BELA KNJIGA - 1984.pdf

November 13, 2017 | Author: Mima1985 | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Download BELA KNJIGA - 1984.pdf...

Description

BELA KNJIGA – 1984 OBRAČUN SA „KULTURNOM KONTRAREVOLUCIJOM“ U SFRJ

Biblioteka Književne nauke Kolekcija Otpori i zabrane Urednici Slobodan Gavrilović Gojko Tešić Glavni i odgovorni urednici Slobodan Gavrilović Prof. dr Momčilo Pavlović

Bela knjiga – 1984 Obračun sa „kulturnom kontrarevolucijom“ u SFRJ Priredili Dr Kosta Nikolić Mr Srđan Cvetković Dr Đoko Tripković

© JP Službeni glasnik, 2010

PREDGOVOR PRIREĐIVAČA

I. DAROVANA SLOBODA – NADZOR NAD KULTUROM U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

Opšte mesto svih jednopartijskih i totalitarnih sistema jeste nepoverenje prema svemu što inteligencija radi, misli ili govori. U ranoj fazi jugoslovenskog i srpskog komunizma intelektualci su uvek bili sinonim za „klasnog neprijatelja“ jer su oni, kao tvorci novih ideja, predstavljali opasnost za poredak. Komunisti su inteligenciju delili na „poštenu“ koja je služila revoluciji, i „reakcionarnu“ koja je bila kritički nastrojena prema društvenoj praksi. Tu inteligenciju vodila su moralna i duhovna a ne politička načela, a njena etika zasnivala se na etici ljudskih i građanskih sloboda. Zato je ona uvek bila, u većoj ili manjoj meri, u sukobu sa vladajućim političkim i umetničkim konceptom.1 U totalitarnim sistemima najpoželjniji su bili oni intelektualci koji su zaboravljali, a oni koji su se sećali, tretirani su kao „zlopamtila“ i samim tim su bili nepodobni. Jedna od definicija književnosti kaže da je ona borba pamćenja protiv zaborava, pa su progoni pisaca bili u funkciji opšte ideološke čistke, jer ideolozi totalitarizma kulturu sagledavaju samo kao sluškinju politike. U takvoj koncepciji, kultura i nije mogla da egzistira bez „slučajeva“, jer su oni koji su bili kritički podsećali vladajuću elitu da njen svet nije bio nepogrešiv. Zbog toga su takvi intelektualci i umetnici bili nepoželjni, a njihova dela proglašavana su za incidentna i „podrivačka“.2 Shvatanje književnosti kao dela ideološke borbe u izgradnji socijalističkog društva u Jugoslaviji, staro je koliko i sam komunistički poredak. Prvi teoretičari socijalističke kulture iskristalisali su tumačenje da je svaka umetnost proizvod umetnikovog pogleda na svet, umetnikove ideologije, pa je i svako umetničko delo ideologija, politika i oružje političke borbe. Ako se to oružje nalazi u rukama političkog protivnika, onda ga treba uništiti. Ako je u rukama režima, onda ga treba negovati. Tako je Puniša Perović još 1954. pisao da književnost ima ako ne predominantan, a ono 1 2

Предраг Палавестра, Књижевност и јавна реч, Пожаревац 1994, 29. Mirko Kovač, Bodež u srcu, Beograd 1995, 16.

5

u svakom slučaju vrlo „odlučan uticaj“ na formiranje svesti ljudi i njihovu društvenu orijentaciju: „Mi ćemo u samom djelu odvajati stvarna umjetnička ostvarenja od eventualnih filozofskih i političkih koncepcija koje su djelu nakalamljene, protkane kroz njega, i ako su te koncepcije pogrešne, bićemo prinuđeni da ustanemo protiv njih“.3 Ova postavka bila je vladajuća u komunističkom poretku u Jugoslaviji i Srbiji sve do kraja 80-ih godina 20. veka. Proglašavanje umetničkih dela koja nisu poštovala vladajuću dogmu za neumetnička, bio je najčešći argument prilikom političkih i sudskih obračuna sa umetnicima i njihovim delima. Oni koji su branili poredak, uvek su isticali da u Srbiji postoji „puna stvaralačka sloboda“. I za takvo tumačenje ideološke osnove su postavljene veoma rano, a učinio je to Milan Bogdanović. On je 1955. pisao: „U literaturi, kao sadržaj i kao motiv, kao dejstvo književnom rečju, nije dopušteno samo ono što bi došlo pod udar zakona: antirevolucionarstvo, protivsocijalistička simulacija, propaganda za monarhiju, motivi koji raspiruju nacionalnu mržnju i razdor, svako neprijateljsko i reakcionarno negiranje Revolucije i izgradnje socijalizma.“4 Eli Finci je 1969. pisao da neprijateljske ciljeve može da ima politički zbor građana, ali i pesma i protiv toga treba primenjivati iste metode borbe – zabrane. I ostali ideološki vernici isticali su da umetnost treba tumačiti kao jednu vrstu ideologije. Na udaru je bila i prevedena književnost, kao i umetnost koja se distancirala od bilo kakve politike ili ideologije. Milan Bogdanović je još jednom upozoravao: „Tendencija depolitizacije je isto tako politički obojena. Hteti literaturu odvojiti od politike, politiku iz literature udaljiti, u suštini je i sama sobom jedna politička tendencija, za mene vrlo providna i jasna. Literaturu udaljuju od života, od stvarnosti, pa, prema tome, i od politike samo ona htenja kojima određena politika u danom momentu smeta i koja se određenoj politici suprotstavljaju kao protivna, pa čak i neprijateljska.“5 Za one neposlušne umetnike postojalo je krivično zakonodavstvo. Krivični zakon SFRJ sankcionisao je i krivična dela „protiv osnove socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i bezbednosti“ koja su obuhvatala celokupan javni i politički život i izložio ih krivičnom progonu. Najčešće pominjan u optužnicama i presudama vezanim za „delikt mišljenja“ bio je član 133 Krivičnog zakona. Njime su kažnjavana dela „neprijateljske propagande“ i „zlonamernog i neistinitog prikazivanja društvenopolitičkih prilika u zemlji“. Ovaj član „držao je pod kontrolom“ umetničko 3 4 5

Navedeno prema: Marinko Arsić Ivkov, Krivična estetika. Progon intelektualaca u komunističkoj Srbiji, Novi Sad–Beograd 2003, 11. Isto. Isto, 12–13.

6

stvaralaštvo, slobodu mišljenja i savesti i javne reči uopšte. Neprijateljsku propagandu izvršilac je mogao da vrši i u potpunoj samoći (dok piše privatne beleške ili vodi dnevnik).6 Na osnovu toga su hapšeni, suđeni i upućivani na robiju mnogi autori naučnih, književnih i umetničkih dela, novinari, političari, javni radnici i obični građani. Česte su bile i optužbe za širenje lažnih vesti radi unošenja pometnje i ugrožavanja javnog reda i mira, odavanje vojnih i državnih tajni, rasturanje pornografskih spisa koji vređaju javni moral i izazivanje rasne, verske i nacionalne netrpeljivosti, kleveta, uvreda i slično. Autori su u uslovima strogog nadzora spas od ideologizacije umetnosti tražili „bežeći u hlad srednjeg veka“ i nepolitičke teme, pa su u tom žanru data najbolja dela. Pojedini umetnici su i u realističkoj formi pokušali da, u skrivenim lavirintima dela, plasiraju zabranjene poruke. Uticaj „socrealizma“, u njegovom najrigoroznijem obliku, na jugoslovenske pisce bio je vrlo površan, jer je trajao veoma kratko i nije uspeo da se infiltrira u shvatanja mlađe generacije, što je dalo posebno obeležje kulturnoj klimi.

Jugoslovenska socijalistička birokratija je u periodu 1945–1950. dosledno težila da primeni sovjetski model izgradnje socijalizma i estetiku socijalističkog realizma u kulturi. U delima partijskih umetnika nije bilo siromaštva, gladi i nasilja, sumorne svakodnevice, „ličnih emocija i problema, egzistencijalističke zapitanosti“, već su u formi realizma prikazivali samo poželjnu stvarnost, onako kako ju je zamišljala partijska vrhuška.7 Socijalistički realizam postao je ideološki i politički obojen idealizam, čiji je krajnji cilj bila potpuna indoktrinacija građana. Kao dekadencija i formalizam u zapadnoj kulturi, koji se kao ostaci pojavljuju u zemljama „narodne demokratije“, označeni su antirealizam, antihumanizam, iracionalizam, pesimizam, nacionalizam i lažno novatorstvo. „Kroz savremenu buržoasku umjetnost orgijaju svakojaki kubisti, nadrealisti, egzistencijalisti, umjetnici i književnici tipa Sartra i Pikasa“.8 Uporedo sa tzv. demokratizacijom kulture i nespornim naporima u prosvećivanju, podizanju kulturnog nivoa i opismenjavanju kroz analfabetske tečajeve milionskih masa seljaka i radnika, teklo je i ideološko prevaspitavanje u duhu socijalizma. Kulturna revolucija je proširila broj svojih konzumenata, ali je drastična restrikcija umetničkih i naučnih sloboda svela njen sadržaj na propagandni nivo forsirajući kvantitet na uštrb 6 7 8

Isto, 46–47. Ivan Hofman, „Umetnost i represija“, Tokovi istorije, 1–2/2004, 175. Milovan Đilas, „Izveštaj o agitaciono-propagandnom radu“, Peti kongres KPJ, 21–28. jul 1948, Beograd 1948, 222.

7

kvaliteta. Nepobitan civilizacijski skok na prosvetnom polju bio je praćen sveopštom ideološkom indoktrinacijom, nametanjem uniformnog načina mišljenja i dominacijom partijnosti i ideološke podobnosti nad strukom, najizraženijom upravo u periodu državnog socijalizma. Nametanje sovjetskog kulturnog obrasca i negiranje umetničkih, naučnih sloboda i slobode informisanja ostvarivano je sveopštom kontrolom državno-partijskog aparata nad institucijama kulture, izdavaštvom i stvaraocima. Po uzoru na SSSR, stvoren je centralizovan, piramidalan i sveprisutan direktivni aparat, svojevrsna „kulturna vlada“, za sprovođenje kulturne politike i nadzor nad stvaraocima. Kao što se državom upravljalo iz jednog centra Politbiroa CK KPJ, gde je o najbitnijim pitanjima arbitriralo nekoliko rukovodilaca, po istom principu nadzor nad kulturom bio je centralizovan i oličen u Agitpropu – Agitaciono-propagandnom odeljenju CK KPJ. Počev od direktive CK KPJ iz marta 1945. u prvim posleratnim godinama uspostavljen je moćan aparat, gde se pri svim partijskim organizacijama (od mesnog do republičkog nivoa) osnivaju agitaciono-propagandne komisije. U okviru komisija postojali su posebni sektori za teorijsko-predavački, kulturni, organizaciono-tehnički i pedagoški rad. Svaki sektor imao je rukovodioca, dok je radom komisije rukovodio član partijskog rukovodstva, zadužen za sektor agitacije i propagande. Na vrhu Agitpropa CK KPJ nalazio se Milovan Đilas, član Politbiroa, dok su nad pojedinim sferama bdeli Dragiša Ivanović – zadužen za prirodne i tehničke nauke, Boris Ziherl za ideologiju, Dušan Nedeljković za filozofiju, Radovan Zogović za književnost, Z. Šegvić za štampu i drugi. Postojala je izražena personalizacija u radu ovog tela, a ceo sistem je bio izrazito birokratizovan. Mali Agitprop Srbije, sa Mitrom Mitrovićem na čelu, u kome je, pored ostalih, radio i Dobrica Ćosić, bio je umereniji, pa su ga nazivali „veliki“ sa sedištem u Maderi „centrom ijekavske ideologije“, s obzirom na njegov gorštački sastav.9 Osnovni cilj tog tela bio je propaganda, stvaranje i očuvanje mita o NOB-u i revoluciji, i komunistima kao istorijskim utemeljiteljima. U ime ideološke pravovernosti, Agitprop je budno nadzirao sve oblike ispoljavanja duha, nauku, sport i drugo, žigošući nesocijalističke elemente, arbitrirajući i usmeravajući direktivama kulturni razvoj. Angažovao je kulturne stvaraoce u kampanjskim proslavama državnih i partijskih praznika, predizbornom procesu, u borbi za štednju i ostvarenje petogodišnjeg plana, demokratizaciji društva. Svi oblici ispoljavanja duha morali su da se nađu na istoj liniji sprovođenja partijskog programa, a njihov značaj ocenjivan je prema meri u kojoj doprinose postizanju zacrtanih ciljeva. 9

Ratko Peković, Ni rat ni mir. Panorama književnih polemika 1945–1965, Beograd 1986, 17.

8

Novi politički kurs posle 1948. izazvao je pokušaje da se promeni način rada, ali ne i njegova suština. Proklamovana je težnja da se nadzor nad kulturom debirokratizuje (njime se ne bave samo pojedinci već celokupno partijsko članstvo), a metod administrativno-direktivnog rukovođenja kulturom zamenjen je idejno-političkim delovanjem, pri čemu je veća inicijativa data nižim partijskim telima. Kao u ostalim sferama društvenog života i u kulturi se težilo „trećem putu“ između zapadnog liberalizma i sovjetskog birokratizma i dogmatizma. Agitprop aparat je lagano odumirao. Tokom 1951. prestale su da postoje komisije i odeljenja za agitaciju i propagandu u oblastima i srezovima, a posle VI kongresa SKJ i Uprava za agitaciju i propagandu CK SK Srbije.10 Preokret u kulturi lagano je nastupio posle 3. plenuma CK KPJ (decembar 1949) koji se ogradio od dogmatizma, pragmatizma i partijskog arbitriranja u kulturi. Odbačena je zabluda da se primenom administrativnih mera u tačno isplaniranim rokovima može izmeniti ljudska svest. Proklamovana je sloboda za stvaraoce koji su široki i raznovrsni u shvatanjima, a ne „ljudi čiji će umovi biti podšišani na isti način“. Ta sloboda nije se smela doslovno uzeti – važila je samo za „slobodne socijalističke ljude“. Prihvatanje ovako shvaćene idejne raznovrsnosti potvrđeno je na 4. plenumu u leto 1951. i godinu dana kasnije na VI kongresu, kojim počinje definitivna liberalizacija u svim sferama društva. Kako primećuje P. Marković, najpre su se usudili da „neošišano misle“ vodeći državni funkcioneri Đilas i Kardelj, da bi ih, uz inerciju, bojažljivo sledili partijski aparatčici. Jelka Imširović primećuje radikalan obrt u zvaničnoj frazeologiji između V i VI kongresa. Na prvom je „neprijatelje socijalizma“ trebalo „tući“, „raskrinkati“, „likvidirati“ i slično, dok se na drugom koriste umereniji izrazi „ideološki konfuzni mladi ljudi“ i „birokratski monopolizam“ za administrativne mere.11 Liberalizacija u sferi kulture nije išla bez otpora, naročito posle obračuna sa Đilasom. Sukob „tvrde“ i „meke“ linije u komunističkoj vrhušci kulminirao je na III kongresu Saveza komunista Srbije aprila 1954.12 Kao na VI kongresu, partija se ni ovde nije precizno 10 11 12

Љубодраг Димић, Агитпроп култура. Агитпроповска фаза културне политике у Србији, Београд 1988, 268. Jelka Imširović, Od staljinizma do samoupravnog socijalizma, Beograd 1991, 29. Jedan od prvih nagoveštaja liberalizacije u umetnosti bila su dela partizanske književnosti, suočavanje pojedinaca sa problemima i društvenim grupama, vlastitom savešću kao što su Ćosićevi romani Daleko je sunce (1951), Koreni (1954), Prolom Branka Ćopića (1952), Svadba Mihaila Lalića (1950), Pesma Oskara Daviča (1952), Čovekov čovek (1953), Molitva za moju braću Mladena Oljače iz 1957. (Predrag J. Marković, Beograd između Istoka i Zapada 1948–1965, Beograd 1997, 331).

9

odredila prema umetnosti i kulturi i smišljeno je sebi ostavila odrešene ruke. Početni elan u liberalizaciji kulture splasnuo je posle osude Đilasa (1954–1956), da bi došlo do preispitivanja i rušenja sna o „apsolutnoj slobodi kulture“.13 Stanovište socijalističkog realizma naišlo je na prve sistemske kritike pozivanjem na teoriju prakse i otuđenja, to jest na Marksovu kritiku otuđenja u suprotstavljanju staljinističkom dogmatizmu. Ovakve stavove u člancima iznosili su Rudi Supek, Gajo Petrović, Mihailo Marković, Miladin Životić i drugi. Govori se o „buržoaskoj alijenaciji“, ali i „sovjetskoj alijenaciji“. Teoriju odraza najdoslednije i najduže su zastupali Andrija Stojković, Vuko Pavićević i Dušan Nedeljković.14 Početkom šeste decenije 20. veka, raskidom sa doktrinom socijalističkog realizma, pojavljuju se značajna umetnička dela koja su probijala društvene stege: Prolom i Jeretička priča Branka Ćopića, roman Daleko je sunce Dobrice Ćosića i Strah i hrabrost Edvarda Kocbeka, dela „književnika-partizana“ koji su prvi put dodirnuli tabuizirane teme revolucije i partizanskog morala. Komisija za ideološko-politički rad CK SKJ trebalo je „mekšim“ metodama nadzora da zameni Agitprop. Komisija je formirana krajem maja 1955. i proizašla je iz odluka VI kongresa SKJ. Imala je nadzornu i savetodavnu funkciju i trebalo je da u liberalnijim društvenim uslovima zameni ulogu Agitpropa iz vremena dok se sledio sovjetski boljševički obrazac. Komisija je imala i svojevrsnu nadzornu i koordinacionu ulogu nad istim takvim republičkim komisijama. Suština je bila u odricanju od birokratskog agitpropovskog nadzora i cenzure i orijentacija na suptilnije metode ideološke kontrole i delovanja kroz kadrovsku politiku, ideološku nadgradnju, mada nauka i kultura nisu bili prepušteni „sami sebi“. Nadzor je, za razliku od ranijih vremena, bio pažljiviji i dozvoljavao je slobode do određene granice, uglavnom u okvirima istog ideološkog diskursa.15 U novim uslovima išlo se i dalje na „demokratizaciju“ nauke i kulture, najpre povećanjem broja instituta društvenih nauka, političkih škola, institucija kulture, časopisa, kurseva i seminara. Težilo se uvođenju društvenog samoupravljanja u institucije nauke i kulture; da se one sve više počnu baviti idejnim pitanjima.16 Od svih nauka, za Komisiju su posebno bile interesantne istorija, filozofija, sociologija, pedagogija i politička ekonomija. U oblasti istorijske nauke naročita pažnja poklonjena je izučavanju 13

14 15 16

J. Imširović, Od staljinizma do samoupravnog socijalizma, 80; Vesna Pešić, „Prezaštićena sloboda: Analiza političkog govora o slobodama i pravima čoveka u jugoslovenskom društvu“, Sociologija, 1–2/1985. Nebojša Popov, Društveni sukobi, Beograd 2009, 114–119. Arhiv Jugoslavije, fond: Centralni komitet SKJ, 507, VIII, K-19, II/2-b-95. Izveštaj Komisije za ideološko-politički rad pri CK SKJ, septembar 1964, 49. Isto.

10

istorije NOB. Zamerano je da se temi prilazi prakticistički i površno, da nedostaje savremenih udžbenika, istraživača i tema iz savremene istorije, što bi trebalo da se nadomesti stvaranjem istorijskih instituta.17 Poseban vid aktivnosti i staranja Komisije bila je briga o kadrovima i njihovom obrazovanju i pravilnom ideološko-političkom uzdizanju. Metod rada mogao bi se svesti na: kontakte, diskusije i savetovanja na aktivima komunista o raznim problemima u oblasti nauke, kulture, novinarstva, agitacije i propagande. Zatim organizacija seminara za sekretare sreskih komiteta, večernjih političkih škola, centara za marksističko obrazovanje kadrova, briga o programskoj i kadrovskoj orijentaciji instituta itd. Važan zadatak je bio praćenje i pripremanje odgovora na antijugoslovensku kampanju u inostranstvu i suprotstavljanje stranoj propagandi. Ideološki nadzor nad naučnom i kulturnom produkcijom bio je sveobuhvatan i sistematizovan. Tako je tokom 1959. pri redakciji časopisa Socijalizam osnovana posebna grupa sa zadatkom da prati radove domaćih autora iz oblasti društvenih nauka u časopisima i štampi. Pregled radova mogao je da signalizira o pojavama koje zaslužuju veću pažnju i reakciju. Grupa je trebalo da bude sastavljena od tri mlađa stručnjaka sa odgovarajućim kvalifikacijama i ideološki „pravilno“ usmerena (postdiplomaca ekonomista, filozofa, pravnika ili sociologa).18 Komisija je davala smernice za naučno-istraživački rad, sugerisala programske sadržaje na fakultetima (poput uvođenja predmeta Osnovi društvenih nauka) i donosila odluke o osnivanju pojedinih instituta kao npr. Instituta društvenih nauka sa četiri odeljenja (ekonomsko, pravno, sociološko i istorijsko). Bavila se intenzivno problemima kulture i prosvete, bioskopskim i pozorišnim repertoarom, izdavačkom i kadrovskom politikom u pojedinim časopisima i udruženjima.19 Komisija je u periodu od 1958. do 1964. najviše diskutovala o problemima iz oblasti nauke, kulture i umetnosti (45), o sistemu ideološkog obrazovanja (38), o planovima rada u koordinaciji sa republičkim ideološkim komisijama i Komisijom SSRN (36), o problemima idejne izgradnje SK (24), o idejnim problemima obrazovanja i školstva (14) i sredstvima stranih uticaja (11).20 17

18

19 20

AJ, CK SKJ, 507, VIII, K-22, II/4-b-1. Komisija za ideološko-politički rad pri CK SKJ, 28. jun 1957; Zapisnik sa sastanka aktiva istoričara održanog pri Komisiji za ideološka pitanja CK SKJ, 15. novembar 1955, 49. AJ CK SKJ, 507, VIII, K-26, II/5-b. Komisija za ideološko-politički rad pri CK SKJ, Beleška o stvaranju grupe pri redakciji Socijalizma za praćenje radova domaćih autora iz oblasti društvenih nauka kao i u časopisima i štampi, 6. april 1960. AJ, CK SKJ, 507, VIII, K-19, II/2-b-95. Izveštaj Komisije za ideološkopolitički rad pri CK SKJ, septembar 1964, 49. Isto.

11

U oblasti društvenih nauka insistiralo se na proučavanju protivrečnosti razvitka socijalizma u Jugoslaviji i u svetu, osnivanju novih instituta, kadrovskoj politici i ideološkoj nadgradnji. U oblasti kulture i umetnosti istaknuta je potreba borbe protiv „liberalnog i tolerantnog odnosa“ prema pojedinim komunistima koji podležu „nemarksističkim shvatanjima“ ili su njihovi nosioci. Zapaženo je da se u kulturi legalizuju određena „nekvalifikovana i kritizerska mišljenja“. Komisija za ideološko-politička pitanja CK SKJ je marta 1963. zaključila da ima elemenata malograđanske i individualističke orijentacije, zloupotrebe pozicija, birokratizma.21 Posle Titovog govora u Splitu 1962. i izvesnih stavova o ograničenju slobode stvaralaštva bilo je, prema zaključcima Komisije, i pogrešnih shvatanja da je otpočeo proces „vraćanja na pozicije socijalističkog realizma u kulturi“. S druge strane, dogmatski orijentisani umetnici ovo su shvatili kao da je došlo njihovo vreme.22 Filmskoj umetnosti dat je poseban društveni i politički značaj. Komisija je decembra 1959. predložila da se povodom nekih domaćih idejno problematičnih filmova (Pet minuta raja, Tri četvrtine sunca) razmotri na koji način dolazi do odobravanja scenarija i da takvi filmovi dobijaju čak i nagrade. Razmatrala je i druge negativne pojave u filmskoj industriji. Na sednici održanoj maja 1963. Komisija je istakla da je za godinu i po dana utrošeno oko milijardu dinara za proizvodnju filmova koji se neće prikazivati i razmotrila je pitanje odgovornosti komunista koji rade u ovoj oblasti konstatujući da postoje „zatvorene grupe koje imaju monopol na izbor scenarija, određivanje režisera“.23 Krajem 1963. članovima Komisije prikazano je nekoliko problematičnih filmova koji su zabranjeni za javno prikazivanje od strane republičkih komisija ili onih čije su prve verzije od tih komisija odbijene. Reč je o igranim filmovima Grad, Povratak, Čovek iz hrastove šume i dokumentarnim filmovima Kafana, Zadušnice, Parada i Besni čovek. U diskusiji povodom filmova, član komisije Veljko Vlahović je naglasio da „ima idejnih i estetskih lutanja“ i rasipanja finansijskih sredstava, pasivnosti komunista i negativnih pojava u filmskoj kritici i estetici, koje se dodiruju sa odgovarajućim pojavama u filozofiji. Afirmiše se, prema Vlahoviću, shvatanje života kao besmisla, života u kojem „dominiraju zlo i dosada i neaktivnost čoveka u menjanju sveta, neverica u čoveka“. Istaknuta je potreba za „demokratizacijom u našoj kinematografiji“ i nezadovoljstvo delatnošću Saveta pri filmskim preduzećima.24 21 22 23 24

Isto. Isto, 46–47. AJ, CK SKJ, 507, VIII, K-19, II/2-b-95. Izveštaj Komisije za ideološko-politički rad pri CK SKJ, septembar 1964, 49. Isto, Komisija za ideološko-politički rad pri CK SKJ, 28. jun 1957, 49.

12

Komisija za ideološko-politički rad CK SKJ je ustanovila krajem 50-ih godina da je dominantna uloga američkog filma na bioskopskom repertoaru, što je posledica činjenice da se filmovi američke produkcije dobijaju na osnovu posebnih aranžmana i po nižim cenama, pa je predložen pooštren kriterijum za cenzuru i otkup američkih filmova.25 U SFR Jugoslaviji je, prema nekim podacima, ukupno zabranjeno više od 70 filmova. Dobar poznavalac filma Radoslav Zelenović tvrdi da nas to što je svaki deseti film cenzurisan svrstava u red država sa visokim procentom filmova povučenih iz distribucije.26 Krajem 50-ih godina u UDB-i je izdvojena posebna organizaciona jedinica za praćenje „antisocijalističkih pojava“ među kulturnim radnicima i umetnicima, čime je Služba povećala nadzor smatrajući društvene grupe posebno opasnim po režim i zvaničnu ideologiju. Nauka, kultura i umetnost bile su oblasti koje je Služba bezbednosti posebno intenzivno pratila, kontrolisala i donosila o njima ocene i zaključke. Praksa beleženja „antisocijalističkih pojava“ bila je razvijena u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Titogradu, Sarajevu, Prištini i Novom Sadu i pri pojedinim većim kulturnim centrima, gde su obrazovana odeljenja za „antisocijalističke pojave“ u ovim oblastima. U izveštaju Saveznog sekretarijata unutrašnjih poslova za 1964. kaže se da su „organi državne bezbednosti korišćenjem operativnih sredstava i mera nailazili u oblasti kulture na razna društveno-negativna skretanja“. Navode se imena mnogih književnika, umetnika i naučnika, citiraju se njihove misli izrečene javno na skupovima ili objavljene u člancima, izjave date na ulici, u kafani i onda kad su izrečene u pripitom stanju. Na osnovu ovako prikupljenih informacija, Služba državne bezbednosti je davala političke kvalifikacije pojedinih lica, sudove o njihovoj političkoj orijentaciji i o umetničkoj vrednosti njihovih dela – filmova, romana, pesama, slika. Na području filmske umetnosti saradnici Službe su bili veoma revnosni u prikupljanju ocena o idejnim zastranjivanjima u pojedinim filmovima.27 Početkom 1966. na zahtev Svetislava Stefanovića, SSUP je pripremio obiman materijal O negativnim pojavama u oblasti nauke i kulture i nosiocima takvih pojava. Obrađeni su svi univerzitetski centri u zemlji, Srpska akademija nauka, Slovenačka akademija nauka i umetnosti, književnici iz svih republika, filmski radnici, Institut za sociologiju u Ljubljani, 25 26 27

Isto. Marko Lopušina, Crna knjiga – cenzura u Jugoslaviji 1945–1991, Beograd 1991, 190. AJ, Vrhovni sud Jugoslavije, 212, F-18. Izveštaj o deformacijama u radu Službe državne bezbednosti, 9–10.

13

izdavačke kuće i redakcije novinskih kuća. Osim pregleda „negativnih pojava“ i opštih ocena o institucijama, odnosno o stanju u pojedinim područjima nauke i kulture, u materijalima su iznete i ocene pojedinaca, nosilaca negativnih pojava. U beleškama o ličnostima sadržani su podaci koji bi mogli biti od interesa za Službu državne bezbednosti i pokušaj da se dâ ocena njihovog umetničkog i naučnog stvaralaštva i koncepcija koje zastupaju.28 U Beogradu je, na primer, u Odseku za praćenje negativnih antisocijalističkih pojava na Univerzitetu, u naučnim i kulturnim ustanovama bilo sedam posebnih referenata: 1) film; 2) pozorište; 3) kulturno-umetnička društva; 4) radio i televizija; 5) muzička akademija; 6) radio saobraćaj i 7) referent za akademije, muzeje i fakultete.29 Zadaci referenta u ovom odeljenju bili su da „prati i ukazuje na opšte negativne pojave i druga raspoloženja građana, na aktuelne i druge probleme socijalističke izgradnje, da ukazuje i analizira istupe raznih profesionalnih i socijalnih kategorija građana, članova SKJ i drugih društveno-političkih organizacija“.30 Zadatak posebnog referenta za novinarstvo bio je da „analizira sadržinu i tiraž zabavne štampe, šund natpise i slično, da analizira razne napise i članke ukazuje na njihov sadržaj ili štetan uticaj, da koordinira rad sa službama ispostava oko obrade manjih listova i biltena koje izdaju preduzeća i opštine, da stalno istražuje izvore informacija i obaveštenja i odabira lica za saradnju“. U SR Srbiji sredinom 60-ih godina prošlog veka referent je kao nosioce negativnih pojava u novinarstvu registrovao 15 Albanaca, 5 Mađara, 3 Srbina, 2 Jevrejina i 1 Rumuna.31 Referent za pozorište imao je zadatak da „prati mnoge nezdrave međusobne i druge odnose, da ukazuje na negativne stavove u repertoarima i programima pozorišta“.32 Jedna komisija likovnih stvaralaca komunista Beograda sačinila je listu o „crnom talasu“ u slikarstvu u kojoj se, između ostalog, navodi: „Likovna umetnost je utočište desnih, agresivnih političkih tendencija i pritiska sa tih pozicija na slobodu stvaralaštva uočavajući u likovnoj umetnosti versko mračnjaštvo, verski misticizam, velikosrpstvo, ljotićevstvo, četništvo eksponirano kao povampireni nacionalizam i slično“. Na spisku nepodobnih slikara našli su se Dado Đurić, Vladimir Veličković, Leonid Šejka, Milić Stanković („Milić od Mačve“) i drugi, čija su dela u svetskoj stručnoj javnosti visoko ocenjena.33 28 29 30 31 32 33

Isto. Isto. Isto, 9–10. Isto, 9–11. Isto, 9–10. N. Popov, Društveni sukobi, 343.

14

Sloboda duha i cenzura Poznata je izreka da o istoriji jednog društva više govori ono što je zabranjeno ili nenapisano nego celokupna ideološko-propagandna aktivnost države. Predrag Marković smatra da se liberalizam jugoslovenskog režima u oblasti kulture, a naročito u književnosti može delimično objasniti time što je birokratski aparat u samoupravnom socijalizmu bio mnogo haotičniji nego što se misli i da su otuda, na primer, velike investicije u filmove koji su kasnije bunkerisani. Nedoslednost jugoslovenskih komunista po pitanju političkog progona i represije uočio je i Lešek Kolakovski – moglo se suprotstavljati režimu, ali se u zatvor moglo i lakše dospeti nego u najliberalnijim zemljama Istočnog bloka jer nisu bilе tačno omeđene granice.34 U prilično haotičnoj atmosferi ponekad se nije znalo koja instanca je zabranila delo ili su odgovornost za cenzorski posao prebacivali s jedne na drugu instituciju kao „vruć krompir“. U čestim smenama politike „liberalizacije i čvrste ruke“ bilo je teško odrediti šta „može proći“. Tako se, recimo, procena izdavača (Narodne knjige), da je 1984. došlo vreme za istinito viđenje studentske pobune i izdavanje knjige Živojina Pavlovića Ispljuvak pun krvi posle deceniju i po čekanja pokazala pogrešnom. Osim nebudnosti partijskih foruma i nekonzistentnosti u samoupravnim uslovima, bitna je i druga specifičnost – kultura, a donekle nauka i putovanja, predstavljali su i svojevrstan reklamni izlog okrenut prema Zapadu. To je bila oaza relativne slobode u društvu koje se klackalo na ivici totalitarnog i autoritarnog. Dok se u pogledu forme nisu postavljala ograničenja po principu „neka cveta hiljadu cvetova“, dotle su postojale teme i discipline u kojima nije bilo poželjno slobodno razmišljanje – kao što su Titov kult, NOB i Drugi svetski rat, istorija KPJ, karakter Kraljevine Jugoslavije, politička represija i ljudska prava, nacionalno pitanje – i čije je kritičko artikulisanje vodilo kritičara u zabranu, a neretko i iza rešetaka.35 U sferi istoriografije, pored metodoloških iskoraka i mogućnosti da naučnici putuju, razmenjuju znanja i usavršavaju se u inostranstvu, važili su limitirajući faktori marksističke ideologije, ali i „tabu tema“ u koje nije bilo poželjno dirati. Prednost je davana socijalnim i ekonomskim temama, naročito istoriji radničkih i socijalističkih pokreta, dok su partijska i vojna istorija obrađivane u posebnim paralelnim institucijama. Budući da decentralizaciju nije pratila na isti način i demokratizacija, tako je i pisanje istorije postalo često predmet spora i nagodbi međurepubličkih partijskih rukovodstava. U uslovima decentralizacije i samoupravljanja istoričari su sve više služili interesima republičke partije i trudili se 34 35

Lešek Kolakovski, Glavni tokovi marksizma, III, Beograd 1985, 432. Predrag J. Marković, Trajnost i promena, Beograd 2007, 47–49.

15

da legitimišu sopstvene nacionalne para-države, što se negativno odražavalo na projekat izgradnje zajedničke socijalističke zajednice. Pojedini istraživači primećuju da su se dobro plaćeni pisci i intelektualci poigravali slobodnim modernističkim formama bežeći od pravog prevladavanja istorije. U isto vreme su se na „donjim spratovima kulture“ otvarala dugo potiskivana pitanja od „intelektualnih pornografa“. Na taj način su onda sporna pitanja tretirana na senzacionalistički način i sa viškom strasti i preterivanjem, koje kao da je bilo neizbežno kada se posle niza decenija tabu teme oslobađaju iz podsvesti naroda. Generalna politika jugoslovenskog režima prema umetnicima bila je pre politika „korumpiranja“ nego zastrašivanja i represije, mada se mogu naći brojni primeri pojave cenzure, zabrane umetničkih dela, ređe hapšenja i osude umetnika. Iako za situaciju od zemlje do zemlje za sada ne postoje komparativna istraživanja, može se generalno oceniti da je jugoslovenski režim bio najliberalniji. Druga osobenost proističe iz izrazito heterogene slike, etnički i administrativno, same zemlje. Unutar Jugoslavije nisu se sve republike odnosile jednako prema slobodi ispoljavanja duhovnih stremljenja. Posle saveznih ustavnih reformi dovršenih Ustavom 1974, kojima je značajna moć prenesena sa centra na republike, otvorena je još jedna pukotina u sistemu, u smislu da su pisci i umetnici koji su bili „nepoželjni“ u svojoj republici mogli ponekad objavljivati bez teškoća u drugim republikama.36 Tako je slovenački režim važio za najliberalniji, dok je u Hrvatskoj, a naročito Bosni i Hercegovini tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog veka režim bio naročito osetljiv na ispoljavanje nacionalizma i najčešće na toj osnovi vršio progon umetnika i kulturnih stvaralaca. U Sloveniji je i posle zabrana prikazivan Živojin Pavlović, dok su u Beogradu našli utočište i podršku beogradskog kruga mnogi umetnici i disidenti gde su se sklanjali od progona u svojim republikama (Vojislav Šešelj, advokat Ž. Aleksić, Vladimir Šeks, Dobroslav Paraga i mnogi drugi).37 Srbija je u smislu sloboda dugo bila po sredini, osim što je od kraja sedme decenije, u odnosu na Bosnu i Hrvatsku, iskoračila u smislu liberalizacije, pa su Ljubljana, a naročito Beograd u to vreme važili za disidentske centre i oaze slobodne misli i otpora. Iako cenzura formalnopravno nije postojala, ideološka kontrola sadržaja, briga o kadrovskom sastavu izdavačkih preduzeća i medija, proširen pojam državne i privredne tajne, višestepena kontrola urednika, bili su instrumenti nadzora nad slobodom mišljenja i izražavanja. Za praćenje javnog 36 37

Katarina Spehnjak, Tihomir Cipek, „Disidenti, opozicija i otpor – Hrvatska i Jugoslavija 1945–1990“, Časopis sa suvremenu povijest, Zagreb, 2/2007, 145. „Idejna borba u kulturi i umjetnosti“, Naše teme, Zagreb 1984, 1091–1092; P. Marković, Trajnost i promena, 47–49.

16

i privatnog života stvaralaca u Jugoslaviji određen je resor pri UDB-i. Vesna Pešić govori o četiri preovlađujuće ideološke koncepcije posle rata: „prva“ – o idejnosti i partijnosti kulturnog stvaralaštva, dominantna do početka 50-ih godina, po ugledu na SSSR; „druga“, tzv. sloboda forme, a ograničenog sadržaja, borba mišljenja koja za polazišnu tačku imaju socijalizam; „treća“ – koncepcija izgradnje stvarne slobode stvaralaštva (ali se njen socijalistički sadržaj podrazumevao), kao i „četvrta“ – izgradnja integrisane slobode stvaralaštva: „Sve koncepcije kriju različite oblike cenzure i nadzora nad kulturnim stvaralaštvom, a vlast nije stvarno prihvatila jednake slobode i univerzalna prava, već je to bila, pre svega, sloboda za istomišljenike.“38 U posleratnoj istoriji Srbije istraživači najčešće razlikuju tri osnovna vida cenzure: partijsku, sudsko-policijsku i samoupravnu. Najefikasnija je bila samoupravna cenzura koja je, kao jugoslovenski izum, podrazumevala „da urednik radi posao autoritarne države“.39 Samoupravnu cenzuru obično su sprovodili saveti u kojima su najčešće sedeli umetnici, koji su po partijskoj liniji, u ime pravovernosti, onemogućavali nadarene i sposobne (ali je bilo i suprotnih primera kao što su Ivo Andrić, Dobrica Ćosić, Slobodan Selenić, Aleksandar Petrović). Skrivena i masovna samoupravna cenzura izmiče preciznom merenju. „Policijska cenzura“ bila je uglavnom usmerena na zaplenu i zabranu unošenja brojnih štampanih publikacija iz emigracije. U filmskoj produkciji dominantna je bila samoupravna i politička cenzura, dok je sudskih zabrana bilo svega četiri (filmovi Ciguli Miguli 1952, Grad 1962, Plastični Isus 1972. i Oaza 1988) od sedamdesetak koliko je ukupno zabranjeno. Drugi autori dele cenzuru na „vidljivu“ i „nevidljivu“, pri čemu je prva parametar demokratičnosti neke vlasti i jedini opipljiv dokaz postojanja ove vrste represije.40 Indirektni pritisci daleko su nedokučiviji, ponekad i za samog pisca. Svode se na širok sistem mera odbijanja rukopisa, naručenih kritika, policijskih pritisaka (pozivanje na razgovor, praćenje, problemi sa pasošem), otežano zapošljavanje, rešavanje stambenog pitanja, u nekim slučajevima i zloupotrebu medicine (psihijatrije) radi diskreditovanja autora.41 38 39

40 41

V. Pešić, Prezaštićena sloboda, 123. Zagorka Golubović, „O samoupravnoj cenzuri“, Književna kritika, 3–4, Beograd 1990, 24; Želimir Kašetović, Cenzura u Srbiji, Beograd 1988. Sličnu podelu uočava i M. Lopušina s tim što razdvaja sudsku i policijsku cenzuru i dolazi do četiri oblika. (M. Lopušina, Crna knjiga, 5) Marinko Arsić Ivkov, „Gušenje sloboda u komunističkoj Srbiji“, Hereticus, 1–2003, 32. Tomislav Krsmanović, Kaznena psihijatrija 1975–2004. Ko je ovde lud? Beograd 2004. Autor detaljno obrađuje slučajeve zloupotrebe psihijatrije radi zastrašivanja i eliminacije političkih protivnika pre svega optuženih za „verbalni delikt“.

17

Institucijama su često dostavljane „crne liste“ nepodobnih autora i dela, spiskovi „nepotrebnih predstava“, čime se direktno uticalo na programsku politiku, pa se od mnogih projekata odustajalo u samoj pripremi. Tako su se na crnoj listi urednika dugo nalazile pesme poput „Tamo daleko“, „Igrale se delije“, „Oj, vojvodo, Sinđeliću“, „Srpska truba se s Kosova čuje“, „Marš na Drinu“, „Lijepa naša“, „Oj Marjane, Marjane“ itd. Do kraja 50-ih godina džez kao „svinjska muzika“ potpuno je bio nepoželjan, a za zabavnu muziku postojale su posebne komisije koje su određivale šta (ne)može ići zbog teksta ili muzike. Đilas, kasnije Ranković, pa i Jovanka Broz redovno su isecani sa grupnih fotografija, a njihovo pojavljivanje na naslovnim stranama medija bilo je izrazito nepoželjno. U periodu do uvođenja samoupravljanja preovladavale su „partijskodržavna“ cenzura i „autocenzura“, a kasnije je dominirala manje primetna „samoupravna“, uz sve ređe otvorene partijsko-državne i brutalne policijske pritiske. U prvom periodu kontrola je bila direktna i potpuna u kadrovskom i finansijskom smislu, kao i davanjem direktiva, dok je kasnije sistem postao sofisticiraniji. U njemu je Socijalistički savez radnog naroda odlučivao o najbitnijim pitanjima na osnovu politike koju je vodio Savez komunista. U oba slučaja primetna je diskrepanca između normativnog (Ustav, Program SKJ, Zakon o javnom informisanju i dr.) i prakse gde je sloboda javne reči na različite načine gušena. Neposredno posle rata u Jugoslaviji je celokupna sfera kulture regulisana, poput samog društva, po administrativnom sistemu, nalik na sovjetski. Agitprop je zvanično bio savetodavno telo, a faktički je bio glavni cenzor, sudija i umetnički kritičar koji je preko svojih komisija usmeravao naučni, umetnički i obrazovni život u zemlji. Cenzorski aparat formalno nije postojao, a s obzirom na ukupnu društveno-ekonomsku klimu straha gotovo i da nije bio potreban. Osim u oblasti kinematografije, režim prethodne dozvole postojao je za unošenje i rasturanje inostranih sredstava masovnog komuniciranja. U atmosferi, tako reći, vanrednog stanja do 1951. najveća je bila „autocenzura“ – pojedinačna ili institucionalna, pošto se za pisanu ili izgovorenu reč mogla izgubiti glava, dok kasnije postaje dominantna samoupravna. Opravdanje i legitimitet su najpre traženi u suprotstavljanju „protivnicima slobode“ posle oslobođenja, u vidu ostataka poraženih kvislinških i fašističkih snaga i informbirovaca, dok su kasnije stvarani novi politički neprijatelji, unitaristi ili anarholiberali, nacional-šovinisti i drugi. Vlast je raznim merama zastrašivanja, pretnji i kažnjavanja izazivala osećanje straha i krivice nastojeći da u stvaraocima razvije „sopstvenog policajca“. Isidora Sekulić je posle pojave Đilasove knjige o Njegošu (1952), koja sa ideološkog stanovišta osporava njeno viđenje, spalila drugi deo svoje studije o Njegošu. Nisu za potcenjivanje ni kolektivna autocenzura, večiti strah za radno mesto, visinu plate, karijeru i slično, što je sve 18

sprečavalo objavljivanje onoga što bi režimu moglo „stati na žulj“. S druge strane, budući da su ustanove u oblasti nauke, kulture i informisanja bile na državnim jaslama, od vlasti je bukvalno zavisila egzistencija zaposlenika u ovim oblastima društvenog života. Čak i kada nisu pokretane odozgo, „hajke na umetnike“ imale su logističku podršku u partijskim vrhovima. Tito i drugi visoki funkcioneri često su podsticali na budnost „samoupravne pse tragače i čuvare“ i upozoravali na „antisocijalističke“ pojave u književnosti i kulturi, tako da je ponekad teško razlučiti partijsko-državnu od samoupravne cenzure. Poznato je da je novembra 1945. prestala da izlazi opoziciona Demokratija jer je sindikat grafičkih radnika odbio da je štampa, što se može podvesti pod samoupravnu cenzuru („slučajno“ je slična pojava zabeležena u Zagrebu sa Narodnim glasom, listom udovice Stjepana Radića, nekadašnjeg predsednika Hrvatske seljačke stranke). Jasno je, međutim, da je za ovaj čin bio potreban mig partijske vrhuške. Revnosni čuvari socijalizma bili su javni tužioci (kasnije i „pravobranilac društvenog samoupravljanja“) kao i glavni i odgovorni urednici časopisa i izdavačkih kuća, koji su bili podučavani u partijskim komitetima i često tamo „odlazili po mišljenje“. Posebnu ulogu imali su tzv. saveti – cenzorska tela sastavljena, kao sudovi redakcije, od proverenih partijskih kadrova. Bili su korektivan organ i sprečavali su eventualne propuste urednika i cenzora. Samoupravna cenzura je bila totalna i sistematska i u potpunosti je obuhvatala „spoljašnju“ (PTT, strani radio program, režim putovanja) i „unutrašnju cenzuru“ (štampa, izdavaštvo, radio). Ovako postavljena i nedorečena ostavljala je režimu odrešene ruke. Politička konotacija uvek je bila važnija od umetničkih i estetskih dometa dela. Povremeni cenzorski propusti, oko kojih su se otvarali tzv. slučajevi u kulturi, više su bili izuzeci koji su potvrđivali jugoslovensku posebnost. Književni i ostali kritičari takođe su bili partijski kadrovi i na mig, najpre Agitpropa, kasnije odgovarajuće komisije, obrušavali su se na antirežimske istupe. Tanasije Mladenović, partijski kadar, priznao je da je pisao kritike po narudžbini visokih funkcionera, kao što je slučaj sa njegovim napadom na knjigu Oskara Daviča u Književnim novinama početkom 1954. koju je naručio Vladislav Ribnikar.42 Novinari u redakcijama znali su liniju koja se ne sme preći. B. Mihajlović Mihiz je na početku novinarske karijere u NIN-u dobio uputstvo za upotrebu autocenzure i „crtu koju nikako nije smeo da pređe“. U novinama je prelazak kritične linije išao znatno teže nego u knjigama jer su bile pod većom pažnjom komitetskih „cenzora“ zbog uticaja na mnjenje, dok su kontrola i pritisak nad izdavanjem knjiga bili blaži i teže sprovodivi. 42

M. Arsić Ivkov, Krivična estetika, 51.

19

Izuzmemo li sudske zabrane, tačan broj zabranjenih i cenzurisanih dela teško je utvrditi, najčešće zbog nepostojanja pisanih tragova i dokumentacije. Navodi se da u tzv. specijalnim fondovima biblioteke SANU ima oko 2.500 „uhapšenih“ naslova, dok su okvirne procene da je u periodu 1945–1990. bilo oko 15.000 raznih cenzurisanih dela. Ž. Kašetović i M. Lopušina, istraživači ove pojave, govore o 1.300 sasečenih dela, od čega 570 knjiga, 380 novina i časopisa, 76 filmova, 70 pozorišnih predstava, 50 narodnih novokomponovanih pesama i šlagera, 3 izložbe slika, nekoliko radio i TV emisija i mnoštvo karikatura i aforizama. Pored toga, na granici Jugoslavije „uhapšeno“ je oko 500 dela nastalih u emigraciji i inostranstvu. Gotovo celokupna štampa Srba u dijaspori do 1990. bila je zvanično nedostupna čitaocima u otadžbini.43 Navodno je u ovom periodu sudski i partijski kažnjeno više od 200 autora i pisaca, dok su oni u emigraciji bili pod stalnom diplomatsko-obaveštajnom prismotrom.44 Sudovi i tužilaštva izrekli su 340 trajnih i privremenih zabrana pojavljivanja dela u javnosti, dok su politički forumi prekratili embargom život 330 naslova. Jedino je samoupravna cenzura bila skromna, sa oko 150 osuđenih umotvorina, ali taj podatak je krajnje sumnjiv budući da je nju bilo teško dokučiti. Najpoznatiji proskribovani domaći stvaraoci u prvoj dekadi po oslobođenju bili su najbolji srpski pravno-istorijski pisac Slobodan Jovanović (osuđen kao ratni zločinac), poznati književnici Dragiša Vasić, Jovan Dučić i Miloš Crnjanski i mnogi drugi. Zanimljivo je da su zabrane učestale onog trenutka kada je režim počeo da se liberalizuje, a ne u vreme administrativnog perioda, što je manifestacija svojevrsne društvene „anomije“ jer je želja stvaralaca za slobodom rasla brže nego liberalizacija društva, koja je više bila na rečima, a mnogo manja u praksi. Postojale su i razlike po republikama, neke su važile za liberalnije (Slovenija), a neke konzervativnije (Bosna i Hercegovina), mada je bilo i izuzetaka. Beograd je zbog najveće kulturne produkcije, kao i tri nivoa vlasti (gradska, republička, savezna), istovremeno bio i „glavni grad cenzure“. Najviše zabrana izrečeno je u periodu 1968–1972, koji se obično naziva liberalnim. Tada je samo u Beogradu izrečeno 45 zabrana pozorišnih predstava, a 1972. bilo ih je ukupno 12. Broj zabrana ponovo raste u zapaljivoj atmosferi posle smrti Josipa Broza. Najčešće tabu teme bile su NOB i revolucija, Goli otok, međunacionalna pitanja i sama Titova ličnost. Među najzabranjivanijim autorima su filmski režiser Živojin Pavlović i pozorišni Aleksandar Popović, književnik Rastko Zakić sa po desetak cenzurisanih dela. 43 44

Ž. Kašetović, Cenzura u Srbiji, 56. M. Lopušina, Crna knjiga, 13.

20

Izdavanje knjiga Duhovni diktat podrazumevao je kontrolu nad izdavaštvom podržavljenjem izdavačkih preduzeća i štamparija. Još 1945. u Jugoslaviji su nacionalizovana sva grafička preduzeća, a privatna izdavačka delatnost je postupno likvidirana. Do 1948. izdavačka delatnost je tretirana kao instrument revolucije u funkciji izgradnje novog društva. Nova vlast je shvatila značaj kulturne politike i mogućnost njene upotrebe u propagandne svrhe. Knjiga, kao instrument revolucije, trebalo je da preobrazi i stvori novog „socijalističkog čoveka“. Tiraž knjiga stalno je povećavan do 1950, kada počinje da opada. Rastao je i broj stvaralaca i njihove premije, a knjiga je postala dostupnija širim masama. U pitanju je, međutim, bila pretežno ideološki obojena literatura. Državna izdavačka preduzeća su do sredine 50-ih godina 20. veka izdavala političku literaturu i partijske brošure, na koje je otpadala trećina izdanja i polovina tiraža. Učešće stranih, pre svega sovjetskih autora bilo je veće od 30%. Samo od 1945. do 1948. štampano je 60 knjiga V. I. Lenjina – po jedna svakih 25 dana, u 1,2 miliona primeraka – po 822 svakog dana.45 Sovjetski kulturni uticaj širio se delovanjem Društva za kulturnu saradnju „Jugoslavija – SSSR“ kao i časopisa Jugoslavija – SSSR (delovali od 1945. do 1949). Tito je na III kongresu Narodnog fronta odjednom uočio očiglednu nepravdu da se štampaju tolike sovjetske knjige, dok su u SSSR-u prevedena samo tri dela iz Jugoslavije.46 Među domaćim autorima izvršena je oštra selekcija, izbegavani su reakcionarni pisci, a promovisani oni koji su potpuno bili na liniji partije. Jedno uputstvo Agitpropa iz 1949. tražilo je od izdavača da izbegavaju članke i eseje Isidore Sekulić i skretalo je pažnju da se Ivo Andrić previše objavljuje na račun ostalih i da treba promovisati „napredne pisce“, poput Otona Župančiča i Vladimira Nazora.47 Za drugu fazu (1949–1955) karakterističan je porast broja izdanja, uz smanjenje ukupnog tiraža (sa 20.000 u 1950. tiraž u republici Srbiji opao je na 13.000 u 1954),48 što se može objasniti delimičnim uvođenjem tržišnih elemenata u rad izdavačkih preduzeća. Poboljšana je struktura, nije bilo jednostranosti u izboru tema i autora, a postepeno je počelo i otvaranje za zapadnu literaturu. U knjižarama se prvi put pojavljuju Džems Džojs, Marsel Prust, Ernest Hemingvej, Vilijam Fokner, Alber Kami i drugi, a smanjuje se udeo političke literature. Daljom liberalizacijom u privredi i forsiranjem samoupravljanja dolazi do decentralizacije i veće 45 46 47 48

Ž. Kašetović, Cenzura u Srbiji, 192. Josip Broz Tito, Govori i članci, IV, Beograd 1948, 23. AJ, CK SKJ, Ideološka komisija, VIII, II/1-a-12. Ž. Kašetović, Cenzura u Srbiji, 193.

21

izdavačke inicijative. Đilas je na jednoj sednici Agitpropa (proleće 1952), po povratku sa Zapada, nagovestio zaokret iznoseći da je u Parizu video „puno dobrih knjiga, kao i filmova koje bi valjalo otkupiti i prevesti“. Istom prilikom raspravljalo se o Sartru i Kamiju i zaključilo da ih ne treba štampati već forsirati Tomasa Mana i slične moderne pisce, a početak 50ih je obeležen masovnim izdavanjem antistaljinističke literature.49 Izdavačka kuća „Minerva“ izdala je 1958. prvi put Seobe Miloša Crnjanskog, knjigu koja je dugo bila na crnoj listi režima. Predrag Marković naglašava relativno visoko učešće autorskih honorara u ceni knjiga (čak 14%) i ne isključuje da iza sukoba „realista i modernista“, osim političkih i estetskih, stoje i materijalni razlozi.50 Liberalizacijom društvenog života tiraži knjiga stagniraju, a broj čitalaca opada, što neki autori dovode u vezu sa činjenicom da je knjiga uteha u teškom vremenu. Presudniji je ipak bio prelazak na tržišnije uslove izdavanja, štampanje i otkup knjiga nisu išli po direktivi, nije bilo agresivnih kampanja („kultura na oruk“), ali s druge strane bioskop, strip, muzika i druge forme zabave bili su sve popularniji. Od početka 50-ih godina 20. veka postojao je poseban program za širenje američke nauke i kulture tzv. PL 480, koji je bio „zlatna koka“ za inventivne izdavačke kuće, poput „Savremene škole“, „Naučne knjige“, „Građevinske knjige“, „Medicinske knjige“ i drugih. Zahvaljujući podršci ovog fonda štampane su mnoge knjige, koje inače nikad ne bi bile prevedene iz ideoloških ili finansijskih razloga. Sa šireg spiska naučnih, stručnih i sličnih dela, Zajednica univerziteta i Savezni zavod za proučavanje školskih i prosvetnih pitanja sačinjavali su uži izbor. Uži spisak išao je na ponovno odobrenje u Vašington i na taj način dolazilo je do neke vrste kompromisa, pa su ova izdanja prolazila blaže izdavačke filtere nego inače. Izdavači su 60-ih i 70-ih godina prošlog veka koristili rupe u zakonu i na različite načine pokušavali da doskoče cenzorima. Tako je u slučaju Crvenog kralja Ivana Ivanovića postupio nezavisni izdavač, arhitekta Slobodan Mašić. On se pročuo kao izdavač knjiga koje nisu mogle da prođu kod zvaničnih izdavača. Po zakonu, pojedinci nisu mogli da se bave izdavačkim poslom jer je ta oblast spadala u „delatnosti od posebnog društvenog značaja“ nad kojom država ima monopol. Izuzetno, autori su sami mogli da izdaju sopstvena dela kao samizdat. Slobodan Mašić se dosetio, pa je sam dizajnirao dela pojedinih autora, a onda ih izdavao zajedno sa njima, gde su se kao izdavači pojavljivali pisac i dizajner. Zabranom 49

50

AJ, CK SKJ, VIII, K-4, II/2-b-69. – Izdavačka kuća „Rad“ objavila je 1952. Zaveru ćutanja V. Cibulskog u tiražu od 6.000 primeraka, a naredne godine H. Ernandeza Republikanska Španija i Sovjetski Savez u 5.000 primeraka. (P. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 387) P. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 384.

22

Crvenog kralja trebalo je ovakvu praksu zaustaviti. Na sličan način je postupao arhitekta, izdavač i satiričar Rastko Zakić koji je, kao autor i koautor, objavio nekoliko zabranjenih publikacija. Iako cenzura institucionalno nije postojala, izdavači su bili suočeni sa praksom da štamparije zadržavaju isporuku knjige nekoliko dana dok tužilaštvo ne dostavi svoj sud, a izdavači su se trudili da, u međuvremenu, do eventualne zabrane i uništavanja rasture što više primeraka.51 Broj zabranjenih izdanja gotovo je nemoguće precizno utvrditi. Prema ograničenim i nepotpunim podacima u periodu 1945–1990. u Srbiji je zabranjeno 148 publikacija, ne računajući slučajeve policijske cenzure. Od toga su 69 (46,6%) „sudske“, 65 (43,9%) „političke“ i 14 (9,46%) „samoupravne“ zabrane. Najviše zabrana izrečeno je 1949. godine – 9, 1970. – 10 i 1975. – 11. Najviše su zabranjivana istoriografska dela, publicistika i politički feljtoni – 56, književna dela – 47 (romani, pripovetke, eseji, pesme), naučnoteorijska dela – 18 (pretežno društvenih nauka i filozofije). Sve zabrane odnose se na knjige, osim u pet slučajeva kada su zabranjene razglednice, geografske mape i kalendari (na primer karta geografskog rasporeda Srba iz 1956. koja je ocenjena kao nacionalistička). Najčešći razlozi zabrane bili su „politička nepodobnost“ autora ili čak prevodilaca naročito do 1951 (32), „neistine, lažne vesti, uznemiravanje građana“ (32), „antikomunizam“ i pominjanje političkih funkcionera u negativnom kontekstu (48), „nacionalizam i šovinizam“ (16). Razlozi zabrane su bili: ličnost autora ili prevodioca (32), neistine, lažne vesti, uznemirenje građana i slično (32), nacionalizam ili šovinizam (16), drugi političko-ideološki razlozi (48), pornografija i moral (4), ostalo (16). Termin „nepodobni“ odnosio se, pre svega, na pripadnike poraženih snaga: Simu Pandurovića – osuđen od Suda časti 1945. kao kolaboracionista, Miloša Crnjanskog – „pripadnik poražene građanske desnice“, Jovana Dučića – „monarhista“, Dragišu Vasića – „kolaboracionista“, T. Manojlovića i R. Živadinovića – proglašeni za „okupatorske novinare“. Kasnije su i neki članovi partije „otpali“ od glavne linije, najpre Branko Ćopić, Dobrica Ćosić, Nikola Milošević a zatim i drugi.52 Jedno od retkih književnih dela koje je formalno zabranjeno i koje je lično napao sam Tito bio je roman (i predstava) Dragoslava Mihailovića iz 1969. godine – Kad su cvetale tikve, realistička potresna priča o tragičnom uticaju represije na život malih ljudi sa periferije Beograda. Osuđena dela najčešće su uništavana vertikalnim sasecanjem i putem hemijske prerade u fabrici hartije. 51 52

Srđa Popović, Poslednja instanca, I, Beograd 2004, 237; M. Lopušina, Crna knjiga, 267–268. Ž. Kašetović, Cenzura u Srbiji, 70–73.

23

Podaci, iako nepotpuni, govore da za cenzore nije bilo mnogo posla sve do sukoba sa SSSR-om (dominantni su strah i autocenzura kod pisaca). Nagli zaokret u spoljnoj politici nisu mogli svi da prate, pa je u periodu 1949–1951. bilo najviše cenzurisanih prosovjetskih dela. Knjiga Sovjetski maršali govore (prevod sa ruskog), na primer, povučena je iz prodaje 1951. jer „na neobičan način prikazuje rukovodioce SSSR-a“.53 Od početka 50ih raste broj „uhapšenih“ dela (oscilira početkom 60-ih), da bi maksimum dosegao 1970. i 1975, u vremenu kada su svest i potreba za slobodom narasli posle burne 1968, ali kada je i režim odlučio da koristi „čvrstu ruku“ u obračunu sa nepodobnim kulturnim i naučnim stvaraocima („anarholiberalima i nacionalistima“). Samo tokom 1971–1972. stavljeno je pod razne vidove zabrane čak 56 dela, dok recimo u godini kada se održavala konferencija KEBS-a u Beogradu (1977) nije bilo nijedne zabrane. U vremenu 1968–1976. zabranjeno je više dela nego u celom periodu 1945–1968. Dok je krajem 40-ih i ranih 50-ih godina razlog za zabranu ili progon umetničkih dela mogao da bude i, uslovno rečeno, čisto estetički („formalizam, hermetična metaforika, melanholična i bolesna osećanja“) u narednom periodu, kako primećuje Predrag Matvejević, u pitanju su bili isključivo ideološki razlozi i ponekad međunacionalni sukobi. U periodu 1945–1953. od navedenih 16 dela samo je jedno sudski zabranjeno, a sva ostala su podlegla političkoj cenzuri. Sva evidentirana cenzurisana dela za ovaj period su „književna“, a jedno „istoriografsko“. Ovakvi podaci teško mogu da obuhvate „skrivenu i teško uhvatljivu“ samoupravnu, a još manje dominantnu „autocenzuru“ kao glavno obeležje vremena. Režim je od polovine 50-ih godina, zbog domaće i svetske javnosti, nastojao da prikaže kako su umetničke i političke slobode neograničene, pa je pribegavao lukavstvu, podstičući zvanično kritiku i satiru na račun svoje birokratije. Kritika se tolerisala do nivoa preduzeća i sitnih činovnika, to jest do prikazivanja njihovog iživljavanja nad nedužnim građanima i zloupotreba. Bila je i ideološki limitirana marksističkim pozicijama. Takav vid satire negovao je satirični list Jež, kasnije i radio emisije Veselo veče i Karavan, a u novije vreme i TV serije Siniše Pavića. Vezane na kratkom lancu, te „umetničke slobode“ nisu bile opasne po gospodara i njegove sluge, već su predstavljale deo moćnog mehanizma gušenja stvarne slobode umetničkog stvaranja.54 Ni umetnici – disidenti u Srbiji nisu se mogli uporediti sa onim iz SSSR-a i drugih zemalja „narodne demokratije“, koji su logorisani i sistematski proganjani, kao Aleksandar Solženjicin, Vaclav Havel, Boris Pasternak ili Josif Brodski (sa izuzetkom Milovana Đilasa i donekle Mihajla Mihajlova). Dok su otpadnici u Sovjetskom Savezu skupo plaćali 53 54

Isto. M. Arsić-Ivkov, Krivična estetika, 46.

24

cenu slobode, mnogi srpski „disidenti“ bili su na državnim jaslama, a neretko su primali nagrade i priznanja. Kritika tolerisanih disidenata nije bila bezrezervna a oni, često organizovani u klanove, imali su monopol na objavljivanje kritičkog mišljenja, kao neka vrsta kontrolisanih „neprijatelja“. Pojedini autori uočavaju da je režim prilikom otvaranja nekih „vrućih tema“ pod pritiskom javnosti, kako bi dokazao svoju liberalnost, to poveravao „svom čoveku“, koji je znao koliko treba da osudi devijacije socijalističkog društva.55 Većina istraživača podvlači da je od početka 50-ih godina 20. veka jugoslovenska cenzura bila blaža u poređenju sa zemljama realsocijalizma, što je naročito došlo do izražaja 60-ih godina. Moguće da je u Jugoslaviji u pojedinim trenucima broj cenzurisanih dela bio i veći, budući da se nisu znale precizne granice (česte smene „čvrste ruke“ i „liberalizacije“), dok je u zemljama realsocijalizma bila daleko raširenija „autocenzura“ upravo kao i u Jugoslaviji do 1953.56 Kao i samoupravljanje, cenzura u Srbiji (Jugoslaviji) imala je protivrečne karakteristike, bila je totalna i sistematska, ali je zahvaljujući nedefinisanim i elastičnim kriterijumima u represivnom smislu delovala kao „ad hok cenzura“. Zanimljiva je teza koja, osim ideoloških i spoljnopolitičkih faktora koji utiču na stepen cenzure, u prvi plan stavlja „lični faktor“. Princip „kamaraderije“, lične veze nastale u zajedničkom ratovanju, omogućavao je da manevarski prostor Branka Ćopića, Oskara Daviča i Dobrice Ćosića (i još ponekih) bude mnogo veći od očekivanog.57 Jak motiv koji je umetnike i pisce vodio u kompromise i pristajanja, osim straha i želje za lagodnijim životom, bio je i psihološki faktor, osećanje teskobe, anksioznosti, izopštenja iz sveprisutnog kolektivizma.

55

56 57

Kao potvrda ovog stava navodi se kasnija osuda Mihaila Đurića zbog „kritike ustavnih promena“, dok su te promene osudili pojedini komunisti (Ž. Stojković), a zbog istog dela su prošli praktično nekažnjeni. (M. ArsićIvkov, Krivična estetika, 49). Ž. Kašetović, Cenzura u Srbiji, 60. P. Marković, Beograd između Istoka i Zapada, 413.

25

II. PROTIV TOTALITARIZMA – ZA SLOBODU JAVNE REČI 1981–1984

Jugoslovenska kriza koja je posle smrti Josipa Broza Tita (1980) svom silinom otvorena izvela je na javnu scenu, više neko ikada do tada, srpske pisce. Oni su, gotovo bez izuzetka, odbacili dotadašnji vladajući koncept da književnost pripada književnicima a politika političarima. U pitanju je bila borba za slobodnu reč, slobodno mišljenje i slobodnu javnost, to jest borba za slobodu javne reči i mišljenja. Taj proces je u znatnoj meri izmenio odnose u srpskoj kulturi, ali i na društvenoj sceni. Srpski pisci su se nametnuli kao alternativa poretku koji je branio Savez komunista. Pisci i njihova dela u ovom periodu dali su i pečat počecima demokratskog preporoda srpskog društva uz celini. Preko protesta srpskih pisaca i intelektualaca u Francuskoj 7, preko osnivanja Odbora za zaštitu umetničkih sloboda u Udruženju književnika Srbije, oživljavanja srpskog PEN centra prema načelima Povelje Međunarodnog PEN-a, okupljanja intelektualaca u Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja, mnogih protesta, tribina i drugih zbivanja u oblasti javnog delovanja, udareni su temelji višestranačkom poretku u Srbiji.58 Književnost je, izlaskom u javnost, pored osnovne estetske funkcije, dobila „jaču društvenu rezonancu“ i proširila delatnost na granična područja umetnosti, na nametnuta ili iznuđena prolazna pitanja, kao i na iznenadne neposredne povode koji su uvek bili u sferi politike. Načelne teme zamenjene su odgovorima na dnevne događaje, što je neminovno menjalo i karakter kritičkog teksta. 59 Književna kritika totalitarnog sistema u Jugoslaviji otvorena je temama iz prošlosti srpskog naroda. Istorijske beline i ono što je za Titovog života bilo tabuisano kao službena istina, pokazali su se kao neodoljivo polje za novu generaciju srpskih književnika, pa je tako došlo do svojevrsne obuzetosti pisaca istorijom, što je u drugom periodu, sredinom i krajem 80-ih godina prošlog veka, dovelo do toga da su sva sporna mesta iz istorije srpskog naroda u Jugoslaviji tumačili pisci. Tako je uspostavljen svojevrstan „fenomen istorije“ u srpskom romanu. Tradicionalni istorijski roman, u kojem se istorija javlja kao okvir, ustupio je mesto „romanu istorije“ u kojem je prošlost bila subjekt i objekt romana. Sa razbuktavanjem državne krize, kada se jasno naslućivao raspad 58 59

П. Палавестра, Књижевност и јавна реч, 5–6. Исто, 7.

27

zemlje ali i mogućnost izbijanja krvavog građanskog rata, pisci su preuzeli ulogu društvene i političke avangarde koja je smatrala da joj pripada pravo na alternativno mišljenje i alternativni politički koncept. Preko svakodnevnih postavljanja pitanja o položaju i budućnosti kulture srpskog naroda, preko isticanja prava pisaca da učestvuju u duhovnom preporodu sopstvenog naroda, preko javno saopštene namere da podignu duhovnu samosvest naroda – pisci su prvobitni koncept borbe za demokratizaciju društva, borbe protiv „monološke i monopolske kulture“, pretvorili u svojevrsni nacionalni pokret, što je dovelo do pune konfrontacije sa piscima iz drugih jugoslovenskih republika. Borba protiv totalitarizma i dogmatskog slepila postala je borba za ostvarivanje nacionalnih interesa srpskog naroda uoči sloma SFR Jugoslavije. Sve do razlaza sa Staljinom Jugoslavija je počivala na formuli „bratske borbe“ raznih nacija da se oslobode od fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Ta borba uvek se smatrala suštinski jedinstvenom, a jedinstvo je teorijski poticalo od zajedničkog verovanja partizana u komunističke ideale, kao i od činjenice da su oni delovali pod zajedničkim sveobuhvatnim ideološkim kišobranom KPJ.60 Zvanična priča o ratu predstavljala je posleratni mit o stvaranju Jugoslavije. Taj mit postao je predmet ogromnog broja najrazličitijih tekstova koji su pisani radi definisanja nove verzije jugoslovenstva. I književnost je bila potpuno na tom tragu. Od sredine 50-ih godina rat je, kako primećuje E. Vahtel, počeo da se povlači iz kolektivnog sećanja jer više nije mogao da predstavlja jedinu ideološku potporu za oba pola bratstva i jedinstva. Ideja radničkog samoupravljanja postala je drugi veliki jugoslovenski mit i predstavljala je neku vrstu prizemljenog mita o izgnanstvu iz raja.61 Tako su stvorene pretpostavke za preispitivanje ratne prošlosti Jugoslavije. Za razliku od istoriografije koja je praktično sve do postojanja Jugoslavije sledila crno-belu sliku, književnost je relativno rano počela da nagriza stereotipne predstave i da se snažno suprotstavlja vladajućem ideološkom konceptu. Polarizacija u jugoslovenskoj kulturi najznačajnije rezultate dosegla je upravo u književnosti. Početkom 70-ih godina 20. veka primetna je bila delegitimizacija nadnacionalne politike. Taj trend je u Srbiji bio očigledan. Novi politički odnosi uspostavljeni posle donošenja Ustava iz 1974. dali su za pravo onima koji su tvrdili da je došlo do napuštanja ranije jugoslovenske politike što je neminovno na dnevni red stavilo ravnopravnost srpskog naroda. Centralno mesto zauzimalo je pitanje hrvatske ratne krivice i odgovornosti za ustaške zločine, uz tvrdnju da su patnje Srba prilikom stvaranja Jugoslavije bile neproporcionalno velike. 60 61

Endrju Baruh Vahtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Beograd 2001, 163. Isto, 164.

28

„Kulturna kontrarevolucija“ U prvom periodu posle smrti Josipa Broza, SKJ je prećutkivao postojanje nacionalnih i društvenih problema u zemlji. Odbrana Titovog kulta bila je prioritet. Nacionalne komunističke oligarhije nastupale su u ime „revolucionarnih tekovina“ i Titovog nasleđa. U ime samoupravljanja i radničke klase, održavale su svoje državice, nasleđene od „neumrlog vođe“, u čemu su imale snažnu podršku svojih inteligencija, pre svega onih iz humanističkih nauka i kulture. Sva drugačija mišljenja o stanju u zemlji i političkom sistemu od zvaničnih, saopštavanih od strane partijskih ideologa ili sa sednica partijskih tela, proglašavana su za „neprijateljska“. Odmah posle Titove smrti osnivani su koordinacioni odbori za „obeležavanje i očuvanje imena i dela Josipa Broza Tita“, radi podsticanja aktivnosti na „negovanju i daljem razvijanju revolucionarne misli i dela Josipa Broza“. Konstituisani su pri Saveznoj konferenciji Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije, kao i pri republičkim i pokrajinskim konferencijama. Njihov zadatak bio je krajnje ozbiljan: trebalo je angažovati sve stvaralačke snage društva koje su mogle da pomognu da se „istorijsko delo, stvaralačke misli i poruke Josipa Broza Tita očuvaju i pretvaraju u svojinu najširega kruga radnih ljudi i građana“. Sve to trebalo je da vodi osnovnom cilju: da Titova misao i delo kao fundamenti budu dalje razrađivani i ugrađeni u budućnost Jugoslavije. Da bi se tradicija negovala i sačuvala, 28. septembra 1984. donet je Zakon o upotrebi imena i lika Josipa Broza Tita. On je nalagao ne samo isticanje predmeta sa njegovim likom, već je propisao i da nijedan predmet (bista, fotografija, tapiserija) sa likom bilo koje druge ličnosti u blizini, ne sme biti ni većih dimenzija ni na istaknutijem mestu od predmeta na kome je Titov lik. Ipak, i pored svih napora Titovih epigona, njegov kult počeo je naglo da se urušava. Posle smrti „velikog vođe“, sa nestankom vrhovnog arbitra koji je presuđivao u političkim ali i naučnim svađama, otvorila se Pandorina kutija u domenu zajedničke prošlosti jugoslovenskih naroda. Mit o „bezgrešnoj revoluciji“ počeo je naglo da se ruši, a nedugo zatim započelo je kritičko preispitivanje lika i dela „najvećeg sina jugoslovenskih naroda i narodnosti“. Titovi naslednici procenjivali su da pojačane težnje sa slobodnom misli predstavljaju napad „na sam pravac našeg društvenog razvoja i na osnove ekonomskog i političkog sistema“. Svi zahtevi za slobodom u stvaralaštvu tumačeni su kao prodor „malograđanske, antisocijalističke i antikomunističke kritike“. Na najvišim političkim forumima je govoreno o „malograđanskoj kulturnoj kontrarevoluciji“ koja je nastojala da „ocrni“ jugoslovensko društvo, da mu ospori „gotovo sve socijalističke i humanističke tekovine i perspektive“; da negira „socijalistički, demokratski i humani 29

karakter“ svih ranijih etapa kroz koje je Jugoslavija prošla, nudeći alternative koje su se svodile na „restauraciju“ građanskog društva i njegovog idejnog i političkog pluralizma i na zagovaranje ljudskih prava i sloboda. Nacionalizam je bio najveća opasnost za jugoslovensku ideološku elitu. Često je govoreno da se on najpre prepoznaje u kulturi, iako su njegovi koreni u drugim sferama. Ipak, lavinu ništa nije moglo zaustaviti, posebno posle albanske pobune (1981) i sve jasnije svesti o razmerama ekonomske krize. Usledila je prava provala kritike, pre svega u sferi kulturnog stvaralaštva. Njen osnovni cilj i smisao bilo je preispitivanje ne samo legitimiteta nasleđenog stanja već i propitivanje samog legaliteta društvene stvarnosti. Poplavu romana, drama, pripovedaka, pesama, dramatizacija književnih dela, istoriografskih, socioloških i politikoloških monografija, filmova, televizijskih i radio emisija, kao i prevoda dela strane literature, „čuvari revolucije“ doživljavali su kao sudnji dan svojih ideala. Zajedničko za sva ta ostvarenja bila je kritika „istorijskog dela“ Komunističke partije Jugoslavije, preispitivanje legitimiteta jugoslovenske revolucije i društvenog poretka koji je iz nje proistekao, a na drugoj strani zalaganje za slobodu umetničkog stvaralaštva sa tendencijom da književnici, pre svega, budu „svest i savest“ društva. Obrazloženja političkog vrha da kritička inteligencija pogrešno prikazuje političke događaje u zemlji i da namerno dramatizuje dijagnosticiranje stvarnog stanja pokazala su se potpuno neuverljivim. Talas kritike usmeren na preispitivanje politike SKJ i reakcija vlasti, uneli su nove elemente u ranije specifičnosti i razlike po republikama (pokrajinama). Različite kulturne sredine različito su se identifikovale prema nasleđenom i aktuelnom stanju društvenih odnosa, prema tekućoj politici i aktuelnim problemima društva i, posebno, prema izboru pravca budućnosti. Sredine koje su težile radikalnoj reformi sistema (Srbija) „dopuštale“ su i radikalniju reformu stvorenog stanja, a one koje su se tome suprotstavljale (Hrvatska) otežavale su kritiku unutar „svojih“ granica, a suprotstavljale su se radikalnoj kritici u „tuđim“ sredinama. Čak je i u zapadnoj javnosti Beograd figurirao kao „kula demokratskog pokreta“, a Zagreb kao „kula dogmatizma, staljinizma i titoizma“.62

Vunena vremena Za vreme Titovog života praktično je postojalo pet tema o kojima se nije smelo kritički diskutovati ni na koji način: 1) nesvrstanost; 2) Titova lična uloga u ratu i službena verzija revolucije; 3) promocija religijskih pogleda i politička aktivnost crkve, pre svega Srpske pravoslavne crkve; 62

Dušan Bilandžić, Jugoslavija poslije Tita 1980–1985, Zagreb 1986, 206.

30

4) nacionalno pitanje; 5) JNA i vojna pitanja uopšte. Otvaranje Pandorine kutije posle 1981. najpre se iskazalo u novoj rekonstrukciji događaja iz Drugog svetskog rata i posleratnog razdoblja. Taj novi pogled prosto je preplavio srpsku literarnu, pozorišnu i likovnu produkciju. Prvih pet godina posle smrti Josipa Broza u Srbiji su predstavljali razdoblje nezaustavljivog rušenja glavnih mitova socijalističke Jugoslavije. Do neke mere to se događalo i u drugim krajevima Jugoslavije, više u Sloveniji, znatno manje u Hrvatskoj.63 Prva dogma koja je dovedena u pitanje bila je ideja socijalističkog narativa da je Jugoslavija ponudila radikalno drugačiji tip socijalizma od onoga u Sovjetskom Savezu; zatim, da partizani nisu bili jedina antifašistička snaga u Drugom svetskom ratu, to jest da su bili samo jedna od strana u građanskom ratu; na kraju je na red došao i sam Tito, posebno njegov lični način života i stil vladanja. Prvi izazov posle Titove smrti usledio je u proleće 1981. kada je objavljena zbirka pesama Vunena vremena autora Gojka Đoga. To je bio do tada najsnažniji umetnički napad na kult Josipa Broza, ali ne i prvi u srpskoj književnosti. Još dok je Tito bio živ, Velimir Lukić je napisao dve drame o njemu. Prva se zvala Drugi život kralja Osvalda (1962) i bila je napisana u ezopovskom stilu. Pošto je bila izuzetno jasna u aluzijama, ovu dramu žestoko je kritikovao Vladimir Bakarić tri godine po njenom prikazivanju (1965). Druga drama, Zavera ili drugo praskozorje iz 1971, igrana je u vreme obračuna sa srpskim liberalima.64 Nekoliko pesama iz zbirke Vunena vremena metaforički je aludiralo na Titovu vladavinu kao na vreme tiranije, lenjosti i neznanja. Zaplet oko zbirke počeo je 30. aprila, kada je pesnik Branislav Petrović, urednik u izdavačkoj kući Prosveta i recenzent knjige, bez odobrenja „nadležnih“ pustio u prodaju knjigu G. Đoga. Glavni i odgovorni urednik Prosvete, Petar Džadžić, svoj obavezni primerak dobio je 12. maja i odmah je naredio da se knjiga povuče iz prodaje, tako da je u javnost dospeo neznatan deo tiraža, a prodato je svega 26 primeraka.65 I to je, međutim, bilo dovoljno za nešto dotad nezabeleženo u Jugoslaviji. Recenzenti i urednici u ovoj izdavačkoj kući izneli su krajnje negativan stav o zbirci pesama Vunena vremena, jasno ističući njene političke poruke. Džadžić je naglašavao da se radi „o zbirci u kojoj se vređaju kako naša revolucija i njene tekovine, tako i najsvetlija ličnost naše revolucije. 63 64 65

Dejan Jović, Jugoslavija – država koja je odumrla. Uspon, kriza i pad Četvrte Jugoslavije, Zagreb–Beograd 2003, 337. Душан Станковић, „Тражење излаза из тескобе“, Политика, 25. новембар 2006. Стеван Станић, „Кукавичије јаје Гојка Ђога“, НИН, 24. мај 1981, 30.

31

Isticanje u izlozima poklapa se sa godišnjicom smrti druga Tita i sa poznatom akcijom neprijateljskih snaga u našoj zemlji.“66 Džadžić je tražio i suspenziju svih lica koja su doprinela da se Đogina knjiga štampa i pusti u prodaju i oštro poručio: „To je nedvosmisleno neprijateljska knjiga, sa direktno pamfletskim aluzijama koje su apsolutno jasne. Ne može me niko ubediti da su višeznačne. One idu samo u jednom pravcu. Čovek sam kulture, godinama sam se bavio književnom kritikom, pa šta mislite da ne bih branio poeziju? Branio bih je, ali u ovom slučaju nemam šta da branim. I zbog toga mi je teško.“67 O zbirci Vunena vremena svi su pisali i osuđivali je, ali niko nije citirao nijedan stih iz nje. Novinar NIN-a je to objašnjavao direktnošću aluzija – na lične sklonosti neumrlog vođe, na dugovečnost, na bolest, na operaciju, na sahranu: „Ništa Gojko Đogo ne ostavlja na miru. Otrovnim krmećim očnjacima ujeda, rnja, dere, trese, komada. Nezapamćeno do sada u svetu poezije. I sa kakvom to neutoljivom zlobom čini! Zar se umetnost uopšte ikada u svojoj istoriji osnivala na zlobi!? Zašto to Gojko Đogo čini? Zar se uzda da se tako lako, sa nekoliko pesama, mogu isprljati i zamutiti poštovanja i osećanja miliona ljudi.“68 Po dobro uhodanoj praksi, s ciljem pripreme suđenja, trebalo je osporiti umetničku vrednost knjige. Sava Dautović, urednik kulturne rubrike Politike, isticao je da Đogove pesme nisu poezija, jer pesnik koristi prizemne simbole i aluzije, a ne pesničke. Tvrdio je da nije bila reč o pesmama već o najobičnijoj kleveti, „politikantskom spisu“ za koji je nadležan sud a ne književna kritika. Tako je javnom tužiocu olakšan posao. Dautović je Đogove pesme posmatrao kao „unižavanje pesničke reči“ i pokriće za klevetu voljenog pokojnika. Za Dautovića, koji je zastupao partijsko mišljenje, književna kritika nije bila stručni već društveni čin „kroz koji se prelama zainteresovanost više različitih subjekata“.69 Gojka Đoga nije zaštitio ni Miodrag Bulatović, čelni čovek Udruženja književnika Srbije. On je izjavio da su Vunena vremena knjiga bez poetike i sa politikantskim aluzijama: „Jednostavno, to su budalaštine. ’Vunena vremena’ sasvim sigurno silaze u podzemlje, tamo odakle su i nastala. Neće me iznenaditi ako pesmice iz te sveske, uskoro, ručno umnožene, vidim u najcrnjoj emigrantskoj štampi. Tri puta sam knjigu čitao, verujte mi, svaki put mi je bila sve odvratnija. A poznato je već kako je mene teško degutirati.“70 66 67 68 69 70

Исто. Исто. Исто, 31. Navedeno prema: M. Arsić Ivkov, Krivična estetika, 65–66. „Оставка Петра Џаџића“, НИН, 7. јун 1981, 29.

32

Veoma brzo je pokrenuta istraga, Đogo je uhapšen i određen mu je pritvor. Bilo je predviđeno da u beogradskom Okružnom sudu, pred većem trojice kojim je predsedavao sudija Venijamin Pejović, suđenje traje dva dana, 2. i 3. jula 1981. Đogo je optužen da je „zlonamerno i neistinito“ prikazao društveno-političke prilike u Jugoslaviji, da je tvrdio kako u zemlji ne postoje slobode i demokratija, da su nastupili beznađe i nerad, da jugoslovensko društvo nema perspektivu, da se sistem socijalističkog samoupravljanja zasniva na strahovladi jedne ličnosti kojoj je sve podređeno, da niko ništa ne radi „već se samo ta ličnost veliča“. Đogo je optužen i da je želeo da „omalovaži sva dostignuća naših naroda i narodnosti u posleratnoj socijalističkoj izgradnji, obezvredi tekovine naše revolucije i na najgrublji način je vređao vrednosti i simbole našeg društva“.71 Inkriminisano je šest pesama iz zbirke: Svetilište oca Crnoboga, Balada o ćesarevoj glavi, Ovidije u Tomima, Crni dani, Crnokrug na Trgu Republike i Zver nad zverovima. U njima je Đogo izneo „jasne aluzije na pokojnog predsednika Tita, grubo vređa njegovu ličnost i osećanje našeg naroda prema njemu“ čime je izvršio delo „neprijateljske propagande iz člana 133 Krivičnog zakonika SFRJ“. Prvog dana svoju odbranu iznosio je pesnik, a sutradan su saslušavani Branislav Petrović, lektor Živka Nikolić i direktor OOUR-a „Izdavačka delatnost“ Jordan Živković. Đogo je tvrdio da tužilac istrže njegove stihove iz celine i proglašava ih za njegove lične stavove: „To je nedopustivo činiti s književnim delom. Ako se tako gleda, i Šekspirov junak izriče najveću neprijateljsku propagandu kada kaže: – Ima nešto trulo u državi. Na način na koji sam ja optužen, mogao bi biti optužen svaki pisac. Mojoj knjizi data je politička a ne književna ocena. U jednom trenutku bremenitom složenim događajima, moja knjiga je pročitana kao politička paškvila, čemu ja kao pisac nisam doprineo.“72 Trećeg dana suđenja, 8. jula, ispitani su kao svedoci Milan Komnenić i Petar Džadžić, koji je u međuvremenu podneo ostavku na mesto glavnog i odgovornog urednika OOUR-a „Izdavačka delatnost u ’Prosveti’. Džadžić je istakao kako nije očekivao da će doći do suđenja, već da će se sve završiti „oštrom i stručnom kritikom Đogovog dela i odgovarajućim reperkusijama po autora“. Milan Komnenić je smatrao da konačna odluka treba da bude u rukama veštaka. Za knjigu koja je razapeta na lomaču, rekao je da je produžetak „minucioznog istraživanja mitološkog“. Sud je, međutim, odbacio sve predloge o potrebi stručnog veštačenja, a podsetio je Komnenića na njegove nešto drugačije izjave date u istrazi – da je reč o „slaboj poeziji, skupu uvreda, da ima pesama koje nikad ne bi objavio“.73 71 72 73

Владимир Стефановић, „Рецитал у судници“, НИН, 12. јул 1981, 33. Исто, 34. Исто.

33

Đogo je pušten iz pritvora, a suđenje je nastavljeno 16. i 17. septembra 1981. godine. Knjiga je sudski zabranjena zbog, kako je obrazloženo, „neprijateljskog sadržaja – vređanja naših najvećih društvenih vrednosti“. Presuda je bila zasnovana na iskazima Petra Džadžića, Branislava Petrovića i Milana Komnenića na sednici Redakcije za književnost u „Prosveti“. Sud je posebno cenio te izjave: „I nije sud prvi koji je ovako pročitao te pesme, preveo metafore i izrekao da se radi o neprijateljskoj knjizi. Zar to nisu najpre učinili organi ’Prosvete’, prvenstveno književne Redakcije? U ovoj Redakciji nalaze se, kako to svedok Petar Džadžić kaže, ugledni intelektualci i književnici. […] Iz zapisnika sa te sednice, kojoj su prisustvovali i Petar Džadžić, Petrović i Komnenić, proizilazi da je zauzet jasan i jedinstven stav: da knjiga sadrži uvrede, da je pamfletskog i neprijateljskog karaktera. Optuženi je pitao svedoka Džadžića da li su članovi ove Redakcije mogli slobodno da se izjašnjavaju o ovoj knjizi s obzirom na činjenicu da je prethodnog dana već bilo izdato saopštenje o knjizi. Svedok Džadžić je kazao da se radi o veoma značajnim ličnostima kulture i javnog života i da veruje da nikakva odluka bilo kog tela nije u stanju da prejudicira njihov moralni i intelektualni stav koji su pozvani da iznesu.“74 Gojko Đogo je osuđen na dve godine zatvora. Njegove pesme prepoznate su kao „uvreda najviših vrednosti i simbola revolucije“ a u prvom redu samog Josipa Broza. Vlast je očekivala da će zabrana njegove knjige biti rutinski događaj koji neće izazvati previše gneva, ali je ona pokrenula neslućeni talas aktivizma među srpskim piscima jer je pokazala arogantnost vlasti koja nije uzimala u obzir sve češće i sve masovnije zahteve za ukidanje tzv. verbalnog delikta u krivičnom zakonodavstvu SFR Jugoslavije. Gojko Đogo je ubrzo postao mlinski kamen oko vrata za srpsku književnost. Struške večeri poezije, jedna od najpoznatijih jugoslovenskih kulturnih manifestacija, obeležena je 1982. velikim incidentom. Jedna od propratnih smotri ove manifestacije bilo je tradicionalno veče posvećeno poeziji jedne republike, odnosno pokrajine. Te godine na redu je bila Srbija, a Savet Struških večeri poezije odbio je kao „idejno-estetski neprihvatljivu“ Antologiju savremene srpske poezije koju je sastavio Srba Ignjatović. Udruženje književnika Srbije dobilo je 16. avgusta pismo koje je potpisao Jovan Kotevski, predsednik Saveta Struških večeri, u kojem se preporučivalo da se iz Antologije izbace dve pesme Gojka Đoga, objavljene još 1977. godine.75 Delegacija Udruženja književnika Srbije, koja je trebalo da učestvuje u programu Struge, najavila je mogućnost izostajanja zbog neprihvatanja političkih diskvalifikacija. Od Saveta Struških večeri poezije traženo je da 74 75

Navedeno prema: M. Arsić Ivkov, Krivična estetika, 13. Зорица Бањац, „Антологија неспоразума“, НИН, 29. август 1982, 32.

34

povuče svoju ocenu o idejnoj neprihvatljivosti antologije, ali je odmah bilo jasno da će to ići veoma teško, jer je iza odluke Saveta stajao makedonski politički vrh. Delegacija Udruženja književnika Srbije nije otputovala u Strugu, uvodnu besedu nije održao Srba Ignjatović, sastavljač antologije. Veče savremene srpske poezije održano je 28. avgusta, govorila je Mira Alečković, predsednica Predsedništva Udruženja, a u programu, čiji je sastavljač imao naziv „Radna grupa programske komisije Saveta Struških večeri poezije“, predstavljeni su pesnici koje Ignjatović nije uneo u svoj izbor. Njihove stihove čitali su glumci, jer nijedan od naknadno pozvanih pesnika nije pristao na ulogu „rezervnog igrača“.76 Kada je Đogo konačno dospeo u zatvor marta 1983. više od 100 beogradskih intelektualaca poslalo je peticiju Ivanu Stamboliću i ostalim srpskim političarima, tražeći njegovo oslobađanje. Kada na peticiju nisu dobili ni formalan odgovor, Udruženje književnika Srbije pokrenulo je „večeri solidarnosti“ sa ovim piscem, које su održavanе svake srede. Na te skupove počelo je dolaziti sve više ljudi, a UKS su ubrzo podržali Srpsko društvo filozofa i Književna omladina Srbije. Više se nije radilo samo o Gojku Đogu: pokrenuta su i mnoga politička pitanja: ekonomski, politički i ustavni sistem, nedostatak političkih sloboda, nesloboda medija i univerziteta.77 Odlazak Gojka Đoga u zatvor doveo je do novih podela među srpskim piscima. Vidosav Stevanović, Milisav Savić, Radoslav Bratić i Jovan Radulović dali su ostavke u Predsedništvu Udruženja književnika Srbije zbog represije prema jednom piscu. Na drugoj strani, Slobodan Pavićević, sekretar aktiva „pisaca-komunista“ UKS-a, smatrao je da se povodom „slučaja Đogo“ vodi hajka na one druge pisce: „Nekome je očigledno bilo stalo da se jedan broj pisaca ružno okrivi, bez ikakvih dokaza, na osnovu insinuacija i da se na silu izvrši određena diferencijacija. Takve akcije svesno idu na razbijanje UKS i pod izgovorom odbrane jednog pisca, na blaćenje i ponižavanje drugih.“78 Udruženje književnika Srbije sve je više u javnosti doživljavano kao opozicija komunističkom režimu. Zoran Gluščević, novi čelni čovek UKS, objašnjavao je da su pisci bili sprečeni da analiziraju knjigu Gojka Đoga: „Tražili smo knjigu, ali nismo mogli da je dobijemo ni od koga. Ni od izdavača, ni od političara, ni od raznih službi bezbednosti. Kako možemo da zauzmemo estetski umetnički stav prema knjizi čiji sadržaj ne poznajemo? Lično imam utisak da je to urađeno namerno, kako bismo mi unapred bili na strani gde su slabiji argumenti.“79 76 77 78 79

Зорица Бањац, „Песнички рашомон“, НИН, 5. септембар 1982, 25. D. Jović, Jugoslavija, 332–333. Теодор Анђелић, „Чији су наши писци“, НИН, 15. мај 1983, 31. „Ми нисмо опозиција!“, НИН, 26. јун 1983, 31.

35

Đogo je zbog perforacije čira ubrzo pušten iz zatvora, a Predsedništvo SFRJ, na poslednjoj sednici u svom mandatu, održanoj 9. maja 1984. godine, konačno je pomilovalo ovog pesnika od daljeg izdržavanja kazne.80

Vladajuća ideološka elita u Srbiji vodila je sistematsku akciju na, kako se to onda govorilo, „idejnom frontu“ radi suzbijanja svih „negativnih pojava“, a pre svega srpskog nacionalizma u kulturi. Vrhovi SK Srbije i SSRN Srbije raspravljali su, na zajedničkoj sednici održanoj 12. februara 1982, o pojavama „malograđanskog liberalizma i lažnog levičarskog radikalizma“ kao o pojavama koje prete da dobiju karakter trajnog idejnog opredeljenja. Momčilo Baljak je govorio o sve primetnijem nastupanju nacionalista, anarholiberala i dogmata: „Tako je primećeno da je pisanje istorije samo formalni okvir u kojem se razvijaju pragmatični politički traktati o našim savremenim društvenim odnosima.“ Apostrofirao je pisanje Duge i Književne reči kao glasila u kojima je sve više provejavao nacionalizam.81 Petar Stambolić je ukazao na opasnost koja preti od malograđanskog liberalizma i njegovih pokušaja da se umanji veličina revolucije i da se karakter „epohalne 1948. godine“ svede na Goli otok: „U okrutnoj borbi protiv naše zemlje i Partije nisu birana sredstva, a upravo to danas svesno zaboravljaju oni koji u udobnosti slobode mudruju o humanizmu.“82 Tako su se, isticao je Stambolić, udružili staljinisti i liberali „kojima podjednako nije stalo do stvarnih sloboda“. Neprihvatljivo je bilo i preuveličavanje spora između Krleže i KPJ jer je cilj takvih napisa da se partija predstavi kao dogmatska. Milorad Vučelić je pokušao da kritički sagleda valorizaciju prošlosti u proteklom periodu, ističući negativne pojave: lakirovka, friziranje, prevlast datuma, događaja, bitaka, savetovanja, grubih generalizacija, obilje patetike. Slika ratne prošlosti trebalo je, kako je smatrao, da bude onakva kakva jeste, „drama teških iskušenja u teškim vremenima“. Ukazivao je na filmove i televizijske serije koji su i pored uloženih „basnoslovnih materijalnih sredstava“ bili lošeg umetničkog kvaliteta, pa su samo, naročito kod omladine, stvarali odbojnost i na poseban način vršili „čudan uticaj na učesnike rata, često mnogo veći nego što je to činilo ratno iskustvo“.83 80 81 82 83

НИН, 3. јун 1984. „Неприхватљива идејна оријентација“, Комунист, 19. фебруар 1982, 7. Исто. М. Вучелић, „Истине и ’истине’“, НИН, 28. март 1982, 13.

36

Paralelno sa tim tekao je i proces „snaženja, razvijanja i podržavanja malograđanskog mentaliteta. Stvoren je kompletan senzibilitet koji je zbrisao granicu između javnog i privatnog. Došlo je do prevođenja čaršijskih oblika mišljenja u javna glasila. Stvoren je gotovo vladajući mentalitet u društvu, mentalitet nezainteresovanosti za svako pitanje smisla našeg opstanka. Upravo to je, izgleda, mnogima odgovaralo jer taj mentalitet i senzibilitet i njegovi najgrlatiji predstavnici nisu dirali u neke bolne probleme, u pitanja vlasti i mislilo se da će se s tom i takvom malograđanskom masovnošću lako izaći na kraj.“84 Usledila je, kako je uočio Vučelić, prava provala podataka koji se nisu nikako uklapali u preovlađujuću sliku idealizovane prošlosti (razna svedočanstva, memoarska literatura, feljtoni, istorijati regija i mnoga druga „otkrića“). O motivima za tako nešto, Vučelić je pisao: „Negde se radilo o pokušaju da se za ljudska posrtanja u vlastitoj prošlosti okrivi i sama suština i priroda pokreta revolucije. Pokatkad i veoma često ’otkrića’ su bila izazvana nesporazumima sa aktuelnom političkom situacijom.“ Vučelić je bio izuzetno ljut što je izostalo „trezveno, otvoreno i kritičko marksističko promišljanje naše današnje situacije“, što se sva ta „otkrića istorije“ nisu „kritički i angažovano problematizovala i promišljala“. Pisao je o „novim i starim malograđanima“ i o „čitavom masovnom pogonu“ koji je radio za njih, a oni su počeli „lažno moralistički i sentimentalistički da se zgražavaju nad svakom žrtvom (’pa, molim vas, u ratu se, zamislite, i ubijalo?!?’) nad svakom prilivenom kapljom krvi“.85 Srpski pisci su sve više bili zaokupljeni odnosom ideologije i umetnosti. Predrag Palavestra je otvarao dilemu da li književnost svoju funkciju u društvenoj zajednici treba da ostvaruje kao „čistu i neobavezujuću igru“, ili pak treba da bude „borbeno oruđe društvene akcije, saučesnik i ogledalo društvenih preobražaja“.86 Savremena književnost, po Palavestrinoj oceni, prinuđena je da ponovo traga za sopstvenim identitetom i da razvija posebnu vrstu filozofije: „Ta filozofija je u izvesnom smislu iznuđena: ona je deo kritičkoga raspoloženja mislećega sveta pritisnutog ideološkim monizmom i nasiljem, perfidnim manipulacijama vladajućeg sistema i sve manjim prostorom za pojavu i razvitak alternative. Književnost danas nastoji da obnovi ravnotežu između svojih estetičkih i etičkih značenja, da proširi saznanja o položaju čoveka i da na svoj način, svojim osobenim sredstvima, pomogne promenama svesti. Drugim rečima, književnost stvara nove duhovne pretpostavke za dalje oslobađanje i preobražaj čovekovog uma.“87 84 85 86 87

Исто. Исто. „Игре и сумње савремене литературе“, НИН, 23. мај 1982, 38. Исто.

37

Da je i književno nasleđe sve više postajalo objekat službene ideologije, još jednom je potvrdio Oskar Davičo, svojim stavovima o Miroslavu Krleži i Ivi Andriću. Posebno je oštar bio prema Andriću zbog njegovog jasnog nacionalnog opredeljenja i svrstavanja u srpske pisce: „Krleža se svog hrvatstva nije odrekao i to je sasvim u redu, zar ne? Andrić je to, na primer, učinio. Isto Hrvat, tvrdio je da je Srbin. Bio je prilagodljiviji dnevnoj nacionalnoj modi, da ne kažem – dnevnom berzanskom kursu nacija u Kraljevini. Niko, pa ni ja, ne zameram Andriću njegovu nacionalnu labilnost. Svako ima pravo na sebe i svoj karakter. Andrića ne treba kriviti ni zato što se nije, poput Krleže, između dva rata borio kao komunista protivu buržoaske monarhije, unitarizma i velikosrpskog hegemonizma. Praveći svoju karijeru u Ministarstvu spoljnih dela, Andrić je činovnički služio mnogim kraljevskim vladama, ali je za vreme okupacije imao petlju da ne potpiše onaj Jonićev antikomunistički, slugeranjski papir. [...] Što se tiče našeg jedinog jugoslovenskog nobelovca – Srbina, kako Andrića dopuštaju da se reklamira i izdavač i zadužbina što se služe njegovim imenom, voleo bih da mi poverujete da se tom nobelovštinom, bar što se jugoslovenskog pisca tiče – zasluženom i kao nagradom, i kao ugled u izvesnim malograđanskim krugovima, ukoliko je uopšte ispravno reći da se belosvetske nagrade ne udešavaju i ne nameštaju, nego baš zaslužuju, niko ne bi imao razloga da se preterano gordi i diči. [...] Šta da vam pričam. Tu nagradu, po mišljenju švedske Akademije, nije zaslužio ni Tito i njegova gigantska borba za antiblokovski poredak u svetu, za mir.“88 Oni koji su mislili drukčije, poput Dobrice Ćosića, primećivali su da je Jugoslavija ušla i u svojevrsnu semantičku krizu: „Reči koje se u ovoj zemlji izgovaraju izgubile su svako značenje. Nastupilo je neko ništavilo duha. Titoistička birokratska oligarhija ima jedinstven i sasvim nepogrešiv metod za obezbeđenje svoje lične pozicije: udri i levo i desno i birokratiju i ’anarholiberale’ i dogmatike i antidogmatike; i nacionalizam i jugoslovenski centralizam. Treba se svagda izjašnjavati protiv svih ozvaničenih neprijatelja i svih prokaženih shvatanja. A pravilno je sve što vođa nije napao kao nepravilno. Iz našeg duha prognana je sumnja.“89 88 89

Navedeno prema: НИН, 11. јул 1982. Добрица Ћосић, Пишчеви записи 1981–1991, Београд 2002, 39. – U novoj školskoj godini prosvetne vlasti Hrvatske i Makedonije nisu dopustile da Jovan Dučić i Dobrica Ćosić uđu u školski program jugoslovenske književnosti. Ćosić je o tome zabeležio: „Tim povodom imam želju da napišem pismo Lazaru Koliševskom o celokupnoj antisrpskoj politici Makedonije, koja je kao nacija i država nastala borbom i žrtvama, slobodarstvom i demokratizmom srpskog naroda. Tom srpskom narodu, makedonska, titovska birokratija, vraća ’istorijski dug’ progonom srpskog življa, makedončenjem Srba u zapadnoj i severnoj Makedoniji, prisvajanjem kulturne baštine

38

Predstavnici vladajuće elite ukazivali su na to da duhovnu klimu savremenog jugoslovenskog društva sve više karakteriše „skup nekih ružnih, tačnije nakaradnih, manifestacionih pojava“. Do toga je došlo iz uverenja da je „nastupio trenutak kada se može govoriti ono što se ranije tobože nije smelo ni misliti i objavljivati ono što se iz sopstvene autocenzure nije ni napisalo, pa se sad, na vrat na nos, oformljuje i pojavljuje kao nečija davna istina“. Tako je došlo do „nadmetanja u senzacionalnom otkrivanju nekakvog političkog, kulturnog, literarnog i ostalog ’prljavog’ i čistog duhovnog veša“.90 Ognjanović je isticao da u oblasti političke, umetničke i naučne svakodnevice dolazi do obezvređivanja opšteg političkog toka jugoslovenskog društva: „Zatvarajući se u pamfletski okvir predstavljaju društvenu prošlost kroz svoje viđenje određenih situacija ili tumačenje tuđih ponašanja, takva svest, u stvari, najviše artikuliše sebe, svoje dvojstvo i svoju ograničenost u shvatanju društvenih procesa i sadržaja. Umesto istinskog stvaralačkog delanja i požrtvovanja, javnosti se nude zatvoreni elitizam i lažni avangardizam u vidu nužde svođenja i raščišćavanja ponašanja, društvenog i pojedinačnog, u prošlosti.“91 Za ovog „čuvara poretka“ u pitanju su bili „duhovni lešinari i minorni stvaraoci malih dometa“, predstavnici „intelektualnog razbojništva“. Problem je, međutim, bio u publici koja je pokazivala „nesvakidašnji interes“ za ovu vrstu literature i koja „razgrabi sve što se u ovom obliku pojavi na tržištu“. Ognjanović je zaključio da, nažalost, čitalački ukus „određuje čaršijska svest i moral i ona radoznalost koja bi da po svaku cenu dozna šta se zbiva iza komšijskih vrata“.92

Golubnjača Novi veliki izazov ideološkoj eliti i zvaničnoj slici međunacionalnih odnosa u oblasti kulture predstavljala je drama Golubnjača mladog pisca Jovana Radulovića. On je opisao srpsku zajednicu u Hrvatskoj koja nije mogla da prevaziđe traume ratnog masakra, simbolizovanog kroz jamu

90 91 92

srpske srednjovekovne države, poricanjem oslobodilačkih ratova srpskog naroda protiv Turske i Bugarske, negiranjem oslobodilačke borbe Srbije u svetskom ratu 1914–1918, kvalifikovanjem državnog ujedinjenja 1918. kao ’druge reokupacije Makedonije’. Čvrstim savezom sa hrvatskim ustaštvom i frankovlukom protiv srpskog naroda, birokratskim igrama u Titovini i učešćem u svim titovskim, antisrpskim rabotama, Crvenkovski i kompanija pokazali su se kao opasan i podmukao neprijatelj srpskog naroda.“ (Isto, 41). Томислав Огњановић, „Откуд талас булеварског интелектуализма?“, Комунист, 12. новембар 1982, 17. Исто. Исто, 18.

39

u koju su ustaše iz obližnjeg sela bacale svoje žrtve. Komunisti su prikazani kroz više nego farsičan lik učitelja pedofila i ratnog veterana, čijim se mehaničkim ponavljanjem slogana „Živelo bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata“ suprotstavljaju uvrede i pretnje srpskih i hrvatskih učenika koji su samo oponašali postupke odraslih. Drama je nastala iz istoimene zbirke pripovedaka, objavljene 1980. u izdanju Srpske književne zadruge, za koju je Radulović dobio nagradu „Sedam sekretara SKOJ-a“. Zatim je u maju 1981. Mihailo Farkić, upravnik dečjeg pozorišta „Boško Buha“, od Radulovića zatražio da napiše dramu koja bi otvorila omladinsku scenu ovog pozorišta. Upravnik, dramaturg i reditelj Dejan Mijač nisu imali primedbi na tekst, ali je 21. decembra 1981. Programski savet pozorišta odbio je da u svoj program uvrsti Golubnjaču. U optužbama je prednjačila Vesna Venišnik Babić, naglašavajući da predstava ima „nacionalističku obojenost“ i da može da izazove ideološke nesporazume: „Ovo nije realizam, već drastičan, nakaradan naturalizam.“93 Ljubiša Đokić, profesor Fakulteta dramskih umetnosti, ocenio je da predstava donosi „crnilo, potpun mrak, jedan zatvoreni krug mržnje“. Svetozar Rapajić, profesor na istom fakultetu, ukazao je da u tekstu postoji „verska mržnja koja je prikazana kao deo čovekove ličnosti“. Usledio je i talas odbrane Golubnjače – od strane glumaca, članova Umetničkog kolegijuma pozorišta „Boško Buha“. Predloženo je i da se tekst drame odnese u republički SIZ kulture na presuđivanje, ali Programski savet to nije prihvatio.94 Radulovića je snažno branio Borislav Mihajlović-Mihiz: „Kad jedan mladi pisac već svojom prvom knjigom tako jasno i potvrdno biva uočen u proznoj literaturi visokih kvaliteta, kakva je sada srpska, onda je to jasan dokaz njegove pouzdane vrednosti snažnog zamaha. [...] Čitao sam dramatizaciju Golubnjače i smatram da je pisac uspeo da sačini od jedne zbirke pripovedaka dobar dramski tekst, što nije tako lako učiniti.“95 Tekst drame objavljen je u časopisu Scena, u broju za mart i april 1982, a njena premijera, u režiji Dejana Mijača, izvedena je 10. oktobra 1982. u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Pošto se bavila osetljivom temom ustaških zločina u rodnom selu pisca Polača (kod Knina) i izazvala izuzetno interesovanje publike, usledila je reakcija „čuvara tekovina“. Stručna kritika je predstavu dočekala sa pohvalama. Jovan Ćirilov je 27. oktobra u Politici ocenio da u „jugoslovenskom pozorištu više nema tabua“, da je Radulović ispisao „do skora nezamislivu dramu o životu Srba u Dalmatinskoj zagori, među kojima traje živa uspomena na jame u koje su ustaše bacale tamošnji živalj“. 93 94 95

Navedeno prema: Мило Глигоријевић, „Драма под сумњом“, НИН, 11. април 1982, 30. Исто, 31. Исто.

40

Na drugoj strani, usledile su političke i ideološke optužbe, ali samo nezvanične, kuloarske: da je u pitanju „srpska osvetnička predstava“, da se „veliča uloga crkve“, da se „potcenjuje prvoborac“, da se „karikira učitelj“, da je predstava puna vulgarnosti i šokantnosti, a da je posebno neprihvatljivo „uplitanje u sve te pojave i odnose dece“. Prva partijska rasprava pokrenuta je 3. decembra na inicijativu „grupe omladinaca“ koji su došli u Gradski komitet SK Novog Sada i „izjavili da ono što se prikazuje na sceni deluje negativno na mlade“. Tražili su raspravu i da „ako je tačno da u predstavi ima negativnih efekata, da se onda sa Zborom radnika nađe najpogodniji način da se predstava, momentalno ili postepeno, skine sa repertoara“. U toj raspravi članovi OO SK „Drama“ ocenili su da u predstavi ne vide nikakve negativne efekte, „niti negativan uticaj na publiku, pa da stoga nema ni osnova za skidanje predstave sa repertoara“. Ta ocena je doneta jednoglasno.96 Usledilo je reagovanje partijskog vrha Novog Sada. Predsedništvo GK zasedalo je 7. decembra. Poništeni su stavovi partijske organizacije „Drama“ u SNP, a svi komunisti su dobili obavezu da „kritički sagledaju i ocene svoja ponašanja koja su onemogućila idejno-političku akciju, oportunističkim odnosom, vršenjem pritiska preko javnosti, širenjem glasina i doprinele dezavuisanju idejno-političke akcije SK“. Komunisti su morali i da „preduzmu neophodne samoupravne mere na osnovu ovih stavova i ocena u daljem ostvarivanju repertoarske politike SNP – OOUR Dramski centar“.97 Reagovao je i književnik Bogdan Čiplić u novosadskom listu Dnevnik, 9. decembra 1982. Upozorio je da su se komunisti Drame SNP-a „do guše ukopali u sramnu grešku“ kada su jednoglasno ocenili da se Golubnjači na toj pozornici nema šta zameriti „i da je uopšte nepotrebno diskutovati o njoj“. Nasuprot njima, Čiplić je naglasio da je u pitanju „agresivni velikosrpski nacionalizam“ koji se „krišom uvukao“ u Srpsko narodno pozorište. Oštro je zamerio „poznatom pozorišnom kritičaru“ iz Beograda koji je „u velikom beogradskom listu“ objavio da predstava „služi na čast ovom pozorištu i pozorišnoj kulturi Vojvodine“, iako se po njegovom mišljenju radi o „umetničkoj balegi na sceni SNP“.98 Čiplić je odao priznanje „snagama koje su smesta shvatile da je u SNP izvršena šovinistička diverzija“, ali da je to urađeno na potpuno pogrešnom mestu, usred Novog Sada, u gradu „uzornom po nacionalnoj jednakosti“. Za njega je Golubnjača bila umetnički bezvredno delo: „Umetnički je jako zastarela i kada bi bila na nekoj umetničkoj visini jer je posegla za najgrubljim, davno sahranjenim u umetnosti super-naturalizmom, 96 97 98

Слободан Станојевић, „Драма око позоришне драме“, Борба, 18. децембар 1982, 9. Исто. „Покушај диверзије“, Борба, 10. децембар 1982, 9.

41

najzverskijim i najsvirepijim scenama koje ponižavaju ljude i kad ih samo gledaju, a da ne protestuju! To što se događa na sceni u ’Golubnjači’ spada u najniže porive ljudskog bića, pre svega je uvredljivo i zbog toga što u njoj niko ne diže svoj glas ni protiv jednog od užasnih dela na sceni.“99 Zatim je, 13. decembra, održan Zbor radnika Dramskog centra u Srpskom narodnom pozorištu u proširenom sastavu. Doneta je jednoglasna odluka da se Golubnjača, posle 10 predstava, dalje ne izvodi: „Ova odluka se donosi na osnovu ocena da su u predstavi i događajima oko nje izraženi pristupi, zalaganja, političke poruke i ciljevi koji dovode do negativnih društvenih reagovanja, kao i zbog neprihvatljivog tretiranja međunacionalnih odnosa u predstavi.“100 Grupa novinara koja je došla na sastanak, brzo je odstranjena uz obrazloženje da je to „zahtev članova Predsedništva GK SK Novog Sada“. Pre zbora, održan je još jedan sastanak partijske organizacije Drame u ovom pozorištu, takođe bez prisustva javnosti, pa nije bilo informacija da li je došlo do promene stava ovog aktiva u oceni Golubnjače: „Duboko smo uvereni da zatvorene rasprave o ovako delikatnim idejnim pitanjima, posebno onim koja su javno pokrenuta kao što je to slučaj sa jednom pozorišnom predstavom, mogu više da štete nego da koriste, jer iza njih uvek ostaju razni repovi.“101 Konačno, 16. decembra održana je sednica Predsedništva GK Novog Sada na kojoj su potvrđena opredeljenja sa prethodne sednice i naglašeno da se aktivnost „sada vodi u okviru tih opredeljenja koja su jedini put da se u Srpskom narodnom pozorištu izađe iz postojećih slabosti“. Odlučeno je da se „prave idejne ocene“ o Golubnjači izvedu do kraja i da se o svim zbivanjima informišu sve društveno-političke organizacije u gradu i sedam opština, kao i sve osnovne organizacije SK u gradskoj partijskoj organizaciji. Rečeno je i da na komuniste u SNP nije vršen nikakav pritisak već da je samo tražena „kritička i samokritička idejna rasprava“, jer do sada nije data potpuna „idejna analiza teksta i predstave“.102 Predstava se potom „preselila“ u Beograd, na scenu Studentskog kulturnog centra, izazivajući još veće, do tada nezabeleženo interesovanje publike. Tako se jedno umetničko delo pretvorilo u poligon za političke obračune, ili, kako je primetio Slavoljub Đukić, izgledalo je kao da je u pitanju „najkrupnije opredeljenje od koga zavisi naša egzistencija, politička sudbina i dostojanstvo“.103 99 Исто. 100 „Голубњача није на репертоару“, Борба, 15. децембар 1982, 12. – Poslednja predstava Golubnjače u Novom Sadu izvedena je 12. decembra. 101 Исто. 102 С. Станојевић, Драма око позоришне драме, 9. 103 С. Ђукић, „Наша савремена Голубњача“, Политика, 11. јануар 1983, 7.

42

I reakcija pozorišne publike zbunjivala je zvaničnike: „Paralelno sa kritikama, počela su da se šire i razna ’šuškanja’ o predstavi. Kako smo nezvanično saznali, posebno se u Beogradu širio glas da treba što pre otići u Novi Sad i videti ovu predstavu, jer joj preti skidanje sa repertoara. Kako se preneo i prenosio taj glas, nemoguće je dokazati, ali je činjenica: na predstavi su, zaista pored običnih radnih ljudi i građana, ljubitelja pozorišta, iz predstave u predstavu, dolazile i skoro prave ’delegacije’ nekadašnjih političara koji su ’pali’ zbog liberalizma i nekih drugih antisamoupravnih ponašanja, kao i neki pojedinci za koje su već date ocene da su otvoreni nacionalisti. Što se više govorilo o mogućnosti skidanja predstave sa repertoara, u gledalištu i na sceni se, praktično, sve više stvarala jedna neprirodna, jedna nepozorišna atmosfera: skoro svi u gledalištu nisu više na ’normalan’ način gledali predstavu, već su čekali kada će doći ’ono’ – negativno i provokativno, a i glumci su igrali pod opterećenjem da svojom igrom, ako u predstavi i ima ’ono’, to bude što više ublaženo.“104 Percepcija pozorišne kritike bila je izuzetno povoljna: 14 kritičara različitih jugoslovenskih sredina i različitih nacionalnosti dalo je predstavi visoku ocenu kao „izrazitoj antinacionalističkoj predstavi koja podržava plemenitost i ustaje protiv ljudskog zločina i nasilja“. Politički forumi Novog Sada, međutim, ocenili su Golubnjaču kao „šovinističko i antikomunističko delo“. Predsedništvo Socijalističkog saveza radnog naroda je naglašavalo da je sve što se dogodilo oko predstave „unapred režirano od udružene međunarodne i domaće reakcije sa ciljem da se razbiju osnovne tekovine revolucije“. U pitanju je bila „politička bomba, velikosrpski nacionalizam, anarholiberalizam, neprijateljska provokacija“.105 U Vojvodini se strasti nisu smirivale. O Golubnjači se raspravljalo i u Pokrajinskoj konferenciji SSRN Vojvodine. U uvodnom izlaganju Andrija Majtenji Marković je govorio o pisanju glasila, razvrstavajući ih na „beogradska“ i „vojvođanska“. Sve događaje oko ove pozorišne predstave ocenio je kao „vid pritiska na širu jugoslovensku javnost protiv tekovina socijalističke revolucije i javni poziv za nacionalistička okupljanja“. Radoman Perković je osudio pisanje mariborske Večeri koja je tražila da se predstava vrati u Novi Sad, a Erdelji Karolj je pisanje Politike doveo u vezu sa pisanjem nekih listova u inostranstvu u kojima se govori kako je jugoslovenska štampa izborila slobodu. Voja Milin je eksplicitno tvrdio da postoji ozbiljan sukob između beogradske i novosadske partijske organizacije.106 104 С. Станојевић, „Драма око позоришне драме“, 9. 105 С. Ђукић, „Наша савремена Голубњача“, Политика, 11. јануар 1983, 7. Josip Vrhovec je istakao da ga zbunjuje bespoštedna rasprava o Golubnjači, ali je rekao i da ova drama nosi „društveno zabrinjavajuće poruke“. („Ко и зашто ствара нервозу“, Политика, 13. јануар 1983, 6). 106 „Голубњача на политичкој сцени“, Политика, 14. јануар 1983, 6.

43

Slobodan Kljakić je u jednom neobično intoniranom tekstu osudio i zabranu predstave ali i one koji su to koristili za sopstvenu promociju. Za Savez komunista, kako je ocenio, neprihvatljivo je tumačenje da se tek skidanjem predstave stvaraju uslovi za demokratsku raspravu o njoj. Opet, u talasu odbrane predstave prepoznavao je „vidne manifestacije one svesti“ koja u ime slobode stvaralaštva ne barata argumentacijom koju nudi i zahteva Program Saveza komunista: „Taj fundamentalni tekst, tako često zaboravljen, jednako kao što sadrži uporišnu tezu da je stvaralaštvo samo sebi sudija, nije izostavio ni drugu stranu medalje – da se ni umetnost, ni kultura, ni stvaralaštvo, dakle ni umetnička kritika, ne mogu koristiti kao paravan za javno instaliranje onih interesa koji očigledno idu kolosekom suprotstavljenim politici Saveza komunista, kulturi i kulturnoj politici.“107 Za političke forume u Vojvodini nije bilo dileme. Predsedništvo Pokrajinske konferencije SSRN Vojvodine je nedvosmisleno zaključilo da Golubnjača predstavlja najozbiljniji prodor „velikosrpskog nacionalizma“ u oblasti kulture do tada. Stojan Zamurović je naglasio: „Suočeni smo sa pojačanim, smišljenim, organizovanim i povezanim delovanjem unutrašnjih i spoljnih reakcionarnih i kontrarevolucionarnih snaga čiji je cilj da poljuljaju poverenje u SKJ, uzdrmaju socijalističku svest, bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije, federativno uređenje zemlje i konačno da ugroze nezavisnost i integritet SFRJ.“108 Oni koji su branili predstavu sejali su „pogubno seme nacionalne i verske netrpeljivosti i razdora, izrugujući se plemenitoj i delotvornoj veri u bratstvo i jedinstvo“. Golubnjača je „mračnjački sugerisala da su međusobno nacionalno sukobljavanje i istrebljivanje neizbežna sudbina naših naroda i narodnosti“. Skidanje predstave je, stoga, bio „legalan čin samozaštite ove sredine od nasrtaja nacionalizma. Prava lavina pakosti sručila se na gradsku organizaciju SK u Novom Sadu samo zato što se upustila u jednu konkretnu bitku protiv velikosrpskog nacionalizma i drugih koji u ovom trenutku namiruju neke račune sa Partijom, državom, Vojvodinom“.109 Reagovao je i vrh federalne partije, istina dosta diskretno, preko Dušana Dragosavca, člana Predsedništva CK SKJ. On je 20. januara 1983. govorio prosvetnim radnicima Sarajeva o aktuelnim pitanjima međunacionalnih odnosa. Konstatovao je da obračun sa nacionalizmom još nije izvršen: „Oni koji misle da im je sve u tome da izjave kako su nacionalni, lako mogu činiti koncesije nacionalizmu i postati njegovi zarobljenici. 107 С. Кљакић, „Замке догматизма“, Политика, 14. јануар 1983, 11. 108 „Голубњача је националистичка и антикомунистичка драма“, Политика, 20. јануар 1983, 6. 109 Исто.

44

Zbog toga, koliko god je pogrešno odvajati komuniste od svog naroda, odnosno narodnosti, isto je tako pogrešno odvajati komuniste od radničko-klasnog aspekta borbe za socijalizam.“110 Za Golubnjaču je rekao da pripada onim snagama koje sa pozicija nacionalizma pokušavaju da podrivaju bratstvo i jedinstvo: „Svi su oni u funkciji antikomunističke propagande i izraz su psihološko-propagandnog rata, nastojeći naročito da prikažu kako su svuda u socijalizmu, pa i u socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji, ugrožena ljudska prava, slobode, kulturno stvaralaštvo. Svedoci smo raznih galama o tome, pa i pokušaja stvaranja organizacionih formi, za tobožnju borbu kojom bi oni osigurali te slobode. U osnovi, po sadržaju drame, u kraju o kom je u njoj reč, kao da nema nikakve perspektive sem bratoubilačkog rata između Hrvata i Srba personificiranih u četništvu i ustaštvu“.111 Golubnjača je postala hit predstava i u Sloveniji. Andrej Inkret je pisao da je u pitanju scensko ostvarenje, sa imanentnim pozorišnim elementima, sa vlastitim viđenjem i razumevanjem čovekovog sveta „a nikako politički slučaj koji bi trebalo bilo uzimati u zaštitu kao ’nedužnu’ kvazirealnu predstavu, bilo kritikovati kao pamflet koji šteti nekim osnovnim jugoslovenskim vrednostima i političkim principima“.112 O Golubnjači je 25. januara 1983. raspravljala i Komisija CK SK Hrvatske za idejna pitanja i informacije, uz prisustvo više od dvadeset „kazališnih i književnih stvaralaca, kazališnih kritičara, javnih i političkih radnika“. Ocenjeno je da je u ovoj drami izvršeno „zlonamjerno manipuliranje historijskim zbivanjima“. Sam pisac „dijaboličnim paradigmama, oslobodilačkim, antifašističkim, narodnofrontovskim i socijalnim sadržajima, dometima i tekovinama borbe naroda Kninske krajine suprotstavlja vidovdansku izokrenutu mitomaniju, svetosavski kult i međunacionalnu mržnju“. Na taj način Golubnjača je afirmisala „jedinstveno djelo snaga kontrarevolucije“.113 Na „slučaj Golubnjača“ ali i na druge „kojekakve pojave u kazalištu, publicistici, književnosti i na javnim tribinama“ kada su se otkrivale „mrlje“ iz savremene istorije i istorije KPJ, osvrnula se i Seada Vranić. Na taj način, kako je naglasila, „mute se vode naše svakodnevice“, podiže temperatura, polarizuje kulturna sredina ali i najšira javnost: „Uzavrela krv Golubnjače ali i oko nje, poruke nekih literarnih djela o 1948, sumnjičenja 110 „Још се нисмо обрачунали са национализмом“, Политика, 21. јануар 1983, 6. 111 Исто. 112 А. Инкрет, „Како сам у Београду гледао спорну драму Голубњача“, Политика, 21. јануар 1983, 11. 113 О nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke (Bela knjiga, 49).

45

pojedinih sredina pa i nacionalnih komunističkih partija u vezi sa 1941, politikantska kalkuliranja s objavljivanjem autora politički osuđenih u drugoj sredini, memoarski spisi pod vidom ’ispravnog valoriziranja’ povjesnih događaja u kojima se bezprizorno dezavuiraju mrtvi revolucionari kao nekakvi ’samozvanci’, hvalospjevi i nagrade kazališnim djelima što su u nekoj sredini već doživjela žestoku osudu, sve to, čemu smo svjedoci u posljednje vrijeme, stvara nam opasne idejne konfiguracije i konfrontacije u društvu, koje bi i bez velikog bremena ekonomskih problema, jedva moglo sve da proguta.“114 I borci Knina žestoko su osudili dramu Jovana Radulovića. Na godišnjoj skupštini SUBNOR-a Knina raspravljano je o „nekim idejnim kretanjima koja su neprihvatljiva za Savez komunista i neprijateljska prema našoj samoupravnoj socijalističkoj zajednici“. Mislilo se, naravno, na Golubnjaču čiji autor „izvrće istorijske istine i događaje iz NOB u svom rodnom selu Polača“. Raduloviću je zamereno da „skrnavi najveću tekovinu i svetinju revolucije – bratstvo i jedinstvo, a time i sve ono što je postignuto u posleratnom razdoblju Naglašeno je da je pisac prećutao „četnička zlodela kada govori o ustaškim“. Zato je Golubnjača bila „nacionalističko i antisamoupravno“ delo koje, takođe, vređa borce i „poziva na osvetu“. Borci Kninske krajine poručili su da „njihov slobodarski partizanski kraj, kao i selo Polača, nakon oslobođenja živi u slozi, zajedništvu i ljubavi“.115

Nož Roman Nož Vuka Draškovića verovatno je najbolji primer za sagledavanje, na jednoj strani, percepcije probuđene „nacionalne tragike“ i, na drugoj, reakcije vladajuće elite. Sećanje na genocid koji je počinjen nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u Drugom svetskom ratu, u komunističkoj Jugoslaviji uglavnom je uspešno zataškavano jer je tumačeno i tretirano kao pretnja novoj državi i „bratstvu i jedinstvu“ njenih naroda. Zbog toga na službenim spomenicima žrtvama fašizma nikada nisu konkretno navođene etničke ili verske zajednice koje su bile žrtve ustaške politike istrebljenja. Temu srpskog stradanja prvi je otvorio Vojislav Lubarda 1982. preko autobiografskog dela Anatema. Knjiga se bavila progonima kojima je pisac bio izložen pošto je jedan sarajevski časopis 1969. objavio izvod iz njegovog neobjavljenog romana Gordo posrtanje. U tom odlomku Lubarda je pisao o masakru koji su nad Srbima izvršili muslimani u njegovom rodnom gradiću Rogatici, u istočnoj Bosni, kao i o ubistvima koja su počinili srpski partizani. Lubarda je u roman utkao i svoje sećanje kada je kao dečak gledao 114 С. Вранић, „’Случајеви’ и полемике“, Борба, 12. фебруар 1983, 9. 115 „Борци Книна оштро осудили Голубњачу“, Политика, 19. фебруар 1983, 6.

46

kako mu oca odvode u smrt. Naveo je i prava imena pojedinih istaknutih rogatičkih muslimana koji su učestvovali u pokolju, a neki od njih su kasnije postali članovi KPJ i stekli visoke položaje u komunističkoj hijerarhiji. Vuk Drašković je radnju romana Nož zasnovao na istinitom događaju koji je mnogo puta slušao u detinjstvu: stradanje sela Pridvorica, u Gornjem Borču, koje su komšije muslimani u potpunosti uništile 7. januara 1942. godine „do potonjeg uva, do temelja, u najstrašnijim mukama: od noža, malja, sjekire, živi su derani i masakrirani, zatvarani u štale i spaljivani“.116 Novorođenče, jedini preživeli član srpske porodice Jugović, uzima jedan od zločinaca iz porodice Osmanović umesto svog ubijenog sina i odgaja ga kao muslimana. Tragajući za svojim poreklom, mladić (Alija Osmanović) kasnije otkriva istinu o sebi i užasnom ratnom zločinu i prihvata srpski identitet (Ilija Jugović). Sudbina literarnog junaka simbolizovala je odnos između Srba i muslimana. Prelazak značajnog dela Srba u islamsku veru tokom viševekovne turske vlasti, Drašković je predstavio kao „prvobitni greh“ preko kojeg je objasnio uzroke pokolja tokom Drugog svetskog rata: pošto su muslimani bili Srbi koji su primili „veru zavojevača“, oni su se okrenuli protiv braće kako bi sakrili tragove svog izdajstva.117 Kroz roman Nož oživele su, više nego ikada ranije, bolne rane nastale u Drugom svetskom ratu. Prijem romana kod vladajućih struktura, pre svega u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, bio je izuzetno oštar i izazvao je pravu eksploziju na kulturnoj, političkoj i ideološkoj sceni Jugoslavije. Roman Vuka Draškovića otvorio je jasno i eksplicitno pitanje ustaških zločina nad srpskim narodom u Drugom svetskom ratu, o čemu je srpska istoriografija i pisala ponekad, ali i pitanje odgovornosti Hrvata kao i nekažnjavanje zločinaca, o čemu srpska istorijska nauka nije nikada pisala. Drašković je, osim toga, kroz krajnje komplikovanu životnu priču svog glavnog junaka dotakao i pitanje nacionalnog identiteta bosanskih muslimana. Roman je napalo prvo Predsedništvo opštinskog odbora SUBNOR-a Gacko, uz poznatu retoriku da „ruši bratstvo i jedinstvo“ i da na neprimeren način prikazuje događaje iz narodnooslobodilačke borbe. Ustaški zločini jesu postojali, ali ne u onoj meri i ne na način kako ih je Drašković prikazao, a četnički zločini su, ako ne veći, ono barem isti. U romanu Nož radnja se plete oko krvavog sukoba Srba i muslimana-ustaša u Hercegovini tokom Drugog svetskog rata. U temelju je kolektivni osećaj krivice poturčenih Srba, poturica i „neizmerna mržnja“ koja je proizašla iz svesti o poreklu koje je „mrlja na njihovoj svijesti i njihovom imenu“. Roman je prepun istoriografskih modela: svi glavni 116 Вук Драшковић, Одговори, Београд 1987, 24. 117 Исто.

47

likovi puni su znanja iz istorije, a Sikter Efendija je funkcionalno postavljen kao sveznajući posmatrač, pripovedač istorije radi obelodanjivanja romaneskne teze. U romanu je preuzet epski motiv srpskog naroda koji „pamti lozu sve do Kosova“, kao i kosovsku herojsku žrtvu i izbor carstva nebeskog, i postaje žrtva osvajača. Kritičari su zamerali Draškoviću da je Nož primer romana sa tendencijom, romana sa tezom; da je delo tendenciozno jer od samog početka, od Božićnog klanja Srba (1942) čitalac prepoznaje neprerađenu vanliterarnu, to jest nacionalnu političku ideju; da građa kojom se realizuje ideja nije savladana formom, pa je roman na samoj ivici literarne trivijalnosti jer u njemu dominira šematičnost u prikazu likova Srba i muslimana koji su glasnogovornici kolektivne nacionalne svesti. Zatim, da je motiv žrtve tipiziran, a eventualna istorijska istinitost ne obezbeđuje po sebi i umetničku uverljivost. Glavni udar na roman došao je, ipak, sa druge strane – od vladajuće političke elite. U Srbiji roman Nož je kritikovao Žarko Papić, preko feljtona u Borbi. On nije želeo, kako je sam rekao, da se uključi u političke ocene, mada su one bile opravdane, već da „snagom argumenata“ pokaže o čemu se, zapravo, radi: „Našoj literaturi ne manjka teologizacija ’zla’ u našoj istoriji, te njena novoustoličena ’demistifikatorska’ tradicija, u osnovi i nije drugo do obnavljanje klasičnog religijskog rituala, gde bi ’prizivanje’ zla trebalo da vodi ’dobru’. Problem književnosti koja za svoju osnovu ima stvarne istorijske događaje, kao što je to nesumnjivo kod ’Noža’, jeste odnos prema istorijskom toku, dakle problem kulturne pozicije na raskršću istorije.“118 Papić je smatrao da četnici kod Vuka Draškovića figuriraju kao spontani pokret samozaštite srpskog naroda bez ozbiljnije veze „sa starom Jugoslavijom i bez ikakve političke ideologije“. Komunisti su predstavljeni kao sektaška organizacija, koja je posredno i neposredno kriva za pokolje Srba: „Reč je, dakle, o kritici narodno-oslobodilačkog pokreta iz ugla apologije četništva. Repertoar te kritike, čak, nije mnogo osvežen u odnosu na propagandne parole četnika iz onog vremena.“119 Da bi dokazao kako je istorijski kontekst romana Nož zasnovan na falsifikatima, Papić je u sledećem nastavku feljtona citirao više izvora KPJ koji su govorili o italijansko-četničkoj saradnji: „Izgleda mi da Vuk Drašković dosledno projektuje ono što se s pravom naziva aktuelnom ’duhovnom kontrarevolucijom’ u nas, na našu istoriju, preciznije rečeno – falsifikuje istoriju.“ Govoreći o sopstvenim motivima da kritikuje ovaj roman, Papić je naglasio da to radi zbog „potrebe razumevanja ozbiljnosti ne samo ekonomskog, već i ideološkog trenutka“ u Jugoslaviji. Postojali su 118 Жарко Папић, „Ратни циљеви Ножа“, Борба, 21. фебруар 1983, 10. 119 Исто.

48

i motivi sopstvenog srpskog nacionalnog osećanja: „Istorija srpske nacije puna je uzleta, najčešće onda kada je nacionalna afirmacija u sebi nosila progresivne društvene sadržaje, socijalno oslobođenje seljaka, radnika. U tom sledu, svoje zvezdane trenutke srpska je nacija imala u NOB-u, u sopstvenom obračunu sa četništvom i kao pokretom i kao ekstremnom nacionalističkom ideologijom, stupajući na stazu potpune nacionalne nezavisnosti i slobode u Jugoslaviji, socijalizma, samoupravljanja i ravnopravnosti. ’Mišljenje’ romana V. D. u ovom kontekstu jednako je, biću ličan, povredilo moje srpsko nacionalno osećanje i moje komunističko ubeđenje. Namera mi je, dakle, da branim nacionalnu emancipaciju i afirmaciju Srba u nas od velikosrpskog nacionalizma.“120 U hajku na Vuka Draškovića uključilo se i predsedništvo Veća Saveza sindikata Jugoslavije, jer je Drašković bio zaposlen kao novinar u listu Rad, organu ovog veća. Đorđe Đurić je istakao kako je Vuk Drašković „dospeo u sam vrh spiska ličnosti koje su apostrofirane kao nosioci negativnih tendencija i čije delo i istupi u javnim glasilima i na tribinama imaju vrlo negativan odjek i s pravom izazivaju osudu javnosti“. Zato je trebalo utvrditi koliki je njegov „stepen odgovornosti“ kako bi se izvršila „konkretna diferencijacija“, da se pojedinci ne bi skrivali „iza neke apsolutne slobode“. Predloženo je da se Drašković rasporedi na zadatke koji nemaju karakter javnog delovanja. Ta inicijativa, kako je rečeno, došla je iz Saveza sindikata Bosne i Hercegovine.121 Diskusija je, ipak, krenula drugim tokom. Predrag Jovanović je bio za to da inkriminisani pisac dobije otkaz i da je „krajnje vreme da kažemo da za Draškovića nema mesta u listu koji je glasilo radničke klase“. Nisu prihvaćena neka mišljenja koja su razdvajala radni angažman Draškovića od njegove literature („Veće snosi deo odgovornosti što o ovome nisu ranije raspravljali“), a ni sama redakcija Rada nije uradila ništa da se ogradi od nacionalizma, „barem onoliko koliko je o tome pisano u drugim listovima“. Posebno je Alija Avdić ocenio stanje u redakciji Rada kao neodrživo. Bogoljub Nedeljković je istakao neophodnost „raščišćavanja sa svim neprihvatljivim pojavama u ovom listu i njenim nosiocima“, ocenivši da se „tu radi o smišljenoj političkoj akciji određenih snaga podstaknutih sa strane. Radnicima treba reći da se na taj način manipuliše novcem koji odvajaju za sindikalnu članarinu i radi protiv njihovih interesa.“122 Na kraju, Vuk Drašković je 27. aprila 1983. isključen i iz Saveza komunista. Partijska organizacija lista Rad je tu odluku donela jednoglasno jer je Drašković iznosio stavove koji su nedvosmisleno pokazali da je u 120 Борба, 23. фебруар 1983, 8. 121 „Критиковано стање у листу Рад“, Политика, 20. април 1983, 7. 122 Исто.

49

„dubokom sukobu“ sa politikom SKJ i da istupa sa pozicija velikosrpskog nacionalizma: „Pokušao je sebe da prikaže kao žrtvu okolnosti i ’hajke’ diktirane iz foruma, a da ovu OO SK postavi kao poslednji bedem za odbranu svojih nacionalističkih shvatanja. Svoje poimanje slobode stvaralaštva poistovetio je sa delovanjem protiv politike SKJ, naročito protiv borbe SKJ za ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti.“123

Da su se „stvari“ otrgle kontroli indirektno je priznao i vrh federalne partije, pa je krajem februara 1983. održao raspravu o „Aktuelnim idejnopolitičkim problemima i zadacima Saveza komunista“. U javnosti je ovaj događaj označen kao „politički plenum“ i najznačajniji politički događaj u tom trenutku. Mitja Ribičič, predsednik Predsedništva CK SKJ, ukazao je da je „prakticizam“ najveća opasnost i strahovao je da li će SKJ imati dovoljno snage „da se postavi na čelo najrevolucionarnijih tendencija ili će samo braniti dnevnu politiku državnih i upravnih organa“.124 Kako je primetio komentator NIN-a, i dalje se govorilo prilično uopšteno („pojave i tendencije“, „iskustvo“, „faze“) a i sam Ribičič je naglasio „da moramo znati zašta se borimo i protiv čega se borimo“. Josip Vrhovec je bio konkretniji: ocenio je da SK nije uspeo „da se sredi“ i da je zbog toga došlo do velike idejne konfuzije oko „celog niza konkretnih pitanja koja nam je podmetnuo neprijatelj, na koja smo mi naseli“. Tražio je i usaglašavanje stavova najvišeg partijskog tela.125 Najviše se, naravno, govorilo o nacionalizmu. U zaključcima plenuma je naglašeno da se suština svih opozicionih, antisocijalističkih i antikomunističkih ideologija svodi na nacionalizam. Todo Kurtović je čak smatrao da se radi o „profašističkim snagama“ i o svojevrsnom „nastavku fašizma“. Hamdija Pozderac je upozorio da se na polju istoriografije, osim separatističkih, pojačano ispoljavaju etnocentristički stavovi, „najpregnantnije i najbezobzirnije“ izraženi u tezi da u Jugoslaviji postoje narodi koji nemaju svoju istoriju. Na taj način, po mišljenju Pozderca, zanemaruje se lenjinistički princip odgovornosti većih i razvijenijih nacija za nesmetan i ravnopravan razvoj manjih i nerazvijenih: „Posebno se to odnosi na one narode čija je istorija bila uporno negirana, prećutkivana i minimizirana.“126 Azem Vlasi je govorio o „neprincipijelnom i dvoličnom“ ponašanju u pojedinim rukovodstvima Saveza komunista. Pominjao je Golubnjaču, Tren 2, Nož i Vunena vremena i „druge nacionalističke pamflete“ i zapitao 123 124 125 126

„Аутор романа Нож искључен из СК“, Политика, 29. април 1983, 8. Стеван Никшић, „Идејно јединство и разлике“, НИН, 6. март 1983, 8. Исто, 9. Исто.

50

se da li se može verovati onima koji kažu – to su neke redakcije gde su se neke snage ukopale i ne možemo im ništa: „Tamo sede komunisti i niko nikog u ovoj zemlji ne može da ubedi da postoji takva redakcija u Jugoslaviji koja je van domašaja rukovodstva Saveza komunista.“127 O „idejnim kretanjima“ u kulturi raspravljalo je, u prvoj polovini marta 1983, Predsedništvo CK SK Srbije. Trebalo je odgovoriti na „izazove nacionalizma“ na način kako je to propisivala „samoupravna demokratska linija“. Neposredan povod bile su knjige Nož i Stvarno i moguće koje „sa nacionalističkih pozicija dovode u pitanje rešenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji“.128 Radivoj Cvetićanin je u uvodnom izlaganju naglasio da nisu ostvareni „osnovni interesi radnih ljudi“ u kulturi, da se i dalje „favorizuje“ kulturna elita a radnici i omladina se zapostavljaju. Pozitivni primeri, kako je istakao, bili su izdavanje sabranih dela Dimitrija Tucovića i pojedine monografije „iz baštine“ srpskog i jugoslovenskog radničkog i komunističkog pokreta. Takva istraživanja trebalo je maksimalno podržavati „kako bi se doprinelo da se u našem vremenu nastavlja ona nit u tradiciji srpske kritičke misli koja počinje sa ’Srpskim obmanama’ Svetozara Markovića. Konzervativno naučno mišljenje o književnosti i kulturi, i u formalnom i u suštinskom smislu, pred ovakvim delima stoji kao krajnje inferiorno“.129 Zoran Vidojević je govorio o „agresivnoj antikomunističkoj manjini“ i „nacionalističkoj desnici“ koje pokušavaju da „kompromituju osnovne vrednosti samoupravljanja, da socijalizam i komunizam pokažu kao totalitarizam, antidemokratiju, teror i neslobodu“. Krajnji cilj tih aktivnosti bilo je osvajanje vlasti: „Ona želi kompletan program restauracije društva, pri čemu model te restauracije nije čist. U krugu njenih snaga i ideološkom obzorju nalaze se i one slike i vizije društva koje u sebi nose pomračenje uma i pečat noža i kame. Zato se nacionalizam ne sme tražiti samo u krugu tradicionalne desnice, niti samo u nekim kulturno-duhovnim tvorevinama. On ima svoje klasne, ekonomske i šire uzroke koji nam najčešće izmiču iz pažnje.“130 Ivan Stambolić je tražio da se što pre pristupi sveobuhvatnoj analizi rasprave o stanju idejne svesti i idejnim kretanjima u samom Savezu komunista. To je bilo neophodno jer su u uslovima dubokih poremećaja u privrednom životu sve brojniji i glasniji bili „revnosni lovci na naše greške u prošlosti i danas“ i to u velikoj meri sa tendencijom da devalviraju ulogu, ugled i istorijsku odgovornost Saveza komunista za dalji revolucinarni preobražaj u društvu: „Prilike su kad nacionalni kriterijumi 127 128 129 130

Исто, 10. Теодор Анђелић, „Оспоравања и спорови“, НИН, 13. март 1983, 28. Исто. Исто, 29.

51

prete da potisnu i klasne i naučne i stručne, kad se pokatkad traže jedini oslonci u nacijama, čak i po cenu prećutnog paktiranja s nacionalistima, kada prodor nacionalista ništi ili sužava mogućnosti opštenja sa drugim, ne samo kulturama, i kada nacionalizam onemogućava da se o pravim, realnim, živim problemima nacije govori na pravi način, uverljiv i ljudski, takav koji može od drugih biti saslušan, pa i shvaćen. Kad se često poziva na slobodu stvaralaštva a ne postavlja se pitanje rezultata tog stvaralaštva spram istorijskih interesa radničke klase, da li su oni uvek i da li su, možda, ili često, protiv interesa radničke klase. Tada se fabrikuju i forsiraju tzv. slučajevi kao probni poligoni za snagu i umenje samog Saveza komunista, ali i kao dokaz snage i sadejstva njegovih protivnika. Već je danas prisutno malograđansko i nacionalističko likovanje zbog pometnje koji su razni, tzv. slučajevi stvorili u redovima Saveza komunista. Kad se radi o samim slučajevima mi smo osvetljavali tu stranu. Putem njih, protivničke snage hoće da se legitimišu kao partneri SK ili čak da ga zamene.“131 Dragan Marković je smatrao da je preko „slučajeva“ u kulturi počela organizovana i agresivna ofanziva opozicije, antikomunističke i posebno nacionalističke: „Zato mislim da su ti incidenti korisno upozorenje za potrebu jedne jače i uopšte otvorene idejne borbe. Socijalistički pokret u Srbiji još od Svetozara Markovića imao je vrlo razvijenu marksističku misao. Uvek je bio kritički orijentisan i stvarao jednu demokratsku tradiciju. Ta marksistička misao bila je kod nas razvijena i u vreme obračuna sa Informbiroom 1948. godine, pa do sredine 60-ih godina, dakle, nastavljala je tradiciju koju je socijalistički pokret u Srbiji imao, a mislim da je posle toga počelo, s obzirom na to da je bitka bila dobijena, zamiranje te marksističke kritike. Danas smo svedoci pasivnosti i ćutanja marksističke kritike koja gotovo ne daje glasa.“132 Razmišljajući o odnosu književnosti i politike, Jovan Deretić, profesor Filološkog fakulteta i član Predsedništva CK SK Srbije, istakao je kako je „dosta neobično“ što su pojedina umetnička dela odjednom postala aktuelna, pre svega zbog nerazvijene tradicije u tom smislu, pa je tu pojavu tumačio nedopustivom politizacijom umetnosti: „Takvi razgovori o umetnosti uopšte štete, po mom dubokom uverenju, i kulturi i politici. Niko od razgovora te vrste nema koristi.“133 Na drugoj strani, Deretić je opravdavao reakcije političara na književna dela koja izazivaju „nespokojstvo u društvu“ jer nije bilo adekvatne stručne kritike: „Ako kritika ne odredi svoj stav, ako ne nadogradi ono što je dato u književnosti a u društvu predstavlja problem, onda sve to postaje otvoreno i izaziva nespokojstvo. Zbog toga političari ne mogu da okreću glavu od svega toga, da žive i ponašaju se kao da se ništa nije 131 Исто, 29–30. 132 Исто, 31. 133 „Политика и литература“, НИН, 3. април 1983, 28.

52

dogodilo. Jedan od razloga što se to događa jeste svakako i u tome što nemamo pravu marksističku kritiku kao sud i ocenu nečega.“134 Deretić je u osvrtu na „sporna“ dela J. Radulovića, V. Draškovića, E. Ćimića i D. Ćosića (Golubnjača, Nož, Politika kao sudbina, Stvarno i moguće) ocenio da teme koje su pokrenute u njima ne mogu da naruše međunacionalne odnose u Jugoslaviji: „Literatura koja otkriva nešto što nije bilo dobro u prošlosti i koja prema tome ima kritičan stav i odnos, ne može, po mom mišljenju, da dovede u pitanje međunacionalne odnose u našoj zajednici. Mislim da literatura koja otkriva tamne strane odnosa među našim narodima u prošlosti ne mora da bude nacionalistička.“135 Novi izazov za ideološke pravovernike predstavljala je pesnička zbirka Istočnice Ljubomira Simovića, u izdanju Književnih novina, koja se kao separat pojavila 7. aprila 1983. Simovićeve pesme prvobitno je odbila da objavi Gradina. Zbog ove knjige Savet Književnih novina je podneo ostavku, što je pretilo gašenjem lista. Jedino gašenje u istoriji ovog lista desilo se 1953. kada su Književne novine uređivali Milan Bogdanović i Skender Kulenović, usled obnavljanja polemike nastale još uoči Drugog svetskog rata, a poznate kao „sukob na književnoj levici“. Ljubomir Simović je prvi osporio prikazivanje četnika isključivo kao kolaboracionista i „narodnih izdajnika“. Simović je izbačen iz SKJ i izložen žestokom pritisku vlasti jer je rat između partizana i četnika opisao kao bratoubilački a ne kao „oslobodilački“, ne kao „slavnu epopeju“ već kao „ličnu i nacionalnu“ tragediju. Zbirka je nastala povodom 38 godina od bitke na Jelovoj gori septembra 1944, u znak sećanja na hiljade ubijenih „od ruke kuma, oca, sina ili brata“. Izdavački savet je procenio da su Istočnice samo jedan u nizu uređivačkih promašaja Književnih novina, što je trebalo da govori o kontinuiranoj politici redakcije. U tu politiku, po oceni Saveta, spadala je i Lorensova pesma „Cenzor“, objavljena na prvoj strani novina, ili ponovno objavljivanje pesme „Sudija“ Miodraga Pavlovića. Suština namere da se preko ostavke članova Saveta ugase Književne novine bila je u oceni da je list postao nezvanični organ opozicionog Odbora za slobodu stvaralaštva koji je povodom hapšenja Gojka Đoga oformila beogradska sekcija Udruženja književnika Srbije.136 Pokretač i koordinator napada na Književne novine bio je Ivan Stambolić, predsednik Gradskog komiteta SK Beograda, jer je Simović, navodno, „izjednačio zločince i žrtve“. Prvi napad pojavio se u Politici ekspres 18. aprila, iz pera Dragoljuba Milanovića, u tekstu pod naslovom „Istočnice – zlokobnice“.137 134 135 136 137

Исто. Исто, 29. Теодор Анђелић, „Оставка или гашење?“, НИН, 3. јул 1983, 31. M. Arsić Ivkov, Krivična estetika, 80–81.

53

Zoran Gluščević, novi predsedavajući Udruženja književnika Srbije, novonastalu situaciju prokomentarisao je sledećim rečima: „Imao sam utisak da se može još jednom pokušati sa istom redakcijom i da je to bilo dogovoreno sa redakcijom. Ja ne znam šta se u međuvremenu dogodilo, a u međuvremenu je izašao jedan broj koji već govori o naporima redakcije da se smire stvari, da se sve svede na normalan tok. Po mom mišljenju, normalan tok za jedan književni list jeste kada prestanu incidenti i eksplozivne situacije i kada se on vrati književnosti.“138

Ideološka ofanziva – Bela knjiga Teme iz prošlosti, koje su obrađivane u istoriografskim, publicističkim i književnim delima, došle su na „dnevni red“ kritike jugoslovenskih komunista. Inicijativa je pokrenuta iz Zagreba. Povučena i naizgled nezainteresovana Hrvatska oštro je, konačno, reagovala. Hrvatski partijski ideolozi, prvo Josip Vrhovec a zatim Stipe Šuvar, nastojali su da dokažu kako je stanje u Hrvatskoj „mnogo bolje“ nego u Srbiji, to jest da vodeći intelektualci u Hrvatskoj ne samo da nemaju nameru da ruše sistem, već ga i podržavaju. Vrhovec je inicirao a Šuvar zatim organizovao niz velikih „savetovanja“ sa vodećim hrvatskim intelektualcima (ali ne i sa onima koji su se otvoreno protivili sistemu) o kontroverznim temama koje su već zaživele u Beogradu. Ideja je bila da se ponudi neka vrsta „socijalističkog odgovora“ antisocijalističkim snagama, kao i da se pokaže kako hrvatsko vođstvo „drži stvari pod kontrolom“, odnosno da uživa podršku inteligencije, posebno one humanističke.139 Najviše protesta izazvao je sedmi po redu skup, Savjetovanje o idejnoj borbi u sferi kulture i stvaralaštva, održan 23. maja 1984. u Palati društvenopolitičkih organizacija Hrvatske. Predsedavajući Stipe Šuvar je na početku izjavio: „Molim članove Saveza komunista koje smo s toliko povjerenja pozvali u ovu dvoranu, da se međusobno ne proždiru.“140 Zvanično, cilj savetovanja je bio da se, pre svega, „podstaknu i mobiliziraju stvaralačke snage kulture i teorije u cjelini i da se putem otvorenog i tolerantnog demokratskog dijaloga progovori kritički i meritorno o nizu kontroverznih ideoloških orijentacija u djelu javnosti. Riječ je, pre svega, o idejnim kretanjima i pritiscima prvenstveno s desnih, građanskih idejno-političkih pozicija, koje pridonose pojavama nevjerice, defetizma i pasivnosti, idejne konfuzije, pa i zahtevima za revizijom našeg revolucionarnog puta i samog socijalističkog sistema.“141 138 139 140 141

Isto, 32. D. Jović, Jugoslavija, 342. Теодор Анђелић, „Загребачке демистификације“, НИН, 3. јун 1984, 29. „Idejna borba u kulturi i umjetnosti“, Naše teme, Zagreb 1984, 1091–1092.

54

Savetovanju je prisustvovao i Mika Špiljak, predsednik CK SK Hrvatske. Na savetovanju je govorilo 38 ljudi, a on je u istoriju jugoslovenske kulture ušao po radnom materijalu, koji je sačinila informativno-propagandna služba CK SK Hrvatske i koji je kasnije dobio naziv Bela knjiga.142 To je bio materijal o ideološkim „grešnicima“, obima 237 strana, pod naslovom „O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive odluke.“ Ante Kvesić je ovaj materijal u toku debate nazvao – cveće zla. Na listi je bilo najviše srpskih „nepodobnih“ intelektualaca, među njima i Desanka Maksimović. Materijal je obuhvatio razdoblje od početka 1982. do marta 1984. kada je tekst analize završen. Svoju kritiku Šuvar je označio kao „pomoć srpskim drugovima da prevaziđu ovaj problem“, jer se u materijalu nikome ništa ne imputira, već se citira „suzdržano i korektno“. Šuvar je konstatovao da su se posle Titove smrti u jugoslovenski kulturni život plasirale „nimalo bezazlene političke teze, zahtjevi i optužbe, te podstiče aferaška politizacija posebno književnosti, kazališta i filma“. Najvažnija „politička teza“, prema Šuvarovom mišljenju, sastojala se u nastojanju da se „demistificira“ prošlost jugoslovenskog društva, a posebno revolucije. Posebno su pisci nastojali da otkriju „mračne strane“ jugoslovenske istorije, tražili su se „krivci povijesti“, koreni jugoslovenskog staljinizma nalaze se u prošlosti: „Prema riječima onih koji prednjače u takvoj vrsti kritike, u ovom društvu i ovoj zemlji nema slobode. Istina se raspala i sve je u znaku laži. Ovo je društvo bez cilja.“143 Šuvara su posebno „zabolele“ tendencije da se na drugačiji način tumači Drugi svetski rat, a posebno ocene da su se sve negativnosti jugoslovenskog socijalizma začele još u vreme revolucije, da je partizanska borba dovela samo do gubitka slobode: „Mračni sliku socijalizma općenito upotpunjuju objavljeni napisi, literarni prilozi i intervjui stranih autora, kao i osvrti naših autora na njihova djela. Glavna je oštrica konstantno usmjerena na Sovjetski Savez. Nije samo Staljin bio ’krvopija’. To se odnosi na mnoge. U Ukrajini je za vrijeme Hruščova ’krv tekla potocima’. U Sovjetskom Savezu više ništa ne može ’vaskrsnuti’. Tamo je ’jednostavno sve mrtvo’. Tu zemlji više ništa ne može da spase.“144 142 Naziv Bela knjiga smislio je navodno Teodor Anđelić, novinar NIN-a, koji je prvi imao spis u rukama, dok ga je Šuvar kasnije pripisao Matiji Bećkoviću. Pravi autori navodno je trebalo da budu Damir Grubiša i dr Ivan Salečić, ali su oni napravili samo načelan materijal, pa je zadatak kasnije poveren partijskoj službi. 143 Bela knjiga, 228. 144 Isto, 231.

55

Najviše mu je smetalo to što su nosioci „neprihvatljivih idejnih i političkih poruka“ u redovima umetnika, kulturnih radnika, književnih i drugih kritičara veoma „glasni i nametljivi“, što često istupaju i daju intervjue iako oni „svakako čine manjinu, čak veliku manjinu“. Tim pre ga je čudilo što je suprotstavljanje ovoj „neprihvatljivoj vrsti kritike“ retko i sporadično, pa nije bilo dovoljno idejne borbe: „Politička prozivka gotovo je redovito prethodila estetskoj i stručnoj kritici, a opet među onima (naravno ne svima) koji se bave estetskom i stručnom kritikom ili je zavladala malodušnost i klima nezamjeranja, ili neki koketiraju sa svima što nosi pečat ovakve ili onakve političke provokacije. Uz to se u javnosti stvorio i lažni utisak da u našem društvu danas kulminira nepomirljivi sukob kulture kao poprišta slobode i politike kao poprišta represije prema svakoj slobodi.“145 Branko Puharić, direktor Televizije Zagreb, sledećim rečima je objasnio zašto se Savez komunista Hrvatske bavio „idejnim problemima“ u Srbiji: „Bio bi problem kad bi mi to radili zbog nepovjerenja prema Savezu komunista Srbije ili Savezu komunista Beograda. Ja mislim da je naš angažman u ovom prvenstveno u tome da potpomognemo borbu Saveza komunista Srbije prema pojavama o kojima je riječ u ovoj knjizi. I samo u kontekstu toga mislim da i ovaj naš razgovor treba shvatiti.“146 Materijal je bio grupisan u više poglavlja. Od oko 250 pomenutih imena, preko 200 su „negativci“ i velika većina su iz Srbije. Od „negativaca“ pomenućemo samo neke na podužoj listi kao što su: Gojko Đogo (52 puta), Vitomil Zupan (24), Antonije Isaković (18), slikar Mića Popović (22), filmski režiseri Dušan Makavejev (13), Živojin Pavlović (10), književni kritičari Aleksandar Ilić (14), Dimitrij Rupel (15), Nikola Milošević (9) itd. Od stranih pisaca najčešće su pominjani: Milan Kundera, Jirži Pelikan, Lešek Kolakovski, Nadežda Mandeljštam, Adam Mihnjik i Jacek Kuronj. Kao pozitivni uzori najčešće se ističu: Miroslav Krleža, Josip Broz, Žarko Papić, Fuad Muhić, Nandor Major, Živorad Đorđević, Milenko Marković, Jože Javoršek, Radovan Radonjić i Mladen Babun.147 Na indeksu su se našla brojna dela i istrgnuti citati koji su negativno ocenjeni, a mnogima je učitana „aluzija na Tita“. Na spisku su, između ostalih, bile knjige: Vunena vremena (Gojko Đogo), Istočnice (Ljubomir Simović), Dva sveta (Matija Bećković), Tren 2 (Antonije Isaković), Levitan (Vitomil Zupan), Noć do jutra (Branko Hofman), Strah i hrabrost (Edvard Kocbek), Orden (Stjepan Ćuić), Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji (Bora Ćosić), Ružni breg (Jože Snoj), Anatema (Vojislav Lubarda), Sudija i Nož (Vuk Drašković), Stvarno i moguće (eseji Dobrice Ćosića), Korijen, stablo, pavetina (memoari Gojka Nikoliša), Slučaj Gojko Đogo – dokumenti 145 Isto, 236–237. 146 Navedeno prema: Загребачке демистификације, 29. 147 N. Popov, Društveni sukobi, 44–45.

56

(D. H. Antić). Od pozorišnih predstava na spisku su bile: Golubnjača, Misa u a-molu, Lenjin, Staljin, Trocki, Kolubarska bitka, Sudija, Politika kao sudbina, Tajna crne ruke, zatim pojedine pesme, bajke, mnogi aforizmi, peticije, intervjui, čak i pitalice. Ostvarenja se tematski uglavnom odnose na NOB, Titovu ličnost, partiju, Goli otok i IB, crni talas u kulturi. Nastojanja da se „demistificira“ društvo, revolucija i čitava „novija historija“, kako su zaključili autori materijala, poprimila su relativno široke razmere u sferi umetnosti i kulture: „Mračnu sliku socijalizma upotpunjuju objavljeni natpisi, literarni prilozi i intervjui stranih autora i osvrti naših autora na njihova dela. U delu literarne produkcije izjednačava se jedna i druga strana u NOB-i, revolucionari, partizani i komunisti s ustašama, belogardejcima i četnicima, fašistima. Tvrdi se da su narod i radnička klasa objekti birokratske vlastodržačke manipulacije, a jedini je nosilac borbe za slobodu i demokratiju sloj inteligencije. Nosioci neprihvatljivih idejnih i političkih poruka u redovima umetnika, kulturnih radnika, književnih i drugih kritičara, novinara veoma su glasni, nametljivi, često istupaju, daju intervjue, govore na tribinama, pojavljuju se na televizijskim ekranima.“ Evidentirano je da je najveći broj autora iz Beograda iz tzv. beogradskog kruga, pa je u tom smislu ponuđena pomoć Savezu komunista Srbije „prema pojavama o kojima je riječ u ovoj knjizi“.148 Književnik Pero Kvesić je u uvodnom izlaganju naglasio da se „pod maskom umetničkog stvaralaštva“ u poslednjih nekoliko godina vrši „otvoren i agresivan napad na temeljne tekovine i vrednosti našeg društva i revolucije“. Komunisti su zato morali vrlo otvoreno i kritički da razmotre stanje na socijalističkom idejnom frontu i „s tim u vezi probleme idejne borbe i diferencijacije“.149 Na zagrebačkom savetovanju razgovaralo se o više umetničkih dela, na izrazito netolerantan i ideološki ostrašćen način, kao u godinama neposredno posle Drugog svetskog rata. Filozof Vanja Sutlić je tražio „diferencijaciju“ u svim nadležnim institucijama, kod svih nadležnih organa, kao i preispitivanje rada svih glavnih i odgovornih urednika u „svim mogućim časopisima, nastupali oni kao marksisti ili ne“. Vrhunac „ideološkog čistunstva“ trebalo je da predstavlja i kritika filma Ninočka (holivudska komedija iz 1939. sa Gretom Garbo u glavnoj ulozi). Kosta Spajić je ovaj film okvalifikovao kao „antikomunistički pamflet“. Kritike nije bio pošteđen ni Milan Kundera zbog snažne kritike staljinizma.150 Sumirajući raspravu, Stipe Šuvar je negirao da se komunisti, u borbi za sprovođenje partijske politike, služe represijom i zabranama, da progone i zatvaraju pisce i intelektualce, da denunciraju i etiketiraju, da koriste partijsku mašineriju, silu i vlast. U pitanju je, po njegovom mišljenju, bila 148 Bela knjiga, 26. 149 „Критички одговор класним противницима“, Политика, 24. мај 1984, 8. 150 „Загребачке демистификације“, 30.

57

„široka, duhovna kontrarevolucija koja je antipartizanska, desničarska“; ona je bila „izdanak i produžena ruka krstaškog ideološkog rata u svijetu protiv svega što je socijalističko i komunističko“.151 Usledile su burne reakcije. Najviše je upadala u oči činjenica da je više od 80% „prozvanih“ bilo iz Srbije. Bilo je narušeno nepisano pravilo da svaka nacija suzbija svoj nacionalizam i obračunava se sa njim, što je princip poštovan i u metodama rada tajne policije. U pitanje je doveden i princip simetrija u progonu, budući da su se na listi u ogromnoj većini našla imena srpskih autora. Nasuprot oceni Stipe Šuvara o tome da je spisak pravljen suzdržano i korektno, u široj javnosti su se mogle čuti ocene da je to „crni spisak, politička pornografija, povratak staljinizma“. Jedan od citiranih autora, pesnik i akademik Matija Bećković, uputio je otvoreno pismo javnosti, sa porukom da Bela knjiga predstavlja „manifest neostaljinizma, kojim se upozorava da je bauk slobode krenuo iz Beograda i da kruži Jugoslavijom“.152 Pismo je potpisalo stotinak intelektualaca i umetnika. Optužbama je išla na ruku činjenica da je u vreme nastanka ove publikacije novi talas represije zapljusnuo nauku i kulturu u Srbiji. Jedna od ličnosti koje su predstavljale personifikaciju „vanrednog stanja“ bio je Žarko Papić, predsednik Republičkog komiteta za nauku i informatiku, kome je pozicija omogućavala da se praktično pojavi kao egzekutor čvršćeg ideološkog kursa. Jedna od prvih bila je na udaru knjiga Nebojše Popova Društveni sukobi (1983) koju je izdao Centar za filozofiju i društvenu teoriju, a zatim i knjiga Pluralizam ili stranački monizam Vojislava Koštunice i Koste Čavoškog i neka druga dela. U partijskim krugovima Bela knjiga je najpre imala pozitivan odjek, ali je do obrta došlo posle oštre reakcije iz Beograda. Ne samo kritička inteligencija već i politički vrh Srbije pojavu Bele knjige doživeo je kao još jedan napad „ustavobranitelja“ na Srbiju. Srpski liberalni autori (od kojih je više od stotinu potpisalo peticiju protiv Bele knjige) smatrali su da se radi o obnovi staljinizma. To je bio i dokaz da je hrvatskoj inteligenciji, koja je bila i ostala nacionalistička i komunistička, smetala sloboda javne reči koja se više u Beogradu nije mogla ni na koji način zaustaviti. Govorilo se: dok se srpski intelektualci progone i hapse, hrvatski pokazuju neobičnu bliskost sa sopstvenim komunističkim vrhom.153 Mirko Kovač je izjavio da je u pitanju „crni ideološki registar“ i pokušaj da se ono što se događalo na planu duha proglasi za kontrarevoluciju. Slavko Goldštajn je pisao da se o umetnosti može suditi samo umetničkim merilima, da joj se mora tolerisati „nezadovoljstvo svijetom oko sebe“, da je Ideološka komisija CK SK Hrvatske tendenciozno ocenjivala umetnička 151 Исто, 31. 152 Nebojša Popov, Kontra fatum, Beograd 1990, 44–45. 153 D. Jović, Jugoslavija, 344.

58

dela i da je u pitanju „nasrtaj na osnovne vrijednosti našeg socijalističkog društva“.154 Slovenački intelektualci su osudili Šuvarov napad na umetnost. Niko Grafenauer je smatrao da iz njegove „crne liste“ provejava „homeinijevski duh“, a Taras Kermauner da je u pitanju „intelektualni Goli otok“.155 U onome što je stavljeno na indeks videla se „antisocijalistička i antikomunistička kritika“ i stvaranje svojevrsne „malograđanske kontrarevolucije“. Oštrica kritike je, prema ovom spisu, usmerena ka revoluciji, izmirenju ratnih protivnika, pre svega na Sovjetski Savez. Nebojša Popov je primetio da Bela knjiga kao da je nastala na tlu „realnog socijalizma“ zastupajući njegovu ideologiju i zahtevajući uništenje „cveća zla“.156 Ličnosti pomenute u Beloj knjizi pripadale su različitoj ideološko-političkoj orijentaciji. U isti red su svrstani nacionalisti, niz liberala i anarholiberala, zatim pisaca koji su se bavili razotkrivanjem logora na Golom otoku, filmskih reditelja crnog talasa, pesnika i aforističara. Stipe Šuvar je mnogo godina kasnije istakao da su u knjizi najviše apostrofirani nosioci ekstremnog nacionalizma, „neki budući autori Memoranduma SANU“ i konstatovao: „Bilo je to vrijeme kada su neki beogradski liberali ugošćavali i tolerisali ljude, poput Vladimira Šeksa, a neki zagrebački liberali primali u svoja društva sociologa i filozofa Vojislava Šešelja. Ni oni, dakle, nisu pravili razlike između sebe i tih šovinista i nacionalista, pa zašto onda to spočitavate nama, koji smo upozoravali na ono što je najavljivalo besomučne provale nacionalizma, a onda vodilo i u njihove krvave sukobe. Pa makar da smo pri tom u ponečem i griješili.“157

Kada je Bela knjiga kao zvaničan dokument CK SK Hrvatske bez ikakve izmene preštampana u Beogradu 1984. u vidu knjige Antologija dokumenata o vremenu koje živimo – Bela knjiga u izdanju novinara Rastka Zakića i Dragana Antića rukopis je bio zabranjen i spaljen.158 Povodom ovog čina, reagovao je Odbor za zaštitu umetničke slobode. On se 6. novembra 1985. oglasio Saopštenjem broj 36 koje je potpisao akademik Nikola Milošević: „Kao što je poznato, u ediciji Antologija dokumenata u vremenu u kome živimo, beogradski autori Rastko Zakić i Dragan Antić štampali su prošle godine, o svom trošku, Belu knjigu, koja je inače legalno objavljena i prodavana kao bestseler u Zagrebu. Knjiga je, međutim, ovde, u Beogradu, u sredini koja je imala sve razloge da sa 154 155 156 157

НИН, 2. септембар 1984. Борба, 6. јул 1984. N. Popov, Društveni sukobi, 46. „Ne klepeći Mamulama“, Intervju Stipe Šuvara, nekadašnjeg predsednika CK SKJ, Feral Tribjun, 28. VI 2000. 158 M. Lopušina, Crna knjiga, 267.

59

njom bude upoznata, doživela sasvim drugačiju sudbinu. Sudija za prekršaje SO Rakovica, kršeći očigledno svoja ovlašćenja i po kratkom postupku (a sa obrazloženjem da se ne radi o autorskom delu) doneo je odluku o zabrani knjige koja je odmah posle toga oduzeta i uništena. Uzaludne su bile molbe autora da se o svemu konsultuje intelektualna javnost i da se obavi veštačenje od strane stručnih lica. U međuvremenu je Jugoslovenska autorska agencija zvanično potvrdila (dokument red. Br. K-11/85) da je u pitanju autorsko delo, i time pokazala da je odluka sudije za prekršaje SO Rakovica bila nezakonita, i da je njome nanesena autorima velika moralna i materijalna šteta. Stoga, u interesu zaštite zakonitosti u celom slučaju, zahtevamo obnavljanje postupka i poništavanje ove neosnovane i nezakonite odluke.“159 Srpska javnost se prvi put sa ovim tekstom u njegovoj integralnoj verziji upoznala 10. maja 1989. kada su u Srbiji „dunuli vetrovi nacionalne borbe“. U pitanju je bilo specijalno izdanje magazina Intervju. Broj su priredili Hadži Dragan Antić, Milorad Vučelić i Sava Dautović, a recenzenti su bili Vida Ognjenović i Biljana Jovanović. Zbog kontroverzi koje je svojevremeno izazvala Bela knjiga, a ujedno i kao svojevrsno svedočanstvo o vremenu krize i odumiranja komunističke ideologije, procesa postupne dezintegracije same države, mišljenja smo da publikovanje ovog krajnje zanimljivog i sadržajnog dokumenta pored naučnog ima i širi društveno-politički značaj u procesu suočavanja i prevladavanja nasleđa autoritarne prošlosti u Srbiji. Tekst se objavljuje u izvornoj lingvističkoj verziji, onako kako je nastao u Centralnom komitetu SK Hrvatske. Priređivači su u napomenama navodili samo neophodna objašnjenja za pojedina dela i njihove autore koji, možda, nisu poznati današnjoj čitalačkoj publici u Srbiji. Kao poseban prilog data je kratka hronologija značajnijih slučajeva zabrane publikacija i progona intelektualaca u Srbiji u periodu od 1944. do 1991. godine. 159 Maja 1982, na inicijativu književnika Dragoslava Mihailovića, u okviru Udruženja književnika Srbije osnovan je Odbor za odbranu slobode umetničkog stvaralaštva (prvi članovi Borislav Mihajlović Mihiz, Desanka Maksimović, Stevan Raičković, Raša Livada, Predrag Palavestra i drugi). Kao vrsta samoodbrane od represije vlasti nastao je zatim Odbor za zaštitu slobode misli i izražavanja, u kome su bili kritički nastrojeni intelektualci, zagovornici ideološki najrazličitijih opredeljenja. Odbor je najpre imao 19 članova, pa je pridodato još četvoro. Članovi Odbora koji je osnovao Dobrica Ćosić su bili: Borislav Mihajlović Mihiz, Dragoslav Mihailović, Dragoslav Srejović, Neca Jovanov, Kosta Čavoški, Mihailo Marković, Ljubomir Tadić, Ivan Janković, Nikola Milošević, Mića Popović, Antonije Isaković, Matija Bećković, Tanasije Mladenović, Andrija Gams, Gojko Nikoliš, Radovan Samardžić, Dimitrije Bogdanović i Predrag Palavestra. Kasnije su pridodati Zagorka Golubović, Vojislav Koštunica, Vesna Pešić i Enriko Josif. Od intelektualca van Srbije osnivanje Odbora su podržali Rudi Supek i Taras Kermauner. (Jasna Dragović-Soso, Spasioci nacije, Beograd 2004, 99–100)

60

CENTAR CK SKH ZA INFORMIRANJE I PROPAGANDU SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE CENTRALNI KOMITET SAVEZA KOMUNISTA HRVATSKE Zagreb, 21. ožujka 1984.

O NEKIM IDEJNIM I POLITIČKIM TENDENCIJAMA U UMJETNIČKOM STVARALAŠTVU, KNJIŽEVNOJ, KAZALIŠNOJ I FILMSKOJ KRITICI, TE O JAVNIM ISTUPIMA JEDNOG BROJA KULTURNIH STVARALACA U KOJIMA SU SADRŽANE POLITIČKI NEPRIHVATLJIVE PORUKE

Osvrti na neke sporne knjige i kazališne predstave – njihovo tumačenje i poruke recenzenata Poruke u literarnoj i kvaziliterarnoj formi Javni istupi, napisi i intervjui nekih kulturnih stvaralaca Neka zbivanja u filmu i istupi filmskih stvaralaca Napisi, razgovori i poruke nekih poljskih i istočno-evropskih autora, te osvrti na neke knjige, drame i filmove stranih autora

61

UVODNE NAPOMENE O IDEJNOJ BORBI U KULTURI I UMJETNOSTI, TE O OBUHVATU I SVRSI ANALIZE

U vremenu koje je obilježeno smrću druga Tita i drugih naših velikih revolucionara, agresivnim nastupanjem snaga albanskog nacionalizma i iredentizma na Kosovu, te pojačanim teškoćama u privredi i društvenom razvoju naše zemlje, a koje se nastoje prevladati politikom ekonomske stabilizacije, narasle su sve vrste društvene kritike, kako u Savezu komunista i u redovima organiziranih socijalističkih snaga, u tijelima samoupravljanja i u delegatskom sistemu, tako i na područjima formalne i neformalne javnosti – u sredstvima informiranja posebno. Sve je to logično. Javnost je u cjelini sve osjetljivija na društvene probleme i sve kritičnija prema propustima subjektivnih snaga, društvenih institucija, nadležnih tijela, privrednih subjekata, nosilaca javnih i političkih funkcija. Nema sumnje da „naelektrizirana“ javnost vrši i pozitivan pritisak na organizirane snage našeg socijalističkog društva da kritički preispituju svoje djelovanje i ponašanje, da se jače trgnu, da budu odlučnije, da uspješnije i brže otklanjaju deformacije u svom ponašanju i društvenom životu, da snažnije otpočnu organizirati društveno-politički život i idejnu borbu. No, očigledno je da je u posljednjih nekoliko godina u našoj zemlji pojačana kritika i s desna i lijeva na sam pravac našeg društvenog razvoja i na osnove ekonomskog i političkog sistema. Očigledno je i to da se antisocijalistička i antikomunistička kritika u zemlji nadahnjuje i određenim konstantnim tezama nosilaca blokovskih kritika jugoslavenskog društva iz inozemstva i uklapa i u strategije i taktike specijalnog rata kojima je Jugoslavija danas izložena jače nego jučer. U dijelu sredstava javnog informiranja prodor malograđanske, antisocijalističke i antikomunističke kritike izrazit je i, po svemu sudeći, nije bitnije zaustavljen ni zaključcima CK SKJ (donesenim na Šestoj sjednici), te dosadašnjom partijskom akcijom u sredstvima informiranja, kao ni nastojanjima da se društveni utjecaj u tim sredstvima zasnuje na načelima socijalističkog samoupravljanja. Nemoguće je i registrirati sve što se dnevno plasira kao poruka na novinskim stupcima, na ekranu i u eteru, a što svjedoči o atmosferi svojevrsne malograđanske kulturne kontrarevolucije i pokušajima onog dijela kreativne i reproduktivne inteligencije, koja ne stoji na marksističkim, socijalističkim i komunističkim pozicijama, ili ih je napustila, da ocrni naše društvo, ospori mu gotovo sve socijalističke i humanističke tekovine i perspektive, negira 63

socijalistički, demokratski i humani karakter svih ranijih etapa kroz koje je ono prošlo, nudeći alternative koje se u biti svode na restauraciju građanskog društva i njegovog idejnog i političkog pluralizma i na zagovaranje prava i slobode, pa i ekonomskih rješenja, koja su tom društvu svojstvena. Jedan broj stvaralaca i kritičara u kulturi i umjetnosti svoje političke poruke, koje su uperene protiv našeg društvenog sistema i njegovih osnovnih tekovina i opredjeljenja, unosi u romane, pjesme, eseje, kritike, priče, aforizme, filmove, kazališne predstave, pa i likovne izložbe (npr. Mića Popović i Milić Stanković), antologije, te predgovore i pogovore, a jednako tako takve poruke izriče u brojnim intervjuima i istupima na javnim tribinama, književnim večerama, raznim okruglim stolovima i na televizijskim ekranima. Premda je i ranije dolazilo do otvorenijih, agresivnijih istupanja jednog broja kulturnih stvaralaca i naučnih i javnih radnika s antisocijalističkih pozicija, i premda su pravljena (pisana, izvođena, snimana) djela s političkim porukama koje su uperene protiv našeg socijalističkog društva i njegovih osnovnih tekovina, sada je to dobilo mnogo izraženije oblike i uklapa se u određenu ofanzivu antisocijalističkih snaga, koja svoja uporišta ima i u djelovanju određenih kulturnih institucija, izdavačkih preduzeća, sredstava javnog informiranja. Sve je to, moglo bi se reći, nekako „legalizirano“, gotovo da je postalo „normalna“ stvar da se otvoreno napadaju osnovne socijalističke tekovine i vrednote našeg društva, atakira na bratstvo i jedinstvo, propagira (prikriveno ili otvoreno) ovaj ili onaj nacionalizam, optužuje Partiju i društvo za „staljinističku“ prošlost (ali i sadašnjost), za „gušenje“ slobode stvaralaštva, „proganjanje“ kulturnih stvaralaca i naučnih radnika, intelektualaca općenito koji otvoreno i slobodno misle i djeluju, koji se nisu „prodali“, odnosno „važećoj ideologiji“ itd. Neke borbene „štitonoše“ slobode stvaralaštva počele su isticati da se klima posljednjih godina mijenja nabolje, da se može objaviti ili prikazati ono što se ranijih godina nije moglo, te da su i oni „zaslužni“ za postizanje te relativne veće slobode, za koju su se nekako izborili (premda je do prave slobode, po njima, još daleko). Još je tzv. sukob na književnoj ljevici uoči rata tobože pokazao da je fanatično boljševizirana KPJ gušila kulturu i umjetnost, te se u znak ždanovizma i agitpropovske direktive tako ponašala i poslije oslobođenja. Sukob s Informbiroom je doveo do toga da na Golom otoku „izbljujemo svoj staljinizam“, a u znaku „antistaljinističkog staljinizma“ ostala je čitava naša društvena zbilja do dana današnjeg. Doduše, 1968. godine došlo je do „daška slobode“ koji je bio iznuđen od „režima“, ali i do njegovog gušenja, do nove represivne politike. Naime, razdoblje od 1968. kada je došlo do „studentskih gibanja“, pa do 1972. kada je SKJ, 21. sjednicom svog Predsjedništva i onda poznatim Pismom druga Tita i Izvršnog biroa, 64

suprotstavio nastupanju raznih „izama“, ocijenjeno je, u određenim kulturnim krugovima, kao izrazito povoljno razdoblje u širenju slobode stvaralaštva, u stvaranju novih „antidogmatskih“ djela u kulturi općenito, a u književnosti i filmu posebno, dok je 1972. godina (i nekoliko narednih) ocijenjena kao izrazito nepovoljna po kulturu i kulturno stvaralaštvo, kao razdoblje kada su ponovno na sceni „dogmatske snage“, koje „guše“ sve što je slobodno misleće i napredno u društvu. Situacija se, po mišljenju tih krugova, posljednjih godina ipak mijenja, vraćaju se prilike kakve su vladale prije 1972. godine. Upravo zbog takvih ocjena i „periodizacije“ (pogledati npr. prilog M. Egerića u „Književnoj reči“, obrađen u ovoj analizi, kao i neke druge priloge), podsjetiti ćemo na neke ključne stavove Saveza komunista iz tog razdoblja nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ, kada su Savez komunista i organizirane socijalističke snage započeli energičniju akciju protiv nacionalizma i liberalizma u vlastitim redovima i u društvu. U zaoštrenim društvenim procesima i događajima, Josip Broz Tito i Izvršni biro Predsjedništva SKJ upućuje partijskom članstvu i narodu poznato Pismo u kojem su bile apostrofirane i neke negativne pojave u kulturi. A u Platformi za pripremu stavova i odluka Desetog kongresa SKJ te su pojave npr. ocijenjene ovako: „Uslijed nedovoljne idejne borbe protiv negativnih tendencija i pojava u kulturi i umjetnosti, došlo je u proteklom razdoblju do restauracije mnogih vrijednosti i kriterija građanskog svijeta, do malograđanskih tendencija na dijelu kulturnog fronta, koje su ozbiljno ugrožavale i samo stvaralaštvo i osnovne socijalističke ideale i kriterije u kulturi.“ Pišući (krajem 1980. i početkom 1981. godine) seriju napisa (u „Borbi“) o aktuelnim idejnim kretanjima u kulturi, Nandor Major, tada izvršni sekretar u Predsjedništvu CK SKJ, među ostalim je istakao da je period koji je prethodio 1972. godini „bio bremenit pojavama zloupotrebe umetničkog, naučnog i kulturnog stvaralaštva u korist retrogradnih, pa i reakcionarnih društvenih snaga, degradiranjima nauke i umetnosti u najobičnije sluškinje grupaške dnevne politike – i od strane ljudi koji su se pre i posle toga toliko revnosno borili protiv te opake pojave“. N. Major je govorio o onima „koji su svoj talenat upropašćivali stavljajući ga u službu plitkih ideja“, „bezimenim jurišnicima, mahom mladim“ koji su „zavedeni i žrtvovani od strane neodgovornih „kulturnih vođa“, u stvarnosti elitističkih uzurpatora kulturne vlasti“. U saopćenju sa sjednice Izvršnog biroa Predsjedništva SKJ (početkom 1973. g.), na kojoj se raspravlja[lo] o stanju u našoj kinematografiji, među ostalim se ističe: „Razmatrajući pojave političkih diverzija koje su došle do izražaja u nekim filmovima antisocijalističke i dehumanizatorske sadržine, Izvršni biro je zaključio da organizacije odnosno aktivi Saveza komunista u filmskim kućama, uz aktivno učešće gradskih organizacija 65

Saveza komunista i centralnih i pokrajinski komiteta, neodložno izvrše ideološko-političko raščišćavanje i utvrde političku odgovornost onih koji su filmsku umjetnost koristili za reakcionarne svrhe.“ U pretkongresnom dokumentu iz 1974. godine „Politika i zadaci Saveza komunista u oblasti kulture i nauke“, a nakon konkretne analize „zastupnika najrazličitijih idejno-političkih pravaca“ prethodnog razdoblja, data je i sumarna ocjena da „svaka od pomenutih antisocijalističkih i antisamoupravnih tendencija na svoj način iskazuje istu aspiraciju da intelektualni rad i stvaralačku delatnost pretvori u sredstvo interesa i ciljeva koji su duboko tuđi stvaralaštvu“. I dalje se u tom partijskom dokumentu ocjenjuje, da u spomenutim uvjetima „dolazi do ’crnog talasa’ u filmu, delimično u književnosti, dramskoj umetnosti. U pojedinim tvorevinama, pod firmom umetnosti, ispoljili su se otvoreni pokušaji obezvređivanja revolucije i njenih tekovina u ime ’demistifikacije’. Takva opozicionerska i kontrarevolucionarna stremljenja bila su jedno vreme stimulisana i društvenim priznanjima i nagradama.“ No, partijske ocjene i politiku u kulturi nakon 1972. godine neki su kulturni stvaraoci (i „stvaraoci“) počeli otvoreno osporavati, posebno od 1980. godine naovamo. Kao indikativne spomenut ćemo neke stavove književnika Bore Ćosića, iznesene u „Omladinskim novinama“ (u novembru 1980) i „Književnoj reči“ (u aprilu 1981). B. Ćosić je 1968. godine istakao kao „značajan trenutak u razvoju mnogih ljudi“. Za njega je period 1968–1970. bio „period u kome je nas nekoliko radilo dosta samostalno“. Međutim, nakon 1972. godine dolazi do negativnih procesa: „Moram reći da smo od 1972. godine pa sledećih nekoliko godina imali blagu formu kulturne revolucije, bez obzira na to kako će docnije biti ocenjeno i utvrđeno“. „Svaka se stvar – pisao je B. Ćosić – može opovrgnuti i okrenuti u svom značaju pod uslovom da postoji klima u kojoj je to dopušteno, a upravo se to događalo u pojedinim periodima našeg razvoja, kulturnog i društvenog“. „Neka se istorijska pravda postiže brže nego što mi mislimo. Čak za manje od deset godina napravljen je jedan takav obrt u istoj zemlji, u istim društvenim okolnostima“ (od 1972. do 1980. kada je dao intervju – n. n.). Sadašnje su prilike, po njemu „civiliziranije i mnogo snošljivije“. Politici Saveza komunista, utvrđenoj na Desetom kongresu SKJ, B. Ćosić (u spomenutom intervjuu) sagledava (vidi) kraj. Zanimljiv je i njegov stav o ulozi i funkciji umjetnika. „Umetnik mora biti nepodesan, jer je smisao njegovog posla da nepodesnim sredstvima pokuša da izbori neke istine koje će tek doći“; umjetnički je posao posvećen „razotkrivanju niza sumnjivih pojava“. Polemizirajući s N. Majorom, Bora Ćosić je postavio zahtjev da se o njemu kao ličnosti sudi isključivo na osnovi njegove beletristike i esejističke proze (a nikako na osnovi intervjua, izjava i napisa u novinama i 66

časopisima!), ističući i to da nema nikakvih ambicija „za neku vrstu simultanke jedan prema dva miliona“ (aluzija na dvomilionsko članstvo Saveza komunista), dodajući uz to da on ne spada u „tor opozicione političke delatnosti, kao ni u bilo kakav drugi“ (tor). (Ovdje podsećamo na to da je roman Bore Ćosića „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“ svojevremeno ocijenjen kao antisocijalistički pamflet, da je kazališna predstava, rađena po toj knjizi, skinuta s repertoara, a onemogućeno je i prikazivanje filma snimljenog po tom romanu.) Kao što će se zaključiti iz ove analize, ono što je Bora Ćosić tvrdio početkom 1980. godine, u međuvremenu je postao lajtmotiv mnogih. Njegove tvrdnje danas čak zvuče i relativno bezazleno u odnosu na sve ono što su u međuvremenu napisali i izrekli npr. M. Egerić, M. Popović, I. Mandić, M. Rožanc, V. Zupan, A. Isaković, L. Kovačić, D. Rupel, M. Danojlić i drugi. U ovoj analizi pokušali smo pregledno, a vodeći koliko je to bilo moguće računa o vremenskom redoslijedu i sadržajnoj povezanosti događaja i istupa, upozoriti na čitav dijapazon politizacije i politikantskih poteza, koji se stavljaju pod krinku umjetničkog stvaralaštva i estetske kritike, a zapravo idu na optuživanje i Saveza komunista i svih organiziranih socijalističkih snaga kojima je on na čelu, ne za „obične“ i taktičke greške, promašaje, deformacije, birokratske pojave, neprimjerene praktične korake u kulturnoj i cjelokupnoj politici, već za stratešku promašenost i ljudsku besperspektivnost i čitavog puta socijalističke revolucije. (Prema tome, po tim kritičarima, i ne radi se o revoluciji, već o putu u totalitarno društvo slijepe vladavine jedne ideologije i neljudske, omražene političke vlasti kao takve!) Kao teme i područja takve politizacije u posljednjim godinama posebno su uzimani: – literatura i dramatizacije vezane za Goli otok i Informbiro; – književna djela i istupi autora koji su ranije bili politički osuđivani (npr. E. Kocbek, M. Popović) ili su bili u zatvoru, a danas gotovo trijumfalno svjedoče o onome što se u društvu događalo i događa (M. Rožanc, L. Kovačić, V. Zupan, D. Mihailović); – književna djela oko čijeg je objavljivanje bilo „natezanja“ („Tren II“, „Noć do jutra“, „Levitan“, „Strah i hrabrost“ i dr.), ili su nakon objavljivanja naišla na osude („Vunena vremena“, „Istočnice“, „Nož“); – knjiga i napisi o Krleži i oko Krleže, pretežno usmjereni i na njegovo posmrtno „raskrinkavanje“ i na optuživanje Partije za utilitarističko i totalitarno gušenje kulture i umjetnosti („Krleža – kronologija rada i života“, Krivokapićevi razgovori s Krležom u specijalnom broju „Zum-reportera“, Mandićeve serije napisa u „Dugi“); – drame, dramatizacije i predstave u sklopu nastupanja tzv. političkog teatra („Golubnjača“, „Braća Karamazovi“, „Misa u A-molu“, „Izlaz“, „Tren II“, „Koren, stablo, pavetina“, „Kolubarska bitka“, „Sudija“, „Politika kao sudbina“); 67

– „bunkerirani“ ili politički „prozvani“ filmovi tzv. crnog vala i njihova „prećutna rehabilitacija“; – neke pjesme, priče i aforizmi s izrazito provokativnim političkim porukama; – istupi, napisi i intervjui pojedinaca koji su za sebe uzeli ulogu boraca za slobodu stvaralaštva i slobodu uopće u našem društvu (M. Danojlić, I. Mandić, D. Rupel). U analizi je riječ o mnogo toga što se na području kulture i umjetnosti zbivalo i zbiva, a imalo je i ima karakter aferaške politizacije i sastavljanja neke vrste optužnice na adresu Saveza komunista i organiziranih socijalističkih snaga, odnosno nasrtaja na temeljne vrijednosti našega društva. Međutim, posve je razumljivo da nije moglo biti obuhvaćeno sve što je u tom smislu napisano i izrečeno, a što je simptomatično za tendenciju neprihvatljive politizacije dijela umjetničkog stvaralaštva i jednog broja kulturnih stvaralaca. Praćeni su glavni dnevni i tjedni listovi i ona zabavno-revijalna štampa koja u posljednje vrijeme prednjači u tzv. politizaciji, zatim omladinska i studentska štampa (posebno zagrebačka i beogradska, ali i druga), dio „politiziranih“ časopisa za kulturna pitanja, te sporadično neke emisije na radiju i televiziji. „Politizacija“ kulturno-umjetničke sfere u užem smislu, a u pravcu izricanja bitnih optužbi na račun organiziranih socijalističkih snaga, „društva“, „sistema“, „režima“, „politike“ i „političara“, samo je segment onih kretanja u društvenoj svijesti koja posvjedočuje isti trend, a dolaze do izražaja posebno i u društvenim naukama (filozofiji, sociologiji, politologiji, pravu, ekonomiji), na području historiografije, u naučnoj (ili i „naučnoj“) produkciji i periodici, te u odgojno-obrazovnom radu: što se i kako tumači mladim naraštajima i o prošlosti i o suvremenosti. U ranijim analizama Centra CK SKH za informiranje i propagandu već su ove i srodne teme obrađivane, pa utoliko nije – osim gdje je to bilo neophodno radi boljeg informiranja korisnika ove analize – i ovdje ponovljeno ono što te ranije analize sadrže.160 U Centru se sada radi na analizi ovih tema: – nastupanje lažne ljevice (napisi, intervjui, istupi, tribine, okrugli stolovi, polemike, osvrti na knjige, peticije); 160 To su ove analize Centra CK SKH za informiranje i propagandu: „Reagiranja, istupi i polemike povodom preštampavanja Krležinog ’Dijalektičkog antibarbarusa’“ (25. 2. 1982); „Pisanje o Golom otoku i Informbirou u posljednjih nekoliko mjeseci“ (14. 4. 1982); „O nekim napisima i istupima na liniji ’demistifikacijie’ prošlosti i traženja ’sloboda’“ (10. 5. 1982); „O ulozi sredstava javnog informiranja i njihovom utjecaju u društvu, slobodi kritike i različitim devijacijama“ (16. 7. 1982); „Neke društvene, političke i idejne tendencije“ (1. 2. 1983); „Analiza sadržaja političkog tjednika ’Danas’“ (3. 2. 1983).

68

– povezanost lažne ljevice i nacionalističke desnice i u idejama i u konkretnim postupcima, odnosno akcijama; – istupi i akcije grupa i pojedinaca usmjereni na „zaštitu“ slobode stvaralaštva i apsolutne slobode mišljenja, djelatnost Odbora za zaštitu umjetničke slobode, protestne večeri i druge akcije u vezi sa „slučajem“ Đogo, akcije oko „Zapisa“, „Književnih novina“, nekih pisaca i sl.; – reagiranja na partijskim i drugim skupovima na lansiranje politički neprihvatljivih poruka i antisocijalističko djelovanje; istupi pojedinih političkih ljudi na toj liniji. Bilo je zamišljeno da neke od ovih tema (npr. u vezi djelatnosti tzv. Odbora za zaštitu umjetničke slobode, „Zapisa“, „Književnih novina“, peticija, kao i reagiranja na političkim skupovima) budu uvrštene u ovu analizu, ali zbog njezinog opsega to je izostalo i bit će uvršteno u narednu analizu Centra. Nije posebno obrađivano područje historiografije. No, ponešto je o nastojanjima da se „demistificira“ revolucija i s idejno i naučno neprihvatljivih stajališta osvjetljavaju pojave, pokreti i ličnosti u našoj novijoj historiji, NOB-i i poslijeratnoj stvarnosti, rečeno na tribini Centra CK SKH za idejni i teorijski rad u listopadu 1983, a u čijem su radu sudjelovali historičari i javni i politički radnici iz cijele zemlje. (Uskoro će izaći i opsežna publikacija sa svim prilozima napisanim za tu tribinu i raspravom na njoj). Zbog ograničenog prostora nisu (osim kod „slučaja“ Đogo) registrirani brojni napisi u stranoj štampi koji su se odnosili na neka ovdje spominjana djela i istupe. Primjera (ilustracija) poput iznesenih u ovoj analizi, moglo bi se navesti neuporedivo više. Ovdje je to zbog ograničenog prostora bilo nemoguće. Moglo bi se navesti i znatno više pozitivnih primjera kritičkog reagiranja na neke napise, istupe i intervjue, kao i djela pojedinih kulturnih stvaralaca, ali je akcenat ove analize bio na negativnim, a ne na pozitivnim primjerima. Svrha je ove analize (kao i narednih) da se prije svega registrira i poveže materija o kojoj je riječ, te da upozori ne samo na karakteristična gledanja, već i na određene momente sinhronizacije, povika u isti glas, razrade konjunkturnih teza, odrešenih povezivanja grupe i pojedinaca i bez obzira na podjelu na desnicu i ljevicu, ili na nacionalne pripadnosti i društvene sredine. U tom smislu uočavane su pojave i istupanja bez obzira u kojoj se sredini, listu ili časopisu javljaju. Otkrivanje društvenih korijena i uzroka i sagledavanje posljedica pojava o kojima je riječ, premašivalo bi tu svrhu i tražilo mnogo više vremena i prostora, pa i okupljanje šireg kruga ljudi u izradi jedne takve analize. Inače, analizom je obuhvaćeno razdoblje od početka 1982. godine (znatan broj napisa i iz ranijeg vremena) do 20. ožujka 1984. godine (kada je tekst analize završen). Napomena: Riječi ili rečenice pisane (u ovoj analizi) velikim slovima (verzalom) istakli su sami citirani autori, dok su ostala potcrtavanja u tekstu – naša. 69

I. OSVRTI NA NEKE SPORNE KNJIGE I KAZALIŠNE PREDSTAVE – NJIHOVO TUMAČENJE I PORUKE RECENZENATA

U posljednje dvije-tri godine u javnosti se posebno mnogo govorilo i pisalo o nekim novim literarnim djelima (romanima, pjesmama, pripovijetkama, dramama i dramatizacijama) u kojima se „raskrinkava“ naša prošlost, „otkrivaju“ njezine „tamne mrlje“, govori o našim „greškama“, „zabludama“, „našem“ staljinizmu, „neslobodama“, „proganjanju“ ljudi i sl. Ratna tematika i poslijeratni život u zemlji (do današnjih dana) dobili su, u dijelu literarne produkcije, i nove pristupe i poruke – od nacionalističkih teza i maltene poziva na osvetu, do teza o općem izmirenju „ove“ i „one“ strane, partizana s jedne, te ustaša, četnika i bjelogardejaca, s druge, „stradanja“ mnogih poslije rata od „nove vlasti“ koja se gotovo i ne razlikuje od stare itd. Naročito se mnogo pisalo i piše o temi Golog otoka i Informbiroa, stradanjima informbirovaca (odnosu „krvnika“ i „žrtve“). Odštampana dijela ili prikazane (politizirane) predstave o tim i sličnim temama pratila je bogata recenzentska aktivnost, istupi autora, intervjui, ankete, okrugli stolovi itd. Za neke je autore (recenzente) to bila prilika da iznesu vlastita tumačenja i poruke, u čemu su nekada (u političkom smislu) išli dalje i od samog djela, koje im je poslužilo kao povod za pisanje. Pohvale nekom djelu obavezno su se umnožavale ukoliko mu je s nekog „službenog“ mjesta upućena kritika (naravno, s idejno-političkog stajališta). Nekolicina istih recenzenata javljala se hvalospjevima svakom novom takvom djelu, dijeleći im nezaslužene pohvale i u literarnom smislu. Naime, politički pamfleti i loše literarno štivo proglašavani su velikom literaturom. Bio bi nam potreban golem prostor da bismo upozorili na sve značajnije takve osvrte. Stoga ćemo se (kao i u drugim poglavljima ove analize) ograničiti samo na neke karakteristične napise, više da bismo ilustrirali stanje – slanje poruka i teza o kojima je riječ, nego da bismo dali njegovu cjelovitu sliku.

O „Vunenim vremenima“ Zbirka pjesama Gojka Đoga „Vunena vremena“ bila je objavljena nakon Titove smrti (u aprilu 1981. godine), ali je sam izdavač (beogradska „Prosveta“) povukao iz prodaje (tako da je u javnost dospio neznatan broj primjeraka). Odgovorni ljudi u „Prosveti“ (recenzenti i urednici) u početku 71

su o spomenutoj Đoginoj zbirci pjesama iznijeli krajnje negativan stav, jasno ističući njezine političke poruke (aluzije), da bi kasnije, na sudu, te svoje ranije ocjene i iskaze promijenili (veoma ublažili). Knjiga je, kao što je poznato, kasnije i sudski zabranjena (zbog njenog neprijateljskog sadržaja – vrijeđanja „naših najvećih društvenih vrijednosti“), a Đogo osuđen na kaznu zatvora, što je bio povod za održavanje brojnih rasprava na književnim i drugim skupovima, protestnih večeri (u Beogradu) „u znak solidarnosti s G. Đogom“. O spomenutoj zbirci pjesama i njenom autoru relativno je najviše pisano i govoreno. Prije nego pređemo na pregled osnovnih osvrta i reagiranja na „Vunena vremena“, odnosno „slučaj“ Gojka Đoga (ovdje neće biti riječi o reagiranjima na političkim skupovima, te istupima s tim u vezi, političkih ljudi, jer ćemo to obraditi u posebnom poglavlju naredne analize), citirat ćemo nekoliko pjesama iz spomenute zbirke, kako bi korisnici ove analize dobili uvid i u same sporne pjesme. Gojko Đogo: Crnokrug na Trgu Republike Konji njište, kidaju uzde i umove, bronzani vranac vuče svog konjanika po Trgu Republike, tandrču izvaljeni arnjevi, prevrnuta kola, prosute mešine, unezverene koze beže u pećine: neko im otvorio Narodno pozorište, zapinju sise za stolice, mleko curi s pozornice, jarići mokre niz noge i obrću rogove na predstavnike sedme sile: ne vole ulogu munje u predstavi, a iza zavese jednorog jauče: nesretne gospe pipaju njegovu tvrdu izraslinu; mačke začepile ćoškove i ćumeze, sevaju sitni sekutići i staklenci zenica iz zajaženih rupa: jedna maca iz „Lotosa“ šapicama pridržava mrtva miša a ne sme da ga ćapi;

72

stigli su i delegati iz Književne komune da se poklone svom gazdi; stari štakor sa Dedinja i mlade mišice sa železničke stanice, pušine iz gradske trbušine, iz vrzina i magacina, iz Preka, su reka, pacovi sa Dorćola, od donje mahale, iz gaća predsednika opštine – drhte na Zelenom vencu. Samo glupave ovce, svete srpske životinje mirno pasu na Terazijama i osluškuju zvono na ugiču. Zver nad zverovima „Medveđa pećina nije imanje moje“. („Fiziolog“, Slovo o medvedu) Veliki medved zver, gospodar stada mrkih beskućnika i samozvani zveri car, imao je gvozdene zube i vojsku veštih ukoljica. Po zakonu svoje zverske ćudi, klao je sve što mu na žulj stane, davio u mraku najbolje drugare i gurao svoju decu. A sad mrtav leži i šape mu ližu bezumne životinje, njušci svojoj stoka ne veruje: nije umro, već se ućutao? Niko ne sme da mu izmeri rep i ogledalo pod nos prinese, može zver da vaskrsne i sedne na Stolicu. Balada o Ćesarovoj glavi Pred jednom bronzanom replikom Jedna teška glava izlivena u bezbroj komada, tvrda i svojeglava – misli na nas. Svaka kuća, vrt i ulica ima svoju glavu.

73

Jedan rudnik olova i cinka i jedna velika livnica u glavnom gradu rade samo za tu glavu. Tolike su glave pale sa svog postolja da ovu bronzanu zašrafe na naša ramena, da mi pod njom povijamo leđa. Uzalud bozi zbore da ne obožavamo mračne idole, pred bronzanom glavom kleče vojnici i žreci, sluge i sudije. Hvale je trgovci po vašarima i bolesnici u posteljama. Oni što prose i kradu odvajaju procenat za glavu. Zahvaljujući njenoj vrtoglavici rastu banane u Dalmaciji. Više ne slavimo spasitelja, što je od kamenja pravio hleb za svoj narod, i mi imamo takvu glavu: jedna kašičica njenog mozga nahrani dvadeset miliona glava. Kad se pokoljemo oko stola, ona udarom groma izmiri žrtve i ubice. Dok nam munja kosti krcka, potpaljuje katran oko srca, ali i ono drhti od straha da se ne ohladi majstorica glava. Ako njena baterija crkne, šta će tolike glave mrtve? Oni koji pamte šta je bilo juče, znaju i kraj priče: – Neko će, kažu, sići s uma i baciti u kotao glavu da se kuva, istopiće se i njena lobanja i doći će kraj bronzanog doba. Ali, o tome šta će biti sutra, neka drugi neko glavu lupa, proroci imaju mošti i slavu a ja više volim živu glavu.

74

Kuća oca Crnoboga Svetilište oca Crnoboga Naša sveta nedelja ima 365 dana, prestupnog dana nema, naša godina – zgrčku traje već 40 godina i još se nije završila. Naš svetac nikad neće umreti, godine mu unazad brojimo, mlađi je nego lane i nove zube ima, očnjake. Oko njega se kolo vrti, ne igraju samo mrtvi i vezani. Na uho mu pjevaju tričetiri slavuja, u rukavu drži petšest guja a stoku mu čuva sedamosam vlašića. Male zvezde imaju velike ovčarske pse, svaka guja ima stotinu gušterica, a svaki slavuj ima svoj orkestar u kome svira hiljadu gajdaša. Naše je svetilište poznato u svetu. Kad naš prorok govori, slušaju crni i beli. Više ne zurimo u mračan životinjski drob i ne čitamo horoskop, mi znamo svoju sudbinu. Kažu da u proročištu smrdi, kod nas toga nema, nema čireva, mi odsecamo zdravo meso, pre nego istruli.

Iz doista velikog broja tekstova, pisanih u odbranu Gojka Đoga i njegove zbirke, upozorit ćemo, zbog ograničenog prostora, na samo neke karakteristične. „Književna reč“ je (u br. 172, 10. septembra 1981) objavila dva opsežna priloga u odbranu poezije G. Đoga. U napisu „Ko se boji poezije“, Jovica Aćin je upozorio na vrijeme (staljinizma) kada su „kod Mandeljštamovih počeli da svraćaju različiti doušnici“ nastojeći proniknuti (i zapisati) šta koji (Osipov) stih znači, te na Nadeždino pitanje: „Šta ćemo ako u svemu budu iznalazili skriveni smisao“ i njegov odgovor: „Čudit ćemo se.“ Za J. Aćina, zbog onoga šta se događa sa „Vunenim vremenima“, i danas „ima mesta za smisao Mandeljštamovih odgovora“. On je ustao protiv „samopouzdanih tumača“, odnosno „masmedijalnih tumača“ koji su Đogove stihove pročitali „književno i hermeneutički nelegitimno“. 75

Na loše, „neknjiževno“ čitanje Đoginih „Vunenih vremena“ upozorio je, u širem tekstu, a u istom broju „Književne reči“, Aleksandar Petrov, ističući, među ostalim: „Moderna poezija vladarima niti podnosi hvalospeve niti im podmeće rugalice. Ona im najčešće i ne spominje imena. U Đogovom medvedu da se naslutiti slika i prilika Staljina, kao i u ćesaru lik Franje Josifa. Ali to su ipak samo desetka.“ Jer, „politička je akcija poezije specifična“. „Svom ’Crnokrugu na Trgu Republike’ Đogo pridaje jedan gotovo direktan komentar u stihovima, odštampan (otkucan) posebnim slogom. On čitaoce upućuje da ovu pesmu, a i druge novije pesme, čita u kontekstu opozicije priroda – gradska kultura i u kontekstu književne borbe pesničkih opredjeljenja.“ (!) Pod naslovom „Pragmatično tumačenje poezije“, Željko Simić („Student“, 11. novembra 1981) opširno je prepričao tih dana objavljeno mišljenje V. Dedijera (u intervjuu Mili Gligorijeviću u „NIN“-u) o „situaciji povodom suđenja pesniku Gojku Đogu“, kao i riječi okrivljenog pjesnika na sudu (a prema „Književnim novinama“), jasno se opredjeljujući protiv „pragmatičkog“ tumačenja poezije. Citirao je, među ostalim, Dedijerove riječi da su „pesnici jedini budni u ovom razmeđenom i nepravednom svetu“, da su oni „najrečitiji seizmografi narodnih zebnji“, te da „treba shvatiti brigu javnog tužioca za odbranu integriteta naše zemlje u ovim veoma teškim, kriznim vremenima“, ali da je on „krenuo na pogrešnu stranu“. „Dajući svoje uskopragmatično tumačenje poezije Gojka Đoga i nalazeći u njoj uvrede za druga Tita, nije vodio računa da govori u sudnici, pred našom i svetskom javnošću. I eto, novinske agencije sa sve četiri strane sveta oglasile su se da se zbog Tita sudi jednom pesniku“. Prepričavajući Đogovu odbranu na sudu, Ž. Simić naglašava da pjesnik „drži da je poezija u svojoj biti višesmislena, te da je neprimeran svaki pokušaj svođenja njenog značenjskog bogatstva na pojednostavljen jezik pragmatičnog uma ideologije.“ I, među ostalim, citira ove riječi G. Đoga: „Poezija odbacuje svaku dogmu, njena mitologija je negativna. Eto, tu je uvek moguć nesporazum sa pragmatičnim umom koji se u načelu zalaže za programiranu slobodu“. On kao pjesnik ne može „propisivati“ kako će tko i „u koje vreme“ čitati njegove stihove, i zato poštuje javnog tužioca „iako on u mom medvedu, u Cezaru, Ćesaru i štakoru prepoznaje Josipa Broza Tita“, ironično dodajući da bi ga, ne kao pjesnik, već kao čovjek, mogao zapitati „kako da reč štakor ili medved može da asocira na Josipa Broza kada je njegovom imenu naš narod uvek pridavao pozitivne atribute? Neka javni tužilac i oni što su moje stihove tako pročitali, najpre preispitaju svoje savesti.“ Citira i Đogine riječi da „nama ne trebaju sladunjavi jezik blagoslova, poeme po narudžbi, niti satira ako nije iz šinjela Domanovićeva. Braneći svoju poeziju, ja želim da branim naše društvo, da se suprotstavim svakom utilitarizmu koji bi hteo da poeziju iznese na Pazar kao ideologiju.“ 76

Kako je Gojko Đogo u Okružnom sudu u Beogradu (17. septembra 1981) osuđen (po članu 133 Krivičnog zakona SFRJ) na dvije godine zatvora, javilo se niz autora s napisima u kojima se osuđuje postupak suda. Među oštrim kritičarima suda, odnosno suđenja Đogu, našao se i Milorad Vučelić. Vučelić je neposredno nakon izricanja presude objavio u „Književnoj reči“ (br. 173, 25. septembra 1981) širi tekst u kojem je posebno naglasio da smatra „SOCIJALISTIČKI SUD APSOLUTNO NEKOMPETENTNIM I NENADLEŽNIM U PITANJIMA LITERATURE I UMETNIČKOG STVARALAŠTVA“, te da je sud, prilikom odlučivanja, odnosno „presuđivanja poeziji i pesniku“ Gojku Đogu „pao ispod nivoa slova zakona i ispod nivoa socijalističke ideje pravičnosti“. U slučaju „intervencija organa vlasti u području umetničkog stvaralaštva“, riječ je „o OSNOVNIM KONSTITUTIVNIM ELEMENTIMA SOCIJALIZMA, koji su ovde vezani za sam SMISAO OPSTANKA“. Preko pojedinih administrativnih i sudskih odluka, ističe dalje u tom tekstu Vučelić, „manifestuje (se) jedan stanovito samovoljan, dogmatski, javno nepriznat birokratski interes, koji se stvara izvan područja javnog konstituisanja društvenih ciljeva i izvan procesa uspostavljanja društvene racionalnosti“. Tekst je pisan kao „mali prilog raspoznavanja jedne društvene situacije i uspostavljanja razloga neodrživosti jedne neprimerene presude“. Kada je Vrhovni sud Srbije izvršio prekvalifikaciju krivičnog djela i smanjio kaznu G. Đogi na godinu dana zatvora, Vučelić se, uz neke druge autore, ponovno javio u „Politici“ („Suvišna presuda“, 25. marta 1982) i „Književnoj reči“ („Ukinuti presudu“, br. 186–187, 10–25. aprila 1982), ponavljajući svoje stavove o „nekompetentnosti i nenadležnosti socijalističkog suda u pitanjima literature i umetničkog stvaralaštva“. Ističući da zanemarivanje činjenice da poeziji ne treba suditi „predstavlja ozbiljno ogrešenje ne samo o javni život, već zadire i u zadovoljavanje i ostvarivanje strateških ciljeva cjelokupnog pravnog poretka i političkog sistema“, založio se za „onu vrstu pritiska javnog i političkog mišljenja koji bi doprineli UKIDANJU ove vrste presude i uopšte uplitanje sudstva u pitanja javne umetničke reči“. „Književna reč“ je, među ostalim tekstovima u odbranu Gojka Đoga, objavila šiti napis Milovana Danojlića („Pravo na aluziju“, br. 193–194, 25. jula 1982) u kojem je reagirao na kritički tekst Mirka Perovića u „Politici“, pisan povodom osnivanja Odbora za zaštitu umjetničke slobode, kao i drugi Danojlićev napis (nastavak polemike, pod naslovom „Odbrana aluzije“, br. 197, 25. oktobra 1982). Danojlić je, među ostalim, zapitao Perovića, misli li on da je „društveno opasna svaka senka koja se, ma i slučajno, između redova iskrade i padne na svetinje u koje neki članovi društva veruju; ja tako ne mislim – poručuje on – i zbog toga je ova rasprava povodom jedne osuđene zbirke pesama spor između gluvog i nemog, vi mene ne možete, a ja vas ne želim da sledim; pesnik je osuđen samo zato što je 77

napisao, da, napisao, ne i OBJAVIO! zbirku stihova, on je kažnjen zato što iz njegovih stihova izbija izvestan gnev, što se oseća kako ga istorija davi i ponižava, kako mu razna čudovišta stoje nad glavom, a naše plemenito i čovekoljubivo društvo nije našlo ništa pametnije nego da ga zbog prejakog izražavanja teskobe i straha osudi na zatvor“. Protiv aluzije se ne može ništa, istekao je dalje, „ostaje nam da ih prihvatamo čak i kad nam se čini da pogađaju neke zemaljske svece“, dodajući da ne zna „zašto bi se smelo aludirati na Imperatora Augusta, ili na Franju Josifa, a na neke naše savremenike ne bi smelo“. Razlika je, veli, između Perovića i njega, što iza Perovićevih „proizvoljnosti stoje sila i država“, a iza njegovih „nemoćno osećanje da za ovakve nedokazivosti i puste slutnje ne bi smelo da ima mesta u pravosudnoj praksi jedne civilizirane zemlje“. Odgovor Mirka Perovića „Književna reč“ (br. 199, 25. novembra 1982) odštampala je nonparelom (najsitnijim pismom, koje se vrlo teško čita), pismom kojim nije štampala ni jedan drugi tekst, licemjerno dodajući napomenu da autor nije htio skratiti tekst. Perović je, među ostalim, odgovorio da Danojliću u stvari nije ni do odbrane Gojka Đoga ni do napada na (njega), bivšega predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije, već da su mu to samo izgovori (povodi) da bi „na određeni način kvalifikovao (u stvari diskvalifikovao) čitav naš ne samo pravosudni, već i čitav politički društveni sistem!“ Danojlić, s jedne strane, uporno tvrdi da je Đogo „samo koristio aluzije za koje se uopšte ne može utvrditi na koga se odnose“, a s druge strane, „uopšte ne primećujući ovu protivurečnost“ sada iznosi „dosta tvrdnji iz kojih se može (pa i mora) zaključiti nešto upravo suprotno – tačno ono što su zaključili sudovi u presudama“ (objašnjenje riječi „štakor“, prijedloga da se donese zakon kojim bi se „izričito zabranjivala“ mogućnost aludiranja „na sve bivše i sadašnje i buduće predsjednike Republike“). Pod naslovom „Danojlićeve barikade mržnje“ reagirao je i Zoran O. Milanović u sarajevskom omladinskom listu „Naši dani“ (5. novembra 1982), optužujući Danojlića da „agituje sa barikada prošlosti, raspirajući klasnu mržnju i antititoizam kao kugu“. Tzv. Odbor za zaštitu umjetničke slobode (osnovan u maju 1982. godine, a kao „neposredan povod“ poslužio mu je „slučaj“ G. Đoga i njegovih „Vunenih vremena“) razvio je u vezi presude i kasnije poziva na izdržavanje kazne i odlaska u zatvor, veliku aktivnost. U čitavom je „slučaju“ posebno bila aktivna Beogradska sekcija pisaca i Udruženje književnika Srbije. Udruženje književnika Srbije i delegati Skupštine Udruženja književnika Srbije uputili su pisma Predsjedništvu SFRJ, odnosno „molbu za abolaciju presude člana našeg (njihovog) Udruženja“. („Književne novine“, br. 657, 28. oktobra 1982) Kada je G. Đogo otišao na izdržavanje kazne, zaredali su skupovi i protestne večeri u znak solidarnosti, a naravno i brojni autorski prilozi u 78

kojima se osuđuje postupak slanja pjesnika u zatvor. „Književne novine“ iz broja u broj objavljivale su čitave stranice tekstova o pokrenutoj aktivnosti, o pismima upućenim Predsjedništvu SFRJ i Predsjedništvu SR Srbije, kao i imena učesnika svih „protestnih večeri poezije, proze i eseje u znak solidarnosti sa pesnikom Gojkom Đogom“. A na tim večerima (10 protestnih večeri) sudjelovalo oko 300 književnika, književnih kritičara, glumaca, režisera, filozofa, sociologa, novinara i dr. U početku su se okupljali samo književnici, ali se ubrzo krug počeo širiti, te su se na popisima prisutnih našla i mnoga druga imena (filozofa, sociologa, glumaca, režisera). Uz mnoga imena koja su se u sličnim akcijama pojavila, prvi put, tako reći „slučajno“, na okupu su se našli (zajednički) poznati nacionalisti i anarholiberali, te neka „radikalna pera“ iz tzv. omladinske ali i „ozbiljne“ štampe (Milovan Danojlić, Mića Popović, Brana Crnčević, Igor Mandić, Matija Bećković, Dobrica Ćosić, Vuk Drašković, Momo Kapor, Nikola Milošević, Ljubomir Simović, Momčilo Selić, Branko Peić, Antonije Isaković, Dragoslav i Borislav Mihailović, Srđa Popović, zatim Zagorka Golubović, Nebojša Popov, Ljubomir Tadić, Božidar Jakšić, Laslo Sekelj, Vojislav Šešelj, Miladin Životić, Kosta Čavoški, te Rajko Đurić, Ljubomir Kljakić, Milorad Vučelić, Aleksandar Ilić i drugi). „Književne novine“ (br. 669, 28. aprila 1983) objavile su i Pismo Filozofskog društva Srbije Predsjedništvu Udruženja književnika Srbije (koje je potpisao Kosta Čavoški, predsjednik FDS), a koje je naslovljeno kao „Otvoreno pismo podrške i solidarnosti“ (u vezi „slučaja“ G. Đoga). U tom Pismu filozofi, među ostalim, poručuju književnicima da u ime slobode misli i stvaralaštva dijele s njim „ogorčenje nad sudbinom osuđenog i zatvorenog pesnika“ i podržavaju zahtjev da ga se odmah pusti na slobodu. To čine „u najdubljem uverenju da nikakav lex majestatis ili bilo koji drugi oblik tzv. delikta mišljenja ne treba da bude na putu slobode misli i stvaralaštva. A takva sloboda nije potrebna samo književnicima. Jer, ona je jedan od bitnih uslova svih drugih sloboda i prava i ono čvrsto uporište ljudskog dostojanstva koje se najpre izražava u podudarnosti između misli i javne reči i potom između javne reči i ljudskog dela.“ Ljubljanski tjednik „Teleks“ objavio je informaciju (komentar) sa sastanka slovenskih pisaca (održanog 24. svibnja 1983), na kojem je „jedinstveno“ osuđen „pokušaj da se o poeziji i literaturi raspravlja na sudovima“. Istaknuto je da se na sastanku raspravljalo o „značajnim stvarima“, odnosno „o krizi povjerenja zbog paničnih mjera tužilaštva, a prije svega, o strahu da ove pojave ne učestaju, postanu drastičnije, svakodnevne“. „Mladina“, glasilo Saveza socijalističke omladine Slovenije, objavila je početkom avgusta 1983. godine intervju s Gojkom Đogom, „pjesnikom koji nije pisao dovoljno nerazumljive aluzije“ (kako se ističe u naslovu 79

intervjua). List u uvodu, među ostalim, napominje da je „dokaz nerazvijenosti društvene svijesti činjenica da politički neprihvatljive misli ili djela pojedinaca i grupa ostavljamo u ocjenjivanje isključivo sudstvu, kao da se ne radi o pitanjima javnog, tj. društvenog života“, te da su „Vunena vremena“ G. Đoga „pročitali samo rijetki pojedinci po službenoj dužnosti, dok je javnost o njima mogla da sudi samo indirektno, što predstavlja iskazivanje nepovjerenja građanima da odlučuju o pitanjima svog javnog života“. Đogo je u tom intervjuu, među ostalim, istakao da „određeni otpor prema svemu što je ’političko’ u umjetnosti kod nas potiče još iz prve poslijeratne decenije kada se cjelokupno umjetničko angažiranje zasnivalo na svojevrsnoj političkoj propagandi“. Takva umjetnost, po njemu, težila je samo ka „propagiranju određene političke prakse i njene ideologije“, a „reduciranje umjetnosti na ulogu političke služavke imalo je, kao što je poznato, svoje posljedice: iz tog perioda ne potiče ni jedno ozbiljno umjetničko djelo“. Razgovori o autonomiji umjetnosti – smatra on – obnavljaju se u određenom historijskim situacijama, a o autonomiji se „mnogo govori tek onda kada je umjetnost ugrožena“. Takav razgovor je „najbolji dokaz da sloboda ne postoji“, jer u uvjetima „potpune slobode stvaralaštva nema potrebe da se insistira na autonomiji slobode“. „Slučajem“ Gojka Đoga i akcijama poduzimanim u njegovu odbranu mnogo su se bavili i inozemna javna glasila. Spomenut ćemo, za ilustraciju, samo tri priloga. Britanska radio-stanica (BBC) izvjestila je, uz informaciju o održavanju protestnih sastanaka „svakog ponedeljka otkako je pjesnik zatvoren i otkako je ostala bez odgovora peticija Udruženja srpskom rukovodstvu i Predsjedništvu SFRJ“, o tome da se „protestu pridruži više od dvije stotine srpskih i drugih jugoslavenskih književnika i intelektualaca“ koji su se „udružili u pobuni protiv prava vlasti da tumači stvaralačke poruke, i u zahtjevima da se zatvoreni pjesnik pusti na slobodu“. Kao značajnu vijest novinarka Britanskog radija (Desa Trevisan) istakla je – da se „protestu Udruženja književnika Srbije suda pridružilo i Udruženje književnika Slovenije“, dok ostala udruženja književnika „zasad nisu poduzela sličan korak“, već su se „protestu pridružili samo pojedini njihovi članovi“. Pod naslovom „Zatvor nije zaplašio pisce“, kenijski list „Standard“ objavio je (19. aprila 1983) tekst Petra Ristića iz Beograda u kojem se kaže da je jugoslavenski pjesnik Gojko Đogo upućen iza rešetaka nakon „produžene bitke među umjetnicima i političarima koju, čini se, nitko nije dobio“. U napisu se ističe da su se „srpski političari kolebali gotovo dvije godine prije nego što su odlučili da potvrde zatvorsku kaznu izrečenu zbog povrede uspomene na pokojnog predsjednika Tita u knjizi ’Vunena vremena’. Njihova je akcija, izgleda, pokušaj da se odrede granice kreativne slobode, naročito u sadašnjoj atmosferi nesigurnosti koju nameće 80

klimava jugoslavenska privreda.“ Međutim, navodi se dalje u tekstu, „svijet literature je daleko od želje da prihvati takva ograničenja. Samo nekoliko sati pošto je Đogo otišao u zatvor, vodeći pisci Srbije izrazili su javnu solidarnost s njim, koja je bez presedana. Oni su se udružili u podršci Đogu na sastanku u Klubu književnika u Beogradu i nijedan od njih nije javno podržao pravo Partije da ograničava umjetničku slobodu.“ Ističe se da je u bici oko G. Đoga „Komunistička partija izgubila kontrolu nad vodstvom Saveza pisaca.“ Nakon 40 godina „neki u tome vide trijumf umjetnosti nad ideologijom“. Jedan od najpoznatijih francuskih tjednih magazina „Le Poen“ objavio je (24. svibnja 1983) napis pod naslovom „Beograd: zatvor za slobodne stihove“ u kojem informira o prebacivanju G. Đoga u bolnicu i puštanju na slobodu, podsjećajući čitaoce da je on osuđen zbog „uvredljivih stihova o Titu“. „Vlasti su te koje su neke pjesnikove metafore povezale sa ličnošću pokojnog Maršala, osudivši ga na godinu dana ’zatvora’, iako sam pjesnik nigdje ne spominje Tita“, napominje se u tekstu i izvještava o protestnim literarnim večerima, jer je „Đogo postao u Jugoslaviji simbol slobode stvaralaštva“.

O knjizi „Gojko Đogo – dokumenti“ U ljeto 1982. godine sarajevski „Svijet“ (14. juna) i „NIN“ (22. avgusta) najavili su knjigu „Slučaj Gojko Đogo – dokumenti.“ Pišući o knjigama koje čekaju objavljivanje, Dušan Veličković je, u širem napisu u „NIN“-u, među ostalim, spomenuo i knjigu dokumenata o Đogi „u kojoj je na 500 strana izloženo gotovo sve što ima dokumentarnu vrednost u vezi sa poznatim slučajem ’Vunenih vremena’. Novinar ’Politike ’ Dragan Antić, koji potpisuje tu podebelu knjigu, tvrdi da su neki neobični štamparski problemi sada već savladani i da će se knjiga u izdanju ’Zapisa’ uskoro pojaviti“. A pišući o knjigama koje možda neće tako „glatko“ doći u ruke čitalaca, Vladimir Stefanović je („Politika“, 7. septembar 1982), među ostalim, razgovarao i s izdavačem knjige o „slučaju“ G. Đoga. Zapitao ga je, zašto ta knjiga već nije izašla i kada će izaći, na što mu je direktor i glavni urednik „Zapisa“ Rastko Zakić odgovorio da se štampanje knjige upravo završava, te da, istina, ima prijedlog „sa strane da se knjiga ne objavi. Svi ti predlozi su nezvanični, a neki dolaze sa veoma uticajnih mesta. Pored onih koji bi voleli da sebe ne vide ponovo u ulogama koje su imali u ’Slučaju’, knjizi se unapred zamera da ne osuđuje dovoljno ono zbog čega je suđeno ’Vunenim vremenima’ i njihovom autoru.“ Autor napisa u „Politici“ citira i Zakićeve riječi: „Ako neko nalazi u ovom 81

dokumentu ’škakljivosti’, on se brine za sebe a ne za društvo.“ Istakao je da se Programski savjet „Zapisa“, donoseći odluku o štampanju te knjige „rukovodio naknadno zatraženim recenzijama prof. dr Nikole Miloševića iz Beograda i prof. dr Predraga Matvejevića iz Zagreba“, čije su (pozitivne) recenzije uvrštene i u sadržaj knjige. Milošević je, među ostalim, u svojoj recenziji napisao: „Kako god da ocenimo proces o kome je reč, jedno je već sada sasvim sigurno: po sredi je događaj koji ni jedan budući istoričar, teoretičar književnosti, sociolog, antropolog ili prost čovek od pera neće moći da zaobiđe u svojim analizama“, a Matvejević da su „Dokumenti svjedočanstvo o suđenju, a ne pledoaje za osuđenog“, te da su, „uz sve ostalo, zanimljivo svjedočanstvo o nama, našim prilikama“. Knjiga je, međutim, zabranjena, jer su u njoj, kao što je istaknuto u optužnici, „objavljene zabranjene pjesme Gojka Đoga i više tekstova i pisama drugih autora u kojima se iznose neistine, kojima se vrijeđa ugled SFRJ i uznemirava javnost“. Više je listova izvijestilo o suđenju i trajnoj zabrani raspačavanja te knjige. Ilustrirat ćemo kako su to učinile „Novosti-8“ (br. od 13. novembra 1982). Direktor „Zapisa“ Rastko Zakić i jedan od recenzenata knjige (uz Nikolu Miloševića i Predraga Matvejevića) Radomir Smiljanić, pojavili su se u sudu u društvu trojice advokata. Kako više u dvorani nije bilo mjesta za sjedenje, „Radomir Smiljanić je svoju vjetrovku prostro na pod i ostao da tako sedi!“ Što se htjelo sa knjigom, kome je ona bila namijenjena, objasnio je, ističe se u tom napisu, još prije suđenja autor Dragan Antić: „U knjizi je kompletan sudski dosije o slučaju Gojka Đoga, uz ostala javna dokumenta, izbor novinskih jugoslavenskih i stranih tekstova. Pominje se preko hiljadu živih ljudi i razumljivo je što se nekome neće dopasti pošto su oni, često menjajući stavove, prikazani u lošem svetlu.“ A na suđenju u Okružnom sudu u Beogradu, „u krešendu svog izlaganja, direktor ’Zapisa’ zatražio je da bez pomoći suda izdiktira u zapisnik svoju izjavu koja se svela na sledeće: ’Ako su ovo što tužilac navodi razlozi za zabranu knjige, ako je nezakonito objavljivati istinu i neosporni dokument, onda može još samo bog da nam pomogne. I to ako bude hteo da nam objasni. U ustavnom poretku jedne zemlje ne može se od nezabranjenih tekstova napraviti zabranjena knjiga. Zna se ko je u ovoj zemlji zabranjivao narodno mišljenje bez isporučene knjige izdavaču. Sve je karikatura i pokazuje jasno da vremena možda nisu vunena, ali da jesu čupava. U birokratskoj tehnologiji rado se kaže da svako radi svoj posao. Od pre nekoliko dana u ’Zapis’ je ušlo nekoliko inspekcija. To je, može biti, pritisak javnosti. Obećavam da će se ’Zapis’ boriti iz sve snage za ovu slobodarskih normi. U protivnim, ubuduće neću smeti ni tužiocu ni sudu da kažem ni dobar dan jer bi to moglo ispasti kažnjivo.’ Sud je ovo prihvatio uz napomenu da je Zakić lično izdiktirao svoju izjavu.“ 82

Komentirajući „osudu pesnika zbog poezije“ i „trajnu zabranu“ knjige dokumenata o „slučaju G. Đogo“, jedan od recenzenata – Nikola Milošević („Književna reč“, br. 200, 10. decembra 1982), istakao je da je on u recenziji napisao da „stih nije metak“, a da bi sada dodao sa „stih nije ni proglas, odnosno proglas kojim se ljudi pozivaju na pobunu“, te da „pokušaj da se jedan pesnik sudski goni“ zbog njegovih stihova govori o tome da se „stvarne društvene opasnosti zamenjuju fiktivnim“. A dokle god ima slučajeva kakav je sa spomenutom knjigom dokumenata, bit će razloga za postojanje Odbora za zaštitu umjetničke slobode – dodao je Milošević. „Politika“ je (14. decembra 1982) objavila širi prikaz svog novinara V. Stefanović sa rasprave o „Društvenim kriterijima i slobodi književnog stvaralaštva“, održane u Udruženju književnika Srbije, a koja se praktički svela na raspravu o zabranjenoj knjizi „Slučaj Gojka Đoga – dokumenti“. Skupu je prisustvovalo oko 200 pisaca koji su izlaganje direktora „Zapisa“ „dočekali s opštim odobravanjem“, a on je, među ostalim, govorio o tome da je „bolje opet uvesti cenzuru, koja će knjige unapred, kao nekad, zabranjivati, a ne posle, kad su one već štampane i kad su u njih uložena golema sredstva“, te da „upravo sada, dok razgovaramo o slobodi stvaralaštva, ’Zapis’ je dobio rešenje o uništenju knjige. Protiv reči se, međutim, bori rečima, a ne uništenjem knjiga.“ Nekolicina je učesnika skupa, ističe novinar „Politike“, pokušala „svojim načelnim replikama“ zaustaviti pretvaranje tribine o društvenim kriterijima i slobodi stvaralaštva u „Zapisovu“ tribinu o jednoj zabranjenoj knjizi, ali u tome nije uspjela. Od toga se razgovara „očekivalo daleko više od pucanja poput onog u nedefinisane ’politikante koji iz svojih velikih stanova štite društvo od pesnika bez krova nad glavom’ (Rastko Zakić), ili ’političare koji u džepu imaju crne liste novinara i pisaca’ (Vuk Drašković) itd. Radomir Smiljanić (jedan od recenzenata zabranjene knjige), govorio je, među ostalim, o svojoj polemici sa „Politikom“ oko neobjavljivanja jednog njegovog otvorenog pisma ponuđenog ’Politikinoj’ rubrici ’Među nama’: naš pisac, obraćajući se u tom pismu zagrebačkim studentima – nacionalističkim izgrednicima, ni sam se ne kloni da se nacionalističkim prizvukom poruči da se, što se tiče Srba, drže one narodne: ’Ne diraj lava dok spava’! Ova Smiljanićeva poenta popraćena je – opštim smijehom. Ocenjujući taj skup, V. Stefanović misli da je to bilo ipak, u dobroj meri samo žučno ćaskanje u stilu ’rekla-kazala’, premda je isticano da skup ima plenuma“. I tzv. Odbor za zaštitu umjetničke slobode protestirao je zbog zabrane knjige „Slučaj Gojko Đogo – dokumenti“ (o čemu su izvjestile „Književne novine“). U tom se protestu ističe da Odbor „Ponovo izražava najdublje neslaganje i protestuje zbog zavođenja jedne opasne, po društveni i kulturni razvitak zemlje pogubne prakse, podsjećajući da je uništavanje knjige povezano sa najznačajnijim periodima ljudske istorije.“ 83

Literarna djela o 1948. godini i Golom otoku Premda su 1948. godina i Goli otok literarno obrađivani i ranije (romani: „Kada su cvetale tikve“ Dragoslava Mihailovića, „Nedovršeni krug“ Jare Ribnikar, „U potrazi za Mesijom“ Eriha Koša, „Zadat život“ Pavla Ugrinova, ili filmovi: „Podne“ Puriše Đorđevića, „Lisice“ Krste Papića, drama „Braća Karamazovi“ Dušana Jovanovića itd.), ipak je ta tema u centar pažnje izbila krajem 1981. i početkom 1982. godine (i dalje), kada su u Sloveniji objavljeni romani „Nijemi orkestar“ Ferda Godine i „Noć do jutra“ Branka Hofmana, a u Beogradu „Tren II“ Antonija Isakovića. Kasnije je u Zagrebu (u izdanju „Znanja“) objavljen prijevod Hofmanovog romana „Noć do jutra“ na hrvatski ili srpski jezik, a u Beogradu su objavljeni novi romani: „Pismo-glava“ Slobodana Selenića (u izdanju „Prosvete“), „Prestupna godina“ Žarka Komanina (u izdanju „Srpske književne zadruge“) i „Carstvo zemaljsko“ Pavla Ugrinova (u izdanju „Nolita“), te dramatizirani za kazalište Isakovićev „Tren II“ (u Beogradu) i Komaninova „Prestupna godina“ (u Titogradu). S obzirom da smo pisanje o 1948. godini i Golom otoku svojevremeno obradili u posebnoj analizi (sredinom aprila 1982), to ćemo ovdje samo podsjetiti na neke napise iz tog vremena, posvećujući nešto više prostora karakterističnim (indikativnim) napisima objavljenim kasnije. Pisanje o Golom otoku posebno se razbuktalo nakon intervjua Bore Krivokapića s Antonijem Isakovićem u „Auto-svetu“ (br. za decembar 1981) i objavljivanje odlomaka iz „Trena II“ u toj reviji. Zaredali su brojni razgovori s tim autorom (A. Isakovićem), ali i sa drugim autorima romana o 1948. g. i Golom otoku (Godinom, Hofmanom, kasnije Komaninom, Selenićem i dr.) u kojima su upućivane poruke o našim „greškama“, „našem“ staljinizmu, „mračnom vremenu“ koje smo proživeli (ili živimo) i slično. U nekim su listovima otvorene tribine čitalaca o toj temi, te su objavljivana i mnoga optužujuća pisma (npr. u „NIN“-u, „Dugi“ i dr.). Student je objavio poznato ironično „Pismo Predsjedništvu CK SKJ“ (kao neposrednu reakciju na Krivokapićev intervju s Isakovićem i odlomke iz romana „Tren II“ u „Auto-svetu“), u kojem je autor Momčilo Petrović („student“, „komunista“) predložio Predsjedništvu CK SKJ da ispita „slučaj Golog otoka“ i o tome informira javnost. Kako je, veli, iz spomenutog intervjua zaključio da za logor na Golom otoku „nije znao ni jedan viši funkcioner Partije i države“, to je sarkastično predložio da se pronađe i izvede pred sud onog „suludog, staljinistički nastrojenog kapetana, ili eventualno majora“ čije je to delo i to ne zato što je „zatvarao informbirovce i ljude za koje je mislio da su to, već zato što ih je izlagao mučenjima dostojnim nacističkih konc-logora i Staljinovih GULAG-a“. 84

Zatražio je da to Predsjedništvo učini „u ime onih koji su preživjeli sukobe sa neprijateljem u ratu, da bi umrli od službenika nove Jugoslavije“. Odgovornost je, javno, zatražio i Gojko Nikoliš („Književna reč“, br. 188, 10. maja 1982). Naša javnost ima pravo, napisao je u svom dužem tekstu, da iz zvaničnih izvora (ne samo iz romana) sazna: je li tačno, ili nije, da su nad zatvorenicima na Golom otoku bile primenjivane neljudske metode mučenja, duševnog zlostavljanja, gaženja elementarnog ljudskog dostojanstva?“ Osvrćući se na feljton o „Informbirou i Golom otoku“ (Save Kržavca i Dragana Markovića koji je izlazio u „NIN“-u – n. n.), Nikoliš je ironično primjetio da se u njemu „ističe kao primer humanosti u borbi sa IB to što nije izrečena ni izvršena nijedna smrtna kazna“, a on smatra da je „ono što je činjeno na Golom otoku amoralnije od smrtne kazne, teže za podneti od metka, od giljotine. Ne mogu se ’ekscesi’ pravdati ’neminovnostima svake revolucije’. Ako je neminovnost i SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE DA MUČI svoje stvarne protivnike i izmišljene ’protivnike’, umesto da ih radikalno izoluje, onda se ja pitam, ko će u svetu i kod nas slediti takvu revoluciju? Ako su revolucije i čovečnost inkompatibilni, onda zbogom revolucijo.“ Po njegovu mišljenju, najpreči moralni interesi današnjice, našeg naroda (a ne informbirovaca!) zahtevaju da se ljage očiste, a to se ne može postići nikakvom dijalektikom, poluistinama i brkanjem pojmova, već prostom logikom, iskrenošću, poštenjem. Reagirajući na spomenuti feljton u „NIN“-u, kao i na istupe više partijskih funkcionera (koji su se osvrtali i na temu Informbiroa i Golog otoka), Momčilo Petrović je u „Studentu“ (br. od 17. marta 1982) napisao da ne svodi on 1948. godinu na Goli otok, već „oni koji o tom famoznom otoku, o događajima na njemu odbijaju da govore izvan ’povijesnog konteksta’, oni koji tvrde da smo samostalnost morali da branimo policijskom torturom. A što se tiče žrtava Informbiroa koje neki rukovodioci spominju (aluzija na jedan istup B. Mikulića u Tuzli – n. n.) oni nisu umrli da bi se na jednom otoku njihove zemlje dešavalo isto ono što se dešavalo u zemljama prema kojima su bile okrenute njihove puščane cevi. Umrli su za komunizam. A u komunizam se, dragi čitaoci, ne može preko izgaženog dostojanstva drugih. U komunizam se, dragi čitaoci, ne može sa lažima.“ Protiveći se „sasvim površnoj“ sintagmi o romanima o 1948. kao o „literaturi Golog otoka“, Teodor Anđelić („NIN“, 27. februar 1983) ističe da greška tu „ne nastaje smo zbog neznanja, jer većina tih romana Ostrvo i ne spominje – nego i zbog toga što se ponekad, začudo, zaboravi da su baš 1948. glavni događaji bili – na kopnu? Borba tiha se vodila – na granicama, oružjem, čak čitave bitke u nekim krajevima zemlje, po dramatičnosti i političkom značaju može da se poredi valjda samo sa ustankom 1941. Zašto nam je, međutim, dosta često asocijacija na 1948. baš famozno Ostrvo – o tome treba da položi račune ne samo literatura nego 85

i istoriografija, i publicistika. A i to je činjenica koja, kao i sve ostalo oko ovih romana, može biti dragocena ako se o njoj razmisli čiste savesti i zdrave pameti. S ostrva na kopno!“ Razmatrajući u širem napisu „stanje duhova“ u nas, Dragan R. Marković („Rad“, 9. septembar 1983) osvrnuo se i na pisanje o 1948. godini. Po njegovom mišljenju, ta godina „predstavlja već čitav slijed historiografskih i umjetničkih djela, a izazov je i dalje. Jer, u sukobu sa Staljinom odbačen je ne samo jedan model socijalizma, nego i cjelokupna važeća koncepcija čovjeka i svijeta. No, to dramatično odbacivanje staljinističkih proteza nije moglo izbjeći tragične pojedinosti. A njih na najzaoštreniji način simbolizira Goli otok“ i zato „njegovo usijano kamenje prevrću prvenstveno umjetnici“. Još je jednom potvrđeno poznato pravilo – piše Aleksandar Ilić („Politika“, 12. februar 1983) u povodu Selenićeva romana „Pismo-glava“ – da „zadatak književnosti nije da šarenim bojama ukrašava jarko osvetljene kulise pobedničke istorije, već da prevrće žeravicu ili kopa po pepelu iza kulisa, u potrazi za tragičnim sukobima vrednosti, koji se iskazuju i u tragedijama ličnih, pojedinačnih sudbina“. Za njega se Selenićev roman može „čitati i kao povest o jednoj građanskoj porodici: otac Vojin Dimitrijević, intelektualac i levičar, gine u ratu pod sumnjivim okolnostima; njegov sin, Maksimilijan, u želji da bude dosledan komunist, podleže kobnom uticaju starog porodičnog prijatelja, španskog borca i revolucionara, fanatičnog staljiniste Svetozara Sliškovića, i, umire u zatvoru kao pristalica Informbiroa; rođaka Zlata Dimitrijević udaje se za seljačića-siromaha, Radišu Prokića, odgojenog iz sažaljenja u kući Dimitrijevićevih, kasnijeg islednika UDB-e i direktora preduzeća; Zlata i Radiša doprineli su, iako bez namere, Maksimilijanovom stradanju i smrti. Pokretač porodičnih nesreća, staljinist Slišković, posle izlaska iz zatvora završava u vrsti religioznog pravoslavnog ludila i sna o trećem Rimu, u tragikomičnom položaju bespomoćne, ogorčene lude.“ Dvije su glavne ideje Selenićeva romana – ideja o „tragičnom sukobu između isključivih, fanatičnih, netrpeljivih ideologija i ljudske egzistencije“, te ideje o „sukobu građanskog i seljačkog sveta u kojem je građanski svet pretrpeo (privremeni?) poraz“. Zaključujući svoj osvrt, „Politikin“ kritičar Aleksandar Ilić ocijenio je Selenićev roman kao „zanimljivo i vredno ostvarenje, najviše zbog toga što spaja dramatičnu povest o ljudima danas i ovde sa setnom zamišljenošću nad egzistencijama straćenim i uništenim u kavezu fanatičnih ideologija“. Za Zorana Petrovića („Duga, br. 229, 4. decembra 1982) roman „Pismo-glava“ predstavlja „novinu i značajan pomak u domaćoj književnosti društvenog karaktera, jer izvanredno daje sliku našeg lokalnog staljiniste, 86

njegovog karaktera, dela i žrtve. To je, snažna studija psihologije i ponašanja u jednoj primitivno – patrijarhalnoj kulturi, koja je dogmatizam obojila jarkim orijentalnim bojama“. Premda je o Hofmanovom romanu „Noć do jutra“ objavljeno više pohvalnih osvrta nakon njegovog slovenskog izdanja, isti su (i drugi) listovi objavili nove šire osvrte nakon prijevoda na hrvatski ili srpski jezik. Među prvim je široki pohvalni osvrt napisao Zdravko Zima („Vjesnikov“ dodatak „Sedam dana“, 17. srpnja 1982), najavljujući da se Hofmanov roman, nakon prijevoda na njemački, sada pojavio i na „hrvatskom jeziku“. Po njegovu mišljenju, pišući o 1948. i o Golom otoku, o „tom teškom i sudbonosnom vremenu, Hofman ne polazi sa stajališta političkog utilitarizma i nužnosti povijesnog trenutka, već s pozicije traumatizirane ljudske individue. Ne zanima ga da li je nešto moguće braniti s više ili manje argumenata o političkoj neminovnosti, nego kako se u svemu tome proveo pojedinac. Kakav je platio danak?“ Platio je takav, da se Peter „poslije osmogodišnjeg tamnovanja doima kao živi mrtvac“, da mu je na kraju „ostalo iscrpljeno tijelo, koje će baciti u more, i negdje u statističku tablicu zapisati broj“. Jedan više (posljednji je dio rečenice citat iz romana). Na jednoj su strani – piše Zima – „epohalni događaji i revolucije, a na drugoj jedva vidljiv pojedinac pretvoren u masu koja pomiče golemi žrvanj povijesti i nestaje u njegovu pohlepnom grotlu. Između ta dva pola skutrio se pisac, navijajući svom snagom za to živo Biće na koje se toliki pozivaju, ali koje isto tako lakonski žrtvuju, ako je to u službi ’viših interesa’“. Roman završava „poput autentične životne drame u kojoj su pokopane glupe iluzije i pohranjeni tanki iverci nade“, a među ostalim se nameće pitanje „o krvnicima povijesti koji su pili krv nedužnih, prikrivajući licemjerno svoj demonizam iza nedodirljivih barjaka i petrificiranih istina“. O „neočekivanom susretu“ Petera i Kovača (kažnjenika i isljednika) Zima govori kao o susretu „krvnika i žrtve“, koji ih je vratio u vrijeme u koje su „njih dvojica na šahovskoj tabli povijesti igrali topa i piona“. Upozoravajući na „zanimljivo ispreplitanje erotskog i političkog“ u romanu, Zima, na kraju, cinično poručuje da bismo mogli „iznova primijetiti kako muškarci uglavnom mašu crvenim zastavama, a žene svojim (crvenim) rubljem. Posljedice su u dosta slučajeva iste, tj. fatalne!“ Miodrag Racković je („Borba“, 7. avgust 1982), uz određene pohvale romanu, zamjerio Hofmanu da nije dovoljno iskoristio priliku da Peterovu sudbinu ispriča „u jednom mlazu“ (već nepotrebno, da bi bilo manje upadljivo, u dva „pripovedačka toka“), da nije iskoristio šansu da tako ispriča priču „o vremenu, pravoj prirodi, posledicama i izvitoperenjima koje u sebi krije informbirovski ’sindrom’“. Hofmanov roman je Zoran Petrović („Duga“, 11. septembra 1982) ocijenio kao „značajan korak u etičkom i književnom istraživanju fenomena 87

Informbiroa i Golog otoka“, dok je Igor Mandić („NIN“, 15. avgust 1982) prelomnu tačku „Noći do jutra“ vidio u Peterovoj rečenici kojom je, nakon partijskog sastanka, izrekao svoju etičku dilemu: „Ne znam da li su lagali prije ili lažu sada. Ako su lagali prije, to gore“, dodajući da ta Peterova izjava „određuje njegovu daljnju sudbinu (osam godina na Golom otoku) utoliko što je njegova dilema dublje zasnovana na nepokolebljivoj veri: ’Ono što ga je učila Partija nije za njega bila tek obična istina, bila je to vjera koja ne podnosi sumnje’.“ Ta „vjera s jedne i s druge strane – ističe Mandić – u procijepu pragmatičnih interesa koji znače ovisan ili nezavisan život milijuna ljudi, dovela je, po Hofmanu, do poznatog sukoba o kojem se danas – uzaludno? – postavlja pitanje ko je kriv i koga treba mrziti. Jedni znaju da su bili ’udarna šaka revolucije’ i da su je branili, drugi sumnjaju – nije li nasilje dvosjekli mač koji se u konkretnom slučaju pokazao ’kao fizički oblik dogme’.“ Osvrti (uglavnom pohvalni) objavljivani su i o drugim romanima (svakako nejednake literarne vrijednosti) u kojima se obrađuje (ili dotiče) 1948. godina i Goli otok. Ipak, daleko je najviše i najpohvalnije pisano o Isakovićevom „Trenu II“ (i objavljeno najviše razgovora s tim autorom). Ukratko ćemo upozoriti na neke ocjene o djelu, a potom i na osvrte na njegovu nedavnu dramatizaciju u Studentskom kulturnom centru u Beogradu. Za „Tren II“ Zdravko Zima je („Danas“, br. 7, 6. travnja 1982), među ostalim, napisao da je „knjiga čudesna pa i inspirativna“, da „najveće efekte postiže u prizorima beznadnog trpljenja, kojem su izloženi zatvorenici na Golom otoku“, te da neke scene „podsjećaju na prizore danteovskog pakla“. Predrag Palavestra je („Književne novine“, br. 645, 8. aprila 1982) naglasio da ta knjiga ide u red retkih prekretničkih knjiga u kojima se književnim sredstvima i na izrazito književni način zgušnjava i oblikuje dugo taložena stvaralačka i moralna energija epohe“, da je Isaković „otvorio pitanje književne obrade građe vezane za tragično klupko okolnosti i zbivanja oko jugoslavenskog gulaga na Golom otoku“, gdje su se „pod teškim i ponižavajućim, surovim uslovima tamničkog života i ispaštanja za greh koji se ne zaboravlja“, svojevremeno našli „mahom komunisti i borci revolucije“. Za Bogdana Mrvoša („Borba“, 17. aprila 1982) „Tren II“ je „dovoljno zrela i inspirativna proza da mu nisu potrebna nikakva pomagala, repovi i mistifikacije“. Misli da smo „boreći se protiv staljinizma, iskihali bez ostatka i vlastiti staljinizam protiv kojega smo se (ponekad) borili – njegovim metodama“, te da je Isaković „uspio ponajprije stoga što se nije umiljavao ni historiji, ni politici, ni čitaocima niti dobru i zlu“. Igor Mandić je za „Tren II“, među ostalim, napisao („NIN“, 11. aprila 1982) da se čita kao „knjiga epohalne kazivačke odvažnosti“. 88

Stalni književni kritičar „Politike“ Aleksandar Ilić istakao je u tom listu (10. aprila 1982) da je „Tren II“ „izraziti humanističko ostvarenje“ i da je Isaković u njemu ispisao „neke od najboljih stranica posleratne srpske književnosti“. Za taj svoj književno-kritički napis, Ilić je dobio nagradu (za književnu kritiku) „Milan Bogdanović“, što je u „Politici“ dobilo veliki publicitet. Isti je kritičar i kasnije više puta isticao vrijednosti „Trena II“. Taj roman, uz roman Dragoslava Mihailovića „Kada su cvetale tikve“, proglasio je najboljim romanima o 1948. godini („NIN“, 27. februar 1982), a u anketi „Književnih novina“ za izbor „knjige godine“ (br. 661, 23. decembra 1982) „Tren II“ najboljim domaćim djelom u 1982. godini, djelom „koje progovara o istorijskim prelomima i traumama iz kojih se može izlaziti, između ostalog, i javnim govorom, preocenjivanjem, razumevanjem sopstvene sudbine“. A po njegovu mišljenju, postoje „važne teme iz naše starije i novije prošlosti“ koje su još neobrađene, još mnogo „neizrečenog“, te „mutnog taloga u onome što smo kao narod živeli“ i da zato književnost „ima pred sobom očigledno mnoge neistražene mogućnosti“. Međutim, Ilić misli da „to svakako važi i za našu sadašnjicu“. I pita: „Zar je zaista potrebno da prođu decenije da bi se o nečemu izuzetne važnosti za život pojedinaca i naroda pisalo? Nije li i takvo shvatanje antidemokratsko, retrogradno, primitivno i mračnjačko?“ Drugom je prilikom („NIN“, 27. februara 1982) Aleksandar Ilić „surovom školom istorije“ nazvao činjenicu da se u romanima o 1948. često onaj tip ličnosti koji je svojevremeno branio čuvene moskovske procese našao u istoj situaciji, koje je sam stvarao za druge. Ali, naša revolucija je pak i iz perspektive jednog Kronštata – u kome je 1921. pucano na revolucionare(!) – specifična. U IB-u, recimo, nisu stradali oni koji su „bili u Kronštatu“, nego oni koji bi na revolucionare (u njemu) ponovo pucali! Na pobunu mornara u Kronštatu, kao na važan „detalj“ u romanu „Tren II“, upozorio je „Dugin“ kritičar Zoran Petrović. Ističući, među ostalim („Duga“, br. 213, 24. aprila 1982), da su se u „Trenu II“ na jednom mjestu našli i „poraženi i mučenici i mučitelji, i ’mermeraši’ i čuvari – bivši logoraši i bivši udbaši, jedni poraženi još davno, a drugi posle Brionskog plenuma“, zaključio je da su „sudeći po završnim stranicama knjige, i poraženi bili nužni da bi se pobednici oslobodili pogrešne ’vere’“. U tu svrhu „posle svih muka, ’šiba’, ’bojkota’, ’principa Toplog zeca’, ’mučenje vodom’ i celokupno Golgote, umetnuto je u knjigu jedno na izgled strano poglavlje: o ’drvenoj kutiji’. A u kutiji isečci iz štampe o pobuni mornara u Kronštatu 1921. i izvodi iz prepirke Lenjina i njegovih protivnika na partijskom kongresu u to vreme. I sledi komentar islednika Dositeja: ’Znači, onda je crklo?’ Tako je Antonije Isaković zatvorio tematski i značenjski krug: četrdeset osma je začeta, i rođena davno, mnogo ranije nego što se dogodila. Njeni su koreni u dalekoj prošlosti. Ipak, izostao je na kraju 89

odgovor na bitno Dositejevo pitanje: ’Postoji li naša drvena kutija?’ Za njega će, izgleda, biti potrebna neka druga kutija. Verovatno ’Tren 3’.“ Govoreći o „Trenu II“ kao o „hrabroj i značajnoj knjizi“, Nikola Milošević je („Književna reč“, br. 200, 10. decembra 1982) istakao tri „koncentrična kruga“ u njoj: „U prvom krugu je ona linija radnje koja asocira na brutalne metode represije, korišćene na Golom otoku. U drugom krugu se pomoću asocijacije na kronštatsku pobunu, problemu represije daje šira istorijska dimenzija, a u trećem, preko kazivanja starog prote, ovaj problem dobija najobuhvatnije i najdalekosežnije značenje. Svaki od ovih značenjskih krugova može izazvati podozrenje dogmatski nastrojenih dugova. Nekim će, recimo, smetati to što je pisac kao umetničku građu koristio mračna i surova zbivanja na Golom otoku, nekim opet to što se geneza sistema represije traži još u kronštatskim događajima, a nekim opet može zasmetati ona treća, najuniverzalnija ravan poruke.“ Dimitrij Rupel (časopis „Književnost“, br. 10/1982) smatra da posebno mesto u „Trenu II“ „zauzimaju dokumenti iz postrevolucionarnih godina u Sovjetskom Savezu. Njih pripovedaču uručuje logorski poverenik Brana Vršić. Reč je o fragmentima iz časopisa iz lenjinskih dvadesetih godina (kronštatski ustanak, 10. kongres ruske KP), iz kojih se vidi Lenjinov obračun sa zastupnicima radničkog samoupravljanja: ove dokumente čuvali su (?) i čitali Valjar i Veliki Vat. Ovo i još neka druga mesta u ’Trenu II’, koja eksplicitno i bez dlake na peru reprodukuju osetljive (jezive) tačke staljinizma, lenjinizma i (po)ratnog komunizma u Jugoslaviji stavljaju pisca ovih redova pred dilemu: da li da ’Tren II’ preporuči kao obaveznu lektiru za marksiste i komuniste, ili da se udubi u ovu tragičnu materiju kao o poruku o kobnoj neizbežnosti, o određenoj ’condition humaine’.“ Za Rupela je, inače, jedna od „najstrašnijih priča u ’Trenu II’ priča o čoveku kojem zbog mnogih udaraca nedostaju neki organi; unakažen je, ćelav, suv kao saraga. A ime mu je Čabra. Posle dugih muka priznao je svoju grešku, izvršio samokritiku i od onoga koji je mučen postao je mučitelj. „Onda se okrenuo nazad: svukao se i go je sa najviše stene na ostrvu skočio u smrt.“ U anketi „Književnih novina“: „Kritičari biraju knjigu godine“ Miroslav Egerić odabrao je „Tren II“ („Književne novine, br. 661, 23. decembra 1982). Uz ostale pohvale Isakovićevom djelu, Egerić je istakao da je objavljivanje „Trena II“ pokazalo „još jednu dobru stranu bitke za slobodu izraza u našem prostoru“, te da smo sa tim romanom „suštinski zakoračili u taj tamni vilajet i počeli oštrije da se razaznajemo u nanosima ideologizovanih predstava kojima je bio zasut pre njega“. Dramatizacija „Trena II“ u Studentskom kulturnom centru u Beogradu bila je povod za nova pisanja i o romanu i o predstavi, a naravno 90

i o temi kojom se bave. Predstavu većina kritičara nije ocjenila naročito uspješnom, te su nerijetko više isticali nedosegnute vrijednosti romana i slali druge poruke. Feliks Pašić je („Večernje novosti“, 5. novembra 1983) primijetio da ono što je kod Isakovića (Goli otok) „gotovo mitsko mesto egzistencijalne čovekove muke, u pozorištu je upropašćena, jednostavna scenska ilustracija odnosa islednika i robijaša, dželata i žrtve“. I sve se manje-više svodi „na kliše: islednici su zna se kakvi, a robijaši bespomoćne, najpre ponosne pa pregažene žrtve“. Jovan Ćirilov je („Politika“, 7. novembra 1983) u svom osvrtu pohvalio glumce koji su pokazali interes za predstavu, koji su pokazali da ih „krvno zanima preispitivanje savesti oko ’slučaja Goli otok’“. „Zaista je impresivno da je gotovo sve ono najbolje i najzrelije u savremenom beogradskom glumištu pohrlilo u Studentski kulturni centar da ostvari pozorišnu verziju romana ’Tren II’ Antonija Isakovića“. To se, veli, desilo u trenutku kada se „u našoj sredini pojavilo političko pozorište, kao izraz žive potrebe društva u krizi i previranju. I što je društvo više beležilo i priznavalo dubinu te krize, to je političko pozorište više trijumfovalo i više privlačilo publiku, uznemirenu ličnim i društvenim perspektivama“. Međutim, u slučaju „Tren II“ i samo se „političko pozorište našlo pred ozbiljnim problemom. Izoštren do krajnjih granica u preispitivanju moralne problematike obračuna sa staljinistima, staljinističkim metodama“ roman „’Tren II’ iz umetničke sfere izveden je u sferi čiste politike“, a akcenat je stavljen na odnos isljednika i zatvorenika. Političko pozorište, međutim, ima trajnu obavezu (i tu pouku, smatra Ćirilov, treba izvući i iz ove predstave) da „osim što je političko, uvek bude i pozorište, to jest umetnost“. Za Vladimira Stamenkovića („NIN“, 6. novembra 1983) predstava je „dramatična, uzbudljiva, potresna“, i to zato što su njeni junaci „i zatvorenici i islednici, koje posmatramo iz današnje mirnodopske perspektive, prikazani kao marionete u rukama istorije, kao zarobljenici politike, dakle, jedne situacije koja im oduzima privatni život, briše im intimne biografije“. Upućujući pohvale glumačkom ansamblu, ističe da se još jednom pokazuje „od kakve je važnosti prava motivisanost u svim ljudskim poslovima, pa, dabome, i u pozorištu“. Pišući šiti osvrt na predstavu „Tren II“, Ivana Petrović je („Omladinske“, 20. novembra 1983) u svojim porukama otišla i dalje: „Objektivno i strogo gledano, što se već u nas čita kao zlonamjerno, prikazivati tragične posledice mehanizama koji pokreću istoriju na oblicima ljudskog stradanja koje je samo ishod opasnog lanca kauzalija, i to na prošlim, ali ne i preživelim represivnim formulama društvenog ustrojstva, vremenski je pleonazam iz već navedenog razloga nepreživelosti, prisutnosti istih“. Za nju je „Tren II“ „skromna i precizna mozaička struktura isprepletenih 91

sudbina žrtava i mučitelja“, „’nevinih ili krivih’ (a kako se u takvom vremenu ostaje nevin?) koji u ikonografiji savremenih hramova sve jasnije zauzimaju mesta pravednih mučenika“; jedan susret bivšeg isljednika i robijaša karakterizira kao „momenat najpotresnijeg sučeljavanja sa neprolaznim ožiljcima zločinaca i žrtava svedenih na sada podjednako bolan i apsurdno sraman žig vremena koje se branilo protivurečnostima“. Ranko Risojević je pak („Oko“, 8–22. prosinca 1983) dramatizaciju i inscenaciju „Trena II“ ocijenio „umjetnički uspjelijom od romana“. Ističući da se Isaković u svom djelu „više bavi problemom kazne, a manje samim posrnućem i duhom tog posrnuća“, on, s tim u vezi, razmišlja o sudbini pojedinaca u revoluciji i naročito njegovim stradanjima „u onim slučajevima kada revolucija pravi zaokret i kada se odriče nekih svojih ranijih načela, shvatajući da su ta načela suprotna njenim prevashodnim ciljevima“. Takvi raskidi, ističe Risojević, nisu laki, ali se bez njih ne može. Problem je, međutim, u tome što „policijski aparat stvoren u ranijem trenutku treba da osigura uslove potrebne da se napusti raniji kurs u ime slobode“. Pisci koji su toj temi „pristupili sa predubjeđenjem o manihejstvu nisu daleko stigli“, za razliku od onih koji su i vrijeme i pojedinca u njemu sagledali „u totalu“. Autore predstave u Studentskom kulturnom centru (Miladina Ševarlića i Jovicu Pavića) „zaintrigirali su oni dijelovi romana u kojima se na naturalistički način slikaju stradanja bivših revolucionara. Kako, dakle, da u slobodi strada onaj koji je tu slobodu osvojio i to zbog onih ubjeđenja koja su ga nosila dok se za tu slobodu borio?“ U predstavi se „sam problem krivice, dakle, samo pitanje jesu li ti koji na sceni stradavaju krivi ili nisu krivi“ stavlja u drugi plan, već je „težište dato na okrutnosti u toku samog isljeđivanja. Na taj način više se potencira problem vjerovanja i stradavanja zbog vjerovanja, nego nužnosti kažnjavanja radi zaštite onoga što je izboreno kroz bezmjerne žrtve“. Problem je u metodama kažnjavanja. Da li se moglo bez „onih metoda koje su nam poznate iz autobiografske proze Artura Londona i drugih“. U samoj temi, ističe Risojević, „mladog čovjeka danas intrigira potreba da se na neki način dinamizira stvarnost koja je dugo vremena davana istim monotonim referatskim načinom. Gledano čista srca, tu se ne kalja revolucija nego se žali zbog metoda za kojima su ponekad neki ljudi posezali da bi odbranili revoluciju.“ Prikazujući, u prvom dijelu predstave, „torturu na koju je stavljen naglasak, Pavić uspijeva, kao reditelj, naročito u drugom dijelu, da cijelom tom korpusu fizičkog teatra, koji se naizgled iscrpljuje u torturi, dadne potpuno opravdanje i logičku kulminaciju. Tzv. žrtva i tzv. mučilac susreću se na dnu svoje egzistencije, naizgled slobodni, kraj rijeke u brodskoj kasini, oslobođeni svojih životnih funkcija, ispražnjene individue kojima se poigrala istorija. Ali nisu svi stigli do brodske kasine, jedni su evoluirali, 92

kao poslušni i postali dalji šrafčići vlasti, sada nešto važniji nego što su bili, drugi se pak pitaju, ako je sve to bilo moguće – na čijoj su oni strani u svemu bili.“ U zaključku svoga opsežnog napisa, Risojević ističe da je „stvorena jedna predstava, značajna za pozorišni trenutak našega glavnog grada. Ukoliko ona ima više publike od nekih drugih predstava, a sigurno ima, odgonetku ne treba tražiti samo u sjajnoj glumačkoj ekipi.“

Kritička reagiranja na pisanje o Golom otoku Upozorit ćemo, ukratko, i na dva kritička reagiranja (sličnih je reagiranja, naravno, bilo više) na pisanje o 1948. godini i Golom otoku. Fuad Muhić je (u sarajevskom „Svijetu“, br. od 23. marta 1982), među ostalim, upozorio da je jedan literarni događaj (Isakovićev „Tren II“) zbližio „snage i ’klasične ’ (da ne kažemo staljinističke) ljevice, i nacionalističke desnice, i ’radikalno’ raspoložene ’nove ljevice’ i razočaranih pojedinaca koje kompleks neiživljenih liderskih ambicija tjera da u svakoj pogodnoj prigodi ističu sebe kao nevine žrtve poretka“. Ističući da se u razgovor o Golom otoku uključila i naša desnica i „nova ljevica“, svaka sa svojim tezama i računicom, Muhić konstatira da nije prvi put da se „oko zahtjeva za preocenjivanjem krupnih događaja iz naše revolucije okupljaju pripadnici najrazličitijih orijentacija“, a ovog su puta imali „zajedničku uporišnu tačku“. Tu je tačku „moguće prepoznati u nastojanju da se sva bogata problematika 1948. godine jednostavno svede na priču o Golom otoku, da se predimenzioniranjem zloupotreba, koje su doista postojale, kompromituje sam smisao obračuna sa staljinizmom, i da se onda dopre do konačne poruke – ako se zbivanje, nagovešteno ovom (1948) godinom, počelo odvijati u duhu ’antistaljinističkog staljinizma’, kakva tek mora da izgleda stvarnost koja je na osnovu njega nastajala?“ Radovan Radonjić je u „Komunistu“ (u dva nastavka, 4. i 11. veljače 1983) napisao široki kritički osvrt na pisanje o 1948. godini i Golom otoku, odnosno na njihovu literarnu obradu. Među ostalim je istakao da je „krupan nedostatak“ tih djela što kompleksnu problematiku 1948. godine promatraju „gotovo isključivo kroz prizmu pozicije i sudbine čovjeka kao po sebi datog, iz šireg društveno-historijskog konteksta izdvojenog individuuma. Slično filozofima anarhistima, njihovi autori čovjeka ne posmatraju kao društveno biće već njegov svijet, sve njegove sreće i nesreće, strepnje i nadanja, padove i uzlete vezuju za neke unutrašnje, samodovoljne i od spoljašnjih uticaja zaštićene prostore i odnose. Jedini sadržaj preko kojih društvena organizacija opšti sa tim individuumom jesu razni oblici prinuda i represija nad njim, pa ukoliko je 1948. godina bila ’bogatija’ tim nabojima, utoliko je ona za njega bila pogubnija i tragičnija.“ Autori tih 93

djela, ističe on dalje, u interpretaciji spomenutih događaja nastojali su da „po svaku cijenu ’izravnaju račune’ zbog navodnog zaobilaženja ’bolnih svedočanstava’ i skrivanja ’mrlja ’ u ranijim kazivanjima o 1948. godini“, a učinili su „još jedan pogrešan korak: u fokus svog interesovanja stavili su isključivo stradalnike sa ’otoka’ i njihovih ’kamenoloma’. Ove su, jedinstveno i jednoobrazno, prikazali kao izbezumljene nesrećnike, čiji su vidici (naravno ne njihovom krivicom) pomućeni, a predstave ’o redu stvari’ pobrkane, koji uglavnom ne znaju ni šta se i kako desilo, ni kako su i zašto dospjeli u taj bezumni vrtlog, ni ima li smisla tražiti izlaze iz njega.“ R. Radonjić smatra da je neprihvatljiv i način na koji se u tim djelima „slika i objašnjava sam Goli otok. U njima se ovaj zatvor prikazuje ne samo kao Pandorina kutija jugoslovenske 1948. godine već i kao oblik i trenutak inkarnacije njenih glavnih protagonista. Otok je mjesto na kome se ’bljuje naš staljinizam’. On je ’sramni izum’ jugoslovenskog (staljinističkog) rukovodstva, pakao čije svireposti prevazilaze sve strahote GULAG-a i konclogora, grobnica socijalističkih ideala i etike. On je mrlja koja se ne može oprati, nego kojom je naša revolucija prikovana za tle primitivizma i beznađa, kamen o njenom vratu zbog kojeg nikada neće moći da visoko podigne svoje čelo.“ Pustoš u emotivnom svijetu ljudi sa Golog otoka, njihovo beznađe i „kafkijanski košmari“ nakon povratka, „opomena su da revolucija koja je to iznjedrila nema i ne može imati oslobodilačka svojstva i humanistička opredjeljenja. Oni su pledoaje za zaključak da su svekolike žrtve i stradanja te fatalne 1948. godine bile nepotrebne i besmislene, da je nadonijela promjene samo utoliko što su umjesto ideal-staljinista u prvi plan izbili realstaljinisti i da, zbog toga, njeni glavni akteri snose ogromnu ljudsku i istorijsku odgovornost. Zato nije nimalo slučajno što se kao najčešće reakcije nakon upoznavanja sa sadržinom ovih djela javljaju zgražanje nad ’zlodjelima komunističkih vlasti’ i uvjerenja da se za to moraju ’položiti računi’.“ Zaključujući svoj opsežni napis Radonjić je naglasio da djela koja „na ovakvim sadržajima i porukama grade svoje istine i sama postaju nekom vrstom otoka i kamenoloma. Kakvih i kome potrebnih vidi se po prašini koju oko njih dižu protagonisti birokratsko-dogmatske i građansko-liberalističke svijesti i logike, odnosno po političko-idejnim tragovima koje u toj prašini ostavljaju.“

Priča informbirovca – emigranata Na kraju ćemo upozoriti na (neshvatljiv) publicitet koji je u našoj štampi (u „Vjesniku“) dobio Slobodan Pauljević, informbirovac, koji je 1948. godine, bježeći preko granice bio „spreman da ubije ako mu se netko suprotstavi“, a bili su „spremni da pucaju“ i njegovi pratioci. Riječ je o tekstu Saliha Zvizdića (objavljenom u „Vjesnikovom“ dodatku „Sedam 94

dana“ u dva nastavka, 17. i 24. rujna 1983) u kojem predstavlja tog čovjeka, autora knjige „Strašno buđenje“ (koju je objavio riječki „Otokar Keršovani“), a uz najavu da je Pauljević izdavaču ponudio i nastavak prve knjige, drugu knjigu pod naslovom „Suočavanja“. Zvizdić opisuje životni put tog čovjeka, za kojeg kaže da je „svojom objavljenom knjigom i onom što je namjerava objaviti, pridonio razobličavanju neodrživih staljinskih metoda političkih i državnih odnosa među socijalističkim zemljama.“ On će, veli, prvi put iznijeti i dio biografije tog čovjeka. Kada je 1948. godine, opredijelivši se za Rezoluciju IB-a, Pauljević prebjegao u Rumunjsku, kao oficir OZN-e dobio je „poseban tretman“. On „organima rumunjske Sicuritate odaje sve što je znao o OZNI i JNA, granici i graničarima“; „sudjeluje u organiziranju propagandne i špijunske službe protiv Jugoslavije“; s bukureštanskog radija „govori protiv političkog i državnog rukovodstva Jugoslavije. Preko radija odriče se Spomenice 1941“ itd. „U službi snaga Informbiroa Pauljević je polako počeo dolaziti k sebi. Sve više uviđa da je to neki drugi socijalizam, a ne onaj o kojem je sanjao i zbog kojeg je krenuo u životnu avanturu preko državne granice.“ Dospijeva i u rumunjski zatvor i (1953!) zaključuje da je po logici izmišljenih optužbi (kakvih je tada u Rumunjskoj bilo dosta) „Staljin je osudio i ’Titovu kliku’ u Jugoslaviji, osudio i narode Jugoslavije da izgube samostalnost“. Kada je 1955. godine, nakon potpisivanja poznate Beogradske deklaracije, čuo Hruščovljev govor u Bukureštu, osjetio se „postiđenim, prevarenim“, jer je izdao svoju zemlju i više vjerovao Staljinu nego Titu. „Od tada počinje njegova uporna bitka da se vrati u Jugoslaviju.“ I Zvizdić dalje opisuje detalje te bitke, kombinirajući to s razgovorom sa samim autorom. Nakon konačnog povratka u zemlju, u zatvoru je napisao „ispovijed“ od 998 stranica, priznavši da je „iskreno radio za rumunjsku obavještajnu službu Sicuritate, da je svim svojim bićem pokušao nanijeti štetu KPJ i ’Titovoj kliki’, da je odao Sicuritati sve što je znao o Ozni, a znao je puno, o JNA, o granici“, da je iz Rumunjske organizirao špijunsku službu protiv Jugoslavije, pomagao je „kako je najbolje mogao“ ustanak „zdravih snaga“ u Jugoslaviji itd. Osuđen je na pet godina zatvora, ali je kazna potom smanjena na tri godine. Prije odlaska na Goli otok proveo je desetak dana u Sremskoj Mitrovici. Tu je vidio da Đilas izdržava kaznu u drugačijem uvjetima od ostalih zatvorenika (Zvizdić u priču ubacuje taj „važan“ detalj). Đilasova je soba bila „neka drukčija soba. Unutra stol, fotelja, knjige, tepih, jaka rasvjeta, pun komfor, hrana posebna“, tako da mu je Pauljević „zavidio“. Kada je stigao na Goli otok (1957) više nije bilo špalira „toplog zeca“, ali su mu o tom mučenju ranijih godina pričali drugi. Npr. Slovenac Rudi Filej koji je „čim je dobio prve udarce, pružio otpor: udarao je one koji su ga udarali, ali su tada ostali zatvorenici navalili na nj i toliko ga isprebijali 95

da je pao u nesvijest“. I Pauljevićev otac, koji je dvije godine proveo na Golom otoku, kasnije je pričao sinu „da je jedva ostao živ nakon ’toplog zeca’ “. „Režim na Golom bio je za zatvorenike, u doba dok je tamo boravio Pauljevićev otac – piše „Vjesnikov“ novinar – vrlo težak. Po cijeli dan su po žarkom suncu na usijanom kamenju besmisleno nosili kamenje s jednog mesta na drugo, vode je bilo malo, hrana bijedna, za sitnicu se strogo kažnjavalo motkama i stajanjem na suncu do besvijesti.“ U vrijeme kada je Pauljević stigao na Goli otok bio je to, „kako mu je reko Filej (bivši kažnjenik), ’pravi sanatorij’ prema onom što se tamo događalo od 1949. pa negdje do 1955. godine kada su tamo bili sami informbirovci“ (kasnije su im se pridružili kriminalci, s kojim je „bilo teško, jer su smatrali da su oni povlašteniji od nas“). Na Zvizdićevo pitanje, kako gleda na postupak prema informbirovcima, Pauljević je odgovorio: „Morali su nas izolirati 1948. i poslije, jer da je počeo građanski rat, bilo bi gore nego u Koreji. Tu izolaciju opravdavam, ali ne i metode ’preodgajanja’ na Golom, što samo pokazuje da se u to vrijeme nismo bili otrgnuli od metoda koje je primjenjivao Staljin protiv kojeg smo se upravo borili.“ (!)

O „Golubnjači“ Uz „Vunena vremena“ Gojka Đoga, u javnim se glasilima, za okruglim stolovima i na tribinama najviše se pisalo i govorilo o drami Jovana Radulovića „Golubnjača“. O „Golubnjači“ i svemu što se oko nje zbivalo u više su navrata raspravljala partijska i druga rukovodstva u Novom Sadu, a više su je puta spominjali i pojedini visoki partijski funkcioneri u drugim sredinama. Sve je to korisnicima ove analize više-manje poznato. Ipak ćemo ukratko podsjetiti na nekoliko karakterističnih napisa u javnim glasilima. Kada je u oktobru mjesecu 1982. godine izvedena na sceni Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu, većina kazališnih kritičara dočekala ju je s velikim pohvalama (Ćirilov, Stamenković, Miletić, Mišić, Klarić, Pašić, Hristić i dr.). Nakon gledanja predstave, Ćirilovu se npr. učinilo („Politika“, 27. oktobra 1982) da u „jugoslavenskom pozorištu više nema tabua“, da je Radulović ispisao „doskora nezamislivu dramu o životu Srba u Dalmatinskoj zagori, među kojima traje živa uspomena na jame u koje su ustaše bacale tamošnji živalj“. Nakon više izvođenja i brojnih pohvala, početkom decembra pojavila se prva oštra kritika. Književnik Bogdan Čiplić (novosadski „Dnevnik“, 9. decembra 1982), u svom je osvrtu na „Golubnjaču“ napisao da je tom dramom u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu „izvršena šovinistička diverzija“, da ta predstava „ni trenutak više“ ne bi trebala da ostane na sceni u Jugoslaviji, te da je „pohvala ’Golubnjači’ ordinarna politička laž“. 96

Kako su se stvari dalje odvijale, uglavnom je poznato. Nakon što je skinuta (zabranjena) s repertoara u Novom Sadu, na brzinu je prebačena na scenu Studentskog kulturnog centra u Beogradu, gdje je nastavljeno njeno izvođenje. Protesti, polemike i akcije različitih strana, a i sredina, nastavljeni su u sve oštrijoj formi. U širem komentaru pod naslovom „Otkud opet zabrane“, Sava Dautović se („Politika“, 16. decembra 1982) usprotivio „administrativnim pritiscima“ koje se ne može „ničim opravdati“. „Registru“ svega onoga što se u novije vrijeme „nepotrebno sudaralo“ sa „birokratskim i dogmatsko-konzervativnim shvatanjima i postupcima pridružuju se i letošnja ishitrena proskribovanja ’Antologije savremene srpske poezije’ (zbog uvrštavanja i pjesama G. Đoga – n. n.) u Strugi (posle je bez ikakvih posledica objavljena u Beogradu), zabrana zbornika ’Slučaj Gojko Đogo – dokumenti’, upliv tužioca na konačan izgled knjige Esada Ćimića ’Politika kao sudbina’ (izbacivanje dva poglavlja iz već odštampanog dela), onemogućavanje pojave biografskog dela Vjenceslava Cenčića ’Enigma Kopinič’, uz primedbu nekih političkih faktora da ono smera reviziji istorije NOB-a i uloge pojedinih ličnosti u njoj“. Tom „neugodnom inventarisanju“ pridružio se i najnoviji slučaj s „Golubnjačom“, koja je „iznenada, na nečiji mig sa strane, osumnjičena kao idejno neprihvatljiva“ i „zakulisnim pritiscima“, „misterioznom odlukom nekakvog hibridnog zbora radnika“ skinuta s repertoara, napisao je, među ostalim, Sava Dautović. Odluku o zabrani izvođenja „Golubnjače“ u Novom Sadu, Joško Čelan („Nedjeljna Dalmacija“, 2. siječnja 1983) nazvao je „ishitrenom“ i „promašenim postupkom“. U svom širem komentaru (koji je objavljen uz razgovor s autorom teksta J. Radulovićem), Čelan je kategorički ustvrdio da je „riječ o potpuno ispravnoj predstavi“, te da je „birokratski duh“ išao „svojom logikom diskvalifikacije i zabrane, nimalo zabrinut za svu silu potpuno drugačijih viđenja poruka ’Golubnjače’“. Ovaj napis J. Čelana prenijeli su „Politika“ (6. januara 1983) i „NIN“. I „Politikin“ komentator Slavoljub Đukić prokomentirao je u tom listu „slučaj“ s „Golubnjačom“ („Naša savremena ’Golubnjača’“, 11. januara 1983). Po njegovom mišljenju, „premda je i do sada bilo zabranjenih kazališnih predstava, nikad ranije ljudi iz sveta pozorišta nisu pokazivali toliku upornost i solidarnost u odbrani jedne predstave; nikad ranije, takođe, nije bilo toliko beskompromisnih osuda jednog pozorišnog dela, sa najtežim kvalifikacijama; i nikada, najzad, kao ovog puta nije izražena tolika želja i potreba da iza jedne zabrane stane ceo grad, svi komunisti, sve ono što učestvuje u političkom životu, kao da je u pitanju najkrupnije opredjeljenje od kojeg zavisi naša egzistencija, politička sudbina i dostojanstvo“. 97

Zamjerajući, među ostalim, političkim organizacijama Novog Sada što su raspravu o „Golubnjači“ proširile na partijske organizacije, „čak na opštinske komitete Vojvodine“, i učinile da „pozitivno ili negativno mišljenje o ovoj predstavi postane merilo idejnog opredeljenja i poverenja prema rukovodstvu“, Đukić je istakao da je „samo po cenu velikog otrežnjenja mogućno izaći iz ćorsokaka u koji se lakomisleno upalo. Slučaj je utoliko složeniji što je u jednoj sasvim novoj društvenoj atmosferi, u kojoj se ljudi sve više opredjeljuju na osnovu svog ubeđenja, primenjen stari metod koji je izgubio raniju efikasnost. Koliko juče, podsetimo, glavno je bilo što određeni forum misli o jednom umetničkom delu. Sve ostalo je bila čista tehnika i puko izvršavanje onoga što je već odlučeno. Umetnici su često bili prisiljeni da, mimo ubeđenja, priznaju svoju grešku. Stav jednog političkog foruma prirodno je prihvaćen kao gotova stvar. Uz obično svesrdnu pomoć štampe tako je, bar privremeno, zapečaćena sudbina dela. Danas također jedan forum ima moći i mogućnost da pritiscima onemogući izvođenje jednog pozorišnog dela ili štampane knjige, iako se to ređe događa. Međutim, rizik je mnogo veći i nikada se ne zna kakva će biti sudbina zabrane.“ Dragan Klaić je, među ostalim, napisao („Književne novine“, br. 661, 23. decembra 1982) da se „Golubnjača“ našla izložena „kampanji diskretnih, a zatim sve vidljivijih pritisaka, jer se svojom temom nije bavila prikrivanjem i ublažavanjem, jer je umesto poslastičarske glazure otkrivala uznemirujuće iskustvo, a nije ni isforsirano svoj ishod potražila u najavi pristižuće idile. Neobično je da se u vreme opšteg otrežnjenja i otvorenog preispitivanja u ekonomiji, npr., ali i u društvu uopšte, od pozorišta očekuje da se bavi poslastičarskim ukrašavanjem, kad već postoji opšta svest koliko su strategije ukrašavanja i ulepšavanja nanele štete u svim domenima društvenog života.“ „Golubnjača“ je, po njemu, „opomena da autentično i etički časno stvaralaštvo još uvek može da bude prigušeno pritiscima pojedinaca i forum čiji stvarni interesi izmiču uvidu javnosti ma koliko da se prikrivaju pozivanjem na ’neprijatelje’ i na odlučivanje.“ Sudjelujući u anketi „Književnih novina“: „Umjetnost i politika“ (KN, br. 661, 23. decembra 1982), Borka Pavićević je govorila i o zabrani izvođenja „Golubnjače“ u Novom Sadu: „Sklona sam mišljenju da se u našem sveukupnom životu mnogi traumatični događaji odvijaju zato što Savez komunista kao da je pod upravom desnog centra, te kao da Partija ne ide s levicom. I evo nove činjenice – partijska organizacija Srpskog narodnog pozorišta opredelila se za predstavu, za njenu doslednost, istinitost i artistički nivo. Dakle, da li je centar povukao desni potez? I da li zbog takvog poteza treba da snosi moralnu i političku odgovornost?!“ Treba razjasniti odnos Partije, politike i umjetnosti, koji „traje od obračuna na levici“. „Jedinstveni čovek“ „razbio je diple da bi sačuvao etiku; 98

drugi neko gubi etiku da bi sačuvao mogućnost da svira u diple. Nedopustivo. Za to neko mora da snosi odgovornost.“ Režiser predstave Dejan Mijač u više je intervjua govorio i o „Golubnjači“ („Intervju“, „Danas“, „Književna reč“ i dr.). Među ostalim je ustvrdio da je „predstava dobra, da nema nacionalizma u njoj i da može opstati u drugim sredinama, odnosno scenama“, da je uvijek „veliki društveni rizik“ to što „dobra predstava otkriva istinu“, koja „često nije u suglasnosti s političkom pragmatikom“, te da su „ljudi iz predstave osvešćeni“, da su „opredeljeni za predstavu; znaju da su svi protivargumenti laž, gruba i nasilnička uvreda“. A pišući o „dramskoj-scenskoj simbolici i njenim porukama“ u „Golubnjači“, Zoran Gluščević je („Književne novine“, br. 663, 27. januara 1983) svoj tekst završio riječima: „Sa naše dramske pozornice nisam pročitao plemenitije, humanije i univerzalnije ohrabrenje iskazano tako jednostavnim i magičnim sredstvima scensko-ritualne simbolike.“ Postavljajući (u podnaslovu teksta) pitanje, „u ime koje politike se želi ’politizirati’ teatar“, Dalibor Foretić („Danas“, br. 48, 18. siječnja 1983), u svom opsežnom osvrtu na predstavu, „temeljne uzroke spora oko ’Golubnjače’“ (koja ima „određenih teatarskih vrijednosti“) vidi u procijepu između „autentičnih životnih situacija, punih žestoke dramatske napetosti“ i „vrlo problematičnih idejnih dvosmislenosti“, odnosno „višeznačnosti“ i „dvosmislenosti“. A „vrlo je opasno igrati se s dvosmislenostima koje se mogu shvatiti i kao nacionalizam i kao antinacionalističke, ako uzmemo u obzir dobru intenciju stvaralaca, premda ona u djelu nije jasno i do kraja izražena“. (Foretićev je tekst prenijela – prepričala i „Politika“). U javnosti su šiti odjek imale i dvije rasprave, odnosno dva „okrugla stola“ o „Golubnjači“, koja su se inače posve razlikovale po pristupu i kritičnosti. Ljubljansko je „Delo“ organiziralo takav razgovor koji je, osim što je objavljen u „Delu“, široki prenesen u „Književnoj reči“, a u probranim dijelovima i u „Politici“ (br. od 6. februara 1983). U tom razgovoru u Ljubljani „nijedan od učesnika nije ocijenio da je predstava nacionalistička“, „niko čak nije našao ni sporno mesto u njoj koje bi moglo da opravda njeno skidanje s repertoara“, pa se „nametnulo pitanje političke odgovornosti i motiviranosti da se oko ’Golubnjače’ podigne buka i stvori klima sumnjičenja, zabrane i gušenja umetničkog izraza“. Prenoseći iz „Dela“ raspravu o „Golubnjači“, redakcija „Književne reči“ stavila je napomenu da je to jedini skup ljudi koji su predstavu gledali prije nego su o njoj razgovarali, te da je prema tome to jedina rasprava u kojoj su ljudi poznavali ono o čemu razgovaraju, diskvalificirajući tako sve druge rasprave o tekstu drame i njegovim idejnim porukama. 99

A na raspravu pri Komisiji CK SKH za idejna pitanja i informiranje (25. siječnja 1983) dvadesetak kazališnih i književnih stvaralaca, kazališnih kritičara, javnih i političkih radnika najviše je govorilo upravo o idejnim porukama „Golubnjače“ (o čemu je nekoliko dana ranije na sjednici te Komisije govorio i Josip Vrhovec). Šire izvode iz diskusije (G. Babića, P. Pletikose, J. Puljizevića, P. Večeka, K. Spaića, M. Radmilovića, I. Šaškor, Z. Torjanca, K. Zidarića, D. Mitrovića, M. Prelasa, I. Salečića, C. Sardelića i S. Šuvara) objavio je „Nedjeljni Vjesnik“ (br. od 6. veljače 1983), a nešto je malo od te diskusije prenijela (prepričala) i „Politika“. „Književna reč“ nije prenijela ništa. Zbog ograničenog prostora (a i zbog toga što je korisnicima ove analize uglavnom poznata) nećemo upozoravati na akcente te opsežne kritičke rasprave. Kritički tekst o „Golubnjači“ objavio je i Dušan Plenča („Nedjeljna Dalmacija“, br. od 27. veljače 1983), ukazujući na „zlonamjerno manipuliranje historijskim zbivanjima“. I iznoseći neke historijske činjenice o ratnim zbivanjima (i pokoljima) u Kninskoj krajini, Plenča je, među ostalim, ustvrdio da Radulović „dijaboličnim paradigmama, oslobodilačkim, antifašističkim, narodnofrontovskim i socijalnim sadržajima, dometima i tekovinama borbe naroda Kninske krajine, suprotstavlja vidovdansku izokrenutu mitomaniju, svetosavski kult i međunacionalnu mržnju“. Zamjerajući, među ostalim, Raduloviću da „nema dovoljno sluha i za zločine četnika“, da „minimalizira ratni genocid Đujićevih ’orlova’, inzistirajući na zlodjelima „brata druge vjere“, ističe da su zločini četnika i ustaša u Kninskoj krajini „jedinstveno djelo snaga kontrarevolucije“. „Golubnjača“, veli, afirmira „nepostojeće patološke nastranosti podinarskog sela, naoružanja mržnjom između ’bunjevaca’ i ’vlaja’ i sodomijom njegove omladine“, te je u stvari „riječ o dehumanizmu i morbidnosti“. „Nedjeljna Dalmacija“ (br. od 27. ožujka 1983) objavila je, povodom „Golubnjače“, razgovor s narodnim herojem iz Kninske krajine Jošom Durbabom, u kojem je on najviše govorio o „ofanzivi nacionalista“ i konkretnim akterima ratnih zbivanja u tom kraju i u Radulovićevoj „Golubnjači“. Među ostalim je rekao da „jesmo za slobodu stvaranja, ali smo protiv iskrivljavanja činjenica i falsifikata“. Po njegovom mišljenju, Radulović je „upao u velikosrpsko kolo koje mu daje podršku“. Autor uvodnika (D. M) u „Našoj štampi“, listu Saveza novinara Srbije (januarski broj 1983), prokomentirao je „ludosti“ oko „Golubnjače“ kao „diferenciju koja je uzela maha“, jer se „raspršila kao mehur od sapuna površna monolitnost i anemična neutralnost“. No, po njegovu mišljenju, „i pored brda napisa“ ostalo je nejasno da li u „Golubnjači ima ili nema nacionalizma“ te da oko nje („Golubnjače“) „najčešće nadleću jastrebovi, svejedno da li nose perje nacionalizma ili dogmatizma. Pitanje je samo kakvu su ulogu sebi namenili ’limeni petlovi’?“ 100

Televizija Beograd, u sklopu serije „Kino-oko“, organizirala je (26. siječnja 1983) raspravu o temi: „Pozorište kao ogledalo društva“ (uz prikazivanje filma Krste Papića „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“! Ta je emisija (rasprava) bila povod za nove konfrontacije u javnim glasilima. U njoj su, naime, nastupili uglavnom već potvrđeni zagovornici „Golubnjače“, kazališni kritičari i drugi autori koji su o predstavi i prije bili izrekli same pohvale (J. Ćirilov, V. Stamenković, D. Mijač i dr.), te se i čitav razgovor odvijao u tom „tonu“, govorila je samo jedna „strana“, unisono braneći dramu. Osvrćući se na tu emisiju, Mira Boglić je npr. („Vjesnik“, 28. siječnja 1983) istakla da se radi o „smišljenoj jednostranosti“, „režiji jedne sasvim loše televizijske predstave o jednoj problematičnoj kazališnoj predstavi“, a Senan Alić u sarajevskom „Svijetu“ ocijenio je da se ta emisija pokazala kao „jedno od najružnijih lica kojim se ovaj (televizijski) medij predstavio milionskoj publici u našoj zemlji u posljednjih nekoliko godina“, te da su „najvatreniji zagovornici („Golubnjače“) počeli iznevjeravati načelo ’demokratske konfrontacije’ u koje su se donedavno zdušno zaklinjali“. Na emisiju Televizije Beograd („Kino-oko“), kritički je reagirala (u emisiji „Panorama“) Televizija Novi Sad, dok je opet Miodrag Ružić u listu SUBNOR-a Jugoslavije „Četvrti jul“, u svom komentaru kritički govorio o tome reagiranju novosadskog TV-studija, ističući da je „frontalno odbijanje svega onoga što se kosi sa ’mojim mišljenjem’ i ’mojim stavom’ i dalje na snazi“, da „gluvi telefoni i dalje teraju svoje, a argumenti neka pričekaju neko bolje vreme“. Za „Književnu reč“ pak (autor komentara A. Jovanović) učesnici razgovora o „Golubnjači“ u beogradskoj TV-emisiji „Kino-oko“ govorili su „veoma nadahnuto“ o „suštinskim pitanjima našeg sadašnjeg kulturnog trenutka“. Konfrontacije u javnim glasilima nastavljene su nakon što je „Golubnjača“ na Dvanaestom festivalu malih scena u Novoj Gorici (29. januara 1983) proglašena za najbolje ostvarenje. Novosadski je „Dnevnik“ tim povodom prokomentirao da se nagrada u Novoj Gorici i aplauzi u „Cankarjevom domu“ u Ljubljani „nikako ne mogu podvesti pod kategoriju slučajnih i spontanih, ali pod kategorije sračunatih i pripremljenih svakako“, upozoravajući na vanteatarske posljedice te predstave i na to da je njeno kandidiranje za Sterijino pozorje „svesno i sračunato podmetanje baruta Jugoslavenskim pozorišnim igrama“. U svom komentaru u tjedniku „Danas“ (dijelove kojega je prenijela i „Politika“), Dalibor Foretić je ustvrdio da nagrada „Golubnjači“ u Novoj Gorici „nije kazališni čin“, da je žiri „podlegao euforiji koja se stvara oko te predstave“, te da ta odluka „pokazuje posvemašnji rasap svih kriterija u procjenjivanju kazališnih vrijednosti“. (Foretić se kritički osvrnuo i na naprijed spomenuti napis u „Četvrtom julu“ u kojem se napada komentar TV Novi Sad o „Kino-oku“.) 101

Pod naslovom „Pobedili su dečaci“, Milorad Vučelić je („Omladinske“, 5. februara 1983), oduševljeno pozdravio „pravičnost i hrabrost jednog žirija“ koji je u Novoj Gorici „bio u saglasnosti sa ovacijama publike“ i „dostojanstveno i odlučno“ dodijelio nagradu „izvanrednom umetničkom delu“. Konstatiravši da „u našim prostorima do sada ni jedno umetničko delo nije izazvalo toliko osuda i političkih anatema“ kao što je to slučaj sa dramom „Golubnjača“, Vučelić je ustvrdio da su „sve te osude i sve anateme izrekli uglavnom ljudi koji obavljaju političku ili javnu funkciju, a koja im je poverena odlukama delegata i članstva SK“. Međutim, po njegovu mišljenju, pohvale stručne i umjetničke kritike bile [su] i ostale, jednodušne: „I publika i kritika imali su samo reči podržavanja i dopadanja.“ Zato je, među ostalim, postavio pitanje odgovornosti i posljedica u jednom demokratskom društvu koje mogu i moraju biti „posebno drastične“ onda „kada se dijametralno razilaze mišljenja najšire publike i onih koji publiku u nekim javnim oblicima života predstavljaju“. A izvještavajući o „uspehu ’Golubnjače’ u Ljubljani“ i na Festivalu u Novoj Gorici, Mirjana Radošević je u „Politici“ (31. januara 1983) citirala i riječi nekih članova žirija (koji je odluku donio jednoglasno), među ostalim i Dina Radojevića koji je rekao da „Golubnjača“ kao „teatarski čin, na žalost više ne egzistira, jer je prešla u sfere gdje teatar nema šta da traži“, a da to ta predstava „nije zaslužila“, te da se „moramo osloboditi grča i političkih magli i naći put do ove predstave“. Zaključujući svoj napis, novinarka „Politike“ je istakla i „gest koji će pamtiti glumci i tehnika ’Golubnjače’.“ Posle predstave gostioničar iz Nove Gorice, Žika Medaković, oduševljen, pozvao je ceo ansambl da mu budu gosti. Služila je njegova žena, Slovenka Katica, koja nam je rekla: „Plakala sam samo dva puta u životu: kad sam gledala film, ’Jedan dan života’ i večeras, gledajući ’Golubnjaču’.“ Ovaj smo posljednji primjer naveli da bismo ilustrirali dokle je sezalo „Politikino“ nekritičko pisanje o svemu što se zbivalo oko „Golubnjače“. Taj se list od početka trudio (a neki ovdje spomenuti primjeri to ilustriraju) da „dokaže“ kako je „Golubnjača“ veliko djelo čistih idejnih poruka, kako je bez ikakva razloga skinuta s repertoara u Novom Sadu i kako je u drugim, „nedogmatskim“ sredinama – Beogradu i Sloveniji – doživjela golem uspjeh. „Politika“ je, u pravilu, prenosila svako mišljenje koje je išlo u prilog ili obranu „Golubnjače“, dok je prešućivala, ili samo registrirala ili šturo (i tendenciozno) odabirala i prenosila različite, suprotne napise ili ocjene sa pojedinih skupova. Slično se ponašao i „NIN“, dok je „Književna reč“ isključivo donosila samo afirmativne tekstove o „Golubnjači“. „Politika“ i „NIN“ su tako prenijeli tekst Joška Čelana iz „Nedjeljne Dalmacije“, koji je napao „birokratski duh“ zbog skidanja drame sa novosadske scene, ali ne i kritički tekst o „Golubnjači“ Dušana Plenče u istom listu, da 102

spomenemo samo taj primjer. Ili, „Književna reč“ je prenijela raspravu iz ljubljanskog „Dela“, ali ne i raspravu organiziranu pri Komisiji CK SKH za idejno djelovanje i informiranje, objavljenu u zagrebačkom „Nedjeljnom Vjesniku“. Milorad Vučelić je npr. ustvrdio da su protiv „Golubnjače“ bili uglavnom samo ljudi „koji obavljaju političku ili javnu funkciju“, a činjenica je da je u toj drami svoj negativan sud izreklo i više režisera, glumaca i kazališnih kritičara u Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu i drugdje, što je sve u javnim glasilima i objavljeno. Podsjetimo, na kraju, da glavni selektor Sterijinog pozorja (1983. g.) Ljubiša Georgijevski nije uvrstio „Golubnjaču“ u repertoar Igara. Međutim, nije odabrao, kao sedmu, ni neku drugu predstavu, već je ostavio praznu „stolicu“. Komentirajući taj selektorov potez, Draga Ungaro („Nedjeljni Vjesnik“, 10. travnja 1983) ironično je primijetila da nakon svega nije teško pogoditi „zbog čega je glavni selektor umjesto za predviđenu sedmu predstavu na Pozorju ostavio prazninu? Kad nema ’Golubnjače’ neka ne bude ništa! Neka se zna da je ’Golubnjača’ to prazno mjesto i da je tako ipak prisutna na Pozorju! Uistinu prozirna ekvilibristika i posvema suvišna.“

O „Istočnicama“ Uz „Vunena vremena“ i „Golubnjaču“, u javnosti je najviše govora i napisa bilo o „Istočnicama“, ciklusu pjesama Ljubomira Simovića, (ilustriranim crtežima Marija Markarelija), objavljenih (u aprilu mjesecu 1983) u podlistku „Književnih novina“. Niški dnevni list „Narodne novine“ izvjestio je da se Simovićeva zbirka, odnosno ciklus pjesama, trebala pojaviti kao posebno izdanje niškog književnog časopisa „Gradina“, ali je štampanje obustavljeno, jer pjesnik nije htio izbaciti neke sporne stihove, odnosno pjesme. Zbog odbijanja štampanja u „Gradini“, angažirao se Odbor za zaštitu umjetničke slobode, koji je ocijenio da se radi „o sputavanju i gušenju književnog stvaralaštva“. Najprije ćemo podsjetiti na neke pjesme iz te zbirke. Ljubomir Simović: Pesma o nošenju odsečene glave Dušana Radovića Kondora kroz sela i preko planina zapadne Srbije Dušan Radović Kondor je zaklan jer je klao. Na pragu komande, na samom pragu pakla, brat ga zaklane žrtve nožem zakla.

103

Zaklan Kondor pade u jesenju travu, osvetnik dopade i odseče mu glavu. Diže je na motku i razvi zastavu, pa s glavom odjaha niz šumu hrastovu, i jaše, kroz jelove, brezove šume, i bukove, kroz bežanije, kroz razbijene pukove, kasom i galopom, niz poljane, dižući uvis prepelice i vrane, noćevajući na mesečini, kraj žara, na konju jedući, budeći dobošara, s Lima i Uvca na Povlen i na Maljen, kroz poštu srušenu, kroz mlin do temelja spaljen, svakoj pijaci, svakoj crkvi, svakoj kući, odsečenu glavu pokazujući. A odsečena je glava, kose plave više od žive govorila glave: da se nismo odmakli od pakla ako je strelac streljan, ako je koljač zaklan.

(D. Radović Kondor bio je poznati koljač, četnički obavještajac-provokator i komandant Zlatiborskog četničkog korpusa – n. n.) Mrkla jesen Ne može da se diše od mraka. Niko se ne nada ni šibicama na istoku, a kamoli zvezdi ili zori. Samo domaćica, skupivši suknju međ kolena, kleči pred otvorenim šporetom, i, kao svitac koji se pali i gasi, njeno lice na mahove se ozaruje žarom, u koji duva, da ga razgori. Pesma o šivaćim iglama Iglama, koje su nekad kroz oblake letele sa zlatnim, crvenim, plavim, zelenim, ljubičastim i belim, svilenim, repovima, sad su crni, vuneni, repovi izrasli, sad te igle, crnim repovima, šiju zastave i pokrov za Srbiju.

104

Zapis Kao što seljak pred tuđim vojskama na razna mesta, u podrum, iza jaruge, pod hrast, zakopava žito, municiju, pušku, rakiju, lampek, ikone, sukno i mast, tako i ja u mračno vreme ovo, sve što imam skrivam, pola u nejasno, pola u nezapisano slovo. Na tridesetgodišnjicu bitke između partizana i četnika na Jelovoj gori meseca septembra godine 1944. Na vrh Drmanovine siđi, uzmi durbin, na niz Jelovu goru do Jasikovca, od Jasikovca prema Spasovnjači, od Spasovnjače do na Đakov Kamen, na Okolišta, pa prema Konderu, od Kondera preko Šuplje Lipe, na Bobiju, na Savin Kamen i Kik, sa Kruševlja na Tutaliju, od Laništa do Velike Ravni, s Velike Ravni do u Gubin Do, s visa na vis, durbinom zaokruži: zelene su, i nedogled, ogromne šumske mase: bukove šume prve, druge i treće klase. Skini kaput, zasuči rukave, uzmi ašov, budak ili motiku, i, zasukanih rukava, gologlav i bos pod kojom hoćeš od ovih bukava kopaj, iskopaćeš: istrunulu čizmu, zarđalu cev,

105

šunoglu, pređicu, tabakeru, ili ljudsku kost. Širom ovih šuma i livada, po jarugama i po jendecima, niko ne zna koliko hiljada i hiljada poginulih ima. Al zna se da nema ni jednog od ovih koje trava krije ko od ruke kuma, oca, sina, ili brata, poginuo nije.

Kada su „Istočnice“ objavljene, uslijedile su negativne kritike (uglavnom na političkim skupovima, ali i na sjednici Izdavačkog savjeta lista), ali i brojne pohvale. Za ilustraciju ćemo upozoriti na samo nekoliko karakterističnih napisa. (O kritikama sa političkih skupova, upućenim tim pjesmama, kao i nekim drugim spornim literarnim djelima, bit će riječi u drugoj analizi). Dragoljub Milanović objavio je u „Politici ekspres“ (18. aprila 1983) vrlo kritički intoniran tekst o Simovićevim „Istočnicama“ a koji je tekst prenio i „Vjesnik“ (19. travnja 1983). Kao osnovnu karakteristiku objavljenih pjesama naznačio je: zlokobnost, beznađe, mrkli mrak. Uz to mrkli mrak i beznađe „vladaju samo u ovoj našoj Srbiji“ (pjesma „Mrkla jesen“). Kod Simovića nije u prvom planu estetika, konstatira autor, već društvena i politička komponenta te poezije. Jer, „beznađe, briga, paničan strah za rodnu grudu i duboka pomrčina potpuno su izgleda obuzeli pesnikovu dušu i srce i nagnali ga da punim jedrima neobuzdane poetske imaginacije zaplovi vodama svoga sunovrata“. Analizirajući, među ostalim, pjesmu „Na 30-godišnjicu bitke između partizana i četnika na Jelovoj gori meseca septembra 1944“, Milanović ističe da je pjesnik smišljeno ostao „samo na golim faktima o bratoubilačkom krvoproliću“, zanemarujući najvažnije historijske činjenice iz NOR-a, tražeći „da zaboravimo da su neki od njih bili zlikovci, koljači i izdajnici“. Po njemu, pjesnik se još „otvorenije legitimira“ u pjesmi „Zapis“, te ga pita: „Zar je stvarno toliko mračno vreme ovo da pesnik sve što ima mora da skriva, pola u nejasno, pola u nezapisano slovo?!“ Nakon analize još nekih Simovićevih pjesama, zaključuje da smo dobili „jedan opasan politički pamflet, nacionalistički, antikomunistički, koji u ime slobode umetničkog stvaralaštva napada humanizam i slobodu čoveka bez kojih je umetnost besmislena“. Postavljajući, među ostalim, pitanje, kako je moguće da u dva grada iste republike (Nišu i Beogradu) „važe sasvim suprotni estetski, umetnički i idejni kriterijumi“, tjedne novine „Novosti-8“ (od 23. aprila 1983) 106

istakle su da „dodatak na dramatičnost ovog novorođenog književnog slučaja predstavljaju i sumnje u crteže Marija Maskarelija“, koji su „okvalifikovani kao ’crteži sa izvesnim političkim aplikacijama’, što će reći da su se na njima suviše jasno videle šajkače i grb Srbije“. „NIN“ je na pojavu „Istočnica“ reagirao širim nepotpisanim komentarom (24. aprila 1983) u kojem se ponadao da to neće biti novi „slučaj Đogo“, jer da smo poslije „Vunenih vremena“ „svi pametniji bar utoliko što sada znamo pravi redosled poteza“, što znači da ne bi smjela izostati „stvarna literarna analiza“, budući da je svako naknadno „nuđenje ’ekspertize’ deplasirano, naročito onda kada su već izvršene ’ekspertize’ druge vrste, po pravilu krajnje neprimerene kada je jedno umetničko delo u pitanju“. „NIN“ ističe da nije problem u tome što se kod Simovića „loše stanje sveta izvodi iz njegovog osećanja ugroženosti Srbije, pa, možda, ni u tome što on sadašnjost hoće da ’pročita’ kroz prošlost, veran i ovog puta svom stavu da njegovo novije pesništvo nije ’opevanje istorije i mitologije, već pevanje o našim današnjim sudbinama uz pomoć istorije i mitologije’“, već u tome što novija Simovićeva poezija ima za cilj „da se sadašnjost optuži prošlošću“ čime se „sve iz te prošlosti relativizuje do granica koje se ne može uvek tolerisati“. Za primjer uzima pjesmu „Na 30-god. bitke između partizana i četnika na Jelovoj gori“, iz koje jasno proizlazi da se pesnik „protivi bratoubilačkom fatumu naše istorije, da je on protiv svih i svakog klanja. No, ako se sukob partizana i četnika, na Jelovoj gori ili bilo gde drugde, svede na imenitelj klanja u okviru porodice, tada se istorija pretvara u prašnjavu kriminalističku hroniku koja ne zavređuje našu pažnju, koju treba zaboraviti. Nisu, dakle, klali četnici, već očevi i braća, a njima se jednom može i mora oprostiti.“ Izvlačeći poruke iz još nekih Simovićevih pjesama, „NIN“ na kraju postavlja pitanje: „Šta je to zbilja sa nama kada, na izgled tek tako, preko noći, ljudi ozbiljni i talentovani, ljudi cenjeni i omiljeni, čak ljudi veoma aktivni u tzv. društvenom radu, prosto – ljudi poput Ljubomira Simovića, pređu Rubikon smisla i nađu se u mraku, gde im je, verujemo, teško da dišu. Ili je, možda, podatak kako je Simović pre mjesec dana ’brisan iz evidencije SKJ’ uslov za upisivanje u nekakvu drugu evidenciju. Onda, neka. Vreme je da se rastajemo.“ „Književne novine“ otvorile su svoje stranice za priloge o „Istočnicama“, tako da je u više brojeva (669, 670, 671) objavljeno osam širih priloga, a svi su oni, osim djelomično jednoga, „Istočnicama“ izricali same pohvale. Otvarajući seriju tih napisa, redakcija „Književnih novina“ (br. 669, 28. aprila 1983) u uvodnoj je napomeni istakla da su, nakon objavljivanja u tom listu spomenute pjesme Lj. Simovića „doživele osudu jednog dela 107

naše javnosti, napade u štampi, (da su) okvalifikovane kao pamflet, što je još jednom onemogućilo prirodan kritički razgovor o poeziji, prenoseći ga na teren političkih kvalifikacija“, a po njenom mišljenju jedino je književna kritika kompetentna da o djelu izrekne sud. Osvrćući se (u tom broju KN) na kritike upućene „Istočnicama“, Miodrag Perišić je, među ostalim, istakao da je „MOĆI GOVORA suprotstavljena VLAST NAD GOVOROM koja svoje kriterijume crpe iz sopstvene jednodimenzionalne političke suštine“. Umetnost će uvek preživeti i tvoriti sopstvenu istoriju, ali će se uvek pamtiti i oni sramni potezi kojima se htelo da joj se zapuše usta. Koliko mi danas možemo da izgledamo bespomoćni pred nasiljem nad poezijom, toliko će to nasilje biti bespomoćno pred istorijom književnosti, istorijom civiliziranog čovečanstva“, zaključio je M. Perišić. Alek Vukadinović je pak ustvrdio da će „dobar broj“ Simovićevih pjesama iz „Istočnica“ „ući u fond trajnih vrednosti srpske poezije“. Po njemu, „u jednom pravom medaljonu ove zbirke, Simović kaže da čovek ne može ni zagrebati zemlju, a da odmah ne naiđe na ratne ostatke ljudskog sveta. Ovi stihovi više imaju u sebi slobodarskog, ljudskog i antiratnog nego sve političke floskule koje dežurni karijeristi danonoćno presipaju iz šupljeg u prazno.“ A po mišljenju Pavla Zorića „u pitanju je snažno pesničko delo koje ne sadrži nikakvu antihumanu poruku“. U svom narednom broju „Književne novine“ (br. 670, 19. maja 1983), uz opsežne nove priloge o „Istočnicama“ (na pet strana lista), objavile su novu napomenu u kojoj ističu da je uredništvo „otvorilo stranice lista u želji da omogući sučeljavanje različitih kritičkih pristupa ’Istočnicama’ Lj. Simovića, pozivajući i autore koji su javno izrekli nepovoljan sud o njima. U Redakciju je, međutim, prispeo samo znatan broj afirmativnih priloga.“ U „nemogućnosti da ih sve objavi (u tom broju), Uredništvo se odlučilo za tekstove Aleksandra Petrova i Bogdana A. Popovića, dugogodišnjih kritičara poezije u ’Politici’ i ’NIN’-u“. Dajući tumačenja nekih pjesama, Aleksandar Petrov govori i o pjesmi o odsječenoj glavi Dušana Radovića Kondora, gdje se „konkretno i ’simbolično’ ipak mešaju i tako ’zastire’ podatak o tome ko kolje četničkog koljača. Simović to čini svesno, sa stanovišta prirodnog: krvna osveta ostaje krvna osveta, dakle greh bez obzira sa čije strane dolazi.“ U pjesmi „Na 30-god. bitke između partizana i četnika na Jelovoj gori“, Simović, veli, „osluškuje i saopštava glas i pouku majki i domodržnica, čija su deca i ukućani izginuli, svejedno na čijoj se strani borili: ubistvom se može srušiti kuća, ali se ne može podići nova“. Bratislav Milanović („Književne novine“, br. 671, 2. juna 1983), ustajući također u obranu „Istočnica“, istakao je da je „i teško i odgovorno suditi o poeziji kategorično“, te da se pogotovo tako ne može govoriti o jednom književnom delu „sa stanovišta dnevne politike“. 108

Draginja Urošević (koja je ranije podnijela ostavku na položaj člana Izdavačkog savjeta „Književnih novina“), jedina je u tom listu (KN, br. 671, 2. juna 1983) imala donekle kritički odnos prema „Istočnicama“. Ističući da je inače „pažljivi čitalac i poštovalac“ Simovićevih pjesama i da „uvažava književno i kulturno delovanje većine učesnika u odbrani ’Istočnica’ na stranicama prethodnih brojeva ’Književnih novina’“, mora, međutim, zapitati „da li te odbrane polaze od činjenice da u tim pesmama ima političkih ideja“. U svom se prilogu zadržala upravo na tome – na „prirodi, karakteru, nivou i dometima tih ideja“, nastojeći osporiti „pesnikove političke ideje iznete u četiri pesme iz ’Istočnica’ a nikako samog pesnika“. Pokušala je da pokaže kako „te ideje pripadaju starinarnici ideja, da su ih odbacili ne samo savremenost i moderni politički život, već su se u prošlosti nalazile na istorijskim marginama“. Upozorit ćemo i na nedavno objavljenu širu analizu (panegirik) Nikolaja Timčenka Simovićevih „Istočnica“, objavljenu u beogradskom časopisu „Delo“ (br. novembar–decembar 1983). N. Timčenko smatra da su „Istočnice“ Lj. Simovića „rečiti opit o tome šta poezija može u direktnom sukobu sa ideologijom“, kako ona (poezija) „može da učini da pesnička istina progovori punim ustima i gromko, da dirne u osinje gnezdo ideologije i političkog mita a da, ni jednim svojim segmentom, ne iziđe iz domena pesničkog izraza i jedne pesničke istine“. Kako po njemu „Istočnice“ imaju više slojeva, a prvi je „najpre prepoznatljiv“, Srbija, „njena sudbina u miru i ratu, njena tragika, njena zla kob“, to je „u prvi mah, i za ideološke potrebe političkog trenutka, ta dimenzija, uz obavezni pesimizam koji ideologija ne podnosi, samo taj sloj primećen“. Zbirka je, veli, strukturirana kao „mala dramska etida“, sa prologom, dramom i epilogom i u tom smislu on razvrstava Simovićeve pjesme i govori o njihovim porukama. U pjesmama iz „razdoblja mira“ (u „Istočnicama“) preovladavaju „kritički tonovi i jasnije se čuje pesnikov glas; osim toga oštrije se iskazuje ideja o istočnicama kao nosiocima živototvornog principa koji ne razlikuje ljude prema ideološkoj pripadnosti, kao i o tome da je svaka smrt tragična, a da tragika Srbije jeste i u tome što su mnoge smrti posledica međusobica najbližih srodnika“. Timčenko smatra da „ključ za razumevanje svoje zbirke, ali i poezije uopšte“ Simović daje u pjesmi „Zapis“, gdje je opisan pjesnikov rad koji se uspoređuje „sa opreznim postupkom seljaka koji pred tuđinom skriva sve što mu je dragoceno“, i u neku ruku „igra skrivača sa svojim čitaocem“, te pokazuje da je pjesnik „prinuđen da bude u izvesnoj, manje ili više izraženoj, opoziciji prema vremenu kome pripada“. A kada se „kaže vreme, misli se na nešto mnogo opštije i šire nego što su tekuća politika i vladajuća ideologija“. 109

Smatra posve legitimnim „ideološko čitanje“ Simovićeve poezije, to je „jedna od nezaobilaznih mogućnosti preko koje se ova poezija nudi proceni, ispitivanju, onome što se zove budno oko javnosti“. A ideološkom se, u ravni te poezije, suprotstavlja „pesnički motiv sadržan u jednoj vitalističkoj filozofiji istočnica koje su u strukturi ove poezije pesnički subjekat i nosilac pesničke istine“. Motiv mraka u toj zbirci javlja se kao „tragička melodija u toj orkestraciji različitih zvukova koji čine dramatična zbivanja središnjeg dela zbirke. U tom MRAKU odigrava se događaj sa glavom jednog od komandanata, zatim bitka na Jelovoj gori, i sve ono što tako tragično pogađa istočnice, a čemu one odolevaju. Tragika se samo pojačava delovanjem domodržnica – za koje u skladu sa vitalističkom filozofijom – nitko, i među komandantima, nije toliko tuđ i izgubljen u krvi koju je prolio – da bi mu se mogla i morala odreći pomoć i razumevanje. Reč je, dakle, o tragici koja se javlja u ravni realizacije vitalističke filozofije, u njenim protivrečnostima i otvorenim pitanjima, dakle, u ravni koja nije ravan ideoloških podela koje ljude svrstavaju u one koji nisu na pravoj strani. To je ona tanana granica koja u ravni Simovićeve poezije deli ideološku istinu od pesničke istine; ideološka istina priznaje, i čak podvlači razlike među ljudima, one razlike koje ljude guraju u protivničke tabore, zavisno od političke i ideološke pripadnosti i ratne sreće, dok pesnička istina ističe tragiku tih razlika i čovekovu patnju, nemoć i tugu koje proizlaze iz stvarnosti u kojoj se te razlike i podele ispoljuju“. Za Simovića nema pobjednika u bici „u kojoj su se međusobno izmrcvarili najbliži rođaci“. U svojoj krajnjoj poruci na planu ideja, zaključuje Timčenko, „Istočnice“ su jedna od varijacija večitog kosmičkog sukoba suprotnih i suprotstavljenih sila koji je, izvesnim natuknicama, lokalizovan na prepoznatljivu istorijsku situaciju“. Taj je sukob u zbirci „konkretizovan na taj način što je pesnik kao pesničku građu koristio izvesne aspekte istorijske sudbine srpskog naroda“, u čemu i jest „jedan od ideoloških izazova“ te poezije, odnosno zbirke koja „može da zrači i kao tumačenje istorijske sudbine jednog naroda iskazano pesničkim sredstvima“.

O romanu „Orden“ Osim literarnih djela u kojima se u javnosti mnogo pisalo i govorilo („Vunena vremena“, „Golubnjača“, „Istočnice“, „Tren II“, „Noć do jutra“, „Nož“, „Sudija“, „Anatema“ itd.), javljala su se i mnoga druga s neprihvatljivim idejnim porukama, koja su u javnosti prolazila manje-više nezapaženo, a kod većeg dijela književne kritike dočekivana i s (većim ili manjim) pohvalama. Za primjer, odnosno ilustraciju, upozorit ćemo na jednu takvu knjigu – roman Stjepana Ćuića „Orden“ (u izdanju „Augusta Cesarca“, Zagreb). 110

No, prije nego pređemo na osvrte na taj posljednji Ćuićev roman, ukratko ćemo podsjetiti (da bismo pokazali određeni kontinuitet u Ćuićevoj „obradi“ nekih aktualnih tema) na neke ocjene izrečene o njegovom prethodnom romanu: „Dnevnik po novome kalendaru“ (u izdanju CDD SSOH Zagreb, 1980), uz napomenu da bismo se mogli vraćati i dalje u nazad, npr. do njegove knjige „Staljinova slika i druge priče“ (također u izdanju CDD SSOH Zagreb, 1971. godine, drugo izdanje 1975). Povodom „Dnevnika po novome kalendaru“, Neven Jurica je („Književna reč“, br. 163, 25. marta 1981) napisao da je karakteristično za Ćuićeva djela da se „u njima provodi analiza odnosa vlasti spram pojedinca“, da glavni junak romana u zatvoru, poslije rata (a „Dnevnik“ se „vodi“ 1972. i 1973. g. – n. n.) „biva podvrgnut klasičnoj političkoj resocijalizaciji“, te da se nad njim „istodobno vrši (dakako, s uspjehom) indoktrinacija u duhu novog političkog sustava“. Za Zdravka Zimu je („Vjesnik“, 2. travnja 1981) Ćuićev „Dnevnik po novome kalendaru“ „farsična skica o nakaradnom levijatanu vlasti s kojim beznadno ratuje ’zalutala’ ljudska jedinka“, a pozicija glavnog junaka knjige „bliska je po mnogo čemu beznadnom položaju argonauta. On pipka po mraku sparušenih iluzija i vjeruje, poput Odiseja, da može obmanuti zlehudu avet (vlast – n. n.) kojoj jedva sluti prave dimenzije.“ Emigrantska „Nova Hrvatska“ (br. 2, 1981) dočekala je „Dnevnik po novome kalendaru“ (kao i svaku Ćuićevu novu knjigu), s velikim pohvalama. Među ostalim je napisala da S. Ćuić izgrađuje „nemilosrdnu anatomiju komunističke vlasti nesmiljeno razobličavajući njene perfidne smicalice i trikove za idejno smatanje nepouzdanih“. Kada se pojavio „Orden“, u javnim su glasilima zaredale same pohvale (D. Karaman, J. Pavičić, A. Ilić, I. Mandić, N. Agić, I. Lovrenović, N. Jurica). Izuzetak je bio kritički osvrt D. Plevnika u „Komunistu“. (Uz put upozoravamo na činjenicu da su i autor romana Stjepan Ćuić i recenzent Milan Ivković i urednik izdanja u „A. Cesarcu“ Zdravko Zidovec bili angažirani na liniji „maspoka“ 1971. godine, da je Zidovec nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ morao otići iz lista „Vjesnik“ kao „drugi čovjek“, urednik unutrašnjopolitičke rubrike, a i Ivkošić iz tog lista preći u „Studio“). U svom pohvalnom osvrtu na „Orden“, Dražen Karaman je („Polet“, 10. veljače 1982) ukratko prepričao i njegov sadržaj: Odnos pojedinca prema društvu u romanu je „zahvaćen iz dva kuta: s jedne strane kroz lik narodnog heroja Matije, a s druge kroz lik Ećimovića, koji se borio na njemačkoj strani. Dvojica prekaljenih ratnika jedini su individualizirani likovi. Ostali likovi, ’društvo’ u kojem se kreću ta dva netipična pojedinca, imaju neko značenje samo u grupi, kao ’vlast’ ili u masi, kao ’narod’. Matija u svom rodnom mjestu, u koje se vraća poslije rata, ima od početka 111

povlašćen položaj, u očima naroda kao heroj, a u očima vlasti, njegovih bivših prijatelja, kao jedini koji prozire, njihovu nesposobnost. Zato mu se oni svojevoljno podređuju, znajući da su pred njim kompromitirani kao loši borci i još lošiji provoditelji novog poretka. Tome je potpuno oprečan Ećimovićev položaj. Društvo ga odbacuje, boje ga se jednako kao i Matije, ali on je izgubio rat, pa je time u podređenom položaju.“ Matija smatra Ećimovića „jedinim sebi ravnim – obojica su iz rata izašli kao pobjednici, što za Matiju znači da su se istinski borili i preživjeli, svatko na svojoj strani“. Njihovo daljnje druženje „izaziva strahopoštovanje u narodu, a kod ’vlasti’ nemoćan gnjev“. Nakon Matijine smrti stvara se mit o njemu kao o heroju, „vlast“ mu gradi „spomen-muzej“, a Ećimović dobija zadatak da zapiše sjećanja o njemu. Ećimovićeve zabilješke, međutim, „ne odgovaraju potpuno ’vlasti’, za koju je sve to samo sredstvo vlastite afirmacije. Djelomično falsificiraju rukopis, a izbacuju rečenice poput ovih: ’Mi nećemo izgraditi socijalizam sve dotle dok ga jedni provode nad drugima. Socijalizam je kad je sam od sebe, kad se odvija prirodno, kad ga nitko (odnosno ni nad kim) ne provodi’. Ećimovića optuže da je „htio proturiti neke svoje ideje“ i zatvore ga. Uspjelo je prevođenje revolucije u mit, ’vlast’ se napokon potvrdila, njena ovisnost i podložnost Matiji pala je u zaborav. Jedino se Ećimović uspio izvući i pobjeći (u njemačkoj uniformi preko granice – n. n.) a to je jedini način pobune koji je još moguć.“ I kritičar „Poleta“ zaključuje da Ćuić „zaista pokušava pisati angažirano i kritički“, da „pokušava rasvijetliti određene povijesne procese“ istodobno ih stavljajući u „relaciju sa suvremenom stvarnošću“. Za njega je pohvalna i „sama činjenica što Ćuićeva proza nije apolitična, te za razliku od proze njegovih suvremenika više odgovara zahtjevima vremena“. Aleksandar Ilić je („Politika“, 20. februar 1982) Ćuićev „Orden“ proglasio „najoriginalnijim romanom ove sezone, koji će zračiti lepotom i smislom u svim sezonama“; „odličnim“ i „neobičnim“ romanom. Po njemu, u tom je romanu „pogled pisca na ratna i, naročito, posleratna zbivanja oslobođen zamorne, uspavljujuće i prigodne apologetike. To je ispitivački, nemilosrdan, originalan pogled iskosa, čiji se zraci pod oštrim uglom odbijaju, na osnovi tačnog proračuna, pravo u oči dremljivog čitaoca, već uljuljkanog oficijelno shvaćenom ’ratnom tematikom’, budeći ga iz ’dogmatskog dremeža’ (takav ’budilnik’ pisac je počeo da gradi već u knjizi ’Staljinova slika i druge priče’ – motive ove knjige nalazimo razvijene i usavršene u romanu ’Orden’).“ Roman sadrži, ističe „Politikin“ kritičar, „vrstu duhovite, ironične, prodorne, a povremeno i jetke rasprave o različitim vrednosnim orijentacijama u našem posleratnom (ali i današnjem) društvu, o krizama, nedoumicama i sukobima vrednosti koji nisu samo apstraktnog karaktera, već se tiču egzistencije svakog pojedinca (uključujući i onog koji naivno veruje da se posledice politike mogu izbeći tako što 112

se politici okreću leđa)“. U „antologijske stranice naše posleratne književnosti“ A. Ilić svrstava Ivandićev govor povodom Rezolucije Informbiroa, zatim njegovo „Tumačenje hrvatstva, njegovo suprotstavljanje seljačkim zadrugama (uz sjajan prizor seljaka koji vraćaju kućama svoju imovinu), razmišljanja o razlici između pobednika i preživelih, o nadistorijskim merilima koja brišu ideološke razlike i beleže samo ljudsku patnju.“ Za Igora Mandića („NIN“, 20. juna 1982) Ćuićevi junaci Matija Ivandić i Ećimović „taj bizaran par u simboličnom ozračju ordena koji su obojica stekli, možda se nudi kao pomirenje lica i naličja jedne nacionalne sudbine, naročito u kontrastu prema ratnim kukavicama i poratnim karijeristima“. Taj kritičar inače stavlja i određene kritičke primjedbe na roman, ali samo u literarnom smislu. Pohvalan osvrt na Ćuićev „Orden“ napisao je i Josip Pavičić („Vjesnik“, 25. svibnja 1982) ističući, među ostalim, da je Ćuić u Matiji „spojio ono što je izgledalo nespojivo: narodnog junaka i modernog skeptika“. A da bi ilustrirao Matijinu dosljednost u zahtjevu da se svatko ponaša u skladu s uvjerenjem koje javno proklamira, iznio je primjer kada on „Ećimovića, njemačkog vojnika koji je pod Staljingradom zaslužio orden, nagovara da se javno podiči svojim ratnim zaslugama, a svojim drugovima iz lokalne vlasti sugerira da Ećimovića uhapse (što se oni – zbog prijateljstva s njim – ne usuđuju)“. Neven Jurica (uz Dragu Štambuka inače autor sporne antologije „Quadrispacium hrvatskog mlađeg pjesništva“ koja kao kriterij izbora uzima religioznost) ocijenio je (u „Književnoj reči“, 186–187, 10–25. aprila 1982) Ćuićev „Orden“ romanom „bez premca“ u mlađoj hrvatskoj prozi. (Podsjećamo da je isti kritičar, u istom listu, ranije objavio panegirik i Ćuićevom romanu „Dnevnik po novome kalendaru“.) N. Jurica ističe da je Ćuić tematizirao odnos vlasti i pojedinca i inventivno ih varirao u gotovo svim ostvarenjima. „Opisao je kako zahuktala mašinerija općenitosti (uglavnom ideološke) može zaboraviti na vrijednost integralne osobenosti. Ćuić uvijek traži pojedinačnu, ideološki nesvodivu vrijednost da bi joj u svojoj prozi, izazivajući simpatije, pružio prostor autentičnosti.“ Po njemu, „Orden“ je djelo koje se s entuzijazmom bori za važnost pojedinca i značaj njegove uloge nasuprot svim institucijama i idejama. Ono ističe natpovijesni značaj osobe i osobnog angažmana. Ordeni narodnog heroja Matije i Ećimovića, koji je „prošao pandemonijum rata kod Staljingrada“, „prelazeći preko razlika obnavljaju prijateljstvo koje sada dobija novu dimenziju: obojica su ljudi čija je vrijednost potvrđena kroz preziranje smrti. Njihovi ordeni o tome svjedoče. S njima u istom Gradu supostoji i druga vrsta ljudi – birokratizirano činovništvo dato da, kroz likove Karaulića i Lokvića, utjelovljuje bezličan odnos spram vlasti i ideji.“ 113

Nakon Matijine smrti, Ećimović preuzima obavezu da kao dugogodišnji prijatelj napiše njegovu biografiju. „I dok se u tom činu formalno orden potpuno osamostaljuje, jer vlast traži biografiju kao unaprijed dati kliše, dotle se u obrnutom smislu Ećimović sadržajno poistovjećuje s Matijom. Doslovce Ćuić iskazuje: ’Radio je Ećimović danonoćno [...] uočavao je kako sažimlje i svoj i Matijin život i pretvara ta dva života u jedan’. I od tog mjesta postaje razumljivo zašto su dva osnovna lika predstavljena jedan samo s imenom, drugi samo s prezimenom. Matija i Ećimović u biti jedna su osoba u dvije pojedinačne manifestacije.“ Ovo posljednje tumačenje daje u svom, također pohvalnom osvrtu na knjigu, Ivan Lovrenović („Danas“, br. l4, 25. svibnja 1982). Kroz zbivanja koja vode kraju romana „postaje jasno – to je ’primopredajom’ biografije (Ećimovićev odlazak na grob Matijina sina) izvršeno upotpunjavanje: Matija je dobio prezime Ećimović“. Matija i Ećimović su, ističe Lovrenović, bili „u istom paklu – to je osnova približavanja. Sudjelovali su DRUKČIJE, na suprotnim stranama, i to je ono što u njihovom zbližavanju održava stalnu mogućnost konflikta. No, to je njihov interni konflikt. Obojica su, pak, u nepremostivom konfliktnom odnosu sa onima koji su bili statisti historije, onda kada se ona stvarala, a sada su njeni zvanični tumači.“ Za Lovrenovića je „Orden“ „izvanserijska knjiga“, knjiga „s ozbiljnim ambicijama“. Pohvalan osvrt na knjigu napisao je i Nihad Agić („Oslobođenje“, 13. februara 1982). (Isti je autor, u istom listu („Oslobođenje“, 11. marta 1984), uz Ćuićevu priču „Sat“, objavio pohvalan osvrt na njegovu prozu, ističući da je već pojava knjige „Staljinova slika i druge priče“ označila „nesumnjiv književni događaj, i ujedno najavu jedne izuzetno darovite pripovjedačke ličnosti u našoj suvremenoj proznoj umjetnosti“.) Jedini kritički osvrt na „Orden“ (prema našem uvidu) napisao je Danko Plevnik („Komunist“, 26. marta 1982). Konstatiravši da „iz procesa opće politizacije i demistifikacije naši izdavači izvlače komercijalne zaključke“, da svi žele da „nakladnički odu za ’bum’ korak dalje u razobličavanju nekih fetišiziranih zabluda“, zaključuje da je i Ćuić „nasjeo migu te moralne mode“. Analizirajući sadržaj romana Plevnik zaključuje da „u težnji za originalnom bizarnošću, ćefu mlađih hrvatskih prozaika, Ćuić iz vida gubi dosadašnje ćudoredne premise. Rat je pakao, svi ordeni su na koncu isti. Njihovi nosioci također. Pogotovo, ’ne budu li gledali u papire’, kako izjavljuje sam Matija.“ A koliko će se dobiti gledanjem Ćuićevih papira, pita Plevnik? „Jer, ako narodni heroj voli više zlo protiv kojeg se borio od izborena dobra, kakvu to moralnu budućnost najavljuje? Anticipaciju nekih humanijih oblika demokracije ili sumornu indignaciju i indiferentizam?“ Smatra 114

da su konfuzni i sami „bipolarni junaci“ (Matija i Ećimović). Oni se zapravo „gotovo i ne razlikuju“. Na kraju ćemo upozoriti na još jedan „detalj“ u vezi s Ćuićevim „Ordenom“. Malo je nedostajalo (samo jedan glas) pa da taj roman dobije Goranovu nagradu za najbolje književno djelo u 1982. godini. „Vjesnikov“ žiri (u kojem su bili i Josip Pavičić i Ivan Lovrenović, dvojica kritičara na čije smo pohvalne osvrte na Ćuićevu knjigu ovdje upozorili) uvrstio je „Orden“ u najuži izbor za Goranovu nagradu, a da je dobio samo još jedan glas, dobio bi i samu nagradu („Vjesnik“ je o svemu tome izvještavao, preporučivši čitaocima knjige koje su dospjele u najuži izbor za Goranovu nagradu, među njima na prvom mjestu „Orden“).

O romanu „Nož“ O romanu „Nož“ Vuka Draškovića (izd. „Zapis“, Beograd 1982) dosta se pisalo, a i govorilo na različitim političkim skupovima (naročito u SR BiH). O ovoj drugoj kritici (sa političkih skupova) neće biti riječi na ovome mjestu, već samo o nekim (autorskim) pohvalnim, odnosno kritičkim osvrtima u javnim glasilima. Zbog ograničenog prostora upozorit ćemo na samo nekoliko takvih osvrta, odnosno ocjena o djelu. Uz put podsjećamo da je Draškovićev prethodni roman „Sudija“ (također u izdanju „Zapisa“, 1981) naišao, s jedne strane, na pohvale, a s druge, na oštre kritike, mnoge također na političkim skupovima. (Sam je V. Drašković za svoga junaka iz romana – sudiju Vidovića izjavio da je čovjek koji je u „duhovnom mraku“ „izgorio na lomači naših staljinističkih refleksa i ograničene pameti“.) Kada je „Nož“ objavljen, u „NIN“-u je npr. reklamiran kao „impresivna i majstorski pisana priča o bratoubilačkom zlu potonjeg rata“, a citiran je i sud Nikole Miloševića da je Drašković „pripovedač od rase, u najboljim tradicijama umetničkog kazivanja“, da se ta njegova knjiga „čita sa velikim zanimanjem, skoro bismo rekli bez daha“ („NIN“, 5. decembar 1982). Pod karakterističnim naslovom „Vreme kada mrtvi poručuju živima“, Ljiljana Šop je u svom osvrtu na „Nož“ („Književne novine“, br. 663, 27. januara 1983) istakla da se Drašković i u svom drugom romanu suočava sa zlom, „sada sa njegovim dubljim korenima i kobnijim posledicama“. „Mada pripoveda o pojedinačnim sudbinama, težište romana ’Nož’ ostaje na drami nacija koje rat nije ujedinio u borbi protiv spoljašnih neprijatelja već, naprotiv, gurnuo u razumu nepojmljive zločine bratoubilaštva i uživanja u orgijama klanja i krvi.“ Ne dajući baš visoku ocjenu „književno-estetskim vrednostima“ djela, osvrt završava riječima da je Drašković, 115

premda s manje romansijerskog umijeća od Ljube Jandrića u romanu „Jasenovac“, „jednostavno napisao SVOJU sagu o nožu, svoj apel protiv zaborava, predočio svoje viđenje naših DEOBA I PREOBRAŽENJA“. Zoran Petrović je („Duga“, l. januara 1983) ocijenio, da je „Nož“ „snažno i autentično ostvarenje koje, prvo posle rata, romaneskno problematizuje naše međunacionalne trzavice i odnose, na jedan dramski i književno efektan način“. Sličnih je, pohvalnih, osvrta bilo više. Onih drugih, kritičkih (izuzimajući kritike izrečene na političkim skupovima) bilo je manje. Najpotpuniji kritički osvrt (prvenstveno s idejno-političkog stajališta) napisao je Žarko Papić. Njegovu analizu, pod naslovom „Ratni ciljevi ’Noža’“, objavila je u tri nastavka „Borba“ (21, 22. i 23. februara 1983), a prenijelo u cijelosti „Oslobođenje“, te u izvodima „Vjesnik“. „Politika“ iz tog teksta nije prenijela ništa. (Prema našem uvidu, „Politika“ i inače nije donijela nikakav kritički osvrt na Draškovićev roman. Njezin stalni kritičar Aleksandar Ilić, koji u pravilu vrlo ažurno piše o novim, posebno spornim knjigama – podsjećamo na njegove hvalospjeve knjigama kao što su: Isakovićev „Tren II“, Selenićevo „Pismo-glava“, Ćuićev „Orden“, Ćimićeva „Politika kao sudbina“, Zupanov „Levitan“ i dr. – nije se javio i tekstom o „Nožu“). Postavljajući pitanje, može li roman, pisan u „realističkom maniru“, s neposrednim osloncem na stvarne historijske događaje, u svojim osnovnim tokovima ’realističke’ interpretacije istorije – biti laž, te može li laž u pogledu stvarnih istorijskih kretanja dati bilo što drugo do laž u odnosu prema istoriji, Žarko Papić u svojoj analizi „Noža“ ističe da taj roman na oba pitanja daje potvrdan odgovor i da predstavlja „za sada, krunu SRPSKE KNJIŽEVNE LAŽI, u Krležinom smislu riječi“. Među „ključne konstante“ Draškovićevog teksta, Papić ističe njegovu „interpretaciju četnika, partizana te ’rascjepa’ junskih ustanika u Hercegovini 1941. godine“. Četnici, veli, u „književnom postupku“ Vuka Draškovića „figuriraju kao spontani pokret samozaštite srpskog naroda bez neke ozbiljnije političke veze sa starom Jugoslavijom i bez ikakve političke ideologije“. I nije „osnovni problem“ u tome što u romanu nema četničkih pokolja (kojih je na tom prostoru bilo kao i ustaških), već je „osnovni problem takva interpretacija četnika u čije okvire ne mogu ’stati’ ti pokolji, jer bi narušili ’pravedničku’ silu kokarde, brade i šubare“. Riječ je, ističe Papić, „o APOLOGIJI ČETNIŠTVA iz koje neminovno proističe jednostranost u pogledu nacionalnih nosilaca ’zla’ u nas“. Partizani su, s druge strane, „tj. komunisti u romanu, određeni prethodnim određenjem četnika. Oni su sektaška organizacija, koja je posredno i neposredno kriva za pokolje Srba“. S tim je u skladu i interpretacija junskog ustanka naroda Hercegovine „neposredno izazvanog ustaškim 116

pokoljima Srba“. Potkrepljujući svoje tvrđenje situacijama (citatima) iz romana, Papić zaključuje da je riječ o „KRITICI NARODNO-OSLOBODILAČKOG POKRETA IZ UGLA APOLOGIJE ČETNIŠTVA“, te da „repertoar te kritike, čak, nije mnogo osvježen u odnosu na propagandne parole četnika iz onoga vremena“. Jedna je od konstanti romana, smatra Papić i „’etnogeneza’ Muslimana. Muslimani su poturčeni Srbi po opštem mišljenju svih ’prisutnih’ ličnosti u knjizi“, a iz takve se „etnogeneze“, takvih muslimanskih „korijena“ u romanu, izvlače i određene „posljedice“. Ističući, na kraju, da se javio s namjerom da brani „nacionalnu emancipaciju i afirmaciju Srba u nas od velikosrpskog nacionalizma“, Papić je uputio zamjerke našim „lijevim“ publicistima koji „sude i presuđuju, na malo i na veliko Savezu komunista i socijalističkom samoupravljanju, definišući svoju ’lijevu’ poziciju distancom prema ’vlasti’, a ostajući hladnokrvni promatrači ’duhovne kontrarevolucije’ i tražeći sve moguće načine da joj se umile. Kao da čekaju u redu za Dragišu Vasića osamdesetih godina“. (Na ovu je Papićevu kritiku reagirao „lijevi“ publicista Milorad Vučelić u „Književnoj reči“, nakon čega se među njima razvila polemika, a o njoj će biti riječi u našoj narednoj analizi – o „lažnoj ljevici“.) Širim tekstom „Zle poruke knjige ’Nož’“ javio se u „Borbi“ (26. januara 1983, a šire dijelove teksta prenio je sutradan „Vjesnik“) Blažo Đuričić, „saučesnik u događajima u Gacku od novembra 1941“. Svoju je kritičku analizu romana zaključio riječima da je „ukupna poruka knjige zla i teška“, da ona „truje, podstiče nacionalističke strasti i obezvređuje sve humane principe i vrijednosti naše revolucije“. Upozorit ćemo, na kraju, na jednu od (više) rasprava o romanu „Nož“ na tribinama, kako ju je doživio i opisao novinar Aleksandar Tijanić („Politika“, 18. februara, te „NIN“ 20. februara 1983), a održana je u dvorani „Pinki“ u Zemunu. (Neposredan povod za Tijanićev tekst bilo je pismo Vuka Draškovića „Politici“ u kojem je reagirao na izlaganje Jure Bilića u Rijeci, a u kojem je inače u negativnom smislu bila, spomenuta i zemunska rasprava o „Nožu“.) U „Pinkiju“ je, napisao je Tijanić, „dobar deo od nekoliko stotina prisutnih stvorio frenetičnim aplauzima na samom početku takvu atmosferu, da je jedan od dvojice pozvanih književnih kritičara – pre izricanja svoje, inače negativne ocene romana – osetio potrebu da kaže ’nadam se da su ovakvi aplauzi podrška romanu, a ne podrška neke druge vrste’. Posle dvanaestominutnog čitanja odlomka o ritualnom ustaškom klanju Srba u žitu, prešlo se, uglavnom, na panegerike autoru i dokazivanje istinitosti ovih detalja u romanu, mada je bilo nekoliko pokušaja trezvenog razmatranja pravog značenja knjige.“ A Tijanić se, veli, 117

tada javio napomenuvši da mu se „čitava atmosfera u sali i oko romana ne dopada, da otvoreno treba reći kako je to trećerazredna literatura“, a da se njemu ključnom rečenicom „koja pokazuje opšti duh romana“ čini „razmišljanje Alijino-Ilijino: – Srbin sam, Srbin, od te misli htedoh da poletim!“ Rekao je da će povjerovati u tu „konstrukciju samo ako neko od prisutnih ’vrelih’ Srba na licu mesta, demonstrira letenje po sali, pomažući se samo mišlju da je to što jeste“, na što je prekinut općom galamom i povicima. Nakon tog „incidenta“, ističe dalje Tijanić, V. Drašković je imao „poduži traktat o Muslimanima i njihovom ’srpskom poreklu’. Tek na intervenciju iz publike dozvolio je i – hrvatsko poreklo.“ I opisujući dalje atmosferu punu nacionalističkog naboja, konstatirao je da je skup „završen odom Vuku Draškoviću: ’što ima oči da vidi, uši da čuje, glavu da misli i ruke da piše kako bi mi ostali pamtili prošlost’“.

O knjizi „Stvarno i moguće“ I o knjizi Dobrice Ćosića „Stvarno i moguće“ (u izdanju „Otokara Keršovanija“, Opatija 1983) dosta se pisalo i govorilo, a ocjene su bile oprečne. Upozorit ćemo, za ilustraciju, samo na neke. Živorad Đorđević, gl. i odg. urednik „Komunista“, izdanje za Srbiju, objavio je u tom listu (4. marta 1983) širi kritički osvrt na Ćosićevu knjigu (šire izvode iz teksta isti je dan prenijela i „Politika“), napominjući da se ne spori sa Ćosićevim umjetničkim djelom, ali da se spori i da se mora sporiti „sa svim onim pokušajima da se politikantstvom i mitologizacijom nacije dođe do kvazinacionalnog trona“. Spori se sa onim Ćosićevim „neumetničkim, ideološkim idejama koje društvu nude slobodarske fraze umesto zalaganja za slobodu radničke klase, koji šire moralizatorstvo i beznađe umesto perspektive – sa idejama koje kulminiraju u državno-unitarističkom konceptu politike međunacionalnih odnosa“. Tekstovi D. Ćosića u knjizi „Stvarno i moguće“ (četrnaest članaka i eseja socijalnog; kulturnog i političkog sadržaja, napisanih između 1963. i 1980. godine) „veoma uverljivo govore o metamorfozi pogleda na društvo i revoluciju znamenitog pripadnika komunističkog pokreta i uglednog književnog pera, metamorfozu koja započinje i završava sa suprotstavljanjem politici Saveza komunista“. Upućujući Ćosićevoj knjizi mnogo pohvala, ali i neke primjedbe, Ljiljana Šop je („Književne novine“, br. 666, 10. marta 1983) istakla da su izvan njenog „osnovnog kritičkog interesovanja“ oni Ćosićevi tekstovi koji svjedoče o „drukčijoj (čitaj: političkoj – n. n.) vrsti“ njegovog angažmana i koji su kao takvi doživljavali i doživljavaju sudbinu koja „po prirodi stvari“ ostaje izvan njenog interesa. 118

Pod naslovom „Ni stvarno, ni moguće“, „Politika“ je (3. aprila 1983) objavila široki kritički osvrt Milenka Markovića na Ćosićevu knjigu. Kvalificirajući spomenutu zbirku tekstova „svojevrsnim političkokulturnim manifestom u ime srpske nacije“, kao i „političko-kulturnim pledoajeom sumnjivih i političkih i kulturnih poruka“, M. Marković, među ostalim, ukazuje na Ćosićev odnos prema radničkoj klasi, koju taj pisac nigdje i ne spominje, koja je za njega „ostala da živi isključivo u sferi mitologije“. „Umesto radničke klase na sceni su narod (srpski) i inteligencija, kulturni poslenici u širem smislu koji treba da ponesu sav teret ’moralnog preporoda’ socijalizma i preispitivanje nacionalnih aspiracija srpskog naroda.“ Smatra da Ćosićevo „insistiranje na nekakvoj posebnoj ulozi inteligencije u društvu, u naciji, ostaje u okvirima klasne podele društvenog rada ili je zakasneli izraz nacionalnog romantizma“. I kao što je neodrživo da se o srpskom narodu misli u nacionalno-romantičarskim kategorijama, u smislu „nacionalnog kao natklasnog entiteta“, jednako je tako neodrživo misliti da postoje „nekakvi posebni politički razlozi da srpski narod preuzima na sebe ulogu subjekta u ostvarivanju socijalnih ciljeva“, istakao je Milenko Marković, ukazujući na opasnost „nacionalnog avangardizma“ koji u jednoj višenacionalnoj zajednici može tendirati ili ka „velikodržavlju sa ideologijom pijemontstva ili ka nacionalnom separatizmu“. U knjizi se nudi „literarno-improvizovana, teorijsko-metodološki jednostrana sinteza istorijske sudbine srpskog naroda, kojom se želi dokazati uzaludnost njegovih istorijskih bitaka za slobodu od 1804. do 1941 (herojski tragizam, porečenost nekih njegovih vitalnih interesa i ciljeva u sadašnjosti, iz čega se onda izvodi i pesimistička prognoza o njegovoj budućnosti“. A može li se, pita autor napisa u „Politici“, o historijskoj sudbini bilo kojeg naroda na našem tlu (a svi su oni imali svoje golgote) govoriti isključivo sa stanovišta „uzaludnosti njegove borbe za slobodu i nacionalni identitet? Zar je to istina – da su istorijska svest srpskog naroda, svest o uzaludnom prolivanju krvi, promašajima, i, pobedama koje to nisu, jer su se uvek, navodno, pretvarale u poraze? – kako to tvrdi autor.“ Osvrćući se na „pretenzije nekih političkih poruka, relevantnih za sadašnjost“, na tako shvaćenu historiju po kojoj je „srpski narod prolio more krvi za svoje ’prostorno i duhovno jedinstvo’, a on sve do danas nije uspeo da ’snažnije naznači svoj nacionalni i prostorni individualitet’, ne živi u ’jednom državnopravnom obliku’, čak još nije ni ’etnički homogena celina’!“, ističe da je smisao te poruke da su vitalni interese i ciljevi srpskog naroda, „svojim ostvarivanjem ’suštinski prekrojeni i nečim porečeni’ i u socijalističkoj Jugoslaviji, ne toliko 1945, već osobito ’novim ustrojstvom Jugoslavije’, novom politikom međunacionalnih odnosa“. I premda je srpski narod težio da ima svoju nacionalnu državu i nacionalnu kulturu, on nije „imao 119

pretenzije da sve Srbe okupi u jednom državno-političkom obliku. Ideju o ’Velikoj Srbiji’ gajili su vladajući činioci srpske države, i u tom pogledu postojale su bitne razlike između oslobodilačkih htenja srpskog naroda i politike vladajućih klasa.“ A „otvaranje srpskog pitanja“, stvaranje svijesti da je „novo ustrojstvo“ Federacije i sve drugo „upereno protiv nacionalnog identiteta srpskog naroda“, isticanje, u tom kontekstu, kontrarevolucije na Kosovu, iseljavanja Srba iz te pokrajine, zatim „maspoka“ u Hrvatskoj, „neregulisanog“ položaja Srba u Hrvatskoj, sve je to igranje na kartu nacionalnog revanšizma i „najteži vid obmane“. Pod plaštom obrane nacionalnog bića srpskog naroda „obnavljaju se utvare i mitovi građanskog nacionalizma“. Marković u zaključku ističe da je sudbina Ćosićeve knjige „Stvarno i moguće“, tog „političko-kulturnog pledoajea za nacionalnu stvar srpskog naroda da živi u procepu između velikodržavnog unitarističkog nacionalizma (integralnog jugoslavenstva) i građanskog nacionalizma“. Kritičke priloge o toj knjizi, kao i o nekim pohvalnim osvrtima na nju napisali su i Jadranko Šinković (u „Danas“) i Pero Pletikosa (u „Vjesniku“), te još neki autori. „Studentski list“ (br. od 25. svibnja 1983) objavio je tekst Svetozara Stojanovića u kojem polemizira sa stavovima Živorada Đorđevića (u „Komunistu“) o Ćosićevoj knjizi. Izražavajući svoje puno slaganje sa stavovima Dobrice Ćosića, Stojanović nastoji opovrći Đorđevićevu negativnu karakterizaciju tih stavova. Od svih Đorđevićevih tvrdnji on prihvaća samo onu da je Ćosić kritizirao nacionalnu politiku Saveza komunista. A za njega je „pravo pitanje“: „koju nacionalnu politiku Saveza komunista, sa kakvim argumentima i sa kojeg stanovišta je Ćosić doveo u pitanje?“ I prenoseći šire „centralna mesta“ iz govora D. Ćosića na sjednici CK SK Srblje krajem maja 1968. godine, S. Stojanović zaključuje: „Život je, na žalost, pokazao da je Ćosić bio u pravu kad je tako umno, a humanistički internacionalistički upozoravao. Onda je bio grubo napadnut zato što su drugi bili daleko ispod ozbiljnosti situacije i zahteva vremena. Može li on i danas, kao kakav ’dežurni krivac’, biti vin – samo zato što je bio dalekovidniji od ostalih, i što oni koji su podbacili imaju fizičku moć?“ U istom je broju, gl. i odg. urednik „Studentskog lista“ Zlatan Gavrilović dopisao svoj komentar i Stojanovićevog teksta i Ćosićevih spornih teza. Po njegovu mišljenju, „kult nacionalnog požrtvovanja i velikomučeništva, te mitomanska rezidualna, patrijarhalna uobraženost literata poput D. Ćosića otkriva nam onu zavodljivu, ali neizdrživo staru pomisao o narodu kojeg je božja providnost izabrala za iskušitelja, da stradava i robuje.“ Kod Ćosića je, ističe među ostalim, previše „narodske i nacionalne taštine, što se češće hrani mitovima i opsjenama, tradicionalističkim 120

kultovima negoli istinom“, „više se očituje nacionalna mitologlja svetosavlja negoli kritička svijest o naciji i narodu kojem pripada“. A „lamentiranje gospodina S. Stojanovića“ za Gavrilovića je „samo prazna fraza koja zataškava pravu bit suvremene stvarnosti“. Zbog ograničenog prostora upozorit ćemo, posve kratko, samo na nekoliko priloga o knjizi eseja „Stvarno i moguće“ u beogradskom časopisu „Književnost“. Uz pohvalan prilog Milana Radulovića, taj je časopis u istom broju (6–7/1983) objavio i vrlo kritički intoniran tekst Fuada Muhića. Za Muhića je „Ćosićev rastanak s revolucijom u mnogo čemu osoben u odnosu na ostalu disidentsku sabraću. Dok su ’ljevičari’ (inače u svemu saglasni s modalitetima njegove kritike) bar deklarativno izabrali budućnost kao izvor svoje ’učene nade’, te i danas žive u uvjerenju da će ona potvrditi njihove pozicije, za Ćosića je ova dimenzija zatvorena. Iz svog rječnika on je izbrisao čak i sve termine koji bi ga mogli podsjećati na sopstvenu, ne tako davnu revolucionarnu prošlost. Kod njega više ne figurira ni ’radnička klasa’ ni ’izgradnja socijalizma’ a u poznijoj evolutivnoj fazi ni sama ’revolucija’. Ćosić je preokupiran isključivo ’narodom’ i njegovim ’tragizmom’ te prvo što pada u oči u njegovim kazivanjima jeste potpuni obrat u kategorijama građanske romantičarske svijesti.“ Pojmovni sistem jednog tradicionalističkog načina mišljenja „obnovljen je kao jedna vrsta Ćosićeve zakašnjele samosvijesti iz koje je marksizam protjeran neopozivo i jednom zauvijek“, konstatira Muhić, ističući da je knjiga sastavljena sa težnjom „ka buđenju tradicionalizma i odgovarajućih oblika nacionalne svijesti, utemeljene na njegovim intencijama“. I analizirajući konkretni sadržaj i poruke knjige, zaključuje da ona „ne donosi ničeg posebno novog u našu desničarski orijentisanu literarnu publicistiku“. U narednom dvobroju (8–9/1983) „Književnost“ je objavila četiri šira priloga – panegirika (Predraga Vranickog, Milorada Vučelića, Trive Inđića i Ljubomira Kljakića) Ćosićevoj knjizi. Nemoguće bi bilo citirati sve pohvale izrečene u tim prilozima Ćosiću i njegovu djelu. Spomenut ćemo ih, za ilustraciju, samo nekoliko. Za Predraga Vranickog (inače recenzenta knjige „Stvarno i moguće“), Ćosićeva je ličnost „jedinstvena u svojim gledanjima i htijenjima“, a karakteriziraju je „duboka prožetost socijalističkim i humanističkim idealima, vizijama za koje se borimo već nekoliko decenija na ovom našem jugoslavenskom tlu“; „njegova je marksistička pozicija zapravo pozicija svih velikih marksista koji su bili zadojeni idealima jedne nove slobodnije, humanije i solidarnije ljudske zajednice. Ona je zato u svojoj biti antietatistička i antinacionalistička“; trebali bi se zamisliti „oni koji jednog marksista, borca i najjačeg pisca historijskog romana, koji je već po svom pozivu i ostvarenjima humanist – jednostavno proglašavaju nacionalistom“. Ovo je samo 121

nekoliko Vranickijevih ocjena iz šireg teksta u kojem te i druge pohvalne ocjene o autoru i njegovu djelu nastoji potkrijepiti citiranjem pojedinih Ćosićevih tekstova i njihovim tumačenjem. Osnovna je poruka da je Ćosić nepravedno osuđen i 1968. godine i kasnije, te da je višestruko nužna njegova politička rehabilitacija. Milorad Vučetić, među ostalim, misli da Ćosić „bez ikakvog razlaganja i obrazlaganja“ biva „oglašen nacionalistom i ostaje prinudno pred najširom i neupućenom javnošću u ulozi za koju svi njegovi iole ozbiljniji i odgovorniji čitaoci znaju da je lažna“. Kategorički tvrdeći da D. Ćosić nije nacionalista, ističe da je njegov odnos prema prošlosti „i izdiferenciran i produktivan“, te da „zagovara demokratske i socijalističke ciljeve“. Za Ljubomira Kljakića, Ćosićev je angažman „od one vrste intelektualnog i ljudskog stanovišta koje, u ovim prostorima, ima tek malobrojne pobornike. Kao, već odavno, klasično ime ovdašnje literature i kulture, kao ’pisac iz lektire’“ mogao je i dalje da na miru piše svoje knjige „iz istorije“, izbjegavajući „dnevne zamke javne arene“, ali, eto, nije. Pojavio se ponovno u javnosti sa svojim „kritičkim esejima, prihvatajući, i podrazumevajući, pre svega onu vrstu javnog rizika, kojoj se – potencijalno – izlaže svaki intelektualni čin u ’odnosu’ spram ovdašnjih sila samooktroisane vlasti, ideološke isključivosti i netolerancije, gluposti i uzurpirane društvene moći, političke birokratije i njenih kulturnokratskih i medijskih saveznika“. Analizirajući neke Ćosićeve tekstove (dajući im svoja tumačenja), Kljakić, među ostalim, postavlja pitanje sa kojeg se ideološkog stajališta Ćosića „može ’prepoznavati’ kao ’nacionalista’?“ I odgovara da postoji „samo jedno: stanovište autarkičnih nacionalnih ekonomija i njihove međusobne konkurencije unutar jugoslovenskog prostora, stanovište svekolike separatističke, primitivne, birokratizovane, nesumnjivo antidemokratske, antisamoupravne i antisocijalističke prakse koja je ovo društvo dovela do konsekvenci do kojih ga je dovela. A te konsekvence – za koje i Ćosić, svakako ne usamljen, godine 1968. govori kao o mogućnostima negativnog razvoja nad čijim se i samim postojanjem, kao mogućim konsekvencama, izražava zabrinutost – danas su došle do najžalosnije tačke u celokupnom posleratnom razvoju ove zemlje. Otuda, prepoznavati 1983. Ćosićevu knjigu kao ’nacionalističku’ može se samo sa stanovišta onog istog birokratskog nacionalizma o kome se govorilo 1968; sa stanovišta onog istog socijalno-klasnog bloka političkih snaga koji je kao savez birokratsko-kulturokratskog monopola stvarao neštedimice socijalne, ekonomske, političke, etičke i kulturne pretpostavke nacionalističkim gibanjima u zemlji od novembarskih demonstracija godine 1968. u Prištini, preko tzv. masovnog pokreta u Hrvatskoj 1970–1971. pa do aktualnih igara jugoslavenskih nacionalizama, sa kosovskim ’događajima’ iz 1981. kasnije kao nesumnjivom krunom.“ 122

O knjizi „Strah i hrabrost“ Knjiga proze Edvarda Kocbeka „Strah i hrabrost“, nakon što je prvi put objavljena (1951. u Ljubljani) doživjela je oštre kritike i više nije štampana do 1982. kada se pojavila (prevedena) u Beogradu, u izdanju „Narodne knjige“. Dimitrij Rupel, u pogovoru sadašnjem izdanju djela, objasnio je da je „knjiga bila suspendirana iz književnog života, a pisac anatemisan od strane ideološke kritike udružene sa svjesnim književnicima, činovnicima i idejnim radnicima“. Sada je dočekana s velikim pohvalama, ali i porukama izrazito političkog karaktera. Bila je u stvari povod za izricanje određenih sudova o našoj prošlosti i sadašnjosti. Smisao je sveg tog pisanja o Kocbekovoj knjizi sadržan u pitanju Predraga Matvejevića, postavljenog u podnaslovu njegova šireg osvrta u „NIN“-u (br. od 28. juna 1983): šta nam ta knjiga poručuje danas? Po njegovu mišljenju, njena ponovna pojava (nakon više od trideset godina) znači „neku vrstu rehabilitacije“, događaj koji „zaslužuje pažnju“. „U takvim prilikama, u slučajevima koji su pratili pojedine knjige, obznanjuje se na poseban način naša kulturna povijest“, smatra on i citira neke ocjene (osude) izrečene u Sloveniji kada se knjiga bila pojavila („blaćenje onog što nam je najsvetlije“, „ružno patvorenje partizanstva“, „zabludeli pamflet“, „knjiga s odvratnim neprijateljskim sadržajem“ itd.), posebno se, zatim, zadržavajući na ocjenama Josipa Vidmara. Vidmar se, konstatira dalje, sedamdesetih godina vratio na tu svoju raniju kritiku Kocbekove knjige, ističući da je protiv nje istupio „zato što se moglo shvatiti da to djelo ’izjednačava vrijednost partizanstva i belogardejstva pa makar i sub specie aeternitatis’“. Onaj tko ne poznaje vrijeme u kojem je ta knjiga izašla – ističe Matvejević – i sve što je u tome vremenu „manje ili više nužno utjecalo na kritičke sudove i određivalo odnose prema književnosti, upitat će se, čitajući današnji prijevod: zašto je ona na takav način dočekana? Zar je tako moralo biti?“ Po njegovu mišljenju, naša ratna proza, ili, proza o ratu, nije prije te knjige „poznavala moralne dileme u takovu obliku, pogotovo ne kršćansku razapetost između dobra i zla, vjere i sumnje, duhovnog spasa i svjetovnog angažmana“, Kocbekovo je djelo odavalo i „veću i rafiniraniju kulturu od one kojom je raspolagala većina pisaca iz rata“. Analizirajući neke od priča i ističući da knjiga „Strah i hrabrost“ „nosi u sebi jednu mudrost sudbine i postojanja“, te da pisac pita (konstatira): „Svi smo mi krvnici i žrtve ujedno“ i „Kako iskupiti svoju zakašnjelu odgovornost“, Matvejević dodaje i svoja pitanja: „Kako to da nijedan od značajnih pisaca nije uzeo Kocbeka u obranu u času kad je 123

napadnuta ova knjiga? Je li manjkalo hrabrosti? Ili je prevladao strah?“ Zaključuje da je Kocbekov „slučaj poučan“, te da se u „borbi za slobodu zanemari ponekad, posve prirodno, sama sloboda, osobito kad je borba teška i nužda golema“. U svom osvrtu na Kocbekovu knjigu, Ljiljana Šop („Književne novine“, br. 664, 10. februara 1983) ističe da tri novele (od njih četiri koje se bave položajem intelektualca u „smutnim vremenima“) prvenstveno problematiziraju „odnos između žrtve i krvnika“. Dijalog između župnika i kapelana u noveli „Oganj“ „svedoči o produbljivanju istih dilema, ovoga puta na planu vere. Obrazovana i odgajana na istom izvorištu, dva čoveka dosežu suprotne tačke u mišljenju, dvema krajnostima reaguju u istom vremenu, na ista pitanja, pozivajući se na istu ideju, te dočekaju svaki svoju različitu smrt. Skupa s njima svoju smrt dočekuju i jedan okoreli fašista i jedan mladić koji se žrtvovao za partizansku, komunističku ideju. Između njihovih ličnih strahova i hrabrosti, ljudskih promašaja i nagoveštaja herojske veličine, povučen je neosetan znak jednakosti, začet u jedinstvenom mišljenju o smislu ljudskog života, borbe za ideale i umiranja kao jedine konačnosti. Taj znak jednakosti koji ne samo svakoj ideologiji, već i svakom omeđenom rasuđivanju može da smeta, začet je u umu koji se upinje da sa kosmičkih visina sagleda jednu vremenom i prostorom oivičenu situaciju. Umu koji bi da prevaziđe (za)date međe i mere, da se vine van granica sebe samog, ne mora se verovati, ali mu se ne može ni suditi.“ Lj. Šop na kraju zaključuje da „praćenje Kocbekove misli u odgovornijem čitaocu budi strah. Priznanje istinitosti Kocbekovih dilema – to je već hrabrost.“ Pozdravljajući pojavu tog „tridesetogodišnjeg novorođenčeta“, Jovan Delić je („Politika“ 16. jula 1983) konstatirao da ta knjiga tek sada počinje svoju normalnu komunikaciju s čitaocem, ironizirajući da „u tom neugušivom glasu valja osluškivati šum vremena te toliko slavljene, sa slobodarskog ljubljanskog kongresa pisaca i Krležinog govora 1952. godine. Kocbekova knjiga je onemogućena da obavi svoju književno-istorijsku misiju, mada je vrijednošću, pripovjedačkim rješenjima, pomjeranjem i razaranjem dogmatskog koncepta stvarnosti i čovjeka, otvorenošću za savremene evropske vidike i duhovne tokove, kao i za značajne tradicionalne vrijednosti, bila daleko iznad i ispred vremena svoje pojave, a naročito iznad vremena svojih kritičara.“ U zaključku svog opsežnog teksta, Delić je naglasio da je pojava prijevoda Kocbekovog djela, „već klasičnog djela jugoslavenske kulture, ozbiljna opomena zloupotrebi marksizma i okamenjenoj ’dijalektici’. Niti, na žalost, sve teče, niti, srećom, sve propada.“ 124

O romanu „Levitan“ U posljednjih mjesec dana u centar pažnje tzv. kulturne javnosti (uz neke predstave „političkog teatra“) izbio je roman Vitomila Zupana „Levitan“ (u izdanju zagrebačkoga „Globusa“, 1983). Više je književnih kritičara Zupanovu knjigu („Zatvorske antimemoare“) dočekalo s velikim pohvalama, žaleći što ona nije mogla biti objavljena ranije. Upozorit ćemo samo na nekoliko karakterističnih osvrta. Za Velimira Viskovića („Danas“, br. 106, 28. veljače 1984) Zupanova je knjiga „biografija, odnosno autobiografija bivšeg partizana koji se ne želi nakon rata konformirati, ne dopušta da ga obuzme pobjednička emfaza, sklon je ironizaciji ideološke monolitnosti i naivnog revolucionarnog optimizma“. Dobar dio knjige „čine deskripcije minuciozne i suptilne, zatvorskih zbivanja, individualnih doživljaja zatvora, i socijalnih i psiholoških mehanizama koji determiniraju uzajamne odnose zatvorenika i njihovih čuvara“. Zupanov „projekt individualne slobode najautentičnije se realizira na dva plana: nepriznavanju bilo kakvih nagonskih (ponajprije seksualnih) zabrana, te na planu nepriznavanja institucije vlasti.“ Premda je kod nas, ističe Visković, u posljednje vrijeme u silnoj ekspanziji proza o Informbirou i Golom otoku, Zupanovi „opisi zatvorske atmosfere, svih psiholoških nijansi odnosa između čuvara i zatvorenika međusobno nemaju isključivo pomodna trendovska obilježja senzacionalističkog škakljivog štiva čija bi se vrijednost iscrpljivala u iznošenju dugo prešućivanih istina (ili ’istina’), već su trajan umjetnički dokument o čovjekovu ponašanju u abnormalnim uvjetima i mogućnostima deformiranja čovjekove psihe i etičkih nazora“. Pod naslovom „Uzničke uspomene“, „Vjesnikov“ književni kritičar Zdravko Zima („Vjesnik“, 2. ožujka 1984), u panegiričnom osvrtu na Zupanov roman, naglasio je, među ostalim, da je Zupan za „sve što ga je stiglo u životu, a znamo da je bio mornar i boksač, inženjer i partizan, te da je poslije rata sedam godina proveo u zatvoru“ „bez pretjerane patetike okrivio i sebe sama“, smatrajući da je možda „živio malo ispred vremena“. Zimi se „Levitan“ „doima kao brevijar uzničkih uspomena, konfesionalno štivo ili pak kao nesvakidašnji traktat u kojem se odslikavaju tragovi jedne superiorne inteligencije opterećene pitanjima o slobodi, erosu, pojedincu, povijesti i politici“. „Levitan“ je „uznemiravajuća i potresna priča o čovjeku koji se spustio do dna očajanja, ali bez djetinjih iluzija. Dospijevši u ovozemaljski pakao, junak romana odbacuje sve hipoteke, kao zmija koja mijenja košuljice, kako bi na ruševinama stoljeća – i svojoj kobi, dakako – pokazao figu jednom vremenu i njegovim tragičnim zabludama.“ Zupanova riječ, zaključuje Z. Zima, „odjekuje kao glas nekog ciničkog proroka iz nepoznate budućnosti“. 125

„Politikin“ književni kritičar Aleksandar Ilić u svom opsežnom, veoma pohvalnom osvrtu na Zupanov „Levitan“ („Politika“, 11. februar 1984), napisao je da je „Levitanova priča zabeležena (prvo u sećanju, zatim možda na toalet papiru, a tek kasnije eventualno na bankpostu) za one (a takvi su – evo očekivanog daška optimizma – sve brojniji), koji znaju da je književnost nastajala i u tamnicama (paklu), jer od Servantesovog ’Don Kihota’ i Vijonovih skarednih pesama u sceni visoko podignutih vešala, preko Dostojevskog i Vajlda, sve do Solženjicinovog razornog svedočenja o paradoksu robovlasništva u staljinističkom ’socijalizmu’, postojano traje izazov tamničke ’granične situacije čovekove egzistencije’, izazov snažniji i stvarniji od svih blaženih sanjarija o nebeskoj harmoniji – i to još preseljenoj, vele, ovamo na zemlju“. Ističući, uz put, za sebe da spada u one „među nama koji nisu zaslepljeni sujeverjem raznih vera, ideologija ili tobožnjih ’nauka’“, Ilić kao jednu od glavnih odlika Zupanova romana uzima njegovo zalaganje za „integritet individue, shvaćene kao nesavršene, grešne, ljudske, ilustrovane primerom dragog jeretika Jakoba Levitana“. Po njemu je „Zupanov roman zato egzorcizam totalitarnog nasilja, uperenog, pre svega, protiv individue, uništavane, ponižavane, lomljene, u blato bačene, koja se – gle čuda! – ipak ponekad iz blata, haosa uspravlja: ’Uspravio sam se na stražnje noge, pokazao kitu cijelom svijetu, nikakav sram nisam osjetio zato što sam izopačio svoju prirodu, prokleo sam sve svoje izume’ – veli Levitan na kraju svog tamničkog puta.“ Pišući zajednički o „Levitanu“ (slovenskom izdanju) i „Trenu II“, Dimitrij Rupel u beogradskom časopisu „Književnost“ (br. 10/1982) ističe da obje te knjige, svaka na svoj način, otkrivaju „mračnije strane jugoslavenske posleratne istorije“. Po njegovu mišljenju „Levitan“ „možda predstavlja najkarakterističniji tekst na temu slovenačkog susreta sa komunizmom, a možda i najiskreniju romanesknu analizu slovenačkog preobražaja od naroda malograđana u narod činovnika – s pustolovnim čudom u međuvremenu, s čudom koje se naziva narodnooslobodilački rat“. Oni čitaoci, piše, među ostalim, Zupan, koji će u „Levitanu“ „tražiti podatke o ’revolucionarnom teroru’, neće biti razočarani. Među Levitanovim drugovima postoje svakojake žrtve režimove pravolinijske usmerenosti: zapadnjaci, seljaci koji su se odupirali rekvizitorima, blebetala i pripovedači antidržavnih šala, sitni prestupnici.“ To je roman o „neprilagođenom pojedincu u mašini prosečnosti, birokratizma i monstruozne ideologije“. Mihajlo Blečić je u svom osvrtu na knjigu razgovora Mila Gligorijevića sa Mićom Popovićem („Radio TV-revija“, 9. marta 1984) govorio i o Zupanovu „Levitanu“, nalazeći dosta sličnosti između te dvije knjige. „Glavnu sličnost“ našao je „u onom bitnom, u onome šta ove dve knjige 126

kazuju“. „Sličnim ih (a ipak različitim!) čine dramatične sudbine glavnih junaka, Popovića i Zupana, tvrdoglava težnja za slobodom i samosvojnošću, nesvakidašnja lična hrabrost i otvorenost i, najzad, nemala cena takvog životnog i ljudskog opredjeljenja.“ Bit će, vjerojatno, smatra M. Blečić, onih koji će te „dve knjige proglasiti opasnim i opakim“, a po njegovu uvjerenju one nisu opasne „jer govore jezikom istine, a opake jesu, jer su (samo)kritički bespoštedne“.

O još nekim knjigama i dramama, odnosno dramatizacijama Zbog ograničenog prostora ne možemo se šire osvrtati na još neke knjige i kazališne predstave, a koje bi to također zasluživale. Neke od njih samo ćemo spomenuti. O Lasićevoj knjizi „Krleža – kronologija života i rada“, odnosno o brojnim panegiricima koji su joj upućeni (I. Mandić je npr. istakao da je „dijapazon ideja kojima Lasić operira na razini najblistavijih umova Evrope“), kao i manjem broju kritičkih tekstova, nismo posebno pisali, budući da je to korisnicima naše analize više poznato, a i dosta je toga rečeno kroz osvrte na Lasićeve i Mandićeve istupe. O antologiji „Quadrispatium hrvatskog mlađeg pjesništva“ (objavljenoj u dvobroju časopisa „Dubrovnik“ (5–6, 1982) Drage Štambuka i Nevena Jurice, gdje je kao kriterij izbora uzeta religioznost i pjesnici (nategnuto) svrstani na toj osnovi, u javnim se glasilima vodila polemika. I ta bi antologija i rasprava o njoj zasluživala širi osvrt. Nakon objavljivanja priče Milana Milišića „Život za slobodu“ (u dubrovačkom „Lausu“), u kojoj se „veliča čovjek koji je poslije oslobođenja strijeljan kao bivši agent Gestapoa“, protestiralo je najprije Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a Dubrovnika, a kasnije je objavljeno više kritičkih napisa, ali i napisa u obranu M. Milišića. Spomenimo samo da je Predrag Čudić u „Književnim novinama“ napisao da je Milišićev tekst pročitao ne kao pamflet već kao „dubok i složen tekst o ljudskoj sudbini u onim prelomnim trenucima života kada se čovek nalazi pred velikom zagonetkom“, te da „borci-čitaoci“ „umeju da se bore, umeju da se bave politikom, ali ovoga puta im nije uspelo da pročitaju književni tekst“. Širi bi osvrt zasluživao i roman Joze Laušića „Bogumil“ (u izdanju „Globusa“, 1982) u kojem je na karakterističan način prisutan „motiv izmirenja“. (Otac glavnog junaka romana za vrijeme je rata, kao partizan, ubio svog brata ustašu. „Neke provincijske intrige dovele su do toga da dva brata ne samo počivaju u njihovoj grobnici, nego su obojica 127

predstavljeni i na spomeniku. Oko tog spomenika na kojem otac – partizan izgleda kao ubica, a stric ustaša kao žrtva, spleo se veliki sukob oko kojeg se bar jednim delom plete cela priča.“ Iz osvrta P. Protića u „Ilustrovanoj politici“.) „Motiv izjednačenja“ prisutan je u romanu Jože Snoja „Ružni breg“. Odabravši taj roman (u anketi „Književnih novina“) za knjigu godine, D. Rupel je istakao da ona ratne događaje „ne prikazuje samo s jednog stanovišta, znači, sa stanovišta koje je pobedničko u NOB-u, već pokušava da se udubi i u duševnost i događaje na ’suprotnoj’ strani. Snoj opisuje oba ratna štaba, partizanski i belogardejski, svu njihovu beskompromisnost i okrutnost, pa lične sudbine, zapletene u nerazrešive i tragične čvorove. Pred čitaočevim očima punim životom zažive teškoće i strahovi seoske opštine, koja je prepuštena – ne nasilju jednoga, i revolucionarnom žaru drugoga – već divljanju rata kao ELEMENTA. Snojevo selo i junake (pre svega žene i decu) ratom je zahvatila elementarna nesreća.“ Zato je Snojeva knjiga „prava naslada za pretencioznog i obrazovanog, pre svega ideološki obrazovanog čitaoca, književno delo koje ispituje granice uobičajene stvarnosti u polifoniji raznorodnih stvarnosti“. Dosta je pisano o kazališnoj predstavi R. Milenkovića i S. Mokrovića „Izlaz“, rađenoj na osnovi tekstova iz knjige Matije Bećkovića „O međuvremenu“. Kako je općinski sudac za prekršaje u Dubrovniku kaznio dvojicu izvođača kaznom zatvora od po 40 dana, zbog „remećenja javnog reda i mira i uznemiravanja javnosti“, Milan Vlajčić se u širem tekstu (drugom širem tekstu u mjesec dana o istom „slučaju“) u „Politici“ (9. aprila 1983) narugao da su „Bogami, izazvali uznemirenje i u Beogradu, jer je zahvaljujući dobrom raspoloženju i replikama iz prepunog gledališta u dansing-dvorani Doma omladine, predstava trajala dobrih dvadesetak minuta duže“, dok je npr. Novica Milić svoj osvrt na tu predstavu i osudu autora („Književna reč“, br. 208, 10. aprila 1983) cinično završio pitanjem: „Između DUG-ova i drugova, ko će spustiti zastavu LIBERTAS?“ U posljednje je vrijeme u javnosti bilo mnogo govora i u javnim glasilima mnogo napisa o nekoliko novih predstava (odnosno dramatizacija) u sklopu tzv. političkog teatra. I osvrti na sve te napise i istupe zasluživali bi veći prostor u ovoj analizi. Kako tog prostora, na žalost, nemamo dovoljno, a i tema je „svježa“ i više poznata, ovom se prilikom nećemo upuštati u eksplikaciju napisa i istupa o tome. Spomenut ćemo samo da je riječ u prvom redu o „Kolubarskoj bici“, dramatizaciji B. Mihiza dijela romana Dobrice Ćosića „Vreme smrti“, „Trenu II“, dramatizaciji istoimenog romana A. Isakovića (o čemu je bilo riječi na drugom mjestu u ovoj analizi), „Sudiji“, dramatizaciji romana V. Draškovića, „Politici kao sudbini“, dramatizaciji knjige Esada Ćimića, „Tajni Crne ruke“ P[uriše] Đorđevića i Lj[ubiše] Ristića itd. Dramatizirani su 128

svojevremeno (u Crnogorskom narodnom pozorištu) čak i Krivokapićevi „razgovori“ s Krležom (čemu se npr. efektno narugao M. Glišić u „Novostima-8“ tekstom „Pusica za pravog Crnogorca“). U osvrtima pisanim povodom spomenutih predstava, kao i o samim predstavama, došli su do izražaja vrlo različiti stavovi dramskih i drugih kritičara: od panegiričnih napisa, preko tobože „neutralnih“, „estetskih“ analiza, do veoma kritičkih tekstova. Dosta je upozoravano na naglašen „srpski repertoar“ beogradskih kazališta. Većina je kritičara upozoravala i na atmosferu u kojoj se neke predstave igraju. Isticano je npr. (M. Bobić, „Intervju“) da na predstavama „Kolubarske bitke“ publika „aktivno učestvuje u navijanju za pobedu srpske vojske ostvarujući svojevrsni politički teatar – van pozornice!“, te da se „urnebesni, gromoglasni, ponosni i olakšavajući aplauz uz usklike divljenja prolama gledalištem“ i „mnogi ustaju od uzbuđenja“. Oni koji nisu nabavili karte „oduševljeno čuče, kleče i stoje između redova, glumci su preobraćeni u prave čelične narodne heroje, istorija erotski uzbuđuje ogromnu masu gledališta koji to spontano prestaju da budu u opštem pijanstvu slave i zajedničkog nacionalnog uspeha – slavnih đenerala i njihovog naroda u jednoj opipljivoj, realnoj sceni koja poručuje: ’Tutto e teatro’.“

129

II. PORUKE U LITERARNOJ I KVAZILITERARNOJ FORMI

Naprijed je bilo riječi o onim knjigama i kazališnim predstavama o kojima se u javnosti (uglavnom) mnogo pisalo i govorilo. U ovom dijelu analize upozorit ćemo, međutim, na neka manje poznata literarna i kvaziliterarna ostvarenja, (pjesme, parodije, priče, basne, aforizme i slično) kojima se također šalju vrlo prepoznatljive, idejno neprihvatljive pa i otvoreno antikomunističke poruke, a da sve to najčešće ostaje bez pravog, a nerijetko i bez ikakvog odgovora (reagiranja) u sredstvima informiranja. Uz „opće“ poruke o našoj „mračnoj“ prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, našem „robijalizmu“, „uznicima“ koji nikako da se oslobode, zemlji koja, „stenje pod crnom sramotom“, „u toj obećanoj zemlji: noći i magle“, gdje je „pomrčina pomračila“ i „izbušena na sto mesta pliva lađa“ itd. na optuženičkoj su klupi „oni“ – političari, rukovodioci, birokracija, „ljudi iz crnih mercedesa“ koji su upropastili zemlju, koji ništa ne znaju osim da žive lagodno i varaju narod, drže isprazne govore i proganjaju pametne „slobodnomisleće“ ljude. U literarnoj obradi i „obradi“ oni su: „zemaljski razbojnici“, „novi soj“, „pujdan soj“, „socijalistički soj“, „starci“, „tamničari“, „vrane“, „cenzori“, „panjevi“, „nakaze“, „mikrofonski moćnici“. Ilustrirat ćemo to samo nekim karakterističnim primjerima, uz napomenu da bi se takvih (i sličnih) tekstova moglo prezentirati neuporedivo više.

Pjesme Da bismo upozorili na određeni kontinuitet u slanju neprihvatljivih političkih poruka pjesnika MATIJE BEĆKOVIĆA (inače urednika u „Zum-reporteru“, a i nedavno izabranog člana Srpske akademije nauka), citirat ćemo dvije njegove nešto starije pjesme (iz zbirke „Dva sveta“ u izdanju beogradske „Prosvete“, 1980) i jednu iz prošle godine. Dva sveta I uskoro ćemo, taj dan doći mora uputiti molbe upravi zatvora – da nas liši straha, slobode i zime i na robiju tešku da nas prime! A kad nas u lance bace i povežu neka svet izgubi sramnu ravnotežu! I od dva sveta što svet ovaj čine nek svet robijaša bude svet većine!

131

A čuvari nek nas, iz straha, il srama jedne noći mole da budu s nama! Očinstvo Mogao bih biti otac svome ocu a, evo, još sam dete i siroče, mlađi si bio od mene, moj oče, kad me ostavi tvome ubiocu. I sad mi oca on ne da za oca i ne oprašta mi svoja nepočinstva i drži me žedna bez kapi očinstva i ne uklanja s mene motrioca. Ali ja silazim na dno praočinstva da tražim svome sopstvu nosioca i srž svoju zgrejem kod svog stvorioca i primam sramotu zbog toga zločinstva. Ako duh nema groba, ni pepela, o, daj mene meni, tvorče i praoče, jer, evo, svako sa svoga raspela vapi: što si me ostavio, oče? I huli kao Vlah sa nabikoca zato da bi ga mogli doubiti, i za smrt moli iskorenioca, a sve reči su samo jedna: biti.

(Radi boljeg razumijevanja ove pjesme, da bi se shvatilo tko je bio taj „ubioc“ kojemu ga je njegov otac ostavio, napominjemo da je Bećkovićev otac bio četnik.) „Književne novine“ (u br. 664, 10. februara 1983) na istaknutom su mjestu, u okviru, objavile Bećkovićevu pjesmu: Pobuna Mislili smo ako prestružemo žice Da ćemo strugnuti odmah iz tamnice, Ako kašikama prokop prokopamo Da ćemo slobode da se dokopamo, A s kule motrilje čim njen bdioc ode (vjerojatna aluzija na Tita – n. n.) Da će svi uznici da se oslobode. Al kad otvorismo širom dušegupke A opet osta svaka puna dupke, Shvatiše da su u zabludi bili I da smo se – samouhapsili. I robijalizmu svoj doprinos dali I tamničare bivše opravdali.

132

„Književna reč“ (u br. 182, 10. februara 1982) objavila je, na istaknutom mjestu, u okviru, pjesmu MILOVANA DANOJLIĆA: Epitaf za jednu propuštenu priliku istorije U vreme Gramaga i Granapa Pomoću štapa i kanapa (čitaj: batinom i zatvorima – n. n.) Gradismo veliko Lepše Sutra. Izađoh pre nego što kročih unutra. Sad me, ni pomoću kompjutera, Niko u ono ne utera.

„Književne novine“ (u br. 664, 10. februara 1983) objavile su ove dvije pjesme istog pjesnika (Milovana Danojlića): Psalam Gospode, kišo svetlosna, plaha, Gospode, nad morima i nad poljima, Oslobodi me, Gospode, straha Od zemaljskih razbojnika. Oni su svuda: iskonska tama Promenila je metabolizam, A ti, nad gorama i nad vodama, U našoj slabosti slabiš i sam. Gasi se plamen sa nalonja, Krov prokišnjava, mokre su halje. Prevazišao sam u tuzi konja, I otišao od psa dalje U poslušnome nezadovoljstvu. Nisu mi ove godine mile. Gospode, saberi u rastrojstvu, Okrepi, Gospode, protiv sile!

Pjesmu „Psalam“ preštampalo je i „Pravoslavlje“, a zatim i emigrantska „Naša reč“. („Naša reč“ inače češće preštampava pjesme naših pjesnika koje sadrže političke poruke.) Večiti nailazak U iznuđenoj griži, U zebnji i omrazi, To se neprestano bliži, I bližeći se, prolazi. Oluja odlazi nekamo. Oblaci znojni zru. Izmoždeni, čekamo Ono što je već tu.

133

Upozorit ćemo i na neke pjesme RADMILE LAZIĆ, (članice Sekretarijata Beogradske sekcije pisaca) objavljene u „Književnim novinama“ (u br. 667, 24. marta 1983): Četveronoške Kaži da je belo i crno i belo, pasi redom i kukolj i pelin – belo – iznutra i spolja otežalog zavežljaja – tvoga tela. Kaži da je belo ono što se kuva gore, ono što se krčka dole, ionako ćeš svaki kazan kao sopstveni tanjir olizati. Kaži da je belo i kad vrana gakne i kad gavran na krov sleti, raj i pakao i sve ovozemaljsko: kolektivna sisa kolektivno jaje. Kaži: belo pođi za ruljom i/stadom pevušeći pesmice iz čitanke. Udeo ličnog smanji lakše će ti biti kad budeš izdisao. Budi spreman: Kazuj da je belo i danju i noću bogu i Pilatu i ovdašnjem bratu. Uvek sit uvek u erekciji sledbeniče nove religije hodaj na sve četiri. Novi soj Uhranjeni, timareni konji. Dresirani, službeni psi – svakog carstva

134

neizbežni elementi: jahan i pujdan soj umnožava se, spreman na trk i lov. Zadovoljni su: ljubitelji teških sportova, trgovci ’na veliko i malo’, dežurni vidari, berači lovora. Samo još narod da se zahvali, na ukazanom poverenju.

Upozorit ćemo i na dvije pjesme ALEKSANDRA PETROVA (također jednog od aktivnih članova iz Beogradske sekcije pisaca). Kao svoj prilog na anketu „Književnih novina“: „Umetnost i politika“, poslao je dužu pjesmu iz koje ćemo citirati u cijelosti prvi i nekoliko stihova iz drugog dijela. („Književne novine“, br. 658, 11. novembra 1982): 1. Pesnik crveni pred azbukom politike. Ali crvenim barjakom ne maše stidljivost. Politika golica i draži pesnika kao prolećni polen alergične nozdrve i izvikano voće naivna usta. Za govornicom, u sali iskićenoj ikonama i izvodima iz svetih spisa, pred brižljivo probranim slušaocima, pesnikovo čelo se zari i jezik obrasta – perjem. Umesto reči sunce on izgovara naziv ustanove i kao ime svog boga uzvikuje nadimak vođe. Sve je u najboljem redu. Tapšu ga po ramenima i stavljaju mu šećer u usta. Ali on vidi kako se iz mreža metonimija izmigoljuje jegulja (menu de jour) naručene poente. Metafore kojima prevozi robu imaju dvostruko dno. Svojeglavi slogovi gube korak sa usvojenim ritmom. Lice skrnavljenja proviruje iza zajapurene maske. Uz grč strepnje od pogrdi i kazni.

135

2. Kako da ispljunem njen jezik? Zabavljam se nebeskim kockicama i raspoređujem ih po linijama dlana. ... Saznajem iz novina da je nazad opravdan. On je isto bdeo po noćima. ... S uzdahom se rastajao od noćnih sabesednika i u pratnji konjanika slao ih na Sever: da u Karakorumu dragulj kulture bruse i tajnim znanjima uče mećavu i ciču. Dok oko vrata nižem podvige Svetog ratnika Sibir se crveni iz mojih dlanova sa dragim leševima u snegu jednolikog vremena.

U „Književnoj reči“ (br. 217, 25. septembra 1983) objavljena je njegova pjesma: Pesnička poređenja Cipele bez đonova... „devojka bez topline...“ Stara tibetska narodna pesma. Cipele bez đonova, sa zinulom kožom, ne služe ničemu, kao ni devojka koja ne plane na dašak usana. Šta da radim sa svojim, skupo plaćenim, pažljivo čuvanim, dobro potkovanim? Čas leva čas desna napiju se do besvesti. Čas jedna noga u kiši, čas druga u vatri. Grdim, popravljam, menjam cipele. Noge opet teraju svoje: neće državu bez prozora. Izlaze na ulice, noktima, žuljevima,

136

divljim mesom kidišu na gumu i lakovanu kožu. Ako već nemaju bosu slobodu, traže bar tamnicu koju može da posećuje kad nađe vremena tanušni sunčev zrak. Znam da pesnička poređenja hramlju, ali svi hramljemo. Svi sanjamo. Meku suvu obuću, topao zagrljaj. (1983)

„Književna reč“ (u br. 214–216, ljeto 1983) objavila je i pjesmu slovenskog pjesnika BORUTA HLUPIČA „Ne računajte sa nama“, svojevrstan odgovor na popularnu pjesmu Đorđa Balaševića „Računajte na nas“. Ne računajte sa nama nesposobni za materijalističku analizu okrutno proganjate kritike na naš račun: zar ne uzdrhćete! mi smo vaše razbojničko ogledalo: refleksija bezbrojnih oglednih ureda. zašto se branite od nas: kada znate sve: ono čime vas hrane zar ne volite gledati svoje uredske face? zar je zabranjeno pogledati mrtvome u oči? priznajte: među nama: ne računajte na nas: pa šta? Čekamo na poljupce i jabuke i ne verujemo više vašim vatrenim parolama. vaši smo jevrejski sinovi: u toj činiji kolinja u toj obećanoj zemlji: noći i magle.

U razgovoru (za „Zum-reporter“) s Borom Krivokapićem, VASA POPOVIĆ (Inače i urednik „Leve strane“ u nedjeljnoj „Politici“, koja nerijetko objavljuje pričice, pjesme i aforizme s posve neprihvatljivim idejnim porukama), citirao je jednu svoju pjesmu, koju su ranije, kako je rekao, odbili štampati u tri lista, ali ju je sada „Zum reporter“ objavio. Pjesma glasi: Vrana vrani Na pozlatu stiglo vreme. Rđa pala. U oči je vrana vrani pogledala. Hoće biti, neće biti. Šta će biti? Da li će oči, međusobno povaditi? Zalud čekam, odbrojavam, tuku sati. Neće oči, vrana vrani, iskopati.

137

(Na Krivokapićevo pitanje u spomenutom intervjuu: „Dugo ste se bavili humorom i satirom u socijalizmu?“, V. Popović je odgovorio: „Jedino sam time i mogao da se bavim, kad živim u socijalizmu“, dodajući da je „Socijalizam nesumnjivo dobra materija za humoriste i satiričare“.) „Politika“ je (u br. od 30. oktobra 1983), na svojoj „Levoj strani“ objavila dvije pjesme pod nadnaslovom „Grdni snovi“ s naslovima: „U predahu“ i „Koji to bog“ (autor V. Jazački): U predahu Zaspao sam, u predahu. Čekam vreme. Podvodno je. Gde pod vodu da se denem! Pomrčina pomračila. Gar i čađa. Izbušena na sto mesta, pliva lađa. Koja lađa? Kakvo vreme? Ko me vara? Ja sam, ipak, svoj kapetan. Bez mornara. Koji to bog Koji to bog tutnji nebom? Drhte zvezde. u krilu mu krupne gnjide, tu se gnjezde. Koji to bog slovo drži, reči drvi! Mudrac s bradom, a brada mu puna crvi. Koji to bog na puk grmi, a puk sluša. Strah me. Dreždim, sa mnom puška ostraguša.

„Politika“ je (u br. od 4. decembra 1983), na svojoj „Levoj strani“, uz prozni tekst Đure Damjanovića „Povratna karta“, inspiriran iseljavanjem Srba sa Kosova (na koji ćemo tekst i njegove poruke upozoriti kasnije), objavila i dvije pjesme DRAGOMIRA BRAJKOVIĆA o istoj temi: „Vezilje“ i „Vatra u rukama“. Citirat ćemo jednu: Vatra u rukama Sveća sa oba kraja zapaljena U južnoj, u donjoj zemlji, Pod pustim nebesima, U hladnim grobovima Noć prvu pripoveda. Bile su ruke Blagovesne, nebesne Vatre što prže. Kolo nije zaigralo Oko bele crkve samodreže. Nad čijim (ničijim) grobovima, Nad čijim stupovima Nebesa se nadnose?!

138

Pošle su kosti prošlosti, i zemlja donja, Nad njom svet zvoni, U rukama žižak trne. Suzom se sveća Ni vatrom ničega više Ne seća.

Upozorit ćemo i na pjesmu DUŠANA VELIČKOVIĆA „A za čiju si slobodu pao“, objavljenu u listu „Pravoslavlje“ (br. od 1–15. avgusta 1983), koju je u cijelosti preštampao „Glas koncila“ (br. od 11. rujna 1983). A za čiju slobodu si pao... Sećam se tebe, komšijo mili... i neveste tvoje, kad ste gnezdo svili, pred Oltarom rekli svoje obećanje. Svatovi, pesme i blagosiljanje. Sećam se tebe sa kolačem slavskim, kada prema crkvi ponosno koračaš; i proslava naših svetosavskih kada reč sveta u školi zabruji, istorija cela dušom nam prostruji. Pod čizmom tuđina Srbija jeca, umire i trne; s dušom na dlanu Svetom Savi priđe, u crkvi se celo selo zgrne. Sećam se... Mladenca vašeg i krštenja... I kada krenu u boj za slobodu: Suze i ruže, blagoslov majke, zagrljaj seje; i reči oca: „Sloboda mora i nama, da sine! S Bogom poš’o! I: čuvaj se, sine!“ Sloboda je došla... A na tvojoj kući crni se barjak stavlja da lepršanjem svojim slobodu pozdravlja. Grob ti se ne zna, opelo se služi...

139

Ponosni smo s tobom, jer dug svoj sveti – ti časno oduži! Unuka tvoga sretoh jednog dana, vraća se iz škole. Plače. – Šta je bilo, Mišo?! A suze vrcaju iz dečjeg oka sve jače i jače. – Uči-uči-učitelj mi re-re’ko, da a-ako jo-još je-jednom u crkvu o-odem – slabim ocenama ima da budem izboden... Oko srca nešto mi se sledi, I pogledah barjak na kući što bledi... Bol tvoga naroda duboko ujede; Mišinih suza tako mi je žao pa te pitam, komšijo: A za čiju slobodu si pao?!

„Student“ na svojoj stranici humora i satire često objavljuje i pjesme ili „pjesme“. Upozorit ćemo samo na nekoliko pjesama objavljenih u tom listu. U formi pitalice (nagradnog kupona) čitaoci su tobože trebali pogoditi autora pjesme „Politička razmatranja“, a između ovih imena: Đura Jakšić, V[ladimir] Jovićević Jov, Snežana Milošević, Bertolt Brecht i Gojko Đogo. Politička razmatranja Na gradskom jezeru satima voze čun, ja to zaista gledam, naprosto gađenja pun. Voziti čun kad smo u dugovima do guše, i u prpi u ovakvoj državi – ta kako se to samo trpi! Ja samo pušim, posmatram samo i mislim šta mislim, mislim: napred samo ovde sviraju čak usnu harmoniku – grehoto, svirati harmoniku, a zemlja stenje pod crnom sramotom! Hladno razmišljam, svirajte samo, samo vozite čun vaš, pljujem ja na to, dalje me se ne tiče ništa baš.

140

Već nekoliko godina posmatram ja to nemo i sasvim jasno vidim kako mi to idemo. Na Orknijskim ostrvima – to smo u knjizi ’Od pola do pola’ pročitali – stanovnici su živeli od toga što su sopstveno rublje prali. Samo napred, radite tako dok još koja godina prođe Asirci i Vavilonci su čun vozili takođe.

U br. od 27. aprila 1983. godine „Student“ je, među ostalim, objavio ovu „pjesmicu“ D. Puače: Za politiku treba zanat ispeći: puno govoriti a ništa ne reći. Lako će u mrava da odleti glava, al’ je teško slona skinuti sa trona. Za revoluciju socijalističkog soja nije dovoljna samo crvena boja. ... Okrenuo bi i on drugi list ali kako kad ni sam nije čist. ... Kad piroman vatru gasi tad se vatra ne ugasi.

Evo još jedne „pjesmice“ istog autora: Dugovi Kada su stvarani toliki dugovi nisu bili uvoženi plugovi. Trošeni su dolar i marka za razvoj mercedesovog voznog parka.

141

Na stranici satire i humora „Student“ je u br. od 16. novembra 1983. objavio istaknuto, u okviru, dvije „Pesme bunta i otpora“. Prva je: Seljače, druže... Seljače, druže, dokle ćeš tako, dokle će tebe gaziti svako? Za koga radiš, za koga siješ i znoj i krvcu za koga liješ? Za drugog radiš, za drugog siješ. I znoj i krvcu za drugog liješ. Ne daj se, druže, gaziti tako, borba će tebi pomoći lako. U borbi naći ćeš mir i slobodu, skinućeš lance radnome narodu. I sada druzi, hajdmo u borbu. Dajmo slobodu radnom narodu. Radnička himna Ti što znadeš samo jad, kidaj veze ropstva kleta, Kao soko srčan mlad, I nek jekne širom sveta Da životom ropskim ti više nećeš živeti. Radnici se dižu svud. Za slobodom oni žude. Kidaj veze ropstva kleta, Željan da svet srećan bude, Da prestane jad i očaj I da pravde sine sjaj.

(Na kraju je stavljena napomena da su pjesme iz „Knjige u izdanju ’Narodne armije’“, 1975). Objavljivanje dviju posljednjih citiranih pjesama na stranici humora i satire ima jasan politički smisao. To je samo jedan od brojnih primjera manipulacije sa pjesmama i pjesmicama u posljednje vrijeme. Upozorit ćemo kako se to čini npr. u „Književnim novinama“ i „Književnoj reči“, kako se preštampavanjem poznatih pjesama u određenom kontekstu, ili pak njihovim „prepjevavanjem“, aktualiziranjem, šalju jasne političke poruke (aluzije) na naše prilike. 142

„Književne novine“ u broju (668, 7. aprila 1983) koji sadrži nekoliko protestnih pisama i izvještaja sa skupova u vezi sa odlaskom Gojka Đoga na izdržavanje kazne zatvora, objavile su, na naslovnoj stranici, pjesmu D. H. Lorensa: Cenzori Cenzori su mrtvaci postavljeni da sude šta je život a šta smrt. Nijedan živi sunčani čovek ne bi bio cenzor, samo bi se nasmešio. Ali cenzori, pošto su mrtvaci, surovim okom motre na život: – Ta stvar je živa! Opasna! Satrite je! A kada su glave odsečene, čućete hrapavo, samozadovoljstvo, teško disanje mrtvaca – cenzora, čućete taj odvratni izdah olakšanja. Ispod Lorensovih „Cenzora“, „Književne novine“ su, dalje manipulirajući, objavile i pjesmu Desanke Maksimović: Iskustvo Znam ljude s mislima koje ne smeju da se misle. Znam buntovnike s rečima koje neće moći da reknu. Znam zaljubljene sa suzama koje ne smeju da poteknu. Znam paćenike koji bol guše u smehu. Znam sanjalice sa snom koji nikad neće biti java. Znam željne odmazde sa rukom koja mora da se sputava. Znam pesnike sa pesmom koja se samo za sebe piše. Znam mnoge, sudbinom pritisnute, a još dišu.

(Ovdje ne možemo a da se ne prisjetimo kako je i „Hrvatski tjednik“ 1971. godine manipulirao preštampavajući Krležin „Plameni vjetar“.) 143

U svojoj stalnoj rubrici „Ulica Stanislava Vinavera“ (gdje objavljuje satirične priloge, komentare, parodije, pjesme) „Književna reč“ je, među ostalim, prepjevala (parodirala) i dvije antologijske pjesme: Davičovu „Srbiju“ i Miljkovićevu „Jugoslaviju“, te u usta Crnjanskog stavila i svoje aktualno viđenje Beograda („Lament nad Beogradom“). U br. 197 (25. oktobar 1982) objavila je parodiju na jednu od najljepših pjesama Oskara Daviča – poemu „Srbija“. Upozorit ćemo samo na neke „stihove“ „Književne reči“ koja „Srbiju“ smješta među intrige, klike, dugove, koja se ruga Daviču, njegovom časopisu „Dalje“, sarajevskoj sredini i njenim „slučajevima“, disidentima… „… oj, Srbijo među polemikama, među dugovima, oj, Srbijo među sudijama na sudovima. Oj, Srbijo među intrigama, među klikama, oj, Srbijo, iskro među varnicama“. (A. Davičo je pjevao: „… oj, Srbijo, među pesmama, među šljivama, oj, Srbijo, među ljudima, na njivama, oj, Srbijo, među pesmama, među stadima, oj, Srbijo, pesmo među narodima.“) „… ali podli tekst gluve semantike, kad nestaje trača, kad počinju klike? Hladna ruko, slepe polemike, kad će pesnik iz vune iz tebe da grune?...“ (Kod Daviča ovi stihovi glase: „Ali bosa pesmo gluve žalopojke, kad prestaju pesme, kad počinju psovke? Gladna ruko, slepe jadikovke, kad će hajduk bune iz tebe da grune?“)

Na parodiju „Književne reči“ reagirao je sarajevski „Svijet“ (u br. od 22. novembra 1982. godine) nepotpisanim (redakcijskim) komentarom „Pamflet crven od stida“ (s nadnaslovom „Bruka“). „Književna reč“ (list Književne omladine Srbije) pravi lakrdiju, obračunava se s „jednom od najljepših i umjetnički najjačih rodoljubivih pjesama iz čijih strofa krvlju patriota natopljena zemlja neprekidno ište sve nove i nove borce za iskonske ljudske ideale – slobodu i bratstvo među ljudima i narodima“, piše „Svijet“ i pita: „Ne odriče li se to književna omladina serbska na ovaj i ovakav način pjesme o ljepoti svoje otadžbine Srbije, ili joj to izdajnički podvaljuje anonimus iz redakcije njenog književnog glasila.“ To je jedna 144

„nedavićovska161 ’Srbija’ iz koje pljušte uvrede, poniženja i rasprskava se cijankalij iz razbijenih flaša dorćolskih birtija iz srca ove južnoslavjanske zemlje, kojoj sada treba najmanje otrova, zlovolje i laveža, a najviše dobre volje i međusobnog uvažavanja i ovako i prijeko tamo, dabome, svagdje“. „’Srbija’ rođena i pokopana u mladinskoj redakciji ’Književne reči’, čak i u nekrološkom momentu, jeste, zapravo, jedno ogledalo u čijem se životnom sjaju prelama ’zabrinutost’ izvjesnih desnokrilnih za sudbinu izvjesnih ’ljevokrilnih’ sa sarajevskih sokaka. I po tome je ovaj spisić ništa drugo do pamflet o pamfletima, već pokopanim i istrošenim od prevelikog prežvakavanja po budžacima, birtijama i podzemljima“. U br. 206 (10. marta 1983) „Književna reč“ je objavila, pod nadnaslovom „Antologijska pesma savremenika“ i potpisom: „Miloš Crnjanski, Baden Baden 1984“: Lament nad Beogradom (...) Ti, međutim, stojiš nad svim putevima, iz ravnice plodne, tvrde, ponosne kao Sparta. Ti gledaš vedro, bez prekog suda, i ideš u pozorište, sa porukama i sa mitovima. U tebi nema moje ljudske mržnje. Ti imaš dežurnih strelaca namere ali i imidž. Ti i plač želiš da pretvoriš u kišu i dugu, a znaš, kao i svi, kako je to teško. A kad dođe analiza, da me iza mene izračuna, tvoja će statistika pasti na nas kao kletva. ... Dok ima tebe i dok reke onako teku, Ti ćeš biti ono što govornici kažu. Ja ću negde, slušalac kraj prijemnika, čuti, ono što se samo javno može reći, ali, ko veruje onome što čuje na takav način. Ti si, za mene, jedini govor istine. 161 Tako je u originalu.

145

A kad me probuše, kopljem, rukom, nogom, Tebe, Tebe, neću da kunem, ni sobom, ni Bogom. ... A kad jednom abdicira i stari sahat Tvoj, ko zna u kakav ćeš novi krenuti boj.

U broju 210 (10. maja 1983) „Književna reč“ je objavila svoju parodiju poznate pjesme Branka Miljkovića „Jugoslavija“, s jasnim aluzijama i porukama. Pokazat ćemo kako je to učinila (citirajući, radi usporedbe, u zagradi, kako neki od tih stihova glase u Miljkovićevoj pjesmi). „Evo kako je počela u dan svoje dužnosti Sve što nema hrane u sebi ogladni Što ogladni postaje jadno Što ne ogladni rađa moć Treba zaposliti sve što može da radi Treba obeležiti sve tekovine, sve što ima datum (ovaj stih u Miljkovićevoj pjesmi glasi: „Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno“) Treba u svemu i posle svega zahtevati podobnost Rezolucijo ono što ostane je papir („Revolucijo, ono što ostane je čovek“) Ono što prođe je direktiva („Ono što prođe je prošlost“) Direktiva koja ne prođe je defetizam i pasivnost... („Prošlost koja ne prođe je budućnost i budnost“) (...) Ima svoje menice i tuđe potpise Ima svoje dug i njegov rok Savetuje radnicima štednju i rad... („Ima svoju budućnost i njenu prošlost Ima svoj put i njegovu istinu Savetuje plodovima ljubav i razum“) Istraživači pod istorijom, u memoarima, generali i sekretari

146

Istraživači u miru, penzioneri i voajeri Istraživači pod istinom, vesnici nesvesnog Tražite, nađite, zacrtajte sve nacrte Sve mogućnosti i sve posledice ovom Dugu Koji savetuje masama strpljenje i štednju“.

Priče i basne Uz pjesme i prepjeve, u posljednje se vrijeme kao literarna forma slanja određenih političkih poruka (aktualizaciju) koriste neke stare satirične priče, te u tu svrhu pišu mnoge nove (kratke) priče i basne. Naročito je „u modi“ Radoje Domanović, srpski satiričar s kraja 19. i početka 20. vijeka (čije su satire bile uperene protiv vladavine A. Obrenovića). Želi se naglasiti aktualnost njegove satire danas. Upozorit ćemo samo na nekoliko primjera manipuliranja imenom tog satiričara. „Student“ je (u br. od 2. marta 1983) preko čitave posljednje strane objavio dijelove poznate Domanovićeve satirične priče „Vođa“. U uvodu te priče o vođi-slijepcu koji narod, koji se našao u krizi, nevolji, vodi u propast (na kraju stradanja, narod, odnosno ono što je nakon svega od njega ostalo, vidi da ga je vodio slijepac), redakcija „Studenta“, predstavljajući R. Domanovića, ističe da „sudbina slobodoumnih nikada nije bila vesela u represivnim režimima: oni koje je šibao svojim perom slali su na njega policajce i špijune, da bi se 1903. godine našao na spisku, ’crnoj listi’, novinara i književnika predviđenih za likvidiranje“. „Književna reč“ je pak, u svojoj rubrici „Ulica Stanislava Vinavera“, u br. 210, 10. maja 1983), uz parodiju Miljkovićeve pjesme „Jugoslavija“ (na koju smo upozorili), objavila „ekskluzivno“ izmišljeni tekst iz „tajne zaostavštine“ Radoja Domanovića. Napominje se da su „čuvari Vinaverove ulice“ deset godina tragali za tom „zaostavštinom, nastalom u vreme jedne apsolutističke monarhije“ i najavljuje da će biti „još zaostavština!!!“ Citirat ćemo nekoliko rečenica iz tog „ekonomsko-fantastičnog rukopisa“ o „2050. godini u našem gradu“: „Socijalno-ekonomsko stanje u zemlji bilo je katastrofalno. Konzorciji međunarodnih financijskih organizacija imali su većinu akcija u svim domenima privrednog, političkog i društvenog života zemlje. Domaće banke su, na svoju ruku, formirajući jednosatne kurseve dolara, različite 147

za svaku federalnu jedinicu, stvarale hiljade zasebnih ekonomsko-financijskih celina, od kojih je svaka zasebno propadala, u čemu je viđena jedina prednost takvog stanja.“ „Vlada koja je zvanično odbijala bilo kakvu vezu sa inostranstvom, izuzev sa svojim ekspoziturama u pojedinim federalnim jedinicama, neposredno pred sam rat potpisala je sporazum o kreditu pod vrlo nepovoljnim uslovima i sa ogromnim kamatama, a koji bi nas direktno predao u ruke strancima. Jednom za sva vremena. Taj akt bio je neposredan povod za najžešće izlive nezadovoljstva širokih narodnih masa, posle čega je vlada morala neopozivo da preda mandat. Komparativna partija delovala je u ilegalnosti. Iako malobrojna, ona je uspevala da ubedi ljude u neophodnost zajedničke borbe za socijalno i nacionalno oslobođenje protiv klasnih neprijatelja svih boja. Kad je objavljen rat ona se stavila na čelo svih federalnih jedinica i povela je u konačnu pobedu.“ Stanje „nakon rata“, među ostalim, opisuje se ovako: „Pohvatali smo i nagradili i mnoge drugove koji su se istakli u ratnim i poratnim akcijama, u širenju bratstva i jedinstva i svetlih komparativnih ideja. Mi ćemo i nastaviti da im se na dostojan način odužujemo. Osnovni je cilj ’podruštvljavanje vlasti i decentralizacija državnih funkcija’. Mi to hoćemo i moramo. Da se rat više nikada ne ponovi“. „Politika“ je (u br. od 3. jula 1983), u rubrici „Leva strana“, objavila izmišljeni intervju s Radojem Domanovićem. Autor tog priloga, Živko Petrović, stavio je Domanoviću u usta, među ostalim, ove riječi: „Bilo mi je lako da pišem jer u ono vreme (vladavine Obrenovića – n. n.) demokratija je bila potpuno ugušena. Divljala je samovolja vlasti. Moral se potpuno srozao pod svemoćnim uticajem novca.“ Tobožnji reporter ga je zapitao za značenje njegove poznate satirične priče „Vođa“, a „Domanović“ je odgovorio: „Istorijski je dokazano da je osuđen na propast svaki narod koji se potpuno preda volji jednoga čoveka. Zbog toga su se u istoriji događale velike katastrofe. Kao primer, neka posluži Hitler – vođa bezumlja.“ Na „pitanje“ kakva je poruka satirične priče „Kraljević Marko po drugi put među Srbima“, odgovorio je „da je tom pripovijetkom uputio u stvari oštar prekor svim našim naraštajima zbog nepoštovanja ne samo one najlepše narodne tradicije, već ni sopstvenog dostojanstva“. A što se njegovog „Stradije“ tiče, Domanović je „rekao“ da je to „politička satira u kojoj su svi na udaru – od vladara pa do najnižeg službenika. Tu je čak i narod kritikovan što trpi, a prema staroj poslovici, ’ko može da trpi – zaslužio je’!“ „Mladina“ (Glasilo SSO Slovenije) objavila je (u br. od 10. ožujka 1983) „ekskluzivni intervju“ s Karlom Marxom, stavljajući mu u usta ovu 148

ocjenu socijalizma u Jugoslaviji: „Na vlasti su oni čiji je položaj takav da im je mnogo stalo do očuvanja ovog i ovakvog ustrojstva, i na tome se i angažiraju. Ne postoji diktatura proletarijata, već diktatura nekolicine političara, tj. diktatura u posve građanskom smislu.“ „Mladina“ je citirala i ove „Marxove“ riječi o „ostvarenom stupnju socijalizma u nas“: „Bez općih izvora, bez neometane slobode štampe i okupljanja, slobodnog sučeljavanja mišljenja gasi se život u svakoj instituciji i postaje samo privid u kome ostaje jedino birokracija kao aktivan elemenat. Tucet partijskih rukovodilaca vlada i usmerava neiscrpnom energijom i bezgraničnim idealizmom, s vremena na vrijeme sazove na skupove elitu radničke klase da bi mogla aplaudirati govorima vođa i jednoglasno prihvaćati predložene rezolucije.“ „Omladinske“ su (u br. od 15. maja 1983), pod naslovom „Čas botanike“, objavile alegorijsku „priču“ Aleksandra Mihajlovića o panjevima. S obzirom da je „priča“ kratka, citirat ćemo je u cijelosti: „Panjevi su drveće koje više ne raste, ali im se koreni kriju duboko u zemlji. Na mestu koja zauzimaju zasadimo nove, sveže mladice. Panjevi su svoje odsvirali. Njihov plodan trulež dobro će doći mladim stabljikama. Isuviše je matorih panjeva koji više ne proizvode vazduh. Oni više ne niču ni gore ni dole. Pre nego što postane panj, drvo prođe Scile i Haribde života nad zemljom, pa mu tako vremenom istekne i zadnji sok energije koja će ga držati uspravnim i korisnim. Neke od njih čovek poseče, neki polako trule i lome im se grane, jedna po jedna, a neke ošine grom iznenada, pa pri svom padu budu opasni po ljude koji se zateknu. Upozoravam sve vrste panjeva i drveća koje je u fazi sušenja, da im je vreme da odu, jer je suviše svežih mladica koje čekaju da budu posađene na mesta koja im pripadaju. Ako ne poslušaju, bojim se da će mladice ili početi da se suše i propadaju, ili će nicat gde im nije mesto.“ „Student“ je pak (u br. od 21. decembra 1983) objavio širu priču Ive Mažuranić „Starci“. U njoj ona priča o starcima koji „nose teret godina i padaju na teret društva“, ali koje mi „opet poštujemo“ i odajemo im dužno poštovanje. „Jer, starci su nas mnogo zadužili i naši dugovi ne umiru sa njima.“ „Mnogi starci su osedeli od sedenja jer nikad nisu radili u životu. Jedino što su radili mnogo su razmišljali o životu.“ Ima svakakvih staraca, pa čak i mladih staraca. Ima staraca koji su imali „trnovit put u životu, a ima i onih koji to nisu. Neki starci su preko trnja stigli do zvezda, a neki do Zvezdinog stadiona. I tu su pali. Mnogi starci su u penziji, a mnogi su na ulici, lutaju i prose. I još je nisu isprosili. Starci prose, a ne znaju da je ona već – isprošena.“ „Mnogi starci podetinje i dobijaju dečje bolesti. Ali, starci retko dobijaju dečju bolest levičarstva. Kad su bili u cvetu mladosti mnogi starci 149

su brali cveće i kitili se tuđim perjem. Sad su tim tuđim perjem napunili jastuk. Starci! Da li vam je čista savest – dok spavate na jastuku punom tuđeg perja.“ „Ima mnogo staraca koji i ne žive, nego prosto vegetiraju uz Vegetu 40 (godina).“ Ipak, nije sve tako crno: „Starci su uprkos poodmaklim godinama optimisti. Jer starci gledaju – belo.“ Ne putuju i ne vole da putuju mnogo: „Jer, taj put može da bude njihov poslednji put. Mnogi starci se nisu uputili na put u socijalizam iz straha da taj put ne bude njihov poslednji put. Na kraju, kao što znamo, svi starci sklapaju oči sklapajući istovremeno knjigu vlastitog života. Oni koji su ih pratili celog života, sada ih prate u smrt. I tako nas opet te smrti naših staraca sve zavijaju u crno. Ali, nije sve tako crno. Starcima starost najviše dosađuje. Ona ih stalno nešto zapitkuje. Starost ih najčešće pita gde im je bila mladost. Ali, starci su gluvi ili se prave da ne čuju pitanje.“ A u br. od 14. decembra 1983. godine „Student“ je objavio „Priču“ Dušana Puače „Let“ – o „jatu“ koje je poletilo ka Suncu. „Snažno su mahali krilima i krenuli skoro vertikalno naviše.“ Svi su bili optimistički raspoloženi i očekivali su skori dolazak na cilj. „Zadnji u letačkoj formaciji jata, iako jakih krila, stalno je dovikivao onim napred da uspore tempo, preforsiraće, ali, kako je on bio pozadi a oni kojima je vikao isuviše napred, nisu se čuli.“ Nakon određenog vremena „zadnjem u formaciji“ donijeli su nekoliko „čelnih letača, iznurenih, nesposobnih za dalji let. Natovariše mu ih na leđa. Let je nastavljao, a on je iz svoje pozicije primetio da put ka Suncu više nije tako okomit i pravolinijski.“ Kasnije su na njegova leđa stizali „iznureni čelni letači“, dok se u jednom momentu „na leđima zadnjeg u letačkoj formaciji jata“ nije našlo čitavo jato. I on „postade čelni letač“ kojemu „nije bilo lako leteti sa tolikim teretom. Počeo je da krivuda i putanja ka Suncu bila je u jedva primetnom usponu.“ Na leđima mu se razvila „društvena aktivnost“, pokušavali su da mu sugeriraju pitanja. „’Imali ste priliku da se iskažete! Sada ćutite, jer zbog vas ne mogu da ubrzam put i krenem naviše’, umirivao ih je, očekujući da će ga proći dosadašnja samilost i da će jednom, oslobođen balasta, stići do Sunca.“ „Književna reč“ (u br. 213, 25. juna 1983) objavila je na naslovnoj stranici „kratku priču“ Nemanje Mitrovića „Nakaze“. (Taj broj lista je inače posvećen kratkoj priči, gdje se, kako ističe „Književna reč“, dešavaju „najuzbudljivije stvari u svetu naše proze danas“.) Priča „Nakaze“ objavljena je, dakle, vrlo upadljivo, na naslovnoj strani lista, a što je pisac htio da kaže (poruči) u tom „literarnom“ (a ne „stručnom“ medicinskom) tekstu, vidjet će se iz njenog sadržaja. „Proučavajući aksolotle, gđa Šoven je utvrdila da polno zrela jedinka ove vrste predstavlja nerazvijen embrionalni oblik daždevnjaka“, počinje svoju „priču“ N. Mitrović, dodajući da „aksoloti u pogodnim uslovima 150

sazreva i postaje daždevnjak, dok se u svojoj prirodnoj sredini normalno rađa, razmnožava i umire kao potpuno zasebna, nezavisna vrsta koja ne dostiže punu biološku zrelost. Ovaj jedinstveni primer pokazuje da zakržljalost može biti trajna, nasledna osobina čitave vrste. Nakaze predstavljaju jedan od tih neobičnih, perifernih oblika života. Po svojim odlikama se razlikuju od postojećih ljudskih rasa, a pojedine od njih, zbog izrazite međusobne sličnosti u rastu i telesnoj građi, vezuje pripadnost nekoj potencijalnoj, nepostojećoj rasi. Te vilinske rase postoje samo periodično. Svi oni kao da potiču iz istog semena, podmetnuti u različite sredine kao kukavičja jaja. Bez obzira na to koliko im se roditelji razlikuju, oni liče jedan na drugoga kao blizanci. Uvek poluotvorenih usta, kao da su im sopstvena, zategnuta lica tesna, oni nas uhode nemo, sa mirnim pogledom utopljenika.“ „Politika“ je na svojoj „Levoj strani“ (u br. od 24. jula 1983) objavila, među ostalim, kratku priču Zorana Božovića „U autobusu“ – o autobusu koji na svom putu, na cesti povremeno poskače, jer nailazi na rupe. A svaki put kad poskoči, javlja se neki od putnika (simbolično ih se javlja osam!) s prijedlogom da skrene lijevo ili desno. Sedmi je putnik na kraju preporučio da treba odluku prepustiti vozaču, jer „najbolje poznaje put“, ali se pobunio „osmi putnik“, ističući da je vozačevo „da vozi onako kako se mi dogovorimo“. I autobus vozi „pravo“ dok se postigne taj dogovor. Priča završava ovako: „Mrak je. Autobus grabi pravim i širokim putem. Oznake kraj puta govore da se približava granica, a putnici se još dogovaraju. Samo povremeno, kad naiđu na udarnu rupu, poskoče i naglo utihnu da bi zatim nastavili još glasnije i još žučnije.“ Pod naslovom „Vreme optimizma“, „Student“ je (u br. od 12. oktobra 1983), objavio satirični tekst J. Jovanovića, u kojem ovaj prepričava i komentira „podatke Centra za istraživanje mentaliteta“ i citira ovu „izjavu“ „rukovodioca Službe za mentalne setove pri Centru“ Jugoslava Žreca (!): „Istraživanja pokazuju da se pažljivom politikom sasvim precizno može usmeriti ponašanje naroda dok sa narodnostima još nije takav slučaj. Doduše, i tu se stvari kreću nabolje. Devizu da svaka politika promoviše i određeni tip socijalnog ponašanja ovde je zaista proverena. Tako smo našim najnovijim merama uspeli da građanima život učinimo mirnim. Kao nikada do sada građani mirno podnose najnovije povišice, u njima nema gneva ni sumnje, ni inata, pokušaja traženja ’rupe u zakonu’ i sličnih osobina koje su bile naša već tradicionalna ’skala vrednosti’. U Novoj skali inzistiramo na novim vrednostima kao što je poštovanje političkih odluka, nemešanje u složene mehanizme vlasti, mirno podnošenje nužnih ekonomskih situacija i slično. Ono što je posebno važno jeste da naš narod više ne pokazuje znake nervoze. On je ravnodušan. To znači da nije rastrzan, uzbuđen i ’pomeren’ nego da sasvim mirno može da se posveti obavezama na radnom mestu. A to je danas imperativ!“, zaključio je Jugoslav Žrec. 151

Autora su „informirali“ i o drugim akcijama „u Centru“ da bi se dobila „još potpunija slika o našem radnom čoveku, aktivisti i samoupravljaču“. Priču završava ovim ironičnim komentarom: „Tako nas u Centru uveravaju da naš radni čovek, naša radnička klasa, i svi oni koji su naši, nisu sami u ovom vremenu krize, i da nisu prepušteni na milost i nemilost sopstvenih spontanih postupaka. O njima se brinu specijalizovane službe i dobro obučeni ljudi koji će pomoći da se i kroz ovu krizu, koja je laka, prođe bez posledica po krhku dušu ovog naroda. Jer, poznato je kakve sve posledice mogu nastupiti u takvim ’ključnim trenucima’. Primer omladine i radničke klase (podjednako potlačenih) u kapitalizmu najbolje pokazuje sa kakvim sve bolestima, rastrojstvima i drugim anomalijama mogu biti suočeni ljudi o kojima se niko ne brine. Prema tome, nema razloga za zabrinutost.“ U „Basni bez naravoučenija“ Petra Lazića, objavljenoj također u „Studentu“ (u br. od 12. januara 1983) „prvi najamni radnik“ pojavio se u obliku ovce, a nešto kasnije umjetnik u obliku („muzikalne, produhovljene“) svinje. Kada je čovjek dobio prigovor da „tolike godine“ živi sa svinjom (čitaj: umjetnikom), a da se još nije „okusio njena mesa“, svinja je „kao i svaki valjan umetnik razgovor prisluškivala i pre no što je čovek počeo juriti sa etiketom u ruci (ultralevičar, anarholiberal, maoist devijantnog tipa itd.) dade se u beg, ciku i skičenje. Na to se ovca rasrdi: – Mene hvata svaki dan pa se ne derem, a tebe prvi put, pa mi probi uši. – Baš zato. Tebe hvata i hvataće. Muze i mušće. Šiša i šišaće. Mene hvata samo jednom, ali tada – završio je svoju basnu o ovci – (najamnom) radniku i svinji – umjetniku P. Lazić. „Omladinske“ su (u br. od 21. maja 1983) objavile tri satirične priče Ive Mažuranić i Gordane Mijatović. Upozorit ćemo na prvu priču: „Ulica“. Ulicom idu „široke narodne mase“ koje su inače „široke ruke“ i spremne da dijele „šakom i kapom. Ali šta im to vredi kad na kraju ostanu praznih šaka, goloruki. I ne samo što su goloruki narod nego još i sede skrštenih ruku. Narod korača krupnim koracima. Narod korača raskopčan i razbarušen. Narod prolazi slabo obučen. Ali ima i izuzetaka. Jer, ovde se veća pažnja poklanja izuzecima nego narodu. Narod korača krupnim koracima i staje u red. Sad je narod došao na red. Mnogi ne mogu ni na bonove da dobiju deterdžent da speru ljagu pred narodom. Narod ništa ne govori. Ne zna ili ne sme ili neće. Jer, ćutanje je zlato. Sve će to narod pozlatiti. Ne verujem, čisto sumnjam, jer otkud narodu toliko zlata. Ljudi iz naroda nose ponekad zlatne zube da ne zaborave da je ono: ćutanje je zlato. Pšenica se zlati. Žito se zlati. I kukolj se zlati jer u žitu ima kukolja. Hleba i igara, uigranosti. Ako ima hleba, biće i igara. Narodno veselje nastalo je poslednjih godina. Narod traži 152

hleba i igara. Narod traži hleba, a pekar se smeje ko lud – na brašno. ’Oće narod da mesi – hleb. Sunce je visoko. Narod ide sunčanom stranom ulice. Navali narode.“ Pod naslovom „Skretničar“ „Student“ je (u br. od 12. januara 1983) objavio kratku satiričnu priču Živana Haravana, u kojoj „analizira“ položaj i sudbinu „skretničara“ u našem društvu. Među ostalim pita „Zašto smo toliko nepravedni prema skretničarima? Otkud i otkud predrasude da skretničar obavezno vrši skretanje u pogrešnom pravcu?“ i odgovara: „Zar se malo puta pokazalo na primeru, recimo železnice, da je skretničar skrenuo voz na pravi kolosek, a dremljivi vozovođa neprilagođenom brzinom sleteo sa koloseka? I opet ništa! Skretničar je samo skretničar, a mašinovođa, to je već nešto drugo. On ima veliku odgovornost. On po utvrđenoj, zacrtanoj liniji vrši prevoz putnika od starta do beskonačnosti.“ Pod naslovom „Put“, „Student“ je (u br. od 7. marta 1984) objavio „priču“ Srđana Radulovića, punu alegorija na prilike u našem društvu. Riječ je o putu koji je „jednom bio“ i „još uvijek postoji“ samo se na njemu i oko njega „mnogo čega izmenilo“. Početak puta je bio „blistav“. „Staza utabana, mostovi čvrsti, potporni zidovi bezbedni. Građen s entuzijazmom i odricanjem, nagoveštavao je siguran odlazak do najsvetlijih daljina, do horizonta, do samog sunca. Ili se bar tako činilo i verovalo.“ A šta mu onda bi, pita autor „priče“ i odmah odgovara, nabraja razloge: graditelji su postajali sve umorniji, često su morali podizati „spomenike krajputaše u slavu pređenog dela puta, zatim osmatračnice i kuće za nadzornike i projektante, a za sve to nije bilo dovoljno materijala. Mostovi su se počeli ugibati, potporni zidovi osipati. Osmatračnice su bile isuviše visoke da bi se s njihovih vrhova primetili nedostaci, napukline, odroni. Pogled nadzornika je bio upravljen u daljinu, k neprijatelju koji je pretio graditeljima. Vremenom nedostaci su postajali sve veći i uočljiviji. Sa osmatračnica počeše stizati prvi znaci upozorenja. Projektanti su, međutim smatrali da još nije pravi trenutak. Njihovi planovi su pokazivali da je sve u redu, ko sad da pravi nove kad su jedva i ove napravili.“ Međutim, put je bivao sve gori. „Sitne popravke i zakrpe nisu davale rezultate. Ipak, nezadovoljstvo iscrpljenih graditelja je raslo iz dana u dan.“ „Priču“ poentira time da se „pribeglo kompromisu. Dozvoljena su manja krivudanja, skretanja s glavne trase. Malo po malo, od pređašnjeg puta nastade kružna petlja s divnim pogledom na zamišljeni put koji je trebalo da vodi ka bleštavim daljinama i suncu. Na suprotnoj strani nazirale su se osmatračnice i kuće projektanata. I pokojeg graditelja.“ Upozorit ćemo i na jednu „Politikinu“ priču, inspiriranu iseljavanjem Srba sa Kosova, kao i na njezin, u određenom smislu, kasniji nastavak. Taj je list (u br. od 4. decembra 1983. godine), na svojoj „Levoj strani“, uz dvije pjesme Dragomira Brajkovića (od kojih smo na jednu – o „južnoj“, 153

„donjoj zemlji“ naprijed upozorili), objavio širu priču Đure Damjanovića „Povratna karta“, punu optužujućih aluzija i sa završnicom koja nagovještava mogući rat za odbranu (povratak) Kosova. Osim što je istaknuta u naslovu, riječ „povratna karta“ spominje se u tekstu mnogo puta (štampanim verzalom) i za autora ima simbolično značenje. On se nostalgično prisjeća svoga djetinjstva, dolazaka svoga ujaka u posjete iz Uroševca u Svetozarevo, u početku sa povratnom kartom, koju bi majka čuvala do njegova povratka, a kasnije – vidjet će se – bez povratne karte. Ujak je inače živio u Uroševcu; „dole je rođen“, a tamo je rođena i autorova (dječakova) majka. „U Uroševcu je rođen, pričao mi jednom ujak, moj djeda Radojko Lazarević, i dedin deda, Matija, i Matijin deda, Zaharije, i Zaharijin otac Uroš, i tako dalje stazom predalekog rodoslovlja mojih kosovskih predaka.“ Prisjeća se (pred sedam godina) kada je „prvi put primetio da je povratna karta probušena“, čemu se čudio (i kasnije, igrajući se tu kartu izgubio), kao i jedne večeri u „mesecu maju“ kada se ujak ponovno pojavio, ali sa kartom koja više nije bila „povratna“, ali koju je majka ipak ostavila na čuvanje, jer je na njoj bio „jedan datum (2. maj 1982), dan polaska Aleksandra Lazarevića iz Uroševca bez POVRATNE KARTE“. Ujak je ispričao da je prodao svoje imanje, „da je zavičaj pretvorio u novčanice, pretvorio ni u šta. I da je lepe njive, divni voćnjak i krasni vinograd, i kuću sa prozorima, sa pogledom na život, to jest na lepe njive, divni voćnjak i krasni vinograd, da je, tu ujak i uzdahnu, sve sada doneo u tašni. I ujak, širom otvori tašnu s novčanicama, i ja tada prvi put ugledah majčin i njegov zavičaj. ’Jesi li prodao njima?’, upita majka. ’Ne! Ne njima’, reče ujak. ’Prodao sam Ostoji Petkoviću, skoro upola cene manje od stvarne vrednosti, nije imao više. Ali u našoj pogodbi ima jedna važna stvar, a to je: kad god budem želeo, mogu svoje imanje otkupiti.’“ Prisjeća se ujakova posljednjeg povratka u Uroševac s „povratnom kartom“ kada se začuo „dalekočujni svir voza“ i kada je pomislio „da voz svira sigurno zato što ujak i njegova POVRATNA KARTA kreću na put i bio sam u tom trenutku ponosan na ujaka više nego ikad. Kada se voz začuo drugi put, tada sam pomislio da dalekočujni svir voza poziva i mene, da pođem na put, u svet, vreme je da i ja imam svoju POVRATNU KARTU.“ „Sada sam već momak, ubrzo ću i u vojsku. Pa pošto ću ubrzo u vojsku, želeo bih da me upute u vojsku u Uroševac, kad budu određivali za Uroševac. Za Uroševac će me ispratiti ujak, ko bi drugi! A možda će i ujak krenuti zajedno sa mnom.“ Ubrzo nakon objavljivanja ove priče u „Politici“, „Književna reč“ je (u br. 223–224, 25. decembra 1983) objavila nekoliko pjesama Ljiljane Đurđić pod zajedničkim (nad)naslovom „Povratna karta“, (nad)naslovom 154

koji je teško dovesti u bilo kakvu vezu sa samim pjesmama (naslovi su samih pjesama: „Nirnberški anđeo“, „Petparačka balada za J. B.“, „Stvarni potop“). Autor priče „Povratna karta“ Đuro Damjanović objavio je u „Politici“ (br. od 29. januara 1984) novu priču, priču „Kapa Bogosava Beskapog“, u kojoj „varira“ istu temu vraćajući se i na samu „željezničku povratnu kartu“. Đ. Damjanović se obraća Bogosavu Beskapom tumačeći mu da je „kapa krov čoveka“, a što je bez krova „tome i temelj lako strada“ i zato neka ide da kupi kapu. „Kapa je danas preča od glave pa je onda preča glava“. Živiš – „objašnjava“ mu on dalje – „na kraju varoši, a kapu svoju nemaš na svojoj glavi; i sneg, vidiš, pada. Šta će reći svet koji već govori!“ Svi imaju kapu. „Vidiš da i vojska nosi kapu. Vidiš da i ptice imaju neku ćubicu na glavi! Vidiš da i milicija kapu nosi.“ Zato neka i on ide da kupi kapu, „sad se kape najviše i kupuju!“. I neka skine „sneg sa glave“ (taj „sneg sa glave“ ima simbolično značenje i ponavlja se kao refren kroz cijelu priču), jer naliči kao da ima kapu. „Idi odmah, Bogosave, i nabavi kapu, kad već nisi umeo da sačuvaš dedovu, koju ti je ostavio da je imaš. Pa sad idi kupi bilo kakvu! Vidi, ipak, kupi neku sivu kapu ili mrku. Kupi neku pravu kapu.“ „Znam – poentira priču autor – da ti sada nije nidočega, a kamoli do kupovine, ali bar kupi kapu. Bolje da si kupio kapu, Bogosave, nego što si kupio tu železničku kartu, koja nije ni povratna. Kupi neku kapu, običnu. Drugih svakako i nema! I skini tu snežnu ćubu s glave, ugrudvaj je, i baci je preko plota preko Grčke, ljudino tolika. I na glavu stavi kapu, Bogosave Beskapi, i onda dođi da razgovaramo.“

Aforizmi U nekim javnim glasilima („Student“, „Mladost“, „Omladinske“, „Politika ekspres“, „Politika“ – njena „Leva strana“, „Nedjeljna Dalmacija“ i dr.) aforizmi su postali veoma popularan, moglo bi se reći sve popularniji, oblik izražavanja (slanja) aktualnih političkih poruka. Broj autora tih aforizmi nije velik – većinu ih piše nekolicina satiričara. Uz neka poznata, od ranije afirmirana imena (Duško Radović, Milovan Vitezović, Brana Crnčević), u prvi je plan izbilo nekoliko autora iz tzv. omladinske štampe (Vladimir Jovićević Jov, Filip Mladenović, Aleksandar Baljak, Petar Lazić, Iva Mažuranić, Zoran Spasović, Mirko Mlakar i dr.), koji aforizme objavljuju u više omladinskih listova, a svoje im je stranice otvorila i „Politika ekspres“, donekle i „Politika“, a ponekad i „Književna reč“ (A. Baljak). 155

U posljednje dvije-tri godine objavljeno je toliko aforizama u javnim glasilima, da sakupljeni na jednom mjestu ne bi mogli stati ni u više knjiga. Ovdje ćemo, zbog ograničenog prostora upozoriti na neke karakteristične, ne navodeći radi uštede prostora), uz svaki aforizam njegovog autora i datum objavljivanja, već samo novinu u kojoj je objavljen. Napominjemo da su svi uzeti iz razdoblja nešto dužeg od posljednje dvije godine.

„Student“ – Neki su odsvirali svoje. Ali ih još drži himna. – U komunizmu neće prodavati čizmu. Biće besplatna. – U koncentracionim logorima nije gorela logorska vatra. – Mnogi lovci su otišli u večna lovišta. – Iako je bio invalid, živeo je na visokoj nozi. – On je jednom nogom u grobu, a drugu su mu odsekli. – Bićemo budni da ne bismo sanjali o slobodi. – Pao je za otadžbinu u njihovom kaznenom prostoru. – Toliko im pomažemo – da se gnušamo! – Snovi revolucionara nisu se ispunili, ali su im se isplatili. – Goli otok – to je čista pornografija našeg puta u komunizam. – Nikada ne razbiti ogledalo revolucije. Gde će se ogledati njihov Narcis? – U komunizmu će svi biti komunisti i nudisti. – Tabu teme najbolje tabaju. – Da bi se zavijorile nečije zastave potrebni su tajfuni. – Jedna je partija dovoljna da se pokaže bogat repertoar zatvaranja. – Neki narodi slabo igraju poker: izbace kralja, a dobiju žandara. – Najgora je država sklerotična za prošlost, a slepa za budućnost. – Nesreća pojedinaca može biti sreća naroda i obrnuto. – Bili smo hrabri, bili smo smeli, radili smo šta su hteli. – Poneko je upoznao svog boga i u socijalizmu. – Pijana omladina se i danas zanosi kao u vreme revolucionarnog zanosa. – U vreme revolucionarnog zanosa mnogi su se zaneli. I pali. – Srp i čekić su znakovi pored puta u socijalizam. – Iz unutrašnjosti crnih „mercedesa“ crveni drugovi govore o vanjskoj crveno-crnoj opasnosti. – Jugoslavija je mala zemlja puna prirodnih lepota i šuma gorućih problema. – Jedni rade k’o crnci, drugi k’o belci, ostali su crveni. – Tko otkuca – otvoriće mu se. 156

– Ipak se skreće!!! – Besmrtnost povećava smrtnost. – Položaj nekih ljudi je vrlo zanimljiv: oni jednom nogom čvrsto stoje na LINIJI, a drugom još čvršće na GRBAČI. – Levaci se voze mercedesima. Levičare vozaju u zdrav mozak. – Revolucija teče, vile i vikendice nisu poplavljene. – Neka je večna slava palim herojima u borbi za vlast. – Moramo se boriti za sposobne ljude, nesposobni su već sa nama. – Nismo prepušteni sami sebi, političari nam prave društvo. – Narod je perspektivan onoliko koliko rukovodioci obećavaju. – Za bolje sutra, najbolje je rano sklopiti oči. – Proleteri svih zemalja, kucnuo je čas. Policijski! – Više volim budućnost koja je u nama od one koja je pred nama. – Socijalističko vreme nepovratno prolazi iz minute u minut ćutanja. – Dva koraka nazad – jedan napred. Lična greška u koracima revolucije. – Danas je čvrsta ruka – šaka jada. – Datumi su naša budućnost. – Došao je pravi trenutak. Ali nije vreme. – Revoluciju su izveli mladi, a zaveli stari. – Formula za uspešnu državu: – vladari s lažnom prošlošću – novine s lažnom sadašnjošću – narod s lažnom budućnošću. – „Jedini put“ su izmislili oni koji se ne snalaze na raskrsnicama. – Strahujem za besmrtnost onih bez kojih nam nema života. – Opada natalitet. Vreme je za drugo stanje. – Ko sahranjuje aforizme, gledaće i čizme. – Golub njače, ali u čvrstoj ruci! – Narod je na dijeti – partija drži liniju. – Posle bitke svi su generali pametni – glupi su izginuli. – Kadrovski smo ojačali, ostali smo bez pojedinih drugova. – To su pravi komunisti. Zadovoljili su sve svoje potrebe. – Sve što ste vi sanjali nekada, narod sanja danas. – Nismo se mi, drugarice i drugovi, za to borili, ali sad, šta je tu je. – I kod nas je stranački pluralizam. Radnici su postali jebena stranka. – Dok radnička klasa crnči, birokratija se bori protiv aparthejda. – Oni koji su skočili u vis, ostavili su nam motku. – Kad izgubite poverenje, dobijete obezbeđenje. – Okanite se političkih karijera. Zauzete su. – Ne tipujte na moj sistem. Ima premalo para. – Toliko je politički podoban da o moralu nema ni govora. – Vi ste nas poveli u svetlu budućnost. Vi nas iz nje izvedite. 157

– Kad narodu padne mrak na oči štednja energije u potpunosti je uspela. – Neki su ovu zemlju dvostruko zadužili. – Obećanja nisu ispunili. Ali jesu očekivanja. – Kad političari uzimaju zalet, društvo se vraća u prošlost. – Od pucanja vidika bolele su ga uši. – Toliko naprednih komunista a još tavorimo u socijalizmu. – Pošto je dobro pljuvao dali su mu da lepi etikete. – Nije to taj kamen, rekoše Sizifu na vrhu. – Za razliku od drugih, naš talog dobro pliva. – Za one koji se slabo snalaze u knjigama uveli smo knjižice. – Taj drug je bio revolucionar ravno dva mandata. – Sudeći po smradu država je već odumrla. – Ako te stalno drže u šahu ponašaj se kao kralj. – Stalno se vraćamo na početak. Mi ne možemo da zalutamo. – Govorili su od jutra do mraka, a ni sad ne prestaju. – Ne menjajte ih. Možda postoje nesposobniji. – Tamo gdje caruju klade, umovi se valjaju od smeha. – Izabrali su ga bog zna koji put. Ali, mi smo ateisti. – Jednogodišnji (ekspresni) mandat ekspresno poboljšava biografiju. – Juče tor, danas sektor. – Kad je mnogo vođa, narod je usamljen. – Satiričari žive od nestašice slobode. – Šerpasi svakodnevno posećuju vrhove. Neki se nikad ne vrate. – Oni koji su gradili pruge, još uvek su na istom koloseku. – Sve mašine su u rukama radnika osim glasačke. – Čuvaj se vica, kad raste krivica. – Lakše je izgubiti glavu, nego čelo. – Ne otvaraj usta ako imaš oči. – Lepo nam pevaju, ali ne ispuštaju. – Tišina! Počela je misa kompromisa. – Učini nešto za druge, ne budi Drug. – Skrenuli su s puta na – listu. – Viši interesi su opet opozvali istinu. – Mojoj otadžbini treba oprostiti, imala je nesrećno detinjstvo. – Naši početni rezultati imaju nesagledive posledice. – Preterali su s prevaspitanjem, umesto crvene dobiše modru osobu. – I kod rđanja crveno ima prednost. – Anonimnost pojačava pozornost. Zato smo slavni. – Komunisti su uvek u prvim borbenim redovima. Jedino neprijatelja treba okrenuti na pravu stranu. – One koje ne možemo očima da vidimo, viđamo svakodnevno. 158

– Bio je biografija!!! – Ko još pamti dane u polarnoj noći. – Mi jesmo pet vekova bili pod Turcima, ali smo to shvatili kao rutinski trening. – Mi nemamo šta da izgubimo. Za nas je svako izvlačenje premija. – Političari za svoje godine mnogo obećavaju. – Tek sad se vidi da su neki ključevi izvučeni ispod otirača. – Radnička klasa je uspela. Sve ostalo je neuspelo. – Radnička klasa je jedina glavna uloga koja se najmanje plaća. – U nas je demokratija – veličina odlučuje. – Pre rata smo bili zaostala zemlja, na šta se nadovezao socijalizam. – Iz jedne sumnjive pesme: Oj, drugovi, je l’ vam žao, rastanak se primakao. – Svi se sudovi nalivaju – odozgo. – Stari nisu više za startovanje. – Rezolucija nam je ranije tekla, a sad struji. – Najzad je i naša radnička klasa dobila olimpijski kompleks. – Olimpijsko selo je naše najveće Potemkinovo selo. – Nije sve tako crno – olimpijada je bela. – Danas olimpijski objekt – sutra objektivna teškoća. – Spala knjiga na sva slovo (s)lagača. – Na istoku je situacija još složenija. Tamo je svitanje ranije počelo. Pod naslovom „Odbrojavanje“ odštampana su ova četiri aforizma: – Revolucionar je onaj koji je to sada i koji će to sutra biti, ako zatreba. – I kad reka presuši, obeleži svoj tok. – Je li osvrtanje početni korak za okretanje? – I dve nule mogu biti putokaz. (Većinu ovdje citiranih aforizama napisali su: Vladimir Jovićević Jov, Filip Mladenović, Aleksandar Baljak, Iva Mažuranić, Zoran Spasović i Petar Lazić, a manji broj: Mirko Mlakar, Lj. Jovanović, Željko Simić, Ana Bonković, B. Đokić, Miodrag S. Stojanović, D. Lopičić.)

„Omladinske“ – Istina je ono što JESTE, a ne ono što bi TREBALO da bude. Ono što bi trebalo da bude za sada je laž. – U svetu slepih kratkovidima je dodeljena uloga prozora. – U ovakvoj pomrčini Diogen bi bio spasonosno kadrovsko rešenje. – Imajući u vidu našu stvarnost, tvrdim da je Kafka bio realist. – Kult ličnosti je Edipov kompleks svake revolucije. – Nikada ne nosim kravatu, ali nešto me ipak guši. 159

– Odnosi crkve i države su vrlo dobri, a biće još i bolji. Ove zime gledaćemo na Zapad i u nebo. – Drugovi koji su dugo godina na vlasti za sve imaju rešenja, osim rešenja o penzionisanju. – I on je učesnik revolucije. Pucao je i još uvek puca, od zdravlja. – Nezaposleni, studenti, đaci, seljaci, radnici, napredna inteligencijo svakog vikenda IZAĐITE NA ULICE. – Jačaju vilice onima koji prežvakavaju govore i referate. I raspon usana na televiziji. – Čuvajte se radničke klase! Suviše je direktna. – Bilo je vreme za istinu, da je ne bismo uvozili. – Za vreme praznika više je revolucionara. Država časti. – Veća stabilnost je naš zajednički cilj, objasnio je jahač konju. – Svaki početak je težak. Naročito kada traje četrdeset godina. – Teorija je dala „Kapital“. Praksa „Mit o Sizifu“. – Najukusniji specijalitet socijalističke kuhinje je licitarska crvena zvijezda. – Očevi su jurišali na zimske dvorce. Sinovi će jurišati na crvene ljetnikovce. (Citirane aforizme iz „Omladinskih“ napisali su: Filip Mladenović, Vladimir Jovićević Jov, Aleksandar Baljak, Petar Lazić i Mirko Mlakar.)

„Mladost“ – Nekad smo imali revoluciju, a sada imamo rezolucije i kontrarevoluciju. – Koga se više bojati: onih koji silaze s uma, ili onih koji se penju na vlast!? – Mi sve lošije stojimo zbog prekomernih investicija u karijere. – Čemu tolika uzbuđenja zbog redukcije struje? Pa narodu je već odavno pao mrak na oči. – Mnogo štošta više nije u socijalističkom duhu već u socijalističkoj duhovitosti. – Suviše glasno koračate, ne čuju se zgaženi. (Uz aforizam se nalazi i crtež čizme.) – Možda bi bilo poštenije da o sebi govorite u svoje ime. – O mrtvima sve najbolje, a politički mrtvima sve najgore. – Nekad: „Zavadi pa vladaj“ i sad: „Zataškaj, pa vladaj!“ – Revolucija – to sam ja! – Danas sam ponovo pušten na umetničku slobodu. – I revolucija je spala na dva slova: DA. – Da biste uspeli morate stalno biti na liniji. Na liniji manjeg otpora. 160

– Nekad smo pokretali točak istorije, a sada pokrećemo istrage. – Samodoprinos je, za sada, naša najrazvijenija forma samoupravljanja. – Radnici mijenjaju društvo, odlaze na privremeni rad. – Minut do dvanaest. Uskoro će narod misliti na vas. (Uz aforizam crtež sata na kojem kazaljke simbolično pokazuju gužvu koja predstoji – hrpu nabijenih brojeva pet minuta poslije dvanaest sati!) – Ustoličeni su slučaj bez presedana. (Uz aforizam nacrtana stolica sa stepenicama.) – Sto političarima izlazi na usta, narodu izlazi na nos. – Naš birokrata dlaku na jeziku menja, ali ćud ne. – Mnogo je pocrvenelih. Ne znamo ko se stidi, a ko se idejno popravio. – Demokratija je kad nisi zatvoren zato što si otvoren. – I najortodoksniji komunista u šahu brani kralja. – U svakom žitu ima kukolja – dok se ne samelje. – Ne idi glavom kroz zid koji ima uši. – Diogen je nekad tražio čoveka. Sad traži fenjer. – U jurišu prednost imaju poslednji. – Povijte se malo napred, savijte kičmu i – medalja je oko vrata. – Kad ptica peva u kavezu, ili ne valja ptica ili je kavez savršen. – Ako se dobro upotrebi i batina može biti čarobni štapić. – Šta kad deca revolucije uđu u pubertet. – Čaša se prelila. A u flaši ima još. – Panjevi su ukorenjeni. (Podsjećamo na „priču o panjevima iz „Omladinskih“ – n. n.) – Otupismo od zaoštravanja. – I kad je mirno, more u sebi krije struje. – Jedni žive od deset, a drugi od dva prsta. – Jedni žive od deset prstiju, drugi od milion ruku. – Ploča nam se izlizala, ali gramofon još radi. (Daleko najveći broj citiranih aforizama u „Mladosti“ napisao je Filip Mladenović, urednik u tom listu. Ostale citirane aforizme napisali su: Aleksandar Baljak, Petar Lazić, Mirko Mlakar, VIB, Brana Crnčević i dr.)

„Politika ekspres“ – Neke rodoljube je donela roda. Vidi se po tome što žive na visokoj nozi. – Oni koji su ušli u istoriju na mala vrata, izaći će na velika. – Kad god sretnem svoga cenzora, izmenimo nekoliko reči. – Čim ustanem protiv njihove pesme – zasviraju himnu. – Težina vodeće uloge meri se brojem kaskadera. – U ime i na račun naroda... 161

– Budućnost je počela – da vrda. – Neznanje smo doveli do savršenstva. – Menjamo ponašanje, navike, svest – šta će ostati od nas. – Kako ostati čitav kraj toliko prelomnih trenutaka? – Komunisti od glave do (četrdeset) pete su znali za što žive. – Dok ste se vi vrteli u krug, drugi su padali u nesvest. – Bio je toliko napredan da je konzerviran dok avangarda ne pristigne. – Ipak je bio mat! – rekao je Drug napuštajući partiju. – Prvo smo govorili: krupnim koracima u bolju budućnost. Posle: borba za napredak. Zatim: učiniti pomak. Sada: mic po mic. – U kadrovskoj politici otpasti ne znači pasti, nego – na drugom mestu izrasti. – Svetla nam tradicija, svetla budućnost. Ono između ostade u mraku. – Hrabar je onaj koji sme da napadne zemlju ovakvim memoarima!!! – Važno je da smo zbrinuli nesposobne. Sposobni će se sami snaći. – Od objektivnih teškoća subjektivne slabosti ne mogu da se afirmišu. – Ne mogu više da ćutim. Moram da aplaudiram. – Lako ti je da budeš solista kad imaš tako veliku partiju. – Nije važno što su ptice veštačke. Važno je da su kavezi pravi. – Nama će suditi naša deca a mi ćemo svedočiti. – Ma koja budućnost? I prošlost je neizvesna. – Narod je perspektivan onoliko koliko rukovodioci obećavaju. – Svaki je početak težak. A tek kad traje 40 godina. – Ovo je put u svetlu budućnost? Pa, ovde smo već bili! – Loša prolazna vremena ne umanjuju pobedu koju očekujemo. – Kod nas su štrajkovi retki jer su radnici svesni da tu ni štrajkovi ne pomažu. – Prodao bi i on otadžbinu ali se ispostavilo da je tržište zasićeno. – Poetska reč može da bude teška i po nekoliko godina. – Na bivšim neprijateljskim položajima sada sede naši ljudi! – Više je putera na glavešinama, nego na glavama! – Kad se toliko pozivate na zasluge, red je da odete! – Daleko smo dogurali. Još da je adresa tačna! – Konačno je sagledao sistem. Video je sve zvezde. – Jednom je već za senatora postavljen konj. Danas je teško biti originalan. – Svaka vlada je dobra, koja se može oboriti! – Aplauz: jedinica mere za strah. – Drugarice, strpite se, ovo je vreme drugova i dugova. – Ako je znanje moć, kako su neki bez škole postali moćnici. – Normalno je da su nam vidici toliko široki kada se vrtimo ukrug. – Birajte reči, kad su vam već ideje ograničene! 162

– Danas je bolje sutra za još bolje juče. – Za razliku od sportskih takmičenja, kandidati za najviši plasman, na izborima, uvek pobeđuju. – Dolaze politički potkovani. Čujem topot. – Led je probijen! Uskačite. (Ovaj je aforizam odštampan pod naslovom: „Krenulo“.) Pod naslovom „Smeh za praznik“ (Dan Republike), „Politika ekspres“ (u br. za 28, 29. i 30. 11. 1983) objavila je ove aforizme: – Kad čovek vidi ko prolazi, nije mu do mahanja! – Teško je utvrditi u kom pravcu idemo kad su nam posljednji prvi! – Praznici su značajni datumi novije istorije. – Samo da može, narod bi lako podneo vaše ostavke. – Sukob inteligencije i vlasti je izmišljen. Nikada inteligencija nije hapsila vlast. – Doskora smo se pojedinačno školovali na greškama, odskora to činimo celim školskim sistemom. – Iza nas su velika dela koja će pokoljenja pokušati da otplate. (Aforizme koje smo citirali iz „Politike ekspres“ napisali su: Petar Lazić, Radomir Racković, Aleksandar Baljak, Milovan Vitezović, Anđelko Erdeljanin, Milovan Vržina, Aleksandar Stojković i Duško M. Petrović.)

„Nedjeljna Dalmacija“ I ovaj list, na stranici „Nedjeljni politički zabavnik“ objavljuje humorističke i satirične priloge, „pjesmice“ o pojedinim rukovodiocima i javnim radnicima, te aforizme. Aforizme više prenosi iz drugih, naprijed citiranih listova, ali dodaje i vlastite. Evo nekih: – Ako revolucija još traje, molim vas pokažite mi koji su naši. – Drugovi, pomaknite platformu, tu nafte nema. – Sudeći po inicijativama krivaca, imam dojam da nam privredu vode maloljetnici. – Ništa nas ne smije iznenaditi. Čak ni bolji dani. – Pustimo ih neka govore i onako ništa drugo ne znaju. – Zašto neki rukovodioci ne vjeruju u zagrobni život? – Stvorili su oni sebi raj na zemlji. – Rodio se, pogledao oko sebe, i odmah umro. – Berekini laju, krediti prolaze. – I najjača konstrukcija popušta kada dođe do zamora materijala. – One bez obraza jedino možeš poljubiti u čelo. – Kada je brazda duboka, ne može se zabrazditi. – Neću da slušam dok god imam oči. 163

– Glava daleko od trupa? Ne, nije to vlada, to je žirafa. – Kočnice su savršene, sad još samo da napravimo motor. – Mogli bismo naći izlaz ako im pokažemo vrata. – Dosta je bilo ringe-ringe s rajom. – Naš filozofski nazor: stolicizam. (Ove su aforizme napisali: Vedran Limić i Jandre Drmić, te M. Brodač i drugi)

„Politika“ (Nedjeljna rubrika „Leva strana“) – Oprostite nam za sve u šta ste nas uvalili! – Nekada su se greške otpisivale na mladost, danas se pripisuju uz starost! – Jesmo potrošili silna sredstva, ali smo pronašli rupe bez dna. – U zaduženoj državi na dobošu je javno mnjenje! – Oni što su u podeli produžuju našu dramu! – Da li će ludilo ikad završiti svoje dirigovanje. – Neslavan kraj se ne primećuje od ovacija slavnom početku! – Oni koji su nas doveli dovde, odvešće nas još dalje! – Ovako se više ne može, a drugačije mnogima ne odgovara. – Oni koji čuvaju poziciju nisu na potezu. – Teško je napredovati među karijeristima! – Nije lako rešavati probleme i to ne može svako. Kao što dugo i pažljivo biramo one koji će praviti greške, tako isto ili još odgovornije moramo tražiti one druge koji će te greške ispravljati. – Sve možemo obećati sem da ćemo biti mlađi nego što smo. I sve nam se drugo može verovati sem da ćemo moći više nego što smo nekad mogli. – Zbog onih koji nisu prešli sa reči na dela, produžen je prelazni period. – Na početku partije pešaci su avangarda. – Nije ipak logično da se sami borimo protiv sebe. To bi morali raditi neki drugi, koji za to imaju više razloga i interesa. – Šta donosi novo jutro, kad se staro sunce rodi? – I da su svi satovi sveta u kukavicama ne bi otkucali naše vreme. – Rodili smo mečku – valja je ljuljati! – Cilj je opravdao bumerange! – Dok radnička klasa prima prema radu, avangarda radničke klase prima preko potrebe! – Dosta je bilo priče, pređite na memoare! 164

– Za sve naše promašaje – račun ne plaćaju oni koji odlučuju. – Tapkaj u mestu da ti se ne zametne trag. – Počeli smo da živimo kao oni protiv kojih smo se borili i koje smo pobedili i razvlastili. Kao da ih nismo mrzeli, kao da smo im samo zavideli. – Neki naši ljudi toliko su se obogatili da su postali politički nepokretni i nesposobni. Oni ne mogu ni više ni dalje. – Na našem putu u budućnost neki su skretali levo, neki desno, a mi smo išli pravo, pravo, samo pravo dok najzad nismo srećno stigli dokle smo stigli. – Rotacija funkcionera odvija se kruženjem.

„Duga“ Aforizmi Brane Crnčevića: – Svesne snage nisu uvek oni koji su svesni snage. – Od inteligencije se najčešće očekuje da ne bude inteligentna. – Ako mogu da biram, radije bih bio rob strasti nego žrtva ubeđenja. – Srećan sam gde god pogledam sve moj do mojega. – Otadžbina nikada nije toliko u opasnosti koliko je spasavaju. – Zablude koje u meni žive iste su one zablude u kojim ja živim. – Kad je treći svetski mir ovako strašan, kakav li bi tek bio treći svetski rat. – Zbog velikog interesovanja Istorija će primati nove istorijske ličnosti. – Istina je na kraju pobedila – nevine. – Verujem da raja nema, ali plašim se da pakao ipak postoji. – Dajte mi sredstvo, cilj ću naći sam. Mada „Književna reč“ ne objavljuje aforizme, ipak je i taj list (u br. 225, 10. januara 1984) objavio više (probranih) aforizama Aleksandra Baljka, pod naslovom „1984 (januarske teze)“. Citirat ćemo neke: – Tišina! Partija se igra. – Vaše delo je originalno. Ni na šta ne liči. – Koja je kriza najvažnija faza našeg razvoja? – I dalje ćemo razvijati samoupravljanje tamo gde ga nema. – Da je vodeća uloga teška dokazuju milioni kaskadera. – Novija prošlost ne zaslužuje našu pažnju. Još nije dovoljno sjajna. – Vodeći tim se već svima popeo na pobedničko postolje. – Žrtva se vraća na mesto zločina da proslavi jubilej. – U poniznosti javljam da ovde nema slobode govora. – Da je potpisao tu glavu, ostao bi bez nje. – Čisto sumnjam, reče islednik. – Ima poštenih i pametnih ljudi, samo mi to nećemo još dugo trpeti. 165

Gotovo sve citirane aforizme iz „Politike“ napisali su Duško Radović i Milovan Vitezović (premda se na „Levoj strani“ javljaju i drugi autori – Vladimir Jovićević Jov, Aleksandar Baljak, M. Ćulafić i dr.) Na kraju ćemo ukratko upozoriti i na dva teksta koji se odnose na funkciju satire u našem društvu: na mišljenje jednog od najpoznatijih satiričara – Milovana Vitezovića, a zatim i mišljenje književnog kritičara Miroslava Egerića o Vitezovićevim „borbenim aforizmima“. U intervjuu „Omladinskim“ (8. januara 1983), koji je s njim vodila Branka Čuljić, Milovan Vitezović je najviše govorio o satiri. „Satira je svedočenje o jednom vremenu iz samog vremena, drastičnim saopštavanjem istina o njemu. Na sistemu je, čije je to vreme – vreme vlasti, da se menjanjem oslobodi neprijatnih istina, ili da merama prema satiri učini te istine trajnim, čime će one u budućnosti biti još neprijatniji svedoci.“ Na pitanje, u kakvom je odnosu s autocenzurom, odgovorio je: „Pišem što mislim. ’Mislarica’ (njegova knjiga aforizama – n. n. se završava sa: ’Piši duboko!’) Aforizam: ’Oni koji su nas doveli dovde, odvešće nas još dalje!’ nekoliko puta je bivao kojegde precrtan, dok ga ’Politika’ nije objavila. Sada, recimo, mogu da objavim ono što pre desetak godina ne bih mogao, ne samo zato što su neki novi prostori slobode osvojeni, već i zato što iza mene stoji ovo što sam do sada objavio.“ „Pesimizam naših satiričara – smatra Vitezović – samo su kapi gorčine u talasima optimizma naših političara.“ Na pitanje, što misli o „ezopovskom jeziku u omladinskoj štampi, posebno na tzv. satiričnim stranama“, odgovorio je: „Ako je vreme ezopovsko, nije li jezik primeran.“ „Šta mislite o izreci: ’Suviše sam star da nešto kudim’?“ – zapitala je B. Čuljić, a Vitezović je odgovorio: „Nudim vam drugu izreku: ’Pregazilo bi njih vreme da nisu na tako visokim položajima’“ Komentar je bio: „Milovane, Milovane, koliko je sati?“ (aluzija na kazališnu predstavu: „Markse, Markse, koliko je sati?“, sastavljenu od Vitezovićevih tekstova – n. n.) Odgovorio je: „Bojim se da je pet do gluvog doba.“ Pišući o Vitezovićevoj knjizi aforizama „Mislarica“, Miroslav Egerić je („Književne novine“, br. 666) jasno izrekao i svoj sud o satiri i njenoj funkciji u našem društvu. Satira se, veli, „iskazuje kao povišena kritička svest“, a „svi mi koji smo, zajedno sa našim satiričarima, delili dobro i zlo od naših mikrofonskih moćnika znamo kako je, katkad, bilo teško svakom takvom dustabanliji dokazati da se vara kad mere svoga razuma nadnosi kao sveopšti društveni kriterijum nad nečije delo ili znanje, ili nad nečiji dar, ili etičnost; naša domaća satira je i tada – a Vitezović je bio u prvoj liniji takve satire – znala da ukaže na izvore te dustabanlijske logike: dogma u stvari i nije drugo no nasilje stereotipa 166

nad živošću stvarnosti, nad živošću duha i budući da nijedan politički plenum ne može dekretom da savlada smeh – humor, koji je neposredan sused poezije, ostajao je ponekad kao jedino skrovište slobode, demokratskog izraza duha“. U „Mislarici“ čitalac „razaznaje tragove današnje naše drame, ili groteske društvenog i javnog života. U mnoštvu ovde poređanih aforizama, mi – današnji – možemo videti šta nas je od ljudi, ne jednom, pretvaralo u ’slučajeve’, kakvi su elementi društvenih i ličnih predrasuda cele ljude pretvarali u razlomke; kojim su i kakvim floskulama pribegavali moćnici da bi zatomili društvenu glad i pravo na istinu, koji su mehanizmi pokretani kada se reč javljala kao neočekivano narušavanje spokojstva tih mehanizama.“

167

III. JAVNI ISTUPI, NAPISI I INTERVJUI NEKIH KULTURNIH STVARALACA

Intervjua i napisa s neprihvatljivim idejnim (pa i otvoreno antikomunističkim) porukama bilo je u razmatranom razdoblju doista mnogo. Neki su se autori s takvim porukama javljali u različitim javnim glasilima više puta (npr. Antonije Isaković, Branko Hofman, Milovan Danojlić, Igor Mandić, Mića Popović, Vitomil Zupan, Dimitrij Rupel, Duško Radović i dr.). drugi su se javljali rjeđe (pa i samo jednom) ali je to javljanje – zbog izrečenih stavova i poruka – bilo veoma zapaženo. Zbog ograničenog prostora, upozorit ćemo na samo manji broj napisa i intervjua iz tog bogatog „repertoara“ (uz napomenu da svi nemaju ni istu „političku težinu“). ANTONIJE ISAKOVIĆ, akademik i književnik, dobio je veliki publicitet u javnim glasilima naročito poslije objavljivanja njegova romana o Golom otoku „Tren II“, za koji je dobio i „NIN“-ovu nagradu za 1982. godinu. Iz brojnih Isakovićevih intervjua („Auto-svet“, „Zum reporter“, „NIN“, „Politika“, „Književne novine“, „Duga“), upozorit ćemo na neke ocjene i stavove. U prvom širem intervjuu (Bori Krivokapiću u „Auto-svetu“) Isaković je govorio o „našem staljinizmu“, o tome kako smo „mi (1948) čisti u odnosu na spoljni svet“, ali ne prema unutra, u zemlji, gdje postoji „taj najopasniji staljinizam. Naš! Najopasniji po nas same, po našu sopstvenu revoluciju.“ Goli otok je „pozornica staljinističkih postupaka protiv ljudi koji su – iz obaveza, uverenja ili zablude – bili za Staljina, staljinizam i sovjetski diktat. Ili se u nekim slučajevima – nama tako činilo. To je bila naša kreacija staljinizma.“ „Četrdeset osme mi smo samo kazali da nismo to za što nas optužuju. Ali smo odmah hteli da pokažemo da smo ’pravi komunisti’, pravi boljševici. Tako da smo posle 1948. doneli niz staljinističkih mera.“ I u intervjuu Mili Gligorijeviću („Književne novine“ br. 645, 8. aprila 1982), Isaković je ponovio da smo se „staljinističkim metodama obračunavali sa staljinizmom“, da smo na Golom otoku „izbljuvali svoj staljinizam“. Objašnjavajući zašto je njegova knjiga o Golom otoku morala čekati tri godine na objavljivanje, rekao je da je to „zato što je u sistemu koji se borio protiv staljinizma ostalo nešto od onog duha koga smo se hteli otarasiti. Neki stari principi, u novom ustrojstvu, postali su neodrživi. 169

Zvanično, međutim, nije lako dirnuti u njih.“ Na pitanje Gligorijevića, misli li na princip demokratskog centralizma, odgovorio je da se taj princip ne može dovoditi u pitanje tamo gdje se partije bore za vlast, ali „može onda kada se vlast osvoji“. Što se tiče pitanja „da li smo izvršili pomeranje do kraja“, misli da nismo. A „tamo gde nema dijaloga i osporavanja, gde nema provetravanja, tamo nastaju kultovi, tamo caruje duhovna nemoć i traje dozirana sloboda“. Gligorijević je primijetio da ta osporavanja najčešće dolaze od intelektualaca, upitavši, da li su se zato „režimi posvađali s velikim delom inteligencije u zemljama gdje je socijalizam pobedio“, na što je Isaković odgovorio da je to „bolna i tačna činjenica. Mnogi marksisti su prognani iz socijalističkih zemalja, pretvoreni u disidente samo zato što su se usudili da sumnjaju. Pogledajte Kosika, pogledajte Kolakovskog! Ne može se reći ni da su sve naše najbolje umne snage uposlene i apsorbirane. Imali smo periode u svom razvoju kada su donosioci odluka jedini zvanično ocenjivali njihovu ispravnost.“ Govorio je i o onima koji „misle da imaju tapiju na rukovođenje“, dodajući da je nekada i on bio rukovodilac, ali da je znao da će u njemu „pisac da umre onog trena kad poželim da večno ostanem na položaju“. U intervjuu koji je dao Mirjani Bobić („Duga“, br. 223), Isaković je proširio krug tema. Po njegovu mišljenju „mi, kao celina, idemo ka zatvaranju po svim linijama, omeđivanju, ispoljavanju razlika, ka malim sistemima, usitnjavanju i ka međusobnom otuđivanju“. Na pitanje, kada smo „počeli naročito da insistiramo na nacionalnim različitostima“, odgovorio je da misli „od amandmana. Naročito od donošenja novog Ustava. Kada smo utvrdili državnost. Ja nemam ništa protiv, ali onda će da bude ovako kako je. Ja nemam potrebu da bilo koga zadržavam. Ako smo za Jugoslaviju, onda treba negovati nacionalne odnose, ali onda se moraju izmisliti neki instrumenti tog pravog zajedništva, jer bez toga se ne može.“ Na pitanje o odvajanjima u jeziku, odnosno o „Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ i „Predlogu za razmišljanje“, odgovorio je da je „Predlog“ bio „jedna reakcija“ na „Deklaraciju“. „Mi smo smatrali dobro, ako hoćete da odvojite jezik, odvojite ga, ali smo tražili da Srbi koji žive u Hrvatskoj mogu da kažu da u svojim školama uče srpski jezik. Kao i Hrvati u Srbiji – da uče hrvatski. Ako je to problem uopšte. Ali svi znamo da nije. Ja mislim da mi imamo jedan jezik, ali ja ne mogu da ubeđujem hrvatskog pisca da on piše zajedničkim jezikom, kad on hoće da piše hrvatskim! Ne želim da bilo koga vučem za ruku, ili kako se to obično kaže, da budem optužen za nekakvu unitarističku poziciju!“ To što ga se proglasilo na nacionalistu „miriše (mu) na jedno boljševizirano ponašanje“. Na pitanje, ima li utisak da se „Srbija stalno mora braniti toga što je Srbija“, odgovorio je da je Srbija „upala u tu poziciju, ali nju treba izmeniti. Srbija treba normalno da živi u okviru ove zajednice i ne treba nikome da se pravda.“ 170

Povodom drame Slobodana Šnajdera „Hrvatski Faust“, Isaković je izrekao i tezu o ukorijenjenosti ustaštva „u samom nacionu“. Misli, da je to „prvi put da je jedan hrvatski pisac progovorio o tom ’svom’ nacionalizmu, i o ’sopstvenom’ nacionalističkom zanosu koji je odveo neke slojeve u ustaštvo. I on (Šnajder – n. n.) nije hteo odmah da traži neki alibi za njih. Kao, recimo, da je ustaštvo bilo proizvod šestojanuarske diktature, ubistva Stipice Radića u Skupštini i tako dalje, nego je ispitivao te korene u samom nacionu, u pojedincu.“ Zapitan da komentira to što se u Beogradu „igraju uglavnom predstave o Srbima“, odgovorio je da su to (te primjedbe) zlonamjerna pretjerivanja, ali i da istini treba pogledati u oči. „Mi smo jedna sredina koja je živa, koja postavlja mnoga ključna i osetljiva pitanja. Pogledajte samo beogradsku štampu i dnevnu i nedeljnu i mesečnu. Iako je često bila napadana, mislim da je ona uradila veliki posao“, da je „pomogla da mi sami sebe sagledamo“. Na pitanje, što „nedostaje kulturi, duhu Srbije“, među ostalim je odgovorio da srpski narod „i dalje treba da se emancipuje. Malo mu se identitet raslojio. Ne možemo da budemo u nekakvoj zaboravnosti, u nepamćenju, moramo da se napnemo i završimo poslove koji su pred nama, i koje su drugi narodi već uradili.“ LOJZE KOVAČIČ, književnik koji inače u Domu pionira u Ljubljani „vodi lutkarsku i literarnu djelatnost“, dao je intervju Manci Košir („Književna reč“, br. 210, 10. maja 1983). Povod za razgovor bio je izlazak iz štampe prvog dijela Kovačičeve „izuzetne proze“ „Pet fragmenta“ iz koje je knjige M. Košir citirala neke autorove stavove: „Politički roman kod nas ne možeš napisati: ovaj naš život je, pre svega, totalni privid, koji postane opasan čim hoćeš konkretno da ga se prihvatiš: po drugi put živimo još u paleolitu svog podaničnog doba. Vreme u ratu kad je sve to započelo, jednom zauvek je zaplombirano komunistima i fašistima, tim razmaženim ekstremistima, koji nikog ne puštaju blizu. Ista je stvar s ovih 30 godina posle rata: ljudi su navikli da ideologija ne stoji ni u kakvoj vezi s njihovom stvarnošću, a uprkos tome moraju da je prihvate, jer im je distribuiraju odozgo, kao svakidašnji deo njihovog života. Privid s leva i desna.“ Zapitala ga je: „Vi uopšte ne marite za politiku, ni za političare, oficire, policajce, službenike. Da li zato što imate loše iskustvo s njima (mislim na vaš zatvor 1945. i januara 1946, na kaznu, zaplenu ’Besede’ (časopisa – n. n.) zbog vašeg ’Zlatnog poručnika’, na izgon s posla, jer ste novinarski rad shvatili ozbiljno itd?“ Odgovorio je da „ne mari“ ni za kakve uniforme. „Uniforme su alegorije ovog uniformisanog vremena, o kojem sam vam govorio. Vidite, u trenutku kad život postaje sve komplikovaniji, tajanstveniji, fatalniji, smrt je jednostavnija, uniforme su, kao vidljiva poverenica društva koja ne opstaje, anahronizam.“ 171

Na pitanje da opiše „kakvu peripetiju s vlastima“, odgovorio je da upravo sada detaljno opisuje „svoje vreme od 1938. do 1948“, te da će se to čitati. U vezi sa svojevremenim ukidanjem „Besede“ zbog njegovog „Zlatnog poručnika“, rekao je da ne zna šta se u stvari zbilo. (Te njihove dvorske revolucije! Zar se nisu prilično dotakle života ljudi.) „Pretpostavljam da je neka grupa u Cekau nadvladala, da su pokrovitelji ’Besede’ izgubili položaj, možda im je Pirjavec išao strašno na nerve, možda je neko naslutio izuzetan Pučnikov talenat za politiku koji ga je dva puta doveo u zatvor, možda je koji visoki političar bio ljubomoran.“ (Slavko Goldštajn, donedavni direktor zagrebačkog „Libera“, a sada urednik u ljubljanskoj „Cankarjevoj založbi“, u razgovoru za reviju „Intervju“ (br. 63), najavio je – uz „Dnevnik Alojzija Stepinca“, knjigu Andreja Novaka „Papa Karolj Vojtila“, novu knjigu Veljka Mićunovića „Moskovske godine II“, knjige Marijana Korošića i Franka Horvata i prijevod „Fragmenta II“ Lojzeta Kovačiča.) MILOVAN DANOJLIĆ, predsjednik tzv. Odbora za zaštitu umjetničke slobode, više je puta iznosio svoje neprihvatljive stavove, a i putem pjesama slao otvorene antikomunističke poruke (neke od njegovih pjesama citirali smo u prethodnom dijelu ove analize). Podsjetit ćemo samo na jedan njegov govor o našim „neslobodama“ – na intervju koji je dao Branki Krilović („Omladinske“). Govoreći o sukobu između modernista i realista u literaturi, Danojlić je rekao da se „apstraktna, nerazumljiva umetnost, kakva je stupila na pozornicu negde oko 1952. pokazala kao poslušna saveznica sile i vlasti. Što nerazumljivije, to bolje za vladajući poredak. I realisti su se dodvoravali vlastima, samo je njihovo dodvoravanje bilo starinsko, priglupo i unosilo je manju zabunu. Realistički koncept bio je anakroničan i reakcionaran, ali se bar za druge nije ni izdavao.“ Iz časopisa „Delo“ izronili su „najopasniji davitelji slobode“. „Dvadeset pet godina u tom časopisu stoluju ili iz njega u svet izlaze glavoseče, podnosioci referata i dostava, pisci žanrova o sretnom životu radničke klase, oficiri za vezu između umetnosti i države, uvodničari i predvodnici i predsedavajući.“ (Danojlićev je gnjev usmjeren u prvom redu na O. Daviča – n. n.) O „pjesnicima – političkim radnicima“ govorio je kao o politikantima i skutonošama koje nitko ne uzima ozbiljno. „Ja i inače ne marim mnogo političare, ne volim ih ni kada su na dobroj strani, kad zastupaju uverenje koje i sam imam. A oni nevoljnici koji nose kadionice, zaslužuju sleganje ramenima, ili prezir, kako više volite. Da bi se čovek ozbiljno bavio politikom, treba da se za to stvore mogućnosti. Nečije DA ima smisla jedino ako uključuje mogućnost da u svakom času rekne NE. A kod nas možeš biti ili u kolotečini, ili u praznini. U tom slučaju, ja sam za prazninu.“ 172

Na pitanje, zašto se u umjetnosti sve više „ćuti o onome što se sada zbiva“, odgovorio je da se ipak nađu poneka djela koja „spasavaju čast umetnosti“, spominjući u tom smislu romane Dragoslava Mihailovića, film Emira Kusturice, Jovanovićeve „Karamazove“ i neke pjesme Matije Bećkovića, objašnjavajući zatim da je to, što se bježi od suvremenih tema „svakome jasno“: „Nema istinski slobodne atmosfere, takve atmosfere u kojoj se o svemu, ali zaista o svemu, i o svakom, bukvalno o svakom, može napisati ono što se oseća i misli. Čim se u pisanju oseti jedna jedina zabrana, senka zabrane, gotovo je, sve je pokvareno, sve počinje da truli. A mi i ne znamo koliko smo zakočeni, udrvenjeni, koliko su nam usta zgrčena i začepljena, koliko smo se udaljili od sebe.“ U ovom vijeku „Staljin i Hitler i njihovi pomagači u ime ideologije, pobili (su) preko sto miliona ljudi. Šta možete misliti o takvom dobu.“ Podsjetit ćemo i na dva intervjua MOME KAPORA koji su u javnosti bili izazvali šira reagiranja, na intervju „Mladosti“ (br. od 22. februara 1982) i crnogorskom „Omladinskom pokretu“ (br. od 10–31. marta 1982). Kapor je, među ostalim, govorio o svojoj generaciji koja se nije mogla diviti starijima od sebe, nije to mogao ni on „gledajući tipove iz svoje ulice kako pozdravljaju Nemce prilikom ulaska u Sarajevo i ispraćaju ih plačući, a zatim urezuju petokrake u svoje tarabe očekujući oslobodioce. Već posle mesec dana ti isti ljudi postajali su protagonisti novog života.“ „Kada je otpočeo posleratni dril“, kada je trebalo „po sovjetskom uzoru uobličiti male pionire sa crvenim maramama, kad se u tu svrhu pojavilo brdo idiotskih i stupidnih knjiga koje su od dece pravile kretene, mi smo se naravno na svoj način odupirali.“ Obrazovali su se, veli, na Kolarčevom narodnom univerzitetu, po nekim beogradskim kućama, u Kinoteci. „Sve je to bio naš otpor stupidnoj birokratskoj produkciji. Tako smo u jednom trenutku postali suviše pametni, suviše obrazovani i sa mnogo energije da nešto uradimo u životu. Ispred nas, međutim, stajala je jedna polupismena generacija koja je došla iz oficirskih škola i koja je držala mesto režisera, urednika. Oni su apsolutno držali sve.“ Uzor im je bio Šolohov. Kada su raskinuli sa Staljinom, bilo je to kao da su rođenom ocu pljunuli u lice. „Pored takvih ljudi trebalo je naći prostora, a oni su držali štamparije, redakcije, radio, pozorišta. Zato je bilo neophodno izvesno lukavstvo koje je kasnije i postalo jedno od bitnih obeležja moje generacije. Trebalo je svoj svet plasirati, provući ga kroz iglene uši, zamaskirati da se ne primeti.“ Zanimljivo je, istakao je M. Kapor u „Mladosti“, da ti isti ljudi „počinju danas da sami razotkrivaju svoje nepoznate životne korake na putu prema usponu. Ispada da smo mi bili maltretirani i manipulirani, a da su oni zaista bili prevaranti, ubice i lažovi – pojavljuju se famozni memoari u kojima jedni druge napadaju i optužuju. Otvaraju se mrakovi o kojima 173

ranije nije smelo da se govori, jer se smatralo da živimo u najsavršenijim od svih svetova. Neki od njih zaustavljali su vozove na otvorenoj pruzi, kako su njihovim suprugama ne bi tresla jutarnja bela kafa i imali su diplomatske magacine, ispostavlja se da su se rukovodioci još za vreme rata hranili drugačije od vojnika, ispostavljaju se grozne stvari o kojima jedan čitav narod nije imao pojma. Uostalom da je tada neko i mogao reći šta o svemu tome misli, taj ni do dana današnjeg ne bi izašao iz zatvora.“ U intervjuu „Omladinskom pokretu“ Kapor je ponovio da je njegova generacija bila suočena „sa savršenim neznalicama koji su upravljali kulturom, jer su ta svoja mesta zaslužili u ratu“. Njegova je generacija morala da upotrebi lukavstvo da bi osvojila prostor za sebe, da bi izrazila ono što je osjećala „prema tim uljezima iz politike, agresivnim amaterima, koji su forsirali svoje drugove vršnjake, svoje seoske i ratne priče, svoj sistem vrijednosti, nasleđen iz (za njih) blagoslovljenog perioda prijateljstva sa velikim azijskim zaštitničkim bratom“. On objavljuje mnogo zato što ne zna kada će ga „opet spriječiti neki slični tipovi“. „Moram da kažem brzo sve što imam reći, dok se još može, dok ponovo ne dođu neki drugi polupismeni tipovi.“ A budući da u „polemikama kao i u ostalom, postoje građani prvog i drugog reda“, pita, „kako polemizirati sa nekim siledžijom iza koga stoje moćni forumi, sa nekim ko ima na raspolaganju tuce državnih novina, emisija i tribina? Kako mu se suprotstaviti pišući iz nekog zabavnog ili studentskog listića? To je još uvek neravnopravna borba. Mislim da je najbolji mogući način šutnja. Šutnjom pokazujemo apsurdnost nečije moći. Čitaoci sami zaključuju ko je u pravu. Onaj koji urla i pljuje sa zvaničnih tribina, ili pisac koji šuti.“ (Nakon kraće pauze koja je uslijedila neposredno poslije više reagiranja u javnosti na spomenuta dva intervjua, u stvari na intervju u „Mladosti“, Kapor je ponovno prisutan u javnosti – štampaju mu se knjige, objavljuju priče u javnim glasilima, daje intervjue, nastupa na televiziji.) BRANA CRNČEVIĆ, književnik i urednik (kulture) u „Dugi“, često se javlja satiričnim napisima (iz broja u broj u toj reviji) i aforizmima. Za ilustraciju, upozorit ćemo na jedan noviji tekst u „Dugi“ (br. 254, od 19. novembra do 4. decembra 1983) i tekst (također u „Dugi“) pisan povodom događaja u Poljskoj. Prisjećajući se 1945. prisjeća se „padavičara“, njegovih „novih svetitelja“. Djetinjstvo mu je bilo „puno padavičara. Kad padne jedan obično bi pao i drugi, pa treći. Škrgutali su zubima, koprcali se kao ribe na suvom, i tražili oružje da nastave borbu. Padavičar bi se smirio tek kada bi mu neko ugurao kakav čvrst predmet, najčešće ključ, u ruku. Nesrećnik bi se s ključem u ruci (baš kao da namerava da otvori neka tajanstvena vrata kojih nigde nema!) dizao sa zemlje bezvoljno čisteći uniformu ili odelo. Voleo sam trenutak padavičarskog buđenja iz sna, ako je to bio 174

san. Padavičar je bio znamenje patnje i pobede, vreo i mirisav dokaz da su nam svakojaki podlaci nešto gadno radili. Padavičari su bili moja prva, naivna i nevina, veza sa marksizmom. Uz padavičare su prirodno, kao sir uz vino, išli Maksim Gorki i Nikolaj Ostrovski, tumači vaskolikih patnji proletarijata.“ Ironizirajući dalje, Crnčević se prisjeća kako su „u ime te nove vere uzjahali popa. Sa kafanskog praga pijani skojevac skočio je popu na leđa. To je bio skok! ’Jašu popa, jašu popa’, vikali smo i trčali za njima. Premda postariji, pop je čvrst i zdrav, mogao je da je smeo izbaciti tog momka sa svojih leđa. Uplašeni pop izdržao je svog jahača. Pop i njegov jahač bili su deo tajne kojoj su pripadali sv. Padavičari. Sve novo jašilo je sve staro.“ Premišljajući (simbolično) o cirkusu, među ostalim se prisjetio kako je jednom nekom momku sa radija rekao kako je cirkus na njega presudno utjecao. „Razumeo je to kao zezalicu i blesavo se smešući uključio magnetofon. Rekao sam njegovom blesavom osmehu da mi cirkus ne znači manje nego kozaci Šolohovu. Uključio je spravu. Dodao sam da mi cirkus ne znači manje nego Marks Staljinu, dadiljine skaske Puškinu ili snovi Frojdu. Neki pažljivi redaktor izbrisao je sa trake moja premišljanja o cirkusu smatrajući ih desničarskom zamkom.“ Često je „premišljao o popu kog su ’45. uzjahali. Sad, posle toliko godina, otkrivam da je to ipak bio cirkus. Šatra je bila razapeta iznad celog gradića i mi smo gledali tačku ’skojevac jaše popa’, koja nam je nudila da budemo nešto više no obični ljudi. Trik je bio u tome da je sve novo htelo da pojaše sve staro i što su Srbi inače skloni da poveruju kako su nešto više i bolje od onoga u što su ih zle prilike gurnule.“ U svakojakim je prilikama spominjao „popa u kaljačama sa skojevcem na leđima. Jednom mi je, prilično levi, marksista, odbrusio da ni pop ni njegov jahač ne spadaju u istoriju, bio je to običan incident. (Može li istorija da bude niz vešto povezanih incidenata?) Danas pomišljam da je jahanje popa spadalo u vulgarni trik skraćivanja pamćenja. Pamćenje posle burnih događaja smatramo zlom.“ A on je u tom događaju vidio „ključ koji će otvoriti vrata (njegova) djetinjstva“, te će mu sve postati jasno. Jednoga ga je dana „važan i odgovoran provincijski as, drug kako bi se reklo“, upozorio da se pretjerano raspituje za spomenuti događaj, a i „sve je više svedoka da nije bilo onako kako je bilo“. On će ipak jednoga dana objaviti „celu istinu o tome kako je pojahan pop Aleksa u vreme kad je sve novo jašilo sve staro.“ „I premda me ljudi ozbiljno upozoravaju da odustanem od istrage o tom beznačajnom slučaju ja to ne mogu da učinim, jer sam odavno utvrdio da oni koji ne žele da se setim detalja skrivaju od mene celinu.“ Upozoravamo na još jedan karakterističan (pun aluzije) tekst Brane Crnčevića, pisan povodom zavođenja vojnog stanja u Poljskoj („Moja Poljska“, „Duga“, 30. januara 1982). 175

Poslije mnogih pregovaranja, piše B. Crnčević, „vlast je osetila da podanici zahtevaju nemoguće i prekratila je pregovore“. „Prvi put u istoriji ratova objavljeno je ratno stanje bez prisustva neprijatelja.“ Ironizirajući dalje, piše da je narod „hteo sve da upropasti, a požrtvovana vlast ga je u tome zaustavila“, te da je on „pristalica teorije da su okupatori privremeni, a oslobodioci večni. Okupirani narodi imaju šansu da se bore protiv svojih okupatora, srca im greje nada da će jednoga dana biti slobodni“, a njegova je Poljska „nesrećna stoga što je svojevremeno bila oslobođena. Poljska je osuđena na slobodu zauvek, niko je više, za to garantuju oslobodioci ne može okupirati, sem ona sebe samu.“ Nakon ovog uvodnog (prigodnog) dijela, Crnčević prelazi na glavne poruke teksta – o pastirima i stadu: Uvijek se događalo da se odnekud pojavi „kakav neophodan istinoljubac, reformator, koji saopštava ljudskom stadu za čiju se naklonost bori da su ga pogrešni ljudi vodili na pogrešnu ispašu. Pasli su, dakle, na krivom mestu. Ljudi pristaju da budu stado zato što je to najvažniji dokaz da su naivni, i nevini, i svakojaka im se zla događaju zato, veruju, što su ovce. Divno je biti ovca i misliti da ne biste bili tolika ovca da ste znali kolika ste ovca!“ „Pravi pastiri vode stado na bogatu ispašu, tamo gdje je trava najsočnija, a voda najbistrija. Vremenom, naviknuti na podaničko blejanje, pastiri postaju nemarni. Svejedno im je gdje stado pase, teraju stado na goli krš, a traže sve više mleka i vune i biraju najbolju jagnjad za svoju trpezu. To je vreme za pojavu reformatora. Kad stado spozna da je paslo na pogrešnom mestu prestaje da bleji i počinje da misli. Stado koje misli može da se razjari i pregazi svoje pastire. Pastiri uvek hoće da spreče prevrat, pokušavaju da ljudsko stado vrate nazad, u tor, i da ga ponovo učine poslušnim. Kadikad pastirima uspeva da razjedine stado, da nateraju ovce na ovce, ta borba veoma depresivno utiče na stado. I krug se zatvara. Opet počinje najsmeliji ljudski san o stvaranju društva u kome će svako biti pastir a niko ovca.“ Književnik BRANKO HOFMAN u posljednje je tri godine veoma prisutan u jugoslavenskoj javnosti. Nakon izlaska iz štampe njegova romana o Golom otoku „Noć do jutra“, te prijevoda tog romana na hrvatski ili srpski jezik (kao i njemački, talijanski i poljski), u javnim su glasilima objavljeni brojni (pohvalni) osvrti, kao i razgovori s autorom („Fokus“, „NIN“, „Teleks“, „Studentski list“, „Naši razgledi“, „Danas“, „Intervju“). Upozorit ćemo na neke akcente iz tih razgovora. Objašnjavajući, zašto se opredijelio za temu o Golom otoku, više je puta istakao da je Goli otok bio njegov „privatni referendum za socijalizam“. Pred sobom je imao dvije „alternative“. S jedne strane „tone papira“ koje deklariraju naše društvo kao socijalističko, samoupravno i 176

demokratsko, u kojem su nam zajamčena prava i dužnosti, kao i to da sami odlučujemo i „oblikujemo“ svoju sudbinu, te da, prema tome, u tom društvu „ne može i ne smije biti nekih imaginarnih prosuđivača, nekih vodozemaca koji će na jednoj strani trubiti po agitpropovskom kontrabasu samoupravne popijevke, a na drugoj ljudima na kapljice dijeliti informacije i određivati što je za njih primjereno, a što nije, što smiju čuti, vidjeti i znati. To je bila prva alternativa. Druga je bila: Goli otok. Nešto o čemu nije pametno ni preporučljivo govoriti. Nešto što je zavito u maglu, o čemu se može samo nagađati, namigivati, šuškati, a ako se što kaže, kaže se povjerljivo, na uho. Ukratko: tajna. Tabu. Ako pristanem na prvu alternativu, rekao sam samome sebi, onda moram progovoriti o drugoj, ne obazirući se na posljedice; a ako pristanem na drugu, odreći ću se svih onih mogućnosti koje nam se otvaraju, koje milijunima ljudi daju nadu, vjeru i moć, da uprkos teškoćama i razočaranjima ustraju pri svojoj viziji i njenom oživotvorenju.“ Za Goli otok smo, veli, svi znali. „I svi smo se pravili kao da ga nikad nije bilo. S ćutanjem smo ga hteli oterati iz sveta. A gde i kada smo preuzeli tu nojevsku strategiju? Bio je tabu, nekakvo pokvareno jaje, na kojem je sedela birokratija i kokodakala o boljoj budućnosti. Na posledice je malo ko mislio. A morali smo svi.“ Na pitanje, zašto je roman morao čekati šest godina na objavljivanje, odgovorio je: „’Eppur si muove’, rekao je Galilej, koji je bio pametan čovek i štošta je znao. I među našim političarima ima također pametnih ljudi koji štošta znaju. Ne potcenjujte ih.“ A na „obradu“ teme iz bliske prošlosti „negativno mogu reagovati samo oni koji su direktno pogođeni ’temom’. Oni koji se bez ikakvog ovlašćenja drže glasnicima neopozivo spasonosnih istina. Oni kojima je više do Crkve nego do Boga.“ Razvoj jednog društva nemoguć je bez „jeretičke misli“. „Društvo koje u ime kojekakvih načela ne potiče jeres, ili je sasvim progoni, nezadrživo klizi u smradne vode, u kloaku konzervativizma, i pre ili kasnije potonuće u salo morbidnog samozadovoljstva. To nije izraslo na mom kupusištu. Tome nas uči istorija.“ „Uniformni modeli mišljenja“ „navikavaju ljude dvoličnosti, špekulantstvu, poltronstvu. Pojedinci gube pri tom svoju individualnost, a društvo dobija na koherenciji krda.“ U jednom je intervjuu („Danas“, br. 28, 2. rujna 1982) opisao kako je „umakao ispod svoda religiozne dogmatike, najprije u svjetlost vitalističkog osjećaja, a odatle direktno u skojevske redove“, shvativši zatim da se „stvarnost razlikuje od vizija“. Počeo je pisati o ljubavi, što je „u onim vremenima značilo nešto dekadentno“. „Raščišćavanje je bilo strogo dogmatsko, kao da nisam čovjek, nego polomljen kotačić nekakva mehanizma. Pored toga se raščišćavalo u znaku dvojnog morala, kobajagi, mangupa; mi te ne pitamo da li spavaš s djevojkom ili ne, kažemo samo da je takvo 177

pisanje ideološka diverzija. Razumiješ li? Nisam razumio. I počeli su me drukčije uvjeravati. Bojkotom. Taj pritisak me otrijeznio. Shvatio sam da se na radi o književnim nazorima, ni o ideološkim vidicima, čak u posljednjoj konzekvenci ni o ljubavnoj lirici – nego se radilo o tome da se podvrgnem, pospem pepelom, poljubim oltar vlasti i podignutim rukama žrtvujem svoju dušu nekakvom apstraktnom autoritetu. Spoznaja da sam se iz jedne ’majčine’, dogmatske crkve preselio u drugu, bila je porazna. Nakon toga stao sam na put ’bića koje luta istinama i uvijek sumnja (prvenstveno u sama sebe)’. Ostao sam lutalica do danas.“ Jedna je od tema u Hofmanovim intervjuima – uloga intelektualca u našem društvu. Naš odnos prema inteligenciji, ističe on, takav je da bismo najviše voljeli „da u nekom egzotičnom rezervatu prežvakava svoje formule i ideje, te da ne pravi gužvu“. „Najrazličitiji apologeti imaju predrasude, jer inteligenciji ne mogu navući glavu ovce pa da bleji njihove molitvice. Centri moći imaju predrasude, jer inteligencija nije talentirana za dresure i instinkte krda. Ideolozi imaju predrasude, jer pred inteligencijom moraju nastupiti argumentima, a ne frazama.“ Intelektualce u suštini „ne tretiramo kao upravljače nego kao konzultante koji, doduše, mogu reći ovo ili ono, a njihovi argumenti ne utječu na odluke koje donose dizači ruku ili njihovi režiseri“. VUK DRAŠKOVIĆ, autor romana „Sudija“ i „Nož“, više je puta u protekle dvije godine istupao i davao intervjue povodom tih svojih dela. Upozorit ćemo, za ilustraciju, samo na dio intervjua „Studentu“ (21. aprila 1982). Na pitanje, kome i zbog čega sudi njegov „Sudija“, Vuk Drašković je, među ostalim, odgovorio da „sudi komunistima koji marksizam pretvaraju u dogmu, u religiju. Onima što se ponašaju kao paše i subaše, malim i velikim našim Staljinovim sledbenicima, onima koji okivaju misao, siluju slobodu, pothranjuju odnose feudalaca i kmetova, zabranjuju suprotno mišljenje, otvaraju žive rane na licu socijalizma i samoupravljanja.“ Budući da je glavne negativce romana, „komuniste-staljiniste“ smjestio u naše društvo i naše vrijeme, novinar je zapitao, zar staljinizam u Jugoslaviji nije sahranjen 1948. godine, na što je V. Drašković odgovorio: „Te godine, naša Partija se ’razvela’ od staljinizma, ali se, ni do časa ovoga, nije uspjela sasvim osloboditi – staljinista. Nema dana a da se ne oglasi neki od onih sveznajućih kormilara, koji u ime socijalizma, objašnjavaju pilotima kako da voze avione, krojačima kako da kroje, astronomima kako da promatraju zvijezde, radnicima što je njihov klasni interes, piscima kako valja pisati, novinarima kako da izdaju novine. To su oni koji sve znaju, svakome dijele naravoučenija, a o sopstvenoj odgovornosti ne razmišljaju ni u snovima. To su drugovi koji, decenijama, šetaju s funkcije na funkciju, tako što sami sebe biraju i postavljaju i tako što 178

svoje promašaje, neznanje i štetu koju su počinili, svaljuju na sve nas, na ’objektivne okolnosti’, na nekih sedamdesetak ’izama’ kojim kao strašilo mašu ispred nosa naroda.“ (O dramatizaciji „Sudije“ i nedavnoj premijeri u Studentskom kulturnom centru u Beogradu, bilo je riječi na drugom mjestu u ovoj analizi.) Uz pohvale Kišovoj „Grobnici za Borisa Davidoviča“, uputio joj je i jedan prigovor: „Zašto šiba po tuđem staljinizmu, kao da ta biljka i ovdje ne raste, kao da i ovdje, u nas nema Borisa Davidoviča?! Ovdje Rodos – ovdje skoči: tako ja, možda i naopako, primam funkciju naše angažirane književnosti. Pa, ako bude i vike, i anatema, i zabrana. Sloboda se ne poklanja, ona se – otima.“ Nakon izlaska iz štampe knjige STANKA LASIĆA „Krleža, kronologija života i rada“ (Grafički zavod Hrvatske, 1982), organizirane su brojne rasprave i istupi pojedinih autora, održane tribine i sl. O osvrtima nekih autora na knjigu (odnosno o ocjenama i stavovima o odnosu Partije i inteligencije u našem društvu u prošlosti i sada) informiramo na drugom mjestu u ovoj analizi. Ovdje ćemo samo upozorit na neke karakteristične stavove autora knjige – Stanka Lasića, iznesene u njegovom drugom predgovoru knjizi, te na dvjema tribinama („Književnom petku“ i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), budući da su u ta tri teksta sadržane sve njegove ključne teze (istupa je, naravno, bilo više). I prije nego je knjiga izašla iz štampe, „Danas“ je objavio opširne izvode iz Lasićevog predgovora knjizi, a „NIN“ u više brojeva i dijelova same knjige. „Danas“ i još neki listovi objavili su i prikaze rasprave na tribini Doma omladine u Beogradu. Zagrebački časopis „Gordogan“ (u br. 12/1982), uz više priloga o knjizi, objavio je i autorova izlaganja, te pitanja slušalaca na tribinama „Književnog petka“ i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na Lasićeve stavove upozoravamo stoga što tu nije riječ samo o Krleži, već o nečem drugom, „o odnosu politike i literature, historije i spiritualnosti“, o nama, „našem“ staljinizmu, dogmatizmu, a Krleža je samo dobar primjer (i povod) da se neke ocjene izreknu. (Pišući u više navrata hvalospjeve Lasićevoj knjizi, i Igor Mandić je istakao da „Lasićeva poražavajuća analitičnost ne razotkriva samo Krležu nego i sve nas“.) Lasić Krležin život i rad dijeli „na tri velike faze koje su označene godinom 1913. i godinom 1945“. Za njega je posebno značajna 1945. godina kada se Krleža „našao suočen i kao intelektualac i kao pisac s jednom potpuno novom situacijom u kojoj je trebalo naći potpuno nova rješenja da bi ostao vjeran onim imperativima na kojima je počivao njegov zaokret iz 1913, to jest da bi ostao vjeran slobodnoj misli, tvrdoj nezavisnosti i intelektualnoj, moralnoj i estetskoj pobuni“. No, nije to bio samo Krležin problem, to je bio „problem velikog dijela pisaca hrvatske književnosti, ali je Krleža za tu situaciju bio bolje pripremljen“. 179

Lasić smatra da književni historičar mora uzeti u obzir ono što je „bitno za naš poslijeratni intelektualni razvoj: dileme intelektualca pred fenomenom birokracije i ideokracije. Od ratnih dana 1913/14. Krleža je naučio da je sloboda nedjeljiva i neograničena. Slijedio je tu misao u svim njezinim kontradikcijama i nemogućnostima da bi se poslije rata, u svojim najzrelijim godinama, našao zapleten u novu intelektualnu dramu u kojoj će svaki korak imati dalekosežne posljedice. Ako je jednim dijelom svoje aktivnosti nestao s naše scene kao glas intelektualne i moralne savjesti, on je taj put izabrao jer je smatrao da je to korisna i jedina moguća i pravedna solucija.“ Prihvatio je (jednim dijelom svog rada) „hegelijanski princip uma i historije (ili etičke) pragmatičnosti“, čime je „prestao biti ’lud’ i postao ’razuman’“, a taj „Krležin ’razuman’ korak“ umnogome je bio „doživljen kao nenadoknadiv gubitak“. Lasić, među ostalim, ocjenjuje da je naša „poslijeratna intelektualna i književna povijest ispunjena velikim brojem grotesknih incidenata“, te da će se čitaoci za 20 godina, kada saznaju da je njegova knjiga o Krleži „ležala u frižideru pune tri godine zbog ’fluidne situacije’“ teško uzdržati od smijeha „pa će se pridružiti onim salvama smijeha koje tutnje kroz našu nedavnu prošlost“. Zato je želio da ta knjiga „bude još jedan dokument o našem vremenu, o našoj gluposti, o našoj bijedi, o našoj veličini. Jer, naravno, lako se smijati, ali ti su groteskni incidenti naša povijest, naše biće i naši dokazi kakvim smo mitovima robovali i kako smo teško napredovali i kako teško napredujemo prema slobodi.“ Istupajući na tribini „Književnog petka“ (Gradska knjižnica, Zagreb), Lasić je, među ostalim, naglasio kako ni sam nije vjerovao da će njegova knjiga biti štampana, ali da je „ponovno dobio neku nadu“ kada je pročitao Tenžerin članak o sebi i svom znanstvenom profilu: „Mislio sam, kada se može u ’Vjesniku’ objaviti takav članak, imamo neke šanse. I, doista, moje su nade bile opravdanje: knjiga se pojavila.“ U svom opsežnom izlaganju na spomenutoj tribini, Lasić je „ocrtao“ i „političku geografiju“ suvremenog svijeta u odnosu na ono što on naziva (i za što se zalaže) „apsolutnom slobodom“. Po njemu „danas postoje tri kontinenta: kontinent zemalja liberalne demokracije, kontinent zemalja s tzv. ’realnim socijalizmom’ i, napokon, jedan raznolik kontinent zemalja ’trećeg svijeta’ ili ’nesvrstanih zemalja’“ (gdje opet sagledava dvije velike grupe: grupu zemalja „s raznovrsnim diktatorskim sistemima“ i grupu zemalja koje se razvijaju „u pravcu liberalne demokracije“). Ponavljajući svoje poznate stavove o zemljama realnog socijalizma („realni socijalizam“ mu se ukazuje kao „opasnost za humanizam, za slobodu čovjeka, za ljudska prava“), euforično uzvikuje da „glasa“ za poljsku „Solidarnost“ koju smatra „jednim od najvećih događaja dvadesetog stoljeća“(!) „Diktatorski režimi trećeg svijeta“ ispoljavaju ga „užasom i grozom“. Smatra 180

da „u svijetu liberalne demokracije postoje najveći otpori prema zloupotrebi vlasti i poništavanju ljudskih sloboda. To, međutim, ne znači da te zemlje smatram nekim idealnim modelima, daleko od toga, smatram ih samo POLAZNIM točkama ili POČETNIM prostorima, koji možda ipak najefikasnije omogućuju borbu protiv tendencije totalitarizma, tendencija koje prijete da progutaju i kulturu, i čovjeka, i slobodu.“ Priznaje da je u mladosti pripadao „duhu Treća internacionale, to jest duhu Kominterne: Komunističkoj partiji Jugoslavije“, što znači da je „dijelio njezinu sudbinu i njezin razvoj. To znači i to da sam bio dogmatik. Imao sam tada 18, 19, 20 i 21 godinu. Međutim, u negaciji mog vlastitog bića – i onog individualnog i onog povijesnog – razvijao sam se brže nego što se razvijala Partija u negaciji svog bića.“ „Razvijao“ se brže „od većine vodećih ljudi u Partiji i od cjeline te organizacije“. Misli da „teoretska misao KPJ/SKJ nije dovoljno pratila praksu Partije, njezine preobražaje, proces. Tip komunističke organizacije kakva je bila KPJ od 1941. pa do 1945. a zatim dobrim dijelom i do 1950. nestao je, praksa ga je eliminirala. Naša teoretska misao to nije u dovoljnoj mjeri objasnila.“ Premda proces razvoja u zapadnoevropskim komunističkim partijama nije bio tako brz kao kod nas, „njihova je teoretska misao bila možda življa, dramatičnija, smionija i upućivala je na nove mogućnosti, ’vukla’ praksu prema ’eurokomunizmu’“. Ocjenjujući (na tribini Filozofskog fakulteta u Zagrebu) naš poslijeratni razvoj, Lasić ističe da je „lom 1948. bio mnogo više totalni duhovni i povijesni potres nego samo značajan politički događaj: nevidljivo ali sigurno počeo je tada proces deapsolutizacije (ili: despiritualizacije) povijesti. Iz etape u etapu politika se sve više relativizirala. Prvo je izgubila unutrašnju punoću svetosti i mita (tamo negdje do 1954), a zatim polako i svoju – idejno i racionalno formuliranu – krajnju svrhu (tamo negdje do 1966). TO JE BIO DOBITAK: politika se humanizirala, izgubila svoje totalizirajuće nacereno lice, iskazala se kao ljudska djelatnost sa dostupnim ciljevima i umjerenim zadacima. Generacije koje su u tom procesu živjele i njega stvarale nisu to činile lako: one su bile odgojene u strukturi apsolutne povijesti, to jest u duhu Treće internacionale, u tipičnom revolucionarnom mentalitetu dvadesetog stoljeća.“ „Teški lom“ 1948. nije bio „SAMO sukob političke taktike i strategije“, nego „GLOBALNI LOM SA SISTEMOM MIŠLJENJA I PONAŠANJA koji nije bio nigdje izvan nas nego duboko u našim svijestima i činovima. Rascjep se iskazao kao DUHOVIT LOM: religioznost je izgubila svoju čistoću“, „mi smo postavili spiritualiziranu povijest: naša borba dobila je visoki revolucionarni cilj na čijem kraju, poslije odumiranja države taj teoretski napor više NE postoji, ili je smanjen na minimumu, ili se pretvorio u ponavljanje nekoliko otrcanih formula. Pustoš prakticizma i pragmatizma 181

prekrila je duhove. Umjesto totalne vizije povijesti, na dnevni red je došla realna politika, tj. relativnost političkih činova: između svakodnevnih djela i krajnjeg smisla svakog djelovanja (smisla historije) više nije bilo povezanosti: taj je strujni tok bio prekinut. Izgledalo je da će zlatno tele postati fetiš. TO JE BIO GUBITAK koji je bio neminovan. Na dnu tog PADA sazrijevala je renesansa: čežnja za pravim životom ili za apsolutnim smislom nije ugasnula. U tom pogledu 1968. doista JEST prekretnica. Revolucionarni duh stupio je na našu pozornicu ukrašen svim svojim privlačnim sjajem i najavljen svom svojom stravičnom i smrtonosnom muzikom. On će se u praksi razvijati u dva pravca ali će ga ponovno prekriti vedrina i tama razumne ili realne političnosti.“ Upozorit ćemo ovdje, sasvim kratko, samo na jedno euforično reagiranje na Lasićeva izlaganja na dvjema tribinama (objavljena u spomenutom broju „Gordogana“, odakle smo i citirali ove dijelove). „Fasciniran“ Lasićem i njegovim „duhom tolerancije“, Novica Milić je u „Književnim novinama“ (br. 671, 2. juna 1983) napisao da u „općoj gluvoći ove kulture“, mi ipak „imamo tog Lasića, na sreću, na sreću“. „Reč je o duhu slobode, odnosno o načelima tolerancije, o tipu dijaloškog mišljenja o literaturi (koji je vrlo rijedak), o hipotetičkoj besedi koja ne presuđuje, koja pita, traga i dozvoljava da se, i nezavisno od nje, i dalje traga.“ IGOR MANDIĆ je početkom 1982. („Književne novine“, br. 640, 21. januara 1982) „bez kolebanja“ „najznačajnijom knjigom u 1981. godini“ proglasio drugi tom Dedijerovih „Novih priloga za biografiju J. B. Tita“. Napisao je da „moralni gest“ u tom slučaju vidi „u hrabrosti kojom je V. Dedijer pristupio arhiviranim istinama, skidajući s njih pečate tabua. Ta težnja da se pohranjene i zapečaćene istine učine djelatnim vidom naše stvarnosti, spada u najelementarnije i najplemenitije oblike učenjaka i pisaca. Dosta smo dugo živjeli ’po strani’ od nekih bitnih informacija, suviše su nas dugo tretirali samo kao ’materijal’, a ne kao kreatore povijesti. Dedijerova golema istraživačka sprema, koja mu je omogućila da se probije kroz naslage tendencioznih povijesnih interpretacija, u ovom je djelu ispoljena u svom vrhunskom sjaju. Ne obazirući se na ’hemunge’ onih brojnih ikonolizaca koji misle da ’još nije vreme’ za ’neke’ istine, V. Dedijer je razgrnuo teške zastore na sceni našega svijeta, društva, povijesti i naših života, da bi nam pokazao – što? Istinsko i dubinsko čitanje ovoga toma tek počinje, ali mislim da se već može smatrati epohalnim ukoliko na vrijeme dođe u ruke novim, mlađim generacijama. To je jedna od onih knjiga koje menjaju moralnu svijest mladih građana, knjiga koja će, po svojim dubinskim utjecajima, još dugo biti spominjana kao najznačajnija koja se pojavila 1981. godine.“ (Ovaj je svoj tekst Mandić ponovio još jednom – u polemici s Davičovim časopisom „Dalje“ – „Književna reč“, br. 190, 10. juna 1982.) 182

U proljeće 1982. godine, u intervjuu koji je dao „Zum-reporteru“ (br. 817), Mandić je najavio da „prava škakljiva pitanja tek čekaju da budu postavljena na dnevni red“ i da on ima „poduži spisak“ tih pitanja. Tom je prilikom, među ostalim, govorio i o „neravnopravnoj borbi“ s ljudima iz foruma, „paljbi aparatčika“, „neslobodama“, ističući da je tužna ona spisateljska sloboda „kojoj je zatvor izravna suprotnost. U stvari, dokle god postoji mogućnost da se u zatvor ide zbog ’zločina mišljenja’, dotle se ne može govoriti o stvarnoj slobodi.“ Rekao je da je pauza (u kojoj on, nakon upućenih javnih kritika, nije pisao ili je manje pisao) bila samo prividna, jer je u stvari „gomilao municiju“. I doista, nedugo zatim uslijedili su njegovi brojni napisi, intervjui i istupi na tribinama i televiziji (beogradskoj i zagrebačkoj), od kojih ćemo, zbog ograničenog prostora, upozoriti samo na neke. U intervjuu vojvođanskom „Omladinskom borcu“, na primjer, govorio je o „administrativnim intervencijama“ u polemici, prepričavajući svoje „nevolje“ s polemičarima, posebno onim iz 1977. i 1978. godine. Kada mu je, među ostalim, „tada visoki uglednik CK Hrvatske (dr D. Dragosavac) uputio (usputno) nekoliko kritičnih riječi i on odgovorio „otvorenim pismom“, „tada je buknula takva eksplozija koja se ni do danas nije stišala“. I prepričavajući dalje svoju „intervenciju povodom reforme obrazovanja“ i „posljedice“ koje su zbog toga po njega nastupile („pauziranje“ u tim sredstvima), ističe da je to bila „administrativna intervencija“ kojom je polemika prekinuta i njemu „uskraćeno pravo na odgovor i pravo na rad – što je egzistencijalna diskvalifikacija kao u najmračnijim periodima naše novije povijesti!!“ To što se njemu događalo s „nizom redakcija“ koje mu nisu htjele štampati odgovore na napade, bila su „takva kršenja zakonitosti“ koja spadaju „u ropotarnicu povijesti i predstavljaju uvredu svih demokratskih principa, priznatih i uvažavanih u čitavom uljuđenom svijetu.“ „Vrhuncem kršenja etičkih normi“ smatra „politikantske diskvalifikacije“ koje se upućuju na „svako drukčije i kritičko mišljenje.“ „’Pronicljivi’ tragači i policajci duha skloni su da u svemu vide tajne namere i političke podvale“, a „usamljeni polemičar u takvoj je konstelaciji nemoćan“. „Obilježen i prokažen – bez ikakve šanse da dolično odgovori onima koji su ga obilježili – on biva autiran iz mnogih sredina i redakcija, što mu automatski oduzima i mogućnosti za egzistencijalno osiguranje. I onda se to kod nas zove idejnom borbom! Nije nego: LIKVIDIRANJE ’PROTIVNIKA’ PUKOM ADMINISTRATIVNOM SILOM JESTE ANTIDEMOKRATSKI POSTUPAK PAR EXELLENCE I SRAMOTA NAŠEGA DRUŠTVA!!!“ Mandić je u tom intervjuu, najavljujući svoju novu knjigu o kulturi i šundu (u izdanju beogradske „Prosvete“), uvelike propagirao „paraliteraturu“ (šund) koju „treba napokon shvatiti ozbiljno“, nasuprot „svim našim diskusijama i forumskim akcijama protiv te literature“. 183

Nakon Krležine smrti, taj je pisac, njegov život i djelo, postao omiljena tema Igora Mandića. Mandić je u svojim brojnim napisima (serijama napisa u „Dugi“) o Krleži i knjigama autora koji su se njime (kao i „sukobom na ljevici“) bavili, uputio mnoge neprihvatljive poruke. Upozorit ćemo samo na neke njegove teze. Nakon izlaska iz štampe specijalnog broja „Zum-reportera“, u kojem su objavljeni „razgovori“ Bore Krivokapića s Krležom, na tribini Doma omladine u Beogradu nastupio je i Igor Mandić. Opsežne dijelove tog razgovora objavio je „Zum-reporter“ (br. 835, 21. oktobra 1982). Mandić je tom prilikom govorio o Krležinoj „ideološkoj monomaniji“ („totalnoj ovisnosti umetnika o jednoj ideji“), koja je „zavela mnoga pokoljenja pretvorivši ih u takozvane krležijance koji kaskaju za njegovom idealnom slikom društvene moći“. Krležina „ideološka monomanija je upravo primjer što angažiranost loše čini piscima. Kad danas propitkujemo Krležin opus, pokušavajući ga razumjeti, mi ga u stvari demontiramo.“ A to „demontiranje“ – otvoreno ističe Mandić – služi nam u stvari „kao jezik za demontiranje ideje“. Radi se o jednom „mehaniziranom konceptu koji nam je bačen da bi nam stavio one konjske naočnjake kako bismo mogli gledati samo u jednom pravcu. Taj koncept angažiranosti je jedna degeneracija pojma političke slobode, jer znači uprezanje u kola jednog stava, jedne ideje, jedne partije i znači odbijanje drukčijeg mišljenja, drukčijeg stava, druge partije.“ On se smatra „nasanjkanim“ od Krleže jer se u mladim danima njime zanosio i tek je „vrlo kasno shvatio da je on (Krleža – n. n.) upravo zbog svoje ideološke monomanije izostavio čitavo pola svijeta iz svog dela, umjetničkog, esejističkog i političkog. Ta polovica svijeta koja izostaje, to je kritika negativnosti onoga sistema za koji se on borio, to su katastrofalne posljedice krležijanstva tu svuda oko nas, upravo zbog toga što smo stavljeni u ćorsokak, dovedeni u ćorsokak jedne zaslijepljenosti jednog stava koji tvrdoglavo nije priznavao svoje negativne konzekvence.“ Mi, zaluđeni krležijanci – ističe dalje Mandić – pali smo „žrtvom njegove ideološke monomanije koja nam nije dozvolila da na vrijeme otvorimo oči i da vidimo šta se to oko nas zbiva, da vidimo gdje živimo, kamo srljamo“. „Demontiranje“ Krležine aureole važno je upravo zbog toga da se pokaže „manipuliranost koju je sam on dozvolio, u kojoj je uživao, koja je bila osnova njegovog političkog društvenog angažmana“. Po Mandiću, Krležin „kapitalni posleratni društveni akti direktna su produžena ruka agitpropa i partijskog aparata. Od ljubljanskog referata naovamo i naonamo. Čovjek koji je čitav svoj intelektualni kapacitet, svoj opus uložio u jednu takvu ideološku monomaniju ima na žalost tu sudbinu da sam služi kao trojanski konj te ideje. Jer, demontirajući neke od aspekata njegovog opusa, radimo na jednoj minimalizaciji svih njegovih projekata, njegovih društvenih ciljeva, svega onoga što je on uložio u svoj život“. 184

U dvije serije napisa u „Dugi“ (krajem 1982. i početkom, te krajem 1983. godine), Mandić je nastavio svoju „demontažu“ Krleže i njegova dela, osvrćući se kritički i na više objavljenih knjiga o tom piscu. Proglašavajući Lasićevu knjigu o Krleži „epohalnom“, ističe njenu „poražavajuću analitičnost“. Citirajući pojedine Lasićeve stavove o Krleži, dodaje im i svoj komentar: „Lasić precizira u kojim se razmjerima javnosti kretao taj njegov (Krležin) protest, u doba kad su svi pravovjerni staljinisti te procese (u Sovjetskom Savezu – n. n.) smatrali apsolutno legitimnim: ’Tu treba uočiti da smo na početku jedne kritike koja nikad neće postati javna (Krleža nije napisao ni retka protiv procesa) ali će za partijske krugove biti gotovo javna. Znalo se što Krleža govori o procesima. Drugi značajan elemenat: Krleža ne brani princip demokratske slobode, nego revolucionarne koristi: revoluciji šteti ovo što se događa u Sovjetskom Savezu. U tu će se logiku kasnije umiješati intimna bol nad gubitkom dragih prijatelja i drugova, bol i gađenje. Ali ni tada Krleža neće ići do kraja i postaviti pitanje o smislu revolucionarne pravde, jer, u tom slučaju, trebalo je revidirati sve.’ U tom grmu leži zec, ako ne čak i aždaja: Krležin boljševizam ide dosljedno za time, da se prljavo rublje jedne partije ne pere pred bilo čijim očima. Zato on ’nikada neće dovesti u pitanje ni diktaturu proletarijata ni boljševički koncept partije’ budući da je ’staljinizam samo devijacija ispravnog principa. Krleža ne prihvaća tezu da se diktatura proletarijata nužno pretvara u diktaturu partije, ova u diktaturu centralnog vodstva, ova u diktaturu jedne ili više ličnosti [...] Daleko je od pitanja zašto ta vlast svršava u duhovnom i materijalnom gulagu? [...] Krleža tu dilemu rješava na kontradiktoran način: jesam za boljševizam – nisam za gulag’. Aždaja dosljednosti, uprkos činjenicama [...] temelj je, dakle, onoga stava koji će Krleža nužno zauzeti u našoj političkoj i kulturnoj javnosti nakon 1945. godine.“ Mandić više puta ponavlja (svoju) dosjetku da je Krleža, prema Lasićevoj knjizi „bio čovjek od glave do – (40)pete“, odajući Lasiću priznanje da je prvi u našoj literaturi istakao „izuzetno značenje godine 1945. za Krležin razvoj“. To što je Krleža tada postao „suputnik vlasti“, Mandić tumači time da je samo „dosljedno potvrdio svoju izvornu boljševičku orijentaciju i da je kao takav tek pomogao da se napokon instalira ideologija za koju se toliko borio“. „Ostvarujući nakon oslobođenja kompletnu skladnost s vlašću, Krleža je demonstrirao onu idealnu komunističku pokornost bez koje bi njegovi ideali pali u prašinu“, ističe dalje, dodajući da je, nakon 1945. godine, kada je „već bio i ostao ’na strani vlasti ili na strani onih koji su u dotičnoj prekretnici pobijedili’ on dosljedno izvukao konzekvence iz toga stava i te situacije! Slijep na sve što pada izvan obzora njegove ’ideološke monomanije’ on je uživao u ostvarenim idealima na način koji je negativno utjecao na poratne generacije.“ 185

Mandić će na jednom mjestu ironično primijetiti da su „u krugovima bliskim Krleži“ svoje mjesto imali i „najistaknutiji vrhovnici našeg političkog ’establishmenta’, posljednjih godina željni da se malo ogriju na predsmrtnom žaru njegove slave“, a na drugom mjestu da je Krležu „današnji sistem stavio na svoj barjak kao dokaz da intelektualci ipak mogu ići pod ruku s Partijom“. U posljednjoj seriji svojih napisa o Krleži, u tekstu pod naslovom „Logika disciplinovane šutnje ili zašto su pjesnika pokopali kao generala!?“ („Duga“, br. 256, 17–23. decembra 1983), Mandić će se narugati i samom Krležinom sprovodu, napominjući da je „ravnodušno jeo banalni obrok“ dok su preko TV-ekrana odjekivali „patetični govori nad otvorenim grobom“. Pijući pivo ispraćao je, veli, svoje „krležijanstvo, koje je umrlo uz fanfaronadu vojničke pratnje i državničkih govora“ („pjesnika su pokopali kao generala“), ponavljajući Krležin „grijeh“ da je „mnoge od nas on zaveo u lijevi ćor-sokak, promašivši bitno u svim svojim dijagnozama i prognozama“. Osvrćući se na studiju Zorice Stipetić o Augustu Cesarcu (njezine stavove o Krleži), Mandić će je proglasiti „osobom iz partijskoga aparata“, po čemu je njena pozicija „oprečna Lasićevoj karijeri“. Premda joj priznaje da „nadmoćno poznaje problem i materiju“ (o kojoj piše), pita: „S koje to idealno zamišljene partijske pozicije ona poriče ’amplitude’, koje se osjećaju u djelovanju nekih njenih (Partije – n. n.) pripadnika? Naime, hipostazirajući Partiju kao nepromjenjivi entitet – što je nesumnjivo misaoni kiks – ona pojedince nesmiljeno podvrgava žrvnju aparata.“ Za Mandića je to „totalitarno mišljenje, budući da vjerska idealizacija aparata vodi samo tome, da se bezuvjetno prizna njegovo božansko porijeklo i papinska nepogrešivost. Idealizirajući na isti način lik i političko djelovanje Augusta Cesarca – a sreća je da se bavi samo njegovom političkom biografijom, jer da ima druge pretenzije još bi ga proglasila dobrim i značajnim piscem – ona (Z. Stipetić – n. n.) neumjereno odmjerava Krležino ’građansko ljevičarstvo’ sa staljinističkim Cesarčevim pedigreom“. (Prostor nam ne dopušta da šire ekspliciramo Mandićeva „tumačenja“ teza Zorice Stipetić.) Zanimljivo je (indikativno) i to kako I. Mandić gleda na književnu djelatnost Augusta Cesarca. Za njega on nije ni dobar ni značajan pisac. Mandić će na drugom mjestu osporiti i vrijednosti Krležina djela. Reći će da mu se Krležino djelo, kojim se u mladosti („kao pubertetlija“) oduševljavao, puno kasnije „pokazalo u mnogim slučajevima kao mlaćenje prazne slame“. Uz put napominjemo da u posljednje vrijeme nisu tako rijetka osporavanja i Krležina književnog djela. Tako je npr. (u ovoj analizi spominjani i citirani) Milovan Danojlić u predgovoru nedavnog beogradskog izdanja 186

poezije Antuna Branka Šimića („Preobraženja“, Slovo ljubve, 1981) o Krležinoj poeziji govorio kao o „izrazito lošoj lirici“. Dajući intervju Manci Košir („Književna reč“, br. 193–194, 25. jula 1982), književnik MARJAN ROŽANC (za koga se u uvodu ističe da je „naročito u poslednje dve godine živo prisutan u slovenačkom kulturnom prostoru“) odgovorio je i na pitanje, što misli – da li je Krleža umjetnik. Istakao je da „prema najnovijim interpretacijama njegovih (Krležinih) biografa, on više nije monolitna figura. Njegova egzistencija ispada kao nepomirljiv konflikt između umetnosti i politike, između slobodoumlja i ideologije. To je verovatno tačno, ali ja pravu tragiku njegove ličnosti ne vidim u tome, nego u tome što i pored svih unutrašnjih konflikata verovatno nije bio umetnik. Kako njegovu literaturu, tako i njegovu politiku uglavnom pritiska princip volje za moć. Izuzetak su ’Balade Petrice Kerempuha’, koje su najviše zapanjivale njega samog. Samo kroz političnost njegove prirode može se shvatiti njegova averzija prema Dostojevskom.“ M. Košir je među njegovim (Rožancovim) „domobranskim momcima“ u knjizi „Ljubav“ otkrila i pjesnika Balantiča. A kako je „već dugo u vazduhu pitanje da li da se njegova poezija objavi“, zapitala je, šta misli o tome: „Treba je objaviti. Istina je, doduše, da je napisao stravično proročanske stihove: ’Buktim u ognju groze’ i da je konačno zaista izgoreo u Grčaricama, u požaru koji su potpalili partizani, ali to ne bi trebalo da bude prepreka. Svaka revolucija, ako je prava revolucija, mora da prihvati takve posledice i takve traume, pa treba da ih prihvati i slovenačka revolucija. U suprotnom slučaju od Balantiča se stvara utvara.“ Jedno se pitanje odnosilo i na Rožancovo „zatvorsko iskustvo s marksizmom“ – koliko je i zašto bio u zatvoru. Bio je tri godine, od 1949. do 1953. zbog „neprijateljske propagande“. „Počelo je time što sam postavljao pitanje da li je baš potrebno toliko slavlje, toliko ukrašavanje prozora zastavama i smrekovim granama. Inače su me već bili uzeli na zub kao pomalo ćaknutog umetnika, mada sam se tada više bavio crtanjem. Završilo se time što su me izbacili iz omladinske organizacije. Kad sam otišao u vojsku, već prvog dana su nas postrojili: partijce desno, omladince levo. Ja sam ostao na sredini kao crna ovca, ni partijac ni omladinac. Tako sam kontraobavještajnom oficiru, koji je stajao negde iza naših leđa, već prvog dana postao zanimljiv. Ostalo je bilo tehnika. Za mene se zalepio prijatelj, s kojim sam vodio poverljive razgovore, pa i takve koji nisu išli u prilog režimu“. Manca Košir je izrazila uvjerenje da je on „politički rehabilitovan“ nagradom iz Prešernovog fonda 1980. godine. „Pre toga – nastavila je – često ste imali probleme s vlastima: dramski feljton ’Topla leja’ je zabranjen, zbog članaka u ’Mostu’, 67. godine osuđeni ste na šest mjeseci zatvora, uslovno na dve godine, film: ’Begunac’ je valjda u bunkeru.“ 187

Odgovorio je da je „Topla leja“, još uvijek zabranjena, dodajući da „građanska hrabrost“ (koju posjeduje) i društvena kritika (za koju je obdaren) „nisu atributi umetnosti“. Dodao je da je tačno to da su on i njegova generacija „kritičkih pisaca tom svojom, recimo političkom delatnošću, mnogo postigli. Demokratizovali smo društvo.“ „To znači da ste demokratizovali zato što ste bili politički orijentisani“ – upitala je M. Košir: „Da, u ovoj oblasti, političkoj, postigli smo opipljive rezultate. U demokratizaciji koju uživamo danas – naravno ako je to uopšte kvalitet – imam i ja svoj udeo.“ M. Košir je izrazila sumnju u „opipljive rezultate“, jer, časopis „Perspektive“ je ukinut. „Problemi“ su postali nešto drugo, časopis „Beseda“ je zabranjen, „Oder 57“ također. Prilikom najave izvođenja njegova komada „Topla leja“ u Studentskom naselju, „koju je očekivao veliki broj studenata i policije“, javila se, veli, alternativa: politika ili umjetnost, „nametnuta“ u izvjesnom smislu, „postojećom političkom konstelacijom, koja ne dopušta normalan kulturni život.“ Otkazali su, veli, predstavu jer ih „nije interesovala politička moć“. „Ni pozorište ’Glej’ nije moglo izvesti predstavu. Verovatno je tužilačka i sudska struktura, koja je tekst zabranila, još živa i ne dopušta da ispadne smešna. Ne plaćaju se tako zasluge za narod i odanost politici“, ironično je zaključio M. Rožanc. MIĆA POPOVIĆ, akademik, slikar, kazališni i filmski režiser, pripovjedač itd. više je puta (s političkih mjesta) doživljavao oštre kritike zbog neprihvatljivih idejnih poruka svojih djela. Ovdje ćemo upozoriti na dio njegovog intervjua Mili Gligorijeviću („Intervju“, 28. oktobra 1983), odnosno na izvode iz knjige tog autora: „Odgovor Miće Popovića“ (u „nezavisnom izdanju“ Slobodana Mašića), koja je knjiga bila ušla i u uži izbor knjiga za „NIN“-ovu nagradu za publicistiku za 1983. godinu. Neke su novine izvijestile da je nedavna izložba slika Miće Popovića u Galeriji Srpske akademije nauka naišla na „nezabeleženu pažnju Beograđana“, da ju je posjetilo pola milijuna posjetilaca. Gligorijević je zatražio od M. Popovića da objasni svoj stav – da se od umjetnosti očekuje da počne „proizvoditi slobodu“, te da nešto kaže o odgovornosti umjetnika. Odgovorio je da je umjetnost „imanentna slobodi i, tome sledstveno, njeno prisustvo iritira neslobodu. Nije nimalo slučajno što je svaka tiranija prinuđena da se prema umetnosti nekako naročito odnosi, da je PRIMJEĆUJE, da od umetnosti zazire. Prvo što tiranijama pada na pamet, to je da pokušaju da potkupe umetnost. Kad shvate da je ovakva ’transakcija’ apsurdna i zbog toga neizvodljiva, tiranije obuku jagnjeću kožu i počnu igrati ulogu zaštitnika umetnosti od umetnosti, zagovarača ČISTE umetnosti koja se ne bavi pretnjama ili, ne daj bože, razobličavanjem tiranije. Ali, umetnost se, 188

samim svojim prisustvom, golom činjenicom da je izvan kontrole, uvek bavi denunciranjem i podrivanjem neslobode.“ U svom se slikarskom djelu, slikajući „dramatična zbitija iz života zajednice“, trudio da približi „komediji situacije“. Jer, „u epohama velikih foliranja, jedini izlaz je ismejati ne samo one koji manipulišu, već i manipulisane“. Gligorijević je zatražio od M. Popovića da ispriča priču o svom junaku sa slika – Gvozdenu, koji je u „prizore“ na slikama došao iz Popovićeva filma „Delije“ (koji je film svojevremeno „bunkeriran“ – n. n.). Popović ga je opisao kao čovjeka iz pasivnih krajeva, sa kamenjara, koji je „još u detinjstvu postao pobunjenik i revolucija je za njega bila hod pravde i prirodno utočište. Nespreman da sumnja, nevičan apstrakcijama, Gvozden je četiri godine ratovanja podneo lako, u svakom slučaju lakše od drugih, jer ga je svetlost vere u pravdu mogla obasjavati i krepiti više nego druge. U filmu je rasplet stigao brzo – posle prvih nesnalaženja, i neprepoznavanja, Gvozden je poginuo i, ma koliko to zvučalo ironično i surovo, Gvozdenova preuranjena pogibija bila je njegova sreća. U PRIZORIMA (na slikama – n. n.) je preživeli Gvozden nastavio hod po mukama. Doveden u situaciju da traži hleba izvan svoje zemlje, da postoji bez reči, među ljudima čiji jezik ne zna, Gvozden je svoju veliku fizičku snagu počeo da arči za nepoznate i nedokučive ciljeve. Gvozden oseća da se u nečem bitnom prevario i oseća da popravnog ispita nema. Jedanput u vozu za Dortmund, reče: ’Ni pismeniji od mene nisu se u ovom čudu snašli!’“ „Gvozden ne voli moje slike – ističe dalje M. Popović. Sluti (i tu je u pravu) da ono NAJVAŽNIJE u njima nije izrečeno ni pokazano. Zbog toga, verovatno, njemu na pamet nije padalo da učestvuje u hiljadu devetsto šezdeset osmoj godini. Gvozden nastavlja da muči svoju muku: ja svoju. Iako su nam na prvi pogled neprijatelji isti, ciljevi su nam različiti. Kad bi se ciljevi približili, spojili u jedan, sve bi bilo lako i prosto. Ali, za neizračunljivo dugu budućnost, ovo je – utopija!“ Na pitanje, što misli o „pornografiji kao izlazu“ (iz situacije), Popović je odgovorio da je jedna od „prvih levičarskih krilatica“ koje je čuo prije rata bila: „Religija je opijum za narod!“ „Izgleda da taj siroti ’narod’ ima stalnu potrebu za drogiranjem“ – ironično je komentirao – dodajući da bi se sad mogla „skrojiti nova krilatica: Pornografija je opijum za narod! U našoj zemlji broj pornografskih publikacija kao da stalno raste. Gvozdenu su, umesto mnogih neispunjenih obećanja ponuđene gole, raskrečene lepotice u kioscima za štampu, i on se, između političkih fraza i pornografije, sve češće opredeljuje za novi industrijski opijum. Razumem ga. Ja lično nemam ništa protiv pornografije, ali, s vremena na vreme, poželim da stvari dobiju svoje pravo mesto i svoje pravo ime.“ 189

Gligorijević ga je zapitao da objasni koju tajnu npr. ima njegov „prizor“ (slika) „Manipulacija“? „Onaj čovek, ogroman, pod maskom, meni se učinio nekako ’poznat’ i ta okolnost me je užasno uznemiravala. Pa onda oni majmuni! Hoće li se srušiti kula, od karata koju gradi majmun blaženog izraza lica? Kad? U kakvom će raspoloženju biti majmun kad se kula sruši? Hoću da kažem da se ’prizori’ ne gledaju samo u galeriji, nego i mnogo kasnije, u sećanju.“ Popović je odgovorio: „Kad god se za neku ljudsku radnju prijavi majmun da je obavi, ta radnja, izgleda, postaje duplo važna. Čovek bi, na primer, zidajući kule od karata, unapred kalkulisao izvesnost da se kula na jednom nivou mora srušiti, odnosno da se besmislen napor u jednom trenutku mora pokazati kao besmislen; majmun ima duboko poverenje u ludost. Neki ljudi, međutim, ponašaju se kao majmuni upravo zbog odnegovanog poverenja u ludost. Kula od karata će se srušiti kad-tad, ali ne treba očekivati da će majmun zbog toga da se uzrujava.“ Na njegove prizore s majmunima, posjetioci izložbe su, veli, različito reagirali, ali su kasnije, u sjećanju, taj „MONKEY BUSINESS zamijenili za LJUDSKA POSLA i tu ljudsku ’mogućnost’ nisu mogli da zaborave“. On se trudio da sve što sam misli ponudi drugima „u obliku predloga za razmišljanje“. Na pitanje, može li se prisjetiti „svih velikih napada i osporavanja“ koje je doživio, te „skandala oko izložbi“, među ostalim je odgovorio da je većina ljudi koji su ga napadali činila to „pod pritiskom“. „Većina onih koji su me osporavali, činili su to jer su bili napaćeni svešću o dobrim razlozima da osporavaju sami sebe.“ U veoma pohvalnom osvrtu na knjigu razgovora Mile Gligorijevića s Mićom Popovićem („Politika“, 21. januar 1984), Milan Vlajčić je istakao ugled koji je u novinarstvu stekao M. Gligorijević „kao pažljivi tvorac intervjua kao književno-žurnalističkog žanra“, te je, veli, s „punim uvažavanjem“ primio njegove riječi sa početka te „zanimljive“ knjige: „Uveren da samo raznoglasje može spasti ’našu stvar’, da jedino dijalog koji neće imati za sudiju nekog zvaničnika nego svekoliku demokratsku javnost zemlje, ja sam pola godine – razgovarajući sa Mićom Popovićem – verovao da doprinosim, koliko moje male moći dozvoljavaju, negovanju raznoglasja.“ A odgovarajući na pitanja Ivane Simeonović (35 pitanja o beogradskom časopisu „Književnost“, br. 1/1984), Mića Popović je, među ostalim, objasnio i veliki interes za njegovu izložbu: naši su ljudi, vjerojatno, „jedva dočekali da pokažu kako ’navijaju’ za Davida, a ne za Golijata; njima je izgledalo da iza svakoga uspeha čoveka koji je prethodno bio prokažen i odbačen vide prst pravde“. A prisjećajući se „onih“ vremena i svog „snalaženja u njima“, naglasio je značaj koji je za njegov „kurs plovidbe“ imala izložba sovjetske umjetnosti („proizvod socijalističke svesti i osećajnosti 190

dat našim umetnicima na uvid i za primer“) u Umjetničkom paviljonu na Kalemegdanu poslije rata. Ta izložba je bila „velika moralna proba, kao neki ispit savesti koji se nije mogao polagati dva puta“. Položio ga je „iz prve i odahnuo“. „Ponosio sam se i hvalio položenim ispitom i tako postao podozriv našim vlastima koje su na ispitu savesti iz socijalističkog realizma prvo pale a zatim, nekoliko godina kasnije, što će reći naknadno, položile sa sumnjivim uspehom.“ U širokom intervjuu koji je s njim vodio Boro Krivokapić („NIN“, 18. decembar 1983), bilo je govora i o socijalističkom realizmu („vladajućoj, državotvornoj zabludi“). Po mišljenju M. Popovića, socijalistički realizam „nije ni postojao, greška je bila već u formulaciji: postojala je samo socijalistička prinuda. A ta prinuda se sastojala od svega drugog, samo ne od realizma. Na dnevnom redu bio je idealizam, pogled u budućnost a ne u sadašnjost.“ A objašnjavajući zašto je nailazio na otpore, rekao je da je to bilo ne zato što je bio protiv realizma, već zato što se „bavio istinom. A zadatak je bio da se bavite neistinom: radošću koje nije bilo, potrebe za fizičkim naporima koja čoveku nije prirođena.“ Ne radi se, ističe M. Popović, o sukobu u formalnom smislu: „Reč je o sukobu zbog onoga što se slika i kako se datoj temi prilazi psihološki, sociološki pa i politički. Sve mi se čini da što više vreme prolazi da će ljudima sve manje biti jasno zbog čega sam bio osporavan.“ Krivokapić je komentirao da je to vjerojatno zbog „izvesne aluzivnosti“ njegovih slika, zbog toga što na nekim platnima ide „korak dalje, do socijalne pa i političke aluzivnosti“ („političko slikarstvo“). I upitao je Popovića da li je razmišljao o tome „koliki procenat publike dolazi (na njegove izložbe – n. n.) pre svega zbog aluzivnosti i ’direktnosti’ o kojoj smo govorili“, na što je ovaj odgovorio: „Ogroman procenat. Ali to samo po sebi nije ni pozitivno ni negativno.“ „NIN“ je u istom broju, uz Krivokapićev intervju, objavio i dijelove iz uvodne riječi Antonija Isakovića prilikom otvaranja retrospektivne izložbe Miće Popovića u Galeriji SANU. Osvrćući se na knjigu (razgovora) Mile Gligorijevića: „Odgovor Miće Popovića“ (Nezavisna izdanja Slobodana Mašića, Beograd 1983), Mihajlo Blečić je u „Radio TV-reviji“ (od 9. marta 1984) upozorio na sličnost između te knjige i knjige Vitomila Zupana „Levitan“, na sličnost onoga što „one kazuju“ kao i sličnost „dramatičnih sudbina glavnih junaka“ (Popovića i Zupana). Za „dijalog Popović – Gligorijević“ i knjigu koja je iz njega nastala, Blečić je ustvrdio da „snažno osvjetljavaju jedno burno i ’nezgodno’ vrijeme i ličnost jednog buntovnog i ’nezgodnog’ umetnika“, dodajući da je „velika šteta“ što ta knjiga nije objavljena koju godinu ili koju deceniju ranije!“ 191

A posljednji broj (jugoslavenskog) omladinskog časopisa „Ideje“ (br. 5–6/1983), koji se pojavio polovinom marta 1984. objavio je najširi (do sada) intervju Miće Popovića s Milom Gligorijevićem (ne navodeći da se radi o pet poglavlja spomenute knjige intervjua). Upozorit ćemo na neke značajnije akcente iz razgovora u „Idejama“ (zbog opsežnosti teksta nemoguće ga je šire eksplicirati). Opisujući „duhovnu klimu“ u Kraljevini Jugoslaviji i „posebno onu u prestonici“, M. Popović je govorio i o đačkom književnom udruženju „Javor“, kroz čiju se djelatnost prelamala i „preslikavala cela duhovna klima Kraljevine Jugoslavije s izuzetkom nacionalnih problema“ za koje, budući da nije „putovao ni boravio izvan Beograda i Srbije“ on nije „ni znao da postoje i da se tako tragično i sudbonosno zaoštravaju“. Većina njegovih vršnjaka počela se u literarnom udruženju „Javor“ „politički i kulturno opredeljivati i odvajati“. Komunisti („skojevci i vrući simpatizeri“) prepoznavali su se „po apsolutnom odsustvu tolerancije u diskusijama, po apriornom odbijanju suprotnih argumenata, uz pomoć onog tvrdog i neubedljivog fraziranja“. Pred rat se i među srednjoškolcima osjetio snažan utjecaj Srpskog kulturnog kluba, tako da je i „demokratsko krilo omladine dobilo jednu vrstu centrale kakvu su od ranije imali komunisti“. Prisjećajući se okupacije 1941. istakao je da su „lična pamćenja“ onih koji u toj borbi nisu sudjelovali (nisu otišli „u šumu“) „znatno drugačije obojena i definisana“. Ipak je, veli, „svaki iole trezven čovek u to vreme znao da partizanska borba ima političku svrhu i pozadinu, a da su oružani sukobi samo sredstvo tog političkog cilja“. Svima je bilo jasno da je borba partizana „samo oblik revolucije, način da se u našem prostoru bez slobodne političke borbe preuzme vlast. Doduše, bilo je žilavih optimista koji su poverovali u šarenu lažu Kominterne privlačnog naziva ’Narodni front’, ali su i takvi, već posle prvih spaljivanja lista ’Demokratija’, 1945. ostali bez iluzija.“ On je znao da će njemački pad „usloviti opake vrtloge i čevrntije, kao kad tone veliki brod pa stvoreni vodeni kovitlac u sebe uvlači sve što se nadje u blizini“. Kada su Nijemci „napali Rusiju“, „Kominterna je pozvala sve narode sveta da spasavaju sovjetsku vlast“ i premda je bio „mlad, tek napunio devetnaestu“, bilo mu je jasno „da će velike, sudbonosne ideje tek početi da iskrsavaju“. Jedno je od Gligorijevićevih pitanja glasilo: „Kažete da je nacionalna nesloga prvi među uzrocima sloma Kraljevine Jugoslavije, ali ja bih volio da pričate o neslozi unutar našeg (srpskog) naroda.“ Popović je odgovorio da to ne kaže samo on, već da se o tome „u poslednje vreme i piše u vrlo stručnim, dokumentiranim vojno-istorijskim knjigama“, a što se „poslovične srpske nesloge“ tiče, među ostalim je odgovorio: „Mi smo mali narod, predugo izložen velikim pritiscima – od osmanlijske okupa192

cije do Kominterne. U celoj našoj istoriji, mi smo imali samo beznačajnu vremensku pregršt političkih sloboda od 1903. do 1914. godine; van ovog perioda vlasti u ovoj zemlji su na pojam slobode gledale kao na nešto neodgovarajuće ovom narodu. Na tu stvar narod je, mislim, uzvraćao ezopovskim principom koji ga je upropastio.“ Nakon priče o nekim događajima (sukobima) iz ratnog vremena (kada je oslobođen Beograd M. Popović je mobiliziran u „novostvorenu jugoslovensku vojsku“), vremena „straha i pokornosti“ (u partizanima), kada nije imao „nikakvo razumevanje za pragmatizam“, Gligorijević ga je zapitao da li je kasnije „naišlo neko vreme“ u kojem je to razumijevanje imao. Govorio je, među ostalim, o „blistavoj svetlosti šezdeset osme“. Za njega je ta „pobuna ipak bila neka nada da će se moralni fijasko levice na vlasti prevazići i da stvari kao, na primer, KOLEKTIVNI HUMANITET – nisu zauvek propale i pokopane. Moglo je, bar za trenutak, da se pretpostavi da individualne slobode ne moraju nužno da budu u suprotnosti sa socijalnom pravdom. I mada je veliku pobunu zamenila apatija u kojoj, tu i tamo, sevne daleka, jedva primetna munja, ipak nada postoji, a umetnost takvu nadu ne smiče s uma.“ Nešto kasnije je o šezdeset osmoj dodao i to da „nije bila organizovana pobuna, već spontana negacija svega što je lažno u postojećem; ona nije imala svoje vođstvo, što je bio uzrok njene brze propasti, ali i razlog njene lepote. Posle 27. marta to je bio prvi glas prave javnosti. Beogradski univerzitet spasao je čast ovoga grada.“ Gligorijevića je interesiralo i to što M. Popović misli o „privilegovanim drugovima“ kojima je u ratu opraštano ono što nije drugima. Odgovorio je da je šteta što razna „svedočenja“ koja o tome govore, npr. Dedijerovi „Novi prilozi“, nisu objavljena ranije, „odmah iza događaja koje opisuju“. Međutim, „nosiocima Revolucije bilo je više stalo da, po cenu mnogih skrivalica, sačuvaju autoritet vlasti, nego da IGRU REVOLUCIJE drže stalno zatvorenom. Na žalost, većina vlastodržaca misli da im ljudi koji ’nisu na vlasti’ zavide i da jedva čekaju da ’usednu’ na vlastodržačke položaje.“ Na traženje da naslika pobjedu, oslobođenje, dane kolektivnog oduševljenja, dao je svoje viđenje onoga što je bilo stvarno, a što lažno i imitirano. Zapitao je (razmišljao): „Koliko je ljudi u Srbiji istinski verovalo u parole Narodnog fronta, a koliko njih se pravilo da u te parole veruje kako bi mogli da pomire dve nepomirljive stvari: odanost novoj vlasti i odanost starim i starinskim religioznim i drugim navikama i običajima?“ I odgovorio je: „Suđenja i konfiskacije bili su masovna pojava koju je s velikom preciznošću i beskompromisno naslikao Živojin Pavlović u svojim filmovima. Ili Bora Ćosić, Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović u svojim pripovetkama. Da li je strah od drastičnih kazni bio tako golem da je proizveo neočekivanu posledicu – oduševljenje?! Jedno je sigurno: 193

kolektivno preterivanje u iskazivanju umora od rada, ono verbalno oduševljenje samodavanjem do samouništenja, bilo je, mislim, pre znak kolektivne psihoze nego stvarnog oduševljenja. Da ove moje nedoumice nisu bez osnova dokazuje i nepristajanje nove vlasti na javne i ljudske slobode koje bi podrazumevale višepartijski princip. Jer, ako je ’samo po sebi’ jasno da je oduševljenje novom vlašću bilo kolektivno i masovno, slobodni izbori samo bi potvrdili i ozvaničili ovu činjenicu, a ne bi je opovrgli.“ Na ovaj nedavno objavljeni intervju u „Idejama“ veoma je kritički reagirao (na sjednici Opštinskog komiteta SK Stari Grad u Beogradu) Momčilo Baljak. Kritički komentar, pod naslovom „Desnica bez rukavica“, napisao je i Vlastimir Mijović u sarajevskom „Svijetu“ (br. od 19. marta 1984). Mladen Babun, glavni i odgovorni urednik „Poleta“, u širem tekstu u tom listu (br. od 23. ožujka 1984) u nadnaslovu je postavio pitanje: „Zašto časopis SSOJ prenosi gomile uvreda palim i preživelim borcima narodnooslobodilačkog rata? Zašto ustupa svoj prostor ofucanim i deklariranim nacionalistima kojima je sve jasno već četrdesetak godina?“, odgovarajući, među ostalim, da su „Ideje“ bez sumnje, željele da opišu, na tuđa usta, prošlost i sadašnjost crnje i gluplje nego što ih i sami vide. DUŠAN RADOVIĆ, pjesnik i novinar, autor brojnih satiričnih priloga i aforizama u javnim glasilima (od kojih smo na neke upozorili na drugom mjestu u ovoj analizi), u više je intervjua („Student“, „Omladinske“, „Svijet“, „Danas“, „Novosti-8“, „Ilustrovana politika“) iznosio svoje stavove i ocjene o našoj društvenoj situaciji. Citirat ćemo samo neke. U intervjuu „Studentu“ (čije je šire izvode, u br. od 24. 4. 1983. prenio i „NIN“), Radović je sadašnje vrijeme okarakterizirao kao „vreme sitnih, tupih i sebičnih“, a za sebe je rekao da nije satiričar već liričar. „Satiričari moraju hteti i tražiti više od mene. I moraju biti hrabriji nego ja. I, svakako, moraju biti mlađi, bez obaveza i obzira koje ja imam.“ Velikom društvenom nesrećom smatra to „što je toliko mladih bez posla i bez nade“. A može se živeti bez svega samo ne bez nade. „A niko više ne radi na tome. Svi smo postali sitni praktičari, ispravljamo greške, rešavamo najbanalnije probleme, a nema nikoga ko bi formulisao neke plemenitije programe i ciljeve. Omladini nudimo svoju mladost i ideale, jer drugih nemamo.“ U intervjuu Branki Krilović (za „Omladinske“, 15. maja 1983), Radović je, među ostalim, rekao da su se „mnogi problemi otvorili i da više ne može da se ćuti“. On je rano izbačen iz Partije tako da je njegovo „urednikovanje funkcionisalo sa ograničenim ovlašćenjima“. Smatra da je „mnogo konzervativne svesti koja se vezuje za Narodnooslobodilačku borbu, a koja istovremeno čuva privilegije i zatvara društvo prema budućnosti. Strašno je što neki ljudi od 60, 70 godina, stari i konzervativni, blokiraju ovo društvo, ne daju mu šansu da krene napred. Šta je danas naša ideologija ili plemeniti cilj? Da ispravljamo greške, da lovimo neprijatelja. Nije 194

problem što nemamo kafe, problem je što smo – bez cilja. A cilj ne može formulisati moja generacija – mi smo to već uradili i naplatili. Dosta su ti mandarini konzervativne svesti krojili život, a da pri tome nisu svesni u kom su vremenu; nije to onaj svet iz 45-te. I kao što ja ne mogu shvatiti današnji život ne može ni većina mojih vršnjaka. Ali ja nisam u vlasti, ja nikoga ne sprečavam, ja samo mogu da napišem nešto pa da mi posle u „Književnoj reči“ odgovore da sam glup. I šta ja mogu, to im dopušta činjenica da ne moraju da me se plaše. Strašni su oni kojih se još uvek plaše. A bilo bi sjajno kad bi se svakome moglo reći da je glup, ma ko on bio. Trebalo bi sprečiti starce koji brane svoje pozicije i privilegije i ne daju da život ide napred.“ I u posljednjem intervjuu („Ilustrovana politika“, 6. decembra 1983), Radović je, među ostalim, govorio o „političarima“. „Sumnjam u iskrenost onih koji tvrde da samo nema struje, mada je očigledno da je ima manje nego što bi trebalo da je bude. Mislim da to nije sve, da nije sve rečeno, da se nešto krije od nas. A drugo: kad dođe do ovakvih dodatnih teškoća, jer mi smo već u velikim teškoćama i narod je na velikoj muci, onda mislim da je vreme da se ozbiljno razgovara: kud nas to vode?“ Na pitanje šta misli o formulaciji „neki odgovorni drugovi“, odgovorio je: „Ovo stanje u kojem se nalazimo moralo je poskidati mnogo ljudi s njihovih položaja, ali pošto oni odlučuju o svojoj sudbini i ne osećaju se krivima – ništa im se ne može dogoditi.“ I misli da kod nas „još neko dozira koliko se istine može reći, a taj koji dozira sebe smatra najbrižnijim čovekom bez obzira na to šta je uradio i kakve je rezultate postigao. Ovo što nas je snašlo mora biti posledica nečijeg neznanja i nerada, međutim, to niko neće da prizna.“ I prije nego je izabran za predsjedavajućeg Udruženja književnika Srbije (u ljeto 1983. godine), ZORAN GLUŠČEVIĆ je često istupao u javnosti i davao intervjue, a nakon spomenutog izbora tih je istupa bilo i više. Ovdje ćemo, za ilustraciju, upozoriti samo na njegov intervju „NIN“-u (br. od 28. juna 1983). Razgovor je vodilo više urednika tog lista, uključujući i glavnog urednika. Prvo je pitanje bilo – što je „istina“: da li je Udruženje književnika u krizi, ili „nikad nije bilo jače i bolje organizovano“ (što je ocjena Skupštine Udruženja). Gluščević je odgovorio (kategorički ustvrdio) da kriza u Udruženju književnika ne postoji. Na pitanje, zašto u Udruženju nisu nikada analizirali Đoginu zbirku pjesama „Vunena vremena“ (a trebali su), odgovorio je: „Tražili smo knjigu, ali nismo mogli da je dobijemo ni od koga. Ni od izdavača, ni od političara, ni od raznih službi bezbednosti. Kako možemo da zauzmemo estetski umetnički stav prema knjizi čiji sadržaj ne poznajemo. Lično imam utisak da je to urađeno namerno kako bismo mi unapred bili na 195

strani gde su slabiji argumenti. Ali, zaboravlja se samo toliko da smo mi mogli da vodimo načelnu raspravu o tome da li može da se zabrani jedna knjiga a da se ne konsultuju stručnjaci.“ Govoreći o tome da li Udruženje može da bude (a, naravno, misli da ne može) „transmisijom koja mehanički reprodukuje ono što se na drugom mestu postavi i reši“, istakao je, među ostalim, da je „takvo shvatanje možda nanos jednog gorkog, premda veoma kratkog vremena – perioda socijalističkog realizma – kada se sve planiralo u ideološkim komisijama i agitpropu. Ali ja znam pisce koji su se i onda odupirali. Ako je pedesetih godina bilo ljudi koji nisu prihvatali da budu samo puka transmisija, kome onda može pasti na pamet da pisci to budu danas! To je prevaziđeno!“ Na pitanje o sve većoj politizaciji literature, Gluščević je, među ostalim, odgovorio da je dobro što „smo mi sada okrenuli list“ pa je literatura počela da se politizira. „Uzmimo samo takozvanu literaturu o Golom otoku. Koliko smo imali problema i muke s tim! A što je najvažnije, nijedan od tih pisaca nije se ogrešio o osnovne, bitne društveno-političke koncepcije razvoja ovoga društva. Pa ipak su pravljene zamerke i čak se godinama odlagalo izdavanje pojedinih dela!“ Nije se složio s mišljenjem, koje neki izriču, da je Udruženje književnika Srbije jedan od „centara opozicije“, da radi od „slučaja do slučaja“. Takvo je mišljenje „sasvim pogrešno, pogrešno je prosto stoga što smo, izgleda, u pragmatizmu svakodnevice – a i u dogmatizmu u ponekoj glavi – zaboravili na svoje ideale i na opredjeljenja. Mi se, dabome, ne bavimo zejtinom i deterdžentom, ali ćemo se svakako baviti pitanjem, da li pisac ima prava da saopšti ono što misli o ranijim i savremenim zbivanjima na umetnički način, u umetničkom obliku, i da li su pisci i kulturni radnici pozvani da daju mišljenje o tome.“ Gluščević je odbio i kvalifikativ koji neki pridaju Udruženju – da se radi o „peticijskoj inteligenciji“: „Nismo mi nikakvi peticijski intelektualci! Peticije su uvek bile znak da ne postoje dovoljno razvijene samoupravne društvene demokratske forme komunikacije. Da ne postoji drugi, efikasniji način da se jedan argumentovano zasnovan stav uzdigne na nivo javnog. Peticije kao i štrajk glađu, izraz su očajanja. Ako smo zagazili u demokratizaciju – a jesmo – ne možemo ni pedalj uzmicati. Demokratija je neminovnost bez koje ovo društvo više ne može.“ Na pitanje, misli li da će „etikete“ koje se vežu za grupu književnika koja se (sada) vratila u Udruženje, a to su Dobrica Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz, Brana Crnčević, Matija Bećković, Zoran Gavrilović i Miro Glavurtić, sada preći i na Udruženje, odgovorio je da Udruženje „prihvata pisce i kao stvaraoce i kao društvene radnike“, a to znači: „Ako je nama potreban moralni potencijal umetničkih vrednosti koji pisac poseduje 196

– ne znači da se moramo automatski identifikovati sa svakom akcijom i inicijativom koju on zastupa u Udruženju i van njega.“ Ime VITOMILA ZUPANA jače se nametnulo široj jugoslavenskoj javnosti u posljednje tri godine. Nakon prikazivanja spornog filma Živojina Pavlovića „Doviđenja u slijedećem ratu“, koji je sniman po Zupanovu romanu „Menuet za gitaru“, o Zupanu se počelo više pisati i govoriti, objavljivati razgovori s njim u štampi i na televiziji i sl. Još je veći publicitet Zupan dobio nakon objavljivanja u Sloveniji romana „Levitan“ („pisanog u obliku robijaške ispovjedi“), kao i prijevoda tog romana u izdanju zagrebačkog „Globusa“ (1983), te naročito nakon što mu je dodijeljena „Prešernova nagrada“ (za književnost) za 1983. godinu. Novinar „Intervjua“ Ratko Knežević predstavio je u toj reviji (17. februara 1984) Zupana kao „predratnog buntovnog studenta, bivšeg partizana“ koji nastavlja tako da živi i nakon rata. „Bludniči, pijanči, pravi viceve na račun novog poretka i režima“, „ponaša se kao erotski kralj, pravi skandale“ dok ne dospije u zatvor. „Bio je optužen za nemoral i perverznost, pokušaj ubistva, pokušaj silovanja, neprijateljsku propagandu, izdaju domovine i špijunažu. U ime naroda osuđen je na petnaest godina, kasnije su to zbog ’nedoličnog ponašanja na sudu’ povisili na osamnaest“. Odležao je u zatvoru od 1948–1954. Za to vrijeme, piše „Intervju“, „nije dao da ga unište: mučen stalnim saslušavanjima, tuberkulozom, metodima ’preobrazbe’, nastoji da se odbrani duhovnim i fizičkim treningom. Preispituje svet sa kojim se sukobio i u kojem se našao. Iako mu je zabranjeno korišćenje papira i olovke uspeva da na toalet papiru, slučajno pronađenim komadom grafita, ispiše stranice i stranice. Uspeva mu da to prokrijumčari i sakrije na sigurno mesto.“ Novinaru „Intervjua“ najavio je da će vrlo vjerojatno „ti radovi biti nekad štampani kao svedočanstva jednog doba, jednog načina, geografskog prostora, pa i mehanizma dobro organizovane autorove tajne radionice“. Nakon što je (kako sam pisac kaže) izdržao „sedam krugova pakla“, dakle, nakon „robije“ i dalje piše. Štampaju mu novele, pesme, romane, drame. Dobija nagrade. Živojin Pavlović ekranizuje ’Menuet za gitaru’: film, ’Doviđenja u sledećem ratu’ se prećutkuje, ’tiho’ cenzuriše. Daje skandalozne intervjue. Postaje pisac u modi“ – ističe, među ostalim, R. Knežević u „Intervjuu“. A novinari „NIN“-a (br. od 19. februara 1984) Teodor Anđelić i Milan Damjanović iznose i neke druge pojedinosti iz Zupanove biografije: „Nikada nije bio član Partije. Nekoliko puta su ga pozivali, ali, kaže, odgovorio je ’zašto da uđem? Da me izbacite?’ Po tradicionalnom marksističkom rečniku Zupana bi nazvali saputnikom (permanentnim) revolucije koja ga je i prihvatila u partizanima.“ Zupan se, naglašavaju oni dalje, „očigledno, ni staljinizma nije uplašio – isto, ma kako to možda na prvi pogled nema veze – kao što se 197

nije uplašio, početkom tridesetih godina, pesnica američkih profesionalaca (boksača – n. n.)“. „NIN“ je, u istom broju, objavio i nekoliko kraćih odlomaka iz Zupanovih objavljenih i neobjavljenih tekstova. Tako je, među ostalim, objavio i dio razgovora koji je s autorom vođen januara 1982. a u kojem objašnjava kako su „vlasti“, uz njega i Dušana Pirjaveca, bile zatvorile i Jožu Javoršeka, a koji s njima nije imao stvarne veze: „Verovatno je islednicima, po uzoru na čuvene staljinističke procese tridesetih godina, nedostajao još jedan čovek, da bi prikazali javnosti da se radi o organizovanoj zaveri. Zgodno je bilo da u toj zaveri učestvuje i neka žena. Zato su uhapsili sestru moje prve žene i uvukli je u ovu komediju.“ U gotovo svakom razgovoru i predstavljanju Vitomila Zupana ističe se (ili on sam ističe) kako je proganjan od „vlasti“, kako je sa „vlašću“ u stalnom sukobu. U anketi „Politike“ (br. od 12. oktobra 1982) o našem kulturnom trenutku, te je „progone“ objasnio ovako: „U svim tim stvarima (riječ je o lošoj situaciji u kulturi i ne samo u kulturi – n. n.) se laže. Na te laži se naučiš ili ne. I jedno i drugo je loše. Laže se, to znači da se svet novina, politike, društvenih institucija većinom služi lažju. Mi se na to naviknemo, otvrdne nam koža, pomirimo se sa tim. Ili se ne naučimo, pa nas progone.“ A da bi se bolje sagledao portret toga književnika, upozorit ćemo na jedan njegov raniji intervju (kakvih je inače bilo više), na intervju koji je dao Manci Košir za „Književnu reč“ (br. 169, 25. juna 1981). U uvodnom dijelu autorica je – citirajući književnika Jožu Snoja iz ljubljanskog „Teleksa“ – istakla da Zupanova afirmacija nakon filma „Doviđenja u slijedećem ratu“ i romana „Komedija ljudskog tkiva“ daje „nadu“ za naše stvaralaštvo uopće. Godina 1980. bila je godina „stvaralački plodnih pomeranja“, a u njoj je V. Zupan postavljen u „sam centar“ slovenske književne produkcije. Na njezino pitanje: „Biste li se složili da ste socijalista?“, odgovorio je da ne zna, dodavši da možda da „u smislu Martina Kačura“ (Cankareva junaka – n. n.). A što se tiče Lenjina, Zupan je istakao da nije lenjinist. „Regrutovao sam se iz tzv. levog Sokola. Nikada nisam bio u Partiji. A onda sam iz pouzdanih izvora saznao još i to da je Lenjin rekao: Inteligencija nije mozak naroda već njegovo govno. Možda je pogrešio jer je prorokovao i to da će u sovjetski raj pojuriti cela Evropa; i da će proterivanje iz raja biti ravno smrtnoj kazni. Tako su prognani Trocki i čitav niz (čitav brod) naučnika, umetnika, intelektualaca.“ M. Košir zapitala je Zupana, šta misli o humanizmu, s obzirom da oni koji ga napadaju (kao nihilistu, dekadenta, zabludelog, ukratko kao đavolsko seme) „čine to u ime humanizma“. Odgovorio je da ima više vrsta humanizama, a da se humanizam danas „probio čak i u govore 198

nehumanih, i to preteće uzdignutog prsta, prodro je u upravu klanice, u gradsko saobraćajno, gde god se čovek okrene sve sam humanizam. Ne volim taj humanizam koji se sada odomaćio kod nas.“ (’Sve su to samo reči’, rekla je lisica, kad je našla krunicu.) Film „Doviđenja u slijedećem ratu“ (za koji je rečeno da je „film o ratu a ne o našoj revoluciji“) javnost je „veoma oprečno ocenila: neki članovi Saveza boraca su ogorčeni jer, navodno, izopačava našu NOB, dok su drugi kritičari (naročito mlađi) oduševljeni jer je vreme da se partizanska vremena drukčije prikažu“, konstatirala je autorica, a Zupan je odgovorio: „Zar već odavno ne osećate da bi trebalo progovoriti o mnogim stvarima i problemima na način za koji se kaže da nije ’zgodan’ i da je nedopustiv, progovoriti bez dlake na jeziku, izneti privatni razgovor u javnost?“ (Ovo posljednje Zupan inače na više mjesta čini i u ovom intervjuu – n. n.) Interesiralo ju je kako to da je „avanturistički mladić Vitomil, građanin koji svira gitaru, igra tenis i boksuje i stalno juri za devojkama, ipak otišao u šumu“, dodavši da je to „bio izbor u poređenju sa siromašnim proleterskim sinovima koji nisu imali drugu mogućnost“, na što je odgovorio da je o tome više pisao u „Levitanu“, da je „u šumu“ krenuo kao radoznali književnik, a ne „kao đače; uz to već i sa poznavanjem sveta“. Izrazio je i žaljenje što „tadašnji neprijatelj (pri tom mislim, pre svega na domaće kolaboracionaliste) nije dao od sebe nijedan tekst, vredan pomena. I učesnici rata s druge strane uvukli su glavu u pesak. Opisi naših osećanja i zbivanja većinom su ostali po granama mrtvog drveća. Nije moguć (a nije ni dozvoljen) pogled iz raznih perspektiva.“ M. Košir je primijetila da ima utisak da su „partizanska vremena i sloboda“ za Zupana „imali nekakvu čar koja je, međutim, ubrzo izbledela“. I upitala ga je kada je poslije rata počela da blijedi i zašto. Odgovorio je: „Čar nije bila čarobna, imala je dodatni ukus egipatskog mraka; a sloboda je bila odveć definisana.“ (Šahisti su na kamionu prvomajske parade, u povorci fizičke kulture, sa slobodom igrali šah.) I citira dio iz romana u kojem Zupanov junak razmišlja o danima nakon rata: „Što se više govori i piše o slobodi, sve nas više boli koža u kojoj smo. I ništa se ne može izmeniti. Sve što se dešavalo dotle, dobija u člancima i govorima poseban oblik, svečan, svet; ponavljaju se iste rečenice, isti sklopovi reči; nastaje novi ritual pričanja – koji se iz ratnog vremena prenosi u mir i vreme obnove. Sve kvalifikacije su crno-bele; s jedne strane sve je sjajno i veliko, s druge ružno i nisko; način je bučan, naivan, bez sadržaja. Prigovora nema. Kritika može da bude samo ’zdrava’ ili ’trula’; grešaka ima – ali samo da bi se na njima učilo. Cela zemlja postaje jedna velika škola. Razvoj zahteva da ’stegnemo kaiševe’ i da se žrtvujemo za buduća pokolenja. Pred nama, u budućnosti, nastaje sreća. Prošlost je, dakle, utvrđena u nekim 199

rečenicama koje se ponavljaju, a budućnost se slika kao zemaljski raj koji se približava. Novine se štampaju u neverovatno velikim tiražama.“ A govoreći o svojim zatvorskim iskustvima i onima koji su ga tamo „otpremili“ i o njemu se „brinuli“, zaključio je da: „Oni mnogo štošta ne razumeju: najpre su mi 1948. godine, još dok sam bio na slobodi, savetovali (dozvolili da mi se savetuje) da bežim jer će me zatvoriti (ili ubiti), a kasnije su rekli: ti i biskup Stepinac niste hteli da pobegnete iz domovine“. Inače, u tom je razgovoru Zupan, spominjući Kocbeka, najavio da će njegovo vrijeme tek doći, dodajući: „Za sada moje saučešće pseudojakobincima, birokratima i ’naprednim’ konzervativcima: taman je bilo tako lepih izgleda da će nas sve zajedno za čas odneti đavo, toliko napora je bilo uloženo – kad, eto, opet ništa od toga.“ Za svoju knjigu „Levitan“, koja tada još nije bila objavljena (možda kao „suviše paprena“) rekao je da je „do kraja istinoljubiva“. U međuvremenu su, kao što je poznato, objavljeni i „Levitan“ i Kocbekova knjiga proze „Strah i hrabrost“, kao i mnoge pohvale o tim autorima i njihovim djelima. Spomenut ćemo na kraju (Tanjug i „Borba“, 1. marta 1984) i najnovije reagiranje Jože Javoršeka, koji je, u znak protesta zbog dodjeljivanja „Prešernove nagrade“ Vitomilu Zupanu, istupio iz Društva književnika Slovenije (koje je Zupana predložilo za tu nagradu). Javoršek je izrazio ogorčenje što je najviše republičko priznanje za umjetnost i kulturu dodijeljeno čovjeku koji je, među ostalim, „natjerao u smrt više ljudi“, a još veći broj ljudi „trovao svojom jedinstvenom antihumanom literaturom“. „Reći ćete da moji kriteriji – napisao je u svom pismu Javoršek – nisu literarni, ali ni vaši kriteriji, kada ste predlagali V. Zupana za ’Prešernovu nagradu’ nisu bili ni najmanje literarni. Vaš glavni cilj bio je da zabodete nož u leđa slovenskom (prešernovskom) humanizmu, koga je uobličilo slovensko partizanstvo. Potpuno ste bili, naime, svjesni da je Vitomil Zupan, već od samih početaka, sa slovenskim humanizmom bio u sporu na život i smrt i da je dodjeljivanje ’Prešernove nagrade’ takvom čovjeku podsmjeh Prešernu i čitavoj naprednoj biti slovenskog naroda.“ Dodjeljivanje nagrade V. Zupanu okvalificirano je „jednim od najglasnijih dostignuća“ sadašnje politike „restauracije desničarstva u Sloveniji“. Na godišnjem sastanku Društva književnika Slovenije („Vjesnik“, 2. ožujka 1984) Javoršekovo je pismo izazvalo „burno reagiranje“. Tako je Niko Grafenauer rekao da su etikete koje daje Javoršek „u našem sistemu demokracije staljinističke, a Patrljić (predsjednik Društva književnika Slovenije – n. n.) ga je dopunio da za stvari koje se sada događaju u društvu, imamo potpuno drugi izraz – to je demokratizacija, a ne desničarstvo“. 200

Premda će o istupima i stavovima književnika DIMITRIJA RUPELA biti riječi i u našoj analizi koja će se baviti „ljevicom“, odnosno lažnom ljevicom (a Rupel je tipičan predstavnik ne tako malog broja intelektualaca kod kojih je došlo do spoja stavova nacionalističke desnice i lažne ljevice), i ovdje ćemo upozoriti, za ilustraciju, na neke njegove tekstove. Najprije nešto o tekstu o „granicama književne autonomije“ (u anketi „Književnih novina“: „Umetnost i politika“, br. 656, 14. oktobra 1982). Dimitrij Rupel podsjeća na polemiku koju je (1968) „pokrenulo ogorčeno pismo 12-torice slovenačkih kulturnih apostola“ (Josip Vidmar, Matej Bor, Tone Svetina i dr.) pod naslovom: „Demokracija da, raspad ne“. Bilo je to nastavljanje „starog sukoba između književnosti i politike“, „poziv politici da na području kulture zaustavi započetu diferencijaciju (danas bismo rekli pluralizam)“. Tada je „s oduševljenjem podržao novo kulturno usmerenje koje se temeljilo na konceptu autonomije književnosti, to jest na nekakvoj ’podeli rada’ između politike i kulture – uz respektovanje nekakvih zajedničkih osnova – kao što su npr. socijalizam, samoupravljanje, demokratija, borba protiv malograđanštine“. Godine 1979. i 1980. za njega „predstavljaju godine oklevanja i straha“, na partijskim sastancima raspravljaju o njegovoj književnoj djelatnosti, „recimo o romanu ’Hi kvadrat’ jer su u njemu sebe prepoznali neki funkcioneri“ i još gore (njegovi) oficiri iz kasarne. „Branim autonomiju književnosti i književnog stvaralaštva i opet pišem načelne članke o dvema vrstama stvarnosti, o svakodnevnoj (recimo i političkoj) i književnoj stvarnosti“. Tada se „u krugu prijatelja rađa ideja o ’Novoj reviji’, pišemo program i prikupljamo potpise. Naša glavna teza je ’razlikovanje politike i književnosti’, ’razdvajanje nauke i ideologije’, mi tvrdimo da su u prošlosti napravljene greške zbog podređivanja intelektualne delatnosti ideologiji i politici. Ukratko, zagovaramo autonomiju intelektualne sfere.“ „Počinju česte i naporne polemike oko ’Nove revije’ koje traju skoro dve godine. Glavni argument protiv nje je da ona negira osnovne tekovine socijalizma; da se u njoj okupljaju predstavnici građanske kulture.“ „Nikada nećemo zaboraviti polemiku koju je u ’Teoriji in praksi’ započeo Andrej Kirn. Kad smo tako reći svesno obećali da ćemo književnost (i nauku) odvajati i razlikovati od politike, pojavljuje se smrtonosni argument da je takvo odvajanje sa marksističkog stanovišta posve neprihvatljivo i da je ono građansko itd.“ Podsjeća da je npr. Joža Javoršek „Novu reviju“ kvalificirao kao „tako reći belogardističko glasilo“. (O „Novoj reviji“ bit će riječi u našoj narednoj analizi.) 1979. godine počeo je, veli, da piše svoju „političku dramu“ „Jov“ („Job“ – biblijska priča o iskušavanju Jobove vjere). „JOV je predratni komunista 201

koji se sukobljava sa većinskom (kominternovskom) linijom, dospeva u nemački logor i posle rata u socijalistički zatvor – pod optužbom da je u logoru postao gestapovski agent. Kao dobar vernik Jov (Job) priznaje da je bio ’gestapovac’, premda to nije istina. Dijabolički protivnik (istražitelj Žlajpa) ispira mu mozak parolom: ’Priznanje da si bio gestapovac predstavljalo bi u ovom trenutku revolucionarni čin’. Šezdesetih godina Jov je ponovno stavljen na probu: iz istorijskog instituta mora da isključi disidenta Baldada i za to biva nagrađen sigurnim položajem i partijskim poverenjem.“ I prepričavajući „peripetije“ oko izvođenja drame, zaključuje da se „otvara novi horizont borbe književnosti i politike: kao da teatar bez politike uopšte više nije moguć“. Njegova je (tadašnja) prognoza da „dolaze teška vremena za zemlju, sužava se prostor kulture. Bojim se da će u tim vremenima uspevati pre svega oni pisci koji će sebi znati da obezbede potporu političkih struktura. I opet borba za vlast, a ne borba za stvaralačku slobodu.“ I Rupel je (uz I. Mandića, E. Ćimića, N. Miloševića i B. Krivokapića) sudjelovao na tribini Doma omladine u Beogradu kada se razgovaralo o specijalnom broju „Zum-reportera“ u kojem su objavljeni „razgovori“ Bore Krivokapića s Miroslavom Krležom. Upozorit ćemo na neke njegove stavove izrečene tom prilikom („Zum-reporter“, br. 835, 21. oktobra 1982). Osvrćući se na tobožnju Krležinu rečenicu (u tim „razgovorima“): „Na kraju mi je Tito rekao: partija bez tebe može, a ti bez partije ne možeš. Ali on se tu prevario“, Rupel žali što Krivokapić nije zapitao Krležu: u čemu se Tito prevario. „U tome, da partija može bez Krleže (i bez pisaca) ili drugo, da Krleža pisac ne može bez partije.“ „Moglo bi se reći, zaključuje Rupel, da Partija „ne može bez pisca: na kraju krajeva i Krleža i drugi predratni disidenti su rehabilitirani i služe kao partijski amblemi, naročito posle 1948. No, s druge strane, Krleža kao da nema poverenja u takvu funkciju književnosti. Partiji, izgleda književnost treba samo kao amblem, ali iz nje ništa ne nauči. Ta potreba Partije u vezi sa književnošću je samo vanjska, formalna. No, Krleža i literatura mogu i bez partije, to je Krleža dokazao time, da je napisao Antibarbarus, da se postavio protiv partijske dogme.“ Međutim, Krleža je „svoje retke ipak posvetio Partiji“. Radi se o problemu „organske“ povezanosti Partije i intelektualca „koja ovome ne dopušta nikakvu autonomiju, nikakav izbor. Krleža može reći svašta, i to da je „Partija fantom, ali se celo vreme vrti oko nje, oko njene kulturne politike“. Pitanje poslušnosti intelektualca centralno je pitanje Krivokapićevih razgovora – smatra Rupel – pa i razgovora s Krležom, a onda je to i centralno pitanje naše kulture, „jer: ako Krleža pati zbog krivog spoja između Partije i literature, koliko tek pate drugi, manje hrabri ili manje poštovani pisci?“ Jer, oni „moraju slušati partijske direktive“ i onda 202

nemaju hrabrosti za „kirurško rastvaranje“ stvarnosti. „Sa jedne strane veza između Partije i literature je nužna, s druge kobna: začarani krug! S jedne strane veza s Partijom obezbeđuje književnosti istinitost, a s druge strane gura je u laž.“ Kao indikativne primjere za to u Sloveniji uzeo je E. Kocbeka i B. Krefta. Kocbek je bio postavljen pred odluku „da bude pokoran član rukovodstva, možda čak da postane član Partije, kao što su postali mnogi članovi hrišćanskih socijalista, ili da postane DISIDENT“. Čim je počeo pisati o ključnim stvarima revolucije („Strah i hrabrost“, knjiga proze koja je nakon izlaska iz štampe doživjela oštre kritike i sada, nakon trideset godina, objavljena u Beogradu – n. n.), on je penzioniran i gurnut u (privremeno) nepostojanje. No, Kocbek je odlučio da može izvršiti svoje poslanstvo samo ako se odvoji od vladajuće ideologije. Ta odluka bila je literarno jako produktivna: u šezdesetim i sedamdesetim godinama Kocbek se vraća na literarnu scenu kao pobednik, a vraća se još danas. Bratko Kreft je optužen za iste zablude kao Krleža (trockizam), on također ne može u partizane, a posle rata on se približava vlasti, koja prema njemu ima ambivalentan odnos: kao prema Krleži. On se počne boriti naukom, postaje potpredsjednik SAZU, literaturom se više ne bavi. On je samo još klasik. Isto tako Krleža. „Radi se o dva suprotna slučaja. I Rupel u zaključku pita: „Da li u socijalizmu postoji neka treća varijanta pored one koja sterilizira (uzima pojedine pisce kao amblem) i one koja proizvodi disidente?“, i može li se „autonomija postići samo u slučaju ’neangažiranosti’“? Sudjelujući u anketi „Politike“ (u oktobru 1982) o našem kulturnom trenutku, Dimitrij Rupel je napisao da se taj trenutak u slovenskoj kulturi „dosta razlikuje od onog pređašnjeg, recimo, iz prošle godine, ili nekoliko godina ranije. Rekao bih da je bolji, više demokratičan, sadrži „više strasti i temperature. Veliki uspeh slovenačkih pisaca je što je počela da izlazi ’Nova revija’.“ Ta je revija „posle dugo vremena, u slovenačko kulturno ognjište (koje je jedva tinjalo) dolila malo ’ulja’ iz mlade i srednje generacije, a to je čini se pogodilo interese članova starijih, zvaničnih i establiranih kulturnih stvaralaca, koji su kulturu zamišljali kao svoj privatni vrt.“ Rupel se požalio na „pritiske na stvaraoce iz mlađe i srednje generacije u najnovije vreme“ koji se izražavaju preko stranica javnih glasila, a jednim od „najžalosnijih poteza“ našeg kulturnog trenutka smatra „cenzuru u masovnim medijima“. „Dok je cenzura – smatra on – u užem kulturnom području više ili manje prevaziđena (pogledajte koje su se knjige pojavile – od Zupanovog ’Levitana’ do Hofmanove ’Noći do jutra’), dotle se na televiziji, dnevnim listovima i revijama još više zaoštrila. Naravno, ima časnih izuzetaka, ali to nije dovoljno.“ Pišući o Zupanovom „Levitanu“ i Isakovićevom „Trenu II“, Rupel je (u beogradskom časopisu „Književnost“, br. 10/1982) pojavu tih knjiga 203

(uz knjige Hofmana i Rožanca) nazvao „prelomnom pojavom“. Zupanova i Isakovićeva knjiga, „svaka na svoj način otkriva (bjelodano, radoznaloj i uznemirenoj javnosti) mračnije strane jugoslavenske posleratne istorije, to jest ’socijalističke izgradnje’ ili samo ’revolucionarne tradicije’“. Po njemu, Zupan i Isaković imaju štošta zajedničko. Obojica opisuju „kaznionički sistem socijalističke države i ideološke, tako reći verbalne delikte, zapravo nesrazmeru između ovih delikata i kazne izlažu književnoj nepopustijivosti (saučešću i zlobi). Na kraju krajeva, o toj nesrazmeri svedoči današnji izlazak ovih knjiga: u današnjim uslovima ovi prestupi (po svoj prilici?) nisu više kažnjivi.“ Zaključujući taj svoj širi tekst u „Književnosti“, Rupel ističe da spomenute dvije knjige („Levitan“ i „Tren II“) „svojom zakasnelošću i sadašnjom ’odobrenošću’ upozoravaju na još gore zakašnjenje kod drugih ’struka’. Zar ne bi trebalo da na obračun sa staljinizmom i dogmatizmom – ali ne površan i formalistički, prividan – u prvom redu budu pozvani pravnici, istoričari, političari???“ Sudjelujući u anketi „Književnih novina“: „Umetnost i politika“ (br. 662, 13. januara 1983), kazališni kritičar JOVAN ĆIRILOV napisao je da „izgleda“ između „ta dva ljudska opredeljenja“ (umjetnosti i politike) „ne može biti sporazuma“. „Političarima nije dato da deluju u skladu sa budućnošću, njih današnji dan goni da svoju slobodu akcije obezbeđuju ako ne može milom, onda silom.“ Dok je – piše on dalje – u „surovijim uslovima, zabrana umetničkih dela i naučnih dela koja su smetala sloju na vlasti, najčešće bila direktna, surova i frontalna, u socijalizmu, pa i u samoupravnom, intervencije protiv umetnosti sve češće su obavijene velom humanih interesa. U socijalizmu se stvorio ceo jedan ritual intervencija koji u ekstremnim slučajevima zapravo ne vodi računa o javnosti, već samo o svom cilju.“ Za ilustraciju te svoje tvrdnje uzima primjer „Golubnjače“, gdje su „primenjivani cinično providni metodi političkih pritisaka od foruma, s tim da ti forumi nikako nisu hteli da se direktno oglase“, već su „izmišljali“ različite „demokratske forme“. Po njegovu mišljenju vratili smo se „u neka vremena za koja smo verovali da su davno prevaziđena“, dodajući ironično: „Da li možda uz tačkice i bonove idu i takvi politički metodi u umetnosti, jedino je što se sa užasom pitam! Ipak sam uveren da ne.“ Upozorit ćemo na još jedan (simptomatičan) tekst Jovana Ćirilova, širi (panegirični) napis o književniku Borislavu Mihajloviću Mihizu („Mihiz naše mladosti“, „Duga“, br. 242, od 4. do 18. juna 1983). Za Mihiza (koga inače „bije glas“ da je jedan od najistaknutijih srpskih intelektualaca nacionalističke orijentacije), Ćirilov je, među ostalim, u spomenutom tekstu, napisao ove pohvale: „jedan od najobrazovanijih intelektualaca našeg vremena“, „jedan od najboljih govornika koje zna naša sredina“, „važi kao ličnost koja previše voli prošlost svoga naroda, 204

a nema živog pisca među nama koji je sa više prave ironije takao romantični mit našeg srednjeg veka svojim antiromantičnim dramama“ (u svojoj drami „Kraljević Marko“ „raspravlja veoma ozbiljnu problematiku modernog kvislinga“: ono „Što je sa istoriju kvisling, za literaturu je tragična i tragikomična ličnost“), „značajni i nezaobilazni dramski pisac beogradskog dramskog kruga“, „ne samo mudri, već i duhoviti i čestiti čovek“ itd. „On (Mihiz) svojim klasičnim obrazovanjem, građanskim vrlinama, umerenim tradicionalizmom, mudrošću gospodina u godinama, postavlja ambicioznije koordinate tom svetu koji po prirodi stvari, i kada to neće, živi od danas do sutra.“ Napominjemo da je Ćirilov pohvalno ocijenio Mihizovu dramatizaciju dijela romana Dobrice Ćosića „Vreme smrti“, izvedenu nedavno u Jugoslavenskom dramskom pozorištu („Politika“, 3. januara 1984). Upozorit ćemo na još jedan tekst (premda bi ih se moglo navesti, u istom smislu, još desetak od drugih autora) iz ankete „Književnih novina“ „Umetnost i politika“. Riječ je o prilogu BRANKA PEIĆA („Književne novine“, br. 669, 28. aprila 1983). Po Peićevu mišljenju „Književne novine“ su na neki način završile svoju anketu („Umetnost i politika“) time što su (u br. 667) objavile tekst Lešeka Kolakovskog „Revolucija kao lepa bolest“ (o tome će tekstu biti riječi u našoj narednoj analizi – n. n.). Kolakovski je, ističe B. Peić, u tom „umnom tekstu“ „strašno ozbiljno, do smrti ozbiljno nenaivan i mudar čovek: on nam objašnjava, između ostalog, da je logika opresivnog da ne popusti, i da mora da stvori utisak koherentnosti, večnosti, revolucionarnosti, dakle, iluziju spremnosti na ono što ’Književne novine’ označavaju kao ’demokratski dijalog’.“ A njemu je, Peiću, „smešno, farsično, kada se zalažemo za ’demokratski dijalog’ i za ’relevantne odgovore’ i to upravo sada, ovoga časa, sada, baš SADA kada je svakom razumu, svakoj ljudskoj osećajnosti, svakom čak i političkom pragmatizmu koji nije obnevideo od panike, kada je, dakle, svemu tome UPRKOS pesnik Gojko Đogo predat u ruke zaptijama, kako bi rekao Andrić, kada je prešao u falangu onih koji su svoje delo potvrđivali i robijama“. Zato ima nečeg „tužno grotesknog“ govoriti o temi „Umetnost i politika“ (smatra da bi bilo bolje reći „Umetnost i vlast“), a da se: „Pri tome ne upitamo: koja politika, kakva politika, da li politika uopšte ili puko očuvanje vlasti u kojoj pesnik, neumoljivo, i po diktatu opresivne logike, MORA DA TAMNUJE čime se cinično priznaje i dramatičnost jedne društvene i ekonomske krize koja van represije i prostački providnih poskupljenja, pod firmom ekonomske nužnosti, jednostavno nema drugih izbora, ili još tačnije, nekome to odgovara (KOME?) da izgleda da nema razumnih alternativa represivnom, kratkovidom, samoubilačkim iracionalnom.“ (prekid B. P.). 205

U ovom se času, smatra, može govoriti samo o tome „na koje sve načine represivni um društva u krizi odgovara na umetnost, na misao, na kritički um“. Situacija je, po njemu, „OFF. Ne play-off u košarci, već OFF pulsa, znak smrti. Znak definitivno bilansiranog, svedenog besmisla svakog literaturstvujušćeg objavljivanja pesama, proze, eseja, svega što kao, tekst i čin JESTE puki pristanak na tamnovanje pesnika, na mogućnost da se, i KADA TO NE ŽELIMO, poistovećujemo sa intelektualnim i administrativnim tamničarima, prema kojima su oni pravi profesionalni tamničari, pošteni kruhoborci jedne sigurno ne preterano udobne profesije.“ Nemoguće bi bilo i nabrojiti sve istupe i intervjue (režisera, glumaca, književnika i drugih kulturnih stvaralaca) u posljednje dvije-tri godine, u kojima se govorilo o temi tzv. političkog teatra. Ovdje ćemo, za ilustraciju, upozoriti na intervjue dvojice poznatih glumaca – Radka Poliča i Petra Božovića. RADKO POLIĆ („Intervju“, br. 64, 11. novembra 1983) istakao je, među ostalim, da on to ne bi nazvao „politički teatar“, već „životni teatar“, te da generacije glumaca koje su sada stasale „i te kako shvataju u kojem vremenu žive, gde su i šta su, a možda bi bile još odlučnije da mogu ono što je naopako da prenesu na pozornicu“. Na pitanje, šta bi na toj „listi naopakog“ bilo na prvom mjestu, odgovorio je „Laž! Jedna velika laž. Svi se mi krijemo iza jedne fasade koja bi morala biti istina, a nije. Vrlo je teško rastumačiti zašto se to dogodilo, zašto se ta istina počela raspadati. Otpalo je najpre I, pa je otišlo S, pa tako redom, a iskristalisala se jedna druga reč – laž. Onda smo se svi mi najpre čudili, neki su se i smejali, neki plakali, ali polako smo shvatili da ta laž nosi sa sobom – što je paradoksalno – jednu istinu: da smo svi mi za nju krivi. Ja osećam sebe kao deo te krivice, jer ono što govorimo i o čemu raspravljamo ja sam još posle Akademije mogao da kažem, a nisam. Treba reći da ovo nije ono, da ne pričamo o našoj krasnoj zemlji u kojoj sve cveta kad ne cveta, u kojoj vidim ljude koji od socijalizma prave kapitalizam. A ako hoćete da budem oštriji – vidim neke ljude koji se, u isto vreme dok žive kao pravi kapitalisti, busaju u grudi i kažu drugima da su krivi za ovo stanje. Čudi me da su neki od tih ljudi još na ’pozornici’? [...] Zar nije za čuđenje da ljudi koji su uništili našu privredu i poljoprivredu, sede još u istim foteljama i govore da smo svi mi krvi za to. Koji, bre mi?! Oni četrdeset godina rade jedno te isto, a sada odjednom shvataju da smo mi svi krivi. Kako ja mogu biti kriv? Ja nisam imao mogućnosti ni da idem, na njihove sednice, niti da imam uvida u ono što se događa.“ Po mišljenju PETRA BOŽOVIĆA („Intervju“, br. 65, 25. novembra 1983) „političko pozorište preuzelo je na sebe da razbije sve one tabue 206

koje na vreme nisu razbili svojom kritičkom delatnošću književnost, slikarstvo, muzika, a ponajviše demokratski politički dijalog. Ja se ne zavaravam time da sam bolji glumac ako publika dolazi na predstave, u kojima igram, recimo u Studentskom kulturnom centru, zbog toga što one otvaraju neke maglene prostore naše prošlosti, bolji od nekog glumca koji igra u vodviljima i u neškodljivim dramama. Ono što je tu bitno, međutim, jeste da ta tzv. opasna mesta, te tabue, treba što pre razrešiti, osvetliti, demistifikovati i osloboditi čaršijskih i politikantskih kalkulacija.“ Kao primjer takve predstave uzeo je „Golubnjaču“. Po njemu, ta je predstava „iz čistih, unutarjugoslavenskih, politikantskih preračunavanja i obračunavanja dospela bila čak i na dnevni red CK Jugoslavije. Sva sreća što je tamo bilo pametnih ljudi koji su rekli da to nije predmet i problem koji bi trebalo da rešava ovaj forum. Žalosno je što tu predstavu nisu svi videli u ovoj zemlji. Ja sam nju shvatio kao grotesknu komediju naših nesporazuma, naših mentaliteta, istorijskih nasleđa, a i kao jednu vrstu antinacionalne terapije“. Na pitanje, kako je bilo moguće u izvođenju „Trena II“ (u Studentskom kulturnom centru u Beogradu) okupiti tako „sjajnu glumačku ekipu“, odgovorio je da se najprije treba prisjetiti „onog nesrećnog trenutka po beogradsko pozorište i po jugoslavensku dramu kada su ’Tikve’ (drama Dragoslava Mihajlovića „Kada su cvetale tikve“ – n. n.) zabranjene u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Tada je rođena i jedna autocenzuroidna situacija za sledećih deset godina. Pojava nekih romana i drama poslednjih godina o vremenu Informbiroa ponovo je zakoračila u tu zabranjenu mrlju naše prošlosti. Izgubili smo, ipak, mnogo vremena u toj glupoj igri između vlasti i umetnosti. Rezultat toga je da smo tek sada, računajući naravno i Jovanovićeve ’Karamazove’, pokušali i, verujem, uspeli, da napravimo jednu predstavu, po Isakovićevom romanu, koja govori o tragediji naših očeva i majki i oslobađa nas duga prema njima.“ Napominjući, na kraju razgovora, da on igra ono što ga zanima i što misli da je „u ovom trenutku važno“, najavio je da će se njegova slijedeća predstava zvati „Politika kao sudbina“. „Esad Ćimić. Uzbudljivo, zar ne?“ (Premijera „Politike kao sudbine“ održana je u Studentskom kulturnom centru u Beogradu 5. marta 1984, a Petar Božović u toj predstavi igra glavnog junaka – Esada Ćimića). Poznato je da se PREDRAG MATVEJEVIĆ često angažira na pojedinim „slučajevima“ u kulturnom i javnom životu (o čemu svjedoči i njegova knjiga „Te vjetrenjače“), da piše protestna pisma pojedinim institucijama ili ličnostima na određenim funkcijama, uzimajući u „zaštitu“ pojedine „progonjene“ intelektualce i sl. Kako je u anketi „Umetnost i stvarnost“ beogradskog časopisa „Književnost“ (br. 10–12/1983) kao svoj odgovor priložio jedanaest takvih pisama kao „potvrdu“ svoje angažiranosti, to ćemo 207

ukratko, za ilustraciju, upozoriti kako izgleda taj angažman i šta sam autor o njemu misli. Pisma su pisana povodom suđenja: Vladi Gotovcu u Zagrebu, Gojku Đogu u Beogradu, S. Rustemiju i S. Halitiju u Prištini, zastupnicima „Povelje 77“ u Čehoslovačkoj, Poljskoj ambasadi u Beogradu povodom „zatvaranja pisaca u toj zemlji, zatim D. Ćosiću i Lj. Tadiću povodom inicijative za pokretanje časopisa „Javnost“, Programskom savjetu „Zapisa“ radi štampanja knjige dokumenata o Đogu. U kraćem uvodnom tekstu Matvejević je konstatirao da se kulturni život odvija „s ovu i s onu stranu javnoga života“, da pojedini „pothvati ili događaji, ponekad vrlo značajni za historiju književnosti ili kulture uopće, ostaju u sklopu postojećih prilika NEOBJAVLJENI, pa čak i neobjavljeni“, da bivaju kasnije „otkriveni i opisani na različite načine, dovođeni u vezu s djelima i djelovanjem“, te da se tako jedno vrijeme osvećuje drugome, „sadašnjost prošlosti, prošlost budućnosti. Budućnost priprema osvetu (našim) sadašnjim stvarima“, zaključivši da bi „izvjesne činove i stavove što ostaju izvan sfere javnog života – književnog, kulturnog, društvenog“, trebalo, što je moguće više, „otkrivati i obznaniti u samoj suvremenosti“. Naglasivši da je nepotrebno ponavljati što je sve uvjetovalo „zastrašujuće izobličenje vrijednosti u pojedinim režimima koji su sebe proglasili naprednim i socijalističkim, što se sve u njima zbilo i kakve je to posljedice ostavilo“, te da „neke od tih posljedica, općih i posebnih, nisu ni nas mimoišle“, što se danas „vidi jasnije nego jučer: na dnevnom redu je priznavanje nedostataka, ali, na žalost, u suviše općenitim oblicima“, Matvejević, među ostalim, navodi razloge objavljivanja tih jedanaest pisama („intervencija“): „Takvi se tekstovi drugdje objavljuju u času kad su napisani. Ali, u većem dijelu svijeta – avaj – ne objavljuju se uopće, tj. ne mogu se pravovremeno objaviti. Odnekle ipak treba početi. Istinski pluralizam nalaže da posvjedočimo o čemu ne mislimo na isti način kao oni koji misle (ili postupaju) suviše kruto i administrativno ili pak oni sudionici kulturnoga života koji te iste prate i opslužuju. Vjerujem da je korisno objavljivati tekstove ove vrste, DIFERENCIRATI se i preko njih. Čini mi se da je to jedan od načina (ne jedini, ali ni najgori) da se oduzme inicijativa svima što se unaokolo kočopere, zabljesnuti vlastitim lažnim sjajem. Ako već nije prekasno za to.“ U pismu Okružnom sudu u Prištini u kojem izražava svoje negodovanje zbog osude pisca priče „Pod maskom gostiju“ Sabita Rusemija i urednika časopisa „Fjala“ Sabedina Halitija koji je priču objavio, Matvejević uz put izražava „iznenađenje i nelagodu zbog visine i strogosti kazni“ izrečenih učesnicima „demonstracija proljeća 1981“, te iznosi da je „nepotrebna i nekorisna“ odluka prosvjetnih organa na Kosovu, da se izbace iz školske lektire djela Ismaila Kadarea „iako je taj značajni pisac, najvjerojatnije pod pritiscima – pisci često podliježu takvim pritiscima – napadao našu zemlju“. 208

Nakon presude izrečene Vladi Gotovcu, Matvejević je uputio prvo (od tri u vezi s tim književnikom) pismo Predsjedništvu Okružnog suda u Zagrebu u kojem je iznio „svoje mišljenje“ „kao stav kulturnog radnika – dakle, iz same kulture – u želji da na taj način pruži(m) stanovite elemente koji mogu pomoći da se Gotovčev slučaj celovitije razmotri i prosudi“. U pismu, među ostalim, ističe da je Gotovac „dugo bio među onim našim piscima koji su održavali najkolegijalnije, možda čak najtešnje veze sa srpskim piscima. Često je boravio u Beogradu, objavljivao je u Srbiji pjesme, eseje, čak i jednu ili dvije knjige. Svi koji su ga pobliže poznavali držali su ga jugoslavenski orijentiranim. Ako se ne varam – a mislim da se ne varam – napisao je pjesmu posvećenu Jugoslaviji.“ Postavljajući pitanje: „Kako i zašto se on promijenio?“, konstatira da „takve pojave nisu dovoljno ispitane, analitički i kritički“ (ali ne na sudu). Izražavajući nadu da će sud naći neke elemente da se Gotovčeva kazna na višoj sudskoj instanci preinači i da ga se ne kažnjava zatvorom, pismo je završio riječima da ponekad ima dojam da se „s više strogosti gleda na same ideje ili njihove nepredvidljive uticaje nego na materijalne pronevjere i zloupotrebe, koje su dosta česte u našem društvu i koje često ostaju nekažnjene“. Nešto kasnije, u pismu Republičkom sekretarijatu za pravosuđe SRH, založio se (u ime Hrvatskog centra PEN-a) da se „udovolji traženju Gotovčeva advokata da (Gotovac) kaznu, iz zdravstvenih razloga, ne izdržava u Staroj Gradiški“. Pismo je završio riječima da je Vlado Gotovac „značajan pjesnik, jedan od najistaknutijih u svojoj generaciji“. U pismu predsjedniku Predsjedništva SRH (12. aprila 1983) zamolio ga je da učini sve što može da se Vlado Gotovac iz zdravstvenih razloga pusti iz zatvora u Lepoglavi na kućno liječenje. Zaključio je da je to treći put da se obraća nadležnim tijelima za pomoć Vladi Gotovcu, „s uvjerenjem da on to zaslužuje“, te da bi „takav gest imao poželjan odjek u našem književnom i kulturnom životu“. U pismu Predsjedništvu Udruženja književnika Srbije zatražio je da uz imena pisaca, koji su tražili od pravosudnih tijela SR Srbije da se pjesnika Gojka Đogu ne osudi na zatvorsku kaznu, potpišu i njegovo ime. Matvejević je u formi pisma objavio i svoju recenziju (kasnije zabranjene) knjige Dragana Antića: „Dokumenti slučaja Đoga“, predlažući „bez dvosmislenosti“ da se ona objavi. „Valja pretpostaviti – napisao je među ostalim – da će se u razvijenom socijalizmu dopuštati objavljivanje djela koja dovode u pitanje ili osporavaju određene komponente samog socijalizma. Bez toga se neće moći ići dalje: dalje od socijalizma onakvog kakav je danas.“ (No, Đogo nije „osporavao određene komponente samog socijalizma“, već je prozirnim aluzijama vrlo grubo vrijeđao i Tita – n. n.) U pismu Jugoslavenskom centru za teoriju i praksu samoupravljanja „Edvard Kardelj“ u Ljubljani predložio je, među ostalim, preinake na 209

spisku pozvanih učesnika za raspravu o „Društvenoj kritici u socijalističkom samoupravljanju“. Po njegovu mišljenju, na tom spisku ne bi trebali biti Goran Babić, Muhamed Filipović i Fuad Muhić (svu trojicu, na svoj način, diskvalificira). Pita, međutim: „Dokle ćemo – i zašto – provoditi isključivanja filozofa i sociologa koji su označeni kao ljevičari iz rasprava ove vrste?“, dodajući da bi u vezi s temom koja je predložena, mogli reći „mnogo poticajnih stvari drugovi iz Zagreba kao npr. Rudi Supek, Gajo Petrović, Ivan Kuvačić, Predrag Vranicki (čak ni Vranicki nije na vašem spisku) ili, iz Beograda, npr. Zaga Pešić-Golubović i Sveta Stojanović koji su se bavili upravo temama kakve su predmet ovog skupa.“ Kao „poučan primjer“ u tom smislu naveo je da su „prije koju godinu dana, neki od manje značajnih ali prilično utjecajnih ’ideologa’ tako pokušali onemogućiti sudjelovanje filozofa iz Zagreba i Beograda u radu Međunarodnog interdisciplinarnog centra u Dubrovniku. Pojedini strani filozofi (npr. Habermas, među ostalima) suprotstavili su se tome otkazujući svoje učešće sve dok se stvar nije pozitivno riješila.“ Njegova je ocjena da bi „provincijalni duhovi u svojoj minornoj netrpeljivosti“ bili kadri „žrtvovati, bez predomišljanja, najznačajnije kontakte naše misli i znanosti sa svijetom“. U pismu Ljubi Tadiću, Dobrici Ćosiću i članovima inicijativne grupe za pokretanje časopisa „Javnost“ izrazio je svoju podršku, ali „pod određenim uvjetima“ (da se ne ustupa prostor „đilasovštini i nacionalizmu“, a da se omogući suradnja „našim drugovima filozofima i sociolozima koji posljednjih godina, na žalost, nisu mogli objavljivati u časopisima“). U jednom od pisama, upućenog Sekretarijatu za pravosuđe i upravu SRH, protestirao je što „zatvorske vlasti“ nisu dozvolile majci Zlatka Tomičića, da ga posjeti, a treba znati da je „i zatvor – sam odnos prema onima koji izdržavaju zatvorsku kaznu – jedan od pokazatelja slobode, srećom ne jedini“. Čehoslovačkoj ambasadi u Beogradu obratio se u vezi s procesom, održanim (u oktobru 1979. u Pragu) grupi od šestoro zastupnika „Povelje 77“. „Potresla“ ga je odluka o izrečenim kaznama, a pročitao je, među ostalim, „svjedočanstvo francuskih drugova koji su željeli prisustvovati procesu u Pragu: zapazili su u nekim kancelarijama i Staljinov portret.“ „Želim vas uvjeriti da, iako se nije čuo naš glas u javnosti, mnogi kulturni radnici Jugoslavije osjećaju sve ovo što vam saopćavam“, napisao je Matvejević, s molbom da Ambasada „to prenese nadležnim, zajedno s molbom da se osuda preinači i osuđeni što prije oslobode“. Zaključio je da bi, s obzirom na „sve što povezuje naše kulture u prošlosti“, bilo „tragično“ kad nitko od nas Jugoslavena, „u jednom ovako ozbiljnom času“, ne bi iznio takav zahtjev, „bez obzira na to odgovara li on ili ne trenutačnim političkim oportunitetima“. 210

U pismu Poljskoj ambasadi u Beogradu (2. januara 1982) napisao je da vijesti „o zatvaranju pisaca u Poljskoj, prije svega onih koji su u najtješnjoj vezi s radničkim sindikatima ’Solidarnošč’, dočekujemo s osjećajem nespokojstva i nelagode“. Kako bi se „naša šutnja mogla shvatiti kao prihvaćanje takvih činova, ili pak poslužiti kao svojevrstan alibi“, to upućuje „ovaj zahtjev – u ime ideje socijalizma koja je opredijelila najbolje među nama u ovom stoljeću – da se zatvoreni poljski pisci oslobode“. Na kraju ovog dijela analize šire ćemo upozoriti na tekst, koji, čini nam se, najpotpunije zaokružuje „sliku stanja“, viđenu očima većine ovdje citiranih (i još mnogih, zbog ograničenog prostora, necitiranih) autora, a, kao što će se vidjeti, podudara se i sa nekim (na početku citiranim), tezama Bore Ćosića. Riječ je o tekstu MIROSLAVA EGERIĆA, objavljenom u „Književnoj reči“ (br. 223–224, 25. decembra 1983). (Uz put napominjemo da je dva mjeseca ranije „Književna reč“, u broju 218, objavila Egerićev esej o birokraciji, o „ljudima koji su naša dnevna istorija“, a pod karakterističnim naslovom „Ko su oni?“) M. Egerić piše o „našem istorijskom trenutku“ koji je „trenutak krize“, i to „višesmerne i dubinske, ekonomske, socijalne, političke, moralne i duhovne“. Razmatrajući njezine uzroke ističe da je „duh revolucionarnog zanosa splasnuo u čestim zaokretima, i voluntarističkim tumačenjima tih zaokreta u svakodnevnom životu društva. Generacija koja je iznela revoluciju i poratnu izgradnju umorila se. I kao da dotrajava, u nekoj vrsti davanja iz druge ruke, ponavlja poznate klišee i lozinke: čuvanje revolucionarnih tekovina, demokratski centralizam, sloboda stvaranja, ali u granicama koje određuju uspostavljene institucije i konvencije.“ Poratna generacija, po njegovu mišljenju, nije imala prilike da se pokaže na bojnom polju, a „nije se dokazala ni u poratnoj mirnoj, socijalnoj i političkoj klimi“. Posebno izdvaja „jedan trenutak u jugoslavenskom društvu“ – 1968. godinu. Taj trenutak „kao da je doneo veliki vetar iluzije“. Međutim „socijalni i politički revolt i elan“ pretežno studentske omladine „brzo su splasnuli izmanipulisani veštinom jedne uhodane birokracije“, a „parni valjak uhodanih mehanizama posle 1972. godine sravnio je neravnine“. Radi jedinstva „po svaku cenu“ donesena je „jedna količina strogih zakona“, ali je „ofanzivna birokratija učinila svoje i bez drastičnijih primena tih zakona. Pokriven samoupravnom demokratskom frazom, duh jednoglasja – sve u ime veće slobode, veće demokratije, šire samouprave – osvojio je teren. Umetnici koji su oštrije gledali od ostalih, dobili su etikete pripadnika ’crnog talasa’; filozofi koji mišljahu da je kritika načelno usvojena vrednost kulture, pogubili su posao zbog vere u tu kritiku i – više od pola decenije – služili su kao primer zastrašivanja svim onima koji u misli ne vide greh. Racionalizovan strah koji se počeo razlivati 211

po građanstvu zahvatio je i odvažnije: preživeti nevreme, skloniti glavu – bar dok ne prođe najsnažniji talas gaženja istine – postale su nezaobilazne misli i onih koji ranije nisu pomišljali na bilo kakav zaklon.“ I „opisujući“ dalje situaciju, kaže da je na fakultetima „zacario kriterij moralno-političke podobnosti, što će reći duh negativne selekcije“, u umjetnosti je bilo slično, dominirali su „podobni“, ali zato „bez ikakve stvaralačke fizionomije“ itd. „Plodni elan kriticizma, probuđen i razvijen pre i za vreme 1968. godine potiskivan je u stranu ili je služio kao maska, kao koprena za konačni obračun sa neposlušnim ili nepoćudnim delovima inteligencije.“ Na sceni je, po mišljenju M. Egerića, bio prisutan „antiintelektualizam, a najviše se isplatilo pevati važeću melodiju, prorađivati prorađene teze, tražiti istinu u okviru pronađenog. Bili smo zato svedoci humornih i tužnih situacija da su vrhunskim intelektualcima naše zemlje držane lekcije (od političkih skorojevića i lovaca karijera) kako treba da se priklone ’udruženom radu’, i kako taj isti rad neće ’tolerisati njihove, elitističke pretenzije’.“ „Slavna domaća štampa“ odigrala je u svemu tome značajnu ulogu, „dosezala je dno vlastitih negativnih mogućnosti“. U njoj su „najglasniji bivali hajkači protiv nedužnih ili ’dužnih’ intelektualaca“. Uopćen stav da smo „na novoj etapi revolucije, zamorna ponavljanja da se revolucionarna borba nastavlja a klasna zaoštrava“; kombiniran je, veli, s „povremenim podjarivanjem radništva protiv inteligencije; progoni ljudi koji su odbijali samoblaćenje u vidu samokritike, vešte i nevidljive izolacije u javnosti onih koji čuvahu svoju misao o stanju duha u našem vremenu; ceremonijalne besede o domaćim uspesima na glomaznim (domaćim) skupovima, na kojima se briga za radništvo u inostranstvu kombinuje s osudama onih koji imaju takođe SVOJU BRIGU O RADNIŠTVU, ALI NEMAJU MONOPOL NA BRIGU; lagodna floskula o moralno-političkoj podobnosti koja je znatan broj veoma, stručnih, patriotski orijentisanih ljudi terala u rezervate – sve je to činilo od našeg života pozornicu raznih dejstava često mutnih, neodređenih, ni malo podsticajnih i srećnih“. Nastavljajući svoju „analizu“ u istom stilu, M. Egerić prelazi na „etički plan“, gdje je „to klizanje duha prema golom opstojanju vodilo ka opštem guranju i gaženju, ne birajući načine da se preživi“. Govoreći potom o „jagmi da se bude bliže moćnicima“, o „potisnutosti mladih ljudi“ (koji po prirodi stvari reagiraju oštrije) zaključio je da je „kritika, shvaćena kao stvarna, javna provera legitimnosti, gušena u klici: tvrdim tabanima (NE MOŽE SE, NE SME SE) a na one koji su to oštro, jasno videli i dali izraza tom viđenju (možda i u preteranoj formi koju zahteva ljubav prema zemlji) navaljivalo se, na poznat način – IDEOLOŠKIM TALASIMA OSUDA: TELEVIZIJOM, RADIJEM, NOVINAMA, KATKAD I PRETNJAMA, A, BOGME, I PRESUDAMA IDEOLOGIZOVANIH SUDOVA“. 212

Odatle je, smatra autor ovog opsežnog napisa, proizašla jedna „snažna, negativna posledica“ za temeljni odnos inteligencije prema vlastitim dužnostima. „Jedan njen sloj (onaj koji sebe smatra i mudrijim) birao je u javnom životu neku vrstu ezopovskog jezika, pa zamagljivao ono što bi da misli, dovijao se na razne načine i u raznim oblicima da kaže šta misli ali bez posledica. Drugi pak, onaj koji je u pojmu narod, sloboda, jednakost, video mogućnost istinske delotvornosti, rezignirao je u žalbama, jadikovkama da ne postoje osnovni preduslovi za istinsku demokratsku, kulturnu aktivnost. Inat, privatno opozicionarstvo, revolt u rezervatu, poslali su bitni sastojci jednog stanja duha u tom drugom sloju. Treći sloj, koji nije baš malobrojan, sa lakoćom je prodavao svoja bolja uverenja ’za pečeno pile i palačinke’ (M. Krleža).“ Razmišljajući potom o veličini jedne zemlje i veličini jedne države – o odnosu tih veličina, Egerić ističe da je bilo „u istoriji primera kada su male države velike zemlje (Atina Periklove epohe, Srbija od 1903. do 1918, Jugoslavija 1948)“, objašnjavajući, među ostalim, da „veličinu jedne zemlje“, može činiti „ka stvaralačkom ustremljen etos njenih građana“. Sudbonosno je, smatra on, pitanje „MOŽE LI NAŠA ZEMLJA DA ODNEGUJE DRUŠTVO SA LJUDSKIM LIKOM, DEMOKRATSKI SOCIJALIZAM“, a to se pitanje „KONKRETIZUJE KAO PITANJE: KAKVE SU MOGUĆNOSTI U NJOJ ZA DEMOKRATIJU SVAKODNEVNOG ŽIVOTA. Ima li u njoj izvora i nade da podanik postane građanin, da sistem u kojem on živi ne bude mehanizam manipulisanja njegovom sudbinom nego sistem koji budi u ličnosti inherentne stvaralačke snage i rascvjetava bogatstva zapretana, zatomljena u čovekovoj prirodi? Drugim rečima, ima li, u postojećim sadržajima i oblicima življenja u našem društvu, mogućnosti za uverenje da socijalizam nije samo sjajni san, daleka i pokretna utopija? Utopija, što je najgore, kojom se štite vlastoljubivi i ambiciozni da u njoj unište ono što je zaista i plodno i podsticajno?“ Nije dovoljno „proklamovati“ socijalizam i njegove vrednote „govoriti, recimo, da je čovek vrhovno dobro a pri tom misliti na kadrove; isticati da je čovekov koren ’sam čovek’ a pri tom misliti na jednu stranku i, što je još uže, na vrh stranke kao provodnik istorijskog duha [...]; zalagati se na rečima za pun, dosljedan kritički proces u društvu, a istovremeno stvarati uslove za proces kritici“ itd. itd. „SVE TO ZNAČI IPAK RADITI NA OBLIKOVANJU I USTOLIČENJU JEDNE DIJALEKTIKE DVOSTRUKOSTI, KOJA SE SVODI NA OBIČNO VIJUGANJE VOLUNTARIZMA. Logika i istorijski dometi takvog voluntarizma suviše su poznati i bilo bi banalno opisivati ih u naglašeno drastičnim manifestacijama. Sa dubokim ubeđenjem da izlaz iz domaće krize nije u tom voluntarizmu, ŽIVOTNO smo upućeni da ga odbijamo u svim slučajevima kad njegovo ispoljavanje znači zarobljavanje uma, ’stvaranje’ u rezervatima.“ 213

Nabrajajući pretpostavke koje bi trebalo ispuniti da bi naša zemlja ponovno „kao i 1941. i 1948.“ mogla postati „ognjište nade“, Egerić ističe da bi se ona morala „osloboditi što pre i što radikalnije negvi na nogama“: „rentijera“, „politokrata“, „stratega od danas do sutra“, „birokratskih pritisaka i potisaka“, „JEDNOUMACA po dekretu i uzbuđenju“, „nakupaca istorije“, „magistara sa prepisanim magistarskim tezama, i sekretara i predsjednika koji štite te magistre (vitae); valja nam definitivno napustiti metod telefonskog centralizma u javnom delanju i izmisliti neki bolji i dalekosežniji metod; treba, konačno, otpisati pomoći koje mogu nuditi džugašvilijevci i makartijevci“. Na kraju Egerić ističe važnost riječi „neću u našoj povijesti („duh koji nas je toliko puta spasao“) pa i sada. Smisao je sadržan u rečenici: „Ne znam šta hoću, dok ne znam što neću.“

214

IV. NEKA ZBIVANJA U FILMU I ISTUPI FILMSKIH STVARALACA

O „crnom valu“ na filmu i „reviziji“ ranijih ocjena o njemu Ukratko ćemo podsjetiti i na zbivanja oko našeg filma, te upozoriti na neke stavove o tome jednog broja filmskih stvaralaca (režisera) i filmskih kritičara. U uvodnom smo dijelu analize podsjetili na ocjene (iz 1973) najvišeg partijskog rukovodstva o tzv. crnom valu na filmu i aktivnosti organiziranih socijalističkih snaga u vezi s tim. Nekoliko narednih godina nisu se, barem ne otvoreno, postavljali zahtjevi za „revizijom“ odnosa prema autorima i filmovima tzv. crnog vala. O toj se temi počelo više pisati i govoriti 1978. godine. Početkom te godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na tribini „Misao i zbilja“ organizirana je rasprava o tzv. crnom valu u jugoslavenskom filmu. Nastupila su trojica poznatih režisera tako kvalificiranih filmova: Živojin Pavlović, Mića Popović i Želimir Žilnik, te filmski kritičar Hrvoje Turković. Turković je nedugo zatim („Studentski list“, 19. svibnja 1978) objavio širi napis o „autorskom filmu“, gdje je veći dio teksta posvetio upravo tzv. crnom valu i upućenim mu kritikama. Napadima na „crni film“, istakao je Turković, „nastojalo se učiniti legitimnim ideološki intervencionizam, te bar tako, ako ne drukčije, oživjeti stari autoritarni nadzorni ideološki sistem“. Uz to su se javili režiseri koji su „pokušavali plasirati ’ideološki poželjne’ ili bar bezopasne uzroke filmovanja. Upravo u to vrijeme javila se ostapbenderovska paromlatiteljska ideja o veleprojektima, pa su zaredali filmovi kao ’Bitka na Neretvi’, ’Sutjeska’, ’Užička republika’ sa svojim nastavcima do danas.“ Zato, naglasio je H. Turković, nije „neobično da je rezolutno političko raščišćavanje 1971. u Hrvatskoj, a 1972. u Srbiji, zapravo legaliziralo i učinilo oficijelnim negativan stav prema ’crnom filmu’. Time su blagoslovljeni i svi načini borbe protiv ’crnofilmskih tendencija’ pa i ideološki intervencionizam.“ U 1981. godini znatno se povećao broj napisa o ocjenjivanju i preocjenjivanju tzv. crnog vala na filmu, kao i intervjua s najpoznatijim autorima tih filmova (Živojinom Pavlovićem, Aleksandrom Petrovićem, Želimirom Žilnikom). Upozorit ćemo, da bismo ukazali na kontinuitet onoga što će se dešavati kasnije, na samo jedan napis iz te godine, napis Vilijama Abramčika – Belija („Studentski list“, 6. studenog 1981). Uspon 215

jugoslavenskog filma – istakao je, među ostalim, taj autor – započet 60-ih godina, „grubo je prekinut zlonamernim i nespretnim političkim intervencijama, za što je iskorišten diplomski rad Lazara Stojanovića ’Plastični Isus’“ (poznati, zabranjeni film u kojem se izruguje Tito – n. n.). „Hajka na reditelje i scenariste kakvi su Dušan Makavejev, Živojin Pavlović, Aleksandar-Saša Petrović, Želimir Žilnik, Joca Jovanović, Lazar Stojanović i dr., a posebno pogrom njihovih studenata i sledbenika, proveden sedamdesetih godina, dovela je kinematografiju ubrzo u međustanje u kome se iščekuje njen novi početak. Generacije mladih reditelja skrenute su s pravog rada na filmu i primorane da strpljivo čekaju bolja vremena“. Abramčik se u tom tekstu okomio na „IDEOLOŠKO NOVINARSTVO“ koje „nikako ne može prednjačiti ispred filmske estetike u oceni filmske umetnosti“, a posebno na tadašnjeg novinara „NIN“-a Radivoja Cvjetičanina (koji je u tom listu reagirao na jedan intervju, Živojina Pavlovića ljubljanskom „Teleksu“, a kasnije u „Politici“ na intervju Dušana Makavejeva „Zum-reporteru“ – n. n.). Zapitao je zašto neki misle da nije lako izvesti „demistifikaciju“ spornih filmova, kada jest: „Filmovi se jednostavno stave pred publiku i to je sve.“ Prvih mjeseci 1982. godine učestali su intervjui sa glavnim protagonistima, tzv. crnog vala na filmu, sa sve otvorenijim zahtjevima za „rehabilitacijom“ i prikazivanjem „bunkeriranih“ filmova. Uslijedila je (5. aprila 1982) peticija grupe intelektualaca Predsjedništvu SFRJ, u kojoj je zatražena „revizija represivne politike prema umjetničkim ostvarenjima“. U Peticiji je navedeno dvanaest filmova za koje se traži „ukidanje faktičke zabrane za javno prikazivanje i njihova slobodna prodaja“. Među ostalim navedeni su filmovi: „Misterije organizma“, „Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji“, „Slike iz života udarnika“, „Rani radovi“, „Dvanaest mjeseci zima“, „Doviđenja u slijedećem ratu“, „Plastični Isus“, „Delije“. U obrazloženju je, među ostalim, istaknuto da „faktičko zabranjivanje ovih umetničkih dela, kao akt nezakonitosti i neslobode, predstavlja jedan od faktora koji su pridonijeli društvenoj i moralnoj krizi jugoslavenske zajednice danas“, te da su „autori pomenutih filmova izrazito socijalistički i demokratski orijentisani i opredeljeni“, i „kao takvi u svojim (su) delima umetnički sagledavali moralne probleme revolucije i društvenih suprotnosti kod nas“. Peticiju su, spomenimo i to, među ostalima potpisali i: Mihajlo Marković, Zaga Pešić-Golubović, Sveto Stojanović, Miladin Životić, Nebojša Popov, Dragoljub Mićunović, Dobrica Ćosić, Borislav Mihajlović-Mihiz, Bora Ćosić, Momo Kapor, Milovan Danojlić, Matija Bećković, Dragoslav Mihajlović, Duško Radović, Vojislav Lubarda, Laslo Sekelj, Srđa Popović, Mihajlo Đurić, Božidar Jakšić, Kosta Čavoški, Tanasije Mladenović i dr. (Potpisali su je, kao što se vidi, zajednički poznati anarholiberali i neki nacionalisti, naravno, uz određeni broj i drugih intelektualaca.) 216

Nedugo nakon slanja Peticije, uz više napisa o autorima spornih filmova i razgovora s njima, „Nedjeljna Dalmacija“ (u br. od 30. svibnja 1982) objavila je napis Joška Čelana pod naslovom: „Prekinuti ledenu šutnju“ u kojem se taj autor založio za „rehabilitaciju“ spornih „vrhunskih autora i njihovih filmova. Vrijeme je – istakao je među ostalim Čelan – da, konačno, pokušamo formulirati pouke koje proizlaze iz sudbine ovih četiriju autora (D. Makavejeva, A. Petrovića, Ž. Pavlovića i Ž. Žilnika – n. n.): kao prvo, malo je kinematografija u svijetu koje tako nemilice rasipaju svoje najbolje snage. Stoga je – i to treba jasno kazati – njihovo onemogućavanje bilo pogrešan potez koji je nanio velike štete jugoslavenskoj kinematografiji. Trenutne sukobe umjetnika s društvom (a to je uvijek, s određenim užim, ponekad sasvim uskim, njegovim segmentom) treba razrješavati manje naprasito.“ (Čelanov je tekst gotovo u cijelosti prenijela „Politika“.) Mira Boglić se u „Vjesniku“ (1. lipnja 1982) kritički osvrnula na Peticiju grupe beogradskih intelektualaca, a i na tekst J. Čelana u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ (nakon čega se između nje i J. Čelana razvila polemika). O „Novim polemikama oko starog crnog vala“ pisao je i Ivan Starčević („Danas“, br. 18), nastojeći se narugati i „peticionarima“ (prepiska ovakve vrste je „moda s trulog Zapada“), ali i svojevremenom obračunu sa tzv. crnim filmom, kada je na javnu scenu izašla „nekolicina mediokriteta, kasnije zvanih filmski režiseri“, kada se u stvari radilo „o borbi između dobrih i loših činovnika. Loši činovnici upravljali su državom i proglasili se dobrima, a dobri činovnici snimali su filmove koji su to upravljanje prikazivali kao loše i djelom, tj. filmom pokazivali kako ono ne valja.“ Pod naslovom „Iskušenje ’crvenog talasa’“, Vilijam Abramčik je u „Književnim novinama“ (br. od 24. juna 1982) napisao tekst u formi pisma Veljku Bulajiću, u kojem od ovoga traži da mu odgovori na 15 postavljenih pitanja. Bulajiću se obraća kao „prototipu“, „predstavniku jedne struje u jugoslavenskoj kinematografiji, poznate kao ’crveni talas’, pandanu financijski skromnom ’crnom talasu’“. „Skupi projekti naših ratnih, pobedničkih filmova – ističe Abramčik – naličje su isprazne državne umetnosti, kič-propagande inače stvarnoj ljudskoj patnji, simbol jedne epohe u kojoj se striktno financirala lažna kultura, koja je, kao što je poznato, neuporedivo skuplja od prave.“ Jedno je od pitanja Bulajiću glasilo – zna li koliko je puta manje koštao Vukotićev „Surogat“ (crtani film – n. n.) od npr. njegove „Kozare“? Ili, drugo pitanje: „Znate li da je ’Plastični Isus’, najviše napadan film svih vremena, koštao 1972. oko trideset milijuna starih dinara, dok je vaša ’Neretva’, znatno ranije snimljena, koštala 14,5 milijardi starih dinara“. Da ste kojim slučajem privatni producent, pita dalje Abramčik, 217

da li biste „predložili Stipetu Deliću da desetine milijardi vaše ’tvrtke’ skrcka u ’Sutjesku’, i to onako besmisleno kako su skrckane, ili razbacivanje tolikih svota odobravate isključivo na račun svoje prezadužene, pa i pokradene, otadžbine?“ U međuvremenu mnogo je toga išlo u prilog traženoj „reviziji“ stavova prema nekim filmovima tzv. crnog vala, odnosno njihovoj „rehabilitaciji“. Autori o kojima je riječ (Makavejev, Petrović, Pavlović, Žilnik), nakon nekoliko godina, kada uglavnom nisu snimali nove filmove u zemlji, gotovo su se trijumfalno vratili na scenu s novim filmovima (uz pripreme za snimanje novih), a s nekim filmovima slične tematike i poruka pridružili su im se i neki novi autori. Filmom Ž. Pavlovića „Zadah tela“ otvoren je Trideseti filmski festival u Puli (1983), a taj je film i pobijedio na tom festivalu. Karakterističan je zaključak „NIN“-ovog kritičara N. Pajkića: „Možda je činjenica što ’Zadah tijela’ otvara ovogodišnju Pulu, oduzevši tu čast epopejama (čitaj: filmovima s ratnom tematikom – n. n.), uobičajeno pretplaćenim na otvaranje, najbolja najava filmova koji dolaze i novih produkcionih okolnosti koje će zasluživati.“ Ta bi činjenica, napisao je on dalje, „mnogima mogla izgledati nebitna“, međutim, u njoj ima „dosta skrivenih simboličnih značenja. Ta se značenja razotkrivaju najprije u perspektivi Pavlovićeve umjetničke karijere, zatim u njegovoj poziciji u jugoslavenskom filmu i na kraju riječ je o događaju koji ponešto govori i o aktuelnom kontekstu domaćeg filma.“ A u izvještaju sa Festivala, Nebojša Đukelić („NIN“, 31. jul 1983) napisao je, među ostalim, da je u svjetlosti „zalaganja za ’arheologiju’ domaćeg filma i prevrednovanja nasleđa poseban smisao dobilo prvo festivalsko veče kada su, jedan za drugim, prikazani filmovi Živojina Pavlovića ’Zadah tela’ i Želimira Žilnika ’Druga generacija’. Dakle, nova dela reditelja koji su pre petnaestak godina, krajem šezdesetih, bili u samom vrhu jugoslovenskog autorskog filma“. Većina „bunkeriranih“ filmova koji su spominjani u Peticiji grupe intelektualaca Predsjedništvu SFRJ, kao i u napisima autora koji su tražili „reviziju“ ranijih ocjena o tim filmovima, prikazana je u međuvremenu u zemlji (i u inozemstvu) u mnogim kino-dvoranama i centrima (spomenimo samo Studentski kulturni centar u Beogradu), najčešće pod firmom retrospektiva jugoslavenskog filma ili filmova pojedinog autora. Izbor „10 najboljih“ jugoslavenskih filmova (za koje su se trebali opredijeliti filmski kritičari iz svih sredina), bio je dobar razlog (izgovor) da Televizija Beograd prikaže 22 domaća filma, među njima i „dela čije je postojanje niz godina prećutkivano“. „Omladinske“ su (br. od 22. januara 1984) tim povodom objavile razgovor s Radoslavom Zelenovićem, urednikom Filmskog programa Televizije Beograd, koji je sa svojom 218

redakcijom, kako su istakli, „najzaslužniji“ što je taj „odličan ciklus najboljih domaćih filmova prikazan“ (iako je to bio „plod saradnje gotovo svih televizijskih centara u zemlji“). Zelenović je, među ostalim, ispričao kako je bilo bojazni da Televizija neće prikazati neke filmove kao što su Papićeve „Lisice“, Makavejevljev film „Nevinost bez zaštite“, ili Petrovićev „Maestro i Margarita“, ali da su oni „od samog početka, bez obzira na sve bojazni“, i željeli da ih prikažu. „’Fama’ koja prati određene filmove ovim je ciklusom poprilično razbijena. Mnogi jednostavno nisu uspeli da polože ispit vremena. Što se tiče navodno ’zabranjenih’ filmova, videli smo koliko su ’fame’ vezivane za njih u stvari bile neosnovane. Mislim da bi moglo biti zanimljivo da televizija dalje uđe u problematiku ovih dela pa da napravi, recimo, ciklus filmova ’zabranjeni bez zabrane’.“ Pojašnjavajući, šta to znači, rekao je da „mnoge ’nepoželjne filmove’ niko u stvari, i nije nikada zabranio. To je išlo mnogo jednostavnije, neko je jednog dana rekao da određeni film, iako nije zabranjen, ne bi trebalo dati u distribuciju, i tako je i ostalo, taj se film nije prikazivao. Cenzure tu nije bilo, radilo se pre o autocenzuri, koju su iz čudnih strahova ljudi propisivali.“ Razmišljali su, istakao je urednik filmskog programa Televizije Beograd, „o predstavljanju i ponovnom pominjanju filmova za koje su vezane razne ’političke’ priče, fame, koje bismo kritički, sa današnjeg stanovišta ocenili“.

Istupi i napisi nekih filmskih stvaralaca Upozorit ćemo i na karakteristične stavove i ocjene (ne samo o filmu) nekolicine filmskih stvaralaca. Iz više intervjua ŽIVOJINA PAVLOVIĆA, kao i napisa o njemu („Duga“, „Politika“, „Danas“, „Književne novine“, „NIN“, „Student“, „Omladinske“ i dr.), upozorit ćemo na neke akcente iz intervjua „Studentu“, „Dugi“ i „NIN“-u. Više pitanja u „Studentu“ (br. od 27. aprila 1983) odnosilo se na „crni talas“ i „političke etikete“ koje su ranije dobili neki filmovi. Aleksandar Cvetković (koji je razgovarao sa Ž. Pavlovićem), konstatirao je da je „termin ’crni talas’ nekad (bio) diskvalifikatorski“, a da je danas „kao atribut smelog“, te da se „neki autori tih ’spornih’ ostvarenja danas stide, dok nekima, naprotiv, publicitet u tome kontekstu i te kako godi“. „Uzgred“ je spomenuo da se neki filmovi „tog perioda i dan-danas na nadležnim mestima smatraju nepodobnim za prikazivanje van specijaliziranih mesta, a van granica SFRJ pogotovo“. Pavlovićevo je mišljenje „da su ljudi i filmovi koji se podvode pod to obeležje toliko međusobno različiti u 219

svom iskazu i da su neki od njih kreativno dovoljno snažni da samostalno opstaju“, te da su i „pogledi na život dotičnih autora veoma različiti“. Na pitanje: „Koji su danas otpori prisutni, da li su prisutne još uvek one strukture s kojima ste se svojevremeno sukobljavali?“, odgovorio je da se radi „uvijek o istom pitanju – nadmoći dogmatizma nad živom stvarnošću. Dogmatske snage koje su u srži neposredne praktične vlasti i kulturne politike stalno su spremne i imaju tendenciju osporavanja bilo čega što nije već svrstano, klišetirano i neinteresantno. Ne radi se samo o filmovima koji imaju tzv. ’društvenu sadržinu’, nego i o bilo čemu što remeti ustaljeno stanje stvari. No, pošto dogmatske sile nisu jedina komponenta života, što znači i same vlasti, jer i u vlasti, političkoj, društvenoj, ekonomskoj postoji neprekidno ključanje i klobučanje – dolazi do smenjivanja različitih tendencija. I u toj konvulziji, u tim sinusoidnim tokovima našeg mnogostrukog trajanja nastaju trenuci predominacije zdrave pameti nad strahom. U takvim časovima se događa (ukoliko individualne kreativne snage u određenim oblastima stvaralaštva jesu u punom naponu) vreme tzv. renesansnih trenutaka, s tim što ne mora da se desi na svim frontovima, oblastima umetničke kreacije. Jeste tačno da je između 50. i 60. godina ta eksplozija bila zahvatila sve što se može nazvati umetnošću.“ Studentski kulturni centar u Beogradu prikazao je ciklus Pavlovićevih filmova, pod zajedničkim naslovom „Revolucija kao lepa bolest“ (što je naslov poznatog eseja Lešeka Kolakovskog, objavljenog kod nas u „Književnim novinama“, o kojem će inače biti riječi u našoj narednoj analizi). Konstatiravši da ga (Pavlovića) organizator očigledno dovodi u vezu sa poznatim poljskim misliocem Lešekom Kolakovskim, aludirajući vjerojatno na njegov „odnos prema vlasti“, zapitao je: „Može li se i kod nas govoriti o nekakvoj ’disidentskoj eliti’?“ Pavlović je odgovorio da je Kolakovski u „analizi dekompozicije socijalističkog ideala otišao u Evropi najdalje“, ali da to ne znači da je on začetnik neke nove misli, jer da se „u sferama marksizma ne može tražiti ništa novo. Jeretici, kao Kolakovski, jesu zanimljivi kao analizatori, ali krajnje nezanimljivi kao kreatori nove filozofske misli.“ „Sjajan naslov“ eseja Kolakovskog „razgalio“ ga je, a ideje organizatora da tako nazove retrospektivu njegovih filmova, izazvala je kod njega „lep osećaj“. Međutim, on misli da „pitanja koja mogu da se rode iz velikih napora marksista za beskompromisnom analizom realnih činjenica kao nakaznog ovaploćenja jedne posthrišćanske religiozne ideje, na kojoj se bazira ideja komunizma, ne mogu da pruže nikakvu veću magnetsku privlačnost“. Čini mu se da odgovore na pitanja koja život pruža „mnogo ozbiljnije može da dâ misao koja se rađa iz posmatranja sudara civilizacije, i rezultata koje otkriva moderna biologija“ i sva „savremena naučna traganja“. U svjetlosti takvog mišljenja, rezimira Pavlović, „definicija ’disident’, ’anarholiberal’, ’levi desničar’ i ostale gluposti apsolutno su 220

bez ikakvog značaja. Mi smo svesni da živimo u kosmosu potpuno sami i pitanja rase, nacije, ideologije, religije, jesu pitanja koja su sekundarna. Ne znači da ona ne postoje, ali smo sigurno svesni njihovih neverovatnih mena i strašnih zastarevanja.“ Govoreći o sudbini nekih svojih kolega (Makavejeva, Petrovića) koji desetak godina nisu snimali filmove u zemlji, ocijenio je da je poslije 1972. godine nastupio „jedan neurotični trenutak“ u kojem je „došlo do obračuna ideologije sa filmskom kreativnošću u zemlji“. U intervjuu koji je dao Milomiru Mariću („Duga“, br. 214, 8. maja 1982), Pavlović je, među ostalim, konstatirao da reakcije na njegov film „Doviđenja u sledećem ratu“ „nisu bile najpovoljnije kod ljudi podleglih hipnotičkom mitu revolucije“. U Puli je film „prećutan“ (mada su „privatne izjave bile pune superlativa“), na festivalu u Celju doživio je „burne osude SUBNOR-a, u Ljubljani je, nakon 20 dana prikazivanja, skinut s repertoara, u nekim je drugim mjestima u Sloveniji na zahtjev Saveza boraca skidan s repertoara“. Jedno je od pitanja (odgovora) bilo da u njegovom filmu „nema mnogo revolucionarnog fanatizma“, a da je „svaki naš konfekcijski ratni film imao strogo određenu kvotu parola, zastava, tragičnog heroizma i samopožrtvovanja“. Naručioci tih filmova nisu krili svoje zadovoljstvo, premda se radilo o „smišljenim panegiricima i sračunatom baratanju mitom, sastavljenim od reda parola i reda sentimentalnih anegdota“. Pavlović je u vezi s tim ponovio „onu bajku o kraljici i ogledalcetu u kome ona stalno traži dokaze da je najlepša na svetu. I ideologija je takva, isključiva, inače nije ideologija. Ako u ogledalu na svom licu vidi izboranost, velike muke i patnje, velika nadanja i još veća razočaranja, lukavost i laž, neće se ni prepoznati. Revoltirana kraljica je iz istih pobuda razbila ogledalo, umesto da malo popravi i dovede u red svoje lice. Ako ne oplemenjivanjem duše, ono bar šminkom!“ Za svoj film „Doviđenja u sledećem ratu“ (snimljen 1980. godine) rekao je (tada – u proljeće 1982) da misli da je samo „pitanje dana kad će konačno uspeti da uđe u korespondenciju sa gledaocima“. Pod naslovom „Zakašnjela promocija“, Nenad Polimac („Danas“, br. 14, 25. svibnja 1982), u veoma pohvalnom osvrtu na Pavlovićevo filmsko stvaralaštvo, najavio je da će „film ’Doviđenja u sledećem ratu’ koji svojedobno nije prikazan u Cannesu i Berlinu, jer producent nije htio poslati kopije, ove godine biti prikazan na tri najuglednija evropska filmska festivala“. U širokom osvrtu na Pavlovićevo stvaralaštvo (uz razgovor s autorom), Nebojša Pajkić je pred otvaranje posljednjeg Filmskog festivala u Puli („NIN“, 24. juli 1983) istakao da je „udarni motiv Pavlovićevog stvaralaštva, odnos pojedinca i kolektiva, uvijek nanovo rasvjetljavan iz 221

različitih uglova [...] idejna okosnica i njegovog posljednjeg romana i njegova posljednjeg filma“, da je „s jedne strane kolektivistički zanos, sa druge pozicija individualca, gubitnika“. I citirao je Pavlovićev odgovor „da je pojedinac uvek pritisnut kolektivom, bez obzira na to da li je usaglašen sa opštim interesima kolektiva ili im se suprotstavlja“. „Taj sukob etike i ideologije u čovjeku i oko čovjeka, kao udarni motiv Pavlovićevih filmova“, smatra Pajkić, jedan je od razloga zbog kojih su njegovi filmovi („Buđenje pacova“, „Zaseda“, „Crveno klasje“, „Doviđenja u sledećem ratu“) „direktnije ili indirektnije udaljavani od očiju publike“. To što na retrospektivi Pavlovićevih filmova u Studentskom kulturnom centru u Beogradu producent („Centar-film“), „nije bio voljan“ staviti kopiju filma „Zaseda“ na raspolaganje prikazivaču, ocijenio je kao „još jednu od birokratskih frustracija“, ističući da je dva mjeseca kasnije na „festivalu umetnosti u La Roševu, sa još šest Pavlovićevih filmova, prikazana i ’Zaseda’“. I ALEKSANDAR PETROVIĆ se intervjuima javljao u više listova i revija („Zum-reporter“, „Politika“, „Intervju“, „Danas“, „Novosti-8“). U intervjuu za „Politiku“ (28. aprila 1982) njegov sugovornik Milo Gligorijević obavijestio je čitaoce kako je A. Petrović, režirajući u Narodnom pozorištu u Beogradu Bulgakovljevog „Majstora i Margaritu“ iskoristio priliku da u tu kazališnu predstavu ugradi dijelove (više od polovine) svog istoimenog filma, koji je 1973. godine skinut s repertoara. Tako je „reditelj ’naterao’ Beograđane da vide delove anatemisanog ostvarenja“. U razgovoru je Petrović istakao da je njegov film, svojevremeno vidio samo „delić naše javnosti“ koji je film osudio, koji je rekao da je on „antikomunističko ostvarenje“, a „problem je u tome što su njihova mišljenja imala snagu zabrane“. Film u Jugoslaviji „stoji u bunkeru zato što bi se njegovim pojavljivanjem aktuelizirala krivica onih koji su ga napadali“. Gligorijević je primijetio da su možda „neke pogrešne odluke i dalje na snazi zato što nema revizije učinka onih zvaničnika koji greše“, na što je A. Petrović odgovorio da „ima dosta zastupnika tog mišljenja, ali oni ne osjećaju promene. Veoma mnogo stvari se promenilo.“ Što se tiče „Plastičnog Isusa“, filma što ga je kod njega kao diplomski rad snimio Lazar Stojanović, odbio je svoju odgovornost, jer je film završen bez njegova znanja. „Zapišite i to da sam optužbe protiv Lazara Stojanovića smatrao neosnovanim i da zato nisam išao da svedočim na suđenju. Nisam želeo da ga teretim. Kako se može suditi čoveku za nejavni čin?!“ U intervjuu „Novostima-8“ (4. juna 1983) među ostalim je ustvrdio da smo „u jednom trenutku bili jedna od najinteresantnijih kinematografija Evrope. Posle se sve rasturilo, a sada se polako i plašljivo prikuplja“ (očigledna aluzija na vrijeme prije i poslije kritike tzv. crnog vala u filmu – n. n.). 222

DUŠAN MAKAVEJEV također je dao više intervjua („Mladost“, „Duga“, „NIN“, „Književna reč“), a i o njemu i njegovim filmovima objavljeno je više osvrta. U širokom razgovoru za „NIN“ (25. aprila 1982), njegov sugovornik Milo Gligorijević posvetio je dio teksta istupu D. Makavejeva na tribini Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Tamo je on, među ostalim, pričao i o šezdesetim godinama „kada smo bili zaista podstrekavani da mislimo slobodnije, da se borimo protiv duha realnog socijalizma, da prekoračujemo postavljene granice“. Desetak godina „posle velikog otvaranja – komentirao je Gligorijević – Makavejev je ipak došao pod udar zvanične kritike. Mnogima se nije dopalo, naročito, njegovo izrugivanje Staljinu u filmu ’Misterije organizma’. Govorili su da se tako ne sme sa jednim ’velikim čovekom’, sa jednim ipak ’komunističkim vođom’.“ Došli smo sada u ovoj priči, nastavlja on dalje, do „činjenica koje treba preskakati“. Sa zgražanjem je Gligorijević prepričao i istup jednog studenta na spomenutoj tribini, koji je zapitao Makavejeva, zašto su u njegovom filmu „Mister Montenegro“ jugoslavenski „gasterbajteri“ predstavljeni kao ljudi sa dna, kao talog Stocholma, na što mu je Makavejev odgovorio: „Mislite li vi da slika Jugoslavije u svetu zavisi od jednog mog filma? Ako tako mislite, treba da se zabrinete za sudbinu Jugoslavije, ali ja – pošto tako ne mislim – nemam razloga da brinem.“ M. Gligorijević je zaključio da je nakon „ovog razgovora trebalo pitati Makavejeva, kako objašnjava pojavu mladih ljudi, u osamdesetim godinama, koji umetnost svode na propagandu“. U isto vrijeme kada i Gligorijević za „NIN“, razgovor sa D. Makavejevim vodio je i Zoran Sekulić za „Dugu“ (br. od 24. aprila 1982). Za svoj film „Misterije organizma“ Makavejev je rekao da je „komedija za koju su se zakačili dokumenti, neki od njih zastrašujući. Međutim, kada se oni pokažu ljudima koji žive u nekom stanju ideološke panike, nije čudo što oni sve vide pogrešno!“ Z. Sekulić ga je direktno zapitao, nije li „vreme da se tvoj film prikaže“, konstatiravši da misli „da su i oni koji su pre desetak godina imali onakvo mišljenje o tvom filmu promenili – mišljenje“, Makavejev je nonšalantno odgovorio da „nije posao autora da prikazuje sopstveni film!“ Izričući najveće pohvale Makavejevljevom filmu „Mister Montenegro“, Ivan Starčević je („Danas“, br. 2/1982) euforično konstatirao da „jugoslavenska premijera ’Montenegra’ u Beogradu nije bila tretirana kao film, nego kao državni praznik, u najmanju ruku“. Za neke kritike izrečene („u prirepku naše štampe“) tom filmu, da „tobože izvrgava ruglu naše radnike u inozemstvu“, rekao je da se „radi o staroj ljubomori između jednih i drugih stvaralaca svijeta: političara i umjetnika“. 223

U širokom intervjuu koji je s njim za „Književnu reč“ (10. juna 1982) vodila Zdenka Aćin, Makavejev je govorio o našim „grijesima“ u prošlosti i danas, slobodi stvaralaštva, Krležinom „Antibarbarusu“, „zabranjenim filmovima“. Zdenka Aćin je izrazila nadu da se „nalazimo pred poglavljem izvesne demistifikacije naše prošlosti“, jer se, eto, pojavio i Krležin „Antibarbarus“ pa se može očekivati i demistifikacija spornog filmskog nasleđa, „reafirmacija onog što je kod nas nesrećno nazvano ’crni talas’“ itd. te je upitala Makavejeva, kako gleda na takvo stanje stvari. Odgovorio je: „Živimo u sjajnom periodu demistifikacije. Prosto mi je prijatno da živim u takvom periodu. Ima toliko stvari koje nismo znali. Moja generacija je odrasla pod impresijom da ima puno tajni koje se od nas kriju, da ima stvari koje nikad neće biti izgovorene.“ Z. Aćin je napomenula da je kod nas „crni talas“ (za razliku od crnog talasa u Poljskoj ili crnog filma u Francuskoj) „upotrebljen ne kao naziv nego kao etiketa u cilju ideološke diskvalifikacije“, te da se zato „svako preispitivanje i prevrednovanje ocena o filmovima, ideološki prokaženim kao ’crni talas’ odbacuje a priori, osobito ako se za to preispitivanje zalažu studenti i sami protagonisti ’crnog talasa’“. I upitala je Makavejeva, što misli „o stavu da je ’novo vrednovanje moguće samo od strane onoga ko je situaciju definisao ONDA i koji je određuje i DANAS’ kako se ’argumentuju’ protiv pomenutog preispitivanja.“ Makavejev je odgovorio da su kod nas termin „crni talas“ „izmislili neki ljudi koji su u ono vreme pravili političku karijeru“. Na pitanje, na koji se način umjetnici u svojim djelima (konkretno na filmu) „mogu baviti društvenim pitanjima, a da pri tome sačuvaju svoju individualnost i integritet, da budu nezavisni od političkih pritisaka, ostajući ’antene’ svoga vremena“, Makavejev je odgovorio: „Magija je oblast umetnosti. KAO DA U SOCIJALISTIČKIM SISTEMIMA POSTOJI NEKA LJUBOMORA IZMEĐU PARTIJE I UMETNOSTI: ko je taj ko će da odredi šta je lepo, ko je taj ko će da odredi što je ljudska sreća. OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE POSTOJI TRADICIJA DA PARTIJSKI KONGRESI NARODU SAOPŠTAVAJU DA JE SREĆAN I ZBOG ČEGA JE SREĆAN.“ „Start“ je (u br. od l4. siječnja 1984) objavio široki napis Milomira Marića (novinara „Duge“) o ŽELIMIRU ŽILNIKU, „jednoj od najkontroverznijih ličnosti jugoslavenske kinematografije“. Marić je, među ostalim, komentirao i neke Žilnikove sporne filmove. Istakao je da je tek snimajući dokumentarni film o studentskim događajima iz 1968. godine „Žilnik shvatio da u društvu postoje snage koje ne interesiraju nikakve promjene i koje su sasvim zadovoljne trenutnim stanjem. A bio je uvjeren da privilegiranim drugovima samo treba prijateljski i komunistički ukazati da 224

njihov položaj nije baš u skladu sa socijalističkim moralom i da će oni isti trenutak postati najveći borci protiv društvenih nejednakosti. Ljudi su se, zbog prezauzetosti, bili malo zaboravili i vjerojatno su i sami počeli osjećati grižnju savjesti. Trebalo je samo ubrzati to otrežnjenje.“ „Kažu da se – piše M. Marić – 1968. Želimir Žilnik vozio u ’spačeku’, prebojanom u tenk, iz kojega je prijeteći virila limena cijev, kao simulacija topovske cijevi. Tim istim ’spačekom’, istina bez limene cijevi, njegovi junaci u filmu ’Rani radovi’ kreću u narod da ispitaju koliko je revolucija daleko od stvarnosti. Zapravo film je na tragu domaćih studentskih nemira i sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj, ozbiljno zabrinut nad sudbinom socijalizma na raskršću.“ Ocjenjivalo se tada da su „’Rani radovi’ drzak i bestidan politički pamflet, nedonošče od filma, čiji se junaci ponašaju kao suludi. Anarhistički film koji govori protiv Marxa i ’Ranih radova’, suprotstavljajući te vizionarske i plemenite ideje surovoj stvarnosti vojvođanskog sela“. Marić dalje govori o onima koji su „očito manje sami nego po zadatku mislili da su ’Rani radovi’ vulgaran i prostački film. Pun pretenzija a bez snage. U njemu, za snobovsko zadovoljstvo, četiri osobe, naoružane citatima Marxa i Engelsa, polaze u narod da ga ’prosvjećuju’ i ’revolucioniraju’. Ali, čini se, najveći je problem bio s jednim citatom Saint-Justa: ’Oni koji revoluciju izvedu dopola sami su sebi iskopali grob.’ Neki, osjetljiva srca, pomislili su da je Francuz prije stotinu i više godina na njih mislio. Potpuno su zaboravili da je kod nas zaboravljen pojam terenskog revolucionara, koji se skriva po nekim tavanima i podbunjuje narod, i da se sada pod tim podrazumijeva ozbiljan čovjek u godinama koji sjedi u svom od vanjskog svijeta dobro izoliranom kabinetu i diktira referate tajnici.“ Sudbina „Ranih radova“ bila je takva da je, nakon kraćeg prikazivanja, Okružno javno tužilaštvo u Beogradu privremeno zabranilo film zbog „teške povrede društvenog i političkog morala“. M. Marić kaže da je producentu „Avala-filma“ „sugerirano da je ta zabrana stav najvišeg partijskog i državnog rukovodstva i da je bolje da se protiv nje ne žale“. Okružni sud u Beogradu kasnije je ukinuo odluku o privremenoj zabrani tog filma, te je nakon „grozničave trke s avionima i carinom“ „tek oslobođeni“ film stigao na Berlinski festival. Marić ističe da je nekim inozemnim kritičarima bilo „malo sumnjivo kakav je to radikalan film protiv državne birokracije, kad ga je ona financirala i kao svog reprezenta poslala na međunarodni festival“. Nakon izlaska iz Armije snimio je dokumentarac „Crni film“ u kojem je izrazio „krajnji pesimizam društveno angažiranog umjetnika, jer filmovi nipošto ne mogu promijeniti svijet“. Taj je film „protumačen kao konačni kraj iluzija“. 225

Drugi Žilnikov igrani film „Sloboda ili strip“ nikada nije završen ni prikazan. „Nije sasvim sigurno da li još postoji“, kaže Marić i dodaje da taj film pripada „žanru aktualne filmske publicistike i osobitog autorskog pristupa koji smatra da su prve stranice dnevnih novina istog trena zrele za film i umjetničku vječnost“. Poslije saopćenja Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ o negativnim pojavama u kulturi, u kojem su apostrofirani neki filmovi tzv. crnog vala, „producentske kuće još su se jednom javno i preko novina odrekle bilo kakvog srodstva s ’crnim valom’ i njegovim mnogobrojnim obilježenim autorima“ ističe autor napisa u „Startu“, opisujući dalje atmosferu u kojoj se i Žilnik našao (doživljavao je da ga „dojučerašnji prijatelji i poštovaoci u povjerenju zamole da nikome ne govori da su uopće kontaktirali“, jer su strahovali da bi ih i „samo poznanstvo s njim moglo kompromitirati“), kao i njegov život i rad u SR Njemačkoj, te nedavni (filmski i televizijski) povratak u zemlju, odnosno „prešutnu rehabilitaciju“. RAJKO GRLIĆ, „jedan od naših najpoznatijih mlađih režisera“, više je puta u posljednje vrijeme davao intervjue (ili nastupao u emisijama na televiziji). Iz više njegovih intervjua i napisa („Politika“, „Zum-reporter“, „Danas“, „Novosti-8“, „Oko“, „Polet“ itd.) upozorit ćemo samo na neke ocjene. Sudjelujući u anketi „Politike“: „Naš kulturni trenutak“, odgovorio je: „Postavljeno između društvene nazdravičarske šminke, na jednoj, i stvarne svakodnevne neimaštine i opće ignoracije na drugoj strani, stvaralaštvo na ovim našim prostorima danas isključivo postoji zahvaljujući osobnom fanatizmu, volji, inatu i izdržljivosti pojedinaca. U tim okolnostima svako govorenje o ’uvjetima kulturnog stvaralaštva’ postaje nadasve lažna igra s premisom koja ne postoji i koju ovo društvo nije, a možda i ne želi stvoriti.“ („Politika“, 12. oktobar 1982) U intervjuu listu „Danas“ (br. 81, 6. rujna 1983) Grlić je, među ostalim, ustvrdio da u Jugoslaviji ne postoji kinematografija, da „filmovi ovdje postoje još samo u referatima“, te da „ni Pula ni Arena nisu krive što ovo nije kinematografija. Pula je samo posljedica sadašnje situacije, a ima paničnu želju da tih 7–10 dana pretvori stvarnu situaciju u lažnu kinematografiju. Sve pretpostavke koje stvaraju Pulu su lažne, pa je stoga nemoguće da i sam Pulski festival ne bude lažan.“ Poneki snimljeni film je „stvar individualne želje, napora i mogućnosti“ i sve te (pojedinačne) različite kinematografije idu zajedno u jugoslavenski film. A „ova kultura to nije zaslužila. Ona nam ničim nije vratila činjenicu da je film jedina stvar koja zaista kontinuirano donosi svijetu neku predodžbu o kulturi ove zemlje. A film od ove sredine ne dobiva gotovo ništa. Ova je sredina još u devetnaestom stoljeću i razmišlja na ’baletnom’ nivou.“ Po njegovu mišljenju, u usporedbi sa Istokom i Zapadom, „ovdje je situacija najgora“. Novinarka (Sanja Muzaferija) primijetila je u razgovoru da se ipak nije dogodilo da mu (Grliću) „film leži negdje u bunkeru“, kao što je to 226

npr. bio slučaj s nekim filmovima Žike Pavlovića, upitavši, nije li možda razlog tome „uobličavanje ponekad čak vrlo provokativnih i pikantnih političkih tema u emotivni odnos dvoje ili više protagonista“, čime se postiže „gotovo melodramski efekt, umjesto da to eksplicite govori o nekim socijalno-političkim problemima.“ Grlić je njezino pitanje „preveo“ u pitanje: „Da li sam ja toliko lukav da izgovorim nešto a da nitko ne primijeti što sam izgovorio“, dodajući da je to valjda dio njegovog lukavstva. Odgovarajući na anketu „Kako napraviti jeftin film“ („OKO“, 8–22. prosinca 1983), Rajko Grlić je najprije ustvrdio da živi u društvu „koje nije uspjelo izartikulirati svoj kulturni svjetonazor“. Pod „društvom“ podrazumijeva „društvene strukture koje su vladale i vladaju filmom u ovoj zemlji. Mislim na KULTURNU BIROKRACIJU. Naravno, ne mislim na tipkačice po raznim ustanovama, mislim na moćne ljude koji su tu artikulaciju ili nazor na kulturu oduvijek pokušavali uobličiti po svojoj slici i predodžbi. A veza kulture i kulturne birokracije prošla je kod nas kroz mnoge faze. Mijenjali su se kulturni vladari i izvršioci narudžbi, mijenjali su se i materijalni uvjeti koji su ih povezivali, dakle, IZNOS, odnosno novac koji je bio temeljni regulativ njihove ljubavi.“ „Od 1945. do danas ostajali su mnogi tragovi i trajne vrijednosti tog ljubavnog odnosa između kulturne birokracije i izvršilaca narudžbi. A kako film, da bi nastao, traži novac – a kulturna birokracija ima apsolutnu vlast nad novcem – čitava igra vodila se i vodi na isti način. Vodi se više manje uglađeno, ali se suštinski ne mijenja. I sasvim je normalno da kao rezultat takve igre imamo raspon od FILMSKOG OBROVCA DO FILMSKE BRENE, tj. ’velike filmove’ i one male, ’narodu za zabavu dato’: razlika među njima jest stvar privatnog ukusa, jer, zapravo, i jedno i drugo jednako je tragično.“ Nakon uvodnih napomena, Grlić prelazi na suštinu stava. Za njega „problem skupi – jeftini nije ekonomski nego etički problem. Ne odlučuješ se ti pri tome za novac nego za svjetonazor. Filmovi pravljeni različitim sumama novca govore sasvim različite stvari. To nije pitanje spretnosti ili nespretnosti, krađe ili poštenja, to je pitanje mnogo važnijih kategorija o kojima nitko ne želi pričati. A što se tiče ’malih’, odnosno jeftinih filmova, to je zapravo logičan pokušaj osamostaljivanja, materijalnog osamostaljivanja od diktata kulturne birokracije“. I tako, veli, kod nas istovremeno nastaju isti filmovi od kojih jedan košta 30 milijardi, a drugi 300 (valjda milijuna – n. n.) dinara! Međutim, kad „nitko ne odgovara za stvarne Obrovce, zašto bi odgovarao za filmske! Igra je ista, s istim pokrićem. Na jednoj strani POLITIČKI KIČ, na drugoj ULIČNI KIČ: jedan je skup, drugi jeftin, ali ja među njima ne vidim nikakve razlike.“ Njegovi filmovi nisu mogli računati na veliku milost kulturne birokracije, zato što nisu nastali na bazi koja tu milost zanima. 227

V. NAPISI, RAZGOVORI I PORUKE NEKIH POLJSKIH I ISTOČNOEVROPSKIH AUTORA, TE OSVRTI NA NEKE KNJIGE, DRAME I FILMOVE STRANIH AUTORA

Uporedo s tekstovima domaćih autora, u kojima su sadržane određene političke poruke, objavljivani su i objavljuju se (prevode) mnogi tekstovi stranih autora, pišu osvrti na njihova djela (knjige, predstave, filmove), a da, sudeći po čitavome kontekstu, ni urednicima, ni kritičarima, ni onima koji na sve strane u našim sredstvima informiranja i na raznim tribinama te tekstove reklamiraju, nisu pred očima estetske vrijednosti, već – politički eho, politička poruka za nas i nama danas i ovdje. Takvih je tekstova u protekle dvije godine objavljivano doista mnogo i nemoguće bi ih bilo i nabrojiti. Posebno je bilo mnogo tekstova poljskih autora. Neki tekstovi i poruke ljudi, koji su „disidenti“ ili „progonjeni“ u zemljama Istočne Evrope, ili su pak emigrirali na Zapad, prožeti su radikaliziranim političkim stavovima koji ne dovode u pitanje ove ili one strane suvremene stvarnosti u tim zemljama, već socijalizam, komunizam i marksizam kao takve. Zbog ograničenog prostora, ovdje ćemo dati vrlo sužen izbor napisa, samo za ilustraciju šire prakse prezentiranja takvih tekstova. NADEŽDA MANDELJŠTAM (supruga pjesnika O. Mandeljštama), čija je knjiga sjećanja „Strah i nada“ prevedena i u nas i popraćena mnogim pohvalama (uz prenošenje dijelova knjige u nekim javnim glasilima – npr. u „NIN“-u), dala je široki intervju Elizabet de Moni, ženi dopisnika BBC-ija u Moskvi, uvjetujući, navodno, njegovo objavljivanje nakon svoje smrti (umrla je tri godine nakon tog razgovora, kada je on i objavljen). „Književna reč“ (u dvobroju 193–194, 25. jula 1982) objavila je taj tekst. Na pitanje, da li je njen muž shvatio dokle će ga dovesti njegove pjesme, posebno ona o Staljinu („da li je shvatio da će ga dovesti do smrti“) i da li misli da je bio u pravu, odgovorila je da misli da jest. „Ali, to se ne odnosi samo na Staljina, to se odnosi na sve. Brežnjev prvi nije krvopija. Solženjicina je, npr., pustio u inostranstvo. Hruščov se još uvek vežbao. On je ovdje streljao ljude zbog toga što su prodavali ruž za usta napravljen u domaćoj radinosti – ja to znam od Erenburga. On je na Ukrajini sproveo staljinsku politiku – tamo je krv tekla u potocima.“ Vjeruje li u „preporod“, „obnavljanje duhovnih vrednosti koje su izgubljene 20–30 godina“ (kako kaže u svojoj knjizi), bilo je jedno od pitanja. Odgovorila je: 229

„U to da su oni vaskrsli? Ne. Ovde ništa ne može da vaskrsne. Ovde je jednostavno sve mrtvo. Ovde su samo redovi. ’Daju se namirnice’. Vrlo je lako upravljati gladnom zemljom, a ona je gladna. Brežnjev nije ni kriv što je ona gladna – 60 godina su uništavali privredu. Rusija je hranila čitavu Evropu hlebom, a sad kupuje u Kanadi. Za vreme kmetstva seljaci su lakše živeli nego sada. Sada su sela pusta. Starice i pijani starci. Same žene nemaju za koga da se udaju. Muškarci se posle vojske žene sa svakakvim gradskim samo da se ne bi vratili u selo. Opustošena zemlja. Rade studenti. Koliko onda košta funta hleba, ne mogu ni da zamislim! Dobro plaćeni profesori sede kod kuće, a studenti rade. A oni ne umeju da rade.“ Na pitanje, da li se nada da će se „izgubljene duhovne vrednosti na selu“ obnoviti, odgovorila je da ne zna. „Sada se već gubi nada. Dok sam se vozila metroom čudila sam se mrtvim licima. Nema inteligencije. Seljaštva nema. Svi piju. Votka je jedina uteha.“ Elizabet de Moni je, među ostalim, primijetila da kao „hrišćanka“ Nadežda mora vjerovati „da će na kraju krajeva dobro izrasti iz užasnih patnji vaše zemlje u ovom veku“. Odgovorila je: „U ovom stoleću, ne znam, ali možda jednom. U svakom slučaju kao što je Čaadajev govorio ’svetlost sa Istoka’ – neće doći. Čaadajev se nadao da će svetlost doći sa Istoka, ali ja to ne vidim. Sad nema nikakvih znakova.“ Konstatiravši da je „stanje u vašoj zemlji postalo nešto bolje“, zapitala je, misli li da „kada bi omladina bila hrabrija da bi se stanje poboljšalo“? „Ja mislim – odgovorila je N. Mandeljštam – ako dođe omladina, ona će biti staljinistička, ona će kao i ranije poverovati u teror i Lenjina. Ona ne zna da će se to prvo na njoj odraziti.“ Zapitana, na kraju razgovora, šta bi „rekla omladini Rusije“, N. Mandeljštam je odgovorila: „Besmisleno je ma šta govoriti, oni bi se narugali starici. Njima je dovoljna votka. Mislim da sad više ništa ne može da spase. Isuviše dugo sve to traje – 60 godina. Ja imam 77 – znači, imala sam 17 normalnih.“ MILAN KUNDERA, čehoslovački pisac – emigrant (živi u Parizu) vrlo je čest gost naših javnih glasila, s njim se vode razgovori, objavljuju osvrti na njegove knjige (odreda pohvalni). Predrag Matvejević npr. proglasio ga je „našim piscem“ („Danas“, br. 34, 12. listopada 1982), videći razlog tome u činjenici što je Kundera „posvjedočio o nečemu što smo i mi upoznali na druge načine, u drukčijim oblicima ili omjerima.“ U „Politici“ je (5. jula 1983) istaknut kao „najpoznatiji istočnoevropski romansijer“ (!), uz napomenu da njegovi izdavači u New Yorku predviđaju da bi mogao biti jedan od najozbiljnijih kandidata za Nobelovu nagradu za 1983. godinu. U istom je listu pola godine kasnije (21. januara 1984) prenesen dio razgovora iz njujorškog „Timesa“, a koji je za taj list s Kunderom vodio „Politikin“ kritičar Aleksandar Ilić (povodom novog Kunderinog romana „Nepodnošljiva lakoća postojanja“). 230

U svom romanu „Šala“, Kundera se bavi „posledicama staljinizma u Čehoslovačkoj“. Njegov junak Ludvik Jan nakon izlaska iz zatvora razmišlja: „Kako bih voleo da opozovem svoju prošlost (komunističku – n. n.). Ipak, moje zablude, iz kojih je kasnije nastala sila, nisu bile samo moje zablude“. A o „praškom proljeću“, o 1968, godini, kaže: „Moja generacija je odrasla u eri staljinizma. A ja nikako ne volim kada se on poredi sa fašizmom. To je politički pogrešno, pošto se ne shvata ljudska situacija, koja je u ova dva sistema (staljinizmu i fašizmu – n. n.) bila potpuno različita. Fašizam nije mogao da se dotiče humanitarnih principa i vrlina, jer je nastupao kao njihova antiteza. S druge strane, staljinizam je bio opasniji za sve vrline i ideale, jer je prvobitno počivao upravo na njima, da bi se vremenom pretvorio u njihovu suprotnost. Ljubav se pretvorila u obično denunciranje. Tako je stvorena situacija totalne skepse.“ Za Kunderu je („Intervju“, 18. marta 1983), već odavno postalo „nepodnošljivo što je staljinizam bacio ljagu samo na uži krug ljudi; ’A šta je sa ostalima? Ta njihova glupa ’naivnost’ bila je sastavni deo jedne čitave grozne epohe u mojoj domovini. Euforični osećaj života liričara taložio se u brojnim pesmama i tako je staljinističkom dobu dao prividnu fasadu humanosti. Ne postoji odvratnije vreme kod nas od onog kada su se pisale najlepše pesme’!“ On je ogorčen što su „brojni istaknuti liričari onog vremena“ mogli tek tako „jednostavno da budu zloupotrebljeni“. „Nikakvo čudo onda što u istočnim zemljama ne postoji nijedan vrhunski roman jednog komunističkog pisca o komunističkoj realnosti.“ – Kunderino je mišljenje. I novinar „Intervjua“ (Miro Šunter) dodaje svoj komentar: „Možda je prva knjiga te vrste ’Šala’ Milana Kundere? Tu je sad i druga, ’Knjiga smeha i zaborava’ (u kojoj „izriče tmurne elegije političkom životu svoje domovine“), nastala u emigraciji (nakon čijeg mu je štampanja – u Parizu – oduzeto čehoslovačko državljanstvo – n. n.).“ I postavlja pitanje, da li je Kundera „još i danas“ komunista. Kunderin je odgovor – da to pitanje više nije za njega „od nekog egzistencijalnog značaja“. Za njega, „jednog od intelektualnih vođa praškog proljeća“, Čehoslovačka je „istureno ogledalo u kome se ogleda Zapadna Evropa. Stalno zaokupljen tom temom – pripadnošću Čehoslovačke evropskom Zapadu – Kundera pita: „Treba li kraj Zapada, zaista, da započne u mojoj zemlji?“ U razgovoru s Brankom Bogavac („Književna reč“, br. 189, 25. maja 1982), na njezino podsjećanje na Aragonove riječi o „bijafri duha kada je Sovjetski Savez uništio Praško proljeće“, Kundera je rekao da „taj totalitarni teror ne pogađa samo izvestan politički stav, već uopšte ZAPADNU KULTURU, udara na principe zapadne kulture, tolerancije, pluralizma mišljenja“. Na pitanje, da li je „solidaran“ s ruskim disidentima, čija je sudbina „dosta slična“ njegovoj, odgovorio je, među ostalim, da on jest sa njima solidaran, iako mu je sudbina „sasvim različita“. „Ne verujem da se 231

Berđajev prevario kad je rekao da ruski komunizam više duguje Ivanu Groznom nego Marksu: ruski disidenti se bore protiv demona svoje sopstvene istorije, doživljavaju zaista tragičnu sudbinu, ali ona je autentično njihova. A ja i drugi moji zemljaci, mi smo lišeni naše sudbine, jer nas je apsorbovala tuđa historija. Ruski pobunjenici ustaju protiv konformističke većine sovjetskog društva, a nas podržava većina nacije koju su ukrotili tuđinci.“ „Ruski disidenti su ubeđeni, isto toliko koliko i ruski generali, u svetsku misiju svoje domovine, i oni preziru Zapad, taj Zapad kojemu pripada moja zemlja od pamtiveka.“ Kundera kategorički odbija da je pripadnik Istoka. Mađarska, Poljska i Čehoslovačka sastavni su dio Zapada. Postoji, znači, Rusija sa svojom specifičnom istorijom i postoje zapadne zemlje pod njenom dominacijom. B. Bogavac citirala je Kunderin tekst, tražeći da ga komentira: „Pred večnošću ruske noći doživeo sam u Pragu surovi kraj kulture, kulture kakva je bila zamišljena u zoru modernih vremena, zasnovana na individuumu i na razumu, na pluralizmu misli i na toleranciji.“ Objasnio je da ne misli samo na staljinizam. „Poljaci su upoznali rusku noć i prije Staljina. Ruska noć će postojati posle Staljina i posle Brežnjeva. Ruska noć nije noć za Ruse, ona je noć za one koji nisu Rusi.“ Insistirajući da nije „pisac Istoka“, Kundera dodaje: „Prag nije na Istoku. On je u samom centru Evrope. A što se tiče Dostojevskog, ja nimalo ne želim da osporavam njegovu veličinu, ja želim samo da priznam moju ličnu averziju koja je iznenadila i mene samog. Shvatio sam tada da taj ruski svet, taj svet histerije, sa njihovim kultom iracionalnog, sa njihovim kultom patnje, sa kultom osećanja i tamnih dubina, shvatio sam da mi je taj svet bio sasvim stran.“ Ovaj razgovor s Kunderom u „Književnoj reči“ ažurno je prikazao (preporučio) Rajko Đurić u „Politici“ („Književna reč“ nosi datum 25. maja, a „Politika 24. maja 1982). Osvrćući se na Kunderinu posljednju knjigu (autobiografskog karaktera) „Knjigu smijeha i zaborava“ (u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske, s pogovorom Predraga Matvejevića), Milan Vlajčić („NIN“, 20. februar 1983) ističe da se radi o „političkom piscu“ premda autor ne bi pristao na tu oznaku „jer se grozi ideološke jednosmernosti ’angažovane književnosti’“. Kundera u toj knjizi „razmišlja o smislu istorije i o sudbonosnim promenama koje su zahvatile njegovu zemlju posle nasilnog loma praškog proleća. Reč je o vremenu – nastavlja Vlajčić – duboke demoralizacije: niko ne veruje u ono što svi moraju da govore i svi znaju da niko ne veruje. Otuda smeh i zaborav postaju dve glavne teme dela. Smeh kao oblik pobune pojedinaca protiv nametnutog reda, vladajuće dogme i njoj podložne gluposti, a zaborav kao cilj politike koja uslov svog održanja vidi u ukidanju pamćenja.“ I citira rečenicu Kunderinog junaka Mireka: „Borba 232

čoveka protiv vlasti je borba sećanja protiv zaborava.“ Misli, među ostalim, da ta Kunderina „bogata i slojevita knjiga dotiče politička pitanja na način kako je to činila književnost vrhunskog dosluha sa epohom“ i „spada među najbolje romane u svetskoj književnosti od rata naovamo“. Sudjelujući u anketi „Književnih novina“: „Kritičari biraju knjigu godine“, Aleksandar Ilić („Književne novine“, br. 661, 23. decembra 1982) istakao je (uz Isakovićev „Tren II“ kao domaće djelo) Kunderinu „Knjigu smijeha i zaborava“ kao prevedenu prozu. Podsjećajući da je „književni dodatak njujorškog ’Tajmsa’ (Kunderinoj knjizi) opravdano posvetio naslovnu stranu kao najoriginalnijoj knjizi sezone“, Ilić kao „dominantan motiv“ Kunderinog romana ističe „motiv zaborava“. „SUDBINE NARODA i to je zapravo tačka na kojoj Kundera majstorski razvija i stepenuje motiv: reč je o STRAVIČNOM, ORGANIZOVANOM ZABORAVLJANJU, brisanju svesti i samosvesti naroda, njegove kulture, političkog mišljenja, slobode i samog jezika, sve do granica pukog fizičkog postojanja. Ideal organizatora zaborava jeste da ljudi postanu DECA, pogodna za manipulaciju, nezrela, nesvesna prošlosti i vrednosti egzistencije, kulture i njenih tvorevina.“ Opredijelio se, veli, za Kunderinu knjigu i Isakovićev „Tren II“, jer je riječ o knjigama „koje se suprotstavljaju melanholično neizbežnom, a još više zlokobno organizovanom zaboravu“. Pišući o istoj knjizi, Nikolaj Timčenko („Književna reč“, br. 207, 25. marta 1983) zamjera što su prilikom prijevoda knjige sa francuskog na naš jezik (knjiga je najprije, 1977. g. objavljena u Parizu) ispuštene („cenzurirane“) pojedine misli i rečenice. Jedna od poruka knjige, ističe Timčenko, „suočavanje i kontrastiranje Masarika kao predsednika-oslobodioca i Husaka kao predsednika zaborava“, u prijevodu se („na žalost“) dosta izgubila, što treba zamjeriti prevodiocima i urednicima. I citira rečenice koje su ispuštene, odnosno koje iz Kunderine originalne knjige nisu prevedene: „Rusi su ga (Husaka – n. n.) postavili na vlast 1969. godine. Od 1621. godine istorija češkog naroda nije upoznala sličan masakr kulture i misli.“ „Svuda se misli da je Husak progonio samo svoje političke protivnike. Ali borba protiv političke opozicije bila je za Ruse samo prilika da poduzmu, posredstvom svog lajtnanta, neke mnogo fundamentalnije stvari.“ Sarajevski „Svijet“ (br. od 30. januara 1984) najavio je „Poslasticu iz izdavačke kuće ’Veselin Masleša’“ (nadnaslov teksta) – skoro štampanje pet romana Milana Kundere. Radi se o „rasnom piscu“ koji spada u „krug vrhunskih svjetskih literarnih stvaralaca“, čije su knjige „stekle veliku popularnost i u našoj zemlji“. Brojna i značajna priznanja, ističe se u tom tekstu, koje je Kundera dobio, potvrdila su „da smo savremenici jednog ogromnog stvaraoca, a vjerojatno su bila i presudan faktor da se urednik Mile Pešorda opredijeli za pripremanje njegova djela za izdavanje u kući 233

’Veselin Masleša’. Nakon dužeg pregovaranja sa Milanom Kunderom, u junu prošle godine potpisan je ugovor.“ Citiraju se i riječi Milana Vlajčića o „Knjizi smijeha i zaborava“ (da spada među najbolje romane u svjetskoj književnosti od rata naovamo) i na kraju zaključuje da se za „izdavački pothvat ’Veselina Masleše’ možda već sada može sa pravom tvrditi da će biti najznačajniji u zemlji u toku ove godine“. Kada je (u izdanju „Globusa“, Zagreb 1982) objavljena knjiga „PRAŠKO PROLJEĆE“ JIRIJA PELIKANA (bivšeg, do 1968. direktora Televizije u Pragu i člana CK KPČ, a kasnije emigranta u Rimu i Londonu), u javnim je glasilima objavljeno više uglavnom pohvalnih osvrta književnih kritičara (premda Pelikan nije književnik), u kojima je upućeno i više drugih poruka. Upozorit ćemo na samo dva karakteristična. Božo Kovačević („Književna reč“, 214–216, ljeto 1983) nije bio oduševljen onim što je Pelikan napisao, „otkrio“, jer je kao bivši funkcioner mogao reći mnogo više, mogao je biti mnogo kritičniji i prema sebi i prema onome što se dešavalo. Imao je, veli, povoda za razmišljanje i ranije. „A povoda za razmišljanje o sudbini socijalizma pod dominacijom sovjetskog modela i sovjetskog oružja bilo je i prije. Ako se u povodu ’praškog udara’ 1948. godine (kada je komunistička partija izigrala suparničke stranke i osvojila vlast da bi se nedugo zatim bacila u onemogućavanje svake opozicije i na (fizičko) uništenje dojučerašnjih saveznika, socijaldemokrata) može razmišljati u terminima političke teorije i u okvirima taktičko-političkih koncepcija, procesi Slanskom i Klementisu kao i sovjetska intervencija u Mađarskoj bili su događaji koji izazivaju ozbiljne dvojbe i predstavljaju veliku kušnju za savjest svakog komuniste.“ Misli da je ipak Pelikanova knjiga „još jedan prilog ispisivanju možda najveće zagonetke ovog stoljeća: kako se moglo dogoditi da revolucija u zbilji poprimi tako čudovišne oblike koji daju za pravo njenim protivnicima kad je prikazuju kao antidemokratsku i antiljudsku pošast“. U svom opsežnom osvrtu – panegiriku Pelikanovoj knjizi, Zdravko Zima („Vjesnik“, 20. veljače 1983) razmišlja o „fenomenu progonstva“ koje „ne mora biti samo fizičko“, podsjećajući da se u Čehoslovačkoj „poslije Praškog proljeća (1968) našlo oko 500 tisuća isključenih komunista, te da je broj proskribiranih, ili pak onih koji su proživljavali svoje intimno sagorijevanje – slutnju samoubilačke baklje Jana Palacha na Vaclavskim namestima – bio neusporedivo veći“. Smještajući Pelikana u „socijalističku opoziciju“, piše o njegovim stradanjima 1968, te njegovoj aktivnosti u Rimu, gdje je postao član Socijalističke partije Italije. Misli da „nikada nije ostao ravnodušan spram zbivanja u domovini. Svojedobno je čak tražio od Angele Davis da protestira protiv gušenja sloboda u njegovoj zemlji, a kao svojevrsna tribina služio mu je i časopis (emigrantski – n. n.) ’Listy’ koji je uvijek nekako pronalazio skrovite putove do čehoslovačkih čitalaca.“ 234

Premda je, ističe Zima, Pelikanovo djelo nastalo u emigraciji, ono je „prožeto zrelim opservacijama izvornog aktera i svjedoka“, koji ne zaboravlja ni „svoje zablude“. „Zar je moguće da se komunist, spreman na najveće žrtve i najteža iskušenja, u trenutku dolaska na tron pretvara u nekritičkog apologeta koji zatvara oči pred svim zastranjenjima i flagrantnim povredama demokracije! To je ključna dilema na koju ni Pelikan nije, mogao dati ključne odgovore.“ Citirajući Pelikanovu rečenicu: „Zašto bismo oprostili političaru odgovornom za pogubljenja mnogih nedužnih ljudi, ako ne praštamo običnom ubojici“, Zima kaže da on time označava „moralnu dimenziju kao Ahilovu petu političke pragmatike i kao oblik osobnog preispitivanja“, te „kao da se želio iskupiti za greške koje je sam počinio i koje su bile mimikrirane floskulom o povijesnoj nužnosti“. U svom osvrtu Zima podsjeća da je Čehoslovačka bila zemlja u kojoj je Solženjicinovo ime još 1967. izazvalo politički konflikt, kada je na kongresu pisaca trebalo biti pročitano njegovo pismo „upereno protiv cenzure, ali je došlo do skandala i neki su pisci izbačeni iz Partije ili kažnjeni opomenom“, što je za Pelikana bio „jedan od detonatora Praškog proljeća“. Novinar „Vjesnika“ na kraju zaključuje da su Pelikanovi memoari „vrijedno pa i potresno svjedočanstvo o jednom vremenu čije su rane još uvijek nezacijeljene. Utoliko bi bilo iluzorno očekivati da će poruke ’Praškog proljeća’ naići na podjednaku rezonancu u svim sredinama i među svim čitaocima. Oni što možda zatvaraju oči pred Pelikanovim svjedočanstvima, očito žele biti slijepi i pored zdravih očiju. Ali to je problem koji ipak ne može zbrisati jedna onespokojavajuća knjiga.“ Zanimljivo je, uz put, upozoriti (i komparirati) jedan drugi napis istog autora (Zdravka Zime), napis o čileanskom pjesniku Pablu Nerudi („Vjesnik“, 16. listopada 1933), pisan povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti. U tom opsežnom napisu Zima je izrekao brojne pohvale velikom pjesniku i podsjetio na više biografskih podataka – međutim, vješto je izbjegao da spomene notornu činjenicu da je Neruda, uz to što je bio veliki pjesnik, bio i komunist, da je cijelog života tu činjenicu sam naglašavao i tako se ponašao. Zima piše neodređeno, tobože neutralno: „Neruda je patio zbog svakog nasilja, zbog neuslišene ljubavi i svake pogažene travke“, svojim „pjesničkim autoritetom“ upozoravao je na „otvorene rane suvremenosti“. Premda konstatira da je taj „tankoćudni lirik bio sahranjen u dekoru vojničkih patrola i mitraljeskih cijevi“ (u vrijeme „svojevoljne inauguracije Pinocheta“), Zima „zaboravlja“ dodati opet notornu (i nezaobilaznu za iole objektivnog novinara) činjenicu, da su ljudi, okupljeni na Nerudinu sprovodu, u vrijeme najžešćih progona i ubistava komunista i socijalistički orijentiranih ljudi, pjevali „Internacionalu“. 235

Ukratko ćemo upozoriti i na to kako su u štampi dočekivani NEKI SPORNI FILMOVI I DRAME, koji su se bavili „raskrinkavanjem“ deformacija u socijalizmu, odnosno samog socijalizma. Navest ćemo, za ilustraciju, samo nekoliko takvih primjera. Drama francuskog dramatičara C. Vermorela „Lenjin, Staljin, Trocki“ u izvođenju Narodnog pozorišta iz Beograda, imala je u javnosti velik odjek, naišla na brojne pohvale, ali i na poneku (rjeđu) kritiku. Stalni dopisnik TASS-a u Beogradu M. Abeljev tu je predstavu u listu „Sovjetskaja Rosija“ nazvao „bestidnom vašarskom lakrdijom“ koja sadrži „bujicu nepismenih zlobnih izmišljotina autora“, ali i „do nepristojnosti nametnuta scenska rješenja režisera Nikole Jevtića“. Upozorit ćemo samo na dva (oprečna) osvrta domaćih kazališnih kritičara. Pišući veoma pohvalan osvrt (kakvih je bilo dosta) na predstavu, Vladimir Stamenković („NIN“, 9. maj 1982), istakao je, među ostalim, da se u njoj odigrava „ono što su istoričari nazvali ’orijentalizacijom’ vrha partijskog aparata: ljudi se šunjaju kao senke; kupuju se i prodaju njihove duše; caruju spletke i kuju se zavere; prisluškuju se telefonski razgovori; uvode kartoteke; pominju otrovi. A mitski vođa revolucije, Lenjin, smrtno bolestan, izolovan i usamljen, usred mutne, nejasne, neuhvatljive, ali nedvosmisleno izmenjene atmosfere, postavlja sebi pitanje, da nije, možda, pustio zlog duha iz boce kada je militarizovao svoju stranku, ojačao Staljinovu poziciju u partiji i državi.“ Za Stamenkovića je to „vrlo dobra predstava, srećan spoj središnje političke teme našeg veka i živog, zanimljivog, dramatičnog realističnog pozorišta“. S druge strane, Jozo Puljizević (jedan od rijetkih koji su o predstavi pisali kritički), u svom širem osvrtu („Oko“, 22. srpnja 1982) nastoji odgovoriti na pitanje, zašto je Vermorelova drama postala „hit sezone“, konstatiravši, među ostalim, da ona „očito hoće da bude ZA NEŠTO I PROTIV NEČEG“. Vermorela „faktografska datost najmanje zanima“, smatra Puljizević i nastavlja: „On bi htio da progovori o nečem drugom. O Lenjinu, koji u svojoj bolesti izoliran, u suštini osamljen, sređuje račune sam sa sobom, a po Vermolerovoj ideji, očito na štetu samog sebe, to jest one vatre koja je u njemu gorjela kao jedina, velika fascinantna baklja. Jer, Vermorelu je trebalo da Lenjinovu predsmrtnu dramsku katarzu završi rečenicom dubokog pesimizma: ’Orao sam more’“ (a da je takvu rečenicu Lenjin doista izgovorio povjesničari nikada nisu dokazali), iz čega se jasno nameće zaključak da je „veliki bakljonoša revolucije posumnjao u veliko djelo svog života“. „Tu Vermorelovu tezu – ističe dalje J. Puljizević – suvremena historiografija nije nikada potvrdila, a ona funkcionira u Vermorelovoj konstrukciji premoćno važno za dublje ocrtavanje Lenjinova lika, jer Vermorela je zanimao samo Lenjin“ (a ne i Staljin i Trocki kako su u Narodnom 236

pozorištu naslovili komad). Jevtićeva je predstava, smatra on, pokazala da Vermorel „nišani na Staljina, ali zapravo puca po Lenjinu. To je očito zbog toga što neprekidno dramatski inzistira na sukcesijama sve dubljeg klonuća Lenjinova, kada se, po Vermorelu, očito sugerira da Lenjin biva nagrižen sumnjom u kompletnu arhitekturu svoje socijalističke, komunističke vizije. Gdje je Vermorel našao takva svjedočanstva? Tko je to zapisao, zapamtio, oporučio budućim biografima ili dramatičarima da upravo s takvim klimaksom otvore zagonetku Lenjinove ljudske snage? Zaista, možda samo jedan Boris Bažanov, bivši Staljinov sekretar, danas ’krajnji desničar’ koji živi u Parizu, i koji ’Lenjina i Staljina gura u istu vreću’, a kome Vermorel nosi svoju dramu na čitanje, pa ovaj ’ispravlja neke pojedinosti’.“ Analizirajući još neke poruke drame, Puljizević konstatira da ona sadrži „dug lanac Vermorelovih proturječja s poviješću“. Američki film „Ninočka“ (s Gretom Garbo u glavnoj ulozi) uvelike je reklamiran i nekritički hvaljen u štampi i na Radiju i Televiziji. (Radi se o filmu koji na karikiran način prikazuje odnose Istok-Zapad, odnosno koji ismijava Istok identificirajući ga s primitivnim totalitarističkim staljinizmom.) Nenad Polimac napisao je u „Nedjeljnom Vjesniku“ (br. od 25. rujna 1983) panegirik spomenutom filmu, počinjući svoj širi tekst riječima: „Kad bi našim uvoznicima dodjeljivali nagrade za dosjetljivost u izboru pojedinačnog filma, najviše priznanje za ovu sezonu nesumnjivo bi pripalo Jadran-filmu za uvoz ’Ninočke’ Ernsta Lubitscha (distributer su zagrebački Kinematografi), klasične holivudske komedije iz 1939. godine.“ Napominjući da bi „ipak teško bilo pretpostaviti“ da bi publika „tako hrlila“ u kino samo zato što u filmu igra Greta Garbo, N. Polimac ističe da je „privlačnost ’Ninočke’ prvenstveno u nastojanju njenih autora da stvore britku antistaljinističku satiru, a koliko su u tome uspjeli najbolje govore puna zagrebačka kina, gotovo četrdeset i pet godina nakon što je film proizveden“. I Ivan Starčević je uvelike hvalio taj film, čak i u tekstovima koji naoko nisu imali veze sa takvom vrstom reklame. Npr. u svojoj rubrici „Kino-gledalište“ („Vjesnikov“ dodatak „Sedam dana“, br. od 28. listopada 1983), Starčević, uz (pozitivne i negativne) ocjene nekih filmova koji se nalaze na repertoaru zagrebačkih kina, koristi priliku da reklamira „Ninočku“, ističući da je „za pet tjedana prikazivanja u ’Balkanu’ nasmijala 60.000 gledalaca“. A „Vjesnik“ opet (u br. od 31. listopada), u rubrici „Zagreb: od ponedjeljka do ponedjeljka“, ubacuje tekst o „Ninočki“: „Preporučujemo američki film ’Ninočka’ s Gretom Garbo koji je već vidjelo 60.000 Zagrepčana.“ Jedan od rijetkih negativnih osvrta na taj film napisao je Mladen Babun, glavni i odgovorni urednik „Poleta“ („Polet“, 15. prosinca 1983), pod 237

ironičnim nadnaslovom „’Ninočka’, domaći film snimljen svojedobno u SAD“ i podnaslovom (objašnjenjem): „Domaći, jer zloupotrebljava priču o staljinizmu kao o jedinoj verziji socijalističkog puta u budućnost.“ Konstatiravši da filmska kritika „već mjesecima crkava od smijeha zajedno s brojnom publikom“ gledajući „Ninočku“; Babun ističe da „to da osim fatalne Grete i majstorstva glume i režije postoji i drugo majstorstvo koje ne čujemo i ne čitamo. Jer, ono što je fatalnije uvuklo publiku na ’Ninočku’ od fatalne Grete (bilo je, naime, još njenih filmova) jest sadržaj i priča koja je čvrsto vezana uz domaći malograđanski mentalitet. ’Domaći’ je to film po tome što ismijava dugove države i metode njihova otplaćivanja, domaći po ’SOCIJALIZMU’ (tako popularnom u dijelu javnosti) koji rađa kretene koji nastoje iz istoga pobjeći na dobro osvjetljeni i slobodni ’ZAPAD’, domaći po tome što mediokritetski bonvivan i žigolo koji živi na tuđi, nepostojeći račun (račun propalog i obezvlašćenog plemstva) otkriva novu žrtvu i usrećuje sebe i nju pravom ljubavlju koja ne poznaje granica.“ Ironizirajući dalje, ističe da je „domaća“ i zloupotreba Lubitscha „koji priča o staljinizmu kao jedinoj verziji socijalističkog puta u budućnost, koji ismijava i nudi u zamjenu sjajni Zapad. I onda, logično, malograđanin postaje potencijalni šovinist i smije se narodu, a ne karakteru ili karikaturi.“ O filmovima A. Vajde „Čovjek od mramora“ i „Čovjek od gvožđa“ pisano je mnogo i to uglavnom veoma pohvalno, a pri tom su, kao i obično, slate i neke druge poruke. Za ilustraciju, upozorit ćemo samo na jedan takav napis, na osvrt Milana Vlajčića pod naslovom „Čas istorije“ („Politika“, 25. avgust 1983). Riječ je o filmu „Čovjek od gvožđa“ (koji je nastavak filma „Čovjek od mramora“), odnosno o „slojevitom svedočanstvu o moralnoj i političkoj obnovi u poljskom društvu“, filmu koji je dobio težinu neprocenjivog svedočanstva o važnom poglavlju novije poljske istorije i sudbine socijalizma uopšte (dokumentarni dio filma snimljen je u avgustu 1980. tokom „istorijskih političkih nemira kad su potpisani zvanični dokumenti sa nezavisnim poljskim sindikatom ’Solidarnost’“). Vajdina nestrpljivost, piše Vlajčić, da „otvoreno progovori o moralnoj krizi, duhu korupcije i oportunizma kojem se najpre suprotstavio radni čovek sa baltičkih dokova, kao da je bila pritisnuta sumornom slutnjom o nailasku orvelovske istorije koja se piše iznova. Stoga danas potresno izgleda ambijent usijanog avgusta u Gdanjsku 1980, u kojem je snimljen film, a posebno blizu 700 dokumentarnih kadrova ’sirovog’ života; zatim prizori radničkog štrajka i opštenarodne solidarnosti, anketno snimljena mišljenja ljudi o životu u Poljskoj, dosad neviđeni dokumentarni film o nasilju nad štrajkačima iz baltičkog decembra 1970.“ Po njegovu mišljenju, u historiji svjetskog filma „ovaj film ostaje kao redak primer filmskog angažmana u kojem se hrabro uleće u situaciju revolucionarnog previranja sa mogućnošću najrazličitijih ishoda (danas znamo ishod)“. 238

Završavajući svoje viđenje filma, kritičar „Politike“ ističe da „gledaocu danas preostaje da nakon gledanja filma porazmisli o mnogim pitanjima. Vajda je svoje rekao. Hant!“ „Književna reč“ je (u br. 199, 25. novembra 1982) na čitavoj prvoj i šestoj strani objavila tekst Ježija Andžejevskog, u kojem on piše o Vajdinim filmovima, prvenstveno o filmovima „Čovjek od mramora“ i „Čovjek od gvožđa“, analizirajući, među ostalim, utjecaj „uzavrelog vrtloga revolucionarnih preobražaja“ na „sadržinu i formu“ tih filmova. Čini nam se zanimljivim da iznesemo i to kako na Vajdin film „Čovjek od mramora“ (nedavno prikazan i na Televiziji Beograd) gleda Mihal Krajevski, Poljak, komunist od 1928. godine, čovjek koji je „neposredno inspirirao“ Vajdu za taj film. U širokom intervjuu koji je s njim vodio Z. Petrović-Piroćanac („Duga“, br. 234, 12. februar 1983), Krajevski je govorio o svom životu, o situaciji u Poljskoj, o Crkvi kao „velikom protivniku“ o „privatnom interesu“ koji se brani „nogama, rukama i zubima“, o „Solidarnosti“ i Lehu Valensi (kojem su, veli, „zamirisali dolari, automobili, pokloni i kontakti sa papama, kraljevima, sa Reganima“, koji je „dozvolio da ga to ponese“), te o Vajdi i njegovu filmu. Na pitanje, kako je doživio uvođenje ratnog stanja, odgovorio je da nije ni pukovnik ni general i da mu ono ne smeta. „A da nije bilo ratnog stanja, ko zna još gde bismo danas bili. Ja bih sigurno bio vešan, i to nekoliko puta.“ „Kao ’crveni’“? – zapitao je novinar, na što je potvrdno odgovorio, dodajući da ga oni iz „Solidarnosti“ i oko Valense možda ipak ne bi objesili, jer smatraju da je čovjek „koga je režim takođe zatvarao“. Zbog toga su ga htjeli i vrbovati, a misli da je Vajda svoj film „Čovjek od mramora“ „radio u tom duhu: u njemu sam ja žrtva režima. To je bio Vajdin cilj – da sam kao komunista stradao. Ali, ja sam mu to sam izbio iz glave i rekao mu da to nije istina. To su naše unutrašnje partijske stvari i mi ne damo da se neko spolja u to meša.“ Novinar je primijetio da se u svijetu govori da je „Solidarnost“ također „radnička revolucija“, sa čime se Krajevski ne slaže: „Molim lepo, kakvu su to revoluciju hteli? I Vajda mi je rekao ovo što vi sad pričate – da je uradio film o radniku-revolucionaru. Ja sam mu rekao: Vajda, taj čovek koga si prikazao u ’Čoveku od mramora’ nema ničeg zajedničkog s radnikom. Kakav je to pravi radnik kada na nepravdu koja mu je učinjena reaguje tako što sve razbija? Pravi radnik deluje u Partiji. Deluje zajedno sa svojom radničkom klasom. Kakvu je revoluciju mogao da izvede Valensa, ili Bujak, ili Lis, kada su govorili: ne znamo mi ni za kakvu klasu.“ Po njegovu mišljenju, Vajda je napravio „građanski film. Pokazao je radnika nad kojim plaču babe. I neki tamo pukovnik bezbednosti, ili glupi sekretar Partije mu kaže da pravi rekorde. Meni, znate, tada nije bilo 239

važno koliko ću cigli sazidati, već hoću li i druge zidare naučiti da tako rade.“ Što se Vajde tiče, on je „talentovan autor, ali mu ne treba verovati da je komunista. On je socijaldemokrata, liberalni demokrata, sa komunizmom on nema ništa zajedničko. Kada mu plate, on služi, a kada mu ne bi platili, ne bi služio.“ U proteklom su razdoblju objavljeni mnogi TEKSTOVI POLJSKIH AUTORA. Ti su tekstovi objavljivani i prije zavođenja ratnog stanja, a pogotovo nakon toga. Daleko najviše takvih priloga objavila je „Književna reč“, a zatim „Književne novine“ i neki drugi listovi. Za ilustraciju, upozorit ćemo samo na nekoliko takvih tekstova. „Književna reč“ je (u dvobroju 186–187, 10–15. aprila 1982) objavila (preko čitave stranice) tekst Adama Mihnika „Svi smo mi taoci“. (Mihnik, autor knjige „Crkva i poljska ljevica“, član „Komiteta za odbranu radnika, 32 puta hapšen, tri puta osuđivan posle 13. decembra u zatvoru“ – kako ga je predstavila „Književna reč“.) Upozorit ćemo na nekoliko akcenata iz tog teksta. Zavođenje ratnog stanja u Poljskoj, Mihnik je ocijenio kao „klasičnu, protiv radnika usmerenu kontrarevoluciju u ime odbrane konzervativnih interesa Ancien regime“. Status „komunističke elite moći“ „bio je zapravo ugrožen, i to ne samo u Poljskoj, već i u celom komunističkom bloku“ i zato je ona „očajnički započela sa odbranom svojih pozicija“. „Solidarnost“ je bila „kolos na čeličnim nogama, ali sa glinenim rukama; bila je moćna u fabrikama, među radništvom, ali nemoćna za pregovaračkim stolom“. S druge strane, komunistički sistem u Poljskoj „bio je kolos na glinenim nogama, ali sa čeličnim rukama. Kada su zahtevali demokratske izbore za parlament i narodne savete, funkcioneri ’Solidarnosti’ su izgleda zaboravili da takve parole znače za vladajuću elitu alarm i najavu njihovog skorog kraja.“ Analizirajući gdje je vodstvo „Solidarnosti“ pogriješilo i u čemu je potcijenilo protivnika, upozorava da „svest o besciljnosti mirnih oblika otpora može imati katastrofalne posledice. Prolivena krv rudara rudnika ’Vujek’ može voditi konstruktivnom učenju jezika kojim se može govoriti sa režimom, ukoliko se nešto želi postići.“ Postavljajući pitanje, šta su komunisti mislili o ’Solidarnosti’, u zaključku rezimira da je ta organizacija za njih predstavljala „smrtonosnu pretnju – ona je likvidirala temelj komunističke ideologije po kome komunistička partija reprezentuje radničku klasu“. Konstatiravši (nakon analize odnosa i ponašanja „aparata moći“, Crkve i „Solidarnosti“) da je „tenkovima i bajonetima“ „sindikat ’umiren’, slomljen otpor radnika u pogonima“, upozorava da taj „trijumf aparata može, međutim, da ima neočekivane konzekvence, može da bude dokaz političke kratkovidnosti. Bajonetom se može sejati strah, terorisati, voditi pobedonosne bitke protiv nenaoružanog naroda. Ali na bajonetu se teško 240

može sedeti. I bajonetom se ne mogu iz sećanja ljudi izbrisati 15 meseci slobode.“ Šta će se dalje dešavati, pita Mihnik i odgovara da se oko tog pitanja vrti svaki „poljski noćni razgovor“. Po njegovu mišljenju u noći između 12. i 13. decembra „vladajući komunisti vratili su se „na izvorni status 1945 – na status malobrojne sekte, čija se moć zasniva na bajonetima. Tada su oni bili sekta prosovjetskih jakobinaca, danas su sekta prosovjetskih mandarina; tada su branili svoj program, danas brane svoje privilegije. Istorijsko iskustvo nam pruža dva različita modela razrešavanja takvih kriza. Jedan je vezan uz ime Kadara, drugi uz ime Husaka.“ Opisujući trenutnu situaciju u Poljskoj, ističe da su crkve jedina mjesta gdje se još otvoreno govori – čuju se istine o stanju nacije“, a na drugim mjestima može se saznati da „otpor nije slomljen. Izlaze ilegalne novine, obnavljaju se nezavisne institucije.“ „Ne, ovaj pokret se ne može podjarmiti“, uzvikuje Mihnik i dodaje da su „ovih 15 meseci bili lekcija slobode“. Prilog Konrada Sadovskog, u sklopu serije tekstova o „kulturi u Poljskoj“ („Književna reč“, br. 189, 25. maja 1982) govori o „povratku Staljinovog doba“, „nemoralnom činu okupacije“ i stanju u Poljskoj. „Posmatrače sa strane najviše iznenađuje koliko je izraženo odbacivanje svega oficijelnog. Stotine, možda hiljade intelektualaca odlučilo je da radije živi ni od čega, nego da sarađuje sa sopstvenim okupatorom. Ne žele da dođu na listu izdajnika, koja se redovno objavljuje u ilegalnoj štampi. Problem je, naravno, u tome ko će duže da izdrži: prezrena vojna vlast, ili oni koje ona prezire. Šanse za pobedu jedne vlade, koja ne nudi ni hleb ni slobodu, ne mogu se po merilima zdravog ljudskog razuma oceniti naročito visokim. Međutim, setimo se Hitlera koji je počeo sa uništenjem Jevreja, iako se poraz Nemačke već nazirao.“ Pod naslovom „Logori“ u okviru je objavljen tekst istoga autora o interniranim logorašima (najviše intelektualcima). Više priloga poljskih autora objavljeno je npr. i u dvobroju 193–194 (25. jula 1982) „Književne reči“: napisi, pjesme, pa i pjesme anonimnih autora. U napomeni Uredništva ističe se da „U skladu sa svojom uređivačkom politikom prema zbivanjima u Poljskoj, ’Književna reč’ u ovom broju objavljuje diskusiju o strategiji izlaska iz krize koja se proteklih meseci vodi u delu poljske javnosti. Tekst Jaceka Kuronja (jednog od najautoritativnijih aktera poljske obnove nakon avgusta 1980) kojim se iz internacije obratio Zbignjevu Bujaku i Viktoru Kulerskom, predsedniku i potpredsedniku ’Solidarnosti’ za region Mazovše (nakon 13. decembra 1981. nalazi se u ilegalnosti) izlažući svoje viđenje izlaza iz krize, bio je početak diskusije u kojoj su ova dvojica izložila oprečna stanovišta“. Uz „Teze o izlaženju iz bezizlazne situacije“ J. Kuronja, te više potpisanih i anonimnih pjesama o „okupaciji“, objavljeni su (iz ilegalnog 241

„Tygodnik Mazovsza“) tekstovi Viktora Kulerskog i Zbignjeva Bujaka, te odgovor (iz „Monda“) Jaceka Kuronja. „Uzroci bolesti na smrt“ (u Poljskoj), piše J. Kuronj u svojim „Tezama“ (a ta „bolest na smrt zahvata i sve ostale zemlje bloka“) „poprimili su karikaturalne razmere“. „Nasilje, pretnje i očajnički apeli za mir jedini su jezik kojim vlasti opšte sa društvom. Što postižu i što mogu postići? Očajanje i mržnju kod svih; strah i pokornost kod jednih; odlučnost i volju za borbom kod drugih.“ „Započelo je umiranje imperije, iako joj je još uvek stalo do krvavih rasprava sa Poljskom“, piše, među ostalim, i dodaje da „nikakvi apeli neće zaustaviti mlade i plahovite da se bore, jedino ih mogu gurnuti u ćorsokak terorizma, ako se pokažu dovoljno uspešni da bi se ograničili ostali vidovi borbe. Nikakvi apeli neće umanjiti očajanje i mržnju, a to je eksplozivna mešavina, kojoj je dovoljna samo iskra, pa da dođe do eksplozije. Apeli, čak najvećih autoriteta, da se iznesene akcije izostave, uspešni su samo onda kada nude druge, koje vode rešavanju problema. Ali, okupacija je onemogućila sve mogućnosti mirnog delovanja, zaključno s dobrim radom. Zbog toga osiguranje mira u Poljskoj nije ni u čijoj moći, sve dok traje okupacija. Mogu je prekinuti vlasti koje uspostavljaju kompromis s društvom, ili društvo koje ruši vlast. U drugom slučaju naći ćemo se licem u lice sa sovjetskom militarističkom silom.“ „Ljudi SSSR-a nisu želeli kompromis. Umesto da na čelu društva bude država s minimalnom demokratijom, oni su iz nemoći uništavali privredu i administraciju. Deo toga okončali su posle 13. decembra, odbacujući sve uslove za društveni kompromis. Poljsko društvo ima razloga da zahteva izračunavanje broja okupatora. Za kompromis se izjašnjava i Episkopat, čiji je autoritet u Poljskoj ogroman. To stanovište deli većina rukovodstva ’Solidarnosti’, ljudi nauke i kulture. Jednom reči, svi oni čiji se glas računa u poljskom društvu.“ Ističući da je „produžavanje okupacije čisto samoubojstvo“, „jedinu šansu Poljaka“ vidi u „pokretu otpora, opštem, dobro organizovanom“.

242

VI. NEKOLIKO ZAKLJUČNIH KONSTATACIJA

I ova analiza dovoljno posvjedočuje da se u naš kulturni život posljednjih godina plasiraju nimalo bezazlene političke teze, zahtjevi i optužbe, te postiže aferaška politizacija posebno književnosti, kazališta i filma. Javnosti se kao velika i značajna djela i ostvarenja nerijetko nude stvari, čija je umjetnička vrijednost osrednja ili nikakva, ali ih se iz političkih razloga veliča i natura. Putem zabavnih revija, pa i ozbiljnih dnevnika i tjednika, kao i televizijskog i radio-programa, kroz mnoštvo napisa i intervjua pojedinih kulturnih stvaralaca, politikom dijeljenja nagrada, stvaranjem monopola u žirijima i selekcionim tijelima, a često i u izdavačkim savjetima, uredništvima i u drugim tijelima društvenog odlučivanja, jedna agresivna manjina može (a to dobrim dijelom i čini) do opasnih razmjera zloupotrebiti u sumnjive političke svrhe neke grane naše kulture i umjetnosti. Sadržaj ove analize upućuje, dakle, na nekoliko slijedećih konstatacija: 1. Nastojanja da se „demistificira“ društvo, revolucija, čitava novija historija poprimila su relativno široke razmjere i u sferama kulture i umjetnosti. „Živimo u sjajnom periodu demistifikacije. Ima toliko stvari koje nismo znali.“ U tom je pravcu usmjerena književna, filmska, kazališna i kritičarska produkcija ne baš tako malog broja ljudi (samo na večerima solidarnosti s osuđenim pjesnikom G. Đogom sudjelovalo je oko 300 književnika, književnih kritičara, filmskih stvaralaca, glumaca, slikara, sociologa, filozofa i dr., premda sigurno ne svi iz istih pobuda), čije se knjige, filmovi, izložbe i kazališne predstave proglašavaju (iz njihovog kruga i kruga njihovih istomišljenika i sljedbenika u novinskim redakcijama) maltene remek-djelima, a koji u brojnim intervjuima i na tribinama i ne kriju izričito političke ciljeve svojih preokupacija. Radi se o težnjama da se „pohranjene i zapečaćene istine učine djelatnim vidom naše stvarnosti“. Danas se pred našim očima „otvaraju mrakovi, o kojima ranije nije smelo da se govori“. Novo društvo je bilo i jest novo utoliko što je „sve novo jašilo sve staro“. Krležu „u stvari demontiramo“, a to nam služi „za demontiranje ideje“. Bili smo žrtva „njegove ideološke monomanije“, koja nije dopuštala „da na vrijeme otvorimo oči“, te da „vidimo gdje živimo, kamo srljamo“. Jer, „mnoge od nas on [je] zaveo u lijevi ćor-sokak, promašivši bitno u svim svojim dijagnozama i prognozama“. Uostalom, „kula od karata će se srušiti kad-tad“. Pisci se orijentiraju na „pokušaj pisanja neformalne istorije“. Potrebna je „depatetizacija 243

istorije“. Vrijeme je da se „partizanska vremena drugačije prikažu“. Zupanova i Isakovićeva knjiga („Levitan“ i „Tren II“), „svaka na svoj način otkriva (bjelodano, radoznaloj i uznemirenoj javnosti) mračne strane jugoslavenske posleratne istorije, to jest ’socijalističke izgradnje’ ili samo ’revolucionarne tradicije’“. Istina se raspala i „iskristalisala se jedna druga reč – laž“. Radi se o „tragičnom klupku okolnosti i zbivanja oko jugoslavenskog gulaga na Golom otoku“. A „ono što je činjeno na Golom otoku amoralnije je od smrtne kazne, teže podneti od metka, od giljotine“. Utoliko „najpreči moralni interesi današnjice, našeg naroda (a ne informbirovaca) zahtevaju da se ljage očiste“. „Tren II“ govori o „tragediji naših očeva i majki“, u njemu se „bez dlake na peru reprodukuju osetljive (jezive) tačke staljinizma, lenjinizma i (po)ratnog komunizma u Jugoslaviji“. U povodu stradanja informbirovaca na Golom otoku, nameće se pitanje „o krivcima povijesti koji su pili krv nedužnih, prikrivajući licemjerno svoj demonizam iza nedodirljivih barjaka i petrificiranih istina“. Susret isljednika i zatvorenika sa Golog otoka jest „susret krvnika i žrtve“. A „četrdeset osma je začeta i rođena davno, mnogo ranije nego što se dogodila. Njeni su koreni u dalekoj prošlosti. Sve je počelo još u Kronštatu 1921. Jedino, što – „u IB-u nisu stradali oni koji su ’bili u Kronštatu’, nego oni koji bi na revolucionare (u njemu) ponovo pucali“. 1968. godina – taj trenutak „kao da je doneo veliki vetar iluzija“, ta „pobuna“ je bila „neka nada da će se moralni fijasko levice na vlasti prevazići, ali socijalni i politički revolt i elan“ pretežno studentske omladine „brzo su splasnuli, izmanipulisani veštinom jedne uhodane birokratije. A parni valjak uhodanih mehanizama posle 1972. sravnio je neravnine.“ Došla su posebno teška vremena: „strah koji se počeo razlivati po građanstvu zahvatio je i odvažnije: preživeti nevreme, skloniti glavu – bar dok ne prođe najsnažniji talas gaženja istine“. Ove godine, u kojima se nalazimo, godine poslije smrti Tita, pogodne su za „osvajanje slobode“. „Demistifikacija“ revolucije i naše historije od NOB-e (uključujući, dakako, i samu NOB) naovamo „spada u najelementarnije i najplemenitije odlike učenjaka i pisaca“. Primjer, kako se to radi, dao je V. Dedijer, koji je „razgrnuo teške zastore na sceni našega svijeta, društva, povijesti i naših života“. Generacija „kritičkih pisaca“, koja je imala i ima „problema s vlastima“ postigla je mnogo, i to nakon „zatvorskog iskustva s marksizmom“! Ona u demokratizaciji „koju uživamo danas – naravno, ako je to uopšte kvalitet“ ima „svoj udeo“. A „ako smo zagazili u demokratizaciju – a jesmo – ne možemo ni pedalj uzmicati“. „Koliko jučer, glavno je bilo što određeni forum misli o jednom umetničkom delu. Sve ostalo bilo je čista tehnika i puko izvršavanje onoga što je već odlučeno.“ A danas već nije tako. 244

Sva ta grozničava otkrivanja „istine“ u današnjim danima pomažu starijima da progledaju, a mladima da ne nasjedaju slici revolucije i prošlosti, koju im nudi službena ideologija. Jer, „otvaraju se mrakovi o kojima ranije nije smelo da se govori, jer se smatralo da živimo u najsavršenijem od svih svetova“. A „ispostavljaju se grozne stvari o kojima jedan čitav narod nije imao pojma“. No, ima još mnogo posla na planu „demistifikacije“. Postoje „važne teme iz naše starije i novije prošlosti“, koje su još neobrađene, još je mnogo „neizrečenog“, mnogo „mutnog taloga u onome što smo kao narod živeli“, a to svakako važi i za našu sadašnjicu“. Pisci su objavili zakašnjele knjige, a druge „struke“ još više kasne. „Zar ne bi trebalo da na obračun sa staljinizmom i dogmatizmom – ali ne površan i formalistički, prividan – u prvom redu budu pozvani pravnici, istoričari, političari?“ Uostalom, treba požuriti, treba reći sve što se ima „dok se još može, dok ponovo ne dođu neki drugi polupismeni tipovi“. 2. Naša nedavna prošlost i naša sadašnjost podjednako su mračne i neljudske. Sve je začeto još u ratu, u NOB-u, revoluciji. „Vreme u ratu kada je sve to započelo, jednom zauvek je zaplombirano komunistima i fašistima tim razmaženim ekstremistima koji nikog ne puštaju blizu.“ „Isto je s ovih 30 godina posle rata: ljudi su navikli da ideologija ne stoji ni u kakvoj vezi s njihovom stvarnošću, a uprkos tome moraju da je prihvate, jer im je distribuiraju odozgo, kao svakidašnji deo njihovog života. Privid s leva i desna.“ Partizanska borba je urodila gubitkom slobode. „Suđenja i konfiskacije bili su masovna pojava.“ „Da li je strah od drastičnih kazni bio tako golem da je proizveo neočekivanu posledicu – oduševljenje?! Jedno je sigurno: kolektivno preterivanje u iskazivanju umora od rada bilo je pre znak kolektivne psihoze nego stvarnog oduševljenja.“ Da te nedoumice nisu bez osnova „dokazuje i nepristajanje nove vlasti na javne ljudske slobode koje bi podrazumevale višepartijski princip. Jer, ako je ’samo po sebi’ jasno da je oduševljenje novom vlašću bilo kolektivno i masovno, slobodni izbori samo bi potvrdili i ozvaničili ovu činjenicu, a ne bi je opovrgli.“ Čitavo vrijeme od NOB-e do danas na sceni je umjesto socijalizma bio robijalizam, sinovi ubijenih očeva prepušteni su njihovim ubicama. Vjerovali su da će svi „uznici“ da se oslobode kada „oslobodioc“ ode s „kule motrilje“, ali shvatili su da su „u zabludi bili“ i da su se „samouhapsili“. „I robijalizmu svoj doprinos dali, i tamničare bivše opravdali.“ A pomoću „štapa i kanapa gradismo veliko Lepše Sutra“ i pjesnik izađe prije nego što „kroči unutra“. On zaziva Gospoda da ga oslobodi „straha od zemaljskijeh razbojnika“ i „okrepi protiv sile“. Živimo u „mrkloj jeseni kada ne može da se diše od mraka“. Stoga „u mračno vreme ovo, sve što imam skrivam, pola u nejasno, pola u nezapisano slovo“. Živimo 245

„u toj obećanoj zemlji: noći i magle“, zemlji koja „stenje pod crnom sramotom“, gdje je „Pomrčina pomračila. Gar i čađa“, „Izbušena na sto mesta, pliva lađa“. Aforizmi također sadrže poruke o mračnoj prošlosti, bijednoj sadašnjosti i bezizlaznoj budućnosti i našeg društva i socijalizma uopće. „U ovakvoj pomrčini Diogen bi bio spasonosno rešenje.“ „U komunizmu neće prodavati čizmu. Biće besplatna.“ Ili: „Ko još pamti dane u polarnoj noći.“ Prema riječima onih koji prednjače u takvoj vrsti kritike, u ovom društvu i ovoj zemlji nema slobode. Srpski je narod, npr. u čitavoj svojoj historiji imao „samo beznačajnu vremensku pregršt političkih sloboda od 1903. do 1914. godine; van ovog perioda vlasti u ovoj zemlji su na pojam slobode gledale kao na nešto neodgovarajuće ovom narodu“. Ima li u našoj zemlji „izvora i nade da podanik postane građanin, da sistem u kojem on živi ne bude mehanizam manipulisanja njegovom sudbinom“, ima li „mogućnosti za uverenje da socijalizam nije samo sjajan san, daleka i pokretna utopija? Utopija, što je najgore, kojom se štite vlastoljubivi i ambiciozni da u njoj unište ono što je zaista plodno i podsticajno?“ A „Peticije su, kao i štrajk glađu, izraz očajanja.“ Besmisleno je objavljivanje pjesama, proze, eseja, ako se hapsi pjesnike. Jer, to znači i pristanak „na mogućnost da se, i kada to ne želimo, poistovećujemo sa intelektualnim i administrativnim tamničarima“. Svi se krijemo iza jedne fasade „koja bi morala biti istina, a nije“. Istina se raspala i sve je u znaku laži. „Treba reći da ovo nije ono.“ „Na pozlatu stiglo vreme. Rđa pala.“ I „izmoždeni, čekamo ono što je već tu“. „Minut do dvanaest. Uskoro će narod misliti na vas.“ Naši su očevi „jurišali na zimske dvorce“, a „sinovi će jurišati na ljetnikovce?“. A „led je probijen! Uskačite.“ Ovo je društvo bez cilja: „nema nikoga ko bi formulisao neke plemenite programe i ciljeve“. „Nije problem što nemamo kafe, problem je što smo bez cilja.“ Stoga se u ime mladih i u pjesmi poručuje: „Ne računajte sa nama.“ U aforizmu se nezaposleni, studenti, seljaci, radnici i napredna inteligencija pozivaju da svakog vikenda iziđu na ulice. „Za bolje sutra najbolje je rano sklopiti oči.“ 3. Mračnu sliku socijalizma općenito upotpunjuju objavljeni napisi, literarni prilozi i intervjui stranih autora, kao i osvrti naših autora na njihova djela (u analizi je, inače, spomenut samo neznatan dio te produkcije). Glavna je oštrica konstantno usmjerena na Sovjetski Savez. Nije samo Staljin bio „krvopija“. To se odnosi na mnoge. U Ukrajini je za vrijeme Hruščova „krv tekla u potocima“. U Sovjetskom Savezu više ništa ne može „vaskrsnuti“. Tamo je „jednostavno sve mrtvo“ i „vrlo je lako 246

upravljati gladnom zemljom, a ona je gladna“. „Za vreme kmetstva seljaci su lakše živeli nego sada.“ Prilikom vožnje metroom vide se „mrtva lica“. „Nema inteligencije. Seljaštva nema. Svi piju. Votka je jedina uteha.“ Stanje se ne bi poboljšalo ni kada bi omladina bila hrabrija. A „ako dođe omladina, ona će biti staljinistička, ona će kao i ranije poverovati u teror i u Lenjina“. Tu zemlju „više ništa ne može da spase. Isuviše dugo to traje – 60 godina.“ Berđajev se nije prevario kad je rekao da „ruski komunizam više duguje Ivanu Groznom nego Marksu“. „Nepodnošljivo je što je staljinizam bacio ljagu samo na uži krug ljudi; a što je sa ostalima? Ta njihova glupa ’naivnost’ bila je sastavni deo jedne čitave grozne epohe“ u Čehoslovačkoj. „Od 1621. istorija češkog naroda nije upoznala sličan masakr kulture i misli“ kao 1969. kada su „Rusi postavili“ Husaka na vlast. Poljaci su „upoznali rusku noć i prije Staljina. Ruska noć će postojati posle Staljina i posle Brežnjeva. Ruska noć nije noć za Ruse, ona je noć za one koji nisu Rusi.“ A šta socijalizam nudi i hoće, pokazuje u posljednje vrijeme na Zapadu i kod nas toliko popularni M. Kundera. Dominantan motiv Kunderine „Knjige smijeha i zaborava“ je motiv zaborava. Riječ je „o stravičnom, organizovanom zaboravljanju, brisanju svesti i samosvesti naroda, njegove kulture, političkog mišljenja, slobode i samog jezika, sve do granica pukog fizičkog postojanja. Ideal organizatora zaborava jeste da ljudi postanu deca, pogodna za manipulaciju, nezrela, nesvesna prošlosti i vrednosti egzistencije, kulture i njenih tvorevina.“ Riječ je, dakle, o takvoj politici koja kao „uslov svog održanja vidi u ukidanju pamćenja“. Zavođenjem ratnog stanja u Poljskoj „vladajući komunisti“ vratili su se – nakon petnaest mjeseci koji su bili „lekcija slobode“ – na „izvorni status 1945. na status malobrojne sekte, čija moć se zasniva na bajonetima“. Tada su oni bili „sekta prosovjetskih jakobinaca“, a sada su „sekta prosovjetskih mandarina“. No, „bajonetom se može sejati strah, terorisati, voditi pobedonosne bitke protiv nenaoružanog naroda“, ali se „na bajonetu teško može sedeti“ i iz sjećanja ljudi „izbrisati 15 mjeseci slobode“. I nikakvi apeli „neće umanjiti očajanje i mržnju“. I premda je „započelo umiranje imperije“, njoj je „još uvek stalo do krvavih rasprava sa Poljskom“. 4. U dijelu literarne produkcije izjednačava se jedna i druga strana u NOV-i: revolucionari, partizani, komunisti, s ustašama, četnicima, bjelogardejcima, fašistima. Motiv izjednačenja, pa i izmirenja partizana i četnika u središtu je „Istočnica“ i kritika koje su tu zbirku pjesama veličale. Jer, tobože je svejedno na kojoj se tko strani borio u „bratoubilačkom ratu“. Pjesnik svjesno „zastire“ podatak o tome tko kolje četničkog koljača, a čini to „sa stanovišta prirodnog: krvna osveta ostaje krvna osveta, dakle, greh bez obzira sa čije strane dolazi“. Pate oni „čija 247

su deca i ukućani izginuli, svejedno na čijoj se strani borili“. Istočnice, čuvarice kuće i ognjišta nosioci su „živototvornog principa koji ne razlikuje ljude prema ideološkoj pripadnosti“. Za pjesnika nema pobjednika u bici „u kojoj su se međusobno izmrcvarili najbliži rođaci“. Utoliko, Simovićevi stihovi „više imaju u sebi slobodarskog, ljudskog i antiratnog nego sve floskule koje dežurni karijeristi danonoćno presipaju iz šupljeg u prazno“. Snojev „Ružni breg“ značajan je po tome što ne prikazuje događaje samo „s jednog stanovišta, sa stanovišta koje je pobedničko u NOB-u“. Autor „opisuje oba ratna štaba, partizanski i belogardejski, svu njihovu beskompromisnost i okrutnost“. Junaci Čuićevog romana „Orden“ dvojica su „prekaljenih ratnika“, koji su se „istinski borili i preživjeli, svako na svojoj strani“ (jedan na strani Nijemaca drugi partizana). Taj roman izaziva „razmišljanja o razlici između pobednika i preživelih, o nadistorijskim merilima koja brišu ideološke razlike i beleže samo ljudsku patnju“. Predmet romana je „pomirenje lica i naličja jedne nacionalne sudbine“. Dvojica junaka „prelazeći preko razlika obnavljaju prijateljstvo koje sada dobija novu dimenziju: obojica su ljudi čija je vrijednost potvrđena kroz preziranje smrti“. Danas neki kritičari s prezirom odbacuju svojevremenu kritiku J. Vidmara o prozi E. Kocbeka, Vidmarov prigovor da u njoj „izjednačava vrijednost partizanstva i belogardejstva“. E. Kocbek problematizira „odnos između žrtve i krvnika“, između župnika i kapelana, te fašiste i partizana, koji svi zajedno idu u smrt. Među njima je time „povučen neosetan znak jednakosti“. O povlačenju „znaka jednakosti“ riječ je i u nekim drugim djelima („Menuet za gitaru“, „Bogumil“, „Život za slobodu“). Vrijednost literarnih i dramskih tekstova o Golom otoku i informbirovcima također je – smatra jedan broj književnih kritičara – u tome što izjednačavaju „mučitelje i mučene“, „mučitelje i žrtve“, „isljednike i zatvorenike“. Roman B. Hofmana o stradanju junaka na Golom otoku završava „poput autentične životne drame u kojoj su pokopane glupe iluzije i pohranjeni tanki iverci nade“. Tim se djelom nameće pitanje „o krvnicima povijesti koji su pili krv nedužnih, prikazujući licemjerno svoj demonizam iza nedodirljivih barjaka i petrificiranih istina.“ „I zatvorenici i islednici“ prikazani su „kao marionete u rukama istorije, kao zarobljenici politike“. Dramatizirani „Tren II“ je „skromna i precizna mozaička struktura isprepletenih sudbina žrtava i mučitelja“. Susret bivšeg isljednika i robijaša karakterizira se kao „momenat najpotresnijeg sučeljavanja sa neprolaznim ožiljcima zločinaca i žrtava svedenih na sada podjednako bolan i apsurdno sraman žig vremena koje se hranilo protivurečnostima“. 5. Sve što se događalo i što se događa, a izaziva osudu, prezir i gnušanje, skrivili su jedni te isti ljudi, oni koji su u ratu pobijedili i do danas 248

ostali na društvenoj sceni kao vlastodršci. Doduše, i oni su se mijenjali, smjenjivale su se konstelacije primitivnih birokrata i karijerista, ali su ostali nepromijenjeni u pogledu bezobzirnosti vladanja i manipuliranja ljudima i narodom, u svojoj ograničenosti, privilegiranosti i grabežljivosti. U dijelu literarne produkcije (u nekim pjesmama, pričama i aforizmima), zatim intervjuima i pamfletskom štivu, te se ljude karakterizira kao „zemaljske razbojnike“, „novi soj“, „pujdan soj“, „socijalistički soj“, „tamničare“, „vrane“, „cenzore“, „panjeve“, „nakaze“, „mikrofonske moćnike“, „starce“, „mandarine konzervativne svesti“ itd. Prije svega ti ljudi, vlastodršci i moćnici, unovčili su revoluciju, kao što se tvrdi i u jednom aforizmu: „Snovi revolucionara nisu se ispunili, ali su im se isplatili.“ Uveli su novi policijski režim i to je mala promjena: „Neki narodi slabo igraju poker: izbace kralja, a dobiju žandara.“ Ili: „Proleteri svih zemalja, kucnuo je čas. Policijski.“ Oni su se osuli, ipak ih je sve manje, pa utoliko: „Danas je čvrsta ruka – šaka jada.“ No, „panjevi su ukorijenjeni“. Ne štedi se ni Tito. Pišući u povodu Đoginih stihova, u kojima su prepoznatljive vrlo grube aluzije na Tita, M. Danojlić pita: „Zašto bi se smelo aludirati na Imperatora Augusta, ili na Franju Josipa, a na neke naše savremenike ne bi smelo.“ Ili, aforizam: „On je jednom nogom u grobu, a drugu su mu odsekli.“ A vlastodršci se održavaju na svojim mjestima u čvrstoj povezanosti, jer ipak „Neće oči, vrana vrani iskopati.“ „Ne postoji diktatura proletarijata, već diktatura nekolicine političara u posve građanskom smislu.“ „Suviše glasno koračate. Ne čuju se zgaženi.“ „Dok ste se vi vrteli u krug, drugi su padali u nesvest.“ A „mogli bismo naći izlaz ako im pokažemo vrata.“ I našom kulturom upravljali su i upropaštavali je polupismeni ljudi. Mladići koji su sazrijevali u poslijeratnim godinama, dovijali su se kako da izmiču kontroli i cenzuri takvih ljudi: „Ispred nas je stajala jedna polupismena generacija koja je došla iz oficirskih škola i koja je držala mesta režisera, urednika. Zadatak je bio da se bavite neistinom: radošću koje nije bilo.“ Sve što se mijenjalo od rata naovamo svodilo se na „dvorske revolucije“ vlastodržaca: „Te njihove dvorske revolucije! Zar se nisu prilično dotakle života ljudi.“ No, istina se danas razotkriva: „Ispada da smo mi bili maltretirani i manipulirani, a da su oni zaista bili prevaranti, ubice i lažovi – pojavljuju se famozni memoari, u kojima jedni druge napadaju i optužuju.“ 6. Narod i radnička klasa su objekti birokratske, vlastodržačke manipulacije i jedini je zapravo nosilac borbe za slobodu i demokraciju sloj inteligencije. Inteligencija je nepotkupljiva, a misli svojom glavom: „Najrazličitiji apologeti imaju predrasude, jer inteligenciji ne mogu navući glavu ovce pa da bleji njihove molitvice. Centri moći imaju predrasuda, 249

jer inteligencija nije talentirana za dresure i instinkte krda. Ideolozi imaju predrasude, jer pred inteligencijom moraju nastupati argumentima, a ne frazama.“ Običan čovjek iz naroda zapravo je nalik na majmuna, te se neće pokrenuti ni onda kada društvo propada samo od sebe, jer je u stvari kula od karata: „Kula od karata, će se srušiti kad-tad, ali ne treba očekivati da će majmun zbog toga da se uzrujava.“ V. Zupan izjavljuje da nije lenjinist i zbog toga što je iz „pouzdanih izvora“ saznao „još i to da je Lenjin rekao: Inteligencija nije mozak naroda već njegovo govno.“ Ili aforizam: „Za one koji se slabo snalaze u knjigama, uveli smo knjižice.“ Poslije 1972. oni umjetnici koji su „oštrije gledali od ostalih“ svrstani su u „crni val“ na filmu, filozofi „koji mišljahu da je kritika načelno usvojena vrednost kulture“ pogubili su posao i „više od pola decenije služili su kao primer zastrašivanja“; „strah se počeo širiti, te se i inteligencija diferencirala: jedan se njezin sloj, onaj koji sebe smatra mudrijim, služio ezopovskim jezikom, drugi je otišao u inat, privatno opozicionerstvo, revolt u rezervatu, a treći, ne baš malobrojan, s lakoćom je prodavao svoja bolja uverenja ’za pečeno pile i palačinke’“. A upravo aktivnost intelektualne, stvaralačke elite na „demistifikaciji“ i „osvajanju slobode“ i stvara „tračak nade“. 7. Nosioci neprihvatljivih idejnih i političkih poruka u redovima umjetnika, kulturnih radnika, književnih i drugih kritičara, novinara u kulturnim rubrikama i redakcijama, veoma su glasni, nametljivi, često istupaju, daju intervjue, govore na tribinama, pojavljuju se na televizijskim ekranima. U odnosu na sve stvaraoce u kulturi i umjetnosti, oni svakako čine manjinu, čak veliku manjinu. A većina stvaralaca u kulturi i umjetnosti „mirno radi svoj posao“, uglavnom se ne javlja ili zbog toga što smatra da joj u stvaralaštvu i javnom djelovanju takva politizacija ne priliči, ili što joj se jednostavno ne daje prilika, ne zove ju se, ne angažira, da u sredstvima informiranja i u javnosti istupa. Javno suprotstavljanje onoj prvoj, narasloj, neprihvatljivoj vrsti kritike, pojavama i porukama, rijetko je i sporadično. U slučajevima drastičnijih političkih zloupotreba u sferama kulture i umjetnosti reagirala su politička i društvena tijela, ili u svojim istupima pojedini politički ljudi. Rjeđe su svojom kritikom reagirali umjetnici, književnici, filmski i kazališni kritičari i novinari. Ukratko, nije bilo dovoljno idejne borbe, koju bi smišljenije i efikasnije poticao i Savez komunista, a u smislu javnog argumentiranog suprotstavljanja neprihvatljivim idejnim i političkim porukama u sferi kulture i umjetnosti. „Politička prozivka“ gotovo je redovito prethodila estetskoj i stručnoj kritici, a opet među onima (naravno ne svima) koji se bave estetskom i stručnom kritikom ili je zavladala malodušnost i klima nezamjeranja, ili neki koketiraju sa svime što nosi pečat ovakve 250

ili onakve političke provokacije. Iz svih tih razloga u povodu i oko pojedinih književnih djela, filmova, kazališnih predstava, raznih dramatizacija, te djela političke publicistike značajnih kulturnih stvaralaca, nastajale su afere s politički štetnim posljedicama i u najširoj javnosti koja je, usprkos svoj galami, često ostajala u nedoumicama i neinformirana o meritumu stvari. Sve je to rađalo i privid da su sfere umjetnosti i kulture postale poligon negativne politizacije mnogo više nego to stvarno jesu. Uz to se u javnosti stvorio i lažan utisak – da u našem društvu danas kulminira nepomirljiv sukob kulture kao poprišta slobode i politike kao poprišta represije prema svakoj slobodi. (Napomena: svi citati u ovih nekoliko završnih konstatacija već su naprijed citirani na određenim mjestima u analizi, naravno u širim izvodima i uz navođenje imena autora).

251

KRATKA HRONOLOGIJA ZABRANA I PROGONA U SRBIJI 1944–1991.162

(Izbor) 1944. – Neposredno po oslobođenju 1944. streljani su zbog „kolaboracije, pisanja, umetničkog i naučnog rada“ u okupiranom Beogradu: književnici Grigorije Božović, Svetislav Stefanović i Velisav Spasić, profesor Miloš Trivunac i Ilija Pržić, profesor i slikar Branko Popović, glumci A. Cvetković, Jovan Tanić, Ljuba Vasiljević, amateri-glumci Dušan Ilić, Antonije Milanović, Boško Savković; novinari J. Tanović, Velibor Jovanović Bata, Svetolik Savić, Bogdan Simić, Aleksandar Babović, Vujica Brković, Sima Francen, Krsta Cicvarić, karikaturisti Dušan Janković i Dragoslav Stojanović. 1945. – Književnik Sima Pandurović osuđen na pet godina gubitka nacionalne časti, zbog objavljivanja tekstova i učestvovanja u književnom životu za vreme okupacije. – Glumica Žanka Stokić otpuštena sa posla i osuđena na osam godina gubitka nacionalne časti zato što je glumila za vreme okupacije. – Osuđen profesor filozofije i prevodilac Kanta Nikola Popović (preminuo neposredno posle puštanja iz zatvora 1950). – Sudski zabranjena edicija stripova Tri ugursuza za vreme okupacije. – Vojni sud Komande grada Beograda osudio pozorišnog reditelja i pisca Josipa Kulundžića (za vreme okupacije radio u Umetničkom pozorištu) na tri godine prisilnog rada, tri godine gubitka građanske časti posle izdržane kazne i konfiskaciju imovine. – Rukovodioci Radio Beograda na indeks pesama zabranjenih za emitovanje stavili narodne pesme „Teče Tara kroz kanjonske dubine“, „Vino piju dva mala jarana“, šlager „Ti plaviš, zoro bajna“ i druge. 162 Izbor obuhvata značajnije i relevantnije slučajeve zabrana publikacija i progona stvaralaca. Napravljen je, ako drukčije nije naznačeno u napomeni, na osnovu istraživanja: Marinko Arsić Ivkov, Krivična estetika, Beograd 2003, 120–145; Marko Lopušina, Crna knjiga – cenzura u Jugoslaviji 1945–1990, Beograd 1990; 23–108; Srđan Cvetković, Između srpa i čekića, Beograd 2006, 478–528.

253

– Za politički nepodobne i nepoželjne za objavljivanje proglašene pesme Jovana Jovanovića Zmaja „Nema Srba“ i „Novi izbori u Srbiji“. 1946. – Radovan Zogović napao časopis Književnost, posvećen Svetozaru Markoviću, zbog bibliografskih jedinica Slobodana Jovanovića. Obustavljena distribucija časopisa. Muzička drama „Knez od Zete“ Petra Konjovića skinuta sa repertoara beogradskog Narodnog pozorišta zbog „lažnog i mističnog tretiranja narodne prošlosti“. Pozorišna predstava „Pigmalion“ Bernarda Šoa skinuta sa repertoara beogradskog Narodnog pozorišta jer proletere prikazuje kao pijanice. – U Narodnom pozorištu skinuta sa repertoara, zbog formalizma i dekadencije, Krležina drama „U agoniji“. – Sabrana dela osuđenog „ratnog zločinca“ prof. dr Slobodana Jovanovića (objavljena 1940) zabranjena za dalju prodaju odlukom političkih organa. – Hugo Klajn, levo orijentisani intelektualac, blizak komunistima, neuropsihijatar, zastupnik Frojdove psihoanalize, napisao je oktobra 1945. na osnovu bogate prakse u Vojnoj bolnici u Kovinu, intrigantnu studiju Ratna neuroza Jugoslovena. Knjiga je stajala 10 godina u fioci, do inicijative generala Gojka Nikoliša kada je 1955. objavljena u izdanju Vojnosanitetskog zavoda, zbog činjenice da se u njoj govori o više hiljada psihičkih bolesnika – jurišanata u partizanskoj vojsci, neobrazovanih, infantilnih i egocentričnih i da je bolest delom proizašla iz duboko ukorenjenog nacionalnog mentaliteta. 1947. – Film Vladimira Pogačića „Priča o fabrici“ pre prikazivanja cenzurisali Aleksandar Ranković i Svetislav Stefanović, rukovodioci Uprave državne bezbednosti. – Javno tužilaštvo FNRJ zabranilo list Jež (broj od 20. septembra) zbog karikatura sa „uvredljivim karakterom“. 1948. – Na zahtev SAD bunkerisan dokumentarni film Radivoja Lole Đukića „Grčka deca“, jer „širi ideje komunizma“. – Skinuta sa repertoara pozorišna predstava „Sumnjivo lice“ u režiji Soje Jovanović i izvođenju amaterskog pozorišta. 254

1949. – Zbog satiričnog teksta „Moše Pijade Krilov ili Ezop“ (potpisanog pseudonimom „Psić Zubatić“) 6. septembra sudski zabranjene Književne novine. – Odlukom političkih organa zabranjena za prodaju i izdavanje u bibliotekama dela Grigorija Božovića, Nike Bartulovića, Sime Pandurovića, Tina Ujevića, Todora Manojlovića, Vlastimira Petkovića, Stojana Živadinovića i drugih „neprijateljskih“ pisaca. – Zabranjen igrani film Radivoja Lole Đukića „Jezero“. 1950. – Žestoki napadi na satiričnu „Jeretičku priču“ Branka Ćopića, objavljenu u Književnim novinama. Najoštriju osudu izrekli Josip Broz Tito, Milovan Đilas i drugi visoki funkcioneri.163 – Agitprop zabranio dokumentarni film Olge i Žorža Skrigina, „Kragujevac ili Velike žrtve“. Zabranu potpisao književnik Čedomir Minderović. 1951. – Sudski zabranjena brošura – esej Živorada Stojkovića „O jednom ćutanju u književnosti“ (autorovo izdanje). 1952. – Odlukom partijskih foruma ugašene Književne novine i časopisi Svedočanstva i Zapisi. Pod pritiskom partijskih funkcionera Mitre Mitrović i Moše Pijade u Jugoslovenskom dramskom pozorištu skinut sa repertoara Anujev „Bal vampira“ u režiji Soje Jovanović, jer sa „simpatijama“ prikazuje sitne lopove. 163 Na Trećem kongresu AFŽ, 29. oktobra 1950, Josip Broz je napao Branka Ćopića rečima: „Počeo je sada kroz razne pore društvenog života, pa čak i kroz štampu, da se oseća uticaj reakcije, kroz karikaturu, kroz satiru itd. Taj pisac nije dobronamjeran, laže, on je izneo neistine.“ U Ćopićevoj satiri se vidi „aluzija na naše narodno rukovodstvo, uzima ljude od ministra, generala, pomoćnika ministra do udarnika“. Broz ističe koliko je satira opasna: ,,On je uzeo čitavo društvo i prikazao ga, odozgo do dolje, kao negativno, što znači da ga treba slistiti, jedanput zauvjek (treba javno odgovoriti) da neprijateljske satire koje idu za tim da razbiju naše jedinstvo i ne mogu da se trpe kod nas.“ („Govor maršala Tita na 3 kongresu AFŽ“, Borba, 30. oktobar 1950) Ćopić je ipak izbegao hapšenje, verovatno zbog ratnih zasluga i „kamaraderijskih“ veza.

255

– Na zahtev Leona Daviča u Beogradu zabranjen koncert „Ulicama velegrada“ jer širi „dekadentnu džez-muziku“. – Film „Ciguli Miguli“ Branka Marjanovića u produkciji Jadran-filma sudski zabranjen u Zagrebu, uz Titovu saglasnost, zbog „napada na narodnu vlast“. 1953. – Ukinute dotacije časopisima Revija, Crveno jeste i Nova misao, posle čega su prestali da izlaze. – Dokumentarni film Jovana Jovanovića „Titova štafeta u zavodu za rehabilitaciju“ bunkerisala Komisija za pregled filmova zbog „vređanja ugleda“ predsednika Republike. 1954. – Po naređenju načelnika policije, u kragujevačkom pozorištu skinuta sa repertoara komedija Miodraga Đurđevića „Nasledstvo“, u režiji Dimitrija Đurkovića, jer „izvrće ruglu“ narodne funkcionere. – Savezna komisija za pregled filmova odlučila da se na teritoriji FNRJ zabrani prikazivanje filma M. Begovića „Dalmatinska svadba “jer „netačno prikazuje prilike u našoj zemlji, život naših ljudi i njihovih shvatanja“. U filmu u nemačko-jugoslovenskoj koprodukciji (Triglav film – Hanze film) igrao je glumac svetskog glasa Svetislav – Ivan Petrović (rodom iz Novog Sada) koji je za vreme rata glumio u nemačkim filmovima, što je bilo od značaja za zabranu filma.164 1955. – Posle pretpremijere u Ateljeu 212, Mira Trailović, kao politički nepodobnu, skinula sa repertoara dramu Radovana Ivšića „Kralj Gordogan“. – Milovan Đilas osuđen na 18 meseci zatvora uslovno zbog članaka i intervjua stranoj štampi. – Bunkerisan film „Pečat“ Dušana Makavejeva. 1956. – Drama Semjuela Beketa „Čekajući Godoa“, u režiji Vasilija Popovića, skinuta sa repertoara Beogradskog dramskog pozorišta. – Milovan Đilas osuđen na tri godine zatvora zbog kritičkih istupa u vezi sa „mađarskom kontrarevolucijom“. – Film Živojina Pavlovića „Šeki snima, pazi se“ proglašen nepodobnim zbog „poruge funkcionerima“. 164 B. Žorž, Ingratia patria – nezahvalna otadžbina, Beograd 2005, 15.

256

– Oskar Davičo sugerisao dramaturzima Mladenu Markovu i Vasi Popoviću da doteraju tekst i odlože prikazivanje dramatizacije romana Pesma u režiji Bratislava Borozana. 1957. – Sudski zabranjena knjiga Milovana Đilasa Nova klasa. – Film Nikole Radoševića „Atomska bajka“, prema scenariju Miroslava Antića, bunkerisala savezna Komisija za pregled filmova (Ivo Andrić, Milka Minić, Zdenko Čengić, Dušan Timotijević, Milisav Lukić), zato što „pruža aluziju da je narod marioneta politike“.165 – Milovan Đilas osuđen na sedam godina zatvora, zbog „neprijateljske propagande“ u knjizi Nova klasa. 1958. – Bunkerisan dokumentarni film Dušana Makavejeva „Spomenicima ne treba verovati“ zato što „vređa uspomene na borce NOB-a“. 1959. – Dokumentarni film „Voz 4686“ Živojina Pavlovića beogradska policija oduzela i uništila zato što je autor snimio tablu na železničkoj stanici sa natpisom „Zaječar“ (snimanje železničkih stanica bilo je zabranjeno jer su smatrane vojnim objektima). – Delimično cenzurisani filmovi Vladimira Pogačića „Sam“ i „Pukotina raja“ (isečene neke sekvence i autoru sugerisane izmene). 1960. Godina bez zabrana. 165 Nikola Radošević (Beograd, 1926–). Još kao mladić od 15 godina radio u udruženju bioskopa. Budući da je sa društvom došao do filma „Veliki diktator“ odlučili su da ga za vreme okupacije prikažu u valjevskom bioskopu Central. Uhapšen, pošto ga je prijavila devojka sa kojom se družio u vozu za Valjevo, a ispostavilo se da je ljubavnica Karla Engela, upravnika bioskopa. Nemački oficiri su pucali u platno po otpočinjanju predstave. Uhvaćen je, premlaćen (slomljena vilica) i zatvoren u zgradi Krajskomandature. Pošto je Hitler sumnjao da se radi o nekakvoj oficirskoj zaveri protiv njega, odveden je u Berlin gde ga je saslušavao lično admiral Kanaris. Po oslobođenju hapšen i zatvaran kao član omladinske antikomunističke organizacije Plava pantljika. Baveći se filmskom režijom, 11 godina posle Hirošime snimio je prvi film protiv atomskog naoružanja, koji je bunkerisan. Kada je odbio da izmeni scenario saslušavan je, zatvoren, oduzeta su mu građanska prava i zabranjeno mu je dalje bavljenje režijom, pa se posvetio umetničkoj fotografiji i otišao u Pariz. (Intervju sa Nikolom Radoševićem, Beograd, 15. decembar 2006).

257

1961. – Bunkerisan film „Kapi vode, ratnici“ Živojina Pavlovića, Kokana Rakonjca i Marka Bapca. 1962. – Dokumentarni film Krsta Škanate „Kafana“ zabranila za prikazivanje savezna Komisija za pregled filmova na zahtev Veljka Vlahovića („Ja sam po cijelom svijetu bio, ali ovakve kafane niđe ne viđeh!“). – Komisija zabranila kratkometražne filmove Dragoslava Lazića Zadušnice i Puriše Đorđevića Pesma. – Bunkerisan dokumentarni film Dušana Makavejeva „Parada“ (o prvomajskoj vojnoj paradi na Trgu Marka i Engelsa u Beogradu), ali je posle cenzure i prepravljanja prikazivanje dozvoljeno. – Zbog navodnog nacionalizma i antikomunizma, zatvorena izložba Milića od Mačve. – Pozorišna predstava Raše Popova i Dušana Makavejeva „Novi čovek na Crvenom trgu“ skinuta sa repertoara. – Drama Skendera Kulenovića „Svjetlo na drugom spratu“, u režiji Predraga Danilovića, skinuta sa repertoara Beogradskog dramskog pozorišta iz političkih razloga. – Milovan Đilas osuđen ukupno na 13 godina zatvora zbog objavljivanja knjige Razgovori sa Staljinom. 1963. – Igrani film „Grad“ beogradskih autora Živojina Pavlovića, Marka Bapca i Kokana Radonjca zabranio Okružni sud u Sarajevu, a na predlog producenta Sutjeska-filma posle konstatacije da je film loš u estetskom pogledu i idejno politički štetan.166 166 Oko filma „Grad“ tokom 1963. vođena je velika polemika u javnosti, štampi i ideološkoj komisiji. U ovom omnibusu prikazuju se tri izdvojena slučaja iz života gradske omladine, huliganstva i tamne strane socijalističke stvarnosti – „Veza“ Kokana Rakonjca, „Srce“ Marka Bapca i „Obruč“ Živojina Pavlovića. U odbranu prikazivanja filma i protiv „sarajevskog procesa“ filmu pisali su Aleksandar Kostić i Velizar Zečević u Beogradskoj nedelji i Milosav Mirković u Delu. Bora Ćosić je ustao u odbranu tvrdeći da film „Grad“ pripada najzanimljivijem pokušaju „probijanja naše breše stereotipa, bukvalnosti i zanatske nemoći“, a zatim i Trivo Inđić, član CK SOJ, koji zaključuje: „Nikako ne bismo mogli da se složimo da je sud mesto, gde društvena kultura i društvena kontrola treba da dođu do izražaja.“ – „Da li javnost koja je kroz pisanje naše štampe, društvene ili kriminalne hronike već došla u situaciju da se upozna sa pomanjkanjem ideala jednog dela naše omladine – treba i ima pravo da se upozna i sa ostvarenjem reditelja?“

258

– Bunkerisan igrani film Živojina Pavlovića „Povratak“ u Avala-filmu (1966. autoru je omogućeno da film prepravi i dovrši). – Bunkerisan film Aleksandra Petrovića „Dani“. – Izdavačko preduzeće Nolit, na zahtev rukovodilaca SDB-a iz istočne Srbije, povuklo iz prodaje zbirku pripovedaka Živojina Pavlovića Krivudava reka. – General Velimir Terzić za drugo izdanje knjige Jugoslavija u Aprilskom ratu 1941, koje nije bilo dobro primljeno od političkih faktora u Hrvatskoj zbog prikaza držanja Hrvata, dugo nije mogao naći izdavača.167 – pitaju se autori u otvorenom pismu Književnim novinama 1. novembra 1963. Iz pera Dejana Đurkovića izašao je u časopisu Delo članak „Proces“ u kojem se oštro razračunava sa snagama koje proganjaju „veštice u kulturi“ navodeći da to nanosi političku štetu zemlji (jednim delom u Ideološkoj komisiji ocenjeno kao preterivanje). Komisiji je smetalo što Đurković vidi opasnost samo u birokratizmu političkog sistema, a ne govori o uticajima malograđanskog individualizma i liberalizma. Časopis Delo je pozvan na odgovornost zbog objavljivanja ovog članka. Prozvani javni tužilac Šabahudin Moranjak iz Sarajeva poslao je oštar odgovor Delu i pismo Komisiji. U njemu iznosi: „Ako se radi o odbrani zapadnjačke kvaziumetnosti, onda je to mogao javno i bez okolišanja da kaže, pa bi i na tom polju mogli da polemišemo. Sigurno bi se i kod nas našao neki Bosanac, koji pravi svijećice „Bosna“, koje su, uzgred budi rečeno, dobrog kvaliteta, da zna nešto i o toj nadrizapadnjačkoj umjetnosti. Vi kažete da se u trećoj priči radi o Čukarici. Koliko poznam borbene tradicije Čukarice, ona nikako ne bi dozvolila ovakav postupak prema invalidu [film opisuje prebijanje invalida prvoboraca], pogotovo prema invalidu narodnooslobodilačkog rata.“ Film nije javno prikazan, već je organizovana projekcija u sali bioskopa Union na koju su, osim službenih lica, došli samo prijatelji režisera. U sklopu sarajevskog procesa prikazan je u bioskopu Rudnik u Sarajevu. Zanimljivo je da je ista ekipa nekoliko godina ranije snimila film „Kapi vode, ratnici“ (takođe za Sutjeska-film) koji je na Pulskom festivalu osvojio pet nagrada. Na 6. plenumu CK SK BIH film su etiketirali na sledeći način: „Nekritički preuzeta shvatanja, strana našem životu, došla su vidljivo do izražaja u omnibus filmu „Kapi vode, ratnici“, koji je u opštoj klimi lažne modernosti nagrađivan i na festivalima.“ Oba slučaja mogu da ukažu da je sistem cenzure bio dosta neusklađen i da su nešto stroži i pravoverniji bili cenzori u BIH. (AJ, CK SKJ, 507, Komisija za ideološki rad VIII, K-32, II-11, 1–34, 1960/65. Neka mišljenja o filmu „Grad“, 20. decembar 1963, 1–8; Pismo režisera zabranjenog filma „Grad“, Književne novine, 1. novembar 1963; 3–6; Opet o suđenju filmu „Grad“, 11. novembar 1963, 1–11) 167 Kao general JNA Velimir Terzić je najpre pao u nemilost kod Tita zbog toga što je u nekim raspravama vrlo kritički razmatrao pojedine odluke vrhovnog komandanta. (Vojin Lukić, Sećanja i saznanja, Beograd 1988, 74)

259

1964. – Drugo izdanje hrestomatije Boška Novakovića Pripovedači II povučeno iz štampe zbog pripovedaka Dragiše Vasića. 1965. – Sudski zabranjeno rasturanje časopisa Delo (br. 2/1965) zbog teksta Mihajla Mihajlova „Leto moskovsko 1964“. – Posle napada političara i režimske kritike, povučen sa repertoara film Miće Popovića „Čovek iz hrastove šume“. – Redakcija Gledišta izbacila tekst Nebojše Popova kada je časopis bio pripremljen za štampu, jer kritički govori o Savezu komunista. 1966. – Sudski zabranjen Rečnik savremenog srpskohrvatskog jezika Miloša Moskovljevića zbog toga što definicije pojedinih odrednica mogu da izazovu „uznemirenje građana“. Nekoliko dana posle objavljivanja pojavio se članak M. Tepavca, urednika Politike, posle čega je OKS u Beogradu doneo odluku o zabrani, da se primerci rečnika zaplene i unište. Tepavac je zamerio Moskovljeviću na definiciji reči „četnik“, pojma „četništvo“, kao i na političkom stavu koji provejava iz rečnika.168 – Dokumentarni film studenta Jovana Jovanovića „Studentski grad“ uništen odlukom „unutrašnje cenzure“ Akademije za pozorište, film, radio i televiziju, odnosno profesora sa Vjekoslavom Afrićem na čelu. – Producent Avala-film odustao od snimanja filma Živojina Pavlovića „Gluvi barut“, prema romanu Branka Ćopića, zbog politički neprihvatljivih ideja u scenariju. – Milojko Drulović sprečio objavljivanje Knjige o Peneziću Dragoljuba Golubovića i Živote Milićevića jer iznosi „neistine o revolucionaru“. 1967. – Sudski zabranjena knjiga Aleksandra Cvetkovića Poruka čoveku i čovečanstvu zbog iznošenja „lažnih i izopačenih tvrdnji“, kao i „neprijateljske propagande“, kojim se veliča „prokineska politika“. 168 Miloš Moskovljević je pre rata bio poslanik Zemljoradničke stranke, doktor filologije koji je na izradi rečnika radio 20 godina. Posle rata bio je ministar šumarstva, a potom od 1947. poslanik u Norveškoj. Kao bivšem aktivisti, mnogi seljaci su mu se obraćali u vreme kolektivizacije i otkupa za pomoć, a on se nesebično zalagao kod vlasti, čime se još tada zamerio vladajućoj partiji. Rečnik je doživeo ponovno izdanje 1990, a treće 2001. Moskovljević je vodio i dnevnik u kojem provejava razočaranje revolucionarnom vlašću. (M. Sretenović, „Sudbina jednog rečnika“, Politika, 22. januar 2008)

260

– Odlukom Opštinskog komiteta SK Kraljeva povučena iz prodaje i uništena knjiga Rastka Zakića Na ljutu ranu ljutu travu. – Roman Mladena Markova Večni san, mračni sveče u rukopisu cenzurisao Oskar Davičo i posle izbacivanja „opasnih mesta“ objavio pod naslovom Metrovka. 1968. – Januara 1968. posle objavljivanja Predloga za razmišljanje, kao reakcije na Deklaraciju o hrvatskom jeziku i pravopisu (posle koje je devet članova SK Hrvatske isključeno iz partije, a 13 opomenuto) u Srbiji je izvršen pritisak na Udruženje književnika, a sa mesta urednika u izdavačkoj kući Prosveta smenjen je B. Mihajlović Mihiz, dok su pesnik Matija Bećković i satiričari Brana Crnčević i Duško Radović ostali bez posla u beogradskoj radio-televiziji. Časopis UKS Književne novine došao je pod udar zbog prenošenja debate o „Predlogu za razmišljanje“, pa je usledilo raspuštanje upravnog odbora i isključenje glavnog i odgovornog urednika iz partije. – Sudski zabranjeni sledeći listovi i časopisi: Pravoslavlje (br. 21/1968), Student (brojevi od 4, 8. i 25. juna 1968), Naši dani (15. april 1968), Studentske novine (br. 1/1968), Vidici (br. 121–122/1968), Delo (br. 8–9/1968), Duga feljton (br. 62, 63, 64. i 65/1968).169 – List Crvene novine (5. jun 1968), izdanje studenata Pravnog fakulteta u Beogradu, zaplenili i uništili partijski aktivisti. – Radnici štamparija Politika i Slobodan Jović odbili da štampaju omladinski list Susret, posvećen studentskim nemirima. Advokat Srđa Popović podneo tužbu za nadoknadu štete po kojoj nikad nije reagovano.170 – Televizija Beograd bunkerisala dokumentarni film o legendarnom „šezdesetosmašu Vladi Revoluciji“ (Vladimiru Mijanoviću), koji su za nju uradili Želimir Žilnik, Dušan Makavejev, Karpo Aćimović Godina i Branko Vučićević. – Cenzurisan film Ljubiše Jocića o studentskim nemirima „Film o Studentskom gradu“. – Bunkerisan film Vuka Babića „Breme“. – Uništen film Tomislava Radića „Živa istina“. – Cenzurisan film Miroslava Antića „Sveti pesak“. 169 Delo je zabranjeno posle kritike Latinke Perović na Komisiji za ideološkopolitički rad CK SKJ (AJ, CK SKJ, 507, VIII/II 2-b-205–218, K/17, godina 1965–1966. Komisija za ideološko-politički rad CK SKJ 3. oktobar 1968, izlaganje Latinke Perović). 170 Srđa Popović, Poslednja instanca, I, Beograd 2003, 81–83.

261

– Posle intervencije iz Gradskog komiteta SK Beograda, sa repertoara Ateljea 212 skinut pozorišni komad Aleksandra Popovića „Kape dole“. – Izdavač Nolit zabranio svoje izdanje – roman Čede Vukovića Razvođe. – Na zahtev Prvog opštinskog javnog tužilaštva u Beogradu, sudija za prekršaje kaznio sa po 15 dana zatvora psihologa i novinara Ljubu Stojića i pisca i prevodioca Branka Vučićevića, zato što su na BITEF-u delili letak „Vratite se kući“ upućen Lenjingradskom pozorišnom ansamblu (znak protesta protiv upada vojnih snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačku). 1969. – Sudski zabranjene Književne novine (broj od 30. avgusta 1969) zbog teksta Zorana Gluščevića „Pet varijacija na temu vrelo praško proleće ’68“. – Sudski zabranjen humoristički list Čivija. – Univerzitetski odbor Saveza studenata Beogradskog univerziteta, kao izdavač, povukao iz štampe knjigu tekstova i dokumenata o studentskoj pobuni 1968. – Skinut sa repertoara film Aleksandra Petrovića „Biće skoro propast sveta“. – Politički progon filma Želimira Žilnika „Rani radovi“. Okružni javni tužilac Spasoje Milošev privremeno zabranio prikazivanje filma, ali je sudija Okružnog suda u Beogradu Ljubomir Radović ukinuo zabranu.171 – Producent CFRZ bunkerisao film Živojina Pavlovića „Zaseda“. – Bunkerisan film Želimira Žilnika „Lipanjska gibanja“. – Programski savet i organizacija Saveza komunista Ateljea 212 skinuli sa repertoara pozorišni komad Aleksandra Popovića „Druga vrata levo“, u režiji Ljubomira Draškića. – Jugoslovensko dramsko pozorište, posle napada režimske štampe i javne kritike Josipa Broza Tita, skinulo sa repertoara dramatizaciju romana Dragoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve u režiji Bore Draškovića.172 171 Slično se desilo sa zabranom Anala Pravnog fakulteta (maj–jun 1971) kada isti sudija nije prihvatio navode optužnice smatrajući da se protiv neprihvatljivih i „neprijateljskih stavova“ treba boriti drugim sredstvima. (Slavoljub Đukić, Političko groblje, Beograd 2009, 159) 172 Drama je posebno izazvala bes zvaničnika i dežurnih kritičara. Oskaru Daviču je najspornija bila rečenica „Svašta oni mogu, gori su nego Nemci.“ Titu je autor bio potpuno nepoznat i mislio je da je reč o B. Mihajloviću Mihizu, pa je, prema svedočenju Stevana Doronjskog, u jednom trenutku sa iznenađenjem zaključio: „U bogati, ja sam mislio da je ovaj Mikiz reakcija, a ne ibeovac.“ (S. Đukić, Političko groblje, 160)

262

– Okružno javno tužilaštvo u Beogradu privremeno zabranilo prodaju časopisa Adam i Eva zbog pornografskih fotografija i dva crteža Pabla Pikasa. Okružni sud ukinuo zabranu. – Drama „Hamlet u Mrduši Donjoj“ Ive Brešana bunkerisana tokom 1969, dok je igrala u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Švedskoj, Danskoj i Austriji. 1970. – Redakcija Srpske književne zadruge odbila, iz političkih razloga, da objavi zbirku pripovedaka Živojina Pavlovića Cigansko groblje. – Na intervenciju Gradskog komiteta SK Beograda skinut sa repertoara film Krste Papića „Lisice“. – Bunkerisan film „Hamlet u Mrduši Donjoj“ u kojem se krtikuje moralna dekadencija partijskih rukovodilaca po okončanju rata. – Zbog „ugrožavanja javnog morala“ u Sloveniji povučen film Boštajna Hladnika „Maškarade“. – Sudski zabranjene knjige Jovana Zubovića Krajina i Krajišnici i Srbi u prošlosti. – Sudski zabranjen list Bumerang, list Zavičajnog kluba studenata iz Čačka. – Sudski zabranjena knjiga Dimitrovgradska hronika (na bugarskom jeziku). – Redakcija Prosvete odložila objavljivanje knjige Antonija Isakovića Tren 2. – Obustavljeno štampanje romana Slobodana Selenića Pismo-glava. – Sudski zabranjen od strane Okružnog suda u Beogradu časopis Vidici (br. 142–3, 1970), zbog tekstova o studentskim nemirima „Glas komunista opozicionara u SSSR-u“ i „Idemo li ka preporodu staljinizma“.173 – Sudski zabranjen list Saveza studenata Vojvodine Indeks, zbog teksta o izgradnji Njegoševog mauzoleja. – Izdavač ICS, na intervenciju partijskog funkcionera Bore Pavlovića, odustao od objavljivanja knjige satiričnih tekstova Milivoja Majstorovića Biće bolje (u izboru Lazara Stojanovića). – Posle pritiska Univerzitetskog komiteta SK, povučen iz štampe list studenata Filozofskog fakulteta u Beogradu Frontisterion, posvećen studentskim nemirima 1968. – Skinuta sa repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta predstava Aleksandra Popovića „Pala karta“. – Komunisti OO SK Narodnog univerziteta „Braća Stamenković“ u Beogradu obustavili štampanje knjige Nikole Miloševića Ideologija, psihologija i stvaralaštvo. 173 S. Popović, Poslednja instanca, I, 84–85.

263

1971. – Sudski zabranjen ilustrovani magazin Fleš (br. 1/1971) zbog „teške povrede političkog morala“ objavljivanjem fotografija iz filma Dušana Makavejeva „VR ili misterije organizma“ između ostalog, i zbog scene, gde se iza nage glumice Jagode Kaloper nazire plakat sa Lenjinom raširenih ruku.174 – Sudski zabranjeni listovi i časopisi: Student (brojevi od 30. aprila, 24. avgusta i 24. novembra 1971) zbog objavljene diskusije na skupštini Saveza studenata u kojoj su dominirali kritički tonovi kao i zbog objavljivanih kritičkih članaka i karikatura (između ostalog, o zabrani Anala Pravnog fakulteta), zatim, članka „Otvoreno pismo Titu“ zbog „povrede ugleda predsednika SFRJ“, remećenja prijateljskih odnosa sa Kraljevinom Iranom i „povrede ugleda šaha Reze Pahlavija“ (povodom Titove posete u čast 2.500 godina Persijskog carstva).175 Zbog rasturanja ovog zabranjenog broja optuženi studenti Milorad Vučelić, Jovica Aćin i Marko Keković koji su 24. avgusta 1971. delili zabranjeni Student na Korčuli u vreme letnje filosofske škole.176 – Zabranjeni časopisi Čik (br. 41/1971), Čik-ekstra (br. 1/1971), Anali Pravnog fakulteta (maj–jun 1971), Stradija (br. 2/1971), Vidici (br. 150–152/1971) između ostalog, zbog naučnog članka Milana Kangrge, kritičkih članaka, kao i objavljivanja Hitlerovih fotografija;177 zatim Uj simposion (br. 76. i 77, 1971) i Književne novine. – Zabranjen časopis Kultura zbog teksta Nikolaja Berđajeva (prevodilac Nebojša Popov). – Sudski zabranjena knjiga Dokumentacija 1–2 (Neoplanta, Novi Sad 1971) jer se u njoj iznose „izopačena“ tvrđenja, kojima je izazvano uznemirenje i neraspoloženje kod građana.178 – Bunkerisani filmovi Dušana Makavejeva „VR ili misterija organizma“, Miroslava Antića „Doručak sa đavolom“ i Ratka Ilića „Ambasador je ubijen u Stokholmu“.179 174 Prema knjizi Mitrohinovi dokumenti, koja se pojavila u Engleskoj 1999. posle ulaska ruskih tenkova u Prag, u Jugoslaviju je ubačeno desetak operativaca KGB sa zadatkom da produbljuju jaz između disidenata i režima. Publikovanje pomenute fotografije u sarajevskom Oslobođenju bila je jedna od operacija, posle čega je stiglo pismeno reagovanje Stevana Bulajića, u kome se tvrdi da gole prostitutke marširaju ispred Lenjina i Hitlera (S. Popović, Poslednja instanca, I, 161). 175 S. Popović, Poslednja instanca, I, 91–92, 97–106, 142–160. 176 Isto, 181–186. 177 Isto, 93–96. 178 Isto, 161–180. 179 Film se ironično odnosio prema Titovoj ličnosti, a početkom 70-ih godina 20. veka izazvao je proteste od strane sovjetskog vođe Brežnjeva. Film je

264

– Televizija Beograd nije emitovala najavljeni dokumentarni film Božidara Vučurovića „Fruškogorski manastiri“. – Po nalogu CK Srbije i GK Beograda, izdavač Narodni univerzitet „Braća Stamenković“ iz Beograda povukao iz prodaje knjigu Dobrice Ćosića Moć i strepnje, a otpustio direktora Jovana Markovića i urednika Ivana Čolovića. – Sa repertoara užičkog Narodnog pozorišta skinut komad Jovana D. Bulajića „Balada“, na zahtev Komisije za ideološko-politički rad OK SK Titovo Užice. – Posle intervencije iz GK SK Beograda, sa repertoara Beogradskog dramskog pozorišta skinuta drama Aleksandra Popovića „Mrak i šuma gusta“. – Sprečeno objavljivanje „nacionalističkog stripa“ o Marku Kraljevića u Politikinom zabavniku. – Skinut sa repertoara kao politički nepodoban mjuzikl „Isus Hristos superstar“ Ateljea 212. – Privremeno oduzet pasoš književniku Borislavu Pekiću, dobitniku Ninove nagrade za roman Hodočašće Arsenija Njegovana. – Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu Mihailo Đurić osuđen na dve godine zatvora zbog javne kritike ustavnih amandmana, a Vrhovni sud Srbije smanjio kaznu na 9 meseci. – Tiraž Večernjih novosti od 25. maja 1971. zabranjen zbog karikature Ranka Guzine (kockasti kafanski stolnjak) koja je prepoznata kao aluzija na šahovnicu, čime se sugerisalo da je rukovodstvo SK Hrvatske ekstremno nacionalističko. – Glasilo Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ za jul–avgust 1971. zabranjeno zbog diskvalifikacija na račun SK Hrvatske i zahteva za višestranačjem i posebnim organizovanjem Srba.180 1972. – Filmski reditelj Lazar Stojanović osuđen od Vojnog suda na godinu dana zatvora zbog „neprijateljske propagande“ (vršio u razgovoru sa kapetanom Vukom Obradovićem, zato što je kao student bio urednik Vidika i što je u stanu držao emigrantsku štampu). Pred Okružnim sudom u dobio pohvale na festivalu u Kanu 1971, a dopušteno je i njegovo prikazivanje u Puli. Prikazivanje u redovnom bioskopskom repertoaru u Jugoslaviji je onemogućeno, mada ga je Tito video u kućnom bioskopu i on mu se, izgleda, svideo. 180 Zanimljivo je da su Hrvatski književni list zbog „neprijateljskog sadržaja“ radnici štamparije u Zagrebu oktobra 1969. odbili da štampaju, (poput lista Naprijed 1954. ili Narodnog glasa u Zagrebu odnosno Demokratije u Beogradu 1945).

265

Beogradu Lazar Stojanović osuđen na još godinu i po dana zatvora zbog „neprijateljske propaganda“ u neprikazanom filmu – diplomskom radu „Plastični Isus“. Vrhovni sud Srbije je obe kazne spojio u jednu – u trajanju od tri godine. – Kao trockisti, intelektualci – levičari Milan Nikolić i Pavluško Imširović, osuđeni na po dve godine zatvora, Jelka Kljajić na godinu i po, a Danilo Udovički na dve, između ostalog, zbog posedovanja zabranjenih knjiga i časopisa. – Rože Šandor, zbog teksta „Svakodnevni abortus“, objavljenog u Uj simposionu, osuđen na devet meseci zatvora. – Sudski zabranjeni listovi i časopisi: Student (br. 21/1972), Stradija (br. 9 i 13/1972), Filosofija (br. 2/1972) i Sirena. – Sudski zabranjen roman Ivana Ivanovića Crveni kralj, a autor otpušten sa posla u kuršumlijskoj Gimnaziji. – Sudski zabranjena knjiga Ljubomira Momčilovića Kuda i dokle, zbog „propagande nacionalizma i šovinizma“. – Sudski zabranjena, kao politički nepodobna, knjiga Strahimira Ristića Budžovanija. – Sudski zabranjena knjiga Srbija u ratovima 1912–1918. zato što su objavljene biografije učesnika Prvog svetskog rata koji su u Drugom svetskom ratu bili „neprijatelji naroda“. – Sudski zabranjena, kao politikantski pamflet, knjiga Mihaila Markovića Preispitivanja.181 – Bunkerisani filmovi Jovana Jovanovića „Revolucija koja teče“, Karpa Aćimovića Godine „Nedostaje mi Sonja Heni“, Lazara Stojanovića i Tomislava Gotovca „Zdrav podmladak“, Krsta Škanate „Dvanaest meseci zime“ (posle kritika Latinke Perović i Dragoslava Markovića). – Prekinuto snimanje filma Dejana Đurkovića „Ivo Lola“ i Želimira Žilnika „Sloboda ili strip“. – Posle kritika Živane Olbine i Saše Gligorijevića, sa programa Televizije Beograd skinuta serija Radivoja Lole Đukića „Nevidljivi“. – Na zahtev Univerzitetskog komiteta SK Beograda povučen iz prodaje časopis Filosofija (br. 1/1972). 181 Tokom 1972. zabranjena je knjiga M. Markovića Preispitivanja u izdanju Srpske književne zadruge. U procesu jačanja republičkih nadležnosti, ukinut je savezni Zakon o informisanju, s tim da je mogao biti primenjivan „ako nije u suprotnosti s Ustavom“. Advokat S. Popović je, koristeći se ovom odredbom, zahtevao od suda da odgovori da li su odredbe o „uznemiravanju javnosti“ u suprotnosti sa Ustavom ili ne. Prema Ustavu ovakav osnov za zabranu nije postojao i on je uveden kroz republičke zakone na mala vrata. (S. Popović, Poslednja instanca, I, 260–261).

266

– Zbog politički nepodobnih saradnika ugašene filozofske biblioteke Srpske književne zadruge Alethia, Prosvete Karijatide i Današnji svet i Nolitova biblioteka Symposium. – Lokalni funkcioneri, koji su se prepoznali u predstavi, skinuli sa repertoara užičkog Narodnog pozorišta kabare Stanoja Žikića Dankovića „Opera za tri jaja“. – Sa repertoara Jugoslovenskog dramskog pozorišta skinuta predstava Aleksandra Popovića „Uvek zeleno“. – Na zahtev GK SK Beograda u Ateljeu 212 skinuta sa repertoara predstava Brane Crnčevića „Kafanica, sudnica, ludnica“. – Povučen iz prodaje časopis Gledišta (br. 5–6/1972) zbog kritičkog teksta Koste Čavoškog. – Nadležni u Radio Beogradu zabranili emitovanje pesama „Tamo daleko“, „Igrale se delije“ i „Marš na Drinu“. – Privremeno zabranjeno rasturanje lista Student br. 21. od 24. novembra 1972. zbog objavljivanja članka „Pitanja“ i razgovora redakcije sa Brankom Horvatom, kojima se „izaziva uznemirenje i neraspoloženje kod građana“, čime je povređen član 52 Zakona o štampi i drugim vidovima informisanja.182 1973. – Književnik Ivan Ivanović, zbog zabranjenog romana Crveni kralj, u Okružnom sudu u Prokuplju osuđen na dve godine zatvora. – Sudski zabranjen roman Gorana Spasića I mrtvi se otimaju zbog „lažnih tvrdnji“ o društveno-političkim prilikama u zemlji i „uznemirenja građana“. Autoru je oduzeta i nagrada SSO Srbije. – Sudski zabranjene Somborske novine (br. 970/1973) zbog teksta „Mali politički leksikon“. – Odlukom suda privremeno zabranjena knjiga Zagorke Golubović Čovek i njegov svet. Izdavač Prosveta izbacila pedesetak stranica koje razmatraju protivrečnosti društva i reakciju studentskog pokreta na njih, posle čega je knjiga vraćena u knjižare. – Obračun sa „crnim talasom“ na filmu; komunisti „Neoplante“ iz Novog Sada, sa direktorom Draškom Ređepom na čelu, dobrovoljno bunkerisali 20 filmova koje je proizvelo njihovo preduzeće. – Filmski reditelj Aleksandar Petrović, mentor Lazara Stojanovića, autora filma „Plastični Isus“, otpušten s posla u Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju. – Bunkerisan film Aleksandra Petrovića „Maestro i Margarita“ posle političkih napada koje je predvodila Sofija Mišić, član GK SK Beograda. Pre toga (1969) žestoko napadnut njegov film „Biće skoro propast sveta“. 182 S. Popović, Poslednja instanca, I, 262–280.

267

– Drame Dimitrija Nikolajevića „Generacija“ i Ljubiše Ristića „Aleksa iz Kutlova“ skinute sa repertoara u kragujevačkom pozorištu Joakim Vujić posle intervencije OK SK Kragujevca. – Pozorišni komad Semjuela Beketa „Kraj igre“, u režiji Predraga Ejdusa, skinut sa repertoara beogradskog Narodnog pozorišta, po nalogu Mirka Miloradovića. – Na zahtev Mahmuta Bakalija bunkerisan film Predraga Golubovića „Crveni udar“. – Izdavač RU „Radivoj Ćirpanov“ iz Novog Sada povukao iz prodaje knjigu za decu Milovana Danojlića Ovde potok, onde cvet. 1974. – Pesnik Dragoljub Ignjatović, zbog izlaganja na simpozijumu Filozofskog društva Srbije, u Okružnom sudu u Valjevu osuđen na tri i po godine zatvora. – Sprečeno otvaranje izložbe Miće Popovića u Kulturnom centru Beograda, pošto je autor odbio da ukloni sliku „Tito sa članovima holandske kraljevske porodice“ na kojoj je predstavljen predsednik Josip Broz Tito sa suprugom Jovankom u kraljevskoj odori pored portreta jugoslovenskog radnika u vozu za Nemačku. Slika je rađena prema naslovnoj strani Politike.183 – Sudski zabranjena knjiga Nikole J. Ristića Srbija u borbi za ostvarenje viševekovnog zaveta naših naroda zbog „nacionalističkog i šovinističkog“ tumačenja događaja iz prošlosti. – Sudski zabranjen časopis Mostovi iz Titovog Užica zbog politički nepodobne pripovetke Božura Hajdukovića „Samačka soba zvana svratište“. – Sudski zabranjene Književne novine (br. 471/1974) zbog pripovetke Predraga Stepanova „Smrt cimbaliste Pište“. – Zabranjena knjiga Žike Milenovića Prilog o naselju Popovića – Međupe sa redosledom prvih doseljenika od doseljavanja do danas. – Povučen iz prodaje i upotrebe u školama udžbenik Istorija filozofije, zbog priloga jednog od šestorice inkriminisanih profesora Filozofskog fakulteta, Miladina Životića. 183 Zabrana je vršena posredno, van suda, samoupravnim političkim pritiskom na organizatora da ispuni ugovornu obavezu o održavanju izložbe, a zatim je vršen pritisak na sud da oslobodi organizatora od odgovornosti za kršenje ugovora. Zabrana je stigla u poslednjem trenutku tako da se pred galerijom našlo nekoliko stotina posetilaca, ali zavese na izlogu galerije su bile navučene i istaknuta je objava o odlaganju. Unutra, iza zavese, u punoj opremi stajao je vod milicionera. Pet godina kasnije u paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ desilo se isto. (S. Popović, Poslednja instanca, I, 281–286; J. Dragović Soso, Spasioci nacije, 84).

268

– Sudski zabranjen list Zum reporter zato što je povodom Dana Republike objavio vulgarnu ilustraciju i tako „uvredio Jugoslaviju“. – Milicija, bez sudskog rešenja, zaplenila časopis Filosofija (br. 1–2/1974) zbog teksta Ljube Tadića, u kojem autor kritički govori o Titu. – Sudski zabranjen list Novi Čik (br. 46/1974) zato što „vređa javni moral“. – Sudski zabranjen „Nacrt rezolucije o stanju u zemlji“ nastajućeg Saveza studenata filozofskih fakulteta Jugoslavije, a njeni autori uslovno osuđeni ( „ljubljanska šestorka“) – Zabranjena distribucija lista Politika zbog pogrešnog prikazivanja granica Jugoslavije na auto-karti. – Programski savet Beogradskog dramskog pozorišta skinuo sa repertoara dramu Branka Pendovskog „Doček“, u režiji Ljubiše Georgijevskog, posle oštre kritike Vaska Ivanovića u listu Politika. – Ateljee 212 i Gradski komitet SK Beograda skinuli sa repertoara predstavu Brane Crnčevića „Batak gospodina Žorža“. – Izdavač Hronometar iz Beograda odustao od drugog izdanja knjige Ko je ko u Jugoslaviji, posle intervencije partijskih funkcionera (jer se u knjizi pominju Aleksandar Ranković i Milovan Đilas). – Skupština opštine Valjevo, na predlog Aktiva odbornika komunista, retroaktivno opozvala nagradu „Milovan Glišić“ Mirku Kovaču za roman Rane Luke Meštrovića, dodeljenu dve godine ranije. 1975. – Sudski zabranjena knjiga Milije K. Malikovića Raška i njena okolina, zbog „lažnog prikazivanja“ NOB-a i četničkog pokreta. – Sudski zabranjena knjiga Čede Vulevića Povratak predaka, zbog „crnog pesimizma štetnog za omladinu“. – Političkom odlukom Toda Kurtovića i Dragoslava Markovića ukinut časopis Revija 92 (izdavač Borba), jer razotkriva „socijalistički svet mita, korupcije i privilegija“. Povučen književni časopis Gradina zbog priče Jovana Radulovića „Ujakova zaostavština“. – Zbog tekstova Zagorke Golubović, Mihaila Markovića, Dragoljuba Mićunovića, Miladina Životića, Ljubomira Tadića, Svetozara Stojanovića i Trive Inđića povučeni iz prodaje zbornici „Problemi filozofije i marksizma“, „Etičkohumanistički problemi socijalizma“, „Sociologija“ i „Osnovi nauke o društvu“. – Povučena iz štampe knjiga Karla Marksa Kritika Hegelove filozofije zbog nepodobnosti prevodioca Ljubomira Tadića. – Ukinut časopis Filosofia. – Bunkerisan film Jovana Aćina „Ruža od betona“ (o radničkom štrajku), posle oštrih političkih kritika partijskih funkcionera Špire Galovića i Žarka Papića. 269

– Lokalni političari zabranili prodaju romana Dobrila Nenadića Kiše na teritoriji opštine Arilja. – Cenzurisana televizijska serija Žike Lazića „Građani sela Luga“ posle intervencije Jakova Blaževića i Dragoslava Markovića. – Advokat Srđa Popović osuđen na godinu dana zatvora uslovno zato što se u sudnici, dok je branio pesnika Dragoljuba Ignjatovića, saglasio sa stavovima branjenika i širio „lažne vesti“. – Posle objavljivanja karikature Svetozara Vukmanovića Tempa ugašen sarajevski satirični list Čičak. 1976. – Sudski zabranjena knjiga Radovana Gajića Oganj i pepeo jer „neistinito prikazuje društveno-političke prilike u našoj zemlji“. – Sudski zabranjen časopis Naša prošlost iz Kraljeva zbog prikaza knjige Novi Pazar i okolina, u kojem autor Vukman Ćulafić iznosi „neistine“ o međunacionalnim odnosima za vreme okupacije. – Bez rešenja javnog tužioca, po nalogu političara, organi SUP Batočina zaplenili ceo tiraž knjige Jeremije D. Mitrovića Batočina i okolina u prošlosti. Knjige su tajno „deponovane“ na tavan milicijske zgrade u Batočini, odakle su posle pritisaka javnosti iznete na svetlost dana – 1991. godine. – Prvo opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu podiglo optužnicu protiv Miroslava Josića Višnjića, zbog širenja lažnih vesti i „pisanja neistine“ u pripoveci „Krov nad glavom“, objavljenoj u listu Politika. – Nadležni u izdavačkom preduzeću Prosveta, Izdavački savet i Uređivački odbor časopisa Književnost (čiji je Prosveta izdavač), ocenili kao političku grešku i „ozbiljan propust“ objavljivanje proze Miroslava Josića Višnjića „TBC – prvi zglob“ u svom časopisu. – Zbog „vulgarizacije NOB-a“ ukinut kultni strip Dečjih novina (Gornji Milanovac) o partizanskim kuririma Mirku i Slavku „Nikad robom“. – Prekinuta serija razgovora u listu Mladost „Jugoslovenska filozofija danas“, kako bi bila onemogućena rehabilitacija „praksisovaca“. – Popularna pevačica Silvana Armenulić na „crnoj listi“ zbog pesme „Jugo, moja jugo“, stradala u saobraćajnoj nesreći a mediji nisu doneli vest o sahrani, iako je na njoj bilo 30.000 ljudi. 1977. Godina bez zabrana. 1978. – Izdavač Slovo ljubve iz Beograda odustao od objavljivanja romana Vojislava Lubarde Preobraženje posle intervencije Vase Milinčevića i GK SK Beograda. 270

– Bunkerisan crtani film Stevana Živkova „Put“, jer podseća na Vođu Radoja Domanovića i „vređa“ ličnost Josipa Broza Tita. – Pozorišni komad Ive Brešana „Smrt predsednika kućnog saveta“, u režiji Miodraga Ilića, skinut sa repertoara Beogradskog dramskog pozorišta, jer aludira na predsednika države. 1979. – Sudski zabranjen roman-satira Predraga Čudića Ljudske slabosti.184 – Gradski sudija za prekršaje kaznio novčanom kaznom od 10.000 dinara Milovana Đilasa zbog umnožavanja, na geštetneru, ilegalnog časopisa Časovnik. – Cenzurisana izložba slika Miće Popovića na kojoj je pokušao da izloži sliku „Tito sa članovima holandske kraljevske porodice“ kao i Titov portret sa glumcem Ričardom Bartonom. Ostale izložene slike kritika je žestoko napala. 1980. – Momčilo Selić zbog priče „Sadržaj“, umnožene na šapirografu, osuđen na sedam godina zatvora. – Sudski zabranjen prvi broj časopisa Javnost (urednici Dobrica Ćosić i Ljubomir Tadić).185 – Povučen iz prodaje i uništen časopis Delo (broj za septembar – oktobar 1980) zbog pesama Gojka Đoga koje aludiraju na pokojnog predsednika Tita. – Prekinuto štampanje knjiga Dragoljuba Jovanovića Muzej živih ljudi (o Golom otoku) i Ortege i Gaseta Pobuna masa (zbog mogućih aluzija na Jugoslaviju). – Sa repertoara Narodnog pozorišta u Beogradu skinute drame Matije Bećkovića „Međa Vuka Manitoga“, Miodraga Ilića „San zimske noći“ i Dušana Jovanovića „Karamazovi“. – Drama Aleksandra Popovića „Mrešćenje šarana“ skinuta sa repertoara Beogradskog dramskog pozorišta. – Partijski funkcioneri Vaso Milinčević i Špiro Galović sprečili objavljivanje romana Vojislava Lubarde Preobraženje. – Televizijska drama Jovana Radulovića „Vučari Donje i Gornje Polače“ bunkerisana posle prvog emitovanja na TV Beograd i oštrih političkih napada. – Na TV Beograd prekinuto emitovanje serije Vase Popovića „Filip na konju“. 184 Slučaj je zanimljiv, naročito stoga što je reč o satiri koja je uvek izazivala kontroverze i smešne situacije na suđenjima (S. Popović, Poslednja instanca, I, 302). 185 S. Popović, Poslednja instanca, I, 303.

271

– Cenzori u Zagrebu i Beogradu proglasili pesmu „Doživjeti stotu“ grupe „Bijelo dugme“ neukusnom. 1981. – Sudski zabranjena knjiga pesama Gojka Đoga Vunena vremena, a autor osuđen na dve godine zatvora. – Književnik Sabit Rustemi osuđen na četiri godine zatvora zbog priče „Pod maskom gostiju“, objavljene u časopisu Fjalja, čiji je glavni urednik Sabedini Haljiti osuđen na tri godine zatvora. – Izdavač Dom omladine Beograda, kao politički nepodobnu, povukao iz prodaje knjigu pripovedaka Jovana Radulovića Ilinštak. – Politički sprečeno stavljanje fotografije Jovanke Broz na Titovom grobu na naslovnu stranu Nina.186 – Urednik Borbe cenzurisao karikaturu Nedeljka Ubovića o Albancima i zbivanjima na Kosovu. 1982. – Sudski zabranjena dokumentarna knjiga Dragana Hadži Antića Slučaj Gojko Đogo – dokumenti, jer su u njoj objavljene pesme koje su sudski zabranjene kao krivično delo. – Sudski zabranjena knjiga Zapisi, jer „neistinito“ prikazuje borbe za oslobođenje Knjaževca. – Izdavač ICS povukao iz prodaje knjigu Esada Ćimića Politika kao sudbina. – Koprodukcioni film Dušana Makavejeva „Sweet movie“ nije dobio dozvolu za prikazivanje u Jugoslaviji zbog „neukusa i nepodobnosti reditelja“. – Programski savet pozorišta Boško Buha u Beogradu odbio da u repertoar uvrsti dramu Jovana Radulovića „Golubnjača“. – Posle političkih pritisaka skinuta sa repertoara novosadskog Narodnog pozorišta drama Jovana Radulovića „Golubnjača“ u režiji Dejana Mijača. Drama je zatim jedno vreme igrana u beogradskom SKC-u. – Skinuta sa repertoara Narodnog pozorišta u Prištini drama Aleksandra Popovića „Jelena Ćetković“. – Sprečeno objavljivanje drugog izdanja knjige Dobrice Ćosića Stvarno i moguće u izdanju BIGZ-a. – Cenzurisan tekst o radničkim štrajkovima u SFRJ Marka Lopušine u listu Intervju. 186 S. Đukić, Političko groblje, 209.

272

1983. – Ugašene Književne novine pošto je većina članova Izdavačkog saveta, prema partijskoj direktivi, podnela ostavku. – Sudski zabranjena knjiga Nebojše Popova Društveni sukobi – izazov sociologiji (rešenjem OKS Beograd), koja na naučan način analizira društvene sukobe, posebno studentski pokret 1968. 187 – Sudski zabranjen časopis Theoria (br. 3 i 4, 1983) zbog objavljivanja presude kojom je zabranjena knjiga Nebojše Popova. – Sprečena distribucija knjige Miodraga Sekulića Uzroci ekonomske krize u Jugoslaviji, na zahtev GK SK Beograda. – Posle intervencije OK SK Kruševca, na Slobodištu sprečeno izvođenje drame Borislava Pekića „Obešenjak“. – U Ateljeu 212 cenzurisani delovi predstave Dušana Kovačevića „Radovan III“, u režiji Ljubomira Draškovića jer je glavni lik (u tumačenju Zorana Radmilovića) „previše ličio na Šiptara“. – Na predlog pravobranioca samoupravljanja i Izvršnog saveta SO Stari grad u Beogradu, ukinuta Izdavačka zajednica pisaca „Zapis“. – Izdavačka kuća Gradina iz Niša rasturila slog zbirke pesama Ljubomira Simovića Istočnice, koja je trebalo da bude objavljena i kao separat u časopisu Gradina i kao zasebna knjiga. 187 Povlačenje knjige sociologa Nebojše Popova, Društveni sukobi kao izazovi sociologiji (1983), D. Mićunović opisuje sledećim rečima: „Prvi put video sam sudiju Zorana Stojkovića na suđenju knjizi Nebojše Popova, bila je to njegova doktorska disertacija. Ja sam bio urednik tog izdanja, dakle izdavač koji je odgovoran za knjigu. Advokat je bio Srđo Popović. Među inkriminisanim rečenicama, bilo je čak rečenica koje su izgovarali Dolanc ili Draža Marković, pa je Srđa poentirao time. Pitao je: „Hoćemo li ih zvati kao svedoke ili ćemo ih optužiti, da i oni odgovaraju?“ Dakle, potpuno bahato i nepripremljeno suđenje. Ja sam pitao sudiju Stojkovića: „Druže sudija, jeste li vi bili kad u Dahauu“. On je prilično zbunjen rekao: „Pa, nisam.“ Ja sam rekao: „Šteta, trebalo je da odete. Tamo ima jedna velika parola, rečenica koju je nemački pesnik Hajne napisao sto godina pre nego što će  Hitler doći na vlast – Kad počnu da spaljuju knjige, odmah posle toga spaljivaće ljude. On je upozorio Nemce. I rekao sam: „Vidite, druže sudija, na šta vas nagovara tužilac. On vas nagovara na strašan zločin.“ Tužilac je protestovao: „Nije tačno, mi ne tražimo spaljivanje knjige, već uništenje.“ Onda sam ja rekao: „Izvinjavam se,  tužilac je potpuno u pravu. To je i Hitler uvideo, pa je umesto spaljivanja ljudi preduzeo uništavanje hemijskim sredstvima, jer je to bilo mnogo brže i efikasnije. Posle dva sata pročitali su nam presudu – da se knjiga zabranjuje, a svi primerci moraju biti uništeni.“ (Svedočenje Dragoljuba Mićunovića: „Ne pljuj po podu, ili – nekoliko reči o pravdi“, Peščanik , B-92, mart 2004).

273

1984. – Sudski zabranjena knjiga-dnevnik o studentskoj pobuni 1968, Živojina Pavlovića Ispljuvak pun krvi. – Osuđen Vojislav Šešelj pred OKS u Sarajevu zbog neobjavljenog spisa „Šta da se radi?“ – Sudija za prekršaje Rakovice zabranio knjigu Antologija o vremenu u kojem živimo, koju su priredili Rastko Zakić i Dragan Antić (reč je o tzv. Beloj knjizi CK SK Hrvatske o politički nepodobnim piscima i delima). – Sudski zabranjen časopis Theoria (br. 4/1984) zbog teksta Ljube Tadića „Uznemirenje javnosti“. – Sudski zabranjen list Sport (br. 9589/1984) zbog rečenice „štafeta mladosti predata vršnjacima iz SR Kosova“. – Sudski zabranjene Omladinske novine (br. 476/1984) zbog teksta prenetog iz slovenačke Tribune u kojem se vređa predsednik SSSR Leonid Iljič Brežnjev. – Na zahtev javnog tužioca, iz listova Student (br. 21–22/1984) i NON (br. 498/1984) u štampariji izbačeni tekstovi o studentskom standardu, jer bi mogli „da uznemire beogradsku javnost“. – Sudski zabranjena satirična knjiga Rastka Zakića Ukrštene reči. – Sudski zabranjena knjiga Mihaila Popovskog Tajanstveni svet masona zbog „falsifikovanja istorijskih činjenica“. – Zabranjen list Zum reporter zbog priloga o grafitima „Umetnost ulice – okupacija zidova u dvanaest slika“. – Zabranjena antologija savremene srpske poezije na engleskom jeziku Miodraga Perišića The taste of the eighties zbog pesama Gojka Đoga. – Pesma rok zvezde Bore Đorđevića „Kako je lepo biti glup“ našla se na crnoj listi i zabranjena za emitovanje na televizijskim i radio-stanicama.188 – OK SK Kruševca zabranio da Jugoslovensko dramsko pozorište na Slobodištu izvede dramu „Kolubarska bitka“, načinjenu prema romanu Dobriće Ćosića Vreme smrti. – Skinute sa repertoara drame Dušana Kovačevića „Maratonci trče počasni krug“ (novosadsko Narodno pozorište), Egona Savina „Ratnički rastanak“ (prema romanu Branka Ćopića Bašta sljezove boje) u Zvezdara 188 Sedam godina posle smrti Josipa Broza estradni umetnik, satiričar, rok pevač i kantautor Borislav – Bora Đorđević došao je pod udar sudije za prekršaje zbog satiričnih pesama o bivšem predsedniku „Crni mercedes“ i „Hej Sloveni i ostali“. Opštinski sudija za prekršaje ispitao je Đorđevića 15. oktobra 1987. Podnosilac prekršajne prijave GSUP teretio je rok pevača da je na koncertu u Sava centru, pevajući satirične pesme, vređao „socijalistička i patriotska osećanja građana“. Mada mu je publika aplaudirala, sudija za prekršaje je odredio veštačenje; pošto je veštak utvrdio da se radi o poeziji, doneo je rešenje kojim se obustavio prekršajni postupak.

274

teatru, Aleksandra Popovića „Mrešćenje šarana“ (Narodno pozorište u Pirotu), Ive Brešana „Viđenje Isusa Hrista u kasarni VP 2507“ (Godofest u Beogradu, u izvođenju Amaterskog pozorišta Čukarica), Vuka Draškovića „Sudija“ (scena Doma omladine Beograda), Esada Ćimića „Politika kao sudbina“ (scena Doma omladine Beograda), kao i kabare Studentskog kulturnog centra Beograda „Neuspeo doček ’54“ (svetozarevački Dani komedije). – Direktor Politike Vukoje Bulatović zabranio objavljivanje feljtona Đorđa Ličine „Život Petra Karađorđevića“ u listu Intervju. – Zabranjen za emitovanje prilog na TV Beograd 1 o Prvom kongresu homoseksualaca u Jugoslaviji održanom u Ljubljani. Prilog emitovan prvi put tek 1986. – Miodrag Milić, jedan od učesnika Otvorenog univerziteta, osuđen na dve godine zatvora zbog „neprijateljske propagande, napisa i istupanja na tribinama“. – Zabranjen mariborski časopis Katedra zbog podlistka na četiri strane u kojem se kaže da je Srbija „fašisoidna zemlja“. 1985. – Aleksandar Mandić, režiser i Tihomir Arsić, glumac zbog njihove popularne komedije-monodrame „Tako je govorio Broz“ koja je shvaćena kao „izrugivanje lika i dela J. B. Tita“ dospeli na crnu listu. – Selim Numić, bivši službenik SDB, navodi kako je književni kritičar Vuk Krnjević urednik kulturno-zabavnog RTB insistirao da se lik „Selim“ (dobio ime po Numiću, Ćopićevom prijatelju) u seriji „Osma ofanziva“ koju je režirala Soja Jovanović, preimenuje u „Sejdo“, što je na kraju i učinjeno. – Okružni sud u Beogradu trajno zabranio rasturanje knjige Ilije Moljkovića U zaptu. – Sudski zabranjena knjiga Socijalni problemi jugoslovenskog društva grupe autora, zbog tekstova Miladina Životića, u kojima „ima elemenata krivičnog dela protiv osnova socijalističkog samoupravljanja i uvrede predsednika Republike“. – Sudski zabranjena knjiga Bele Telekija Iz istorije Bečeja. – Sudski zabranjene Dečje novine zbog netačno nacrtanih granica na geografskoj karti Srbije. – Zbog predgovora Milovana Danojlića, povučena iz prodaje antologija književnosti za decu Plavi zec, koju je načinio Milan Pražić. – OK SK Kruševca sprečio da na Slobodištu bude izvedena drama „Valjevska bolnica“, prema romanu Dobrice Ćosića Vreme smrti, u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta. – Knjiga Miroslava Živkovića Socijalni problemi jugoslovenskog društva u kojoj se, između ostalog, kritikuju privilegije funkcionera, povučena iz prodaje i odlukom OKS Pančevo zabranjena. 275

– Posle kritike partijskog funkcionera Ratka Butulije, Zvezdara teatar skinuo sa repertoara dramu Ive Brešana „Nečastivi na Filozofskom fakultetu“. – Propao pokušaj objavljivanja Sabranih dela Slobodana Jovanovića započet 1984, pošto je Gradski komitet SKS na čelu sa Slobodanom Miloševićem to sprečio, da bi krajem 80-ih bio uspešno obnovljen (Sabrana dela štampana su 1991). – Pukovnika Miloša Lekovića, koji se kritički bavio strategijom Vrhovnog štaba i vrhovnog komandanta u NOB-u i objavio knjigu Martovski pregovori, partijska organizacija u JNA pozvala na odgovornost. – Sekcija za kulturu SSRN Zenice proglasila pesme grupe Zabranjeno pušenje „Zenica bluz“ i „Raspotočije gori“ za politički neprihvatljive i štetne, jer podržavaju shvatanja „o austrougarskom i starojugoslovenskom shvatanju Zenice kao sinonima za zatvor“. 1986. – Sudski zabranjene knjige Vojislava Šešelja Veleizdajnički proces i Hajka na jeretika. – Bez sudske presude zabranjena i zaplenjena satirična knjiga Rastka Zakića Državne brige. – Sudski zabranjene Književne novine (br. 703/1986) zbog pesme Predraga Čudića „Naša pesma“. – Sudski zabranjen kragujevački časopis Pogledi (br. 28/1986) zbog politički nepodobnog stripa i teksta „Puši, puši svetska lađa“. – Sudski zabranjen list Ekonomskog fakulteta u Beogradu Glas ekonomista zbog teksta Tomaža Mastnaka, u kojem se vređa visoki funkcioner Branko Mikulić. – Sudski zabranjen list NON zbog objavljivanja tekstova zabranjenih u Sloveniji. – Sudski zabranjena knjiga Književnog kluba iz Uroševca Četrnaest autora zbog politički nepodobnih autora. – Sudski zabranjena knjiga Veselina Đuretića Saveznici i jugoslovenska ratna drama, jer autor „afirmiše četnički pokret tvrdeći da su četnici bili antifašistički raspoloženi suprotno utvrđenim istorijskim činjenicama“. – Na zahtev GK SK Novog Sada, u Sremskim Karlovcima zabranjena izložba slika Milića od Mačve. – Skinuta sa repertoara Narodnog pozorišta u Prištini predstava Dragana Tomića „Raskršće“ u režiji Dušana Radića. – Posle intervencije CK SK Srbije, list Duga odustao od objavljivanja dva feljtona autora Vojislava Lubarde. – Zabranjena kritička knjiga novinarke Nore Belof o Titu i titoizmu Titovo propalo nasleđe, a autorka proterana iz zemlje. 276

– Zabranjena knjiga Momira Ilića Kaj hoće Jovanka Broz u kojoj je objavio dokumente i pisma Titove supruge iz kojih se vidi kakvom imovinom ima pravo da raspolaže. – Vesna Arsenić, izveštač Tanjuga, kada je obavestila da će poskupeti životne namirnice, bila partijski proganjana, iako je informaciju dobila od predstavnika savezne vlade. – Omladinci Rijeke, Sarajeva i Zenice tražili da se zabrani za izvođenje himna „Hej Sloveni“ u interpretaciji Bijelog dugmeta na albumu Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. – Zabranjena izložba Milića od Mačve u pančevačkoj galeriji „Amun“ od strane tržišne inspekcije, a potom i u Sremskim Karlovcima, a autor oglašen za „velikosrpskog jurišnika“. 1987. – Sudski zabranjene knjige Vojislava Šešelja Disidentski spomenar i Demokratija i dogma. – Sudski zabranjen list Intervju zbog fotografije Milovana Đilasa na naslovnoj strani. – Opštinski sudija za prekršaje u Novom Sadu više puta kaznio Sinišu Nikolića, pokretača lista Samouprava, novčanom kaznom od 30.000 dinara. – Povučen iz prodaje list Mladost zbog otvorenog pisma Gojka Nikoliša upućenog Živoradu Minoviću povodom humoreske „Vojko i Savle“. – Izdavač Prosveta povukao iz prodaje knjigu aforizama Aleksandra Baljka U granici demokratije. – Izdavač Prosveta odustao od objavljivanja knjige pesama Milovana Danojlića Izabrane pesme. – Skinuta sa repertoara Narodnog pozorišta u Prištini drama „Proces“, u režiji Milivoja Milivojevića. – Sudija za prekršaje u Rakovici zabranio objavljivanje „literarnog dnevnika“ Rastka Zakića Moje novine. – Napadnuta naslovna strana Studenta pod naslovom „Noć Vampira“ sa glogovim kolcem kao simbolom političkog obračuna sa desnicom. 1988. – Sudski zabranjene knjige Vojislava Šešelja Knjige za lomaču, Osvajanje slobode i Pledoaje za demokratski ustav. – Sudski zabranjene Književne novine (br. 757–758/1988) zbog teksta Dragoslava Mihailovića o Golom otoku „Zločinci i žrtve“. – Sudski zabranjen list Duga (br. 365/1988) zbog karikatura Predraga Koraksića. 277

– Na zahtev javnog tužioca Miloša Aleksića iz lista Mladost izbačen tekst Gorana Beusa – Ričemberga „Juga noćas mora pasti“. – Direktor Politike Živorad Minović zabranio prodaju lista Politikin svet (br. 153/1988) zbog teksta Zorana Jovanovića o funkcionerskim vilama u Neumu „Kraj mora kuća mala“. – Zbog „uznemiravanja javnosti“ privremeno suspendovano Indeksovo radio-pozorište sa programa Beograda 202. – Bunkerisan film Ise Ćosje „Čuvari magle“ zbog šovinizma. – Direktor fabrike „Merima“ iz Kruševca Velibor Banduka zabranio fabrički list Merima. – Ansambl Albanske drame Narodnog pozorišta u Prištini pred premijeru skinuo sa repertoara komediju Branislava Nušića „Narodni poslanik“. – Zabranjen list Duga zbog karikature Predraga Koraksića na feljton „Afera Valdhajm“ zbog vređanja predstavnika strane države. 1989. – Sudski zabranjen studentski list iz Niša Grafiti (br. 101/1989) zbog intervjua Mome Kapora „Teške reči lakog pisca“. – Sudski zabranjen list na albanskom jeziku Bota e re (br. 8/1989) zbog nacionalizma i najave rudarskog štrajka. – Zabranjen list Student (br. 3/1989) zbog teksta „Mahinacije Predsedništva SFRJ“. – Sudija za prekršaje zabranio objavljivanje „literarnog dnevnika“ Rastka Zakića Moja vežbanka. – Televizija Beograd iz političkih razloga skinula sa programa više emisija: „TV porota“, „TV puč“, „Formula 1“, „Strogo poverljivo“. – Radnici Štamparije „Politika“ odbili da odštampaju list NON (br. 694, 1989), u kojem je kritikovan Zajam za preporod Srbije. – Direktorka štamparije „Vuk Karadžić“ iz Paraćina Slobodanka Todorović, u dogovoru sa paraćinskim funkcionerima, cenzurisala list 14 dana. – Jugoslovensko dramsko pozorište privremeno skinulo sa repertoara „Kabare“ Milana Gutovića zbog ubacivanja novih političkih viceva. – Privremeno zabranjena knjiga Filipa Radulovića Ljubavi Josipa Broza posle pritisaka iz CK SKJ i JNA. – Prevod knjige rumunskog generala tajne policije Jona Paćepe Crveni horizonti godinu dana čekao na objavljivanje dok izdavač nije dobio zeleno svetlo SK Jugoslavije. 1990. – Sudski zabranjeno više listova na albanskom jeziku zbog nacionalizma: Zeri e rines, Shkendija, Rilindija, Bota e re. 278

– Zbog „neuredne registracije“, odnosno objavljivanja fotografije generala Dragoljuba Mihailovića na naslovnoj strani, privremeno zabranjen prvi broj lista Srpska reč, glasila Srpskog pokreta obnove. – Pod pritiskom visokih partijskih funkcionera sprečena distribucija romana Filipa Radulovića Ljubavi Josipa Broza. – U paviljonu „Cvijeta Zuzorić“, iz političkih razloga, otkazana izložba karikatura „Tito bez reči“, u organizaciji redakcije lista Jež. – Odlukom izdavača („Književne novine“ i „Jedinstvo“) povučena iz prodaje knjiga Vujadina Milanovića Prištinski univerzitet: visoka škola separatizma zato što se kao saradnici „šiptarskih separatista“ pominju i pojedini srpski funkcioneri. – Zabranjeno javno emitovanje LP ploče grupe Galija, „Zebra i bizoni“, zbog aluzija na pokojnog Josipa Broza Tita. – Odlukom kolegijuma, sa prve stranice lista Politika the International Weekly (broj od 8. novembra 1990) uklonjena fotografija Vuka Draškovića. – Pozorišna predstava, diplomski rad reditelja Gorana Vukčevića „Karlo Drugi Omađijani“, skinuta sa repertoara Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. – Sa repertoara Albanske drame Narodnog pozorišta u Prištini skinute predstave „Barske žrtve“ Ekrema Kruezija, „Smrt ne dolazi iz takvih očiju“ Redžepa Ćosje, „Paradoks“ Imera Škreljija, Futa Sabrija Hamitija i Judita Lasla Vegela. – Sa repertoara pirotskog Narodnog pozorišta skinuta drama Tomislava Panajotovića „Slušaj amo“. – Radnici Štamparije „Borba“ odbili da štampaju dnevni list Borba zato što napada i kritikuje srpsko rukovodstvo. – Posle napada članova Svetosavske stranke na učesnike u predstavi, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu prekinuto igranje drame Siniše Kovačevića „Sveti Sava“, u izvođenju Narodnog pozorišta iz Zenice. – Obustavljena distribucija časopisa Gledišta zbog tekstova o Nebojši Popovu i Ljubi Tadiću. 1991. – Ukinute dotacije listu NON koji prestaje da izlazi. – Televizija Beograd na svojim programima zabranila emitovanje plaćenih reklama za opozicione listove Pogledi i Srpska reč. – Odlukom javnog tužioca, na TV Studio B prekinut i zabranjen prenos demonstracija 9. marta 1991. Milicija zaplenila filmske trake.

279

REGISTAR LIČNIH IMENA

Aćin Jovan, 75, 264, 269 Afić Vjekoslav, 260 Agić Nihad, 11, 114 Alečković Mira, 35 Aleksić Miloš, 278 Alić Senan, 101 Amdžejevski Ježi, 239 Andrić Ivo, 17, 38, 257 Anđelić Teodor, 35, 51, 53–55, 85, 197 Antić Dragan, 57, 59–60, 81, 209, 272, 274 Antić Miroslav, 257, 261, 264 Armenulić Silvana, 270 Arsenić Vesna, 277 Arsić Ivkov Marinko, 6, 17, 19, 24–25, 32, 34, 53 Arsić Tihomir, 275 Avdić Alija, 49 Babac Marko, 258 Babić Goran, 100, 210 Babić Vuk, 261 Babović Aleksandar, 253 Babun Mladen, 56, 237–238 Balašević Đorđe, 137 Baljak Aleksandar, 155, 159–161, 163, 166, 194, 277 Baljak Momčilo, 36 Banduka Velibor, 278 Banjac Zorica, 35 Barton Ričard, 271 Bartulović Niko, 255 Baruh Vahtel Endrju, 28 Bećković Matija, 58, 60, 79, 128, 131–132, 173, 261, 271 Begović M., 25 Beket Samjuel, 256 Belof Nora, 276 Berđajev Nikolaj, 247, 264

Beus Goran, 278 Bilandžić Dušan, 30 Blažić Jakov, 270 Blečić Mihajlo, 126 Bobić Mirjana, 170 Bogavac B., 232 Bogdanović Dimitrije, 60 Bogdanović Milan, 6 Boglić Mira, 101 Bonković Ana, 159 Bor Matej 201 Borozan Bratislav, 257 Boštajn Hladnik, 263 Božović Grigorije, 253, 255 Božović Petar, 206 Božović Zoran, 151 Brajković Dragomir, 138, 153 Breht Bertolt, 140 Brešan Ivo, 263, 271, 275, 276 Brežnjev Iljič Vladimir, 230, 274 Brković Vujica, 253 Brodač M., 164 Brodski Josif, 24 Broz Josip Tito, 15, 20–21, 23, 27, 29–30, 32, 34, 39, 56, 63, 65, 76, 209, 244,255, 262, 268, 271 Broz Jovanka, 272 Bujak Zbignjjev, 242 Bulajić D. Jovan, 265 Bulatović Miodrag, 32 Bulatović Vladimir, 161 Bulatović Vukoje, 275 Butulija Ratko, 275 Cenčića Vjenceslav, 97 Cesarec August, 186 Cibulski V., 22 Cicvarić Krsta, 253 Cipek Tihomir, 16

281

Crnčević Brana, 79, 155, 161, 165, 174, 176, 261, 267, 269 Crnjanski Miloš, 20, 22–23, 144–145 Cvetićanin Radivoj, 51 Cvetković A., 253, 260 Čavoški Kosta, 60, 79, 267 Čelan Joško, 97, 102 Čengić Zdenko, 257 Čiplić Bogdan, 41 Čolović Ivan, 265 Čudić Predrag, 127, 271, 276 Čuljić Branka, 166 Ćimić Esad, 53, 97, 128, 202, 207, 272 Ćirilov Jovan, 40, 91, 96, 101, 204–205 Ćopić Branko, 9, 10, 23, 25,255, 260 Ćosić Bora, 66–67, 193, 211 Ćosić Dobrica, 8, 9, 10, 17, 23, 38, 79, 118–121, 128, 210, 265, 271, 272, 274, 275 Ćosje Isa, 278 Ćosje Redžep, 279 Ćuić Stjepan, 56, 110–115, 248 Ćulafić Vukman, 270 Damjanović Đura, 138, 154–155 Damjanović Milan, 197 Danilović Predrag, 258 Danojlić Milovan, 67–68, 77–79, 133, 169, 172, 249, 268, 275, 277 Dautović Sava, 32, 60, 97 Davičo Leon, 256 Davičo Oskar, 9, 19, 25, 38, 144, 172, 182, 257, 261 Dedijer Vladimir, 182, 193 Delić Jovan, 124 Deretić Jovan, 53 Dimić Ljubodrag, 9 Dimitrijević Zlata, 86 Domanović Radoje, 147–148, 271 Dragosavac Dušan, 44, 183 Dragović Soso Jasna, 60 Drašković Bora, 262 Drašković Ljubomir, 273 Drašković Vuk, 46–49, 53, 56, 79, 83, 115–116, 118, 178–179, 275, 279

Drmić Jandre, 164 Drulović Milojko, 260 Dučić Jovan, 20, 23, 38 Durbaba Jošo, 100 Džadžić Petar, 31–34 Džojs Džems, 21 Đilas Milovan, 7, 8, 18, 22, 95, 255, 256, 257, 258, 269, 271, 277 Đogo Gojko, 31–36, 56, 71–72, 75–80, 82–83, 96–97, 143, 208–209, 249, 271, 272, 274 Đokić B., 159 Đokić Ljubiša, 40 Đorđevič Živorad, 56, 118 Đorđević Bora, 274 Đorđević Puriša, 84, 128, 258 Đujić Momčilo, 100 Đukić Lola Radivoje, 254, 255, 266 Đukić Slavoljub, 42–43, 97–98 Đurđević Miodrag, 256 Đurđić Ljiljana, 154 Đuretić Veselin, 276 Đuričić Blažo, 117 Đurić Đorđe, 49 Đurić Mihajlo, 265 Đurić Rajko, 79 Đurković Dejan, 266 Đurković Dimitrije, 256 Egerić Miroslav, 65, 67, 90, 211–214 Ejdus Predrag, 268 Erdeljanin Anđelko, 163 Erdelji Karolj, 43 Ernandez H., 22 Filej Rudi, 95–96 Filipović Muhamed, 210 Finci Eli, 6 Fokner Vilijam, 21 Foretić Dalibor, 99, 101 Francen Sima, 253 Gajić Radovan, 270 Galović Špira, 269, 271

282

Gams Andrija, 60 Garbo Greta, 57, 237 Gavrilović Zlatan, 120 Gavrilović Zoran, 196 Georgijevski Ljubiša,103, 269 Glavurtić Miro, 196 Gligorijević Milo, 40, 126, 169–170, 188–190, 192 Glišić Miloš, 129 Glogorijević Saša, 266 Gluščević Zoran, 35, 54, 99, 195–196, 262 Godina Aćimović Karpo, 261, 266 Godina Ferdo, 84 Goldštajn Slavko, 58, 172 Golubović Dragoljub, 260 Golubović Predrag, 268 Golubović Zagorka, 17, 60, 79, 210, 267, 269 Gorki Maksim, 175 Gotovac Tomislav, 266 Gotovac Vlada, 208–209 Grafenauer Niko, 59, 200 Grozni Ivan, 247 Gutović Milan, 278 Guzin Ranko, 265 Hajduković Božur, 268 Haliti Sabedin, 208, 272 Hamiti Sabrije, 279 Haravan Živan, 153 Havel Vaclav, 24 Hemingvej Ernest, 21 Hlupič Borut, 137 Hofman Branko, 56, 84, 87, 169, 176, 178, 203–204, 248 Hofman Ivan, 7 Horvat Branko, 267 Horvat Franko, 172 Ignjatović Dragoljub, 268, 270 Ignjatović Srba, 34–35 Ilić Aleksandar, 56, 86, 89, 112–113, 116, 126, 233 Ilić Dušan, 253 Ilić Miodrag, 271

Ilić Momir, 277 Ilić Ratko, 264 Imširović Jelka, 9, 10 Imširović Pavluško, 266 Inđić Trivo, 121, 269 Inkret Andrej, 45 Isaković Antonije, 56, 60, 67, 79, 84, 89, 128, 169, 193, 203, 233, 244,. 263 Ivanović Dragiša, 8 Ivanović Ivan, 266, 267 Ivković Milan, 111 Ivšić Radovan, 256 Jakšić Božidar, 79 Jakšić Đura, 140 Janković Dušan, 253 Janković Ivan, 60, Javoršek Joža, 56, 198 Jazački V., 138 Jocić Ljubiša, 261 Josif Enriko, 60 Jovanov Neca, 60, Jovanović Biljana, 60 Jovanović Dragoljub, 271 Jovanović Dušan, 84, 271 Jovanović Jovan, 151, 256, 266, 260 Jovanović Slobodan, 254, 276 Jovanović Soja, 254, 255, 275 Jovanović Velibor Bata, 253 Jovanović Zoran, 278 Jović Dejan, 31, 35, 54 Jovićević Vladimir Jov, 140, 155, 159– 160, 166 Jurica Neven, 111, 113, 127 Kadare Ismail, 208 Kaloper Jagoda, 264 Kami Alber, 21–22 Kangrga Milan, 264 Kapor Momo, 79, 173–174, 278 Karaman Dražen, 111 Kardelj Edvard, 9, 209 Kašetović Želimir, 17, 2 0, 21, 23, 25 Keković Marko, 264 Kermauner Taras, 59–60 Kirn Andrej, 201

283

Kiš Danilo, 179 Klaić Dragan, 98 Klajn Hugo, 254 Kljajić Jelka, 266 Kljakić Ljubomir, 79, 121–122 Kljakić Slobodan, 44 Knežević Ratko, 197 Kocbek Edvard, 10, 56, 123–124, 200, 203, 248 Kolakovski Lešek, 15, 56, 170, 205 Komanin Žarko, 84 Komnenić Milan, 33–34 Konjović Petar, 254 Koraksić Predrag, 277, 278 Korošić Marijan, 172 Koš Erih, 84 Košir Manca, 171, 187–188, 198–199 Koštunica Vojislav, 60 Kotevski Jovan, 34 Kovač Mirko, 5, 58, 269 Kovačević Božo, 234 Kovačević Dušan, 273, 274 Kovačević Siniša, 279 Kovačič Lojze, 67, 171, 172 Krajevski Mihal, 239 Kraljević Marko, 265 Kreft Bratko, 203 Krilović Branka, 194 Krivokapić Boro, 84, 137, 169, 184, 191, 202 Krleža Miroslav, 38, 56, 67, 124, 127, 129, 178, 180, 184, 186, 202, 213, 243 Krnjević Vuk, 275 Krsmanović Tomislav, 17 Kruezi Ekrem, 279 Kržavac Savo, 85 Kulenović Skender, 258 Kulerski Viktor, 242 Kundera Milan, 56–57, 230–234, 247 Kuronj Jacek, 56 Kurtović Todo, 50, 269 Kusturica Emir, 173 Kuvačić Ivan, 210 Kvesić Ante, 55, 57

Lasić Stanko, 127, 179–182, 185–186 Laušić Jozo, 127 Lazarević Aleksandar, 154 Lazić Dragoslav, 258 Lazić Petar, 152, 155, 159–161, 163 Lazić Radmila, 134 Lazić Žika, 270 Leković Miloš, 276 Lenjin Iljič Vladimir, 89–90 Ličina Đorđe, 275 Limić Vedran, 164 Livada Raša, 60, Lopičić D, 159 Lopušina Marko, 13, 17, 20, 272 Lorens D. H., 143 Lovrenović Ivan, 114–115 Lubarda Vojislav, 46, 56, 270, 271, 276 Lukić Milisav, 257 Lukić Velimir, 31 Mahmut Bakali, 268 Major Nandor, 56, 65–66 Majstorović Milivoje, 263 Majtenji Marković Andrija, 43 Makavejev Dušan, 56, 256, 257, 258, 261, 264, 272 Maksimović Desanka, 55, 60, 143 Maliković K. Milija, 269 Man Tomas, 22 Mandeljštam Nadežda, 56, 75, 229 Mandić Aleksandar, 275 Mandić Igor, 67–68, 79, 88, 111, 127, 169, 182–186, 202 Manojlović Todor, 23, 255 Marjanović Branko, 256 Markareli Mario, 103, 107 Markov Mladen, 257, 261 Marković Dragan, 52, 85–86 Marković Dragoslav, 266, 269, 270 Marković Jovan, 265 Marković Mihailo, 10, Marković Mihailo, 60 Marković Milenko, 56, 119–120 Marković J. Predrag, 9, 15–16, 22, 25 Marks Karl, 269

284

Mastnak Tomaž, 276 Mašić Slobodan, 22, 188 Matvejević Predrag, 82, 123, 207–209, 232 Mažuranić Ivo, 149, 152, 155, 159 Medaković Žika, 102 Mićunović Veljko, 172 Mihajlov Mihajlo, 24, 260, 266, 269 Mihajlović Aleksandar, 149 Mihajlović Borislav Mihiz, 40, 60, 128, 204–205, 261 Mihailović Dragoslav, 23, 60, 67, 84, 89, 173, 207, 262, 277, 279 Mihnjik Adam, 56, 240–241 Mijač Dejan, 40, 99, 101, 272 Mijanović Vladimir, 261 Mijatović Gordana, 152 Mijović Vlastimir, 194 Mikulić Branko, 85, 276 Milanović Antonije, 253 Milanović Bratislav, 108 Milanović Dragoljub, 53, 106, 269 Milanović Vujadin, 279 Milanović Zoran, 78 Milenković R., 128 Milenković Žika, 268 Milić Miodrag, 275 Milić Novica, 128, 182 Milić od Mačve, 258, 276, 277 Milićević Života, 260 Milin Voja, 43 Milinčević Vasa, 270, 271 Milišić Milan, 127 Milivojević Milivoje, 277 Miloradović Mirko, 268 Milošev Spasoje, 262 Milošević Nikola, 23, 56, 59, 79, 82–83, 90, 115, 263 Milošević Slobodan, 276 Milošević Snežana, 140 Miljković Branko, 144, 146 Minderović Čedomir, 255 Minić Milka, 257 Minović Živorad, 277, 278 Mišić Sofija, 267

Mitrović D. Jeremija, 270 Mitrović Mitar, 8, 255 Mitrović Nemanja, 150 Mladenović Filip, 155, 160 Mladenović Tanasije, 19, 60 Mlakar Mirko, 155, 159–161 Moiskovljević Miloš, 260 Mokrović S., 128 Moljković Ilija, 275 Momčilović Ljubomir, 266 Mrvoš Bogdan, 88 Muhić Fuad, 56, 93, 121, 210 Nazor Vladimir, 21 Nedeljković Dušan, 8, 10 Nenadić Dobrilo, 270 Nikolajević Dimitrije, 268 Nikolić Milan, 266 Nikolić Siniša, 277 Nikolić Živka, 33 Nikoliš Gojko, 56, 60, 85, 254, 277 Nikšić Stevan, 50 Novak Andrej, 172 Novaković Boško, 260 Numić Selim, 275 Nušić Branislav, 278 Obradović Vuk, 265 Obrenović Aleksandar, 147 Ognjanović Tomislav, 39 Ognjenović Vida, 60 Olbina Živana, 266 Oljača Mladen, 9 Ostrovski Nikolaj, 175 Paćepa Jona, 278 Pahlavi Reza, 264 Palavestra Predrag, 5, 27, 37, 60, 88 Panajotović Tomislav, 279 Pandurović Sima, 23, 253, 255 Papić Krsta, 84, 101, 263 Papić Žarko, 48, 116–117, 269 Pasternak Boris, 24 Pašić Feliks, 91, 96 Pauljević Slobodan, 94–96

285

Pavičić Josip, 111, 115 Pavić Jovica, 92 Pavić Siniša, 24 Pavićević Borka, 98 Pavićević Vuko, 10 Pavlović Bora, 263 Pavlović Miodrag, 53 Pavlović Živojin, 15, 20, 56, 197, 256, 257, 258, 259, 260, 262, 263, 274 Peić Branko, 205 Pekić Borislav, 265, 273 Peković Ratko, 8 Pelikan Jirži, 56, 234–235 Pendovski Branko, 269 Perišić Miodrag, 108 Perković Radoman, 43 Perović Latinka, 266 Perović Mirko, 78 Perović Puniša, 5 Pešić Miodrag, 274 Pešić Vesna, 10, 17, 60 Pešorda Mile, 233 Petković Vlastimir, 255 Petrov Aleksandar, 108, 135 Petrović Aleksandar, 17, 259, 262, 267 Petrović Branislav, 33 Petrović Gajo, 10, 210 Petrović Ivana, 91 Petrović M. Duško, 163 Petrović Momčilo, 85 Petrović Svetislav Ivan, 256 Petrović Zoran, 86–87, 89, 116, 239 Petrović Žarko, 148 Pijade Moša, 255 Pikaso Pablo, 263 Pirjavec Dušan 172, 198 Plenča Dušan, 100, 102 Pletikosa Pero, 120 Plevnik Danko, 111, 114 Pogačić Vladimir, 254, 257 Polić Radko, 206 Polimac Nenad, 237 Popov Nebojša, 10, 14, 56, 58–59, 79, 260, 264, 273, 279 Popov Raša, 258

Popović Aleksandar, 20, 262, 263, 265, 267, 271, 272, 275 Popović Branko, 253 Popović Mića, 56, 60, 64, 79, 126, 169, 188–193, 260, 268, 271 Popović Nikola, 253 Popović Srđa, 23, 79, 261, 270 Popović Vasilije, 137–138, 256–257, 271 Popovski Mihail, 274 Pražić Milan, 275 Prokić Radiša, 86 Protić Predrag , 128 Prust Marsel, 21 Pržić Ilija, 253 Puača Dušan, 141, 150 Puharić Branko, 56 Puljizević Jozo, 236–237 Racković Radomir, 163 Radić Dušan, 276 Radić Stjepan, 171 Radić Tomislav, 261 Radojević Dino, 102 Radonjac Kokan, 258 Radonjić Radovan, 56, 93–94 Radošević Mirjana, 102 Radošević Nikola, 257 Radović Dušan („Kondor“), 104, 108 Radović Duško, 155, 169, 194–195, 261 Radović Ljubomir, 262 Radulović Filip, 278, 279 Radulović Jovan, 39–40, 46, 53, 100, 269, 271, 272 Radulović Milan, 121 Raičković Stevan, 60 Rakonjac Kokan, 258 Ranković Aleksandar, 18, 254, 269 Rapajić Svetozar, 40 Ređep Draško, 267 Ribnikar Jara, 84 Risojević Ranko, 92–93 Ristić J. Nikola, 268 Ristić Ljubiša, 128, 268 Ristić Petar, 80 Ristić Strahimir, 266

286

Rožanc Marjan, 67, 187, 204 Rupel Dimitrij, 56, 67–68, 90, 123, 126,169, 201–202 Rusemi Sabit, 208, 272 Ružić Miodrag 101 Sadovski Konrad, 241 Samardžić Radovan, 60 Sartr Žan Pol, 22 Savić Svetolik, 253 Savin Egon, 274 Savković Boško, 253 Sekelj Laslo, 79 Sekulić Miodrag, 273 Selenić Slobodan, 17, 84, 86, 263 Selić Momčilo, 79,271 Simeonović Ivana, 190 Simić Bogdan, 253 Simić Željko, 76, 159 Simović Ljubomir, 53, 79, 103, 107– 109, 273 Skrigin Olga, 255 Skrigin Žorž, 255 Smiljanić Radomir, 82–83 Snoj Joža, 56 198 Solženjicin Aleksandar, 24, 229 Spajić Kosta, 57 Spasić Goran, 267 Spasić Velisav, 253 Spasović Zoran, 155, 159 Spehnjak Katarina, 16 Srejović Dragoslav, 60, Stambolić Ivan, 51, 53 Stambolić Petar, 36 Stamenković Vladimir, 91, 101, 236 Stanić Stevan, 31 Stanković Dušan, 31 Stanković Milić, 64 Stanojević Slobodan, 41–43 Stefanović Svetislav, 13, 253, 254 Stefanović Vladimir, 33, 81–83 Stepanov Predrag, 268 Stepinac Alojzije, 172 Stipetić Zorica, 186 Stojanović Dragoslav, 253 Stojanović Lazar, 265, 266, 267

Stojanović Miodrag, 159 Stojanović Svetozar, 120, 210, 269 Stojić Ljuba, 262 Stojković Aleksandar, 163 Stojković Andrija, 10 Stojković Živorad, 255 Stokić Žanka, 253 Supek Rudi, 10, 60, 210 Sutlić Vanja, 57 Svetina Tone, 201 Šandor Rože, 266 Šešelj Vojislav, 79, 274, 276, 277 Ševarlić Miladin, 92 Šinković Jadranko, 120 Škanat Krsta, 258, 266 Škreija Imer, 279 Šnajder Slobodan, 171 Šo Bernard, 254 Šolohov Mihail, 175 Šop Ljiljana, 115, 118, 124 Špiljak Mika, 55 Štambuk Drago, 113, 127 Šuvar Stipe, 54–55, 57–59, 100 Tadić Ljubomir, 60, 79, 210, 269, 271, 274, 279 Tanić Jovan, 253 Tanović J., 253 Telekija Bela, 275 Tepavac M., 260 Terzić Velimir, 259 Tijanić Aleksandar, 117–118 Timčenko Nikolaj, 109–110, 233 Timotijević Dušan, 257 Todorović Slobodanka, 278 Tomčić Zlatko, 210 Tomić Dragan, 276 Trailović Mira, 256 Trevisan Desa, 80 Trivunac Miloš, 253 Tucović Dimitrije, 51 Ubović Nedeljko, 272 Udovički Danilo, 266 Ugrinov Pavle, 84

287

Ujević Tino, 255 Ungaro Draga, 103 Urošević Draginja, 109 Vajda Andžej, 238–240 Vajdham Kurt, 278 Vasić Dragiša, 20, 23, 260 Vasiljević Ljuba, 253 Vukčević Goran, 279 Vegel Laslo, 279 Veličković Dušan, 81, 139 Venišnik Babić Vesna, 40 Vermorel C., 236 Vidmar Josip, 123, 201, 248 Vidojević Zoran, 51 Visković Velimir, 125 Višnjić Josić Miroslav, 270 Vitezović Milovan, 155, 163, 166 Vlahović Veljko, 12, 258 Vlajčić Milan, 128, 232, 238 Vlasi Azem, 50 Vranicki Predrag, 121–122, 210 Vranić Seada, 45–46 Vrhovec Josip, 54, 100 Vržina Milovan, 163 Vučelić Milorad, 36–37, 60, 77, 102– 103, 117, 121, 264

Vučićević Branko, 261, 262 Vučurović Božidar, 265 Vukadinović Alek, 108 Vukmanović Svetozar Tempo, 270 Vuković Čeda, 262 Vulević Čeda, 269 Zakić Rastko, 20, 23, 59, 81, 261, 274, 276, 277, 278 Zamurović Stojan, 44 Zidovec Zdravko, 111 Ziherl Boris, 8 Zima Zdravko, 87–88, 111, 125, 234–235 Zogović Radovan, 8, 254 Zubović Jovan, 263 Zupan Vitomil, 56, 67, 125–126, 169, 197–200, 203, 250 Žikić Danković Stanoje, 267 Žilnik Želimir, 261, 262, 266 Živadinović R., 23 Živadinović Stojan, 255 Živkov Stevan, 270 Živković Miodrag, 275 Životić Miladin, 10, 79, 268, 269, 275 Župančič Oton, 21

288

SADRŽAJ

Predgovor priređivača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. Darovana sloboda – nadzor nad kulturom u socijalističkoj Jugoslaviji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Sloboda duha i cenzura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .15 Izdavanje knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .21 II. Protiv totalitarizma – za slobodu javne reči 1981–1984 . . . . . . . . . . .27 „Kulturna kontrarevolucija“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 Vunena vremena. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .30 Golubnjača . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .39 Nož . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .46 Ideološka ofanziva – Bela knjiga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .54 O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .61 Uvodne napomene o idejnoj borbi u kulturi i umjetnosti, te o obuhvatu i svrsi analize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .63 I. Osvrti na neke sporne knjige i kazališne predstave – njihovo tumačenje i poruke recenzenata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 O „Vunenim vremenima“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 O knjizi „Gojko Đogo – dokumenti“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .81 Literarna djela o 1948. godini i Golom otoku . . . . . . . . . . . . . . .84 Kritička reagiranja na pisanje o Golom otoku . . . . . . . . . . . . . . .93 Priča informbirovca – emigranata. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .94 O „Golubnjači“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .96 O „Istočnicama“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .103 O romanu „Orden“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .110 O romanu „Nož“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 O knjizi „Stvarno i moguće“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .118 O knjizi „Strah i hrabrost“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .123 O romanu „Levitan“. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .125 O još nekim knjigama i dramama, odnosno dramatizacijama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .127

289

II. Poruke u literarnoj i kvaziliterarnoj formi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 Pjesme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 Priče i basne . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .147 Aforizmi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .155 „Student“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .156 „Omladinske“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .159 „Politika ekspres“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .161 „Nedjeljna Dalmacija“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .163 „Politika“(Nedjeljna rubrika „Leva strana“) . . . . . . . . . . . . .164 „Duga“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .165 III. Javni istupi, napisi i intervjui nekih kulturnih stvaralaca . . . . . . .169 IV. Neka zbivanja u filmu i istupi filmskih stvaralaca . . . . . . . . . . . . .215 O „crnom valu“ na filmu i „reviziji“ ranijih ocjena o njemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .215 Istupi i napisi nekih filmskih stvaralaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . .219 V. Napisi, razgovori i poruke nekih poljskih i istočnoevropskih autora, te osvrti na neke knjige, drame i filmove stranih autora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .229 VI. Nekoliko zaključnih konstatacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .243 Kratka hronologija zabrana i progona u Srbiji 1944–1991. . . . . . . . . .253

290

BELA KNJIGA – 1984 Kosta Nikolić, Srđan Cvetković, Đogo Tripković | Izdavači Javno preduzeće Službeni glasnik i Institut za savremenu istoriju | Za izdavače Slobodan Gavrilović i prof. dr Momčilo Pavlović | Dizajn Miloš Majstorović | Izvršni urednik Petar V. Arbutina | Lektura i korektura Katarina Pišteljić i Branka Kosanović | Kompjuterski unos podataka Siniša Kadić | Tehničko uređenje Jelena Panić | Beograd, 2010 | www.slglasnik.com

CIP – Каталогизација у публикацији Народна Библиотека Србије, Београд

ISBN COBISS.SR-ID

ЗЛАТНИ ПРЕНУМЕРАНТИ Привреник Београд, Шекспирова 27

Деус сисем д. о. о. Добановци, Нова 7

Гра Краујевац Крагујевaц, Трг слободе 1

СРЕБРНИ ПРЕНУМЕРАНТИ Команија Дунав осиурање

Comes

Београд, Македонска 4

Београд, Вилине воде б. б.

Приврено рушво Дринско-лимске хироелекране Бајина Башта, Трг Душана Јерковића 1

Грађевинска ирекција Срије д. о. о. Београд, Булевар краља Александра 84

Гра Ужице Ужице, Димитрија Туцовића 52

Ошина Горњи Милановац Горњи Милановац, Таковска 2

ПТТ Срија

Графикум д. о. о. Београд, Јове Илића 17/9

Саораћајни инсиу ЦИП Београд, Немањина 6

Београд, Таковска 2

Гра Чачак Чачак, Жупана Страцимира 2

Чачанска анка а. д. Чачак, Пиварска 1

MK group Београд, Булевар Михајла Пупина 115Е

РДУ Раио Телевизија Срије Београд, Таковска 10

Stylos д. o. o. Нови Сад, Футошки пут 67

Igepa Cartacell д. o. о. Београд, Цара Душана 266

ДДОР Нови Са Нови Сад, Булевар Михајла Пупина 8

IMPOL SEVAL Ваљаоница алуминијума Севојно Севојно, Првомајска бб

Piraeus Bank АД Беора Нови Београд, Милентија Поповића 5б

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF