Becca Fitzpatrick - Finale (Hush, Hush, 4).pdf

Za moju mamu, koju uvijek čujem kako sa strane navija (Trči, dijete, trči!)

Prolog

RANIJE TOG ISTOG DANA

Scott nije vjerovao u duhove. Mrtvaci ostaju u grobu. Ali zbog tunela koji križaju pod zabavnim parkom Delphic, u kojima odjekuju šuštanje i šapat, opet je razmislio o tome. Nije mu bilo drago što su mu misli ponovno skrenule prema Harrisonu Greyu. Nije želio da ga se podsjeća na vlastitu ulogu u ubojstvu tog čovjeka. Vlaga je kapala s niskog stropa. Scott je pomislio na krv. Vatra s njegove baklje bacala je plašljive sjene na zidove koji su mirisali na hladnu, svježu zemlju. Pomislio je na grobove. Ledena struja zagolicala mu je potiljak. Preko ramena uputio je u tamu dugačak, sumnjičav pogled. Nitko nije znao da je prisegnuo Harrisonu Greyu da će štititi Noru. Budući da nije mogao osobno reći, “Hej, čovječe, oprosti što si zbog mene mrtav”, obećao je da će paziti na Harrisonovu kćer. Što se tiče prihvatljivih isprika, ta zapravo nije ušla u uži izbor, ali je bilo najbolje čega se mogao dosjetiti. Scott nije čak ni bio siguran ima li zakletva mrtvom čovjeku ikakvu težinu. No zbog šupljih zvukova iza sebe smatrao je da ima. “Dolaziš?” Scott je samo uspio razaznati tamni obris Danteovih ramena ispred sebe. “Koliko još?” “Pet minuta.” Dante se nasmijao. “Bojiš se?” “Užasno.” Scott je potrčao kako bi ga sustigao. “Što se događa na sastanku? Nikad prije nisam ovo radio”, dodao je nadajući se da ne zvuči glupo kako se i osjećao. “Starješine žele upoznati Noru. Ona je sad njihov vođa.” “Dakle nefili su prihvatili da je Crna Ruka mrtav?” Ni sam Scott nije sasvim vjerovao u to. Crna Ruka bi trebao biti besmrtan. Kao i svi nefili. Dakle, tko je pronašao način kako ga ubiti? Scottu se nije sviđao odgovor kojem se stalno vraćao. Ako je Nora to učinila - Ako joj je Patch pomogao Nije bilo važno koliko su pažljivo prikrili tragove. Nešto im je promaklo. Uvijek svakom promakne. Bilo je samo pitanje vremena. Ako je Nora ubila Crnu Ruku, bila je u opasnosti. “Vidjeli su moj prsten”, odgovorio je Dante.

I Scott ga je vidio. Ranije. Začarani prsten blještao je kao da je plava vatra zarobljena pod njegovom krunom. Čak i sad sjajio je hladnim, slabim plavim svjetlom. Po Danteu, Crna Ruka je prorekao da će to biti znak njegove smrti. “Jesu li pronašli tijelo?” “Ne.” “I ne smeta im što ih predvodi Nora?” ustrajao je Scott. “Ona uopće nije nalik na Crnu Ruku.” “Noćas mu je prisegnula krvlju. Počelo je djelovati u trenutku kad je umro. Ona je njihov vođa, čak i ako im se to ne sviđa. Mogu je zamijeniti, ali najprije će je iskušati i pokušati dokučiti zašto je Hank odabrao nju.” Scottu se nije sviđalo kako to zvuči. “A ako je zamijene?” Dante mu je uputio mračan pogled preko ramena. “Umrijet će. Uvjeti zakletve.” “Nećemo dopustiti da se to dogodi.” “Ne.” “Dakle, sve je u redu.” Scottu je trebala potvrda da je Nora sigurna. “Dok god bude prihvaćala igru.” Scott se prisjetio Norine diskusije ranije tog dana. Naći ću se s nefilima. I objasnit ću im svoje stajalište. Hank je možda započeo ovaj rat, no ja ću ga završiti, A ovaj će rat završiti primirjem. Ne zanima me ako oni to ne žele čuti. Stisnuo je hrbat nosa - imao je puno posla. Gazio je naprijed pazeći na lokvice. Mreškale su se kao uljani kaleidoskopi, a posljednja u koju je slučajno ugazio smočila ga je do gležnja. “Rekao sam Patchu da je neću ispustiti iz vida.” Dante je zagunđao. “I njega se bojiš?” “Ne ” Ali jest. I Dante bi, da imalo poznaje Patcha. “Zašto nije mogla doći s nama na sastanak?” Bio je nemiran zbog odluke da se razdvoji od Nore. Proklinjao se što se nije ranije tome usprotivio. “Ne znam zašto činimo pola stvari koje činimo. Mi smo vojnici. Primamo naređenja.” Scott se prisjetio Patchevih riječi kad je odlazio. Odgovoran si za nju. Nemoj uprskati. Prijetnja mu se usjekla pod kožu. Patch je mislio da je jedini kojemu je stalo do Nore, ali nije. Nora je bila najbliže sestri što Scott ima. Bila je uz njega kad nitko drugi nije htio i uvjerila ga je da se makne s ruba. Doslovno. Bili su povezani, i to ne na taj način. Bilo mu je stalo do Nore više nego do bilo koje cure koju je ikad poznavao. Bila je njegova odgovornost. Ako baš hoćete, prisegnuo je to njenom mrtvom ocu. On i Dante zašli su dublje u tunele, dok su im oko ramena zidovi postajali sve uži. Scott se okrenuo bočno kako bi se ugurao u sljedeći prolaz. Grumeni zemlje osipali su se sa za zidova i on je zadržao dah, napola iščekujući da se strop obruši u jednu veliku hrpu i zakopa ih. Konačno je Dante povukao alku i u zidu su se ukazala vrata. Scott je promotrio prostoriju nalik na pećinu. Isti zemljani zidovi, kameni pod. Prazna. “Pogledaj dolje. Vrata u podu”, rekao je Dante. Scott se maknuo s vrata skrivenih u kamenu i povukao ručku. Uznemireni glasovi čuli su se kroz otvor. Zaobilazeći ljestve, pao je kroz rupu i dočekao se tri metra ispod.

U trenutku je procijenio je prostoriju nalik na pećinu. Muškarci i žene nefili odjeveni u crne ogrtače s kapuljačama oblikovali su tijesan krug oko dva lika koje nije jasno vidio. Vatra je hučala sa strane. Željezo za žigosanje uronjeno u ugljen gorjelo je narančastim sjajem zbog vreline. “Odgovori mi”, oštar stari glas u središtu kruga se obrecnuo. “Kakva je priroda tvoje veze s palim anđelom kojeg zovu Patch? Jesi li spremna voditi nefile? Moramo znati da imamo tvoju potpunu odanost.” “Ne moram odgovoriti”, Nora, drugi lik, je uzvratila. “Moj privatni život vas se ne tiče.” Scott je prišao krugu kako bi bolje vidio. “Ti nemaš privatni život”, stara, sijeda žena oštra glasa je prosiktala, upirući slabašnim prstom u Noru, a njezina mlitava vilica drhtala je od bijesa. “Tvoja jedina svrha sada je voditi svoj narod prema slobodi protiv palih anđela. Ti si nasljednica Crne Ruke, pa, iako se ne želim protiviti njegovim željama, glasat ću da te se izbaci ako budem morala ” Scott je s nelagodom pogledao nefile u haljama. Nekoliko ih je potvrdno kimnulo. Nora, dozvao ju je govorom uma. Što radiš? Krvna zakletva. Moraš zadržati moć. Reci što god moraš. Samo ih umiri. Nora je zvjerala uokolo neprijateljski sve dok njene oči nisu pronašle njegove. Scotte? . Ohrabrujuće je kimnuo. Ovdje sam. Nemoj ih prestrašiti. Neka budu sretni. A onda ću te izbaviti odavde. Progutala je knedlu, vidljivo se pokušavajući pribrati, no obrazi su joj još uvijek gorjeli od bijesa. “Sinoć je Crna Ruka umro. Otada, proglasili su me njegovom nasljednicom, nametnuli mi vodstvo, vuku me sa sastanka na sastanak, prisiljena sam pozdravljati ljude koje ne poznajem, naređeno mi je da odjenem ovaj zagušljivi plašt, ispituju me o mnogim osobnim stvarima, gurkaju i bockaju, odmjeravaju i prosuđuju i to sve bez trenutka predaha. Pa mi onda oprostite ako mi se još uvijek vrti u glavi.” Usne starije žene utegnule su se u tanju liniju, ali nije se usprotivila. “Ja sam nasljednica Crne Ruke. On je odabrao mene. Nemojte to zaboraviti”, rekla je Nora, pa iako Scott nije mogao reći govori li s uvjerenjem ili podsmijehom, utišala ih je. “Reci mi jednu stvar”, rekla je stara žena lukavo nakon teške pauze. “Što je s Patchem?” Prije nego što je Nora mogla odgovoriti, istupio je Dante. “Ona više nije s Patchem.” Nora i Scott oštro su pogledali najprije jedno drugo, a zatim Dantea. Što je to bilo? obratila se Nora Danteu u njegovim mislima uključujući Scotta u trostrani razgovor. Ako ti sada ne dopuste da mi budeš vođa, srušit ćeš se mrtva zbog krvne zakletve, odgovorio je Dante. Pusti mene da se pozabavim time. Lažući? Imaš bolju ideju? “Nora želi voditi nefile”, progovorio je Dante. “Učinit će što god je potrebno. Puno joj znači dovršiti ono što joj je otac započeo. Dajte joj jedan dan za tugovanje, a onda će se baciti na to, potpuno posvećena. Ja ću je obučiti. Ona to može. Dajte joj priliku.” “Ti ćeš je obučiti?” upitala je stara žena Dantea uz prodoran pogled. “Sve će biti u redu. Vjerujte mi.” Starica je neko vrijeme razmišljala. “Žigošite je znakom Crne Ruke”, konačno je zapovjedila. Zbog divljeg, prestravljenog pogleda u Norinim očima Scott se gotovo presamitio i povratio.

Noćne more. Izbile su niotkuda i zaplesale mu u mislima. A onda je došao glas. Glas Crne Ruke. Scott je poklopio rukama uši i zadrhtao. Mahnit glas kvocao je i siktao sve dok se riječi nisu spojile i zazvučale kao da je netko nogom udario košnicu pčela. Znak Crne Ruke, utisnut u njegove grudi, pulsirao je. Svježa bol. Nije mogao razlikovati jučer i sad. Iz njegovog je stisnutog grla izašla zapovijed. “Stanite.” Činilo se da je cijela prostorija zastala. Tijela su se pomaknula i odjednom je Scott osjetio kako ga drobe njihovi neprijateljski pogledi. Zatreptao je, žestoko. Nije mogao razmišljati. Morao ju je spasiti. Nitko nije bio u blizini kad je trebalo spriječiti Crnu Ruku da ga žigoše. Scott neće dopustiti da se isto dogodi Nori. Starica je prišla Scottu dok su joj pete škljocale po tlu sporim, odlučnim ritmom. Duboke brazde usijecale su joj se u kožu. Vodenaste zelene oči virile su iz upalih duplji. “Ne smatraš da bi trebala pokazati odanost vlastitim primjerom?” Lagan, izazivački osmijeh uvio joj je usne. Scottovo je srce zalupalo. “Neka to pokaže djelom.” Riječi su same izašle. Žena je nakrivila glavu u stranu. “Kako to misliš?” U isto vrijeme, Norin glas mu je kliznuo u glavu. Scotte? rekla je nervozno. Molio se da ne pogorša situaciju. Oblizao si je usne. “Da ju je Crna Ruka htio žigosati, sam bi to bio učinio. Vjerovao joj je dovoljno da joj povjeri ovaj posao. Meni je to dovoljno. Možemo provesti ostatak dana iskušavajući je ili možemo već jednom započeti ovaj rat. Niti trideset metara iznad naših glava živi grad palili anđela. Dovedite jednog tu dolje. Sam ću to učiniti. Žigosati ga. Ako želite da pali anđeli znaju da smo ozbiljni u vezi rata, pošaljimo im poruku.” Mogao je čuti vlastito isprekidano disanje. Polagan osmijeh otoplio je lice starice. “Oh, to mi se sviđa. Vrlo. A tko si ti, dragi dječače?” “Scott Parnell.” Povukao je prema dolje ovratnik majice. Palcem je prešao preko deformirane kože od koje se sastojao njegov žig - stisnuta šaka. “Živjela vizija Crne Ruke.” Te su riječi u njegovim ustima imale okus žuči. Stavljajući svoje tanašne prste na Scottova ramena, žena se prignula i poljubila ga najprije u jedan, pa u drugi obraz. Koža joj je bila vlažna i hladna kao snijeg. “A ja sam Lisa Martin. Dobro sam poznavala Crnu Ruku. Neka dugo živi njegov duh, u svima nama. Dovedi mi jednog palog anđela, mladiću, i pošaljimo poruku našem neprijatelju.” Bilo je brzo gotovo. Scott je pomogao vezati lancem palog anđela, mršavog dječaka imena Baruch koji je izgledao kao da mu je petnaest ljudskih godina. Scott se najviše bojao da će oni očekivati da Nora žigoše palog anđela, no Lisa Martin ju je odvukla u privatno predsoblje. Nefil u plastu stavio je željezo za žigosanje u Scottove ruke. Spustio je pogled na mramornu ploču i palog anđela okovanog za nju. Ignorirajući Baruchove psovke i zavjet da će se osvetiti, Scott je ponavljao riječi koje mu je nefil u plastu pokraj njega šaptao u uho hrpu sranja koja su uspoređivala Crnu Ruku s božanstvom - i pritisnuo vruće željezo o gole grudi palog anđela. Sad se Scott naslonio na zid tunela ispred predvorja čekajući Noru. Ako ostane unutra dulje od pet minuta, ući će za njom. Nije vjerovao Lisi Martin. Nije vjerovao nijednom nefilu odjevenom u plašt. Bilo je jasno da su članovi tajnog društva, a Scott je na teži način naučio da ništa dobro ne proizlazi iz tajni. Vrata su se otvorila uz škripu. Nora je izašla, a onda se bacila oko njegova vrata i čvrsto ga zagrlila. Hvala ti.

Grlio ju je sve dok nije prestala drhtati. U opisu posla mi je, šalio se, pokušavajući je umiriti kako je najbolje znao. Zadužnicu ću ti poslati poštom. Šmrcajući se nasmijala. “Vidi se da su jako uzbuđeni što sam im novi vođa.” “Šokirani su.” “Šokirani što je Crna Ruka meni prepustio njihovu budućnost. Jesi li im vidio lica? Mislila sam da će početi ridati. Ili to, ili me gađati povrćem.” “Što ćeš učiniti?” “Hank je mrtav, Scotte,” Pogledala ga je u oči, a onda ih obrisala prolazeći prstima ispod njih, a on je ugledao odbljesak nečeg u njenom pogledu što nije mogao definirati. Sigurnost? Samopouzdanje? Ili možda, izravno priznanje. “Proslavit ću.”

Poglavlje 1 VEČERAS Nisam partijanerica. Zaglušujuća glazba, izvijanje tijela, pijani osmijesi - nije to za mene. Moja idealna subota uvečer bila bi gledati neku romantičnu komediju kod kuće, na kauču, priljubljena uz svog dečka, Patcha. Predvidljivo, jednostavno... normalno. Zovem se Nora Grey, pa iako sam nekad bila prosječna američka tinejdžerica i kupovala odjeću u J. Crewu i trošila novac od dadiljanja na iTunes, normalno i ja smo nedavno postali potpuni stranci. Ne bih prepoznala normalno ni da domaršira do mene i ubode me u oko. Normalno i ja krenuli smo različitim putevima kad je Patch ušao u moj život. Patch je dvadesetak centimetara viši od mene, vodi ga hladna, čvrsta logika, kreće se kao dim i živi sam u supertajnoj, superelegantnoj garsonijeri ispod zabavnog parka Delphic. Zvuk njegova glasa, dubok i seksi, može mi otopiti srce u samo tri sekunde. On je i pali anđeo, izbačen iz raja zbog svoje fleksibilnosti kad se radi o poštivanju pravila. Osobno vjerujem da se normalno prestravilo Patcha i trkom pobjeglo na drugi kraj svijeta. Možda nemam normalno, ali imam stabilnost. I to u obliku Vee Sky, moje najbolje prijateljice već dvanaest godina. Vee i ja imamo čvrstu vezu koju čak ni podugačak popis razlika ne može slomiti. Kažu da se suprotnosti privlače, a Vee i ja smo dokaz da je ta tvrdnja istinita. Ja sam vitka i visoka - po ljudskim standardima - imam bujnu kovrčavu kosu koja iskušava moje strpljenje i osobnost tipa A. Vee je još i viša, ima pepeljastoplavu kosu, lukave zelene oči i više zavoja od vlaka smrti. Gotovo uvijek Veeine želje nadjačaju moje. I, za razliku od mene, Vee živi za dobar tulum. Večeras nas je Veeina želja za dobrim provodom odvela na drugu stranu grada u četverokatno skladište od opeke u kojem trešti klupska glazba, preplavljeno lažnim osobnim iskaznicama i natrpano tjelesima koja su proizvodila dovoljno znoja da značajno doprinesu udjelu stakleničkih plinova u atmosferi. Unutarnji raspored bio je standardan: plesni podij stisnut između pozornice i šanka. Šuškalo se da tajna vrata iza šanka vode u podrum, a podrum do čovjeka zvanog Storky koji vodi cvatući biznis falsificiranja svega. Vjerski vođe zajednice neprestano su prijetili da će zakucati daskama koldvotersko leglo grijeha za razuzdane tinejdžere... poznato i pod nazivom Vražja torbica. “Uživaj, bejbe”, doviknula mi je Vee kroz bezumni tup, tup, tup glazbe, ispreplićući prste s mojima i uvijajući ruke iznad glave. Bile smo nasred plesnog podija, gurali su nas laktovima i lupali sa svih strana. “Ovakva treba biti subota uvečer. Ti i ja uživamo, opuštamo se i dobro se oznojimo kako Bog zapovijeda.” Dala sam sve od sebe da oduševljeno kimnem, ali frajer iza mene stalno je gazio petu moje balerinke i u intervalima od pet sekundi morala sam opet gurati stopalo u nju. Cura meni zdesna plesala je s izbačenim laktima i znala sam da bi me zakačila ako ne pazim. “Možda bismo trebale otići po piće”, doviknula sam Vee. “Ovdje je kao na Floridi.” “To je zato što smo ti i ja zapalile ovo mjesto. Pogledaj frajera kod šanka. Ne može maknuti pogled s tvojih vrućih pokreta.” Polizala je prst i stavila ga na moje golo rame, proizvodeći zvuk cvrčanja.

Slijedila sam njen pogled... i srce mi je stalo. Dante Matterazzi s uvažavanjem je podignuo bradu. Njegov sljedeći pokret bio je malo suptilniji. Nikad ne bih rekao da znaš plesati, progovorio je u mojoj glavi. Čudno, nikad ne bih rekla da si uhoda, uzvratila sam. I Dante Matterazzi i ja smo pripadali nefilskoj rasi, i odatle urođena sposobnost razgovora u mislima, no tu su sve sličnosti prestajale. Dante nije znao kako stati, a ja nisam znala koliko ga dugo mogu izbjegavati. Prvi sam ga put srela tog jutra kad je došao u moju kuću objaviti da su pali anđeli i nefili na rubu rata i da sam ja vođa potonjih, no sad mi je trebao predah od ratne priče. Bilo mi je previše. Ili sam možda poricala. Kako god, željela sam da nestane. Ostavio sam ti poruku na mobitelu, rekao je. Hm, sigurno mi je promakla. Ili sam je izbrisala. Moramo razgovarati. Malo sam zauzeta. Kako bih to naglasila, zaljuljala sam kukovima i mahnula rukama sjedne na drugu stranu, dajući sve od sebe da oponašam Vee, čiji je omiljeni televizijski kanal bio BET 1, što se i vidjelo. Hip-hop joj je bio utisnut u dušu. Blagi osmijeh zaigrao je na Danteovim usnama. Kad već to radiš, neka ti prijateljica da koji savjet. Spotičeš se. Nađemo se iza za dvije. Bijesno sam ga pogledala. Zauzeta, sjećaš se? Ovo ne može čekati. Uz značajno podignute obrve nestao je u mnoštvu. “Njegov gubitak”, rekla je Vee. “Ne može se nositi s vrućinom, to je sve.” “Što se tiče onih pića”, rekla sam, “mogu li ti donijeti kolu?” Vee nije izgledala spremna prestati plesati u skorije vrijeme, a koliko sam god htjela izbjeći Dantea, shvatila sam da bi najbolje bilo jednostavno završiti s tim. Pregristi to i razgovarati s njim. Alternativa je bila da me slijedi cijelu noć. “Kolu s limetom”, rekla je Vee, Iskobeljala sam se s plesnog podija i, nakon što sam se uvjerila da Vee ne gleda, klisnula niz bočni hodnik i kroz stražnja vrata. Uličica je bila okupana plavom mjesečinom. Crveni Porsche Panamera bio je parkiran ispred mene, a Dante oslonjen na njega, s rukama labavo sklopljenim na prsima. Dante je visok 210 cm i ima tijelo vojnika koji je upravo završio obuku. Primjerice, ima više mišića u svom vratu nego ja u cijelom tijelu. Večeras je odjenuo vrećaste bež hlače i bijelu napola raskopčanu lanenu košulju koja je otkrivala duboko slovo V glatke kože. “Dobar auto”, rekla sam. “Služi me.” “Kao i moj Volkswagen, ali košta znatno manje.” “Potrebno je mnogo više od četiri kotača da nešto bude auto.” Grrr. “Dakle”, rekla sam tapkajući stopalom. “Što je toliko hitno?” “Još hodaš s onim palim anđelom?” 1

Black Entertaintmenl Television, op.prev.

Bio je to samo treći put u isto toliko sati da me to pita. Dvaput SMS-om i sada licem u lice. Moja veza s Patchem prošla je mnogo uspona i padova, ali trenutačni je trend bio uzlazan. No, imali smo svojih problema. U svijetu u kojem bi nefili i pali anđeli radije umrli nego nasmiješili se jedni drugima, hodati s palim anđelom bilo je apsolutno nepoželjno. Malo sam se uspravila. “Znaš i sam.” “Paziš?” “Diskrecija je ključna riječ.” Patchu i meni nije trebao„Dante da nam kaže da nije mudro previše se zajedno pojavljivati u javnosti. Nefilima i palim anđelima nikad nije trebala izlika da jedni, drugima očitaju lekciju, a rasne tenzije između te dvije grupe svakim su danom postajale sve žešće. Bila je jesen, točnije listopad, i židovski mjesec Hešvan bio je za nekoliko dana. Svake godine tijekom Hešvana pali anđeli masovno zaposjednu nefilska tijela. Pali anđeli imaju odriješene ruke činiti što ih je volja, a budući da je to jedino vrijeme tijekom godine kad mogu nešto fizički osjećati, njihova kreativnost ne poznaje granice. Oni su u potrazi za zadovoljstvom, boli i svim između, igrajući se parazita na domaćinu nefilu. Za nefile, Hešvan je pakleni zatvor. Da Patcha i mene vide pogrešni pojedinci kako se makar samo držimo za ruke, platili bismo, na ovaj ili onaj način. “Razgovarajmo o tvom imidžu”, rekao je Dante. “Moramo stvoriti malo pozitivne slike u javnosti oko tvog imena. Pojačati povjerenje nefila u tebe.” Teatralno sam zapucketala prstima. “Zar ne mrziš kad si nisko na ljestvici popularnosti?” Dante se namrštio. “Ovo nije šala, Nora. Hešvan počinje za nešto više od sedamdeset dva sata, a to znači rat. Pali anđeli na jednoj strani, mi na drugoj. Sve ovisi o tebi - ti si novi vođa nefilske vojske. Krvna zakletva koju si dala Hanku je na snazi i mislim da te ne moram podsjećati da su posljedice kršenja vrlo, vrlo stvarne.” Mučnina me štipala za trbuh. Nisam se baš prijavila za taj posao. Zahvaljujući mom pokojnom biološkom ocu, zaista izopačenom čovjeku imena Hank Millar, bila sam prisiljena naslijediti taj položaj. Uz pomoć neprirodne transfuzije krvi, prisilio me da se pretvorim iz običnog ljudskog bića u čistokrvnu nefilku kako bih mogla preuzeti njegovu vojsku. Prisegnula sam da ću voditi njegovu vojsku i to je stupilo na snagu nakon njegove smrti i, ako to ne budem učinila, moja majka i ja ćemo umrijeti. Uvjeti zakletve. Bez pritiska. “Unatoč svim mjerama opreza koje namjeravam primijeniti, ne možemo u potpunosti izbrisati tvoju prošlost. Nefili čačkaju. Priča se da hodaš s palim anđelom i da nisi odana samo njima.” “I hodam s palim anđelom.” Dante je zakolutao očima. “Možeš li to reći glasnije?” Slegnula sam ramenima. Ako to zaista želiš. Zatim sam otvorila usta, ali se Dante odmah našao pokraj mene i prekrio ih rukom. “Znam da te to ubija, ali bi li mi barem jednom mogla olakšati posao?” šapnuo mi je na uho, pogledavajući uokolo sjene s očitom nelagodom, iako sam bila uvjerena da smo sami. Bila sam čistokrvna nefilka tek dvadeset četiri sata, ali vjerovala sam svom novom, izoštrenijem šestom čulu. Da se netko skrivao i prisluškivao, znala bih. “Gledaj, znam da sam jutros kad smo se upoznali rekla da će se nefili jednostavno morati nositi s tim da hodam s palim anđelom”, rekla sam kad je spustio ruku, “ali tada nisam

mislila. Bila sam ljuta. Cijeli sam dan o tome puno razmišljala. Razgovarala sam s Patchem. Oprezni smo, Dante. Vrlo oprezni.” “Lijepo je to znati. Ali još uvijek moraš nešto učiniti za mene.” “Što na primjer?” “Hodaj s nefilom. Hodaj sa Scottom Parnellom.” Scott je bio prvi nefil s kojim sam se sprijateljila, u dobi od samo pet godina. Tada nisam znala za njegovo pravo porijeklo, ali posljednjih mjeseci on je najprije preuzeo ulogu mog mučitelja, zatim partnera u zločinu i konačno, mog prijatelja. Među nama nije bilo tajni. Isto tako, nije bilo ni romantične privlačnosti. Nasmijala sam se. “Za krepat’ si, Dante.” “Bilo bi to samo gluma. Predstava”, objasnio je. “Samo dok ne omiliš našoj rasi. Tek jedan dan si nefilka. Nitko te ne poznaje. Ljudima treba razlog da im se svidiš. Mora im biti ugodno vjerovati ti. Hodati s nefilom dobar je korak u pravom smjeru.” “Ne mogu hodati sa Scottom”, rekla sam Danteu. “On se sviđa Vee.” Optimistično govoreći, Vee nije imala sreće u ljubavi. U prošlih šest mjeseci bila je zaljubljena u narcisoidnog grabežljivca i u prevarantskog gada. Sasvim očekivano, zbog obje te veze ozbiljno je posumnjala u svoj ljubavni instinkt. U posljednje je vrijeme nedvosmisleno odbijala čak se i nasmiješiti suprotnom spolu... sve dok nije naišao Scott. Rano sinoć, tek nekoliko sati prije nego što me moj biološki otac prisilio da se preobrazim u čistokrvnog nefila, Vee i ja smo došle u Vražju torbicu gledati Scotta kako svira bas za svoj novi bend, Serpentine, i otad nije prestala pričati o njemu. Sada se ubaciti i preoteti Scotta, čak i ako bi to samo bila smicalica, bio bi krajnje nizak udarac. “To ne bi bilo stvarno”, ponovio je Dante, kao da je zbog toga sve savršeno. “Bi li to Vee znala?” “Ne baš. Ti i Scott biste morali zajedno biti uvjerljivi. Bila bi katastrofa da nešto procuri, pa bih ograničio istinu na nas dvoje.” Što bi značilo da bi i Scott bio žrtva prevare. Stavila sam ruke na bokove, pokušavajući postići čvrst i nepokolebljiv izgled. “Onda ćeš morati predložiti nekog drugog.” Nisam bila oduševljena idejom da tobože hodam s nefilom kako bih bila popularnija. Zapravo, činilo se da se rađa katastrofa, ali htjela sam ostaviti taj kaos iza sebe. Ako Dante smatra da će mi dečko nefil dati više vjerodostojnosti na ulici, neka bude tako. Neće biti stvarno. Naravno, Patch neće biti oduševljen, ali treba rješavati problem po problem, zar ne? Danteova usta stisnula su se u crtu i nakratko je zatvorio oči. Prikupljajući strpljenje. Bio je to izraz lica na koji sam se sasvim priviknula tijekom dana. “Trebao bi biti cijenjen u nefilskoj zajednici”, rekao je konačno pažljivo Dante. “Netko komu bi se nefili divili i odobravali ga.” Napravila sam nestrpljiv pokret. “Dobro. Samo mi daj nekog drugog osim Scotta.” “Ja.” Ustuknula sam. “Oprosti. Što????” Bila sam previše zapanjena da bih prasnula u smijeh. “Zašto ne?” upitao je Dante. “Zaista želiš da počnem nabrajati razloge? Zato jer ću te ovdje zadržati cijelu noć. Sigurno si najmanje pet godina stariji od mene u ljudskim godinama - totalni materijal za skandal - nemaš smisla za humor, i - oh, da. Ne podnosimo se.” “Ta je veza prirodna. Ja sam ti prvi poručnik -” “Jer ti je Hank dao tu poziciju. Mene se tu nije ništa pitalo.”

Činilo se kao da me Dante ne čuje jer je nastavio sa svojom izmišljenom verzijom događaja. “Sreli smo se i odmah osjetili međusobnu privlačnost. Tješio sam te nakon smrti oca. To je uvjerljiva priča.” Nasmiješio se. “Puno dobrog publiciteta.” “Ako kažeš tu riječ na p još jednom, ja ću... učiniti nešto drastično.” Na primjer ošamariti ga. A onda i samu sebe što uopće razmatram taj plan. “Prespavaj”, rekao je Dante. “Razmisli.” “Razmišljam.” Nabrojala sam do tri na prste. “U redu, gotovo. Stvarno loša ideja. Moj je odgovor ne.” “Imaš bolju ideju?” “Da, ali trebat će mi vremena da je smislim.” “Naravno. Nema problema, Nora.” Nabrojio je do tri na prste. “U redu, vrijeme je isteklo. Trebalo mi je ime odmah jutros. U slučaju da to nije bolno očito, tvoj imidž se srozava. Vijest o smrti tvog oca kao i o tvojoj novoj liderskoj poziciji širi se poput požara. Ljudi govorkaju i to ne dobro. Potrebno nam je da nefili vjeruju u tebe. Potrebno nam je da vjeruju da ti je na umu njihova dobrobit i da možeš završiti posao svog oca i izbaviti nas iz ropstva palih anđela. Potrebno nam je da se okupe iza tebe, i davat ćemo im jedan po jedan dobar razlog za to. Počevši s dečkom poštovanim nefilom.” “Hej, dušo, sve u redu ovdje iza?” Dante i ja smo se okrenuli. Vee je stajala na vratima i promatrala nas podjednako oprezno i znatiželjno. “Hej! Sve je u redu”, rekla sam s malčice previše entuzijazma. “Uopće se nisi vratila s pićem pa sam se počela brinuti”, rekla je Vee. Njezin se pogled premjestio s mene na Dantea. Bljesak u očima značio je da ga je prepoznala, a ja sam znala da ga se sjeća iz bara. “Tko si ti?” upitala ga je. “On?” umiješala sam se. “Oh. Uh, Ma, on je samo neki frajer -” Dante je istupio s ispruženom rukom. “Dante Matterazzi. Ja sam novi Norin prijatelj. Sreli smo se danas kad nas je upoznao Scott Parnell, naš zajednički poznanik.” I samo tako, Veeino se lice razvedrilo. “Poznaješ Scotta?” “Zapravo, on je moj dobar prijatelj.” Iznutra sam si kopala oči. “I što vas dvoje radite ovdje straga?” zapitala nas je Vee. “Dante je upravo odabrao novi auto”, rekla sam mičući se u stranu kako joj ne bih zaklanjala pogled na Porsche. “Nije mogao odoljeti da se ne pohvali. No, nemoj gledati previše izbliza. Mislim da nedostaje broj šasije. Jadni Dante ga je morao ukrasti jer je potrošio sav novac na depiliranje prsa, i stvarno, blistaju li, blistaju.” “Duhovito”, rekao je Dante. Pomislila sam đa će možda sramežljivo zakopčati barem jedan gumb na košulji, ali nije. “Da ja imam takav auto, i ja bih se pravila važna s njim”, rekla je Vee. Dante je rekao, “Pokušao sam Noru nagovoriti na vožnju, ali me neprestano odbija.” “To je zato što ima opakog dečka. Vjerojatno su ga školovali kod kuće jer je propustio sve one vrijedne lekcije koje smo naučili u vrtiću, kao što je dijeljenje. Ako dozna da si odveo Noru na vožnju, omotat će ovaj sjajni, novi Porsche oko najbližeg stabla.” “Isuse”, rekla sam, “vidi koliko je sati. Ne moraš li biti negdje, Dante?”

“Čini se da sam slobodan cijelu noć.” Nasmiješio se, polako i lagano, a ja sam znala da uživa u svakom trenutku u kojem upada u moj privatni život. Jasno sam mu od samog početka jutros dala do znanja da bilo kakav kontakt među nama mora biti u tajnosti, ali sada mi je pokazivao što misli o mojim “pravilima”. U bijednom pokušaju da poravnam rezultat, uputila sam mu svoj najzlobniji, najledeniji pogled. “Imaš sreće”, rekla je Vee. “Znamo baš ono što ti treba da prekratiš noć. Družit ćeš se s dvije najkul cure u cijelom Coldwateru, g, Dante Matterazzi.” “Dante ne pleše”, brzo sam se ubacila. “Napravit ću izuzetak, ovaj put”, odgovorio je otvarajući nam vrata. Vee je pljesnula rukama, skačući gore-dolje. “Jednostavno sam znala da će ova noć biti super!” ciknula je, sagibajući se kako bi prošla ispod Danteove ruke, “Nakon tebe”, rekao je Dante stavljajući svoj dlan na dno mojih leđa i vodeći me unutra. Odgurnula sam mu ruku, ali nažalost, prišao je bliže i šapnuo, “Drago mi je da smo pročavrljali.” Nismo ništa riješili, progovorila sam u njegovim mislima. Ovo sve sa dečkom i curom? Ništa nije riješeno. Samo nešto što treba imati na umu. I da se zna, moja najbolja prijateljica ne bi trebala znati da postojiš. Tvoja najbolja prijateljica smatra da bih se trebao natjecati s tvojim dečkom, rekao je, zvučeći veselo. Smatra da bi bilo što što ima srce koje kuca trebalo zamijeniti Patcha. Imaju neriješenih problema. Zvuči obećavajuće. Slijedio me niz kratak hodnik koji je vodio do plesnog podija, a cijelim sam putem osjećala njegov nadmen, likujući osmijeh. Glasan monoton ritam glazbe zabijao se u moju lubanju kao čekić. Uštipnula sam se za hrbat nosa, grčeći se zbog sve jače glavobolje. Jednim sam se laktom oslonila na šank, a slobodnom rukom na čelo naslonila čašu ledene vode. “Već umorna?” upitao je Dante, ostavljajući Vee na plesnom podiju i spuštajući se u barski stolac pokraj mene. “Imaš li pojma koliko će izdržati?” upitala sam umorno. “Čini mi se kao da je dobila novi vjetar u leđa.” “Idući put kad budem tražila najbolju prijateljicu, podsjeti me da izbjegavam Duracell zečića. Jednostavno ide i ide...” “Izgleda da bi ti dobro došao prijevoz kući.” Zatresla sam glavom. “Dovezla sam se, ali ne mogu ostaviti Vee ovdje. Ozbiljno, koliko još može uopće izdržati?” Naravno, postavljala sam si to pitanje čitav protekli sat. “Znaš što. Idi kući. Ja ću ostati s Vee. Kad se konačno umori, odvest ću je kući.” “Mislila sam da se ne bi trebao miješati u moj osobni život.” Pokušala sam zvučati nabusito, ali bila sam iscrpljena i nedostajalo mi je uvjerljivosti. “Pravilo je tvoje, a ne moje.” Zagrizla sam usnu. “Možda samo ovaj put. Ipak, Vee se sviđaš. A i imaš snage nastaviti plesati s njom. Hoću reći, to je dobro, zar ne?” Gurnuo mi je nogu. “Prestani biti razborita i otiđi odavde već jednom.” Na vlastito iznenađenje, uzdahnula sam s olakšanjem. “Hvala, Dante. Dugujem ti.”

“Možeš mi vratiti sutra. Moramo dovršiti naš prijašnji razgovor.” I tek tako, bilo kakav dobrohotan osjećaj je nestao. Još jednom, Dante je bio trn u mom stopalu, neumoljiv u gnjavljenju. “Ako se išta dogodi Vee, smatrat ću te osobno odgovornim.” “Bit će dobro i ti to znaš.” Možda mi se Dante ne sviđa, ali vjerovala sam da će učiniti ono što je rekao. Ipak, sad je bio odgovoran meni. Prisegnuo je lojalnost meni. Možda će moja uloga vođe svih nefila ipak imati neke prednosti. S tom mišlju sam otišla. Bila je vedra noć, mjesec je bio sablasno plave boje u crnoj noći. Dok sam hodala do auta, glazba iz Vražje torbice odjekivala je kao tutnjava u daljini. Udahnula sam prohladni listopadski zrak. Glavobolja mi se već povlačila. Neregistrirani mobitel koji mi je dao Patch zazvonio je u mojoj torbici. “Kakav je bio ženski večernji izlazak?” upitao je Patch. “Da je po Veeinom, bile bismo ovdje cijelu noć.” Izula sam cipele i objesila ih o prst. “Sve o čemu mogu razmišljati je krevet.” “Dijelimo istu misao.” “I ti misliš na krevet?” Ali Patch mi je rekao da rijetko spava. “Razmišljam o tebi u mom krevetu.” Utroba mi je zalepršala. Prošle sam noći prvi put prespavala kod Pat eha, pa iako su privlačnost i iskušenje definitivno bili prisutni, uspjeli smo spavati u različitim sobama. Nisam bila sigurna koliko daleko želim ići u našoj vezi, ali instinkt mi je govorio da Patch nije toliko neodlučan. “Mama me čeka”, rekla sam. “Loš tajming.” Govoreći o lošem tajmingu, nevoljko sam se prisjetila mog najnovijeg razgovora s Danteom. Morala sam obavijestiti Patcha. “Možemo li se naći sutra? Moramo razgovarati,” “To ne zvuči dobro.” Cmoknula sam u telefon. “Nedostajao si mi večeras.” “Noć nije završila. Kad završim ovdje, mogao bih skoknuti do tebe. Ostavi otključan prozor u spavaćoj sobi.” “Na čemu radiš?” “Nadzor.” Namrštila sam se. “Zvuči neodređeno.” “Moja je meta krenula. Moram ići”, rekao je. “Doći ću čim budem mogao.” I prekinuo je. Hodala sam niz pločnik, pitajući se koga Patch slijedi i zašto - čitava se stvar činila malčice zlokobnom - kad sam ugledala svoj auto, bijeli Volkswagen Cabriolet iz 1984. Ubacila sam cipele na stražnje sjedalo i sjela za upravljač. Stavila sam ključ u paljenje, ali motor se nije pokrenuo. Ponavljao je napregnut, štektav zvuk, a ja sam iskoristila priliku da uputim nekoliko probranih i inventivnih riječi tom bezvrijednom komadu željeza za otpad. Automobil sam dobila kao dar od Scotta, a pružio mi je više sati žalosti nego stvarnih milja na cesti. Izašla sam van i podignula poklopac motora, zureći znatiželjno u masni labirint crijeva i spremnika. Već sam se pozabavila s alternatorom, karburatorom i svjećicama. Što je ostalo? “Problemi s automobilom?”

Okrenula sam se, iznenađena zvukom nazalnog muškog glasa iza mene. Nisam čula nikog da se približava. Što je još više zbunjujuće, nisam ga ni osjetila. “Čini se”, rekla sam. “Trebaš pomoć?” “Uglavnom samo trebam novi automobil.” Imao je mastan, nervozan osmijeh. “Daj da te povezem. Izgledaš kao dobra cura. Mogli bismo lijepo porazgovarati dok se vozimo.” Držala sam razmak dok su mi misli divljački radile pokušavajući ga smjestiti. Instinkt mi je govorio da nije ljudsko biće. Ni nefil. Čudno je bilo to što sam smatrala da nije ni pali anđeo. Imao je lice okruglo kao kerubin, a na vrhu se nalazila gusta žuto-plava kosa i viseće Dumbove uši. Izgledao je tako bezazleno, zapravo, da sam odmah postala sumnjičava. Odmah sam osjetila nelagodu. “Hvala na ponudi, ali povest će me prijateljica.” Njegov je osmijeh iščezao i posegnuo je za mojim rukavom. “Nemoj ići.” Njegov se glas podigao do očajnog cvileža. Napravila sam nekoliko prestrašenih koraka unatrag. “Hoću reći - mislim - htio sam reći -” Progutao je knedlu, a zatim su njegove oči postale tvrde kao sjajne perle. “Moram razgovarati s tvojim dečkom.” Moje je srce zakucalo brže i obuzela me panična misao. Što ako je nefil, a ja to ne mogu detektirati? Što ako zaista zna za mene i Patcha? Što ako me večeras pronašao kako bih prenijela poruku - da se nefili i pali anđeli ne mogu miješati? Bila sam potpuno novi nefil, njemu nedorasla ako bi došlo do fizičkog sukoba. “Nemam dečka.” Pokušala sam ostati smirena dok sam se okretala prema Vražjoj torbici. “Spoji me s Patchem”, doviknuo je muškarac za mnom, s onim istim očajničkim pištanjem koji mu je štipao glas. “Izbjegava me.” Ubrzala sam. “Reci mu da ako se ne prestane skrivati, ja ću - ja ću - ga natjerati da se pokaže. Spalit ću cijeli zabavni park Delphic ako budem morao!” Oprezno sam bacila pogled preko svog ramena. Nisam znala u što se Patch uvalio, ali neugodan osjećaj mi je rastao u utrobi. Tko god da je ovaj čovjek, nastranu njegove kerubinske crte lica, mislio je ozbiljno. “Ne može me vječno izbjegavati!” Odjurio je na svojim zdepastim nogama sve dok se nije stopio sa sjenama, zviždeći melodiju od koje su mi se trnci spustili niz kičmu.

Poglavlje 2 Pola sata kasnije, skrenula sam na svoj prilaz. Živim s mamom u tipičnoj seoskoj kući u Maineu, zajedno s bijelom bojom, plavim prozorima i zavjesom sveprisutne magle. U ovo doba godine stabla gore vatrenim nijansama crvene i zlatne boje, a zrak zadržava svježe mirise borovog biljnog soka, paljenja drva i vlažnog lišća. Potrčala sam uz stepenice na trijemu, odakle me poput stražara promatralo pet krupnih bundeva, i ušla. “Stigla sam!” doviknula sam mami jer je svjetlo u dnevnoj sobi odavalo gdje se nalazi. Spustila sam ključeve na ormarić i vratila se pronaći je. Napravila je uho na stranici, ustala s kauča i stisnula me u zagrljaj. “Kako si provela noć?” “I službeno mi je iscurila svaka kap energije.” Pokazala sam prema gore. “Ako stignem do kreveta, bit će to samo pukom mentalnom snagom.” “Dok si bila vani, navratio je neki muškarac i pitao za tebe.” Namrštila sam se. Kakav muškarac? “Nije htio reći kako se zove, niti je htio reći odakle te poznaje”, nastavila je mama. “Trebam li se zabrinuti?” “Kako je izgledao?” “Okruglo lice, rumen ten, plava kosa.” On, dakle. Muškarac koji je morao nešto raščistiti s Patchem. Namjestila sam osmijeh. “Oh, da. On je prodavač. Pokušava me nagovoriti da povjerimo izradu školskih fotografija trećeg razreda njegovom studiju. Sljedeće će mi valjda pokušati prodati oglase za maturu. Bi li bilo potpuno odvratno ako večeras preskočim umivanje? Ostati budna još dvije minute u ovom trenutku bilo bi prenaporno.” Mama me poljubila u čelo. “Slatko sanjaj.” Popela sam se u svoju sobu, zatvorila vrata i srušila se raširenih ruku na krevet. Glazba iz Vražje torbice još mi je pulsirala u podsvijesti, ali bila sam previše umorna da bi mi bilo stalo. Oči su mi bile napola zatvorene kad sam se sjetila prozora. Uz stenjanje, oteturala sam do njega i otključala ga. Patch će moći ući unutra, ali poželjela sam mu sreću da me pokuša održati budnom dovoljno dugo da dobije odgovor. Navukla sam pokrivač do brade, osjetila mekano, ushićeno trzanje sna koje me vabi bliže k sebi, dopustila da me odvuče A onda je madrac potonuo zbog težine još jednog tijela. “Nisam siguran zašto si tako zaljubljena u ovaj krevet”, rekao je Patch. “Trideset je centimetara prekratak, metar i dvadeset preuzak, a ljubičaste plahte nisu za mene. Moj krevet, naprotiv...” Otvorila sam jedno oko i ugledala ga ispruženog pokraj mene, s rukama ležerno sklopljenima iza vrata. Njegove tamne oči gledale su moje, a mirisao je čisto i seksi. Najviše od svega, bio je topao stisnut uza me. Unatoč mojim najboljim namjerama, zbog velike blizine bilo je sve teže usredotočiti se na spavanje. “Ha”, rekla sam. “Znam da te nije briga koliko je udoban moj krevet. Bilo bi ti dobro i na paleti opeke.”

Jedan od nedostataka toga što je Patch pali anđeo bio je taj da ne može ništa fizički osjećati. Nikakvu bol, ali ni užitak. Morala sam se zadovoljiti saznanjem da moj poljubac osjeća samo na emocionalnoj razini. Pokušala sam se pretvarati da nije bitno, ali htjela sam da ga moj dodir naelektrizira. Nježno me poljubio u usta. “O čemu si htjela razgovarati?” Nisam se mogla sjetiti. Nešto o Danteu. Što god da je bilo, činilo se nevažno. Razgovor općenito se činio nevažnim. Stisnula sam se bliže, a Patch mi je milovao ruku, zbog čega su me prošli topli trnci sve do nožnih prstiju. “Kad ću ja vidjeti te tvoje plesne pokrete?” upitao je. “Nikad nismo zajedno išli plesati u Vražju torbicu.” “Ne propuštaš mnogo. Večeras mi je rečeno da sam definitivno kao riba na suhom na plesnom podiju.” “Vee bi trebala biti ljubaznija prema tebi”, promrmljao je utiskujući poljubac u moje uho. “Vee ne pripadaju zasluge za tu rečenicu. Trebale bi ići Danteu Matterazziju”, priznala sam odsutno, dok su me Patchevi poljupci umirili i odveli na sretno mjesto na kojem nije trebalo mnogo rasuđivanja ni promišljanja. “Dante?” ponovio je Patch, a nešto neugodno se uvuklo u njegov ton. Kvrapcu. “Jesam li zaboravila spomenuti da je Dante bio ondje?” zapitala sam. I Patch je prvi put sreo Dantea tog jutra i tokom velike većine tog napetog susreta bojala sam se da će jedan drugog uvući u tučnjavu. Ne treba ni reći, to nije bila ljubav na prvi pogled. Patchu se nije svidjelo što se Dante ponaša kao da je moj politički savjetnik i što me gura u rat s palim anđelima, a Dante... pa, Dante je mrzio pale anđele iz principa. Patcheve oči su se sledile. “Što je htio?” “Ah, sad sam se sjetila o čemu sam s tobom htjela razgovarati.” Zapucketala sam zglobovima na prstima. “Dante me pokušava prodati nefilskoj rasi. Sad sam njihov vođa. Problem je što mi ne vjeruju. Ne poznaju me. A Dante je naumio to promijeniti.” “Reci mi nešto što ne znam.” “Dante smatra da bi bila dobra zamisao da, ha, hodam s njim. Ne brini se!” nastavila sam brzo. “Sve je to predstava. Nefili moraju misliti da je njihov vođa posvećen. Ugušit ćemo te glasine da hodam s palim anđelom. Ništa ne naglašava solidarnost više nego kad se spetljaš s jednim od svojih, znaš? To je dobra reklama. Možda nas čak nazovu Norante. Ili Danta. Sviđa ti se kako to zvuči?” zapitala sam, pokušavajući zadržati ležernu atmosferu. Patcheve usne su se ukočile. “Zapravo, ne sviđa mi se kako to zvuči.” “Ako ti je to neka utjeha, ne podnosim Dantea. Ne brini!” “Moja cura želi hodati s drugim frajerom, ne brinem.” “To je samo gluma. Gledaj to s vedrije strane -” Patch se nasmijao, ali u tom smijehu nije bilo veselja. “Postoji vedrija strana?” “To je samo za vrijeme Hešvana. Hank je nabrijao nefile posvuda na ovaj jedan trenutak. Obećao im je spas i oni još uvijek misle da će ga dobiti. Kad Hešvan dođe i završi kao bilo koji drugi Hešvan dosad, shvatit će da je to bila kocka i malo pomalo stvari će se vratiti u normalu. U međuvremenu, dok su strasti uzavrele, a nade i snovi nefila ovise o lažnom uvjerenju da ih mogu osloboditi od palih anđela, moramo ih usrećiti.”

“Je li ti možda palo na pamet da će nefili kriviti tebe kad njihovo spasenje ne dođe? Hank je dao puno obećanja, a kad se ona ne ispune, nitko neće kriviti njega. Ti si sad njihov vođa. Ti si zaštitno lice ove kampanje, anđele”, rekao je značajno. Zurila sam u strop. Da, palo mi je na pamet. Danas više puta nego što sam o tome htjela razumno razmišljati. Prije jedne noći duge kao vječnost, arkanđeli su mi ponudili nagodbu života. Obećali su mi dati moć da ubijem Hanka - pod uvjetom da ugušim nefilsku pobunu. Isprva nisam namjeravala prihvatiti ponudu, ali Hank me na to prisilio. Pokušao je spaliti Patchevo pero i poslati ga u pakao. Pa sam ga upucala. Hank je bio mrtav, a arkanđeli su od mene očekivali da spriječim nefile da krenu u rat. I tad su se stvari zakomplicirale. Samo nekoliko sati prije nego što sam upucala Hanka, prisegnula sam mu i zaklela se da ću voditi njegovu nefilsku vojsku. Ako ne budem poslušala, moja majka i ja bit ćemo mrtve. Kako ispuniti svoje obećanje arkanđelima i svoju prisegu Hanku? Vidjela sam samo jednu opciju. Vodit ću Hankovu vojsku. Prema miru. Vjerojatno to nije ono što je on zamislio kad me prisilio da prisegnem, ali sad ga nije bilo tu da se svađamo oko detalja. No, nisam zaboravila da ću, ako okrenem leđa pobuni, isto tako dopustiti da nefili ostanu robovi palih anđela. Nije se činilo pravedno, ali život je popločan teškim odlukama. Kao što sam to sad i predobro uvidjela. Trenutačno mi je više bilo stalo do toga da usrećim arkanđele nego nefile. “Što znamo o mojoj zakletvi?” upitala sam Patcha, “Dante je rekao da je stupila na snagu kad je Hank umro, ali tko određuje hoću li je se držati ili ne? Tko određuje što smijem, a što ne smijem učiniti u smislu ispunjavanja zakletve? Na primjer, uzmimo tebe. Povjeravam se tebi, palom anđelu i zakletom neprijatelju nefila. Neće li me zakletva usmrtiti na mjestu zbog izdaje?” “Zakletva koju si dala bila je vrlo neodređena. Srećom”, rekao je Patch s očitim olakšanjem. O, da, bila je neodređena. I precizna. Ako umreš, Hank, ja ću voditi tvoju vojsku. Ni riječi više. “Sve dok imaš moć i vodiš nefile, mislim da poštuješ uvjete prisege”, rekao je Patch. “Nisi obećala Hanku da ćeš ići u rat.” “Drugim riječima, plan je izbjeći rat i zadovoljiti arkanđele,” Patch je uzdahnuo, gotovo u sebi. “Neke se stvari nikad ne mijenjaju.” “Nakon Hešvana, nakon što se nefili odreknu slobode, i nakon što na lica arkanđela stavimo veliki osmijeh zadovoljstva, sve ovo možemo ostaviti za sobom.” Poljubila sam ga. “Bit ćemo samo ti i ja.” Patch je zastenjao. “Jedva čekam.” “Hej, slušaj”, rekla sam mu želeći prijeći na bilo koju temu osim rata, “večeras mi je prišao neki muškarac. Muškarac koji želi razgovarati s tobom.” Patch je kimnuo. “Pepper Friberg.” “Ima li Pepper lice okruglo kao košarkaška lopta?” Opet je kimnuo, “Slijedi me jer misli da sam prekršio dogovor koji smo imali. Ne želi razgovarati sa mnom. Želi me okovati u paklu i oprati ruke od mene.” “Čini li se to samo meni ili zaista zvuči pomalo ozbiljno?”

“Pepper Friberg je arkanđeo, ali ima prste na više mjesta. Vodi dvostruki život, provodi pola svog vremena kao arkanđeo, a drugu polovicu radeći na crno kao ljudsko biće. Sve do sada uživao je najbolje od oba svijeta. Ima moć arkanđela koju ne koristi uvijek za dobro, dok uživa u ljudskim porocima.” Dakle, Pepper je arkanđeo. Nije ni čudo što ga nisam mogla identificirati. Nisam imala mnogo iskustva s arkanđelima. Patch je nastavio, “Netko je shvatio njegovu pokvarenu igru i priča se da ga ucjenjuju. Ako Pepper uskoro ne plati, njegovi praznici na Zemlji će postati mnogo stalniji. Arkanđeli će mu oduzeti moć i istrgnuti krila ako saznaju čime se bavi. Ostat će ovdje zauvijek.” Komadići su se posložili. “Misli da ga ti ucjenjuješ.” “Prije nekog vremena shvatio sam što čini. Pristao sam čuvati njegovu tajnu, a zauzvrat on se složio pomoći mi da se domognem Knjige Enohove. Nije ispunio svoje obećanje, a čini se logično da smatra da se ja osjećam prevareno. Ali mislim da je sigurno bio nepažljiv i da ga neki drugi pali anđeo traži kako bi profitirao od njegovih nedjela.” “Jesi li to rekao Pepperu?” Patch se nasmiješio. “Radim na tome. Nije baš pričljiv.” “Rekao je da će spaliti cijeli Delphic ako bude potrebno da te natjera da se pokažeš.” Znala sam da se arkanđeli ne usuđuju stupiti u Zabavni park Delphic, bojeći se za vlastitu sigurnost na mjestu koje su izgradili i u kojem ima puno palih anđela, pa je ta prijetnja imala smisla. “Njegova je glava na panju i sve je očajniji. Možda ću se morati skriti.” “Skriti?” “Pritajiti se. Spustiti glavu.” Oslonila sam se na lakat i zagledala u Patcha. “Kako se ja uklapam u tu priču?” “Misli da si mu ti karta u jednom smjeru do mene. Prilijepit će se uza te kao čičak. Parkirao je dolje na dnu ulice upravo sada i pogledom traži moj auto.” Patch mi je palcem pomilovao obraz. “Dobar je, ali nije dovoljno dobar da bi me spriječio da kvalitetno provedem vrijeme sa svojom djevojkom.” “Obećaj mi da ćeš uvijek biti dva koraka ispred.” Pomisao da bi Pepper ulovio Patcha i poslao ga brzom cestom u pakao nije mi baš izazivala topao i blag osjećaj. Patch je stavio prst na moj vrat i privukao me da me poljubi. “Ne brini, anđele. Već dugo činim te stvari potajice.” Kad sam se probudila, krevet pokraj mene bio je hladan. Nasmiješila sam se kad sam se sjetila da sam zaspala u Patchevom naručju, usredotočujući se radije na to nego na mogućnost da je Pepper Friberg, poznat i kao g. Arkanđeo s prljavom tajnom, prosjedio pred mojom kućom cijelu noć igrajući se špijuna. Misli su mi se vratile godinu dana unatrag, na jesen moje druge godine srednje škole. Tada nisam čak ni poljubila frajera. Nikad ne bih mogla zamisliti što me čekalo. Patch mi je značio više nego što mogu izraziti riječima. Njegova ljubav i vjera u mene olakšale su mi teške odluke koje sam bila prisiljena donositi u posljednje vrijeme. Kad god bi se sumnja i žaljenje uvukle u moju svijest, samo bih morala pomisliti na Patcha. Nisam bila sigurna svaki put jesam li donijela najbolju odluku, ali jedno sam znala. Ne bih ga se mogla odreći. Nikad. U podne je nazvala Vee.

“Kako bi bilo da ti i ja odemo trčati?” rekla je. “Upravo sam nabavila nove tenisice i moram razgaziti te zloćkice ” “Vee, imam žuljeve od sinoćnjeg plesa. I stani malo. Otkad ti voliš trčati?” “Nije tajna da imam koju kilu viška”, rekla je. “Imam krupne kosti, ali to nije razlog da dopustim da me malo sala spriječi. Postoji frajer imena Scott Parnell i ako trebam skinuti koju kilu kako bih skupila hrabrost da mu priđem, to ću i učiniti. Želim da me Scott gleda na način na koji Patch gleda tebe. Nisam bila dovoljno ozbiljna u vezi dijete i vježbanja prije, ali okrećem novu stranicu. Počevši od danas, volim vježbanje. To mi je nova najbolja prijateljica.” “O? A što je sa mnom?” “Čim izgubim ove kile, opet ćeš mi biti na prvom mjestu. Pokupim te za dvadeset minuta. Nemoj zaboraviti znojnik. Tvoja kosa čini strašne stvari kad je vlažna.” Poklopila sam, navukla majicu preko glave, nakon nje trenirku te zavezala tenisice. Vee me pokupila točno na vrijeme. I odmah je postalo jasno da se ne vozimo prema školskoj atletskoj stazi. Upravljala je svojim ljubičastim Neonom na drugu stranu grada, u suprotnom smjeru od škole, pjevušeći sebi u bradu. Rekla sam, “Kamo idemo?” “Mislila sam da bismo trebali trčati po brdovitom. Brdo je dobro za guzu.” Skrenula je s Neonom u ulicu Deacon i tada mi se upalila lampica. “Čekaj malo. Scott živi u ulici Deacon.” “Sad kad to kažeš, da.” “Trčimo pokraj Scottove kuće? Nije li to pomalo... ne znam... uhodilački?” “Zaista je tužno tako gledati na to, Nora. Zašto ne bi gledale na to kao na motivaciju? Pogled na nagradu.” “Što ako nas vidi?” “Ti si Scottova prijateljica. Ako nas vidi, vjerojatno će izići i popričati s nama. A bilo bi nepristojno ne zastati i ne posvetiti mu nekoliko minuta našeg vremena.” “Drugim riječima, ovdje se ne radi o trčanju. Ovo je ulet.” Vee je odmahnula glavom. “Uopće nisi zabavna.” Kružila je po ulici Deacon, po vijugavom dijelu lijepe ceste koja je s obje strane bila uokvirena gustim zimzelenim drvećem. Za koji tjedan bit će prekriveni snijegom. Scott je živio sa svojom mamom, Lynn Parnell, u stambenom kompleksu kojeg smo ugledale iza sljedećeg zavoja. Preko ljeta Scott se odselio i skrio. Pobjegao je iz nefilske vojske Hanka Millara, a Hank ga je bio neumorno tražio nadajući se da će mu on poslužiti kao primjer. Nakon što sam ubila Hanka, Scott se mogao slobodno vratiti kući. Cementna ograda okruživala je posjed, pa iako sam bila sigurna da je namjera bila osigurati privatnost, davalo je ovom mjestu atmosferu logora. Vee se zaustavila na ulazu, a ja sam se prisjetila vremena kad mi je pomogla ušuljati se u Scottovu sobu. Onda kad sam mislila da je zli kreten. Bože, kako su se stvari promijenile. Vee se je parkirala pokraj teniskih terena. Mreža već odavno nije bilo, a netko je teren ukrasio grafitima. Izašle smo i rastezale se nekoliko minuta. Vee je rekla, “Ne osjećam se sigurno ako na duže ostavim Neon bez nadzora u ovoj četvrti. Možda bismo trebale raditi krugove oko kompleksa. Tako bih mogla paziti na svoju bebicu.” “Aha, Tako će i Scott imati više prilike ugledati nas.”

Vee je na sebi imala ružičaste hlače, a preko guze je zlatnim šljokicama pisalo DIVA, te ružičastu jaknu od flisa. Također je bila u potpunosti našminkana, u ušima je imala dijamantne naušnice, na ruci prsten s rubinom, a mirisala je na Pure Poison od Diora. Samo obično trčanje, kao bilo koji drugi dan. Pokrenule smo stopala i započele sporo trčati po blatnjavoj stazi koja je okruživala kompleks. Sunce je bilo izašlo, a nakon tri kruga skinula sam jaknu i zavezala je oko struka. Vee je krenula najkraćim putem do oštećene klupe u parku i utonula u nju, dašćući. “To je sigurno bilo oko osam kilometara”, rekla je. Pregledala sam stazu. Naravno... plus-minus šest i pol kilometara. “Možda bismo trebale zaviriti u Scottove prozore”, predložila je Vee. “Nedjelja je. Možda još spava i treba mu prijateljski poziv da se probudi.” “Scott živi na trećem katu. Osim ako nemaš ljestve od dvanaest metara skrivene u prtljažniku Neona, virenje kroz prozor vjerojatno ne dolazi u obzir.” “Mogle bismo pokušati nešto izravnije. Primjerice, pokucati mu na vrata.” Upravo je tada narančasti P]ymouth Baracuda, otprilike 1970. godište, bučno ušao na parkiralište. Zaustavio se ispod nadstrešnice i izašao je Scott. Kao i većina nefila, Scott ima tijelo nekog tko je dobro upoznat s teretanama. Neuobičajeno je visok, gotovo dva metra. Kosa mu je kratka kao kod zatvorenika, i zgodan je - na čvrst, tvrd način. Danas je nosio mrežaste košarkaške hlačice i kratku majicu s otrgnutim rukavima. Vee si je počela rukom mahati ispred lica. “Vau.” Podignula sam ruku u zrak namjeravajući zovnuti Scotta i privući mu pozornost, kad su se otvorila suvozačeva vrata na Barracudi i pojavio se Dante. “Vidi ti to”, rekla je Vee. “To je Dante. Izračunaj. Njih dvojica i nas dvije. Znala sam da će mi se trčanje svidjeti.” “Osjećam nagli poriv da nastavim trčati”, promrmljala sam. I ne zaustavim se sve dok ne napravim veliki razmak između sebe i Dantea. Nisam bila raspoložena nastaviti sinoćnji razgovor. Isto tako, nisam bila raspoložena da se Vee igra spajanja. Bila je nažalost dobra u tome. “Prekasno. Vidjeli su nas.” Vee je zalamatala rukom preko glave kao propeler helikoptera. Naravno, Scott i Dante naslonili su se na Barracudu, mašući glavom i cereći nam se. “Uhodiš me, Grey?” viknuo je Scott. “Tvoj je”, rekla sam Vee. “Završit ću s trčanjem.” “Što s Danteom? Osjećat će se kao da smeta”, rekla je. “Koristit će mu to, vjeruj mi.” “Kud ti se žuri, Grey?” doviknuo je Scott, a na moju žalost, on i Dante su potrčali prema nama. “Treniram”, uzvratila sam. “Razmišljam o... atletskim kvalifikacijama.” “Atletika ne počinje sve do proljeća”, podsjetila me Vee. Kvragu. “Uh - oh, srce kuca sporije”, doviknula sam Scottu, Rekla sam to i potrčala u suprotnom smjeru.

Čula sam Scotta na stazi iza sebe. Minutu kasnije zakačio je naramenicu moje majice i zaigrano je povukao. “Hoćeš li mi reći što se događa?” Okrenula sam se licem prema njemu. “Kako ti izgleda?” “Izgleda kao da ste ti i Vee došle vidjeti mene, a trčanje vam je izlika.” Čestitarski sam ga potapšala po ramenu. “Izvrsno, faco.” “Ali zašto onda trčiš u suprotnom smjeru? I zašto Vee miriše kao tvornica parfema?” I dalje sam šutjela, puštajući ga da sam shvati. “Ah”, rekao je konačno, Raširila sam ruke. “Ovdje je moj posao gotov.” “Nemoj me pogrešno shvatiti, ali mislim da nisam spreman družiti se s Vee čitav dan. Ona je prilično... žestoka.” Prije nego što sam mu stigla dati mudar savjet, “Glumi sve dok ne uspiješ”, Dante se zaustavio pokraj mene. “Možemo li razgovarati?” upitao je. “O, Bože”, rekla sam potiho. “Ovo mi je znak da odem”, rekao je Scott i, na moju žalost, otišao i ostavio me samu s Danteom. “Možeš li trčati i pričati u isto vrijeme?” upitala sam Dantea, razmišljajući kako mi je draže ne morati ga gledati u oči dok bude prežvakavao što misli o našoj glumljenoj vezi. Osim toga, to je puno govorilo o tome koliko mi je bilo stalo do tog razgovora. Umjesto odgovora, Dante je ubrzao i trčao pokraj mene. “Drago mi je što vidim da trčiš vani”, rekao je. “A zašto?” dahtala sam, odmičući neke odlutale vlasi sa svog znojem natopljenog lica. “Uživaš kad me vidiš u potpunom rasulu?” “To, a i dobar je trening za ono što ti spremam.” “Spremaš mi nešto? Zašto imam osjećaj da ne želim čuti više?” “Možda sad i jesi nefil, Nora, ali nisi u prednosti. Za razliku od prirodno začetih nefila, nemaš prednost velike visine niti si toliko fizički moćna,” “Mnogo sam snažnija nego što misliš”, usprotivila sam se. “Snažnija nego što si bila. Ali ne snažna kao ženski nefil. Imaš isto tijelo koje si imala kad si bila ljudsko biće, i dok je tada bilo adekvatno, nije dovoljno da bi se sad natjecala. Tvoj je kostur pretanak. U usporedbi sa mnom, beskrajno si niska. A tvoj mišićni tonus je jadan.” “To se zove laskanje.” “Mogao bih ti reći ono što mislim da želiš čuti, umjesto onog što trebaš čuti, no bih li ti tada zaista bio prijatelj?” “Zašto misliš da mi moraš reći bilo što od ovog?” “Nisi spremna za borbu. Nemaš šanse protiv nekog palog anđela. To je tako.” “Zbunjena sam. Zašto se moram boriti? Mislila sam da sam jučer više puta jasno dala do znanja da neće biti rata. Vodim nefile ka miru.” I skidam si arkanđele s vrata. Patch i ja smo jasno odlučili da su bijesni nefili bolji neprijatelji nego svemoćni arkanđeli. Bilo je očito da Dante želi ići u borbu, no nismo se slagali. A kao vođa nefilske vojske, odluka je naposljetku bila moja. Osjećala sam se kao da me Dante potkopava i to mi se nije nimalo svidjelo. Zaustavio se i ulovio me za zglob kako bi me mogao pogledati ravno u oči. “Ne možeš kontrolirati sve što će se događati odsad nadalje”, rekao je tiho, a studen pretkazanja

kliznula je kroza me kao da sam progutala kocku leda. “Znam da misliš da imam nešto protiv tebe, ali obećao sam Hanku da ću paziti na tebe. Reći ću ti jedno. Ako izbije rat, ili čak i pobuna, nećeš se izvući. Ne u stanju u kakvom si sad. Ako ti se nešto dogodi i ne budeš mogla predvoditi vojsku, prekršit ćeš svoju zakletvu, a znaš što to znači.” O, znala sam što to znači. Skočiti u vlastiti grob. I povući mamu za sobom. “Želim te podučiti određenim vještinama koje će ti biti dovoljne da se snađeš, kao mjera predostrožnosti”, rekao je Dante. “To je sve što predlažem.” Progutala sam knedlu. “Misliš, ako budem trenirala s tobom, mogu postati dovoljno snažna da se mogu sama brinuti za sebe.” Protiv palih anđela, naravno. Ali što s arkanđelima? Obećala sam da ću zaustaviti pobunu. Treniranje za borbu nije u skladu s tim ciljem. “Mislim da vrijedi pokušati.” Pomisao na rat pretvorila je moju utrobu u snop čvorova, ali nisam htjela pokazati strah pred Danteom. Već je smatrao da se ne mogu brinuti za sebe. “Dakle, što će biti? Jesi li ti moj lažni dečko ili osobni trener?” Usta su mu se trznula. “Oboje.”

Poglavlje 3 Kad me Vee dovezla kući nakon trčanja, na mom su mobitelu bila dva propuštena poziva. Prvi je bio od Marcie Millar, moje ponekad zaklete neprijateljice i, kako je sudbina htjela, moje polusestre po krvi, ali ne i po ljubavi. Provela sam proteklih sedamnaest godina nemajući pojma da cura koja mi je krala čokoladno mlijeko u osnovnoj školi i lijepila higijenske uloške po vratima ormarića u višim razredima dijeli moju DNK. Marcie je prva dokučila istinu i bacila mi je u lice. Imale smo prešutni dogovor da ne raspravljamo javno o našem odnosu i to nas saznanje gotovo uopće nije promijenilo. Marcie je još uvijek bila razmažena anoreksična praznoglavka, a ja sam još uvijek provodila dobar dio vremena pazeći leđa, pitajući se kakvo će mi poniženje sljedeće prirediti. Marcie nije ostavila poruku, a nisam mogla pogoditi što hoće od mene pa sam prešla na sljedeći propušteni poziv. Nepoznati broj. Govorna poruka sastojala se od kontroliranog disanja, dubokog i muževnog, ali bez ikakvih riječi. Možda Dante, možda Patch. Možda Pepper Friberg. Moj osobni broj nalazio se u imeniku i uz malo istražiteljskog duha Pepper mu je mogao ući u trag. Ne baš utješna pomisao. Izvukla sam kasicu prasicu koja je bila ispod kreveta, uklonila gumeni poklopac i istresla sedamdeset pet dolara. Dante će me pokupiti u pet sati sutra ujutro zbog sprinteva i dizanja utega i nakon jednog zgađenog pogleda na moje sadašnje tenisice primijetit će, “Ove neće izdržati ni jedan dan treninga.” I evo me tu, uzimam svoj džeparac kako bih si kupila tenisice. Smatrala sam da prijetnja ratom nije ozbiljna kao što je to rekao Dante, osobito nakon što smo Patch i ja potajno planirali povući nefile iz ustanka osuđenog na neuspjeh, no njegove riječi o mojoj visini, brzini i spretnosti zaista su pogodile pravu žicu. Manja sam od bilo kojeg drugog nefila kojeg poznajem. Za razliku od njih, rođena sam u ljudskom tijelu prosječne visine, prosječnog tonusa mišića, prosječna u svakom pogledu - i bila je potrebna transfuzija krvi i prisega preobrazbe da se pretvorim u nefila. Teoretski sam bila jedna od njih, ali ne i u praksi. Nisam željela da taj raskorak na moja leđa stavi metu, ali sićušan glas u mojoj podsvijesti šaptao je da bi se to moglo dogoditi. A morala sam učiniti što god je potrebno kako bih zadržala vlast. “Zašto moramo početi tako rano?” trebalo je biti moje prvo pitanje Danteu, ali pretpostavila sam da znam odgovor. Činilo bi se da su najbrži ljudi na svijetu u laganoj šetnji kad bi trčali zajedno s nefilima. Najvećom brzinom, pretpostavila sam da nefili u naponu snage mogu trčati i brže od osamdeset kilometara na sat. Kad bi Dantea i mene vidjeli da jurimo tom brzinom na školskoj atletskoj stazi, to bi privuklo mnogo neželjene pažnje. Ali u satima prije zore u ponedjeljak ujutro većina je ljudi bila u dubokom snu pružajući Danteu i meni savršenu priliku za bezbrižan trening. Gurnula sam novac u džep i uputila se niz stepenice. “Vratit ću se za nekoliko sati!” viknula sam mami. “Pečenje vadim u šest, pa nemoj kasniti”, odvratila je iz kuhinje. Dvadeset minuta kasnije ušetala sam kroz vrata Peteove Svlačionice i uputila se prema odjelu s obućom. Probala sam nekoliko pari novih tenisica i odlučila se za par s police s popustom. Dante

možda ima moj ponedjeljak ujutro - neradni dan, zbog okružnog dana profesionalnog usavršavanja za učitelje - ali nisam mu namjeravala dati i čitav džeparac. Platila sam tenisice i na svom mobitelu provjerila koliko je sati. Još nije bilo ni četiri. Kao mjera predostrožnosti, Patch i ja smo se složili da ćemo pozive na javnom mjestu svesti na minimum, ali brz pogled s obje strane niz pločnik potvrdio je da sam sama. Iskopala sam iz torbice mobitel kojem se ne može ući u trag koji mi je Patch dao i utipkala njegov broj. “Imam dva slobodna sata”, rekla sam mu hodajući prema autu koji je bio parkiran u susjednoj ulici. “Ima jedan vrlo zabačen štagalj u parku Lookout Hill iza vrtuljka. Mogla bih biti tamo za petnaest minuta.” Čula sam osmijeh u njegovom glasu, “Jako me želiš.” “Treba mi malo endorfina.” “A šlatanje u napuštenom štaglju sa mnom će ti ih dati?” “Ne, vjerojatno ću pasti u endorfinsku komu, a bit ću i više nego sretna da testiram tu teoriju. Sad izlazim iz Peteove Svlačionice. Ako mi semafori budu skloni, možda bih mogla uspjeti u deset - ” Nisam uspjela završiti. Platnena vreća mi je pala preko glave i straga me netko silom ulovio u medvjeđi zagrljaj. Iznenađena, ispustila sam mobitel. Vrisnula sam i pokušala mahanjem osloboditi ruke, no šake koje su me gurale naprijed i na ulicu bile su presnažne. Čula sam kako veliko vozilo tutnji niz ulicu i onda se uz škripu zaustavlja pokraj mene. Vrata su se otvorila i mene su gurnuli unutra. Zrak u kombiju imao je primjesu znoja koji je maskirao osvježivač zraka s mirisom limuna. Grijanje je bilo pojačano, puhalo je kroz otvor sprijeda, zbog čega sam se znojila. Možda je to bila i namjera. “Što se događa? Što želite?” ljutito sam pitala. Još nisam uvidjela punu težinu onog što se događa, pa sam bila više bijesna no uplašena. Nije bilo nikakvog odgovora, ali čula sam ravnomjerno disanje dvije osobe u blizini. Dvoje, plus vozač, što je značilo da ih je troje. Protiv mene same. Ruke su mi bile iskrenute na leđima, priklještene nečim nalik na lance za vuču. Gležnjevi su mi bili vezani nekim sličnim izdržljivim lancem. Bila sam ispružena potrbuške, vreća mi je još uvijek bila na glavi, nos mi je bio gurnut na široki pod kombija. Pokušala sam se zanjihati i okrenuti na bok, ali činilo mi se kao da će mi se rame istrgnuti iz čašice. Vrisnula sam frustrirano i primila brz udarac nogom u bedro. “Stišaj se”, zarežao je muški glas. Vozili smo se dugo. Četrdeset pet minuta, možda. Misli su mi jurile u previše smjerova da bih mogla točno pratiti. Bih li mogla pobjeći? Kako? Trčati brže od njih? Ne. Nadmudriti ih? Možda. A tu je i Patch. Znat će da sam oteta. Ući će u trag mom mobitelu na ulici ispred Peteove svlačionice, ali kako će znati odakle krenuti otuda? Najprije se kombi stalno zaustavljao zbog semafora, no konačno se cesta raščistila. Kombi se uspinjao, vijugajući naprijed natrag na okukama zbog čega sam pomislila da se krećemo prema zabačenim, brdovitim predjelima daleko van grada. Znoj mi je curio pod majicom, a činilo se da se ne mogu prisiliti ni na jedan dubok udah. Mogla sam disati samo plitko dok mi je panika pritiskala grudi. Šljunak je praskao pod kotačima u stalnom usponu, sve dok konačno motor nije zamro. Otmičari su mi oslobodili noge, izvukli me van kroz vrata i strgnuli vreću s glave.

Bila sam u pravu, bilo ih je troje. Dva muškarca, jedna žena. Odveli su me u brvnaru i ponovno mi zavezali ruke za ukrasni drveni stup koji se protezao od prizemlja do greda na stropu. Nije bilo svjetla, no to je možda bilo zato što je struja bila isključena. Namještaj je bio oskudan i pokriven bijelim plahtama. Zrak je bio tek stupanj ili dva topliji nego vani, što mi je govorilo da peć nije upaljena. Komu god je brvnara pripadala, nije bio tu preko zime. “Nemoj se truditi vrištati”, rekao mi je najkrupniji od njih. “Nema nijednog toplog tijela kilometrima uokolo.” Skrivao se iza kaubojskog šešira i sunčanih naočala, no njegov je oprez bio nepotreban. Bila sam sigurna da ga nikad prije nisam vidjela. Moje izoštreno šesto čulo reklo mi je da su sve troje nefili. Ali što su htjeli od mene... nisam imala pojma. Trzala sam se u lancima, no osim što sam proizvela slabašan zvuk struganja, nisu se ni pomaknuli. “Da si pravi nefil, mogla bi se istrgnuti iz lanaca”, zarežao je nefil s kaubojskim šeširom. Činilo se da je i glasnogovornik i drugih dvoje koji su bili straga i ograničavali svoju komunikaciju sa mnom na ljutite poglede pune gađenja. “Što želite?” ponovila sam ledeno. Usta Kaubojskog Šešira podrugljivo su se uvila. “Želim znati kako mala princeza poput tebe misli da može izvesti nefilsku revoluciju.” Izdržala sam njegov pogled pun mržnje, želeći da mu mogu baciti istinu u lice. Neće biti revolucije. Kad Hešvan započne, za manje od dva dana, njega i njegove prijatelje zaposjest će pali anđeli. Hank Millar imao je lagan zadatak: napuniti im glave predodžbama pobune i slobode. A meni je ostalo da izvedem pravo čudo. A nisam namjeravala. “Provjerio sam te”, rekao je Kaubojski Šešir, koračajući preda mnom. “Raspitao sam se i saznao da hodaš s Patchem Ciprianom, palim anđelom. Kako ti je u toj vezi?” Diskretno sam progutala knedlu. “Ne znam s kim si razgovarao.” Znala sam s kakvom ću se opasnošću suočiti ako se sazna za moju vezu s Patchem. Bila sam pažljiva, ali počinjalo se činiti da nisam bila dovoljno pažljiva. “Ali prekinula sam s Patchem”, slagala sam. “Što god da smo imali je prošlo. Znam komu sam odana. Čim sam postala nefil - ” Prijeteći mi se unio u lice. “Ti nisi nefil!” Pogled mu je prezirno prelazio po meni. “Pogledaj se. Jadna si. Nemaš se pravo nazivati nefilom. Kad te gledam, vidim čovjeka. Vidim slabašnu, cmizdravu, protežiranu curicu.” “Ljut si jer fizički nisam snažna kao ti”, smireno sam ustvrdila. “Tko je išta rekao o snazi! Nemaš ponosa. U tebi nema osjećaja odanosti. Poštovao sam Crnu Ruku kao vođu zato što je to poštovanje zaslužio. Imao je viziju. Djelovao je. Imenovao te svojom nasljednicom, ali to meni ništa ne znači. Želiš moje poštovanje? Natjeraj me da ti ga dam.” Divljački mi je zapucketao prstima pred licem. “Zasluži ga, princezo.” Zaslužiti njegovo poštovanje? Kako bih mogla biti poput Hanka? Hank je bio prevarant i lažljivac. Obećavao je ljudima brda i doline lijepim riječima i laskanjem. Iskoristio je i zavarao moju mamu i pretvorio me u pijuna u svojoj igri. Što sam više razmišljala o položaju u koji me stavio, ostavljajući me da provedem njegovu dementnu viziju, postajala sam sve bjesnija. Ledeno sam uzvratila pogled Kaubojskom Šeširu... a onda dignula stopalo gore svom snagom i zarila ga ravno u njegova prsa. Natraške je otklizao u zid i sklupčao se na tlu. Drugih dvoje jurnuli su naprijed, ali bijes je u meni zapalio vatru. Nepoznata i žestoka snaga bujala je u meni i ja sam se počela otimati iz lanaca te začula kako metal škripi dok karike pucaju. Okovi su pali na tlo, a ja nisam gubila vrijeme nego sam odmah napala

šakama. Udarila sam najbližeg nefila u rebra, a ženu kružnim udarcem nogom. Moje se stopalo sudarilo s njenim bedrom te me zapanjila čvrsta mišićna masa koju sam ondje pronašla. Nikad prije u svom životu nisam naišla na ženu tolike snage i izdržljivosti. Dante je bio u pravu; ne znam se boriti. Trenutak prekasno uvidjela sam da sam trebala nastaviti i nemilosrdno napadati dok su bili na tlu. No, bila sam previše zapanjena onim što sam učinila da bih učinila bilo što drugo osim zgrbila se u obrambeni položaj i pričekala da vidim kakva će biti njihova reakcija. Kaubojski Šešir jurnuo je na mene i gurnuo me unatrag na stup. Udarac mi je izbio sav zrak iz pluća i ja sam se presamitila pokušavajući no ne uspijevajući udahnuti kisik. “Nisam završio s tobom, princezo. Ovo ti je upozorenje. Ako saznam da se još smucaš s palim anđelima, neće biti lijepo.” Potapšao me po obrazu. “Iskoristi ovo vrijeme kako bi razmislila komu si odana. Kad se sljedeći put sretnemo, za tvoje dobro, nadam se da ćeš biti na pravom mjestu.” Dao je znak ostalima trzajem brade i zatim su svi jedan za drugim izašli. Nagutala sam se zraka, trebalo mi je nekoliko minuta da se oporavim, a onda sam oteturala do vrata. Već su bili otišli. Prašina s puta lebdjela je kroz zrak, sumrak se vukao preko horizonta, a pokoja zvjezdica blistala je kao sitna krhotina razbijenog stakla.

Poglavlje 4 Izašla sam na maleni trijem ispred brvnare pitajući se kako ću naći put do kuće, kad se začula buka motora uz dugačak šljunčani prilaz ispred. Pripremila sam se na povratak Kaubojskog Šešira i prijatelja, no ugledala sam motocikl Harley Sportster koji je na sebi imao samo jednu osobu. Patcha. Spustio se i došao do mene u tri brza koraka. “Jesi li ozlijeđena?” upitao je obuhvaćajući moje lice rukama i pregledavajući ima li kakvih znakova ozljede. Mješavina olakšanja, brige i bijesa plamtjela mu je u očima. “Gdje su?” upitao je, a glas mu je bio tvrđi nego ikad. “Bilo ih je troje, svi nefili”, rekla sam, a glas mi je još uvijek drhtao zbog straha i trzaja kad sam ostala bez zraka. “Otišli su prije nekih pet minuta. Kako si me pronašao?” “Aktivirao sam tvoj uređaj za praćenje.” “Stavio si na mene uređaj za praćenje?” “Ušiven je u džep tvoje traper-jakne. Hešvan počinje s mladim mjesecom u utorak, a ti si nefil koji nije dao zakletvu. Isto si tako kći Crne Ruke. Raspisana je nagrada na tvoju glavu, a to te čini vrlo privlačnom otprilike svakom palom anđelu. Nećeš prisegnuti odanost, Anđele, i gotovo. Ako to znači da ću morati zabadati nos u tvoju intimu, pregrizi to.” “Pregrizi? Molim?” Nisam bila sigurna trebam li ga zagrliti ili odgurnuti. Patch je ignorirao moj revolt. “Reci mi sve što možeš o njima. Fizički opis, marku i model automobila, bilo što što će mi pomoći da im uđem u trag.” Oči su mu gorjele od osvetoljubivosti. “I natjerati ih da plate.” “Prisluškuješ li mi i mobitel?” htjela sam znati, još uvijek ne mireći se s idejom da mi je Patch narušio intimu, a da mi to nije rekao. Nije oklijevao. “Da.” “Drugim riječima, nemam tajni.” Njegov se izraz lica smekšao i izgledao je kao da bi se, da atmosfera nije bila toliko napeta, možda i nasmiješio. “Još uvijek postoji nekoliko stvari koje si mi uspjela zatajiti, Anđele.” U redu, sama sam se ulovila u klopku. Rekla sam, “Kolovođa se skrivao iza sunčanih naočala i kaubojskog šešira, ali sigurna sam da ga nikad prije nisam vidjela. Drugih dvoje - muškarac i žena - nosili su neupadljivu odjeću.” “Automobil?” “Imala sam vreću preko glave, ali sigurna sam da je bio kombi. Dvoje ih je sjedilo straga sa mnom, a zvučalo je kao da su vrata klizna kad su me gurali van.” “Je li se još nešto isticalo?” Rekla sam Patchu da je kolovođa prijetio otkriti našu tajnu vezu. Patch je rekao, “Ako se pročuje za nas, stvari bi brzo mogle postati ružne.” Njegove obrve su se spojile, a oči smračile zbog nesigurnosti. “Jesi li sigurna da želiš i dalje

pokušavati skrivati našu vezu? Ne želim te izgubiti, ali bih to radije učinio pod našim uvjetima nego po njihovim.” Uvukla sam ruku u njegovu primjećujući kako mu je koža hladna. I on se umirio, kao da se priprema na najgore. “Ili sam u ovom zajedno s tobom ili nisam”, rekla sam mu i mislila svaku riječ. Već sam jednom izgubila Patcha i, ne zato da budem melodramatična, ali smrt mi je bila draža. Patch je u mom životu bio s razlogom. Trebala sam ga. Bili smo dvije polovice iste cjeline. Patch me privukao k sebi, držeći me s određenom posesivnom žestinom. “Znam da ti se ovo neće svidjeti, ali možda bismo mogli razmisliti o tome hoćemo li odglumiti svađu u javnosti i poslati jasnu poruku da je naša veza gotova. Ako oni ozbiljno namjeravaju otkrivati tajne, ne možemo kontrolirati što će pronaći. Ovo počinje nalikovati na lov na vještice i možda je bolje da mi povučemo prvi potez.” “Odglumiti svađu?” ponovila sam, dok je kroza me prošla tjeskoba poput zimske studeni. “Mi bismo znali istinu”, prošaptao mi je Patch na uho, prelazeći žustro rukama preko mojih ramena kako bi ih ugrijao. “Neću te izgubiti.” “Tko bi još znao istinu? Vee? Moja mama?” “Što manje znaju, sigurnije su.” Uznemireno sam uzdahnula. “Više nije fora lagati Vee. Mislim da to ne mogu više. Osjećam krivnju svaki put kad sam u njenoj blizini. Želim joj sve ispričati. Osobito nešto tako važno kao što smo ti i ja.” “Ti odluči”, rekao je Patch nježno. “Ali neće je povrijediti ako budu smatrali da nema što reći.” Znala sam da je u pravu. Što mi nije ostavilo nikakav izbor, zar ne? Tko sam ja da ugrozim najbolju prijateljicu samo kako bih si olakšala savjest? “Vjerojatno nećemo moći zavarati Dantea - previše tijesno surađuješ s njim”, rekao je Patch. “A možda bi čak moglo biti i bolje ako on zna. Moći će potvrditi tvoju priču kad bude razgovarao s utjecajnim nefilima.” Patch je skinuo svoju jaknu i prebacio mi je preko ramena. “Odvedimo te kući.” “Možemo li najprije skoknuti do Peteove Svlačionice? Moram pokupiti svoj mobitel i onaj neregistrirani koji si mi ti dao. Ispao mi je tijekom napada, a drugog sam ostavila u torbici. Ako budemo imali sreće i moje će nove tenisice još biti na pločniku.” Patch me poljubio u glavu. “Oba mobitela moraju se prestati koristiti. Nisi ih imala na oku, a ako pretpostavimo najgore, tvoji otimači nefili su na njih stavili uređaj za praćenje ili prisluškivanje. Najbolje je nabaviti nove.” Jedno je bilo sigurno. Ako prije nisam bila dovoljno motivirana trenirati s Danteom, sve se to sad promijenilo. Morala sam se naučiti boriti, i to brzo. Između izbjegavanja Peppera Friberga i savjetovanja mene o mojoj novoj ulozi nefilskog vođe, Patch je imao dovoljno briga i bez utrčavanja u teren svaki put kad se preduboko uvalim. Bila sam neizmjerno zahvalna na njegovoj zaštiti, ali bilo je vrijeme da se naučim brinuti sama o sebi. Bio je mrak kad sam stigla kući. Prošla sam kroz vrata, a moja je mama izjurila iz kuhinje izgledajući i zabrinuto i ljutito. “Nora! Gdje si bila? Zvala sam ali me stalno prebacivalo na govornu poštu.” Najradije bih se pljesnula po čelu. Večera. U šest. Potpuno sam zaboravila.

“Tako mi je žao”, rekla sam, “Zametnula sam mobitel u jednoj od trgovina. Kad sam shvatila da sam ga izgubila, već je gotovo bilo vrijeme za večeru, a ja sam se morala vraćati po čitavom gradu. Nisam ga pronašla, pa sad ne samo da sam bez mobitela, nego sam i tebe zeznula. Tako mi je žao. Nisam imala odakle nazvati.” Bilo mi je grozno što sam joj opet bila prisiljena lagati. Učinila sam to toliko puta da se činilo da još jednom ne može naškoditi, ali jest. Zbog toga sam se osjećala sve manje i manje kao njena kći, a sve više kao Hankova. Moj biološki otac bio je iskusan lažljivac bez premca. A uopće nisam bila u poziciji kritizirati. “Nisi mogla stati i pronaći neki način da me nazoveš?” rekla je, ne zvučeći kao da je i na sekundu povjerovala u moju priču. “Neće se ponoviti. Obećavam.” “Pretpostavljam da nisi bila s Patchem?” nije mi promaklo cinično naglašavanje njegova imena. Moja je majka prema Patchu gajila iste osjećaje kao prema rakunima koji su nam često pustošili imanje. Nisam sumnjala da mašta o tome kako stoji na trijemu s puškom preko ramena i čeka da se on ukaže. Udahnula sam i prisegnula da će to biti posljednja laž, Ako ćemo Patch i ja zaista izvesti tu odglumljenu svađu, najbolje bi bilo odmah posijati sjeme. Rekla sam sama sebi da će sve biti jednostavnije čim se pobrinem za mamu i Vee. “Nisam bila s Patchem, mama. Prekinuli smo.” Podignula je obrve, još uvijek ne izgledajući uvjereno. “Jednostavno se dogodilo i ne, ne želim razgovarati o tome.” Krenula sam prema stepenicama. “Nora - ” Okrenula sam se, a u očima su mi bile suze. Nisu bile očekivane i nisu bile dio glume. Jednostavno sam se prisjetila posljednjeg puta kad smo Patch i ja zapravo prekinuli i obuzela me tjeskoba koja mi je oduzimala dah. Sjećanje će me zauvijek proganjati. Patch je sa sobom bio odnio najbolje dijelove mene, ostavljajući za sobom izgubljenu i praznu djevojku. Nisam više željela biti ta djevojka. Nikad. Mamin izraz lica se ublažio. Srela me na stepenicama, utješno mi protrljala leđa i šapnula na uho, “Volim te. Ako se predomisliš i budeš htjela razgovarati...” Kimnula sam i onda otišla u svoju sobu. Eto, rekla sam samoj sebi jako se trudeći zvučati optimistično. Jednu sam obavila, još moram jednu. Nisam sasvim lagala mami i Vee kad sam govorila o prekidu; jednostavno sam činila ono što se mora da bi bile sigurne. Iskrenost je najbolje pravilo, većinu vremena. Ali ponekad sigurnost ima prednost nad svim, zar ne? To se činio kao valjan razlog, ali pomisao na to kiselila se u mojoj utrobi. Još jedna zabrinjavajuća pomisao grebala je po mojoj podsvijesti. Koliko dugo možemo Patch i ja živjeti u laži... i ne dopustiti da postane istina?

*** Pet sati u ponedjeljak ujutro stiglo je prerano. Poklopila sam budilicu i prekinula je usred zvonjave. A onda sam se preokrenula i rekla samoj sebi, Još dvije minute. Zatvorila sam oči, pustila mislima da odlutaju, vidjela kako novi san počinje zadobivati oblik - i sljedeće čega se sjećam, dobila sam šaku odjeće u lice. “Na noge lagane”, rekao je Dante stojeći nad mojim krevetom u mraku. “Što radiš ovdje?” bunovno sam zapištala, grabeći pokrivač i povlačeći ga više.

“Činim ono što bi trebao svaki pošteni osobni trener. Izvuci dupe iz kreveta i odjeni se. Ako nisi na prilazu za tri minute, vratit ću se s kantom ledene vode.” “Kako si ušao?” “Nisi zaključala prozor. Možda bi trebala promijeniti tu naviku. Teško je kontrolirati što ulazi kad daješ svima slobodan prolaz.” Krenuo je prema vratima moje spavaće sobe baš dok sam ja spotičući se ustajala iz kreveta. “Jesi li lud? Nemoj ići kroz hodnik! Moja bi te mama mogla čuti. Frajer koji sramotno izlazi iz moje spavaće sobe? Bila bih u kazni ostatak života!” Izgledao je kao da mu je to smiješno. “Samo da se zna, ne bi me bilo sram.” Stajala sam na mjestu čitavih deset sekundi nakon što je otišao pitajući se trebam li pridati dublje značenje njegovim riječima. Naravno da ne. Njegova je rečenica možda zvučala zavodnički, ali nije bila. Kraj priče. Navukla sam crne hlače za trčanje i rastezljivu majicu od mikrovlakana, te skupila kosu u konjski rep. Barem ću izgledati dobro dok me Dante bude uništavao. Točno tri minute kasnije srela sam ga na prilazu. Pogledala sam uokolo, primjećujući nedostatak nečeg bitnog. “Gdje ti je automobil?” Dante me lagano udario u rame. “Vozila bi se? Ts, ts. Mislio sam da ćemo se zagrijati od brze utrke na šesnaest kilometara.” Pokazao je prema gusto pošumljenom području s druge strane ceste. Kao djeca, Vee i ja smo istraživale šumu, čak smo jedno ljeto izgradile i utvrdu, no nikad nisam zastala i upitala se koliko se daleko proteže. Čini se, barem šesnaest kilometara. “Nakon tebe.” Oklijevala sam. Nije mi baš bilo drago otrčati u divljinu s Danteom. On je bio jedan od Hankovih glavnih ljudi - dovoljan razlog da mi se ne sviđa i da mu ne vjerujem. Kad sad bolje razmislim, nisam trebala pristati trenirati nasamo s njim, osobito ako nam je područje za trening zabačeno. “Nakon treninga bismo vjerojatno trebali razmotriti povratne informacije koje dobivam od raznih nefilskih grupa o moralu, očekivanjima i tebi”, dodao je Dante. Nakon treninga. Što znači da me ne namjerava ostaviti na dnu napuštenog bunara za jedan sat. Osim toga, Dante sad odgovara meni. Prisegnuo je odanost. Ne više Hankov poručnik, nego moj. Ne bi se usudio naškoditi mi. Dopuštajući si luksuz još jedne pomisli na blaženi san, trgnula sam se iz sanjarenja i pojurila prema drveću. Grane su se pružale iznad kao kupola, priječeći put onim zrakama svjetla koje bi to ranojutarnje nebo možda moglo ponuditi. Oslanjajući se na svoj izoštreni nefilski vid, snažno sam trčala preskačući palo drveće, izbjegavajući nisko granje i dobro pazeći na oštro kamenje i druge zakamuflirane krhotine. Tlo je bilo opasno neravno, a pri brzini kojom sam se kretala jedan pogrešan korak mogao bi biti katastrofalan. “Brže!” zarežao je Dante iza mene. “Neka ti koraci budu lakši dok trčiš. Zvučiš kao nosorog u stampedu. Mogao bih te pronaći i uloviti zatvorenih očiju!” Ozbiljno sam shvatila njegove riječi i nastavila podizati stopala u trenutku u kojem bi dotaknula tlo, ponavljajući taj postupak svakim korakom, usredotočujući se na to da budem što bešumnija i što neprimjetnija. Dante je jurnuo naprijed i s lakoćom projurio pokraj mene. “Ulovi me”, naredio je. Jureći za njim divila sam se snazi i agilnosti svog novog nefilskog tijela. Čudila sam se koliko je nezgrapno, sporo i nekoordinirano bilo moje ljudsko tijelo u usporedbi s ovim. Moja snaga nije se samo povećala, bila je nadmoćnija.

Zaranjala sam ispod grana, preskakala rupe i jurila oko gromada kao da sam na utrci s preprekama koju sam već odavno zapamtila. I dok mi se činilo kao da trčim dovoljno brzo da se podignem i vinem u nebo u bilo kojem trenutku, moj korak je zaostajao za Danteovim. Kretao se kao životinja, dobivajući zamah predatora koji juri za svojim sljedećim obrokom. Ubrzo sam ga u potpunosti izgubila iz vida. Usporila sam i napela uši. Ništa. Trenutak kasnije iskočio je iz tame preda mnom. “To je bilo otužno”, kritizirao me. “Opet.” Provela sam sljedeća dva sata sprintajući za njim i stalno nanovo slušajući tu istu naredbu: Opet. I opet. Još uvijek nije dobro - ponovno. Namjeravala sam odustati - moji mišići na nogama drhtali su od iznurenosti, a pluća kao da su bila izgrebana do krvi - kad je Dante dotrčao natrag. Potapšao me po leđima čestitajući mi. “Dobro odrađeno. Sutra ćemo krenuti na trening snage.” “O? Dizat ćemo stijene?” cinično sam procijedila, još uvijek stenjući i pušući. “Čupat ćemo stabla iz korijena.” Zurila sam u njega. “Obarat ćemo ih”, obrazložio je veselo, “Dobro se naspavaj - trebat će ti.” “Hej!” viknula sam za njim, “Nismo li još uvijek kilometrima udaljeni od moje kuće?” “Osam, zapravo. Smatraj to laganim trčkaranjem da se ohladiš.”

Poglavlje 5 Dvanaest sati kasnije bila sam ukočena i boljelo me od jutrošnjeg treninga, oprezno i polako hodajući uz i niz stepenice, što se činilo da mojim mišićima zadaje najviše problema. Ali bilo kakav odmor će morati pričekati. Vee će doći po mene za deset minuta, a ja se još uvijek nisam presvukla iz trenirke u kojoj sam provela čitav dan. Patch i ja smo odlučili večeras u javnosti odglumiti svađu, kako ne bi bilo pitanja o stanju u kojem se nalazi naša veza. Rastali smo se i nalazili se nepokolebljivo na suprotnim stranama u ovom ratu koji se sprema. Isto smo tako odlučili napraviti scenu u Vražjoj torbici, znajući da je to popularno nefilsko okupljalište. Nismo znali identitet nefila koji su me napali ni hoće li biti ondje večeras, no Patch i ja smo bili sigurni da će se vijesti o našem prekidu brzo proširiti. Konačno, barmen koji je trebao raditi noćnu smjenu, Patch je saznao, bio je naprasiti nefil suprematist. Ključan, uvjerio me Patch, za naš plan. Iskobeljala sam se iz trenirke i uvukla u debelu pletenu haljinu, tajice i gležnjače. Oblikovala sam kosu u nisku punđu i izvukla pramenove kako bi mi uokvirivali lice. Izdahnula sam, zagledala se u odraz u zrcalu i namjestila osmijeh. Sve u svemu, nisam izgledala loše za djevojku koja će se uskoro upustiti u razornu svađu s ljubavi svog života. Posljedice večerašnje svađe smiju trajati samo nekoliko tjedana, rekla sam samoj sebi. Samo dok ne prođe sav ovaj kaos s Hešvanom. Osim toga, svađa nije stvarna. Patch je obećao da ćemo pronaći način da se nalazimo. U tajnim trenucima i ukradenim pogledima. Samo ćemo morati biti iznimno pažljivi. “Nora!” doviknula je moja mama na gornji kat. “Vee je ovdje.” “Poželi mi sreću”, promrmljala sam vlastitom odrazu, a onda sam zgrabila kaput i šal i ugasila svjetlo u spavaćoj sobi. “Želim da se vratiš do devet”, rekla mi je mama kad sam se spustila u predsoblje. “Bez iznimki. Sutra je škola.” Poljubila sam je u obraz i požurila kroz vrata. Vee je spustila prozore na Neonu, a iz sterea se čula Rihanna. Spustila sam se na suvozačevo mjesto i viknula da nadglasam glazbu, “Iznenađena sam što ti je mama dopustila izlazak, a sutra je škola.” “Sinoć je morala odletjeti u Nebrasku. Umro je njen ujak Marvin i razdjeljuju mu imanje. Teta Henny me pazi.” Vee je skrenula pogled, a njezin je osmijeh odavao nestašluk. “Zar tvoja teta Henny nije bila na odvikavanju prije nekoliko godina?” “To je ona. Šteta što joj nije uspjelo. U hladnjaku ima na litre soka od jabuka, ali to je najfermentiraniji sok od jabuka kojeg sam ikad okusila.” “I mama je procijenila da je dovoljno odgovorna da pazi na tebe?” “Valjda ju je pomisao da bi mogla dobiti nešto novca ujaka Marvina malo smekšala.” Bučno smo se spustile niz Hawthorneovu, glasno pjevajući i plešući u sjedalima. Bila sam nemirna i nervozna, ali smatrala sam kako je najbolje ponašati se kako je sve u redu. Vražja torbica večeras je bila samo umjereno posjećena, pristojna gomila, ali se moglo i sjesti. Vee i ja smo kliznule u separe, odložile kapute i torbice i naručile kolu od konobarice

koja je projurila pokraj nas. Kriomice sam pogledom uokolo tražila Patcha, ali nije se pojavio. Ponovila sam svoj tekst previše puta da bih brojila, ali dlanovi su mi još uvijek bili vlažni od znoja. Obrisala sam ih o bedra, žaleći što nisam bolja glumica. Želeći da mi se sviđaju drama i pozornost. “Ne izgledaš baš dobro”, rekla je Vee. Upravo sam se namjeravala našaliti da mi je vjerojatno mučno od njenog pomanjkanja vještine pri vožnji, kad je Veein pogled prošao pokraj mene, a njen je izraz lica postao kiseo. “O kvrapcu, ne. Reci mi da Marcie Millar ne očijuka s mojim muškarcem.” Iskrivila sam vrat prema bini. Scott i ostali članovi Serpentinea bili su na pozornici i zagrijavali se za koncert, dok je Marcie ljupko naslonila laktove na binu i odabrala Scotta za razgovor. “Tvojim muškarcem?” upitala sam Vee. “Uskoro će biti. Isto je.” “Marcie očijuka sa svakim. Ne bih se zabrinjavala zbog toga.” Vee je neko vrijeme duboko disala pa su joj se nosnice zapravo raširile. Marcie, kao da je osjetila Veeine negativne vibracije kao vudu, pogledala je u našem smjeru. Mahnula nam je kao da je na izboru za miss. “Učini nešto”, rekla mi je Vee. “Makni je od njega. Odmah.” Skočila sam i došetala do Marcie. Na putu k njoj sam namjestila osmijeh. Dok sam došla do nje, bila sam prilično uvjerena da izgleda iskreno. “Hej”, rekla sam joj. “O, hej, Nora. Upravo sam govorila Scottu koliko volim indie glazbu. Nitko u ovom gradu nikad ništa ne postigne. Mislim da je super što pokušava uspjeti.” Scott mi je namignuo. Morala sam nakratko zatvoriti oči kako ne bih njima zakolutala. “Dakle...” otezala sam, trudeći se ispuniti zastoj u razgovoru. Na Veeinu zapovijed došla sam ovdje, ali što sad? Nisam mogla jednostavno odvući Marcie od Scotta. I zašto sam ja ta koja izigrava suca? Ovo se tiče Vee, a ne mene. “Možemo li razgovarati?” upitala me Marcie, spašavajući me toga da moram sama smisliti neku taktiku. “Naravno, imam malo vremena”, rekla sam. “Otiđimo na neko tiše mjesto.” Kao da mi čita misli, Marcie me zgrabila za zapešće i gurnula kroz stražnja vrata u uličicu. Nakon što je pogledala s obje strane kako bi se uvjerila da smo same rekla je, “Je li ti moj otac rekao išta o meni?” Još je više spustila glas. “Hoću reći, o tome da sam nefil. U posljednje se vrijeme osjećam čudno. Umorno i tjeskobno. Je li to nekakva čudna nefilska menga? Jer sam mislila da sam to već prošla.” Kako sam mogla reći Marcie da čistokrvni nefili kao njeni roditelji rijetko uspješno začnu, a kad to i uspiju potomstvo im je slabo i boležljivo, te da su neke Hankove posljednje riječi upućene meni uključivale i mračnu istinu da Marcie po svemu sudeći neće još dugo živjeti? Ukratko, nisam mogla. “Ponekad se i ja osjećam umorno i tjeskobno”, rekla sam. “Mislim da je to normalno - ” “Da, ali je li moj tata rekao išta o tome?” navaljivala je. “Što očekivati, kako se nositi s time, takve stvari.” “Mislim da te je tvoj otac volio i da bi htio da nastaviš živjeti svoj život i da se ne uzrujavaš zbog svega toga s nefilima. Htio bi da budeš sretna.” Marcie me pogledala u nevjerici. “Sretna? Ja sam nakaza. Nisam čak ni ljudsko biće. A nemoj ni na trenutak

pomisliti da sam zaboravila da nisi ni ti. U ovom smo zajedno.” Optužujući je gurala prst prema meni. O, Bože. Upravo mi je to trebalo. Solidarnost... s Marcie Millar. “Što zapravo želiš od mene, Marcie?” upitala sam. “Želim biti sigurna da razumiješ da ću te, ako samo daš naslutiti nekom da nisam ljudsko biće, spaliti. Zakopat ću te živu.” Ponestajalo mi je strpljenja. “Prvo, da želim svijetu objaviti da si nefil, već bih to bila učinila. A drugo, tko bi mi povjerovao? Razmisli. Nefil” nije baš svakodnevna riječ u rječniku većine ljudi koje poznajemo. “Dobro”, Marcie je puhnula, naizgled zadovoljno. “Jesmo li završile?” “Što ako budem morala s nekim porazgovarati?” ustrajala je. “Ta ne mogu to jednostavno istresti svom psihijatru.” “Hm, sa svojom mamom?” predložila sam. “I ona je nefil, sjećaš se?” “Otkad je moj tata nestao, odbija prihvatiti istinu o njemu. Ima velikih problema s poricanjem. Uvjerena je da će se vratiti, da je još uvijek voli, da će poništiti razvod i da će naši životi ponovno biti kao pjesma.” Problemi s poricanjem, možda. Ali ne bih rekla da Hank nije bio kadar trikovima uma začarati svoju bivšu ženu čarolijom koja izmjenjuje pamćenje tako da njezini učinci traju i nakon njegove smrti. Hank i taština išli su zajedno kao sparene čarape. Ne bi dopustio da itko govori loše o njemu nakon smrti. A koliko sam znala, nitko u Coldwateru niti nije. Bilo je kao da se zatupljujuća magla spustila nad zajednicom i sprečavala da i ljudi i nefili postave važno pitanje što mu se dogodilo. Po gradu se nije čula ni jedna priča. Ljudi, kad bi govorili o njemu, jednostavno su šaptali, “Kakav šok. Počivao u miru. Jadna obitelj, trebao bih pitati kako mogu pomoći...” Marcie je nastavila, “Ali on se neće vratiti. Mrtav je. Ne znam kako ni zašto ni tko je to učinio, ali nema šanse da bi moj otac nestao. Osim ako se nešto dogodilo. Mrtav je. Znam to.” Pokušala sam zadržati suosjećajan izraz lica, ali dlanovi su mi se opet počeli znojiti. Patch je bio jedina druga osoba na Zemlji koja je znala da sam poslala Hanka u grob. Nisam imala namjeru dodati Marcie na popis insajdera. “Ne zvučiš previše skrhano zbog toga”, rekla sam. “Moj je otac bio umiješan u neke stvarno loše stvari. Zaslužio je ono što je dobio.” Mogla sam se upravo tada i tu otvoriti Marcie, ali nešto nije zvučalo ispravno. Njezin se ciničan pogled nikako nije maknuo s mog lica i imala sam osjećaj kako sumnja da znam ključne informacije o smrti njenog oca te da je njezina ravnodušnost gluma kako bi me navela da se odam. Nisam namjeravala ušetati u zamku, ako je to bila. “Nije lako izgubiti tatu, vjeruj mi”, rekla sam. “Bol zapravo nikad ne nestane, ali s vremenom postane podnošljiva. A nekako, život ide dalje.” “Ne tražim suosjećanje, Nora.” “Dobro”, rekla sam i oklijevajući slegnula ramenima. “Ako ikad budeš trebala razgovor, valjda me možeš nazvati.” “Neću morati. Uselit ću se k tebi”, najavila je Marcie. “Donijet ću svoje stvari kasnije ovog tjedna. Moja me mama izluđuje i obje se slažemo da se trebam negdje drugdje smjestiti na neko vrijeme. I kod tebe je u redu kao bilo gdje drugdje. Dakle, baš mi je drago što smo porazgovarale. Ako me tata ičemu naučio, to je da se nefili drže skupa.”

Poglavlje 6 “Ne”, izletjelo mi je automatski. “Ne, ne, ne. Ne možeš se tek tako useliti k meni.” Osjećaj čiste panike popeo se iz mojih nožnih prstiju do vrhova ušiju, šireći se brže nego što sam ga mogla obuzdati. Trebao mi je argument. Odmah. Ali moj je mozak i dalje blebetao istu mahnitu i sasvim beskorisnu pomisao - Ne. “Odlučila sam”, rekla je Marcie i nestala unutra. “Što je sa mnom?” viknula sam. Udarila sam nogom vrata, ali ono što sam zaista željela učiniti bilo je šutati samu sebe sat ili dva. Učinila sam Vee uslugu i gle kamo me to dovelo. Energično sam otvorila vrata i umarširala unutra. Pronašla sam Vee u našem separeu. “Kojim je putem otišla?” htjela sam znati. “Tko?” “Marcie!” “Mislila sam da je s tobom.” Prostrijelila sam Vee svojim najboljim opakim pogledom. “Za sve si ti kriva! Moram je pronaći.” Bez ikakva objašnjenja progurala sam se kroz mnoštvo, budno gledajući i tražeći bilo kakvu naznaku Marcie. Morala sam ovo riješiti prije nego što se otme kontroli. Iskušava te, rekla sam samoj sebi. Ispipava teren. Ništa nije nepromjenjivo. Osim toga, konačna odluka pripada mojoj majci. A ona neće dopustiti da se Marcie useli k nama. Marcie ima vlastitu obitelj. Nedostaje joj jedan roditelj, naravno, ali ja sam živi primjer za to da se u obitelji ne radi samo o brojevima. Ohrabrena takvim razmišljanjem, osjetila sam da mi disanje postaje, opuštenije. Svjetla su se prigušila i frontmen Serpentinea zgrabio je mikrofon, kimajući glavom u tihom ritmu. Na taj znak, bubnjar je odsvirao uvodni dio, a Scott i drugi gitarist su se pridružili, započinjući koncert žestokom i tjeskobnom pjesmom. Mnoštvo je podivljalo, mašući glavama i pjevajući tekst pjesme. Još sam jednom frustrirano pogledom potražila Marcie, a onda sam odustala. Morat ću se kasnije pozabaviti njome. Početak koncerta bio mi je znak da se nađem s Patchem kod šanka i odjednom, srce mi se opet stalo trzati u grudima. Krenula sam preko do šanka i zauzela prvi barski stolac koji sam ugledala. Zasjela sam malo prejako i izgubila ravnotežu u posljednjoj sekundi. Noge su mi bile kao od gume, a prsti su mi drhtali. Nisam znala kako ću to izdržati. “Osobna, dušo?” upitao je konobar. Zračio je energijom nalik na električnu što me upozorilo da je nefil. Baš kao što je Patch rekao. Odmahnula sam glavom. “Samo Sprite, molim.” Ni trenutak kasnije osjetila sam kako se iza mene kreće Patch. Energija kojom je zračio bila je mnogo jača nego konobarova i okrznula mi je kožu kao vrelina. Uvijek je imao takav učinak na mene, ali za razliku od inače, večeras mi je zbog te vrele struje bilo zlo od napetosti. To je značilo da je Patch stigao i da više nemam vremena. Nisam željela to učiniti,

ali shvaćala sam da zapravo nemam izbora. Morala sam to odigrati pametno i uzeti u obzir i vlastitu i sigurnost mojih najmilijih. Spremna? upitao me Patch u privatnosti naših misli. Ako osjećaj kao da ću povratiti u svakom trenu znači da sam spremna, naravno. Doći ću kasnije k tebi pa ćemo porazgovarati o tome. Sada, daj da to riješimo. Kimnula sam. Onako kako smo vježbali, progovorio je smireno u mojoj glavi. Patch? Što god da se dogodi, ja te volim. Htjela sam reći i više, te tri riječi bile su otužno neadekvatne za ono što sam osjećala prema njemu. A u isto vrijeme, tako jednostavne i točne, da ništa drugo ne bi bilo dovoljno. Anđele, ne žali. Nikada, odvratila sam svečano. Konobar je završavao s jednim gostom i prišao kako bi preuzeo Patchevu narudžbu. Njegov je pogled prešao preko Patcha, a po mrkom izrazu koji se odmah pojavio na njegovom licu bilo je očito da je shvatio da je Patch pali anđeo. “Što ćemo?” upitao je odrješito dok je brisao ruke o kuhinjsku krpu. Patch je nerazgovjetno promrmljao očito pijanim glasom, “Jednu prelijepu crvenokosu, po mogućnosti visoku i vitku, s nogama čiji kraj čovjek ne može naći.” Prešao je prstom niz moj obraz, a ja sam se ukočila i odmaknula. “Nisam zainteresirana”, rekla sam otpivši gutljaj Spritea i držeći pogled ukočeno na zidu sa zrcalima iza šanka. Dopustila sam da u moje riječi procuri tek nijansa napetosti tako da izazovem zanimanje konobara. Nagnuo se preko šanka oslanjajući se masivnim podlakticama na granitnu ploču i zureći u Patcha. “Idući put pregledaj ponudu prije nego što mi budeš tratio vrijeme. Ne nudimo nezainteresirane žene, bile crvenokose ili ne.” Zašutio je, što je imalo prijeteći učinak, a onda krenuo prema sljedećem gostu koji je čekao. “A ako je nefilka, još bolje”, objavio je Patch pijano. Konobar se zaustavio, a oči su mu blistale od zlobe. “Stišaj se, frende. U miješanom smo društvu. Ovo je mjesto otvoreno i za ljude.” Patch je na ovo samo nekoordinirano odmahnuo rukom. “Lijepo od tebe što se brineš za ljude, ali nakon jednog brzog trika uma, neće se sjećati nijedne moje riječi. Taj sam trik izveo toliko puta da ga mogu izvesti i u snu”, rekao je, dopuštajući da mu glas poprimi malo uobraženiji ton. “Želiš da ovaj smrad nestane?” upitao me barmen. “Samo reci i zovnut ću izbacivana.” “Cijenim ponudu, ali mogu se brinuti sama o sebi”, rekla sam mu. “Morat ćeš oprostiti mom bivšem dečku što je totalni kreten.” Patch se nasmijao. “Kreten? Nisi me tako zvala prošli put kad smo bili zajedno”, rekao je sugestivno. Samo sam zurila u njega, zgroženo. “Nije oduvijek bila nefil, znaš”, Patch je obavijestio konobara s čeznutljivom nostalgijom. “Možda si čuo za nju. Nasljednica Crne Ruke. Više mi se sviđala dok je bila ljudsko biće, ali postoji određen prestiž kad si s najslavnijom nefilkom na Zemlji.” Barmen me pažljivo promotrio. “Ti si kćer Crne Ruke?” Bijesno sam pogledala Patcha. “Hvala ti na tome.”

“Je li točno da je Crna Ruka mrtav?” pitao je konobar. “Teško to mogu pojmiti. Velik čovjek, počivao u miru. Moja sućut tvojoj obitelji.” Zastao je, zapanjen. “Ali mrtav kao... mrtav?” “Tako se priča”, tiho sam promrmljala. Nisam se mogla natjerati da pustim suzu za Hankom, ali govorila sam s melankoličnim poštovanjem koje je, čini se, zadovoljilo konobara. “Besplatna runda za palog anđela koji ga je sredio”, ubacio se Patch nazdravljajući s mojom čašom. “Mislim da se svi možemo složiti da se tako dogodilo. Riječ besmrtan više ne zvuči isto.” Nasmijao se lupajući šakom po šanku dobro raspoložen. “I ti si hodala s tom svinjom?” upitao me konobar. Bacila sam brz pogled na Patcha i namrštila se. “Potisnuta uspomena.” “Znaš da je on” - konobar je spustio glas - “pali anđeo, zar ne?” Otpila sam još jedan gutljaj i s mukom progutala. “Nemoj me podsjećati. Iskupila sam se - moj je novi dečko Dante Matterazzi, stopostotni nefil. Možda si čuo za njega?” Nema boljeg trenutka od sadašnjeg da se pokrene glasina. Oči su mu bljesnule impresionirano. “Svakako, svakako. Sjajan dečko. Svi poznaju Dantea.” Patch me rukom primio za zapešće prečvrsto da bi bilo nježno. “Sve je pogrešno shvatila. Još smo uvijek zajedno. Što kažeš da odemo odavde, šećeru?” Poskočila sam od njegova dodira, kao pod šokom. “Miči ruke s mene.” “Motor mi je straga. Idemo se provozati. Za dobra stara vremena.” Ustao je, a onda me tako grubo povukao s barskog stolca da se prevrnuo. “Zovi izbacivača”, naredila sam konobaru, dopuštajući da mi prava tjeskoba preplavi glas. “Odmah.” Patch me vukao prema ulaznim vratima i, dok sam uvjerljivo glumila da se pokušavam osloboditi, znala sam da najgore tek slijedi. Izbacivač u klubu, nefil koji je nad Patchem imao prednost ne samo od desetak centimetara, nego i od pedesetak kilograma, laktovima si je probijao put prema nama. Zgrabio je Patcha za ovratnik trgajući ga s mene i bacajući ga u zid. Serpentine su zagrijali atmosferu do prave groznice i prigušili zvukove tuče, ali oni u neposrednoj blizini su se razdvojili i oformili polukrug znatiželjnih promatrača oko njih dvojice. Patch je podignuo ruke u ravnini s ramenima. Kratko se i pijano nasmiješio. “Ne želim nikakve nevolje.” “Prekasno”, rekao je izbacivač i zabio šaku u Patchevo lice. Koža iznad Patcheve obrve se raspukla i krv je potekla, a ja sam se morala prisiliti da ne trgnem i ne pružim ruke prema njemu. Izbacivač je mahnuo glavom prema vratima. “Ako ikad više promoliš nos ovdje, ti i nevolja ćete se brzo sprijateljiti. Shvaćaš?” Patch je zateturao prema vratima, mlitavo pozdravljajući izbacivača. “Razumijem, gospodine.” Izbacivač je zabio stopalo u pregib Patcheva koljena zbog čega se spotaknuo niz betonsku stepenicu. “Zamisli ti to. Stopalo mi se poskliznulo.” Muškarac koji je stajao odmah pokraj vrata se nasmijao, tiho i grubo, a taj je zvuk privukao moju pozornost. To nije bio prvi put da čujem taj smijeh. Kad sam bila ljudsko biće

ne bih ga bila prepoznala, ali sad su sva moja osjetila bila izoštrena. Zaškiljila sam kroz tamu, pokušavajući spojiti užasan smijeh s licem. I jesam. Kaubojski Šešir. Večeras nije nosio ni šešir ni sunčane naočale, ali uvijek bih prepoznala ta pogrbljena ramena i zajedljiv osmijeh. Patch! viknula sam, ali nisam mogla vidjeti može li me čuti dok se svjetina skupljala oko mene i popunjavala prazna mjesta sad kad je tuča bila gotova. Jedan od nefila iz kolibe. Ovdje je! Odmah je pokraj vrata, nosi crveno-crnu flanelsku košulju, traperice i kaubojske čizme. Čekala sam, ali odgovora nije bilo. Patch! pokušala sam opet koristeći svu svoju mentalnu snagu. Nisam mogla ići za njim van - ne ako ne želim da me otkriju. Vee se pojavila pokraj mene. “Što se ovdje događa? Svi pričaju o tuči. Ne mogu vjerovati da sam je propustila. Jesi li je uopće vidjela?” Povukla sam je ustranu. “Moraš mi nešto učiniti. Vidiš li onog frajera odmah pokraj vrata, u seljačkoj flanelskoj košulji? Moraš mi saznati njegovo ime.” Vee se namrštila. “O čemu se tu radi?” “Objasnit ću ti kasnije. Očijukaj, ukradi mu novčanik, što god treba. Samo ne spominji moje ime, dobro?” “Ako to učinim, želim protuuslugu. Dupli spoj. Ti i tvoj luđak od dečka, i ja i Scott.” Nisam imala vremena objašnjavati da smo Patch i ja prekinuli, pa sam rekla, “Da. A sad požuri prije nego što ga izgubimo u gužvi.” Vee je krenula člancima na prstima i otišla njišući kukovima. Nisam se zadržala da vidim kako joj ide. Probila sam se kroz mnoštvo, pobjegla kroz stražnji izlaz i otrčala do vrha uličice. Okružila sam oko zgrade, tražeći Patcha u oba smjera. Patch! viknula sam sjenama. Anđele? Što radiš? Nije sigurno da nas vide zajedno. Okrenula sam se, ali Patch nije bio ondje. Gdje si? S druge strane ceste. U kombiju. Pogledala sam na drugu stranu ceste i, naravno, ondje se nalazio zahrđali smeđi Chevroletov kamionet parkiran uz rub pločnika. Sjedinio se s pozadinom od trošnih zgrada. Prozori su bili zatamnjeni, zaklanjajući unutarnju kabinu od znatiželjnih pogleda. Jedan od nefila iz kolibe je u Vražjoj torbici! Napet trenutak tišine. Je li vidio tučnjavu? upitao je Patch ubrzo. Da. Kako izgleda? Nosi crveno-crnu flanelsku košulju i kaubojske čizme. Navedi ga da izađe iz zgrade. Ako su i ostali iz kolibe s njim, neka i oni izađu. Želim porazgovarati s njima. Iz Patchevih usta to je zvučalo prijeteće, no to su i zaslužili. Izgubili su moju sućut kad su me ugurali u kombi. Utrčala sam natrag u Vražju torbicu i probila se kroz gusto mnoštvo natiskano oko pozornice. Serpentine su još uvijek rokali izvodeći baladu koja je sve digla na noge. Nisam

znala kako navesti Kaubojski Šešir da napusti zgradu, ali znala sam osobu koja bi mi mogla pomoći raščistiti cijelu prostoriju. Scott! povikala sam. Ali nije bilo koristi. Nije me mogao čuti od gromoglasne glazbe. Vjerojatno nije pomoglo ni to što je bio duboko usredotočen. Podignula sam se na nožne prste i potražila Vee. Išla je u mom smjeru. “Pokušala sam na njemu upotrijebiti Veein šarm, ali nije se dao”, rekla mi je. “Možda mi treba nova frizura.” Onjušila si je pazuha, “Koliko vidim, dezodorans još funkcionira.” “Otpilio te je?” “Da, a nisam mi ni saznala ime. Znači li to da naš dupli spoj otpada?” “Odmah se vraćam”, rekla sam i stala se opet probijati prema uličici. Pod svaku sam cijenu namjeravala doći dovoljno blizu Patcha da mu govorom uma kažem da će biti teže no što sam očekivala prisiliti našeg prijatelja nefila da izađe iz Vražje torbice, kad su me dvije tamne figure koje su stajale na stražnjim stepenicama susjedne zgrade niz ulicu i razgovarale prigušenim tonovima navele da naglo zastanem. Pepper Friberg i... Dabria. Dabria je nekad bila anđeo smrti i hodala je s Patchem prije nego su oboje izbačeni iz raja. Patch se kleo da je ta veza bila dosadna, čedna i više iz koristi nego bilo što drugo. Svejedno. Nakon što je odlučila da sam prijetnja njenim planovima da obnovi njihovu vezu ovdje na Zemlji, Dabria me pokušala ubiti. Bila je hladnokrvna, plava i profinjena. Nikad je nisam vidjela s lošom frizurom, a njezin osmijeh bi mi vene uspio ispuniti ledom. Sada pali anđeo, živjela je od toga da je žrtve varala lažno se predstavljajući da ima dar predviđanja. Bila je jedan od najopasnijih palih anđela koje poznajem i uopće nisam sumnjala da sam na vrhu popisa osoba koje mrzi. Odmah sam se povukla natrag uz Vražju torbicu. Zadržala sam dah na pet sekundi, no činilo se da me ni Pepper ni Dabria nisu primijetili. Malo sam se približila, ali nisam se usuđivala izazivati sreću. Ako bih se dovoljno približila da čujem što govore, ili jedno ili oboje bi osjetili moju prisutnost. Pepper i Dabria razgovarali su još nekoliko minuta prije nego što se Dabria okrenula na peti i odšetala niz uličicu. Pepper je iza njenih leđa napravio prosti pokret rukom. Je li se to učinilo samo meni ili je izgledao osobito ljutito? Čekala sam da i Pepper ode prije nego što sam izašla iz sjene. Otišla sam ravno u Vražju torbicu. Pronašla sam Vee u našem separeu i sjela pokraj nje. “Moram odmah isprazniti ovo mjesto”, rekla sam. Vee je zatreptala. “Ponovi.” “A da povičem ‘vatra’? Bi li to upalilo?” “Vikati ‘vatra’ mi se čini malo staromodno. Mogli bi pokušati viknuti ‘policija’, ali to pada u istu kategoriju. Ne da imam išta protiv stare škole. Ali gdje je frka? Mislim da Serpentine nisu baš toliko loši.” “Objasnit ću - ” “Kasnije.” Vee je kimnula. “Već sam izdaleka vidjela da se to sprema. Da sam ja u pitanju, pokušala bih s ‘policija’. Sigurno ima više od nekoliko pojedinaca ovdje koje se bave nezakonitim aktivnostima. Vrisni ‘policija’ i vidjet ćeš strke.” Nervozno sam grickala usnu dvojeći. “Jesi li sigurna?” To se činilo kao plan koji ima veliki potencijal da mi se obije o glavu. No ipak, nisam imala opcija. Patch je želio popričati s

Kaubojskim Šeširom, a i ja sam to htjela. Isto sam tako htjela što prije obaviti ispitivanje kako bih Patchu mogla reći za Dabriju i Peppera. Vee je rekla, “Trideset pet posto sigurna. Njen je glas utihnuo kad je hladan zrak preplavio prostoriju. Najprije nisam znala dolazi li nagli pad temperature od vrata koja su naglo otvorena ili zbog moje osobne fizičke reakcije na intuitivno osjećanje nevolje najgore vrste. Pali anđeli nahrupili su u Vražju torbicu. Prestala sam ih brojiti kad sam došla do deset, a nije bilo nikakve naznake da im ima kraja. Tako su se brzo kretali da sam vidjela samo mrlje. Došli su spremni boriti se, mašući noževima i rukama obloženim čelikom prema svemu što im stoji na putu. Usred sukoba bespomoćno sam zurila dok su se dva nefila srušila na koljena bezuspješno se odupirući palim anđelima koji su stajali nad njima, jasno zahtijevajući prisegu na vjernost. Jedan pali anđeo, koščat i blijed kao mjesec, zamahnuo je rukom tako žestoko prema vratu jedne mlade nefilke da ga je slomio usred njezina krika. Pregledao je djevojčino lice, koje je sablasno nalikovalo na moje lice s ove udaljenosti. Ista dugačka, kovrčava kosa. Također je bila iste visine i građe. Proučavao joj je lice i nestrpljivo zarežao. Njegove ledene oči promotrile su mnoštvo, a ja sam imala osjećaj da traži sljedeću žrtvu. “Moramo pobjeći odavde”, rekla je Vee uspaničeno čvrsto me grabeći za ruku. “Ovuda.” Prije nego što sam se stigla upitati je li i Vee vidjela kako je pali anđeo slomio djevojčin vrat i ako jest, kako je moguće da je tako mirna, gurnula me naprijed među svjetinu. “Ne osvrći se”, viknula mi je na uho. “I požuri.” Požuri. Da. Problem je bio u tome što se borimo s barem stotinu drugih ljudi da dođemo do vrata. U samo nekoliko sekundi mnoštvo se pretvorilo u mahnitu rulju koja se gura i otima kako bi došla do izlaza. Serpentine je zastao usred pjesme. Nije bilo vremena vratiti se po Scotta. Mogla sam se samo nadati da je pobjegao kroz vrata pozornice. Vee mi je bila za petama i tako često se zabijala u mene straga da sam se morala upitati pokušava li zakloniti moje tijelo. Nije ni slutila da ću ja pokušati zaštititi nju ako nas pali anđeli sustignu. I usprkos mom jednom napornom treningu s Danteom jutros, mislila sam da nema šanse da uspijem. Iskušenje da se okrenem i borim iznenada je naraslo u meni, Nefili imaju prava. Ja imam prava. Naša tijela ne pripadaju palim anđelima. Oni nemaju opravdan razlog zaposjesti nas. Brzopleto sam obećala arkanđelima da ću zaustaviti rat, ali u ishodu imam osobni ulog. Željela sam rat i željela sam slobodu, tako da više nikad, nikad ne moram kleknuti i prisegnuti da predajem svoje tijelo nekom drugom. Ali kako bih mogla dobiti ono što želim i umiriti arkanđele? Konačno smo Vee i ja uronile u hladni noćni zrak. Svjetina je pobjegla u noć s obje strane niz ulicu. Bez zaustavljanja kako bi povratile dah pojurile smo prema Neonu.

Poglavlje 7 Vee je uletjela s Neonom na prilaz seoske kuće i šakom ugasila stereo. “Dakle, to je bilo dovoljno ludila za jednu noć”, rekla je. “Što je to bilo? Greasers protiv Socsa?” Zadržavala sam dah, no sad sam polako izdahnula s olakšanjem. Bez hiperventiliranja. Bez histeričnih pokreta rukama. Bez spomena lomljenja vratova. Srećom, Vee nije vidjela najgore. “I ti to govoriš. Nikad nisi čitala The Outsiders.” “Gledala sam film. Matt Dillon je bio seksi prije nego što je ostario.” Teška tišina puna iščekivanja ispunila je automobil. “Okej, dosta gluposti”, rekla je Vee. “Dosta čavrljanja. Gukni.” Kad sam oklijevala dodala je, “Ono tamo je bila ludnica, ali nešto nije bilo u redu i prije toga. Čitave si se večeri ponašala čudno. Vidjela sam kako trčeći ulaziš u Vražju torbicu i izlaziš iz nje. A onda, odjednom, želiš isprazniti čitavu prostoriju. Moram ti reći, dušo. Treba mi objašnjenje.” I tu su se stvari zakomplicirale. Htjela sam Vee reći sve, ali isto je tako bilo ključno za njenu sigurnost da povjeruje u laži koje sam joj se spremala izreći. Ako Kaubojski Šešir i njegovi prijatelji ozbiljno namjeravaju čeprkati po mom privatnom životu, prije ili kasnije će saznati da mi je Vee najbolja prijateljica. Nisam mogla podnijeti pomisao da joj prijete ili je ispituju, ali ako budu, htjela sam da svaki odgovor koji im bude dala zvuči uvjerljivo. 1 najvažnije, htjela sam da im kaže, bez ikakvog oklijevanja, da su sve moje veze s Patchem prekinute. Namjeravala sam ugasiti tu vatru prije nego što izmakne kontroli. “Dok sam večeras bila u baru, Patch je došao i nije bilo lijepo”, počela sam tiho. “Bio je pijan. Rekao je neke gluposti, odbila sam otići s njim i to je preraslo u fizički obračun.” “Sranje”, promrmljala je Vee ispod glasa. “Izbacivač je izbacio Patcha.” “Vau. Bez riječi sam. I što ti se čini od svega toga?” Stiskala sam i opuštala šake u krilu. “S Patchem i sa mnom je gotovo.” “Gotovo gotovo?” “Koliko god može biti gotovo.” Vee se nagnula preko upravljačke ploče i zagrlila me. Otvorila je usta, ugledala moj izraz lica i predomislila se. “Neću to reći, ali znaš što mislim.” Suza je zadrhtala u kutu oka. Zbog Veeinog vidljivog olakšanja ta laž u meni je bila još ružnija. Ja sam užasna prijateljica. Znala sam to, ali nisam znala kako to popraviti. Odbijala sam ugroziti Vee. “Kakva je priča s frajerom u flanelskoj košulji?” Ono što ne zna ne može joj naškoditi. “Prije nego što su Patcha izbacili, upozorio me da se klonim frajera u flanelskoj košulji. Patch je rekao da ga zna i da donosi nevolje. Zato sam od tebe tražila da doznaš njegovo ime. Neprestano sam ga lovila kako me promatra i zbog toga sam bila nervozna. Nisam željela da me slijedi kući, ako je to planirao, pa sam odlučila izazvati masovni kaos. Htjela sam da budemo u stanju otići iz Vražje torbice, a da mu ne bude jednostavno uočiti nas i slijediti.”

Vee je izdahnula, dugo i sporo. “Vjerujem da si prekinula s Patchem. Ali ni na trenutak nisam povjerovala u drugu priču.” Ustuknula sam. “Vee - ” Podignula je dlan. “Shvaćam, Ti imaš svoje tajne, ovih dana ispričat ćeš mi što se događa. A ja ću ih ispričati tebi.” Značajno je nabrala obrve. “Tako je. Nisi jedina koja ima tajne. Ja ću sve reći kad bude vrijeme, a valjda ćeš i ti.” Zurila sam u nju. Nisam zamišljala da će se naš razgovor ovako odvijati. “Imaš tajne? Kakve tajne?” “Sočne tajne.” “Reci mi!” “Vidi ti to”, rekla je Vee, lupkajući po satu na upravljačkoj ploči. “Vjerujem da moraš kući.” Sjedila sam otvorenih usta. “Ne mogu vjerovati da nešto kriješ od mene.” “Ja ne mogu vjerovati da si toliko licemjerna.” “Ovaj razgovor nije gotov”, rekla sam nevoljko otvarajući vrata. “Nije lako biti s druge strane, zar ne?” Mami sam poželjela laku noć, a zatim sam se zaključala u spavaću sobu i nazvala Patcha. Kad smo Vee i ja pobjegle iz Vražje torbice, smeđi Chevroletov kamionet više nije bio parkiran na pločniku. Nagađala sam da je Patch otišao prije iznenadne invazije palih anđela, jer bi inače sigurno jurnuo u klub da je vjerovao da sam u opasnosti, no više me zanimalo je li uspio naći Kaubojski Šešir. Koliko sam znala, možda upravo sad razgovaraju. Pitala sam se postavlja li Patch pitanja ili prijeti. Vjerojatno oboje. Dobila sam Patchevu govornu poštu, pa sam spustila slušalicu. Ostaviti poruku činilo se preriskantno. Osim toga, vidjet će propušteni poziv i znati da je od mene. Nadala sam se da još uvijek planira navratiti večeras. Znala sam da je naš zbrkani sukob odglumljen, ali trebalo me uvjeriti da se ništa nije promijenilo. Bila sam uznemirena i morala sam znati da smo emocionalno još uvijek na mjestu na kojem smo i bili prije svađe. Još sam jednom birala broj Patcheva mobitela za svaki slučaj, a onda sam otišla u krevet osjećajući nemir. Sutra je bio utorak. Hešvan je počinjao s izlaskom mladog mjeseca. S obzirom na večerašnji užasan sveopći metež, imala sam osjećaj da pali anđeli odbrojavaju sate do trenutka kad će moći u potpunosti osloboditi svoj bijes. Probudila sam se uz zvuke škripanja parketa. Vid mi se priviknuo na mrak i zatekla sam se kako zurim u dvije velike, mišićave noge odjevene u bijele hlače za trčanje. “Dante?” rekla sam mašući rukom prema noćnom ormariću, tražeći sat. “Uuuh. Koliko je sati? Koji je dan?” “Utorak ujutro”, rekao je. “Znaš što to znači.” Smotuljak odjeće za vježbanje pao mi je na lice. “Nađemo se na prilazu kad ti bude odgovaralo.” “Stvarno?” U mraku, zubi su mu blještali uz osmijeh. “Ne mogu vjerovati da si nasjela. Bolje ti je da ti dupe bude vani za T minus pet minuta.”

Pet minuta kasnije izašla sam van drhteći na hladnoći sredine listopada. Lagan povjetarac skidao je lišće s drveća i pucketao njihovim granjem. Ispružila sam noge i poskočila gore-dolje kako bi mi krv procirkulirala. “Nastavi”, naložio je Dante i u sprintu otrčao u šumu. Još uvijek nisam bila luda za time da landram kroz šumu s Danteom, ali sam se tješila da je jučer imao mnogo prilika u slučaju da me htio ozlijediti. I tako sam jurila za njim, tražeći povremeni tračak bjeline koji bi me upozorio na njegovu prisutnost. Njegov vid sigurno bi mogao postidjeli moj, jer dok sam ja svako toliko posrtala preko panjeva i gubila uporište u prirodnim rupama te lupala glavom o nisko granje, on se kretao po terenu savršeno precizno. Svaki put kad bih čula njegov sarkastičan cerek ponovno bih skočila na noge, namjeravajući ga odgurnuti sa strme padine prvom prilikom. Uokolo je bilo mnogo jaruga, samo sam mu se trebala dovoljno približiti da to učinim. Konačno je Dante zastao, a dok sam ga sustigla već se bio ispružio na velikoj stijeni s rukama labavo spojenima na potiljku. Skinuo je duge hlače i vjetrovku i ostao u hlačama duljine do koljena i uskoj majici kratkih rukava. Osim po laganom dizanju i spuštanju njegovih grudi, nikad ne bih pogodila da je upravo otrčao barem šesnaest kilometara na postupnoj uzbrdici. Puzeći sam se uspentrala na kamenu gromadu i skljokala se pokraj njega. “Vode”, rekla sam jedva dolazeći do daha. Dante se podignuo i oslonio na lakat i nasmiješio mi se. “Nema šanse, Iscijedit ću te. Od vode nastaju suze, a suze su jedino što ne podnosim. A kad vidiš što sam nam sljedeće isplanirao, plakat će ti se. Srećom za mene, nećeš moći.” Stavio je ruke pod moja pazuha, povukao i dignuo na noge. Zora je upravo počinjala osvjetljivati horizont bojeći nebo ledeno ružičastom. Stajali smo jedno pokraj drugog na stijeni, a pogled nam se pružao kilometrima daleko. Zimzeleno drveće, smreke i cedar prostirali su se kao visoki sag u svim smjerovima, kotrljajući se preko brežuljaka i u udoline dubokog klanca urezanog kroz pejzaž. “Odaberi jedno”, naložio je Dante. “Odaberi jedno što?” “Drvo. Nakon što ga iščupaš iz korijena, možeš kući.” Zatreptala sam prema drveću, barem stotinu godina starom i s promjerom otprilike tri telefonska stupa, i osjetila kako mi se vilica spušta. “Dante...” “Uvod u trening snage.” Udario me po leđima u znak ohrabrenja, a onda se namjestio i opušteno oslonio na stijenu. “Ovo će biti bolje nego da gledam Today show.” “Mrzim te.” Nasmijao se. “Ne još, ne mrziš. Ali za sat vremena...” Sat vremena kasnije bila sam uložila svaki gram energije - a možda i vlastite duše - u čupanje iz korijena jednog vrlo tvrdoglavog i nepopustljivog bijelog cedra. Osim što sam ga malčice nakosila, bio je to savršen primjerak čvrstog drveta. Pokušala sam ga oboriti, iskopati, pokoriti ga udarcima nogu i uzaludno ga udarati šakama. Blago rečeno, drvo je pobijedilo. A čitavo vrijeme Dante je sjedio na svojoj stijeni, dašćući, smijući se i izvikujući sitničave primjedbe. Drago mi je da je barem jednom od nas bilo zabavno. Došetao se, a lagan, no vrlo odvratan smiješak mu je izvijao usta. Počešao se po laktu. “Dakle, zapovjednice velike i moćne nefilske vojske, ide li?”

Znoj mi je tekao u potočićima niz lice, kapajući mi s nosa i brade. Dlanovi su mi bili oderani, koljena oguljena, zglob uganut, a svaki mišić u mom tijelu vrištao je u agoniji. Zgrabila sam prednjicu Danteove majice i upotrijebila je da obrišem lice. A onda sam u nju ispuhala nos. Dante se odmaknuo s dlanovima u zraku. “Hej.” Zamahnula sam rukom u pravcu odabranog drveta. “Ne mogu to”, priznala sam uz jecaj. “Nisam ja za ovo. Nikad neću biti snažna kao ti ili bilo koji drugi nefil.” Osjećala sam kako mi usna drhti od razočarenja i srama. Njegov se izraz lica ublažio. “Duboko udahni, Nora. Znao sam da to nećeš moći učiniti. U tom je bila poanta. Htio sam ti zadati nemoguć izazov tako da se kasnije, kad to konačno budeš mogla učiniti, osvrneš i vidiš koliko si napredovala.” Zurila sam u njega osjećajući kako u meni kipti bijes. “Što?” upitao je. “Što? Što? Jesi li poludio? Danas imam školu. Moram učiti za test! A mislila sam da odustajem od toga zbog nečeg vrijednog truda, ali sad saznajem da je to sve bilo samo da nešto dokažeš! Predajem se. Gotova sam! Nisam ovo tražila. Trening je bio tvoja ideja. Ti si povlačio sve poteze, ali ovog puta red je na mene. ODUSTAJEM!” Znala sam da sam dehidrirala i da vjerojatno ne razmišljam racionalno, ali bilo mi je dosta. Da, htjela sam popraviti izdržljivost i snagu i naučiti kako se braniti. Ali ovo je bilo smiješno. Iščupati drvo iz korijena? Dala sam sve od sebe, a on je samo sjedio i smijao se, vrlo dobro znajući da to nikad neću moći učiniti. “Izgledaš jako bijesna”, rekao je mršteći se i zbunjeno gladeći bradu. “Misliš?” “Smatraj to poukom. Nekakvim kriterijem.” “Da? Neka ti ovo bude kriterij.” I pokazala sam mu srednji prst. “Pretjeruješ. Shvaćaš to, zar ne?” Naravno, za dva sata možda i hoću. Kad se istuširam, nadoknadim izgubljenu tekućinu i onesvijestim u krevetu. Što se, koliko god ja to željela, neće dogoditi jer imam školu. Dante je rekao, “Ti si zapovjednik ove vojske. Isto tako si i nefilka zarobljena u ljudskom tijelu. Moraš trenirati više nego bilo tko od nas, jer počinješ s ozbiljnim nedostatkom. Ne činim ti nikakvu uslugu ako te štedim.” Dok mi je znoj ulazio u oči bijesno sam ga gledala. “Je li ti ikako palo na pamet da ne želim ovaj posao? Da možda ne želim bit zapovjednik?” Slegnuo je ramenima. “Nije bitno. Gotovo je. Nema koristi od fantaziranja o drugim scenarijima.” Moj je glas postao potišten. “Zašto ne organiziraš puč i ukradeš mi posao?” promrmljala sam, samo napola se šaleći. Koliko sam znala, Dante nije imao razloga ostaviti me na vlasti i ostaviti me živu. “Bio bi milijun puta bolji od mene. Zaista ti je stalo.” Još malo glađenja brade. “Pa, sad kad si mi stavila bubu u uho...” “Nije smiješno, Dante.” Njegov je smiješak nestao. “Ne, nije. Ako ti to išta znači, prisegnuo sam Hanku da ću ti pomoći da uspiješ. Moja je glava na kocki koliko i tvoja. Nisam ovdje svakog jutra kako bih zaradio nekoliko dodatnih bodova za karmu. Ovdje sam jer mi je potrebno da pobijediš. Moj život ovisi o tebi.”

Shvatila sam što govori. “Kažeš da ćeš, ako ne odem u rat i ne pobijedim, umrijeti? Je li to prisega koju si dao?” Izdahnuo je, polagano i sporo, prije nego što je odgovorio. “Da.” Zatvorila sam oči trljajući sljepoočice. “Da mi barem nisi rekao.” “Pod stresom?” Naslanjajući se na stijenu pustila sam da mi povjetarac zapuše preko kože. Diši duboko. Ne samo da bih mogla ubiti vlastitu majku i sebe ako ne budem vodila Hankovu vojsku, nego ću i ubiti Dantea ako je ne povedem u pobjedu. Ali što s mirom? Što s mojom pogodbom s arkanđelima? Prokleti Hank. On je bio kriv za ovo. Ako je otišao igdje drugdje osim ravno u pakao nakon svoje smrti, nema pravde na svijetu - ili van njega. “Lisa Martin i nadređeni nefili žele se opet susresti s tobom”, rekao je Dante. “Odugovlačio sam jer znam da nisi oduševljena ratom, a brine me i kako će oni reagirati. Potrebno nam je da te održe na vlasti. Kako bismo to učinili, moraju misliti da su tvoje želje u skladu s njihovima.” “Ne želim se još naći s njima”, rekla sam automatski. “Nastavi odugovlačiti.” Trebalo mi je vremena da razmislim. Vremena da odlučim što ću poduzeti. Tko mi je veća prijetnja nezadovoljni arkanđeli ili pobunjeni nefili? “Želiš li da im kažem da zasad želiš da sve ide preko mene?” “Da”, rekla sam zahvalno. “Učini što god treba kako bi mi kupio malo vremena.” “Usput, čuo sam za tvoj lažni prekid sinoć. Sigurno ste priredili pravu predstavu. Nefili su povjerovali.” “Ali ne i ti.” “Patch me upozorio.” Namignuo je. “Ionako ne bih povjerovao. Vidio sam vas dvoje zajedno. Ono što vi imate ne umire samo tako. Evo”, rekao je Dante pružajući mi rashlađenu bocu Cool Blue Gatoradea. “Popij ovo. Izgubila si dosta tekućine.” Skidajući čep zahvalno sam kim nula i halapljivo ispila. Tekućina se slijevala niz moje grlo, odmah se zgušnjavajući kako bi mi začepila jednjak. Vrućina mi je grebala grlo, probila se i preplavila ostatak tijela. Nagnula sam se naprijed, kašljući i šišteći. “Što je ovo?” procijedila sam gušeći se. “Hidratacija poslije treninga”, rekao je, ali me nije htio pogledati u oči. Nastavila sam se gušiti, a pluća su mi se bunila u grčevima. Svaki osjećaj mu je nestao s lica. “To je za tvoje dobro”, rekao je tupo. A onda je odjurio u brzoj izmaglici. Još sam uvijek bila savijena u struku, osjećajući se kao da mi se utroba polako pretvara u tekućinu. Električne plave točkice prskale su preko mog vidnog polja. Svijet se nagnuo ulijevo... a zatim udesno. Čvrsto se držeći za grlo gazila sam naprijed, bojeći se da me nikad neće pronaći ako se ovdje onesvijestim.

Poglavlje 8 Jedan po jedan teturav korak i uspjela sam izići iz šume. Dok sam došla do seoske kuće, većina osjećaja da mi kosti gore je nestala. Disanje mi se ponovno normaliziralo, ali osjećaj panike još je uvijek bio prisutan. Što mi je to Dante dao? I - zašto? Imala sam ključ na lančiću oko vrata pa sam ušla. Izula sam se, odvukla na kat i prošla pokraj mamine spavaće sobe. Sat na mom noćnom ormariću pokazivao je deset minuta do sedam. Prije nego što je Dante ušao u moj život ovo bi bilo uobičajeno, možda ipak malo prerano, vrijeme za buđenje. Uglavnom bih se probudila osvježena, ali jutros sam se osjećala iscrpljeno i zabrinuto. Zgrabivši čistu odjeću, uputila sam se u kupaonicu kako bih se istuširala i spremila za školu. U deset do osam skrenula sam s Volkswagenom na parkiralište za učenike i otpješačila do škole, visoke sive zgrade koja je nalikovala na staru protestantsku crkvu. Unutra, nagurala sam svoje stvari u ormarić, zgrabila udžbenike za prvi i drugi sat i uputila se na nastavu. Želudac mi se grčio od gladi, ali bila sam previše potresena da bih jela. Plavi napitak još je uvijek plivao u mojoj utrobi stvarajući mi neugodu. Najprije, napredna američka povijest. Zauzela sam svoje mjesto i pogledala ima li poruka na mom novom mobitelu. Još uvijek ni riječi od Patcha, U redu je, rekla sam sama sebi. Nešto je vjerojatno iskrsnulo. Ali nisam mogla zanemariti osjećaj da nešto nije u redu. Patch mi je bio rekao da će navratiti sinoć, a nije mu bilo nalik da prekrši obećanje. Osobito zbog toga što je znao koliko sam uzrujana zbog prekida. Upravo sam namjeravala spremiti mobitel kad se oglasio zbog poruke. NAĐIMO SE POKRAJ RIJEKE WENTHWORTH ZA 30, pisalo je u Patchevoj poruci. JESI LI DOBRO? odmah sam odgovorila. DA. BIT ĆU KOD VEZOVA ZA ČAMCE. POBRINI SE DA TE NE PRATE. Tajming nije bio sjajan, ali nisam se namjeravala ne naći s Patchem. Rekao je da je u redu, ali nisam bila sasvim uvjerena u to. Ako je u redu, zašto me izvlači s nastave i zašto se nalazimo čak pokraj vezova za čamce? Prišla sam stolu gđe Warnock. “Oprostite, gđo Warnock? Ne osjećam se dobro. Mogu li otići prileći u ambulantu?” Gđa Warnock je skinula naočale i pogledala me. “Je li sve u redu, Nora?” “Oni su dani u mjesecu”, prošaptala sam. Mogu li ikako biti manje kreativna? Uzdahnula je. “Da mi je novčić za svaku učenicu koja je to rekla...” “Ne bih tražila da me grčevi ne ubijaju.” Razmišljala sam da li da si promasiram trbuh, ali sam odlučila da bi to možda bilo previše. Konačno je rekla, “Pitaj medicinsku sestru da ti da paracetamol. Ali čim ti bude bolje, želim da se vratiš na sat. Danas počinjemo cjelinu o Jeffersonovom republikanizmu. Ako nemaš nikog pouzdanog od kog možeš posuditi bilješke, provest ćeš iduća dva tjedna nadoknađujući ” Energično sam kimnula. “Hvala. Zaista sam zahvalna.”

Odjurila sam kroz vrata, otrčala niz stepenice i, nakon što sam pogledala u oba smjera niz hodnik kako bih bila sigurna da zamjenik ravnatelja nije u obilasku, pobjegla kroz bočna vrata. Bacila sam se u Volkswagen i odjurila. Naravno, to je bio lagani dio. Vratiti se na nastavu bez potpisane ispričnice od medicinske sestre zahtijevat će pravo čudo. Ništa lakše, pomislila sam. U najgorem slučaju, ulovit će me kako sam pobjegla sa sata i provest ću idući tjedan u ranojutarnjoj kazni. Ako mi treba izlika da se maknem od Dantea kojem više nisam vjerovala, bila je sasvim dobra kao bilo koja. Sunce je izašlo, a nebo je bilo maglovite jesenskoplave boje, no svježi zrak se probijao kroz moj prsluk uz neminovnu slutnju zime. Parkiralište uzvodno od vezova za čamce bilo je prazno. Danas nije bilo rekreativnih ribara. Kad sam parkirala, čučala sam u grmlju na rubu parkirališta nekoliko minuta i pričekala da vidim slijedi Ii me itko. Zatim sam krenula popločanim puteljkom koji je vodio dolje k vezovima. Ubrzo sam shvatila zašto je Patch odabrao ovo mjesto: osim nekoliko cvrkutavih ptica, bili smo potpuno sami. Tri navoza pružala su se u široku rijeku, no čamaca nije bilo. Otišla sam do kraja prvog navoza, zaklonila oči zbog bljeska sunca i pogledala uokolo. Patcha nije bilo. Moj mobitel se oglasio. JA SAM U GUSTIŠU MEĐU DRVEĆEM NA KRAJU PUTELJKA, glasila je Patcheva poruka. Slijedila sam puteljak uz vezove sve do gustiša i tada je Pepper Friberg izašao iza drveta. U jednoj je ruci imao Patchev mobitel, a u drugoj pištolj. Moje su se oči fiksirale na pištolj, pa sam nevoljko uzmaknula. “Neće te ubiti, ali rana od metka zna biti iznimno bolna”, rekao je. Njegove sintetičke hlače bile su podignute visoko oko struka, a košulja mu je loše visjela nakrivo - nije pravilno zakopčao dugmad. Ipak, unatoč njegovom tupastom, zbunjenom izgledu, osjećala sam kako me njegova moć preplavljuje poput najvrelijih sunčevih zraka. Bio je daleko opasniji nego što izgleda. “Govori li mi to netko tko zna iz iskustva?” odvratila sam. Njegove su oči sijevale u oba smjera niz puteljak. Obrisao je čelo bijelom maramicom, još jedan dokaz njegove nervoze. Nokti su mu bili izgriženi do kraja. “Ako znaš što sam, a kladim se da ti je Patch rekao, onda znaš da ne mogu osjetiti bol.” “Znam da si arkanđeo i znam da ne igraš po pravilima. Patch mi je rekao da živiš dvostruki život, Pepperu. Moćni arkanđeo koji radi na crno kao čovjek? Sa svojim moćima, zaista bi mogao iskoristiti sustav. Želiš li novac? Moć? Zabavu?” “Već sam ti rekao što želim: Patcha”, rekao je, a sjaj svježeg znoja mu je izbio preko čela. Činilo se da ga ne može dovoljno brzo obrisati. “Zašto se ne želi susresti sa mnom?” Hm, zato što ga želiš okovati u paklu. Trznula sam bradom prema mobitelu u Pepperovoj ruci. “Dobar potez, namamiti me ovdje njegovim mobitelom. Kako si ga se domogao?” “Uzeo sam mu ga sinoć u Vražjoj torbici. Pronašao sam ga kako se skriva u smeđem parkiranom kamionetu nasuprot ulaza. Pobjegao je prije nego što sam ga se dočepao, ali u toj žurbi nije uzeo svoje stvari, uključujući i mobitel sa svim brojevima. Čitavo jutro nazivam i šaljem poruke pokušavajući doći do tebe.” Potajno sam uzdahnula od olakšanja. Patch mu je umaknuo. “Ako si me ovdje doveo kako bi me ispitao, nemaš sreće. Ne znam gdje je Patch. Nisam razgovarala s njim od jučer.

Zapravo, čini se da si ga ti zadnji vidio.” “Ispitao?” Vrhovi Dumbovih ušiju su postali ružičasti. “Sto mu gromova, to zvuči zlokobno. Na koga ti ja sličim? Običnog kriminalca?” “Ako me ne želiš ispitati, zašto si me namamio čak ovdje?” Do sada je ton razgovor bio ležeran, ali postajala sam sve nervoznija. Nisam vjerovala Pepperovim nevještim i nezgrapnim šalama. Sigurno su bile varka. “Vidiš onaj čamac ondje?” Slijedila sam Pepperov pogled do ruba rijeke. Blještavo bijeli motorni čamac ljuljao se na površini vode. Sjajan, skup i vjerojatno vrlo brz, “Lijep čamac. Ideš na izlet?” upitala sam pokušavajući ne zvučati zabrinuto. “Da. A ti ideš sa mnom.”

Poglavlje 9 Dao sam ti priliku da ovo učinimo na lakši način, ali sad mi nestaje strpljenja”, rekao je Pepper. Zataknuo je pištolj za pas svojih hlača oslobađajući obje ruke da obriše svoje sjajno čelo. “Ako ne mogu doći do Patcha, natjerat ću ga da on dođe k meni.” Vidjela sam kamo ovo vodi. “Ovo je otmica? Ti definitivno nisi običan kriminalac, Pepperu. Zločinac, sociopat i bezočni zlikovac čini se bliže istini.” Olabavio je ovratnik i nacerio se. “Patch treba učiniti nešto za mene. Malu... uslugu. To je sve. Bezazleno, zaista.” Imala sam osjećaj da “usluga” uključuje slijediti Peppera dolje u pakao, taman prije nego se oslobodi i zalupi vratima za Patchom. To je jedan način kako se pobrinuti za ucjenjivača. “Ja sam jedan od pozitivaca”, rekao je Pepper. “Arkanđeo, Može mi vjerovati. Trebala si mu reći da mi vjeruje.” “Najbrži način da izgubiš njegovo povjerenje bio bi oteti me. Razmisli o ovome, Pepperu. Ako me otmeš, time nećeš natjerati Patcha na suradnju s tobom.” Još je jače stao potezati ovratnik. Njegovo je lice postalo tako crveno da je nalikovao ružičastoj znojnoj svinji. “Ovdje se događa puno više nego što se čini na prvi pogled. Ponestaje mi opcija, zar to ne vidiš?” “Ti si arkanđeo, Pepperu, Pa ipak, evo te tu, šećeš se po zemlji, nosiš pištolj i prijetiš mi. Ne vjerujem da si bezazlen, kao što ni ne vjerujem da ne gajiš neprijateljstvo prema Patchu. Arkanđeli ne lutaju po zemlji duže vremena i ne uzimaju taoce. Znaš što mislim? Postao si loš.” “Ovdje sam na zadatku. Nisam zao, ali moram si uzeti određena... prava.” “Uh, u iskušenju sam da ti povjerujem.” “Imam zadatak za tvog dečka koji samo on može obaviti. Ne želim te oteti, ali si me prisilila na to. Trebam Patchevu pomoć i to odmah. Kreni prema čamcu, lijepo i polako. Samo jedan nagli pokret i pucam.” Pepper je dao znak rukom, čamac je poslušno kliznuo kroz vodu i kretao se prema najbližem navozu za čamce. Patch mi nije bio rekao da arkanđeli mogu zapovijedati predmetima. Nije mi se svidjelo iznenađenje i pitala sam se koliko će to zakomplicirati moj pokušaj bijega. “Zar nisi čuo? On nije više moj dečko”, rekla sam Pepperu. “Hodam s Danteom Matterazzijem. Sigurno si čuo za njega? Svi su. Patch je sto posto dio moje prošlosti.” “To ćemo saznati, zar ne? Ako ti opet budem morao reći da kreneš, prosvirat ću ti stopalo.” Podignula sam ruke u ravninu s ramenima i krenula prema navozu. Malo prekasno, požalila sam što nisam odjenula traper-jaknu s uređajem za praćenje. Da Patch zna gdje sam, došao bi po mene. Možda je ušio uređaj za praćenje i u moj prsluk, ali nisam mogla računati na to. A budući da nisam znala gdje je Patch, i je li uopće dobro, nisam mogla računati ni na njega. “Uđi u čamac”, Pepper mi je naredio. “Uzmi konop sa sjedala i priveži si ruke za rukohvat.”

“Ti se ne šališ”, rekla sam odugovlačeći. Bacila sam pogled na stabla koja su uokvirivala rijeku. Kad bih ih se mogla domoći, mogla bih se skriti. Pepperovi meci uspješnije bi gađali drveće nego mene. “Pedesetak kilometara odavde imam lijepo, prostrano skladište koje čeka samo tebe. Kad stignemo nazvat ću tvog dečka.” Stisnuo je šaku ispruživši palac i mali prst i prinio ih uhu. “Vidjet ćemo možemo li se sporazumjeti. Ako prisegne da će za mene obaviti jedan privatan posao, možda ćeš ga opet vidjeti, kao i svoje prijatelje i obitelj.” “Kako ćeš ga nazvati? Kod tebe je njegov mobitel.” Pepper se namrštio. Nije o ovom dobro promislio. Možda bih se mogla okoristiti njegovom neorganiziranošću. “Dakle, jednostavno ćemo morati čekati da on nazove nas. Zbog tebe se nadam da neće tratiti vrijeme.” Nevoljko sam ušla u čamac. Podignula sam konop i počela ga vezati u čvor. Nisam mogla vjerovati da je Pepper ovako glup. Misli li zaista da će me običan konop obuzdati? Pepper je odgovorio na moje pitanje. “U slučaju da pomišljaš na bijeg, trebala bi znati da je konop začaran. Izgleda bezazleno, ali jači je nego građevinski čelik. Da, i kad si zavežeš zapešća, opet ću ga začarati. Ako i samo pokušaš potezati uže kako bi se oslobodila, to će ubrizgati dvjesto volti struje u tvoje tijelo.” Pokušala sam zadržati smirenost. “Poseban trik arkanđela?” “Recimo samo da sam moćniji nego što misliš.” Pepper je prebacio jednu svoju kratku nogu preko ruba čamca održavajući ravnotežu na stopalu na vozačevom mjestu. Prije nego što je stigao prebaciti drugu nogu, udarila sam tijelom u bok čamca, žestoko ga zanjihala i odmaknula od navoza. Pepperu je jedno stopalo bilo unutra, a jedno vani dok se zračna praznina među njegovim nogama širila. Odmah je reagirao. Skočio je uvis lebdeći nekoliko stopa iznad čamca. Leteći. U svojoj brzoj odluci da mu poljuljam ravnotežu, zaboravila sam da ima krila. I ne samo to, nego je sad očito bio i bijesan. Skočila sam u vodu preko palube, bjesomučno zaplivala prema središtu rijeke i začula pucnjeve u vodu odozgo. Iza sebe začula sam pljusak te sam znala da je Pepper skočio za mnom. Za nekoliko će me sekundi uloviti i ispuniti obećanje da će mi prosvirati stopalo - a vjerojatno i nešto gore. Nisam bila snažna kao arkanđeo, ali sad sam bila nefil, a i trenirala sam s Danteom... dvaput. Odlučila sam učiniti nešto ili nevjerojatno glupo ili nevjerojatno hrabro. Ukopala sam stopalo u pjeskovito riječno korito, odgurnula se uvis svom snagom i iskočila ravno izvan vode. Na vlastito iznenađenje, preletjela sam preko i vinula se iznad vrhova drveća zbijenih uz obalu rijeke. Vidjela sam kilometrima uokolo, iza tvornica i polja, sve do autoputa s nizovima sićušnih automobila i traktorskih prikolica. Iza toga, vidjela sam i sam Coldwater, skupinu kuća, trgovina i parkova sa zelenim travnjacima. Jednako brzo izgubila sam brzinu. Želudac mi se preokrenuo, a zrak mi je klizio preko tijela dok mi se smjer mijenjao. Rijeka je jurila prema meni. Imala sam poriv grčevito zalamatati rukama, ali bilo je kao da mi tijelo to ne želi dopustiti. Odbilo je biti išta manje no graciozno i učinkovito, pretvarajući se u čvrsti projektil. Moja stopala su se zabila u navoz razbijajući drvene daske i vraćajući me natrag u vodu. Još metaka prozujalo je pokraj mojih ušiju. Iskobeljala sam se iz krhotina, pojurila uzvodno i otrčala prema drveću. Dva jutra trčanja po mraku dala su mi nešto spremnosti, no to nije objašnjavalo zašto odjednom trčim brzinom koja se može mjeriti s Danteovom. Stabla

su jurila pokraj mene u vrtoglavoj izmaglici, no moja su stopala skakala s lakoćom, gotovo kao da mogu predvidjeti potrebne korake pola sekunde prije svog uma. Jurila sam najvećom brzinom po stazi, bacila se u Volkswagen, nagazila gas i izašla s parkirališta. Na vlastito iznenađenje, nisam se ni uspuhala. Adrenalin? Možda. Ali mislila sam da nije o tome riječ. Odvezla sam se do ljekarne Allen’s Drug and Pharmacy i parkirala Volkswagen između dva kamiona koja su me skrivala od ceste. A onda sam se pogrbila u sjedalu, pokušavajući se učiniti nevidljivom. Bila sam prilično sigurna da sam umaknula Pepperu kod rijeke, ali ne škodi biti oprezan. Trebalo mi je vremena da razmislim. Nisam mogla ići kući. Ono što mi je zaista trebalo bilo je naći Patcha, ali nisam znala gdje započeti. Zazvonio mi je mobitel i prenuo me iz razmišljanja. “Hej, Grey”, rekao je Scott. “Vee i ja smo na putu prema Taco Hutu za ručak, ali pitanje dana je, gdje si ti! Sad kad (a) znaš voziti i (b) imaš kolica - khm, zahvaljujući meni - ne moraš jesti u školskoj kantini. Ako nisi znala.” Zanemarila sam njegov šaljivi ton. “Treba mi Danteov broj. Pošalji mi ga u poruci i to brzo”, rekla sam Scottu. Imala sam Danteov broj u starom mobitelu, ali ne i u ovom. “Uh, molim!” “Što je ovo? Utorak dvostrukih mjerila?” “Što će ti njegov broj? Mislio sam da ti je Dante deč - ” Prekinula sam i pokušala razmisliti o svemu. Što sa sigurnošću znam? Da me arkanđeo koji vodi dvostruki život želi oteti i iskoristiti kao poticaj da navede Patcha da mu učini uslugu. Ili kako bi ga prestao ucjenjivati. Ili oboje. Isto sam tako znala da Patch nije ucjenjivač. Koje informacije ne znam? Uglavnom gdje je Patch. Je li na sigurnom? Hoće li stupiti u kontakt sa mnom? Treba li mu moja pomoć? Gdje si, Patch? viknula sam u svemir. Moj se mobitel oglasio. EVO DANTEOVA BROJA. ISTO TAKO, ČUJEM DA ČOKOLADA POMAŽE KOD PMSA, napisao je Scott u poruci. “Duhovito”, rekla sam naglas utipkavajući Danteov broj. Odgovorio mi je nakon što je zazvonio triput. “Moramo se naći”, rekla sam oštro. “Slušaj, ako se radi o jutros - ” “Naravno da se radi o jutros! Što si mi dao? Ispila sam nepoznatu tekućinu i odjednom mogu trčati jednako brzo kao i ti i vinuti se petnaest metara u zrak, a prilično sam sigurna da mi je vid bolji od normalnog.” “Prestat će djelovati. Morala bi svakodnevno piti to plavo kako bi zadržala tu brzinu.” “Ima li to plavo ime?” “Ne preko telefona.” “U redu. Nađimo se.” “Budi u Rollerlandu za trideset minuta.” Trepnula sam. “Želiš se naći sa mnom na stazi za koturaljkanje?”

“Podne je i radni dan. Tamo neće biti nikog osim mama i dječice. Pa je lako uočiti moguće špijune.” Nisam bila sigurna što Dante misli tko bi nas mogao uhoditi, ali neugodan osjećaj mi je treperio u utrobi da, što god da plava stvar jest. Dante nije jedini koji je želi. Nagađala sam da je to nekakva droga. Iz prve sam ruke svjedočila o njezinim svojstvima. Moći koje mi je dala bile su nadrealne. Bilo je kao da nemam granica, a količina moje fizičke spreme bila je... bezgranična. Osjećaj je bio senzacionalan. I neprirodan. A ovo potonje me brinulo. Dok je Hank bio živ, eksperimentirao je s vradžbinom prizivajući paklene moći u svoju korist. Predmeti koje bi začarao vradžbinom uvijek su imali sablasnu plavu nijansu. Sve do sada vjerovala sam da je poznavanje vradžbine umrlo s Hankom, ali počela sam sumnjati u to. Nadala sam se da je Danteovo tajanstveno plavo piće bilo slučajnost, ali instinkt mi je govorio suprotno. Izašla sam iz auta i pješice prošla posljednjih nekoliko ulica do Rollerlanda, često provjeravajući preko ramena slijedi li me tko. Nije bilo nikakvih neobičnih ljudi u tamnim balonerima i sunčanim naočalama. Niti kakvih pretjerano visokih ljudi, jasan znak da se radi o nefilima. Prošla sam kroz vrata Rollerlanda, unajmila par koturaljki broj trideset devet i sjela na klupu odmah pokraj staze. Svjetla su bila prigušena, a disko kugla bacala je zrake jarkog, zasićenog svjetla preko ispoliranog drvenog poda. Kao što je Dante i predvidio, u ovo su se vrijeme koturaljkala samo mala djeca i njihove majke. Promjena u zraku, koji je pucketao od napona, obavijestila me o Danteovoj prisutnosti. Spustio se na klupu pokraj mene, odjeven u tamne traperice i usku mornarskoplavu polo majicu. Nije se potrudio skinuti naočale, pa mi je bilo nemoguće vidjeti mu oči. Pitala sam se žali li zbog toga što mi je dao piće i osjeća li donekle moralnu dvojbu. Nadala sam se da je tako. “Ideš se koturaljkati?” upitao je kimnuvši prema mojim stopalima. Primijetila sam da nema koturaljke. “Na znaku piše da moraš unajmiti koturaljke da prođeš dalje od predvorja.” “Mogla si trikom uma zeznuti čovjeka na recepciji.” Osjećala sam kako mi se raspoloženje kvari. “Ja tako ne igram.” Dante je slegnuo ramenima. “Onda propuštaš mnoge prednosti toga što si nefil.” “Ispričaj mi o plavom napitku.” “To je pojačani napitak.” “To sam shvatila. S čime je pojačan?” Dante je privukao svoju glavu mojoj i progovorio šaptom. “Vradžbinom. Nije strašno kao što zvuči”, uvjeravao me. Kičma mi se ukočila, a vlasi na potiljku zapeckale. Ne, ne, ne. Vradžbina je trebala biti iskorijenjena s lica zemlje. Bila je nestala s Hankom. “Znam što je vradžbina. I mislila sam da je uništena.” Danteove tamne obrve su se nabrale. “Kako znaš za vradžbinu?” “Hank ju je koristio. Kao i njegov ortak, Chauncey Langeais. Ali kad je Hank umro - ” Zastala sam. Dante nije znao da sam ja ubila Hanka, a reći da to ne bi pomoglo mom odnosu s nefilima, uključujući i Dantea ako se moja tajna otkrije, bio bi eufemizam godine. “Patch je nekad špijunirao za Hanka.”

Kimnuo je. “Znam. Imali su dogovor. Patch nam je pružao informacije o palim anđelima.” Nisam znala je li Dante namjerno izostavio to da je Patch pristao špijunirati za Hanka pod jednim uvjetom, kako bi spasio moj život ili je Hank namjerno zatajio te detalje. “Hank je rekao Patchu za vradžbinu”, lagala sam prikrivajući tragove. “Ali Patch mi je rekao da je, kad je Hank umro, vradžbina nestala s njim. Patch je imao dojam da je Hank jedini koji zna kako upravljati njome.” Dante je odmahnuo glavom. “Hank je zadužio svog pomoćnika Blakelyja za razvoj prototipa vradžbine. Blakely zna više o vradžbini nego što je ikad znao Hank. Blakely je proveo proteklih nekoliko mjeseci u laboratoriju, čarajući noževe, bičeve i optočeno prstenje vradžbinom, pretvarajući ih u smrtonosno oružje. Nedavno je osmislio napitak koji će unaprijediti nefilske moći. Ravnopravni smo s njima, Nora”, rekao je s uzbuđenim sjajem u očima. “Nekad je trebalo deset nefila na svakog palog anđela. Više nije tako. Testiram napitak za Blakelyja i kad uzmem začarani napitak, okolnosti se dosljedno mijenjaju u moju korist. Mogu se suočiti s jednim palim anđelom bez ikakvog straha da je snažniji.” Moje su se misli divljački uskovitlale. Vradžbina cvate na zemlji? Nefili imaju tajno oružje koje se proizvodi u tajnom laboratoriju? Morala sam reći Patchu. “Je li napitak koji si mi dao isti koji testiraš za Blakelyja?” “Da.” Lukav osmijeh. “Sad razumiješ o čemu govorim.” Ako je htio pohvalu, od mene je neće dobiti. “Koliko nefila zna za napitak ili ga je uzelo?” Dante se naslonio na klupu i uzdahnuo. “Pitaš zbog sebe?” Značajno je zastao. “Ili kako bi podijelila našu tajnu s Patchem?” Oklijevala sam, a Danteov izraz lica je pokazivao razočarenje. “Moraš odabrati, Nora. Ne možeš biti odana i nama i Patchu. Tvoj je pokušaj vrijedan divljenja, ali na kraju, odanost znači odabrati stranu. Ili si s nefilima ili si protiv nas.” Najgori dio ovog razgovora bio je da Dante ima pravo. Duboko u duši znala sam to. Patch i ja smo se dogovorili da je naš cilj u ratu izaći iz njega sigurno i zajedno, ali ako još uvijek to bude moj jedini cilj, gdje to ostavlja nefile? Navodno sam njihov vođa, tražila sam od njih da mi vjeruju da ću im pomoći, ali zapravo to nisam namjeravala. “Ako kažeš Patchu za vradžbinu, neće oklijevati”, rekao je Dante. “Krenut će za Blakelyjem i pokušati uništiti laboratorij. Ne zbog uzvišenog osjećaja moralne odgovornosti, nego zbog samoočuvanja. Ovdje se više ne radi o Hešvanu”, objasnio je. “Moj cilj nije gurnuti pale anđele iza neke proizvoljne linije, naprimjer spriječiti ih da nas zaposjedaju. Moj je cilj uništiti čitavu rasu palih anđela koristeći vradžbinu. I ako već to ne znaju, uskoro će to shvatiti.” Promrmljala sam. “Što?” “Hank je imao plan. To je to. Uništenje njihove rase. Blakely vjeruje da uz još malo vremena može razviti prototip oružja dovoljno snažan da ubije palog anđela, nešto što se nikad nije smatralo mogućim. Dosad.” Skočila sam s klupe i stala koračati po podu. “Zašto mi to govoriš?” “Vrijeme je da doneseš odluku. Jesi li s nama ili ne?” “Patch nije problem. Ne surađuje s palim anđelima. Ne želi rat.” Patchev jedini cilj bio je osigurati da ostanem na vlasti, ispunim zakletvu i izvučem živu glavu. Ali ako mu kažem za vradžbinu, Dante je bio u pravu: Patch bi učinio što god može da je uništi. “Ako mu kažeš za vradžbinu, gotovi smo”, rekao je Dante.

Tražio je od mene da izdam ili njega, Scotta i tisuće nevinih nefila... ili Patcha. Težak teret kuhao mi se u utrobi. Bol je bila tako oštra da sam se gotovo presamitila. “Uzmi si popodne da razmisliš o tome”, rekao je Dante i ustao. “Osim ako ne čujem suprotno, očekujem da ćeš biti spremna za trening rano ujutro.” Promatrao me jedan trenutak, njegove smeđe oči čvrste, ali uz sjenu sumnje. “Nadam se da smo još uvijek na istoj strani, Nora” rekao je tiho, a onda izašao. Ostala sam u zgradi još nekoliko minuta, sjedeći u polutami, okružena bizarno razdraganom cikom i smijehom djece koji su pokušavali izvesti Hokey Pokey u koturaljkama. Pognula sam glavu i skrila lice u rukama. Ovako se to nije trebalo dogoditi. Trebala sam opozvati rat, objaviti primirje i ostaviti sve to kako bih bila s Patchem. Umjesto toga, Dante i Blakely su orali naprijed, nastavili tamo gdje je Hank stao i podignuli uloge na sve ili ništa. Glupo, glupo, glupo. U normalnim uvjetima, ne bih smatrala da Dante ili Blakely, ili svi nefili što se toga tiče, imaju šanse istrijebiti pale anđele, ali sumnjala sam da vradžbina mijenja sve. I što to znači za moju polovicu pogodbe? Ako nefili zarate bez mene, hoće Ii me arkanđeli još uvijek smatrati odgovornom? Da, hoće. Gdje god da se Blakely skriva, bez ikakve sumnje pod zaštitom svoje male i budne nefilske vojske, bilo je jasno da eksperimentira s daleko moćnijim i daleko opasnijim prototipima. On je bio srž problema. Što je stavilo pronalazak njega i njegova tajnog laboratorija na vrh moje liste prioriteta. Odmah nakon što pronađem Patcha. Moja se utroba preokrenula od brige, a ja sam u nebo uputila još jednu tihu molitvu za njega.

Poglavlje 10 Bila sam u blizini Volkswagena kad sam ugledala nejasan lik koji zauzima prostor na vozačevu mjestu. Zastala sam i pomislila da se Kaubojski Šešir se vratio na drugu rundu. Zadržala sam dah razmišljajući je li mudro pobjeći. Ali što sam dulje dvojila, to se više moja pretjerano aktivna mašta smirivala, a figura je poprimila svoj pravi oblik. Patch je savinuo prst, pozivajući me unutra. Prasnula sam u smijeh, a moja se briga u trenu istopila. “Bježiš iz škole zbog koturaljkanja?” upitao je dok sam ulazila u auto. “Znaš me. Slaba sam na ljubičaste kotačiće.” Patch se nasmiješio. “Nisam vidio tvoj automobil u školi. Tražio sam te. Imaš li koju minutu?” Dala sam mu ključeve. “Ti voziš.” Patch nas je odvezao u prekrasan luksuzni kompleks kuća u nizu s pogledom na zaljev Casco. Povijesni šarm građevine - tamno crvena opeka izmiješana s kamenjem iz lokalnog kamenoloma - govorio je da je stara više od sto godina, ali bila je potpuno renovirana, sa sjajnim prozorima, crnim mramornim stupovima i vratarom. Patch je ušao u garažu za jedan automobil i spustio vrata, ostavljajući nas u hladnoj tami. “Novi stan?” upitala sam. “Pepper je unajmio nekoliko nefila siledžija da preurede moju garsonijeru ispod Delphica. Trebao mi je stan s pojačanim osiguranjem, brzo.” Izašli smo iz Volkswagena, uspeli se uskim stepeništem, prošli kroz vrata i ušli u Patchevu novu kuhinju. Prozori od zida do zida pružali su prekrasan pogled na zaljev. Vodu je istočkalo nekoliko bijelih jedrilica, a slikovita plava izmaglica pokrivala je okolne hridi. Jesenje lišće okruživalo je zaljev, goreći jarkim nijansama crvene zbog kojih se činilo da krajolik plamti. Činilo se da se pristaništu ispod kuća pristupa samo preko posluge. “Fensi”, rekla sam Patchu. Prišao mi je straga, pružio šalicu toplog kakaa i poljubio u potiljak. “Izloženiji je nego što bih htio, a to nije nešto što ćeš me čuti da često kažem.” Naslonila sam se na njega leđima i ispijala napitak. “Bila sam zabrinuta za tebe.” “Pepper me iznenadio sinoć pred Vražjom torbicom. Što znači da nisam stigao popričati s našim prijateljem, Kaubojskim Šeširom. Ali obavio sam nekoliko poziva i malo istraživanja po terenu, počevši s kolibom u koju te je odveo. Nije baš pametan. Odveo te je u kolibu svog djeda i bake. Pravo ime Kaubojskog Šešira je Shaun Corbridge i ima dvije godine po nefilskom računanju. Prisegnuo je vjernost prije dva Božića i dobrovoljno se prijavio u vojsku Crne Ruke. Ima kratak fitilj i povijest zloporabe droge. Traži način na koji bi sebi stvorio reputaciju i misli da si ti njegova karta. O njegovoj sklonosti glupostima ne treba ni govoriti.” Patch me opet poljubio u vrat i ovaj su se put njegova usta malo zadržala. “I ti si meni nedostajala. Što imaš za mene?” Hmm, odakle početi. “Mogla bih ti ispričati kako me jutros Pepper pokušao oteti i zadržati kao taoca ili bi možda ipak želio čuti kako mi je Dante krišom dao napitak pojačan vradžbinom? Čini se da

Blakely, Hankova desna ruka, već mjesecima petlja s vradžbinom i da je razvio drogu visoke učinkovitosti za nefile.” “Učinili su što?” zarežao je glasom koji nije mogao biti bješnji. “Je li te Pepper ozlijedio? A Dantea ću rastrgati na komadiće!” Odmahnula sam glavom, ali sam bila iznenađena kad su mi suze navrle na oči. Znala sam zašto je Dante to učinio - trebala sam mu fizički dovoljno snažna kako bi vodila nefile do pobjede - ali zamjerala sam mu način. Lagao mi je. Prevarom me naveo da progutam tvar koja je bila ne samo zabranjena na Zemlji, nego i potencijalno opasna. Nisam bila dovoljno naivna da pomislim da vradžbina nema negativne nuspojave. Moći će možda oslabjeti, ali sjeme zla je bilo usađeno u mene. Rekla sam, “Dante je rekao da djelovanje napitka prođe za jedan dan. To je dobra vijest. Loša je da mislim da ga uskoro planira predstaviti brojnim drugim nefilima. Pružit će im... izvanredne moći. To je jedini način na koji to mogu opisati. Kad sam ga uzela, trčala sam brže, skakala više i izoštrio mi je osjetila. Dante je rekao da bi, jedan na jedan, nefil mogao savladati palog anđela. Vjerujem mu, Patch, Pobjegla sam Pepperu. Arkanđelu, Bez napitka, sad bi me držao pod ključem.” Ledeni bijes gorio je u Patchevom pogledu. “Reci mi gdje mogu pronaći Dantea”, rekao je odrješito. Nisam očekivala da će se Patch tako razljutiti - veliki previd, kad sad razmislim. Naravno da je kiptio. Problem je bio taj da će, ako sada krene za Danteom, Dante znati da sam Patchu rekla za vradžbinu. Morala sam pažljivo odigrati svoje karte. “To što je učinio bilo je pogrešno, ali smatrao je da postupa u mom interesu”, rekla sam. Grub smijeh. “Zaista u to vjeruješ?” “Mislim da je očajan. Ne vidi mnogo drugih rješenja.” “Onda ih ni ne traži.” “Isto tako mi je dao ultimatum. Ili sam s njim i nefilima, ili sam s tobom. Rekao mi je za vradžbinu kako bi me iskušao. Da vidi hoću li ti reći.” Podignula sam ruke u zrak i pustila ih da padnu. “Nikad ne bih taj podatak skrivala od tebe. Mi smo ekipa. Ali moramo razmisliti kako ćemo ovo odigrati.” “Ubit ću ga.” Uzdahnula sam, pritišćući vrhove prstiju o sljepoočnice. “Ne vidiš dalje od svoje osobne averzije prema Danteu - i svog bijesa.” “Bijesa?” Patch se nasmijao, ali nedvojbeno prijeteći. “O, anđele. To je preblago za ono što osjećam. Upravo sam saznao da je nefil silom unio vradžbinu u tvoje tijelo. Baš me briga što nije razmišljao i baš me briga je li bio očajan. To je pogreška koju neće opet počiniti. I prije nego što padneš u iskušenje da mu oprostiš, znaj ovo. Zaslužio je. Upozorio sam ga da ću ga smatrati odgovornim ako budeš zadobila makar i ogrebotinu dok pazi na tebe.” “Dok on pazi na mene?” ponovila sam polako, pokušavajući spojiti točkice. “Znam da treniraš s njim”, Patch je objavio iskreno. “Znaš?” “Ti si velika cura. Možeš sama donositi odluke. Očito si imala vlastite razloge što želiš naučiti samoobranu od Dantea i nisam te namjeravao spriječiti. Vjerovao sam ti; on me brinuo, a čini se da sam bio sasvim u pravu. Pitat ću te još jednom. Gdje se krije?” gotovo je zarežao, a lice mu je postajalo sve mračnije. “Zašto misliš da se krije?” rekla sam potišteno, uzrujana što sam se još jednom našla između Patcha i Dantea. Između palog anđela i nefila. Nisam namjeravala skrivati naše

treninge od Patcha; samo sam pomislila da je bolje ne izazivati dodatno rivalstvo između njega i Dantea. Patchev ledeni smijeh izazvao je ples jeze niz moju kralježnicu. “Ako je pametan, krije se.” “I ja sam ljuta, Patch. Vjeruj mi, da se barem možemo vratiti i poništiti današnje jutro. Ali mrzim što osjećam da povlačiš poteze bez mene. Prvo, stavio si na mene uređaj za praćenje. Zatim si prijetio Danteu iza mojih leđa. Miniraš me. Želim osjećati da si na mojoj strani. Želim osjećati da radimo zajedno.” Patchev novi mobitel je zazvonio i on je bacio pogled na ekran. Neobično za njega. Ovih dana je puštao sve pozive na govornu poštu, a onda je pažljivo provjeravao koje uzvratiti. “Očekuješ važan poziv?” upitala sam. “Da i moram sada to srediti. Na tvojoj sam strani, anđele. Uvijek ću biti. Žao mi je ako osjećaš da podrivam tvoje želje. To je zadnje što želim, vjeruj mi.” Ovlaš me poljubio u usta, ali grubo. Već je koračao s ciljem prema stepeništu koje je vodilo dolje prema garaži. “Moraš učiniti nešto za mene. Vidi možeš li iskopati bilo što o Blakelyju. Gdje boravi ovih dana, mjesta koja je posjetio u zadnje vrijeme, koliko ga nefila tjelohranitelja štiti, bilo kakve nove prototipe koje razvija i kada planira predstaviti taj super-napitak javnosti. U pravu si mislim da vradžbina još nije otišla dalje od Dantea i Blakelyja. Da jest, arkanđeli bi već napali. Čujemo se uskoro, anđele ” “Pa ćemo kasnije završiti ovaj razgovor?” viknula sam za njim, još uvijek zapanjena njegovim brzim odlaskom. Zastao je na vrhu stepenica. “Dante ti je dao ultimatum, ali mogao se naslutiti, s njim ili bez njega. Ne mogu donijeti odluku umjesto tebe, ali ako želiš mišljenje, javi mi. Drago mi je pomoći. Uključi alarm prije nego kreneš. Tvoj osobni ključ je na pultu. Dobrodošla si u bilo koje vrijeme. Javit ću se.” “A Hešvan?” rekla sam. Nisam uspjela prodiskutirati s njim ni pola toga što sam trebala, a on sad bježi. “Počinje večeras s mladim mjesecom.” Patch je kratko kimnuo. “Loša je atmosfera. Pažljivo ću te pratiti, ali svejedno želim da si čuvaš leđa. Nemoj ostajati vani dulje nego je potrebno. Večeras se moraš vratiti kući do sumraka.” Kako sam smatrala da nema smisla vratiti se u školu bez važeće ispričnice i kako bih, ako sad krenem, stigla samo na zadnji sat prije završetka nastave, odlučila sam ostati u Patchevom stanu i malo razmišljati te preispitati se. Otišla sam do hladnjaka naći nešto za jelo, ali bio je prazan. Bilo je vrlo očito da se Patch uselio na brzinu i da je namještaj bio uključen. Sobe su bile besprijekorne, bez ikakvih osobnih detalja. Uređaji od nehrđajućeg čelika, smećkasto-siva boja, parket od orahovog drveta. Moderan američki jednobojan namještaj. LCD televizor i kožnati naslonjači bili su okrenuti jedan prema drugom. Muževno, sa stilom i bez topline. Ponovno sam odvrtjela razgovor s Patchem i odlučila da nije imao niti malo suosjećanja oko Danteova ultimatuma i moje velike dileme. Što to znači? Da smatra da mogu sama to riješiti? Da nije teško odabrati između nefila ili palih anđela? Jer jest. Ta je odluka svakim danom postajala sve teža. Razmišljala sam o onom što jesam znala. Da Patch želi da saznam što Blakely smjera. Patch vjerojatno misli da mi je Dante najbolji kontakt-posrednik između mene i Blakelyja,

recimo. A kako bi komunikacijske linije među nama ostale otvorene, vjerojatno je najbolje bilo da držim i dalje Dantea u uvjerenju da sam na njegovoj strani. Da se slažem s nefilima. I jesam. Na mnogo načina. Imali su moju sućut zbog toga što se ne bore za prevlast ili neku drugu nečasnu ambiciju - bore se za svoju slobodu. To razumijem. Divim se tomu. Učinila bih bilo što da pomognem. Ali nisam htjela da Blakely ili Dante ugrožavaju pale anđele. Da pale anđele izbrišu s lica zemlje, Patch bi otišao s njima. Nisam bila spremna izgubiti Patcha i učinila bih što god treba da se pobrinem da njegova vrsta preživi. Drugim riječima, nisam bila ništa bliže odgovorima. Opet sam bila na početku i igrala za obje ekipe. Zatekla me ironija situacije. Bila sam baš poput Peppera Friberga. Jedina razlika između mene i Peppera bila je da ja želim zauzeti stranu. Zbog sveg ovog šuljanja i laganja i pretvaranja da sam lojalna dvjema suprotstavljenim stranama nisam noću mogla spavati. Uskoro će moje misli biti okupirane memoriranjem laži da se ne zapletem u vlastitu složenu mrežu. Uzdahnula sam. I opet provjerila Patchev zamrzivač. Nikakva kutija sladoleda nije se magično pojavila od posljednjeg puta.

Poglavlje 11 U pet sati sljedećeg jutra moj je madrac upao pod težinom drugog tijela. Oči su mi se naglo otvorile i pronašle Dantea kako sjedi na dnu kreveta, namrštena lica. “Dakle?” samo je upitao. Provela sam čitav jučerašnji dan do duboko u noć pokušavajući donijeti odluku i konačno sam odlučila kako ću postupiti. Sad je došao teži dio: izvedba. “Daj mi pet minuta da se odjenem, pa se nađemo vani.” Njegove su se obrve lagano upitno podigle, a na licu se vidjela nada. “Znači li to ono što mislim da znači?” “Ne treniram sada vani s palim anđelima, zar ne?” Odgovor nije baš bio izravan i nadala sam se da Dante neće dalje inzistirati. Nasmiješio se. “Neka bude pet minuta.” “Ali bez onog plavog”, rekla sam zaustavljajući ga na vratima. “Neka to bude jasno.” “Jučerašnji uzorak te nije uvjerio?” Na moj užas, nije izgledao kao da se kaje. Ako išta, njegov izraz lica odavao je razočarenje. “Imam osjećaj da neće dospjeti na listu odobrenih lijekova.” “Ako se predomisliš, kuća časti.” Odlučila sam iskoristiti smjer u kojem je krenuo razgovor. “Razvija li Blakely još kakav super napitak? I kad misliš da će proširiti testnu skupinu?” Suzdržano slijeganje ramenima. “Neko vrijeme nisam razgovarao s Blakelyjem.” “Stvarno? Za njega testiraš vradžbinu. A obojica ste bili bliski s Hankom. Iznenađena sam što niste u kontaktu.” “Znaš izreku ‘ne ulaži sve na istu kartu’? To je naša strategija. Blakely razvija prototip u svom laboratoriju, a netko drugi mi ga donese. Ako se nešto dogodi jednom od nas, drugi je siguran. Ne znam gdje je Blakely, pa ako me pali anđeli budu ugrabili i mučili, neću im moći reći ništa korisno. Standardni postupak. Započinjemo s trčanjem dvadeset pet kilometara, pa popij dosta vode.” “Čekaj. Što s Hešvanom?” Uporno sam mu proučavala lice, pripremajući se za najgore. Ležala sam nekoliko sati prošle noći, napeto iščekujući izvanjsku potvrdu da je stigao. Očekivala sam pomak u atmosferi, struju negativne energije koja mi prži kožu ili nekakav drugi nadnaravni znak. Umjesto toga, Hešvan je stigao i bez šapta. Pa ipak, negdje tamo, bila sam sigurna da nefili pate na meni nezamislive načine. “Ništa”, rekao je Dante mrko, “Kako misliš ništa?” “Koliko znam, nijedan pali anđeo nije sinoć zaposjeo svog vazala.” Uspravila sam se. “To je dobro! Zar ne?” dodala sam nakon što sam vidjela Danteov ozbiljan izraz lica. Polako je odgovorio. “Ne znam što to znači. Ne bi otezali bez razloga - i to vrlo dobrog”, dodao je oklijevajući.

“Ne razumijem.” “Dobrodošla u klub.” “Bi li to mogao biti psihološki rat? Misliš li da pokušavaju uznemiriti nefile?” “Mislim da znaju nešto što mi ne znamo.” Kad je Dante tiho zatvorio vrata moje spavaće sobe, navukla sam nekakve hlače za trčanje i mentalno pohranila ovaj novi podatak. Umirala sam od želje da čujem Patchevo mišljenje o sinoćnjem neočekivanom i antiklimaktičnom početku Hešvana. Budući da je on pali anđeo, vjerojatno će imati detaljnije objašnjenje. Što znači ova suzdržanost? Razočarana što nemam odgovora, ali znajući da je gubitak vremena nagađati, usredotočila sam se na ostalo što sam saznala. Osjećala sam se jedan sitan korak bliže otkrivanju izvora vrađžbine. Dante je rekao da se on i Blakely nikad nisu osobno sreli i daj e treća osoba posrednik i prenosi Blakelyjeve prototipe Danteu. Moram pronaći posrednika. Vani, Dante je samo trebao potrčati u šumu i to je bio moj znak da ga slijedim. Odmah sam vidjela da je plavi napitak začaran vradžbinom izašao iz mog sistema. Dante je jurio među stablima opasnom brzinom dok sam ja zaostajala za njim usredotočujući se na svaki korak kako bih smanjila mogućnost ozljede. No iako sam se oslanjala samo na vlastite snage i ni na šta drugo, vidjela sam da sam napredovala. Jako brzo. Velika stijena stajala je na putu odmah ispred mene i, umjesto da je zaobiđem, u djeliću sekunde odlučila sam preskočiti je. Uglavila sam stopalo na polovici zaobljene površine, odgurnula se uvis i vinula preko stijene. Kad sam doskočila, odmah sam kliznula ispod bodljikavog stabla s niskim granama i bez oklijevanja skočila na noge s druge strane i nastavila trčati. Na kraju kruga od dvadeset pet kilometara, bila sam sva znojna i zadihana. Naslonila sam se na drvo i podignula lice da ulovim malo povjetarca. “Popravljaš se”, rekao je Dante zvučeći iznenađeno. Pogledala sam sa strane. On je, naravno, izgledao kao da se upravo istuširao, svaka je vlas bila na svom mjestu. “I bez pomoći vradžbine”, istaknula sam. “Vidjela bi i bolje rezultate kad bi pristala uzeti supernapitak.” Odgurnula sam se od drveta i stala mahati rukama kao vjetrenjača istežući mišiće ramena. “Što je sljedeće? Još treninga snage?” “Trikovi uma.” To me uhvatilo nespremnu. “Prodiranje u misli?” “Uvjeravanje ljudi, osobito palih anđela, da vide ono čega zapravo nema.” Nije mi trebala definicija. Na meni su izvodili trikove uma i niti jednom to iskustvo nije bilo ugodno. Čitava svrha trikova uma bila je prevariti žrtvu. “Nisam sigurna u vezi ovog”, vrdala sam. “Je li zaista potrebno?” “To je moćno oružje. Osobito za tebe. Ako možeš svog bržeg, snažnijeg, većeg protivnika uvjeriti da si nevidljiva ili da će upravo pasti s hridi, tih nekoliko ekstra sekundi bi mogle biti to što će te spasiti.” “U redu, pokaži mi kako se to radi”, rekla sam oklijevajući. “Prvi korak: upadni u um svog protivnika. Ovo je kao da koristiš govor uma. Isprobaj na meni.” “To je jednostavno”, rekla sam, bacajući svoje mentalne mreže prema Danteu, loveći u zamku njegov um i gurajući riječi u njegove svjesne misli. U tvojim sam mislima, razgledavam i jako je prazno ovdje. Mudrijašice, odvratio je Dante.

Nitko više tako ne govori. Kad već govorimo o tome, koliko si star prema nefilskim godinama? Nikad mi nije palo na pamet pitati. Prisegnuo sam odanost tijekom Napoleonove invazije Italije - moje domovine. A to je bilo koje godine...? Pomozi mi. Nisam veliki ljubitelj povijesti. Dante se nasmiješio. 1796. Opa. Star si. Ne, iskusan sam. Idući korak: Razmrsi niti koje tvore misli tvog suparnika. Raščlani ih, ispremiješaj, prepolovi, što god ti odgovara. Načini izvođenja ovog koraka različiti su medu nefilima. Meni osobno najbolje odgovara razbijanje misli moje žrtve. Uzmem zid u njihovim mislima, onaj koji štiti samo središte gdje nastaje svaka misao, i srušim ga. Ovako. Prije nego što sam uspjela shvatiti što se događa, Dante me prikovao uz drvo i nježno milovao nekoliko zalutalih vlasi s mog čela. Podignuo mi je bradu kako bi me pogledao u oči, a ja se nisam mogla oteti njegovom prodornom pogledu ni da sam htjela. Upijala sam njegove predivne crte lica. Tamnosmeđe oči bilo su smještene na jednakoj udaljenosti od njegova snažnog, ravnog nosa. Sočne usne su se uvijale u samouvjeren osmijeh. Gusta smeđa kosa mu je padala preko čela. Njegova vilica bila je široka i isklesana i glatka zbog nedavnog brijanja. I sve to na kulisi od kremaste, maslinaste puti. Nisam mogla razmišljati ni o čemu drugom nego kako bi dobro bilo poljubiti ga. Svaka druga misao u mojoj glavi nestala je i to mi nije smetalo. Bila sam izgubljena u božanstvenom snu i ne bi me bilo briga ni da se nikad ne probudim. Poljubiti Dantea. Da, upravo sam to željela. Dignula sam se na vrhove prstiju, približila se njegovim ustima, a u mojim grudima uzbudljivo lepršanje udaralo je poput krila. Krila. Anđeli. Patch. Impulzivno sam podignula novi zid u svojoj glavi. I odjednom sam situaciju vidjela onakvu kakva je. Dante me prikovao uz drvo, da, ali nisam se htjela ljubiti s njim. “Demonstracija gotova”, rekao je Dante uz osmijeh malo previše samouvjeren za moj ukus. “Idući put odaberi malo prikladniju demonstraciju”, rekla sam ukočeno. “Patch bi te ubio da sazna za ovo.” Njegov osmijeh nije blijedio. “To je metafora koja ne funkcionira baš kod nefila.” Nisam bila raspoložena za humor. “Znam što radiš. Pokušavaš ga razljutiti. Ovaj sitni sukob među vama će prerasti u nešto sasvim drugo ako me budeš gnjavio. Patch je posljednja osoba koju želiš razljutiti. On nije zlopamtilo, jer ljudi koji ga razljute uglavnom brzo nestanu. A ovo što si upravo učinio? To bi ga naljutilo.” “To je bilo prvo što mi je palo na pamet”, rekao je. “Neće se više ponoviti.” Možda bih se i osjećala bolje u vezi njegove isprike da je imalo zvučao kao da se kaje. “Pobrini se za to”, odgovorila sam neumoljivim glasom. Činilo se da je Dante s lakoćom odbacio bilo kakvu ljutnju. “Sad je tvoj red. Uđi u moju glavu i raščlani mi misli. Ako možeš, zamijeni ih s nečim svojim. Drugim riječima, stvori iluziju.” Budući da je vratiti se na posao bio najbrži način da završim ovu lekciju i vrijeme s Danteom, maknula sam ustranu animozitet i usredotočila se na zadatak preda mnom. Dok su moje mreže još plivale kroz Danteove misli, isplanirala sam kako ću mu najprije zarobiti misli, a zatim ih razmrsiti, nit po nit. Prizor koji sam imala u glavi nije se jako razlikovao od razdvajanja sira u nitima, jednu po jednu tanku nit.

Radi brže, Dante je naredio. Osjećam da si mi u glavi, ali ne izazivaš nikakvo komešanje. Radi valove, Nora. Zaljuljaj čamac. Pogodi me prije nego shvatim što mi se sprema. Razmišljaj o ovom kao o zasjedi. Da sam pravi suparnik, ovim bi mi samo dala do znanja da mi čačkaš po glavi. A to će te jedino suočiti s vrlo bijesnim palim anđelom. Odmaknula sam se iz Danteova uma, duboko udahnula i opet bacila mreže - ovog puta dalje. Zatvarajući oči kako bih blokirala bilo kakvu smetnju, stvorila sam novu sliku. Škare. Goleme, blistave škare. Režući sam razdvojila Danteove misli “Brže”, zarežao je Dante. “Osjećam kako oklijevaš. Tako si nesigurna da praktički mogu namirisati koliko sumnjaš u sebe. Bilo koji pali anđeo dostojan tog imena će se obrušiti na to. Preuzmi kontrolu!” Opet sam uzmaknula, stisnula šake dok sam postajala sve frustriranija. Danteom, i samom sobom. Previše je navaljivao i imao prevelika očekivanja. A nisam mogla blokirati glasove sumnje koji su se hihotali u mojoj glavi. Prekorila sam se što sam postala ono što je Dante vjerovao da jesam. Slaba. Izašla sam jutros kako bih održala odnos s Danteom, a motiv mi je bio iskoristiti ga da dođem do Blakelyja i njegova laboratorija za vradžbinu, no to mi sada nije značilo ništa. Htjela sam rasturiti ovo. Bijes i gnjev praskali su iza mojih očiju kao crvene točkice. Moje se vidno polje suzilo. Više nisam htjela biti nedostatna. Nisam htjela biti manja, sporija, slabija. Činilo se da mi je krv uzavrela od žestoke odlučnosti. Čitavo moje tijelo drhtalo je od tvrdoglave odlučnosti kad sam usmjerila svoj pogled na Dantea. Sve ostalo je izblijedilo. Postojali smo samo ja i on. Bacila sam mentalnu mrežu u Danteove misli svom svojom snagom. U Danteov um bacila sam svoju ljutnju na Hanka, svoje vlastite nesigurnosti, i grozan osjećaj unutarnje borbe koji me razdirao svaki put kad bih pomislila da moram odabrati između Patcha i nefila. Odmah sam zamislila golemu eksploziju, oblake dima i krhotine kako lete u obliku gljive u visinu, beskrajnu visinu. Aktivirala sam još jednu eksploziju, pa još jednu. Uništavala sam bilo kakvu nadu koju je imao da će svoje misli zadržati u redu. Dante se zaljuljao unatrag na petama, vidljivo potresen, “Kako si to učinila?” konačno je uspio upitati. “Ja - nisam vidio. Nisam čak siguran ni gdje sam bio.” Zatreptao je nekoliko puta zaredom zureći u mene kao da nije siguran jesam li stvarna. “Bilo je kao da - lebdim između dva trenutka u vremenu. Nije bilo ničega. Ničega. Bilo je kao da ne postojim. Nikad prije mi se tako nešto nije dogodilo.” “Zamislila sam da detoniram bombe u tvojoj glavi”, priznala sam. “Pa, upalilo je.” “Prošla sam?” “Da, moglo bi se tako reći”, rekao mi je Dante odmahujući glavom u nevjerici. “Radim ovo već dugo i nikad nisam vidio nešto slično.” Nisam bila sigurna trebam li se osjećati ushićeno zato što sam konačno učinila nešto kako treba ili kriva što sam iznenađujuće dobro zaposjela Danteov um. Nije to bio najčasniji talent u kojem se moglo briljirati. Da mogu na svoj ormarić staviti bilo kakav trofej, ne bih dobrovoljno odabrala taj za kvarenje ljudskih umova. “Onda smo valjda ovdje završili?” upitala sam. “Do sutra”, rekao je Dante, još uvijek ošamućenog izraza lica. “Izvrsno odrađeno, Nora.” Otrčala sam ostatak puta do kuće normalnim ljudskim tempom - bolno sporih deset kilometara na sat - jer se sunce počelo dizati, pa iako nisam osjećala nikakve ljude u blizini,

nije škodilo biti oprezan. Izašla sam iz šume, prešla cestu do seoske kuće i naglo zastala na dnu kolnog prilaza. Crvena Toyota 4Runner Marcie Millar bila je parkirana odmah ispred prilaza. Sa sve većim stezanjem u utrobi otrčala sam na trijem. Nekoliko kutija za selidbu bilo je posloženo pokraj vrata. Progurala sam se i ušla u kuću, ali prije nego što sam uspjela izustiti i riječ, moja je mama odskočila od kuhinjskog stola. “Evo te!” uzviknula je nestrpljivo. “Gdje si dosad? Marcie i ja smo provele proteklih pola sata pokušavajući shvatiti kamo si mogla otići u ovo doba.” Marcie je sjedila za mojim kuhinjskim stolom ruku sklopljenih oko šalice kave. Nevino mi se nasmiješila. “Trčala sam”, rekla sam. “To vidim”, ustvrdila je mama. “Da si mi barem rekla. Nisi čak ni ostavila poruku.” “Sedam je sati ujutro. Trebala bi biti u krevetu. Što ona radi ovdje?” “Ovdje sam”, rekla je Marcie medeno, “Možeš razgovarati sa mnom.” Spustila sam pogled na nju. “Dobro. Što ćeš ti ovdje?” “Rekla sam ti. Ne slažem sa svojom mamom. Treba nam prostora za disanje. Zasad mislim da je bolje da se uselim kvarna. Moja mama smatra da je to u redu.” Ne izgledajući imalo uznemireno otpila je gutljaj kave. “Zašto bi ti mislila da je to dobra ideja, a kamoli razumna?” Marcie je zakolutala očima. “Dobro jutro. Mi smo obitelj.” Zinula sam i odmah pogledala mamu. Na vlastitu nevjericu, nije izgledala zbunjeno, “O, daj, Nora”, rekla je. “Sve smo to znale, čak i ako nitko nije bio spreman to reći. Pod ovakvim okolnostima, Hank bi htio da primim Marcie raširenih ruku.” Ostala sam bez teksta. Kako može biti tako ljubazna prema Marcie? Zar se ne sjeća naše povijesti s Millarima? Hank je bio kriv za ovo, kipjela sam u sebi. Nadala sam se da će njegova moć nad mojom mamom završiti s njegovom smrću, ali svaki put kad bih pokušala s njom razgovarati o njemu, zauzela bi isti spokojan stav: Hank će joj se vratiti, ona to želi i čekat će nepokolebljivo dok to ne učini. Njeno bizarno ponašanje bilo je još jedan dokaz za moju teoriju: Hank je upotrijebio nekakav ludi trik uma na njoj prije nego što je umro. Nikakvi argumenti s moje strane neće poremetiti njenu savršenu uspomenu na jednog od najgorih ljudi koji je ikad živio na našem planetu. “Marcie je član obitelji, pa iako su okolnosti malo škakljive, imala je pravo doći k nama tražiti pomoć. Ako ne možeš računati na obitelj, na koga onda možeš računati?” nastavila je mama. Još sam uvijek zurila u svoju majku frustrirana njezinim staloženim stavom, kad mi se upalila druga lampica. Naravno. Hank nije bio jedini krivac za ovu šaradu. Kako to da mi je trebalo toliko dugo da shvatim? Skrenula sam pogled na Marcie. Izvodiš na njoj trikove uma? rekla sam optužujući u njezinim mislima. Radi li se o tome? Znam da činiš nešto, jer nema šanse da bi ti moja majka da je pri sebi dopustila da se useliš k nama. Marciena ruka je poletjela k glavi, pa je ciknula. “Au! Kako si to učinila?” Ne pravi se glupa. Znam da si nefil, sjećaš se? Znaš izvoditi trikove uma i možeš govoriti u tuđim mislima. Što god bila ova mala predstava, prokužila sam ga. I nema šanse da se useliš. U redu, uzvratila je Marcie. Znam za obraćanje tuđim mislima. I znam za trikove uma. Ali ne koristim ih na tvojoj mami. Moja mama opravdava sve svoje šašavo ponašanje govoreći da bi moj tata

tako htio, znaš. Vjerojatno je začarao obje naše mame trikovima uma prije nego što je umro. Ne bi želio da se naše obitelji svađaju. Nemoj me kriviti samo zato što sam dostupna meta za tvoj bijes. “Marcie, pripremit ću rezervnu spavaću sobu do tvog povratka iz škole popodne”, rekla je mama, ljutilo me gledajući. “Morat ćeš oprostiti Nori što je tako nepristojna. Navikla je biti jedino dijete i da je sve po njenom. Možda će joj ove nove okolnosti stanovanja dati novu perspektivu.” “Navikla sam da je sve po mom?” usprotivila sam se, “I Marcie je jedinica. Ako ćemo optuživati, budimo pošteni.” Marcie se nasmiješila i oduševljeno sklopila ruke. “Hvala vam puno, gđo Grey. Zaista sam vam zahvalna.” Imala je drskosti prići i zagrliti moju mamu. “Ubij me odmah”, promrmljala sam. “Pazi što želiš”, rekla je sladunjavim glasom. “Jesi li spremna na ovo?” upitala sam mamu. “Dvije tinejdžerice, gadno suparništvo i ono najvažnije, dijeljenje kupaonice?” Na moje gađenje, mama se nasmiješila. “Obitelj: najnoviji ekstremni sport. Poslije škole odnijet ćemo Marcieine kutije na kat, smjestiti je, a onda ćemo sve otići van na pizzu. Nora, misliš li da bi mogla zamoliti Scotta za pomoć? Neke kutije bi mogle biti teške.” “Mislim da Scott srijedom ima probu s bendom”, slagala sam, jer sam dobro znala da će Vee pošiziti ako otkrije da sam svjesno dopustila da Marcie i Scott borave u istoj prostoriji. “Razgovarat ću s njim”, Marcie je progovorila. “Scott je tako divan. Mogu ga uvjeriti da dođe nakon probe. Je li u redu da ga pozovem na pizzu, gđo Grey?” Halo? Scott Parnell? Divan? Jesam li ja jedina koja čujem apsurd u svemu ovomu? “Naravno”, rekla je mama. “Moram se istuširati”, rekla sam tražeći bilo kakvu izliku da pobjegnem odatle. Dosegla sam maksimum dnevnog limita Marcie i trebala sam doći k sebi. Nešto strašno mi je palo na pamet. Ako se Marcie useli, doseći ću taj limit prije sedam sati svakog jutra. “O, Nora?” doviknula je mama prije nego što sam došla do stepeništa. “Iz škole su ostavili poruku na sekretarici jučer popodne. Mislim da je to bio tajništvo. Znaš li zašto zovu?” Ukočila sam se. Marcie je stajala iza moje mame, ustima mi oblikujući Ukebana, jedva obuzdavajući svoju radost. “Uh, navratit ću danas u ured i vidjeti što trebaju”, rekla sam. “Poziv je vjerojatno rutinski.” “Da, vjerojatno”, ponovila je Marcie, s onim svojim oholim smiješkom koji najviše mrzim.

Poglavlje 12 Ubrzo nakon doručka naletjela sam na Marcie na trijemu. Bila je na izlasku i brbljala na mobitel, a ja sam se vraćala unutra tražeći je. “Tvoj 4Runner mi je zagradio auto”, rekla sam. Podignula je prst dajući mi znak da pričekam. Zgrabila sam njen mobitel, prekinula poziv i ponovila nestrpljivije, “Zagradila si mi auto.” “Ne šizi. I nemoj me ljutiti. Ako mi opet takneš mobitel, popiškit ću ti se u pahuljice.” “Odvratno.” “To je bio Scott. Danas nema probu i želi pomoći nositi kutije.” Sjajno. Mogu se radovati svađi zbog ovoga s Vee koja mi neće vjerovati kad kažem, “Pokušala sam.” “Koliko god bih voljela sjediti ovdje i čavrljati, moram u školu. Dakle...” dramatično sam pokazala na Marciein 4Runner, koji je nezgodno zagradio moj Volkswagen. “Znaš, ako ti treba ispričnica, imam ih nekoliko viška. Radim na recepciji i svako toliko nekako se nađu u mojoj torbici.” “Zašto misliš da mi treba ispričnica?” “Iz tajništva su ostavili poruku na tvom telefonu”, ustvrdila je Marcie, očito neimpresionirana mojom hinjenom nevinošću. “Pobjegla si s nastave, zar ne?” To i nije bilo pravo pitanje. “Ok, dakle, možda mi treba ispričnica od medicinske sestre”, priznala sam. Marcie mi je uputila posprdan pogled. “Da nisi možda iskoristila staru izliku ‘Boli me glava’? Ili možda klasiku: PMS. A zbog čega si pobjegla iz škole?” “Ne tiče te se. Mogu li dobiti ispričnicu ili ne?” Otvorila je torbicu, pročačkala po njoj i izvukla ružičasti komad papira na kojem je bio školski logo. Koliko sam mogla vidjeti, nije bio lažan. “Uzmi”, rekla je. Oklijevala sam. “Je li to jedna od onih stvari zbog koje ću zažaliti?” “Bože, bože, kako smo sumnjičavi.” “Ako zvuči predobro da bi bila istina...” “Uzmi već jednom tu ispričnicu”, rekla je mašući njome pred licem. Imala sam loš osjećaj da je ovo usluga uz određene uvjete. “Hoće Ii ti za deset dana trebati nešto zauzvrat?” navaljivala sam. “Možda ne za deset dana...” Podignula sam ruku. “Onda zaboravi.” “Samo se šalim! Isuse. Uopće nisi zabavna. Evo istine. Pokušavala sam biti ljubazna.” “Marcie, ti ne znaš biti ljubazna.” “Smatraj ovo iskrenim pokušajem”, rekla je i gurnula mi ružičasti papirić u ruku. “Uzmi ga, a ja ću pomaknuti auto.”

Stavila sam papir u džep i rekla, “Dok još razgovaramo, imam pitanje. Tvoj je otac bio prijatelj s čovjekom koji se zove Blakely, a ja ga moram pronaći. Je li ti to ime poznato?” Na njezinom licu se ništa nije vidjelo. Bilo je teško reći je li imala reakciju. “Ovisi. Namjeravaš li mi reći zašto ga moraš pronaći?” “Imam za njega nekoliko pitanja.” “Kakvih pitanja?” “Radije ti ne bih rekla.” “Onda ne bih ni ja tebi.” Progutala sam nekoliko nedoličnih komentara i pokušala ponovno, “Voljela bih ti reći, Marcie, zaista bih, ali bolje je da neke stvari ne znaš.” “To mi je tata uvijek govorio. Mislim da je on tada lagao, a mislim da i ti lažeš sad. Ako želiš da ti pomognem pronaći Blakelyja, želim da mi kažeš sve.” “Kako da znam da uopće znaš nešto o Blakelyju?” usprotivila sam se. Marcie je bila dobra u igricama, i ne bili rekla da nije kadra blefirati. “Tata me jednom odveo do Blakelyjeve kuće.” Poskočila sam kad sam čula tu informaciju. “Znaš li adresu? Bi li je mogla opet pronaći?” “Blakely više ne živi ondje. U to se vrijeme razvodio i moj ga je tata privremeno smjestio u jedan stan. Ali vidjela sam neke slike iznad kamina. Blakely ima mlađeg brata. Znaš ga jer ide u školu s nama. Alex Blakely.” “Nogometaš?” “Slavni probijač. “ Bila sam zapanjena. Znači li to i da je Alex nefil? “Jesu li Blakely i njegov brat bliski?” “Blakely se hvalio Alexom čitavo vrijeme kad sam bila tamo. Što je, ono, glupo s obzirom da je naša nogometna ekipa užas. Blakely je rekao da nikad ne propušta utakmice.” Blakely ima brata. A njegov brat je slavni probijač Srednje škole Coldwater. “Kad je sljedeća utakmica?” upitala sam Marcie pokušavajući obuzdati svoje uzbuđenje. “U petak, dobro jutro. Utakmice su uvijek petkom.” “Kod kuće ili u gostima?” “Kod kuće.” Utakmica kod kuće! Blakely vjerojatno neprestano radi na razvijanju prototipa - i baš zato će htjeti napustiti laboratorij na nekoliko sati i učiniti nešto u čemu zaista i uživa. Vjerojatno će izaći na nekoliko sati ovog petka navečer i gledati mlađeg brata kako igra nogomet. Budući da je Blakely razveden, Alex bi mu mogao biti jedini preostali član obitelji. Bit će mu bitno stići na Alexovu utakmicu. “Misliš da će Blakely doći na utakmicu?” rekla je Marcie. “Zaista bi pomoglo da dođe ” “Ovo je dio kad mi ti kažeš što ćeš ga pitati.” Srela sam Marciein pogled i slagala joj ozbiljna lica. “Želim znati ima li pojma tko je ubio našeg tatu.” Marcie je gotovo ustuknula, ali se pribrala u posljednji trenutak. Zurila je ravno pred sebe bez treptanja ne odajući nikakve misli. “Želim biti ondje kad ga budeš pitala.” “Naravno”, opet sam slagala. “Nema problema.” Promatrala sam Marcie kako ide u rikverc niz prilaz. Čim se maknula s pločnika, gurnula sam ključ u bravu Volkswagena. Šest pokušaja kasnije, još uvijek nije oživio uz

cviljenje. Zanemarila sam svoje nestrpljenje; ništa mi nije moglo pokvariti raspoloženje, čak ni Volkswagen. Upravo sam pronašla trag koji mi je očajnički trebao. Nakon škole odvezla sam se do Patcha. Poduzela sam mjere predostrožnosti i okružila ulicom nekoliko puta prije nego što sam parkirala na svježe popločani parking s nekoliko posebno širokih parkirnih mjesta. Nije mi se sviđalo osjećati se kao da se neprestano moram paziti, no još su mi se manje sviđali iznenadni posjeti neprijateljskih nastrojenih nefila i neiskrenih arkanđela. A što se tiče vanjskog svijeta, Patch i ja smo prekinuli. Koristeći svoj ključ ušla sam. “Halo?” viknula sam. Stan je izgledao prazan. Jastuci na kauču nisu bili udubljeni od nedavnog sjedenja, a daljinski upravljač TV-a nije se pomaknuo od jučer. Ionako ne bih ni mogla zamisliti Patcha kako sjedi i čitavo popodne gleda sportski program. Kad bih morala nagađati, vjerojatno je proveo dan pokušavajući saznati tko zapravo ucjenjuje Peppera ili tražeći Kaubojski Šešir i kompaniju. Zašla sam dublje u kuću. Toalet s desne strane, rezervna spavaća soba s lijeve, velika spavaća straga. Patcheva jazbina. Njegov krevet imao je mornarskoplavi poplun s odgovarajućim mornarsko-plavim plahtama i ukrasnim jastucima koji također nisu izgledali dirani. Otvorila sam prozorske kapke i upila veličanstven panoramski pogled na zaljev Casco i otok Peaks ispod oblačnog neba. Ako Marcie postane nepodnošljiva, uvijek se mogu useliti k Patchu. Mojoj bi mami to bilo jako drago. Poslala sam Patchu poruku. POGODI GDJE SAM? NE MORAM POGAĐATI. IMAŠ NA SEBI UREĐAJ ZA PRAĆENJE, odgovorio je. Spustila sam pogled. Naravno, na sebi sam danas imala traper jaknu. DAJ MI 20 MINUTA I DOĆI ĆU, napisao je Patch. U KOJOJ SI TOČNO SOBI? TVOJOJ SPAVAĆOJ SOBI. NEKA BUDE ZA 10 MINUTA. Nasmiješila sam se i gurnula mobitel u torbicu. Zatim sam se srušila na njegov king-size krevet. Madrac je bio mekan, ali ne premekan. Zamislila sam Patcha kako leži, ispružen baš na ovom krevetu, odjeven u tko zna što. Bokserice? Gaće? Ništa? Imala sam sredstava i načina to saznati, ali nije izgledalo najsigurnije krenuti tim putem. Ne kad sam davala sve od sebe da veza s Patchem bude što je moguće manje komplicirana. Trebalo mi je da nam se životi smire prije nego što shvatim kada želim i želim li uopće napraviti sljedeći veliki korak... Deset minuta kasnije Patch je ušetao i pronašao me na kauču kako mijenjam programe. Isključila sam TV. “U drugoj si prostoriji”, rekao je. “Ovako je sigurnije.” “Tako sam strašan?” “Ne, ali bi posljedice mogle biti.” Koga ja zavaravam? Da, Patch jest toliko strašan. Sa svojih 188 cm, bio je utjelovljenje muškog fizičkog savršenstva. Ja sam imala vitku figuru dobrih proporcija i znala sam da sam privlačna, ali nisam bila superbožica. Ne patim od niskog samopouzdanja, ali sam podložna zastrašivanju, hvala lijepa. “Čula sam za Hešvan”, rekla sam. “Čula sam da je bilo malo antiklimaktično.” “Ne vjeruj svemu što čuješ. Vani je još uvijek prilično napeto.”

“Imaš kakvu ideju što čekaju pali anđeli?” “Tko pita?” Borila sam se s potrebom da zakolutam očima. “Ne špijuniram za Dantea.” “Drago mi je što to čujem.” Patchev glas bio je pomno neodređen. Uzdahnula sam mrzeći tu napetost među nama. “Ako se pitaš, odabrala sam. Tvoja sam”, rekla sam tiho. “Samo tvoja.” Patch je bacio ključeve u posudu. “Ali?” “Ali jutros sam u biti rekla Danteu istu stvar. Razmislila sam o onom što si rekao - da moramo pronaći Blakelyja i iskorijeniti vradžbinu. Odlučila sam da mi je Dante vjerojatno najbolja prilika da dođem blizu Blakelyju, pa sam ga nekako...” Bilo je teško izgovoriti to naglas i ne osjećati se kao smeće. “Izigravaš ga.” “To zvuči užasno kad tako kažeš, ali da. To je to što radim.” Nisam se osjećala nimalo bolje kad sam to priznala. Dante i ja nismo se uvijek slagali, ali nije ni zaslužio da se njime manipulira. “Pretvara li se još uvijek da hoda s tobom?” Patchev glas je postao ledeniji za stupanj. “Da moram nagađati, pušta glasine o našoj vezi već danima. Kako bilo, to je patka i on to zna bolje od bilo koga.” Patch je sjeo pokraj mene. Za razliku od inače, nije isprepleo svoje prste s mojima. Trudila sam se da me to ne smeta, ali knedla mi je zastala u grki. “Hešvan?” ponovila sam. “Znam o tome koliko i ti. Jasno sam dao do znanja palim anđelima da ne želim imati ništa s tim ratom. Zamjeraju mi i zašute kad sam u blizini. Neću biti najbolji izvor informacija o aktivnostima palih anđela u skorijoj budućnosti.” Zabacio je glavu kako bi iskoristio naslon kauča i prekrio lice svojom šiltericom. Napola sam očekivala da zahrče, toliko je umorno izgledao. “Dug dan?” upitala sam. Složio se uz gunđanje. “Slijedio sam nekoliko tragova o Pepperu, nadajući se da ću rasvijetliti identitet njegovog ucjenjivača, ali vratio sam se na početak. Mogu se nositi s mnogo stvari, ali neproduktivan dan nije jedan od njih.” “I to kaže frajer koji me stalno pokušava uvjeriti da provedem s njim čitav dan u krevetu”, našalila sam se pokušavajući razvedriti atmosferu. “Anđele, to bi bio vrlo produktivan dan.” Njegove su riječi bile zaigrane, ali glas mu je zvučao izmoreno više nego bilo što drugo. “Ima li kakve šanse da ga ucjenjuje Dabria?” upitala sam. “Neku večer u Vražjoj torbici vidjela sam je kako se svađa s Pepperom u uličici. Nije izgledao sretno.” Patch se umirio dok je razmišljao o ovoj vijesti. “Misliš li da je to moguće?” navaljivala sam. “Dabria ne ucjenjuje Peppera.” “Kako znaš?” Nije mi se svidjelo što mu je trebalo ukupno dvije sekunde da se odluči. Činilo se da ucjena savršeno pristaje Dabriji. “Jednostavno znam. Kako si provela dan?” upitao je, očito ne namjeravajući obrazlagati. Rekla sam mu za Marcieinu izvršnu odluku da se useli i kako se mama nije protivila. Što sam više govorila, to sam se više uzrujavala. “Ima ona tu neki plan”, rekla sam Patchu.

“Stalno me kopka taj osjećaj da Marcie sumnja da znam tko je ubio njenog tatu. A useljavanje je trik kako bi me mogla špijunirati.” Patch je naslonio ruku na moje bedro, a ja sam osjetila val nade. Mrzila sam osjećati kao da među nama postoji jaz. “Postoje samo dvije osobe na svijetu koje znaju da si ubila Hanka, a to je tajna koju ću ponijeti sa sobom u pakao i natrag ako budem morao. Nitko neće saznati.” “Hvala ti, Patch”, rekla sam mu iskreno. “Zao mi je ako sam te prije povrijedila. Žao mi je zbog Dantea i čitave ove zbrke. Samo opet želim osjećati bliskost s tobom.” Patch mi je poljubio dlan. Zatim ga je prislonio na srce i zadržao tamo. I ja tebe želim blizu, anđele, šapnuo je u mojim mislima. Priljubila sam se uz njega i naslonila glavu na njegovo rame. Samo dok sam ga dodirivala u meni se niz čvorova počeo rasplitati. Čitavog sam dana čekala ovaj trenutak. Mogla sam podnijeti napetost među nama otprilike onako kako sam mogla podnijeti i da sam daleko od njega. Jednog dana bit ćete samo ti i Patch, rekla sam samoj sebi. Jednog ćeš dana pobjeći od Hešvana, rata, palih anđela, nefila. Jednog dana... samo vas dvoje. “Saznala sam nešto zanimljivo”, rekla sam i ispričala Patchu o Blakelyjevom mlađem bratu nogometnoj zvijezdi i kako je Blakely obavezno prisutan na domaćim utakmicama. Patch je podignuo rub kape i pogledao me u oči. “Bravo, anđele”, rekao je, očito impresioniran. “Što sad?” upitala sam. “Petak navečer, pojavit ćemo se na utakmici.” “Misliš da ćemo prestrašiti Blakelyja ako nas primijeti?” “Neće misliti da je neobično što si ti na utakmici, a ja ću se prerušiti. Ulovit ću ga i odvesti na jedno moje imanje pokraj jezera Sebago. Ondje je prazno u ovo doba godine. Loše za Blakelyja, dobro za nas. Natjerat ću ga da mi kaže za prototipe, gdje ih proizvodi i pronaći ćemo način kako ih deaktivirati. A onda ću ga stalno držati na oku. Bit će to kraj njegovog bavljenja vradžbinom.” “Trebala bih te upozoriti da Marcie misli da će ga i ona ispitivati.” Patch je podignuo obrve. “To je bila cijena koju sam morala platiti da dobijem tu informaciju”, objasnila sam. “Jesi li prisegnula da ćeš je povesti sa sobom?” upitao je Patch. “Ne.” “Imaš li savjest?” “Ne.” Ugrizla sam se za usnu. “Možda.” Pauza. “Dobro. Da! Da, imam savjest. Ako nogiramo Marcie, provest ću čitavu noć osjećajući krivnju. Lagala sam joj u lice jutros i to me proganja čitav dan. Sad živim s njom, Patch. Moram se suočiti s njom. Možda to možemo upotrijebiti u našu korist. Ako joj pokažemo da nam može vjerovati, možda nam pruži još informacija.” “Postoje lakši načini kako doći do informacija, dušo.” “Ja sam za to da joj dopustimo da ide s nama. Što je najgore što se može dogoditi?” “Mogla bi shvatiti da nismo zapravo prekinuli i to red nefilima.” Nisam se toga sjetila. “Ili joj možemo dopustiti da ide s nama, a ja joj poslije mogu izbrisati pamćenje.” Slegnuo je ramenima. “Kod mene nema osjećaja krivnje.” Razmišljala sam o ovom. Plan se činio izvediv. Ali me isto tako činio licemjernom.

Tračak osmijeha pojavio se na Patchevim usnama. “Hoćeš li voditi ovu operaciju ili ćeš biti Marcieina dadilja?” Odmahnula sam glavom. “Ti obavi prljavi dio posla, a ja ću motriti Marcie.” Patch se nagnuo ustranu i poljubio me. “Koliko god ću uživati ispitujući Blakelyja, razočaran sam što te neću gledati dok se budeš borila s Marcie.” “Neće biti borbe. Mirno ću joj objasniti da se može voziti sa mnom, ali da će morati ostati u autu i čekati sa mnom dok se ti budeš borio s Blakelyjem. To je naša konačna ponuda. Neka uzme ili ostavi.” Kad sam to rekla, shvatila sam koliko glupo zvučim što sam povjerovala da će zaista biti tako lako. Marcie mrzi slušati naredbe. Po njenom mišljenju, jedina gora stvar od slušanja naredbi bila je primati ih od mene. S druge strane, mogla bi dobro poslužiti u budućnosti. Ipak je ona Hankova zakonita kći. Ako ćemo Patch i ja graditi savez, sad je vrijeme. “Bit ću čvrsta”, obećala sam Patchu, poprimajući strog izraz lica. “Nema uzmicanja.” Sad se Patch već cerio. Opet me poljubio, a ja sam osjećala kako moja usta postaju manje odlučna. “Slatka si kad pokušavaš izgledati opako”, rekao je. Pokušavam? Mogu biti opaka. Mogu! A u petak navečer to ću i dokazati. Pazi se, Marcie. Bila sam nekoliko kilometara od kuće kad sam prošla pokraj policijskog automobila koji je bio skriven od pogleda na sporednoj cesti. Nisam prošla ni petnaest metara iza križanja, kad je policajac uključio sirenu i zavijajući krenuo za mnom. “Super”, promrmljala sam. “Baš super!” Dok sam čekala da policajac priđe prozoru, mentalno sam zbrajala novac zarađen čuvanjem djece, pitajući se hoću li imati dovoljno da platim kaznu. Pokucao je kemijskom olovkom po mom prozoru i dao mi znak da ga spustim. Bacila sam pogled kroz staklo na njegovo lice - i blenula. Ne bilo koji policajac, nego meni najmanje drag. Detektiv Basso i ja imali smo dugotrajnu prošlost međusobne sumnjičavosti i jake odbojnosti. Spustila sam prozor. “Išla sam samo pet kilometara iznad dopuštene!” protestirala sam i prije nego što je rekao i riječ. Grickao je čačkalicu. “Nisam te zaustavio zbog prebrze vožnje. Lijevo stražnje svjetlo je razbijeno. To je pedeset dolara.” “Sigurno se šalite.” Škrabao je po svom blokiću i dodao mi kaznu kroz prozor. “Sigurnosni rizik. Tu nema ništa smiješno.” “Slijedite me uokolo pokušavajući pronaći način kako me uloviti?” upitala sam, napola sarkastično, a napola ispod glasa. * “Kako da ne.” Rekavši to odšetao je natrag do svog patrolnog automobila. Gledala sam kako izlazi na cestu i prolazi pokraj mene. Mahnuo je dok je prolazio, ali nisam se mogla natjerati da mu odgovorim nepristojnom gestom. Nešto nije bilo u redu. Leđa su me pekla, a ruke su mi bile ledene kao da sam ih uronila u ledenu vodu. Osjetila sam hladne vibracije s detektiva Bassa, ledene kao zapuh zimskog vjetra, ali sigurno sam to umislila. Postajala sam paranoična. Jer Jer sam se tako osjećala jedino u blizini neljudskih bića.

Poglavlje 13 U petak navečer zamijenila sam školsku odjeću za samterice, svoju najtopliju vestu od merino vune, kaput, kapu i rukavice. Nogometna utakmica neće početi do sumraka, a do tada vanjska će temperatura pasti. Dok sam navlačila vestu preko glave, ugledala sam odbljesak mišića u zrcalu. Zastala sam i bolje pogledala. I zaista, i bicepsi i tricepsi su mi bili izdefinirani. Nevjerojatno. Trenirala sam tjedan dana i već se vidjelo. Činilo se da moje nefilsko tijelo stvara mišiće puno brže nego što sam se mogla nadati kao čovjek. Trčeći niz stepenište poljubila sam mamu u obraz u obraz i izjurila van. Motor Volkswagena protestirao je zbog hladnoće, ali se ipak pokrenuo. “Misliš da je ovo loše? Čekaj do veljače”, rekla sam mu. Odvezla sam se do škole, parkirala na sporednoj cesti odmah južno od nogometnog stadiona i nazvala Patcha. “Tu sam”, rekla sam. “Idemo li još uvijek s planom A?” “Osim ako ti se ne javim, da. U mnoštvu sam. Još uvijek nema traga od Blakelyja. Jesi li se čula s Marcie?” Bacila sam pogled na svoj sat - onaj kojeg sam sinhronizirala s Patchevim ranije te večeri. “Naći ćemo se pokraj štanda s hranom za deset minuta.” “Želiš li da još jednom prijeđemo plan?” “Ako vidim Blakelyja, odmah ću te nazvati. Neću mu prilaziti, ali ga ni neću ispustiti iz vida.” Isprva sam bila malo nezadovoljna što Patch želi da budem na sigurnoj udaljenosti od akcije, ali istina je bila da ne želim sama srediti Blakelyja. Nisam znala koliko je snažan i, budimo iskreni, nisam znala ni koliko sam ja. Činilo se kako je najpametniji potez pustiti da se Patch, koji je mnogo iskusniji u ovakvim taktikama, pozabavi time. “A Marcie?” “Bit ću uz nju cijelu večer. Kad zgrabiš Blakelyja, odvest ću je u tvoju kolibu pokraj jezera Sebago. Ovdje imam upute. Ići ću dužim putem, tako da ti dam vremena ispitati i onesposobiti Blakelyja prije nego što stignemo. To je sve, je li tako?” “Još nešto”, rekao je Patch. “Budi oprezna.” “Uvijek”, rekla sam i izašla iz auta. Pokazala sam svoju učeničku iskaznicu na blagajni, kupila kartu i zavijugala prema štandu s hranom, pogledom pažljivo tražeći Blakelyja. Patch mi je dao detaljan opis, ali čim sam ušla na stadion i izmiješala se s mnoštvom, polovica muškaraca koje sam vidjela mogli bi proći kao Blakely, Visok i dostojanstvena izgleda, sijede kose, žilave građe i inteligentnog, ali pomalo štreberskog izgleda stereotipnog profesora kemije. Pitala sam se hoće li i on, kao i Patch, biti prerušen, zbog čega će ga biti još teže razaznati u mnoštvu. Hoće li biti odjeven kao drvosječa? Standardnu navijačku crno-bijelu odjeću? Hoće li ići tako daleko i obojiti si kosu? Ako ništa drugo, bit će u među najvišima. Počet ću s tim. Pronašla sam Marcie pokraj štanda s hranom kako drhti u ružičastim trapericama, bijeloj dolčeviti i odgovarajućem ružičastom prsluku. Kad sam je vidjela tako odjevenu, nešto u mom mozgu je kliknulo. “Gdje ti je kostim za navijačice? Zar večeras ne moraš navijati?” upitala sam.

“To je uniforma, a ne kostim. Odustala sam.” “Napustila si tim?” “Napustila sam ekipu!’ “Vau.” “Moram brinuti o važnijim stvarima. Sve ostalo nekako blijedi u usporedbi sa saznanjem da si” - s nelagodom je pogledala uokolo - “nefil.” Sasvim neočekivano, osjetila sam neobičnu povezanost s Marcie, Taj je trenutak brzo iščeznuo kad sam prešla popis različitih načina na koji mi je Marcie zagorčala život samo prošle godine. Možda obje i jesmo nefilke, ali bilo kakva sličnost tu prestaje. I bilo bi mi pametno da to zapamtim, “Misliš da ćeš prepoznati Blakelyja kad ga vidiš?” upitala sam je tiho. Dobacila mi je razdražen pogled. “Rekla sam da ga poznajem, zar ne? Sad sam ti ja najbolja šansa da ga pronađeš. Nemoj me ispitivati.” “Kad i ako ga ugledaš, budi diskretna. Patch će zgrabiti Blakelyja, a mi ćemo ih slijediti do njegove kolibe gdje ga zajedno možemo ispitati.” Osim što će tada Blakely već biti u nesvijesti i beskoristan za Marcie. Manji detalj. “Mislila sam da si prekinula s Patchom.” “Jesam”, lagala sam, pokušavajući zanemariti osjećaj krivnje koji se grčio u mojoj utrobi. “Ali isto tako ne vjerujem dovoljno nikom drugom da mi pomogne pozabaviti se Blakelyjem. Samo zato što Patch i ja nismo zajedno ne znači da ne mogu naplatiti uslugu.” Ako i nije povjerovala u moje objašnjenje, nisam bila previše zabrinuta. Patch će joj ubrzo izbrisati sjećanje na ovaj razgovor. “Želim ispitati Blakelyja prije Patcha”, rekla je Marcie. “Ne možeš. Imamo plan i moramo ga se držati.” Marcie je trznula ramenom na vrlo nadmen način. “Vidjet ćemo.” Mentalno sam neko vrijeme duboko disala. I ugušila poriv da zaškrgućem zubima. Vrijeme je da pokažem Marcie da nije ona glavna. “Ako ovo zaribaš, ja ću te natjerati da požališ.” U to sam unijela svu svoju prijetnju, ali odmah sam znala da moram poraditi na njenom izricanju. Možda bih mogla zatražiti pomoć od Dantea. Još bolje - nagovoriti Patcha da me poduči finesama. “Zaista misliš da Blakely ima informacije o tome tko je ubio mog tatu?” upitala je Marcie fiksirajući pogled na mene na proračunat, gotovo pronicav način. Srce mi je stalo, ali držala sam pod kontrolom izraz lica. “Nadam se da ćemo večeras saznati.” “Što sad?” rekla je Marcie. “Sad ćemo šetati uokolo i pokušati ne privući pozornost.” “Govori u svoje ime”, rekla je Marcie uz prezriv smijeh. U redu, možda je u pravu. Marcie izgleda fantastično. Slatka je i naporno sigurna u sebe. Ima novca i to se vidjelo u svemu, od sjaja kože kao iz salona za sunčanje, preko njenih pramenova tako prirodnih da bi mogli proći pod prave, do push-up grudnjaka. Iluzija savršenstva. Dok smo marširale prema tribinama, ljudi su pogledavali u našem smjeru, a nisu gledali u mene. Misli na Blakelyja, naredila sam samoj sebi. Imaš važnijih stvari o kojima se trebaš brinuti od zavisti koja ti siše energiju.

Šetale smo uz tribine, pokraj toaleta i presjekle preko atletske staze koja je okruživala nogometni teren te se uputile prema dijelu za posjetitelje. Na vlastito razočaranje, ugledala sam detektiva Bassa u uniformi kako stoji u najgornjem redu tribina i gleda dolje prema glasnom mnoštvu gostiju strogim, skeptičnim pogledom. Njegov se pogled premjestio na mene, a sumnja u pogledu produbila. Prisjećajući se neobičnog osjećaja kojeg mi je dao prije dvije večeri, zgrabila sam Marcie za lakat i prisilila je da krene sa mnom. Nisam mogla optužiti Bassa da me slijedi - bilo je očito da je na dužnosti - no to nije značilo da i dalje želim biti predmet njegova promatranja. Marcie i ja hodale smo naprijed-natrag uz stazu. Tribine su bile pretrpane, noć je pala, utakmica je bila počela i osim gomile Marcienih poklonika, smatrala sam da nismo privukle neželjenu pažnju, unatoč činjenici da više od pola sala nismo sjele. “Ovo već zamara”, požalila se Marcie. “Umorna sam od hodanja. Ako nisi primijetila, nosim čizme s punom petom.” To nije moj problem! poželjela sam vrisnuti. Umjesto toga rekla sam, “Želiš li pronaći Blakelyja ili ne?” Puhnula je, a taj zvuk mi je zastrugao po živcima. “Još jednom ćemo proći i gotova sam.” Srećom, pomislila sam. Pri povratku do učeničkog dijela, osjetila sam jezive trnce kako mi se šuljaju po koži. Automatski sam se okrenula prateći taj osjećaj do njegova izvora. Nekoliko muškaraca švrljalo je po mraku s druge strane visoke ograde koja je okruživala stadion, vješajući prste o karike na lancu. Muškaraca koji nisu kupili ulaznice, no ipak su željeli gledati utakmicu. Muškaraca koji su se radije držali sjene nego pokazali lice pod svjetlima stadiona. Jedan muškarac osobito, vitak i visok usprkos tomu što je pognuo ramena, privukao mi je pozornost. Zračio je vibracijama neljudske energije, pa je moje šesto čulo počelo divljati. Nastavila sam hodati, ali sam rekla Marcie, “Pogledaj tamo pokraj ograde. Nalikuje li neki muškarac ondje na Blakelyja?” I svaka joj čast, Marcie je ograničila svoj pogled na brz pokret očima. “Mislim da da. U sredini. Frajer koji je pognuo ramena. To bi mogao biti on.” To je bila potvrda koja mi je trebala. Nastavljajući hodati uz krivinu staze, izvukla sam mobitel i nazvala. “Našle smo ga”, rekla sam Patchu. “Na sjevernoj je strani stadiona, van ograde. Nosi traperice i sivu trenirku s likom maskote. Još je nekoliko muškaraca oko njega, ali mislim da nisu s njim. Osjećam samo jednog nefila, a to je Blakely glavom i bradom.” “Krećem”, rekao je Patch. “Nađemo se kod kolibe.” “Vozi polako. Imam mnogo pitanja za Blakelyja” rekao je. Prestala sam slušati. Marcie više nije bilo pokraj mene. “O, ne”, prošaptala sam, odjednom osjećajući da sam za nijansu bljeđa. “Marcie! Trči prema Blakelyju! Moram ići.” Jurila sam za Marcie. Marcie je gotovo stigla do ograde i začula sam piskutavo cviljenje njezina glasa, “Znaš li tko je ubio mog oca? Reci mi što znaš!” Hrpa psovki uslijedila je nakon njezinog pitanja, a Blakely se odmah okrenuo i pobjegao. U impresivnom prikazu čiste odlučnosti, Marcie se uspentrala po ogradi klizeći i boreći se prije nego što je prebacila noge i krenula za Blakelyjem kroz neosvijetljeni nadsvođeni prolaz između stadiona i srednje škole.

Došla sam do ograde trenutak kasnije, gurnula cipelu u kariku i bez usporavanja se prebacila preko. Jedva sam registrirala šokirane izraze lica ljudi koji su se gurali uokolo. Bila bih im pokušala izbrisati pamćenje, ali nisam imala vremena. Jurila sam za Blakelyjem i Marcie, pregledavajući tamu dok sam sprintala naprijed, sretna što mi je noćni vid puno oštriji nego dok sam bila čovjek. Osjetila sam Blakelyja ispred sebe. I Marcie također, iako je njezina moć bila znatno slabija. Budući da su joj oba roditelja bili nefili bila je sretna što su je uopće začeli, a kamoli donijeli na svijet živu. Možda je po definiciji i bila nefil, ali ja sam posjedovala više snage od nje kao ljudsko biće. Marcie! prosiktala sam u njezinim mislima. Smjesta se vrati ovdje! Odjednom mi se Blakely izgubio s radara. Uopće ga nisam mogla detektirati. Zaustavila sam se, mentalno prelazeći put kroz mračni prolaz, pokušavajući mu osjetiti trag. Je li otrčao toliko daleko i tako brzo da sam ga u potpunosti izgubila iz vida? Marcie! opet sam prosiktala. A onda sam je ugledala. Stajala je na drugom kraju prolaza, a mjesečina joj je obasjavala siluetu. Otrčala sam do nje pokušavajući obuzdati svoju ljutnju. Sve je upropastila. Izgubile smo Blakelyja i, još gore, sad je znao da smo mu na tragu. Nisam mogla zamisliti da će se pojaviti na nekoj drugoj nogometnoj utakmici nakon večerašnje. Vjerojatno će se povući u svoje tajno sklonište u potpunosti. Jedina šansa... upropaštena. “Što je to bilo?” htjela sam znati prikradajući se Marcie. “Trebala si pustiti Patcha da krene za Blakelyjem...” Mojih posljednjih nekoliko riječi izašlo je sporo i promuklo. Progutala sam knedlu. Gledala sam u Marcie, ali nešto kod nje je bilo užasno, strašno pogrešno, “Patch je ovdje?” upitala je Marcie, samo što to nije bio njezin glas. Bio je tih, muževan i oporo veseo. “Nisam bio pažljiv koliko sam mislio.” “Blakely?” upitala sam dok su mi usta postajala suha. “Gdje je Marcie?” “O, ovdje je. Baš ovdje. Zaposjeo sam joj tijelo.” “Kako?” Ali već sam znala. Vradžbina. Bilo je to jedino objašnjenje. To, a i bio je Hešvan. Jedini mjesec kad je moguće zaposjesti drugo tijelo. Koraci su odjekivali iza nas, pa čak i u tami vidjela sam kako Blakelyjev pogled postaje tvrđi. Krenuo je na mene bez upozorenja. Kretao se tako brzo da nisam imala vremena reagirati. Okrenuo me i stisnuo uz svoja prsa. Patch se pojavio ispred, ali je usporio kad je vidio da stojim leđima prislonjena uz Marcie. “Što se događa, anđele?” upitao je, tiho i nesigurno. “Ni riječ”, prosiktao mi je Blakely na uho. Suze su zablistale u mojim očima. Blakely me jednom rukom prikliještio, a u drugoj je imao oštricu i osjetila sam kako mi se zabija u kožu, nekoliko centimetara iznad bedra. “Ni jednu riječ”, ponovio je Blakely dok mu je dah mrsio moju kosu. Patch je zastao, a ja sam mu jasno mogla vidjeti zbunjenost na licu. Znao je da nešto nije u redu, ali nije mogao dokučiti što. Znao je da sam snažnija od Marcie i da se mogu osloboditi ako to želim. “Pusti Noru”, rekao je Patch Marcie, tihim, opreznim glasom. “Ni jedan korak više”, zapovjedio je Blakely Patchu, jedino što mu je ovog puta glas zvučao kao Marciein. Visok i drhtav. “Imam nož i upotrijebit ću ga ako budem morala.” Blakely je zamahnuo nožem da pokaže da misli ozbiljno.

Vradžbina, progovorio je Patch u mom umu. Osjećam je posvuda. Pazi! Blakely je zaposjeo Marcieino tijelo, pokušala sam mu reći, ali moje su misli bile blokirane. Blakely ih je nekako zagradio. Osjećala sam kako se odbijaju natrag, kao da vičem na zid. Činilo se da ima potpunu kontrolu nad vradžbinom i da je koristi kao nezaustavljivo i vrlo prilagodljivo oružje. Krajičkom oka vidjela sam da je Blakely podignuo nož. Oštrica je zasjala nezemaljskom nijansom plave. Prije nego što sam trepnula, zario je nož u moja rebra i bilo je kao da me gurnuo u užarenu peć. Srušila sam se, pokušavajući zaurlati i vrisnuti od boli, ali previše šokirana da bih ispustila ijedan zvuk. Grčila sam se na tlu pokušavajući izvući nož, ali svaki mišić u mom tijelu bio je pod šokom, paraliziran u neizrecivoj agoniji. Sljedeće čega se sjećam, Patch je bio pokraj mene izgovarajući niz psovki dok mu je strah zaoštravao glas. Izvukao je nož. Sad sam ja vrisnula, a zvuk se prolomio iz dubine. Čula sam kako Patch izvikuje upute, ali riječi su se raspuknule na dva dijela, beznačajne u usporedbi s boli koja je mučila svaki kutak moga tijela. Gorjela sam, a plamen me obuzeo iznutra prema van. Vrućina je bila toliko jaka da su me veliki grčeviti drhtaji prisilili da se trzam i uvijam protiv svoje volje. Patch me podignuo u svoje naručje. Kroz maglu sam primijetila da trči iz prolaza. Odjek njegovih koraka od zidova bio je posljednje što sam čula.

Poglavlje 14 Probudila sam se uz trzaj, pokušavajući shvatiti gdje sam. Bila sam u donekle poznatom krevetu, u mračnoj sobi koja je mirisala toplo i na zemlju. Neko tijelo bilo je ispruženo pokraj moga i promeškoljilo se. “Anđele?” “Budna sam”, rekla sam, a plima olakšanja narasla u meni sad kad sam znala da je Patch blizu. Nisam znala koliko dugo sam bila u nesvijesti, ali osjećala sam se sigurno ovdje u njegovom domu dok me on pazi. “Blakely je zaposjeo Marcieino tijelo. Nisam ga osjetila i sama sam mu prišla a da uopće nisam imala pojma da se radi o klopci. Pokušala sam te upozoriti, ali Blakely me stavio u nekakav mjehur - moje riječi su se stalno odbijale natrag.” Patch je kimnuo pokušavajući vratiti zalutalu kovrču iza mog uha. “Vidio sam kako izlazi iz Marcieinog tijela i bježi. Marcie je u redu. Potresena, ali u redu.” “Zašto me morao ubosti?” napravila sam bolnu grimasu dok sam podizala vestu kako bih vidjela ranu. Moja nefilska krv me dosad već trebala izliječiti, ali rana je još uvijek bila svježa i bacala je plavkasti odsjaj. “Znao je da ću, ako te rani, ostati pokraj tebe umjesto krenuti za njim. Potez koji će ga skupo stajati”, rekao je Patch ukočene vilice. “Kad sam te doveo ovdje, čitavo tvoje tijelo isijavalo je plavo svjetlo, od glave do pete. Činilo se kao da si u komi. Nisam mogao stupiti u kontakt s tobom, čak ni pomoću govora u mislima, i to me prestravilo.” Patch me privukao k sebi i zaštitnički uvio svoje tijelo oko moga grleći me gotovo presnažno, i tada sam shvatila koliko je zabrinut. “Što to znači za mene?” “Ne znam. Ne može biti dobro da su dvaput silom unijeli vradžbinu u tvoje tijelo.” “Dante je uzima svakodnevno.” Ako je on dobro, i ja ću biti dobro. Zar ne? Htjela sam vjerovati u to. Patch nije rekao ništa, ali imala sam prilično dobru predodžbu u kojem smjeru mu se kreću misli. Kao i ja, i on je znao da moraju postojati nuspojave gutanja vradžbine. “Gdje je Marcie?” upitala sam. “Izmijenio sam joj pamćenje, pa se neće sjećati da me vidjela noćas kad ju je Dabria odvela doma. Ne gledaj me tako. Nisam imao izbora, a imao sam Dabrijin broj.” “To me i brine!” Automatski sam se trznula kad mi je rana počela pulsirati zbog moje snažne reakcije. Patch se sagnuo i poljubio me u čelo, kolutajući očima dok je to činio. “Nemoj me tjerati da opet govorim kako nema ništa između mene i Dabrije.” “Nije te preboljela.” “Pretvara se da osjeća nešto prema meni da bi tebe naljutila. Nemoj joj to olakšavati.” “Nemoj je nazivati da ti čini usluge kao da je dio tima”, usprotivila sam se. “Pokušala me ubiti i ukrala bi te dok kažeš keks, ako joj to dopustiš. Ne tiče me se koliko puta ti to zaniječeš. Vidjela sam kako te gleda.”

Patch je izgledao kao da ima spreman odgovor, ali ga je zatomio i žustro se izvukao iz kreveta. Njegova crna majica kratkih rukava bila je zgužvana, kosa zamršena, što mu je davalo izgled pravog gusara. “Mogu li ti donijeti nešto za jelo? Piće? Osjećam se beskorisno i to me izluđuje.” “Mogao bi krenuti za Blakelyjem, ako bi htio nešto učiniti”, rekla sam odrješito. Što bi bilo potrebno da se riješimo Dabrije, jednom za svagda? Osmijeh koji je bio jednako neiskren i zaista zlokoban prešao je preko Patcheva lica. “Ne moramo ga pronaći. On će doći k nama. Da bi pobjegao, morao je ostaviti svoj nož. Zna da je kod nas i zna da je to dokaz koji mogu odnijeti arkanđelima i dokazati da koristi vradžbinu. Doći će tražiti taj nož. Uskoro.” “Predajmo ga odmah arkanđelima. Neka se oni brinu o iskorjenjivanju vradžbine.” Patch se nasmijao, ali grubo. “Više ne vjerujem arkanđelima. Pepper Friberg nije jedina trula jabuka. Ako ovo prepustimo njima, ništa mi ne jamči da će se oni pobrinuti za ovaj nered. Nekad sam mislio da su arkanđeli nepotkupljivi, ali uvjerili su me u suprotno. Vidio sam kako petljaju sa smrću, skrenu pogled kad se radi o ozbiljnom kršenju zakona i kažnjavaju me za zločine koje nisam počinio. Griješio sam i platio za to, ali smatram da neće odustati dok me ne okuju u paklu. Ne vole protivljenje, a to je prva riječ koja im padne na pamet kad me se sjete. Ovog puta uzimam stvar u svoje ruke. Blakely će doći po svoj nož, a kad dođe, ja ću biti spreman.” “Želim pomoći”, rekla sam odmah. Htjela sam srediti nefila koji je bio dovoljno budalast da me rani nožem. Blakely je pomagao nefilskoj vojsci, ali ja je vodim. Smatrala sam da svojim potezima pokazuje ozbiljno nepoštovanje, dok bi ih neki smatrali izdajom. A sigurno sam znala da nefili kao rasa nisu blagonakloni prema izdajicama. Patch je ukrstio pogled s mojim, proučavajući me bez riječi kao da procjenjuje moju sposobnost da se suprotstavim Blakelyju. Na moje duboko zadovoljstvo, kimnuo je. “U redu, anđele. Ali najprije ono najvažnije. Nogometna je utakmica završila prije dva sata, a tvoja će se majka pitati gdje si. Vrijeme je da te odvedem kući.” Svjetla u seoskoj kući su bila ugašena, ali znala sam da moja majka neće zaspati dok se ne vratim. Tiho sam pokucala na vrata njene spavaće sobe, gurnula ih i šapnula u tamu, “Doma sam.” “Jesi li se zabavila?” upitala je zijevajući. “Momčad je igrala jako dobro”, rekla sam okolišajući. “Marcie je došla kući prije nekoliko sati. Nije mnogo govorila, samo je otišla ravno u svoju sobu i zatvorila vrata. Činila se... tihom. Uzrujanom, možda,” U njenom se glasu nalazila natruha pitanja. “Vjerojatno PMS.” Vjerojatno je činila sve što je u njenoj moći da ne doživi pravi pravcati napadaj panike. U prošlosti sam bila zaposjednuta i riječi nisu mogle opisati koliko je taj osjećaj bio uznemirujuć. Da je Marcie učinila ono što sam od nje tražila, ništa od ovog se ne bi dogodilo. U svojoj sobi svukla sam odjeću i još jednom pregledala ubodnu ranu. Električno plava nijansa je slabjela. Polagano, ali ipak je slabjela. To je sigurno bio dobar znak. Upravo sam se bila uvukla u krevet kad se začulo kucanje na vratima. Marcie ih je otvorila i zastala na ulazu. “Šizim”, rekla je, a izgledala je kao da zaista to i misli. Rukom sam joj dala znak da uđe i zatvori vrata.

“Što se tamo dogodilo?” htjela je znati dok joj je glas pucao. Oči su se napunile suzama. “Kako je mogao tako zauzeti moje tijelo?” “Blakely te zaposjeo.” “Kako možeš biti tako mirna u vezi ovog?” vrisnula je tiho. “Živio je u meni. Kao nekakav... paraziti” “Da si mi dopustila da sredim Blakelyja kao što smo se bile dogovorile, ovo se ne bi dogodilo.” Čim sam to izrekla, požalila sam što sam zvučala toliko grubo. Marcie je učinila nešto glupo, ali tko sam ja da joj sudim? I ja sam donijela dovoljno nepromišljenih odluka. Reagirala je u afektu. Željela je znati tko je ubio njenog oca i tko je može kriviti? Zasigurno ne ja. Uzdahnula sam. “Žao mi je, nisam tako mislila.” Ali bilo je prekasno. Pogledala me povrijeđeno i otišla.

Poglavlje 15 Probudilo me drmanje. Dante se nagnuo nad mojim krevetom, a ruke su mu bile na mojim ramenima. “Dobro jutro, sunašce.” Pokušala sam se otkotrljati, ali njegove su me ruke prikovale na mjestu. “Subota je”, negodovala sam umorno. Trenirati je lijepo i divno, ali zaslužujem jedan slobodan dan. “Imam iznenađenje za tebe. Veliko.” “Jedino iznenađenje koje želim su još dva sata sna.” Prozor je pokazivao da je nebo još potpuno mračno i sumnjala sam da je puno kasnije od pet i trideset. Zbacio je moje pokrivače, a ja sam zaskvičala slijepo ih grabeći. “Daj me pusti!” “Slatka pidžama.” Na sebi sam imala crnu majicu koju sam ukrala iz Patchevog ormara i jedva je dosezala do polovice bedara. Istovremeno sam povukla majicu prema dolje i plahte prema gore. “Dobro”, popustila sam i puhnula. “Nađemo se vani,” Nakon dugotrajnog oblačenja odjeće za trčanje i vezivanja tenisica, izašla sam. Dante nije bio na prilazu, ali sam ga osjetila u blizini, najvjerojatnije u šumi s druge strane ceste. Neobično, učinilo mi se da sam osjetila još jednog nefila s njim. Mršteći se krenula sam u tom pravcu. I naravno, Dante je sa sobom poveo prijatelja. Samo što - sudeći po njegovu izgledu masnice na oba oka, posječena usna, natečena vilica i jedna oteklina bolnog izgleda na čelu njih dvojica nisu bili u prijateljskim odnosima. “Prepoznaješ ga?” upitao je Dante razdragano, držeći ozlijeđenog nefila za vrat kako bih ga promotrila. Prišla sam bliže ne znajući kakvu to igru Dante igra. “Ne. Previše je izudaran. Jesi li mu ti to učinio?” “Sigurna si da ti ovaj zgodni probisvijet nije poznat?” upitao je ponovno Dante trzajući nefilovom bradom s jedne na drugu stranu, očigledno uživajući. “Sinoć je pričao o tebi. Hvalio se kako te je grdno pretukao. Naravno, tada je zadobio moju pozornost. Rekao sam mu da nije tako nešto učinio. A ako jest, pa, recimo samo da ne volim kad podređeni nefili iskazuju nepoštovanje svojim vođama, osobito zapovjedniku vojske Crne Ruke.” Sva vedrina nestala je iz Danteova glasa i sad je promatrao ozlijeđenog nefila s vidljivim prijezirom. “Bila je to spačka”, rekao je nefil mrzovoljno. “Htjeli smo vidjeti koliko ozbiljno namjerava provesti viziju Crne Ruke. Čak nije ni rođena kao nefilka. Htjeli smo joj pokazati s čim će se suočiti - ” “Kaubojski Šešir?” izletjelo mi je naglas. Lice mu je bilo previše izobličeno da bi imalo bilo kakvu sličnost s nefilom koji me bio odvukao do kolibe, privezao za stup i prijetio mi, ali njegov je glas zvučao poznato. To je definitivno bio Kaubojski Šešir. Shaun Corbridge.

“Šala?” Dante se otrovno nasmijao. “Ako ti misliš da je to šala, možda ćeš pronaći nešto smiješno u onom što ćemo ti učiniti.” Udario je Kaubojski Šešir tako jako u glavu da se ovaj srušio na koljena. “Mogu li razgovarati s tobom?” upitala sam Dantea. “Nasamo?” “Naravno.” Zaprijetio je prstom Kaubojskom Šeširu. “Ako mrdneš, krvarit ćeš.” Kad sam bila sigurna da nas Kaubojski Šešir ne može čuti, rekla sam, “Što se događa?” “Sinoć sam bio u Vražjoj torbici, a ta se budala hvalila kako si mu poslužila kao osobna boksačka vreća. Najprije sam pomislio da nisam dobro čuo. Ali što je glasnije govorio, to sam više uviđao da, ni na koji način, ne izmišlja priču. Zašto mi nisi rekla da su te neki naši vojnici napali?” htio je znati Dante. Njegov glas nije bio ljutit. Povrijeđen, možda, ali ne ljutit. “Pitaš zato što se brineš što to znači za moju popularnost ili zato što se brineš za mene?” Dante je zatresao glavom. “Nemoj tako. Znaš da ne govorim o tvojoj popularnosti. Istina je da sam gotovo odmah prestao brinuti o njoj. Ovdje se radi o tebi. Ta hulja je dignula ruku na tebe i to mi se ne sviđa. Nimalo. Da, trebao bi ti iskazati poštovanje kao zapovjednici vojske kojoj on tvrdi da pripada, ali ne samo to. Trebao bi te poštovati zato što si dobra osoba i jer daješ sve od sebe. Ja to vidim i želim da i on to vidi.” Bilo mi je neugodno zbog njegove iskrenosti i prisnosti. Osobito nakon poljupca na koji me gotovo prisilio trikom uma. Činilo se da njegove riječi nisu samo profesionalne, a naša je veza bila takva. I željela sam da takvom ostane. Rekla sam, “Cijenim sve što si upravo rekao, ali on se neće predomisliti ako tražimo osvetu. Mrzi me. Kao i mnogi nefili. Ovo bi mogla biti dobra prilika da im pokažem da se možda varaju u vezi sa mnom. Mislim da bismo ga trebali pustiti i nastaviti s treningom.” Dante nije izgledao pokolebano. Štoviše, na licu mu se vidjelo razočarenje, a možda čak i nestrpljenje. “Suosjećanje nije pravi put. Ne ovog puta. Ta ništarija ondje će se jedino okoristiti ako ga pustiš tek tako. Pokušava uvjeriti ljude da nisi sposobna voditi ovu vojsku i ako budeš blaga prema njemu, to će jedino dokazati ono što on hoće. Malo ga uznemiri. Neka dobro promisli prije nego se još jednom počne hvaliti ili te takne.” “Pusti ga”, rekla sam odlučnije. Nisam vjerovala da se nasilje pobjeđuje nasiljem. Ni sad, ni ikad. Dante je otvorio usta i postao malo rumen u licu, ali sam ga prekinula. “Neću odustati od ovog. Nije me ozlijedio. Odveo me u kolibu zato jer se boji i zato što nije znao što drugo učiniti. Svi se boje. Hešvan je tu, a naša budućnost visi o niti. Ono što je učinio bilo je pogrešno, ali ne mogu mu zamjeriti što je pokušao učiniti nešto kako bi ublažio svoj strah. Smiri se i pusti ga. Stvarno to mislim, Dante.” Dante je ispustio dugačak uzdah neodobravanja. Znala sam da nije sretan, ali sam isto tako vjerovala da sam donijela pravu odluku. Nisam željela raspirivati vatru neslaganja više nego dosad. Ako nefili kao cjelina žele ovo preživjeti, moramo biti jedinstveni. Moramo biti spremni pokazati suosjećanje, poštovanje i civiliziranost, čak i kad se ne slažemo. “I to je to?” upitao je Dante, očito nezadovoljan. Obujmila sam rukama usta kako bih bila glasnija. “Možeš ići”, rekla sam Kaubojskom Šeširu. “Ispričavam se zbog bilo kakve neugodnosti.” Kaubojski Šešir je zurio u nas, usta rastvorenih u nevjerici, ali ne želeći riskirati, iskobeljao se iz šume kao da ga gone medvjedi. “Dakle”, rekla sam Danteu. “Kakve okrutne makinacije si danas isplanirao za mene? Otrčati maraton? Pomicati planine? Razmaknuti more?”

***

Sat vremena kasnije mišići na mojim rukama i nogama tresli su se od iscrpljenosti. Dante me prisilio proći naporne intervale vježbi: sklekove, zgibove, trbušnjake, škarice. Bili smo na putu iz šume, kad sam naglo podignula ruku i ulovila Dantea oko grudi. Stavila sam prst na usne i dala mu znak da bude tih. U daljini sam čula meku škripu koraka. I Dante ih je sigurno čuo. Jelen? upitao me. Zaškiljila sam u tamu. Šuma je još uvijek bila u mraku, a gusta stabla samo su odmagala mom slabom vidu. Ne. Ritam ne odgovara. Dante me potapšao po ramenu i pokazao prema nebu. Nisam odmah shvatila. Zatim mi je postalo jasno što želi. Htio je da se popnemo na stablo, što će nam dati jasan pogled na problem, ako je to ono što dolazi prema nama. Unatoč mojoj iscrpljenosti, bešumno sam se popela uz bijeli cedar s nekoliko spretnih skokova i brzim postavljanjem stopala. Dante se smjestio na susjednom drvu. Nismo dugo čekali. Nekoliko trenutaka nakon što smo se popeli i našli zaklon, šestorica palili anđela nečujno se došuljala do čistine ispod nas. Tri muškarca i tri žene. Njihova gola torza bila su označena neobičnim hijeroglifima koji su donekle nalikovali na mrlju boje na Patchevom zapešću, a lica su im bila obojana u tamnu krvavocrvenu boju. Učinak je bio zastrašujući, i nisam mogla ne sjetiti se Poni ratnika. Prikovala sam pogled uz jednog osobito. Visok i vitak dečko s crnim kolutima oko očiju. Sjetila sam se njegova divljačkog pohoda kroz Vražju torbicu i načina na koji je sijevnula njegova ruka. Sjetila sam se njegove žrtve. Sjetila sam se kako je izgledala baš poput mene. Pakosno kešenje mu je stvrdnulo izraz lica te se odlučno šuljao između stabala. Na grudima mu je bila svježa rana, mala i okrugla, kao da mu je nožem grubo odrezan komad mesa. Nešto hladno i nemilosrdno zasjalo je u njegovim očima, a ja sam zadrhtala. Dante i ja ostali smo na stablima dok grupa nije otišla. Kad smo se spustili natrag na tlo, rekla sam, “Kako su nas pronašli?” Pogledao me, poluzatvorenim i ledenim očima. “Napravili su veliku pogrešku kad su ovako krenuli na tebe.” “Misliš da su nas špijunirali?” “Mislim da im je netko dojavio.” “Onaj mršavi. Već prije sam ga vidjela, u Vražjoj torbici. Napao je nefilku koja liči na mene. Poznaješ li ga?” “Ne.” Ali mi se učinilo da je malo zastao prije nego što je odgovorio. Pet sati kasnije već sam se bila istuširala i odjenula, pojela zdrav doručak od bjelanjaka s gljivama i špinatom i, kao bonus, završila sam svu zadaću. Nije loše, s obzirom da još nije bilo ni podne. Dolje niz hodnik otvorila su se vrata Marcieine sobe i pojavila se ona. Kosa joj je bila raščupana, a pod očima su joj se nalazili tamni krugovi. Gotovo sam mogla nanjušiti njen jutarnji zadah. “Hej”, rekla sam. “Hej” “Moja mama želi da pograbljamo lišće u dvorištu, pa bi možda mogla odgoditi tuširanje dok ne završimo ”

Marcieine obrve su se skupile. “Što si rekla?” “Subotnji poslovi”, objasnila sam. Shvatila sam da je ovo za Marcie vjerojatno novi pojam. I apsolutno sam uživala u tome što ću je ja podučiti. “Ja ne radim po kući,” “Radiš kad živiš ovdje.” “U redu”, rekla je Marcie nevoljko. “Daj da doručkujem i obavim nekoliko poziva.” Da je uobičajen dan, ne bih pomislila da će Marcie biti tako ugodna, ali pomislila sam da bi njezina spremnost mogla biti isprika za veliku zbrku protekle noći. Hej, prihvatila bih je kako god. Dok je Marcie sipala žitarice za doručak, ja sam otišla u garažu pronaći grablje. Već sam napola sakupila lišće u prednjem dvorištu kad je neki automobil zatutnjao uz ulicu. Scott je parkirao svoju Barracudu na prilaz i izašao. Njegova majica obgrlila je svako mišićavo ispupčenje. Da sam tada barem imala fotoaparat, zbog Vee. “Što ima, Grey?” rekao je. Izvukao je kožnate radne rukavice iz stražnjeg džepa i navukao ih. “Došao sam pomoći. Daj mi posla. Bit ću tvoj rob danas. Nema veze što bi tvoj dečko Dante trebao biti ovdje, a ne ja.” Nastavio me zezati zbog Dantea, ali nisam mogla razaznati vjeruje li u tu vezu. Uvijek bih primijetila blagi prizvuk ruganja. Naravno, primijetila sam kako to isto ruganje naglašava svaku desetu riječ koju bi izgovorio. Naslonila sam se na svoje grablje. “Ne razumijem. Kako si znao da grabljam dvorište?” “Tvoja nova najbolja prijateljica mi je rekla.” Nisam imala novu najbolju prijateljicu, ali imala sam vječnu neprijateljicu. Zaškiljila sam. “Marcie te je pozvala?” nagađala sam. “Rekla je da joj treba pomoć s poslovima oko kuće. Ima alergiju i ne smije raditi vani,” “Potpuna laž!” A ja sam bila dovoljno naivna i mislila da će zapravo i pomoći. Scott je zgrabio druge grablje koje sam naslonila na prednji trijem i došao pomoći. “Napravit ćemo veliku hrpu i ubaciti te unutra.” “To bi uništilo cijeli trud.” Scott se nacerio i gurnuo me u rame. “Ali bilo bi zabavno.” Marcie je otvorila ulazna vrata i izašla na trijem. Stala je na stepenice, prekrižila noge i nagnula se naprijed. “Hej, Scotte.” “Hej.” “Hvala što si mi pohitao u pomoć. Ti si moj vitez na bijelom konju.” “O, bljuv” rekla sam melodramatično kolutajući očima. “Uvijek”, rekao joj je Scott. “Ne mogu propustiti priliku maltretirati Grey.” Prišao mi je s leđa i nagurao šaku lišća u majicu. “Hej!” vrisnula sam. 1 ja sam uzela šaku lišća i zavitlala mu ga u lice. Scott je spustio rame, pojurio prema meni i srušio me razbacujući moju urednu hrpu lišća posvuda. Bila sam bijesna što je u trenutku uništio moj trud, ali u isto vrijeme nisam se mogla prestati smijati. Bio je na meni i naguravao mi lišće u majicu, u džepove i uz nogavice. “Scotte!” hihotala sam se. “Nađite sobu”, rekla je Marcie glasom koji je odavao dosadu, ali vidjela sam da je ljuta. Kad se Scott konačno otkotrljao s mene, rekla sam Marcie, “Šteta što imaš alergiju. Grabljati lišće zna biti jako zabavno. Jesam li ti to zaboravila spomenuti?” Prikovala me pogledom punim gorčine, a onda umarširala unutra.

Poglavlje 16 Nakon što smo Scott i ja pokupili sve lišće u narančaste vreće za smeće ukrašene tako da izgledaju kao bundeve i postavili ih dekorativno po dvorištu, ušao je unutra na čašu mlijeka i mamine ukusno gnjecave kolačiće s mentom i komadićima čokolade. Mislila sam da se Marcie možda povukla u svoju sobu, ali umjesto toga čekala nas je u kuhinji. “Mislim da bismo trebali ovdje organizirati tulum za Noć vještica”, objavila je. Nasmijala sam se i spustila čašu s mlijekom. “Bez uvrede, ali u ovoj obitelji nismo baš ludi za zabavama.” Čitavo mamino lice je zasjalo. “Mislim da je to sjajna ideja, Marcie. Nismo ovdje organizirali zabavu još otkad je Harrison umro. Mogla bih navratiti kasnije u trgovinu s potrepštinama za zabave i vidjeti što imaju za ukrase.” Pogledala sam Scotta tražeći pomoć, no on je samo slegnuo ramenima. “Moglo bi biti cool.” “Imaš brkove od mlijeka”, odgovorila sam mu zajedljivo. Obrisao ih je nadlanicom... a onda je nju obrisao o moju ruku. “Fuuj!” vrisnula sam i gurnula ga u rame. “Mislim da bismo trebali imati temu. Kao, poznati parovi kroz povijest, i reći svima da dođu u parovima”, rekla je Marcie. “Nije li to već viđeno”, rekla sam, “milijun puta?” “Tema bi trebala biti omiljeni lik iz filmova za Noć vještica”, rekao je Scott uz sadistički cerek. “Hej. Stani malo. Svi se... smirite”, rekla sam i rukom dala znak Stop. “Mama, shvaćaš da bismo trebali očistiti čitavu kuću, zar ne?” Mama se uvrijeđeno nasmijala. “Kuća nije toliko prljava, Nora.” “Hoće li ljudi sami donositi piće ili ćemo ga mi osigurati?” upitao je Scott. “Bez piva”, moja mama i ja smo jednoglasno rekle. “Pa, sviđa mi se ideja o poznatim parovima”, rekla je Marcie, očigledno već odlučivši. “Scott, ti i ja bismo trebali ići zajedno.” Scott nije oklijevao. “Mogu li ja biti Michael Myers, a ti jedna od dadilja koju ću osakatiti?” “Ne”, rekla je Marcie. “Idemo kao Tristan i Izolda.” Isplazila sam jezik. “Baš originalno.” Scott me zaigrano šutnuo u nogu. “Pa, dobar dan, gospođice Veselić.” Mislim da je prilično frivolno planirati zabavu povodom Noći vještica kad smo usred Hešvana, rekla sam kritično u njegovim mislima. Pali anđeli možda i jesu nervozni, ali ne zadugo. Oboje znamo da se rat sprema, a svi očekuju da ja učinim nešto po tom pitanju. Pa mi oprosti ako sam malo mrzovoljna! Pošteno, odvratio je Scott. Ali možda bi zabava pomogla da malo skreneš misli. Ozbiljno razmišljaš o tome da ideš s Marcie?

Osmijeh se pojavio na njegovim usnama. Misliš da bih trebao ići s tobom? Mislim da bi trebao ići s Vee. Prije nego što sam uspjela procijeniti Scottovu reakciju, Marcie je rekla, “Idemo zajedno do trgovine sa stvarima za zabavu, gđo Grey. I možemo poslije navratiti u trgovinu s pisaćim priborom potražiti pozivnice. Želim nešto jezivo i svečano, ali i slatko.” Zatresla je ramenima i ciknula. “Ovo će biti jako zabavno!” “Koga ćeš ti pozvati na zabavu, Nora?” upitala je moja mama. Napućila sam usne jer nisam mogla naći pravi odgovor. Scott je bio zauzet, Dante ne bi odgovarao - to bi pomoglo da se raspire glasine o našoj vezi, ali nisam bila raspoložena za to - a moja je mama prezirala Patcha. Još gore, trebala bih ga mrziti iz dna duše. Što se tiče vanjskog svijeta, bili smo zakleti neprijatelji. Nisam željela biti uključena u ovu zabavu. Imala sam većih problema. Na tragu mi je bio osvetoljubivi arkanđeo. Bila sam vođa vojske, ali nedostajao mi je smjer - unatoč mom paktu s arkanđelima, počinjala sam se osjećati kao da rat možda nije samo neizbježan, nego je možda i pravi potez. Moja najbolja prijateljica ima tajne, a zbog nagađanja o njihovoj prirodi nisam mogla noću spavati. I sad ovo. Zabava za Noć vještica. U mom vlastitom domu. Gdje će se od mene očekivati da izigravam domaćicu. Marcie se zlobno nacerila. “Anthony Amowitz je zatreskan u tebe.” “Ooh, pričaj mi još o Anthonyju”, poticala je mama. Marcie je voljela dobru priču i zdušno se bacila na ovu. “Prošle je godine išao s nama na tjelesni. Svaki put kad bismo igrali softball, on je bio hvatač i čitavo bi vrijeme zurio u Norine noge kad je bio red na nju. Nije mogao uhvatiti niti jedno bacanje, toliko je bio rastresen.” “Nora zaista ima lijepe noge”, zezala me mama. Pokazala sam palcem prema stepenicama. “Idem u svoju sobu udariti glavom o zid nekoliko tisuća puta. Sve je bolje od ovog.” “Ti i Anthony biste mogli biti Scarlett i Rhett”, viknula je Marcie za mnom. “Ili Buffy i Angel. A Tarzan i Jane?” Te noći sam ostavila pritvoren prozor i odmah nakon ponoći Patch se uvukao unutra. Mirisao je na zemlju, kao šuma, dok se tiho uvlačio u krevet pokraj mene. Iako bih se radije našla s njim na otvorenom, bilo je nešto neosporno seksi u našim tajnim sastancima. “Donio sam ti nešto”, rekao je stavljajući smeđu papirnatu vrećicu na moj trbuh. Sjela sam i zavirila unutra. “Karamelizirana jabuka s plaže Delphic!” nasmiješila sam se. “Nitko ili ne radi bolje. Čak si mi donio jednu umočenu u ljuskice kokosa - moju omiljenu.” “To je poklon za ozdravljenje. Kako rana?” Podignula sam spavaćicu i sama mu pokazala dobre vijesti. “Puno bolje.” Posljednji trag plavičaste boje nestao je prije nekoliko sati i čim se to dogodilo, rana je gotovo odmah zarasla. Ostao je samo jako blijedi trag ožiljka. Patch me poljubio. “To su dobre vijesti.” “Ima li ikakvog traga od Blakelyja?” “Ne, ali to je samo pitanje vremena.” “Jesi li osjetio da te slijedi?” “Ne.” Dašak frustracije uvukao se u njegov glas. “Ali siguran sam da me prati. Treba mu njegov nož.”

“Vradžbina mijenja sva pravila, zar ne?” “Prisiljava me da budem inventivan, to priznajem.” “Jesi Ii ponio Blakelyjev nož sa sobom?” promatrala sam njegove džepove koji su izgledali prazni. Podignuo je majicu taman dovoljno da otkrije dršku kako viri iz njegova kožnatog remena. “Nikad ga ne ispuštam iz vida.” “Jesi li siguran da će doći po njega? Možda misli da blefiraš. Možda zna da arkanđeli nisu tako čedni kao što svi mislimo da jesu i zna da se može izvući nekažnjeno za upotrebu vradžbine.” “I to je moguće, ali mislim da ne. Arkanđeli dobro taje stvari, osobito od nefila. Mislim da se Blakely boji i da će uskoro povući potez.” “Što ako dovede pojačanje? Što ako budemo samo ti i ja protiv njih dvadeset?” “Doći će sam”, rekao je Patch uvjereno. “Zaribao je i pokušat će raščistiti tu zbrku sam. Znajući kako je vrijedan nefilima, nema šanse da mu je bilo dopušteno da sam ode na nogometnu utakmicu. Kladim se da se Blakely iskrao. Još gore, za sobom je ostavio nož začaran vradžbinom. Uzrujava se zbog toga i zna da to mora popraviti prije nego što netko sazna. Ja ću iskoristiti njegov strah i očaj u našu korist. Zna da smo još zajedno. Natjerat ću ga da se zakune da neće zucnuti ni riječ o našoj vezi i reći ću mu da neće dobiti nož natrag dok to ne učini.” Odvojila sam već izrezan komadić karamelizirane jabuke i pregrizla ga napola. Zašto ne bih glumila smirenost? “Još nešto?” upitao je Patch. “Hmm... da. Za vrijeme jutrošnjeg treninga, Dantea i mene prekinulo je nekoliko palili anđela razbijača.” Slegnula sam ramenima. “Sakrili smo se dok nisu otišli, ali jasno je da je svima uzavrela krv zbog Hešvana. Ne poznaješ možda mršavog palog anđela s obilježjima posvuda po prsima, zar ne? Ovo je drugi put da ga vidim.” “Ne zvuči mi poznato. Dobro ću otvoriti oči. Sigurna si da si dobro?” “Sto posto. Što se tiče drugih vijesti, Marcie organizira zabavu povodom Noći vještica ovdje u kući ” Patch se nasmiješio. “Obiteljska drama kod Grey-Millarovih?” “Tema je poznati parovi iz povijesti. Može li biti malo manje originalna? Još gore, uvukla je moju mamu u to. Danas su išle kupovati ukrase. Čitava tri sata. Kao da su odjednom najbolje prijateljice.” Uzela sam još jednu krišku i iskreveljila joj se. “Marcie kvari sve. Htjela sam da Scott ide s Vee, ali ga je Marcie već uvjerila da ide s njom.” Patchev osmijeh je postao širi. Uperila sam u njega svoj najbolji mrzovoljan pogled. “Nije smiješno. Marcie uništava moj život. Na čijoj si ti uopće strani?” Patch je podignuo ruke kao da se predaje. “Neću se miješati u ovo.” “Treba mi pratnja za tu glupost. Moram zasjeniti Marcie”, dodala sam u trenutku nadahnuća. “Želim zgodnijeg frajera pod rukom i želim bolji kostim. Smislit ću nešto milijun puta bolje od Tristana i Izolde.” Gledala sam Patcha puna nade. Jedva me pogledao. “Ne smiju nas vidjeti zajedno.” “Bio bi maskiran. Misli na to kao na izazov da budeš zaista lukav. Moraš priznati, sve ovo šuljanje je nekako seksi.” “Ne idem na kostimirane zabave.”

“Lijepo te molim?” zatreptala sam. “Ubijaš me.” “Znam samo jednog frajera koji izgleda bolje od Scotta...” Pustila sam da mu ta pomisao zagolica ego. “Tvoja me mama neće pustiti da kročim u kuću. Vidio sam pištolj kojeg čuva na gornjoj polici u ostavi.” “Ponavljam, bit ćeš prerušen, budalo. Neće znati da si to ti.” “Nećeš odustati, zar ne?” “Ne. Što misliš o Johnu Lennonu i Yoko Ono? Ili Samsonu i Dalili? Robinu Hoodu i Marian?” Podignuo je obrvu. “Jesi li razmišljala o Patchu i Nori?” Ispreplela sam prste na trbuhu i zločesto promotrila strop. “Marcie je gotova.” Patchev je mobitel zazvonio i on je pogledao ekran. “Nepoznati broj”, promrmljao je, a meni se krv zaledila. “Misliš da je Blakely?” “Samo je jedan način da saznamo.” Javio se, smirenog, ali ne i srdačnog glasa. Odmah sam osjetila kako se Patchevo tijelo ukočilo pokraj moga, pa sam znala da to mora biti Blakely. Poziv je trajao samo nekoliko sekundi. “To je naš dečko”, rekao mi je Patch. “Želi da se nađemo. Sad.” “To je to? Gotovo se čini prelagano.” Patch i ja smo ukrstili poglede i ja sam znala da to nije sve. Nisam mogla protumačiti njegov izraz lica, ali zbog načina na koji me gledao u meni je napetost rasla. “Ako mu damo nož, on će nam dati protuotrov.” “Kakav protuotrov?” pitala sam. “Kad te je ranio, zarazio te je. Nije rekao čime. Samo je rekao da ako uskoro ne dobiješ protuotrov - ” Zastao je, gutajući knedlu. “Rekao je da ćeš zažaliti. Oboje ćemo.”

Poglavlje 17 Blefira. To je zamka. Pokušava nas natjerati da se uspaničimo tako da se usredotočimo na neku fiktivnu bolest koju je ubacio u mene i ne odigramo ovo pametno.” Iskočila sam iz kreveta i stala koračati po sobi. “O, dobar je. Zaista dobar. Nazovimo ga opet i recimo mu da će dobiti nož kad prisegne da će prestati koristiti vradžbinu. To je trampa na koju ću pristati.” “A ako ne laže?” upitao je Patch tiho. Nisam htjela o tome razmišljati. Ako budem, ići ću mu točno na ruku. “Laže”, rekla sam sigurnije. “On je bio Hankov štićenik, a ako je Hank bio u nečemu dobar, to je bilo laganje. Sigurna sam da je taj porok prešao i na njega. Nazovi ga. Reci mu da nema dogovora. Reci mu da je rana zacijelila i da bismo već dosad znali da postoji kakav problem sa mnom.” “Govorimo o vradžbini. Ona ne igra po pravilima.” U Patchevim riječima bilo je i brige i frustracije. “Mislim da ne možemo pretpostavljati i mislim da ne možemo riskirati tako da ga podcijenimo. Da učini nešto da te povrijedi, anđele...” Mišić na Patchevoj čeljusti stisnuo se od emocija, a ja sam se bojala da čini upravo ono što Blakely hoće. Da razmišlja bijesom, a ne glavom. “Pričekajmo. Ako smo u krivu, a mislim da nismo, no, ako je to slučaj, Blakely će još uvijek željeti da mu vratimo nož i za dva, četiri, šest dana. Mi smo na potezu. Ako počnemo sumnjati da me zaista zarazio nečim, nazvat ćemo ga. Naći će se s nama, jer mu treba nož. Ne možemo ništa izgubiti.” Patch nije izgledao uvjereno. “Rekao je da će ti protuotrov trebati brzo.” “Vidiš kako uskoro zvuči neodređeno. Ako je govorio istinu, imao bi određeniji vremenski okvir.” Moja hrabrost nije bila glumljena. Niti jedan dio mene nije vjerovao u to da je Blakely iskren. Moja je rana zacijelila i nikad se nisam osjećala bolje. Nije mi ubrizgao bolest. Neću nasjesti na to. I frustriralo me što je Patch tako oprezan, tako lakovjeran. Htjela sam se držati našeg prvotnog plana: dovući Blakelyja i prekinuti proizvodnju vradžbine. “Je li odredio mjesto sastanka? Gdje je htio napraviti razmjenu?” “Neću ti reći”, odgovorio je Patch smirenim, odmjerenim glasom. Zbunjeno sam ustuknula. “Oprosti. Što si upravo rekao?” Patch mi je prišao i rukama obgrlio moj vrat. Izraz lica mu je bio nepokolebljiv. Bio je ozbiljan - namjeravao mi je to prešutjeti. Mogao me i ošamariti, izdaja je jednako boljela. Nisam mogla vjerovati da će ovdje ići protiv mene. Počela sam se okretati, previše bijesna da bih progovorila, ali ulovio me za ruku. “Poštujem tvoje mišljenje, ali bavim se ovim malo duže”, rekao je, a glas mu je bio tih, ozbiljan i iskren. “Nemoj mi pametovati.” “Blakely nije dobar čovjek.” “Hvala na savjetu”, rekla sam zajedljivo. “Mislim da je moguće da te je nečim zarazio. Petlja s vradžbinom predugo da bi mu ostao bilo kakav osjećaj za pristojnost ili ljudskost. To mu je otvrdnulo srce i stavilo svakakve

ideje u glavu - lukave, zlonamjerne, nečasne ideje. Mislim da ne prijeti u prazno. Zvučao je iskreno. Zvučao je spreman ostvariti svaku prijetnju koju je izrekao. Ako se ne nađem s njim večeras, bacit će protuotrov. Ne boji se pokazati nam kakav je čovjek.” “Onda mu pokažimo tko smo mi. Reci mi gdje se želi naći. Ugrabimo ga i privedimo na ispitivanje”, usprotivila sam se. Bacila sam pogled na sat. Prošlo je pet minuta otkad je Patch završio poziv. Blakely neće čekati cijelu noć. Morali smo krenuti - gubili smo vrijeme. “Nećeš se noćas naći s Blakelyjem, kraj priče”, rekao je Patch. Bilo mi je užasno koliko se iritantno dominantno ponaša u vezi ovog. Imam jednaka prava, a on me ignorirao. Nije mu bilo stalo do mog mišljenja - to je bilo samo jedva zamaskirana otrcana fraza. “Propustit ćemo priliku da ga ulovimo!” protivila sam se. “Ja ću obaviti razmjenu, a ti ostaješ ovdje.” “Kako to možeš reći? Dopuštaš mu da on odlučuje! Što ti se dogodilo?” Njegov se pogled spojio s mojim. “Mislio sam da je prilično jasno, anđele. Tvoje zdravlje je bitnije nego dobiti odgovore. Bit će još prilika uhvatiti Blakelyja.” Zinula sam i mahala glavom s jedne strane na drugu. “Ako odeš odavde bez mene, nikad ti neću oprostiti.” Jaka prijetnja, ali vjerovala sam da mislim ozbiljno. Patch je obećao da ćemo odsad biti tim. Ako me sad izostavi, smatrat ću to izdajom. Previše smo toga prošli da bi me sad mazio. “Blakely je već na rubu. Ako se nešto bude činilo čudno, pobjeći će, a s njime i naš protuotrov. Rekao je da se sa mnom želi susresti nasamo, a ja ću ispoštovati njegov zahtjev.” Žestoko sam zatresla glavom. “Nemoj da se ovdje radi o Blakelyju. Ovdje se radi o tebi i meni. Rekao si da ćemo odsad biti tim. Radi se o onom što mi želimo - a ne što on želi,” Začulo se kucanje na vratima moje spavaće sobe, a ja sam se obrecnula, “Što?” Marcie je gurnula vrata i stala na ulazu ruku sklopljenih na prsima. Nosila je staru vrećastu majicu kratkih rukava i bokserice. Ne ono u čemu sam zamišljala da Marcie ide na spavanje. Očekivala bih više ružičaste, više čipke, više gole kože. “S kim razgovaraš?” htjela je znati razbuđujući se trljanjem očiju. “Čujem te kako melješ na drugom kraju hodnika.” Skrenula sam pozornost opet na Patcha, ali u sobi smo bile samo Marcie i ja. Patch je nestao. Zgrabila sam jastuk s kreveta i bacila ga u zid. U nedjelju ujutro probudila sam se uz neobičan, nezasitan osjećaj gladi u trbuhu. Ustala sam iz kreveta, preskočila kupaonicu i uputila se ravno u kuhinju. Otvorila sam hladnjak i halapljivo promotrila police. Mlijeko, voće, ostatci govedine Stroganoff. Salata, kriške sira, žele-salata. Ništa nije ni izdaleka izgledalo primamljivo, pa ipak mi se želudac grčio od gladi. Gurnula sam glavu u smočnicu, pogledom prešla gore-dolje po policama, no svaki predmet na njima imao je draž kao i žvakanje sintetike. Moje neobjašnjive želje su se pojačale s nedostatkom hrane i počela sam osjećati mučninu. Vani je još bio mrak, nekoliko minuta prije pet pa sam se odvukla natrag u krevet. Ako ne mogu utažiti glad jelom, utažit ću je snom. Problem je bio u tom što sam se osjećala kao da mi je glava na vrtuljku, vrtoglavica me kovitlala u svom ludilu. Jezik mi je bio suh i otečen od žeđi, ali od pomisli da bih popila bilo što, čak i nešto obično poput vode, moja utroba je prijetila da će u protestu povratiti. Nakratko sam se zapitala može li ovo biti posljedica ranjavanja nožem, ali mi je bilo previše loše da bih toliko razmišljala.

Provela sam sljedećih nekoliko minuta valjajući se uokolo, pokušavajući pronaći olakšanje na najhladnijem dijelu plahte, kad mi je svilenkast glas šapnuo na uho, “Pogodi koliko je sati!” Zaista sam zastenjala. “Ne mogu danas trenirati, Dante. Zlo mi je.” “Najotrcanija izlika na svijetu. A sad van iz kreveta”, rekao je udarajući me po nozi. Glava mi je visjela s madraca, a ja sam gledala njegove cipele, “Ako ti povratim po nogama, hoćeš li mi vjerovati?” “Nisam toliko gadljiv. Želim da si vani za pet minuta. Ako budeš kasnila, nadoknadit ćeš mi to. Dodatnih osam kilometara za svaku minutu kašnjenja mi zvuči pošteno.” Otišao je, a ja sam skupila svu svoju motivaciju i onda još malo kako bih se izvukla iz kreveta. Polako sam zavezala cipele, stiješnjena u borbi između pobješnjele gladi koja me napadala s jedne strane i oštre vrtoglavice s druge. Kad sam stigla do prilaza Dante je rekao, “Prije nego počnemo, moram te ažurirati o naporima koje ulažemo u obuku. Jedan od mojih prvih poteza kao poručnik bio je dodijeliti časnike našim trupama. Nadam se da ti je to u redu. Obuka nefila dobro napreduje”, nastavio je ne čekajući moj odgovor. “Usredotočili smo se na tehnike protiv zaposjedanja, trikove uma kao strategije i napada i obrane te rigorozne kondicione treninge. Naše najslabije područje je novačenje špijuna. Moramo razviti dobre izvore informacija. Moramo znati što pali anđeli planiraju, ali dosad nismo imali uspjeha.” Pogledao me s iščekivanjem. “Uh... u redu. Dobro da znam. Mislit ću o idejama.” “Predložio bih da pitaš Patcha.” “Da špijunira za nas?” “Iskoristi vašu vezu u svoju korist. Možda ima informacije o slabim točkama palih anđela. Možda poznaje pale anđele koje je lakše obrlatiti.” “Neću iskorištavati Patcha. I rekla sam ti: Patch se neće miješati u rat. Nije stao na stranu palih anđela. Neću ga pitati da špijunira za nefile”, rekla sam gotovo ledeno. “Neće se miješati.” Dante je kratko kimnuo. “Jasno. Zaboravi da sam pitao. Standardno zagrijavanje. Šesnaest kilometara. Potrudi se kad budemo trčali natrag želim da se preznojiš.” “Dante - ” protivila sam se slabašno. “Oni dodatni kilometri na koje sam te upozorio? Također vrijede i za izlike.” Samo izdrži ovo, pokušala sam se ohrabriti. Imaš ostatak dana za naspavati se. I jesti, i jesti, i jesti. Dante me jako izmorio; nakon zagrijavanja od šesnaest kilometara, vježbala sam preskakanje preko stijena dvostruko viših od mene, a zatim sprint uz strme padine kanjona. Konačno, na isteku drugog sata, rekao je, “Završimo za danas. Znaš li sama naći put do kuće?” Zašli smo prilično duboko u šumu, ali po suncu koje je izlazilo znala sam gdje je istok i bila sam sigurna da se mogu sama vratiti natrag. “Ne brini za mene”, rekla sam i otišla. Na pola puta do kuće pronašla sam stijenu na kojoj smo ostavili svoje stvari - vjetrovku koju sam skinula nakon zagrijavanja i Danteovu mornarskoplavu sportsku torbu. Nosio ju je sa sobom svaki dan nekoliko kilometara u šumu, što je moralo biti ne samo teško i nezgodno, nego i nepraktično. Dosad je ni jednom nije otvorio. Barem ne u mojoj prisutnosti. Torba je mogla biti napunjena s bezbroj sprava za mučenje koje je namjeravao upotrijebiti pod izlikom obuke. Vjerojatnije je sadržavala čistu odjeću i rezervnu

obuću. A možda i - nasmijala sam se na tu pomisao - par gaćica ili bokserica sa slikom pingvina oko kojih bi ga mogla beskrajno zezati. Možda čak i objesiti na obližnje drvo. Nije bilo nikog u blizini tko bi ih vidio, ali bilo bi mu dovoljno neugodno znajući da ja jesam. Lukavo se smijući povukla sam zatvarač nekoliko centimetara unatrag. Čim sam ugledala staklene boce pune ledenoplave tekućine poredane unutra, bolovi u mom trbuhu su se stali bijesno grčiti. Glad je grebala kroza me kao nešto živo. Neodoljiva potreba prijetila je eksplodirati u meni. Piskutavi vrisak zatutnjao mi je u ušima. U jednom nadmoćnom vatu, sjetila sam se moćnog okusa vradžbine. Ogavan, ali vrijedan toga. Prisjetila sam se naleta snage koju mi je dao. Jedva sam mogla održati ravnotežu, toliko me proždirala želja da ponovno osjetim taj nezaustavljivi šut. Vrtoglavo visoki skokovi, brzina bez premca, životinjska okretnost. Puls mi je bio jako ubrzan, lupao je i drhtao od potrebe, potrebe, potrebe. Vid mi se mutio, a koljena klecala. Gotovo sam mogla okusiti olakšanje i ispunjenje koje bi došlo samo s jednim malim gutljajem. Brzo sam prebrojila boce. Petnaest. Nema šanse da bi Dante primijetio da jedna nestane. Znala sam da je pogrešno krasti, kao što sam znala i da vradžbina nije dobra za mene. No te misli bile su samo glupi argumenti koji su besciljno plutali u mojoj podsvijesti. Tješila sam se da ni lijekovi koje mi prepiše liječnik u pogrešnim dozama također nisu dobri za mene, ali ponekad su mi trebali. Kao što mi treba i gutljaj vradžbine. Vradžbina. Jedva sam mogla misliti, toliko sam bila obuzeta i pohlepna za moći koju sam znala da će mi dati. Iznenadna pomisao me obuzela - mogla bih umrijeti ako je ne dobijem, potreba je bila toliko jaka. Učinila bih sve za to. Opet sam se morala tako osjećati. Neuništiva. Nedodirljiva. Prije nego što sam shvatila što sam učinila, uzela sam bocu. U mojoj je ruci bila hladna i smirujuća. Nisam čak popila nijedan gutljaj i već mi se bistrilo u glavi. Neće više biti vrtoglavice, a uskoro ni želje. Boca je savršeno pristajala u moju šaku, kao da joj je čitavo vrijeme ondje bilo mjesto. Dante je htio da imam ovu bocu. Konačno, koliko puta me pokušao natjerati da popijem vradžbinu? I nije li rekao da sljedećom dozom kuća časti? Uzet ću jednu bocu, i to će biti dovoljno. Još ću jednom osjetiti nalet snage i bit ću zadovoljna. Samo još jednom.

Poglavlje 18 Moje su se oči otvorile uz iznenadno kucanje po vratima. Uspravila sam se, dezorijentirana. Sunčeva svjetlost ulijevala se kroz prozor moje spavaće sobe pokazujući da je kasno prijepodne. Koža mi je bila vlažna od znoja, a plahte zapetljane oko nogu. Na mom noćnom ormariću nalazila se polegnuta prazna boca. Sjećanje mi se vratilo u hipu. Jedva da sam stigla do spavaće sobe kad sam skinula poklopac, bacila ga hitro u stranu i iskapila vradžbinu za koju sekundu. Grcala sam i davila se, osjećajući se kao da ću se ugušiti dok mi je tekućina zatvarala grlo, ali sam znala da će, što brže popijem, prije biti gotovo. Navala adrenalina koja nije nalikovala ni na što što sam prije osjetila proširila se u meni podižući moja osjetila do vrtoglavih visina. Imala sam poriv istrčati van i gurnuti svoje tijelo do granice trčeći, preskačući i izbjegavajući sve što mi se nađe na putu. Kao let. Samo bolje. A onda, jednako brzo kao poriv koji se pojavio u meni, srušila sam se. Nisam se čak ni sjećala da sam pala u krevet. “Probudi se, spavalice”, viknula je mama kroz vrata. “Znam da je vikend, ali nemoj prespavati čitav dan. Već je prošlo jedanaest.” Jedanaest? Spavala sam puna četiri sata! “Sići ću za čas”, odgovorila sam dok mi se čitavo tijelo treslo od onog što je sigurno bila nuspojava vradžbine. Progutala sam je previše, prebrzo. To bi objasnilo što se moje tijelo ugasilo na nekoliko sati i čudan, nervozan osjećaj koji je pulsirao u meni. Nisam mogla vjerovati da sam od Dantea ukrala vradžbinu. Još gore, nisam mogla vjerovati da sam je popila. Stidjela sam se same sebe. Morala sam pronaći način kako to popraviti, ali nisam znala gdje početi. Kako bih mogla reći Danteu? Već je smatrao da sam dovoljno slaba kao ljudsko biće i ako ne budem mogla kontrolirati vlastite apetite, to će mu samo pokazati da je imao pravo. Jednostavno sam ga trebala pitati. Ali bila sam uznemirena jer sam shvatila da sam uživala u krađi. Bilo je određenog ushita u tome što sam učinila nešto loše i prošla nekažnjeno. Kao što je bilo ushita u prekomjernom uživanju vradžbine, u tome što sam je odmah popila i odbila je raspodijeliti. Kako sam mogla imati te užasne misli? Kako sam im se mogla prepustiti? To nisam bila ja. Prisegnuvši da će jutros biti posljednji put da sam upotrijebila vradžbinu, zakopala sam bocu na dno kante za smeće i pokušala izbaciti taj incident iz svoje glave. Pretpostavila sam da ću u ovo vrijeme sama doručkovati, no za kuhinjskim stolom zatekla sam Marcie kako križa popis telefonskih brojeva. “Provela sam čitavo jutro pozivajući ljude na zabavu povodom Noći vještica”, objasnila je. “Slobodno se ubaci kad god želiš.” “Mislila sam da pozivnice šalješ poštom.” “Nema dovoljno vremena. Zabava je u četvrtak.”

“Škola je. Što nedostaje petku?” “Nogometna utakmica.” Moje je lice vjerojatno odavalo zbunjenost jer je objasnila, “Svi moji prijatelji će ili igrati utakmicu ili navijati. Osim toga, to je utakmica u gostima pa ih ne možemo samo tako pozvati da dođu poslije.” “A subota?” upitala sam u nevjerici što organiziramo zabavu tijekom tjedna. Moja mama nikad neće pristati na to. No, s druge strane, Marcie ju je ovih dana mogla nagovoriti na bilo što. “Subota bi bila godišnjica mojim roditeljima. Nećemo to učiniti u subotu”, rekla je s prizvukom konačnosti u glasu. Gurnula je popis telefonskih brojeva prema meni. “Sama radim sve i to mi već počinje ići na živce.” “Ne želim imati ništa sa zabavom”, podsjetila sam je. “Samo si nervozna jer nemaš pratnju.” Bila je u pravu. Nisam imala pratnju. Govorila sam o tome da ću povesti Patcha, no za to bih mu morala oprostiti što se sinoć našao s Blakelyjem. Sjećanje na to što se dogodilo u hipu mi se vratilo natrag. Između spavanja prošle noći, treninga s Danteom jutros i nekoliko sati nesvijesti, potpuno sam zaboravila provjeriti ima li poruka na mom mobitelu. Začulo se zvono na vratima i Marcie je poskočila. “Ja ću.” Htjela sam joj doviknuti, “Prestani se ponašati kao da živiš ovdje!” ali umjesto toga progurala sam se pokraj nje i grabila po dvije stepenice odjednom do svoje sobe. Moja torba je visjela preko vrata od ormara pa sam stala kopati kroz nju sve dok nisam našla mobitel. Oštro sam udahnula. Nema poruka. Nisam znala što to znači i nisam znala trebam li se brinuti. Što ako je Blakely napao Patcha iz zasjede? Ili ako šuti samo zato što se sinoć nismo baš najljepše rastali? Kad se ja naljutim, treba mi prostora i Patch to zna. Brzo sam mu poslala poruku. MOŽEMO LI RAZGOVARATI? Dolje, čula sam kako se Marcie s nekim usplahireno prepire. “Rekla sam da ću ja otići po nju. Moraš čekati ovdje. Hej! Ne možeš samo tako upasti bez poziva!” “Kaže tko?” uzvratila je Vee i čula sam je kako žuri niz stepenište. Dočekala sam ih u hodniku ispred svoje sobe. “Što se događa?” “Tvoja debela prijateljica laktima se progurala unutra bez poziva”, požalila se Marcie. “Ova mršava krava se ponaša kao da je kuća njezina”, rekla mi je Vee, “Što radi ovdje?” “Sad ovdje živim”, rekla je Marcie. Vee se grubo nasmijala. “Uvijek si duhovita, baš jesi”, rekla je, prijeteći prstom Marcie. Marcieina brada se podignula. “Živim ovdje. Hajde. Pitaj Noru.” Vee me pogledala, a ja sam uzdahnula. “Privremeno je.” Vee se zanjihala unatrag na petama, kao da ju udarila neka nevidljiva šaka. “Marcie? Stanuje ovdje? Jesam li ja jedina koja uviđa da je sva logika upravo ustala i otišla?” “Bila je to ideja moje mame”, rekla sam. “Bila je to moja ideja, i moje mame, a gđa Grey se složila da je tako najbolje”, Marcie me ispravila. Prije nego što je Vee stigla postaviti još koje pitanje, ulovila sam je za lakat i uvukla u svoju sobu. Marcie je krenula naprijed, ali sam joj zatvorila vrata. Davala sam sve od sebe da budem civilizirana, ali pustiti je da sluša privatni razgovor s Vee značilo bi previše rastegnuti pojam ljubaznosti.

“Zašto je zaista ovdje?” htjela je znati Vee ne trudeći se stišati glas. “Duga priča. A kratka verzija je... ne znam što radi ovdje.” Nejasno, da, ali i iskreno. Nisam imala pojma što Marcie ovdje radi. Moja je mama bila Hankova ljubavnica, ja sam bila njihovo nezakonito dijete te je bilo logično da Marcie neće htjeti imati posla s nama. “Isuse, sad je sve jasno”, rekla je Vee. Vrijeme da joj skrenem pozornost, “Marcie organizira zabavu ovdje u kući za Noć vještica. Pratnja je obavezna, kao i maske. Tema je poznati parovi iz povijesti.” “I?” rekla je Vee, nimalo oduševljena. “Marcie je napikirala Scotta.” Vee je zaškiljila. “Jest vraga.” “Marcie ga je već pitala, ali nije zvučao oduševljeno”, nadodala sam uslužno. Vee je zapucketala zglobovima na prstima. “Vrijeme je za malo Veeine čarolije prije nego što bude prekasno.” Moj se mobitel oglasio porukom. IMAM PROTUOTROV. MORAMO SE NAĆI, pisalo je u Patchevoj poruci. Dobro je. Napetost je napustila moja ramena. Diskretno sam gurnula mobitel u džep i rekla Vee, “Trebam mami otići u kemijsku čistionicu i vratiti knjige u knjižnicu. Ali mogu kasnije navratiti do tebe.” “A onda možemo isplanirati kako ću ukrasti Scotta toj drolji”, rekla je Vee. Dala sam Vee pet minuta prednosti, a onda Volkswagenom krenula niz prilaz. UPRAVOM KREĆEM IZ KUĆE, poslala sam Patchu poruku. GDJE SI TI? KRENUO PREMA STANU, odgovorio je. NAĐEMO SE ONDJE. Vozila sam prema zaljevu Casco, prezauzeta pokušavajući formulirati što ću reći Patchu da bih primijetila prekrasan jesenski krajolik. Bila sam samo napola svjesna duboke plave vode koja je svjetlucala na suncu i valova koji su prskali i pjenili dok su se razbijali o stjenovite hridi. Parkirala sam nekoliko ulica dalje od Patcheva stana i ušla unutra. Stigla sam prva i izašla vani na balkon kako bih još jednom sabrala misli. Zrak je bio svjež i ljepljiv od soli, uz taman dovoljno povjetarca da se koža naježi i nadala sam se da će ublažiti moju ljutnju i dugotrajan žalac izdaje. Cijenila sam to što Patch uvijek misli na moju sigurnost i bila sam dirnuta njegovom brigom te nisam željela zvučati nezahvalno što imam dečka koji bi za mene učinio što god je potrebno, ali dogovor je dogovor. Složili smo se da ćemo raditi kao tim i on je prekršio moje povjerenje. Čula sam kako se garažna vrata klizeći otvaraju, a zatim kako se unutra zaustavlja Patchev motocikl. Trenutak kasnije pojavio se u dnevnoj sobi. Bio je na odstojanju, ali njegov je pogled bio svuda po meni. Kosa mu je bila razbarušena od vjetra, a jednodnevna tamna brada uokvirivala je liniju čeljusti. Nosio je istu odjeću u kojoj sam ga vidjela posljednji put pa sam znala da je bio vani cijelu noć. “Radna noć?” upitala sam. “Imao sam puno briga.” “Kako je Blakely?” pitala sam uz taman dovoljno gorčine da Patchu dadem do znanja da nisam oprostila ni zaboravila. “Prisegnuo je da će tajiti našu vezu.” Pauza. “I dao mi je protuotrov.” “Kao što je pisalo u tvojoj poruci.”

Patch je uzdahnuo i prošao rukom kroz kosu. “Znači, ovako ćemo? Shvaćam da si ljuta, ali možeš li se načas odmaknuti i pogledati stvari onako kako ih ja vidim? Blake!y mi je rekao da dođem sam i nisam vjerovao njegovoj reakciji ako se pojavim s tobom. Nemam ništa protiv rizika, ali ne kad mi šanse očito ne idu u prilog. Bio je jači - ovaj put.” “Obećao si da smo tim.” “Isto sam tako prisegnuo da ću učiniti sve u mojoj moći da te zaštitim. Želim ono što je najbolje za tebe. Jednostavno je, anđele.” “Ne možeš stalno preuzimati kontrolu i onda tvrditi da je to zbog moje sigurnosti.” “Uvjeriti se da si sigurna važnije mi je nego tvoja dobra volja. Ne želim se svađati, ali ako me želiš vidjeti kao negativca, neka tako bude. Bolje nego da te izgubim.” Slegnuo je ramenima. Zagrcnula sam se od njegove arogancije, a onda spremno zaškiljila. “Zaista tako misliš?” “Jesam li ikad lagao, osobito kad se radi o mojim osjećajima prema tebi?” Zgrabila sam torbu s kauča. “Zaboravi. Odlazim.” “Kako hoćeš. Ali nećeš napraviti ni korak više dok ne uzmeš protuotrov.” Kao da je htio pokazati da misli ozbiljno, naslonio se na ulazna vrata i prekrižio ruke na prsima. Zureći u njega rekla sam, “Koliko znamo, protuotrov može biti otrov.” Odmahnuo je glavom. “Dabria ga je analizirala. Čist je.” Zaškripala sam zubima. Obuzdati svoju ljutnju sad nije dolazilo u obzir. “Poveo si Dabriju, zar ne? Pretpostavljam da to znači da ste vas dvoje sad tim”, odbrusila sam. “Bila je dovoljno daleko da je Blakely ne primijeti, ali i dovoljno blizu da pročita isječke njegove budućnosti. Ništa nije davalo naznake da se radi o prijevari što se tiče protuotrova. Protuotrov je u redu.” “Zašto ne pokušaš vidjeti stvari iz mog ugla?” kipjela sam. “Moram trpjeti to što je moj dečko odlučio tijesno surađivati s bivšom - još je uvijek zaljubljena u tebe, znaš!” Patchev je čvrst pogled bio priljubljen uza me. “A ja sam zaljubljen u tebe. Čak i kad si iracionalna, ljubomorna i svojeglava. Dabria ima znatno više prakse u trikovima uma, sukobima i borbi s nefilima općenito. Prije ili kasnije morat ćeš mi početi vjerovati. Nemamo mnogo saveznika i treba nam sva pomoć koju možemo dobiti. Dok god Dabria doprinosi, spreman sam je zadržati. Kao dio tima.” Šake su mi bile stisnute toliko jako da sam osjetila kako će mi nokti uskoro probiti kožu. “Drugim riječima, nisam dovoljno dobra da budem član tvog tima. Za razliku od Dabrije, nemam nikakvih posebnih moći!” “To uopće nije tako. Već smo o ovom raspravljali: da se njoj nešto dogodi, ne bih to smatrao nesrećom. Ti, s druge strane - ” “Da, pa, tvoja djela govore sama za sebe.” Bila sam povrijeđena i ljuta i odlučna pokazati Patchu da me podcjenjuje, i sve gore navedeno vodilo je do moje zapanjujuće izjave. “Vodit ću nefile u rat protiv palih anđela. To je pošteno. Kasnije ću se baviti s arkanđelima. Mogu živjeti u strahu od njih ili mogu to pregristi i učiniti ono što znam da je najbolje za nefile. Ne želim da ijedan nefil više ikad prisegne na vjernost. Odlučila sam i nemoj se truditi odgovoriti me”, izjavila sam otvoreno. Patcheve crne oči su me promatrale, no nije rekao ništa. “Osjećam to već neko vrijeme”, rekla sam osjećajući nelagodu zbog njegove tišine i želeći argumentirati svoje stajalište. “Neću dopustiti da pali anđeli nastave zlostavljati nefile.” “Govorimo li o palim anđelima i nefilima, ili o tebi i meni?” konačno je tiho upitao Patch.

“Umorna sam od igranja obrane. Jučer je grupa ratnika palih anđela krenula za mnom. To je bila posljednja kap. Pali anđeli moraju znati da nam je dosta poigravanja s nama. Dovoljno su nas šikanirali. A arkanđeli? Mislim da im nije stalo. Da jest, već bi se dosad umiješali i jednom za svagda iskorijenili vradžbinu. Moramo pretpostaviti da znaju i da su odlučili ignorirati.” “Je li Dante imao išta s tvojom odlukom?” upitao je Patch, a u njegovoj mirnoj staloženosti nije bilo nijedne pukotine. Njegovo me pitanje naljutilo. “Ja sam vođa nefilske vojske. Ja odlučujem.” Očekivala sam da će njegovo sljedeće pitanje biti, “I gdje smo onda mi?” pa su me iznenadile njegove riječi koje su uslijedile. “Želim te na svojoj strani, Nora. Biti s tobom mi je najvažnije. Već dugo ratujem s nefilima. To me oblikovalo na načine koje bih volio poništiti. Varke, jeftini trikovi, čak i sila. Ima dana kad poželim da se mogu vratiti i odabrati drugačiji put. Ne želim da i ti žališ za istim. Moram znati da si dovoljno fizički snažna, ali isto tako moram znati da si dobro tu gore.” Nježno je dodirnuo moje čelo. Zatim me pomilovao po obrazu i stavio moje lice na svoj dlan. “Razumiješ li zaista u što se upuštaš?” Odmaknula sam se, ali ne toliko žestoko koliko sam namjeravala. “Kad bi se prestao brinuti o meni, vidio bi da sam dorasla ovome.” Pomislila sam na sve treninge s Danteom. Pomislila sam na to kako je mislio da sam nadarena za trikove uma. Patch nije imao pojma koliko sam napredovala. Bila sam jača, brža i moćnija nego Što sam ikad mislila da je moguće. Isto sam tako doživjela dovoljno toga posljednjih nekoliko mjeseci da znam da sam sad sigurno u njegovom svijetu. Našem svijetu. Znala sam u što se upuštam, čak i ako se Patchu to ne sviđa. “Možda si me spriječio da ne sretnem Blakelyja, ali ne možeš spriječiti dolazak rata”, istaknula sam. Nalazili smo se na rubu smrtonosnog i opasnog sukoba. Nisam namjeravala to uljepšavati niti sam namjeravala to ignorirati. Bila sam spremna boriti se. Za slobodu nefila. Za svoju. “Jedno je smatrati da si spremna”, rekao je Patch tiho. “Uskočiti u rat i vidjeti ga iz prve ruke je sasvim nešto drugo. Divim se tvojoj odvažnosti, anđele, ali iskren sam kad kažem da smatram da ulijećeš u ovo i da nisi odvagnula posljedice.” “Misliš da nisam dobro razmislila o ovome? Ja sam ta koja mora voditi Hankovu vojsku. Provela sam mnoge besane noći razmišljajući o tome.” “Voditi vojsku, da. Ali nitko nikad nije ništa rekao o borbi. Možeš ispuniti svoju zakletvu i ostati na sigurnom. Delegiraj najopasnije zadaće. Tomu služi tvoja vojska. I ja sam ovdje zbog toga.” Ova prepirka me počela ljutiti. “Ne možeš me stalno štititi, Patch. Cijenim tvoju brigu, ali sad sam nefilka. Besmrtna sam i manje trebam tvoju zaštitu. Ja sam meta palim anđelima, arkanđelima i drugim nefilima i ne mogu učiniti ništa u vezi toga. Osim naučiti kako uzvratiti.” Pogled mu je bio jasan, glas smiren, ali sam osjetila određenu tugu ispod njegove pribrane vanjštine. “Ti si snažna cura i moja si. Ali snaga ne znači uvijek čistu silu. Ne moraš se tući da bi bila borac. Nasilje i snaga nisu isto. Vodi svoju vojsku primjerom. Postoji bolji odgovor na sve ovo. Rat neće riješiti ništa, ali će razdvojiti naša dva svijeta, a bit će i žrtava, pa i ljudskih. Nema ništa junačko u ovom ratu. Dovest će do uništenja koje ne nalikuje ičemu što smo ti ili ja dosad vidjeli.” Progutala sam knedlu. Zašto je Patch uvijek morao učiniti nešto ovako? Govoriti stvari zbog kojih bih bila u još većem konfliktu. Je li mi govorio to zato što to iskreno misli ili me pokušava maknuti s bojnog polja? Htjela sam vjerovati njegovim namjerama. Nasilje nije

uvijek ispravan put. Zapravo, u većini slučajeva nije. To sam znala. Ali sam razumjela i Danteovo stajalište. Morala sam uzvratiti. Ako ispadnem slaba, to bi samo stavilo veću metu na moja leđa. Morala sam pokazati da sam čvrsta i da ću se osvetiti. U doglednoj budućnosti fizička snaga bit će važnija od snage karaktera. Pritisnula sam prste o sljepoočnice pokušavajući masiranjem ukloniti brigu koja je odjekivala kao tupa bol. “Ne želim sada razgovarati o tome. Samo mi treba - malo tišine, u redu? Imala sam teško jutro, a ovim ću se baviti kad se budem bolje osjećala.” Patch nije izgledao uvjereno, ali nije rekao više ništa o tome. “Nazvat ću te kasnije”, rekla sam umorno. Izvukao je bočicu s mliječnobijelom tekućinom iz svog džepa i pružio mi je. “Protuotrov.” Bila sam toliko obuzeta našom prepirkom da sam u potpunosti zaboravila na nj. Sumnjičavo sam promotrila bočicu. “Uspio sam natjerati Blakelyja da mi kaže da je nož kojim te je ranio najsnažniji prototip koji je dosad razvio. U tvoj je sustav ubacio dvadeset puta više vradžbine nego pićem koji ti je Dante dao. Zato ti treba protuotrov. Bez njega razvit ćeš neraskidivu ovisnost o vradžbini. U dovoljno velikim dozama zbog određenih prototipa vradžbine truliš iznutra prema van. Pomutit će ti um kao i bilo koja druga smrtonosna droga.” Patcheve riječi su me ulovile nespremnu. Ovog jutra sam se probudila s neutaživom glađu za vradžbinom zato što je Blakely učinio da žudim više za tim nego za hranom, pićem pa čak i disanjem? Pomisao da bih se svakog dana budila tjerana tom glađu u moje je vene usadila vreli osjećaj stida. Nisam shvatila koliko su visoki ulozi. Neočekivano, uvidjela sam da sam zahvalna Patchu što je pribavio protuotrov. Učinila bih bilo što da više nikad ne osjetim takvu nesavladivu potrebu. Otvorila sam bočicu. “Trebam li što znati prije nego što uzmem ovo?” Prošla sam bočicom ispod nosa. Bez mirisa. “Neće funkcionirati ako je vradžbina ubačena u tvoj sustav u zadnja dvadeset četiri sata, no to ne bi trebao biti problem. Prošlo je dobrano više od jednog dana otkako te je Blakely ranio”, rekao je Patch. Bočica je bila na centimetar od mojih usta kad sam zastala. Upravo tog jutra progutala sam čitavu bocu vradžbine. Da sada uzmem protuotrov, ne bi funkcioniralo. Još uvijek bih bila ovisna. “Začepi nos i iskapi je. Nikako ne može imati okus loš kao vradžbina”, rekao je Patch, Htjela sam reći Patchu o boci koju sam ukrala od Dantea. Htjela sam mu objasniti. Ne bi me krivio. Blakely je bio kriv za ovo. To je bila vradžbina. Iskapila sam čitavu bocu toga i jedva da sam imala izbora, toliko zaslijepljena potrebom. Otvorila sam usta kako bih priznala sve, ali nešto me zaustavilo. Mračni, nepoznati glas usađen duboko u meni promrmljao je da ne želim biti slobodna od vradžbine. Još ne. Nisam se mogla odreći moći i snage koji su dolazili s njom - ne kad smo bili na rubu rata. Morala sam zadržati te moći u blizini, za svaki slučaj. Ovdje se nije radilo o vradžbini. Radilo se o mojoj zaštiti. Žudnja je započela tada, proždirala mi je kožu čineći da zadrhtim od gladi. Odgurnula sam taj osjećaj dalje od sebe i bila ponosna na sebe kad sam to učinila. Neću popustiti kao tog jutra. Samo ću ukrasti i popiti vradžbinu kad mi bude apsolutno trebala. A držat ću

protuotrov uvijek kod sebe, tako da mogu prekinuti ovisnost kad god budem htjela. Učinit ću to pod vlastitim uvjetima. Ovdje imam izbora. Imam kontrolu. A onda sam učinila nešto što sam mislila da nikad neću. Taj impuls bljesnuo je u mojoj svijesti i postupila sam bez razmišljanja. Na vrlo kratak trenutak ukrstila sam pogled s Patchevim i prizvala svu svoju mentalnu energiju, osjećajući kako se napinje u meni kao velika, oslobođena i prirodna sila, i trikom uma ga uvjerila da misli da sam uzela protuotrov. Nora ga je popila, šapnula sam varljivo u njegovu umu, podmećući ondje sliku koja je podupirala moju laž. Do posljednje kapi. A onda sam gurnula bočicu u džep. Sve je bilo gotovo u nekoliko sekundi.

Poglavlje 19 Otišla sam iz Patcheva stana namjeravajući se odvesti kući, čitavo vrijeme boreći se s grčenjem u utrobi koje je nalikovalo djelomice na krivnju, a djelomice na pravu bolest. Nisam se mogla sjetiti ni jednog trenutka u životu kad me bilo više sram. Ili kad sam bila više gladna. Utroba mi se grčila od napadaja gladi. Bili su tako oštri da bih se nakon njih presavinula preko upravljača. Bilo je kao da sam progutala čavle i kao da mi stružu utrobu. Imala sam najneobičniji osjećaj kako su mi se organi smežurali. Uslijedilo je zastrašujuće pitanje hoće li moje tijelo pojesti samo sebe da dobije hranu. Ali hrana nije bila to što mi treba. Zaustavila sam se i nazvala Scotta. “Treba mi Danteova adresa.” “Nikad prije nisi bila kod njega? Zar mu ti nisi cura?” Ljutilo me to što usporava razgovor. Trebala mi je Danteova adresa. Nisam imala vremena ćaskati. “Imaš li je ili ne?” “Poslat ću ti adresu u poruci. Nešto nije u redu? Zvučiš uzrujano. Već nekoliko dana ” “Dobro sam”, rekla sam, a zatim prekinula vezu i pogrbila se na sjedalu. Grašci znoja orosili su mi gornju usnu. Čvrsto sam zgrabila upravljač, pokušavajući se obraniti od žudnje koja me zgrabila za vrat i tresla. Moje su misli bile prilijepljene za samo jednu riječ vradžbina. Pokušala sam uništiti iskušenje. Tog jutra sam uzela napitak. Čitavu bocu. Mogu pobijediti tu žudnju. Ja odlučujem kad mi treba još napitka. Ja odlučujem kada, i koliko. Bodljikavi znoj proširio se i na moja leđa, a mali potoci curili su ispod moje majice. Činilo se da se dno mojih bedara, vruće i vlažno, lijepi za sjedalo. Iako je bio listopad raspalila sam klimu. Skrenula sam opet na cestu, ali zbog treštanja trube automobila koji je prolazio pokraj mene naglo sam zakočila. Pokraj je projurio bijeli kamionet, a njegov je vozač kroz prozor napravio vulgarnu gestu. Saberi se, rekla sam sama sebi. Pazi. Nakon nekoliko udaha koji su mi razbistrili um, učitala sam adresu Danteove kuće na svoj mobitel. Proučila sam kartu, ironično se nasmijala i okrenula za 180 stupnjeva. Dante, činilo se, stanuje manje od osam kilometara od Patchevog stana. Deset minuta kasnije dovezla sam se ispod bujnog luka stabala koji su činili svod nad cestom, prešla popločeni most i parkirala Volkswagen na dražesnoj ulici sa stablima s obje strane. Kuće su uglavnom bile bijele viktorijanske s kitnjastim rubovima oko trijema i vrlo strmim krovovima. Sve su bile kičaste i pretjerane. Uočila sam Danteovu - kuću s renesansnim detaljima na broju 12 Shore Drive - svu vretenastu, s tornjevima i zabatima. Vrata su bila crvena s velikom mjedenom alkom. Preskočila sam alku i krenula ravno prema zvonu, stalno ga stišćući. Ako ne požuti i ne otvori... Dante je odškrinuo vrata, a na licu mu se vidjelo iznenađenje. “Kako si pronašla ovo mjesto?” “Scott.”

Namrštio se. “Ne sviđa mi se kad se ljudi pojave na mojim vratima nenajavljeni. Puno prometa izgleda sumnjivo. Imam znatiželjne susjede.” “Važno je.” Trznuo je bradom prema cesti. “To smeće koje voziš je šaka u oko.” Nisam bila raspoložena za razmjenu dosjetljivih uvreda. Ako uskoro ne unesem napitak u sebe - samo nekoliko kapi - srce će mi iskočiti iz grudi. Čak i sad puls mi je divljao i borila sam se da dođem do daha. Kao da sam posljednjih nekoliko sati trčala uz strmo brdo, toliko sam bila zapuhana. Rekla sam, “Predomislila sam se. Treba mi napitak. Kao rezerva”, brzo sam dodala. “U slučaju da se nađem u situaciji gdje sam brojčano nadvladana i treba mi.” Nisam se mogla dovoljno dugo usredotočiti da bih znala zvuče li moji argumenti slabašno. Crvene mrlje bljeskale su mi preko vidnog polja. Očajnički sam si željela obrisati obrve, ali nisam htjela privlačiti dodatnu pozornost na to koliko se obilno znojim. Dante mi je uputio ispitivački pogled koji nisam mogla sasvim protumačiti, a onda me uveo unutra. Stajala sam u predvorju, prelazeći pogledom preko čistih bijelih zidova i bogatih orijentalnih sagova. Hodnik je vodio straga u kuhinju. Svečani salon meni slijeva i blagovaonica, obojana u istu krvavocrvenu boju kao i mrlje u mojim očima, meni s desne strane. Koliko sam mogla vidjeti, svaki komad namještaja bio je antikni. Iznad je visio kristalni luster. “Lijepo”, uspjela sam procijediti uz užurbani puls i trnce u udovima. “Kuća je pripadala prijateljima. Ostavili su mi je u oporuci.” “Žao mi je zbog njihove smrti.” Ušetao je u blagovaonu, nakrivio veliku sliku plasta sijena na jednu stranu i otkrio antikni skriveni zidni sef. Utipkao je šifru i otvorio kutiju. “Evo. Ovo je novi prototip. Nevjerojatno koncentriran, pa ga pij u malim dozama”, upozorio je. “Dvije boce. Ako ga odlučiš uzeti sad, trebao bi trajati tjedan dana.” Kimnula sam, pokušavajući skriti slinu u ustima dok sam uzimala dvije plave blistave boce. “Želim ti nešto reći, Dante. Vodit ću nefile u rat. Ako bi se mogao odreći više od dvije boce, dobro bi mi došle.” Namjeravala sam reći Danteu za svoju odluku da idem u borbu, ali mu nisam htjela reći zato da dobijem što više napitka. Potez se činio podmukao, ali bila sam previše gladna da bih osjećala išta više od trunčice krivnje. “Rat?” ponovio je Dante zvučeći zapanjeno. “Jesi li sigurna?” “Možeš reći nefilskim starješinama da smišljam planove kako bi krenuli na pale anđele.” “To su - sjajne vijesti”, rekao je Dante, još uvijek zvučeći šokirano dok mi je gurao još jednu bocu vradžbine u ruke. “Zbog čega si se predomislila?” “Predomislila sam se”, rekla sam jer sam smatrala da to zvuči dobro. “Neću samo voditi nefile. Ja jesam nefil.” Dante me ispratio, a meni je trebalo svako zrnce kontrole da mirno odšetam do Volkswagena. Skratila sam opraštanje, a zatim se odvezla iza ugla, odmah parkirala i odvrnula poklopac boce. Upravo sam je htjela nagnuti kad me prenuo zvuk Patcheve zvonjave, pa sam prosula plavu tekućinu u krilo. Odmah je isparila podižući se u zrak kao dim iz ugašene šibice. Tiho sam opsovala, bijesna što sam izgubila čak i samo nekoliko dragocjenih kapi. “Halo?” odgovorila sam. Crvene mrlje mutile su mi vidno polje. “Ne volim te nalaziti u kući drugog muškarca, anđele.”

Odmah sam pogledala s obje strane kroz prozor. Gurnula sam napitak ispod sjedala. “Gdje si?” “Tri automobila iza tebe.” Moj pogled poletio je prema retrovizoru. Patch je sjahao sa svog motora i krenuo prema meni s mobitelom prislonjenim na uho. Obrisala sam lice ovratnikom svoje košulje. Spustila sam prozor. “Slijediš me?” upitala sam Patcha, “Uređaj za praćenje,” Počinjala sam mrziti tu stvar. Patch se naslonio podlakticom na krov auta i približio se. “Tko živi u Shore Driveu?” “Taj uređaj za praćenje je baš precizan.” “Kupujem samo najbolje.” “Dante živi u Shore Driveu na broju 12.” Nema koristi lagati kad izgleda da je već napravio svoju domaću zadaću. “Ne volim te nalaziti u kući drugog muškarca, ali mrzim te pronaći u njegovoj.” Njegov je izraz lica bio dovoljno miran, ali sam znala da želi objašnjenje. “Morala sam potvrditi vrijeme treninga sutra ujutro. Bila sam u blizini i palo mi je na pamet da bih mogla navratiti.” Laž je izletjela lagano, tako lagano. Mogla sam razmišljati samo o tome kako se riješiti Patcha. Moje grlo ispunilo se okusom vradžbine. Nestrpljivo sam progutala. Nježno, Patch mi je gurnuo sunčane naočale više uz nos, a onda se sagnuo kroz prozor i poljubio me. “Krenuo sam istražiti još nekoliko tragova o osobi koja ucjenjuje Peppera. Trebaš nešto prije nego što krenem?” Odmahnula sam glavom. “Ako moraš razgovarati, znaš da sam ovdje za tebe”, dodao je tiho. “Razgovarati o čemu”, upitala sam, gotovo defenzivno. Je li moguće da zna za napitak? Ne. Ne, nije moguće. Promatrao me jedan trenutak. “O bilo čemu.” Čekala sam dok se Patch odveze prije nego što sam otpila, jedan po jedan pohlepan gutljaj, sve dok nisam bila puna.

Poglavlje 20 Četvrtak navečer je stigao, a s njim i potpuna transformacija kuće na farmi. Sa streha su visjeli lanci nanizanog grimiznog, zlatnog i kestenjastog jesenjeg lišća. Gomile suhih kukuruznih klipova uokviravale su vrata. Činilo se da je Marcie uspjela pokupovati sve bundeve i tikve u državi Maine, te ih poslagati uz pločnik, uz prilaz i na svaki četvorni centimetar trijema. Iz nekih su bila izrezbarena lica, a svjetlost svijeća sjala je iz njihovih jezivih izraza. Osvetoljubivi dio mene želio joj je reći da sve to izgleda kao da nam se hobi-trgovina ispovraćala na travnjak, no uistinu je bila obavila dobar posao. Unutra je s glazbene linije svirala sablasna muzika. Lubanje, šišmiši, paučina i duhovi bili su nagurani posvuda po pokućstvu. Marcie je unajmila i stroj za suhi led - kao da u dvorištu već nismo imali dovoljno autentične magle. Ja sam imala dvije papirnate vrećice pune artikala kojih smo se sjetili u posljednji tren i nosila sam ih u kuhinju. “Došla sam!” povikala sam. “Imam plastične čaše, vrećicu prstenja s paucima, dvije vreće leda i još kosturskih konfeta - kako si tražila. Sokovi su mi još u prtljažniku. Javlja se netko da mi ih pomogne nositi?” Marcie je doplesala u sobu, a ja sam razjapila usta. Bila je odjevena u crni vinilni grudnjak i iste takve tajice. I ništa više. Rebra su joj stršala kroz kožu, a bedra su joj bila tanka kao čačkalice. “Stavi sokove u hladnjak, led u zamrzivač i posipaj kosturske konfete po velikom stolu, ali pazi da ne završe na hrani. To je sve za sad. Ostani u blizini u slučaju da će mi nešto trebati. Ja si moram završiti kostim.” “E pa, to je olakšanje. Na trenutak sam pomislila da ne namjeravaš obući ništa osim toga”, rekla sam i pokretom pokazala na oskudni vinil. Marcie je pogledala dolje, “Ni ne namjeravam. Ja sam Catwoman. Samo moram zalijepiti crne uši od filca na obruč za kosu.” “Na tulumu ćeš biti u grudnjaku? Samo u grudnjaku?” “To je top” O, ovo je trebalo biti dobro. Jedva sam čekala čuti Veein komentar. “A tko je Batman?” “Robert Boxler.” “Pretpostavljam da to znači da je Scott otkazao?” bilo je to više retoričko pitanje. Samo da dodam malo poslovične soli na ranu. Marcie je pompozno lagano slegnula ramenima. “Koji Scott?” rekla je i odmarširala na kat. “Izabrao je Vee, a ne tebe!” pobjednički sam dozvala za njom. “Briga me”, otpjevala je Marcie kao odgovor. “Vjerojatno si ga ti na to natjerala. Nije tajna da čini sve što mu kažeš. Stavi sokove u hladnjak prije kraja ovog stoljeća.” Isplazila sam joj jezik, premda me nije više mogla vidjeti. “I ja se moram spremiti, da znaš!” U sedam sati su počeli stizati prvi gosti. Romeo i Julija, Kleopatra i Marko Antonije, Elvis i Priscilla. Čak su i boca kečapa i senfa ušetale na ulazna vrata. Pustila sam Marcie da se igra

domaćice i odlutala u kuhinju, te si naslagala tanjur pun ljutih jaja, hrenovčica i slatkog kukuruza. Ispunjavanje svake Marciene zapovjedi prije tuluma oduzelo mi je toliko vremena da nisam stigla večerati. Osim toga, činilo se da me nova formula vradžbine koju mi je Dante dao držala sitom prvih nekoliko sati nakon što sam je uzela. Razmjerno sam je dobro uspjela rasporediti i ostalo mi je još dovoljno za sljedećih nekoliko dana. Nestalo je noćno znojenje, glavobolje i neobični osjećaji žmaraca koji bi me uhvatili u najčudnijim trenutcima kad sam počela uzimati novu formulu. Bila sam sigurna kako to znači da je prošla opasnost od razvijanja ovisnosti, te da sam naučila sigurno koristiti vradžbinu. Umjerenost je bila ključna. Blakely me možda pokušao natjerati da postanem ovisna o vradžbini, no bila sam dovoljno snažna da postavljam vlastite granice. Učinci vrađžbine bili su nevjerojatni. Nikada se nisam osjećala toliko mentalno i tjelesno nadmoćna. Znala sam da ću naposljetku trebati prestati uzimati, no uz sav stres i opasnost od Hešvana i nadolazeći rat, bilo mi je drago što sam oprezna. Da me napadne još koji od sumnjičavih vojnika nefila, ovog bi puta bila spremna. Nakon što sam se zasitila grickalicama i Spriteom koji je bio serviran u crnom kotlu, progurala sam se u dnevnu sobu kako bih vidjela jesu li Vee i Scott već stigli. Svjetla su bila zatamnjena, svi su bili u kostimima i teško sam uspijevala raspoznati lica u gomili. Uz to, bacila sam pogled na popis gostiju. Na njemu su većinom bili Marcieni prijatelji. “Odličan kostim, Nora. Ali ti si sve samo ne vrag.” Iskosa sam se zagledala u Morticiju Addams. Zbunjeno sam zaškiljila, zatim se nasmiješila. “O, hej, Bailey. Skoro te nisam prepoznala s crnom kosom.” Bailey je sjedila pokraj mene na matematici i bile smo prijateljice još od viših razreda osnovne. Podigla sam svoj vražji rep s malom crvenom strelicom na vrhu, kako bih ga spasila od tipa iza sebe koji je uporno slučajno gazio na njega i rekla joj, “Hvala što si došla večeras.” “Jesi završila zadaću iz matematike? Ja nisam skužila ništa što nas je profesor Huron danas pokušao naučiti. Svaki put kad bi počeo rješavati zadatak na ploči, stao bi na pola, izbrisao ono što je izračunao i krenuo ispočetka. Mislim da ni sam nema pojma što radi.” “Da, vjerojatno ću sutra morati satima raditi na tome.” Oči su joj se zacaklile. “Mogle bi se naći u knjižnici i raditi skupa.” “Obećala sam mami da ću počistiti podrum poslije škole”, okolišala sam. Istini za volju, domaće su mi se zadaće srozale na listi prioriteta u posljednje vrijeme. Bilo je teško brinuti se o školi dok sam se bojala da bi zlokobno primirje između palih anđela i nefila svaki čas moglo posustati. Pali su anđeli nešto smjerali. A ja bih bila dala sve da saznam što je to bilo. “Ah. Možda neki drugi put”, rekla je Bailey, zvučeći razočarano. “Jesi li vidjela Vee?” “Ne još. U koga se ona zamaskirala?” “U dadilju. Dolazi s Michaelom Myersom iz filma Noć vještica”, objasnila sam. “Ako je vidiš, reci joj da sam je tražila.” Kad sam uspjela doći na drugu stranu dnevne sobe, zaletjela sam se u Marcie i njezinog pratitelja, Roberta Boxlera. “Kakav je status s hranom?” Marcie me autoritativno upitala. “Moja se mama brine o tome.” “Glazba?” “Derrick Coteman je DJ.” “Obilaziš li ekipu? Zabavljaju li se svi?”

“Upravo sam završila krug.” Više-manje. Marcie me kritički pogledala. “Gdje ti je pratnja?” “Zar je važno?” “Čula sam da izlaziš s nekim novim tipom. Čula sam i da ne ide u školu. Tko je on?” “Od koga si to čula?” Izgleda da se vijest o Danteu i meni ipak pročula. “Zar je važno?” uobraženo me imitirala. Gadljivo je nabrala nos. “U što si to maskirana?” “Ona je vražica”, rekao je Robert. “Trozub, rogovi, crvena vamp haljina.” “Ne zaboravi i crne vojničke čizme”, rekla sam, hvaleći se. Na njima sam trebala zahvaliti Vee, kao i na crvenim šljokičastim vezicama. “To vidim”, rekla je Marcie. “Ali tema zabave su poznati parovi. A vrag ne dolazi ni s kim u paru.” Točno u tom trenutku na ulazna je vrata ležerno ušao Patch. Dvaput sam ga pogledala kako bih se uvjerila da je to stvarno on. Nisam očekivala da će doći. Nikad nismo razriješili svađu i ja sam bila preponosna da učinim prvi korak te sam se natjerala da zaključam mobitel u ladicu svaki put kada bih došla u iskušenje da ga nazovem i ispričam mu se, unatoč sve većem strahu da ni on mene možda nikada neće nazvati. Moj se ponos u trenutku pretvorio u olakšanje čim sam ga primijetila. Mrzila sam svađe. Mrzila sam kad mi ne bi bio blizu. Ako je on bio spreman popraviti stvari, bila sam i ja. Na licu mi je zatitrao smiješak kad sam primijetila njegov kostim: crne traperice, crna majica kratkih rukava, crna maska za lice. Ona mu je skrivala sve osim njegova hladnog, pronicljivog pogleda. “Eno mog pratioca”, rekla sam, “Šarmantno kasni.” Marcie i Robert su se okrenuli. Patch mi je nisko mahnuo i predao svoju kožnatu jaknu nekoj jadnoj prvašici koju je Marcie nagovorila da se pobrine za kapute. Cijena koju su neke cure bile voljne platiti samo kako bi prisustvovale zabavi bila je gotovo sramotna. “Nije fer”, rekao je on i skinuo svoju masku Batmana. “Frajer se nije kostimirao.” “Što god činio, ne zovi ga frajerom”, rekla sam Robertu, smiješeći se Patchu dok nam je prilazio. “Poznajem li ja njega?” upitala je Marcie. “Tko bi on trebao biti?” “On je anđeo”, rekla sam. “Pali anđeo.” “Pali anđeli ne izgledaju tako!” usprotivila se Marcie. To samo pokazuje koliko znaš, pomislila sam, baš kad mi je Patch prebacio ruku oko vrata i privio me na lagani poljubac. Nedostajala si mi, govorio mi je kroz misli. I ti meni. Nemojmo se više svađati. Možemo li to ostaviti za sobom? Dogovoreno. Kako napreduje tulum? upitao je. Još mi nije palo na pamet da skočim s krova. Drago mi je to čuti. “Hej”, rekla je Marcie Patchu, a ton joj je bio zavodljiviji nego što bih pomislila da bi mogao biti dok joj je pratilac stajao samo nekoliko centimetara od nje. “Bok”, odgovorio je Patch i kratko kimnuo u znak potvrde. “Poznajem li ja tebe?” upitala je i znatiželjno nagnula glavu u stranu. “Ideš li u CHS?” “Ne”, rekao je, ne pojasnivši odgovor. “Odakle onda poznaješ Noru?”

“Tko ne poznaje Noru?” blago je odvratio. “Ovo je moj pratilac, Robert Boxler”, rekla mu je Marcie s prizvukom superiornosti. “On je glavni napadač u momčadi američkog nogometa.” “Impresivno”, odgovorio je Patch, a ton mu je bio tek dovoljno pristojan da prođe kao zainteresiran. “Kako se razvija sezona, Roberte?” “Odigrali smo nekoliko lošijih utakmica, no nije to ništa iz čega se ne bi mogli izvući”, Marcie se umiješala i utješno potapšala Roberta po prsima. “U koju teretanu ideš?” Robert je upitao Patcha, promatrajući mu tijelo s otvorenim divljenjem. I zavišću. “U posljednje vrijeme nemam baš vremena za teretanu.” “E, pa, super izgledaš, čovječe. Ako ikad poželiš skupa dizati utege, javi mi se.” “Sretno s ostatkom sezone”, Patch je rekao Robertu i rukovao se s njim na onaj neki kompleksan način koji svim tipovima, čini se, dolazi instinktivno. Patch i ja smo odlutali prema središtu kuće, zakrećući kroz hodnike i sobe u potrazi za osamljenim kutkom. Naposljetku me povukao u kupaonicu, tresnuo vratima i zaključao ih. Naslonio me uza zid i prstom prešao preko jednog od mojih crvenih vražjih ušiju, a oči su mu bile duboko crne od žudnje. “Zgodan kostim”, rekao je. “Tvoj također. Vidim da si uložio puno truda u njega.” Zabavljeno je izvio usne. “Ako ti se ne sviđa, mogu ga skinuti.” Zamišljeno sam se potapšala po bradi. “To bi mogao biti najbolji prijedlog koji sam čula cijele večeri.” “Moje su ponude uvijek najbolje, anđele.” “Prije nego što je tulum počeo, Marcie me zamolila da joj svežem njezin Catwoman kostim na leđima.” Jednu sam ruku podigla, a drugu spustila iskazujući vaganje situacije. “Teško je izabrati između te dvije ponude.” Patch je skinuo masku i tiho se nasmijao u moj vrat, pomaknuvši mi kosu s ramena. Nevjerojatno je mirisao. Bio je topao i čvrst i tako blizu. Srce mi je brže zakucalo, stežući se od krivnje. Lagala sam Patchu. Nisam uspjela zaboraviti. Sklopila sam oči i dopustila njegovim usnama da istražuju moje, pokušavajući se izgubiti u trenutku. No cijelo su vrijeme laži odzvanjale i odzvanjale u mojoj glavi. Uzela sam vradžbinu i prevarila ga umom. Još sam uvijek uzimala vradžbinu. “Problem s tvojom maskom je u tome što ti ne skriva identitet sasvim dobro”, rekla sam, odmaknuvši se. “A ne bismo smjeli biti viđeni zajedno u javnosti, sjećaš se?” “Svratio sam samo na par minuta. Nisam mogao propustiti tulum svoje cure”, promrmljao je. Pognuo je glavu kako bi me ponovno poljubio. “Vee još nije došla”, rekla sam. “Pokušala sam je nazvati na mobitel. I na Scottov. I oba puta sam dobila govornu poštu. Bih li se trebala zabrinuti?” “Možda ne žele da im itko smeta”, govorio mi je na uho, a glas mu je bio dubok i hrapav. Podignuo mi je haljinu uz nogu i palcem me pogladio po golom bedru. Toplina njegova milovanja poništila je moju nečistu savjest. Osjećaj je prostrujao kroz mene. Ponovno sam sklopila oči, ovaj put nesvjesno. Svi su se čvorovi olabavili. Disanje mi se ubrzalo. Znao je točno kako me dirati. Patch me podigao na rub umivaonika i rukama mi rastvorio bokove. Osjećala sam toplinu i nemir iznutra, a kad je položio usne na moje, zaklela bih se da su zafrcale iskre.

Njegov me dodir opekao strašću. Ustreptala, opijajuća tekuća vrućina koja se rađala dok sam bila uz njega nikada nije zastarijevala, bez obzira koliko puta bi se dotakli, koliko smo flertovali, koliko se ljubili. Ako ništa drugo, taj je električni udar postajao sve intenzivniji. Željela sam Patcha, a nisam samoj sebi vjerovala kad bih ga željela. Ne znam koliko su dugo vrata kupaonice bila otvorena prije nego što sam ih primijetila. Uz trzaj sam se odmaknula od Patcha i razjapila usta. Moja je mama stajala na sjenovitom ulazu i mrmljala nešto o tome kako brava nikada nije bila ispravna, kako ju je već sto godina htjela popraviti, te su joj se u tom trenutku oči vjerojatno navikle na tamu jer je zastala usred isprike. Usta su joj se naglo zatvorila. Lice joj je isprva problijedjelo... zatim se zažarilo dubokom, plamtećom crvenom bojom. Nikada je nisam vidjela toliko bijesnu. “Van!” Zamahnula je prstom. “Isti tren izlazi iz moje kuće i ni ne pomišljaj da se ikada vratiš ili ponovno dotakneš moju kćer!” siktala je na Patcha, gnjevna. Skočila sam s umivaonika. “Mama - ” Okomila se i na mene. “Ni riječi od tebe!” protisnula je. “Rekla si da si prekinula s njim. Rekla si da je - ta stvar između vas dvoje - gotova. Lagala si mi!” “Objasnit ću ti”, zaustila sam, no ona se ponovno obrušila na Patcha. “Time se baviš? Zavodiš mlade djevojke u njihovim vlastitim domovima, dok su im majke samo metar udaljene? Može te biti sram!” Patch je isprepleo prste s mojima i čvrsto mi stisnuo ruku. “Upravo suprotno, Blythe. Vaša mi je kći sve na svijetu. Sasvim i potpuno. Volim je - jednostavno je tako.” Govorio je s mirnim uvjerenjem u glasu, no čeljust mu je bila čvrsta kao da je isklesana iz kamena. “Uništio si joj život! Od trenutka kad te upoznala, sve se počelo raspadati. Poriči to koliko hoćeš, ali ja znam da si bio upleten u njezinu otmicu. Gubi se iz moje kuće”, zarežala je. Ja sam grčevito držala Patchevu ruku i mrmljala, Žao mi je, tako mi je žao, opet i iznova u mislima. Ljeto sam provela protiv svoje volje zaključana u udaljenoj kolibi. Hank Millar bio je glavni koji je isplanirao moje zatočeništvo, no moja mama to nije znala. Njezin je um oko sjećanja na njega podigao zidine, unutar njih zatvorivši sve dobro i izbacivši sve ostalo. Ja sam krivila Hanka, a krivila sam i vradžbinu. Ona je u svom umu odlučila da je Patch bio odgovoran za moju otmicu i vjerovala je u to jednako kako vjeruje u sunce koje svakog jutra izlazi. “Trebao bih poći”, rekao mi je Patch i utješno mi stisnuo ruku. Nazvat ću te poslije, dodao je privatno u mojim mislima. “I bolje ti je!” obrecnula se moja mama, a ramena su joj se uzdizala od napora kojim je teško disala. Odmaknula se i propustila Patcha da izađe, no ispriječila mi se na vratima prije nego što sam ja uspjela umaći. “U kazni si”, rekla mi je olovnim glasom. “Uživaj u zabavi dok traje jer će ti to biti posljednji društveni događaj jako, jako dugo.” “Zanima li te uopće što imam za reći?” ispalila sam, bijesna zbog načina na koji se odnosila prema Patchu. “Treba mi vremena da se smirim. U tvom je interesu da mi daš malo vremena. Možda ću sutra htjeti s tobom razgovarati, no to je zadnja stvar koja mi se sada radi. Lagala si mi, Povlačila si mi se iza leđa. Još gore, ulovila sam te kako se svlačiš s njim u našoj kupaonici. U

našoj kupaonici! On od tebe želi samo jednu stvar, Nora, i uzet će je gdje god poželi. Nema ničeg posebnog u gubljenju djevičanstva na zahodu.” “Ja nisam - mi nismo - moje djevičanstvo?” Stresla sam glavom i iskazala gađenje. “Zaboravi. U pravu si - ne želiš razgovarati. Nikad nisi ni htjela. Ne kad je Patch u pitanju.” “Sve u redu ovdje?” Mama i ja smo se okrenule i zatekle Marcie kako stoji pred vratima. U rukama je držala prazan kotao i pomirljivo uzdigla ramena. “Oprostite što vas prekidam, ali ostali smo bez čudovišnih očnih jabučica, to jest, oguljenog grožđa.” Mama je s lica odmaknula kosu i pokušala se pribrati. “Nora i ja smo baš završavale. Mogu se ja zaletiti u dućan po grožđe. Treba li još nešto uzeti?” “Umaka od sira za tortilje”, rekla je Marcie nekim prestrašenim mišjim glasom, kao da joj je mrsko što iskorištava dobru volju moje majke. “Ali stvarno nije neki problem. Mislim, radi se samo o umaku za tortilje. Neće biti ničega što bi išlo s tortiljama, naravno, a i taj umak mi je najdraži, ali stvarno i iskreno nije neki problem.” Oteo joj se najmanji uzdah. “U redu. Grožđe i umak za tortilje. Još nešto?” upitala je moja mama. Marcie je zagrlila kotao i zasjala. “Ništa. To je sve.” Mama je iz džepa izvukla ključeve i krenula prema izlazu, a svaki joj je pokret bio grub i ukočen. Marcie je, međutim, ostala na mjestu. “Uvijek je možeš prevariti mislima, znaš. Natjerati je da zaboravi da je Patch uopće bio ovdje.” Ledeno sam pogledala Marcie. “Koliko si uspjela čuti?” “Dovoljno da znam da si u debelim govancima.” “Ne pada mi na pamet trikovima uma začarati vlastitu mamu.” “Ako želiš, mogu ja s njom razgovarati.” Izdahnula sam smijeh. “Ti? Moju mamu nije briga što ti misliš, Marcie. Primila te je zbog nekog pogrešno usmjerenog osjećaja gostoljubivosti. I vjerojatno kako bi nešto dokazala tvojoj mami. Jedini razlog zašto ti živiš pod ovim krovom je kako bi joj ona mogla to mogla gurati pod nos: bila je bolja ljubavnica, a sada je i bolja majka.” Bila je to grozna stvar koju sam izgovorila. U mojoj je glavi zvučala bolje, no Marcie mi nije ostavila vremena kako bih popravila izjavu. “Pokušavaš me natjerati da se osjećam loše, ali neće ti upaliti. Nećeš mi pokvariti tulum.” No učinilo mi se da sam vidjela kako joj je usna zadrhtala. Kad je udahnula zrak, činilo se da se pribrala. Iznenada, kao da se ništa nije ni dogodilo, rekla je čudnovato vedrim glasom, “Mislim da je vrijeme da zaigramo hvatanje spojeva.” “Hvatanja čega?” “Isto kao hvatanje jabuka, samo što je 11a svakoj jabuci napisano ime nekoga na tulumu. Koga god izvučeš, s njim ideš na sljedeći spoj. Svake godine to igramo na mom tulumu za Noć vještica.” Namrštila sam se. O tome uopće nismo razgovarale za vrijeme priprema. “Zvuči neukusno.” “Riječ je o spoju naslijepo, Nora. A budući da si ti u kazni do kraja vječnosti, što imaš za izgubiti?” Odgurala me u kuhinju, prema golemoj kanti vode u kojoj su plutale crvene i zelene jabuke. “Hej, ljudi, slušajte!” Marcie je viknula preko glazbe. “Vrijeme je za igru hvatanja spojeva. Nora Grey će ići prva.”

Kuhinjom se prolomio pljesak, uz vučje zvižduke i pokoji usklik odobravanja. Stajala sam ondje, usne su mi se pokretale, no iz usta mi nisu izlazile riječi, te sam u mislima vrlo elokventno proklinjala Marcie. “Mislim da nisam najbolja osoba za ovo”, povikala sam joj kroz svu tu buku. “Smijem li odbiti?” “Nema šanse.” Razigrano me, kako se činilo, gurnula, no bilo je to dovoljno silovito da me poslala na koljena pred kantu punu jabuka. Ošinula sam je pogledom punim prijezira. Platit ćeš mi za ovo, rekla sam joj. “Povuci kosu natrag. Nitko ne želi da u vodi plutaju grozne zalutale vlasi.” Gomila je, u suglasju, povikala zajednički “Buuu.” “Na crvenim su jabukama imena dečki”, dodala je Marcie. “A na zelenima imena cura.” Dobro! Briga me! Završimo više s tim, rekla sam sama sebi. Nije bilo kao da sam imala bilo što za izgubiti: od sutra sam bila u kazni. U mojoj budućnosti nije bilo spojeva naslijepo, s igrom ili bez nje. Uronila sam lice u hladnu vodu. Nosom sam odgurivala jednu jabuku za drugom, no nisam uspijevala zariti zube u nijednu. Izronila sam kako bih udahnula zrak, a u ušima mi je odzvanjalo pogrdno vikanje i siktanje. “Pustite me na miru!” rekla sam. “Nisam ovo radila otkad mi je bilo pet godina. To bi trebalo puno govoriti o ovoj igri!” dodala sam. “Nora nije bila na spoju naslijepo otkad joj je bilo pet godina”, rekla je Marcie, pogrešno protumačivši što sam htjela reći i dodajući vlastiti komentar. “Ti ideš sljedeća”, rekla sam Marcie, sijevajući očima s koljena. “Ako itko uopće bude sljedeći. Čini mi se da bi se ti mogla žvaliti s jabukama cijelu večer”, odvratila mi je slatko, a gomila je zabavljeno graknula. Zaronila sam glavu u kantu, zubima navalivši na jabuke. Voda je zapljuskivala preko ruba i močila prednji dio mog crvenog kostima vraga. Malo mi je nedostajalo da rukom zgrabim jabuku i gurnem je u usta, no pretpostavljala sam da bi me Marcie zbog toga diskvalificirala. Nije mi bilo do ponavljanja. U trenutku kad sam htjela izroniti po još zraka, prednjim sam zubima zagrizla u krvavocrvenu jabuku. Izronila sam i stresla vodu iz kose uz zvukove odobravanja i pljesak. Bacila sam jabuku na Marcie i zgrabila ručnik, te obrisala lice, “I srećković koji će otići na spoj naslijepo s našim mokrim mišem ovdje je...” Marcie je izvukla zatvorenu tubicu koja se nalazila u središtu jabuke. Razmotala je komadić papira koji je bio u tubi i namreškala nos. “Baruch? Samo Baruch?” Izgovorila je to kao Baruuh. “Jesam to dobro rekla?” upitala je publiku. Nije bilo odgovora. Ljudi su se već počeli odmicati sad kad je glavna zabava završila. Bila sam zahvalna na činjenici da je Baruuh, tko god on bio, izgleda bio krivi navod. Ili to, ili je bio previše prestrašen da pristane na spoj sa mnom. Marcie je zurila u mene kao da očekuje da priznam kako ga poznajem, “On je jedan od tvojih prijatelja?” upitala sam je dok sam vrhove kose omatala ručnikom. “Nije. Mislila sam da je jedan od tvojih.” Samo što se nisam počela pitati nije li i ovo jedna od njezinih bizarnih igrica, kad su svjetla u kući zatitrala. Jednom, dvaput, a zatim su se i sasvim ugasila. Glazba je utihnula u jezivu tišinu. Dogodio se trenutak zapanjene zbunjenosti, a zatim je počela vriska.

Iznenađena i zbrkana isprva, no onda se popela do tonova jeze od kojih vam se kosa diže na glavi. Vriskovi su došli prije nepogrešivih udaraca tijela bačenih o zidove dnevne sobe. “Nora!” povikala je Marcie. “Što se događa?” Nisam dobila priliku odgovoriti joj. Nevidljiva me sila nekako gurnula korak unatrag i paralizirala me. Hladna, svježa energija uskovitlala mi se tijelom. Zrak je pucketao i savijao se od moći mnogih palih anđela. Njihovo iznenadno pojavljivanje u kući bilo je opipljivo poput naleta polarnog vjetra. Nisam znala koliko ih je bilo ni što su htjeli, ali osjećala sam kako se uvlače sve dublje u kuću i raspoređuju se kako bi ispunili svaku prostoriju. “Nora, Nora. Dođi se igrati”, muški je glas pjevušio. Nepoznat i neobičan falsetto. Dvaput sam plitko udahnula. Sad sam barem shvatila po što su došli. “Pronaći ću te, dušice moja draga”, nastavio je pjevušiti jezivim tonom. Bio je blizu, toliko blizu. Otpuzala sam iza kauča u dnevnoj sobi, no netko je prije mene pronašao isto skrovište. “Nora? Jesi li to ti? Što se događa?” upitao me Andy Smith. Sjedio je dva reda iza mene na matematici i bio je dečko Marciene prijateljice Addyson. Osjetila sam kako se toplina njegova znoja širi iz njega. “Tiho”, uputila sam ga šapatom. “Ako ti nećeš doći k meni, ja ću doći k tebi”, otpjevao je pali anđeo. Njegova se metalna moć urezala u mene poput vrućeg noža. Borila sam se za zrak dok mi je pregledavao po umu, posvuda zavirivao, analizirao mi misli kako bi dokučio gdje sam se sakrila. Podizala sam zid za zidom kako bih ga zaustavila, no on je kroz njih prolazio kao da sam ih izgradila od prašine. Pokušala sam se prisjetiti svakog obrambenog mehanizma protiv invazije uma koji me Dante naučio, no pali se anđeo kretao prebrzo. Uvijek je bio dva opasna koraka preblizu. Nikada prije pali anđeo na mene nije imao ovakav utjecaj. Bio je samo jedan način na koji je to bilo moguće opisati. Svu je mentalnu energiju usmjeravao na mene kroz povećalo, uvećavajući učinak. Bez upozorenja, mojim je umom zabljesnula narančasta svjetlost. Golema peć energije ošinula me po koži. Osjetila sam kako mi je njezina vrućina otopila odjeću. Plamen je progutao tkaninu, opekao mi kožu vrućim mučenjem. U nezamislivoj agoniji sklupčala sam se u kuglu. Glavu sam gurnula između koljena i stisnula zube kako ne bih vrisnula. Vatra nije bila stvarna, Zasigurno je to bio mentalni trik. No ja u to nisam stvarno vjerovala. Vrućina je toliko pekla, bila sam sigurna da me doista zapalio. “Dosta!” naposljetku sam povikala, bacivši se u prostor i previjajući se od bolova na podu - činila sam sve kako bih ugušila plamenove koji su mi proždirali meso. U tom je trenutku plamena vrućina nestala, premda nisam osjetila vodu koja ju je zasigurno ugasila. Ležala sam na leđima, a lice mi je bilo okupano znojem. Disanje me boljelo. “Svi van”, zapovjedio je pali anđeo. Zamalo sam zaboravila da je u prostoriji bilo još ljudi. Nikada ovo neće zaboraviti. Kako bi i mogli? Jesu li razumjeli što se događa? Jesu li shvaćali da ovo nije odglumljeno za zabavu? Molila sam se da netko ode po pomoć. No kuća na farmi bila je tako udaljena. Potrajat će dok pomoć ne stigne. A jedina osoba koja mi je mogla pomoći bio je Patch, no ja nikako nisam mogla do njega. Noge i stopala zastrugala su po podu, žureći se prema izlazu. Andy Smith izmaknuo se iza kauča i zaletio sumanuto prema vratima.

Podigla sam glavu tek toliko da uspijem pogledati palog anđela. Bilo je mračno, no razaznala sam visoku, koščatu, polugolu siluetu. I dva divlja, blještava oka. Pali anđeo obnaženih prsa iz Vražje torbice i šume me promatrao. Nakazni hijeroglifi su se naizgled trzali i komešali po njegovoj koži, kao da su pokretani nevidljivim koncima. Bila sam sigurna da su se u stvarnosti pomicali uz njegove udahe i izdahe. Nisam mogla odvratiti pogled s male, sirove rane na njegovim prsima. “Ja sam Baruch.” Izgovorio je to Baruk. Jurnula sam u kut sobe, lecnuvši se od bola. “Hešvan je započeo, a ja nemam nefilskog vazala”, rekao je. Govorio je razgovornim tonom, no u očima mu nije bilo svjetla. Ni svjetla, niti topline. Od previše adrenalina noge su mi se trzale i bile su teške. Nisam imala puno mogućnosti. Nisam bila dovoljno jaka da se proguram pokraj njega. Nisam se mogla boriti s njim - kad bih pokušala, trebao bi samo pozvati svoje prijatelje i bila bih nadjačana u sekundi. Proklela sam majku što je izbacila Patcha. Trebala sam ga. Nisam ovo mogla sama. Da je Patch bio ovdje, znala bih što trebam učiniti. Baruch je jezikom prešao preko unutarnje strane svoje usne. “Vođa vojske Crne Ruke, i što bih ja trebao učiniti s njom?” Upao mi je u um. Osjetila sam kako to čini, no nisam ga imala snage spriječiti. Bila sam previše iscrpljena za borbu. Sljedeće što sam učinila bilo je da sam poslušno otpuzala do njega i legla mu pokraj nogu poput psa. Gurnuo me nogom na leđa i poput predatora zurio u mene. Poželjela sam se cjenkati s njim, no zubi su mi bili tako čvrsto stisnuti, kao da mi je čeljust bila zašivena. Sa mnom se ne možeš prepirati, hipnotički mi je šapnuo u umu. Ne možeš me odbiti. Što god ti ja zapovjedim, moraš učiniti. Bezuspješno sam pokušavala ignorirati njegov glas. Kad bih uspjela slomiti njegovu kontrolu, mogla bih mu uzvratiti. To mi je bila jedina prilika. “Kakav je osjećaj biti novi novcati nefil?” promrmljao je hladnim glasom punim prijezira. “Na svijetu nema mjesta za nefila bez gospodara. Ja ću te zaštititi od ostalih palih anđela, Nora. Od ovog trenutka ti pripadaš meni.” “Ja ne pripadam nikome”, ispljunula sam, a riječi su ispadale iz mene uz nepodnošljivu muku. Izdahnuo je, polako i namjerno. Čuo mu se pogrdan zvižduk kroz zube. “Slomit ću ja tebe, draga. Svega mi, hoću”, zarežao je. Hladno sam ga pogledala u oči. “Jako si pogriješio što si došao ovdje večeras, Baruch. Jako si pogriješio što si došao po mene.”. Nacerio se uz bljesak oštrih bijelih zuba. “Uživat ću u ovome.” Prišao mi je korak bliže, a moć se razlijevala s njega. Bio je gotovo jednako snažan kao i Patch, no njegova je moć bila krvožedna što kod Patcha nikada nisam bila osjetila. Nisam znala kad je bio pao iz raja, no nisam ni sumnjala da se svesrdno predao. “Prisegni zakletvu odanosti, Nora Grey”, zapovjedio je.

Poglavlje 21 Odbijala sam prisegnuti zakletvu odanosti. I odbijala sam mu dopustiti da izvuče riječi iz mene. Bez obzira na to koliko se boli sručilo na mene, morala sam ostati jaka. No snažna obrana sama po sebi nije mi bila dostatna da pretrpim ovo. Trebao mi je i napad, i to brzo. Usprotivi se njegovim trikovima uma s nekoliko svojih, naredila sam samoj sebi. Dante je rekao da su mi trikovi uma najbolje oružje. Rekao je da sam ja bolja s njima nego bilo koji drugi nefil kojeg je znao. Zavarala sam Patcha. A sada ću zavarati i Barucha. Stvorit ću vlastitu stvarnost i gurnuti ga tako duboko unutra da neće znati što ga je snašlo. Čvrsto sam stisnula oči kako bih potisnula Baruchovo podmuklo zazivanje kojim me tjerao da prisegnem zakletvu i katapultirala se u njegov um. Najveća mi je smjelost dolazila od činjenice da sam ranije danas bila uzela vradžbinu. Nisam vjerovala vlastitoj snazi, no s vradžbinom sam postajala snažnija verzija sebe same. Povećavala je moje prirodne talente, uključujući i sposobnost izvođenja mentalnih trikova. Jurnula sam mračnim, uvrnutim hodnicima Baruchova uma i počela postavljati jednu eksploziju za drugom. Kretala sam se najbrže što sam mogla, znajući da ako napravim ijednu pogrešku, ako mu dam ijedan razlog da posumnja kako mu rekonstruiram misli, ako ostavim ijedan dokaz svoje prisutnosti... Odabrala sam jedinu stvar za koju sam bila sigurna da će uznemiriti Barucha. Nefile. Vojska Crne Ruke! Mislima sam bombardirala Barucha. Napala sam njegove misli slikom Dantea koji upada u prostoriju, a s njim dolazi i dvadeset, trideset, ne - četrdeset nefila. Propustila sam slike njihovih bijesnih očiju i stisnutih šaka u njegovu podsvijest. Kako bih viziju učinila još uvjerljivijom, natjerala sam Barucha da misli kako promatra vlastite ljude koje nefili odvlače kao zarobljenike. Usprkos svemu tome, osjetila sam Baruchov otpor. Stajao je prikovan na mjestu i nije reagirao kako bi trebao da su ga okružili nefili. Pobojala sam se da je posumnjao da se nešto događa i bacila se naprijed. Poigravaj se s našim vodom i poigravaš se s nama - sa svima nama. Ubacila sam Danteove otrovne riječi u Baruchov um. Nora neće prisegnuti zakletvu odanosti sada. Ni sada, niti ikada. Stvorila sam sliku Dantea kako uzima žarač iz alata pokraj kamina i zabada ga u Baruchove ožiljke od krila. Utisnula sam tu živu sliku duboko u Baruchov um. Čula sam kako Baruch pada na koljena prije nego što sam otvorila oči. Pao je na sve četiri, a ramena su mu bila pogrbljena. Izraz potpunog šoka cijelog ga je obuzeo. Oči su mu se zacaklile, a slina mu se skupila u uglovima usana. Rukama je posegnuo prema leđima, hvatajući zrak. Pokušavao je izvući žarač. Odahnula sam od umornog olakšanja. Povjerovao je. Povjerovao je u moj trik umom. Silueta se pomaknula u blizini ulaznih vrata. Skočila sam na noge i zgrabila pravi žarač pokraj kamina. Podigla sam ga preko ramena, spremna na udarac, kad mi se u vidokrugu pojavila Dabria. Kosa joj je u polutami sjala sniježnobijelo. Usta su joj bila stisnuta u mrku liniju. “Začarala si ga mentalnim trikovima?” nagađala je. “Zgodno, Ali smjesta moramo odavde”, rekla mi je. Gotovo sam se nasmijala, hladno i u nevjerici. “Što ti radiš ovdje?”

Prekoračila je Baruchovo nepomično tijelo. “Patch me zamolio da te odvedem nekamo na sigurno.” Stresla sam glavom. “Lažeš. Nije te Patch poslao. On zna da si posljednja osoba s kojom bih ikada otišla nekamo.” Stegnula sam šake oko žarača. Da mi se približila još samo korak, rado bih joj ga zabila u ožiljke od krila. I poput Barucha, ostala bi u gotovo komatoznom stanju prije nego što bi uspjela pronaći načina da ga odande izvuče. “Nije imao nekog izbora. Uz natjeravanje drugih palih anđela koji su ti upali na tulum i brisanje misli tvojim uspaničenim prijateljima koji u ovom trenutku bježe niz ulicu, rekla bih da ima malo previše posla. Zar vas dvoje nemate nekakvu tajnu šifru za situacije poput ove?” upitala je Dabria bez imalo pomaka u ledenoj pribranosti. “Dok sam ja bila s Patchom, mi smo je imali. Vjerovala bih bilo kome koga bi Patch s njom poslao ” Nisam skidala pogled s nje. Tajnu šifru? Eto ga na, bila je dobra u iznalaženju načina na koje će me iznervirati. “Ustvari imamo tajnu šifru”, rekla sam. “Ona glasi ‘Dabria je jadna pijavica koja ne zna kada treba nastaviti sa životom.’” Prekrila sam usta rukom. “O ne. Upravo sam shvatila zašto Patch vjerojatno nije podijelio našu tajnu šifru” prijezir je kapao s riječi - “s tobom.” Usne su joj se još više stisle, “Reci mi po što si stvarno došla ili ću ti ugurati ovu stvar tako duboko u ožiljke da će ti postati novi trajni privjesak”, rekla sam joj. “Ne moram ovo trpjeti”, rekla je Dabria i okrenula se na peti. Krenula sam za njom kroz praznu kuću i van na prilaz. “Znam da ucjenjuješ Peppera Friberga”, rekla sam. Ako sam je i iznenadila, nije to pokazala. Korak joj se nije promijenio. “On misli da ga Patch ucjenjuje i čini sve što je u njegovoj moći da Patcha što prije pošalje u pakao. A ti si za to zaslužna, Dabria. Tvrdiš da si još uvijek zaljubljena u Patcha, ali pokazuješ to na čudan način. Zbog tebe mu prijeti izgon. Je li to tvoj plan? Ako ga ti ne možeš imati, neće ni nitko drugi?” Dabria je stisnula dugme na privjesku na ključevima. Bljesnula su stražnja svjetla najegzotičnijeg sportskog automobila koji sam ikada vidjela. “Što je to?” upitala sam. Ošinula me omalovažavajućim pogledom. “Moj Bugatti.” Bugatti. Razmetljiv, sofisticiran i sam u vlastitoj klasi. Baš kao i Dabria. Sjela je za volan. “Trebala bi maknuti onog palog anđela iz svoje dnevne sobe prije nego što ti se mama vrati.” Zastala je. “I mogla bi provjeriti vjerodostojnost svojih optužbi.” Počela je zatvarati vrata, no ja sam joj ih uz trzaj ponovno otvorila, “Zar poričeš da ucjenjuješ Peppera?” ljutito sam je upitala. “Vidjela sam vas kako se svađate iza Vražje torbice,” Dabria je omotala svileni šal oko glave i zataknula mu krajeve preko ramena. “Ne bi trebala prisluškivati, Nora. I Pepper je jedan od arkanđela kojih bi se trebala kloniti. Ne igra igru za djecu.” “Ne igram ni ja.” Pogledala me u oči. “Nije da te se tiče, ali Pepper me te večeri potražio jer zna da sam povezana s Patchem. On traga za Patchem i bio je u krivu kad je pomislio da ću mu ja pomoći.” Upalila je motor i dala gas do daske kako bi ugušila moj odgovor. Bijesno sam zurila u Dabriju, ne vjerujući da je njezina interakcija s Pepperom bila tako nevina. Dabria je bila nadaleko poznata kao lažljivica. Povrh svega, bile smo zavađene. Ona je bila grozan podsjetnik da je Patch bio s nekim prije mene. Ne bi me to toliko razdraživalo

da je ostala u njegovoj prošlosti gdje je i pripadala. Umjesto toga je stalno iskakala negdje, poput zlikovke s mnogo života u krvavom filmu. “Loše prosuđuješ ljude”, rekla je i ubacila Bugattija u brzinu. Skočila sam do prednjeg branika i dlanovima udarila po poklopcu motora. Još nisam s njom završila. “Kad si ti u pitanju, nisam u krivu”, vikala sam preko buke motora. “Ti si opaka, dvolična, sebična i egoistična narcisistica.” Dabria je vidno stegnula čeljust. Zagladila je nekoliko odletjelih vlasi s lica, izašla iz auta i prišla mi. Na potpeticama je bila moje visine. “I ja želim dokazati Patchevu nevinost, znaš”, rekla je glasom hladnim poput vještičjeg. “E, to je replika vrijedna Oskara.” Zurila je u mene. “Rekla sam Patchu da si nezrela i impulzivna i da nećeš uspjeti kontrolirati ljubomoru na ono što smo on i ja imali dovoljno dugo da ovo uspije.” Obrazi su mi se zažarili i zgrabila sam je za ruku prije nego što mi je uspjela pobjeći. “Ne razgovaraj više s Patchem o meni. Štoviše, ne razgovaraj uopće s njim i točka.” “Patch mi vjeruje. To bi ti trebalo biti dovoljno.” “Patch ti ne vjeruje. Iskorištava te. Zavlačit će te, no naposljetku ćeš ispasti potrošna roba. Onog trenutka kad mu više nećeš biti korisna, sve će biti gotovo.” Dabrijine su se usne izvile u nešto ružno. “Budući da si dijelimo savjete, evo ti i moga. Skini mi se.” Pogledala me očima koje su upozoravale. Prijetila mi je. Skrivala je nešto. Iskopat ću njezinu tajnu i uništit ću je.

Poglavlje 22 Kad sam okrenula leđa prašini koju su podigle Dabrijine gume, otrčala sam natrag unutra. Mama mi se svaki čas mogla vratiti i ne samo da sam joj itekako trebala objasniti što se dogodilo, morala sam se riješiti i Baruchova tijela. Ako je uistinu bio povjerovao da sam mu zarila žarač u ožiljke od krila, tijelo će mu ostati u gotovo komatoznom stanju još nekoliko sati, što bi mi uvelike olakšalo njegovo pomicanje. Konačno sam u nečemu imala sreće. U dnevnoj sobi sam zatekla Patcha koji je klečao nad Baruchovim tijelom. Tijelo mi je preplavilo olakšanje čim sam ga ugledala. “Patch!” uskliknula sam i potrčala prema njemu. “Anđele.” U lice mu se urezala briga. Ustao je i raširio ruke, a ja sam mu se bacila u zagrljaj. Jako me stisnuo. Kimnula sam kako bih mu odagnala bilo kakvu zabrinutost za moju sigurnost i progutala knedlu u grlu. “Dobro sam. Nije mi ništa. Začarala sam ga trikovima uma da misli kako su ovdje upali nefili, I natjerala sam ga da povjeruje kako sam mu u ožiljke zarila žarač, tek toliko.” Potreseno sam odahnula. “Kako si znao da su pali anđeli upali 11a tulum?” “Tvoja me mama izbacila, ali te nisam želio ostaviti bez zaštite. Stražario sam u blizini, niz ulicu. Bilo je dosta prometa prema tvojoj kući, no pretpostavio sam da je riječ o gostima. Kad sam vidio kako ljudi bježe iz kuće na ulazna vrata kao da su vidjeli čudovište, došao sam isti tren. Pred vratima je stražu čuvao pali anđeo koji je mislio da ću se pojaviti i ukrasti mu ratni plijen. Ne trebam ni spominjati da sam i njega i nekolicinu ostalih probo u ožiljke od krila. Nadam se da ti mama neće primijetiti da sam iščupao nekoliko grana s drveta vani. Poslužile su kao odlični kolci.” Usne su mu se vragolasto izvile. “Vratit će se svaki tren.” Patch je kimnuo. “Ja ću se pobrinuti za tijelo. Možeš li ti ponovno pustiti struju? Kutija s osiguračima je u garaži. Provjeri je li koji od prekidača ugašen. Ako su prerezali sve žice za kuću, imat ćemo puno više posla.” “Idem odmah.” Zaustavila sam se na pola puta prema garaži i okrenula se. “Dabria se pojavila. Pokušala mi je prodati priču da si joj rekao da me spasi. Misliš da im je možda pomagala?” Na moje zaprepaštenje, rekao je, “Ja sam je pozvao. Bila je u blizini. Ja sam krenuo za palim anđelima i rekao njoj da se pobrine za tebe.” Ostala sam bez riječi, od šokirane nevjerice kao i od iritacije. Nisam mogla odrediti jesam li više ljuta što je ispalo da je Dabria govorila istinu, ili što je očito slijedila Patcha, budući da je teško mogla biti “u blizini” uzme li se u obzir da je moja ulica duga nekoliko kilometara, da je naša kuća jedina u ulici, te da je ulica slijepa i završava u šumi. Vjerojatno mu je podvalila uređaj za praćenje. Kad ju je nazvao, ona je zasigurno bila parkirana na udaljenosti od stotinjak metara i stezala u rukama dalekozor. Nisam sumnjala da mi je Patch ostao vjeran. Također, nisam sumnjala ni da se Dabria nada da će to uspjeti promijeniti. Shvaćajući da ovo nije trenutak da sve to pretvorim u svađu, rekla sam, “Što ćemo reći mojoj mami?” “Ja - ja ću se pobrinuti za to.”

Patch i ja smo se okrenuli prema mišolikom cijukanju koje je dolazilo s ulaznih vrata. Marcie je stajala ondje, ukrštenih ruku. Kao da je osjetila da s tom pozom ostavlja dojam bespomoćnosti, spustila ih je. Prebacila je kosu s ramena, isturila bradu i s nešto više samopouzdanja rekla, “Tulum je bio moja ideja, što znači da je ovo moj nered jednako kao i vaš. Ja ću tvojoj mami reći da su neki luzeri upali na tulum i počeli uništavati namještaj. A mi smo napravile jedinu odgovornu stvar: otkazale smo ga.” Činilo mi se da se Marcie trudila iz petnih žila ne gledati u Baruchovo tijelo koje je potrbuške ležalo na tepihu. Ako ga nije vidjela, nije ni mogao biti ondje. “Hvala, Marcie”, rekla sam i iskreno to i mislila. “Nemoj zvučati tako iznenađeno. I ja sam dio ovoga, znaš. I ja sam ne - mislim - nisam...” Duboko je udahnula. “I ja sam jedna od - vas.” Zaustila je kako bi rekla još nešto, no onda je naglo zatvorila usta. Nisam je krivila. “Neljudska osoba” bio je pojam o kojem je teško bilo i razmišljati, kamoli izgovoriti ga. Netko je pokucao na ulazna vrata od čega smo Marcie i ja poskočile. Izmijenile smo kratak pokret nesigurnosti prije nego što je Patch progovorio. “Pretvarajte se da nismo ni bili ovdje”, rekao je i prebacio Barucha preko ramena i odvukao ga prema stražnjim vratima. I Anđele? dodao mi je u mislima. Izbriši Marcieno sjećanje na mene ovdje večeras. Moramo dobro čuvati svoju tajnu. Svakako, odgovorila sam. Marcie i ja smo krenule otvoriti vrata. Tek što sam okrenula kvaku, unutra je uplesala Vee i za sobom povukla Scotta, a prsti su im bili isprepleteni. “Oprostite što kasnimo”, objavila je Vee. “Malo smo se, hm...” Izmijenila je tajni, znalački pogled sa Scottom i oboje su prasnuli u smijeh. “Zadržali”, Scott je završio rečenicu, cereći se. Vee se počela hladiti rukom. “I te kako.” Kad smo ih Marcie i ja jednostavno ostale promatrati u ozbiljnoj tišini, Vee se osvrnula oko sebe i tek tada postala svjesna prazne i razbacane kuće. “Samo malo. Gdje su svi? Nemoguće da je tulum već gotov.” “Upali su nam na tulum”, rekla je Marcie. “Nosili su maske”, objasnila sam. “Mogao je to biti bilo tko.” “Počeli su uništavati namještaj.” “Poslale smo sve kući”, dodala sam. Vee je proučila štetu, šokirana i bez riječi. Netko je upao? Scott mi se obratio u mislima jer očito nije povjerovao mojim glumačkim vještinama. Osjetio je da se radi o još nečemu. Pali anđeli, odgovorila sam. Jedan si je posebno dao truda da me natjera da prisegnem zakletvu odanosti. Ali sve je u redu, brzo sam dodala kad sam primijetila kako mu se lice zgrčilo od panike. Nije uspio. Morat ćeš odvesti Vee odavde. Ako ostane, samo će početi postavljati pitanja na koja neću moći odgovoriti. I moram počistiti prije nego što mi se mama vrati. Kad joj misliš reći? Lecnula sam se, Scottovo me izravno pitanje dočekalo nespremnu. Ne mogu reći Vee. Ne ako želim da ona bude na sigurnom. To je savjet za koji se nadam da ćeš ga i ti poslušati. Ona mi je najbolja prijateljica, Scotte. Ništa joj se ne smije dogoditi. Ona zaslužuje znati istinu. Ona zaslužuje i više od toga, no u ovom trenutku mi je najvažnija njezina sigurnost.

A što misliš da je njoj najvažnije? rekao je Scott. Njoj je stalo do tebe i vjeruje ti. Iskazi joj jednako poštovanje. Nisam imala vremena za svađu. Molim te, Scotte, preklinjala sam ga. Dugo me i pomno gledao. Bilo mi je jasno da mu nije drago, no također mi je bilo jasno da će mi dopustiti da dobijem ovu bitku - barem zasad. “Slušaj me”, rekao je Vee. “Ja ću ti sve nadoknaditi. Idemo u kino. Ti biraš film. Ne bih htio utjecati na tebe, ali došao je novi film o super--junacima. Kritike su grozne, što samo može značiti da će biti odličan.” “Trebali bismo ostati i pomoći Nori da počisti sav ovaj nered”, rekla je Vee. “Saznat ću tko je ovo učinio i naučiti ih nešto o pristojnosti. Možda im se mrtva riba nekako nađe u ormariću. I bolje bi im bilo da paze na gume jer ja imam nož koji jedva čeka nešto probosti.” “Opusti se večeras”, rekla sam Vee. “Marcie će mi pomoći s pospremanjem, zar ne, Marcie?” prebacila sam joj ruku preko ramena i izgovorila to dovoljno slatko, no s prizvukom određene superiornosti u svojim riječima. Vee me pogledala u oči i podijelile smo trenutak razumijevanja. “E, pa, nije li to velikodušno od tebe”, Vee je rekla Marcie. “Metla i lopatica su ispod sudopera u kuhinji. Tamo su i vreće za smeće.” Lagano je gurnula Marcie u rame. “Zabavite se i nemojte slomiti previše noktiju.” Nakon što su se vrata za njima zatvorila, Marcie i ja smo se naslonile na zid. U isto smo vrijeme odahnule od olakšanja. Marcie se prva nasmijala. “Aps Pročistila sam grlo. “Hvala ti na pomoći večeras”, rekla sam i iskreno to i mislila. Bar jednom u životu, Marcie je bila... Od pomoći, iznenađeno sam shvatila. A ja ću joj se odužiti brisanjem njezina pamćenja. Odgurnula se od zida i otrla ruke. “Noć još nije gotova. Metla i lopatica su ispod sudopera?”

Poglavlje 23 Sljedeće je jutro stiglo rano. Kucanje na prozoru u mojoj sobi poslužilo mi je umjesto budilice i ja sam se otkotrljala na krevetu kako bih vidjela Dantea iza stakla kako čuči na grani drveta i poziva me da izađem. Podigla sam pet prstiju dajući mu znak da stižem za toliko minuta. Tehnički sam bila u kazni. No nisam mislila da će ta izlika imati ikakve važnosti za Dantea. Vani je tamni jutarnji zrak u sebi sadržavao jedak miris jeseni i ja sam silovito protrljala ruke kako bih ih ugrijala. Kriška mjeseca još je uvijek visjela na nebu. Negdje daleko, sova je žalobno zahukala. “Neoznačen automobil s radarskom opremom jutros je nekoliko puta prošao pokraj tvoje kuće”, rekao mi je Dante, puhnuvši si u dlanove. “Prilično sam siguran da se radilo o policajcu. Imao je tamnu kosu i bio nekoliko godina stariji od mene, koliko sam uspio vidjeti. Što misliš o tome?” Detektiv Basso. Što li sam učinila da sam mu se ovaj put pojavila na radaru? “Ne”, rekla sam, misleći kako sada nije trenutak za otkrivanje svoje nezgodne povezanosti s lokalnom policijom. “Vjerojatno je bio završio smjenu i tražio nekakvu zanimaciju. Ovdje zasigurno ne bi uhvatio nikoga zbog prebrze vožnje.” Ironičan je osmijeh izvio Danteove usne. “Barem ne u automobilima, trkačice. Spremna si na ovo?” “Nisam. Vrijedi li to uopće?” Sagnuo se i svezao mi vezicu koju sam očito previdjela. “Vrijeme je za zagrijavanje. Postupak ti je poznat.” Postupak mi je itekako bio poznat. Ono što Dante nije znao bilo je da se moje zagrijavanje sastoji i od maštanja o bacanju noževa, strelica i svakakvih gelera u njegova leđa dok sam sprintala preko šumovitog terena, slijedeći ga daleko do našeg skrivenog prostora za treninge. Što god je bilo potrebno da se uživim u film, zar ne? Kad sam bila potpuno oblivena znojem, Dante me proveo kroz slijed vježbi rastezanja kako bih postala što gipkija. Vidjela sam Marcie koji put kako izvodi neke od istih vježbi u svojoj sobi. Više nije bila navijačica, no izgleda da joj je bilo važno da zadrži sposobnost izvođenja špage. “Koji je plan za danas?” upitala sam, sjedeći na tlu nogu raširenih u široko slovo V. Presavila sam se u struku i položila čelo na koljeno, osjetivši kako su mi se tetive zategnule. “Zaposjedanje.” “Zaposjedanje?” ponovila sam, zatečena. “Ako pali anđeli mogu zaposjedati nas, pošteno je da i mi naučimo zaposjedati njih. Koje je bolje ratno oružje nego mogućnost kontroliranja uma i tijela neprijatelja?” nastavio je Dante. “Nisam imala pojma da je uopće moguće zaposjesti pale anđele.” “Sada jest - sada kada imamo vradžbinu. Prije nikada nismo bili dovoljno snažni. Treniram nekoliko odabranih nefila, uključujući i sebe, u tajnosti već mjesecima kako

ovladati procesom zaposjedanja. Ovladavanje tom vještinom će dovesti do prekretnice u ratu, Nora. Ako budemo uspješni, imat ćemo priliku pobijediti ” “Već treniraš? Kako?” Zaposjedanje je moguće samo za vrijeme Hešvana. Kako je moguće da on već mjesecima trenira tehniku? “Treniramo na palim anđelima.” Vragolast je osmijeh zasjao u njegovim očima. “Rekao sam ti: jači smo nego što smo ikada bili. Jedan pali anđeo koji sam luta uokolo ne može se braniti protiv skupine nas. Skupljamo ih s ulica noću i odvodimo do ustanove za treninge koju je Hank organizirao.” “Hank je bio upleten u to?” Činilo se da njegovi kosturi nikada neće prestati ispadati iz ormara. “Odabiremo samotnjake, introverte, one za koje smatramo da nikome neće nedostajati. Dajemo im poseban prototip vradžbine s kojim je moguće na kratko vrijeme zaposjesti njihova tijela, čak i kada nije Hešvan. I tada vježbamo na njima.” “Gdje su oni sada?” “Zatvoreni su u ustanovi za treninge. Dok ne vježbamo na njima, u ožiljcima im držimo zabodenu metalnu šipku začaranu vradžbinom. Od toga su imobilizirani. Poput laboratorijskih štakora koji su nam na raspolaganju.” Bila sam sigurna da Patch nije imao pojma o ovome. Bio bi mi spomenuo da je nešto znao. “Koliko palih anđela držite u zatočeništvu? I gdje je ta ustanova za treninge?” “Ne mogu ti odati njezinu lokaciju. Kad smo postavljali ustanovu, Hank, Blakely i ja smo odlučili da će biti najbolje da je držimo u najvećoj tajnosti. Otkad Hanka više nema, Blakely i ja smo jedini nefili koji znaju gdje se ona nalazi. Bolje je tako. Ako pravila nisu dovoljno stroga, pojavljuju se oni koji mijenjaju strane. Ljudi koji će učiniti bilo što za zaradu, čak i izdati vlastitu rasu. To je u prirodi nefila, baš kao što je i u ljudskoj prirodi. Mi samo uklanjamo iskušenje.” “Hoćeš Ii i mene odvesti u ustanovu za treninge na vježbu?” Bila sam sigurna da će i u vezi toga postojati nekakav protokol. Ili će mi povezati oči ili će mi izbrisati pamćenje puta do ondje. No možda bih mogla pronaći načina da se izvučem iz toga. Možda bismo Patch i ja mogli rekonstruirati put do ustanove za treninge zajedno “Neće biti potrebno. Doveo sam jednog od laboratorijskih štakora sa sobom.” Pogled mi je odletio prema drveću. “Gdje je?” “Ne brini - kombinacija vradžbine i šipke u njezinim ožiljcima od krila čine je susretljivom.” Dante je nestao iza velikog kamena i vratio se vukući za sobom palu anđelicu koja je izgledala ne starija od trinaest ljudskih godina. Njezine noge, dvije čačkalice koje su virile iz bijelih sportskih kratkih hlača, nisu bile mnogo deblje od mojih ruku. Dante ju je bacio na tlo, a njezino se mlohavo tijelo spustilo na prljavštinu poput vreće. Okrenula sam se od šipke koja joj je stršala iz ožiljaka od krila. Znala sam da ništa ne osjeća, no svejedno su mi se od samog prizora dlačice na vratu nakostriješile. Morala sam podsjetiti samu sebe da nam je ona neprijatelj. Sada sam i osobno bila upletena u rat: odbila sam položiti zakletvu bilo kojem palom anđelu. Svi su bili opasni. Svakog, i posljednjeg od njih, trebalo je zaustaviti. “Kad izvučem šipku imat ćeš nekoliko sekundi prije nego se počne boriti. Ova dotična vradžbina ima kratak poluvijek trajanja i neće joj dugo ostati u tijelu. Drugim riječima, moraš ostati na oprezu.” “Hoće li znati da je pokušavam zaposjednuti?”

“O, itekako će znati. Prošla je kroz sve to stotine puta. Želim da je zaposjedneš i da joj kontroliraš kretnje nekoliko minuta kako bi se navikla na manipuliranje tuđim tijelom. Upozori me kad ćeš biti spremna da joj izađeš iz tijela. Imat ću šipku spremnu.” “Kako ću joj ući u tijelo?” upitala sam, a ruke su mi se naježile. Bilo mi je hladno i to ne samo od studeni u zraku. Nisam željela zaposjedati palu anđelicu, no u isto sam vrijeme željela dati Patchu što je moguće više informacija o tome na koji način proces funkcionira. Nećemo uspjeti riješiti problem koji ne razumijemo. “Bit će slaba od vradžbine, što će pomoći. A Hešvan je počeo, što znači da su kanali zaposjedanja širom otvoreni, Sve što trebaš učiniti je začarati je trikovima uma. Preuzmi kontrolu nad njezinim mislima i natjeraj je da misli kako želi da je zaposjedneš. Kad ona jednom popusti, sve će postati izuzetno lako. Prirodno ćeš prema njoj gravitirati. Uvući ćeš joj se u tijelo tako brzo da ćeš jedva primijetiti prelazak. I sljedeće što ćeš primijetiti bit će da si preuzela kontrolu.” “Tako je mlada.” “Ne daj da te to zavara. Lukava je i opasna kao i svi ostali. Evo - donio sam ti posebnu dozu vradžbine koja će ti olakšati prvi pokušaj.” Nisam odmah posegnula za bočicom. Prsti su mi zatitrali od čežnje, no ostavila sam ih uz tijelo. Već sam uzela toliko vradžbine. Obećala sam samoj sebi da ću prestati i da ću se očistiti s Patchem. Dosad nisam uspjela ni jedno ni drugo. Bacila sam pogled na bočicu sa svjetlećom plavom tekućinom i u trbuhu mi se naizgled probudila golema glad. Nisam željela vradžbinu, no u isto sam je vrijeme očajnički trebala. Zavrtjelo mi se u glavi, a vrtoglavica se bez nje pojačavala. Ako uzmem još malo, to mi ne bi trebao naštetiti. Prije nego što sam se uspjela zaustaviti, posegnula sam za bočicom i primila je. Usta mi je već oblila slina. “Da popijem cijelu?” “Da.” Nagnula sam bočicu, a vradžbina mi je zapekla grlo poput otrova. Zakašljala sam i zagrcnula se, te poželjela da Blakely izumi način na koji će je učiniti ukusnijom. Bilo bi jednako dobro i kada bi se uspio gotovo potpuno riješiti negativnih nuspojava. Odmah nakon što sam uzela ovu dozu, u lubanji mi je porasla glavobolja. Iskustvo mi je govorilo da bi se, kako dan odmiče, mogla samo pogoršati. “Spremna?” upitao je Dante. Nisam se žurila kimnuti u znak potvrde. Malo bih rekla kada bih tvrdila da nisam osjećala ni najmanju želju za zaposjedanjem tijela ove djevojke. I sama sam jednom iskusila zaposjedanje - učinio mi je to Patch, očajnički pokušavajući spasiti me od ubilačkog napada Chaunceyja Langeaisa, mog davno izgubljenog rođaka koji za mene nije gajio obiteljsku privrženost. Dok mi je bilo drago što me Patch pokušao zaštititi, uznemirenost koju sam osjetila dok sam bila zaposjednuta nikada više nisam željela iskusiti. Ili nekoga drugog natjerati da to iskusi. Pogledom sam prešla preko djevojke. Stotinama je puta to već bila pretrpjela. A eto i mene, samo što je nisam na to još jednom natjerala. “Spremna”, teška sam srca naposljetku izgovorila. Dante je iz ožiljaka od krila djevojke izvukao šipku, pazeći da ne dodirne donju polovicu koja je svijetlila plavo. “Za koju sekundu”, promrmljao je upozorenje. “Pripremi se. Misli će joj isijavati magnetne impulse; čim osjetiš mentalnu aktivnost, unesi joj se u um. Ne gubi vrijeme pokušavajući je nagovoriti da želi da je zaposjedneš.”

Tišina je visjela u šumi, gusta i napeta. Približila sam se korak do djevojke, trudeći se očitati bilo kakve mentalne podatke. Danteova su koljena bila savijena, kao da je očekivao da bi svakog trenutka trebao uskočiti u akciju. Visok krik vrane prolomio se širokim prostorom nad nama. Na radar mi je sletio sitan pomak energije i to je bilo jedino upozorenje koje sam dobila prije nego što se djevojka bacila na mene iskešenih zuba i noktiju kojima je grebala poput divlje životinje. Zajedno smo pale u prašinu. Moji su refleksi bili istančaniji i našla sam se na njoj. Posegnula sam za njezinim zapešćima, nadajući se da ću joj ih ukliještiti iznad glave, no ona me zbacila sa sebe u jednom atletskom pokretu. Otkotrljala sam se u prašini i začula kako je spretno sletjela manje od metar od mene. Podigla sam pogled na vrijeme da je spazim kako skače i kroz zrak leti na mene. Sklupčala sam se i otkotrljala izvan njezina dometa. “Sad!” prolomio se Danteov glas. Krajičkom oka sam ga vidjela kako je podigao šipku i bio spreman upotrijebiti je na djevojci ako ne uspijem. Sklopila sam oči i uvukla joj se u misli. Osjetila sam kako lete na sve strane, poput izluđenih kukaca. Zaronila sam joj u um, rastrgavši sve na što sam naišla. Misli sam joj saplela u jednu golemu masu i prošaptala hipnotički, Pusti me unutra, sada me pusti unutra. Mnogo prije nego što sam očekivala, djevojčina je obrana popustila. Baš kao što je Dante i predvidio, osjetila sam kako letim prema njoj, kao da mi dušu privlači snažno magnetsko polje. Nije mi pružala otpor. Osjećaj je bio snolik; nestabilan i klizav, zamućen oko rubova. Ni u kojem odredivom trenutku nisam osjetila promjenu; samo sam trepnula i shvatila da promatram svijet iz nekog drugog kuta. Bila sam u njoj, u njezinu tijelu, umu i duši, zaposjela sam je. “Nora?” upitao je Dante i skeptično zaškiljio prema meni. “Ušla sam.” Moj me glas iznenadio; ja sam joj naredila da odgovori, no odgovor je izgovoren njezinim glasom. Višim i slađim od glasa koji bih očekivala od pale anđelice. No ipak, bila je tako mlada... “Osjećaš li bilo kakav otpor? Bilo kakvu borbu s njezine strane?” upitao je Dante. Ovog sam puta zatresla glavom. Nisam bila spremna da se ponovno čujem kako govorim njezinim glasom. Koliko god da je Dante želio da vježbam upravljanje njezinim tijelom, ja sam željela van odande. Na brzinu sam učinila kratak slijed vježbi, naredivši tijelu pale anđelice da pretrči kratku udaljenost, da s lakoćom obori granu drveta koja je pala, te da razveže i ponovno sveže vezice na cipelama.. Dante je bio u pravu; imala sam potpunu kontrolu. A negdje duboko u sebi sam znala i da je kroz te pokrete provlačim protiv njezine volje. Mogla sam joj narediti da si sama probode ožiljke od krila i ona ne bi imala izbora nego da to i učini. Dosta mi je, rekla sam u Danteovim mislima. Izlazim. “Još malo”, usprotivio se, “Treba ti još vježbe. Želim da ti ovo postane sasvim prirodno. Izvedi vježbe ponovno.” Ignorirala sam njegov zahtjev i naredila njezinu tijelu da se riješi moga, te je prelazak ponovno bio jednako lak, kao i nagao. Opsovavši ispod glasa, Dante je ponovno zario šipku u ožiljke od krila pale anđelice. Tijelo joj se srušilo kao mrtvo, a ruke i noge su joj pale na tlo pod čudnim kutevima. Htjela sam odvratiti pogled, ali nisam uspjela. Stalno sam se pitala kako je ona prije živjela na Zemlji. Ne nedostaje li nekome. Hoće li ikada ponovno biti slobodna. I kako jadan njezin pogled na svijet mora biti.

“To nije bilo dovoljno dugo”, rekao je Dante, očito iznerviran, “Zar me nisi čula kad sam ti rekao da ponovno prođeš kroz vježbe? Znam da isprva može biti malo neugodno - ” “Na koji način to funkcionira?” upitala sam. “Dva objekta ne mogu u isto vrijeme postojati na istom mjestu. Kako je onda zaposjedanje moguće?” “Sve se svodi na kvantno područje, valnu funkciju i dualnost valova i čestica.” “Još nisam polagala kvantnu teoriju”, rekla sam s dozom gnjeva. “Objasni mi to na način koji ću i razumjeti.” “Koliko ja znam, sve se odvija na subatomskom nivou. Dva objekta mogu postojati na istom mjestu u isto vrijeme. Nisam siguran da bilo tko razumije način na koji to funkcionira. To je jednostavno tako.” “I to je sve što mi imaš za reći?” “Imaj malo vjere, Grey.” “U redu. Dat ću ti vjeru. Ali želim i ja nešto zauzvrat”, rekla sam i lukavo se zagledala u Dantea. “Dobar si u nadzoru, zar ne?” “Mogla si naći i nešto gore.” “Gradom luta odbjegli arkanđeo pod imenom Pepper Friberg. Tvrdi da ga ucjenjuje neki pali anđeo, a ja sam poprilično sigurna o kome je riječ. Želim da skupiš dokaze koji će mi biti potrebni da je ulovim.” “Nju?” “I žene znaju biti prepredene.” “Kakve to veze ima s vođenjem nefila?” “Ovo je osobno.” “U redu”, Dante je polako rekao. “Reci mi što trebam znati.” “Patch mi je rekao da postoji niz palih anđela koji bi mogli ucjenjivati Peppera Friberga za mnogo stvari - stranice iz Knjige Enohove, poglede u budućnost, puni oprost za zločin iz prošlosti, svete i tajne informacije, ili čak da budu unaprijeđeni do statusa arkanđela - popis stvari koje bi arkanđeo mogao ispuniti je vrlo dugačak, pretpostavljam.” “Što je još Patch rekao?” “Ne mnogo toga. I on želi pronaći ucjenjivača. Znam da slijedi tragove i prati barem jednog sumnjivca. No prilično sam sigurna da je na pogrešnom tragu. Neku sam večer primijetila njegovu bivšu kako razgovara s Pepperom iza Vražje torbice. Nisam uspjela čuti o čemu su razgovarali, no ona je izgledala samouvjereno. A Pepper je izgledao bijesno. Zove se Dabria.” Iznenadila sam se kad je Danteovim licem prešla sjena prepoznavanja. Prekrižio je ruke na prsima. “Dabria?” Zagunđala sam. “Nemoj mi reći da je i ti poznaješ. Kunem se, svuda je ima. Ako mi kažeš da misliš da je prekrasna, gurnut ću te s ruba te litice iza tebe i poslati ovaj golemi kamen za tobom.” “Nije u tome stvar.” Dante je zavrtio glavom, a u izraz lica mu se ušuljalo žaljenje. “Nisam želio biti taj koji će ti trebati reći.” “Reći mi što?” “Znam Dabriju. Ne osobno, ali - ” Suosjećanje na njegovu licu se produbilo. Pogledao me kao da mi se sprema reći neku užasnu vijest. Bila sam sjela na panj drveta kako bih ispričala što imam za reći, no sada sam skočila na noge. “Samo mi reci, Dante.”

“Imam špijune koji rade za mene. Ljude koje zapošljavam kako bi pazili na utjecajne pale anđele”, priznao je Dante, zvučeći gotovo krivo. “Nije tajna da Patcha izrazito poštuju u zajednici palih anđela. Pametan je, bistar i snalažljiv. Dobar je vođa. Godine koje je proveo kao plaćenik donijele su mu više iskustva nego što to imaju neki od mojih ljudi zajedno.” “Špijunirao si Patcha”, rekla sam. “Zašto mi nisi rekao?” “Vjerujem ti, no ne umanjujem mogućnost njegova utjecaja na tebe.” “Utjecaja? Patch nikada nije donosio odluke za mene - za to sam sposobna sama. Ja vodim ovu operaciju. Da sam htjela da ga netko špijunira, sama bih to organizirala”, rekla sam, a moja iritiranost je bila očita. “Shvaćam.” Otišla sam do najbližeg stabla i okrenula se od Dantea. “Hoćeš li mi reći čemu uopće služi cijelo ovo priznanje?” Nevoljko je uzdahnuo. “Dok smo špijunirali Patcha, Dabria nam se više puta pojavila na radaru.” Sklopila sam oči i poželjela da mu mogu reći da prestane. Nisam željela čuti više. Dabria je Patcha slijedila posvuda - to sam znala. No ton Danteova glasa je nagoviještao da mi ima mnogo razornije vijesti za poručiti koje se ne tiču činjenice da Patcha uhodi njegova prekrasna bivša djevojka. “Prije nekoliko večeri, proveli su noć skupa. Imam dokaze. Više fotografija.” Čvrsto sam stisnula čeljust i naglo se okrenula prema njemu. “Želim ih vidjeti.” “Nora - ” “Mogu se nositi s tim”, obrecnula sam se. “Želim vidjeti te takozvane dokaze koje su tvoji ljudi - koje su moji ljudi - prikupili.” Patch s Dabrijom. Izvrtjela sam sjećanja, pokušavajući dokučiti o kojoj se večeri moglo raditi. Osjećala sam se izluđeno i ljubomorno i nestabilno. Patch to nije učinio. Moralo je postojati neko objašnjenje. Bila sam mu dužna posumnjati u tako nešto. Prošli smo previše toga zajedno da bih povjerovala u prvi takav zaključak koji mi je serviran. Morala sam ostati smirena. Bila bi prava ludost da ga odmah osudim. Dante je imao fotografije? Dobro. Sama ću ih proučiti. Dante je stisnuo usne i kimnuo. “Dostavit ćemo ti ih kod kuće kasnije danas.”

Poglavlje 24 Jednu za drugom, obavljala sam pripreme za dan, no imala sam osjećaj da sve radim mehanički. Nikako nisam mogla potisnuti sliku Patcha i Dabrije zajedno. U onom se trenutku nisam bila sjetila pitati Dantea detalje i sad su mi neodgovorena pitanja probijala rupe u mozgu. Bili su zajedno. Imam fotografije. Što je to značilo? Kako su bili zajedno? Jesam li bila naivna što trebam i pitati? Ne. Vjerovala sam Patchu. Bila sam u iskušenju da ga u tom trenutku nazovem, no naravno da to nisam učinila. Pričekat ću dok ne vidim fotografije. Bile one inkriminirajuće ili ne... Odmah ću znati. Marcie je ušetala u kuhinju i nasadila se na rub stola. “Tražim nekoga s kim bih išla u šoping danas poslije škole.” Odgurnula sam od sebe zdjelicu do sad promočenih žitnih pahuljica. Toliko sam dugo provela zadubljena u misli da više nije bilo šanse da ih spasim, “Uvijek idem u šoping petkom poslijepodne”, rekla je Marcie. “To mi je, ono, ritual.” “Misliš tradicija”, ispravila sam je. “Treba mi novi kaput za jesen. Nešto toplo i vuneno, ali svejedno šik”, rekla je i lagano se zamišljeno namrštila. “Hvala na ponudi, ali imam užasno tešku zadaću iz trigonometrije koju moram poloviti.” “O, daj, molim te. Nisi cijeli tjedan pisala zadaću, zašto bi sada počela? I stvarno mi treba drugo mišljenje. To mi je vrlo važna kupnja. I to baš kad si se počela ponašati normalno”, promrmljala je. Odgurnula sam se od stolice i odnijela zdjelicu u sudoper. “Laskanje svaki put upali.” “Hajde, Nora, ne želim se svađati”, požalila se. “Samo želim da odeš sa mnom u šoping.” “A ja želim položiti trigonometriju. Uz to, u kazni sam.” “Ne brini, već sam razgovarala s tvojom mamom. Imala je vremena da se ohladi i predomisli se. Više nisi u kazni. Ostat ću dodatnih pola sata poslije škole. To bi ti trebalo biti dovoljno vremena da riješiš trigonometriju.” Sumnjičavo sam zaškiljila prema njoj. “Koristiš li to mentalne trikove na mojoj mami?” “Znaš što ja mislim? Ljubomorna si što se ona i ja dobro slažemo.” Jao. “Nije riječ samo o matematici, Marcie. Moram i razmisliti. O onome što se sinoć dogodilo i kako to spriječiti da se ikad više dogodi. Neću polagati zakletvu”, odlučno sam rekla. “I ne želim da je itko od nefila ikada opet polaže.” Marcie je nestrpljivo uzdahnula. “Ista si kao moj tata. Bar se jednom prestanite ponašati kao - ” “Nefili?” završila sam rečenicu. “Hibridi, frikovi, pogreške prirode? Mete?”

Marcie je stisnula šake tako jako da su postale ružičaste od krvi. Naposljetku je isturila bradu. Izazov i ponos bljesnuli su joj u očima. “Da. Mutanti, čudovišta, fenomeni. Baš kao i ja.” Podigla sam obrve. “Znači u tome je stvar? Konačno si odlučila prihvatiti što si?” Gotovo sramežljiv smiješak ozario joj je lice. “Tako mi svega, jesam.” “Više mi se sviđa ova verzija tebe”, rekla sam. “I meni se više sviđa ova verzija tebe.” Marcie je stajala i dograbila svoju torbicu s kuhinjskog pulta. “Jesmo se onda dogovorile za šoping ili što?” Niti dva sata nakon što nas je posljednje zvono oslobodilo škole, Marcie je potrošila gotovo četiri stotine dolara na vuneni kaput, traperice i pokoji modni dodatak. Ja četristo dolara nisam potrošila na cijelu svoju garderobu za ovu godinu. Sinulo mi je da ni meni ništa ne bi značilo peglanje kreditnom karticom cijelo poslijepodne da sam i ja odrasla u Hankovom kućanstvu. Ustvari, posjedovala bih kreditnu karticu. Marcie je vozila, budući da je tvrdila kako ne želi da je vide u mom autu i dok je nisam krivila, shvatila sam poruku. Ona je imala novca, a ja nisam. Hank je meni ostavio svoju ukletu vojsku, a Marcie je dobila nasljedstvo. Riječ nepošteno to uopće ne bi ni počela opisivati. “Možemo li stati negdje?” upitala sam Marcie. “Nije nam sasvim na putu, ali moram pokupiti nešto od svog prijatelja Dantea.” Mučno mi je bilo od pomisli da ću vidjeti fotografije Patcha i Dabrije, ali željela sam se riješiti nepoznatoga. Nisam imala strpljenja čekati da ih Dante dostavi. Kako nikako nisam mogla znati je li ih već dostavio, odlučila sam se biti proaktivna. “Dante? Poznajem li ja njega?” “Ne poznaješ. On ne ide u školu. Na sljedećem raskrižju skreni lijevo - živi blizu Zaljeva Casco”, rekla sam joj. Nije mi umakla ironija trenutka. Ljetos sam bila optužila Patcha da se spetljao s Marcie. Sada, kad je prošlo tek nekoliko mjeseci, ja se vozim pokraj nje u njezinom autu i spremam se istražiti istu priču - ali je u pitanju druga cura. Pritisnula sam si ručni zglob između očiju. Možda bih trebala zaboraviti na sve. Možda ovo govori mnogo o mojim nesigurnostima i trebala bih bezuvjetno vjerovati Patchu. Ustvari mu i jesam vjerovala. No tu je bila i Dabria. Osim toga, ako je Patch bio nevin, a ja sam se cijelim svojim bićem nadala da jest, neće biti ničega lošeg u tome da pogledam te fotografije. Marcie je slijedila moje upute do Danteove kuće i odmah ispustila zvuk uvažavanja kad je bacila pogled na arhitekturu. “Taj tvoj prijatelj Dante ima stila”, rekla je dok je očima prelazila preko kuće u stilu kraljice Anne, udaljene od ceste iza velikog travnjaka. “Prijatelji su mu je oporučno ostavili”, rekla sam. “Ne moraš izlaziti - ja ću se samo zaletiti do vrata i pokupiti što mi treba.” “Nema šanse. Moram vidjeti interijer”, rekla je Marcie i iskočila iz auta prije nego što sam je uspjela zaustaviti. “Ima li Dante curu?” Nataknula je sunčane naočale na vrh glave i bestidno se počela diviti Danteovu bogatstvu. Ima, mene, pomislila sam. I ja sam se očito svojski trudila održavati taj privid. Čak ni moja polusestra koja je spavala u sobi niz hodnik nije imala pojma o mom “dečku.”

Uspele smo se na trijem i pozvonile. Pričekala sam, a zatim ponovno pozvonila. Obavivši dlanovima oči, provirila sam kroz prozor blagovaonice u sjenovitu tamu unutra. Baš sam te sreće da navratim kad njega nema kod kuće. “Ju-hu! Cure, vi tražite mladića koji je prije živio ovdje?” Marcie i ja smo se okrenule i ugledale stariju ženu koja je stajala na pločniku. Na nogama je imala ružičaste papuče, u kosi ružičaste uvijače, a na kraju uzice malog crnog psa. “Tražimo Dantea”, rekla sam. “Vi ste mu susjeda?” “Doselila sam se s kćeri i njezinim mužem početkom ljeta. Ovdje smo, niz ulicu”, rekla je i pokazala iza sebe. “Mog muža, Johna, više nema, pokoj mu duši, i bilo je ili starački dom ili zetova kuća. A on nikad ne spušta dasku na zahodu”, obavijestila nas je. O čemu ona to blebeće? Marcie me upitala u mislima. I, molim? Tog psa treba okupati. Odavde ga mogu namirisati. Afektirano sam se dobrosusjedski nasmiješila i sišla niz stepenice trijema. “Ja sam Nora Grey, Prijatelj mi je dečko koji stanuje ovdje, Dante Matterazzi.” “Matterazzi? Znala sam! Znala sam da je Talijan. Takvo ime vrišti talijanski. Napadaju nam obale”, žena je rekla. “Još malo pa ću zid u vrtu dijeliti sa samim Mussolinijem.” Kao da se slaže, i pas je gunđavo zalajao. Marcie i ja smo se pogledale, a Marcie je zakolutala očima. Ja sam rekla ženi, “Jeste li vidjeli Dantea danas?” “Danas? Zašto bih ga vidjela danas? Upravo sam vam rekla da se odselio. Prije dva dana. I to usred noći, kao pravi Talijan. Potajno i prepredeno, kao da je mafijaš sa Sicilije. Mutna posla, kažem vam ja.” “Zasigurno ste pogriješili. Dante još uvijek stanuje ovdje”, rekla sam, pokušavajući zadržati prijateljski ton. “Ha! Taj je dečko otperjao. Uvijek se držao za sebe i nije imao pojma o susjedskim odnosima. I bio je takav otkad se doselio. Ne bi vas čak ni pozdravio. Takav sumnjivac u ovom lijepom, poštenom susjedstvu. To jednostavno nije išlo. Izdržao je samo mjesec dana i ne mogu reći da mi je žao što je otišao. Trebali bi postojati zakoni protiv iznajmljivača u ovom susjedstvu koji tako srozavaju vrijednost nekretnina.” “Dante nije iznajmljivao. On je vlasnik ove kuće. Prijatelji su mu je ostavili u oporuci.” “A to vam je rekao?” Zamahala je glavom i zagledala se u mene oštrim plavim očima kao da sam najveća lakovjernica na svijetu. “Moj zet je vlasnik ove kuće. U njegovoj je obitelji već godinama. Iznajmljivao ju je ljeti, prije gospodarskog kraha. Dok ste još od turizma mogli nešto i zaraditi. A sad je moramo iznajmljivati talijanskim mafijašima.” “Zasigurno ste pogriješili - ” pokušala sam ponovno. “Provjerite u zemljišnim knjigama! One ne lažu. Što ne mogu reći i za sumnjive Talijane.” Pas je u krugovima trčao oko ženinih nogu i zaplitao se oko nje uzicom. Svako toliko bi zastao kako bi upozoravajući zarežao na mene i Marcie. Zatim se vratio njuškanju i trčanju ukrug. Žena se otplela i odvukla se dalje niz pločnik. Zurila sam u njezina leđa. Dante je bio vlasnik ove kuće. Nije iznajmljivao. Zastrašujući mi se osjećaj pojavio u prsima. Ako Dante više nije ovdje, kako ću doći do još vradžbine? Gotovo mi je ponestalo. Imala sam još dovoljno za samo jedan dan, možda dva ako smanjim doze. “E, pa, netko ovdje laže”, rekla je Marcie. “Ja mislim da je ona. Nikad ne vjerujem staricama. Pogotovo onim zlovoljnima.”

Jedva sam čula što govori. Pokušala sam Dantea nazvati na mobitel, moleći se da se javi, no ništa se nije dogodilo. Nisam dobila čak ni govornu poštu. Pomogla sam Marcie da unese vrećicu stvari koje je kupila u kuću, a moja nas je mama dolje došla dočekati. “Neki ti je prijatelj donio ovo”, rekla je i pružila mi omotnicu. “Rekao je da se zove Dante? Bih li ga ja trebala znati?” zapitkivala je. Pokušala sam ostati što mirnija dok sam joj uzimala omotnicu iz ruke. “On je Scottov prijatelj”, objasnila sam. Mama i Marcie su i dalje gledale u omotnicu, prateći me s iščekivanjem, “Vjerojatno samo nešto što želi da prenesem Scottu”, slagala sam, ne želeći privući dodatnu pozornost na situaciju. “Izgledao je stariji od tvojih prijatelja. Nisam sasvim sigurna sviđa li mi se pomisao da se družiš sa starijim dečkima”, rekla je mama sumnjičavo. “Kao što rekoh, on je Scottov prijatelj”, neodređeno sam odgovorila. U svojoj sam sobi duboko udahnula i strgnula pečat s omotnice. Istresla sam iz nje nekoliko uvećanih fotografija. Sve su bile crno-bijele. Prvih je nekoliko bilo snimljeno noću. Patch hoda niz napuštenu ulicu. Patch, kako se činilo, nadzire na svom motoru. Patch razgovara telefonom u govornici. Ništa novo, budući da sam već znala da po cijele dane nastoji pronaći onoga tko ucjenjuje Peppera. Na sljedećoj su fotografiji bili Patch i Dabria. Bili su u Patchovom novom crnom kamionetu, Fordu F-150. Iglice kiše probijale su se kroz svjetlost ulične lampe iznad njih. Dabria je grlila Patcha oko vrata, a na usnama joj je plesao tajnovit osmijeh. Bili su zagrljeni i činilo se da Patch uopće ne pruža otpor. Brzo sam prolistala kroz posljednje tri fotografije. Želudac mi se digao, znala sam da će mi pozliti. Poljubac. Dabria je ljubila Patcha. Ondje na fotografiji.

Poglavlje 25 Sjedila sam na podu kupaonice, leđima oslonjena o vrata tuš-kabine. Privukla sam koljena k sebi i premda je grijalica bila upaljena, bilo mi je hladno i osjećala sam vlagu. Prazna bočica vradžbine ležala je pokraj mene. Bila mi je to posljednja zaliha. Jedva sam se sjećala kad sam je popila. Cijela je bočica nestala, a ja je nisam ni osjetila. Čak me ni ona nije mogla učiniti imunom na očaj koji mi je slamao srce. Vjerovala sam Patchu. Previše sam ga voljela kako bih povjerovala da bi me mogao ovoliko povrijediti. Morao je postojati neki razlog, neko objašnjenje. Objašnjenje. Riječ mi je odzvanjala u glavi, prazna i podrugljiva. Na vratima se začulo kucanje. “Moramo ovo dijeliti, sjećaš se? A ja imam mjehur veličine vjeveričjeg”, rekla je Marcie. Polako sam se uspravila. Od svih apsurdnih stvari oko kojih sam se mogla brinuti, pitala sam se ljubi li se Dabria bolje od mene. Je li Patch želio da sam više poput nje. Snalažljiva, ledena, sofisticirana. Pitala sam se u kojem joj se točno trenutku vratio. Pitala sam se nije li još uvijek čekao da prekine sa mnom jer je znao koliko će me to shrvati. Još uvijek. Pritisnuo me težak osjećaj nesigurnosti. Otvorila sam vrata i u prolazu okrznula Marcie. Napravila sam pet koraka niz hodnik kad sam osjetila kako me promatra s leđa. “Jesi li dobro?” upitala je. “Ne želim razgovarati o tome.” “Hej, čekaj malo. Nora? Zar plačeš?” Prstima sam prešla ispod očiju i iznenadila se kad sam shvatila da sam plakala. Cijeli mi se trenutak činio zaleđen i dalek. Kao da se događao negdje daleko, u snu. Ne okrenuvši se, rekla sam, “Idem van. Možeš me pokrivati? Možda se ne stignem vratiti na vrijeme.” Jednom sam se zaustavila na putu prema Patchevoj kući. Oštro sam Volkswagenom skrenula na stranu ceste, izletjela van i počela hodati. Bilo je sasvim mračno i dovoljno hladno da sam požalila što nisam ponijela kaput. Nisam znala što bih mu rekla kad ga vidim. Nisam željela navaliti i početi vikati. A nisam željela ni spasti na cendranje. Ponijela sam fotografije sa sobom i naposljetku odlučila da će one govoriti za mene. Predat ću mu ih i ograničiti pitanje na sažeto, “Zašto?” Ledena distanciranost koja se spustila na mene poput mraza otopila se u trenutku kad sam ispred Patcheve kuće spazila parkiran Dabrijin Bugatti. Zakočila sam pola bloka dalje i progutala knedlu. U grlu mi se podigla ljutnja i izletjela sam iz auta. Ugurala sam ključ u bravu na vratima kuće i umarširala unutra. Jedinu je svjetlost pružala lampa na pomoćnom stoliću u dnevnoj sobi. Dabria je koračala uz prozor balkona, no zaustavila se kad me ugledala. “Što ti radiš ovdje?” upitala je, vidno iznenađena.

Ljutito sam stresla glavom. “Ne. To bih ja tebe trebala pitati. Ovo je kuća mog dečka i samo ja mogu postavljati to pitanje. Gdje je on?” željela sam znati, koračajući već prema hodniku koji je vodio prema velikoj spavaonici. “Zaboravi. Nije ovdje.” U hipu sam se okrenula. Pogledala sam Dabriju pogledom koji je sadržavao nevjericu, gađenje i prijetnju. “Što. Onda. Ti. Radiš. Ovdje?” istaknula sam svaku riječ. Osjetila sam kako u meni vrije bijes i nisam ga pokušala prigušiti. Dabria je ovo zaslužila, “U nevolji sam, Nora.” Usna joj je zadrhtala. “Ni sama to ne bih bolje rekla.” Bacila sam na nju omotnicu s fotografijama. Sletjela joj je pokraj nogu. “Kakav je osjećaj znati da si kradljivica dečki? Zar te to pali, Dabria? Uzimanje onoga što ti ne pripada? Ili samo uživaš u uništavanju nečega što je dobro?” Dabria se sagnula kako bi pokupila omotnicu, no cijelo mi je vrijeme gledala u oči. Obrve su joj se namrštile od oprezne nesigurnosti. Nisam mogla vjerovati da može biti toliko drska i ponašati se kao da ne zna o čemu govorim. “Patchev kamionet”, bjesnjela sam. “Ti i on, neku večer ovaj tjedan, zajedno u njegovom kamionetu. Poljubila si ga!” Prekinula je kontakt očima samo koliko joj je trebalo da zaviri u omotnicu. Odložila ju je na jastuk kauča. “Ne razumiješ - ” “O, itekako razumijem. Nije tebe toliko teško shvatiti. Nemaš uopće poštovanja ni dostojanstva. Uzimaš što god poželiš, a zaboravljaš na sve ostale. Poželjela si Patcha i izgleda da si ga i dobila.” U tom mi je trenutku glas prepukao i oči se zažarile. Pokušala sam treptanjem odagnati suze, no navrle su mi prebrzo. “U nevolji sam jer sam napravila pogrešku dok sam Patchu činila uslugu”, rekla je Dabria tihim, zabrinutim glasom, očito nesvjesna mojih optužbi. “Patch mi je rekao da Blakely spravlja vradžbinu za Dantea i da laboratorij treba uništiti. Rekao mi je da ako ikad naiđem na neku informaciju koja bi ga mogla odvesti do Blakelyja, ili do laboratorija, to mu odmah moram javiti. Prije nekoliko večeri, jako kasno, do mene je došla skupina nefila, tražili su da im proreknem budućnost. Ubrzo sam saznala da su zaposleni kao tjelohranitelji u vojsci Crne Ruke. Do te su večeri služili kao čuvari moćnog i važnog nefila pod imenom Blakely. Pobudili su moje zanimanje. Nastavili su pričajući mi kako im je posao dosadan i kako se nikada ništa ne događa, a moraju raditi dugo. Ranije te večeri, bili su organizirali partiju pokera da im vrijeme brže prođe, bez obzira što su im igre i bilo kakve distrakcije bile zabranjene. Jedan od muškaraca napustio je radno mjesto kako bi kupio špil igraćih karata. Igrali su tek nekoliko minuta prije nego što ih je otkrio njihov zapovjednik. Odmah ih je udaljio i nečasno otpustio iz vojske. Vođa otpuštenih vojnika, Hanoth, očajnički je želio povratiti svoj posao. Ima obitelj ovdje i brine ga kako će ih uzdržavati, kako će oni ostati na sigurnom ako njih kazne ili ih izbace zbog njegovih zločina. Potražio je mene u nadi da ću mu moći reći hoće li ponovno dobiti svoj posao. Njemu sam prvome gatala. Imala sam snažnu potrebu reći Hanothu istinu: da ga je njegov bivši zapovjednik želio zatvoriti i mučiti ga, te da bi s obitelji odmah trebao otići iz grada. No znala sam također da ću, ako mu to kažem, izgubiti priliku da pronađem Blakelyja. Pa sam slagala. Lagala sam za Patcha. Rekla sam Hanothu da bi razmirice trebao riješiti izravno s Blakelyjem. Rekla sam mu da će ga, ako ga zamoli za oprost, Blakely odriješiti. Znala sam da će me Hanoth, ako povjeruje

u moje proročanstvo, odvesti do Blakelyja. Željela sam to učiniti za Patcha. Nakon svega što je učinio za mene, nakon što mi je pružio drugu priliku kada to nitko drugi nije htio učiniti” - njezine su suzne oči zatreptale prema mojima - “bilo je to najmanje što sam mogla učiniti. Volim ga”, rekla je jednostavno i susrela moj netrpeljiv pogled ne ustuknuvši. “Uvijek ću ga voljeti. Bio mi je prva ljubav i neću ga zaboraviti. No on sada voli tebe ” Utučeno je uzdahnula. “Možda će doći dan kad vas dvoje više nećete biti tako ozbiljni i ja ću čekati.” “Nemoj na to računati”, rekla sam. “Nastavi. Dođi do dijela gdje objašnjavaš te slike.” Bacila sam pogled na omotnicu na kauču. Činilo se da zauzima previše mjesta u prostoriji. Željela sam rastrgati fotografije i ostatke baciti u kamin. “Činilo se da je Hanoth povjerovao u moju laž. Otišao je sa svojim ljudima, a ja sam ih slijedila. Dobro sam pazila da me ne otkriju. Bili su brojčano nadmoćni i, kad bi me uhvatili, znala sam da bih se našla u velikoj opasnosti. Izašli su iz Coldwatera i krenuli prema sjeverozapadu. Slijedila sam ih više od sat vremena. Mislila sam da se zasigurno približavam Blakelyju. Naselja je bilo sve manje i zašli smo duboko u nenaseljen krajolik. Nefili su skrenuli na usku cestu, a ja sam ih slijedila. Odmah sam znala da nešto nije u redu. Zaustavili su se na sredini ceste. Četvorica od petorice izašli su iz automobila. Osjetila sam kako se raspoređuju, meni sa strane i iza mene, stvarajući u tami mrežu kojom su me opkolili. Ne znam kako su shvatili da ih slijedim. Cijelim sam putem vozila ugašenih svjetala i dovoljno daleko od njih da sam ih nekoliko puta gotovo izgubila iz vida. Uplašila sam se da je već prekasno i učinila sam jedino što sam mogla. Otrčala sam u smjeru rijeke. Nazvala sam Patcha i rekla mu sve u poruci na govornoj pošti. Zatim sam zagazila u riječni tok u nadi da će turbulencija vode usporiti njihovu mogućnost da me čuju ili osjete. Mnogo su mi puta došli nadomak. Morala sam izaći iz rijeke i trčati kroz šumu. Nisam znala u kojem smjeru trčim. No čak i da sam stigla do grada, znala sam da neću biti na sigurnom. Kad bi bilo tko primijetio kako me Hanoth i njegovi ljudi napadaju, nefili bi im samo izbrisali pamćenje. Tako da sam trčala što sam brže i dalje mogla. Kad me Patch napokon nazvao, skrivala sam se u napuštenoj pilani. Ne znam koliko bih još mogla trčati. Ne dugo.” U očima su joj zasjale suze. “Došao je po mene. Izvukao me odande. Čak i kad nisam uspjela pronaći Blakelyja.” Zagladila je kosu iza ušiju i šmrcnula. “Odvezao me u Portland i pobrinuo se da odem negdje na sigurno. Prije nego što sam izašla iz kamioneta, poljubila sam ga.” Njezin je pogled susreo moj. Nisam znala je li u njemu bljesnuo izazov ili isprika. “Ja sam inicirala, no on ga je odmah prekinuo. Znam kako izgleda na slikama, no bio je to moj način na koji sam mu zahvalila. Završilo je i prije nego što je počelo. On se za to pobrinuo.” Dabria se iznenada prenula, kao da ju je gurnula neka nevidljiva ruka. Oči su joj se na trenutak zakolutale na bjeloočnice i vratile se na uobičajeno morsko plavetnilo. “Ako mi ne vjeruješ, pitaj ga. Doći će ovamo za manje od minute.”

Poglavlje 26 Nikada nisam vjerovala da Dabria doista posjeduje dar predviđanja budućnosti i proročanstva - ne nakon što je pala, u svakom slučaju - no u posljednje joj je vrijeme uspijevalo da me nagovori da promijenim mišljenje. Za manje od minute, Patcheva su se garažna vrata otvorila uz lagano zujanje, a on se pojavio na vrhu stepenica. Izgledao je malo lošije nego inače - u lice su mu se urezale linije umora, a oči su mu izgledale zamoreno - i kad je ugledao Dabriju i mene očito sukobljene u svojoj dnevnoj sobi, to mu nije popravilo raspoloženje. Promotrio nas je mrkim, procjenjujućim pogledom. “Ovo ne miriše na dobro.” “Ja ću prva”, započela je Dabria, drhtavo udahnuvši. “Ni blizu”, obrecnula sam se. Okrenula sam se ravno prema Patchu, odsjekavši Dabriju iz razgovora. “Poljubila te! A Dante, koji te slijedio, usput, sve je to ulovio na fotografiji. Zamisli kako sam se iznenadila kad sam to vidjela ranije večeras. Jesi li mi uopće mislio reći?” “Rekla sam joj da sam ja tebe poljubila i da si me ti odgurnuo”, Dabria se kreštavo usprotivila. “Zašto si ti još uvijek ovdje?” eksplodirala sam na Dabriju. “Ovo se tiče mene i Patcha. Odlazi više!” “Što ti radiš ovdje?” Patch je ponovio Dabriji, a ton mu se zaoštrio. “Ja - provalila sam”, promucala je. “Uplašila sam se. Nisam mogla zaspati. Ne mogu prestati misliti na Hanotha i ostale nefile.” “Mora da se šališ”, rekla sam. Pogledala sam Patcha u nadi da će potkrijepiti to, te da neće pasti na glumatanje dame u nevolji. Dabria je večeras došla ovdje u potrazi za jednom određenom vrstom utjehe i ja to nisam odobravala. Ni najmanje. “Vrati se u sigurnu kuću”, Patch je naredio Dabriji. “Da si ostala ondje, bila bi na sigurnom.” Unatoč iscrpljenosti, riječi su mu poprimile oštar ton. “Ovo je posljednji put da ti govorim da se pritajiš i da se kloniš nevolja.” “Na koliko dugo?” Dabria je gotovo zajecala. “Usamljena sam tamo. Svi ostali u kući su ljudi. Čudno me gledaju.” Preklinjala ga je pogledom. “Mogu ti pomoći. Ovaj put neću napraviti nijednu pogrešku. Ako mi dopustiš da ostanem ovdje - ” “Odlazi”, Patch joj je oštro naredio. “Uzrokovala si već dovoljno nevolja. S Norom, kao i s nefilima koje si slijedila. Ne možemo biti sigurni koje su zaključke donijeli, ali jedno je sigurno. Znaju da tragaš za Blakelyjem. A ako imaju imalo mozga, shvatili su da to znači da znaš zašto je Blakely ključan za njihovu operaciju i što točno radi u tom svom tajnom laboratoriju, gdje god on bio. Ne bih se čudio da su preselili cijelu operaciju. Onda smo ponovno na početku, nimalo bliže pronalasku Blakelyja i uništenju vradžbine”, Patch je frustrirano dodao. “Samo sam pokušavala pomoći”, prošaptala je Dabria, a usne su joj drhtale. Još je jednom, poput izgrđenog psića, pogledala Patcha i otišla iz kuće.

Patch i ja smo tako ostali sami. Bez oklijevanja je prešao preko sobe, iako sam bila sigurna da izraz mog lica nije pokazivao nimalo dobrodošlice. Položio je čelo na moje i sklopio oči. Izdahnuo je, dugo i polako, kao da ga pritišće neka nevidljiva sila. “Žao mi je”, rekao je tiho, s iskrenim kajanjem. Gorke riječi, “Žao ti je zbog poljupca ili ti je samo žao što sam saznala?” balansirale su mi na vrhu jezika, spremne iskočiti, no zatomila sam ih. Bila sam umorna od vučenja vlastitog nevidljivog tereta uokolo - koji se sastojao od ljubomore i sumnje. Patchevo je kajanje bilo tako oštro da ga je gotovo bilo moguće dodirnuti. Koliko god da mi je Dabria bila mrska i koliko god sam joj malo vjerovala, nisam ga mogla kriviti što joj je spasio kožu. Bio je bolji čovjek nego što je sam mislio. Posumnjala sam da bi prije nekoliko godina, jedan sasvim drugačiji Patch na situaciju reagirao na potpuno različit način. Davao je Dabriji drugu priliku - nešto za što se i sam svakodnevno borio. “I meni je žao”, promrmljala sam u Patcheva prsa. Snažnim me rukama privio u zagrljaj. “Vidjela sam te slike i nikada nisam bila toliko uzrujana ni uplašena. Pomisao da te gubim bila mi je - nezamisliva. Bila sam tako ljuta na nju. Još uvijek sam. Poljubila te kada nije trebala. Koliko ja mogu znati, opet će to učiniti.” “Neće, jer ću joj ja itekako dati do znanja kako stvari odsad stoje među nama. Pretjerala je i natjerat ću je da dobro razmisli prije nego što tako nešto ponovno i pokuša”, odlučno je rekao Patch. Podigao mi je bradu i poljubio me, a usne su mu još bile na mojima kad je progovorio. “Nisam očekivao da ću te dočekati kod kuće, no kako si sada ovdje, nemam te namjeru pustiti da odeš.” Preplavila me vruća, bolna krivnja. Nisam mogla biti tako blizu Patchu i ne osjetiti svoje laži kako stoje između nas. Lagala sam mu o vradžbini. Kako sam to mogla učiniti? Osjećaj gađenja prema samoj sebi me ispunio, praćen sramom i mržnjom. Željela sam mu sve priznati, no gdje da počnem? Toliko sam bila nemarna i dopustila da mi se laži otmu kontroli. Zaustila sam kako bih mu rekla istinu, kad su mi neke ledene ruke kliznule oko vrata i stisnule ga. Nisam mogla govoriti. Jedva da sam mogla disati. Grlo mi se ispunilo nekom gustom tvari, kao kad sam prvi puta uzela vradžbinu. Neki mi se strani glas ušuljao u um i počeo me uvjeravati. Ako kažem Patchu, nikad mi više neće vjerovati. Nikad mi neće oprostiti. Samo ću mu nanijeti još boli ako mu kažem. Samo moram izdržati kroz Hešvan i onda ću prestati uzimati vradžbinu. Još samo malo. Još samo nekoliko laži. Hladne su ruke popustile. Potreseno sam udahnula. “Imao si puno posla večeras?” upitala sam Patcha, želeći pokrenuti razgovor dalje učiniti bilo što da zaboravim na svoje laži. Uzdahnuo je. “A nisam nimalo bliže otkrivanju Pepperovog ucjenjivača. Stalno mislim da bi to mogao biti netko koga sam već provjerio, no možda se varam. Možda je riječ o nekom drugom. Nekome tko mi nije na radaru. Slijedio sam svaki trag, čak i one koji su mi se činili beznadni. Koliko vidim, svi su čisti,” “Postoji li šansa da Pepper sve to izmišlja? Možda ga nitko ustvari ne ucjenjuje.” Prvi mi je put to palo na pamet. Cijelo sam vrijeme vjerovala u njegovu priču, no on se pokazao kao nimalo vjerodostojan. Patch se namrštio. “Moguće je, ali mislim da nije tako. Zašto bi se toliko mučio s izmišljanjem tako zamršene priče?”

“Zato što mu treba izgovor da te baci u okove u paklu”, tiho sam predložila, tek se sad toga sjetivši. “Što ako su ga arkanđeli na to natjerali? Rekao je da je na Zemlju došao po njihovom zadatku. Isprva mu nisam vjerovala, ali što ako stvarno jest? Što ako su mu arkanđeli dali zadatak da tebe okuje u paklu? Nije tajna da oni to priželjkuju.” “Zakonski gledano, trebat će im razlog ako me žele okovati u paklu.” Patch se zamišljeno gladio po bradi. “Osim ako su toliko izašli iz svih okvira da im zakoni više nisu važni. Sasvim se slažem da u skupini postoji pokoja trula jabuka, ali ne mislim da je cijela populacija arkanđela postala korumpirana” “Ako je Peppera na zadatak poslala mala skupina arkanđela i ako ostali saznaju i posumnjaju da se nešto loše događa, Pepperovi bi poslodavci imali savršenu izliku: mogli bi tvrditi da se on odmetnuo. Iščupali bi mu krila prije nego što bi uspio posvjedočiti i oni bi se riješili opasnosti da budu razotkriveni. Meni se to uopće ne čini neuvjerljivo. Štoviše, zvuči mi to kao savršen zločin.” Patch se zagledao u mene. Uvjerljivost moje teorije naizgled se spustila na nas poput hladne magle. “Misliš da je Pepper na zadatku na koji ga je poslala skupina pokvarenih arkanđela koji me se žele riješiti zauvijek”, naposljetku je polako izgovorio. “Jesi li poznavao Peppera prije svog pada? Kakav je bio?” Patch je stresao glavom. “Znao sam ga, ali ne dobro. U biti sam više znao za njega. Bio je na glasu kao okorjeli liberal, posebno lakomislen što se društvenih pitanja tiče. Ne čudi me što je zaglibio u kockanju, ali ako se dobro sjećam, bio je uključen u moje suđenje. Zasigurno je glasao za moj izgon; što je čudno jer nije u skladu s njegovom reputacijom.” “Misliš da bismo uspjeli navesti Peppera da se okrene protiv arkanđela? Dvostruki život koji vodi mu je možda dio krinke... pa ipak, možda on malo previše uživa u vremenu koje provodi tu dolje. Ako upotrijebimo pravi pritisak na njega, možda propjeva. Ako nam kaže da ga je tajna skupina arkanđela poslala ovamo da tebe okuju u paklu, barem ćemo znati protiv čega se borimo.” Opasan i blag osmijeh zatitrao je na Patchevim usnama. “Mislim da je vrijeme da pronađemo Peppera.” Kimnula sam. “Dobro. Ali ovaj ćeš potez odigrati iz zasjede. Ne želim da se uopće približavaš Pepperu. Zasad moramo pretpostaviti da je on spreman na bilo što kako bi te okovao u paklu.” Patcheve su se obrve skupile. “Što predlažeš, Anđele?” “Ja ću se naći s Pepperom. I povest ću Scotta sa sobom. Neka ti ne padne na pamet da mi uopće proturiječiš”, rekla sam upozoravajući prije nego što je uspio predložiti vlastito mišljenje, “Poveo si Dabriju za svaki slučaj više puta nego što se uopće želim prisjetiti. Zakleo si mi se da su razlozi bili taktički i ništa više. E, pa, sad je red na meni. Povest ću Scotta sa sobom i to je moja zadnja. Koliko mi je poznato, Pepper nema nikakvu jednosmjernu kartu za pakao sa Scottovim imenom.” Patcheve su se usne stisnule i oči su mu se zamračile; gotovo sam mogla osjetiti kako isijava iz njega koliko mi se protivi. Patchu Scott nije bio drag, no znao je da na tu kartu ne može igrati; to bi ga učinilo licemjerom. “Trebat će ti pakleni plan”, naposljetku je rekao. “Ne puštam te iz vida ako postoji i najmanja mogućnost da nešto pođe po zlu.” Uvijek je postojala mogućnost da nešto pođe po zlu. Ako sam išta naučila u vrijeme koje sam provela s Patchem, to je bilo to. I Patch je to znao, pa sam se zapitala nije li to dio

njegova plana da me spriječi. Odjednom sam se osjećala poput Pepeljuge, spriječena u odlasku na bal zbog sitne pojedinosti. “Scott je jači nego što misliš”, ponudila sam argument. “Neće dopustiti da mi se bilo što dogodi. Pobrinut ću se da shvati kako nikome živom ne smije reći da smo ti i ja još uvijek itekako zajedno.” Patcheve su crne oči zasjale. “A ja ću se pobrinuti da shvati da će, ako ti i dlaka s glave bude pala, imati posla sa mnom. Ako ima imalo mozga, to je prijetnja koju će shvatiti ozbiljno.” Napeto sam se nasmiješila. “Onda smo se dogovorili. Sve što nam sad treba je plan.” Sljedeći je dan bila subota. Kad sam rekla mami da ću cijeli vikend biti kod Vee i da ćemo u ponedjeljak ići zajedno u školu, Scott i ja smo otišli do Vražje torbice. Nije nas zanimala glazba ili piće, već podrumski prostor. Čula sam glasine o podrumu ondje, da se počeo pretvarati u kockarski raj, no nikada ondje nisam ni kročila. Pričalo se da Pepper nije mogao to isto tvrditi. Patch nam je nabavio popis Pepperovih najdražih mjesta i nadala sam se da će se Scottu i meni već pri prvom pokušaju posrećiti. Pokušavajući izgledati sofisticirano i nevino u isto vrijeme, pošla sam za Scottom do šanka. On je žvakao žvakaću gumu i on je izgledao opušteno i samopouzdano kao i inače. Ja sam se pak toliko znojila da mi se činilo da ću se ponovno trebati otuširati. Ispeglala sam kosu kako bi izgledala uglađeno i zrelije. Malo tuša na očima, ruž za usne, potpetice od deset centimetara, skupa torbica koju sam posudila od Marcie i kao nekom magijom, izgledala sam pet godina starije. Budući da je Scott bio fizički vrlo razvijen i impozantan, nije mi palo na pamet brinuti se hoće li nas tražiti osobne. U ušima je imao sićušne srebrne kolutove, a dok mu je kosa bila vrlo kratko podšišana, još je uvijek uspijevao izgledati u isto vrijeme opasno i privlačno. Scott i ja smo bili samo prijatelji, no bilo mi je jasno što Vee vidi u njemu. Provukla sam ruku kroz njegovu pretvarajući se da sam mu djevojka, dok je on dao znak barmenu da nam se približi. “Tražimo Storkyja”, Scott je rekao barmenu, nagnuvši mu se blizu kako ne bi trebao glasno govoriti. Barmen, kojeg nikada prije nisam vidjela, pogledao nas je sa zanimanjem. Susrela sam njegov pogled, trudeći se da mi oči ostanu bezizražajne. Nemoj izgledati nervozno, rekla sam sama sebi. I što god učinila, nemoj izgledati kao da nešto skrivaš. “Tko ga traži?” osorno je naposljetku upitao. “Čuli smo da se večeras igra s velikim ulozima”, rekao je Scott i pokazao svežanj stotica poredanih uredno u svom novčaniku. Barmen je slegnuo ramenima i vratio se brisanju šanka. “Nemam pojma o čemu govoriš.” Scott je jednu novčanicu položio na šank i prekrio je dlanom. Odgurnuo ju je prema barmenu. “Šteta. Siguran si da te ne možemo nagovoriti da se predomisliš?” Bermen je bacio pogled na stoticu. “Jesam li te već viđao negdje?” “Sviram bas u bendu Serpentine. A igrao sam poker od Portlanda do Concorda i Bostona, i svugdje između.” Kimnuo je potvrdno. “To je to. Prije sam radio noćne u Z Poolu u Springvaleu.” “Imam lijepe uspomene na to mjesto”, Scott je rekao bez najmanje pogreške. “Dosta sam love ondje dobio. Još više izgubio.” Nacerio se kao da dijeli internu šalu s barmenom.

Gurnuvši ruku do Scottove i osvrnuvši se da se uvjeri kako ga nitko ne promatra, barmen je novčanicu spremio u džep. “Morat ću vas prvo pregledati”, rekao nam je. “Dolje je zabranjeno oružje.” “Nema problema”, Scott je lako odgovorio. Ja sam se počela još više znojiti. Patch nas je bio upozorio da bi mogli tražiti pištolje, noževe i bilo kakve oštre predmete koji mogu poslužiti kao oružje. Pa smo morali biti kreativni. Remen u Scottovim trapericama, skriven pod njegovom majicom, bio je ustvari bič začaran vradžbinom. Scott se zakleo više puta da ne uzima vradžbinu, te da nikad nije ni čuo za taj moćni napitak, no ja sam smatrala da bismo mogli iskoristiti začarani bič koji je hirovito bio ukrao iz Danteovog auta. Bič je izdajnički svijetlio plavkasto, no dok god barmen nije podizao Scottovu majicu, bili smo sigurni. Kad nas je barmen pozvao, Scott i ja smo došli iza šanka, otišli iza zaslona za privatnost i podigli ruke. Ja sam bila prva na redu i pretrpjela kratko ispipavanje za svaki slučaj. Barmen je prešao na Scotta, prešao mu rukama preko unutarnjih šavova na hlačama, ispod ruku i po leđima. Iza šanka je bilo dosta mračno i premda je Scott na sebi imao debelu pamučnu majicu, učinilo mi se da vidim kao bič lagano svijetli kroz nju. Činilo se da je i barmen to primijetio i posegnuo je za Scottovom majicom. Ispustila sam torbicu pokraj njegovih nogu. Nekoliko novčanica od sto dolara je izletjelo van. I samo tako, barmenovu je pozornost privukao novac. “Ups”, rekla sam i odglumila flertovski smiješak dok sam kupila novčanice i vraćala ih u torbicu. “Ta lova jedva čeka da je potrošiš. Jesi spreman zaigrati, tigriću?” Tigriću? Scott je ponovio u mojim mislima. Super. Nacerio se i nagnuo se kako bi me poljubio, strasno i u usta. Toliko me to iznenadilo da sam se ukočila kad me dotaknuo. Opusti se, rekao mi je u mislima. Još malo pa smo unutra Jedva primjetno sam kimnula. “Večeras ćeš osvojiti veliku lovu, dragi, osjećam to”, zagugutala sam. Barmen je otključao velika čelična vrata i ja sam se, stišćući Scottovu ruku, uputila za njim niz mračno, neugodno stepenište koje je zaudaralo na plijesan i ustajalu vodu. Na dnu smo krenuli niz hodnik koji je nekoliko puta zakrenuo dok nismo stigli do otvorenog prostora uređenog rijetkim stolovima za poker. Po jedna staklenka pretvorena u luster visjela je iznad svakog stola i bacala minimalnu količinu svjetlosti. Nije bilo ni glazbe, ni pića, niti tople, prijateljske dobrodošlice. Za jednim su stolom sjedili igrači - četvorica njih - i ja sam odmah prepoznala Peppera. Sjedio je nama okrenut leđima i nije se okrenuo kad smo prišli. To nije bilo neobično. Nitko od ostalih igrača nas također nije ni pogledao. Svi su bili zadubljeni u karte koje su držali u rukama. Žetoni su bili uredno naslagani u tornjiće u središtu stola. Nisam imala pojma o koliko se novca radilo, ali sam se mogla kladiti da će oni koji izgube to i osjetiti, i to bolno. “Tražimo Peppera Friberga”, objavio je Scott. Ton mu je bio prijateljski, no način na koji su mu se mišići isticali kad je ukrstio ruke slao je drugu poruku. “Oprosti, dragi, ali kartica za ples mi je večeras puna”, Pepper je cinično odvratio, razmišljajući intenzivno o kartama koje je dobio. Pomno sam ga proučila i palo mi je na um da je previše uključen u igru da bi ovo bila samo krinka. Štoviše, bio je toliko zaokupljen da se činilo kako mu je sasvim promaklo da ja stojim pokraj Scotta. Scott je privukao stolicu s obližnjeg stola i smjestio je točno pokraj Peppera. “Ja ionako imam dvije lijeve. Bolje ti je da plešeš s... Norom Grey.”

Sada je Pepper reagirao. Položio je karte poleđinom nagore i okrenuo ono svoje okruglo, krupno tijelo kako bi me pogledao. “Zdravo, Pepper. Dugo se nismo vidjeli”, rekla sam. “Pri našem posljednjem susretu si me pokušao oteti, zar ne?” “Otmica je federalni zločin za nas koji živimo na Zemlji”, ubacio se Scott. “Ali nešto mi govori da se ni u raju ne gleda dobronamjerno.” “Stišaj se”, zarežao je Pepper i nervozno pogledao ostale igrače. Podigla sam obrve i obratila se izravno Pepperovim mislima. Nisi svojim ljudskim prijateljima rekao što si uistinu? lako pretpostavljam da im ne bi bilo previše drago kad bi saznali da tvoja pokeraška vještina ima više veze s kontrolom uma, nego sa srećom ili znanjem. “Razgovarat ćemo vani”, rekao mi je Pepper i povukao se iz partije. “Hajdemo gore”, rekao je Scott i podigao ga za lakat. U uličici iza Vražje torbice, ja sam prva progovorila. “Pojednostavit ćemo ti ovo, Pepperu. Koliko god je bilo zabavno dok si preko mene pokušavao doći do Patcha, ja sam spremna nastaviti sa životom. No, koliko shvaćam, to će se moći dogoditi samo ako otkrijem tko te doista ucjenjuje”, rekla sam, iskušavajući ga. Htjela sam mu predstaviti svoju teoriju: da ga je poslala tajna skupina arkanđela kojima treba izgovor da Patcha pošalju u pakao. No u ime igre na sigurno, odlučila sam pričekati i vidjeti kako će se stvari razvijati. Pepper je zaškiljio prema meni, a izgledao je jednako razljućeno koliko i skeptično. “O čemu se ovdje radi?” “Tu mi ulazimo u priču”, pridružio se Scott. “Motivirani smo pronaći tvog ucjenjivača.” Pepper je još više zaškiljio prema Scottu. “Tko si ti?” “Smatraj me bombom koja ti otkucava ispod sjedala. Ako se ne odlučiš složiti s Norinim uvjetima, ja ću to odlučiti za tebe.” Scott je počeo sukati rukave. “Vi meni prijetite?” Pepper je u nevjerici pitao. “Ovo su moji uvjeti”, rekla sam. “Pronaći ćemo onoga tko te ucjenjuje i izručit ćemo ti ga. Ono što želimo zauzvrat je jednostavno. Prisegni da ćeš ostaviti Patcha na miru ” Pljesnula sam oštru čačkalicu na Pepperov mesnati dlan. Budući da me barmen pretražio, to je bilo najbolje što sam uspjela. “Malo krvi i nekoliko iskrenih riječi će biti dovoljno.” Ako ga navedem da prisegne, morat će se dovući do arkanđela s repom među nogama i priznati poraz. Ako odbije, to samo pridaje veću vjerodostojnost mojoj teoriji. “Arkanđeli ne prisežu krvne zakletve”, Pepper je s prijezirom rekao. Sve smo toplije, pomislila sam. “Šalju li pale anđele s kojima imaju razmirice u pakao?” upitao je Scott. Pepper nas je gledao kao da smo poludjeli. “O čemu to blebećete?” “Kakav je osjećaj biti pijun arkanđela?” upitala sam. “Što su ti ponudili zauzvrat?” Scott je želio znati. “Arkanđeli nisu ovdje”, rekla sam. “Prepušten si sam sebi. Zar se zbilja želiš sam boriti protiv Patcha?” Hajde, Pepper, pomislila sam. Reci mi ono što želim čuti. Da je cijela ova priča o ucjeni samo izlika da ispuniš zadatak na koji te je poslala skupina okorjelih arkanđela da se riješiš Patcha. Pepperov izraz nevjerice se produbio, a ja sam skočila na njegovu šutnju. “Prisegnut ćeš zakletvu ovaj čas, Pepperu.” Scott i ja smo mu se približili. “Nikakva zakletva!” procvilio je Pepper. “Ali ostavit ću Patcha na miru - obećajem!”

“Kad bih ti barem mogla vjerovati da ćeš održati riječ”, uzvratila sam. “Problem je u tome što ne vjerujem da si ti vrlo iskren tip. Štoviše, smatram da je cijela ova stvar s ucjenom samo prevara.” Pepperove su se oči razrogačile od razumijevanja. Zamucao je u nevjerici, a lice mu se zacrvenjelo. “Da vidim shvaćam li ja to dobro. Vi mislite da ja tražim Patcha zato što me on ucjenjuje?” konačno je prosiktao. “Da”, rekao je Scott. “Da, mislimo.” “I zato se on odbio naći sa mnom? Zato što misli da ga želim okovati u paklu? Pa nisam mu prijetio!” zacvilio je Pepper, a njegovo je okruglo lice postajalo sve zajapurenije. “Htio sam mu ponuditi posao! To mu cijelo vrijeme pokušavam poručiti!” Scott i ja smo progovorili u isto vrijeme. “Posao?” Nabrzinu smo se, sumnjičavo, pogledali. “Govorio si istinu?” upitala sam Peppera. “Stvarno imaš posao za Patcha - i to je sve?” “Da, da, posao”, zagunđao je Pepper, “A što ste vi mislili? Ajme meni, koji nered. Ništa nije ispalo kako je trebalo.” “O kakvom je poslu riječ?” željela sam znati. “Kao da ću tebi reći! Da si mi pomogla da dođem do Patcha na vrijeme, ne bi bio u ovako groznoj situaciji. Ova cijela stvar je tvoja krivica. Moja ponuda za posao je za Patcha i samo za Patcha!” “Da se razumijemo”, rekla sam. “Ti ne misliš da te Patch ucjenjuje?” “Zašto bih to mislio kad već znam tko me ucjenjuje?” bijesno je ispalio. “Znaš tko te ucjenjuje?” ponovio je Scott. Pepper me prostrijelio pogledom punim gađenja. “Nosi mi ovog nefila s očiju. Znam li tko me ucjenjuje?” nestrpljivo je frknuo. “Znam! Večeras se trebamo naći. I nikad nećete pogoditi o kome se radi.” “O kome?” upitala sam. “Ha! Bilo bi sjajno da vam mogu reći, ne bi li? No stvar je u tome da sam se već zakleo da neću odati o kome je riječ. Ne trudite se ispitivati me. Doslovno vam ne mogu reći. Dobio sam informaciju da će mi javiti lokaciju sastanka dvadeset minuta prije nego što moram tamo otići. Ako ubrzo ne riješim ovaj nered, arkanđeli će me otkriti”, dodao je, kršeći ruke. Primijetila sam da mu je ponašanje odmah postalo strašljivo pri spomenu arkanđela. Pokušala sam ostati neiznenađena. Ovo nije bio potez koji sam očekivala da će napraviti. Pitala sam se nije li to samo taktika da nas odvede na pogrešan put ili u klopku. No znoj koji mu je rosio čelo i očajnički pogled u očima činili su se iskreni. Želio je da se sve skonča jednako kao i mi. “Onaj tko me ucjenjuje želi da začaram predmete moćima raja koje posjeduju svi arkanđeli.” Pepper je rupčićem obrisao znoj sa svog ružičastog čela. “O tome se radi ucjena.” “Koje predmete?” upitala sam. Pepper je stresao glavom. “Donijet će ih na sastanak. Rečeno mi je da će me, ako ih začaram točno prema uputama, ostaviti na miru. Ne shvaća. Čak i da ja začaram te predmete, moći raja mogu se koristiti samo za dobro. Nikakve zle ideje koje nekome padnu na pamet neće upaliti.” “Svejedno, ti doista razmišljaš o tome da to i učiniš?” s prijekorom sam upitala. “Želim si to skinuti s vrata! Arkanđeli ne smiju saznati što sam radio. Prognat će me. Iščupat će mi krila i sve će biti gotovo. Zaglavit ću tu dolje zauvijek.”

“Trebamo plan”, rekao je Scott. “Dvadeset minuta između poziva i sastanka nam ne ostavlja mnogo mjesta za manevriranje.” “Kad te ucjenjivač nazove, pristani na sastanak”, uputila sam Peppera. “Ako ti kaže da dođeš sam, reci da hoćeš. Pokušaj zvučati koliko je moguće popustljivije i susretljivije, a da ne pretjeraš.” “I što onda?” upitao je Pepper, mašući ramenima kao da pokušava provjetriti pazuha. Pokušavala sam ne zuriti u njega. Nikada ne bih bila rekla da će prvi arkanđeo kojeg susretnem biti takva cmizdrava, ušljiva kukavica. Toliko o arkanđelima mojih snova moćnima, neizbježnima, sveznajućima i, što je možda najvažnije, uzoritima. Zagledala sam se u Peppera. “I onda ćemo Scott i ja otići tamo umjesto tebe, zarobiti ucjenjivača i dovesti ga pred tebe.”

Poglavlje 27 „Što! Ne smijete to učiniti!” Pepper je silovito ispljunuo riječi. “Razljutit će se i odbiti raditi sa mnom. Što je još gore, možda ode ravno arkanđelima!” “Tvoj ucjenjivač više ne radi s tobom. Od ovog trenutka on ili ona imaju posla izravno s nama” rekla sam. “Scott i ja ćemo uzeti predmete koje će htjeti da začaraš i možda će nam trebati tvoja pomoć pri evaluaciji. Ako nam uspiješ reći za što su se mogli nadati koristiti ih, to bi bila vrlo korisna informacija .” “Kako da uopće znam mogu li vam vjerovati?” Pepper je kreštavo protestirao. “Uvijek postoji krvna zakletva...” pustila sam zamisao da ostane visjeti u zraku. “Ja ću se zakleti za svoje namjere, a ti ćeš se zakleti da ćeš se kloniti Patcha. Osim ako si, naravno, još uvijek predobar za zakletvu.” “Ovo je užasno”, rekao je Pepper i povukao se za ovratnik kao da ga guši. “Kakva zavrzlama,” “Scott i ja imamo cijeli tim na mjestu. Ništa ne može poći po zlu”, razuvjerila sam Peppera, a zatim Scottu dodala brzu privatnu uputu mislima: Pazi da ostane miran dok ja nazovem Patcha, može? Otišla sam do kraja uličice prije nego što sam ga nazvala. Suho mi je lišće šuštalo oko nogu i zavukla sam se dublje u kaput kako bi mi bilo toplije. Od svih noći koje sam mogla provesti vani, ja sam odabrala najhladniju do sad. Mraz mi je grizao kožu i tjerao nos da mi curi. “Ja sam. Imamo Peppera.” Začula sam kako je Patch odahnuo od olakšanja. “Mislim da dvostruki život nije gluma”, nastavila sam. “Ima stvaran problem s kockanjem. Ne mislim ni da je na misiji na koju su ga poslali arkanđeli da te okuje u paklu. Možda je u samom početku bio na nekom zadatku, no od toga je sad odustao kako bi uživao u ljudskom stilu života. A sada velika vijest. On zna da ga ti ne ucjenjuješ - sve ovo vrijeme te pokušavao pridobiti za neki posao.” “Kakav posao?” “Nije rekao. Mislim da je odustao od toga. Sad ga muče veći problemi. Ima dogovor da se večeras nađe s onim tko ga stvarno ucjenjuje.” Ostatak mu nisam rekla, no to me nije spriječilo da ne pomislim na to. Toliko sam bila sigurna da je Dabria iza svega ovoga, da sam se bila voljna životom kladiti na to. “Još ne znamo kada i gdje se trebaju sastati. Kad ucjenjivač nazove Peppera, imat ćemo dvadeset minuta vremena. Morat ćemo biti brzi.” “Misliš da je to zamka?” “Mislim da je Pepper kukavica i da mu je drago što ćemo mi otići kako on ne bi trebao.” “Ja sam spreman”, Patch je mrko rekao. “Čim saznam kamo idemo, naći ću se s vama tamo. I učini još nešto za mene, Anđele.” “Reci.” “Želim da si na sigurnom kad sve ovo završi.”

Poziv je stigao deset minuta prije ponoći. Pepper nije mogao bolje odgovarati ni da smo ga uvježbali. “Da, doći ću sam.” “Da, začarat ću predmete.” “Da, bit ću na groblju za dvadeset minuta.” Isti trenutak kad je prekinuo, upitala sam, “Na kojem groblju? Coldwater?” Kimnuo je. “U mauzoleju. Trebam ondje čekati daljnje upute.” Okrenula sam se prema Scottu. “Samo je jedan mauzolej na gradskom groblju. Točno pokraj groba mog oca. Ni sami ne bismo uspjeli izabrati bolje mjesto. Posvuda je drveće i nadgrobni spomenici i bit će mračno. Ucjenjivač neće shvatiti da si u mauzoleju ti, a ne Pepper, prije nego što bude prekasno.” Scott je povukao majicu s kapuljačom koju je nosio cijelu večer i kapuljaču ostavio na glavi tako da mu djelomično prekriva lice. “Puno sam viši od Peppera”, sumnjičavo je rekao. “Hodaj pognut. Majica ti je dovoljno široka da izdaleka neće primijetiti razliku.” Okrenula sam se prema Pepperu, “Daj mi svoj broj telefona. Neka linija ostane slobodna. Nazvat ću te onog trenutka kad uhvatimo tvog ucjenjivača.” “Imam loš osjećaj”, rekao je Pepper i obrisao dlanove o hlače. Scott je podigao rub majice i otkrio Pepperu svoj neobični remen koji je nezemaljski plavkasto svijetlio. “Ne odlazimo tamo nespremni.” Pepperove su se usne stisle, ali ne prije nego što je slučajno zakukao u negodovanju. “Vradžbina. Arkanđeli nikada ne smiju saznati da sam bio upleten u ovo.” “U trenutku kada Scott onesposobi tvog ucjenjivača, Patch i ja ćemo uletjeti. To ne može biti jednostavnije”, objasnila sam Pepperu. “Kako znaš da i ucjenjivač neće doći s vlastitom podrškom?” izazvao me. Slika Dabrije proletjela mi je kroz um. Imala je samo jednog prijatelja, najblaže rečeno. Šteta što će taj njezin jedini prijatelj biti važan faktor u njezinu hvatanju večeras. Jedva sam čekala vidjeti izraz njezina lica kad joj Patch zarije oštar i po mogućnosti hrđav predmet u ožiljke od krila. “Ako ćemo to učiniti, moramo se pokrenuti”, rekao mi je Scott i pogledao na sat. “Još petnaest minuta.” Zgrabila sam Peppera za rukav prije nego što je uspio pobjeći. “Ne zaboravi na svoj dio pogodbe, Pepperu. Kad ti dovedemo ucjenjivača, ti i Patch ste gotovi.” Žustro je zakimao. “Ostavit ću Patcha na miru. Imaš moju riječ.” Nije mi se svidjela iskrica koja je na trenutak zasjala negdje u dubini njegovih očiju. “Ali ne mogu ništa ako on mene kasnije potraži”, zagonetno je dodao.

Poglavlje 28 Scott je u svojoj Barracudi vozio na drugi kraj grada, a ja sam sjedila na suvozačkom mjestu. Na radiju je tiho svirao Radiohead. Njegovo kruto, ukipljeno lice zabljesnulo je svaki put kad smo prošli ispod ulične svjetiljke. Vozio je s objema rukama na upravljaču, školski postavljenima. “Nervozan?” upitala sam. “Ne vrijeđaj me, Grey.” Nasmiješio se, ali to nije bio opušten osmijeh. “Onda. Što se događa s tobom i Vee?” upitala sam, pokušavajući nam odvratiti pažnju od onoga što nas čeka. Nije bilo potrebe previše razmišljati o svemu ili početi zamišljati katastrofalne scenarije. Bili smo Patch, Scott i ja protiv Dabrije. Zarobljavanje ne bi trebalo trajati više od nekoliko sekundi. “Nemoj me tu ispitivati kao curica.” “To je sasvim legitimno pitanje.” Scott je malo pojačao radio. “Ne pričam o onoj s kojom se ljubim ” “Znači ljubili ste se!” Podigla sam nekoliko puta obrve. “Bih li još nešto trebala znati?” Gotovo se nasmijao. “Nikako.” Iza sljedećeg zavoja pojavilo se groblje i on je glavom natuknuo prema njemu. “Gdje želiš da parkiram?” “Ovdje. Ostatak puta ćemo pješice.” Scott je kimnuo. “Dosta drveća. Lako se sakriti. Bit ćeš na gornjem parkiralištu?” “Ptičja perspektiva. Patch će biti stacioniran kod južnog ulaza. Nećemo te ispuštati iz vida.” “Nećete.” Nisam ništa rekla o konstantnom nadmetanju između Patcha i Scotta. Patch je na Scotta mogao gledati na isti način na koji gleda na zmiju pod nogama, no ako je rekao da će doći, to će i učiniti. Izašli smo iz Barracude. Scott je potegnuo kapuljaču niže da sakrije lice i pogrbio ramena. “Kako izgledam?” “Kao Pepperov davno izgubljeni blizanac. Upamti, onog trenutka kad ucjenjivač uđe u mauzolej, sveži mu ruke bičem. Čekat ću tvoj poziv.” Scott me šakom udario u šaku - za sreću, pretpostavila sam - i zatim potrčao prema ulazu u groblje. Promatrala sam ga kako je s lakoćom preskočio vrata i nestao u tami. Nazvala sam Patcha. Nakon što je telefon nekoliko puta zazvonio, prebačena sam u govornu poštu. Nestrpljivo sam izgovorila u automat, “Scott je ušao. Ja idem na svoje mjesto. Nazovi me čim ovo čuješ. Želim znati da si i ti na svom položaju.” Prekinula sam, drhteći na naletima studenog vjetra. Lamatao je granama koje je jesen ogolila uz šupalj zveket. Dlanove sam gurnula pod ruke da ih ugrijem. Nešto je bilo čudno. Patch nikad nije ignorirao pozive, posebno ne moje, za vrijeme krizne situacije. Poželjela sam o ovom nezgodnom ishodu porazgovarati sa Scottom, no on je već bio nestao. Da sam tada krenula za njim, riskirala bih da cijela operacija bude otkrivena. Umjesto toga sam se uspela do parkirališta koje je bilo smješteno na uzvisini iznad groblja.

Kad sam stigla na poziciju, bacila sam pogled na krivudave redove nadgrobnih spomenika koji su se uzdizali iz trave tako tamne da se činilo da je crna. Kameni anđeli otkrhnutih krila kao da su lebdjeli zrakom točno iznad tla. Oblaci su skrivali mjesec, a dvije od pet svjetiljki na parkiralištu bile su ugašene. Ispod je bijeli mauzolej isijavao blagom svjetlošću, poput utvare. Scott! Povikala sam u umu, upotrijebivši svu mentalnu energiju. Kad mi je odgovorio samo zvižduk vjetra koji se vio nad brežuljcima, shvatila sam da mi je izvan dometa. Nisam znala kako daleko govor uma može putovati, no činilo se da mi je Scott bio predaleko. Kameni je zid ograđivao parkiralište i ja sam čučnula iza njega, očiju prikovanih uz mauzolej. Mršavi crni pas iznenada je preskočio zid, a ja sam skoro pala na leđa koliko me prepao. Par divljih očiju zurio je iz životinjina odrpanog uskog lica. Divlji je pas koračao uza zid, zaustavio se kako bi teritorijalno zarežao na mene, a zatim mi nestao iz vida. Hvala nebesima. Vid mi je bio bolji nego dok sam bila čovjek, no bila sam previše udaljena od mauzoleja kako bih razabrala onoliko detalja koliko sam željela. Činilo se da su vrata zatvorena, no to je imalo smisla; Scott bi ih ionako zatvorio za sobom. Zadržala sam dah, čekajući Scotta da izađe van vukući za sobom Dabriju, vezanu i bespomoćnu. Prolazile su minute. Premjestila sam bedra, pokušavajući potaknuti cirkulaciju u nogama. Pogledala sam u mobitel. Nisam imala propuštenih poziva. Mogla sam samo pretpostaviti da se Patch drži plana i da patrolira duž donjeg ulaza u groblje. Sinula mi je užasna misao. Što ako je Dabria prozrela Scottovu krinku? Što ako je posumnjala da je doveo pomoć? Želudac mi je kliznuo do koljena. Što ako je nazvala Peppera i promijenila mjesto sastanka nakon što smo Scott i ja otišli iz Vražje torbice? Kako bilo, Pepper bi znao da me treba nazvati. Izmijenili smo brojeve. Zaokupljale su me te mučne misli, kad se vratio onaj crni pas i prijeteći zarežao na mene iz sjenke zida. Spustio je uši uz glavu i povio leđa kao da se sprema napasti. “Iš!” zasiktala sam na njega, pokazavši mu rukom da ode. Ovog je puta ogolio bijele šiljate zube i silovito zagrebao kandžama zemlju. Spremala sam se odmaknuti se na sigurnu udaljenost dalje niz zid, kad Vruća mi je žica slegnula grlo straga, blokirajući mi dišne puteve. Noktima sam zagrebla žicu, osjećajući kako se sve više i više steže. Pala sam unatrag, a noge su mi se trzale. Krajičkom oka sam spazila kako iz žice isijava jeziva plavkasta svjetlost. Činilo se da mi pali kožu kao da je umočena u kiselinu. Vrućina mi je opekla prste na mjestima gdje sam zagrebala žicu od čega sam osjećala strašnu bol pokušavajući je uhvatiti. Moj je napadač potegnuo žicu unatrag, još snažnije. Svjetla su mi eksplodirala u vidnom polju. Bila je to zasjeda. Crni je pas nastavio lajati i divlje skakati u krugovima, no slika mi je brzo nestajala. Gubila sam svijest. Skupljajući ono malo energije što mi je preostalo, usredotočila sam se na psa, tjerajući ga mislima. Grizi! Grizi onoga tko me napada! Bila sam preslaba kako bih upotrijebila trikove uma na napadaču, znajući da će osjetiti kako mu nespretno pokušavam nešto u umu. Premda nikada nisam upotrijebila trikove uma na životinji, pas je bio manji od nefila ili palog anđela i ako je bilo moguće natjerati njih na nešto, imalo je smisla da bi manja životinja iziskivala manje truda... Napadaj! Pomislila sam prema psu ponovno, osjećajući kako mi um klizi niz mračan, sanjiv tunel.

Zaprepašteno sam shvatila da je pas nasrnuo unaprijed i zario čeljust u nogu mog napadača. Začula sam oštar udarac zubi o kost i psovku muškog, prigušenog glasa. Zapanjilo me koliko mi je poznato taj glas zazvučao. Poznavala sam taj glas. Vjerovala sam tom glasu. Potaknuta izdajom i bijesom, uskočila sam u akciju. Ugriz psa je dovoljno omeo mog napadača da popusti žicu. Obavila sam je rukama, ignorirajući ognjenu vrućinu dovoljno dugo da je strgnem s vrata i odbacim u stranu. Zmijolika žica je poskočila preko šljunka i u trenu sam je prepoznala. Scottov bič.

Poglavlje 29 No nije me Scott napadao. Gušeći se i hripajući dok sam povlačila zrak natrag u pluća, spazila sam Dantea kako se sprema u napad i odmah se okrenula i udarila ga nogom u trbuh. Odletio je unatrag i stropoštao se na tlo, iznenađena izraza. Pogled mu je istog trena otvrdnuo. Kao i moj. Navalila sam na njega, sjela mu na prsa i bez milosti počela njegovom glavom udarati o tlo. Ne toliko da ga onesvijestim; željela sam ga ošamutiti samo toliko da još uvijek može govoriti. Imala sam puno pitanja na koja sam željela odgovore. Donesi mi bič, naredila sam psu, poslavši mu sliku u um kako bi razumio moju naredbu. Pas je poslušno krenuo prema biču i dovukao ga između zuba, naizgled imun na posljedice vradžbine. Zar je bilo moguće da ovaj prototip nije utjecao na njega? Kako bilo, nisam mogla vjerovati. Znala sam umom razgovarati sa životinjama. Ili barem s ovom životinjom. Prevrnula sam Dantea na trbuh i bičem mu svezala ruke. Opekao mi je prste, no bila sam previše ljutila da bi me to smetalo. On je zagunđao od negodovanja. Ustavši, udarila sam ga nogom u rebra kako bih ga sasvim probudila. “Prvo što ti izađe iz usta bolje da je objašnjenje”, rekla sam. S jednim obrazom pritisnutim o šljunak, usne su mu se izvile u nasilnički osmijeh. “Nisam znao da si to ti”, rekao je nevino, rugajući mi se. Čučnula sam i zagledala mu se u oči. “Ako nećeš razgovarati sa mnom, izručit ću te Patchu. I ti i ja smo svjesni da je taj put mnogo neugodniji.” “Patch,” Dante se zahihotao. “Nazovi ga. Hajde. Da vidimo hoće li odgovoriti.” Ledeni mi se strah uskovitlao u grudima. “Kako to misliš?” “Oslobodi mi ruke i možda ti detaljno objasnim što sam mu učinio Pljusnula sam ga po licu tako jako da me zapekao dlan. “Gdje je Patch?” ponovno sam pitala, pokušavajući iz glasa istjerati paniku, znajući da bi to samo zabavilo Dantea. “Želiš li znati što sam učinio Patchu... ili Patchu i Scottu?” Tlo kao da se pomaknulo. Itekako smo upali u zasjedu. Dante je uklonio Patcha i Scotta i vratio se po mene. Ali zašto? Sama sam sastavila dijelove slagalice. “Ti ucjenjuješ Peppera Friberga. Zato si ovdje na groblju, zar ne? Ne trudi se odgovarati. To je jedino objašnjenje koje ima smisla.” A ja sam mislila da je riječ o Dabriji. Da se nisam toliko slijepo usredotočila na to, možda bih bila uspjela sagledati više, možda bih bila otvorena za druge mogućnosti, primijetila upozoravajuće znakove Dante je dugo i izbjegavajuće uzdahnuo. “Progovorit ću nakon što mi odvežeš ruke. Nikako obratno.” Obuzeo me bijes i iznenadila sam se kad sam osjetila da me duboko u očima peku suze. Vjerovala sam Danteu. Dopustila mu da me trenira i savjetuje. Izgradila sam vezu s njim.

Počela sam ga smatrati jednim od saveznika u svijetu nefila. Bez njegova vodstva, ne bih uspjela prijeći ni polovicu puta koji sam prešla. “Zašto si to radio? Zašto si ucjenjivao Peppera? Zašto?” Vikala sam dok je Dante samo treptao prema meni u samodopadnoj tišini. Nisam se mogla prisiliti da ga ponovno udarim. Jedva sam stajala na nogama, toliko me savladala vruća, bolna izdaja. Naslonila sam se o kameni zid i duboko disala kako bih ostala prisebna. Koljena su mi se tresla. Duboko u grlu sam se osjećala klizavo i stegnuto. “Odveži mi ruke, Nora. Nisam te namjeravao ozlijediti - ne stvarno. Samo sam te trebao smiriti, to je sve. Želio sam razgovarati s tobom i objasniti ti što radim i zašto.” Govorio je smireno i umirujuće, no ja mu nisam željela vjerovati. “Jesu li Patch ili Scott ozlijeđeni?” upitala sam. Patch nije mogao osjetiti fizičku bol, no to nije značilo da Dante nije upotrijebio neki novi prototip vradžbine kako bi ga ozlijedio. “Nisu. Svezao sam ih na isti način na koji si ti svezala mene. Nikad ih nisam vidio razljućenije, no nitko nije u neposrednoj opasnosti. Vradžbina nije dobra za njih, no izdržat će još malo bez negativnih nuspojava.” “Onda imaš točno tri minute da mi odgovoriš na pitanja prije nego što krenem za njima. Ako mi za to vrijeme zadovoljavajuće ne odgovoriš, šaljem kojote na tebe. Čine štetu u ovim predjelima, ubijaju domaće mačke i male pse, posebno sad kad dolazi zima i nema dovoljno hrane. Ali sigurna sam da gledaš vijesti.” Dante je frknuo nosom. “O čemu to govoriš?” “Mogu umom naređivati životinjama, Dante. Zato te je pas napao točno u trenutku kad mi je to trebalo. Sigurna sam da se kojoti ne bi bunili na jednostavan zalogaj. Ne mogu te ubiti, ali to ne znači da te ne mogu natjerati da požališ što si me prevario. Prvo pitanje: zašto ucjenjuješ Peppera Friberga? Nefili se ne druže s arkanđelima.” Dante se lecnuo dok se bezuspješno pokušavao okrenuti na leđa. “Zar ne možeš odvezati bič da možemo razgovarati kao ljudi?” “Ljudskost si bacio kroz prozor onog trenutka kad si me pokušao zadaviti,” “Trebaš će mi puno duže od tri minute da ti objasnim što se događa”, odgovorio je Dante, ne zvučeći ni najmanje zabrinut nakon moje prijetnje. Odlučila sam da je vrijeme da mu pokažem koliko sam točno ozbiljna. Hrana, rekla sam crnom psu, koji se motao uokolo i sa zanimanjem promatrao što se događa. Kad mu se krzno spustilo, primijetila sam koliko je mršav i neuhranjen, a ako mi je trebao još koji dokaz njegove gladi, činjenica da je anksiozno hodao uokolo i s vremena na vrijeme se oblizivao govorila mi je i previše. Kako bih pojasnila naredbu, poslala sam mu u um sliku Danteova mesa, zatim se odmaknula, prepustivši mu svoje pravo na Dantea. Pas je skočio i zario zube u stražnju stranu Danteove ruke. Dante je opsovao i pokušao se izmigoljiti. “Nisam mogao dopustiti da mi Pepper pomrsi planove!” konačno je ispljunuo. “Opozovi psa!” “Koje planove?” Dante se počeo previjati, podižući rame kako bi se obranio od psa. “Peppera su arkanđeli poslali na Zemlju kako bi detaljno istražio mene i Blakelyja.” Razmislila sam u sebi o tom scenariju i kimnula, “Budući da arkanđeli sumnjaju kako vradžbina nije nestala s Hankom i da je ti još uvijek koristiš, ali se žele uvjeriti prije nego što bilo što učine. Ima smisla. Nastavi,” “Pa mi je trebao način da odvratim Pepperovu pažnju, u redu? Miči svog psa s mene!”

“Još uvijek mi nisi rekao zašto ga ucjenjuješ.” Dante se još jednom zgrčio kako bi izbjegao opasnu čeljust mog novog najdražeg psa. “Daj me poštedi.” “Što brže ti odgovoriš, to ću ja brže svom novom najboljem prijatelju dati nešto drugo za grickanje.” “Pali anđeli traže od Peppera da rajskim moćima začara nekoliko predmeta. Znaju za vradžbinu i znaju da je Blakely i ja kontroliramo, tako da žele iskoristiti rajske moći - žele biti sigurni da nefili neće imati šanse da dobiju rat. Oni ucjenjuju Peppera.” U redu. I ovo se činilo uvjerljivo. Samo jedna stvar još uvijek nije imala smisla. “Kako si ti upleten u cijeli ovaj nered?” “Radim za pale anđele”, rekao je tako tiho da sam bila sigurna kako sam ga pogrešno čula. Nagnula sam se bliže. “Možeš to ponoviti?” “Izdajica sam, u redu? Nefili neće dobiti ovaj rat”, dodao je braneći se. “Kako god okreneš, kad se sve završi, pali će anđeli izaći kao pobjednici. I to ne samo zato što misle iskoristiti rajske moći. Arkanđeli simpatiziraju pale anđele. Stare se veze teško kidaju. S nama to nije slučaj. Arkanđeli našu rasu smatraju izrodom, uvijek su je smatrali. Žele da nestanemo, a ako to znači da se na neko vrijeme moraju udružiti s palim anđelima kako bi se to dogodilo, oni će to i učiniti. Samo oni od nas koji dovoljno rano sklope pakt s palim anđelima imaju šanse preživjeti.” Zurila sam u Dantea, bilo mi je teško probaviti njegove riječi. Dante Matterazzi, u krevetu s neprijateljem. Isti onaj Dante koji je stajao uz Crnu Ruku. Isti onaj Dante koji me lakovjerno trenirao. Nisam to mogla shvatiti. “A što je s vojskom nefila?” rekla sam, dok mi je bijes kipio. “Osuđena je na propast. Duboko u sebi i ti to znaš. Nije još puno vremena ostalo prije nego što pali anđeli učine prvi potez i svi budemo bačeni u rat. Pristao sam dati im vradžbinu. Imat će moći i raja i pakla - i podršku arkanđela. Sve će biti gotovo za manje od dana. Ako mi pomogneš natjerati Peppera da začara predmete, jamčit ću za tebe. Pobrinut ću se da neki od najutjecajnijih arkanđela znaju da si pomogla i da si bila vjerna zadatku.” Ustuknula sam i shvatila da vidim Dantea drugim očima. Nisam uopće bila znala tko je on. U tom trenutku mi nije mogao biti više stran. “Ja ne - cijela ova revolucija - sve su samo laži?” naposljetku sam uspjela izgovoriti. “Samoočuvanje”, rekao je. “Učinio sam to kako bih se spasio.” “A ostatak rase nefila?” promucala sam. Njegova mi je šutnja rekla koliko mu je bilo stalo do njihove dobrobiti. Ni nezainteresirano slijeganje ramenima nije moglo biti rječitije. Dante je u ovome bio samo zbog sebe i to je bio kraj priče. “Ali oni ti vjeruju”, rekla sam dok mi se u srcu javljala mučnina. “Računaju na tebe.” “Računaju na tebe.” Lecnula sam se. Važnost moje odgovornosti sručila se na mene u tom trenutku i gotovo me slomila. Ja sam im bila vođa. Ja sam bila lice ovog pothvata. A savjetnik kojem sam najviše vjerovala je prebjegao. Ako je vojska i ranije stajala na klimavim nogama, jedno od tih koljena upravo je zaradilo bolan udarac. “Ne možeš mi to učiniti”, rekla sam prijeteći. “Razotkrit ću te. Svima ću reći što stvarno smjeraš. Ne znam sve o zakonima nefila, ali sam prilično sigurna da postoji sustav kojim se rješavaju izdajnika i nekako sumnjam da će biti samo sudski!”

“I tko će ti povjerovati?” rekao je Dante jednostavno. “Ako ja ustvrdim da si ti ta koja je izdajica, kome misliš da će vjerovati?” Bio je u pravu. Kome bi nefili vjerovali? Mladoj, neiskusnoj neželjenoj došljakinji kojoj je pokojni otac ostavio moć upravljanja ili snažnom, sposobnom, karizmatičnom muškarcu koji je i izgledao i bio vješt kao drevni rimski bog? “Imam fotografije”, rekao je Dante. “Tebe s Patchem. Tebe s Pepperom. Čak i neke na kojima izgledaš prilično prijateljski s Dabrijom. Prišit ću ovo tebi, Nora. Suosjećaš s misijom palih anđela. Taj ću ugao iskoristiti. Oni će te uništiti.” “Ne smiješ to učiniti”, rekla sam, a u prsima mi je buktio bijes. “U slijepoj si ulici. Ovo ti je posljednja prilika da se okreneš. Pođi sa mnom. Jača si nego što misliš. Zajedno ćemo biti nezaustavljivi. Iskoristio bih te kao - ” Grubo sam se nasmijala. “O, stvarno mi je dosta tvog iskorištavanja!” Zgrabila sam veliki kamen iz zida i namjeravala njime udariti Danteovu lubanju, onesvijestiti ga i zatražiti Patchevu pomoć kako bih odlučila što ću dalje s njim, kad je okrutan i podmukao podsmjeh iskrivio Danteovo mrko lice, od čega je izgledao znatno demonskije od onog drevnog rimskog boga. “Koje rasipanje talenta”, promrmljao je grdeći me. Izraz lica mu je bio previše samodopadan, uzmemo li u obzir da sam ga držala zarobljenog, te mi se u tom trenutku u umu rodila jeziva sumnja. Bič kojim su mu bile vezane ruke nije mu opekao kožu kao što je opekao moju. Štoviše, osim što mu je lice bilo pritisnuto uz šljunak, nije izgledao kao da mu je previše neugodno. Bič se naglo odmotao s Danteovih ruku i on je u trenutku skočio na noge. “Zar si zbilja mislila da bih dopustio Blakelyju da stvori oružje koje može biti upotrijebljeno protiv mene?” narugao mi se, a gornja mu se usna nadvila. Obuzdavši bič, ošinuo me njime. Vrućina me opalila preko tijela i srušila me s nogu. Teško sam pala i ponestalo mi je daha. Vrtjelo mi se od udarca, pa sam ustuknula unatrag, pokušavajući fokusirati Dantea. “Možda želiš znati kako imam namjeru preuzeti tvoje mjesto zapovjednika vojske nefila”, Dante mi se podrugivao. “Podržava me u tome cijela rasa palih anđela. Planiram odvesti nefile ravno u ruke palih anđela. Neće ni znati što sam učinio prije nego što bude prekasno.” Jedini razlog zašto bi mi Dante govorio sve to bio je da ne vjeruje kako imam ikakve šanse spriječiti ga. Ali nisam se imala namjeru predati, ni sada, niti ikada. “Zakleo si se Hanku da ćeš mi pomoći njegovu vojsku odvesti u pobjedu, ti arogantni idiote. Ako mi pokušaš oduzeti titulu, oboje ćemo iskusiti posljedice kršenja zakletvi. A to znači smrt, Dante. Što nije baš mala komplikacija”, cinično sam ga podsjetila. Dante se prijezirno zahihotao. “Što se te zakletve tiče. To je bila potpuna laž. Kad sam je izrekao, mislio sam da će mi pomoći da pridobijem tvoje povjerenje. Ne da mi je to bilo i potrebno. Prototipi vradžbine koje sam ti davao su te sasvim dobro tjerali da mi vjeruješ.” Nije bilo vremena da u potpunosti shvatim njegovo obmanjivanje. Bič me vatreno ošinuo kroz odjeću po drugi put. Na pokret me natjerala samo volja za preživljavanjem, odgurnula sam se preko zida i začula psa kako laje i napada iza mene, pa pala na drugu stranu. Strma nizbrdica, skliska od rose, natjerala me da se otkotrljam i odskližem prema nadgrobnim spomenicima daleko dolje.

Poglavlje 30 Na dnu nizbrdice sam pogledala gore, ali nisam vidjela Dantea. Crni je pas bio skočio za mnom i obilazio me, kako se činilo, zabrinuto. Uspjela sam sjesti. Gusti su oblaci stvarali mrlje na mjesecu, a ja sam silovito drhtala dok mi je mraz grizao kožu. Iznenada sam postala jasno svjesna gdje se nalazim, skočila na noge i potrčala kroz labirint nadgrobnih spomenika prema mauzoleju. Na moje iznenađenje, pas je potrčao ispred mene, okrećući se svakih nekoliko koraka kao da želi provjeriti slijedim li ga još uvijek. “Scotte!” zazvala sam, naglo otvorila vrata i banula unutra. Nije bilo prozora. Ništa nisam vidjela. Nestrpljivo sam zamahala rukama, pokušavajući osjetiti što je oko mene. Posrnula sam o nešto malo i začula kako se otkotrljalo. Pipajući rukama po hladnom kamenom podu, naišla sam na svjetiljku koju je Scott bio donio, a koja mu je očito ispala, i uključila je. Tamo. U kutu. Scott je ležao na leđima, oči su mu bile otvorene ali zamućene. Doteturala sam do njega, povukla bič oko njegovih zglobova i oslobodila ga. Koža mi je bila puna opeklina. Bolno je uzdahnuo. “Mislim da je Dante otišao, ali svejedno budi oprezan”, rekla sam mu. “Pas čuva vrata on je na našoj strani. Ostani ovdje dok se ne vratim. Moram pronaći Patcha.” Scott je ponovno zastenjao, ovog puta proklinjući Danteovo ime. “Nisam to očekivao”, promrmljao je. A nisam ni ja. Izletjela sam van, sprintajući preko groblja koje je utonulo u gotovo potpunu tamu. Provukla sam se kroz živicu i grmlje, krčeći vlastitu prečicu do parkirališta. Preskočila sam preko ograde od kovanog željeza i potrčala ravno prema crnom kamionetu koji je jedini bio parkiran ondje. Primijetila sam sablasnu plavkastu svjetlost kako svjetluca iza prozora i s nekoliko metara udaljenosti. Trgnuvši vrata da se otvore, izvukla sam Patcha i polegla ga na beton, pa započela kompliciran proces otpetljavanja biča koji mu je obavio cijela prsa i stegnuo mu ruke uz tijelo poput korzeta za mučenje. Oči su mu bile sklopljene, a koža mu je blijedoplavo isijavala. Napokon sam uspjela strgnuti bič i odbacila ga sa strane, ne osjetivši uopće spaljene prste. “Patch”, rekla sam, tresući ga. Na oči su mi navrle suze, a grlo mi se steglo od osjećaja. “Probudi se, Patch.” Stresla sam ga jače. “Sve će biti u redu, Dante je otišao, a ja sam odvezala bič. Molim te, probudi se.” Unijela sam odlučnosti u glas. “Bit ćeš dobro. Sad smo zajedno. Moraš otvoriti oči. Moram znati da me čuješ.” Tijelo mu je bilo grozničavo, vrućina mu je isijavala kroz odjeću i ja sam mu strgnula majicu. Uzdahnula sam od zaprepaštenja kad sam ugledala opečenu kožu, uzorak biča koji je bio omotan oko njega. Najgore su se rane izvile poput crnog, zapaljenog papira. Ovoliko je štete mogao proizvesti i bacač plamena. Znala sam da on to ne osjeća, ali ja jesam. Čeljust mi se stisla od otrovne mržnje prema Danteu, čak i dok su mi niz lice lile suze. Dante je počinio golemu, neoprostivu pogrešku. Patch mi je bio sve, a ako je vradžbina napravila bilo kakvu trajnu štetu, pobrinut ću se da

Dante požali ovaj napad dok god je živ što, ako sam ja imala ikakvog utjecaja, neće biti još dugo. No moj usplamtjeli bijes istisnula je nevjerojatna briga za Patcha. Tuga, krivnja i ledena zloslutnja uskovitlale su se u meni. “Molim te”, prošaptala sam, a glas mi je drhtao. “Molim te, Patch, probudi se”, preklinjala sam i ljubila mu usne, želeći da ga to nekim čudom probudi. Silovito sam stresla glavom kako bih odagnala najcrnje misli. Nisam im željela dopustiti da se formiraju. Patch je bio pali anđeo. Nije mogao biti ozlijeđen. Ne ovako. Nije me bilo briga koliko je moćna vradžbina bila - nije mogla nanijeti Patchu trajnu štetu. Osjetila sam kako su Patchevi prsti posegnuli za mojima trenutak prije nego što je njegov tihi glas zavibrirao u mojoj glavi . Anđele. Na tu jednu riječ, moje se srce ispunilo radošću. Ovdje sam! Ja sam ovdje. Volim te, Patch. Toliko te volim! zajecala sam. Prije nego što sam se uspjela obuzdati, bacila sam se usnama na njegove. Sjela sam mu na bokove i položila laktove pokraj njegove glave, pokušavajući ga ne ozlijediti, no nisam se uspjela kontrolirati da ga ne zagrlim. A onda, iznenada, i on je zagrlio mene, tako čvrstim zagrljajem da sam se srušila na njega. “Ozlijedit ću te još više!” vrisnula sam, komešajući se da se maknem s njega. “Vradžbina - tvoja koža - ” “Ti si ono što mi treba da zacijelim, Anđele”, promrmljao je, pronašao moje usne i presjekao moje protestiranje. Oči su mu se sklopile, a linije iscrpljenosti i stresa stegnule mu crte lica, no način na koji me poljubio odagnao mi je svaku brigu. Opustila sam tijelo i utonula u njegovu dugačku, mršavu figuru. Dotakao mi je golu kožu leđa, a ruka mu je bila topla i čvrsta dok me privijao k sebi. “Bila sam prestravljena što bi ti se moglo dogoditi”, zagrcala sam. “I ja sam bio prestravljen misleći isto o tebi.” “Vradžbina - ” počela sam. Patch je izdahnuo ispod mene i moje se tijelo spustilo s njegovim. Dah mu je nosio olakšanje i sirove osjećaje. Njegov pogled, u kojem nije bilo ničega doli iskrenosti, pronašao je moj. “Moja koža će se nadomjestiti. Ali ti se ne možeš, Anđele. Kad je Dante otišao, mislio sam da je gotovo. Mislio sam da sam te iznevjerio. Nikada se u životu nisam toliko molio.” Treptajima sam odagnala suze koje su mi sjale na trepavicama. “Da mi te je uzeo - ” bila sam previše preplavljena osjećajima da bih završila misao. “Pokušao je meni uzeti tebe, a to je dovoljan razlog da ga označim kao mrtvaca. Neće se izvući. Oprostio sam mu nekoliko sitnijih prekršaja jer sam pokušavao biti pristojan i razumjeti tvoju ulogu vođe vojske njegova prethodnika, ali večeras je raskrstio sa starim pravilima. Upotrijebio je vradžbinu na meni. Ne dugujem mu nikakvu pristojnost. Kad se sljedeći put susretnemo, igramo po mojim pravilima.” Usprkos iscrpljenosti koja je bila očita u svakom napetom mišiću njegova tijela, odlučnost u njegovu glasu nije posustajala niti odavala imalo suosjećanja. “On radi za pale anđele, Patch. Oni ga drže u šaci.” Nikada nisam vidjela Patcha toliko iznenađenog kao u tom trenutku. Crne su mu se oči razrogačile, pokušavajući razabrati o čemu se radi. “To ti je rekao?” Trijezno sam zakimala. “Rekao je kako nema šanse da nefili izađu iz rata kao pobjednici. Bez obzira na sve uvjerljive i kontradiktorne riječi i riječi pune nade koje je izgovorio nefilima”, gorko sam dodala. “Je li spomenuo konkretne pale anđele?”

“Nije. On je u tome kako bi spasio vlastitu kožu, Patch. Rekao je da će, kad zagusti, arkanđeli stati na stranu palih anđela. Napokon, povijest koju dijele je dugačka. Teško je okrenuti leđa vlastitoj krvi, čak i kad je riječ o lošoj krvi. Ali ima i još.” Oštro sam udahnula. “Danteov sljedeći potez je da mi ukrade titulu vođe vojske Crne Ruke i odvede nefile ravno u ruke palih anđela.” Patch je ležao u zaprepaštenoj tišini, no vidjela sam kako mu misli silovito lete iza crnih očiju u kojima je bio oštar pogled. Shvaćao je, kao i ja, da će, ako mi Dante uspije preoteti titulu, moja zakletva Hanku biti prekršena. Neuspjeh je značio samo jednu stvar: smrt, “Dante također ucjenjuje Peppera”, rekla sam. Patch je kratko kimnuo. “To sam pretpostavio kad me zaskočio. Kako je Scott prošao?” “U mauzoleju je, s nevjerojatno inteligentnim psom lutalicom koji ga čuva.” Patch je podigao obrve. “Trebam li pitati?” “Mislim da se taj pas natječe za tvoj posao mog anđela čuvara. Otjerao je Dantea i jedini je razlog zašto sam uspjela pobjeći.” Patch je dlanom prešao preko moje jagodične kosti. “Morat ću mu zahvaliti što je spasio moju curu.” Usprkos okolnostima, nasmiješila sam se. “Svidjet će ti se. Vas dvojica dijelite isti smisao za modu.” Dva sata kasnije, parkirala sam Patchev kamionet u njegovu garažu. Patch je bio izvaljen na suvozačkom sjedalu, put mu je bila isprana, a koža mu je još uvijek isijavala plavkasto. Smiješio se svojim lijenim osmjehom dok je govorio, no shvaćala sam da mora u to uložiti truda; sve je to činio kako bi me umirio. Vradžbina ga je oslabila, no na koliko dugo, to nitko nije mogao znati. Bila sam zahvalna što je Dante pobjegao onda kada je pobjegao. Vjerojatno sam na tome imala zahvaliti svom novom psećem prijatelju. Da je Dante ostao u blizini kako bi dovršio ono što je započeo, svi bismo bili u puno većoj opasnosti te se vjerojatno ne bismo uspjeli izvući. Još sam jednom zahvalnost uputila crnom psu lutalici. Odrpanom i jezivo pametnom. I vjernom gotovo na vlastitu štetu. Patch i ja smo bili ostali na groblju sa Scottom dok nije skupio dovoljno snage da se odveze kući. Što se crnog psa tiče, unatoč nekoliko pokušaja da ga se riješimo, čak i kad smo ga probali na silu odvući iz prtljažnika Patcheva kamioneta, on je uporno nastavio uskakati unutra. Odustali smo i dopustili mu da pođe s nama. Namjeravala sam ga odvesti u azil za životinje nakon što se dovoljno naspavam kako bih počela normalno razmišljati. No koliko god da sam se željela srušiti u Patchev krevet od trenutka kad sam stupila u njegovu kuću, još je bilo posla koji je trebalo obaviti. Dante je već bio dva koraka ispred nas. Da smo se odmorili prije nego što smo poduzeli određene mjere protiv njega, mogli smo jednako tako i početi izrađivati bijelu zastavu predaje. Koračala sam Patchevom kuhinjom, obavivši dlanovima stražnju stranu vrata, kao da bi ta gesta nekako mogla istisnuti iz mene briljantan sljedeći potez. Što je Dante u ovom trenutku mislio? Koji je bio njegov sljedeći potez? Prijetio je da će me uništiti ako ga optužim za izdaju, tako da je barem pomislio da bih to mogla pokušati. Što je značilo da je najvjerojatnije radio jednu od dvije stvari. Prvo, mogao je smišljati savršen alibi. Ili drugo, i daleko nezgodnije, možda me preduhitrio i počeo širiti vijest o tome da sam ja izdajica. Od same pomisli na to sam se sledila.

“Počni ispočetka”, rekao je Patch s kauča. Glas mu je bio dubok od umora, no oči su mu plamtjele od gnjeva. Gurnuo je jastuk pod glavu i svu pažnju preusmjerio na mene. “Reci mi što se točno dogodilo.” “Kad mi je Dante rekao da radi za pale anđele, zaprijetila sam mu da ću ga razotkriti, no on se samo nasmijao i rekao da mi nitko neće povjerovati.” “Ni neće”, Patch se izravno složio. Naslonila sam glavu o zid i uzdahnula od frustriranosti. “Zatim mi je rekao kako planira preuzeti položaj vođe. Nefili ga vole. Oni i žele da im on bude vođa. Vidim im to u očima. Neće biti važno koliko energije utrošila da ih upozorim. Dočekat će ga raširenih ruku kao novog predvodnika. Ne vidim rješenje. Pobijedio nas je.” Patch nije odmah odgovorio. Kad je progovorio, glas mu je bio tih. “Ako javno napadneš Dantea, dat ćeš nefilima izliku da se pobune protiv tebe, to je istina. Tenzije su na vrhuncu i oni samo traže ispušni ventil za svoju nesigurnost. I iz tog razloga naš slijedeći potez neće biti da javno optužimo Dantea.” “Što ćemo onda učiniti?” upitala sam i okrenula se ravno prema njemu. Očito mu je nešto bilo na umu, no ja nisam uspjela shvatiti što. “Prepustit ćemo Pepperu da se riješi Dantea za nas.” Pomno sam razmotrila Patchevu logiku. “A Pepper će to učiniti jer ne smije riskirati da ga Dante izda arkanđelima? Ali zašto onda Pepper već nije natjerao Dantea da nestane?” “Pepper neće htjeti sam zaprljati ruke. Ne želi ostaviti za sobom trag koji bi arkanđeli mogli pronaći i povezati s njim.” Patcheva su se usta ukrutila dok se mrštio. “Čini mi se da počinjem shvaćati što je Pepper mogao tražiti od mene.” “Misliš da se Pepper nadao da bi mu ti mogao pomoći da Dante nestane? Je li to bila njegova takozvana ponuda za posao?” Patcheve su se crne oči usjekle u moje. “Samo je jedan način da saznamo.” “Imam Pepperov broj. Odmah ću dogovoriti sastanak”, rekla sam s gađenjem. A taman sam bila pomislila kako Pepper ne može niže pasti. Umjesto da se zbroji i suoči s vlastitim problemima, ta kukavica je pokušala rizik svaliti na Patcha. “Znaš, Anđele, on ima nešto što bi nam moglo biti korisno”, Patch je zamišljeno dodao. “Nešto što bismo ga mogli nagovoriti da ukrade iz raja, ako ovo dobro odigramo. Pokušavao sam izbjeći rat, no možda je vrijeme za borbu. Završimo ovo. Ako pobijediš pale anđele, tvoja će zakletva biti ispunjena.” Njegov se pogled prikovao uz moj. “I bit ćemo slobodni. Zajedno. Neće više biti rata, neće biti Hešvana.” Zaustila sam da ga upitam na što misli, kad mi je sasvim očit odgovor sinuo. Nisam mogla vjerovati da se prije toga nisam sjetila. Istina, Pepper je imao pristup nečemu što bi nam dalo moć da se cjenkamo s palim anđelima - a i osiguralo vjeru nefila u mene. No ipak, jesmo li uistinu bili spremni krenuti tim putem? Jesmo li imali pravo tako ozbiljno ugroziti cijelu populaciju palih anđela? “Ne znam, Patch...” Patch je ustao i posegnuo za svojom kožnatom jaknom. “Nazovi Peppera. Idemo se odmah naći s njim.” Parkiralište iza benzinske stanice bilo je prazno. Nebo je bilo crno, kao i masni prozori trgovine. Patch je parkirao motor i oboje smo sišli s njega. Niska, debeljuškasta silueta dogegala se iz sjene i, nakon zabrinutog ogledavanja, jurnula prema nama.

Pepperove su oči slavodobitno zaplesale kad su ugledale Patcha. “Malo istrošeno izgledaš, stari prijatelju. Mislim da možemo reći kako te život na Zemlji nije mazio.” Patch je zanemario uvredu, “Znamo da je Dante taj koji te ucjenjuje.” “Da, da, Dante. Prljava svinja. Reci mi nešto što ne znam.” “Želim čuti o toj ponudi za posao.” Pepper je počeo lupkati vršcima prstiju jednima o druge, a lukave mu se oči nisu odvajale od Patchevih. “Znam da ste ti i tvoja djevojka ovdje ubili Hanka Millara. Potreban mi je netko tako nemilosrdan.” “Imali smo pomoć. Pomoć arkanđela”, Patch ga je podsjetio. “Ja sam arkanđeo”, Pepper je nervozno rekao. “Želim da Dante umre i omogućit ću vam alate za to.” Patch je kimnuo. “Učinit ćemo to. Za odgovarajuću cijenu.” Pepper je zatreptao, iznenađen. Primijetila sam kako nije očekivao da će tako brzo sklopiti dogovor. Pročistio je grlo. “Što ste imali na umu?” Patch me letimično pogledao, a ja sam iskosila glavu. Bilo je vrijeme da izvučemo onog poslovičnog asa iz rukava. U ono malo vremena koje smo imali za razmišljanje, Patch i ja smo odlučili da si ne možemo priuštiti ne odigrati ovu kartu. “Želimo pristup svim perima palih anđela koja se čuvaju u raju”, objavila sam. Pompozni je podsmijeh nestao iz Pepperovih očiju i on je isputio hladan hroptaj smijeha. “Zar ste poludjeli? Ne mogu vam to dati. Trebao bi mi cijeli odbor da dođem do tih pera. I što uopće planirate? Sve ih spaliti? Svakog biste palog anđela koji je na zemlji poslali u pakao!” “Zar bi stvarno bio toliko razočaran?” sasvim sam ga ozbiljno upitala. “Koga briga što ja mislim?” zarežao je. “Postoje pravila. Postoje procedure. Samo se pali anđeli koji počine težak zločin ili koji povrede čovječanstvo šalju u pakao.” “Ne preostaje ti drugih opcija”, Patch je hladno izjavio. “Svi znamo da do pera možeš doći. Znaš gdje se čuvaju i poznaješ proceduru kako se do njih dolazi. Imaš sve što ti je potrebno. Smisli plan i izvedi ga. Ili ćeš se morati okušati protiv Dantea.” “Jedno pero, možda! Ali tisuće njih? Nikada mi to neće uspjeti!” Pepper je kreštavo protestirao. Patch je zakoračio prema njemu, a Pepper je ustuknuo od straha, dok su mu ruke poletjele kako bi zaštitile lice. “Osvrni se oko sebe”, Patch mu je rekao tihim, ubojitim glasom, “Ovo nije mjesto koje želiš nazivati domom. Bio bi najnoviji pali anđeo i oni bi te natjerali da to i upamtiš. Nećeš izdržati ni tjedan dana inicijacije.” “I-i-inicijacije?” Patchev mi je crni pogled uz kralježnicu poslao žmarce. “Š-š-što da učinim?” Pepper je tiho zacvilio. “Ne mogu proći kroz inicijaciju. Ne mogu stalno živjeti na Zemlji. Moram se moći vraćati u raj kad poželim.” “Donesi nam pera.” “Ne mogu t-t-to učiniti”, zaštucao je Pepper. “Nemaš izbora. Donijet ćeš nam ta pera, Pepperu. A ja ću za tebe ubiti Dantea. Jesi li razmislio o tom planu?”

Očajnički je kimnuo. “Donijet ću ti poseban bodež. Njime ćeš ubiti Dantea. Ako arkanđeli krenu za tobom, a ti im pokušaš dati moje ime, odsjeći ćeš vlastiti jezik tim bodežom. Začarao sam ga. Bodež ti neće dopustiti da me izdaš.” “Pošteno.” “Ako ovo sve učinimo, ne smiješ me kontaktirati. Ne dok sam u raju. Sva komunikacija zamire dok ja nisam gotov. Ako uopće uspijem”, jadno je zastenjao, “Javit ću ti kad ću imati pera.” “Trebaju nam do sutra”, rekla sam Pepperu. “Sutra?” pobunio se. “Shvaćate li što tražite od mene?” “Najkasnije ponedjeljak u ponoć”, rekao je Patch, ne ostavljajući prostora za kompromise. Pepper je nevoljko kimnuo. “Donijet ću koliko budem uspio.” “Moraš isprazniti skladište”, rekla sam mu. “To je naš dio pogodbe.” Pepper je progutao knedlu. “Baš sva vam trebaju?” To je bila zamisao, da. Ako Pepper uspije prikupiti pera, nefili bi imali priliku dobiti rat tako da zapale samo jednu šibicu. Budući da sami nismo mogli okovati pale anđele u paklu, plan nam je bio da njihove Ahilove pete - njihova anđeoska pera - to učine umjesto nas. Svakom bi palom anđelu bio ponuđen izbor: otpustiti nefilskog vazala zakletve i položiti novu zakletvu mira, ili pronaći novi dom u mjestu u kojem je mnogo više vruće nego u gradu Coldwater u Maineu. Ako naš plan uspije, neće biti važno optuži Ii me Dante za izdaju. Ako ja dobijem rat, nefilima ništa drugo neće biti važno. I bez obzira na to što nemaju vjere u mene, željela sam dobiti taj rat za njih. To je bila ispravna stvar. Susrela sam Pepperov pogled s čeličnom odlučnošću u svome, “Sva pera.”

Poglavlje 31 Scott me nazvao čim smo se Patch i ja vratili kod njega kući. Već je bila nedjelja, nešto poslije tri ujutro. Patch je za nama zatvorio ulazna vrata, a ja sam mobitel stavila na zvučnik. “Imamo potencijalni problem”, rekao je Scott. “Primio sam nekoliko poruka prijatelja u kojima su mi rekli kako Dante kasnije večeras nakon zatvaranja, planira nešto javno objaviti nefilima u Delphicu. Nakon onoga što se večeras dogodilo, je li to još kome čudno?” Patch je opsovao. Pokušala sam ostati mirna, no tama je zamutila rubove mog pogleda. “Svi se pitaju o čemu se radi, a teorija postoji koliko vas volja”, nastavio je Scott. “Imate li pojma o čemu bi bila riječ? Taj se kreten pretvarao da ti je dečko i onda bum. Ono večeras. I sad ovo.” Pružila sam ruku prema zidu kako bih se pridržala da ne padnem. Zavrtjelo mi se u glavi i koljena su mi zaklecala. Patch mi je uzeo mobitel iz ruke. “Nazvat će te kasnije, Scott. Javi nam ako saznaš bilo što drugo.” Srušila sam se na Patchev kauč. Spustila sam glavu između koljena i nekoliko puta brzo udahnula. “Javno će me optužiti za izdaju. Kasnije večeras.” “Da”, Patch se tiho složio. “Zatvorit će me. Pokušat će mučenjem iz mene izvući priznanje.” Patch je kleknuo ispred mene i zaštitnički mi položio ruke na bokove. “Pogledaj me, Anđele.” Mozak mi se automatski prebacio u akciju. “Moramo kontaktirati Peppera. Trebat će nam onaj bodež i ranije nego što smo mislili. Morat ćemo ubiti Dantea prije nego što uspije išta objaviti.” Slomljeni jecaj oteo mi se iz prsa. “Što ako ne dobijemo bodež na vrijeme?” Patch mi je privukao glavu na prsa, nježno mi masirajući mišiće vrata koji su bili tako napeti da sam pomislila da bi mogli prepući. “Zar misliš da bih im dopustio da te i dotaknu?” rekao je istim tihim glasom. “O, Patch!” obavila sam mu ruke oko vrata, a suze su mi zagrijale lice. “Što ćemo učiniti?” Pomaknuo mi je lice kako bi me pogledao, Palčevima mi je prešao ispod očiju kako bi mi obrisao suze. “Pepper će odraditi svoje. Donijet će mi bodež i ja ću ubiti Dantea. Ti ćeš dobiti pera i pobijediti u ratu. A onda ću te odvesti. Na neko mjesto gdje više nikada nećemo čuti riječi ‘Hešvan’ i ‘rat’.” Izgledao je kao da istinski želi vjerovati u to, no glas mu je svejedno posustajao. “Pepper nam je obećao pera i bodež do ponedjeljka u ponoć. Ali što s Danteovom objavom večeras? Ne možemo ga zaustaviti. Pepper mora prije donijeti bodež. Moramo pronaći način da s njim stupimo u kontakt. Morat ćemo riskirati.” Patch je zašutio i počeo se rukom zamišljeno trljati po ustima. Konačno je rekao, “Pepper neće moći riješiti večerašnji problem - to ćemo morati učiniti sami.” Njegove oči, nepokolebljive i odlučne, poletjele su do mojih. “Zatražit ćeš hitan i obavezan sastanak s najistaknutijim od nefila, zakazati ga za večeras, i zasjeniti Dantea. Svi očekuju da se braniš,

da naše rase katapultiraš u rat i oni će pomisliti da se o tome i radi - tvoj prvi vojni potez. Tvoja će objava zvučati važnije od Danteove. Nefili će doći, a iz znatiželje, i Dante će doći. Pred svima ćeš jasno izjaviti da si svjesna kako postoje frakcije koje žele da Dante postane vođa. A onda ćeš jednom za svagda odagnati sve njihove sumnje. Uvjerit ćeš ih da želiš biti njihov vođa i da vjeruješ da ćeš u tome biti bolja od Dantea. A zatim ćeš ga izazvati na dvoboj za moć.” Zurila sam u Patcha, zbunjena i sumnjičava. “Dvoboj? S Danteom? Ne mogu se boriti s njim - on će pobijediti.” “Ako odgodimo dvoboj dok se Pepper ne vrati, borba će postati samo obmana kojom kočimo Dantea i kupujemo si vrijeme.” “A što ako ne uspijemo odgoditi dvoboj?” Patcheve su se oči usjekle duboko u moje, no nije mi odgovorio na pitanje. “Moramo djelovati odmah. Ako Dante sazna da i ti želiš nešto večeras objaviti, pričekat će sa svojim planovima dok ne sazna što smjeraš. On nema što za izgubiti. Zna da, ako ti njega javno optužiš, sve što on mora učiniti je pokazati prstom u tebe. Vjeruj mi, kad sazna da ga izazivaš na dvoboj, otvorit će šampanjac. On je bahat, Nora. I egoist je. Neće mu pasti na pamet da bi ga mogla pobijediti. Pristat će na dvoboj, misleći da mu se praktički predaješ. Nezgodna javna objava tvoje izdaje i produženo suđenje... ili oduzimanje tvoje moći jednim hicem iz pištolja? Pitat će se kako se i sam nije toga prvi sjetio.” Činilo mi se da su mi zglobovi bili zamijenjeni gumenima. “Ako pristane na dvoboj, pucat ćemo iz pištolja?” “Ili se boriti mačevima. Kako ti izabereš, ali toplo ti preporučam pištolje. Bit će ti lakše naučiti pucati nego se mačevati”, Patch je smireno rekao, očito zanemarivši koliko mi je glas potresen. Osjećala sam se kao da ću povratiti. “Dante će pristati na dvoboj jer zna da me može pobijediti. Jači je od mene, Patch. Tko zna koliko je vradžbine uzeo? To neće biti poštena borba.” Patch je uzeo moje ruke koje su drhtale i sntirujuće mi položio poljubac na zglobove prstiju. “Dvoboji su u ljudskoj kulturi izašli iz mode prije više stotina godina, no za nefile su još uvijek društveno prihvatljivi. U njihovim je to očima najbrži i najočitiji način rješavanja razmirice. Dante želi biti vođa vojske nefila, a ti ćeš i njega i sve ostale nefile uvjeriti kako jednako očajnički želiš taj položaj.” “Zašto istaknutom nefilu jednostavno ne kažemo za pera na sastanku?” Srce mi je poletjelo u nadi. “Neće ih biti briga za bilo što drugo kad saznaju da posjedujem siguran način kako dobiti rat i ponovno ostvariti mir.” “Ako Pepper ne uspije, shvatit će to kao tvoj neuspjeh. To što si bila blizu neće biti važno, Ili će te slaviti kao spasiteljicu koja je priskrbila pera, ili te pak pribiti na križ jer si zakazala. Dok ne budemo sigurni da je Pepper uspio, ne smijemo pera ni spomenuti.” Prstima sam prošla kroz kosu. “Ne mogu ja to.” Patch je rekao, “Ako Dante radi za pale anđele i ako dođe na vlast, rasa nefila će se naći u gorem sužanjstvu nego ikada prije. Bojim se da bi pali anđeli mogli iskoristiti vradžbinu kako bi porobili nefile i dugo nakon završetka Hešvana.” Nesretno sam stresla glavom. “Previše je toga na kocki. Što ako ne uspijem?” I bez sumnje neću. “Tu je još nešto, Nora. Tvoja zakletva Hanku.”

Strava mi se formirala poput komada leda duboko u utrobi. Ponovno sam se prisjetila svake riječi koju sam izgovorila Hanku Millaru one noći kad me prisilio da preuzmem njegov ukleti ustanak. Vodit ću tvoju vojsku. Ako prekršim ovo obećanje, shvaćam da smo i mama i ja mrtve. A to mi baš i nije ostavljalo puno izbora, zar ne? Ako sam željela ostati na Zemlji i s Patchem, kao i spasiti majčin život, morala sam zadržati titulu vođe vojske nefila. Nisam smjela Danteu dopustiti da mi je preotme. “Dvoboj je rijetka predstava i kad je riječ o dvoje visokoprofiliranih nefila kao što ste ti i Dante, postat će događaj koji nitko neće htjeti propustiti”, rekao je Patch. “Nadam se najboljem, da ćemo moći pomaknuti dvoboj i da će Pepper uspjeti, ali mislim da se moramo pripremiti na najgore. Dvoboj bi ti mogao biti jedini izlaz iz ove situacije.” “O koliko velikoj publici točno govorimo?” Kad me pogledao, Patchev je pogled bio hladan i samouvjeren. No na trenutak sam negdje u dubini primijetila iskru suosjećanja. “O stotinama.” Teško sam progutala. “Ne mogu ja to.” “Ja ću te trenirati, Anđele. Bit ću uz tebe na svakom koraku. Mnogo si jača nego što si bila prije samo dva tjedna, i to nakon samo nekoliko sati rada s trenerom koji je činio samo onoliko koliko je bilo dovoljno da pomisliš kako mu je stalo. Želio je da ti misliš kako te on trenira, no ja iskreno sumnjam da je on činio puno više od pružanja minimalnog otpora tvojim mišićima. Mislim da ti ni ne shvaćaš koliko si u stvari snažna. Uz pravi trening, možeš ga i pobijediti.” Patch mi je stavio dlan na stražnju stranu vrata i privukao moje lice bliže svojemu. Pogledao me s takvim povjerenjem i vjerom da mi je srce skoro prepuklo. Možeš ti to. Na tom ti zadatku nitko ne bi pozavidio i divim ti se što uopće razmatraš da to učiniš, rekao mi je u mislima. “Ne postoji li neki drugi način?” No prošlih sam nekoliko trenutaka provela grozničavo analizirajući okolnosti iz svakog mogućeg kuta. Uz Pepperovu upitnu šansu za uspjeh, zakletvu koju sam položila Hanku i nesiguran položaj cijele rase nefila, nije bilo drugog izbora. Morala sam to učiniti. “Bojim se, Patch”, prošaptala sam. On me zagrlio. Poljubio me u tjeme i pogladio mi kosu. Nije trebao ni izgovoriti riječi da bih znala kako je i on prestrašen. “Neću dopustiti da izgubiš taj dvoboj, Anđele. Ne dopuštam ti da se suočiš s Danteom a da nisam siguran kako ja kontroliram ishod. Dvoboj će se činiti pošten, no neće biti. Dante je zapečatio svoju sudbinu onog trenutka kad se okrenuo protiv tebe. Neću dopustiti da prođe nekažnjeno.” Riječi koje je mrmljao očvrsnule su. “Neće se iz ovoga izvući živ,” “Možeš li lažirati dvoboj?” Želja za osvetom koja mu je isijavala iz očiju rekla mi je sve što sam trebala znati. “Ako bilo tko sazna - ” započela sam. Patch me poljubio, jako, no u oku mu je zaiskrilo nešto vragolasto. “Ako me uhvate, to će značiti da te više nikada neću moći ljubiti. Zar stvarno misliš da bih to riskirao?” lice mu je postalo ozbiljno. “Znam da ne osjećam tvoj dodir, ali osjećam tvoju ljubav, Nora. U sebi. Ona mi je sve na svijetu. Volio bih da te mogu osjetiti na isti način na koji ti mene osjećaš, ali imam tvoju ljubav. Ništa nikada neće biti važnije od toga. Neki ljudi provedu cijele živote a da ne spoznaju osjećaje koje si ti meni dala. Nema kajanja.” Brada mi je zadrhtala. “Bojim se da ću te izgubiti. Bojim se neuspjeha i što će se s nama dogoditi. Ne želim to učiniti”, pobunila sam se, premda sam znala da ne postoji nikakav čarobni izlaz kroz koji ću moći pobjeći. Nisam imala kamo bježati; nisam se imala kamo

sakriti. Zakletva koju sam položila Hanku pronašla bi me, bez obzira na to koliko se trudila nestati. Morala sam ostati na vlasti. Dok god je vojska postojala, morala sam to izvesti. Stisnula sam Patcheve ruke. “Obećaj mi da ćeš cijelo vrijeme biti uz mene. Obećaj mi da nećeš dopustiti da to prolazim sama.” Patch mi je podigao bradu. “Kada bih nekako mogao učiniti da ovo nestane, učinio bih to. Kada bih mogao učiniti to umjesto tebe, ne bih oklijevao. No preostaje mi samo jedan izbor, a to je da stojim uz tebe do samog kraja. Neću posustati, Anđele, to ti obećajem.” Dlanovima je prešao preko mojih ruku, nesvjestan da me njegovo obećanje ugrijalo i više od te geste. Gotovo sam zaplakala, “Počet ću širiti vijest da si sazvala važan sastanak večeras. Prvo ću nazvati Scotta i reći mu da proširi vijest. Neće dugo potrajati prije nego što se pročuje, Dante će čuti za tvoju objavu prije kraja ovog sata.” Želudac mi je mučno poskočio. Ugrizla sam se za unutrašnju stranu obraza i prisilila se da kimnem. Nije mi bilo druge nego da prihvatim neizbježno. Što prije se uspijem uhvatiti u koštac s onime što me čeka, prije ću formulirati plan kako poraziti strah. “Što mogu učiniti da pomognem?” upitala sam. Patch se zagledao u mene, lagano se namrštivši. Palcem mi je pogladio usnu, a zatim i obraz. “Hladna si kao led, Anđele.” Nagnuo je glavu prema hodniku koji je vodio dublje u kuću. “Stavimo te u krevet. Ja ću zapaliti vatru u kaminu. Ono što ti treba u ovom trenutku je toplina i odmor. Napravit ću ti i toplu kupku.” Doista, tijelo mi se silovito treslo. Bilo je to kao da je, u trenutku, iz mene nestala sva toplina. Pretpostavila sam da padam u šok. Zubi su mi cvokotali, vršci prstiju vibrirali od neobične, nesvjesne drhtavice, Patch me podigao i odnio me u spavaću sobu. Ramenom je odgurnuo vrata da se otvore, razgrnuo poplun i nježno me položio na krevet. “Hoćeš da ti nešto napravim?” upitao je. “Biljni čaj? Juhu?” Gledajući njegovo lice, tako ozbiljno i zabrinuto, u meni se uskovitlala krivnja. U tom sam trenutku postala sigurna da bi Patch sve učinio za mene. Njegovo obećanje da će ostati uz mene bilo je jednako snažno kao i zakletva. On je bio dio mene, a ja sam bila dio njega. Učinio bi bilo što - bilo što - što je potrebno kako bi me sačuvao uz sebe. Prisilila sam se da zaustim prije nego što sam izgubila hrabrost. “Moram ti nešto reći”, rekla sam, a glas mi je zvučao tanko i krhko. Nisam planirala zaplakati, no u oči su mi navrle suze. Preplavio me sram. “Anđele?” rekao je Patch upitnim tonom. Učinila sam taj prvi korak, no tada sam se ukočila. Glas opravdanja prolebdio mi je umom, govoreći mi kako nemam pravo svaliti to na njega. Ne dok je bio u trenutnom, oslabjelom stanju. Ako mi je stalo do njega, prešutjet ću to. Njegov je oporavak bio važniji od priznavanja nekoliko sitnijih laži. Već sam počela osjećati one ledene ruke kako mi kližu prema grlu. “Ja - nema veze”, ispravila sam se. “Samo trebam spavati. A ti moraš nazvati Scotta.” Okrenula sam se u jastuk kako ne bi vidio da plačem. Ledene su ruke bile tako stvarne, spremne ugušiti me ako zaustim previše, ako odam svoju tajnu. “Moram ga nazvati, to je istina. Ali više od toga, moram čuti što se događa”, rekao je Patch, odajući u glasu dovoljno brige da mi poruči kako sam prešla granicu nakon koje je moguće izvući se iz ovoga samo mijenjanjem teme. Ledene su mi ruke obavile grlo. Bila sam previše uplašena da bih prozborila. Previše su me plašile te ruke i kako bi mi mogle nauditi.

Patch je uključio noćnu lampu i nježno me povukao za rame, pokušavajući mi pogledati lice, no ja sam se samo još više okretala. “Volim te”, zagrcala sam. Sram se počeo nadimati u meni. Kako sam mu mogla izgovoriti te riječi i lagati mu? “Znam. Isto kao što znam da mi nešto skrivaš. Ovo nije vrijeme za tajne. Predaleko smo odmakli za to”, Patch me podsjetio, Kimnula sam, osjetivši kako mi suze padaju na jastučnicu. Bio je u pravu. Znala sam to, no nije mi bilo nimalo lakše priznati mu sve. A nisam ni znala bih li uopće uspjela. Te studene ruke koje mi guše grlo, glas... Patch se uvukao u krevet pokraj mene i privukao me k sebi. Osjetila sam na vratu njegov dah, toplinu njegove kože uz svoju. Njegovo je koljeno savršeno pristajalo u udubinu moga. Poljubio mi je rame, a njegova crna kosa pala mi je preko uha. Lagala - sam - ti, priznala sam mu u mislima, osjećajući se kao da riječi moram protisnuti kroz zid od cigle. Postala sam napeta, očekujući ledene ruke da me zgrabe, no na svoje iznenađenje, shvatila sam da im je nakon priznanja zahvat popustio. Njihov je ledeni dodir skliznuo i pokolebao se. Potaknuta tim malim korakom, nastavila sam. Lagala sam osobi čije mi je povjerenje važnije od svega. Lagala sam ti, Patch, i ne znam hoću li si moći to oprostiti. Umjesto da zahtijeva objašnjenje, Patch me nastavio ostavljati niz polaganih, odmjerenih poljubaca niz dužinu moje ruke. Progovorio je tek kad je poljubio unutrašnju stranu ručnog zgloba. “Hvala ti što si mi rekla”, tiho je rekao. Okrenula sam se prema njemu, zaprepašteno trepćući. “Ne želiš li znati o čemu sam lagala?” “Želim znati što ja mogu učiniti kako bi se ti osjećala bolje.” Protrljao mi je ramena nježnim kružnim pokretima, uvjerljivo me tješeći. Nisam se mogla osjećati bolje sve dok mu sve nisam priznala. Nije bila Patcheva odgovornost da mi olakša teret - bila je moja i osjetila sam svu bol krivnje koja me probola poput olovne oštrice. “Uzimala sam - vradžbinu.” Nisam mislila da bi moj sram mogao još više narasti, no činilo mi se da je postao triput veći, “Sve ovo vrijeme sam je uzimala. Nikada nisam uzela protuotrov koji si dobio od Blakelyja. Sačuvala sam ga, uvjeravajući se kako ću ga uzeti kad prođe Hešvan, kada više neću trebati nadljudsku snagu, ali to je bila samo izlika. Nikad ga nisam ni namjeravala uzeti. Sve sam se ovo vrijeme oslanjala na vradžbinu. Grozi me pomisao da bez nje nisam dovoljno snažna. Znam da trebam prestati i znam da je to loše za mene. Ali daje mi sposobnosti koje sama po sebi nemam. Trikom sam te prevarila da misliš kako sam uzela protuotrov i - nikada mi u životu nije bilo više žao!” Oborila sam pogled, ne mogavši podnijeti razočaranje i gađenje koje bi se zasigurno vidjelo na Patchevu licu. Bilo je dovoljno grozno što sam znala istinu, no kad sam samu sebe čula kako je izgovaram naglas, to me porazilo. Tko sam više uopće bila? Nisam prepoznavala samu sebe i to je bio najgori osjećaj koji sam ikada iskusila. Negdje sam po putu izgubila samu sebe. I bez obzira koliko je lako bilo svaliti krivnju na vradžbinu, sama sam donijela odluku ukrasti onu prvu bočicu od Dantea. Patch je napokon prozborio. Glas mu je bio tako smiren, tako pun tihog divljenja, da sam se zapitala nije li cijelo vrijeme znao moju tajnu. “Znaš li da sam, kad sam te prvi put vidio, pomislio: nešto više zadivljujuće i ljepše nikada nisam vidio?” “Zašto mi to govoriš?” očajno sam upitala. “Vidio sam te i poželio sam ti biti blizu. Poželio sam da me pustiš unutra. Poželio sam te upoznati na način na koji te nitko nije upoznao. Poželio sam tebe, tebe cijelu. Ta me je žudnja gotovo izludjela.” Patch je zastao i tiho udahnuo, kao da udiše mene. “A sad kad te imam,

jedina stvar koja me plaši je povratak na to mjesto. Da te moram iznova toliko željeti, bez nade da će moja želja ikada biti uslišena, Ti si moja, Anđele. Do posljednjeg dijela. Neću dopustiti da bilo što to promijeni.” Poduprla sam se laktom i zagledala se u njega. “Ja tebe ne zaslužujem, Patch. Briga me što ćeš reći. To je istina.” “Ne zaslužuješ me”, složio se. “Zaslužuješ bolje. Ali zaglavila si sa mnom i bolje ti je da se pomiriš s tim.” Obgrlivši me jednim okretnim pokretom, postavio se povrh mene, a crne su mu oči postale posve gusarske. “Nemam namjeru tako te lako pustiti, imaj to na umu. Ne zanima me pokušava li nas razdvojiti neki muškarac, tvoja mama ili sve sile pakla, neću popustiti i neću ti reći zbogom.” Zatreptala sam mokrim trepavicama. “Ni ja neću dopustiti da se bilo što uvuče između nas. Posebno ne vradžbina. Protuotrov mi je u torbici. Odmah ću ga uzeti. I, Patch?” dodala sam s iskrenim osjećajima. “Hvala ti... za sve. Ne znam što bih učinila bez tebe.” “To je dobro”, promrmljao je. “Jer ja tebe ne puštam.” Utonula sam u njegov krevet, dragovoljno mu se prepustivši.

Poglavlje 32 Vijest o tome da zahtijevam sastanak sa starješinama nefila se itekako proširila. Do nedjelje poslijepodne, kanali nefila brujali su s očekivanjem i pretpostavkama. Sve su vijesti bile o meni, a Danteova je objava izgubila na važnosti. Preotela sam mu glavno mjesto na pozornici, a Dante se uopće nije pobunio. Nisam sumnjala da je Patch bio u pravu -Dante je odlučio pričekati s planovima dok ne čuje koji je moj sljedeći potez. Scott je zvao svakih sat vremena kako bi nas obavijestio o razvoju događaja, što se obično sastojalo od posljednjih teorija koje su nefili kovali u vezi mog prvog napada na pale anđele. Zasjeda, uništenje linija komunikacije, slanje špijuna i otmica vođa palih anđela su svi stigli na taj slavni popis. Baš kako je Patch predvidio, nefili su ubrzo zaključili kako je rat bio jedini razlog zbog kojeg bih ja uopće zatražila sastanak. Pitala sam se nije li i Dante došao do istog zaključka, Poželjela sam da mogu odgovoriti potvrdno, da sam ga zavarala, no iz iskustva sam znala da je on dovoljno lukav da drugačije razmišlja - znao je da nešto smjeram. “Velike vijesti”, Scott je uzbuđeno rekao na telefon. “Glavešine nefila su prihvatile tvoj zahtjev za sastankom. Odredili su lokaciju i ne radi se o Delphicu. Uz to, žele da se stvar ne razviče. Kao što je bilo i za očekivati, bit će to zabava s pozivnicama. Najviše dvadeset nefila. Bez uleta, s puno čuvara. Svaki pozvani nefil bit će pretražen prije ulaska. Dobra je vijest da sam i ja na popisu gostiju. Trebao sam se malo ulagivati, no bit ću tamo s tobom.” “Samo mi reci napokon koja je lokacija”, rekla sam, pokušavajući zvučati kao da mi nije zlo. “Žele se naći u staroj kući Hanka Millara.” Kralježnica mi je zatitrala. Nikada neću uspjeti izbrisati one morsko-plave oči koje bi mi njegovo ime prizvalo u misli. Odgurnula sam od sebe njegov duh i usredotočila se. Klasična gregorijanska vila u cijenjenom ljudskom naselju? Nije mi se činilo dovoljno sumnjivo za tajni sastanak nefila. “Zašto ondje?” “Starješine su pomislile da bi time mogli odati počast Crnoj Ruci. Dobar potez, rekao bih. On je sav ovaj nered i započeo”, pogrdno je dodao Scott. “Nastavi tako o tome govoriti i maknut će te s liste uzvanika.” “Sastanak je zakazan večeras u deset sati. Imaj mobitel pri ruci u slučaju da saznam još nešto. Ne zaboravi se pretvarati da si iznenađena kad čuješ pojedinosti. Ne možemo im dopustiti da pomisle kako već imaju problema sa špijunima. I još nešto. Žao mi je zbog Dantea. Osjećam se odgovornim. Ja sam vas upoznao. Kad bih mogao, raščetvorio bih ga. I onda svezao kamen za svaki od njegovih ekstremiteta, odnio ih do mora i bacio ih, Budi hrabra. Uz tebe sam.” Prekinula sam vezu i okrenula se prema Patchu koji je stajao naslonjen o zid i pomno me promatrao dok sam razgovarala. “Sastanak je večeras”, rekla sam mu. “U staroj Millarovoj kući.” Nisam se mogla prisiliti dovršiti misao koja mi je pritisnula um. Privatan posjed? Pretraživanja? Čuvari? Kako li će

samo Patch uspjeti ući? Na svoje veliko razočaranje, činilo se da ću večeras morati otići ondje bez njega. “To je u redu”, Patch je smireno rekao. “Bit ću ondje.” Divila sam se njegovoj hladnoj samouvjerenosti, no nisam uspjela shvatiti kako bi se uspio provući a da ga nitko ne primijeti. “Kuća će biti pod jakom zaštitom. Onog trenutka kad zakoračiš za ugao, znat će da si ondje. Možda da su izabrali muzej ili sudnicu, ali ne ovo. Millarova je kuća velika, ali nije toliko velika. Uspjet će pokriti svaki četvorni centimetar.” “Na što sam točno i računao. Već sam razradio pojedinosti. Scott će me pustiti unutra.” “Neće upaliti. Očekivat će špijune palih anđela, a čak da ti Scott i uspije otključati jedan od prozora, oni će to predvidjeti. Ne samo da će zarobiti tebe, nego će i saznati da je Scott izdajica - “ “Zaposjest ću Scottovo tijelo.” Lecnula sam se. Sasvim polako, njegovo mi je rješenje postalo jasno. Dakako. Hešvan je. Patch neće imati problema sa zaposjedanjem Scottova tijela. A iz perspektive nekoga izvana, neće biti prilike primijetiti razliku između njih dvojice. Patcha će uvesti na sastanak i ne trepnuvši. To bi bila savršena krinka. Postojao je samo jedan mali problem. “Scott nikada neće pristati na to.” “Već je pristao.” Začuđeno sam zurila u njega. “Zbilja?” “Čini to za tebe.” Grlo mi se iznenada steglo. Nije bilo ničega na svijetu protiv čega se Scott toliko žestoko borio kao protiv zaposjedanja od strane palih anđela. U tom sam trenutku shvatila koliko mu točno znači moje prijateljstvo. Da on to učini - jedinu stvar koje se grozio - nisam imala riječi. Samo duboku, bolnu zahvalnost Scottu i odlučnost da ga neću iznevjeriti. “Moraš biti oprezan večeras”, rekla sam. “Bit ću oprezan. I neću ostati predugo. Onog trenutka kada se ti iz sastanka izvučeš sigurno i nakon što saznam koliko je moguće više, Scott će dobiti natrag svoje tijelo. Pobrinut ću se da mu se ništa ne dogodi.” Vatreno sam zagrlila Patcha. “Hvala ti”, prošaptala sam. Kasnije te večeri, sat prije deset sati, krenula sam iz Patcheve kuće. Pošla sam sama, u iznajmljenom automobilu, kako su zahtijevali moji domaćini nefili. Sve su pomno isplanirali i nisu željeli da postoji ikakva mogućnost da me slijedi nekakvo nefilsko njuškalo ili, još gore, neki pali anđeo koji je nešto doznao o večerašnjem tajnom sastanku. Ulice su bile tamne i klizave pod tankim slojem magle. Svjetla mog auta prešla su preko crne vrpce pločnika koji se protezao preko brdašaca i zakretao za zavoje. Raspalila sam grijanje, no ni to nije uspjelo sasvim istjerati studen koja mi je plesala u kostima. Nisam znala što bih trebala večeras očekivati, a ta mi je činjenica otežavala planiranje. Morat ću stvari raditi po sluhu, što mi je uvijek bilo najgore. Željela sam u Millarovu kuću ući oboružana još nečim osim vlastitih instinkata, no samo sam njih imala. Napokon sam se zaustavila ispred Marciene stare kuće. Trenutak sam ostala sjediti u autu, zureći u bijele stupove i crne prozorske kapke, Travnjak se izgubio pod otpalim lišćem. Smeđe grančice, ostaci hortenzije, stršali su iz dvije tegle od terakote s obje strane trijema. Novine u različitim stanjima raspadanja bile su razbacane po prilazu. Kuća je od Hankove smrti bila napuštena i više nije izgledala onoliko

pristupačno i elegantno kako sam je pamtila. Marciena se majka preselila u stan na rijeci, a Marcie, e, pa, Marcie je frazu mi casa es su casa shvatila doslovno. Blijeda je svjetlost dopirala iz zavjesama zaklonjenih prozora i premda se nisu mogle vidjeti siluete, znala sam da nekoliko najutjecajnijih i najmoćnijih iz nefilskog svijeta trenutno sjedi iza tih ulaznih vrata i čeka kako bi procijenili vijest koju samo što im nisam priopćila. Znala sam i da će Patch biti ondje i pobrinuti se da mi se ne dogodi ništa opasno. Držeći se te misli, isprekidano sam udahnula i odmarširala do ulaznih vrata. Pokucala sam. Ulazna su se vrata otvorila i unutra me uvela visoka žena čije su se oči na meni zadržale samo onoliko koliko joj je trebalo da potvrdi moj identitet. Kosa joj je bila začešljana unatrag i skupljena u čvrstu pletenicu, a na njezinu licu nije bilo ničega imalo posebnog ili pamtljivog. Promrmljala je pristojan, no rezerviran pozdrav i zamahom ruke me uputila prema središtu kuće. Moje su potpetice odzvanjale slabo osvijetljenim hodnikom. Prošla sam pokraj portreta obitelji Millar, koji su se smiješili iza prašnjavog stakla. Vaza s uvelim ljiljanima stajala je na stolu u hodniku. Cijela je kuća zagušljivo mirisala. Slijedila sam trag svjetala prema blagovaonici. Čim sam prošla kroz dvokrilna vrata, prigušeni je razgovor zamro. Šest je muškaraca i pet žena sjedilo sa svake strane dugačkog, ulaštenog stola od mahagonija. Još je nekoliko nefila stajalo oko stola, a izgledali su nervozno i napeto. Gotovo sam morala dvaput pogledati kad sam spazila Marcienu majku. Znala sam da je Susanna Millar jedna od nefila, no to mi se uvijek činilo kao neka nedodirljiva misao koja mi je lebdjela negdje u primozgu. Kad sam je vidjela ondje te večeri, kako sudjeluje u tajnom sastanku besmrtnika, učinila mi se nekako... prijeteća. Marcie nije bila s njom. Možda Marcie nije ni željela doći, no uvjerljivije je objašnjenje bilo da nije bila ni pozvana. Susanna se činila poput majke koja bi učinila sve kako bi život svoje kćeri oslobodila i najmanjih komplikacija. Pronašla sam Scottovo lice u gomili. Budući da sam znala da ga je Patch zaposjeo, grč u želucu mi je u trenutku malo popustio. Pogledao me u oči i malo nagnuo glavu, tajno me ohrabrujući. Preplavio me dubok osjećaj olakšanja i sigurnosti. Nisam bila sama u ovome. Patch mi je čuvao leđa. Trebala sam znati da će uspjeti pronaći način kako biti uz mene, bez obzira koliko rizično to bilo. A bio je tu i Dante. Sjedio je na čelu stola, u crnoj dolčeviti od kašmira, sa zamišljenim i namrgođenim izrazom lica. Prste je ukrstio preko usta, a kad je susreo moj pogled, usne su mu zaigrale od podsmijeha. Obrve je diskretno podigao nesumnjivo me izazivajući. Ja sam odvratila pogled. Usmjerila sam pažnju na stariju ženu u ljubičastoj večernjoj haljini i dijamantima koja je sjedila na suprotnom kraju dugačkog stola. Lisa Martin. Uz Hanka, ona je bila najutjecajnija i najcjenjenija od svih nefila koje sam upoznala. Nije mi se ni svidjela, niti sam joj vjerovala. Te sam osjećaje na sljedećih nekoliko minuta morala potisnuti, ako sam se iz ovoga željela izvući. “Tako nam je drago što si inicirala ovaj sastanak, Nora.” Njezin topao, dostojanstven i prihvaćajući glas mi je poput meda kliznuo u uho. Srce koje mi je ludo udaralo smirilo se. Ako nju uspijem pridobiti na svoju stranu, već sam napola uspjela. “Hvala vam”, naposljetku sam prozborila. Rukom je pokazala na prazno mjesto pokraj sebe i pozvala me da sjednem.

Prišla sam stolici, no nisam sjela. Pobojala sam se da bih mogla izgubiti hrabrost ako sjednem. Rukama sam se podbočila o stol, zaobišla pristojno čavrljanje i krenula ravno na stvarno značenje svog posjeta. “Svjesna sam činjenice da ne misle svi u ovoj prostoriji kako sam ja najbolja osoba koja može voditi vojsku mog oca”, izravno sam izjavila. Riječ “otac” u mojim je ustima imala žučan okus, no prisjetila sam se Patcheva savjeta da se na bilo koji način večeras vežem uz Hanka. Nefili su ga obožavali i ako uspijem iskoristiti njegovo uvažavanje, čak i posredno uvažavanje, trebam to svakako učiniti. U oči sam pogledala sve koji su sjedili za stolom i nekolicinu onih koji su stajali. Morala sam im pokazati da posjedujem snagu i hrabrost, te da sam iznad svega nezadovoljna nedostatkom njihove potpore. “Znam da su neki od vas već sastavili popise muškaraca i žena koji bi bolje odgovarali tom zadatku.” Ponovno sam zastala i svom težinom pogleda zagledala se u Dantea. On me netremice gledao, no vidjela sam kako mu u smeđim očima plamti mržnja. “I znam da je Dante Matterazzi na vrhu tih popisa.” Žamor se proširio prostorijom. No nitko nije osporio moju tvrdnju. “Nisam vas pozvala ovdje kako bismo razgovarali o mom prvom planu za napad u ratu protiv palih anđela. Pozvala sam vas ovdje jer bez jakog vođe i vaše potpore tom pojedincu, rata neće ni biti. Pali će nas anđeli rastrgati. Potrebno nam je jedinstvo i solidarnost”, s uvjerenjem sam urgirala. “Ja vjerujem da sam ja najbolji vođa i moj je otac isto tako mislio. No vas, očito, nisam uvjerila. I to je razlog zbog kojeg večeras izazivam Dantea Matterazzija na dvoboj. Pobjednik će biti onaj koji će jednom za svagda predvoditi vojsku.” Dante je skočio na noge. “Ali mi smo u vezi!” Na licu mu je bio naslikan savršen portret šoka pomiješanog s povrijeđenim ponosom. “Kako uopće možeš predložiti dvoboj?” rekao je tonom zaprepaštenog poniženja. Nisam očekivala da bi se mogao pozvati na našu posve izmišljenu vezu koja je stajala na slabom temelju mog usmenog pristanka, te se nikad nije ni obistinila - vezu koju sam istog trena zaboravila, a koja mi se sada vratila s trncima u kostima, no nije me preplašila toliko da zasutim. Hladno sam rekla, “Voljna sam obračunati se bilo s kime - toliko mi znači biti vođa nefila. Ovime te službeno izazivam na dvoboj, Dante.” Nijedan nefil nije prozborio. Na njihovim se licima očitavalo iznenađenje koje je ubrzo zamijenila satisfakcija. Dvoboj. Pobjednik dobiva sve. Patch je imao pravo - nefili su još uvijek bili zaglavljeni duboko u arkaičnom svijetu u kojem su vrijedila darvinistička pravila. Zadovoljio ih je takav ishod događaja i bilo je savršeno jasno iz obožavajućih pogleda koje su uputili Danteu da nijedan nefil u prostoriji nije sumnjao tko će izaći kao pobjednik. Dante se trudio zadržati bezizražajan izraz lica, no primijetila sam kako se lagano nasmiješio mojoj ludosti i svojoj sreći. Sasvim je sigurno pomislio kako sam gadno pogriješila. No istog je trena oprezno zaškiljio. Bilo je očito da neće svom snagom zagristi mamac. “Ne mogu to učiniti”, objavio je. “To bi bila veleizdaja.” Pogledom je prešao preko sviju u prostoriji, kao da pokušava ustanoviti jesu li mu te galantne riječi donijele još odobravanja. “Prisegnuo sam na odanost Nori i ne mogu ni zamisliti učiniti bilo što čime bih tome proturječio,” “Kao tvoj zapovjednik, naređujem ti da sudjeluješ u dvoboju”, odlučno sam odgovorila. Još sam uvijek bila vođa njegove vojske, kvragu, te mu nisam dopuštala da mi proturječi uglađenim riječima i laskanjem. “Ako si ti uistinu najbolji vođa, ja ću odstupiti. Želim samo ono što je najbolje za moj narod.” Te sam riječi uvježbavala stotinu puta i bez obzira što sam izgovarala dobro uvježban govor, vjerovala sam u svaku riječ. Mislila sam na Scotta, na

Marcie, na tisuće nefila koje nikada nisam upoznala, no do kojih mi je svejedno bilo stalo jer sam znala da su dobri muškarci i žene koju ne zavređuju da ih svake godine porobljavaju pali anđeli. Oni su zasluživali pravednu borbu. I ja sam bila spremna učiniti sve kako bih im to i omogućila. Prije sam bila u krivu - sramotno u krivu. Izbjegavala sam boriti se za nefile iz straha od arkanđela. Što je još gore, rat sam koristila kao izliku kako bih došla do još vradžbine. Sve sam se ovo vrijeme više brinula za sebe nego za ljude koje sam trebala predvoditi. To je prestajalo sada. Hank mi je povjerio ovu ulogu, no nisam to činila zbog njega. Činila sam to jer je to bila stvar morala. “Mislim da je Nora izrazila snažan argument”, rekla je Lisa Martin. “Ništa nije manje inspirativno od vodstva koje samo sebe propagira. Možda je Crna Ruka bio u pravu u vezi nje.” Slegnula je ramenima. “Možda je i pogriješio. Preuzet ćemo stvari u vlastite ruke i riješiti to jednom zauvijek. Nakon toga možemo u rat protiv svojih neprijatelja, ujedinjeni pod jakim vođom.” Kimnula sam kako bih joj dala znak da cijenim to. Ako će ona biti na mojoj strani i ostali će mi se pridružiti. “Slažem se”, progovorio je nefil na drugom kraju prostorije. “Ja također.” Sve je više slaganja zabrujilo blagovaonicom. “Svi koji se slažu, neka nam daju na znanje”, rekla je Lisa. Jedna po jedna, podigle su se ruke. Patch me pogledao u oči i zatim podigao ruku. Znala sam da ga ubija što mora to učiniti, no nismo više imali alternative. Ako me Dante svrgne s moći, umrijet ću. Jedina mi je šansa bila boriti se i dati sve od sebe da pobijedim. “Imamo većinu”, rekla je Lisa. “Dvoboj će se dogoditi sutra u zoru, u ponedjeljak. Poslat ću vijest o lokaciji kad je dogovorimo.” “Dva dana”, Patch se istog trena umiješao, govoreći Scottovim glasom. “Nora nikada nije pucala iz pištolja. Trebat će joj vrijeme za vježbu.” Trebalo mi je i vrijeme da se Pepper vrati iz raja sa začaranim bodežom koji će, kako sam se nadala, dvoboj dovesti u pitanje. Lisa je stresla glavom. “Predugo. Pali bi nas anđeli svakog trena mogli napasti. Nemamo pojma zašto su čekali, no sreća bi nam mogla ne potrajati.” “I nikad nisam ni spomenuo pištolje”, progovorio je Dante, pogledavajući Patcha i mene kao da pokušava shvatiti što smjeramo. Proučavao mi je lice ne bi li otkrio tračak emocije. “Ja bih se radije borio sabljama.” “To i jest Danteov izbor” izjavila je Lisa. “Dvoboj nije bio njegova zamisao. Ostaje mu pravo odabrati oružje. Odlučio si se za sablje, dakle?” “Više su damske”, objasnio je Dante i iscijedio i posljednju kap odobrenja iz ostalih nefila. Ja sam se ukočila, odupirući se porivu da pozovem Patcha u pomoć. “Nora nikada u životu nije ni dotakla mač”, rekao je Patch, ponovno Scottovim glasom. “Neće biti pošteno ako neće moći trenirati. Dajte joj vremena do utorka ujutro.” Nitko nije požurio prihvatiti Patchev zahtjev. Nezainteresiranost je u prostoriji bila toliko opipljiva da sam mogla zamahnuti i udariti je. Moje je treniranje bila najmanja od njihovih briga. Ustvari, što brže Dante osvoji moć, njihov je ravnodušan osjećaj odavao, to bolje. “Preuzimaš li na sebe zadatak da je treniraš, Scotte?” upitala je Lisa Patcha. '

“Za razliku od nekih ovdje, ja još nisam zaboravio da nam je ona vođa”, Patch je hladno odgovorio. Lisa je nagnula glavu kao da želi reći, Onda dobro. “Dakle, odlučeno je. Za dva jutra. Do tada, oboma želim svu sreću.” Nisam se dugo ondje zadržala. Kako se dvoboj bližio, a moja je uloga u tom opasnom planu prihvaćena, otišla sam odande. Znala sam da će Patch morati ostati malo duže kako bi provjerio na koji je način prostorija reagirala, te možda načuo neku važnu informaciju, no shvatila sam kako priželjkujem da požuri. Ovo nije bila noć koju sam željela provesti sama.

Poglavlje 33 Budući da sam znala kako će Patch biti zauzet sve dok i posljednji nefil ne napusti staru kuću Millara, odvezla sam se do Vee. Odjenula sam traper jaknu s uređajem za praćenje i znala sam da će me Patch moći pronaći ako bude trebao. U međuvremenu sam nešto morala priznati. Nisam više mogla dalje sama. Pokušavala sam zaštititi Vee, no trebala mi je moja najbolja prijateljica. Morala sam joj sve ispričati. Znajući da ulazna vrata i nisu najbolji način na koji bih mogla doći do Vee u ovo doba noći, oprezno sam se provukla kroz njezino dvorište, preskočila žičanu ogradu i pokucala na prozor njezine spavaće sobe. Za trenutak su se razmaknule zavjese i njezino se lice pojavilo iza stakla. Premda se ponoć već opasno bližila, ona se još nije bila presvukla u pidžamu. Podigla je prozor koji centimetar. “Čovječe, baš si odabrala nezgodan trenutak da se pojaviš. Mislila sam da si Scott. Na putu je ovamo i doći će svaki čas.” Kad sam progovorila, glas mi je bio hrapav i potresen. “Moramo razgovarati.” Vee je odmah shvatila kakva je situacija. “Nazvat ću Scotta i otkazati.” Podigla je prozor do kraja i pozvala me unutra. “Reci što te muči, draga.” Moralo joj se priznati, Vee nije počela vrištati, histerično plakati, niti je pobjegla iz sobe u trenutku kad sam završila s pričom o svojim fantastičnim tajnama koje sam joj krila proteklih šest mjeseci. Jednom se lecnula kad sam objasnila da su nefili potomci ljudi i palih anđela, no osim toga, izraz na licu joj nije odavao jezu i nevjericu. Budno me slušala dok sam opisivala dvije zaraćene rase besmrtnika, ulogu Hanka Millara u svemu tome, te kako je on na mene svalio svoj teret. Čak se uspjela blago nasmiješiti kad sam joj otkrila Patchev i Scottov stvarni identitet. Kad sam završila, samo je nagnula glavu i pažljivo me promotrila. Nakon trenutka je rekla, “E, pa, to dosta objašnjava.” Na meni je bio red da zatrepćem. “Ozbiljno? To je sve što ti imaš za reći? Nisi, ne znam... zaprepaštena? Zbunjena? Unezvjerena? Histerična?” Vee se zamišljeno dotakla po bradi. “Znala sam da je Patch previše žestok da bi bio čovjek.” Počela sam se čak i pitati nije li joj možda promaklo kad sam joj rekla da ni ja nisam čovjek. “A što je sa mnom? Nimalo te ne čudi pomisao da ne samo što sam jedna od nefila, već da bih trebala predvoditi sve ostale nefile koji postoje” - prstom sam pokazala prema prozoru - “u rat protiv palih anđela? Palih anđela, Vee. Kao u Bibliji. Zlikovaca izgnanih iz raja.” “U stvari, mislim da je to prilično nevjerojatno.” Počešala sam se po obrvi. “Ne mogu vjerovati da si toliko mirna u vezi svega. Očekivala sam nekakvu reakciju. Očekivala sam ispad. Sudeći prema prošlom iskustvu, predviđala sam lamatanje rukama i zdravu dozu psovki, barem to. A ovako, kao da govorim zidu.” “Draga, kad tako pričaš o meni zvučim kao neka diva.”

To mi je na usne izvuklo osmijeh. “Sama si to rekla.” “Ja samo mislim da je stvarno čudno što si rekla da je nefile najlakše prepoznati po njihovoj visini. A ti, draga moja, i nisi nešto visoka”, rekla je Vee. “Ali pogledaj mene, na primjer. Ja sam visoka.” “Ja sam prosječne visine jer je Hank - ” “Shvaćam. Već si objasnila taj dio o polaganju zakletve da postaneš nefil dok si još bila čovjek, odakle ti prosječna tjelesna građa, no svejedno je to malo bezveze, zar ne? Mislim, što da te je prisega preobrazbe učinila višom? Što da si postala visoka kao ja?” Nisam znala što Vee time pokušava reći, no imala sam osjećaj da nije shvatila poantu. Nije bila riječ o tome koliko sam ja visoka. Riječ je bila o tome da sam joj predstavila besmrtni svijet koji ne bi trebao postojati - te da sam joj upravo probila siguran balončić u kojem je dosad živjela. “Zacjeljuje li ti tijelo brže sada kada si jedna od nefila?” nastavila je Vee. “Jer ako nisi dobila tu povlasticu, stvarno si zakinuta.” Ukočila sam se. “Vee, nisam ti ništa rekla o ubrzanim mogućnostima zacijeljenja.” “Hm. Valjda nisi,” “Kako onda možeš išta znati o tome?” zurila sam u Vee, premotavajući u glavi cijeli naš razgovor. Definitivno joj nisam bila rekla. Činilo se da mi se mozak bori da se kreće unaprijed, kao u usporenom filmu. A onda sam, iznebuha, shvatila takvom brzinom da sam to jedva uspjela probaviti. Prekrila sam usta rukom. “Ti...?” Vee se zasmijuljila. “Rekla sam ti da i ja imam tajni.” “Ali - Nemoguće - To nije - ” “Moguće? Da, to sam i ja isprva mislila. Pomislila sam da prolazim kroz nekakvu čudnu drugu menstruaciju ili nešto. Ovih sam prošlih nekoliko tjedana bila umorna i nervozna i totalno ljuta na cijeli svijet. A onda sam, prije tjedan dana, porezala prst režući jabuku. Zacijelio je tako brzo da sam pomislila kako mi se učinilo da sam vidjela krv, I druge su se čudne stvari počele događati nakon toga. Na tjelesnom sam servirala odbojkašku loptu tako jako da je udarila o zid na suprotnoj strani terena. Na utezima nisam imala problema s dizanjem onoga što su najveći dečki u razredu dizali. Skrivala sam to, naravno, jer nisam željela privući pažnju na sebe prije nego što otkrijem što mi se to događa s tijelom. Vjeruj mi, Nora. Ja sam stopostotni nefil, Scott je odmah shvatio. Uči me osnovama i pomaže mi da se nosim s činjenicom da je moja mama prije sedamnaest godina učinila ono s nekim od palih anđela. Pomoglo mi je što znam da je i Scott prošao kroz sličnu fizičku promjenu i saznanje o vlastitim roditeljima. Ni on ni ja nismo mogli vjerovati da ti je trebalo ovoliko da shvatiš.” Udarila me u rame. Osjetila sam kako sam glupavo razjapila usta. “Ti. Ti si - stvarno nefil ” Kako to nisam primijetila? U trenutku sam to trebala otkriti - uspijevalo mi je to s bilo kojim drugim nefilom, a i s palim anđelom. Je li to bilo zato što mi je Vee već tako dugo najbolja prijateljica na cijelom svijetu, pa nisam na nju mogla nikako drugačije gledati? “Što ti je Scott ispričao o ratu?” naposljetku sam upitala. “To je jedan od razloga zašto je dolazio ovdje večeras, da me uputi. Čini se da si ti prilično velika faca, draga moja. Vođa vojske Crne Ruke?” Vee je s odobravanjem zazviždala. “Čovječe, curo. Pobrini se da to staviš u životopis.”

Poglavlje 34 Kad sam se rano sljedećeg jutra našla s Patchem na stjenovitom dijelu obale, bila sam odjevena samo u tenisice, kratke hlače i majicu bez rukava. Bio je ponedjeljak, Pepperov rok. Bio je i školski dan. No nisam se ni s jednom od tih stvari u tom trenutku mogla zamarati. Prvo je trebalo trenirati, zatim se uzrujavati. Ruke sam omotala zavojima jer sam bila uvjerena kako će Patcheva verzija treninga posramiti Danteovu. Kosa mi je bila skupljena u čvrstu francusku pletenicu, a želudac prazan, osim čaše vode. Od petka nisam bila uzela vradžbinu, što se i vidjelo. U glavi mi je zapela glavobolja veličine države Nebraske, a vid mi se pomicao iz fokusa kad bih prenaglo okrenula glavu. Oštra me glad grebla iznutra. Bol je bila toliko snažna da nisam mogla doći do daha. Kao što sam bila obećala Patchu, uzela sam protuotrov u subotu navečer, odmah nakon što sam mu priznala ovisnost, no lijeku je navodno trebalo neko vrijeme prije nego što počne djelovati. Vjerojatno nije pomagalo to što sam protekli tjedan napumpala organizam velikim količinama vradžbine. Patch je bio odjeven u crne traperice i crnu majicu pripijenu uz tijelo. Položio mi je ruke na ramena, gledajući me u oči. “Spremna?” Unatoč zlokobnom raspoloženju, nasmiješila sam se i zapucketala zglobovima na prstima. “Spremna na hrvanje sa svojim prekrasnim dečkom? O, rekla bih da sam spremna za to.” Zabavljeno je smekšao pogled. “Pokušat ću se kontrolirati gdje te diram, ali kad zagusti, tko zna što bi se moglo dogoditi?” dodala sam. Patch se nacerio. “Zvuči obećavajuće.” “U redu, treneru. Idemo.” Čim sam to rekla, Patchev je izraz lica postao usredotočen i profesionalan. “Ti nikada nisi trenirala mačevanje, no pretpostavljam da ga je Dante tijekom godina itekako uspio izvježbati. Star je koliko i Napoleon, a vjerojatno je majci iz trbuha iskočio vitlajući mačem. Najbolje su ti šanse da mu vrlo brzo izbiješ sablju iz ruke i da nastavite s borbom nenaoružani.” “Kako ću to izvesti?” Patch je s tla pokraj svojih nogu podigao dva štapa koja je izrezao otprilike na duljinu standardne sablje. Bacio je jedan u zrak i ja sam ga uhvatila. “Izvuci sablju prije nego što se počneš boriti. Duže traje da je izvučeš nego da dobiješ udarac.” Pretvarala sam se da izvlačim sablju iz nevidljivih korica koje su mi visjele o boku i postavila je u pripremni položaj. “Cijelo vrijeme drži noge u širini ramena”, uputio me Patch i zapodjenuo sporu, opuštenu borbu. “Ne želiš izgubiti ravnotežu i spotaknuti se. Nikada ne približuj previše noge jednu drugoj i oštricu uvijek drži blizu tijela. Što se više naginješ ili rastežeš, to će lakše biti Danteu da te sruši.”

Vježbali smo rad nogu i ravnotežu nekoliko minuta, a tupi udarci naših improviziranih mačeva odjekivali su iznad zvukova niske plime. “Budno prati Danteove pokrete”, rekao je Patch. “Odmah će se ustaliti u određenom ritmu i počet ćeš shvaćati u kojem bi trenutku mogao napasti. Kad to i učini, odmah kreni u protunapad.” “Dobro. Za to će mi trebati igra uloga.” Patch je brzo kliznuo nogama naprijed i mačem udario o moj tako snažno da mi je štap zavibrirao u ruci. Prije nego što sam se uspjela oporaviti, zadao mi je hitar drugi udarac, a moj mi je mač odletjeo iz ruke. Podigla sam svoj mač, obrisala čelo i rekla, “Nisam dovoljno jaka. Sumnjam da ću ikada uspjeti tako nešto učiniti Danteu.” “Hoćeš, jednom kad ga oslabiš. Dvoboj je zakazan sutra u zoru. Kako tradicija nalaže, naći ćete se vani, negdje na osami. Natjerat ćeš Dantea da zauzme poziciju u kojoj će mu sunce izlaziti u oči. Čak i da pokuša zamijeniti poziciju s tobom, dovoljno je visok da će tebi zasjeniti sunce iz vidnog polja. Iskoristi njegovu visinu kao svoju prednost. Viši je od tebe, a to će mu noge ostaviti nepokrivenima. Jak udarac u bilo koje od koljena će ga izbaciti iz ravnoteže. Čim izgubi tlo pod nogama, napadni ga.” Ovog sam puta oponašala potez koji je Patch ranije napravio i na silu ga izbacila iz ravnoteže udarivši ga u koljeno, nakon čega sam mu zadala niz brzih udaraca. Nisam mu uspjela oduzeti mač, no jesam mu zabila vršak svoga u razotkrivena prsa. Kad bih tako nešto uspjela i s Danteom, to bi bila prekretnica dvoboja. “Jako dobro”, rekao je Patch. “Cijeli će dvoboj vjerojatno trajati manje od trideset sekundi. Svaki se potez računa. Budi oprezna i hladne glave. Ne daj da te Dante navede da učiniš neku nesmotrenu pogrešku. Izmicanje i sklanjanje će ti biti najbolja obrana, pogotovo negdje na otvorenom. Imat ćeš dovoljno mjesta za izbjeći njegov mač ako mu brzo isklizneš iz putanje.” “Ali Dante zna da je, onako, milijardu puta bolji od mene.” Podigla sam obrve. “Imaš li koji savjet kako se nositi s kompletnim manjkom samopouzdanja?” “Neka ti strah postane strategija. Pretvaraj se da si prestrašenija nego što jesi kako bi Dantea zavarala da se opusti u lažnom osjećaju nadmoći. Arogancija može biti smrtonosna.” Uglovi usana su mu se zakrivili prema gore. “Ali to nisi čula od mene.” Naslonila sam svoj tobožnji mač na rame poput palice za baseball. “Dakle, plan je u biti oteti mu mač, zadati smrtonosni udarac i preuzeti mjesto vođe nefila koje mi po pravu i pripada.” Kimnuo je. “Slatko i jasno. Još samo deset sati ovoga i bit ćeš prava profesionalka.” “Ako ćemo ovo raditi još deset sati, trebat će mi malo potpore da zadržim motivaciju.” Patch je zakačio lakat oko mog vrata i privukao me kako bi me poljubio. “Svaki put kad mi oboriš mač, dugujem ti poljubac. Kako ti to zvuči?” Zagrizla sam usnu kako se ne bih zahihotala. “To zvuči stvarno prljavo.” Patch je podigao obrve. “Čiji se to um upravo srozao? Dva poljupca kad me pobijediš. Imaš li prigovora?” Složila sam nevin izraz lica. “Ne, uopće.” Patch i ja se nismo prestali boriti sve do zalaska sunca. Uništili smo pet parova mačeva i zastali samo kako bismo ručali i kako bih ja dobila svoje zaslužene poljupce - od kojih su

neki trajali dovoljno dugo da privuku pažnju posjetitelja plaže i nekoliko džogera. Zasigurno smo izgledali potpuno ludo, skačući po oštrim stijenama i lamatajući drvenim mačevima jedno po drugome dovoljno jako da nam ostanu masnice i vrlo vjerojatno nekoliko slučajeva unutarnjeg krvarenja, Nasreću, moja moć ubrzanog zacijeljivanja značila je da nam ni najgore od ozljeda nisu smetale pri treningu. Do sumraka smo bili prekriveni znojem, a ja sam bila potpuno iscrpljena. Za samo nešto više od dvanaest sati, uistinu ću se boriti s Danteom. Neće biti improviziranih mačeva, samo čelične oštrice dovoljno snažne da prerežu ekstremitet. Pomisao na to toliko me rastrijeznila da mi se koža naježila. “Eto, uspio si”, čestitala sam Patchu. “Istrenirana sam koliko mogu biti - pravi stroj za mačevanje. Od samog početka sam tebe trebala postaviti za svog glavnog trenera.” Vragolast mu se osmijeh pojavio na licu, usporen i zločest. “Nitko nije ravan Patchu.” “Mmm”, složila sam se i pogledala gore prema njemu stidljivo. “Zašto ne odeš kod mene istuširati se, a ja ću donijeti hranu iz Borderlinea?” predložio je Patch dok smo se penjali stjenovitom obalom prema parkiralištu. Rekao je to sasvim neobavezno, no riječi su prikovale moje oči za njegove. Kad smo se upoznali, Patch je radio kao konobar u Borderlineu. Ovih dana se nisam mogla ni provesti pokraj tog restorana a da ne pomislim na njega. Dirnulo me što se sjetio i što sam shvatila da i on ima drage uspomene na taj restoran. Prisilila sam se da sve misli na sutrašnji dvoboj i Pepperove male šanse za uspjeh odagnam iz uma; večeras sam željela uživati u Patchevom društvu i ne brinuti se oko toga što bi se dogodilo meni - nama - da Dante pobijedi u dvoboju. “Mogu li naručiti tacose?” tiho sam upitala, prisjetivši se prvog puta kad me Patch učio kako ih praviti. “Čitaš mi misli, Anđele.” Sama sam ušla u Patchevu kuću. U kupaonici sam svukla odjeću i rasplela pletenicu, Patcheva je kupaonica bila veličanstvena. Tamnoplave pločice i crni ručnici. Samostojeća kada u koju su lako mogle stati dvije osobe. Sapun koji je mirisao na vaniliju i cimet. Stala sam pod tuš i pustila vodu da mi udara kožu. Razmišljala sam o Patchu kako stoji ispod istog ovog tuša, rukama podbočen o zid, dok mu se voda slijeva niz ramena. Razmišljala sam o bisernim kapljicama vode koje su mu se zadržavale na koži. Zamišljala sam ga kako koristi iste ručnike koje ću ja uskoro omotati oko svog tijela. Zamišljala sam njegov krevet, udaljen tek nekoliko metara. Posteljinu koja je zadržavala njegov miris Preko ogledala u kupaonici kliznula je sjena. Vrata kupaonice bila su odškrinuta, a svjetlost se prelijevala iz spavaće sobe. Zadržala sam dah u iščekivanju još jedne sjene, u iščekivanju vremena koje će mi odgovoriti jesam li prvu umislila. Ovo je bio Patchev dom. Nitko za njega nije znao. Ni Dante, a ni Pepper. Bila sam oprezna - večeras me nitko nije slijedio. Još je jedan taman oblak prolebdio ogledalom. Zrak je pucketao od nadnaravne energije. Isključila sam vodu i svezala ručnik oko tijela. Potražila sam oružje: imala sam izbor između role toaletnog papira i bočice sapuna za ruke. Tiho sam ispod glasa pjevušila. Nije bilo razloga da uljezu otkrijem kako sam ga primijetila.

Uljez se primaknuo vratima kupaonice; njegova je moć potresla moja osjetila elektricitetom, dlačice na rukama uspravile su mi se poput krutih zastava. Nastavila sam pjevušiti. Krajičkom oka sam spazila kako se kvaka miče i prestala sam čekati. Bosom sam nogom snažno udarila vrata uz uzdah otpora. Polomila su se i iskočila iz šarki dok su poletjela naprijed i srušila onoga koji je stajao iza njih. Iskočila sam kroz prolaz, goloruka, spremna na napad. Muškarac na podu sklupčao se kako bi zaštitio tijelo. “Nemoj”, hrapavo je povikao. “Nemoj me ozlijediti!” Polako sam spustila šake. Nagnula sam glavu u stranu kako bih ga bolje pogledala. “Blakely?”

Poglavlje 35 „Što ti radiš ovdje?” željela sam znati, skupljajući ručnik čvršće oko sebe kako bih ostala pokrivena. “Kako si pronašao ovo mjesto?” Oružje. Trebalo mi je. Očima sam pretražila Patchevu savršeno urednu spavaću sobu. Blakely je možda u tom trenutku izgledao ugroženo, no već je mjesecima manipulirao vradžbinom. Nisam mu vjerovala da kod sebe nema nešto oštro i opasno - i svjetlucavo plavičasto - skriveno ispod kaputa. “Trebam tvoju pomoć”, rekao je i podigao dlanove dok je pokušavao ustati. “Ne miči se”, obrecnula sam se. “Na koljena. Ruke tamo gdje ih mogu vidjeti.” “Dante me pokušao ubiti.” “Besmrtan si, Blakely. A i u istom si timu s Danteom.” “Nisam više. Sad kad sam razvio dovoljno prototipova vradžbine, želi me se riješiti. Želi sam kontrolirati vradžbinu. Upotrijebio je mač kojem sam posebno povećao moć da ubije tebe i njime me pokušao ubiti. Jedva sam se izvukao.” “Dante ti je naredio da napraviš mač koji će me ubiti?” “Za dvoboj.” Još nisam znala što Blakely uistinu smjera, no nije me čudilo da bi Dante koristio zabranjena - i smrtonosna - sredstva kako bi pobijedio u dvoboju. “Je li stvarno tako dobar kao što kažeš? Hoće li me ubiti?” Blakely me pogledao ravno u oči. “Hoće.” Pokušala sam mirno razmotriti tu informaciju. Bio mi je potreban način na koji ću diskvalificirati Dantea i spriječiti ga da koristi taj mač. Ali jedno po jedno. “Još.” “Sumnjam da Dante radi za pale anđele.” Nisam ni trepnula. “Zašto to kažeš?” “Prošlo je toliko mjeseci, a nijednom mi nije dopustio da načinim oružje koje bi ubijalo pale anđele. Umjesto toga sam razvijao hrpetinu prototipova koji su vjerojatno trebali ubiti tebe, A ako mogu ubiti tebe, mogu ubiti i bilo kojeg drugog nefila. Ako su nam pali anđeli neprijatelji, zašto sam ja razvijao oružje koje šteti nefilima?” Prisjetila sam se svog razgovora s Danteom u Rollerlandu, prije više od tjedan dana. “Dante mi je rekao da ćeš s vremenom uspjeti razviti prototip koji će biti dovoljno snažan da ubije palog anđela.” “Ne bih znao. Nikad mi nije dao priliku.” Riskirajući, odlučila sam priznati sve Blakelyju. Još uvijek mu nisam vjerovala, no ako mu malo popustim, mogao bi i on meni. A u ovom sam trenutku morala znati sve što on zna. “U pravu si. Dante radi za pale anđele. Sigurna sam u to.” Na trenutak je sklopio oči, teško prihvaćajući istinu. “Nikad nisam vjerovao Danteu, još od samog početka. Dovesti ga u igru bila je ideja tvog oca. Tada nisam uspio uvjeriti Hanka da to ne učini, no mogao bih mu sada osvijetliti ime. Ako je Dante izdajica, dugujem tvom ocu da ga uništim.” Ako ništa drugo, morala sam Hanku priznati da je znao inspirirati odanost.

Rekla sam, “Reci mi više o vradžbini kao napitku. Ako Dante radi za pale anđele, zašto bi od tebe tražio da izradiš nešto čime pomažeš našoj rasi?” “Nikada nije podijelio napitak ostalim nefilima kao što je bio rekao. Ojačava samo njega. A sada ima sve prototipove. I protuotrov također.” Blakely se stisnuo između očiju. “Sve na čemu sam radio - sve je ukrao.” Vlažna mi je kosa bila zalijepljena za kožu, a hladna mi je voda kapala niz leđa. Koža mi se naježila, što od hladnoće, što od Blakelyjevih riječi. “Patch će se vratiti svakog trena. Budući da si bio dovoljno dovitljiv da pronađeš njegov dom, pretpostavljam da si njega i tražio.” “Želim uništiti Dantea.” Glas mu je zavibrirao od uvjerenosti. “Misliš, želiš da ga Patch uništi za tebe.” Što je to bilo sa zlikovcima koji su mog dečka pokušavali uposliti kao plaćenika? Istina, u prošlom je životu radio kao plaćenik, no ovo je već postajalo smiješno - i iritantno. Što se dogodilo s uzimanjem stvari u vlastite ruke? “Zašto misliš da će on to učiniti?” “Želim da Dante ostatak života provede u očaju. Odsječen od svijeta u strašnim mukama. Samo Patchu vjerujem da bi to mogao izvesti. Cijena nije upitna.” “Patchu ne treba novac - ” zaustavila sam se, razmišljajući o tome. Sinula mi je ideja koja je bila zlokobna koliko i prepredena. Nisam željela iskorištavati Blakelyja, no on je jedva ikad bio pristojan prema meni u prošlosti. Podsjetila sam se da mi je u najcrnjem trenutku zario nož pojačan vradžbinom duboko u tijelo i gurnuo me u otrovnu ovisnost. “Patchu ne treba tvoj novac, ali mu treba tvoje svjedočanstvo. Ako pristaneš priznati Danteove zločine sutra na dvoboju pred Lisom Martin i ostalim utjecajnim nefilima, Patch će ubiti Dantea za tebe.” Samo zato što je Patch već bio obećao ubiti Dantea za Peppera nije značilo da ne bismo mogli iskoristiti okolnosti i postaviti se tako da izvučemo nešto i iz Blakelyja. Napokon, izraz “dvije muhe jednim udarcem” nije došao niotkuda. “Dantea nije moguće ubiti. Moguće ga je vječno zarobiti, ali ne i ubiti. Nijedan od prototipova ne utječe na njega. Imun je jer njegovo tijelo - ” “To je posao za koji se Patch može pobrinuti”, kruto sam mu odgovorila. “Ako želiš da Dante umre, smatraj to učinjenim. Ti imaš svoje veze, a Patch ima svoje.” Blakely se zagledao u mene zamišljenim, pronicljivim pogledom, “Poznaje arkanđela?” naposljetku je pogodio. “Nisi to čuo od mene. Još nešto, Blakely. Ovo je važno. Imaš Ii ikakvog utjecaja na Lisu Martin i ostale moćne nefile da ih okreneš protiv Dantea?. Jer ako nemaš, oboje smo sutra gotovi.” Samo je minutu razmišljao. “Dante je šarmirao tvog oca, Lisu Martin i nekoliko ostalih nefila od samog početka, no on s njima ne dijeli prošlost koju ja dijelim. Ako ga ja nazovem izdajicom, poslušat će me.” Blakely je posegnuo u džep i pružio mi karticu. “Moram od kuće uzeti nekoliko važnih predmeta prije nego što se preselim na sigurnu lokaciju. Ovo mi je nova adresa. Pusti me da sad krenem, zatim dovedi Patcha. Večeras ćemo dogovoriti detalje.” Patch je stigao nekoliko minuta nakon što je Blakely otišao. Prve riječi koje sam prozborila bile su, “Nećeš vjerovati tko je maloprije svratio” Nakon tog intrigantnog mamca, bacila sam se na priču i ponovila Patchu svaku riječ svog razgovora s Blakelyjem. “Što ti misliš o tome?” upitao je Patch kad sam završila. “Mislim da nam je Blakely zadnja nada.” “Vjeruješ mu?”

“Ne. Ali neprijatelj tvog neprijatelja...” “Jesi li ga natjerala da položi zakletvu da će sutra svjedočiti?” Protrnula sam. Nije mi to palo na pamet. Bila je to obična pogreška, no zapitala sam se bih li ikada uistinu bila dobar vođa. Znala sam da Patch od mene nije očekivao savršenstvo, no svejedno sam ga željela impresionirati. Glupavi glas u mojoj glavi zapitao se bi li Dabria počinila istu pogrešku. Sumnjala sam. “Kad se večeras nađemo s njim, bit će to prva stvar za koju ću se pobrinuti.” “Ima smisla da bi Dante sam želio kontrolirati vradžbinu”, razmišljao je Patch. “A ako je Dante pomislio kako Blakely sumnja da on radi za pale anđele, ubio bi ga kako bi sačuvao svoju tajnu.” Ja sam rekla, “Misliš li da mi je Dante onog dana u Rollerlandu rekao za vradžbinu jer je nagađao da ću ja tebi reći, a da ćeš ti krenuti za Blakelyjem? Uvijek sam se pitala zašto mi je rekao. Kad sad razmislim, gotovo se čini da je imao plan: ti si se trebao dokopati Blakelyja i ukloniti ga s lica zemlje i ostaviti Dantea samog da kontrolira vradžbinu.” “Što je bilo točno ono što sam i planirao. Sve dok mi Marcie nije pomrsila planove.” “Dante me od samog početka diskreditirao”, shvatila sam. “Ne više. Sada imamo Blakelyjevo svjedočanstvo.” “Znači li to da ćemo se naći s njim?” Patch je ključeve svog motora bio odložio na kuhinjski stol prije jedva pet minuta i sada je ponovno posegnuo za njima. “S tobom nikad nije dosadno, Anđele.” Adresa koju mi je Blakely dao odvela nas je do jednokatnice od crvene cigle u starom susjedstvu. S obje strane vrata bila su dva zatamnjena prozora. Prostrana okućnica koja se protezala oko kućice kao da ju je cijelu progutala. Patch je dvaput okružio blok, budno prateći sve, zatim parkirao dalje niz ulicu, izvan dosega uličnih svjetiljki. Triput je snažno pokucao na ulazna vrata. Iza prozora dnevne sobe gorilo je svjetlo, no nije bilo znakova da je netko kod kuće. “Ostani ovdje”, rekao mi je Patch. “Idem otraga.” Čekala sam na stepenici, pogledavajući iza sebe na ulicu. Bilo je prehladno da bi susjedi uokolo šetali pse, a nije prošao nijedan automobil. Brava se na ulaznim vratima pomakla i Patch mi je iznutra otvorio vrata. “Stražnja su vrata bila širom otvorena. Imam loš osjećaj”, rekao je. Ušla sam i zatvorila vrata za sobom. “Blakely?” tiho sam ga dozvala. Kuća je bila dovoljno mala da je bilo nepotrebno podizati glas. “Nije na katu”, rekao je Patch. “Ali postoje i stepenice koje vode u podrum.” Spustili smo se niz stepenice i skrenuli u osvijetljenu prostoriju. Zadržala sam dah kad mi je pogled pao na trag crvene tekućine razmrljane po tepihu. Na zidu su bili crveni otisci ruku koji su vodili u istom smjeru - prema zatamnjenoj spavaćoj sobi ravno ispred nas. U mutnim sjenkama razabrala sam samo obris kreveta - i Blakelyjevo tijelo srušeno pokraj njega. Patch je istog trena ispružio ruku i zapriječio mi prolaz. “Otiđi gore”, naredio mi je. Ja sam se, bez razmišljanja, sagnula i provukla ispod Patcheve ruke i jurnula prema Blakelyju. “Ozlijeđen je!” Blakelyjeve su bjeloočnice sjale eterično plavo. Iz usta mu je kapala krv, a on je grgljao dok je bezuspješno pokušavao govoriti.

“Dante je ovo učinio?” upitao ga je Patch, koji me odmah slijedio. Ja sam čučnula i provjerila Blakelyjeve vitalne znakove. Srce mu je tuklo slabo i nepravilno. U očima su me zapekle suze. Nisam znala plačem li zbog Blakelyja ili zbog onoga što bi njegova smrt značila za mene, no pretpostavila sam da je riječ o ovome drugom. Blakely je iskašljao krv, a glas mu je bio istrošen. “Dante zna - pera palih anđela.” Čvrsto sam stisnula Patchevu ruku. Kako Dante može znati za pera? Pepper mu ne bi rekao. A ti i ja smo jedini koji znaju. Ako Dante zna za pera, pokušat će preduhitriti Peppera na putu za Zemlju, Patch je napeto odgovorio. Ne smijemo mu dopustiti da se domogne pera. “Lisa Martin - doći - uskoro”, Blakely je zahroptao, boreći se sa svakom riječi. “Gdje je laboratorij?” upitala sam Blakelyja. “Kako možemo uništiti Danteovu zalihu vradžbine?” Snažno je zatresao glavom, kao da sam postavila pogrešno pitanje. “Njegov mač - on - ne zna. Lagao. Njega - isto ubije”, grubo je zagrcao, a preko usana mu se prelilo još krvi. Krv je od crvene postala vatrenoplava. “U redu, razumijem”, rekla sam, tapšući ga po ramenu kako bih ga utješila. “Mač s kojim će se sutra boriti na dvoboju može i njega ubiti, samo on to ne zna. To je dobro, Blakely. A sada mi reci gdje je laboratorij.” “Pokušao - reći”, zahripao je. Stresla sam Blakelyjeva ramena. “Nisi mi rekao. Gdje je laboratorij?” Nisam vjerovala da bi pronalazak laboratorija mogao promijeniti ishod sutrašnjeg dvoboja - Dante će imati dovoljno vradžbine u organizmu kad ćemo se boriti, no bez obzira na to što se meni dogodilo, kad bi Patch uništio laboratorij, vradžbina bi nestala jednom za svagda. Osjećala sam osobnu odgovornost za smještanje paklenih moći natrag u, pa, pakao. Moramo krenuti, Anđele, Patch mi je rekao u mislima, i Asa nas ne smije ovdje zateći. Ne sluti na dobro. Jače sam stresla Blakelyja. “Gdje je laboratorij?” Njegove su se zgrčene ruke opustile. Njegove oči, osvijetljene onom hladnom nijansom plave, bezizražajno su zurile u mene. “Ne smijemo više gubiti vrijeme ovdje”, Patch mi je rekao. “Moramo pretpostaviti da je Dante krenuo za Pepperom i perima.” Obrisala sam oči ručnim zglobovima. “Samo ćemo ostaviti Blakelyja ovdje?” S ulice se začuo zvuk automobila koji se zaustavljao. “Lisa”, rekao je Patch. Odgurnuo je prozorsko okno, podigao me u udubinu prozora i skočio pokraj mene. “Bilo kakve posljednje riječi mrtvima trebaju biti upućene sada.” Tužno sam se okrenula prema Blakelyju i jednostavno rekla, “Sretno u sljedećem životu.” Imala sam osjećaj da će mu trebati. Brzo smo vozili šumovitim sporednim cestama natrag na Patchevu motociklu, Mladi mjesec Hešvana počeo je prije gotovo dva tjedna i sad nam je visio poput sablasne kugle visoko iznad glava, poput razrogačenog, budnog oka kojem ne možemo pobjeći. Zadrhtala sam i privila se bliže Patchu. Tutnjio je u uskim zavojima tako brzo da su se grančice drveća pretvorile u odbljeske kosturskih prstiju koji su se pružali da me uhvate.

Budući da je vikanje glasnije od hučanja vjetra bilo nepraktično, odlučila sam se govoriti u mislima. Tko je Danteu mogao reći za pera? upitala sam Patcha. Pepper ne bi riskirao. Ne bismo ni mi. Ako Dante zna, možemo pretpostaviti da znaju i pali anđeli. A oni će učiniti sve što je u njihovoj moći da nas spriječe da se dokopamo tih pera, Anđele. Na bilo koji način. Njegovo je upozorenje bilo i više nego jasno: Nismo sigurni. Moramo upozoriti Peppera, rekla sam. Ako ga nazovemo, a arkanđeli presretnu poziv, nikada nećemo dobiti pera. Bacila sam pogled na sat na mobitelu. Jedanaest. Dali smo mu do ponoći. Vrijeme samo što mu nije isteklo. Ako on uskoro ne nazove, Anđele, morat ćemo pretpostaviti najgore i smisliti novi plan. Njegova je ruka skliznula do mog bedra i stisnula ga. Znala sam da dijelimo istu misao. Iscrpili smo sve planove. Vrijeme je isteklo. Ili ćemo doći do pera; ili će rasa nefila izgubiti mnogo više od rata. Zauvijek će ostati u sužanjstvu palih anđela.

Poglavlje 36 Iz džepa mi se začula prigušena zvonjava. Patch je istog trena skrenuo motociklom uz rub ceste, a ja sam odgovorila na poziv s molitvom u srcu. “Imam p-p-pera”, rekao je Pepper, a glas mu je bio visok i drhtav. Izdahnula sam od olakšanja i pljesnula se s Patchem dlan o dlan, zatim ispreplela prste s njegovima i primila ga za ruku. Imali smo pera. Imali smo bodež. Dvoboj sutra ujutro postao je nepotreban - mrtvi suparnici nisu vitlali mačevima, ni začaranim, niti bilo kakvim drugim. “Bravo, Pepperu”, rekla sam. “Skoro si gotov. Trebaš nam još predati pera i bodež i moći ćeš zaboraviti na sve ovo. Patch će ubiti Dantea čim dobije bodež. Ali moraš znati da i Dante traga za perima.” Nije bilo vremena nježno mu to priopćiti. “Želi ih jednako očajnički kao i mi. Traži te, zato budi na oprezu. I nemoj mu slučajno predati pera ili bodež.” Pepper je šmrcnuo. “Bo-bo-bojim se. Kako da budem siguran da me Dante neće pronaći? I što ako arkanđeli primijete da su pera nestala?” Glas mu se popeo do vriska. “Što ako saznaju da je riječ o meni?” “Smiri se. Sve će biti u redu. Obavit ćemo razmjenu u Zabavnom parku Delphic. Možemo se naći za nekih četrdeset pet minuta - ” “To je skoro sat vremena! Ne mogu toliko dugo zadržati pera! Moram ih se riješiti. To je bio dogovor. Ništa nisi spominjala o tome da ću ih trebati čuvati. A što je sa mnom? Dante me traži. Ako želiš da vam čuvam pera, onda ja želim da Patch krene za Danteom i pobrine se da mi više nije prijetnja!” “Objasnila sam ti taj dio”, nestrpljivo sam rekla. “Patch će ubiti Dantea čim dobijemo bodež.” “Baš će mi to pomoći ako me Dante prvi pronađe! Želim da Patch odmah ode, ovog trena, u potragu za Danteom. Ustvari, neću vam ni dati bodež dok ne dobijem dokaz da je Patch uhvatio Dantea!” Odmaknula sam telefon od uha da se zaštitim od Pepperova histeričnog vrištanja. “On puca”, zabrinuto sam rekla Patchu. Patch mi je uzeo telefon. “Slušaj, Pepperu. Odnesi pera i bodež u Zabavni park Delphic. Dva će te pala anđela dočekati na ulazu. Oni će te otpratiti na sigurno u moj studio. Samo im nemoj reći što nosiš.” Pepperov kreštavi odgovor zabrujao je iz telefona. Patch je rekao, “Pera ostavi u mom studiju. Zatim ostani gdje jesi dok mi ne dođemo.” Glasno jaukanje. “Nećeš ostaviti pera ondje bez nadzora”, zahtijevao je Patch, a svaku je riječ izgovarao s ubojitom namjerom. “Sjedit ćeš na mom kauču i pobrinuti se da su još uvijek ondje kad mi dođemo.” Još užasnutog kreštanja. “Prestani cendrati. Sad ću krenuti za Danteom, ako to želiš, pa onda doći po bodež koji ćeš ti čuvati dok se ne nađem s tobom u studiju. Otiđi u Delphic i učini točno ono što sam ti rekao. I još nešto. Prestani plakati. Ocrnjuješ sve ostale arkanđele.” Patch je sklopio slušalicu i vratio mi mobitel. “Drži fige da ovo uspije.”

“Misliš da će Pepper ostati s perima?” Povukao je ruke preko lica, a iz grla mu se oteo zvuk koji je zvučao poput smijeha pomiješanog s jecajem. “Morat ćemo se razdvojiti, Anđele. Ako krenemo za Danteom zajedno, riskiramo da pera ostanu nezaštićena.” “Kreni pronaći Dantea. Ja ću se pobrinuti za Peppera i pera.” Patch se zagledao u mene. “Znam da hoćeš. No svejedno mi se ne sviđa pomisao da te ostavljam samu.” “Bit ću dobro. Čuvat ću pera i odmah nazvati Lisu Martin. Reći ću joj što imam i ona će mi pomoći u provedbi plana. Okončat ćemo rat i osloboditi nefile.” Utješno sam stisnula Patchevu ruku. “To je to. Bliži se kraj.” Patch je protrljao čeljust, očito nezadovoljan, zadubljen u misli. “Da mene smiriš, povedi i Scotta sa sobom.” Usnama mi se razvukao ironičan osmijeh. “Vjeruješ Scottu?” “Vjerujem tebi”, odgovorio je hrapavim glasom od kojeg sam osjetila toplinu i klizavost iznutra. Patch me naslonio na drvo i vatreno me poljubio. Povratio mi se dah. “Dečki posvuda, počujte: ovo se zove poljubac.” Patch se nije nasmijao. Oči su mu se smrkle od nečega što nisam znala imenovati, no što mi je u utrobi ostavilo težinu. Čeljust mu se stisla, a mišići na rukama napeli se jednako vidljivo. “Bit ćemo zajedno na kraju svega ovoga.” Oblak nelagode prešao mu je preko lica. “Ako se mene pita, hoćemo.” “Što god da se večeras dogodi, volim te.” “Ne govori tako, Patch”, prošaptala sam, a osjećaji su mi prigušili glas. “Plašiš me. Bit ćemo zajedno. Pronaći ćeš Dantea, a zatim se naći sa mnom u studiju, gdje ćemo zajedno okončati ovaj rat. Ne može biti jasnije od toga.” Ponovno me poljubio, nježno na svaki kapak, zatim na svaki obraz, te mi naposljetku ostavio mek pečat na usnama. “Nikada više neću biti isti”, hrapavo je izgovorio. “Promijenila si me.” Rukama sam mu obgrlila vrat i pritisnula svoje tijelo čvrsto uz njegovo. Držala sam ga se, pokušavajući odagnati studen koja mi se javila u kostima. “Poljubi me na način koji nikada neću zaboraviti.” Privukla sam svoje oči njegovima. “Poljubi me tako da poljubac ostane sa mnom dok te ponovno ne vidim,” Jer ćemo se uskoro ponovno vidjeti. Patcheve su me oči obavile tihom toplinom. U njima se zakovitlao moj odraz, crvene kose i usana u plamenu. Bila sam povezana s njim silom koju nisam mogla kontrolirati, sitnom niti koja je moju dušu sapela s njegovom. Mjesec mu je bio iza leđa, a sjenke su mu ispod očiju i jagodica ocrtavale blage udubine od čega je izgledao nevjerojatno prekrasno i jednako toliko dijabolično. Njegove su mi ruke umirile lice i mirno ga držale pred njegovim. Vjetar mi je kosu obavio oko njegovih ruku, na taj nas način povezujući. Palcima mi je polako i prisno gladio obraze. Unatoč hladnoći, u meni se upalio miran plamen, osjetljiv na njegov dodir. Prsti su mu se kretali sve niže i niže, ostavljajući za sobom vruću, izvrsnu bol. Sklopila sam oči, a zglobovi su mi se počeli topiti. Zapalio me poput plamena, dok su svjetlost i toplina gorjeli u meni u neshvatljivoj dubini. Palcem mi je pogladio usnu, meko me, zavodljivo zadirkujući. Oštro sam izdahnula od užitka.

Sad da te poljubim? upitao je. Nisam mogla govoriti; čeznutljivo sam kimnula kao odgovor. Njegove usne, vruće i izazovne, spojile su se s mojima. Sva ga je zaigranost napustila i poljubio me vlastitim tamnim plamenom, dubokim i posesivnim, koji je obavio moje tijelo, moju dušu i uništio sve pojmove poljubaca koje sam poznavala.

Poglavlje 37 Začula sam Scottovu Barracudu kako huči niz cestu prema meni mnogo prije nego što su joj svjetla prodrla kroz mutnu tamu. Mahnula sam mu da ga zaustavim i sjela na suvozačko sjedalo. “Hvala ti što si došao.” Pokrenuo je automobil unatrag i okrenuo se jednakom brzinom kojom je i dojurio. “Nisi mi puno rekla na telefon. Ispričaj mi što bih trebao znati.” Objasnila sam mu situaciju što sam brže i opsežnije mogla. Kad sam završila, Scott je tiho zazviždao od čuđenja. “Pepper ima pero svakog palog anđela, ikada?” “Nadrealno, zar ne? Treba se naći s nama u Patchevom studiju. Bolje mu je da pera ne ostavi bez nadzora”, promrmljala sam, uglavnom sebi u bradu. “Mogu te sigurno dovesti do ispod Delphica. Ulaz u park je zatvoren, pa ćemo ući u tunele kroz teretna dizala. Nakon toga ćemo morati koristiti kartu. Ja nikad nisam bio kod Patcha.” “Tuneli” su se odnosili na podzemnu mrežu zavojitih, labirintskih prolaza koje su služile poput ulica i četvrti ispod Delphica. Nisam imala pojma da uopće postoje prije nego što sam upoznala Patcha. Ondje su bile primarne rezidencije palih anđela koji su živjeli u državi Maine, te je donedavno i Patch živio među njima. Scott je Barracudu odvezao niz prilaznu cestu u blizini glavnog ulaza u park. Cesta je završavala na ukrcajnom platou s rampama za kamione i skladištem. Ušli smo u skladište na sporedna vrata, prešli preko otvorenog prostora niz čije su zidove bile naslagane kutije i naposljetku stigli do teretnih dizala. Kad smo se našli unutra, Scott je zanemario normalnu dugmad koja je označavala prvi, drugi i treći kat, te pritisnuo malo, neoznačeno žuto dugme na dnu ploče. Znala sam da su posvuda u Delphicu postojali ulazi u tunele, no ovaj sam prvi put koristila. Dizalo, koje je bilo veliko gotovo koliko i moja spavaća soba, uz zveket se spuštalo sve niže i niže, te je napokon zastrugalo i zaustavilo se. Teška su se čelična vrata podigla, a Scott i ja smo izašli na ukrcajni dok. Tlo i zidovi bili su prljavi i jedina je svjetlost dolazila iz žarulje koja nam se nad glavama ljuljala poput klatna. “Kojim putem?” upitala sam, škiljeći u tunel ispred nas. Bila sam zahvalna što mi je Scott bio vodič kroz utrobu Zabavnog parka Delphic. Odmah je postalo jasno da je često hodao tim tunelima; predvodio nas je ubrzanim tempom, prelijećući vlažnim hodnicima kao da su mu se već davno usjekli u pamćenje. Pogledavali smo na kartu, koristeći je kako bismo pronašli put ispod Arkanđela, najnovijeg vlaka smrti u Delphicu. Odande sam ja preuzela vodstvo, provjeravajući nasumično hodnike dok naposljetku nismo naletjeli na ulaz koji sam prepoznala kao onaj u Patchev stari stan. Vrata su bila zaključana iznutra. Zakucala sam. “Pepper, Nora Grey je. Otvaraj.” Dala sam mu nekoliko trenutaka, pa pokušala ponovno. “Ako ne otvaraš jer osjećaš još nekoga, to je Scott. Neće te napasti. A sada otvori vrata.” “Je li sam?” Scott je tiho upitao.

Kimnula sam. “Trebao bi biti.” “Ja ne osjećam nikoga”, Scott je skeptično rekao, prislonivši uho na vrata. “Požuri, Pepper”, dozvala sam. Još nije bilo odgovora. “Morat ćemo razvaliti vrata”, rekla sam Scottu. “Kad izbrojim do tri. Jedan, dva - tri.” Zajedno smo Scott i ja vratima zadali silovit udarac. “Ponovno”,’zagunđala sam, Nastavili smo nogama udarati u drvo, rešetajući ga dok nije popucalo, a vrata se otvorila prema unutra. Zakoračala sam preko hodnika u dnevnu sobu, u potrazi za Pepperom. Kauč je bio više puta razrezan nožem, a unutrašnjost mu je ispadala iz svakog reza. Uokvirene slike koje su prije visjele na zidovima, sada su ležale razbacane po podu. Stakleni je stolić bio prevrnut, duž sredine mu se protezala zlokobna pukotina. Odjeća iz Patchevog ormara bila je izvučena i pobacana uokolo poput konfeta. Nisam znala je li ovo bio znak nedavne borbe ili ostatak Patcheva užurbanog odlaska prije gotovo dva tjedna kad je Pepper bio uposlio siledžije da mu unište stan. “Možeš nazvati Peppera?” predložio je Scott. “Imaš li njegov broj?” Pritisnula sam Pepperov broj na mobitelu, no on se nije javio. “Gdje je on?” ljutilo sam željela znati, ni od koga posebno. Sve je ovisilo o njegovom dijelu pogodbe. Trebala su mi ta pera i to odmah. “I kakav je to miris?” upitala sam i namreškala nos. Ušla sam dublje u dnevnu sobu. Uistinu, osjetila sam neki grozan, nadražujući miris koji je lebdio zrakom. Truo miris. Gotovo nalik mirisu vrućeg katrana, ali ne sasvim. Nešto je gorjelo. Trčala sam iz sobe u sobu, pokušavajući pronaći pera. Nisu bila ondje. Gurnula sam vrata u Patchevu staru spavaću sobu i odmah me preplavio miris gorenja organskog materijala. Ne zaustavljajući se kako bih razmislila, otrčala sam do udaljenog zida spavaće sobe onog koji je bilo moguće klizno otvoriti prema tajnom prolazu. U trenutku kad sam otvorila prolaz, gust se oblak crnog dima prelio u prostoriju. Mastan, katranski smrad bio je nepodnošljiv. Prekrivši usta i nos ovratnikom majice, viknula sam Scottu, “Ulazim.” On je krenuo kroz prolaz iza mene, odmahujući dim rukom. Već sam jednom silazila niz taj prolaz, kad je Patch ondje držao Hanka Millara prije nego što sam ga ja ubila, te sam se pokušavala sjetiti puta. Spustivši se na koljena kako bih izbjegla najgori dim, brzo sam puzala, kašljući i gušeći se svaki put kad bih udahnula. Napokon sam rukama napipala vrata. Nespretno ih pokušavajući otvoriti, povukla sam kvaku. Vrata su se polako otvorila i ispustila svjež val dima da se prelije hodnikom. Svjetlost plamteće vatre sjala je kroz dim, a plamenovi su skakutali i plesali poput nevjerojatne mađioničarske predstave: bakrenozlatni i taljenonarančasti, s golemim perjanicama od crnog dima. Jezivo pucketanje i lomljenje zvučalo mi je u ušima dok je plamen gutao golemu hrpu goriva ispod sebe. Scott me zaštitnički primio za ramena i na silu stao ispred mene poput štita. Vrućina vatre pekla nam je lica. Samo mi je trenutak bio potreban da zaurlam od užasa.

Poglavlje 38 Prva sam skočila na noge. Ne obazirući se na vrućinu, obrušila sam se na vatru dok su iskre letjele uokolo poput vatrometa. Zagrabila sam prema golemoj hrpi pera, vrišteći od panike. Iz Patchevih arkanđelskih dana preostala su samo još dva pera. Jedno smo pero čuvali na sigurnome. Drugo su mu uzeli i brižljivo spremili arkanđeli kad je Patch protjeran iz raja. To je pero bilo negdje na hrpi preda mnom. Patchevo je pero moglo biti bilo gdje. Možda je već izgorjelo. Bilo ili je toliko. A još veći broj pepeljastih čestica letjelo je oko vatre poput spaljenih komada papira. “Scotte! Pomozi mi pronaći Patchevo pero!” Misli. Morala sam misliti. Patchevo pero. Već sam ga vidjela. “Crno je, sasvim crno”, ispalila sam. “Počni tražiti - ja idem po deke da ugušim vatru!” Otrčala sam natrag u Patchev studio, a dim mi je stajao ispred očiju poput zaslona. Odjednom sam zastala, otkrivši još jedno tijelo u tunelu, ispred sebe. Zatreptala sam u dimu koji mi je grebao oči. “Prekasno je”, rekla je Marcie. Lice joj je bilo natečeno od plača, a vršak nosa sjao je crveno. “Nećeš moći ugasiti vatru.” “Što si to učinila?” zaderala sam se na nju. “Ja sam prava nasljednica svog oca. Ja bih trebala predvoditi nefile.” “Prava nasljednica? Čuješ li ti sebe? Želiš li ovaj posao? Ja ne - tvoj me otac na njega prisilio!” Usna joj je zadrhtala. “Mene je volio više. Mene je trebao odabrati. Ukrala si mi to.” Rekla sam, “Ne želiš ovaj posao, Marcie. Tko ti je to utuvio u glavu?” Suze su joj se zakotrljale niz obraze, a disanje joj je postalo isprekidano. “Moja je majka smislila da se uselim s tobom - ona i njezini prijatelji nefili htjeli su da pripazim na tebe. Pristala sam na to jer sam mislila da znaš nešto o smrti mog oca što mi nisi bila rekla. Da sam ti se približila, mislila sam da bih mogla - ” Prvi sam put primijetila biserni bodež u njezinoj ruci. Sjao je blistavo bijelo, kao da su najsjajnije zrake sunca zarobljene pod njegovom površinom. To je mogao biti samo Pepperov začarani bodež. Glupan nije bio dovoljno oprezan i dopustio je Marcie da ga slijedi ovamo. Onda je ostavio pera i bodež i pobjegao, ostavljajući ih Marcie na milost i nemilost. Posegnula sam prema njoj. “Marcie - ” “Ne diraj me!” zavrištala je. “Dante mi je rekao da si ti ubila mog oca. Kako si mogla to učiniti? Kako si mogla! Bila sam sigurna da je to učinio Patch, ali sve vrijeme si to bila ti!” histerično je vikala. Unatoč vrućini, kralježnica mi se sledila od straha. “Ja - objasnit ću ti.” Ali nisam mislila da je to moguće. Marcien divlji, razdražen izraz lica nagovještao je da ona upada u šok. Sumnjala sam da je htjela znati kako je njezin otac držao moju ruku dok je pokušavao poslati Patcha u pakao. “Daj mi bodež.” “Miči se od mene!” Oteturala mi je iz dosega. “Dante i ja ćemo reći svima. Što će ti nefili učiniti kad saznaju da si ubila Crnu Ruku?”

Pažljivo sam je promotrila. Dante je zasigurno tek saznao da sam ja ubila Hanka. Inače bi davno rekao nefilima. Patch nije odao moju tajnu, ostao je samo Pepper. Dante ga je zasigurno nekako prisilio da progovori, “Dante je bio u pravu”, ispljunula je Marcie, a hladan joj je bijes bubrio u glasu. “Ukrala si mi titulu. Trebala je biti moja. A sad sam učinila ono što ti nisi mogla - oslobodila sam nefile. Kad se ta vatra ugasi, svaki pali anđeo na Zemlji završit će u paklu.” “Dante radi za pale anđele”, rekla sam, a frustracija u mom glasu zaoštrila se. “Ne”, rekla je Marcie. “Ti radiš.” Zamah nula je Pepperovom oštricom prema meni i ja sam odskočila unatrag, spotaknuvši se. Dim me pritisnuo, sasvim mi pomutivši vid. “Zna li Dante da si zapalila pera?” povikala sam na Marcie, no nije mi odgovorila. Nestala je. Zar je Dante promijenio strategiju? Nakon neočekivanog osvajanja pera svakog palog anđela, te stoga i sigurne pobjede nefila, zar je ipak odlučio ostati uz vlastitu rasu? Nije bilo vremena za premišljanje. Već sam bila izgubila i previše dragocjenog vremena. Morala sam pomoći Scottu da pronađe Patchevo pero. Otrčala sam natrag prema prostoriji u plamenu, kašljući i gušeći se na ulazu. “Sva od pepela postaju crna”, Scott mi je povikao preko ramena. “Sva izgledaju isto.” Obrazi su mu grimizno sjali od vrućine. Žeravica se kovitlala oko njega, prijeteći da će mu spaliti kosu, koja je od čađe postala crna. “Moramo otići odavde. Ako ostanemo duže, zapalit ćemo se.” Dotrčala sam pognuto do njega, pokušavajući izbjeći vrućinu koja je nemilosrdno isijavala. “Prvo moramo pronaći Patchevo pero.” Počela sam bacati goruće gomile pera iza sebe, kopajući sve dublje. Scott je bio u pravu. Masna crna čađa zamrljala je svako pero. Ispustila sam visok ton očaja. “Ako ga ne pronađemo, završit će u paklu!” Razbacala sam rukovete pera, moleći se da prepoznam njegovo kad ga vidim. Moleći se da već nije spaljeno. Nisam željela mislima dopustiti da se okrenu najgorem. Zanemarujući dim koji mi je grebao oči i pluća, sve sam mahnitije kopala po perima. Nisam mogla izgubiti Patcha. Nisam htjela izgubiti Patcha. Ne ovako. Ne dok sam ja trebala čuvati stražu. Oči su mi se zacaklile i potekle su mi suze. Nisam dobro vidjela. Zrak je bio prevruć za disanje. Koža na licu kao da mi se topila, a tjeme kao da mi je gorjelo. Zarila sam ruke u pernatu gomilu, očajnički pokušavajući pronaći jedno crno pero. “Neću dopustiti da izgoriš”, Scott je hrapavo povikao preko pucketavih naleta plamena. Otkotrljao se na koljenima i povukao me za sobom. Nemilosrdno sam mu zagrebala ruke. Ne bez Patcheva pera. Vatra mi je hučala u ušima, a koncentracija mi je slabjela bez dovoljno kisika. Nadlanicom sam obrisala oči i samo utrljala u njih još više čađe. Grabila sam prema perima, a ruke kao da su mi bile privezane za utege od stotinu kilograma. Vid mi se gubio i vraćao. No odbijala sam izgubiti svijest sve dok ne pronađem Patchevo pero. “Patch”, promrmljala sam u trenutku kad mi je žeravica sletjela na rukav i zapalila tkaninu. Prije nego što sam uspjela podići ruku i ugasiti plamen, on mi je poletjeo sve do lakta. Vrućina mi je tako brzo spalila kožu, u sjaju i agoniji, da sam povikala i bacila se u stranu. Tada sam shvatila da su mi i traperice u plamenu. Scott je iza mene izvikivao naredbe. Nešto o napuštanju prostorije. Želio je zatvoriti vrata i zarobiti vatru unutra.

Nisam mu mogla to dopustiti. Morala sam spasiti Patchevo pero. Izgubila sam osjećaj za prostor i slijepo posrnula unaprijed. Sjajan, rasplesani plamen progutao mi je vidno polje. Scottov glas, tako žuran, rasplinuo se ni u što. Čak i prije nego što sam otvorila oči, shvatila sam da se nalazim u automobilu u pokretu. Osjetila sam nepravilno poskakivanje guma preko rupa na cesti i u ušima mi je grmio motor. Sjedila sam beživotno oslonjena na vrata automobila, glave pritisnute o prozor. Dvije nepoznate ruke nalazile su mi se u krilu i iznenadilo me kad su se pomaknule na moju zapovijed. Polako sam ih okrenula u zraku, zureći u čudni crni papir koji se gulio s njih. Zacrnjeno meso. Neka mi je ruka utješno stisnula rame. “U redu je”, rekao je Scott s vozačevog mjesta svoje Barracude. “Zacijelit će.” Stresla sam glavom, pokušavajući mu poručiti da je pogrešno shvatio. Polizala sam svoje spaljene usne. “Moramo se vratiti. Okreni auto. Moramo spasiti Patcha.” Scott nije ništa rekao, samo me iskosa nesigurno pogledao. Ne. Bila je to laž. Dubok, nezamisliv strah me progutao cijelu. Grlo mi je bilo zagušeno, sklisko i vruće. Bila je to laž. “Znam da ti je bilo stalo do njega”, Scott je tiho rekao. Volim ga! Uvijek ću ga voljeli! Obećala sam mu da ćemo biti zajedno! vrištala sam u glavi jer su riječi bile previše nazubljene da bi izašle iz mene, Greble su me poput čavala u grlu. Usmjerila sam pažnju na svijet s druge strane prozora. Zurila sam u noć, u mrlje koje je stvaralo drveće i polja i ograde, koje su na tren bile ovdje i već sljedeći nestajale. Riječi su mi se sapele u vrisak, sastavljen od oštrih rubova ledene boli. Vrisak je visjeo ondje, bubrio je i bolio me, dok mi se svijet raspadao i lebdio negdje van orbite. Gomila savijenog metala blokirala je cestu pred nama. Scott je skrenuo kako bi je zaobišao, usporivši dok smo prolazili pokraj nje. Nisam ni pričekala da se automobil zaustavi; bacila sam se van i počela trčati. Patchev motocikl. Slomljen i uništen. Zurila sam u njega, trepćući opet i iznova, pokušavajući ugledati drugačiju sliku. Uništeni metal, sav preklopljen, izgledao je kao da je vozač na njemu vozio najvećom brzinom - a zatim proletio kroz rupu u vjetru. Zarila sam dlanove u oči, čekajući da se taj užasan prizor razbistri. Pretraživala sam cestu, misleći da je zasigurno doživio nesreću. Pri udaru, tijelo mu je zasigurno bilo odbačeno daleko. Potrčala sam dalje, malo dalje, pretražujući jarak, korov, sjenke među drvećem. Možda je bio negdje ispred. Zazvala sam njegovo ime. Koračala sam pokraj ceste, amo-tamo, a ruke su mi se tresle dok sam ih provlačila kroz kosu. Nisam ni čula Scotta kad mi je prišao straga. Jedva sam osjetila njegove ruke na svojim ramenima. Tuga i bol tako su me potresli, u svojoj živoj prisutnosti, tako stvarni i zastrašujući. Ispunili su me takvom hladnoćom, da mi je bilo teško disati. “Žao mi je”, on je hrapavo prozborio. “Ne govori mi da ga više nema”, obrecnula sam se. “Imao je nesreću i nastavio je hodati. Rekao je da ćemo se naći u studiju. Ne bi prekršio obećanje.” Izrekla sam te riječi jer sam ih trebala čuti. “Sva drhtiš. Daj da te odvedem kod sebe, tvojoj kući, kod njega - gdje god želiš.”

“Ne”, zaurlala sam. “Idemo natrag u studio. On je tamo. Vidjet ćeš.” Istrgla sam se iz njegovog zagrljaja, no osjećala sam se nestabilno. Noge su mi se vukle, jedan obamrli korak za drugim. Divlja, neoprostiva misao me obuzela. Što ako Patcha više nema? Moje su noge odlebdjele natrag prema motociklu. “Patch!” zazvala sam i pala na koljena. Protegnula sam tijelo preko njegova motocikla, a čudni, snažni jecaji eruptirali su iz dubine mojih grudi. Posustajala sam, klizala se prema laži. Patch. Pomislila sam njegovo ime i čekala, čekala. Jecala sam njegovo ime, slušajući samu sebe kako proizvodim nekontrolirane zvuke boli i očaja. Suze su mi se kotrljale niz lice. Srce mi je visjelo o koncu. Nada o kojoj sam ovisila napustila me, odlebdjela van mog dosega. Osjetila sam kako mi se duša rasapa, kako nezamjenjivi dijelovi mene lete u nepovrat. Ono malo svjetla što je ostalo u meni titrajući se ugasilo.

Poglavlje 39 Predala sam se snu. Snovi su bili jedino mjesto na kojem sam mogla dostići Patcha. Držala sam se fantomskog sjećanja na njega koje je bilo bolje od života bez njega. Sklupčana u njegovu krevetu, okružena mirisom koji je bio tako izrazito njegov, prizvala sam sjećanje na njega da me progoni. Nikad nisam trebala vjerovati Pepperu da će dostaviti pera. Trebala sam znati da će zabrljati. Nisam trebala omalovažavati Dantea. Znala sam da bi Patch odmah odagnao svu moju krivnju, no osjećala sam se odgovornom za ono što mu se dogodilo. Da sam barem stigla u njegov studio deset minuta ranije. Da sam barem spriječila Marcie da upali tu šibicu... “Probudi se, Nora.” Vee je bila nagnuta nada mnom, a glas joj je bio žuran i pun naboja. “Moraš se pripremiti za dvoboj. Scott mi je sve ispričao. Glasnik Lise Martin bio je ovdje dok si spavala. Dvoboj je u zoru na groblju. Moraš isprašiti Dantea na Jupiter. Uzeo ti je Patcha i sad je žedan i tvoje krvi. Reći ću ti što mislim o tome. Ništa od toga, dovraga. Ne ako se nas pita.” Dvoboj? Sama pomisao na to činila mi se gotovo smiješnom. Dante nije trebao ukrstiti mačeve sa mnom kako bi mi oduzeo titulu; imao je i više nego dovoljno municije da mi razori vjerodostojnost i ugled. Svi pali anđeli završili su u paklu. Nefili su dobili rat. Dante i Marcie će pokupiti zasluge, objasnivši kako su natjerali arkanđela da im donese pera, te kako su uživali u svakom trenutku dok su ih promatrali kako gore. Pomisao na Patcha zatočenog u paklu pokrenula je svjež val boli koji me preplavio. Nisam znala kako bih trebala osjećaje držati pod kontrolom dok će nefili divljački slaviti pobjedu. Nikada neće saznati da je do posljednjeg trenutka Dante ustvari pomagao palim anđelima. Nefili će mu vrtoglavom brzinom predati moć. Još nisam znala što je to značilo za mene. Ako će vojska biti raspuštena, hoće li biti važno što sam izgubila kontrolu nad njezinim vodstvom? Promislivši, shvatila sam da je moja zakletva bila prilično neodređena. Ovo nisam planirala. No morala sam pretpostaviti da je Dante imao planove za mene. Kao i ja, znao je da onog trenutka kad izgubim vodstvo vojske, moj život završava. No u ime zataškavanja vlastite uloge u svemu tome, vjerojatno će me uhititi za ubojstvo Crne Ruke. Prije kraja dana, mene će ili pogubiti zbog izdaje ili, u najboljem slučaju, zatočiti. Bila bih se okladila da će me pogubiti. “Još malo pa će svanuti. Listaj”, rekla je Vee. “Nećeš dopustiti Danteu da se izvuče s ovim.” Prigrlila sam Patchev jastuk još bliže k sebi, udišući njegov miris koji se u njemu zadržavao prije nego što je nestao zauvijek. Zapamtila sam obrise njegova kreveta i uvukla se u utisak njegova tijela. Sklopila sam oči i zamislila da je ondje. Pokraj mene. Da me dodiruje. Zamislila sam njegove crne oči kako se smekšavaju dok mi miluje obraz, njegove ruke, tople, snažne i stvarne. “Nora”, upozorila me Vee.

Ignorirala sam je, birajući ostati s Patehem. Madrac se udubio kad mi je došao još bliže. Nasmiješio se i provukao ruke ispod mene, otkotrljavši me na sebe. Hladna si, Anđele. Daj da te zagrijem. Mislila sam da sam te izgubila, Patch. Ovdje sam. Obećao sam da ćemo biti zajedno, nisam li? Ali tvoje pero Ššš, umirivao me. Prstom mi je zapečatio usne. Želim biti s tobom, Anđele. Ostani ovdje sa mnom. Zaboravi na Dantea i na dvoboj. Neću mu dopustiti da ti naudi. Ja ću te čuvati. Suze su me pekle duboko u očima. Odvedi me. Kao što si obećao. Odvedi me daleko, samo nas dvoje. “Patch te ne bi volio vidjeti ovakvu”, Vee me ukorila, očito pokušavajući urazumjeti moju savjest. Povukla sam pokrivač kako bih nas zakrilila u tajni zaklon i zahihotala se u Patchevo uho. Ona ne zna da si ovdje. Naš tajni trik, složio se. Neću te napustiti, Patch. Ja ti neću dopustiti. Jedim hitrim pokretom, zamijenio nam je pozicije i prikovao me uz madrac. Sagnuo se nada mnom. Pokušaj sada pobjeći. Namrštila sam se kad sam primijetila tračak ledenog plavetnila koji kao da je izbijao ispod površine njegovih očiju. Zatreptala sam kako bih razbistrila vid, no kad sam povratila fokus, postala sam itekako svjesna plavog plamena koji mu je obavio šarenice. Progutavši, rekla sam, Treba mi čaša vode. Donijet ću ti je, inzistirao je Patch. Ne miči se. Ostani krevetu. Otići ću samo na tren, zahtijevala sam, pokušavajući izmigoljiti ispod njegova tijela. Patch me zgrabio za ručne zglobove. Rekla si da nećeš otići. Idem samo po vode, usprotivila sam se. Neću ti dopustiti da odeš, Nora. Riječi su odjeknule poput urlika. Njegov se obris zgrčio, počeo se izvijati i mijenjati, sve dok nisam primijetila tračke drugog muškarca. Danteova maslinasta koža, rupica u bradi i one sanjive oči za koje sam neko vrijeme vjerovala da su lijepe, pojavile su se preda mnom. Otkotrljala sam se, ali nedovoljno brzo, Danteovi su se prsti bolno žarili u moja ramena i gurnuli me natrag ispod njega. Dah mu je bio vruć na mom obrazu. Gotovo je. Predaj se. Pobijedio sam. “Miči se od mene”, prosiktala sam. Njegov se dodir rasplinuo, a njegovo je lice još malo lebdjelo nada mnom prije nego što je nestalo u plavoj izmaglici. Ledena mi je voda oblila lice i ja sam zadihana naglo sjela u krevetu. San se rasplinuo; Vee je stajala nadohvat ruke i držala prazan vrč, “Vrijeme je”, rekla je i stegla vrč, kao da se sprema upotrijebiti ga kao obrambeno oružje ako bude trebala. “Ne želim”, zahripala sam, osjećajući prevelik jad da bih se naljutila zbog vode. Grlo mi se steglo, preplašila sam se da bih mogla zaplakati. Željela sam samo jednu stvar, a njega više nije bilo. Patch se neće vratiti. Ništa što sam ja mogla učiniti ne bi to promijenilo. Stvari za koje sam vjerovala da se vrijedi boriti, ono što je gorjelo i bjesnjelo u meni, čak i poražavanje Dantea i uništavanje vradžbine, sve je to izgubilo vatru bez njega.

“A Patch?” Vee je zahtijevala. “Odustala si od sebe, no jesi li odustala i od njega?” “Patcha više nema.” Utisnula sam prste u oči sve dok nisam izbila iz njih želju za plakanjem. “Nema ga, ali nije mrtav,” “Ne mogu ja ovo bez Patcha”, rekla sam, isprekidano dišući. “Onda pronađi način da ga vratiš.” “U paklu je”, obrecnula sam se. “Bolje nego da je u grobu.” Privukla sam koljena i pognula glavu nad njih. “Ja sam ubila Hanka Millara, Vee. Patch i ja smo to učinili zajedno. Dante to zna i uhitit će me na dvoboju. Pogubit će me zbog izdaje.” U um sam prizvala prilično stvarnu sliku. Dante će moje poniženje učiniti što je moguće više javnim. Dok će me njegovi čuvari vući s dvoboja, svi će pljuvati po meni i govoriti mi užasne stvari. Što se pogubljenja tiče, život će mi skončati tako da Upotrijebit će mač. Onaj koji je Blakely pojačao vradžbinom da mene ubije. “Zato ne mogu otići na dvoboj”, dovršila sam. Vee je dugo šutjela. “To je Danteova riječ protiv tvoje”, napokon je rekla. “Zato se i brinem.” “Ti si još uvijek vođa nefila. Imaš određeni ulični ugled. Ako te pokuša uhititi, izazovi ga.” U očima joj je zasjala odlučnost. “Bori se protiv njega do samog kraja. Možeš mu olakšati ili uprijeti iz sve snage i natjerati ga da se potrudi.” Šmrcnula sam i nadlanicom obrisala nos. “Bojim se, Vee. Tako se bojim.” “Znam, draga. Ali isto tako znam da ako ikome ovo može uspjeti, može tebi. Ne govorim ti ovo dovoljno često, a možda ti nikad nisam ni rekla, ali kad odrastem želim biti baš kao ti. A sada posljednji put, izlazi iz kreveta prije nego što te opet zalijem. Ideš na to groblje. I natjerat ćeš Dantea na borbu života.” Najgore opekline su mi bile zacijelile, no svejedno sam se osjećala iznemoglo i oslabjelo. Nisam dovoljno dugo bila nefil da bih razumjela kako funkcionira moje brzo zacijeljivanje, no imala sam osjećaj da mi je na to otišlo dosta energije. Nisam se pogledala u ogledalo prije nego što sam otišla iz Patcheve kuće, no bilo mi je prilično jasno kako jadno i izmučeno zasigurno izgledam. Kad baci samo jedan pogled na mene, Dante bi mogao proglasiti vlastitu pobjedu. Dok smo Vee i prilazile šljunčanom parkiralištu, razmotrila sam svoj plan. Nakon što Dante objavi da je izgnao pale anđele i dobio rat, najvjerojatnije će me optužiti da sam ubila Hanka i proglasiti sebe mojom zamjenom. U tom ću trenutku ja odbiti odstupiti i predati svoju titulu. Vee je bila u pravu; borit ću se. Usprkos svemu, borit ću se. Dante će postati vođa nefila samo preko mene mrtve - doslovno. Vee me uzela za ruku. “Idi i osiguraj si titulu. Ostalo ćemo isplanirati kasnije.” Prigušila sam smijeh nevjerice. Kasnije? Nije me bilo briga što bi se moglo dogoditi kasnije. Osjećala sam hladan odmak od vlastite budućnosti. Nisam željela razmišljati ni što će biti za sat vremena. Nisam željela razmišljati o sutra. Sa svakim trenutkom koji je prošao, moj se život udaljavao od puta na kojem smo Patch i ja bili zajedno. Nisam željela nastavljati. Željela sam se vratiti. Ondje gdje ću moći ponovno biti s Patchem, “Scott i ja ćemo biti dolje u gomili”, Vee je odlučno rekla. “Samo... čuvaj se, Nora ”

Na oči su mi navrle suze. To su bile i Patcheve riječi. Trebala sam ga tada, ondje, da me uvjeri kako ja to mogu. Nebo je još bilo mračno, a mjesec je bijelom svjetlošću obasjavao sablastan krajolik. Trava pod mojim nogama krckala je od jakog mraza dok sam se polako spuštala nizbrdo do groblja, puštajući Vee da ide ispred mene. Činilo se da nadgrobni spomenici lebde na izmaglici, križevi od bijelog kamena i vitki obelisci. Anđeo oštećenih krila pružao je slomljene ruke prema meni. Grozan mi je jecaj ugušio grlo. Sklopila sam oči i prizvala Patchev snažan, privlačan obris. Boljelo me zamišljati ga, znajući da ga više nikada neću vidjeti. Da se nisi usudila sada plakati, samu sam sebe prekorila. Odvratila sam pogled, u strahu da neću uspjeti ako bilo kojoj emociji osim ledene odlučnosti dopustim da mi se uvuče u srce. Dolje na groblju su se okupile stotine nefila. Od samog njihovog broja mi je korak posustao. Budući da nefili prestaju stariti u trenutku kada polože zakletvu, većina ih je bila mlada, do deset godina starija od mene, no primijetila sam i nekolicinu starijih muškaraca i žena među njima. Lica su im sjala od iščekivanja. Djeca su se motala u krugovima oko nogu svojih roditelja, igrajući se lovice, prije nego što su ih primili za ramena i umirili. Djeca. Kao da je jutrošnji događaj obiteljska zabava: cirkus ili utakmica. Kad sam se približila, primijetila sam da je dvanaestero nefila bilo odjeveno u duge crne ogrtače, s kapuljačama na glavama. To su zasigurno bili moćnici koje sam susrela onog jutra poslije Hankove smrti. Kao vođa nefila morala sam znati što ogrtači znače. Lisa Martin i njezina pratnja mi je trebala reći. No oni mi nikada nisu iskazali dobrodošlicu u svoje krugove. Nikada me ondje nisu ni htjeli. Bila sam sigurna da su ogrtači označavali položaj i moć, no morala sam to sama saznati. Jedan od nefila skinuo je kapuljaču. Sama Lisa Martin. Izraz lica bio joj je ozbiljan, a oči napete od iščekivanja. Predala mi je crni ogrtač, više kao stvar obaveze, a ne znak prihvaćanja. Ogrtač je bio teži nego što sam očekivala, bio je od gustog baršuna koji mi je bio sklizak pod prstima. “Jesi li vidjela Dantea?” upitala me ispod glasa. Ogrnula sam se ogrtačem, no nisam joj odgovorila. Pogledom sam pronašla Scotta i Vee i u grudima mi je laknulo. Prvi sam put duboko udahnula otkako sam otišla iz Patcheve kuće. Zatim sam primijetila da se drže za ruke i preplavila me neobična usamljenost. Moju je praznu ruku škakljao vjetar. Stisnula sam je u šaku kako ne bi počela drhtati. On više nikada neće ispreplesti svoje prste s mojima i iz grla mi se oteo tih uzdah kada sam to shvatila. Izlazak sunca. Zlatan je prsten obasjao sivi obzor. Za nekoliko će se minuta zrake sunca provući kroz grane drveća i rasplinuti maglu. Dante će doći i nefili će saznati za svoju pobjedu. Strah od polaganja zakletve i jeza Hešvana postat će priče zapisane u povijesti. Radovat će se, kličući Danteu kao svom spasitelju. Nosit će ga na ramenima i izvikivati njegovo ime. A onda, kad zadobije njihovo bezuvjetno odobravanje, pozvat će me iz gomile... Lisa je krenula prema središtu okupljene gomile. Povisila je glas kako bi rekla, “Dante će se zasigurno uskoro pojaviti. Zna da je dvoboj strogo zakazan u zoru. Nije mu nalik da kasni, no u svakom slučaju, možda ćemo morati odgoditi nekoliko - ” U pola ju je rečenice prekinula tutnjava koja se poput vala počela širiti tlom. Zavibrirala mi je u stopalima i postajala sve jača. Iznenadna nelagoda ščepala mi je želudac poput šake. Netko se približavao. I to ne samo netko, već više njih.

“Pali anđeli”, prošaptala je jedan od nefila sa strahom u glasu. Bio je u pravu. Od njihove zamjetne moći koju je bilo moguće osjetiti i iz daljine zatitrao mi je svaki živac u tijelu. Naježila sam se i ukočila od zazora. Pretpostavila sam da ih je bilo stotine. Ali kako? Marcie je spalila njihova pera - ja sam je vidjela. “Kako su nas pronašli?” upitao je netko drugi od nefila, poznatog glasa potresenog strahom. Oštro sam pogledala u stranu i vidjela usta Susanne Millar kako se stežu od užasa ispod pregiba njezine kapuljače. “Dakle, napokon su stigli”, prosiktala je Lisa, a oči su joj krvožedno zasjale. “Brzo! Sakrijte djecu i uzmite oružje. Krećemo na njih s Danteom ili bez njega. Finalna bitka završit će ovdje.” Njezina se zapovijed proširila gomilom, a za njom su uslijedili povici koji su zahtijevali red. Nefili su počeli posrtati i gurati se u užurbane, neorganizirane redove. Neki su imali noževe, no oni koji nisu uzeli su kamenje, slomljene boce i ostali otpad kojim su se mogli naoružati. Ja sam potrčala prema Vee i Scottu. Ne gubeći vrijeme, prve sam riječi uputila Scottu. “Odvedi Vee odavde. Otiđite nekamo na sigurno. Pronaći ću vas oboje kad ovo završi.” “Poludjela si ako misliš da idemo bez tebe”, Vee je odlučno rekla. “Reci joj, Scotte. Podigni je i odnesi odavde ako bude trebalo.” “Kako to da su pali anđeli ovdje?” Scott me upitao, tražeći objašnjenje na mom licu. Zajedno smo gledali pera kako gore. “Ne znam. Ali planiram saznati.” “Misliš da je Patch ondje. O tome se radi, zar ne?” rekla je Vee i zagledala se u smjeru udaljene huke od koje nam se treslo tlo pod nogama. Pogledala sam je u oči. “Scott i ja smo vidjeli kako pera gore. Ili smo prevareni ili je netko otvorio vrata pakla. Intuicija mi govori da će prije biti ovo drugo. Ako pali anđeli bježe iz pakla, moram se pobrinuti da i Patch izađe. A onda moram zatvoriti vrata prije nego što bude prekasno. Ako ovo ne prekinem sada, neće biti druge prilike. Posljednji je dan u kojem pali anđeli mogu zaposjedati tijela nefila, no ne mislim da to palim anđelima više uopće išta i znači.” Pomislila sam na vradžbinu. Na njezinu moć. “Vjerujem da imaju moć porobiti nas zauvijek - to jest, ako nas prije toga ne pobiju.” Vee je polako kimnula, nastojeći probaviti punu ozbiljnost mojih riječi. “Onda ćemo ti pomoći. Zajedno smo u ovome. Ovo je jednako tako Scottova i moja borba, kao i tvoja.” “Vee - ” započela sam je upozoravati. “Ako ovo doista jest borba mog života, ja ću biti ondje. Dopustila ti to ili ne. Nisam propustila onih nekoliko zadnjih krafni kako bih stigla ovamo na vrijeme samo da se okrenem i odem”, rekla mi je Vee, a u načinu na koji je to izgovorila bilo je nečega gotovo nježnog. Bila je sigurna u svaku riječ. Bili smo u ovome zajedno. Previše mi se plakalo kako bih progovorila. “U redu”, rekla sam napokon. “Idemo zalupiti vratima pakla jednom zauvijek.”

Poglavlje 40 Sunce se uzdiglo na obzoru osvijetlivši naoko beskrajan obris palih anđela koji su jurišali prema groblju. U ranoj svjetlosti koja je padala iskosa, njihove su sjenke isijavale užarenim plavetnilom, poput golemog oceana koji grmi prema obali. Jedan muškarac - nefil - trčao je na čelu vojske i vitlao mačem koji svijetlio plavo. Mačem koji je bio stvoren da ubije mene. Čak i s ovolike udaljenosti, Danteove su oči presijecale kroz sve nevažno, tražeći moje. Pitala sam se kako su vrata pakla otvorena i odgovor je sada bio preda mnom. Tamnoplava aureola koja je lebdjela iznad palih anđela govorila mi je da je upotrijebio vradžbinu. Ali zašto bi dopustio Marcie da' zapali pera, kako bi ih onda oslobodio - to mi nije bilo jasno. “Moram dobiti Dantea nasamo”, rekla sam Scottu i Vee. “I on mene traži. Ako uspijete, odvedite ga na parkiralište iznad groblja.” “Nemaš nikakvo oružje”, rekao je Scott. Pokazala sam ispred sebe, prema nadolazećoj vojsci. Svi su pali anđeli nosili mačeve koji kao da su isijavali iz njihovih ruku poput jarkog plavog plamena. “Nemam, ali oni imaju. Sve što trebam učiniti je nagovoriti nekoga od njih da mi donira svoj.” “Šire se”, rekao je Scott. “Pobit će sve nefile na ovom groblju, a zatim će zaposjesti Coldwater.” Uhvatila sam ga za ruke, a zatim i Vee. Na trenutak smo učinili neraskidiv krug i to mi je dalo snage. Bit ću sama kad se suočim s Danteom, no Vee i Scott neće biti daleko - to će mi uvijek biti na pameti. “Što god da se dogodi, nikad neću zaboraviti naše prijateljstvo.” Scott mi je privukao glavu sebi na prsa, gorljivo me zagrlivši, a zatim me nježno poljubio u čelo. Vee je prebacila ruke preko mene, grlivši me toliko dugo da sam se bojala kako ću proliti više suza nego što sam ih već prolila. Istrgnuvši se, potrčala sam. Na području groblja bilo je mnogo mjesta gdje je bilo moguće sakriti se i ja sam se uspela na grane crnogoričnog drveta koje je raslo na brdu što je vodilo prema parkiralištu. Odavde mi se pružao neometan pogled na nenaoružanu vojsku nefila koji su bili dvadesetorostruko nadjačani, kako jurišaju prema zidu palili anđela. Za nekoliko sekundi, pali su se anđeli spustili na njih poput oblaka, sasjekavši ih kao da nisu ništa više od korova. U podnožju brda, Susanna Millar se našla u borbi prsa o prsa s jednom od palih anđela čija se svijetla plava kosa vitlala oko njezinih ramena dok su se dvije žene nekontrolirano borile. Susanna je izvukla mač skriven u preklopima ogrtača i zarila ga u Dabrijinu prsnu kost. Uz urlik bijesa, Dabria je objema rukama zavitlala mačem, proklizavši preko trave u protunapadu. Borba ih je odvela iza labirinta nadgrobnih spomenika gdje ih više nisam mogla vidjeti. Nešto dalje, Scott i Vee su se borili leđa o leđa, odbijajući granama drveća četiri pala anđela koji su ih opkolili. Bez obzira što su brojčano bili nadmoćniji, pali su se anđeli udaljavali od Scotta, kojem su čista snaga i veličina davale prednost. Gurnuo ih je granom drveta, a zatim je upotrijebio poput malja kako bi ih izmlatio do iznemoglosti.

Pogledom sam prešla groblje u potrazi za Marcie. Ako je i bila ondje, nisam je vidjela. Nije bilo nesuvislo pretpostaviti da je namjerno izbjegla bitku i odabrala sigurnost, a ne slavu. Trava na groblju bila je umrljana krvlju. I nefili i pali anđeli klizali su po njoj - nešto od krvi bilo je sasvim crveno, no dosta je bilo umrljano plavetnilom vradžbine. Lisa Martin i njezini prijatelji u ogrtačima trčali su uz rub groblja, a iz baklji koje su nosili sukljao je crni dim. Užurbano su se kretali od jednog drveta ili grma do drugoga i palili ih. Izbio je plamen koji je progutao nisko raslinje i smanjio bojno polje, formirajući barijeru oko palih anđela. Dim, nepregledan i gust, razlijevao se grobljem poput sjenke sumraka. Lisa nije mogla spaliti pale anđele, no priskrbila je nefilima dodatno pokriće. Jedan je pali anđeo izbio iz dima, penjući se uzbrdo, budna pogleda. Morala sam vjerovati da me osjetio. Iz mača mu je isijavala plava vatra, no držao ga je tako da mu je zaklanjao lice. No svejedno sam jasno razaznala da je žgoljav, te da mi neće biti teško protiv njega. Prišuljao se prema drvetu, pažljivo promatrajući tamne prostore između grana. Za pet se sekundi trebao se naći točno ispod mene. Četiri, tri, dva Skočila sam s drveta. Zaletjela sam se na njega s leđa, a sila mog udarca gurnula ga je unaprijed. Mač mu je poletio iz ruke prije nego što sam mu ga uspjela ukrasti. Otkotrljali smo se metar ili dva, no ja sam imala prednost iznenađenja. Na brzinu sam ponovno ustala, nadvila se nad njegova leđa i zadala mu nekoliko snažnih udaraca u ožiljke od krila prije nego što je uspio ispružiti nogu i oboriti me. Otkotrljala sam se i izbjegla njegov potez noža prema dolje koji je bio izvukao iz čizme. “Rixone?” rekla sam, u šoku kad sam prepoznala blijedo lice i orlovski obris Patcheva bivšeg najboljeg prijatelja koji je bijesno gledao u mene. Patch je osobno okovao Rixona u paklu nakon što je on mene pokušao žrtvovati kako bi dobio ljudsko tijelo. “Ti”, rekao je. Stajali smo sučelice, savijenih koljena, spremni na napad. “Gdje je Patch?” usudila sam se pitati. Njegove su se sitne oči prikovale uz moje, škiljio je hladna pogleda. “To mi ime ništa ne znači. Taj je čovjek za mene mrtav.” Budući da nije nasrnuo na mene nožem, postavila sam mu još jedno pitanje. “Zašto pali anđeli dopuštaju Danteu da ih vodi?” “Prisilio nas je da mu položimo zakletvu”, rekao je, a oči su mu se pretvorile u dvije uske pukotine. “Bilo je ili to, ili ostanak u paklu. Nije ih puno ostalo.” Patch ne bi ostao. Ne ako postoji način da mi se vrati. Položio bi zakletvu Danteu, makar bi radije iščupao nefilovo grlo i zatim ponovio isto na svakom dijelu njegova tijela. “Ja idem za Danteom”, rekla sam Rixonu. On se nasmijao, prosiktavši kroza zube. “Dobit ću nagradu za svako nefilsko tijelo koje odvučem Danteu. Prije te nisam uspio ubiti, ali sada ću to ispraviti.” U isto smo vrijeme poletjeli za njegovim mačem koji je bio udaljen koji metar. Rixon ga je prvi dosegnuo, spretno se okrenuvši na koljenima i zasjekavši mačem križno prema meni. Ja sam se sagnula i nasrnula mu u sredinu tijela, prije nego što je uspio ponovno zamahnuti. Gurnula sam ga natrag na tlo, na ožiljke od krila. Iskoristivši njegovu trenutačnu nepokretnost, razoružala sam ga; otela sam mu mač iz lijeve ruke i nož iz desne. Zatim sam ga udarila, okrenula ga i zarila mu nož duboko u ožiljke od krila. “Ubio si mi tatu”, rekla sam mu. “Nisam zaboravila.”

Požurila sam uzbrdo prema parkiralištu, okrećući se kako bih provjerila slijedi li me itko. Imala sam mač, no trebao mi je. Prisjećajući se treninga s Patchem, u glavi sam prolazila kroz svaki manevar otimanja mača koji smo skupa izvježbali. Kad se Dante nađe sa mnom na parkiralištu, otet ću mu mač. I ubit ću ga njime. Kad sam zašla na drugu stranu brda, Dante me već ondje čekao. Promatrao me i nemarno prstom prelazio preko vrška svog mača. “Dobar mač”, rekla sam. “Čula sam da si ga dao napraviti samo za mene.” Donja mu se usna neznatno zakrivila. “Samo najbolje za tebe.” “Ubio si Blakelyja. Poprilično hladan način zahvaljivanja za sve prototipe koje ti je razvio.” “A ti si ubila Hanka. Vlastiti krvni rod. Rugala se sova sjenici, zar ne?” odbrusio mi je. “Mjesecima sam se pokušavao uvući u Hankovo tajno društvo i zadobiti njegovo povjerenje. Moram priznati da sam nazdravio vlastitoj sreći onog dana kad je umro. Njega bi bilo puno teže svrgnuti s moći nego tebe ” Slegla sam ramenima. “Navikla sam da me podcjenjuju.” “Ja sam te trenirao. Znam točno za što si sposobna.” “Zašto si oslobodio pale anđele?” izravno sam ga upitala, budući da se činilo da je lako odavao tajne. “Imao si ih u paklu. Mogao si prebjeći i vladati nefilima. Nikada ne bi saznali za tvoje promjene odanosti.” Dante se nasmiješio, a zubi su mu bili oštri i bijeli. Izgledao je više životinjski nego ljudski, poput garave, divlje zvijeri. “Uzdigao sam se iznad obiju rasa”, rekao je glasom tako pragmatičnim da je bilo teško i pomisliti da u to nije uistinu vjerovao. “Nefilima koji prežive napad moje vojske dat ću izbor sličan onome koji sam dao palim anđelima: neka mi se zakunu na vjernost ili neka umru. Jedan vladar. Nerazdjeljiv. S moći i prevlasti nad svima. Nije li ti žao što se nisi prva toga sjetila?” Držala sam Rixonov mač blizu tijela, prebacujući težinu s noge na nogu. “O, žao mi je zbog više stvari u ovom trenutku, no to nije jedna od njih. Zašto pali anđeli nisu zaposjeli tijela nefila ovog Hešvana? Pretpostavljam da ti znaš zašto i nemoj to shvatiti kao kompliment.” “Naredio sam im da to ne čine. Prije nego što sam ubio Blakelyja, nisam želio da zaobilazi moje naredbe i dijeli vradžbinu nefilima. Učinio bi on to, da su pali anđeli napali nefile.” Ponovno, izgovoreno tako pragmatično. Tako nadmoćno. On se ničega nije bojao. “Gdje je Patch?” “U paklu. Osigurao sam da njegovo lice nikada ne prođe kroz vrata. On ostaje u paklu. I stizat će mu posjetitelji samo kad meni dođe da nekoga brutalno zlostavljam i mučim.” Nasrnula sam na njega, ubilački mu vitlajući mač prema glavi. On je odskočio van njegova dosega i uzvratio mi s nekoliko vlastitih eksplozivnih udaraca. Sa svakom obrambenom blokadom, mač mi je zavibrirao sve do ramena. Stisnula sam zube kako bih se borila s boli. Bio je previše jak; nisam se mogla zauvijek braniti od njegovih moćnih udaraca. Morala sam pronaći način kako mu oduzeti mač i probiti mu srce. “Kad si posljednji put uzela vradžbinu?” upitao je Dante, i mačem nasrnuo na mene kao nožem. “Gotova sam s vradžbinom.” Blokirala sam njegove udarce, no da se uskoro nisam prestala braniti, odgurao bi me sve do ograde. Agresivno sam poletjela i ubola ga u bedro. Ustuknuo je u stranu, a moj je mač poletio u zrak i ja sam zamalo izgubila ravnotežu.

Što se više naginješ ili istežeš, to će Danteu biti lakše srušiti te. Patchevo mi je upozorenje odzvanjalo u glavi jasno kao kad ga je jučer izgovorio. Kimnula sam sama sebi. To je to, Patch. Nastavi razgovarati sa mnom. “Vidi se”, rekao je Dante. “Nadao sam se da ćeš uzeti dovoljno otrovnog prototipa koji sam ti dao da ti mozak istrune.” Znači to je bio inicijalni plan: navesti me da postanem ovisna ovradžbini i pustiti da me tiho ubije. “Gdje čuvaš ostale prototipe?” “Tamo gdje se mogu poslužiti njihovom moći kad god poželim”, samodopadno je odgovorio. “Nadam se da si ih dobro sakrio jer ako ću učiniti jednu stvar prije nego što umrem, to će biti da ti uništim laboratorij.” “Novi je laboratorij u meni. Prototipi su ondje, Nora, stalno se repliciraju. Ja jesam vradžbina. Imaš Ii pojma kako je to biti najmoćniji čovjek na planeti?” Sagnula sam se na vrijeme da izbjegnem udarac koji bi mi zahvatio vrat. Ubrzala sam korak i zabacila mač unaprijed, te naciljala na njegov trbuh, no on je ponovno otplesao u stranu, a oštrica mu je okrznula meso iznad kuka. Iz rane je potekla plava tekućina koja mu se razlila po bijeloj majici, Grleno zarežavši, Dante je nasrnuo na mene. Ja sam potrčala i preskočila kameni zid koji je ograđivao parkiralište. Trava je bila posuta rosom i meni se poremetila ravnoteža; poskliznula sam se i otklizala nizbrdo. Na vrijeme sam skočila na noge iza jednog od nadgrobnih spomenika; Danteov je mač probo travu gdje sam sletjela. Natjeravao me po groblju, u svakoj prilici vitlajući mačem, a čelik je odzvanjao svaki put kad bi udario o mramor ili kamen. Otrčala sam iza prvog drveta koje sam spazila i prepriječila ga između nas. Gorjelo je, pucketajući i krčkajući dok ga je gutao plamen. Zanemarujući vrućinu koja mi je opalila lice, lažno sam poletjela ulijevo, no Dante nije bio raspoložen za igre. Potrčao je oko drveta s mačem iznad glave kao da me namjerava prerezati napola, od glave do pete. Ponovno sam se izmaknula i začula Patchev glas u glavi. Iskoristi njegovu visinu kao svoju prednost. Noge će mu ostati nepokrivene. Jak udarac u bilo koje od koljena i otmi mu mač. Sagnuia sam se iza mauzoleja i priljubila se uza zid. U trenutku kad mi se Dante pojavio u vidnom polju, iskočila sam iz skrovišta i zarila mu mač u meso bedra. Vodenasta plava krv šiknula mu je iz rane. Uzeo je toliko vradžbine da mu je doslovno tekla žilama. Prije nego što sam uspjela izvući mač, Dante je zamahnuo na mene. Odmaknula sam se od njegova mača, no da bi to učinila, morala sam vlastiti ostaviti u njegovoj nozi. Praznina u mojim rukama odjednom je postala stvarna i potisnula sam paniku. “Nešto si zaboravila”, narugao mi se Dante i stisnuo zube dok je izvlačio oštricu iz noge. Bacio je moj mač na krov mauzoleja. Brzo sam pobjegla, znajući da će ga ranjena noga usporiti - barem dok ne zacijeli. Nisam daleko odmakla prije nego što mi je bolna vrućina zasjekla lijevo rame i proširila mi se niz ruku. Poklekla sam, vrisnuvši. Bacila sam pogled unatrag, te krajičkom oka spazila Pepperov bisernobijeli bodež duboko usađen u mom ramenu. Marcie ga je zasigurno sinoć dala Danteu. On je šepao za mnom. Bjeloočnice su mu sjale plavo od vradžbine. Čelo mu je orosio plavi znoj. Iz rane mu je kapala vradžbina. Prototipi koje je ukrao Blakelyju bili su u njemu. Sve ih je uzeo i nekako

preobrazio vlastito tijelo u tvornicu vradžbine. Genijalan plan, osim jednog detalja. Kad bih ga ubila, svaki prototip na Zemlji nestao bi s njim. Kad bih ga uspjela ubiti. “Onaj tvoj debeli prijatelj od arkanđela priznao je da je začarao ovaj bodež posebno kako bi ubio mene”, rekao je. “Nije mu uspjelo, a ni Patchu.” Usne su mu se izvile u opak osmijeh. Iščupala sam mramorni nadgrobni spomenik iz tla i bacila ga na njega, no on ga je odbio kao da sam mu dobacila loptu za baseball. Ustuknula sam unatrag, oslanjajući se na zdravu ruku da me vodi. Bila sam prespora. Pokušala sam brzinski mentalni trik. Baci mač i ne miči se! povikala sam u Danteovu podsvijest. Bol mi je rasjekla jagodicu. Tupa strana njegova mača pogodila me tako jako da sam osjetila krv. “Usuđuješ se koristiti mentalne trikove?” Prije nego što sam uspjela odskočiti, podigao me za šiju i divlje me bacio o drvo. Udarac mi je pomutio vid i izbio dah. Pokušala sam povratiti ravnotežu na koljenima, no tlo se treslo. “Pusti je na miru.” Scottov glas. Što je on radio tu? Moja je zbunjenost trajala samo trenutak. Primijetila sam mač u njegovim rukama i čista mi je panika prodrjela u svaki dio tijela. “Scotte”, upozorila sam ga. “Smjesta odlazi odavde.” Mirnom je rukom obavio držak mača. “Položio sam zakletvu tvom ocu da ću te zaštititi”, rekao je, ne skidajući procjenjujući pogled s Dantea. Dante je nagnuo glavu unatrag i nasmijao se. “Zakletvu mrtvacu? Kako to funkcionira?” “Ako ponovno dotakneš Noru, mrtav si. To je moja zakletva tebi.” “Odstupi, Scotte”, graknuo je Dante. “Ovdje se ne radi o tebi.” “Tu griješiš.” ' Scott je nasrnuo na Dantea i njih su se dvojica počela boriti u izmaglici ubrzanih udaraca. Scott je opustio ramena, oslanjajući se na svoju snažnu građu i atletsku gracioznost kako bi nadoknadio Danteovo iskustvo i vještinu pojačanu vradžbinom. Scott se branio dok je Dante vješto kliznuo na stranu. Scott je u brutalnom luku mača odrezao donju polovicu Danteove ruke. Scott je pokupio odsječenu ruku i podigao je. “Koliko god komada bude potrebno.” Dante je opsovao, nespretno zamahujući mačem prema Scottu rukom koja mu je preostala. Zvonki udarci njihovih oštrica sjekli su jutarnji zrak, zaglušujući me, kako se činilo. Dante je potisnuo Scotta unatrag prema visokom kamenom križu, a ja sam mu povikala u mislima. Spomenik točno iza tebe! Scott je odskočio u stranu, lako izbjegavši pad i u isto vrijeme blokirajući napad. Iz Danteovih je pora izbijao plavi znoj, no ako je to i primijetio, nije pokazivao. Otresao je vlažnu kosu iz očiju i nastavio sjeći i zamahivati, a zdrava mu se ruka vidno umarala. Njegovi su nemilosrdni udarci postajali sve očajniji. Spazila sam priliku da ga obiđem, uhvatim ga u klopku između Scotta i sebe, kako bi ga jedno od nas uspjelo dokrajčiti. Zagroktani urlik zaustavio me na mjestu. Okrenula sam se u trenutku kad se Scott poskliznuo na mokroj travi i pao na jedno koljeno. Noge su mu se nezgodno raširile dok je pokušavao ustati. Sigurno se otkotrljao iz dometa Danteova zamaha mačem, no nije imao

vremena stati na noge prije nego što je Dante ponovno napao, ovog puta zarivši mač duboko u Scottova prsa. Scottove su se ruke bespomoćno savile oko Danteova mača koji mu je bio zaboden u srce i bezuspješno ga pokušale izvući. Vatrenoplava vradžbina ulazila je iz mača u njegovo tijelo; koža mu je potamnjela do sablasne nijanse plave. Slabašno je zahroptao moje ime. Nora? Vrisnula sam. Paralizirana od šoka i tuge, gledala sam Dantea kako završava napad čistim zavrtanjem oštrice, rascijepivši Scottovo srce. Svu sam pažnju preusmjerila na Dantea, drhteći od mržnje kakvu još nikad nisam upoznala. Zapljusnuo me val silovitog prijezira. Žilama mi je potekao otrov. Ruke su mi se stegnule u kamene šake, a glas bijesa i osvete odzvanjao mi je glavom. Gonjena tom dubokom, beskrajnom ljutnjom, posegnula sam za svojom unutarnjom moći. Nimalo bezvoljno ili na brzinu ili s nedostatkom samopouzdanja. Prizvala sam svaki trun hrabrosti i odlučnosti koji sam posjedovala i obrušila se na njega. Neću mu dopustiti da pobijedi. Ne ovako. Ne s vradžbinom. Ne zato što je ubio Scotta. Sa svom snagom mentalnog uvjerenja, upala sam mu u um i počela uništavati impulse koje je njegov mozak silovito slao. Jednako brzo, usadila sam mu bezuvjetnu naredbu: Ispusti mač. Ispusti mač, ti ništavi, prepredeni, izopačeni čovječe. Začula sam udarac metala o mramor. Noktima sam bljesnula prema Danteu. On je omamljeno zurio u prazno, kao da traži nešto izgubljeno. “Ironično, nije li, da si ti bio taj koji mi je istaknuo kako mi je ovo najjača strana?” rekla sam, a iz svake mi je riječi izbijalo gađenje. Zaklela sam se da nikada više neću uzeti vradžbinu, no ovo je bila jedina okolnost pod kojom bih rado zaobišla pravila. Kad bih ubila Dantea i vradžbine bi nestalo. Iskušenje da otmem vradžbinu za sebe zasjalo mi je u umu, no odagnala sam tu zamisao. Bila sam jača od Hanka, jača od Dantea. Jača, čak, i od vradžbine. Poslat ću je natrag u pakao zbog Scotta, koji je dao svoj život kako bi spasio moj. Tek sam uzela Danteov mač, kad je njegova noga poskočila i izbila mi ga iz ruku. Dante se katapultirao na mene, rukama mi gnječeći vrat. Zarila sam mu nokte u oči. Grebala sam mu lice. Otvorila sam usta. Nije bilo zraka. Njegov je hladni pogled trijumfalno sjao. Moja se vilica bespotrebno otvarala i zatvarala. Danteovo je okrutno lice postalo mutno, poput slike na starom televizoru. Preko njegova ramena, kameni me anđeo promatrao sa zanimanjem. Poželjela sam se smijati. Poželjela sam zaplakati. Ovo je dakle značilo umiranje. Predaju. Nisam se željela predati. Dante mi je zaustavio dotok zraka koljenom i protegnuo se u stranu kako bi doegnuo svoj mač. Naciljao mi je vršak na srce. Zaposjedni ga, činilo se da mi kameni anđeo smireno govori. Zaposjedni ga i ubij ga. Patch? gotovo sam se sanjivo pitala. Držeći se snage koja mi je došla iz vjere da je blizu, da me čuva, prestala sam se opirali Danteu. Spustila sam prste kojima sam ga grebla i umirila noge. Prepustila sam mu se, premda se to činilo kao kukavički, popustljiv potez. Usmjerila sam misli na gravitiranje prema njemu.

Strana mi se hladnoća razlila tijelom. Zatreptala sam, gledajući svijet Danteovim očima. Pogledala sam prema dolje. Njegov je mač bio u mojim rukama. Negdje zakopan u meni, znala sam da Dante škrguće zubima, ispušta zvukove od kojih se krv ledila, zavija poput očajne životinje. Okrenula sam mač prema sebi. Usmjerila sam ga prema srcu. A onda sam učinila iznenađujuću stvar. Srušila sam se na oštricu.

Poglavlje 41 Danteovo je tijelo iz sebe istjeralo moje takvom brzinom da sam imala osjećaj da sam ispala iz automobila u pokretu. Rukama sam posegnula prema travi, tražeći nešto čvrsto u svijetu koji se vrtio, naginjao i preokretao se. Dok mi je vrtoglavica popuštala, ogledala sam se oko sebe u potrazi za Danteom. Nanjušila sam ga prije nego što sam ga uspjela vidjeti. Koža mu je potamnjela do boje modrice, a tijelo mu se počelo nadimati. Njegovo se truplo čistilo od tekućina, njegova je vradžbina curila u zemlju poput nečega što je živo, nečega što se sklanjalo sa sunca. Meso mu je otpadalo, raspadajući se u prašinu. Nakon samo nekoliko sekundi, sve što je od Dantea ostalo bile su suhe kosti. Bio je mrtav. Vradžbina je nestala. Polako sam ustala na noge. Traperice su mi bile iskidane i zamrljane, vlati trave utrljane u koljena. Polizala sam prepuklu usnu, okusivši krv i slanu oštrinu znoja. Krenula sam prema Scottu, svaki mi je korak bio težak, suze vruće na licu, a ruke su mi beskorisno lebdjele iznad njegova tijela koje je tako brzo propadalo. Sklopila sam oči, prisiljavajući u um prizvati njegov iskošen osmijeh. A ne njegove prazne oči. U umu sam začula njegov zadirkujući smijeh. A ne grgljanje, hvatanje zraka koje se začulo prije nego što je umro. Sjećala sam se njegove topline u slučajnim dodirima i vragolastim gurkanjima, znajući da mu se tijelo raspada čak i dok se ja grčevito držim sjećanja. “Hvala ti”, zagrcala sam, govoreći sama sebi da negdje u blizini on još može čuti moj glas. “Spasio si mi život. Zbogom, Scotte. Nikada te neću zaboraviti, to je moja zakletva tebi. Nikada”, prisegnula sam. Magla koja se nadvila nad grobljem gorjela je zlatno i sivo dok su se kroz nju probijale sunčeve zrake. Ignorirajući plamen koji mi se proširio ramenom dok sam izvlačila Pepperov bodež, zateturala sam iz skupine nadgrobnih spomenika na otvoreno groblje. Neobično je grumenje bilo posvuda u travi i kad sam se približila shvatila sam o čemu je riječ: o truplima. Pali anđeli, koliko sam uspjela vidjeti iz onoga što je od njih ostalo. Poput Danteovog, i njihovo je meso nestalo u nekoliko trenutaka. Plava se tekućina slijevala s njihovih mrtvih tijela i upijala ju je zemlja. “Uspjela si.” Okrenula sam se i instinktivno čvršće stisnula bodež. Detektiv Basso gurnuo je ruke u džepove, a na usnama mu je zaigrao mrgodan smiješak. Crni pas koji mi je prije samo nekoliko dana bio spasio život, poslušno mu je stajao uz nogu. Divlje žute oči psa zamišljeno su me gledale. Basso se sagnuo i počešao kuštravo krzno između njegovih ušiju. “Dobar je on pas”, rekao je Basso. “Kad ja odem, trebat će mu dobar dom.” ' Oprezno sam ustuknula korak unatrag. “Što se ovdje događa?” “Uspjela si”, ponovio je. “Vradžbina je uništena.” “Recite mi da sanjam.” “Ja sam arkanđeo.” Uglovi usana su mu se povili, gotovo, ali ne baš sasvim, ponizno. “Ne znam što bih trebala reći na to.”

“Na Zemlji sam već četiri mjeseca, na tajnom zadatku. Sumnjali smo da su Chauncey Langeais i Hank Millar prizivali vradžbinu i moj je posao bio dobro paziti na Hanka, na ono što radi i na njegovu obitelj - uključujući i tebe.” Basso. Arkanđeo. Na tajnom zadatku. Stresla sam glavom. “Još uvijek nisam sigurna što se ovdje događa.” “Uspjelo ti je ono što sam ja pokušavao napraviti. Riješiti se vradžbine.” U tišini sam ovo počela probavljati. Nakon svega čemu sam u proteklih nekoliko mjeseci svjedočila, bilo je potrebno puno da me nešto iznenadi. No ovo uistinu jest. Bilo je dobro znati da nisam bila već sasvim oguglala. “Nema više palih anđela. To neće trajati zauvijek, ali uživat ćemo dok možemo, zar ne?” zagunđao je. “Zatvaram ovaj slučaj i odlazim kući. Čestitam.” Moj ga je um jedva čuo. Palih anđela nema. Nema. Ta je riječ zijevnula u meni poput rupe bez dna. “Dobro si to obavila, Nora. O, i možda će te zanimati da smo priveli Peppera i da se bavimo njime. Tvrdi da si ga ti navela da ukrade pera, no ja ću se pretvarati da to nisam čuo. I posljednja stvar. Shvati to kao neku vrstu zahvale: lijepo, ravno zareži sredinom linije na zglavku”, rekao je, prerezavši vlastiti ručni zglob stranom dlana kako bi mi pokazao. “Što?” Znalački se osmijehnuo. “Vjeruj mi, bar jednom.” I nestao je. Naslonila sam se o drvo, pokušavajući usporiti svijet dovoljno da bih ga uspjela razumjeti. Dante, mrtav, Vradžbina, uništena. Rat, nepostojeći. Moja zakletva, ispunjena. I Scott. O, Scott. Kako da kažem Vee? Kako ću joj pomoći da prebrodi taj gubitak, slomljeno srce, taj očaj? Kad vrijeme prođe, kako ću je uspjeti ohrabriti da nastavi sa životom kad sama za sebe nisam imala takvih planova? Pokušati zamijeniti Patcha - čak pokušati pronaći sreću, koliko god malu, s nekim drugim - bila bi to laž. Sad sam jedna od nefila, blagoslovljena vječnim životom, prokleta životom bez Patcha. Ispred mene se začuo šum koraka koji presijecaju travu, poznat zvuk. Ukočila sam se, spremna na napad, dok je magla iznjedrila tamnu siluetu. Oči siluete pretraživale su zemlju, očito jako želeći pronaći nešto. Sagnuo se nad svakim mrtvim tijelom, pregledavajući ga s užurbanom gorljivošću, pa ga odgurnuo nogom uz nestrpljivu psovku. “Patch?” Nagnut nad lešom koji se raspadao, ukočio se. Naglo je podigao glavu, zaškiljio, kao da ne vjeruje onome što je čuo. Pogled mu je sreo moj i nešto je nedokučivo prošlo njegovim crnim očima. Olakšanje? Utjeha? Izbavljenje. Mahnito sam pretrčala posljednjih nekoliko metara koji su nas dijelili i bacila mu se u zagrljaj, zarivši mu prste u majicu, izgubivši lice u njegovu vratu. “Neka je ovo stvarno. Neka si ovo ti. Ne puštaj me. Ne puštaj me nikada.” Slobodno sam počela plakati. “Borila sam se s Danteom. Ubila sam ga. Ali nisam uspjela spasiti Scotta. Mrtav je. Vradžbina je uništena, ali iznevjerila sam Scotta.” Patch mi je tiho mrmljao na uho, no ruke su mu se tresle gdje su me dodirivale. Odveo me da sjednem na kamenu klupu, no nije me puštao, grleći me kao da se bojao da ću poput pijeska proći kroz prste. Njegove oči, umorne i crvene, govorile su mi da je plakao. Nastavi govoriti, rekla sam sama sebi. Neka san potraje. Bilo što da Patch ostane ovdje. “Vidjela sam Rixona.”

“Mrtav je”, Patch je izravno rekao. “Kao i svi ostali. Dante nas je pustio iz pakla, ali prvo nas je natjerao da mu položimo zakletve odanosti i ubrizgao nam prototip vradžbine. Bio je to jedini način da izađemo. Otišli smo iz pakla s vradžbinom u venama, u krvi. Kad si ti uništila vradžbinu, svaki pali anđeo koji je o njoj ovisio, umro je.” Nije to mogao biti san. Zasigurno je bio, no u isto vrijeme, bilo je previše stvarno. Od njegova dodira, tako poznatog, srce mi je zaigralo, a krv se rastopila - tako snažan odgovor na njega ne bih uspjela zamisliti u snu. “Kako si preživio?” “Nisam položio zakletvu Danteu i nisam mu dopustio da mi ubrizga vradžbinu. Zaposjeo sam Rixona koliko mi je trebalo da pobjegnem iz pakla. Nisam vjerovao ni Danteu niti vradžbini. Vjerovao sam tebi da ćeš ih uništiti.” “O, Patch”, rekla sam, a glas mi je drhtao. “Nije te bilo. Vidjela sam tvoj motor. Nikad se nisi vratio. Pomislila sam - ” Srce mi se steglo, a duboka mi se bol proširila prsima i ispunila ih. “Kad nisam spasila tvoje pero - ” Gubitak i očajanje ušuljali su se u mene poput ledenog mraza, nemilosrdni i omamljujući. Približila sam se Patchu, u strahu da bi mi mogao nestati iz zagrljaja. Popela sam mu se na krilo, jecajući na njegovim prsima. Patch me obujmio rukama, njišući me. Anđele, promrmljao mi je u mislima. Ovdje sam. Zajedno smo. Sve je gotovo i mi imamo jedno drugo. Jedno drugo. Zajedno. Vratio mi se; sve što je bilo važno, bilo je ovdje. Patch je bio ovdje. Rukavima sam obrisala oči, odgurnula se koljenima i sjela mu sučelice na bokove. Prstima sam mu prošla kroz tamnu kosu, uhvativši ga za kovrče i privivši ga k sebi, “Želim biti s tobom”, rekla sam. “Trebam te blizu, Patch. Trebam tebe cijeloga.” Poljubila sam ga, grozničavo i hrabro, usnama se silovito obrušivši na njegove. Utisnula sam se dublje, utapajući se u njegovu okusu. Čvršće me zagrlio na leđima, privukao me još bliže. Rukama sam mu prešla preko ramena, ruku, bedra, osjećajući rad njegovih mišića, tako stvarnih, snažnih i živih. Njegove su usne trljale moje uz sjajan, gladan pritisak. “Želim se buditi s tobom svakog jutra i zaspati uz tebe svake večeri”, Patch mi je ozbiljno rekao. “Želim se brinuti za tebe, bdjeti nad tobom i voljeti te kako te nijedan drugi muškarac nikada ne bi mogao voljeti. Želim te razmaziti - svaki poljubac, svaki dodir, svaka misao, sve pripada tebi. Usrećit ću te. Svakog ću te dana usrećivati.” Starinski, gotovo primitivan prsten koji je držao između prstiju uhvatio je sunčevu zraku i zasjao srebrnim sjajem. “Pronašao sam ovaj prsten nedugo nakon što sam bio izgnan iz raja. Sačuvao sam ga kako bih se podsjetio na beskonačnost svoje kazne, kako vječan jedan mali izbor može biti. Dugo sam ga čuvao. Želim ga dati tebi. Ti si slomila moju patnju. Dala si mi novu vječnost. Budi moja djevojka, Nora. Budi mi sve.” Zagrizla sam usnu, zakočivši osmijeh koji je prijetio da će mi prepoloviti lice. Pogledala sam u tlo da se uvjerim kako ne lebdim. “Patch?” Grubim je rubom prstena zatrljao dlan na kojem je ostao tanak trag krvi. “Kunem ti se, Nora Grey, na današnji dan, od sada pa zauvijek, da se dajem tebi. Tvoj sam. Moja ljubav, moje tijelo, moja duša - tvoji su da ih imaš i štitiš.” Pružio mi je prsten, jedinstven dar, obvezujuće obećanje. “Patch”, prošaptala sam. “Ako prekrižim svoj zavjet, moj očaj i krivnja bit će mi vječna kazna.” Oči su mu se prikovale uz moje, ogoljena je iskrenost bila očita u njegovu pogledu. Ali neću te iznevjeriti, Anđele. Neću te iznevjeriti.

Prihvatila sam prsten, spremna rubom zarezati dlan na isti način na koji je to Patch učinio. No onda sam se prisjetila Bassovog tajanstvenog savjeta. Kliznuvši prstenom nagore, razrezala sam znak koji kao da je olovkom bio ucrtan na unutarnji dio mog zglavka s kojim sam se rodila - znak mog nefilskog nasljeđa. Jarkocrvena krv zamrljala mi je kožu. Svoj sam rez čvrsto priljubila uz Patchevu ruku i osjetila tople žmarce gdje nam se krv pomiješala. “Ja se kunem tebi, Patch, da prihvaćam tvoju ljubav i da ću je čuvati. I da ću ti zauzvrat dati svoje tijelo i svoje srce - sve što imam, dajem tebi. Tvoja sam. Sasvim i potpuno. Voli me. Zaštiti me. Ispuni me. A ja obećajem da ću učiniti isto,” On mi je stavio prsten na prst. Patch se iznenada trgnuo, kao da mu je tijelo udarila snažna struja. “Moja ruka”, rekao je, dubokim glasom. “Ruka me - ” Pogledao me u oči. Polagana zbunjenost preplavila mu je lice. “Ruka me škaklja gdje si nam pomiješala krv.” “Ti to osjećaš”, rekla sam, bojeći se povjerovati da bi to mogla biti istina. Bojeći se ponadati se. Prestrašena da bi trik mogao izblijedjeti, a njegovo tijelo ponovno odbiti moje. Ne. Ovo je bio Bassov dar meni. Patch, pali anđeo, mogao je osjećati. Sve moje poljupce, svaki dodir. Moju toplinu, dubinu mog odgovora na njega. Ispustio je zvuk koji je zapeo negdje između smijeha i uzdaha. Zapanjenost mu je zapalila pogled. “Osjećam te.” Ruke su mu počele lutati po mojima, žurno istražujući moju kožu, te mi uhvatile lice. Poljubio me, snažno. Zadrhtao je od užitka. Patch me podigao na ruke, a ja sam vrisnula od sreće. “Idemo odavde”, promrmljao je, a u očima mu. je plamtjela žudnja. Zagrlila sam ga oko vrata i položila glavu na oblinu njegova ramena. Njegovo je tijelo bilo čvrsto jamstvo, topla protuteža. A sada je i on mene mogao osjetiti. Plamen iščekivanja gorio mi je ispod kože. To je bilo to. Zajedno. Zauvijek. Dok smo sve ostavljali za sobom, sunce mi je grijalo leđa, osvjetljujući put pred nama. Nisam znala ni za kakav bolji znak.

Epilog

TRI GODINE KASNIJE DOLINA HODDER, LANCASHIRE, ENGLESKA

„U redu, pobijedila si”, protisnula sam, ustavši sa stolice i zagledavši se u Vee s divljenjem dok je ulazila u sakristiju crkve podigavši rub svoje duge svilene haljine boje kositra. Svjetlost koja je prolazila kroz vitraj naizgled je zapalila tkaninu sjajnim, metalnim bojama. “Znam da sam ti rekla da se držiš tradicionalne bijele, no bila sam u krivu. Vee, predivna si.” Ona se zavrtjela i pokazala vojničke čizme koje nisam vidjela od srednje škole. “Nešto staro”, rekla je Vee. Zagrizla sam usnu. “Mislim da ću zaplakati” “Uhvatit ćeš buket, jel'da? A onda ćeš mi ga vratiti dok nitko ne gleda da ga mogu profesionalno osušiti i uokviriti - i onda mi se možeš rugati do kraja života što sam tako romantična?” “Ja sam nefil. To će mi cvijeće biti u rukama prije nego što mozgovi ostalih cura uopće shvate da si ga bacila.” Vee je veselo odahnula. “Draga, tako mi je drago što si došla.” “Trebalo bi puno više od pet tisuća kilometara da me spriječi doći na vjenčanje moje najbolje prijateljice.” Sugestivno sam se nasmiješila. “Gdje ćete na medeni mjesec?” “Gavin mi ne želi reći. To je njegova velika tajna. Sve je isplanirao. Rekla sam mu da imam samo jednu želju: hotel s krafnama na meniju posluge u sobu. Neće nas biti deset dana. Kad se vratimo, oboje počinjemo tražiti poslove.” “Razmišljaš li ikada da se vratiš?” “U Coldwater? Nikako. Engleska mi sasvim dobro pristaje. Ovi Britanci obožavaju moj naglasak. Kad me Gavin prvi put pozvao van, bilo je to samo da me čuje kako pričam. Sva sreća da je to jedna od stvari koje mi najbolje idu.” Iz pogleda joj je nestalo šale. “Kod kuće je previše uspomena. Ne mogu se ni provesti ulicom a da ne pomislim da vidim Scotta u gomili. Misliš li da postoji život poslije smrti? Misliš li da je sretan?” Grlo mi je postalo sklisko, preosjetljvo da progovorim. Od Scottove smrti nije prošao ni dan a da nisam odvojila malen, tih trenutak kako bih mu poslala zahvalnost za njegovu žrtvu. “Trebao bi biti ovdje. Toliko bih htjela da je ovdje”, rekla je Vee, pognula glavu i otkrhnula svježe nalakiran nokat.

“I ja.” Stisnula sam je za ruke. “Tvoja mama mi je rekla da je Marcie umrla prije nekoliko mjeseci.” “Živjela je duže nego što je bilo tko očekivao.” “Trula jabuka do samog kraja?” “Moja joj je mama bila na sprovodu. Bilo je sveukupno pet ljudi, uključujući i Marcienu mamu.” Vee je slegnula ramenima, bez suosjećanja. “To ti je karma, živa i zdrava.” Nadsvođena hrastova vrata na drugom kraju prostorije su se otvorila i moja je mama provirila unutra. Bila je doletjela prije tjedan dana da zajedno s Veeinom mamom pomogne planirati vjenčanje i mislim da je potajno uživala u toj ulozi. Konačno je bila prihvatila činjenicu da smo Patch i ja - par na koji se postepeno naviknula tijekom godina položili zavjete pod nebom i zapečatili ih krvlju, te da nikada nećemo imati veliko bijelo vjenčanje, pa joj je ovo bila prilika. Kakva ironija. Tko bi rekao da će Vee odabrati tradicionalniji put od moga? Moja nas je majka s ponosom gledala. “Obrišite te suze, drage djevojke, uskoro počinjemo.” Ja sam se još malo potrudila oko Veeine pundže, izvukla joj još nekoliko pramenova koji su joj uokvirili lice i pričvrstila joj u kosu nekoliko mirisnih cvjetova jasmina. Kad sam završila, Vee je zabacila ruke oko mene i zaljuljala me naprijed-natrag u veselom zagrljaju, kad smo obje začule da se poderao šav. “Kvragu i SVE”, rekla je Vee, okrenuvši se kako bi promotrila poderani šav na svojoj haljini. “Naručila sam manju veličinu jer sam planirala skinuti pet kila do vjenčanja. Ne bih rekla baš da sam debela, ali mogla bih izgubiti malo od te nefilske jačine. Problem je u tome što mi u ormariću nikada ne nedostaje čokoladica.” Nisam si mogla pomoći; prasnula sam u hihot. “Shvaćam ja što se događa. Ja ću morati hodati pred svim tim ljudima dok mi se vide gaćice, a tebe nije ni briga”, rekla je Vee, no i ona se cerila. Iz torbice je izvukla flaster i nalijepila ga preko poderane tkanine. Toliko smo se smijale da smo se zacrvenjele, hvatavši dah. Vrata su se ponovno otvorila. “Na mjesta! Brzo!” rekla je moja mama i izvela me van. Iz kapelice su se začule orgulje. Provukla sam se do kraja reda djeveruša odjevenih u jednake žute haljine od tafta koje su se širile prema dnu i primila svoj buket bijelih ljiljana od Veeina brata, Mikea. Vee je zauzela svoje mjesto pokraj mene i duboko udahnula. “Spremna?” upitala sam. Namignula mi je. “I voljna.” Poslužitelji s obje strane golemih, izrezbarenih vrata otvorili su ih. Ruku pod ruku, Vee i ja smo ušetale u kapelicu. Nakon vjenčanja, fotografirali smo se vani. Jarko popodnevno sunce obasjavalo je zelene proplanke s dražesnim ovcama koje su pasle u daljini. Vee je sve vrijeme sjala, te izgledala spokojnije i ozarenije nego što sam je ikada vidjela. Gavin ju je držao za ruku, milovao joj obraz, šaptao joj na uho. Vee mi nije rekla da je čovjek, no odmah sam znala. Kako Vee nije bila položila zakletvu, njih će dvoje ostarjeti zajedno. Nisam znala kako će točno izgledati njezino starenje, a ni moje, da budem iskrena, budući da je dosad bilo nečuveno da nefili žive vječno a da nisu prisiljeni položiti zakletvu. Kako bilo, ona je bila besmrtna. Gavin će

jednoga dana umrijeti, ne znajući da ga njegova žena neće slijediti u drugi svijet. Nisam Vee zamjerala što mu to nije rekla; divila sam joj se što je odabrala stvarati sretna sjećanja i točka. Prije tog dana nisam bila upoznala Gavina, no njegovo su obožavanje i ljubav prema njoj bili očiti i, uistinu, što sam još mogla poželjeti? I prijam je bio vani, pod velikim bijelim šatorom. Dok mi je bljeskalica fotoaparata još sjala pred očima, otišla sam do šanka i naručila mineralnu vodu. Parovi su plesali uz živu glazbu orkestra, no ja sam ih jedva primjećivala. Usredotočila sam se isključivo na Patcha. Uredio se za vjenčanje, nosio je crni smoking i svoj najbolji zločesti osmijeh. Smoking mu je uokviravao atletsku građu, a taj osmijeh izazvao nalet adrenalina u mom srcu. I on je mene gledao, a crne su mu se oči ozarile od ljubavi i čežnje. Navala iščekivanja plamtjela mi je ispod kože. Bila sam razdvojena od njega skoro cijeli dan i sada sam ga željela. Jako. Patch je stigao do mene, pijuckajući vino. Sako smokinga prebacio je preko ramena, a kosa mu se od vlage u zraku vragolasto nakovrčala. “Niz cestu ima jedna krčma. A iza onog drveća je štala, ako se osjećaš napaljeno”, rekao je, očito ne sumnjajući kamo su moje misli odlutale. “Jesi li ti to upravo rekao ‘napaljeno’?” Patcheve su mi se ruke spustile na bokove i privukle me. “Jesam. Hoćeš da ti pokažem?” Poljubio me jednom. A zatim još jednom, otežući s nekoliko inventivnih manevara jezikom. “Volim te.” “Riječi od kojih se nikada neću umoriti,” Pomakao mi je uvojke s lica. “Nikada nisam zamišljao da će mi život biti tako potpun. Nikada nisam mislio da ću dobiti sve što želim. Ti si mi sve, Anđele.” Njegove su mi riječi ispunile srce do samog ruba. Voljela sam ga na način koji nikada neću riječima uspjeti izraziti. Bio je dio mene. I ja sam bila dio njega. Bili smo spojeni do kraja vječnosti. Primakla sam mu se i poljubila ga. “Baš bih mogla prihvatiti tu ponudu. Dražesna seoska krčma, kažeš?” Cadillac je parkiran naprijed, a motor mi je otraga, Patch mi je rekao u mislima. Tradicionalan odlazak ili bijeg? Meni je, osobno, bilo dosta tradicije za jedan dan. Bijeg. Patch me podigao u naručje, a ja sam ciknula od sreće dok me nosio prema stražnjem dijelu crkve. Sjeli smo na njegov motor i odjurili uz cestu, prelijetajući preko zelenih brdašaca prema krčmi. Kad smo se našli u udobnoj, privatnoj sobi, posegnula sam mu za bijelom leptir-mašnom i odvezala je. “Impresivno se odijevaš”, rekla sam s odobravanjem. “Ne, Anđele.” Nagnuo mi se bliže, a zubi su mu blago dotaknuli moje uho. “Impresivno se razodijevam.”

Zahvale Srce mi je prepuno zahvalnosti svim ljudima koji su mi omogućili pisanje serijala Tiho, tiho, Anđele. Hvala, prvenstveno, mojoj obitelji na beskrajnoj podršci. Svakog sam dana zadivljena što sam okružena ljudima koji me tako bezuvjetno vole. Velika hvala mojoj agentici, Catherine Drayton, što se odvažila raditi sa mnom. Smatram se sretnicom što sam mogla raditi s nekima od najboljih iz industrije: s Courtney Bongiolotti, Julijom Maguire, Zareen Jaffery, Justinom Chandom, Anne Zafian, Jenicom Nasworthy, Lucille Rettino, Elke Villom, Chrissy Noh, Jonom Andersonom i s Valerie Shea. Zahvalnost dugujem i Anni McKean i Paulu Crichtonu na mnogo, mnogo sati rada iza kulisa - i na tome što su se tako dobro brinuli o meni dok sam bila na putu. Zahvalna sam na prijateljstvima koja sam sklopila na ovom putovanju, posebno s Jenn Martin i Rebeccom Sutton, znalačkim sestrama koje se kriju iza stranice FaIlenArchangel.com. Samo mirno i pozovite Patcha! Lyndsey Blessing, Charlie Olsen, i ostatak tima u lnkWelt Managementu - hvala vam što ste mi čuvali leđa. Obožavam naslovnice svojih knjiga i aplaudiram Jamesu Portu i Lucy Ruth Cummins za njihov rad i kreativnost. Hvala Lisi Martin, obožavateljici nad obožavateljicama, koja je sudjelovala u aukciji za ime lika i priskrbila sredstva za akciju Kids Need to Read - tvoja je velikodušnost cijenjena i sada si postala besmrtna u ovoj knjizi! Mnogim prodavačima knjiga i knjižničarima na prvim linijama: ako ste ikada podijelili Tiho, tiho, Anđele s nekim od čitatelja, dugujem vam dati pet. U međuvremenu, razmislite o ovom - hvala vam što ste to što jeste. Otkad je serijal Tiho, tiho, Anđele objavljen, dobila sam nevjerojatnu priliku putovati svijetom i upoznati obožavatelje iz mnogih zemalja. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez mojih međunarodnih izdavača. Posebna hvala mojim prijateljima u izdavačkim kućama Simon & Schuster UK, Simon & Schuster Australija, Simon & Schuster Kanada, Piemme Freeway i Lattes. Naposljetku, poruka mojim čitateljima. Kako su nevjerojatne bile ove tri godine! Hvala vam što ste tako zabavna publika za koju pišem. Hvala vam na pismima podrške, na tome što dolazite na moja događanja i na tome što ste se zaljubili u Patcha, Noru, Vee i Scotta. Veselim se i dalje pisati za vas.