Björk, Samuel - Putujem sama.pdf

SAMUEL BJØRK PUTUJEM SAMA Prevela sa švedskoga Marina Kopjar Naslov izvornika Samuel Bjørk Det henger en engel alene i skogen Copyright © Samuel Bjørk 2013

Dana 28 kolovoza 2006. u bolnici Ringerike u Hønefossu u Norveškoj na svijet je stigla djevojčica. Djetetova majka Katarina Olsen, dvadeset- petogodišnja odgojiteljica, bolovala je od hemofilije i preminula nakon poroda. Primalja i medicinske sestre koje su bile u blizini poslije će djevojčicu opisati kao izuzetno lijepo novorođenče. Pričalo se da je bila mirna i neobično vedra, s pogledom koji je zaposlenike odjela naveo da s njom razviju poseban odnos. Pri dolasku u bolnicu Katarina Olsen navela je da je otac djeteta nepoznat. Tijekom sljedećih dana Uprava bolnice Ringerike, u suradnji sa Socijalnom službom Općine Ringerike, uspjela je locirati djetetovu baku, sada s prebivalištem u Bergenu, koja nije znala da joj je kći bila trudna, i koja je po dolasku u bolnicu otkrila da je novorođenče nestalo iz rodilišta. Idućih se tjedana policija Općine Ringerike posvetila intenzivnoj, no neuspješnoj potrazi. Dva mjeseca kasnije švedski bolničar Joachim Wicklund pronađen je mrtav na svojoj adresi u centru Hønefossa. Samoubojstvo vješanjem. Na podu ispod njega nalazilo se isprintano pismo u kojem je stajalo: »Oprostite mi.« Djevojčica nikada nije pronađena.

Liza pošla u školu. Hop, cup, hop-sa-sa. U suknjici novoj. Sretna, vesela.

1 DIO

1 Walter Henriksen sjedio je za kuhinjskim stolom, očajnički se trudeći u sebe unijeti nešto od doručka koji mu je žena poslužila. Jaja i slanina. Haringa, sušena kobasica i svježe pečeni kruh. Pred njim je stajala šalica čaja od bilja iz njihova vrta, vrta koji je ona željela toliko da su zbog toga i kupili ovu kuću daleko od centra Osla, sa šumovitim područjem Østmarka kao najbližim susjedom. Sve to kako bi se mogli posvetiti zdravim hobijima, šetati se šumom, imati mali povrtnjak, brati bobice i gljive, a pogotovo puštati psa, koker-španijela kojeg nije podnosio, da trči uokolo. No Walter Henriksen volio je svoju ženu i zbog toga je i pristao na to. Progutao je komad kruha s haringom, boreći se s tijelom koje ga je željelo izbaciti. Otpio je veliki gutljaj soka od naranče, pokušavajući izvući svoj najbolji osmijeh, iako je imao osjećaj da ga je netko izudarao čekićem po glavi. Jučerašnja zabava na poslu nije prošla onako kako je planirao, ni ovaj mu put nije pošlo za rukom držati se podalje od alkohola. Dok su u pozadini brujale vijesti, Walter je pokušavao pročitati lice svoje supruge, njezino raspoloženje, je li unatoč svemu ipak bila budna kada se rano jutros svalio u krevet. Nije znao kada točno, no u svakom slučaju prekasno. Tek se s krajnjim naporom uspio sjetiti da se razodjenuo, maglovito se sjećao da je spavala, da je pomislio koja sreća prije nego se onesvijestio na pretvrdom madracu na čijoj je kupnji inzistirala jer je u posljednje vrijeme imala problema s leđima. Walter se nakašlje, salvetom obriše oko usta i potapša po trbuhu, praveći se da je sit 1 da je uživao u doručku. »Mislio sam možda malo izvesti Lady na zrak?« promrmlja uz nešto za što se nadao da je nalikovalo na smiješak. »Ah, da, super«, kimne njegova supruga, pomalo iznenađeno. Iako o tome nisu često razgovarali, bila je itekako svjesna da on zapravo nije volio tu trogodišnju

kujicu. »Možda je ovaj put možeš povesti i malo dalje, a ne samo oko kuće?« Tragao je za pomalo pasivno-agresivnim tonom kojim se često koristila da izrazi nezadovoljstvo, za osmijehom koji nije bio osmijeh, već nešto sasvim drugo. No nije ga vidio, činila se zadovoljnom, ništa nije primijetila. Izvukao se. »Sada je bilo dosta«, obećao je samome sebi. Odsada pa nadalje samo zdrav život. I nema više poslovnih zabava. »Mislio sam je odvesti do Maridalena, možda čak do staze prema Dausjoenu.« »Pa to je savršeno«, nasmiješi se njegova supruga. Ona pomiluje kujicu po glavi, poljubi je u čelo i počeše iza uha. »Ti i tata ćete u šetnjicu, da, bit će vam odlično, da, ma hoće, zar ne, da, maloj Lady će biti baš lijepo, malena moja, jesi ti moja malena?« Šetnja do Maridalena prošla je uobičajeno, kao i u ostalim rijetkim prilikama kada bi izašao sa psom. Walter Henriksen nikada nije volio pse, o njima nije znao ništa, da se njega pitalo, riješili bi se tog psa. Osjećao je kako ga glupo pseto koje ga je vuklo za povodac u želji da ubrza svoj hod sve više razdražuje. Ili je željelo da pričeka. Ili da krenu u drugome smjeru. Naposljetku je stigao do staze koja je vodila prema Dausjoenu. Ovdje je već mogao pustiti kujicu s povodca. Klekne, pokuša je pogladiti po glavi, biti donekle dobar dok joj je otkopčavao povodac. »Eto ga, sada se možeš malo rastrčati.« Pas ga je gledao glupim pogledom i s isplaženim jezikom. Walter pripali cigaretu i na trenutak osjeti nešto gotovo nalik na ljubav prema kujici. Pas nije bio kriv. Pas je bio u redu. I glavobolja mu je pomalo prolazila, godio mu je svježi zrak. Odsada će voljeti psa. Baš odličan pas. Zapravo je ova šetnjica šumom bila prilično ugodna. Gotovo su se već sprijateljili, tako ga je lijepo slušala, baš dobar pas. Bez povodca, a svejedno je mimo hodala stazom uz njega.

U tom trenutku koker-španijelka krene u trk, napusti stazu i odjuri u šumu. Dovraga. »Lady!« Walter Henriksen stajao je na stazi, uzalud je dozivajući Zatim odbaci cigaretu, potiho opsuje i krene uzbrdo u smjeru u kojem je pas nestao. Nekoliko stotina metara dalje zaustavi se. Pas je mimo ležao na malome proplanku. Tada je primijetio djevojčicu koja je visjela sa stabla. Njihala se nad tlom. Sa školskom torbom na leđima. I ceduljom oko vrata. Putujem sama. Walter Henriksen padne na koljena i automatski učini nešto što je imao potrebu učiniti još otkada se probudio. Ispovraćao se po sebi i zatim zaplakao.

2 Mia Krüger probudila se uz krikove galebova. Zapravo se već trebala priviknuti na njih, ipak su prošla četiri mjeseca otkada je kupila ovu kuću daleko usred arhipelaga, no grad kao da je nije želio napustiti. Oko stana u Torshovu u ulici Vogtsgate uvijek je bila gomila ljudi, autobusa, tramvaja, policijskih sirena, vozila hitne pomoći. Ništa je od toga nikada ne bi probudilo, ti zvukovi gotovo su je smirivali. No ti galebovi, taj zvuk nije mogla izbjeći. Možda zbog toga što je sve ostalo bilo tako tiho? Protegnula se do sata na noćnom ormariću, ali nije uspjela vidjeti što je pokazivao. Kazaljke kao da nisu bile tamo, nalazile su se negdje u magli, deset i petnaest ili pola dva ili pet minuta nakon pola ničega. Lijekovi koje je uzela jučer i dalje su djelovali. Umirujuće, omamljujuće, umrtvljujuće, ne smiju se uzimati zajedno s alkoholom, no tko se još brinuo o tome ? Ionako joj je ostalo još dvanaest dana do smrti, dvanaest križića na kuhinjskome kalendaru, još samo dvanaest praznih kvadratića. Dvanaest dana. 18. travnja. Uspravila se u krevetu, navukla vuneni pulover i oteturala u dnevnu sobu. Lijekove joj je izdao prijatelj. Naporan, »dodijeljeni« prijatelj koji joj je pomagao da zaboravi, promisli, krene dalje. Policijski psiholog ili možda ipak psihijatar? Svakako bi to morao biti kako bi mogao izdavati recepte. U svakom slučaju, dobila je ono što je željela. Čak i ovdje, iako joj je nabava isisavala svu energiju. Odjeni se. Upali motor čamca. Smrzavaj se tih petnaest minuta koliko je trebalo da dođe do mola. Upali auto. Drži se na cesti tih četrdeset minuta do Fillana, lokalnog centra, ne pretjerano reprezentativnog, ali svejedno. Tu se, u Hjortenovu trgovačkom centru, nalazila ljekarna, a usput bi navratila i do obližnjeg diskonta pića. Recepti su je uvijek čekali spremni, dojavili bi im iz Osla. Apodorm, Vival, Lamictal, Citalopram. Neki od psihijatra, a neki i od liječnika. Svi su bili tako uslužni, tako ljubazni,

nemojte uzimati previše, budite oprezni, ali Mia Krüger nije namjeravala biti oprezna. Nije došla ovamo kako bi se oporavila. Došla je ovamo kako bi nestala. Još dvanaest dana. 18. travnja. Mia Krüger izvuče bocu mineralne vode iz hladnjaka, odjene se i ode do mora. Zatim sjedne na liticu, zategne jaknu jače oko sebe i uzme prvu dozu šarenih tableta toga dana. Nije točno znala koje je danas uzela, još se uvijek osjećala zbunjeno, ali nije ni bilo važno. Progutala ih je uz gutljaj iz boce i ispružila stopala prema valovima. Nakon toga je sjedila i promatrala svoje gojzerice. Ravnodušno, kao da nije bila riječ o njezinim stopalima, već o nečijim tuđim, negdje u daljini. Zatim usmjeri pogled na more. I ono je bilo nezanimljivo, no prisilila je samu sebe i nastavila promatrati, daleko prema horizontu, prema otočiću negdje u daljini kojem nije znala ime. Mjesto je odabrala nasumce. Hitra. Otočić u regiji Trødelag. Bilo gdje, samo da je sama. Odluku je prepustila posredniku. Prodajte moj stan i pronađite mi nešto drugo. Pogledao ju je u nevjerici, kao da je skrenula s uma, kao da je bila potpuni idiot. No zarada je bila zajamčena i stoga ga nije bilo briga, zapravo mu je bilo sasvim svejedno. Bijeli osmijeh koji je tako ljubazno pokazivao kako će se sve lako srediti. Želi li prodati odmah? Je li imala nešto posebno na umu? Prijetvorna ljubaznost, ali ona je vidjela što se skrivalo iza njegova pogleda. Ta joj je pomisao izazivala mučninu. Lažan, odvratan pogled. Iz nekog je razloga oduvijek mogla vidjeti ljudima u dušu. Nije joj se nimalo sviđalo ono što se skrivalo u ovom ljigavcu u odijelu i kravati. Moraš se koristiti tim svojim darom kada si ga već dobila! Zar ne shvaćaš? Moraš ga upotrijebiti za nešto, pa zar ćeš ga upotrijebiti za ovo? Dovraga ako će ga upotrijebiti. Više ne. Nikada više. Ta ju je pomisao umirila. Zapravo je bila potpuno smirena otkada je došla ovamo. Hitra. Posrednik je obavio dobar posao. Gotovo ga se prisjetila s toplinom. Mia Krüger ustane s litice i krene stazom do kuće. Došlo je vrijeme za prvo piće toga dana. Nije znala koliko je sati, ali

sada bi joj dobro došlo. Kupila je skupi alkohol, unaprijed ga je naručila. Možda je to bilo u suprotnosti sa situacijom. Čemu uživati u nečem toliko skupom kada joj je ionako preostalo tako malo vremena. No s druge strane, zašto ne? Zašto jedno? A zašto drugo? O tim je stvarima odavno prestala razmišljati. Otvorila je bocu armagnaca Domaine de Pantagnan 1965 Labeyrie i napunila tri četvrtine prljave šalice koju je pronašla u sudoperu. Zašto se onda brinem ?. Misliš da se brinem l Nasmiješila se sebi u bradu, izvukla je još tableta iz džepa hlača i vratila se do litice. Ponovno se gotovo s toplinom prisjetila posrednika s prebijelim zubima. Ako je već morala negdje živjeti, onda je mogla i ovdje. Zrak, pogled na more, spokoj pod bijelim oblacima. Nikada nije imala neki odnos s Trødelagom, ali ovaj joj se otok svidio istoga trena kada je stigla na njega. Bilo je jelena. Bezbroj jelena i to ju je očaravalo, jelenima je ipak negdje drugdje bilo mjesto, na Aljasci, u filmovima. Lijepe životinje koje je uvijek netko morao ustrijeliti. Mia je naučila pucati na Policijskoj akademiji, no nikada nije voljela oružje. S oružjem se ne igra, oružje se upotrebljava samo u krajnjoj nuždi, a najbolje čak ni tada. Sezona lova na jelene na Hitri trajala je od rujna do studenoga, a jednoga dana na putu u ljekarnu naišla je na skupinu mladih koji su upravo vezali jelena za teretni sanduk terenca. To je bilo u veljači, izvan sezone lova, i na trenutak je razmišljala stati, uzeti njihova imena, prijaviti ih i naplatiti im zasluženu kaznu, no na kraju je ipak odustala. Jednom policajka, uvijek policajka? Više ne. Nema šanse. Još dvanaest dana. 18. travnja. Iskapila je ostatak armagnaca, zabacila glavu unatrag na stijenu i zažmirila.

3 Holger Munch znojio se stojeći kod izlaza u zračnoj luci Vaernes i čekao da mu predaju unajmljeni automobil. Zrakoplov je, već po običaju, zbog magle na Gardermoenu kasnio u slijetanju. Holger se ponovno sjetio znanstvenika Jana Fredrika Wiborga koji je u Kopenhagenu navodno počinio samoubojstvo nakon što je zbog vremenskih uvjeta na Gardermoenu kritizirao planove o izgradnji zračne luke na tom mjestu. Čak i sada, osamnaest godina poslije, to ga je i dalje mučilo, tijelo odrasla muškarca koje visi s premalenog hotelskog prozora, bez ikakva povoda, netom prije nego što je odluka o zračnoj luci trebala u Parlament? I zašto ni danska ni norveška policija nisu željele detaljno istražiti slučaj? Munch otrese tu misao nakon što se plavokosa djevojka iza Europcarova pulta nakašljala, poručivši mu da je sada na redu. »Munch«, reče on ravnodušno. »Auto bi trebao biti rezerviran.« »Aha, vi ste onaj koji će dobiti novi muzej u Oslu?« namigne mu djevojka u zelenoj odori. Munch isprva nije shvatio šalu. »Ili možda niste slikar?« nasmije se ona nastavivši veselo tipkati na računalu pred sobom. »Šta? Ne, nisam slikar, ne«, odgovori Munch. »Nisam mu ni u rodu.« S takvim nasljedstvom definitivno ne bih stajao ovdje, pomisli Munch kada mu je djevojka pružila papir na potpis. Holger Munch mrzio je letjeti i zbog toga mu raspoloženje baš i nije bilo na vrhuncu. Nije se bojao rušenja zrakoplova, bio je matematičar amater i znao je da je opasnost od rušenja zrakoplova manja od šanse da ga munja pogodi dvaput u istome danu. Ne, Munch je mrzio letjeti jer mu je sada bilo sve teže stati u sjedalo. »Evo«, nasmiješi se djevojka, pružajući mu ključeve. »Veliki, lijepi Volvo V70, sve plaćeno, neograničeni najam i kilometraža, možete ga vratiti bilo gdje i bilo kada. Sretan

put.« Velik? Je li i to bila neka šala ili ga je to možda trebalo umiriti? Evo ti velik auto u kojem ćeš imati mjesta jer si toliko debeo da gotovo više i ne vidiš vlastita stopala? Na putu do parkirališta Holger Munch pogleda svoj odraz u velikom prozoru ispred dvorane za dolaske. Možda je vrijeme da počne malo vježbati. Da malo pripazi na prehranu, skine nekoliko kilograma. U posljednje je vrijeme iz nekoliko razloga počeo razmišljati o tome. Već je odavno prestao jurcati za kriminalcima po ulicama, za to je imao podređene, ali nije to bio jedini razlog. Ne. U Holgeru Munchu posljednjih je tjedana pomalo proradila taština. Hej, Holgere, novi pulover? Hej, Holgere, novi sako? Hej, Holgere, skratio si bradu? Munch otključa Volvo, odloži mobitel u pretinac i upali auto. Taman je pričvrstio pojas i krenuo prema središtu Trondheima kada su poruke počele pristizati. Uzdahne. Sat vremena s isključenim mobitelom i sada opet iznova. Ni trenutka predaha od svijeta. Bilo bi pogrešno reći da je ovaj let bio jedini razlog njegova lošeg raspoloženja. I na poslu i kod kuće u posljednje se vrijeme mnogo toga dogodilo. Holger prstom prođe po ekranu smartphonea koji su ga prisilili kupiti. Sada je sve moralo biti zadnji krik tehnike, čak je i policija u Hønefossu s kojom je proveo posljednjih osamnaest mjeseci morala biti upoznata s najnovijim tehnološkim trendovima. Policijska postaja Ringerike. U njoj je započeo svoju karijeru i evo ga sada, ponovno ovdje zbog onog što se dogodilo kod Tryvanna. Sedam poziva iz Policijske uprave Osla u Grønlandu. Dva od bivše žene. Jedan od kćeri. Dva iz doma za starije i nemoćne. Uz to još i gomila poruka. Holger Munch odluči još nekoliko trenutaka zanemariti svijet oko sebe i upali radio, pronađe postaju s klasičnom glazbom, spusti staklo i pripali cigaretu. Cigarete su bile njegov jedini porok, uz izuzetak hrane, naravno, ali to je bilo nešto sasvim druga Bez obzira na to koliko novih zakona političari osmisle i bez obzira na broj znakova zabrane pušenja poput ovog na instrumentnoj ploči unajmljenog

auta, Holger Munch nije se namjeravao ostaviti cigareta. Bez pušenje se ne može razmišljati, a Holger Munch najviše od svega volio je razmišljati. Upotrebljavati mozak. Sve dok mu mozak radi, tijelo nije bilo važno. Na radiju je svirao Handelov Mesija, djelo koje nije bilo među njegovim omiljenima, ali zadovoljit će se i time. On je bio više tip za Bacha, volio je matematiku u glazbi, a ne sve te silne emotivne skladatelje. Wagnerovu arijsku ratobomost, Ravelov impresionistički, osjećajni svijet. Munch je slušao klasičnu glazbu kako bi pobjegao od osjećaja. Sve bi bilo mnogo jednostavnije da je čovjek samo obična jednadžba. Lagano je dotaknuo vjenčani prsten i pomislio na Marianne, svoju bivšu ženu. Prošlo je već deset godina, a ipak se još nije mogao natjerati da ga skine. Je li ga zvala? Je li ga zaista nazvala? Ne, naravno da se radilo o vjenčanju. Željela je razgovarati o vjenčanju. Imali su kćer, Miriam se udavala. Morali su porazgovarati o praktičnim stvarima. Ništa više od toga. Munch baci cigaretu kroz prozor i pripali novu. Ne pijem kavu, ne diram alkohol. Pa valjda onda smijem barem jednu prokletu cigaretu. Holger Munch napio se samo jednom u životu, kao četrnaestogodišnjak, i to od očeva vina od trešnje u kolibi u Larviku i otada nije okusio ni kapi alkohola. Nije osjećao potrebu za tim. Nije želio. Svjesno naštetiti svojim sivim stanicama? Takvo mu što nikada ne bi palo na pamet. S druge strane, cigareta i možda tu i tamo koji hamburger, zašto ne? Skrene na Shellovu benzinsku kod prenoćišta Stav i naruči hamburger sa slaninom koji zatim pojede na klupi s pogledom na Trondheimski fjord. Kad bi ga kolege morale opisati u tri riječi, dvije od njih vjerojatno bi bile »štreber«. Treća bi možda bila »inteligentan« ili »malo predobar«. Ali »štreber« sasvim sigurno. Dragi, debeli štreber koji nikada ne pije i koji voli matematiku, klasičnu glazbu, križaljke i šah. Možda pomalo dosadan, ali zato iznimno dobar istražitelj i veoma pravedan šef. Stoga su njegovi kolege jednostavno morali prihvatiti

činjenicu da im se neće pridružiti na pivu ili da ni s kim nije izašao još otkada ga je supruga ostavila zbog nekog učitelja iz Huruma koji je imao dva mjeseca praznika godišnje i koji nikada nije bio prisiljen ustajati usred noći, ne mogavši joj kazati kamo ide. Ničiji postotak riješenih slučajeva nije bio ni blizu njegovu, to je svima bilo poznato. Svi su ga voljeli I svejedno se nekako ponovno našao u Hønefossu. »Ne radi se o nazadovanju, to je samo premještaj. Što se mene tiče, trebaš biti sretan što još uvijek imaš posao.« Tom je prilikom gotovo tamo na licu mjesta, u Mikkelsonovu uredu u Grønlandu, sam dao otkaz, ali se ipak svladao. Što je drugo i mogao raditi? Postati zaštitar? Vrati se u auto i nastavi državnom cestom E6 prema Trondheimu. Zatim pripali novu cigaretu, slijedeći obilaznicu južno oko grada. Automobil je bio opremljen GPS-om, no nije ga želio uključiti. Znao je kamo se zaputio. Do Mije Krüger. S toplinom se prisjetio svoje stare kolegice. U istom mu trenutku zazvoni mobitel. »Ovdje Munch.« »Gdje si ti, dovraga?« Na drugom je kraju bio Mikkelson, već po običaju sav napet i na rubu srčanog udara. Kako je taj čovjek preživio deset godina na čelu Policijske uprave Osla u Grønlandu, za mnoge je bio pravi misterij. »U autu sam, a gdje si, dovraga, ti ?« odgovori mu Munch ravnodušno. »Gdje u autu? Stigao si?« »Ne, nisam još stigao, tek sam maloprije sletio, kao što ti je i poznato. Što si trebao?« »Samo sam želio provjeriti ide li sve po dogovoru.« »Fascikl je kod mene i namjeravao sam ga dostaviti, ako si na to mislio«, uzdahne Munch. »Je li zaista bilo neophodno poslati me ovamo samo radi toga? Zašto se to nije moglo po dostavljaču? Mogli smo to obaviti i preko lokalne policije.« »Znaš ti savršeno dobro zašto smo poslali baš tebe«, odgovori mu Mikkelson. »I ovaj put želim da napraviš točno ono što ti je rečeno.«

»Prvo...«, uzdahne Munch bacivši opušak kroz prozor, »... ne dugujem ti ništa. Drugo, ništa ti ne dugujem. Treće, ti si odgovoran za to što više ne upotrebljavam mozak za ono za što bih trebao i zato samo začepi Znaš li na kakvim ja slučajevima trenutačno radim? Zanima li te to možda, Mikkelsone? Zanima li te na čemu radim?« Na drugom kraju nastupi tišina. Munch se podsmjehne u sebi. Mikkelson ništa nije mrzio više od traženja usluga od drugih. Znao je da je sada bio razdražen i uživao je u tome što se njegov stari prijatelj morao malo sabrati i obuzdati. »Samo to sredi.« »Na zapovijed.« Munch se posprdno osmjehne i salutira u autu. »Prestani s tim ironičnim tonom, Munch. Nazovi me kad saznaš nešto.« »Hoću. Čekaj, još jedna stvar...« »Što to?« progunđa Mikkelson. »Ako pristane, onda sam i ja opet u igri. Dosta je bilo Hønefossa. I želim svoje stare prostorije u Mariboesgate. I radimo izvan Uprave. I želim svoju prijašnju ekipu. U redu?« S druge strane zavlada tišina. »Apsolutno ne dolazi u obzir. Takvo što uopće nije u planu, Munch. To je...« Munch se osmjehne i prekine razgovor prije nego je Mikkelson uspio završiti. Zatim pripali novu cigaretu, ponovno upali radio i zaputi se cestom prema Orkangeru.

4 Mia Krüger zaspala je pod pokrivačem na kauču uz peć. Sanjala je Sigrid, probudivši se uz osjećaj da je njezina sestra blizanka i dalje tu. Kod nje. Živa. Da su bile ponovno zajedno, baš kao i uvijek. Sigrid i Mia. Mia i Sigrid. Poput dva prsta jedne ruke, rođene s dvije minute razmaka, jedna plavokosa, a druga crnokosa, tako različite, a opet tako slične. Samo je željela ponovno utonuti u san, k Sigrid, ali se ipak prisili ustati i ode do kuhinje uzeti nešto za doručak da ublaži utjecaj alkohola. Ako nastavi ovim tempom, umrijet će prije vremena, a to nije dolazilo u obzir. 18. travnja. Još deset dana. Izdržat će, strpjet će se još tih deset dana. Mia na silu proguta dva krekera, razmišljajući i o čaši mlijeka, ali se umjesto toga ipak odluči za vodu. Dvije čaše vode i dvije tablete. Iz džepa na hlačama. Uopće nije bilo važno koje. Danas su to bile bijela i svjetloplava. Sigrid Krüger. Sestra, prijateljica i kći. Rođena 11. studenog 1979. Preminula 18. travnja 2002. Iskreno voljena. Neopisivo nam nedostaje. Mia Krüger ponovno sjedne na kauč i ostane sjediti sve dok nije osjetila djelovanje tableta, obamrlost, podizanje opne između sebe i svijeta. U ovom joj je trenutku baš to trebalo. Prošla su već tri tjedna otkada se posljednji put pogledala, a sada je morala pod tuš u kupaonicu na prvome katu. Izbjegavala ju je što je duže mogla, nije se željela vidjeti u velikome zrcalu koje je prijašnji vlasnik montirao točno iza vrata. Namjeravala je potražiti odvijač i skinuti tu prokletu stvar. Ionako se osjećala dovoljno loše i bez toga, nije joj trebala dodatna potvrda da izgleda loše, no nije mogla. Nije imala snage ni za što. Samo za tablete. I za alkohol. Za rastopljeni Valium u žilama, poput malih osmijeha u krvotoku, božanstvenu zaštitu od svih bodlja

koje su tako dugo kolale njome. Ona skupi snagu i popne se stepenicama, otvori vrata kupaonice i ostane gotovo šokirana pojavom koju je ugledala u zrcalu. To nije bila ona. To je bio netko drugi. Mia Krüger oduvijek je bila mršava, no sada je izgledala bolesno. Uvijek je bila zdrava. Snažna. Sada je od nje ostala samo sjena. Svukla je debeli džemper i traperice i stala pred zrcalo samo u donjem rublju. Gaćice su visjele s nje. Trbuh i bokovi potpuno su joj se istopili. Oprezno je rukom prošla po isturenim rebrima, mogla ih je jasno opipati, sve ih izbrojiti. Natjera se prići bliže zrcalu. Posve blizu, sve dok nije uhvatila svoj pogled u hrđavoj, srebrnoj površini. Uvijek je dobivala komplimente na račun očiju. Nitko nema tako norveške oči kao ti, Mia, jednom joj je netko rekao. Još se uvijek sjećala kako je bila ponosna na to. »Norveške oči«, zvučalo je tako lijepo u vrijeme kada se željela uklopiti, kada nije željela biti drukčija. Sigrid je ipak bila ona ljepša od njih dviju, možda je zbog toga osjećaj bio tako dobar? Živahne, plave oči. U njima sada više nije preostalo mnogo života. Već su se sada doimale mrtvima. Bez sjaja i beživotne, okružene crvenilom tamo gdje je trebala biti bjelina. Ona se sagne do hlača, pronađe još dvije tablete u džepu, gurne usta pod slavinu i proguta. Zatim ponovno stane pred zrcalo, pokušavajući ispraviti leđa. Moja mala Indijanka, zvala ju je baka. Ako se izuzmu plave oči, lako je mogla proći pod jednu. Indijanku. Iz plemena Kiowa ili Sioux ili možda Apaša. U djetinjstvu su je uvijek fascinirali Indijanci, nikada nije bilo ni najmanje sumnje u to čiju je stranu držala. Kauboji su bili zločesti, a Indijanci dobri. Kako si mi danas, Mia Mjesečeva Zrako? Mia dotakne svoje lice u zrcalu, pomislivši s toplinom na baku. Stajala je i promatrala svoju dugu kosu. Meku, ugljenocrnu kosu koja joj je padala preko krhkih ramena. Kosa joj već odavno nije bila ovako duga. Na Policijskoj akademiji počela ju je šišati na kratko. Nije išla k frizeru, već je to radila kod kuće, sama, samo bi uzela škare i odrezala. Da pokaže kako je nije briga za ljepotu, da se ne želi praviti važna. Šminku također nije

nanosila. »Prirodno si lijepa, mala moja Indijanka«, rekla joj je baka jedne večeri, pletući joj pletenicu ispred peći doma u Åsgårdstrandu. Zar ne vidiš svoje lijepe kapke i krasne, dugačke trepavice? Vidiš kako te već sama priroda našminkala? Ne moraš se brinuti o tim stvarima. Ne uljepšavamo se radi dečki. Oni će doći kada za to dođe vrijeme. Indijanka s bakom, Norvežanka u školi. Zapravo gotovo savršeno. Iznenada je obuzme mučnina od tableta. Nisu joj donosile samo spokoj i zadovoljstvo, ponekad bi joj od njih bilo i mučno jer nije marila za miješanje krivih lijekova. Rukom se osloni na zid čekajući da prođe ono najgore, ponovno podigne pogled i prisili se još na trenutak ostati pred zrcalom. Promotriti se posljednji put. Još deset dana. 18. travnja. Nije pretjerano razmišljala o tome kako će to izgledati. Taj posljednji trenutak. Hoće li boljeti. Hoće li joj se biti teško prepustiti. Nije vjerovala u sve one priče o tome kako umirućima život preleti pred očima. Ili je to možda ipak bilo točno? Nije ni bilo toliko važno. Mijina životna priča bila je zapisana na tijelu. Mogla ju je vidjeti u zrcalu. Indijanka s norveškim očima. Duga, crna kosa koju bi prije samo odrezala i koja je sada padala preko njezinih tankih, bijelih ramena. Stavila je kosu iza uha i promotrila ožiljak kod lijevoga oka. Rez dugačak tri centimetra, trag koji nikada neće nestati. Nastao prilikom ispitivanja osumnjičenog u slučaju ubojstva mlade Latvijke pronađene kako pluta rijekom Akerselvom. Mia je bila slaba i nepažljiva, nije primijetila nož ali se, srećom, uspjela izmaknuti oštrici koja bi je u suprotnom bila oslijepila. Sljedećih je nekoliko mjeseci hodala uokolo s povezom na oku, samo je liječnicima iz bolnice Ullevål mogla zahvaliti što još uvijek vidi na oba oka. Podigne lijevu ruku ispred zrcala i pogleda vrh prsta koji joj je nedostajao. Još jedan osumnjičenik, mala farma u okolici Mossa, znak »Oštar pas«. Rotvajler je ciljao na vrat, ali je taman u pravi čas podigla ruku u obranu. Još je uvijek mogla osjetiti zube oko prstiju, paniku koja ju je

obuzela u onih nekoliko sekundi koliko joj je trebalo da zgrabi pištolj iz futrole i upuca psa koji je nasrnuo na nju. Zatim joj pogled padne na tetovažu leptirića koju je dala napraviti na kuku, odmah iznad ruba gaćica, nastalu u Pragu kad joj je bilo devetnaest, dok je bila sva ponosna na svoj slobodan duh. Upoznala je jednog Španjolca, radilo se o običnoj ljetnoj avanturi, malo su pretjerali s Becherovkom pa su se probudili svatko sa svojom tetovažom. Njezina je bila ljubičasto-žuto- zeleni leptirić na kuku. Gotovo se morala nasmijati. Nekoliko ju je puta razmišljala skinuti, posramljena svojom mladenačkom glupošću, no od toga na kraju nije bilo ništa, a sada više ionako nije bilo važno. Zatim pogladi malu srebrnu narukvicu oko desnog zapešća. Ona i Sigrid dobile su svaka svoju kao dar za krizmu. Narukvica je bila djetinjasta: srce, sidro i slovo. Na njezinoj je visjelo M, a na Sigridinoj S. Te večeri, kad je slavlje završilo, a gosti otišli, sjedile su u svojoj djevojačkoj sobi u Åsgårdstrandu i Sigrid joj je predložila da se zamijene. Ja tebi moju, a ti meni svoju ? Mia je od toga trenutka više nije skinula s ruke. Tablete su je sada već činile sve ošamućenijom, jedva je uspijevala vidjeti svoj odraz u zrcalu. Tijelo joj je poput sablasti lebdjelo negdje u daljini Ožiljak pokraj lijevoga oka. Mali prst kojemu su nedostajala dva članka. Češki leptirić točno iznad ruba gaćica. Tanke ruke i noge. Indijanka tužnih, plavih, gotovo mrtvih očiju. Nakon toga više nije mogla dalje, svratila je pogled sa zrcala, oteturala pod tuš i stajala pod toplim mlazom sve dok se nije posve ohladio. Na izlasku je izbjegavala zrcalo. Gola se spustila u dnevnu sobu, obrisavši se ispred peći u kojoj nije gorjela vatra. Zatim ode u kuhinju i natoči novo piće. U jednoj od ladica pronađe još tableta koje zatim sažvače dok se odijevala. Sada je bila još omamljenija. Čista izvana, a uskoro i iznutra. Mia navuče kapu i jaknu te izađe iz kuće. Ponovno do mora. Sjedne na liticu i odmori pogled na horizontu, zureći u daljinu. Otkuda joj to? Aha, s festivala, tako je, norveškog filmskog antifestivala Zurenje u daljinu. Pokrenuli su ga poznati glumci koji su smatrali da bi norveški filmovi trebali

ići u drukčijem smjeru. Mia je jako voljela filmove, ali nije baš imala dojam da su se norveški filmovi poboljšali samo zato što se u njima sada izbjegavalo zurenje u daljinu. Svaki put kad bi neki nesretnik pokušao na filmu utjeloviti policajca ili policajku, od neugode bi morala izaći iz dvorane, iz sažaljenja nad jadnim glumcima koje je redatelj tražio da naprave ovo ili ono i njihovim otrcanim dijalozima. Jednostavno je bilo premučno. Ne, trebalo im je više zurenja u daljinu. Mia se nasmiješi i potegne gutljaj iz boce koju je ponijela van. Da nije došla s namjerom da umre, na ovome se mjestu lako mogla zamisliti ostatak života. 18. travnja. Jednog joj je dana iznenada samo palo na pamet, sinulo poput kakvog otkrivenja i od tada je sve zapravo bilo kristalno jasno. Sigridino mrtvo tijelo pronađeno je 18. travnja'2002. u podrumu u četvrti Tøyen u Oslu, na odvratnom madracu sa špricom još uvijek zabodenom u ruku. Nije čak uspjela ni olabaviti cjevčicu, kobna je doza briznula ravno u nju. Za deset dana bit će točno deset godina od njezine smrti. Mala, slatka, draga, lijepa Sigrid, umrla od predoziranja heroinom u prljavom podrumu. Samo tjedan dana nakon što ju je Mia sama pokupila iz klinike za odvikavanje u Valdresu. Ah, kako li je samo lijepo izgledala nakon četiri tjedna u klinici Rumenih obraza, ponovno nasmijana. Tijekom vožnje do Osla gotovo je sve bilo kao nekada, kada su se nasmijane zajedno igrale u vrtu kod kuće u Åsgårdstrandu. »Ti si Snjeguljica, a ja Trnoružica.« »Ali ja želim biti Trnoružica, zašto uvijek ja moram biti Snjeguljica?