August-Strindberg-Okultni-dnevnik.pdf

OKULTNI DNEVNIK BRAK S HARRIETOM BOSSE

UVO D U Strindbergovoj književnoj ostavštini takozvani Okultni dnevnik zauzima posebno mjesto. Ništa se s njime ne može uspoređiti. Što taj dokument — najiskreniji, najintimniji autoportret što je on ostavio — nije do sada tiskan, moramo zahvaliti protuslovnom držanju, što ga je pisac sam zauzimao prema mogućnosti njegova objavljivanja. Njegovo je konačno mišljenje, međutim, jeđnoznačno: kratko vrijeme prije smrti naređio je da njegov dnevnik treba da bude posljednji dio potpunog izdanja njegova autobiografskog djela, koje bi počelo sa Sinom služavke. Okultni dnevnik započinje 21. veljače 1896, kad se Strindbergova velika inferno-kriza približavala vrhuncu. Kratko vrijeme prije toga nastanio se u poznatom hotelu »Orfila« u Parizu. »Od tog vremena...« , piše u Infernu, »zapažao sam niz objava, koje sebi nisam mogao objasniti a da ne pribjegnem postojanju nepoznatih sila. Ođ toga časa pišem bilješke, koje se postepeno gomilaju i tvore dnevnik.« Iz početka se zadovoljavao time da »neobiČne slučajeve« pribilježi u sažetu obliku, čudnovate đogađaje i pojedinosti u kojima je on sam vidio čudesa ili znamenja, poruke sila. Te rane zabilješke sačinjavaju naskoro materijal za prvu skicu za njegove obje ispovijesti, Inferno i Legende. Međutim, njegove bilješke postaju drugima razumljive tek u proširenom, sređenom obliku, koji donosi njegova vlastita tumačenja tih zapažanja. Bilješke 165

prerastaju sve više u opširnu ispovijest i popunjavaju se razmatranjima i razmišljanjima i njegovim doživljajima. »Okultno« kod toga sve više stupa u pozadinu, ali ipak se iščezava potpuno. Osobito otkad 1900. Harriet Bosse stupa u njegov život, taj rad postaje dnevnik u uobičajenom smislu riječi. Harriet i njegov odnos prema njoj stupa od tada u prvi plan. Nakon što ga je konačno napustila i stupila u novi brak, prekida on taj dnevnik 0 svom životu. Posljednja datirana bilješka je od 1 1 . srpnja 1908. Toga dana Strindberg napušta stan u Karlavagenu, gdje su on i Harriet Bosse poslije vjenčanja bili uređili svoj dom, i seli u svoj posljeđnji stan Bla tornet, Drottninggatan 85. Kao prethodnici planiranog ukupnog izđanja Okultnog dnevnika, što je bila Strindbergova posljednja želja, izdaju se sada odsjeci koji se tiču neposredno njegova trećeg braka. Pojedinosti o odnosu između Strindberga 1 Harriete Bosse već su poznate, prije svega iz pisama koja joj je pisao i koja su 1932. objavljena u izdanju s komentarima same Harriete. Ipak Dnevnik ostaje najvažniji izvor. Kod toga pada u oči kako suzdržljivo donosi sudove o svojoj partnerici. Uopće se vrlo rijetko susreću sudovi o drugim ljudima. Jedva da postoji pledoaje ili optužba, ništa se tu ne osjeća od vatrene samoafirmacije, koja karakterizira Obrambeni govor jednog luđaka. Dnevnik se doimlje mnogo potresnije zbog piščeva uzaludna pokušaja da svlada granice svoje vlastite prirode, da postigne usklađenje sa svojom najbližom okolinom. U svojim posljednjim bilješkama, koje se ođnose na njegovu ženu, priznaje: »Znam da je ona na ulici po bijelome danu bila u dođiru sa mnom, ta mi smo kao neko sraslo biće, a usprkos tomu nismo smjeli živjeti zajeđno . . . nikad se nismo mogli rastati! Već je ispravnije što se H-t neće dopisivati, jer naš je odnos tako krhak da ne podnosi riječi, ni izgovorene ni napisane, a ja imam tvrdu ruku. (Nespretnu ruku1-)«. (17, V 1908) Već je u ranom stadiju Strindbergu i Harrieti Bosse poštalo jasno da je u svakođnevnim odnosima nemoguć 166

život bez trenja. Razlika u dobi između njili bila je prevelika. On je bio gotovo trideset godina stariji, više nego dvostruko stariji od nje. Osim toga, ona nije spadala među žene podložna, elastična tipa, koji je on obožavao ali ga u životu nikada nije birao. »Mi smo oboje bili jednako izraziti karakteri, i premda sam bila tako mlada ipak sam, na nesreću, imala svoje vlastite nazore«, piše Harriet Bosse 1932. u svom komentaru Strindbergovih pisama. »Strindberg je svoj život proživio, bio je gotov s čitavim jednim dijelom, s kojim ja još nisam bila ni započela.« No ni sve razmirice između bračnih drugova nisu Strindberga probudile iz njegove ljubavne opijenosti, koja ga je dovela do tog trećeg braka. Ni sudska rastava 1904. nije značila prekid odnosa. Bračni su se drugovi i nadalje družili i živjeli više godina kao muž i žena. Uvijek su se ponovo povezivali i poslije kratkog vremena opet rastajali, većinom uslijed nekog nesporazuma. No kod svakog je rastajanja Strindbergova ljubav opet usplamtjela, ponovo je žena stajala pred njim u nadzemaljskom sjaju. U Plavoj knjizi on jetaj odnos okarakterizirao na slijeđeći način: »Postoji žena koje blizinu ne mogu podnijeti, ali koju volim na uđaljenost; mi jedno drugome pišemo pisma, uvijek prijateljski i s mnogo poštovanja; čeznemo neko vrijeme i moramo se sresti, ali se odmah posvađimo, postanemo primitivni i nesimpatični; raziđemo se u srdžbi. Mi se volimo na jednoj višoj razini, ali ne možemo biti u istom prostoru, i sanjamo o ponovnom sastanku, nematerijalizirani, na nekom zelenom otoku gdje smo samo nas dvoje, najviše još naše dijete!« U vezi s tim valja kratko napomenuti Strindbergov »telepatski« zajednički život s njegovom ženom. Na tome se, naime, u prvom redu temelji okultna crta koja karakterizira Dnevnik i daje najznačajniji i najnenadaniji uvid u Strindbergovu ličnost u ono doba. Ta se tema dodiruje na više mjesta u pismima kao i u njegovim tiskanim djelima. No tek u Dnevniku ona dobiva svoje pravo između ostaloga: »Ovo je telepatsko stanje (brak koji je bio i stvaran) počelo prije zaruka, kad me je noću Harriet tražila na meni neobjašnjiv način; probudio bih se iz sna i osjetio u svojoj mašti da ona leži pokraj mene; 167

držao sam je u naručju i imao sam je, prije nego što sam zamolio njenu ruku. Ali onđa nisam kod toga ništa mislio (naime, kad sam je zamolio za ruku). Od onda je to posve samo od sebe opet dolazilo, kad god nije bila prisutna. I nema udaljenosti. Ona me tražila iz Pariza i Beča, i našli smo se kao muž i žena. To ipak ne može nikada prestati.« Ne treba pokušati psihološki ili fiziološki dovoditi to stanje u pitanje; očito je u vezi s njegovim asketskim načinom života i s bavljenjem okultnim pojavama za vrijeme inferno-krize. Poslije krize sve više suzuje vezu i dodire s vanjskim svijetom. Mašta i uživljavanje izdaleka u sudbinu drugih Ijudi morali su nadoknađivati vanjske doživljaje i stvarati nov svijet, koji je za njega postajao sve stvarniji. Stekao je sposobnost da halucinatorski vidi ljude na koje misli. Sam je Strinđberg svoju erotiku fantazije gledao u okultnom svjetlu, ali se kolebao između tumačenja u smislu Swedenborgova općenja duhova na višoj razini i pređodžbi, koje su poznate iz srednjovjekovne magije i suđenja vješticama, o inkubima, zlim demonima koji posjećuju ljude u snu i održavaju s njima tjelesne veze. U veljači 1901. govori o zraci svjetla koju je u njegov život unijela ljubav. Preko nje je »doživio znatan utjecaj koji ga je oplemenio — koji ne može izvršiti nikakav demon«, ali ipak nije potpuno uvjeren: »Pa i demoni se mogu preodjeti u anđele«. U proljeće 1908. zaručila se Harriet Bosse s nekim kolegom glumcem. U to se vrijeme veza između nje i Strindberga već ozbiljno počela gubiti, ali se tada njegova ljubav ponovo, po posljednji put, rasplamsala, žešće, strastvenije nego ikada. Dnevrtik je od tada pun izjava o intimnom općenju s Harrietom Bosse, što se odigrava u njegovoj mašti. 10. travnja piše: »To što sada đoživljavam tako je neobično. Ja sam dobar prijatelj s Harrietom; ona me ,traži\ Malo jedem, malo pijem; pažljivo se oblačim, za koga? Kao da sam zaručen, doživljavam opet 1901. i vidim Harrietu mladu, prije sedam godina, veliku, krasnu, nadzemaljsku u mojoj predodžbi.« No istodobno se plaši nedostojnosti te veze i piše 13. travnja: »Molio sam boga da me toga oslobodi i da mi zarine 168

kolac u meso, da me udari po licu! No On se ne miče! Sretan sam kad me ona traži.« Strindberg je pokušao sam sebe uvjeriti da Harriet dijeli s njim njegovu novorođenu ljubav, premda je ona bila na putu da sklopi brak s drugim. Uzalud je ona u svojim pismima nastojala Strindbergu objasniti da je s njene strane sve prošlo, a ona pripada drugom muškarcu i da »svaki dodir između nas mora prestati«. Cak ni bjelodane činjenice nisu bile u stanju da 3 a istrgnu iz njegova uvjerenja. Ta ona ga je dan i noć tražila. On je nju također, i optuživao, kad je odnos osjetio nedostojnim: »Sađa te molim: pusti me na miru! U snu sam nemoćan kao i svi drugi, neuračunljiv. . . poslije se stiđim — sad mi se to čini zločinačkim!«, vapi on u jednom pismu od 9. travnja. Poslije nekoliko dana opet joj predbacuje: »Zašto me ne pustiš? Sto hoćeš ođ mene, stara čovjeka? Uzmi moju dušu, ako hoćeš, ali me pusti! To će zlo svršiti!« Zbivanje o kojem je ovdje riječ može se smatrati nezdravim ili ne. Mistika o kojoj svjedoči Dnevnik s realističkim pojeđinostima bez sumnje je pomiješana s naivnim praznovjerjem. Međutim, književno i pjesnički postala je plodna, nadahnula je Strindberga uzvišenom Ijubavnom lirikom u stihu i prozi, kojima nema mnogo ravnih u švedskoj književnosti. Srećemo je u dramama Labuđa bjelina, ZJ Damask III i Kraljica Kristina 1901, kao i u komornoj igri Nevrijeme 1907. »U mislima te grlim, u svojim snovima te ljubim i ništa nas na zemlji više ne dijeli«, kaže princ Labuđoj bjelini. »Ja te vidim, premda te moje oko ne vidi, osjećam tvoj okus, jer bacaš ruže u moja us t a . . . « U slijedećem izboru iz Okultnog dnevnika pomiješan je tekst s citatima djelomično iz Strindbergove prepiske s Harrietom Bosse, djelomično iz komentara Harriete Bosse uz Strindbergova pisma, što ih je ona izdala. U pojedinim je slučajevima Strindberg u svom Dnev- • niku imena osoba i izreke pisao grčkim slovima. Ta su mjesta u zagradama označena kurzivom. Torsten Eklund

169

TISUCU

DEVETSTOTE

Harriet Bosse 1932■ Proljeće 1900. donijelo mi je mnogo posla i velik uspjeh. Glumila sam Pucka u Snu Ijetne noči i Anu u Prvim guslama. Onda se planirala izvedba Strindbergove drame U Damask za slijeđeću jesensku sezonu, ali nadležni još nisu bili ođlučili tko bi imao igrati ulogu dame. August Palme, koji je u ono doba mnogo saobraćao sa Strinđbergom, predložio je da se pokuša sa mnom. Za to su začudo izabrali mene. ( . . . ) Još se sa Strindbergom nisam bila osobno srela, no jednog mi je dana Palme donio vijest da Strindberg želi da ga u određeno vrijeme slijedećeg dana posjetim. 31. svibnja Prvi posjet gospođice Bosse. 5. srpnja Drugi posjet gospođice Bosse. Prihvatila je ulogu u Damasku. Njena je sestra čekala vani u kočiji. 15. studenog Prvi generalni pokus Damaska. Neobjašnjiva scena s (Bosseovom). Onda se dogodilo! Poslije prvog čina doŠao sam na pozornicu i zahvalio (Bosseouoj). Učinio sam jednu primjedbu u vezi s posljednjom scenom, u kojoj treba dati poljubac sa spuštenim velom. Dok smo stajali na pozornici, okruženi mnogim ljudima, i dok sam ja ozbiljno govorio o Ijubljenju, promijenilo se malo lice (Bosseove), postalo je veće i dobilo nadnaravnu ljepotu. Cinilo se da se sasvim približilo mome, a njene su me oči snubile munjama što su crno plamtjele. Tada je bez povoda otrčala, a ja sam stajao zbunjen, pod dojmom da se đogodilo čudo i da sam primio poljubac koji me opio. Tada se (B-ova) tri dana kao duh kretala oko mene, tako da sam je osjećao u svojoj sobi. Kasnije sam o njoj sanjao, ovako: ležao sam u jednom krevetu; B-ova je došla s pozornice u Puckovu kostimu; 110

bila je udata za me. Rekla mi je: »Pogledaj, moj Braueru«, i pružila mi je nogu da je poljubim. Nije iniala grudi, uopće nikakvih! Gustaf Strindberg,2 koji je vodio Damask, rekao je da je B-ova savršeno nalik na tetku Philp (moju sestru Anu). Osim toga to je moja druga žena (dama u Damasku) slična sestri Ani. Dakle, (B-ova) je nalik na obje. (B-ova) je prije nekoliko godina glumila djevojku u mom komadu Prije smrtis. (B-ini) sestra i šurjak stanovali su u Parizu u istom pansionu gdje i ja. (B-ova) stanuje u Gref Magnigatanu 12, upravo nasuprot kući u kojoj sam ja stanovao kao autor Majstora Olofa4. 19. studenoga Poslije dugog vremena opet sija sunce. Suho je i hladno. Večeras 6e se davati U Damask. Strindberg Harrieti Bosse, 19. studenoga Budući da se večeras neću pojaviti u kazalištu, htio bih Vas zamoliti da Vam smijem zahvaliti za ono što sam vidio na generalnoj probi. Bilo je veliko i lijepo. August Strindberg Strinđbergr Harrieti Bosse, 5. prosinca Gospođice Harrieto Bosse, U mislima na to da smo danas završili putovanje u Damask, naručujem nekoliko ruža — naravno s trnjern — drugačije i ne treba biti! Šaljem ih uz jednostavnu zahvalu: postanite sada kod nas glumica novoga stoijeća! Poklonili ste nam nove tonove, bez obzira na to gdje ste ih uzeli. Dopustite mi da se nadam da ću Vas opet čuti — u proljeće — u Uskrsu, kako ste mi obećali. August Strindberg 171

12. prosinca Navečer sam poslao (B-ovoj) (Vskrs). Navečer sam sjeo da napišem analizu uloge za (B-ovu). Osjećao sam da sam u telepatskoj vezi s (B-ovom). Noću sam sanjao . . .

DEVET

STOTINA

PRVE

3. siječnja Miris celera progonio me mjesecima; sve ima okus i miris celera. Kad navečer svučem košulju, miriše na celer. Sto to znači? (Čistota), moj celibat? 5. siječnja Dovršio sam Krunsku nevjestu i osjećao kao da će sada nastupiti stanka u mome dramskom radu. Čeznem za Parizom; planiram put. 8. siječnja Sreo sam se s (Bonnierom), koji me prestrašio putovanjem u Pariz. Čitao sam Echo de Paris, što mi ga je poslao Courrier de la Presse, i prestrašio sam se. Primio sam pozđrav od (Bosse-ove) i poruku da ne bi trebalo da putujem. Čitao sam u novinama da se u Parizu smrzlo devet osoba. Odlučio sam da ne putujem. Jer sam dan prije (molio Boga) da mi dade znak (svoje volje). 9. siječnja Čitam Balzaca, »Lucien enfin etait aime absolument, et comme il est extremement rare que les femmes aiment un homme«*. — (Žena ne voli; muškarac je taj koji voli, a žena ta koja je voljena.) 23. siječnja, nedjelja (B-ova), koja je đvanaestog čitala Vjerovnika i Samum, javila mi se đvanaestog kao sablast. Trinaestog je bilo intenzivnije, a noću me je progonila. (Prvi telepatski * Luciena je napokon netko ljubio, a kako je izvanređno rijetko da žene vole muškarca — 172

»dodir« s B-ovom) »Imao« sam je kad se noću telepatski tu zatekla, inkubus. Sve mi je to jezovito, i (molio sam Boga da me) od (te strasti očuva). 14. siječnja, ponedjeljak Na ulici sam prošao pokraj dviju dama, vladala je hladnoća od šest stupnjeva i svježi vjetar. Mirisalo je po celeru (lakoumnost). Navečer sam opet prošao pokraj dviju dama i mirisalo je po celeru. 15. siječnja, utorak Kamo će to još đovesti? Hoću da bježim u Berlin, ali ne mogu. (Gospođa Gijerstam) je prošle godine osjećala da se s (Arvidom Odmanom) nalazi u telepatskoj vezi, ili da je on iz daljine hipnotizira. Ona ga je, naime, voljela u mladosti. 25. siječnja Jutros sam na jednoj kući u Strandvagenu vidio zastavu. Razveselio sam se. Kad sam se približio, vidio sam da je to jeđnostavno norveška zastava na pola koplja, s lovorovim vijencem oko jednog grba i nešto unutra. Što to treba da znači? — Ne, bila je to engleska zastava u čast kraljice Viktorije, koja je nedavno umrla! (ođbojnost prema B-ovoj) Sada uvečer sjedim osamljen kod kuće, dok se izvodi Saga o Folkunzima. Osjećam svu napetost — koja tu i tamo popusti — vjerojatno kad padne zastor. Razmišljam o svom životu: je li moguće da je sva strahota koju sam doživio za me postavljena na scenu da bih postao dramski pisac i da mogu opisivati sva duševna stanja i sve situacije. Dramatičar sam bio s dvadeset godina ali bi moj život protekao mirno i tiho da nisam imao što opisivati. 28. siječnja Svirao sam San Ijetne noći (Mandelssohn). Zaokupio me osjećaj da će doći (B-oua). Tada se pojavila domaćica i najavila gospođicu (Vallberp). Nisam je primio! 173

Malo kasnije otvorio sam Euripida i naišao na mjesto: »Ali ne osjećati sklonost prima zloj ženi«, i neposredno nakon toga: »Posjet zlih žena znači moju propast.« Neka to bude dovoljno! Usporedi: značajna pojava na ulici prošle godine, kad sam u razmišljanju da li mi je dužnost da se opet oženim pao i ozlijedio prstenjak. 4. veljače Čitao sam Princezu Maleine od Maeterlincka. Cijelo sam vrijeme osjećao miris i okus tamjana (molitve 'pobožnih). Op: U dramskom se kazalištu kolacionirao Uskrs. Tamjan, olibanum (B), vidi dalje, šesnaestog. 8. veljače, petak Prije podne sam pisao Damask III. Brijao sam se prije podneva (Poljubio sam sliku drage B-ove. Molio sam: »Bože blagoslovi je«.) I onda je došla B-ova. (Stidio sam s e . . . bila je ozbiljna, lijepa) i rekla je: (Bože blagoslovi ga), koji je tako lijepo pisao u Uskrsu! Pričinjao sam se samome sebi kao stari Faust, koji je čeznuo za svojom mladosti pred (tim remek-đjelom od ženskog djeteta). Nasmiješila se i usta su joj bila kao u osmogodišnje djevojčice. Na šeširu je nosila orlovsko pero5 i neki svojevrstan ukras, zlatno srce na grudima. Strindberg Harrieti Bosse, 8. veljače Radostan što mogu napokon s vama razgovarati o Uskrsu, mislim da sam zaboravio toliko od onoga što sam Vam htio reći. Osim toga me je strah da ne ostavim dojam da se hoću miješati u Vaš razvitak. Ali budući da ste mi danas tako lijepo i milo zahvalili, meni koji je trebalo da Vama zahvalim, moram najprije reći nekoliko riječi o Eleonori i onda o nečemu drugom! Eleonora je zbog obiteljske žalosti zapala u duševno stanje (mnogi ga nazivaju bolesnim), uslijed kojega je djelomično sa svojim ukućanima, djelomično s čitavim čovječanstvom stupila u odnos (telepatski), na kraju s nižim stvorenjima, tako da trpi sa svime što je živo i ostvaruje ideju »Krist u čovjeku«. Ona je zato srodna 174

Balzacovoj Seraphiti, Swedenborgovoj Nižcei, koje bih Vam preporučio da upoznate kao uvod u Uskrs — kad se ne bih plašio — da — da ću Vam biti dosadan. Također sam Vas imao namjeru zamoliti da pročitate Hannu Ioel: S one strane, gospođu Skram: Hieronimus, a prije svega Meaterlinck: Blago poniznih. Međutim, kako sam rekao, plašio sam se da nećete prihvatiti moju pouku! Jeđnom ću prilikom valjda čuti o dojmu koji je ostavila na vas Princesse Maleine, a poslije čitanja Krunske nevjeste dolazim s prekrasnom djevojkom Judith u Mrtvačkom plesu. August Strinđberg 10. veljače, nedjelja Probudio sam se i izašao u prekrasnom raspoloženju. Sjalo je sunce i vidio sam poput ruže crveno svjetlo na sjeveroistoku (Furusund). (Mnome je ovladao osjećaj da) se život opet počeo smiješiti. Pročitao sam na jednoj novoj kući u Karlavagenu: stanovi od tri do pet soba za prvi travnja. (U tu smo kuću uselili kad smo se vjenčali.) Navečer sam izišao i vidio grad osvijetljen, ali ni jeđanaestog još nisam znao zašto. Neobično se doimao sa svečanom koračnicom uz glazbu, na ledu. 11. veljače, ponedjeljak Porezao sam prstenjak lijeve ruke, na mjestu gdje je stajao prsten, i vidio da je istekla velika kap krvi. Cijeli dan osamljen, u mirnom raspoloženju. Citao sam Peladana i (misleći na B-ovu, zaklinjao sam je da mi oprosti moje zle misli). Navečer mi je zelena zraka od svjetiljke pala na prsa i progonila me kamo god sam išao. Hoće li, napokon, doći svjetlo? Otkad me je (B-ova posjetila), stupio sam u novi odsjek svoga života. Ceznem za čistoćom, ljepotom i skladom. Na drugi čin Damaska III utjecala je (B-oua), koja je sad stupila u moj život. 175

Harriet i ja smo povremeno telepatski zajedno živjeli i iz daljine uživali uzajamnu prisutnost, otkad me uputila u tajnu. 12. veljače U noči nemiran. Probudio se u dva sata (imao sam je jer me tražila). Moj se telepatski odnos s (B-ouom) pojačao do stupnja koji me zastrašuje, u mislima živim samo s njom. (Molim Boga da to razmrsi), što prijeti da će završiti katastrofom. Jutros sam se probudio s groznicom i bolovima u prsima, ali sam ipak izišao. Vidio sam zlatni križ na crkvi sv. Jakoba iznad sinagoge, demonstrativno obasjan suncem. Kad sam se vratio kući, primio sam poŠiljku iz samostana Maredsous, koji sam posjetio prije nekoliko godina. To što sada proživljavam jezovito je i čudesno — kao da očekujem smrtnu osudu. Katkad vjerujem da (me ona voli), katkad ne. Neka se vrši volja božja! Kad bih samo saznao kakva je! Međutim isto toliko znakova govori tome u prilog kao i protiv toga. Kod njenog sam posljednjega posjeta vjerovao da je neki anđeo u sobi, i odlučio sam se za dobro u nadi da 6u se uz pomoć žene pomiriti sa ženom. Tađa sam je tri dana imao u sobi i iskusio utjecaj koji me podizao i oplemenjivao — kako nipošto ne može utjecati demon. Ako više sile zbijaju sa mnom šalu, spreman sam i to podnijeti! Današnjim će danom vjerojatno biti ođlučeno o mojoj sudbini. Hoće li se vratiti i ljubav, velika uzvišena? I je li došao kraj nacionalno-ekonomskom braku prethodnog stoljeća? 13. veljače, srijeđa Dan je bio svjetliji od jučerašnjega. Groznica je prošla. Navečer sam poslao (B-ovoj) pismo i uskršnje breze kao i jedan uskršnji ljiljan. 176

Cuđnovato: onoga dana kad sam imao groznicu bilo je sve crno i soba se nije mogla osvijetliti. Bilo je tamno. — Danas je napadno svijetlo u sobama, uz isto osvjetljenje kao jučer. Strindberg Harrieti Bosse, 13. veljače Draga gospođice Bosse, Budući da odgovor može uskoro stići, molim Vas da me brzo obavijestite da li mogu računati s Vama kao Kersti6, tako da odmah dobijem ulogu od Vas. Ne diktira to pismo nestrpljivost s moje strane, nego strah da Vas ne izgubim za tu ulogu koja se već može dati nekome đrugom. August Strindberg 14. veljače Neharmonično, premda sja sunce. Sve moje misli kruže oko (B-ove), ali kao da će mi doći s ljubavlju i vratiti mi vjeru u dobrotu u ženi i u ljudima. (B) je slična: prvo, mojoj drugoj ženi (kako je glumila u Damasku), drugo, mojoj sestri Ani, treće, mojoj majci, četvoro gospođici Lecain, lijepoj Engleskinji koja me u Parizu htjela uloviti, koja je svima bila slična, često ostavljala topao, majčinski dojam, tako da sam kod mlle Charlotte7 često želio da se mogu uvući pod njen topli, lijepi, vuneni ogrtač kao u majčino krilo. Ali Gauguin je rekao da je ona demon i đa mami muškarce — i žene. Peto: ona se smiješi kao moj sin Hans kad su mu bile četiri godine — anđeoski. Molim se svaku večer (B-inom) anđelu čuvaru, da nju učini dobrom, i mene preko nje. Je li to prijevara? Ta demoni se mogu preodjeti u anđele. Cijelo sam prije podne čekao u smrtnom strahu. Sat je odbi o. . . pola. Srozao sam se, kao da život ide kraju, pri pomisli: ona neće doći! — Malo kasnije je došla! Jednostavna, blaga, dobra, ne onako blistava — kao prošli put. Govoriia je toplo, đostojanstveno, vođila razgovor o sitnicama. . . Ja sam oživio, ali me ispunila takva sreća što je vidim da sam zaplakao . . . napokon sam joj poljubio ruku 12

In lem o — Okultni đnevnik

177

i zahvalio joj se što me htjela vidjeti. Kad sam joj pokazao svoj alkemijski ormar, krvarila mi je ruka. Ona je rekla: — Vi imate tajni, vi! (a propos — papiri u ormaru). U četiri sata sam iznenada dobio napadaj plača — plakao sam općenito — nad svojom bijedom i bijedom čovječanstva, bez uzorka, od mračnog osjećaja sreće, boli što nemam sreće, u pređosjećanju buduće nesreće. 26. veljače Pismo od (B-ove) koje me smirilo i usrećilo. Odgovorio sam na njega odmah. Tako ju je obradovala moja slika8. Cudnovati je miris tamjana opet nastupio, danas intc-nzivnije nego inače. Tada sam doŠao na pomisao da je to (B-ova). Pomirisao sam njeno pismo i ono je mirisalo po tamjanu! — Ona je to, dakie! No miris je postao odvratan. U početku je bio ugodan, opojan, kasnije je vonjalo po ludilu i vradžbinama. Na kraju je izazivao odvratnost i budio užas. Harriet Bosse Strindbergu, oko 16. veljače Gospodine Auguste Strindbergu, Hvala na fotografiji! Time ste me tako usrećili. čitala sam samo jedan dio Mrtvačkog plesa. Ne podnosim tako mnogo čitanja odjeđnom; djeluje tako snažno. Smijem li ga zađržati još nekoliko dana? Strindberg Harrieti Bosse, 16. veljače Draga gospođice Bosse, Još uvijek vam kažem draga, jer ste proŠli petak bili dragi i molili Boga da me btagoslovi. U ovoj me godini još nitko nije blagoslovio! — Ne znam zapravo da li Vi vjerujete u dobrostivoga Boga, ali on Vas je uhvatio za riječ i uslišio Vas! Možete li to sebi predočiti? Bio sam bolestan i u tami; no onda je došlo svjetlo, dobre odluke i mir! Zato sam poljubio malu ruku koja me blagoslovila. Razumijete li sada? I zato sam plakao! I nisam jučer plakao posljednji put. Razumijte to! 178

Svakako možete zadržati Mrtvački ples! Očekujem strpljivo Vaš sud i molim Vas da mi poslije kažete svoje iskreno mišljenje o tom komadu. Vaš August Strindberg 17. veljače, rtedjelja U noći: mirno, predivno. Probudio sam se bistrih očiju i radostan. Gađila mi se kava i pio sam mlijeko. Otišao sam u zoološki vrt: na Skansenu su izvjesili zastavu. Dva su psa oko mene mahala repovima. Čitao sam u Sthms Dagblad: Love is best! (Ljubav je najbolja) — Dnevno evanđelje govori o ljubavi caritas, ne’ eros — amor. Našao sam u Maeterlincku turistički plan za put u Italiju. Mislio sam na put u jedan talijanski samostan, koji je otkrio Richard Bergh. Tamjan koji je došao poslije mirisa celera i postao mi odvratan, malo je danas popustio. Oh, da mi je naći novi! Večeras sam vidio križ na Slottsbackenu, sačinjen od plinskih svjetiljki. Katkad ga vidim, ne uvijek. 18. veljače Prilično mimo. Tamjan je popustio. . . radio sam na Damasku 111 a najviše spavao.9 Ona me potražila! A ja sam odgovorio. 19. veljače Navečer sam, kad sam htio leći, opazio (B-ovu) u đnevnoj sobi, također uz miris tamjana; kasnije u mojoj sobi, ali tako intenzivno, sablasno, da me je bilo strah. 20. veljače Pisao sam Damask 111. (B-ova) je došla, dobra, prijazna, stidljiva. Probudio sam se u život! Cijelo je vrijeme imala spušten veo. Voli malu đjecu, Čitala je Mrtvački ples — pitao sam je zar nije doživjela Juditinu prvu Ijubav. . . jađno dijete; odgovorila je da nije! Kad je otišla, opet se smračilo. Imala je oko vrata krzno s dvije male pandže, crne, oštre. U jednom je času dopro do nje tamjan, ali je čudnovato da ja svake večeri osje179

6am miris tamjana od samoga sebe kad svučem pamučnu košulju. Prije je bio celer. Sto to znači? Noć mirna do četiri sata. Molio sam jutamju molitvu. Imao sam je. 23. veljače Probudio sam se s prvom odlukom da napustim (B-ovu). Poslao sam obje njene slike u Njemačku10 i osjetio sam se slobodnijim! Radio sam na Damasku 111. Beethovenovo veče s Axelom, Richardom B. i Gyllenskoldom. Ugodno raspoloženje. Zahvalio sam se Bogu što mi je poslije toliko godina bijedna života opet bilo tako ugodno. 24. veljače U noći sam sanjao o rodama. N.B.! U mojoj sobi, gdje sada stanujem, vise dvije slike roda; u međuvremenu tri, pošto sam kupio jedan japanski zasun. (B-ova) se pojavljuje kao sablast. Oko podne sam napisao i poslao jedno pismo osobno u kazalište. Tamo se održavala matineja i (B-ova) je glumila. Molio sam da se izbaci Kasper11 i đa se mjesto toga postavi Samum s (B-ovom) u glavnoj ulozi. Poslije toga sam čitava dva sata osjećao prijazan odnos s (B-ovom), tako jako da mi je počelo lupati srce. Osjećao sam se sretnim, kao da (me uoli). I kao da je sađa odlučeno o mojoj sudbini. Miris tamjana je postao intenzivan, ali ipak ne neugodan. Moj je Čitav život sad isprepleten s njenim. Neka mi Bog pomogne da se oslobodim toga položaja! 25. veljače Ona mi se nuđila i imao sam je. Pisao sam Damask III. U podne sam dobio natrag knjige od (B-ove) i jedno tvrdo, hladno, ljubazno pismo. Harriet Bosse Strindbergu, 25. veljače Gospodine Auguste Strindbergu! Sve više i više znam cijeniti Maeterlinicka. U njegovoj umjetnosti ima nešto pimo stila, što zbog njegove 180

originalne forme đjeluje najprije strano, ali nas kasnije obuzme zahvaljujući njegovu uzvišenu đaru da ugođaj crta u bojama. Tu mislim najviše na njegove Les sept Princesses Interieur i Les Aveugles*. Tako sam Vam zahvalna što ste me naučili da ga razumijem. Harriet Bosse Strindberg Harrieti Bosse, 25. veljače Gospođice Harrieto Bosse, Morate imati još malo strpljenja sa mnom i s mojom prepiskom, koja svim silama teži našem zajeđničkom interesu: Eleonori. Na to se odnose i knjige koje Vam žaljem. Kažete da je uloga tako krhka, da se jedva smije dodirnuti. Da, zato je neću ni analizirati ni razbarušiti, neću o njoj filozofirati. 26. veljače, utorak Probudio sam se ujutro s odlukom da se odvojim od (B-ove). Mislio sam na njeno tvrdo, oholo jučerašnje pismo, mislio sam na posljedice kad svoju moć i svoju imovinu, svoju slobodu i čast ustupim tvrđoj, proračunatoj ženi iz jednog neprijateljskog naroda! (B-ova) je čitav dan bila prisutna kao sablast, ođ podne do večeri. Onda sam otišao Gyllenskbldu da se oslobodim. No prije sam napisao hladno, tvrdo pismo (B-ovoj) i ubacio ga u poštanski ormarić. Cijeli sam dan bio u transu zbog koncepcije za Labuđu bjelinu. 27. veljače U noći: prilično mirno (imao sam je). Probudio sam se u transu Laimđe bjeline i čitav dan na tome radio. Od (B-ove) nisam ništa čuo. Miris tamjana počinje popuštati. Jesam li svojom askezom u prošla tri tjedna postao neosjetljiv za njenu auru? Ili se njena aura u meni i preko mene profinila? * Sedam princeza, Unutrašnjost, Slijepci 181

Cijeli dan slobodan od kontakta s (B-ovom), ali sam ipak povremeno čeznuo za njom. No premda sam intenzivno čeznuo, nisam dobio odgovora. Je li nit prerezana? Dan je zapravo siv i polužalostan. Strindberg Harrieti Bosse, 27. veljače Gospođice Harriet Bosse, Mnogo Vam imam saopćiti i mnogo Vas pitati. No ja sebi umišljam da vas je moja povjerljivost vrijeđala i da Vam je moja đobrohotnost bila dosadna. •— Ali sada nije zgodno da Vas zamolim da dođete k meni pa se ne usuđujem. Ali kad vam kažem da je stol, doduše, u dva sata spreman, ali da se u pola tri raspremi, onda ste slobođni kao i do sada da me počastite svojim posjetom. Ako je i ova izjava nametljiva, oprostite mi. Ne vidim u ovom času nikakve druge mogućnosti. 28. veljače Poslao sam jutros prijazno pismo (B-ovoj). Došla je u tri sata poslije podne, obučena u crno, dražesna, ljubazna, dobra. Prisno smo razgovarali! — Re~ kla je da je osjetila da sam se prethodnih dana srdio na nju! itd. Dobila je Damask III, koji je ispovijest. Strindberg Harrieti Bosse, 1. ožujka Draga gospođice Bosse, Dođite i saopćite mi kako Vas se dojmio Damask III, prije nego što ga drugi razvodne. Držim toliko do Vašeg suđa, jer Vi sada glumite ulogu dame; razumijete li? Vaš August Strindberg 1. ožujka Probudio sam se s osjećajem da je o mojoj sudbini sada odlučeno. Napisao sam pismo (B-ovoj) i zamolio je da se izjasni o Damasku. Tada sam cijeli dan živio u napetosti i očekivao da će ona doći (upravo je odbilo šest sati). Poslije podne 182

BHtn, odmah poslije ručka, bio uvjeren da će doći. Nisam osjećao miris, ali mi je srce jako lupalo. (N.B.! Zidni sat u dnevnoj sobi jutros mi se pokvario. Džepni mi se sat pokvario prije tri dana.) (Navečer poziv od Brantinga, koji sam odbio.) Kako čudno! Osjećam se kao da sam zaručen i danas «am izabrao namještaj za sobu »đomaćice« u Bodaforovoj aukcijskoj kući. Kupio sam sebi novo ođijelo, kao tia očekujem posjete za zaruke. Misli da je tako i da se nve pretvara u pjesmu! Sto onda? Onda bih napisao pjesmu, koja bi morala biti lijepa! I bol odricanja bila bi zamijenila pjevom. Dante nije nikada dobio Beatrice, zato joj je ostao vjeran; premda je živjela u braku s drugim! Ali sam sada, navečer, osjetio kao da je prekinut svaki dođir s njom i kao da je kraj. 2. ožujka Dobio sam iz Njemačke pismo o gostovanju (B-ove). Uzeo sam gradskog tekliča i poslao po (B-ovu). Mislio sam: sad je imam u klopci. Došla je: lijepa, djetinjeg izgleda, blaga, mudra. — Ali u tom je času brujalo u svim zidovima. Imala je uza se Damask III, i na moje pitanje (kako sam ja vjerovao): »Bi li trebalo da nepoznati svrsi u samostanu?«, odgovorila je: »Ne, on u životu ima još više reći . . . « Moje je mišljenje bilo da bijem veliku bitku i da pitcm — ali je pitanje izostalo i ona je izmaknula svemu. (Ipak je napisala pismo s odgovorom »da«.12 Dobio sam ga tek 25. travnja, i tamo je sađa uvršteno.) Da bih joj otkrio svoje osjećaje, položio sam kao slučajno jedan od njenih zelenih pečata s četiri vrpce što čine križ. Otkrila ga je i nasmiješila se — nasmiješila se kao mala djevojčica kad joj uspije uloviti svog obožavatelja. Jedno je sigurno: sada zna gdje me ima! Ponudila se da mi nešto odsvira na glasoviru! O! 3. ožujka Probudio sam se s čvrstom odlukom da (B-ouoj) otkrijem svoje osjećaje. Napisao sam dugačko pismo.i poslao g a . . . Upravo u ovom trenutku treba biti uručeno. 183

I uručeno je (B-ovoj), koja je bila kod kuće. (U tom se trenutku raščistilo nebo i postalo svjetlomodro nad Istočnim morem.) Ipak nisam osjećao nikakav miris, ništa. Ali me je obuzela potreba za s nom. . . tako sam zebao, da sam morao naložiti vatru i obući svoj smeđi ogrtač. Na satu je pola pet, ja ne znam ništa; ne slutim ništa. Ćitao sam propovijed, ali nisam osjetio nikakvu pobožnost! Devet sati uvečer. Ništa se ne događa. Bio sam nemiran i napet. Međutim, nisam postigao nikakav dodir s (B-ovom). 4. ožujka Sada sat pokazuje pola jeđanaest. Ništa se ne đogađa. B. N. P.13 U jedanaest sati došlo je pismo od Scheringa s izjavom o slici (B-ove): »nadzemaljski«. To sam odmah poslao (B-ovoj). Ali nikakva ođgovora; ni ja nisam osjećao da je pismo primila. Sada je šest sati. Ništa se ne događa. Opet napadaj pospanosti. Napisao sam pismo (B-ovoj) i prepustio se suđbini. Odmah poslije toga opet je došao miris tamjana! Sto to znači? Harriet Bosse Strindbergu, 4. ožujka Hvala na pismu, bilo je tako blago i lijepo. Od svega bih Vam srca rado dala savjet za koji ste me molili — o, ali je to velika, velika odgovornost! Ako mislite da žena koju hoćete izmisliti za Nepoznatog, koja posjeđuje moć da ga veže za život, da ga primi za ruku i pokaže mu sve svijetlo i dobro, čega također ima u svijetu, onda on ne čini ispravno ako ode u samostan. Ali predočite sebi da ona nema te sposobnosti! Kako bi on bio razočaran, kad bi postepeno otkrio da ona uopće nije tako nadarena, bistra i mudra kako ju je on sebi predočivao! Kad bi osjetio da je njen duh previše sitan da bi mogao slijediti njegov, koji je velik i moćan! Nemojte misliti da bi se za njega onda sve srušilo i da bi sve 184

njegove nade propale, tako da bi se oko njega sve smračilo, više nego prije. A ona! Ona bi trpjela, trpjela bi što nije postigla svoj veliki cilj, jer je bio njen cilj da ga đovede do pomirenja s čovječanstvom — što je on želio i čemu se nadao. Ja sebi lako predočujem oduševljenje male žene, kad bi je Nepoznati — usprkos svim njenim predodžbama — samo tiho uzeo za ruku i s njom zajedno — pošao prema cilju. A na samostan neka zaboravi! Vaša Harriet Bosse 5. ožujka Poslao sam pismo B-ovoj s ugla u Stranđvagu. Tada sam obišao tu četvrt očekujući da ću prolazeći pokraj Gref-Magnigatana zapaziti bar nešto što bi bilo kao od g o v o r... Došao sam do ugla Storgatana. . . u njenom je stanu bio otvoren jedan prozor i s prozora se nagnula mala ženska gl ava. . . Sto to znači? Međutim, ujutro, kad sam popio kavu, čuo sam kako se u sobi šapuće moje ime, premda tu nije bilo nikoga. Oko podne sam svirao San Ijetne noći. Obuzele su me zle misli — i bacio sam sliku (B-ove) u ormar. Malo poslije toga je došla! Bila su četiri sata! U pet sati sam bio zaručen! O! Neka nam Bog bude milostiv! I neka blagoslovi našu vezu! Zamisli! Poljubio sam njena mala, lijepa usta i njene male mlječne zube — I jutros sam već postao malodušan! Kako je čudan život! Harriet Bosse 1932. ( . . . ) Govorio je o tome kako je život teško i kruto s njim postupao, kako jako čezne za jednom svijetlom zrakom, za jednom ženom koja bi ga mogla pomiriti s čovječanstvom i sa ženom. Tada je položio ruke na moja ramena, gledao me duboko i srdačno i upitao: »Hoćete 185

li imati djetešce sa mnom, gospođice Bosse?« Ja sam kimnula i, potpuno hipnotizirana, odgovorila: »Da, hvala«, i onda smo bili zaručeni. 6. ožujka Imao sam namjeru poći u grad da kupim prstenje. Tada je došlo pismo od (B-ove), u kojem me upozorava na svoju zločestoću. U međuvremenu sam napisao odgovor i čekam. Kad sam se ujutro vratio sa šetnje, gazdarica je utakla ključ s unutarnje strane vrata u sobi za boravak i na mojoj sofi priredila postelju. . . Cemu to? Zar ćemo tako brzo pasti?. . . To uvijek vodi k tome! K tome mora voditi! K tome uvijek vodi, mora voditi k tome! Cemu oklijevanje? Možda ne može postati majkom! Čemu te prozaične pripreme? Čekao sam do pola četiri, jer je htjela doći u to vrijeme! Nije se pojavila! Zle misli i strasti miruju! Bilo je šest sati! Tada je došla; svijetla, mirna, zračeći svjetlom, sigurna — i time se sve riješilo. Poklonila mi je ljubičice. OtiŠli smo u maticni ured i anonsirali. Navečer zajedno s Mollerovima14 i Harrietom u restoranu Ryđberg. 7. ožujka Izvanređan objed s Harrietom kod Rydberga. 8. ožujka Objed na Lidingobrou, odvezli smo se u zoološki vrt na šetnju. Susreli smo kralja... Beethovenovo veče kod mene s Harrietom, Mollerovima, Axelom,15 Carlom Larssonom, Richardom Berghom, Gyllenskoldom. Strindber'j Harrieti Bosse, 31, ožujka Ljubljena, Za mene si ti Labuđa bjelina — i kad sam sinoć svoje teŠko globusno čelo odmarao pod tvojim malim nebeskim globusom — kako ja to nazivam, osjećao sam da se svemir našao u sklađu i opazio sam kako moj zemaljski duh dobiva iz tvoga duha nešto nebesko — duh. 186

To se moralo napisati, jer to nisam mogao reći. Safuvaj to, jer je istinito, istinitije od stvarnosti, od isku;.i va, pa čak i od doživljaja! Tvoj Gusten Harriet Bosse 1932. Strindberg je ,kao zaručnik bio izraziti kavalir — slao mi je cvijeće, poklone, i izmišljao čime bi me razveselio. Oak se prisiljavao da samnom jeđe kod Rydberga — l>vemda je mrzio pokazivati se među ljudima. Volio se voziti u viktorijanskoj kočiji — katkad je i.šlo dobro, ali, ah, mnogo puta kočija nije bila naručena. Radovala sam se vožnji i bila spremna da uđem vi kočiju kad bi preko njegovih stisnutih usana prešlo: »Ne, ja ne mogu, idemo opet gore«. Moje je sjećanje na vrijeme zaruka samo svijetlo i lijepo, ako izuzmem svoj strah pred onim što je imalo