Barbara Cartland - Skrivanje

RafaelaR

Anna

1

RafaelaR

Barbara Cartland

SKRIVANJE

Anna

2

RafaelaR

SKRIVANJE Umire majka Carite Wensley i njen poočim zahtijeva da se ona uda za lorda Stilburyja koji je vrlo star čovjek. Poočim inzistira na tom braku jer je snob. Iako je on Caritin zakonski skrbnik i odlučuje o njenoj udaji, ona odlučuje pobjeći od njega. Carita uzima brzog konja u nadi da će stići u Norfolk gdje živi njen ekscentrični ujak. Dok je razmišljala gdje bi mogla provesti noć, naišla je na nesreću; čovjek je, preskakujući jarak, pao s predivnog konja i lupio glavom o kamen te ostao ležati bez svijesti. Znajući da mu mora pomoći, Carita doziva dvojicu mladića koji u daljini prolaze kolima. Oni podignu ozljeđenog neznanca, stave ga u kola i odvezu na farmu gdje ih ljubazno primi farmerova žena misleći da su Carita i neznanac muž i žena. Carita ju ne pokušava razuvjeriti jer ionako nema gdje prespavati i treba utočište. Kasnije, kada se neznanac povrati k svijesti, ona ga moli da ne kaže nikome pravu istinu. Carita saznaje da je i neznanac u bijegu i da se skriva od žene koja se na silu, prijevarom, želi udati za njega. On ne otkriva Cariti svoj identitet i odluči glumiti njezinog muža. Oni zajedno nastavljaju put prema selu koje je na njegovom imanju i gdje namjerava Cariti pronaći smještaj. Kako su uspjeli pobjeći svojim progoniteljima i pronaći rješenje svojih problemema, pročitajte u ovoj uzbudljivoj, 459. knjizi Barbare Cartland.

Anna

3

RafaelaR

PRVI DIO

1823. Grof Kelvindale osjetio je mekano tijelo koje se pomicalo uz njega. Usnuo je, što nije bilo ni čudno, jer je njegovo vođenje ljubavi s gospođom Imogen Basset bilo vatreno, strastveno i vrlo iscrpljujuće. Stigao je u njenu kuću nakon duge i naporne vožnje iz Londona. Mislio je da će provesti s njom mirnu i ugodnu večer, ali ga je u njenoj kući zatekla urnebesna zabava na kojoj su bila i njena dva brata. Oni su bili na jako lošem glasu. Neprestano su kockali za veće uloge nego što su mogli isplatiti, pa su bili u stalnim dugovima. Uza sve to, puno su pili i neprestano bili umješani u društvene skandale. Do završetka večere grofu se već činilo da je pogriješio prihvativši poziv gospođe Imogen. Bio je pretrpan sličnim pozivima zbog toga jer je poticao iz jedne od najstarijih obitelji u zemlji i posjedovao ogromno bogatstvo. U svim bogataškim kućama u zemlji bio je rado viđen gost kao i na kraljevskom dvoru. Što se tiče gospođe Imogen nije si mogao pomoći. Ona je bila jedna od najljepših žena iz visokog društva te su je salijetali svi moćni i ugledni ljudi koji su se kretali oko kralja Georga IV. Njeni su se ljubavni poduhvati mogli mjeriti samo s kraljevskim, što je doprinosilo njenoj još većoj privlačnosti. Mogla je izabrati ljubavnika između mnogih kandidata i ona je to koristila najbolje što je mogla. Tek nedavno je bacila oko na grofa i počela ga slijediti u stopu. On se često osjećao kao progonjena životinja. Istovremeno je bio vrlo zainteresiran za gospođu Imogen. Ona je bila tako nesputana, domišljata i spremna našaliti se na vlastiti račun, što je njega jako zabavljalo. On je bio izuzetno diskretan u svojim ljubavnim vezama i mrzio je biti metom tračeva i priča što je svojom diskrecijom i izbjegavao. Međutim, nije mogao potpuno pobjeći pred svim tim pričama jer je bio neobično zgodan i najbolja prilika za ženidbu. Svaka žena s određenim položajem u društvu željela ga je za muža ili za zeta. U ladanjsku kuću gospođe Imogen stigao je u svojoj najnovijoj putničkoj kočiji koju su vukla četiri rasna konja. Na tim su mu konjima uvijek zavidjeli svi vlasnici i uzgajivači konja u zemlji. Jedan od mamaca kojim se služila gospođa Imogen da bi ga navela da ostane s njom bilo je sudjelovanje u konjskim trkama sa zaprekama. To je nešto u čemu je grof uvijek uživao i bivao pobjednikom. Grof nikada prije nije odsjeo u kući The Towers gdje je Imogen živjela s mužem do njegove smrti. Ona se udala kada joj je bilo sedamnaest godina. Već tada je bila neobično lijepa i sve zdravice u klubu St. James bile su u njenu čast. Ona se odlučila udati za Richarda Basseta koji je bio treći sin pa je zbog toga imao malo novaca unatoč svom plemenitom rodu. On se na prvi pogled zaljubio u Imogen, a ona nije odoljela njegovoj mladosti i otmjenoj uniformi. Imogen se zaklela da će pobjeći s njim ako joj zabrane udati se za njega. Njen otac, vojvoda od Bredona, dopustio je taj brak preko volje. Brak je završio, možda na sreću, pet godina kasnije kada je Richard Basset ubijen u dvoboju braneći svoju čast. On je tvrdoglavo odbijao vjerovati da mu je žena bila nevjerna te je izazvao jednog muškarca koji Anna

4

RafaelaR

se hvalio da je s njom imao vezu. Bio je smrtno ranjen u srce što nije uobičajan ishod takvih sukoba. Muškarac koji ga je ubio morao je najmanje tri godine provesti u izgnanstvu iz zemlje. Imogen je bila slobodna i na vrhuncu svoje ljepote. Otac ju je opskrbio s dovoljno novaca da iznajmi kuću u Londonu. Novac za haljine i nakit dobivala je od svojih ljubavnika. Kada joj je bilo dvadeset i sedam godina, odlučila se smiriti i osigurati svoju budućnost. Bila je dovoljno pametna da zna kako niti jedna ljepota ne traje vječno. Da si je dopustila malo neopreza zamijenila bi ju neka mlađa ljepotica. Sve su one pokušavale zauzeti mjesto kojeg je sada držala gospođa Imogen. Kada je prvi put susrela grofa Kelvindalea znala je da joj on može pružiti sve što je željela. Nemoguće je bilo živjeti u visokom društvu, a ne znati o njemu, njegovim ljubavima i pobjedama na trkama. Sve njegove veze bile su s prelijepim, ali diskretnim ženama. One nisu davale povoda pričama niti su davale naslutiti što se između njih i grofa zapravo događa. Ali Imogen nije imala namjeru bilo što tajiti. Čim je grof pao pod njene čari ona je to glasno i jasno svima dala na znanje. Isprva grof nije shvatio što se događa, a kada je saznao bio je užasno ljut. Optužio je gospođu Imogen za vulgarno ponašanje, a ona mu se samo smijala. “Zašto se sramiš naše veze?” upitala je ona. “Ja se ponosim njome, dragi. Valjda ti je jasno da smo nas dvoje naljepši par na svijetu!” Grofa je nasmijala njena iskrenost, ali mu se istovremeno činilo da su stvari otišle predaleko. Shvatio je da se treba što prije izvući iz te veze, ali nije znao kako. Jednog dana joj je uzgred obećao da će jednom doći u The Towers i sudjelovati u utrkama konja s preponama. Imogen ga je uvjeravala da je to jedna od najzahtjevnijih trka u zemlji. “Posljednji put kada sam organizirala utrku pola natjecatelja nije ju uspjelo završiti, ali znam da bi ti, najdraži, osvojio srebrni pokal koji dajem pobjedniku i pokazao ostalima kakvi su amateri.” Grofu se učinilo da je ovo poprilično podcjenjivačka izjava. Znao je da su dvojca njegovih prijatelja s kojima se trebao natjecati vrhunski jahači. Zato je napustio London rano ujutro, a dva dana prije poslao je tri postave konja da bi ga čekale odmorne na usputnim stanicama. Vještom vožnjom mogao je stići do kuće The Towers točno u vrijeme večere. Stigao je u kuću četvrt sata prije nego li je planirao. Bio je i fizički i psihički iscrpljen iako to nije htio priznati. Njegova koncentracija i vještina vožnje zadivila je timaritelje njegovih konja. “Nitko osim vas ne može doći tako brzo!” rekao mu je glavni timaritelj po njegovu dolasku u The Towers. Kada je legao u toplu kupku poželio je provesti mirnu večer, a potom otići ranije spavati. Međutim, njegove se želje nisu ostvarile. Legao je u krevet i umorno utonuo u mekane jastuke. Želio je odmah zaspati da bude u formi za sutrašnju utrku. Kad je zatvorio oči shvatio je kako se malo informirao tijekom večeri o sutrašnjoj utrci. Nije znao niti kada utrka točno počinje. Kada je malo promislio, shvatio je da su svi s kojimaje tu večer razgovarao izbjegavali bilo kakav razgovor o sutrašnjoj utrci. Počeo je sumnjati da je to samo još jedan trik gospođe Imogen. Možda je organizirala potpuno drugačiju utrku od onih kakve su bile prije. Njoj bi bilo slično da zahtijeva da jahači budu vezanih očiju ili da koriste samo jednu ruku. “Ako joj je na umu takvo što,” mislio je grof,” neka sam proklet ako budem u tome sudjelovao.” Anna

5

RafaelaR

U taj tren čuo je da se otvaraju vrata i na veliko iznenađenje ugledao je Imogen kako ulazi u njegovu sobu. Zaista ga je neumorno progonila. Pobrinula se da svaki put odsjednu u istoj kući kad god je on bio negdje na putu, ali ovo je bilo prvi put da mu je ušla u sobu. Pravilo je bilo da muškarac dođe ženi u sobu ako su imali ljubavnu vezu. Sada se ona pojavila noseći svijeću u rukama. Učinila mu se izuzetno privlačnom u poluprozirnoj spavaćici koja je više otkrivala nego li skrivala savršenstvo njenog tijela. Duga crna kosa joj je padala preko ramena gotovo do struka. Njene zelenkaste oči svijetlile su kao oči tigrice. “Imogen!” uzviknuo je grof. “Što radite ovdje?” Nasmijala se svojim očaravajućim smijehom koji su nmogi njeni obožavatelji opisivali kao zvon srebrnih zvona. “ Čini mi se da je to vrlo očito, dragi!” odgovorila je. Odložila je svijeću na noćni ormarić, stala pokraj kreveta i promatrala grofa. “Dugo sam se vozio”, rekao je grof, “a ako namjeravam sutra osvojiti vaš pokal moram se malo naspavati.” “Imat ćeš dovoljno vremena za to,” rekla je Imogen nježno. Dok je govorila podigla je ruke iznad ramena, njena spavaćica je meko poput sjenke skliznula na pod ... Poslije toga nije bilo potrebno ništa reći. Grof nikada nije sumnjao da je ona tako nezasitno strastvena. Otvorio je oči. Dogorjela svijeća polako se gušila i davala još samo iskricu svjetlosti. Imogen je podigla glavu s njegova ramena. “Sad te moram ostaviti, dragi,” rekla je,”i nema potrebe da trčiš rano ujutro jer se ionako nećemo oženiti prije podneva!” Grof je duboko udahnuo. Učinilo mu se da nije dobro čuo. “Što si rekla?” “Konjska utrka može čekati,” odgovorila je Imogen. “Umjesto utrke dogovorila sam, moj divni ljubavniče, vjenčanje u mojoj privatnoj kapelici i svi naši prijatelji su apsolutno oduševljeni tom idejom!” Grofu je sinula misao da je to razlog zbog kojega nitko nije želio govoriti o konjskim trkama. Rekao je glasno: “Sigurno sam nešto krivo shvatio, Imogen. Uvijek sam jasno davao do znanja da se nemam namjeru ženiti još duže vrijeme!” “Oženit ćeš se sa mnom!” inzistirala je Imogen. “Sigurna sam da ćemo biti j ako sretni.” “Kada se budem ženio,” rekao je grof odlučno, “onda ću sam zaprositi i sam organizirati moje vjenčanje.” “Ja sam željela da ti to učiniš,” odgovorila je Imogen, “ali ti si se opirao, najdraži, i nisi rekao riječi koje sam željela čuti. Zato sam odlučila malo ubrzati stvar.” “Žao mi je što te moram razočarati,” rekao je grof, “ali sad kad si me već zaprosila moram ti reći ne!” Imogen se blago nasmiješila. “Zar zaista misliš da bih prihvatila ne kao odgovor?” upitala je. “A što bi učinio da ti kažem da sam trudna?” “Ne bih ti vjerovao i rekao bih ti da je to laž.” Grof se nejasno u podsvijesti prisjetio da ona nije rodila Bassetu dijete. Anna

6

RafaelaR

Pričalo se da je Imogen u djetinjstvu imala nesreću na jahanju i da je to ostavilo neplodnost kao posljedicu. Bilo kako bilo, grof do sada o tome nije ozbiljno razmišljao. “Čak i da nisam sada trudna,” rekla je nježno Imogen, “rodit ću dijete nakon ženidbe. Jasno mi je da tebi treba nasljednik.” Imogen je previše brbljala što je grofa još više uvjerilo da ne može imati dijete. “S djetetom ili bez njega.” odgovorio je, “ja te neću oženiti, Imogen!” “U krivu si,” odgovorila je, “sve je već pripremljeno, a ako ti treba malo uvjeravanja moja dva brata će to rado učiniti.” Grof je shvatio po njenom glasu da je to prijetnja. Njena braća bi bila presretna kad bi mogli dovesti grofa u poziciju u kojoj bi on morao platiti sve njihove dugove ne bi li izbjegao skandal. Nije mogao zamisliti ništa što bi ga ponizilo više nego kada bi ga njena braća pratila do oltara u kapelici. Imogen mu se naglo primakla i nježno ga poljubila u usta. “Prestani izbjegavati neizbježno,” rekla je. “Kao što sam ti već rekla, bit ćemo jako sretni, a ja ću neizmjerno uživati živeći kao grofica od Kelvindalea!” Zašutila je i ustala iz kreveta. Podigla je svoju spavaćicu s poda i prebacila je preko glave. Na trenutak je zastala zagledavši se u grofa. On je buljio u nju kao da vidi duha. Tada je pošla do vrata. “Lijepo spavaj, najdraži!” rekla je. “Shvatit ćeš da te moram zaključati kako bih te odvratila od bijega. Obećajem ti da ću biti prelijepa mlada!” Izašla je iz sobe i grof je čuo da se ključ okrenuo u bravi. Na trenutak je ostao nepomičan, a zatim je shvatio da mora pobjeći iz zamke koja mu je postavljena. Sad je shvatio kako je zamka vješto isplanirana. Dan prije primjetio je da Imogen među gostima ima i dvoje poznatih tračera koji bi svima prepričali priču o ženidbi. Među gostima bio je i jedan poznati i popularan odvjetnik. On se trebao pobrinuti da grof potpiše bračni ugovor. To bi sigurno osiguralo Imogen do kraja njena života, bez obzira na to hoće li živjeti zajedno ili ne. “Na sve je mislila!” uzviknuo je ljutito. Ustao je s kreveta i došao do vrata. Vrata su bila napravljena od pune hrastovine kao što je i mislio. Bez alata nije ih mogao probiti. Onda je pošao do prozora i shvatio zašto su mu dali upravo tu sobu. Soba je bila na zapadnoj strani kuće i nije imala balkon, već je samo ponor zjapio do vrta. Da je odatle skočio u najboljem bi slučaju polmio noge. Nije bilo drugih vrata koja bi vodila u susjednu sobu, a dimnjak je bio preuzak da bi se kroz njega provukao. Ipak je odlučio pobjeći. Brzo je obukao svoje jahaće odijelo. Uvijek ga je s lakoćom oblačio što je često živciralo njegovog slugu koji nije volio grofovu samostalnost. Pogledom je prešao po sobi, a onda je skinuo dvije plahte s kreveta. Pogledao je u zavjese. Nisu bile napravljene od samta već od puno gipkije svile. Strgao ih je i čvorovima spoji za plahte. Njegov ga je otac naučio praviti čvorove kada je bio dječak. Uže za bijeg još uvijek je bilo prekratko pa je morao dodati i pokrivače. Na sreću bila su četiri pokrivača. Pretpostavljao je da je uže sada dovoljno dugačko za siguran silazak. Jednu je plahtu zavezao za debelu drvenu nogu velikog kreveta. Znao je da bi trebalo puno više težine nego što je on sam težak da se taj krevet imalo pomakne. Otvorio je prozor najviše što je mogao i primjetio da zvijezde polako blijede. Uskoro je trebalo svanuti. Prebacio je uže kroz prozor i bio još Anna

7

RafaelaR

sigurniji da će moći preko njega pobjeći. Zavezao je kravatu i uzeo ogrtač za jahanje. U džepove je strpao sav novac koji je sa sobom ponio. Molio se da mu bijeg uspije jer bi u suprotnom pao na tlo i povrijedio se. Nije bio siguran zbog mraka, ali činilo mu se da odmah ispod vidi cvjetnu lijehu, Okrenuo se i pogledao po sobi. Svijeća pokraj kreveta zadrhtala je po zadnji put i ugasila se. Skupio je usnice i ponadao se da to nije zlosutni predznak onoga što će se njemu dogoditi. Još jednom je provjerio čvorove potegnuvši plahtu zavezanu za krevet. Polako se popeo na prozor i spustio niza zid kuće. O planinarstvu je, srećom, naučio od oca. Kada je bio dječak odlazili su kod rođaka u Wales, gdje se uspinjao na planine. Uvijek je sanjao da jednoga dana posjeti Švicarsku i planinari po Alpama, ali to nikada nije učinio. Još uvijek se sjećao kako se koristi uže i kako će čvrsto stajati na ciglenom zidu kuće. Kada je došao do kraja užeta, morao je skočiti zadnja dva metra. Skočio je i sa zadovoljstvom zaključio da je bio u pravu; zaista se našao u cvjetnoj lijehi koja je znatno ublažila doskok. Potom je tiho i brzo požurio prema štalama. Samo je jedan mladi pospani timaritelj bio na dužnosti u štali gdje su bili njegovi konji. Mladić ga je začuđeno pogledao kada je grof rekao: “Znam da je vrlo rano, ali ne mogu zaspati pa bih htio jahati jednog od mojih konja.” Mladić se pridigao sa sijena na kojem je spavao. Pošao je za grofom koji je krenuo prema svom najboljem konju. S tim je konjem namjeravao pobijediti na utrci. Znao je da mu upravo taj konj treba za bijeg. Kako je mladi timaritelj još uvijek bio vrlo pospan, grof mu je pomogao da osedla Jupitera, a kada je zategao remenje, rekao mu je: “Ja sam grof od Kelvindalea. Čim se probudi, reci mome glavnom timaritelju da uzme moju putničku kočiju s konjima i hitno dođe kući!” Još mu je jednom ponovio što mora učiniti i dao mu kovanicu koju je mladić radosno prihvatio. Grof je zatim izveo Jupitera na dvorište. Brzo se popeo na konja u strahu da ga Imogen ne uhvati i spriječi u bijegu. Čak je mogla za njim poslati i svoju braću ili sluge. Odjahao je putem kojim je bio najteže uočljiv i pomislio na to kako joj je uspio umaknuti. Međutim, morao je proći još mnogo kilometara prije nego li se mogao osjećati potpuno siguran. Dosada je dovoljno upoznao Imogen da bio znao kako se ispod njezine ljepote krije čelična odlučnost. Ona je odlučila udati se za njega te je znao da neće prezati ni pred čim da bi postigla taj cilj. “Moram oprezno postupati,” mislio je grof izašavši na otvorenu cestu jureći na svom konju. Namjeravao se vratiti u svoju kuću Kelvin Priory, a do tamo je bio dug put. Kelvin Priory je bila jedna od najveličanstvenijih i najprofinjenijih obiteljskih kuća u cijeloj Engleskoj. Imanje je bilo u rukama njegove obitelji još od 12. stoljeća. Kuća je bila sagrađena kada je rođen prvi grof od Kelvindalea. Grof je bio vrlo ponosan na svoju kuću i na svoju porodičnu tradiciju. Ni u najluđim snovima nije mislio staviti Imogen na mjesto svoje majke, grofice od Kelvindalea. Obožavao je svoju majku koja je umrla dok je on bio na Oxfordu. Uspomena na nju bila je još uvijek bolna. Ona je imala posebno mjesto u njegovom srcu iako on to nikada nije priznao. Ponekad je mislio da će to isto mjesto u srcu ispuniti njegova žena. Bilo je nezamislivo da bi netko lakog morala i, po mnogim shvaćanjima neprihvatljiv kao Imogen, mogao zauzeti bilo koju ulogu u njegovu životu, osim ulogu ljubavnice. “Kako sam mogao biti tako glup,” pitao se sada grof, “da nisam shvatio kako se ona, udovica, sigurno želi udati za mene?” Druge ljepotice s kojima je imao ljubavne veze, imale su tako samozadovljne muževe da ih nije interesiralo što se događa s njihovim ženama. Grof se sada sjetio bezbrojnih situacija Anna

8

RafaelaR

kada je Imogen rekla nešto što ga je trebalo upozoriti na njen plan. Sad mu je izgledalo potpuno nevjerojatno to što je poput kakvog neiskusnog balavca ušetao u njenu zamku. “To si više nikada neću dopustiti,” obećao je sam sebi. Istovremeno je znao da se mora još osigurati kako ne bi bio ponovo uhvaćen. Jupiter je bez sumnje bio najbrži konj u Imogeninoj štali. Ipak, u njenoj kući su odsjela još dva čovjeka koja su ga, po grofovoj procjeni, mogla sustići. “Nikad mi nije palo na pamet,” promrmljao je grof s dozom humora. “da nisu organizirali konjsku utrku već lov! A ja sam bio lovina!” Sama pomisao na to natjerala ga je da još ubrza Jupitera. Jahao je gotovo do podneva. Pitao se smije li stati u nekoj od lokalnih krčmi. Opasnost je bila u tome što bi ljude kasnije mogli ispitati i oni bi dali njegov opis. Ipak, morao je preuzeti taj rizik. Stoga je stao u sljedećem selu. To je bilo malo selo s nekoliko koliba slamnatoga krova, crkvom i krčmom. Izgledalo je potpuno napušteno. Grof je ujahao na Jupiteru u malo dvorište gdje je ugledao jednostavnu, praznu i slamom natkrivenu štalu. Uveo je Jupitera unutra i pronašao svježe sijeno u jaslama. Napunio je kantu vodom iz pumpe. Zatim je ušao u krčmu i saznao da je njen vlasnik jedan vrlo star čovjek. Starac je upitno pogledao grofa svojim gotovo slijepim očima. Grof je tražio nešto za jesti i ponuđeni su mu samo šunka i sir. Odgovorio je da je to sve što mu treba te naručio još i domaće jabukovače. Brzo je pojeo i popio naručeno. Platio je starcu upitavši gdje se nalazi. Krčmaru je trebalo neko vrijeme da shvati što ga je grof pitao, a zatim mu je potvrdio da se kreće u pravom smjeru. Izašao je iz krčme. Popeo se na Jupitera. komu se očito sviđao odmor, i nastavio svoj put. Tri sata poslije shvatio je da se izgubio. Odlučio je pitati sljedeću osobu koju sretne za pravac kojim mora poći. Jahao je uglavnom po poljima, a glavne ceste je samo presjecao, ne putujući po njima, pa je zbog toga susretao jako malo ljudi. Morao je požuriti ne bi li stigao kući prije noći. Kretao se preko ravnog travnatog polja. Na samom kraju polja pasle su ovce. Na pola puta do njih shvatio je da je ispred njega visoka ograda. Mogao je preskočiti ogradu ili otići do izlaznih vrata i proći kroz njih. Poznavajući Jupitera grof je odlučio preskočiti ogradu. Tek kada je Jupiter skočio grof je užasnut shvatio da je na drugoj strani dubok jarak oko kojeg su bile razbacane mnogobrojne gromade kamenja. Jupiter je shvatio opasnost istovremeno kada i njegov gospodar, istegao se što je više mogao, ali je zapeo za gornji rub jarka. Grof je preletio preko njegove glave. Uplašeni konj se uspio propeti na noge, ali je grof ostao ležati.

Anna

9

RafaelaR

DRUGI DIO Carita je čula glasan govor u predsoblju od kojeg je zadrhtala, Znala je da se njen poočim vratio i osjećala je blago drhtanje izazvano strahom od njega. Od kada joj je umrla majka, njen poočim sir Mortimer Haldon, postajao je sve agresivniji i sve je više htio dominirati njenim životom. Mrzila ga je još od trenutka kada je oženio njenu majku. S druge strane mogla je razumijeti zašto je njena prelijepa, profinjena, ljupka i prilično nemoćna majka uzela tog čovjeka. Za Mary Wensley bilo je nemoguće živjeti bez muškarca koji se brine o njoj. Udala se za svog zgodnog, šarmantnog muža koji ju je oborio s nogu kada je bila još jako mlada. Usprkos neodobravanju obitelji, oni su se vjenčali mjesec dana nakon što su se upoznali. Jedan od razloga te žurbe bio je što je Richard Wensley bio mornarički časnik i nikada nije znao kada će morati isploviti niti kada će vratiti. Zahvaljujući velikoj sreći prve dvije godine braka proveo je zaposlen na kopnu, u Portsmouthu. Pokazao se toliko uspješan u radu s mladim pomorcima i u organizaciji poslova da su nadređeni činili sve da ga zadrže na kopnu. No, ipak, nakon dvije godine Richard se vratio na more i bio poslan na Antile odakle se nikada nije vratio. Njegova žena je tada doživjela živčani slom. Ništa što je Carita rekla ili učinila nije moglo smanjiti strašnu bol koju je osjećala njena majka gubitkom voljene osobe. Carita je shvatila da je jedina stvar koja je držala njenu majku uz njenog oca bila njena potpuna ovisnost o njemu. On je bio vrlo snažnog karaktera, a Carita se nadala da je naslijedila dio toga. Volio je biti gospodar u svojoj kući i osjetiti da njegova zaštita i ljubav usrećuju njegovu ženu. Šest mjeseci je trebalo da stigne vijest o njegovoj smrti, ne u borbi, nego od tropske groznice. Mary Wensley se gotovo ubila plačem. Tada, sasvim neočekivano, dok su još živjeli u iznajmljenoj kući u Portsmouthu, Mortimer Haldon je upoznao Mary. Carita se kasnije nije mogla sjetiti kada ga je prvi put vidjela. Odjednom, on je ispunjavao malu kuću svojom napadnom prisutnošću. Zbog toga što je bio tako dominantan, Mary Wensley mu se posvetila kao lijeku koji ju je spasio od smrti. Cariti je tada bilo petnaest godina. Sir Mortimer joj se činio potpuno različitim od njena oca kojega je obožavala. Ona ga je prezirala i on je to znao. Kada se oženio njenom majkom, Carita mu je postala nepremostiv problem. Na početku je pokušavao osvojiti njenu naklonost ili makar njenu zahvalnost dajući joj male poklone i pričajući slatke riječi. Carita je morala priznati da je on bio velikodušan prema njenoj majci i da je bio spreman tako postupati i prema njoj. Ali njen unutarnji glas govorio joj je da on zapravo nije ono za što se predstavlja, već da je zao čovjek. Nije znala odakle taj snažan osjećaj. Mary Wensley nije se dugo premišljala oko udaje za sir Mortimera. Uistinu, on je odlučio u njeno ime i stvari su se dramatično promijenile. Sir Mortimer ih je preselio iz Portsmoutha u svoju ogromnu ružnu kuću u Oxsfordshireu. Dok su se kroz perivoj približavali njegovoj kući, Carita je pomislila kako je kuća ružna jednako kao i njen vlasnik. Iznutra je bila prebogata i previše ukrašena. Žalila je za malom kućom otpale fasade u kojoj je živjela s ocem. Tješilo ju je to što je njena majka bila zadovoljna čak i ako nije bila ludo zaljubljena u svog drugog muža. Nju se pazilo, mazilo i imala je sve što je mogla zamisliti. Bila je pretrpana haljinama,krznima i nakitom. Sir Mortimer je glumio njenog očaranog obožavatelja i zavarao bi svakoga tko bi ih došao posjetiti. Samo je Carita shvaćala samohvalu u njegovom glasu dok je govorio svojim prijateljima: Anna

10

RafaelaR

“Moja je draga žena kćerka lorda Murcota, a bila je udata za časnog kapetana Richarda Wensleya koji je na žalost izgubio život služeći kraljevskoj mornarici.” “Sve to govori samo da sebe uzvisi,” mislila je Carita tužno. Kada se njen pogled susreo s pogledom njena poočima, imala je neugodan osjećaj da joj on čita misli. Zbog svoje majke nastavila je biti pristojna i, naravno, zahvalna za ono što im je on davao. Ali, znala je da će, kada prođu godine, njena majka morati klečati kako bi dobila novu haljinu. “Mortimer mi je rekao,” znala je reći njena majka, “da nisi bila zahvalna za krzneni muf koji ti je dao. Draga, ti valjda shvaćaš koliko je on dobrodušan?” “Da, naravno, mama, ali ja sam mu se zahvalila.” “Ali ne dovoljno iskreno, najdraža,” odgovorila bi njena majka. “Ja te molim da ga uvjeriš kako tije drago zbog njegovih poklona.” Carita je pokušavala, ali je znala da svaki poklon njenog poočima ima neki skriveni motiv. Ti pokloni su je zapravo vrijeđali i ponižavali, uključujući i krzneni muf, koji je dobila netom nakon što je izgubila svoju šarenu mačku s kojom je bila nerazdvojna sve otkako je stigla u novi dom. Bila je sigurna da je boja mufa namjerno ista kao i boja njene voljene mačke. To je mogla biti i slučajnost, no slične stvari su se ponavljale tisuću puta. Haljina koju joj je kupio u Londonu bila je zelena iako je Carita bila praznovjerna prema toj boji. I njen otac je vjerovao da ta boja donosi nesreću. Osim toga na haljini je bilo bezbroj malih pribadača. Odlučila je sve to ne primjećivati iako joj se nije sviđalo. Kada je imala šesnaest godina, jednog groznog dana, sir Mortimer je izgubio kontrolu i pretukao je. To je bilo poniženje kojega se nerado prisjećala. Otišla je do svoje majke i rekla da mora odmah napustiti tu kuću. Njena majka ju je čvrsto zagrlila i po prvi put se suprostavila svome mužu. “Ako još jednom takneš Caritu,” upozorila ga je kada su ostali sami, “ostavit ću te.” “Što mi to govoriš?” upitao je sir Mortimer grubo. “Carita je Richardovo dijete, ne tvoje. Ona je možda nemoguća kao i sve djevojčice u njenoj dobi, ali neću dopustiti da je itko tuče!” To je bilo prvi put da mu se Mary suprostavila. On je bio dovoljno pametan da je zagrli i obeća da se to više nikada neće dogoditi. Cariti se, međutim, činilo da je on nije tukao samo zbog onoga što je napravila nego i zbog toga što je uživao tukući je. Od tog trena na dalje on ju je pokušavao još više poniziti ne birajući načina. Posprdno se smijao svemu što je rekla. U odsutstvu njene majke ismijavao bi je u prisutnosti svojih prijatelja. Ona je činila sve da mu se ne nađe na putu. Pomišljala je kako bi bilo bolje da na neko vrijeme ode živjeti s nekim od rođaka njene majke. To je, doduše, bilo teško izvodivo jer godinama nije vidjela nikog od njih. Kao prvo, nitko od njih nije živio blizu Portsmouth a, a kao drugo, iz njihovih pisama upućenih majci dalo se zaključiti da ne podržavaju sir Mortimera. Jednog dana, kada je sir Mortimer bio neobično grub prema njoj, sjela je kraj majke i upitala: “Mama, zar ne bi bilo najbolje pitati tetku Elizabeth mogu li stanovati s njom u Yorkshireu? Možda bih mogla ostati kod nje dok ne poraste m i dok ne budem trebala svoju guvernantu i profesore. “ Anna

11

RafaelaR

Njena majka je užasnuto vrisnula. “Valjda znaš, najdraža, da te ne mogu izgubiti!” Ispružila je ruke na Caritina ramena i uplakanih očiju rekla: “Ti si sve što mi je ostalo od dragog Richarda. Kada te pogledam, vidim njega kao da stoji tu kraj mene i tada znam da ga nisam potpuno izgubila.” Suze su krenule niz majčine obraze. Carita ih je obrisala obećajući da je nikada neće napustiti. Prije šest mjeseci njena je majka neočekivano umrla. Poboljevala je cijele zime i borila se sa stalnim uzastopnim prehladama koje su je potpuno iscrple. Nije željela svoju slabost pokazati pred sir Mortimerom i pred njim je uvijek nastojala biti vesela, ali čim bi on otišao na jahanje sa svojim prijateljima činilo se da će se onesvijestiti. Ležala je zatvorenih očiju, ali nije spavala, kao da su joj misli otišle u neki drugi svijet. Jednog dana sir Mortimer je rekao da mora prisustvovati nekoj večeri. Priređivao ju je lord Lieutenant za sve važnije veleposjednike u zemlji. “Pozvani su samo muškarci, najdraža,” rekao je svojoj ženi, “a bojim se da to znači da ne možeš ići sa mnom.” “Sigurna sam da će svi biti sretni što ćeš doći tamo” čula je Carita majčin glas. Govorila je mekim glasom punim divljenja, kakvim se uvijek obraćala svom mužu. Znala je da on to voli. On je odgovorio, pomalo nadmeno: “Pripremio sam odličan govor s nekoliko prijedloga za budućnost, Siguran sam da će ih lord Lieutenant prihvatiti.” “Naravno da hoće!” rekla je njegova žena. Dok je on izlazio van, sav pompozan, ugojen i neukusno odjeven, njena majka je bila previše umorna da bi se i pokrenula. Carita je razmišljala o tome. “Večerat ću s tobom u tvojoj sobi,” rekla je Carita. “Bilo bi previše za tebe da silaziš dolje.” “To bi bilo krasno,” s teškoćom je promrmljala njena majka. Večera je bila vrlo ukusna, ali majka nije htjela ništa pojesti. Carita je bila zabrinuta zbog slabosti svoje majke pa joj je ponudila čašu šampanjca. “Mama, sigurna sam da bi ti to pomoglo više nego lijekovi koje ti propisuje doktor.” “Istina, od lijekova mi je još lošije,” odgovorila je njena majka, “ali zaista ne želim ništa.” Ipak je popila nekoliko gutljaja šampanjca. Tada je odnesen pladanj s ostacima večere, a Carita je sjela pored majke i uzela njenu ruku. “Brinem se za tebe, mama.” “Nemaš se zašto brinuti,” odgovorila je njena majka. “Sinoć sam sanjala tvoga oca i bio je vrlo blizu mene.” Caritini prsti stisli su se uz njene. Njena majka je prozborila tonom kakav Carita još nikada nije čula. “Dragi ... Richard!” mumljala je, “nedostajao mi je nedostajao mi je ... tako puno... Sad je ... došao po mene i mi ćemo biti ... ponovo zajedno... “ Anna

12

RafaelaR

Carita je zaplakala. Prije nego li je išta rekla, kleknula je pored njenog kreveta i čula majku kako govori. “Oh ... Richard ... Richard! Ti si ovdje ... Bila sam ... tako ... jadna ... bez ... tebe.” Njen glas je poprimio novu, hrapavu boju. Otvorila je oči i zapanjujuća aura proširila se oko njenog lica. Carita je godinama nije vidjela tako lijepu i mladu. Na trenutak sve se zaustavilo. Tada su se oči njene majke sklopile. Carita je znala da je mrtva prije nego li ju je dodirnula. Znala je da joj je majka otišla za ocem na ljepše mjesto. Nema sumnje da je sir Mortimer bio iskreno uznemiren smrću svoje žene. On ju je na svoj način zaista volio. Nije više imao nikoga s kim bi podijelio svoje osjećaje pa je svoj jad iskaljivao na Cariti. “Zašto mi, dovraga, nisi rekla da ti je majka tako teško bolesna?” pitao je bijesno. “Morala si znati, jednostavno si morala znati da ona umire.” “Naravno da nisam znala!” odgovorila je Carita žustro. “Ali ako je već morala umrijeti, sigurna sam da je ovako željela otići.” Nije rekla da je njen otac došao po njenu majku, Niti je rekla da je to što je bila svjedokom njene smrti bilo za nju posebno iskustvo. Kao da je sumnjao da mu ona nešto skriva, sir Mortimer ju je stalno ispitivao. Što je njena majka rekla? Što se dogodilo? Kako je umrla i kako je prestala disati? “Je li što govorila, je li me spomenula?” pitao je. “Ne, poočime!” “Ne mogu vjerovati da je to istina,” rekao je sir Mortimer ljutito . Nitko od majčine obitelji nije se pojavio na sprovodu, iako im je Carita pisala kada i gdje će biti pokopana. Put je za njih vjerojatno bio predug pa ga neki stariji bratići nisu mogli niti podnijeti. Zato su samo poslali pismo sućuti. Sir Mortimer je, naravno, inzistirao na velikom i patetičnom sprovodu. Došlo je puno ljudi koji uopće nisu poznavali njegovu ženu, ali su došli zbog njegova ugleda u tom kraju. Bili su prisutni i njegovi prijatelji s kojima je išao u lov i koji su se kasnije, naravno, pojavili na bogatoj večeri u sir Mortimerovom domu. Carita nije niti silazila u blagavaonicu, ali je čula njihove glasove. Zbog velike količine hrane i pića njihovi su glasovi postajali sve glasniji. Kada su gosti konačno odlučili otići, nevjerojatno glasno su napuštali kuću. Carita je željela ostati u svojoj spavaćoj sobi, ali je poočim poslao po nju. Sišla je dolje blijeda lica i natečenih očiju od gorkog plakanja. “Moraš biti neko vrijeme sa mnom,” rekao je on grubo. “Nemam namjeru sjediti ovdje i prepustiti se tužnim mislima o tvojoj majci.” Ona je poslušno večerala s njim, ali je to za nju bilo pravo mučenje. On je bez prestanka govorio kako je bio darežljiv prema njoj i njenoj majci. Pričao je o svemu što je učinio za njih otkada ih je pronašao u malom svinjcu, kako je zvao kuću u Portsmouthu. “Što biste ti tvoja majka učinile da se ja nisam sažalio nad njom,” upitao je, “ i da je nisam doveo ovdje gdja je mogla imati sav komoditet i sve što je poželjela?” Zastao je i dodao: “To se sve odnosi i na tebe, iako Bog zna da si prokleto nezahvalna. “ Anna

13

RafaelaR

“Ja sam zahvalna, poočime,” branila se Carita, “ i uvijek sam bila zahvalna za sve što ste mi dali.” “Da, zahvaljivala si mi usnicama, a proklinjala očima!” zagrmio je sir Mortimer. “Zar misliš da ja ne znam što ti osjećaš prema meni?” Zašutio je i ponovo dodao: “Nisam toliko neosjetljiv da bih bio prevaren s nekoliko lijepih riječi koje si mi uputila na nagovor svoje majke!” “Žao mi je ako sam vas uznemirila, poočime,” rekla je Carita, “ i mislim da bi najbolje bilo sad, kada je majka umrla, da ja odem živjeti kod svojih rođaka ukoliko me oni prihvate.” “Pa da svi okolo pričaju da sam te bacio natrag u blato iz kojega sam te izvukao!” derao se sir Mortimer. “Ostat ćeš ovdje sa mnom pa ću makar imati s kim pričati kada dođem na večer kući!” Carita se trudila ponašati se što pristojnije prema njemu. On zasigurno pati zbog majčine smrti, mislila je Carita. Ako je on patio i upola kao Carita, zasluživao je suosjećanje. Cijeli tjedan nakon majčine smrti, takozvani prijatelji sir Mortimera, dolazili su svakodnevno na jelo i piće. Uzimali su si prava kakva prije nisu mogli niti zamisliti. Carita je znala da se njena majka odbila družiti s određenim prijateljima svoga muža. Svi su njegovi prijatelji bili priprosti, skloni opijanju i s njima je provodio najveći dio svog vremena prije nego li se oženio. Zbog njih je došao na loš glas pa ih se kasnije, zbog svojih društvenih ambicija, morao odreći. U prvom braku sir Mortimer je bio oženjen nekom potpuno nevažnom ženom, a prije nego je sreo Caritinu majku već je deset godina bio udovac. On se nije oženio za njenu majku samo zbog toga jer mu se svidjela, već je zahvaljujući njenom ugledu mogao zaigrati ulogu u društvu o kojoj je samo mogao sanjati. Prisjećajući se svega, Carita je mogla čuti zadovoljstvo u njegovom glasu kada je rekao majci: “Lord Lieutenant mi se danas obratio. Bio je vrlo srdačan i raspitao se, najdraža, o tvom zdravlju.” Jednom drugom prilikom je rekao: “Udvostručio sam svoje priloge lovačkom društvu, a ti znaš da je predsjednik društva lord Grameton. On mi je zahvalio i siguran sam, najdraža, da će nas pozvati na večeru prije bala lovaca u studenom.” Carita je sada shvaćala stvari za koje je prije bila premlada da bi ih razumjela. Njena majka je bila uže po kojem se njen poočim uspinjao sve više i više. “Majka nije znala ništa o tome,” pomislila je Carita. “Ona nikada nije sumnjala da ljudi imaju skrivene razloge za svoje postupke i drago mi je da joj to nisam nikada otkrila.” Život je u toj kući za Caritu postajao iz dana u dan sve nesnošljiviji. Njen poočim počeo je sve češće organizirati zabave za svoje pijandure. Pomislila je kako su svi oni samo čekali da njena majka umre pa da se mogu okoristiti gostoprimstvom njenog poočima, a još više dobro opskrbljenim vinskim podrumom. Carita je odmah nakon večere odlazila u svoju sobu i zaključavala se, samo da ne gleda ta pijančevanja. Gadili su joj se ljudi sa nateklim, crvenim i oznojenim licima. Njihove žene ponašale su se tako nedolično što bi, vjerojatno, šokiralo njenu majku. “Moram ponovo razgovarati s poočimom,” pomislila je čuvši njegove korake na hodniku. Išao je prema knjižnici. Anna

14

RafaelaR

Knjižnica je bila velika i katkada je Carita u samoći tamo pronalazila spas čitajući knjige. Tamo je mogla zaboraviti ono što ju okružuje i pijane muškarce koji su joj upućivali besramne komplimente. Nadala se da će njen poočim otići u svoj kabinet koji je bio odmah do knjižnice. Umjesto toga njen poočim je otvorio vrata knjižnice i uzviknuo: “A tu si, dakle! I mislio sam da uništavaš vid čitajući umjesto da si vani na svježem zraku.” Samo je bez veze prigovarao. Carita je spustila knjigu i ustala. “Do podne sam išla jahati na Mercuryju, poočime,” rekla je, “bio je tako krasan dan, ne prevruć iako je kraj srpnja.” Poočim nije ništa odgovorio, samo je, kao i obično, ušao i stao pored kamina. “Moram razgovarati s tobom, Carita.” Prišla mu je bliže i sjela u jedan od naslonjača. On joj se učinio neobično ozbiljan. Kragna mu je bila zgužvana oko vrata, a nekoliko dugmadi na ogrtaču bilo mu je otkopčano. Posumnjala je da je pio sa jednim od svojih pijandura. Lice mu je bilo ispijeno, a ono što je ostalo od kose neuredno. Ona je čekala. Nakon nekoliko trenutaka on je pitao: “Slušaš li me?” “Da ... , naravno, poočime.” “Onda ti mogu reći da si ti jedna izuzetno sretna djevojka!” Carita je namrštila obrve. “Kako to mislite ? “upitala je . “Baš sam se vratio iz posjeta lordu Stilburyju. Rekao je da mora sa mnom ozbiljno porazgovarati pa sam otišao do njega.” “Ali do kuće Stilbury je dug put,” primjetila je Carita. Poočim nije ništa rekao, samo je neugodno buljio u nju. U zadnje vrijeme je od takvog pogleda često zadrhtala. Činilo joj se da joj se poočim donekle divi, usprkos osjećajima koje je gajio za nju. Znala je da ga jako podsjeća na majku. Dugo ju je gledao prije nego ga je upitala: “O čemu se radi, poočime? Je li vas nešto uznemirilo?” “Uznemirilo?” rekao je upitno. “Ne, nikako! Oduševljen sam, apsolutno oduševljen onim što mi je Stilbury rekao. Vjerojatno te zanima o čemu se radi?” “Da ... Naravno ... “ rekla je Carita ono što se od nje očekivalo. “Bog zna da nikada nisam očekivao tako nešto,” nastavio je sir Mortimer, “ali Stilbury je, moja najdraža pastorka, zatražio tvoju ruku!” Carita je uzdahnula. “To ne može biti istina!” “Istina? Naravno da je istina!” grmio je sir Mortimer. “Iako me je to duboko iznenadilo, ja sam strašno polaskan time što ćeš ti zauzeti tako važno mjesto u društvu. Što više, rame uz rame ženi lorda Lieutenanta, a Stilbury će biti moj zet.” Carita je znala da je lord Stilbury puno stariji od nje ako ne i stariji od njenog poočima. Sjetila ga se s večere od prije dvije noći. Bio joj je najružniji i najneugodniji od svih poočimovih prijatelja. Bio je velik čovjek; visok i krupne građe, ali njegovo lice je bilo dugačko i koščato. Anna

15

RafaelaR

Njegove usnice su bile nemilosrdne što je bilo u skladu s glasom koji je o njemu kružio. Nije se mogla sjetiti tko joj je o njemu pričao, vjerojatno neka od žena koje je njena majka prezirala. “On je hladan čovjek koji mi se nimalo ne sviđa,” rekla je ta žena, “i vjerujem u sve priče da je zlostavljao svoju ženu i tukao je do smrti!” “Ja ne vjerujem u to,” rekla je neka druga žena. “Ali čula sam da se iživljava na svojim konjima i da ga se timaritelj i zaposleni kod njega boje.” Prisjetila se tog razgovora iako prije nikada nije o tome razmišljala. Brzopleto, ne razmišljajući, Carita je zavapila: “Ne ... Naravno da se ne mogu udati ... za lorda Stilburyja! On je užasan ... i previše ... star!” “Što to govoriš, Carita?” začudio se sir Mortimer. “Stilbury je jedan od najvažnijih ljudi u Oxfordshireu! On je jako bogat, a njegovo je imanje veće od mojeg!” “Nije me briga što on posjeduje,” pobunila se Carita. “ali, kako se mogu udati za čovjeka koji bi mi mogao biti djed i koji je tako zlostavljao svoju ženu ... da je ona naposljetku ... umrla!” “Trač! Tko sluša tračeve osim priprostih, malih djevojčura kao što si ti?” derao se sir Mortimer. “Kako se usudiš odbiti tako bogatog čovjeka koji bi te mogao držati u izobilju do kraja života, ti koja nemaš niti novčića u džepu?” “Ne želim njegove novce ni njegov ugled,” odgovorila je Carita. “Kad se budem udavala, a nadam se da hoću ... jednog dana, želim to učiniti iz ljubavi ... kao što se moja majka udala ... za mog oca.” Još dok je to govorila znala je da je izrekla krive riječi. “A kuda ju je doveo tvoj obožavani otac?” upitao je sir Mortimer. “U iznajmljenu kuću u Portsmouthu koja nije bila veća od svinjca.” “Ali, tamo smo bili sretni,” planula je Carita. “Sretni?” pitao je sir Mortimer potcjenjivački. “Ti i majka ste bile dopola u dronjcima, niste imale dovoljno novaca niti da bi prehranile kokoši. Bile ste bez nade u budućnost bolju od bijede.” Još se više razljutio i nastavio: “Bijeda, da, to je prava riječ.” On se derao, a Carita je ustala. “Možete potcjenjivati kuću u kojoj smo živjele s ocem,” rekla je tiho Carita, “ ali bili smo jako, jako ... sretni.” “Onda si još gluplja nego što sam mislio!” rekao je sir Mortimer. “Još uvijek se možeš vratiti tom svom sretnom životu ako odbiješ lorda Stilburyja!” “To i namjeravam učiniti,” rekla je tiho Carita, “pa vas molim da mu kažete kako sam ... duboko polaskana njegovom ... ponudom, ali moj odgovor je ... ne!” Sir Mortimer se zagledao u nju. Zatim je zabacio glavu i počeo se glasno smijati. “Zar zaista misliš, ti mala glupačo,” rekao je, “da bi ti ja dopustio odbiti čovjeka kao što je Stilbury? Prihvatit ćeš njegovu ponudu i biti zahvalna Bogu na tome.” Još jednom je pobjesnio i rekao: “ Čime bi ti mogla privući muškarca osim lijepim licem? Ti nemaš ni novčića, razumiješ li? Ti nemaš novaca osim onoga k oji ti ja dajem.” Anna

16

RafaelaR

Ponovo je povisio glas i nastavio: “Stilbury je, Bog mu pomogao, opčinjen tobom! Ja mu sigurno neću reći kakvo si ti naporno i nezahvalno derište!” Carita se okrenula kao da će napustiti sobu, ali se sir Mortimer izderao: “Ostani ovdje i saslušaj što ti imam za reći! Da odmah razjasnimo, ja sam prihvatio Stilburyjevu ponudu i on će te sutra posjetiti kako bi odredili datum vjenčanja!” “Neću se udati za njega ... poočime, neću!” plakala je Carita. “On mi je ... odvratani i nemam namjeru umrijeti kao njegova bivša žena zbog njegove ... okrutnosti!” “Ako se toga bojiš,” prosiktao je sir Mortimer, “onda znam kako ću postupati s tobom! Da ti pojasnim ... “ Uperio je u nju prstom i rekao: “Ako sutra odbiješ Stilburyja ja ću te tući svakog dana dok ga ne prihvatiš! Nemoj učiniti nikakvu glupost, a ako te budem morao nositi polumrtvu na oltar, to ću i učiniti!” Približavao joj se dok je to govorio. Carita je naglo vrisnula od straha i istrčala iz sobe prije nego li ju je mogao zaustaviti. Zalupio je za njom vrata. Trčala je niz hodnik do predsoblja pa uza stepenice. Utrčala je u svoju sobu i zaključala vrata. Bacila se na krevet i zabila lice u jastuke. To nije mogla biti istina! Činilo joj se da je to sve nekakva noćna mora iz koje će se svakog časa probuditi. Kako bi se mogla udati za čovjeka koji je tako star ? Iako je drhtala pred svojim poočimom još više ju je bilo strah lorda Stilburyja. Sjetila se da je svako rukovanje s njim u njoj izazivalo gađenje. Njegova ruka je bila hladna i mlohava i bilo je nešto u njemu što je u Cariti izazivalo nelagodu. “Oh, mama ... Spasi me!” mrmljala je. “Spasi me ... Spasi me ... ! Kako bih ikada mogla živjeti ... s čovjekom kojega ... mrzim?” Razmišljala je o tome kako je bio okrutan prema svojoj ženi i prema svojim konjima, a onda se sjetila prijetnje svoga poočima. On je bio obećao njenoj majci da je više neće tući, ali njene majke više nije bilo. Znala je da će je sir Mortimer sa zadovoljstvom tući samo da bi se on porodično vezao za lorda Stilburyja. Nije moglo postojati veće poniženje od njegovih batina, a on će je tući sve dok je ne prisili da bude onako kako on kaže. “Ne mogu to podnijeti! Oh, Bože ... Ne mogu to podnijeti!” mrmljala je. Sjetila se svoga oca i lica svoje majke na samrti. Činilo joj se kao da majku odvodi otac i govori joj što mora učiniti. Pomislila je zašto se toga nije prije sjetila. Polako je ustala s kreveta. Odlučila je pobjeći i to prije nego je sutra poslije podne posjeti lord Stilbury. Prešla je preko sobe, stala pored prozora i gledala van. Nestalo je vrućine dana, sjenke su bivale sve duže, a pjev ptica sve nečujniji. Sve se činilo tihim i usnulim, osim njenog svijeta koji se okrenuo naglavačke. “Što mogu učiniti... Gdje mogu otići?” pitala se i čekala nečiji odgovor. I tada, kao da je čula očev glas, sjetila se njegove priče o bratu u Norfolku. Navodno je on bio čudan stari čovjek. Čula je da je njen stric živio u samoći i da je više volio društvo životinja nego ljudi. Pisao je knjige i članke o uzgajanju rasne stoke, najboljih ovaca i neobičnih vrsta pasa. Carita se sjetila da je kao malena molila: “Molim te pričaj mi o njemu, tata.” “On je puno stariji od mene,” odgovorio joj je otac, “i sretan na svoj čudan način. On ne ide na zabave niti susreće ljude, osim one koji imaju is te interese kao i on.”

Anna

17

RafaelaR

“Zvuči kao da je on vrlo čudan čovjek, tata,” rekla je Carita. “Ljudi imaju različite interese,” objasnio joj je otac. “Ja volim more i oduvijek sam želio biti pomorac. Moj brat Andrew, čak i kada je bio vrlo mali, ponašao se usamljeno.” Zastao je i nastavio: “Kad je dobio u nasljedstvo nešto novca od svog kuma, on se odselio i od tada rijetko što čujem o njemu.” Andrew je pisao majci nakon službene potvrde očeve smrti. Pismo je bilo dobronamjerno iako ne previše osobno. Carita je znala da se jedino kod njega može sakriti. Možda će je stric Andrew uzeti pod svoju zaštitu. “Tamo ću otići!”govorila je sama sebi. Pokušala je mirno razmisliti što mora učiniti i tada je začula kucanje na vratima. Pitala je tko je. Odgovorio joj je sobar: “Gospodin vas očekuje na večeri, gospođice Carita.” “Recite mu da imam glavobolju i da ću ostati u krevetu,” odgovorila je Carita. Sobar je otišao, a ona se počela spremati. Znala je da ne može uzeti previše stvari pa je uzela tri lagane haljine od muslina, spavaćicu i nešto donjeg rublja. Sve to stalo je u torbu pričvršćenu za Mercuryjevo sedlo. Uzela je svoje najbolje jahaće odijelo, a ako bude previše hladno odlučila je kupiti ogrtač. To ju je podsjetilo da ima vrlo malo novaca zbog toga jer joj prije nikad nije novac niti trebao. Sir Mortimer je bio velikodušan prema njenoj majci i plaćao je svaki račun bez prigovora, čak ako su bile iz najskupljih trgovina u Ulici Bond. Carita je imala nekoliko srebrnih kovanica koje je inače stavljala kao prilog u crkvu. Ponekad je kupila čašu jabukovca kada bi išla jahati. U drugim slučajevim novac joj nije bio potreban. “Sada moram nabaviti nešto novaca!” mislila je. Dug je bio put do Norfolka i morala se ponekad zaustaviti i staviti Mercuryja u štalu. Morala je nešto jesti jer nije htjela putovati gladna. Tada se sjetila majčinog nakita. Najvredniji komadi nakita bili su u trezoru i nije mogla doći do njih, ali dnevni nakit bio je još uvijek u majčinoj kutijici. Majka je svaki dan nosila nakit jer je to volio njen suprug. Bilo je tu broševa, narukvica, ogrlica i naušnica koje je na nekim važnijim zabavama nosila. “Uzet ću mamine stvari,”odlučila je Carita. Bila je dovoljno pametna da zna kako nakit ne smije staviti u bisage na konju. Zato je sakrila broševe u podstavu svog jahaćeg kaputa. Iako je to bilo malo nezgodno mjesto, bilo je potpuno sigurno. Dok je gledala u majčinu kutiju za nakit, sjetila se još nečega. Tu je bio majčin vjenčani prsten koji joj je darovao njen otac, a majka ga je skinula kada se udala za sir Mortimera. Carita je stavila prsten na svoj prst i otkrila da joj potpuno odgovara. Osjećala se kao da je vodi očeva misao. Bilo bi nedopustivo da tako mlada djevojka putuje sama bez pratilje, a udana žena mogla je nesmetano sama putovati zemljom samo sa slugom koji je znao kako se mora ponašati. Ako bi morala negdje zastati, uvijek bi mogla reći da je konj njenog sluge izgubio potkovu. On bi joj se, tobože, kasnije pridružio. Nitko neće posunmjati da Carita nije udata kada vide taj prsten. Da bi bila još sigurnija, Caritaje dodala još jedan majčin dijamantni prsten na prst. Međutim, bojala se da će joj trebati još novaca ukoliko je njen stric odbije prihvatiti u svoju kuću. Nakon nekoliko minuta razmišljanja, ona Anna

18

RafaelaR

je u podstavu svoje jahaće suknje ušila dijamantnu ogrlicu u čiju je vrijednost bila sigurna. Pažljivo ju je ušila na mjesto gdje joj neće zapinjati za nogu. “To sam pametno uradila, vrlo pametno!” mislila je kada je sve to završila. Pripremila je svoje jahaće čizme i šešir, a zatim se razodjenula. Dugo se molila prije nego li je ušla u krevet da joj njen otac pomogne, a Bog zaštiti. Legla je, napokon, puno smirenija.

*************

Još je bila noć kad se Carita šuljala niz stepenice. Izašla je na najbliža vrata koja vode do štala. Kada je došla do sobe s opremom, vidjela je jednog usnulog starijeg timaritelja na stolici. Nije ga ometala, već se na prstima odšuljala do štale u kojoj se odmarao Mercury i sama ga osedlala. On se kao i uvijek pomazio s njom. Često je osjećala da joj je Mercury jedini pravi prijatelj kojijoj je ostao u životu. Izvela ga je van na dvorište, a on je mirno pričekao da se ona popne na malu klupu pa zatim na njegova leđa. Polako i tiho izišli su iz štale i krenuli prema slobodi. Ona je otprilike znala kuda treba krenuti. Odlučila je jahati preko polja i znala je da mora vrlo brzo povećati svoju prednost ispred sir Mortimera. Čim njen poočim shvati da je ona pobjegla, organizirat će za njom potjeru. Išla j e brzo ali oprezno, da ne izmori Mercuryja. Mercury je bio njen ljubimac otkako je stigla u Mortimerovu kuću. To je bio jedini poklon za koji je bila zahvalna svome poočimu. Jahala je zaustavljajući se samo da bi Mercury popio vode iz bistrih potoka koji su mu dopirali do iznad kopita. Poslije toga bi nastavljali put. Carita je počela razmišljati o prenoćištu. Pripremila je priču o svom nepostojećem slugi koji će doći za njom. Tražila je neku mirnu krčmu u kojoj neće postavljati puno pitanja i gdje njenom poočimu neće pasti na pamet da je potraži. Ispred sebe vidjela je polje na kojem su preko dana radili ljudi. Na travi su bili tragovi zaprežnih kola, a s druge strane bio je dubok jarak kojeg su iskopali. Pitala se zašto su to iskopali, kada je iznenada ugledala konja koji se približavao ogradi ispred jarka. Konj je savršeno skočio i u prvi mah joj se učinilo da će bez problema preskočiti široki jarak, međutim, zapeo je za sam rub jarka, a na njen užas, čovjek koji je jahao, preletio je preko konjske glave u jarak. Jahač je zatim nespretno i teško pao među kamenje. Konj se propreo na prednje noge, a Carita se približila. Znala je da mora pomoći jahaču na bilo koji način.

Anna

19

RafaelaR

TREĆI DIO Carita je jahala Mercuryja i vukla za sobom strančevog crnog konja do seoskih kola. Dva čovjeka sa kola pridigla su stranca. Carita je uvidjela da je on još uvijek u nesvjesti jer je lupio glavom u jedan kamen te ostao ležati izvan jarka. Sjahala je i pitala se što mora učiniti. Na svu sreću ugledala je još jedna seoska kola koja su se približavala. Ona je mahala i vikala, a kola su se sporo dovukla do njih. Nisu bila potrebna objašnjenja, bilo je sasvim jasno što se dogodilo. Jedan od ljudi tapšao je konja koji je još uvijek bio u šoku, a drugi je rekao: “Najbolje bi bilo da ih odvedemo na farmu.” Podigli su stranca i pažljivo ga položili u kola. Zatim je jedan od njih pomogao Cariti da opet uzjaše konja. Obadvojica su bili jako mladi, tek malo stariji dječaci. Jedan od njih dao joj je uzde i rekao: “Hoćete li nas pratiti?” Dugačka, od cigle izgrađena kuća u koju su se uputili bila je udaljena oko tri kilometra. Bila je to vrlo slikovita kuća obrasla puzavcem. I bila je očito vrlo stara. Međutim, izgledala je vrlo velika pa se Carita ponadala da će tu moći prespavati. Bila je vrlo umorna i gladna, a znala je da se tako osjeća i Mercury. Strančev konj izgledao je ošamućeno. Dječaci nisu dojahali do glavnog ulaza u kuću nego su otišli odostraga gdje je bila štala. Carita je vidjela da ima jako puno mjesta za konje. Zaustavili su kola ispred stražnjih vrata kuće. Jedan od njih otrčao je u kuću vikući: “Majko! Majko!” Drugi dječak došao je do Carite i rekao: “Ja ću vam pokazati štalu.” On je pošao preko dvorišta, a ona je jahala za njim i sišla s konja pred vratima štale. Bilo joj je drago kada je vidjela mnoštvo pregrada. U nekima od njh bili su zaprežni konji, a u nekima konji za jahanje koji su ipak bili slabiji od Mercuryja i strančevog konja. Dvije pregrade bile su prazne pa je uz pomoć dječaka u njih smjestila obadva konja. Neki stariji čovjek im se pridružio i upitao: “Što se dogodilo?” “Nesreća, Jake,” odgovorio je dječak. “Pomozi nam oko konja.” Jake je pričao još manje nego dječaci. Skinuo je Mercuryju opremu. Carita se začudila spretnosti kojom je to radio. Podragala je svog konja i krenula za dječakom koji je pošao preko dvorišta. Nadala se da će majka, tko god da je ona bila, imati razumijevanja za njenu molbu. Ušla je u kuću na stražnja vrata i odmah joj se učinila lijepom. Vidjela je krupne hrastove grede na stropu i veliki otvoreni kamin. Dječak je nestao, a ona se pitala kako će se ponašati kada se vrate ukućani koji su odnijeli ozljeđenog stranca na gornji kat. Pomislila je kako bi bilo pristojno da ode na gornji kat, odakle su se čuli glasovi, i raspita se za strančevo zdravlje. Popela se hrastovim stepenicama i ugledala otvorena vrata. Ušla je unutra pomalo nervozno. Krupna žena, crvenih obraza, naginjala se preko kreveta, a Carita je pomislila kako je upravo tako zamišljala farmersku ženu. Pored nje bila je još jedna stara žena koja je nosila pregaču i kapicu na glavi. Ona je skidala strancu čizme, dok je on onesvješten ležao na krevetu. Rana na čelu još uvijek mu je krvarila. Žene su razgovarale, a dječaci su ih promatrali. Farmerova žena je prva ugledala Caritu. Anna

20

RafaelaR

“Ah, tu ste! “uzviknula je. “Sinovi su mi rekli da se nesreća dogodila u jarku, a stotinu puta sam im rekla da ne ostavljaju taj jarak otvoren!” Uzdahnula je i nastavila: “Slušaju li me oni ikada?” Carita se približila krevetu i upitala gledajući neznanca: “Mislite li da je teško ozljeđen?” “Ne, nemojte se brinuti,” odgovorila je farmerova žena. “Koliko ja znam o tome vaš muž ima lakši potres mozga i oporavit će se za nekoliko dana.” Carita je htjela reći da joj on nije muž, ali joj je onda palo na pamet da joj je to izvrsna prilika da se sakrije od poočima na neko vrijeme. On će tražiti mladu djevojku, a ne mladi bračni par. Činilo joj se da je to odgovor na njene molitve. “Hoćete li moći za njega pronaći... medicinsku sestru?” pitala je. “Medicinsku sestru?” pitala je farmerova žena. “Zašto vam ona treba? Jessie i ja možemo ga njegovati dok ne prizdravi, zar ne, Jessie?” Druga žena, koja je do sada uspjela skinuti strancu obadvije čizme, promumljala je nešto što je zvučalo kao potvrda. Farmerova žena je nastavila: “Gledajući vas tako mladu, mislim da niste dugo udati, ali naučit ćete. Kada budete imali muža i četiri sina kao ja, vidjet ćete da je uvijek netko ozljeđen. Ja sam previla više ozljeđenih rana nego što sam pojela večera!” Gromko se nasmijala svojoj šali. “To je vrlo lijepo od vas,” rekla je Carita, “i puno vam hvala što ste primili ... nas ... dvoje.” Zacrvenjela se u licu izgovarajući zadnje dvije riječi. Farmerova žena već je počela razodijevati stranca pa nije ni primijetila Caritino crvenilo. Samo je kratko pogledala gore i rekla: “Jessie, odvedi ju u susjednu sobu gdje će ostati dok joj je muž u nesvjesti i gdje može raspakirati svoje stvari.” Prije nego je Carita uspjela bilo što reći, Jessie je pošla preko sobe i otvorila bočna vrata koja su vodila u susjednu sobu. Soba u kojoj je ležao stranac bila je prostrana i s velikim prozorom, a soba do nje bila je malena i uska. Cariti je to bilo dovoljno. Mogla je samo zahvaliti svom anđelu čuvaru i ocu koji su pazili na nju. “Moje su stvari u bisagama na mom konju,” Carita je rekla Jessie. “Otići ću po njih.” Jessie je očito bila šutljiva osoba pa je samo nešto promrmljala i počela provjetravati posteljinu. Carita je zapazila da je krevet već od prije pripremljen sa čistim plahtama i jastucima. Soba je imala još jedna vrata koja su vodila u prizemlje. Spustila se stepeništem do štale. Njeno sedlo sa bisagama bilo je obješeno na zid preko puta Mercuryjeve pregrade. Jake je otišao, a obadva konja su slasno jeli iz nanovo napunjenih jasli. Carita je primjetila da su i kante ponovo napunjene vodom. Noseći svoje bisage, vraćala se u kuću izgovarajući malu molitvu zahvalnicu. Sjetila se kako je cijeli dan bila uplašena da je ne uhvati njen poočim. Da ju je uhvatio bilo bi joj nemoguće ponovo pobjeći. Znala je da bi on uživao tukući je dok ne pristane na njegove zahtjeve. “Mrzim ga! Mrzim ga!” govorila je u sebi. Anna

21

RafaelaR

Mislila je kako bi dva dana na farmi bilo dovoljno da se Mercury odmori za nastavak puta do Norfolka. Vratila se natrag u sobu i vidjela da su farmerova žena i Jessie već svukle stranca i stavile ga u krevet. Imao je na sebi bijelu košulju koja je sigurno pripadala farmeru ili jednom od njegovih sinova. Sad kad je dobro vidjela njegovo lice, primijetila je kako je lijep. “Upravo stavljam oblog na povredu vašeg muža,” rekla je farmerova žena kad ju je vidjela. “Nije duboka, ali imat će modricu cijeli tjedan!” “Jeste li sigurni da će prije toga doći k svijesti?” upitala je Carita. “Mislim da hoće,” odgovorila je farmerova žena. “Ovisi koliko brzo će se oporavljati. Za cijelu nesreću okrivljujem svoje sinove. Nikad me ne slušaju, niti jedan od njih!” Jessie je skupila s poda strančevu odjeću koja je bila uprljana blatom. Ispraznila je njegove džepove i sadržaj stavila na policu. Carita je iznenađeno pogledala. Vidjela je vrećicu punu kovanica i novčanik prepun novčanica. Farmerova žena pratila je njen pogled. “Bolje bi bilo da vi uzmete muževe novce da ne bi došlo do kakvih neprijatnosti.” Carita je nerado prišla polici. “Uzmite to,” rekla je farmerova žena kao da se obraća djetetu. “U va šoj sobi imaju ladice koje možete zaključati.” “Vrlo je lijepo od vas to što ste ... nas primili,” rekla je Carita, “i mi vam se, naravno ... moramo odužiti ... Platiti.” Farmerova žena se nasmijala. “Pričat ću o tome s vašim mužem kada se probudi, ako se bude osjećao dovoljno dobro. Mislim da bi, u stvari, dečki trebali platiti vama! Iskopati rupu u koju mogu upasti stoka ili ovce, i onda je ne pokriti ... “ Carita je htjela reći kako su dečki teško mogli predvidjeti da će tako veliki konj završiti u jarku. Ali, bila je toliko zahvalna što može prenoćiti na farmi da je samo uzela strančev novčanik i vrećicu. Pošla je prema vratima sobe u koju su je smjestili i začula glas farmerove žene: “Nisam vas pitala za ime, a koliko se sjećam ni vi mene.” “Točno,” rekla je Carita, “ i bilo bi lijepo kada bi mi rekli svoje ime.” Dok je to govorila panično je pokušavala smisliti neko ime za se be. “Prezime mi je Johnson,” rekla je farmerova žena, “a Johnsonovi su na ovoj farmi već tri generacije!” “Moje prezime je Freeman,” odgovorila je Carita. To je bilo prvo ime koje joj je palo na pamet. Činilo joj se nekako prikladnim s obzirom na njenu situaciju. “U redu, gospođo Freeman,” rekla je gospođa Johnson, “bit će mi drago ako vam mogu nešto pomoći, a kako će gospodin Johnson svakoga časa stići kući, predlažem vam da siđete dolje i pojedete nešto s nama.” “Bilo bi mi vrlo drago,” odgovorilaje Carita, “jer sam jako gladna.” Dok je to govorila, osjetila je slabost, ne samo zbog gladi, nego i zbog svega ostalog što se dogodilo. Anna

22

RafaelaR

“Požurite sada,” rekla je gospođa Johnson. Carita je ušla u svoju sobu i na trenutak sjela na krevet. Činilo joj se da se sve vrti oko nje. Kako je moguće da se tako puno stvari dogodilo u tako malo vremena? Kad je bila u potpunoj nedoumici oko prenočišta, spasila ju je nesreća nekog stranca. “On je pravi gospodin,” uvjeravala je samu sebe, “i sigurna sam da mi neće zamjeriti to što sam se pretvarala da sam mu žena. Ukoliko on ipak ne bi odobrio njenu laž, Carita je planirala pobjeći prije nego li se on potpuno oporavi i bude spreman otputovati. Skinula je svoj jahaći šeširić. Mislila je skinuti i kaputić, ali se onda sjetila nakita ušivenog u njega. Kad bi Jessie ili bilo tko drugi slučajno pronašao taj nakit, sigurno bi to smatrao čudnim. Zatim se sjetila strančevog novca. Bez problema je našla ormar s ladicama jer je to bio jedini komad namještala u sobi osim malog stola i ormara za odjeću. To je bio vrlo star ormar s ladicama koji je bio u kući otkada je ona sagrađena. Jedna od ladica imala je bravu i ključ u njoj. Carita je prvo u ladicu stavila strančev novčanik, a kada je shvatila da u njoj ima dovoljno mjesta, ugurala je i svoj kaputić. Kad je zaključala ladicu, nije znala kuda bi s ključem. Onda se sjetila nečega što je radila njena majka kada je ona bila malena i kada su išle u šetnju. Sakrila je ključ pod tepih. Teško da bi ga tko tamo tražio. Oprala je lice i ruke hladnom vodom i požurila dolje. Obitelj Johnson već se okupila oko velikog stola u kuhinji. Bila je to velika kuhinja sa stropom od greda s kojih su visjele dvije šunke, puno luka, patka i tri neočerupane kokoši. Farmer Johnson bio je srednjovječan čovjek, već pomalo debeo i proćelav. Stajao je uz kraj stola i rezao veliku janjeću nogu. Njegova supruga sjedila je na drugom kraju stola. Tri dječaka sjedila su za stolom, od kojih je dvojicu Carita prepoznala kao one koji su stranca podigli na kola, i jedna djevojčica stara oko četrnaest godina. Zbog njihove sličnosti Carita je znala da im je to sestra. Jessie je donosila hranu s peći do stola. Kada je završila s tim, Jessie je sjela pored gospođe Johnson. “Ah, tu ste, draga, “rekla je gospođa Johnson kada se pojavila Carita.”Bojala sam se da će vam se večera ohladiti. Mislim da ste već vidjeli moja dva sina, Billyja i Lukea, ovo je njihov prijatelj Jim, moja kćerka Mooly i moj muž na kraju stola.” Carita je prišla gospodinu Johnsonu, pozdravila ga i rekla mu: “Vrlo sam zahvalna vama i vašoj ženi što ste nas primili. Ne znam što bih učinila da vaši sinovi nisu naišli u pravi trenutak.” “Dobro večer,” rekao je farmer. Prije nego li je stigao bilo što reći, njegova žena uzviknula je s drugog kraja stola: “Sjednite sada, gospođo Freeman, sigurno trebate dosta hrane nakon svega što ste prošli.” Gospodin Johnson je stavio pred nju tanjur pretrpan janjetinom, krumpirima, graškom i mrkvom. Cariti se učinilo nemogućim sve to pojesti, ali kada je uspjela završiti večeru, pomislila je kako više nikada neće biti gladna. Obitelj je bila toliko zauzeta hranom da gotovo nisu prozborili ni riječi. Jedino je gospođa Jonhson pokušavala razgovarati, ali na nju nitko nije obraćao pažnju. “Pitala sam se kuda ste vi to pošli,” rekla je Cariti. Jessie je stavila pred nju kavu, a muškarci su pili jabukovaču. Carita bi radije i sama popila čašu jabukovače, no bilo ju je sram pitati. Pomislila je da je jabukovača u toj kući rezervirana samo za muškarce. U tom trenutku htjela je odgovoriti gospođi Johnson da ide u Norfolk, a onda je pomislila kako to Anna

23

RafaelaR

možda ne bi bilo pametno. Bojala se da bi se njen poočim mogao sjetiti njenog strica u Norfolku. Kada je Carita pisala svojim rođacima, da ih obavijesti o majčinoj smrti, spomenula je svome poočimu kako je njen stric sada naslijedio titulu te je postao lord Wensley od Wena. Ona se brzo prisjetila da Suffolk graniči sa Norfolkom pa je odgovorila: “Putujemo u Essex u Suffolku.” “Dug je put do tamo! “odgovorila je gospođa Johnson.” Možda vas je prst sudbine naveo ovamo da se malo odmorite. Mene je jahanje oduvijek umaralo, kao što zna moja obitelj.” Obitelj je bila zaokupljena večerom i nitko nije obraćao pažnju na riječi gospođe Johnson, a ona je nastavila: “Muž mi kaže da imate dva prekrasna konja, ali za njih se ne morate brinuti jer je Jake pravi poznavalac konja. Zar nije tako, dečki?” Nastala je kratka stanka nakon koje je jedan od njih, Cariti se činilo da je to Billy, odgovorio: “Tako je, mama, istina je.” Nakon janjetine slijedio je puding sa sokom i preljevom. Uzevši nekoliko zalogaja Carita je osjetila da više ne može jesti. Pitala se bi li koga uvrijedila ako više ništa ne pojede. Osjetila je da joj se nešto kreće oko nogu. To je bio španijel kojega je vidjela kada je ulazila u sobu. Bila su dva psa ispod stola. Carita im je dala komadiće njenog pudinga, a oni su ih slasno proždirali. Kada je večera završila, dječaci su gurnuli svoje stolice i izašli iz sobe. “Ne zaboravite zaključati kokoši!” zaviknuo je njihov otac za njima . Začulo se jedno udaljeno da, dok su izlazili iz kuće. Kada su otišli gospođa Johnson je objasnila Cariti: “Mi moramo svake noći sve zatvoriti. Ovdje ima puno lisica koje noću traže bilo što što bi mogle pojesti. Život na farmi bi bio dovoljno težak i bez lisica, ali mi ih ne smijemo dirati da bi ih mogli loviti bogati lovci. A oni i onako ulove samo jednu od tri. “ Carita se nasmijala. Živeći u kući sir Mortimera, znala je da je to bila jedna od najčešćih primjedbi okolnih farmera. Sir Mortimer se uvijek žalio kako nema dovoljno lisica. Carita se stresla i od same pomisli na njega i rekla gospodi Johnson: “Vrlo sam umorna, ako mi dopustite pošla bih na počinak.” “Naravno, draga, samo idite,” odgovorila je srdačno domaćica. “Poći ću gore s vama ne bih li vidjela kako je vaš muž. Ostavite vrata svoje sobe otvorena tako da možete čuti ako se tijekom noći bude budio.” Carita je htjela upitati što da učini u tom slučaju, ali se bojala da se to gospodi Johnson ne učini neobičnim pa nije ništa rekla. Gospoda Johnson kao da je znala o čemu Carita razmišlja pa je rekla: “Rekla sam Jessie neka skuha ljekovito bilje koje će ga opet uspavati ako se probudi. Samo mu dajte da to popije i odmah će znati tko ste.” Carita je znala da je stranac sigurno neće prepoznati jer je nikad nije vidio u životu. Zato je rekla samo ovo: “Ja znam ... da će moj ... muž biti zahvalan kada se oporavi.” Oklijevala je s riječju muž, ali gospođa Johnson nije to primijetila. Došle su do spavaće sobe u kojoj su gorjele dvije svijeće pored kreveta. Bilo je očito da se stranac nije niti pomaknuo otkada su ga zadnji put Anna

24

RafaelaR

vidjele. Ponovo je pomislila kako je lijep. Ali, zašto je jahao sam, bez sluge, kada je očito bio vrlo bogat? Gospoda Johnson joj je zaželjela laku noć pa je ona otišla u svoju sobu i počela se razodijevati. Pomislila je kako bi bilo ružno od nje da jednostavno nestane prije nego što stranac dode k svijesti. Ona nikada ne bi saznala tko je on i kuda se uputio. Puno puta je ponovila svoje molitve i zahvalila se na svemu. Izgledalo bi vrlo čudno da je sama prenoćila u krčmi, a ne bi ni oka sklopila od straha misleći na mogućnost da je pronade poočim. Kada bi je pronašao on biju ponizio i tukao. “Ne bih to mogla podnijeti!” rekla je prestrašeno sama sebi. Odlučno je povukla plahte preko svojih ramena. Bez obzira što će se dogoditi, večeras je bila potpuno sigurna. Morala se smiriti i razmisliti što će dalje. Međutim, bila je jako umorna i brzo je zaspala.

*************

Sljedećeg jutra Carita se probudila odmorena. Nije znala koliko je sati. Prestrašila se da je prečvrsto zaspala pa nije mogla čuti neznanca čak ako je on i tražio pomoć. Brzo je ustala i otišla u susjednu sobu. Našla ga je u istom položaju u kojem je bio kada je otišla na spavanje. Odahnula je s olakšanjem. Čula je da na donjem katu netko hoda i sjetila se kako seljaci rano započinju svoj dan. Oprala se u hladnoj vodi i obukla jednu od muslinskih haljina koje je ponijela sa sobom. Naslonila se preko prozora i osjetila toplinu dana, Sišla je na donji kat i vidjela da je muški dio obitelji već doručkovao. Samo su gospođa Johnson, Jessie i Molly bile u kuhinji. “Tu ste, draga!” uzviknula je gospođa Johnson. “Sigurno se osjećate bolje nakon dobro prespavane noći.” “Lijepo sam spavala,” nasmijala se Carita. “Kada sam ujutro pregladala vašeg muža, znala sam da vas nije smetao tijekom noći,” rekla je gospođa Johnson. “Tako je s većinom potresa mozga, prvo su mirni kao bubice, a onda se započmu bacati uokolo i govoriti gluposti.” “A što ću onda učiniti?” upitala je Carita. Gospoda Johnson se nasmijala. “Nemojte se brinuti. Za sada ne možete ništa. Ja ću se brinuti za njega kao što sam se brinula za svoga muža ili Billyja koji je uvijek u nekakvoj neprilici. Ne mogu prebrojati koliko sam ga puta previjala.” Carita se nasmijala. Zaista se nije imala zašto brinuti dok je gospođa Johnson bila u blizini. Pojela je pun tanjur jaja sa slaninom koji joj je donijela Jessie. Zatim je otišla pogledati konje. Očito je bilo da su se dobro odmorili. Pomislila je kako je strančev konj malo previše ravnodušan, ali ju je stari Jake razuvjerio rekavši joj: “Bit će u redu sutra. Nikad nisam vidio ljepšeg konja.” Carita je pošla da Mercury ja i rekla mu: Anna

25

RafaelaR

“Meni nijedan konj nije ljepši od tebe!” Dok se Mercury mazio uz nju, ona je još jednom osjetila njihovo snažno prijateljstvo. “Sigurna sam da ćemo bez problema stići u Norfolk,” promumljala je. Istovremeno se uplašila da je njen stric možda neće htjeti primiti. Otac joj je uvijek govorio da je on čudan čovjek. “Trebao je biti redovnik ili indijski fakir koji sjedi na vrhu planine i meditira o sljedećem životu,” rekao je jednom njen otac. “A zašto to rade, tata?” pitala je Carita. “Bog zna!” odgovorio je tata. “Imam previše toga na brizi u ovom životu da bih mislio i o sljedećem!” Carita je bila sigurna da njen otac sada negdje razmišlja o njoj i želi joj pomoći. “Trebam tvoju pomoć, tata,” rekla je u mislima. Zadrhtala je i zatim zagrlila Mercuryja. Objesila se oko njega kao da je jedino on može zaštiti od užasa i srama koji joj je priredio poočim. Vrativši se u kuću pitala je gospođu Johnson može li joj kako pomoći. Gospoda Johnson je na trenutak razmislila, a onda je upitala: “Jeste li spretni s iglom?” “Da, naravno,” odgovorila je Carita. “Onda mi možete pomoći s krpanjem,” rekla je gospođa Johnson. “Dečki istroše svoje čarape brže nego ih ja mogu pokrpati.” “Rado ću vam pomoći krpati,” rekla je Carita. Gospoda Johnson donijela je malu hrpu opranih čarapa i donjeg veša. Sve su čarape imale rupu ili na prstima ili na peti. Carita ih je stavila u košaricu i ponijela sa sobom na gornji kat u strančevu sobu. Što je dan više prolazio bivalo je sve toplije. Carita je šivala pored prozora, povremeno pogledavajući na krevet. Bilo je vrlo tiho i čulo se samo zujanje pčela i pokoja kokoš u daljini. Iznenada, začula je zvuk iz kreveta. Spustila je čarapu koju je krpala i ustala. Stranac se okrenuo na bok i pomicao glavom. Prišla mu je i vidjela da su mu oči još uvijek zatvorene. Usta su mu bila suha i otvorena. Carita je nasipala pola čaše čaja od bilja koji je skuhala Jessie. Progurala je ruku ispod njegove glave i malo ga pridigla sa jastuka. On je pomicao ruku pa se Carita uplašila da ne prospe pripravak iz čaše. Rekla je tiho: “Žedni ste, morate malo popiti. Godit će vam i opet ćete zaspati,” rekla je Carita sjećajući se kako je njoj govorila majka. Iako je stranac bio u nesvjesti, činilo se da je shvatio što se dogada. Popio je gotovo cijelu sadržinu čaše. Dok mu je Carita spuštala glavu natrag na jastuk, učinio joj se jako vrućim. Pošla je do posude za pranje, a kako nije tamo pronašla nikakvu spužvu, potrčala je u svoju sobu, uzela svoju spužvu i ručnik, te se brzo vratila natrag. Nježno je spužvom prešla preko njegova lica i zatim ga obrisala ručnikom. Prvi put u životu je to napravila nekom muškarcu. Učinilo joj se da je on bespomoćni dječačić koji je pao i ozljedio se. Trebao je nekoga tko će se za njega brinuti. Stranac se nije pomicao dok Carita nije otišla na ručak. U kasno poslijepodne gospođa Johnson je došla gore obići stranca. “Mislite li da ima groznicu?” pitala je Carita. Anna

26

RafaelaR

“Sutra ćemo ga okupati,” rekla je gospođa Johnson. “Kupanje uvijek smiri groznicu. Danas je bila vrućina kakvu dugo ne pamtim.” Carita je znala da će joj biti jako neugodno sudjelovati pri pranju stranca, ali nije mogla odbiti. “Možda do sutra dođe k svijesti,” rekla je, “pa se bude mogao sam oprati. “ Gospođa Johnson odmahnula je glavom. “Što duže bude spavao, to bolje za njega. I nemojte ga ometati prije nego se sam probudi,” rekla je gospođa Johnson, nasmiješila se i stavila ruku na Caritino rame. “On je krasan mlad čovjek,” rekla je, “i znam da ga želite zagrliti, ali morate biti strpljivi.” Carita se zasramila, ali nije smjela ništa reći. “Sad pođite sa mnom dolje,” rekla je gospođa Johnson. ''Vidim da ste pokrpali te čarape pa idemo sada skuhati nešto dobro za večeru.” “Voljela bih vam pomoći oko večere,” rekla je Carita. “Samo izvolite,” nasmijala se gospođa Johnson, “i ne zaboravite, kada se on probudi, morat ćete ga malo udebljati. Trebat će mu energije i bit će manje ljut zbog toga što je pao. Još se nije rodio muškarac koji je dobrovoljno prihvatio svoju pogrešku.” Ona se smijala dok je to govorila, a Carita je silazila za njom na donji kat. Carita je mislila da će joj svi ovi savjeti jednom možda dobro doći kada zaista bude imala muža. Još jednom je u sebi molila: “Bože, ne daj da to bude lord Stilbury! Bilo koji čovjek ... osim njega!”

*************

Cariti je večera bila nadasve ukusna. Ona je pomogla gospođi Johnson pripremiti nekoliko pilića. Nakon toga, umjesto teškog pudinga, imali su žele i voćnu salatu s gustom kremom. Nakon večere pošla je u sobu pjevušeći neku pjesmu. Stranac je još uvijek spavao, a gospođa Johnson je već prije ostavila svježi biljni pripravak. Carita se razodjenula i pokrila se samo plahtom jer je još uvijek bilo jako toplo. Spavala je možda jedan sat kada je čula zvuk koji je dopirao kroz vrata iz susjedne sobe. Mjesečina je osvjetljavala njen krevet kroz otvoren prozor. Nije mogla brzo ustati i doći do sobe u kojoj je bio stranac. Na savjet gospođe Johnson ostavila je dvije upaljene svijeće pored njegova kreveta. Carita je na prvi pogled vidjela da je on vrlo nemiran i da pokušava nešto reći. Ona mu je prišla i brzo mu natočila pripravak. Klekla je pored kreveta i pridigla mu glavu. “Popijte, trebate malo popiti,” rekla je, “pa ćete opet zaspati.” Pridigla je čašu k njegovim ustima i vidjela da su mu oči otvorene. Imao je sive oči i samo je netremice gledao u nju. Ona nije bila sigurna može li je on vidjeti ili ne. “Samo pijte, osjećat ćete se bolje,” rekla je i približila mu čašu. Tada je čula duboki glas koji kao da je dolazio iz daljine: Anna

27

RafaelaR

“T ... t tko ste vi ... i gdje sam ... ja?”

Anna

28

RafaelaR

ČETVRTI DIO Caritu su probudili zvukovi iz susjedne sobe. Čula je gospođu Johnson kako priča sa strancem. Shvatila je da će, ako gospođa Johnson spomene njegovu suprugu, a on ne bude znao o kome se govori, to izazvati neugodnu situaciju i dovesti je u neprilike. Sišla je s kreveta i počela se brzo odijevati. Čula je kao gospođa Johnson neprekidno priča i povremeno se smije. Dok je prilazila susjednoj sobi, čula je kako govori: “Otići ću dolje i donijeti vam doručak pa ćete se osjećati bolje.” Carita je zastala, pričekala da gospođa Johnson ode i onda ušla u sobu. Stranac je uspravno sjedio naslonjen na jastuke. Upitno je pogledao u Caritu. Nju je bilo strah pa mu je prišla bliže i šapnula: “Ja ću vam objasniti ... sve što treba ... ali, oni misle da smo mi oženjeni i molim vas nemojte im reći ... da nis mo.” Činilo se kao da joj se riječi isprepliću jedna s drugom. “Oženjeni?” upitao je stranac polagano. “Da, ali ... molim vas ... pričekajte dok ... ne budemo nasamo ... Tada ću vam sve objasniti.” On ju je netremice promatrao zbunjenim pogledom. Prije nego je mogao bilo što reći, Jessie je ušla u sobu noseći pladanj. Prišla je krevetu i spustila ga podigavši pri tome poklopac s tanjura. Zatim se bez riječi vratila niz stepenice. Carita je pomislila da je bolje pustiti stranca neka doručkuje pa da onda počne s objašnjavanjem. “Možda će biti ... jako ljut,” promrmljala je. “U tom slučaju najbolje je da što prije ... umaknem!” Carita se spustila na donji kat da bi doručkovala. Nije ništa pričala jer je bila previše zabrinuta. Gospođa Johnson pričala je u mjesto nje. “Nisam se nadala da će tako snažnom muškarcu kao što je vaš muž trebati tako puno vremena da dođe k sebi.” Dok je Carita o tome razmišljala, dječaci su ustali i otišli od stola. Farmer je završio svoj doručak još prije nego se Carita pojavila na doručku. Gospođa Johnson završila je priču rekavši kako se Caritin muž ne smije previše naprezati te je dodala: “Nikad nemoj trčati prije nego što naučiš hodati. To je sve što vam mogu reći nakon puno godina iskustva. Ne morate se žuriti da bi otišli odavde. Nama je drago što ste ovdje sa nama.” “Vrlo ste ljubezni,” rekla je tiho Carita, “i hvala vam za ovaj divan doručak!” Morala je opet otići gore, ali bilo ju je sram pa je umjesto u sobu, otišla u štalu da bi vidjela svog Mercuryja. Konj se nervozno micao u svojoj pregradi, isto kao i strančev konj. Carita je znala da ih treba malo projahati. “Možda ćemo danas morati otići,” šapnula je ona Mercuryju. Oko srca joj se steglo od same pomisli da će morati sama pronaći put sve do Norfolka. Rekla je sama sebi da ne smije biti kukavica pa je ponovo krenula u sobu. Kada je došla do vratiju spavaće sobe, susrela je Jessie koja je na pladnju nosila mali vrč pun tople vode i Anna

29

RafaelaR

korištenu britvu. Stranac se obrijao. Kada je Carita ušla u sobu primijetila je da je sada još ljepši nego li je to bio prethodnih dana. Zatvorila je vrata iza sebe i približila se krevetu, ali od srama nije mogla ništa reći. Stranac ju je pogledao i iznenada se nasmijao. “Dobro, o čemu se ovdje zapravo radi?” pitao je. “Bilo bi dobro da ovdje sjednete i sve mi ispričate” Jessie je skinula povez s njegova čela pa se vidjela modrica djelomično zarasla u krastu. Carita je sjela na stolicu pored kreveta. “Ja ... sam vidjela vaš ... pad,” počela je ona oklijevajući . “Što je bilo na drugoj strani ograde?” upitao je stranac. “Čim je moj konj Jupiter skočio, znao sam da sam trebao provjeriti što je s druge strane ograde.” “Jupiter? Tako mu je znači ime! To je najljepši konj koj eg sam ikada vidjela!” “Hvala vam, drago mi je da vam se tako sviđa.” “Začudo, moj konj se zove Mercury.” Stranac se nasmijao . “Onda smo se očito prisjetili istih bogova kada smo davali imena svojim konjima, a ja sam više nego zahvalan Bogu jer sam čuo da je Jupiter prošao neozljeđen.” “Vi ste lupili glavom u veliku kamenu gromadu,” rekla je Carita. “Zašto su stavili kamenje na polje?” pitao je on iznenađeno. “Zato što su tamo prokopali duboki jarak.” Nastala je tišina, a onda je stranac rekao: “Ne krivim nikoga osim samog sebe. Što prije krenem odavde, to bolje!” Carita je glasno uzdahnula. “Ne smijete tako brzo krenuti odavde! Imate potres mozga, bili ste u nesvijesti dva dana i još uvijek ne smijete na put.” Stranac je podigao ruku i nježno dotaknuo svoju ranu na čelu. Onda je rekao: “Lijepo je od ovih ljudi što su nas primili. Objasnite mi samo zašto ste im rekli da smo muž i žena?” Carita je pogledala u stranu, a obrazi su joj se zacrvenjeli. Njemu su se njeni obrazi učinili kao zora koja probija tamno nebo, a sama Carita mu je izgledala iznenađujuće lijepa. Međutim, nije se želio vezati niti za jednu mladu ženu. Samo je želio pobjeći od Imogen. Carita je tihim i nervoznim glasom počela odgovarati na njegovo pitanje: “Ja sam ... pobjegla i ... bila sam sama i nisam imala gdje provesti noć.” Stranac nije ništa rekao pa je ona nastavila. “Kada je vaš konj pao ... i kada ste vi lupili glavom o kamen ... ja sam vidjela seoska kola koja su se približavala i dva mlada muškarca u njima ... i dozvala sam ih.” “Znači, oni su me stavili na kola i dovezli na farmu!” završio je stranac. Carita je potvrdno kimnula glavom. “Prije nego li sam mogla reći bilo što ... gospođa Johnson je zaključila da smo mi supružnici ... A to je značilo da bih ja imala gdje prespavati.” Stranac se nasmijao. Anna

30

RafaelaR

“Bilo je tako jednostavno!” “Da... Mislila sam da, kada bi me netko tražio, raspitivao bi se za usamljenu djevojku, a ne za ženu sa ... suprugom.” “Mislim da me gospođa Johnson oslovila sa gospodin Freeman. Je li to ime koje ste za mene izmislili?” upitao je stranac “To je bilo ... prvo ime koje mi je palo na pamet.” “Je li to vaše ime?” “Nije.” “Hoćete li mi reći svoje pravo ime?” Nastala je tišina, a Carita je maknula pogled s njega i rekla: “Bilo bi bolje da to ostane tajna. Tako me je užasno strah ... da oni koji me traže ... ne saznaju da sam ovdje ... “ Lagano se stresla dok je to govorila. Nastala je tišina koju je prekinuo stranac: ''Vidim da ste jako prestrašeni pa ne biste trebali putovati sami. Hoćete li mi reći kuda ste se uputili?” Carita je oklijevala, a onda je rekla: “Idem do ... pokušat ću doći do ... mog strica koji živi u ... Norfolku ... Ali sam gospođi Johnson rekla da putujemo u Essex ... u slučaju da je netko bude nešto pitao.” “Sumnjam da će je bilo tko o vama pitati,” rekao je tiho stranac. “Čini se da ste jako dobro prikrili svoje tragove.” “Nadam se ... ali moram preći još dug put, a čak i kada stignem u Norfolk još neću biti potpuno sigurna.” Mislila je da je možda stric neće prihvatiti ili da će je poočim tamo pronaći i uvjeriti strica da je njen brak sa Stilburyjem razumno rješenje. Nije primijetila da je njen strah bio potpuno očit strancu. Nakon nekoliko trenutaka on je, puno srdačnijim glasom nego prije, rekao: “Biste li mogli meni povjeriti svoj problem? Možda ja mogu naći rješenje za vas.” “Nitko to ne može ... Osim ako me ne skloni od moga poočima,” rekla je Carita ožalošćeno. “Znači, bježite od svoga poočima!” rekao je stranac. Carita je pomislila da je previše rekla, ali se više nije mogla povući pa je samo kimnula glavom. “Je li vaša majka mrtva,” upitao je strana. “Da, zato je moj poočim i moj staratelj.” Nastala je tišina. Stranac je rekao: “Pokušat ću pogoditi, ali možda pogriješim. Vaš vas poočim želi udati za nekoga tko se vama ne sviđa, nije li tako?” Carita je začuđeno gledala u njega. “Kako ste mogli to znati?” “Rekao sam vam, dobar sam u odgonetavanju problema,” odgovorio je stranac. Namjestio se malo ugodnije na jastuke i nastavio: Anna

31

RafaelaR

“Kako ste nas vi već vezali u tako blisku vezu kao što je brak, možete mi onda dopustiti da vam ja pomognem. Tako ću vam se odužiti za vašu pomoć meni.” “Čak i da sam ja nastavila jahati ... netko bi vas kad-tad p ronašao,” rekla je Carita. “Ne možete biti sigurni u to. Možda bih ostao tamo preko noći i promrzao, a netko je mogao ukrasti Jupitera!” Carita je uzdahnula. “To bi bilo strašno! Ja bih se osjećala užasno da mi netko ukrade Mercuryja. “ “To se može lako dogoditi ako putujete sami.” Carita ga je neprestano gledala. “Nikada nisam razmišljala o tome! Sada sam još uplašenija nego što sam bila prije!” “Umjesto da se još više uplašite, stavite karte na stol i recite mi svoje pravo krsno ime. Gospođa Johnson će vjerojatno od mene očekivati da znam vaše ime.” “Ime mi je ... Carita.” “Je li to sigurno istina?” “Jest,”potvrdila je Carita. “To je vrlo lijepo ime,” rekao je stranac, “a ja se zovem Darol.” “To je vrlo neobično ime.” “Niste ga nikada prije čuli'?” “Mislim da nisam.” “Sad vam predlažem da krenemo ispočetka i da mi objasnite zašto se ne želite udati za čovjeka kojeg vam je odredio vaš poočim.” Carita je duboko udahnula. “On je užasan ... i jako star ... i okrutan! Kažu da je njegova bivša žena umrla jer ju je on pretukao do smrti. Okrutan je i prema svojim konjima.” Pričala je tako tiho da ju je grof jedva čuo, ali njene su mu riječi zvučale iskreno. Znao je da nijedna žena ne bi mogla odglumiti to malo podrhtavanje tijela i strašan strah u očima . Upitao je: “Zašto vas vaš poočim želi udati za nekoga tko je tako odbojan?” “Zato što je on vrlo bogat čovjek ... i ugledan, pa bi to mome poočimu pomoglo zauzeti viši položaj u društvu.” Dok je ovo pričala sjetila se s kolikim je oduševljenjem njen poočim govorio o lordu Stilburyju kao svome zetu. “Znači, onda ste pobjegli. Mislim da je bilo razumno to što ste učinili,” složio se grof s Caritom. “Vi me shvaćate ... vi me zaista shvaćate! Ne bih se nikada mogla udati za takvog čovjeka, a poočim je rekao da će me tući sve dok ne pristanem!” rekla je Carita još uplašenije. “Smatrate da je mislio ozbiljno kada je to govorio,” upitao je začuđeno grof. “Je li vas ikada prije tukao?” “Jednom ... kada mi je bilo šesnaest,” odgovorila je Carita, “i bilo je užasno ... ponižavajuće ... a on je doslovno uživao, pa sad to želi ponoviti!” Anna

32

RafaelaR

Osjetila je da su joj se oči napunile suzama, a cijelo joj se tijelo treslo. Naglo je ustala sa stolice i pošla k prozoru. Tamo je stala i pokušala se sabrati. Nije znala da bi ju moglo tako boljeti samo podsjećanje na sve te događaje. Ovo je bilo prvi put da je nekome ispričala ono što joj se vrtilo po mislima, i činilo se još opasnijim i strašnijim nego prije. Grof je vidio odsjaj sunca na njenoj kosi i njenu vitku figuru u haljini od muslina. Teško mu je bilo vjerovati da bi neki čovjek, bez obzira kako izopačen bio, mogao bičevati nešto tako lomljivo i osjetljivo. Prošlo je pet minuta prije nego je rekao: “Vratite se, Carita, trebamo isplanirati vaš bijeg i kako vam mogu p omoći.” Okrenula se i na trenutak se učinilo da joj svjetlost ispunjava oči. “Zaista mi namjeravate pomoći? Zaista ćete mi pomoći?” “Naravno da ću vam pomoći,” odgovorio je grof, “ali morat ćemo sve izvesti vrlo mudro.” Potrčala je prema krevetu i umjesto da sjedne na stolicu, ona je kleknula pored grofa. “Ako mi vi ... pomognete, možda imam nade ... pobjeći.” “Naravno da ćete pobjeći,” rekao je grof odlučno. “Kao što ste sami rekli, malo je vjerojatno da će vas poočim tražiti s mužem.” “Vi zaista ... shvaćate!” rekla je Carita. “To je ... prekrasno od vas!” Grof je navikao na ženske komplimente, ali nikada nije dobio niti jedan ovako iskren. “Moramo paziti,” rekao je, “da ne učinimo pogreške. Koliko ste kilometara jučer proputovali?” “Ja ... ne znam točno,” rekla je Carita. “Pošla sam u zoru. kada još nitko nije bio budan.” Grof se u sebi nasmijao. On je u isto vrijeme započeo svoj bijeg i nije mu još dugo trebalo do kuće, ali do Norfolka je bio još dug put. Pomislio je kako bi bilo najbolje da joj pronađe smještaj u svom selu. Nije se mogao pojaviti u kući Priory s prelijepom mladom ženom, a da ne izazove pravi skandal. “Naći ću joj mjesto gdje će odsjesti,” mislio je grof, “i onda ću stupiti u kontakt s tim rođakom u Norfolku, tako da on dođe po nju umjesto da ona sama putuje do njega.” Grof je rekao: “Pričajte mi o svome stricu. Mislite li da će vas on moći zaštititi od poočima i spriječiti taj brak?” “Ja u stvari ... nisam vidjela strica Andrewa ... već jako dugo. Otac je uvijek govorio da je on ... čudan čovjek ... da je trebao biti svećenik. On se udaljio od svijeta i živio u ... samoći.” Grof je bio zbunjen. “Čuo sam da postoje takvi ljudi,”rekao je, ali nikada nisam niti jednoga sreo.” “On bi mogao ... ne primiti me,” rekla je Carita. “U tom bi slučaju pokušala pronaći neki drugi smještaj ... ili kakav posao.” “Imate li sa sobom novaca?” raspitivao se grof. “Nemam novaca, ali sam ponijela majčin nakit.” Malo je zastala pa rekla: “Mislila sam vas zamoliti... kada budemo krenuli odavde ... da vi platite ono što smo dužni ... , a ja ću vam vratiti novac ... čim prodam dio nakita.” Anna

33

RafaelaR

“To me je podsjetilo na nešto,” rekao je grof. “Što se dogodilo s novcem koji sam imao kod sebe kad sam nastradao?” “Gospođa Johnson mi je predložila da zaključam novac u ladicu u sobu u kojoj spavam, pa sam to i učinila,” brzo je objasnila Carita. “Onda se ne morate brinuti zbog duga kojeg imamo prema gospođi Johnson,” rekao je grof. “Međutim, novac od vašeg nakit, bez obzira koliko je vrijedan, neće trajati vječno.” “Znam da je tako,” rekla je Carita, “ali sigurna sam da ću pronaći neki posao ... Možda kao učiteljica ... Vrlo sam dobro školovana!” Grof nije ništa rekao. Smatrao je da je ona premlada da bi bila učiteljica ili guvernanta. Osim toga, znao je da su obadva ta posla loše plaćena. Uza sve to, bio je svjestan da niti jedna razumna dama ne bi u svoj dom uzela tako prelijepu dj evojku kao što je Carita. “Vi očito mislite ... da ću teško pronaći ... posao,” rekla je Carita, “ali ako budem oprezna, novac od majčinog nakita možda će potrajati dvije godine, a onda ću biti starija.” “Sumnjam da ć e dvije godine nešto bitno promijeniti,” rekao je grof. “U međuvremenu, kao što i sami znate, Carita, vi morate imati p ratilju ili nekoga tko će zaista paziti na vas.” “Puno sam razmišljala o tome ... i moj jedini rođak. .. koji bi mi mogao pomoći ... je stric Andrew,” rekla je Carita, “a on me možda neće p rihvatiti.” “To je zaista problem,” rekao je grof, “ali sumnjam da tom problemu nema rješenja. U međuvremenu ste sigurni ovdje, a bit ćete sigurni i ondje gdje vas ja kasnije smjestim.” “Hvala vam ... Oh, hvala vam na vašem dobročinstvu!” rekla je Carita. “Bilo me je strah ići u krčmu ... Znala sam da će biti čudno što putujem sama ... bojala sam se i da se moj poočim ne raspita po krčmama i uhvati me.” Ponovo se vratio strah u njen glas, a tijelo joj je ponovo zadrhtalo. “Sada se moramo opustiti i uživati dok smo ovdje,” rekao je, smirujući je, grof. “Slažem se sa gospođom Johnson, zaista danas ne bih trebao putovati. Sačekat ću sutra i vidjeti kako ću se osjećati.” “Molim vas ... da ne odlazimo prerano odavde, ako već ne zbog vas, onda radi mene.” “To je vrlo iskreno od vas!” odgovorio je grof. “Jeste li jutros vidjeli Jupitera?” “Da, jutros sam vidjela i Jupitera i Mercuryja, prije nego li sam došla do vas,” odgovorila je Carita. “Obadva su malo nemirni i trebaju malo vježbe.” “Jupiteru se sigurno ne sviđa što je cijelo vrijeme zatvoren u štali!” primijetio je grof. “Jeste li pitali farmera imali li on konjski obor gdje bi se Jupiter mogao malo kretati.” Carita je ustala. “Nisam, ali idem ga odmah pitati !” rekla je. Na trenutak se uplašila da će grof tražiti od nje da jaši na njegovom konju, a to ju je bilo strah. Sad je silazila niz stepenice da bi pronašla gospođu Johnson. “Znala sam da će on prvo misliti na svog konja!” rekla je gospođa Johnson. “Ja poznajem muškarce, oni najviše vole svoje konje, a mi žene smo im tek na bijednom drugom mjestu.” Glasno se nasmijala prije nego li je Carita uspjela bilo što reći i onda ju je uputila gdje može pronaći gospodina Johnsona. On je pustio konje, na Caritinu molbu, u malo ograđeno dvorište. Konji su trčali uokolo propinjući se i skakajući od radosti. Carita ih je neko vrijeme Anna

34

RafaelaR

gledala, a onda je pošla natrag u kuću reći Darolu da su konji pušteni u obor. Ušla je u sobu crvenih obraza, a vjetar joj je malo raščupao kosu. Grofu se ona učinila lijepa poput neke božice. “Mercury i Jupiter se odlično zabavljaju!” rekla je smješeći se. “Zamolili su me da vam zahvalim u njihovo ime.” Grof se nasmijao, a ona je sjela na stolicu do kreveta. Grof više nije želio pričati o njenim problemima da je ne bi uznemirio. Pričali su o mnogim drugim temama. Carita je iznenadila grofa svojom velikom upućenošću u sve teme s obzirom na njene godine. Prisjetio se Imogen s kojom je, kada ne bi vodili ljubav, uvijek razgovarao o nekim plitkim temama ili bi vodili tračeve. Carita mu je pričala kako joj je otac bio pomorski ćasnik, ali mu nije odala njegovo ime. Opisivala je posao koji je radio u Portsmouthu i o mjestima koje je obišao dok je plovio. “Znači, on je umro dok je bio na Antilima!” shvatio je grof. “Pismom nam je javio na kom je otoku usidren, a majka i ja smo pronašle knjige koje su sadržavale prekrasne opise tog i ostalih otoka.” “I ja bih jednog dana volio poći tamo,” rekao je grof. Carita mu je pričala o Haitiju, woodoo magiji i ostalim čudesima koja se mogu pronaći na tim otocima. “Znate li da je carica Jozefina rođena na Martiniku?” upitala je. “Jedna Ciganka joj je, dok je još bila vrlo mlada, gatala i predvidjela sve što će joj se dogoditi u životu.” “Znači, vi vjerujete u ciganske gatare?” upitao je grof. “Mislim da su te priče vrlo zanimljive, ali ne bih htjela da meni proreknu moju budućnost.” “Zašto ne? “pitao je grof i pomislio kako je to pitanje možda malo previše nametljivo. “Volim vjerovati da će moja budućnost biti divna i zanimljiva. Nadam se da ću se zaljubiti u pravoga čovjeka, kao moja majka, i živjeti sretno s njim do kraja života. Za drugačiju budućnost ne bih htjela znati.” Carita je ovo rekla sa sitnim prizvukom tuge koja nije izmakla grofu. “A što bi bilo da muškarac u kojega se zaljubite nema novaca niti ugled?” upitao je grof. “Zar je to važno ako smo sretni zajedno?” uzvratila je Carita pitanjem. Grof joj se učinio pomalo nepovjerljiv pa je dodala: “Moj otac i majka imali su vrlo malo novaca kada su se oženili, ali svaka kuća u kojoj su živjeli bila je prepuna ljubavi.” Uzdahnula je i nastavila: “Tek kada sam otišla živjeti sa svojim poočimom, shvatila sam da su velika kuća, sluge, novac i lijepa odjeća nevažni ako nema ljubavi,” Grofove usne su se malo stisnule. Sjetio se da su mu mnoge žene iskazivale svoju naklonost, ali to nikada ne bi radile da on nije bio bogat. “Zaista vjerujete,” rekao je naglas grof, “da biste mogli raditi naporno kao gospođa Johnson u slučaju da se zaljubite u jednog od njenih sinova i udate se za njega?” “Naravno da bih mogla!” rekla je Carita. “Kao što je mama govorila, kada je netko zaljubljen, on rukama drži i sunce i zvijezde i ništa mu drugo nije važno.” “Sve što mogu reći je to da ste vi neobična mlada dama,” zaključio je grof. Anna

35

RafaelaR

Carita se zacrvenjela u licu. “Mislim da mi se vi podsmjehujete,” promumljala je, Nakon nekoliko trenutaka je dodala: “Sigurna sam da je majka mislila više na mene nego na sebe kada se udala za poočima. Tada smo bile vrlo siromašne, često vrlo gladne, pa se ona brinula zbog mene.” Tada je nastavila još tišim glasom: “Kada je majka ... umrla ... ona se ponovo sastala s ocem ... A ja znam koliko joj je on snažno nedostajao ... bez obzira na sigurnost i ugodan život koji joj je osiguravao poočim.” Dirnut njenim riječima grof je brzo odgovorio: “Nadam se da ćete biti sretni u životu, a to želim i sebi jer ja isto kao i vi bježim. Moramo se oboje paziti da nas ne uhvate.” “Vi isto, bježite?” upitala je Carita zapanjeno. “Od koga? Tko bi mogao ... vas progoniti?” On nije ništa odgovorio pa je Carita sama zaključila. “Možda ... neka ... žena?” “Sada vi pokušavate biti pronicljivi,” rekao je grof, “ali niste u pravu. Vi imate svoje tajne, a ja svoje. Moramo samo paziti da nas ne uhvate.” Dok je to govorio, razmišljao je kako ga Imogen sigurno progoni i kako neće lako odustati. Sinulo mu je kako bi ona prije ili kasnije morala dobiti ono što je željela. Grof je planirao dosta ranije doći svojoj kući i narediti svim slugama da nipošto ne primaju Imogen. To bi samo po sebi izazvalo skandal. S druge strane nije znao kako bi se od nje obranio. Pomislio je da je, onog trenutka kada je saznala za njegov bijeg, odmah pošla u London, a kako ga tamo nije pronašla, odmah je otišla u kuću Priory. Sve te misli jako su ga iscrpile. “Što mi je učiniti? Što mi je učiniti?” zapitao je sam sebe. Znao je da će Imogen tvrditi kako ju je on napustio, a to će izazvati sažaljenje kod onih koje je nazivala svojim prijateljima. Ali, njegova obitelj i svi ugledniji članovi visokog društva sigurno će biti na njegovoj strani. “Nikada nisam ni pomislio da će me ona pokušati stjerati u brak i dovesti sve one ljude kako bi bili svjedoci vjenčanja!” To nisu bili njegovi nego njeni prijatelji koje je ona pozvala na svoje vjenčanje. Ti ljudi su samo dno visokog društva, ali vrlo su rado prenosili razne priče na rubu skandala. Grof se užasavao pomisli da se njegovo ime valja po blatu kao i podsmijeha koji bi izazvale te priče. “Najbolje bi bilo da odem u inozemstvo.” Brzo je odustao od te ideje jer bi to još više zakompliciralo ionako tešku situaciju. Svi koji bježe u inozemstvo, krivi su za nešto, a on nije htio da ljudi misle kako bježi od svoje krivice. Dugo je šutio, a onda je Carita rekla: “Kad sam ja zabrinuta kao što ste vi sada, meni najviše pomaže molitva.” “Molitva?” iznenađeno je upitao grof. “Kad mi je poočim prvi put rekao da se moram udati za tog užasnog čovjeka, molila sam se Bogu, a on mi je rekao da moram pobjeći. “ Iznenada je shvatila da je grof promatra s pomalo ciničnim izrazom lica. Anna

36

RafaelaR

“Možda je čudno to što govorim,” rekla je, “ali kada sam se ponovo molila za prenoćište, vi ste imali nesreću i to mi je omogućilo da neko vrijeme ostanem ovdje.” Malo je zastala, nasmijala se i nastavila: “Sada znam da je sve to netko negdje isplanirao i da je bilo glupo od mene što sam se toliko bojala.” Grof ju je promatrao. Znao je da ona tako govori da bi i njemu olakšala. “Hvala što ste me utješili, Carita,” rekao je nakon nekog vremena. “Kad sada pomislim na to, sjetim se da odavno nisam izgovorio molitve koje me je naučila majka. Možda su mi zato neke stvari u životu pošle krivo.” “Sigurna sam da će vam u životu sve poći bolje ako se pomolite,” rekla je Carita, “ali ne onoliko dobro koliko bi željeli. “ Djetinjasto se nasmijala i rekla: “Tko bi rekao da ćete vi i Jupiter biti odgovor na moje molitve! Možda ću i ja jednom moći pomoći vama, iako se to sada tako ne čini.” “Nadam se da hoćete,” rekao je grof. “Kada budete molili za sebe, pomolite se i za mene.” “Naravno da hoću!” rekla je Carita. “Što više, već sam puno puta izrekla svoju zahvalnost u molitvama zbog toga što sam gospođa Freeman!” Oboje su se počeli smijati. Grof je pomislio kako je Carita nevjerojatno pronicljiva za svoje godine. Sjetio se kako ga je majka učila moliti se kada je bio djete. Kada je otišao na Eton, provoditi vrijeme u kapeli dvaputa na dan, bilo je neizmjerno dosadno. Kasnije u životu molitve su mu bile bespotrebne jer je imao sve što je želio. Imogen je bila njegov prvi veliki problem u životu. Što je više razmišljao o tome, činilo mu se gotovo nevjerojatnim da nije primjetio njenu zamku. Nikada prije nije imao skandale vezana za svoje ljubavne veze. On sam je zazirao od braka. Znao je da će ga Imogen progoniti i da je ništa neće spriječiti od tog nauma. Još je jednom uzdahnuo i pitao se kog vraga će učiniti. Carita je sjedila pored njega izgledajući poput malog anđela pa je osjetio nelagodu zazvavši vraga. Sjetio se riječi svoje majke da Bog čuje svaku molitvu i da njegov anđeo zaštitnik bdije nad njim. “Nikad mi nije bio potrebniji anđeo zaštitnik nego sada!” mislio je. Ispružio je ruku prema Cariti. “Razmišljao sam o tome što ste mi rekli i imam osjećaj da ćemo uz pomoć vaših molitvi i anđela čuvara uspjeti pobjeći našim progoniteljima.” Carita se nasmijala i dotakla svojom rukom njegovu. Obuhvatila ju je prstima i shvatila kako je on jak. “Sigurna sam da ste u pravu,” rekla je, “i molim vas ... dopustite mi da ostanem s vama ... i u slučaju da nas progoni i sam vrag!” Grofu je prošlo kroz glavu kako je to dobar opis Imogen. Rekao je na glas: “U bajkama dobro pobjeđuje zlo, a bijeli vitez uvijek ubije zmaja. To moramo i mi učiniti, samo u mom slučaju su dva zmaja!”

Anna

37

RafaelaR

PETI DIO Carita i grof rano su ujutro odjahali s farme. On je odlučio što prije doći do kuće Priory i saznati što se dogodilo nakon njegova bijega iz kuće Towers. To, naravno, nije spomenuo Cariti. Rekao joj je samo da će joj pronaći smještaj u selu u kojem živi. Gospođa Johnson srdačno se oprostila od njih napomenuvši još jednom kako je bilo lijepo biti s njima na farmi. Dala im je veliki paket s ručkom za oboje. “Nemojte bez veze trošiti novac u onim krčmetinama,” rekla je. “Daju vam tvrdo meso i ustajao sir. Sviđat će vam se što sam vam ja pripremila.” “U to sam sigurna,” odgovorila je Carita, “i puno vam hvala za sve što ste učinili za nas.” Gospođa Johnson ju je prisno poljubila. “Pazite na sebe,” rekla je, “ili još bolje, recite mužu da vas čuva.” Dok je to govorila gledala je u grofa, a on je rekao: “Obećajem da ću je čuvati.” Onda su otišli. Grof je inzistirao da plati gospođi Johnson. Carita je vidjela da je gospođa Johnson presretna kada je vidjela novčanicu koju joj je dao. Sigurno je bila od deset funti. Carita je jedva vjerovala da netko može dati tako puno novaca. Konji su bili odmorni pa su ih neko vrijeme tjerali u galop kako bi se smirili. Nakon toga su nastavili brzo putovati prema svom cilju. Grof je računao da će stići kući kasno poslije podne. Već oko podne su ogladnjeli jer su doručkovali puno ranije nego obično. Grof je pronašao prekrasno mjesto na brdu iznad doline. Tu je bio jedan hladovit proplanak. Oni su zavezali konjske uzde jednu za drugu i pustili konje da mirno pasu. “Ne znam za Mercuryja,” rekao je grof, “ali Jupiter će doći kada zazviždim.” “Vi vrijeđate Mercuryja!” odgovorila je Carita. “On mi se odaziva svaki put otkako sam ga prvi put zajahala i sigurna sam da razumije svaku riječ koju mu kažem.” Grof se nasmijao. Sjedili su na travi ispod grana topole. Carita je otvorila paket koji im je pripremila gospođa Johnson. Ručak je bio bogat. Sadržavao je šunku, pečenu kokoš i hladetinu. U maloj šalici s poklopcem bio je odličan umak. Uza sve to bila je i zelena salata s rajčicom. Grof je iz sedla izvukao bocu jabukovače i dvije čaše. Carita se nasmijala vidjevši čaše. “Vi ste zaista otišli sa više nego li ste došli!” rekla je. “Nisam se ni nadala da ste ponijeli nešto tako ukusno kao što je j abukovača farmera Johnsona!” “Boca je dovoljno velika da uspori Jupitera,” odgovorio je, “ali zato ga je Mercury mogao pratiti.” On se šalio s njom i Carita je rekla: “Opet ste nepravedni prema Mercuryju. Ja mislim da je to najljepši konj kojeg sam ikada vidjela!” “Naravno, ja o Jupiteru mislim isto,” rekao je grof, “jednog dana ćemo se utrkivati pa ćemo vidjeti tko će pobijediti. “ Carita nije ništa odgovorila. Razmišljala je kako možda više nikada neće sresti Darola nakon što se sve završi. Odlučila je da mu neće dugo biti na teret i da će vrlo brzo otići iz njegovog sela koje joj se ionako činilo preblizu njenom poočimu. Pomislila je kako poočim Anna

38

RafaelaR

sada izmišlja svakojake isprike za lorda Stilburyja, a istovremeno traga za njom. Nije htjela ništa reći na glas ni opterećivati Darola. On joj je ionako obećao pomoći. “On je mlad i lijep,” pomislila je. “Sigurna sam da ima puno ljudi do kojih mu je stalo i sigurno ne želi i mene dodati na tu listu.” Grof je uživajući jeo svoj obrok. “Gospođa Johnson je bila u pravu,” rekao je, “ništa ovako fino ne bi našli u krčmama kraj kojih smo prolazili.” “Ali, nismo prošli pored puno krčmi,” podsjetila ga je Carita. “To je zato što smo uglavnom išli preko polja, ali u nastavku putovanja proći ćemo kroz neka sela.” Grof je odlučio izbjeći veći dio tih sela jer je znao da u njima može biti prepoznat. Razmišljao je ima li smisla reći Cariti tko je on zapravo, a onda je odustao od objašnjavanja. Sviđala mu se Caritina prirodnost. Čim je savladala svoju sramežljivost, postala je otvorenija od bilo koje druge žene koju je poznavao. Ljepotice koje je poznavao u Londonu progonile su ga i laskale mu svakom svojom riječju i treptajem oka. Carita mu se, pak, obraćala kao da joj je on brat. Razgovarali su o svim mogućim temema, a da se ona ni u jednoj nije nadovezala na njega niti ponavljala njegove riječi. To je za grofa bilo potpuno novo iskustvo. Nije se prestao pitati zbog čega je ona tako posebna. Jedva je mogao vjerovati da ju on ne privlači. “Ona je zasigurno posebna i vrlo različita od svih žena koje sam do sada sreo!” mislio je. Prije je uvijek izbjegavao razgovarati s tako mladim djevojkama. Znao je da bi ga čak i obična večera s jednom od njih mogla dovesti do braka. Nakon iskustva s Imogen, odlučio je da više ne želi imati ništa niti s udovicama. Carita mu je prekinula misli upadicom: “Ovo je bio jako ukusan ručak no ja ne mogu više jesti, a bilo bi šteta ne što od ovoga baciti.” “Ja ću upravo to učiniti sa salatom i sa čašama,” rekao je grof. “Ali, to je tako bahato! Možda će ih netko pronaći i ponijeti kući ako ih ostavite ispod drveta.” Grof se nasmijao i ustao kako bi učinio to što mu je ona predložila. Carita je ustala u isto vrijeme i u taj trenutak su vidjeli kako im se kroz šumu približavaju dva muškarca. Grof ih je pogledao, a zatim se ukočio. Obadva muškarca imala su crne marame preko lica. Imali su pištolje u rukama. Grofu je sinulo da je ipak trebao uzeti pištolj na tako dugo putovanje, ali o tome nije razmišljao u trenutku bijega. Caritu je uplašio dolazak razbojnika pa se ona nesvjesno primakla grofu. Razbojnici su sjahali s konja i jedan od njih je rekao: “Dajte mi sve što imate jer ću vam inače raznijeti glave!” “I uzet ćemo vam konje!” dodao je drugi razbojnik. “Puno ih je ljepše vidjeti nego naše!” “To se podrazumijeva!” rekao je prvi razbojnik. “Požurite jer se ne želimo previše zadržavati ovdje!” Drugi razbojnik je prišao grofu. “Izgledaju kao da imaju puno novaca,” rekao je. “A ne bih se požalio da me ova mlada dama poljubi.” “Uzmi prvo novce,” naredio mu je prvi razbojnik. Mahnuo je pištoljem ispred grofova nosa i rekao: Anna

39

RafaelaR

“Hajde! Dajte novce! Mi ne volimo čekati!” Grof je stavio ruku u džep. Carita je bila užasnuta mišlju da više nikada neće vidjeti Mercuryja. Željela je zavrištati i plakati moleći da joj ne uzmu Mecuryja. Međutim, grof je mirno stajao i šutio pa je Carita činila isto što i on. Kada je čula da razbojnik želi njen poljubac još se više stisnula uz Darola, Tada je grof izvukao svoju vrećicu iz džepa. Razbojnik se vidno obradovao vidjevši veliku i skupocjenu vrećicu. Drugi se čovjek približio ne bi li uzeo vrećicu, ali grof ju je u tom trenutku otvorio i istresao sve novce na zemlju. Obadva razbojnika pogledala su u zlatne kovanice na zemlji, a grof se u tom trenutku nevjerojatnom spretnošću bacio naprijed i uhvatio obojicu za vrat Snažno je lupio njihove glave jednu o drugu. Obojica su zajaukala od boli. Prvi razbojnik, napola oslijepljen i krvava nosa, ustuknuo je unazad i tada ga je grof udario šakom u bradu. Od udarca odletio je u zrak i pao na zemlju bez svijesti. Drugi razbojnik jedva da je bio svjestan što se događa, kada ga je grof udario svojom ljevicom te i njega onesvijestio. Obojica su ispustili pištolje, a grof ih je pokupio i bacio u grmlje. Odmah je pošao do razbojničkih konja i rasedlao ih. Potapšao ih je po vratu i oni su odmah počeli trčati nizbrdo prema dolini. Sve se dogodilo tako brzo da je Carita jedva vjerovala da je sve to vidjela. Kad su konji pobjegli, sagnula se i počela skupljati novce, ali grof ju je zaustavio i povukao prema Jupiteru i Mercuryju. Zazviždao je pa mu je Jupiter počeo prilaziti, a za njim i Mercury. Grof se sagnuo i podigao Caritu u sedlo. Ona mu je rekla: “Vaš novac ... vaš novac! Darol... Ostavili ste ga tamo!” “Zaboravite ga!” rekao je oštro. “Trebamo pobjeći odavde što je brže moguće!” Udaljili su se galopirajući. Neko vrijeme su bez prestanka jurili, a zatim su usporili. Carita je jahala odmah do njega i upitala ga: “Kako ste se ... uspjeli tako dobro snaći ... Tako hrabro ... Već sam se prestrašila da će mi ukrasti Mercuryja!” Grof je pomislio kako bi se svaka žena bojala više za sebe nego za svog konja, a Carita u svojoj naivnoj nevinosti nije imala pojma što joj se sve moglo dogoditi. On je samo nehajno odgovorio: “Sada shvaćate zašto nikako ne smijete putovati sama.” “U pravu ste ... potpuno u pravu,” složila se Carita. “Tako sam vam jako zahvalna ... jer ste bili tamo i spasili Mercuryja.” Grof nije ništa rekao. Carita je osjetila slabost zbog svega što se dogodilo, ali nije htjela ništa reći jer je grof bio odlučan u namjeri da se što prije udalje. Samo se nagnula i potapšala Mercuryja po vratu. Grof je držao brz ritam sve dok ispred sebe nije vidio šumu koja je graničila s njegovim imanjem. Njihovo se putovanje bližilo kraju, a grof se pitao da li bi bilo pametno izravno otići u kuću Priory. Pomislio je kako je Imogen imala dovoljno vremena da ode u London i vrati se u kuću Priory te ga tu sačeka. Također nije znao tko je sve u kući jer su njegovi rođaci bili uvijek dobrodošli pa su ga često posjećivali. Nije htio da ga oni vide kako sam jaše sa ženom tako lijepom kao što je Carita. Točno je znao kakve bi to priče izazvalo. On je znao da Cariti takve misli uopće ne dolaze u glavu jer ona nije u njemu gledala poželjnog muškarca nego dobročinitelja koji ju je spasio. “Prvo moram provjeriti je li kuća Priory prazna,” mislio je u sebi, “a onda ću odlučiti gdje ću smjestiti Caritu.” Jahali su kroz šumu. Tada je grof pošao putem do parka koji je bio ispred kuće. Prošli su kroz jedan šumarak iza kojeg je Carita vidjela mnoštvo jelena koji su mimo pasli. Grof je Anna

40

RafaelaR

vidio da se nešto kreće u daljini. To je bila putnička kočija koja je dolazila putem ispred kuće. Nije morao dva puta pogledati da bi znao čija je to kočija. Prepoznao je odijelo kočijaša koji je sjedio na vanjskom sjedištu. To je bila jedna od njegovih kočija koje je držao iza svoje kuće u Londonu. Bio je siguran da je u kočiji Imogen. Vjerojatno je došla u London i jednostavno naredila slugama kako želi posjetiti grofa u kući Priory. Njegove su se usnice skupile, a oči zacrnjele od bijesa. Pretpostavljao je da Imogen nije sama. Sigurno su je pratila njena zlokobna braća. Ako ga ne pronađu u kući, sigurno će ostati i čekati dok se on ne pojavi. Sluge se neće protiviti jer su već puno puta prije vidjeli Imogen. Neko vrijeme je gledao bez riječi. Carita ga je zabrinuto upitala: “Zar se nešto ... dogodilo ...? Jeste li ljuti?” Grof joj je odgovorio vidno zabrinut: “Samo sam razmišljao gdje ću vas smjestiti.” “Oh, molim vas,” odgovorila je Carita, “ako vam smetam ... ja ću sama nastaviti dalje. Bili ste tako ... nevjerojatno ... predivno ... dobri prema meni, ali ja vas ne želim ... opterećivati.” Grof se zagledao u nju ne bi li otkrio je li to rekla iskreno. Teško mu je bilo povjerovati da bi bilo koja žena mogla biti tako nesebična ili dovoljno hrabra da sama nastavi put nakon tako uznemirujućeg iskustva. Pogledavši u njene oči znao je da mu ona ne laže. On joj se nasmijao jer je izgledala predivno ovako obasjana zrakama sunca koje su prodirale kroz krošnju. “Moram pronaći mjesto gdje ćemo biti sigurni još jednu noć,” rekao je, “i upravo sam se sjetio gdje možemo poći.” “Jeste li sigurni ... da me želite povesti sa sobom?” “Nije mi ni na kraj pameti da vas ostavim samu i prepustim opasnostima s kakvima smo se već susreli.” “Bila sam jako ... uplašena,” priznala je Carita, “i mislim da bi bili beskrajno tužni da su nam uzeli Jupitera i Mercuryja!” “Mogao bih samo sebe okrivljavati jer nisam ponio pištolj,” rekao je grof. “Bili ste ... apsolutno veličanstveni kada ste ... savladali onu dvojicu razbojnika!” rekla mu je Carita. “Jedva mogu vjerovati da se sve to dogodilo ... i žao mi je da ste morali ostaviti svoje novce!” Zastala je i onda dodala: “Nemojte zaboraviti ... da ja još uvijek imam majčin nakit i da vam mogu vratiti sve što ste ... zbog mene izgubili.” “Zaboravite to,” rekao je grof. “U životu uvijek plaćamo za svoje pogreške.” “Onda moramo prestati činiti nove pogreške,” rekla je Carita iskreno. On je znao kako Carita misli da on nema puno novaca jer, iako je imao dobrog konja kao što je Jupiter, nije uza sebe imao slugu. Oči su mu zatreperile, ali nije ništa rekao. Samo je jahao prema kući u koju je odlučio odvesti Caritu. Na samom rubu parka bila je kućica poznata pod imenom Koliba Davecot, a koja je bila sagrađena u doba kraljice Elizabethe. Grof ju je smatrao jednom od najljepših kuća na svome imanju. Tijekom godina su je iznajmljivali rođacima koji su bili siromašni da bi imali puno slugu. Njima je bilo drago što imaju malu kuću. Bilo je to ugodno mjesto za provođenje posljednjih godina života. Nekoliko je zadnjih godina u Kolibi Davecot živjela majčina sestra Martha, ali je ona umrla Anna

41

RafaelaR

prije šest mjeseci. Tu je živjela dvije godine nakon smrti svoga muža. O njoj je vodila brigu grofova dadilja kojaje ostala živjeti s njima i kada je on odrastao. “Vi znate,” rekao joj je grof, “moja draga dadiljo, da sam vam ja spreman dati bilo koju kuću koja vam se najviše sviđa u selu, a vi nikako da se odlučite.” “Ja čekam, gospodaru Darol,” odgovorila je dadilja, “da uzmem vašeg sina u ruke i da mi napunite one ogromne sobe za djecu u kojima ste i vi spavali kao dijete. Prava je sramota gledati sve to prazno!” “Morat ćete, bojim se, čekati još dugo vremena,” odgovorio je uvjereno grof. Njegova dadilja pristala je voditi brigu o njegovoj tetki. Vodila je kuću uz pomoć dviju djevojaka iz sela. Nakon smrti stare gospođe, ona je nastavila tamo živjeti. Grofu se učinilo da je to savršeno mjesto gdje može smjestiti Caritu prije nego se suoči s Imogen, a u krajnjem slučaju tamo se mogao i sam sakriti. Kad su stigli do kuće, Carita je uzbuđeno povikala: “Predivna je! Savršena! Izgleda kao izvađena iz bajke.” Grof je razumio kako se ona osjeća. Sunčano poslijepodne predivno se prelijevalo po crvenoj cigli, koja je kroz stoljeća postala ružičasta, a zrake sunca udarale su u velike prozore i gubile se u vlastitom blještavilu. Kuća je bila malena, ali je imala visok dimnjak pa je zaista izgledala kao iz bajke. Vrt je oduvijek bio prepun bijelih grlica. Letjele su sa krova do prastarog, kamenog sunčanog sata u sredini ružičnjaka. Grof i Carita zastali su sa svojim konjima i promatrali kuću preko guste ograde od tise. Tada je on rekao: “Molim vas pričekajte me ovdje dok ja ne provjerim ima li nekoga unutra koga ne bi željeli susresti. Neću dugo.” “Ja ću promatrati grlice,” nasmješila se Carita. Grof je pomislio kako bi mu bilo koja druga žena rekla da požuri jer će joj strašno nedostajati. Dok je prilazio vratima kuće, vidio je da Carita zaista promatra grlice. Prešao je preko prilaza pa lijevo pokraj male štale naslonjene na kuću. Kao što je i pretpostavljao, tamo nije bilo konja pa je ostavio Jupitera. Zamijetio je novu slamu na podu. Sve je bilo spremno za nekog tko bi želio ostaviti svog konja, ako bi želio razgovarati s dadiljom. Ušao je kroz stražnja vrata pa kroz hodnik do male kuhinje. Tamo je pronašao dadilju. Sjedila je za kuhinjskim stolom i plela, a pred njom je stajala šalica čaja. Čula je korake i pridignula glavu. Kada je vidjela tko je, silno iznenađena, upitala je: “Gospodaru Darol! Zašto ulazite na zadnja vrata?” Grof je ušao u kuhinju. “Trebam vašu pomoć, dadiljo, u nevolji sam.” “Ne opet!” uzviknula je oštro dadilja. Tada mu je pogledala u oči i rekla: “Naravno, tko sam ja da zanovijetam vaše gospodstvo!” Grof se nasmijao. “Vi mi možete reći što god želite, kao što znate. Ja zaista trebam vašu pomoć. Prije nego vam objasnim, molim vas, zovite me gospodar Darol, ali nikako vaše gospodstvo i zapamtite da je za sada moje ime Freeman, ako vas netko pita.” Dadilja ga je zbunjeno gledala. “Dobro, što se događa, o čemu se radi?” upitala je. Anna

42

RafaelaR

Grof je sjeo za kuhinjski stol. “Sad ću vam reći, i da znate, dadiljo, vi ste jedina osoba kojoj mogu reći cijelu istinu,” rekao je. “Nadam se,” rekla je tiho dadilja. “Tisuću puta sam vam rekla da laži dolaze iz ustiju samoga vraga!” Grof se nasmijao i potom rekao: “Ja sam u bijegu, dadiljo, jer sam umalo na prijevaru završio u braku s gospođom Imogen Basset!” “S tom ženom!” negodovala je dadilja. “Ne bih vam ni mrtva dopustila oženiti se takvom ženom!” “Slažem se s vama,” rekao je grof. “Našao sam se u vrlo opasnoj situaciji, ali uspio sam pobjeći. Na putu kući doživio sam nesreću.” “Prvo što sam primijetila na vama je taj ožiljak na čelu! Zbog čega se malo više ne pazite?” To je upravo ono što mu je govorila kada je bio maleni dječak. Grof je dodao: “Srećom, nisam bio teže ozlijeđen, pronađen sam i odvezen na jednu farmu. Na farmi sam upoznao mladu gospođicu koja je isto tako u bijegu.” Dadilja je skupila usnice, ali nije ništa rekla, a grof je nastavio: “Njen poočim želio ju je udati za starca koji bičuje svoje žene i konje, a ona ni u snu ne želi postati njegovom suprugom.” “Ni ja ne bih htjela!” rekla je dadilja. “Dok sam bio u nesvijesti, ona me je pronašla i uvjerila mladiće da me odvedu na farmu,” nastavio je grof. “Farmerova žena je pretpostavila da smo mi oženjeni, a mlada dama se bojala reći da to nije istina zbog toga jer je bila sama.” Činilo mu se da dadilja gleda na to pomalo sumnjivo pa je brzo nadodao: “Carita, to joj je ime, je vrlo mlada, vrlo naivna, a s druge strane bila je vrlo hrabra kad su nas maloprije zaskočili razbojnici.” “Razbojnici! Od sada na dalje želim uvijek znati gdje se nalazite i što radite!” uzviknula je dadilja. “Uspio sam oduprijeti se tim razbojnicima,” rekao je grof, “i sada sam doveo Caritu k vama jer ćemo ovdje oboje biti sigurni dok ne odlučim kako ću postupiti s Imogen. Prije par minuta vidio sam je kako stiže u kuću Priory.” “Bez vašeg poziva?” pitala je dadilja . “Naravno da stiže bez mog poziva,” rekao je grof, “i sve dok je ona tamo ja ne znam što ću učiniti.” “Jedna stvar je sigurna, gospodaru Darol, ona nije dostojna da vam bude žena. Niti bilo kome drugom!” “Zašto ste toliko sigurni u to?” upitao je radoznalo grof. A onda je spoznao odgovor bez da je dadilja odgovorila. Među slugama kružile su priče isto kao i među gospodom i svi su znali sve o svima. Anna

43

RafaelaR

“Imate potpuno pravo, dadiljo,” rekao je. “Pogriješio sam u vezi s njom i sada trebam vašu pomoć. Ali nitko, baš nitko ne smije znati da sam ovdje. Niti želim pitanja u vezi s gospođicom Caritom jer se bojim da bi joj njen poočim mogao ući u trag.” “Bit će potpuno sigurna sa mnom,” rekla je dadilja sa sigurnošću. “Što više, danas sam rekla djevojkama da uzmu odmor jer ionako ima malo posla.” “To će sigurno pomoći,” rekao je grof, “ako ste vi sigurni da možete bez njih.” On je znao da će to dadilja shvatiti kao izazov. Zavrtila je glavom i rekla: “Nisam ni senilna niti mrtva. Ja dobro znam što vi najviše volite jesti za večeru pa vam to mogu još uvijek pripremiti!” Grof je ustao. “Hvala vam, dadiljo, i nemojte zaboraviti, ako vas gospođica Carita priupita, ja sam gospodar Darol, a nikako vaše gospodstvo, niti grof od Kelvindalea.” “Nikad nisam mislila da ću doživjeti dan kada ćete se vi sramiti svoga imena!” rekla je dadilja odlučna da njena riječ bude posljednja. Grof se smijao. “Ostavit ću konje u štali. Mislim da će vas Albert doći posjetiti pa mu recite da pazi na konje i nikome ništa ne govori.” Albert je bio jedan od slugu koji je radio u vrtu i koji se godinama udvarao dadilji. Bio je vrlo šutljiv i jednako spretan kako sa cvijećem tako i s konjima. Bio je najbolji radnik na cijelome imanju. Grof je ostavio dadilju i prošao kroz vrt. Carita je još uvijek promatrala grlice. Kada je vidjela grofa, oči su joj zasjale posebnim sjajem. “Sve je sre đ eno,” rekao je grof. Carita je dojahala do grofa koji joj je pokazao gdje da smjesti Mercuryja. Ona mu je pomogla skinuti sedlo i zatim je stavila malo sjena u jasle. Grof je konjima nalio kante pune svježe vode, zatvorio vrata, a ona ga je upitala: “Čija je ova predivna mala kuća?” “Moja,” odgovorio je grof. “U njoj sad živi moja dadilja koja me je čuvala od rođenja.” “Mogla sam to i pretpostaviti.” “Zašto?” znatiželjno je pitao grof. “Zato što je sve što se tiče vas tako čarobno. Uopće ne vjerujem da ste vi ljudsko biće.” Grof se nasmijao, a ona je nastavila: “Samo je mađioničar mogao onako savladati one razbojnike i samo netko osobit može posjedovati ovako očaravajuću kuću!” Grof je poveo Caritu kroz prednja vrata, a ona je rekla: “Mislite li da sve ovo neće nestati ako nešto dotaknem, kao što nestaje vilinsko zlato?” “Iskreno se nadam da neće,” odgovorio je grof, “jer sam jako umoran i gladan, a siguran sam da ste i vi.” “Jesam, malo,” složila se Carita. Dok je govorila, otvorila su se vrata i ugledala je dadilju. “Uđite, gospođice,” rekla je ona Cariti. “Gospodar Darol mi je pričao o vama i ja vam obećajem da ćete ovdje biti posve sigurni.” “Hvala vam,” rekla je Carita pruživši joj ruku. “Baš sam govorila kako je ovo čarobno mjesto i sigurna sam ... da nas ovdje nitko neće pronaći.” Anna

44

RafaelaR

“Ne dok sam ja ovdje!” rekla je odlučno dadilja. “Pretpostavljam da želite šalicu čaja, ali prije toga pokazat ću vam vašu sobu. Vidim da nosite bisage.” Carita je uzela bisage s Mercuryja, a dadilja ih je uzela od nje. Popele su se uz stepenice. U Kolibi Dovecot bile su dvije vrlo velike i dvije vrlo malene spavaonice. Najbolju spavaonicu dadilja je odmah dala grofu. Soba do te bila je isto vrlo lijepa, s pogledom na ružičnjak. Imala je prozor s nadvojem kroz koji je prodirala svjetlost i stvarala zlaćane obrise na ružičastom tepihu. “Ja sanjam!” rekla je Carita. “Znam da sanjam! Nijedna soba ne može biti tako lijepa kao ova!” “Samo operite ruke,” rekla je dadilja, “pa idemo dolje popiti čaj.” Kada je dadilja otišla, Carita se na brzinu presvukla u jednu od svojih muslinskih haljina. Svoj jahaći ogrtač, s majčinim nakitom u podstavi, objesila je sa strane. Stresla se od pomisli da su je razbojnici mogli pretresti i sve joj to uzeti. Bila je užasnuta od pomisli da je oni dodiruju. Smirila se, ništa od toga ionako se nije dogodilo. Nije više bilo razloga za strah. Tad se sjetila da je njen poočim još uvijek traži. “On me nikada ... nikada neće pronaći ovdje! Kako bi mogao?” rekla je glasno. Ipak se osjetilo malo straha u njenom glasu. Čula je glasanje bijelih grlica kao da joj odgovaraju s prozora. Promatrala ih je dok se presvlačila i sjetila se da su grlice posebne ptice koje pripadaju bogovima. “I one će paziti na mene,” mislila je. “Baš kao što je i Bog do sada pazio na mene i poslao mi Darola da me zaštiti.” Odjednom je osjetila snažnu želju da bude s njim i da razgovaraju. Htjela se uvjeriti da je još uvijek tamo, da nije nestao. Čim je obukla svoju muslinsku haljinu, odmah je strčala niz stepenice ne bi li ga pronašla. Kao što je i pretpostavljala, bio je u predsoblju koje je sa svih strana bilo okruženo prozorima. On je stajao pokraj jednog od prozora zagledan u vrt. Cariti je bilo toliko drago što ga vidi pa je potrčala prema njemu. Kad mu se posve približila, rekla je, uspuhana, tihim glasom: “Ipak ste ovdje ... Stvarno ste ovdje ... Hvala vam, hvala vam na svemu!”

Anna

45

RafaelaR

ŠESTI DIO Dadilja je skuhala odličan čaj iako nije očekivala goste. Pripremila je toast s puno maslaca i meda za mazanje. Bilo je i nešto voćnog kolača kojeg je grof obožavao i jeo od malena. Carita je razmišljala kako je bilo zabavno piti s njim čaj dok je bio dobre volje. “Znam zašto ste sretni,” rekla mu je. “Zato što ste se vratili kući.” Grof se osvrnuo po maloj kuhinji. “Biste li vi mogli biti sretni u ovako maloj kući?” upitao je. “Mislim da bi svatko bio ovdje sretan,” rekla je Carita. “Moja je majka govorila da kuću ne čine cigle i cement, već ljubav koja je u ljudima.” Grof je pomislio kako je oduvijek žudio za takvom ljubavlju. Ustao je i rekao: “Sad ću vas na kratko napustiti, ali ćete biti sigurni s dadiljom. Vratit ću se čim prije budem mogao.” Carita se zabrinula. “Nećete ... biti u opasnosti?” upitala je. “Nadam se da ne,” odgovorio je grof. “Siguran sam da ću vam imati puno toga za ispričati kada se vratim.” Ponovo je primijetio koliko je Carita ljupka. Znao je da je on uzrok njene zabrinutosti. Nasmiješio joj se i zatim prišao dadilji. “Hvala vam, dadiljo, na divnom čaju,” rekao je grof. “Sada idem do kuće Priory i možda se zadržim neko vrijeme.” Dadilja ga je začuđeno pogledala. “Mislila sam da izbjegavate gospođu Imogen.” “Neću se sresti s njom,” odgovorio je grof, “samo ću ispitati što se tamo događa.” “Morate biti jako oprezni jer su posvuda oči koje vas promatraju.” . Grof se nasmijao i obećao da će biti oprezan. Izašao je na stražnja vrata i pomislio odjahati na Jupiteru do kuće Priory , ali se predomislio jer bi ga to učinilo previše uočljivim. Pošao je pješke prečicom, prvo kroz šumu, a zatim kroz grmlje, izbjegavajući vrt. Konačno se pojavio kod stražnjeg dijela kuće. Oprezno se došuljao do jednog prozora. Bio je siguran da će tamo pronaći svog tajnika, gospodina Warda, kako sjedi za svojim stolom. Gospodin Ward je vodio financije za cijelo imanje i za sve grofove kuće. On je imao istaknuto mjesto u obitelji, a grofov otac ga je često nazivao svojom desnom rukom. Gospodin Ward bio je ranjen u stopalo dok je služio u Africi pa je vojsku napustio kao invalid. Službu kod grofa Kelvindalea prihvatio je oduševljeno. Otkad je došao u kuću Priory, postao je nezamjenjiv. Prozor je bio otvoren pa je grof pažljivo pogledao unutra. Na njegovu sreću, Ward je sjedio sam zaokupljen hrpom papira. Grof je rekao tihim glasom: “Ovdje sam, Ward!” Gospodin Ward je ustao i pogledao preneraženo. Na trenutak uopće nije shvatio da je vani grof. Tek kada se grof počeo uspinjati kroz prozor, on je rekao: “Nisam imao pojma da je vaše gospodstvo stiglo!” “Zaključaj vrata!” naredio je oštro grof. Anna

46

RafaelaR

Gospodin je Ward žurno zaključao vrata. Grof mu je tada rekao: “Sada mi reci točno što se događa. Znam da je gospođa Imogen u kući, vidio sam je kako dolazi mojim kolima.” Gospodin Ward izgledao je zabrinuto. “Vi niste očekivali njen posjet?” “Ja je nisam pozvao,” rekao je grof kratko, i ne želim je više ikada vidjeti.” Gospodin Ward je pogledao još zabrinutije. “Njeno gospodstvo je reklo ... “ počeo je govoriti, ali ga je grof prekinuo. “Želim znati sve što ti je rekla. Sve mi ispričaj.” Grof je sjeo u naslonjač. Njegov tajnik je ostao stajati rekavši: “Ona je pitala jeste li u kući Priory. Kada smo rekli da vas nema i da ne znamo gdje ste, ona je rekla kako će ostati u kući dok god se ne pojavite.” Grof je to i očekivao. “Ona je tražila,” nastavio je tajnik, “najbolje gostinske sobe za sebe i svoju braću i odmah mi je naredila da pozovem velečasnog.” “Velečasnog?” uzviknuo je upitno grof. “Učinio sam to bez pitanja,” rekao je tajnik, “pretpostavljajući da je to nešto oko čega ste se vas dvoje dogovorili.” “Je li ona razgovarala s velečasnim?” pitao je grof. “Vele č asni Anderson je upravo sada s njom,” odgovorio je tajnik, “a .. .” Tajnik je zastao i potom nastavio zbunjenim glasom: “A ona je naredila vrtlarima da ukrase kapelicu.” Grof nije ništa rekao. Naposljetku je tajnik zaključio: “Mogu vam se samo ispričati ako sam učinio nešto loše. Ona je bila vrlo jasna i uvjerljiva u svojim zahtjevima.” Grof ni dalje nije ništa govorio, a tajnik se zbog svoje odanosti grofu strašno zabrinuo. Često se odnosio prema grofu kao prema svome vlastitom sinu, gledao ga je kako odrasta i poznavao mnoge njegove dobre osobine. Njih dvojica su se uvijek slagali. Tajnik je znao da su mnoge mlade žene progonile grofa, ali grof se uvijek prema njima odnosio kao gospodin. Sada se tajnik pitao kako se sve to moglo dogoditi. Zašto se grof vratio u svoju vlastitu kuću šuljajući se kroz prozor? Nije sa sigurnošću znao ni što zapravo želi gospođa Imogen. Ona mu se od početka nije sviđala. Grof bi bio iznenađen kad bi znao da se njegov tajnik svake subote molio u crkvi da Bog ne dopusti brak između njega i Imogen. Nakon duge šutnje grof je rekao: “Želim razgovarati s velečasnim. Možete li ga bez Imogeninog znanja dovesti ovamo?” “Naravno,” odgovorio je tajnik Ward. “Poslat ću slugu da sačeka velečasnog ispred kabineta u kojem se sada nalazi s gospođom Imogen. Čim velečasni iziđe iz kabineta, sluga će mu poručiti da ga ja trebam zbog nekih crkvenih poslova.” Grof je kimnuo glavom, a tajnik je otključao vrata svog ureda i izišao van. Potom je opet zaključao vrata. Grof je ostao sam prepustivši se mislima. Bila mu je draga pomisao da će sve svoje ogromno bogatstvo jednog dana ostaviti svome sinu, ali nije imao namjeru dobiti sina sa ženom kao što je Imogen. Svaki put kada bi pomislio na tu pokvarenu ženu, začuo bi Caritin glasić koji govori o ljubavi. Znao je da je Caritina ljubav božanska, a osjećaji gospođe Anna

47

RafaelaR

Imogen bili su nešto posvema drugačije. Iznenada se osjetio posramljenim zbog izljeva sirove strasti koju je u njemu potakla Imogen i ljubavi koja je bila isključivo fizičke prirode. Grof se duboko nadao da Carita nikad u životu neće morati niti upoznati ženu kao što je Imogen, niti znati išta o takvom ponašanju. Tada je začuo lagano kucanje na vratima. Nakon toga začuo se zvuk ključa u bravi. Vrata su se otvorila i grof je ugledao iznenađenog velečasnog. “Vaše gospodstvo,” uzviknuo je velečasni, “nisam znao da ste kod kuće.” “Uđite, velečasni,” rekao je grof. Svećenik je ušao, a tajnik Ward je za njim zatvorio vrata. On je ostao vani da bi čuvao stražu. Velečasni je bio stariji čovjek i grofov osobni ispovjednik. Napravio je nekoliko koraka i rekao: “Ništa mi nije jasno, vaše gospodstvo! Upravo sam razgovarao s gospođom Imogen i ona mi je rekla da još niste došli kući. Što više, ona niti ne sanja da ste vi kod kuće!” “Nitko ne zna da sam ovdje osim gospodina Warda,” odgovorio je grof. “Molim vas, sjednite i točno mi recite što vam je kazala gospođa Imogen.” Velečasni je zbunjeno pogledao grofa i zatim rekao: “Njeno gospodstvo mi je reklo da ćete se vjenčati istog trenutka kada vi dođete kući, čak i ako stignete usred noći.” Ugledao je izraz gađenja na grofovom licu i zatim hrabro nastavio: “Rekla mi je da budem spreman vjenčati vas čim me ona pozove. To mi se činilo čudnim, ali sam mislio da postupa po vašem nalogu.” “Očekivao sam tako nešto,” rekao je grof. “Sada ću vam ja, velečasni, ispričati pravu istinu.”

*************

Kada je grof otišao iz Kolibe Dovecot, Carita je pomogla dadilji spremiti šalice za čaj. Htjela je pomoći i pri pranju, ali je dadilja rekla: “Otiđite se malo odmoriti dok nema gospodara Darola. Ako legnete i zatvorite oči, možda uspijete i zaspati.” “Jeste li sigurni da ćete moći bez mene?” upitala je Carita. Dadilja se nasmijala. “Oduvijek sam sama uspjevala brinuti se o sebi. Otkada sam ostarila ionako imam malo posla.” Stavila je šalice i tanjure u veliki lonac i rekla: “Stotinu sam puta rekla gospodinu Darolu da ne želim ići u mirovinu. Čekam da on dobije sina, a što prije to bolje!” Nastala je šutnja, a onda je Carita rekla: “Sigurno je bio sladak kad je bio mali.” “To sigurno!” složila se dadilja. “Svi su ga mazili, istina i razmazili, ali nitko nije mogao odoliti. Bilo je dovoljno samo da se nasmiješi i svi su mu bili spremni dati sve što je zaželio!” “Sigurno ste ga jako voljeli?” Anna

48

RafaelaR

“Uvijek sam ga željela usrećiti,” odgovorila je dadilja. “To želim i danas, ali on neće naći sreću s takvim ženama koje ga proganjaju kao lisicu!” Caritino veselje naglo je splasnulo. Osjećala se kao da joj je netko zario nož u prsa. Pomislila je kako je normalno da Darola progone žene. Kako ga ne bi progonile kad je tako zgodan i lijep, privlačan, a istovremeno tako srdačan! “Mislim da ću ipak prileći, “ rekla je. “U dnevnom boravku je jedan ugodan ležaj,” rekla je dadilja, “ali ako želite možete se ušuškati u krevet.” “I ći ću u dnevni boravak, “ odgovorila je Carita. “Želim biti ovdje kada se on vrati.” Već je izlazila iz kuhinje kada je to govorila. Dadilja je pogledala za njom s izrazom lica koji bi začudio i grofa. Lagano je uzdahnula i pomislila kako je grof sada odrastao čovjek koji može i mora odlučivati u svoje ime. Ništa što ona kaže neće utjecati na njegove odluke. Poželjela je da je on opet dječak, da ga uzme za ruku i kaže mu što je za njega dobro!

*************

Carita je otišla u dnevni boravak i opet ostala zadivljena ljepotom te sobe. Pored kamina ugledala je krevet. Legla je i stavila glavu na mekani jastuk. Osjećala se doista ugodno. Kroz otvoren prozor dopirali su glasovi grlica. Mislila je kako samo čovjek poput Darola može posjedovati ovakvu kuću. Onda se upitala je li on možda dovodio razne žene u tu kuću i na tu pomisao opet ju je nešto zaboljelo u grudima. Sigurno je bio dobar prema njima kao što je bio i prema njoj. Možda ih je baš u ovoj predivnoj sobi ljubio i milovao. Pitala se kakav je to osjećaj kada te netko ljubi. Ona je poželjela da ju je Darol poljubio makar jedan put prije nego što je otišao. U tom trenutku znala je da ga voli. Znala je da će ga uskoro morati napustiti i da ga možda više nikada neće vidjeti. “Nikada ne ć u ... voljeti nikoga drugoga ... osim njega,” pomislila je očajna prije nego li je zaspala.

*************

Grof se vraćao u Kolibu istim putem kojim je i otišao zadovoljan načinom na koji je sredio problem oko gospođe Imogen. Velečasni se složio sa svim grofovim zahtjevima. Prije nego je otišao, grof je dao velik broj naputaka tajniku Wardu. “Ne mogu reći, vaše gospodstvo,” rekao je tajnik iskreno, “da se veselim onome što mi vi nalažete da učinim.” “Ipak, siguran sam da me nećete iznevjeriti,” rekao je grof. “I u prošlosti ste me uvijek spašavali iz nevolja!” Sjetio se kako ga je tajnik Ward spretno spašavao iz svih nevolja u koje je upadao dok je bio dječak. U ranoj mladosti imao je nekoliko ljubavnih pustolovina, a ni po koju cijenu nije htio da njegov otac zna za njih. Tajnik Ward ga je u tim situacijama uvijek dobro savjetovao i bio je za Darola poput konopca bačenog utopljeniku. Anna

49

RafaelaR

“Učinit ću sve što je u mojoj moći,” obećao je tajnik, “ali kao što već znate, gospođa Imogen je izuzetno odlučna i opasna žena.” Grof nije na to odgovorio, samo je napustio sobu na isti način na koji je i ušao. Kroz prozor! Kada je grof nestao u grmlju, tajnik je prvo uzdahnuo, a potom se zdušno nasmijao. Pomislio je kako je grof jedini čovjek na svijetu koji može tako neopterećeno ući i izaći iz nevolje.

*************

Grof je hodao kroz šumu omamljen njenom ljepotom. Nestalo je bijesa koji ga je izjedao sve otkako je pobjegao iz Imogenine kuće. Došao je kući, na svoje područje. Zadnje zrake sunca probijale su se kroz krošnje njegovog drveća. “Ja sam sretan čovjek,” rekao je sam sebi, “tako čudnovato, bezgranično sretan! Nikad ne smijem zaboraviti biti zahvalan zbog svega ovoga!” Sjetio se kako je Carita molila za njih. Njene su molitve uslišene. Pomislio je kako je molitva za nju važna kao i disanje. Bila je to iskrena vjera, a ne licemjerje kao u većine ljudi. Ljudi su išli na nedjeljnu misu samo zbog toga da bi bili videni i zato što se to od njih očekivalo. Grof je, zahvaljujući Cariti, počeo vjerovati u svog andela čuvara. Ni misao da roditelji vode i savjetuju svoju djecu iz raja, nije mu više zvučala tako nevjerojatnom. Čuo je večernji pjev ptica, a neki jeleni već su bili zaspali pod drvećem. Kad je stigao do Kolibe Dovecot, vidio je kako se iznad krova komeša nekoliko uznemirenih grlica. Grof se upitao što ih je uzbudilo. Pogledao je preko ograde i vidio kočiju ispred ulaznih vrata. Ukočio se! Tu kočiju još nikada nije vidio i nije znao kome pripada. Nije prepoznao ni odjeću kočijaša. Prošao je kroz ulaz na ogradi i požurio prema vratima kuće. Vrata su bila otvorena, ušao je u predsoblje i čuo Caritin vrisak.

*************

Carita je spavala gotovo dva sata i nije ni primijetila da je dadilja ulazila i izlazila iz sobe. Dadilja je otišla u vrt ubrati malo zelene salate i još neko povrće s kojim je htjela pripremiti ukusnu večeru, pa nije čula kočiju koja se zaustavila pred vratima. Kucanje je, međutim, probudilo Caritu. Otvorila je oči i u prvi tren se upitala gdje se to nalazi. Sanjala je Darola, ali ga sada nije vidjela nigdje u blizini. Učinilo joj se da ga jako dugo nema i ponadala se da mu se ništa loše nije dogodilo. Pridigla se i sjela na krevet. Činilo joj se kako je čula otvaranje vrata pa se obradovala i brzo ustala. Pomislila je da se Darol vratio i da je sada na sigurnom. Vrata dnevnog boravka su se otvorila. Cariti se od straha oteo vrisak. Ispred nje nije stajao Darol nego njen poočim. Od iznenadenja samo ga je ukočeno gledala. Poočim joj se počeo približavati, a njenim tijelom, poput munje, prostrujio je užas. Njen poočim je u toj maloj sobi izgledao ogromno i puno opasnije nego što joj je ostao u sjećanju. “Znači, tu si se sakrila, Carita, “ rekao je ljutitim glasom. “Lijepo sam se navozao dok te nisam pronašao!” Anna

50

RafaelaR

Prišao joj je još bliže i rekao: “Kako si mogla tako sramotno pobjeći? Uzrokovala si mi puno problema i veliki trošak!” “Kako ste me pronašli, poočime?” upitala je Carita. Osjećala se kao da se cijeli svijet ruši oko nje. Cijelo tijelo joj je drhtalo. “To je dobro pitanje,” rekao je sir Mortimer. “Možda si mislila da se možeš na tako podao način sakriti od mene, ali nisi mogla sakriti Mercuryja!” Zastao je i potom zarežao: “Nisi bila dovoljno pametna da sakriješ konja. Jedan od mojih ljudi vidio je Mercury ja na nekoj farmi. Odmah sam pošao tamo.” Carita je uzdahnula. Sjetila se kako ju je Darol zamolio neka zatraži farmera dopuštenje da pusti njihove konje da se istrče u njihovom oboru. Dva tako lijepa konja zasigurno su privukla pažnju svakoga tko je onuda prolazio, a osobito onoga tko je za njom tragao. “Otišao sam na tu farmu. I što sam saznao? Nekakve gluposti da si ti udata žena i da putuješ sa svojim mužem! Tko je on i gdje si ga pronašla? To želim znati i obračunati se i s njim i s tobom!” derao se sir Mortimer. Carita je zavapila: “Nije njegova krivnja ... ,” rekla je. “Doživio je nesreću ... Bio je u nesvjesti. Farmerova žena ... zaključila je da smo mi oženjeni, a to ... mi je dalo priliku da kod njih prenoćim ... na farmi.” “I stvarno si mislila da si dovoljno pametna da bi pobjegla od mene i lorda Stilburyja!” “Rekla sam vam, poočime.. . da se neću... udati za njega!” Sir Mortimer se glasno nasmijao. “Još uvijek se odupireš mojoj volji. Batinama ću usaditi razum u tebe! Nemoj reći da te nisam upozorio.” Na trenutak se zagledao u nju i zatim srdito rekao: “Sada te vodim natrag kući, djevojko, i obećajem ti da će tvoja kazna biti jako bolna!” Carita je drhtala, ali je sakupila još malo snage. “Što god kažete ... što god učinite ... poočime ... nikad se neću udati ... za lorda Stilburyja!'' “To ćemo još vidjeti,” rekao je sir Mortimer, “a sada ću ti dati samo djelić onoga što sam pripremio za tebe!” Dok je govorio, podigao je bič s dugom, tankom, kožnom trakom s kojim je inače bičevao svoje konje i pse. Pokušala je pobjeći, ali ju je uhvatio za ruke. Zadigao je bič visoko iznad glave i udario Caritu po leđima. Bič je rasparao njenu laganu muslinsku haljinu, a ona je bolno vrisnula. “Kako ti se to sviđa?” derao se sir Mortimer. “Svaki dan ću te bičevati dok god ne pristaneš udati se za muškarca kojega sam ti odabrao!” Opet je podigao bič, a Carita se počela otimati ne bi li se oslobodila njegova stiska. Vrata su se naglo otvorila prije nego ju je uspio udariti drugi put. Grof je ušao u sobu. Kada je vidio što se događa, ljutito je pitao: “Kog vraga to radite?” Anna

51

RafaelaR

Odlučnost njegova glasa iznenadila je sir Mortimera pa je on spustio bič. Njegov stisak je popustio i Carita se uspjela osloboditi. Potrčala je prema grofu i zagrlila ga. “Spasite me ... spasite me!” plakala je. “Moj poočim me je pronašao i želi me odvesti!” Grčevito se uhvatila za grofa koji je tako ljutito pogledao sir Mortimera da se ovaj uplašio. Sir Mortimer je s naporom obuzdao svoje osjećaje i rekao: “Ja ne znam tko ste vi, ali rečeno mi je da želite biti muž moje pastorke. Mogao bih vas tužiti za otmicu maloljetnice!” “Rekla sam mu ... da nije vaša krivnja,” rekla je usplahireno Carita, “rekla sam mu ... sve što se dogodilo ... Ne dajte da vam učini ... bilo što na žao ... niti da me uda za lorda Stilburyja!” Njene riječi bile su gotovo nepovezane. Suze su klizile niz njene obraze, a udarac biča na leđima strašno ju je bolio. Grof ju je pogledao i rekao joj: “Otiđite gore u svoju spavaću sobu, Carita, ja ću se pobrinuti za ovo.” Govorio je smirenim glasom, a Carita je znala da ga mora poslušati. Bez riječi je potrčala do vrata i otvorila ih. Potom su se čuli njeni koraci koji su nestajali niz hodnik. “Niste je trebali smirivati,” rekao je podrugljivo sir Mortimer. “Jako dobro znate da je zakon na mojoj strani i da ću je povesti sa sobom kući. Ako bude trebalo, pomoći će mi i moje sluge!” Grof je znao da je sir Mortimer sa sobom poveo još tri slugana pa je bio svjestan da se ne može boriti protiv toliko ljudi. Prešao je preko sobe i zaustavio se pokraj kamina. Znao je da njegova smirenost i samokontrola nerviraju sir Mortimera koji je vjerojatno očekivao da će bez muke uplašiti nekoga tko se preziva Freeman. “Poslušajte me, mladiću,” rekao je, “ne želim slušati nikakve besmislice! Ja sam svojoj pastorki osigurao dobar brak. Što više može mlada žena očekivati od udaje za bogatog čovjeka s titulom?” “Drago mi je da ste to rekli,” odgovorio je grof, “jer Carita je upravo to dobila. Jako bogatog muškarca s titulom!” Sir Mortimer se zagledao u njega. “Ne razumijem što to govorite?” “Govorim vam da sam oženio vašu pastorku! Uvjeravam vas, ona je moja žena!” “Ne vjerujem vam!” zapištao je sir Mortimer. “To je vjenčanje nevažeće!” “Naprotiv, vjenčali smo se čim smo napustili farmu.” “To je ilegalno,” derao se sir Mortimer. “Nevažeće je jer sam ja njen skrbnik, a nisam dao svoj pristanak! Kunem vam se, smjestit ću vas u zatvor gdje ćete biti daleko od Carite, a ona će skupo platiti za sve ovo što mi je priredila!” Sir Mortimerovo lice poprimilo je zao izgled, a grof ga je poželio udariti. Umjesto toga rekao je mirnim glasom koji nije trpio pogovor: “Ne možete učiniti baš ništa, osim možda poslati slučaj pred Dom lordova, a to bi vas koštalo užasno puno novaca.” Sir Mortimer je otvorio usta kako bi ga opsovao, ali se u zadnji čas savladao. “Dom lordova?” pitao je ljutito. Anna

52

RafaelaR

“Niste se potrudili saznati moje ime pa vas moram obavijestiti da sam ja zapravo grof od Kelvindalea.” Sir Mortimer se na trenutak ukočio, a zatim je promumljao: “Ne vjerujem vam! Vi lažete! Naravno, vi lažete!” “Govorim vam istinu,” rekao je grof glasom punim dosade, “a ako želite potvrdu toga, možete pitati bilo koga u selu jer mi ono ionako pripada.” “Grof... Grof od Kelvindalea?” prozborio je sir Mortimer. “Ja sam vas vjerojatno vidio na konjskim trkama!” “Vrlo vjerojatno,” složio se grof. “Ja sam vlasnik velikog broja trkaćih konja, a ako se vi bavite trkama, onda sigurno znate da sam prošli mjesec osvojio Zlatni kup u Ascotu.” Sir Mortimer bio je preneražen. Nepovjerljivo je gledao u grofa, mada je bio gotovo uvjeren da ovaj govori istinu. “Mislim da sam vas prepoznao,” rekao je nezadovoljno, “ali kog ste vraga oženili moju pastorku?” Grof se nasmijao. “Čak i da vam kažem, vi ne biste razumjeli,” rekao je grof. “Kako smo mi sada na medenom mjesecu, očekujem da ćete nas pustiti na miru. Isto tako očekujem da ubuduće ne plašite moju suprugu!” “U redu, vaše gospodstvo,” sir Mortimer je rekao dodvornim glasom, “ako ste zaista oženili moju pastorku onda ja...” “Kao što sam već rekao,” ubacio se grof, “mi smo na medenom mjesecu i mislim da bi najdebelokožniji gnjavator shvatio da želimo biti sami.” Grof je potcjenjivački odmjerio sir Mortimera i dodao: “Do videnja! Neman vam više što reći.” Zaprepašten, još uvijek misleći da je možda prevaren, sir Mortimer se pokrenuo do vrata. Slegnuo je ramenima. Na trenutak se činilo da će ga svladati slabost. Kada je došao do vrata, okrenuo se prema grofu. Grof nije ništa govorio, nego je i dalje šutljivo stajao kraj kamina. Njihovi pogledi su se susreli. Sir Mortimer je shvatio da je izgubio te da se mora bolje ponašati prema ovako bogatom i poželjnom zetu. Medutim, znao je da ovo nije trenutak za poboljšavanje odnosa jer je u ruci još uvijek držao bič kojim je malo prije udario Caritu. Okrenuo se i izašao iz kuće. Njegove sluge pomogle su mu popeti se u kočiju. Dok se vozio, razmišljao je kako će uvjeriti grofa od Kelvindalea da mu je žao što je tukao Caritu, međutim ništa mu nije padalo na pamet.

Anna

53

RafaelaR

SEDMI DIO Grof je sačekao da se sir Mortimerova kočija udalji od kuće. Pogledao je kroz prozor i vidio dadilju u udaljenom dijelu vrta. Ona očito nije bila svjesna ničega što se dogodilo u kući. Stepeništem se uspeo do Caritine sobe i otvorio vrata. Carita je plakala, a na njenom licu odražavao se očaj. Pogledala ga je kada je ušao, zatim je promumljala nešto poput djeteta i potrčala prema njemu. Stavila je ruke na njegova ramena i pogledala ga molećljivo. Ona je očekivala da će joj on saopćiti da mora otići sa svojim poočimom. Umjesto toga on ju je zagrlio, privukao bliže k sebi i spojio svoje usnice s njenim. Osjetio je prvo njen drhtaj, a zatim stapanje njihovih tijela. Njene usnice bile su vrlo mekane, slatke i nevine. Prvo ju je nježno poljubio, a zatim je osjetio nabujalu strast koja je s njenih usana prešla na njegove. Nikada prije nije osjetio ništa slično. Sve ju je jače stiskao uza se, a njihovi poljupci postajali su sve strastveniji. Cariti se učinilo kao da joj se otvaraju vrata raja. Očekivala je najgori mogući rasplet događaja. Bila je sigurna da će je poočim odvesti. U tom slučaju pomišljala je čak i na samoubojstvo. A sad ju je Darol ljubio i to je bilo puno ljepše nego li je ona zamišljala. Bol u njenim grudima je nestala i zamijenilo ga je oduševljenje kakvo nikada prije nije osjetila. Činilo joj se da lebdi nebom. Darol se uzdigao i pogledao njeno potpuno izmjenjeno lice. Nikad nije mislio da bilo koja žena može zračiti takvom nevjerojatnom ljepotom. Znao je da je to prava ljubav. Opet ju je poljubio i ona je postala potpuno njegova kao ni jedna žena prije. Kada su im se usnice opet odvojile, ona je rekla glasom koji je zvučao kao glas andela: “Ja sam se ... molila ... i molila da me poljubiš samo jednom prije nego što se rastanemo.” “Tvoj poočim je otišao,” rekao je grof tiho. “A što će biti sa mnom? Moram li i ja poći za njim?” “Ne moraš ga nikada više vidjeti u životu ako ne želiš.” Carita je začudeno gledala u njega. “Ne razumijem ... Kako si ga uvjerio da me ostavi na miru?” “Otišao je,” rekao je mirno grof, “jer sam mu rekao da smo mi oženjeni.” “I... On ti je ... povjerovao?” “Uspio sam ga uvjeriti.” “Ali on će ... otkriti da to nije istina. Pomozi mi ... ja se mo ram sakriti... Kuda bih mogla otići?” “Potpuno si sigurna ovdje sa mnom.” Pogledala ga je začudenim pogledom. “To bi bilo predivno, ali ... Kad se poočim vrati ... pronaći će me ako budem ovdje.” “Rekao sam mu da smo oženjeni,” ponovio je grof. “Lijepo od tebe da si to rekao ... Ali, on će se sigurno raspitati i saznati da to nije istina.” “Onda se pobrinimo da to bude istina,” rekao je grof. Carita se ukočila. Zatim je rekla vrlo uplašenim i tihim glasom: “Što ... Što to govoriš?” “Govorim, najdraža,” odgovorio je grof, “da te volim, a mislim da i ti mene malo voliš.” Anna

54

RafaelaR

“Volim te ... svim svojim srcem i dišem ... samo za tebe, ali ... nikad nisam mislila da i ti mene ... voliš.” “Ali ja te iskreno volim!” odgovorio je grof. “Misliš li da bi mogla biti sretna sa mnom do kraja života?” “Biti s tobom čak i neko kratko vrijeme ... rajska je pomisao!” odgovorila je. “Mislila sam da ću ... umrijeti kada te budem morala ostaviti.” Grof ju je čvršće zagrlio. “Nećeš umrijeti, nego ćeš živjeti sa mnom. Mi moramo napraviti tako puno toga zajedno.” “Ja ću ... paziti na tebe,” rekla je Carita, “i čuvati da te nitko ne povrijedi.” Grof se nasmiješio. “To bih ja trebao tebi govoriti! Kako oboje mislimo isto, znam da ćemo zajedno biti vrlo sretni.” Carita se zagrcnula od plača i sakrila svoje uplakano lice na njegovo rame. “Ovo ne može biti istina ... Ja sigurno sanjam!” “Sanjat ćemo zajedno,” rekao je grof, “ali prvo se moramo što prije vjenčati. Ne volim govoriti laži, a osim toga, kad se tvoj poočim počne raspitivati, želim da sve to bude istina.” “Jesi li ... potpuno siguran u to?” upitala je Carita. “Čim se oženimo, a to će se dogoditi za nekoliko sati, više nikada nećeš imati razloga za strah.” Nježno ju je poljubio i nastavio: “Sad ću razgovarati s dadiljom da ti pripremi vjenčanicu dok se ti odmaraš.” Carita ga je pogledala jedva shvaćajući što on to govori. Grof je spustio glavu i opet je poljubio. Nisu se mogli obuzdati pa su se ponovo počeli strastveno ljubiti. Carita se osjećala kao da se soba okreće oko nje. On ju je podigao i spustio na krevet. “Odmaraj se, najdraža moja,” rekao je drhtavim glasom. Izišao je iz sobe prije nego je ona uspjela bilo što reći. Njeno tijelo drhtalo je od njegovih poljubaca i činilo joj se da čuje pjev anđela s neba. Približila je ruke svome licu i puno puta ponovila: “Hvala ti ... , Bože, hvala ti ... !”

*************

Grof je pošao dolje u kuhinju gdje je dadilja pripremala večeru. “Vratili ste se, gospodare Darol!” uzviknula je dadilja. “Vratio sam se,” odgovorio je grof. “Recite mi što se dogodilo?” Grof je pogledao u kut kuhinje i ugledao dvije putne torbe. “Tajnik Ward ih je donio prije nekoliko trenutaka,” rekla mu je dadilja, “i rekao je da su za gospodara Darola. Nazvao vas je gospodar Darol kao da vas on poznaje bolje nego ja!” Grof se nasmijao. “Tajnik Ward me smije tako zvati jer mu ja vjerujem i on je jedini čovjek kojemu sam rekao, osim vas, gdje se skrivam.” Anna

55

RafaelaR

Dadilja je izgledala pomalo razočarano. Rekla je: “U torbama je vaša večernja odjeća, a kako ja imam posla oko večere, neću vam moći pomoći da se obučete!” “Možda će vas to iznenaditi,” rekao je grof smiješeći se, “ali ja sam dovoljno sposoban da bih se sam obukao.” “Što više, tajnik mi je rekao,” nastavila je dadilja, “da otvorim manju torbu dok vi večerate te da ću znati što trebam s njom učiniti. Što je mislio s time?” “Mislio je to č no ono što je rekao,” odgovorio je grof.” Pratio je naputke koje sam mu ja dao.” “Ja zaista ne znam što se događa!” protestirala je dadilja. “Vi me potpuno zbunjujete!” “Obećajem da će vam sve biti jasno kada otvorite manju torbu koja je pripremljena za vas,” rekao je grof. Nasmijao se vidjevši znatiželju u dadiljinim očima. Uzeo je veću torbu i otišao stepenicama u spavaću sobu. Malo kasnije dadilja je odnijela Cariti toplu vodu za pranje. Carita je ležala na krevetu. Zračila je tolikom srećom da je dadilja na trenutak ostala bez daha. “Bilo bi dobro da se što prije presvučete za večeru, gospođice Carita,” rekla je dadilja, “jer će vam se jelo ohladiti.” “Požurit ću, naravno,” odgovorila je Carita. Ustala je i počela se svlačiti, a dadilja je izvukla bijelu haljinu iz ormara. Bila je to skromna haljina, ali Carita je u tom trenutku izgledala božanstveno pa nije bilo važno što ima na sebi. Dadilja je sa sobom ponijela i manju torbu iz kuhinje. Spustila ju je na pod nakon čega je Carita pitala: “Što to imate, dadiljo?” “Nemam pojma!” odgovorila je dadilja živahno. “Gospodar mi je naredio da ne otvaram tu torbu sve dok vi ne odete na večeru.” Carita je jedva slušala dok joj je starica zakopčavala haljinu. Samo je rekla: “Tako sam sretna ... Tako savršeno ... predivno ... sretna!” Njen glas bio je drugačiji od onoga kojeg je dadilja prije čula. Starica je pogledala Caritin odraz u zrcalu i upitala je: “Je li vam gospodar Darol rekao nešto osobita što vas je tako usrećilo?” “On me voli! Oh, dadiljo, on me voli, a ja sam najsretnija žena na svijetu.” “Odlično!” uzviknula je dadilja.”To su najrazumnije riječi koje sam čula nakon dugo vremena! On je uvijek želio voljeti nekog poput vas, da ga pazi i čuva od onih zlih žena.” “Ja ću to pokušati učiniti za njega ... znate da hoću.” Carita je to izgovorila i poljubila dadilju u obraz, a zatim istrčala iz sobe kao da jedva čeka opet biti s muškarcem kojeg voli. Grof ju je čekao u dnevnom boravku. Carita je ušla u sobu i ustuknula od iznenađenja. Prvi put ga je vidjela u večernjem odijelu u kojem je izgledao savršeno. Na grudima njegova večernjeg kaputa vidjela je nekoliko ukrasa. On je raširio ruke, a Carita mu je potrčala u zagrljaj. Počeli su se ljubiti i nije bilo potrebe za riječima. Tek kada je dadilja ušla u sobu i pozvala ih na večeru, Carita se malo udaljila od grofa i pogledala ga zaljubljeno. Anna

56

RafaelaR

“Volim te!” prošaputala je. “I ja volim tebe!” odgovorio je grof. Pošli su u blagavaonicu držeći se za ruke. Dadilja im je ostavila sve spremno i servirano; juha od gljiva bila je u porculanskoj zdjeli, a u srebrnoj Zdjeli, ispod koje je gorjela svijeća, bila je pripremljena piletina. Carita je bila toliko sretna da uopće nije obraćala pažnju na to što jede. Mislila je stalno na to kako će se udati za najzgodnijeg, najprivlačnijeg i najdobrodušnijeg muškarca kojeg je ikada upoznala. Nakon večere upitala je pomalo prestrašeno: “Hoćemo li se zaista ... vjenčati ... još večeras?” “Hoćemo. Kočija će doći po nas za nekoliko minuta, zato otiđi gore i pogledaj što dadilja ima spremno za tebe u tvojoj spavaćoj sobi.” Carita je na trenutak oklijevala. “Jesi li posve siguran ... da ti brak sa mnom neće ... na bilo koji način naškoditi? Recimo da ... “ “Nitko i ništa neće naškoditi ni meni ni tebi!” rekao je odrešito grof. “Ja bih trebao pitati tebe, želiš li se zaista radije udati za mene nego za bogatog i uglednog muškarca kojeg ti je odabrao tvoj poočim?” “Udala bih se za tebe čak i da si ... čistač ... ili rudar!” rekla je Carita strastveno. “Ne treba mi ništa više od ove divne male kuće ... Nas dvoje ćemo ovdje živjeti kao u raju!” Grof se nasmiješio. Oduvijek je želio ovakvu ženu, ali se bojao da je nikada neće pronaći. “Onda bolje požuri jer ne bih htio da nas kočija čeka,” rekao je grof. “Naravno ... “ složila se Carita. Potrčala je na gornji kat i uletjela u svoju spavaću sobu. Na njenom krevetu bila je najljepša vjenčanica; nježna svila bila je izvežena briselskom čipkom. Dadilja je držala veo koji ide zajedno s vjenčanicom. Tijara je bila napravljena od dijamanata u obliku cvijeta. “Izgledat ću kao prava mlada!” uzviknula je Carita ushićeno. “Kako se Darol sjetio nečeg tako lijepog?” Dadilja je namjestila veo tako da Cariti nije padao preko lica, nego je sa svake strane visio gotovo do poda. Dijamanti na tijari blještali su na svjetlu svijeća. Carita se tada sjetila nakita svoje majke. Pomislila je kako na dan vjenčanja mora nositi nešto što je pripadalo njenoj majci. Trebalo joj je samo nekoliko minuta da izvadi ogrlicu iz podstave svog jahaćeg ogrtača. “Kako ste se samo sjetili tu sakriti nakit?” pitala je dadilja izvadivši dijamantni broš iz podstave. “Da ih nisam tu sakrila vjerojatno bi ih ukrali pljačkaši,” rekla je Carita. “Darol nas je spasio, bio je pravi junak! Trebali ste vidjeti kako ih je obojicu onesvijestio!” “Morat ćete mi sve to ispričati jednom drugom prilikom,” rekla je dadilja. “Točno, sada moram požuriti,” odgovorila je Carita. “Molit ću se za vas oboje,” obećala je dadilja. Sasvim neočekivano suze su potekle iz njenih očiju. “Bog vas blagoslovio,” rekla je Cariti, “i pazite moga dječaka.” “Znate da hoću.” Anna

57

RafaelaR

Carita je poljubila dadilju i potrčala na donji kat. Ispred kuće je bila mala natkrivena kočija kojom je upravljao tajnik Ward. Grof je bio zadovoljan načinom na koji je tajnik izvršio sve njegove upute. Grof mu je rekao da obavijesti gospođu Imogen kako će je za jedan sat čekati kočija koja će nju i njenu braću odvesti natrag u London. Razlog zbog kojega mora otići u London je taj što će kasnije tog istog dana, doći u kuću grof sa svojom ženom. Kako se grof tek nedavno oženio, podrazumijevalo se da ne želi goste u kući. “A što ako odbije otići?” upitao je tajnik grofa. “U tom slučaju recite joj da će svećenik potvrditi da sam se ja zaista oženio. Ako ni tada ne bude željela otići, naredite da sluge silom strpaju nju i njenu braću u kočiju i odvezu ih!” Tajnik je uzdahnuo znajući koliko gospođa Imogen može biti neugodna. No, bio je siguran u ispravnost grofovih odluka. Grofovim vjenčanjem nestalo je svako opravdanje za ostanak gospođe Imogen u kući. Grof je znao da gospođa Imogen neće moći napraviti skandal, jer da napravi scenu grofu koji se vraća kući sa svojom ženom, to bi je samo podvrglo ruglu i podsmijehu. Ionako je bilo dosta ljudi koji su joj bili neskloni i jedva čekali da je netko ponizi. Imogen je toga bila itekako svjesna. Grof joj je bio spreman velikodušno isplatiti veliku svotu novaca kada se ona vrati u London. Znao je da će je to, ako ništa drugo, ušutkati. Ona će tako i tako uskoro pronaći novu bogatu žrtvu. Grof je pomogao Cariti ući u kočiju i cijelo vrijeme ju je držao za ruku. On je znao koliko je ona uzbuđena. Nježno joj je rekao: “Ovo ćemo pamtiti cijelog života.” “A kako bi ... to mogli ikada zaboraviti?” upitala je Carita . Vozili su se u tišini i uskoro se zaustavili pred ulazom u nešto što se Cariti učinilo kao ogromna kuća. Grof joj je pomogao sići iz kočije, a ona je ugledala velika, nadsvođena gotička vrata. Grof ju je još uvijek držao za ruku i poveo je unutra. Iza su bila još jedna vrata, a kada ih je grof otvorio, Carita je ugledala prelijepu kapelicu osvjet1jenu stotinama svijeća i ukrašenom s puno cvijeća. Ispred oltara stajao je svećenik u bijelom habitu. Grof i Carita polako su se približavali oltaru. Carita je znala da je to najljepši trenutak u njenom životu, a grof je razmišljao kako je upravo ovako zamišljao svoje vjenčanje. Oženiti se osobom koju voli i koja ga voli zbog njega samoga. Nije bilo pomodarskih prijatelja koji kritiziraju ili umiru od zavisti. “Samo smo nas dvoje ovdje, osim Boga i naših anđela čuvara,” mislio je grof. Takvo razmišljanje bilo je vrlo neobično za njega. Jedan je stari sluga ispred kapelice čuvao konje, a tajnik Ward stajao je na vratima kapelice. On je bio jedini svjedok njihova vjenčanja. Bio je zadužen i za zaštitu u slučaju da odnekud banu neželjeni gosti iz kuće Priory. Svećenik je pročitao predivne riječi mise za vjenčanje. Kada je proglasio Darola i Caritu mužem i ženom, oni su oboje bili sigurni da to anđeli pjevaju. Nakon što ih je kapelan blagoslovio još uvijek su neko vrijeme mirno stajali, a onda je grof podigao Caritu na ruke. Odnio ju je u kočiju, a tajnik Ward ih je vratio u Kolibu Dovecot. Svjetlo je gorjelo u predsoblju, ali nigdje nije bilo dadilje. Carita je pomislila da je starica iz obzira prema njima pošla na spavanje. Otišli su na gornji kat. Kad je Carita htjela poći u svoju sobu, grof ju je zaustavio i poveo je u svoju sobu koju ona još nije vidjela. Uočila je da je njegova soba veća od one u kojoj je ona spavala. Vidjela je veliki krevet s grlicama urezbarenim u stupove baldahina. Taj krevet pripadao je grofovoj baki. Bio je to najljepši krevet koji je Carita ikada Anna

58

RafaelaR

vidjela. Htjela je to reći, ali ju je bilo sram. Grof je zatvorio vrata, skinuo svoj večernji kaput i bacio ga na stolicu. Zatim je zastao i neko vrijeme samo gledao u Caritu. “Moja žena!” rekao je nježno. “Dragi Darole, je li ovo sve istina? Bojim se da ja to sanjam!” “I ja se bojim istog,” rekao je grof. “Tako dugo sam te čekao, tako dugo sam te tražio ... Mislio sam da te nikada neću pronaći.” Počeo ju je ljubiti. Više nisu mogli ni misliti ni govoriti, samo su se prepustili užitku i čudu ljubavi. Puno kasnije Carita je šaputala na grofovom ramenu: “Sada znam kako je biti tako jako sretan da se to ne može izreći riječima.” “Ja se osjećam isto,” odgovorio je grof. “Teško mi je povjerovati da sam imao sreću pronaći te.” Carita se blago nasmijala. “Ja sam pronašla tebe,” usprotivila se, “dok si bio u nesvjesti!” “Kad sam prvi put otvorio oči i ugledao te, pomislio sam da si ti anđeo i da sam se našao u raju!” rekao joj je grof.

*************

“Da sam samo tada znala da ćeš ti postati moj muž ... “ rekla je Carita i pustila suzu radosnicu. “Jesi li ti svjestan da mi ne znamo jedno drugome niti puno ime.” Grof se nasmijao. “Baš sam razmišljao kada ćeš me to upitati.” “Sve se dogodilo ... tako brzo,” rekla je Carita, “a dadilja te stalno zove gospodar Darol, pa pretpostavljam da sam jednostavno ... zaboravila da imaš drugo ime.” “Reci mi ti prvo svoje puno ime,” rekao je grof. “Usput govoreći, sutra moramo dodati svoja puna imena u vjenčani list, u slučaju da ga tvoj poočim, ili neko drugo njuškalo, bude tražio.” “Tvoj svećenik večeras nije tražio imena,” primijetila je Carita. “Obeć ao sam mu da ć emo to uč initi sutra, a kako je on moj osobni svećenik, on se složio,” rekao je grof. Carita je širom otvorila oči od iznenađenja i ponovila: “Tvoj osobni svećenik?” “Da,” odgovorio je grof. “Mi smo se vjenčali u mojoj privatnoj kapelici koja je dio kuće Priory , u kojoj živim.” Carita je zašutjela, a onda brzopleto upitala: “Znači ... ti ne živiš ... ovdje?” “Koliba Dovecot pripada meni, ali u njoj stanuju moji rođaci. Iskreno se nadam, najdraža, da će ti se moja prava kuća svidjeti isto koliko i ova.” Osjetio je kako mu se Carita malo približila kao da ju je strah. Rekla je: “Mislila sam ... da si ti siromašan i da ću se ja brinuti o tebi.” Anna

59

RafaelaR

“Morat ćeš se brinuti za mene gdje god živjeli,” rekao je grof. “Ja sam ustvari grof od Kelvindalea, a kuća Priory je jedna od najstarijih i najljepših u cijelom kraju.” Opet je nastala tišina. Tada je Carita rekla: “Možda se nisi trebao oženiti sa mnom ... već s nekom ženom od važnosti.” “Oženio sam onu koju volim svim svojim srcem,” rekao je grof, “a što je najvažnije, mislim da i ona voli mene!” “Oh, volim te, volim te!” rekla je Carita. “Ali, što ako ti ja ne budem ... dovoljno dobra ... i požališ što nisi oženio neku drugu ženu?” Grof se nježno nasmijao. “Tvoja skromnost je neopravdana,” rekao je. “Nikad u životu nisam vidio tako lijepu djevojku, nikad me nitko nije činio toliko sretnim i ni sa kim se nisam tako dobro osjećao kao s tobom.” “Je li to stvarno ... istina?” “Kunem ti se svime što mi je sveto da je to istina,” odgovorio je grof. “Ti si rekla, najdraža, da nije bitno gdje ljudi žive ako se vole.” “Mi ćemo ... tvoju veliku kuću napuniti ljubavlju ... tako da više ništa drugo neće biti bitno,” prošaptala je Carita. Grof je znao da je to zakletva. Oduvijek je htio čuti tako nešto i za ti m je žudio. Grof se jedino bojao da njegovi rođaci neće odobriti brak jer Carita nije iz dovoljno plemenite obitelji da bi se udala za grofa. Grof je Caritinog poočima smatrao odvratnim i nadao se da ga njegove tetke i sestrične nikada neće susresti. On je obožavao Caritu i bilo mu je potpuno nebitno tko su njeni roditelji. Ipak, jednog dana morat će se s uočiti sa svijetom koji ih okružuje. “Sad kad znaš tko sam ja,” rekao je nježno, “reci mi svoje puno ime koje si do sada tako tajila.” “Tajila sam samo zato jer sam bježala od ... poočima,” odgovorila je Carita. “Moj otac je bio kapetan Richard Wensley.” “To mi je ime poznato,” rekao je grof. “Nije li pomalo čudno da nemaš nikakvih rođaka osim strica u Norfolku?” “Kod njega sam se htjela sakriti jer... je postao glava obitelji... otkada je dobio titulu ... ali nisam bila sigurna da bi me on primio.” Grof se začudio: “Kakvu titulu?” upitao je. “Stric Andrew je lord Wensley od Wena i njegova titula potječe iz sedamnaestog stoljeća.” Grof je zatvorio oči. Sada je znao da nitko u njegovoj obitelji neće moći potcjenjivati Caritu. Još jednom je pomislio kako ga njegova sreća nije napustila. On je bio najsretniji od svih ljudi na svijetu kojima se nasmiješila sudbina. Privukao je Caritu bliže k sebi i rekao: “Sad kad smo se formalno upoznali, moram ti reći, moja predivna, savršena ženice, da te ljubim i obožavam i da želim provesti cijeli svoj život sa tobom.” Carita je stavila ruku oko njegovog vrata . “To je upravo ono... što sam ja htjela tebi reći, najdraži,” šaptala je. “A kako ć emo imati veliku kuću morat ćemo imati puno djece da je ispunimo.” Anna

60

RafaelaR

Sakrila je lice tako što ga je pritisnula uz njegovo tijelo i potom rekla: “Prvo, naravno, moramo imati sina... za kojeg će se brinuti dadilja ... i koji će biti isti kao ti... Lijep, pametan i predivna osoba ... “ Nije više mogla ništa reći jer ju je grof ljubio. Ljubio je njene oči, obraze, usne, vrat i grudi. Činilo se kao da su ih okružile zvijezde i odvele ih u neko njihovo posebno nebo. Tamo nije postojao strah, samo istinska ljubav data od Boga i to je ono što sve žene i svi muškarci traže, a oni koji su čisti u duši i pronađu.

Anna

61