Barbara Cartland - Vjecna carolija.pdf

RafaelaR

Anna

1

RafaelaR

Barbara Cartland

Vječna čarolija

Anna

2

RafaelaR

Prvo poglavlje 1820. Rocana je sjedila u stolici do prozora i šila kad su se vrata naglo otvorila. Pogledala je svoju sestričnu i čim je ugledala izraz na njenom licu, znala je da nešto nije u redu. “Što je, Caroline?” upitala je. Na trenutak se činilo kao da joj lady Caroline Brunt ne može odgovoriti. Krenula je prema Rocani i bijesno rekla: “Neću to učiniti! Neću se udati za njega, bez obzira na to što će tata reći!” “Udati se!” uzviknula je Rocana. “O čemu to pričaš?” Caroline je sjela kraj nje i sklopivši ruke odgovorila: “Nećeš vjerovati što se dogodilo!” Rocana je ostavila finu čipku na vojvotkinjinoj haljini koju je popravljala. “Ispričaj mi”, rekla je svojim tihim glasom. “Vidim da te je to uzrujalo.” “Uzrujalo!” uzviknula je Caroline. “Bijesna sam i potpuno shrvana, ali ne znam što da učinim!” Posljednje su riječi zazvučale očajno i Rocana se nagnula i pokrila Carolininu ruku svojom. “Ispričaj mi”, zamolila je. “Tata mi je upravo rekao da je pozvao markiza Quorna da ostane kod nas do utrke sa zaprekama koja će se održati u srijedu”, odgovorila je Caroline, “a markiz mu je povjerio da će me zaprositi!” “Markiz Quorn!” uzviknula je Rocana. “Jesi li sigurna?” “Naravno da sam sigurna! A kad sam rekla da nemam nikakvu namjeru udati se za njega, tata je samo rekao 'Caroline, ne želim se oko toga svađati, moraš razgovarati s majkom'.” Obje su djevojke utihnule, znajući da je razgovor s vojvotkinjom nemoguć. Kad bi ona nešto odlučila, nitko i ništa ju nije moglo nagovoriti da promijeni odluku. Zavladala je tišina, a onda je Caroline skočila na noge i ponovila: “Neću se udati za njega! Neću! Znaš da volim Patricka, a on čeka povoljnu priliku da popriča s tatom.” Rocana nije ništa odgovorila jer je bila potpuno sigurna da Carolini nikad neće biti dopušteno udati se za Patricka Fairleya. Njihov najbliži susjed je bio barunov sin i vrlo šarmantna osoba. No vojvotkinja je za svoju kćer imala vrlo velike planove i nikad je ne bi zadovoljio obični ladanjski gospodin. Obično je Caroline bila vrlo tiha i pokoravala se majci; u svakom je pogledu bila uzorna kći. Samo je Rocana znala koliko ju je zaljubljenost promijenila. Možda po prvi put u njenom životu, nešto od majčine snažne volje se moglo primijetiti i u njenom ponašanju. Anna

3

RafaelaR Nije bilo začuđujuće da se zaljubila u Patricka, dječaka kojeg je poznavala cijeloga života. Samo su dva mjeseca prošla otkako je Caroline izišla iz dvorske učionice i prvi put bila predstavljena društvu. Prije toga nije imala društvenog života. Prema običaju, kad su vojvoda i vojvotkinja primali goste, nije učestvovala na zabavama. Za vrijeme takve večere jela bi na gornjem katu sa sestričnom i guvernantom. Pošto je Patricka Fairleya sretala gotovo svaki dan na jahanju, bilo je neizbježno da se on zaljubi u nju, kao i ona u njega. Samo je Rocana znala što se događa i pitala se što će vojvotkinja reći kad se za to bude saznalo. Zapravo, nije se pitala. Znala je i predobro. Vojvotkinja je gurala svog supruga na svaki visoki položaj u pokrajini i prisilila ga da preuzme svoje nasljedne dužnosti u palači protiv njegove volje. Vojvoda je bio blag čovjek koji je bio savršeno zadovoljan brinući se za imanje i uživajući u svojim konjima i psima. Jedina njegova ekstravagancija bila je posjedovanje mnogo trkaćih konja koji su rijetko pobjeđivali, ali su mu davali izliku da posjećuje utrke koje, na njegovo olakšanje, nisu zanimale njegovu ženu. Rocana je sada pomislila da je zacijelo u tim prigodama upoznao markiza Quorna, koji se kretao u mnogo drukčijim krugovima ljudi od vojvode i vojvotkinje Bruntwick. Markiz je bio poznat čak i u unutrašnjosti zemlje. Bio je blizak prijatelj princa regenta, ali i mnogo drukčiji od ostalih plemenitaša koji su okruživali Njegovo Visočanstvo. Markiz je bio ne samo najbogatiji plemić u okrugu, već i najuspješniji u svemu čega bi se dotaknuo. Čak i vojvoda se morao diviti njegovim uspjesima na trkalištima na kojima su njegovi konji uvijek osvajali nagrade. Bio je poznat i kao izniman strijelac i boksač koji se borio s 'Gospodinom' Jackso- nom i Mendozom. Istaknuo se i u ratu, a primio je i nekoliko medalja za hrabrost. Bio je junak u konj usnicama, a o njemu se šaputalo i u svakom salonu. Rocana se sjećala da je o njemu čula više od slugu nego od prijatelja njene tetke jer o takvim stvarima nije smjela slušati. Iako ju to nije previše zanimalo, čula je za markizove brojne ljubavne afere, od kojih su neke završile tragično. Iako je to mogla biti i laž, pričalo se da su neke lijepe dame počinile samoubojstvo kad ih je ostavio, dok su druge umrle zbog slomljena srca. Govorilo se i da je sudjelovao u mnogo dvoboja s ljubomornim muževima koji su ga izazivali da obrane svoju čast. U tim je dvobojima uvijek pobjeđivao. Za Rocanu je on postao poput nestvarnog lika iz neke knjige. Iako si je govorila da je previše fantastičan da bi bio stvaran, shvatila je da je njegove dogodovštine zanimaju, kao da svaka predstavlja sljedeće poglavlje onoga što je već znala o njemu. Sada kad je čula da namjerava oženiti Caroline, zastao joj je dah. Kad je uspjela progovoriti, upitala je: “Poznaješ li markiza?” “Mislim da sam ga srela tri puta”, odgovorila je Caroline. “Lady Jersey me je upoznala s njim kod Almacka, a ja sam bila svjesna da to čini iz inata, pošto on nije želio plesati s djevojkom koja je tek uvedena u društvo!” “Što si mu rekla?” “Ništa, bila sam previše sramežljiva”, odgovorila je Caroline. “Osim toga, mrštio se jer uopće nije želio plesati, a najmanje sa mnom!” “Kada si ga ponovno vidjela?” “Ne mogu se sjetiti na kojoj je to zabavi bilo. Možda na onoj u Devonshireu.” “Što se onda dogodilo?” Anna

4

RafaelaR “Prišao je i počeo pričati s tatom o trkačkom sastanku kojem su prisustvovali prethodnog dana. Prigovarali su načinu na koji je neki konj trčao, ili nečemu jednako tako zamornom.” “Nastavi”, zamolila je Rocana. “Kad je razgovor već odmakao, tata je rekao: 'Jeste li upoznali moju kćer Caroline?' Markiz se naklonio i rekao: 'Plesali smo zajedno kod Almacka'. Bila sam iznenađena što me se sjetio i rekla sam 'Da'. Nakon toga mi se više nije obratio.” “Što se dogodilo sljedeći put?” “Morao je pričati sa mnom jer sam sjedila kraj njega za večerom, ali nije rekao mnogo jer je bio zauzet razgovorom s damom s druge strane, koja mi zasigurno nije htjela dozvoliti da privučem njegovu pažnju!” Caroline je zastala pa dodala: “Arogantan je, pun sebe, umišljen, a ako želiš istinu, ne sviđa mi se!” “Kako ćeš se onda udati za njega?” upitala je Rocana. “Ne mogu to učiniti! Ne mogu!” povikala je Caroline. “Znam da je za sve to kriva mama! Pošto mi nije mogla naći princa ili vojvodu, markiz je bio sljedeći na redu!” Rocana je pomislila da je, prema pričanjima, markiz mnogo važniji od bilo kojeg vojvode. No, mogla je shvatiti da bi se Caroline osjećala bespomoćno i nesretno s čovjekom markizove reputacije. Nije bilo nevjerojatno da je on u potrazi za suprugom jer će prije ili kasnije morati dobiti nasljednika koji će naslijediti njegovu titulu, bogatstvo i ogromne posjede. Iako Rocana nije vidjela nijednu od ostalih društvenih debitantica, nije vjerovala da bi bilo koja od njih mogla biti ljepša od Caroline. Njena je sestrična bila oličenje 'engleske ruže'. Imala je savršen ružičastobijeli ten, velike svjetloplave oči i svijetlu kosu koju bi svaki pjesnik opisao 'zlatnom bojom zrelog žita'. Bila je graciozna, vrlo dobra karaktera, a uz sve te atribute, bilo bi previše tražiti visoku inteligenciju. Kad bi ona i Rocana imale zajedno nastavu, Rocana je uvijek bila naprednija. Guvernanta ju više nije imala čemu naučiti i Rocana je počela učiti samostalno. Kad je tek stigla u dvorac nakon smrti roditelja, pomislila je da je to zatvor u kojem će biti zatočena do kraja života i bila je tako nesretna da je mislila da će umrijeti. Tada je otkrila ogromnu knjižnicu koja joj je pobudila zanimanje i dala joj razlog za život. Još kad je bila djevojčica, majka ju je naučila da bude znatiželjna do te mjere da je htjela naučiti više o svakoj temi o kojoj se razgovaralo. Majka ju je naučila francuski, koji je bio njen materinji jezik, a Rocana je postala svjesna postojanja drugih država i drukčijih ljudi u različitim dijelovima svijeta. “Moraš biti široka duha, draga moja”, rekla je. “Što više budeš učila, to ćeš bolje shvatiti stavove drugih ljudi i razumjeti njihove osjećaje kao što razumiješ svoje.” To je bilo teško postići za vrijeme rata. Englezi su se borili protiv majčine rodne zemlje, tako da su je mnogi od njenih takozvanih prijatelja izopćili, a slično su postupili i mnogi rođaci njenog muža. Dugo nakon što je došla živjeti u dvorac, Rocana je shvatila da je vojvoda zapravo bio ljubomoran na svog mlađeg brata, a vojvotkinja na njenu majku. Kao što je to bilo uobičajeno u velikim aristokratskim obiteljima u Britaniji, najstariji je sin posjedovao sve. Vojvoda Bruntwick je imao svoju titulu, dvorac i ogromno imanje, dok je njegov mlađi brat imao samo mali džeparac, što je značilo da je neprestano bio u dugovima. Anna

5

RafaelaR Pošto su svi voljeli 'lorda Lea', kako su ga svi nazivali, iako je bio kršten kao 'Leopold', bio je svuda dobrodošao i njegovi pravi prijatelji su zbog njega prihvatili njegovu francusku suprugu. Rocana je shvatila da je njenoj majci bilo vrlo teško jer je obožavala svog muža i nije ga htjela sramotiti. Bila je kći francuskog ambasadora u Engleskoj za vrijeme primirja 1802.g. Lord Leo ju je primijetio na zabavi u Londonu i odmah je znao da je ona žena kakvu je tražio cijeli život. On je bio vrlo zgodan, omiljen, srdačan, a uza sve to, divlje je privlačio žene. 'Lord Leo' je posjedovao šarm kojemu je moglo odoljeti vrlo malo ljudi. Kad se zaljubio u Yvette de Soissons, nije bilo iznenađujuće što se i ona u njega zaljubila. Usprkos vojvodinom i vojvotkinjinom neodobravanju i ambasadorovoj zabrinutosti, vjenčali su se za nekoliko mjeseci. Bilo bi preblago reći da su bili sretni. Bili su u ekstazi i sve je bilo savršeno dok nisu izbila neprijateljstva između Britanije i Francuske. Ambasador se vratio u Pariz, a iako je bio bogat, nije mogao kćeri slati novac. “Samo ti smetam!” rekla je Yvette jednom prilikom mužu kad je mislila da je Rocana ne čuje. “Što će mi novac?” upitao je njen otac, “kad si mi podarila mjesec, zvijezde i sreću koju ni sam kralj Mida ne bi mogao nadmašiti!” Privukao ju je u zagrljaj i ljubio sve dok se nisu počeli smijati jer im je bilo tako divno zajedno. Rocana je od tog trenutka znala da novac ne može kupiti ljubav. Čim je došla u dvorac, osjetila je da je preziru. Rijetko bi prošao dan, a da vojvotkinja nije naglasila kako je ona siroče, i to siroče bez prebijene pare i da mora biti zahvalna ujaku ne samo za krov nad glavom, već i za svaku mrvicu hrane. “Tvoj otac je bio ekstravagantan, neodgovoran i rasipan!” rekla bi joj prezirno. “A tvoja majka ... !” Nije bilo potrebno riječima izraziti što je vojvotkinja osjećala za pokojnu šurjakinju. Kad se Rocana pogledala u ogledalo i primijetila koliko sliči majci, shvatila je zašto ih vojvotkinja obje mrzi. Vojvoda je stupio u ugovoreni brak, kako se to od njega i očekivalo, a pošto je taj brak prestavijao udruživanje dvaju velikih obitelji, smatrao se vrlo povoljnim. Vojvotkinjin otac, vojvoda Hull, joj je na samrti ostavio veliki miraz, a poslije njegove smrti je naslijedila nekoliko trgova i ulica u Londonu. Njihova najamnina joj je svake godine donosila velik novac. Podarila je vojvodi željenog nasljednika i spletkom ga postavila na mjesto nadzornika kraljevih konjušnica, položaj na kojem trenutno nije imao što raditi jer je vladar umirao. Vojvotkinja je nekoliko godina kasnije rodila Caroline koja je na sreću naslijedila dobar izgled od strane očeve obitelji. Stoljećima su vojvotkinje Bruntwick bile lijepe žene, a pošto je i njena majka bila lijepa, Rocana je naslijedila ljepotu i od engleske i od francuske strane obitelji, tako da je u tom pogledu bila jedinstvena. Zbog toga joj je tetka branila ikakvo pojavljivanje u društvu od trenutka kad je napustila učionicu. Bila je gotovo godinu dana starija od Caroline, a družile su se samo u svojim sobama i učionici. Ukoliko obitelj nije večerala sama, Rocana nije smjela sići na večeru. Isprva nije mogla vjerovati da će je tetka tako izolirati. Pomislila je da joj možda produžuje vrijeme žalovanja za ocem koji je umro godinu dana nakon njene majke. Tada joj je vojvotkinja vrlo jasno objasnila: “Rocana, tvoj otac mi se nikada nije sviđao”, rekla je oštrim glasom, “a kao što znaš, tvoja je majka bila neprijateljica ove zemlje, strankinja, koju je po mom mišljenju trebalo zatvoriti za Anna

6

RafaelaR vrijeme rata. Zato ne želim da upoznaješ Carolinine prijatelje ili da smetaš kada imamo goste.” Zastala je pa zlobno nastavila: “Postani korisna pa joj pomozi pri oblačenju ili očisti sobu kad su služavke zauzete. Kad budemo otišli u London, ti ćeš, naravno, ostati ovdje!” Carolinina stara dadilja je objasnila Rocani zašto se prema njoj tako ponašaju. “Nemoj se uzrujavati, srce”, rekla je kad je jednom prilikom vidjela Rocanu kako plače. “Njena Milost je samo ljubomorna i to je sve.” “Ljubomorna?” ponovila je Rocana s nevjericom. “Oduvijek je bila neugledna, čak i kad je bila mlada. Sada kad je malo deblja i naborana, ne možeš očekivati da neće uočiti razliku između sebe i tvoje majke!” “Nikad nisam pomislila da bi mogla biti ljubomorna na mamu!” “Naravno da je bila ljubomorna!” rekla je dadilja oštro. “Baš kao što je vojvoda bio ljubomoran na lorda Lea. Kako i ne bi kad su svi toliko voljeli tvog oca? Jahao je bolje nego on i uvijek ga je pobjeđivao u bilo kakvim utrkama, još dok su bili dječaci!” Rocana je stala ispred ogledala i promatrala svoju svijetlu kosu koja je bila karakteristična u obitelji Bruntwick, no njene oči, pošto joj je majka bila tamna, nisu bile plave poput Carolininih, već su imale čudnu boju koja se na svjetlu doimala gotovo ljubičastom. “Oči perunike”, nazivao ih je njen otac i govorio njenoj majci kako ga njene tako hipnotiziraju da od njih ne može pobjeći. Rocana je pomislila da su zaista čudne u usporedbi s njenim blijedoružičastim tenom koji je naslijedila od očeve obitelji. Njeno je lice bilo srcoliko poput lica njenih francuskih predaka, a kad bi se nasmiješila, poprimilo bi nestašan izraz. Razlikovalo se od savršenih kupidonskih crta Carolininog lica. Sjetila se kako je njen otac jednom prilikom rekao njenoj majci: “Draga, mislim da si vještica. Zaista si me začarala! Možda si reinkarnacija Morgan le Fay, srednjovjekovne vještice koju su spalili na lomači jer su je se bojali!” “Bojiš li me se?” upitala je njena majka nježno. “Bojim se samo toga da ću te izgubiti”, odgovorio je njen otac, “a znaš dobro kao i ja da je dovoljno da te bilo koji muškarac samo jedanput pogleda i shvati da si neodoljiva!” Njena se majka nasmijala i rekla: “Ako je to i istina, to je zapravo kompliment tebi, dragi. Što se mene tiče, na svijetu postoji samo jedan muškarac i upotrijebit ću svaku čaroliju da ga zadržim začaranim!” Kao da joj je pročitala misli, dadilja je rekla Rocani: “Previše si lijepa i to je istina! Pošto ti Njena Milost nikada ne dopušta ikoga upoznati, često se pitam gdje ćeš naći muža!” Bila je to obeshrabrujuća pomisao jer je nakon svog osamnaestog rođendana Rocana znala da se želi udati, bar zato da pobjegne iz dvorca. Naravno, sanjala je da će pronaći princa na bijelom konju koji će izgledati upravo kao njen otac, koji će se u nju zaljubiti na prvi pogled i odvesti je na svom pastuhu. No, otkako je došla u dvorac, znala je da razlog njene nesreće nije netrepeljivost njene tetke, već i činjenica da je to to bio dom bez ljubavi. Dok je s roditeljima živjela u maloj kućici na imanju koje je vojvoda velikodušno udijelio svom bratu, uvijek je bila okružena suncem i srećom. Njeni su roditelji toj kući podarili toplinu koja nije imala veze s vatrom u kaminu. No u dvorcu, Rocana se tresla i usred ljeta. Kad je Caroline u travnju bila otišla u London, uzbuđena lijepim haljinama koje su joj poklonili za zabave, Rocana je ostala u dvorcu, vrlo usamljena. Tada je u sebi rekla da od plakanja nema koristi. Mora biti zahvalna za male radosti koje su joj dostupne. Jedno od tih radosti bilo Anna

7

RafaelaR je jahanje, iako joj je ponekad bilo nemoguće uživati u njemu kad bi joj vojvotkinja naredila da šije. Voljela je čitati, ali i to je mogla samo noću, često do ranih jutarnjih sati, jer je danju bila previše zaposlena. Kad bi otišla jahati, nikada je nitko nije pratio jer je vojvoda smatrao da je konjušareva pratnja gubitak vremena kad je samo jahala oko imanja. Partick Fairley ju je neizostavno čekao, zabrinut da će ga Caroline zaboraviti dok bude u Londonu. “Misliš li da me Caroline voli, Rocana?” neprestano ju je zapitkivao. “Mislim - voli li me zaista? Smatra li da pripada meni?” Rocana ga je pokušala utješiti jer je bila sigurna da ga Caroline voli koliko god je bila sposobna voljeti. Nije to bila ekstatična, strastvena ljubav koju je njena majka osjećala za njenog oca, ali Rocana je sumnjala da bi se prava Engleskinja poput Caroline ikada mogla tako osjećati. Kad je princ regent otišao u Brighton sredinom lipnja i kad je londonska sezona završila, Caroline se vratila u dvorac i nije bilo sumnje da je sretna što vidi Patricka. Svakog je jutra jahala s Rocanom kroz šumu u smjeru Patrickovog malog imanja koje je graničilo s vojvodinim. On bi ih uvijek dočekivao na pola puta. Rocana bi tada taktično odjahala dalje i ostavila ih same do vremena kad su se trebale vratiti kući. Ne bi bila čovjek da ponekad nije poželjela da je netko gleda pogledom punim ljubavi kako je Patrick gledao Caroline, i da začuje tu strastvenu duboku notu u nečijem glasu. 'Možda ću jednostavno ostarjeti, nikada neću nikoga upoznati i nikada nikamo otići', ponekad bi očajno pomislila. Pokušala se udubiti u svoje snove i knjige iz knjižnice koje osim nje godinama nitko nije taknuo. Znala je da će Caroline, iako je voljela Patricka, biti prisiljena da se uda za markiza Quorna i da će ga smatrati, ako ništa drugo, uzbudljivim mužem. “Što da radim, Rocana?” pitala je Caroline očajno. “Moram se udati za Patricka! Znaš da moram! Čak da mi se markiz i sviđa, nikada se ne bih mogla nositi s njim!” Rocana je pomislila da je to vjerojatno istina i upitala: “Kakav je? Opiši mi ga.” “Pretpostavljam da je zgodan”, rekla je Caroline neodlučno, “ali je nadmoćan, superioran, a druge su djevojke u Londonu neprestano šaputale o njegovim ljubavnim aferama.” “Jesu li ti pričale o njima?” upitala je Rocana. “Naravno da jesu”, odgovorila je Caroline. “Svi u Londonu pričaju samo o ljubavi. Neprestano su govorili kako neka žena plače zbog toga što ju je markiz napustio ili kako se neka druga ponosi time što joj ga je preotela.” Rocana je sve to već bila čula od posluge. Rekla je: “Što misliš, zašto se želi oženiti?” “Znam zašto.” “Znaš?” “Da, u nevolji je zbog žene jednog diplomata i pokušava izbjeći situaciju koja bi mogla prerasti u međunarodni incident.” “Misliš da je to razlog što te je zaprosio?” upitala je Rocana začuđeno. Caroline je sjela. “Kad sam stigla u London, svi su pričali o markizu - kao da ih nitko drugi ni ne zanima. Rekli su da se nikada neće ženiti jer bi mu život s istom ženom dosadio za tjedan dana i jer uvijek oko sebe voli imati čopor žena - poput lovačkih pasa!” Anna

8

RafaelaR “To zvuč i užasno!” uzviknula je Rocana. “To sam i ja pomislila”, složila se Caroline, “ali me on zapravo nije ni zanimao jer sam mislila na Patricka.” “Da, naravno! Nastavi!” “Tada su počeli pričati o nekoj gospođi - ne mogu se sjetiti njenog imena - o tome kako je lijepa sa svojom crvenom kosom i zelenim očima i neprestano su šaputali o tome što ona i markiz rade kad su zajedno.” “Što se onda dogodilo?” “Došla sam kući i danas mi je tata rekao da će markiz odsjesti kod nas. Rekao je i da mu je spomenuo da bi me mogao zaprositi kad su se sreli u Ascotu.” “Mogao?” upitala je Rocana. “Pretpostavljam da se nije htio obvezati u slučaju da se njegova situacija pokaže lakšom nego što očekuje”, rekla je gorko Caroline. Pošto se činilo da je shvatila situaciju mnogo jasnije nego što je to očekivala, Rocana je bez riječi gledala sestričnu pa rekla: “Mislim da se ponaša uvredljivo i da ga je tvoj otac trebao odbiti.” “Mislim da bi ga tata odbio, da ga zamolim”, odgovorila je Caroline. “Ali znaš da će ga u tome mama spriječiti i nikada mi, nikada neće dopustiti da kažem 'Ne'.” Pošto je to bila istina, Rocana joj nije proturječila. Samo je suosjećajno rekla: “O, Caroline, tako mi je žao.” “Što mogu učiniti, Rocana? Moram reći Patricku i pitati ga za savjet.” “Morat ćeš pričekati do sutra ujutro.” “Ne mogu! Ne mogu toliko dugo čekati! Moram ga vidjeti večeras!” Uzviknula je: “Mogu to izvesti, pošto mama i tata idu na večeru s upraviteljem policije, a ja nisam pozvana.” Pogledala je Rocanu i rekla: “Moraš mi pomoći. Moraš odjahati do Grangea i reći Patricku da dođe na naše staro mjesto. Bolje da ne dolazi ovamo jer bi netko od posluge mogao dojaviti mami.” “Naravno”, rekla je Rocana, “ali kako ćemo objasniti moje odsustvo ako teta Sophie bude pitala za mene?” “Misliš li da hoće?” “Mogla bi posumnjati da te odgovaram od vjenčanja i doći ovamo da to spriječi.” Caroline je znala da bi njena majka mogla upravo to pomisliti i odlučno je prešla preko sobe. “Moram vidjeti Patricka, moram!” rekla je.

***

“Ići ću po njega”, rekla je Rocana, “ali bolje da pričekam do pet sati kad se tvoja mama bude odmarala. Idi k njoj i pričaj o markizu.” Caroline se namrštila, ali znala je da Rocana razumno govori i složila se da je to jedini način da prođu neprimijećeno. Nastavile su pričati, a Caroline je neprestano ponavljala da se ne može udati ni za jednoga osim Patricka. Rocana je bila svjesna da Anna

9

RafaelaR njena sestrična zna da vodi bitku koju će izgubiti. Ukoliko se prekosutra, kad stigne markiz, ne dogodi čudo, bit će prisiljena prihvatiti njegovu prošnju i neće biti izlaza.

***

Dok je Rocana jahala kroz polja, uživala je u tom osjećaju, iako je znala da je to možda sebično od nje. Tako je mogla pobjeći od dvorca i svih dosadnih poslova koje je morala obavljati. Bila je svjesna da je njenoj misiji suđeno da propadne. Koliko god Patrick volio Caroline ili ona njega, njegova se ponuda nikako ne bi mogla usporediti s markizovom. Bila je sigurna da bi je pod ovim okolnostima vojvoda i vojvotkinja zapravo smatrali smetnjom. Pošto je dobro poznavala Caroline, bila je svjesna da bi bila izvrsna žena Patricku i da bi zasigurno bili vrlo sretni. Znala je i da ona nikada ne bi mogla biti sretna s čovjekom poput markiza. Pošto je toliko čula o njemu, Rocani je on predstavljao kombinaciju satira i razvratnika. Pomislila je da je jedino žena poput te sa crvenom kosom i zelenim očima tip žene koja bi ga mogla obuzdati. Pošto je tako malo znala o društvenom životu, mislila je da jedino ljubav može usrećiti takva čovjeka i navesti ga da bude vjeran jednoj ženi. Bila je svjesna da je njen otac imao mnogo ljubavnih veza prije no što je upoznao njenu majku. To je bilo neizbježno, pošto je bio tako zgodan i u potpunosti uživao život. Lord Leo nije zavidio bratu na njegovom ogromnom bogataštvu, dvorcu, imanjima i čistokrvnim konjima. Smijao se siromaštvu kao što se smijao i svemu ostalome i izvlačio je najbolje iz svojih konja jašući ih tako vješto da je zapravo on pobjeđivo u utrkama, a ne konj. Pošto je radost življenja donosio svima koje je susretao, bilo je neizbježno da ga žene slijede poput “čarobnog frulaša”, kako je to jednom prilikom u šali rekla njena majka. “Draga, kad sam upoznao tebe”, rekao je njen otac, “sve su se one razbježale poput štakora, da se nikad više ne vrate!” Njena se majka nasmijala. “Mogu li biti sigurna u to?” “Pošto si vještica”, odgovorio je njen otac, “znaš da sam uz tebe vezan čarolijom koju ne mogu slomiti i magijom koju ne bih nikada htio izgubiti.” Sjećajući se koliko su jedno drugom značili, Rocana je pomislila da bi možda markizu trebalo baš to, čarolija kojoj ne bi mogao pobjeći, niti bi to želio. Bila je svjesna da mu to Caroline ne bi mogla dati, iako je bila slatka, nježna i draga. Rocana je bila sigurna da bi se ubrzo nakon vjenčanja on vratio svojoj sireni crvene kose i zelenih očiju, a Caroline bi usamljeno sjedila kod kuće. Čula je da su mnoge žene aristokrata bile prisiljene da tako žive, dok su njihovi muževi imali “drugog posla”. O njima se šaputalo u salonima, kao i u kuhinjama i konjušnicama, zapravo svugdje gdje je bilo tračeva. “Kako bih je mogla spasiti?” pitala se Rocana, a znala je da odgovora nema.

***

Rocana je stigla do mjesta gdje se vojvodino imanje spajalo s imanjem Fairleyevih i pogledala oko sebe nadajući se da će u daljini ugledati Patricka. Ne samo da je Anna

10

RafaelaR uvježbavao očeve konje, već je i nadgledao radnike na imanju jer nije htio nekoga zapošljavati da radi ono što je smatrao svojim poslom. Rocana je znala da bi u tome uživao i njen otac, samo da je imao dovoljno novca i zemljišta. No, vojvoda mu je dao samo kuću i nekoliko okolnih polja, tako da je često bio besposlen. Besposlica je nagonila njega i njenu majku da odlaze u London i troše novac na užitke koje si nisu mogli priuštiti. “Pretpostavljam je važno biti zaokupljen nekim poslom, tako se izbjegavaju nevolje”, mislila je filozofski Rocana. Tiho je uzdahnula kad se sjetila koliko ju je neobavljenog posla čekalo u dvorcu. Gotovo je stigla do Grangea. Iako to nije bila velika kuća, bila je prilično impozantna i lijepa. Rocana je s olakšanjem ugledala Patricka kako izlazi iz šume i jaše prema kući. Podbola je konja i počela galopirati prema njemu. Prepoznao ju je i krenuo prema njoj. Kad su im se konji približili, uzviknuo je: “Rocana! Što radiš ovdje?” “Došla sam ti reći”, odgovorila je Rocana zadihano, “da te Caroline želi odmah vidjeti zbog nečega vrlo, vrlo važnog!” “Što se dogodilo?” Rocana je znala da je Patrick pronicljiv i ugledala je zabrinut izraz u njegovim očima, što ju je uvjerilo da je on već pretpostavio da nešto nije u redu. “Mislim da bi ti Caroline to radije rekla sama.” Okrenula je konja, a Patrick je jahao usporedo s njom. “Molim te, reci mi, Rocana”, rekao je. “Ako je ono čega se bojim, dat ćeš mi vremena da promislim što ću reći.” Rocana je shvatila da razumno govori. “Caroline je uzrujana i nesretna”, rekla je, “zato što joj je vojvoda rekao da markiz Quorn dolazi odsjesti kod nas i da je namjerava zaprositi.” Primijetila je da je Patrick na trenutak zadržao dah. Tada je rekao: “Markiz Quorn? To ne može biti istina!” “Istina je!” “Kako bi se mogla udati za čovjeka ... ?” Zastao je. Tada je tiho rekao drukčijim tonom: “Bojao sam se da bi se to moglo dogoditi ako ode u London, ali nikada nisam pretpostavio da bi se mogla udati za markiza - od svih ljudi!” “To sam i ja pomislila”, odgovorila je Rocana, “ali znaš da je to brak koji vojvotkinja priželjkuje za nju.” “Naravno”, rekao je Patrick, “iako bi Njenoj Milosti ipak više odgovarao princ regent, ali je on nažalost već oženjen!” Patrick je zvučao vrlo ogorčeno i Rocana je brzo rekla: “Nemoj još više uzrujavati Caroline. Znaš da te voli.” “I ja volim nju!” rekao je Patrick. “Ali imam isto toliko šanse da je oženim koliko i da poletim na Mjesec!” Nastala je tišina i nakon nekoliko minuta, Rocana je rekla: “Mislim da prebrzo odustaješ!” Patrick ju je oštro pogledao. “Što time želiš reći?” “U bajkama princ se uspne na najvišu planinu, zaroni u more ili ubije zmaja da spasi voljenu ženu.” Anna

11

RafaelaR “Baš kao što kažeš, to se događa u bajkama.” Tada je Patrick upitao drukčijim tonom: “Rekla si 'spasi'. Misliš li time reći da bih trebao spasiti Caroline?” “Sam moraš odgovoriti na to pitanje”, odgovorila je Rocana. “Prema onome što sam čula o markizu Quornu, on je najneprikladniji muž za Caroline!” “U pravu si! Naravno da si u pravu!” rekao je Patrick. “Ali što mogu učiniti? Kako da je spasim?” Rocana se nasmiješila pa rekla: “To sam moraš odlučiti. Znaš da se moj otac oženio mojom majkom bez vojvodine dozvole i bez dozvole cijele obitelji Bruntwick.” Zastala je pa nastavila: “Mamin otac je bio ambasador koji nije volio Engleze kao ni njegovi zemljaci; i on je pokušao sve da bi spriječio taj brak.” Primijetila je kako se izraz u Patrickovim očima promijenio. Rekao je: “Hvala ti, Rocana. Razmislit ću o tome što si rekla. Gdje bih se trebao sastati s Caroline večeras?” “Na starom mjestu oko pola osam”, rekla je Rocana, “a sada moram požuriti natrag ili ću nastradati.” “Hvala što si došla”, rekao je Patrick. No Rocana je već galopirala prema dvorcu što je brže mogla. Kad je požurila prema svojoj sobi, moleći se da vojvotkinja nije saznala da je otišla jahati ili da ju ne vidi u jahaćem odijelu, zapitala se je li pogriješila. “Možda sam mu trebala reći da prihvati neizbježno”, pomislila je u sebi. Tada joj je u ušima zazvonio očev smijeh i glas koji je govorio: “Utrka nije izgubljena dok neki drugi konj prvi ne prijeđe cilj!”

Anna

12

RafaelaR

Drugo poglavlje Caroline je izjahala iz konjušnice što je brže mogla. Izbjegavala je prednji dio kuće u slučaju da je netko od posluge gledao kroz prozor. Držala se sjene dok nije došla na čistinu gdje je mogla galopirati. Stari konjušar koji ju je naučio jahati joj je bio tako privržen da je znala da je neće odati roditeljima. “Kasno jašete, gospođice”, rekao joj je kad je stigla u konjušnicu. “Treba mi svježi zrak”, odgovorila je Caroline, “ali molim te, nemoj reći mami, inače će biti ljuta na mene.” “Neću joj ništa reći”, odgovorio je stari konjušar. “Nju ne zanimaju moji konji.” Caroline je znala da je to u njegovim očima velika uvreda, ali to je značilo i da će biti sigurna. Rocana ju je natjerala da čeka dok joj roditelji nisu napustili kuću. Srećom, na selu su ljudi večerali rano, a Rocana je uredila da im posluga večeru donese u učionicu. Djevojkama je bilo mnogo ugodnije da tamo jedu kad su bile same, a to je značilo i da se nisu morale presvlačiti u večernje haljine. Caroline se poigravala s predjelom pa nestrpljivo rekla: “Smijem li sada ići?” Rocana je pogledala prema vratima. Mladi je lakaj upravo unosio pečenu piletinu. Namrštila se na Caroline koja je shvatila da je bila previše napadna. Kad je lakaj otišao, Rocana je rekla: “Idi se presvući, a ja ću reći da te boli glava i da nisi gladna.” Znala je da će posluga očekivati objašnjenje zašto Caroline nije pojela do kraja. Život u dvorcu je bio tako tih i dosadan da je i najmanja sitnica bila zanimljiva. Jedina osoba koja je znala što Caroline namjerava učiniti bila je dadilja, a pošto je Caroline bila njena beba koju je obožavala, nije joj se moglo ništa zatajiti. “Upast ćeš u nevolju, kažem ti”, rekla je dadilja dok je pomagala Carolini da se obuče. “Kao što znaš, već jesam u nevolji”, odgovorila je gorko Caroline. “Ne želim se udati za markiza, niti za ijednog drugog muškarca kojeg sam upoznala u Londonu.” “Nema koristi od svađanja s Njenom Milosti, srce”, odgovorila je dadilja. “Čvrsto je odlučila da te bogato uda.” “Znam”, odgovorila je Caroline, “ali ja se ne želim bogato udavati. Želim živjeti na selu, imati mnogo konja i pasa i biti s nekim koga volim.” Dadilja nije morala pitati tko je to. Kao da je pokušala sakriti svoje osjećaje pred Caroline, stisnula je usne. Caroline je uzela bič i rukavice, požurila niz stepenice i izišla na stražnji izlaz koji je bio u blizini konjušnice. Ostatak posluge je upravo večerao i znala je da ju nitko neće primijetiti. Istovremeno joj je sve u dvorcu predstavljalo prijetnju. Dok je jahala prema Patricku, tako je jako poželjela biti s njim da ju je zaboljelo srce i suze su joj navrle na oči. Čekao ju je na čistini u središtu šume. Čim se Caroline pojavila, požurio je prema njoj da joj pomogne sići s konja. Na trenutak ju je zadržao u zagrljaju, a onda je zavezao njenog konja kraj svojega. Kad se okrenuo, vidio je da ga Caroline čeka u središtu čistine. Anna

13

RafaelaR Skinula je kapu i njena svijetla kosa je zasjala na posljednjim zrakama zalazećeg sunca. Na trenutak su stajali gledajući se, a onda je Patrick ispružio ruke. Caroline je tiho uzviknula, potrčala prema njemu, sakrila lice na njegovim grudima i briznula u plač. “Nemoj plakati, draga”, rekao je Patrick. “Molim te, nemoj plakati.” “Ne mogu to - podnijeti”, zajecala je Caroline. “Ne mogu te ostaviti. Što ću učiniti? Znam da me mama i tata nikada neće poslušati!” Glas joj je gotovo bio nerazumljiv od suza. Patrick ju je samo jače zagrlio, kao da je to bio jedini način na koji ju je mogao utješiti. I njegovo lice je bilo blijedo i potreseno, a kad su zajedno sjeli na deblo posječenog stabla, Caroline je pomislila da izgleda tako ozbiljno i ostarjelo. Uzeo joj je ruku i rekao vrlo tiho: “Jesi li sigurna, potpuno sigurna da se ne želiš udati za markiza?” Caroline je uzviknula: “Kako mi možeš postaviti tako glupo pitanje? Mrzim ga, a on me ne želi... oženiti... a ako me budu prisilili da prihvatim njegovu prošnju, mislim da ću se - ubiti!” Govorila je gotovo histerično, a Patrickovi su prsti stezali njene dok ju nije zaboljelo. Tada je opet tiho rekao: “Slušaj me, draga, moram ti nešto predložiti, iako se to pomalo bojim izreći.” Caroline je upitno podigla pogled, a on je pomislio da nijedna druga ne bi mogla izgledati tako ljupko. Trepavice su joj bile mokre i na obrazima su joj blistale suze, ali je izgledala tako izvanredno lijepo da ju je poželio zagrliti i ljubiti sve dok riječi više ne budu potrebne. Umjesto toga je upitao: “Voliš li me dovoljno da pobjegneš sa mnom?” Na trenutak se Caroline smirila i bilo je očito da na to nije ni pomislila. Tada je upitala: “Pobjeći - s tobom?” “To te ne bih smio pitati”, rekao je Patrick, “a to će izazvati i veliki skandal u našim obiteljima, ali ne mogu naći nijedan drugi način da budemo zajedno.” “Zaista misliš - da bi mogli pobjeći - i vjenčati se - prije no što nas itko stigne spriječiti?” upitala je Caroline oklijevajući. “Bit će to teško izvesti i tvoj otac će nas zasigurno pokušati naći i poništiti brak. Zato ćemo se morati lukavo sakriti.” “Ali bila bih tvoja žena?” “Bila bi moja žena!” Carolinine su oči zasvjetlucale, a lice joj je se ozarilo sjajem koji je suze na njenim obrazima pretvorio u duge. “Onda pobjegnimo”, rekla je, “odmah - večeras - ili sutra, što brže moguće!” “Draga, zaista to misliš?” upitao je Patrick. Privukao ju je sebi, a kad je podigla lice prema njemu, poljubio ju je strastveno i zahtjevno dok nije osjetio da drhti i da joj srce lupa divlje poput njegovog. Tada je olabavio stisak, malo se odmaknuo od nje i rekao: “Moramo to vrlo pažljivo isplanirati.” “Ali mogu biti s tobom - i možemo se vjenčati?” Anna

14

RafaelaR “Molim se da bude tako”, odgovorio je Patrick, “ali bit će vrlo teško i ne smijemo pogriješiti jer ćeš se inače osramotiti, a tvoja će se majka pobrinuti da se nikada više ne vidimo.” Caroline je uplašeno uzviknula i zagrlila ga. “Moram biti s tobom - moram!” rekla je, “a ti znaš da nikada neću voljeti nijednog muškarca - osim tebe!” “Slatka moja draga”, rekao je Patrick. Opet ju je htio poljubiti, ali se suzdržao. “Kada markiz dolazi?” “Prekosutra. “ Patrick se namrštio. “Tako brzo?” “Dolazi na utrku.” “Naravno, i pobijedit će. Nitko nema bolje konje od njegovih.” “Možemo li otići prije no što dođe?” Patrick je uzdahnuo. “To je nemoguće, i zato ćeš morati biti vrlo lukava i igrati vrlo tešku ulogu.” Caroline je izgledala uplašeno kad je upitala: “Što moram... učiniti?” “Razmišljao sam o tome dok sam te čekao”, rekao je Patrick. “Proći će oko tjedan dana dok ne uspijem dobiti posebnu dozvolu za vjenčanje i dok skupim dovoljno novca koji će nam trebati dok se skrivamo.” “Tjedan dana je predugo!” uzviknula je Caroline. “Do tada će me markiz već zaprositi!” “Znam, ali samo ćeš morati reći svojim roditeljima da ćeš se udati za njega”, rekao je Patrick oštro. “A kad te on bude zaprosio, pretvaraj se da prihvaćaš.” “Misliš da moram - prihvatiti njegovu prošnju?” “Pokušaj lagati što manje”, rekao je Patrick, “ali uvjeri markiza da si spremna postati njegovom ženom.” Carolinin se stisak pojačao. “Bojat ću se!” “Ali znat ćeš da se nikada nećeš udati za njega jer ću srediti sve da budemo zajedno, što brže to budem mogao.” Caroline je uzdahnula. Tada je rekla: “Učinit ću što si rekao.” “Volim te!” uzviknuo je Patrick. “I draga, pomaknut ću nebo i zemlju da nikada ne požališ što si odbila titulu markize zbog mene!” “Samo želim biti s tobom - i voljeti te”, rekla je Caroline jednostavno. Dugo ju je gledao pa rekao: “Jedna stvar me čini sigurnim da je sudbina na našoj strani.” “Što to?” “Moj otac je danas čuo da njegov mlađi brat - moj ujak -umire. On je vrlo bogat, ali se nikada nije ženio, a uvijek je govorio da ću ja biti njegov nasljednik.” “Udala bih se za tebe bez obzira na to jesi li bogat ili siromašan”, rekla je Caroline brzo. “Obožavam te zbog toga”, odgovorio je Patrick, “ali to će učiniti stvari mnogo lakšima! Moći ću ti priuštiti udobnost na koju si navikla bez pomoći moga oca.” Caroline je brzo upitala: “Misliš li da će biti ljut ako pobjegnemo?” “Bojim se da će ga to jako uzrujati”, odgovorio je Patrick, “ne zato što ima nešto protiv tebe, već zato što voli biti u prijateljskim odnosima sa susjedima. Kao što znaš, tvoj je otac na vrlo važnom položaju u pokrajini i mogao bi zagorčati život mom ocu, ako tako odluči.” Anna

15

RafaelaR “Bi li ti to - jako smetalo?” “Smetalo bi mi samo da tebe izgubim, a ne mogu ni zamisliti kakav bi mi život bio bez tebe. Bio bih u agoniji znajući da si se udala za drugoga.” “I ja bih bila u agoniji!” rekla je Caroline. “O, Patrick, pomozi mi da pobjegnem - i pobrini se da nas nitko ne nađe - dok ne bude prekasno da se nešto učini.” “To i namjeravam”, rekao je Patrick čvrsto. Kad ga je pogledala, Caroline je pomislila da nikada nije izgledao tako odlučno i na neki način odraslo. Pošto su se znali od djetinjstva i susretali na pokrajinskim zabavama, osjećala je kao da su vršnjaci, iako je bio četiri godine stariji od nje. Sada ga je po prvi puta gledala kao muškarca -muškarca koji će se brinuti za nju i štititi je i kojega će slušati jer je bio pametniji od nje. “Reci mi što da učinim.” “Bit će teško”, odgovorio je Patrick, “ali želim da večeras odeš u dvorac i počneš se ponašati kao da si presretna što se udaješ za markiza i preuzimaš važnu ulogu u društvu. Samo Rocani možeš reći istinu.” Caroline nije ništa odgovorila i Patrick je nastavio: “Neću se sutra moći naći s tobom jer moram ići u London da dobijem posebnu dozvolu.” “Zar to neće biti - opasno?” “Mislim da su diskretni, ali da budem siguran, neću koristiti tvoju titulu. Imaš li krsno ime?” “Da, naravno. Krstili su me kao 'Mary', prema lady Mary Brunt, koja je navodno bila vrlo lijepa.” “Nije mogla biti ljepša od tebe!” rekao je Patrick dubokim glasom. “Nijedna to ne bi mogla biti!” “I želim da tako misliš.” Na trenutak su oboje zaboravili o čemu su pričali, a tada je Patrick nastavio: “Čim dobijem dozvolu i dovoljno novca da nas održi dok se budemo skrivali, otići ćemo.” “Neka to bude brzo - vrlo, vrlo brzo!” uzviknula je Caroline. “Ne želim da se nešto užasno dogodi i da te izgubim!” “Nikada me nećeš izgubiti”, odgovorio je Patrick, “a ja se mnogo više bojim da ću izgubiti tebe.” Ponovno ju je privukao sebi i poljubio. Mnogo kasnije su primijetili da se približio sumrak i da su se na nebu pojavile prve zvijezde. “Moraš se vratiti, zlato moje”, rekao je Patrick dubokim, pomalo drhtavim glasom. “Želim ostati s tobom.” “Bit ćeš sa mnom danju i noću kad se vjenčamo. Draga, jesi li potpuno sigurna da se nećeš predomisliti?” “Kako bih mogla?” upitala je Caroline. “Tvoja sam -potpuno tvoja. Oduvijek sam bila i ne bih mogla podnijeti da me neki drugi muškarac - dotakne.” Sakrila je lice na njegova prsa i nerazgovijetno rekla: Anna

16

RafaelaR “Kad sam bila u Londonu - nekoliko muškaraca s kojima sam plesala su me pokušali poljubiti - ali znala sam da za njih nikada ne bih mogla osjećati ono što osjećam - za tebe.” Patrickove su je ruke stegnule tako čvrsto da je jedva disala. “I mislio sam da će se to događati”, rekao je oštro, “a to me je mučilo!” “Nisi se trebao mučiti, brojila sam dane do povratka kući i trenutka kada ću te opet vidjeti.” “Obožavam te”, rekao je Patrick, “a provest ću svoj cijeli život pokušavajući te usrećiti.” “Bit ću sretna”, rekla je Caroline, “kao što sam i sad sretna. Bila sam vrlo uplašena dok nisi rekao da možemo zajedno pobjeći.” Patrick nije odgovorio. Samo ju je ponovno poljubio. Tada, kao da se sjetio da se mora suzdržati, povukao ju je na noge, doveo njenog konja i nakon posljednjeg dugog poljupca, podignuo ju je u sedlo. “Reci Rocani što smo isplanirali”, rekao je, “ali nemoj reći ni riječi ikomu drugom. Znaš da i zidovi imaju uši, a trač se širi brzinom vjetra.” “Bit ću vrlo, vrlo oprezna”, obećala je Caroline. Patrick je uzjahao svog konja i jahali su usporedo dok nisu došli u blizinu dvorca. Tada se Patrick nagnuo i poljubio Carolininu ruku. Njegove su usne bile strastvene i ustrajne na njenom mekom dlanu dok nije zadrhtala. Znao je da je poželjela da je poljubi u usta. Pomislio je da bi moglo biti opasno ako se budu previše zadržali pa se nasmiješio i rekao: “Laku noć, draga moja, zlato moje! Sjeti se samo da te volim i da se više ne moraš bojati.” “I ja tebe volim!” šapnula je Caroline. Tada je dotaknula konja bičem i brzo odjahala prema stajama, istim putem kojim je i krenula. Pažljivo se uspela stražnjim stubištem gdje je nitko nije primijetio. Tada je upala u Rocaninu sobu i ugledala svoju sestričnu kako sjedi u krevetu i čita, kao što je i očekivala. “Vratila si se!” uzviknula je Rocana. Caroline je zatvorila vrata i sjela na rub kreveta. Rocana je pomislila da ju nikada nije vidjela tako sretnu. “O, Rocana, sve je prekrasno!” Tada joj je vrlo tihim glasom ispričala što ona Patrick planiraju.

***

Markiz je stigao u dvorac u pet sati popodne, baš kako je i namjeravao. Iz iskustva je znao da je uvijek bolje doći sat vremena prije večere jer je onda bilo dovoljno vremena i za razgovor s domaćinima. Planirao je to, kao što je planirao i sve ostalo. Kad je njegova kočija stala pred vratima dvorca Bruntwick, pogledao je na svoj zlatni džepni sat. Kazaljke su pokazivale tri minute do pet sati. Njegov konjušar koji ga je godinama pratio i koji je bio navikao na njegovo ponašanje je primijetio: “Točno na vrijeme, gospodine!” Anna

17

RafaelaR Markiz nije odgovorio; samo se blijedo nasmiješio i pogledao dvorac Bruntwick koji se nazirao na kraju prilaza. Dvorac je bio impresivan, ali kad ga je markiz usporedio sa svojim domom u Buckinghamshireu, zaključio je da je previše kičast. Njegov je pradjed prije stotinu godina potpuno obnovio dvorac, koji je predstavljao savršen primjer paladijskog stila. Iako su konji galopirali sve od Londona, vrlo su živahno prešli dug prilaz do dvorca. Lakaj je već prostro crveni tepih niz sive kamene stepenice, a batler je čekao na vrhu stepeništa da pozdravi markiza i njegovu pratnju. Markiz je predao uzde svom konjušaru. “Jime, čim stigneš u staju”, rekao je markiz tiho, “pogledaj jesu li moji konji stigli i jesu li pripremljeni za sutrašnju utrku.” “Pobrinut ću se za to, Vaša Milosti.” Kad je kočija krenula prema konjušnicama, markiz je polako i dostojanstveno krenuo uz stepenice i ušao u hodnik. Dok je skidao šešir da ga preda lakaju, nije imao pojma da visoko iznad njega viri Rocana i upija svaki detalj njegovog izgleda. Dok ga je promatrala, pomislila je da je čudno da on zapravo odgovara slici koju je o njemu stvorila u svom umu, gotovo kao da ga je sama stvorila. Nije bilo sumnje da je bio zgodan; bio je zacijelo najzgodniji muškarac kojeg je ikad vidjela, ali mogla je razumjeti zašto je plašio Caroline. Pošto je bila vrlo pronicljiva, nije joj promakao tvrd izraz u njegovim očima i čvrsta linija njegovih usana koja je njegovom licu davala gotovo okrutan izraz. Istovremeno je primijetila njegovu elegantno svezanu kravatu. Nabori njegovog kaputa su savršeno padali, a hlače boje šampanjca su savršeno dopunjavale sjajne hesijanske čizme. Dok je gledala kako slijedi batlera do salona gdje su ga čekali vojvoda i vojvotkinja, bila je vrlo svjesna njegove osobnosti. Činilo se da ju njegove vibracije osvajaju kao da stižu s drugog planeta. Tada je samoj sebi rekla da umišlja i da je on ipak samo čovjek, iako vrlo upečatljiv čovjek. Kad je nestao iza vrata salona, Rocana je potrčala prema učionici. Caroline ju je čekala i kad se pojavila, nestrpljivo ju je upitala: “Jesi li ga vidjela?” “Da, i mislim da si ga dobro opisala. Impozantan je i sigurna sam da bi zasjenjivao sve, a posebno svoju ženu!” Caroline je uplašeno uzviknula. “Što ako mu ne budem mogla - pobjeći?” “Ne smiješ tako razmišljati”, odgovorila je Rocana. “Moraš vjerovati da će sve ispasti dobro. Ako nešto dovoljno jako želimo i molimo se za to, želje će se ostvariti.” Dok je govorila, sjetila se da je željela pobjeći iz dvorca sve otkako je ušla u njega, ali ni njene molitve, ni njene želje nisu bile uslišane. Tada si je rekla da se mora usredotočiti na Caroline i rekla je suosjećajnim tonom: “Samo se složi sa svime što bude rečeno i pokušaj izgledati sretno.” “Bojim se - strašno se bojim!” ponovila je Caroline. “O, Rocana - spusti se dolje sa mnom!” Rocana se nasmijala. “Možeš li zamisliti kako bi se tvoja majka naljutila da to učinim?” “Sve ću pokvariti ako nisi sa mnom.” Anna

18

RafaelaR

ću.”

“Misli na Patricka, sjeti se koliko ga voliš i da nitko drugi nije važan.” Pošto je Rocana govorila čvrstim tonom, Caroline je krotko odgovorila: “Pokušat

No, počela se tresti kad je lakaj pokucao na vrata i rekao: “Gospođicu čekaju u salonu!” Caroline je tako problijedila da se Rocana uplašila da će se onesvijestiti. Povela ju je prema vratima i šapnula joj: “Patrick, misli na Patricka kao što i on misli na tebe.” Znala je da će spomen Patrickovog imena dati Carolini hrabrosti. Pošla je prema stepeništu uzdignute glave. Rocana se vratila u učionicu da je pričeka. Ugledala je knjigu sir Waltera Scotta koja je ležala otvorena i upitala se hoće li njen stvarni život uvijek ostati samo u knjigama. Oduševljavale su je drame koje su se odigravale u briljantnim Scottovim romanima i proživljavala je sve što se događalo njegovim junakinjama. Patila je kad su one patile, voljela je kako su one voljele. Prišla je prozoru da pogleda zalazak sunca i pomislila da će njen život uvijek biti takav: sazdan od stvari umjesto od osjećaja, beznačajnih sitnica umjesto emocija. Odjednom je osjetila zavist prema Carolini; nije si mogla pomoći. Caroline je živjela dramatično, a ako doista bude toliko hrabra da pobjegne s Patrickom, ponijet će se upravo kao junakinja iz romana. 'Sretna je, toliko sretna što ima Patricka', pomislila je Rocana. Tada se posramila što nije mogla biti sretna zbog nje, a da ne misli na sebe. Iako nije prošlo više od deset minuta, činilo se da je prošlo dugo vremena do Carolininog povratka. Ušla je u sobu i Rocana je odmah primijetila da je uplašena. “Je li sve u redu?” upitala je. Isprva se činilo kao da Caroline ne može naći riječi. Tada je rekla: “Mislim da jest - ali tako me je preplašio! Tako je strašan -baš kao Ogre u bajkama. Ako me odvede - kako će me Patrick ikada moći spasiti?” Rocana ju je uhvatila za ruku. “Patrick će te spasiti”, rekla je. “Moraš se ponašati onako kako ti je rekao, pretvarati se da ti se markiz sviđa i da želiš biti njegova žena.” “Radije bih umrla nego se udala za njega!” uzviknula je Caroline. “Gleda me kao da sam crv pod njegovom čizmom, vidim da me prezire i da me samo želi iskoristiti za svoje ciljeve.” “Ako misliš da je tako”, rekla je Rocana mimo, “bit će ti lakše.” “Zašto?” upitala je Caroline. “Ako nije zaljubljen u tebe, neće primijetiti tvoju varku. Zaljubljeni muškarac bi znao da voliš drugoga.” Caroline je na trenutak razmišljala o njenim riječima. Tada je rekla: “Tako si pametna, Rocana. Kraj tebe se uvijek osjećam hrabrom.” “Ako pobjegneš s Patrickom, pomislit ću da si najhrabrija osoba koju sam ikad upoznala!” Caroline se nasmiješila. “Zaista? Hrabra sam samo zato što me Patrick voli.” “Ništa drugo nije ni važno”, rekla je Rocana. “Sad se idi presvući i urediti jer bi se inače markiz mogao predomisliti!” “To i želim.” Rocana je odmahnula glavom. Anna

19

RafaelaR “Ne, to bi bila greška. Znaš dobro kao i ja da bi ti u tom slučaju majka našla nekog drugog uglednika, a onda možda neće biti tako lako da te Patrick odvede, kao što se nadam da će to biti ovaj put.” To se Carolini učinilo logičnim i dopustila je Rocani da je obuče u jednu od najljepših haljina koju je kupila u Londonu. Bila je od bijele gaze s ukrasom oko vrata i obrubljena malim ružičastim ružama koje su je činile vrlo mladolikom i svježom. Rocana je tada namjestila mali ukras od ruža u njenu kosu, a oko vrata joj je zakopčala ogrlicu od malih bisera koju joj je otac poklonio za rođendan. “Izgledaš predivno!” uzviknula je Rocana. “Voljela bih da me Patrick može vidjeti!” “Samo misli na to da će te uskoro moći gledati svakog dana do kraja vaših života.” “Ne mogu misliti ni na što drugo!” priznala je Caroline. Obje su znale da Caroline ne smije zakasniti na večeru. Rocana ju je otpratila do stubišta i gledala kako silazi dolje, misleći kako lijepo izgleda. Kad se okrenula s namjerom da se vrati u učionicu, zastala je i pogledala vlastiti odraz u ogledalu na zidu. Nosila je haljinu koju je Caroline odbacila prije odlaska u London. Haljina je bila pohabana, a Caroline ju je nosila dvije godine prije no što ju je vojvotkinja dala njoj. Jedino je Carolininu odjeću i mogla nositi jer je prerasla sve haljine koje je nosila prije žalovanja za ocem. Vojvotkinja se pobrinula da dobije samo najskromnije od Carolininih haljina. Čak je sa njih skinula i sve ukrase. Rocana se odavno prestala brinuti o svojoj odjeći i izgledu, ali je sada na trenutak zamislila kako bi izgledala u haljini poput one koju je nosila Caroline. Znala je da bi izgledala vrlo privlačno jer je sličila svojoj sestrični, a još više svojoj majci. Tada se malo nasmiješila i pomislila da o tome može samo sanjati i da od maštanja nema koristi.

***

Rocana je sjedila u krevetu i čitala “Ivanhoea” kad je Caroline ponovno ušla u njenu sobu. Spustila je knjigu i malo se pridigla na jastucima, a Caroline je prišla krevetu i rekla jedva čujnim glasom: “Zaprosio me je i rekao da želi da se vjenčanje održi za deset dana!” Rocana se s nevjericom zagledala u sestričnu. “Ne mogu vjerovati!” “To je rekao, a isprika za takvu žurbu je njegovo poslovno putovanje u Pariz gdje će se sastati s princom regentom. Pomislio je da bi bilo lijepo da tamo provedemo naš medeni mjesec!” Caroline je pričala kao da netko iz nje istiskuje riječi. Rocana je rekla: “Teta Sophie se zacijelo nije složila s tim?” “Već je o tome pričao s tatom i mamom i oni kažu da je divna ideja da idem u Pariz!” Rocana nije ništa odgovorila i Caroline je nastavila: “Složili su se s tim da vjenčanje bude skromno i da se održi ovdje sa samo najbližom rodbinom i nekoliko markizovih rođaka koji su spremni ovamo doputovati iz Londona.” “Zacijelo je u većoj nevolji nego što smo mislile!” rekla je zamišljeno Rocana. Anna

20

RafaelaR “Moram odmah javiti Patricku!” uzviknula je Caroline. “Vidjet ćeš ga sutra na utrci”, odgovorila je Rocana. “Htjela sam ti savjetovati da ne pričaš s njim pred drugima, ali mislim da ćeš se moći pretvarati da se diviš njegovom konju.” Zastala je pa nastavila: “Ali budi oprezna! Ako itko primijeti kako se gledate, znat će da ste zaljubljeni!” “Moramo pobjeći ovog vikenda”, rekla je Caroline, “ili najkasnije početkom sljedećeg tjedna!” “Naravno”, složila se Rocana. Dok je govorila, otvorila su se vrata i, na njihovo zaprepaštenje, u sobu je ušla vojvotkinja. U jednom užasnom trenutku je Rocana pomislila da je čula što je Caroline rekla. No, na njeno iznenađenje, njena tetka se smiješila i rekla je Carolini ugodnim tonom: “I mislila sam da ću te naći ovdje kako pričaš Rocani o dobrim vijestima!” Caroline je nervozno ustala. “Da, mama - o tome sam joj pričala.” “Ti si vrlo sretna djevojka! Iako se čini neobičnim da se udaješ u tako kratkom roku, razumijem želju dragog markiza da te sa sobom povede u Pariz.” “Da, mama.” “Naravno”, nastavila je vojvotkinja, “To mi ostavlja vrlo malo vremena da ti kupim odjeću.” “Odjeću?” ponovila je Caroline pomalo nespretno. “Ne možeš se vjenčati bez odjeće”, rekla je vojvotkinja, “a s obzirom na položaj tvog mladoženje, ono što budeš nosila će biti od velike važnosti.” Uzdahnula je pa nastavila: “Moraš zasjeniti svaku mladenku koja je ikad postojala i tvoja vjenčanica mora izgledati senzacionalno. Naručit ćemo što više haljina prije sretnog dana, a ostatak će biti gotov dok se vratiš u Englesku.” Caroline nije progovorila, samo je gledala majku pogledom prestrašenog zečića. Rocana je zadržala dah jer je znala što će vojvotkinja sljedeće reći. “Sutra ćemo otputovati u London što je moguće ranije”, nastavila je vojvotkinja. “Prepustit ćeš utrku, ali to nije važno, pošto je markiz rekao da će se vratiti u London odmah nakon utrke i da neće ostati na večeri.” “Zar idemo u London, mama?” “Ne budi glupa, Caroline”, rekla je vojvotkinja oštro. “Ne možemo ti izabrati odjeću dok sjediš ovdje u dvorcu!” Pogledala je Rocanu i nastavila: “Ustani i pomozi Carolini pri pakiranju. Prekasno je da budimo dadilju, a ona i služavke mogu ujutro srediti ono što ti zaboraviš.” “Da, teta Sophie.” “Pokušaj da ništa ne zaboraviš”, nastavila je vojvotkinja oštrijim tonom. “Znaš kako postaneš nemarna kad su ti misli samo u onim knjigama, umjesto da se baviš pametnijim stvarima.” Pogledala je prezirno “Ivanhoea” i krenuvši prema vratima rekla: Anna

21

RafaelaR “Caroline, tvoj otac i ja smo vrlo sretni što ćeš biti žena velikog uglednika. Kad budemo u Londonu, poučit ću te tvojim dužnostima na dvorskim svečanostima.” Vojvotkinja je izišla iz sobe sa zadovoljnim izrazom u očima i zatvorila vrata. Nijedna od djevojaka nije progovorila dok se njeni teški koraci nisu izgubili na stubištu. Tada je Caroline kriknula poput male životinje uhvaćene u klopku. “Ako budem u Londonu s mamom - kako ću onda pobjeći s Patrickom?” uzviknula je. Zvučala je tako očajno da je Rocana brzo rekla: “Morat ćeš se vratiti ovamo zbog vjenčanja. Sigurna sam da će on naći neki način da te izvuče na vrijeme.” “Što ako me mama bude zadržala tamo do posljednjeg trenutka? Znaš kakva je kad je u pitanju odjeća!” “Ipak ćeš se morati vratiti”, ustrajala je Rocana. “Patrick je namjeravao da odemo prije.” “Vidjet ću se s Patrickom”, obećala je Rocana, “a iako će biti teško, nekako ću ti prenijeti njegovu poruku. Napisat ću je vrlo oprezno i morat ćeš čitati između redaka.” Nakon kratkog razmišljanja je dodala: “Bit će nekako šifrirana.” “Recimo da ju ne budem razumjela i mama je pročita?” “Nazvat ćemo Patricka po nekom konju ili nečemu sličnom”, odgovorila je Rocana. “Prepusti to meni. Smislit ću nešto prije jutra.” “Ali ne mogu otići u London!” uzviknula je Caroline. “Možda bih se mogla praviti da sam bolesna, tako da me mama ne povede.” “Moraš ići”, odgovorila je Rocana. “Nema drugog načina. Ali moraš mi pisati i obavijestiti me kad se vraćaš, a ja ću javiti Patricku tako da stigne sve isplanirati na vrijeme.” Vidjela je da Caroline drhti i da je na rubu suza, tako da je ustala iz kreveta, sjela do nje i zagrlila je. “Moraš biti hrabra”, rekla je. “Treba prijeći samo nekoliko zapreka prije nego što budeš s Patrickom i riješiš se markiza.” “Što ako zapreke budu previsoke i ako ne budem mogla pobjeći - prije vjenčanja?” “Pobjeći ćeš”, rekla je čvrsto Rocana. “Osjećam to u kostima, kako bi to dadilja rekla.” Osjetila je da Caroline nije uvjerena pa je rekla: “Osjećam to i na drugi način, onaj koji je moj tata uvijek spominjao kad je govorio o čaroliji koju je moja mama posjedovala.” “Misliš - poput proročanstva?” upitala je Caroline plačnim glasom. “Tako nekako”, složila se Rocana, “ali više se radi o instinktu, osjećaju u meni koji mi govori da će sve doći na svoje mjesto, ma kako teško stvari sada izgledale.” Dok je govorila, pomislila je kako je uvijek mogla predvidjeti ne samo kad će stvari doći na svoje mjesto, već i kad nešto nije bilo u redu. Kad je jednog ljeta njenu majku ugrizla zmija dok su šetale kroz polje, znala je da će umrijeti, iako su doktori bili uvjereni da ugriz nije smrtonosan. Znala je, iako to ni sama sebi nije mogla priznati, da Anna

22

RafaelaR se jednog hladnog zimskog dana njen otac neće vratiti iz lova. Bila je otišla do konjušnice i rekla: “Danas nije dobar dan za lov. Nemoj ići, tata! Molim te, ostani tu!” “Dobar ili ne”, odgovorio je njen otac, “treba mi vježba. Osim toga, najdraža, tu su i neki prijatelji kojima sam obećao da ću doći. Ako budem došao kasno, znat ćeš da sam ostao s njima na piću.” Poljubio ju je, skočio u sedlo i dodao: “Volio bih da pođeš sa mnom, ali jahat ćemo zajedno sutra. Čuvaj se.” Odjahao je, a ona je poželjela da je to rekla njemu. Gledala je kako odlazi i na neki čudan način koji nije mogla sebi objasniti, znala je da odlazi iz njenog života i da sutra ujutro neće biti zajedno. Sada je rekla Carolini vrlo uvjerljivim tonom: “Obećavam ti, najdraža, koliko god teško bilo, koliko god prepreka budemo morali preskočiti, stići ćeš do cilja i udati se za Patricka.” “Sigurna si - zaista sigurna? Možeš li svojim 'čarobnim okom' vidjeti da će se to obistiniti?” “Moje 'čarobno oko' nikad ne laže”, nasmiješila se Rocana. “Nikada nećeš biti markiza Quorn, već žena Patricka Fairleyja.” Caroline je bacila ruke oko njenog vrata i poljubila je u obraz. “Želim to više od svega na svijetu i vjerujem ti, Rocana -zaista ti vjerujem!”

Anna

23

RafaelaR

Treće poglavlje Rocana je čekala dok Caroline, vojvotkinja i dadilja nisu otišle, a onda je požurila gore da se presvuče u jahaće odijelo. Znala je da time krši izričite vojvotkinjine upute. Pozvala je Rocanu u svoju sobu prije odlaska i, pokazavši na veliku hrpu haljina na stolici, rekla: “Dok budem na putu, pokrpat ćeš ove haljine, a ako ne budu gotove dok se vratim, bit ću vrlo ljuta.” Govorila je onim oštrim, grubim glasom koji je jasno pokazivao koliko joj je nećakinja mrska, a taj joj se osjećaj odražavao i u pogledu. Rocana nije odgovorila, a nakon trenutka šutnje, vojvotkinja je nastavila: “Razmišljala sam o tome što ćeš raditi kad se Caroline uda. Odlučila sam da ćeš se usredotočiti na šivanje.” Rocana se ukočila, a vojvotkinja je nastavila: “Nemam namjeru dopustiti ti da tratiš vrijeme na jahanje i čitanje kao do sada. Radit ćeš kao švelja i pobrinut ću se da korisnije provodiš svoje vrijeme.” Zastala je, a pogled joj se zaustavio na Rocaninom licu kad je rekla: “Od tebe se očekuje da zaradiš novac koji je tvoj ujak morao potrošiti na dugove tvoga oca, a moraš se odužiti i za činjenicu da je rodbina tvoje majke ubijala i sakatila naše vojnike i pomorce tijekom petnaest godina.” Rocana je stisnula šake pokušavajući se suzdržati da nešto ne odgovori. Nitko od majčine obitelji nije služio u Napoleonovoj vojsci. Majka joj je bila rekla da je njen djed osuđivao rat i da je prezirao napuhanu aristokraciju koju je slavni Korzikanac postavio na mjesto starih aristokrata kojima su pripadale sve prave francuske ugledne obitelji. No, znala je da nema svrhe o tome govoriti vojvotkinji jer je ona mrzila njene roditelje isto koliko i nju. Zato nije rekla ništa, a to kao da je još više potaklo vojvotkinju da kaže: “Pobrini se da ove haljine budu dobro zakrpane jer ću te oštro kazniti ako budeš nemarna!” Izjurila je iz sobe i otišla do Caroline koja ju je čekala u hodniku. Rocana je hodala iza tetke i po izrazu na Carolininom licu je primijetila da se boji onoga što joj je njena majka mogla reći. Toliko je patila što ostavlja Patricka da joj je bilo teško pretvarati se da se veseli putu u London. Kad je na odlasku poljubila Rocanu, šapnula joj je tako da ju nitko drugi nije mogao čuti: “Piši mi čim ga budeš vidjela. Moram znati što misli.” Rocana je pomislila da bi bilo opasno bilo što odgovoriti pa je samo kimnula glavom i mahnula Carolini dok je kočija odlazila niz prilaz.

***

Vojvoda i markiz su već bili otišli da pozdrave prve goste na utrci. Kakva god da joj je kazna prijetila zbog nemara, Rocana nije imala nikakvu namjeru propustiti utrku. Anna

24

RafaelaR Brzo se presvukla i stigla do konjušnice. Većina je konjušara već bila otišla na startnu crtu koja se nalazila u sjevernom dijelu parka. Rocana je bila svjesna da će na utrci biti mnogo gledatelja i gostiju i zato je pazila da ju ne primijete dok se kretala kroz voćnjak. Jahala je prema južnom dijelu koji je bio predviđen za utrku. Tamo se nalazilo mjesto s kojega je mogla vidjeti start i gotovo cijelu stazu. Posljednja se prepreka nalazila blizu nje, a cilj je bio udaljen četvrt milje. Stabla su joj pružala zaklon, a kad je smirila konja, poželjela je da je Caroline uz nju i da mogu zajedno komentirati natjecatelje. Konji su nemirno hodali startnom linijom i Rocana je primijetila da vojvoda pokušava uvesti red. Bila je sigurna da ga iritiraju gledatelji koji su stalno bili na putu i njihovi psi koji su lajali na konje, a konji su se zato propinjali i rzali. Vidjela je kako se markiz pridružio vojvodi i pomislila da su ga zacijelo svi prepoznali. Patrick je vjerojatno bio u pravu kad je procijenio da će on pobijediti. Jahao je velikog crnog pastuha i Rocana je znala da će drugi natjecatelji teško nadmašiti tako izvanrednu životinju. Patrick je jahao kvalitetnog konja kojeg je sam trenirao i imao je tu prednost da je poznavao stazu koja je bila u obliku velike potkove. Preskakao je te prepreke mnogo puta tijekom proteklog tjedna, a to su činili i drugi natjecatelji koji su živjeli u blizini dvorca. Bilo je tu i nekoliko komičnih natjecatelja, farmera koji su znali da nemaju nikakve šanse za pobjedu, čak možda ni da završe utrku, ali koji su željeli sudjelovati u zabavi. Pošto je Rocana imala oštar vid, sve je vrlo jasno vidjela s vrha malog brežuljka na kojem se smjestila i bila je iznenađena što se nitko drugi nije sjetio zauzeti to mjesto. Gledatelja je bilo na svakoj prepreci i znala je da će ostatak skupine gledati start, a tada potrčati prema ciljnoj crti što brže budu mogli. Konji su se napokon poredali i vidjela je da vojvoda čeka da se jedan konj okrene u pravom smjeru. Tada je spustio zastavicu. Krenuli su! Rocana je zadržala dah kad su trkači stigli do prve prepreke. I sama je skakala preko nje i znala je da može zavarati jahača ako ju ne preskoči pod pravilnim kutem. Nije bila iznenađena kad je vidjela da su dva konja pala. Jedan od njih je ustao i pridružio se ostalima. Konj bez jahača je uvijek predstavljao opasnost i bio je odgovoran za još jedan pad kod druge prepreke. Sljedeće tri prepreke su bile prilično lake i nije bilo žrtava. Rocana je s olakšanjem primijetila da je konja bez jahača obuzdao konjušar. Uslijedilo je naporno jahanje po tvrdoj zemlji koja je u svako doba godine bila vlažna, ali vidjela je da ju markiz prelazi s lakoćom. Iako je čvrsto pritezao uzde na svom pastuhu, bio je malo ispred ostalih jahača. Nakon još četiri prepreke, neki od farmera su odustali, dva konja nisu htjela preskočiti, a jedan je prebacio jahača preko glave. Prvi krug je gotovo bio gotov i neki jahači su već skrenuli ulijevo da bi opet stigli do prve prepreke. Do tada su se jahači već prilično prorijedili i markiz je vodio za jednu dužinu. Njegov konj je s lakoćom preskakao prepreke, a Rocana je to čak i izdaleka primijetila. Bila je svjesna i da markiz jaše bolje od ikoga kojeg je dotad vidjela, osim njenog oca. Kad bi bila iskrena, rekla bi da jaše isto toliko dobro kao i njen otac. Činilo se kao da je dio svog konja, a to mu je davalo izgled svemogućnosti. Iako ga nije mogla čuti, imala je osjećaj da je kod teške prepreke hrabrio svog konja govorom onako kako je i njen otac običavao činiti. Vidjela je da se nagnuo naprijed, potapšao konja po vratu nakon što je savladao tešku prepreku, izbjegao konja bez jahača i ignorirao gledatelja koji se našao na putu. Anna

25

RafaelaR A onda, dvije prepreke prije kraja, Rocana je vidjela da netko ugrožava markizovo vodstvo. Na svoje zadovoljstvo, otkrila je da je to Patrick! Pratio je markiza na maloj udaljenosti čvrsto pritežući uzde. Onda je ubrzao i preskočio pretposljednju prepreku istovremeno s markizom. Nagnuo se naprijed i vidjelo se da je odlučio boriti se s njim do samoga kraja. Rocana nije mogla biti sigurna, ali imala je osjećaj da je markiz iznenađen. Iznenada se predvidljiva utrka pretvorila u izazov. Dvojica su se muškaraca sada zaista borila - iako markiz nije bio svjestan da su bili protivnici i na drugom polju - prestižući jedan drugoga, svaki od njih odlučan da bude pobjednik. Istodobno su preskočili posljednju prepreku i našli se na čistini koja je vodila do cilja. Većina je gledatelja dotad stigla do cilja i Rocana je mogla čuti njihovo klicanje koje je odjekivalo dolinom. Konji su galopirali nevjerojatnom brzinom i znala je da oba muškarca daju sve od sebe da pobijede. Tada su uz klicanje gomile prošli kroz cilj bok uz bok. S Rocaninog položaja, bilo je nemoguće utvrditi koji od njih dvojice je pobjednik. Nadala se da je to Patrick jer bi to bio dobar znak za njega i Caroline. Znala je da ne smije odugovlačiti sada kada je utrka bila gotova. Morala je pronaći način da se približi Patricku prije no što ode kući. Dok se vraćala, s olakšanjemje pomislila da se ne mora bojati da će ju vojvotkinja vidjeti. Bila joj je zabranila da ode na utrku i da sretne ikoga tko bude pozvan na ručak u dvorac. Rocana je bila toliko navikla na izolaciju da nije obraćala pažnju na zabranu. Tek je tog jutra kad se probudila uzbuđeno shvatila da će moći pratiti utrku bez bojazni da će poslije biti prekorena. Stigla je do konjušnice prije konjušara, vratila svog konja u staju, skinula mu sedlo i uzde. Upravo je htjela otići kad je čula buku u drugom dijelu konjušnice. U njoj je bilo dvadeset staja i začula je rzanje konja i viku konjušara. Pošto ju je zanimalo što se događa, krenula je niz prolaz između staja. Kao što je i očekivala, buka je dolazila iz pravca staja gdje su gosti obično smještali svoje konje. Kad je stigla, ugledala je prekrasnu životinju koja je gotovo mogla konkurirati pastuhu kojeg je markiz jahao u utrci. Propinjao se na stražnje noge, a konjušari mu nikako nisu uspijevali nataknuti samar. Zapravo, bilo je prilično očito da su tri konjušara nervozna, a onaj koji je držao samar u ruci je bio blijed i tresao se. “Što se događa?” upitala je Rocana svojim tihim glasom. Muškarci su je pogledali, a ona je primijetila da joj nisu poznati. “Ovaj konj kojeg je Njegova Milost kupila prošlog tjedna”, odgovorio je najstariji konjušar. “Čini se da je prilično neobuzdan”, primijetila je Rocana smiješeći se. “Ne može ga se smiriti, gospođice, i to je istina!” odgovorio je stari konjušar. “Njegova Milost nam je naredila da ga dovedemo ovamo ako ga odluči jahati umjesto Osvajača. Ne znam kako ćemo ga vratiti kući.” “Želi li ga Njegova Milost jahati?” upitala je Rocana. “Ne, gospođice. Zove se Vulkan, Jed bi ga trebao jahati.” “Ja ga neću jahati!” brzo je izjavio Jed. “Ubit će me, a još ne želim umrijeti!” “Njegova Milost zacijelo ne želi da ga sedlate prije ručka?” upitala je Rocana. “Njegova Milost je naredila, gospođice”, rekao je stari konjušar, “da namjerava otići odmah nakon utrke i da ni ne pomišljamo na to da ga ostavimo čekati!” Drugi su konjušari zakimali glavama u znak slaganja i jedan od njih je rekao: “Svi se bojimo gospodarevog bijesa.” “Neću ga jahati, kažem vam, neću ga jahati!” povikao je panično Jed. Anna

26

RafaelaR “Nitko ga neće jahati dok mu ne stavimo samar”, odgovorio je stari konjušar. “Dopustite da ja pokušam”, rekla je Rocana. Iznenađeno su je pogledali i na trenutak kao da ju nisu shvatili. Kad je otvorila vrata staje, stari je konjušar brzo rekao: “Ne, gospođice, ne smijete blizu Vulkana! Kad je takav, sigurno će Vas ubiti!” “Mislim da neće”, odgovorila je tiho Rocana. “Smirite se i nemojte pričati.” Ušla je u staju govoreći vrlo tiho, kako je njen otac običavao govoriti kad je smirivao svoje divlje konje. Jeftino ih je kupovao i pretvarao ih u savršeno istrenirane životinje koje je jahao sam ili skupo prodavao. “Zašto si nervozan?” rekla je tiho. “Mislim da je to zato što ti nisu dopustili da sudjeluješ u utrci, a to nije pošteno. Tako si lijep, tako veličanstven, sigurna sam da bi s lakoćom pobijedio. Bit će drugih utrka, budi siguran u to. Ali želiš da ti se dive i da budu sretni dok te jašu.” Nastavila je govoriti i nije se ni pokušala približiti Vulkanu koji ju je pozorno gledao i činilo se kao da sluša ono što mu je govorila. Još uvijek mu je pričala, divila mu se i hvalila ga istim tonom koji je slušala u svog oca i za koji je mislila da ima neku neodoljivu čaroliju. Lagano mu se počela približavati. Činilo se kao da se Vulkan malo primirio i više se nije propinjao. Rocana mu se sve više i više približavala dok ga nije dotaknula, tapšući njegov vrat, milujući mu njušku i uši dok se nije priljubio uz nju. Tek tada je rekla, istim nježnim tonom: “Dodajte mi samar!” Konjušar koji ga je držao je nervozno ušao u staju i pružio joj ga sa sigurne udaljenosti. Još uvijek milujući Vulkana lijevom rukom, uzela je samar desnom i navukla mu ga na glavu rekavši: “Ne želiš ostati ovdje unutra po tako lijepom danu. Izvest ću te van na sunce. Vidjet ćeš da će ti biti mnogo ljepše nego u ovom uskom prostoru koji je premalen za veliku i snažnu životinju kao što si ti!” Samar je bio na Vulkanovoj glavi. Okrenula ga je s namjerom da ga povede iz staje kad je ugledala da je gledaju četiri muškarca, a ne tri. Na trenutak je pogledala u markizove oči i znala je da ima zaprepašten izraz na licu. Namjerno ga je ignorirala i povela Vulkana pokraj njih u dvorište. Još uvijek mu je pričala, govoreći mu kako će uživati vani i kako će mu se svi diviti. Tada ga je navela da stane mimo i istim tonom rekla: “Namjestite mu sedlo, vrlo nježno.” Osjetila je kako se Vulkan ukočio kad mu je netko prišao sa strane. Rocana je čvrsto držala uzde da ga spriječi da se propne i iznenađeno primijetila da je to bio markiz. Nježno je smjestio sedlo na pastuhova leđa, upravo kako je ona htjela da to učini. Tada ju je upitao: “Tko si ti? I kako znaš kako treba postupati s ovakvim konjem?” Rocana ga je pogledala i nasmiješila se. Kad je ušla u Vulkanovu staju, namjerno je skinula kapu jer je mislila da bi joj mogla smetati. Sada kad joj je sunce sjalo u kosi, izgledala je vrlo sitno i beznačajno pored ogromnog pastuha. I markiz je bio tako visok da je morala zabaciti glavu da bi ga pogledala, a kad je on pogledao nju, ugledala je iznenađenje u njegovim očima. “Vulkan se samo pravio važan, a konji uvijek znaju kad ih se ljudi boje”, odgovorila je. “Zato se ponašaju prkosno.” Anna

27

RafaelaR “Kako se zoveš?” upitao je markiz. “Rocana.” Nije namjeravala išta više reći, ali shvatila je da on to očekuje pa je pomalo oklijevajući dodala: “ ... Brunt!” “Članica vojvodine obitelji! Nisam te sinoć upoznao. Možda si tek stigla?” “Ne, ja živim ovdje.” Čim je progovorila, sjetila se da ne bi smjela pričati s markizom i da bi vojvotkinja bila bijesna kad bi za to saznala. Brzo je rekla: “S Vulkanom će sada biti sve u redu, ali mislim da biste ga možda Vi trebali jahati da ga naučite kako da se ponaša.” “Učiš li me što da radim?” upitao je markiz pomalo podrugljivo. “Ne, ne! Samo Vam dajem prijedlog. Dopustite mi da Vam čestitam na vrlo uzbudljivoj završnici utrke.” Tada, kao da se nije mogla suzdržati da ne pita, dodala je: “Tko je pobijedio?” “Složili smo se da je bilo izjednačeno”, odgovorio je markiz i po izrazu u Rocaninim očima pogodio da joj je drago. Stavila je uzde u markizove ruke i rekla: “Bilo je vrlo uzbudljivo. Mislim da su Vaši konji veličanstveni!” Okrenula se prije no što joj je uspio odgovoriti i potrčala preko dvorišta sjetivši se da je ostavila kapu u staji. Tek kad je stigla u svoju sobu je shvatila koliko je bilo uzbudljivo smirivati Vulkana i upoznati markiza. Mogla je razumjeti zašto je plašio Caroline i svoju poslugu. “Zaista je nadmoćan!” rekla je u sebi. Bilo je to gotovo poput susreta s uraganom ili plimnim valom, ili, pomislila je sa smiješkom, s preprekom koju se činilo nemoguće preskočiti. 'Nisam ga smjela sada upoznati', pomislila je, 'i možda ga više nikada neću sresti, ali teško ću ga zaboraviti.' Nagnuvši se kroz prozor, gledala je kako jahači ulaze u dvorac za ručak koji ih je čekao u velikoj blagovaonici. Znala je da su kuhari cijeli tjedan naporno radili za tu gozbu. To je uvijek bila “muška” zabava i neki od natjecatelja nisu bili dovoljno ugledni da se druže s vojvotkinjom, a posebno ne s Caroline. Čak i da vojvotkinja nije otišla u London, ne bi uopće vidjela markiza na ručku, iako bi se očekivalo da je pozdravi na rastanku. Rocana je odjednom osjetila poriv da zauzme Carolinino mjesto i nekako bude prisutna u salonu kad se markiz bude pozdravljao s njenim ujakom. Imala je osjećaj da bi voljela s njim ponovno pričati i procijeniti kakav je on zapravo. Bilo je teško jasno misliti o njemu kad se usredotočila na Vulkana. Istovremeno je pomislila kako je zanimljivo upoznati čovjeka tako jakog karaktera da dominira nad svima oko sebe. Sjetila se da je imao reputaciju zbog koje se o njemu pričalo po cijeloj zemlji. “Mislim da je hladan i da bi mogao biti okrutan kad bi mu to odgovaralo”, razmišljala je Rocana, “ne prema životinjama, već prema ljudima.” Razmišljala je o ženama koje su navodno zbog njega počinile samoubojstvo ili umrle slomljena srca, ali osjećala je da to moraju biti slaba, beskrvna stvorenja. Bilo je očito da jaka ličnost uvijek privlači slabe koje bi se 'objesile na njega poput utega', kako bi rekao njen otac. “Kako možeš biti takav prema nama jadnim ženama?” upitala je njena majka. Anna

28

RafaelaR “Pošto si žena, trebala bi razumjeti”, odgovorio je njen otac. “One koje poput puzavice pritisnu muškarca, uguše ga do te mjere da on ili odluči prihvatiti zarobljeništvo ili se odluči osloboditi.” “Mislim da samo nalaziš isprike za svoj spol kad se ponaša nemilosrdno i bezosjećajno”, prosvjedovala je njena majka. Rocana je znala da se svađa s ocem jer su oboje u tome uživali i bila je svjesna da je njena majka ocu uvijek predstavljala izazov. Njihovi argumenti su joj se činili poput iskri koje su frcale između njih. Nakon nekoliko minuta, njena bi se majka nasmijala i rekla: “Pobijedio si! Previše si pametan za mene, dragi. Priznajem da sam samo mala slaba žena, a ti si dominantan muškarac!” “Muškarac koji te obožava i leži pred tvojim nogama”, odgovorio je jednom njen otac. “Znaš dobro kao i ja da me motaš oko malog prsta i da uvijek bude po tvome!” Njena mu je majka htjela nešto odgovoriti, ali on ju je poljubio i rekao Rocani: “Nadam se da slušaš, mala moja, i da bilježiš kako pametna žena može nadmudriti bilo kojeg muškarca, bio on kralj ili čistač.” “Znaš da to nije istina”, prosvjedovala je njena majka, “a Rocana mora naučiti da žena uvijek mora biti na drugom mjestu i u muškarčevoj sjeni. Lakše je osvajati ljubavlju.” Rocana je pomislila da je to istina, ali markiz je očito imao i previše ljubavi i dobivao ju je tako lako da ju je nesumnjivo smatrao dosadnom i odbacivao. Tada je u sebi rekla da ljubav nije takva, barem ne ljubav koja je postojala između njenih roditelja i ljubav koju su Patrick i Caroline osjećali jedno za drugo. Ta vrsta ljubavi nije blijedjela, već se povećavala, produbljivala i postojala sve ljepša svakom novom godinom. 'Možda tu ljubav markiz nikada nije našao', pomislila je. Tada je rekla u sebi da je jedino što je bitno spriječiti ga da unesreći Caroline kao što je unesrećio tolike druge žene. Instinkt joj je govorio da će on uvijek plašiti Caroline i da ga njena dobrota neće dugo zanimati. pomislila je da on zapravo treba ženu koja će mu predstavljati izazov, upravo kao što mu je konj poput Vulkana predstavljao izazov zato što je morao dominirati njime. Jedini način da ovlada takvim konjem je bilo korištenje iste magije koju je ona upotrijebila da ga ukroti. “Gubim vrijeme razmišljajući o njemu”, prekorila je samu sebe. “Kad postane Carolinin muž, vjerovatno ga više nikada neću vidjeti, a ako mu bude dosadno i ako bude nesretan, bit će sam za to kriv.” Sada je morala pronaći Patricka i reći mu što se dogodilo Carolini. Šuljala se stepenicama jer se bojala da će je netko vidjeti i uspjela se tiho uspeti malim stubištem koje je vodilo do galerije za glazbenike. Galerija je bila skrivena ogradom od debelog drva koja je bila tako izrađena da su glazbenici mogli vidjeti goste dolje, a gosti su iz blagovaonice mogli čuti muziku, ali ne i vidjeti tko je svirao. Kada je Rocana otvorila vrata, odozdo se začuo smijeh koji ju je pogodio poput jakog vjetra. Tiho se približila ogradi i gledajući dolje ugledala vojvodu kako sjedi u dnu stola u visokoj stolici ukrašenom vojvodinom krunom. Markiz je sjedio s njegove desne strane, a Patrick na suprotnoj strani stola nekoliko mjesta dalje. Svi su se gosti bučno zabavljali, nazdravljajući si međusobno i trpajući tanjure svime što im je bilo ponuđeno. Rocana je primjetila da je markiz imao vrlo malo hrane na tanjuru i da gotovo nije ni dotaknuo vino. Iako vojvoda nije sudjelovao u utrci, činilo se da je jutro smatrao Anna

29

RafaelaR napornim jer je pio više klareta nego obično. Batler mu je punio čašu i činilo se da je dobro raspoložen. Živahno je pričao s markizom, a iako Rocana nije mogla čuti što su govorili, imala je osjećaj da vojvoda govori o vjenčanju i otkriva koliko je počašćen što će markiz biti njegov zet. Imala je osjećaj da je gotovo mogla čitati misli ljudi koje je gledala. Tada je pogledala na mjesto na kojemu je sjedio Patrick i bila je sigurna da je njena pretpostavka točna. Patrick se mrštio i odgurnuo tanjur kao da nije gladan. Dugo prije no što je ručak završio, markiz je ustao i znala je da govori da mora otići. I vojvoda je ustao i pomislila je da nagovara markiza da ostane. Zajedno su krenuli prema vratima, a gosti za stolom su podigli čaše kada je markiz nazdravio: “Izvrsna utrka, gospodine!” “Sve najbolje u ostatku sezone!” “Pobijedit ćete u Doncasteru!” “Hvala vam!”, odgovorio je markiz, “ali nikada ne hvalim svoje konje prije no što prijeđu cilj!” Na to su se svi nasmijali i još uvijek su mu nazdravljali kad su on i vojvoda napustili prostoriju. Kad su nestali, Rocana je vidjela da i Patrick ustaje i znala je da želi otići jer se brinuo za Caroline. Pomislila je da nije vjerojatno da mu je netko rekao da je već otputovala u London. Znala je da će se pitati zašto je nije vidio i da se nada da će ga čekati u šumi. Rocana je polako krenula do staje u kojoj je ostavila konja prije ručka. Kad je stigla do kraja dvorišta, vidjela je da se markiz zadržao duže nego što je očekivala i da je tek kod prednjih vrata. Stajala je u sjeni i gledala kako odlazi. Njegova je kočija bila najljepša i najbrža koju je ikada vidjela, a konji su bili izvanredni. Rocani se činilo da je markiz iskoračio iz nekog romana i da nije stvaran. Kad je vidjela kako jedan od markizovih jahača jaše Vulkana, sa smiješkom je pomislila da se ponaša bolje no što je itko mogao očekivati. No, bila je sigurna da je markiz pazio na njega u slučaju da dođe do problema. Kad je mala povorka prešla most i nestala u daljini, znala je da se sada mora usredotočiti na Patricka. Osedlala je konja i napustila konjušnicu prije no što je itko od konjušara primijetio da je bila tamo. Jahala je putem kojim su ona i Caroline uvijek jahale kad su htjele ostati neprimijećene. Kad je stigla do središta šume, vidjela je da je Patrick već tamo. Čim se pojavila, požurio je prema njoj i pomogao joj da sjaše. Upitao je: “Gdje je Caroline? Što se dogodilo? Mislio sam da će biti na utrci?” Rocana je pričekala dok nije svezao uzde njenog konja za drvo pa rekla: “Vojvotkinja je već odvela Caroline u London da joj kupi odjeću!” Patrick je izgledao zabrinuto. “Nisam na to pomislio.” “Nismo ni mi do sinoć”, odgovorila je Rocana, “a to je bilo vrlo glupo od nas. Naravno da je teta Sophie odlučila da Caroline bude mladenka opremljena poput kraljice!” Patrick se nije nasmiješio. Rekao je: “Užasno sam se bojao da neću vidjeti ni tebe ni Caroline. Moj ujak je umro.” “Znači li to da moraš otići?” upitala je Rocana. “Da, na bar tri ili četiri dana.” Anna

30

RafaelaR “Caroline će također biti odsutna za to vrijeme, a možda i duže. Pisat ću joj i reći joj da se ne brine za tebe.” “Brinula se za mene?” “Bila je tako nesretna da nije mogla reći ni 'zbogom'!” “Pisat ćeš joj?” “Da, vrlo oprezno, nekom vrstom šifre, u slučaju da teta Sophie vidi pismo.” “Onda joj reci, ako možeš, da mislim da će nam smrt mog ujaka pomoći jer ću dobiti novac koji mi treba.” Patrick je zastao. Tada je upitao drukčijim tonom: “Kad će se Caroline vratiti?” Rocana je bespomoćno slegnula ramenima. “Ne znam, ali mi je obećala da će me obavijestiti o planovima. Kad ćemo se opet naći? Sljedećeg ponedjeljka?” “Mislim da ću se vratiti u nedjelju navečer ili ponedjeljak ujutro”, rekao je Patrick. “Sprovod bi trebao završiti do tada.” “Nadam se da ću imati vijesti za tebe.” “Hvala ti, Rocana”, rekao je. “Jesi li gledala utrku?” Nasmiješila se pa rekla: “Pomislila sam da je dobar znak za tebe i Caroline što si tako dobro jahao i što je bilo neriješeno.” “Želio sam ga pobijediti!” rekao je Patrick strastveno. “Razumijem te, ali pošto je on imao tako izvanrednog konja i pošto je jedan od najboljih jahača, fantastično je što si ga izazvao!” “Ipak bih volio da sam mogao pobijediti”, rekao je Patrick, “a to i namjeravam kad je u pitanju Caroline!” Govorio je s takvom odlučnošću koju Rocana nije kod njega nikada bila primijetila. Rekla je: “U toj ćeš utrci pobijediti! Uvjerila sam Caroline da moje 'čarobno oko' predviđa da ćete biti sretno vjenčani!” Patrick se po prvi puta nasmiješio. “Hvala ti, Rocana”, rekao je, “a nakon što se vjenčamo, Caroline i ja ćemo se pobrinuti za tebe.” “Pobrinuti za mene?” ponovila je iznenađeno Rocana. “Misliš li da svi nisu svjesni sramotnog ponašanja tvoje tetke i tetka prema tebi?” “Svi?” “Svi koji su znali da ga je tvoj otac volio. Sramotno je i skandalozno da nikada ne izlaziš u društvo i da se prema tebi ponašaju kao da si nitko i ništa, umjesto da zauzmeš mjesto koje ti po pravu pripada.” Pošto to od Patricka nije očekivala, Rocana je osjetila kako joj suze naviru na oči. “Hvala ti... što si to rekao”, uspjela je izgovoriti. “Hvala ti, ne samo što si tako dobar prema meni... već i zato što si me razuvjerio... da je tata zaboravljen.” “Naravno da ga nitko nije zaboravio!” odgovorio je Patrick. “Svi su voljeli tvog oca i majku.” Anna

31

RafaelaR Uzdahnuo je. “Da je bar lord Leo bio vojvoda! Ne bih morao moliti Caroline da pobjegne sa mnom i tako izazove skandal.” “Brine li te to?” upitala je Rocana. Patrick se ponovno nasmiješio. “Zapravo ne”, rekao je. “Sve što želimje da Caroline bude sretna, a znam da nikada neće biti sretna s markizom, kao ni s jednim drugim muškarcem.” “Rekla sam Carolini”, odgovorila je Rocana, “da su vaše teškoće samo prepreke koje morate preskočiti prije no što stignete do cilja.” “U pravu si”, složio se Patrick. “Spreman sam proći kroz vatru i vodu da Caroline bude moja, a ubit ću svakoga tko me u tome pokuša spriječiti!” To je rekao tako divlje da ga je Rocana iznenađeno pogledala. Pomislila je da ga je ljubav preobratila u odlučnog čovjeka koji će dobiti ono što hoće pod svaku cijenu. “Moram se vratiti”, rekla je. “Ne bi bilo dobro da netko sazna što planiramo. Bit ću ovdje u ponedjeljak, nadam se s dobrim vijestima.” “Do tada ću dobiti posebnu dozvolu, a nadam se i bogatstvo kojim ću moći pružiti Carolini sve što poželi.” “Mislim da si ti sve što ona želi”, odgovorila je Rocana, a na te su riječi njegove oči zasvjetlucale. Podignuo ju je u sedlo i ispratio pogledom, a onda je i sam uzjahao i krenuo u suprotnom smjeru. Tek kad je pred sobom ugledala dvorac, Rocana se sjetila neobavljenog posla koji joj je vojvotkinja ostavila. To je značilo da je morala mnogo toga nadoknaditi i da će morati probdjeti cijelu noć i provesti gotovo svo vrijeme do vojvotkinjinog povratka šivajući. “Sumnjam da će se vratiti prije kraja tjedna!” tješila se. Rok od deset dana do vjenčanja je isticao u nedjelju. Činilo se čudnim da će se tako važno vjenčanje održati u nedjelju, ali markiz je sam stvarao pravila. Ako se htio vjenčati u nedjelju, tako će i biti. 'Sigurno će se Caroline vratiti najkasnije do četvrtka', pomislila je Rocana kad je stigla do konjušnice. To nije bilo mnogo vremena, no Rocana je znala da će vojvotkinja dati sve od sebe da buduću markizu Quorn opremi tako da joj zavide sve buduće mladenke.

Anna

32

RafaelaR

Četvrto poglavlje Dok je jahala prema šumi, Rocana se pitala što će reći Patricku. Svi njihovi planovi su propadali. Zaprepastila se kad je jučer primila Carolinino pismo iz Londona. Kad ga je otvorila, shvatila je da je hitno i toliko tajno da ga je Caroline poslala po dostavljaču; nije vjerovala čak ni pošti. Pismo je očito bilo napisano u žurbi jer je Carolinin inače elegantan rukopis sada izgledao iskrivljeno. Rocana je čitala:

“Najdraža Rocana, Šaljem ti ovo po dostavljaču jer Patrick mora odmah saznati što se dogodilo. Potpuno sam očajna, a ne mogu ništa učiniti, osim moliti se da će me, usprkos svemu, Patrick ipak spasiti. Mama i markiz su se posvađali kad nas je jutros došao posjetiti. Rekao je da mora stići u Pariz do utorka i predložio je da se vjenčanje održi u subotu. Bila sam prilično sigurna da ćemo se vratiti najkasnije do četvrtka, ali mama je rekla markizu da se nećemo vratiti u dvorac do subote popodne. On je rekao da je smiješno da sve ovisi o vjenčanici, ali znaš kakva je mama kad nešto odluči. Na kraju je popustio, ali nevoljko. Rekao je da ćemo se vjenčati u nedjelju ujutro i da nećemo imati ni proslavu. Namjerava krenuti u Dover čim se presvučem. Mislim da se mama uplašila da bi mogao otkazati vjenčanje pa se složila, ali preko volje. Poslije je bila toliko ljuta da sam briznula u plač. Plakala sam jer sam se bojala da ja i Patrick nećemo stići pobjeći ako tako kasno stignem u dvorac. Molim te, Rocana, nađi se odmah s njim i zamoli ga da ne odustaje, već da me odvede. Što više gledam markiza, to ga se više bojim, a znam da ne mogu živjeti bez Patricka i da nikad ne bih mogla biti sretna ni s kim drugim. Dadilja će ti ovo poslati čim ja i mama odemo u kupovinu. Dosta mi je haljina, znam da nijednu od njih nikada neću obući. Preostaje mi samo da se dosađujem dok se krojačice vrte oko mene. Molim te, Rocana, molim te, pomozi mi! Tako sam uplašena i nesretna! Voli te Caroline. P.S. Molim te, odnesi Patricku moju odjeću da imam što obući. P.P.S. U pismu je i poruka za njega.” U omotnici je bio i komad papira na kojemu je pisalo “PATRICK”. Rocana se nadala da će ga razvedriti jer će mu to trebati nakon što pročita Carolinino pismo. Dok se približavala šumi, pomislila je da je ona kriva za njihove nevolje. Trebala je otpočetka natjerati Caroline da shvati da će se morati udati za markiza i reći Patricku zbogom. No, neki prkos u njoj ju je natjerao da se zapita zašto bi ijedna žena dopustila da se prema njoj ponašaju kao da je beživotni predmet bez ikakvih osjećaja. To ju je ljutilo i učinila bi sve da pomogne Carolini da bude s čovjekom kojeg voli.

Anna

33

RafaelaR Patrick ju je čekao na čistini, kao što je to činio svakog dana, u slučaju da bude ikakvih vijesti. Prije no što je uspjela progovoriti, prema izrazu na Rocaninom licu je znao da joj se Caroline javila. “Što je rekla?” upitao je nestrpljivo. Predala mu je omotnicu u kojoj je bila poruka za njega. “Bojim se da su loše vijesti”, rekla je tiho. Patrick nije slušao. Sjeo je na panj i čitao Carolinino pismo, nesvjestan ičega drugog. Čak i da pobjegnu čim se Caroline vrati, ne bi daleko odmakli. Vojvoda bi ih mogao sustići prije no što bi se vjenčali. Imao je mnogo slugu i brzih konja i Rocana je znala da je malo cesta kojima su Patrick i Caroline mogli putovati, a da ostanu skriveni. Računala je koliko bi sati imali prije no što bi vojvoda i vojvotkinja shvatili da Caroline nije u dvorcu. U tom je trenutku Patrick podigao pogled i rekao: “To sam i očekivao.” “Očekivao si to?” “Bio sam siguran da vojvotkinja neće stići kupiti sve što je naumila.” “Što možemo učiniti?” upitala je Rocana. “Kao prvo”, odgovorio je Patrick, “odvest ću Caroline iz dvorca čim njeni roditelji pomisle da je otišla spavati.” Očito je to prethodno isplanirao i Rocana je rekla: “To znači, oko deset sati, što će vam dati devet sati prije no što vojvotkinja bude očekivala da se Caroline probudi. To će biti rano jer bi se vjenčanje trebalo održati u devet i trideset.” “Trebam više vremena.” “Ne vidim kako je to moguće”, odgovorila je Rocana, “ali sigurna sam da će, ukoliko primijete da Caroline nema i ako pretpostave što se dogodilo, vojvoda za vama poslati sluge.” To je zasigurno i Patrick bio pomislio i nastavila je: “Morate se vjenčati što prije bude moguće, i to negdje izvan pokrajine gdje prezime Brunt neće biti toliko poznato župniku.” “Mislio sam na sve”, rekao je Patrick, “a jedina šansa da zaista budemo sigurni ovisi o tvojoj pomoći.” “Mojoj?” upitala je Rocana. “Naravno da ću učiniti sve što želite.” “Zaista to misliš?” upitao je Patrick pomalo čudnim glasom. “Naravno da mislim”, odgovorila je Rocana. “Znaš da volim Caroline, a ona neće biti sretna ni sa kim drugim osim s tobom.” “Dobro”, rekao je Patrick. “Rocana, ono što moraš učiniti je zauzeti Carolinino mjesto i udati se za markiza!” Rocana je zurila u njega i mislila da ga zacijelo nije dobro čula. Tada je uzviknula: “Što to govoriš? Kako bih to mogla učiniti?” “Neće biti lako”, rekao je Patrick, “ali je moguće.” Razmislio je pa nastavio: “Ti i Caroline ste otprilike iste visine i obje imate svijetlu kosu. Nemate iste oči, ali mladenka ionako uvijek gleda u pod, a osim toga, nosit ćeš veo preko lica.” “Ne... ne razumijem”, rekla je Rocana. “Kako si mogao smisliti nešto tako... ludo?” Anna

34

RafaelaR “Ako razmisliš o tome, nije ludo”, rekao je Patrick tiho. “Vojvotkinja, koja ima mnogo oštriji vid nego vojvoda, će prva otići u crkvu, a Caroline će ući zadnja s ocem.” “D-da, ali... “ promucala je Rocana, “Ukoliko vojvotkinja ne bude vidjela Caroline prije presvlačenja u vjenčanicu, ne vjerujem da će ni vojvoda ni markiz primijetiti da si zauzela njeno mjesto.” Rocana je razrogačila oči i čvrsto sklopila ruke, ali nije progovorila, a Patrick je nastavio: “Kad budeš zakonita markizova supruga, koliko god oni bjesnjeli i vrištali, neće moći više ništa učiniti. A kad pošalju sluge da pronađu Caroline i mene, mi ćemo već biti vjenčani.” Rocana je skinula kapu, kao da joj smeta pri razmišljanju. Tada je rekla: “Ne mogu vjerovati... da mi to predlažeš!” Po prvi se puta Patrick nasmiješio. “Ako razmisli š o tome, Rocana”, rekao je, “nećeš time samo pomoći Carolini, već i samoj sebi.” Pogledala ga je iznenađeno, a on je rekao: “Možda se ne želiš udati za markiza, ali s njim bi zacijelo živjela bolje nego sada. Caroline mi je rekla da te neprestano maltretiraju jer je tvoj otac umro u dugovima i jer ti je majka bila Francuskinja.” Tomu se nije moglo prigovoriti i Rocana je nešto promrmljala u znak slaganja. “Što god se dogodilo u budućnosti”, rekao je Patrick, “markiz će se morati brinuti za tebe. Možda će ti tvoja 'čarolija' kojom vidiš u budućnost reći da je to najbolje rješenje za sve nas.” “Shvaćam... što mi govoriš”, rekla je Rocana, “ali kako bih se mogla izvući s tom prijevarom? A ako me otkriju prije dolaska u crkvu, vojvotkinja će biti tako ljuta da mislim... da bi me mogla ubiti!” “Onda se moraš pobrinuti da ne sazna sve dok ne postaneš markiza Quorn!” rekao je Patrick. Kao da je pomislio da je to previše olako rekao, uzeo je Rocaninu ruku u svoju. “To je jedini način na koji nam možeš pomoći, a to je na neki način i poetska pravda kad pomisliš na vojvotkinjino ponašanje prema tebi! Mislim da bi i tvoj otac smatrao da je to dobra šala!” Gotovo kao da ga je Patrick vratio u život, Rocana je mogla vidjeti oca kako se smije, blistavih očiju dok je govorio: “Pravo im budi! Zaslužili su to!” Taj je izraz upotrebljavao mnogo puta i znala je da bi ju htio spasiti da je znao koliko je nesretna u dvorcu. Kad je sinoć legla u krevet nakon dugih sati šivanja, znala je da ne može podnijeti pomisao na budućnost. Pošto ju je vojvotkinja toliko mrzila, bila je sigurna da će ju spriječiti da jaše i čita. Jedina stvar koja ju je sprečavala da je fizički ne kažnjava bila je Carolinina prisutnost. Rocana je imala osjećaj da bi je vojvotkinja mogla tući kad se Caroline uda. Često bi joj time prijetila kad je bila ljuta, ali nikad to nije činila u Carolininoj prisutnosti. Rocana je znala da je njena sestrična često predstavljala štit između nje i vojvotkinjine mržnje. Kad bi Caroline otišla, ne samo da bi ona patila, već bi i Caroline bila nesretna u ulozi markize Quorn. Anna

35

RafaelaR Rocana je bila svjesna da Patrick čeka gledajući je, dok su joj njegovi prsti očajnički stezali ruku, kao da je na taj način moli da prihvati njegov prijedlog. Nesvjesno je podigla bradu na način na koji je to uvijek činio njen otac kad bi ga mučila neka teškoća i odgovorila: “Učinit ću to... ali, Patrick... morat ćeš mi pomoći!” “Znao sam da hoćeš!” rekao je Patrick trijumfalno. “Hvala ti, Rocana, hvala ti! A kad se Caroline i ja vjenčamo, ako ti bude teško, uvijek možeš doći kod nas.” “Bojim se!” rekla je Rocana, “ne samo da ću te iznevjeriti... već i vjenčanja s markizom!” “Slažem se da je prilično zastrašujuć”, odgovorio je Patrick. “Ali on je ujedno i gospodin i sportaš i ne mogu vjerovati da može biti gori od vojvotkinje, kad ga upoznaš!” Rocana se nasmijala, ali joj je glavom prozujala misao da ne može zamisliti da će markiz biti njen muž. “Evo što moramo učiniti”, rekao je Patrick praktičnim tonom. “Moramo se pobrinuti da imam dovoljno Carolinine odjeće koju može nositi dok joj ne budem kupio novu.” Kao da je pomislio da ga Rocana nije razumjela, dodao je: 'Ti ćeš nositi njenu novu odjeću!” “Ako ne otkriju prijevaru”, promrmljala je Rocana, “i ako odem s... markizom!” “Bit ćeš njegova žena”, rekao je Patrick čvrsto, “a što god se dogodilo, moraš inzistirati na tome da te povede sa sobom.” Rocana je uzdahnula, kao da sa svakom novom riječju Patrick njenu budućnost čini sve zamršenijom, Nije ništa odgovorila i on je nastavio: “Bi li mogla spakirati nešto Carolinine odjeće nekako i to opravdati posluzi?” Rocana je na trenutak razmišljala, a onda rekla: “Znaju da kupuje potpuno novu garderobu. Mogla bih reći da je vojvotkinja naredila da svu njenu staru odjeću pošaljem sirotištu.” “Odlično!” uzviknuo je Patrick. “Neka sluge stave sanduke ispred stražnjeg ulaza sutra navečer i ja ću ih pokupiti. Ako dođem u vrijeme večere, vjerojatno neću naići ni na koga.” “A ako te netko bude vidio?” “Pobrinut ću se da me ne vide”, odgovorio je Patrick. “Ne brini se za mene, Rocana, samo spakiraj stvari koje bi Caroline željela.” “Učinit ću to”, obećala je Rocana. “Razgovarat ćemo o ovome opet sutra”, rekao je Patrick, “i razradit ću detalje. U međuvremenu smisli što možeš učiniti da sakriješ oči jer bi te one mogle odati. Morat ćeš smisliti i objašnjenje zašto ti nećeš biti prisutna, u slučaju da vojvotkinja pita za tebe.” “Nisam na to pomislila!” uzviknula je Rocana. Tada se nasmiješila. “Znam rješenje tog problema.” “A to je?” “Dadilja će mi pomoći. Vratit će se iz Londona s Caroline, a ja ću reći da sam previše bolesna da se pojavim dok bude oblačila Caroline za odlazak u crkvu. Već mi je rečeno da ne idem na vjenčanje.” “Ne smiješ doći ni na zabavu?” Anna

36

RafaelaR “Naravno da ne. Znaš da moram biti nevidljiva.” “Ne mogu ni zamisliti okrutnije ponašanje! Kad budem odveo Caroline, veseli me što će to razbjesniti vojvotkinju, a dobit će što zaslužuje kad shvati da si ti postala markiza Quorn!” “Bez Caroline u dvorcu bih bila još nesretnija”, rekla je Rocana tiho. Patrick joj je opet uzeo ruku. “Neću ti zahvaljivati, Rocana” , rekao je. “Sve što ti mogu reći je da mislim da si vrlo hrabra i da bi se tvoj otac ponosio tobom.” Iskrenost u njegovom glasu je Rocani natjerala suze na oči. Stisnula mu je ruku i rekla: “Ne može biti teže od tvog nadmetanja na utrci s markizom, a ovoga ćemo puta pobijediti!” “Pobijedit ćemo!” ponovio je Patrick.

***

Kad je u subotu uvečer napokon legla u krevet, Rocana nije mogla zaspati. Ujutro je vidjela Patricka. Ohrabrivao ju je i uvježbavali su sve što je trebala učiniti, korak po korak, dok sve nije naučila napamet. No, još uvijek je bila užasnuta pomišlju da bi cijela spletka mogla propasti. Caroline je s vojvotkinjom i dadiljom stigla kući u pet sati. Rocani je bio dovoljan jedan pogled da primijeti kako je uplašena i nervozna. Vojvotkinja je upala u dvorac izvikujući zapovijedi oštrim glasom. Odmah je pronašla manu cvjetnim ukrasima koji su bili pripremljeni za vjenčanje. Caroline je potrčala gore, a Rocana ju je slijedila. Obje su bile zadihane kad su stigle do učionice. Kad je Rocana zatvorila vrata, Caroline je upitala: “Patrick! Što kaže?” “Sve je u redu. Čekat će te večeras u pola deset u grmlju kod stražnjeg ulaza.” Caroline je sretno uzviknula: “Sigurna si - zaista si sigurna - da će biti tamo?” “Potpuno sam sigurna”, odgovorila je Rocana, “a sada ću ti brzo ispričati što je isplanirao.” Povukla je Caroline na stolicu kod prozora jer je bila najudaljenija od vrata. Šapćući joj je ispričala na što ju je Patrick nagovorio. “Zauzet ćeš moje mjesto u crkvi!” uzviknula je Caroline. “Ne mogu vjerovati!” “Patrick kaže da morate dobiti toliko vremena da se stignete vjenčati i da dođete do obale.” “Učinit ćeš to za mene?” upitala je Caroline. “Zaista ćeš se udati za markiza?” “Patrick me je uvjerio da je to jedini način na koji možete pobjeći.” “O, Rocana, žao mi je! Odvratan je i mrzim ga! Svaki put kad ga vidim, sve ga se više bojim!” “Patrick je rekao da u mom slučaju on ne može biti užasniji od tete Sophie.” Anna

37

RafaelaR “Patrick je uvijek upravu”, odgovorila je Caroline, “a ako se zaista želiš udati za markiza, zahvaljivat ću ti svim srcem svakog dana do kraja života!” “Obećala sam da ću to učiniti”, rekla je Rocana. “Samo se nadam da mi tvoja vjenčanica neće biti... preuska!” Caroline se nasmijala, što je Rocana i htjela jer su obje znale da je Rocana vitkija od nje. Caroline se uvijek žalila na svoj struk. “Pretpostavljam da će se od tebe očekivati da nosiš obiteljski veo?” upitala je Rocana. Caroline je kimnula glavom. “Dok smo se vozile ovamo, mama je cijelim putem govorila da se nada da ćeš ga se sjetiti pripremiti i objesiti ga da ne bude izgužvan.” “Učinila sam to”, rekla je Rocana, “a na sreću, čipka je vrlo gusta.” “Što ako te mama vidi sutra nakon mog odlaska?” “Zato nam dadilja mora pomoći.” Dok je Caroline bila dolje s roditeljima, Rocana je dadilji otkrila plan. Iako ga nije odobravala, pošto je željela da se njena “beba” bogato uda, znala je bolje od ikoga da Caroline može biti sretna jedino s Patrickom. “Upast ću u veliku nevolju zbog ovoga!” rekla je kad je Rocana završila s pričom. “Znaš da će Caroline htjeti da dođeš kod nje istog trenutka kad se vrati u Englesku”, odgovorila je Rocana, “a najbolje bi bilo da odeš u novu kuću g. Fairleya i tamo ih čekaš.” Tada je rekla dadilji isto što je bila rekla i Carolini: da Patrick sada posjeduje veliku kuću i imanje u Oxfordshireu, uz veliko bogatstvo koje mu je ujak ostavio. Dadilja je bila presretna tom viješću, dok ju je Caroline smatrala nevažnom u usporedbi s činjenicom da će se sutra udati za Patricka. “Možda budemo morali dugo izbivati iz Engleske”, sanjarski je promrmljala, “barem dok ne budemo sigurni da tata ne može poništiti brak.” “Ne vjerujem da će to pokušati”, rekla je Rocana. ''Time bi on i teta Sophie ispali glupi.” “Mama će me htjeti kazniti zato što sam pobjegla, a ako bude mogla, povrijedit će Patricka.” Rocana je pomislila da je to vrlo vjerojatno. Sve je ovisilo o tome da ona dobro odigra svoju ulogu. Ustala je iz kreveta kad je svanulo, umila se i počela namještati istu frizuru koju je Caroline imala kad se sinoć vratila iz Londona. Dobro joj je pristajala i s njom je izgledala potpuno drukčije nego prije. Još uvijek je sjedila ispred ogledala kad je u sobu ušla dadilja. “I mislila sam da ćeš biti budna”, rekla je. “Je li sve dobro prošlo sinoć?” “Savršeno!” odgovorila je Rocana. Ispričala je dadilji da je ispratila Caroline do stražnjeg ulaza dok je posluga večerala, a Patrick je već bio čekao u grmlju. Imao je novu, brzu kočiju i četiri izvrsna konja koji su pripadali njegovu ujaku. Pratio ga je sluga koji je brzo uzeo Carolininu kutiju s nakitom i kovčeg u kojem je bilo nekoliko stvari koje je Caroline kupila u Londonu i koje je htjela da Patrick vidi. Rocana je sa smiješkom primijetila da je jedna od tih stvari vrlo lijepa spavaćica i pripadajući negliže obrubljen skupom čipkom. “Patrick će ti kupiti novu odjeću”, rekla je Caroline, “a sve tvoje najljepše haljine su već kod njega. Posluga misli da su otpremljene u sirotište!” Anna

38

RafaelaR Caroline se nasmijala i uzviknula: “Oboje ste tako lukavi! Presretna sam što ćeš ti nositi moju odjeću. Mama je na nju potrošila mnogo više novca nego što je namjeravala!” Kad je Patrick pozdravio Caroline, Rocana je odmah primijetila koliko su sretni. Radost je na njihovim licima sjala poput zvijezda. Caroline je zagrlila Rocanu. “Hvala ti, najdraža!” uzviknula je. “Ovo se nikad ne bi dogodilo da nije tebe, a cijele noći ću se moliti da sutra ujutro sve prođe dobro.” Odvezli su se i Rocana je gledala kako kočija nestaje u sumraku. Vratila se u dvorac misleći da je dvoje ljudi našlo bajkovitu sreću i da ništa drugo nije važno. Otišla je u krevet i pokušala zaspati. Sada je došao čas za pravi ispit! Dadilja je provjerila da na hodniku nema nikoga i Rocana se iz svoje sobe preselila u Carolininu. Dadilja je tada zaključala vrata Rocanine sobe i uzela ključ. “Reći ću Njenoj Milosti da si prehlađena”, rekla je, “i da se ne želiš približavati lady Caroline da ju ne zaraziš!” “To je pametno”, složila se Rocana. Ušla je u Carolinin krevet, a dadilja je rekla: “Vratit ću se za pola sata da ti donesem šalicu čaja. Njena Milost vjerojatno neće ustati još bar sat vremena pa pokušaj malo odspavati.” To je bilo lakše reći nego učiniti. Rocana je ležala budna osjećajući kako se trese od straha. Molila se i Bogu i roditeljima za pomoć. “Bili ste tako sretni”, govorila je. “I ja želim biti sretna, ali ako ostanem u dvorcu, nikada neću nikoga upoznati. Bit ću samo švelja i teta Sophie će me zlostavljati. Možda se ne mogu udati iz ljubavi, ali se bar mogu pokušati sprijateljiti s markizom. Ako ništa drugo, dijelimo ljubav prema konjima!” No, to je bila vrlo slaba utjeha jer se bojala što će markiz reći kada shvati da je prevaren. Molila se i još jedanput ponavljala detalje spletke kad se dadilja vratila noseći joj šalicu čaja. Navukla je zavjese i pripremila Carolininu vjenčanicu. Kao što su i očekivale, za pola sata su se otvorila vrata i vojvotkinja je ušla u sobu. “Još nisi ustala?” rekla je oštro. “Vrijeme je da se počneš oblačiti. Tvoj budući muž inzistira na tome da budeš točna, a ne bi bilo dobro započeti brak svađom.” Rocana nije odgovorila. Samo je prinijela maramicu očima, a vojvotkinja je ljutito dodala: “Zašto plačeš? Lice će ti grozno izgledati.” Dadilja je brzo prišla vojvotkinji govoreći: “Željela bih nasamo pričati s Vašom Milosti.” Na trenutak se učinilo kao da će ju vojvotkinja odbiti, a tada je bacila pogled na kćer i nevoljko krenula prema vratima. U hodniku joj je dadilja rekla: “Nemojte je uzrujavati, Vaša Milosti. Nesretna je jer napušta dom, ali bit će dobro. Dovest ću je dolje na vrijeme.” “Zašto se tako ponaša?” upitala je vojvotkinja. “Brak je veliki korak, Vaša Milosti”, rekla je dadilja, “a gospođica je uvijek bila vrlo osjetljiva.” Vojvotkinja se namrštila, ali kao da je shvatila da dadilja govori razumno, krenula je prema stubištu govoreći: Anna

39

RafaelaR “Dobro. Pobrini se da bude obučena za pola sata, a tada je dovedi u moju sobu da joj na veo namjestim tijaru.” “Mislim da bi bilo bolje da ja to učinim, Vaša Milosti”, rekla je dadilja. “Ako nastavi ovako plakati, srušit će se.” “Nikad se nije tako ponašala!” uzviknula je vojvotkinja. “Vaša Milosti, otići sa strancem je mladoj djevojci vrlo teško, a gospođica je još gotovo dijete.” “Dobro”, složila se vojvotkinja. “Dođi sa mnom i uzmi tijaru. Javit ću ti kad budem krenula u crkvu.” Žustro je krenula niz stepenice, a dadilja ju je slijedila. Rocani nitko nije smetao sve dok lakaj nije pokucao na vrata i objavio da vojvotkinja kreće u crkvu i da gospođicu očekuju dolje za pet minuta. “Pobrinut ću se da ne kasni”, rekla je dadilja. Kad je Rocana obukla lijepu Carolininu vjenčanicu i kad joj je dadilja uredila kosu, bilo bi teško uočiti razliku između nje i njene sestrične da ju nisu odavale oči. Pošto se bojala, oči su joj poprimile ljubičastu boju i izgledale su gotovo mistično. Kao i Caroline, i ona je sličila lijepoj lady Mary Brunt. Lady Mary se udala za svog rođaka koji je poslije postao osmi grof Brunt. Tako se hrabro borio u ratovima da je imenovan prvim vojvodom Bruntwickom. Lady Mary je s mužem otišla u Francusku i borila se zajedno s njim. Pošto je bila inteligentna i dosjetljiva, tako je dobro vodila jednu bitku da je pobijedila Francuze prije no što je sam general Marlborough skupio svoje snage. Pošto je ona bila legenda u obitelj Brunt, svaka je djevojčica u obitelji bivala krštena kao Mary. Kao što je i Carolinino prvo ime bilo Mary, Rocana je bila krštena kao 'Mary Rocana'. Patrick joj je naglasio da će joj zbog te činjenice biti lakše odgovarati u crkvi. No, njene oči bi je zasigurno odale, a i držanje joj je bilo drukčije od Carolininog. Ona toga nije bila svjesna, ali njeni roditelji su to znali. “To je od tebe naslijedila, draga”, rekao je lord Leo supruzi. “Iako je to teško objasniti riječima, to je 'čarolija' koju sam uvijek povezivao s tobom, nešto duhovno što druge žene nemaju.” “Kako i ne bi bila neobična i posebna kad je tvoja kćer?” upitala je Rocanina majka nježno. “Tvoja kćer”, odgovorio je lord Leo. No, dok je promatrala svoj odraz u ogledalu, Rocana se samo nadala da se ispod vela neće primijetiti da ona nije Caroline. “Ništa se ne brini”, rekla joj je dadilja dok su išle prema vratima. “Ljudi vide ono što žele vidjeti, a ne očekuju ikoga drugog osim moje bebe ispod tog vela.” “Nadam se... nadam se da si u pravu”, promucala je Rocana. Pošto je vjenčanje trebalo biti skromno, vojvotkinja je odlučila da neće biti djeveruša i paževa koji su trebali pridržavati dugački veo. Lijepa bijela haljina je imala samo kratku povlaku, a prastari veo od briselske čipke je elegantno padao na tlo. Dadilja ga je podigla kad su krenule stubištem, a Rocana se oduprijela želji da pogleda oko sebe i stalno je spuštala pogled. Vojvoda ju je čekao u hodniku, izgledajući vrlo dostojanstveno s Garterovim odličjem na prsima, “Požuri, požuri!” oštro je rekao kad je Rocana sišla. “Moramo biti u crkvi u pola deset, a imamo manje od tri minute da stignemo.” Anna

40

RafaelaR Rocana nije mogla obuzdati pomisao da bi bilo dobro da markiz mora čekati, ali znala je da ne smije progovoriti. Izišli su ispred vrata gdje ih je čekala zatvorena kočija. Konjske grive su bile ukrašene bijelim cvjetovima, a na kočijaševom je biču bila svezana bijela satenska vrpca. Vojvoda je ušao prvi, a dadilja je podignuvši veo pomogla Rocani da sjedne. Lakaj je položio veliki buket na sjedalo nasuprot nje. Kočija je krenula. Rocana je sjedila pognute glave, a vojvoda je zlovoljno rekao: “Samo žurba, žurba, žurba! Tipično za mlade ljude danas! Draga, volio bih da se udaješ na tradicionalni način s pravim vjenčanim slavljem nakon obreda.” Zastao je pa nastavio: “Ali nitko me nije ništa ni pitao! Tvoja majka je sve dogovorila s tvojim budućim mužem, a po mom mišljenju, sve je to prilično nepotrebno!” Kao da je pomislio da bi s kćerkom trebao razgovarati prisnije, rekao je: “Nedostajat ćeš mi, Caroline. Dobra si djevojka. No, neću se pretvarati da mi se ne sviđa što se udaješ za bogatog čovjeka na tako važnom društvenom položaju. Ali usuđujem se reći da je Quorn težak čovjek i da će biti težak kao muž!” Vojvoda je uzdahnuo pa nastavio: “Ipak, on je gospodin, i učinit će pravu stvar. Poslušaj moj savjet i ne miješaj se u njegove privatne stvari. Svi mladići se trebaju 'iživjeti', a Quorn tako već dugo živi!” Vojvoda se nasmijao svojoj dosjetki, a onda, kao da se sjetio da je bio netaktičan, dodao: “Pa, tu smo. Samo čini ono što ti kaže i ne plači. Nijedan muškarac ne voli ženu koja plače!” Vrata kočije su se otvorila i lakaj je prišao da im pomogne izaći. Rocana nije žurila. Uzela je buket i primila ujaka ispod ruke. Krenuli su uskim putićem prema crkvi gdje su već stajali ljudi iz sela. Rocana nije podigla pogled, ali čula je kako uzvikuju kako je lijepa, a dok je prolazila, ljudi u prvim redovima su govorili: “Sretno, gospođice!” “Bog te blagoslovio, srce!” “Mnogo sreće!” Nije se usudila pogledati ih, već je samo malo kimnula glavom u znak zahvalnosti za njihove dobre želje. Kad su stigli do ulaza, čula je tihi zvuk orgulja. Vojvoda je na trenutak zastao. Tada, kao da je pomislio da nema smisla čekati, poveo ju je prema oltaru. Pošto je vjenčanje bilo organizirano u tolikoj žurbi, Rocana je bila svjesna da su prisutni samo rođaci koji su živjeli u blizini i nekoliko prijatelja i susjeda. Začula je komešanje dok su se ljudi okretali da je pogledaju. Iako je cijelo vrijeme gledala u tlo, bila je svjesna da ju markiz čeka kod oltara. Samo na trenutak joj je glavom prohujala pomisao da čini užasnu grešku vezujući se zauvijek za čovjeka kojega ne poznaje i kojeg su se svi bojali. 'Luda sam!' mislila je i pitala se bi li pobjegla u posljednjem trenutku. Mogla je vidjeti samu sebe kako se okreće i bježi, bacajući buket na pod. A tada je pred očima ugledala dvorac koji joj je izgledao poput zatvora. Jednom kad se vrata zatvore, danje će svjetlo zauvijek nestati i bit će zatočena poput opatice. 'Čak i markiz je bolji nego takav život!' pomislila je, a tada postala svjesna da on stoji kraj nje. Ceremoniju je držao lokalni župnik jer vojvotkinja nije zvala biskupa, budući da je vjenčanje bilo skromno. Anna

41

RafaelaR Obred je započeo i Rocana se sjetila predati svoj buket u pravom trenutku. Kad je svoju lijevu ruku dala markizu, osjetila je snagu njegovih prstiju i znala je da su vibracije koje je širio jake i dominantne, kao što je i očekivala. 'Zastrašujuć je... vrlo zastrašujuć!' mislila je dok je automatski ponavljala riječi koje će ih učiniti mužem i ženom. “Ja, Titus Alexander Mark”, govorio je, “uzimam tebe, Mary Caroline, za zakonitu ženu, u dobru i zlu, zdravlju i bolesti... “ Njegov je čvrsti, autoritativni glas odzvanjao kroz tišinu crkve. Tada se svećenik okrenuo njoj. Pošto nije željela dati vojvodi ikakvog povoda da poništi brak, odlučila je govoriti jedva čujnim glasom. “Ja, Mary Caroline, uzimam tebe... “, započeo je svećenik. Nakon osjetne pauze, Rocana je oklijevajućim šapatom ponovila: “Ja... Mary... “ Sljedeća riječ je bila potpuno nerazumljiva, a onda je malo glasnije nastavila: “ ... uzimam tebe, Titusa Alexandera Marka, za zakonitog muža... “ Nakon toga je na prstu osjetila vjenčani prsten i znala je da je gotovo. Bila je vjenčana i, kako je to župnik rekao, nijedan čovjek ih nije mogao razdvojiti. Knjiga vjenčanih ih je već čekala, nesumnjivo prema markizovoj naredbi. Kad se markiz potpisao, podigla je veo, ali tako da su joj lice skrivali njegovi rubovi. Glavu je držala spuštenu pa je bilo nemoguće da joj itko vidi lice ispod velike dijamantne tijare. Dok je hodala prema izlazu držeći muža ispod ruke, pognute glave i spuštena pogleda, čula je kako orgulje sviraju tradicionalnu vjenčanu koračnicu. Kad su izišli, dočekala ih je kiša ružinih latica i riže, a markiz je malo ubrzao korak, tako da je Rocana osjećala kako joj veo zapinje za kamenčiće na putu. Kad su stigli do kočije, neočekivano je primijetila da je sada bila otvorena. Tek kad su krenuli je shvatila da je to zapravo blagoslov. Mnogo više ljudi je pristiglo otkako je počela vjenčana ceremonija. Svi su na njih bacali cvijeće i rižu dok je kočija prolazila. To je značilo da nema potrebe za razgovorom i Rocana se okrenula od markiza i mahala onima koji su njima mahali, držeći glavu još uvijek pognutu u slučaju da netko primijeti da ona nije Caroline. Kad su konji stali ispred prednjih vrata, dadilja joj je podigla veo i požurila stepenicama. Tek kad su stigle u sobu je Rocana shvatila da ona i markiz nisu progovorili nijednu riječ otkako su postali muž i žena. “Je li sve bilo uredu?” upitala je dadilja čim je zatvorila vrata. Rocana je ispružila ruku na kojoj je blistao zlatni vjenčani prsten. “Hvala Bogu!” uzviknula je dadilja. “Molila sam se da te nitko ne otkrije.” “Sada se još moram izvući, a da teta Sophie ništa ne primijeti”, odgovorila je Rocana. “Sumnjam da će doć i gore”, rekla je dadilja, “ali požuri, spustila sam čipku na tvom šeširiću.” Kad je dadilja sinoć otvorila Carolinin kovčeg, Rocana je pronašla moderni šeširić koji je bio obrubljen čipkom koja je izgledala gotovo poput vela. Bio je lijep i vrlo glamurozan. Rocana je znala da će joj koristiti kad bude morala sakriti lice. Sretna okolnost je bila da ni ona ni Caroline nisu bile visoke. Znala je da će u niskim petama dosezati samo do markizovog ramena. Rocana se užurbano presvukla u elegantnu plavu haljinu za putovanje i ogrtač iste boje. Cijelo se vrijeme molila da neće sresti vojvotkinju. Njene su molitve bile uslišane jer je lakaj koji je pokucao na vrata rekao: “Gospodin Vas pozdravlja, gospođo. Želi otići za pet minuta.” Dadilja je odgovorila: Anna

42

RafaelaR “Dobro. Hoćeš li donijeti čašu šampanjca i komad torte za gospođu? Neće imati vremena da se pridruži ostalima u blagovaonici.” Velika plesna dvorana u kojoj bi se održalo vjenčano slavlje nije bila otvorena zbog žurbe. Rocana je bila sigurna da je na vjenčanje došlo tako malo gostiju da čak i blagovaonica izgleda preveliko. Znala je da ionako ne može ići tamo. Kad su joj donijeli šampanjac, malo je srknula. Nije mogla ništa pojesti jer je bila tako nervozna da se osjećala gotovo bolesno. No bila je potpuno spremna za putovanje. “Evo ti rupčić, srce”, rekla je dadilja. “Ako se pojavi Njena Milost, reći ću joj da opet plačeš.” “Tako se i osjećam”, odgovorila je Rocana. “Da se nisi usudila plakati!” rekla je dadilja. “Moraš zadržati prisebnost! Zapamti, što dalje budete odmakli prije no što on shvati tko si, bit će bolje za moju bebu.” “Nisam to zaboravila”, rekla je Rocana smiješeći se. “No, ne veselim se trenutku kad će me optužiti da sam lažljivica i prevarantica!” Dok je govorila, shvatila je da ju dadilja ne sluša, već da se samo brine za Caroline, koja joj je predstavljala cijeli svijet. Rocana se odjednom sažalila na staricu koja će biti ostavljena da podnese vojvotkinjin bijes. Tada se sjetila da dadilja može otići u Carolinin novi dom. Da su je otkrili, znala je da bi morala trpjeti zlostavljanja i optužbe do kraja života. Opet se začulo kucanje na vratima. “Gospodin je u hodniku, gospođo”, objavio je lakaj, “i kaže da su konji nemirni!” Rocana se malo nasmijala. “A to je važnije od svega ostalog!” šapnula je dadilji. “Gospođa dolazi”, rekla je dadilja lakaju. “Molim te, predloži gospodinu da uđe u kočiju. Gospođa ne želi da je dugotrajno pozdravljanje uzruja.” Lakaj je izgledao iznenađen, ali je požurio niz stepenice da prenese dadiljinu poruku. Rocana je čekala dok nije bila sigurna da je markiz postao nestrpljiv i ljutit zbog zakašnjenja. Znala je da će teško moći zauzdati konje. Kad je došla do vrha stubišta, primijetila je da je imala pravo i ugledala kako njen ujak i tetka stoje na vratima, a drugi gosti na stepenicama ispred vrata. Kad je sišla, vidjela je da markiz, očito nestrpljiv, već sjedi u kočiji, a konjušari su smirivali nemirne konje. Rocana se spustila u hodnik i prišla ujaku. S ponešto napora joj je poljubio obraz ispod čipke, a onda se okrenula prema tetki, držeći rupčić na očima. “Zbogom, draga moja”, rekla je vojvotkinja, “i prestani plakati! Za tim nema potrebe.” Rocana nije odgovorila, već je bez riječi požurila niz stepenice dok su je zasipali ružinim laticama i rižom. Netko joj je pomogao da uđe u kočiju, a kad su krenuli, pratili su ih poklici razdraganog mnoštva. Markiz je velikom brzinom prešao most preko jezera i prilaz. Rocana se udobno smjestila, misleći da je sretna okolnost što je vrijeme lijepo i što nema potrebe za zatvorenom kočijom. Znala je i da će uskoro doći trenutak kad će markiz shvatiti da je oženio nepoznatu djevojku. Kad su stigli na prašnjavu cestu, uzbuđeno je pomislila da je uspjela! Činilo se nevjerojatnim, ali nitko ni na trenutak nije pomislio da ona nije Caroline! Jutro je odmicalo, a još je moglo proći neko vrijeme prije no što markiz shvati istinu i sazna da je Caroline s Patrickom. Čak ni tada nitko neće imati pojma gdje da ih traži. Sve je to pružilo Rocani takav osjećaj trijumfa da se osjećala kao da je odjednom oživjela i da je sve oko nje svježe i zeleno. Sjalo je sunce, a pošto je to bio vrlo sretan znak za Carolinin dan vjenčanja, nadala se da će malo te sreće prijeći i Anna

43

RafaelaR na nju. No, bila je svjesna da je posljednja prepreka još uvijek čeka i da neće samo biti teška, već možda i opasna. Trenutačno nije bilo opasnosti da ju markiz bolje pogleda i dugo su se vozili kad je napokon progovorio: “Pretpostavljam da bih ti se trebao ispričati što sam inzistirao na takvoj žurbi. Sve bi bilo mnogo lakše da se tvoja majka složila s mojim prijedlogom da se vjenčamo jučer.” “Zadovoljna sam time... kako je sve ispalo”, odgovorila je tiho Rocana, nadajući se da neće shvatiti da glas nije Carolinin. “Pitam se je li to istina”, rekao je markiz suho. “Mislio sam da sve žene žele vjenčanje s mnogo djeveruša i velikim slavljem.” “To bi se moglo očekivati”, odgovorila je Rocana, “ali oduvijek sam mislila... da bi se to moglo pokazati vrlo... razočaravajućim.” “Razočaravajućim?” upitao je znatiželjno markiz. “Mislim da treba biti svjestan da bi većina uzvanica, kad se netko udaje za nekog... poput Vas, bile ljubomorne ili... zavidne.” Govorila je kao što bi pričala sa svojim ocem kad bi se nadmetali riječima. Markiz je na trenutak zašutio. Tada je rekao: “Nikad prije nisam o tome razmišljao s ženskog gledišta. Osobno ne volim beskrajna rukovanja i duge govore.” Rocana se nasmijala. “Ali to zacijelo ne vrijedi kad ste Vi u pitanju?” Kad je to izgovorila, znala je da je zazvučalo pomalo sarkastično i bila je svjesna da je markiz na trenutak okrenuo glavu da ju pogleda. Na sreću, šeširić joj je skrivao lice i rekla je u sebi da bi trebala biti opreznija. No znala je da će prije ili kasnije doći do burne svađe i da se više ne mora bojati ničega. Otkako je stigla u dvorac, nije joj bio dozvoljen ikakav inteligentni razgovor i zato joj je nedostajalo vrijeme kad je pričala s majkom o ozbiljnim temama. No, najviše joj je nedostajalo smijanje s ocem i njihovi dvoboji riječima. Pošto je znala da nije volio glupe žene i da su ga takve zamarale, nastojala je razmišljati o temama koje bi ga zanimale. Tada bi s njim započela razgovor jer je znala da oboje imaju mnogo toga za reći. Osjećala je da barem s markizorn može biti provokativna i rekla je: 'Pošto se nijedno od nas više neće ženiti, mogli bi jednostavno pokušati izvući najbolje iz toga što smo vjenčani... ili to možda nije najbolji izraz... kad ste Vi u pitanju.' Bila je svjesna da je markiz opet bio iznenađen. “Zašto to misliš?” upitao je. “Jer sam čula kad sam bila u Londonu da se ne želite ženiti i da ste poznati kao 'neuhvatljivi markiz'!” Na trenutak je zavladala tišina. Onda se nasmijao. “Nisam to prije čuo.” Rocana je pomislila da to nije iznenađujuće, pošto je ona sama izmislila taj izraz. “Mislite li da je to točna procjena onoga kakvi ste bili i kakvi želite biti?” Znala je da ju je ponovno pogledao prije no što je odgovorio: “Neću ništa takvoga priznati! Kad sam te zaprosio, naravno da sam želio da pristaneš.” “Vrlo sam polaskana”, rekla je Rocana, “ali mislim da se niste u mene zaljubili 'na prvi pogled', kao što to pjesnici kažu.” Zastala je pa dodala: Anna

44

RafaelaR “Mislim da je Marlowe napisao: 'Tko je ikad volio koji nije volio na prvi pogled?” Činilo se kao da se markiz usredotočio na konje i nakon trenutka šutnje je nastavila: “Prvo smo se sreli kod Almacka, a kad smo plesali zajedno, imala sam osjećaj da ne želite provoditi vrijeme... s društvenom debitanticom.” Sjetila se da joj je to Caroline rekla i pomislila da je markiz zaslužio da ga stavi u neugodan položaj. Što je više o tome razmišljala, to je više osjećala da je takvo užurbano vjenčanje bilo uvredljivo. Da je i htjela pozdraviti tih nekoliko prijatelja koji su bili prisutni i oprostiti se s roditeljima, on je to učinio nemogućim. “Možda je zastrašujuć”, pomislila je, “ali je također sebičan i netaktičan.” Ta je pomisao nekako učinila situaciju lakšom i više nije bila toliko uplašena. Pomislila je da bi se Caroline, da je bila na njenom mjestu, sada vjerojatno tresla i da bi bila vrlo nervozna. “Neću ga se bojati!” rekla je u sebi Rocana. “Ako sam ga prevarila, zaslužio je to! Ne vjerujem da ni u jednom trenutku nije razmišljao o svojoj supruzi kao o ženi koja želi biti voljena.” Sada su se vozili vrlo brzo ravnom cestom i bilo je teško pričati. Rocani je bilo drago da je njen šeširić dobro pričvrščen i da joj neće odletjeti s glave. Prašina joj je smetala i pitala se što bi markiz rekao da ga zamoli da vozi sporije. Tek kad je cesta postala zavojita, bio je prisiljen usporiti. Rekla mu je: “Još mi niste rekli zašto se tako žurite stići u Francusku. To mora biti nešto vrlo... važno.” “Važno je!” rekao je markiz kratko. Činilo se da joj ne želi ništa više reći i Rocana se pitala ima li njegova žurba veze s crvenokosom damom zelenih očiju. Ili možda, a time ne bi bila iznenađena, nekom novom damom.

Anna

45

RafaelaR

Peto poglavlje Rocana se trgnula i shvatila da netko povlači zavjese. Otvorila je oči i na trenutak nije znala gdje se nalazi. Odjednom je shvatila da je na markizovoj jahti i da brod stoji. Kad je lakaj do kraja razmaknuo zavjese, okrenuo se i Rocana je uzviknula: “Jutro je!” “Da, gospođo. Spavali ste cijelu noć.” Dok je Rocana gledala kabinu, teško mu je mogla povjerovati. Onda se sjetila. Činilo se nevjerojatnim da je s markizam za cijelo vrijeme putovanja izmijenila samo nekoliko riječi. Pomislila je da su putovali fenomenalnom brzinom dva puna sata, a onda su zastali kod gostionice. “Stajat ćemo ovdje točno dvanaest minuta”, rekao je markiz. Rocana je bila svjesna da je od njihovog zadnjeg razgovora prošlo više od sata i nije ništa odgovorila. Sišla je s kočije, a vlasnik gostionice ju je čekao da je odvede do stubišta. Tamo ju je dočekala sobarica koja ju je otpratila do velike sobe. Dok se Rocana umivala, dvije služavke su čistile prašinu s njenog ogrtača i šeširića. Iako je brzo sišla dolje, markizov sluga ju je obavijestio: “Gospodin Vas pozdravlja, gospođo. Završio je s jelom i otišao pogledati konje.” Tada ju je poslužio izvrsnom pečenom patkom i čašom šampanjca koju je zahvalno popila jer je bila vrlo žedna. Bila je svjesna da je prošlo mnogo više od dvanaest minuta otkako su došli i požurila je do kočije. Markiz je već u rukama držao uzde novog četveroprega. Kad su kasno navečer stigli do Dovera, shvatila je kako je fantastična bila markizova organizacija. Od ručka su dvaput promijenili konje, a na svakoj postaji joj je markiz dozvolio pet minuta odmora uz šampanjac i neko jelo. To bi vojvoda nazvao 'žurba i samo žurba', ali Rocani je to bilo drago jer je znala da je svaka minuta značila da su Caroline i Patrick sve dalje od dvorca i sve sigurniji. Kad su ušli u Dover i stigli u luku, markiz je zaustavio konje i ona je ugledala usidrenu jahtu koja ju je impresionirala. Bila je mnogo veća nego što je očekivala. Čim su stigli na palubu gdje ih je čekao kapetan, markiz se rukovao s njim i naglo upitao: “Je li stigla prtljaga?” “Prije pola sata, gospodine!” “Dobro! Možete krenuti, kapetane Bateson!” “Da, gospodine!” Dok su oni razgovarali, čovjek za kojeg je poslije saznala da je markizov lakaj ju je zamolio da pođe s njim ispod palube. Slijedila ga je i uveo ju je u veliku, udobnu kabinu gdje je jedan od njenih kovčega već ležao otvoren. Vidjela je da je otpakirana njena večernja haljina i spavaćica. “Pomislio sam da bi se nakon putovanja prašnjavim cestama gospođa željela okupati”, rekao je lakaj. “Mnogo ti hvala”, rekla je Rocana. Zaista je žudjela za kupkom i znala je da je veliki luksuz što se može okupati na brodu. Nagađala je da je dobila glavnu kabinu u kojoj je obično boravio markiz, a glavom joj je prohujala pomisao da je on možda namjerava dijeliti s njom. Pošto ona nije imala nikakvu namjeru dopustiti mu to, oprezno je pomislila da bi to mogao biti trenutak da Anna

46

RafaelaR mu otkrije istinu. No, namjerno se dugo zadržala u kadi, smatrajući da on ne može ništa drugo učiniti nego čekati. Bila je svjesna da su već isplovili. Čula je kako se sidro podiže i kako se jedra napinju na vjetru. Pošto je jahta bila markizova, bilo je za pretpostaviti da će biti brza. Kad se Rocana vratila u kabinu i ugledala spavaćicu na krevetu, odjednom je osjetila veliku iscrpljenost. Sinoć nije spavala, a iako je tako brzo putovanje s izvanrednim konjima za nju bilo vrlo uzbudljivo, osjetila je kako ju ljuljanje jahte uspavljuje. “Samo ću se nekoliko minuta odmoriti”, rekla je u sebi. Krevet je bio vrlo udoban i njena glava je utonula u jastuk kao da je oblak. Više ničega nije bila svjesna ...

***

Uspravivši se u krevetu, Rocana je upitala: “Jesmo li prešli Kanal?” “Brže nego ikad prije, gospođo”, rekao je lakaj ponosno. “Gospodin me zamolio da pozdravim gospođu i da Vam kažem da bi želio krenuti za sat vremena, ako Vam to odgovara.” Lakaj je krenuo prema vratima i dodao: “Donijet ću Vam doručak.” Stjuard je zacijelo čekao ispred vrata jer se lakaj odmah vratio i stavio pladanj na krevet kraj Rocane. Kad ga je pogledala, shvatila je da je gladna, a u isto se vrijeme upitala što je markiz pomislio kad se nije pojavila na večeri. Dok je jela, pretpostavila je da će danas žuriti kao i jučer. Bila je sigurna u jednu stvar: markiz neće htjeti usporiti svoj odlazak u Pariz zbog razgovora s njom, a to će biti neizbježno kad shvati da ona nije Caroline, 'Bit će bolje da se suočim s tim nakon što stignemo u Pariz', pomislila je Rocana. Bila je u pravu kad je pomislila da će se žurba ponoviti. Kad je stigla na palubu, markiz je već bio u kočiji i držao uzde. Sanduk koji je bio u njenoj kabini su odnijeli tako tiho da to uopće nije primijetila, a lakaj joj je ostavio odjeću koju je nosila prethodnog dana. Donio joj je i šal od šifona. “Pomislio sam da bi Vam mogao koristiti”, rekao je. “Prašina na francuskim cestama je još gora od naše, a vjetrovito je.” Rocana mu je zahvalila i svezala šal preko šeširića i ispod brade. To je još bolje sakrilo njeno lice i pomislila je kako se dobro sve odvija. Tek kad je ugledala odsjaj svog vjenčanog prstena, upitala se je li sve to zaista stvarno. Ili je sve to čudan san iz kojega se ne može probuditi? Ceste do Pariza su bile ravne, a promet nije bio tako gust kao u Engleskoj. Markizovi su konji bili svježi i prva dva sata su putovali rekordnom brzinom. Stajali su na isti način kao i prethodnog dana. U podne su brzo ručali; markiz je pojeo prije no što se ona spustila iz sobe, a na drugim ih je postajama čekao šampanjac i izvrsni kroasani ili slastice. Opet je svaki razgovor s markizom bio nemoguć jer se on usredotočio na konje, a vjetar je ionako onemogućavao komunikaciju. Tek kad su stigli do predgrađa Pariza je osjetila da je vrlo umorna. Pomislila je da će biti preumorna za bilo kakav naporan razgovor s markizom, a ako se on bude ljutio na nju, mogla bi briznuti u plač. Anna

47

RafaelaR “Neću mu ništa reći večeras”, rekla je u sebi, “iz jednostavnog razloga što on nije čovjek!” Znala je da Caroline ne bi izdržala ovako zahtjevno putovanje. Što je više mislila o tako užurbanom vjenčanju, sve joj se uvredljivijim činilo. Žene su bile ljudska bića i većina bi očekivala da se markiz barem pretvara da nešto osjeća za ženu koja nosi njegovo prezime. 'Nehumano je biti tako sebičan i okrutan', zaključila je Rocana. Odlučila je da će mu nekako ukazati na vlastite mane ako joj on predbaci njene. Ali ne večeras. To bi bilo previše. Vozili su se malim krivudavim uličicama, a tada su stigli na šire ceste. Rocana je pogodila da se bliže centru Pariza. Markiz je uveo kočiju u dvorište najljepše kuće koju je ikad vidjela, izvukao zlatni džepni sat i zadovoljno rekao: “Jedanaest sati, deset minuta!” Glasom koji je i njoj samoj zazvučao čudno, Rocana je znatiželjno upitala: “Koliki je francuski rekord?” “Dvanaest sati!” Nije bilo sumnje da je zadovoljan sobom. Kad je Rocana stupila na pločnik, osjetila je da joj se noge tresu. U hodniku ih je dočekao sluga u raskošnoj odori i poželio joj dobrodošlicu. Tada ju je stubištem od ebanovine poveo prema spavaćoj sobi. “Je li ovo markizova kuća?” upitala je. “Gospodin ju je kupio prije tri godine od vojvode de Grevilla, gospođo”, odgovorio je sluga. “Vrlo smo počašćeni što nam je gospodin gospodar.” Spavaća je soba izgledala vrlo romantično s obojenim stropom i blijedozlatnim zidovima obloženim komadima plavog svilenog damaska. Rocana je pomislila da je to savršena pozadina za njenu svijetlu kosu. No, bila je tako umorna da bi mogla zaspati na stogu sijena isto kao i u ogromnom satenskom krevetu ispred nje. “Ovo je Vaša služavka, gospođo”, rekao je sluga. Mlada se žena okrenula od ormara u koji je vješala Carolinine haljine i naklonila se. “Zove se Marie”, nastavio je, ''i nadam se da će gospođa njome biti zadovoljna.” “Sigurna sam da hoću”, odgovorila je Rocana. “Marie, pošto sam vrlo umorna, želim odmah leći.” Govorila je francuskim jezikom i Marie je uzviknula: “Madame priča poput Parižanke!” “Merci”, odgovorila je Rocana. Željela je dodati da je napola Francuskinja, ali je pomislila da bi ta informacija iznenadila markiza da je dočuje. Umjesto toga je rekla slugi: “Molim te, reci gospodinu markizu da mi je žao što neću moći s njim večeras večerati, ali dugo smo putovali i vrlo sam iscrpljena!” “Siguran sam da će gospodin markiz razumjeti”, odgovorio je sluga. Izišao je iz sobe. Iako je Rocani bilo uzbudljivo pričati majčinim jezikom u Parizu, kao što je to oduvijek priželjkivala, u tišini je dopustila Marie da je skine i legla u krevet. Zaspala je prije no što je služavka napustila sobu. Iako je kroz san shvatila da su joj kasnije donijeli večeru, samo se okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. Anna

48

RafaelaR Kad se sljedećeg jutra probudila, znala je da će se sve promijeniti. Bila je svjesna da se od nje očekuje da pozvoni služavki umjesto da sama ustane i rastvori zavjese. Marie je ušla u sobu nakon samo nekoliko minuta. Kada je otvorila prozor, sunce je ušlo u sobu i izgledala je još ljepša nego sinoć. “Jeste li se odmorili, madame?” upitala je Marie. “Koliko je sati?” pitala je Rocana. “Skoro je podne, madame.” Rocana se nasmijala. “U životu nisam ovoliko spavala!” Znala je da do sada nije ni ovoliko putovala. Njenu iscrpljenost je povećavala tjeskoba i oprez zbog načina na koji se udala, a i dani planiranja koji su prethodili vjenčanju. Činilo se nemogućim da je sve ispalo upravo onako kao što su planirali. Do sada se Caroline sigurno udala, a i ona sama je već tri dana bila nečija supruga. Marie joj je donijela kavu. Dok ju je pijuckala, Rocana je pomalo nesigurno upitala: “Gdje je gospodin?” “Gospodin markiz je izašao, madame. Zamolio me je da Vam kažem da se neće vratiti prije kasnog popodneva.” Rocana nije bila iznenađena, ali nije ništa odgovorila i Marie je nastavila: “Nada se da će se madame zabaviti, a kočija Vam stoji na raspolaganju ukoliko je budete trebali.” Rocana je tiho uzdahnula. “Mislim da ću se odmarati”, rekla je. “A voljela bih dobiti nešto za čitanje.” “Donijet ću novine, madame”, rekla je Marie. “U budoaru ima knjiga, ako madame želi čitati.” Čim je Marie napustila sobu, Rocana je iskočila iz kreveta i prošla kroz vrata za koja je bila sigurna da vode u budoar. Nije pogriješila. Bila je to iznimno lijepa prostorija, ukrašena isto tako profinjeno kao i njena spavaća soba, a na zidovima su visile slike slavnih slikara. Na svoju radost, ugledala je ormarić od punog drva u kojemu je bilo mnogo knjiga francuskih pisaca. Za neke od tih knjiga je njena majka čula i pričala joj o njima, ali nisu se mogle nabaviti u Engleskoj. Pokušala se odlučiti koju će pročitati prvu i napokon odabrala tri knjige pa se vratila u krevet. Marie joj je donijela ručak koji je bio mnogo ukusniji od ičega što je jela u Engleskoj. Priznala je da je njena majka imala pravo kad je rekla da je francuska kuhinja najbolja na svijetu. Čitala je dok je jela, a tek je kasno popodne shvatila da bi trebala ustati, obući se i dočekati muža kad se vrati. Upravo je htjela pozvoniti Marie kad je ona ušla u sobu i rekla: “Poruka od gospodina markiza, madame. Zadržali su ga i neće Vam se pridružiti prije večere. Moli Vas da mu oprostite i nada se da ćete večerati s njim u pola osam.” 'To rješava jedan problem', pomislila je Rocana. Neće se morati dvaput presvlačiti. Pošto nije željela misliti o onome što će uslijediti, vratila se čitanju. Marie joj je pripremila kupku sat vremena prije večere, a u četvrt do sedam sati se markiz vratio. Rocana se pomalo cinično pitala je li dama koja ga je zadržala tako zamamna kao ona crvenokosa zelenih očiju. Tada je sama sebi rekla da kao mladenka ne bi trebala tako razmišljati. “Mladenka ili ne”, pomislila je, “ovo je vrlo neobičan i originalan medeni mjesec!” Anna

49

RafaelaR Željela se nasmijati, ali iako je pokušavala samu sebe uvjeriti da je sve to zabavno, bila je svjesna da joj na grudima leži nešto teško pri pomisli na to što je čeka. Da se ohrabri, izabrala je jednu od najljepših haljina koju je vojvotkinja kupila u Londonu. Bila je bijela, što je bilo prikladno za mladenku, i protkana malim blistavim dijamantima. Na rubovima je bila ukrašena ljubičicama, a ljubičice su okruživale i gola ramena. Rocana je primijetila da je visoki struk još uvijek bio moderan, ali haljine više nisu bile ravne i bezoblične, već su se nosile s korzetom, a on je učinio njen struk još tanjim. Marie joj je uredila kosu i inzistirala da u nju stavi imitaciju male dijamantne krune koja joj je dala još više sjaja. Rocana se sjetila da je Caroline imala pravu dijamantnu krunu i pitala se hoće li markiz primijetiti da je njena imitacija. Ona koju je nosila na dan vjenčanja je, naravno, ostala kod vojvotkinje. Pomalo je gorko pomislila da osim vjenčanog prstena ne posjeduje ništa vrijedno. Ako se markiz toliko razbjesni da je izbaci na ulicu bez novčića, neće imati ništa što bi mogla prodati. Tada je samu sebe uvjerila da on to neće učiniti jer bi time izazvao skandal. Ako to učini - a bila je sigurna da je za to dovoljno bezobziran - morat će potražiti majčinu obitelj. Nakon što su neprijateljstva prestala, njena im je majka pisala i planirala otići s ocem u Pariz kad se situacija malo smiri. Rocanu je majčina smrt toliko pogodila da sa sobom u dvorac nije uzela adrese koje bi joj sada bile vrlo korisne. Sada se činilo nerazumnim što nikad nije pisala svojim francuskim rođacima. Vojvotkinja joj je bila zabranila komunikaciju s njima jer ih je još uvijek zvala 'neprijateljima', a da je i stiglo neko pismo za nju iz Francuske, zacijelo bi bilo zaplijenjeno i uništeno. “Negdje su u Parizu”, rekla je u sebi, “a ako dođe do najgoreg, mogu ih pokušati pronaći.” Kad je vrlo polako krenula dolje, imala je osjećaj da će joj to biti potrebno jer ju je 'najgore' još čekalo. Lakaj ju je poveo hodnikom i otvorio vrata salona. Dva ogromna kristalna lustera su blještala, iako zavjese još nisu bile navučene. Sunce je zašlo, ali nebo je još uvijek bilo ružičasto. Tada je Rocana postala svjesna da njen muž stoji u udaljenom dijelu salona, elegantniji nego ikad prije. Markiz je izgledao impresivno i u jahaćem odijelu i u putnoj odjeći, ali sada je izgledao naprosto veličanstveno u uskim hlačama, dok ga je bijela nabrana kravata činila višim i dominantnijim nego ikad prije. Pošto je znala da je to trenutak otkrivanja, Rocana je polako krenula prema njemu uzdignute glave. Kad mu se približila, markiz je rekao: “Dobra večer, Caroline! Mislim da ti dugujem mnogo isprika. Nadam se samo da više nisi toliko iscrpljena i da si ih spremna poslušati.” Ton njegovog glasa je bio vrlo ugodan. Okrenuo se prema stolu na kojem je u posudi s ledom ležala boca šampanjca. Nije čekao da Rocana odgovori, već je nastavio: “Mislim da bismo prvo trebali nazdraviti našoj sreći -nešto što smo preskočili na dan vjenčanja.” Natočio je dvije čaše šampanjca i pružio jednu Rocani. Kad ju je primila, pogledao ju je i primijetila je da se ukočio. Zurio je u nju sa zaprepaštenim izrazom u očima. Tada je mnogo drukčijim glasom uzviknuo: 'Ti nisi Caroline!” “Ne.” Nastala je tišina, a onda je markiz upitao: “Tko si onda i zašto si ovdje?” “Ja sam... Vaša žena.” Anna

50

RafaelaR Markiz je zadržao dah. Prije no što je Rocana uspjela nastaviti, rekao je: “Ti si djevojka koju sam sreo kod konjušnice, ukrotila si Vulkana!” “Da, ja sam... Rocana.” “I tvrdiš da si moja žena?” “D-da.” Činilo se kao da je na trenutak markiz izgubio dar govora. Tada je njegov glas odjeknuo poput pucnja iz pištolja: “Dovraga, što se događa? Zašto si ovdje ti umjesto Caroline?'' Rocanini su prsti čvrsto stisli čašu šampanjca i uspjela je odgovoriti: “Caroline... je bila zaljubljena... u nekoga drugog.” “Zašto mi to nisu rekli?” “Njeni roditelji ... su inzistirali na tome ... da se uda za Vas.” Markiz je po prvi put odvratio pogled od Rocane i uzeo čašu šampanjca. Ispio je gutljaj kao da mu je potreban da se sabere. Tada je rekao: “Rocana, mislim da mi moraš mnogo toga objasniti!” “Smijem li... sjesti?” Markiz je ispružio ruku i ona je sjela na divan. Noge su joj se tresle i osjećala je da ne može stajati. Ruke su joj se također tresle i čvrsto je stisnula čašu kao da je to slamka koja će je spasiti od utapljanja. Shvatila je da markiz čeka i nakon nekoliko sekundi je rekla tihim, nesigurnim glasom: “Caroline ... je pobjegla s čovjekom kojeg voli... a bilo je važno da dobiju na vremenu... pa sam je ja zamijenila...” “Zauzela si njeno mjesto i udala se za mene!” uzviknuo je markiz. “Pretpostavljam da je brak zakonit?” “Mislim da... jest.” “Zavjetovala si se pod imenom Mary - toga se sjećam.” “Krštena sam kao 'Mary Rocana'.” “Ti i Caroline sličite. Pretpostavljam da ste u nekom rodu?” “Sestrične smo.” “Sada se sjećam da si mi rekla da ti je prezime Brunt. Činila si se nekako tajnovitom.” “Tajna je bila u tome što je vojvotkinja mrzila moje roditelje , odgovorila je Rocana. Primijetila je da je markiz cinično gleda i znala je da misli da samo pronalazi isprike za svoje ponašanje. Zašutjela je i nakon nekoliko sekundi on je rekao: “Našla si ispriku za vjenčanje, ali mislim da je pravi razlog to što si htjela postati markiza.” Rocana je ponosno podigla bradu. “Zapravo, to nije istina”, odgovorila je. “Patrick me je uvjerio da je to jedini način na koji on i Caroline mogu sigurno pobjeći, pošto su imali tako malo vremena.” Pomislila je da ga nije uvjerila pa je nastavila: “Da nije bilo tolike žurbe i da se Caroline vratila ranije, mogla je pobjeći u petak ili subotu i ne bi bilo potrebe da ja zauzmem njeno mjesto.” Markiz se namrštio kao da slijedi vlastite misli a onda rekao: Anna

51

RafaelaR “Ipak se nisi dugo dvoumila da se udaš za mene!” “Tako sam pobjegla iz zatvora koji je za mene predstavljao dvorac. Prisilili bi me da budem služavka, švelja moje tete!” “Očekuješ li da u to povjerujem?” “Vjerovali ili ne, to je istina!” “Zapravo mi govoriš da sam između dva zla ja ispao bolje!” rekao je markiz sarkastično. “To sam upravo namjeravala reći”, složila se Rocana. “Uvjeravam Vas, gospodine, da se ne želim udati za Vas kao za... muškarca!” “Zašto ne?” “Mislim da ste vrlo... zastrašujući... i potpuno egoistični!'' “Egoističan?” upitao je markiz. “Naravno! Odlučili ste oženiti Caroline jer Vam je odgovaralo, iz razloga kojih je ona bila dobro svjesna. No, nju nisu pitali za mišljenje, a Vi ste samo pretpostavili da je oduševljena kao i vojvotkinja.” Dok je govorila, znala je da taj govor markiz nije očekivao. Nakon kratke šutnje je odgovorio: “Sada kad razmislim o tome, pretpostavljam da je sve bilo pomalo olako izvedeno.” “Neoprostivo je da su se prema Caroline ponašali kao prema robi koju roditelji predaju Vama, a da nije imala priliku izraziti svoje mišljenje!” Zastala je pa dodala: “Zapravo, ne bi se složila, što god Vi učinili, ali to sada nije važno.” “Uvijek sam smatrao da su za mlade djevojke brakovi ugovoreni”, primijetio je markiz obrambenim tonom, “i da su oduševljene što mogu prihvatiti onoga koji ponudi najviše!” Pošto je zvučao tako iznenađeno pri pomisli da se možda varao, Rocana se malo nasmijala pa odgovorila: “Djevojke se pretvore u žene, a sumnjam da biste se tako nehumano ponašali prema nekoj dražesnoj dami kojoj ste udvarali u Londonu.” Markiz je prišao stolu da si natoči još jednu čašu šampanjca. Pogledao je Rocaninu čašu i uočio da je još gotovo puna. Ispio je gutljaj i rekao: “Što onda predlažeš da učinimo s ovom situacijom?” “Pretpostavljam da ćete... prije ili kasnije morati javiti vojvodi... da ste oženili pogrešnu mladenku.” “Misliš li da on toga još nije svjestan?” “Možda se u dvorcu pitaju što se sa mnom dogodilo, ali sumnjam da će im pasti na pamet da niste oženili Caroline.” “Što misliš da će učiniti s tobom?” Caroline je kratko slegnula ramenima. “Vojvotkinja će biti presretna što me se riješila, ali će zacijelo pomisliti da je čudno što sam pobjegla bez imalo novca i da čak nisam uzela ni konja!” “Zaista smatraš da te mrzi? Ali zašto?” “Na to mogu lako odgovoriti”, rekla je Rocana. “Moj je otac umro u dugovima, a moja je majka bila Francuskinja.” Anna

52

RafaelaR “Francuskinja?” ponovio je markiz. “Pretpostavljam da to objašnjava tvoje oči.” Rocana se tiho nasmijala. “Bojala sam se da će me one prije ili kasnije odati!” “Ako je Caroline tvoja sestrična”, rekao je markiz zamišljeno, “onda si ti kćer lorda Lea!” “Poznavali ste mog oca?” “Vrlo sam mu se divio!” odgovorio je markiz. “Izvrsno je jahao, a sad razumijem od koga si naslijedila tvoj dar kroćenja divljih konja.” “Tata je bio divan prema svakom konju, bez obzira koliko je bio neukrotiv.” “Znam da si i ti takva.” Rocana se nasmiješila. “Mislila sam da ćemo... u svakom slučaju... bar to imati zajedničko!” Markiz se zagledao u nju. “Namjeravaš li nastaviti igrati ulogu moje žene?” “To nije uloga”, odgovorila je Rocana. “Vjenčani smo, a iako Vas možda ljuti što je brak zakonit...mislim da ne možete ništa učiniti!” Markiz je odložio čašu i pogledao u prazan kamin. “Ne samo da sam ljut”, rekao je, “već i zaprepašten. Vidim da ste ti i Caroline napravile budalu od mene, a to mi se uopće ne sviđa.” “Mislila sam”, rekla je polako Rocana, “da je jedini način da ne ispadnete budala taj da se pravite da ste znali što radite ... i da ste namjerno oženili mene!” “Zašto bih to učinio?” “Jer želite sačuvati čast.” Jedino se toga Rocana mogla sjetiti, ali joj se učinilo logičnim. Kad se markiz okrenuo i iznenađeno je pogledao, znala je da je dovoljno pametan da razumije što je htjela reći. “Mogli biste reći”, rekla je prije no što je on progovorio, “da Vam je Caroline rekla kad ste je zaprosili da je ludo zaljubljena u Patricka Fairleyja i da Vas je zamolila da se pravite da je pristala udati se za Vas tako da joj njeni roditelji ne mogu zabraniti da viđa Patricka.” Rocana je govorila zamišljeno, kao da joj se rješenje nametalo samo po sebi. “Ono što nitko nije znao”, nastavila je, “je da smo se nas dvoje slučajno sreli prije utrke i da smo se zaljubili jedno u drugo na prvi pogled!” Pogledala je markiza, a tada odvratila pogled prije no što je uspio išta reći. “Zato ste smislili lukav plan da ja zauzmem Carolinino mjesto u crkvi i zato ste inzistirali da se vjenčanje mora održati u takvoj žurbi. Niste željeli da me netko prepozna na slavlju!” Markiz je zurio u nju, a tada je, potpuno neočekivano zabacio glavu i nasmijao se. “Ne mogu vjerovati!” rekao je. “Ovo se ne može događati! Ja sanjam!” “I ja sam mislila da sanjam”, rekla je Rocana, “sve otkako sam pristala sudjelovati u ovoj predstavi za koju sam bila sigurna da će se pokazati katastrofalnom.” “I ti zaista misliš da će netko povjerovati u tu fantastičnu priču koja kao da je ispala iz 'Tisuću i jedne noći'?'' Anna

53

RafaelaR “Nije ništa više nevjerojatna od vašeg inzistiranja da oženite djevojku s kojom ste pričali samo tri puta i vašeg obaranja rekorda u vožnji od Engleske do Francuske na početku medenog mjeseca!” Markiz se ponovno nasmijao. Tada je rekao: “Pretpostavljam da bih ti trebao reći zašto sam tako žurio!” “Priznajem da sam vrlo znatiželjna”, odgovorila je Rocana. A zanima me i zašto ste se vjenčali u takvoj žurbi.” Vidjela je da se izraz na njegovu licu promijenio, kao da je dirnula u nešto što joj ne želi reći. Tog trenutka je večera bila najavljena, a kad je ustala, markiz joj je ponudio svoju ruku. Polako su krenuli niz hodnik do lijepe blagovaonice. Na sredini stola je stajao veliki zlatni svijećnjak s osam svijeća. Prostorija je bila ukrašena zlatnim ukrasima, a na stolu su bile zlatne čaše ukrašene zelenim orhidejama. “Kako lijepo!” uzviknula je Rocana kad su sjeli. “Žao mi je što nema tradicionalnih boja za mladenku”, rekao je markiz, “ali rekli su mi da su te orhideje procvjetale u mojim staklenicima, a smatrao sam da ćeš ih zato više cijeniti nego uobičajene bijele ljiljane.” “Možda bi bijela boja više odgovarala.” “Ako to smatraš lošim znakom, varaš se”, odgovorio je markiz. “Zelena je jedna od mojih boja u utrkama, a druga je crna.” “Zaista ste imali sreće s konjima.” “Ne mogu se požaliti”, rekao je markiz zadovoljno, “iako nisam pobijedio onog mladića koji me je u zadnji čas izazvao na utrci. Mislim da si rekla da se zove Patrick Fairley.” “Molila sam se da Vas pobijedi”, rekla je Rocana, “zato što bi to za njega bio sretan znak.” “Sada razumijem zašto je to tako strastveno želio”, primijetio je markiz. Rocana je tiho uzdahnula. “Bila je to vrlo uzbudljiva utrka i nisam ni pomislila da bi Patrick mogao imati ikakvu šansu za pobjedu. Ali sada je pobijedio na drugi način, a nadam se da ste dovoljno pošteni da mu poželite sreću.” “Mislio sam da se isto odnosi i na mene!” rekao je markiz podrugljivim tonom. Rocana se nije usprotivila, već je podigla čašu i rekla: “Za Patricka, koji je osvojio vrlo poseban trofej, usprkos tome što nije imao izgleda za pobjedu.” Markiz je podignuo svoju čašu i ispio je pa rekao: “Mislim da bi trebala nazdraviti i meni, ali da te poštedim neugodnosti, zamolit ću te da to učiniš kasnije.” Rocani je trebalo malo vremena da shvati da je na ciničan način rekao da je on osvojio nju. Rekla je: “Sluge će uskoro ući s drugim jelom. Nadala sam se da ćete mi sada reći zašto ste se toliko žurili da stignete u Pariz.” “Naravno”, složio se markiz, “a objašnjenje je jednostavno: princ regent me je zamolio da u njegovo ime kupim pet izvanrednih slika, a to sam morao učiniti danas jer će sutra biti stavljene na javnu dražbu!” “Slike!” uzviknula je Rocana. “To nisam očekivala!” “Što si mislila, zašto se žurim?” Anna

54

RafaelaR Rocana je pomislila da mu možda ne bi trebala odgovoriti. Tada je prkosno rekla: “Pošto nije bio u pitanju konj jer ih imate dovoljno, mislila sam da je posrijedi... žena!” Markiz ju je pogledao kao da ne može vjerovati da nešto tako sitno može biti tako drsko. Tada je rekao: “Vidim da uopće nisi ono što bi se očekivalo od mlade, neiskusne i neupućene društvene debitantice.” “Žao mi je što ću Vas razočarati”, odgovorila je Rocana, “ali nisu mi dozvoljavali da izlazim, a imam devetnaest godina. Godinu sam dana starija od Caroline.” “A u toj jednoj godini si prikupila toliko znanja!” Markiz ju je opet zadirkivao i rekla je: “Svo znanje koje imam je iz knjiga. Niste me sreli u dvorcu upravo zato što mi nisu dozvoljavali da ikoga viđam.” Nastavila je vrlo tihim glasom: “Otkako su mi roditelji umrli, bila sam gurnuta u pozadinu, zlostavljali su me i kažnjavali. Ako se ponašam previše slobodno, morate mi oprostiti jer se upravo osjećam kao boca šampanjca koju su otčepili.” Na te se riječi markiz nasmijao. “Rocana, već sam upoznao tvoju maštu, a ovo je samo još jedan primjer te maštovitosti.” “Vjerujte ono u što želite vjerovati”, odgovorila je Rocana, “ali ja govorim istinu kad god je to moguće.” “Osim kad se pretvaraš da si netko drugi!” “Postoje iznimke od svakog pravila.” “Ti si ili vrlo pametna ili vrlo glupa”, rekao je markiz, “a sviđa mi se izazov odvajanja žita od korova, ili bolje rečeno, istine od laži!” Dok su večerali, Rocana je shvatila - a to joj je bilo potpuno novo otkriće - da je posluga napustila prostoriju. Kad bi završili s jednim jelom i zatrebali drugo, markiz bi ih dozvao malim zlatnim zvoncem koje je stajalo na stolu. Bili su sami i Rocana je rekla: 'Ono što Vam mogu reći, a to je potpuna istina, je da Vas se Caroline bojala i da Vas je mrzila! I ja Vas se... bojim, a iako Vas ne mrzim, mislim da ste vrlo neobičan i težak čovjek.” Pošto markiz nije odgovorio, dodala je: “Sjećam se da mi je to o Vama rekao ujak dok smo se vozili u crkvu, da ste teška osoba i da moram činiti ono što mi kažete.” “Namjeravaš li poslušati njegov savjet?” “To ovisi o Vašim zapovijedima”, odgovorila je Rocana. “Vidjela sam koliko ste sitničavi, kako sve isplanirate do posljednjeg detalja. Zato bih voljela znati što mogu očekivati jer ne želim nagađati i bojati se.” Markiz je na trenutak zašutio. Tada je rekao: “Neprestano mi govoriš kako sam zastrašujuć. Je li to zaista istina?” Rocana ga je pogledala raširenih očiju pa rekla: “Zacijelo ste svjesni toga da Vas se svi boje, osim možda lijepih žena koje Vas pokušavaju osvojiti, iako mislim da i njih plašite! Kad sam srela Vaše konjušare u dvorcu, rekli su mi da Vas se boje.” Markiz ju je pogledao i rekao: Anna

55

RafaelaR “Pretpostavljam da nitko ne može vidjeti sebe kako ga drugi ljudi vide. Znam da sam sitničav. Volim da su stvari koje me okružuju savršene, ali nisam mislio da kontroliram ljude strahom, već poštovanjem.” “Mislim da želite reći”, odgovorila je Rocana, “da želite da Vam se dive, a i dive Vam se, čak i kad ne odobravaju Vaše ponašanje.” “Što ti znaš o meni?” upitao je markiz. “Rekla si mi da si bila zatvorena u dvorcu. Jesi li ikad čula za mene prije no što sam upoznao Caroline?” “Naravno da sam čula za Vas!” odgovorila je Rocana. “Čula sam o Vašim uspjesima na trkalištu i o dvobojima u kojima ste se borili i pobijedili, a naravno, i o Vašim brojnim ljubavnim vezama!” Govorila je bez razmišljanja, zanesena novim iskustvom slobodnog razgovora poput onih koje je vodila s roditeljima. Kad su umrli, to više nije mogla činiti. Tada je markiz odjednom tresnuo šakom u stol, tako snažno da su se tanjuri i čaše zatresli. “Kako se usuđuješ!” uzviknuo je. “Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom! Što ti znaš o mom životu? Tko ti je pričao o meni i o stvarima koje te se ne tiču?” Gotovo je vikao. Na trenutak se Rocana zagledala u njega, a oči su joj se širile dok napokon nije našla riječi: “Ž-žao mi je... govorila sam bez razmišljanja... sada znam ... da je to bilo vrlo bezobrazno od mene.” Pošto je njen ton bio skroman i ispričavajući, ljutnja iz markizova pogleda je nestala i rekao je ljubaznije: “Sada sam te zaista uplašio, a to je pogrešno. Rocana, bila si iskrena sa mnom, a to je nešto što sam od tebe trebao očekivati, iako istinu rijetko čujem od nekoga drugog.” Rocana se zagledala u orhideje na stolu. “Bilo je to... bezobrazno od mene”, rekla je, “ali... nikada nisam bila sama s nekim... poput Vas.” Neočekivano je markiz ispružio ruku prema njoj. “Oprosti mi”, rekao je. “Iznenadila si me i zaboravio sam koliko si mlada.” Rocana je oklijevajući stavila ruku u njegovu. Njegovi su je prsti stisnuli i ponovno je postala svjesna snage i vibracija koje je osjetila u crkvi. “Rocana, mislim da moramo sklopiti dogovor”, rekao je markiz tiho. “Dogovor?” “Dogovor da ćemo jedno drugom uvijek govoriti istinu, uvredljivu ili ne. Moramo se potruditi da ovaj čudni i naizgled smiješni brak uspije.”

Anna

56

RafaelaR

Šesto poglavlje Pošto je posluga neprestano ulazila i izlazila iz blagovaonice, Rocana više nije mogla nasamo razgovarati s markizom dok večera nije završila. Tada su se preselili u salon. On se udobno smjestio u naslonjaču dok je Rocana bez razmišljanja sjela na meki sag ispred kamina. To je običavala činiti u dvorcu kad bi pričala s Caroline, a i prije, dok je živjela u svom domu s roditeljima. Nije ni pomislila da je to možda neprikladno za njen novi položaj. No, markiz nije ništa rekao. Samo ju je gledao dok je njena elegantna haljina svjetlucala oko nje, a zbog dijamantnog se sjaja činila poput cvijeta nakon kiše. Rekao je: “A sada popričajmo razumno o ovoj situaciji.” “Mislila sam da to i činimo”, odgovorila je. “Moramo odlučiti o mnogo stvari”, rekao je. “Kao prvo, što želiš da kažem tvojoj tetki i tetku?” Rocana je uzviknula: “Ne još! Molim Vas... ne još... želim biti potpuno sigurna da je Caroline na sigurnom i... “ Zastala je. “I?” upitao je markiz. Rocana je oklijevala. “Pitala sam se... jeste li potpuno sigurni... da ćete me zadržati ovdje kao Vašu ženu.” “A ako to ne učinim?” upitao je markiz. “Što ćeš učiniti?” “Zvučat će pohlepno”, rekla je Rocana tiho, “ali pošto nemam novca, morala bih Vas zamoliti da mi date dovoljno novca da se sakrijem negdje... gdje me teta Sophie neće pronaći.” Zastala je pa rekla iskreno: “Ne bih mogla podnijeti da se vratim u dvorac... znajući kako će me kazniti... što sam vas oboje prevarila. “ “Onda to u svakom slučaju moraš izbjeći”, rekao je markiz. “Za večerom sam ti predložio da bismo trebali vidjeti je li moguće da naš brak uspije.” “Zaista to mislite?” “Rijetko kažem nešto što ne mislim”, odgovorio je markiz. “Priznajem da sam isprva razmišljao kako da se izvučem iz položaja u koji si me stavila, ali uviđam da nema izlaza bez izazivanja skandala.” “Znala sam... da ćete to mrziti!” rekla je Rocana tiho. “To zaista ne bih volio”, odgovorio je markiz, “i zato ću se složiti s tvojim planom i reći da sam te oženio jer sam tako želio.” Rocanine su oči zasvjetlucale. ''To bi bilo prekrasno za Caroline i sigurna sam da bi je spasilo... od pokušaja poništenja braka.” “Onda je njena budućnost riješena”, rekao je markiz. “Što ćemo učiniti s našom?” Nastala je tišina. Tada je Rocana odgovorila: “Pošto ste bili tako ljubazni... pokušat ću Vam što manje smetati.” “Što time misliš reći?” “Mislim reći”, rekla je oklijevajući, “da znam da ste zaljubljeni u neku drugu... i da ćete vjerojatno htjeti provoditi mnogo vremena s njom.” “Tko ti je rekao da sam zaljubljen u drugu?” upitao je ljutito markiz. Anna

57

RafaelaR Rocana ga je pogledala pomalo oprezno pa rekla: “Kad je Caroline bila u Londonu, rekli su joj da se tako užurbano ženite jer ste upali u nevolju zbog crvenokose dame zelenih očiju.” Zašutjela je pa dodala: “Rekli su da bi Vaša veza s njom... mogla izazvati diplomatski incident... i da ste se zato odlučili oženiti.” Dok je govorila, bila je svjesna da se markiz ukočio i da bijes u njemu raste. Istovremeno je znala da je bolje da otpočetka bude s njim iskrena i brzo je nastavila: “Zato Vam neću smetati... kad budete željeli biti nasamo s nekom damom koja Vas zanima... i možda bismo mogli postati prijatelji.” Nastala je tišina, a onda je markiz rekao: “Nisam imao na umu takav brak.” Rocana ga je brzo pogledala. “Ne mislite valjda... da bismo zaista trebali biti muž i žena?” “Zašto ne?” Rocanine su se oči raširile kao da ne može vjerovati onomu što čuje. Tada je odgovorila: “Ne znam što ljudi rade... kada vode ljubav... ali znam da je to predivno za Caroline jer obožava Patricka!” Zastala je pa nastavila: “Ali pošto Vi mene ne volite... a ni ja ne volim Vas... bilo bi to vrlo, vrlo pogrešno.” “Ali vjenčani smo, Rocana!” rekao je markiz tiho. “Vjenčali smo se greškom, a iako me oduševljavaju Vaši konji ... i Vaše slike... to je nešto sasvim drugo od... Vaše privlačnosti kao muškarca!” Markizove su se usne iskrivile kad je rekao: “Rocana, u svom iskustvu sa ženama nisam navikao na iskrenost.” “Molim Vas... nisam namjeravala biti bezobrazna ili teška ... “, rekla je Rocana molećivo, “ali morate razumjeti da je naš brak drukčiji od onoga što ste Vi očekivali... a ja htjela.” “Pretpostavljam da svaka mladenka želi biti zaljubljena!” primijetio je markiz. Rekao je to kao da je to nešto neugodno i na trenutak je Rocana zaboravila na skromnost. Rekla je: “Naravno da želi! Kako bi i moglo biti drukčije? Zašto bi morala biti prisiljena da se uda za muškarca samo zato što je bogat i moćan? To je pogrešno! To je suprotno svemu... što je Bog htio!” “A opet, ti si se udala za mene da spasiš Caroline i sebe”, ustrajao je markiz. “To sam Vam i rekla.” “Pretpostavljam onda da ne misliš da mi išta duguješ?” Rocana je izgledala zbunjeno. “Rekla sam Vam... koliko sam Vam zahvalna... ali mogu Vam ponuditi samo zahvalnost... i pokušati Vam udovoljiti.” Nastala je kratka tišina. Onda je markiz rekao: “Pretpostavirno da ti kažem da želim normalan brak, kakav sam htio s Caroline, u kojem ne bi bila moja žena samo imenom, već u pravom smislu riječi?” Pošto su je njegove riječi uzrujale, Rocana je ustala i krenula prema prozoru. Zavjese su bile navučene, a francuski je prozor s pogledom na Anna

58

RafaelaR vrt bio otvoren. Stajala je i gledala van. Svjetlost je blijedjela i na nebu su se polako počele pojavljivati zvijezde. Bilo je vrlo tiho, a lišće je šuštalo na povjetarcu. Rocani se činilo da je čaroliju koju je oduvijek tražila našla na ovom lijepom mjestu, čaroliju koja je bila dio nje, njenog instinkta, njenih snova i nade za srećom. Osjećala se kao da poseže za nečim što joj izmiče; nečim što se bojala da nikada neće uhvatiti. No svaki živac u njenom tijelu i cijelo njeno biće su žudjeli za tim. Tada je postala svjesna da je markiz nečujno ustao i da stoji iza nje. “Razmišljaš li o tome da pobjegneš od mene?” upitao je dubokim glasom. “Nemam kamo... pobjeći.” “Onda predlažem da ostaneš”, rekao je. “Počet ćemo s mojim konjima i slikama i vidjeti kamo će nas to odvesti prije no što učinim išta što bi te moglo uplašiti.” Rocana se okrenula i pogledala ga. “Mislite li to? Mislite li to... zaista?” upitala je. Sada su njene oči sjale zvjezdanim sjajem, a strah je iz njih nestao. “Ne mijenjam svoje odluke često”, rekao je markiz suho, “ali ti si vrlo uvjerljiva, ne samo svojim riječima, već i mislima.” “Govorite li mi... da možete čitati moje misli?” “Tvoje oči su vrlo rječite.” “Drago mi je ako su Vas uvjerile da sam u pravu.” “Ne kažem da si u pravu”, prigovorio je markiz, “samo da ću se složiti s onim što želiš.” “Hvala Vam... vrlo sam zahvalna.” Kao da je time razgovor bio završen, markiz je počeo pričati o tome što će raditi sutra. Bila je gotovo ponoć kad je Rocana rekla: “Mislim da bih trebala otići u krevet... s Vama mogu razgovarati o toliko zanimljivih stvari... da moram biti sabrana.” “Shvatit ću to kao kompliment”, odgovorio je markiz. “Idi sada u krevet, a ako želiš, možeš mi se sutra pridružiti na jahanju u Bois u osam sati.” “Smijem li to zaista?” “Veselit ću se tvom društvu.” “Hvala Vam... hvala Vam!” uzviknula je Rocana. “Obećavam da neću kasniti.” Ustala je i ispružila ruku, pitajući se je li to dobar način da mu kaže laku noć. Na njeno olakšanje, markiz ju je primio, elegantno je prinio svojim usnama po francuskom običaju i rekao: “Idi spavati, Rocana, i prestani se brinuti. Ako sve prepustiš meni, obećavam da ću te učiniti mnogo sretnijom nego što si bila.” Nasmiješila mu se pa rekla: “Sada sam potpuno sigurna da sanjam. Napola sam očekivala da ću večeras morati spavati na ulici... ili da ću prositi na putu za Englesku!” Govorila je polušaljivim tonom i markiz je rekao: “Mislim da prevaranti i krivotvoritelji u Francuskoj završe u Bastilji.” “Onda sam vrlo zahvalna za udobni krevet koji me čeka gore”, nasmiješila se Rocana. “Laku noć, gospodine.” Anna

59

RafaelaR Naklonila se i izišla kroz vrata koja joj je markiz prethodno otvorio. Dok je prolazila kraj njega, pogledala ga je i pomislila da mu oči imaju čudan izraz koji nije razumjela. Pošto je bila obuzeta olakšanjem, uzbuđena i pomalo zadivljena, potrčala je gore. Marie ju je čekala da joj pomogne pri svlačenju pripremi za krevet.

***

Dok se sljedeće večeri presvlačila za večeru, Rocana je pomislila da nikada nije provela ljepši i uzbudljiviji dan. Gotovo dvije godine je hodala dvorcem poput duha, nadajući se da će ostati neprimijećena i da ju vojvotkinja neće prekoravati. Nikada nije mogla razgovarati ni s jednim strancem, a nitko ju nije ni slušao osim Caroline. Zato je za nju vrijeme provedeno s markizom predstavljalo neopisivu radost. Bio je tako inteligentan, tako načitan, da je zaboravila na strah i živahno mu odgovarala na sve o čemu joj je pričao jer je to poticalo njenu maštu. Za jahanje u Bois, Rocana je pronašla dvije vrlo lijepe ljetne jahače oprave koje je vojvotkinja kupila za Caroline. Jedna je bila blijedoplava, poput Carolininih očiju, a druga je bila zelena s bijelim obrubom i Rocanu je upravo ona oduševila. Obukla ju je i na glavu stavila odgovarajuću crnu kapu sa zelenim velom. Kad se pridružila markizu točno u osam sati, pomislila je da je u njegovom pogledu uočila iskricu divljenja, iako nije mogla biti sigurna. “Iznenađujuće si točna za ženu”, rekao je suhim, podrugljivim glasom. “Kao Vaša žena, bih li se usudila biti drukčija?” odgovorila je Rocana. “A kao Vaša prijateljica, nisam Vas htjela pustiti da čekate.” Nasmijao se na njen brzi odgovor. Umjesto konjušara, on joj je pomogao da se popne u sedlo i namjestio joj opravu iskusnim pokretima. Konj kojega je jahala nije bio tako veličanstven kao Vulkan, ali je bio lijep i čistokrvan. Rocana uopće nije bila svjesna da su ona i markiz izazvali senzaciju među drugim jahačima u Boisu. Većina jahača su bili muškarci i nekoliko njih je pozdravilo markiza u očitom nastojanju da upoznaju njegovu ženu. Pošto je Rocana s njima pričala njihovim jezikom, svi su hvalili njenu umješnost i naglasak. Tek kad su ostali sami je upitala: “Trebam li reći da mi je majka bila Francuskinja? Ili bih ih trebala ostaviti u uvjerenju da sam ja Caroline?” “Mislim da bismo zasad trebali stvari ostaviti takvima kakve jesu”, odgovorio je markiz. “Objašnjavanja su uvijek pogrešna, a moj će brak vojvoda objaviti u 'Londonskoj gezeti', kao i u 'Timesu' i 'Postu'. “Razumijem da se nalazite u kompliciranoj situaciji”, rekla je Rocana, “a mislim da bi bilo pametno čekati što duže da Patrick i Caroline dobiju vremena napustiti Englesku.” “Namjeravali su poći u inozemstvo?” upitao je markiz. “Mislim da će doći u Francusku”, odgovorila je Rocana, “ali Patrick je sve isplanirao do posljednjeg detalja pa ne vjerujem da će ih uhvatiti u posljednjem trenutku.” Bila je sigurna da je to istina. Istovremeno joj se u glasu nazirao strah jer je tako dugo živjela pod vojvodinim autoritetom da joj je bilo teško povjerovati da bi mu se itko mogao oduprijeti i pobijediti. “Opet se brineš, Rocana”, rekao je markiz, “a najviše mi se sviđaš kad se smiješiš.” Anna

60

RafaelaR “Onda ću se smiješiti”, odgovorila je Rocana. Nakon jahanja, markiz ju je odveo na izložbu slika koja ju je ostavila bez daha. “Mama bi voljela vidjeti ove slike”, rekla je. “Toliko me toga naučila o francuskim slikarima! Iako sam vidjela reprodukcije, to nije isto kao vidjeti originale.” Pomislila je da je njen entuzijazam zabavljao markiza. Tada su otišli u restoran na ručak. Ponovno su privukli pažnju svih prisutnih. Markiz je uočio kako je Rocana nesvjesna svoje ljepote i da nije ni primijetila divljenje u očima Francuza, niti radoznale i zavidne poglede Francuskinja. Jeli su za stolom za dvoje, ispod drveća. Rocana je pričala o slikama i konjima i markiz je shvatio da mora odgovarati na bezbrojna pitanja koja mu nikad prije nisu bila postavljena. Kad joj na jedno pitanje nije odmah odgovorio, Rocana je brzo upitala: “Dosađujem li Vam s ovolikim pitanjima? Morate mi reći ako sam dosadna.” “Uvjeravam te da mi ne dosađuješ”, odgovorio je markiz. “Svjesna sam koliko malo znam o Vama i cijelom Vašem životu”, rekla je Rocana. “Pokušat ću naučiti što je brže moguće, ali bojim se da ćete me morati naučiti tolikim stvarima da ćete to sigurno smatrati zamornim.” “Ako to budem smatrao zamornim, reći ću ti.” “Razmišljala sam”, nastavila je, “kako je prekrasno biti s nekim poput Vas. Kao da sam s tatom, još i bolje!” “Polaskan sam!” rekao je markiz suho. “Ne ogovaram tatu”, rekla je Rocana. “Bio je vrlo pametan i dosjetljiv i inzistirao je da naučim voditi 'inteligentan razgovor', ali je više volio razgovarati s mamom. Kad je ona bila uz njega, nisam mogla zaokupiti njegovu pažnju.” Uzdahnula je pa dodala: “Sada razumijete zašto je za mene tako uzbudljivo imati Vas samo za sebe... barem za sada.” “Misliš li da ćeš me za sebe imati samo nakratko?” upitao je markiz. “Naravno”, odgovorila je Rocana. “Ne bojim se samo toga da će Vas ukrasti neka ljupka dama, već i toga da ćete nestati, a ja ću se probuditi!” Markiz se nasmijao. “Problem kod tebe je što si previše maštovita”, rekao je, “a Bog zna u kakve ću probleme ja upasti! Već si mi uzrokovala dovoljno nevolja, pitam se što donosi budućnost!” “Samo se nadam da me nećete smatrati previše dosadnom”, rekla je brzo Rocana. “Mislim da bi to bilo nemoguće!” Teško je bilo razaznati je li to bio kompliment ili kritika.

***

Dok joj je Marie pomagala da se obuče, Rocana je pomislila da je ovo prvi put otkako su joj roditelji umrli da se osjeća sretnom i opuštenom. “Zapravo i nije zastrašujuć”, rekla je u sebi. Anna

61

RafaelaR Istovremeno je znala da bi joj srce stalo kad bi se još jednom naljutio na nju kao sinoć. 'Moram ga nastaviti nasmijavati', pomislila je, 'i zabavljati ga svojim riječima.' Pomolila se ocu za pomoć, znajući da je on uvijek ljudima podizao raspoloženje. Privlačio je ljude istom čarolijom koja ga je privukla njenoj majci. “Želim tu čaroliju!” promrmljala je Rocana. Nadala se da će markiz toga biti svjestan i da će nastaviti biti tako ljubazan prema njoj kao što je bio danas. “Izgledate vrlo lijepo, madame!” rekla je Marie. Rocana se pogledala u ogledalo i primijetila da joj je Marie navukla blijedoružičastu haljinu koja je suptilno naglašavala njenu zlatnu kosu i tajnovitost njenih tamnih očiju. Haljina je bila obrubljena ružičastim karanfilima, a Marie je iste takve nabrala u vrtu i njima joj ukrasila kosu. Tako odjevena je izgledala vrlo mlado. Kad je ušla u salon, markiz je pomislio da izgleda poput Perzepone koja izlazi iz središta zemlje da vanjskom svijetu podari prvi dašak proljeća. Gledao je kako mu prilazi i mislio kako zbog svoje krhkosti Rocana ima eleganciju koja je drugim ženama nedostajala. Bila je potpuno prirodna i nesvjesna same sebe; na njoj nije bilo ništa umjetnoga. Kad mu je prišla, rekao je: “Ako ti to odgovara, namjeravao sam te poslije večere povesti na zabavu koju priređuju moji prijatelji.” “To će biti vrlo uzbudljivo!” uzviknula je Rocana. “Samo se nadam da ću dovoljno dobro plesati! Naravno, plesala sam valcer s tatom, ali nikada nisam bila na plesu.” . Markiz se zagledao u nju. Onda je rekao nasmiješivši se: “To je još nešto što te moram naučiti.” “Smeta li Vam to?” “Naravno da ne! Uživat ću u tome!” Rocana je oklijevajući rekla: “Molim Vas... pošto mi je tako neugodno što ne znam plesati... bismo li mogli prvo otići nekamo gdje ću plesati pred nepoznatima... a ne pred Vašim prijateljima?” “To je dobra ideja”, složio se markiz. “Učinit ćemo to.” “Razumijete me!” uzviknula je. “Jesi li očekivala da ću biti potpuno neosjetljiv, da ne kažem 'tvrdokožac'?” “Ne, naravno da ne! No, imate mnogo više razumijevanja nego što sam mislila, a instinktivno prepoznajete ljudske osjećaje, što nisam očekivala.” Markiz nije odgovorio, a Rocana je nastavila: “Mislim da vrlo malo ljudi ima taj instinkt, a to je nešto što je tata smatrao čarolijom.” “ Č arolija koju si upotrijebila na Vulkanu?” upitao je markiz. “Upravo tako!” složila se Rocana. “A ona djeluje i na životinje i na ljude.” “Onda me vrlo veseli što misliš da je ja imam.” Nasmiješila mu se, a prije no što je mogao nastaviti, najavljena je večera i pošli su u blagovaonicu. Jelo je bilo još ukusnije nego sinoć. Pošto je Rocana bila gladna, jela je sve što je bilo ponuđeno i popila je malo šampanjca. Markiz joj je rekao da dolazi iz vinograda koji namjerava kupiti. “Bit će vrlo uzbudljivo imati vlastita vina”, rekla je. “Bismo li mogli otići vidjeti vinograd?” Anna

62

RafaelaR “Volio bih to”, rekao je markiz, “a planirao sam da se odvezerno tamo čim se zasitimo Pariza.” “Ali ne prebrzo”, zamolila je Rocana. “Toliko toga još želim vidjeti u Parizu, a sigurna sam da još morate pregledati mnogo slika.” Markiz je upravo htio odgovoriti kad su se vrata odjednom naglo otvorila, a Rocana se zbog buke instinktivno okrenula. U sobu je vrlo agresivno ušao muškarac. Kad je Rocana iza njega ugledala uznemirenu poslugu, shvatila je da je upao u kuću bez najave. Zalupio je vratima, a tada prišao stolu, zagledan u markiza. “Čuo sam da ste ovdje, gospodine”, rekao je, “a ako ste mislili da ćete mi pobjeći, pogriješili ste!” Govorio je engleskim jezikom, ali sa stranim naglaskom koji nije bio francuski, već kao da je bio iz Austrije ili neke balkanske zemlje. Izgledao je razmetljivo s kovrčavim brkovima i odjećom koja zasigurno nije bila po engleskoj modi, iako je bila skupa. Približio se markizu i nastavio: “Smatram Vaše ponašanje prema princezi uvredljivim i namjeravam se osvetiti!” Markiz je polako ustao. “Moram Vašoj Visosti poželjeti dobrodošlicu u moju kuću”, rekao je vrlo suzdržanim glasom. “Čast mi je predstaviti Vam moju ženu.” Pošto je osjećala da to treba učiniti, Rocana je također ustala s namjerom da se nakloni kad princ pogleda u njenom smjeru. Umjesto toga, nastavio je zuriti u markiza vrlo prijetećim pogledom i odgovorio je glasom u kojem je odzvanjao potisnuti bijes: “Ako mislite da me možete prevariti ženidbom i odlaskom iz Engleske, griješite! Ja nisam budala, Quorn! Svjestan sam Vašeg nedopustivog ponašanja i nemam namjeru dopustiti Vam da izbjegnete zasluženu kaznu!” “Žalim što Vaša Visost tako misli... “, započeo je markiz. “Uvrijedili ste me”, zagrmio je princ, “i za to ćete platiti!” Još uvijek vrlo tiho, markiz je odgovorio: “Pošto ne mogu odbiti ovakav izazov, Vaša Visosti, srest ćemo se u zoru.” Rocana je znala da je to značilo dvoboj, a kad je primijetila divlji bijes na prinčevom licu, uplašeno je pomislila kako bi se markiz mogao naći u opasnosti. “Dovraga sa zorom!” bijesno je uzviknuo princ. “Neću se s Vama boriti pištoljem! Znam za Vašu reputaciju dobrog strijelca, a osvetit ću se na mnogo bolji način koji nećete moći izbjeći.” Dok je govorio, zabacio je plašt koji je nosio preko odijela, a Rocana je ugledala da u ruci drži štap. Pomislila je da će njime udariti markiza. Tada je zacijelo pritisnuo tajnu ručicu i sada je postalo očito da princ u ruci drži štap-mač, dug i oštar, koji je zlokobno zasjao na svjetlu. Uperio ga je u markiza i rekao: “Bit ću osvećen i pravda će biti zadovoljena jedino kada poginete od moje ruke, gospodine markiže!” Dok je govorio, zamahnuo je mačem s namjerom da probode markizovo srce. Bez razmišljanja i oklijevanja, Rocana se bacila između dvojice muškaraca. “Ne možete ubiti nenaoružanog čovj... !” započela je. Njen uznemireni glas je kod posljednje riječi postao vrisak. Njena reakcija je iznenadila princa i bilo je prekasno da spusti oružje. Smrtonosna oštrica se zarila u Anna

63

RafaelaR Rocaninu ruku, a da se nije našla između njih, završila bi točno u markizovim prsima. Kad se srušila na pod, markiz se pomaknuo po prvi puta otkako ga je princ napao. Promišljeno i snažno ga je udario u bradu. Kad je princ pao na ulašteni pod, markiz ga je podignuo i izbacio kroz poluotvoreni prozor u vrt. Kad je princ pao uz zvuk slomljenog stakla, markiz se okrenuo i kleknuo kraj Rocane.

***

Rocani se činilo kao da je tamni valovi polako nose prema svjetlu. U daljini, kao u nekom drugom svijetu, čula je glas: “Popij ovo!” Osjetila je rub čaše na usnama i tekućinu koja joj se slijevala grlom. Bila je jaka i palila je. Iako je željela okrenuti glavu i odbiti, glas je opet rekao: “Popij! Osjećat ćeš se bolje!” “Budi se, gospodine”, čula je drugi glas. “Gospođa se samo onesvijestila.” Onda je tama polako nestala i Rocana je osjetila vrućinu u grudima. Iz nekog neshvatljivog razloga, nije htjela otvoriti oči i bojala se. Tada je markiz potpuno drukčijim glasom no što je od njega ikad čula rekao: “Probudi se, Rocana, probudi se!” Pošto je osjećala da ga mora poslušati, otvorila je oči i vidjela da se naginje nad njom, lica vrlo blizu njenom. Na trenutak joj je bilo teško izoštriti pogled. Onda je upitala: “Jeste li... dobro?” “Dobro sam, zahvaljujući tebi. Doktor će stići što prije bude mogao.” “Doktor?” promrmljala je Rocana. Onda se sjetila što se dogodilo. Pomislila je da je vrisnula, ali je to zapravo bilo samo mrmljanje i ponovno je upitala: “Dobro ste?” “Ti si jedina koju je ozlijedio”, rekao je markiz tiho. Vrlo nježno ju je podignuo, a kad je to učinio, Rocana je nejasno primijetila crvenu mrlju na njegovim prsima. Tada je primijetila da joj je rame pokriveno rupčićima sa stola. Htjela je pitati koliko je teško ranjena. A onda to nekako više nije bilo važno jer je snaga markizovih ruku postala vrlo ugodna.

***

Mnogo sati kasnije je Rocana napokon uspjela jasno razmišljati. Probudila se iz sna uzrokovanog nečim što joj je dao doktor i sjetila se da ju je to onesvijestilo dok je pregledavao njeno rame. Bila je svjesna da leži u krevetu i da joj je ruka zamotana. Nosila je spavaćicu, iako se nije sjećala da se skinula. Odjednom ju je pogodila pomisao da bi zbog rane možda mogla izgubiti ruku. Tiho je uzviknula i osjetila da se netko približio. Pomislila je da je to zacijelo Marie. Zatvorenih očiju je upitala: Anna

64

RafaelaR “Neće... neće mi odrezati ruku?” “Ne, ne, naravno da ne!” Odgovor je došao od markiza. Kad je otvorila oči, vidjela je kako se nadvija nad njom. Bila je iznenađena što ga vidi jer je jedino svjetlo u sobi dolazilo od svijeće pored kreveta. Ugledala je bijeli ovratnik njegove pidžame ispod ogrtača i pomislila da je noć i da bi on trebao spavati. “Rana je samo površinska”, rekao je brzo markiz, “iako će te boljeti i biti neugodna. Rocana, vrlo sam ti zahvalan što si mi spasila život.” “Namjeravao Vas je... ubiti!” “On je lud!” rekao je markiz. “Ako ti je to utjeha, patit će mnogo gore nego ti, a nadam se da će to ohladiti tu nepromišljenu budalu!” Zbog načina na koji je to rekao, Rocana se poželjela nasmijati, ali to je bio preveliki napor. Što god da joj je doktor dao, zbog toga se osjećala glupavo i imala je osjećaj kao da joj je mozak ispunjen pamukom. “Drago mi je... što sam Vas... spasila... “, rekla je slabašno i zaspala.

***

Kad se Rocana ponovno probudila, bilo je jutro i Marie je čistila sobu. Kroz prozor je ulazilo sunce, a pored kreveta je bila velika košara puna bijelih orhideja. “Jeste li budni, madame?” upitala je Marie. “Sigurna sam da želite da Vas umijem i da Vam donesem nešto za jelo.” “Žedna ... žedna sam.” Marie joj je donijela limunadu zaslađenu medom koja je bila vrlo osvježavajuća. Rocana je željno pila, a onda je osjetila kako je boli rame. Marie je po izrazu na njenom licu pogodila što osjeća i rekla: “Doktor će doći poslije da Vam promijeni zavoje, madame. Bit će vrlo zadovoljan što ste tako dobro spavali.” “Još uvijek sam ... pospana.” Rocana je znala da se tako osjeća zbog nečega što joj je doktor dao. Marie ju je umila i počešljala tako da joj je kosa slobodno padala gotovo do struka. Povezala joj je kosu plavim vrpcama koje su bojom odgovarale zavjesi na krevetu. Doktor je kasnije stigao i pregledao joj ranu, a onda rekao, kako to samo Francuz može reći: “Pošto ste vrlo lijepi, madame, a ujedno i jaki i zdravi, rana će brzo zarasti i mislim da nećete dobiti groznicu.” “Hoću li imati ... ružan ožiljak?” “Mislim da ne”, odgovorio je doktor. “U najgorem slučaju, bit će to samo mali bijeli otisak na Vašoj savršenoj koži koji će Vaš muž smatrati medaljom za hrabrost!” Znala je da niti jedan engleski doktor to ne bi tako rekao i nasmiješila mu se. Poljubio joj je ruku i rekao: “Vrlo ste hrabri, madame, i vrlo sam počašćen što mogu liječiti nekoga tako ljupkog!” Anna

65

RafaelaR Kad je otišao, markiz ju je došao posjetiti kao što se i nadala. Marie je napustila sobu. Markiz ju je pogle- dao, a onda sjeo na rub kreveta i uzeo joj ruku u svoju. “Kako se osjećaš?” “Dobro... hvala... doktor mi je rekao da ožiljak neće biti ružan.” “Kako si mogla učiniti nešto tako hrabro?” upitao je markiz čudnim glasom. “Nisam... nisam razmišljala o tome što radim”, odgovorila je Rocana. “Znala sam samo... da je nepravedno što Vas je princ napao. Bili ste nenaoružani.” “Da se nisi umiješala, oštrica bi me pogodila u srce”, rekao je markiz. Njegovi su prsti stisnuli njene kad je dodao: “Pitao sam se kako bih mogao izbjeći smrt kad si me ti spasila!” “Drago mi je... toliko drago... što sam Vas spasila. Kako biste Vi... od svih ljudi... mogli umrijeti na takav način?” “Jesam li tako poseban?” “Naravno da jeste! Tako ste veličanstveni... uvijek pobjednik... vladar! Bilo bi užasno da umrete... od takve ozljede... na koju ne mogu ni misliti!” “Vrlo sam ti zahvalan”, rekao je markiz, “ali me zanima zašto tako misliš.” “Samo... samo sam Vas htjela spasiti”, rekla je Rocana sanjivim glasom. Dok je govorila, osjetila je kako joj se oči sklapaju. Iako je željela nastaviti pričati s markizom, osjetila je da tone u mekoću oblaka koji više nisu bili tamni, već sivi. Posljednje čega se sjećala je bilo da on još uvijek drži njenu ruku u svojoj.

Anna

66

RafaelaR

Sedmo poglavlje “Želim ustati”, rekla je Rocana. Njegovateljica koja je slagala cvijeće na toaletnom stoliću se okrenula i ozbiljno rekla: “Doktor je obećao da će Vam dopustiti da popodne nakratko siđete. Do tada se morate odmarati, madame.” “Dosta mi je odmaranja.” Rocana je to rekla tiho jer nije željela uznemiravati njegovateljicu. Za nju su se brinule dvije njegovateljice, jedna noću, jedna danju. Markiz ju više nije došao posjetiti noću. Usprkos doktorovom optimizmu, imala je groznicu dva dana i bila je vrlo slaba. No, rana na njenom ramenu je zarastala, iako je još uvijek bila zamotana. Neko je vrijeme promatrala njegovateljicu kako slaže cvijeće koje su joj u sobu nosili svakog dana. Onda je upitala: “Gdje je gospodin?” “Otišao je na vožnju, madame.” “Vožnju?” “Qui, madame, vidjela sam da je otišao prilično rano.” Rocana je htjela nešto upitati, ali se s naporom ipak suzdržala. Htjela je upitati je li markiz bio sam. Tada je bila iznenađena čudnim osjećajem kojeg je ta pomi- sao izazvala u njenim grudima. Možda je i bio sam kad je napustio kuću, ali sigurno nije bio sam kad je stigao u Bois, ili gdje god da je išao. Na trenutak nije mogla povjerovati da će se tako grozno osjećati na pomisao da on vozi neku lijepu damu kako je vozio nju. pomislila je da to boli jače nego rana na njenom ramenu. Sama je sebi priznala da je ljubomorna. Ljubomorna na svaku markizovu prijateljicu; ljubomorna zato što je on s nekom drugom pričao i što ga je neka druga nasmijavala. “Zašto se ovako osjećam?” pitala se i odjednom joj je odgovor stigao jasno kao da je bio ispisan vatrenim slovima na zidu sobe. Voljela ga je! Naravno da ga je voljela. Kako je mogla povjerovati u glupu ideju da mu može biti prijateljica? Znala je da ga je zavoljela dugo prije no što ga je upoznala, dok je slušala glasine koje su pokretale zavist i ljubomora, ali i divljenje. Pomislila je da je to zato što je bio gotovo nadčovjek, muškarac drukčiji od bilo kojeg muškarca. “Volim ga!” rekla je u sebi i istovremeno znala koliko je ta ljubav beznadna. Možda će, nakon što je porazio princa, ponovno viđati crvenokosu, zelenooku princezu. A ako je odustao od te potencijalno opasne avanture, nesumnjivo će mnoge druge žene jedva dočekati da zauzmu njeno mjesto. Sada ju je progonila svaka priča koju je čula o markizu i žene koje su ga tako strastveno voljele da su zbog njega... Dok je ležala na mekim jastucima u raskošnoj sobi, pomislila je da bi joj bez markiza bilo svejedno i da spava na tavanu. “Želim biti s njim, želim pričati s njim”, promrmljala je. Osjećala je kao da je sunce prestalo sjati i da ju okružuje ista tama kao kad joj je princ zario oštricu u rame. Anna

67

RafaelaR Ručak je prošao, a markiz se još nije vratio. Marie je došla da joj pomogne ustati. Obukla je jednu od najljepših Carolininih haljina. Bila je bijela, ukrašena bogatom čipkom i plavim vrpcama poput neba koje se Rocani u tom trenu činilo tamnim. Kad je bila obučena, njegovateljica je rekla: “Sada ću Vam reći zbogom, madame.” “Zbogom?” upitala je iznenađeno Rocana. “Više Vam ne trebaju moje usluge. Dopustite da kažem da mi je bilo zadovoljstvo biti u Vašem društvu.” Rocana joj je zahvalila, a pošto joj nije mogla ništa dati, inzistirala je da sa sobom uzme košaru s orhidejama. “Molit ću za Vašu sreću, madame”, nasmiješila se, “i da Vas Bog blagoslovi djecom lijepom poput Vas i gospodina!” Pošto je Rocana smatrala da se to nikad neće dogoditi, nije znala što bi joj odgovorila. Kad je njegovateljica otišla i kad joj je Marie napravila frizuru, polako je ustala. “Osjećam se kao da su mi noge od želea!” uzviknula je. “Tako sam i mislio da ćeš se osjećati”, začuo se glas s praga sobe. Trgnula se i ugledala kako markiz ulazi u sobu. Pomislila je da izgleda još veličanstvenije nego obično i nije se mogla suzdržati da ne zuri u njega. Pošto je sunce ulazilo kroz prozore, učinilo joj se da je sav obasjan svjetlom dok joj je prilazio. Smiješio se i rekao joj: “Nažalost, pošto nijedan od mojih konja nije tako pametan da se popne uz stepenice, morat ćeš mi dopustiti da zauzmem njegovo mjesto i odnesem te u salon.” Rocana je osjetila kako joj je srce uzbuđeno poskočilo i jedva je uspjela izgovoriti: “Nadam se... da Vam neću biti preteška.” Markiz nije odgovorio. Samo ju je podignuo na ruke, a ona je osjetila kako drhti zbog njegove snage i blizine. Postalo joj je nemoguće išta reći, a iako ga je htjela pitati gdje je bio, činilo se da to više nije važno sada kad se vratio. Nosio ju je polako i oprezno niz stepenice, a kad su stigli do salona, spustio ju je i rekao: “Unutra te čeka iznenađenje.” “Iznenađenje?” “Netko koga ćeš, mislim, rado vidjeti!” Kad je Rocana shvatila da neće biti sami, nije bila samo razočarana, već i ljuta. No, nije bilo vremena za odgovor jer je lakaj već otvorio vrata i morala je ući u salon. Dvoje ljudi je stajalo na drugoj strani prostorije, a na trenutak ih Rocana nije ni pogledala zbog ljutnje što su uopće ondje. No kad je žena potrčala prema njoj, uzviknula je: “Caroline!” U sljedećem su se trenutku Carolinine ruke našle oko njenog vrata i dok ju je ljubila, rekla je: “Rocana, predivno je vidjeti te i tako je ljubazno od markiza što nas je ovamo doveo!” 'Znači, zato je bio odsutan!' pomislila je Rocana. Odjednom kao da se cijela prostorija ispunila svjetlošću. Tada joj je prišao Patrick, poljubio je u obraz, a i on i Caroline su počeli pričati istodobno: “Kako ćemo ti ikada zahvaliti?” Anna

68

RafaelaR “Zbog tebe smo ovdje!” “Sve je tako divno!” “Jeste li se vjenčali?” upitala je Rocana kad je došla do riječi. “Naravno da smo se vjenčali!” odgovorila je Caroline. “Patrick je sve sredio. A markiz nam je rekao da je siguran da ni mama ni tata nemaju pojma što se dogodilo!” “Doživjet će veliki šok”, upao je Patrick, “no pošto je tvoj muž obećao da će na sebe preuzeti svu krivicu, kad odemo kući, Caroline se neće morati ničega bojati.” Rocana je upitno pogledala markiza, a on je rekao malo iskrivivši usne: “Rekao sam da ću prvo pričati s tvojim ujakom i reći mu da sam ja kriv što je prevaren. Ispričat ću mu priču koju si ti izmislila.” “Zaista ćete to učiniti?” upitala je Rocana. “Rekao je da hoće”, upala je Caroline prije no što je markiz stigao odgovoriti, “a mi smo mu vrlo, vrlo zahvalni.” Toliko su toga morale jedna drugoj ispričati, toliko toga čuti, a Rocana je samo mislila na to kako ljupko Caroline izgleda jer je bila toliko sretna. Caroline i Rocana su pile čaj, dok su Patrick i markiz pili šampanjac i pričali o konjima. Prije no što je Rocana saznala i polovicu od svega što je željela, Patrick je pogledao na sat. “Pošto ne želimo propustiti vlak”, rekao je, “bojim se da ćemo morati krenuti.” “Kamo idete?” upitala je Rocana. “U Nicu”, odgovorila je Caroline. “Nije li to uzbudljivo? Iako smo pretpostavili da ste u Parizu, nismo se usudili posjetiti vas dok markiz nije saznao gdje smo odsjeli i sam nas doveo ovamo.” Nasmiješila mu se i dodala: “Toliko ste ljubazniji nego što sam mislila da osjećam da Vam se moram ispričati.” “To bi mi bilo neugodno”, odgovorio je markiz. “Drago mi je da je sve ispalo dobro za sve nas.” Muškarci su otišli pogledati je li kočija već stigla, a Caroline je zagrlila Rocanu i tiho upitala: “Jesi li dobro, najdraža? Je li bio neljubazan prema tebi?” “Ne, naravno da ne!” odgovorila je Rocana. “Zapravo je bio vrlo, vrlo ljubazan!” “Nije uopće tako strašan kao što sam mislila”, rekla je Caroline, “a bio je tako šarmantan kad nas je doveo ovamo da te vidimo.” “Pitala sam se kamo je otišao”, rekla je Rocana sjetivši se kako je bolan bio taj osjećaj. “Želim da budeš sretna kao ja i Patrick”, rekla je Caroline. “Biti u braku je kao da si u raju!” Patrick ju je pozvao iz hodnika i Caroline je ustala. ''Hvala ti, hvala ti, najdraža Rocana”, rekla je. “Da nije bilo tebe, izgubila bih Patricka i umrla bih!” Rocana ju je otpratila do mjesta gdje su ih čekali Patrick i markiz. Gledala je kako odlaze, a Caroline joj je mahala. Kad su se ona i markiz vratili u salon, upitala je: “Kako ste se sjetili učiniti nešto tako lijepo? Pronašli ste Patricka i Caroline i doveli ih da me vide!” Anna

69

RafaelaR “Htio sam da se prestaneš brinuti za sestričnu”, odgovorio je markiz, “a kad sam otkrio da su odsjeli u hotelu u Chantillyju, odvezao sam se jutros tamo i inzistirao da dođu ovamo prije no što odu za Nicu.” “Tako su sretni”, rekla je Rocana tiho uzdahnuvši. “To sam i ja pomislio”, složio se markiz. Rocana je htjela sjesti, ali je markiz rekao: “Gotovo je pet sati, a ako mi se želiš pridružiti za večerom, kao što se nadam, trebala bi se ići odmoriti.” Rocana mu se usprotivila: “O, ne! Ne želim Vas ostaviti!” “U Francuskoj smo”, odgovorio je markiz, “a pola šest je vrijeme kada se Francuzi i Francuskinje odmaraju da bi se navečer pojavili u najboljem izdanju.” Nije čekao Rocanin odgovor, već ju je odmah podigao u naručje. Htjela mu je reći da se ne želi vratiti u sobu, ali pošto je rekao da će večerati s njim, pokorila se njegovoj želji. Dok ju je nosio uz stepenice, ponovno je postala svjesna njegovih ruku i blizine. Sjetila se kako se njen otac smijao francuskom popodnevnom odmoru. Bio je razgovarao s njenom majkom u knjižnici, a nije znao da ih Rocana sluša. “To je francuski običaj, draga, koji je zaista vrijedan svake pohvale. Francuzi kažu da se odmaraju, što je pristojni izraz za tete-a-tete, vođenje ljubavi.” Njena se majka nasmijala. “Oni imaju posebno vrijeme za to?” “Možeš li zamisliti nešto bolje?” odgovorio je njen otac. “Mislim da ću taj običaj uvesti i u našu kuću. I pobrinut ću se da nas između pet i sedam sati ne ometaju.” Njena majka se nasmijala, ali kad su zagrljeni otišli gore, Rocana je znala da se idu 'odmarati' na francuski način. Sada joj je glavom prohujala misao da je markiz možda u to vrijeme imao sastanak s nekom drugom kad je toliko inzistirao da se ode odmoriti. 'Nakon svega što sam mu rekla... nema pojma da bi to meni možda smetalo”, pomislila je nesretno. Još jed- nom je osjetila ljubomornu oštricu u svom srcu. Željela ga je zagrliti i moliti ga da ju ne ostavlja. Kad ju je donio u sobu, Marie je još bila tamo. Pogledala ga je molećivo, ali njen ju je ponos spriječio da ga zamoli da ostane. “Pripremam Vaš najljepši negliže za večeras, madame”, govorila je Marie. “Gospodin je naredio da večera bude u budoaru.” “U budoaru!” uzviknula je Rocana. “Gospodin Vas je želio poštediti puta dolje i presvlačenja”, objasnila je Marie. “Naredit ću da donesu svježe cvijeće iz vrta za Vašu kosu.” “Hvala ti”, odgovorila je Rocana. Kad je legla u krevet, pomislila je da markiz neće ni primijetiti što bude nosila. U ovom je trenutku vjerojatno žurio nekoj drugoj lijepoj dami koja ga je čekala u svom budoaru. Grlit će je i ljubiti onako kako je njen otac ljubio njenu majku. “To nikada neće osjećati prema meni”, rekla je u sebi Rocana. Pošto se osjećala tako usamljenom, na oči su joj navrle suze i potekle obrazima. Nije ih pokušala obrisati. Ležala je misleći da je njena ljubav prema markizu bolnija od ičega drugog. Tada su se, na njeno iznenađenje, vrata koja su vodila u budoar otvorila i on je ušao u sobu. Pošto su joj oči bile ispunjene suzama, nije ga mogla jasno vidjeti. Prišao je i sjeo na krevet, a to je sve bilo tako neočekivano da je počela drhtati. Istovremeno je bila svjesna vibracija i magnetizma koje je širio oko sebe. Anna

70

RafaelaR “Ti plačeš, Rocana?” upitao je dubokim glasom. “Boli li te?” “N-ne.” “Što te onda rastužilo?” Nije mu htjela odgovoriti, ali pošto je čekao na njen odgovor, napokon je rekla: “Mislila sam... da ste me ostavili.” “Rekla si da želiš ostati sa mnom”, rekao je markiz tiho, “pa sam pomislio da bi bila dobra ideja da se odmorimo zajedno.” Zbog načina na koji je to rekao i njegove blizine, Rocana je osjetila kako joj srce poskakuje u grudima. Bol je nestala i tijelom joj je strujalo čudno uzbuđenje. Markiz je izvukao meki laneni rupčić iz svog džepa i njime joj nježno obrisao suze. Počela je još jače drhtati i primijetila je da se i on svukao. Šutke je otišao do druge strane kreveta i, skinuvši ogrtač, uvukao se među plahte. Rocana je zadržala dah, ali ga se sramila pogledati. “O čemu ćemo sada pričati?” upitao je markiz. “A, da, naravno! O konjima i slikama koje nas oboje zanimaju, ali mislim da bismo prvo trebali raspraviti nešto drugo.” “Što?” “Još mi nisi rekla zašto si skupila toliku hrabrost da mi spasiš život.” Rocana nije odgovorila i on je rekao: “Mislim da nijedna druga žena ne bi mogla tako reagirati i biti tako nevjerojatno hrabra.” Pošto je njegov glas bio tako dubok i topao, Rocana se nije mogla prestati tresti. Tada je rekla gotovo paničnim glasom: “Što ako... pokuša ponovno? Što ako Vas upuca... ili probode... a Vi se ne budete mogli obraniti?” “To neće učiniti”, rekao je markiz sigurno. “Kako možete biti sigurni u to?” “Princ je već napustio Pariz i vratio se u svoju zemlju.” Rocana je s olakšanjem uzdahnula. “Tako mi je drago!” “Zašto?” Pitanje ju je iznenadilo i upitno je pogledala markiza. Bio joj je bliže nego što je očekivala i nije mogla misliti ni o čemu drugome osim o tome kako je zgodan i kako joj je blizu. “Pitao sam te, Rocana” , rekao je tiho, “zašto ti je toliko drago što sam siguran.” Zastao je pa dodao: “Kad si me spasila, pomislio sam da ti možda nešto značim i da bi se uzrujala da sam umro.” “Naravno da bih se uzrujala!” odgovorila je Rocana. “Kako bih Vas mogla izgubiti kad ...” Zastala je, znajući da je to rekla bez razmišljanja i da bi mu ostatak rečenice otkrio njenu ljubav. Zadržala je dah kad ju je markiz zagrlio i privukao sebi. Na njegov dodir, cijelo njeno tijelo se potreslo od uzbuđenja, ali ne od straha. Bilo je nemoguće misliti ili govoriti; mogla je samo osjećati njegovu magnetnu privlačnost. Sakrila je lice na njegova prsa, osjećajući snagu njegovih ruku kroz svoju tanku spavaćicu. “Nisi mi odgovorila na pitanje, Rocana”, rekao je markiz tiho. Anna

71

RafaelaR “Zaboravila sam... što ste me pitali.” “Sada mi ne govoriš istinu, a obećala si mi da ćeš uvijek biti iskrena sa mnom.” Pošto nije odgovorila, prstom joj je podignuo bradu i prisilio je da ga pogleda. Njegov postupak je u njoj opet izazvao ono divlje uzbuđenje, a znala je da on toga mora biti svjestan. Kad je pogledao u njene oči, u njegovima je ugledala izraz kakav nikada dotad nije vidjela. “Sada mi reci”, rekao je, “reci mi točno i iskreno što osjećaš za mene.” Kao da ju je začarao, Rocana je shvatila da mu šapće ono što nikada ne bi izrekla naglas: “Volim te! Ne mogu drukčije... volim te!” “I ja tebe volim!” rekao je markiz i sljedećeg su trenutka njegove usne pokrile njene. Znala je da je za tim žudjela, plakala i željela kao što ništa nije željela u životu. Njegov poljubac joj je podario ne samo sunčev sjaj, već i mjesec, zvijezde, svu čaroliju koju je nalazila u svemu lijepom i koju je instinktivno znala da će jednoga dana naći u ljubavi. Bila je to čarolija koja kao da se izlijevala iz nje, osjećajući da je markiz izvukao dušu iz njenog tijela i učinio je dijelom svoje. Njegov je poljubac bio tako divan, tako savršen, da je Rocana znala da je Caroline doista dosegnula raj i pronašla ljubav koja nije bila ljudska, već božja. Za takvu se ljubav ona molila, mislila je da ju je izgubila za sva vremena, a sad je odjednom bila njena. Markiz je oslobodio njene usne, a kao da je bila ponesena osjećajima koje joj je podario, Rocana je nejasno izgovorila: “Volim te... volim te... ali nikada nisam pomislila da ćeš ti voljeti mene!” “Mislim da sam te volio od prvog trenutka kad sam te ugledao”, odgovorio je markiz, “kad si tako pametno postupila s Vulkanom. Nakon što sam napustio dvorac, mislio sam na tebe, a iako to nisam htio, tvoje su me oči progonile.” “Je li to istina?” “Istina je”, rekao je, “a danas, kad je Caroline bila ovdje, pomislio sam da me moja uobičajena sreća nije iznevjerila i da sam se igrom sudbine oženio pravom, a ne krivom osobom.” “Može li to zaista... biti istina?” upitala je Rocana. Markiz se nasmiješio. “Vidim da ć e mi trebati dugo vremena da te uvjerim da govorim istinu, draga. Počet ću time da te ponovno poljubim, a to sam htio sve otkako si rekla da želiš da budemo samo prijatelji.” “Kako sam mogla biti tako... glupa?” Tada ju je markiz poljubio zahtjevno, posesivno, strastveno, sve dok cijelo njeno tijelo nije počelo vibrirati uzbuđenjem koje je u njoj probudio. Sve se čvršće privijala uz njega. Znala je da ga je uzbudila i da dijele čarobne osjećaje koji su prolazili njenim tijelom. Osjećala je kao da ju je poveo u nebo i da su ostavili zemlju iza sebe. Čula ga je kako govori glasom koji je jedva prepoznala: “Draga moja! Ljubljena moja! Želim te! Bog zna da te želim. Ali ne želim učiniti ništa što bi te uplašilo.” “Nisam uplašena.” “Zaista to misliš? Jesi li potpuno sigurna?” upitao je markiz. Rocana je odgovorila strastvenim tonom: Anna

72

RafaelaR “Nauči me ljubavi... molim te... nauči me da te volim... kako želiš biti voljen.” “Sigurna si da me se ne bojiš?” “Samo se bojim... da ne učinim nešto pogrešno.” Sretno se nasmijao. Tada ju je ponovno poljubio, još zahtjevnije i posesivnije nego prije. Njegove ruke su je dirale i znala je da su oboje obuzeti čudnom čarolijom koja je u njihovim tijelima gorjela poput vatre. Iako je to bila vatra, bila je mistična, duhovna i očaravajuća. Svjetlo je bilo zasljepljujuće, glazba je dopirala iz njihovih srca i markiz ju je učinio svojom. Znala je da je to ljepota koju je tražila i osjećala. Ljepota ljubavi i života koja se samo može naći kad dvoje ljudi postanu jedno u ekstazi i uzbuđenju koje ih ponese u raj.

***

Mnogo kasnije, kad je popodnevnog sunca nestalo, a soba se ispunila sjenama, Rocana se okrenula i poljubila markizovo rame. Njegov se stisak pojačao i rekao je: “Jesam li te usrećio, ljepotice moja? Nisam te povrijedio?” “Nisam ni slutila da mogu biti tako... potpuno sretna ... a istovremeno... netko drugi!” “To sam i želio da osjetiš, draga moja. Mislim da smo oboje u tim trenucima prestali biti ljudi i sjedinili se s bogovima.” “Kako možeš biti tako divan?” upitala je Rocana. “Tvoja čarolija je tako snažna da sada znam da je to... ljubav.” Markiz se nasmijao pa rekao: “Prekrasna moja ženice, nisam mogao pobjeći tvojoj čaroliji od prvog trenutka kad sam te ugledao. Osjećao sam da me privlači, drži me, a iako sam sam sebi govorio da umišljam, znao sam da si me začarala i da više nemam izlaza.” “Što ako ti... budem dosadila?” “To je nemoguće.” “Kako možeš biti tako siguran?” Privukao ju je malo bliže pa odgovorio: “Ne moram ti govoriti da je kroz moj život prošlo mnogo žena. Ali uvijek su me razočaravale. Iako to sebi nisam mogao priznati, tražio sam nešto drugo: nešto što nisam mogao izraziti riječima, ali što sam oduvijek znao i što je postojalo duboko u mom srcu. Rocana ga je pogledala raširenim očima, ali je točno znala što joj želi reći. “Bio sam poput hodočasnika”, nastavio je markiz, “koji se penje na planinu samo da otkrije da je iza nje još jedan horizont, pa još jedan honzont, pa još jedan.'' Ton mu se promijenio kad je dodao: “Mislio sam da sam sam sebi dovoljan, potpun u svakom pogledu, i nisam slušao ono što si ti nazvala 'čarolijom'. To me je natjeralo da shvatim da nesto nedostaje.” “Ali... bio si svjestan toga?” “Naravno da sam bio svjestan”, odgovorio je, “a svaki put kad bi me neka žena razočarala, a ljubavi koju sam želio naći nije bilo, cinično sam si govorio da očekujem previše i tražim nemoguće.'' Anna

73

RafaelaR Uzdahnuo je pa nastavio: “Tada sam se ponovno penjao na planinu u nadi da ću na vrhu naći Sveti gral, Zlatni pehar, drugim riječima: ljubav koju svaki muškarac ako je iskren prema sebi, traži i vjeruje da će je jednog dana naći.'' Rocana je zadržala dah. “A sad?” “Našao sam tebe.” “A što ako... što ako ... “ Stavio je prst preko njenih usta. “Našao sam tebe!” rekao je čvrsto. “Ti si sve što sam tražio i mislio da je to samo plod moje mašte.” Pogledao ju je kao da upija njenu ljepotu i nastanvio: “Obožavam tvoje lice, oči, tvoj mali ravni nosić i usne koje su drukčije od usana svih drugih žena. Kad ih dodirnem svojima, uzbuđuju me na potpuno nov način.” “Kako?” “Teško je to izraziti riječima”, odgovorio je markiz, “ali želim te kao ženu, a istodobno i na tisuću drugih načina.” Poljubio joj je čelo pa nastavio: “Tvoj um me nadahnjuje, uživam u našim razgovorima i nestrpljivo iščekujem nove.” To je i Rocana osjećala i sretno je uzdahnula kad je on nastavio: “Znam i da na neki čudan način tvoje srce progovara mojemu i tvoja duša mojoj duši. Imamo iste ideale, iste osjećaje, istu potrebu da pomognemo drugim ljudima, da poboljšamo sve što dodirnemo i da budemo velikodušni. “ Markiz se tiho nasmijao pa rekao: “To zvuči vrlo ozbiljno. Draga moja, bit ćeš najljepša markiza Quorn ikad. Poboljšat ćeš mnogo stvari, pomoći onima kojima je pomoć potrebna i nadahnjivati me.” “Uživat ću u tome”, promrmljala je Rocana. “A naravno, uz sve te stvari do kojih mi je stalo”, nastavio je markiz, “tu je i činjenica da moja žena mora biti osoba koja će biti dobra majka mojoj djeci.” Rocana je pocrvenjela. Rekao joj je vrlo tiho i nježno: “Draga moja, kad budemo imali djecu, mislim da će biti lijepa i da ćemo ih naučiti ispravnim idealima.” Rocana je sakrila lice na njegova prsa i tiho rekla: “Što ako te... razočaram? Što ako... nisam dovoljno dobra za tebe?” Markiz je ponovno podignuo njenu bradu i pogledao je. “Ja tvrdim da ja nisam dovoljno dobar za tebe. No, siguran sam da će čarolija pobuditi ono najbolje u nama oboje.” “Znam da hoće!” uzviknula je Rocana. “A pošto te volim ... učinit ću sve što želiš!” Pošto je to rekla tako spontano i iskreno, markizove su usne potražile njene. Kad ju je poljubio, ponovno je osjetila onu čudnu vatru koja je bila ljubav i svu čaroliju o kojoj joj je govorio. Nisu joj mogli pobjeći. Kad su markizovi poljupci postali vatreniji, osjetila je da ju čarolija ponovno nosi u nebo. Kad ju je učinio svojom, ostalo je samo uzbuđenje, ekstaza i slava njihove ljubavi koja je dolazila od Boga, pripadala Bogu i bila njihova zauvijek. Anna

74