Bosnjaci pod Austrougarskom upravom

Sacir Filandra u svojoj knjizi Bosnjaka politika u dvadesetom stoljecu vidi uzroke nedostatka svijestu o Bosnjastvu u kasnom ulazenju Bosnjaka u nove drustvene tokove, bez jake gradanske klase i nacionalne inteligencije to Bosnjasto je zamrlo zajedno sa listom Bosnjak. I jos jedan momenat treba naglasiti, a to je nova situacija u kojoj su se Bosnjaci nasli, smjena vlasti nad Bosnom izazvala je sok za vecinu Bosnjaka, Austrijance su smatrali neprijateljskim faktorom kao i sve ideje koje su dolazile sa njima, spas su vidjeli u odrzavanju starog sistema i njihovo Bosnjastvo je bilo zasnovano iskljucivo na feudalnim koncepcijama i kako bi se razlikovali od Turaka.

Ovdje vrijedi istaci i zalaganje politicara Vasi beg Biscevica za Bosnjastvo kao i korespodenciju izmedu Spahe i Hrasnice oko osnivanja Bosnjacke muslimanske stranke, medutim tu su naisli na ostre reakcije iz Beograda i Zagreba zbog toga sto Vlasi ne vole taj naziv. Ovaj sam podatak nasao u diplomskom radu Malika Secerovica a tema je INTERKONFESIONALNO BOŠNJAŠTVO DO 1918. GODINE

(DIPLOMSKI RAD)

Isto primjecuje i profesor Rizah Grude, Bosnjaci od dolaska Austrijanaca napustaju ime Bosnjak i identifikuju se vise sa vjerom zbog bojazni da ne izgube vjerski identitet, evo jedan dobar tekst koji to fino oslikava sa portala ljutibosanci.com. Ime: BOSNJAK

Ime Bosnjak je staro ime, turski oblik imena Bosnjanin, koje od davnina oznacava covjeka iz Bosne. A Bosna se prostirala od Like na sjevero-zapadu pa sve do Sare na jugo-istoku. Citav taj prostor u doba Tvrtka i Kulina bana i u vrijeme Turaka naseljavali su Bosnjaci i Albanci, a u malom procentu Srbi. Bosnjaci, Albanci i Crnogorci su potomci starih Ilira - najstariji narod na Balkanu. Naime, od Austro-ugarske monarhije ime Bosnjak je bilo ustaljeno za muslimane Bosne, a i za pripadnike ostalih vjeroispovijesti, s obzirom da se Osmansko carstvo dijelilo po vjerskom, a ne po nacionalnom principu. Ipak, svijest o posebnosti unutar islamskog univerzuma od samih pocetaka je prisutna kod Bosnjaka. Bosnjaci su cesto sebe nazivali "pravim Turcima", dok su etnicke Turke nazivali "Turkusama". Ovaj naziv se prvenstveno odnosio na odnos prema vjeri, jer je islam tada nazivan "turskom vjerom". Ovo je samo jedan dio bosnjackog paradoksa. Naime, dok su se Bosnjaci izvan Bosne upravo ponosili svojim bosanskim porijeklom tako da su kod pisaca cesti dodaci al-Bosnaawi, Bosnjak i sl., u Bosni se uvijek naglasavala pripadnost univerzalnim vrijednostima. Tako su se Bosnjaci unutar Bosne ponosili svojom bezrezervnom odanoscu islamu koja je uzrokovala da su deseci hiljada Bosnjaka kroz stoljeca u ime odbrane islama isli braniti granice Osmanskog carstva. Apsurd je dosegao svoj vrhunac za vrijeme bune Husein-bega Gradascevica i oul-bega Sabanagica kapetana gusinjske kaze kada su se Bosnjaci digli na ustanak protiv Kaur-sultana u ime odbrane islama, iako su bili ugrozeni ne kao muslimani, vec u svojoj bosnjackoj osobenosti, jer je sultanova reforma bila bazirana na turcizaciji carstva. Ipak, svijetla strana bosnjacke posebnosti pokazana je za vrijeme ustanka protiv austro-ugarske okupacije, kada nas je "majka Turska" prodala na Berlinskom kongresu 1878. Tada su se Bosnjaci svih vjera digli na ustanak protiv okupacije, a u Sarajevu je osnovana Zemaljska vlada i proglasena autonomija Bosne i Hercegovine, sto je predstavljalo odluku bosanskog inata, da se radi Bosne suprotstave svim svjetskim silama. Odlukama Berlinskog kongresa suprostavilo se bosnjacko i albansko stanovnistvo Gusinja i Plava na celu sa Alipasom Sabanagicem Gusinjskim. Od 1878. do 1913. Plav i Gusinje bili su samostalni 34 godine, nisu priznavali odluke velikih sila, niti odluke turske porte. Bosanska sklonost ka univerzalnom pocela je da pokazuje u Austro-ugarskoj monarhiji. Do danas historicari nisu razjasnili zasto se odjednom dogodio prijelaz sa bosnjackog na muslimansko ime. Treba napomenuti da u Osmanskom carstvu nije bilo potrebno isticati svoju pripadnost islamu, kada je islam bio dominantna religija. Tada je posebnost muslimana bila oznacavana zemljom iz koje dolaze, tako da su bosnjacko ime s ponosom nosili mnogi muslimani iz Bosne, Novopazarskog sandzaka, Skadarskog, Peckog i Prizrenskog sandzaka. Dolaskom Austrije, kao katolicke monarhije, najugrozenija je bila vjerska posebnost Bosnjaka, koja se po prvi put nasla u katolickom okruzenju. S obzirom na to da Austro-ugarska monarhija nije bila protiv isticanja bosnjackog imena, dolazi do toga da se Bosnjaci, u teznji da ocuvaju svoju vjersku posebnost, pocinju masovno izrazavati kao primarni muslimani. To je historijski obrt cije se posljedice osjecaju do danas. No, paralelno s tim, dolazi do hrvatskog i srpskog

nacionaliziranja bosanskih katolika i pravoslavaca u hrvatsku i srpsku naciju. Ideja nacije bila je nepoznata do austrijske okupacije. Historija bosnjackog naroda je historija negiranja, osporavanja i zatiranja njegove nacionalne i kulturne posebnosti. Kada Bosnjaci nisu mogli biti fizicki unistavani onda su, politikom denacionaliziranja i asimilacije stirani kako bi se bosnjacka nacija ucinila nemocnom, iznemoglom i izgubljenom, kako bi se lisila svake historijske energije neophodne za njeno drustveno i historijsko opstajanje. Bosnjacima je neumorno nametano da budu nesto sto oni nisu, druga nacionalnost. A jedan veliki dio bosnjackog naroda vec je pretvoren u Srbe, Hrvate, Crnogorce i Makedonce.

Kada Bosnjaci nisu mogli biti natjerani da se opredijele kako drugi hoce, nije se prezalo od toga da im se ponudi da budu "neopredijeljeni". Sve su to bili i jos traju perfidne igre drzavnih vlasti. Veliki srpski geograf Jovan Cvijic boravio je u plavsko-gusinjskom kraju 1906.-1908., i izmedju ostalog pise: "Muslimani Plava i Gusinja govore srpskim jezikom, a sebe nazivaju Bosnjacima, a jezik kojim zbore zovu bosnjacki". Abdulah Kuc - bosnjacki pjesnik iz Gusinja salje poruku begu Musovicu 1877. godine, (Pljevlja): "Cuvaj Niksic, a Taslidzu pazi, a Akovu (Bijelo Polje) ko majku rodjenu, a Kolasin kao svoju glavu, Plav i Gusinje cuvace se sami". U ovakvoj proslosti Bosnjaci nisu imali nikakvog podsticaja za svoju nacionalnu emancipaciju. Podsticaj njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u presijecanju njihove nacionalne teritorije, tj. stvaranju svojih "ostrva" kako bi se oslabila njihova privrzenost historiji i geografiji, kako bi bili pocijepani, rasuti, rastjerani. "Podsticaj" njihovoj nacionalnoj emancipaciji sastojao se u nakani da se svim sredstvima odvoje od svog nacionalnog bica, da se udalje od svog kulturnog, psiholoskog individualiteta, od svog jezika i vjere. Svako pozivanje Bosnjaka na vlastite kulturne vrijednosti i njihov skoro svaki obrazac kulturnog ponasanja proglasavani su nacionalistickim cinom. Bosnjaci su jedini bili nacionalisti bez nacije. Oni su ozbiljno upozoravani i opominjani da nacionalno i vjerski moraju drzati odvojeno, a od njih je istodobno trazeno da se vrate prapedovskoj vjeri kako bi mogli opstati. Tako je historija Bosnjaka bila historija u kojoj se nije moglo imati pravo na nacionalno ime, pravo na jezik i knjizevnost, pravo na nacionalne institucije, pravo na tradiciju i adete. I pored svega ovoga i bez obzira sto su morali pristajati na nametnuta opredijeljenja kako ne bi postali po sve narod bez imena Bosnjaci su duboko u srcima sacuvali nacionalno ime. Danas, kada se vracamo svom nacionalnom imenu, Bosnjak, imenu koje nam je uvijek pripadalo, zasuti smo protivljenjima, pa i uvredama. Sa nekakvim cupenjem postavlja nam se pitanje sta to cinimo. Na protivljenja, uvrede i ljutnje smo navikli. Mi danas, samo govorimo ono sto jesmo, jer nerazumnima nije bilo dovoljno sto smo do sada govorili da nismo ono sto nismo. To nije puko preimenjavanje izmisljenog velikog "M" u ime Bosnjak, nego je to susret sa samim sobom. Mi ne smijemo nicim, njegovati nacionalnu neodredjenost. Muslimani su sa svojom "nacionalnom naopredijeljenoscu" bili najveci problem prve Jugoslavije. U drugoj, Titovoj, bili su pobornici bratstva i jedinstva s jedne, a ljuti borci za islam s druge strane, sve po cijenu negiranja vlastitog imena. Danas nam, paralelno s jacanjem bosnjackog imena, prijeti opasnost da izgubimo osnovu tog imena "Bosnu". Stoga je vrijeme da se jos jace okrenemo sebi i svom zajednistvu, jer cekanja da nam drugi pomognu znaci i pristanak da nam drugi kroje sudbinu. Vakat je da svako od nas u sebi povuce jednu crtu, izbrise dileme i prihvati da je biti Bosnjak nesto sa cime smo rodjeni, sudbina koja se ne odredjuje partijskim dekretom ili voljom nekih intelektualaca. Da je to ona odrednica kojom nas svijet odredjuje i bez nase volje.

U Kur'anu casnom stoji da je Allah dz.s. stvorio ljude razlicitim da bi se bolje upoznali. Mozda bas zato treba da jasno prihvatimo svoju razlicitost od drugih. Selam svim clanovima bosnjacke zajednice!

Rizah Gruda http://www.ljutibosanci.com/bosna/opcenito-o-historiji-bih/ime-bosnjak.html Evo jedan lijep tekst sa portala Sandzakpress.net, da vidimo kakva je bila situacija sa Bosnjacima u Sandzaku.

Pokušaj politiĉkog buĊenja muslimana Bošnjaka u periodu izmeĊu Dva svjetska rata. Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u poĉetku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere Prvo ozbiljnije politiĉko organizovanje sandžaĉkih Bošnjaka desilo se 1917. godine kada je održana, već spominjana, tzv. Sjeniĉka konferencija, na kojoj su uĉestvovali predstavnici iz oba dijela Sandžaka i gdje je od okupacionih vlasti traženo ujedinjenje Sandžaka i njegovo pripajanje matici Bosni i Hercegovini, a ako to ne bi bilo moguće, onda njegova autonomija kao jedinstvene cjeline. Zbog poznatog završetka Prvog svjetskog rata, ovi zahtjevi nisu urodili plodom, a akteri konferencije su proganjani, mnogi i likvidirani, oznaĉeni kao „austrofili“ i optuženi za veleizdaju. Dogovorom srpskih i hrvatskih politiĉara na Krfu 20.07.1917. godine, sudbina Bošnjaka, kako ovih u Sandžaku, tako i onih u BiH, ali ne samo njih nego i Crnogoraca, kosovskih Albanaca, Makedonaca, dovedena je u neizvjesnost. Teritorije na kojima su oni živjeli u jesen 1918. godine ulaze u sastav Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.

Ni u ovoj državi Bošnjacima i Albancima nije bio zagarantovan ni minimum ljudskih, politiĉkih i ekonomskih prava i sloboda. (Crnovršanin H., Sadiković N.: „Sandžak porobljena zemlja“, Grafomark, Zagreb, Drugo izdanje, 2001. god., str. 246.) Jedan period koji bi se mogao okarakterisati kao svijetli primjer borbe muslimana ovih prostora za svoja prava jeste period politiĉke aktivnosti Bošnjaka pod pokroviteljstvom JMO (Jugoslovenske muslimanske organizacije). (http://bs.wikipedia.org/wiki/Jugosloven ... ganizacija Muslimanska narodna organizacija (MNO), kasnije JMO, politiĉka partija osnovana 1906. godine, bila je veliki oponent režima i promovisala je ideju posebnosti muslimana u odnosu na pravoslavce i katolike. Prvi Ustav Bosne i Hercegovine iz 1910. godine jasno je naznaĉio Srbe, Hrvate i muslimane kao „autohtone narode“. Ovo se odrazilo i na izbore koji su održani odmah poslije, kada je izborni sistem bio podijeljen na naĉin da su postojali srpski, hrvatski i muslimanski glasaĉki listići. Muslimanska narodna organizacija (MNO), Srpska narodna organizacija (SNO) i Hrvatska narodna zajednica (HNZ) su dobile gotovo jednoglasnu podršku na svojim glasaĉkim listićima i njihovi ĉlanovi su formirali saziv, uprkos tome što je ovaj parlament imao malo uticaja u austrougarskoj provinciji Bosna i Hercegovina. Bošnjaci su u to vrijeme naglašavali muslimanstvo iz više razloga, a jedan je i prkos kršćanskoj austrougarskoj vlasti koja je u poĉetku svoje vladavine koristila termin Muhamedanci za Bošnjake muslimanske vjere, koji su to smatrali uvredom, jer je to impliciralo iskrivljeno tumaĉenje nastanka islama kao vjere koju je osnovao poslanik Muhammed, umjesto Allaha dž.š. Svi prijevodi u parlamentu na maternji jezik, koji se zvao bosanski, a potom srpsko-hrvatski, koristili su malo slovo m za muslimane, kao pripadnike islama. Kao glavni autoritet meĊu bošnjaĉkim borcima za ljudska prava i politiĉko-kulturni napredak muslimana bio je prof. dr. Mehmed Spaho. Mehmed Spaho roĊen je 1883. godine u Sarajevu. Otac mu je bio veliki znalac šerijatskog prava, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Mehmed je završio osnovnu školu i gimnaziju u Sarajevu (1902.), a Pravni fakultet u Beĉu (1906.).. Bio je ĉlan Muslimanske narodne organizacije, ĉlan Narodnog vijeća poslije sloma Austro-ugarske i ministar u Kraljevini SHS od 1921. do 1939. godine. Umro je 1939. godine u Beogradu pod nerazjašnjenim okolnostima. Pretpostavlja se da je otrovan, da bi se uklonio kao moguća prepreka Cvetković-Maĉek sporazumu. Mehmed Spaho bio je prvi Bošnjak u Vladi Kraljevine SHS, a kao jedan od trojice ministara iz BiH, i to po etniĉko-vjerskom kljuĉu: Hrvat dr. Tugomir Alaupović bio je ministar vjera, a Srbin Uroš Krulj ministar zdravlja. Spaho je takoĊer jedan od dva priznata zastupnika Jugoslovenske muslimanske organizacije meĊu 11 Bošnjaka od 42 zastupnika Narodnog vijeća SHS za BiH. Jugoslovenska muslimanska organizacija je u to vrijeme smatrala da joj pripada 15 zastupniĉkih mjesta. Jugoslovenska muslimanska organizacija nastaje ujedinjenjem bošnjaĉkih lokalnih politiĉkih organizacija u februaru 1919. godine. Imala je i svoj politiĉko-informativni list „Vrijeme“. Prvi predsjednik JMO bio je tuzlanski muftija hadži hafiz Ibrahim Maglajlić, a JMO je na izborima za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, raspisanim novembra 1920., u BiH osvojila najveći broj glasova i 24 mandata. Njen najistaknutiji ĉlan zapravo je sve vrijeme bio dr. Mehmed Spaho, koji nakon sporazuma sa radikalsko-demokratskom vladom marta 1921.

dobija novi ministarski resor – industrije i trgovine u vladi Nikole Pašića 1921. godine. Prilikom osnivanja Jugoslavenske muslimanske organizacije nije zauzimao istaknuti položaj u njoj, ali je snagom liĉnosti i priroĊenim politiĉkim umijećem u oktobru 1921. izabran za predsjednika JMO. Jedno od njegovih znaĉajnih politiĉkih dostignuća je “turski paragraf”. Naime, prilikom donošenja Vidovdanskog ustava 1921. godine, ili prvog ustava novouspostavljene jugoslavenske države, Spaho je dobio teritorijalnu kompaktnost Bosne u novoj administrativnoj podjeli zemlje, ili ĉuveni ĉl. 135, odnosno „turski paragraf“, kako se taj ĉlanak kolokvijalno zvao. Ustavom je nova kraljevina bila podijeljena na 26 oblasti, a jedino je zakljuĉeno da Bosna i Hercegovina neokrnjena „ostaje u postojećim granicama“. Tada se Pašiću, sa srpske strane, prigovaralo da je „za volju šaĉice privilegiranih ljudi opasao oko Bosne kineski zid“, ĉime se privremeno blokirao srpski nacionalizam. Spomenutim ĉlanom je „Spaho naĉelo autonomije, kompaktnosti i posebnosti Bosne unutar složene jugoslavenske zajednice, pa bez obzira kako se ona zvala, ĉvrsto afirmisao kao osnovni cilj, ili osnovnu vrijednost, svake bošnjaĉke politike. To je njegova temeljna zasluga, ili doprinos razvoju bošnjaĉkog politiĉkog mišljenja i bosanske politiĉke prakse“ – kako je to prokomentirao Šaćir Filandra. Još jedna zasluga dr. Spahe je bila u tome da se stalo na kraj (uglavnom srbijanskom) bezakonju i otimanju, najviše u Bosni, ali i SHS-u, doprinijevši zaustavljanju politiĉke krize u zemlji, što je Muhamed Hadžijahić djelimiĉno i dokumentovao. Dr. Mehmed Spaho je bio i ostao bosanski politiĉar koji je principe autonomije, kompaktnosti i posebnosti Bosne i Hercegovine unutar jugoslavenske zajednice ĉvrsto afirmisao kao cilj vlastite politike, ili konsekventno osnovnu vrijednost svake bošnjaĉke politike. To se može smatrati njegovom temeljnom zaslugom i doprinosom razvoju bošnjaĉkog politiĉkog mišljenja i bosanske politiĉke prakse, zajedno sa reisulemom Džemaludin-ef. Ĉauševićem i nizom drugih boraca za oĉuvanje svoje zemlje i svog nacionalnog i duhovnog identiteta, protiv povijesnih i geostrateških zamki Bosni i Bošnjacima. Za razliku od onih u Bosni, sandžaĉki Bošnjaci su doĉekali kraj Prvog svjetskog rata politiĉki marginalizovani. Zahvaljujući srpskoj propagandnoj manipulaciji na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu 28. septembra 1920. godine, za radikale je glasala većina sandžaĉkih Bošnjaka, dok se za Demokratsku stranku opredijelila većina Srba. Radikali su prevarili uticajne Bošnjake, obećavši im odreĊenu nadoknadu za zemlju koja im je oteta tzv. Agrarnom reformom. To je bio glavni razlog masovnog prilaska Bošnjaka ovoj stranci. (Crnovršanin H., Sadiković N.: „Sandžak porobljena zemlja“, Grafomark, Zagreb, Drugo izdanje, 2001. god., str. 287) Uvidjevši da moraju poraditi na politiĉkom organizovanju, Bošnjaci Sandžaka zajedno sa Albancima Kosova i Makedonije osnivaju prvu bošnjaĉko-albansku politiĉku stranku, koja je djelovala u Sandžaku, na Kosovu i u Makedoniji. Njen zadatak je bio da se bori za bošnjaĉke i albanske interese. Ova stranka dobija naziv Džemijet el-islami (Islamsko društvo). Osnovana je 1919. godine u Skoplju, a njen voĊa je bio Nedžib, a kasnije njegov brat Ferhat-beg Draga. Odmah poslije osnivanja Glavnog odbora Džemijeta u Skoplju osnovani su sreski odbori ove organizacije na cijelom podruĉju Makedonije, Kosova i Sandžaka. Na zboru u Novom Pazaru, koji je održan u jesen 1922. godine, zvaniĉno su osnovani okružni i sreski odbori Džemijeta. Zbor je održan u hanu Teufik-efendije Imamovića i Dželil-age

Agušovića, koji se nalazio gdje je sada bioskop „Crvena zvijezda“ u Novom Pazaru. Na osnivaĉku skupštinu došlo je toliko muslimana Bošnjaka da han nije mogao sve da primi. Na zboru su govorili Ćamil-beg Ejupbegović i Aćif-ef. Hadžiahmetović. Govornici su zahtijevali jedinstvo muslimana koje će se obezbijediti preko ove stranke i apelovali na muslimane da se ne cijepaju u razne politiĉke stranke i objašnjavali im da će na taj naĉin bolje i brže dobiti svoja prava… Najveći uspjeh Džemijet je postigao na opštinskim i poslaniĉkim izborima od 1923. do 1925. godine. Tada je zvaniĉno prestao da postoji zbog terora koji je bio uperen protiv Džemijeta, njegovih voĊa i muslimana koji su bili masovno uz ovu organizaciju. Džemijet je okupio bivše age i begove, skoro bez izuzetka, skoro sve trgovce muslimane, ogroman broj zanatlija, radnika, službenika i zemljoradnika. Muslimani sa seoskog podruĉja listom su bili za Džemijet… (Radović Miodrag, „Efendijina sjećanja i kazivanja“, Novi Pazar, 1998., str. 119120) Najugledniji Džemijetovi politiĉari, pored Aćif-efendije, bili su: Mehmedalija Osmanbegović, Šahsuvar-beg Ĉavić, Ćamil-beg Ejupbegović, Alijaga Ćilerdžić, Ejup-aga Ljajić, Ahmed Daca, Fehim-beg Nuribegović, Omer Koniĉanin, Mehmed Pećanin, Ahmed Hamzagić, Jusuf Mavrić, Nuradin Crnišanin i drugi. Džemijet je u dijelu Sandžaka koji trenutno pripada Crnoj Gori takoĊer uživao veliki ugled, što govore i rezultati parlamentarnih izbora (Kraljevina SHS) održanih 1923. godine na podruĉju Bjelopoljskog i Pljevaljskog sreza. U Bjelopoljskom srezu kandidat Džemijet partije bio je Derviš Šećerkadić. (Ibid) Autor: Prof. Dr. Amir Muratović Izvor: IslamskaZajednica.org Skenirane stranice iz knjige "Pravni polozaj i unutrasnji razvitak BiH od 1878 do 1914", gdje se govori o politickom sazrijevanju Bosnjaka.

http://img143.imageshack.us/img143/2103/razvitak1.jpg http://img403.imageshack.us/img403/2581/razvitak2.jpg http://img837.imageshack.us/img837/8620/razvitak3.jpg http://img221.imageshack.us/img221/2512/razvitak4.jpg http://img684.imageshack.us/img684/5193/razvitak5.jpg http://img88.imageshack.us/img88/2149/razvitak6.jpg http://img177.imageshack.us/img177/9784/razvitak7.jpg http://img176.imageshack.us/img176/1460/razvitak8.jpg

http://img46.imageshack.us/img46/7817/razvitak9.jpg http://img832.imageshack.us/img832/7231/razvitak10.jpg http://img828.imageshack.us/img828/2319/razvitak11.jpg http://img143.imageshack.us/img143/3866/razvitak12.jpg http://img214.imageshack.us/img214/8138/razvitak13.jpg http://img841.imageshack.us/img841/1930/razvitak14.jpg http://img812.imageshack.us/img812/1396/razvitak15.jpg Iz iste knjige o Muslimanskoj narodnoj organizaciji http://img52.imageshack.us/img52/5879/mno1.jpg http://img401.imageshack.us/img401/6743/mno2.jpg http://img440.imageshack.us/img440/7914/mno3.jpg http://img267.imageshack.us/img267/2345/mno4.jpg http://img687.imageshack.us/img687/7230/mno5.jpg http://img98.imageshack.us/img98/5492/mno6.jpg http://img88.imageshack.us/img88/382/mno7.jpg http://img155.imageshack.us/img155/1192/mno8.jpg http://img835.imageshack.us/img835/8695/mno9.jpg http://img99.imageshack.us/img99/9568/mno10.jpg Muslimanska napredna stranka http://img219.imageshack.us/img219/5837/mns1t.jpg http://img811.imageshack.us/img811/7615/mns2.jpg http://img839.imageshack.us/img839/5895/mns3.jpg http://img706.imageshack.us/img706/5872/mns4.jpg http://img837.imageshack.us/img837/6186/mns5.jpg

Skenovi iz knjige "Historija Bosne i Bosnjaka" autora Mehmedalije Bojica BOSNA I HERCEGOVINA U DOBA AUSTRO-UGARSKE UPRAVE http://img218.imageshack.us/img218/3397/bojic1.jpg http://img690.imageshack.us/img690/1917/bojic2.jpg http://img155.imageshack.us/img155/8916/bojic3.jpg http://img543.imageshack.us/img543/1317/bojic4.jpg http://img713.imageshack.us/img713/3591/bojic5.jpg http://img155.imageshack.us/img155/1745/bojic6.jpg http://img149.imageshack.us/img149/5913/bojic7.jpg http://img146.imageshack.us/img146/7075/bojic8.jpg http://img229.imageshack.us/img229/2990/bojic9.jpg http://img143.imageshack.us/img143/7303/bojic10.jpg http://img821.imageshack.us/img821/462/bojic11.jpg http://img177.imageshack.us/img177/1072/bojic12.jpg http://img833.imageshack.us/img833/5808/bojic13.jpg