Baumann- Postmoderna Etika

KRITIKA PROZA POEZIJA KONTAKT IMPRESSUM arhiv

Kritika

26.11.2009

Bombardiranje Darfura i Mjeseca

Postmoderna etika, Zygmunt Bauman, AGM, Zagreb 2009.

"Moralna je odgovornost najosobnije i neotuđivo ljudsko vlasništvo te najdragocjenije ljudsko pravo. Ne može se oduzeti, podijeliti, ustupiti, založiti ili pohraniti na sigurno. Moralna odgovornost je bezuvjetna i beskrajna, a očituje se u neprestanoj strepnji da se nije dovoljno očitovala. Moralna odgovornost ne traži potvrdu za svoje pravo da bude ili za svoje pravo da ne bude. Tu je prije svake utjehe ili dokaza i nakon svake isprike ili razrješenja grijeha" - to su riječi poljskog sociologa Zygmunta Baumana iz knjige "Postmoderna etika" koju je upravo, u prijevodu Dorte Jagić, objavio AGM iz Zagreba. Holokaust, težnja modernizma da isključi Drugoga Bauman se rodio 1925. u Poznańu, a rat je njegova obitelj preživjela tako da je pobjegla u sovjetsku okupacijsku zonu. Kao vojnik Crvene armije sudjelovao je u bitkama za Berlin i za to bio odlikovan, a kao član vojne obavještajene službe postigao je čin bojnika. Iz nje je otpušten 1953. jer je njegov otac želio emigrirati u Izrael. Budući da je u međuvremenu diplomirao filozofiju u Varšavi, obranio je magisterij i zaposlio se na Varšavskom sveučilištu. Njegov ortodoksni marksizam omekšao se pod utjecajem Gramscija i Simmela, a uskoro je počeo kritizirati i PURP. Domovinu je napustio 1971. nakon što je bio progonjen i kao antikomunist i kao Židov. Nakon kraćeg boravka u Izraelu postao je predavač u Leedsu gdje je nastavio svoju iznimno plodnu karijeru: napisao je 57 knjiga i više od stotinu članaka. U središtu njegova zanimanja su problemi modernizma, hijerarhijske birokracije, racionalizma i društvenog isključivanja. Iz tog je rada proistekla i njegova najpoznatija knjiga: "Modernost i Holokaust" u kojoj na tragu Hannah Arendt i Theodora Adorna argumentira da je Holokaust proistekao iz težnje modernizma da isključi Drugoga te "Postmoderna etika" u kojoj ispituje koje su moralne obveze pojedinaca u postmodernizmu, fazi koja je došla nakon "čvrstog modernizma", a Bauman je naziva "tekući modernizam". Bauman je trenutno profesor emeritus u Leedsu, a oženjen je Janinom Bauman s kojom ima tri kćeri: slikaricu Lydiju Bauman, arhitekticu Irenu Bauman i profesoricu matematike Annu

Sfard. Postmoderna je donijela moralne probleme s kojima se ljudi nisu nikada susretali i k tome ih je donijela u neslućenim razmjerima. Ljubavne i spolne veze izgubile su institucionalnost i postale krhke i nestalne, tradicije se izmišljaju i uskrsuju, građani najciviliziranijih zemalja ponovno se okupljaju u plemena, a tehnološka civilizacija konačno je u mogućnosti da uništi planet - što možda već i čini. Postmoderna je akumulirala mudrost i zna što se sve u prošlosti uzalud pokušavalo, a baš ta mudrost čini da je nesigurna i skeptična u djelovanju, napose moralnom. Izgubljena na raskrižju bezbrojnih etičkih putova, za koje je proglašeno da su svi jednakovrijedni, postmoderna stoji i proglašava smrt etičkog. Što ima više proizvoda u shopping centrima, to političari nude manje utopija, a od ljudi se očekuje samo jedno, da ne rade ekscese; muškarci i žene prigrljuju potpuni individualizam u kojem uzdižu sami sebe bez ikakvih skrupula, susreću se u nizu epizoda koje su bez obaveza, a ako i postoji netko izvan njih samih, njega se tolerira - što u jeziku postmoderne znači da se prema njima odnosi ravnodušno. Sloboda moralnoga izbora shvaćala se samo kao opasnost Zygmunt Bauman dao se na posao da rasprši tu iluziju, da pokaže koje su sve društvene, političke i tehnološke zablude dovele do takvih nazora te da postmodernu pokaže kao doba velikih moralnih moći. Max Weber je pionire moderne prikazivao kao ljude koji su iskrenost smatrali najboljom politikom i koji su smatrali da svaki čovjekov čin ima moralno značenje - jer je i život kao cjelina bio nabijen moralnim značenjem. Budući da je moderni razvoj doveo do toga da su ljudi svoj individualni položaj počeli doživljavati kao fragmentaran, rascjepkan u mnoge labavo povezane svrhe i funkcije, u kojima su stalno zamjenjivi - moderni zakonodavci i mislioci odlučili su dati im moral izvana. Razum je trebao nadoknaditi ono što vjera više nije mogla, a Država ono što se nije smjelo prepustiti pojedincu. Sloboda moralnoga izbora shvaćala se samo kao opasnost da se ne izabere ono ispravno i dolično, tako da je modernu baš sloboda pojedinca zabrinjavala više nego išta. Budući da su ti isti pojedinci bili poticani istovremeno da slijede svoje ekonomske interese (čija je koordinacija bila prepuštena nevidljivoj ruci tržišta), došlo je do sržne aporije. Kontradikciju između intrinzičnih poticaja i ekstrinzičnog morala moderna je smatrala privremenom neprilikom, sitnicom koja će se riješiti na putu prema savršenstvu. Ali ispalo je drugačije. Moderna je, tražeći utemeljena pravila koja bi univerzalno važila, postala postmoderna - i to u onom trenutku kada je uvidjela da nema neaporijskog i neambivalentnog etičkog koda. Postmoderna u svojoj mudrosti zna da je moralna ambivalencija u srcu ljudskog iskustva, da su moralni fenomeni inherentnio neracionani, da moralnost ne može biti univerzalna te da moralni činovi nikada ne mogu dovesti do potpunog zadovoljenja - ali da mogu dovesti do nemoralnih posljedica. Glavni Baumanov zadatak tako u ovoj knjizi nije propisivianje nekog postmodernog morala - još manje davanje odgovora na nerješive problme - već upoznavanje naših savjesti sa stanjem stvari kako bi se ispravno formirale. Jer iza svih povijesnih preokreta i tehnoloških procesa, iza svih aporija i slijepih ulica, još uvijek postoji moralni poticaj kao najosobniji i najdragocjeniji dio ljudske osobnosti. Moralna odgovornost, kaže Bauman, neotuđivo je ljudsko pravo te se ne može oduzeti, podijeliti, ustupiti ili pohraniti. Moralni subjekt je beskrajno usamljen

Bauman postmodernizam naziva na drugim mjestima "tekućim modernizmom". Taj osjećaj gubitka čvrstoće, temelja i okvira očituje se na niz načina. Postmoderni čovjek igra brojne uloge u društvu, obitelji i na poslu za koje se presvlači u prikladna odijela, poput glumca koji mora slijediti upute režisera, a u takvoj životnoj fragmentaciji teško je osjetiti moralnu odgovornost u svakoj pojedinoj ulozi - tim više što zna da je zamjenjiv i da bi eventualnu moralno problematičnu ulogu odigrao na njegovu mjestu i netko drugi za slučaj da ga zamijene. No zamjenjivost se odnosi samo na funkcije, a ne i na moralnu odgovornost - ona je uvijek moja i samo moja, upozorava Bauman. Dapače, naša briga za Drugoga nema mjere, ona mora biti totalna, sve do toga da budemo spremni umrijeti za njega - a da pritom ne tražimo ništa za uzvrat. Moralni subjekt je zato beskrajno usamljen: od njega se traži sve, a zauzvrat mu se ne nudi ništa; čak ni nada da svojim postupcima pridonosi veličini svojeg roda, nacije, crkve, partije ili ideje. Moralnost jednostavno ne poznaje reciprocitet. Još gore, kaže Bauman, moralno sebstvo nema temelja. Ono ne postoji kada smo sami za sebe, postoji samo kada smo za druge, što znači da moralni odnos prethodi biću, a etika dolazi prije ontologije. "Moralnost je apsolutni početak", kaže autor. Društvene konvencije čine nam život udobnim, ali nas udaljavaju od Drugoga, i tako štete moralnom sebstvu. Ista je stvar i s ugovorima i sa zapovijedima - naša moralna odgovornost priznaje samo jedan autoritet, postojanje Drugoga. Moralno sebstvo tako može biti samo svoj vlastiti tumač i stoga uvijek nesigurno u ispravnost svojih tumačenja. Ta radikalna odgovornost za Drugoga može biti smrtonosna za oboje, bilo da se moralno sebstvo uništi u odgovornosti za Drugoga, bilo da moralno sebstvo uništi Drugoga od silne skrbi za nj. No to je jednostavno tako, lagali bismo kad bismo u nesigurnosti izmišljali sigurnost, kad bismo omekšali najtvrđi od svih mogućih zahtjeva. Tek nas smrt može osloboditi moralne obveze, a ako to znamo, nećemo se nikada osjećati samozadovoljno u svojoj pravednosti. Moderna je poizvela čovjeka kao hermetički zatvorenu, usamljenu monadu napuštenu usred mnoštva, beskrajno udaljenu i nepovratno otuđenu. Moderno društvo uređeno je za takve individue koje ne poznaju ni intimnost ni moralnost te ih je u paketu predalo postmodernom dobu. Emmanuel Levinas poziva pak na uspostavljanje blizine, na pružanje prema Drugome, na čovječnost koja nije posesivna, na nježnost - jedini dopušteni etički zahvat u tom je svijetu milovanje, intmni dodir koji neće ništa zgrabiti. Ali tolike zamke vrebaju na one koji su odlučili voljeti! Bauman samo upozorava na njih, na dužnost koja je smrt ljubavi, na dominaciju koja je njezin ubojica, na epizodičnost susreta jer su neobvezujući, na fiksaciju koja prerano otkriva zagonetnost ljubavi i odbacuje je zbog dosade. Gomila uvijek vreba da rastopi norme i razlike Postmoderno društvo nastanjeno je pojedincima koji žive sa drugima, ali ne i za druge. Socijalizacija ih je naučila da poštuju određena pravila i da kalkuliraju dobitke i gubitke; socijalizacija ih je klasificirala i diferencirala (podsjetimo se da su klasifikacija i diferencijacija među glavnim oružjima kojima je moderna osvojila svijet). Na slobodu izbora moderna je nerado gledala jer izbor može biti kriminalan, nemoralan ili jednostavno iracionalan. Vrhovni princip društvene kontrole bila je heteronomija - etički impulsi odozgo čuvali su strukturiranu mrežu društvenih interakcija. Socijalizacija je zamijenila moralnu odgovornost obavezom

da se bude pokoran moralnim autoritetima. Članovi društva tako služe tuđim intencijama i nemaju uvida u doseg svojih postupaka, Druge se proglašava isključenima iz moralne zaštite ili ih se čak raščlanjuje, pa se pojedine njihove karakteristike proglašavaju neadekvatnima. Pojedinci su tako otuđeni od vlastite moralne odgovornosti, ona im je predstavljena kao neučinkovita, a ni Drugi više nije moralno sebstvo. Osim toga, gomila uvijek vreba da rastopi norme i razlike, da se zajedno ode na ples, utakmicu, tučnjavu ili u rat. A tu su i neoplemena, okupljena ad hoc oko jednoročnog cilja s kojim se rađaju i bez kojeg umiru, daleko od bilo kakvog moralnog impulsa. Kada su se elite odlučile potvrditi - što nije ništa drugo nego civilizacijski proces počelo se raspadati tradicionalno društveno i političko tijelo. Države-nacije su zato povele rat protiv lokalnog, neregularnog i spontanog, a vrhunac su njihova uspjeha nacističke bakljade i komunistički sletovi. Nasuprot totalitarističkom entuzijazmu masa, liberalno-demokratska država proizvodi samo melankoliju, dosadu i apatiju. Naravno, kad je služenje slovu zakona početak i kraj ljudske dužnosti (a ne postoji moralni subjekt koji može reći: ispunio sam svoju dužnost). I bilo bi i danas dosadno da država-nacija i dalje ispunjava svoju trostruku ulogu jamca ekonomske solventnosti, pružatelja kulturalnih usluga i naoružanog čuvara granica. No globalizacija ekonomije svela je državu na to da osigurava gostoljubive uvjete za kozmopolitske brokere i da im posluži na pladnju niske poreze i hladno piće dok se odmaraju uz hotelski bazen; industrija popularne kulture dosegla je u međuvremenu do svake satelitske antene od Patagonije do Kamčatke, a interkontinentalne rakete ismijavaju svaku iluziju o nacionalnoj sigurnosti. Pa što da onda rade građani kad im država više ne nudi spas nego da se proglase poreznim obveznicima i okrenu privatnim sudbinama. Privatne sudbine, tehnike mimoilaženja, shopping centri Ionako je njihov društveni prostor napučen samim dvodimenzionalnim likovima susjedima uz koje se živi (a ne za njih) i stranaca o kojima znamo malo, a želimo znati još manje. Zato razvijamo tehnike mimoilaženja kako bismo što neupadljivije prošli uz njih. Pa i one nam trebaju sve manje, jer je ulica postala opasna i služi nam tek da se krećemo od jednog interijera do drugog. Mjesto za izlaske postaje shopping centar; taj prostor svoju ugodu duguje strogoj kontroliranosti, a mi svoj komoditet ondje plaćamo time da su nas iz flanuera, koji je još i mogao naići na neko moralno sebstvo i s njime stupiti u moralni odnos, pretvorili u potrošača uvučena u novčanu razmjenu. Jer moralno shvaćanje društvenog prostora posve je drugačije od financijskog jezika: ne obraća pažnju na pravila i socijalne definicije blizine; u njemu nema komparacije, kalkulacije i evaluacije; i svi su njegovi stanovnici specifični i nezamjenjivi. Tehnologija i globalizacija Poseban je slučaj opsesija moderne tehnologijom. Čovjek moderne vjerovao je, a ta zabluda i dalje tvrdoglavo živi, da se svi problemi koje tehnologija izazove mogu rješti novom intervencijom tehnologije. No tehnologija ne funkcionira tako: tehnologija je fiksirana samo na jedan problem i samo za nj nalazi rješenje; čitav svijet ostaje izvan vidokruga. Ako dobijemo lijek za bubrege, stradat će nam jetra; ako se eksploatira šuma, poubijaju se njeni stanovnici; ako se proizvode automobli, iscrpe se rudna bogatstva, zakrče gradovi i zagadi okoliš. No to se sve smatra jednostavnom nuspojavom. To što je cijeli svijet podvrgnut tehnologiji,

uvećalo je takve nuspojave do katastrofalnih razmjera te prijeti posvemašnjim uništenjem našeg životnog habitata, što znači da moralni odabiri danas utječu na život još nerođenih. Politika provođenja tehnologije tako nije ništa drugo nego uvođenje vrhunskog reda za malobrojne najbogatije zemlje - što ostatak svijeta plaća iscrpljivanjem resursa, poremećajem klime i potpunim opustošenjem. Demokratske debate oko moralnosti političara tako promašuju cilj - osobni moral političara manje je bitan ako je politika koju provode nemoralna na planetarnoj razini. Baumanovo je oko oštro i sve vidi. Ne možemo pospremiti dvorište ako samo premještamo smeće iz jednog kuta u drugi - moramo ga prebaciti preko ograde. A budući da smo svi povezani na svijetu, baš to ne možemo. Ta jednostavna i očita činjenica baca sasvim novo svjetlo na našu moralnu odgovornost prema stanovnicima siromašnih zemalja: nije potrebno raditi zamršene povijesne, političke i ekonomske analize da bismo pokazali izvor njihova siromaštava - izvor njihova siromaštava naše je bogatstvo. Nama se može činiti da nemamo ništa s patnjama ljudi u Darfuru, da je riječ o vjerskom, političkom ili nacionalnom sukobu (kao što se svojedobno govorilo i o raspadu Jugoslavije), ali linija zapovjedne odgovornosti neumoljivo vodi do nas: u Darfuru ima nafte koju crpe Kinezi, Kinezi naftu crpe jer žele dostići Amerikance, Amerikanci žele ostati na vrhu - a i mi želimo biti kao Amerikanci. Coca cola koju držimo u ruci dio je američkog sna zbog kojeg se bombardiraju kršćanska sela u Darfuru. Jer jedino što liberalni kapitalizam ne priznaje jest ograničavanja ekspanzije, on je uvijek u potrazi za nečim što bi se moglo iscrpljivati. Najnoviji je na redu Mjesec koji smo bombardirali da bismo otkrili može li se i ondje nešto eksploatirati. Zygmunt Bauman tako je zaokružio svoj put - od filozofskog utemeljenja moralnog sebstva preko društvenih okolnosti njegova djelovanja do pružanja odgovornosti za Drugog u daleku i neizvjesnu budućnost. Nije dao recepte za ispunjenje moralne odgovornosti, ali dao je sve sastojke: Drugoga kao imperativ, dodir milovanja kao kriterij, nepoštivanje pravila kao uvjet, smrt kao konačno oslobođenje od moralnih obaveza. Moralnost se u njegovoj viziji ukazuje kao bezuvjetna i beskrajna, a svojem nositelju daje kao jedinu utjehu brigu da je nije dovoljno iskazao.