BORGIA-LUCREZIA-Papina-kći.pdf

ODABRANI LJUBAVNI ROMANI' Izdaje ITRO »Naprijed« Generalni direktor ANTUN ZVAN Glavni urednik MILAN MIRIĆ Urednik ŽELJKO FALOUT *C VXAA fi tg.ei D. Lucrezia Borgia Papina kći Prema ^apisima ВигсагЖша ROMAN naprijed ZAGREB, 1984. I DIO O Na dan 27. rujna godine 1447. jahala su po Via Appia dva jahača. Njihovi plemeniti konji kao da su bili već prilično izmučeni. Primicali su se Rimu, vratima sv. Sebastijana, kroz koja su ulazili u Rim putnici što su dolazili s juga. Sunce je upravo stalo zapadati. Osvjetljavalo je svojim posljednjim ružičastim zrakama Caracallina kupališta, već odavno potpuno razrušena, gdje je nalazila zakloništa razbojnička klatež. No obojica mladih jahača nisu poput rimskih trgovaca nastojali da poodmaknu što brže od tog zloglasnog mjesta, nisu potjerali konje, već su i nadalje jahali korakom, te bi samo katkad stavili ruku na balčak svog mača. Na malenom brežuljku zaustavi jedan od jahača svoga konja, a drugi odmah stade za njim. — Vječni grad! — uskliknu mladić koji je prvi zaustavio svoga konja. — Rim, nekad vladalac čitave zemlje. Rim cesara. No čini mi se zaista, prijatelju Man-fredo, da starac koji živi ovdje na Monte Vaticano, kao glava kršćanstva usred svojih bajoslovnih vrtova, raskošnih palača, okružen stotinama crkava, nema manje vlasti nad čitavom zemljom. — Alfonso, o tome nema sumnje — odvrati Manfre-do. — Ako se i čini da je svjetska moć svetog oca ograničena na maleni dio zemlje, duh je toga čovjeka spleo mrežu preko sviju evropskih kraljeva i knezova, a bez njegove volje ne umakne iz te mreže nijedan atom moći ovoga svijeta. I zato, prinče moj, dozvoli mi da ti u trenutku kad prelaziš prag Rima, zaželim sreću. Jer ondje gore u svojoj palači, u svojoj Anđeoskoj tvrđavi, čeka te raskriljenih ruku sveti otac, spreman da te prigrli kao svoga sina, supruga njegove nadasve ljubljene kćeri Lucrezije. Taman oblak preleti preko lijepa Alfonsovog lica, i on nevoljko strese glavom. — Ne prihvaćam tvoju čestitku, Manfredo — pro-tisnu žestoko Alfonso. — A i boli me, cijenjeni moj prijatelju i pouzdaniče, što ti gledaš u mojoj vezi s Lucre-zijom Borgia neku sreću. Doduše, istina je da me papa Aleksandar izabrao za svoga zeta, a stric moj, kralj Fre-derico Napuljski, gospodar obiju Sicilija, zapovijedio mi je da pođem sa sjajnom pratnjom u Rim, da svečanom prosidbom osiguram Lucrezijinu ruku i tako sklopim brak

koji je pronašla i pripremila diplomacija. Što mi je preostalo nego da poslušam zapovijed mog strica, meni, kraljevskom djetetu bez zemlje i slave. Još prije pet godina, kad je moj otac sjedio na napuljskom prijestolju, bila bi s prezirom odbijena svaka veza s tim Borgijom. Mojem ocu nikad ne bi palo na pamet da vjeri svog sina, princa od Aragona, s jednom Borgijom, kćerkom onog Rodriga Lanzola, koji je nekad stigao u Rim s jednim mojim pretkom kao njegov pisar, te lu-kavošću i zločinima prisvojio tijaru, sjajnu papinsku krunu. Ali, na žalost, moj otac je mrtav, nakon kratke vladavine umro je i moj brat Fernando, a na prijestolju napuljskom sjedi moj stric, koji me hladnokrvno žrtvuje ciljevima i svrsi svoje politike. Obrazi su se mladog princa zarumenjeli od Ijutine, a desnicom je stao cupkati malu, mekanu bradicu. — Manfredo, ja ljubim svoju domovinu — nastavi mladić ganutim glasom — i zaklinjem ti se da bih bio kadar žrtvovati se za čast i slavu napuljske krune. Pa ne bih bio ni prvi, a neću biti ni posljednji sin vlada-lačke porodice koji za političke probitke daje svoje srce, svoju ličnost i svoj život. Ali, Manfredo, sav se tresem pri pomisli da ću postati suprugom jedne Lucrezije Borgije. — Zar je moguće — odvrati Manfredo — da ne čez- ' neš za Lucrezijom Borgijom, koju nazivaju najljepšom ženom na zemlji, o kojoj pjevaju pjesnici, koje dražesti prikazuju slikari u žarkim bojama? — Gadi mi se kad čujem njeno ime. Ne poznajem je, nikad je nisam vidio, nastojao sam da nikad ne promatram njene slike. No da je lijepa kao Venera, da očarava poput Kleopatre, da je poželjna kao Helena za koje se volju deset godina potocima prolijevala krv — Manfredo, ne bih je mogao ljubiti! Zar treba da te podsjetim na to što se pripovijeda o Lucreziji Borgiji? Žena je to s mramornim srcem, koja pod noge baca muškarce i s prezirom ih izručuje propasti. Ona je politička posrednica svog oca, koji je upotrebljava da privabi u svoje zamke ptičice koje želi očerupati ili usmrtiti. Sramotom kršćanske kneževine naziva je onaj hrabri redovnik Savonarola, koji se u Firenzi žarkim govorima diže protiv Borgije. Na j strahovi ti je stvari — princ stade šaputati — tihano i potajno govore se o Lucreziji. Ne, ne, nikad neće moja usta izgovoriti tako niske jadne stvari. Ima zločina, Manfredo, koji su tako strašni da mi ljudi ne smijemo vjerovati u njihovu mogućnost, ako se još želimo nadati, vjerovati i ljubiti. — Corpo di Dio — kliknu Manfredo — ako tako misliš, prinče moj, tad bi najbolje bilo da okrenemo svoje konje i da se po mogućnosti što brže vratimo k tvojoj pratnji koju si ostavio pet milja daleko odavde, i kojoj si naložio da te samo onda slijedi u Rim kad to zapovijediš. Tvoj duh se bavi tajnovitim namjerama, no ja dosad nisam htio da te upitam čemu sve to. Ti se dijeliš od svoje pratnje, na čelu koje bi trebao s velikim sjajem ući u Rim, prema želji tvoga strica. Naredio si da se osedlaju dva konja, jedan za me, drugi za te, obukli smo jednostavna odijela, tako da izgledamo poput trgovaca na putu, i tako eto ulazimo u Rim, gdje je već naređeno da te, prinče moj, dobrodošlicom pozdrave zvona i lijepa Lucrezia Borgia. Čemu ovo zatajivanje, čemu se poput kradljivaca šuljamo u Rim, kad si čvrsto odlučio da odbiješ Lucrezijinu ruku. — Tebi ću, Manfredo, razjasniti svoju namjeru — odvrati princ od Aragona. Tajno i nepoznat stupam sam u sveti Rim. Hoću da iz daleka promatram Lucreziju Borgiju. Ako još samo iskru čovječnosti otkrijem u njenoj pokvarenoj duši, bacit ću joj se pred noge i žrtvovati samoga sebe. Lucreziji ionako nije stalo do veze sa mnom. Tisuću

sretnika leži pred njenim nogama. Može birati između najljepših, najbogatijih i najodličnijh ljudi. Laka srca pustila je da ode njen prvi suprug Giovanni Sforza, grof od Pesara, kad mu je u Rimu postalo vruće tlo i kad se pobojao za svoj život. Tvrdi se pače da mu je pomogla da bježi. Možda će mi lijepa Lucrezia iskazati toliko dobrote da me pusti v pobjeći prije negoli postanem njezinim suprugom. — A sad naprijed, prijatelju Manfredo, sunce je zašlo, noć rasprostire svoju tamnu koprenu, a preko, između ruševina Caracallinih kupališta bude se ljudske noćne ptice. Ne treba da izazivamo grabežljive zločince. Još četvrt sata i stići ćemo do krčme oca Filippa, koja leži kraj vrata sv. Sebastijana. Onamo ćemo svratiti, i ne zaboravi, Manfredo, da sam ja trgovac Alieno iz Napulja, a ti moj pomoćnik. Manfredo, da mi nisi pisnuo o princu i kneževskoj visosti. To bi razorilo sve moje planove. Kod tih riječi ubode princ Alfonso svog konja lagano ostrugama. Manfredo ostade sa strane svom gospodaru, ali više nisu izmijenili ni riječi dok se nije pred njihovim očima pojavila krčma oca Filippa. Bilo je to sumnjivo prenoćište, koje se poput velikoga gnijezda prislanjalo na gradske zidine. Do ušiju obojice jahača, kad su se stali približavati prenoćištu, doprla je jasna svirka gusala i flaute. U krčmi je bilo živo. Muklo su odjekivali mnogi glasovi, kucanje vrčevima i glasni smijeh. — Možda bi bolje učinili — reče Manfredo — da potražimo mirniji krov. Ali princ Alfonso odvrati: — Gdje dolazi mnogo ljudi, ondje se čovjek najbolje može sakriti. Uostalom, taj otac Filippo preporučen mi je kao svat koji ne ispituje mnogo svoje goste odakle dolaze i kamo idu. U kojoj odličnoj rimskoj gostioni mogao bi netko tražiti princa od Aragona ili naslućivati da bi ondje mogao biti. No kod oca Filippa neće ga pronaći nijedan od uhoda papinih, ili njegovog sina Cesarea. 10 Kod tih riječi udari Alfonso šakom po zatvorenim vratima. Nije dugo potrajalo, začu se kako na vratima škripnu zavor i za čas se pred njima stvori otac Filippo, okrugli ćelavi čovječuljak, držeći u ruci svjetiljku. Iza njega pojavio se sluga. Krčmar je odmah naslutio da su to bolji gosti, te izjavi da im vrlo rado prepušta dvije sobe u svojoj kući i rječito ih stade uvjeravati da su u njegovoj kući sigurni kao u Abrahamovu krilu. Sluga je preuzeo konje i odveo ih u štalu, dok su dvojica kavalira slijedili oca Filippa, koji ih je vodio preko drvenih stepenica. Stigavši u gornji kat debeli krčmar otvori jedna vrata i klanjajući se neprestano pusti putnike da uđu. Odaja u koju ih je doveo, te koju je rasvjetljavalo više svijeća, nije bila loše uređena. Koncem petnaestog stoljeća stajalo je »svratištarstvo« vrlo loše. Naime kad bi tko iz boljih krugova pošao na put, taj bi jamačno u većem gradu računao na gostoprimstvo kojeg prijatelja ili znanca, a samo trgovčići i niski puk tražio bi konači-šta. No njihovi zahtjevi bili su veoma skromni. U većini prenoćišta bila je tek samo po jedna zajednička spavaonica, gdje bi se svaki umotao u svoj pokrivač skinut s konja i tako se smjestio. Alfonso, koji je brzim pogledom promotrio ponuđenu im sobu, zadovoljno se primirio kad je zapazio čistoću kojom je soba odisala. Otac Filippo pozva svoje goste da se udobno smjeste, stresu sa sebe prah od puta i reče im da će za koji čas sluga donijeti tople vode za pranje. — Vi jamačno dolazite poslovno, gospodo moja? — nastavi brbljivi krčmar. — Bogme ste vrlo dobro došli. Naš dragi Rim sav se uskomešao od radosti. Svud svečanosti, rasvjete, glazba, a mnogo svijeta i mnogo odlične gospodć dolazi u Rim iz sviju talijanskih gradova. Na Monte Vaticano spremaju se za svečanost koja će čitav Rim

pretvoriti u jednu jedinu zabavu. Sveti otac — Bog neka ga pozivi još stotinu godina na dobrobit kršćanstva — namjerava da naskoro vjeri svoju ljubimicu kćer s princom od Aragona. To je za trgovce najbolja prilika da nađu kupce za svoju robu. Opet teče zlatna rijeka kroz vječni Rim, pa tko je spretan, taj će znati da crpe iz te rijeke. U Uzalud je otac Filippo čekao na odgovor. No on se nije dao smesti šutnjom svojih gostiju, te nastavi. — Jamačno vam se mnogo pričalo o obitelji Borgia, koja svojom slavom puni čitavu Italiju i čitav svijet. Na žalost ima mnogo jadnika koji ocrnjuju ovu uzvišenu obitelj i pričaju o njoj najgore stvari. Neka mi je madona milostiva, sve su to same laži. Konačno, ako moguće to i nisu laži, mi gostioničari možemo biti posve zadovoljni sa svetim ocem, jer je sad veselo u Rimu, a novaca posvuda. — Za vaše džepove! — viknu na nj Manfredo. — Gledaj krčmaru da odeš i ne brbljaj toliko... čekaj još! Mi smo gladni i žedni. Možeš li nam dati pristojnu večeru? — Tako mi sviju svetaca, pa vi još pitate, plemenita gospodo — kliknu mali debeli krčmar i okrenu se sav nasmijan. — Kuhinja oca Filippa glasovita je u čitavom Rimu. Moja supruga, vrijedna Silvija — neka mi je Bog uščuva bar dotle dok imam tu krčmu — biser je sviju kuharica. Ako plemeniti signori imaju dobrotu da nakon kupelji siđu dolje u blagovaonicu, podvorit ću ih večerom za koju bi me i Lukul imenovao svojim dvorskim meštrom. — Nerado jedemo s ostalim gostima — odvrati Manfredo. — Čini mi se da je vaša blagovaonica puna svakojakog svijeta s kojim se ne bismo rado sastali. — O, plemenitim signorima nije potrebno da se miješaju sa svjetinom. Pokraj velike gostioničke sobe nalazi se još jedan mali kabinet, u kojem će moji cijenjeni gosti biti posve sami. Uostalom, gospodu će za vrijeme večere zabavljati izvrsna glazba glasovitog rimskog uličnog guslača, koji danas u ovoj kući priređuje koncert. Gospoda će mi biti zahvalna za taj užitak. Naredit ću da se pripremi. — Odvratan brbljavac — reče Manfredo kad je iza vrata nestalo oca Filippa. Ali Alfonso se nasmijao i odvratio svome prijatelju: — Ima potpuno pravo, ako nas želi povući u veselo društvo. Možda ću se ondje riješiti svojih turobnih misli, a gora od obitelji moje zaručnice i moje buduće 12 supruge ne može biti ni ona svjetina koja nas dolje očekuje. Manfredo značajno stavi prst na usne. — Oprezno, Alfonso — prišapnu on princu — ne zaboravi da se nalaziš u Rimu Borgia i ne igraj se glavom Ovdje i zidovi čuju. Ne bih ti mogao jamčiti da se ondje u onoj staroj škrinji ne nalazi kakva uhoda Cesarea Borgije, tog odličnog papinog potomka... Zašto tako neprijatno pogledavaš na prsten što ti se sjaji na prstu. Časti mi, to je zaista dragocjen briljant. Nikad nisam vidio čistijeg i ljepšeg kamena. Mladi je princ od Aragona odbacio na stranu smeđe jahaće rukavice i zaista mrko pogledavao, pun mržnje, na dragocjeni briljant. — Manfredo, zar ti još nisam pripovijedao da mi je taj prsten po grofu Vitalliju poslala Lucrezia kad je papin poslanik došao u Napulj da s mojim stricem utanači sve o »ženidbi«. Moj stric Frederico sam mi je stavio na prst taj prsten i rekao: »Tu dragocjenost šalje ti lijepa vjerenica Lucrezia. Ona te moli da već sad nosiš taj prsten, te

da ga ne skidaš ni na putu, ni u Rimu, kao znak vjernosti koja će te za čitav život vezati s njom«. Ha-ha! Vjernost i Borgia! — No ako ti je taj prsten toliko mrzak, zašto ga jednostavno nisi skinuo s prsta? — Jer je već započela sudbina koja me vodi u naručje te Borgije — odvrati nevoljko Alfonso. — Već sam stoput pokušao da skinem taj prsten, ali on tako čvrsto stoji na mome prstu, da bih morao žrtvovati prst ako bih se htio riješiti Lucrezijinog vjereničkog dara. Zato ga moram nositi preko volje. To je prva karika okova kojim me kani sputati, ali joj to neće uspjeti. Ona se grdno vara! Razgovor dvojice prijatelja prekinulo je kucanje na vratima. Ušle su dvije sluškinje i stavile pred goste dvije velike drvene posude, pune tople mirisave vode. Gledajući znatiželjno strance upitale su treba li da pomognu signorima kod pranja. Njihova je ponuda odbijena. Pola sata kasnije dovršili su Alfonso i Manfredo svoju toaletu. Osvježeni pranjem i očišćenih haljina, ostavili su svoju sobu i sišli niz drvene stepenice u prizemlje kuće. 13 Ondje ih je dočekao otac Filippo i poveo ih s neprestanim uvjeravanjem da ih čeka takva večera kakvu ne bi prezreo ni princ od Aragona, zaručnik Borgijine kćeri, kojega sad s uzbuđenjem očekuju u Rimu. Da bi stigli u rezervirani kabinet, morali su proći kroz veliku gostioničku sobu. Prizor, koji je Alfonso ovdje zapazio, toliko ga je privukao da je zastao i stao zadovoljno promatrati. Za drvenini stolovima sjedili su gosti uz pune vrčeve. Bili su to muškarci radničkog staleža, ili opet oni koji izbjegavaju rad i radije pristaju uz dolce far niente* lazzaron a.** Na ženski-njama što su se nalazile u društvu tih muškaraca, jasno se isticao tip rimskih djevojčura. Na maloj estradi skutrilo se pet glazbenika koji su izvodili zaista paklensku muziku. Ali gosti oca Filippa bili su tako oduševljeni pučkim napjevima što ih je svirala ta glazba, da su u sav glas pjevali, te glazbenicima bacali dragovoljno sa svojih mjesta srebrni i bakreni novac. Nisku i slabo rasvijetljenu prostoriju punio je zadah varene ribe, ustajalog ulja i lošeg vina. — Ostavi otvorena vrata — zamoli Alfonso — mene zanima što rade oni preko. Uostalom, pobudit ćemo nepovjerenje ako se bojažljivo od ostalih gostiju zatvorimo sami za se. Bome, stol što ga je prostro za nas otac Filippo, ne izgleda tako loše. Ajde da kušamo njegova jela i pića. Moguće i protiv svog običaja, otac Filippo nije pretjerivao kad je nazvao svoju ženu izvrsnom kuharicom. Jela što ih je vlasnik krčme davao svojim odličnim gostima, bila su veoma tečna, a staro vino koje im je donio u srebrnim vrčevima, bilo je najbolje vrste. Nenadano, u pokrajnoj sobi zaori radosna vika, tu-Ijenje i pljesak. Alfonso i Manfredo su se začuđeno zgledali. Već kroz nekoliko časaka nisu mogli razabrati što se tu zapravo zbiva. Vidjeli su tek da se većina gostiju digla sa svojih mjesta i opkolila neku osobu koje je dolazak pobudio pažnju. * Slatku dokolicu. ** Prosjaci. 14 — Ciganka — čuli su kako muškarci i žene divlje dovikuju — Ciganka s maskom! ... Ona će plesati, ona će nam pokazati svoje najbolje plesove, kojima do ludila zabavlja rimski puk. — Na svoja mjesta, glupani! — zatulio je otac Filippo svojim gostima... — Šta mislite, da će ova čuvena neznanka plesati po nosovima... Dajte joj mjesta. Stolove k zidu,

maknite klupe... Zar ne Fandanga, ili kako se već zoveš, djevojče s kalabreških bregova. Tako je pravo, sad ćeš nam pokazati veliku umjetnost! Kad se mnoštvo poteglo natrag, te razdijelilo desno i lijevo, zapazila su oba Napuljca neizrecivo lijepo cigansko djevojče. Šarene krpe ispod kojih se isticao kratki kaputić i suknjica do koljena, ovijale su se oko tijela prekrasnih oblika, koji bi zadivili svakog umjetnika. Možda priroda nije obdarila to stvorenje lijepim licem, što bi se moglo ustvrditi s izvjesnom sigurnošću, jer je gornji dio obraza mlade Ciganke bio pokriven crnom maskom. Možda su joj lice i čelo bili unakaženi. Naravno, dio lica koji se vidio ispod maske bio je prekrasan: divni ovalni podbradak i divne usnice. — Mjesta za Ciganku s maskom! — viknu otac Filippo još jednom i stade rukama gurati u stranu svoje goste koji se još nisu bili pokorili njegovom pozivu. Kad se pak približio vratima kabineta, reče strancima: — Nisam previše obećao kad sam vam kazao da ćete u mojoj krčmi proživjeti ugodnu večer. Vidjet ćete kako pleše Ciganka s maskom. Od vremena glasovite i čuvene Faustine, koja je svojim plesovima zaluđivala Rimljane, Rim još nije vidio ništa slično. — Što je s tom Cigankom? — upita Alfonso. — Čemu ta žena nosi masku? — Signore, kad bih vam mogao odgovoriti na to pitanje, bio bih najpopularniji čovjek u Rimu. Već nekoliko tjedana izvodi Fandanga, kako se ona sama naziva, svoje plesove po ulicama, na trgovima i gradskim krčmama. Nitko ne zna odakle je došla, što uostalom nije ni čudo kod jedne Ciganke. Ali nitko također ne zna gdje se ona preko dana sakriva u Rimu. Usred noći, nenadano se stvori... sad ovdje, sad ondje, zama-huje svojim tamburinom, udara u svoje kastanjete i 15 pleše da gledaoci upravo luduju. Muškarci izgube pamet kad vide Fandangu kako pleše, žene kriješte od strasti, starci postaju mladići, a mladići su spremni ostariti za jednu jedinu noći. Svi ju love. Zbog nje su već tri plemića počinila samoubistvo. Ali Ciganka se ne da uloviti. Izmakne iz ruku svakomu tko je hoće dohvatiti. Pojavi se i nestane. Kroz čitave je dane skrivena, da nenadano zasja kao sjajna zvijezda. Bogati mladi ljudi bacaju joj u krilo punim rukama zlatan novac, siromašni puk prekapa po svojim džepovima i obasiplje Fandangu srebrnim i bakrenim novcem. Ali, što mislite signori, što ona radi s novcem? Ona ga odbacuje kao da je manje vrijedan od trave pontijskih močvara. Sve što zasluži u jednoj noći daruje prvome koga sretne, nasmije se zvučno iza maske i... odlazi. — Pa jamačno ju je već tkogod slijedio — reče Man-fredo. — Valjda se vidjelo kud nestaje? — Naravno da su je uhodili — dovrši otac Filippo svoj izvještaj. — No nijedno njuškalo nije pronašlo ništa. Nekoji tvrde da su je vidjeli kako nestaje između ruševina Caracallinih kupališta, drugi se zaklinju da boravi u jednoj spilji na Monte Aventino, a neki opet... Ali sad mir, ona se sporazum jela s glazbom... ples započinje. S počitanjem gosti krčme su se odmakli toliko da je nastalo dosta prostora za plesanje, dasoviti ulični gu-slač dade znak, a muzika zasvira vatrenu melodiju i upali slušaoce. U ritmu, njihala je Fandanga svoje vitko tijelo, ponajprije lagano kao u nekom snu, pa blago kao da blagi proljetni vjetrić njiše njeno tijelo. Poput ružičastih zmija svjetlucale su njene lijepo oblikovane ruke, koje je čas dizala iznad glave, čas opet spuštala. No nije potrajalo dugo i Fandangine plesne kretnje postadoše žešće, njeno se tijelo upali u vatri tonova, bila je samo neki plamen koji je vijugao čas amo čas tamo, čas ulazio u se, čas se strahovito dizao.

Najednom se stala ludo kretati. Njene su suknje vijorile oko prekrasnog stasa, a šarolike krpe iz kojih su bile sastavljene odsijevale u svim bojama. Ispod grube košulje nadizale se grudi. 16 Žestoka vatra širila se iz te plesačice i zahvatala gledaoce bijesnom moći. Postali su nemirni, oči im svjetlucale, muškarci grlili žene, vukli ih na se, na napola zatajeni uzdah, glasan krik, oteo bi se s usana žena. Široke muškaračke grudi teško su disale. I sve divljije plesala je Fandanga. Njen svilenim vrpcama ukrašeni tamburin miješao je svoje tonove s povicima svjetine, s umiljatom svirkom flauta. Manfredo je promatrao princa: i njega kao da je zahvatila ugodna omaglica, naslonjen na vrata gutao je svojim pogledima Cigankinu ljepotu. Mladić je čvrsto stisnuo svoje usne, kao da želi spriječiti da mu se iz grudi ne vine oduševljeni krik. Nenadano, ote se s Cigankinih usana oštar smijeh, tamburin zamuknu, a lijepo tijelo Cigankino kao da se ukoči usred plesa i ona pade na obližnju stolicu. Čitava se krčma potrese od zaglušnog odobravanja. Sve se natislo prema Ciganki, a nekoliko smjelih muškaraca ispružiše svoje ruke prema njoj, kao da žele pograbiti tu mladu ženu s crnim uvojcima i privući je k sebi. Jedan mladi radnik, kojemu je iz očiju sijevala neobuzdana strast, pokuša da joj skine s lica svilenu krinku. Tad skoči Ciganka, a u ruci joj se zablista mali bodež, kroz otvore maske vidjelo se kako svjetlucaju njene oči, kao u grabežljive životinje. — Natrag! — vikala je svjetina. — Natrag! — grmio je otac Filippo. — Ne diraj je. Njen je bodež otrovan. Ako ti njime samo kožu ozlijedi dijete si smrti. — Da, ona je ubojica! — kriknu u tom času jedan glas. — Trebalo bi je dati žbirima. Još nije minulo osam dana što je na Forumu ozlijedila bodežom obraz mog brata koji je htjede poljubiti. Nije više vidio nov izlazak sunca. Umro je u mome naručju. Od vrata se kroz svjetinu gurao mlad plavokos čovjek jaka rasta, odjeven u jadno odijelo. Razbješnjela pogleda i grozeći se jakom šakom, gurao se do tajanstvene Ciganke. U tom času oduševljenje koje je mlada Ciganka pobudila u Alfonsu od Aragona preokrenu se u obožavanje. Bez straha, držeći se poput kraljice, stajala je ta2 »Lucrezia Borgia« 17 EH; janstvena Ciganka i čekala napadaj razbješnjeloga čovjeka. Svinula je tijelo malo unatrag, uprla se lijevom rukom o bedro, a desnicu s bodežom ispružila malo naprijed, spremna da prihvati svaku borbu, pa i na život i smrt. — Vještice, zašto si umorila mog brata! — jecao je plavokosi mladić koji je gotovo gubio svijest od mržnje i jada. — Ubila si mi brata, ponos moje majke, mog najboljeg i jedinog prijatelja ... Svi ste vi njega poznavali. Bio je gondolijer, kao i ja, i njegova je gondola stajala kraj velikog mosta na Tiberu ... Muškarci i žene, ne dajte se zavađati paklenskim umijećem ove ciganske djevojčure ... Pomozite mi da je svladam. Odvući ćemo je pred suce, pa ako ondje ne nađem nikakve pravde, tad neka je sam Sveti Otac prokune. Vidjet ćemo da li još irna pravde u starom Rimu. Začas se preokrenu mnijenje i naklonost gledalaca. Svi su bili uz mladića i većina oduševljenih gledalaca Fandanginog plesa stala ju je začas bijesno pogledavati. — Vjerujte, vjerujte Bernardu, gondolieru! — čulo se više glasova. — Dolje s vješticom koja skriva svoje lice ... Pograbite je! Bacite je dolje! Na stražu s njome!

Sa sviju strana stali se do Fandange natiskivati gosti krčme. Gondolier Bernardo podigne jednu stolicu i htjede da je baci djevojci na glavu, kadli pred njim zasja oštrica mača. Šiljak mača prodrije mu u ruku. Bernardo s bolnim krikom pusti stolac na zemlju. — Natrag, jadnice! — zaori zapovjedni glas Alfon-sov, koji je svojih tijelom zakrio Fandangu. — Natrag! Tko od vas digne ruku na ovu ženu, taj je sin smrti... Probost ću ga svojim mačem! Svjetina se prestravljeno trgnu natrag! Neka se viša sila zrcalila u pojavi mladog čovjeka, u snazi njegovog glasa, u svjetlucanju njegovih očiju. I otac Filippo se pobrinuo da u krčmi ne dođe do ozbiljnog prolijevanja krvi. Brzo je priletio Ciganki prišapnuo joj u uho nekoliko riječi i stao je gurati u kabinet, na čijem je pragu stajao Manfredo s golim mačem, spreman da priskoči u pomoć princu. 18 __ Kome je život mio — doviknu još jednom princ od Aragona — taj će stati kod onih vrata, jer iza njih vreba smrt! Tad nestade i Alfonso iza vrata, a otac Filippo ih zaključa izvana i cereći se stavi ključ u svoj džep. II — Ne boj se, djevojko — reče Alfonso poluglasno, kad je razabrao da je krčmar izvana zaključao. — Neće nijednom od tih nezahvalnih lupeža uspjeti da te se domogne tako dugo, dok ja to mogu spriječiti... Uostalom, poznajem ja tu bandu. Za par vrčeva dobrog vina kojeg će im obećati otac Filippo, prodat će isto tako radosno gondoliera Bernarda, kako su sad htjeli da mu pomognu. Ali ti dršćeš, ti si uzrujana. Sjedni ovdje za stol i okrijepi se gutljajem dobrog palermskog vina. Sam princ natoči jedan vrčić i pruži ga Ciganki koju je zahvatila laka omaglica, te je jedva sjela na stolicu. Ona malo nakvasi svoje usne, pa se podiže i prvi put Alfonso začu zvonku melodiju njenog glasa. — Dugujem Vam svoj život, signore, izreče Ciganka u najčistijem, plemenitom talijanskom narječju — ja bih se doduše u nuždi i sama branila protiv onih bjesomučnika, no bilo je toliko tih kukavica da bi me konačno ipak svladali. Ne mogu ništa da učinim za Vas gospodine, jer ja sam samo sirota Ciganka te svoju hvalu mogu iskazati samo time da poljubim Vašu ruku. Prije negoli ju je Alfonso mogao spriječiti, pograbi Ciganka njegovu desnicu. Duboko se sagnu i htjede poljubiti njegove prste. Tad nenadano uspravi glavu, i s čudnovatim izražajem zagledaše se njene oči kroz otvore krinke u lijepog Napuljca. — To što sam za te učinio, dijete moje — odvrati Alfonso — nije vrijedno ni spomena. Svaki čovjek od časti zauzet će se za djevojku koja je ugrožena. Uostalom, bio sam ti i dužan hvalu, jer si me oduševila svojom umjetnošću. Ali ako mi hoćeš iskazati ljubav, tad mi ispuni jednu molbu! 2* 19 — Reci samo! — kliknu Ciganka. — Ima li išta na svijetu što mogu da učinim za Vas, visoki gospodine? — Ja nisam nikakav visoki gospodin — odvrati Alfonso dobacivši pogled Manfredu. — Ja sam putujući trgovac koji je u Rim došao na svečanosti, da odličnoj gospodi ponudi svoju robu, a moju molbu možeš lako ispuniti... Pokaži mi svoje lice. Ciganka se brzo pograbi za lice, ali samo da još bolje pričvrsti svoju masku. — Signore, nemojte zahtijevati da vidite moje lice

— ponizno reče Ciganka. — Vi biste se razočarali. Nisam ni mlada ni lijepa. — Da ti to ja vjerujem! — kliknu Alfonso. — Bio bih slabi poznavalac ženske ljepote kad ne bih naslućivao da se iza te maske skrivaju prekrasne oči i nježne divne crte lica. A mlada si također, u proljeću života, to nam je pokazao tvoj ples. Tko može da pokaže toliko žara, tome u žilama teče mlada krv. — Signore, jeste li vidjeli vulkan? — smijala se Ciganka — iz njegovih plamenih prsiju izbijaju plamenovi, a ipak je tako star kao majka zemlja. Obojica mladića su se nasmijali. — Ti dakle nisi samo lijepa, nego i duhovita — reče Alfonso. — Ali si okrutna, jer bi inače ispunila moju molbu i razotkrila svoje lice. — Pa da i vidite moje lice, moju dušu još uvijek ne biste vidjeli — odvrati Ciganka. — Pomislite da sam se zaklela da ne skidam masku dok se nalazim u Rimu. No ja ću Vam iskazati drugu uslugu... otkrit ću Vam Vašu budućnost. — Moju budućnost? — izusti preneraženo Alfonso. U tonu njegova glasa zamjećivalo se sažaljenje, jer se ovaj dražesni stvor bavi običnim poslom Ciganke i nije ništa bolji od ostalih žena i djevojaka svoga plemena. Ona hoće da mu otkrije budućnost, a to drugim riječima znači da će mu gatati, što će u najboljem slučaju biti predmet smijeha. — Vidim na Vama da ne vjerujete u moje umijeće — nastavi Ciganka s maskom. — Vi jamačno mislite da moje proricanje neće biti ništa drugo doli isprazna brbljarija i prevara. No Vi ćete se doskora uvjeriti da je 20 moje kazivanje istinito. Pružite mi još jednom ruku i pustite da promatram njene crte. Ne zna svaka Ciganka da gleda u budućnost, mene je naučila naša majka He-kata... Molim Vas, gospodine, Vašu ruku! Alfonsu kao da je godilo što će ona još jednom prihvatiti svojom rukom njegovu i smijući se reče: — Neka bude. Radije ću od tebe čuti što mi predstoji dobra i zla nego da mi tko drugi to kaže. Tako mi mog zaštitnika, bojim se da mi nećeš moći ništa dobro objaviti, lijepa Sibilo. S tim riječima sjede Alfonso na jednu stolicu i pruži Ciganki ruku, na kojoj je svjetlucao prsten s prekrasnim briljantom. Manfredo sa smiješkom pristupi bliže do svog prijatelja. Crnokosa žena pade na koljena pred svog zaštitnika i stade pažljivo promatrati fine linije na Alfonsovoj ruci. Kroz nekoliko časaka vladala je duboka tišina u maloj odaji, ali tad odjeknu Cigankin glas, najprije lagano i svečano, a onda sve uvjerljivije i žešće: — Gospodine, dolaziš s juga. Uza te su mnogi momci, sjajna pratnja. No sad si sam ušao u Rim sa svojim pouzdanim prijateljem. Stari te Rim pozdravlja, zbog tebe se svečano okitio poput zaručnice. U svojoj kamenitoj palači sjedi jedan starac. Grimiz pada s njegovih ramena, okružen svetačkom aureolom. Taj starac te očekuje. A pokraj njega vidim mladu ženu... Magla se rasprostrla... Ne mogu jasno vidjeti njenu pojavu, ali mislim da je ljepša od svih Rimljanki. čeznuće prodire iz njenih grudi, njene se ruke šire da te dočekaju... ona je namijenjena tebi... postat će tvojom ... ona će ti dati svoju ljepotu, svoju mladost, krunu, svoju dušu ... ne boj se ništa... Teške je časove proživjela njena duša, ali eto, njih nestaje, čista će njena duša biti pred tobom ... Da si zdravo kneževski supruže ... Dobro došao vladaru... Koračaj preko ruža koje ti se siplju putem do oltara, jer te čeka vjerenica, sreća i blaženstvo.

^Začuđen, Alfonso kriknu. Za trenutak prekri svoje oči rukama, jer ga spopade omaglica kad je vidio da je prepoznat i nije pravo znao što da misli o zagonetnom, neshvatljivom umijeću Ciganke. 21 Kad je opet progledao, Ciganke više nije bilo. — Kud je pobjegla! — viknu Alfonso dršćući sav od uzbuđenja. Manfredo, kako si nespretan, kako si mogao dozvoliti da pobjegne ... Ona mi mora razjasniti, mora mi odgonetnuti zagonetku... Mora mi priznati stoji li u vezi s nebom ili paklom... Vrata su zatvorena kao i prije ... Kako je pobjegla? — Kroz prozor — odvrati Manfredo i pokaza na prozorčić koji se istom sad vidio kad su zastori bili odgurnuti. — Zaklinjem te, Alfonso, nemoj da je slijediš. Nešto mi kazuje da je bolje, ako tu Ciganku više nikad ne ugledaš. Jedan časak zagleda se Alfonso gotovo bijesno u svog prijatelja. — Za njom! — izreče naglo. — A ti ostani ovdje, Manfredo, i čekaj me! Prije negoli je Manfredo išta mogao prigovoriti mladi je Napuljac već skočio kroz prozor, a da nije ni znao u kojoj visini prozor leži i kamo će dospjeti kad skoči. No prozor je bio u neznatnoj visini iznad vrtića oca Filippa. Vrt je bio opkoljen visokim plotom, a usred njega nalazila se široka stara uljika. Kroz malena vrata izlazilo se iz vrtića na cestu, i u istom trenutku, kad se Alfonso uspravio nakon skoka, zapazio je na mjesečini Fandangu kako nastoji da otvori vrata. Tri skoka, i bio je pokraj nje. — Djevojko, sad si moja! — viknu on zgrabivši je strelovitom brzinom za ruke. — Nije to samo znatiželja da te pitam odakle si i kako me poznaješ? ... — Gospodine, pusti me — molila je Ciganka svijajući svoje vitko tijelo. — Ne pitajte me, jer Vam uz najbolju volju ne mogu odgovoriti. I sama više ne znam što sam Vam sve govorila, i šta su Vam objavila moja usta. Ako je to bilo dobro budite radosni, a bijaše li zlo, zaboravite i mislite da Vas je Ciganka Fandanga prevarila. No unatoč nastojanja nije se mogla oteti iz njegovih ruku. On ju je tako privukao k sebi, da su se njegove usne gotovo doticale njenih obraza. 22 __ Što to činite, pustite me! — izusti Ijutito Fandanga. — Zar želite da se na Vas ozbiljno naljutim? __ Pa što bi učinila da ti sad strgnem krinku s lica, jer sad još više želim da vidim tvoje lice. Hoću da uronim svojim pogledom u tvoje oči, hoću da zagledam u tvoju dušu! — Čuvajte se, gospodine — šaputala je Fandanga. — Sjetite se otrovnoga bodeža. Zar da Vas stigne gondoli-jerova sudbina, sudbina onoga koji me je privukao u svoje naručje i htio me poljubiti. — Zar bi i meni zatjerala smrtonosni otrov u žile, kao što si njemu? — Ako me natjerate na to, signore, ne preostaje mi ništa drugo. Tad se neka svjetlost zakrijesi u Alfonsovim očima i on je snažnom kretnjom trgnu i pritisnu na svoje grudi. — Izvuci taj bodež i zadaj mi smrtni udarac! — odjekivao je strasno njegov glas. — Tako... Da tako, tvoja prsa na mojima, tvoje usne na mojima, tako blizu da sa svakim tvojim dahom dopiru do mene tvoji cjelo-vi, tako bih htio umrijeti. — Ti si htio! — kriknu Ciganka — pa umri!

Za trenutak nestade njene ruke u naborima oprave. Strelovito potegnu skriveno strahovito oružje i u istom času, kad su Alfonsove usnice dirnule njene, zamahnu ona bodežom. No strahovito oružje nije udarilo u Alfonsove grudi. Osjetio je kako je u njegovom naručju zadrhtala ta divna žena, kako ju je spopala neka slabost. Bodež zveknu, kliznu iz Fandangine ruke i pade dolje na veliki kamen pred vratima. Alfonso se brzo sagnu podiže bodež i ponudi ga ženi uz lagani naklon. — Eto, uzmi ga — reče. — Bila si malo nespretna, ali neću tu prednost. Usmrti me ako želiš. — Ne... ne mogu te ubiti! — kriknu ona i baci se na njegove grudi kao da ju je nenadano spopao orkan i natjerao na njegova prsa. Rukama je obgrlila njegov vrat, uzdigla se do njega i strasno mu uzvratila poljubac. 23 — Ti si dragi moj — šaputala je — ti si moja slast. Poljubi, tvoje su usne tako slatke, a tvoje oči... pusti da ti poljubim oči... obujmi me čvrsto rukama... ne puštaj me ... mogla bih ti pobjeći... ne, ne, ostajem uza te, ne mogu drugačije ... moram ostati kod tebe... Ah čemu te lude obmane koje nisu za te ... Pogledaj me kakva sam i gledaj u mojim očima žar... Smij se, smij se ludoj ženi, koju si u jednoj navali pridobio! Smij se i cjelivaj me! No mjesec je pretekao Alfonsa. Svojim srebrnim usnama stao je cjelivati lice mlade žene, kojeg je sad tek ugledao u čitavoj njegovoj ljepoti. — Kako si ti lijepa — šapnu Napuljac opojen ljubavlju — oh, kad bi ovaj trenutak potrajao kroz čitav život, bilo bi vrijedno živjeti. Ta nije moguće da smo se samo zato sreli, da bismo se opet rastali. Ostani uza me, Fandanga, ne ostavljaj me. Stavit ću te na konja i povesti u svoju domovinu, gdje se sunce kupa u modrome moru. Stanovat ćeš u palači, sluge će se klanjati pred tobom, odijevat ćeš se u svilene oprave. Ali ne, čini mi se da onda nećeš biti tako lijepa! Takvu, kakva si sada, htio bih da te uvijek gledam. Fandanga, reci hoćeš li poći sa mnom? Kroz ista vrata kroz koja sam prije dva sata ujahao u Rim, pobjeći ćemo iz toga grada još prije negoli zvona navijeste ponoć. Ali Fandanga zanijeka glavom. — Fandanga ne smije biti tvojom... ti pripadaš drugoj — šaputala je ona. — Papina je kći tvoja zaručnica ... a govori se da je Lucrezia Borgia najljepša žena na zemlji... Ah, u njenom naručju brzo ćeš zaboraviti na sirotu Fandangu. Priklonila je svoju glavu na njegovo rame i pogledavala ga smiješeći se čudnovato. Mladić nezadovoljno na-mršti svoje čelo. — Uzalud će me čekati Lucrezia Borgia — reče on muklo. — Ja pripadam tebi i nijednu drugu ženu na zemlji neću ljubiti više. Tako mi boga, i prije nego sam ugledao tebe, prezirao sam papinu kćer, mrzio sam je kako se mora pokvareno stvorenje da mrzi i prezire. A sad me neće nijedna sila na svijetu dovesti do nje. Ona se zagrće u zlatni ogrtač svoje moći i njime prekriva svoje grijehe i zločine. Pa da joj njen otac kraljevstvo dade za miraz, njene me oči neće vidjeti. Tvrdo sam odlučio da neću stupiti pred nju i njenog oca, pa makar Cesare Borgia, njen brat, nahuškao na mene sve svoje krvave pse. Neće me ona prisiliti na brak u kojem bih bio najnesretniji čovjek na zemlji. Za vrijeme dok je govorio, trgnula se Fandanga nježno iz njegova zagrljaja i stala pogledavati na sve strane, kao da se boji da bi kakva uhoda mogla biti u blizini. — Budi oprezan, prijatelju moj — reče ona brzo Alfonsu. — Ti si u Rimu Borgija... u gradu gdje se već mnogi koji je mnogo blaže govorio o Borgijama, našao među valovima

Tibera, tek drugog jutra izbačen na obalu, ili je, proboden sa deset udaraca bodežom bio nađen mrtav u nekoj od cisterni. Zatim mu je stavila ruku na rame, zagledala se duboko u njegove oči i rekla tihim glasom: — Moram ti kazati: zbogom prijatelju moj, došao je čas i ne smijem dulje ostati ovdje. — Zašto? Tko ti zapovijeda? — Opasnost koja će ti zaprijetiti ostanem li uza te... Ali mi ćemo se još vidjeti. — Zakuni mi se na to, Fandanga! — reče Alfonso drhtavim glasom, a iz njegovih očiju izbijao je strah. — Kunem ti se svojom jadnom dušom! — odvrati ona — prije negoli sunce triput zađe i triput izađe iznad Rima, opet ćeš me vidjeti. Samo moraš točno učiniti ono što zahtijevam od tebe. Svake od tri noći budi ovdje, na vratima vrtića od krčme, između 11 i 12 sati. Doći će jedna osoba i zahtijevati da je slijediš. Bez razmišljanja joj se povjeri, učini sve što ta osoba od tebe zahtijeva, ona će te dovesti do mene — u moje naručje. — Pa da me tvoj glasnik odvede u pakao, slijedit ću ga! — odvrati princ. S ceste odjeknu oštar zvižduk, znak upozorenja da se Fandanga udalji od krčme. — Zovu me — reče lijepa Ciganka. — Poljubi me još jednom i reci da mi želiš pripadati za čitav moj život. .Tad trgnu mladi vojvoda od Bisellija bodež s otrovnim šiljkom kojeg je prije bio žabo u jednu dasku od 24 25 plota, upravi blještavu oštricu prema svojim prsima i kliknu: — Djevojko, tvoj otrovni bodež neka probode moje srce ako te ikada prestanem ljubiti. Bog i njegovi anđeli čuju moju zakletvu koja me zauvijek veže. — Neću nikad trebati to oružje jer znam da mi pripadaš i da me nećeš ostaviti — odvrati Fandanga s ponosom žene koja je svjesna moći nad ljubljenim čovjekom. Tad oprezno stavi bodež u male kožnate korice i sakri oružje u njedra. — Zbogom, ljubljeni čovječe... Misli na me i snivaj o meni... Do viđenja! Još jednom osjeti njen žarki cjelov na svojim usnama, a zatim ona opet pričvrsti krinku na svoje lice i brzo nestade kroz vrata na uzanu cestu. Alfonso je vidio kako je nestala u sjaju mjesečine, no on je još dugo stajao naslonjen na deblo stogodišnje uljike, gledao gore u zvijezde i bio veoma sretan. III U svojoj palači, usred jako utvrđene Anđeoske tvrđave, u odaji sa tri prozora, iste večeri kad je Alfonso od Aragona stigao u Rim sjedio je papa Aleksandar VI za stolom, koji je bio sav pokriven papirima i knjigama. Nekoliko koraka od njega stajao je papinski ceremoni-jar, biskup Burkhart, sa ponizno spuštenom glavom na prsa i čekao na zapovijed svoga gospodara. No činilo se da je vrhovna glava kršćanstva posve zaboravila da je prije četvrt sata zapovijedila, zazvonivši srebrnim zvoncem, da ceremonijar dođe. Aleksandar VI se zadubio u jedno pismo koje je čitao kod svjetla mirisavih svijeća, i kojega mu je sadržaj jamačno zadavao briga. Papina ćelava glava bila je nagnuta, čelo je namršteno, a uske usnice urezane kroz obrijano lice nervozno su se micale, iako kroz njih nije prošla nijedna riječ. Tada je papa Aleksandar VI bio u 65. godini života, ali je izgledao stariji nego što je potrebno za tu dob.

Njegov nemiran život, grozničavo nastojanje da prikupi što više moći u svojim rukama, (čemu je kroz de26 cenije žrtvovao i noćni san), nedostaje strasti koje još i sad nisu utrnule u grudima starca, sve ga je to tjelesno shrvalo. Žuta boja njegova lica mogla bi se također pripisati njegovu španjolskom porijeklu, ali bore i nabori koji su se duboko usijecali u njegovo lice, potpuno ćelava glava, duboko upale lukave oči ispod jakih trepavica, uvenule drhtave ruke, kratak isprekidan dah što je dizao i spuštao mršave grudi ispod ljubičastog svilenog kućnog haljetka — sve su to bili simptomi da taj čovjek, koji je znao da se podigne iz razmjerno niskog staleža do najveće slave i moći, pada u staračku nemoć, iako se protiv toga svjesno borio željeznom energijom. Moguće je samo fenomenalna snaga volje još omogućavala Aleksandru VI da čitave noći radi uz svoj pisaći stol, da od zore do zalaza sunca hoda vatikanskim odajama, da razmišlja o svojim planovima, stvara projekte od neizmjerne veličine i da snagom svog duha stavlja kamen do kamena, kako bi uzmogao dovršiti ogromnu građevinu, svoju životnu zadaću. — Burkhart! — odjeknu konačno s papinih usana. — Vaša Svetost zapovijeda? — Da li si obavijestio moje sinove da ih želim vidjeti? — Kako vidimo, Aleksandar VI nije zatajivao svoju djecu. Iako je položio zavjet čistoće i zakleo se na celibat, ipak je uvijek javno priznavao svoju djecu iz veze s Rimljankom Vannozzom Catanci, te je Juana i Cesarea nazivao svojim sinovima, a Lucreziu svojom kćerkom. — Odmah sam izvršio zapovijed Vaše Svetosti — odgovorio je Burkhart — Don Juan, vojvoda od Gandija, već čeka u predsoblju na poziv Vaše Svetosti, ali s Njegovom Uzoritosti, kardinalom Cesareom nisam mogao osobno govoriti. Kad sam Njegovu Uzoritost potražio u njegovoj palači, rečeno mi je da se kardinal nalazi u lovu. No dvorski se meštar nada da će se njegov gospodar još prije mraka vratiti kući. — U lovu! — viknu s negodovanjem papa — moj sin Cesare vrlo često zaboravlja na svetu haljinu koju nosi. Zaista, ne pristoji jednome kardinalu da se podaje svjetovnim užicima... Ajde sad, Burkharte, i pusti mog cijenjenog sina Juana, neka uđe. _ 27 Ceremonijar se duboko pokloni, i nečujno nestade iza široke zavjese od teškog crvenog svilenog damasta koja je prikrivala vrata. Pola časa kasnije pomaknuta je zavjesa, a unutra stupi Don Juan Borgia, vojvoda od Gandije. Toga Borgiju obdarila je priroda crtama njegove majke koja je u svojoj mladosti bila ljepotica. Njegovo je lice, okruženo tamnoplavim kosama, imalo otvoren izraz bez one očeve oštrine. Nakon što se Don Juan na pragu duboko pokloni, potrča do oca, baci se pred njim na koljeno i poljubi mu ruku. — Da si mi zdravo, sine moj! — reče papa, koji je od sve djece najviše volio svog najstarijeg sina. — Nadam se da te je gospodar neba obdario dobrim danima otkad te nisam vidio. — Mogu ustvrditi da sam bio sretan — odvrati Don Juan us taj ući. — Vrlo malo sam bio s ljudima, najčešće sam bio s mojim ljubljenim knjigama i tako se očuvao od razočaranja, gledajući svijet onako kako bih ga rado vidio, a ne onakvog kakav je uistinu. Oko papinih usnica zaigrao je smiješak.

— Moj sin Don Juan jest i ostaje veliko, dobro dijete. Zaista, da se nisam toliko starao o njemu danas bi on moguće bio tek kakav pisarčić koji uređuje knjige u nekoj biblioteci. Ali ipak, zar ne, sine moj, još uvijek je bolje kad je čovjek vojvoda od Gandije, te ima dohodak od 40.000 zlatnih forinti. No još će bolje biti kad na tvojoj glavi zasja kraljevska kruna — moguće na-puljska kruna! Iznenađeno, gotov prestravljeno, gledao je Don Juan svog oca. — Ti se pokazuješ tako velikodušnim, oče moj — odvrati on — da se gotovo bojim. Bog mi je svjedok da ne čeznem ni za kakvom kraljevskom krunom. Ako imaš ovakve namjere, tad bi bolje bilo, oče moj, da to namijeniš tvom drugom sinu, Cesareu. U njega je slavohlep-nost koja meni manjka, pa još kad bi bio dobrostiv i da je u nj ljubavi za čovječanstvo, tad bih smjesta ustvrdio, da je rođeni vladalac. • 28 __Cesare — protisnu papa a visoko mu se čelo namršti. — Ljubim ga, mog drugorođenog sina, zaista podjednako kao i tebe, moj prvorođenče. Ali njegovo je srce hladno. On ne može voljeti, Juane, i njegova me hladnoća ubija. Gledaj, Juane — nastavi Aleksandar VI prihvativši sinovljevu ruku — kada se zagledam u tvoje oči, tad osjećam da sam otac, jer mi iz tvojih očiju odsijeva pobožna djetinja ljubav. Ali Cesareov je pogled hladan i često se zgrozim kad me pogode njegovi pogledi, a ipak je, istina, on moj pravi sin, on je naslijedio moj duh i snagu moje volje. Ah, kad bi on znao s time mudro upravljati, kad bi mu uspijevalo da obuzda svoj temperament, da savlada sam sebe — mogao bi postati veliki čovjek. — Što hoćeš, Burkharte? — Vaša Svetosti — nastavi ceremonijar s praga — upravo je stigla Njegova Uzori tost, kardinal Cesare Borgia! — Nije mi potrebno da se najavljujem kod svog oca — odjeknu žestok glas u predsoblju — imam pravo da uđem k Njegovoj Svetosti kad me je volja. Odstupite! U odaju nasrnu mladić, lijep kao Apolo, vitak i snažan. Bila je to pojava koja je kod svake kretnje odavala graciju i snagu. Na ramenima toga lijepog tijela bila je glava, okružena crnim uvojcima. Lice blijedo, iza fino rezanih usnica odsijevali su bijeli zubi, a vanredne smeđe oči oživljavale su crte tog mladića, koji je jedva bio u dvadesetoj godini života. I sa dvadeset godina bio je već Cesare Borgia kardinal, pripadao je kolegiju koji je imao da sa svojom mudrošću podupire papinu mudrost. No činilo se da se grimizni kardinalski ogrtač, kojeg je brižni otac ogrnuo oko sinovljevih mladenačkih ramena, ne sviđa Cesareu. Vrlo rado ga je zamjenjivao kod svake zgode svjetovnim odijelom. Tako je i sad imao na sebi, vraćajući se upravo iz lova, kaputić od tamnozelenog baršuna, uske hlače koje su mu dopirale do koljena, te se gubile u žutim visokim lovačkim čizmama sa srebrnim ostrugama. O lijevom bedru njihao mu se obješen lovački nož, a na smeđim kožnatim rukavicama, koje su mu sezale preko laktova vidjele su se kapljice krvi ubijenih životinja. 29 Cesare htjede svome ocu poljubiti ruku, ali mu je papa nevoljko ustegnu. — Na tvojim je rukama grešno prolivena krv — viknu Aleksandar VI. — Držim da jedan kardinal ima boljeg posla nego da trči po šumi za životinjama. Cesare bijesno pogleda svoga oca. — Ima ljudi — odvrati on prkosno svlačeći rukavice

— koji tvrde da su ruke jednoga velikog crkvenog kneza poprskane nevino prolivenom ljudskom krvlju. Aleksandar VI se zagleda na stranu. — Moguće je taj crkveni knez, o kojemu ti govoriš, Cesare — odvrati zatim papa — imao sinove za koje htjede da načini mjesta. Politika pak nije ništa drugo nego tiho vođeni rat, a svaki rat zahtijeva žrtve. — S time se slažem — odvrati Cesare i sjede na jednu od stolica koje su bile oko pisaćeg stola, ne čekajući da ga otac pozove. — Uostalom ja nisam više nikakvo dijete, te ne volim da me podučavaju. Nadam se da me Vaša Svetost nije pozvala amo da mi podijeli malu lekciju. U tom slučaju najbolje je da odem. — Molim te, ostani — odvrati Aleksandar, blago na prkosne sinovljeve riječi. — Ta ti još nisi ni pozdravio svog brata. Pruži mu ruku, Cesare! — Ah, tu je također i vojvoda od Gandije! — viknu Cesare promatrajući Don Juana posprdnim pogledom. — Moguće te je tvoj ljubimac opet potaknuo protiv mene, kad si me tako neprijazno dočekao ... Njemu da pružim ruku?... Obojica smo mi već davno zaboravili da se ljubazno pozdravljamo. — Upravo toga radi pozvao sam vas danas k sebi — odvrati vrhovna glava kršćanstva. — Želim, sinovi moji, da se pomirite. Ne mogu podnositi da živite u mržnji i neslozi. — Ako time mogu da udovoljim srcu Vaše Svetosti — odvrati vojvoda od Gandije — tad ću rado zagrliti svog brata. Također i ja ne razumijem zašto smo protivni jedan drugome, i tako mi bog pomogao, na meni nije krivnja što je između nas zavladao takav odnos koji ne dolikuje braći. — Lako je Vama biti velikodušan — odvrati Cesare — Vas je Njegova Svetost obasula sjajem i slavom koju 30 je crpila iz neizrecivog vrela. Ta Vi ste vojvoda od Gandije, stjegonoša crkve, a upravo sad se Njegova Svetost bavi mišlju da Vam podijeli gospoštiju Benevent, koja pripada crkvenoj državi... Lako je bogatome da odbaci milostivi pogled prosjaku... — Što se ti nazivaš prosjakom? — viknu Aleksandar. — A ja sam te podigao do najveće časti u crkvi, koju još samo moja služba nadmašuje. Ne krasi li te kardinalski grimiz, a jedva si dvadeset godina star? — Molim te, oče — izusti Don Juan — podijeli mome bratu gospoštiju Benevent. Rado se odričem u njegovu korist. — Hvala — odvrati ujedljivo Cesare Borgia. — Ne nosim odijela koja su drugi ljudi odložili. — Prestani, Cesare, nemoj izazivati — odjeknu sad prijeteći glas Aleksandra VI. — Doći će i tvoje vrijeme. I tebe ću podići. Ali prvo mi se valja brinuti za tvog starijeg brata. Kad njemu stavim na glavu napuljsku kraljevsku krunu, doći će vrijeme da mislim i na tebe. Lijepo Cesareovo lice tako se izobliči da načas posta strahovito ružno. — Ah, tako Vi to mislite — kriknu on — moj brat Juan ima da postane napuljski kralj! Dobro, izvrsno! Tad je vrijeme da sklopim mir s njime, jer nije zgodno svaditi se s jednim kraljem. Dozvoli, Juane, da te zagrlim i da te privinem na svoje srce. Kod tih riječi skoči Cesare sa stolca i poput zmije vinu se prema Juanu s raširenim rukama.

— Brate moj — reče Don Juan i baci se na njegove grudi — kako bi bio sretan kad bih znao da će biti trajna ta tvoja promjena, te da je proizišla iz čistih, plemenitih motiva. — Juane, molim te za oproštenje ako sam te ikad uvrijedio — šaputao je hrapavim glasom Cesare. — Priznajem da sam nepravedno postupao prema tebi i — naša je dužnost da našem ljubljenom ocu činimo to veselje, neka nas vidi združene. Dozvoli da ti dadem bratski poljubac. Cesare poljubi Don Juana u oba obraza, pri čemu oči, kao da želi sakriti pogled. 31 Gospodin i njegovi sveci neka blagoslove tu lijepu bratsku vezu — kliknu Aleksandar VI. — Zagrlite i mene, sinovi moji. Tri Borgije su zajedno, a to, djeco, znači moć koja može da uzdrma čitav svijet. Sagnite glave da vas blagoslovim. Duboko dirnut, kleknu Juan pred svoga oca. I Cesare je slijedio njegov primjer, ali hladan smiješak zatitra oko njegovih usana. — A sad sjednite, sinovi moji, i pažljivo saslušajte moje riječi — nastavi papa. — Moram se s vama dogovoriti o važnim stvarima. Živimo u vrlo značajnom vremenu, idemo u susret velikim događajima. Za nekoliko dana mora stići u Rim nećak napuljskog kralja, Alfonso, princ od Aragona, vojvoda Biselli. Proslavit ćemo njegovo vjerenje s mojojm ljubljenom kćerkom Lucrezijom na svečan i dostojan način, a time smo dobro zašli i u kraljevinu Napulj. Lucrezijin brak s Alfonsom pružit će nam željenu priliku, da započnemo borbu s kraljem Fredericom Napulj skim, jer možemo s pravom ustvrditi da napuljska kruna pripada mome zetu, Lucrezi-jinom suprugu, a pod tom izlikom... vi me razumijete, sinovi moji? — Potpuno — odvrati Cesare. — I ja također shvaćam tvoju politiku, oče moj — reče Juan — samo mi nije jasno zbog čega ti hoćeš za me napuljsko prijestolje. Ta ono bi moralo, ako nam uspije svrgnuti Frederica, s pravom pripasti Lucrezi-jinom suprugu. — Napuljsko prijestolje pripast će onome kojeg ja za to izaberem — odvrati tvrdim glasom Aleksandar VI. — Vojvodu od Bisellija obeštetit ćemo na drugoj strani, dakako ako nam ne bude pravio neprilika. Ako se kasnije ne pokori našoj volji, tad... — Tad će mu se dogoditi kao i Sforzi — posprdno se nasmija Cesare — prvom Lucrezijinom suprugu, a možda još i gore, jer je Sforzi u posljednji čas pošlo za rukom pobjeći i spasiti svoj život u gradu Pesaro. — Uostalom — nastavi Aleksandar — ne mislim da će vojvoda praviti poteškoće. Svi izvještaji koje sam primio o njemu potpuno se slažu u tome da je on bezopa32 san zanesenjak, da nije slavohlepan, vazda je u pozadini na dvoru svoga strica. __Slobodan sam posumnjati u neopasnost vojvode od Bisellija — započe Cesare. — čini se da je to vrlo pre-vejan mladac, jer on jamačno namjerava da najprije malo prouči svoju zaručnicu i njenu obitelj, prije nego se udostoji da se Lucrezijom vjeri, inače se ne bi večeras potajno, preobučen, uvukao u Rim. Začuđeno i nevjerujući zagleda se papa u Cesarea, no on nastavi smiješeći se. — Ako Vaša Svetost želi još danas vidjeti čovjeka kojeg ste izabrali za svog zeta, tad imajte dobrotu, oče moj, i pošaljite do krčme oca Filippa, jedne strahovite škulje za klatež, koja se nalazi uz vrata sv. Sebastijana. Ondje je svrnuo vojvoda od Biselllija sa svojim drugom ... Nemojte dvojiti o tome, Sveti Oče, ja govorim istinu. Upravo čas prije donio mi je jedan moj uhoda tu vijest, a taj je čovjek pouzdan.

Aleksandar VI se zamisli začas, pa odgovori: — Ma koji uzrok potakao vojvodu od Bisellija da inkognito dođe u Rim, smatrao bih pogreškom da ga izvučem iz te zloglasne krčme. Cesare, neka i nadalje bude pod paskom, neka se pazi na svaki njegov korak, a mi ćemo se tad, kad stupi pred nas i kad saznamo za njegove namjere, prema tome i ravnati. Cesare laganim naklonom dade znak da će izvesti papin nalog. — Ali, sinovi moji! — nastavi papa hvatajući drhtavom rukom pismo koje je čas prije čitao — moram s vama govoriti o jednoj stvari koja mi zadaje mnogo briga. Ovo mi je pismo stiglo prije nekoliko sati iz Fi-renze. Poslao mi ga je moj pouzdanik, kojega sam specijalno zbog toga onamo poslao. Opasnost je u oklijevanju, sinovi moji, jer zloglasni fratar Savonarola, odmet-nuvši se od svete crkve, kojoj je prisegao, započinje u Firenzi protiv nas borbu na život i smrt, služeći se svojim govorništvom. Firentince je već pridobio za se. Oni već počinju otpadati od nas. Uzalud sam ga prokleo. Svijet mu vjeruje iako sam mu onemogućio da propovijeda u crkva-ma i da sa propovjedaonice štrca svoj otrov na obitelj 3 »Lucrezia Borgia« 33 Borgia; on ipak propovijeda na javnim mjestima, i svjetina mu, tuleći, odobrava. Hiljadu smrti zaslužio je već taj raskolnik, taj jadnik koji započinje borbu protiv svog pape, ali... nemoguće je doći do njega. No nadam se da ću ga se riješiti. Moje uhode, koje sam odaslao u Firenzu, odlučile su da ga ubiju na propovjedaonici. Ali je bio na vrijeme upozoren, te je pobjegao. Od onda ga nitko po danu nije vidio firentinskim ulicama. Ali po noći, tako mi piše moj pouzdanik, održava tajne sastanke, napućuje sav puk da se odmetne od mene i pođe protiv Rima, protjera nas i jednom dostojnijem čovjeku stavi tijaru na glavu. Nijednog drugog čovjeka ne mrzim toliko kao tog Savonarolu, ali ga moji žbiri više ne mogu naći u Firenzi i ne mogu otkriti tajno skrovište u kojem se sakriva. No ja velim: taj Savonarola mora umrijeti, pa da je sam Ivan Krstitelj.* — Pa će i umrijeti, oče moj, o tom nemoj dvojiti! — uskliknu Cesare, a oči mu se zakrijesiše. — Jer što ne mogu izvesti Vaše uhode, iako se već čitave mjesece skicu po Firenzi i trate naš novac ... ja ću još danas ... još ove noći saznati u kojem se kutu Firenze nalazi taj Savonarola. Opet sumnjajući, pogleda papa Aleksandar VI, ali mladi kardinal nastavi: — Iako mi nije uspjelo da učinim neškodljivim tog Savonarolu, ipak su moji ljudi koje sam poslao u Firenzu imali dobru lovinu. Nesumnjivo, sjeća se Vaša Svetost fratra iz samostana San Marco, brata Domenica, koji je prije kratkog vremena pokušao dokazati da su nauka i proroštvo njegovog učitelja Savonarole istiniti i da će ići kroz rasplamsalu vatru ako jedan s protivne strane dokaže protivno njegovoj tvrdnji. — Luđak! — mrmljao je papa, a Don Juan pridoda tihim glasom: — Treba zavidjeti Savonaroli, koji je našao takvog prijatelja. — Taj izazov prihvatio je jedan franjevac — nastavi Cesare — no sud božji nije se proveo, jer je Domeni-co nenadano izjavio da hoće sa sobom u vatru ponijeti To je historijski utvrđena izjava Aleksandra VI. 34 jednu hostiju. Tog fratra Domenica uhvatili su jedne noći moji žbiri pred palačom Medici u Firenzi, prebacili mu vreću preko glave i odvukli ga. Danas je stigao u Rim, i ja sam se usudio, pod sigurnom pratnjom, dopremiti' amo tog oduševljenog pristašu Savonarolinog. Na Vašu zapovijed, oče moj, stajat će on već slijedećeg časka pred Vama. Prepustite li

pak meni da malo ispitam tog momka, budite uvjereni da ćemo još noćas saznati gdje se Savonarola skriva, te ćemo se domoći našeg smrtnog neprijatelja. Fantastična radost odsijevala je iz očiju starog pape. — Hvalim te, sine moj, Cesare! Ti si na najboljem putu da me riješiš jedne velike brige. Moja zahvalnost neće izostati. — Da, jadni i od Vas zapostavljeni Cesare — smijao se posprdno kardinal — ima katkad po koju dobru misao kojom Vam može poslužiti. Stoga ćete svog ljubimca sinčića Juana učiniti vladarom Beneventa i radite na tome da mu stavite na glavu napuljsku krunu... Ali ne govorimo o tome, ja sam sa svojim bratom sklopio prijateljstvo, a naša je kršćanska dužnost da šutke podnosimo nepravdu — A što misli Vaša Svetost o fratru Do-menicu? Da ga dovedem? Naglašavam naročito da tog momka treba čvrsto pograbiti, jer tako lako neće ništa kazati. Papa se podigao. Zbunjeno i plašljivo pogledavao je Juana. — Mislim da bi najbolje bilo — odluči Aleksandar — ako prepustimo Cesareu da sam u četiri oka obavi pre-slušanje zločinačkog fratra. Minule noći nisam oka stisnuo, bdijući i razmišljajući na korist kršćanstva. Molim te, Juane, otprati me u moje odaje ... Tebi, Cesare, prepuštam posao. Slabom kretnjom stavi papa ruku na kardinalovu glavu. Cesare se pričini kao da se pokorno sagnu. Papa se upre o Juanovu desnicu i pođe iz odaje u kojoj se vodio razgovor. — Glupan! — ote se prezirno sa Cesareovih usana, kad su se vrata zatvorila iza Aleksandra i njegova prati-oc:a- — Ne, licemjer... kao da ne zna da je došao posljednji čas tom fratru Domenicu, jer samo u smrtnom 3* 35 strahu odat će on svoju tajnu. Ali taj pobožni papa voli uvijek igrati ulogu krvavog suca, a ulogu krvnika ostavio je drugima... A moj vjerni brat Juan — nastavi Cesare svoje misli, paklenski se smijući — ha-ha, dao sam mu Judin cjelov na oba obraza. Koliko ga mrzim, tog plavokosog glupana, koji nikad neće moći da izvede •odlučno djelo, koji lunja između knjiga i molitve i nije kadar da i najmanju stvar učini za veličanje Borgija. No doći će čas kad ću ga gurnuti u stranu kao nespretnu lutku koja se udara nogom kad smeta na putu. A sad na posao! Zaista je od najveće važnosti da već jednom umukne taj Savonarola. Ne smije se dulje dozvoliti da taj fratar bezobzirno razotkriva čitavu baruštinu iz koje se stari podigao na papinsku stolicu, i u kojoj se mi Bor-gije sad valjamo. Ha-ha! Lijepe li obitelji... Do vraga, rekao bih kad ne bih i sam bio Borgia, koji se odlučio svim sredstvima sačuvati sjaj i moć. Cesare zazvoni srebrnim zvoncem. Uđe komornik i upita što zapovijeda njegova Uzoritost. — Donesi mi vrč vina — naloži Cesare. — Jezik mi se lijepi u ustima, jer nisam imao vremena da na povratku iz lova štogod založim, čuvši da me zove Njegova Svetost. A tad pusti unutra moje sluge, neka mi dovedu onoga čovjeka kojeg su dopremili amo po mojoj zapovijedi. Komornik se nakloni i ode. Već nakon nekoliko ča-saka vrati se komornik i stavi pred Cesarea na stol visoki srebrni pokal sa svijetlo crvenim vinom. — Kušajte to vino — reče Cesare i pruži mu pokal — danas sam dobre volje te vam želim iskazati svoju naklonost.

— Vaša je Uzoritost zaista previše dobrostiva — odvrati komornik i prinese k ustima pokal, bez da je ijed-nog časa razmišljao. Cesare ga je sad pozorno promatrao, kao da se hoće uvjeriti pije li komornik zaista. — Dobro je, komorniče — reče tako kratko — možete otići. — Vino nije otrovano — mrmljao je sam za se Cesare, kad je nestalo iza zastora komornika. — Ne, nije otrovano, bar za sad nije. 36 S velikim užitkom srkao je izvrsno vino, dok nije ispio polovicu pokala. Tad izvuče iz svojega pojasa maleni svijeni papir te istrese u vino neki bijeli prašak. Vino se začas zapjeni, no u tren se opet smiri. Cesare začu korake iza sebe. Lagano se okrenu. Na ulazu su stajala četvorica njegovih slugu, opkoljavajući, mrkih lica, jednog mladog fratra. Lice mladoga samostanca bijaše mršavo i blijedo, razbarušene kose visjele su mu niz čelo. Mantija mu je bila zaprljana i razderana na nekoliko mjesta. Ruke su mu bile svezane preko prsiju, ali tako tankim uzicama da se onome tko nije dobro gledao činilo kao da je samostanac skrstio ruke na molitvu. — Ajdete! — doviknu Cesare svojim ljudima ponosnim, zapovjednim glasom. — Ostavite me s njime nasamo. Zazvonit ću kad vas budem trebao. Navikle na nijemi posluh, sluge se smjesta povuko-še. U istom času približi se Cesare mladome samostan-ću, trže iz korica svoj lovački nož i — fratar se bojažljivo trgnu, kao da se boji, kao da će mu kardinalova oštrica zadrti u srce. — Vi dršćete, fra Domenico — kliknu posprdno Cesare. — Čudnovato da se boji noža čovjek koji se izjasnio spremnim da pođu u vatru za svoje uvjerenje. No nije mi ni na kraj pameti da ugrozim Vaš mladi život, naprotiv, hoću Vas osoboditi od tih uzica. U kući svetog oca ne smije slobodan pripadnik crkve stajati vezanih ruku. Jednim pokretom prereza Cesare uzice koje su bile vezane oko ruku fra Domenica, i u isti tren obnemoglo padoše ruke mladog samostanca. On je zateturao i činilo se da će ga nesvjestica baciti na tlo. Cesare ga prihvati, donese mu stolicu i ponudi mu da sjedne. — Vi ste nešto slabi, fra Domenico. Shvaćam da Vaš put iz Firenze ovamo nije bio baš najugodniji. Zatvorili su me u jednu škrinju poput životinje odvrati mladi samostanac drhtavim glasom. — Dayali su mi samo najnužniju hranu. No ja se nadam da će ovdje biti kraj mojim mukama... Znam da ne tre37 bam očekivati milost, i milosrđa od Borgija... Ubijte moje tijelo... no nemate moći nad mojom neumrlom dušom. — Varaš se, fratre — odvrati mu Cesare — ako misliš da ti se u Rimu radi o glavi. Da te se htjelo ubiti, moglo se to mnogo lakše i posve tajno obaviti na putu iz Firenze do Rima. No iskazana ti je čast da te dopreme u palaču Svetog Oca, i to što se nalaziš pod časnim krovom koji je svet svakom kršćaninu, jamstvo je da ti se neće ništa zla dogoditi. Blagim glasom izgovorio je Cesare te riječi, to je umirilo uhapšenika. No kardinal nije sačekao njegov odgovor, nego nastavi: — Dakako da si silom dopremljen amo, ali jamačno ti ne bi bio došao da ti je poslan poziv. Eto saznaj i dalje zašto si ovdje. Sveti Otac želi sklopiti mir sa Sa-vonarolom. Njegovo srce krvari kad pomisli da se od crkve odmetnuo jedan njen sin i da se stavio uz

one koji su još uvijek papini neprijatelji, jer mu zaviđaju zbog njegove moći. Zapravo tvoj prijatelj Savonarola nije ništa drugo, doli oruđe plemića koji su neprijatelji papini; na čelu im grofovi Orsini kojima smo se nedavno krvavo osvetili. — S krvavim glavama otposlali su kući hrabri grofovi Orsini Borgijine španjolske plaćenike — odvrati fra Domenico. No još jače će ih potući narodna vojska koja se skupila oko Savonarole. Na tisuće broji njegova vojska, a svaki pojedinac u njegovim četama odlučio je poći u smrt za dobru stvar. — Ti dakle nazivaš dobrom stvari borbu protiv Kristova namjesnika na zemlji? Oh, samostanče, daleko si došao. No iz tebe govori usijana Savonarolina glava koja je bila izabrana za velike stvari. Trebala se pokorno sagnuti pod papinu glavu dok na nju ne bi došao jednog dana red da se podigne, jer bi ju zahvalno kršćanstvo ukrasilo tijarom. Eto, vidiš, Domenico, mi smo te dali dopremiti amo da te učinimo našim pregovarateljem sa Savonarolom. Kunem ti se da ćeš se sutra kao slobodan čovjek vraćati u Firenzu i ne smije nitko ni vlas na glavi da ti dirne, jer ćeš odnijeti Savo38 naroli ponudu da sklopi mir s Borgijama. Sa svetom zakletvom, ili ako Savonarola želi tajnim dokumentom, obavezat ćemo se da mu osiguramo da naslijedi Svetog Oca. Jer tko bi bio dostojniji da zasjedne na papinsku stolicu od Savonarole. Pa kad postane papom... a na to neće dugo čekati, otac je moj star, on je starac i njegova duša može već sutra da pođe Gospodinu... tad može Savonarola ostvariti sve svoje ideje koje je dosad s tolikim uspjehom iznosio Firentincima. Tad će cijeli uljuđeni svijet gledati na nj. Dakle, fra Domenico, što držiš o mojem prijedlogu? — Savonarola ne čezne za papinskim častima, za sjajem tijare, ne čezne za vladarskim grimizom. On će vašu ponudu odbiti, on će... Mladi je samostanac još jače problijedio i s uzdahom klonuo na stolac, na koji dosad nije htio sjesti. — S Vama se grubo postupalo — reče Cesare samilosno — opet Vas svladava slabost... Ajde, brže popijte malo vina, da ojačate. Cesare donese srebrni pokal sa stola i stavi ga na usta fra Domenicu. Samostanac koji je morao podnijeti mnogo muke, pohlepno pograbi za okrepom. Nije iz ruku ispustio pokal dok nije ispraznio i zadnju kap. — Zar ne, to Vam prija? — upita Cesare. — A sad ćemo moći govoriti o našim važnim stvarima. Gledajte, mi ne zahtijevamo da nam se Savonarola pokori, mi samo želimo ... Ah, što Vam je, fra Domenico? ... Što se hvatate za prsa, što se tako tresete... Ej, pazite da ne padnete ... Mogli bi se ozlijediti. — Otrovan sam! — kriknu fratar. — U mojim grudima bjesni vatra, vatra po čitavom mom tijelu! ... Ah, kako se nisam sjetio da dobrodošlica Borgija donosi smrt. Jao meni, nikad više neću vidjeti Firenze prije nego ... Ne, to neću podnijeti... te boli, te muke ... lopove od kardinala... ti si me umorio! Kriknu i uspravi se fra Domenico na stolicu. Pokušao je da se baci na Cesarea, ali nije napravio ni dva koraka i već se stropoštao na sag. Nesretnik se valjao po crvenom sagu mučen strahovitim bolovima. Zadirao je svoje prste u dragocjeno suk39 no, podizao se i padao, a kroz sve pore navaljivale su mu debele kaplje znoja.

— Jadni fra Domenico — reče Cesare s nesmiljenom mirnoćom i saže se do nesretnika. — Vi ste zaista popili malo otrova i preminut ćete za kojih četvrt sata, tako ste mladi i već morate umrijeti. — Smilujte se, kardinale, ispovijedite me bar, dajte mi oproštenje — stenjao je fra Domenico. — O, umrijeti... umrijeti... a da više neću vidjeti Savonarole ... i lijepu Firenzu... — Tko Vam kaže da ćete umrijeti i da se nećete više vratiti u Vašu domovinu — šaputao mu je Cesare. — » Stoji do Vas, ja vam se kunem svojim svetim dostojanstvom, grimizom kojeg nosim, da imam ovdje uza se protuotrov. Rado ću Vam ga dati, dragi moj jadni, mladi prijatelju, i Vi ćete sutra u jutro biti tako zdravi, kao riba u vodi. Nesretnik se podupire na obje ruke i uspravi glavu. Mučen sumnjom, upravio je svoje poglede na metalnu srebrnu bočicu koju je Cesare izvukao iz svoga džepa. — Da, hoću da živim — stenjao je on — neću da podnosim te boli... kardinale, ako ste kršćanin, ako je u Vas čovječje srce ... brzo, brzo pružite mi protuotrov. — Dobit ćete ga — odvrati Cesare. — Bila bi prava sramota pustiti da pogine tako mlad, nadobudan svećenik naše crkve, ako se može spasiti... Ali ljubav za ljubav, dragi moj fra Domenico. Recite mi gdje se u Firenzi nalazi Savonarolino skrovište i Vi ste spašeni. — To bi značilo izdati Savonarolu... izdati! — stenjao je fra Domenico. — Ne, ne... ni uz koju cijenu... ali... nešto me razdire u tijelu ... glava mi hoće puknuti ... jedva mičem jezikom ... Smilujte se, kardinale, spasite me, darujte mi život... ja ću... — Kažite mi gdje je Savonarolino skrovište i Vi ćete se s ruba groba povratiti u život. — Savonarola... on se skriva... o Isuse Kriste ne napusti me u ovaj čas ... podaj mi snage da se oduprem tom đavlu ... ah meni se smrkava pred očima... umrijeti, živjeti... kardinale ... Savonarola se skriva u samostanu San Marco ... 40 — To nije nikakva novost za mene — odgovori Cesare ledenim glasom. — Samostan je pretražen od podruma do krova, ali Savonarola se nalazi u tajnom skrovištu. __U tajnom skrovištu... jest... držite u pripremi protuotrov... ja ću... o prokletstvo na me, jadnog izdajicu ... ali u mojim mukama... kardinale... u pri-orovoj ćeliji nalazi se visoka polica s knjigama... iza nje jedna tajna vrata ... ondje sobica... ondje ćete naći Savonarolu. — To je moguće — reče zlobno Cesare Borgia. — Ali zakunite mi se imenom Gospodnjim, da govorite istinu! Kod tih riječi otčepi Cesare malu srebrnu bočicu iz koje je prodro divan miris. Otrovani nesretnik se naglo pridigao. Pogledi njegovih već staklenih očiju bili su pohlepno upravljeni na bočicu. — Tako mi tijela Gospodnjeg — jedva protisnu gu-šeći se — kunem se da sam... istinu govorio. — Tad ćete umrijeti kao dobar kršćanin — reče Cesare i stavi bočicu opet u svoj džep. Na to se životinjski krik vinu iz prsiju samostanca. Poput grabežljive životinje, svojom posljednjom snagom htjede se primaći Cesareu Borgiji. Cesare se povuče gracioznom kretnjom. — Nesretnim slučajem prevario sam se — reče Bor-gijin sin. — Mislio sam da u svome džepu nosim protuotrov, ali to je samo bočica s mirisom. Umrite u miru, fra Domenico, i pođite na drugi svijet s uvjerenjem da će Vas onamo uskoro slijediti Vaš prijatelj

Savonarola... Ha, ha! No to će opet biti lijep sastanak, lijepo ćete se nad zvijezdama moći razgovarati s Borgijama. — Da, ondje nad zvijezdama opet ćemo se vidjeti... ali tebe krvožedna zvijeri... besramna nemani... čiji grimiz skriva zločine ... tebe će ponor proždrijeti; vragovi će razderati tvoju crnu dušu... ali kakogod oni bili strahoviti, još neće dostići tvoje zlobe, Borgijin sine... Ti si sam đavao među ljudima... Budi proklet ... Cesare Borgia, proklet... proklet za vazda!... Paroksizam opravdanog gnjeva koji se rasplamsao u otrovanom samostancu, dao mu je toliko snage da se 41 još jednom podigao s tla. Bilo ga je strašno pogledati. Čitavo lice bilo mu je u jednom znoju, oči staklene, usnice pomodrele, pjena mu je udarala na usta, a glas mu je bio kriještav. No kardinal prebaci nogu preko noge i sjede za pisaći stol, a njegovo lijepo, blijedo lice ostade potpuno mirno. Oko usana titrao mu je zadovoljan smiješak. Odjeknu mukli udarac, i žrtva Cesarea Borgije ležala je na tlu — i nije se više micala. Tek nakon nekoliko časaka prihvati Cesare za zvonce. Uđoše njegove sluge. — Pobožnom bratu iz Firenze nenadano je pozlilo. Jamačno ga je udarila kap. Pobrinite se posve tajno za pogreb i ne zaboravite za nj izmoliti sedam očenaša. Sluge, naučene na takve naloge, zavise lešinu u crno sukno i tiho je izvukoše napolje. Jedna Borgijina žrtva više. U ono su vrijeme zidovi papine palače često gledali ovakve scene. Cesare je, smješten uz pisaći stol, prelazio brzo rukom preko papira. Pisao je slijedeće: »Cesare Borgia šalje svom uzvišenom, cijenjenom i ljubljenom ocu pozdrav. Poznato mi je mjesto gdje se skriva Savonarola. Taj besramni, ogavni raskolnik bit će za nekoliko sedmica u rukama Vaše Svetosti, a do idućeg uskršnjeg praznika plamen lomače uništit će tog Firentinca.« Zatim zazvoni komorniku i predade mu pismo. — Predajte to Njegovoj Svetosti kad bude održavao jutarnju misu. Ako imate kakvu molbu na mog oca, biskupe, tad je iznesite preda nj nakon što Njegova Svetost pročita to pismo. Papa Aleksandar nikad neće biti bolje volje. Nekoliko minuta zatim napusti Cesare papinu palaču ogrnut bijelim ogrtačem. Spuštajući se niz stepenice Anđeoske tvrđave šaputao je sam sebi. »Noć je dosad vanredno lijepo prolazila. Ostatak neka bude lijepoj Židovki koju već tako dugo lovim. Danas mora Naomi, unuka starog Abrama, biti moja. Cesare Borgia se uputi u siromašni dio grada gdje su se nalazile jadne kolibe u Rimu trpljenih Židova. 42 IV Na desnoj strani obale Tibera, nedaleko živahnog Emperija, gdje se iskrcavala roba iz Ostie, nalazile su se za vrijeme Borgija jadne kolibe. Ondje je stanovalo ono malo Židova kojima je uopće bilo dozvoljeno da se nastane u Rimu. Bilo je to nekoliko hiljada siromašnih, nesretnih ljudi, koji su ovdje trpjeli poput pasa što su se skitali ulicama. Borgijini plaćenici nahrupili bi u taj dio grada kadgod bi im se svidjelo i kad bi im se odozgo za to dao znak, te bi pod okriljem noći plijenili i ubijali.

Nešto podalje od ostalih kuća ležala je ruševina kolibe o čiji temelj su udarali žuti valovi rijeke. Vlasnik te kućice bio je sedamdesetogodišnji starac, kog su nazivali stari Abramo. U svojoj mladosti i svojim najboljim godinama bavio se trgovinom. Lihvario je svojim novcem i pravio sumnjive poslove s razvratnim sinovima rimskih plemićkih obitelji. No još prije svoje pedesete godine povukao se Abramo sa svojim malim imetkom posve od svojih poslova i sav se posvetio milom studiju Talmuda, naročito studiju onog tajanstvenog poglavlja koje se naziva Kabala. Od dvadeset i četiri dnevnih sati prosjedio bi dvadeset sati za svojim starim stolom, na kojemu je otvoren stajao veliki, u kožu uvezani, folijant. No u tom tamnom prostoru gdje je starac proživljavao svoje dane, isticala se svojom svijetlom pojavom Naomi, unuka staroga Abrama, nesumnjivo najljepša djevojka rimskog Ghetta. Naličila je najdivnijoj istočnoj ruži, koje časku sunce još nije otvorilo. Njenom ljepotom opajalo se svako muškaračko oko. Rijetko je izlazila iz tame Ghetta, rijetko se pojavljivala na gradskim ulicama. One noći, kad su se u krčmi oca Filippa sastali mladi vojvoda od Bisellija i tajanstvena Ciganka, kad je konferirao sveti otac sa svojim sinovima, i kad je Cesare Borgia otrovao firentinskog fratra, iste noći oko dvanaest sati približavala se Abramovoj kolibi muška osoba, zaogrnuta širokim ogrtačem. 43 Kroz prozorčić kolibe prodiralo je drhtavo svjetlo svijeće. Muškarac zastade i spusti okrajak ogrtača kojim je dosad oprezno skrivao lice. Zatim prošapta sam za se: »Starac još bdije nad svojom tajanstvenom knjigom. Ali ona me očekuje, to mi kazuje moje srce.« Tad se čovjek u ogrtaču stade oprezno ogledavati na sve strane, te istom kad se točno uvjerio da ga nitko ne promatra, brzo prijeđe preko gnjilih stepenica koje su vodile do vrata kolibe i pokuca. — Ljubljeni, jesi li ti? — upita jedan glas iza vrata, i jedva što je čovjek u ogrtaču odgovorio: — Ja sam, slatka Naomi — već su se vrata stala otvarati i muškarca nestade u nutrini kolibe. — Naomi, slatko moje djevojče! — kliknu on i prihvati ruku mlade Židovke. — Punih osam dana nisam te vidio. Nije mi bilo moguće doći jer su me zadržavali preči poslovi, a bojao sam se i za tvoju sigurnost. Ti i tvoj djed bili bi u opasnosti ako bi stanoviti ljudi doznali da zalazim u vašu kuću. Pa iako bih u krajnjem slučaju mogao i da odvratim pogibelj od vas, ni za što na svijetu ne bih htio smetati vaš mir. Kod tih riječi stranac je nježno privukao Naomu k sebi. Ona se nasloni na njegove grudi i pruži mu čelo na poljubac. Još su se nalazili u nekakvom predsoblju, u kojem nije bilo nikakvog pokućstva, a vladala je gotovo potpuna tmina; samo su kroz jednu pukotinu prodirali mjesečevi traci. Kroz druga vrata, koja su vodila u sobe i bila samo pritvorena, čuo se starčev mrmor, on je čitao svoju požutjelu knjigu. — Da, osam dana i osam noći nismo se vidjeli! — odgovori Naomi i stavi ruku na rame raskošno odjevena čovjeka. — No ako ti samo zbog toga nisi došao, Ivane, jer si se bojao opasnosti po me, tad bih tisuću puta radije prkosila svakoj opasnosti nego da te ne vidim. Ah, da znaš kako sam osamljena kad tako dugo ne čujem tvoj glas, kad ne vidim tvoje ljubljeno lice. Pa ipak znam da ćeš ti biti moja propast, jer između tebe, kršćanina, sina bogatog rimskog trgovca i mene, jadne, prezrene Židovke, nema puta na kojem bi se mogli sastati.

44 __ Dakle ti smatraš onaj čas kad sam te istrgao iz ruku pijanih studenata koji su te opkolili i htjeli cjelivati, nesretnim časom? — upita Ivan žalostivo. — Ah, djevojko, imaš pravo. Možda bi bolje bilo da se nikad nismo sreli, da se nikad nismo vidjeli. Možda je moja sveta dužnost bila da se one večeri kad sam te drhtavu dopratio do praga ove kuće, vratim, i da se više nikada ne okrenem na ovu kuću. — Ako tako govoriš — odvrati Naomi — zašto me nisi prepustio onim jadnicima? Oni bi mi na usne stavili sramotne cjelove, otrovne poljupce, a iz njihovog naručja pobjegla bih do tiberskih valova... Ah, Ivane, zar ne shvaćaš da moj život još samo o tvome ovisi! Oni rijetki časovi, kad te mogu vidjeti i zagrliti, jedina su moja radost života. Zašto hoćeš ugrabiti sunce siro-toj palmi, zašto hoćeš da tvoja ruža, kako me često nazivaš, vene i pogine? Znam da imaš pravo, da će se jednom sve to strahovito svršiti. Dugo se neće moći kriti tvoji pohodi do kolibe staroga Židova. Tad će nas uništiti tvoj bogati i moćni otac, mene i mog jadnog dobrog starca, koji i tebe, Ivane, vrlo voli. Tvoj će otac lako naći bilo kakvu ispriku, jer smo mi Židovi u Rimu bespravni, pa kad moćni čovjek namršti čelo i digne protiv nas ruku, tad smo propali! — Naomi, nijednom smrtniku neće uspjeti da ti učini štogod nažao — stade je uvjeravati Ivan. — Dok ja živim, štitit ću tebe i tvog djeda... No vi ste čudnovati ljudi. Koliko sam vas puta molio da napustite ovu jadnu kolibu koja se sva raspada, te da prihvatite moj poziv i nastanite se u ljetnikovcu u blizini grada okruženom vinogradima. Svaki čas što bi mi preostao od posla, proveo bih pokraj tebe u najvećoj sreći... Ti dršćeš u mome naručju, djevojko. Ah, Naomi, ako me zaista ljubiš, ako tvoja duša čezne toliko za mojom kao moja za tvojom, prihvatit ćeš moj prijedlog, postat ćeš pred Bogom mojom ženom, ako već ne možeš pred ljudima, i nikada, nikad te neću ostaviti! — Toga se ja ne bojim! — odvrati Naomi, nasloni se blaženo na grudi ljubljenog čovjeka i obujmi svojim bijelim rukama njegov vrat. — Pa ipak te ne mogu slijediti. Djed ne bi htio nikada stanovati pod krovom 45 kršćana, on uopće nikada neće napustiti svoje kolibe, a ti znaš, Ivane, da pripadam starcu koji me je s toliko pažnje odgajao nakon smrti mojih roditelja. Ivan se zagleda u njene oči i odgovori: — Da, znam. Dok živi stari Abramo, ne može se misliti na to ... ali kasnije... Sada uđimo, Naomi, jer je tvoj djed jamačno već odavna čuo moj glas. Naomi zagrli svog ljubljenog obim rukama i zadrža ga. — Ostani još časak — zamoli ga ona. — Imam ti nešto saopćiti... Ah, Bog mi je svjedok da sam se dugo borila dok sam odlučila da ti ispripovijedim... možda je i bolje da saznaš sve. — Naomi, ne plaši me — odvrati Ivan. — Tvoje su oči nekako čudno zasjale. Što se zbilo? Zaboga, djevojko, ne muči me! — Bilo je to prije osam dana — otpoče Naomi, ba-civši hitar pogled na sobna vrata, da se uvjeri, da je stari Abramo ne čuje — da, moglo je biti prije osam ili deset dana, kad sam bez znanja djeda poduzela nešto radi čega bi me stari Abramo, koji me inače nježno ljubi, proklinjao. Znaj dakle: djed ima brata koji je gotovo dvadeset godina mlađi od njega. Tog brata je nježno ljubio jer je bio pametan čovjek, naučio je mnoge stvari o kojima inače Židovi nemaju pojma.

— Ali Elias — bilo je njegovo ime — odrekao se svoje vjere i postao Maran. To nije učinio iz uvjerenja, niti kao kukavica iz straha, već radi dobitka. Biskup Burkhart, papin ceremonijar, zauzeo se za nj i osigurao mu mjesto u papinoj službi pod uvjetom da se iznevjeri svome Bogu i prisegne kršćanstvu. Danas se Elias naziva Petrus de Aranda, te je papin kućni pa-zitelj. Na Ivanovom se licu stalo odražavati čuđenje, činilo se kao da želi nešto odvratiti, no on se svlada i samo reče Naomi: — Nastavi... što je s tim Petrom de Arandom? — On je bogat i cijenjen čovjek i boje ga se. Ima velik utjecaj, jer tko želi do Svetoga Oca, treba najprije prekoračiti prag koji se zove biskup Burkhart. No na njega ima velik utjecaj Petrus de Aranda i tako se mora 46 svatko tko želi štogod postići na Monte Vaticanu, sporazumjeti ponajprije s kućnim paziteljem. U ono vrijeme, kad je djed saznao, da je njegov ljubljeni brat prevrnuo vjerom, pače da je postao sluga Borgija koji Židove progone i uništavaju, postao je Abramo starac. Njegove su kose posijedile, napustio je svoje poslove i nije htio ništa više znati o svijetu. Otad se posvetio samo svojim ljubljenim knjigama. Brata nije proklinjao, samo ga je oplakivao i molio za nj posmrtne molitve. Kasnije sam često pokušavala s njime govoriti o njegovom bratu, ali tek što bih izustila nekoliko riječi, on bi mi dobacio: — Što govoriš o mrtvacu, pusti mrtvace na miru! Prije deset dana stajala sam pred vratima naše kolibe. Tad mi se približio bijedno odjeven čovjek i zapita me: »Stanuje li ovdje stari Abramo?« — Stanuje — glasio je moj odgovor. Strelovitom brzinom stavi mi taj čovjek pismo u ruke i prošapta: »Lijepo dijete, podaj to pismo starom Abramu, važno je!« I nestade tako brzo da ga natrag nisam mogla pozvati. Otvorila sam pismo i možeš zamisliti kako sam se zaprepastila kad sam pročitala potpis: »Tvoj brat Elias.« Bilo je tek nekoliko redaka koje je papin kućni pazitelj upravio djedu. Zaklinjao ga je da mu naznači mjesto i vrijeme gdje bi ga mogao naći. Radi se o stvari od najveće važnosti, radi se o jednom čovječjem životu. Neodlučno sam stajala. Znala sam da djed neće htjeti pročitati pismo. Tresla sam se na pomisao kako će se starac uzrujati ako mu predam to pismo. Tad mi pade na pamet da mu ništa ne spominjem o pismu, već da sama potražim Petra de Arandu, da čujem što želi od djeda. Bila je svijetla noć kad sam naumila izvesti svoju odluku. Djed je već skoro zaspao nad knjigom, te mi ga je lako bilo smjestiti u postelju. Kad sam se uvjerila da^spava ogrnula sam se u svoj rubac i ostavila kuću. Pošla sam prema Monte Vaticanu. Pretpostavljala sam u svom neiskustvu da ću u Anđeoskoj tvrđavi lako naći etra de Arandu. No jedva što sam prešla preko mosta, 47 kadli preda me stadoše dva španjolska plaćenika, ukr-stiše svoje helebarde i doviknuše mi grubim glasom: — Kuda ćeš ... Tko si? ... Imaš li propusnicu s potpisom Svetog oca? Vrlo sam se prestrašila i više ne znam što sam im odgovorila. Za odgovor mi nije ostalo mnogo vremena jer nenadano stupi iz male kamenite kućice jedan vojnik, mislim da je bio oficir. U ruci je imao svjetiljku koju je prinio mom licu. — Što hoće ta Židovka? — viknu. — Potjerajte je... Jamačno se htjela uvući da štogod ukrade!

Spopao me žestok strah. Stajala sam ukočena, nisam mogla prozboriti ni riječi u svoju obranu. — Caramba, ta ona je lijepa! — viknu Španjolac i tad... Još sad ne znam što bih od stida, kad se sjetim toga. Obujmi me jednom rukom i htjede me silom uvući u stražarnicu. Vikala sam: »U pomoć!« branila se čitavom svojom snagom... »Lopovi, šta to radite?« — čuo se žestok glas, i nenadano, kao da je nikao iz zemlje, stajao je preda mnom bogato odjeven čovjek. Španjolski plaćenici trgnuli su se i pustili me, te plaho stali pozdravljati pridošlicu. O, Ivane, nikad neću zaboraviti tih pogleda s kojima me motrio taj odlični gospodin. Žarili su se tako u me, kao da žele prodrijeti u čitavo moje biće. Nikad otkad živim nisam vidjela takvih očiju, nikad takvog lica, tako strašnog, a i tako lijepog. Reci, Ivane, da li je istina što tvrde filozofi, da se nakon smrti naša duša uvuče u koje drugo tijelo, da čovječja duša biva prognana u tijelo koje životinje i obratno, da mišljenje, osjećaji i zahtjevi životinje poprime čovječje oblike? Ako je to istina, Ivane, onda je u ovom lijepom tijelu mlada čovjeka tigrova duša. Kako je preda mnom stajao — vidjela sam ga tek nekoliko minuta, ali to nikad neću zaboraviti — svjetlucala je u njegovim svijetlim očima divlja tigrova požuda, a i čitavo njegovo držanje podsjećalo me na onu strahovitu grabežljivu životinju. Stajao je kao da se sprema na skok, da se kani baciti na me i zarinuti mi pandže u grudi... Ah, Ivane, dragi Ivane, jeza me spopada kad se sjetim toga. 48 : '.-.'••• Naomi dršćući zagrli svog ljubljenog mladića. Dobrostivo se smiješeći privinu je on na svoje grudi i stade joj šaputati: __Ne misli više na tog čovjeka, više ga nećeš sresti, a uostalom, možda je samo veliki strah učinio da ti se taj čovjek takvim prikazao. Naomi zaniječe glavom. — Vidjela sam ga i kasnije, uvijek je na me ostavio isti utisak. Tad sam mu pobjegla, rekao mi je tek nekoliko riječi. Pobjegla brzo koliko sam samo mogla trčati kad mi je ponudio da me prati i stao me uvjeravati da se nemam čega bojati pod njegovom zaštitom. Ah, radije bih potražila zaštitu kod Borgijinog krvnika negoli kod toga čovjeka s tigrovskim očima. — Kad si ga opet vidjela? — Da, vidjela sam ga već drugog dana. Bila sam posve blizu naše kolibe, te ispirala rublje na Tiberu. Nenadano se stvorio preda mnom. Kriknula sam i stala bježati kući, jedva sam drhtavim rukama otvorila vrata. — Ali šta je htio od tebe? Da li je rekao da te ljubi? Zar se nedostojno ponio? To će mi jadnik platiti! — Njegova mi usta nisu zborila, ali njegove oči... Ivane, brani me od tog čovjeka! Prije tri dana gledala sam kroz prozor naše kolibe i vidjela ga kako obilazi našu kuću. Njegovo se blijedo lice odražavalo kroz noćnu tamu. Njegove oči... ne, ne, ni riječi više o njegovim očima, one me već progone u snu i na javi... te tigrovske oči, Ivane... te krvožedne tigrovske oči! Naomi pritisnu svoje lice na Ivanove grudi. On stade nježno gladiti njene uvojke i miriti je. — Drago moje dijete — reče on konačno, kad se Naomi već ponešto sabrala — ti nećeš više trebati da dršćeš pred tim čovjekom. U mene je jedan vjerni sluga kojega ću

narednog dana postaviti pred vašu kolibu, pa ako se onaj jadnik još jednom vrati, tad će ga moj sluga protjerati. Ali sad ajdemo. Unutra je prestao mrmljati stari Abramo, jamačno je čuo gdje razgovaramo. Hoću da pozdravim časnog starca, pa da pođem kući. Ivan nasloni ruku na Naomino rame pođe do sobnih vrata, otvorivši ih i nestade s lijepom Židovkom. 4 »Lucrezia Borgia« 49 Ispred stare rastočene police uspravljala se mršava staračka pojava, ogrnuta u bijeli ogrtač za molitvu, a drhtavi glas doviknu im kad su ušli: — Dobro došao, kršćanine, Bog neka blagoslovi tvoj dolazak! Ivan spusti ogrtač sa svog ramena i s poštovanjem skide šešir. Tad pristupi do starca, prihvati njegovu uvelu ruku i prinese je usnama. — Hvala ti, stari Abramo što mene, kršćanina, neprijatelja, dobrodošlicom dočekuješ u svojoj kući. Molim nebo da blagoslovi tvoju glavu. — Varaš se mladiću — odvrati starac pogladivši bijelu bradu. — Nazivaš se mojim neprijateljem jer si kršćanin. Ti nisi moj neprijatelj, jer Jehova, naš bog, voli sve ljude koje je stvorio, kojima je dao svoje sunce i svoje zvijezde, zemlju i vodu, podjednako im je svima dobar otac, i njegovo je srce puno žalosti kad vidi da se svi ljudi ne vole kao braća. Ljudi su kratkovidna djeca, zbog toga i napada brat kršćanin brata Židova... No još nekoliko stotina godina i ljudi će se osvijestiti, možda će biti mir na zemlji. Ivan je začuđeno gledao starca. Staro, namreškano lice s oštro savinutim nosom i velikim, napola slijepim očima, sjalo se od dobrote i čovječanske ljubavi. Inače, Abramova vanjština nije bila privlačna, po svemu se vidjelo da ne polaže mnogo na sebe. No naprotiv, u sobici gdje je stanovao vladala je najveća čistoća za koju se brinula Naomi. — Čudi me što tako govoriš — odvrati Ivan — ja znam da si mnogo zla doživio, i da su ti kršćani zadali ljutih rana. — Rane zacijele — glasio je starčev odgovor. — Moje su rane bile duboke i krvarile su da sam mislio kucnuo mi je zadnji čas. Nekad su ovu kuću nastavali sretni ljudi. Moja kćerka, Naomina majka, udala se za valjana čovjeka. Djeca su bila moja radost, moj ponos i moja sreća. Kršćani su mi ubili zeta, moja je kćerka 50 umrla od jada i žalosti, ostao sam sam s djetetom. Teška su to vremena bila. Ali ti vidiš, Bog zna što čini. Ondje gdje nestane čovječjeg cvijetka, poraste drugi. Za moju kćer dao mi je Bog unuku, moju Naomi. Ja ne prigovaram, niti se bunim; što Bog uradi, dobro je učinjeno. _ Ali ti, kršćanine — nastavi starac nakon male stanke — ti nećeš moje lijepo dijete unesrećiti; gledao sam tvoje lice, čuo sam tvoj glas ... ti nisi kao drugi. Ti si spasio moje dijete iz velike opasnosti. Da li bi ti to učinio kad bi je htio gurnuti u još veću opasnost? — Ja ljubim Naomi! — radosno prihvati mladić — i ne želim ništa drugo, nego da je vidim sretnu! — Želiš li to uistinu, tad joj se ukloni s puta. Što ti možeš učiniti za nju i njenu sreću? Vatra i voda mogu doći zajedno, ali kršćanin i Židovka ... Ti i sam najbolje znadeš da ti tvoj otac nikada neće dozvoliti da se oženiš Židovkom. Čemu puniš njeno mlado srce sanjama? Kada se probudi, bit će nesretnija nego što je prije bila. Stoga čuj moj savjet i pomisli da stari Abramo . . . he, šta je to? Netko kuca na našim vratima. Tko bi to mogao biti u tako kasno doba noći. Ivana spopade jako uzbuđenje. Brzo se ogrnu ogrtačem i nataknu šešir duboko na čelo.

— Ovdje me nitko ne smije naći. — Protisnu on. — Ne bojim se za se, nego za vas . . . Eto, opet kuca. Nipošto ne smijem naletjeti na onoga što stoji vani! — Sakrit ću te u svojoj komorici! — odgovori Naomi i prihvati ga za ruku. — Ajde sa mnom ... Ne boj se ništa! Ona otvori mala vrata i otprati ljubljenog momka kroz drvene stepenice pod krov kuće. Ovdje se nalazio prostor s malenim prozorčićem koji je gledao na rijeku. Doljnja je odaja bila pokrita tankim daskama, a između njih su se nalazile mnoge pukotine, tako da se mogla čuti svaka riječ, sve što se dolje govorilo. Ostani miran, pa ma što se dogodilo! — prišapnu Naomi — ne mogu sebi da razjasnim tko to sad е k nama. No svejedno: ti ćeš otići iz kuće kad ne bude više nikakve opasnosti. 51 Ispred stare rastočene police uspravljala se mršava staračka pojava, ogrnuta u bijeli ogrtač za molitvu, a drhtavi glas doviknu im kad su ušli: — Dobro došao, kršćanine, Bog neka blagoslovi tvoj dolazak! Ivan spusti ogrtač sa svog ramena i s poštovanjem skide šešir. Tad pristupi do starca, prihvati njegovu uvelu ruku i prinese je usnama. — Hvala ti, stari Abramo što mene, kršćanina, neprijatelja, dobrodošlicom dočekuješ u svojoj kući. Molim nebo da blagoslovi tvoju glavu. — Varaš se mladiću — odvrati starac pogladivši bijelu bradu. — Nazivaš se mojim neprijateljem jer si kršćanin. Ti nisi moj neprijatelj, jer Jehova, naš bog, voli sve ljude koje je stvorio, kojima je dao svoje sunce i svoje zvijezde, zemlju i vodu, podjednako im je svima dobar otac, i njegovo je srce puno žalosti kad vidi da se svi ljudi ne vole kao braća. Ljudi su kratkovidna djeca, zbog toga i napada brat kršćanin brata Židova... No još nekoliko stotina godina i ljudi će se osvijestiti, možda će biti mir na zemlji. Ivan je začuđeno gledao starca. Staro, namreškano lice s oštro savinutim nosom i velikim, napola slijepim očima, sjalo se od dobrote i čovječanske ljubavi. Inače, Abramova vanjština nije bila privlačna, po svemu se vidjelo da ne polaže mnogo na sebe. No naprotiv, u sobici gdje je stanovao vladala je najveća čistoća za koju se brinula Naomi. — Čudi me što tako govoriš — odvrati Ivan — ja znam da si mnogo zla doživio, i da su ti kršćani zadali ljutih rana. — Rane zacijele — glasio je starčev odgovor. — Moje su rane bile duboke i krvarile su da sam mislio kucnuo mi je zadnji čas. Nekad su ovu kuću nastavali sretni ljudi. Moja kćerka, Naomina majka, udala se za valjana čovjeka. Djeca su bila moja radost, moj ponos i moja sreća. Kršćani su mi ubili zeta, moja je kćerka 50 umrla od jada i žalosti, ostao sam sam s djetetom. Teška su to vremena bila. Ali ti vidiš, Bog zna što čini. Ondje gdje nestane čovječjeg cvijetka, poraste drugi. Za moju kćer dao mi je Bog unuku, moju Naomi. Ja ne prigovaram, niti se bunim; što Bog uradi, dobro je učinjeno. __Ali ti, kršćanine — nastavi starac nakon male stanke — ti nećeš moje lijepo dijete unesrećiti; gledao sam tvoje lice, čuo sam tvoj glas... ti nisi kao drugi. Ti si spasio moje dijete iz velike opasnosti. Da li bi ti to učinio kad bi je htio gurnuti u još veću opasnost? — Ja ljubim Naomi! — radosno prihvati mladić — i ne želim ništa drugo, nego da je vidim sretnu!

— Želiš li to uistinu, tad joj se ukloni s puta. Što ti možeš učiniti za nju i njenu sreću? Vatra i voda mogu doći zajedno, ali kršćanin i Židovka... Ti i sam najbolje znadeš da ti tvoj otac nikada neće dozvoliti da se oženiš Židovkom. Čemu puniš njeno mlado srce sanjama? Kada se probudi, bit će nesretnija nego što je prije bila. Stoga čuj moj savjet i pomisli da stari Abramo ... he, šta je to? Netko kuca na našim vratima. Tko bi to mogao biti u tako kasno doba noći. Ivana spopade jako uzbuđenje. Brzo se ogrnu ogrtačem i nataknu šešir duboko na čelo. — Ovdje me nitko ne smije naći. — Protisnu on. — Ne bojim se za se, nego za vas... Eto, opet kuca. Nipošto ne smijem naletjeti na onoga što stoji vani! — Sakrit ću te u svojoj komorici! — odgovori Naomi i prihvati ga za ruku. — Ajde sa mnom... Ne boj se ništa! Ona otvori mala vrata i otprati ljubljenog momka kroz drvene stepenice pod krov kuće. Ovdje se nalazio prostor s malenim prozorčićem koji je gledao na rijeku. Doljnja je odaja bila pokrita tankim daskama, a između njih su se nalazile mnoge pukotine, tako da se mogla čuti svaka riječ, sve što se dolje govorilo. Ostani miran, pa ma što se dogodilo! — prišapnu HIU Naomi — ne mogu sebi da razjasnim tko to sad hoće k nama. No svejedno: ti ćeš otići iz kuće kad ne bude više nikakve opasnosti. 4* 51 Pogledavši još jednom nježno Ivana, požuri se Naomi brzo niz stepenice, a časak kasnije već se nalazila u predsoblju ispred zatvorenih vrata. — Tko je? — upita Naomi. — Tako vam božje milosti, otvorite — odvrati sonoran muški glas. — Pred vašim vratima stoji čovjek koji vas moli za milost. Zar mu nećete dozvoliti da uđe, njemu i slijepoj djevojci koja ga prati? — Recite Vaše ime, jer bezimenima se ne smije otvoriti. — Hoćeš da znaš moje ime? Nekad sam se zvao Elias... sad me nazivaju Petrus de Aranda! S Naominih obraza nestade i posljednje kapi krvi, i ona se pograbi objema rukama za srce. — Njegov brat! — ote joj se s usana — otpadnik, Maran. — Ali već narednog momenta otvori vrata, jer je osjećala da u njoj teče ista krv kao i u tog čovjeka, a uz to je još govorio i o slijepoj djevojci, a Naomi se sjećala da je nekad čula da Petrus de Aranda, kućni pazitelj papin, ima slijepu unuku. Kad je otvorila vrata unutra udari vjetar s Tibera. Mjesec je plovio među oblacima koji su ga čas skrivali, čas opet puštali da svijetli. Na pragu pak stajao je čovjek sijede brade, ogrnut u crni ogrtač. Uza nj je bila djevojka od trinaestak godina, čija je ljepota podsjećala na božjeg anđela. — Sad si pod sigurnim krovom, Sylvia! — reče Petrus de Aranda svojoj mlađahnoj pratilici. — Ta mila djevojka otvorila nam je vrata, a ona će ih sad zatvoriti iza nas. Tebe će voljeti i držati u svojim rukama — Uđite! — prozbori Naomi drhtavim glasom — i Bog naših otaca neka mi oprosti, ako sam učinila krivo! Čovjek s kratkom sijedom bradom oprezno uvede preko praga svoju slijepu pratilicu i pruži drhtavom kretnjom Naomi svoju ruku.

Ali se Naomi trgnu natrag. U njenoj se duši osjećao duboki prezir prema onima koji su otpali od vjere otaca. Pogotovo joj se činio vrijedan prezira taj čovjek, koji se za volju dobitka odrekao svega što bi mu imalo biti svetinjom. 52 __ Ti si Naomi — reče Petrus de Aranda — gledajući zavidnim pogledom prekrasnu snažnu i zdravu djevojku. Njene su oči divno gledale dok je njegova unuka živjela u vječnoj noći. — Ti si Naomi, njegova unuka. Čuo sam o tebi... ali ti mi uskraćuješ svoju ruku... shvaćam da su te učili da me mrziš, možda će doći vrijeme, ali ne govorimo o tome.. gdje je on? — Tko? — Tvoj djed Abramo ... moj brat. — Ondje u onoj sobi, ali kad Vas vidi, umrijet će! — Hoću da mu se bacim pred noge i da ga zamolim za oproštenje... Ah, kako smo nekoć jedan drugog ljubili! — Nije on kriv što je umrla ta ljubav... no ja Vam neću priječiti da ga vidite. Vi dolazite, čini mi se, kao molitelj, a takvog Abramo nije nikad otjerao sa svog praga... Uđite. To divno dijete ostavite dotle uza me. Nije potrebno da ona čuje što vi imate da kažete jedan drugome. To ne bi odgovaralo njegovoj duši... Ajde, draga Sylvija, amo na moje srce, ti jadno, lijepo dijete. Nježno povuče Sylviju k sebi, a ona se pak privi rado uz njene grudi i stade joj šaputati. — Ti si dobra... Treba da čujem samo glas jednoga čovjeka i već poznajem njegovu dušu. Rado bih ostala kod tebe! Petrus de Aranda dobaci Naomi zahvalan pogled, još jednom duboko uzdahnu i otvori sobna vrata. — Tko je ovdje... da li si ti, Naomi? — upita stari Abramo, koji se bio opet smjestio za svojim stolom, gdje su gorjele svijeće... — Ah, to nisi ti, neki stranac? — Stranac, pa ipak nisam stranac. — progovori Petrus de Aranda — čovjek sam, koji je nekoć, brate, bio mio tvome srcu.. Brate, zar me više ne poznaješ? S raširenim rukama približio se pridošlica starome Abramu. Starac se sav uspravio. Činilo se da je u taj tren porastao za čitavu glavu, a staro, naborano lice poprimilo je kamenit izražaj. — Zar mrtvaci ustaju iz svojih grobova! — kriknu on prigušeno — zar je došao dan na koji će Gospodin 53 i Bog da drži sud nad pravednima i nepravednima... Ja te ne poznajem. Naličiš čovjeku kojemu je u sretnim danima pripadalo moje srce, ali koji je to srce otrovao ... Ne, ja te ne poznajem! — Abramo ... brate! — viknu molećivim glasom pri-došlica. — Pokopaj svoju staru mržnju, zaboravi na časak da si Židov, a ja... Bog mi je svjedok, koliko sam puta požalio što sam počinio, jer sreće nisam našao, već samo varku, samo san! — Čitav je život samo jedan san! — odvrati stari Abramo: — Ajde i snivaj dalje. Nije dobro prenuti se iz takvih sanja! — Ne muči me, brate moj! Ah, ne otežavaj mi toliko da te zamolim nešto o čemu ovisi čitav moj život!

— Ti da moliš! — kliknu stari Abramo zategnutim glasom. — Kakvu molbu može imati Petrus de Aranda, veliki, moćni, uplivni kućni pazitelj pape Aleksandra, a koju bi mu mogao ispuniti stari, prezreni Židov Abramo? — Radi se o mojoj unuci, Sylviji. Odakle da smog-nem toliko snage da ti sad u nekoliko riječi ispripovijedam sve ono što se zbilo kroz dugi niz godina, otkad nismo vidjeli jedan drugoga. Visoko sam se podigao, to je istina, tako visoko da mi je uspjelo da odvratim od tebe svaku pogibao koja ti je dosad prijetila. Ne sjećaš li se kako su često papini plaćenici prodirali u židovsku četvrt da udovolje svojoj pohlepi i krvožednosti? No sjetit ćeš se da su vazda prolazili mimo tvoje kuće i da nisu ugrožavali tvoj i Naomin život. — Ne zahvaljujem ti zbog toga — Marane — prekinu ga stari Abramo. — Ne, ne zahvaljujem ti za tvoju zaštitu. Ne trebam je. Mene štiti Bog! — Imao sam kćerku — nastavi brzo Petrus de Aranda, ne obazirući se na riječi starog Abrama. — Ona je bila moj ponos, blago moga srca, pa eto, priznajem ti, zbog nje sam nastojao da se uzdignem što više, zbog nje sam skupljao blago i svoju savjest opteretio mnogim činom u korist gospodara, zbog čega sad provodim besane noći i ronim krvave suze. Ali Bog me je kaznio onim oružjem koje sam skovao za svoju sreću. Poništio je moj ponos, moju radost. Jednoga dana priznala 54 mi je kćerka da se osjeća majkom. Bila je zavedena od nekog lopova kojega mi ime nije htjela kazati. Svakako ga je morala ljubiti više nego što obično žena ljubi muškarca koji ju je prevario, jer nikad nije spomenula njegovo ime, pa niti u onom strašnom času kad je dala život svome djetetu, djevojčici, i platila ga svojim životom. Ah, čuješ li, Abramo, čuješ li brate kako me je kaznio Bog! Zar te ne zadovoljava moja bijeda, moja žalost od koje sam gotovo poludio na odru svoje kćerke? — Žalim s tobom za jednim malim životom — odvrati starac. — Ali se ti varaš, Marane, ako misliš da u tome vidim odmazdu našeg Boga. Naš Bog nije Bog osvete. Tko misli da je to čitao u našim knjigama, vara se! Nekoliko časaka stajao je Petrus de Aranda svladan bolima. S dubokim uzdahom spusti ruku kojom je zakrivao svoje lice i nastavi: — Stigla me je nova nesreća kad sam se jedva oporavio od teške žalosti. Mala Sylvija, dijete mog djeteta, gledala me je svojim čistim nevinim očima, ali je čula samo moj glas, nije me mogla vidjeti. Sylvija se rodila slijepa! — Blago onome koji ne otvori oči, bar neće vidjeti ružni čovječji život! — Slijepa! — bolno kliknu Petrus de Aranda. — To dijete, koje je svakom godinom postajalo ljepše i divnije, nije moglo da vidi cvijeće, sunce, zvijezde, nije vidjelo ništa od ljepote svijeta. Svaki slobodan čas posvetio sam tom djetetu. Odgojio sam Sylviju kao da je mala princeza, okružio sam je sjajem i udobnošću. Ali sad ne mogu da je obranim od strahovite opasnosti koja joj prijeti. Brate, našao se čovjek koji svoju ogavnu pohlepu hoće da iskali na tom slijepom djetetu. A taj čovjek je tako moćan da mu jedva mogu oteti žrtvu. Ne pitaj me za njegovo ime, ne istražuj. Sama pomisao na njegovo ime opasna je, a kad ga izgovoriš, može ti donijeti propast i smrt. To je jedan Borgia... A to ti sve kazuje! , 55 Umorni smiješak zaigrao je oko usnica starog Abra-ma. — Zar dršćeš pred onim kome služiš? Zar nisi dao > svoj život Borgijima, pa još više od života... Život koji

te očekuje nakon smrti. Na kakav to način plaća Bor-gia svoje vjerne? — Zaklinjem te, brate, ne izgovaraj to ime. Dosta je... već sam ti i previše rekao. Sylvija ne može dulje ostati u mojoj kući. Moram je sakriti ispred pogleda opakog čovjeka koji vreba na to jadno dijete i samo čeka priliku da je odvede u svoje zločinačko sramotno gnijezdo. No kuda da je sakrijem, gdje bi Sylvija bila sigurnija nego u tvojoj kući? Ja inače nemam nikakvih ,., prijatelja — nastavi papin kućni pazitelj. — Svi oni koji ° < -: Jf Nestali su zvuči glazbe koja je dopirala iz daljine, i ljubavni parovi koji su prolazili mimo. Pola sata iza ponoći. — Sve veći nemir i grozničavo uzbuđenje, sve jače su tjerali Alfonsovu krv. No nenadano začuše se koraci u blizini vrtnih vrata. Poderan dječak je fićukao neku uličnu pjesmu. __Ništa — opet ništa — uzalud! — ote se s Alfonsovih usana kad je zapazio poderanca. Dječak zastade kod vrtne ograde, uhvati se za ogradu i pridignu se na prste. Nevoljko, maši se princ za pojas da izvuče kesicu za novac. Ta dječak ga jamačno želi zamoliti za milostinju. Tad začu iz dječakovih usta jednu riječ, ime koje ga je napunilo blaženstvom. — Fandanga — šapnuo je poderanac. Odmah je Alfonso otvorio vrtna vrata i prišao dječaku. — Zar te Fandanga šalje, Ciganka? — upita dječaka tihim glasom. — Zar si ti glasnik kog ovdje očekujem? — Ja sam taj glasnik, signore. Fandanga Vas čeka... Hoćete li me slijediti? — S najvećim veseljem. Vodi me! — Oprostite, signor — nastavi dječak i izvuče iz džepa crnu maramu — Fandanga mi je naložila da Vam svežem oči, ona vjeruje u Vašu vitešku riječ da nećete pokušati skinuti maramu s očiju dok ne prispijete na određeno mjesto. — Svezi mi oči! Viteški Napuljac nagnu duboko glavu da mu dječak uzmogne svezati oči. Mladac je dobro obavio svoju za-dfću- Alfonso nije vidio ni tračka svjetla. Zatim ga dječak prihvati za ruku. Brzo kao da se boji da se Alfonso u zadnji čas ne bi predomislio, stade ga dječak vući za sobom. No ta dječakova zabrinutost bila je izlišna. Da je Ifonso i znao da ga na tom putu čekaju opasnosti, bez oklijevanja bi pošao na Fandangin poziv. Princu nije 111 na um pala misao da bi mu tkogod mogao postaviti zamku. On bi i svoj mač ostavio kad to ne bi bilo nepstojno viteza. Povjerio bi se ljubavnom glasniku svoje lvne Ciganke nenaoružan i svezanih ruku. 73

Put kojim je dječak udario morao je svakako voditi kroz osamljene ulice, jer je Alfonso samo vrlo rijetko u daljini zamijetio korake pokojeg prolaznika. Zapazio je da idu u gornji dio grada, jer se ponovo stao uspi-njati uz stepenice. Tako su išli oko četvrt sata. Tad Alfonso zamijeti da mu je pod nogama glatki, pače fino brušeni pločnik. Mislio je da ide kroz jedan prolaz koji vodi preko dvorišta kakve palače. No zamalo mu se činilo da se prevario. Otkrio je nešto što mu je kazivalo da se ne nalazi na slobodnom zraku, već je nad njegovom glavom krov. Začuo je kako se ispred njega otvaraju vrata. — Signore, budite oprezni — začu glas svog mladog vodiča — ovdje je nekoliko stepenica. Osjeti omamljujući miomiris. Sigurno se sad nalazi u vrtu. Kao da čuje tihi šum drveća. — Zar još nismo na cilju? — upita Alfonso tihim glasom. — Odmah, signore. Za nekoliko časaka vidjet ćete Ciganku Fandangu. No što je to? Nehotice pograbi Alfonso za balčak svoga mača. Zar nije čuo zveket oružja? Njegovo izvježbano uho razabralo je zveket helebarda. No sad je opet sve bilo mirno, tiho, kao u kakvoj crkvi. Možda ih je srela ophodnja, bar je tako Alfonso tumačio taj zveket oružja. Slijedećeg trenutka jasno ču kako pršti voda iz vodoskoka. Činilo mu se također da razabire kako šušte zastori. Najednom se našao na mekanom tlu — na sagovima tako mekanim, da mu je u njih zapadala noga do gležanja. — Što to znači? — upita mladi Napuljac sam sebe. Zar put do Ciganke Fandange vodi po mekanim dragocjenim sagovima? Opet zamijeti zveket oružja. Pokraj njega su se čuli koraci. Ispred njega mora da su se otvorila velika vrata, jer slabo svjetlo prodrije ispod njegovog zavoja, a zatim započe tihana, slatka glazba. Jasni glasovi počeše pjevati pjesmu o ljubavi i ružama, o sreći i blaženstvu — i zavoj pade s Alfonsovih očiju. Nekoliko časaka morao je princ sklopiti oči zbog iakog svjetla. Ali slika koju je vidio ... ne, ne, to mora samo da je san koji ga je prenio u carstvo priča. __Dobro došao, dobro nam došao prinče od Aragonai__začu Alfonso starački glas, kad je nenadano utihnula glazba i pjevanje. — Gospodin i njegovi anđeli koji su Vas pratili na putu amo, neka budu s Vama na svim Vašim putevima. Pozdravlja Vas papa Aleksandar, odsad uistinu Vaš otac, pozdravljaju Vas s njime njegovi uzvišeni sinovi, pozdravlja Vas Lucrezia, njegova kći — Vaša mila zaručnica. Prigušeni krik ote se s usta viteškog mladića. Široko otvorenih očiju gledao je zamamnu sliku. U ogromnoj dvorani, čiji je sjajan strop stajao na zlatnim stupovima, i koja je bila rasvijetljena tisućama svjetiljaka, opazio je Alfonso na raskošnoj estradi do koje su vodile tri stepenice, papu. Oko njega su bili njegovi sinovi, kardinali i veliko dvorjanstvo. S obiju strana stepenica klečalo je dvanaest paževa, držali su divno naslikane grbove Borgija: bikove koji pasu na srebrnim štitovima. S balkona izrađenog od cedrovine visili su prekrasni sagovi i bojadisane svilene tkanine, a između njih vijale su se zastave u bojama Borgija, kuće Aragonske, te gradova Rima i Napulja. Na tom balkonu, koji se prostirao oko čitave dvorane, smjestilo se najviše rimsko društvo, Borgijama odana aristokracija, a i od nje samo izabrane obitelji. Prekrasni

kostimi iz baršuna i svile privijali su se uz tijela zavodljivih prekrasnih žena, koje su po običaju onog doba imale otkrivena leđa i ružičaste grudi. Smeten, stajao je Alfonso od Aragona, još uvijek u dvojbi da nije sve to samo san. Lijep j divan san, koji ga je nenadano doveo u sredinu onih ljudi koje je on kanio izbjegavati poput ljute bolesti. Pa ako je to i bio san koji ga je prenio amo, Alfonso niJe ništa drugo želio nego da se nikad ne trgne iz tog sna. Jer je vidio sjaj i raskoš što su ga okruživali. Na nJega nije djelovao čar tog blistavog svijeta, već mlada zena odjevena u bijelu, biserima ukrašenu opravu, s 74 75 prekrasnim licem, s nasmiješenim crvenim usnama i divnim očima u kojima su se skrivale sve zagonetke života i ljubavi. Njena pojava zaokupila je mladoga princa. Njeno lice privlačilo ga je poput magneta, pobuđivalo u njemu najslađe uspomene, jer crte tog lica bile su one iste, one iste oči što je ugledao prve noći kad je došao u Rim. Zar je to san, zar mu se pomela pamet, da li je pijan od slatkog vina... ne, to nije bila obmana... ondje gore, kraj svetog oca, Kristovog zamjenika na zemlji, pokraj moćnog starca s ribarskim Petrovim prstenom na ruci — ondje je stajala Ciganka Fandanga. Najednom mu se učinilo kao slijepcu koji je progledao. Ciganka Fandanga, divna, zavodljiva djevojka, crno-kosa i blijeda što se dršćući privila uza nj kad ga je milo poljubila, Fandanga, tajanstvena Ciganka s krinkom koja je izvodila pred pukom po rimskim trgovima i ulicama bakanalske plesove, koja je svakog muškarca što joj se strasno približio ugrožavala otrovnim bodežom, osim njega, ta lijepa Fandanga nije nitko drugi do lijepa Lucrezia Borgia, kći Aleksandra VI, rastavljena supruga Sforze, grofa od Pesara. Lucrezia Borgia... i Alfonso nije pobjegao. Prezrena i omražena Lucrezia Borgia... Alfonso je stajao kao mramorni kip, kao da su samo njegove oči živjele i gledale gore u nju. Svejedno, Fandanga ili Lucrezia. Mladi Napuljac je znao u tih nekoliko časaka, za kojih je bio prepušten sam sebi, da dušom i tijelom za sva vremena pripada njoj. Uto zaoriše fanfare. Nenadano oživježe paževi koji su dosad mirno klečali poput mramornih kipbva, siđoše niz stepenice do Alfonsa te ga opkoliše držeći iznad glave srebrne štitove. Zatim se stupajući između dva herolda odjevena u boje Borgija, približi papinski ceremonijar, biskup Burkhart. Duboko se pokloni pred Alfonsom, pa kad se stiša šaptanje u dvorani, započe punim glasom: 76 __ U ime Njegove Svetosti, pape Aleksandra, vrhovne glave kršćanstva kojeg je Isus Krist postavio svojim namjesnikom na zemlji, kneza nad knezovima, kralja nad kraljevima, pozdravljam Vas, prince Alfonso od Aragona, vojvodo od Bisellija i pozivam Vas da me slijedite pred lice Njegove Svetosti. Zaoriše fanfare, odjeknuše bubnjevi, zazvečaše cim-bala. Biskup povede mladića, koji je bio sav problijedio kao da mu je nestalo i zadnje kapi krvi, do stepenica estrade.

I opet se začu dvoranom šaputanje, a žene i djevojke na galerijama dobacivahu jedna drugoj značajne poglede, jer je divna mladenačka prinčeva pojava, njegovo plemenito slobodno biće brzo osvojilo srca Rimljanki. Alfonso je stajao pred čovjekom koji je tada držao u rukama sudbinu Evrope, pred onim Borgijom koji se znao tako podići da ga nijedan smrtnik nije mogao nadvisiti. Iako Alfonso do tog časa nije papu osobito štovao, te ga je pače i mrzio zbog njegove politike, ogavne diplomacije i požuda, ipak zadovoljno pade na zlatom izvezeni grimizni jastuk koji je ležao pred nogama Svetog Oca, voljno nagnu glavu i dotaknu usnama svilenu papuču moćnoga starca. Papa se lagano pridiže sa svog zlatnog stolca. Uvele staračke ruke raširi iznad mladićeve glave i svečana tišina zavlada dok ga je papa blagoslivljao. — Zagrli me, sine moj — reče Aleksandar VI nakon što je dovršio svečani čin. — Još jednom te pozdravljam kao izabranika moje nadasve ljubljene kćeri Lu-crezije, kao svog zeta... od danas člana naše obitelji. U potpunom sporazumu s tvojim uzvišenim stricem, kraljem Fredericom Napuljskim, sklopit će se ta veza. Neka donese blagoslov obim kućama koje veže i u to ime sazivam nebo i sve svece da siede do nogu svemoćnog Boga. Papa privinu Alfonsa na svoja prsa. Stavi mladićevu niku u desnicu koju mu je pružila Lucrezia smijući s?, blago. Slatki drhtaj prešao je čitavim Alfonsovim 4elom. On se duboko nagnu i poljubi Lucrezijinu ruku, 77 ponajprije desnu, pa lijevu koju mu je pružila s napola sklopljenim očima. Kroz spuštene tamne svilene trepavice mogao je zamijetiti: i ona se morala svladavati da mu se ovdje pred čitavim svijetom ne baci u naručje i stane ga ljubiti kao prije tri noći pod starom uljikom kraj krčme. Neizmjerno blaženstvo ispunjavalo je njegove grudi. — A sad pozdravi, sine moj, i tvoju braću — začu on starčev glas — moje sinove, odsad tvoje najbolje prijatelje na zemlji, Don Juana, vojvodu od Gandije, mog starijeg i Cesarea, kardinala, mog mlađeg sina. S prirođenom srdačnošću prišao je Don Juan Alfon-su, srdačno mu stisnuo ruku i zagrlio ga. — Radujem se što te mogu nazvati svojim bratom — prišapnu mu on — jer o tebi sam čuo mnogo lijepa i dobra. Ti si plemenit, viteški mladić. — A ja te Don Juane, pozdravljam iz sveg srca kao svog brata — odvrati Alfonso. — Neka uvijek između nas vlada povjerenje kao najbolji jamac za bratsko prijateljstvo. Nakon tog pozdrava nježno se trgnuo Alfonso iz Don Juanovog zagrljaja, pred njim se uspravi Cesare-ova pojava. Mladi kardinal je imao odjeću od ljubičaste svile, na glavi crveni kardinalski šešir sa zlatnom vrpcom, a bio je ogrnut, što zapravo nije pristajalo njegovoj svećeničkoj odjeći, grimiznim ogrtačem opšive-nim hermelinom. — Kad krvni rođaci — reče Cesare cjelivajući Alfon-sa u obraze — sklapaju vezu, tad nisu potrebne nikakve riječi i uvjeravanja. Po Lucreziji smo odsad jedne krvi, jednog plemena. Vojvodo od Bisellija, ti stupaš sad u jednu obitelj koja je uvijek snažno zajednički radila u svemu. Sve grane drveta dobivaju snagu iz njegovog korijena... Pozdravljam te, brate moj. Bile su to tople riječi, a Alfonso je ipak osjećao da dolaze iz ledenog srca, da su izgovorene hladnim glasom. U očima koje su ga milo i prijateljski pogledavale, činilo mu se da zapaža iskru mržnje, nepovjerenja i neprijateljstva. No vjerovatno se u tome vara,

jer zbog čega bi ga Cesare mrzio, zašto bi mu zavidio, zašto bi mu bio neprijatelj kad se po prvi put susreću. 78 Alfonsu nije preostalo dugo vremena da razmišlja 0 tome. Zvuči fanfara navijestili su da je minuo službeni dio svečanosti, i papina obitelj se povukla. Usred noći imao se održati banket, neka vrsta proslave vje-ridbe, kojoj je htio prisustvovati i Aleksandar sa svim članovima svoje obitelji. U svečanoj povorci pošlo se najprije do male kapele. Božju službu celebrirao je sam Sveti Otac, a s njegovih usana dizala se usrdna molitva za sretnu budućnost mladog para. Držeći se za ruke, stajali su Lucrezija i Alfonso blaženo jedno kraj drugog, ali još nisu bili izmijenili ni jedne riječi. Nisu našli prilike za neki razgovor. Pa ni za vrijeme gozbe Alfonsu nije uspjelo da od Lucrezije dobije neko objašnjenje. A koliko je žudio da je bar nekoliko časaka nasamo s njome. Jer se još uvijek budila sumnja u njegovu srcu. Da li su Ciganka Fandanga i Lucrezia jedna te ista osoba? Ili se ovdje radi samo o nekoj sličnosti? Ali ne! Takve sličnosti nema. Razabirao je ton njenoga glasa. Bio je to isti glas kojim mu je Fandanga doviknula: »Ljubim te!« Osjećao je stisak njene ruke, a to je bila ista ona ruka kojom je Ciganka prihvatila njegovu, kad mu je počela gatati. Sad je Alfonsu bilo jasno Fandangino proročanstvo... Lucrezia je vidjela na njegovoj ruci prsten i prepoznala da je on vojvoda od Bisellija. To nije bila nikakva nerazrješiva zagonetka što mu je Ciganka mogla u lice reći da je on Lucrezijin zaručnik, 1 da papina kći očekuje da ga primi kao vjerenika. Sjaj kojim je bio prostrt stol u gozbenoj dvorani, Pokazivao je Alfonsu kakvo bogatstvo mora da ima obitelj Borgija. On, princ od Napulja, kraljev sin, nije se mogao sjetiti da je ikad vidio takav stol, na kojem "i se nalazilo toliko dragocjenog srebrnog i zlatnog po-suđa. Uz to je svaki komad koji se nalazio na stolnjaku °d damasta, imao i svoju neprocjenjivu historijsku vrijednost, koja se zapravo nije dala ni označiti u novcu, o stolu su bile razmještene divne mirisave ruže, a iz-nieđu tih ruža svjetlucalo se drago kamenje. Stolci od grimizne svile i sa zlatnim naslonjačima podjednako su 79 bili ukrašeni vijencima od ruža. Iza svakog stolca stajala su dva poslužitelja, odjevena u papinske boje, da dvore goste koji će ondje sjesti. Dvorana u kojoj se održao banket, bila je duguljasta prostorija sa sedam prozora i visokim svodom na kojem bijaše naslikana posljednja Kristova večera. Na stijenama su se nalazile veličanstvene slike sa sadržajem iz evanđelja. Svadba u Kanaanu i gdje je Isus sa pet hljebova i dvije ribe nahranio pet tisuća ljudi. Aleksandar VI je bio veoma dobre volje. Zabavljao se živahno poput mladića i osobito je odlikovao svog ljubimca sina, Don Juana, na kojeg je svaki čas upravljao riječ. Naravno da papa nije zaboravio ni na Alfon-sa. Aleksandar VI se zabavljao sa svojim budućim zetom govoreći o ljepotama Napulja koji je hvalio nad Rimom. Spomenuo je da su Napuljci bili uvijek vjerni sinovi crkve. — Osim toga želja mi je — doda on — da ne pustim da moja kćer Lucrezia ode u daljinu, nego da je zadržim u svojoj blizini. Ti ćeš se, sine moj, morati izjasniti sporazumnim s time da u budućnosti nazoveš Rim tvojom domovinom, iako će te

moguće boljeti srce za lijepim Napuljem, iako ćeš čeznuti za njim. Lucrezijina će zadaća biti da u njenoj ljubavi zaboraviš svoj dom. — Uzvišeni oče moj — progovori Lucrezia — mislim da je prava domovina čovjekova srce koje se ljubi, od kojeg se biva usrdno i vjerno ljubljen. Takvu domovinu naći će Alfonso u mome srcu. I ona upre svoj pogled duboko u oči mladog čovjeka. — Vruće je u dvorani — šapnu ona tiho Alfonsu. — Htjela bih da ohladim vruće čelo na svježem jutarnjem zraku, jer se vani pojavljuje zora, i čujem kako u vrtu cvrkuću ptice. Hoće li me ljubljeni moj otpratiti malo u vrt. Alfonso bi najradije zagrlio Lucreziju, tako joj je bio zahvalan za taj poziv. Konačno će biti sam s njome, moći će govoriti u četiri oka. Lucrezia se diže i šapnu mu brzo: 80 _ Ostani još nekoliko časaka ovdje, a onda me slijedi. Pazi na koja ću vrata nestati. Naći ćeš me na podnožju stubišta koje leži iza ovih vrata. Zatim se udalji od stola, nitko je nije zadržavao. Općenita je pozornost bila svrnuta na predmet koji je Cesare nenadano nabacio u razgovoru. Kardinal je pripovijedao Svetom Ocu da se prije dvije noći u židovskom dijelu grada zbio strahovit zločin. Pred kućom nekog Zidova, imenom Abrama, nađena je lešina jedne kršćanske djevojke. Jamačno se radi o umorstvu koje su Židovi počinili u svojem religioznom fanatizmu. Jer pasha je pred vratima, a poznato je da onda Židovi počinjaju slične zločine. Papa Aleksandar namršti čelo. — Ubojica ne smije izbjeći pravednoj kazni — viknu on. — Jamačno su ga odmah uhvatili. — Pa to je upravo i čudno — odvrati glatko Cesare — ubojice su doduše dobro poznate, no ipak su puštene da umaknu. Jedan kapetan Vaše garde, Sveti Oče, stvorio se ondje sa svojim ljudima, pozvan od puka. Vidio je lešinu i htio sa žbirima prodrijeti u židovsku kuću. No tada su se nenadano iznutra otvorila vrata, a nepoznati čovjek visokog stasa, zaogrnut ogrtačem i krijući brižno lice, pošao je do kapetana i prišapnuo mu nekoliko riječi i ... vođa ophodnje poklonio se duboko pred neznancem, pustio na miru ubojice i zadovoljio se time da se ukloni djevojčina lešina. Svjetinu pak, koja je u pravednoj ogorčenosti zahtijevala da se kazne Židovi, rastjerao je helebardama sa svojim ljudima. Nadalje je ondje kroz noć ostavio dvojicu svojih ljudi da ne bi svjetina, kako je izjavio, učinila štogod na žao stanovnicima židovske kolibe. — Čast tvojim riječimo, eminencijo — odvrati pa-Pa — ali ja ne mogu vjerovati u tvoj izvještaj. Zar je moguće da se jedan od mojih kapetana tako daleko zaboravi, da pusti nekažnjene krvave ubojice i proklete Hebreje? A tko je bio taj stranac koji je sklonio kapetana da pogazi svoju dužnost? — Na žalost, nisam u toj stvari mogao povesti nikakvu istragu — odvrati Cesare — iako nisam manje °gorčen od Vas, mili oče. No znate da su kapetani pa»Lucrezia Borgia« 81 pinske garde dužni odgovarati samo Svetom Ocu, a ja bih mogao samo onda ispitati kapetanovu krivnju, ako dobijem naročitu zapovijed od Vaše Svetosti, a možda ustanoviti i tko je onaj veliki neznanac koji se istakao kao zaštitnik Židova.

— Malatesta! — viknu Aleksandar, a na protivnoj strani stola diže se mršav muškarac od kojih trideset godina. Unatoč svojih godina imao je upalo naborano lice, kod sljepoočica sijedu kosu i izgled starca. On se požuri što je brže mogao do stolice Svetoga Oca. — Malatesta — zapovijedi papa svome tajniku — ispostavi odmah njegovoj eminenciji, kardinalu Cesareu Borgiji potpunu punomoć da strogo istraži i ustanovi krivce krvoprolića koje se prekjučer zbilo u židovskoj četvrti. Malatesta se pokloni i ode. Za nekoliko časaka vrati se natrag sa savijenim dokumentom na kojem je bio pričvršćen papinski pečat. S dubokim počitanjem predao je dokumenat kardinalu koji ga je sa zadovoljnim smiješkom spremio pod svoju svilenu odjeću. U tom trenutku digao se Alfonso od Aragona. On je čitavo vrijeme, dok je Cesare pripovijedao papi, razgovarao s Don Juanom, ali mu je vojvoda od Gandije nekako čudnovato krivo odgovarao, nagnuvši glavu nekako na stranu, i činilo se da ga samo napola sluša, dok je svoju pažnju svraćao na Cesareov izvještaj. S nekoliko riječi ispriča se Alfonso kod Don Juana, te požuri do vrata kroz koja je izišla Lucrezia i nađe se na zavojnom stubištu koje je vodilo prema dolje. Na kraju tih stepnica otvori jedna vrata. U lice mu udari hladan jutarnji zrak. Našao se u loži iznad vrta, koja je bila sagrađena od kararskog mramora i sva ob-raštena divljim ružama. Pokraj njega začu se glas: — Moj prijatelju, ljubljeni moj. Bio je to njen glas, glas Lucrezijin. A u njemu je bio tako srdačan, slatki ton, da se Alfonsu činilo kako kraj sebe čuje zvonko srebrno zvonce. — Moj prijatelju, moj ljubljeni, bože moj — ponovi ona još jednom. 82 Kad se okrenuo ona je stajala pred njim i smiješila sc« '— Sami smo — nastavi Lucrezia tihim glasom — prvi put sami kao vjerenik i vjerenica. Znam prijatelju moj, da te muči tisuću pitanja. Imaš pravo da me pitaš 'a moja je dužnost da ti odgovaram. Zato sam te i pozvala amo, da budemo nasamo. Obujmi me, Alfonso, i pođimo do one klupe. Ali Alfonso je skrštenih ruku na prsima promatrao Lucreziju upitnim pogledom i muklim je glasom upita: — Zar si ti zaista Lucrezia Borgia? — Da, ja sam. — Ti si kći onog starca, kojeg nazivaju Sveti Otac? Kći Aleksandra VI, najmoćnijeg čovjeka na zemlji? — Ja sam njegova kći. — I ti si bila supruga Sforze, vojvode od Pesara? — Bila sam njegovom suprugom. — Onoga Sforze kojega ugrožava tvoja obitelj, što je samo s mukom spasio svoj život pobjegavši noću iz Rima? — Ja sam mu pomogla da bježi. Sažalio mi se taj bijednik, koji je još kao dječak bio vjeren sa mnom i koji mi u pravom smislu riječi nikad nije ni bio suprugom i s kojim me nikad ništa drugo nije ni vezivalo do svete prisege, koju smo položili pred vjenčanim oltarom. Riješena sam te zakletve. Sveti Otac je proglasio brak nevažećim.

.7~ Ti si Sforzi spasila život kad si mu pomogla u bijegu. Zar te nije ljubav na to nagnala? Ljubav?... Bio je to isti osjećaj kao kad bih otvorila vrata psetancetu koje zavija i želi otići. Možda je bila sućut, a možda ni to. Nisam htjela postati su-Jmvka zločina koji se htio izvesti nad jednim nedoraslim dječakom. Govorim istinu. Lucrezia Borgia — ponovi princ još jednom kao Г K?" ~~ Lucrezia Borgia, mnogo želj kovana i mnogo v D V*a Lucrezia ••• ali ti si također Fandanga, Cigan-Ka- Kako da to protumačim? ena s crnim uvojcima pritegnu ga na klupu do se-' Pnhvati sa. za ruke i Dosadi n?a «p na mekane svilene i jastuke. ga za ruke i posadi uza se na mekane svi83 put tebe, Lucrezia Borgia, tako iskreno gleda u svoju dušu, tko svoje pogreške tako duboko žali, taj je bliže Bogu nego oni koji su ponosni na svoje kreposti. Ne zahtijevam od tebe nikakve zakletve. Onog dana kad ti više ne bude stalo do mene, samo dođi, priznaj mi to slobodno i otvoreno. Ali sad dođi da cjelovom spojimo naše duše, da u ljubavi započnemo naš novi život koji će nam možda ovu zemlju pretvoriti u raj. Kliknuvši radosno skočila je Lucrezia s njegovog krila. Nestalo je suza s njenih očiju, a usnice su joj gorjele i drhtale od uzbuđenja. — Hoću da budem tvoja — odjeknu s njenih usana — ti si došao da spasiš Lucreziju Borgiju... pozdravljam te, spasitelju moj, i predajem ti se čitava. Uzmi me, Alfonso, sve moje na svijetu! Alfonso se pridigao. Ali kad se Lucrezia s poklikom bacila na nj, kad ga je obujmila svojim rukama, kad se ovila oko njega, on pade natrag na klupu, a sa sobom povuče i nju. Tako su sjedili uz dugotrajne cjelove gledajući jedno drugome u oči. VIII Papa je ostavio gozbenu dvoranu. U pratnji svoga tajnika Malateste uputio se starac u svoje odaje na počinak. No gosti su još sjedili pred punim vrčevima i tek sad postade zabava slobodnijom, kad je otišla vrhovna glava crkve. Raspušten smijeh odjekivao je s usana ljepotica, a odasvud su se čule priče, primjedbe i šale. Bilo je to vrijeme kad je ljubav bila glavna sa-držina svakog razgovora na kneževskim dvorovima, u aristokratskim palačama, a i u građanskim kućama. Što se kasnije označivalo nepristojnim, bilo je tad posve naravno. Cesarea Borgiju, lijepog kardinala, dame su upravo opkoljavale. Skupile su se oko njegove stolice i požudno slušale njegove riječi. Cesare je vrlo dobro poznavao žene. S ciničkim mirom, ali s izvanrednom duhovitošću znao je pričati stvari koje su uzbuđivale požudne žene sa zvučnim imenima. Dao im je na znanje 86 kako ih malo cijeni i kako ih je sve prozreo. No pošto • svoje uvrede znao zaodjenuti u dražesnu formu, to se ljepotice nisu na nj ljutile, naprotiv, svaka se od njih smatrala počašćenom, ako se mladi kardinal osvrnuo na nju i svaka je bila spremna da mu i dokaže da je zaista onakva kako je on prosuđuje. Samo grofica Orsini, divna plavojka s bujnim ala-bastrenim grudima, tamnim očima i nasmijanim usnama, nije pristajala da je mjeri istom mjerom kao i druge.

Kad je Cesare izrekao neku nedoličnu primjedbu o ženama dobaci mu ona: — čini se, eminencijo, da ste uvjereni kako se sve žene u Rimu mogu kupiti. No kakvi su glupani onda muškarci kad za tako bezvrijednu robu daju svoje zlato, vrijeme i najbolju snagu. — Imate pravo, grofice Orsini — odvrati uz smijeh Cesare i pogleda lijepu mladu udovicu — grof Orsini, nije bilo tome dugo, umro je nenadano nakon jedne gozbe kod Borgija — muškarci su svakako velike lude, koje se uvijek upropašćuju na tržištu ljubavi, no žena je još uvijek jedina dostojna roba koju možemo dobiti za svoje zlato. Narodi bez civilizacije i bez kršćanstva donose sve najbolje što posjeduju na oltare svojih bogova. Ljubav je oltar na koji mi muškarci našeg doba pridonosimo svaku žrtvu. — To je možda istina — odvrati grofica Orsini — ali zar nije čudnovato da duhoviti ljudi, pače i muškarci na visokim položajima, s najvećom ljubavlju traže oltare najzamamnijih i najodvratnijih kumira? Sad se u Rimu mnogo govori o tome da neku skitnicu, krotiteljicu zvjeradi u Circusu Maximusu, ime J°J Js Diabola, obožava jedan visoki gospodin. Ta osoa< čija koža nije bijela već smeđa, čije su usne is-pupcene jer su crnačke, koja vodi najodvratniji život, u osobu obožava, kako se priča, jedan crkveni knez. v,~7,^aista? — odvrati Cesare s najvećim mirom. — Možda taj crkveni knez hoće preko te krotitelj ice zvjeadi upoznati intimne podražaje divljih afrikansfcih zvi-Jen- Kladim se da se taj crkveni knez bavi studijem 87 ženske duše, te je nadošao da u tu svrhu najprije upozna krvoločnost lavova, tigrova i pantera. Svi su se stali smijati. Kardinal se diže i reče graciozno se klanjajući damama koje ga oduševljeno op-koliše u polukrugu: — Moje dame, za me je krajnje vrijeme da odem. Sutra služim misu u crkvi sv. Petra. Bit će mi milo da vas opet vidim na onom svetom mjestu. Siguran sam da ću uzalud među vjernicima tražiti lijepu groficu Orsini, jer budući je ona žena, ima za nju još jedno sveti je mjesto — postelja. Gospođo grofice, moje dame, dajem vam blagoslov i velim vam — dobro jutro! Cesare nehajno prebaci preko ruke grimizni ogrtač kojeg je za vrijeme gozbe odložio, pozdravljajući malinu bijelom rukom ukrašenom prekrasnim prstenjem i ode iz dvorane. Grofica Orsini se zagleda za njim. — On ide sad k Diaboli — šaputala je tihano za se — ah, sretna Afrikanko, ti si ukrotila najljepšu i najdivniju životinju. Što bih dala da mogu biti na tvome mjestu. Lagano se trgnula i smeteno se stala ogledavati, kao da se bojala da njene prošaptane riječi nije tkogod čuo. — Moja kola! — viknu tad ona jednome sluzi. — Hoću kući! U međuvremenu Cesare je prošao kroz više odaja i stao silaziti niz široke stepenice, koje su vodile južnom izlazu palače. Najednom se pred Cesareom, izni-kavši iza jednog stupa ukaza jedna prilika, koja se pred njim stade klanjati, smješkajući se i cereći se. — Micheletto! — klikne Cesare, iako nije bio osobito iznenađen, što je ovdje našao svog pouzdanika i krvnika. — Zar se ti zbilja usuđuješ da mi izađeš pred oči. Glupane, ne znaš da izvedeš ni najjednostavniju zapovijed. Gledaj da te nestane. Rekao sam ti da neću

da te vidim i da ću te nogom potjerati od sebe dok mi ne dovedeš lijepu Židovku koja mi je izmakla zbog tvoje nespretnosti. __Zašto mi moj gospodar radije ne raskoli glavu? __ Odvrati Micheletto potišteno — zašto radije ne zapovijedi da mi istrgnu jezik iz usta i bace ga psima? — Dragi prijatelju, ne govori mnogo o tome, jer što se danas nije zbilo moglo bi se dogoditi sutra. __Dakako, gospodaru. Ako Vam do sutra navečer ne donesem u naručju lijepu crnokosu Naomi, dajte spaliti moje kosti i raznijeti ih na sve četiri strane svijeta. — Vrijedi, Micheletto — odgovori mirno i nehajno Cesare. — No čini mi se da mi imaš saopćiti nešto što bi imalo popraviti tvoju glupost. Ali nećemo razgovarati ovdje. Otprati me u dvorište, tamo ćemo nesmetano razgovarati. Cesare ode s Michelettom u dvorište koje još nije bilo dovoljno rasvijetljeno jutarnjim svjetlom. — što mi imaš javiti? — upita kardinal. — Reci ukratko, jer imam pametnijeg posla nego da ovdje stojim s tobom na jutarnjoj studeni. Kazao si mi da je stari Židov nenadano umro i da je još iste noći Naomi iščezla bez traga. Znaš li, gdje se skriva lijepa Židovka. — To ne znam — odgovori Micheletto cupkajući crvenu bradu — ali ću svome gospodaru pokazati put kako će to lako saznati. Vaša eminencija zna da je toj čitavoj nesretnoj stvari kriv zapravo onaj glupi kapetan, a ako nije on, onda onaj stranac kojega se on tako preplašio, on je Židove uzeo u zaštitu i nas dao rastjerati helebardama. Dakako — prekinu ga Cesare — meni je najprije stalo da saznam tko je bio taj stranac. Morao je to biti čovjek moćan i uplivan u Rimu, jer se inače kapetan Plaćenik ne bi tako lako sagnuo pred njime. Jesi li saznao tko je taj čovjek? Još nisam eminencijo. ~ ~~ /°š nisam ... još nisam... Lopove, i ti se usuđuješ da me zadržavaš ovdje svojim obećanjima. Zar sebi utvaraš, da ću povjerovati tvojemu brbljanju? ~~ Strpite se još samo jednu minutu, eminencijo. aicp mi ш-је USpjeio da ustanovim tko je bio stranac °J1 Je svoje lice tako brižno skrivao okrajkom ogrtača, 89 ipak znam koji je od papinih kapetana te noći imao službu, i tako brzo i spremno udovoljio strančevim željama. To je kapetan Diego Perez. — To je već nešto — reče on tihim glasom. Pograbit ću ja odmah tog Španjolca. Ako se dao potkupiti strančevim novcem bit će mu odsječena lijeva ruka prije negoli ga sramotno i pogrdno istjeramo iz grada. Miche-letto, moram smjesta govoriti s tim kapetanom. — Ništa lakše od toga — odvrati crvenobradi. — Španjolac se sad nalazi u stražarnici ni tristo metara odavde. On danas ima stražu za južnim vratima Anđeoske tvrđave, pa ako Vaša eminencija__ Cesare nije dalje slušao svog pouzdanika. Odlučno pođe naprijed, prođe kroz dvorište i mimo sivog zida. Zastane pred vratima gdje su dvojica helebardijera držali stražu. Kad se približio stranac kojeg u sumraku nisu prepoznali, unakrstiše helebarde. — S puta, lopovi! — viknu na njih Cesare Borgia. — Zaista, ja sam sebi umišljao da i slijepci u Rimu poznaju moje korake, a ove španjolske dangube još ne znaju tko je kardinal Cesare Borgia.

Plaćenici prestravljeno odskočiše u stranu. Cesare prođe mimo njih i otvori jedna vrata koja su vodila u stražarnicu što je stajala pokraj zida. Pri slabom svjetlu tmurne svjetiljke sjedio je kraj malog stola kapetan Diego Perez, pokraj zidova na niskim stočićima momčad određena za stražu. Kad je kardinal ušao svi skočiše sa svojih mjesta. Diego se također podiže. Na prvi pogled prepoznao je velikog posjetioca. — Eminencijo — promuca on i vojnički se uspravi. — Eminencija ovdje? Cime mogu služiti Vašoj eminenciji? — Kapetane, pošalji svoje ljude napolje — doviknu mu Cesare. — Moram s tobom govoriti. Na kapetanov mig isprazni se stražarnica smjesta. — Zatvori vrata — zapovjedi Cesare Borgia, pa kad je kapetan spustio na vratima željezni zavor i okrenuo se opet kardinalu, promatrao ga je Cesare Ijutito. — Kapetane, ti si potkupljivi lopov. Predaj svoj mač, uhapšen si. 90 __Eminencijo — mucao je sav blijed Diego Perez _ nisam svjestan nikakve krivnje... Eminencijo, što sam uradio da se moj visoki zaštitnik ljuti... Zakli-njem Vašu eminenciju da mi bar s par riječi razjasni stvar. .v . . ,. m. __ Tražiš razjašnjenje... pa dobro. Ti se jamačno dobro sjećaš kapetane, da si pretprošle noći našao pred kućom Židova Abrama lešinu jedne kršćanske djevojke. Jadno dijete ležalo je umoreno na stepenicama židovske kuće. — Eminenciji su točno poznati događaji od one n(X5i — odvrati Diego Perez. — Našao sam lešinu. Onamo sam otišao sa svojim ljudima na dozive i viku svjetine, mislio sam da je moja dužnost da stvar smjesta istražim. — Pa kako si proveo istragu, ti španjolsko pseto! — grmio je kardinal na sve jače zbunjenog kapetana. — ' Zadovoljio si se time što si naredio da se otpremi lešina i kršćanski rimski građani rastjeraju helebardama, a ti si zaštitio Židove. No to ćeš okajati! — Smilujte se, eminencijo — molio je Diego Perez — ja sam... ja sam mislio ... Vi ne znate sve... ondje je još i netko treći bio koji je ... — Ha, naravno, još netko, onaj stranac koji ti je otvorio vrata židovske kuće i potkupio svojim zlatom jer se u kući starog Abrama nalazila dražesna golubica ' s kojom je stranac upravo gugutao. Ti si mu iskazao ljubaznost, nisi ga smetao u njegovom ljubavnom domjenku, te si radije nastupio protiv kršćana koji su se s pravom ogorčavali nad strahovitim zločinom i zahtijevali strogu kaznu za Židove... Tko je uostalom •MO taj kavalir koji je za lijepu djevojku iz Galileje ispraznio svoju novčarku u tvoj džep ... tko je to bio? ... ogovori mi, jer ja znam da si vidio njegovo lice, a jamačno ti je on rekao i svoje ime? — Plemeniti gospodine, vidio sam njegovo lice — Protisnu Španjolac i baci pogled prema vratima, kao a se boji da bi tkogod treći mogao razabrati njegove ^jeci. pa) vjciio sam njegovo iice> a njje 0ПО potrebno a mi kaže ime, jer strančevo lice bilo mi je poznato Ka svakom Rimljaninu. 91 Cesare sa začudi.

— Dakle poznata ličnost — kliknu on — možda čak i kavalir s papinskog dvora... crkveni knez, prelat, biskup, ili komornik... Ž... corpo di bacco, upravo bih imao volju da ti otvorim vrškom svog mača usta, koja tako prkošljivo šute. — Uvjeravam Vašu eminenciju da to nije nikakav prkos što šutim, jer ne smijem spomenuti ime toga čovjeka. Ako ga prešutim, tad ćete me Vi baciti u tamnicu, a spomenem li to ime, tada će me onaj drugi jednako uplivna osoba kao i Vaša eminencija, zbog toga kazniti. Tako mi Madone od Seville, eto stojim među dvije vatre i ne znam na koju bih natrčao. Cesare je časak promatrao kapetana kako drhti kao šiba na vodi, a zatim bijesno navali na nj. — Ili si ti najbezobrazniji lažac pod suncem nebeskim, ili si manje kriv nego što ja mislim. Da li sam te pravo razumio? ... Podjednako uplivna ličnost kao i ja, naložila ti je da štediš Židove i da zatajiš čitavu stvar?... Ej, kapetane Perez, reci mi još jednom tko sam ja! — Eminencijo, Vi ste kardinal Cesare Borgia, sin Svetog Oca. — Time si dovoljno označio stupanj moje moći i mog upliva. No ako tvrdiš da onaj stranac ima isto toliko moći da te upropasti kao i ja, htio si time kazati da je to bio jedan član obitelji Borgia. Ha, ti dršćeš, okrećeš oči!... Van s istinom, kapetane, ako ti je život mio i tvoje mjesto... Priznaj mi... da je to bio moj brat Juan, kojeg si našao kod židovske djevojčure! — Tako mi Bog pomogao na mom samrtnom času — kriknu Diego promuklim glasom i baci se pred Ce-sareove noge — bio je to Vaš brat Don Juan, vojvoda od Gandije. Pola časa vladala je u stražarnici duboka tišina, čulo se samo teško kapetanovo disanje. Tad nenadano odjeknu veseo, posprdni smijeh. — Ludove, pa zašto mi to odmah nisi rekao! — kliknu kardinal. — Zašto si se bojao kazati istinu? Eto na, bio je to moj brat Don Juan koga si iznenadio kod galantne avanture. Doduše, čudno je da se to moglo 92 dogoditi, jer je moj dragi brat inače uvijek vrlo krepo-tan i bježi ispred lijepih žena... Haha! Moj brat na zabranjenim putovima koji još k tome vode u zama-zanu i sramotnu židovsku četvrt grada. Ha-ha, to je vrlo veselo... to me zabavlja. Oštro je odjekivao smijeh Cesarea Borgije i on je od zadovoljstva pljeskao rukama poput djeteta koje je otkrilo nešto zabavno na svojoj staroj igrački. __Ustani Diego Perez — reče on zatim nehajno — ustani. Nemaš razloga da se ičega bojiš, ti si pošten momak iako si Španjolac. Uzmi ovu vrećicu sa zlatom, ne promišljaj jer si svojom obzirnošću i razborom spriječio skandal, u kojemu ne bi ni moj brat, a ni obitelj Borgija igrali lijepu ulogu. Do vraga, kad samo pomislim na to što bi se sve govorilo u Rimu kad bi se znalo da je u kući Židova Abrama nađen sin-ljubimac Njegove Svetosti, Don Juan, stjegonoša crkve... Amo tvoju ruku, Diego Perez, ja sam s tobom zadovoljan. Pobrinut ću se da tvoja sposobnost bude poznata i Svetom Ocu. Kapetan Diego Perez, koji je iz jednog ekstrema pao u drugi, smeteno je gledao kardinala. Činilo mu se kao da je zamijetio svilenu kesicu sa zlatnicima koju mu je v ruke stavio Cesare Borgia. — To što smo nas dvojica ovdje govorili — reče Cesare i prebaci opet svoj grimizni ogrtač oko ruke — razumije se, ostaje među nama. Ne želim da vojvoda od Gandije ikad

sazna da ja znam za njegov ljubavni odnos. Ne bih želio da pocrveni preda mnom. Ali još jedno pitanje. Ti jamačno znaš kud se sakrila židovska djevojčura koja je još iste noći nestala iz kuće svoga oca- .Ti si ostavio stražu pred kućom, a ona te je morala izvijestiti da U je djevojka otišla sama ili u pratnji. -— Mogu o tome točno obavijestiti Vašu eminenciju, au Vas zaklinjem da me ne strovalite u propast. Žido-VKa je zaista još one noći otiša iz kuće. Moja straža 4e ju sprečavala, jer je dobila nalog da je pusti na Q Ш- № jedan od mojih ljudi slijedio je Židovku, a da na to nije zamijetila. On je ustanovio da je Židovka P°sla u kuću oružara Fratellija. 93 — Fratelli?... Tog poznam — dobaci brzo Cesare. — On je najglasovitiji oružar u Rimu, ali sad mora već biti vrlo star. — Vaša eminencija ima pravo. On je već potpuno sijed. Stanuje u maloj kući na Via Appia zajedno sa svojom staricom. Ti starci žive vrlo sretno i složno i stoga ih u čitavom kraju nazivaju Philemon i Baucis. — Ali oni su dobri kršćani — reče Cesare. — Fratelli i njegova supruga ispovijedaju se kod mene. Oni su pobožni, bogobojazni, čine dobro... Ne, ne, kapetane, tvoj se čovjek morao prevariti. U toj kršćanskoj kući ne bi se mogla sakriti nijedna Židovka. — Eminencijo, ipak je tako, kako Vas izvješćujem. Naomi, tako se zove Židovka, kucala je one noći na njihov prozor. Prozor se otvorio i ukazao se starac. Moj čovjek, koji se sakrio u blizini iza jedne cisterne, jasno je čuo da je Židovka rekla oružaru: »Šalje me Ivan«. Jedva što je izgovorila te riječi, odgovorio je Fratelli: »Dobro došla, kćeri Judina.« Tad je zatvorio prozor, a kućna su se vrata otvorila, i Naomi je ušla u kuću. Cesare je stajao nekoliko minuta sklopljenih očiju. Premišljavao je... Smiješak je zaigrao oko njegovih usana, a onda reče Diegu: — Kapetane, tvoj izvještaj je dobar... »Ivan me šalje« rekla je Židovka, a Fratelli joj je spremno otvorio vrata... Ha-ha, jasno, već je prije bilo dogovoreno između Naomi i mog brata kud će ona u slučaju... Dakle još jednom, kapetane, upozoravam te da o meni kao zaliven šutiš, uostalom ostaješ u mojoj milosti. Ako što ustrebaš, dođi Cesareu Borgiji. Kapetan se duboko pokloni, a kardinal nesta iz stra-žarnice. Nešto podalje od stražarnice čekao je Micheletto, pa kad je opazio svoga gospodara, stade mu se približavati poput pseta. Kardinal malo zastane, a Micheletto priskoči do njega. — Poznaješ kuću oružara Fratellija? — Onog starca na Via Appia. Dobro je poznajem, eminencijo. 94 __po sutra navečer ne puštaj s očiju vrata te kuće. Sutra navečer u sedam sati izvijesti me tko je kroz dan ulazio u tu kuću, i o svemu što se zbilo. __Na zapovijed, Vaša eminencijo. Nijedan komarac neće ući ili izaći iz te kuće, a da ga ne bih vidio, a ja se opet smijem nazivati najponiznijim psetom Vaše eminencije, spremnim na svaku službu? — Gledaj da odeš, ti krvavo pseto — reče Cesare i udari balčakom svoga mača Micheletta u podbradak, u znak oproštenja. IX

Nakon Lucrezijinih zaruka s Alfonsom od Aragona slijedile su sjajne i raskošne svečanosti koje bi danas začudile i kakvog američkog milijardera; i on bi se smatrao prosjakom prema tom sjaju i bogatstvu. Narednog jutra znao je čitav Rim da je prekrasna kći Svetoga Oca našla vjerenika. Glasnici su objavljivali taj sretan događaj, objavljivali ga i vjernicima a sa propovjedaonica se molilo za sreću i blagoslov vjerenika. Uz put je Sveti Otac razjasnio u manifestu što ga je tom prilikom uputio djeci kršćanske crkve, a naročito svojim dragim i vjernim Rimljanima, i jednu škakljivu stvar, a to je bio brak Lucrezije sa Sforzom, grofom od Pesara, koji zapravo još nije bio razriješen. Jednog je dana Sforza pobjegao ne mogavši više podnositi progone obitelji Borgija, a naročito mržnju svog šurjaka Cesarea. Pobjegao je u pravi čas, jer je Cesare već bio za nJ najmio ubojice, te da je mladi grof počekao još nekoliko sati, svakako bi ga stigla naprasna smrt. Aleksandar VI se nije ustručavao da po shvaćanju nmske crkve nerazrješivu bračnu vezu ipak razriješi. n J.?. naime izjavio u svome manifestu da je brak LuSQZ1]^-Sa Sforzom bio nezakoniti akt, jer ga je njebr k \ .^PPHa lakoumno, bez dostatnih uslova za cid ^Цапхје bi bilo njeno vjerenje s grofom Propm ali kako je taj grof sad već bio oženjen, papa izjavio, kao namjesnik Božji na zemlji, da je Lucre95 zijina ženidba poništena i ujedno je riješio Lucreziju krive zakletve koju je počinila udavši se za Sforzu. Prema tome Lucrezia je sad posve slobodna i može se vjeriti sa svakim čovjekom kojega izabere. No Rimljani tu stvar nisu zamjerali svome Svetome Ocu. Radovali su se kod pomisli da će u Rimu opet biti čitav niz divnih svečanosti, a onoj nekolicini koji su politički mislili i bili papine pristalice činila se veza Borgija s napuljskom dinastijom veoma zgodnom i dobro im je došla. Kad su se pak narednog dana vjerenici provezli rimskim ulicama u kočiji, u koju je bilo zapregnuto šest bijelaca, oduševljenju naroda nije bilo ni kraja ni konca. Svugdje gdje se pojavio mladi par dočekan je s burnim pozdravima. S prozora sviju kuća kud su prolazili, do-mahivalo im se svilenim maramicama, i sa svih strana zasipani su cvijećem. Navečer toga dana našao se Rim u moru svjetla, čitavo rimsko područje od Mons Janicula do Tibera bilo je rasvijetljeno izvanrednom rasvjetom, kakva se još nije vidjela u tom gradu radosti. Alfonso i Lucrezia, iako bi svoje zaručništvo radije provodili nasamo i povučeno, morali su ići od svečanosti do svečanosti. Visoke rimske obitelji, koje su bile u prijateljstvu s Borgijama, požurile su da u čast vjerenika prirede divne svečanosti. Slijedila je gozba za gozbom, a jedan gostoprimac nastojao je da u ras-košnosti nadvisi drugoga. Znalo se da je novac, upotrijebljen u tu svrhu, vrlo dobro uložen, jer je papa mogao da dijeli dovoljno služba i časti, a onaj koji je tih dana pridonio da se što svečanije proslave Lucrezijine zaruke, svakako je stekao milosti kod Svetog Oca. Bila je večer osmog dana nakon Lucrezijinih noćnih zaruka. Napola odjevena, stajala je Lucrezia pred ogromnim ogledalom u svojoj toaletnoj sobi. Dvije dražesne mlade djevojke nastojale su da ukrase svoju gospodaricu. Ta je Lucrezijina odaja bila luksuzno uređena. Djela glasovitih umjetnika isticala su se svojom ljepotom kud god se okom krenulo.

— Koju opravu zapovijeda ekselencija za današnju svečanost kod grofice Orsini? — upita jedna djevojka. 96 __ Pripremila sam ružičastu od kineske svile. Hoće li kseiencija u kosu i na grudi staviti ono čudnovato vdieće koje je za ekselenciju, kao izvanrednu novost, odgojio vrtlar. On ih naziva krizantemama i veli da su najmiliji nakit Japanki. Hoće li ekselencija na svoj prekrasni vrat staviti niz bisera, koji je tek nedavno pred noge Vaše Visosti stavio po svome poslaniku veliki kralj Francuske Ljudevit XII... Ah, koja se žena na zemlji može usporediti s našom ekselencijom? — Matilda, prepuštam se potpuno u tvoje ruke — odvrati Lucrezia — ja znam da se tvoj ukus ne može nadmašiti. No hoću lijepa da budem. Imaš pravo. Moram biti ljepša od svake žene na svijetu koju su ugledale njegove oči, jer svidjeti se njemu to je moja najveća želja. Odsad je moja životna zadaća da vežem uza se izabranika mog srca, mog budućeg supruga. — Smijem li ekselenciji obući cipele? — upita druga djevojka. Lucrezia sjede ispred jednog zrcala na stolicu s visokim naslonjačem. Stavi noge na svileni jastuk, a dvorkinja kleknu i stade joj oblačiti cipele izabrane za njenu toaletu. Pri tom je Lucrezia nesmetano pridigla svoju čipkastu suknjicu preko koljena, a obje dvorkinje oduševljeno su promatrale vitke noge papine kćeri. Lucrezia umorno sklopi oči. Nenadano viknu, kao da ju je spopala strahovita misao. — Matilda, donesi moje malo ogledalo. Oh, čini mi se kao da večeras neću dobro izgledati. Umaraju me te neprestane svečanosti, i moju snažnu narav savladao je neprestani susret s ljudima. Da li si stavila dosta crvenila na moje obraze? Ali ne previše, jer to oduzima licu draž. Gdje umjetnost prelazi granice prirodnoga prestaje biti umjetnost. Ah, zašto mi žene uvijek moramo da povećavamo našu ljepotu. Kunem se, ekselencijo, da sam učinila najbolje sto znam — reče Matilda. — Pa ako mi je dozvoljeno izreci svoje mišljenje, primijetila bih da je ekselencija danas ljepša nego ikad. dob^eZia lltJede da odvrati dvorkinji. Već joj je i v 5cila:. >>Ali znaš laskati«, kadli nenadano zašuti, na ima je netko posve tiho zakucao. 7 »Lucrezia Borgia« ' 97 — Pogledaj, Matilda, tko je vani — reče Lucrezia. — Ne shvaćam tko se usmjelio da me smeta kod toalete. — Njegova visost, vojvoda od Gandije — izvijesti Matilda, malo odškrinuvši vrata. Na Lucrezijinim usnama pojavi se dražestan smiješak. — Ah, moj brat, Don Juan — kliknu radosno. — Kakvo ugodno iznenađenje! Pusti neka Njegova Visost uđe, jer on je jedan od rijetkih ljudi koji su mi dobro došli. U odaju stupi Don Juan. — Oprosti, sestro moja, Lucrezia — reče on zastavši na pragu — što se usuđujem ući u tvoje svetište. No srce me tjera da te pozdravim i da se porazgovorim s tobom. — Naše su želje podjednake — odvrati Lucrezia — jer čeznem da te vidim, da ti stisnem ruku i zagledam se u tvoje mile oči__Matilda, ogrni mi ramena... Uostalom, vojvoda od Gandije oprostit će ako ga zamolim da prisustvuje mojoj toaleti, jer mi se žuri. Za jedan sat moramo, Alfonso i ja, da budemo kod grofice Orsini... Zar ne, ondje ćemo te vidjeti, brate moj?

Don Juan, koji joj se međutim približio i poljubio joj ruku, odvrati: — Ne, ja sam se ispričao grofici Orsini. — Oh, to mi je žao, brate. Bila sam uvjerena da ćeš doći. I Alfonso te zavolio, vrlo bi rado bio s tobom. — Samo vama za volju — nastavi Don Juan sjed-nuvši na stolicu — prisustvovao sam dosad svakoj gozbi koja je priređena u vašu čast. Ali ti znaš, Lucrezia, da ja nisam ljubitelj bučnih zabava, ako su ondje ljudi koje volim. — Poznajem te, brate moj — smješkala se Lucrezia — znam da moj Juan voli tišinu svoga doma, i da su mu najmiliji prijatelji njegove knjige, slike i statue. No jamačno ćemo se vidjeti bar u Circusu Maximusu. Ti zamalo da nisi zaboravio da će se o ponoći u Circusu Maximusu davati velika predstava, na koju je obećao doći čitav papin dvor. — Tebi mogu posve iskreno reći — odgovori Juan — da ću s nekom odvratnošću prisustvovati predstavi 98 Circusu Maximus i žalim što ne mogu to izbjeći. Gadi mi se ona luda žena, Diabola. Ne oduševljavani se umjetnošću te Afrikanke. Poput mačaka liježu pantere pred njene noge, lavovi i leopardi dopuštaju da se s njima poigrava, ali zar je teško ukrotiti izgladnjele zvijeri? Da mi Diabola pokaže, kako je ukrotila jednu jedinu čovječju zvijer, tad bih je smatrao umjetnicom. __Tko zna da li neće i to izvesti — odvrati Lucrezia tihim glasom bacivši kradomice pogled na dvorkinje, koje su se bile povukle prema izlazu. Tad se nagnu do Don Juanovog uha i šapnu mu: — Zar se po Rimu ne pripovijeda da se Cesare nalazi u okovima Diabole? Gotovo preplašeno pogleda Don Juan svoju sestru. Lagano stavi kažiprst na svoje usne i odmah glasno prijeđe na drugi razgovor. Hoćeš li se sa zaručnikom naći tek kod grofice Orsini, ili ćeš s njime poći iz palače? Alfonso će u osam sati doći k meni — odvrati Lucrezia. — Imamo još puni sat vremena, Juane, da čavrljamo. Samo mi moraš dozvoliti da dovršim toaletu. — Htio sam te upravo zamoliti za razgovor u četiri oka — reče on tihim glasom. — Bit će dosta nekoliko ča: aka da raspravimo stvar zbog koje sam došao. Mo-Hn- te da mi odstupiš malo tog dragocjenog vremena. — Drage volje — reče Lucrezija, i okrenuvši se djevojkama zapovijedi: — Iziđite. Kad su dvorkinje izišle, ustala je Lucrezija i sama povukla teške zavjese na svim vratima. ^— Odmah sam slutila da te k meni vodi važna stvar reče ona sjedajući opet na stolicu. — Začudila sam ^e P°sJetu u to neobično vrijeme, a zapazila sam i veliku zbiljnost na tvome licu, iza kojeg se krije neko uzbuuenje. No što god te Juan, dovodilo k meni, unaprijed obećavam da ću sve rado učiniti. Možda mi se ipak J onom pruži prilika da ti učinim kakvu veću uslugu. k Lucrezia, tvoje dobrostive riječi skinule su težak ™en s mojih grudi — odvrati Juan — no ja sam ti sam n6 ?ešt° obećao се§а se nec"u moći držati. Rekao bih l ^U te smetati tek nekoliko časaka, a sad, kad

1 htio sve protumačiti... ne znam gdje bih zapo7* 99 ceo. Ah, sestro moja, moja draga, mila Lucrezia, ti, koja si mi bila najdivnija družica mladosti, koja si postala mojom jedinom prijateljicom usred tolikih razočaranja, tebi mogu lako priznati i povjeriti... Lucrezia, ja ljubim! Lucrezia se jedva uzdrža da ne krikne radosno. Ona se spusti na mali svileni podnožnik, uze bratove ruke u svoje i stavi glavu na njegova prsa. I gledajući gore na nj s nasmijanim očima, reče mu: — Juane, blagoslovljen neka je čas kad si mi učinio to lijepo priznanje ... Znaš li da ti je time dana najveća sreća koju ljudima daje dobrostivo nebo. — Ali sestro, ako ti kažem da ona za kojom čezne moje srce nije rođena u visokom društvu, da je siromašna, bezimena i da je ... — Ako je ljubav moga brata pronašla dušu, koja je još jučer bila prosjafcinja i stajala kod vrata sv. Seba-stijana, te od prolaznika sabirala bakreni novac, ta žena ipak mora biti stvorenje čistog, plemenitog srca. — Časti mi, ona je dostojna mene, ako me smatraš za dobra čovjeka, a što je sirota —• to nije važno. No što je, sestro, ako ti kažem da izabranica mog srca nije ni naše vjere, da ona pripada onim društvenim parijama koju su proklete i prezrene, koje moraju da trpe za grijehe pređa? Lucrezia je uspravila glavu, a na njenom se licu stao odražavati strah. — Ona je Židovka — izreče vojvoda od Gandije muklim glasom. — Eto vidiš, sestro, spopada te strah, i tvoje su usne problijedile. Ali zar je moguće da moja Lucrezia, koja nema ludih predrasuda, pita za stalež i ime, pa možda osuđuje moju ljubav zbog razlike u vjeri? Zar je moja Naomi kod poroda mogla birati hoće li biti Židovka ili kršćanka? Uostalom, Lucrezijo, zar je glavno što vjerujemo, a ne kako vjerujemo? — Ah, brate moj — odvrati lijepa crnokosa žena oporavljajući se lagano od straha — ta mi smo često razgovarali o toj stvari i u tajnosti izmjenjivali misli-Ja sam ti otvoreno priznala, Juane, da u mnogo toga što naša crkva uči i drži dogmom ne mogu vjerovati. Ali jednu Židovku... Ah, jadni moj brate, kako si ikad 100 mogao i da pomisliš da ćeš moći drugačije voljeti tu djevojku, nego potajno i da ćeš tu svoju sreću morati oprezno kriti ispred tvog oca, tvog brata i čitavog svijeta i da će tome prije ili kasnije biti kraj. J _ Nikad neću Naomi prestati ljubiti — odvrati Juan _ spreman sam da se zbog nje odreknem svih časti i milosti mog oca. No to se pitanje zasad još ne postavlja, jer ona još ne zna za moje pravo ime, ona pače i ne sluti da je njen Ivan vojvoda od Gandije. Ali tom jadnom djevojčetu prijeti opasnost. Njen je život u opasnosti, d ne pobrinem li se brzo za nju, možda će već sutra zapasti u strašan zatvor, i sigurna joj je smrt na lomači. — Zar je počinila kakav zločin? — To ona ne bi mogla, ali optužuju je zbog zločina — i Juan ukratko ispriča Lucreziji događaje od one noći, kad je i sam boravio u kući staroga Abrama. — Ja sam i sam svjedok — dovrši Juan svoje pričanje — da slijepa djevojka nije ubijena u Abramovoj kući nego izvan nje i da su Abramo i Naomi nevini. Ja sam prvu opasnost odvratio od njih, jer mi je uspjelo pomoću mog imena zadržati kapetana španjolske garde da ne prodre u njihovu kuću. Još iste noći umro je Nao-min djed. Ona je pak otišla od

kuće, jer sam se već jednom prije dogovorio s njome, ako joj ikad zaprijeti opasnost neka se zakloni kod jedne obitelji, kod ljudi koji su mi prijatelji. Spomenuvši se toga, pošla je Naomi još iste noći u kuću oružara Fratellija. Ondje bi bila sigurna da je nisu slijedili. Čini se da Naomi ima strahovitog neprijatelja koji je hoće upropastiti a to ne može biti nitko drugi doli čovjek s kojim se, nesretnim slučajem, srela na vratima Anđeoske tvrđave, i koji ju °d onda progoni kao vuk ovcu. — Poznaješ li tog čovjeka? — Znaš li tko je on? -_Ne poznajem ga — odgovori Juan slegnuvši ramenima. — Naomi mi je pričala o njemu, a možda je °П taj. koji je otkrio njeno skrovište. Kad sam danas Potražio Naomi u Fratellijevoj kući, upozorio me je stasv°rU^ar ^a se °k° nJe§ove kuće vuče svakakav sumnjiv A 1ЈСн ^asni se starac pobojao da će mu oteti Naomi . . . ' sestro moja, molim te još jednom: pomozi mi da 101 spasim Naomi, ti to možeš ako hoćeš. Dozvoli mi da je dovedem u tvoju kuću, sakrij je u svojoj palači. Znam da ovdje ima prostorija u koje ne mogu zagledati nikakva njuškala. Zaštiti nesretnu djevojku od strahovite sudbine kojoj ona sama ne može izbjeći kad jednom zapne u ruke suda. Posljednje riječi izgovorio je Don Juan drhtavim glasom. Njegove su se oči ovlažile, a on se tako duboko nagnuo nad Lucrezijinu ruku, da se činilo kleknut će pred sestrom. No Lucrezia ga je zagrlila, privinula na svoje srce i ljubeći ga u oči i obraze, rekla: — Dovedi mi svoju Naomi, dobro mi došla. Zakli-njem ti se, brate moj, da će u mojoj kući naći svoj dom, dok o njoj drugačije ne odlučiš. — Lucrezia, tisuću puta ti hvala — kliknu radosno Juan — nikad ti neću to zaboraviti! Tebi i tvom Alfonsu, kojega već iz sveg srca volim, uvijek ću biti vjeran prijatelj. Kunem ti se na to u ovome za me odlučnom času. Braća su se dogovorila da Alfonso dopremi Naomi u Lucrezijinu palaču, kad se čitav dvor i polovica Rima budu ove noći nalazili u Circusu Maximusu. — U to vrijeme bit će ulice posve puste — reče Juan — a ja ću se u cirkusu pokazati svijetu u vrijeme kad Naomi bude ulazila u tvoju palaču. Možeš li se ti osloniti na svoje ljude? Nema li između njih izdajica? — Nebo mi nije dalo samo nešto ljepote, nego također i pogled koji prodire ljudima u dušu. Nikad se ne varam ni u jednom čovjeku. Među mojim ljudima nema nijednog koji bi mi zaista bio nevjeran. Nosiljka s Naomi neka stane kod malih vrata palače. Ondje će dočekati djevojku i odmah je sakriti na sigurno mjesto. Don Juan još jednom poljubi sestrine ruke i ponovo je stade uvjeravati da će joj vječno biti zahvalan, zatim prebaci preko svojih ramena ogrtač, stavi široki šešir na glavu i pođe prema izlazu. No na pragu još zastade. — Sestro — reče on, a Lucrezia mu pritrča — sestro, ne mogu da se rastanem od tebe, a da ti ne saopćim nešto što sam zapazio. Bog neka mi oprosti moje grijehe, ako činim nepravo, ali ne sviđa mi se kako Ce-sare gleda tvog zaručnika i kako govori o njemu. Dobro 102 - g učiniti ako upozoriš Alfonsa, neka se čuva svog šurjaka, kardinala. Kod spomena Cesareovog imena, Lucrezia je problijedila.

— Zašto bi Cesare mrzio mog zaručnika? — upita ona nesigurnim glasom. — Za to ne treba kod Cesarea tražiti razloga — odvrati Don Juan. — On mrzi svakog čovjeka, jer mora da mrzi, jer je njegova duša prožeta samo osjećanjem mržnje i nevaljalstva. Iako je on sam po sebi lijep, smion i viteški, naime u borbi s oružjem, na visokom položaju po rodu i plemstvu, te obavlja unosne službe u dobi kad drugi stoje na najnižoj stepenici, ipak smatra svakog neprijateljem tko posjeduje nešto zbog čega mu se može zavidjeti. Alfonso je lijep, odličan i plemenit. Moguće da su te osobine izazvale Cesareovu mržnju. Alfonso će biti član naše obitelji. Moguće se Cesare boji da bi naklonost Svetog Oca i ljubav prema tebi, Lucrezijo, mogli učiniti da vojvoda od Bisellija postigne nešto od onog za čime teži Cesare. Ah, tko uopće može kod tako pokvarene duše kao što je u Cesarea, pronaći razloge da postane smrtnim neprijateljem drugog čovjeka. No, sestro, ti si razumna, ti ćeš već znati zaštititi svog vjerenika od svake opasnosti koju bi mu mogao pripremiti Cesare. Upravo tebi popušta tigar Cesare — na žalost, tako moram nazivati svoga brata. Možda postoji još koja svijetla zraka u njegovoj tamnoj duši, moguće je to ljubav prema sestri. Tamno su se zarumenjeli obrazi lijepe, crnokose žene. Gotovo se čulo kako kuca Lucrezijino srce, njene su se usne otvorile kao da žele odgovoriti Don Juanu, no nijedna riječ nije prodrla iz njih. Tek nakon dulje stanke odvrati Lucrezia: — Zahvaljujem ti, brate moj. Zahvaljujem ti od sveg srca. Neću zaboraviti tvoje opomene. Ali sad idi. Zaista CT T8110' ne bih Že4ela da me Alfonso iščekuje, kao ni grohca Orsini i njeni gosti. °n Juana nestade. Lucrezia je doteturala do stolca ja t ^1173010171"11 stolom. Sva slomljena pade na mekani 103 — Da, on ga mrzi; on se zakleo da će mu biti smrtni neprijatelj — ote se mukao glas s njenih usana. — An> taj jadnik, taj podlac, jalan je mojoj sreći. Pa ipak, ne podstrekava ga samo zavist protiv Alfonsa... osjećaj koji ga ovaj put nagoni drugačije se naziva... to je... nebesa, zar se nikad neću osloboditi tih strahovitih uspomena ... Zar će mi jedan smrtni grijeh, koga sam počinila još kao napola dijete a napola djevica, uvijek poput otrova trovati svaku radost? Ej, Cesare Borgia, ako ti Bog jednom i oprosti sve tvoje grijehe, zla djela i zločine... ali samo za ovaj strahoviti zločin bacit će te vječni sudac u dno pakla! Lucrezia je prekrila svoje lice rukama. Između prstiju kapale su joj velike suze. — Ne, ne, ne smijem plakati — reče ona samoj sebi i spusti ruke u krilo — ne smijem uništiti sjaj svojih očiju... Te oči moraju sjajiti, svidjeti mu se. Lucrezia se nagnu pred ogledalo i stade otirati tragove suza. No začas se trgne i kao u besvjestici poče govoriti: — Lažeš, lažno ogledalo, pokazuješ mi samo sliku moje ljepote, ali žig koji se crveni na mom čelu ne odrazu je se u tebi... Ah, ni ti nećeš da pokazuješ tu jadnu sliku... Zdvajaj, Lucrezia Borgia, minut će brzo tvoj san o sreći, jer ni u naručju ljubljenog čovjeka, na njegovim grudima i pod njegovim vrućim c jelovima, nikad nećeš zaboraviti da si počinila grijeh pred kojim bi sa užasom bježala i najgora rimska djevojcura. Drhtavom rukom prihvati se Lucrezia za srce. Ča-sak je stajala kao okamenjena, a tad je zahvati omaglica.

Dvorkinje, koje su ušle nakon nekoliko časaka, našle su kćerku Svetoga Oca gdje bez svijesti leži na sagu. Pridigoše Lucreziju, staviše ju na divan i s jakim mirisima dozvaše je k svijesti. Lucrezia se pridigla blijeda poput lešine. Trenutak je zurila u djevojke, a tad se energično uspravila: — Brzo me obucite! Rekla je. Spopala me mala nesvjestica. Matilda, ne zaboravi splesti mi u kosu ruže, ali ne krizanteme. Hoću da nosim poput krvi crvene ruže! 104 X U isto vrijeme kad je Lucrezia razgovarala sa svo-"m bratom, vojvodom od Gandije, sjedile su u maloj kućici oružara Fratellija tri osobe ispred čisto prostrtog stola, na kojem se nalazila jednostavna ali tečna večera. Bio je tu Fratelli, čovjek od kojih šezdeset i pet godina, s bijelim uvojcima, kratkom, punom bradom i svijetlim očima u kojima se vidjelo da je još uvijek njegovo snažno tijelo sačuvalo mladenačku snagu. Pokraj njega sjedila je oružareva žena, Tereza, časna matrona i... Židovka Naomi. Soba u kojoj su se nalazili, bila je na prvom katu kuće gdje se inače nalazi oružarev stan, jer je čitavo prizemlje bila radionica. Drveni kapci na prozorima bili su brižno zatvoreni, tako da nijedan trak svjetla od svjetiljke nije mogao prodrijeti na cestu. Na Naomi se zapažalo da je posljednjih osam dana živjela u neprestanom strahu. Njeni obrazi i usnice potpuno su izgubili svježe rumenilo, njene lijepe tamne oči bile su optočene modrikastim kolutima. — Dao Bog da ti prija naša skromna večera — reče oružar, nalijevajući Naomi čašu vina. — Mani se već jednom bojazni. Nalaziš se pod krovom čovjeka koji je onome koji te je poslao amo, jamčio za tvoj život svojim vlastitim životom. — Upravo zbog toga i strepim — odgovori Naomi. — Ne mislim ja na se, ali me muči pomisao da bi dobri ljudi koji su se zauzeli za mene, mogli nastradati! — Ta mi smo te rado primili! — kliknu gospođa ereza * nJežno pogladi Naomi. — Sretni smo da time možemo iskazati uslugu tvome prijatelju. Kod tih riječi stavi gospođa Tereza na Naomin tanjurić komadić pečene piletine, a Naomi poče jesti da ne ozlovolji svoje dobre gostoprimce. No začas opet upita: Kako dugo poznajete Ivana? — Ivana — odvrati brzo gospođa Tereza — kojeg ti ana misliš, dijete moje? — No opomenuta pogledom °g supruga nastavi ona još brže: 105 — A, tvog Ivana poznajemo već odavna, zar ne, oče. On je bio jedan od tvoj najboljih mušterija, iz tvoje radionice je naručio mnogi skupocjeni komad. Tako nam je s vremenom postao dobar prijatelj. — Da, vi ga jamačno vrlo cijenite i volite kad ste njemu za ljubav otvorili vrata svoje kuće jednoj Židovki; ta vi ste vjerni kršćani! — Jesmo — odvrati Fratelli i pogleda na Kristovu sliku koja je visila između sobnih vrata. — Ali upravo zato, jer smo kršćani, te poznajemo i uvažavamo nauk Isusa Krista, nismo nijednog časa oklijevali da te primimo kod sebe kad ti je zaprijetila opasnost. Zar

nije naš spasitelj svakom zgodom naučavao milosrđe, zar nije naučavao da moramo ljubiti svoje bližnje, a nigdje u evanđelju ne spominje se da u tome treba razlikovati kršćane od Židova. Milosrđe i ljubav prema bližnjem, to je njegov nauk svagdje i uvijek, a zar nije i on sam, gospodin naš, umro na križu iz milosrđa i ljubavi za čovječanstvo? Židovka je htjela upravo odgovoriti, kad netko na ulaznim vratima udari tri puta zvekirom po metalnoj ploči. — Tko bi to mogao biti? — reče Fratelli i ustade od stola. — Treba biti na oprezu! Ne smijemo zaboraviti da su se prije nekoliko dana oko kuće vukle sumnjive osobe. Tri četiri dana ih doduše već nema, ali prije nego otvorim vrata, pogledat ću oprezno tko to želi ući. Žene, odstupite malo natrag, osobito ti Naomi da te tkogod s ceste ne bi zapazio! Fratelli se nagnu na prozor i doviknu nekom čovjeku što je dolje stajao: — Tko ste vi, prijatelju, i šta želite? — Sto želim! Ha-ha! To je čudnovato pitanje! Kad dolazim k oružaru, tad jamačno ne kanim kupiti dresirane životinje, ili kod njega naručiti lonac žganaca. Mač hoću, prijatelju moj. Vi ste mi preporučeni, uvjeravali su me da stari Fratelli još uvijek u Rimu kuje najbolje oružje! Stari oružar nije mogao vidjeti lice čovjeka koji mu je grubim glasom doviknuo te riječi. Noć je bila tamna, 106 stranac se postavio tako da se nije moglo razabrati nijedne njegove crte. __Radionica je zatvorena — odvrati Fratelli. — Prijatelju, dođite sutra. Danju se bolje kupuje i prodaje. __Sutra ujutro već sam na polovici puta do Ostije — odvrati stranac. — Ali ako Vi, prijatelju Fratelli, nećete trgovati, tad samo recite. Ima dosta oružara u Rimu. __Eto me, odmah ću Vam otvoriti — odluči brzo Fratelli, jer iako je bio prilično imućan, ipak nije bio čovjek koji bi propustio dobar posao. Kad je zatvorio prozor, zapali fenjer i uze sa zida veliki ključ od radionice. — Da pođem s tobom? — upita gospođa Tereza i stavi mu na bijele kose baršunastu kapicu. — Nije dobro da si nasamo s tim strancem! — Ostani samo ovdje, draga ženo — odvrati oružar — ostani kod Naome. Nikad nisam znao za strah, a ja sam se dobro razgledao... stranac je sam, a čovjek protiv čovjeka — prihvaćam još sa svakim. Iako su mi kose sijede, još su moje mišice kao čelik, a po snazi bih se mjerio i s kojim mladićem. Kimnuvši prijazno obim ženama, stao se Fratelli sa svjetiljkom spuštati niz stepenice kroz hodnik, a zatim uđe kroz mala vrata u radionicu. Titravo svjetlo svijeće kliznulo je po svijetlim bojnim opremama, padalo na sablje i mačeve, na helebarde i zadrhtalo na velikom nakovnju koji je stajao pokraj ogromnog ognjišta, i osvijetlilo umjetnički izrađene oklope i kacige. Još prije nekoliko desetljeća bio je oružarski obrt vno unosan, osobito kod tako vješta majstora kakav i!,--!0 Fratelli- No otkad Je pronađen puščani prah, i ona sna demonska snaga, koja je iz željeznih cijevi La lijevane olovne kugle, zadobivala sve više pri-posao više nije dobro išao. Stari Fratelli, koji je 'ojoj mladosti posljednji put, doživio cvjetanje s °s. obrta, sad nije rado puštao mušterije da odlaze c njeg°vih vrata. On otvori vrata koja su vodila na • gSa ~~ U S

107 — Pustili ste me dosta dugo da čekam, a meni se žuri — reče stranac i uđe brzo. — Da li bar imate mač koji mogu trebati? — Signore, u mojoj ćete radionici naći što želite — odvrati Fratelli promatrajući radoznalo kupca. Taj čovjek sigurno nije bio nikakav kavalir, i njegova oširoka pojava s ogromnim ramenima, nije bila elegantna. A ni strančevo lice nije ugodno djelovalo; kozičavo lice bilo je okruženo crvenom bodljikavom bradom. — Kad bih samo znao — reče Fratelli sam sebi — gdje sam već sreo tog čovjeka. Nekako mi se čini poznat. Sve mislim da je on jednom bio u mojoj radionici. — Izaberite mač koji Vam se najbolje sviđa — reče kupcu. — Ako trebate tešku oštricu preporučam Vam ovu ovdje, a želite li lagani mač, onda izaberite od onih desno. Crvenobradi pođe pokraj oružara i pograbi jedan mač koji pristoji vitezu, i kojim vitez može rukovati: obliku križa. — Ej, Vi se razumijete u to — reče oružar. — To je mač koji pristoji vitezu, i kojim vitez može rukovati: težak i oštar, a kovan je od toledske ocjeli. — Da vidimo — reče crvenobradi prigušenim glasom i potegne oštricu iz korica. Pri tome je zurio na vrata kroz koja je ušao i koja je bio samo pritvorio iza sebe. — Nije loš, tako mi mog zaštitnika. Mač je to za mišićavu ruku. Doduše, ja nisam vitez, ali danas mora i svaki trgovac da bude naoružan, jer su se pred vratima Rima okupile mnoge protuhe, a i pred vratima Ostije nije nitko siguran. Da vidimo kako se s Vašim oružjem zamahuje ... ej, starce, zar mislite da je to oštrica s kojom se može smlaviti čovjek prvim udarcem? Fratelli nije dospio odgovoriti, jer je lopov kod svojih posljednjih riječi zavitlao u polukrugu mačem i životinjskom snagom zario oštricu u starčev vrat. — Kriste .. smiluj se mojoj du ... ja... ja... ja ... sam ... umoren... Fratelli pade na koljena, a ubojica trgnu mač iz smrtne rane. Kao iz vrela, procurila je nesretniku krv. Unatoč toga, uspjelo je oružaru da se još jednom pri108 l digne, ali čim je to opazio crvenobradi se baci opet na svoju žrtvu, snažno ga udari nogom u prsa i baci na tlo. S usana na smrt ranjenog, oteše se teški uzdisaji. — Dosta mu je — reče crvenobrada zvijer, smijući se posprdno. — A sad treba brzo da se radi. Moj gospodar mi je strogo naložio da nas nitko ni na koji način ne smije zateći na djelu. On skoči do vrata, malo ih otvori i triput oštro za-zvižda. Iza ugla susjedne kuće ukazaše se četiri prilike, pre-skočiše put i navališe u oružarevu radionicu. Ti su muškarci bili ogaravili svoja lica čađom. — Micheletto je dobro obavio svoj posao — reče jedan od četvorice, videći starca oblivena krvlju. — Što nam još preostaje da učinimo? — Slijedite me, Antonio i Baptista — zapovijedi Micheletto. — Ostala dvojica čuvajte vrata. Nitko nas ne smije iznenaditi! Ubojica se stade penjati tiha poput mačke uz drvene stepenice. Obje su žene stajale i drhtale. Čule su kako je nenadano nešto teško palo, a zatim Naomi kriknu:

— Netko krklja, kao da se bori sa smrću! — Moj suprug, moj dobri suprug — ote se s usta gospođe Tereze. — Štiti ga, Spasitelju! Jao meni, što da učinim. Moram dolje ... moram k njemu! Ali Naomi potrča k njoj, prihvati je rukama i reče moleći: — Ostanite ovdje... spasite bar sebe. Dolje se zbiva nešto strašno ... čujem korake ... Bože otaca mojih, zaštiti me ... Vrata se otvaraju... eto ubojica! ... — Ovdje... Pograbite Židovku! — zaciči jedan glas na kraju stepenica. Crvenobradi Micheletto pokaza svoju žrtvu, i ljudi s pocrnjelim obrazima bace se na Naomi, prebaciše je na tlo, te joj svezaže i ruke i noge. S luđačkim krikom bacila se oružareva žena na cr-venobradog. — Tvoje su ruke krvave — odjeknu njen glas — ti si ga umorio, lopove, vrati mi mog muža... u pomoć ... 109 u pomoć... Držat ću te prokleti ubojice, dok stigne straža! I sirota stara u svojoj zdvojnosti pokuša da pridrži jakog Micheletta. — Luda ženo — protisnu Micheletto — htio sam te poštedjeti, ali ti sama srljaš u propast. Zakrenut ću ti vrat poput golubice... lezi i sama potraži svog muža u paklu ili na nebu... meni je svejedno gdje ćete se sresti! Micheletto prihvati staricu čvrsto rukama oko vrata. Držao ju je tako tek jednu minutu, i kad ju je pustio ona se bez duše srušila na tie. U međuvremenu Antonio i Baptista zamotali su Nao-mu u crno sukno. Potpuno zamotana i svezanih ruku nije se lijepa Židovka mogla opirati. — Gledajte da vas nestane — smrsi Micheletto. — Znate kud je imate odnijeti, na uglu Via Appia čeka vas nosiljka. Stavite je u nju i odnesite je do Circusa Maxi-musa. Ti Antonio, javi lijepoj krotiteljici zvjeradi da joj moj gospodar šalje djevojku koju treba... ni riječi više, ni manje. Ajde brzo... No čekaj još. Baptista, za tebe imam još posebnu zadaću. Ti ćeš se postaviti kraj velikog ulaza u Circus pa kad mimo tebe prođe kardinal Cesare Borgia, daj mu ovu ceduljicu. — Bit će sve u redu, Micheletto — odvrati Baptista koji je kao i Antonio bio najmljeni bravo.* Već više puta najmio ih je krvnik Cesare Borgia da izvedu zločine po zapovijedi gospodara. Crvenobradi Micheletto uze iz kožnate torbe, koja mu je visjela o pojasu, komad papira i pisaljku. Kod svjetla svjetiljke, gdje je nesretni oružar sa svojom suprugom i Naomi prije četvrt sata večerao, napisao je, krvlju poprskani lupež, na ceduljici slijedeće riječi: »Sve je uspjelo. Fratelli su mrtvi, a mrtvaci ne govore. Židovka je odnesena onamo kud je zapovjedila Vaša eminencija. Vaše eminencije vjerni crveni pas.« Micheletto savi ceduljicu na četvero, sveza je uskom vrpcom i zapečati voskom, pa je preda Baptistu. * Bravo — tal. naziv za ljude koji su se stavljali u službu raznih moćnika i za njih vršili različita nasilja i zločine. 110 __ jamačno poznaješ kardinala? — upita on bandita. _ jjmj tko njega ne bi poznao. Uostalom, prepoznat ću ga između svjetine po njegovom crvenom ogrtaču. Ne brini se ti ništa, prijatelju Micheletto, sigurno ću mu dostaviti tvoje pisamce!

Tad oba brava pograbiše zamotanu djevojku i ponesoše niz stepenice. Casak kasnije čuo je Micheletto u gornjoj sobi kako su se otvorila vrata radionice, a zatim zavladao mir. _ Ala će biti dobre nagrade — mrmljao je zadovoljno Micheletto — moj gospodar će biti zadovoljan mojim radom. No nikada se ne zna kolika je velikodušnost gospodareva i ne da se odrediti brojkama. Stoga je pravo da se sam osiguram, za svaki slučaj. Govori se da je Fratelli bio imućan čovjek, da pregledamo njegove škri-njice i da preuzmemo nasljedstvo. Crvenobradi stade otvarati sve škrinje i ormare u sobi i ostalim prostorijama. Uza se je imao provalničko oruđe, te je izvanrednom spretnošću otvarao sve brave; vidjelo se da je i na tom polju veoma vješt. Micheletto se nije prevario. U ruke mu je dopala kožnata vrećica, puna zlatnog i srebrnog novca, a u jednoj željeznoj škrinjioi, koju je tek teškom mukom otvorio, našao je zlatne i srebrne dragocjenosti u kojima su se nalazili umetnuti dragulji. . Podsmjehujući se, strpao je Crvenobradi lupež svoj plijen u džepove, zatim se vratio u sobu i kad je zapazio bocu iz koje je oružar natočio Naomi vino, brzo napuni vrč i stade požudno piti. — Taj časni signer Fratelli imao je dobru kapljicu u svome podrumu — mrmljao je Micheletto, gladeći i t>rasući svoju bodljikavu bradu. — Izvrsno vince! Tako mi mog zaštitnika, svetog Mihaila, dobio sam volju da Posjetim podrum i da pogledam braću i sestre ove boce! Crvenobradi lupež zaboravi na svaki oprez u požudi Qa se do mile volje napije dobrog vina. Zaboravi pove i na to da mu je njegov gospodar strogo naložio a ne smij e^ nijedne sekunde boraviti u oružarevoj kući ee što je prijeko potrebno. Nakon što je do za. . Popio čitavo vino iz boce, spusti se opet u r . , onicu i saSnuvši se, stade rasvjetljivati tlo, da nađe 111 ulaz u podrum. Krvava lešina što je tu ležala nije ga ni najmanje uzbuđivala. Brzo je otkrio kud se silazi u podrum. Pokrov nad ulazom dao se lagano dignuti. Miche-letto posvijetli svijećom i stade se spuštati po kamenitim stepenicama. U oružarevoj kući zavlada mrtva tišina. Četvrt sata kasnije, odzvanjali su po Via Appiji brzi koraci i stali se približavati Fratellijevoj kući na kojoj su visili znakovi oružarskog obrta, dva ukrštana mača nad malim metalnim štitom. Bio je to Don Juan, kojeg je te večeri neodoljiva sila vukla u Naominu blizinu. Htio se uvjeriti kako je Naomi, prije nego što pođe na ogavnu predstavu u Circus Maximus. Htio je da zagleda u oči ljubljene djevojke, da crpe ondje nove snage, da bi mogao izvesti svoju nakanu na koju se obavezao zakletvom. Vojvoda od Gandije znao je vrlo dobro da Naomi ne može postati njegovom ženom, da najstariji sin Svetog Oca, stjegonoša crkve, dade svoju ruku jednoj Židovki. No on je bio uvjeren da će Naomi njemu za ljubav žrtvovati svoju vjeru. On joj htjede otkriti i priznati što dosada nije ona ni znala ni naslućivala, da je on Don Juan, vojvoda od Gandije. U isto vrijeme htio joj se sveto zakleti da je nikada neće napustiti i da će je uzeti za svoju suprugu. No najprije treba ona da primi sveti križ. To će mu biti lako provesti. Bilo koji

fratar rado će preuzeti zadaću da Don Juanovu prijateljicu privede u krilo jedine spasonosne crkve. Don Juan je i na to pomišljao, da se u toj stvari povjeri svom najboljem prijatelju kardinalu Adrianu de Cornetu, čovjeku kojeg je Don Juan štovao i volio, jer je među svima onima što su nosili kardinalski šešir, bio zapravo jedini čovjek časti, nepodmitljiv i nepristupačan svemu, što se protivilo zakonima države i crkve, zauzet pravom vjerom čovječanske ljubavi, a osim toga glasoviti naučenjak i prijatelj svih lijepih umjetnosti i znanosti. Tako je Don Juan vedro razmišljao o budućnosti dok se približavao oružarevoj kući. Htjede da pokuca na vratima kad opazi da su vrata samo pritvorena. Koje U 112 neopreznosti — pomisli on — to je posve slično Fratel-Hiu Na sreću, već se čitav Rim žuri u Circus Maxi-nius, inače bi se u kuću uvukao kakav tat. Don Juan otvori vrata i stupi u radionicu. U njoj je vladala potpuna tmina. No kako je Don Juan već otprije poznavao čitavu kuću, stade se u tmini oprezno primicati malim vratima. No jedva što je učinio nekoliko koračaja on prigušeno kriknu, jer nije mnogo manjkalo pa da se sruši preko nekog predmeta. __ šta je to? — preneraženo izusti. Što to ovdje leži ... da vidim... sveti Bože... čini se da je to čovječje tijelo... moje su ruke vlažne... Svjetla... svjetla... ' nešto se strahovito zbilo. Spopala ga je zla slutnja, Don Juan skoči do vrata koja je opet sretno dohvatio. U istom trenutku, kad je papin sin otvorio vrata, pade slabo svjetlo u radionicu. Bilo je to svjetlo malene svjetiljke koja je gorjela u predvorju kuće pred slikom Majke Božje. Don Juan se okrene i zagleda u radionicu. Tad kriknu prestravljeno i zatetura prema muškom tijelu koje je ležalo na tlu usred radionice. S grozom prepozna vojvoda od Gandije lešinu starog Fratellija. — Umoren! — uzdahnu Don Juan, bacivši pogled na mrtvačevo lice. — Eto, ovdje na vratu nesretnika ogromne rane... još je svježa. . Taj gadan zločin morao . se dogoditi upravo prije par časaka. Naomi... Bože, ne ostavi me, ne daj da izgubim pamet. Naomi... Gdje je Naomi? Pet minuta kasnije, Don Juan je znao sve. Bilo mu je jasno da je Naomi ugrabljena i oteta, da su je odni-jeu iz kuće jer je u gornjem katu našao staričinu lešinu, a razbijene škrinje i ormari svjedočili su mu o strahovitom zločinstvu. No iako je ovdje sve bilo pokradeno, to lp niJe bilo zlodjelo, nego tek samo neka posljedica, a strahovitim krikom srušio se Don Juan na jednu stolicu ispred stola. j.a~^_^aoini se nalazi u rukama strahovitog neprijate°te S^ S DJeS°vih usana. Ona nije uhapšena zbog ' sliJePe dJev°Jke, jer bi je žbiri jednostavno a ne bi ubili staricu i starca. Ne, u tu kuću je 8 »Lucrezia Borgia« morao prodrijeti nekakav tigar, razdrijeti nesretnu ženu i njenog supruga i Naomu odvuci u svoje duplje. Ali tko je ta zvijer u ljudskoj spodobi? ... Nitko drugi to ne može biti, doli onaj prokletnik o kojem mi je pričala Naomi, onaj isti čovjek koji ju je progonio posljednjih sedmica. No gdje da ga tražim u velikome Rimu, gdje da ga nađem, kako da ga povučem na odgovornost? Ah, Naomi, ako mi zaista uspije da te spasim, možda će biti prekasno, jer će taj gad već postići svoj cilj, ubrana će biti moja divna ruža, otet će joj biti miris...

Don Juanu navališe suze na oči. Nikako nije mogao skupiti svoje misli, i minulo je više časaka dok se toliko sabrao, da je jasno mogao misliti. Što da sad radi? Mogao je papinskoj policiji da prijavi zločin koji se ovdje zbio. Bolje od svakog drugog čovjeka poznavao je Don Juan tu policiju. Znao je da su papinski žbiri, počevši od policijskog šefa Lavalleta, rođenog Francuza, pa do najnižeg organa kojemu je on zapovijedio, svi po redu podmitljiva pokvarena banda. Od mnogobrojnih zločina koji su se dnevno zbivali u Rimu, nije ni deseti dio dolazio pred sud. Ako je počinitelj bio odličan čovjek, ili ako je imao dosta novaca da udovolji Lavalletovoj pohlepi, tad je mogao biti siguran da će stvar biti zataškana, ako mu se i uđe u trag. Nekoliko šaka zlata, u velikim slučajevima prilična svota, i Lavallete je upravo majstorski znao da zametne trag, ili da okrivi nevine, da ih lukavošću i prijevarom zaplete u svoje mreže i mučenjem prisili na priznanje. Pa kakav je bio gazda, takav je bio i sluga. Ako je Lavallete uzimao na veliko, to su se njegovi niži činovnici dali podmititi i kupiti manjim svotama. Kako je u ono vrijeme na svim stranama vladala divlja i ogavna korupcija, vladala je i kod pravde. Don Juan nije imao ni najmanje volje da se obrati Lavalleteu, ali se zakleo sam sebi da neće mirovati dok ne pronađe krivca. Još jednom je stao razgledavati po stanu kao da hoće u se upiti žalosnu sliku, pa se opet spustio u radionicu. I ovdje stade sve ponovo razgledavati. Još jednom priđe do krvavog Fratellija. Ako je u starca još dašak života, reći će mu tko je ubojica. No 114 d, se nagnu sa suzom u oku nad oružarevo tijelo, š Uzdahom se uvjerio da je starac već pola sata mrtav. __Mrtav... Njegova plemenita duša nastupila je već put u onaj svijet s kojeg se ne vraća, ona se digla u nebo gdje će biti dočekana... Umro je radi mene. Ja sam mu u kuću donio propast. Kad sam ga zamolio da primi Naomi, nisam ni slutio, da sam time otvorio vrata smrti... Don Juan se spusta pokraj lešine na koljena, pobožno sklopi ruke, a usne su mu izricale molitvu. No nenadano, usred molitve, začu neki šum. Činilo se kao da se po podrumskim stepenicama šulja veliki pacov. No već narednog trenutka bio je vojvoda od Gan-dije uvjeren da to mora biti neka mnogo veća životinja, da je to jedna od najstrahovitijih i najopasnijih životinja — čovjek. Morao je to biti čovjek koji je nastojao da se uspne na podrumske stepenice. Buka i lomatanje bivalo je sve jače i najednom se začu pijani glas: — Prokleto balernsko vino... crveno kao krv... ha-ha, napio sam se oružareve krvi... Tako mi Belzebu-ba, čini mi se da više ne mogu stajati na nogama... Gdje li su tu samo vrata? U taj čas napele su se sve mišice i živci mladog pa-pmog sina. No, on nije potegao svoj mač. Drhtavom nikom trgnu bodež. Oprezno, tiho i lagano stade puzati prema vratima koja su se nalazila usred poda radionice. — Ubojica! — proleti Juanovom glavom. — Tako mi svetaca, taj mi neće umaći! Duboka tišina vladala je u čitavoj prostoriji. Vojvoda od Gandije je osjećao kako mu burno udara srce, no šino se da bude miran. Misao da će mu uspjeti da uhvati ubojicu i preko njega saznati tko je naručio umorstvo 1 gdje se nalazi Naomi, učinila je da inače mirni mladić сека nesmiljeno ubojicu poput lovca. edva što se Juan došuljao do podrumskih vrata, kad se ona počeše lagano dizati.

ča "i? •SC S^° ^a Duc*e miran. Još nije došao pravi s. Htio je biti siguran, on je htio... m SU Se vrata Podigla, i ukazaše se dvije ogromne &Zane ^^- Don Juan Poskoči. Čitavom snagom i m svojom težinom, bacio se na vrata, i dok je odo8* 115 zdo odzvanjala mukla vika, Juan je dobro zakračunao vrata. Ostade tako nepomičan još nekoliko časaka držeći vrata. Htio je da mu lovina ne umakne ni pod koju cijenu. Pod sobom je čuo divlju buku i lomljavu, bijesno udaranje, kao da se lav svojim tijelom baca protiv vrata. Nakon tih neuspjelih pokušaja opet je slijedilo bijesno urlikanje, pa neka lomljava, kao da se nešto kotrlja niz stepenice, a onda zavlada mir. Don Juan se podiže dišući teško. Uspjelo je. Ubojica je uhvaćen. U Juanovom se srcu rodi neodređena nada, da će otkriti Naomin trag. U posljednjih nekoliko časaka tako se strahovito uzrujao, da je sav drhtao. U obraze mu je udarila krv da je jedva mogao staviti bodež u korice. Radovao se što nije morao upotrijebiti oružje, jer rnu se gadilo prolijevati krv, pa bila ona i od gadnog ubojice. ,, — Jadni Fratelli — reče on, dignuvši ruke nad mrt- j j vačevom glavom — neće biti dugo neokaljan zločin, i s počinjen na tebi. Čvrsto sam uvjeren da ovaj čovjek u podrumu nije to zlodjelo zamislio nego je samo tuđe oružje. No priznat će na mukama kome je poslužio. A sad brzo da dozovem stražu; s njom ću prodrijeti u podrum, da se potpuno domognem ubojice! Juan nije imao ni toliko vremena da se ogrne pla-štem, koji mu je pao s leđa. Izletio je na cestu i stao trčati koliko su ga noge nosile, niz Via Appiu. Već nakon nekoliko trenutaka — poslije nekih stotinu koračaja — sastao je papinsku gardu koja se nalazila na svojoj noćnoj ophodnji. Don Juan ukratko obavijesti vođu ophodnje o strahovitom zločinu u oružarevoj kući. Helebardijeri su sa svojim kapetanom stali brzo slijediti Juana do radionice. — Dakle, ovamo dolazimo prekasno! — reče kapetan, bacivši pogled na Fratellijevu lešinu — ali gdje je^u" pež koji je prolio ovu krv? Pokažite nam skrovište, plemeniti vojvodo, i budite uvjereni da ćemo ga živa ili mrtva dobiti u naše ruke. — Živoga ga hoću imati! — viknu Juan. — Zapovijedam vam da štedite njegov život, jer mi je mnogo stalo 116 do njegova iskaza. Naći ćete ga dolje u podrumu, pod ovim vratima. Kod tih riječi htjede Don Juan da pridigne vrata što su se nalazila na podu, ali ga kapetan zadrža. __ s oproštenjem, vojvodo, to nije posao za Vas. Bandit će Vam skočiti za vrat i po mogućnosti što skuplje prodati svoj život. Mogao bi Vas udariti bodežom. Prepustite da mi izvučemo tog momka. Imat ćemo ga za nekoliko časaka. Tad kapetan naloži svojim ljudima da opkole podrumska vrata i kad se ona otvore, da otvor ispune oštri-cama svojih helebarda, tako da zločinac ni na koji način ne uzmogne pobjeći. Sve je izvršeno po zapovijedi. Zatim kapetan lagano otvori podrumska vrata. Prema dubini su zasjali vršci helebarda. — Tko god je dolje, neka se preda! — viknu kapetan u dubinu. — Predajte se, vi ste moj zarobljenik, hapsimo vas u ime Njegove Svetosti i zakona!

No činilo se, da te riječi nisu imale nikakvog uspjeha. Iz podruma se nije čuo nikakav odgovor, ni najmanji šum nije se mogao čuti. Kapetan još dvaput ponovi svoj poziv, a tad zapovijedi dvojici helebardijera da naprijed svijetle s bakljama I stade se s drugih šest gardista spuštati niz stepenice. Juan ih je slijedio s mačem u ruci. Baklje su do u zadnji kutić rasvijetlile maleni podrum. Našli su prebačenu vinsku bačvu iz koje je curilo vino. No živog stvora nigdje nije bilo. Da se moguće niste prevarili, plemeniti vojvodo? uP*ta. kapetan klimajući glavom. — Jeste li sigurni da se zločinca zatvorili u podrumu i da nije mogao da podigne vrata? J 5 *7Г- Jamčim za to — odvrati Don Juan. — Ako je i P jegao, kroz radionicu nikako nije mogao uteći. • T" Kroz ovu je škulju pobjegao! — viknu u taj čas v ^ helebardijer, i kad su rasvijetlili to mjesto, otkri-k a Je četverouglasta škulja sasvim dovoljna da se dvoZfJU-Pr°VUČe čovJečJe tijelo. Ta škulja je vodila u Slab * služila da kroz nJu prodire zrak u podrum. e stare željezne rešetke bjegunac je vrlo lako istr117 , gao. Uzalud je još jednom pretražena čitava kuća, razgledano čitavo dvorište i djelomice Via Appia, zločinac nije ostavio nikakvog traga. S nevjerojatnom energijom, s velikom prisutnošću duha i primjernom snagom, izmakao je zločinac pravdi. Nakon tih otkrića, bio je Don Juan potpuno satrven. Kad je otposlao stražu, teturao je kroz Via Appiu kao da je u snu. Zar nije sve to zaista strahovit, užasan san? Zar je zaista nesretni Fratelli umoren u .svojoj kući, zar je umorena njegova žena, zar je nestalo Naomi? Zar je on, Don Juan, zaista prvi otkrio umorstvo, čuo glas ubojice, a ipak ga nije mogao uhvatiti? U glavi mladog vojvode stale su tumarati misli, bilo mu je udaralo, a krv mu navrla u sljepoočice. Jedva je još razabirao gdje se nalazi i mehanički udario putem prema Circusu Maximusu. Nije također zamijetio ni da je u kući nesretnog oružara zaboravio svoj ogrtač i šešir. — Ej, čujte, s puta! Mjesta za nosiljku Njegove eminencije, kardinala! Da Juan nije skočio u stranu, nasrnuo bi na čovjeka koji je u ruci nosio fenjer i bič. Bio je to lakaj jednog odličnika. To se vidjelo po livreji koju je nosio. Taj je čovjek imao zadaću, da pravi put nosiljci svog gospodara. Bio je to takozvani prednjak, koji je osobito u noći bio potreban, jer su rimske ceste u ono vrijeme bile u strahovitom stanju, te se on morao brinuti da u redu prođu nosioci nosiljke i njihov gospodar. No prednjak je također morao da rastjeruje sumnjivce i znatiželjnike, kao i da u uskim ulicama zapovijeda kolima i nosačima nižih osoba da naprave mjesta. Trebalo je da Juan kaže samo jednu riječ, i bijesna prednJakova rika pretvorila bi se u ponizni pozdrav, ali on je zapravo bio zahvalan tome čovjeku što ga Je trgnuo iz letargičnog stanja. On stupi mirno u stranu i htjede pustiti da nosiljka prođe mimo njega, kadli se nenadano otvori prozoroić na nosiljci, na njemu se ukaza plemenito lice, obraslo smeđebijelom bradom i začu se glas: 118 __ Je U moguće da ste to Vi, dragi moj, mladi pri-• teliu! To je za me zaista radosni sastanak, jer me leć dugo niste posjetili! Stanite, izaći ću.

Lakaj je sav začuđen i zapanjen promatrao kako njegov gospodar prijateljski pozdravlja čovjeka, kojega je on maločas gurnuo u stranu. No upravo ga je spopala groza kad se nosiljka otvorila, pa gospodar izišao iz nje, te raširenih ruku pohrlio do stranca i rekao mu: _ plemeniti vojvodo od Gandije, dozvolite da Vas zagrlim. Ej, donesite ovamo jednu baklju, čini se da Njegova Visost u noćnoj tami ne može prepoznati ni svog prijatelja, kardinala Adriana de Corneta. Tek kad je čuo to ime, probudi se Don Juan iz svojih grozničavih snova. S oduševljenjem, koje kardinal nije mogao protumačiti, baci se Juan nenadano u Cornetovo naručje, a suze mu potekoše niz lice. — Zaboga, što Vam je, vojvodo? — upita kardinal. — Bilo što da Vas je zadesilo, isplačite se na mom srcu, jer Vam nijedno nije vjernije u čitavome Rimu, jadni moj sine. — Što su Vam učinili? — nastavi nakon par časaka Corneto. — Vi drhtite, Vi se tresete, užarene su Vam ruke, ... da, vojvodo, Vi ste bolesni. — Bolestan — odvrati Juan, uspravivši se. — Ja sam ' sam uvjeren da sam bolestan, eminencijo! — Pa što Vam nedostaje? — Prijatelj . . . pravi prijatelj. — Eto ga pred Vama! — odgovori Corneto. — Trebate li prijatelja da Vas savjetuje, a i da Vam pri-pomogne činom, Don Juane? Niste se sjetili mene? Ajde, uđite u moju nosiljku. Otpratit ćete me do kuće 1 °ndje mi ispričati svoje jade! u se Don Juan nježno ote iz kardinalova naručja, Kaa ga je ovaj htio privući do nosiljke. j Г" . sad» m°j velecijenjeni prijatelju — odvrati tavim glasom Don Juan — ne mogu sada prihvatiti u C' Pn-"atelJski P°ziv • • • očekuju me ... ali predstava oculf\rSU ^1*™1-1511 već je započela, a ja sam se svom Za M Jegov°J Svetosti, zakleo da ću ondje točno biti. teli ^0^ Је Svetost važno da tamo bude čitava obi-u Počast moje sestre Lucrezije i njenog zaručnika. 119 — Razumijem — potvrdi Adrian de Corneto. — дц Vaše zdravstveno stanje moralo bi Vas ispričati. No ja znam da Vi spadate među one rijetke ljude na Monte Vaticanu, koji se drže svoje dužnosti. Stoga neću da Vas zadržavam... A što ste me tako kasno sastali na ulici, to ću Vam razjasniti s nekoliko riječi. Vratio sam posjet piscu Machiavelliju... Ah, kakav je to mislilac, kakav duh. čitao mi je svoje novo djelo. Zvat će se »Knez«. Kakve misli! To morate čuti, Don Juane, jer Vi ćete također... Ali što ja tu brbljam o Machiavelliju i njegovom novom djelu, a gledam kako dršćući i ozebli stojite preda mnom. No, dragi moj sine, nije nikakvo čudo, ako ste bolesni.'Ovako u listopadskoj noći, kakva je danas, kad žestok vjetar duva iz pontinij-skih močvara, ne ide se po rimskim ulicama bez šešira i ogrtača. Tako morate nastradati. Juan pređe rukom preko tamnoplave kose. Zaista, on nije imao šešira, a bome ni ogrtača. — No tako ne možete proslijediti put do Circusa Maximusa — nastavi Adrian de Corneto. — Molim Vas, poslužite se mojom nosiljkom, ta ja sam već u narednoj ulici kod kuće. Ali Don Juan izjavi da ni pod kojdm uvjetom neće uzeti nosiljku starog kardinala. Tad zapovijedi Corneto svome sluzi:

— Skini mi ogrtač i ogrni ga oko ramena vojvode od Gandije... ne, Juane, tu malu uslugu ne smijete mi odbiti.. stavi mu i moj šešir na glavu. Vi možete nositi crveni kardinalski šešir s istim pravom kao i ja. A sad, mladi prijatelju, kad ćemo se opet vidjeti? — Još noćas, ako je moguće — odvrati Don Juan koji je pustio da mu sluga ogrne grimizni ogrtač i stavi na glavu kardinalski šešir. — Dozvolite mi da Vas za jedan sat posjetim, jer prepuno je moje srce, i nikad . nisam trebao toliko Vašeg mudrog savjeta! — Za jedan sat očekujem Vas u svojoj palači — J odgovori bez oklijevanja Corneto. — Da ste mi zdravo, prijatelju moj, i pratio Vas božji blagoslov. Na to kardinal brzo uđe u nosiljku, jer nije htio da se prehladi bez ogrtača. No kad su nosači već podigli 120 da je ponesu dalje, doviknu Corneto kroz otvoZ. Naručite svog kućnog liječnika, neka Vas nakon razgovora sa mnom očekuje... Nemojte se šaliti, mladi moj prijatelju, s Vama nije dobro. Nosiljke nestade u tamnoj noći, a Don Juan nastavi mit do Circusa Maximusa. Kod srca mu je ponešto odlanulo, jer je govorio sa svojim prijateljem, kardinalom. Da, njemu se treba povjeriti, ispričati mu sve, kazati kako voli Židovku. Corneto će mu svakako pomoći savjetom i činom da spasi Naomi. Kako mu se sad gadilo što mora poći u cirkus gledati predstavu. No nije htio da zakasni i govori s Lucrezijom. Pred njim se već ukaza ogromna građevina cirkusa. Teškom mukom uspjelo je Don Juanu da se progura do ulaza kroz mnoštvo svjetine. Ona nekolicina ljudi, koji su ga prepoznali, načiniše mu mjesta klanjajući se duboko, a drugi ponizno uzmakoše kad su vidjeli crveni kardinalski šešir na njegovoj glavi, te su se bacili pred njegove noge i molili za blagoslov. No Don Juan se žurio dalje štogod je brže mogao. Mukla buka koja je prodirala iz cirkusa, kazivala mu je da je predstava počela. On stupi pred široki ulaz i htjede poći u vestibul, • gdje je također bilo mnoštvo svijeta. Tad se nenadano iza jednog stupa pojavi neki čovjek, prođe posve uz njega i Juan nenadano osjeti u svojoj ruci ceduljicu, dok mu je nekakav glas prišapnuo: — To Vam šalje Micheletto. Začuđen zastade vojvoda od Gandije. Odmah je uvidio zabunu i htjede natrag pozvati nepoznatog čovjeka, no ovog strelovito nestade u moru svjetine, koja je oko cirkusa. XI Circus Maximus, ogromna građevina, prostirao se iz-Palatina i Aventina. To je jedini cirkus od kosu još i sad ostali ostaci. Od njegove nekadašnje 121 veličanstvenosti, u vrijeme kad je Aleksandar VI nosio tijaru, bile su samo ruševine. Borgije su željeli da uz ogromne svote taj cirkus nanovo podignu da bi se ц areni mogle davati predstave. Papa je znao da puk voli upravo Circus Maximus koji se kratko zvao Circus, te je svojim Rimljanima htio pružiti užitak koji bi ih podsjetio na vremena rimskih careva. Dakako da Borgije nisu dali u Circusu Maximusu izvoditi iste one predstave kao i rimski carevi. Izvedbe su mnogo više naličile onima u današnjim cirkusima. Nastupali su akrobati, plesači na užetu, smioni jahači, a bile su i po rimskom uzoru priređivane trke. Sve su to bile bezazlene igre, prema onima što ih je gledao stari Rim. U današnjem

programu bila je samo jedna točka u kojoj bijaše atavističkog utjecaja. Bio je to nastup afričke krotiteljice zvjeradi, Diabole. Dosad je Diabola zabavljala općinstvo nevjerojatno smionom dresurom grabežljivih životinja. Ona bi bez straha stavila u lavlje ždrijelo svoju glavu. Jednoga bi tigra tako izbičevala da je zapao u krajnje bjesnilo, čak bi po njemu udarala nogom, a na koncu se zajedno s njime dala zatvoriti u jednu škrinju. Zatim bi lijepa Etiopljanka plesala s bakljom, opkoljena od svojih divljih zvijeri. No današnja večer imala je donijeti iznenađenje koje je bilo rafinirano zamišljeno. Iako za vrijeme Borgija čovječji život nije mnogo vrijedio i svakodnevno se na rimskim ulicama ubijali ljudi, a većina njih moguće po zapovijedi samih Borgija, to ipak nije bilo moguće da živoga čovjeka zvijeri razderu u cirkusu. Svjetina, koja je bila zla i pokvarena do krajnosti, doduše ne bi protestirala ali kako je ova svečana predstava bila priređena u počast zaruka papine kćeri, to se ipak nisu stanovite granice smjele prijeći. No svakako htjela se podražiti čovječja mašta, htjelo se publici dati nešto neobično, senzacionalni komad koji bi podražio sva ćutila. Navodno, taj igrokaz je izmislila sama Diabola. No već više su dana zli jezici tvrdili da autor toga nije 122 •tko drugi do sam Cesare Borgia, Diabolin dnevni gost mnien potajni ljubavnik. Kod ovog »piece de resistance« radilo se o jednoj snažnoj« sceni, koja je već nekoliko dana prije bila "avieštavana Rimljanima na naslikanim plakatima. П Pred grabežljive zvijeri imalo se baciti golo tijelo iedne djevojke. Nije se tu radilo o kakvoj lutki ili figuri od voska, već o pravom čovječjem biću čije srce već ne poznaje boli i bojazni i kojeg ne može uzbuditi strava. Lešina jednog samoubojice, izvučena iz Tibera, imala je biti središte ove strahovite ogavne igre. Naravno da će glađu izmorene zvijeri odmah pokušati da tu lešinu raznesu na komade, ali u posljednji čas imala je na scenu stupiti Diabola i oteti zvijerima plijen. Bila je to senzacija prvoga reda, koja je napunila cirkus do posljednjeg mjesta. Tome je pripomogla i znatiželjna svjetina da vidi papinske zaručnike, lijepog vojvodu od Bisellija, o kojem se posljednjih dana vrlo mnogo govorilo u Rimu, pokraj njegove zaručnice, rimske Mesaline, kako je puk nazivao Lucreziju Borgiju. Loža iz koje se nekoć naslađivao cirkuskim igrama car Augustus, bila je rezervirana za obitelj Borgija i njihovo dvorjanstvo. Grimizni pokrivači obrubljeni zlatom, visili su preko ograde lože. Fasada je bila urešena zastavicama i grbovima Borgija. U sredini lože, poput živog zida, stajao je čitav niz lovorovog drveća između kojeg se isticao zlatom urešeni baldahin. Ogromno gledalište napunilo je more svjetine. Predstava je bila odavno počela. Niz prikazivanja započeli su španjolski žongleri, koji su svojom neču-yenom spretnošću u bacanju svijetlih kugli, oštrih noževa i gorućih baklji izazivali čuđenje i odobravanje svjetine. Zatim su u arenu istrčali smioni jahači. Šest ijepih žena u svjetlucavim haljinama i šest vitkih muš-varaca sa smionim pocrnjelim licima. Izvodili su naj-j/a 0i°mmJe stvari. Sa svojini konjima preskakivali su ajteze zapreke, tjerali ih kroz razbuktali plamen i ko«10 preplivali široki bazen pun vode. Nakr *

stilu 7 -te točke sliJedila je utrka u starom rin • Zatim je u arenu ušao jedan Hun, sav go, rimskom samo 123 je sprijeda imao pregaču. Bio je silne snage i rasta. Nazivao se Herkulesom sjevera. Držao je teške utege i na kraju podigao je u visinu s ispruženim rukama dva konja iznad svoje glave. Ostale točke programa brzo su se smjenjivale, ali znatiželji svjetine nikako se nije moglo udovoljiti, jer je loža Borgija još uvijek bila prazna. Već se počelo sumnjati da će odlična gospoda uopće doći u cirkus, kad nenadano odjeknuše zvuči truba navješćujući da je stigao »dvor«. Nekoliko časaka kasnije pojaviše se najprije paževi oko baldahina. Zatim je u ložu ušao ceremonijar, a uz njega »dvor«! Buran pljesak odjeknu čitavim cirkusom. Pojaviše se Lucrezia Borgia i njen zaručnik. Rimljani su bili oduševljeni. Na ložu se spustila kiša cvijeća. Sad se ukaza Cesare Borgia. Smatrao je zgodnim da se pokaže svjetini u svojoj kardinalskoj časti. No dok su se Lucrezia i Alfonso klanjali na sve strane i zahvaljivali, dotle se Cesare povukao u pozadinu lože i s prekriženim rukama na prsima gledao hladno i beš-ćutno u svjetinu. Oko dvadeset osoba sačinjavalo je pratnju lijepe papine kćeri, gospoda i dame dvora. Svaka od tih osoba bila je poznata u Rimu. Njihova imena, kad su ih opazili, glasno su se spominjala. Bili su tu kardinali: Feruzzi, Mielrid i Julije Rovere. Posljednji je na ulazu u ložu također postao kardinal vrlo mlad, te je stajao blijeda, zagonetna lica, s poluzatvorenim očima. Taj čovjek s mršavim asketskim licem, niskim stasom i bijelim rukama, ponizno se smješkao. Da nije imao kardinalskog šešira, sigurno bi ga držali za malenog činovnika na papinskom dvoru. Svakako nitko od ove mase ljudi u cirkusu nije ni slutio da je taj mršavi, po izgledu sušičavi čovjek, izabran od rodbine da bude nasljednik Borgije, i da će jednoć kao Julije II zasjesti na papinsku stolicu. No najmanje je to naslućivao Cesare Borgia. S posprdnim smiješkom gledao je mimo njega na ulaz. S obitelji Borgija došli su ujedno i vojvode de Collo-na i Gravina, grofovi od Urbina i Camerina, grof od Siene i više baruna. Između divno i raskošno odjeve124 nih gospođa i djevojaka papinskog dvora najviše je upadala u oči grofica Orsini. Kad je Lucrezia sa svojim zaručnikom u prvome redu lože sjela na zlatne stolice, smjestila se grofica Orsini s desne strane papine kćeri. Istom tad su ostali slijedili njihov primjer i smjestili se na stolice. Iza svakog malog stolca stajao je po jedan paž. Najljepši od njih, dječarac od deset godina, stao je iza grofice Orsini. U mekim uvojcima spuštale su se njegove tamno plave kose i okruživale ružičasto lice koje su oživljavale velike, tamne, sanjarske oči. Lijepa grofica Orsini naslonila je glavu sa zlatnocr-venim kosama na naslon stolice i gledala dugim, dubokim pogledom mladog paža. Bila je doista neoprezna da na taj način pruži nov razlog govorkanju koje se već od nekog vremena širilo po Rimu o njoj i tome pažu. Neki su ljudi pričali da su doznali preko sobarice koja je bila otpuštena iz službe, da se grofica Orsini, za kojom su uzalud toliki

čeznuli, smrtno zaljubila u svog paža, u malog Genna-ra koji je nekim čudnim slučajem došao u njenu službu. Zatim su se u pozadini lože našle još neke druge osobe, koje su zanimale publiku; papinski tajnici Ma-latesta i Eroche, tada glasoviti napuljski pjesnik San-nazaro, u Rimu obljubljeni i slavljeni pisci Sanuta i Momaens, te biskupi Garimberto i Giorio. Predstava se nastavila, ali gospoda u carskoj loži nije se ni najmanje brinula za ono što se zbivalo u areni. Cesare je čavrljao s ostalim kardinalima, vojvode, grofovi i baruni, svratili su svoju pažnju dvorskim damana, a grofica Orsini šapnula bi povremeno nekoliko riječi mladom Gennaru, koje bi popratila s vrućim pogledima, na koje bi se vazda osvrnuo Cesare Borgia. A Lucrezia i Alfonso su sjedili ruku uz ruku, zagledavali jedno drugome u oči, a činilo se da za njih Qe postoji čitav ostali svijet. Duhom su se prenijeli u tom prenapunjenom cirkusu u samoću, kamo ljubav uvijek bježi. _ Nenadano Lucrezia okrenu malo svoju lijepu glavu 1 upita Malatestu, koji se nalazio u njenoj blizini: 125 — Zar moj brat Don Juan još nije ovdje? — Nisam još imao čast da vidim Njegovu Visost od Gandije — odvrati Malatesta, poklonivši se. Ali Cesare, koji je čuo Lucrezijino pitanje, brzo se približi i reče Alfonsu s nekim čudnovatim smiješkom: — Moj će šogor dobro učiniti ako priguši u sebi svaku ljubomoru, koja bi se pojavila u njegovom srcu, jer koliko god ja volim Lucreziju, njeno srce ipak pripada vojvodi od Gandije. — Nikad neću pokušati — odvrati Alfonso — da prigušujem ili slabim sestrinu ljubav prema bratu. Plemenito srce kao što je u moje Lucrezije, ima mjesta i za suprušku i bratsku ljubav. — Lijepo govorite — reče Cesare i u isti čas podiže trepavice i otkri svoje oči, upiljivši čudnovati pogled u Lucreziju. — Izvrsno! Čuješ li, draga moja Lucre-zia, da tvoj zaručnik neće biti ljubomoran ni na jednog od tvoje braće. Lucrezia je problijedila i umalo da nije slomila fine štapiće od slonove kosti na svojoj lepezi, koju je držala u ruci, stisnuvši je čvrsto. — Uostalom, ne smijemo zamjeriti našem bratu Don Juanu — nastavi bezbrižno kardinal — ako večeras uopće ne dođe. Možda sjedi kod kuće u svojoj palači nad ljubljenim knjigama. Nad njima on često zaboravlja na svijet i ljude, a također i na svoje dužnosti koje mu nameće visoko mjesto, a pogotovo sad kad se posvetio novom studiju. — Moj brat Don Juan posvetio se novom studiju? — upita Lucrezia. — Kakvom studiju? — Proučava hebrejski jezik — odvrati Cesare, naglašavajući svaku riječ. Lucrezia se lagano trgnu. U taj čas prestravljeno pomisli: on poznaje njegovu tajnu, on zna da Don Juan ljubi jednu Židovku. Zaista je krajnje vrijeme da se za jadnu Naomi nađe skrovište u mojoj kući. Na ' sreću Juan je još u pravo vrijeme uvidio kakva opasnost prijeti njegovoj ljubavi. Možda on već u ovom času vodi Naomi u moju kuću, i već su se vrata moje palače zatvorila iza nje, a Naomi je sigurno uplašena i dobro smještena, čak i pred progonom Cesarea Borgije. 126

U međuvremenu Cesare se približi stolici grofice Orsini. S poštovanjem mu paž Gennaro ustupi svoje mjesto. __ Ostani samo, dječače moj — reče Cesare s do-brohotnošću u kojoj se osjećao prizvuk posprdnosti — ostani samo u blizini tvoje lijepe gospodarice, jer joj ja ne mogu iskazati one usluge, koje joj ti činiš, a kad bih ja i htio, ona to ne bi prihvatila. __Uistinu, Vaša eminencijo — odvrati lijepa udovica — Vi ste kao visoki crkveni dostojanstvenik naučeni da svatko klekne ispred Vas, a budete li Vi radili Gennarov posao, te mi morali svući cipele, tad bi, htjeli ili ne, morali kleknuti preda mnom! — A tko Vam kaže, najljepša od sviju žena — reče Cesare Borgia tihim glasom — da nisam svaki čas spreman da kleknem pred Vas. — Zaista Vam ne bih savjetovala, eminencijo, da preuzmete službu mog paža. Vrlo sam nestrpljiva, pa ga često, kad mi dosta brzo ne skine cipele, udarim pomalo i nogom u prsa. — Ja bih tad malu nožicu, koja bi mi takvo što učinila prihvatio i poljubio. — Kardinale, bojim se stanovitih zubi. Jednom me je ugrizla jedna zmija, d od onda sam vrlo oprezna i točno promislim kud stavljam svoje noge. Svakako, zmi-jin je ujed imao i svoju dobru stranu, i sigurna sam od onda svakog otrova. — Sretan onaj koji može da to ustvrdi! — kliknu Cesare. — Zar ne, to je neprocjenjivo svojstvo i od velike koristi u gradu gdje se zbivaju čudnovate stvari, čini ^i se da moj suprug Maffio, grof Orsini, ne bi onog jutra, iza provedene noći kod Vas, izdahnuo u mome naručju, da je posjedovao to dobro svojstvo. Mirno se smiješeći gledao je Cesare dražesnu ženu. ~7 Ah, razumijem, grofice — reče on. — Vi mislite, &*• je Vašeg supruga one noći također ujela neka zmija. Moguće da je tada ta zmija isplazila iz pontijskih močvara i našla put u Rim. 127 — Možda ja poznam onu močvaru — odvrati lijepa grofica Orsini oštrim glasom — no nalazi se prilično daleko od Rima... u Španjolskoj, eminencijo! Neprijateljski zablistaše Cesareove oči. No prije nego što je uzmogao da odgovori grofici, zaokupio je njegovu pažnju nemir koji je zavladao u pozadini lože. — Ah, vojvoda od Gandije! — reče Cesare kad je zapazio Don Juana, koji je ušao u ložu sav blijed i zbunjen. Don Juan požuri do Lucrezie, jedva odvraćajući na pozdrave odličnika. Stisnu ruku Alfonsu i duboko se nagnu prema sestri. — Brate moj, dugo te nije bilo — kliknu Lucrezia, nastojeći da iz njegovih očiju pročita da li mu je uspjelo spasiti Naomu u njenu kuću. — No, jamačno su te zadržali važni poslovi... da li su ti bar pošli za rukom? Don Juan je razumio smisao tog pitanja? — Sestro moja, ništa mi nije uspjelo! — odgovori on. Tek sad zamijeti Lucrezia vojvodino smrtno blje-dilo. Tek sad je zapazila da su mu oči pune suza, a kad je prihvatio njenu ruku da je poljubi, osjeti kako mu je ruka ledena, kao u mrtvaca. — Moram govoriti s tobom, Lucrezia — prišapnu Don Juan — tek nekoliko časaka, ali u četiri oka. — Ovdje ... nemoguće — odvrati Lucrezia, podjednako tiho. — Sve su oči uprte u nas!

— Svejedno... molim te, dođi pod baldahin. Bit će nam dosta nekoliko riječi. Trebam tvoj savjet, tvoju pomoć ... bože moj, kad bi ti znala... — Tiho... Cesare nas promatra ... Pođi pod baldahin, za nekoliko časaka bit ću kod tebe! Don Juana nestade. Malo zatim ustade Lucrezia, pri-šapnuvši Alfonsu: — Ljubljeni, dozvolit ćeš da se udaljim na par časaka. Nestaje mi daha od ovog zraka u cirkusu. No odmah ću biti uza te. Kad je Lucrezia ostavila ložu i pošla pod baldahin, naredi pažu da se spusti bogato izvezeni zastor. 128 _~ Sestro, zahvaljujem ti od sveg srca što si tako brzo održala riječ — reče Juan, pošavši joj u susret. __ Svaki čas je dragocjen. Čini se da si to naslutila. __ Juane, tvoj glas podrhtava, što ti se opet dogodilo? Jamačno si već doveo svoju djevojku u moju kuću? l- Naomi je nestala! — odvrati Juan — dobri ljudi kod kojih je bila sakrivena, oružar Fratelli i njegova žena, umoreni su. Naomi je nekud odvedena. __Kriste! — ote se s Lucrezijinih usana. — Koje li nesreće! __Kakav niski i podli zločin — protisnu drhtavim glasom vojvoda od Gandije. — A umalo mi nije uspjelo da ulovim ubojicu. Iz ruku mi je utekao. Ali on je sigurno samo oruđe onog zločinca koji je zamislio taj zločin. — Nesretni vojvoda nije mogao dalje da govori. Glas ga je iznevjerio, suze mu udariše na oči. — Sumnjaš U na nekoga, naslućuješ li, brate moj, tko bi mogao biti uzrok tog zlodjela? Vojvoda sliježe ramenima. — U Rimu ima toliko lopova da je nemoguće samo jednoga od njih osumnjičiti. Ah, draga moja sestro, sad nemam više nade da ću ikad više naći svoju Sionsku ružu, pa ako je i nađem, tad će sigurno već biti ugrabljen njen miris. — Saberi se, brate moj — šaputala mu je Lucrezia ne odavaj se. Nitko ne smije ni naslućivati tvoju tajnu. Ali se bojim da je ona već poznata, da zna netko, koji... Ne plači, Juane, otari svoje suze! Svakog ćaska može tkogod da podigne zavjesu i da uđe, pa da se raduje tvojim suzama. . — Zar ima zbilja tako zlih ljudi u Rimu — šaputao je Juan, segnuvši u džep svog ogrtača da izvadi rupčić. umjesto rupčića, izvadio je savijenu, zapečaćenu Tako mi časti, umalo da nisam na to zaboravio! ^ °n- — Neki neznanac, kad sam ulazio u cirkus, ^ Je tu cedulJicu i prišapnuo mi riječi: »Kar-čov v Vam šalJe MMieletto!« Sjećam se da jedan Čin' ™епоп1 Micheletto stoji u službi mog brata. Se. da me je donosilac ovoga pisma zamijenio s 9 bratom zbog kardinalskog šešira, kojeg mi je zajedno s ogrtačem dao prijatelj Adriano de Corneto, kad me je zapazio da idem ulicom gologlav i bez ogrtača. To pismo je sigurno određeno za Cesarea, i ja ću mu ga odmah predati.

— Ne daj to pismo Cesareu — reče tiho. — Otvori ga, Juane... Ne, ne, ne pitaj me zašto, molim te, za-klinjem te, ostavi se razmišljanja i pročitaj pismo. — Ali to nije u redu, sestro, na takav način sazna-vati tuđe tajne! — odvrati blago Juan. — Što me uostalom mogu zanimati tajne moga brata. Moguće je to vatreni odgovor koje ljepotice, na koju je bacila svoje poglede Njegova eminencija, kreposni kardinal, a moguće je to i izvještaj o kakvom uspjelom zločinu što ga je po nalogu svoga gospodara izvršio zloglasni Miche-letto. — Upravo toga radi moraš otvoriti pismo — odvrati mu Lucrezia — pa ako ti to nećeš da učiniš, preuzimam ja krivnju na se. Da vidimo o čem krvnik Micheletto izvješćuje sotonu Cesarea! Naglom kretnjom trgnu Lucrezia ceduljicu Juanu iz ruku, stade kidati pečat i odmatati je. — Sestro! — moleći kliknu Don Juan. — Pusti me, molim te, Juane, tek je nekoliko redaka pisanih nevjestom rukom. Ondje ću pod svjetiljkom... ah, netko dolazi... Strelovito brzo gurnu ona pismo u svoja njedra. Odgurnuvši zastor lijevom rukom, ukaza se Cesare Borgia, smiješeći se jedva primjetno. — Jamačno ne smetam! — reče on, lagano se približavajući — ah,- kakve li lijepe slike bratske ljubavi. •• moj brat Don Juan obujmio je jednom rukom moju divnu sestru Lucreziju, a drugom rukom pritišće njenu desnicu na svoje srce! I zaista je Lucrezia, kad se Cesare ukazao, pobjegla u Juanovo naručje kao da traži u nj zaštite da je očuva od napada pridošlice. — Davno je već — nastavi Cesare, upiljivši čvrsto pogled u Lucrezijino lice na kojem se mijenjalo bljeduo s crvenilom — veoma davno, kad je i meni bilo dozvo130 П0 da tako zagrlim svoju dražesnu sestru... Zar ne, T crezijo, od tog doba minule su već čitave godine? Ledena' strava prošla je Lucrezijinim tijelom. Ne-tade nježne ružičaste boje s njenih golih ramena i grudi a ukaza se bolesno bljedilo. 1_ Zaista, draga moja braćo — nastavi opet Cesare __ mnogo bih dao kad bi i mene htjeli primiti u vaš krug kao trećega, ali ja uvijek stojim po strani, uvijek sam sam, moram da isprosjačim svaki Ijubezan pogled od moje braće, a vrlo rijetko mi se dade ta milostinja. Zašto to, što sam počinio da su vaša srca tako hladna? Zar ja nisam sin vašeg oca? Zar nas nije rodila ista majka? Eh, žalosno je to da me ne vole upravo oni do čije ljubavi mi je najviše stalo! — Tvoja je vlastita krivnja — odgovori Don Juan — ako te tvoja braća sumnjičavo susreću. No ovdje nije ni mjesto ni vrijeme da o tome raspravljamo. Ja sam ti pred ocem pružio ruku, poljubio sam te i prigrlio na svoje srce i to ti može jamčiti da sam ti oprostio! — O, ti dobri, plemeniti čovječe — reče Cesare i stavi bratu desnicu na rame — zaista živiš kao pravi kršćanin P° primjeru Božjeg Sina, koji je za sve nas umro na križu. Tebe bi bio dostojan grimiz kojeg ja nosim, pa kad jednom ... dobri otac na nebu neka učini da se to još dugo ne desi... bude kršćanstvo prinuđeno da bira drugu vrhovnu glavu, nasljednika za onog plemenitog i mudrog starca koji sad nosi tijaru na ponizno sagnutoj glavi... tko će biti tako dostojan da postane njegovim nasljednikom kao ti, Juane ... Budi siguran, moj glas u konklavu pripao bi samo tebi.

— Zahvaljujem ti na tvojim dobrim riječima — odgovori Don Juan — ali ja nisam tako slavohlepan da ешп postati nasljednikom našeg oca... Mene već sada le casti koje moram da nosim. sestra Lucrezia — nastavi Cesare — moja draga sestrica, zar ona neće sa mnom sklo-ona se ljuti na me, znam ja to, vidim vijetlim i lijepim očima, opažam to u svJestL П^'е? ^оја dolazi s njenih usana, a ipak nisam can nikakve krivnje. Sestro moja, zar te nisam 9* 131 mila piti ' • ? to mir'' • uvijek ljubio, ljubio u tolikoj mjeri, da je ta ljubav daleko nadmašila običnu bratsku ljubav prema sestri! Poput otrovnih kapi padale su te Cesareove riječi na Lucrezijinu dušu. Ona je znala što Juan nije slutio, da je svaka ta riječ bila ujed škorpiona, a ona nije smjela kliknuti, ni jednim povikom odati kako je boli taj đavolski rug... ne, ne, ona je morala šutjeti, nikad, nikad ga nije smjela pozvati na red, jer ima tako groznih tajni da ih nikad ne smiju izgovoriti čovječja usta ni čuti čovječje uho. No čemu najednom to Ijubezno razjašnjenje, taj razgovor, koji je tako spretno započeo Cesare? ... Ni Juan ni Lucrezia nisu slutili pravi razlog što je Cesare započeo taj razgovor kome oni nisu mogli izbjeći. Nisu slutili zašto on tako ustrajno ostaje pokraj njih, jer je dalje počeo da govori o svakidašnjim stvarima, te im postavljao pitanja na koja nisu mogli odgovoriti. A radi čega su počivali Cesareovi pogledi na Lucrezi-jinim grudima, i to baš na najistaknutijem mjestu? O, znao je Cesare Borgia zašto se njegovo srce iznenada toliko zagrijalo za sestru. Jedva što je vidio da je najprije otišao iz lože Don Juan, a odmah za njim Lucrezia, te da je jedan paž na Lucrezijinu zapovijed spustio zavjesu pred baldahinom, prekinuo je razgovor s kardinalom Berrarijem, povukao se u kut lože i malo odgurnuo zavjesu da bi mogao čuti razgovor u susjednoj loži. I pored toga ipak je marljivo razgovarao s piscima Senutom i Mornausom, koji su govorili o Machiavellijevom djelu i ironizirali ga. Za čudo, Cesare nije ni na trenutak zapeo u razgovoru s piscima. Vrlo se duhovito rugao Machiavelliju. Taj čudnovati čovjek, nadaren od prirode, bio je sposoban da govori, a da ipak i sve čuje. On je mogao svoje misli razdijeliti i usredotočiti na više mjesta, te je na svakom mjestu ostavljao malo svoje vatre. Cesare Borgia nije ni trznuo licem, niti krenuo glavom, a ipak je čuo da je Juan primio list koji je Miche-letto poslao njemu, Cesareu, a koji je sigurno samo pomutnjom dospio u Juanove ruke. Cesare je znao ili barem naslućivao što bi mogao biti sadržaj pisma. 132 ' , Micheletto ga je bez dvojbe obavještavao o napadu na kovača oružja Fratellija, te je Cesare morao iz pisma saznati da li je njegovom krvniku pošlo za rukom oteti Fratelliju lijepu Židovku Naomi i otpremiti je na mjesto koje je Cesare odredio. Čuo je i to da mu je Juan htio poslati pismo zatvoreno i zapečaćeno. Osim toga je čuo, da je Lucrezia bila protiv toga, te da je konačno uzela pismo k sebi. I u istom času, kada se iznenada i brzo oprostio s obojicom pisaca i milostivo im se naklonio glavom, razgrnuo je zastor i vidio kako je Lucrezia otvoreno pismo sakrila među svoje grudi.

Cesare je zaključio da na svaki način spriječi Lucre-ziju da čita pismo. Zato je ostao u društvu sestre i brata i ljuto se tužio da ga Lucrezia i Juan ne susreću onom Ijubaznošću, kojom se susreću između sebe. — Glavna točka današnje večeri — povika uz smijeh Cesare — zar se nećete, dragi moji, naslađivati glasovitom Afrikankom, koja odlično dresira divlje zvijeri. S tolikom spremnosti, kao da je lakaj u službi Lucre-zije, razgrnuo je kardinal zastor. Ali jedva što je njegova sestra stupila u ložu, odmah se našao kraj nje. — Zar ne, moj Alfonso, da mi nećeš zamjeriti! — šaputala je Lucrezia svome mladome i lijepome zaručniku. — Imala sam sa Juanom važan razgovor, o kojemu ću te malo kasnije obavijestiti. — Kako bih se ljutio — odgovorio je Alfonso. — Mislim da mogu jamčiti da takva čuvstva neću nikada osjećati prema tebi, draga moja Lucrezia! Obojica stisnuše ruke kradomice, i Lucrezia pogleda svog zaručnika čarobnim pogledom. Ali u isti čas dobile su crte njezina lica sasvim drugačiji izraz — zlo-v°lje i iznenađenja. Na stolici koja joj se nalazila s "jeva, a na koju je jednim migom bio pozvan Juan da sjedne, sjedio je Cesare. I sa svojim Ijubeznim smiješkom počeo je odmah da ih zabavlja, te je usput pratio svaku Lucrezijinu kretnju, kako bi je, makar i silom, spriječio u čitanju tajanstvenog pisma. Don Juan, koji J e bio na takav način lišen svoje stolice, zadovoljio se time da stoji iza Lucrezijine. 133 XII Mnoštvo naroda koje je napunilo Circus Maximus, došlo je u grozničavo uzbuđenje. Sasvim prema talijanskom načinu, upustilo se u živahan razgovor; prekrilo je golemu građevinu svojim razgovorom poput bučnoga mora. Međutim, dolje u areni spremali su sve za Diabolin nastup. U arenu je dovezeno pet velikih kaveza na kolima s dva točka. Ti su kavezi, u kojima se nalazila divlja zvjerad, bili zakriveni zastorima od žute svile. No čulo se tulenje i rika beštija, te udari golemih šapa, koje su htjele probiti kavez da se domognu slobode. Iznenada, kao da je iznikla iz zemlje, stajala je Dia-bola pred kavezima postavljenim u polukrug. Stas Afrikanke zakrivao je bijeli ogrtač. Ali nakon sasvim lagane kretnje, spuzao joj je s leđa i razotkrio njezinu jednostavnu i čudnovatu pojavu. Doista, ta je ljepota bila puna tajni, mada Diabola nije mogla sakriti svoju rasu u linijama tijela i boji kože. Ipak je njezina pojava odavala draži evropske žene. Diabola je bila neobično jake tjelesne konstrukcije, a kraj toga ipak vitka u boku i u tijelu. Nosila je odijelo muškarca. Hlače tamnožute boje, sasvim su se pripile uz tijelo, dok su noge od koljena dolje bile oble i žutile se na svjetlu. Gornji je dio tijela bio prekriven bijelom košuljom, koju je oko boka stezao pojas od grimiza, što je sa strane padao sve do sandala u koje su bile stegnute Diaboline noge. Leđa i dio grudi prekrivao je kaputić od iste boje i iste tkanine kao i hlače, a bio je španjolskog kroja. Niz glavu, uokvirenom sasvim tamnom i kovrčavom kosom, spuštala su se tri velika nojeva pera. Diabolino lice je bilo prava klasična ljepota. Na njemu se nije zapažalo ništa od crnačke rase, i usnice su bile pravilne ljepote, oči velike.

Kad su prvi put spazili tu Afrikanku, smjesta su shvatili da ona može biti, unatoč svoje tamne puti, opasna Rimljanima, pa da je i sam Cesare Borgia poduzeo sve da uzmogne posjedovati tu divlju ljepotu. 134 Duboko i ponizno sagnula se Diabola pred papinskom ložom. Istodobno je žarko pogledala gore prema Cesareu. Ali kardinal nije odvratio pozdrav. Njegovi su pogledi vrludali diljem cirkusa, a tad ih svrnu natrag u ložu i zaustavi na lijepoj grofici Orsini. _ Ta Afrikanka je zavodljiva žena — prišapnu Lu-crezia svome zaručniku — žar njenih očiju odaje njenu divlju dušu, ali ima nešto u njenim očima od čega me hvata groza. U taj tren navijestiše zvuči fanfara početak programa. Žute svilene zavjese na kavezima padoše sve u isti čas i mnoštvo ugleda zvijeri u njihovim sigurnim zatvorima. U jednom od ogromnih kaveza bila je smještena lavlja obitelj. Bili su to divni egzemplari sa žutim grivama i kraljevskim glavama. U drugom kavezu bila su zatvorena dva tigra, a u trećem se nalazili leopardi s crnim prugama. U četvrtom nalazio se jedan stanovnik. Bila je to crna pantera, dugačka, užarenih očiju i crvenog jezika. U Rimu se već dugo govorilo da je ta pantera, nazvana značajnim imenom »Mors«, jedna od najstrašnijih divljih životinja. Mors bi često opasno ugrozila Diabolu otkad je u Rimu izvodila svoje točke, jednom se čak već i skrutila na njoj i htjela da joj zarije svoje pandže u grudi. Diabola je imala uza se neki prašak koji je znala u momentu najveće opasnosti baciti zvjeradi o uči. Tom prašku je imala tada zahvaliti što je prošla tek s nekoliko neznatnih rana. Zavladala je mrtva tišina kad je Diabola započela izvoditi svoje točke. Najprije je ušla u lavlji kavez. Kraljevska se obitelj sagnula pred njenim bičem, a tad beštije stadoše prema njenim zapovijedima bježati, trčati i lijegali pred njom. Konačno je smiona krotite-фса stavila svoju glavu u ždrijelo najvećeg lava, te ju Povukla natrag tek iza jednog grozovitog časa. čitav se cirkus stao tresti od urnebesnog pljeska i odobravanja. ~~ To znači iskušavanje Boga — reče vojvoda od lija tihanim glasom, a Lucrezia mu prišapnu: 135 — Ja sam tiho molila za nju. Ali Cesare Borgia, visoki crkveni dostojanstveni^ nasmije se i reče grofici Orsini: — No jednog će dana lav ipak imati hunjavicu i žestoko zakihati. Bojim se da Diabolina glava tad neće više izaći iz njegova ždrijela! 1 Od lavova se Diabola uputi do medvjeda, zatim do tigrova i leoparda, a svim tim zvijerima vladala je svojim pogledom i prisiljavala ih da joj padnu pod noge. Kad je otvorila mala pokrajna vrata panterina kaveza, skočila je pantera prema njoj s užasnim rikom. Jedva što je Diabola zatvorila vrata, već je pantera bila pokraj nje i stavila joj svoje pandže na ramena. Tad Afrikanka pograbi zvijer rukama i čvrsto je pritisnu na se. Razvila se borba između zvijeri i žene. Diabola je skupila svu svoju snagu, pokazala svoje ocjelne mišice i prisutnost duha, koja je zaista bila začuđujuća. Pantera je tulila i bjesnila, te pokušavala da zubima zgrabi lijepu protivnicu. No Diabola je s neviđenom spretnošću izbjegavala svim njenim napadajima, te konačno stala bijesnu životinju brzo vrtjeti oko sebe dok je konačno nije bacila na tie, stavivši strelovito svoju nogu na pobijeđenu zvijer.

— Bravissimo! — kliknu grofica Orsini, i dade znak odobravanja, koji se poput orkana stao razlijegati cirkusom. — Bravissimo. Diabola, trebalo bi svakog pantera da svladaš tako prije nego ti pregrize grkljan! — Pobožne li želje ekselencijo — odgovori Cesare i smijući se prihvati za svoj bijeli vrat. Razumio je grofičine riječi. Slijedećeg je momenta zavladalo na galerijama uzbuđenje slično panici. Diabola je najprije otvorila pan-terin kavez, a zatim kaveze ostalih zvjeradi. Zvijeri su skočile u arenu, uzvitlale pijesak svojim repovima i činilo se da će se među sobom poklati. Ali u tom ih je spriječila Diabola, naoružana bičem od kože vodenog konja. Iz daljine se začu glazba. Sve više su se približavali zvuči žalobne koračnice. Na ulazu u arenu ukazale su se crne pojave noseći na odru položeno tijelo jedne djevojke, lešinu samoubojice s kojom je Diabola kanila 136 izvede svoju senzaciju, o kojoj se već nekoliko dana g°Afrikanka poleti do ograde iza koje se zaustavila ža-1 bna povorka s odrom. Spretno ugrabi trenutak u koiem ie odvratila od sebe pažnju zvjeradi. Tad strelovito brzo otvori vrata ograde, a odar na točkovima otko-trlia se u arenu. Kao u groznici, uprla je publika svoje poglede u arenu. Svi su se nagnuli. Alfonso i Lucrezia također se podigli sa svojih stolica i nagnuli nad ogradu, ukrašenu grimizom. Njihov primjer slijedili su svi posjetioci lože. Nesretno stvorenje čije je tijelo imalo poslužiti tako strahovitom pokusu, ležalo je na mekanim jastucima, odjeveno u bijelu, svilenu opravu, s glavom na crnom jastuku. — Kako li dražesnog lica! — začu se s Lucrezijinih usana — kakvo klasično lice, okruženo tamnim uvoj cima. Ali na njenim obrazima odrazuje se lako rumenilo života. Zar ne leži kao da spava? — Da, kao da spava — potvrdi Alfonso. — To je podla okrutnost — začu se iza Lucrezie jedan glas — da nam se prikazuje tako nedostojna igra! Afrikanku mora da zaštićuje neki visoki moćnik, kad loj je dozvoljeno da u gradu, sjedištu kršćanstva, prikazuje tako sramotnu komediju! Bio je to Don Juan, koji je s dubokim ogorčenjem izustio te riječi. Nakon toga on se okrenuo i htio se povući prema pozadini lože, kad začu glas svoga brata Cesarea: Ako sam samo napola poznavalac, ta je djevojka Židovka. To u neku ruku razjašnjuje i dozvolu za igrokaz. ~~ Židovka? — poput udarca bodežom, pogodila je ^ riječ Juanovo srce. On se okrenu s divljim kretom. renutak kasnije natisnuo se između Lucrezie i Cesarea nad ogradom lože. tr, -f.n .se daieko nagnu nad ogradu. Njegovi su pogledi azili lice nesretnice, no on je u taj čas nije mogao prete tnat1' ^еГ Se nad nePomično tijelo nagnula Diabola, rgnula s odra vezeni pokrivač i iednom kretnjom sklnula s mrtve opravu. 137 Cirkusom odjeknu krik oduševljenja. Otkriveno je bilo djevojačko tijelo prekrasne dražesti. Diabolina žrtva je ležala poput mramornog kipa, izrađenog umjetničkom rukom, pred pogledima stotine tisuća ljudi. Ljepota tog djevojačkog tijela bila je tolika, da je začas kliknuo čitav cirkus i nenadano zavladala mrtva tišina.

Do tog časa držana je grabežljiva zvjerad podalje od odra s preko arene postavljenom zaprekom. Tad Diabo-la podiže ruku i sluge nakriviše zapreku. I dok su se lavovi, leopardi, medvjedi, vuci, tigrovi, a ispred sviju Mors, crna pantera — spremali da se što brže bace na svoju sigurnu žrtvu, strahovito zavijajući i tuleći — nenadano je nestalo Diabole. — Ajde, pođimo — šapnu Alfonso od Aragona svojoj vjerenici — to je strahovit pogled. Gledao sam kako u bitkama ginu ljudi, gledao sam bliskoj smrti u oči, no nisam uzdrhtao, ali da gledam kako se u komade razdire jedna lešina, to mi je užasno. No Lucrezia nije uslišala molbe svoga vjerenika. Svojim je bijelim rukama pograbila ogradu lože, te se daleko nad nju nagnula. Crte njenog lica posve su se izmijenile. Njeno je lice poprimilo kameniti izraz, čudna vatra izbijala je iz njenih očiju, a iza otvorenih usana zablistali su bijeli zubi. Alfonso se preplašio kad je po prvi put ugledao takvu ženu koju je ljubio, kad je zapazio da se iz srca te žene podigla divlja okrutnost, za koju se činilo, otkada ju je prvi put poljubio, da je pretvorena u hram blage ljubavi. U taj čas je pred sobom vidio onu Lucreziju Borgiju, o kojoj su mu pripovijedali crne, krvave priče. I Alfonso je prekrio rukama oči. Nije htio da vidi to tajanstveno promijenjeno lice. Ne, ne, to nije bila njegova Lucrezia, to je bila žena s licem Meduze. No dok je Alfonso još uvijek uzalud nastojao da svlada svoje uzbuđenje da uništi svoju sumnju koja mu se počela uvlačiti u dušu i nastojala mu pokvariti sliku njegove Lucrezije, začu krik strave iz tisuću ljudskih grla. — Ona živi, ona nije mrtva... Gledajte, ona se diže... moleći uzdiže ruke! 138 Tad prileti Alfonso opet do ograde, pogleda u arenu, • krv mu se sledi kad ugleda što se zbiva. 1 To nije bila obmana, to nije bio grozničav san što ie najednom spopao svjetinu. Pridignuta, sjedila je lijepa nesretna djevojka, koju su navodno kao lešinu donijeli u arenu. Ispružila je drhtave ruke u obranu protiv zvijeri. I najednom ote se krik luđačke strave iz usta jadne žrtve. — Ivane, Ivane, ljubljeni moj, pomozi mi, spasi me, Ivane! Tik kraj sebe začu Alfonso od Aragona tu riječ koja je govorila kao da se jedno čovječje srce hoće osloboditi svih okova, kao da se u jednoj mirnoj duši nenadano porodilo ludilo. Tad spazi Alfonso kako se upravo ispred njega preko ograde bacio jedan čovjek i skočio u arenu. — Juane, brate moj, natrag Juane, ti si izgubljen, razderat će te u komade Diaboline zvijeri . . . Oh, Juane, ti je nećeš spasiti, a stići će te njena sudbina! Alfonso je zadrhtao kad je razabrao Lucrezijine riječi. Zapazio je suze koje 'su nenadano oblile njegovu vjerenicu i gotovo je osjećao kako joj burno kuca srce. Dolje u areni opazio je čovjeka kojemu je obećao prijateljstvo, bratsku ljubav i vjerno drugarstvo. Dolje je letio Don Juan protiv zvjeradi, koja je okružavala odar. S golim mačem navalio je na lava koji se htio baciti na Naomi. — Lucrezia, spasit ću ti brata — kliknu Alfonso i vinu se također preko ograde lože. Iza sebe čuo je slabi krik, ali nije vidio ništa drugo nego kako je Lucrezia blijeda poput mrtvaca, pala natrag na svoju stolicu i u nesvjestici sklopila oči.

Cirkuska je publika tako vikala i derala se da je svojom bukom nadjačala urlikanje zvjeradi. Mnoge žene i pale su u nesvijest, druge su opet htjele da j , P° Jegnu, ali su ih muškarci gurali, naslanjajući se na grade, da bolje vide strahovitu scenu, koja se dolje Borala odigrati. ц , esare Borgia je stajao pokraj ograde svoje lože. ma arna Je obuhvatio zlatni križ kojeg je nosio na prsi' malo je nagnuo glavu, a ispod svojih tamnih tre139 pavica nastojao je da jednim pogledom obuhvati gro-zan prizor. Sa smrtnom srčanošću borila su se oba muškarca protiv zvjeradi koja je navaljivala. Ogromni lav se bacio na Juana. Sigurno bi ga svalio i raskomadao, da nije Lucrezijinog brata spasio Alfonso pogodivši lava mačem ravno u srce. No kad je princ od Aragona natrag trgnuo svoj mač, držao je u ruci samo još blačak, jer je ocjel pukla i stršila iz lavljeg tijela koje se u smrtnim trzajima valjalo po pijesku arene. Mladi Napuljac trgnu svoj bodež, htio je da što skuplje proda svoj život. Iza sebe začu oštri Juanov krik: — Ona je izgubljena! — protisnu vojvoda od Gan-dije. — Prekasno dolazimo, plemeniti moj prijatelju . . . crna zvijer razderala je njeno tijelo i pije njenu krv . . . Proklet, tri puta neka je proklet ubojica na čiju glavu pada ta krv. Njega tražiti i naći, njemu dati da osjeti muke ovog časa, to će biti moja životna zadaća ... na to ti se kunem, bože osvete, u kog je vjerovala ta nesretna djevojka. — Natrag u svoje kaveze . . . natrag Mors . . . zapovijedam vam! Upravo pokraj odra stajala je Diabola. U jednoj je ruci držala bič, a u drugoj oružje poput koplja, koje je na kraju imalo kuglu, na kojoj su se nalazili oštri šiljci. Vidjelo se da se zvjerad boji tog strašnog oružja, jer su se divlje zvijeri razbježale, samo je crna pantera još uvijek čučala na lešini djevice. Tad ju Diabola udari šiljcima, a grabežljiva zvijer urlikajući odskoči i uleti poput ostalih zvijeri u svoj kavez. Alfonso je zagrlio Don Juana i povukao ga za sobom— Ostavi me — stenjao je zdvojno Juan — hoću da je još jednom poljubim . . . hoću se oprostiti s njome . . • zbogom Naomi . . . moja jadna, ljubljena djevojko . • • umrla si mene radi ... tu smrt ti je donijela ljubav prema meni! — Ajde k meni! — šaptao je Alfonso — zaklinjem te, ne odaj se kako ti je draga bila ta djevojka. Ne 140 . onamo, jer više nećeš naći ono što si ljubio, Ajde, A se povratimo Lucreziji koja dršće za te, za svog brata! ; ,,.,,... Više ga noseći na rukama nego vodeći udaljivao je Alfonso Juana od odra. Nenadano je Juan, kao da ga je posve ostavila snaga, pao na koljena i objema se rukama podupro na pijesak arene. Alfonso ga podiže i ispravi, a Juan sav obliven suzama reče: — Kako ti, prijatelju moj, zahvaljujem za tvoju ljubav. Ovaj ti čas neću nikad zaboraviti. Moj život odsad pripada tebi, zahtijevaj ako što trebaš? __Ti si Lucrezijin brat i plemenit čovjek, stoga je

bila moja dužnost da ti priskočim u pomoć. Ali što to čvrsto držiš u ruci, brate moj... ceduljicu pismo? — To sam morao naći sad u pijesku arene — odvrati Juan — to je jedno otvoreno pismo... ha, sad mi je jasno. Ta ceduljica morala je ispasti iz Lucrezijinih njedara kad se nagnula duboko nad ogradu lože. I Juanovi pogledi padoše na ceduljicu. — Zaista, od Micheletta — šapnuo je on sam sebi — i to pismo... daj da skupim malo svoje misli — da tako je — zabunom dospjelo je u moje ruke — određeno je za Cesarea — to pismo — da vidim — ah, ubojico — ubojica, gledajte ondje gore lupeškog krvavog ubojicu, koji se ogrnuo grimizom? — Vi kažete da ste moj brat Cesare — haha! — kako možete nešto takvo brbljati — ljudi, zar ne vidite da je on nakaza s pandža-Hiai repom — sotona koji je utekao iz pakla — najstraš-mji^od sviju vragova koji su ikad došli na zemlju da uništavaju nevinost i truju čovječja srca — da, samo buljite u mene — ja nisam lud — još nisam — ali tako ™* znaka što sačinjava moj balčak, kunem se sveogućim Bogom — da ondje gore stoji ubojica djevojke ie^ JC ^Па Pantera razderala pred vašim očima, a čiju i;- P*° on sam, naj strahoviti ja pantera, Cesare BorU ~~ k™*™ kardmal! se uc?> galami, lupanju i nečuvenoj panici, u kojoj vitu v publika' tek Je nekolicina razabrala strahobrat ^Ptužbu, koju je izrekao Don Juan protiv svog 141 Ali jedan ju je čuo bolje i jasnije od sviju drugih — Cesare Borgia. Na smrt blijed, prekrštenih ruku, stajao je nad ogradom lože i upiljio dolje pogled na brata koji je grozeći se, podigao gore ruke, dok je iz njegovih prsiju prodirala svaka riječ kao krik k Bogu. Alfonso od Aragona obujmi jadnog vojvodu od Gan-dije i povuče ga za sobom. Šaptao mu je tisuću utješnih riječi i htio ga uvjeriti da mu njegov brat Cesare nije mogao da učini takvo zlodjelo. Jer u Alfonsovom nepokvarenom srcu nije se ni mogla poroditi takva sumnja. Kako bi to bilo moguće da je brat bratu počinio najgore zlo na zemlji, kako se može i pomisliti da onaj čovjek, što stoji gore u loži, te koji nosi grimiz, da je on izmislio tako užasan zločin i dao ga izvesti. Jadni vojvoda od Bisellija, ta on je tek nedavno došao u Rim, istom je bilo osam dana što je ušao u obitelj Borgija. Njegov viteški osjećaj, njegova nježna narav, nije mogla da shvati i pojmi takav zločin. Tek malo strpljenja, vojvodo od Bisellija, i za te će doći vrijeme da na vlastitom tijelu osjetiš pandže tigra Cesarea. Ogroman se cirkus ispraznio. Izvana, kroz otvorena vrata, čuo se žamor glasova. Odlazili su uzbuđeni posjetioci. Po katovima cirkusa već su obilazile sluge i gasile svjetiljke i svijeće, a u areni posipavale novi pijesak na krvave tragove koji su se vidjeli pokraj razrušenog odra. Ali gore u loži, okićenoj grbovima i zastavicama, u loži Borgija, stajao je još uvijek vitki čovjek sa smjelim rimskim licem i crnom uvojitom kosom na kojoj se nalazio znatnim resama ukrašeni kardinalski šešir. Taj čovjek je stajao nepomično, poput kakva kipa.,. Njegove tamne oči upiljile su se u prazninu, a čvrsto i prkosno stisnuo je usnice. Više časaka stajao je tako čovjek u odijelu crkvenog dostojanstvenika, dok nenadano ne sijevnu u njegovim tamnim očima, i dok se nisu njegove usnice pomalo otvorile. A tad izmakoše iz njih tajne skrivene misU— Sam si sebi izrekao smrtnu osudu, brate moj. Juane ... Sad moraš umrijeti. 142

XIII Dva dana kasnije tamni su se oblaci nadvili nad starim Rimom. Spuštala se tamna, sumorna noć. Nestalo je mjeseca i zvijezda, vjetar je divlje razgonio oblake. Nad veselim, živahnim Rimom, u kojemu inače ni noću ne zamuknu glasovi veselja, spustila se duboka tišina. Ulice su bile posve puste, jer se nitko nije kod takvog vremena usmjelio na ulicu. U kućama su bila upaljena svjetla prije nego obično, a ispred palača odličnika i mogućnika stajali su stražari, ogrnuti u svoje kabanice, boreći se sa snom i stravom. U blizini velikog mosta preko Tibera, u Via Aureliana, svjetlucalo se kroz tamu nepostojano svjetlo. Bilo je to svjetlo ognja što je pro-diralo kroz otvorena vrata jedne kuće. Kraj ognjišta, koje se nalazilo u jadno uređenom prostoru, stajala je sijeda žena, te od vremena do vremena bacala drvene kladice u oganj. Kad bi koji neznanac nenadano ušao u tu kolibu, jamačno bi se prestravio od pojave te sijede starice, jer bi mu se činilo da u tom duplju živi neki gorostas, žena iz pradavnog doba, koja je svojim rastom nadmašila obične ljude, a njene crte h'ca i ogromne oči, pokazivale su njenu demonsku dušu. Vjetar, koji je zapuhivao u to duplje — jer koliba je bila udubljena u pećinu kraj Tibera — poigravao se njenim čupavim sijedim kosama, lepršao je njenom crnom opravom, pa bi se tuleći zalijetao u vatru. No ogromna žena kao da nije sve to zamjećivala. Ta je starica zapala u tako duboke misli da nije čula Ш |-lnanu pjesmu što ju je pjevuckao lijepi, mladi čo-Jek' odJeven u odijelo gondolijera. Q l a je to žalobna narodna pjesma, koja je pričala s nekoin mladiću koji se svake noći ljubio i milovao dJevicom' dok s njenih usana nije usrkao je Pjevao gondolijer, vani je padala kiša i bjesT i r,io , g0ndjetar- a ianac, s kojim je bila pričvršćena stara 0 a na debelom stupu, škripao i jecao. 143 — Šuti, Bernardo — protisnu ljutilo stara, sijeda žena — ti pjevaš, a tvoj brat Giuseppe leži u hladnoj zemlji — u kući smrti moraju umuknuti sve pjesme! — Oprosti, majko — odgovori Bernardo i nježno prema starici podiže svoju glavu s plavim uvojcima —-nisam te htio vrijeđati i žalostiti. Ali ta pjesma sama mi se nametnula, a da i ne znam kako. Naime, posao ide čovjeku bolje od ruke, ako se uza nj pomalo pjevucka! — Čemu krpaš mreže? — Ijutito nastavi stara — Zar je moguće da tvoj brat leži na dnu rijeke, a ti ga kaniš s mrežom izvući? Ej, da si ti čovjek na pravome mjestu, da nisi takva baba, tad bi mjesto da krpaš mreže naoštrio sjekiru, potražio prokletu ubojicu koja je umorila tvog brata u cvijetu njegove mladosti, pa bi joj sigurnim udarcem raskolio prokletu lubanju. Ej, zar nisi čuo glas koji ječi iz planina, zar ne razabireš kako ti šapuće: »Osveti svog brata!« I vjetar koji vani tjera valove Tibera i hoće da naše gnijezdo digne iz pećine, urliče ti u uho: Pođi napolje, pođi Rimom i traži prokletu Ciganku koja je tvom bratu stavila otrov u žile. — Ah, majko — odgovori Bernardo s uzdahom, tur-nu na stranu mrežu i ustade sa svog mjesta — majko, zar još uvijek nisi zaboravila? I ja sam ga također ljubio. Ali već tri tjedna polazim uzalud rimskim ulicama i nigdje ne mogu naći Ciganke s krinkom. Čini se da je otišla iz grada. — Pa ako se skriva i ondje gdje se nebo i zemlja sastaju — protisnu bijesno stara — moramo je pronaći. Jadna duša tvog brata ne može se smiriti u svom grobu sve dok se ne

okaje njegova smrt. Pitaš me zar ga još nisam zaboravila... majka ne zaboravlja svoga sina, a još manje onu koja joj je ugrabila ljubljeno dijete! ___ — Da, velika je to nesreća — uzdahnu Bernardo ali krivnja je bila i na Giuseppeu. Zar je morao da p°~ ljubi zakrabuljenu Ciganku? Upravo je naletio na nje^ bodež, to su mi svi kazali koji su bili svjedoci velike.° sreće. Uostalom, čini se da tajanstvena Ciganka i moćna zaštitnika, jer nije davno da sam joj bio ta* blizu, majko, kao sada tebi. Trebao sam samo da isp 144 vim ruke, pa da je pograbim. No kad sam to pokušao, stao je preda me neki čovjek i žabo mi vršak svog mača u ruku... rana još nije ni posve zacijelila... ta ti znaš majko! __ Nebeska strijela neka pograbi jadnika koji zaštićuje zloglasnu cigansku djevojčuru — kriknu ogromna žena. — No, on nije toliko kriv. Vještica ga je zaslijepila svojom velikom ljepotom jednako kao i tvog brata, đavoljim plesom zaplela ga u svoje mreže. Ali dosta o tome, Bernardo. Doći će dan naše osvete, to dobro znam, to osjećam, jer majčino se srce ne vara. A sad ću da ti ugrijem juhu, mladiću moj, ta čitav si dan bio po tom pasjem vremenu na vodi, da bi zaslužio par jadnih soldi. — A i te nisam zaslužio, majko — odgovori Bernardo. — Po tom vjetru i kiši ne usuđuje se nitko na vodu. Danas se nisu pokazali ni odlična gospoda i gospođe koji se inače voze u mojoj gondoli. Stara htjede da odvrati svome sinu, ali se nenadano zaustaviše njeni pogledi na ulazu u njihov stan. Tamo je upravo proletjela neka sjena, a sad se ukaza posve jasno u tamnocrvenom svjetlu žara s ognjišta pojava !e(Jnog vitkog muškarca, ogrnuta u dugačak ogrtač, i šeširom duboko navučenim na lice. . Haj, hola! — viknu Bernardo i strelovito pograbi sjekiru. — Tko ste Vi... šta hoćete... u tako tamnoj noći treba biti na oprezu i čuvati se svakog posjetioca. ~ Bernardo, stavite svoju sjekiru na stranu — odfak°rvJaSni §laS' ~ PriJatelJ st°Ji na Vašem pragu. No o Vam rana Kristovih, ne zovite me glasno imenom 7 ne zelite da mi izrečete smrtnu kaznu. v„ ™ stranac pređe preko praga. Skide šešir s gla^_a £ lsti čas kliknuše i majka i sin: Pesaraljen budi ISUS Krist"- on Je--- grof od usko Hr-gr0f °d Pesara! — odgovori stranac čije je _j Diijedo, lijepo mlado lice pokazivalo strah i nemir. ma Giovanni Sforza, grof od Pesara, stoji pred vauJedn0 ^и-РШ8 Lucrezije Borgije, zet Svetoga Oca, a rukama* d21-1^ °°S Proklete obitelji koja sad u svojim drži sreću i nesreću mnogih smrtnika. 10 'Lucrezia Borgia. l — Bernardo, zakračunaj vrata — zapovijedi stara, i dok je Bernardo poslušao i zakračunao vrata grof od Pesara lagano spustio ogrtač sa svojih ramena, odbaci nastranu šešir, pritrča ogromnoj starici i srdačno joj stisnu ruku.

— Hvala nebu što te opet nalazim zdravu i snažnu, majko Risetto — kliknu on — tebe i tvog Bernarda. Ali gdje je Giuseppe, tvoj stariji sin, moj brat po mlijeku s kojim sam zajedno na tvojim prsima sisao snagu života? Preko smeđeg, okorjelog staričinog lica preletje neka sjena, zatim se nenadano njene oči napuniše suzama i reče jecajući: — Grofe, njega nećete naći više među živima! Giuseppe leži pod zemljom, usmrtio ga je bodež neke proklete zakrinkane Ciganke o kojoj nitko ne zna odakle je došla i kud je otišla. — Jadni Giuseppe! — kliknu s iskrenim saučešćem grof od Pesara. — Tako je i on postao žrtva nesigurnosti koja vlada poput kuge u tome gradu. Umorstvo, smrt i zločin vladaju u Rimu kao u najstrašnija vremena. A vi, prijatelji moji, znate vrlo dobro da sam i ja osuđen na sigurnu smrt, ako tkogod sazna da se nalazim u Rimu. Sa svakim korakom, kojeg ovdje činim, pri-bližujem se svome grobu. Na mene vreba tisuću opasnosti, na svakom uličnom uglu stoje spremni ubojice da me unište. Jer su se lupeški starac koji nosi tijaru, a još više njegov prokleti sin Cesare koji s kardinalskim šeširom pokriva svoje krvave grijehe i svoje prljave nagone, zakleli da će me ubiti... mene koga su nekad bili prigrlili u svoje naručje kao sina i brata... — To je živa istina — reče Bernardo, prinese grofu stolicu i pozva ga rukom da sjedne. — A Vi bi bome bolje uradili, grofe od Pesara, da niste nikad više stupili na rimsko tlo. Ej, kad se sjetim one noći, kad sam Vas u svojoj gondoli prevezao preko Tibera, pa sve do mora gdje Vas je čekao jedrenjak na kojem ste nastavili svoj bijeg — do đavola, tad nam je loše išlo i nije mnogo manjkalo pa da nas pograbe papinski žbiri. — Bernardo, na što me sjećaš? — protisnu Giovanni Sforza, a na licu mu se ukaza tamno rumenilo. — Ej, 146 . stidom se sjećam one noći kad sam morao pobjeći poput zločinca, ili poput stranca kojeg više ne trpe u gradu. No Borgije su bili odlučili da me unište, jer im više nije bio po volji grofovski zet. Nenadano se papa Aleksandar domislio da za svoju kćer potraži kneževski prijesto, a moguće i kraljevski. Stoga je moralo nestati siromašnog Giovannija Sforze, a sveta prisega koju smo oboje, ja i Lucrezia položili pred oltarom, pogažena je i uništena, sve pod zaštitom i privolom Svetog Oca. Sramota je to za kršćanstvo koje trpi i snosi takvu vrhovnu glavu, a sramota je i za me što sam bio tako slab, te sam ostavio ljubljenu ženu i odšuljao se poput premlaćenog psa. Ali što se dogodilo, dogodilo se, a sad mi ne preostaje ništa nego da se osvetim onima koji su me tako ponizili. — Osveta! — odjeknu poput neugodne jeke s usana stare Risette. — Jesi li čuo, Bernardo, kako govori grof od Pesara. Tko mi izbije jedno oko, tog ću oslijepiti na oba, a tko mi odreže jedno uho, tom ću iščupati jezik, da zanijemi zauvijek. — Ah, majko — začu se Bernardov glas — ti svakako imaš pravo, ali se bojim da grofu od Pesara isto tako neće uspjeti da izvrši svoju osvetu, kao ni nama da naplatimo tajanstvenoj Ciganki. Jer moćni su Borgije, moćniji nego ikad. Daleko dosiže njihova željezna ruka. Koga ona pogodi, toga i smrvi. A ona je dosegla sve što god je htjela. Već se spremaju svečane pripreme za svadbu Lucrezije s Alfonsom od Aragona, vojvodom od Bisellija, nećakom napuljskog kralja. Naskoro će zazvoniti zvona, i još jednom će pjevati Lucreziji Borgiji u crkvi. Jer Vaš brak, grofe od Pesara, proglasio je Sveti Otac ništetnim.

Tiha se kletva ote s usana Giovannija Sforze, i obje-ma rukama stisnu on balčak svog mača. To je on učinio, sijedi grešnik, papa krivokletnik — protisnu mladi grof — i dao strašan primjer da ne treba držati prisegu položenu u ime Božje i njegovog sina Krista. I on ima obraza da proglasi nevaljalim Prak koji je sam blagoslovio. No tog će krivokletnika Jednom stići božja kazna. Još nije dovršio svoj zemaljski put. A ne nađe li se za nj sveca na zemlji, bit će su10* 147 đen gore na nebu, i prokleta će biti duša nedostojna vrhovne glave kršćanstva! Kod tih riječi digao se Giovanni Sforza sa svoje stolice, podignuvši ruke prema nebu. — Pogledaj ga, Bernardo, sine moj! — kliknu sijeda starica trijumfirajući. — Tako govori pravi čovjek kojemu je osveta sve u životu. Gle, on nije uzalud bio na mojim prsima, grof od Pesara, krv dojilje prešla je u njegove žile, plameni moje duše tinjaju u njegovoj!... Ali recite, plemeniti gospodine — nastavi stara Risetta tišim glasom — što Vas je sada dovelo natrag u Rim, u taj grad iz kojeg ste sretno pobjegli? Nije dobro vraćati se u duplje lava kad mu se jednom sretno umakne. — Recite radije, majko Risetto, u duplje tigra Bor-gije — odvrati Giovanni Sforza — jer Borgije se ne smiju usporediti s plemenitim lavom, već s podmuklim tigrom koji se iz zasjede baca na svoju žrtvu i razdire je pandžama. Svjestan sam da sam danas, kad sam se po mraku uvukao u Rim, stavio na kocku svoj mladi život. No ne bi me mogla zadržati ni jedna sila na svijetu, da to ne učinim. Došao je čas da branim svoja prava i da Borgijama zadam prvi udarac. A sada da vam kažem sve ukratko — nastavi mladić. — Majko Risetto i Bernardo, vi mi morate za pola sata odstupiti vaše gnijezdo i morate me ovdje ostaviti nasamo, jer očekujem važan posjet. — Posjet? — začudi se majka Risetta. — Bogami, grofe od Pesara, ako se neoprezno prihvatite tog posla, ne samo da ćete Vi izgubiti glavu, nego i mi. Odat će nas Vaš posjet. Papa ili kardinal Cesare saznat će da boravite u Rimu i da smo Vas mi primili u našu spilju. A tad je zapečaćena sudbina sviju nas. — Umirite se, majko Risetto, taj posjetnik me neće odati. Uostalom to nije nikakav muškarac već žena. — To je još opasnije — mrmljala je majka Risetta tresući glavom. — A što ćete na to kazati kad vam saopćim da je ta žena, koju sad očekujem u vašoj kući, moja supruga — Borgia — Lucrezia Borgia! Majka i sin se trgoše i zagledaše u grofa od Pesara, kao da ne vjeruju u istinitost njegovih riječi. 148 __ Sinčiću — protisne stara drhtavim glasom nakon odulje stanke — sinčiću, Vi zaista igrate opasnu igru ako zaista tjerani ludom ljubavlju za suprugom Lucre-zijom urekoste s njome sastanak... Oh, oh, tad je sigurno, da će umjesto nje doći papin krvnik i sve nas objesiti! __Mislite li — odvrati Giovanni Sforza, i na njegovim lijepo uobličenim mladim usnama ukaza se smiješak. — Ali ja znam bolje, siguran sam za svoje stvari. Lucrezia će doći jer

dršće pri pomisli da sam ja u Rimu. Ona će sigurno doći — haha — čujete li, jeste li razabrali zov što drhtavo prodire do nas kroz tamnu noć ... Eto je! — Prevezi me, gondolieru! — odzvanjalo je s druge strane Tibera. — Ona je! — kliknu Giovanni Sforza. — Znao sam da će ju moje riječi — napisane na ceduljici koju sam joj danas iza večernje, preobučen u prosjaka, dostavio — ubosti u samo srce. Znao sam da neće ni trenutka oklijevati da me potraži, jer ona me se boji... Brzo Bernardo, odriješite svoju gondolu i pođite smjelo da ju prevezete. Ne govorite nijedne riječi, ne odajte da znate čiji posjet primam. A Vi se majko Risetto, povucite nekud, sakrijte se, jer Vas ne smije vidjeti. — Prevezi, gondoliere! — odjeknu još jednom, ali ovaj put uzrujaniji, strašljiviji, drhtaviji glas. Ali Bernardo je već otvorio vrata, izletio na obalu i nagnuo se nad stup za koji je bila privezana gondola. Lanac zveknu, a odmah zatim začu Giovanni Sforza kako veslo udara o valove. No samo poput sjene vidio je Bernarda kako odmiče sa svojim čamcem, jer je noć postala još tamnijom, a oluja je neprestano bjesnila. Majka Risetta prebaci preko sebe dugački ogrtač. — Žao mi je, majko Risetto — reče Giovanni Sforza, što Vas tjeram napolje na oluju i studen u tu strahovitu Qoć, ali kako se čini ispod Vašeg krova nema druge prostorije. Budite sigurni da ću Vas zato nagraditi. Nećete se više Vi i Bernardo mučiti, zajedno sa mnom poći ćete u moj grad Pesaro, čim završim neke poslove u Rimu. Ali starica žalosno zaklima glavom. 149 — Mogu li uzeti sa sobom Giuseppeov grob? Moram ostati ovdje gdje se diže njegov humak i gdje se bar mogu nadati da ću sresti njegovog prokletog ubojicu. Kod tih riječi izbi divlja mržnja iz njenih očiju. Giovanni Sforza uzmaknu prestravljen. Ali se starica okrenu i izađe. — Tiber urliče danas poput mora — doviknu mu unutra u spilju. — Bernardo bome mora napregnuti sve sile! No sad mu je uspjelo, gondola je pristala na drugoj obali, kod starih stepenica. — Kako je moguće da Vi sve to tako točno vidite? — upita Giovanni Sforza našavši se pokraj starice. — Ja ne mogu ništa razabrati. — Vidim u noći poput mačke — odgovori stara Ri-setta. — To je kod ljudi isto kao i kod životinja. Tko u noći sluti opasnost, njegove se oči pooštre. — No sad ću Vas, grofe, ostaviti. Pazite na se i ne zaboravite nijednog trenutka da Borgia ubija i onda kad cjeliva. Sijeda stara Risetta, koja je u svom dugačkom crnom ogrtaču naličila strahovitom demonu, odmakla se kojih desetak koraka od ulaza u kolibu, i tad lagano nestade iza gomila starudije. Giovanni se vrati k ognjištu gdje se plamen stišao. Slabo svjetlo žeravice rasprostirale je naokolo neki čudan sjaj. Gondola pristade. Da se nije ni dotakla lađarevih ruku koji joj htjede pomoći kod izlaska, iskoči iz gondole sva zakrabuljena ženska prilika, a samo trenutak kasnije stajala je već na vratima. — Giovanni — Giovanni Sforza — odjeknu ispod svilene maske kojom je bilo pokriveno lice, vrlo uzbuđeni glas.

— Pozdravljam groficu od Pesara — odvrati Giovanni Sforza oštrim, ponešto posprdnim glasom duboko se klanjajući. — Supruga je dakle došla k svome suprugu. Milostivo se sastala s njime. — Čemu taj prezir, grofe od Pesara — odvrati ponosno glas ispod maske. — Giovanni Sforza, Vi najbolje znate da Vam ja više ne pripadam, te da više nemam prava, i niti sam dužna da nosim Vaše ime. Kar150 alski kolegij izrekao je našu rastavu, a Sveti ju je Otac potvrdio. __ Sveti Otac milostivo je potvrdio da se razriješi što i e Sveti Otac nekad izvolio svezati zauvijek. ОДО ^ l1^1 J . i * •. . .v Brakovi se sklapaju na nebu, a na zemlji nisu ništa drugo doli smiješna komedija, pa makar su potvrđeni sa stotinu prisega. Tako je bar pod vladavinom Njegove Svetosti pape Aleksandra VI. __Pa Ц ste me zato pozvali amo, Giovanni Sforza, da grdite mog oca i moju obitelj i da me time vrijeđate?... Tad mi je žao što se u meni probudila samilost koja me je nagnala da udovoljim Vašoj molbi, da se još jednom vidimo. U tom slučaju pouzdano se nadam, da ćete biti toliko plemić, te narediti gondolieru koji me je prevezao amo, da me odveze natrag. Nakon tih riječi okrenu se tamna prilika kao da hoće izaći iz kolibe. No u taj se čas strelovito brzo stvori kraj nje grof od Pesara. Bio je sasvim drugačiji njegov glas, kad joj je doviknuo: — Ne, ostaj Lucrezia, i čuj me! Bog mi je svjedok da sam sebi obećao da te ne žalostim i vrijeđam. Nijednom riječju. Znam dobro da si i ti kao i ja, žrtva prevrtljive papine politike i tvog brata. No htio sam od tebe same čuti, da li je istina da ćeš nekom drugom pripasti. Hoću da se zagledam u tvoje oči, da pročitam u tvojoj duši, da li je ta udaja s Napuljcem zaista samo djelo papine diplomacije, ili... ah, sav se tresem kod pomisli, i hvata me ludilo ... ne, ne, to nije moguće .., Lucrezia ne može dobrovoljno pripadati kojem drugom čovjeku, osim meni. Lucrezia, iako sam često sumnjao u tvoju žarku ljubav prema meni, iako nisam zapazio u tvojim očima onu ljubav kakvu sam žeUo, s^t'L.Sam °-obro osjetio one noći kad sam se opraštao tobom, kad sam morao bježati da se spasim ispred dra тПШ brava tV°? brata Cesarea da me lJubiš- Ah> ti u^ :jucrezia' zar nisi ti pomogla moj bijeg, zar nisi Ја1аС1П da Se °ne noći P°vuče straža koja mi je stase т,Па pu.tu- To "ni samo žena koja ljubi, i zato sam ^ ucrezia, kroz ovo čitavo vrijeme koje sam nesre-.0samlJen sproveo u svome gradu Pesaru, bavio nako mišlju da tvoje srce s ljubavlju kuca za 151 me. Neprestano su me opkoljavale vedre lijepe slike kako сеИ10 se opet sretno sastati. Tad mi je poput groma došla vijest da si se vjerila s Alfonsom od Arago-na, i da se u Rimu sprema tvoja druga svadba. Od tog časa ja »emam m mira ni pokoja. Uništava me žestoka groznica Sigurno bih joj pao žrtvom da nisam umakao. Došao sam u Rim, iako ovdje na me vreba smrt, da te, Lucrezia, još jednom vidim. A sad eto, stojim pred tobom, ljubljena ženo, da čujem iz tvojih usta, da mrziš svog vjerenika kojeg su ti silom nametnuli... Lucrezia, sfliiluj mi se i reci potpunu istinu!

— Čut ćeš je grofe od Pesara — odvrati bez oklijevanja Lucrezia Borgia — a pri tom ću ti čvrsto gledati u oči, kao što želiš. Ne treba nikakvih tajni... gledaj me kakva sam, Giovanni Sforza, i čuj glas moga srca! Brzom kretnjom trgnula je Lucrezia Borgia masku sa svoga lica, a njeno prekrasno lice očara Giovannija Sforzu, tako da se baci pred njene noge i poljubi okrajak njenog ogrtača. — Ustanite, grofe od Pesara! — doviknu mu Lucrezia — ne klečite preda mnom kao pred svetom slikom, jer ćete za nekoliko časaka poželjeti da tu sliku uništite. Ljudi se mole svome božanstvu samo tako dugo dok im ono dodjeljuje dobročinstva. Lagano i sav prestravljen podigao se Giovanni Sforza. U zadnjim Lucrezijinim riječima razabrao je strahovito priznanje. Više mu nije bilo potrebno da zna ni da čuje, ali nije mogao maknuti pogleda s usana prekrasne žene koja je nekoć bila njegova. Ali Lucrezia je promatrala mladića, smješkajući se blago. U njenim se očima odražavala samilost i nenadano prilvati njegovu ruku, čvrsto je stisnuvši. — Giovanni — reče ona — neću te obmanjivati... danas neću, jer je to posljednji put što se vidimo. Uvijek sam te voljela, jer sam te smatrala ljupkim djetetom. Ali te nitod nisam ljubila kao što žena ljubi muškarca kojega je izabrala. — Nikad! — zajeca grof od Pesara — Nikad me nisi ljubila? 152 __ Nikad! — ponovi ona još jednom čvrstim glasom. __ No tješi se sudbinom muškaraca koji su ležali u даоте naručaju prije tebe i za tvoje vrijeme . . . vidiš da se ne činim boljom no što zaista jesam. Nisam nikad škrtarila s ljubavlju. Ali nikad nisam osjećala prave naklonosti i čeznuća ni za jednim od tih muškaraca. Bila sam lakoumna, pohotljiva, poludila, ako baš tako hoćeš, jer dok sam ležala na srcu nekog muškarca, ni-sam osjećala ništa drugo do zadovoljstvo što sam ga pobijedila, i što je iznemogao od moje velike neutažive strasti. Tad su me zaručili s tobom. Jadni mladiću, ti si mi se zaista sažalio, kad su ti za suprugu dali Lucre-ziju Borgiju. Jer sam znala da od onog trenutka više nisi siguran za svoj život. Postoji neka moć u Rimu koja nastoji da usmrti svakog onog koji me naziva svojom. Kad bi valovi Tibera mogli podići svoj glas i kad bi ih ljudi razumjeli, tad bi mnogome kazali, kojeg su mrtva ili živa s obale ponijeli na daleko more, a da nije počinio nikakav drugi zločin, osim što je ljubio Lucreziju Borgiju i što ga je ona bila uslišala! — Milostivi Bože! — protisnu prestravljeno Giovanni Sforza — Lucrezia, siguran sam da govoriš potpunu istinu. I mene je progonila ta tajanstvena moć, te ni časka nisam bio siguran za svoj život. Bojao sam se da se na dnu svake čaše koju sam prinosio ustima nalazi otrov, da se iza svakih vrata koja sam otvorio, nalazi najmljeni ubojica. Zar se nije u sabinskim brdi-nama, kad sam onuda jahao, nenadano srušila ogromna pećina koja bi me sigurno smrvila da me nije spasio konj koji je osjećao opasnost i skočio sa mnom u jednu Provaliju. Pa i ja nisam ništa drugo skrivio, nego što sam bio suprug Lucrezije Borgije. Ali reci mi, Lucrezia, povjeri mi u ovaj čas, tko je taj strahovit čovjek, koji tvoje cjelove i milovanja pretvara u smrt, tko je taj demon što se osvećuje svakome, kome si ti naklonjena? — Ne pitaj me, ne znam! — protisnu Lucrezia Bor-gia i okrenu na stranu svoj pogled. — Nećeš da odgovoriš. Ti znaš, a i ja mislim da za nj pouzdano znam. Lucrezia, kazat ću ti njegovo ime . . . to je tvoj brat Cesare!

153 Lucrezia Borgia nije odgovorila. Stajala je nepomično. Tresla se lagano čitavim tijelom, a s usana joj se ote tihan i bolni glas. — Nitko drugi, nego tvoj brat Cesare uništava tvoje ljubavnike, on je ona groznica koja ih spopada. Ali tako mi Spasitelja, taj tvoj brat mora da je lud kad je tako ljubomoran na svoju sestru! — Lud! Da je bar lud, tad bi mu nebo moglo da oprosti... ali dosta o tome, Giovanni. Pustila sam da zagledaš danas u moju dušu, pa sada znaš što sam osjećala! No, moj dragi prijatelju, moram da ti zadam još jednu bol. Rekla sam ti da nisam nikad ljubila nijednog muškarca kojemu sam iskazala svoju naklonost. Ali sad, Giovanni, ja ljubim, ljubim po prvi put, ljubim čitavom snagom svog srca, kojem je dosad taj najplemenitiji i najsvetiji osjećaj bio nepoznat. A onaj kojega ljubim, kojemu pripadam i kojemu ću pripadati do svoje smrti, to je onaj kojega su mi moj otac i moja obitelj izabrali za supruga. — Vojvoda od Bisellija — ote se muklo sa Sforzovih usana. — Ah, sad nesta i moja zadnja nada, Lucrezia, ti ljubiš svog zaručnika? Porumenivši poput djevojke koja prvi put dršćući priznaje ljubav, odgovori kćerka Aleksandra VI. — Obožavam ga, on je moj Bog, on je moj Spasitelj. 0 Giovanni, ako si me ikad ljubio, ako si mi zahvalan zbog one noći kad sam te spasila od zbira mojega oca 1 brata, tad sklopi ruke i moli zajedno sa mnom za Alfonsa od Aragona, da mi ga nebo dugo zadrži! Lucrezia pritisnu sklopljene ruke na svoje prsi. Oči joj se orosiše suzama kao da ju je pri pomisli na ljubljenog čovjeka spopala ljubavna groznica. — Previše zahtijevaš od mene, Borgijina kćerko! — protisnu namrštena čela Giovanni Sforza — da molim za čovjeka koji mi je ukrao tvoje srce! — Giovanni, ono ti nije nikad pripadalo. Nije ti mogao ukrasti ono što nije bilo tvoje vlasništvo! — Pa kad bih i htio za njega moliti — nastavi grof od Pesara bolno i posprdno se smiješeći — bojim se da bi mu vrlo malo pomogla moja molitva. Zar ti, Lucrezia, zamišljaš da će upravo pred njim uzmaknuti 154 onaj zloduh, koji ubija sve tvoje ljubavnike? Tako mi roog mača, i njega će stići ista sudbina koja je bila suđena meni. I on će jednoga dana potajno morati da bieži od tebe — ili će biti pokraj tebe umoren! Lucrezia kriknu prigušeno i dignu prijeteći ruke. Zatim se uspravi u čitavoj svojoj visini. U njenim očima zaplamsa neugodna vatra, i ona započe govoriti glasom koji je odjekivao kao udarci čekića: — Borit ću se za muža, štitit ću ga svojim vlastitim životom. Tko hoće njega da ubije, moj je smrtni neprijatelj, pa makar kako moćan bio. Kao što se lavica, kojoj ubijaju mlade, baca na lovce, urlajući, tako ću i ja, Lucrezia Borgia, obračunati s onima koji će raditi protiv Alfonsa. Giovanni Sforza prekri rukom oči. — Sretan li je Alfonso od Aragona — šaputao je sam za se. — Njemu je dakle nebo dosudilo tu sreću, nije zadobio samo Lucrezijino tijelo, već i njenu dušu... Ah, kako li sam mu za to zavidan!

Lucrezia nije čula te riječi, ili ako ih je i razabrala, prešla je preko njih, jer su je posve zaokupile misli da bi se njen Alfonso mogao naći u opasnosti. — Neka se samo usudi — prociči ona — ne, ne, on se neće usmjeliti. Pa kad bi to i učinio, kad bi toliko bio lud da zamrzi njega, da mu stane ugrožavati život... tada neka dršće taj lupež, jer će Lucrezia Borgia zaboraviti da je on sin njenog oca... Napast će ga na Forumu, kad s pobožno spuštenim očima stupa u kardinalskoj odjeći između biskupa i kapelana... Ona će mu skinuti krinku s lica, rimski će se puk baciti na nj 1 razderati ga na komade. Onda će biti jasno da je on Pogazio i sve zakone prirode. Pa ako ga narod i poštedi, dosta će biti u mene snage, da na smrt i život obra-cunam s njime! O, Cesare Borgia, i ja mogu ubijati, *ao i ti, jer ja sam tvoja sestra, u meni je ista krv! Da si bio pokraj mene jedne noći, osvijetljene mjesečinom, kad sam u svojoj obijesti, odjevena kao Ciganka i za-Krinkana, plesala po rimskim trgovima i ulicama i dovodila muškarce do ludila i žene napunjala jalom, tad °i mogao vidjeti kako sam zarila jednome bezobrazni155 ku, koji me je htio poljubiti, otrovni bodež u prsa, a da mi nije ruka zadrhtala. Kroz šum vjetra odjeknu vani, ispred kolibe krik pa se opet sve primiri. Ali jedna prilika, sijeda žena s divlje iznakaženim licem i ispruženim rukama poput pandži, puzala je po tlu sve bliže do ulaza u kolibu, gdje se skutrila, prisluškujući pohlepno, s naprijed ispruženom glavom, da joj ne izmakne nijedna riječ. Pokraj žene na koljenima je klečao plavokosi momak. Sa široko otvorenim očima buljio je u daljinu, s podignutim rukama iznad glave, kao da će ga netko silno udariti po glavi: — Tako ti života, Bernardo — prigušeno je govorila starica — pusti da čujemo još i dalje. Blagoslovljena neka je strahovita tama noći, blagoslovljeno zavijanje bure ... Ona nas ne može vidjeti, ali mi, mi je možemo vrlo dobro čuti! — Lucrezia, kakve li strahovite fantazije! — kliknu Giovanni Sforza, promatrajući prestravljeno, blijedu, uspravljenu ženu, koja je stajala poput božice osvete. — Ne, ne, to su samo zle slutnje, ne mogu vjerovati da si ti zadala sigurnu smrt čovjeku koji nije počinio nikakav zločin nego što te je htio poljubiti. — Ja sam mu zatjerala otrov u žile — ote se krik s Lucrezijinih usana. — On je ipak bio samo siromašni gondoliere i nije ništa drugo učinio, nego me uvrijedio laganim poljupcem. Tako bih isto zgodila onoga, Giovanni Sforza, koji bi njega htio umoriti, mog boga, mog ljubimca, sve moje, mog slatkog, ljubljenog supruga. Ali samo tiho — nastavi Lucrezia Borgia, kao da ^se nenadano probudila iz sna — samo tiho. Kriste, što sam ja tu govorila, što sam kazala — sve to nije istina... Giovanni Sforza, ti nisi ništa čuo... znam da si pravi plemić! — Zar bi ikad moje usne mogle izreći nešto, što bi ti škodilo — uvjeravao ju je grof Pesara. — Ne boj se ništa. Nikad neću dirnuti u grozovitu tajnu koja postoji između tebe i tvoga brata Cesarea. — Hvala ti — odvrati Lucrezia i pruži mu koju je on stao obasipati cjelovima. — Zar ne, ti mi opraštaš, ako sam ti u taj čas učinila nažao. 156 j v i ako h°ćeš poslušati sestrinski savjet svoje pri•t lii'ce, tad još ove noći ostavi Rim. Kroz ovu tmurnu nć, šuljaju se vukovi Borgija. Čuvaj se da ih ne sretneš! — Nemam više ništa da tražim u tome gradu, ovdje "^ Obavio svoj posao — reče muklo Giovanni Sforza.

L Prije nego izađe sunce, već ću okrenuti leđa Rimu. A sad ću da pozovem gondoliera, da te preveze na drugu obalu. — Bernardo — cičala je vani ispred ulaza u kolibu stara sijeda žena — Bernardo, ti ćeš sam s njome biti na rijeci... Misli na svog jadnog brata, Giuseppea i osveti ga! __Osvetit ću ga, majko, ali ne danas, ne kod svoga prijevoza. Kad su mi dali dozvolu da upravljam gondolom, zakleo sam se na prokuraturi, da ću sve one koji se voze u mojoj gondoli, sigurno dovesti na cilj i paziti na njihov život! Majko, ne mogu prekršiti zakletve! — Slabiću! — ciknu stara Risetta i stade bježati, da ne bi susrela ženu koju je zamrzila iz dna duše. Lucrezia je opet na lice pričvrstila masku, a s okraj-kom ogrtaču zakrila donji dio lica. Izašla je iz kolibe praćena Giovannijem. — Bernardo! — što zapovijeda moj gospodar? — Odvezi ovu damu prijeko na drugu obalu i iskrcaj je ondje gdje je bila ušla u gondolu. — Po želji, signore... Čekaj, Bernardo — protisnu grof, kao da ga je spopala neka nejasna sumnja — daj mi amo tvoju ruku i zakuni mi se da ćeš je sigurno prevesti onamo. Ti mi jamčiš za njen život. Na to plavokosi Bernardo okrenu svoju glavu ustra-0^ l nfkako čudno pogleda na drugu obalu, no odmah f~~ .Signore, ja sam gondolier. Znam svoju zakletvu, signora prispjet će na drugu stranu zdrava i neozlijeđena! 'T1 stil T krzo skx>či u gondolu u kojoj se već bila smje-lua Lucrezia. čam zamasima vesla tjerao je Bernardo malen c na drugu stranu. Možda se bojao da njegova maj157 ka još u zadnji čas, natjerana svojim neobuzdanim temperamentom, silom navali. Grof od Pesara je stajao na obali s raširenim rukama i doviknuo za Lucrezijom: — Zbogom zauvijek! Lucrezia Borgia nijemo nagnu glavu. Maleni čamac, vješto upravljan Bernardovom rukom, stigao je bio usred rijeke. Jasno se već razabirala druga obala. Bernardo je morao podvostručiti čitavu svoju pažnju i snagu, jer su valovi ugrožavali čamac i zanosili ga prema jednom ogromnom stupu velikog mosta preko Tibera. Mladom je brodaru uspjelo da održi gondolu u odmjerenoj daljini od mosta, koji je uostalom kroz noć bio zatvoren za prolaznike. Lucrezia Borgia nije marila za opasnost. Spustila je glavu na prsa i zatvorila napola oči. I opet je njenu dušu spopala strahovita misao, koja joj je prije bila otvorila usta da se sama tako strašno optuži. No nenadano prodrije do nje s mosta užasan krik i trgnuo je iz teških misli. Bernardo podiže glavu, povukavši brzo veslo.

— Sveti Bože na nebu! — kliknu Lucrezia i stade zuriti prema mostu. — Ondje se zbiva nekakav zločin. Petorica ljudi guraju jednog čovjeka prema ogradi... Kriste ... probo ga je ... umorstvo... strahovito umorstvo! — Šta se brinete! — odgovori Bernardo i opet se prihvati vesla — otkad u tom gradu vladaju Borgije, nisu takvi zločini pod okriljem noći ništa neobično. Vidio sam već više od stotinu ljudi, kako su ih ubojice probole i bacile u Tiber, a da se dalje za to nitko nije brinuo! — Oni ga dižu gore! — s prestravljenim glasom nastavi Lucrezia — dižu ga nad ogradu, bacaju ga u rijeku. Eno, kukavički bježe ti zlotvori! Ah, ondje, ondje, diže se iz valova nesretnikovo tijelo! ... Gondolieru, zapovijedam ti da čamac što brže dotjeraš onamo. Možda ga možemo još spasiti, pa iako je stranac, ipak je čovjek, a upravo danas, moram spasiti jedan čovječji život, da osiguram drugi, za mene mnogo vredniji! 158 Pa kad je Bernardo stao oklijevati, nastavi ljutilo lijepa papina kći: __Ako mi se suprotstaviš, jadni slugo, ja ću te uništiti. Ali ne, to neću! ... Neću učiniti više nikakvo zlo. Evo ti deset zlatnih dukata, ako... __Ne trebam vaše zlato! — prekine je Bernardo. — Što nas se tiče čovjek čiju lešinu tjeraju valovi. Nas Rimljane naučili su Borgije da ljubimo samo sebe, i da mislimo samo na svoj vlastiti život! — Valovi nose sve bliže njegovo tijelo — kriknu Lucrezia. — Smiluj se, gondolieru. Nećeš li — tad pogledaj ovaj bodež i znaj da je njegov vršak otrovan... Ne draži me, čovječe, ne sprečavaj svojom ravnodušnošću prvo moje plemenito djelo, koje kanim izvesti... — Ubit ću te, ako ne poslušaš! To je djelovalo. Bernardo plaho pogleda na svjetlucavu oštricu bodeža koji je protiv njega podigla zakrin-kana žena. Pred njim se stvorila slika njegovog nesretnog brata, kojeg je udarac takvog bodeža vrlo brzo pretvorio u crnu, iznakaženu lešinu, i on okrenu gondolu. Nekoliko snažnih zahvata veslom i čamčić se nađe pokraj tijela koje su tjerali valovi. Tad se Lucrezia sagnu duboko izvan čamca, nagnu se i objema rukama zahvati mrtvačevo odijelo. Snagom kojoj se Bernardo u mislima divio, podignu ona tijelo iz valova. Lešina se pomalo pomaljala iz crnih valova, a pred Lucrezijinim očima iskrsnu smrtno blijedo lice mladog lijepog čovjeka. Staklene oči buljile su u nju kao da mole pomoć, a iz širom otvorenih usta, činilo joj se da čuje strahovitu optužbu. — Neki odličnik, kavalir! — kliknu Bernardo i stade pomagati Lucreziji da lešinu prebaci u čamac. Lucrezia se časak zagleda zaprepašćeno u mrtvo lice bogato odjevenog mladog čovjeka. Stala se tresti čitavim tijelom. Svileni, crni uvojci padoše joj preko lica, a oči se iskolačiše od velike strave. Zatim popustiše njezine ruke, pogledi upiljiše u iznakaženo lice. Onda nenadano uhvati mrtvaca za prsa, trže malu medalju s finog, zlatnog lančića i sa svojih prsiju potegnu isti takav medaljon, i... 159 — Juan... to je moj brat Juan koga su umorili! — ote se krik s Lucrezijinih usana. — Ja znam njegovog ubojicu!

Glava s crnim uvojcima pade na izbodene mrtvačke grudi, tijelo mlade, lijepe žene se ispruži, a gondola tiha-no pristade uz obalu. Gondolier Bernardo prihvati svoju kožnatu torbu u kojoj je nosio nož. — Sad bih mogao učiniti... prijeko na obali mogu da izvršim — ote se muklo s njegovih usana. — Prijeko, na cilju, to ne bi bilo protiv moje zakletve. Ha-ha, nisam lud da je ubijem. Započinje bolja osveta. Brate moj, Giuseppe, uskoro će tvoja duša biti oslobođena od lutanja, jer vukovi Borgije stali su se međusobno gristi i razdirati. Danas, eto, vojvoda od Gandije, a sutra, možda ova ovdje će pasti od ruke jednog Borgije — takvi su vukovi! II DIO 160 11 »Lucrezia Borgia« Palača u kojoj je, u Anđeoskoj tvrđavi, stanovao kardinal Cesare Borgia, bila je jedna od najdivnijih građevina u tadašnjem Rimu. Sagrađena je u modernom stilu, prema Cesareovoj želji, a ukrasili su je rimski umjetnici. Najznamenitiji slikari i kipari natjecali su su da tu palaču urese svojim najboljim djelima. S nečuvenom raskoši uredio je Cesare Borgia unutrašnjost te palače, jer mu je, kad nije sam imao dosta novaca, stajala na raspolaganje blagajna njegovog oca pape, te mu nije uzmanjkalo sredstava da učini od svoje kuće pravi čarobni dvor. No kod rimskog puka bila je ta palača unatoč svoje raskoši i ljepote, na najgorem glasu. Tko bi morao proći pokraj nje počinjao bi se križati i ubrzavati korak. Muškarci, koji su bili osobito jakih živaca i hladnokrvni, plaho bi ogledavali prema toj palači, ali se ne bi ni sekunde zadržavali na svome putu. Ta kuća nije bila ništa drugo do spilja krvožednog agra i razvratnika, kojemu nije bilo ništa sveto, koji fe ,n!Je susprezao ni pred kakvim zakonom, ni pred aJivun običajima ili tradicijama ako se radilo o tome «a udovolji svojim požudama. 0^0-56 ° u23511"11 orgijama, koje su se u tamnoj održavale u palači Cesarea Borgije, o gozbama pr*sustvcmue najljepše ali ujedno i najraz-rimsj£e zene- ° terevenkama na kojima je vino ra, a telcl0. a u pijanstvu se'izvodile sve moguće iazvratnosti. 11* 163 Nijedna majka nije u blizini te kuće puštala samu i bez pratnje svoju kćerku, ako je dijete prešlo osmu godinu. Možda se Cesareu Borgiji činila i nepravda, kad mu se pripisivalo, da je on uzrok iščezavanju svih djevojčica koje su posljednjih godina bez traga nestale s rimskih ulica. Izbjegavala se čak i njegova služinčad. U svakom njegovom sluzi gledao se njegov pomagač i oruđe, čovjek koji je kadar počiniti svako zlo. A i njegove sluge ponašale su se tako bezobrazno, izazovno i brutalno, da su često dolazile u sukob sa žbirima. Ali samo jedna Cesareova riječ, jedna zapovijed i uhapšenik bi smjesta bivao pušten na slobodu. No zbir koji bi učinio svoju dužnost i htio onemogućiti zločinca, morao je biti sretan, ako takva stvar ne bi ispala loše po njegovu vlastitu slobodu. Takvu revnost bi obično platio najmanje gubitkom svoje unosne službe. Iste noći kad se zbilo strahovito umorstvo na tiber-skom mostu, vratio se Cesare Borgia svojoj kući oko jedan sat poslije ponoći. Stigao je pješice. Ništa na njemu nije podsjećalo

na njegovo crkveno dostojanstvo. Odijelo koje je nosio, nije se razlikovalo od odijela kakvo mladog rimskog uličnog dangube, koji je noću izišao na galantne avanture. Straža koja je stajala ispred vrata, čim ga je zapazila dade znak da je gospodar stigao. Trenutak kasnije već su se otvorila vrata, a na pragu se pojaviše dvojica slugu, držeći svjetiljke na zlatnim štapovima. Preko stepenica, prekrivenih dragocjenim grimiznim sagom, požurio se Cesareu u susret njegov komornik. Kardinal je dopremio tog čovjeka iz Pariza; tamo je dugo služio kod jednog kraljevskog princa, te je posjedovao toliko dragocjenih svojstava kao komornik odličnog čovjeka, da su na to upozorili Cesarea. Klaudije Vernier stupio je u kardinalovu službu, kad mu je Cesare obećao zaista kneževski dohodak. Francuz je bio vitka, spretna pojava, čovjek od nekih trideset godina, obrijanog, markantnog lica, pametnih očiju, koje su u zgodno vrijeme mogle ponizno i 164 dano gledati, s manirama koje su odavale visoku aristokratsku školu. Brzim pogledom pređe Klaudije preko lica svoga gospodara. Odmah je vidio da se Cesare Borgia vraća j^ veselog društva. Nesnosan miris mirisave vode, koji se isparavao iz odijela moćnog kardinala, pokazivao je da se taj crkveni dostojanstvenik vratio s galantne pustolovine, a slabo rumenilo na Cesareovom licu odavalo je da se nije štedilo slatki falernc, ili koje drugo jako vino. Klaudije svom gospodaru, koji ga nije niti pozdravio, skinu ogrtač, otkopča mu mač i podiže šešir koji je Cesareu pao na tie. — Smijem li posvijetliti Vašoj Visosti u spavaonicu? — upita komornik i uze u ruke srebrni svijećnjak. — Nisam umoran — odvrati Cesare grubo — posvijetli mi u sobu za rad, donesi još vrč vina s mirodijama i pobrini se da u kaminu bude vatre. Noć je hladna i vlažna, a meni je zima... Da li su stigle kakve vijesti, pisma, glasnici? — Jedan glasnik na konju čeka već jedan sat Vašu Visost. Taj čovjek je dan i noć jahao; konj je pao ispod njega upravo na dvorištu! — Odakle dolazi taj glasnik? — Iz Firenze. — Ah, iz Firenze! Odmah ga dovedi preda me. Hoću da govorim s njime. Ti si se jamačno za nj pobrinuo! — Opskrbili smo ga svime što je bilo potrebno. — Još nije stigao kući — šaputao je on usnama, koje su se rumenile od poljubaca i vina — još nije došao... Ali on će doći i donijeti mi vijest koju očekujem. Ova je noć kao stvorena da Micheletto izvrši moj nalog, a on je čovjek koji zna izrabiti takvu noć... Do yraga, čemu ja neprestano na to mislim? čak ni one žene kod svodilje, u čijoj sam kući sproveo posljednja dva sata, nisu mogle odvratiti moje misli od toga, a ipak su nastojale da me razvedre. Ah, eto čovjeka iz ftrenze. Samo bliže, prijatelju. Tko Vas šalje? U ovalnom ogledalu, koje su držale dvije gole ženske figure, na pisaćem stolu, ugledao je Cesare bradato, Pocrnjelo lice jednog čovjeka, koji je stajao na pragu 165 sobe. Taj je čovjek bio odjeven u kožnati kaput, nosio je visoke jahaće čizme, o pojasu je imao pištolj, a na lijevom bedru bodež u kožnatom toku.

— Pristupi bliže — viknu Cesare Borgia — tko te šalje? — Glava signorije od Firenze — odvrati čovjek i spusti se na koljena pred Cesareom, te izvadi iz svoje kožnate torbice, koju je nosio na grudima, jedno pismo. Cesare otkinu pečat i jedva što je bacio nekoliko pogleda na kratki sadržaj pisma, oko njegovih usana zaigra pobjedonosni smiješak. — Savonarola je uhvaćen — ote se radosno s njegovih usta — samostan San Marco zauzet je, a krivo-kletnik, koji se usudio da se digne protiv svetosti dogme, doveden svezan u palaču signorije. Eh, to je vijest koja se ne može ni zlatom naplatiti. Čovječe, uzmi to za svoj trud! — odvrati on glasniku i pruži mu kesu napunjenu srebrnim novcem, koju je izvadio iz jedne ladice pisaćeg stola. — Ti ostaješ do sutra u Rimu, treba da se oporaviš od napornog jahanja. Sutra navečer, dat ću ti važne depeše, da ih poneseš sa sobom. Ti mi jamčiš svojim životom, da ćeš ih sigurno i nepovrijedene predati onome na koga će biti upravljene! — Vaša eminencija može se potpuno osloniti na me — odvrati glasnik — tko hoće da mi oduzme Vaše depeše, mora me najprije sasjeći na komade, a to bome nije tako lako, jer ja znam rukovati mačem! Cesare kimnu glavom i zazvoni malim srebrnim zvončićem, što se nalazio na pisaćem stolu, te zapovijedi komorniku, kad je ušao na poziv zvonca, da se najbolje brine o glasniku iz Firenze, da mu ništa ne manjka. Također da se za nj sutra pripremi svjež i snažan konj. Nakon što se glasnik iz Firenze usnicama dotakao nogu mladog kardinala, izašao je iza Klaudija, a Cesare Borgia ostade opet sam. — Ako sutra stari sazna što se dogodilo — protisnu Cesare sa zlobnim smiješkom, diže se sa stolca i stade šetati po sobi gore dolje — tad će to pismo, koje sam sad dobio, biti izvrstan melem za njegovu ranu. Do vraga, moram se pripremiti za neugodni sastanak. Stari će bjesniti kao nastrijeljeni vepar kad zadobije smrtnu 166 ranu. Tog je sina on tisuću puta više ljubio negoli mene. Bio je to njegov najstariji, a nježna mu se narav nije nikad usprotivila starčevoj volji. Ali ja... što hoćeš ti, Klaudije, da li si se pobrinuo za glasnika? — On je najbolje opskrbljen — odvrati komornik — ali u predsoblju stoji paž grofice Orsini. Moli Vašu eminenciju da ga dobrostivo sasluša. Zapanjeno je gledao Cesare Borgia časak u svog komornika, a zatim se ukaza smiješak na njegovu licu. Glasom koji je odavao unutarnji trijumf, reče on Klau-diju: — Pusti amo dječaka i pobrini se da me nitko ne smeta dok je on ovdje! — Dakle ipak — ote se s kardinalovih usta, čim su se zatvorila vrata iza komornika — dakle ipak je došao čas koji sam tako dugo očekivao. Lijepa grofica Orsini šalje mi svog paža. To može da bude samo pokušaj da mi se približi. Dugo nismo križali oštrice svojih mačeva i zadavali rane jedno drugome, ali sad se ona zaželjela mira, te je bez sumnje spremna da taj mir zapečati svojom ljubavlju. Ta ljubav laska mome ponosu. Zašto bi lijepa Violeta bila jedina žena u Rimu koju priželjkujem a ne mogu je dobiti. Doteturat će ona u moje naručje, kao i mnoge druge, i postati će od moje neprija-teljice moja robinja. Zašto ona u meni vidi ubojicu svoga supruga... haha, ta nije ona prva žena koja nježno i strasno grli čovjeka koja joj je ugrabio najmilije. A da mi upravo šalje tog paža... Gennara... ej, kad bi ona naslućivala... no sad tiho, to je tajna koju ni ja sam ne smijem

glasno priznati... Dobar večer Gennaro, ta što si zastao na pragu. Ako mi imaš što isporučiti od tvoje gospodarice, pristupi bliže. Kakvu mi vijest donosiš? Lagano i oklijevajući, približavao se dječak k pisaćem stolu, na koji se Cesare naslonio. Prekrasno dijete s dugačkim, tamnim svilenim uvojcima, s divnim obrvama ispod kojih su se nalazila dva velika tamna modra oka, očito se borilo samo sa sobom i činilo se da ga suzdržava unutarnji strah, a neka ga snaga jača i od njega samog ipak naprijed goni. 167 Mladi paž grofice Orsini nosio je modro svileno odi-jelo, bogato ukrašeno srebrnim vezom. S ramena mu je padao tamni ogrtač, a činilo se da mu je osobito omilio mali mač, više igračka negoli pravo oružje, čiji je balčak Gennaro čvrsto stisnuo svojom bijelom ručicom. Zastao je nekih pet koračaja ispred Cesarea Borgije i kavalirski se poklonio. — Gennaro, tebe šalje tvoja gospodarica? — Ne, gospodine kardinale! — Šta, ti si došao amo bez znanja i dozvole grofice Orsini? — Da, gospodine kardinale! — Dakle imaš mi nešto povjeriti, što tvoja gospodarica ne treba znati? — Moguće, gospodine kardinale. — Mali Gennaro, ti govoriš zagonetno, ali treba da znaš da sam ponešto nestrpljiv, te da nemam ni vremena ni volje da rješavam zagonetke. No kad si se već u tako neobično vrijeme obreo kod mene i jamačno se odšuljao od kuće svoje lijepe zaštitnice, tad zaista mora biti važna stvar koja te vodi k meni! No zašto stojiš tako daleko od mene? Pristupi bliže, Gennaro... ej, što znače ti neprijateljski pogledi kojima me promatraš? Zar se ljutiš na mene? — I te kako. Ja Vas mrzim, gospodine kardinale! Cesare udari u glasan smijeh. Sve dotle držao je prekrštene ruke na prsima, a sad ih je raširio, klik-nuvši: — Dođi k meni, mladiću moj! To si zbilja dražesno rekao. Per bacco, istina je, samo djeca i lude, opojene vinom, govore golu istinu. Svakog se dana sastajem bar sa tri stotine ljudi, od kojih me svaki pojedini uvjerava da me štuje i ljubi i da je spreman za mene poći i u vatru, samo taj mali čovjek ovdje, taj napr-šnjak od čovjeka, prkosno nastupa protiv mene i dovikuje mi: »Ja Vas mrzim!« ... No čvrsto sam uvjeren da nisi došao amo da me uvjeravaš kako me mrziš. Tvoj dolazak mora imati dublji razlog! — Gospodine kardinale — odvrati Gennaro podi-gnuvši smjelo zarumenjelo lice — u Rimu je poznato da Vi niste samo visoki crkveni dostojanstvenik, nego 168 prije svega potpuni plemić. Kao takav ne možete odbiti moju molbu. — A tvoja molba jest? __Da se mačem ogledate sa mnom. Povucite svoj mač, gospodine, da se borimo na život i smrt. Nemojte se tako posprdno smijati, moj gospodine, ja znam da moram stradati u toj borbi. Znam da ćete svoju oštricu zariti u moje srce. No tisuću puta je za me bolje da umrem od Vaše ruke, nego da me neprestano mučite i lagano mi zadajete smrt! Gennarov glas, koji je isprva bio mukao i nerazumljiv zbog uzrujanosti, bivao je sve jasniji, a osjećao se u tonu kojim je lijepo dijete izazvalo na borbu čovjeka kojeg su se najviše bojali u Rimu, da se u dječaku probudila muževnost.

Nije bilo u životu Cesarea Borgije mnogo momenata kad je njegov duh, koji je neprekidno radio, izgubio ravnotežu, kad je zastao i nije, poput tigra, mogao da zaskoči svog protivnika. Ali sada se činilo da je došao takav čas. Kao skamenjen stajao je Cesare čitavu minutu. Tako je pogledavao malog paža, da se nije moglo razabrati, da li će istog trenutka provaliti iz njega strahoviti bijes, ili bučna veselost. Nije se moglo razabrati je li Cesare zapravo dobro razumio i shvatio dječakove riječi. Pošto je kardinal uporno šutio zapanjen, stajao i griskao svoju donju usnicu, trgnu nenadano Gennaro svoj mali mač iz korica, odskoči nekoliko koraka natrag i spremio se za napad. — Gospodine, branite se! — viknu dječak — jer ja sam ozbiljno nakanio da se s Vama borim na život i smrt! Sad nestade i zadnje kapi krvi s Cesareova obraza, a s njegovih usana oteše se riječi: — Prokleta sudbino, izmislila si čudnovatu komediju, ali Cesare nije čovjek koji će da igra tragediju umjesto komedije! v~ Ovdje Vam je mač! — kriknu Gennaro, pokazali na stolicu, na koju je Klaudije stavio ogrtač i mač svoga gospodara. — Do vraga, gospodine kardinale, ne moju strpljivost, naoružajte se i branite se! 169 Istog časa odjeknu posprdni smijeh, a Cesare odskoči ustranu, izmaknu bijesnom udarcu koji mu je Gennaro bio namijenio, i prije nego je mlađahni paž mogao spriječiti, snažni ga kardinal zgrabi za ruku i, stisnu je čvrsto kao kliještima i lagano okrenu nježni zglob. Gennaro jauknu, a mač mu pade na tie. Cesare odgurnu nogom lagano oružje u jedan kut sobe. — To je način obrane od djece — reče Cesare smijući se. — Zar ne, mladi junače, naš je dvoboj bio kratak, a sad jamačno uviđaš da meni pripadaju sva prava pobjednika. Ali ne boj se, neću ti skinuti nijedne vlasi s glave, a neću zamjeriti ni tvojoj nečuvenoj bezobraštini, jer me je razveselila. A šta je to, Gennaro? Ti places? Krupne suze padale su niz dječakove obraze. Glasno jecajući skrivao je rukama svoje lice. Nježnošću koja se inače nikad nije javljala u Cesarea i koju sigurno nije pokazao još nijednom smrtniku, stade on bijelom lijepom rukom gladiti dječakove uvojke. — Ne plači, dječače moj — reče — ne prolijevaj suze. Ti zaista nemaš nikakvog razloga da se stidiš. Ti si u ovaj čas pokazao više srčanosti nego stotinu odraslih Rimljana zajedno! — Moj mač, oteli ste mi moj mač! Nisam više dostojan da nosim mač! Dijete se bilo tako jako zanijelo, da se na Cesareovim očima zapazila zabrinutost. — Dođi, Gennaro — reče on i stavi ruku na dječa-kovo rame. — Eto, sjedi ovdje nasuprot mom pisaćem stolu. Ajde da se malo porazgovorimo, jer ti si mi dužan jedno razjašnjenje. Sjedi ovdje na vezeni stolčić do mojih nogu i reci već jednom, šta te zapravo nagnalo da noćas prodreš u moju kuću i da me izazoveš na dvoboj. Mora da su veoma važni razlozi uznemirili tvoju malu dušu i zaveli te na tako glupu stvar! Gennaro, jamačno ti je jasno da nisam bio tako izvrsne volje, lako si se mogao naći u kojem od mojih podzemnih zatvora. Ne bi vidio ni sunca ni mjeseca, ovdje dolje bi posve uzalud izgubio svoje djetinjstvo, svoju mladenačku i muževnu dob, dok se ne bi isušio kao skelet i kao starac izišao iz moje tamnice — i to kao lešina!

170 Strava je prešla preko nježnog djetinjeg tijela. Lagano je Gennaro spustio ruke, a iz njegovih široko otvorenih očiju odražavala se strava. _ Kad si se dakle bacio u takvu opasnost, tad te je na to nagnao zbilja jaki razlog — nastavi Cesare. — Dakle, govori, Gennaro. Zašto me mučiš? — Jer, jer ona Vas ljubi! __Ona... Ta ti valjda ne govoriš o tvojoj lijepoj gospodarici, grofici Orsini? — Da, o njoj... o njoj! — protisnu Gennaro gu-šeći se u suzama i htjede se podići sa stolčića, ali ga Cesare nježno privuče natrag i smiješeći se kliknu: — čini mi se, Gennaro, da se ti varaš. Tvoja ljubomora utuvila ti je nešto u srce, što nikako ne stoji. Ali da bi mogao opet mirno spavati, dječače moj, i da ti jelo opet dobro prija, velim ti da me tvoja gospodarica nadasve mrzi! — Ah, kad bi tako bilo — reče dječak s dubokim uzdahom. — Ali Vi se varate, gospodine, Vi se jako varate. Da, kad se Vi nalazite pokraj nje, tad u njenim očima zasja mržnja, ona se tad sjeti teških časova koje je zbog Vas proživjela, rječka se s Vama ili uopće izbjegava da s Vama prozbori i jednu riječ, ali kod kuće... u njenoj spavaonici, kad misli da je nitko ne vidi... ah, ja sam to vidio, i pri tom mi je srce krvarilo. — Gennaro, što si vidio? — ispitivao je Cesare Bor-gia — i kako si to mogao vidjeti? Tamno rumenilo ukaza se na paževim obrazima. — Znam da je to bilo podlo od mene, ali ja sam je promatrao kroz ključanicu. — Po pravom običaju paža — smijao se kardinal. — Uostalom, to ne mora ni biti tako zlo, promatrati groficu kroz ključanicu u njenoj spavaonici, i to još u času kad se sprema u postelju... Umiri se samo mališu, to nije nikakva uvreda za tvoju gospodaricu, naprotiv to je komplimenat! Što si dakle vidio kroz tu ključanicu? — Da je kriomice izvadila iz svojih njedara jednu sliku i stala je cjelivati, zatim ju je s bijesnim krikom Bacila na tie i stala gaziti nogama. Ali već u narednom trenutku i sama je pala na sag, spopala je svojim bijelim 171 rukala sliku i počela ju stiskati na svoje srce, na usne, cjelivala ju i plakala nad njom, dok nije na sagu usnula. — To je jamačno bila slika njenog pokojnog supruga? — Njenog supruga? Ah, gospodine, i ja sam se htio osvjedočiti koga ta slika predstavlja. Zato sam lagano otvorio vrata, uvukao se unutra, kleknuo kraj usnule grofice te oprezno i nježno izvukao sliku iz njenih ruku. I tad ... tad sam vidio... bila je Vaša slika, gospodine kardinale. Cesare Borgia nasloni glavu na naslonjač od stolca, zaklopi oči, pričinjao se kao da na nj nije ni najmanje djelovalo Gennarovo otkriće. Prošlo je nekoliko časaka dok se Cesare Borgia opet uspravio i nagnuo prema dječaku. — Reci mi, Gennaro — započe on — kako si ti zapravo došao u službu grofice Orsini? — Odgojen sam u jednom selu što se nalazi u sabin-skim gorama — odvrati paž — ali žena, koju sam morao da nazivam majkom, sigurno nije bila moja majka. Ona mi je i sama jednom priznala, da je bila samo moja dojilja i kazala mi onako izdaleka, da pripadam visokoj i plemenitoj obitelji. — Tako, to ti je rekla — brzo prihvati Cesare — zar ti je možda pripovijedala tko su ti otac i majka?

— To mi nije mogla kazati, jer nije ni sama znala. Iskreno ću Vam iskazati što mi je o tom pričala majka Tibulla. Jedne strahovite olujne noći začu se kucanje na vratima njene kolibe. Ona nije htjela da otvori, ali joj doviknu neki oštar glas, jamačno bio vičan da zapovijeda: »Ako otvoriš, bit ćeš sretna. Ne otvoriš li, za-plamsat će ti krov nad glavom.« Sad majka Tibulla nije više oklijevala, pa iako su joj ruke podrhtavale, ona ipak brzo otkračuna vrata. Tad spazi ispred vrata na divljem, mrkom konju jahača, koji je sav bio odjeven u crno. U jednoj ruci je držao pletenu košaricu i predao ju Tibulli s riječima: »Uzmi to. Ako se pošteno budeš brinula za to što se nalazi u košari, tad ti od ovog časa više nikad ništa neće manjkati. Svake nedjelje ispred Uskrsa naći ćeš pod pragom svoje kolibe kesicu sa zlatnicima. Ne istražuj tko ti je to zlato donio i tko ti ga sa172 ] lie. Sigurna ti je propast, učiniš li to. Kad prođu godine, bit ćeš obaviještena što ćeš dalje činiti sa sadržinom te košare. Zbogom!« Munja je sijevnula, odjeknuo je tutanj groma i crna jahača nestade kao da je propao u zemlju. Tibulla je sva drhtala. Našavši se sva prestravljena opet u svojoj kolibici spopala ju je neka slutnja i ona pažljivo otvori košaricu, i gle, ona se nije prevarila, u njoj se nalazilo novorođenče, potpuno golo, bez ikakvog znaka, ali jastučići na kojima je ležalo, bili su iz najfinije svile i obrubljeni zlatnim čipkama. Dječak, kojeg je tajanstveni jahač donio majci Tibulli, bio sam ja. Kako je Tibulli nekoliko dana prije toga umrlo vlastito dijete, ona me je uzela na svoja prsa i odgojila me. Uostalom, ona je blagosiljala čas kad sam joj došao u kuću, jer je pod svilenim jastučićima našla kesicu zlata, pa od tada nije više imala nikakvih briga. — Zar je ta Tibulla bila udovica? — upita znatiželjno Cesare. — I da, i ne — odvrati Gennaro. — Ona je imala supruga, ali on nije živio s njom zajedno. Ostavio ju je odmah nakon ženidbe i otišao u Rim gdje se družio sa svakakvom sumnjivom klateži. No od vremena do vremena pojavio bi se u kući svoje supruge, ostao ne-kciiko dana kod nje pa bi ga opet nestalo. Tibulla nije u nj imala nikakvog povjerenja, te mu nikad nije ništa spomenula o zlatu, jer bi joj ga on sigurno oduzeo. Uostalom, Tibulla nije žalila što njen suprug nije htio ostatio uz nju. Kasnije mi je često govorila da joj se gadi, jer njegove ruke imaju neki čudnovati vonj po krvi! — Zar nikad nije spomenula ime tog čovjeka? — Uvijek ga je nazivala samo Michele. — A da li je crni jahač, koji te je donio Tibulli, održao svoje obećanje? Da li je zaista Tibulla svake godine u nedjelju prije Uskrsa našla kesicu sa zlatnicima pod pragom svoje kolibe? — Posve točno! — odvrati Gennaro. — Tko ju je onamo donosio i tamo stavljao, to Tibulla nikad nije m°gla saznati. Dane i noći znala je ona prije te nedjelje da pazi i vreba, ali ni živa duša nije se približila njenoj 173 kolibi. Kao čarolijom došlo bi zlato pod stare, iskrhane kamenite stepenice. — Da M je Tibulla dobro postupala s tobom, je ц se brinula za te, kad je zbog tebe imala lijep dohodak. — O, dobra je ona meni bila. Nisam smio raditi teške poslove. »Tvoje ruke moraju ostati bijele«, često mi je Tibulla kazivala, »jer će sigurno doći dan kad će nenadano ovdje osvanuti tvoj otac i tvoja majka i zahtijevati te natrag. Zato ne smiju naći od sunca pocrnjelog seljačkog dječaka, s grubim, zamazanim golim nogama. Tad ćeš stanovati u

kakvom dvoru i jesti iz zlatnih tanjura, sluge će ti se klanjati, a ti ćeš biti odjeven u svilu i baršun! — Jamačno ti je Tibulla toliko puta to pričala, dok nisi i sam u sve to stao vjerovati? Dječak kimnu glavom. — Da vjerovao sam. Često kad sam ležao u tami i kroz grane promatrao komadić nebeskog plavetnila, pričinjalo mi se da gore u oblacima vidim palaču, urešenu zlatom i mramorom i stao bih čekati da se otvore njena vrata i ukazu moji roditelji. Na kiilatim konjima sići će do mene, podići me na jednog konja i odvesti u krasni dvor... ali sve su to bile sanje. Stao sam uviđati da prolazi godina za godinom, a nitko nije došao, pa ni crni jahač koji me je onamo donio. — A kako si došao grofici Orsini? — Grofica je zalutala u lovu. Noć ju je iznenadila, pokucala je na niskim Tibullinim vratima i zamolila da je pusti u kuću do jutra. Tibulla je rado dala kona-čište odličnoj gospođi. Grofica me je vidjela, ja sam joj se svidio i nakon što je dugo u kutu kolibe šaptala s Tibullom, reče mi: — Dijete moje, ti ćeš poći sa mnom. šteta je za tebe, da si u ovoj divljini. Postat ćeš moj paž, a služba će ti biti laka. Zatim me je nježno dragala svojim ružičastim rukama, a ja sam se bacio pred njene noge i oduševljeno kliknuo: »Lijepa gospođo, hoću da Vam služim poput vjerna psa. Bit ćete zadovoljni sa mnom, ja Vam nikad neću prirediti neugodnosti!« 174 Sutradan je stigla grofičina lovačka pratnja, koja je zabrinuta i u strahu čitavu noć tražila svoju gospodaricu. Grofica je uzjahala na prekrasnog konja, a za me ie naručila jednog malog konjića, na kojem sam morao jahati pokraj nje. Pokazala me je čitavoj svojoj pratnji, svakog je pitala da li mu se sviđam i stala me nazivati dragim Gennarom, svojim slatkim malim pažem, te mi je dala kolača i slatkog vina. Od onda sam paž kod grofice Orsini. Ah, radije bih da ona nije nikad zalutala i da nikad nije došla u Tibu-llinu kolibu. Jer ja znam da ću umrijeti, ako me ona jednog dana otpusti... a ona će to i učiniti! — Zašto? Ta ona ti je još uvijek sklona kao i prije, odlikuje te svakom zgodom. Ona se igra s tobom kao s dražesnim psićem, a da si samo pet godina stariji, Gennaro, već bi se mnogo brbljalo o tebi i lijepoj grofici. — Ah, zašto nisam pet godina stariji — uzdahnu paž s orošenim očima — zašto nisam muškarac. Izvodio bih junačka djela, išao bih u rat, zaslužio bih lovorike, a tad, tad bi me ona sigurno ljubila! — Mali sanjaru! — smijao se Cesare Borgia. — Zar umišljaš da bi ljubav takve žene kao što je grofica Orsini, bila slatka. Da, ti si mlad, ti još misliš da ljubav donosi samo sreću, ali ja... Do vraga Gennaro, ti ćeš još ove noći dobiti dobar savjet, nisi uzalud došao amo. Ako ljubiš koju ženu i hoćeš je osvojiti — zapamti to za kasnije — tada nemoj ležati ispred njenih nogu i ne !graj mandolinu i gitaru. Nastoj da postaneš njenim gospodarom, ponizuj je, budi prema njoj hladan, ravnodušan, i tako ćeš ju pridobiti. Ali zaista, ja posve zaboravljam, da govorim djetetu. Gennaro, tebi je sada deset godina! — Pogodili ste gospodine. Ali otkud točno znate moje godine? Na Cesareovim obrazima ukaza se slabo rumenilo. Ubrzo se namršti njegovo čelo, a i u tili čas opet razvedri, i on mirno i ravnodušno odvrati:

~ Čini mi se da mi je grofica nedavno pripovijedala "* Je tebi deset godina. Ali sad je dosta, već prilično ~~ 175 dugo čavrljamo. Brzo se sad vrati kući, jer bi mogli opaziti da te nema. No u svakom slučaju dobro ćeš učiniti ako ni pod kojim uvjetom ne kažeš, ne priznaš da si me noćas posjetio. — A smijem li opet uzeti svoj mač? — upita Gen-naro gledajući na dražesno oružje što je ležalo na podu. — Svakako da smiješ, mladiću moj. Ali zasad upotrebljavaj svoj mač samo da nabadaš na nj sitne životinje, ne usmjeluj se još navaljivati njime na muškarce. Nećeš uvijek tako dobro proći, kao noćas! — Opraštate mi moju smjelost? — Nemam što da ti oprostim, jer nemam što da pokudim. Laku noć, Gennaro, pa ako opet nekad kroz ključanicu promotriš svoju gospodaricu i vidiš kako cjeliva moju sliku, sjeti se da lijepa žena u jednoj godini svog života pritište svoje usne na čitavu galeriju slika. Tko zna, Gennaro... Cesare Borgia nije dovršio svoj govor, jer su se naglo otvorila vrata, a na pragu se ukaza Klaudije. — Eminencijo — javio se on tihim uzrujanim glasom — moralo se zbiti nešto strahovito. Upravo je u palaču stigla sestra Vaše eminencije, Lucrezia, pa kad sam joj kazao da je Vaša eminencija pošla već na počinak, doviknula mi je razdraženo i uzbuđeno: »Lažeš, jadni svodnice... on je budan... on mora da bdije, jer ove noći ne može usnuti. Tornjaj se i reci svome gospodaru da moram s njime govoriti, a ujedno mu reci da ne iskušava moju strpljivost. — Lucrezia! — protisnu Cesare. — Ona glavom, Lucrezia... čudnovato. Pa dobro, ja joj ne mogu izbjeći, pa i neću. Ajde, Klaudije, dovedi buduću vojvotkinju od Bisellija... — Cesare! — začu se u pokrajnjim odajama divlje uzrujan glas. Cesare, gdje si... Cesare Borgia... dogodilo se! — Klaudije, pođi joj u susret — zapovijedi brzo kardinal. — Kako god znaš, zadrži je još jedan časak... a ti, Gennaro, ti sad ne smiješ otići iz ove sobe, naletio bi upravo na nju... ajde amo, Gennaro, u kabinet dječače, skutri se ovdje u jedan kut i drži dah, da te ne zamijeti! 176 Kardinal je otvorio vrata jednog kabineta gdje se između ostalog ukrasnog pokućstva nalazio i široki kreVeprihvati Gennara i gotovo ga gurne u tu prostoriju, atvori i zaključa vrata, a ključ uze k sebi. Stade duboko disati, pa pohita do svog pisaćeg stola • baci se na stolicu. Jedan pogled u ovalnom ogledalu bio mu je dosta da promijeni držanje i primi izraz krajnie mirnoće. Tad se naglo otvoriše vrata, a preko praga zatetura visoka, prekrasna žena odjevena u tamnu odjeću. Lucrezia! II

— Sestro, zaista si ti to — iznenađeno će Cesare. — Ma što te dovelo tako kasno u noći do mene, ipak si svoj posjet mogla odgoditi do bijela dana, jer dame, koje dolaze u moju kuću u to vrijeme, škode svom dobrom glasu! — Ostavi taj frivolni ton — protisnu Lucrezia drhtavim glasom. — Ne trebaš se ništa smiješiti i glumiti ravnodušnost. Poznata ti je vijest koju ti donosim, ti si je očekivao, samo si mislio da će ti je neko drugi donijeti! — Tko drugi? — Koji od tvojih krvnika — odvrati Lucrezia, a njene oči bljesnuše poput munje gledajući blijedo Ce-sareovo lice. — Ali strahovit slučaj učinio me je očevicem zločina. A ove ruke podigle su ga iz valova i ponijele! 7- Sestro, ja te ne razumijem. Govoriš nelogično. Zaista si trebala već odavna pozvati svog liječnika da ti malo pusti krv. Govoriš o nekakvom zločinu, o valovima, o mom krvniku... ne mogu nikako da iz tih nJeči sastavim kakav roman. ~7 Jadni lakrdijašu! Tvoja me maska ne može prevariti! — dobaci mu Lucrezia stupivši preda nj. — Znaš vrlo dobro što se desilo ove noći. 12 »Lucrezia Borgia« 177 — A, dogodilo se mnogo toga — odvrati Cesare sačuvavši još uvijek svoju posprdnu mirnoću. — Na cesti koja vodi u sabinske bregove, napali su razbojnici no^ šiljku jedne odlične dame, koja se dala nositi u kuću svog ljubavnika. Ali razbojnici su se morali začudo, zadovoljiti samo jednom laganom košuljom, jer praktična dama nije ništa drugo imala na sebi. Preporučam ti, da to pripovijedaš svom prijatelju Boccacciju, koji će lijepo opisati taj događaj. — Đavole u čovječjem obliku. S niskim podvalama hoćeš omalovažiti vijest koju ti donosim. Velim ti, Cesare, ako strahovitu vijest nećeš čuti iz mojih usta, sutra će ti je tuliti u uho rimsko kamenje, i gavrani iz pontinijskih močvara okružavat će te i kriještati ovu vijest, jer sutra će čitav grad stajati pod dojmom te strahote. Kad to čuju, majke će zaboraviti da svojoj gladnoj dojenčadi dadu prsa. Užas i strava spopast će stari Rim. Promuknut će nenadano rimski zvonovi, kao da su izgubili svoj srebrni glas, i počet će krvariti naslikane rane na Kristovoj slici u Petrovoj crkvi. A starac koji nosi krunu kršćanstva, razderat će svoje haljine i u divljoj boli počet će sumnjati u velikog živog Boga, čiju je dobrotu uvijek hvalio. Čujem njegov drhtavi glas, gdje ga od boli i strave luđački diže. »Zastupao sam tvog sina na zemlji i svijetlom sam držao njegovu sliku pred ljudima, ali ti si uzeo mog sina, moga najdivnijeg sina, a nazivaš se pravednim Bogom.« — Ej, sestro, danas te upoznajem s neke nove strane — smijao se Cesare Borgia. — Zar se Rim pretvorio u staru Troju, i zar si ti, lijepa moja Lucrezia, koja si dosad ponajviše naličila zavodljivoj Jeleni, postala Ka-sandrom? čemu tako strahovita proročanstva? Ti, sretna zaručnica, trebala bi da sve gledaš u ružičastom svjetlu! — Šuti, ne slušam tvoje izrugivanje. Znaš vrlo dobro što se noćas zbilo, jasno ti je zašto lijevam suze i .zašto se do neba diže moja zdvojnost. Ne skrivaj se ruganjem, ne pričinjaj se hladnokrvnim. Moj glas treba •da ti odjekuje u uhu kao jerihonska truba. Zar me ne 178 razumiješ- zar me zaista ne razumiješ? Pa dobro, onda čuj • • • tv°J brat Juan Je mrtav!

Cesare Borgia ne maknu ni za jedan korak. On podigne ruke u vis i stade zuriti u Lucreziju, činilo se kao da se ne može snaći. — Tad neka ti se milostivi Bog smiluje, moja se-stro — protisnu on konačno — ti si ozbiljno bolesna, pomela ti se pamet, ili, zar nisi kazala da je Juan mrtav? _ Jadni komedijašu, čemu ova bratska zabrinutost. Bože moj, kakav li si ti komedijaš, kako majstorski umi-ješ da igraš svoju ulogu, da... mrtav... Juan je mrtav... umorili su ga! — Onda neka se tresu brežuljci na kojima je sagrađen Rim! — kriknu prestravljeno Cesare Borgia. — Neka se tresu i neka se sve sruši, jer na tom gradu leži prokletstvo božje. Mrtav moj brat Juan... dobri, Iju-bezni Juan, koji nije uvrijedio nijednog čovjeka, čije je srce bilo puno ljubavi za bližnje... Ah, kakve li jadne noći. Još će pokoljenja osjećati njenu tminu i žaliti za mrtvim, za nestankom sunčevog djeteta, dobrim, ljubljenim Juanom. I Cesareove se oči orosiše suzama. Da, bile su to zaista prave suze, što su mu se kotrljale niz obraze, a on potpuno svladan od boli, pade na stolicu ispred pisaćeg stola. No Lucrezia se nije dala obmanuti. Predobro je poznala tog čovjeka, a da bi je on mogao prevariti, pa ma kako majstorski glumio svoju ulogu. Slijedećeg trenutka stajala je pokraj njega, stavila mu svoju ledenu ruku na glavu, nenadano zgrabila svojim bijelim prstima njegovu crnu, uvojitu kosu i trgnu-la mu natrag glavu, da se uzmogne nada nj nagnuti i zagledati mu se u oči, kao da mu hoće prodrijeti do dna duše. ~- Najučeniji i najmudriji ljudi, liječnici, filozofi, suci i svećenici, u tome bi se času prevarili kako dobro glumiš bol. Ali ja te poznajem. Znam da možeš prolijevati suze. Znam da svaka riječ koju si sad kazao, nije ništa drugo nego laž, i da je čitavo tvoje biće varka i lukavstvo ... Juan je mrtav ... naš ljubljeni brat Juan Je umoren. 12* 179 — Ah, neka je bezbožni ubojica triput proklet! _ kriknu iz glasa Cesare, trgnu se iz Lucrezijinih ruku te podigavši se sa stolice stade mahati zgrčenim šakama. — Neka se dobrota nebeskog oca pretvori u nepomirljivu mržnju i neka svojom smrtnom strijelom pogodi onog koji je oteo život našem bratu Juanu. Ali ne ne, draga moja sestro, tisuću puta ne, nikako ne mogu vjerovati tvojoj vijesti. Zar ima u Rimu čovjeka koji bi bio toliko pokvaren, da otme život vojvodi od Gandije. Toliko zloće, moja sestro, nema u tome gradu, u to ne vjerujem! — Pa ipak je tako, kako sam ti kazala — odvrati Lucrezia hladno. — A hoćeš li vidjeti njegovog zločinačkog ubojicu, hoćeš li upoznati onog čovjeka koji je tako podao kako si sam rekao, da je mogao ubiti valjanog Juana... tad pogledaj, Cesare Borgia, u ovo ogledalo i vidjet ćeš Juanovog ubojicu! Rod tih riječi pograbi Lucrezia objema rukama ovalno ogledalo s pisaćeg stola i stavi ga pred lice Ce-sarea Borgije, koji sav problijedivši uzmaknu. — Sestro! — viknu on narednog trenutka strahovitim glasom. — Sestro, to nisi trebala učiniti. Jednog brata moraš pokopati jer je poginuo od proklete ruke ubojice, a drugog bacaš u ponor svoje sumnje, iz koje ga ne može više podići njegova ljubav prema tebi. Lucrezia, zar je istina, zar je moguće da mene smatraš Juanovim ubojicom, da mene okrivljuješ ... — Da, tebe okrivljujem, kardinale Cesare Borgia, ti si počinio strahovitije zločinstvo koje je ikad izvedeno na zemlji otkad je Kain ubio Abela. I kao što se na čelu

prvog ubojice ukazao krvavi znak, tako će se pokazati i na tvome licu. Ljudi će te izbjegavati kao kugu, a s kletvama odgurnut će te otac od sebe. Neće te zagrliti ni najjadnija djevojčica, jer će se bojati da se na njenom bijelom tijelu ne odrazi tvoj krvavi znak. A odvažiš li se stupiti u božju kuću i približiti oltaru Vječnoga, potres će uzdrmati zidine, a božji hram će se srušiti nad tvojom glavom. Gdjegod ćeš se nalaziti, ondje neće sjati sunce, neće cvasti i mirisati cvijeće. Bez mira i pokoja provodit ćeš svoj život, boj at će se sam sebe i strahovati pred sobom. Uzalud ćeš m0" 180 • • Spasitelja da ti oprosti grijeh. Jer i sam Božji Sin, Utl ie svima oprostio, koji je za čovječanstvo umro križu da njegove grijehe iskupi svojom krvlju, odПа ut će' se od tebe, jer se svi grijesi mogu oprostiti, Urno ne umorstvo brata. ..... Poput vatre sipala je Lucrezia te rijeci, dok joj najednom ne ponestade glasa, i ona se jecajući baci na jedan divan. ^- D -, Cesare Borgia je koracao amo tamo po sobi. Prosio je nekoliko sati a da se u sobi nije čuo nikakav drugi glas, konvulzivnog jecanja lijepe, mlade žene i Cesareovih odmjerenih koraka. Nenadano zastade Cesare Borgia pred divanom i reče: __Ti si eto sad protiv mene podigla strahovitu optužbu. Ti ćeš valjda shvatiti da ja tu strahovitu sramotu zbog visokog crkvenog dostojanstva koje nosim ne smijem sebi dozvoliti ni od svoje sestre. U najmanju ruku moram zahtijevati dokaze! — Dokaze! — viknu Lucrezia uspravivši se. — Dobro je, neću ti ostati dužna ni valjanih dokaza. Nalazila sam se noćas u jednoj gondoli na Tiberu. Moj se čamac približavao velikom tiberskom mostu, kadli nenadano ... — Smijem li moliti da čas ostaneš kod te točke — prekide je Cesare Borgia. — Imat ćeš jamačno dobrotu da mi razjasniš što te je natjeralo da poduzmeš vožnju na gondoli te ogavne noći? Na ovo pitanje uskraćujem odgovor! ~ Ah, zaista — smješkao se Cesare. — Ali na svaki način nalazila si se u društvu tvog zaručnika, plemenitog princa Alfonsa od Aragona. — Ne, bila sam sama! — Posve sama? — Posve sama... s gondolierom! ^ A taj gondolier? — ispitivao je Cesare vrebajući. Dror ^£ posve obični luđak, kojeg sam najmila — ju t t1" otresito Lucrezia. — Uostalom, shvaćam tvo-savaš HkU; Svo^im Pitanjima hoćeš me smesti i poku-Us . t.,Tiz optuženog postaneš tužitelj, ali to ti neće PJ u. Tražio si od mene dokaze ... hoćeš ih čuti... 181 pa dobro, eto, dat ću ti ih. Ne silim te da ih saslušaš, jer moji dokazi zapravo nisu određeni za tebe, već za moga oca! U Cesareovim očima odrazio se blijesak. Njegovo se lisičje lice razvuklo, i u tom času bilo je veoma gadno. — Ah, moja sestra Lucrezia hoće da me denuncira — viknu on. — To nisam očekivao!

— Od mene se ne nadaj nikakvoj milosti i smilo-vanju. Bila sam Juanova sestra, i on je bio moj ljubljeni brat. Na njemu izvedeni zločin mora biti okajan, a budući da me strahoviti slučaj učinio svjedokinjom, to ću udovoljiti svojoj dužnosti i svjedočiti. Iz tvoje kuće pohitat ću do oca i odmah mu saopćiti nesretnu vijest, i reći mu tko je ubojica koji je umorio njegovog ljubljenog sina. — Vanredno korektno — odgovori Cesare. — Tome se zapravo ne može ništa prigovoriti. Pa dobro, daj da čujem tvoje dokaze. Ti si se gondolom vozila po Tiberu i približavala se velikom mostu, kadli... — Kadli začuh zazivanje u pomoć. Pogledala sam gore i vidjela više muškaraca, brava, sa zakrabuljenim licima, kako su napali jednog čovjeka koji se uzalud branio. Dogurali su ga do mostne ograde, podigli i naglavce bacili u rijeku! — I to je bio naš brat Juan! — Ne nazivaj ga više svojim bratom. Priušti nesretniku bar mir, koji ga očekuje u grobu i kojega ne bi našao kad bi dopro do njega tvoj glas kojim ga nazivaš bratom. Da, bio je Juan, ljubimac našeg oca, Juan kojega sam i ja nadasve voljela. Poput utvare dizala se njegova lešina iz valova, ja sam je ovim rukama prihvatila i potegla u čamac. Umalo da nisam poludjela kad sam spoznala čiju lešinu držim u naručju. — Pa ti jamačno ni sama ne vjeruješ, lijepa Lucre-zijo, kakogod je tvoje pripovijedanje zanimljivo da u svemu tome ima i najmanje dokaza za moju krivnju. Juan je umoren... to je, u koliko razabirem, gotova činjenica, to ne mogu poreći, ali da sam ga ja ubio... da je usmrćen na moj nalog... 182 _- U tom nema nikakve sumnje — ote Lucrezia Borgia riječ s kardinalovih usta. — Zapovijedila sam gondolijeru da vesla prema obali. Ondje sam dozvala prolaznike, predala im mrtvo tijelo i naredila da ga odnesu u moju palaču. A ja sam poletjela uza stepenice na most. Neka slutnja mi je kazala iako su kukavni zločinci već bili pobjegli, da ću otkriti nešto što bi me moglo uputiti na trag zločinca. Evo, gledaj, kušala sam sreću! — Pa što si našla sestrice? — Ovaj prsten! — viknu Lucrezia, te kod tih riječi izvadi neopazice iz svog džepa u pojasu široki prsten, ukrašen jednim rubinom. Stajala je ispred Cesarea i držala mu prsten tik ispred očiju. Ali kardinal saže ramenima i odvrati mirno: — Prsten, ni od kakve osobite vrijednosti. Sestro, ti valjda umišljaš da sam ja tu sitnicu izgubio na mostu. Uostalom, mogu ti vrlo lako dokazati da sam se večeras nalazio u jednom veselom društvu i da sam stanovitu kuću u Rimu napustio tek prije jednog sata! — Znamo dobro da ti nisi sam izveo ovo strahovito zločinstvo. Bio si previše kukavica da sam staviš ruku na nesretnog brata. Ali Cesare Borgia raspolaže odanim slugama, a jednome od tih vražjih slugu morao je s prsta pasti taj prsten, jamačno dok se siromašni Juan očajno branio! — Pa to ti nazivaš dokazom... ha-ha, lijepa Lucrezia, podaj dar govora tome prstenu i pitaj ga, kome pripada. — Taj prsten može da zbori i on mi je glasno i jasno govorio, jer se na njemu nalazi natpis koji ću ti točno kazati. Natpis glasi: »Kardinal Cesare Borgia posvećuje taj prsten svom vjernom i odanom Michelettu!«

Cesare se jedva primjetno trgnuo. Samo za trenutak namršti mu se čelo. Zatim se začu njegov miran i hladan glas: — Moguće je taj podli Micheletto zaista sudjelovao kod Juanova umorstva. I to nije sigurno, ali je moguće. Ali još uvijek manjka važna karika u nizu tvojih dokaza, kako ćeš ustanoviti da sam Micheletta potkupio 183 da izvede to zločinstvo. Takav lupež služi danas jednom gospodaru, a sutra drugome... tko ga bolje plati, tome služi. Nekakav neznani Juanov neprijatelj potplatio je Micheletta da ga napadne! — To ćemo saznati od samog Micheletta! — odvrati Lucrezia. — Ah, zar ga ti kaniš pitati? — O ne, ne smatram se tako niskom da i jednu riječ progovorim s tim Michelettom. Ispitivat će ga netko drugi, kome će on sigurno odgovarati. — A tko je to? — Mučitelj koji će ga podvrći strahovitoj torturi. On će odriješiti jezik tvojem Michelettu, budi u to siguran, Cesare Borgia! — Tad se Cesare Borgia okrenu, pristupi lagano natrag do pisaćeg stola, poduprije se o stol rukama i stade zuriti preda se. Lucrezia se pak, zagrnuta u svoj ogrtač okrenula prema vratima. — Laku noć, Cesare Borgia! — doviknu mu ona s praga. — Mislim da sam te sad uvjerila u to da ne možeš više tajiti pravu istinu. Još noćas će Njegova Svetost narediti strogu istragu, i budi uvjeren da će već naći Micheletta, pa makar se sakrio u najtamniji dio Rima, ili se možda već dao u bijeg. A kad njega šče-pamo, onda neće dugo potrajati, pa će on tuleći i svijajući se od boli spomenuti i tvoje ime ... tvoje ime, Cesare Borgia, kao začetnika Juanovog umorstva. — Ostani! — protisnu Cesare Borgia, kad je Lucrezia već prihvatila rukom za vrata. — Ostani, sestro! — Ne nazivaj me više tako. Nisam više tvoja sestra. To je bio posljednji razgovor između nas! — Ali moram ti nešto važna saopćiti! — Ti... meni... govori, ali ukratko! — Neće biti potrebno da stavite Micheletta na muke! — Zar misliš, da će i bez torture priznati? Sumnjam to, jer on je bio u tvojoj školi. — Ja ću riješiti Micheletta neugodne dužnosti da spomene moje ime. Pristupi bliže, Lucrezia, zagledaj 184 ini se u oči i čuj: Da, ja Cesare Borgia, dao sam umoriti svog brata, vojvodu od Gandije. S Lucrezijinih obraza nestade i posljednje kapi krvi. Ona zatetura i prihvati se za naslon stolca, jedva se uzdržavši na nogama. — Eto, ja sam ga umorio — nastavi Cesare uzbuđenim glasom — pa da je imao deset života, oteo bih mu svih deset! — Gade, strahoviti zločince, ti priznaješ? — Tebi Lucrezia, sve. Upravo ti imaš pravo da saznaš potpunu istinu! — Ja? Milostivi Bože, zašto baš ja? Tad obuhvati Cesare jednim jedinim pogledom divnu pojavu mlade žene, (a bio je to čudnovat, ne bratski pogled), kojim se činilo da upija u se sve tajne ženske ljepote.

— Ti me pitaš zašto upravo ti imaš pravo da iz mojih usta čuješ potpunu istinu, da čuješ priznanje zašto sam dao ubiti Juana... Ti još pitaš? Zar ti tog Juana nisi ljubila, a ne moram M ja svakog ubiti koga ti ljubiš? S Lucrezijinih usana ote se oštar krik, i prestravljena pobježe do vrata, kao da se boji da još samo ijedan trenutak proboravi kraj te čovječje zvijeri. Ali Cesare je već bio uz nju. Jednom rukom je potegnu s praga, a drugom okrenu ključ u bravi, izvuče ga napolje i spremi u džep. — što, ti mene zatvaraš — kriknu Lucrezia — hoćeš И možda i mene umoriti. Tad ćeš se morati boriti sa mnom na život i smrt. Čuvaj se Cesare, tvoja krv kola 1 u mojim žilama, a oštrica ovog bodeža otrovna je! — Spremi svoju igračku — odvrati Cesare smiješeći se. — Ne mislim da ti nanesem neko zlo. Ja da ti učinim štogod na žao, ja... Lucrezia, tebi jedinom biću na čitavoj zemlji za kojim čeznem i koje sam usrdno ljubio, koje još i sad ljubim i obožavam za kojim čeznem u besanim noćima. — Oh, dobri Bože na nebu, zašto mu ne oduzmeš dar govora kad njime pogrđuje najsvetije zakone! — Da, on je naime katkad ponešto neoprezan, taj dobri otac na nebu — posprdno će s neizmjernim cini185 zrnom. Cesare. — Da je oprezno radio, tad bi sebi ušte-dio taj komadićak čovjeka koji se zove Cesare Borgia ... Ali sad je eto ovdje i ne misli da nestane tako brzo s poprišta... A sad, Lucrezia — nastavi kardinal nenadano s posve promijenjenim glasom koji je imao prijeteći, metalni zvuk — sad čuj što ću ti kazati! — Neću ništa dalje slušati! — viknu zajecavši Lucrezia. — Ne govori mi više. Svaka me tvoja riječ vrijeđa. Ne govori... prezirem te ... mrzim te! — Lijepa Lucrezia, nisi me uvijek mrzila — nastavi kardinal mekim, zavodljivim glasom približavajući joj se. — Bilo je vrijeme kad nisam za te bio ogavni Cesare, već Cesare, tvoj Bog, prijatelj srca tvoga, tvoj ljubavnik! S Lucrezijinih usana opet se ote krik, koji je podsjećao na bolan krik na smrt ranjene srne. — Ti se usuđuješ — jecala je lijepa, crnokosa, mlada žena, usuđuješ se da mi spominješ strahovitu tajnu koja lebdi nad nama obojicom poput crnog oblaka iz kojeg može svaki čas da nas udari smrtonosna strijela. Ti se usuđuješ, jadnice, dozivati strahovitu utvaru koja nevidljivo stoji između nas, koju samo mi, samo mi možemo vidjeti, i koju ja gledam mučena stravom i pokajanjem. Jao tebi, Cesare Borgia, ti si me podsjetio na ono vrijeme kad smo nogama pogazili zakone prirode, kad si me ti, đavle, potegnuo u ponor tmine. A ti još živiš, ti se usuđuješ još živjeti, ti još dišeš, tvoja ti se krv još nije sledila u žilama i tvoja kosa ima još mladenačku boju i još nije posijedila. Nemani... ostavi me i ne vuci me dalje u ponor! — Ti jesi i ostaješ, Lucrezia, stara sanjarka — odvrati Cesare Borgia hladnokrvno gledajući sestrino uzbuđenje. — Ti si luda. Grijeh, koji postoji između nas, i o kome nitko ništa ne zna, nije nikakav grijeh. Lucrezia, bili smo mladi, zaljubljena djeca, ti, najljepša djevica koja je ikad koracala preko rimskog foruma, a ja pun neutažive mladenačke muškaračke vatre. I tako smo pali jedno drugome u naručje, jer smo oboje jedno u drugome gledali ideal ljepote. I zbilja, nije potrebno, Lucrezia, da se zbog toga kaješ ili zdvajaš. 186

jvojih četrnaest godina ispričava te podjednako valjano, kao i tadanjih mojih šesnaest! L- Umukni! Ne mogu te više slušati! — vikala je ona i drhtavim rukama zatvorila svoje uši. — Svaka riječ s tvojih usta pada poput žestokog otrova na moju dušu i ponovo otvara napola zacijeljene rane. Već sam predugo zajedno s tobom pod jednini krovom, već predugo udišem s tobom isti zrak, ti dvostruki ubojice! — Oho, sad čak i dvostruki ubojica! — To i jesi, jer si Juanu uništio život, a meni dušu. Ne može se ona više uskrisiti i dohvatiti čiste sreće, jer iako sad sebi umišljam da sam našla čovjeka koji me može učiniti neizrecivo sretnom... ipak znam i naslućujem da će za mnom koracati neprestano crni grijeh koji će mi pomućivati i uništavati svaku radost u zagrljaju mog Alfonsa. — Izvrsno! — reče Cesare ukočenom mirnoćom. — Eto, sad si spomenula Alfonsa, tvog zaručnika. Dakle ti se nadaš da ćeš s njime biti sretna? Vrlo dobro! Na te ga riječi Lucrezia prestravljeno pogleda. — Što misliš? Što hoćeš? Ah, strahoviti čovječe, iza tvojih riječi vreba pakao ... Naslućujem ga! — Ako ga naslućuješ, tad je posve u tvojoj moći da mu pobjegneš. Ti hoćeš još ove noći da pođeš k Njegovoj Svetosti, da javiš da je njegov sin Juan napadnut od bandita na velikom tiberskom mostu, da su ga razbojnici bacili u rijeku i da se u zamazanim žutim valovima Tibera utopio poput mačke. Ja te ne mogu i neću spriječiti da starcu to javiš. Ali ako ti padne na pamet, da tome pridodaš da po stanovitim stvarima zaključuješ, čak da sa sigurnošću možeš dokazati da su oni banditi biti potplaćeni od mene, tad moja lijepa Lucrezijo... Cesare zaslade i stade se naslađivati strahom mlade žene koja se teško dišući zagledala u nj. — Tad ... ? — jeknu gluho Lucrezia. — Lijepa sestro, zar ti moram kazati? Mislim da je nakon svega onoga što smo razgovarali posve jasno da Pljusku koju si mi dala, neću platiti cvijećem. Dakle ukratko: usudiš li se starome prišapnuti da sam ja Priredio njegovom ljubimcu sinu neugodnu kupelj u 187 Tiberu, tad će sat kasnije saznati plemeniti Alfonso od Aragona, vrijedni vojvoda od Bisellija, da se njegova mlada zaručnica prije nekih dvanaest godina, kad je još bila taKo dražesna i nevina, poigravala umjesto kuglama od slonove kosti, zakonima prirode. — Lopove! Đavolski lupežu! — Za volju onih dragih naziva koje si mi onda pri-šaptavala uz vruće cjelove, opraštam ti sad ove pogrde kojima me danas obasiplješ — nastavi odmah smijući se Cesare ftorgia. — A sad znaš što te čeka, lijepa Lu-crezia, i prema tome se ravnaj. Nakon ovog razjašnjavanja zrak je između nas pročišćen kao nakon bure, pa sam sad tako slobodan otvoriti vrata i zaželiti ti dobru i laku noć. Kardinal je pošao k vratima i otvorio ih. Ali Lucrezia je stajala ukočeno i nije se maknula. — Ti oklijevaš, sestro. Ona nije odgovorila. Iz njenih velikih očiju tekle su suze niz ot>raze. — Zbogom, zbogom srećo o kojoj sam snivala — prigušeno je izgovarala. — Zbogom ljubljeni Alfonso, slatko moje srce, ti jedini koji si u mojim grudima probudio pravu ljubav. Uništena je ruža ljubavi, nikad, nikad neću postati tvojom suprugom, jer između

nas leži pakao, a najđavolskiji od svih đavola brine se za to da ne mognemo doći jedan do drugog. — Varaš se — odvrati Cesare stojeći na pragu —; taj đavo je spreman na najveću šutnju, kao i dosad i on ti obećava da će biti na tvojoj svadbi s Alfonsom najneviniji, najradosniji gost. Stoga ti stavlja uvjet da se ne pačaš u njegove stvari i da ono što se one noći zbilo, te što si doživjela i doznala, podjednako zadržiš u svome sfcu kao i tajnu lijepe Lucrezije Borgije! Tad Lucrezia divlje zatrese glavom, da su joj se na sve str»ne rasuli tamni uvojci. — A Juan. neka ne bude osvećen u svome grobu, i ti ćeš zločince, uzdignute glave koračati preko gr°b^_ svoje žrtve? Ne, Cesare Borgia, zaračunao si se"' crezia će vlastitom rukom razrušiti sreću i nadu. KJO vrata jednog od samostana poći ću u nov život.. • a tebe, zločiriče, stići će pravedna kazna! 188 Mlada žena poleti prema vratima, krajnja odlučnost plamsala je u njenim očima, a na Ucu joj se odražavao bolni prijegor. No nije prošla mimo Cesarea. Kardinal je raširio svoje ruke i uzdigao ih prijeteći s poklikom: __ Lucrezia, još nismo dovršili. Hoćeš da žrtvuješ svoje srce, samo da mene upropastiš. Pa dobro. Ali znatiželjan sam da li ćeš žrtvovati svoje dijete, svoga sina? Kliknuvši poput ranjene zvijeri, Lucrezia zatetura. — Moje dijete? Moj sin? — odjeknu s njenih usana. _ Nebo mi se smilovalo te je pokrilo to dijete mog grijeha, taj dokaz naše sramote, moje grdne zablude, grobnim cvijećem i noćnim zaboravom. — Lucrezia, da li si sigurna u to? — Tako sam sigurna kao što je sigurna tvoja zakletva koju si mi položio i kojom si me uvjerio da je dijete četiri tjedna nakon svog poroda umrlo kod svoje odgojiteljice. — A ako sam se tada krivo zakleo? Ponovno kriknuvši, prihvati se Lucrezia za svoje srce. — Krivo zakleo? — stenjala je ona. — Kao da mi mrena pada s očiju. Zašto bi se, ti lopove koji činiš grijeh za grijehom, zakleo krivo imenom svemoćnog Boga? — Krivo sam se zakleo... Lucrezia, naše dijete živi! Odjeknu mukli pad... Lijepa, ponosna žena pade na koljena. Ali kad je Cesare dohrlio do nje da je pridigne, uspravi se ona opet svojom vlastitom snagom. ~- Ne diraj me, ne dotiči me strašnim rukama... **"•! J a sam jedna Borgija. Nema toga na zemlji što bi mi moglo oteti svijest. Mislim da moja pamet još normalno radi i zato ti kažem: To sve što si mi upravo aopćio, opet je samo jedna sramotna laž kojom me ^oces prestrašiti, kojom me želiš svladati. Nije istina, Шо П1Ј,е istina da još živi moje nesretno dijete! To nije ~~ Istina je, i ti ćeš vidjeti svoje dijete! ti ~~1 šarlatanstvo — kriknu Lucrezia — na koje si se esare Borgia, pripravio. Ali ja te poznajem, ko189 m medijašu, i ne dam se zaplesti tvojim đavolskim umijećem! Cesare se lagano približio vratima, što su vodila ц kabinet, gdje je prije gurnuo Gennara. Lagano okrenu ključ u bravi tih vrata.

— Gotovo ne vjerujem ni u šta — reče on hladnim, zvonkim glasom — što glupi nazivaju zakonima prirode. Ali u jedno vjerujem. To je osjećaj majke. Stoga mislim, Lucrezia, da će se taj osjećaj pojaviti u tebi kad ugledaš dijete, a na taj pogled progovorit će i glas koji odjekuje poput svetog zvona. Pogledaj, evo ga! Naglim pokretom otvori Cesare vrata, Lucrezia uleti u kabinet koji je bio osvijetljen svjetlom prikrivene svjetiljke. Ondje je ležao ispružen na svilenoj postelji, svladan od sna, mali Gennaro. San je lagano zarumenio njegove obraščiće. Njegova glava s uvojcima smireno je ležala na svilenom jastuku, a preko prsiju prekrižene ručice. — Gennaro! — kliknu Lucrezia, ugledavši dječaka. — Gennaro... moje dijete... on je... moje dijete! Lucrezia pade na koljena. Obnemoglo padoše njene bijele ruke na Gennarove grudi, a glavu duboko sagnu. Zatim se pomalo uspravila, bacila se preko djeteta koje je spavalo i stala roniti suze koje su padale na dječakovo lice, dok su se njene usnice primicale ružičastim paževim ustima. — Moje dijete — dršćući čitavim tijelom jecala je Lucrezia — moje slatko, moje nesretno dijete, moje ljubljeno dijete! Ti živiš, a ja, zla mati, lunjala sam ovim svijetom, a da ti nisam dala ništa od onog sunca koje me je obasjavalo, ništa, nijedne zrake, nimalo topline, nimalo sreće. Ti si gladovalo, dijete moje, a ja sam mogla da jedem, da pijem, da spavam, smijeni se i ljubim, i nisam osjećala da ti gladuješ, da žeđaš, da ležiš na tvrdom ležaju, i da moraš služiti... ti, moje dijete ... ti, jedan Borgia. — Zar ga tako kaniš probuditi! — prišapnu joj u uho grubim glasom Cesare. — Ustani, savladaj se. Pomisli da taj dječak nikad ne smije saznati tko su mu roditelji190 U onom trenutku, kad bi on saznao tajnu svog rođenja, ne bi mu više bilo mjesta na zemlji... Ustani, kažem ti i zatomi svoje suze. Cesare je prihvati obim rukama i grubo povuče. __Ostavi me kod djeteta! — jecala je nesretna majka. — Ne puštam ga više. Za volju tog djeteta svega ću se odreći... svega... čuješ li, svega. —• Za volju tog djeteta nećeš me optužiti kod starca, nećeš me pred svijetom žigosati kao ubojicu? Bez riječi, zurila je Lucrezia u nj. U taj čas bjesnila je u duši mlade žene strahovita borba. Drhtala je i tresla se, jedva je stajala na nogama i nije mogla da izgovori ni jedne riječi. — Ej, jesi li me razumjela? Hoćeš U i sad poći onamo i igrati se optužiteljice; hoćeš li još i sad mučenjem zadobiti od Micheletta priznanje? — Pa da bih... kad bih to učinila? — prošapta nesretnica. — Tad će čitav Rim saznati tko je taj Gennaro. Paž grofice Orsind nenadano će postati središte čitave znatiželje, a ujedno će ga prezirati čitav svijet. Sa stravom će uzmicati ljudi ispred tog djeteta i sa strepnjom šaputati o tajni njegovog poroda. — Užasno! — Odluči se. Zakuni mi se da ćeš čuvati tajnu ove noći, da se više nećeš brinuti za to tko je Juana, vojvodu od Gandije strmoglavio u valove Tibera, ili tko je zapovijedio da se to učini. Zakuni mi se na to, Lucrezia, svojom ljubavi prema Alfonsu, ili ću trgnuti dječaka iz njegova sna i pokazati mu njegovu majku! I Cesare Borgia ispruži svoje ruke poput pandža, kao da hoće spopasti usnulo dijete.

— Natrag — zajeca Lucrezia i stavi se između njega i postelje — natrag! Sve ću učiniti što zahtijevaš °d mene, samo ostavi na miru to dijete. Ostavi mir u Qjegovoj maloj duši. Kunem ti se, Cesare... Kunem ti se, da ću šutjeti! — Tad lijepa Lucrezijo — odvrati Cesare posprdno se naklonivši — između nas je potpuno uspostavljen ^г •-. A sad idi, dječak se miče. On te ne smije ugledati kad se probudi! 191 — Pusti da ga bar jednom poljubim — šaputala je Lucrezia prigušenim glasom od plača. — Hoću da mu šapnem u uho: Tvoja majčica je uza te, Gennaro... Tvoja majčica te ljubi i odsad će te štititi. Poput lijepa sna ući će te riječi u njegovu dušu, pa kad se probudi, ponijet će taj lijepi san u svoj jadni život. — Žalim što ti ne mogu ispuniti tu želju — glasio je nemilosrdni odgovor — draga Lucrezia, samo nikakvih sentimentalnosti. Taj dječak i odsad neće za te biti ništa drugo, nego paž grofice Orsini, i pouzdano se nadam da nećeš počiniti nikakve ludosti, koja bi te možda mogla kompromitirati. Jednim pogledom rastavi se od svog sina i ostavi moju kuću. I ona se rastala sa svojim djetetom jednim pogledom, koji je toplo obuhvatio čitavu dražesnu pojavu malog dječaka. Ali, kad je lagano okrenula glavu i uprla svoje poglede na čovjeka s ocjelnim srcem punim zločina, bljesnule su njene oči i u njima se zapazio posve drugi izraz. Bila je to divlja, nepomirljiva mržnja, koja je sijevala iz Lucrezijinih očiju. Bez riječi sagnula je glavu na prsa i teturajući pošla iz odaje. U Cesareovoj radnoj sobi, kod pisaćeg stola, činilo se kao da ju je posve napustila snaga. Časak se morala pridržati za stolac, te se brzo, tek za trenutak zagledala u sjajno ogledalo. Jedva je prepoznala samu sebe. Bila je to neka druga Lucrezia Borgia, koja joj se cerila iz ogledala... neka Lucrezia Borgia, kojoj nije ljubav prvo na ovoj zemlji, već mržnja, nečija mržnja, kakva može da izbije u duši Borgije. Prestravljena, trgne se od slike i poleti kroz vrata, kao da je gone furije. Pet minuta kasnije zazvoni Cesare srebrnim zvoncem. Komornik Klaudije pođe gospodaru. 192 Cesare Borgia, uvaljen u svojoj stolici, premetao je prstima krunicu. Njegove su se usnice pomicale, kao da moli. Ukočeno je stajao Klaudije i čekao, dok je Cesare Borgia pogledao na nj i rekao: __Pobrini se, Klaudije, da mali dječak bude u nosiljci odnesen u palaču grofice Orsini. Ondje ga treba nježno staviti na kućne mramorne stepenice... Ja ću poći na počinak! Cesare se podiže. Komornik uze s kamina svijećnjak s napaljenim voštanicama i posvijetli svome gospodaru do praga njegove spavaonice. — Želim Vašoj eminenciji ugodan san — reče Klaudije poklonivši se duboko, dok je otvarao vrata odaje, uređene rafiniranim luksuzom. — Ugodan san — odvrati Cesare Borgia prelazeći preko praga. — Hvala ti, Klaudije. Nadam se zaista ugodnu i mirnom snu! ,.;-.', ш Jednog maglovitog jesenskog dana čitav je Rim ho-dočastio u Petrovu crkvu, da prisustvuje pogrebnim svečanostima Juana Borgije, vojvode od Gandije. Tisuće i tisuće

ljudi prolazilo je nijemo pokraj kata-falka na kojem je, u prekrasnom kristalnom lijesu na crnom baršunu, ležalo tijelo papinog sina. Preko mrtvaca bilo je rasprostrto dragocjeno grimizno pokrivalo, koje je posjedovao samo »stjegonoša crkve«. Strahovite rane nisu se vidjele, jer bijahu brižno skrivene, ali je ipak čitav Rim znao za tragični svršetak papinog sina, znalo se da je pao kao žrtva naručenog umorstva • - • on, koji je između svih Borgija bio najobljubljeniji, jedini koji se mogao pohvaliti da mu je puk potpuno sklon. Sad je ležao tiho i smireno. Onoga je dana ogromna crkva bila pretvorena u mrtvačnicu. Od stupa do stupa visile su crne baršunaste zavjese, a crnim suknom bile su zastrte sve slike na svodu. Kroz zavješene crkvene prozore nije mogla pro13 »Lucrezia Borgia« 193 drijeti nijedna sunčana zraka, a crkva je bila blag osvijetljena s bezbroj malih svjetiljaka, zastrtih crmm florom. Pokraj saniog lijesa držali su papini helebar dijeri posljednju stražu. Njihovo oružje odsijevalo je u prigušenom svjetlu. Aleksandar VI nije mogao izvršiti ceremonije nad odrom svog ljubljenog sina. Ležao je bolestan, slomljen tjelesno i duševno. Pripovijedalo se da papa, kad je saznao o umorstvu svog sina Juana, umalo nije od boli i tuge poludio nad strahovitim svršetkom svog ljubimca. Čitave dane, zatvoren posve sam u odajama, nije htio dotaći ni jela ni pića, nego je neprestano plakao viknuvši od časa do časa: »Znam tko je ubojica!« Mrtva je tišina vladala u čitavoj crkvi kad je kardinal Adrian de Corneto blagoslovio mrtvo tijelo. Zatim je, ganut, držao nadgrobno slovo mladom prijatelju, ne kao svećenik, nego kao prijatelj. U čitavoj crkvi jecao je puk slušajući govor Adriana de Corneta, a i njemu samom kapale su suze niz obraze. Kad je kardinal na koncu svoga govora spomenuo da su nepoznate ubojice uništili taj mladi, nadobudni život, na ustima sviju kao da se pojavilo jedno ime. Jer kao i Sveti Otac, i čitav Rim je poznavao ubojicu. АИ tko bi se usmjelio glasno izgovoriti njegovo ime, napomenuti da je počinio krvavo djelo? Takvu srčanost platio bi životom. No sve te tisuće ljudi, koje su se sabrale u crkvi sv. Petra da Juanu iskažu posljednju počast, slagale su se čitavom dušom s riječima kardinala Corneta, kad je on, podignuvši ruke prema nebu, kriknuo: »Protekla je tvoja plemenita krv, Juane Borgia, uye-nuo je cvijet tvog nadobudnog života, dok tvoj ubojica slobodno hoda naokolo i ruga se zemaljskoj pravednosti. Ali samo zemaljskoj, jer pravdi Boga, najvišeg suca, neće ni on izbjeći. Ona će ga stići danas, sutra, za godinu dana, za deset godina, a možda tek onda kad p°; sijedi njegova kosa i lice njegovo postane staračko. Ali stići će ga svakako, ni krvave suze, koje je na križu prolijevao naš Spasitelj i Otkupitelj, koje ljude očiscuju od svakog grijeha, neće moći oprati tog grešnika pre licem Vječnoga. Suđenje, bit će pred prijestoljem naj194 suca i ubojičina duša obilazit će oko groba svoje vi bez mira i pokoja.« Prigušen mrmor odjeknu čitavom crkvom. Pogledi viiu ljudi bili su upravljeni na stolicu pokraj glavnog Hara gdje je za svečanosti sjedio Cesare Borgia. Tad' se Cesare lagano podiže i odmjerenim korakom pristupi do lijesa. Njegov je glas zvučio tvrdo i odlučno a bio je tako glasan da se čuo i u najzabačenijem

kutu crkve. — Opraštam se s tobom, brate moj — viknuo je Ce-sare _ opraštam se zadnji put. Na zemlji se više nećemo vidjeti, ali gore, pred nogama Gospodina sastat će se naše duše. Tad ćeš me dočekati s bratskim cjelo-vom. Zbogom i počivaj u miru, Juane, brate moj, neka Gospodin bude milostiv tvojoj duši i neka ojača mene i sve nas u našoj dubokoj boli! Malo je između tisuća ljudi bilo onih koji su čuli te riječi i da nisu počeli sumnjati da je baš on ubojica, a mnogi su u svome srcu tiho molili za oproštenje Cesarea Borgije. Ali u loži gdje se jedva zamjećivalo blijedo Lucre-zijino lice, zastrto gustom žalobnom koprenom odjednom se začu mukli štropot. Zavjese lože se zatvoriše. Kasnije se saznalo da je Lucrezia onesviještena pala u naručje svoga zaručnika, i da su je morali prenijeti kući. Tako je bio pokopan Juan, vojvoda od Gandije. Ali već prvih proljetnih dana odzvanjala su u Rimu opet sva zvona. No ovaj put je to bila svadbena zvo-njava, koja je pozivala stanovnike vječnoga grada da Prisustvuju Lucrezijinom i Alfonsovom vjenčanju. .f °Pet Je pridolazilo mnoštvo svijeta, ali ovaj put se П1Је skupljalo oko lijesa, već se svrstavalo u svadbe-"u Povorku koja se kretala u kraljevskom sjaju. Preko saga svježih ruža koračali su Lucrezia i Alfonso do oltara. ieuT °Va^ PUt •J6 papa Aleksandar VI sam htio P°di" J a crkveni blagoslov svome djetetu. Jakim glasom govarao je Aleksandar VI riječi molitve za sreću ovog °S braka i blagoslovio puk koje je pobožno klečao 13* 195 u Petrovoj crkvi i na svim mjestima kud je prolazio papa. Kruha i igara!... Tom prilikom Sveti Otac nije zaboravio da puk neće biti zadovoljan samo s blagoslo-vom. Pobrinuo se da Rim punih sedam dana živi u pravoj radosnoj omaglici. Na svim trgovima, na svim uglo-vima ulica, dijelila se siromasima hrana, a vodoskoci iz kojih je inače tekla voda, izbacivali su dobro vino. Davale su se sve moguće javne zabave o trošku Borgija; nitko ništa nije trebao platiti. Iako se tjednima, pače i čitavim mjesecima govorilo u svim krčmama i šaputalo u svim društvenim krugovima da između pape Aleksandra VI i njegovog sina Cesarea vlada žestoki nesklad od smrti Juanove, da je između oca i sina došlo do strahovitih scena iako se kao sigurno kazivalo da je papa dobacio kardinalu Cesa-reu Borgiji: »Ti si ubojica svog brata... ti i nitko drugi, ja te proklinjem!« ... sad su sva ta pričanja proglašena lažnima. Jer dva dana nakon Lucrezijinog vjenčanja provezli su se zajedno otac i sin u zlatnoj kočiji kroz najživlje gradske ulice. Svatko se mogao uvjeriti da su otac i sin sjedili jedan pokraj drugoga i da su nježno šaputali međusobno. Pa da li se i dalje mogao Cesare Borgia smatrati ubojicom svog brata? Lazzaroni* su bacali u zrak svoje šarene kape te podvikivajući opkoljavale kola u kojima su sjedili Borgije, plemići i građani su se duboko klanjali a s balkona i prozora domahivale su rupčićima žene i djevojke. Tamna sjena umorenog Juana nije više vrludala rimskim ulicama, nije više ukočeno i grozeći se stajala na velikom tiberskom mostu, tamo gdje kiša još nije oprala krvave mrlje. Zvonka zvonjava, vesela glazba što je prodirala iz svadbene dvorane, svjetlost

svadbenih bakalja, sve je to protjeralo tu tamnu sjenu... i ona je jamačno uzmakla u kameniti lijes, u grobnicu Borgija. Samo pred pogledima jedne osobe nije iščezla ta sjena. Bila je to Lucrezia. Mirna i blijeda, ali ljepša Prosjaci, besposlen svijet. 196 0 ikad, sjedila je pokraj svog mladog sretnog sup-D ga j potajno, posve potajno, kad bi kod svečanosti tko rJzdravio njenoj sreći a ona prinijela čašu ustima, pala bi joj po koja suza u rumeno vino. • Četiri dana nakon te velebne svadbe ostavili su Lucrezia i Alfonso Rim i otputovali s velikom pratnjom u Napulj. Taj su put poduzeli na Lucrezijinu želju i molbu, jer nije nikako htjela da za svojih medenih tjedana udiše isti zrak, a željela je da nađe ozdravljenje i svojoj bolesnoj duši na modrom rtu Pansilipa. Mladi su vjerenici za ovaj put teško dobili privolu Svetog Oca. Papa je svakako htio imati uza se Lucre-ziju, on je dapače dao preurediti, dograditi i najsjajnije urediti njenu palaču. Ali je Alfonso objasnio svome tastu da je ipak njegova dužnost da svoju mladu suprugu, Lucreziju, predstavi svome stricu, napuljskom kralju. Čvrsto je tvrdio, kako Frederico nije zaželio samo da upozna Lucreziju, nego mu je zapovjedio da sa svojom suprugom ima nekoliko mjeseci proboraviti na napuljskom dvoru. Tim razlozima se papa Aleksandar VI nije mogao oduprijeti. Nije htio da dođe u sukob s moćnim napulj-skim kraljem čije se prijestolje dizalo u njegovom susjedstvu, i zato je, iako teška srca, pristao da mladi par tri dana nakon svadbe ostavi Rim. Četvrtog dana ujutro zaista su u putnim kolima Lucrezia i Alfonso ostavili vječni grad, a dvadeset i četiri sata kasnije slijedila ih je pratnja, kojoj je za-povijeđeno da u stanovitom razmaku slijedi kola mladih vjerenika. Naime, Lucrezia i Alfonso su htjeli da budu sami, oslobođeni teške more koja ih je gušila dok su morali da borave u gradu Borgija. I ostavivši Rim lakše su odahnuli, a njihova mlada ljubav, presađena na drugo tlo, stala je sve ljepše cvasti. Alfonso je pružio mladoj supruzi svu svoju nježnost, strast i brižljivost. Bio je posve opijen Lucrezijinom ljepotom, gledao je u njoj vrhunac ljepote i ideala. Za njega je nestalo prošlosti Borgijine kćerke. U njegovoj duši nisu više nalazila odjeka ogavna govorkanja ° prijašnjem Lucrezijinom životu. U njemu je bilo snage da se digne iznad svih tih uspomena, a njegova 197 fantazija je resila lijepu mladu ženu čak i onim svoj-stvima kojih ona nije posjedovala i za prve ljubavne noći dočarala mu u Lucreziji djevičansku vjerenicu, koja još nikad nije primila vrući cjelov drugog muškarca. Sama pak Lucrezia osjećala se pokraj Alfonsa deset godina mlađom, pa kad bi se sad pogledala u zrcalo, ne bi vidjela sliku veoma lijepe dvadeset i šestogodišnje žene, već šesnaestogodišnjeg pupoljka, s očima punim velike i žarke čežnje. Pa ipak, bilo je časova u kojima je Lucrezia morala upotrijebiti svoju energiju, da bi se pred Alfonsom pokazala raspoloženom, morala se siliti da ostane pokraj svog supruga i potajno, pješice, ne krene u Rim. U tim časovima mislila je na svoje dijete, ukazala bi joj se slika lijepog dječaka koji je nekad počivao pod njenim srcem, kome je dala život, a kome ipak nije nikad uistinu bila prava mati.

I u tim časovima prijetio je majčin osjećaj da nadvlada strast žene. Lucrezia bi čvrsto stisnula zube kad bi pomislila da njeno dijete, njen sin, spada u služinčad grofice Orsini. Doduše, znala je dobro da grofica Orsini na svaki način pogoduje svome pažu, da ga je razmazila, uvijek dragala, da ga hrani slatkišima, i da je on uvijek uz nju. Ali dijete jedne Borgije, kao igračka jedne Orsini ... Kad bi Lucrezia pomislila na to oblila bi je rumen zgražanja. Pa ipak se ništa nije moglo promijeniti. Nikad se nije smjela odati kao Gennarova majka. To je bila njena tajna, koju je morala čuvati kao srce u svojim grudima, kao zjenicu oka svog. Ne, svijet nikako nije smio saznati da je Gennaro njene krvi. S užasom bi se odvrnuo od nje Alfonso, a nije smjela dozvoliti da izgubi ljubljenog muža. Ali je odlučila da po mogućnosti što više skrati svoj boravak u Napulju i čim se vrati u Rim uzme Gennara u svoju kuću pod bilo kakvim izgovorom. Svečani doček, koji joj je pripremljen na Frederi-covom dvoru, slatki sanjarski život koji je pokraj Alfonsa provodila na modrom napuljskom moru, prido•„riti i P°mal° °P* о Carlotte Naputecistih valac ljudi, pa ces iz tth Čestitaj mi da sal? ^ifonsovu U sam sad bogata ' ^ Carlottino više nema na ze «^г t a imam i t* još više uljepšava aot čiju uzvišenu, moćnu nosom!« . Glasnik na kon3u, Rim, točno je stigao u , što ДО moj, «* am i t£Ldavam s P°" Qsobu pOgiea ponio to pismo i * ^e bi tvrđavu. VaP u bio 199 izvanredno obradovan što je opet dobio vijest od svoje kćeri koju je nježno volio. Smjesta je otvorio zapečaćeno pismo i mali zamotak, u kome se nalazila slika. Sudbina je htjela da se upravo u taj čas u kabinetu svog oca nalazio Cesare Borgia. Cesare Borgia više nije nosio svećenički grimiz. Nakon smrti brata mu Juana ispunila se njegova davna želja. Papa mu je oduzeo kardinalsku čast, koja je za Cesarea uvijek bila teret i smetnja u njegovim galantnim pothvatima, te je između oca i sina bilo potajno zaključeno da se Cesare odsad posveti političkoj karijeri. To između ovih dvaju smrtnika nije značilo ništa drugo nego da će se Cesare s pomoću pape i pune crkvene blagajne, koju su Borgije uvijek smatrali svojom vlastitom blagajnom, baciti na osvajanja. Za pape Aleksandra VI i njegova sina Cesarea bilo je zaključeno i dokončano da se osvoji negdje u Italiji jedno prijestolje. Kakvi putevi i sredstva vode do toga, to je

Borgijama bilo jasno, i upravo nešto prije nego je došao glasnik s Lucrezijinim pošiljkama, obojica in-triganata raspravljali su o svojim planovima. Ali još nisu bili došli do konačnog rezultata. Za papu Aleksandra VI bili su tad politički odnosi po prilici ovakvi: Papi je koristilo da uvijek ima za prijatelja kralja Frederica. Jer je moćni susjed bio inače neprestana opasnost. S druge strane, papi- je već poznato da se Ljudevit XII koji je upravo zasjeo na francusko prijestolje, naoružava za rat, s ciljem da osvoji Lombardiju i Napulj. Ako se Aleksandar VI na vrijeme priključi francuskom kralju, mogao je računati da će nakon svršetka rata dobiti dobar dio plijena. Ta između napuljskog kraljevstva i Lombardije ležao je komad zemlje, crkvena država, a k tome je pripadalo i nekoliko lijepih susjednih okružja. Zar ovdje Cesare Borgia ne bi mogao za se osnovati novo kraljevstvo? Doduše, veći dio ovog područja bilo je »nasljedstvo svete stolice«, a na ovoj stolici sjedio je Cesareov ro200 diteli- Ali zar nije bila njegova najveća želja da konačno vidi svog mnogo ljubljenog sina, Cesarea, kao kralja? #0 u tom trenutku Borgije još ništa nisu odlučili: kakvo stanovište da zauzmu između Francuske i Napulja, i još im nije bilo jasno na kojoj strani leži za niih veća korist. Više su naginjali Fredericu Napulj-skom, jer je između njih i napuljskog kraljevskog dvora bila stvorena veza udajom Lucrezije za Alfonsa od Aragona. A kako je papa Aleksandar VI zaista srdačno volio svoju kćerku Lucreziju, to se protivio misli da prijeđe među neprijatelje kralja, čijoj je obitelji pripadala papina kći. Ali u politici, osobito ako ju vode intriganti i ljudi spremni na sve, slučajevi često igraju osobitu i izvanrednu ulogu. Tako je djelovala i Lucrezijina pošiljka, pismo i ocu poslata slika princese Carlotte. Papa je poluglasno čitao Lucrezijino pismo svome sinu. Odobravajući, kimao je glavom Kristov namjesnik kod nekih mjesta u pismu, koja su mu se osobito sviđala, dočim je Cesare, nehajno ispružen na jednom naslonjaču nasuprot pape promatrao svoje ružičaste, lijepo njegovane nokte. Činilo se, kao da ga ni najmanje ne zanimaju saopćenja njegove lijepe sestre. Cesare je malo mario za to da li je njegovoj sestri dobro, te se za vrijeme dok je papa čitao Lucrezijino pismo posprdno smješkao, kao da hoće kazati: žena ostaje žena. Ta ista Lucrezia, koja je sva užarena od uzrujanosti stajala preda mnom, proklinjala me i prijetila mi, te konačno bila sva slomljena gledajući svoje dijete, čini se da se sad vrlo dobro zabavlja na napulj-skom dvoru. Za ženu koja je rođena komedijašica, svaka životna faza nije ništa drugo nego nova uloga. A ona igra svaku ulogu bravurozno. Sad se moja sestra sviđa sama sebi u ulozi sentimentalne ljubavnice, igra nježnu, podatnu suprugu i sanjarsku prijateljicu. — Sine, moj, Cesare — reče papa savivši pismo — imaj dobrotu, pa mi otvori mali zamotak u kojem mi Lucrezia šalje sliku svoje prijateljice, princese Carlotte Napuljske. Znatiželjan sam ugledati lice te mlade dame, 201 kojoj je uspjelo da zadobije srce moje kćeri, a njega nije lako osvojiti za prijateljstvo. Cesare trgnu bodež iz korica, prereza tanku uzicu na zamotku te iz njega izvadi pastelnu sliku s poluglasnim uzvikom čuđenja.

— Ljepotica, oče moj! — kliknu on promatrajući sliku sav oduševljen i uzbuđen. — Kako bi ponosne Rimljanke pucale od zavisti da im se pokaže ta slika, jer se nijedna od njih ne bi mogla mjeriti s ovom ovdje. Kakve divne oči... pune nevinosti, ali ujedno i čežnje. Sveti Otac se zagleda u svog sina, jer nije bio naučen da kod njega vidi toliko oduševljenja za ženu. — Per bacco, nisam ni sanjao da se na napuljskom dvoru nalazi takva dragocjenost — nastavi Cesare. — Pogledaj amo, oče moj, pa ćeš shvatiti moje oduševljenje. Moja majka, Rimljanka Vanozza Catanzi, kojoj si ti žrtvovao svoj zavjet čistoće, bila je sigurno izvanredna ljepotica, kako to kazuju njene slike, ali ta princeza nadmašuje sve! Ponešto zbunjen, papa se bolje namjesti na svojoj stolici i kao nešto uvrijeđen riječima svog potomka zašuti na nekoliko časaka. No tad se nenadano podiže, priđe do Cesarea Borgije i uze mu iz ruke medaljon. — Ah, nije loša, zaista nije loša! Eto, sine moj, Cesare, kako bi bilo da uloviš tog dražesnog leptirića! On nosi kraljevski cvjetni prašak na svojim krilima, ljulja se na napuljskoj kraljevskoj kruni! Cesare zapanjeno pogleda oca. — Želi li se Vaša Svetost našaliti, ili... — Ja se nikad ne šalim kad govorim o politici — odvrati Aleksandar VI. — Pa ako te na ovoj lijepoj, mladoj dami momentalno ništa drugo ne draži doli njena djevičanska ljepota, to bi ipak ta čitava stvar, ako se pobliže promotri, bila jedna politička akcija od najveće važnosti... Da, to bi bila za nas — za tebe, Cesare! — Jer vidiš, sinko moj — nastavio je sijedi starac, stavivši uvelu ruku na rame svog sina — tako ćemo, kako se u narodu kaže, jednim udarcem ubiti dvije muhe. Ti bi došao do lijepe žene kojoj bi konačno možda uspjelo da te ukroti, a uzgred, postigao bi po202 kraj nje i pravo na napuljsku krunu. Imaš dosta poduzetnog duha... siguran si moje potpore ... pa zašto da ti ne uspije da postaneš kralj Romagne ... kralj Marka, a jednog dana će te nazivati: »Cesare, prvi kralj ujedinjene Italije« ... Ej, Cesare, što kažeš na tu kombinaciju mog duha, koji je na sreću unatoč moje visoke starosti još uvijek neumoran i radi na korist moje ljubljene djece. Cesare prihvati papinu ruku i prinese je k svojim ustima. — Nikad neću zaboraviti Vašoj Svetosti kako se mnogo brine za me. Da, ta je misao nadahnuće od samog Boga, koji Vam pokazuje puteve u Vašoj očinskoj brižljivosti. S ovim sam prijedlogom potpuno saglasan i nastojat ću da s najvećim marom udovoljim svim željama Vaše Svetosti. — Tad će te, sine moj, blagosloviti nebo! — kliknu svečano papa Aleksandar VI i podiže ruke, stavi ih na glavu Cesareovu te ga blagoslovi, iako mu je on umorio drugog sina. Jer to umorstvo nije za papu bila nikakva tajna; on je Cesarea prokleo pod utiskom strahovite vijesti. Ali starac kao da se predomislio videći da mu drugo ne preostaje nego da moć Borgija podigne na Cesareu. Borgije su pripadali onoj vrsti ljudi koji, kad se odluče na jednu stvar, odmah je stanu izvoditi.

Još istog dana otišlo je pismo papinskom poslaniku kod napuljskog dvora, kojemu je naloženo da kod kralja Frederica svečano zaprosi ruku princese Carlotte za Cesarea Borgiju. Otac i sin nisu ni najmanje' sumnjali da će ta akcija biti povoljno prihvaćena, jer napuljski kraj nije pravio ni najmanjih neprilika kad se radilo o tome da njegov nećak Alfonso od Aragona postane Lukrezijinim suprugom. Zašto da sad, kad se molilo o drugoj, još čvršćoj vezi s Borgijama, promijeni svoje držanje? Ali su se Aleksandar VI i njegov dostojni potomak morali uskoro uvjeriti da su se u osnovi prevarili. Prema svom nećaku Alfonsu bio je kralj Frederico Prilično hladan i ravnodušan. Štaviše, budući je na na-Puljsko prijestolje nakon smrti svoga brata zasjeo za203 pravo neredovitim načinom, jer je to prijestolje pripadalo samom Alfonsu, neprestano se bojao mladog suparnika, te je na ženidbu s Borgijinom kćeri pristao već i zato da se na taj način zauvijek riješi Alfonsa. Kad je pak papin poslanik kralju Fredericu izručio nalog svog gospodara, naišao je na nesavladivi otpor. Kralj Frederico, koji je bio vrlo impulsivne naravi, zaletio se tako daleko, da je stao žestoko vrijeđati papu i čitavu obitelj Borgija. On je u lice kazao poslaniku da ta ponuda izaziva u nj zgražanje, i da on smatra teškom uvredom i samu pomisao ma bilo s koje strane, da svoju ljubljenu kćer da za ženu jednom »popu i popovskom sinu«. Zaprepašteni poslanik pošao je kući i doslovce napisao sve što je čuo iz kraljevih usta. To pismo je smjesta poslao po glasniku na konju, i nije potrajalo dugo, a Borgije su imali Napuljčevu odluku u rukama, i to crno na bijelo. Aleksandra VI je spopalo beskrajno bjesnilo, a Ce-sare Borgia stade psovati najgrubljim i najogavnijim psovkama čitav napuljski kraljevski dvor. Obojica se zakleše da će se strahovito osvetiti za sramotu koju im je nanio kralj Frederico. I kao što se obično događalo, oni nisu sebe krivili zbog ove blamaže, niti su logično ostali kod svoje mržnje samo protiv kralja Frederica ... Ne, sve što je dolazilo iz Napulja, napunjalo ih je tom mržnjom te izazivalo u njih osvetljivo neprijateljstvo. Cesare Borgia nije nikad bio pravi prijatelj vojvode od Bisellija, Lucrezijinog supruga. Mrzio je Alfonsa, jer ga je Lucrezia ljubila, mrzio ga je s instinktom niskog, zlog i podlog čovjeka, koji ne može da podnosi drugog dobrog i plemenitog. Sad je za Cesarea došao čas da s leđa napadne supruga svoje sestre. — Nikad taj lupež na napuljskom prijestolju — viknu Cesare bijesnim glasom — ne bi sam od sebe došao na misao da me odbije kao prosca i to još na tako bezobrazan i izazovan način. Ali ja vidim sve te spletke i poznam onog koji nam je škodio kod Napuljca:. Nije to nitko drugi nego onaj jadnik kojemu smo prija204 teljski otvorili vrata, i kome si ti, oče, Lucreziju bacio oko vrata. Sve to imamo zahvaliti Alfonsu od Aragona! Aleksandar se zaprepastio, ali je Cesare znao svoje mnjenje tako spretno braniti, da je papa stvarno počeo sumnjati da je Alfonso od Aragona u toj stvari igrao dvoličnu ulogu. — O, ja mogu lijepo predstaviti kako se ta stvar odigravala na napuljskom dvoru — nastavi žestoko Cesare Borgia, kad je vidio da ga je papa stao pozorno slušati. — Čim je naš poslanik saopćio kralju našu želju da ja želim princesu Carlottu za svoju suprugu,

Frederico je dozvao svoga nećaka, Alfonsa. Mislio je naravno, da će od njega najbolje saznati kakav je taj čovjek kome bi imao dati svoju jedinu kćer za ženu. I tada je Alfonso iskalio na meni svoju dušu. Pokazao me je kralju u najgorem svjetlu, naslikao me tako da mi ni kakav krčmar ne bi povjerio svoje kćeri... No ja se svečano kunem da ću mu se osvetiti. To napuljsko pseto, taj izdajica ne smije više živ ostaviti Rim kad se jednom opet vrati amo! U taj tren začuli su se kroz otvorene prozore veseli zvuči trubalja. Cesare se požuri prozoru, nagnu se van, a na njegovu od bijesa iznakaženom licu ukaza se, kad se opet okrenuo k papi, izražaj paklenskog trijumfa. — Upravo su prošla putna kola u kojima se u Rim vratila Lucrezia s vojvodom od Bisellija. To je ruka sudbine! U zao čas se Napuljac opet vratio u naš grad. Osjetit će pandže Borgija! Papa uzdahne, sjede za svoj pisaći stol i podupre o nj obim rukama svoju sijedu glavu. — Naši neprijatelji su u pravu — ote se s uzdahom iz njegovih usta — kad nas nazivaju Borgije, vukovi. Samo vukovi se među sobom razdiru! — Možda se ljudi zato i boje toliko tih grabežljivaca — odgovori Cesare — a na ovom svijetu i jest čitava moć u tome što se ljudi boje. Zar ti, starce, umišljaš da te zato trpe na Petrovoj stolici, jer te vole? ... Samo zato, jer te se boje, jer ta kukavna stvorenja dršću pred tobom, znaju da ti bez oklijevanja odstranjuješ 205 svoje neprijatelje kad ti postanu neugodni, i samo .. tako uspijeva da nosiš tijaru. Aleksandar VI nije dao nikakav odgovor tom demonu, u čijoj se vlasti u posljednje vrijeme potpuno nalazio. — Uostalom, za sve što činiš ti se pozivaš na potrebu politike. Eto, velim ti za nas je životno pitanje da Lu-creziju oslobodimo od tog dotepenog Napuljca. Je Ц ta veza dostojna jedne Borgije? Koje prednosti nam je donijela ta ženidba? Pogotovo sad nakon Fredericove uvrede, kad ćemo se bez razmišljanja tući na strani Francuza. Do vraga, kako ćeš opravdati pred kraljem Ljudevitom XII što je tvoj zet Napuljac, dakle neprijatelj francuskog kralja? Aleksandar pogleda svog sina. — Mogao bi imati pravo! — promrmlja starac. — Konačno, imamo iskustva da za nas nema ništa bolje od Lucrezijine dobro promišljene bračne veze. Lucrezia je lijepa, ona je poželjna žena, ona je kći Svetog Oca... Traži svog zeta među knezovima, i ti ćeš udajom moje lijepe sestre izvući lijep dobitak. To je, Vaša Svetosti, moje mišljenje! — Imaš potpuno pravo — odgovori papa Aleksandar VI dižući se lagano. — Zaista će biti bolje da se Lucrezia oslobodi tog supruga, koji je u našim očima izdajica i koji se mom budućem savezniku, francuskom kralju, također neće osobito sviđati! ... Sad samo treba još razmišljati kako da se provede Lucrezijina rastava. — Meni je potpuno jasno što treba učiniti! — pro-tisnu Cesare, nasmijavši se grubo. Aleksandar VI se pričini kao da nije čuo riječi svog sina. Razmišljajući nastavi: — Zar ne možemo Lucreziju dobiti za saveznicu. Zar ne bi ona mogla izjaviti da je njen suprug pogrdu-je, zlostavlja, da ga ona mrzi i da više ne može izdržati pokraj njega? Cesare Borgia se opet stao smijati, ali sad podrug-Ijivije nego ikad.

— Pa pozovi je k sebi i zapitaj je — odvrati on ocu. Ali ja ti mogu već sada dati njen odgovor. Suze c& ^ valiti na njene oči, i ona će te svečano stati uvjerav 206 je neće nijedna sila na zemlji ni na nebu otrgnuti od njenog nadasve ljubljenog Alfonsa, i da će radije niime u smrt, negoli ga ostaviti!... A ja — nastavi l sare__ mislim da mi trebamo Lucreziju i da moramo predusresti njezine gluposti. Neka umre taj njen Napuljac, ali sam. Poslušaj pažljivo, starce, ja ću ti prišapnuti sredstvo kojim ćemo se riješiti tog omraženog čovjeka. Sredstvo je najjednostavnije... kapljicu otrova, ili valjani udarac bodežom. Kojih osam dana nakon Lucrezijinog i Alfonsovog povratka u Rim, skupilo se u salonu grofice Orsini malo, ali izabrano društvo. Lijepa udovica s crveno-zlatnom kosom priredila je tu svečanost s lozinkom: »U počast povratka moje drage i uzvišene prijateljice Lucrezije.« Na tu su svečanost obećali doći Lucrezia i njen suprug. No pošto visoka gospoda još nisu došla, pridošli gosti su se zabavljali prilično sustegnuto u dvorani s pet prozora, uređenoj s blještavim luksuzom. Dame su se spustile na mekane svilene stolice, a gospoda, prema tadašnjem običaju, posijedala ispod njihovih nogu na male stočiće ili na naslone stolica, zagledavajući se u duboko izrezane oprave dama i nesmetano promatrajući njihove oblike iz neposredne blizine. Lijepa crvenokosa Violetta sjedila je na ponešto uzvišenom stolcu, koji je naličio malom prijestolju, a nad kojim se nalazio baldahin od crvene svile, do njenih nogu je poput vjernog psetanceta klečao mali Gennaro. Njemu je grofica povremeno nogom dobacivala slatkiše, sto su ih livrirani sluge raznosile na zlatnim pladnje-yima, dok su drugi, opet, točili najfinije vino u vrčeve 1 d°nosili ga kavalirima. Razgovaralo se živahno i temperamentno o dnevnim ogađajima koji su u to vrijeme zanimali čitav svijet. redište interesa činilo je Savonarolino hapšenje. On~~ Zaista — reče Michele Ferus, poznati humanist žav^ ^°^a> Jedan od najvećih papinih pristaša i obo-sam ~~ bil° ^e kraJnJe vriJeme da se taj otpadnički v .°stanac ulovi i učini kraj njegovom razornom djelo-Ju. Sad će mu, kad sjedi u Firenzi u tamnici, malo 207 koristiti njegovo govorništvo. Njegova je sudbina zapečaćena! — Kako god bi to bilo poželjno — prihvati kardinal Julijan Rovere — ipak držim da će se sa Savonaroioru najstrože postupati. Sveti otac... neka nam ga Bog uzdrži i štiti za dobrobit kršćanstva.. zna vrlo dobro da ima tisuće i tisuće Savonarolinih pristaša. Savona-rolina smrtna osuda značila bi podići buru u Firenzi. — Bravo, bravissimo! — odobravala je jedna mlada dvadesetogodišnja žena, koju je do istaknute uloge u rimskom društvu dovela njena pikantna ljepota. — Tad će možda doći do malog, veselog rata. To bi moglo bar na nekoliko mjeseci da prekine tu strahovitu dosadu koja je sad zavladala svijetom. A mi, dame, imat ćemo čast da vidimo koji je od naše gospode junak, tko će se ovjenčati ratnom slavom. — Bojim se, signora Chigi — odvrati kardinal Julijan Rovere — da se uzalud radujete malom veselom ratu, jer do njega neće doći. Njegova je Svetost, a to Vam mogu saopćiti posve pouzdano, sad zaokupljena drugim brigama i mislima. Nešto se osjeća u zraku, gospodo moja... sprema se velika oluja koja će se možda nenadano spustiti nad čitavu Italiju. Ali ta oluja ne dolazi iz Firenze, nego iz nešto sjevernijih krajeva.

Svi su se okupili oko kardinala i stali ga moliti da nešto više priča o toj oluji koja se sprema. U kardinalskom kolegiju moraju već nešto određenog znati o svemu tome! — Nipošto, gospodo moja — odvrati kardinal Rovere gospodi i damama koji su se natisli oko njega. — Zaista, kardinalski kolegij često najkasnije sazna kakav preokret u visokoj politici. Ne stvaramo mi, kardinali, zaključke, već Njegova Svetost i njegov jedini savjetnik, kojem Aleksandar VI dozvoljava da govori. A to je njegov sin Cesare Borgia. — To je istina — začu se glas pisca Machiavellija — zapravo više ne postoji crkvena politika, već samo politika obitelji Borgija. Ona vlada. Svakako — nastavi Machiavelli s diplomatskim smiješkom — mi svi imamo razloga da se dobro osjećamo pod zastavom Borgija. Šta se pak mene tiče, svake se večeri molim da nam 208 uzdrži dugo ovu divnu obitelj, a naročito njenu uzvišenu glavu! Dok se u sredini dvorane nastavljala ova politička debata, do stolice grofice Orsini pristupila je jedna dama, vitka, koščata i potpuno sijede kose. Xa dama bila je Donna Adriana, koja je po svojoj u(jaji — inače udovica jednog Orsinija — stajala u rodbinskoj vezi s gospodaricom kuće. Prije mnogo godina igrala je Donna Adriana u Rimu znatnu ulogu. Sad se, dakako, nalazila u pozadini, ali je znala održavati odnose sa svim odličnim obiteljima. Bila je španjolskog porijekla, neka rođakinja Aleksandra VI koji ju je nakon smrti svoje prve Ijubovce, Rimljanke Vanozze Catanci, uzeo k sebi kao odgojiteljicu djece i voditeljicu kućanstva. Tad još Rodrigo Lanzol Borgia nije bio postigao cilj svoje slavohlepnosti. Bio je još kardinal. U Rimu je bilo poznato da kardinal ima intimne odnose s odgojiteljicom svoje djece, s Donnon Adrianom. I zaista, lijepa Španjolka bila je papi kasnije mnogo više nego rođakinja, bila je njegova pouzdanica, kako historik Grego-rovius kaže, njegova rođakinja, pouzdanica njegovih grijeha, intriga i planova i ostala mu je to do njegove smrti. S obzirom na prošlost vukla je Donna Adriana još i sad kneževski dohodak, ali je već bio oslabljen njen veliki upliv na vrhovnu glavu kršćanstva. Aleksandar VI odavna je već svoje ostarjelo srce darovao mnogo mlađim ljubavnicama, a i Cesare Borgia je nastojao da Donna Adriana ostane što dalje od papinskih odaja, jer nije ni najmanje mario što ga je Donna Adriana kao i njegovu braću odgojila. On ju je uvijek nazivao stara baba ili stara intrigantica. v Donna Adriana se nagnu prema grofici Orsini i prisapnu joj: — Jeste li čuli ovu glasnu primjedbu, s kojom se phigi umiješala u razgovor. Mnogo bi bolje učinila da suti, kad ju je već zapala čast da bude pozvana u tako otmjeno društvo. Smiješeći se, doda Violetta Orsini: 14 »Lucrezia Borgia« 209 — Nalazim da je dražesna ta pikantna ženica. Ona doduše brzo izbrblja nešto što drugi samo misle, ali joj naivnost dobro stoji, i u tome njeno dražesno lišće biva još ljepšim. Promislite uostalom, draga moja rođakinjo, da je suprug ove mlade gospođe činilac s kojim moramo računati mi svi. Kao najbogatiji čovjek u Rimu on je u neku ruku dvorski

bankar Svetoga Oca, a tvrdi se, jamačno s pravom, da se Njegova Svetost u svakoj važnijoj stvari savjetuje s Augustinom Chigi. — Taj Chigi je uljez najgore vrste — odvrati oštro i posprdno Donna Adriana. — Poznavala sam ga još dok je bio mjenjač novca na forumu i sjedio u svojoj šku-Ijici! — No to je moralo biti davno — na to će grofica Orsini s lakom ironijom. — Prije više od trideset godina zar ne? — O tako dugo ipak nije — odgovori Španjolka loše skrivajući svoju srdžbu nad grofičinim riječima, kojima je ciljala na njenu starost. — Uostalom, draga moja rođakinjo, nitko od nas neće postati mlađi, i za svakoga će doći čas kad se neće više rado gledati u zrcalu. Ali, čini se da ste vi zaboravili tko je bila ta Marietta Chigi prije nego što je imala sreću da ju otkrije milijunaš Chigi! Donna Adriana prikloni svoja usta do uha grofice Orsini i zlobno joj prišapnu: — O njoj se priča da je bila bludnica u Veneciji. Već sa četrnaest godina odvela ju je njena mati u javnu kuću. S petnaest godina dala je život jednom djetetu, čiji je otac bio obični pijani mornar. — Prestanite, Donna Adriana — prekide je u njenom brbljanju s nestrpljivom kretnjom grofica Orsini. — Ne zaboravljajte da govorite o jednom gostu moje kuće. Dužnost mi je da od nje otklonim svaku uvredu! Ako je pak zaista Chigi imala nesreću da ju besavjesna mati gurne u lakoumni život, pa ako je već u petnaestoj godini obogatila venecijansku republiku jednim građaninom ... Ah, draga moja Donna Adriana, u Rimu ima vrlo visokih dama o kojima se pričaju slične stvari. Pa ipak se pred njima svatko klanja do zemlje i sretan je kad uhvati jedan njihov pogled i jednu riječ! 210 Sva zbunjena gledala je Španjolka u lijepu crvenokosu ženu. Shvaćala je na koga je mislila. Zar nije grofica Orsini kazala upravo ono što se već godinama ša-putalo u Rimu kao velika tajna. Naravno, nitko nije mogao dokazati da je Lucrezia u najvećoj osami, u jednom mjestu kraj Rima dala život jednom djetetu dok joj nije bilo ni šesnaest godina. Bilo je posve neshvatljivo kako je to mišljenje nastalo i kako se rasprostranilo, ali bilo je tu i tvrdokorno se održavalo. Tad je nesreća lijepe Lucrezije bila dnevni razgovor, a još se i danas spominjala. Za to su se brinuli neprijatelji Borgija. U čitavoj toj stvari ni sama Donna Adriana nije igrala časnu ulogu. Sumnjalo se da je ona, Lucrezijina odgojiteljica, puštala da se petnaestogodišnja papina kći sastaje s nepoznatim ljubavnikom. A da Donna Adriana nije bila bez svake krivnje, dokazivala je i činjenica što je nenadano bila otpuštena iz službe kao odgojiteljica papine djece i onda, unatoč nastojanja da dođe na svoje staro mjesto, više nikada nije bila primljena u Anđeoskoj tvrđavi. Unatoč toga što je zapravo Lucrezia bila izvor čitave njene nesreće, Španjolka je životinjskom ljubavlju obožavala Lucreziju. Po njenom shvaćanju bila su u Lucrezije sva svojstva koja su ikad krasila jednu ženu. Tko bi uvrijedio Lucreziju, i njoj bi nanio uvredu, a Lucrezijin neprijatelj se morao čuvati Donne Adriane. Ona je bila Španjolka, pa kad je trebalo, osvećivala se španjolski. Zato su riječi grofice Orsini na račun Lucrezijin za Donnu Adrianu bile kao udarac bičem. I pored toga sačuvala je sijeda dvorska gospođa ravnotežu, ali se odmah osvetila. — Draga rođakinjo, Vi možete o tome misliti što hoćete — nastavi ona vraćujući se na prvošnju temu — u Vašim očima Chigi može biti časna dama, ali je ipak gotovo činjenica da je taj debeli Agostino Chigi bio prava budala kad je u Rim doveo tu Venecijanku za

ženu! Sad joj je dakako lako igrati odličnu damu. Valja se u zlatu, a zlato je konačno glavna stvar... Uostalom, što sam Vas htjela upitati, grofice, jeste li na svoju malu svečanost pozvali također i Cesarea Borgiju? 14* 211 l '••-• Na to pitanje Violetta Orsini promijeni boju lica. ••••• — Svakako da je Cesare Borgia dobio poziv — odvrati grofica nastojeći da joj glas ostane postojan — ali pošto dosad nije došao, gotovo se bojim da me danas neće posjetiti. — To bi bilo od njega pametno — protisnu lagano Španjolka naglašujući svaku riječ. — Uostalom, visokom gospodinu nije bilo valjda mnogo stalo do toga da se s toliko stranaca i različitih elemenata sastane u onoj kući gdje tako rado sam boravi, pa i kad sam dođe ... uvijek je dobro došao! — Što hoćete time kazati? Kratko i snažno, ali glasno odjeknuše te riječi s gro-fičinih usta. Lijepa crvenokosa žena načini pri tome kretnju, kao da se hoće dići sa svoje stolice, ali se već slijedećeg časka opet smjesti na svileni jastuk, nastojeći da bude potpuno mirna. — Bože moj — odvrati Donna Adriana naoko posve bezazleno — ta ja govorim o stvarima, o kojima već vrapci cvrkuću u Rimu. Pa zar Vi ne znate, draga grofice Orsini, da od svih gospođa Vama najviše zaviđam? — Meni? Kako se može zaviđati meni, koja sam tako mlada ostala udovicom? — Jer ste ulovili muškarca — prišapnu joj Španjolka — za kojim su bacile oko sve rimske žene i djevojke, za divljakom koji se nikad nije dao uloviti i koji se nikada nije dulje od nekoliko dana, to jest, da se ispravnije izrazim, od nekoliko noći stavio u službu koje žene. — Pa zar se tvrdi... — ote se bezglasno s Violettinih usana. — Da, tvrdi se, draga moja. Ja sam jedna od Vaših najbližih rođakinja, pa mi je stoga dužnost da govorim s Vama otvoreno... Ozbiljno se tvrdi da je Cesare Bor-gia Vaš ljubavnik! — To je bezobrazno! — Bezobrazno, ali istina! — glasio je Španjolkin odgovor. — Jer ja sam se sama preko jednog odanog mi špijuna uvjerila da Cesare Borgia u posljednja dva tjedna nije ništa manje nego devet puta bio u Vašoj kući, lijepa grofice, i to u vrijeme kad ne dolaze obični posjetioci. Papin je sin naime došao u dvanaest sati noću, 212 a odlazio u šest sati ujutro. Ali dakako, ja ni za šta na svijetu ne vidim u tome nikakvo zlo... pa kako i bih! ja Vas poznajem i Vašu veliku krepost. Vaše gotovo samostanske nazore o muškarcima. Vi ste nesumnjivo s ekskardinalom pomalo čitali Homera! I s kratkim posprdnim smijehom okrenu se Donna Adriana od grofice. U taj se čas začu neko kretanje kod vrata. Bučno je ušao novi gost. Bio je to Agostino Chigi, velekapita-lista i papin dvorski bankar. Nasuprot svojoj mladoj, dražesnoj supruzi, činio je Chigi prilično groteskni utisak. Bio je malen i debeo, vukao je sa sobom debeli trbuh, a njegovo uvijek crveno lice kazivalo je njegovo proletersko porijeklo. Glava mu je bila gotovo posve ćelava, a elegantno odijelo, kojim je Chigi nastojao sakriti svoju ružnoću, još je povećavalo neugodan utisak.

Chigi je svilenom maramom brisao sa svog čela kaplje znoja dok je prolazio kroz redove gostiju, pohr-livši do kućedomaćice i poljubivši joj ruku s dubokim naklonom. — Grofice, molim za oproštenje što sam zakasnio — reče on. Večeralo se još nije? Zaista, ipak sam pravodobno stigao na večeru — nastavi i uzdahnu s olakšanjem gledajući kroz otvorena vrata u blagovaonicu, gdje se nalazio divno prostrt stol. — Ali zaista, gospođo grofice — časti mi, gospodo moja, donosim vijesti koje su od Vatikana ovamo ostale posve svježe ... to jest vi ćete, moje gospođe i gospodo, biti prvi koji ćete saznati te novosti! — Ah, Vi dolazite iz Vatikana, od Svetog Oca? Pripovijedajte, pripovijedajte! — čulo se sa svih strana. — Zar će biti rata, dragi supruže! — kliknu Marietta i požuri prema svom mužu. — Ah, ja sam oduševljena ratom. Najradije bih obukla muško odijelo! — Rat — odvrati Agostino Chigi tapšući debelom rukom obraze svoje lijepe, mlade žene — ne, drago moje, tako daleko još nismo došli, ali su pripreme već u toku! Dakle, cijenjena moja gospodo, evo što je najnovije: Cesare Borgia, ljubimac sin našeg Svetog Oca, upravo je sad imenovan »stjegonošom crkve«! 2B — Oh, zar ne znate nikakve druge novosti! — odvrati jedan glas iz kruga koji se skupio oko Chigia. — Nakon Juanove smrti bilo je jasno da će ta čast prijeći na Cesarea. — Ali da je upravo danas uslijedilo to imenovanje — nastavi Chigi — to ipak nešto znači. Jer odlikovan tom čašću i s dobro napunjenom blagajnom, polazi uzvišeni Cesare Borgia još noćas na put. Njegov je konačni cilj Pariz ... dvor Njegovog Veličanstva Ljudevita XII, francuskog kralja! Ta vijest pobudi veliku senzaciju, ali u mrmor glasova koji se sad podigao umiješa se prigušeni krik. Bio je to glas grofice Orsini. Na smrt blijeda stajala je pokraj svoje stolice pritiskujući ruke na uzbuđene grudi. — To je svakako vijest od velikog značenja — prihvati riječ Machiavelli, kad se uzbuđenje ponešto stišalo. — Taj put na dvor francuskog kralja nije ni zbog čega drugog, doli da se uspostavi savez između Borgija i Francuske. To je jasno! — Naravno, protiv kralja Frederica Napuljskog — reče kardinal Rovere. — Već se dulje vremena govori da se Ljudevit XII sprema na rat protiv njega. Ali tome da će Sveti Otac u toj borbi stajati na strani Francuske, moraju biti osobiti razlozi. — Mislim da mogu gospodi dati neko razjašnjenje o tim razlozima — javi se Michele Ferus. — Govori se da je Cesare Borgia na napuljskom dvoru prosio ruku princeze Carlotte, i da su mu dali malu košaricu. — Imate pravo — odvrati kardinal Rovere — to je vjerojatno. Ali šta su Borgie, otac i sin, odlučili radi te stvari obzirom na Lucrezijinog supruga. Alfonso od Aragona, vojvoda od Bisellija je ... — Njegova Visost princ Alfonso od Aragona, vojvoda od Bisellija i njegova supruga upravo su došli! — javio je dvorski meštar grofice Orsini. Jednim mahom zamuknuo je politička razgovor. Svi pohitaše prema vratima i tamo se postaviše. Grofica se Orsini trgnu kao iza sna i pođe u susret visokim gostima.

S prirodnom srdačnošću ušla je Lucrezia u društvo. Djelovala je upravo djevojački u bijeloj opravi ureše214 noj ružičastim svilenim ukrasom, vezenoj dragocjenim biserima. Iz njenih očiju neskriveno je odsijevala sreća njene mlade ljubavi. Princ Alfonso, lijep, viteški, kao uvijek, za svakoga je našao po koju prijatnu riječ i nije dugo potrajalo a on je zašao u živahnu zabavu s Machiavellijem i Ferusom. — Vi i ne slutite što sve papa namjerava — šaputao je Agostino Chigi kardinalu Roveri. — U Vatikanu je zaključeno da se Alfonsu po mogućnosti što dulje taji put njegovog šurjaka i da mu se konačno taj put prikaže kao posve beznačajan. — Prijatelji moji — začu se glas grofice Orsini nakon što je minulo četvrt sata od dolaska visokih gostiju — smijem li moliti da štogod založite u mojoj kući. U taj čas začu se iz blagovaonice tiha glazba, na stropu dvorane zasjaše šarena svjetla osvjetljavajući cvijećem ukrašeni stol. Smješkajući se živahno, posijedali su gosti grofice Orsini na svoja mjesta. U ono vrijeme nije se svagdje u Rimu i uvijek tako zadovoljno sjedalo za stol u tuđoj kući. Ta u posljednje su se vrijeme znatno umnožila umorstva otrovom, te se često događalo da se neki veoma uvaženi čovjek, koji je stajao drugome na putu, razboli nakon gozbe u kući svog takmaca i umre u teškim mukama. U tome su osobito bile na glasu gozbe kod Borgija. Tvrdilo se da se Aleksandar već kao kardinal na taj način riješio nekih svojih takmaca. Pa i poslije, kao papa, nastavio je s tom strahovitom praksom. Kad bi neko primio poziv na gozbu k njemu ili Cesareu Borgiji, sigurno je već unaprijed pravio oporuku. No, bilo je poznato, toga se nije trebalo bojati u kući grofice Orsini i zato je svak rado sjedao za njen stol. Posluživala je čitava četa slugu, nosila su se najbiranija i najskuplja jela, a najfinijih vina bilo je u obilju. Za vrijeme večere nagnu se Donna Adriana grofici Orsini, po prilici onako kao zmija kad se približuje ptičici: — Za vijest koju je donio Agostino Chigi, mogu dodati još jednu malu novost. Cesare Borgia polazi zaista još noćas sa sjajnom pratnjom u Pariz. On će 215 bulu o rastavi predati kao neku vrstu dara Ljudevitu XII, koja će visokom gospodinu omogućiti da se riješi svoje supruge i da sklopi novi brak. Čelo grofice Orsini nešto se namršti. — Ali Cesare Borgia neće s francuskim kraljem razgovarati samo o ratnim stvarima, nego i o stvarima srca! — Kako!? — ote se muklo s Violettinih usana. Glava grofice Orsini sa zlatnocrvenom kosom diže se lagano od čaše koju je upravo htjela prinijeti ustima. — Kako sam kazala, draga moja. Uskoro, pa to je gotova stvar, Cesare Borgia će se u Parizu zaručiti s Charlottom d'Albert, sestrom navarskog kralja.

Iz Violettine ruke ispade čaša. Gennaro pritrča, podiže je i htjede je pružiti svojoj gospodarici, ali grofica gurnu u stranu dječaka s poluglasno protisnutim riječima: »Meni je nenadano pozlilo__molim, izvinite me nekoliko časaka!« i ubrza iz blagovaonice u svoju spavaonicu. Dvorkinji koja je potrčala za njom, zabrani da je slijedi. U spavaonici zaključa vrata za sobom. Jecajući, baci se lijepa grofica Orsini na postelju. — Izgubila sam ga! — jecala je ona. — Kad se vrati iz Francuske, bit će oženjen. A on ne smatra vrijednim niti da se oprosti sa mnom. Izmiče u noći poput kradljivca ... to je siguran dokaz ... Nenadano zamuknu lijepa crvenokosa žena. Brzo se podiže sa svoje postelje, stupi u sredinu sobe i prisluškujući nagnu glavu na stranu. Iza jednog visokog ogledala, koje se dizalo gotovo do stropa, začu se neki šum. Ogledalo se stade klatiti pomaknuto na stranu, a iz tamnog hodnika do kojeg su jamačno vodile tajne stepenice iz vrta, stupi Cesare Borgia. Stjegonoša crkve nije izgledao ni najmanje crkveno. Na njemu je bilo putno odijelo od tamnosmeđeg baršuna, te velika kapa s perjanicom. Sve mu je izvrsni pristajalo. S ramena mu je padao tamni ogrtač. — Cesare! — ote se oduševljeni krik s Violettinih ustiju. — Cesare, ti dolaziš? A čemu potajno? Zašto nisi došao na moju svečanost? 216 __ Dolazim, Violetta, da se oprostim s tobom — odvrati Cesare i obujmi groficu rukama, a ona se puna čeznuća baci u njegovo naručje. — A taj rastanak nije mogao da bude u prisutnosti tvojih gostiju. __Dakle istina je — žalosno će grofica — da kaniš još noćas otputovati? — Da, još noćas. Moj se put ne može odgoditi. On služi velikoj svrsi i nije uslijedio po mojoj volji, već na želju Svetog Oca! — Ideš u Francusku... na kraljevski dvor... ah, znam dobro u koju svrhu služi taj put. Ideš da nađeš suprugu na dvoru Ljudevita XII! — Pa kad bi zaista tako bilo — odvrati Cesare Borgia, potegnu do postelje groficu i posadi je na svoja koljena — zar ti, Violetta, misliš da ću te zbog toga prestati ljubiti. Zar se može zaručnica, koja čeka na me u Parizu, mjeriti s tobom? Još će dugo trajati ta ljubav koja nas je spojila, možda i preko naših grobova... Vidiš, ljubavi moja, ja sam danas nešto sentimentalan — doda Cesare s posprdnim smijehom — ali tako mi moje jadne duše, otkad smo doteturali jedan drugome u naručje, od onda ne mogu da mislim na drugu ženu. Sve moje radosti kod tebe su... a tako će i moja uspomena, kad budem boravio daleko od tebe. Ali lijepa crvenokosa stade plakati i tresti glavom. — To nije istina, ti me varaš — reče Violetta. — Na raskošnom dvoru Ljudevita XII brzo ćeš me zaboraviti. A zato što neću da umrem od ljubavi, zahtijevam da mi ispuniš jednu želju. Cesare se zagleda u njene oči. — Uzmi me sa sobom — šaputala je Violetta moleći usrdno. — Dozvoli da pođem s tobom u Francusku!

— Nemoguće! — naglo će Cesare. — Što bi o tome mislili na francuskom dvoru, kad bih na prosidbu došao sa svojom ljubavnicom. Sigurno se mnogo toga oprašta na dvoru Ljudevita XII, ali preko takvog šta ne bi se Prešlo olako. — Nitko ne treba ni da sluti da sam ja tvoja Iju-bovca. Moja prisutnost treba da ti donosi samo dobro, a ništa što bi ti moglo škoditi. Pa zar i ti sam ne vjeruješ 217 da vjeran prijatelj, koji još gleda i oštrim okom ljubavi može mnogo koristiti u stranoj zemlji? Oh, ne odbij' moju molbu, reci mi da smijem poći s tobom, i ja ću se još noćas naći kod tvoje pratnje. Nitko neće znati da sam žena. Obući ću muško odijelo, bit ću tvoj sluga. Ne boj se, Cesare, da ću ti pasti na teret. Cesare Borgia se smijao. — To je čudnovato! — šaputao je on lijepoj grofici. — Htio sam te naime zamoliti da mi dadeš pratioca na put. Htio sam te zamoliti za tvoj malog paža, a ti mi se nudiš sama umjesto paža! — Tako ćeš ti eto uza se imati dvije vjerne sluge — odvrati Violetta. — Gennaro nas može pratiti. Ali zašto si ga htio povesti sa sobom u Francusku? Da ti posluži u kakvu naročitu svrhu? — Moguće — odvrati zamišljeno Cesare — ali ne želim da me više o tome ispituješ! — A ti ćeš ispuniti moju molbu? — Ako pođeš sa mnom u muškom odijelu, za mene nema opasnosti od te pratnje. Dobro, neka ti bude! Sva izvan sebe od radosti ovi Violetta svoje ruke oko vrata ljubljenog čovjeka, stade ljubiti njegovo blijedo lice i strastveno mu pričati kakvi ih divni časovi čekaju na putu u Pariz. — Ne boj se, Cesare, da ću biti ljubomorna. Mirno zaprosi princezinu ruku i učini je svojom vjerenicom i ženom, jer sada znam da samo mene ljubiš. A sad mi reci brzo, kuda i u koje vrijeme da noćas dođem. — Polazimo prije izlaza sunca — odvrati Cesare -— dođi, dakle, noćas u tri sata u dvorište moje palače. Pobrinut ću se da se za te i za Gennara pripreme dobri konji. Kako je moja pratnja vrlo velika, to će tebe caka jedva primijetiti, a nećete ni jako upasti u oči. A sad zbogom, ljubljena moja, još noćas moram obaviti mnoštvo poslova. Budi točna i ne boj se poteškoća putovanja. Kad stignemo do Genove ukrcat ćemo se u lijepi brod, koji za mene leži pripremljen u luci toga grada, a na tome ćeš brodu naći sve udobnosti na koje si naučena. Zbogom ... do viđenja! 218 Tog iedan burni zagrljaj i Cesare se trže od strastve-žene i opet ga nestade u tamnom hodniku, za njim će tiho zatvoriše vrata s ogledalom. Grofica Orsini ostade sva opijena od sreće. Trebalo • i ie gotovo četvrt sata da se primiri i da se uzmogne sabrana vratiti k svojim gostima. Svoie lijepe uplakane oči ohladi mirisavom vodom, stavi na lice malo crvenila i pudera i pođe lagano natrag u veliku blagovaonicu. Kad je stupila unutra opazi kako je Gennaro gleda. Dječak radosno pohrli do nje i poljubi joj ruku. Već se bio uplašio da se njegova gospodarica ozbiljno razboljela. Grofica nježno pogladi svojom rukom dječakove uvojke i u njenoj duši se nenadano pojavi pitanje. »Zašto je Cesareu stalo da ovo dijete pođe s njime u Francusku. On nikad ništa ne čini bez stanovite svrhe, što znači za nj Gennaro?

Kako god bilo, on želi da Gennara uzmem sa sobom. Njegova mi je želja zapovijed. A sad, kad znamo da je neki tajni interes vezan s tim djetetom, volim tog mališa još više nego prije ... Dođi Gennaro, poljubi me!« I bujna, lijepa žena nagnu se prema dječaku i pritisnu ivoje usne na njegove. Bio je to vruć, strastven cjelov, jer je Violetta osjećala kao da u tom momentu cjeluje samoga Cesarea. Lucreziji nije umaklo ništa od te male scene, koja se odigrala na ulazu u blagovaonicu. Zavidnim pogledima gledala je svoje dijete u grofičinom zagrljaju. Divlje i burno udaralo je njeno srce. Obrazi poblijediše, 1 nenadano joj udariše suze. ~."~ ^vto ti je Lucrezijo — upita Alfonso tihano. — 1 places. Za boga, što znače te suze? — Molim te, dragi moj supruže — odvrati mu Lu-rezija — ne pitaj me često su u mene čudna raspolo-^a- Sama sebi ne mogu protumačiti zašto me usred radosti i veselja pograbi bol! timad Je Alfonso pogleda svojim svijetlim očima. Zari^6 nagnu do njenog uha i prišapnu joj nekoliko 219 da vjeran prijatelj, koji još gleda i oštrim okom ljubavi može mnogo koristiti u stranoj zemlji? Oh, ne odbij moju molbu, reci mi da smijem poći s tobom, i ja ću s ^d mu je kod posljednjih riječi stao po-i glas — oprosti mi, ali kad se sjetim toga vre-Je J°š moj dragi otac sjedio na napuljskom na f Sou> gorčinom se napuni moje srce. Ogorčen sam d tv»g oca, Lucrezia, na papu Aleksandra VI! 231 — Znam sve — odvrati Lucrezia i zarumenivši se ob ri oči — znam da je tada moj otac igrao vrlo Vi Borgije! — Pa zar nisi i ti Borgia, kćerko moja! — viknu Aleksandar VI glasom u kojem se zapažalo da tek škom mukom krije svoju srdžbu. — A ti si mi čest 252 agala kad je trebalo izvesti kakvu političku luka-. podsjećam te na... __T Ne trebam nikakvog sjećanja! — prekide oštro Liićrezia riječ starcu. — Te su uspomene duboko u m0ioj duši poput trnja koje mi razdire krvave rane. na istina je, često sam bila vaša pomagačica, dala sam se 'upotrijebiti u va^e svrne' vabila sam luđake u vaše mreže, obmanjivala muškarce da lakše padnu kao vaše žrtve. Ali na dan kad sam postala Alfonsovom ženom, u času kad sam se prvi put nalazila u njegovu naručju, zaklela sam se sama sebi da ću odsad tako živjeti da ni najmanja mrlja ne može pasti na ime koje mi je povjerio moj suprug!... I tog čovjeka, koji me je nesvjesno na svojim rukama iznio iz kaljuže, u kojoj tako bujno cvate otrovno cvijeće vaših zločina, tog čovjeka mi hoćete oteti, toga ste nakanili ubiti... Umoriti ga hoćete jer se tako sviđa vašoj đavolskoj pohlepi, da postanete sve bogatiji i moćniji. Ne, Aleksandre VI dotle ni koraka dalje ... to zapamtite i recite svome đavolskom pomoćniku, Cesareu Borgiji! Aleksandar VI se prihvati drhtavim rukama za svoju glavu. — I tako meni govori moja ljubljena Lucrezia — kliknu on bolnim glasom — moja kćer koju sam svu obasipao ljubavlju i naklonošću, moje dijete koje sam najnježnije ljubio!

Isto si tako uvjeravao i Juana, pa si ipak preko njegovog groba pružio ruku ubojici, samo zato jer je to jaka, na sve spremna ruka, koju ti trebaš! Posljednje riječi Lucrezia je upravo vikala iznemoglim glasom. Opreznost biskupa Burkharta bila je po-ve opravdana, jer u taj čas nije papa trebao u predso-°4u nikakvih prisluškivača. d , uPravo te posljednje Lucrezijine riječi, koje mu je acila u lice, strahovito su odjekivale na starca. Sav bloje potišten. ,j~^; ^°0Jica — ote se muklo s njegovih usta — po-zeno, što si u tom času rekla... ti nazivaš svog — p. . rea ubojicom, okrivljuješ ga... ubor a' ^a §a okrivljujem zbog umorstva, kao brato-poput snažnih udaraca padale su te Lucre253 zijlne riječi na glavu Aleksandra VI — i još tisuću n strahovitija optužba leži mi na usnama, optužba ko će čitav svijet podići protiv te grdobe... A sad sluš^ Aleksandre VI što zahtijevam od tebe. Mora se uništi krvava listina po kojoj je zaključeno da se imaju umoriti svi Napuljci koji se nalaze u Rimu! Ti ćeš mi još danas dati najopsežnije garancije da je moj suprug odsad siguran za svoj život. Ne uvažiš li ove moje zahti-jeve, nesretni starce, tad ću istupiti ja, Lucrezia, tvoja kći, na Forum i otkriti — građanima ovoga grada, vjernicima koji pred tobom padaju na koljena, narodu koji robite i svakom koji želi čuti, Rimu, Italiji, čitavome svijetu — naj strahoviti ja poglavlja iz kronike Borgija! — Oprosti joj, moj Gospodine i Spasitelju — mrmljao je papa s pomodrelim usnicama — oprosti joj, jer ona ne zna što čini! Tada starac čvršće ogrnu oko sebe svoju žutu svilenu jutarnju haljinu i kao na djelu uhvaćeni gre-šnik odšulja se do svog pisaćeg stola. — Ti vrlo nerazumno postupaš, moja ljubljena kćeri — započe on nakon nekoliko časaka šutnje — jer ti svojim nepromišljenim činom križaš planove od van-redne važnosti, koje je potrebno provesti zbog moći i postojnosti naše kuće... Pusti da izgovorim, mi ćemo već sve dobro završiti!... Potrebno je da se maknu Napuljci iz Rima, da se dadu mom budućem savezniku, uzvišenom francuskom kralju, jasni dokazi moje vjernosti i iskrenosti. A upravo smrt Alfonsa od Aragona, napuljskog princu, najbolje bi uvjerila Ljudevita XII, da pošteno mislimo! — Poštenje otkupljeno krvlju — dobaci u papin govor Lucrezia — iskrenost koja se temelji na umor-stvu... na umorstvu sina, supruga svoje kćeri. • • ya' i ja te jednom hoću zazvati, dobrostivi Oče, na nebu, hoću te jednom zapitati, da nije ta beskrajna pohlepa • i _L**s4ctlVl, za vlašću izljev kakve ludosti. Odgovori mi, dobrostivi Bože, pa ću bar moći shvatiti da ima granice za Iju zločine, na kojoj prelaze u tamno carstvo ludila. Dovršimo ukratko! — protisnu sad tvrdim gla-Aleksandar VI sjednuvši na stolicu ispred svog f>v stola. — Ti hoćeš da spasiš svog supruga. eg •> — Alfonso je već sam sebe spasio — odvrati Lucre-• _- on je izmakao vašim ubojničkim rukama... on više ne boravi u Rimu. — Pobjegao? — Ijutito će papa. — Zaista je pobje-op__A tko ga je opomenuo? — upita lukavo starac.

—- Tko ga je obavijestio o onoj listini? __Na to pitanje ne mogu vam odgovoriti, ali i da mogu, jasno da to ne bih učinila... Dosta je da je Alfonso bez rastanka noćas otišao. On se već nalazi u sigurnosti. No ja ne pristajem da izgubim svoga supruga zbog vaših gadnih makinacija. Zahtijevam jamstvo da se Alfonso potpuno siguran može vratiti. Odlučite se, visoki gospodine, inače idem na Forum! Aleksandar je gotovo do krvi zagrizao u svoju donju usnicu. Oči su mu bile napola zatvorene, i on je sjedio zgrbljen poput grabežljive zvijeri, spremne na skok. Nenadano podiže glavu, a iz njegovih zelenkastosmeđih očiju kao da su odsijevale samilost, blagost i očinska nježnost. — Dođi k meni, kćeri moja — reče on mekanim glasom — uviđam da se pošlo predaleko. Da, tvoj je brat Cesare, divlji, smioni duh, a ja sam na žalost star, i često mu se ne mogu oduprijeti, kad je to potrebno. No ovaj put si ti pobijedila, moja Lucrezijo, ti si postala moj dobri duh, i ja sam ti zahvalan što si pravodobno došla da me sačuvaš od djela kojim bi možda proigrao milost i oproštenje vječnog suca. Dakle, slušaj, kćerko moja. Krvava osuda, izrečena nad Napuljcima bit će Povučena. Ali ja ne mogu da potpuno sam uredim tu stvar koja je predana tvome bratu Cesareu. Koliko je eni poznato, on je podijelio potrebite zapovijedi onom vu Michelettu i to pismeno. Stoga je potrebno od rea dobiti protivnu zapovijed. No već od danas nalazi se tvoj brat na putu u Francusku. Nije gao daleko od Rima sa svojom pratnjom, pa ćemo za pism P°slati Jedn°ga glasnika koji će mu donijeti moje °- U tom ću pismu ja zahtijevati od Cesarea da 255 254 smjesta izda protivnu zapovijed Michelettu koii i tao u Rimu. ' J Je °s' — A ako slučajno glasnik ne nađe na putu Cesar Borgiju? — zlovoljno upita Lucrezia. — Zar ne tad neće biti tvoja krivnja, ako nastradaju nesretni Napur — U tom slučaju bit će kriv samo glasnik .__ re£g Aleksandar VI. — No taj će glasnik na svaki način naći Cesarea Borgiju, jer je to najviše u njegovom vlastitom interesu. Naime, ja želim, moja ljubljena kćerko, da ti sama budeš taj glasnik. Pa kad je Lucrezia od radosti tihano kriknula, doda papa blago se smijući: — Ti vidiš, dijete moje, da sam pošten prema tebi. Ah, kako ti mene ne poznaješ. Ljubim te čitavom snagom nježnog očinskog srca! Činilo se kao da je Lucrezia posve prečula te riječi. Ona brzo prihvati: — Molim te, oče, napiši smjesta pismo za Cesarea. Bacit ću se odmah na mog najbržeg konja, te poletjeti da ga stignem na velikoj cesti prema sjeveru. Ljubav i smrtni strah dobra su krila! Ali pismo, pismo moram imati! — Sjedni ovdje na ovu stolicu — reče papa — i za nekoliko časaka imat ćeš list u rukama! Za nekoliko časaka čula se samo tihana škripa guš-čjeg pera preko papira. Papa je ljubičastom tintom, koja se nalazila u okruglastoj tintarnici, pisao Cesareu Borgiji slijedeće riječi: »Aleksandar VI vrhovna glava kršćanstva i od Boga podignut papa, nalaže svom sinu Cesareu Borgiji-Smjesta opozovi krvavu zapovijed koju si dao Michelettu. Ne smije se ni dirnuti u Alfonsa od Aragona, niti i ju jednog Napuljca koji se nalazi među rimskim

zidovima. Tvoja sestra Lucrezia, koja ti donosi ovo pismo, uzet će sa sobom novu zapovijed za Micheletta. Na dam se Tvojoj slijepoj poslušnosti i u tom očekivanju molim za Te nebeski blagoslov. Tvoj otac Aleksandar VI.« — Uvjeri se, dijete moje — okrenu se otac Lucreziji — da sam ispunio obećanje. 256 Lucrezija, koja je dobro znala da se pismo jednog