BIJELI KLAUN-Damir Miloš

BIJELI KLAUN Pisac: Damir Miloš Vrsta: Roman Tema: Dječakov ulazak u svijet odraslih, čuđenje i neprihvaćanje načina života i pravila koja su si ljudi nametnuli iako nisu dobra. Likovi : Bijeli klaun (dječak), mama, tata, klaunovi, starac, krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer, direktor šatora, učiteljica, gledatelji. Karakterizacija likova: Bijeli klaun (dječak) - Ne razlikuje boje, živi u siromašnoj obitelji klaunova, marljiv, uporan, brižljiv, dobra srca, ne voli kad mu se ljudi smiju, bori se sa svojim preprekama i pokušava ih prijeći na razne načine. Starac - Slijep, voli djecu, voli pričati priče, pomagati drugim ljudima, mudar, dobra srca Roditelji – siromašni ljudi koji mučno žive svoj život kako znaju, vole svoga sina i boli ih kada vide da i njega život neće poštedjeti ( plakali su kada je morao nastupati u predstavi ) Mjesto radnje : Cirkus, šuma, bolnica, škola, malo mjesto i veliki grad Vrijeme radnje : neodređeno

Fabula : - Dječak i njegovi roditelji klaunovi koji nastupaju u cirkusu - Sa sedam godina dječak saznaje da ne razlikuje boje. - U šumi susreće slijepog starca koji mu pomaže naći boje. - U dječakovim snovima se pojavljuje zeleni zmaj. - Dječak se zaljubio u krotiteljevu kćer. - Tigar je ugrizao djevojčicu i ona završava u bolnici. - Svađa klaunova i početak dječakovih nastupa u cirkusu. - Dječak nosi bijeli kostim kao početnički klaun. - Starac odgovara na dječakovo pitanje da je njegova boja bijela. - Dječak se čudi ljudima koji se na predstavi smiju i ne smiješnim situacijama i ne sviđa mu se to. - Na trećoj predstavi svojom ozbiljnošću natjera sve ljude da se prestanu smijati. - Odlazi u veliki grad i upoznaje čudne ljude koji stalno nekuda žure i ne mare za ništa oko sebe. - Dječak odluči biti bijeli klaun i odlazi od roditelja - Pokušava pronaći starca i kada shvati da neće doći plavom bojom crta si suzu na licu. O piscu: Damir Miloš rođen je 1954. godine u Opatiji. Objavljivao je drame, prozne, esejističke i teorijske tekstove, knjige i priručnike o jedrenju. Prozne knjige: Bijeli klaun, Zoe, Kapetanov dnevnik, Nabukodonozor, jedriličarski brevijar Pod jedriljem krstača. Djelo bijeli klaun daje se i u kazalištima, a predstava Dječje i lutkarske scene varaždinskog HNK “Bijeli Klaun”, autora Damira Miloša nagrađena je 2008.g. s dvije nagrade na 11. susretima kazališta za djecu i mlade “ASSITEJ” održanima u Čakovcu. O pripovjetki bijeli klaun sam pisac Damir Miloš kaže "Bijeli klaun, glavni lik ovog romana nije izmišljen. Susreo sam ga na glavnoj ulici jednog ogromnog grada. Bilo je to prije tri godine (1985) i neprestano sam razmišljao o njemu. Ništa ne govoreći stajao je na glavnoj ulici i promatrao prolaznike. Za nekima je dugo gledao, tako da su se oni okrenuli i pitali se što taj klaun hoće! Ono što ja mislim da je on htio napisao sam u ovoj knjizi. Bilješke tijekom čitanja:

( str. 7.) „ Eto to je priča koju sam često slušao u svojoj kući, iako mi nemamo i nikad nismo imali kuću. Mi imamo šator. Moj je tata klaun. I moja je mama klaun.“ Ne mogu zamisliti kako je to kada cjeli život putuješ s cirkusom iz mjesta u mjesto. Dječaku je sigurno bilo teško jer se stalno selio, nije mogao ići u jednu školu nego ih je stalno mijenjao i nije mogao steći prijatelje jer se stalno selio. ( str. 9.) „ Tata me pitao da mu donesem plavu krpu, a ja njemu crnu. Mama pita za crvenu, a ja žutu... I tako još mnogo pogrešnih krpa. Na kraju su shvatili da se ja ne šalim. – Kakav ćeš biti klaun kad ne razlikuješ boje? „ Bilo mi je žao dječaka. Njegovi roditelji znali su da neće moći biti klaun kad naraste jer klaun mora razlikovati boje. Dječak ih nije razlikovao, sve su mu bile iste – različiti tonovi sive i zato nije mogao vidjeti stvarne ljepote ovoga svijeta. ( str. 12.) „ Ali nije se on izgubio. On je brao gljive! Vreća koju je nosio bila je puna gljiva. Čudio sam se: - Ali... pa kako vi ... kako vi tražite gljive kada ste slijepi?! Mislim, kako ih nađete?“ Začudio sam se što je starac brao gljive, a bio je slijep. Ali neki ljudi kažu kako slijepci imaju jako razvijena druga osjetila, ipak mi nije jasno kako je mogao brati gljive i znati da nije ubrao otrovnu gljivu ( str. 29.) “ Lijepo je imati prijatelja s kojim se može šutjeti.“ Čudno mi je što je starac rekao jer nisam znao da je lijepo šutjeti s prijateljima.

( str. 48.) “ Obrisao sam klupu i zamolio djevojčicu ispred sebe: -Hoćeš li mi kapnuti malo vode u plavu, vidiš kako sam ja nespretan.Sve sam prolio. Djevojčica je uzela kist i namočila mi plavu boju s nekoliko kapljica vode...Hajde još malo vode u žutu. –Ma nemoj! Neću ti ja sve raditi. Kapni sam vodu u žutu!... Zašto? Imaš svoju žutu! Zar ovo nije žuta ?! – i pokaže prstom na jednu boju. Eto, napokon i ta žuta!“ Bilo mi je jako zanimljivo kako se dječak snašao za boje iako ih ne vidi , ali je zato razmišljao i uspio pronaći boje koje su mu trebale. ( str. 61.) „ Došao sam do njezinog kreveta i pružio cvijeće. –Baš lijepo. Volim kad je tako šareno- i uhvati mi ruku u kojoj sam držao cvijeće. Osjećao sam da mi je sve toplije i toplije, sramio sam se, jer što će misliti oni dječaci?- Baš ti hvala ... Mogu li te poljubiti? ... Strašno si crvena...“ Drago mi je što je dječak otkrio crvenu boju na najljepši moguči način ( str. 87.) “ Tamo gdje ima najviše kapi, tamo gdje je more najdublje, gdje se ne vidi na čemu sva ta voda leži , tamo je more najplavije.“ Starac jako voli dječaka i pomaže mu samo malo, a ostalu sve sam mora otkriti. Mislim da je to dobro jer tako dječak sam uči i najbolje će naučiti o životu. ( str. 101.) „ Kao sjećanje na taj veliki događaj, na ta ne tako davna vremena, u sumrak se nebo pali, kao da će i danas noć doći poput velikog požara.“ Starčeva priča mi se jako svidjela. ( str. 129.) “ Vježba se zove ulica. Ja sam ležao kao crta, a tata me nekoliko puta pregazio kao automobil. Kad bi mi stao na leđa morao sam trubiti kao automobil.“

Ovo mi je bilo jako smiješno, ali mi je bilo i žao dječaka kada ga je tata gazio. Zapravo, neke ljude i situacije uzimamo zdravo za gotovo jer smo navikli da su nam smiješne, a ne vidimo muku, trud, tugu ili jad koji se kriju tamo ( str. 165.) „Čekao sam tri noći i dana, tri puta pozdravljao veliki požar noći, a kad je put trećeg dana izgorio, znao sam da starac više nije živ.“ Nisam mogao vjerovati da je starac umro bio sam jako tužan dok sam ovo čitao. Mislim da je dječak u tom trenutku odrastao. Dojam o djelu : Ova mi se knjiga svidjela iako je jako tužna . Najviše mi se svidio starac jer su njegove priče bili za mene prilično lijepe. Poruka: Ljudi su uz sve svoje poslove, obaveze i jurcanja izgubili pojam o “stvarno” važnim stvarima i kroz život hodaju na neki način kao daltonisti jer im je sve sivo. Trebaju naći vremena i volje za smijeh, ljubaznost, dobrotu, ljubav. Onda će biti sretni. “A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.”