tu riječ, ali na vrijeme se zaustavio kazati ako. Hugo je još uvijek u knjižnici - sam. Kilbourne se vratio u salon s obećanjem da će poslati svoju sestru k njemu čim se pojavi. Možda se uopće ne pojavi. Možda samo pošalje Kilbournea s odgovorom. Možda ga čeka najgore poniženje u životu koje će morati dočekati licem u lice. I pravo mu budi. Koga vraga on tu traži? Nije ništa učinio da popravi svoje šanse, sjetio se i napravio grimasu. Jedino što je imala reći kad ju je vidio bilo je da izgleda kao štakor koji se davio. A on, pravi sofisticirani gospodin kakvim ga je Bog stvorio, odmah se s njom suglasio. Mogao je dodati da bez obzira na to izgleda zanosno, ali nije to rekao i sad je prekasno. Štakor koji se davio. Krasnu je sliku ponudio ženi koju je došao zaprositi. Činilo mu se da se vrata knjižnice neće nikad otvoriti, da će ga ostaviti da do kraja života stoji zakovan za to mjesto na tepihu, uplašen

~119~

Bračna ponuda

svakoga pokreta, kao da će mu se od njega kuća srušiti na glavu. Namjerno je slegnuo ramenima i potapkao stopalima kako bi dokazao samome sebi da se može pokrenuti. Vrata su se otvorila kad je najmanje očekivao i ona je ušla unutra. Ruka koju nije vidio zatvorila je vrata iza nje, ali ona se naslonila na njih, ruke iza leđa, vjerojatno držeći kvaku. Kao da se sprema pobjeći u prvom trenutku u kojem se osjeti ugroženo. Hugo se namrštio. Posuđena haljina bila joj je prevelika, predugačka i preširoka u struku i na bokovima. Ali, boja joj lijepo pristaje, baš kao i jednostavnost kroja. Naglašava njezinu savršeno vitku figuru. Njezina svijetla kosa nakovrčala se više nego prije. Vjerojatno zbog vlage, bez obzira na šešir i kišobran s kojima se s mukom probijala preko tratine do kuće. Obrazi su joj rumeni, plave oči razrogačene, usne blago rastvorene. Poput nervoznog školarca prekrižio je prste u fige na objema rukama iza leđa, uključivši čak i palčeve. - Došao sam. Gospode! Da postoji nagrada za govornika godine, bio bi u ozbiljnoj opasnosti da mu je sada dodijele. Nije rekla ništa, što i nije neko iznenađenje. Pročistio je grlo. - Niste mi pisali. - Ne. Čekao je. - Ne - ponovila je. - Nije bilo razloga za to. Rekla sam vam da ga neće biti. Bio je stravično razočaran. - Dobro - samo je rekao i kimnuo glavom. Zavladala je tišina. Zašto se tišina ponekad čini kao silno teško fizičko biće? Ne da je uopće vladala potpuna tišina. Čuo je kišu kako udara u prozore. - Mojoj sestri je devetnaest godina. Nikad nije sudjelovala u pravom društvenom životu. Otac ju je vodio u posjete rođacima dok je bio živ, ali nakon toga ostala je sama s majkom, neprestano kod kuće. Majka joj je boležljiva i voli da je Constance neprestano uz nju. Ja sam sad njezin skrbnik... sestrin, dakako. I njoj treba društveni život i izvan kruga obitelji. - Znam, to ste mi već rekli u Penderrisu. To je jedan od vaših razloga da se oženite ženom svojega društvenog položaja. Praktičnom, sposobnom ženom, mislim da ste tako rekli.

~120~

Mary Balogh

- Ali ona... Constance... nije zadovoljna svojim društvenim položajem. Da jest, sve bi bilo u redu. Naši bi je rođaci vodili sa sobom, upoznali s velikim brojem prikladnih muškaraca i ja se ne bih uopće trebao ženiti. Barem ne iz tog razloga. - Ali? - kratko je upitala. - Priželjkuje da bude barem na jednom velikom balu visokoga društva. Vjeruje da će joj moja titula to i omogućiti. Obećao sam joj da ću to za nju učiniti. - Pa vi ste lord Trentham i junak bitke kod Badajoza. Naravno da joj to možete omogućiti. Imate veze, zar ne? - Samo među muškarcima. - Napravio je jedva primjetnu grimasu. Što ako jedan bal ne bude dovoljan? Što ako je nakon toga pozovu na još koji? Što ako bude imala udvarača? - Lako je moguće da će ga imati. Rekli ste mi da vam je otac bio vrlo bogat. Je li lijepa? - Jest - polizao je brzo usnice. - Potrebna mi je žena. Žena koja dobro poznaje život visokog društva. Dama. Opet je nastupila kratka tišina, a Hugo je poželio da se pripremio što će joj točno reći. Imao je osjećaj da je sve učinio pogrešno. No, sad je prekasno da započne ponovno. Jedino može grabiti naprijed. - Lady Muir - rekao je stisnuvši prste u šake gotovo do boli - hoćete li se udati za mene? Napredovati u akciji samo ravno naprijed, prije nego što je dobro ispitan teren, može rezultirati katastrofom. Znao je to iz iskustva. A sad to ponovno zna. Sve one riječi koje je izgovorio ležale su ispred njega kao da su napisane na papiru i najednom je progledao s nevjerojatno preciznošću - znao je točno koliko je pogriješio. A i bez te ispisane stranice vidio je njezino lice ispred sebe. Izgledala je isto kao onoga dana kad je ozlijedila nogu. Hladno, uobraženo. - Hvala vam, lorde Trenthame, ali molim vas da prihvatite moj odgovor: vašu ponudu otklanjam. Dakle, to je to. Ona bi ga odbila bez obzira na to kako sročio svoju ponudu. No, doista to nije trebao učiniti tako bijedno. Pogledao ju je, nesvjesno stisnuo čeljust i produbio boru između obrva. - Naravno. Nisam ni očekivao išta drugo. Pogledala ga je i onaj uobraženi izraz lica počeo se omekšavati - sve do zbunjenog.

~121~

Bračna ponuda

- Jeste li doista očekivali da ću se udati za vas samo zato jer vaša sestra očekuje da bude pozvana na pravi bal visokoga društva? - Ne. - A zašto ste onda došli? Zato jer sam se nadao da si ostala trudna. Ali, to zapravo nije točno. Nije se nadao. Jer te nisam mogao izbaciti iz glave. Ponos ga sprječava izreći takvo što. Jer je seks bio tako dobar. Ne. To je istina, ali to nije razlog zbog kojeg je ovdje. Barem ne jedini razlog. A zašto je onda tu? Uplašilo ga je što ni sam ne zna odgovor na to pitanje. - Nema ni jednog drugog razloga, zar ne? - upitala je tiho nakon podužeg muka. Raspleo je prste i spustio ruke pokraj tijela. Rastvorio je prste da se riješi trnaca. - Spavao sam s vama - rekao je. - I to nije imalo nikakve posljedice - rekla je. - Niste me natjerali. Sama sam pristala na to i bilo je vrlo... ugodno. Ali, to je bilo sve, Hugo. To je zaboravljeno. Nazvala ga je Hugom. Stisnuo je oči prema njoj. - Tada ste rekli da je bilo i više od puke ugode. Obrazi su joj se zarumenjeli. - Ne sjećam se, vjerojatno ste u pravu. Nije to mogla zaboraviti. Ne misli da je iznimno upućen u tajne ljubavi, ali ona je ipak udovica koja je u celibatu živjela sedam godina. Ne bi to zaboravila čak i da je njegova izvedba bila mizerna. Ali, to ionako nije važno. Ona se neće vjenčati za njega čak i da puže ispred njezinih stopala, plače i recitira lošu poeziju. Ona je lady Muir, a on je skorojević. Imala je loše iskustvo s prvim brakom i boji se upustiti u sljedeći. On je čovjek bremenit problemima. Ona to dobro zna. Krupan je, nespretan i ružan. Dobro, tu je možda malo pretjerao, ali ne puno. Naglo joj se naklonio. - Zahvaljujem vam što ste mi dopustili ovaj razgovor. Neću vas više zadržavati. Okrenula se izaći, ali zastala je držeći ruku na kvaki. - Lorde Trenthame, je li vaša sestra jedini razlog što ste došli ovamo? Bilo bi najbolje ne odgovoriti joj ili slagati, da ova farsa što prije završi pa da može izaći na svjež zrak i ponovno početi lizati svoje rane.

~122~

Mary Balogh

Ali on je, naravno, rekao istinu. - Nije.

Gwen je bila toliko bijesna i nesretna da je jedva uspijevala disati, dah za dahom, s naporom. Osjećala se povrijeđena i žalosna. Žudjela je nekako pobjeći iz knjižnice, odjuriti do udovičke kuće u toj predugoj haljini, nedovoljno zaliječena gležnja. Ali, čak ni udovička kuća ne bi bila dovoljno udaljena. Čak ni da otrči do kraja svijeta ne bi bilo dovoljno. Kad je ušla u knjižnicu izgledao je kao strogi, namrgođeni časnik. Kao hladni, grubi neznanac koji je tu protiv svoje volje. Bilo joj je gotovo nemoguće zamisliti da je jednoga prelijepog popodneva bio i njezin ljubavnik. Nemoguće, barem što se njezina razuma tiče. Ali, njezini osjećaji nešto su posve drugo. A onda je samo objavio da je stigao - kao da je posve izvjesno da ga je čekala, žudjela, venula za njim. Kao da joj čini veliku uslugu. Nije čak ni pokušao prikriti motiv zbog kojeg joj je došao ponuditi svoju ruku. To se trebalo dogoditi samo zato da ona upotrijebi svoje veze i upozna njegovu dragocjenu sestru s najboljim društvom kako bi pronašla muškarca plemenita roda koji će je oženiti. Vjerojatno se nadao da je ostala trudna pa bi taj zadatak bio olakšan. Stajala je na vratima nakon što je on njoj dopustio da se udalji - on njoj - u Nevilleovoj knjižnici. Bila je nadomak slobodi i onome što je znala da će se pretvoriti u besmisleno, nerazumno slomljeno srce. Više ga nikad neće moći voljeti i sve njezino sjećanje na njega bit će zauvijek umrljano. A onda je najednom nešto shvatila. Nemoguće je da je došao čak ovamo kako bi joj rekao da njegova sestra treba pozivnicu za jedan od važnijih balova sezone i da se zbog toga mora udati za njega. To je ipak isuviše apsurdno. Posve je lako moguće da će se i on s užasom sjećati ovog razgovora, svega što je izgovorio. Palo joj je na pamet da ako je čak i isplanirao što će reći, mora da mu je sve to isparilo iz glave čim je ona ušla u sobu. Lako je moguće da njegovo vojničko kruto držanje, čvrsto zatvorena čeljust i zlovolja na licu zapravo skrivaju neugodu i nesigurnost. Vjerojatno je za dolazak u Newbury valjalo skupiti hrabrosti. Možda i griješi, dakako.

~123~

Bračna ponuda

"Lorde Trenthame, je li vaša sestra jedini razlog što ste došli ovamo?" Mislila je da joj neće odgovoriti. Sklopila je oči i već polako otvarala vrata. Kiša je snažno tukla u prozore knjižnice. "Nije", dogovorio je i ona je odmah pustila kvaku iz ruke, otvorila oči, udahnula i okrenula se prema njemu. Izgledao je isto kao i prije. Njegova zlovolja možda je bila i naglašenija. Izgledao je opasno - ali znala je da nije takav. On nije opasan čovjek, iako postoji stotine muškaraca, živih i mrtvih, koji se ne bi složili s njom. - Spavao sam s vama - rekao je. To je već i prije rekao i onda su se zapleli u raspravu je li to njoj bilo ugodno ili više od toga. - A to znači da me morate oženiti? - Da. - Gledao je u nju netremice. - Progovara li to iz vas moral srednje klase? Pa vi ste spavali s drugim ženama. To ste mi i sami priznali u Penderrisu. Jeste li se osjećali dužnim ponuditi brak i njima? - To je bilo drukčije. - Kako? - Seks je s njima bio poslovna transakcija. Ja sam im platio i one su mi pružile ono što sam želio. Gospode. Na trenutak joj se zavrtjelo u glavi. Njezin brat i bratići dobili bi svaki po četrdeset napada da ih sada slušaju. - Da ste meni platili, ne biste mi morali ponuditi brak? - To je suludo. Gwen je uzdahnula i pogledala prema kaminu. Vatra je gorjela, ali valjalo je staviti još ugljena. Malo se stresla. Trebala je zatražiti da joj Lily posudi i šal za ramena. - Hladno vam je - rekao je lord Trentham pa i sam pogledao prema kaminu prije nego što je otišao do njega i sagnuo se prema spremniku za ugljen. Gwen je krenula preko sobe dok se on bavio vatrom i sjela na rub kožne stolice uz kamin. Pružila je ruke prema kaminu. Lord Trentham stajao je malo dalje od nje, okrenut prema vatri. Potom ju je pogledao. - Nikad nisam osjetio snažan poriv da se oženim. Osjećao sam to još manje nakon godina u Penderrisu. Želio sam biti sam, to mi je bilo nužno. Tek sam prošle godine nevoljko zaključio da bih se trebao oženiti - i to ženom svojega društvenog položaja, koja može zadovoljiti moje najnužnije potrebe, koja bi vodila kućanstvo i pomogla na neki način na farmi i u vrtu, ženom koja bi mi pomogla s Constance sve dok je u potpunosti ne zbrinemo. Znao sam da trebam ženu koja bi se

~124~

Mary Balogh

uklopila, a ne bi bila uljez. Ženu u čijem privatnom životu ja ne bih bio poput uljeza. Ženu za ugodno zajedništvo. - No, požudnu u krevetu. - Pogledala ga je kratko prije nego što se opet okrenula prema vatri. - Da, i to - složio se. - Svim muškarcima potreban je zadovoljavajući, poletan seksualni život. Neću se ispričavati što to želim u braku, a ne izvan njega. Gwen je podigla jednu obrvu. No, sama je to započela, nije li? - Kad sam vas upoznao, odmah sam poželio spavati s vama, iako ste me živcirali preko svake mjere sa svojim uzvišenim gardom i inzistiranjem da vas spustim dok sam vas nosio sa žala. Očekivao sam da ću vas prezreti nakon što ste mi ispričali sve o kobnom jahanju s mužem i njegovim posljedicama. Ali, svi u životu katkad činimo nešto što se protivi našem razumu i od čega kasnije zauvijek zaziremo. Svi patimo. Ja sam vas poželio i uzeo u onoj uvali uz more. No, i nakon toga vjenčanje za nas oboje nije dolazilo u obzir. U tome smo se oboje odmah suglasili. Ja nikad ne bih mogao biti dijelom vašega života, a vi nikad ne biste postali dijelom mojega. - Ali promijenili ste mišljenje, došli ste ovamo. - Nekako sam očekivao da ste trudni. Ili ako to bar nisam očekivao, nekako sam pripremao svoje misli i u tom smjeru, kako bih bio pripravan ako se to dogodi. A kad mi se uopće niste javljali, pomislio sam da ste čak spremni od mene zatajiti istinu i roditi dijete o kojem nikad neću ništa znati. To me grizlo. Ali, ne bih došao ni zbog toga. Ako ste toliko protivni braku sa mnom da ste spremni zatajiti dijete, onda to što bih došao ovamo i zatražio vašu ruku ne bi moglo ništa promijeniti. A onda mi je Constance rekla sve o svojim snovima. Mladenački snovi toliko su dragocjeni. Ne bi ih trebalo odbaciti kao nezrele i glupe samo zato što su mladenački. Nevinost ne bi trebala trpjeti zbog bezosjećajnog i grubog uvjerenja da je realistični cinizam uvijek bolji. Je li se to vama dogodilo? Nije to pitala naglas. - Žena srednje klase ne može mi pomoći. - A ja mogu? Oklijevao je. - Da. - No, to nije vaš jedini razlog zbog kojeg ste me zaprosili? Ponovno je oklijevao. - Ne. Ja sam spavao s vama. Stavio sam vas u opasnost da ostanete trudni izvan braka. Ne postoji druga žena koju želim oženiti... barem ne

~125~

Bračna ponuda

u ovom trenutku. U našoj bračnoj postelji bilo bi puno strasti. S obje strane. - A držite da nije važno to što se ne bismo slagali na svaki drugi način? Ponovno oklijevanje. - Pomislio sam da bismo možda trebali probati. Ponovno je dignula glavu i uhvatila njegov pogled. - Hugo, zaboga, čovjek isprobava kako mu ide slikanje kad nikada prije nije držao kist u ruci. Ili uspon uz strmu liticu iako ima strah od visina. Ili smo spremni isprobati jelo koje nikad prije nismo jeli, a izgleda nam čudno. Ako nam se nešto od toga svidi, nastavimo. Ali ako nam se to što smo isprobavali ne svidi, ma što to bilo, možemo stati i probati nešto drugo. Brak se ne isprobava. Jednom kad smo u njemu, nema izlaza. - Vi to najbolje znate, vi ste ga već jednom isprobali. Onda je najbolje da se s vama pozdravim, gospođo. Nadam se da se nećete razboljeti jer ste posve mokri sa mnom razgovarali u haljini koja je primjerenija ljetu negoli ranom proljeću. Kruto se naklonio. On nju naziva gospođom, a ona njega Hugo. - I udvaranje je jedna od stvari koje možemo isprobati - rekla je ponovno i spustila pogled. Zatvorila je oči. Ovo je nerazumno. I više nego nerazumno. No, možda nastavi svojim putem, ode iz njezina života. Nije to učinio. Uspravio se i ostao stajati. Nastupio je muk u kojem je Gwen razaznala da napadi kiše nisu nimalo popustili. - Udvaranje? - upitao je. - Ja bih doista mogla pomoći vašoj sestri - rekla je, otvorila oči i razgledala nadlanice svojih ruku u krilu. - Ako je lijepa, plemenitih manira, a rekla bih da jest, usto i bogata, vjerojatno će dobro proći na balovima, iako ne i u najvišim krugovima. Dobro bi prošla, da kažem iskreno, kad bih je ja sponzorirala. - Vi biste pristali na to, a niste je ni upoznali? - Morala bih je prvo upoznati, dakako. Još jednom je nastupila tišina. - Rekla bih da ću joj sigurno biti sponzor na prvom balu ako se svidimo jedna drugoj. No, uskoro će svi znati tko je gospođica Emes i tko joj je brat. Vjerojatno ćete se iznenaditi, ali vi ste vrlo poznati, lorde Trenthame. Nema puno časnika koji nisu rođeni kao aristokrati, a koji tijekom vojne službe dobiju titulu. Kad svijet shvati tko je gospođica Emes, tko ste vi, a ja je sponzoriram, neće proći dugo i svi će znati kako

~126~

Mary Balogh

smo se mi prije toga upoznali u Cornwallu. Jezici će brbljati čak i kad ne budu imali zašto. - Nikad ne bih dopustio da postanete predmet ogovaranja. - Ma ne ogovaranja, lorde Trenthame, prije nagađanja. Bolje društvo tijekom sezone ni u čemu ne uživa toliko koliko u ljubavnom posredništvu i nagađanjima tko se kome udvara i kakav će biti najvjerojatniji ishod. Uskoro će se proširiti glas da mi se udvarate. - I da sam arogantni vrag koji se umislio i za to bi trebao visjeti s prvog drveta. Nasmijala se. - Da, svakako će biti onih koji će misliti da je naše ponašanje šokantno i nedopustivo. S vaše strane jer ne znate svoje mjesto u društvu, s moje jer vas potičem. Bit će sigurno i onih koje će očarati romantika te situacije. Padat će oklade na sve strane. Njegova čeljust i oči ponovno su pokazivali svu njegovu žestinu. - Ako me doista želite oženiti, lorde Trenthame, možete mi se udvarati cijelu ovu sezonu. Bit će toliko prilika za to... dakako, samo u slučaju da mi se vaša sestra svidi i ja njoj. - A onda ćete pristati? - upitao je i namrštio se. - Vjerojatno neću. Ali, bračna ponuda daje se tek nakon udvaranja, ne prije toga. Udvarajte mi se i uvjerite me da moram promijeniti svoje mišljenje, ako vi prije toga ne promijenite svoje. - Kako se, dovraga, to radi? Ne znam ni kako započeti s udvaranjem. Nasmijala se s vedrinom koju već dugo nije osjetila. - U tridesetim ste godinama. Vrijeme je da to naučite. Ako je prije toga izgledao samo odlučno, sad je opet bio kao od granita. Gledao ju je netremice. Potom se ponovno naklonio. - Ako mi se budete željeli javiti kada dođete u London, odmah ću vam se najaviti sa sestrom. - Veselim se unaprijed. Potom je išetao iz sobe i zatvorio vrata za sobom. Gwen je sjedila i gledala u vatru, a ruke je držala čvrsto stegnute u krilu. Što je sad opet učinila? Najednom je spoznala da joj nije krivo. Bit će... zabavno promovirati mladu djevojku u visokom društvu, pogotovo onu koja nije iz njega. To će joj oživiti sezonu i sve će biti drukčije nego u onim dosadnim sezonama koje su iza nje. To će je riješiti lošeg raspoloženja koje je prati već duže vrijeme. Bit će to izazov.

~127~

Bračna ponuda

I Hugo će joj se udvarati. Možda. O, samo da sve ovo nije kolosalna pogreška. Srce joj je živo lupalo i osjećala je nešto kao uzbuđenje. Iščekivanje. Po prvi put nakon dugo, dugo vremena osjetila se potpuno živom.

~128~

Mary Balogh

Trinaesto poglavlje

se pridružila Gwen u knjižnici nakon desetak minuta. Tiho je Lauren zatvorila vrata iza sebe i sjela na stolac pokraj Gwen.

- Vidjeli smo lorda Trenthama kako odlazi iz kuće po nevjerojatnom pljusku. Čekali smo te da se vratiš u salon, ali nisi došla. Odbila si ga, Gwen? - Naravno da jesam - odgovorila je Gwen i raširila prste u krilu. - To ste svi od mene i očekivali, zar ne? To ste htjeli? Nastala je kratka stanka. - Gwen, to sam ja - rekla je Lauren tiho. Gwen ju je pogledala. - Žao mi je, Lauren - rekla je i dometnula: - Da, odbila sam ga. Sestrična joj je pogledala u oči. - To nije sve. On je razlog što si bila toliko deprimirana u posljednje vrijeme. - Nisam bila deprimirana - protestirala je Gwen. Ali, Lauren ju je samo nastavila netremice gledati. - Možda sam ipak bila, dobro, u redu. Nekako sam najednom shvatila da život prolazi pokraj mene. Imam trideset dvije godine, sama sam u svijetu u kojem nije ugodno biti sam. Barem ne za ženu. Razmišljala sam da si ove godine u Londonu pronađem muža. Ili barem razmislim o bilo kojem muškarcu koji bi mi ukazao pažnju. Svi će u obitelji biti oduševljeni, zar ne? - Znaš da hoćemo. Ali, kako te je ta odluka toliko oneraspoložila da čak nisi imala volje za razgovor? Lauren doista izgleda kao da ju je to pogodilo, pomislila je Gwen. Uzdahnula je. - Zaljubila sam se u lorda Trenthama dok sam bila u Cornwallu. Eto. Jesi li to htjela čuti? Ja... jednostavno sam se zaljubila. Prije deset dana otkrila sam da nisam u drugom stanju pa mi je jako odlanulo, ali to me istodobno i na smrt rastužilo. I... Ah, Lauren, što da radim? Ne mogu ga nikako izbaciti iz glave. Ili iz srca... Lauren ju je šutke zaprepašteno gledala. - Postojala je mogućnost da si bila trudna, Gwen?

~129~

Bračna ponuda

- Zapravo nije. Liječnik mi je jasno rekao da nakon spontanog pobačaja prije osam godina nikad neću imati djece. A to se dogodilo samo jednom u Cornwallu. No, nije to ono što si me pitala, zar ne? Odgovor na tvoje pravo pitanje zapravo je da. Da, spavala sam s njim. Lauren se nagnula naprijed na svojemu stolcu i dotaknula njezinu ruku vršcima prstiju. Pomicala ih je gore-dolje nekoliko puta, a potom se opet naslonila natrag. - Sve mi ispričaj. Sve. Počni ispočetka i završi s razlogom zbog kojeg si odbila njegovu bračnu ponudu. - Predložila sam mu da mi se udvara ove sezone, bez ikakva jamstva da ću mu odgovoriti potvrdno ako me na kraju sezone ponovno zaprosi. Misliš li da to baš i nije pošteno s moje strane? Lauren je uzdahnula, a onda se nasmijala. - Tipično za tebe da počneš od kraja. Kreni od početka. I Gwen se nasmijala. - Ah, Lauren, kako sam se mogla odupirati ljubavi sve ovo vrijeme, a onda posrnuti baš kad me na kraju svega čeka nemoguća situacija? - Ako sam se ja mogla zaljubiti u Kita kad sam ga prvi puta vidjela posve šokirana, kad se ponašao skandalozno, gol do pasa usred Hyde Parka dok ga svi gledaju, a on se bori s dvojicom radnika istodobno i koristi takav rječnik da sam ustuknula... ako sam se ja mogla zaljubiti u njega, Gwen, zašto se ti onda ne bi zaljubila u lorda Trenthama? - Zato što ne postoji mogućnost za to. Nema strpljenja s višom klasom, iako su neki od njegovih najdražih prijatelja aristokrati. Misli da smo neozbiljni, besposleni. On je iz srednje klase i time se ponosi. A zašto i ne bi? Ništa u nama nije posebno nadmoćno, zar ne? Ali, nisam sigurna da bih mogla biti žena poslovnog čovjeka, ma koliko bogatog i uspješnog. Osim toga, u njegovoj duši skriva se nešto mračno, a ja ne želim opet živjeti s time. - Opet? - ponovila je Lauren tiho. Gwen je ponovno pogledala u svoje ruke, ne rekavši ništa. - Neću reći ni riječi dok mi ne ispričaš sve, od početka do kraja kazala je Lauren. I Gwen joj je sve ispričala. Začudo, završilo je tako da su se na koncu valjale od smijeha zbog njegove traljave bračne ponude prema kojoj je ispalo da sve to čini samo zato da bi njegova sestra mogla na bal. - Pretpostavljam - rekla je Lauren brišući oči - da ćeš je doista i voditi na bal? - Hoću - rekla je kratko Gwen.

~130~

Mary Balogh

- Sretna je okolnost što sam još uvijek tako snažno zaljubljena u Kita. Da nisam, mogla bih se i ja malo zaljubiti u lorda Trenthama. - Bilo bi najbolje da odemo gore u salon - rekla je Gwen i ustala. Pretpostavljam da su mnogi imali štošta za reći nakon što sam otišla. Wilma, na primjer. - Pa znaš Wilmu - rekla je Lauren dok ju je slijedila uz stube. - Svaka obitelj ima svoj križ koji mora strpljivo nositi. Ponovno su se nasmijale i Lauren ju je uhvatila pod ruku.

Pismo je stiglo nakon više od dva tjedna. Bilo je to najdužih petnaest dana. Hugo se bacio naglavačke u posao. Ponovno je shvatio kako nikad u životu ništa nije radio napola. Kad je bio dječak, svaki je slobodan trenutak provodio s ocem, učeći neprestano o njihovu poslu, razmišljajući, analizirajući zamisli koje su mu padale na pamet, od kojih je neke njegov otac i primijenio. Kad mu je otac kupio čin, neumorno je radio na svojemu cilju da postane general - možda i najmlađi u vojsci. Možda bi to i uspio da nije prije toga izgubio pamet. Sad je vlasnik vrlo uspješne kompanije i posve se uključio u upravljanje njome, iako je dio njega žudio da se vrati u Crosslands, gdje je živio posve drukčijim životom, bez pritiska posla ili ambicije. Svaki je dan izvodio Constance u šetnju, na vožnju, u kupovine ili u knjižnicu. Vodio ju je i dalje u posjete rodbini. Jedne ju je večeri odveo na zabavu k jednome od rođaka i odmah je stekla dva udvarača, oba dovoljno ugledna i pristojna izgleda, iako ih je Constance na putu kući odmah proglasila dosadnima, jednoga bez mašte, a drugoga punog samohvale. Bilo je dobro što ih nije podržala u njihovim nastojanjima jer su njega cijele večeri svrbjeli prsti da im prilijepi jednu. Nije joj rekao ni riječi o svojemu posjetu Newburyju. Nije joj želio ulijevati lažne nade koje bi onda morao ugasiti ako se njezino pismo ne pojavi. Ali, čak i ako lady Muir ne održi obećanje, on će svoje morati održati i odvesti je na bal. On zasigurno poznaje nekolicinu bivših časnika koji se prema njemu nisu odnosili neprijateljski i koji su vjerojatno u Londonu. Osim toga, George je rekao da će uskoro doći u grad. Flavian i Ralph također katkad navrate u proljeće. Nekako će već pronaći način da izbije tu

~131~

Bračna ponuda

pozivnicu, barem za koji od manje popularnih balova sezone, jedan od onih na koje su svi dobrodošli osim možda obiteljskoga dimnjačara. Ta dva tjedna držao se podalje od Fione, što je mogao više. Bila je jako nesretna što je toliko često ostavljaju samu, ali odbijala je izaći s posinkom i kćerkom. Već je prije nekog vremena prekinula sve veze sa svojom obitelji, iako je Hugo dobro znao da se njegov otac pobrinuo da se njezini roditelji, brat i sestra uzdignu iz najgoreg siromaštva u kojem su živjeli. Kupio im je kuću i smjestio ih iznad trgovine koju su vodili i od nje su živjeli posve pristojno. Ali, Fiona s njima nije željela imati bilo kakvog doticaja. Doduše, nije se željela družiti ni s muževim rođacima koji su je gledali svisoka i prema njoj se odnosili s prezirom, tvrdila je, iako Hugo nikada nije svjedočio nečemu sličnom. Odabrala je sve vrijeme provoditi u kući i baviti se svojim izmišljenim bolestima. Ili možda neke od njih nisu bile umišljene? To je nemoguće reći s posvemašnjom sigurnošću. Kad je Constance bila prisutna, Fiona mu se neviđeno ulagivala. Ali, onih nekoliko puta kad su ostali sami, Fiona se neprestano samo žalila. Ona je sama, zanemarena i on je mrzi, tvrdila je. Potpuno je druga priča bila kad je bila mlada i lijepa. Tad je nije mrzio. Ali, on je tad jest mrzio. Tad je bio dječak, pametan u školi, bistar u svemu što je imalo veze s očevim poslom, ali naivan i neiskusan u svemu što je imalo veze s osjećajima. Fiona, nezadovoljna svojim bogatim, vječno prezaposlenim, marljivim, puno starijim mužem koji ju je obožavao, ali ipak radio po cijeli dan, najednom je počela primjećivati svojega posinka, sve više kako se približavao muževnoj dobi, kad ga je odlučila zavesti. Gotovo je i uspjela u tome, neposredno prije njegova osamnaestog rođendana. Dogodilo se to jedne večeri kad joj je muž bio vani, a ona sjedila pokraj Huga na dvosjedu i trljala mu prsa rukom dok mu je pričala neku priču koju on nije mogao ni slušati. Njezina ruka polako se spuštala niz njegovo tijelo, sve dok se više nije imala kamo spustiti. On se uzbudio, a ona se tiho nasmijala i rukom, preko odjeće, obuhvatila... njegovo ukrućeno spolovilo. Ni minutu poslije bio je u svojoj sobi i sam se rješavao erekcije, gorko plačući. Ujutro je rano došao u očev ured i zatražio da mu kupi čin u pješačkoj regimenti. Ništa neće promijeniti njegov stav, on je za sebe odlučio. Cio je život sanjao o karijeri u vojsci i više to ne može potiskivati. Ako njegov otac odbije kupiti mu mjesto među časnicima, prijavit će se kao običan vojnik i uzeti šiling od kralja. Slomio je očevo srce. I svoje, zapravo. Više nije bio nespretan, naivan mladić.

~132~

Mary Balogh

- Naravno da si usamljena, Fiona. Moj otac umro je prije više od godine dana. I naravno da se osjećaš zapostavljeno. On je mrtav. Ali, istekla je tvoja godina tugovanja i ma koliko ti se to činilo teško, vrijeme je da izađeš iz kuće i ponovno se viđaš s ljudima. Još uvijek si mlada. Zadržala si ljepotu. Bogata si. Možeš se tu valjati u blatu samosažaljenja i li jekove i napitke pretvoriti u svoje jedine prijatelje. Ili možeš započeti novi život. Tiho je plakala i nije se ni trudila obrisati suze ili pokriti lice. - Tako si bezdušan, Hugo. Nekoć nisi bio takav. Volio si me, sve dok to tvoj otac nije otkrio i poslao te iz kuće. - Ja sam ustrajao na odlasku. Nikada te nisam volio, Fiona - rekao je silovito. - Ti si bila i uvijek ćeš biti moja pomajka. Žena mojega oca. Vjerojatno bi mi bila draga kao osoba da si to dopustila. Ali nisi. Okrenuo se na peti i izašao iz sobe. Koliko bi njegov život bio drukčiji da je ona bila zadovoljna samo očevom ljubavlju i pažnjom nakon što se udala za njega. No, takve misli nemaju smisla. Nema smisla ni razmišljati o tom drukčijem životu. Mogao je biti bolji. Ili lošiji. Ipak, nikad se nije dogodio. Taj drugi život nikad nije proživio i neće ni proživjeti. Naš se život sastoji od odluka, a sve te odluke, čak i one najmanje, mijenjaju ga zauvijek. Pismo je stiglo nakon više od dva tjedna po njegovu povratku iz Dorsetshirea u London. Lady Muir odsjela je u kući Kilbourne na Trgu Grosvenoru, pisalo je u pismu, i bit će radosna primiti lorda Trenthama i njegovu sestru, gospođicu Emes, na toj adresi za dva dana. Hugo je nerazumno okrenuo poruku na drugu stranu ne bi li tamo još nešto pročitao. No, bila je to samo formalna, mala obavijest, bez ičega osobnog. A što je očekivao? Izjave besmrtne strasti? Pozvala ga je da joj se udvara. To je misao koju valja malo analizirati. On se mora udvarati njoj. Bez ikakva jamstva da će uspjeti. Može se istinski truditi cijelo proljeće i na kraju kleknuti sa savršenom crvenom ružom u ruci pa je ponovno zaprositi kićenim jezikom, a ona ga na koncu ipak odbiti. Ponovno. Je li spreman utrošiti toliko energije da bi na kraju ponovno ispao magarac? Želi li doista taj brak? Brak je puno više od onoga što se događa među plahtama. A kao što je sama naglasila, brak nema probni rok, ne može ga se isprobati. Čovjek se ili vjenča ili ne vjenča. U svakom slučaju, mora živjeti s posljedicama.

~133~

Bračna ponuda

Vjerojatno bi bilo... Ne, bez sumnje bi bilo bolje igrati na sigurno i odustati od tog udvaranja. Ili ponovljene prosidbe. Ali, je li on ikada bio oprezan čovjek? Kad se on to odupro izazovu samo zato što bi mu se moglo dogoditi da ne uspije? Kad je uopće pomišljao na mogućnost neuspjeha? Ne bi je trebao oženiti - čak i kad bi mu se pružila ta mogućnost. A ako ona doista pomogne njegovoj sestri i uvede je na nekoliko balova, ako njegova sestra nekim čudom tamo upozna nekoga s kime bi mogla biti sretna i sigurna, on se onda ionako neće morati oženiti, Gwendoline ili bilo kojom drugim. Mogao bi se vratiti kući čiste savjesti, u one svoje tri otvorene sobe, jedine koje koristi u velikoj palači, u svoj prazni, veliki park i svoje vlastito uzbudljivo društvo. Osim što je više-manje obećao ocu da će, kad za to dođe vrijeme, on njihov posao ostaviti svome sinu. Morat će se oženiti ukoliko želi da taj sin ne ostane samo proizvod njegove mašte. Grrrrr! Constance mu se pridružila na doručku. Poljubila ga je u obraz, zaželjela mu dobro jutro i sjela na svoje mjesto. Stavio je otvoreno pismo pokraj nje. - Javila mi se jedna prijateljica. Upravo je doputovala u London i pozvala me da je posjetim skupa s tobom. - Ona? Ne on... - Constance je digla pogled s tosta na koji je mazala marmeladu i vragolasto se nasmijala. - Lady Muir, sestra grofa od Kilbournea. Upoznao sam je prije nekog vremena u Cornwallu. Odsjela je u kući Kilbourne na Trgu Grosvenoru. Gledala je u njega razrogačenih očiju. - Lady Muir? Trg Grosvenor? I želi da je ja posjetim s tobom? - Tako je napisala - rekao je i pružio joj pismo. Čitala ga je i posve zaboravila na tost, usta pomalo otvorenih, očiju još uvijek razrogačenih od iznenađenja. Ponovno ga je pročitala. A onda ga je pogledala. - Hugo, ah Hugo - rekla je gotovo šapatom. Pretpostavio je da želi ići.

Lauren je došla u kuću Kilbourne istog popodneva kada je Gwen pozvala lorda Trenthama i njegovu sestru. Molila ju je za dopuštenje da tom prigodom bude i ona prisutna. I njezina majka, kao i Lily, bile su u kući. Željele su da im se Gwen pridruži u posjetu Elizabeth, vojvotkinji

~134~

Mary Balogh

od Portfreya, pa im je morala otkriti da očekuje goste. Nakon toga jednostavno im nije mogla zatajiti imena posjetilaca. Puno bi radije za društvo imala samo Lauren ili možda još i Lily - ona je bila doista silno razočarana kad je Gwen odbila lorda Trenthama i on otišao bez ijedne riječi. U njemu je vidjela ne samo junaka nego i romantičnog heroja i nadala se da će upravo on biti taj koji će oboriti Gwen s nogu. Njezina majka izgledala je zbunjeno, čak pomalo zabrinuto, kad je doznala tko im dolazi u posjet. Lily je, pak, u svoju šogoricu gledala razdragano i kao da je procjenjuje, ali nije ništa komentirala. - Morala sam ih pozvati da nas posjete, mama - objasnila joj je Gwen. - Lord Trentham spasio me nemile sudbine kad sam bila u Cornwallu kod Vere. Njih četiri sjele su u salon u dogovoreno vrijeme i gledale kroz prozor na sunčanu ulicu, a Gwen se zapitala hoće li se njezini gosti uopće pojaviti - i želi li ona uopće da se pojave. Došli su gotovo u sekundu iza dva sata. - Lord Trentham i gospođica Emes - najavio je batler i oni su ušli u sobu. Gospođica Emes bila je čista suprotnost svojemu bratu: prosječne visine i nevjerojatno vitka, plavuša svijetle puti, jasnih plavih očiju koje su u ovom trenutku bile velike kao tanjurići. Jadna djevojka, vjerojatno je za nju veliki šok naći se odjednom ispred četiriju dama, a očekivala je samo jednu. Stajala je tik uz svojega brata, gotovo kao da se želi sakriti iza njega, kad je ne bi čvrsto držao ispod ruke. Gwen je nevoljko pogledala i u njega. Huga. Bio je elegantno odjeven, kao i obično. Ali, još je uvijek izgledao kao divlji barbarski ratnik koji se samo pretvara da je gospodin. Bio je zlovoljan, čak puno više nego samo namrgođen. Vjerojatno je i on jednako tako šokiran što ovo nije intiman susret samo njih troje. No, pomislila je, ako se žele kretati u visokim krugovima koji priređuju balove, morat će se naviknuti boraviti u prostoriji s više od jedne osobe s titulom. Hugo je to pomalo iskusio i u Newburyju. Srce joj je nekontrolirano lupalo. - Gospođice Emes, baš lijepo od vas što ste došli - rekla je i uspravila se na noge. - Ja sam lady Muir. Djevojka je izvukla ruku ispod bratove i nagnula se u dubok naklon, ne skidajući pogled s Gwen. - Ovo su moja majka, udova grofica od Kilbournea, i grofica, moja šogorica Lily. I lady Ravensberg, moja sestrična. Lorde Trenthame, vi ste se već upoznali s njima.

~135~

Bračna ponuda

Djevojka se još jednom naklonila, a on je samo kruto nagnuo glavu. - Molim vas, sjednite. Uskoro će nas poslužiti čajem. Lord Trentham sjeo je na sofu, a njegova sestra pokraj njega, tako blizu da se na njega oslanjala od ramena do boka. Lice joj je oblilo intenzivno rumenilo. Da je dijete, sigurno bi se okrenula i zarila lice u njegov rukav. Nije micala pogled s Gwen. Izgleda pristojno, može proći kao ljepotica, iako ne zanosna. Dobro je odjevena, ali ne s nekim velikim stilom, zaključila je Gwen i nasmiješila joj se. - Sigurno vam je drago što je brat s vama u Londonu, gospođice Emes - rekla je Gwen. - Naravno, lady Muir - rekla je djevojka i zastala, a Gwen je pomislila kako će biti teško uopće razgovarati s njom. Kako da pomogne djevojci koja si ne može sama pomoći? No, ona ipak nije završila. - On je veliki junak. Moj tata bio je silno ponosan na njega, prije nego što je umro prošle godine. Ja sam i više nego ponosna. Brata obožavam cijeli svoj život. Pričali su mi da sam plakala tri dana bez prestanka kad je otišao u rat dok sam još bila dijete. Otada samo iščekujem i iščekujem da nam se vrati kući. Sad se napokon vratio i ostat će najmanje do ljeta. Ima nježan, lijep glas. Malo je bez daha, što je i za očekivati u ovim okolnostima. No, riječi su joj obasjale lice iznutra i djevojka se najednom učinila Gwen puno ljepšom nego što je u prvi trenutak pomislila. Napokon je prestala zuriti u nju i s obožavanjem pogledala brata. On joj je uzvratio pogledom jednake snage. - To što ste rekli, gospođice Emes - kazala je Lauren - predstavlja vas u dobrom svjetlu, ali muškarci uvijek odu u rat i ostave svoje mnogo razumnije žene da se same brinu. Nasmijali su se i napetost je malo popustila. Gwenina majka raspitala se za zdravlje gospođe Emes, a Lily je rekla djevojci da nisu sve žene toliko razumne da se drže podalje od bojišta, da je ona odrasla u vojnom vlaku i čak provela nekoliko godina na Pirenejskom poluotoku prije nego što se vratila u Englesku. - Za mene je Engleska bila strana zemlja, iako sam Engleskinja po rođenju. Mogla je biti sigurna u to da će Lily nešto ispričati umjesto postavljati pitanja. Uspjela je nekako pomoći djevojci da se opusti, zaključila je Gwen. Poslužavnik s čajem je stigao i Lily im je počela nalijevati čaj u šalice. Ovo nije samo bezazlen posjet, Gwen je podsjetila samu sebe, bez obzira na to što pretpostavile njezina majka i Lily. Razmijenila je poglede s Lauren.

~136~

Mary Balogh

- Gospođice Emes, shvatila sam da sanjate o jednom od važnijih balova sezone. Djevojčine oči opet su se raširile. Pocrvenjela je. - Ah, doista, lady Muir, mislila sam da bi možda Hugo mogao... On je ipak lord. No, možda je to samo moj glupavi san. Iako, on mi je to doista obećao, rekao je da će to nekako organizirati prije nego što prođe sezona, a Hugo baš nikada nije prekršio svoje obećanje. Ali... Prestala je govoriti i uputila bratu pogled kao da se ispričava. Znači, nije joj rekao, pomislila je Gwen. Možda nije vjerovao da će ona održati svoje obećanje, a nije želio razočarati sestru. - Gospođice Emes, suprug i ja održat ćemo bal u kući Radfield krajem sljedećega tjedna. To je rano, na samom početku sezone i pretpostavljam da će baš svatko htjeti doći. Bit će velika gužva i već znam da ću sigurno biti zadovoljna što je tako uspio. Bila bih oduševljena da i vi dođete s lordom Trenthamom. Djevojka ju je pogledala otvorenih usta. Potom ih je brzo zatvorila, gotovo nesmotreno, jer se čulo kako su joj zubi udarili jedni o druge. Draga Lauren. Ovo nisu dogovorile unaprijed. Gwen je mislila da će djevojku prvo povesti na kakav manje važan događaj, barem kad se prvi put pojavi u društvu. No, velika gužva - a kod Lauren će svakako biti čak je i bolja. Doći će puno ljudi i zato neće biti posebnog razloga da se bilo tko osjeća nelagodno. - To je nevjerojatno ljubazno - rekao je lord Trentham, što su bile gotovo prve riječi koje je izgovorio otkad je ušao u sobu. - Ali, nisam siguran... - Doći ćete pod mojim pokroviteljstvom, gospođice Emes - rekla je Gwen i pogledala lorda Trenthama dok je govorila. - Ali, dakako, s bratom koji će vas pratiti. Mlada djevojka mora imati ženu kao pokroviteljicu umjesto puke bratove pratnje i bit ću oduševljena da se prihvatim te zadaće. Njezina majka, primijetila je, bila je neobično tiha. - Vi biste doista učinili to za mene? Za mene? - upitala je djevojka uzbuđeno i tako čvrsto stegnula šake u krilu da su joj pobijeljele. - Svakako, bit će nam vrlo zabavno. Zabavno? Što radite za zabavu? pitao ju je lord Trentham jednom u Penderrisu pa ju je začudila ta riječ u kontekstu života odrasle žene. - Hugo, smijem li? - okrenula se naglo prema njemu i pogledala ga kao da ga preklinje. Stavio je ruku na njezine. - Ako želiš, Connie. U svakom slučaju, možeš isprobati.

~137~

Bračna ponuda

Mislio sam da bismo to mogli isprobati. Te je riječi izgovorio u Newburyju kad je Gwen ponudio brak. Brzo ju je pogledao u oči pa je shvatila da se i on sjetio toga. - Hvala - rekla je djevojka pogledavši prvo njega, potom Lauren pa Gwen. - Hvala, doista. Ali, nemam što odjenuti. - To ćemo riješiti - rekao je odmah lord Trentham. - Nemam ni ja - nasmijala se Gwen. - Iako to u mojemu slučaju nije posve točno, a sigurna sam ni u vašem, ali proljeće je, početak nove sezone i osjećamo duboku potrebu za najnovijom, modernom odjećom kojom ćemo zasjeniti sve oko sebe. Hoćemo li je skupa potražiti? Sutra ujutro, možda? - Hugo, mogu li, molim te? - opet ga je molećivo pogledala. - Ostao mi je sav novac koji si mi prošle godine dao za odjeću. - Možeš, naravno, a račune će meni poslati, dakako. - Pogledao je Gwen. - Imate carte blanche, lady Muir. Constance mora imati sve što joj je potrebno za bal. - A za ostale prilike? - upitala je Gwen zaigrano. - Jedan bal neće zadovoljiti ni vašu sestru ni mene. Gotovo sam sigurna u to. - Carte blanche - rekao je ponovno i zadržao njezin pogled. Opet mu se nasmijala. Ah, ova sezona već se pokazuje posve drukčijom od onih koje su joj prethodile. Po prvi puta nakon toliko godina u gradu osjeća se živom, puna optimizma i nade. Ali, nade za što? Ne zna, no u ovom trenutku do toga joj i nije stalo. Svidjela joj se Constance Emes. Barem joj se čini da će joj se sviđati kad je malo bolje upozna. Čim je popio čaj, lord Trentham ustao je kako bi se pozdravio pa je onda skočila na noge i njegova sestra. Ali, iznenadio je Gwen prije nego što je napustio prostoriju. Okrenuo se na vratima i obratio samo njoj, čak ni ne pokušavajući utišati glas: - Prekrasan je sunčan dan, lady Muir, čini se posve bez vjetra. Biste li mi se pridružili u vožnji parkom kasnije popodne? Ah! Gwen je bila posve svjesna svoje majke, Lily i Lauren iza sebe. Gospođica Emes pogledala ju je sa žarom u očima. - Hvala vam, lorde Trenthame, bit će mi užitak. A onda su otišli. Vrata su se zatvorila za njima. - Gwen, to nije uopće bilo potrebno - rekla je njezina majka nakon kratke stanke. - Pokazala si krajnje neočekivanu ljubaznost prema njegovoj sestri, ali je li dobro da i njemu ukažeš takvu naklonost pred svima? Pa odbila si njegovu bračnu ponudu prije samo nekoliko tjedana.

~138~

Mary Balogh

- Ali on je doista zanosan na svoj, poseban način, majko - rekla je Lily kroz smijeh. - Slažeš li se sa mnom, Lauren? - On se... ističe - rekla je Lauren. - A čini se da ga zasigurno Gwen nije potpuno obeshrabrila odbijanjem njegove ponude. To ga čini ili glupo tvrdoglavim ili upornim u zanosu. Vrijeme će pokazati je li odgovor prvo ili drugo. - Onda se i ona nasmijala. - Mama, ja sam pozvala lorda Trenthama da nas danas posjeti sa svojom sestrom. Prihvatila sam biti joj pokroviteljica na nekoliko važnih društvenih događanja. Ponudila sam se pomoći joj da se odjene moderno i sa stilom. Ako me lord Trentham nakon toga pozvao u vožnju parkom, treba li te iznenaditi što sam prihvatila? Majka ju je pogledala, namrštila se i malo zatresla glavom. Lily i Lauren u tom su trenutku razmijenile važne poglede.

~139~

Bračna ponuda

Četrnaesto poglavlje

jednostavne, posve neurešene kočije koja je uglavnom stajala Osim neupotrijebljena u spremištu u Crosslandsu i zaprežnih kola koje su

mu bile potrebne na farmi, Hugo nikad nije imao vozilo. Konj mu je uvijek bio dovoljan u onim rijetkim slučajevima kad je morao prevaliti udaljenost koju nije mogao prehodati. No, prošlog je tjedna kupio elegantnu dvokolicu - sportsku, s visokim sjedištem na oprugama zbog udobnosti i kotačima obojenim u žuto. Kupio je i dva rasna mrka konja koji ih vuku i osjećao se kao kicoš. Uskoro će Londonom brzo hodati sitnim koracima, opremljen štapom, šmrkati burmut s nadlanice u rukavici od meke kože i mjerkati dame kroz monokl optočen dragim kamenjem. Flavian, koji je došao u grad na nekoliko tjedana, ustrajao je u tome da je dvokolica žutih kotača uvelike nadmoćna njegovu izboru pouzdane, velike kočije, a mrki konji moraju prevagnuti u odnosu na sve druge vrste konja koje je Hugo već bio odabrao. Njegovi dolaze u paru, gotovo su identični, a to je inače gotovo nemoguće postići. - Ako se želiš n-nametnuti, Hugo - rekao mu je dok su skupa stajali u dvorištu konjičke aukcijske kuće Tattersall - a zašto bi inače bio u gradu, u potrazi za ženom, ako ne želiš biti primijećen, onda to moraš učiniti sa stilom. Privući ćeš deset budućih mladenki čim se prvi puta provezeš ulicom iza ovih ljepotana. - A onda zaustavim kočiju i objasnim tim ženama da imam titulu, da sam bogat i da im nudim brak? - rekao je Hugo i pomislio što bi njegov otac kazao na kupovinu dvaju konja dvostruko skupljih od svih ostalih samo zato što su u paru i gotovo identični. - Dragi prijatelju - Flavian se teatralno stresao - čovjek sebe mora cijeniti i uvažavati. Te stvari dame će same otkriti jednom kad pobudiš njihovo zanimanje. A one će to sve sigurno otkriti, možeš biti miran. Dame su u takvim postupcima briljantne. - Znači, trebam se samo provesti ulicom i čekati da me dame napadnu.

~140~

Mary Balogh

- One će sve to učiniti s puno više finese nego što tvoje riječi daju naslutiti. No, Hugo, vidiš, uskoro ćemo od tebe napraviti gospodina. A sad, hoćeš li ih zgrabiti prije nekoga drugog? Hugo ih je kupio. Zato je lady Muir mogao ponuditi vožnju parkom umjesto obične šetnje. Još se uvijek osjećao kao potpuni idiot visoko na tom vozilu, izložen pogledima. A svi su ga doista i gledali, otkrio je ponešto zdvojan. Iako je prošao pokraj velikog broja jednako elegantnih vozila na putu prema Trgu Grosvenoru ni dva sata nakon što je odatle otišao, njegovo je vozilo privuklo više pogleda punih divljenja i odobravanja nego što mu pripada, čak i zvižduk oduševljenja. Barem se tim konjima lako upravljalo, iako se malo preplašio kad ih je Flavian nazvao konjima za galop. Lady Muir bila je spremna. Nije čak morao ni zatresti zvekir. Dok je iskakao na pločnik, vrata su se otvorila i ona je izašla. Njezina tvrdnja da nema što obući, što je rekla Constance, doista je čista laž. Izgledala je zanosno u svijetlozelenoj haljini i ogrtaču obrubljenom krznom u istoj boji, sa slamnatim šeširom. Šešir je bio ukrašen jaglacima i zelenilom, vjerojatno umjetnim. Sišla je niz stube bez ičije pomoći i prišla mu preko pločnika, dok je on držao ispruženu ruku kako bi joj pomogao da se popne na visoko sjedište. Ponovno je primijetio njezino šepanje. Nije mogao ne primijeti. To nije blago šepanje. - Hvala - nasmiješila mu se dok je primila njegovu ruku i popela se na sjedište bez većih teškoća. Slijedio ju je, sjeo pokraj nje i uzeo uzde u ruke. Nije znao za kojeg vraga sve to radi. Nije mu jedna od najdražih osoba na svijetu. Odbila je njegovu ponudu, na što je imala savršeno pravo, dakako, što ga ionako nije iznenadilo kad je kasnije razmišljao kako ju je zaprosio onim svojim nevjerojatno biranim riječima. Ali, osjeća da nije bila zadovoljna što je to učinila. Odmah se ponudila pomoći Constance, a onda ga je pozvala da joj se udvara - bez ikakva jamstva da će na njegovu novu ponudu možda gledati dobronamjerno na kraju sezone. Kao šaka suhog zrnja bačenog ptici. Kao oglodana kost bačena psu. Ipak, evo ga opet uz nju, iako to čak nije više ni potrebno. Ona i njezina sestrična, lady Ravensberg, već su sve organizirale da Constance na neki način izađe u društvo i bude predstavljena u najvišim krugovima. Connie je izvan sebe od sreće. Nije morao predložiti da skupa izađu. Kao što nije trebao kupiti ni tu skupu,

~141~

Bračna ponuda

upadljivu igračku kojom se dovezao. Je li je kupio misleći na nju? Odgovor na to pitanje nije želio ni potražiti u sebi. U međuvremenu je postao neugodno svjestan činjenice da sjedište njegova vozila nije dovoljno prostrano za dvije osobe, posebno ako je jedna od njih tako krupna kao on. Ona je meka, ženstvena, sve ono što je o njoj otkrio na žalu u Cornwallu. I opet nosi onaj skupi parfem. - Vrlo lijepa kočija, lorde Trenthame, je li nova? - Jest - odgovorio je dok je upravljao konjima pokraj velikih kola natovarenih uglavnom kupusom koji nije izgledao baš svježe. Nakon kratkog vremena skrenuo je u park. Morat će se pridružiti pomodnoj promenadi, pretpostavlja, iako to nije učinio nikad prije u životu. Tamo se skuplja društvo svakog popodneva da pokažu svoje skupocjene komade odjeće, razmijene nove tračeve, ponekad čak i komadić pravih vijesti. - Lorde Trenthame, otkad smo napustili Trg Grosvenor, izgovorili ste samo dvije riječi. A i one su bile izvučene s posebnim naporom i pitanjem koje je zahtijevalo bilo pozitivan, bilo negativan odgovor. I mrštite se. - Možda biste se željeli vratiti, možda ne želite dalje - rekao je gledajući ravno ispred sebe. Požalio je što ju je pozvao. Učinio je to impulzivno - iako je kupio kočiju samo zbog takve prigode. Gospode, on doista ne zna što radi. Osjećao se kao da mu prijeti neposredna opasnost davljenja u vodi. Okrenula se prema njemu. Pomno ga je proučavala, znao je, iako se nije okrenuo vidjeti je. - Ne, ne želim se vratiti. Vaša je sestra zadovoljna, pretpostavljam, lorde Trenthame? - Ekstatična. Ali, nisam uvjeren da radim ono što je najbolje za nju. Ona ne zna što je čeka. Misli da zna, ali ne zna. Nikad neće biti jedna od njih... jedna od vas. - Ako je doista tako i ona to na vrijeme shvati, neće joj se dogoditi ništa loše. Nastavit će živjeti mirno i pronaći svoju sreću u svijetu koji bolje poznaje. Ali, vi možda ipak niste u pravu. Pripadamo različitim klasama, ali valjda istoj vrsti. - Ponekad sumnjam čak i u to. - Ipak, vama najbliži prijatelji pripadaju mojoj klasi. A vi ste njihov najbliži prijatelj. - To nije isto. Ali, više nije bilo vremena za razgovor. Upali su u gužvu i, htjeli-ne htjeli, morali su se pridružiti promenadi sporih vozila koja su se šepurila stazom unutar parka. Većina vozila su otvorena, kako bi oni u

~142~

Mary Balogh

njima mogli razmjenjivati pozdrave i razgovarati. Jahači su se ubacivali na stazu i izvan nje, a često su zastajali da razmijene nekoliko uobičajenih riječi. I pješaci su šetali uz tu stazu, dovoljno daleko da ih ne pregaze, ali i dovoljno blizu da vide i da ih se vidi, da se pozdrave i budu pozdravljeni. Lady Muir poznavala je baš svakoga i svi su znali nju. Smiješila se, mahala i razgovarala sa svima koji su zastali pokraj njihova vozila. Ponekad, u kratkim razmjenama pozdrava, nije ni predstavljala Hugu, ali ponekad je morala i Hugo je osjećao da su sve oči uprte u njega znatiželjno, procjenjivački, pune nagađanja. Shvatio je da se klanja ljudima čija imena nikad neće zapamtiti, kojima će odmah zaboraviti lica. Da sve to ne radi zbog Constance, zadovoljio bi se obećanjem samome sebi da ovo baš nikad neće ponoviti. Ali, Constance je obećao bal, stigla je i pozivnica za bal lady Ravensberg sljedeći tjedan i poziv je već prihvaćen. Sad se obvezao. Dovraga, nije se obvezao na udvaranje lady Muir. Nije on ničiji lutak na koncu. Baš je jučer večerao s obitelji jednoga svog bratića, a bila je prisutna i mlađa žena kojoj je nedavno preminula majka udovica s kojom je ostala živjeti, kako i dolikuje, nakon što su joj se oženila braća i udale sestre. Otprilike je njegove dobi, ugodna je, razumna i ima privlačnu, puniju figuru, iako joj lice nije osobito zanimljivo. Lijepo su razgovarali i otpratio ju je kući. Dakako, njegovi rođaci zapravo su se organizirali da njih dvoje spoje. Možda bi se ipak mogao zainteresirati. Ili barem osjeća da bi se trebao zainteresirati. U tom trenutku, kad su mu misli već daleko odlutale, naglo se vratio u sadašnjost. Dva gospodina na konjima zaustavili su se pokraj njihove kočije, a Hugo, koji je pogledao samo onoga koji mu je bio bliže, zaključio je da ga ne zna. To ga ne bi trebalo iznenaditi. On ne poznaje nikoga. Ali, drugi muškarac obratio se lady Muir. - Gwen, draga djevojko! - povikao je glasom koji je Hugo dobro poznavao. Gotovo odmah mu je pozlilo. - Jasone - odgovorila je. Brigadir Grayson, danas bez uniforme, jednako hladne savršene ljepote kao i uvijek, jednako arogantan, podsmješljiv. Jedan od onih časnika aristokrata koje Hugo poznaje i istinski mrzi. Grayson mu je život pretvorio u pakao od prvog do zadnjeg dana u vojsci, a bio je dovoljno moćan da to radi sa stilom. Dva puta uspio je onemogućiti Hugovo napredovanje u vojsci, zasluženo i vremenski i vojnom vještinom. Njegov uspon u vojnoj hijerarhiji išao je vrlo sporo dok je Grayson držao oči uperene u njega - a držao ih je uvijek - s onim podsmješljivim izrazom cijelom duljinom njegova aristokratskog nosa.

~143~

Bračna ponuda

Njegove oči i sada su bile na njemu. - Junak Badajoza - rekao je tako kao da je izgovori najbezobzirniju uvredu - lord Trentham. Jesi li sigurna da znaš što radiš, Gwen? Jesi li sigurna da nisi fatamorganu dobrostivo obdarila svojim društvom? - Čini se, Jasone, da poznaješ lorda Trenthama? - rekla je dok je Hugo bez riječi, stisnute čeljusti, samo gledao u njega. - Onoga koji je doista zapovijedao ‘četom bez nade’ kod Badajoza? Jeste li ga vi upoznali, sir Isaac? Sir Isaac Bartlett, lord Trentham. Obratila se drugom jahaču. Hugo je pogled prebacio na njega i nagnuo glavu. - Bartlett. - Nisam znao da si u gradu, Gwen - rekao je Grayson. - Imat ću čast posjetiti te... u kući Kilbourne, zar ne? - Da. - Čini se da je Kilbourne popustljiv. Tebi je potreban savjet, smjernice ponašanja od glave obitelji tvojega pokojnog muža kad to ne dobivaš od svoje obitelji. Kratko se nagnuo i odjahao. Sir Isaac Bartlett osmjehnuo im se, nagnuo šešir prema lady Muir i odjahao za njim. Mržnja nema smisla, zaključio je Hugo krenuvši naprijed. Ono što se događalo za njegova boravka u vojsci već je odavno prošlost i tamo će i ostati. Ali, bio je toliko zaokupljen gašenjem vlastite mržnje da u posljednjoj etapi vožnje na promenadi nije nimalo pozornosti posvetio lady Muir koja je sjedila pokraj njega i veselo pozdravljala poznanike. Iznenadio se okrenuvši glavu prema njoj kako bi je upitao želi li da naprave još jedan krug, kao što je činila većina na promenadi. Vidio je blijedo, izduženo lice. Čak su joj i usnice bile blijede. - Odvedite me kući - rekla je. Odmah, bez imalo odlaganja, izvukao je kočiju iz gužve. - Nije vam dobro? - Samo blaga... nesvjestica. Bit ću dobro nakon što popijem malo čaja. Okrenuo se i ponovno je pogledao. A onda je u glavi začuo eho njezina razgovora s Graysonom... ili još više, eho riječi koje je on izrekao. - Brigadir Grayson vas je uznemirio? - upitao je. Ma sad već sigurno ima neki viši čin. - Vikont Muir? Namrštio se s nerazumijevanjem. - Sad je vikont Muir. On je Vernonov bratić i nasljednik. Ah, svijet je malen. Ali, to objašnjava posljednje riječi koje joj je uputio.

~144~

Mary Balogh

- Uznemirio vas je? - On je ubio Vernona. On i ja skupa. Potom se okrenula od njega i pratila kako kola ulaze u gradsku ulicu. Vidio je samo obod njezina šešira s jaglacima i zelenilom. Nije se više okrenula niti je rekla bilo što drugo. Nije mu ponudila nikakvo objašnjenje. A Hugo se nije mogao sjetiti ničega pod kapom nebeskom što bi joj mogao reći. Posve nevjerojatno, ali Gwen nije vidjela Jasona, lorda Muira, otkad je naslijedio titulu, odnosno od Vernonova pogreba. Možda je to i ne bi trebalo iznenaditi. Nije se odrekao karijere kad je dobio titulu. Koliko Gwen zna, još uvijek je u vojsci. Sad je general. Navodno je vrlo važan čovjek u engleskoj vojsci. Vjerojatno i nije u Engleskoj dobar dio godine ili je barem u zabačenim dijelovima zemlje, daleko od Londona. Ako je ikad i bio u Londonu, ona tad vjerojatno nije bila u gradu. Čak je posljednjih godina prestala zadržavati dah od straha da će ga možda sresti. On je dvije godine stariji od Vernona i dominirao je životom svojega mlađeg bratića na svaki mogući način - osim možda u društvenoj hijerarhiji i privlačnosti. Bio je uvijek viši, snažniji, uspješniji u školi i sportu, popularniji među vršnjacima, silovitije naravi. Kad god je u svojoj pukovniji dobivao duge odmore, uglavnom ih je provodio s njima. Mora svoje nasljedstvo držati na oku, ponavljao je kroz glasan smijeh, kao da je ispričao vic. Vernon bi se uvijek iskreno i veselo nasmijao skupa s njim. Gwen bi se osmjehnula nešto opreznije. Vernon je slijepo obožavao Jasona, a činilo se i da Jason voli njega. Pokušavao je razveseliti Vernona kad bi ga zatekao u jednom od njegovih crnih raspoloženja, opominjao ga da mora ostati dostojan svoje titule, da se mora truditi biti pravi muškarac, bolji muž svojoj lijepoj ženi. Uvijek se glasno i nametljivo šalio s Gwen, ponavljao da mora što prije roditi nasljednika, pa onda i rezervu da se on može opustiti i usredotočiti na svoju karijeru. Uvijek se glasno smijao svojim šalama i Vernon se smijao s njim. Jednom ili dvaput položio je ruku na Gwenina ramena ili je postrance privukao sebi, bok do boka, ali doista joj se nije otvorenije udvarao. No, ona bi uz njega ipak uvijek ustuknula s gađenjem. On je prvi došao do nje kad je pala s konja. Bio je, naime, s njima - jahao je na maloj udaljenosti iza njih, na vrlo maloj kad je skočila s konjem, gotovo kao da je osjetio da on mora potaknuti njezina konja da skoči dovoljno visoko. Plakao je neutješno kad je Vernon umro, a onda i na njegovoj sahrani.

~145~

Bračna ponuda

Gwen nikad nije mogla razaznati koliko je u tome bilo iskrenosti, a koliko pretvaranja. Nikad zapravo nije znala voli li on Vernona ili ga mrzi, priželjkuje li titulu za sebe ili je prema njoj indiferentan, je li mu žao zbog njezina pobačaja ili potajice uživa. Dakako, nije doslovno ubio Vernona, baš kao što nije ni ona. Uvijek ga je strasno mrzila i zbog toga se osjećala krivom jer baš nikada nije ništa otvoreno učinio da je zasluži i možda je doista bila jezivo nepravedna prema njemu. Koji bi drugi časnik otvoreno plakao zbog smrti bratića? On je bio jedan od nekolicine preživjelih Vernonovih rođaka i jedini koji mu je pružao puno pažnje. Vernonov otac umro je mlad, a ni njegova majka nije dugo živjela. Vernon je titulu stekao kad mu je bilo četrnaest godina, a bio je u dobrim rukama dvaju sposobnih, ali neveselih skrbnika dok nije postao punoljetan. Nije imao braće ni sestara. Vidjela je Jasona prvi put nakon sedam godina. Prijetio joj je da će je posjetiti u kući Kilbourne. Neville je isuviše blag prema njoj, drsko i nepristojno je komentirao. On je mora savjetovati kao glava obitelji njezina pokojnog muža. Kao da je glava njezine obitelji. Ne sviđa joj se nimalo, baš kao nekad. U sebi je kipjela, ali kod kuće nikome nije rekla ni riječ. Sljedećega jutra bila je kod lorda Trenthama koji ju je upoznao sa svojom boležljivom pomajkom koja je začuđujuće nalikovala kćeri. Gwen je povela gospođicu Emes k svojoj krojačici. Izlazak u kupovinu donekle ju je razvedrio, bez obzira na to koliko trajao i koliko ju je iscrpio. Uvijek je uživala odlaziti u kupovinu, a imati pokraj sebe zgodnu mladu djevojku koju valja odjenuti od glave do pete za velik broj prigoda koje su pred njima pokazalo se zabavnim upravo onoliko koliko je i očekivala. Pogotovo što im je djevojčin brat dao carte blanche da potroše koliko žele. Dok je bila vani, izbjegla je Jasonov posjet, baš kao i njezina majka i Lily koje su otišle na jedan dan posjetiti Claudiju, Josephovu ženu koja je imala jutarnje mučnine u ranom stadiju trudnoće - njezine druge. Ali, Neville je bio kod kuće. - Nešto je spomenuo da se osjeća odgovornim za tebe kao glava obitelji - rekao je Neville Gwen kad su sjeli za kasni ručak. - Formalno sam se ukrutio i izazivački ga upitao o kojoj točno obitelji govori. Ne želim te povrijediti, Gwen, ali Graysonovi se nisu pretrgli kako bi se pobrinuli za tebe nakon Vernonove smrti, je li tako? - Pretpostavljam da misli kako bi Graysonima, makar i onima koji su to samo vjenčanjem, trebalo biti ispod časti voziti se Hyde Parkom u dvokolici bivšega časnika čije je junaštvo bilo toliko da je kralj osjetio potrebu nagraditi ga titulom.

~146~

Mary Balogh

- Natuknuo je da kapetan Emes... tako on zove Trenthama... tom prigodom zapravo nije ispao takav junak kao što kralj i ostali misle. Nisam zahtijevao da mi to pojasni. Žao mi je, Gwen. Misliš li da sam trebao? Nikad nisi puno pričala o Vernonovu bratiću i nasljedniku. Je li ti drag, misliš li da želiš njegove savjete? - Ništa od toga. Nikad mi se nije sviđao, iako moram priznati, nikad mi nije dao povoda. Nadam se da si ga obavijestio, Nev, kako sam odavno postala punoljetna i nemam više muža kojem dugujem poslušnost. Nadam se da si mu rekao kako sam sposobna sama birati prijatelje i pratnju. - Gotovo tim riječima - odgovorio je Neville. - Čak sam se poigravao zamišlju da stavim monokl i prodorno ga pogledam, ali zaključio sam da bi to bila afektacija. Jesi li zažalila što si odbila Trenthamovu ponudu u Newburyju? - Ne. - Prestala je jesti i pogledala mu u oči. Bilo joj je drago što su sami, što njezina majka nije s njima. - Ali obećala sam mu da ću njegovu sestru uvesti u visoko društvo, Neville. Stoga ću ga viđati. Sviđa mi se. Odobravaš li to? Stavio je laktove na sto i prstima prekrio usta. - Misliš zato jer nije džentlmen? Ne, Gwen, nisam ja Wilma, bit će ti drago znati, nemam zašto ne odobravati. Vjerujem tvojoj prosudbi. Ja sam oženio Lily na Pirenejskom poluotoku, kao što znaš, misleći da je kći mojega narednika. Volio sam je tada, baš kao što sam je volio i kad se kasnije razotkrilo da je kći vojvode. Nenadane promjene u njezinu društvenom statusu nisu baš nimalo utjecale na moje osjećaje prema njoj. Trentham se meni jedino čini... mrzovoljnim. - Da, u pravu si - odgovorila je. - Ali zlovolja je samo maska iza koje se osjeća najugodnije. Gwen se nasmijala i više nisu rekli ništa o tome. Jason ih nije ponovno posjetio u kući Kilbourne.

~147~

Bračna ponuda

Petnaesto poglavlje

F

ionu je svladala tajanstvena bolest koja ju je neprestano držala u krevetu, u zatamnjenoj sobi. Nitko osim Constance nije joj mogao olakšati. Njezin liječnik, kojeg je Hugo pozvao jer je ona to tražila, nije mogao baciti nimalo svjetla na prirodu te bolesti, jedino je ponovio da je njegova pacijentica iznimno slabe konstitucije i valja je zaštititi od bilo kakve promjene u životu. Misli da se još uvijek nije oporavila od iznenadne i prerane smrti supruga prije nešto više od godinu dana. Constance je izjavila da je spremna posvetiti sve svoje vrijeme njezi majke - odnosno, spremna žrtvovati se, po Hugovu mišljenju. Posjetio je pomajku u njezinoj sobi. - Fiona - rekao je dok je sjedao na stolac pokraj njezina kreveta u kojem je u posljednje vrijeme isuviše često sjedila njegova sestra - žao mi je što ti nije dobro. I tvojoj obitelji je zbog toga teško. Zapravo, duboko su zabrinuti. Otvorila je oči i okrenula glavu na jastuku kako bi ga pogledala. - Da, neki dan sam ih posjetio u njihovoj trgovini. Ide im vrlo dobro, sretni su. Osjetio sam da sam i te kako dobrodošao. Jedina mrlja na njihovoj sreći je to što te nikad ne viđaju, što nikad ne znaju kako si. Tvoja majka, sestra i šogorica rado bi te posjetile, provele s tobom neko vrijeme, pomogle ti u njezi i ozdravljenju, možda te čak oraspoložile. Doduše, ne zna je li Fionu uopće moguće raspoložiti. On bi se čak usudio posumnjati, koliko god to bilo bolno jer se radi o njegovu ocu, da se ona odrekla svake nade za sreću kad je dobila bračnu ponudu od čovjeka toliko bogatog da ga jednostavno nije mogla odbiti. Zurila je u njega netremice, mrtvih očiju, obrubljenim crvenilom. - Trgovci! - Uspješni i zadovoljni trgovci - brzo je dometnuo. - Posao im ide tako dobro da svi od toga žive, a to uključuje i tvoja dva nećaka, sinove tvoga brata. Sestra ti je zaručena za odvjetnika, mlađeg sina jednoga osiromašenog gospodina. Oni su doista uspjeli, Fiona. I vole te. Voljeli bi te vidjeti. Uhvatila se za plahtu koja ju je prekrivala.

~148~

Mary Balogh

- Oni ne bi postigli ništa da se ja nisam udala za tvojega oca i da on nije sprčkao na njih pravo malo bogatstvo. - Oni su i te kako svjesni toga i osjećaju samo najdublju zahvalnost i za njega i za tebe. Otac nije ništa sprčkao, jer je novac dobro upotrijebljen. Novac koji im je dao zato što su tvoja obitelj, a tebe je obožavao, iskorišten je mudro i dobro. Nikad više nisu pitali da im dade još. Nije im bilo ni potrebno. Dopusti majci da te posjeti. Pitala me jesi li još uvijek onako zanosno lijepa kao što si bila i rekao sam joj istinu: da jesi... točnije, da ćeš sigurno biti kad se oporaviš. Ponovno je okrenula glavu od njega. - Ti si sada glava obitelji, Hugo - rekla je gorko. - Ukoliko odlučiš dovesti je ovamo, ja te ne mogu spriječiti. Otvorio je usta nešto kazati, ali ipak ih je ponovno zatvorio. Vjerojatno mu ne može olako reći da je dovede, pomislio je, a da joj ne bude neugodno nakon svega. Težinu odluke jednostavno je prebacila na njegova pleća, što je u redu, dovoljno su snažna. - Vrijeme je za tvoj lijek, poslat ću ti Constance. Svi imamo svoje demone s kojima se borimo... ili ne borimo, pomislio je s uzdahom dok je izlazio iz sobe. Možda je upravo to smisao života. Možda je život neka vrsta testa na kojem pokazujemo koliko se dobro nosimo sa svojom posebnom vrstom demona i koliko sućuti možemo pokazati prema drugima koji kroče svojom životnom stazom. Kao što je netko jednom rekao - je li to možda zapisano u Bibliji? - lako je vidjeti trn u tuđem oku, a istodobno previdjeti kolac u vlastitom. - Tvoja mama spremna je za lijek - rekao je Constance, blijedoj, nezainteresiranoj, mrtvih očiju. Obgrlio je njezina ramena. - Dovest ću njezinu majku, tvoju baku, da je vidi, Connie. Možda sutra. Već je vrijeme. Ma kako bilo, ti ćeš sigurno ići na bal lady Ravensberg i bilo koji drugi provod na koji te pozove lady Muir, a tebe veseli. Posve sigurno dobit ćeš šansu za svoj sretni završetak. To sam ti obećao, a svoje obećanje nikad nisam olako prekršio. Oči su joj odmah zasjale. - Dolazi moja baka? - Jesi li uopće znala da je imaš? - Malo ju je čvršće prigrlio uza se. Ali, dio njegovih misli neprestano je bio zaokupljen nečim drugim. Kako je Grayson ubio muža lady Muir? A kako je to učinila ona? Pitanja su mu se neprestano rojila u glavi od onog izleta u park prije tri dana.

~149~

Bračna ponuda

Je li to što je rekla mislila doslovno? Naravno da nije. Poznaje ju dovoljno dobro da zna kako nije sposobna za hladnokrvno ubojstvo. Ali, ona se nije ni šalila. Nitko se ne bi šalio s nečim takvim. Kako je to onda ubila svojega muža? Ili barem, zašto se osjeća odgovornom za njegovu smrt? Zašto je svoje ime uopće stavila u istu rečenicu s Graysonom? On bi vrlo lako mogao prihvatiti da je Grayson sposoban za ubojstvo. Ako želi odgovore, pomislio je, morat će ih dobiti na svoj uobičajeni način. Morat će postaviti pitanja.

Bal Ravensbergovih približavao se, ma koliko se Hugo trudio o njemu razmišljati isključivo kao o nečemu što je u dalekoj budućnosti. Primicao mu se, bio je svjestan, gotovo kao kakva grozna, krvava bitka koja se neminovno mora dogoditi, osim što se u slučaju bitke mogao barem veseliti akciji u čijoj će silini sigurno zaboraviti na sve, čak i strah. Osjećao je da će ga strah paralizirati kad se pojavi na takvom balu. Možda bi se mogao izvući iz toga, pretpostavio je, jer se lady Muir prihvatila dužnosti odvesti Constance. Njegova prisutnost nije posve nužna. Ali, to ne bi bilo pošteno prema lady Muir, pomislio je, koja je ljubazna prema Constance samo zbog njega. A ne bi bilo pošteno ni prema Connie kojoj je obećao da će je on voditi na bal. Pomoglo bi da zna plesati. Može on nekako skakutati, gotovo u ritmu, kao i ostali ljudi. Sudjelovao je na nekoliko ladanjskih skupova posljednjih godina i nikad se nije posve obrukao - osim možda s valcerom. No, plesati na balu visokog društva tijekom londonske sezone? Sama pomisao ispunjavala ga je paklenskim užasom. Radije bi se prijavio kao dragovoljac u još jednu "akciju bez nade". Otpratit će sestru do kuće Redfield na Trgu Hanoveru, mjestu održavanja bala. Tamo će se naći s lady Muir. Hugo se dotjerao - nije samo Connie nabavila novu odjeću za tu prigodu - i čekao u prizemlju s Fionom, njezinom majkom i sestrom. Njih dvije prvi puta su je posjetile jučer. Hugo nije bio svjedokom njihova susreta u Fioninoj spavaćoj sobi. Ali kad su odlazile, obavijestile su ga da će sutra opet doći Fioni praviti društvo dok su Constance i on na balu. Fiona je izašla iz sobe po prvi put u tjedan dana i bezvoljno, šutke sjedila pokraj kamina. Njezina majka, okruglasta, crvenih obraza, zadovoljna, sjedila je do nje, držeći jednu od njezinih mlohavih ruku u svojoj, gladeći je. Fionina dvanaest godina mlađa sestra sjedila je preko

~150~

Mary Balogh

puta. Tiho je kačkala nešto što je donijela sa sobom. Više je nalikovala svojoj majci nego sestri, iako je još uvijek bila mlada i vitka. Situacija obećava, pomislio je Hugo. - Sama ću otići u kuhinju i spraviti juhu, Fee, čim Constance i Hugo odu - rekla je njezina majka upravo u trenutku kad je Hugo ušao u sobu. - Ništa ne može bolesnika toliko oporaviti i dignuti iz kreveta kao dobra, vruća domaća juha. O, moj Bože! - povikala je ugledavši Huga. Porazgovarao je s njima, ali samo nekoliko minuta. Constance ne želi riskirati da zakasni na svoj prvi bal. Upala je među njih, gotovo kao da će se raspući, a onda stala u dnevnoj sobi, pocrvenjela i zbog neugode počela gristi donju usnicu. - O, moj Bože! - ponovno je zavikala njezina baka. Poput mladenke, Constance nikome nije dopustila vidjeti haljinu koju će odjenuti za bal, čak nije htjela ništa nikome reći o njoj. Bila je u bijelom od glave do pete, ali nipošto bljedunjava, iako joj je čak i kosa svijetla. Pod svjetlom lampe jednostavno je sjala. Nije stručnjak za odijevanje i modu, pogotovo žensku, ali shvatio je da njezina haljina ima dva sloja - unutarnji, satenski dio, i vanjski, čipkasti. U struku je bila visoko rezana, s dubokim ovalnim dekolteom - mladenačka, lijepa, savršena. Nosila je i bijele papučice, bijele rukavice, srebrnu lepezu i bijele vrpce provučene kroz kovrče. - Lijepa si poput slike, Connie - rekao joj je bez imalo originalnosti. Okrenula se prema njemu i zasjala - a njezina je baka zajecala i prekrila lice velikim rupčićem. - Ah, Constance, izgledaš navlas jednako kao tvoja mama, kao da se sve još jednom događa. Izgledaš kao princeza, zar ne, Hilda draga? Mlađa kći potvrdila je majčine riječi osmijehom, nakon što je svoj ručni rad odložila u krilo. - Constance - obratila joj se majka i pružila blijedu ruku prema njoj otac bi ti sad savjetovao da nikad ne zaboraviš svoje korijene. Ja ću ti savjetovati da učiniš samo ono što te čini sretnom. Za Fionu, ta je izjava jednostavno čudesna. Constance je prihvatila njezinu ruku i na trenutak je držala na svojemu obrazu. - Nećeš mi zamjeriti što idem, mama? - Tvoja baka spravit će mi juhu - odgovorila je Fiona. - Ona je uvijek pravila najbolju juhu na svijetu. Nakon pet minuta Hugo i njegova sestra vozili su se prema Trgu Hanoveru u njegovoj kočiji. - Hugo - rekla mu je i stavila ruku u rukavici preko njegove - ti si pravi kamen oslonac. Toliko sam preplašena da sam sigurna kako će cvokotanje mojih zuba nadjačati orkestar kad uđemo u prostoriju i svi

~151~

Bračna ponuda

će me gledati nezadovoljno, a lady Ravensberg optužit će me da sam joj uništila bal. Ti se ne moraš ničega bojati, na sreću. Ti si lord Trentham. Moji preci drže trgovinu. Ali, nije li baka divna? A teta Hilda ima oči koje te zabljesnu kad govori. Sviđa mi se. A djeda, ujaka, tetu i bratiće tek trebam upoznati... i gospodina Cranea, Hildina zaručnika. Uz mamu, tebe i tatine rođake imam još cijelu jednu obitelj, iako su trgovci. To nije važno, zar ne? Tata je uvijek govorio da se baš nitko, čak ni onaj najjadniji dimnjačar, ne treba stidjeti onoga što je on. Ili ona. Znaš, uvijek sam mu to govorila, ili ona, tata, a on bi se samo nasmijao i ponovio moje riječi. Mislim da je mama sretna što je opet vidjela baku, a ti? Čini mi se da joj je malo bolje. Misliš li... oh, počela sam brbljati bez veze, a ja inače nikad ne brbljam. Toliko sam ustrašena. Blago se nasmijala. Stisnuo je njezinu ruku i usredotočio se na to da bude kamen oslonac. Kad bi samo znala! Nisu se mogli dovesti na sam ulaz grandiozne, žarko osvijetljene palače na Trgu Hanoveru i samo se provući unutra i nestati, a potom pronaći neki kutak u sjeni, gdje bi se sakrili. Ispred njih kočije su čekale u repu pa su i oni morali čekati. Kad je došao njihov red, morali su dočekati lakaja u kićenoj uniformi da im otvori vrata, a potom stati na crveni tepih, koji je počinjao na pločniku i vodio stubama sve do ulaznih vrata. Kad su napokon ušli u kuću, našli su se u prostranom predvorju visoka stropa, ispod blještava svjetla divovskoga svijećnjaka, usred živahne gužve brbljavih, prelijepo odjevenih dama i gospode. Hugo se na brzinu osvrnuo oko sebe i shvatio bez iznenađenja da ne poznaje ni jednu Božju dušu. Barem Grayson nije bio među njima. - Krenut ćemo gore, Connie - rekao je svojoj šutljivoj sestri, a glas mu je i u njegovim ušima zazvučao opasno baš kao glas kapetana Emesa koji svojim trupama naređuje da formiraju crtu napada. No, široko stubište, koje valjda vodi u balsku dvoranu, nije ništa bolje od predvorja. Bilo je jednako blještavo osvijetljeno, krcato glasnim ljudima koji su neprestano nešto govorili ili se smijali dok čekaju svoj red - da ih se najavi, odjednom je shvatio, prije negoli pođu dalje. Dragi Bože, radije dvije "akcije bez nade" nego ovo! - Još samo malo pa smo tu - rekao je "opušteno i duhovito" pa pomilovao hladnu sestrinu ruku koja se grčevito držala ispod njegove ruke. - Hugo - šapnula je - tu sam, doista sam tu. Potom ju je pogledao i shvatio da ona zapravo osjeća uzbuđenje i neizmjernu sreću. A igrao se u glavi sramotnom idejom da se nekako pokupe i pobjegnu.

~152~

Mary Balogh

- Mislim da si u pravu - rekao je i osmjehnuo joj se. Uto su već bili na vrhu stuba, a kruto formalni majordom, koji je Huga jako podsjetio na Stanbrookova batlera, sagnuo se prema njemu da čuje tko su oni zapravo pa ih najavio glasnim, odlučnim glasom. - Lord Trentham i gospođica Emes. Odbor za doček sačinjavalo je četvoro ljudi: vikont i vikontesa Ravensberg kojih se Hugo sjetio iz salona opatije u Newburyju, te grof i grofica od Redforda, koji su valjda Ravensbergovi roditelji. Naklonio se. Constance je načinila kniks. Razmijenili su pozdrave. Lady Ravensberg pohvalila je haljinu koju je Constance nosila i čak joj namignula. Njega je pogledala procjenjivački i nije namignula. Sve je to iznenađujuće jednostavno. Vjerojatno zato što aristokracija zna kako se takve prigode mogu izvesti opušteno. Znaju pripovijedati srdačno ni o čemu, a ta je vrsta razgovora za Huga najteži zadatak. Ušli su u dvoranu. Hugo je odmah primijetio njezinu prostranost, stotine svijeća koje su gorjele u svijećnjacima iznad njihovih glava i u zidnim svijećnjacima po cijelom opsegu prostorije, naramke cvijeća, ispolirani sjajni parket, zrcala i stupove, cvijet londonskoga visokog društva u najfinijoj, najskupocjenijoj odjeći, sa svojim najboljim, najraskošnijim draguljima. Constance nije mogla odjednom sve to upiti. Hugo je čuo kako je nesvjesno izdahnula, šokirana, potom je vidio kako okreće glavu na sve strane, a onda gore-dolje, da upije baš sve detalje svoje balske dvorane svojega prvog velikog bala. Ali, djelić tog prizora odjednom je privukao svu Hugovu pozornost. Lady Muir prilazila im je pozdraviti ih. Opet je bila odjevena u proljetno blijedu zelenu boju. Tkanina njezine haljine - saten? svila? - presijavala se pod svjetlom svijeća. Ocrtavala je obline njezina tijela i otkrivala zanosni dekolte te ga mučila nagovještajem njezinih lijepo oblikovanih nogu, bez obzira na to što je jedna nešto kraća. Rukavice i papučice su joj boje staroga zlata. Oko vrata nosila je jednostavan zlatni lanac s privjeskom, malim dijamantom, a zlato i dijamanti bljeskali su i s njezinih ušnih resica. Lepeza od slonovače visjela joj je s jednog zapešća. Za njega je ona slika svega onog što je lijepo i poželjno - i nedostupno. Kako se samo usudio, kako mu je uopće prije kratkog vremena palo na pamet zaprositi je? Ipak, on je jednom poželio i imao to savršeno tijelo. A nakon što ga je odbila, pozvala ga je da joj se udvara. Hoće li se usuditi? Želi li on to uopće? Koliko je točno puta sam sebe dosada to zapitao? Smiješila se... njegovoj sestri.

~153~

Bračna ponuda

- Gospođice Emes... Constance... izgledaš predivno. Ne bih se nimalo iznenadila da plešeš baš svaki ples, čak i odbijaš neke partnere koji se nude. Na sreću, ovo nije izlazni bal samo jedne djevojke iz društva pa sve oči neće biti uprte samo u jednu damu. - Tada je pružila ruku Constance. Nakon što ju je Constance uhvatila ispod ruke, pogledala je na brzinu Huga. On je najednom osjetio zadovoljstvo, vidio je boju na njezinim obrazima, što je značilo da nije posve ravnodušna prema njemu. - Lorde Trenthame, ako želite, možete se družiti s ostalim gostima ili se povucite u kartašku sobu. Vaša će sestra biti sigurna sa mnom. Daje mu dopuštenje da se povuče. I druži. Samo tu jednostavnu aktivnost očekuje od njega. Ali s kime, možda može odgovoriti i na to? No, bilo bi suludo da paničari. Spomenula je sobu za kartanje. Možda bi uistinu mogao otići tamo i nekako se sakriti. Bilo bi suludo početi paničariti. Ali, prije nego što ode, želio bi vidjeti Constance kako pleše svoj prvi ples na balu. Zna da će lady Muir osigurati da Constance pleše prvi ples, i to zasigurno s gospodinom kojem se nema što prigovoriti. Progovorio je prije nego što nestane s Constance u gužvi. - Nadam se, lady Muir, da ćete i vi večeras plesati. I da ćete i za mene sačuvati jedno mjesto. On zna da ona pleše, bez obzira na njezino šepanje. Rekla mu je to još u Penderrisu. - Hvala vam - odgovorila je, a on je sa zanimanjem primijetio da je na trenutak zvučala kao bez daha - četvrti set plesat će se valcer. Dovraga, valcer. Vikarova žena i nekolicina drugih seoskih žena prihvatile su se gargantuanskog zadatka naučiti ga korake na okupljanju u njegovu selu prije godinu i pol - uz toliko smijeha i zadirkivanja svih smrtnika koji su to gledali. Na kraju ga je ipak otplesao s apotekarovom ženom, kad se već njihov skup polako razilazio, uz veliki pljesak i još više smijeha. Najbolje što može reći za sebe jest da nije ni jednom stao na prste te predobre dame. Obećao je sam sebi da više nikad neće plesati valcer. - Bit ću vam onda zahvalan, gospođo, da taj ples rezervirate za mene. Kimnula je i na trenutak zadržala pogled na njegovim očima, a onda nestala s Constance. Lord Kilbourne i markiz od Attingsborougha spasili su smetenog Huga osjećaja da ni najmanje ne pripada velikom društvenom balu. Prišli su mu i započeli kurtoazan razgovor u kakvom su svi oni toliko vješti. Nakratko su im prilazi i neki drugi ljudi koje su upoznavali s Trenthamom ili čak nanovo upoznavali jer ih je već susreo u salonu opatije Newbury. A onda je Hugo ugledao Ralpha. Ipak nekoga doista poznaje.

~154~

Mary Balogh

Constance, obasjana iznutra, s primjetnom srećom na licu, plesala je prvi ples s riđokosim mladim gospodinom, koji mu se činio kao dobričina, a je li ili nije zgodan sa svim njegovim pjegama, to ovisi o djevojci. Smiješio joj se, trudio se da razgovor teče i plesao dobro, vješto, posve opušteno zbog očito duge plesne prakse. Lady Muir plesala je s jednim od svojih bratića. Kad pleše, njezino šepanje puno je manje primjetno. Oči su joj susrele Hugove i tamo se zadržale nekoliko trenutaka. Zadržao je dah i najednom čuo kako mu srce bubnja u ušima.

~155~

Bračna ponuda

Šesnaesto poglavlje

je prva dva plesa otplesala sa svojim bratićima. Mogla se Gwen opustiti i usredotočiti na lagane teme, a jednim okom motriti Constance Emes. No, u vezi s tim nije trebala imati briga. Ona je lijepa i dovoljno živahna da privuče i više nego dobar broj partnera bez obzira na to što je ništa drugo ne preporučuje. Ipak, bilo je tu još nešto, vrlo važno. Lady Muir je njezina pokroviteljica na balu, a njezin brat je lord Trentham, proslavljeni junak Badajoza. Vijest o tome proširila se balskom dvoranom kao nošena vjetrom, nakon što je prvo prišapnuta u nekoliko odabranih ušiju. To su vjerojatno obavili, pretpostavila je Gwen, njezini vlastiti rođaci. Možda je od svega ipak najvažnije što se priča da je gospođica Emes jednako bogata kao nasljednice iz visokog društva kojima se gospoda udvaraju s takvim žarom. U ostatku večeri, Gwen ne očekuje ništa teže od diskretnog provjeravanja gospode koja se bore za ples s tom mladom damom. Poznati bludnici i lovci na miraz moraju ostati isključeni. Constance je prvi ples otplesala s Alanom Grattinom, najmlađim sinom sir Jamesa Grattina, drugi s Davidom Rigbyjem, nećakom vikonta Cawdora po majčinoj strani, a treći s Matthewom Everlyjem, nasljednikom pristojnog imanja i bogatstva stare loze, bez obzira na to što u obitelji nema titule. Svi su oni vrlo pristojna gospoda na svaki način. Vojvoda od Berwicka, jedan od članova Kluba preživjelih, rezervirao je četvrti ples uz večeru, svjestan da Constance ne može plesati valcer dok ne dobije privolu barem jedne od dama koje vode društveni klub Almack’s. No, to što će je vidjeti u njegovu društvu tijekom tog plesa i večere samo će joj pomoći. Gwen je treći ples otplesala s lordom Merlockom, s kojim je bila u vrlo dobrim odnosima u posljednje dvije ili tri godine. Čak mu je dopustila da je poljubi u Vauxhallu prošle godine. Smiješili su se toplo jedno drugome i on je pohvalio njezin izgled. - Vi ste jedina dama koju poznajem koja svake godine postaje sve mlađa. Doći će sigurno do točke u kojoj će me optužiti da želim orobiti kolijevku. - Apsurdno - nasmijala se Gwen dok ih je figura plesa nakratko razdvojila.

~156~

Mary Balogh

Nakon što ju je poljubio, zaprosio ju je. Rekla mu je ne bez odugovlačenja i on je odbijanje dobro primio. Čak se i nasmijao na njezino predviđanje da će se ujutro probuditi i shvatiti da mu je odlanulo. Sad se zapitala je li mu zbog toga doista drago. Možda bi ga navela da i ove godine nastavi s udvaranjem da već nije istu stvar predložila lordu Trenthamu. Čini joj se da bi bilo bolje da to nije napravila. Iako lorda Metlocka ne poznaje tako dobro, sigurna je da bi on bio muž uz kojeg bi joj bilo ugodno. Iz dobre je obitelji, vedre prirode, u svemu mek i fin i... nije kompliciran. Možda u njegovu životu ima nekih tajni, ali ona ih ne zna. No, čovjek zapravo nikad ne zna nečije tajne dok im se ne približi. U svakom slučaju, pozvala je lorda Trenthama i zasigurno neće zakomplicirati svoj život s dva udvarača istodobno. Lord Trentham napustio je dvoranu deset minuta nakon početka prvog seta plesova. Gwen je znala točan trenutak u kojem je izašao iako ga nije izravno gledala. Pitala se hoće li se vratiti. Naravno da hoće. Zamolio ju je za ples. Osim toga, sigurno želi imati sestru na oku do kraja večeri. Vratio se. Naravno. Nije čak ni čekao zadnji trenutak prije početka četvrtoga seta. Prišao joj je čim je treći završio i onda je u potpunosti ignorirao. Umjesto toga, obratio se svojoj sestri, koja je bila presretna što ga može obavijestiti o svakom detalju bala. Gotovo da je prštala od uzbuđenja dok je govorila. Ta djevojka ne zna baš ništa o pomodnoj, blazirano dosadi, pomislila je Gwen - hvala nebesima. Nema ništa smješnije od mlade djevojke koja tek što je napustila školsku učionicu i odjenula djevičansko bijelo za svoj prvi bal pa se na njemu ponaša kao da joj je sve to malo dosadilo - o ne, zaboga, još jedan bal, opet partner! Prišao im je grof od Berwicka i gospođica Emes pogledala je njegov ožiljak. - I vi ste bili časnik, lorde. Upoznali ste Huga na Poluotoku? - Ah, ne, na nesreću, gospođice Emes, znao sam ga samo po čuvenju. Nije bilo ni jednog vojnika, od generala do najmlađih novaka, koji nije čuo za kapetana Emesa, kasnije majora lorda Trenthama. On je bio ono što smo svi stremili postati, a nije nam pošlo za rukom. Vjerojatno bismo ga zbog toga svi strasno mrzili da nije bio istodobno tako nerazumno skroman. Upoznali smo se u Penderrisu, u Cornwallu, dok smo se obojica oporavljali od svojih ratnih iskustava, a ja sam pred njim stajao u takvom strahopoštovanju da mu se nisam usudio ni prići, sve dok mi nije rekao da ne budem smiješan. Spomenuo je tada da ima sestru. Siguran sam da jest. Ali, nevaljalac kakav jest, nije rekao da je ona jedna od najljupkijih djevojaka u zemlji. Točno je znao što joj treba reći. Prvo je nekoliko trenutaka gledala s obožavanjem u svojega brata - a onda se zacrvenjela i prebacila pogled

~157~

Bračna ponuda

na lord Berwicka. Koliko mora da je divno kad smo još uvijek tako naivni, pomislila je Gwen. Sve je on to rekao tako da je zvučalo prije ljubazno i toplo nego kao flert. Kao da joj se obraća ljubazni stric, recimo, iako je lord tek u dvadesetima. Mora da je svoju mladost ostavio tamo na bojištima Španjolske i Portugala. Lord Trentham stajao je kao tihi dio njihove grupe, bez riječi, a još uvijek nije čak ni bacio pogled na Gwen. Vjerojatno bi se silno razbjesnjela da ga nije počela bolje razumijevati. Iako izvana izgleda vatren i mrk - a upravo je tako izgledao i sada, bez obzira na dragost u njegovim očima kad bi ih spustio na sestru - krajnje je nesiguran u ovim društvenim događanjima. Barem u događanjima visokog društva. Vjerojatno bi protestirao protiv svega tvrdeći da se ponosi što je dio srednje klase, što je vjerojatno istina. I više nego vjerojatno. Bez obzira na to, osjeća se nelagodno u visokom društvu. Vjerojatno i u njezinu. Nije to prizvala sama, ali odjednom se sjetila njegova tijela kako izlazi iz mora u onoj uvali u Penderrisu s takvom opuštenom ljepotom pokreta, dok se voda slijeva niz njegovo gotovo golo tijelo, a donje gaće pripijene su mu uz bokove i bedra. I kako ih je kasnije skinuo, nakon što ju je odnio do mora. Tad je se nije bojao, tad ga nije posramila. Parovi su se počeli okupljati na plesnom podiju za valcer i lord Berwick naklonio se glavom Constance pa joj pružio ruku. - Hoćemo li potražiti čašu limunade i udobnu sofu s koje ćemo promatrati ples? - predložio je. - Iako ja sigurno neću primijetiti nikoga drugog doli damu koja ovaj put ne pleše. - To je besmisleno! - nasmijala se Constance i stavila ruku preko njegove. Gwen ih je gledala kako prelaze preko dvorane do mjesta s osvježenjem za plesače i čekala. Zapravo joj je bilo zabavno - i toliko uzbudljivo u iščekivanju da je ostala bez daha. - Samo jednom u životu plesao sam valcer - rekao je naglo lord Trentham, dok je gledao za sestrom. - Nisam izgazio prste partnerici i nisam krenuo u jednom smjeru, a ona zbunjena u drugom. No, moja je izvedba izazvala smijeh, baš kao i prezriv pljesak svih prisutnih u dvorani. Zaboga, pomislila je Gwen, rastvorila lepezu i nasmijala se. - Mora da su vas svi na tom skupu voljeli. Pogledao ju je u oči s nerazumijevanjem, a između obrva pojavila mu se bora.

~158~

Mary Balogh

- Pristojni ljudi - odmah mu je objasnila - ne smiju se ili ne plješću nekome prezrivo, osim ako ne osjećaju da će ih on posve razumjeti i smijati se skupa s njima. Jeste li se i vi nasmijali? - Mislim da jesam. Siguran sam da jesam. Što mi je drugo preostalo? Zamahala je lepezom ispred lica i još se više zaljubila u njega. Kako bi voljela da je to vidjela. - I tako ste sad u paklenskom strahu? - Ako pažljivije pogledate primijetit ćete kako mi koljena udaraju jedno o drugo. Da nije glasne glazbe, to biste i čuli. Ponovno se nasmijala. - Plesala sam tri energična seta za redom. Iako me gležanj još uvijek ne boli, zaboljet će me ako ne upotrijebim razum i malo ga poštedim. Vjerujem grofu od Berwicka, a vi? - Svojim životom. I životom i čašću svoje sestre. - Tamo iza onih francuskih prozora je mali balkon, a ispod njega prelijep vrt. Čini se da večer nije prohladna. Hoćete li prošetati sa mnom? - Vjerojatno vam uskraćujem užitak u jednom od vaših najdražih plesova. To je istina. - Mislim da ću više uživati u šetnji s vama nego što bih uživala u valceru s nekim drugim, lorde Trenthame. To nisu bile mudre riječi. Nije to planirala. Ona nije nikad bila sklona flertu. Barem do sada. Rekla mu je jednostavnu istinu. Ali, ponekad je istinu, pogotovo jednostavnu, najbolje zadržati za sebe. Pružio je ruku i ona je provukla svoju ispod njegove. Vodio ju je preko podija van, na prazan balkon, i onda stubama do isto tako prazna vrta. Nije bilo posve mračno. Mali šareni lampioni visjeli su s grana drveća i osvjetljivali šljunčane staze koje meandriraju između cvjetnih lijeha obrubljenih niskom živicom. Iz dvorane iznad njih dopirali su zvuci valcera. - Moram vam zahvaliti - započeo je kruto - za sve što ste učinili za Constance. Ne vjerujem da bi ikad mogla biti sretnija nego večeras. - Učinila sam to iz sebičnosti, barem djelomično. Sve to meni je pričinilo ogromno zadovoljstvo. Bojim se da smo potrošile jako puno vašega novca. - Novca mojega oca. Njezina oca. No, hoće li biti nesretna u budućnosti upravo zato što je večeras tako sretna? Sigurno ne može očekivati velik broj poziva na balove i slična događanja, kao što ne može očekivati da će bilo koji džentlmen koji je danas plesao s njom ponovno to učiniti. Njezina majka, lady Muir, ostala je kod kuće sa svojom

~159~

Bračna ponuda

sestrom i majkom. Žive skromno, od zarade jedne trgovine i jedva da ulaze i u srednju klasu. - A ona je sestra lorda Trenthama koji se proslavio kod Badajoza. Okrenuo se prema njoj u gotovo potpunom mraku. - Vi vjerojatno niste ni primijetili da je cijela dvorana pričala o vašoj slavi. Ljudi su godinama čekali da vas vide barem na trenutak i sad ste se iznenada pojavili. Neke stvari mogu nadrasti klasu, čak i obiteljska stabla, lorde Trenthame, a ovo je upravo takva prigoda. Vi ste junak gotovo mitskih razmjera, a Constance je vaša sestra. - To je nešto najluđe što sam ikad čuo u svom životu. Kao da sam opet u onom salonu u opatiji Newbury. - Što se vas tiče, vi biste sigurno sad najradije pobjegli natrag na svoje ladanjsko imanje, k svojim janjcima i kupusu. Ali ne možete bježati, jer vam je na srcu sreća vaše sestre. Njezina vam je sreća važnija od vlastite. - Tko je to rekao? - upitao je mrzovoljno. - Vi ste to pokazali svojim djelovanjem. Nikad to niste ni trebali pretočiti u riječi, iako ste u nekoliko prilika bili vrlo blizu. - Prokletstvo, neka sve to ide dovraga! Gwen se osmjehnula i strpljivo čekala ispriku za šokantan verbalni ispad. Nije stizala. - Osim toga, proširio se glas da je gospođica Emes basnoslovno bogata. Zgodna djevojka finih manira, u pratnji dobro odabrane dame, uvijek će pobuditi veliko zanimanje, lorde Trenthame. Kad istodobno ima i velik miraz, postaje neodoljiva. Uzdahnuo je. Na kraju vrta, ispod krošnje velikoga hrasta nalazila se klupa okrenuta prema osvijetljenoj palači. Sjeli su jedno pokraj drugoga i nekoliko trenutaka opet je vladala tišina. Ona je zasigurno neće prekinuti, pomislila je Gwen. - Od mene se očekuje da vam se udvaram - naglo je prozborio. Okrenula je glavu pogledati ga, ali lice mu je bilo u sjeni. - Ništa se ne očekuje, vi ste samo dobili poziv koji možete prihvatiti ili odbiti. Nema obećanja da će vaše udvaranje uroditi plodom. - Nisam siguran da to želim. Dakle... Izravno kao uvijek. Možda bi trebala odahnuti, pomislila je Gwen. Ali, srce joj se ipak spustilo u pete njezinih zlatnih papučica. - Nisam siguran da se želim udvarati ženi koja je priznala da je ubojica. Ako je to doista istina... Iako mi nije jasno zašto bih od toga zazirao kad i mene mogu lako optužiti za višestruko ubojstvo, bez velikog preuveličavanja. A svoju sestru stavio sam u vaše ruke.

~160~

Mary Balogh

Dakle... Toliko o romantici i laganom, vedrom razgovoru prikladnom za svečanost prvoga bala sezone. On joj nema više što reći. Između njih nastupilo je još nekoliko trenutaka tišine. Ovoga puta ona će je morati prekinuti. - Nisam ja doslovno ubila Vernona. A nije ni Jason. No, osjećam se kao da smo oboje sudjelovali u tome. Osjećam da smo prouzročili njegovu smrt. Ili možda samo ja. Savjest će mi uvijek biti opterećena time, nikad se neću riješiti krivnje. Vjerojatno je mudro od vas, lorde Trenthame, da mi se ne udvarate. Vi sa sobom u svakom trenutku nosite toliko vlastitog osjećaja krivnje da je posljednje što vam je potrebno svoju dušu učiniti mračnijom mojom krivnjom. Nama je potreban netko tko će nam donijeti lakoću i vedrinu, i jednom i drugom. - Nitko to ne može učiniti za vas. Nikad se nemojte udati u nadi da će se to dogoditi. Ta će vam se nada izjaloviti i prije nego što prođu dva tjedna. Gwen je uzdahnula i izravnala lepezu u svom krilu. Vidi u daljini sjene plesača kroz francuske prozore. Čuje glazbu i smijeh. Ljudi su posve bezbrižni, neopterećeni ičim na ovom svijetu. Naivna pretpostavka. Svi imaju svoje brige. - Jason nas je posjetio kao i svaki put kad bi dobio odmor. Mrzila sam te njegove posjete silinom kojom ih je Vernon volio. Mrzila sam ga iako nikad ne bih mogla objasniti zašto. Činilo se da voli mojega muža i da se brine o njemu. Iako je na kraju doista otišao predaleko. Vernona je tada u svoje najdublje dubine povuklo jedno od onih njegovih crnih raspoloženja i te je noći otišao rano u krevet. Ispričao se za večerom i ostavio Jasona sa mnom. Kako smo na koncu završili u predvorju i tamo razgovarali, ne znam, ali bili smo tamo. To je jedan od onih mramornih holova, hladan, gladak, u kojemu odjekuje jeka, lijep u striktno arhitektonskom smislu. Jason je smatrao da Vernona treba staviti u jednu od ustanova za njegu takvih bolesnika. Znao je jedno takvo mjesto gdje će se za njega dobro brinuti i gdje bi se mogao, rukovođen stručnjacima koji to rade odlučno, konačno pribrati i preboljeti smrt djeteta koje nije bilo ni rođeno. Vernon je uvijek bio emocionalno slab, objašnjavao je, ali mogao bi ojačati uz primjeren trening. U međuvremenu, Jason bi uzeo duži odmor iz vojske i vodio imanje tako da Vernona liši svih briga dok se oporavlja, vraća dobro raspoloženje i uči kako osnažiti volju. Vojska bi bila dobra za njega, govorio je, iako to nikad nije dolazilo u obzir jer je Vernon naslijedio titulu kad mu je bilo samo četrnaest godina. No, čak i uz sve to, ponavljao je, njegovi skrbnici nisu smjeli biti tako popustljivi i meki s njim.

~161~

Bračna ponuda

Gwen je raširila lepezu u krilu, ali u mraku nije mogla vidjeti cvjetiće koji su bili nacrtani na njoj. - Rekla sam mu da mojega muža nitko neće zatvoriti u ustanovu. On je bolestan, ali nije lud. Nitko se neće njime baviti, čvrsto, stručno ili na bilo koji drugi način. Nitko neće jačati njegov karakter. On je bolestan i osjetljiv, ja ću ga njegovati i ponovno vratiti u dobro raspoloženje. A ako se nikad ne oporavi, onda je to njegova sudbina i tako će biti. Zatvorila je lepezu brzo, tako da se čulo škljocanje. - Nije otišao u krevet, stajao je na galeriji, u mraku, gledao nas i čuo svaku riječ. Shvatili smo da je tamo tek kad je progovorio. Sjećam se svake riječi. Bože moj, Jasone, ja umno poremećen? Pa ne misliš valjda da sam lud? Jason ga je pogledao i rekao izravno kako misli da jest. Vernon se tada okrenuo prema meni i rekao: Nisam ja bolestan, Gwen. Ili slab. Pa ne misliš valjda tako? Ne misliš valjda da mi je potrebna njega i tvoje ulagivanje? Tada sam ga ubila. Lepeza joj se tresla u krilu. Shvatila je da joj se zapravo tresu ruke kad ih je prekrila jedna velika, mirna ruka. - Ne sada, samo ne sada, Vernone, rekla sam mu. Umorna sam, na smrt sam umorna. Okrenula sam se kako bih otišla u knjižnicu. Osjećala sam potrebu biti sama. Bila sam uzrujana što je Jason uopće predložio takvo što, a još uzrujanija što je Vernon sve to čuo. Osjećala sam da smo došli do točke pucanja i nisam u tom trenutku mogla ni misliti o tome. Stavila sam ruku na kvaku kad me zazvao. Ah, taj ton emocionalne izmučenosti, iznevjerenosti. Sve sam to osjetila samo iz te jedne riječi, svojega imena. Upravo sam se okretala prema njemu kad se bacio preko ograde galerije, tako da sam vidjela baš sve, od početka do kraja. Mislim da je sve to trajalo nekoliko sekundi, ali meni se činilo kao vječnost. Jason je digao ruke prema njemu kao da ga želi uhvatiti, ali to se, dakako, nije moglo. Vernon je bio mrtav prije nego što sam stigla izreći i jednu riječ ili se Jason pomaknuti. Mislim da čak nisam ni kriknula. Uslijedio je poduži muk. Gwen se namrštila, sjetila se, a to si nije dopustila gotovo nijednom sve ovo vrijeme. Sjetila se da je i tada osjetila kako je nešto u svemu čudno, nešto što je pokušala razabrati, ali je potisnula. Nije ni tada shvaćala što je to zapravo. A sad je to nemoguće. - Niste ga vi ubili - rekao je lord Trentham. - Znate dobro da niste. Iako je Muir bio depresivan, ipak je sam donio svjesnu odluku da se baci u smrt. Čak ga ni Grayson nije ubio. No, shvaćam zašto se osjećate krivim i zašto ćete se uvijek osjećati tako. Shvaćam. Na čudan način, to joj je zvučalo kao blagoslov.

~162~

Mary Balogh

- Da, prije nego itko drugi, vi dobro razumijete kako osjećaj krivnje, kad ništa krivo nisi učinio, može biti još gori nego kad jesi, kao da nema načina da umiriš savjest. - Stanbrook mi je jednom rekao da je samoubojstvo najveći izraz sebičnosti, zato što je najčešće očajnički poziv u pomoć onima koji ostaju nasukani u svojoj nemogućnosti da na taj poziv ikada odgovore. Vaš je slučaj na puno načina sličan njegovu. Vi ste samo na trenutak bili nesposobni nositi se s konstantnom, gargantuanskom zadaćom udovoljavanja svim muževljevim potrebama i zbog te ste pogreške zauvijek kažnjeni. - Vi krivite njega? - Ne baš. Vjerujem vam da je bio bolestan, da se jednostavno nije mogao izvući iz svojih crnih faza, iako je Grayson mislio da može, pogotovo uz čvrst odnos prema njemu. Isto vam tako vjerujem da ste mu dali sve što ste mogli... osim kad vas je sve to toliko iscrpilo pa ste u kratkom trenutku zaključili kako vam treba malo vremena da razmislite, priberete misli i povratite nešto snage kako biste mu se opet mogli posvetiti i nastaviti davati. Nisam nimalo iznenađen što sedam godina niste razmišljali o novom braku. Tek je sad shvatila da je okrenula jednu od svojih ruku i da je spojena s njegovom. Isprepleli su prste. Njezina ruka izgubila se u njegovoj. Osjećala se tako čudesno sigurnom. - Izgovori moje ime - rekla je gotovo šapatom. - Gwendoline? - rekao je i dometnuo: - Gwendoline. Zatvorila je oči. - Tako često čujem samo ono drugo ime, kako ga on ponavlja svojim glasom bez prestanka. Gwen, Gwen, Gwen. - Gwendoline, jesi li ikad ikome ispričala ovu priču? - Ne. A ovoga puta ne možeš reći da je kuća bila ta koja je iz mene izvukla ispovijest. Nismo više u Penderrisu. Mislim da se radi o tebi. - Instinktivno osjećaš da ću te ja razumjeti, da te neću ni optuživati, a ni omalovažavati tvoj osjećaj krivnje kao nešto nerazumno. Za koga osjećaš da ti je blizak, bliži od bilo koga drugog na ovom svijetu? Ti, gotovo je rekla. Ali, to ne može biti istina. Majka? Neville? Lily? Lauren? - Lauren. - Je li i ona patila u životu? - Oh, vjerojatno više od svih koje poznajem. Odrasla je s nama jer se njezina majka vjenčala s mojim ujakom i otišla na bračno putovanje s kojeg se nikad nije vratila. Obitelj njezina oca nije željela imati baš ništa s njom, a nije ju željela ni baka s majčine strane. Odrasla je očekujući

~163~

Bračna ponuda

da će se vjenčati s Nevilleom i uvijek ga je voljela. Ali, kad je otišao u rat, tajno je oženio Lily. Već sljedećega dana doznao je da je ona poginula u zasjedi i vratio se kući, ne rekavši nikome od nas ni riječi. Pripreme za vjenčanje s Lauren su počele. Već smo se svi okupili u crkvi u Newburyju, krcatoj gostima. Upravo je trebala krenuti prema oltaru i onom zauvijek sretnom završetku, kad je u crkvu ušla Lily. Izgledala je kao prosjakinja. Tako su skršeni svi Laurenini snovi, njezin osjećaj sigurnosti, onoga tko je ona zapravo. Kita je srela pravim čudom. Da, mogu mirno posvjedočiti, ona se napatila. - Onda je ona idealna. Sve joj ispričaj. - O ovome... što se dogodilo? - Namrštila se. - Sve joj ispričaj. Tvoj će osjećaj krivnje uvijek biti uz tebe, postat će dio tebe. Ali, ako to podijeliš s nekim i dopustiš da te vole bez obzira na sve, to će ti toliko pomoći, vidjet ćeš. Tajne trebaju izlaz ako ne želiš da se iznutra gnoje i postanu neizdrživ teret. - Ne želim i nju opteretiti time. - Neće se ona osjećati opterećeno. - Skupio je čvršće prste oko njezinih. - Ti samo misliš da je ona tvoj brak vidjela kao savršen, ali opterećen tragedijom. No, ona vjerojatno vjeruje, kao i ostali, da si ti bila zlostavljana. Ti jesi bila žrtva, ali ne zlostavljanja. Bit će joj lakše kada dozna istinu. Moći će ti pružiti podršku, utjehu, istu onu koju si ti njoj ukazala dok je ona puno očitije patila. - Klub preživjelih. Tebi su oni to pružili. - Mi smo to pružili jedni drugima. Svima nam je potrebna ljubav, Gwendoline, potpuna i bezuvjetna. Čak i kad nosimo golem teret krivnje, kad osjećamo da je nismo zavrijedili. Stvar je u tome da je nitko nije zavrijedio. Ja nisam religiozan, ali mislim da je to smisao svih religija. Nitko je ne zavređuje, ali istodobno svi smo ipak zavrijedili ljubav. Gwen je upravila pogled prema udaljenoj plesnoj dvorani. Iznenadila se spazivši da tamo svi još plešu. Set još uvijek nije završio. - Molim vas da me ispričate. Ovo je društvena zabava. Morala bih vam pomoći da se dobro provedete jer niste došli ovamo očekujući provod i ne biste uopće došli da nije bilo vaše sestre. Trebala bih vas nasmijati, opustiti. Trebala bih... Naglo se zaustavila. Slobodnom rukom zagrlio ju je oko ramena, a onom drugom, kojom ju je držao za ruku, lagano je uhvatio njezin vrat. Brada joj je nježno ležala u njegovoj ruci, u prostoru između palca i kažiprsta. Podignuo joj je glavu i okrenuo je prema sebi. - Ponekad govoriš takve gluposti. Vjerojatno progovori aristokratkinja u tebi.

~164~

Mary Balogh

Tada ju je poljubio. Njegova usta bila su na njezinim, topla, otvorena. Njegov jezik bio je u njezinim ustima. Uhvatila ga je za ruku i uzvratila mu poljubac. To nije bio kratak zagrljaj. Zapravo nije bio ni lascivan ili čak posebno strastan. Ali, osjetila ga je do srži svojega bića, u svojoj unutrašnjosti: iako fizički, nije govorio o fizičkom. To je poljubac o... njima. On ju je poljubio jer je ona Gwendoline i stalo mu je do nje, sa svim njezinim manama. A ona je njega poljubila jer je on Hugo i stalo joj je do njega. Nakon što je prestao, maknuo je ruku s njezine brade kako bi opet uhvatio njezinu ruku u krilu, a ona je nagnula glavu i naslonila je na njegovo rame osjetivši slanost suza koje nije prolila u svom grlu. Jer, ona sigurno nije zaljubljena u njega. Ili barem nije samo zaljubljena. Kad je on to postao njezino sunce i mjesec, zrak koji diše? Kad je nemogućnost postala samo nevjerojatnost? Ne smije dopustiti da je ponese romantika. Možda ovo i nije ništa drugo. Možda je posljedica njezina rasterećenja. Kad je on to postao tako mudar, tako pun razumijevanja, tako nježan? Pomaknuo je glavu i poljubio je u obraz pa u sljepoočnicu. - Nemoj plakati - promrmljao je. - Ples mora da je pri samom kraju. Pogledaj, eno još jednog para na balkonu i sad su iznad samih stuba koje se ovamo spuštaju. Bilo bi pametno da odemo unutra kako bih mogao sjediti s Constance i Berwickom za večerom. Kako bismo mi mogli sjediti s njima. Dignula je glavu, obrisala obraze dlanovima i uspravila se. - Još uvijek nisam odlučio želim li ti se udvarati ili ne. Javit ću ti. Mislim kako se ne mogu navesti da se udvaram ženi koja šepa. Izašli su iz sjene drveća i svjetlo lampiona poigravalo se na njegovu licu kad ga je pogledala, zaprepaštena. Nije joj uzvratio pogled. Ali, u njegovu oku sjalo je nešto što bi možda mogao biti - osmijeh.

~165~

Bračna ponuda

Sedamnaesto poglavlje

lady Muir je u pravu. Plesna dvorana doista je brujala o Prokletstvo, njegovoj slavi. Tucet ili više muškaraca naguravalo se oko njega da

se rukuju tijekom večere, a kamo god bi pogledao, dočekali su ga nakloni glave, perje, pogledi puni udivljenja. Sve to njemu je bilo toliko neugodno da je gotovo cijelu večeru proveo gledajući u svoj tanjur više nego u bilo što drugo, kao izložen, s osjećajem nelagode, srama. Ostatak večeri proveo je provlačeći se od jednog do drugog skrovitog kuta dvorane, ali ni to nije pomagalo. Ipak, nije mogao jednostavno otići jer je Constance plesala do zadnjeg akorda zadnjeg plesa izvedenog te večeri. Već danas zasuti su poštom, uglavnom pozivnicama na najrazličitije zabave visokog društva: vrtne zabave, privatne koncerte, soareje, venecijanske doručke (ma što to dovraga bilo), glazbene večeri (koje se od koncerata razlikuju po čemu?)... Kako i zašto se doručak najavljuje za popodne? Zar to nije proturječno? Ili to možda znači da visoko društvo tijekom sezone spava cijelo jutro, što zapravo ima smisla jer su se očito provodili cijelu noć? Gotovo sve pozivnice adresirane na njega uključivale su i poziv za Constance, što ga je odmah onemogućilo da ih ignorira ili pošalje odlučnu odbijenicu. Dočekalo ih je i nekoliko pozivnica adresiranih na Constance, baš kao i tri buketa - od Ralpha, mladog Everlyja i nekoga tko se na kartu potpisao tako ekstravagantnim viticama i potezima pera da je ime ostalo nečitko. Hugo je otišao k voditelju svojega poslovanja Williamu Richardsonu. Constance je ostavio s majkom, bakom i dva mala dječaka koje je dovela tog jutra. Začudo, Fiona mu se nije učinila posebno uznemirenom njihovom nepresušnom energijom i neprestanim pitanjima, a Constance je bila ekstatična zbog mogućnosti da se upozna i poigra sa svojim bratićima. Za popodne ima dogovoren izlazak - vožnju u otvorenoj kočiji s Gregoryjem Hindom, jednim od svojih sinoćnjih partnera, onog s iskričavim, glasnim smijehom i sklonošću da mu baš sve bude smiješno. Ali, prošao je striktnu provjeru lady Muir i Connie se svidio.

~166~

Mary Balogh

Dogovoreno je da izlaze u pratnji Hindove sestre i njezina zaručnika, dakle u posve pristojnom društvu. Hugo se prepustio poslu i čeznuo za svojim ladanjskim životom. I dalje nije posve siguran da se želi udvarati lady Muir. Ona šepa. Doista prilično primjetno. Kad se tiho nacerio u sebi jer se sjetio da joj je to sinoć rekao, dočekao ga je Richardsonov začuđen pogled, a potom i uzvratni smijeh, kao da je direktor pomislio da je prečuo neku šalu pa se sad pravi da nije. Doista nije siguran da joj se želi udvarati. On nije za nju. Njoj je potreban netko tko će nad njom bdjeti i razmaziti je, tko će je nasmijavati. Treba joj netko iz njezina svijeta. A njemu treba netko... Je li mu uopće netko potreban? Potreban mu je netko tko mu može roditi sina da njegov otac može vječno počivati u miru. Treba mu netko za seks. Sin može i pričekati, a seks se može dobiti i izvan braka. Kakva depresivna misao. Nije mu potrebna Gwendoline, lady Muir. Osim što ga je sinoć pripustila u najmračniji dio svoje duše, a on se začudo osjećao kao da je darovan. A onda ga je poljubila kao da je... zapravo, kao da je netko važan. Kad joj je rekao ono za šepanje, zabacila je glavu i smijala se s čistim veseljem. Osim što ju je imao u onoj uvali u Penderrisu, a njezino tijelo ga je dočekalo sretno. Da, jest. A on, koji je prije toga u životu spavao samo s kurvama, odmah je osjetio da jest, osjetio je tu razliku, bez obzira na to što joj je nedostajala njihova vještina. On je osjetio da je cijenjen, željen, voljen. Voljen? Dobro, tu je možda pretjerao. No, on želi još. Nju? Je li ona to što želi? Ili želi samo ono? Još onoga? Možda žudi za ljubavlju? Misli su mu predugo bludjele pa ih je odlučno, nepopustljivo usmjerio samo na posao. Kasnije toga popodneva lupao je nestrpljivo zvekirom na vrata kuće Kilbourne na Trgu Grosvenoru i pitao batlera može li provjeriti je li lady Muir kod kuće i želi li ga primiti. Zapravo je očekivao da je vani. U ovo doba dana svi su u šetnji, na jahanju ili u vožnji kočijom po parku, a vrijeme je posve pristojno, iako nije neprestano sunčano. Dok je Hugo izlazio iz kuće, Hind je upravo s Constance u kočiji kretao i pri tome glasno njakao na nešto što mu je rekla. Možda je upravo zato sad i došao do Gwendoline - jer je bio gotovo siguran da neće biti kod kuće. Ako ikad počne samoga sebe razumijevati, pomislio je Hugo, bit će to prvorazredno čudo.

~167~

Bračna ponuda

Ne samo da je bila kod kuće i ne samo da će ga primiti nego je osobno sišla, ispred batlera. Bila je blijeda i tužna, nekako teških očiju. - Hajdemo u knjižnicu... Neville i Lily su izašli, a majka se odmara. Slijedio ju je i ušavši u prostoriju zatvorio vrata. - Što se dogodilo? - odmah je upitao. Okrenula se i blago se nasmijala. - Zapravo, ništa. Upravo sam se vratila. Provela sam popodne s Lauren. Lice joj se nabralo u grimasu plača pa ga je prekrila rukama. - Žao mi je - rekla je. - Jesam li bio u pravu? Gospode Bože, što ako nije bio? - Da - odgovorila je i spustila ruke jer je opet kontrolirala izraz lica. Da, bio si u pravu. Provele smo gotovo cijelo popodne plačući kao glupače. Moram konačno shvatiti, dala mi je do znanja, da sam najveća guska ikad rođena jer sam sve to tako dugo držala u sebi. - Ne, nisi guska. Tu ona nije u pravu. Kad se osjećamo kao pokvareno jaje, ne želimo da bilo tko probije našu ljusku. Zbog njih. - Znači, ja sam pokvareno jaje - nasmijala se odmahujući glavom. - Je li vaša sestra sretna? Namjeravam je sutra posjetiti. - Izašla je na vožnju s Hindom i njegovom sestrom. Dnevna soba nam izgleda i miriše kao cvjetni vrt. Dobila je danas pet pozivnica, bez onih trinaest koje sam ja dobio, a uključuju i nju. Da, sretna je. Sjeo je na dvosjed, a ona na staru kožnatu stolicu nasuprot njemu. - Rado bih od svih njih napravio lomaču, ali moram misliti na Connie. Došao sam po savjet, ne znam koje od pozivnica da prihvatim. - Od ovih - pitala je i pokazala na hrpu papira koje je držao u ruci. Da - odgovorio je i pružio ih njoj. - Moje su ispod, ove na vrhu dobila je Constance. Kamo bismo trebalo otići? Možda nikamo. Ja sam obećao jedan veliki bal, a ne želim joj nerazumno podizati očekivanja. - Mislite da može pronaći sreću samo unutar svoje klase? - Uzela je sve njegove pozivnice i stavila ih u krilo. - Ne isključivo. - Osjetio je kako mu se čeljust stisnula. Ona mu se ruga. - Ali vjerojatno. Nekoliko minuta provela je proučavajući pozivnice, jednu po jednu. Promatrao ju je dok je to radila i postao nemiran. Želio je otići do nje, uzeti je u naručje kao što je činio u Penderrisu kad je imao ispriku to činiti često i odnijeti je. Htio ju je imati u svojemu krilu. Još mu se činila blijedom. Ali, on nije njezin čuvar. Nije se ni na koji način obvezao da će se brinuti za nju, olakšati joj život. Leđa su joj uspravna i

~168~

Mary Balogh

ravna gotovo poput puške. Ne, to nije pošteno od njega. Ravna su, ali vidi se da je njezino držanje opušteno, graciozno. Njezina kralješnica nikad ne dotiče naslon stolca. Vrat joj se svija poput labudova. Ona je prava dama od tjemena glave do brižno izmanikiranih noktiju i ljupkih nožica. A on za njom žudi s toliko žestine. - I ja sam primila većinu ovih pozivnica. Ne bih se usudila određivati koje ćete vi prihvatiti, a koje odbiti, lorde Trenthame. Ali, tu su neke za koje bi bilo pametnije da ih Constance odbije i dobar broj onih za koje bi bilo pametno da ih prihvati. U stvari, pred nama su tri događanja za koja sam se usrdno nadala da će Constance dobiti pozivnicu pa joj je neću morati nabavljati preko svojih veza. Nasmijala se nježno i pogledala ga. - Ne morate se osjećati obveznim pratiti je na sva ta događanja. Bit ću oduševljena da je ja vodim kao pažljiva pratilja. Međutim, moram vas obavijesti da će visoko društvo biti razočarano ako junak Badajoza opet nestane s lica zemlje nakon jučerašnjeg bala, kad se mnogima od njih nije pružila prilika porazgovarati s vama, stisnuti vam ruku ili vidjeti vas jer neki od njih jučer nisu bili tamo. Visoko je društvo doista varljivo. Nakon nekog vremena ta će se novost da ste vi među njima sama od sebe potrošiti, zamijenit će je nešto drugo i novo i nećete više biti u središtu pozornosti kamo god krenuli. Ali, svi oni moraju prije toga dobiti priliku vidjeti vas određeni broj puta. Uzdahnuo je. - Pratit ću Constance na ta tri događaja. Molim vas da mi kažete koja su to, da mogu poslati potvrdan odgovor. Te je tri pozivnice stavila na vrh i vratila mu cijelu hrpu. - Voljela bih udahnuti svježega zraka. Hoćete li me odvesti u šetnju, lorde Trenthame, ili vam je to neugodno zbog mojega šepanja? Nasmiješila mu se dok je to govorila, ali u njezinim očima vidio je nešto čeznutljivo. Skočio je na noge i gurnuo hrpu pozivnica u džep kaputa, uništivši tako savršen kroj tom modnom odjevnom predmetu. - Znaš da sam se sinoć samo šalio, zar ne? Tvoja noga takva nesavršena kakva jest za mene je dio tebe, Gwendoline, i samo zbog tebe želio bih da je posve zdrava. Ti si meni prelijepa upravo takva kakva si. - Ispružio je ruku prema njoj. - No, još uvijek nisam odlučio da ti se želim udvarati. Jedna od one tri pozivnice je za vrtnu zabavu... opet nešto o čemu ne znam ništa. Nasmijala se i konačno joj se vratilo nešto boje u obraze.

~169~

Bračna ponuda

- Da, jest. Ali riješit ćeš sve probleme, Hugo, ako zapamtiš samo jednu sitnicu. Kad piješ čaj, ručku šalice drži isključivo palcem i trima prstima, nikako i malim prstom. Stresla se teatralno. - Pođi po svoj šešir - rekao je.

- Odlučio sam da ti se neću udvarati. Hodali su pločnikom u smjeru Hyde Parka. Gwen ga je držala ispod ruke. Osjećala se izmučenom do koštane srži netom kad se bila vratila od Lauren. Vjerojatno bi legla u krevet da se nije pojavio Hugo. Bilo joj je drago što je došao. Još uvijek je bila umorna, ali istodobno opuštena. Gotovo sretna. Nisu razgovarali. Činilo se kao da to među njima nije ni potrebno. Osjećala se... sigurnom. - Daaa? A zašto ovoga puta? - Ja sam isuviše važna osoba za tebe. Ja sam junak Badajoza. Nasmijala se. To je bio prvi put da je tu epizodu iz svojega života svojevoljno sam spomenuo. Usto se još i našalio. - Avaj, gospodine, potpuno ste u pravu. Ali, tješi me spoznaja da ste isuviše važna osoba za bilo koju ženu. Ipak se morate s nekim vjenčati. Vi ste senzualan muškarac, isuviše važan da se povlači po... Majko mila, ona nije stvorena za takva zadirkivanja. - Bordelima? - Hm, isuviše ste važni. A ako se morate vjenčati, to znači da se morate i udvarati ženi koju ste izabrali. - Ne. Za to sam isuviše važna osoba. Samo trebam pokazati prstom i ona će meni dotrčati. - Da vam nije možda slava udarila u glavu? - Ne, nimalo. Nema ništa uobraženog u priznavanju istine. Blago se nasmijala, a kad je pogledala prema njemu, vidjela je da mu se u kutovima usana skriva nešto poput osmijeha. On se trudi oraspoložiti je. - Planirate li mene dozvati pokretom prsta? Uslijedila je dulja stanka prije nego što je odgovorio. Bacio je novčić dječaku koji je čistio ulicu i maknuo konjsku balegu s njihova puta. - Još nisam odlučio - rekao je napokon. - Reći ću vam na vrijeme. Gwen se ponovno nasmiješila i ušli su u park.

~170~

Mary Balogh

Produžili su pokraj pomodnog dijela gdje je uvijek gužva šetača, jahača i kočija. Ipak, njihov je dolazak izazvao puno veće zanimanje od onog koje bi polučila da je bila sama, pomislila je Gwen, dok su ih brojni ljudi dozivali ili se zaustavljali pozdraviti ih. Oboje su se oduševili ugledavši vojvodu od Stanbrooka na konju, pokraj vikonta Ponsonbyja. Vojvoda ih je pozvao da mu se sutra pridruže na čaju. Constance Emes mahnula je veselo iz daljine, iz kočije gospodina Hinda. Ali, nastavili su dalje, ne pridruživši se ostalima u kruženju utabanom stazom. Prošli su pokraj nekoliko kočija i malobrojnih pješaka. - Ispričaj mi nešto o svojoj pomajci - rekla je iznenada. - Fioni? - Pogledao ju je iznenađeno. - Moj otac oženio ju je kad je meni bilo trinaest godina. Radila je u to vrijeme kod jedne modistice u trgovini. Bila je iznimno lijepa. Mislim da ju je oženio tjedan ili dva nakon što ju je prvi put vidio. Nisam o njoj znao ništa sve dok mi jednoga dana nije priopćio da se sutra ponovno ženi. Bio je to za mene jeziv udarac. Pretpostavljam da većina dječaka, čak i trinaestogodišnjaka, misli kako su njihovi očevi udovci toliko iskreno voljeli njihove majke da više nikad neće moći čak ni pogledati neku ženu s požudom. Bio sam više nego odlučan mrziti je zauvijek. - Zauvijek? Još i sada? - upitala je i kimnula trojici džentlmena koji su ih mimoišli, skinuli pred njom šešire, a Huga pogledali s istinskim strahopoštovanjem. On kao da nije bio svjestan da oni postoje. - Uvijek sam mislio da bih kroz neko vrijeme trebao povratiti normalan, razuman stav - odgovorio je. - Dobar dio života imao sam oca samo za sebe i doista sam ga obožavao, ali imao sam već trinaest godina i znao sam da se moj život ipak ne vrti samo oko njegova. Ali, uskoro je postalo očito da je Fioni nevjerojatno dosadno. Bilo je isto tako očito zašto se udala za njega. Mislim da nema ništa toliko strašno u činjenici što se udala za njega zbog novca. To se neprestano radi. Ne mislim da ga je ikad varala, iako bi to učinila sa mnom nekoliko godina kasnije da sam joj ja to dopustio. Umjesto toga otišao sam u rat. - To je bio razlog zbog kojeg si otišao u rat? - Pogledala ga je užasnuta, širom otvorenih očiju, ponovno uspostavivši intiman ton. - Najčudnije u svemu, nikad u životu nisam mogao podnijeti ubijanje, nisam mogao zgaziti čak ni najmanje, najružnije stvorove. Uvijek sam iznosio paukove i jelenke iz kuće i ostavljao ih na kućnom pragu. Uvijek sam oslobađao miševe iz mišolovke u rijetkim prilikama kad bih ih zatekao žive. Kući sam oduvijek donosio ptice slomljenih krila, pse ili mačke lutalice. Neko su me vrijeme bratići gnjavili zbog toga, nazivali su me dobrim divom. Na kraju sam završio ubijajući ljude.

~171~

Bračna ponuda

Sad joj je toliko toga jasnije, pomislila je Gwen, toliko toga. - Zar tvoja pomajka nije bliska s tvojim stričevima, tetama i bratićima? - Ne, osjećala je uvijek da im je inferiorna i u skladu s tim vjerovala da je preziru. Mislim da nije imala pravo. Voljeli bi je i prihvatili u obitelj da im je samo ponudila mogućnost. Osim toga, svi su oni i sami skromnog podrijetla. Otuđila se i od vlastite obitelji, vjerujući, pretpostavljam, da bi je oni sa sobom povukli natrag, ispod nivoa koji je dosegla udajom za mojega oca. Posjetio sam ih prošloga tjedna. Nikad je nisu prestali voljeti i čeznuti da je vide. Nevjerojatno, ali čini se da joj doista ništa nisu zamjerili. Fionina majka i sestra već su ovaj tjedan provele neko vrijeme s njom, a jutros je njezina majka dovela sa sobom i svoja dva unuka, Fionine nećake. Još uvijek se nije vidjela s ocem, bratom i šogoricom, ali uvjeren sam da će se i to dogovoriti. Možda Fiona povrati volju za životom. Još uvijek je relativno mladu i zadržala je ljepotu. - Više je ne mrziš? - upitala je Gwen otvoreno i blisko kako su samo oni razgovarali i maknula se s puta u stranu da propusti otvorenu kočiju koja im se približavala. - Nije lako mrziti - odgovorio je - kad je čovjek dovoljno dugo živio da zna kako svi mi u životu moramo prijeći i teške etape puta i da nismo uvijek mogli donijeti mudre i dobre odluke. Među nama ima jako malo uistinu zlih, do srži pokvarenih ljudi. Možda nijedan... iako svi poznajemo nekoliko onih koji su se tome jako približili. Oboje su pogledali ljude u kočiji koja je usporila da prođe pokraj njih. Unutra je sjedila vikontesa Wragley sa svojim mlađim sinom i snahom. Gwen je uvijek bila stravično rastužena sudbinom gospodina Carstairsa, blijedog, mršavog i vjerojatno tuberkuloznog. A što se tiče gospođe Carstairs, ona uvijek izgleda kao da je krajnje nezadovoljna svojom sudbinom, ali ipak je uvijek uz muža. Gwen nikoga od njih zapravo ne poznaje dobro jer već dugo izbjegavaju sve napornije izlaske i zabave. Ljubazno im se nasmiješila i zaželjela im lijepo poslijepodne. Vikontesa se samo kraljevski naklonila. Gospođa Carstairs uzvratila je na njezin pozdrav izmučenim glasom. Gospodin Carstairs nije ništa rekao. Nije ni lord Trentham. Gwen je iznenada shvatila da se muškarci napeto gledaju, da je najednom nastupila neka neobjašnjiva nervoza. Tada se gospodin Carstairs nagnuo preko ruba kočije. - Junak Badajoza - promrsio je kroz zube s prijezirom. Potom je pljunuo na zemlju, dovoljno daleko od njih dvoje. - Francis! - povikala je vikontesa, hladnim, šokiranim glasom. - Frank! - zavapila je gospođa Carstairs.

~172~

Mary Balogh

- Kočijašu, kreni! - povikao je Carstairs i kočijaš ga je poslušao. Gwen je stajala kao zaleđena. - Posljednji put kad sam ga vidio pljunuo je ravno na mene - rekao je lord Trentham. Naglo je okrenula glavu i pogledala ga. - Gospodin Carstairs je poručnik o kojem ste mi pričali? Onaj koji je tražio da prekinete napad na tvrđavu? - Nisu očekivali da će preživjeti. Čini se da je imao velike unutarnje ozljede kao i mnoge vidljive. Iskašljavao je krv, i to jako puno krvi. Poslali su ga kući da umre. No, nekako je preživio. - Oh, Hugo - rekla je sućutno. - Njegov život je upropašten. To je posve očito. Vjerojatno mu je danas dvostruko teže slušati kako sam ja heroj i kako me se slavi kao heroja. On je veliki junak, ako se ta riječ uopće može upotrijebiti za bilo koga od nas dvojice. Mislio je da napad treba prekinuti, ali kad sam ja krenuo naprijed, pošao je za mnom. - Oh, Hugo - ponovila je i na trenutak naslonila bočni dio šešira na njegovo rame. Nije se vratio na stazu, nego ju je umjesto toga odveo preko tratine do drevnog drvoreda ogromnih stabala, a potom iza drveća na još užu stazu koja je bila posve pusta. - Žao mi je što sam vas tome izložio - rekao je najednom formalno. Odmah ću vas otpratiti kući ako želite i u budućnosti vas se kloniti. Mogli biste sami povesti Constance na vrtnu zabavu i ona druga dva mjesta ako želite biti toliko ljubazni... ili ne, ako tako odlučite. Već ste učinili jako puno za nju, iz čiste dobrote svojega srca. - Znači li to da me nikad nećeš pozvati prstom k sebi? Okrenuo je glavu i pogledao je, najednom kao strašan vojnik kakvog nikad prije nije vidjela. - To znači točno to. - Kakva šteta - odgovorila mu je - upravo sam počela vjerovati da bih mogla, baš mogla, prihvatiti vaše udvaranje. Iako bi me vjerojatno ponos spriječio da uistinu i potrčim prema kažiprstu koji me poziva. - Nikad vas više ne smijem izložiti nečemu sličnom - rekao je ozbiljno. - Znači li to da me treba zaštiti od života? - upitala je ozbiljno. Hugo, to nažalost nije moguće. - O udvaranju ne znam baš ništa - progovorio je tek nakon kraće šutnje. - Nisam pročitao priručnik. - S damom koju ste odabrali za tu aktivnost plešete. Ili, ako su na redu valceri pa se bojite da biste se mogli spotaknuti o vlastita stopala

~173~

Bračna ponuda

ili izgaziti njezina, uzmete kratak predah, odete u šetnju u vrt i strpljivo slušate kako vam ona iznosi sve svoje najdublje, najmračnije tajne, a ni u jednom trenutku ne pokažete da vam je dosadno ili da je osuđujete. A onda je poljubite i na neki način omogućite da se osjeti kao da joj je... oprošteno. Dođete je obići kad je umorna, nesretna do srži, i izvedete je u šetnju. Pobrinete se da skrenete na sjenovitu, skrivenu, pustu stazicu kako biste je mogli poljubiti. - Svaki dan poljubac? To je zahtjev? - Kad god je moguće. Katkad je za to potrebno puno dovitljivosti. - Mogu ja biti dovitljiv. - Ne sumnjam. Nastavili su šetati svojom stazom. - Gwendoline, možda ja izgledam kao krupan, grub i čvrst čovjek. Ali, nisam baš siguran da sam doista takav. - Oh, Hugo - rekla je tiho - ja sam gotovo sigurna da nisi. Barem ne u svemu onome što je važno. Ni ja nisam čvrsta. Ili sklona flertu. Ili barem mislim da nisam. Očajnički treba o svemu razmisliti. Još je uvijek jako iscrpljena. Prošle noći neprestano se budila, uopće se nije odmorila, a danas je provela to bolno poslijepodne u emocionalnom otvaranju s Lauren. A sada... ovo. - Poljubac dnevno. Ali, ne nužno kao znak da se udvaramo jedno drugome, bilo ja ili vi. Poljubac iz čiste želje za fizičkim dodirom i zato jer nam to okolnosti omogućuju. - I meni se to čini kao posve dobar razlog - rekla je i nasmijala se. Onda me poljubi, Hugo, i spasi današnji dan od toga da ispadne nekako do kraja... sumoran. Grane proljetnog drveta ukrašene zelenim pokrivačem od sitnog, svijetlog lišća mahale su im nad glavom. Zrak je bio opojan od njihova mirisa. Zbor nevidljivih ptičica vježbao je svoj tajnoviti, ljupki pokušaj razgovora. U daljini se začuo lavež psa i dijete koje vrišti od smijeha. Okrenuo ju je leđima prema deblu stabla i naslonio tijelo na njezino. Prstima je odgurnuo šešir s obje strane njezine glave i zario ih u njezinu kosu, dlanovima obujmivši njezino lice. Njegove oči, zagledane u njezine u sjeni drveća, izgledale su jako tamne. - Svakoga dana. To je nagla, nesmotrena misao - rekao je. - Jest - odgovorila je i nasmijala se. - Zajedničke noći. Naša isprepletena tijela. Nekoliko puta kroz noć. A često i tijekom dana. To bi bila prirodna posljedica udvaranja. - Da - izustila je.

~174~

Mary Balogh

- Da ti se ja udvaram. - Da. I kad bih ja to udvaranje prihvatila. - Gwendoline - promrmljao je. - Hugo. Tada su je dotakle njegove usne - jedva, posve nježno - a onda se povukao. - Sljedeći put - prošaptao je - ako bude sljedećeg puta, želim te nagu. - Da, ako bude sljedećeg puta. Koji su to razlozi zbog kojih je sve to nevjerojatno ili možda čak i nemoguće? Da čujem jedan od tih razloga? Barem jedan? Ponovno ju je poljubio, obuhvativši njezin struk rukama, privukavši je od drveta čvrsto na svoje tijelo, dok ga je rukama držala oko vrata. Bio je to vruć poljubac, usta su im bila otvorena i čvrsto priljubljena, njihovi jezici su se milovali, snažno se boreći hoće li biti u njezinim, a onda opet u njegovim ustima. Teško su disali jedno drugome pokraj obraza. Na koncu su se poljubili nježno i toplo, samo usnama, koje su mrmljale neke nerazgovjetne, milozvučne riječi. - Mislim kako bi bilo najbolje da vas sad odvedem kući - rekao je dokončavši poljubac. - I ja tako mislim. A onda bi bilo najbolje da prije nego što krenemo izvadite sve te pozivnice iz džepa dok vam tamo nije nastala stalna izbočina. - Da, ne smije se hodati naokolo i izgledati kao da nisi savršen džentlmen. - Apsolutno ne smije. Nasmijala se i uhvatila ga ispod ruke pa nesmotreno, nerazumno, šanse za zajedničku budućnost podigla s malo vjerojatnih do mogućih. Iako još uvijek ne do vjerojatnih. Toliko ipak nije nerazumna.

~175~

Bračna ponuda

Osamnaesto poglavlje

se provodi kao nikad u životu, pomislio je Hugo. Otišla je Constance ponovno u kupovinu s lady Muir, njezinom sestričinom i

šogoricom, a završila u kavani na čaju s udvaračem i njegovom majkom. Drugog popodneva otišla je u nekoliko posjeta u istom društvu triju dama, a vratila se kući u pratnji mladoga gospodina iz kuće koju su zadnju posjetili, sa služavkom koja ih je pratila u stopu, nekoliko koraka iza njih, jer je tako htjela mladićeva baka. Vozila se u parku dva popodneva s dva različita pratitelja. A svako jutro dobiva mnoštvo pozivnica, iako je dosada bila samo na jednom balu. Čini mu se da je i te kako postala dio visokoga društva kao što je priželjkivala i zasada je sretna. Ali, ne samo zbog sebe. - Svi muškarci koji su odabrali posvetiti mi svoje vrijeme i pažnje žele razgovarati o tebi, Hugo - rekla mu je jednoga jutra za doručkom. - To mi pričinja veliko zadovoljstvo. - O meni? A tebi se udvaraju? - Namrštio se i pogledao je. - Pretpostavljam da zbog svojega ugleda žele da ih se vidi sa sestrom junaka Badajoza. Hugu je na smrt dosadila ta smiješna fraza. - Ali udvaraju se tebi - ponovio je. - Oh, nemoj se brinuti, Hugo, neću se ja udati ni za koga od njih. - Nećeš? - Pogledao ju je upitno, skupivši obrve. - Ne, naravno da neću. Svi su oni dragi, zabavni i vrlo... ah, što ja znam, glupavi. Ne, ne, griješim, to je okrutno. Svi se oni meni sviđaju i svi su ljubazni. I svi oni prema tebi osjećaju strahopoštovanje. Sumnjam da bi netko od njih mogao skupiti hrabrosti od tebe zatražiti moju ruku, čak i kad bi to želio. Ti se doista neprekidno mrštiš, to valjda znaš. Constance je možda razumnija nego što je mislio. Svoje nade u bolju budućnost, svoj brak ne povezuje ni s jednim od mladića koje je dosada upoznala. To ga i ne bi trebalo čuditi. Napokon, njezin prvi bal dogodio se prije manje od tjedan dana. Možda je doista pogrešno shvatio njezine motive i želju da ode na bal. Možda njoj uopće nije važno "povoljnim" se vjenčanjem uspeti na društvenoj ljestvici.

~176~

Mary Balogh

Tu ideju potvrđuju i drugi događaji u njezinu životu. Jednoga popodneva otišla je s bakom u obiteljsku trgovinu prehrambenih proizvoda i upoznala ostale članove obitelji. Iste ih je sekunde zavoljela, baš kao što su i oni zavoljeli nju. Nakon tog posjeta svakog je dana odvojila nešto vremena da ode do njih i vidi ih - točnije, one koji za to vrijeme nisu bili kod Fione i bavili se njome. A o svima njima, trgovini i susjedstvu govorila mu je s istim entuzijazmom kao kad mu je prepričavala događaje iz visokog društva. Uz njihovu trgovinu stoji željezarija. Dugogodišnji vlasnik nedavno je umro, ali sin je obećao svim njegovim mušterijama da će je ipak zadržati otvorenom i da u njoj ništa neće promijeniti. To je, tvrdi Constance, prava Aladinova pećina, s uskim prolazima koji vijugaju na ovu i onu stranu, sve dok čovjek ne osjeti da je u pravoj opasnosti izgubiti se. Prolazi su toliko uski da se mjestimice teško možeš i okrenuti. A u toj trgovini drže apsolutno sve. Nema vijka, čavla, zakovice, navrtke ili klina koji se tamo ne mogu naći. I ne samo to. Baš kao i njegov otac prije njega, on točno zna gdje mora staviti ruku da izvuče ma i najmanji, najneobičniji predmet koji bilo kome može zatrebati. Na zidovima vise metle i ljestve, a sa stropa lopate, vile i... Priča se nastavlja i nastavlja. Constance tamo odlazi svaki dan, s jednim ili drugim rođakom, a svaki od njih dobar je prijatelj s gospodinom Tuckerom. Ne samo to, njezin djed gotovo ga je posvojio kao još jednog sina otkad je mladiću umro otac. On je Hildine dobi, rekla bi, možda godinu ili dvije mlađi. Možda tri. I zbilja je duhovit. Zadirkuje Constance zbog njezina uglađenog naglaska iako ona i ne priča baš toliko drukčije od svih ostalih, a njegov naglasak i nije baš tako nerazumljiv cockney. Ona ga savršeno razumije. Zadirkivao ju je i zbog njezinih lijepih šešira. Colina i Thomasa, njezine rođake dječake, pušta da trče po njegovoj trgovini do mile volje, iako je zahtijevao da pokupe i za pultom razvrstaju dvije velike kutije različitih čavala koje su trčeći srušili i rasuli na podu posve ih izmiješavši. Za to im je trebao gotovo cio sat, ali donio im je mlijeko i kolačiće da im prsti budi brži. A onda, kad su sve to obavili do kraja, promrsio im je kosu, rekao im da su dobri dečki i svakom dao po novčić, pod uvjetom da odmah napuste trgovinu i ne vrate se natrag najmanje jedan sat. Pričao je Constance najrazličitije smiješne priče o svojim mušterijama, ali to nikad nisu bili zli tračevi. Jednog popodneva, kad je kišilo, ustrajao je u tome da je otprati kući i nad glavom joj držao golemi crni kišobran koji je izvukao odnekud iz stražnjeg dijela trgovine. Ne bi mogao zaspati te noći, rekao joj je, ako je pusti da sama hoda do kuće bez kišobrana i tako do kraja upropasti svoj šešir.

~177~

Bračna ponuda

Hugo je sa zanimanjem slušao njezina duga prepričavanja puna oduševljenja. Njegova sestra sjala bi posebno svaki put kad je spomenula tog mladića, a taj sjaj nije vidio kad je spominjala gospodu koja su joj se neprestano nudila za društvo. Sve je to Hugu dalo naslutiti da je mogao mirno zaboraviti sve u vezi s tim velikim balovima. Možda se bal kod Redfieldovih nije ni trebao dogoditi, a bogme ni vrtna zabava koja im predstoji. Možda nije trebalo doći ni do obnove njegova prijateljstva s lady Muir. Život mu je mogao biti toliko jednostavniji da je nije ponovno sreo nakon Penderrisa. Počeli su se zaljubljivati jedno u drugo. Ne, zapravo su odmakli puno dalje od... počeli. I to jest obostrano. Već je počeo pomišljati da je između njih dvoje sve moguće. A zna da je počela i ona. No, romantična ljubav ne traje zauvijek. Ne da on ima nekog iskustva s romantikom, ali sve njegovo promatranje života to mu je pokazalo. Bitno je ono što ostane od odnosa nakon što prva euforija romantike izblijedi. A što bi ostalo njemu i Gwendoline, lady Muir? Dva života različita poput noći i dana? Možda djeca - ako ih ona uopće može imati? I odluke o tome gdje će se djeca školovati. Ona bi ih bez sumnje poželjela poslati u neku elitnu školu čim navrše tri ili četiri godine. A on bi ih želio ostaviti kod kuće i uživati u njima. Bi li među njima ostalo išta od prave ljubavi nakon što bi romantika potamnjela? Ili bi se sve to istrošilo zbog velike količine energije koju bi morali upotrijebiti da se njihova dva života stope? - Što se dogodi u ljubavi kad nestane romantike, George? - pitao je vojvodu od Stanbrooka onog popodneva kad je s lady Muir otišao k njemu na čaj, kako su i bili pozvani. Vojvoda i vojvotkinja od Portfreya također su bili tamo, iako je tog popodneva iznenada pao pljusak - bilo je to baš ono popodne kad je Tucker pratio Constance kući iz svoje trgovine. Vojvoda i vojvotkinja odveli su lady Muir kući u kočiji jer se Hugo nije dovezao svojom. - To je dobro pitanje - odgovorio je njegov prijatelj suho se osmjehnuvši. - Dok sam bio mladić, svi koje sam smatrao autoritetima, koji su utjecali na mene, ponavljali su mi da se te dvije stvari nikad ne bi trebale miješati... barem ne u životu ljudi mojega položaja. Romantika je za ljubavnice. Ljubav, iako nikad do kraja definirana... ona je za žene. Ja sam volio Miriam, ma što to značilo. Uživao sam i u nekoliko kratkih romansi u ranim danima našega braka, iako se danas zbog njih kajem. Trebao sam biti bolji prema njoj, ona je to zaslužila. Da sam danas mlad, Hugo, tražio bih sve na jednom mjestu: ljubav, romansu i brak, a neka idu dovraga sva ona zloguka upozorenja da će se romantika ubrzo istrošiti, a s njom i ljubav. Žalim zbog mnogih stvari u životu, ali to nema smisla, zar ne? U ovom trenutku oboje smo točno na

~178~

Mary Balogh

onom mjestu na koje smo se sami postavili rođenjem i našim životnim iskustvima, kaleidoskopom odluka koje smo na tom putu donijeli. Jedina stvar nad kojom imamo bilo kakvu kontrolu jest naša sljedeća odluka. Ali, oprosti. Postavio si mi pitanje. Ne znam na njega odgovor, žao mi je što to moram reći, a sumnjam da pravi odgovor uopće i postoji. Svaka je veza jedinstvena. Ti voliš lady Muir, jesam li u pravu? - Pretpostavljam. - A ona voli tebe. - To je bila izjava, ne pitanje. - To je beznadno - rekao je Hugo. - Ništa ne govori u prilog toj vezi osim romantike. - Nije to baš tako. Ima tu još nečega, Hugo. Ja te dosta dobro poznajem i znam što se sve skriva ispod granita, tog gotovo zlovoljnog vanjskog oklopa kojim si se zakrilio od pogleda ostalih. Lady Muir doista ne poznajem dobro, ali osjećam nešto... hmmm. Ne mogu pronaći pravu riječ. Osjećam neke dubine u njezinoj ličnosti koje se mogu mjeriti s tvojima. Dublji smisao je možda opis koji moj um pokušava dokučiti. - No, ipak je to beznadno - rekao je Hugo. - Možda - suglasi se vojvoda. - Ali, oni očito zaljubljeni, savršeni jedni za druge, često ne mogu proći ni prvu kušnju koju život pred njih postavi. A život će je uvijek postaviti, prije ili poslije. Sjeti se primjera koji to potvrđuje, Flaviana i njegove nekoć zaljubljene zaručnice. Kad dvoje ljudi nije idealno društveno usklađeno i to znaju, ali svejedno se vole, možda su na neki način i bolje pripremljeni za suočenje sa svakom preprekom koja će im biti na putu i borit će se svim sredstvima da je prevladaju. Takvi parovi ne očekuju da će im život biti lagan, što on, dakako, nikad i nije. Oni možda imaju šanse ipak u tome uspjeti. Sve je ovo puko nagađanje, Hugo. Zapravo ne znam. Nije mogao pitati nikoga drugog. Hugo zna što bi mu Flavian rekao, a Ralph nema nikakvog iskustva. Ni jednog od svojih bratića to neće pitati. Oni bi sigurno željeli doznati zašto ih to uopće pita, a onda bi baš svi znali i pali bi u zanos jer se Hugo konačno zaljubio. A onda bi željeli znati tko je ona, željeli bi je upoznati, a o tome se ne da ni razmišljati. Osim toga, kao što mu je rekao George, nitko ti ne može reći sve o ljubavi, romantici ili o tomu što bi se dogodilo da se oženiš, a zaljubljenosti nestane. To možeš samo sam otkriti. Ili ne otkriti. Možeš se suočiti s izazovom ili se od njega okrenuti. Možeš biti junak ili kukavica. Možeš biti mudar čovjek ili budala. Oprezan ili nesmotren. Ima li uopće odgovora na bilo što u životu?

~179~

Bračna ponuda

Život je pomalo kao balansiranje na žici koja se miče i leluja iznad duboke provalije s oštrim stijenama i nekoliko divljih životinja koje te dolje nestrpljivo čekaju. Toliko je opasan - i toliko uzbudljiv. Grrrr!

Dan je bio savršen za vrtnu zabavu. To je prvo što je Hugu palo na pamet kad se ujutro digao iz kreveta i razmaknuo zastore na prozorima svoje spavaće sobe. Ali, ovoga puta sunce mu nije donijelo veselje. Možda se kasnije navuku oblaci. Možda će do popodneva kišiti. No, tad bi već bilo prekasno da otkaže svoj dolazak na vrtnu zabavu. Vjerojatno je ionako već prekasno, čak i da lije kao iz kabla. Domaćini bez sumnje imaju i rezervni plan. Vjerojatno negdje u palači imaju skrivenu plesnu dvoranu ili više njih, spremnu da dostojanstveno primi creme de la creme engleskoga društva - a s njima i Constance i njega. Dosada je vjerojatno i raskošno dekorirana da izgleda poput zimskoga vrta. Ne, to se ne može izbjeći. Osim toga, Constance je toliko uzbuđena da je prošle noći ustvrdila kako sumnja da će uopće zaspati. Lady Muir nije vidio već puna tri dana, od trenutka kad je otišla iz Georgeove palače s Portneyjima, a on se morao zadovoljiti pukim dodirom usnica i njezine ruke u rukavici. Toliko o jednom poljupcu dnevno. No, ipak joj se ne udvara ozbiljno, zar ne? Popodne je bilo jednako savršeno kao jutro i Constance mora da je ipak spavala prošle noći jer izgleda lijepo, oči joj sjaje i prepuna je energije. Neće moći izbjeći cijelu tu stvar. Hugova kočija stajala je pred ulaznim vratima pet minuta ranije, a Hilda i Paul Crane, njezin zaručnik, koji su došli gotovo u trenutku kad su Hugo i Constance izlazili iz kuće, mahnuli su im kad su krenuli. Došli su izvesti Fionu u šetnju, njezin prvi izlazak iz kuće nakon dugo vremena. Constance je gurnula ruku u Hugovu kad su se približili odredištu. - Nisam ni upola toliko uplašena kao kad smo išli na bal k Ravensbergovima. Sad već poznajem puno ljudi i doista su posve ljubazni, zar ne? Osim toga, nitko u mene neće ni gledati kad dolazim s tobom, dakle, neću se osjećati nimalo neugodno. Voliš li lady Muir? Podigao je obrve i pročistio grlo. - Bilo bi to glupo od mene, zar ne?

~180~

Mary Balogh

- Ni manje ni više glupo nego da se ja zaljubim u gospodina Hinda, Rigbyja, Everlyja ili bilo koga drugog. - Pa jesi li onda zaljubljena u njih? Odnosno u bilo koga od njih? - Ne, naravno da nisam. Nitko od njih ne radi baš ništa, Hugo. Oni žive od novca koji im daju. To vjerojatno vrijedi i za mene, priznajem, ali za žene je to drukčije, zar ne? Čovjek očekuje da muškarac ipak radi i zarađuje za život. - Govoriš kao prava pripadnica srednje klase, draga moja, to su naše ideje - rekao joj je i nasmiješio se. - Meni se čini muževnijim kad netko radi - odgovorila je. Nasmijao se u sebi. - Ah, jedva čekam vidjeti vrtove i kako su svi obučeni. Nisi mi rekao sviđa li ti se moj novi šešir. Znam da bi djed promrsio kako je besmislen, ali istodobno bi mu se pojavila iskra u oku dok bi to govorio. Gospodin Tucker složio bi se s njim i mahnuo glavom na način kako on to obično čini kad kaže nešto što zapravo ne misli. - Tvoj šešir je prizor za pamćenje - rekao je. - Predivan, da znaš. Potom su stigli. Vrtovi oko palače Brittling u Richmondu veliki su možda tek kao deseti dio njegova parka u Crosslandsu. Ali, u njima je bilo barem stotinu puta više zasada. Na sve strane steru se pokošene tratine, bujne lijehe cvijeća i drveće koje kao da je netko rukom postavio na pravo mjesto kako bi dojam bio što slikovitiji. Tu su i ružičnjak i staklenik, paviljon za orkestar i mala ljetna kuća, travnata aleja omeđena drvoredom stabala uspravnih poput vojnika, gliptoteka, fontana, pred samim ulazom u kuću tri terase koje se spuštaju jedna ispod druge, s cvijećem u kamenim urnama. Sve bi to trebalo biti nevjerojatno nagurano. Ne bi trebalo uopće biti mjesta za goste. Ali, izgledalo je veličanstveno i Hugo se odmah nezadovoljno sjetio svojega parka. Ipak, osjetio je i čežnju, jer mu nedostaje i želio bi biti tamo. Jesu li mu preživjeli svi janjčići? Jesu li sve biljke već zasađene? Raste li korov u njegovim cvjetnim lijehama? Zapravo, trebao bi upotrijebiti jedninu - cvjetnoj lijehi. Lady Muir došla je sa svojom obitelji i stajala s njima na maloj udaljenosti. Požurila je u njihovu smjeru, ruku ispruženih prema Constance. - Tu si! Znači, odlučila si se za ružičasti šešir umjesto slamnatog. Doista mislim da si napravila dobar izbor. Ovaj je zasigurno atraktivniji. Upoznat ću te s ljudima koje još nisi upoznala - i to na njihov zahtjev, u većini slučajeva. Imaš poznatog brata, to znaš, ali

~181~

Bračna ponuda

svatko od njih poželjet će postati tvojim prijateljem zbog tebe, a ne zbog njega, čim te upoznaju. Njezin pogled brzo je prešao na Huga kad ga je spomenula, a obrazi su joj se zarumenjeli. Njezina plava haljina bila je boje neba, a žuti šešir ukrašen različcima. - Dođite i vi s nama, lorde Trenthame - rekla mu je dok je uzimala Constance ispod ruke - inače ćete tu samo stajati kao riba na suhom i mrštiti se svakome tko se poželi rukovati s vama. - Oh, zar se vi ne bojite reći nešto tako Hugu? - upitala je Constance spontano gledajući sad u jedno, sad u drugo. - Čula sam od posve pouzdanog izvora da je nekoć, kao dječak, nježno iznosio paukove pred ulazna vrata samo da ih ne zgnječi nogom. - Ah, on to još uvijek radi - Constance se nasmijala. - Baš je jučer to učinio kad je mama glasno kriknula zbog velikog pauka koji je pretrčao preko tepiha. Željela je da ga netko zgazi. Hugo je hodao pokraj njih, ruku na leđima. Slava je takva besmislica, pomislio je dok su mu se ljudi klanjali i uklanjali s puta ili ga gledali potajice s takvim strahopoštovanjem da su katkad ostajali bez riječi. Zbog njega, Huga Emesa. Nema na ovome svijetu nikog običnijeg od njega. Nema nikoga tko je više nitko nego on. Tada je ugledao Franka Carstairsa kako sjedi u ružičnjaku, prebačene deke preko nogu, držeći tanjurić sa šalicom, a pokraj njega je njegova vječno nezadovoljna žena. Carstairs ga je vidio, usukao usnicu i upadljivo okrenuo glavu. Prouzročio mu je nekoliko nemirnih noći prošloga tjedna. On je bio hrabar, iskren, radin poručnik, a poštovali su ga i vojnici i njegovi suborci časnici. Siromašan je kao crkveni miš jer je njegov otac navodno prokockao cijelo obiteljsko bogatstvo, a on je ionako obični mlađi sin. Otuda potreba da napreduje po zasluzi, a ne kupovinom čina. Constance je uskoro odvela skupina mladih. Planirali su prošetati do rijeke, do koje se moglo doći privatnom stazom živopisno obrubljenom cvijećem i drvećem. - Rijeka je udaljena najmanje četiristo metara - rekla je Hugu lady Muir. - Mislim da se neću micati odavde. Gležanj mi je jučer opet bio malo natečen i morala sam držati nogu na povišenom. Ponekad zaboravim da nisam posve normalna. - Sad konačno znam što me je to u vezi s vama mučilo sve ovo vrijeme. Vi niste normalni. Sve je objašnjeno. Nasmijala se. - Sjest ću malo u ljetnu kućicu. Ali, ne morate misliti da ste dužni praviti mi društvo.

~182~

Mary Balogh

Ponudio joj je ruku. Sjeli su i razgovarali otprilike sat vremena, ali nisu bili sami sve vrijeme. Velik broj njezinih rođaka dolazio je i odlazio. I Ralph im je nakratko prišao. Vojvoda i vojvotkinja od Bewcastlea te markiz i markiza od Hallmerea zaustavili su se da im ga predstavi. Markiza je Bewcastleova sestra, a Bewcastle je susjed Ravensbergovih na ladanju. Čovjeku se lako može zavrtjeti u glavi dok pokušava shvatiti tko je tko u visokom društvu. - Kako pamtiš sve te ljude i što je tko kome? - upitao ju je Hugo kad je napokon ostao sam s lady Muir. Nasmijala se. - Vjerojatno na posve isti način na koji ti pamtiš tko je tko u tvojemu svijetu. Cijeli život to vježbam. No, gladna sam i žedna. Hoćemo li gore, do terase? Hugu se zapravo nimalo nije išlo, iako ga je mamila šalica čaja. Carstairs se maknuo iz vrta i sad je sjedio na drugoj terasi, nedaleko od stolova s hranom. No, nisu mogli ostati ni ovdje, to ne dolazi u obzir, iznenada je shvatio. Grayson, vikont Muir, pojavio se iznenada gotovo niotkuda i krenuo prema njima, ali na trenutak ga je zaustavila krupna matrona ispod nečega što je nalikovalo jako velikom šeširu. Hugo je ustao i ponudio joj svoju ruku. - Pokušat ću se sjetiti isturiti mali prst dok budem pio čaj. - Ah, kakav sposoban učenik, ponosna sam na tebe - rekla je. Nasmijala se i pogledala ga u lice dok su prelazili tratinu u smjeru terase. - Gwen! - povikao je netko bahato, upravo kad su stigli do najniže terase. Okrenula se uzdignutih obrva. - Gwen! - ponovio je Grayson. Stajao je dovoljno daleko da je morao povisiti glas pa su svi u neposrednoj blizini mogli čuti njegove riječi. Učinit ću si tu čast i prošetati s tobom ili te odvesti k bratu. Začuđen sam što ti je dopustio da se ova osoba prilijepi uz tebe. Ali, ja to sigurno neću dopustiti. Najednom ih je okružio muk, uključivši sve prisutne koji su stali i slušali. Hugo je vidio kako je problijedjela. - Hvala, Jasone - rekla je sigurna glasa, ali ipak malo bez daha. Sama biram svoje pratitelje. - Ne kad si član moje obitelji, iako samo brakom. Ja se moram brinuti za čast svojega bratića, tvoga pokojnog muža, baš kao i imena

~183~

Bračna ponuda

Grayson, koje još uvijek nosiš. Ovaj čovjek je kukavica i prevarant, uz to što je smeće. On je sramota za Britansku vojsku. Hugo je pustio njezinu ruku i stavio ruke iza leđa. Malo je razmaknuo noge dok je uspravan tiho gledao svojemu neprijatelju izravno u oči, posve svjestan muka koji ih okružuje. - Zaboga - netko je rekao, ali odmah su ga ušutkali. - Kakve to besmislice govoriš? - rekla je lady Muir. - Kako se usuđuješ, Jasone? Kako se usuđuješ? - Pitaj ga kako je upravo on uspio preživjeti ‘napad bez nade’, i to bez ogrebotine. Poginulo je gotovo tri stotine ljudi, a oni koji nisu poginuli teško su ranjeni. Pitaj ga. On ti neće reći istinu. Ovo je istina. Kapetan Emes vodio je sa začelja, daleko udaljenog začelja. Svoje ljude poslao je u smrt, a on ih je slijedio tek kad su napravili proboj koji je omogućio ostatku snaga da prođe. Onda je potrčao i objavio pobjedu. A nije bilo puno preživjelih koji bi mu mogli proturječiti. Čuli su se uzdasi iznenađenja koji su prekinuli mrtvu tišinu. - Sramota! - povikao je netko glasno prije nego što su ga utišali. Nije bilo jasno obraća li se Graysonu ili Hugu. Hugo je osjećao da su sve oči uprte u njega, iako je on gledao samo u Graysona. - Tvoja riječ protiv moje, Graysone. Nemam namjeru svađati se s tobom. Krajičkom oka vidio je Constance. Dovraga i sve, vratila se već s rijeke i pridružila onima koji su sve ovo slušali. Okrenuo se prema lady Muir i kruto nagnuo glavu. - Opraštam se s vama... Odlazim i povest ću i svoju sestru. A onda je netko progovorio slabašnim, poprilično hroptavim glasom, točno iza njih, ipak dovoljno glasno da ga se čuje. - Jedan od preživjelih je ovdje i poreći će sve što si rekao, Muir progovorio je Frank Carstairs. - Nemam poseban razlog voljeti Emesa. On je toga dana preuzeo komandu od mene, ja sam trebao biti taj. A onda je njegova hrabrost otkrila moj kukavičluk i otada sam s tim teretom na savjesti živio svaki trenutak svakoga dana. Želio sam da prekinemo napad kad su ljudi počeli ginuti kao muhe, ali on nas je natjerao da nastavimo jurišati. Odnosno, on je sam krenuo naprijed i nije ni gledao iza sebe kako bi vidio tko ga prati. I bio je u pravu. Mi smo bili napad bez nade, takav smo zadatak dobili, dovraga. Mi smo se dragovoljno prijavili da idemo u smrt. Mi smo bili topovsko meso koje je trebalo omogućiti onima iza nas da napad dovrše do kraja. Kapetan Emes bio je na čelu i zavrijedio je sve počasti koje je nakon toga dobio. Hugo se nije okrenuo. Nije se ni pomakao. Osjećao se pri kovan u vjerojatno najgorem trenutku svojega života, možda čak i gorem od

~184~

Mary Balogh

onog u kojem je izgubio razum. Dobro, možda ipak ne, nije gori od tog trenutka. Ništa ne može biti gore od toga. - Ah, koliko mi treba šalica čaja! - začuo se slabašan glas koji je odmah nastavio: - Lady Muir, Trenthame, molim vas da se pridružite Christine i meni za našim stolom. Ima tu prednost da je u sjeni. Bio je to čovjek kojeg je netom upoznao, shvatio je Hugo kad se napokon okrenuo od Graysona. Onaj aristokratskoga držanja, srebrnih očiju s monoklom obrubljenim dijamantima, koji je sada bio usmjeren prema Graysonu koji je odlazio. Vojvoda od Bewcastlea. - Hvala - rekla je lady Muir i brzo uhvatila Huga ispod ruke. - Baš divno, Vaša Milosti. Sjena je zasigurno ugodnija u ovom trenutku. Sunce postane iscrpljujuće vruće kad mu je čovjek predugo izložen, zar ne? Iznenada, svi su opet počeli pričati i glasno se smijati pa se zabava nastavila kao da se nije dogodilo ništa neugodno. Carstairs nije gledao prema njemu, shvatio je Hugo kad ga je napokon izravno pogledao, nego je izrazito upadljivo razgovarao sa svojom ženom. Tako se to radi u visokom društvu, shvatio je. Bez ikakve sumnje, uglađeni saloni i klubovi po cijelom Londonu još danima će odzvanjati pričama o ovom događaju.

~185~

Bračna ponuda

Devetnaesto poglavlje

sam, ipak vam se neću udvarati - rekao je lord Trentham. Odlučio Gwen je podigla svoj vez i nastavila raditi na njemu, a toga nije bila ni svjesna. Gotovo mu je rekla: Je li to doista istina ovaj put? Ali ništa na njegovu licu nije najavljivalo skriveni poziv na verbalnu igru. Došao je do njezine kuće upravo kad se spremala izaći s Lily i svojom majkom. Trebale su s Lauren posjetiti nekoliko prijatelja popodne. Neville je bio u Gornjem domu. - U redu - samo je rekla. Stajao je na sredini salona, na svoj uobičajen vojnički način, iako ga je pozvala da sjedne. Gleda je poprijeko. U to je sigurna. Nije bilo potrebno čak ni da digne glavu kako bi se uvjerila u to. - Ako biste bili toliko ljubazni da vodite Constance sa sobom na sve one zabave za koje je prihvatila poziv, bio bih vam zahvalan. Ali, neće mi smetati ako mislite da ne možete. Počela je shvaćati da svijet visokog društva nije baš obećana zemlja. - Svakako, učinit ću to za vas. A može i prihvatiti još pozivnica ukoliko to želi. Bit će mi drago da i dalje nastavi izlaziti pod mojim pokroviteljstvom. Obećana zemlja ne postoji, ali bilo bi glupo da odbaci i neobećanu zemlju kao bezvrijednu dok je nije istražila detaljno. Nju je visoko društvo dobro prihvatilo i mogla bi očekivati posve dobru bračnu ponudu džentlmena koji joj se svidio, ako to bude željela. Stajao je i gledao u nju. Pomislila je da nije trebala uzeti vez u ruke. Morala se i te kako usredotočiti da joj ruka ostane mirna. Uočila je da je njezin zeleni svileni konac počeo ispunjavati široku laticu ruže umjesto listića na peteljki. Druge su latice duboke ružičaste boje. Odlučila je da neće ona prekinuti tišinu. - Pretpostavljam da je vaša obitelj imala brojne komentare na jučerašnju situaciju. Zasigurno im nije drago što ste dopustili da se nađete usred one neugodne scene. - Da vidimo... - Držala je iglu na trenutak iznad veza. - Moj brat umalo je bacio rukavicu Jasonu u lice i tako ga izazvao na dvoboj za uvredu koju mi je javno udijelio, i meni i njemu. Ali, Lily ga je uvjerila da je za čovjeka kakav je Grayson puno gora uvreda da ga se

~186~

Mary Balogh

jednostavno ignorira. I moj bratić Joseph htio ga je izazvati na dvoboj, ali Neville mu je rekao da mora čekati svoj red. Lily je predložila da gospođu Carstairs uključimo u popis dama koje ćemo danas obići jer je njezin suprug jučer napravio nešto tako neobično, a ta dama ionako uvijek izgleda očajnički usamljeno. Mama je rekla da nikad nije bila tako ponosna na mene kao kad sam odgovorila Jasonu da sama biram svoju pratnju... i kad sam vas uhvatila ispod ruke prihvativši poziv vojvode i vojvotkinje od Bewcastlea. Dodala je odmah da koliko ona može razabrati, ja svoje pratitelje biram i mudro i dobro. Lauren mi je rekla da je uvjerena kako su se jučer sve neudate dame i nekoliko udatih zaljubile preko ušiju u vas kad ste Jasonovu uvredu mogli primiti s takvim stoičkim dostojanstvom. Elizabeth, moja teta, pomislila je da mi je vjerojatno bilo iznimno bolno vidjeti da se vikont Muir, čovjek koji je naslijedio titulu moga muža, u javnosti toliko bijedno ponio. Istodobno, pomislila je kako sam sigurno ponosna što se moj pratitelj uspio držati toliko suzdržano, s toliko dostojanstva. Smatra vas istinskim britanskim junakom. Njezin suprug vojvoda misli da je Jason svojim otrovnim lažima samo naglasio umjesto da potamni vašu slavu, pogotovo nakon što je Carstairs objelodanio svoje iskustvo. Trebam li nastaviti? Napala je svoj vez s obnovljenim žarom. - Vaše će se ime danas spominjati u svim salonima Londona. I bit će u istoj rečenici s mojim. Žao mi je zbog toga. To se više nikad neće dogoditi. Ostat ću u gradu još kratko zbog Constance, ali nakon toga držat ću se svojega miljea i svojih ljudi. Ogovaranja u visokom društvu, čuo sam nedavno, brzo zamru kad nema ništa novo što bi ih hranilo. - Da, u tome ste potpuno u pravu. - Majka će vam odahnuti, bez obzira na to što vam je jučer rekla. A i ostatak vaše obitelji. Prestala je vezom popunjavati zelenu laticu ruže. Nije ju posve dovršila. Bit će lakše skinuti je kasnije ako je ne dovrši do kraja. Provukla je iglu kroz lanenu tkaninu i odložila vez na stranu. - Pretpostavljam da negdje u svijetu postoji još netko s tako ogromnim osjećajem inferiornosti kakav je vaš, lorde Trenthame, ali zasigurno je nemoguće da bilo gdje postoji netko s većim. - Ja se ne osjećam inferiorno, tek drukčije... i oko toga sam realističan. - Bedastoća - odvratila je nimalo damski. Pogledala ga je bijesno. Uzvratio je mrgodno. - Da me stvarno želiš, Hugo, da me stvarno voliš, borio bi se za mene čak i da sam kraljica Engleske.

~187~

Bračna ponuda

Gledao je u nju zaprepašteno. Čeljust mu je opet bila od granita, usnice tvrda tanka crta, oči tamne i žestoke. Na trenutak se zapitala kako ga uopće može voljeti. - To bi bilo suludo - rekao je. Suludo. Jedna od njegovih najdražih riječi. - Da. Bilo bi doista suludo i pomisliti da bi me ti doista mogao željeti. Glupo je i pomisliti da bi ti mene mogao voljeti. Sličio je najviše na mramornu skulpturu. - Odlazi, Hugo. Odlazi i nikad se više nemoj vratiti. Ne želim te nikad više vidjeti. Odlazi. Otišao je... do vrata. Stajao je držeći ruku na kvaki, okrenut leđima prema njoj. Gledala ga je bijesno, vođena nekom mržnjom i odlučnošću. No, mora otići uskoro. Mora otići sada. Molim te da sada ode. Nije otišao. Spustio je ruku s kvake i okrenuo se prema njoj. - Dopustite da vam pokažem što sam mislio. Pogledala ga je, ne shvaćajući što govori. Ruke su joj potpuno utrnule, mora da ih je prejako stegnula. - Sve je ovo dosada bilo jednosmjerno. Od samoga početka. U Penderrisu ste bili u svojemu svijetu, iako vam je bilo neugodno jer ste se tamo našli nepozvani. U opatiji Newbury bili ste u svojemu svijetu, okruženi svojom obitelji, a nitko od njih, baš nijedna osoba, nije bila bez titule. Ovdje ste sve vrijeme u središtu svojega svijeta - u ovoj kući, na pomodnoj šetnici u Hyde Parku, na balu Redfieldovih, jučer na vrtnoj zabavi. Od mene se svaki put očekivalo da postanem dio svijeta kojem ne pripadam i u kojem moram dokazivati da sam ga dostojan kako bih se mogao nadati vašoj ruci. Ja sam to i učinio... više puta. A vi me kritizirate što se u tome ne osjećam kao kod kuće. - Jer se osjećate inferiorno - ispravila ga je. - Jer se osjećam drukčijim - nije popuštao. - Ne čini li vam se da u svemu tome ima nešto nepošteno? - Nepošteno - uzdahnula je. Možda je on ipak u pravu. Želi samo otići, da se to već jednom završi. Ionako će na koncu otići. Onda je najbolje da to bude sada. Srce joj neće biti ništa manje slomljeno za tjedan ili za mjesec. - Dođite vi u moj svijet - rekao je. - Kako? - upitala je i namrštila se. - Ako me želiš, Gwendoline, ako misliš da me voliš i da možeš provesti život sa mnom, dođi ti u moj svijet. Shvatit ćeš da žudnja, čak ni ljubav, nisu dovoljni.

~188~

Mary Balogh

Oči su joj zabludjele, pogledala je u svoje ruke. Raširila je prste u pokušaju da se riješi trnaca. To je istina. Zasada se samo on prilagođavao. I to mu je poprilično dobro pošlo za rukom. Osim što mu je bilo neugodno, što se osjećao nesigurnim i nesretnim u svijetu koji nije njegov. Neće ga više pitati kako. Ne zna kako i zašto. Vjerojatno ni on to ne zna. - U redu - rekla je i ponovno ga pogledala s iskrom inata u očima, možda i nepovjerenja. Ne želi da se njezin miran život još više poremeti nego što se već poremetio kad ga je upoznala i kad se zaljubila u njega. Oči su im se borile još nekoliko tihih trenutaka. Potom se naglo naklonio prema njoj i ruku ponovno zaustavio na kvaki. - Javit ću vam se - rekao je. I otišao. Kad su Gwen i Lily toga jutra šetale Ulicom Bond, srele su lorda Merlocka i zaustavile se nakratko porazgovarati s njim, ali uskoro im je ponudio da odu u obližnji salon da se osvježe. Lily to nije mogla prihvatiti. Obećala je djeci da će se vratiti kući na rani ručak, a onda će s Nevilleom svi u Tower. Ali, Gwen je ipak prihvatila. Prihvatila je i poziv da s njim i njegovih četvoro gostiju navečer dijeli njegovu ložu u kazalištu. Ići će, bez obzira na sve. Uložit će ogroman trud da se u njega zaljubi. Zaboga, otkud joj takve besmislice. Kao da se čovjek može zaljubiti odlukom. A koliko je to nepošteno prema lordu Merlocku - ne može flertom s njim spašavati svoje slomljeno srce i ni na trenutak ne pomisliti na njegove osjećaje. Otići će kao njegova gošća i osmjehivat će se ljupko i pristojno. Samo to i ništa više. Kako sad želi, želi, želi najviše na svijetu da onoga dana nije išla prošetati po šljunčanoj plaži nakon svađe s Verom. A koliko tek želi, kad je već to učinila, da je za povratak odabrala drugi put. Ili da se pažljivije uspinjala. Ili da Hugo nije odabrao upravo tog jutra otići na plažu i sjediti u onom svojemu zaklonu čekajući da se ona počne penjati i iščaši gležanj. Te su njezine želje danas isprazne jednako kao da želi da sunce toga jutra nije izišlo ili da se nije nikad ni rodila. Iskreno, ipak ne bi željela da se uopće nije rodila. Ah, Hugo, pomislila je i ponovno posegnula za svojim vezom. Gledala je očajna u ljupku zelenu svilenu laticu na ružičastoj ruži. Ah, Hugo.

~189~

Bračna ponuda

Gwen Huga nije ni vidjela ni čula cio tjedan. To joj se činilo dugo kao godina, iako je svaki trenutak svakoga dana nastojala ispuniti velikom aktivnošću pa je sjala i smijala se u društvima više nego u nekoliko proteklih godina. Stekla je i novog udvarača - lorda Rufflesa, koji je bludničio cijelu svoju produženu mladost i tako prevalio i srednju dob. Dospio je u ono doba života koje mnogi smatraju opasno bliskim starosti pa je naglo odlučio da je krajnji čas da postane ugledan i solidan i osvoji najdražesniju damu u zemlji. Tako je barem rekao Gwen dok je s njom plesao na balu Rosthornovih. A ona se smijala i smijala i rekla mu da onda ne bi trebao više gubiti ni sekunde, nego odmah tu damu pronaći. Nato je odmah stavio jednu svoju već poprilično artritičnu ruku na srce, tužno joj pogledao duboko u oči i objavio da je to već učinio. On je njezin požrtvovni rob do groba. Doista je duhovit, zabavan i još se uvijek na njemu vide tragovi njegova mladenačkog pristalog izgleda - a što se tiče želje da se smiri u krugu obitelji, to planira vjerojatno koliko i let na Mjesec, pomislila je Gwen. Dopuštala mu je da s njom šokantno otvoreno flertuje kad god bi se taj tjedan negdje susreli, a ona mu je i uzvraćala, znajući dobro da je ipak neće nikad shvatiti ozbiljno. Zapravo se jako dobro zabavljala. Constance Emes vodila je sa sobom kamo god je išla. Ta joj se djevojka iskreno sviđala i bilo joj je osvježenje gledati djevojku koja sve događaje sezone promatra s tako otvorenim, naivnim užitkom. Stekla je velik broj udvarača, a prema svima se odnosila uljudno i iskreno. No, jednog je dana iznenadila Gwen. - Danas nas je posjetio gospodin Rigby - rekla joj je na balu Rosthornovih. - Došao me zaprositi. - I? - Gwen ju je pogledala s iskrenim zanimanjem i zatresla lepezom ispred lica jer je u dvorani bilo vruće. - Oh, odbila sam ga - odgovorila je kao da se to podrazumijeva. Nadam se da ga nisam povrijedila. Ne vjerujem da jesam, ali bio je razočaran, što se i podrazumijeva. Rekla je to bez traga bahatosti. - Pretpostavljam da su mu džepovi posve šuplji... Jadni gospodin dometnula je Constance. - Bez obzira na to, on bi za tebe bio odlična partija. Njegov djed po majčinoj strani bio je vikont. Posve je pristojna izgleda, čak zgodan. Mislim da bi se prema tebi dobro odnosio. Ali ako prema njemu ne osjećaš ništa snažno i duboko, onda sve ovo nije ni važno i mogu ti jedino čestitati na hrabrosti što si odbila svojega prvog prosca.

~190~

Mary Balogh

- Ako uopće nema novaca, neki njegov rođak mogao bi mu kupiti čin u vojsci ili bi mogao postati svećenik. No, vi u visokim klasama obje te stvari ne smatrate baš nekom karijerom. Kad bi samo na trenutak zaboravio svoj ponos, mogao bi postati nečiji tajnik ili nadzornik. Za njega nije jedina opcija ženidba bogatom djevojkom. - A on je zapravo to pokušao s tobom? - upitala je odmah Gwen. - Je li to i priznao? - Da, kad sam nepopustljivo ustrajala u tome da se izjasni. Gotovo da mu nije bilo neugodno. Uvjeravao me da on u taj brak unosi koliko i ja, ništa manje. S moje strane došao bi novac, a s njegove podrijetlo i društveni ugled. Uvjeravao me da on za mene nešto i osjeća, a ja mislim da je doista bio iskren. - No, tebi se nije činilo da je ta podjela između vas doista jednakovrijedna? Djevojka se namrštila i rastvorila lepezu. - Pa pretpostavljam da doista jest. No, što bi on radio do kraja života, lady Muir? Imao bi sav moj novac da do kraja života može biti besposlen, ali... zašto? Zašto bi neki muškarac svjesno odabrao biti besposlen? Gwen se nasmijala. - Dolazi gospodin Grattin otplesati s tobom svoj set - rekla joj je. Djevojka se vedro nasmijala svojemu partneru kad joj se približio. Huga nije ni spomenula. Nije ga spomenula cio tjedan, a Gwen je nije pitala. Čut ćemo se, rekao joj je kad su se posljednji put vidjeli. A očekivala je da će se čuti sljedeći dan ili možda dan nakon toga. Kako je bila glupa. A onda ga jest čula. Poslao joj je pismo, koje je stajalo pokraj njezine šalice na stolu serviranom za doručak, u hrpi drugih pozivnica. Djed i baka moje Constance slavit će četrdesetu godišnjicu braka za dva tjedna. Oni su roditelji moje pomajke, vlasnici trgovine. Bratić po očevoj liniji i njegova žena slave dvadesetu godišnjicu nekoliko dana kasnije. Obje strane obitelji pristale su provesti pet dana kod mene, u Crosslands Parku u Hampshireu, i tako proslaviti te prigode. Ukoliko biste nam se željeli pridružiti, mogli biste putovati kočijom s mojom pomajkom i sestrom. U njegovu pismu nije bilo nikakvog uobičajenog uvoda, bilo kakve poruke osobne naravi, nije čak točno naveo ni datume, a na kraju je nije pozdravio kao njezin vjerni sluga ili nekim drugim uljudnim

~191~

Bračna ponuda

pozdravom. Samo potpis, ispisan čvrsto i krupno, bez afektacije. Savršeno ga se moglo pročitati. Trentham. Gwen se snuždeno nasmijala na taj usamljeni list papira. Dođi u moj svijet. - Možeš li i s nama podijeliti šalu, Gwen? - upitao je Neville sa svog mjesta na čelu stola. - Pozvana sam na petodnevnu ladanjsku zabavu usred londonske sezone. - Baš divno - veselo je rekla Lily. - A čiju? - Lorda Trenthama. Bit će to proslave dviju godišnjica vjenčanja, jedne s očeve strane obitelji, a druge s pomajčine. Obje obitelji bit će tamo, u Crosslands Parku u Hampshireu. A s njima i ja, ako odlučim ići. Svi su je pogledali bez riječi, ali upitno, kao da traže odgovor, dok je ona nekoliko minuta pažljivo presavijala njegovu poruku i odložila je pokraj svojega tanjura. - On te želi upoznati sa svojom obitelji, Gwen - rekla je Lily. - To je vrlo značajno. Jako je ozbiljan kad si ti u pitanju. - Ali, zar vam nije malo čudno da je pozvao samo Gwen? - upitala je njezina majka. - Zar on planira ponoviti svoju ponudu, Gwen? - Upravo suprotno - odgovorila je. - Kad je bio ovdje prošloga tjedna, želio me zapravo obavijestiti da je odlučio kako mi se neće udvarati. Bilo mu je stravično neugodno zbog one scene u vrtu Brittlingovih, znate, bojao se da je i meni priuštio veliku neugodnost. - A onda te ipak poziva na svoju ladanjsku zabavu - rekla je majka. A ti ćeš, čini se, biti jedina gošća koja nije član njegove obitelji ili pak obitelji njegove sestre? A i zašto bi došao ovamo obavijestiti te da ti se neće udvarati? - Ja sam njega otvoreno pozvala da mi se udvara - odgovorila je Gwen uzdahnuvši - kad je onda došao u Newbury. - Eto! - skočila je Lily. - Bila sam sve vrijeme u pravu. Priznaj, Neville. Gwen i lord Trentham zaljubljeni su jedno u drugo preko ušiju! - Tko je obitelj gospođe Emes? - upitala je odmah majka. - Vlasnici su male trgovine - odgovorila je Gwen tužno se osmjehnuvši. - Njegova obitelj vrlo je uspješna u poslu. Baš kao i on. Bavi se i zemljoradnjom. Njegova glava, rekla bih, posvećena je njegovu poslovnom carstvu, ali njegovo srce predano prati nove janjce, piliće i ostale domaće životinje. A i njegove nasade i vrt.

~192~

Mary Balogh

- Dakle, kako se on tebi udvarao u prvom dijelu sezone, sad te poziva da se ti njemu udvaraš, zar ne, Gwen? Ima smisla. Trebala bi i te kako dobro znati u što se zapravo upuštaš eventualnom udajom za njega. - Nema govora o tome da bih se ja udala za njega - odgovorila je Gwen. - Doista? Nema? Znači, odbit ćeš njegov poziv? A zašto bi se izlagala društvu trgovaca i poslovnih ljudi ako nemaš ozbiljne namjere nakon svega toga? - Gwen ne treba gurati, Neville - najednom se na njezino iznenađenje javila njihova majka. - Posve je očito da ona gaji nježne osjećaje za lorda Trenthama, baš kao i on za nju. Ali, njihova veza ne bi bila lagana ili uobičajena, ni za koga od njih dvoje. On se tijekom sezone i na događanjima visokoga društva vrlo dobro držao, posebno u trenucima one šokantne epizode na vrtnoj zabavi za koju ne snosi ni najmanju odgovornost. Ali, ni u jednom trenutku nije se činio opuštenim i zadovoljnim, bez obzira na svoju zasluženu slavu. Gwen još uvijek ne zna koliko će se ona osjećati ugodno okružena ljudima iz njegova svijeta, pogotovo na događanju kojem su trajanje odredili na pet dana. Nije li se on to vrlo domišljato sjetio? Samo bi posve beznadan romantik mogao nerazumno pomisliti da je brak nešto što se tiče tek dvoje ljudi pred oltarom. Brakom je obuhvaćeno puno ljudi, barem obitelji mladenaca i društvo u kojem su se dotada navikli kretati. - Potpuno ste u pravu, majko - rekla je Lily i pogledala preko stola Nevillea. - Ali, bez obzira na sve to, par ispred oltara ipak je najvažniji. Ne usudim se ni pomisliti kako bi mi danas život izgledao da se Neville nije borio za mene u trenutku kad sam bila uvjerena da dobar brak između nas dvoje jednostavno nije moguć. - Brak između lorda Trenthama i mene ne dolazi u obzir - ponovila je Gwen. To je, dakako, bila posve besmislena izjava. Zašto ju je inače pozvao k sebi? Ako me želiš, Gwendoline, ako misliš da me voliš i da možeš provesti život sa mnom, dođi ti u moj svijet. Shvatit ćeš da žudnja, čak ni ljubav, nisu dovoljni. Zašto uopće razmišlja o tome da prihvati njegov poziv? Ne, mora biti iskrena prema samoj sebi. Zašto će prihvatiti taj poziv? Zato jer ga želi? Zato jer je umislila da ga voli? Zato jer želi provesti ostatak života s njim? Zato jer mu želi dokazati da nije u pravu? Ona nije umislila da ga voli. - Onda nemoj ići - progovorio je Neville. - A, ne, idem - objavila je svima.

~193~

Bračna ponuda

Neville je odmahnuo glavom i napola se nasmijao. Lily je privukla sklopljene ruke na prsa i sjala. Majka je ispružila ruku prema Gwen, pogladila je po dlanu, iako ništa više nije rekla. - Odvest ću Sylvie i Lea u park dok Neville bude u parlamentu - rekla je Lily i pogledala Gwen. - Hoćeš li s nama? Ako ideš i ti, mogu povesti i bebu. Ti ćeš trčati za loptama. Čini se da djeca nikad neće naučiti kako je uhvatiti. - Nasmijala se. - Naravno da idem s tobom - rekla je Gwen i odmah ustala. - Možda oni jadni ne znaju hvatati jer im mama ne zna bacati loptu kako treba. Teta Gwen dolazi u pomoć! Tri je godine Hugo ljubomorno čuvao svoju privatnost na ladanju, prvo u manjoj kući, a potom u Crosslandsu. To je njegovo područje, njegovo pribježište od svih oluja vanjskoga svijeta. Nikada nije pozvao nekoga u dulji posjet, čak ni prijatelje iz Kluba preživjelih, a susjede je doista rijetko pozivao na večere i kartanje. Ali, stvari su se promijenile. Zapravo, sve se promijenilo. Dođi u moj svijet, rekao je Gwendoline. Iznenada je, bolno, u svakom dijelu svojega tijela, osjetio potrebu da joj dade šansu da učini upravo to, ali ne da dođe na jedno popodne na čaj i razgovor ili u večernji posjet, nego... pa da ostane dovoljno dugo da shvati kako je to izaći iz svojega ugodnog stalnog okruženja. Shvatit ćeš da žudnja, čak ni ljubav, nisu dovoljni. Najednom je osjetio očajničku nadu, čak potrebu da se pokaže kako nije bio u pravu. On može postati dijelom njezina svijeta, čak i hoće, kad god to bude bilo potrebno, ali mora znati da će uzde svojega posla uvijek držati čvrsto u rukama i svake se godine povući na ladanje na nekoliko mjeseci. Ali, može li se ona miješati s njegovim svijetom? Ili još važnije, želi li to ona? Ili će se poput Fione, ako se doista vjenčaju, praviti da ne postoje, ignorirati ih? On to ne bi mogao izdržati. Njemu je obitelj važna, bez obzira na to što im se godinama nije javljao. Odnedavna se ponovno s njima zbližio i neće dopustiti da ih opet izgubi. Ili da oženi ženu koja će ih ignorirati. A otkrio je i Fioninu obitelj. Svidjeli su mu se, iako s njima nije ni na koji način povezan. Ipak, oni su obitelj njegove Constance. Već je neko vrijeme znao za te obljetnice. I igrao se u glavi mišlju da obje obitelji na ljeto pozove u Crosslands na kraće vrijeme. Ne želi da ostanu dugo. Uostalom, svi oni rade i dugi praznici za njih i ne dolaze u obzir.

~194~

Mary Balogh

Ali, zašto ih ne bi pozvao sve u Crosslands kako bi proslavili svoje godišnjice? Zašto bi čekao ljeto? Toga se iznenada dosjetio onoga tjedna nakon što je posljednji put posjetio Gwendoline. Kad joj je rekao da će joj se javiti, nije ni pomišljao što bi on to njoj mogao javiti. Kad ju je spontano pozvao da nakratko postane dio njegova svijeta, u tom trenutku nije znao kako bi se to moglo ostvariti. A onda se dosjetio. I sve je ispalo savršeno dobro. Bez obzira na kratak rok, sve se odvijalo kako treba i svi su javili da mogu doći. Bili su uzbuđeni što će imati priliku vidjeti njegovo veliko ladanjsko imanje, što će biti skupa i tako proslaviti ta dva velika događaja. Jedino je još trebalo čekati da Gwendoline vidi može li u to vrijeme otići iz Londona, od svih onih provoda na koje se obvezala doći. Želi li ona to uopće? I hoće li doći? Nije ni važno, ponavljao je sam sebi. On to želi zbog svoje obitelji. Vrijeme je da im se konačno otvori i pripusti ih u svoj život. A Crosslands i sve što tamo ima velik su i važan dio njegova života. Ako Gwendoline ne može ili ne želi doći, to će onda značiti kraj. Nikad je više neće pokušati vidjeti, nekako će svoje srce skupiti na hrpu i pokušati živjeti svoj život. No, ako dođe, s druge strane... Ne, dalje od toga ne može i neće ni pomišljati. On joj je rekao da žudnja, čak ni ljubav, za njih neće biti dovoljni. Nije posve siguran da u to vjeruje. Ali, nije ni da ne vjeruje. Njegova je kuća poput velikoga štaglja, sjetio se. Iako je do kraja namještena, dosada nije nikad upotrebljavao više od tri sobe. Sve ostale stalno su zatvorene, a namještaj je prekriven plahtama zbog prašine. Njegove sluge posve se lako nose s njegovim potrebama kad je tamo i živi u te tri sobe, ali velika zabava u kući s puno ljudi potpuno bi ih prenerazila. Stale i spremište za kočije njegov kočijaš s mladim pomoćnikom dobro održava. Bit će im potrebno više pomagača kad se mnoštvo kočija i konja sruči na Crosslands. Park mu je pust i prazan, njegov cvjetni vrt nije ništa drugo negoli prekopana zemlja. Ima li dovoljno krevetnine? Ima li dovoljno ručnika? Dovoljno suđa i jedaćeg pribora? Gdje će nabaviti svu dodatnu potrebnu hranu? I tko će to sve skuhati? Ali, Hugo nije sin svojega oca bez razloga. Oglasio je da traži batlera i pažljivo odabrao jednoga od sedam kandidata. Nakon toga, sve su te brige prešle na drugoga i bilo mu je jasno dano do znanja da bilo kakvo miješanje s njegove strane nije ni potrebno ni dobrodošlo. Njegov novi batler upravo je onaj tip čovjeka kakve Hugo cijeni.

~195~

Bračna ponuda

Ali, i uz njega, ipak je otišao u Crosslands nekoliko dana prije nego što su se trebali pojaviti gosti. Želio je vidjeti kako izgleda njegova kuća kad se skinu plahte protiv prašine. Želio je vidjeti što su vrtlari koje je angažirao batler uspjeli napraviti u parku u tako kratko vrijeme. Želio se osobno pobrinuti da se gostinjska soba s najljepšim pogledom uredi za Gwendoline. Sve mu se činilo pristojnim, bio je impresioniran i odlanulo mu je kad je sve to vidio. Njegov novi batler pretvorio se u učinkovita tiranina koji je zahtijevao marljivost i savršeno obavljen posao - i od svih je to i dobio. Baš kao i potpunu posvećenost, čak i onih članova njegova osoblja koji su s Hugom već duže od godinu dana i moglo se očekivati da im se pridošlica neće svidjeti. Dan kad su svi trebali doputovati bio je lijep, iako ne i sunčan. Svi su stigli na vrijeme. Ali, to se moglo i očekivati od ljudi koji se uvijek dižu u zoru kako bi radili umjesto da im treba cijelo jutro da se naspavaju i zaborave na ekscese od prošle noći tek oko podneva. Hugo je svoje goste pozdravljao kako su dolazili i potom ih predavao u ruke batleru. Onda je napokon vidio svoju kočiju kako se približava i osjetio neugodno stezanje u trbuhu. Što ako je ipak, nakon svega, odlučila ne doći? Ili što ako nije uživala u društvu Fione, Constance i Philipa Germanea, njegova ujaka, do te mjere da će mu priopćiti kako se želi odmah vratiti u grad, bez puno vike i strke? Ne, ona to neće učiniti. Ona se ponaša kao savršena dama. Kočija je stala ispred ulaza u kuću i on je otvorio vrata pa namjestio stube. Fiona je izašla prva, a izgledala je znatno manje bijeda i iscrpljena nego što je Hugo očekivao. Upravo suprotno, doimala se puno mlađe nego što je izgledala kad je on tek došao u London. Potom je izašla Gwendoline, odjevena u plave nijanse, uspješna u iluziji svježine, kao da izlazi iz svojega budoara. Pogledala ga je u oči položivši ruku u rukavici na njegovu. - Lorde Trenthame. - Lady Muir. Sišla je niz stube. Uvijek bi zaboravio na njezino šepanje kad nije bio uz nju. Nije se nasmijala. Ali, nije gledala ni poprijeko. Tada je iz kočije izašla Constance, uz pomoć njegova ujaka, i odmah pitala jesu li već svi stigli i gdje je tko. - Svi ćemo se okupiti u salonu na čaju za pola sata ili čak prije odgovorio je Hugo. - Fiona i Connie, domaćica će vas odvesti do vaših soba. I tebe, Philipe. Rukovao se srdačno s ujakom. Onda se okrenuo prema Gwendoline i pružio joj ruku.

~196~

Mary Balogh

- Dopustite mi da vas odvedem do sobe. - Zavređujem poseban tretman? - Podigla je obrvu dok ga je hvatala ispod ruke. - Da - odgovorio je. Srce u grudima lupalo mu je poput bubnja.

~197~

Bračna ponuda

Dvadeseto poglavlje

nije znala što da očekuje od Crosslands Parka. Vjerojatno je Gwen velik, zaključila je, kad može smjestiti mnoštvo rodbine na gotovo tjedan dana, a tu je i ona s njima. Imanje je doista veliko, iako ne u razmjerima Newburyja ili Penderrisa. Siva kamena kuća kvadratnog je oblika, podignuta u georgijanskom stilu. Nije osobito stara. I park koji je okružuje kvadratnog je oblika, vjerojatno velik nekoliko jutara. Lako je moguće da se kuća nalazi točno u njegovoj sredini. Put koji vodi prema kući poput strijele je. Ima nešto drveća raspoređenog u šumarke, čak i jednu šumu. Ima i svježe pokošenih tratina. Puno je štala, a tu je i spremište za kočije s jedne strane glavne zgrade, dok je s druge strane velik komad prazne zemlje. Ima u tom imanju nečega veličanstvenog, ali ipak izgleda začuđujuće... pusto. Ili nerazvijeno, možda je to bolja riječ. Dok su se njezini suputnici u kočiji uzbuđeno osvrtali oko sebe i sve upijali (Constance je čak uzbuđeno uskliknula nekoliko puta), Gwen se zapitala tko su bili prvi vlasnici tog imanja. Zar im je nedostajalo mašte ili... čega? Znala je točno zašto je ovo imanje privuklo Huga. Zato jer je veliko, nimalo pretenciozno, upravo poput njega. Osmjehnula se na tu misao - i nešto čvršće stisnula ruke u krilu. Ovo je ispit - u njegovim i njezinim očima. Dođi u moj svijet. Nije imala pojma kako će sve završiti. Ali, u putovanju njegovom kočijom čak je uživala. Constance, koja nikad prije nije napustila London, ma kako to čudno bilo, s neskrivenim je oduševljenjem uživala u prirodi i svakoj gostionici ili cestarskoj kući gdje su se zaustavili. Njezina majka bila je vrlo tiha, ali posve pristojno raspoložena. Gospodin Germane bio je odličan sugovornik. Radi za kompaniju koja uvozi čaj i puno je putovao Dalekim istokom. On je Hugov ujak, ali čini se da nije puno stariji od njega. Kako će se osjećati tih nekoliko dana koje će ovdje provesti? Koliko će on biti drukčiji okružen svojim ljudima, na svojemu imanju? Kako će

~198~

Mary Balogh

je oni primiti? Hoće li na nju gledati kao na uljeza? Hoće li im biti mrska? Hoće li se ona osjećati kao da im ne pripada? Noć uoči polaska Lily je ostala sjediti s njom dugo u noć. Pričala joj je o borbi koju je ona prošla da se preobrazi iz divlje, nepismene djevojčice što luta svijetom s ocem pješačkim poručnikom za vojskom koja je u ratu u pravu englesku damu, pod pokroviteljstvom Elizabeth koja je u to vrijeme još bila neudana. - Postojao je samo jedan način da se sve to ostvari - rekla joj je u jednom trenutku. - Morala sam istinski željeti tu preobrazbu. Ne zato što bih se morala pred nekim dokazivati. Ne zato što sam osjećala da nešto dugujem Elizabeth, iako sam joj dugovala. Ne zato da bih ponovno pridobila Nevillea... nisam ja to ni željela nakon što sam otkrila da nismo čak ni zakonski vjenčani. On je bio iz stranoga svijeta i ja to nisam željela. Ne, Gwen, jedini način da to ostvarim bio je jer ja to želim zbog sebe. Sve ostalo išlo je iz toga. Ljudi oko nas, pogotovo neki vrlo religiozni ljudi, žele da vjerujemo kako je pogrešno, čak i grijeh voljeti sebe. To nije istina! To je osnovna, suštinska ljubav. Ako ne voliš samoga sebe, ne možeš voljeti ni bilo koga drugog. Ne duboko i istinski. Gwen je znala sve o Lilynoj preobrazbi, dakako, i o njezinu ponovnom vjenčanju s Nevilleom na kraju. Ali, nije znala najdublje borbe koje je Lily prošla. Slušala ju je posve zaneseno i shvatila zašto je Lily upravo te noći odlučila s njom podijeliti svoju priču. Pričala je Gwen da je moguće prilagoditi se svijetu drukčijem od onog u kojem smo cijeli život živjeli, ali postoji samo jedan razlog zbog kojeg se ta promjena dade izdržati ili je vrijedi napraviti. Ona to mora sama željeti. Zbog sebe. Promjena u njezinu slučaju sigurno neće biti tako velika. Hugo je imućan. On je vlasnik svega ovoga. Ima titulu. Ovo je samo još jedna kućna zabava, govorila je samoj sebi dok se kočija približavala imanju. Ipak, bila je nervozna. To je doista čudno. Uvijek je dosada bila tako samouvjerena u društvu i radosno iščekivala sve što se inače događa na takvim zabavama. Ona obožava kućne zabave. Hugo je čekao na dnu stuba. Gospodar svojega okruženja. Nije čekao da kočijaš skoči, postavi stube i otvori vrata kočije za dame. Sve je on to sam obavio i pružio ruku da pomogne gospođi Emes izići. A onda je došao red i na nju. Njihove su se oči spojile dok je držao ruku pruženu prema njoj. Tamne, neumoljive oči. Čvrsta čeljust. Bez osmijeha. Je li možda očekivala nešto drugo? Oh, Hugo. - Lorde Trenthame - rekla mu je.

~199~

Bračna ponuda

- Lady Muir. - Njegova je ruka obuhvatila njezinu pa je izašla iz kočije i stala na njegovu donju terasu. Gospodin Germane bio je sljedeći i on je pomogao Constance izići iz kočije. Djevojka je pucala od znatiželje i uzbuđenja. Čaj će biti za pola sata u dnevnom salonu. Domaćica će ih odvesti u njihove sobe da se mogu osvježiti. Ipak neće. Hugo će je otpratiti do njezine sobe. - Zavređujem poseban tretman? - upitala je dok ga je hvatala ispod ruke. - Da - odgovorio je kratko i jasno. I to je bilo sve što je rekao. Pitala se je li možda zažalio što ju je pozvao. Mogao bi se sad uz svoju obitelj posve opustiti da nema nje. Ipak treba proslaviti dvije godišnjice braka. Predvorje kuće, kao što se moglo i očekivati, prostrano je i kvadratno, a svijetli zidovi zbog nekoliko velikih pejzaža beznačajne umjetničke vrijednosti u jednakim pozlaćenim okvirima ipak ne izgledaju posve golo. Prostrano stubište ispred njih penje se do prve etaže, gdje se grana na dvije strane prema gornjem katu. Domaćica i njezina skupina krenuli su desnom stranom, a Hugo i Gwen lijevom. A onda su svi ostali nestali na kraju dugog hodnika na lijevoj strani, a Hugo i Gwen krenuli su desno. Arhitekt, pomislila je Gwen, vjerojatno je imao problema s polukružnim, zavojitim elementima. Pa ipak, kuća je na neki način uznosita. Sja od čistoće i jedva primjetno miriše na vosak za laštenje drva. Slike posve nalik onima u predvorju ukrašavaju i hodnik. Sve je nekako neosobno, kao u dobrom hotelu. Iza zatvorenih vrata čuli su se glasovi, neki od njih čak i malo povišeni, drugi tiši. Hugo je zastao i otvorio vrata na kraju hodnika. Izvukao je ruku iz njezine i stao u stranu kako bi je propustio. Nije progovorio ni riječi cijelim putem. Čak je nije pitao je li putovanje bilo ugodno. Izgledao je prilično zlovoljno. - Hvala vam - rekla je. Ali, onda ju je iznenadio kad je ušao u sobu za njom i zatvorio vrata. Zar on ne shvaća?... Ne, vjerojatno ne shvaća. Osim toga, to što je on tu s njom i nije toliko neprikladno. Druga vrata, koja vjerojatno vode u garderobu, samo su pritvorena i čuje se kako unutra sobarica rasprema stvari. - Nadam se da će vam se svidjeti soba. Izabrao sam je za vas zbog pogleda, ali sad sam shvatio da je pogled zapravo poprilično tugaljiv.

~200~

Mary Balogh

Nije bilo prilike za zasadimo cvijeće, a prošlogodišnje je bilo jednogodišnje i ove godine nije izraslo. Uskoro ću ga zasaditi za sljedeću godinu, ali to neće pomoći vašem boravku. Trebao sam vas smjestiti negdje drugdje... možda s pogledom na prilaz kući, recimo. Prešao je preko sobe dok joj je to govorio i zagledao se kroz prozor. Čak i sada, pomislila je Gwen dok je skidala rukavice i šešir i odložila ih skupa s torbicom na svoj krevet, mogla bih pogriješiti i njegov zlovoljan izraz lica protumačiti kao istinsku zlovolju. Pa ipak, sve vrijeme dok je kočija prilazila kući, dok je izlazila iz nje, dok ju je pratio do sobe, on je vjerojatno bio neopisivo nervozan i nesiguran. Otišla je i stala pokraj njega. Njezin pogled obuhvatio je veliki komad zemlje koji je vidjela kad su prilazili kući. Odavde je dobro vidjela da je zemlja prekopana i da je sav korov iščupan tijekom nekoliko posljednjih dana. Ispod tog velikog kvadratnog komada prostire se tratina, a na njezinu je kraju drveće. Možda bi se i nasmijala da se nije bojala da će ga povrijediti. - Mislio sam da nećete doći, da ću otvoriti vrata kočije i unutra ugledati samo Fionu, Constance i Philipa. - Ali rekla sam da ću doći. - Mislio sam da ćete promijeniti mišljenje. - Da sam ga promijenila - rekla mu je - ja bih vas zasigurno obavijestila. Ja sam... Gotovo je rekla dama. Ali, on bi tu riječ pogrešno shvatio. - Da, vi ste dama. Raširio je prste po prozoru. Gledao je van, ne prema njoj. - Hugo - rekla mu je i položila ruku jedva dodirnuvši njegovu nadlakticu - nemoj to pretvarati u pitanje klasne pripadnosti. Da je bilo koji član tvoje obitelji morao odustati, i on bi ti to javio. To je obična pristojnost. - Mislio sam da nećeš doći. Već sam se pripremio na to. Što on to govori? Zapravo je posve očito što govori i Gwen je maknula ruku s njegova ramena. Srce joj je tuklo više u grlu nego u grudima. Ponovno je pogledala kroz prozor. - Ovaj vrt zapravo skriva velik potencijal. - Vrt? - Nakratko je okrenuo glavu pogledati je. - Park se uglavnom činio ravan dokle god mi je pogled sezao iz kočije kad smo prilazili kući. Ali, ipak se zemlja spušta naglo iza tvojega zamišljenog vrta. Tamo bi mogao napraviti jezero kad bi želio. Ne, to bi možda bilo previše. Samo jezerce s lopočima, poput fontane, vjerojatno bi bilo ljepše, s paprati i visokim trstikama koje rastu iza njega, sve do šume. A cvjetne

~201~

Bračna ponuda

lijehe moglo bi se preoblikovati tako da se u blagoj krivulji spuštaju do njega, sa živicom i višim cvijećem kao rubnicima, a nižim u sredini koje bi prekrilo svu zemlju. Između bi mogla prolaziti staza s nekoliko klupa s kojih se može uživati u pogledu. Moglo bi se naći... Naglo se zaustavila jer se odjednom zasramila. - Molim te, ispričaj me. Kad zasadite cvijeće, bit će ovdje prekrasno. A pogled nije loš ni ovako. To je pogled kuće u prirodi. Nema mora na vidiku i nema slanog zraka, ali meni je unutrašnjost i draža od obale. Ovdje je ljepše nego u Newburyju. Začudo, niti laže niti pokušava biti pristojna. - Umjetno jezerce s lopočima - rekao je i naslonio se laktovima na prozorsku dasku, suzio oči i gledao van. - Doista bi bilo veličanstveno. Ja sam uvijek to naglo spuštanje zemlje vidio kao nešto nepraktično. Znaš, uopće nemam mašte. Barem ne za vizualno. Mogu u prizorima uživati ili ih kritizirati kad ih vidim, ali ne mogu zamišljati. Vidim ja sve one slike po zidovima i znam da su smeće, recimo, ali ne mogu zamisliti kakvim bih ih slikama mogao zamijeniti da ih sve maknem i odredim da idu u smeće. Morao bih lutati galerijama sljedećih deset godina i izabirati i odbacivati, a na koncu možda jedno s drugim uopće ne bi pasalo ili bi sve te slike izgledale loše u sobama za koje sam ih namijenio. - Ponekad upravo ono što je savršeno usklađeno i simetrično nije oku ugodnije od praznog. Ponekad treba vjerovati svojoj intuiciji i rukovoditi se onim što nam se sviđa. - Lako je to vama reći kad samo pogledate kroz prozor i vidite jezerce s lopočima i lijehe koje se u krivulji spuštaju do njega, različite biljke različitih visina, klupe s kojih se može uživati u prizoru. Sve što ja vidim jest velik, dobar kvadratni komad zemlje koji čeka cvijeće... Kad bih barem znao koje cvijeće. A ispod njega neki čudan utor i iza toga drveće. Sam ne bih mogao osmisliti čak ni stazu. Prošle godine, kad je sve moje cvijeće procvalo, morao sam šetati uokolo da ga vidim ili se popeti ovamo pa ga gledati. - Ali, to mora da je bio predivan prizor. - Ponovo je stavila ruku na njegovu nadlakticu. - Ponekad je samo jedan veliki potez boje dovoljan za našu dušu, Hugo. Sjeti se vatrometa. Ništa nije kraće, a istodobno tako veličanstveno. Napokon je okrenuo glavu i pogledao je. Bio je to dug pogled u oči i ona mu je uzvratila. Nije mogla pročitati što vidi u njegovim očima. - Dobro došla u moj dom, Gwendoline - rekao je na koncu nježno i prisno. Progutala je i zatreptala nekoliko puta. A onda mu se osmjehnula.

~202~

Mary Balogh

On je, kao nekim čudom, uzvratio. - Moram dolje - rekao je i uspravio se. - Moram dočekati goste u salonu. Spustit ćeš se kad budeš spremna? - Hoću. A kako ćeš ostalima objasniti moju nazočnost? - Ti si uzela Constance pod svoje i pomogla si joj da bude dijelom nekoliko važnih događanja visokog društva, što joj i pripada kao mojoj sestri. Moji su rođaci impresionirani mojom titulom, to ih sve zabavlja, znaš. Ali, nisu neinteligentni ljudi. Uskoro će shvatiti, ako glasine već nisu doprle do njihovih ušiju, da si ovdje s nama jer ti se udvaram. - Doista? Posljednji put kad smo se vidjeli rekao si mi da je to definitivno nemoguće. Mislila sam da si me pozvao ovamo da se ja udvaram tebi ili da barem sama shvatim zašto je posve nemoguće da mi se ti udvaraš. Zastao je na trenutak prije nego što joj je odgovorio. - Moji rođaci zaključit će da ti se udvaram. Svi vole romanse u nastajanju, pogotovo ako je uključen član njihove obitelji. Jesu li u pravu ili nisu, to ćemo tek vidjeti. Možda se njegovim rođacima upravo ova romansa u nastajanju neće svidjeti, pomislila je Gwen. Može se lako dogoditi da je ne prihvate. Doduše, nije to glasno rekla. Samo se osmjehnula. - Uskoro ću sići. Naklonio joj se i naglo izašao iz sobe, tiho zatvorivši vrata za sobom. Gwen je ostala stajati u sobi. Razmišljala je o onom danu na plaži u Cornwallu, kad je osjetila plimni val najgore usamljenosti. Da ga nije osjetila tada, bi li ga osjetila ikada poslije? Da ga nije osjetila, bi li ostala na sigurnom, u svojoj čahuri tuge i krivnje, toliko tihoj i stalnoj da nije ni shvaćala do koje joj mjere paralizira život? Začudo, ta je čahura dugo bila ugodna. Ponekad poželi da je još uvijek u njoj ili, kad je već iz nje morala biti izbačena, zašto nije upoznala tihog, ugodnog, nekompliciranog džentlmena o kojem je sanjala - kao da netko takav doista i postoji. No, umjesto toga upoznala je Huga. Mahnula je glavom i krenula prema garderobi kako bi se stigla oprati, preodjenuti, nanovo napraviti frizuru i onda zaći u Hugov svijet do kraja. Fionini roditelji osjećaju se malo nesigurno, zastrašeno, shvatio je Hugo. Sjede skupljeni u kutu s ostalim članovima svoje obitelji. Njima se čak i Fionina svojta čini grandioznim društvom, a on dobro zna da oni u njega gledaju sa strahopoštovanjem. Prekasno je shvatio da je trebao na vrijeme obavijestiti svojega domišljatog batlera da pronađe osobu koja će se brinuti za dva mala

~203~

Bračna ponuda

dječaka tijekom kućnih zabava. Sjedili su na sofi sa svojim roditeljima, mlađi zguran između njih dvoje, a stariji s druge očeve strane. Hugovi rođaci po prirodi su bučni jer su gotovo uvijek samo u društvu sa svojima. Ali, i kod njih se danas osjeća malo nelagode jer su se našli na stranome mjestu, s ljudima koji su im praktički potpuni stranci. Fiona se smjestila pokraj kamina s Philipom. Njezina je majka čeznutljivo gleda. Constance kao pčelica zuji od skupine do skupine, ruku pod ruku s Gwendoline. Svima je predstavlja kao ženu koja ju je uvela u visoko društvo, koja je bila njezina pokroviteljica. Zapravo bi je Hugo trebao predstavljati ostalima, ali drago mu je što je to Constance preuzela na sebe i tako na neki način nesvjesno prenijela zamisao da je Gwendoline doista pozvana zbog nje. Ned Tucker stao je iza skupine svojih prijatelja iz trgovine i dobro raspoložen ogledao se oko sebe. Hugo ga je odlučio pozvati ne bi li doznao što se to događa, točnije, događa li se uopće nešto između njega i Constance. Njezina baka to mu je olakšala. Kad je došao u njihovu trgovinu uručiti im pozivnicu, Tucker je upravo bio tamo s njima. Constancina baka položila je ruku na njegovo rame i rekla da je on gotovo kao član obitelji. Hugo ga je odmah uključio u poziv. Promatrajući skupine oko sebe, Hugo je uspio razabrati da je doista dio svega toga. Stoji usred svih njih, kao vojnik na paradi. Volio bi da je vještiji u ophođenju. Trebao se više truditi naučiti sve te finese dok je bio u Penderrisu. Ali, to mu nikad prije nije trebalo dok se družio sa svojom obitelji. Ni u jednom trenutku nije mu bilo neugodno i nije bio nesiguran ni sekunde dok je odrastao s njima. Te mu finese zasigurno nisu trebale da bi se družio s Fioninom obitelji. Bilo je dovoljno pokazati im da je ljudsko biće, da se u stvarnosti ni po čemu ne razlikuje od njih iako je bogat i ima titulu. Ili je upravo to suština te vještine ophođenja? Gledao je Gwendoline, još uvijek pod ruku s Constance, kako razgovara s Tuckerom, a upravo tada sve troje su se nasmijali. Gwendoline nipošto nije dignula nos u zrak, kao što je to učinila njemu u nekim prilikama, a Tucker nije nelagodno kimao glavom i nervozno povlačio pramen kose. Hilda i Paul Crane dignuli su se s dvosjeda i odlučili im se pridružiti, a onda su se svi smijali. Hugo je odjedanput osjetio kako se mršti. Što bi trebao učiniti da te dvije posve odvojene skupine pomiješa i ovo pretvori u opuštenu kućnu zabavu? To je ipak posve suluda ideja. Spasio ga je dolazak poslužavnika s čajem i drugi, još veći, s nizom lijepo posluženih i ukrašenih delicija. Okrenuo se prema pomajci. - Hoćeš li biti tako ljubazna i naliti čaj, Fiona? - Naravno, Hugo - odmah je odgovorila.

~204~

Mary Balogh

Tada mu je sinulo da se ona zapravo dobro zabavlja kao važna, središnja figura u sobi jer je kao njegova pomajka zapravo domaćica cijelog događanja. Nije mu prije ni palo na pamet da će mu biti potrebno takvo što. Ali naravno da mu je trebalo. Netko mora lijevati čaj, sjediti na drugom kraju stola nasuprot njemu i stajati pokraj njega kad budu dolazili gosti iz susjedstva na proslave godišnjica za nekoliko dana. - Hvala - odgovorio je i odjednom odlučio da mora obilaziti goste, dijeliti tanjuriće i ubruse prije nego što im ponudi neku divotu s poslužavnika i ustraje da se svakako posluže slatkim i slanim kolačićima. U međuvremenu, njegova sestričina Theodora Palmer, udana za uspješnog bankara, prinosila je šalice dok je Fiona lijevala čaj i potom ih odnijela do svakoga gosta, a njegova šogorica Bernardine Emes, supruga njegova bratića Bradleyja, prešla je sobu i obratila se dječacima. I njezina su djeca tu, oni sami piju čaj u prekrasnoj velikoj prostoriji na tavanu. Kad sve popiju i pojedu, dadilja će ih izvesti u šetnju da se igraju vani. Možda bi im se Colin i Thomas željeli pridružiti? Thomas se napola sakrio iza očeva rukava i virio samo jednim okom. Colinovo lice odmah je živnulo i brzo je sa sjajem u očima pogledao oca tražeći dopuštenje. - Nemamo praznike često, zar ne - začuo je Hugo kako Bernardine govori Mavis i Haroldu. - A bogme ni naša djeca. Onda bismo barem u ovome, sve dok traje, trebali uživati do kraja. Tu su dvije dadilje, obje vrlo pouzdane. Djeca ih slušaju i obožavaju. Vaši će dječaci s njima biti posve sigurni. - Sigurna sam da hoće - odgovorila je Mavis. - Mi inače nemamo dadilju, svoju djecu volimo uz sebe. - Ma naravno, i ja isto tako, toliko brzo rastu, zar ne? Sjećam se kad sam rodila prvo dijete... Hugo je odmah prišao vratima salona i naložio novom slugi koji je tamo stajao da obavijesti dadilju gospođe Bradley Emes da se na izlasku iz kuće zaustavi u salonu s djecom koju čuva i preuzme još dvoje djece. Gwendoline je za to vrijeme razgovarala s tetom Rose i stricem Frederickom Emesom, a sestrična Emily, kojoj je samo četrnaest godina, gledala ju je gotovo nijema od strahopoštovanja. Constance je odvela djeda i baku da ih upozna s tetom Henriettom Lowry, najstarijom sestrom njegova oca, udovicom, glavom obitelji. Rim nije izgrađen za jedan dan, pomislio je Hugo, ne baš posebno dosjetljivo. Ali, ipak je izgrađen. Možda njegova ladanjska zabava ne propadne do kraja. Vjerojatno je uznemiren i zabrinut samo zato jer je

~205~

Bračna ponuda

Gwendoline tu i želi da baš sve bude savršeno. Ne bi se brinuo da ona nije s njima, je li tako? Otišao je porazgovarati s Philipom, na kojem se vidjelo da se osjeća dobro iako ne pripada ni jednoj od dviju velikih podijeljenih skupina gostiju. Gledao je Fionu koja je upravo nalijevala po drugu šalicu čaja gostima. Oni su skladan par, pomislio je najednom Hugo na vlastito iznenađenje. Philip i Fiona, dakako. E, sad mu je nešto palo na pamet. Možda se ipak u starosti pretvori u provodadžiju. Mora da su i po godinama vrlo blizu. Nakon što je ispijanje čaja dokončano, poslužavnici su odneseni, a Hugo im je svima objasnio da imaju slobodu odlučiti što u tom trenutku žele: mogu se povući u svoje sobe na popodnevni odmor ili se uputiti van na zrak. Većina gostiju se raspršila. Fionina majka i otac kružili su polako odajama s tetom Henriettom i divili se slikama. Constance je izašla van s većom skupinom mladih ljudi koja je uključivala nekoliko rođaka s Emesove strane, Hildu, Paula i Neda Tuckera. Gwendoline je razgovarala s Bernardine i Bradleyjem. Hugo im se pridružio. - Ujutro ću svu djecu povesti da im pokažem mlade janjce, teliće i ždrebad - rekao je Hugo Bernardine. - Imamo i tek izvaljenih pilića, mačića, a i pokoje štene. Mislim da bih ja bio uvjeren da sam umro i probudio se u raju da me netko u djetinjstvu ovamo doveo vidjeti sve te životinje. - Svi se mi dobro sjećamo tvojih lutalica, Hugo - odgovorio je Bradley i nasmijao se. - Stric bi samo uzdahnuo kad bi se ti pojavio s još jednim mačićem kojeg si našao na ulici ili izgladnjelim psom s tri noge. - Djeca će uživati - rekla mu je Bernardine - ali im nemoj, preklinjem te kao Boga, dopustiti da te uvjere, posebice ne mojoj djeci, da na odlasku mogu ponijeti kući štene, mačića ili janje. Hugo se nasmijao i uhvatio Gwendolinin pogled. - Možda biste vi željeli poći sa mnom vidjeti janjce. Još su uvijek vani, na paši. - Ah, Hugo - uzdahnula je Bernardine. - Putovanje je bilo doista dugo, a priroda me ubija... moram odmah dodati, na dobar način. Djeca su vani i igraju se. Idem u krevet sve dok ne dođe vrijeme za večeru. - Brade? - upitao je Hugo. - Možda neki drugi put. Morao bih dovršiti onaj dodatni kremasti kolač kojem nisam mogao odoljeti, ali krevet u našoj sobi doziva uporno i bez prestanka.

~206~

Mary Balogh

- Lady Muir? - obratio se i njoj formalno. - Ja želim vidjeti janjce - rekla je kratko. - Ah, lady Muir je samo pristojna - rekla je Bernardine. - Uskoro ćete naučiti da morate biti sebični ukoliko budete provodili više vremena s nama, lady Muir. Nasmijala se dok je uzimala Bradleyja ispod ruke i krenula s njim ne sačekavši odgovor. - Ponekad mi se čini - rekla je Gwendoline pogledavši Huga - da sam već jedna od najsebičnijih smrtnica. - Ne moraš ići sa mnom - rekao je. - Ne počinji. - Nasmijala se pa ga uhvatila ispod ruke i prije nego što joj je ponudio.

~207~

Bračna ponuda

Dvadeset prvo poglavlje

T

rebala joj je iznenađujuća količina odvažnosti da se pridruži ostalima u salonu na čaju, otkrila je Gwen uskoro. Nije znala što je očekuje. Bojala se da će je svi gledati s nekom pretjeranom bojazni ili čak otvoreno neprijateljski, što bi je izoliralo i onemogućilo da se ponaša opušteno. Constance joj je pomogla, ali to je vjerojatno sve učinila posve nesvjesno. Iako je bilo znakova strahopoštovanja kad ju je upoznavala, Gwen nije osjetila nimalo neprijateljstva. Sada je nestao čak i dobar dio strahopoštovanja. Možda će se nakon svega pokazati da je sve ovo jednostavnije nego što se pribojavala. Ali, bilo joj je posve svejedno. Energično, entuzijastično, osjećala je da je napravila pravu stvar kad je došla. Vrijedilo bi podnijeti čak i otvoreno neprijateljstvo svakoga pojedinog člana njegove obitelji samo zbog ovog. Ovo je prizor Huga koji hrani malo janje, najmanje u leglu. Majka mu je uginula dok se janjila, a ovca kojoj su ga ponudili, čak iako je izgubila vlastito janje, nije bila baš uvijek voljna dopustiti da je sisa. Danas je upravo bio jedan od tih dana i tako je Hugo, sjedeći na travi prekriženih nogu, hranio janje koje je požudno vuklo iz bočice na koju su nataknuli neku vrstu dude. On mu i nešto pripovijeda. Gwen mu čuje glas, iako baš ne može razabrati točne riječi. Stajala je izvan ograde, ruku naslonjenih na njezin rub i promatrala, a činilo joj se da je na nju posve zaboravio. U njegovu je glasu bilo toliko nježnosti, a i u njegovu držanju, da se bojala da će zaplakati. Ipak nije zaboravio. Baš kad je to pomislila, digao je glavu i nasmiješio joj se. Nije to bio samo običan osmijeh, bilo je to nekako dječački razdragano, široko. - Toliko mi je žao. Trebao sam te prije hranjenja otpratiti kući. - Ne započinji - ponovila mu je. A on se počeo smijati i ponovno usmjerio pažnju na janje koje je uskoro počelo pokazivati znakove da mu je dosta.

~208~

Mary Balogh

- Možda sam trebao nekome drugom naložiti da nahrani životinju rekao joj je nedugo nakon toga, kad se zaputio izvan pašnjaka kroz vrata na ogradi. - Ipak imam dosta radnika na imanju. Mislim da ti ne bih trebao ponuditi ruku. Sigurno se osjeća miris janjeta na mojoj odjeći. Ipak ga je uhvatila ispod ruke. - Odrasla sam na jednom ovakvom imanju - podsjetila ga je. Doista pomalo miriše na ovce. Još uvijek je u svojoj elegantnoj odjeći koju je nosio u vrijeme ispijanja čaja. Nije krenuo stazom koja izravno, s kraja parka, vodi prema štali. Umjesto toga vodio ju je oko parka, po dijelu na kojem ima više drveća. Rasla su raspoređena naširoko, s dosta prostora za hodanje između stabala. - I te kako mi je jasno zašto si se prije nekoliko godina zatvarao ovdje, na selo, i nije ti ni padalo na pamet družiti se s ostatkom svijeta. - Doista? Ali to ne može trajati zauvijek. Očeva smrt izvukla me odavde. U cjelini, nije mi žao. - Nije ni meni. Okrenuo se prema njoj i šutke je pogledao u oči. - Shvatio sam nešto dok sam hranio ono janje, a ti si me tako strpljivo čekala, promatrajući prizor. Ovce držim zbog vune, ne zbog mesa. I krave držim zbog mlijeka i sira, a ne zbog mesa. Kokoši imam da mi nesu jaja. Zbog toga sam se osjećao pun vrlina. Ali, ja ipak jedem meso. Pristajem na to da drugi ubijaju životinje kako bih se ja mogao hraniti. Gotovo sva Božja stvorenja vrebaju jedni druge zbog hrane. Sve je to vrlo okrutno. Čovjek bi se u to mogao zadubiti i doista upasti u mračno raspoloženje. No, život je jednostavno takav. Neprestano balansiranje suprotnosti. U njemu ima mržnje i nasilja, primjerice, ali istodobno i topline i nježnosti. Nasilje je ponekad nužno. Katkad pokušavam zamisliti što bi se dogodilo da smo dopustili Bonaparteu doći do naših obala sa svojom vojskom. Da preplavi naše obale, gradove i sela. I napadne tebe. Da se dogodilo bilo što od toga, ne bih mogao i dalje podržavati ideju svetosti života i svoju nježnu savjest. - Znači li to da si oprostio samome sebi? Prestao je hodati i naslonio se leđima na stablo, prekriživši ruke na prsima. - Čudno je to, zar ne? Carstairs je sve ovo vrijeme živio s osjećajem krivnje iako je zagovarao povlačenje u presudnom trenutku i tako možda mogao spasiti živote nekih od naših ljudi, a u napadu je ozbiljno ranjen i od posljedica ranjavanja i danas pati. On osjeća krivnju jer vjeruje da je njegov instinkt bio kukavički, a moje su naredbe bile ispravne. Mrzi me, ali ipak vjeruje da sam postupio ispravno.

~209~

Bračna ponuda

- Ti jesi postupio ispravno. To si oduvijek znao. Polako je odmahnuo glavom. - Ne vjerujem da postoji dobro i loše. Postoji samo instinkt da čovjek učini ono što mora u određenim okolnostima i onda živi s posljedicama tog čina, a sve iskustvo koje pri tome steknemo, dobro ili loše, moramo utkati u tkivo svojega života, i to tako da na koncu u svemu tome vidimo neki obrazac vlastitoga ponašanja i prihvatimo sve lekcije kojima nas je život učio. Nikada se od nas nije ni očekivalo da u jednom životu ostvarimo savršenstvo, Gwendoline. Religiozni ljudi rekli bi da za to postoji onkraj, raj. Mislim da bi to bila šteta. To je isuviše lako i jednostavno. Volio bih vjerovati da nam se možda nudi i druga šansa... i treća, možda i trideset treća... da sve svoje pogreške ispravimo. - Reinkarnacija? - To se tako zove? - Spustio je ruke i pogledao je. - Pitam se hoću li u svakom od tih života upoznati istu ženu i svaki put iznova otkriti da imamo problem. I hoće li se rješenje problema kojeg ću se dosjetiti ispostaviti kao nerazumno ili odvažno? Treba li ga prihvatiti ili odbaciti? Ispravno ili pogrešno? Razumiješ o čemu govorim? Zakoračila je naprijed i stala ispred njega, raširila dlanove na njegovim prsima i naslonila čelo između njih. Osjetila je kako mu srce kuca, njegovu toplinu i udisala zamaman miris njegove kolonjske vode, muškarca i ovaca. - Ah, Hugo. Prsti jedne njegove ruke počeli su joj milovati vrat. - Da - odgovorio je tiho - oprostio sam sebi što sam živ. - Volim te - rekla je u tkaninu njegove kravate. Na trenutak je zastala zaprepaštena. Je li doista to rekla naglas? Nije joj odgovorio. Ali, nagnuo se prema njoj i kratko i nježno poljubio udubinu između njezina vrata i ramena. Znači, ipak je glasno izgovorila te riječi. Ali to i nije važno. On to ionako zna. Kao što i ona zna da je on voli. Zna li doista? Naravno da zna. Upravo je i sam to rekao na drugi način. Pitam se hoću li u svakom od tih života upoznati istu ženu... Ljubav možda nije dovoljna. To joj je i on rekao u Londonu kad joj je došao priopćiti da joj se neće udvarati. A opet, možda i jest dovoljna. Možda je ljubav jedino što postoji. Možda bi upravo to otkrili da imaju priliku proživjeti trideset tri života skupa. - Neki ljudi na svojim posjedima zasade i samoniklo bilje, za šetnicu kroz ‘divlju prirodu’. Razmišljao sam da i ja to učinim. Ali, oni onda

~210~

Mary Balogh

uglavnom imaju brdašca, more drveća, iznenadnih pogleda i prizora koji pucaju s vrha i što sve ne od prirodnih atrakcija. A ja nemam ništa od toga. Staza kroz divlju prirodu ovdje bi bila upravo to: staza kroz netaknutu prirodu. To bi ipak bilo smiješno. - Suludo? - upitala je i podigla glavu prema njemu. Nagnuo je glavu na jednu stranu. - To i nije baš elegantan izraz koji dame često koriste. Počela se smijati. - Određena staza koja krivuda kroz šumu bila bi zasigurno ugodna. A ovdje ima prostora za još drveća, možda nešto rododendrona i drugog drveća ili grmlja koje lijepo cvjeta. Možda i nešto cvijeća koje bi cvjetalo u sjeni, a ne bi bilo upadljivo. Divlji zumbuli u proljeće, možda. Narcise. Trebalo bi možda postaviti i klupe, na mjesta gdje se ima što vidjeti. Prije nekoliko minuta primijetila sam da se vidio vrh zvonika seoske crkve. Sigurna sam da ćemo kasnije, nastavimo li ovom stazom, u daljini vidjeti i kuću. Mogao bi se podignuti i mali ljetni paviljon, gdje bi se čovjek sklonio i sjedio dok pada kiša. Gdje bi mogao u tišini opušteno razmišljati. Ili čitati. Uostalom, Crosslands upravo tomu i služi, zar ne, to te je ovamo i privuklo. To nije mjesto koje plijeni spektakularnom ljepotom krajolika i vidika, nego jednostavno otjelovljenje nečega dobrog, mira i vedrine koji dolaze iz običnog, recimo. Gledao ju je u oči netremice. - Njemu ne trebaju fontane, kipovi, zimski vrt i ružičnjaci, ne treba mu jezero s čamcima i aleje, labirinti od raslinja i Bog bi znao što sve ne? - upitao je. - Govorim o parku, dakako. Odmahnula je glavom. - Dobro bi mu došlo nekoliko zahvata tu i tamo, ali ne puno. Prekrasan je ovakav kakav jest. - Ali, ipak pomalo pust? - Samo malo. - A kući, što njoj nedostaje? - Slika se moraš riješiti. - Nasmijala mu se. - Je li kuća bila posve namještena kad si je kupio? - Da. Sagradio ju je čovjek koji je poput mojega oca zaradio novac u trgovačkom poslu. Podigao ju je od najboljih materijala i napunio najboljim namještajem, a nikad zapravo nije živio u njoj. Ostavio ju je u nasljedstvo sinu kad je umro. Ali, sin je nije želio. Otišao je tražiti sreću u Americi, želio je sam steći bogatstvo. Pretpostavljam da je ostavio kuću na prodaju preko agenta. Tužno, pomislila je.

~211~

Bračna ponuda

- Baš kao što sam ja ostavio oca i otišao u rat. - Ali ti si se vratio - podsjetila ga je brzo - i vidjeli ste se prije nego što je umro. Ti si ga uvjerio da ćeš preuzeti njegov posao i brižno ga voditi, da ćeš skrbiti za njegovu ženu i kćer. - Upravo sam shvatio još nešto. Njemu bi se slomilo srce da sam poginuo. Zato mi je drago što sam preživio. - Je li ti i zbog mene drago što si preživio? Obuhvatio je njezino sitno lice svojim velikim dlanovima i malo ga podigao prema sebi. - Nisam siguran da sam ja za tebe dar kakav zaslužuješ - odgovorio je. - Što misliš o mojoj obitelji i obitelji moje sestre? - Oni su ljudi. Stranci koji će možda postati poznanici u ovih nekoliko dana pred nama, netko možda i prijatelj. Ne razlikuju se toliko od mene, Hugo. Možda će i oni shvatiti da se ni ja ne razlikujem puno od njih. Veselim se što ću ih sve bolje upoznati. - Diplomatski odgovor. Možda i pomalo naivan, govorio je njezin izraz lica. Možda doista i jest. Njezin život ne može biti više drukčiji nego što već jest od života Mavis Rowlands, primjerice. No, to isto tako ne znači da ne mogu uživati u društvu drugih i da ne mogu naći zajednički jezik u kojem će se razumjeti. Ili je to naivno vjerovanje? - Istinit, iskren odgovor - rekla je. - A što je zapravo s gospodinom Tuckerom? - Što je s njim? - odgovorio je protupitanjem. - On nije vaš rođak. Ima li nečega između njega i Constance? - Mislim da bi moglo biti. Vlasnik je željezarije koja se nalazi tik do trgovine njezina djeda. On je razuman, ugodan i inteligentan. - Meni se sviđa - rekla je Gwen. - Constance će imati velik i raznolik izbor pred sobom, zar ne? - Stvar je u tome da ona misli kako su momci s kojima si je upoznavala na balovima i zabavama doista dragi, da upotrijebim njezinu riječ, ali ipak pomalo šašavi. Oni ne znaju što da počnu sa svojim životima. - O, Bože, znači i tebi je sve to ispričala, je li? - Moraš znati da ti je beskrajno zahvalna. Čak i ako se uda za Tuckera ili bilo koga drugoga tko nije dio visokoga društva, uvijek će se sjećati kako joj je bilo kad je plesala na balu i hodala vrtom jednog aristokrata. I uvijek će se sjećati kako je mogla, da je htjela, odabrati jednog od tih muškaraca, ali umjesto toga izabrala je ljubav i sreću. - A ništa od toga nije mogla imati s džentlmenom?

~212~

Mary Balogh

- Mogla je. - Naglo je udahnuo. - Doista je mogla. Kao što sama kažeš, ima izbor. Ona je razumna djevojka. Ona će birati, rekao bih, i glavom i srcem, ali ne samo jednim isključujući drugo. A ti? željela ga je odmah pitati. Hoćeš li i ti birati i srcem i glavom? Nije ništa rekla, ali prešla je rukom preko njegovih prsa. - Morat ću te uskoro vratiti kući, ako se prije večere želiš malo odmoriti. Zašto gubimo vrijeme razgovarajući? Pogledala ga je u oči. Nagnuo je glavu i strasno je poljubio. Pomaknula je ruke na njegova ramena i čvrsto ih stegnula. Najednom ju je obuzeo osjećaj takve čežnje, fizičke i emocionalne istodobno. Ovo je njegov dom. On će ovdje provoditi dobar dio ostatka života. Hoće li i ona biti s njim? Ili će se ovo završiti kao epizoda koja je trajala tjedan dana i ništa više? Zapravo, čak ni pun tjedan. Podigao je glavu i nježno prošao nosom preko njezina. - Mogu li ti prepričati svoj najskrovitiji, najmračniji san? - Je li prikladan za uši jedne dame? - uzvratila je odmah pitanjem. - Ni na koji način, baš nikako - odgovorio je. - Onda mi ga reci! - Želio bih da budeš moja u mojoj spavaćoj sobi, u mojoj kući. Na mojemu krevetu. Želio bih te polako skidati, uzicu po uzicu i voljeti svaki komadić tvojega tijela, svaki centimetar, a onda voditi ljubav s tobom iznova i iznova, sve dok oboje ne budemo toliko iscrpljeni da se više ne možemo ni pomaknuti. A onda bih želio spavati s tobom sve dok se ne odmorimo dovoljno da nam se vrati energija i možemo početi iznova. - O, moj Bože, to je doista neprikladno za moje uši. Osjećam kako mi klecaju koljena. - A ja ću to i učiniti jednoga od ovih dana. Mi ćemo učiniti upravo to. Ali, ne još. Barem ne u kući, zasada. Ne dok imam goste. To ne bi bilo pristojno. Barem ne u kući, zasada. - Doista ne bi. Ali, Hugo, ja ne mogu imati djece. Zašto je baš morala uključiti stvarnost u tu fantaziju? - To ne znaš doista. - Nisam ostala u drugom stanju u onoj uvali u Penderrisu. - Nakon samo jednog snošaja. A i nisam se osobito trudio. - Ali što ako... Ponovno ju je poljubio i nije uopće žurio. Prebacila je ruke oko njegova vrata.

~213~

Bračna ponuda

- U tome je sve uzbuđenje života - rekao je kad je završio. - U tome što ne znamo. Ponekad je doista najbolje ne znati. Mi ne znamo zapravo hoćemo li ikada voditi ljubav cijelu noć na mojemu krevetu, ovdje u ovoj kući, zar ne? Ali, o tome zasigurno možemo sanjati. Ja mislim da će se to dogoditi. Dogodit će se trenutak, Gwendoline, u kojem ću te zaliti svojim sjemenom. A mislim da će se barem jedno od njih i primiti. Ako se to i ne dogodi, barem ćemo se za to vrijeme zabavljati. Ponovno se osjećala kao da je ostala bez daha, još je bila slabija u predjelu koljena. U daljini je čula dječje glasove kako im se približavaju. Kao što je i tipično za djecu, činilo se kao da govore - ili viču - u jedan glas. - Istraživači su krenuli prema nama. - Da - odgovorila je i uzmaknula korak od njega. On joj je ponudio ruku i ona ju je prihvatila. A svijet je ostao posve isti kakav je i bio. I zauvijek drukčiji.

Hugo je tijekom vojne karijere godinama naporno radio, vjerojatno napornije od ostalih jer je morao toliko toga dokazati - i njima i sebi. Naporno je radio i nekoliko proteklih tjedana kako bi ponovno preuzeo očev posao, zgrabivši čvrsto uzde u svoje ruke. No, činilo mu se da nikad u životu nije radio napornije nego sada, kada mora voditi kućnu zabavu koju je organizirao. Težak je posao družiti se s drugima. Još je teži kad na čovjeku leži dodatna odgovornost jer je domaćin. Mora pratiti želje i volju ostalih, što nije uvijek lako. Istodobno se pitao je li ikada u životu više uživao nego taj tjedan. Zabavu za goste zapravo i nije bilo teško organizirati. Njegov pusti park činio se komadićem raja svim tim ljudima koji su život proveli u Londonu, odnosno u djeliću Londona, kad su u pitanju Fionini rođaci. Čak i njegovim rođacima, koji su nešto više putovali, prilika da slobodno lutaju privatnim parkom gotovo cio tjedan, bez prisile posla i stalne buke velikoga grada, bila je ravna čudu. Kuća ih je sve oduševila, čak i one koji su mogli primijetiti njezine nedostatke. Hugo, koji nikad prije nije mogao sam sebi objasniti što točno ne valja s tom kućom, sad je shvatio. Njegov prethodnik opremio ju je namještajem i uredio odjednom, u jednom navratu, vjerojatno uz pomoć profesionalnog dekoratera. Sve je u njoj skupo, čak i elegantno, ali bezlično. Nitko u

~214~

Mary Balogh

njoj nikada nije živio - sve dok se prije godinu dana on nije uselio. Njegovi gosti svjesni problema zabavljali su se lutajući bez kraja i konca kućom, nudeći prijedloge za uređenje. Njegovi rođaci jednostavno nikad nisu bili sramežljivi. U kući postoji i soba za biljar, koja se pokazala popularnom. Nema glazbenih instrumenata. Postoji knjižnica, čiji su zidovi od poda do stropa opremljeni policama, koje su sve ispunjene velikih serijama jednako ukoričenih knjiga, za koje je Hugo bio siguran da ih nikada nitko prije njega nije ni otvorio ni čitao. On sam pročitao je mali broj odabranih, jer nije posebno zainteresiran za knjige molitvi, pravne knjige o zakonima antičke Grčke ili zbirke poezije latinskih pjesnika za koje nikad nije čuo - usto još i na latinskome. Ali, čak su i te knjige zabavile neke od njegovih gostiju, a sva su djeca uživala u pomičnim ljestvama uz police po kojima su se verali gore-dolje i skupa se upirali da ih pomaknu s jedne police na drugu te ih u mašti pretvarali u kočije, balone na topao zrak, čak i kulu s čijeg se vrha dozivalo u pomoć prinčeve koji su prolazili ispod nje. Fionina obitelj imala je običaj da se svi natisnu u jednom kutu i dijele svoje tajne - barem prvoga dana. Ali, uz Hugovu pomoć, Mavis i Harold pronašli su puno zajedničkih tema s ostalim mladim roditeljima među njegovim bratićima, a Hilda i Paul uskoro su postali dio skupine rođaka koji još nisu oženjeni ili nemaju djecu. Hugo se pobrinuo da se gospođa Rowlands osobno, licem u lice, upozna sa svim njegovim tetama pa je čak razvila neku vrstu prijateljstva s njegovom tetom Barbarom, pet godina mlađom od tete Henriette i nešto manje kraljevskog držanja. Gospodin Rowlands zbližio se s nekim njegovim stričevima i činilo se da se u njihovu društvu osjeća poprilično dobro. Hugo nije čuo da je Fiona ijednom spomenula svoje zdravlje. Vjerojatno joj je već prvoga dana postalo jasno da se Emesovi prema njoj ne odnose s prezirom, nego je i te kako uvažavaju kao domaćicu. A u svojoj obitelji, ona je jedna od onih velikih i važnih figura kojoj se svi dive. Jednostavno je cvala pred Hugovim očima, a zrela ljepota i zdravlje vratili su joj se sami od sebe. Bio bi silno iznenađen da se između nje i njegova ujaka ne razvija romansa. Što se Tuckera tiče, on je mladić koji bi se osjećao ugodno baš u svakom okruženju, pomislio je Hugo. Sa svima se posve lako uključivao u razgovor, a posebno je bio popularan kod mlađih rođaka, i muških i ženskih. Constance se muvala oko svih njih, prepuna oduševljenja, poletna. Ako joj se Tucker doista sviđa, i ona njemu, zasigurno to ne pokazuju tako da se neprestano drže skupa i ne razdvajaju. Ipak, Hugo je bio spreman okladiti se da se doista sviđaju jedno drugom.

~215~

Bračna ponuda

Gwendoline se, sa svojim nenametljivim manirama i ljupkošću, uklapala u baš sve skupine. Tete koje su se na početku znale doslovno zalediti od straha, počele su je prihvaćati i opuštati se u njezinu društvu. Stričevi su se rado uključivali u razgovore s njom. Bratići su je počeli uključivati u svoje šetnje ili biljarske partije. Djevojčice su joj se penjale u krilo i divile se njezinim haljinama, iako se tijekom tih nekoliko dana odijevala upadljivo jednostavno, i to namjerno, pomislio je Hugo. Constance je brbljala s njom i šetala držeći je pod ruku. Svjesno se potrudila upoznati s gospođom Rowlands, koja se u početku prema njoj odnosila s posve otvorenim jezivim strahom. Hugo ih je jednoga jutra zatekao na kraju gornjega hodnika, ruku pod ruku, kako komentiraju jednu od slika. - Upravo smo provele ugodnih pola sata - objasnila mu je Gwendoline - hodajući prvo jednom, a onda drugom stranom hodnika, razgledavajući sve slike na zidovima, odlučne pronaći koja nam je najdraža od svih. Mislim da je moja ona s kravama koje su došle na jezero napojiti se. - A meni je - dometnula je gospođa Rowlands - ipak najdraži onaj prizor seoske ulice s malom djevojčicom i psom koji joj veselo laje za petama. Oprostite, lady Muir, ali to selo meni izgleda kao raj, zar ne? Ipak, nemojte ni pomisliti da bih ja željela živjeti u njemu. Zapravo ne bih. Nedostajao bi mi moj dućan. I ljudi. - To je čudo koje nam nude slike. Otvaraju nam prozor u svijet koji nas neodoljivo privlači, iako nikad u njega ne bismo stupili, čak ni da možemo - rekao je Hugo. - Koliko si ti sretan, Hugo - rekla je gospođa Rowlands s uzdahom što svakoga dana svojega života možeš gledati te slike. Odnosno, barem dok si tu na ladanju. - Ja sam doista sretan - odgovorio je Hugo i pogledao Gwendoline u oči. I bio je. Kako bi uopće mogao zamisliti bilo što od svega ovoga prije samo nekoliko mjeseci? Otišao je u Penderris znajući da je njegova godina korote istekla, a s njom i život na ladanju u nekoj vrsti poluosamljeništva. Nadao se da će mu prijatelji ponuditi kakav koristan savjet kako će pronaći ženu koju bi oženio, nekoga tko bi mu odgovarao, tko se ne bi previše pleo u njegov život ili ga na bilo koji način emocionalno uznemirivao. Umjesto toga, upoznao je Gwendoline. Kasnije je otišao u London da nekako istrgne Constance iz Fioninih opasnih kandži i pronađe joj muža što prije, čak i kad bi to značilo da se on sam mora oženiti na brzinu. Onda je otkrio da Fiona i nije zločinka kakvu je pamtio iz djetinjstva, a da Constance zapravo ima vrlo jasne zamisli o tome što želi izvan granica njihovih kućnih vrata.

~216~

Mary Balogh

Potom je zaprosio Gwendoline, a ona ga je odbila... i predložila mu da joj se umjesto toga udvara. Nakon toga upao je u vrtlog koji je samo dokazao da ponekad možda i nije pametno unaprijed detaljno razrađivati budućnost. Ovo jednostavno nikad nije mogao predvidjeti. Njegova kuća bez svih tih prekrivača namještaja izgleda posve drukčije. Elegantna je, ali bez srca. Ipak, na neki čudan način, njegovi su je gosti oživili, pretvorili u kuću u kojoj se dade živjeti i sad zna da će sljedećih nekoliko godina potrošiti na to da toj kući ulije dušu. Njegov park sada je pust, ali ima toliko potencijala, a ni ovakav nije posve loš. S malim jezerom s lokvanjima i zakrivljenim cvjetnim lijehama, s nekoliko novih staza i klupica, s "divljom šetnicom" koja će dobiti još drveća i klupica te paviljonom, park će se u potpunosti promijeniti. Možda će uz put koji vodi prema kući, sa svake strane, zasaditi visoke brijestove i lipe. Kad je put već tako ravan, možda to i dodatno naglasi. Njegovo seosko gospodarstvo uz park toplo je i živo srce cijeloga imanja. Na svoje veliko iznenađenje, ovih je dana otkrio da je - sretan. A o svojoj sreći uopće nije razmišljao sve od vremena... otkada je njegov otac oženio Fionu. Sad je ponovno sretan. Ili će barem biti sretan ako... ili možda kad... Volim te, rekla mu je tiho. To je lako reći. Ne, zapravo nije. Reći to najteže je na svijetu. Barem muškarcu. Zapravo njemu. Je li ženi lakše? Kakva glupa misao. Ona je žena koja zapravo nije upoznala pravu sreću, čini se, i to godinama i godinama - vjerojatno nije iskusila prave trenutke sreće sve od prvih dana svojega braka. A sada... Može li je on učiniti sretnom? Ne, naravno da ne može. Nemoguće je nekoga drugog učiniti sretnim. Sreća dolazi iznutra, nema drugog puta. Može li ona biti sretna s njim? Volim te, rekla je. Ne, Gwendoline, lady Muir, zasigurno nikad ne bi olako izgovorila te riječi. Ljubav ju je iznevjerila u mladosti. Otada je u silnom strahu da ne bi opet nekome podarila srce. Ali, sad je to učinila. Dala ga je njemu. Ako je doista mislila ono što je rekla. Mislila je ona to. Njegov jezik zalijepio se za nepce, svezao se u čvor ili napravio nešto zbog čega mu je bilo nemoguće uzvratiti.

~217~

Bračna ponuda

To do kraja njezina boravka mora svakako ispraviti. Tipično za njega, govorio joj je posve otvoreno o tome kako će s njom voditi ljubav. Zapravo je i uživao u tome koliko je to šokantno zvučalo. No, nije joj mogao reći ono što je doista najvažnije. Ali hoće. Ponudio je svakoj od dama po jednu ruku. - U štali, gore na sjeniku, imamo leglo predivnih štenaca koji će uskoro biti spremni da ih pustimo u svijet koji i ne zna što ga čeka rekao im je. - Želite li ih vidjeti? - Ah, Hugo, jesu li baš kao na tvojoj slici - upitala je gospođa Rowlands. - Zapravo su graničarski škotski ovčari. Odlični su, bit će sjajni za moje ovce. Barem jedan ili dva iz legla. Za ostale tek trebam pronaći dom. - Pronaći dom? Želiš li reći da si spreman prodati ih? - začudila se gospođa Rowlands dok su silazili niz stube. - Prije darovati, na to sam mislio. - Oh, pa možemo li mi dobiti jednog, Hugo? U trgovini moramo imati mačku zbog miševa, ali oduvijek sam željela psa. Može jedan nama? Je li nepristojno tako otvoreno tražiti? - Trebala bi ih prije toga barem vidjeti - odgovorio je, nasmijao se i ponovno okrenuo glavu pogledati Gwendoline. - Hugo - rekla mu je nježno - doista se morate češće smijati. - Je li to naredba? - Naravno da jest - odgovorila je strogo, a on se odmah opet nasmijao.

~218~

Mary Balogh

Dvadeset drugo poglavlje

proslavu dviju godišnjica planirao je održati dva dana prije S večanu kraja ladanjske zabave i povratka kućama. Tako će biti najbolje,

odlučio je Hugo. Imat će cijeli jedan dan za odmor prije polaska na put. Osim toga, to je doista datum vjenčanja gospodina i gospođe Rowlands. Početkom večeri, isplanirano je, bit će priređen obiteljski banket. Nakon toga susjedi iz sela i ostalih ladanjskih imanja u blizini - dakle, susjedi svih društvenih klasa - pozvani su na ples u malu dvoranu, za koju je Hugo nekoć bio uvjeren da je baš nikada neće koristiti. Unajmio je glazbenike koji uvijek sviraju na lokalnim skupovima. - Nemoj očekivati previše - upozorio je Gwendoline dok je njoj i skupini mlađih rođaka pokazivao dvoranu, jutro uoči proslava. - Ti su glazbenici poznatiji po svojemu entuzijazmu negoli po glazbenom talentu. Neće biti ni velikih cvjetnih aranžmana. Pozvao sam i upravitelja imanja sa ženom... mesara, gostioničara i još neke obične ljude iz sela, kao i one koji su živjeli blizu manje kuće koju sam prvu kupio. Stala je tik ispred njega i odgovorila samo za njegove uši. - Hugo, bi li te živciralo da ti se ja svaki put, na svakom događanju visokoga društva, nadugačko ispričavam kako su prisutne samo tri vojvotkinje, da ima toliko cvijeća kao da su ispraznili nekoliko staklenika, a orkestar je svirao u Beču za europske kraljevske kuće baš prošli mjesec? Samo je šutke zurio u nju. - Sigurna sam da bi te to živciralo - sama je odgovorila. - Rekao si mi da dođem u tvoj svijet. Mislim da se točno sjećam tvojih riječi: Ako me želiš, ako misliš da me voliš i da možeš provesti život sa mnom, dođi ti u moj svijet. I ja sam došla, a ti se ne moraš ispričavati za ono što sam tu zatekla. Da mi se ovdje ništa ne sviđa, da ovdje ne mogu živjeti, rekla bih ti to na povratku u London. Ali, ovome danu jako sam se veselila i ne smiješ mi ga pokvariti. Bio je to pravi mali, tihi ispad. Svuda oko njih ljudi su se smijali, istraživali, oduševljeno klicali. Hugo uzdahne.

~219~

Bračna ponuda

- Ja sam samo običan čovjek, Gwendoline. Možda sam ti sve ovo vrijeme pokušavao reći samo to. - Ti si neobičan čovjek. Ali razumijem što želiš reći. Nikada neću od tebe očekivati da budeš više nego što jesi, Hugo. Ili manje. Nemoj to od mene očekivati. - Ti si savršena - rekao joj je tiho. - Iako šepam? Tiho se nasmijao i ona mu je uzvratila osmijehom. Nikad u životu nije bio u izazivačkom flertu sa ženom - ili u bilo kakvom drugom odnosu, kad smo već kod toga. Sve je to njemu novo i neobično. I predivno. - Gwen - zazvala ju je sestrična Gillian - dođi ovamo vidjeti kakav je pogled kroz francuske prozore. Slažeš li se da bi tu svakako trebao biti cvjetnjak? Možda čak jedan od onih formalnih vrtova s figurama od živice i stazicama kojim bi gosti mogli šetati? Oh, kako bih se brzo navikla na ladanjski život u prirodi. Prišla joj je, uhvatila je ispod ruke i odvukla čuti njezino mišljenje. - Tu ćemo održavati balove i pozivati goste možda jednom u pet godina, Gill! - povikao je Hugo za njima. Pogledala ga je izazivački preko ramena i onda mu rekla, dovoljno glasno da svi ostali mogu čuti: - Sigurna sam da će Gwen imati svoje mišljenje o tome, Hugo! Dakako, njegovoj obitelji nije trebalo dugo da shvate kako je ona tu s njima ne samo zato što je Constance uvela u visoko društvo. Za njega je to bio užurban dan, ali kad se kasnije osvrnuo, shvatio je da ga je mogao u cijelosti provesti u krevetu, prekriženih nogu, ruku ispod glave, proučavajući uzorak na baldahinu iznad svojega kreveta. Njegov je batler imao pod kontrolom baš sve. Čak je imao hrabrosti reći mu da mu dosađuje - dakako, na najpristojniji mogući način - uvijek kad bi mu se Hugo našao na putu. Uspio je negdje pronaći i cvijeće, da ukrasi stol za večeru. Kad je Hugo opet zavirio u plesnu dvoranu prije večere provjeriti je li parket dovoljno dobro ulašten nakon jutarnje šetnje - a bio je - zaprepastio se spazivši da je i ona ukrašena cvijećem, i to s puno cvijeća. Koliko ono plaća batlera? Po svojoj savjesti morao bi ga plaćati dvostruko više. Večera je bila izvanredna i svi su bili razdragani. Pričalo se i puno smijalo. Bilo je govora i zdravica. Gospodin Rowlands, koji je ustao zahvaliti se svima, najednom se impulzivno nagnuo naprijed i poljubio gospođu Rowlands u usta, što je urodilo glasnim i neobuzdanim usklicima. A onda, naravno, bratić Sebastian, koji nije želio zaostati,

~220~

Mary Balogh

morao je i sam ustati i zahvaliti svima na čestitkama za njihovu godišnjicu koja se približila pa se onda i on morao nagnuti i poljubiti svoju ženu u usta, što je pak pokrenulo novi val uzbuđenog odobravanja. Hugo se na trenutak zapitao je li se ikad na kakvoj večeri visokoga društva tako raspomamljeno veselilo, ali odmah je potisnuo tu misao. Gwendoline se nagnula naprijed na svome stolcu, pljeskala i toplo se smijala Sebastianu i Olgi. Potom se okrenula i živo raspričala s Nedom Tuckerom koji joj je sjedio zdesna. Dvije male, ali prelijepo ukrašene torte stigle su na stol, svaka za jedan par. Dame su ih razrezale dok su ostali pljeskali, a muškarci su dijelili po komad svima za stolom. Svi su se spontano suglasili da je večera završila i kako je vrijeme da se prebace u plesnu dvoranu i dočekaju druge goste, a ionako nitko više ne bi mogao pojesti ni mrvicu hrane barem do sutra. - Znači da će sve delicije pripremljene za kasnu večeru morati pojesti susjedi - rekao je Hugo. - Nemoj tako žuriti, momče - rekao je njegov stric Frederick. - Od nas se očekuje da plešemo, zar ne? To će pomoći da se ponovno pojavi tek, bez brige, pogotovo ako glazba bude živahna. Napokon je došao trenutak da stane pokraj vrata plesne dvorane i dočekuje i pozdravlja goste dok ulaze na ples. Hugo je pokraj sebe postavio Fionu, a onda do nje Constance. Jedino je još mogao poželjeti da je njegov otac s njima i da ih može vidjeti. Bio bi neizmjerno sretan. Osvrnuo se po dvorani, vidio sva ta poznata lica i osjetio da je učinio ono što je trebalo kad ih je sve pozvao u svoj dom na nekoliko dana. Učinio je ono što je trebalo njima, ali isto tako i ono što je trebalo njemu. Možda će u njegovoj duši uvijek biti skriven komad nečega mračnog kad se prisjeti brutalnosti rata. On bi uvijek radije prigrlio život negoli ga ugasio. Ali, kao što je bio objasnio Gwendoline, život nije sastavljen od čisto bijelih i čisto crnih epizoda, on je veliki vrtlog najrazličitijih, promjenjivih nijansi sive. Neće se više gristi iznutra do samouništenja zbog onoga što je napravo. Možda je na taj način ipak spriječio veće zlo. A možda i nije. Tko bi znao? On jedino može nastaviti putovanje kroz život nadajući se da zajedno s iskustvima prikuplja i nešto mudrosti. Ako u njegovoj duši ima tih mračnih dijelova, ima i poprilične količine svjetla. Jedna žarka zraka upravo stoji na posve drugoj strani plesne dvorane, odjevena lijepo, ali jednostavno u svilenkastu haljinu limunski žute boje, zgodna valovita ruba i čednoga dekoltea, s jednostavnim zlatnim lancem kao jedinim ukrasom. Gwendoline. Razgovara s Nedom Tuckerom i Philipom Germaneom - a njega pogledava s osmijehom na licu.

~221~

Bračna ponuda

On joj namigne. Namigne. Ne može se sjetiti da je ikada prije u životu nekome namignuo. Ali, na ulazu u plesnu dvoranu upravo stoji njegov upravitelj imanja sa ženom, a odmah iza njega dolazi i vikar sa svojom ženom, sinom i kćerkom. Hugo pozornost usmjeri prema gostima.

Bilo je doista zabavno, zaključila je Gwen. Zastala je odlučivši kratko promisliti o tom svom zaključku i shvatila da u njemu nema nimalo podcjenjivanja. Ljudi su uvijek ljudi, a ovi u ovoj dvorani uživaju bez ikakvih ograda, s pravim veseljem. Nije bilo nimalo suzdržanosti ili one pomodne dosade koju se često može vidjeti na događanjima visokoga društva jer prevelik broj njihova članstva misli da je ili naivno ili vulgarno u bilo čemu uživati s velikom razdraganošću. Orkestar je doista entuzijazmom nadoknađivao sve ono što mu je nedostajalo u vještini. Većina setova sastojala se od izrazito brzih narodnih plesova. Gwen je otplesala baš svaki, uvjerivši sve one koji su se usudili pitati da joj šepanje nikad nije smetalo u tome. Nije prošlo dugo i već se zajapurena smijala. Gospođa Lowry, Hugova teta Henrietta, povukla ju je u stranu između drugoga i trećega seta i pitala bez ikakva uvoda hoće li se udati za Huga. - Jednom me prosio i odbila sam ga - odgovorila joj je Gwen. - Ali, to je bilo poprilično davno, a bude li me opet pitao, posve je moguće, da ću odgovoriti drukčije. Gospođa Lowry je kimnula. - Njegov otac bio mi je najdraži brat, a Hugo je uvijek bio moj najdraži nećak, iako ga nisam vidjela godinama. Nikad nije smio otići, ali otišao je i strašno propatio, no sad se vratio, jednako tako nježna srca kao uvijek, rekla bih. Ne bih željela vidjeti ga uskoro slomljena srca. Gwen joj se nasmiješila. - Ni ja - rekla je. Gospođa Lowry opet je kimnula, a oko njih počelo se okupljati još nekoliko teta. Sljedeći set bio je valcer. Glas se odmah pronio dvoranom. Neki od Hugovih susjeda zatražili su to, a on je dao potvrdan znak voditelju orkestra. Uskoro se dvoranom promolio smijeh nekolicine susjeda koji su Huga energično nagovarali da i on zapleše.

~222~

Mary Balogh

Na veliko čudo, i on se smijao, a potom podignuo obje ruke, dlanova okrenutih od sebe. Dok ga je gledala, na trenutak kao da joj je nešto sinulo u zakucima uma, ali nije se mogla usredotočiti na to i Gwen je odagnala tu misao. - Plesat ću valcer samo ako moja odabranica posve jasno shvati da bi u najgorem slučaju mogla završiti izgaženih nožnih prstiju, a u najboljem se izlaže vrlo vjerojatnom ismijavanju. Začulo se nekoliko povika odobravanja, nekoliko zvižduka i još smijeha - ovoga puta svi su sudjelovali u njemu. - Nema uzmaka, Hugo, pokaži nam kako se to radi! - povikao je Mark, jedan od njegovih bratića. - Lady Muir - rekao je Hugo okrenuvši se prema njoj - hoćete li mi učiniti tu čast? - Svakako, moraš, Gwen! - povikala je Bernardine Emes. - Nećemo se smijati tebi, samo Hugu. Gwen je istupila i krenula prema njemu, dok je on hodao prema njoj. Susreli su se na sredini blještavog parketa i osmjehnuli se jedno drugome. - Jesu li to mene počele izdavati oči? Samo mi nemoj reći da su cijeli podij prepustili nama, da nam se nitko neće pridružiti? - Vjerojatno su se svi uplašili tvojega upozorenja o izgaženim prstima. - Stotinu gromova paklenskih! - promrmljao je... i nije se ispričao. Gwen se nasmijala i položila lijevu ruku na njegovo rame. Drugu je ispružila očekujući njegovu i on ju je doista primio. Njegova desna ruka zaustavila se na stražnjoj strani njezina struka. Počela je glazba. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da poveže pokrete nogu s glazbom u ušima i da osjeti ritam plesa u tijelu, ali onda je u svemu tome uspio i doista se rasplesao s njom po podiju, držeći je čvrsto za struk, tako da joj se činilo da lebdi iznad podija i nije osjetila ni najmanju nelagodu jer su njezine noge kudikamo kraće od njegovih. Začuo se pljesak svih članova njegove obitelji i gostiju raspoređenih po rubu dvorane, nekoliko glasnih komentara, malo smijeha, jedan prodoran zvižduk. Gwen mu se osmjehnula i on joj je uzvratio osmijehom. - Nemoj me samo ohrabrivati da se opustim. Tad će započeti strašne nevolje. Ona se nasmijala i iznenada osjetila ogroman nalet sreće. Nimalo manji od onog osjećaja najdublje usamljenosti koji ju je preplavio

~223~

Bračna ponuda

poput plimnog vala na plaži ispod Penderrisa, neposredno prije nego što je upoznala Huga. - Sviđa mi se tvoj svijet, Hugo - rekla je. - Volim ga. - Pa i ne razlikuje se toliko od tvog, zar ne? Odmahnula je glavom. Nije baš toliko jako različit. Ali, razlikuje se, dakako, tako da prebacivanje iz jednog u drugi neće uvijek biti jednostavno - ukoliko se uopće bude događalo. No, u tom je trenutku bila isuviše sretna za nagađanje. - Ahhhh! - uzviknuo je vidjevši da su se i drugi uputili prema plesnom podiju i počinju plesati pa pozornost dvorane nije više isključivo na njima. Zavrtio ju je u jednom kutu dvorane i pojačao pritisak ruke na njezinu struku. Nije da se baš dodiruju, ali ipak su njihova tijela definitivno bliže nego što bi trebala biti. Trebala biti? A tko to tvrdi? - Hugo - rekla mu je i pogledala ga u oči, prelijepe tamne, intenzivne, nasmijane oči. U tom trenu naglo je zaboravila što mu je željela reći. Nekoliko minuta plesali su u tišini. Gwen je bila bolno svjesna da je tih nekoliko minuta sigurno među najsretnijim minutama njezina života. A onda, neposredno prije negoli će glazba prestati, sagnuo je glavu da joj nešto prošapće na uho. - Znaš onaj sjenik pod krovom, na samom kraju štale? Tamo gdje su štenci? - Da, zapamtila sam ga. Popela sam se onamo s gospođom Rowlands, zar ne? Kad je odabrala jedno štene? - Ne mogu te imati u svom krevetu, ovdje gdje mi je obitelj, dok imam goste u kući. Ali, kad svi odu svojim kućama ili u krevet, odvest ću te onamo. Nitko od mojih kočijaša tamo ne spava. Očistio sam ga i jutros prostro svježe sijeno. Odnio sam i nešto pokrivača i jastuka. Ostatak noći vodit ću ondje ljubav s tobom. - Doista? - Osim ako ne kažeš ne - odgovorio je. Trebala bi to reći. Baš kao što je trebala reći i u onoj uvali u Penderrisu. - Neću reći ne - odgovorila je brzo dok je glazba postajala tiša, a on ju je još jednom okrenuo u završnim taktovima valcera. - Znači, dolazim po tebe kasnije - rekao je tiho. - Da. Kasnije. Nije osjetila nikakvo grizodušje.

~224~

Mary Balogh

Sitno treperenje pri samom dnu njezine svijesti, koje je osjetila kad je prema njoj ispružio ruke i pozvao je da s njim zapleše valcer, otvorilo joj je srce kao kad se zastor razmakne na prozoru i ona je točno vidjela što je unutra.

Gwen prije toga nije željela da ta večer ikada završi, ali sad je to ipak poželjela. Bal visokoga društva veličanstven je događaj u svim detaljima i ona će u njemu uvijek uživati, ali u ovom događaju bilo je toliko topline da je u najmanju ruku bio jednako tako zabavan. Svidjelo joj se što su joj se svi gosti u kući počeli obraćati imenom, neposredno nakon što im je to dopustila, za drugoga dana boravka. Uživala je i u neformalnom, emotivnom odnosu Hugovih susjeda prema njemu. On je doista prikriveni anđeo, obavijestila je mesarova žena Gwen u jednom trenutku tijekom plesa, uvijek spreman popraviti drugima noge stolaca, pročistiti dimnjake ili ispiliti grane stabala koje prijete da će se srušiti na krov ako vjetar samo malo jače zapuše i prekopati vrt starice ili starca koji to više ne mogu bez velikog napora. - A on da je lord Trentham? - dometnula je. - Mogli ste nas sve srušiti na pod dodirom pera kad smo to doznali prošle godine. Ali on je i dalje nastavio raditi sve kao i prije, kao da je samo običan čovjek. Ne da bi puno običnih ljudi tako pomagalo drugima, da se zna, ali razumijete što vam želim reći. Gwen ju je točno razumjela. Napokon, večer je došla svome kraju, svi su se izvanjski gosti odvezli ili odšetali prema selu, s fenjerima u rukama iznad glave koji su se lagano njihali na vjetru. Činilo joj se kao da se posljednji kućni gost nakon toga baš nikada neće povući u postelju. Pa ipak, tek je prošla ponoć, shvatila je Gwen kad je došla u svoju sobu. Dakako, svi ovi ljudi zarađuju za život pa i na odmoru ne žele isuviše zastraniti od svojega ritma ranog buđenja i ranog povlačenja u krevet. Gwen je napokon rekla sluškinji da se i ona može povući i potom se presvukla u drugu odjeću. Na krevetu je priredila ogrtač - onaj crveni koji je nosila onoga dana kad je ozlijedila gležanj. A onda je sjela na rub kreveta i čekala. Čeka svojega ljubavnika, pomislila je pa zatvorila oči i sklopila ruke u krilu. Neće ni početi razmišljati zašto je i kako sve to krivo, bi li trebala ili ne bi. Provest će ostatak noći sa svojim ljubavnikom i to je to.

~225~

Bračna ponuda

Napokon, začula je lagano kucanje i kvaka se bešumno okrenula. I on se presvukao, primijetila je Gwen dok je ustajala i prebacila ogrtač oko ramena, zagasila svijeće i pridružila mu se u dugom, mračnom hodniku. Držao je samo jednu svijeću u svijećnjaku. Uhvatio ju je za ruku i sagnuo se poljubiti je u usta. Dok su prolazili hodnikom, niz stube i preko predvorja, nisu govorili. Dao joj je svijeću da je pridrži, dok je on tiho otključao vrata i otvorio ih. Potom je uzeo svijeću od nje, ugasio je i stavio na stolić pokraj vrata. Vani im neće trebati. Oblaci koji su zakrivali mjesec kad su gosti odlazili sada su se razmaknuli pa je zbog gotovo punog mjeseca i milijuna zvijezda svijeća postala nepotrebna. Ponovno ju je uhvatio za ruku i krenuo s njom u smjeru štala. Još uvijek nisu progovorili. Zvuk se noću daleko čuje, a neki od gostiju otišli su u krevet prije manje od pola sata. Stala je bila potpuno mračna sve dok Hugo nije skinuo fenjer obješen pokraj vrata i upalio ga. Konji su umorno zanjištali. Njihov prepoznatljiv miris, miris sijena i kože nije bio neugodan. Hodali su dužinom uskog prolaza između boksova za konje, držeći se za ruke, isprepletenih prstiju. Njezinu ruku pustio je samo da joj posvijetli strme ljestve kojima se trebala prva penjati na sjenik, a on odmah iza nje. Dva ili tri štenca zacviljela su u svojoj velikoj drvenoj kutiji, a njihova majka tiho je zalajala da pokaže kako je tu s njima. Hugo je zakačio fenjer za kuku ispod grede i nagnuo se kako bi prostro prekrivač preko svježega sijena. Bacio je nekoliko jastuka na jedan njegov kraj i okrenuo se prema Gwen. Morao se malo nagnuti kako ne bi glavom lupio o krov. - Najbolje da odmah kažem to što mi je na umu i da to konačno obavim, inače neću imati ni trenutka mira. Mrštio se i izgledao zlovoljno. - Volim te - rekao je. Gledao ju je netremice, čvrste vilice i očiju punih vatre. Vjerojatno bi bilo posve pogrešno reagirati na njegovu izjavu smijehom, zaključila je Gwen i zatrla poriv da baš to učini. - Hvala ti - rekla je i zakoračila naprijed da može vrhovima prstiju dotaknuti njegova prsa i podići glavu prema njemu da je poljubi. - Nisam se baš proslavio ljubavnom izjavom... - rekao je i osmjehnuo se. Umjesto da se nasmije, počela je treptati da zaustavi suze koje su već gotovo krenule. - Ponovi to još jednom. - Baš me želiš mučiti, baš želiš?

~226~

Mary Balogh

- Reci to ponovno. - Volim te, Gwendoline - rekao je. - Zapravo je drugi put nešto lakše. Volim te, volim te, volim te. Tada ju je zagrlio objema rukama i stisnuo uz sebe tako čvrsto da je gotovo ostala bez daha. Gwen se nasmijala teško dišući. Popustio je stisak, pogledao je u oči i otkopčao kopču njezina ogrtača. - Vrijeme je da prijeđemo na djela, riječi same nisu dovoljne. - Da - suglasila se dok je njezin ogrtač padao na slamu pokraj nje.

U Hugovu sjećanju postoji samo jedan detalj zbog kojeg se ne sjeća njihove ljubavi - vođenja ljubavi - u Penderrisu kao nečega savršenog. Tom ju je prilikom dodirivao po cijelom tijelu, ulazio u nju silovito i dugo, najdublje što se može, ali nije ju uzeo golu. Nije ju osjetio tijelom o tijelo, onako kako bi muškarac trebao osjetiti ženu koju voli i ona voli njega. Osjetiti u biblijskom smislu, dakako. Noćas će oboje biti goli i upoznat će jedno drugo bez ikakvih zapreka, bez pretvaranja, bez maski. - Ne - promrmljao je kad mu je htjela pomoći da je razodjene. Ne, neće ostati uskraćen za ovo. Zapravo im se nikamo ne žuri. Vjerojatno je jedan sat iza ponoći, a konjušari će doći do šest ujutro. Ali, i tako im još uvijek ostaje dovoljno vremena za nekoliko seansi vođenja ljubavi, možda čak i za malo sna između. Nikada dosada nije doslovno spavao sa ženom. A s Gwendoline želi spavati gotovo jednakom žestinom kao što je želi uzeti. Dobro, možda ne baš takvom žestinom. Skidao je njezinu odjeću polako, prvo haljinu pa podsuknju - nije imala na sebi korzet - pa se spuštao po njezinu tijelu dok nije ostala samo u svilenim čarapama. Odmaknuo se pogledati je pod svjetlom fenjera. Ima prelijepo oblikovano, ženstveno tijelo. Tijelo prave žene, a ne djevojke. Tijelo žene kao stvoreno za njegovo tijelo odrasla muškarca. Prešao je nježno prstima preko njezinih grudi, sve do struka, potom preko oblina njezinih bokova. Stresla se, ali ne od hladnoće, osjetio je. - Malo mi je neugodno - rekla je napokon. - Nikad ovo nisam radila. Hoću reći, nikad bez odjeće. Što? Kakav je to muškarac bio taj Muir? - Pa imaš odjeću na sebi, još uvijek si u čarapama. Nasmiješila se.

~227~

Bračna ponuda

- Dođi - rekao je i uhvatio je za ruku. - Legni ovamo na prekrivač. I ja ću skinuti svu svoju odjeću, prekrit ću svojim tijelom tvoje i tako će čednost biti zadovoljena. - Ah, Hugo - rekla je i počela se lagano smijati. Legla je, a on je kleknuo na koljena da joj može skinuti čarape, jednu po jednu. Poljubio je unutrašnjost njezinih bedara, njezina koljena, listove, gležnjeve, rist njezina stopala. Onda je, dakako, osjetio potrebu da se zadovolji, upravo tada, bez odlaganja. Bio je spreman. Ona je bila spremna. Ali, obećao je samome sebi da će ovoga puta oboje biti nagi, da će cijelim svojim tijelom osjetiti njezino. Ponovno je sjeo na pete i svukao kaput. - Želiš li da ti pomognem? - Drugi puta. Ne sada - odgovorio je. Gledala ga je isto onako kako ga je gledala onaj put na žalu dok je sa sebe skidao slijepljene donje gaće. - Ja sam, bojim se, krupan grubijan - rekao je kad je bio posve gol. Volio bih da sam za tebe elegantniji. Pogledala ga je u oči kad je kleknuo između njezinih nogu i rasporedio koljena između njezinih bedara. - Na svijetu ne postoji tako skroman muškarac kao što si ti, Hugo rekla je. - Ništa ne bih promijenila na tebi. Ti si savršeno lijep. Tiho se nasmijao dok se naginjao prema njoj i rukama se odupro pokraj njezinih ramena pa se spustio tako da osjeti kako njezine grudi lagano dodiruju njegova prsa. - Čak i kad se mrštim? - Čak i tada - rekla je i podigla ruke da ga obujmi sa svake strane vrata. - Tvoje mrko lice ni na trenutak me nikada nije prevarilo. Ni na trenutak. Poljubio ju je nježno dok su mu prepone gorjele u vatri uzbuđenja. - Želio sam da ovo bude savršeno - rekao je tiho tik uz njezine usnice. - Ovaj prvi seks ove noći. Želio sam se poigravati s tobom beskrajno, prije nego što te dovedem do vrhunaca ekstaze i skupa se s tobom potom sunovratim u ništavilo. Ponovno se nasmijala. - Mislim da se možemo lišiti poigravanja i ostaviti to za neki drugi put. - Možemo? Doista? Jesi li sigurna? Pritisnula je usne uz njegove, podigla grudi da se pripije uz njegova prsa pa spojila podignute noge oko njegovih bokova i on je odmah zaboravio da uopće postoji riječ poigravanje. Ušao je u nju, a ako se u bilo kojem trenutku bojao da nije spremna za njega, uskoro su se

~228~

Mary Balogh

sumnje raspršile. Vruća je i vlažna, a njezini unutarnji mišići obujmili su ga i pozvali još dublje. Povukao se i vratio, uspostavivši tako ritam koji ih je za nekoliko trenutaka oboje doveo do vrhunca. Brzina nije važna. Tu se ne radi o izdržljivosti ili vještini. A onda mu se javilo sjećanje, ali ne sjećanje koje je pretvorio u riječi, nego ono koje je osjetio u najdubljoj srži svojega srca - da je Gwendoline jedina žena koju je imao u životu s kojom je seks podčinjen činu vođenja ljubavi. Ona je jedina žena s kojom je seks bio nešto uzajamno, a ne nešto za njegovo fizičko zadovoljstvo ili olakšanje. Na trenutak je usporio ritam, podigao glavu i pogledao je u oči. Uzvratila mu je pogled napola zatvorenih očiju. Činilo se kao da ju je preplavila bol. Zubima je zagrizla donju usnicu. - Gwendoline - rekao je. - Hugo. - Ljubavi moja. - Da. Na trenutak se zapitao hoće li se bilo tko od njih dvoje sjećati tih riječi. Onih koje nisu rekle ništa, a rekle su baš sve. Naslonio je čelo na njezino rame i doveo ih oboje do ruba ponora, a potom i preko njega, u veličanstvenom silasku u ništavilo. U sve. Začuo je njezin jecaj. Začuo je sebe kako je zajecao. Začuo je štenca koji je zacvililo i potom počeo sisati. A onda je glasno uzdahnuo u njezin vrat i dopustio samome sebi raskošan užitak prepuštanja pa svu svoju težinu naslonio na njezino vrelo, vlažno, iznimno lijepo tijelo. I ona je uzdahnula, ali ne zato jer joj je teško. Bio je to uzdah potpunog ispunjenja, savršenog zadovoljstva. U to je uvjeren. Napokon se odvojio od nje, posegnuo za drugim pokrivačem koji je donio tog jutra - ili točnije, jučer ujutro - i prekrio ih njime. Podigao je glavu i naslonio je na svoju podbočenu ruku, prislonivši obraz uz njezinu glavu. - Kad budem imao više energije, predložit ću ti da te pretvorim u poštenu ženu. I kad ti budeš imala više energije, pristat ćeš na to. - Hoću li? I to s riječima: ‘Hvala vam velika, dragi gospodine.’ - Bit će dovoljno jednostavno da - odgovorio je i odmah zadrijemao.

~229~

Bračna ponuda

Dvadeset treće poglavlje

- prošaptala je. Hugo Neko je vrijeme spavao, ali u nekoliko posljednjih minuta čula je

kako se miče. Gledala je kao mu slabo svjetlo fenjera treperi na licu. - Mmmm. - Hugo, sjetila sam se nečega. - Mmmm - ponovio je i potom duboko udahnuo. - I ja. Upravo sam se u ovom trenu svega sjetio, a ako me pričekaš samo nekoliko trenutaka, bit ću spreman raditi na još sjećanja. - Sjetila sam se... sjetila sam se nečega iz onog dana kad je Vernon umro - rekla je, a Hugove oči naglo su se posve otvorile. Gledali su jedno drugoga netremice u oči. - Uvijek sam se trudila da se baš nikada ne prisjećam tih nekoliko minuta - rekla je. - Ali, naravno da bih se nenadano često sjetila. Ništa ne može izbrisati te slike. Položio je dlan na njezin obraz i poljubio je. - Znam - rekao je - znam. - Nešto u tim slikama uvijek me zbunjivalo. Nešto što se na neki način nije uklapalo. Nikad se nisam pretjerano trudila otkriti što je to točno jer sam ionako samo željela zaboraviti i ničega se ne sjećati. Ni sada to ne želim. Želim samo da sve to mogu jednostavno zaboraviti. - Sjetila si se nečega što se ne uklapa? - To se dogodilo jučer navečer - odgovorila je polako - kad su te tvoji susjedi nagovarali da zaplešeš valcer i svi su se smijali, a ti si podigao ruke u zrak da im možeš odgovoriti. Nježno je palcem milovao njezin obraz. - Ispružio si ruke u zrak dlanova okrenutih prema van - rekla je. - To je ono što ljudi čine kad žele nešto reći ili pak zaustaviti... je li? Nije ništa rekao. - Kad sam ja... - započela je i grčevito udahnula - kad sam se okrenula dok je Vernon padao s galerije, Jason je već bio okrenut prema njemu

~230~

Mary Balogh

držeći ruke u zraku iznad glave da ga zaustavi. To je bila besmislena gesta, naravno, ali posve razumljiva u tim okolnostima. Osim što... Namrštila se, još uvijek pokušavajući što jasnije prizvati tu sliku. Ali, zna da je u pravu. - Dlanove je okrenuo prema sebi? - izgovorio je Hugo umjesto nje. Kao da ga poziva prema sebi umjesto da ga zaustavlja? Izaziva? - Možda sam to pogrešno zapamtila - rekla je Gwen tiho. Ali dobro je znala da nije. - Ne - prekinuo ju je - ta su sjećanja neizbrisiva čak i kad ih mozak ne prihvaća i odbacuje sedam ili više godina. - On to ne bi mogao napraviti da ja nisam Vernonu okrenula leđa, da sam otišla gore prema njemu umjesto što sam krenula u knjižnicu. - Gwendoline... da se te noći nije ništa dogodilo, koliko bi ostala u knjižnici? - upitao je Hugo. Razmislila je trenutak. - Ne dugo. Vjerojatno ne duže od pet minuta. Vjerojatno čak i kraće. On me trebao. Upravo je slučajno načuo nešto što ga je duboko uznemirilo. Shvatila bih to iste sekunde čim bih ušla u sobu. Sigurno bih nekoliko puta duboko udahnula, kao što sam to činila u drugim sličnim situacijama i potom otišla do njega. - Njemu je gubitak vašeg djeteta teško pao? - Hugo ju je pogledao. - Da, krivio je sebe za sve - odgovorila je. - I trebala mu je utjeha, netko tko će ga tješiti - rekao je. - Ali, je li on tebi nudio utjehu? - Bio je bolestan - odgovorila je. - Da - složio se Hugo - doista je bio bolestan. I da ste oboje poživjeli još pedeset godina, on bi nastavio biti bolestan, a ti bi ga nastavila voljeti i tješiti. - Obećala sam da će biti tako i u dobru i u zlu, u bolesti i zdravlju rekla je. - Ali, na koncu sam ga razočarala i izdala. - Ne, nisi ti bila njegov tamničar, Gwendoline. Nisi mogla bdjeti nad njim dvadeset četiri sata svakoga dana. A bolestan ili ne, nije bio bez razuma, svojega intelekta, zar ne? Ti si izgubila dijete jednako kao i on. I više. Ali, on je teret krivnje preuzeo na sebe i u tom procesu onemogućio samoga sebe da ti ponudi utjehu koja ti je očajnički trebala. Čak i u najvećoj dubini svojega očajanja morao je znati da na tebe stavlja nepodnošljiv teret, a ne čini baš ništa od svega onoga što ti je obećao. Bolest, ako se ne radi o potpunom ludilu i odsutnosti razuma, nije isprika za golemu sebičnost. Tebi je bila potrebna ljubav jednako toliko koliko i njemu. On je pao. Nitko ga nije gurnuo. Vjerojatno je bio izazvan, čak i pozvan. Ali, on je taj koji je pao... rekao

~231~

Bračna ponuda

bih, namjerno. Meni je posve jasno zašto ti kriviš sebe. Ja to mogu razumjeti vjerojatno bolje nego itko drugi. Ali, ja te u cijelosti oslobađam krivnje. Pusti je, riješi je se, ljubavi moja. Grayson ne može doista biti optužen za ubojstvo, nije li tako, iako je bez sumnje postojao predumišljaj, njegova namjera bila je ubojstvo. Ostavi to njegovoj savjesti, iako sumnjam da je on ima. Ostavi ga u njegovoj zlobi i zloći. A meni dopusti da te volim. Dopusti si ljubav. - On je bio s nama i kad sam pala, kad moj konj nije uspio preskočiti živicu. Nikada prije nije promašio prepreku, a to nije bila najviša ograda koju je preskočio. Jason je bio s nama. Bio je na konju neposredno iza mene, naguravao se, ohrabrivao mojega konja da skoči što prije, uvijek sam to osjećala. Ali nije mogao... Je li mogao? Čula je kako je Hugo polako udahnuo. - Je li moguće da ja nisam ubila vlastito dijete? Možda ja samo želim da je tako? Nakon što sam shvatila da je doista želio da mu se Vernon makne s puta? Ili čak da umre? Je li želio da umre i naše dijete? Je li želio da i ja umrem? - Ah, Gwendoline... Ah, ljubavi moja... Zatvorila je oči, ali nije mogla zaustaviti vruće, bolne suze koje su se slijevale niz njezine obraze pa kapale na pokrivač iz udubine pokraj njezina nosa. Uzeo ju je u naručje, jedan svoj veliki dlan položio je na stražnji dio njezine glave i počeo ljubiti njezine vlažne obraze, kapke, sljepoočnice, njezine vlažne usnice. - Šššš - tiho je zapjevao - ššš, tiho, tiho. Izbaci sve to iz sebe, riješi se svega toga. Dopusti mi da te volim. Ti si ljubav posve krivo shvatila, Gwendoline. Ljubav nije samo davanje, davanje, davanje. Ona je isto tako i uzimanje. Ona je i dopuštanje drugom da osjeti užitak i zadovoljstvo u davanju. Dopusti mi da te volim. Mislila je da će joj srce zasigurno puknuti. Cio svoj život, činilo se, ili barem od njezina vjenčanja, nekako je samu sebe držala na okupu, nastojala je pronaći vedrinu, ostati pozitivna, potisnuti sve negativno i gorko. Pokušala je voljeti i zauzvrat prihvaćala ljubav, ali samo onu mirnu, nenapadnu, upornu ljubav majke, brata, Lauren, Lily ili ostatka svoje obitelji. Ali... - Bilo bi to kao da se bacam u ponor s ruba svijeta - odgovorila je. - Da - pogledao ju je u oči - a ja bih uvijek bio tamo da te uhvatim. - Doista? Uvijek ćeš biti tamo? - A ti možeš uhvatiti mene kad ja skočim - rekao je. - Zgnječit ćeš me - odgovorila je. Odjednom su se počeli smijati, zagrljeni, oboje vlažni od suza, jedno drugome u naručju.

~232~

Mary Balogh

- Gwendoline - rekao je kad su napokon na trenutak oboje utihnuli hoćeš li se udati za mene? Još ga je držala u naručju, zatvorenih očiju, udišući njegov miris, mješavinu kolonjske vode, znoja i muškosti. I nečega nedokučivo predivnog što je Hugo sam, njegova suština. - Misliš li da mogu imati još djece? Misliš li da zaslužujem još jednu šansu? A što ako ne mogu? Coknuo je kratko jezikom. - Nitko tako nešto nikada ne može sigurno znati. Otkrit ćemo to s vremenom. I da, ti sigurno zaslužuješ da tvoje tijelo stvori tvoju djecu. A što se mene tiče, nemoj se brinuti. Ja bih tisuću puta radije oženio tebe i ostao bez djece nego bilo koju drugu ženu koja bi mi rodila njih tucet. Zapravo, kad bolje razmislim, mislim da se nikada neću oženiti drugom ženom ako me ti ne želiš. Morat ću ponovno odlaziti u bordele. Sad su se već grčili od smijeha. - Onda dobro, u tom slučaju... - rekla je s osmijehom. - Da? - Pridigao je glavu na ruku i pogledao je pod svjetlom fenjera. - Udat ću se za tebe - rekla je pribravši se. - Ah, Hugo, Hugo, nije me briga koliko različitih svjetova moramo prijeći da bismo na koncu pronašli svoj mali unutarnji svijet. Nije me briga. Za to ću učiniti sve što moram. - I ja isto - rekao je brzo. Gledali su se u oči i smiješili se jedno drugom, sve dok im se oči nisu napunile suzama. Sjeo je na prostirku i počeo prekopavati po hrpi svoje odjeće, sve dok nije pronašao sat. Dignuo ga je prema svjetlu fenjera. - Pola tri - rekao je. - Trebali bismo nestati odavde najkasnije do pola šest. Još tri sata. Što možemo raditi još tri sata? Imaš li kakav prijedlog? Okrenuo se pogledati je. Raširila je ruke prema njemu. - Ah, da, sjajno, izvanredan prijedlog. Tri sata ostavlja nam dovoljno vremena i za igranje i za gozbu. - Hugo - rekla je kad je rukama obujmio njezino tijelo i legao na leđa. Privukao ju je na sebe. - Ah, Hugo, volim te. Volim te, Hugo. - Mmmm - odgovorio joj je kad je već bio posve blizu njezinih usana.

~233~

Bračna ponuda

Hugo je na kasnom doručku, kojem su nazočili baš svi, objavio radosnu vijest. Vjerojatno je trebao prije toga razgovarati s Kilbourneom, ali to je jednom već obavio. Možda je isto tako objavu trebala prvo dobiti njezina obitelj, ali... zašto? Njezina obitelj sve će doznati čim se vrate u London. - Ah - rekla je Constance čeznutljivim glasom preletjevši pogledom preko stola - sva su uzbuđenja iza nas, a sutra se vraćamo u London. - Ali, Constance, svaki trenutak našega boravka bio je predivan rekla je Fiona toplim glasom, življim nego što ga je Hugo ikad prije čuo. - A tu je još i današnji dan u kojem ćemo uživati. - Ali uzbuđenjima još uvijek nije došao kraj - rekao je nato Hugo s čela stola. - Barem nije za mene. A bogme nije ni za Gwendoline. Mi smo, naime, tek postali zaručnici i namjeravao provesti ovaj dan uživajući u našem novom statusu. Jučer mu je rekla da može objaviti zaruke već danas ako želi. Sad se nasmijala i ugrizla za usnicu dok je slušala uzbuđene uzvike i ciku te pljesak koji se prolomio salonom, kao i micanje stolaca, skakanje na noge i pokušaj da baš svako prvi nešto kaže. Hugo se najednom našao okružen muškarcima koji su mu snažno stiskali ruku ili ga udarali po leđima, a žene su ga ljubile u obraz. I Gwendoline, vidio je krajičkom oka, grle i sretno ljube. Pitao se hoće li i njezina obitelj reagirati s toliko nesputanog entuzijazma i palo mu je na pamet da zapravo vjerojatno hoće. - Mislim da mi duguješ dvadeset funti, Mark! - povikao je bratić Claude preko stola. - Jesam li rekao da će se dogoditi do kraja ovoga tjedna? A imam i svjedoke. - Zar nisi mogao pričekati dan ili dva, Hugo? - upitao je odmah Mark. - A kad će biti vjenčanje? I gdje? - upala je odmah teta Henrietta. - U Londonu - odgovorio je Hugo. - Vjerojatno u crkvi St. George na Trgu Hanover. I to čim prije, neposredno nakon najave na misi u istoj crkvi. Želimo se vjenčati što prije i vratiti ovamo kako bismo ovdje proveli ljeto. Razgovarali su i o drugim opcijama - o opatiji Newbury, Crosslandsu, čak i o Penderrisu - ali željeli bi da svečanosti prisustvuju obje obitelji pa su sva mjesta izvan Londona nepraktična, djelomično zbog broja gostiju koje bi valjalo smjestiti, a djelomično i zbog toga što su članovi njegove obitelji već bili na odmoru nekoliko dana i vjerojatno ne mogu više izostati s posla. Osim toga, sezona je u punom jeku i bit će još neko vrijeme, a i parlament još zasjeda. Doista ne žele čekati do ljeta. - St. George - povikala je teta Rose - kako otmjeno! Nadam se da smo svi pozvani.

~234~

Mary Balogh

- Nipošto ne možemo zamisliti vjenčanje - povikala je Gwendoline nesmotreno - ako svi ne budete prisutni, baš kao i cijela moja obitelj! - Ali ja ne znam što ću odjenuti, nemam baš ništa! - povikala je Constance i veselo se nasmijala. - Toliko sam sretna da bih mogla puknuti od sreće. - Samo ne pokraj sve ove hrane, Con - rekao je bratić Claude. Hugo je bio umoran. Možda je spavao sat vremena nakon njihova drugog, vatrenog seksa, ali svu je ponovno nakupljenu energiju odmah potrošio treći put, koji je završio opasno se približivši vremenu od pola šest ujutro, kad je zaključio da svakako moraju otići iz štale. Bilo bi im stravično neugodno da ih je tamo zatekao kočijaš. Gwendoline je otišla u krevet kad su se vratili u kuću. On nije. Bio je isuviše uzbuđen - kao školarac. Sad je bio umoran, ali na ugodan način. Tijelo mu je zadovoljeno i opušteno, misli su mu usredotočene na njihovu sreću i neće dopustiti da mu tu radost pokvare mentalna upozorenja kako je sreća samo privremeno, kratkotrajno stanje, a romantična ljubav još nestalnija. Nije on samo zaljubljen u svoju zaručnicu. On je voli. A što se tiče onoga "i živjeli su sretno...", o tome nema nikakvih iluzija. Dobro zna da je sreća nešto na čemu se radi jednako naporno i marljivo kao što je on radio na tome da postane pravi očev nasljednik i sin kad je bio dječak i pratio ga u stopu na poslu, a potom na tome da postane najbolji časnik Britanske vojske. On se ne boji neuspjeha. Fiona ga je na trenutak pozvala da prošeću skupa po vrtu nakon doručka, uhvativši ga ispod ruke. Bilo je prohladno, oblačno jutro. - Sve je to toliko lijepo, Hugo - rekla mu je. - Sve ovo vrijeme što smo proveli ovdje ljudi su ti prilazili iznoseći svoje zamisli što valja učiniti kako bi dobio pravi park, a i sam si rekao da ćeš poduzeti neke zahvate i promjene. Nemoj ih napraviti previše. Ponekad je priroda jedino što nam treba. Pogledao ju je i iznenadio se shvativši koliko privrženosti osjeća prema toj ženi koju je njegov otac zavolio i s kojom je dobio kćer Constance. - Neću puno promijeniti. Neće se to pretvoriti u veličanstveni park kojem se treba diviti. Constance i ja bili smo nedavno na jednoj vrtnoj zabavi u Richmondu, sjećaš se. Park te kuće doista je veličanstven, oduzima dah. Ali, ja ovaj svoj park ne bih mijenjao za njega ni pod kojim uvjetima. - Dobro. - Hodala je tiho pokraj njega neko vrijeme. - Hugo, znam što sam ti napravila. Znam da sam te otjerala u život za koji nisi

~235~

Bračna ponuda

predodređen, bez obzira na činjenicu što si se istaknuo i ostvario briljantnu karijeru. Da si slučajno poginuo... Položio je dlan na njezinu ruku kojom ga je držala za nadlakticu. - Fiona, nitko mene nije natjerao ni na što. Sam sam odlučio otići. Da to nisam učinio, znaš i sama, danas bih bio posve drukčiji čovjek. Možda bolji, možda gori, a možda i sličan sebi ovakvome. No, kako god bilo, ne bih ništa mijenjao. Ne bih želio da sam ostao bez iskustava koja su me dovela ovdje gdje se upravo nalazim. Da nisam otišao, nikad ne bih upoznao Gwendoline. A poginuo nisam, zar ne? - Toliko si velikodušan. Ti mi zapravo govoriš da si mi sve oprostio. Hvala ti. Možda jednoga dana i sama oprostim sebi. Tvoj je otac bio dobar čovjek. I više nego dobar. Zaslužio je nekoga boljeg od mene. - On je izabrao tebe. Izabrao te zato što te volio. - Htjela sam te pitati... Razlog zbog kojeg sam ti danas prišla, željela bih te pitati... Spustio je glavu prema njoj. - Philip... gospodin Germane pitao me smije li me posjetiti u Londonu. Želio bi me provesti kroz botanički vrt u Kew Parku i pokazati mi kinesku pagodu. Želi me voditi u kazalište jer nisam u njemu bila godinama pa u Vauxhall Gardens jer tamo nisam bila nikada. Hoće li te to... razbjesnjeti, Hugo? Bi li to bio izraz nepoštovanja prema tvome ocu? Bi li to tebi bilo neukusno jer je on brat tvoje pokojne mame? Hugo je zamijetio pažnju i naklonost koju su Fiona i Philip iskazivali jedno drugome cio tjedan, prihvativši to s dozom zadovoljstva. Philip se bio oženio kao mladić neposredno prije nego što je Hugo otišao u rat, ali žena mu je umrla pri porodu ni godinu poslije. Nakon toga bio je sve vrijeme sam. A Fiona, bez obzira na nedavne depresije, loše zdravlje i sebično prisvajanje sveg vremena i pažnje svoje kćeri, iznenada je procvjetala u zrelu ženstvenost. Borila se s teškim bremenom nesreće i osjećaja krivnje, ali čini se da je u posljednje vrijeme poduzela velik, svjestan napor da svoj život vrati u normalu. Tko zna bi li im zajednička veza - ako do nje dođe - donijela trajnu sreću? Na to pitanje Hugo ne mora dati odgovor. Ali, može im poželjeti sve najbolje. Potapšao ju je po ruci. - Svakako se pobrini da te u Vauxhall odvede u noći kad je vatromet. Čuo sam da su to najljepše noći. Duboko je uzdahnula. - Toliko sam sretna zbog tebe, Hugo. Kad je lady Muir prvi puta došla u našu kuću odvesti Constance k svojoj krojački, bila sam i više nego

~236~

Mary Balogh

spremna mrziti je. Ali, nisam mogla, čak ni onda. Ovoga sam tjedna vidjela koliko je njezino ophođenje s ljudima posve lišeno afektacije i kako se baš nikome ne obraća svisoka, nego kao da istinski uživa u svačijem društvu, čak i u društvu moje mame. A uvjerila sam se i koliko te voli. Izgledali ste toliko lijepi skupa, jučer, dok ste plesali valcer, bez obzira na njezino šepanje. Tvoja današnja obznana za doručkom nije baš nikoga posebno iznenadila, znaš. Glasno se nasmijao, sjetivši se kako se hrabrio to objaviti. Nekoliko kapi kiše potjeralo ih je unutra. Nakon kratkog vremena navratio je u sobu za biljar i iz daljine pratio partiju koja je bila u tijeku. Kad je krenuo van, Ned Tucker pošao je za njim. - Imate li posla? Mogu li vam nakratko zasmetati? Hugo ga je odveo u knjižnicu, podsjetivši se dok je ulazio da mora pronaći instituciju kojoj će donirati većinu tih metara i metara jezivih knjiga u istom omotu. Kad ostane bez njih, police će biti napola prazne, ali i to mu je draže od ovoga s čime se mora suočiti svaki puta kad uđe u sobu. S vremenom će ih polako zamijeniti knjigama koje će on i Gwendoline sami izabrati. Ona će vjerojatno imati mnoštvo zamisli što u međuvremenu učiniti s tim praznim policama. - Bilo je nepristojno od mene - započeo je Tucker - što sam prihvatio vaš poziv da dođem ovamo, kad ste mi ga uputili samo zato jer sam se našao u kući kad ste pozivali obitelj gospođice Emes, a gospođa Rowlands rekla je da sam joj ja poput sina. Zapravo niste imali izbora, zar ne? No, ipak sam trebao odbiti. Prihvatio sam jer sam zapravo želio doći i izvrsno sam se proveo, na čemu vam zahvaljujem. - Meni je bilo i više nego drago što ste bili s nama - rekao je Hugo i natočio svakome piće iz vrča koji je stajao u kutu stola pa pokazao rukom prema dvama stolcima uz prozor. Vani je još kišilo, vidio je kroz prozor, ali bila je to prije rosulja nego prava kiša koja lijeva. Vjerojatno ceste neće biti previše razlokane da bi sutra mogli ugodno putovati natrag. - Vaša sestra nevjerojatno uživa u ovom proljeću - rekao je Tucker dok je gledao u dno čaše u kojoj je polako vrtio svoj porto. - Cijelu prošlu godinu provela je žalujući, a prije toga bila je tek djevojčica. Hugo je samo čekao. - Puno se više družila s rođacima po očevoj liniji i njihovim prijateljima - nastavio je Tucker - jer su oni, uostalom, pripadnici njezine klase. A onda se počela družiti i s visokim društvom i jahala, vozila se u kočijama i odlazila u šetnje s određenim brojem istinskih džentlmena. Siguran sam da su svi oni dostojni njezine pažnje, inače biste vi sami ili lady Muir, ili čak oboje, to druženje odmah prekinuli.

~237~

Bračna ponuda

Ona je isuviše mlada i neiskusna da bi već birala... Sve joj je u životu novo. To pak ne znači da je njezina mladost zaustavila neke muškarce. No, ona je i neuobičajeno razumna za svoju dob, rekao bih. A tu je i... Na trenutak se zaustavio popiti piće, a pokreti su mu bili pomalo kruti i nagli. - Tu ste i vi - dometnuo je Hugo umjesto njega. - Ja sam ono što jesam - rekao je Tucker. Znam čitati, pisati i računati. Imam kuću i trgovinu. Trgovina mi donosi stalan, pristojan prihod, ali nikad mi neće donijeti bogatstvo. No, ljudima će uvijek trebati željezarija. Siguran sam da ću trgovinu držati otvorenom cijeli život i potom je ostaviti svome sinu kad umrem, baš kao što ju je moj otac ostavio meni. U dvorištu iza kuće bavim se stolarijom i izradom metalnih konstrukcija, onako, za svoju dušu. Već sam napravio nekoliko kućica za lutke ili za pse i potom ih prodao, zaradivši lijep novac. Ne bi mi smetalo da se sad okušam i na nečemu većem. Možda kakvom šupom, iako bih volio kad bih mogao više upotrijebiti svoju maštu i neke vlastite zamisli. - A mali ljetni paviljon? - upitao je Hugo. - Recimo, vrtni paviljon? Tucker se na trenutak zamislio. - To bi bilo sjajno, iako ne poznajem baš nikoga kome bi trebalo takvo što. - Upravo gledate takvu osobu - rekao je Hugo. Tucker je na trenutak netremice gledao u njega, a potom se osmjehnuo. - Stvarno? - Stvarno - odgovorio je Hugo. - Uskoro ćemo o tome detaljnije razgovarati. - U redu - rekao je Tucker i ponovno usmjerio pozornost na jedva dotaknutu tekućinu u svojoj čaši. - Ne tražim ja njezinu ruku - rekao je. - Nipošto, ništa takvo nije mi palo na pamet. Čak ni ne tražim vaše dopuštenje da joj se udvaram. Mislim da ona još uvijek nije spremna na udvaranje, bilo čije. Ono što sam vas želio pitati... Na trenutak je zastao i nekoliko puta kratko udahnuo. - Kada dođe vrijeme i ona bude spremna, a učini mi se da mi je sklona, znajući i te kako dobro da bi ona mogla imati poput oceana veću i bolju priliku među svojima ili čak visokim društvom, mislite li da bih se trebao pretvarati da nisam zainteresiran ili čak da možda postoji netko drugi? Ovo je zagonetka, trik pitanje. Ili možda nije uopće komplicirano.

~238~

Mary Balogh

- Volite li vi nju? Tucker ga pogleda u oči. - Grozno. Toliko jako da to ne mogu razumjeti - odgovori. - Onda vam vjerujem da ćete učiniti što treba - rekao je Hugo. - A i Constance ću vjerovati. Već joj vjerujem. To je isključivo vaša i njezina odluka... i odluka njezine majke, ako do toga dođe. Ali, da sam na vašemu mjestu, ne bih ništa očekivao i planirao. Najbolje je biti iskren i vjerovati da će donijeti mudru odluku. - Hvala vam - rekao je Tucker, digao čašu i u jednom gutljaju iskapio sav porto koji je u njoj bio ostao. - Hvala vam. A sad mi pokažite gdje biste voljeli da bude ljetni paviljon? I koliko ste veliku građevinu imali na umu? Hugo pogleda kroz prozor. Činilo se kao da je kiša na trenutak prestala, iako su nebo zakrivali teški tamni oblaci. - Pođite sa mnom. Pokazat ću vam. Ili još bolje, potražit ću Gwendoline i pozvati je da i ona pođe s nama i pokaže vam točno mjesto. Možda bi i Constance željela poći s nama. Zapravo nije mogao dočekati opet vidjeti Gwendoline i tražio je ispriku da ponovno neko vrijeme bude s njom. Jedini je problem bio u tome što je kao domaćin velike ladanjske zabave, čak i kad su mu gosti isključivo članovi obitelji, primoran družiti se sa svima, a ne samo sa svojom zaručnicom. Ponekad je život suludo organiziran. A ponekad je čudesno lijep, toliko lijep da o tome nikada nije mogao ni sanjati.

~239~

Bračna ponuda

Dvadeset četvrto poglavlje

njihova vjenčanja padala je kiša. Poprilično jako. Na dan Hugo, koji nije vjerovao u loše ili dobre znakove i pretkazanja,

ipak je pomislio da bi sunce ili barem lijepo vrijeme bilo praktičnije za sve pred kojima je vjenčanje koje će pohoditi. Ali, kad je sunce napokon izašlo, i to dok je napuštao svoju kuću, a ceste i pločnici počeli se gotovo ekspresno sušiti, pomislio je kako možda ipak malo vjeruje u znakove. Zamolio je Flaviana da mu bude kum, nadajući se kako time neće uvrijediti barem šestoro najbližih rođaka. Ali Flavian mu se činio bliskim gotovo koliko i vlastito srce. Prihvatio je tek nakon duljeg razmatranja, dok je s čuđenjem podizao obrve, duboko uzdisao i napokon čak i održao kratak govor. - Hugo, dragi moj stari prijatelju - rekao je - svi koji bace letimičan pogled na tebe spremno bi zaključili da si vjerojatno posljednja osoba na svijetu koja bi se trebala prepustiti nečemu tako kratkotrajnom i nestalnom kao što je romantična ljubav. Ali, svaki od članova Preživjelih mogao bi tim istim ljudima odavno objasniti: ako postoji netko na ovom svijetu tko bi mogao na to pasti, to si vjerojatno ti. A sve to unatoč tvojemu razumnom govoru prije nekog vremena, početkom godine, o tome kako ćeš si pronaći odgovarajuću ženu. Da, da, bit ću tvoj kum. Dao bih se kladiti da ćeš svoju mladu i kad joj bude osamdeset godina, a tebi nekoliko godina više, još uvijek gledati tim istim zaljubljenim pogledom. I ona će ti uzvratiti istim takvim izrazom lica. Sve je ovo gotovo dovoljno da čovjeku povrati poljuljanu vjeru u sretne završetke. - Jednostavan odgovor, obično da, bio bi mi dovoljan, Flave odgovorio je Hugo. - Pa zapravo da - složio se Flavian. Svi članovi Hugove obitelji morali su biti na vjenčanju, dakako. A bili su i George i Ralph. Imogen je iznenadila Huga kad je i ona pristala na njegov poziv. Doći će nekoliko dana u London i odsjest će kod Georgea, napisala mu je u pismu. Ben je na sjeveru Engleske, u posjetu sestri. Vincenta poziv nije zatekao kod kuće, a njegova obitelj nije znala kamo je otišao. No, ponio je stvari i poveo batlera, koji je dosada već dokazao

~240~

Mary Balogh

da je više nego sposoban pobrinuti se za sve što mu treba. Nitko se nije zabrinuo - zasada. I Gwendoline je pozvala cijelu svoju obitelj i nekoliko prijatelja. Nisu planirali tipično vjenčanje visokoga društva usred sezone. Crkva neće biti dupkom puna creme de la creme engleskoga visokog društva. Iako je lista uzvanika morala biti podugačka, oboje su željeli da ugođaj u crkvi bude intiman, da tu prigodu uveličaju samo njihovi najbliži i najdraži. - Čini mi se - rekao je Hugo kad je stigao pred crkvu, a tamo ga je dočekalo mnoštvo uobičajenih radoznalaca, koje će još i narasti tijekom sljedećega sata - da bih se radije suočio s još jednim ‘napadom bez nade’. - Da si barem nešto pojeo za doručak, kao što sam ti savjetovao rekao je Flavian - sad bi se osjećao kudikamo bolje. - Tvoje mišljenje, dakako, temelji se na ogromnom osobnom iskustvu - rekao je Hugo. - Nipošto. Nikad se nisam ni približio pričama o oltaru ili mu prišao dovoljno blizu da ga mogu vidjeti. Hugo se u sebi malo zgrčio. To što je rekao bilo je krajnje nepažljivo od njega. - A na tom blagoslovu vječno sam zahvalan - dometnuo je Flavian. Bilo bi pomalo razočaravajuće, ne bi li, kad bi čovjek tek nakon vjenčanja doznao da je njegova voljena mladenka, kad je izricala da će ga voljeti i u dobru i u zlu, zapravo mislila samo u dobru, a da će u zlu pobjeći što je noge brže nose od toga što se ispriječilo njezinoj sreći? Da, pomislio je Hugo, uistinu je tako. A onda se sjetio kako je Gwendoline doista vjerovala u te riječi obećanja izrečene prvome mužu na njihovu vjenčanju. Ispružio je ruku i stisnuo prijateljevu nadlakticu dok su polako ulazili u crkvu. - Molim te, preklinjem te, Hugo, nemoj - rekao je Flavian stresavši se - odjednom, ovdje uz mene, postati sentimentalan. Čini mi se da bih se i sam radije zaputio u ‘napad bez nade’ nego bio kum muškarcu koji se pretvara u romantičnu dušicu. Hugo se nacerio. Kad je napokon stigla i mladenka, nešto kasnije od njega, ali ni minutu prekasno, već se osjećao znatno opuštenije. I uzbuđeno. Jedva je čekao započeti svoj novi život. I živjeti sretno zauvijek. O da, iako u to ne vjeruje, ponekad zaboravi da je toliko sumnjičav. To mu se zasigurno može oprostiti na dan njegova vjenčanja. Stigla je. Orgulje su zasvirale, a svećenik je zauzeo svoje mjesto. Hugo se nije mogao odlučiti treba li stati u stavu mirno i gledati prema

~241~

Bračna ponuda

oltaru ili bi se trebao okrenuti i gledati je kako prilazi. Zaboravio je pitati što se od njega u toj situaciji očekuje. Odlučio se za kompromis. Stajao je uspravna tijela i okrenuo se prema njoj vidjeti je kako dolazi, oslonjena na bratovu ruku. U zagasitoružičastoj boji ruže izgleda kao... No, jezik nas ponekad doista izda kad trebamo opisati ono što nas uznosi. Oči je usmjerila na njega i mogao je nazreti da se vedro smiješi ispod prozračnoga vela koji joj prekriva lice. Na brzinu je u mislima provjerio vlastiti izraz lica. Zube je čvrsto stisnuo, što znači da mu čeljust izgleda nesmiljeno tvrda. Obrve su mu napete. Gotovo može osjetiti onu crtu između njih. Ruke je prekrižio iza leđa. Gospode Bože, vjerojatno izgleda kao da je na vojnoj paradi. Ili na nečijoj sahrani. Zašto? Zar se boji osmijeha? Da, boji ga se, najednom je shvatio. Ako se nasmije, neće moći prikriti i kontrolirati sve ono što osjeća i to bi mu se moglo vidjeti na licu. Osjećao bi se silno ranjivim, da bude posve iskren prema sebi. Ranjivim na što, to je osnovno pitanje. Na ljubav? Već se jednom vinuo u ponor s kraja svijeta, a dočekale su ga i sačuvale ruke pune ljubavi. Čega bi se još trebao bojati? Da se ona neće pojaviti nakon svega? Ali ona je već tu. Da na svećenikovo pitanje neće odgovoriti s da ili obećavam ili što se već dovraga u toj prilici od nje očekuje? Ali ona će to reći. Da je on neće moći voljeti uvijek i zauvijek? Ali, voljet će je, i dulje od toga. Opustio je ruke uz tijelo. A onda se osmjehnuo kad mu se približila zaručnica. Je li u tom trenutku očekivao kolektivni uzdah svih okupljenih u crkvi?

Kako je život čudan, pomislila je Gwen. Da početkom ožujka nije Veri naglas pročitala ono mamino pismo i da se Vera nakon toga nije okomila na nju, da nije otišla šetati plažom prepunom šiljatog kamenja i da se nije zaustavila gledati u veliko, mračno more ispred sebe, možda nikada ne bi shvatila koliko je doista duboko usamljena. Mogla je možda još dugo samu sebe sprječavati da se suoči sa stvarnošću.

~242~

Mary Balogh

A da se nije penjala onim strmim usponom i iščašila gležanj, Huga nikad ne bi ni upoznala. Nikada u životu nije vjerovala u sudbinu. I dalje ne vjeruje. Da je tako, slobodna volja i naš izbor u životu sveli bi se na besmislicu, a samo se s takvom slobodom možemo probijati kroz život i naučiti sve ono što moramo. No, ponekad, činilo joj se, ipak postoji nešto, neki znak koji nas potjera u određenom smjeru. Što će čovjek poduzeti nakon jednoga takvog znaka, ipak je na njemu da odluči. Njezina nesreća, Hugova prisutnost u blizini tog mjesta, toliko brzo nakon njezina iznenadnog suočenja s time koliko je zapravo usamljena... sve to ne može biti samo niz koincidencija. Možda je doista istina ono što neki tvrde - da nema koincidencija. Šanse da upozna Huga, da se s njim druži dovoljno dugo da probije njegovu mrzovoljnu vojničku fasadu i potom ga zavoli, doista su bile male. No, to se ipak dogodilo. Ona ga voli više nego što je ikada mislila da je moguće voljeti. Cijela njezina obitelj odobrila je tu vezu, možda jedino s iznimkom Wilme, koja uopće nije ponudila svoje mišljenje, što je za nju posve neuobičajeno. Svi su, čini se, shvatili da je to što ona osjeća za Huga doista nešto posebno. Ako je spremna voljeti i udati se za muškarca koji se čini posve neprimjerenim za nju, mora da je ipak za nju baš on onaj pravi. I svi su, dakako, osjetili olakšanje što je napokon odlučila izaći iz čahure u koju se zatvorila kad je Vernon umro, gdje se povukla na sigurno, daleko od ljudi. I što je ponovno odlučila živjeti. Njezina mama lijevala je suze zbog nje. A uz nju i Lauren. Lily ju je odvukla sa sobom kako bi joj pronašla idealnu vjenčanicu. I sad se sve to događa. Napokon. Tih mjesec dana koliko je trebalo da se najavi njihovo vjenčanje u crkvi činilo joj se dugim kao godina. Ali, njezino je čekanje završilo i ona stoji u crkvi St. George na Trgu Hanoveru i zna da se tu okupila cijela njezina obitelj, a isto tako i njegova, no nije ih zapravo ni vidjela. Držala se čvrsto za Nevilleovu ruku i vidjela samo Huga. Gledao ju je namršten. A ona se nasmiješila. Potom, kao kakvim čudom, posve neočekivano, iako je stajao pred svim tim ljudima u prepunoj crkvi i oni su ga mogli dobro vidjeti, on joj se osmjehnuo - toplim osmijehom koji mu je obasjao cijelo lice i pretvorio ga u nevjerojatno lijepa muškarca. Tihi žamor koji se prolomio crkvom pokazao je da su svi to primijetili.

~243~

Bračna ponuda

Stala je pokraj njega, orgulje su prestale svirati i počeo je obred vjenčanja. Činilo se kao da je vrijeme najednom usporilo. Slušala je svaku riječ, čula svaki odgovor, uključujući i vlastiti, osjetila glatku hladnoću zlata kad joj je prsten kliznuo, zastavši prije toga na tren na članku njezina prsta. A onda, iznenađujuće naglo i brzo, a ipak, ah, konačno, konačno, obred je završio, oni su postali muž i žena i nitko ih više ne smije ni pokušati razdvojiti. Stisnuo je njezinu ruku i nasmiješio joj se, gotovo kao dječak koji kipti od uzbuđenja, podigao njezin veo i namjestio ga na obod šešira. Pogledala mu je u oči. Njezin muž. Njezin muž. A onda se nastavio obred, potpisali su se u knjigu vjenčanih i krenuli prema izlazu iz crkve, smiješeći se prvo jednoj strani klupa, a potom i drugoj, uspostavljajući kontakt očima sa što više svojih rođaka i prijatelja. Provukla je ruku ispod njegove i čvrsto su držali jedno drugo. Vani, kad su kročili kroz crkvena vrata, dočekalo ih je sunce. I veliko, srčano klicanje u njihovo zdravlje male skupine ljudi koji su se okupili ispred crkve. Hugo je spustio glavu i pogledao je. - Dakle, ženo - rekao je. - Dakle, mužu. - Zvuči li ti to dobro? Ili možda savršeno? - Hmmm, mislim ipak savršeno. - I meni, lady Trentham. Hoćemo li se zaletjeti prema kočiji prije nego što svi ostali nahrupe iz crkve nakon nas? - Mislim da smo već zakasnili - rekla je. Dakako, njegova otvorena sportska kočija čekala ih je ispred crkve, ukrašena vrpcama, mašnama, starim čizmama, pa čak i jednim starim čajnikom, spremna odvesti ih u palaču Killbourne na svadbeni doručak. U zasjedi su ih čekali Kit, Joseph, Mark Emes i vojvoda od Berwicka, ruku punih latica ruža koje su bacali na Huga i Gwen koji su trčali prema kočiji smijući se. - Nadam se da nitko nikad više ne misli upotrijebiti ovaj čajnik rekao je Hugo kad je kočijašu dao znak da krene pa je kočija poskočila i započela vožnju niz trg u jednoličnom ritmu, ali uz glasan klopot. - Čut će nas kako se približavamo s udaljenosti od deset kilometara rekla je Gwen.

~244~

Mary Balogh

- Možemo napraviti samo dvije stvari, ljubavi. Možemo se skutriti na dnu kočije, čemu puno toga ide u prilog, ili se možemo praviti da nas uopće nije briga i ljudima ponuditi nešto što će odvratiti njihovu pozornost - rekao je Hugo. - Ali kako? - upitala je i počela se smijati. - Ovako - rekao je i okrenuo se prema njoj. Svojim velikim dlanom nježno je obuhvatio njezinu bradu i spustio glavu kako bi joj udijelio pravi, sočan poljubac. Negdje je netko počeo glasno klicati. Netko drugi zazviždao je tako prodorno da su ga čuli čak i uz klepetanje staroga čajnika. Odlučila sam se za drugu opciju, molim lijepo, rekla bi Gwen da je imala svoja usta na raspolaganju. Ali, u tom trenutku nije ih imala. Svršetak

Marta www.crowarez.org

~245~

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF