August Strindberg Inferno PDF

infejr .no

Pogni glavu, ponosni viteže, m oli se onom što si spalio, spali ono čemu si se molio! I okrenut ću lice svoje od tog čovjeka, i učinit ću od njega poslovičan primjer i iskorijenit ću ga iz tiaroda svojega. {E^ekijel XIV, 8) Među njima su Himenej i Aleksandar, koje predadoh sotoni da nauče vise ne huliti. (I. Tiraotej I, 20)

O SOBE BOG, vječan, nevidljiv BOG, zao duh, uzurpator, knez ovoga svijeta LUCIBER, lučonoša, svrgnut ARHANĐELI ANĐELI ADAM i EVA

PRVIČIN NA NEBU Bog i Lucifer, svaki na svom prijestolju, okruženi anđelima. Bog, starac stroga gotovo opaka izraza lica, duge bijele brade i s malim rogovima kao Michelangelov Mojsije. Lucifer je mlad i lijep, sa crtama Prometeja, Apola l Krista; lice mu je bijelo i svijetlo; oči blistaju, zubi se cakle, a nad glavom mu aureola. BOG Neka se pokrene svemir đosta je mirovanja! Pokušat ću još jedno otkrivanje, ne misleći na opasnost da utonem i izgubim se u bezimenom mnoštvu. Gledajte, tamo dolje između Marsa i Venere još je nekoliko tisuća kilometara mog carstva. Tamo ću stvoriti novi svijet; neka nastane iz Ništa i neka se opet vrati u Ništa. Stvorenja koja će živjeti tamo neka se smatraju bogovima, kao mi, a mi ćemo gleđati kako se bore i ohole. Neka se taj svijet naziva svijetom ludosti. Sto o tome misli moj brat Lucifer, koji đijeli sa mnom to carstvo južno od Mliječne staze? LUCIFER Gospođe i brate, tvoje zlo srce traži jad i propast; gnušam se tvoga plana. &

BOG Sto anđeli kažu o raom prijedlogu? LUCIFER Neka se vrši volja gospođnja! BOG Amen! I jao onima koji razjasne ludaraa porijeklo i zadatke njihove. LTICIFER Jao onima koji zlo dobrim, a dobro zlim nazivaju; koji iz tame svjetlost, a iz svjetla tamu stvaraju; iz gorkog slatko, a iz slatkog gorko prave! Pozivam te pred sud Vječnoga! BOG Toga ću se načekati! Zar susrećeš Vječitoga češće ■od jednom kad svakih đeset puta tisuća godina pohodi ove širine? LUCIFER Reći ću ljudima istinu i tvoje će namjere propasti. BOG Proklet bio, Lucifere! Neka ti mjesto bude u svijetu ludosti, da gledaš muke njihove, a ljudi neka te nazivaju Nečastivim. LUCIFER Ti ćeš pobijediti, jer si moćan kao zlo! Ljudima ćeš bogom postati, ti, klevetniče, sotono! BOG Dolje s buntovnikom! Naprijed, Naprijed, Mihajlo, Rafaele, Gabrijele, Urijele! Bacite ga dolje, Samaele, Azarele, Azaele, Mehazaele! Puhnite, Orieuse, Paymone, Egyne, Amaimone! (Lucifer povučen vrtlogom stropošta se u ponor.) 10

D R U G I CIN NA ZEMLJI Adam i Eva pod. drvetom spoznaje. Zatim Lucifer u liku zmije. EVA To drvo još nisam vidjela. ADAM To je drvo za nas zabranjeno. EVA Tko je to rekao? ADAM Bog. LUCIFER (pojavi se). Koji bog? Ima ih više! ADAM Tko to zbori? LUCIFER Ja Lucifer, lučonoša, koji vam sreću želim i patim zbog vaših patnji. Pogledajte onu mladu jutarnju zvijestdu što nagovještava povratak sunca! To je moja zvijezda h nad njom je ogledalo što zrcali svjetlošću istine. Kad đorto vrijeme, zvijezda će iz pustinje dovesti pastire do jflsnla u kojima će se roditi moj sin, spasitelj svijeta. Cim okusite plod s ovog drveta saznat ćete što je dobro a flto zlo. Spoznat ćete da je život zlo i da vi niste bogovi, da vas je zaslijepio sotona i da živite samo žji ])odsmijeh bogovima. Jedite od ovoga, oslobodit ćete b p bola, spoznat ćete rađost smrti! EVA J i i bih htjela znati i spasiti se! Jedi, Adame! IJeiht. zabranjeno voće./ 11

t r e

Ci Cin

NE B O Bog i Urijel URIJEL Jao nama, našoj radosti je kraj. BOG Sto se dogodilo? URIJEL Lucifer je otkrio stanovnicima zemlje našu rabotu; oni sve znaju i sretni su. BOG Sretni! Teško njima! URIJEL Još više, poklonio im je slobodu, tako da se mogu vratiti u Ništa. BOG Umrijeti!, . . Dobro! No neka se množe prije nego umru. Neka bude ljubav!

CETVRTI

CIN

U PAKLU LUCIFER (svezan). Otkad je ljubav đošla na svijet, mrtva je moja moć. Kain je spasio Abela, ali tek kad je oplodio njegovu sestru. Sve vas želim spasiti! Vode, mora, izvori, rijeke, vi znate ugasiti plamen života, izađite iz svojih korita i razlijte se! Uništite!

12

PETI

ClN

NEBO Bog i Urijel URIJEL Jao nama, našoj radosti je kraj. BOG Sto se dogodilo? URIJEL Lucifer je uzbunio vodu; ona raste i oslobađa smrtnike. BOG Znam! Ali ja sam spasio dvoje najneupućenijih, koji tiikad neće otkriti rješenje zagonetke. Lađa im je već pristala na brdo i već su prinijeli žrtvu zahvalnicu. URIJEL Ali Lucifer im je dao neku biljku, koje sokovi liječe od gluposti —• vinovu lozu. Kapljica vina i oni će proglfilati. BOG Lufle! Zar ne znaju da sam biljku podario čudesnim IVOjstvima: ludilom, snom, zaboravom. Oni se više neće ijtč a tl što su im oči vidjele. URIJEL JiO tutma! Što rade tamo dolje smušeni stanovnici BOG O fide kulu i žele srušiti nebo. Ha, Lucifer ih je §|UliO du pitaju! Dobro; zam rsit ću njihove jezike, 3§ pltaju n pitanja ostaju bez odgovora; da um ukne moj S a t Luclfor! 13

ŠESTI

CIN

NEBO Bog i Urijel URIJEL Jao nama! Lucifer je poslao svog jedinog sina da ljudima nagovijesti istinu. BOG Sto zbori? URIJEL Doći će taj sin, rođen od djevice, da spasi ljude i vlastitom smrću odagnat će strah od smrti. BOG Sto govore ljudi? URIJEL Jedni kažu da je bog, a drugi da je đavo. BOG Sto razumijevaju pod đavlom? URIJEL Lucifera! BOG (Ijutito). Kajem se što sam na zemlji stvorio čovjeka; postao je jači od mene. Ne znam kako da vlađam tom masom luda i glupana. Amaimone, Egyne, Paymone, Orieuse, oslobodite me tog tereta; gurnite zemljinu kuglu u ponor! Kletva na glavu buntovnika! Na čelo proklete planete stavite vješala kao znak zločina, kazne i jada. (Pojavljuju se Egyn i Amaimon). 14

EGYN

O, gospođe! izvršena je strašna volja i navještena riječ vaša; Zemlja bjesni na svom putu; ruše se brda, vode pi-oplavljuju kopno; kuga i glad pustoše narode, ljubav m? pretvorila u smrtnu mržnju, a dječje poštovanje u nbojstvo roditelja. Ljudi misle da su u paklu, a vi, Gospođe, vi ste svrgnuti! BOG (T pomoć! Kajem se zbog svog kajanja! AMAIMON Prekasno! Sve ide svojim tokom otkako ste razuzđali nMe...

BOG Kajem se što satn iskre svoje duše stavio u nečiste tilvorove, kojih me poganstvo ponizuje. EGYN lAmaimonul Sto to zbori Stari! BOG Moja se moć smanjuje ako se i vi udaljite od metm; njihova me pokvarenost muči; glupost moga potomitva sveti se meni samom; O, Vječiti, što sam počinio! Bmlluj mi se! . . . Jer on je volio kletvu, neka kletva jjBtine na njega; nije se radovao blagoslovu, skini blagtiFtlov s njega! EGYN Sto mu je? BOG CJospode, Vječni, ni jedan bog nije nalik na tebe. |(#Uflporodiva su djela tvoja. Jer ti si velik i činiš |ud«; ti si Bog, ti jedini! 15

AMAIMON

On bunca. Ludilo! EGYN Tako je moralo biti; ako se bogovi hoće zabavljati, smrtnici ih zato varaju.

I

RUKA NEVIDLJIVOG Vratio sam se sa sjevernog kolodvora s osjećajem Hivlje rađosti; jer upravo je sada vlak odveo u daljinu nin jii dragu ženicu. Otputovala je našoj iznenada oboIjrloj kćerkici. I tako je prinešena žrtva moga srca! »Dakle, do skorog viđenja«, zvonilo mi je još u ušima poput laži, a slutnja je govorila: »Nikada više«. I doiata, od tada — studenog 1894, do danas, svibnja 1897, hlfiiim više nikađa vidio svoju ljubljenu suprugu. I lošavši uskoro zatim u kavanu »De la Regence«, sjeo iam za stol, za kojim sam običavao sjediti sa svojom itmom, svojom lijepom tamničarkom koja je dan i noć vrcbala moju dušu da bi otkrila moje tajne misli te je ijtibnmomo bdjela nad letom tih misli u istraživanju Nepoznatog. Ponovo stečena sloboda uzdizala je moje Ja, pomla(jivnla ga i širila, te sam se tako uzđigao iznad malih brign velikoga grada. Što mi je sada značila pobjeda jieju sam izvojevao na poprištu duha; moje je djelo iivođeno na pariškoj pozornici! Zar je to samo ispunjejije mlađenačkih snova, kakve su sanjali svi suvremeni pisn moje zemlje? No svejedno! Kazalište me odbijalo, Hon i sve što se jednom postigne, a znanost privlačila. Pj’isiljen da biram između ljubavi i znanosti, izabrao lim posljednju i pri tom potpuno zaboravio na nevinu lilvn koju sam prinio na oltar svog častoljublja i poiiva. 17

Te sam večeri prekopao ormar u svojoj siromašnoj stuđentskoj sobici u Latinskoj četvrti i izvukao iz skrovišta šest zdjelica od finog porculana. Kupio sam ih već davno, otkidajući za njih potajno od usta. Svjetiljka i šipka eistog sumpora upotpunile su laboratorij. U kaminu sam podstaknuo vatru za taljenje, vrata zaključao, zavjese spustio. Jer, prošla su tek tri mjeseca otkako je pogubljen Cesario, a Pariz još uvijek nije bio toliko miran da bi se bez opasnosti moglo baviti kemijskim pokusima. Noć se spustila, sumpor je gorio poput paklenih plamenova i pred jutro sam otkrio ugljik u tom jednostavnom spoju. Vjerovao sam da sam time riješio veliki problem, opovrgao suvremenu kemiju i stekao besmrtnost. Koža ruku opečena na jakoj vatri ljuštila se i bol koju sam osjećao pri svlačenju, pođsjećala me na to koliku sam cijenu platio za svoj podvig. Ipak, dok sam ležao u postelji, u kojoj me sve još pođsjećalo na ženu, obuzeo mc dubok osjećaj sreće. S osjećajem duševne čistoće, muževnog djevičanstva, mislio sam na protekli brak kao na nešto nečisto i samo sam žalio da nije bilo nikoga kome bih mogao zahvaliti za oslobođenje i.z sumornih okova, raskinutih bez mnogo riječi. Postao sam, naime, tokom godina ateist, jer su nepoznata Sile prepustile svijet samome sebi i dugo nisu davale nikakav znak da ipak postoje. O, da postoji netko kome bih mogao zahvaliti! Bilo tko! Tištila me ta prisilna nezahvainost! Ljubomoran na svoje otkriće, nisam poduzimao ništa da bih ga popularizirao. Plašljiv kakav sam obično u takvim prilikama, pustio sam autoritetima da i dalje budu autoriteti, a akademije akademije i mirno nastavio eksperimentima. Ali razđjeline su se na mojim rukama pogoršavale, koža je pucala sve više i punila se ugljenom prašinom. Krv je probijala te su rane postajale nepodnošljive, tako da više nisam mogao ništa ni doticati, a da pri tom ne osjetim užasne bolove. Pun optužbi pripisivao sam te muke nepoznatim Silama, koje me već godinama progone i osujećuju moja nastojanja. Klonio sam se ljudi, zanemarivao društvo, 18

otklanjao pozive i otuđivao se ođ. prijatelja. Oko mene su se širile šutnja i osama, svečana i strašna tišina u kojoj sam se ogledao s Nepoznatim, prsa o prsa, dušu 0 dušu. Dokazao sam da sumpor sađrži ugljik, sada ću još otkriti vodik i kisik. Ali moje sprave nisu bile dovoljne za to, a nisam ni imao novaca. Ruke su mi bile crne i krvave, crne poput bijede, a krvave kao moje srce. Za sve to vrijeme pisali smo žena i ja jeđno drugome ljubavna pisma. Pričao sam joj o svojim uspjesima u kemiji, a ona je ođgovarala dugim izvještajima o bolesti djeteta, dajući mi prilično jasno naslutiti da je moji uspjesi kao kemičara ostavljaju hladnom i da je luđost na tako nešto rasipati novac. Odjednom me opsjeo đavo i u nastupu oholosti, u želji da sam sebi zadam bol, počinio sam samoubojstvo, odbivši naime od sebe ženu i dijete neđostojnim, neoprostivim pismom, izigravajući da je moj duh zaokupljen jednom novom ljubavlju. Udarac je pogodio. Zena mi je ođgovorila tužbom za rastavu. Kakve brige, kakav se jad svalio na mene ubojicu 1 samoubojicu! Nitko nije dijelio sa mnom samoću, a bio sam preponosan da bilo koga potražim. Plovio sam morskom pučinom sam, podigao sam sidro, ali jedra nisam imao. Usred mojih znanstvenih radova i metafizičkih spekulacija iskrsla je sablast neplaćenih računa i vratila me opet na zemlju. Tako se približio i Božić. Odlučno sam odbio poziv ncke skanđinavske obitelji, koje mi se atmosfera zbog ncprijatnih neurednosti nikako nije sviđala. Ali kad jc došla večer i bijah sam, pokajao sam se i ipak otišao tumo. Odmah smo sjeli za stol i večera je počela uz veliku graju i razuzđano veselje, jer su se mladi umjetnici lu osjećali kao kod svoje kuće. Odvratna povjerljivost, jjonašanje i kretnje, ton koji nije obiteljski, tištio me da tu nisam mogao iskazati. Usred saturnalija iskrsla je predu mnom u mojoj tuzi mirna kuća moje žene. Iznefiatla mi je vizija đočarala salon, božićno drvce, bijele

imele, moju kćerkicu i njenu napu'štenu maj ku. . . Obuzela me grižnja savjesti, ustao sam prikrivajući neraspoloženje i — otišao. Strašnom Rue de la Gaite, gdje me vrijeđala usiljena veselost mnoštva i mračnom i tihom Rue Delambre žurio sam prema bulevaru Montparnasse i na terasi ispred »Brasserie des Lilas« bacio sam se na stolac. Dobar me pelinkovac utješio tek na nekoliko trenutaka, jer odjednom je na mene napala horda kokota i studenata. Udarali su me šibama po licu, pa sam kao tjeran furijama ostavio svoj pelinkovac i požurio u kavanu »Frangois Premier« na bulevaru Saint-Michel da bih tamo popio drugi. Ali jao, od zla gore! Nova mi se grupa cerila u lice svojim: »Stoj, pustinjače«! Izbičevan Eumenidama pobjegao sam kući uz pratnju piskavih fanfara, koje su me užasno smetale. Nije mi pala na pamet pomisao da je to možda kazna, posljeđica nekog mog zločina. Osjećao sam se sam pred sobom nevinim i žrtvom nepravednog proganjanja. Nepoznate su me Sile spriječile da nastavim veliko djelo. Ali da bih mogao odnijeti pobjedničku krunu, morao sam skršiti te zapreke. Nisam imao pravo, a istodobno sam imao pravo i to pravo ću i pridržati! Tog Božića sam loše spavao. Hladan vjetar mi je više puta udario lice, a s vremena na vrijeme budio me zvuk neke gitare. Obuzimala me sve više slabost. Crne i krvave ruke smetale su mi pri uređivanju toalete i pri svlačenju. Strah od hotelskog računa nije mi dao više mira ni trenutka. Hodao sam po sobi gore-dolje poput đivlje zvijeri u kavezu. Nisam više mogao spavati, a gostioničar mi je savjetovao bolnicu. Međutim, to je preskupo i mora se unaprijed platiti, dakle od toga ništa. Odjeđnom su mi počele oticati žile na rukama; loš znak, otrovanje krvi. Bio je to posljeđnji udarac. Glas o mojoj bolesti proširio se među mojim zemljacima i jedne je večeri došla milosrdna gospođa, s čije sam večere pobjegao, ona koja mi je bila mrska i koju 20

rmm gotovo prezirao — tražila me, raspitivala se za metir, uvidjela moj bijedni položaj i preporueila mi bolnieu kao jedini spas. Itazumljivo je da sam bespomoćno i skrušeno stajao pritd njom dok joj je moja šutnja jasno govorila da finm potpuno bez sredstava. Glasno je zaplakala shva(ivši da sam tako nisko pao. I sama siromašna i pre(rpana brigama svakiđašnjeg života, ona će odmah među Rkandinavcima organizirati sakupljanje milostinje i poti iižit će općinskog svećenika. Grešnica je imala smilovtinja prema čovjeku koji je tako nemilosrdno odbacio zakonitu ženu. Prosjak kakav sam bio, dvostruki prosjak jer sam intilio za ljubav bližnjega posredstvom žene, počeo sam n.'islućivati da postoji neka nevidljiva ruka koja uprav!ja neizbježnom logikom događaja. Sagnuo sam glavu prod olujom, spreman da je prvom prilikom opet nanovo podignem. Kolima su me odvezli u bolnicu sv. Louisa. Usput m no se zaustavili u Rue de Rennes da bih kupio nekoliko hijelih košulja. IVTrtvačka košulja za posljednje trenutke! Zašto se moje misli tako često bave mislima na smrt! I tako sam bio sretno interniran, nisam smio izlaziti itt'/. dozvole i sjedio sam poput zarobljenika. Osim toga rnke su mi bile omotane pa mi je bio onemogućen svaki rad. Soba mi je bila pusta i prazna, opskrbljena samo nnjnužnijim, bez i tračka Ijepote, a ležala je kraj druitvene dvorane u kojoj se od zore do mraka pušilo 1 kartalo. Zvonilo je za doručak. Nalazio sam se za stolom u filrahovitom društvu. Kud god bih pogleđao, glave mrtviu'a ili umirućih; onome nedostaje nos, onome ubo, jeilnom se objesila usnica, a drugome istrgnuo obraz. Dvojica od njih nisu izgledali kao bolesnici, ali im je h« licu bila tuga i očajanje. To su bili veliki lopovi Je otmjenog društva, koje su putem dobrih veza spasili od zatvora »zbog bo-lesti«. Odvratni mi je zadah jodoforma oduzimao apetit, a povo/.i na rukama silili su me da zatražim pomoć su-

21

sjeda kad bih rezao kruh ili točio piće. A oko te gozbe zločinaea i na smrt osuđenih obilazila je dobra majka, nadstojnica, ozbiljno odjevena u crno i bijelo, i davala svakome od nas njegov otrovni lijek. Čašom arsena nazdravio sam mrtvačkoj glavi, a ona mi je uzvratiia zdravicu digitalinom. To je strašno, a ipak moramo biti zahvalni za to. To me razbješnjavalo. Za takvo Ništa moraš još biti i zahvalan! Oblačili su me, svlačili, njegovali poput djeteta. Milosrđna me sestra zavoljela i ophodila se sa mnom kao s djetetom, zvala me »dijete moje«, a ja sam je kao i svi ostali zvao majkom. Kako slatko zvuči ta riječ »majka«, koju nisam izgovorio već punih triđeset godina! Neka stara augustinka, obučena poput mrtvaca — ta ionako nikada nije živjela život — slatka kao rezignacija, podučavala nas je da sa smiješkom jednako podnosimo patnje kao i radosti — jer ona poznaje blagoslov bola. Ni riječi predbacivanja, prigovora ili opomene. Njeno mjesto joj je dopuštalo da na vlastitu ruku daje bolesnicima neke sitne slobode, ali ne i sebi samoj. Tako mi je đopuštala pušiti u sobi, nudila mi čak da će mi sama smotati cigarete, što sam ipak odbio. Ishodila mi je dozvolu za povremene izlaske, a kad je saznala da se bavim kemijom, odvela me učenom bolničkom apotekaru. On mi je posuđivao knjige, a kad je čuo za moju teoriju o sastavu jednostavnih tijela, pozvao me da radim u njegovu laboratoriju. Ta je sestra odigrala određenu ulogu u mom životu. Počeo sam se ponovo miriti sa suđbinom i svoju nesreću što sam doveden pod taj blagoslovljeni krov počeo sam cijeniti kao sreću. Prva se knjiga koju sam donio iz apotekarove biblioteke rastvorila sama i pogled mi se okomio poput jastreba na jedan redak u poglavlju o fosforu. Autor je tu sažeto govorio da je kemičar Lockyer pomoću spektralne analize dokazao da fosfor nije jednostavno tijelo. Lockyer je izvještaj o tim pokusima podnio pariškoj akademiji znanosti, te ni ona nije mogla zanijekati istinitost njegovih dokaza. Ta neočekivana pomoć dala mi je novu snagu. Uzeo sam zdjelice s ostacima sumpora, koji još nije sasvim 22

izgorio, i predao ih zavodu za kemijske analize. Tamo su mi obećali certifikat do slijedećeg jutra. Bio mi je baš rođendan. Kad sam se vratio u bolnicu našao sam ženino pismo. Oplakivala je moju sudbinu, željela me ponovo vidjeti, njegovati me i voljeti. Sreća — da sam usprkos svemu Ijubljen —- pobudila je u meni potrebu da se zahvalim. Ali kome? Zar nepoznatom koji se toliko godina nije brinuo za mene? Sree mi je počelo udarati i istog sam trenutka pisao poput nježnog ljubavnika svojoj vlastitoj ženi. Ispovijedio sam joj kako je moja tobožnja nevjera bila samo nedostojna laž, molio je za oproštenje. Ipak naš sam susret ođgodio za povoljnije vrijeme. Slijedećeg sam dana odjurio kemičaru na bulevar Magenta. Donio sam u zatvorenom omotu u bolnicu izvještaj o analizi. Na prolazu kroz dvorište kraj spomenika sv. Louisa pala su mi na pamet tri velika djela svečeva! Quinze-Vingt, bolnica za slijepce, Sorbonna i sveta kapela. Simbolički bi to značilo: »Od patnje znanjem do kajanja«. Zaključao sam se u sobi i konačno otvorio omot koji ćo ođlučiti o mojoj budućnosti. Čitao sam: »Prašak koji nam je povjeren za istraživanje ima slijcdeća svojstva: Boja: sivocrna; ostavlja tragove na papiru. Gustoća: vrlo velika, veća od sred.nje gustoće grafita; izgleda kao vrlo tvrd grafit. Kemijsko istraživanje: taj prah lako gori i pri tom stvara ugljični oksid i ugljične kiseline. On dakle sadrži ugljik!« Čisti sumpor sadrži ugljik! Spašen sam. Od danas mogu prijateljima i rođacima đokazati da nisam luđak, mogu opravdati teorije koje fmm prije godinu dana naveo u »Antibarbarusu«. Kad mim ih objavio prije godinu dana, tisak ih je ocijenio iiito djelo šarlatana ili budale, te me je obitelj otjerala utl sebe kao dangubu, kao neku vrst Cagliostra. A sada ste srušeni, neprijatelji! Krv mi je vrjela od oprnvdanog ponosa, htio sam napustiti bolnicu, vikati ulicama, urlati ispred instituta, srušiti Sorbonnu. . . 23

no ruke su mi bile povijene, i kad sam izašao na đvorište, visoki mi je bedem savjetovao: strpljenje! Kad sam apotekaru saopćio rezultat analize, predložio mi je da se sastane komisija pred kojom bih pokusima dokazao svoje tvrdnje. Ali ja sam zbog svoje plahosti pred javnošću radije napisao članak i poslao ga u »Temps«, gdje je nakon dva dana izašao. Lozinka je izreeena. Odgovorili su mi sa svih strana. Mora se priznati da sam stekao đosta pristalica, postao surađnikom jednog lista s područja kemije i započeo koresponđenciju koja je požurivala moja daljnja istraživanja. Posljeđnje nedjelje koju sam proveo u čistilištu sv. Louisa, sjedio sam kraj prozora i promatrao što se zbiva u dvorištu. Oba su lopova šetala sa svojim ženama i djecom gore-đolje, s vremena na vrijeme bi se zagrlili i poljubili lica blistava od sreće, poput ljudi koje nesreća veže još čvršćom ljubavlju jedno uz drugo. Tištila me osamljenost, proklinjao sam sudbinu, zaboravljajući pri tom svoj zločin koji je sigurno nadmašivao njihov grijeh. Donijeli su mi pismo od žene. Pismo hladno kao led. Moj uspjeh ju je povrijeđio, pa je navela đa sumnja u mišljenje kemičara, dodavši da se čuvam svih iluzija koje mogu samo dovesti do krize uma. Sto sam konačno svim tim postigao? Da li bih mogao kemijom prehraniti obitelj? Još jednom alternativa: ljubav ili znanost! ZađovoIjan sam sobom kao ubojica nakon izvršena čina, uništio sam je bez oklijevanja posljednjim pismom. Uvečer sam tumarao mračnom četvrti. Prolazio sam kanal sv. Martina, crn kao grob, koji kao da je upravo i stvoren zbog toga da se u njemu utopimo. Zaustavio sam se na uglu Rue Alibert. Zašto Alibert? Tko je to? Ne zove li se grafit što ga je kemičar našao u mom sumporu alibert-grafit? I sada, što sađa? To je glupost, ipak u meni je ostao dojam nečeg nepojmljivog. Zatim Rue Dieu. Zašto Dieu, kad je republika ukinula boga? Rue Beaurepaire. »Lijepo skrovište« za zločince . . . Rue de Baudry. Vodi li me demon? 24

Nisam više čitao imena ulica, hodao sam kao lud, ne snalazeći se, te sam zalutao. Odjeđnom sam se našao ispred goleme barake koja je zaudarala na suho meso i trulo povrće, naročito na kiselo zelje. . . Sumnjive prilike šuljale su se oko mene i đobacivale nepristojne riječi. . . Bojao sam se Nepoznatog; skrenuo sam desno, pa lijevo i upao u neku prljavu slijepu ulicu u kojoj su vladala nedjela, poroci i zločin. Bludnice su se popriječile na put a uličari mi se cerili i rugali. . . Ponovila se scena od Božiča: Vae soli1! Tko mi to lukavo priprema zasjedu kad god se odreknem svijeta i Ijudi? Netko mi je postavio tu stupicu! Gdje je taj, htio bih se boriti s njim! U trenutku kad sam počeo bježati, spustila se kiša pomiješana snijegom. . . U pozadini neke male ulice ocrtavala se na nebeskom svođu velika, kao ugalj crna kapija, djelo kiklopa — kapija bez palače, koja se otvarala put mora svjetlosti. Upitao sam stražara gdje se nalazim. —• Na kapiji sv. Martina, gospođine! Svega nekoliko koraka i bio sam na velikom bulevaru. Sat na kazalištu pokazivao je sedam i četvrt. Upravo je sada bilo vrijeme prestanka dnevnog rada, i prijatelji su me kao obično očekivali u kavani »Napolitain«. Požurio sam dalje i zaboravio na bolnicu, brigu i siromaštvo. Prolazeći pokraj kavane »Du Cardinal« nabasao sam na stol za kojim je sjedio neki gospođin. Znao sam ga samo po imenu, ali on je mene prepoznao i istog su me trena upitale njegove oči: Zar vi ovdje? Niste dakle u bolnici? Ono sakupljanje milostinje bila je, dakle, prevara! Osjećao sam da je taj čovjek jedan od mojih nepoznatih dobročinitelja, da mi je udijelio milostinju, smatrao me prosjakom koji nema prava ići u kavanu. Prosjak! To je prava riječ, koja mi je zvonila u ušima i tjerala mi na obraze goruće rumenilo stida, poniženja i bijesa. Sjedio sam ovdje prije šest mjeseci, častio direktora kazališta, on me oslovljavao sa »dragi majstore«; novi1 Teško samome! 25

nari su me oblijetali i molili za intervju, a fotograf za dopuštenje da može prodavati moje sl i ke. . . A sada, što sam sada? Prosjak, žigosan i otjeran iz društva! Išiban, razdražen, dotjeran do oeaja, požurio sam bulevarom poput noene skitnice i uvukao se u svoje skrovište kod okuženih. Tamo, zatvoren u svojoj sobi, tamo sam bio kod kuće. Kad sam razmišljao o sudbini, prepoznao sam opet onu nevidljivu ruku što me kažnjavala i tjerala izvjesnom cilju ,koji još nisam mogao naslutiti. Pružala mi slavu, i istodobno uskraćivala easti svijeta, ponižavala me i uzvisivala, spuštala, da bi me nanovo podigla. Ponovo mi se nametnula misao da me je Proviđnost možda odredila za neku određenu misiju i da je to početak mog odgoja. U veljači sam napustio bolnicu neizlječen, ali ozdravljen od napasti ovoga svijeta. Na rastanku sam dobroj majci, koja mi je bez mnogo propovijedi pokazala put Golgote, htio poljubiti ruku, ali me u tome spriječio osjećaj strahopoštovanja, kao pred nečim svetim. Kad bi barem u duhu primila tu zahvalnost od zalutalog tuđinca, kojeg se trag zameo i izgubio negdje u dalekoj tuđoj zemlji.

II SVETI

ME L O U I S V O D I ORFILU

K BLAZENOM

U iznajmljenoj, skromno namještenoj sobici nastavio sam kemijske radove čitavu zimu. Ostajao sam kod kuće sve do pred večer, a tada bih odlazio jesti u obližnju gostionicu, u kojoj su se sakupljali umjetnici iz raznih zemalja. Poslije jela posjećivao bih obitelj koju sam napustio u trenutku neopravdane bezobzirno26

Mti. Tu je bilo čitavo društvo anarhističkih umjetnika i bio sam prisiljen podnositi ono što bih rado izbjegao: proste navike, slab moral i pomanjkanje pijeteta. Ipak ti su ljudi imali mnogo talenta, vrlo mnogo duha i neke divlje genijalnosti. Nalazio sam se u obitelji, voljeli su me i dugovao ,sam im neku zahvalnost. Zbog toga sam se pravio slijepim i gluhim za njihove male stvari koje me se u krajnjoj liniji ništa i nisu ticale. Da sam te ljude izbjegavao iz neopravdana ponosa, iađa bi kazna bila logična; ali budući da je razlog tog izbjegavanja bila moja želja da oplemenim svoje Ja i razveselim dušu živeći u osami — onđa ne shvaćam metodu providnosti, jer sam, naime, tako mekog karaktera da se lako prilagođujem svakoj okolini iz čiste društvenosti i straha da ne budem nezahvalan. Protjeran iz društva zbog kukavnog i nesretnog siromaštva, bio sam radostan da za dugih zimskih večeri nađem krov nad glavom, iako sam mnogo patio u besramnom i varavom zabavljanju.

Kad sam postao svjestan postojanja nevidljive ruke koja je upravljala mojim hodom po trnovitoj stazi, nisam se više osjećao osamljenim i strogo sam nadzirao svoje riječi i postupke, iako mi to, dakako, uvijek nije najbolje uspijevalo. Čim bih pogriješio, odmah bi me nekom točnošću i domišljatošću stigla zaslužena kazna, tako da nije bilo sumnje da se tu uplitala neka Sila. Nepoznati je postao moj osobni poznanik s kojim sam razgovarao, kojem sam zahvaljivao, kojeg sam molio za savjet. Ponekad bih ga u mašti uspoređivao sa Sokratovim Demonom, a svijest o tome da mi Nepoznati pomaže davala mi je odlučnost i sigurnost koja me tjerala na neobične napore. Budući da sam se posvađao s ljudima, krenuo sam u jodan drugi svijet, u koji me nitko ne može slijediti. Nekoć beznačajni događaji sad su privlačili moju pažnju, noćni su snovi postali slutnjama, činilo mi se kao da sam umro, a život da mi protiče u jednoj drugoj sferi. ■27

Nakon što sam dokazao da sumpor sadrži ugljik, trebao sam još otkriti vodik i kisik, koje sam u sumporu naslućivao po analogiji. Dva su mjeseca prošla u izračunavanju i zaključivanju, a nisam ni imao potrebnih sprava za pokuse. Neki mi je prijatelj savjetovao da odem u laboratorij Sorbonne, pristupačan i strancima. Budući da sam bio plah i da sam se bojao svjetine, nisam se usuđivao poduzeti taj korak i moji su radovi mirovali. Nastupilo je vrijeme malaksalosti. Jednog sam se lijepog proljetnog jutra probudio u najboljem raspoloženju, krenuo niz Ttue de la Grande C-haumiere prema Rue de Fleurus koja vodi u Luksemburški park. To je lijepa, mirna ulica s alejom zeicnih kestenova, Široka i ravna poput staze trkališta. Sasvim u pozadini uzđiže s e . Davidov stup poput kamena međaŠa, a u đaljini iznad svega kupola Pantheona, kojeg se zlatni križ.gotovo gubi u oblacima. Zastao sam zapanjen tim simboličnim prizorom. Iznenada sam desno od sebe ugledao natpis »Bojadisaonica«. I što to vidim! Vizija koje se istinitost ne da zanijekati. Na prozorskom staklu radionice nad srebrnastobijelim oblakom bila su naslikana početna slova mojeg imena: A. S, nadsvođena dugom. Omen accipiol1 Smatrao sam to predznakom, sjećajući se »Geneze«: »Luk sam svoj stavio u oblake da bude znakom veze između mene i zemlje«. Više nisam doticao tlo, lebđio sam u eteru, i kao krilima nošen stupio sam u park koji je u to doba bio potpuno pust. U te rane jutarnje sate vrt je bio moj, moje su bile sve njegove cvjetne raskoši. Poznavao sam sve cvijeće na njegovim uskim lijehama: krizanteme, sporiše, begonije. Stigao sam stazom do kamena međaša, prošao kroz željezna vrata prema Rue Soufflot i krenuo prema bulevaru Saint-Michel, gdje je moju pažnju privukao izlog Blanchardove knjižare. Uzeo sam u ruke bez razmišljanja neki stari svezak Orfilove kemije, otvorio ga i pročitao na sreću: »Sumpor je uvršten među je1 P rim am pređskazanje! 28

tlnostavna tijela. Oštroumna istraživanja H. Davyja i Bertholleta mlađeg nastojala su dokazati da sumpor sadrži vodik i kisik i neku posebnu lužinu, koju još do danas nije uspjelo izlučiti«. Može se zamisliti moj gotovo religiozni zanos zbog tog otkrića koje je maltene graničilo s čudom. Davy i Berthollet su otkrili kisik i vodik, a ja ugljik. Meni, dakle, pripada pravo da postavim formulu sumpora. Dva dana kasnije upisao sam se na prirodoznanstveni fakultet na Sorbonni (sv. Louisa!) i dobio pravo da radim u tamošnjem laboratoriju. Dan kad sam pošao na Sorbonnu bio je za mene velika svečanost. lako nisam pretpostavljao da ću profesore, koji su me primili s hladnom uljudnošću s kakvom se prima nametljivi stranac, uspjeti uvjeriti u svoje navode, ipak sam s nekom blagom i mirnom radošću osjećao hrabrost mučenika koji se suprotstavlja neprijatelju. Jer u mojoj je dobi mlađost bila prirodna neprijateljica. Kad sam došao do trga gdje leži mala crkva Sorbonne, našao sam vrata otvorena i unišao bez nekog pravog razloga. Majka božja i dijete su me pozdravili blagim osmijehom. Raspelo me, kao i uvijek, ostavilo hladnim. Pred svetim Louisom mojim novim poznanikom, prijateljem bijednih i odbačenih — skupljali su se mladi teolozi. Zar je sv. Louis, moj zaštitnik, moj anđeo čuvar, koji me odveo u bolnicu da okušam teret najveće bijede prije nego Što ponovo stečem slavu, zar je on taj koji vodi do nepoštenja i preziranja? Je li me on poslao u Blanchardovu knjižaru, je li me on doveo ovamo? Pogledajte ateistu kako je postao praznovjeran! Kad sam promatrao zavjetne slike za sretno položene ispite, zavjetovao sam se da u slučaju uspjeha nikad neću prihvatiti svjetovnih znakova časti. Sat je otkucao i ja sam potrčao kroz redove i uvrede mladih ljudi; oni su znali kakav sam zadatak sebi postavio, pa su mi se podsmjehivali. Nakon dva tjedna dobio sam nepobitne dokaze da se sumpor sastoji od tri tvari: ugljika, kisika i vodika. 29

Zahvalio sam upravitelju laboratorija, koji nije imao nikakva uđjela u mojim poslovima i napustio to novo čistilište pun duboke, neizrecive radosti. Jutrom, kad ne bih odlazio u Luksemburški park, šetao bih monparnaskim grobljem. Nekoliko dana nakon ođlaska iz Sorbonne, otkrio sam na groblju jeđan nadgrobni spomenik klasične ljepote. Medaljon od bijelog mramora pokazivao je plemenite crte nekog starog učenjaka, a natpis na postolju otkrio mi je da je to kemičar i fiziolog Orfila. Bio je to moj prijatelj i zaštitnik, koji me poslije toliko puta vodio kroz labirint kemijskih pokusa. Tjedan dana kasnije, kad sam silazio niz Rue d’Assas zaustavio sam se pred kućom sličnom na samostan. Velika ploca objasnila mi je njenu svrhu: hotel »Orfila«. Uvijek Orfila, kud god krenem! U slijedećim poglavljima ispričat ću što se sve dogodilo u staroj kući u koju me dovela nevidljiva ruka, da bih tamo bio kažnjavan, poučen, a možda i — prosvijetljen!

III NAPASTI

NECASTIVOG

Rastava se vukla polagano. S vremena na vrijeme još poneko Ijubavno pismo, povik čežnje i žaljenja, obećanje pomirenja. I konačno jedno hladno zbogom zauvijek. Ja je volim, ona voli mene, mi mrzimo jedno drugo mržnjom đivlje ljubavi još jače zbog rastanka. Da bih konačno rasldnuo te žalosne okove, žudio sam za prilikom da svoju Ijubav zamijenim nekom drugom ljubavlju i moje su se nečiste želje uskoro ispuniie. 30

U gostionicu gdje sam objedovao došla je neka engleslca dama, kiparica. Prva me oslovila i smjesta mi se :;vidjela. Bila je lijepa, dražesna, otmjena, ukusno obučena i zavodljiva zbog neke posebne ležernosti, svojstvene umjetnicima. Sve u svemu, luksuzno izdanje moje žo.ne, njena uvećana, oplemenjena slika. Da bi mi nekako ugođio, pozvao je ugledni umjetnik doajen kuće tu damu na večeru koju je priređivao u i'ctvrtak u svom atelijeru. Otišao sam tamo, ali sam se držao po strani, jer se protivilo mom shvaćanju da pokazujem svoje osjećaje pred publikom, koja se može čovjeku samo narugati. Oko jedanaest sati dama je ustala i dala mi potajni /nak sporazumijevanja. Ustao sam đosta nespretno, oprostio se, ponudio mladoj ženi pratnju i izveo je napolje uz bestidan smijeh mladih ljudi. Koračali smo bez riječi, osjećajući se pomalo smiješno i puni stida, kao da smo se pred zajedljivim društvom svukli goli. Morali smo još proći kroz Rue de la Gaite, gdje su nas svođnici i bludnice susretali vulgarnim rijeČima, kao da smo bili uljezi u njihovu poslu. Ne možemo biti ljubazni ako poraženi i pobijeđeni slojimo uz sramotni stup. Pogrbljen od udaraca bičem nisam se mogao ponovo uspraviti. Konačno smo stigli đo bulevara de Raspail, kad nas odjeđnom iznenadi kiša, udarajući po nama kao tankim šibama. I što bi bilo prirodnije u takvom slučaju — budući da nismo imali kišobrana — nego potražiti zaklon u prvoj toploj maloj kavani, S gestom velikog gospođina pokazao sam na i'askošan restoran. Prešli smo ulieu laganim korakom i inirne duš e.. . Ali jao, pomisao da kod sebe nemam i\i novčića, presjekla me ođjednom poput giljotine. Zaboravio sam kasnije kako sam se izvukao iz te neprilike, ali nikada neću zaboraviti osjećaje one noći kad sam damu ostavio pred njenom kućom. Međutim ta mi kazna, premda stroga i neposređna, uđijeljena od poznate vješte ruke, još nije bila dovoIjna. Prosjak, koji nije ispunjavao dužnosti prema vlaslitoj obitelji, htio je započeti vezu, koja bi mogla samo 31

osramotiti pristojnu i poštenu đjevojku. To je naprosto bio zločin, i zato sam sebi opravdano zadao pokoru. Ođrekao sam se društva u gostionici, izbjegavao sam sve što bi ponovo moglo izazvati tu kobnu strast u meni. Ali đavo nije dao mira! Jednog četvrtka uveče ponovo sam u atelijeru sreo Ijepoticu, odjevenu u istočnjačko ruho, koje je toliko isticalo njenu Ijepotu da sam gotovo pomahnitao. Ponašao sam se nespretno i nisam govorio ni riječi. Naslućivao sam da bih toj ženi sasvim jasno i otvoreno mogao reći: »Ja ginem za vama«, ali sam šutio i išao svojim putem, do kostiju izgrizan tom nečistom požudom. Slijedećeg sam dana opet otišao u gostionicu. Ona je sjedila tu, bila je dražesna, milovala me svojim umiIjatim glasom i uzbuđivala mačjim očima. Malo-pomalo razgovor je započinjao i sve je išlo u najboljem redu, dok odjeđnom nije u kritičnom trenutku bučno uletjela mlađa Mina. Mina je bila umjetničko dijete, napola model napola Ijubavnica, živo zainteresirana za književnost, dobra djevojka, svagdje rado viđena. I ja sam je poznavao, jedne smo večeri postali dobri prijatelji, ne prekoračivši dopuštene granice. Tek što je ušla, bacila mi se u naručje — bila je malo pijana — ljubila me po obrazima i govorila mi »ti«. Engleskinja je ustala, platila i izašla. I time je bilo sve zavrŠeno. Nije došla nikada više zahvaljujući Mini, koja me uostalom odgovarala od te dame iz razloga koji zađržavam za sebe. Ništa više od ljubavi! Tako su mi govorile Sile i ja sam rezignirao u čvrstom uvjerenju da se i tu, kao i drugdje, skriva neki viši cilj. Ohrabren uspjehom što sam ga postigao sa sumporom, rađio sam dalje na jodu, Tek Što sam u »Tempsu« objavio ogled o sintezi joda, potražio me u hotelu neki nepoznati gospođin. Predstavio mi se kao zastupnik svih evropskih tvornica joda. TJpravo je čitao moj članak i smatra da bismo mogli, Čim se pretpostavka potvrdi, dovesti do sloma na burzi, što bi nam donijelo milijune, samo kad bismo imali patent u rukama. 32

Odgovorio sam mu da se ne radi ni o kakvom industrijskom pronalasku, već o potpuno naučnom otkriću i da me trgovačka strana premalo zanima a da bih pokuse nastavio u tom smislu. Gospodin je otišao. Vlasnica hotela, koja je nekoć prije imala neke veze s njim, čula je od njega veliku novost i dva me je duga dana smatrala milijunašem. Trgovac je došao opet, taj puta još oduševljeniji. Sakupio je nakon raspitivanja podatke, da je pronalazak probitačan, pozvao me da bez oklijevanja krenem s njim u Berlin, gdje bismo poduzeli daljnje potrebne korake. Zahvalio sam mu i savjetovao ga da najprije poduzme potrebne analize, a tek onda će se sve dalje urediti. Još prije večere mi je htio isplatiti sto tisuća franaka, ukoliko bih odmah pošao s njim. Rekao sam mu neka ode, ier sam naslućivao neku prevaru. Dolje kod vlasnice je izjavio da sam budala! Slijedeći su dani bili mirni i imao sam vremena za razmišljanje. Prijeteća oskudica, neplaćeni dugovi, nesigurna budućnost na jednoj strani —■nezavisnost, sloboda da nastavim studije, bezbrižan život —■na drugoj strani. I konačno — ideja je hvale vrijedna. Pokajao sam se, ali opet nisam imao hrabrosti za nove obaveze. Tada sam saznao da se za moj problem joda zanima neki kemičar, asistent na medicinskoj školi i već tada poznati poslanik. I tako sam započeo ponovo nizom redovitih pokusa, s ciljem da dokažem mogućnost dobivanja joda iz benzina. U međuvremenu sam razgovarao s kemičarom i dogovorili smo dan kad bismo mogli izvršiti odlučujuće pokuse. Tog jutra, kad se sve trebalo odlučiti uzeo sam kola i ponio retorte i reagense trgovcu nastanjenom u četvrti Marat. Trgovca sam zatekao, ali kemičar se ispričao saznavši da je taj dan praznik i odgodio naš sastanak za slijedeći dan. Nisam imao pojma o tome da su taj dan Duhovi. Prljava pisarna s pogledom na mračnu i nečistu ulicu3 3

Infern o — O ku ltn i dnevnilt

33

parala mi je srce. Budile su se uspomene na djetinjstvo. Duhovi, blažena svetkovina, kad je mala crkvica ukrašena zelenilom, tulipanima, ljiljanima i đurđicama u počast djece za prvu pričest! Djevojčice u bjelini poput anđela . . . orguije . . . zvona. . . Dušu mi je obuzeo osjećaj stida i duboko ganut vraćao sam se kući čvrsto odlučivši da ću se oduprijeti svakoj napasti koja bi od moje znanosti htjela UČiniti trgovinu. Cistio sam sobu od naokolo smještenih sprava i reagensa, pomeo, obrisao prašinu, pospremio; zatim sam otisao naručiti cvijeće, prije svega narcise. Nakon što sam se okupao i promijenio košulju, osjećao sam se očiŠćen i slobođan od svih prljavština. Zatim sam vedre duše krenuo u šetnju na groblje Montparnasse, gdje su me obuzele nježne misli i neka neobična skrušenost. O crux, ave spes unica!1 Tako su mi grobni humci proricali sudbinu. Ništa više od ljubavi! Ništa više od novaca! Ništa više od Časti! Put golgote, jedini je koji vodi mudrosti.

IV OPET ST EČ E N I

RAJ

Ljeto i jesen godine 1895. ubrajam — unatoč svemu — u najsretnije doba svog burnog života. Uspijevalo mi je sve čega bih se god latio. Hranu su mi đonosili nepoznati prijatelji, kao gavranovi Iliji. Novac mi je pritjecao, pa sam mogao kupovati knjige, prirodoznanstvene sprave, među inim i mikroskop, koji mi je razotkrivao tajne života. Ostao sam u svojoj četvrti mrtav na svijet, odrekavši se ispraznih radosti Pariza. Svakog sam jutra 1 Zdravo, o križu, jedina nado! 34

obilazio mrtve na groblju Montparnasse, a zatim odla/io ka svom cvijeeu u Luksemburški park. Ponekad bi tne na prolazu posjetio po koji zemljak i pozvao me na drugu obalu Seine da tamo doručkujemo i odemo u kazalište. Odbijao sam, jer desna mi je obala bila zabranjena; tamo je takozvani »svijet«, svijet gotovana i taštine. U meni se stvorila neka vrsta religije, ne bih je mogao točno odrediti; možda prije izvjesno duševno stanje nego određeno mišljenje temeljeno na nauci. Zbrka osjećanja, zgusnutih više ili manje u pojmove. Kupio sam katolički molitvenik i pažljivo ga čitao. Stari me zavjet tješio i odgajao na ponešto taman način, dok me Novi naprotiv ostavljao hladnim. Ali to me nije priječilo da na mene nije utjecala više od ostalih poneka buđistička knjiga, jer ona stavlja pozitivnu patnju iznad uzdržljivosti. Buda pokazuje srčanost i dovoljno hrabrosti da se u punoj životnoj snazi i usred bračne sreće odrekne žene i djeteta, dok Krist samo izbjegava svaku zajednicu s dopuštenim radostima ovoga svijeta. Uostalom, više nisam razmišljao o čuvstvima koja su se u meni rađala. Držao sam se ravnodušnim i prisvajao sebi istu slobodu koju dugujem drugima. Veliki događaj pariške sezone bila je Brunettiereova parola o stečaju znanosti. Još sam od djetinjstva bio upućen u prirodne znanosti, kasnije pristaša Darwina, otkrio sam nepotpunost one znanstvene metode koja ispovijeda mehanizam svijeta i svemira, a ne priznaje mehaničara. Slabost sistema pokazala se u općenitoj zaostalosti nauke; ona je odredila granice preko kojih se ne smije prijeći. M i smo riješili sve probleme; svijet nema više nijedne zagonetke. Ta tasta laž kosnula me već oko 1880, i za slijedećih petnaest godina pođuzeo sam reviziju prirodnih znanosti. Tako sam 1884. posumnjao u sastav atmosfere i u identitet dušika; dušik iz zraka naime nije istovjetan s dušikom koji nastaje rastvaranjem izvjesne soli zasićene dušikom. Godine 1891. posjetio sam fizikalni institut u Lundu da bih usporedio spektre tih dviju vrsta duŠika, čiju sam 35

različitost otkrio. Trebam li opisivati doček koji su mi spremili učeni »mehaničari«? I tada, u godini 1895, potvrdilo je Aragonovo otkriće prijaŠnja naslućivanja i moje pretpostavke i dalo mojim istraživanjima — koja su bila prekinuta nesmotrenom ženidbom — novi polet. Znanost nije bankrotirala, bankrotirala je samo zastarjela, zaostala znanost i Brunettiere je istodobno imao pravo i nije imao pravo. Dok su svi priznavali jedinstvo materije i nazivali se monistima, iako to nisu bili, ja sam pošao dalje i povukao posljednje konzekvence nauke, time što sam ukinuo granice između materije i takozvanog duha. Tako sam 1894. u »Antibarbarusu« obradio psihologiju sumpora, rastumačivši je ontogenijom ili embrionalnim razvojem sumpora. U ljeto i jesen 1895. sastavio sam rad »Sylva Sylvarum«, u kojem sam objasnio tajne stvaranja, osobito što se tiče biljnog i životinjskog carstva. Dalje upozorujem na »Studije s groblja«, koje pokazuju kako sam se u osami i jadima vratio nesigurnom pojmu boga i besmrtnosti.

SYLVA

SYLVARUM

Uvod Usred svog životnog puta zaustavio sam se, da bih se malko odmorio i razmislio. Imao sam ono što sam najviše želio i o Čemu sam najrađe sanjao. Sit sramota kao i časti, užitaka kao i patnji upitao sam se: A što sada? Sve se ponavljalo u zaglušnoj jednozvučnosti, sve je bilo nalik jedno na drugo, sve se vraćalo. Stari su rekli: svijet nema više tajni; našli smo rješenje svih zagonetaka, riješili sve probleme. Pomoću spektroskopa vidjeli smo da sunce nema kisika. 38

Nacrtali smo Marsove kanale koji na fatalan način nalikuju na Widmanstetske figure, ali smo tek u najnovije vrijeme proučili unutrašnjost Afrike, a još uvijek ne poznajemo ni Borneo ni polarna mora. Generacija koja je imala hrabrosti ukinuti Boga, rušiti državu, crkvu, društvo, moral, potčinjavala se još jedino nauci. I tu, upravo u nauci, gdje bi morala vladati potpuna sloboda, sađa glasi parola: Vjeruj autoritetu ili umri! Dakle, na tom se svijetu nema više što činiti i ja sam zaključio da kao nekoristan odstupim s pozornice. Već je pod retortom gorio špirit, a željezni cijankalij destiliran iz krvi i željeza, zlatnožut, ugrijan, s mirisom na žuto ivanjsko cvijeće, bio spreman primiti sumpornu kiselinu koja koncentrirana uzrokuje smrt dok razrijeđena putem vrenja stvara život. Ovaj put je trebala biti razrijeđena, a prouzročiti smrt. Kakva sićušna razlika! A kakva zastrašujuća suprotnost! Ugljični dušik koji daje plavu sol, kao što i nastaje od žute soli, počeo se razvijati i nastajala je najnedužnija od svih kombinacija — u kojoj se čisti ugljik veže s neutralnim dušikom u nov, strašan spoj, čudo od spoja, gdje znanost mora priznati svoju (ne)znanost. Pare su se đizale iz recipienata, a grlo mi se odmah počelo stezati kao od difterije ili beskisičnog lješinskog otrova. Počela se javljati uzetost ručnih mišića, a probadalo me i u kičmenoj moždini. Prekinuo sam pokus, kad se odjednom počeo širiti miris kao od gorkih badema; učinilo mi se da na nekoj vrtnoj stazi vidim badem u cvatu i kao da čujem glas neke stare žene. No glas je rekao: »Ne vjeruj u to, dijete moje«. I ja više nisam vjerovao u to. Nisam vjerovao da je s tajne svijeta skinut veo, već sam ponekad sam, a ponekad zajedno s drugima, počeo razmišljati o velikom kaosu, da bih na kraju u njemu otkrio veliku beskonačnu vezu. Ta je knjiga knjiga o velikom kaosu i o beskonačnoj povezanosti. 37

Slijedi me, putniče, ako te put vodi kraj mene, i slobodnije ćeš disati; jer u mome svijetu vlada kaos, a to ne znači ništa drugo nego — slobođa.

C IK L A M A Primjer velikog kaosa i beskonačne povezanosti Tumarao sam pokraj Dunava gdje su prije mene tumarale tolike rase, a poneki trag još je upućivao na Atilin pohod, Uz tu golemu rijeku koja izvire u Schwarzwaldu a utječe u Rumunjskoj, raste najraznovrsnije cvijeće. Naviknut da se sve stvari u životu vječno ponavljaju, osjećao sam tim veću radost što sam našao biljku koju nikad prije nisam vidio — klobučac Cyclamen Europaeum. Ukrasnu vrstu te biljke, perzikum, možemo već desecima godina naći u svim cvjećarnicama. Obuzela me stara pasija klasificiranja i sređivanja, iščupao sam biljku, odrezao joj cvjetove i nabrojio pet prašnika i jedan tučak. To me međutim nije dovelo mnogo naprijed, jer toj kategoriji biljaka pripada još mnogo različitih vrsta kao npr- slak, pomoćnica, gomoljasta kestogubica i druge. Prvi je dojam bio da je ta biljka ljubičica. Listovi, cvjetovi, miris, vrsta i način kako izrasta iz tla, sve je to govorilo u prilog ljubičice, ali ljubica ipak nije bila. Korjen je na iznenađujući način podsjećao na Aristolachia Rotunda, ali nije bila ni to. Jedan sam je tren namjeravao zbog njene nježne vanjštine i velikih cvjetova koji pođsjećaju na leptira, ubrojiti među orhideje. Ali kad sam među Ijeskovim grmovima pogledao lijesku, bio sam uvjeren da je i moja ciklama lijeska, tim vise, što se i ona ubraja istoj porodici kao i aristolochia, a osim toga posjeđuje istu Ijekovitost kao i ciklama; korijen jedne i druge biljke izaziva povraćanje i služi kao sređstvo za čišćenje. 38

Biljka ima čak nešto od žilavosti lista ljiljana, jednostavnost u rasporedu i sjaju boje, a k tome i lukovica korijena pođsjeća na luk. Kod kuće sam biljku položio na tanjurić. I što mi se učinilo da pliva na površini vode? List dlakavice! Ne znam da li me je u tom radu vođila neka posebna namjera, vrtjeli su mi se, naime, u glavi čitavi nizovi slika biljaka spremnih da ih uspoređujem i svrstavam i bio sam svaki put čim bih našao neku sličnost doista na pravom putu. Poznato mi je da su psiholozi skloni da u svemu vide analogiju, čega se ja ne bojim jer dobro znam da svugdje postoje sličnosti: sve je svugđje i u svemu. Da moja ciklama nalikuje na vučju stopu, lijesku ili ijubičicu, to još ide, iako bi neki koji prave razliku između vanjskog i unutarnjeg, bitnog i nebitnog mogli smatrati sličnosti koje sam ja pronašao nebitnima; ali bi svaki botaničar teško priznao, da ta biljka ne podsjeća na ljiljan ili orhideju. Ciklama je bitno slična orhideji ili ljiljanu u tome što izbija s jednom supkom, iako je botaničari ubrajaju u primule koje imaju dvije supke. Da ciklama ima samo jednu supku, to dođuše nije posvema egzaktno; ali što je u prirodi uopće egzaktno? Ako sjemenku ciklame stavimo pod mikroskop, vidimo u sređini bjelančevine malu ravnu klicu nalik na klicu četinjare. Ostavimo li klicu da tjera ona se nadima i pojavljuje se jedan jedini list istog svojstva kao i list same biljke. To dakle nije supka, čak ni klični listak zametka. Ciklama dakle tjera bez supke, isto kao i orah koji odmah tjera dva potpuno oblikovana listića, nalik lišću orahova arveta. Razlog leži bez sumnje u tome, što brojne bjelančevine služe ispod zemlje za ishranu ili pak služe kao supka. Međutim, cikalama sadrži još neke tajne, kao na primjer slijedeću: Ako koso prerežemo nezreli tobolac, onda je taj poprečni presjek nalik presjeku mladog štica iste biljke. 39

Treba li dakle tobolac biti samo oponašanje a klica samo mali pupoljak ili čak samo kriptogamska prokličnica? Imao sam naime neobičnu ideju, da između ciklame i dlakavice mora postojati nešto zajedničko. To se zajedničko temeljiio sanio na površnom vanjskom dojmu. No moje je istraživanje pokazalo da nisam bio baš tako nerazuman. Botaničari su dugo vremena smatrali da đlakavica stoji jednom nogom u monokotiledonima1, iako je dikotiledonska2, jer njena peteljka nije centralno ciiindrična a prevlaka korijena nalik je na ljiljanovu ili orhidejinu. I osim toga ima još apsolutne poduđarnosti između ciklame i dlakavice; one su slijedeće: đlakaviea uzdiže svoju peteljku iz vode i povlači je nakon oplodnje opet na dno. Isto tako i ciklama; ona okreće peteljku u obliku spirale da bi plod povulda natrag pod zemlju. Nije iako ustanoviti razlog koji tjera ciklamu, taj šumski cvijet, na takav postupak, ali može se pretpostaviti đa je zbog svog čudnog nacina rasplodnje prisiljena da tako sačuva plod od hladnoće. Stojimo pred čisto mehaničkim postupkom, jer kad sam peteljke oplođenih cvjetova izložio nekoj mješavini, one nisu pokazivale nikakve sklonosti da se okrenu u obliku spirale. Kad sam jednog dana tumarao visokim šumama uz Dunav, skrenuo je moju pažnju sag bršljana, kojeg su se listovi okrenuli prema suncu, jer su sunčevi zraci teškom mukom probijali kroz lišće. Kad sam malo dulje promatrao bršljan koji inače raste svagdje u šumi, ugledao sam iznenada među njima jeđnu ciklamu. Zatim još jednu, pa još jednu i konačno isto toliko ciklamnih listova koliko i bršljanovih. Tu ciklamu nisam prije otkrio. Na listu te vrste, cyclamen europaeum, nalazi se tamnozelena šara pomiješana s bjelkastim sivilom, a tamnozeleni dio dočarava oblik bršljanova lista. Odmah sam pomislio na mimikriju, sposobnost nekih životinja da mogu poprimiti izgled svoje okoline. Dvoumio sam da li da uzmem u razmatranje tu teoriju — 1 jednosupnice 2 dvosupnice 40

—• jer tako dugo dok botaničari osporavaju biljkama živčani sustav i razum, mogu tu teoriju ođbaciti — naročito ako osjećam da me privlači drugi slobođniji i smioniji smjer. Proučavajući biljni svijet imao sam često priliku pratiti kako priroda prije nego nešto izvede, to i skicira. Sad sam primijetio u ciklame da je crvenilo cvijeta već pripremljeno u peteljci lista, da bi zatim bilo položeno na njegovu površinu. Sjedimo li na baikonu na koji sunčeve zrake padaju kroz gustu krošnju okolnog drveća, vidjet ćemo kako se na tlu ocrtavaju brojne elipse koje probijaju kroz krošnju. To su, dakle, rijezovi stošca. Sto se može đogoditi u šumi pod gustim lišćem? Teško je to odrediti, ali ipak možemo predočiti igru linija koje nastaju iz svih tih rijezova stošca kojima se priključuju parabole i hiperbole u uskoj vezi s kaustičnim i cisodičnim linijama. Jednostavnije rečeno: da li je list bršljana time što je pokrio zelenilo ciklamina lista koje je tako osjetljivo na svjetlost, prouzročio određenu sliku? Pogledajmo unutrašnjost ruže koja putem svog konkavnog zrcala projicira žute zrake u kaustične oblike na prašniku. Promatrajmo šaru na listu djeteline i pokušajmo otkriti može li ona biti konstruirana eliptično. Sjetimo se i leđiju skuše, gdje su na srebrnoj podlozi fotografirani zeleni morski valovi. KonaČno, ne možemo se ništa manje čuditi ni slaku, čiji cvjetni pupoljci toliko podsjećaju na žito, naročito na pokrovni list zobi, da kad ih zajedno nacrtamo uopće ne postoji nikakva razlika. Francis Bacon kaže slijedeće: ako je bazilika izložena prejakom sunčevom svjetlu ona se preobrazi u thymus serpyllum. A osim toga; treba pomiješati sjemenke tuška i loćike i vidjeti da li ćemo zamijeniti miris i okus jedne i druge biljke. De Candolle upozorava na to, da ruža jače miriše, u koliko kraj nje raste luk; proces, koji možemo protumačiti organskom kemijom, tako da propion C3H4 luka silazi na etilen ruže C2H4.

Ali ako želimo vjerovati Bernardinu de Saint-Pierreu, da je suncokret dostigao najviši stupanj biljnih vrsta, jer putem kruga svojih zraka i njenih pjega odražava sliku sunca, onda je to, ako se prije fizikalno ne protumači, misticizam. ''Mala ciklama ima, dakle, svoje male tajne; a koliko telE velikih tajni skriva beskonačni svemir.

MRTVACKA GLAVA (ACHERONTIA ATROPOS) Pokušaj naučnog misticizma Bjelica koja se zađržava na površini voda, gotovo u zraku, sa strane je srebrnasto-bijele boje, a samo na leđima plava. Crvenperka koja traži plitke vode poprima zelenu boju mora. Grgeč koji se zadržava u srednjim dubinama već je potamnio, a njegove pruge sa strane odražavaju valove tamnih boja. Saran i iverak imaju maslinasto zelenu boju od mulja u koji se uvlače. Skuša koja živi u višim regijama odražava na svojim leđima linije valova kao da ih je naslikao neki marist. I konačno, zlatna skuša koja se bacaka po uzburkanim valovima, dok kiša lomi sunčeve zrake, poprimila je čak dugine boje na srebrnoj i zlatnoj pođlozi. Što je to drugo nego fotografija? Na svakoj bromnoj, klornoj ili srebrno-jodnoj ploči — jer morska voda sadrži te soli — ili na svojoj bjelančevini zasićenoj srebrom, ili još bolje želatinskoj ploči, riba skuplja boje koje se lome preko vode. Ako ribu uronimo u razvijač sumporastokiselog magnezija, onda je u »statu nascenti« djelovanje tako jako, da nastaje heliografija. Fiksator od sumporasto-kiselog natrona ne mora biti :širok, jer se riba zadržava u klornatriju i sumporastokiselim solima, a k tome đonosi sa sobom i dobar dio sumpora. To je bez sumnje viŠe nego gola poredba. Trebamo još dodati da srebro ribljih Ijusaka nije srebro, ■a morska voda ipak sadrži srebrne klorate; riba je, dakle, samo jedna jedina želatinska ploča. Dakako da za tu grafičku reprodukciju prirode postoje i drugi razlozi osim kemijskih. Tako je leopardovo

42

krzno puno pjega koje izgledaju poput tragova prednjih pandža mačke ili psa. Možda je nekoć u pradavno doba neka ženka psa ili mačke koja je očekivala mladunčad bila napadnuta, a maleni su od majke naslijedili te pjege kao »mađeže«, poznate u embriologiji? Haeckel pripovijeda o tome kako je bik, jednom kad su se srušila stajska vrata, ostao pri tom bez repa i tako postao stvaralac nove vrste goveda bez repa. Slučajnost kod nastanka novih vrsta.. . Kad sam kod trgovca kupio mrtvačku glavu ili Acherontia Atropos, leptira koji na prsima ima sliku ljudske lubanje, tada sam to prvi puta točno uočio. Iznenađen da se ta glava vidi mnogo jasnije nego što sam to zamišljao, počeo sam ga izučavati. Čitao sam: u Bretagni mu se pripisuje da nagoviještava smrt. Ako ga uznemirimo on ispušta tugaljiv glas; gusjenica se hrani pomoćnicom, jasminom, kužnjakom, datura stramoniumom i začahuri se duboko u zemlji. I eto nekih odnosa prema smrti: nagovještaj umiranja tugaljiv pjev, smrtonosni sok stramoniuma, uzemljenje gusjenice. Čitaoče nisam praznovjeran, ali kad mi je poznati fizičar i poznavalac kukaca Reaumur pripovijedao o mrtvačkoj glavi, kako se ona pojavljuje periodički i prije svega u doba velikih epidemija, onda ćeš razumjeti da sam morao razmišljati o prirodi tog leptira — o vezi njegova izgleda i smrti. Prije svega gusjenica se hrani alkaloidima pomoćnice i kužnjaka, dvoma alkaloidima koji su srođni alkaloidu opijuma, ali i otrovu leša, kao i alkaloidu raspadanja truleži i otrovu u ljudskom tkivu koji pak nalikuju biljnima alkaloiđima. Te otrove među inima sadrže mirisi jasmina, ruže i moškovice. Postoje tzv. »strvinaste biljke« (arum, stapelia, orhis) koje vonjaju na leševe, imaju boju leša i privlače insekte koji se hrane strvinama. Zar ne bi, dakle, po logici mrtvačka glava mogla potražiti mjesta gdje bjesne epidemije, a tijela se počinju raspadati? Treba k tome još i dodati da je alkaloid pomoćnice narkotični otrov. Da li možda zbog toga leptir danju i noću spava, a samo u suton oživi i rasplođuje se! 43

Drugi alkaloid kužnjaka sastoji se od ot>aju alkaloida beladone i crne bunike; alkaloid beladone proširuje zjenicu ili, u najmanju ruku, čini dnevnu svjetlost nepođnošljivom, Dolazi li možda sumračna priroda mrtvačke glave odatle što se plaši sunca i prisiljena je, zbog uspavljujućeg djelovanja hiosciamina i otrova bunike, da spava noću? Cini se da je tako. Osim toga hiosciamin izaziva neugodne popratne pojave, tako na primjer njegova žrtva vidi sve predmete uvećane. (Megalopsija). Zamislimo mitvacku glavu kako je vođena njuhom zalutala na groblja, strvodernicu, stratišta i vješala, gdje je svagdje ugledala samo ljudske lubanje u strašno uvećanoj slici i upitajmo se, da li je to moglo djelovati na živce leptira koji je tako prijemljiv na dojmove, da ispušta tugaljive tonove ako ga slijedimo, leptira koji se nalazi u dvostrukoj omami unutrašnje vatre i opojnosti bunike, u dvostrukoj opitosti ravnoj najvišoj histeriji. Priznajem, korak je smion, ali veliki istraživač koji je dokazivao sličnost između leptira i cvijeća i koji je vjerovao u međusobnu sličnost biljaka ne može naočigled visokog psihičkog i moralnog razvitka kukaca odstupiti pred jednim isto tako prirodnim kao i logičkim zaključkom. Upravo kad sam napisao te retke, pročitao sam kod Bernardina dc Saint-Pierrea, da mrtvačku glavu zbog njenog bolnog pjeva nazivaju »Haie«. Kakav glas, taj »Haie«! Uzvik bola svih naroda svijeta, uzvik jada kojim se žalimo nad gorčinom života, bolni uzvik Apolona nad mrtvim prijateljem Hijacintom, koga je nacrtao u čašku cvijeta koji nosi njegovo ime. Uostalom, postoji još jedna biljka u čijoj čaški se nalazi onaj »Haie« i mi smo je svi čitali još i prije nego što smo znali čitati. Mislim da vrtni kokotić đelphinium ajacis o kome tvrdi veliki evolucionista Ovid, da je iznikao iz tla kojeg je Ovid natopio svojom krvlju. Cijanova kiselina plavog kokotića, produkt krvi i željeza ajacisa: vivijanitska kiselina! Moglo bi se pomisliti da je Ovid bio kemičar. Ali Bernardin dodaje: prah s leptirova krila je vrlo škodljiv za oči. 44

Ja sam pod mikroskopom pomiješao taj prah s reagensima i dobio sam biljni alkaloid, dakle alkaloid poput atropina, strihnina itd., što nije nimalo čudnovato ako znamo da španjolske muhe proizvode kantaridin, srodan digitalinu. Ako sam sumnjičav prema zaključku da između konstitucije mrtvačke glave i načina njena života postoji veza, onda odmah lako raspoznajemo metodu kojom sam se već i prije poslužio Prije svega kažem, to je beznačajni hir prirode. Dobro. A zašto bi prirodi osporavali pravo na hirovitost kad je đopustila da nastane nova vrsta goveda bez repa, zato što je neki nepažljivi pastir spustio stajska vrata i tako je bik ostao bez repa? Dobro: uzmimo da je to hir, ali ni u kom slučaju nije nikakvo čudo, što insekt prilagođuje svoj izgled okolini, kao što je slučaj s leptirom »hrastov list« koji je poprimio izgled suhog lista, da bi se lakše sakrio. To nije ni u kom slučaju nikakvo čudo, ali preobražaj gusjenice u ličinku, neosporno, nalik je na uskrsnuće mrtvih. Tako kod insekata pođliježe tluvo ličinke za vrijeme latentnog stanja nastajanju tkiva tj. filogenetskoj nekrobiozi. Dakle: gusjeniea u čahuri podliježe istom procesu kome i leš u grobu, gdje se pretvara u mast koja sadrži amonijak. Nekrobiozan znači smrt-život, a fiziolozi kažu o njoj: nekrobioza je oblik smrti koji prethodi tvorbi tuberkula. Kako dakle? Gusjenica je u svojoj čahuri mrtva, pretvorena u bezličnu masu, a unatoč toga živi i slavi u jednom višem, slobodnijem i ljepšem obliku svoje uskrsnuće. Sto je, dakle, život i smrt? Jedno te isto. Zamislite kad mrtvaci ne bi bili mrtvi a nerazorivost snage i besmrtnost bili jedno! Da bih upotpunio kaotično stanje vlastite duše, dajem ovdje »Studije s groblja«, gdje se moj patnjom i osamom izmučeni Ja vratio neodređenim pojmovima boga i besmrtnosti. 45

S TUDIJE S GROBLJA 1

Proteklo je godinu dana od prve jutarnje šetnje grobljem Montparnasse. Vidio sam kako je padalo lišće s lipa i brijestova, kako je sve opet zazelenjelo i kako su na grobu Theodora de Banvilla cvale glicinije i ruŽe; osluškivao sam zavodnički pjev kosa pod čempresima i promatrao golubove kako nad grobnim spomenicima slave dobra parenja. Sad su lipe ponovo požutjele, ruže uvele, a kos više ne pjeva; od Ijubavi i proljeća ostao je samo prkosni smijeh, Dakako, i to će se vratiti. Jer proći će i blatnjava jesen i prljava zima, kao što prolazi sve. Došao sam na groblje, a bučna je svakiđašnjica montparnaske četvrti ležala iza mene. Još me progone nezđravi noćni sni, ali zaboravljam na njih. Ulična buka zamire a ustupa joj mjesto samrtni mir. Uvijek sam u te rane jutarnje sate, već sam naviknuo groblje smatrati svojim perivojem, tako da sam — poput mrtvih — — slučajnog posjetnika smatrao uljezom. Citave te godine nisam ovamo dovodio ni prijatelja, ni prijateljice, pa se u moje osobne dojmove nisu mogla umiješati sjećanja na bilo koga. Uspinjem se alejom Lenoir u kojoj su kao i u aleji Raffet zasađeni čempresi i pozđravljam svoje ljubimce Orfila, Thierryja i Dumonta d’Urvilla. Obuzeo me snažan osjećaj nadmoći, dok sam prolazio tim ravnim nizovima drveća koje me pozđravljalo poput grenadira u zelenim krznenim kapama. Kad bi pirio vjetar oni bi se naklonili i pozdravljali, dok bih ja ponosno poput maršala koračao alejom sve do kraja. Dan za danom čitam na jednom grobnom spomeniku: »Boulay je jamačno bio čestit i častan čovjek.« (Napoleon) Ne poznajem Boulaya i neću ga nikad poznavati, ali veselilo me, da mi se Napoleon svakog jutra obraćao s onog svijeta. Osjećao sam se njegovim prisnim prijateljem. Te tisuće grobova rneđu čempresima, pokrivenih cvijećem koje je niklo na tvrdom kamenu, hranilo se lje45

šinama a zalijevalo iskrenim ili licemjernim suzama! Te male kapelice ukrašene poput kućica iz priče u velikim vrtovima, među njima bezbroj križeva koji kao da pružaju ruke prema nebu, kao da glasno uzvikuju: O crux, ave spes unica! Čini se, kao da je to sveopća ispovijed čovječanstva koje pati. Usred krošnja, ovdje, tamo, svagdje samo kratko: Spes unica! I uzalud nastoje poprsja sitnih rentijera sa ili bez križa legije časti dokazati kako postoji nada u nadgrobni život! Savjetovali su me da se odreknem tih čestih posjeta groblju, jer da je to opasno zbog zagađenosti zraka. Mogu reći da sam uistinu još nekoliko sati nakon povratka kući imao na jeziku izvjestan okus po zelenoj rđi. Duše ili bolje rečeno ođuhovljena tijela zadržavala su se lebđeći u zraku; tako sam i došao u iskušenje da ih hvatam i analiziram. Opremljen bočicom napunjenom tekućom olovnom soli započeo sam zaista lov na duše ili bolje rečeno tijela. Držeći grčevito u ruci otčepljenu bočicu hvatao sam svoj plijen poput nekog bezbrižnog ptičara. Kod kuće sam filtrirao bogati talog i stavio ga pod mikroskop. Jađni Gringoire! Da li se možda i mehanizam mozga sastojao od tih sitnih kristalića, taj mehanizam koji me još u mlađosti oduševio za siromašnog pjesnika, je li on bio taj koji je mogao privući Ijubav jedne lijepe mlade djevojke? Čestiti i časni Boulaye, (sada sam znao da si ti uredio kodeks), je si li i ti taj, kog sam ulovio muhotukom? Ili ti d’Urville, koji me nisi priječio da daleko odavde, za dugih zimskih večeri pod sjevernim svjetlom u Švedskoj krenem na svoj prvi put oko svijeta između stroge stege i školske klupe? Budući da nisu ništa odgovarali, kapnuo sam na mikroskop kap kiseline. Mrtva se materija nadula, nemirno se pokretala amo-tamo, počela je živjeti, ispuštala vonj truleži, ponovo se umirila i umrla. Bez sumnje, mogu probuditi mrtve, ali neću to ponoviti još jednom, jer mrtvi imaju neugodan zadah poput bludnika nakon probančene noći. Z a r n e s p a v a ju

čv rsto

tu

d o lje

č e k a ju ć i u s k r s n u ć e ?

47

Već sam deset godina ateista! Zapravo ni sam ne znam zašto! Život mi je bio dosadan i morao sam se priključiti Novome. Sada, kad je Novo postalo staro, najrađe ne bih više ništa znao o tom, rado bih sve odgovore ostavio nerješenima i čekao. Vee osam mjeseci promatram na groblju neki lijep spomenik. Sarkofag, grob, svod, mauzolej, urna, sve u najljepšem starorimskom stilu, izvedeno u crvenom granitu i bez ikakva natpisa. Dulje vrijeme sam ga zamjenjivao sa »spomenikom svih onih koji nemaju svog vlastitog spomenika«. Kakva se tu skriva tajna? Drugog sam se dana zaustavio u aleji Chaveau-Lagarde gdje se nalazi spomenik nepoznatom junaku. Sinula mi je poput munje jedna misao, a odmah zatim spustila se noć zaborava. Ugledao sam lijes crven i žut od prolivene krvi i ponovio »Chaveau-Lagarde« glasom kakvim se izgovara ime neke poznate ličnosti. Aleja treba zahvaliti naziv vjerojatno tom Chaveau-Lagarde.. . Rue Chaveau-Lagarde, iza crkve sv. Magdalene, stoj! Tajanstveno ubojstvo neke starice, 1893. Rue Chaveau-Lagarde .. . crvena od prolivene k rv i. .. ubojica je ostao neotkriven! Naviknut da uvijek razmišljam o svim događajima, sjećam se, da me je obuzela neka neobična jeza, dok su mi se slike u šarenom slijedu pojavljivale poput predodžaba nekog luđaka. Vidio sam Louisa XVI, a u pozadini giljotinu; vidio sam veliku rijeku okruženu zelenim brežuljcima i mladu majku kako duž vode vodi malu djevojčicu; zatim samostan i u njemu oltar sa slikom od Velasqueza; sad sam u Sarzeau u hotelu Le Sage; zatim iza crkve sv. Magdalene, Rue Chaveau-Lagarde .. . Što je to bilo? Ne znam! Navala sjećanja i snova oslobođena pogleđom na nadgrobni spomenik! U toj se sredini smrti ništa ne događa, jedan dan teče poput drugoga, tišinu razbija samo ptičji pjev. Poput cvjetnog otoka usred mora; izdaleka se razabire samo šum valova. Otok blaženih, veliko igralište, gdje su djeca donijela i sakupila mnoštvo cvijeća i svojih igračaka i složila vijence od bisera s morskog ž a la ... a između gore svijeće ukrašene tisućama šljokica. . . No, 48

čini se, kao da su pobjegla s tog mjesta i igralište je prazno. . . Jednog lijepog lipanjskog jutra otkrio sam neku mlađu ženu kako šeće velikom alejom gore-dolje. Nije žalila za nekim, već kao da je nekoga očekivala. Nemirni su joj se pogledi prikovali na glavni ulaz koji je već tolike primio, a da ih više nikada ne otpusti. Valjda promašeni sastanak, ali na vrlo nezgodnu mjestu, pomislio sam, i napustio groblje. Slijedećeg sam je jutra opet sreo. Bilo je tužno! Pogledavala je na ulicu, šetala gore-đolje, zaustavljala se, osluškivala, vrebala. Sretao sam je svakog jutra, bila je sve bljeđa; bol joj je oplemenila lice. I tako je čekala uzalud, a nitko nije dolazio. Otputovao sam na pet tjedana u neku udaljenu zemlju. Kad sam se vratio, zaboravio sam na sve. No došavši opet na groblje, ugledao sam usred velike aleje napuštenu ženu. Njeno omršavjelo tijelo isticalo se prema križu kao da je i ono raspeto a nad njime kao da stoji napisano ono poznato: O Crux, aves pes unica! Približivši se primijetio sam kako je kroz kratko vrijeme što je nisam vidio njeno lice bilo izmijenjeno. Činilo se, kao da ispod bijelog platna vidim leš upravo spaljen u krematoriju. Sve je još tu i đoimlje se kao Ijudski lik, ali sve je pepeo i bez života. O, vjerujte mi, bila je uzvišena u svojoj velikoj boli! Boje kaputa izblijedjele su od sunca i kiše a cvijeće na šeširu požutjelo je kađ i lipe; čak joj je i kosa posvijetlila. . . I tako ona čeka iz dana u dan! Je li možda duševno bolesna? Da, ona je žrtva one velike bolesti koju nazivamo »Ijubav«! Uzalud čeka na zagrljaj koji bi u njoj probudio novi život a s njim i — nove patnje. I tako polako umire. Ustupak doživotnosti? A zašto ne vječnosti, ako je materija besmrtna? Ja bih rado bio opet pobožan, ali kako to mogu, a da se prije ne đogodi neko čudo. Doduše prije nekoliko dana čudo se skoro dogodilo. Spremala se oluja, oblaci su se nagomilavali, čempresi su prijeteći tresli glavama, nisu bili umorni da mi se i dalje klanjaju. Napoleon je još uvijek izjavljivao da je Boulay častan4 4

In fe m o — O ku ltn i dn evn ik

49

i čestit čovjek; golubovi su se parili na obližnjem kamenom križu; mrtvaci su širili sumporni zađah a miazmi su imali okus bakra. Odjednom oblaei promijeniše vodoravan položaj i poprimiše lik Lava od Belforta. Zatim se okrenuše i uspraviše okomito u visinu poput životinje na stražnjim nogama. Nikada nisam viđio nešto tome slična osim na slikama Novog zavjeta. Zatim su se crni oblaci raspali a na obzorju se pojavila jasno ocrtana golema Mojsijeva ploča sa zakonikom. Na toj je željeznosivoj ploči blijesak urezao jasno Čitljivo ime Jahveh — bog osvete! Dakle, atmosferski me je pritisak natjerao da pokleknem! No nije se čuo nikakav drugi nebeski glas osim tutnjave grmljavine i tako sam se vratio kući. 2

Ponovo je stigla jesen; iipe su ogoljele, njeni srcoliki listovi padaju na tlo i šušte pod nogama koje nose moj ponosni korak preko suhih polomljenih srđaca. U oblacima iznad mene odzvanja nešto stranim a ipak povjerljivim tonovima. Pomišljam na lovački rog, jer zvuk buja, plače i slabi. U meni iskrsava neka nevina zgodna švedska pjesmica poput dječje bajke. Sušti li još moja lipa? Pjeva li još moj slavuj? Plače li moja kćerkica tužno? Smije li se još moja žena? Lipa tvoja više ne šušti, Tvoj slavuj više ne pjeva, Kćerkica ti plače dan i noć Đok se žena neće smijati više nikad, nikad više. Divlje me guske sa sjevera pozdravljaju na svom putu u toplije krajeve i daleka neba. Noćni vjetrić piri između lipa i — o čudesa! — pupoljci se rastvaraju. Dakle, lipe s groblja počinju bivati 50

besmrtne poput vječnosti, »semper vivens«, zahvaljujući mrtvima koji ih hrane svojim tijelom i dušama. »Organizirano biće uzima iz svoje okoline neprestano nove molekule i time one prelaze iz stanja smrti u stanje života. Kad bi nam jedna od tih molekula mogla ispričati svoju povijest.. . Možda bi rekla: otkad postoji svijet doživjela sam značajna putovanja. Najprije sam bila vlat trave, zatim me je usisalo korjenje nekog snažnog hrasta; zatim sam postala žir, i jao! tko me je to pojeo? Nakon toga su me nasolili, te da bih učinila dugačak put, probavio me neki mornar, pa sam postala lav, tigar, kit; konačno sam dospjela u neke mlađe bolesne grudi itd«. Tako piše J. Rambosson i na taj mi način daje pravo u mojim transmutatorskim razmišljanjima. Prolazeći pokraj Banvilleova groba upitao sam se, zašto su prijatelji na grob umrlog zasadili ruže i jasmin. Ako je to učinjeno po želji umrlog, onda je on zacijelo znao da lešinski otrovi vonjaju na ruže, jasmin i mošak. Ne vjerujem, ali gotovo da bih povjerovao, da smo najmudriji bar u trenucima kad najmanje znamo. Zašto uostalom sve to cvijeće na grobovima? Cvijeće, ta živo-mrtva tvar sa svojim ustaljenim životom, množi se bez borbe a umire bez suza. To su viša bića koja su ostvarila Budin san, da ništa ne žele, da sve podnose i da se u svojoj samoodabranoj skučenosti povuku sama u sebe. Možda se zbog toga mudri Hinđusi ugleđavaju u pasivni život biljaka i suzdržavaju se dabilo kakvim znakom, pogledom ili riječju stupe u vezu s vanjskim svijetom. Jednom me upitalo neko dijete: »Zašto i lijepo cvijeće ne pjeva kao što pjevaju ptice?« »Ono pjeva«, odgovorio sam, »ali mi ga ne možemo euti.« Zaustavio sam se pred Banvilleovim reljefom. Možemo li na tom rentijerskom licu nadutih obraza, mesnatih gurmanskih usana i očima škrca otkriti bilo kakav trag ruža i jasmina? Ne, to ne može biti pjesnik Gringoire! To mora biti netko drugi! Ali tko? Sjetio sam se Boulayova poprsja. Taj patuljasti nos, ta usta zlobna kao u nekog starog čarobnjaka, 51

taj himbeni seljački izraz lica — ne, to ne može biti častan i čestit Boulay! A Dumont d’Urville, učeni prirodoslovac i jezikoslovac, odvažan i mudar pronalazač! Ono što je umjetnik tu stvorio, to je prije lice nekog običnog trgovačkog putnika. Sto je to? Nosi li svaki Čovjek masku? Prisjetio sam se slika velikih suvremenika: Dar•win — orangutan, Dostojevski — galeot, Tolstoj — — drumski razbojnik, Taine burzovni m ešetar. . . zaista dosta. . . Dakle oni svi imaju ispod dva lica, najmanje dva lica svoje manje ili više dlakave kože! Jedna nam rimska legenda priča o tome, kako je izvanjska ljepota Isusa Krista bez premca, ali u trenucima srdžbe poprimala je zastrašujuću, da, gotovo bestijalnu nakaznost. Sokrat je, s licem na kome su se odražavali svi poroci i zločinstva, živio poput sveca, a umro kao junak. Otkuda te maske? Je li to nasljeđe nekog ranijeg zemaljskog ili nadzemaljskog života? Možda je Sokrat našao rješenje u svom poznatom odgovoru klevetnicima, kad su mu pređbacivali vanjštinu nalik onoj u zločinaca: »Kako je, dakle, zamislite, morala biti velika moja vrlina, kad se morala boriti s toliko mnogo lo'ših svojstava!« Slobodno rečeno: zemlja je naselje kajanja, a mi trpimo kazne za zločinstva koja smo počinili u jednom ranijem životu. Sjećanja na njih opominju našu savjest i bude u nama nastojanje da budemo što plemenitiji. Proizlazi da smo svi zločinci, a pesimist je đakle koji uvijek misli i govori zlo o svom bližnjem, po svoj prilici u pravu, Danas ujutro je u aleji Lenoir neka sitnica povrijedila moj osjećaj za lijepo. Ravan niz čempresa bio je poremećen vrhom nekog stabla koje se srušilo na put. Vjetar ga njiše i on mi domahuje da se zaustavim, usporavam tada korake i stanem. Odjednom poleti crni kos do tada sakriven među krošnjama i spusti se na kameni križ na putu. Promatramo jedan drugoga. Kos kljuca po kamenom križu đa bi svratio moju pozornost, i ja tada čitam nadgrobni natpis: »Tko me buđe slijedio, taj neće lutati mrakom«. 52

Crna ptica se podiže i poletje između grobova, a ja ništa ne misleći pođem za njom. Ptica sjedne na krov male kapele iznad kojeg ulaza stoje riječi: »Vaša će ,se tuga preobratiti u radost«. Moj 'vođa poletje dalje vodeći me labirintom grobova. Kad je konačno nestao iza bazgova cvijeta, našao sam se ispred mauzoleja kojeg nisam nikad prije vidio. To je umjetnički san, pjesnička vizija, ili još više, napola zaboravljeno a suzama ljubavi ponovo oživjelo sjećanje! Reljef prikazuje na zlatnoj podlozi šestogodišnje dijete koje anđeo oblacima vodi u nebo. Ni tračka zla na tom dječjem licu i izrazom vedrine i velikim očima koje kao da su stvorene da zrače ljepotu i dobro, a ne da gledaju taj nečisti svijet. Nosić je zbog navike da dijete glavicu sakriva u majčino krilo, na vrhu malo utisnut. Sjeđi na svojim školjkastim krilima poput dražesnog ornamenta iznad srcolikih ustašca i ne služi za mirisanje, a njuh, da, to čak i nije organ; to je zaista ljepota zbog ljepote. Dijete je u dobi prije ispađanja zubi, tih bisera bez ne,ke druge vidljive koristi, osim da uljepšaju smijeh. I da to potječe od majmuna! Doduše, priznajmo, ostarjeli je čovjek kosmata tijela, naborana lica, izbočenih zubi, povijenih leđa, klecavih koljena, vanjštinom blizak rodu majmuna, ali ta vanjština je samo maska. Napredak u suprotnom smislu? Ili kako? Je li postojao zlatni vijek Saturna i da 11 smo mi degenerirani od tih blaženih stvorova koje ne možemo nikada zaboraviti i zbog čijeg gubitka dijete plače prilikom dolaska na svijet, jer će ostati bez domovine. Znamo li što činimo kad dijete hranimo mlijekom, medom, a kasnije više ili manje zlatnim plođovima? Kad ih se pođsjeća na vijek, gdje: Flumina jam lactis, jam flumina nectaris ibant Flavaque đe viridi stillabant ilice mella. Zašto djeci pričamo te priče o dokongradu, vilovnjacima, patuljcima i divovima, a ne kažemo im da je sve to laž? Zašto predstavljati te igračke, nemani i anđele, pretpotopne životinje i izobličene biljke koje ne postoje? 53

Kad bi znanost bila iskrena, ona bi odgovorila na pitanje kako da djetetu pomognemo da prođe svoju filogeniju, to jest ponavljanje svojih prošlih stanja, kakva se prolaze prije rođenja u vrijeme razvitka. Kos me, vrativši se sa svog bijega, mami jasnim poklikom. Sa željezne rešetke pokazuje mi kljunom neki predmet kojeg boju i oblik nisam mogao dobro razlikovati. Kad sani se približio, ptica je poletjela i ispustila svoj plijen na ogradu. Bila je to leptirova ličinka, jedina prirodna tvorevina koja u čitavom životinjskom carstvu nema analogije. Strašilo, čudovište, čarobni plašt koji čini nevidljivim; ni životinja, ni biljka, niti kamen; mrtvački pokrovac, grob, mumija, ne da je p o s t a l a , već je očevidno s t v o r e n a . Veliki stvaralac-umjetnik jednom je u svom osjećaju majstorstva dopustio da stvori nešto besmisleno, l’art pour l’art, možda je želio stvoriti simbol. Dobro znam, da ta mumija ne sadrži ništa drugo nego sluz izlučenu iz sluznice u kojoj ne nalazimo ni najmanju strukturu i koja miriše na svježu lešinu. Ziva lešina koja će sigurno uskrsnuti. A oni drugi tu dolje, koji se preobražavaju u ličinke, koji prolaze istu nekrobiozu, oni se prema mudrosti akademije neče ponovno probuditi, taj plod vlastitog majstora stvaraoca?! Zaboravljamo što je Voltaire priznao o posljednjim stvarima! I sada seja, pristaša Voltairea, zabavljam time da ponovo dižem i postavljam kamen smutnje i navodim kako je taj skeptik svc dopuštao i sve poricao: »Uskrsnuće je nešto potpuno prirodno; nije ništa čudnovatije roditi se dva puta nego jedanput«.

54

V

PAD

I IZGUBLJENI

RAJ

Uveden u taj novi svijet, kamo me nitko ne može slijeđiti, osjetio sam odvratnost prema drugima i silno želio da se oslobodim svoje okoline. Obavijestio sam zbog toga svoje prijatelje da ću otputovati u Meudon s namjerom da tamo pišem knjigu. A za to mi je potrebna samoća i mir. Istodobno je u krugu umjetnika u gostionici gdje sam se hranio izbila neka svađa, tako đa se društvo raspalo i ja sam ostao potpuno sam i odvojen. Prva posljedica je bila nečuveni polet mojih životnih instinkata, stvaralačka duševna snaga. Vjerovao sam da posjedujem bezgraničnu snagu, a oholost mi je ulila ludu ideju da pokušam jesam li kadar izvesti kakvo čudo. Jednom prije, u velikim krizama svog života, primijetio sam da posjedujem telepatsku moć nad odsutnim prijateljima. Iz narodnih su nam legendi poznati tajanstveni telepatski odnosi, bilo u snovima, bilo na javi, među Ijuđima koji žive na udaljenosti. Ne želim se optužiti, ali niti opravdati za neki zločinački čin, ali mislim da moja namjera nije bila ni izdaleka tako opaka kao udarac koji mi je bio vraćen. Neka bolesna radoznalost, provala neke naopake Ijubavi, koja je proizašla iz strahovite osamljenosti, ulijevala mi je bezgraničnu čežnju da se opet sastajem sa svojom ženom i djetetom, jer ja sam ih oboje još volio. Ali kako, kad je parnica za rastavu već bila u toku? Neki izvanređni događaj, sveopća nesreća, munja, požar, poplava. .. kratko rečeno katastrofa koja ponovo sjeđinjuje dva srca, kao što se u romanima dvije neprijateljske ruke susretnu na bolesničkom krevetu!.. . Da, to je to! Bolesnička postelja! Djeca uvijek pobolijevaju a majčinski osjećaji tako rado pretjeraju i vide u svemu veliku opasnost; jedan brzojav i — sve je rečeno. Nisam poznavao pravila magije, ali mi je instinkt došapnuo što da učinim sa slikom svoje Ijubljene kćer55

kice, lcoja mi je u mom prokletom životu trebala biti jedina utjeha. Ispričat ću dalje posljedice mog čina, u kome je, čini se, moja zla namjera djelovala simbolički. Istina, posljedice nisu odmah bile vidljive i ja sam nastavio svoj posao s osjećajem neobjašnjive disharmonije i slutnjom nove nesreće. Kad sam uveče sjedio sam pred mikroskopom, dogodilo se nešto što tada nisam razumio, ali što mi se duboko usjeklo u pamćenje. Ostavio sam orah da četiri dana klija, zatim sam otkinuo klicu i primijetio da ima oblik srca i đa nije veća od kruškine koštice; smještena je između dva sjemena listića i nalik na čovječji mozak. Bio sam užasnut kad sam na ploči mikroskopa ugledao dvije ručice, bijele poput alabastera, izdignute i sklopljene kao na molitvu. Je li to vizija? Halucinacija? O, ne! Porazna zbilja od koje me obuzela jeza. NepomiČno su uzdignute prema meni, kao đa me zaklinju; mogu točno prebrojiti pet prstiju, palac je kraći od ostalih, prave pravcate ženske ili dječje ruke! Prijatelj koji me je zatekao kod tog prizora morao je potvrditi taj fenomen. Nije trebao biti vidovnjak da dobro raspozna dvije sklopljene ruke, kako promatrača mole za milosrđe. Sto je to bilo? Ništa do dva nerazvijena orahova lista, juglans regia, Jupiterov orah; ništa drugo! A ipak neoporeciva Činjenica; đeset ljudskih prstiju sklopljenih na molitvu: de profundis clamavi ad te!1 Ali kao suviše sumnjičavi empiričar, prešao sam preko tog slučaja. Posrnuo sam! Osjećao sam kako me tišti nemilost nepoznatih sila. Pođigla se ruka Nevidljivog i njeni su udarci padali točno na moju glavu. Prvo se povukao moj anonimni prijatelj, koji me do sada potpomagao, jer sam ga uvrijedio jednim drskim pismom; ostao sam sam i potpuno bez sredstava. Kad sam primio korekturu »Sylve sylvarum« vidio sam. da je tekst potpuno izmiješan poput dobro promije1 Iz 56

dubine va p im

k

tebi!

šanih karata. Ne samo da su stranice bile ispremiještane i pogrešno numerirane već su pojedini dijelovi bili toliko zbrkani da su na ironičan način točno simbolizirale moju teoriju o »velikom kaosu« koji vlada u prirodi. Nakon beskonačnih otezanja i odgađanja brošura je konačno tiskana. Kad sam dobio račun za tisak, ispostavilo se da svota dvaput prekoračuje ugovorenu. S tugom u srcu odnio sam u zalagaonicu mikroskop, cmo odijelo i još neke vrijednosti, ali, moje je djelo konačno tiskano i prvi sam puta u životu bio uvjeren da sam rekao nešto novo, veliko i lijepo. Kad sam se vratio u hotel, prenerazio me račun koji mi je bio uručen. Kazjaren tim neočekivanim udarcem — jer tu sam stanovao već punu godinu dana — počeo sam zapažati sitnice preko kojih sam prije Šutke prelazio. Tako se, na primjer, u tri susjedne sobe sviralo na glasoviru. Uvjeren sam da je to bila intriga izvjesnih skanđinavskih dama, kojih sam društvo izbjegavao. Tri gl-asoviraf A ja nisam mogao napustiti hotel jer nisam imao novaca! Zaspao sam proklinjući nebo, skandinavske đaine i svoju sudbinu. Siijedećeg me jutra probudila neka nesnosna buka. U susjednoj su sobi zabijali čavao upravo na mjestu gdje je bio smješten moj krevet; zatim opet zakucavanje na drugoj strani. Spletka isto tako glupa kao i ove umjetnice, što drugo! Poslije objeda, kad sam htio po običaju malo ođspavati, zatutnjila je iznad mojih vrata tolika lupa da mi je sa stropa pala žbuka na glavu. Otišao sam vlasnici i potužio se zbog ponašanja gostiju. Ona je tvrdila — uostalom vrlo pristojno — kako ništa nije čula i obećala da će svakoga tko se usudi uznemiravati me —■ istjerati iz kuće, jer joj je, naime, biio stalo da ostanem u hotelu koji nije poslovao baš najbolje. Iako nisam potpuno povjerovao riječima žene, vjerovao sam da će dobro postupati sa mnom iz čistog interesa da me zađrži. 57

Ali buka nije prestajala, kao da su me dame htjele uvjeriti da u kući ima duhova. Kakve gluposti! Istodobno su i drugovi iz gostionice promijenili svoje ponašanje prema meni, te sam u njihovim prikrivenim pogledima i podmuklim riječima naslućivao potajno neprijateljstvo. Umoran od borbe, ostavio sam hotel i gostionicu potpuno opljačkan, bez knjiga, i prtljage, go golcat. 24. veljače 1896. ođselio sam u hotel »Orfila«.

VI CISTILISTE Hotel »Orfila« je izgledao poput samostana, a služio je kao pansion studentima iz katoličkih krugova. Nadzirao ga je mirni, ljubazni opat. Tu je vladao mir, red i pristojnost. Ali ono što me najviše tješilo poslije tolikih neugođnosti, bio je da žene ovamo nisu imale pristupa. Kuća je bila stara, sobe niske, hodnici tamni, a drvene stepenice vijugale su kao u kakvom labirintu. U čitavoj je zgradi vlađala neka mistična atmosfera, koja me već odavno privlačila. Moja je soba gledala na malu slijepu ulicu, a iz sređine se tamno nazirao samo zid obrastao mahovinom i dva mala okrugla prozorčića. No ako bih sjeo za sto ispred prozora, vidio sam neobičnu, divnu okolicu, Iza bedema pokrivenog bršljanom nalazilo se dvorište nekog djevojačkog samostana. Dražesna kapela u gotskom stilu. Nešto podalje bili su visoki ziđovi s bezbroj prozorčića s rešetkama, koji su me podsjećali na samostan. Tamo dolje u dolini nadvisivalo je čitavo more dimnjaka napola prikrivene stare kuće, a iz đaljine nas je pozdravljao zvonik crkve Notre-Dame-đes-Champs s križem i limenim pijetlom na samom vrhu. 58

TJ mojoj je sobi visio bakrorez svetog Vinka Paulskog, a drugi sa svetim Petrom bio je obješen iznad mojeg kreveta. Nebeski vratar! Kakva ironija! Prije nekoliko godina ismijao sam tog apostola u jednoj svojoj drami! Zadovoljan sobom, spavao sam prve noći vrlo dobro. Idućeg sam dana otkrio da se u ulićici ispod mog prozora nalazio nužnik i to tako blizu da se svaki puta čulo đizanje i spuštanje poklopca. Poslije sam saznao da su dva mala prozorčića nasuprot mom prozoru bila također zahođska. Ali zar i stotine drugih maiih prozorčića dolje u dolini nije pripadalo nužnicima, a ležalo je na dvorišnoj strani svih tih nizova kuća? Isprva sam gotovo pobjesnio, no kako nisam imao nikakve mogućnosti da bilo što izmijenim, umirio sam se proklinjući sudbinu. Oko jedan sat donio mi je poslužitelj jelo i budući da sam želio da mi pisaći stol bude uredan, stavio je jelo na noćni ormarić u kojem se nalazila noćna posuđa. Upozorio sam ga na to, ali se ispričao da nema drugog stola na raspolaganju. Izgleda da je bio pošten i nije bio zao pa sam mu oprostio, našto je on iznio noćnu posuđu iz sobe i postavio jelo. Da sam tada već poznavao Swedenborga, razumio bih, da su me Sile osuđile na prljavi pakao. Kako sam samo bijesnio na neprekidnu nesreću što me pratila već toliko godina! Konačno sam se ipak smirio u mračnoj rezignaciji i prepustio se svome udesu. Čitajući Jobovu knjigu uvjerio sam se da me je Vječiti predao Sotoni na iskušenje, Ta pomisao me je tješila, a bol sam osjećao kao dokaz povjerenja od strane Svemogućega. Od tada se dogodio čitav niz događaja .koji se ne mogu tumačiti bez sudjelovanja nepoznatih Sila i od ovog trenutka uzimam bilješke iz svog dnevnika, koje su se s vremenom nagomilale, i predajem ih ovdje u izvacima javnosti. Na moja se istraživanja s područja kemije spustila neugodna tišina. Da bih se ponovo podigao i poduzeo ođlučan udarae, pokušavao sam praviti zlato. Polazna 59

točka bilo je pitanje: zašto željezni sulfat u rastopini zlatne soli daje kovano zlato? Odgovor je: zbog toga što su željezo i sumpor bitni sastavni elementi zlata. Dokaz za to bio je da u prirodi svi željezni sulfati sadrže manje ili više zlata. Tako sam počeo raditi s otopinom željeznog sulfata. Jednog sam se jutra probudio s neobičnom željom da odem na izlet u selo, iako se to protivilo mom ukusu i mojim običajima. Kad sam više slučajno nego namjerno stigao na kolođvor Montparnasse, sjeo sam u vlak za Meudon. Došao sam prvi put u to selo, popeo se glavnom ulicom i zatim skrenuo desno u ulicu koja je ležala između dva zida. Na dvadeset koraka preda mnom ugledao sam kako se diže rimski vitez u sivoj željeznoj opremi, napola ukopan u zemlju; bio je modeliran vrlo čisto, ali kad sam se približio, ustanovio sam đa je izrađen od grubog kamena. Zastao sam navlaš, da bi iluzija potrajala još neko vrijeme, jer me to rađovalo. Vitez je promatrao obližnji zid, a ja sam prateći njegov pogled ugledao na žbuki ugljenom ispisani natpis. Zamršena slova F i S podsjetila su me na inicijale imena moje žene. — Ona me još uvijek ljubi! Trenutak nakon toga padoše mi na pamet kemijski znaci za željezo i sumpor Fe i S: Otvorena je tajna zlata! Naišao sam pretražujući tlo na dva koncem svezana olovna pečata. Na jednom su bila urezana slova V. P. a na đrugom kraljevska kruna. Vratio sam se u Pariz ne upuštajući se dulje u tumačenje tog događaja, već samo sa živim dojmom da sam doživio nešto čuđnovato. Ložio sam u peći ugalj kojeg radi okruglih i jednoličnih oblika nazivaju monaškim glavama. Jednog dana kad se vatra bila skoro ugasila, izvukao sam ugljeni konglomerat fantastična oblika. Bila je to pijetlova glava s divnom krestom na gotovo Ijudskom trupu, sa zapletenim udovima. Izgledao je poput demona iz srednjovjekovnih vrzinih kola. Drugi sam đan ponovo izvađio đivnu grupu gnoma ili pijanih patuljčića koji se grle, dok im odjeća leprša 60

na vjetru. Bilo je to majstorsko đjelo primitivne skulpture. Treći dan bijaše to madona s djetetom u bizantskom stilu, neusporedive ljepote crta. Označio sam sva tri komada crnom kredom i položio ih na stol. Posjetio me tih dana slikar s kojim sam se bio sprijateljio. Promatrao je tri statue sa sve većom radoznalošću i upitao me najposlije tko ih je izradio. — Izradio? Htio sam ga iskušati i naveo sam ime nekog norveškog kipara. — Doista? A ja sam mislio da je to djelo Kittelsena, poznatog ilustratora skandinavskih saga. Ne vjerujem u demone, ali sam bio radoznao kakav će dojam učiniti moje statue na vrapce, koji obično dobivaju mrvice kruha s mog prozora, Postavio sam figure na prozorsku dasku. Vrapci su se plašili i nisu se približavali. Mora, dakle, ipak postojati neka sličnost koju primjećuju čak i životinje. Zacijelo, iza te igre mrtve materije i vatre ipak se krila i živjela neka stvarnost. Sunce je grijalo moje figurice, i pomalo je nestajao demon s pijetlovom krestom; to me podsjetilo na narodnu priču u kojoj se pripovijeda o patuljcima koji umiru ako ih zatekne izlaz sunca. U hotelu su se događale uzbudljive stvari. Dan iza mog dolaska naŠao sam na daski na kojoj vise ključevi od soba pismo naslovljeno na nekog gospođina X, studenta, koji ima isto ime kao i moja žena. Na marki je bio žig Dornacha, austrijskog sela u kojem je tada boravila moja žena i dijete. Ali kako sam bio siguran da Dornach nema pošte, događaj je ostao zagonetkom. Za tim su pismom, koje je tu ostavljeno na tako napadan i upadljiv način — slijeđila i druga. Drugo je bilo naslovljeno na nekog gospodina dra Bittera, a žig je bio iz Beča; treće je bilo poljsko ime Šmulahovski. 61

Tu je đavo imao svoje prste, jer to je bilo iskrivljeno ime a ja sam znao na koga se mislilo. Naime, na mog smrtnog neprijatelja koji je živio u Berlinu. Slijedeći me je put jedno švedsko prezime podsjetilo na neprijatelja iz moje zemlje. Konačno je stiglo i pismo sa žigom iz Beča: Biro za kemijsku analizu dra Edera. Željeli su, dakle uhoditi moje radove o sintezi zlata. Nema više sumnje, tu postoji neka spletka, samo što je đavo tim lupežima pobrkao račune. Tim glupanima nije pađalo na pamet da sam budno gledao na sve četiri strane svijeta. Kad sam se u vratara raspitao za gospodina X saznao sam jedino da je Elzašanin; i to je bilo sve. Jeđnog sam jutra kad sam se bio vratio sa šetnje, našao u pretincu pokraj mojeg ključa neku dopisnicu. Samo me na tren obuzela napast da jednim pogleđom na kartu riješim zagonetku, ali me od toga sačuvao moj anđeo čuvar i to upravo u trenutku kad je iz svog skrovišta iza vrata izašao mlađi čovjek. Pogleđao sam ga u lice i iznenadio se; bio je nalik na moju ženu. Šutke smo se pozdravili i svaki je pošao svojim putem. Nikad nisam mogao razjasniti tu spletku i otkriti njene sudionike, jer moja žena nije imala ni braće ni bratića. Ta neizvjesnost i stalna prijetnja osvete progonila me i mučila punih šest mjeseci. Podnosio sam sve, kao kaznu za poznate i nepoznate grijehe. Iza Nove godine pojavio se u gostionici neki strani Čovjek. Bio je to americki slikar, a došao je u pravo vrijeme da unese malo života u naše potišteno društvo. lako je bio živahna duha, kozmopolita, ođlučan i društven, ipak mi je ulijevao neko nepovjcrenjc. Unatoč samopouzdanju i sigurnom nastupu, ubrzo sam otkrio njcgov pravi položaj. Do loma je došlo i prije nego što se moglo očekivati. Jedne je večeri nesretnik banuo u moju sobu i zamolio za dopuštenje da za trenutak ostane kod mene. Izgledao je kao izgubljen čovjek, a uistinu je to i bio. 62

Vlasnik kuće ga je istjerao iz atelijera, djevojka ga je napustila, bio je do grla u dugovima, vjerovnici su ga opsjedali; na ulici su ga napađali svođnici njegovih modela-djevojaka. Više od svega ga je porazila gostioničareva okrutnost, jer mu je zaplijer.io sliku koja je bila određena za izložbu u poznatom salonu; računao je, naime, na uspjeh, jer je sadržaj slike bio snažan i originalan. Slika je prikazivala noseću emancipiranu ženu koju je rulja proklela i dala pribiti na križ. Kako je u gostionici imao samo dugove, našao se sada prazna želuca na ulici. Nakon prve ispovijedi,. priznao je da je uzeo dvostruku dozu morfija, ali smrt ga zasađa još nije htjela. Nakon ozbiljnog razmišljanja dogovorili smo da odseli u neku drugu četvrt. Ja ga neću napustiti, te će on ponovo steći snagu da izradi novu sliku za Salon nezavisnih umjetnika. Nesreća tog čovjeka koji mi je postao jedinim drugom uvećaia mi je bol, jer sam se saživio s njegovim patnjama. Postao sam bogatiji za jedno vrijedno iskustvo. On mi je otkrio svu svoju prošlost; po rođenju Nijemac, živio je, djelomično zbog neke nesreće koja je zadesila njegovu obitelj, a djelomično zbog nekog mladićkog ispada, seđam godina u Americi. Otkrio sam u njemu neobičnu inteligenciju, melankolični temperament i neobuzdanu osjećajnost. Ali iza te maske kozmopolite, naslućivao sam i drugi karakter koji me uznemiravao i koji ću otkriti možda jednom kasnije u povoljnijem trenutku. Tako su protekla dva mjeseca i sjedinila moj život s životom tog tuđinca. Proživljavao sam zajedno s njim svu bijedu neuspjelog umjetnika, zaboravljajući pri tom da ja već imam umjetničku karijeru za sobom i da moje ime u Parizu među dramatičarima nešto znači, iako me to kao kemičara više nije toliko ođuševljavalo, Uostalom, drug me je volio samo tako dugo dok sam mu skrivao svoje stvarne uspjehe. Kad bi ih samo uzgred spomenuo, bio je povrijeđen, igrao nesretnika i neshvaćenog, tako da sam se još samo iz čiste samilosti 63

prema njerau pričinjao starim, propalim genijem. To me raalo-pomalo počelo ponižavati, a on se, imajući pred sobom još buđućnost, počeo uzđizati na moj račun. Stvarao sam od sebe leš koji je pokopan ležao među korijenjem stabala, dok je to stablo upijajući hranu iz života koji se raspadao visoko širilo grane i raslo u vis. U to sam vrijeme studirao budističke knjige i divio se svojoj samozataji kojom sam se nijekao za drugoga. Ali dobra djela se nagrađuju, pa ću valjda i ja jednom doći na red. Jednog sam dana ugledao u Revue des Revues sliku američkog proroka i liječnika Francisa Schlattera, koji je 1896. izliječio pet tisuća boiesnika, a zatim zauvijek nestao s lica zemlje. Crte tog čovjeka ličile su na čudnovat način crtama moga druga. Da bih se uvjerio, pokazao sam sliku nekom švedskom. kiparu koji me čekao u kavani »Versailles«. On je odmah primijetio sličnost i podsjetio me na čudnovatu podudarnost okoinosti; naime, obadvojica su njemačkog porijekla, a radili su u Americi. Da, još i više, Schlatter je nestao točno u isto vrijeme kad se u Parizu pojavio naš prijatelj. Budući da sam se sada već ponešto razumio u okultističke izraze, nazvao sam ga »dvojnikom« našeg poznanika. Cim sam izgovorio riječ »dvojnik«, kipar je izbuljio oči i upozorio me na činjenicu da dotični čovjek uvijek ima dva stana, jedan na lijevoj, a drugi na desnoj obali rijeke, Osim toga sam saznao da moj tajanstveni prijatclj zaisla vodi dvostruki život, jer večeri provodi sa mnom u religioznim i filozofskim razgovorima, a noću ga se viđa u Bullierovu baru. Postojalo je sigurno sredstvo kojim bi se dokazao identitet obaju »đvojnika«, jer je revija donijela zadnje pismo Francisa Schlattera u faksimilu. — Dođite danas na večeru — predložio sam — diktirat ću mu Schlatterovo pismo. Budu li oba rukopisa ista, a naročito potpisi, dokaz je tu. Prilikom večere istoga dana sve se potvrdilo; rukopis je isti, potpis, potezi, sve je tu. Slikar se podvrgnuo našem ispitu i malo iznenađen konacno upitao:

— I što hoćete s tim? — Poznate li Francisa Schlattera? — Nisam za njega nikada čuo. — Sjećate li se onog liječnika iz Amerike, od prošle godine? — A, da, onaj šarlatan! Sjeća se; pokazao sam mu sliku i faksimil. Smješkao se skeptički, ostao miran i ravnodušan. I to je bilo sve. Nekoliko dana nakon toga sjedio sam sa svojim tajanstvenim prijateljem na terasi kavane »Versailles« uz konjak, kad se neki čovjek u radnom odijelu neprijatna izgleda zaustavio ispred našeg stola, progurao se bez izvinjenja između gostiju i počeo se na sav glas derati: — Ipak sam vas ulovio, vi, varalice, prevarantu! Što to znači? Naručujete kod mene križ za trideset franaka, a kad vam ga donesem, nestanete! Do đavola, valjda ne mislite da se takav križ pravi sam od sebe? . . . I tako bez prestanka. Uzaluđ su ga konobari pokušavali udaljiti; grozio se da će pozvati policiju. Za sve to vrijeme sjedio je siromašni okrivljenik tupo i nepomično, uništen poput osuđenika, izložen pogledima manje ili više poznatih umjetnika. Kad je scena bila gotova, upitao sam ga potpuno smeten: — Križ? Kakav križ za trideset franaka? Ne razumijem ni riječi od svega toga! — To je bio križ za trideset franaka? Ne razumijem nj riječi od svega toga! — To je bio križ Jeanne d’Arc, model, znate za moju sliku »raspeta žena«. — Ali taj radnik je sam vrag! Nakon trenutka šutnje nastavio sam: — Čudno, ali ne bi se smjelo nekažnjeno igrati ni s križem, ni s Jeannom d’Arc. — Vjerujete u to? — Ne znam ništa. Više ne znam ništa! — Ali onih trideset srebrnjaka! 65

— Dosta! Dosta! — uskliknuo je uvrijeđeno. Kad sam na Veliki petak došao u gostionicu, našao sam svoga suputnika kako spava za stolom. Razdragan, probudio sam ga s uzvikom: — Vi ovdje? — Kako to mislite? — Mislio sam da na Veliki petak barem do šest sati ostajete pred raspelom. — Šest sati? Stvarno, večeras sam spavao čitav dan do šest sati, a da ni sam ne znam zašto. — Možda bih ja znao zašto? —■Naravno: nebesko tijelo ide u šetnju, zar ne? — U Am erici.. itd. Od te večeri zavlađa među nama izvjesna hladnoća. Naše je poznanstvo trajalo još Četiri strašna mjeseca. Moj drug je imao dovoljno vremena da u svojoj umjetnosti krene novim putem, tako da se na kraju mogao odreći svoje »raspete žene« kao kakve stare igračke. Prihvatio je patnju kao jedinu istinsku životnu radost i iz toga je prpizašla rezignacija. Bio je junak u svojoj bijedi! Divio sam mu se kad bi izlizanih potpetica i bez jela prevaljivao dva puta dnevno pješke put od Montrougea do Hallesa i natrag. Nakon što je sedamnaest puta obišao redakcije raznih časopisa i uspio prodati tri crteža, a nije odmah za to primio novac, večerao bi kruh za dva novcića i žurio potom k Bullieru. Naposljetku smo bez riječi prekinuli tu vezu koja je bila sklopljena zbog uzajamnog potpomaganja. Neki čudan osjećaj govorio nam je da je našeg prijateljstva dosta i da se naše sudbine odsada đijele. Rekosmo jedan drugome posljednje zbogom. Nikad ga više nisam vidio, niti bilo što čuo o njegovoj sudbini. U proljeće sam potišten vlastitom i prijateljevom nemilom sudbinom primio pismo od djece iz prvoga braka u kojem mi javljaju da su bili u bolnici teško bolesni. Preplašio sam se kad sam uspoređio vrijeme toga događaja s vremenom mog kobnog pokusa jer se to vrijeme poklapalo.

66

Lakomisleno sam se poigravao tajnim Silama, dok me nevidljiva ruka nije pogođila toČno u srce. Ne ispričavam se, već samo molim eitaoca da upamti tu činjenicu, u slučaju da se bavi magijom, posebno da upamti djelovanje koje se u pravom smislu riječi naziva čaranjem ili urokom, a čije je postojanje utvrdio de Rochas u svom djelu »Exteriorisation de la sensibilite«. U nedjelju prije Uskrsa pošao sam rano ujutro u Luksemburški park na šetnju. Prešao sam ulicu i kad sam stigao ispod arkade Odeona, zaustavio sam se pred Balzacovim plavo uvezenim izđanjima i slučajno izvukao »Seraphitu«. Zašto upravo tu knjigu? Možda je to podsvjesno sjećanje a »Initiation«, gdje su me u jeđnoj ocjeni »Sylve Sylvarum« nazvali Swedenborgovim zemljakom. Kod kuće sam odmah otvorio gotovo nepoznatu knjigu, jer je između prve njegove knjige koju sam pročitao i ove sađa prošlo toliko godina. Knjiga je za mene bila nova, a duh mi je bio spreman »progutati« njen izvanredan sađržaj. Od Sweđenborga nisam još Čitao ništa, jer su ga u mojoj i njegovoj zemlji smatrali šarlatanom, ludom i pokvarenjakom. Silno me je oduševilo, kad sam čuo da taj božanski gigant prošlog stoljeća govori kroz usta najgenijalnijeg francuskog duha. Čitajući s religioznom pobožnošću naišao sam na šesnaestoj strani na podatak da je Swedenborg rođen 29. ožujka. Odjednom sam zastao, razmislio i otvorio kalendar; bio je 29. ožujka, a osim toga i Cvjetna neđjelja. Tako je S\vedenborg ušao u moj život, u kome je odigrao veliku ulogu i trebao mi je na dan smrti donijeti palmu pobjednika ili mučenika — tko bi to unaprijed znao? »Seraphita« mi posta evanđeljem i stavi me opet u tako blisku vezu s onim svijetom da mi se život zgadio, a neodoljiva me nostalgija vukla k nebu. Nema sumnje, spremam se za neki uzvišeniji život! Prezirem zemlju, nečisti svijet, ove ljude i djela njihova. Ja sam 67

bezgrešni pravednik, koga Vječiti stavlja na iskušenje i koga će čistilište ovoga svijeta uskoro spasiti. Ta oholost je kao posljedica povjerljivog odnosa prema silama, uvijek rasla usporedno s mojim uspjesima na naučnom polju. Tako sam uspio po svojim proračunima i zapažanjima metalurga praviti zlato, a smatram da ću to moći i dokazati. On je dokazivao upravo suprotno od mojih tvrdnji a ja nisam mogao prvih osam dana staviti nikakav prigovor na to. I tada sam slučajno, listajući po kemiji svog zaštitnika Orfile, otkrio tajnu postupka. Ta stara, zaboravljena i prezrena knjiga iz godine 1830. postala je moje proročanstvo i pomagala mi u teškim trenucima. Moji su me prijatelji Orfila i Swedenborg štitili, hrabrili i kažnjavali; nisam ih vidio, ali sam osjećao njihovu prisutnost. Nisu se pojavljivali u vizijama ili halucinacijama, ali mali su mi svakodnevni đogađaji dokazivali da me oni ne napuštaju u odlučnm trenucima mog života. Duhovi su postali naturalistički kao i suvremena epoha koja se više nije zadovoljavala vizijama. Kao primjer za to navodim slučaj koji se ne može protumačiti riječju koincidencija. Uspjelo mi je da na papiru proizvedem mrlje zlata, a sada sam htio postići isto to suhim putem i pomoću vatre. Nekoliko stotina pokusa nije mi uspjelo. Očajan, bacio sam cjevčicu na stranu. Jednog sam jutra šetao ulicom gdje se nalazila zvjezdarnica i zastao pred spomenikom na trgu. Na podnožju spomenika našao sam dvije ovalne izrezane ljepenke; na jednoj je bio utisnut broj 207, a na drugoj 28. To šu atomske težine olova (207) i silicija (28). Uzeo sam t4j nalaz sa sobom, da ga vratim u svoje kemijske bilješke. Kod kuće sam počeo nizom eksperimenata s olovom, a silicij sam za sada ostavio po strani. Znajući iz me'talurgije, da olovo u zdjelici ispunjenoj koštanim pepelom uvijek daje nešto srebra, a to srebro sađrži uvijek malo zlata, zaključio sam da fosforno kiselo vapno, kao glavni sastavni dio koštanog pepela, mora pri dobivanju zlata iz olova predstavljati bitan faktor. 68

Olovo je zapravo na podlozi fosforno-kiselog vapna na donjoj površini poprimilo zlatastu boju. Ali nemilost Sila nije mi dopuštala da završim te eksperimente. Godinu dana kasnije za vrijeme mog boravka u Lundu, u Švedskoj, poklonio mi je neki kipar koji je radio finom glinom, neku vrstu laka sastavljenu od olova i silicija, pomoću koga sam prvi put iz rudače dobio zlato savršene Ijepote. U znak zahvalnosti pokazao sam mu obje ljepenke s brojevima 207 i 28. Je li to udes ili slučaj neoborive logike? Ponavljam da me vizije nikada nisu mučile, ali ponekad su mi se stvarni predmeti pojavljivali na neki grandiozan način u ljudskom obliku. Tako mi se jednog dana učinio jastuk izgužvan popodnevnim spavanjem poput mramorne glave u Michelangelovu stilu. Jedne večeri, kad sam došao kući s dvojnikom američkog liječnika, otkrio sam u polusjeni alkovena kako na mom krevetu leži đivovski Zeus. Moj drug zasta pred tim neočekivanim prizorom, obuzet gotovo religioznim čuvstvom. Kao umjetnik shvatio je odmah ljepotu linija. — Evo ponovo velike, lijepe, nestale umjetnosti! Cim ga se više promatra, prizor je postajao sve življi i strašniji. Očito da su duhovi kao i mi smrtnici postali realisti! > To više nije bio slučaj, jer je jastuk neke dane poprimao najneobičnije oblike: gotske zmajeve, strašne nemani. Jedne večeri, kad sam se vratio kući raspoložen, pozdravio me demon u stilu srednjeg vijeka, pravi pravcati đavo s jarčevom glavom. Nikada se nisam preplašio takvih slika, ali dugo mi se zadržao u duši osjećaj nečeg nakaznog, natprirodnog. Moj prijatelj kipar, koga sam pozvao kao svjedoka, nije se ni najmanje iznenadio, dapače, pozvao me u svoj atelijer, u kojem me iznenadila ljepotom linija studija obješena na desnome ziđu atelijera. — Otkuda vam to? Madona, zar ne? — Da, versajska madona — nacrtana prema povijušama iz švicarskih jezera! 69

Rađanje nove umjetnosti po uzoru na prirodu! Naturalistička vidovitost! I zašto osuđivati naturalizam ako on stvara novu umjetnost bogatu mlađošću i nadom? Bogovi se vraćaju, a uzvik pjesnika i umjetnika: »K panu!« naišao je na takav odjek da se priroda ponovo probuđila iz višestoljetnog sna! Ništa se ne zbiva na zemlji bez suglasnosti sila; dakle, ako je naturalizam bio, neka opst bude; jer on znači ponovno rađanje harmonije među materijom i duhom. Taj kipar je bio prorok. Pripovijedao mi je kako je na jednoj stijeni u Bretagni vidio zajedno Orfeja i Krista; dosta je da se kani vratiti tamo i upotrijebiti to kao model za grupnu skulpturu za izložbu u Salonu. Jedne večeri, kad sam s tim prorokom silazio niz Rue de Rennes, zastao je on ispred izloga neke knjižare u kojoj su bile izložene litografije u boji. Bio je to niz scena s ljuđskim likovima, koji su umjesto glava imali maćuhice. Premda sam se bavio botanikom, nisam još nikada primijetio da su maćuhice nalik na ljudska lica. Moj se prijatelj nije mogao tome načuditi. — Zamislite; sinoć kad sam došao kući promatrale su me maćuhice s prozorske daske tako izazovno da sam odjednom u njima vidio sama ljudska lica. Smatrao sam da je to vizija mojih prenapetih živaca. A danas nalazim to isto na jednom starom bakrorezu; to dakle nije iluzija nego zbilja! Išli smo đalje i ja sam na kupoli Invaliđskog doma ugledao Napoleona i njegove maršale. Kad se na bulevar des Invalides dolazi s Montparnassea ukazuje se kupola za zalaska sunca u punom sjaju, a konzole i druge izbočine s katedrale poprimaju Ijudske oblike koji se mijenjaju već prema tome da li ih promatramo izbliza ili iz daljine. Tamo je Napoleon, Bernadotte, Berthier i moj ih prijatelj crta »po prirodi«. — Kako možete objasniti taj fenomen? — Objasniti? Da li se ikad moglo nešto objasniti time što se morem riječi opisivalo isto takovo more riječi? — Vi, dakle, ne vjerujete đa je graditelj radio po svom podsvjesnom planu? 70

— Čujte, dragi prijatelju, Jules Mansard koji je sagrađio katedralu 1706. nije mogao predvidjeti siluetu Napoleona koji se rodio 1769. . . Je li to dovoljno? Ponekad sam noću snivao snove koji su mi predskazivali budućnost, čuvali me od opasnosti i razotkrivali tajne. Tako mi se u snu ukazao davno umrli prijatelj a držao je u rukama neobično veliku novčanicu. Pitao sam ga za porijeklo tog novca, a on je odgovorio »Amerika«, i nestao s blagom. Slijedećeg sam dana dobio pismo od prijatelja iz Amerike kojeg nisam vidio već punih dvađeset godina, s porukom da sam imao neku narudžbu u Chicagu i da je pismo uzalud lutalo čitavom Evropom. Radilo se o honoraru od dvadeset tisuća franaka, golema svota za moje tadašnje jadno stanje. Tih dvadeset tisuća franaka osiguralo bi mi budućnost, ali nitko osim mene nije mogao ni slutiti da je taj gubitak bio kazna za nepravdu koju sam učinio u srdžbi, zbog nevjernosti jednog svog književnog takmaca. Nekom sam drugom prilikom vidio u snu Jonasa Liea kako nosi neobično ukrašen sat s njihalom od pozlaćene bronce. Nekoliko dana poslije, spuštajući se bulevarom St. Michel, privukao mi je pašnju izlog nekog urara. — To je sat Jonasa Liea — povikao sam glasno. Zaista, sat je bio posve isti. Uređaj je počivao na četiri stupa okrunjen nebeskom kuglom. Pokazivač datuma u kugli pokazuje trinaesti kolovoza. U jednom od slijeđećih poglavlja ispričat ću o tome kako mi je taj trinaesti kolovoz postao sudbonosnim. Te male zgode i još mnoge druge zbivale su se za vrijeme mog boravka u hotelu »Orfila« između 6. veljače i 19. srpnja 1896. Istodobno s tim zgodama đogodila se i pustolovina, koja me istjerala iz hotela i uvela u novu epohu mog života. Došlo je proljeće. Dolina suza i boli, što se prostirala ispod mog prozora, zelenila se i cvjetala. Zeleno 71

je grmlje pokrivalo tlo i krilo blato. Gehenna1 se pretvorila u Saronsku2 đolinu punu Ijiljana, jorgovana i robinija u cvatu. Bio sam duboko tužan, ali me veselio smijeh mladih djevojaka, koje su se igrale tamo dolje pod drvećem, dirao me i budio u meni novi život. Život je proticao i približavala se starost; žena, djeca, dom, sve je prošlost; u meni jesen, a posvuda proljeće. Tješila me Jobova knjiga i Jeremijine jadikovke, jer između mog i Jobovog udesa postoji barem neka mala sličnost. Zar i mene ne progoni zla sudbina, guši siromaštvo, zar nisam napušten od prijatelja! »Crn sam, ali ne od sunca. Ja sam brat zmija i drug sova. Moja koža je postala crna, a udovi su mi žegom izgorjeli. Harfa mi se u jauk pretvorila, a flauta u plač.« Tako govori Job. A Jeremija izreče u dvije riječi sav bezdan moje tuge: »Ja sam gotovo zaboravio što je sreća.« U takvom sam raspoloženju sjedio jednog popodneva sagnut nad poslom, kad odjednom začuh pod prozoromizakrošanja drveća zvukove glasovira. Napeo sam uši poput bojnog konja kad čuje zvuk trube, uspravio se i duboko uzdahnuo. To je Schumannov »Zanos«. I još više, svirao je on. On, moj ruski prijatelj moj učenik koji me zvao »ocem«, jer je sve naučio od mene; moj djetić koji me nazivao majstorom i ljubio mi ruke, jer njegov je život počinjao tamo gdje je moj svršavao. Došao je iz Beča u Pariz s namjerom da me upropasti, kao što me je upropastio u Beču — a zašto? . . . jer je sudbina tako htjela da je njegova sadašnja žena, prije nego što ju je upoznao, bila moja ljubav. Je li moja krivnja što se tako dogođilo? Dakako, nije a ipak, on me ubitačno mrzio, ogovarao me, sprječavao prikazivanje mojih drama, spletkarao i tako štetio mojoj egzistenciji. U napadu bijesa udario sam ga jedanput nekom palicom, ali na tako surov i kukavički način đa sam zbog toga pretrpio kao da sam učinio ubojstvo. Tješilo 1 pakao (hebrejski) 2 pokrajina u Palestini 72

me što je sađa došao ubiti me, jer me samo smrt mogla osloboditi vječne grižnje savjesti. On se dakle krio iza svih onih pogrešno adresiranih pisama koja sam neprestano gledao dolje u loži kod vratara. Neka me uništi! Neću se braniti, jer mi život ionako ništa ne znači. Još uvijek sam čuo »Zanos«. Svirao je na način kako to samo on umije, nevidljiv pod zidom zelenila. Samo zašto je svirao? Da mi najavi dolazak ili da me uplaši i natjera u bijeg? Možda ću to saznati u gostionici, gdje su Rusi vjerojatno već razgovarali o dolasku svog zemljaka. Pošao sam na večeru, kađli me već na vratima dočekaše neprijateljski pogledi. Saznavši o mojoj svađi s Rusom, čitavo se društvo urotilo protiv mene. Da bi ih razoružao, započeo sam bitku: — Popovski je u Parizu? — upitao sam. — Ne, još nije — odgovorio je jedan. — Jeste, kako da ne — odgovori drugi — vidjeli su ga u »Mercure de Franceu«. Jedan je protuslovio drugome i konačno sam znao koliko i prije, ali sam se pravio kao da vjerujem sve što mi pripovijedaju. No i suviše očito neprijateljstvo prisililo me da se zakunem da više neću dolaziti u tu gostionicu. Bilo mi je žao, jer su neki ljudi zaista bili simpatični. Dakle, još me jednom taj prokleti neprijatelj natjerao u osamu i zatočeništvo. Obuzela me mržnja prema njemu i nisam više čak želio smrt! Zar da padam u ruke inferiornijeg čovjeka? To bi za mene bilo preveliko poniženje, a za njega prevelika čast. Borit ću se i braniti! Da bih se riješio brige, uputio sam se u Rue de la Sante iza Val de Grace u posjetu nekom danskom slikaru, inače intimnom prijatelju Popovskog. Taj čovjek moj nekadašnji prijatelj, došao je u Pariz prije šest mjeseci, i kad sam ga na ulici sreo, pozđravio me nekako hlađno, gotovo neprijateljski. Slijedećeg me dana posjetio i pozvao u svoj atelijer, a pri tom je izgovorio toliko ljubaznosti da sam iskreno posumnjao u njegovo prijateljstvo. Kad sam ga upitao da li zna nešto novo

73

0 Popovskom, izbjegavao je odgovor, ali je ipak potvrdio vijest da će Popovski vjerojatno uskoro doći u Pariz. — Da me ubije? — dopunio sam ga. — Zacijelo! Čuvajte se! Onog jutra kad sam Dancu htio uzvratiti posjet, ležala je — kakav slučaj! — pred vežom na pločniku golema doga i zatvarala mi put. Treutak sam bio neođlučan, ali odmah zatim odlučio sam da se vratim, 1 kod kuće sam zahvaljivao silama za njihovu opomenu, jer sam sigurno izbjegavao nekoj nepoznatoj opasnosti. Kad sam nekoliko dana nakon toga htio ponoviti posjet, sjedilo je na pragu otvorenih vrata đijete i držalo igraću kartu u rukama. Instinbtivno sam bacio pogled na kartu; bila je pikova desetka! Opasna igra u toj kući! I ponovo sam se vratio kući. Ali danas, nakon scene u gostionici čvrsto sam odlučio, da uđem usprkos piku i psu ali sudbina je htjela drugačije. Sreo sam ga u Brasserie đes Lilas. Bio je ushićen što me vidi i sjeli smo za sto na terasi. Razgovarali smo o zajedničkim uspomenama iz Beča, i u tom je trenutku on opet bio moj stari dobri prijatelj, oduševljavao se vlastitim pričanjem, zaboravio je na male nesuglasice i priznao neke činjenice koje je prije javno negirao. No odjednom kao da se sjetio svoje obaveze ili obećanja; zašutio je, hladan i neprijateljski, kao da se naIjutio sam na sebe što je previŠe pripovijedao. Na moje direktno pitanje da li je Popovski u Parizu, odgovorio je kratkim: »Ne«. Bilo je jasno da je laž. Rastasmo se. Moram napomenuti da je taj Danac bio prije mene Ijubavnik gospođe Popovski i da mi je još uvijek pređbacivao što ga je njegova dragana napustila zbog mene. Sada je u kući Popovskog igrao ulogu kućnog prijatelja, a da Popovski, naravno, nije znao u kakvim je odnosima njegova žena s »lijepim Heinrichom«. Schumannov »Zanos« je odzvanjao iznad gustih krošanja drveća, ali svirač se nije vidio i ja nisam znao 74

gdje on stanuje. Glazba je trajala čitav mjesec, od četiri do pet sati uveče. Kad sam jednog jutra silazio niz Rue de Fleurs, da se utješim pogledom na dugu iznad mojih inicijala u izlogu bojadisaonice, ušao sam u Luksemburški park, lijep poput bajke i u punom cvatu, i našao na zemlji dvije suhe grančice koje je otkinuo vjetar. Izgledale su kao dva grčka slova P i Y. Podigao sam ih i sjetio se da je P — Y kratica od Popovski. Dakle, on me ipak progoni, a Sile me hoće sačuvati od opasnosti. Obuzeo me strašan nemir usprkos tome što mi je Nevidljivi bio sklon, opomenuvši me prije. Prizivao sam u pomoć zaštitu providnosti i čitao Davidove psalme. Mrzio sam svog neprijatelja starozavjetnom mržnjom, ali istođobno nisam više imao hrabrosti da se poslužim sredstvima cm e magije. — O, Vječiti, dođi i pomozi mi! Reci duši mojoj: ja sam tvoja pomoć. Neka se stide i srame oni koji me progone, neka iščeznu i postide se oni koji mi žele z l o. . . Neka se stide svi oni koji se raduju mojoj nesreći. Ta se molitva tada činila pravednom, a milosrđe Novoga zavjeta činilo mi se kukavičlukom. Kome Nepoznatom bijaše upravljena moja bezbožna molitva? To nisam znao reći; sam tijek te pustolovine pokazat će da se moja molba ipak ispunila.

VII IZVACI

IZ

MOG

DNEVNIKA

1896.

13. svibnja. Pismo moje žene. Saznala je iz novina da neki gospodin S. namjerava zračnim balonom otputovati na Sjeverni pol. Očajna je, uzdiše, uvjerava me o svojoj 75

nepromijenjenoj Ijubavi te me zaklinje da otkažem tu pustolovinu, koja je isto što i samoubojstvo. Objasnio sam joj zabunu; to je moj bratić, koji stavlja život na kocku za jedno veliko znanstveno otkriće. 14. svibnja. Prošle sam noći sanjao slijedeće: odsječena glava bila je ponovo nataknuta na trup čovjeka koji je bio nalik na propalog glumca. Glava poče govoriti; spopade me strah i ođgurnem zastor na krevetu, gurajući pred sobom policajca u namjeri da se zaštitim od bijesnog čovjeka. Iste me noći ubo komarac i ja sam ga ubio. Ujutro mi je đlan desne ruke bio poprskan krvlju. Setajući bulevarom Port-Royal ugledao sam na pločniku mrlje krvi. Vrapci su na dimnjaku sagradili gnijezđo. Cvrkutali su tako veselo kao da stanuju u mojoj sobi. 17. svibnja i slijedećeg dana. Konjak u šest sati na terasi Brasserie des Lilas, iza maršala Neya postao je moj jedini grijeh i jedina životna radost. Nakon dnevnog rada, kad su duša i tijelo iscrpljeni, odmaram se uz žuto piće, cigaretu, »Temps« i »Journal de Debat«. O, kako je ugodan život kad magla opojnosti prevuče veo preko bijeđe života! Vjerojatno mi Sile zavide na tom trenutku blaženstva između šest i seđam sati, jer od te mi je večeri srušena sreća nizom neugodnosti, koje nikako ne mogu pripisati slučaju. 17. svibnja moje je mjesto n.a kome sjedim već godinama bilo zauzeto, a isto tako i sva ostala mjesta. Duboko ganut otišao sam u drugu kavanu. 18. svibnja. Moj stari kutak u »Lilasu« opet je slobodan, zadovoljan sam i sretan pod kestenom iza maršala Neya. Dobar konjak je tu, cigareta je zapaljena, »Temps« otvoren ...

76

Prolazi neki pijanac; odvratan, ružna lica, crvena od vina, s pruskim nosom i zlih očiju. Popio sam gutljaj konjaka sav sretan što ne izgledam kao taj pijanac... Da, ne znam još ni sad kako to da mi je čaša bila iskrenuta i prazna. Nemam novaca da naručim drugu pa platim i ođlazim iz kavane u uvjerenju da je to opet čin zla đuha. 19. svibnja. Ne usuđujem se otići u kavanu. 20. svibnja, Šunjao sam se oko terase i primijetio da je moj kutak slobodan. Moram se boriti protiv zlih duhova i prihvaćam boj. U tom trenutku — vjeruj mi, čitaoče — bukne požar u kavanskom dimnjaku iznad moje glave. Sveopća panika. Sjedim i dalje, ali neka viša sila vinu oblak čađe i upravi ga tako da dvije velike pahuljice upadoše u moju čašu. Preneražen odlazim dalje. 1. lipnja. Poslije dugog suzdrzavanja opet me obuze želja da se tješim pod kestenom u svom kutu. Stol mi je zauzet i zato sjeđam na drugi, osamljen i miran. Moram se boriti protiv zlih duhova. . . Uto dolazi neka obitelj i sjeda za susjeđni stol. Pristiže ih sve više, tako da ih se jedva može prebrojiti. Žene se u prolazu dotiču mog stolca, djeca se igraju pred mojim očima, mladići mi uzimaju šibice bez izvinjenja. Okružen tom bezobraznom i bučnom ruljom — ipak se neću pomaknuti s mjesta. I uto se dogodi nešto što je bez sumnje opet djelo nevidljive ruke, i što ni u kom slučaju ne mogu pripisati tim ljudima koji su mi potpuno nepoznati. Jedan od mladića stavlja potpuno neobjašnjivom kretnjom novčić na moj stol. Tuđ i sam među toliko nepoznatih ljudi, ne osuđujem opirati se. Ipak, razljutivši se zatražim razjašnjenje. Dao mi je novčić kao da sam prosjak! Prosjak! Bodež koji sam sebi zabijam u prsa. Prosjak, pa da, jer ti ne zaslužuješ ništa . . . 77

Konobar dolazi i nudi mi ugodnije mjesto. Novčić ostavljam na stolu. Konobar ga odnosi za mnom — o, kakva sramota — i kaže mi uctivo da ga je mladi čovjek našao pod mojim stolom i da misli da pripada meni. Stidim se, i da bih sakrio ljutnju, naručujem drugi konjak. Konjak je tu, sve je u redu, kad me odjednom zapahne gadni zadah na sumporni amonijak. Što ti to opet bi? Ništa, niti neko čudo, niti zla namjera. . . Na rubu se pločnika otvorila odvodna cijev, upravo tamo gdje je bio moj stolac. Počinjem shvaćati da me dobri dusi žele osloboditi uroka koji bi me na koncu mogli dovesti u ludnicu! Neka je blagoslovljena proviđnost koja me spasila! i.

25. svibnja. Iako prema kućnom redu žene nemaju pristup u hotel, uselila se u sobu do moje neka obitelj. Dan i noć plače dojenče, ipak to me raduje jer se sjećam dobrih starih vremena između tridesete i Četrdesete kad mi je život bio najljepši. 26. svibnja. Obitelj se svađa, dijete dreči! A kako je ipak sve to slatko za mene! Te večeri sam ponovo vidio Engleskinju. Bila je ljepuškasta i smijala se dobroćudnim materinskim smiješkom. Naslikala je plesačicu koja je poput oraha ili mozga. Slika visi prilično sakrivena u gostionici iza bifea madame Charlotte. 29. svibnja. Pišu mi djeca iz prvog braka da su brzojavno pozvana u Stockholm, na oproštajnu svečanost priređenu meni u čast, prije mog leta zračnim balonom na Sjeverni pol. Oni ne razumiju ništa od svega toga, kao što nerazumijem ni ja. Kakva fatalna zabluđa! Novine izvješćuju o nesreći u Saint Louisu (Saint Louis!) u Americi, gdje je ciklon usmrtio oko tisuću. ljudi. 78

2.

lip n ja .

U ulici gdje je zvjezdarnica našao sam dva šljunka u obliku srca. Iste večeri nađoh u vrtu nekog ruskog slikara i treći šljunak, iste veličine i oblika kao i ona dva prva. Ne čuje se više Schumannov »Zanos« i ja sam opet miran. 4. lipnja. Posjećujem slikara Danca u Rue de la Sante. Veliki pas je nestao i ulaz je slobodan. Jedemo na terasi bulevara Port-Royal. Mom prijatelju je hladno i neudobno, i budući da je zaboravio kaput, ogrnem ga svojim proIjetnim kaputom. Najprije ga je to umirilo; pokorio mi se šutke. Jeđinstveni smo u svim točkama, ne usuđuje usprotiviti mi se. Priznaje da je Popovski zločinac i da njemu imam zahvaliti svoju nesreću. Odjeđnom postaje nervozan, drhti kao medij pod hipnotizerovim utjecajem, uzbudi se, baci kaput, prestane jesti, odbaci viljušku, ustane, pozdravi se i odlazi. Što je bilo? Zar se moj ogrtač ispunio fluidom koji je prešao na njega i podjarmio ga putem sumpornog polariteta? Zar je ono što Ezekiel kaže u 13. glavi, stihu 18: »Ovako zbori Jahveu Gospod: ,Jao onima koji vezu poveze za svačije ruke i koji prave pokrivala za glave svake veličine, da bi ulovili dušu!. . . Rastrgat ću sve to na vašim rukama i oslobodit duše koje hvatate kao ptice’!« Zar sam postao čarobnjak, a da ni sam to ne znam? 9. lipnja. Posjetio sam prijatelja Danca u namjeri da razgledam slike. Kad sam došao, bio je zđrav i veseo, ali pola sata nakon toga dobio je takav napad đa'se morao skinuti i leći u krevet. Što mu je bilo? Možđa nečista savjest? 14. lipnja. Nedjelja. U Luksemburškom parku našao sam i četvrti šljunak u obliku srca. Na kamenu je bilo nešto zlatno79

žutog tinjca. To mi je zagonetno i naslučujem neki predznak. Pred otvorenim prozorom uspoređujem sva četiri šljunka kad odjednom začujem zvona Saint-Sulpicea, zatim veliko zvono sa tornja Notre-Dame, a kroz tu uobičajenu zvonjavu razliježe se neko muklo i svečano brujanje, kao đa dolazi iz utrobe zemlje. Upitam slugu koji mi je donio poštu o čemu se radi. — To je veliko hodočašće Savojaca crkvi Sacre Coeur de Monmartre. — To je, đakle, svetkovina Presvetog srca? Promatram četiri tvrda kamena srca uzbuđen malo tom nenadanom podudamošću. Od pravca Notre-Dame-des-Champs čujem kukavicu i mislim kako je to nemoguće; ili zar mi je sluh postao toliko istančan da čujem zvukove iz Meudonske šume! 25. lipnja. Idem u Pariz da promijenim ček u zlato. Na moje veliko iznenađenje Voltaireov kej se ljulja pod mojim nogama; naravno, i most Caroussel se ljulja pod težinom kola. Ali jutros se to gibanje nastavlja od dvora Tuilerien do Hue de l ’Opera. Svaki grad uvijek pomalo treperi, samo da bi se to osjetilo treba imati istančane živce. Druga obala rijeke za nas s Montparnassea je — tuđa zemlja. Prošlo je gotovo godinu dana otkad sam posljednji put posjetio Credit Lyonnais ili Cafede la Kegenee. Na bulevaru Italie obuze me nostalgija i požurim natrag na drugu obalu, gdje me ponovo razbudio pogled na Rue des Saints-Peres. U blizini crkve Saint-Germain-đes Pres sretnem mrtvačka kola, zatim dvije goleme madone koje prevoze na kolima. Jedna od njih je klečala sklopljenih ruku i očiju uzdignutih prema nebu. Neobično me se jako dojmila. 16. lipnja. Na bulevaru Saint-Michel kupio sam sličicu ukrašenu staklenom kuglom koja prikazuje Majku božju lurdsku 80

u spilji, a pred njom ženu s velom kako kleči. Kad sam sliku okrenuo prema suncu, bacila je na zid čudnovatu sjenu; na stražnjoj je strani slike bila izrađena Kristova glava iz gipsa. Je li to bilo slučajno ili je umjetnik to pređvidio? 18. lipnja. U moju sobu uđe prijatelj Danac, utučen i drhteći čitavim tijelom. Popovski je u Beču zatvoren pod sumnjom da je ubio jednu ženu i dvoje djece; ljubavnicu i đvoje njene vanbračne djece. Nakon prvog iznenađenja i iskrenog saučešća za prijatelja koji mi je nekada bio tako blizak, mojom dušom, koju su prijetnje već mjesecima mučile, ovlada duboki mir. Nesposoban da prikrijem svoj opravdani egoizam, dajem maha svojim osjećajima: — To je strašno, ali ipak mi je lakše kad pomislim na opasnost kojoj sam, eto, izmakao. — Sto ga je nagnalo na zločin? — Možda je zakonita žena bila ljubomorna na nezakonitu, a možda su tome đoprinjeli i izdaci koji su u vezi s tim. Možda . . . Sto? — Možda su njegovi krvoločni nagoni, koji nedavno nisu mogli naći izlaz ovdje u Parizu — našli neki drugi izlaz, svejedno koji. Pitam se: je li moguće da su moje vruće molitve otklonile bodež od mene, usmjerivši ga na samog ubojicu? Nisam dalje razmišljao o tome, već predlažem velikodušno poput pobjednika: — Spasimo našeg prijatelja barem literarno. Ja ću objaviti članak o njegovim zaslugama na književnom polju a vi nacrtajte njegov simpatični portret, pa ćemo to dati u »Revue Blanche«. U atelijeru Danca promatramo portret Popovskog, naslikan prije dvije godine. To je samo glava odsječena oblakom, a pod njom su razbacane mrtvačke kosti, slično kao na nadgrobnim pločama. Ta ođsječena glava nas 81

plaši, a moj san od trinaestog svibnja iskrsava i muči me poput aveti. — Kako ste došli na tu pomisao odrubljenja glave? — To je teško reći; na toj divnoj duši uvijek je počivala neka zla kob. Ta je duša pokazivala znakove genijalnosti i težila za najvećom slavom, ne misleći da će za to jednom morati polagati bilo kakav račun. Život nam ostavlja samo dva izbora: ili lovorov vijenac ili putene užitke. — I vi ste to najposlije spoznali? 23. lipnja. Našao sam iglu od lažnog zlata s umjetnim biserom. U kupelji sinteze zlata ulovio sam zlatno srce. Kad sam uveče prošetao kroz Rue du Luxemburg, desno od prve aleje ugledao sam košutu iznad krošanja drveća, koje se ocrtavalo na nebu. Čudio sam se kako je lijepog oblika i boje; dala mi je glavom znak u pravcu jugoistoka. /Dunav!/ Posljednjih dana nakon ruske katastrofe obuzeo me novi nemir. Čini mi se kao da se netko brine o mojoj suđbini i povjeravam danskom slikaru da me muči mržnja Rusa koji je u zatvoru poput fluida nekog električnog stroja. Ima trenutaka kad naslućujem da se bliži kraj mom boravku u Parizu i da me očekuju nove neugodnosti. Pričinja mi se da pijetao na križu Notre-Dame-des Champs maše krilima, kao da bi htio poletjeti na sjever. Predosjećaj skorog ođlaska iz Pariza natjerao me da požurim sa studijama u Jardin des Plantes. U posudi od cinka u kojoj vršim sintezu zlata nazire se na unutarnjoj strani krajolik, nastao od naslaga željeznih soli. Tumačim to kao neki pređznak, ali ne mogu doznati gdje bi se mogao nalaziti taj kraj. Tu su brežuljci obrasli crnogoricom, a najviše jelama; među uzvisinama prostiru se doline, voćnjaci i žitna polja, zacijelo je u blizini neka rijeka. Humak sa slojevitim obroncima okrunjen je ruševinama neke stare tvrđave. Još se ne snalazim, ali neću dugo biti u neizvjesnosti. 82

25. lipnfa.

Pozvan sam glavaru znanstvenog okultizma, direktoru »Initiationa«. Kad smo doktor i ja stigli u Marolles en Brie, dočekale su nas tri loše vijesti. Lasica je usmrtila patke, služavka se razboljela, a treću novost nisam dobro upamtio. Vrativši se uvečer u Pariz, čitao sam u nekim novinama glasovitu priču o avetima u kući u Valence en Brie. Brie? Vrlo sumnjivo. Bojim se da ne pobudim sumnju hotelskih gostiju zbog svog izleta u Brie. Da ne budem još okrivljen da sam svu tu čaroliju priredio ja svojim alkemičkim znanjem? Kupio sam brojanice. A zašto? Lijepe su, a nečastivi se boji križa. Uostalom, više ne razmišljam o povodima svojih poteza. Postupam kako mi padne na pamet, i život je tako puno snošljiviji. U slučaju Popovski dolazi do preokreta. Njegov prijatelj Danac počinje opovrgavati istinitost zločina pod izgovorom da je istraga pokazala da je sumnja lažna. Tako je i objavljivanje mog članka odgođeno na neko vrijeme, a u odnosima je ponovo nastupila stara hladnoća. Istodobo iskrsava i nakazno pseto, upozorenje đa budem na oprezu. Kada sam popodne pisao za stolom pod prozorom, iznenada je počela oluja. Prve kišne kapi pale su na moj rukopis i uprljale ga tako da od slova u rijeci »alp«1 nasta mrlja nalik na divovsko lice. Sačuvao sam taj crtež, jer je sličan na japanskog boga gromovnika kako je prikazan u Flammarionovoj »Atmosferi«. 28. Upnja. Vidio sam u snu svoju ženu: neđostajali su joj svi zubi. Dala mi je gitaru koja je ličila na čamac s Dunava. Jutros sam našao u Rue d’Assas komad papira duginih boja. Danas popodne usitnio sam na komadu papira živu, kositar, sumpor i amonijev klorat. Kad sam uklonio ma1 m ora

83

su, na kartonu je bio otisak nekog lica, potpuno sličan na lice moje žene, kakvu sam prošle noći vidio u snu. 1. srpnja. Očekujem erupciju, potres, munju. Naslućujem pogibelj, uzbuđen poput konja kada mu se približava vuk. Spremam kovčeg za bijeg, ali se još ne ođlučujem na odlazak. Rus je zbog nedostatka dokaza pušten iz zatvora; njegov prijatelj Danac postao je moj prijatelj. Društvo u gostionici mi više nije ugodno. Posljednji je ručak zbog žege bio u dvorištu; stol je bio postavljen između posuđa za smeće i nužnika. Nad smetištem je visjela slika mog nekadašnjeg prijatelja Amerikanca. Objesili su je tu iz osvete, jer je umjetnik pobjegao ne plativši dug. Kraj stola su Rusi postavili statuu: ratnika oboružana tradicionalnom kosom. Da me preplaše! Neki mladić iz gostionice išao je u nužnik točno iza mojih leđa s očitom namjerom đa me razljuti. Dvorište usko poput rova, ne dopušta suncu da prijeđe preko visokih zidova. Uličarke nastanjene gotovo u svim katovima, rastvorile su prozore i obasule nas tučom pogrdnih riječi; služavke dolaze s posudama za smeće i bacaju njihov sadržaj u smetište. To je pravi pakao! Uz to moja oba susjeda, notorni pederi, vode odvratan razgovor u namjeri da i mene upletu u svoju svađu. Zašto sam ovdje? Jer me osamljenost prisiljava, da potražim ljudska bića i čujem ljudski glas! Da, kad mi je psihička napetost dostigla vrhunac, opazio sam na maloj lijehi u blizini nekoliko rascvjetalih maćuhica. Njišu glavicama kao da bi me htjele upozoriti na neku opasnost, a jedna mi od njih, djetinja lica i velikih, dubokih, svijetlih očiju domahuje: — Odlazi! Ustanem i platim. Kod izlaza me pozdravlja momak i očito mi se ruga. Ljutim se, ali ostajem miran Žalim samog sebe i stidim se zbog drugih. Opraštam krivcima, jer ih smatram demonima koji vrše svoju dužnost. 84

Cim sam došao kući, počeo sam razmišljati o svojim dobrim i lošim djelima. Do sada se — a u tome je bila moja snaga — nisam mogao poniziti da drugima dam pravo, ali sada, kad me je ošinula ruka Nevidljivog, nastojim da nedam pravo samo sebi. Nakon što sam temeljito ispitao svoje ponašanje za vrijeme posljednjih tjedana spopade me strah. Savjest mi bezobzirno i neumoljivo govori istinu. Iz oholosti sam griješio prema hibridi, jedina mana koju bogovi ne opraštaju. Ohrabren prijateljstvom doktora Papusa koji je pohvalio moje studije, uobražavao sam se da sam riješio zagonetku sfinge. Kao Orfejev takmac, smatrao sam svojim zadatkom da opet oživim prirodu koja je umrla u rukama učenjaka. Svjestan naklonosti Sila, laskao sam samom sebi da me neprijatelj neće moći pobijediti i zaboravio na najobičnije osjećaje skromnosti. Vrijeme je da ispričam povijest svog tajanstvenog prijatelja, koji je u mom životu odigrao važnu ulogu kao mentor, savjetnik, tješitelj i sudac, a ponekad mi je u teškim časovima i pomogao. Već 1890. pisao mi je zbog knjige koju sam tada objavio. Pronašao je đodirne točke između mojih misli i misli teozofa i htio je čuti moje mišljenje o okultizmu i Izidinoj1 svećenici, madam Blawatsky. Nije mi se svidio đrzovit ton njegova pisma i nisam mu to u odgovoru zatajio. Nakon četiri godine objavio sam »Antibarbarusa« i u najkritičnijem trenutku svog života primio sam od tog nepoznatog drago pismo u kome mi uzvišenim gotovo proročanskim ririječima proriče bolnu i slavnu budućnost. Na isti način razjašnjava zbog čega mi ponovo piše; osjetio je da mi je potrebna koja utješna riječ. Konačno, nudi mi pomoć, koju ja odbijam. U jesen 1895. ponovo počinjem dopisivanjem s molbom da mi pomogne pri objavljivanju prirodoznanstvenih spisa. Od tog dana podržavamo vrlo prijateljske, 1 Izida

—

b o g in ja

p lod n e

ze m lje

(u

starih

E gipćana)

85

gotovo povjerljive pismene odnose, osim kratkotrajnog prekida, koji je on izazvao uvredljivim načinom kad me je htio podučavati o poznatim stvarima i oholim mi izrazima predbacivao neskromnost. Nakon što smo se ipak opet pomirili, saopćio sam mu rezultate svih svojih promatranja i otkrio sve svoje tajne, što možda nije bilo baš najrazboritije. Ispovjeđio sam se tom čovjeku koga nikada nisam vidio, a podnosio sam najstrože opomene od njega, budući da sam ga više smatrao nekom idejom nego živom osobom; on je za mene bio glasnik providnosti. Ipak u nekim su nam se pitanjima mišljenja potpuno razilazila, tako da je često dolazilo do vrlo živih prepirki, ali nikad nije izbila prava svađa. Kao teozof propovijedao je karmu1; apstraktni zbroj Ijudskih sudbina koje se u izvjesnom smislu izjednačuju. On je, dakle, bio epigon takozvane materijalističke škole. Ja sam, naprotiv, u Silama gledao jednu ili više konkretnih, živih, individualiziranih osoba, koje svjesno upravljaju tijekom svijeta i putevima ljudi. Drugo razmimoilaženje u mišljenju odnosilo se na nijekanje i zatajivanje svoga Ja, što sam smatrao i prije kao i sada običnom luđošću. Sve što znam, a znam malo, polazi od onoga Ja kao središta. Kultura a ne kult toga Ja jeste dakle najveći i posljednji cilj života. Moj je određeni i stalni odgovor na njegove prigovore bio: uništavanje svoga Ja znači samoubojstvo. Uostalom, kome da se pokorim? Zar teozofima? Nikada! Pred Vječitim, Silama i Providnošću ne zatomljujem svoje zle instinkte. Moja je đužnost da se borim za očuvanje svoga Ja protiv svih utjecaja bilo kakve sekte ili stranke. To mi govori svijest koju mi je pođarila milost božanskih zaštitnika. Konačno, za vrijeme pustolovine Popovskog, govorio mi je tako oholo da je njegova tiranija postala gotovo nepođnosiva, a plašim se da me je počeo smatrati ludim. Nazivlje me Simunom Magnusom, crnim vračem, i pre1 S am ilost 86

poručuje mi gospođu Blawatsky. Odmah mu odgovaram da mi gospođa Blawatsky nije potrebna, i da me nitko ništa ne treba učiti. I čime mi on nakon toga prijeti? Kaže da će me ponovo izvesti na pravi put pomoću Sila, koje su jače od mojih. Molim ga da se okani moje sudbine; ona je dobro zaštićena providnošću koja me uvijek vodila. I da bih razjasnio misli primjerom, ispričam mu slijedeću zgodu, malu pojedinost iz svog života, tako bogatog doživljajima, ali ga unaprijed upozorujem da se plašim jer ću zbog ispovijedi svoje tajne navući na sebe osvetu Nemeze.1 t l

Bilo je to prije đeset godina, usred moje najbujnije literarne epohe, kad sam istupio protiv ženskog pokreta, kojega je u Sakandinaviji podupirao svaki osim mene. Tako sam se zanio u žestinu borbe da sam prekoračio granice svake pristojnosti u tolikoj mjeri đa su me zemljaci proglasili ludim. Bio sam tada u Bavarskoj s prvom ženom i djecom, kad me pismom pozva prijatelj iz mladosti da kod njega s djecom provedem jednu godinu. O ženi nije bilo ni riječi. To mi je pismo bilo sumnjivo, stii usiljen, a precrtavanja i izmjene su očito govorile o tome da je njegov pisac bio u neizvjesnosti što da navede za razlog. Budući da sam naslutio zamku, otklonio sam ponudu neodređenim, prijateljskim riječima. Poslije dvije godine, nakon moje prve rastave, otišao sam bez poziva prijatelju koji je tada živio kao carinski inspektor na malom otoku u Sjevernom moru. Doček je bio srdačan ali neiskren, tako da je razgovor nalikovao na policijsko preslušavanje. Bilo mi je jasno zbog čega, kad sam o tom jedne noći razmišljao. Unatoč simpatiji koju je gajio za mene, taj se čovjek ljutio na mene zato što sam u nekom svom romanu povrijedio njegovu taštinu. U biti despot želio je utjecati na moju suđbinu, ukrotiti mi duh i pokazati svoju premoć time da me podjarmi. Bezobziran u izboru sredstava, mučio me čitav tjedan, trovao me klevetama, iz1 TJ sta rog rčk oj m ito lo g iji b o g in ja osvete

87

mišljenim pričama, ali tako nespretno da sam bio sve više uvjeren da me hoće zatvoriti kao duševnog bolesnika. Nisam mu se naročito opirao i prepustio sam se svojoj dobroj zvijezdi da me pravodobno oslobodi. Prividno potčinjavanje pribavilo mi je njegovu naklonost; živio je sam na otoku posred mora, susjedi i potčinjeni su ga mrzili i osjećao je potrebu da mi se ispovijedi. Pričao mi je s naivnošću nepojmljivom za pedesetogođišnjaka kako mu je sestra prošle godine poludjela i u jednom takvom napadu spalila svu svoju ušteđevinu. Slijedečeg dana novo povjerljivo saopćenje; saznao sam da mu se i brat nalazi u duševnoj bolnici. Pitam se: je li moguće da se želi osvetiti sudbini na taj način što bi i mene zatvorio? Sažalivši se nad njegovom nesrećom, stekao sam njegovu naklonost u tolikoj mjeri da sam mogao napustiti otok i iznajmiti stan na nekom susjednom otoku, gdje sam ponovo sreo svoju obitelj. Poslije mjesec dana pismeno sam pozvan svom »prijatelju«; slomljen je od boli, jer je njegov brat u nastupu ludila smrskao sebi lubanju. Tješio sam ga, njega, svog krvnika, a da nesreća bude još veća, njegova mi žena sa suznim očima povjerava kako se već dugo pobojava da će joj supruga zađesiti ista sudbina. Poslije godinu dana čitao sam u novinama da se stariji brat mog prijatelja ubio u okolnostima koje govore o duševnom poremećaju. Tri groma uzastopce na glavu tog čovjeka, koji se htio igrati grmljavinom! »Kakav slučaj«, može se reći. I još više. Kakav sudbonosan slučaj! Svaki putkad sam pripovijedao tu povijest bio sam kažnjen za to. Nad gradom je velika srpanjska žega; život je nepodnosiv; sve smrdi, a ono stotinjak nužnika pcgotovo. Očekujem neku katastrofu. Na ulici sam našao komad papira, na kome piše riječ »kuna«, u drugoj ulici sličan papir na kome je istom rukom napisan »jastreb«. Popovski potpuno liči kuni, a negova žena jastrebu. Da nisu đošli u Pariz da me ubiju? On, koji je mogao ubiti ženu i dijete, ubojica bez predrasuda, sposoban je za sve.

88

Izvanredna knjiga »Radost umiranja« budi u meni želju da ostavim ovaj svijet. Da bih spoznao granicu između života i smrti, legao sam na krevet, otvorio bočicu cijankalija iz koje se odmah poče širiti samrtnički miris. I evo približava se čovjek s kosom, obuzima me neko nježno čuvstvo, neka nepoznata slast, ali uvijek bi to netko u posljeđnjem trenutku pomutio; ili dolazi konobar s bilo kakvom izlikom, ili pak osa ulijeće kroz otvoren prozor. Sile mi ođuzimaju jedinu radost i ja se pokoravam njihovoj volji. Početkom srpnja stuđenti odlaze na praznike i hotel ostaje prazan. Zbog toga još više pobuđuje moju radoznalost neki stranac, nastanjen u susjednoj sobi. Nepoznati nikad ne govori, mora da nešto piše. Čudnovato, povlači stolac uvijek istog trenutka kad ga i ja pomaknem. Uopće, oponaša sve moje kretnje, kao da me time želi naljutiti. To traje tri dana. Četvrti dan prlmijetio sam slijedeće: kad polazim na spavanje, legne i taj drugi u sobi pokraj moga stola; kad se već smjestim u krevet, čujem ga kako se premješta u drugu sobu i namješta svoj krevet uz moj zid. Čujem ga kako se istodobno sa mnom ispruža, lista po nekoj knjizi, gasi svjetiljku, duboko diše, okrene se na stranu i zaspi. Duboka tišina vlada u sobi do moje, on dakle stanuje u obje sobe! Neugodno je biti opsjeđnut s dvije strane! Sam; potpuno sad objedujem u svojoj sobi; jedem tako malo da me čak i poslužitelj sažaljeva. Već tjedan dana nisam euo svoj vlastiti glas i već ga zbog neupotrebe počinjem i gubiti. Nemam više ni novčića, a i duhan i poštanske marke su već pri kraju. Posljeđnjim naporom sakupljam svu svoju volju; hoću praviti zlato suhim putem pomoću vatre. Novac se mora naći, a isto tako i peć, lončići, ugljen, cjevčica i kliješta. Vrućina je nepodnošljiva; go do pojasa, poput kakvog kovčega, znojim se pred otvorenom vatrom. Ali vrapci su u dimnjaku napravili gnijezdo i dim se vrača u sobu. Poslije prvog pokusa hoću iskočiti iz kože, jer me boli glava, eksperimenti ne uspijevaju i sve ide naopako. Pošto sam masu tri puta rastalio na otvorenoj vatri, promatram nutrinu lončića. Boraks je oblikovao mr89

tvačku glavu svijetlećih očiju, koja mi svojom ironijom probada dušu. I opet ni jednog zrnca! Ođričem se daljnjih pokusa. Sjedim u naslonjaču i čitam iz biblije tamo gđje sam je nasumce otvorio: »Nitko nema hrabrosti ni znanja da kaže: polovicu sam toga u vatri spalio, pa ipak sam ispekao kruh na ugljenu, meso sam ispržio i jeo, i zar da od toga pravim strahote, zar da pred drvom klečim? Pepelom se hrani, a zalutalo srce krivim ga putem vodi; i on neće razgaliti dušu svoju i neće kazati Što je u mojoj desnoj ruci, nije li i to laž? . . . Tako je govorio Gospod, tvoj spasitelj, koji je stvorio sve, nebo i zemlju, koji uništava uvjeravanja lažaca i vrače čini besmislenima, koji uzdiže duh mudraca i koji radi sve da vaša znanost postane ludost.« i Prvi put sam posumnjao u svoja znanstvena istraživanja. Ako je sve to ludost, jao, tada sam za jednu obmanu žrtvovao sreću svoga života, i sreću svoje žene i djece! Kuku meni ludom! XJ ovom se trenutku otvara provalija između mene i moje obitelji! Godinu i po, tako mnogo dana, i tako mnogo noći, i tako mnogo bolova, ni za što! Ne, to ne može biti! To nije tako! Jesam li zalutao u kakvoj mračnoj šumi? Ne, đobri duh me je odveo na Otok blaženih, ali sada me đavo iskušava ili kažnjava. Spustim se slomljen u naslonjač; Duh mi pritiska nešto neobično, neki magnetički fluid, kao da izvire iz zida, a san mi se uvlači u udove. Saberem se i ustanem s namjerom da izađem. Kad prolazim hodnikom začujem kako u sobi do moje šapuću dva glasa. Zašto šapuću? Da ih ja ne bih čuo. Idem u Luksemburški park niz Rue đ’Assas. Jeđva vučem noge, potpuno slomijen, i zavalim se na klupu iza Adama i njegove obitelji. Otrovan sam! To mi je prva pomisao. Popovski koji je plinom otrovao ženu i dijete, sad je tu. On je taj koji je prema poznatom eksperimentu Pettenkofeia pro90

veo kroza zid otrovni plin. Sto da radm? Na policiju! Ne' Nemam dokaza i smatrat će me 'uđakom Vae soli! Jao osamljenom čovjeku, vrapcu na krovu! Nikada moja bijeda nije bila veća i ja plačem poput napuštena djeteta koje se boji mraka. Više se ne usuđujem uvečer sjeđiti za stolom, već odmah liježem u krevet, ali se bojim zaspati. Već je noć i svjetiljka je upaljena. I tada ugleđam vani na zidu nasuprot mome prozoru ljuđsku sjenu. Ne znam je li muško ili žensko, mislim da je žensko. Kad sam ustao da pogledam, bučno su spuštene rolete. Zatim začuh kako je nepoznati ušao u sobu koja leži kraj mog alkovena, a potom zavlada tišina. Tri puna sata ležim budan, jer san nikako da dođe. Odjednom mojim tijelom prostruji neki uznemirujući osjećaj; ja sam žrtva električne struje koja teče između dviju susjednih soba. Napetost raste i usprkos svom vlastilom otporu ne mogu više izđržati u krevetu, već ustajem, obuzet samo jednom pomišlju: — Hoće me ubiti! Ne dam se ubiti! Izađem da potražim poslužitelja u njegovoj lođi na kraju hodnika. Ali jao, njega nema. Dakle, odstranili su ga, otpremili. On je potajni sukrivac ili su ga potplatili. Silazim stepenicama i žurim da probudim nadstojnika pansiona. Ispričam mu s prisebnošću duha u koju nikada ne bih povjerovao, kako mi je iznenada pozlilo od isparivanja prilikom mojih kemijskih eksperimenata i molim za ovu noć drugu sobu. Međutim, slobođna je samo jedna soba i to upravo ona koja leži točno ispod sobe mog neprijatelja. Čim ostađoh sam, širom sam otvorio prozor da udahnem svjež zrak zvjezdane noći. Iznad krovova Rue d’Assas i Rue de Madame svijetle Veliki medvjed i Sjeverna zvijezđa. — Dakle, prema sjeveru! Omen accipio! Kad sam spustio zavjesu alkovena čuh nada mnom neprijatelja kako silazi s kreveta i baca u kovčeg neki teški predmet, zatim zaključava poklopac od kovčega. Nešto sakriva; možda električni stroj!

91

Drugog sam dana, bila je nedjelja, spremio svoje stvari pod izlikom da idem na izlet na more, Naredio sam kočijašu da vozi na kolodvor Saint-Lazaire, ali prolazeći pokraj Odeona rrujenjam odluku i naređujem da me vozi u Kue de la Clef u blizini Jardin des Plantes. Tamo ću ostati inkognito da završim stuđije, prije nego otputujem u Sveđsku.

VIII PAKAO Konačno je nastupila stanka u mom kažnjavanju. Satima sam sjedio u naslonjaču na balkonu vile, promatrao cvijeće u vrtu i razmišljao o prošlosti. Mir koji sam stekao nakon bijega dokazao mi je da nisam bolestan, nego da su me stvarno progonili neprijatelji. Danju sam radio, a noću mirno spavao. Konačno oslobođen svih nečistoća, osjećao sam promatrajući ruže, to najdraže cvijeće moje mladosti, da opet postajem mlad. Jardin des Plantes — to samim Parižanima nepoznato pariško čudo — postao je mojim parkom. Citav svijet na okupu, Noina arka, ponovo stečen raj kojim šetam bez opasnosti među đivljim životinjama — to je i previše sreće! Prelazim od kamenog k biljnom i životinjskom carstvu, zatim čovjeku, te da bih iza njega otkrio stvoritelja. Stvoritelj, taj veliki umjetnik koji se razvija dok stvara, pravi planove, a obične oblike usavršava i umnogostručuje! Sve je đjelo njegove ruke. Često čini velike napretke, iznalazi vrste, a zatim dolazi znanost, koja konstatira praznine i nedostatke i uobražava da su međuvrste iščezle. Smatrajući se sada sigurnim od progonitelja, poslao sam adresu u hotel »Orfila«, kako bih ponovo stupio 92

u vezu s vanjskim svijetom. Nastavio sam dopisivanje koje sam prekinuo bijegom. Ali tek što sam otkrio svoj inkognito, mir je bio uništen. Opet se događaju stvari koje uznemiruju, a vratila se i stara nelagodnost. Najprije su u sobu do moje sobe u prizemlju, a koja je sađa bila prazna, bile dovučene kojekakve stvari, za koje nemam ni pojma čemu bi mogle služiti. Neki stari gospodin, sa sivim pakosnim očima kao u medvjeda, unosio je različite prazne kutije, limene ploče i još koješta. Ne možeš prozrijeti kojoj bi svrsi mogli služiti svi ti predmeti! Istodobno opet pocinje iznad moje sobe onaj štropot iz Rue de la Grande-Chaumiere; vuku se konopci, čuju se udarci čekićem, upravo kao da se postavlja pakleni stroj! Zatim mijenja ponašanje i nadstojnica, koju je u početku razveselio moj đolazak; ispituje me koješta, a ljuti me i način na koji me podzdravlja. Nadalje, i prvi kat nadamnom mijenja stanare. Stari, tihi gospodin kojeg su mi teški koraci bili već poznati — nije više tu. Djevojka koja mi Čisti sobu i donosi mi jelo postala je ozbiljna i kradomice mi dobacuje poglede pune sažaljenja. A onda se negdje nada mnom počeo vrtjeti neki kotač. I vrti se čitave dane. Osuđen sam na smrt! To je moje čvrsto uvjerenje. Od koga? Od Rusa, katolika, jezuita, teozofa? Zbog čega? Zar kao čarobnjak i vrač? Ili od policije? Kao anarhista? Vrlo dobra isprika da se ođstrani neprijatelj! Ne znam što se desilo te lipanjske noći, kad je smrt navalila na mene, ali nikada neću zaboraviti pouku za život koju sam tada dobio. Pa kada bi i oni koji su poznavali tajnu priznali da je to bila spletka namještena od ljudskih ruku, ne bih se ljutio na njih, jer sada sam uvjeren da je to pokrenula neka druga, mnogo jača ruka. Ako pak s druge strane, uzmemo da to nije bila nikakva spletka, onda sam ja sam stvorio u svojoj uobra93

zilji te duhove da bi me kažnjavali. Vidjet ćemo u kolikoj mjeri bi ta pretpostavka mogla biti točna. Jučer ujutro ustao sam rezigniran; ništa me više ne veže za život; sređio sam spise, napisao najnužnija pisma i spalio sve što je trebalo spaliti. Tada sam pošao u Jardin des Plantes da Prirodi ka~ žem zbogom. Moja domovina me pozdravila švedskim gromadama magnetnog željeza postavljenim ispred Mineraloškog muzeja. Pozdravio sam robinije, akacije, Cedrove iz Libanona i spomenike velikih epoha još živih znanosti. Kupio sam kruha i trešanja za svoje stare prijatelje. Moj stari Martin, medvjed, točno me prepoznao jer sam ja jedini koji mu prije spavanja i nakon ustajanja daje trešanja. Kruh sam odnio mladom slonu koji mi, nakon što je sve pojeo, pljunuo u lice — nezahvalna i nevjerna mladost. Zbogom, jastrebi, vi nebeski stanovnici zatvoreni u prljavoj krleci; zbogom, bizone, sputani đemone, i ti, nilski konju; zbogom, morski psi, i neka vas bračna ljubav tješi zbog gubitka oceana i dalekih horizonata. Zbogom kamenje, biljke, cvijeće, drveće, leptiri, ptice, zmije, svi vi, božji stvorovi! I vi, veliki ljudi, Bernardin de Saint-Pierre, Linne, Geoffrey Saint-Hilaire, Hauy, zbogom! Vaša su imena zlatnim slovima zapisana na zabatu hrama! Ne! Ne, zbogom. Bolje — đoviđenja! Opraštam se od tog zemaljskog raja, sjećajući se uzvišenih riječi Seraphita: »Zbogom, jadna zemljo! Zbogom!« Kad sam ponovo stupio u hotelski vrt, naslutio sam prisutnost nekog čovjeka, koji je morao doći ovamo za vrijeme moje odsutnosti. Nisam ga vidio, ali sam ga osjećao. Očevidna promjena u susjeđnoj sobi povećala je moj nemir. Pokrivač prebačen preko konopca očito je nešto skrivao. Na podnožju kamina bile su hrpe metalnih ploča izolirane drvenim prečkama. Na svakoj hrpi ležao je po jedan album slika ili po kakva knjiga s jasnom namjerom da bi tom paklenom stroju, kojeg bih ja trebao smatrati akumulatorom, pođale što neviniji izgled. K tome sam primijetio na jednom krovu u Rue Censier, baš 94

nasuprot sobi u kojoj stanujem, dva radnika. Nisam mogao razabrati što rade tamo gore, rukovali su nekim čudnim predmetima i kao da su smjerali prema mojim staklenim vratima. Zašto ne pobjegnem? Jer sam preponosan i moram podnijeti ono što je neizbježno. Spremam se, dakle, za noć. Okupao sam se i posebno brižljivo oprao noge, jer me majka još kao dijete učila da su prljave noge nešto ružno. Obrijao sam se i namirisao, obukao rublje koje sam prije tri godine kupio u Beču za svoje vjenčanje... toaleta na smrt osuđenog! Čitao sam u bibliji psalme kojima David poziva osvetu Vječitoga na svoje neprijatelje. Pokajnički psalmi? Ne. Nemam prava na kajanje, jer nisam ja upravljao svojom suđbinom; nikada nisam vraćao zlo zlim osim u samoobrani. Kajati se znači prigovarati Providnosti, koja nam je nametnula grijeh kao patnju, da bi nas pročistila gnušanjem koje nam ulijeva svako zlođjelo. Moji životni računi su položeni. Ako sam griješio, prepatio sam mnogo kazne za to, časti mi! To je sigurno! Bojati se pakla? Ta čemu! Ovdje na zemlji doživio sam tisuću puta pakao i to je u meni probudilo žarku želju da napustim taštinu i lažne radosti ovoga svijeta, koje sam uvijek prezirao. Rođen s nostalgijom za nebom, plakao sam već kao dijete nad prljavošću života, osjećao se tuđim i osamljenim u krugu obitelji i prijatelja. Od djetinjstva sam tražio svog boga, a našao sam đavla. U mlađosti sam nosio Kristov križ i poricao takvog boga kojeg može zadovoljiti vlast nad robovima, koji služe svojim mučiteljima. Kad sam spuštao zavjese na staklenim vratima, opazio sam u privatnom salonu uz šampanjac neko društvo dama i gospode. Vjerojatno stranci, koji su večeras prispjeli. No nije to bilo veselo društvo; sva su lica bila ozbiljna, raspravljalo se, nešto planiralo, govorilo sasvim tiho, kao da se radi o nekoj uroti. Da bi mi uvećali muke, okretali su se sa stolaca i pokazivali prstima na moju sobu. U deset sam sati ugasio svjetiljku i mirno zaspao, rezigniran poput samrtnika. 95

Probuđio sam se: sat je otkucavao dva iza ponoći, jedna su se vrata zatvorila i . . . bio sam izvan kreveta, kao da su me nekom sisaljkom izvukli. Istodobno mojim je leđima prošla električna struja i pritisla me k zemlji. Uspravio sam se, zgrabio odijelo i odjurio u vrt, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti. Kad sam se obukao, prva mi je pomisao bila da odem na policiju i da tražim pretragu kuće. Ali glavna vrata su bila zakljucana, kao i vratareva loža. Tapkao sam po mraku, otvorio neka vrata desno i ušao u kuhinju u kojoj je gorjela noćna svjetiljka. Prevrnuo sam je i stajao u najdubljoj tami. Strah me ponovo osvijestio i mislima sam se vratio natrag u svoju sobu. Ako sam se prevario, bit ću izgubljen. Jesam li bio bolestan? Nemoguće, ta bio sam potpuno zdrav sve dok nisam otkrio svoj inkognito. Ili sam žrtva atentata? Svakako, jer svojim sam očima vidio pripreme! Uostalom, ovdje sam se u vrtu osjećao vrlo dobro, jer sam bio izvan dometa svojih neprijatelja. Dok sam tako razmišljao, Čuo sam kako je netko u susjednoj sobi kašljao. Odmah zatim ođgovorilo je tiho kašljucanje u sobi nad njom. Bez sumnje, bili su to znakovi, potpuno isti, kakve sam posljednje noći Čuo u hotelu »Orfila«. Htio sam otvoriti staklena vrata prizemne sobe, ali su bila zaključana. Umoran beskorisnom borbom protiv Nevidljivih, spustio sam se na stolac; san mi je bio milostiv i tako sam usnuo pod zvjezdanim nebom divneljetne noći, doksuse grmovi ruža njihali na blagom lipanjskom vjetru. Probuđilo me sunce. Zahvalio sam proviđnosti da me spasila od smrti i odmah spremio stvari da otputujem u Dieppe. Tamo imam prijatelje, koje sam doduše kao i sve ostale zanemario, ali koji su uvijek milostivi i velikodušni prema nesretnicima i brodolomcima. Kad sam prije odlaska htio govoriti s nadstojnicom kuće, ona se ispričaia da se ne osjeća dobro. To sam mogao očekivati, jer je sigurno i ona bila upletena u zavjeru protiv mene. 96

Ostavio sam hotel proklinjući neprijatelje i prizivao nebeski oganj na tu razbojničku spilju: tko zna da li s pravom ili ne? Moji prijatelji u Dieppeu su se prenerazili ugledavši me kako se noseći pretrpanu putnu torbu rukopisa penjem uz mali humak grada orhideja. — Odakle đolazite, nesretniee? — Dolazim od smrti. — To sam i naslućivala, jer izgledate poput mrtvaca. Dobra i draga domaćica uzela me za ruku i ođvela pred ogledalo da se pogledam. Lice mi je bilo crno od dima lokomotive, obrazi upali, kosa znojna i posijeđjela. pogled zbunjen, a rublje prljavo; morao sam izazivati smilovanje. Kad me je ljubazna dama, koja je sa mnom postupala kao s kakvim bolesnim i napuštenim djetetom, ostavila na trenutak nasamo — malo sam bolje pogledao svoje lice. Bio je neki izraz u crtama koji me užasnuo. To nije bio ni grijeh ni smrt, bilo je to nešto treće; i da sam već tada poznavao Swedenborga objasnio bi mi trag zlog duha na mom licu stanje moje duše i sve one događaje posljednjih tjedana. Sađa sam se, naprotiv, stidio i gnušao samoga sebe i kajao se što sam jednom bio nezahvalan prema toj istoj obitelji, koja mi je već jedanput, kao i mnogim đrugim brođolomcima, pružila luku spasa. Ali stići će me zato kazna, pa će me i odavđe otjerati furije. Bio je to lijep umjetnički dom, sređeno kućanstvo, bračna sreća, divna dječica, raskoš i čistoća, gostoprimstvo bez granica, velikođušnost u presuđivanju, atmosfera ljepote i dobrote što me zasljepljivala. Raj — i ja prokletnik u njemu. Ovdje sam spoznao da sam proklet! Spoznao sam što sve sretan čovjek može pružiti, i sve što sam izgubio! Stanovao sam u sobi u potkrovlju s pogleđom na vrh brda na kome se nalazio starački dom. Uveče sam ugledao dva čovjeka, kako su naslonjeni na zid motrili našu vilu i pokazivali rukama na moj prozor. Ponovo me obuzeia pomisao da me progone elektrikom. 97

Bila je noć između 25. i 26. srpnja 1896. Prijatelji su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da me umire. Zajednički smo pretražili sve sobe u potkrovlju, dapače i tavan, da bih bio siguran kako se tamo nitko ne sakriva s nekom zlom namjerom. Jedino je učinio na mene porazan dojam neki sam po sebi bezazlen predmet u ropotarnici. Krzno sjevernog medvjeđa koje je služilo kao ćilim; iritiralo me njegovo razjapljeno žđrijelo, prijeteći prednji zubi i blistave oči. Zašto je ta životinja morala upravo sada ovdje ležati? Legao sam obučen u postelju, odlučivši da pričekam dok otkuca dva sata. Čitao sam do ponoći. Otkucao je jedan sat, sve je mirno spavalo. Napokon dva sata! Ništa se nije dogodilo! Tada sam u napadu drskosti i želji da izazovem Nevidljivog, a možda i u namjeri da učinim kakav fizikalni eksperiment, ustao, otvorio oba prozora i zapalio dvije svijeće. Sjeo sam za sto iza dva sviječnjaka, rastvorio košulju da bih prsa izložio nišanu i izazivao Nepoznate: — Naprijed, ako se usuđujete! I ođjeđnom sam osjetio nešto kao neki elektricni fluid, isprva slab. Pogledao sam na kompas, ali ni traga otklonu. Dakle, nema elektriciteta. Ali napetost je rasla, srce uzbuđeno kucalo, opirao sam se, no fluid mi je odjednom poput munje prostrujio tijelom, gušio me i sisao mi krv . . . Sjurio sam se niz stepenice do salona u prizemlju, gdje me čekao pripremljen krevet u slučaju potrebe. Tu sam ležao pet minuta i razmišljao. Je li to elektricitet koji isijava? Nije, jer magnetska igla nije ništa pokazala. Bolesno stanje, izazvano strahom od dva sata? Ne, jer mi nije nedostajalo srčanosti da prkosim napadajima. Ali zašto sam morao upaliti svijeće i time privući nepoznati fluiđ, da bih zatim postao njegovom žrtvom? U beskrajnom labirintu pitanja ostao sam bez odgovora. Prisiljavao sam se na san, ali me poput ciklona opet podigla struja, izvukla me iz kreveta i lov je počeo iznova. Sakrio sam se iza zida, legao pod okvir vrata ispred kamina. Svugdje, svugdje su me furije pronašle! 98

Savladan đušcvnim mukama bježao sam u paničnom strahu pred svim i svačim od sobe do sobe; konačno sam pobjegao na balkon i tu se slomljen sklupčao. Jutro je bilo sivožuto, a obiaci neodređene boje pokazivali su čudnovate, strašne oblike, koji su samo povećavali moj očaj. Potražio sam atelijer svog prijatelja slikara, legao na ćilim i sklopio oČi. Nakon pet minuta probuđio me neki čudnovat žamor. Jeđan me miš promatrao u jasnoj namjeri da mi se približi. Potjerao sam ga, a on se vratio s još jednim mišem. O, moj bože, da nemam delirij? Tri sam zadnje godine živio tako umjereno, vino gotovo nisam pio. (Slijedeći dan sam se zaista uvjerio da je u atelijeru bilo miševa. Bio je, dakie, doista slučaj, ali tko ga je tako podesio i u kakvu svrhu?) Promijenio sam mjesto i legao na ćilim u hodniku. Milostivi se san spustio na moj izmučeni duh i po prilici nakon pola sata nestao je osjećaj boli. Iznenada me probudio jasan zvuk: »Alp!« Alp! To je njemački izraz za mučan, težak san. Za moru. Alp! To je ona riječ koju su kišne kapljice naslikale na mom papiru u hotelu »Orfila«! Tko je to uzviknuo? Nitko, jer su svi ukućani spavali. Igra demona! Popeo sam se stepenicama u svoju sobu u potkrovlju. Svijeće su dogorjele, vladala je duboka tišina... ćula su se zvona. Bio je Dan gospođnji. Otvorio sam katolički molitvenik i čitao: »De profundis clamavi ad te, Domine! To me utješilo i pao sam na krevet kao mrtav. Neđjelja, 26. srpnja 1896. Ciklon je poharao Jardin des Plantes. Novine su đonijele pojedinosti koje su me neobično zanimale. Danas se treba dići balon za put na Sjeverni pol, ali predznaci su loši. Ciklon je srušio više balona koji su se đigli na raznim mjestima i pri tom je zaglavilo više zrakoplovaca. Elisee Reclus je slomio nogu. Istodobno se u Berlinu na neobičan način ubio izvjesni Pieska; po japanskom običaju rasparao je trbuh. Krvavi dan. 99

Slijedećeg sam dana ostavio Dieppe. Blagoslivljao sam kuću, koje sam zasluženu sreću pomutio svojim mukama. Kako još uvijek nisam htio vjerovati da nedokučive sile zadiru u moju sudbinu, uobražavao sam da sam obolio od neke bolesti živaca. Otputovat ću u Svedsku i potražiti nekog prijatelja liječnika. Za sjećanje na Dieppe uzeo sam sa sobom mineral, željeznu rudaču u obliku trolista, sličnu na gotski prozor sa znakom mletačkog križa. Taj sam kamen dobio od nekog djeteta, koje ga je našlo na obali i ispričalo mi da takvo kamenje pada s neba, te da ga valovi izbacuju na obalu. Rado bih mu povjerovao i zato sam zađržao poklon kao talisman, kojeg mi je značenje još zasađa bilo nepoznato. (Na obalama Bretagne skupljaju tamošnji stanovnici nakon oluje kamenje u obliku križa sa zlatnim sjajem. Nazivaju ga staoroliti). Grad u koji sam krenuo ležao je na moru, sasvim na jugu Svedske; to je bilo staro krijumčarsko gusarsko gnijezdo u kome su putnici oko svijeta ostavili egzotične tragove iz sva četiri đijela svijeta. Tako je stan mog prijatelja liječnika izgledao kao neki budistički samostan. Cetiri krila jednokatne zgrade zatvarala su četverokutno dvorište, a u sredini se nalazila drvena građevina u obliku kupole, koja je podsjećala na nadgrobni spomenik Tamerlana u Samarkandu. Struktura i krov pokriven kineskim ciglama podsjećali su na krajnji istok. Neka apatična kornjača puzila je pločnikom i sakrila se u travu, u nirvani beskraja. Gusti grm bengalskih ruža ukrašavao je vanjski zid zapadnog krila, gdje sam ja stanovao. Između tog dvorišta i oba vrta nalazio se kesten, a okolo su skakutali crni pilići; bila je to neka vrsta tamnog i vlažnog prolaza. U cvijetnjaku je bio paviljon u stilu pagode, obrastao zimzelenom. U čitavom tom samostanu s nebrojeno soba stanovao je jedan jedini čovjek, upravitelj okružne bolnice. Udovac, sam i nezavisan, preturio je preko glave gorku ško-

100

lu života i prezirao ljude onim jakim i plemenitim prezirom koji vodi k dubokoj spoznaji relativne ništetnosti svih stvari, uključivši i vlastato Ja. Taj je čovjek tako neočekivano »ex machina« stupio na pozornicu mog života. Prilikom našeg susreta pogledao me strogo, znalački i upitao: — Ti si bolestan? Živci? Dobro! Ali tu je i još nešto. Gledaš tako čudnovato da te jedva prepoznajem. Što si radio? Razvrat, grijesi, izgubljene iluzije, religija? Pričaj mi, stari! Ali ja mu nisam mogao pričati ništa, jer mi je prva pomisao blla da je on obaviješten o meni i da me hoče zatvoriti. U mojoj mi je sobi odmah upao u oči američki željezni krevet, na čijim su se nogama nalazile mjedene kugle nalik na vodiče električne struje. Dođa li se k tome još elastična strunjača, čija su bakrena pera izgledala kao spirale Rhumkorfovog inđukcionog valjka — — može se shvatiti moj bijes zbog tog đavolskog slučaja. Da bih se uvjerio kako ništa nije sakriveno nađa mnom, popeo sam se na tavan. Na moju najveću nesreću gore se nalazio samo jedan jedini predmet, golema savijena mreža željezne žice i to upravo nad mojim krevetom. Bolji akumulator ne bih mogao ni poželjeti. U slučaju nevremena, što je ovdje vrlo čest slučaj, željezna će mreža privući grom i ja ću ležati na konduktoru. . . Ali nisam se usudio izustiti ni riječi. Istođobno me uznemiravao zvuk nekog stroja. Otkako sam napustio hotel »Orfila« progonio me nekakav nesnosan šum u ušima, kao da se stalno vrtio neki vodeni kotač. Pitao sam se što je to, jer sam počeo sumnjati u istinitost tog šuma. U blizini je bila tiskara. Sve je razjašnjeno. Ipak sam bio uzbuđen činjenicom, kakva je sitnica dovoljna da zbuni i smete moj duh. Dolazila je noć koje sam se bojao. Nebo je bilo pokriveno oblacima, zrak težak; očekivala se oluja. Nisam se usuđivao leći, nego sam puna dva sata pisao

101

pisma. Savladan umorom skinuo sam se i uvukao u krevet. Svjetiljka je ugašena. U kući je vlađala užasna tišina. Osjećao sam kako je u tami neko vrebao na mene, đoticao me, pipao mi srce i htio isisati krv. Bez oklijevanja sam skočio iz kreveta, otvorio prozor i skočio na dvorište; zaboravio sam na grmove ruža, pa me je trnje izbolo. Ogreben i krvav tapkao sam po dvorištu. Kamenje mi je ranjavalo bose noge, trnje me bolo, a koprive palile. Posrćuči na nepoznate predmete, dospio sam nekako do kuhinjskih vrata, da bih stigao do liječnikova stana. Zakucao sam. Nije bilo odgovora! Tek sam sađa primijetio da pada kiša. O, bijedo nad bijedama! Što sam učinio da sam zaslužio takve muke? To je pakao! Miserere! Miserere! Zakucao sam ponovo, pa još jednom. Čudnovato da nikad nikoga nije bilo u blizini kad sam bio napadnut. Uvijek ta odsutnost! To je, dakle, bila urota sviju protiv mene! Napokon liječnikov glas: — Tko je? — Ja sam. Bolestan sam! Otvori ili ću umrijeti! Liječnik je otvorio vrata. — Što se dogodilo? Počeo sam svoj izvještaj s atentatom u Rue de la Clef, kojeg sam pripisao neprijateljima s električnim strojem. —■ Šuti, nesretniče! Ti si duševno bolestan! — Do vraga! Ispitaj mi razum; čitaj što pišem dan za danom i što se tisk a. .. — Šuti! Kome ti to pričaš? Pođaci iz luđnice govore iscrpno upravo o tim pripovijestima o elektricitetu. — No to je baš lijepo! Sutra ću otići u Lund i dat ću se pregledati u tamošnjoj duševnoj bolnici! — Onda si izgubljen! Ni riječi više. Lezi tu i spavaj u susjednoj sobi. Usprotivio sam se, jer sam želio da me sasluša. On je to odbio i nije htio ni da me čuje. Opet sam; upitao sam se; je li moguće đa će prijatelj, poštenjačina kojem je prljava trgovina uvijek bila strana — završiti svoju časnu karijeru time da će i on 102

podleći napasti? Cijoj napasti? Odgovora nije bilo, ali sumnje su tu. Svatko ima svoju cijenu! Ipak mora da je bila u pitanju pozamašna svota. Ali zašto? Obična se osveta ne plaća tako visoko. Mora da se rađilo o nekom vlastitom značajnom interesu! Stoj! Tu smo! Ja sam pravio zlato; doktor je to znao. Priznao je napola, iako danas to taji, da je ponavljao moje pokuse koje sam mu pismenim putem opisivao. On je to dođuše poricao ali sam ja, danas, dok sam trčao dvorištem pločnikom, naišao na tragove pokusa izvršene njegovom vlastitom rukom. Dakle, lagao je. Uostalom, iste je večeri pričao o tome kakve bi žalosne posljedice za čovječanstvo imao izum pravljenja zlata. Sveopći bankrot, sveopća zbrka, anarhija, propast svijeta. —■Izumitelja bi trebalo ubiti — zaključio je on. Nadalje, meni su bili dobro poznati skromni prihođi mog prijatelja. Prenerazio sam se kad mi je rekao da će uskoro kupiti zemlju i dvor u kojem je stanovao. Imao je dugova, morao je štedjeti, a htio je postati veleposjednikom! Sve je govorilo u prilog tome da sam bio u pravu što sam sumnjao u svog dobrog prijatelja. Manija proganjanja! Može biti; ali gdje je umjetnik koji stvara dijelove tih paklenih silogizama? — Trebalo bi ga ubiti! Moj izmučeni duh zaspao je s pomišlju na te riječi tek negdje pred izlazak sunca. Počeli smo liječenjem u hlađnoj vodi. Promijenio sam sobu i noći sam sada provodio dosta mirno, iako bi se nastupi ponekad ponavljali. Jedne večeri opazio je doktor na mom noćnom ormariću molitvenik i povikao bijesno: — Još uvijek ta religija! I to je jedan od simptoma, znaš li? — Ili duhovna potreba, kao i druge. — Dosta! Ja nisam ateista, ali mislim da Svemogući neće više one povjerljivosti od nekada. Ne udvara se više 103

Vječitome, tome je kraj. Ja sam za nacela muhamedanaca koji ne mole ni za što drugo nego da mogu mirno podnositi breme života. Velike riječi iz kojih sam izvukao nekoliko zlatnih zrnaca. Oduzeo mi je molitvenik i bibliju. — Citaj obične stvari sekundarnog značenja, povijest svijeta, mitologiju i ostavi se ništetnog sanjarenja. Prije svega čuvaj se okultizma, te lažne znanosti. Zabranjeno nam je uhoditi tajne Stvoritelja, i jao onima koji ih budu otkrivali. Na moj pi'igovor đa se u Parizu osnovala čitava škola okultizma, zaurlao je: — Jao njima! Uvečer mi je donio, uvjeren sam, bez ikakvih zlih primisli germansku mitologiju od Viktora ttydberga. — Tu je nešto od čega se može čak stojećki zaspati. To je bolje od sulfonala. Da je moj dobar prijatelj znao kako je time samo dolio benzin na vatru, radije b i . . . Mitologija u dva dijela imala je tisuću stranica, otvorila se sama od sebe. Pogled mi se zaustavio na recima koji mi se plamenim slovima urezaše u pamćenje: »Po legendi Bhrigu — koga je podučavao njegov otac — uzoholio se toliko da je vjerovao kako je prestigao svog učitelja. Ovaj ga na to posla u pođzemlje, gdje je morao na svoje veliko poniženje biti svjedokom tisuća strahota o kojima nikada nije ni slutio.« To dakle znači: oholost, taština i drskost kaznio je moj otac učitelj. I ja se nalazim u paklu! Protjeran tamo od Sila! A tko je bio moj učitelj? Swedenborg? Listao sam dalje po toj čarobnoj knjizi: »Naka se usporedi s ovim germanski mit o trnovitim poljanama koje bodu noge nepraveđnika...« Dosta! Dosta! Još i trnje! To je previše! Nema sumnje, ja sam u paklu! I zaista, stvarnost je potvrđivala tu fantaziju na tako očiti način da sam joj konačno morao vjerovati. Čini se da se doktor kolebao između najrazličitijih osjećaja; sad je bio protiv mene, gledao me preko ramena i postupao sa mnom s nekom ponižujućom brutal104

nošću; sad je opet i on sam bio nesretan zbog mene, njegovao me i tješio poput bolesna djeteta. Drugi ga put veselilo da nogama može gaziti zaslužnog čovjeka, kojeg je nekoć cijenio. Zatim mi je pripovijedao poput neumoljiva mučitelja: »Mora se raditi, ali ne zapasti u pretjeranu ambiciju, mora se ispuniti svoju dužnost prema domovini i obitelji. Ostavi kemiju, ona je himera. Ima toliko specijalista, autoriteta, učenjaka, koji svoju materiju izvrsno razumiju...« Jeđnog mi je đana predložio da pišem za neke stokholmske novine. — IzvrsnoJ Odgovorio sam da ne trebam pisati za zađnje stokholmske novine, jer da moje rukopise primaju prve pariške i svjetske novine. Onje izigravao sumnjičavog i postupao sa mnom kao s lašcem, iako je čitao moje članke u »Figaru« i preveo moj uvodnik u »Gilu Blasu«. Nisam se Ijutio na njega; on je samo igrao ulogu koju mu je đodijelila Providnost. Na silu sam potiskivao mržnju prema tom improviziranom demonu, koja je neprestano rasla i proklinjao sudbinu koja me tjerala da svoj osjećaj zahvalnosti prema velikodušnom prijatelju moram pretvoriti u neprirodnu nezahvalnost. Sitnice su stalno potvrđivale sumnju o doktorovim zlim namjerama, koja je ionako neprestano postojala u meni. Danas je stavio na vrtni balkon potpuno nove sjekire, pile i Čekiće. Sto će mu to? U njegovoj su se spavaćoj sobi nalazile dvije puške i revolver, a u jednom od hodnika čitava zbirka sjekira, više njih je bilo preteško za upotrebu u kućanstvu. Kakav đavolski slučaj da su mi baš te krivične sprave bile postavljene pred oči! Jer nisam mogao razumjeti zbog čega je to bilo tu i čemu je služilo! Noći su prolazile prilično mirno, ali doktor je započeo noćne pustolovine. Usred sna probudio me odjednom neki pucanj. S puno takta pričinjao sam se kao da ni105

sam ništa čuo. Ujutro mi je doktor objasnio: jato svraka došlo je u vrt i ometalo mu san. Druge sam noći Čuo oko dva sata gazdaričin vrisak. Treće noći sam čuo kako je doktor uzdisao i spominjao »gospođa Sabaota«. Ima li u toj kući đuhova i tko je dobio nalog da me i tu pronađe? Nisam mogao sakriti smiješak zadovoljstva pri pomisli kako mora koja je do sada tištila mene, tišti sađa moje tamničare. Ali moja bezbožna rađost bi uskoro kažnjena. Savladao me neki strašni napad; srce mi je prestalo kucati i čuh dvije riječi koje sam zabilježio u svom dneyniku; neki je nepoznati glas vikao: »Drogista Luthardt!« Drogista! Zar mene polagano truju alkaloidima, koji poput hašiša, đigitalina i hiocijamina izazivaju ludilo? Ne znam, ali od toga se trenutka moja sumnja udvostručila. Nisu se usuđivali ubiti me, pa su me htjeli prevarom proglasiti ludim i strpati u ludnicu. U meni je sve više rasla sumnja na doktora. Saznao sam da je otkrio moju sintezu zlata, čak da je možda u tome dospio i dalje od mene. Uostalom, sve što je rekao, bilo je u suprotnosti s onim što bi rekao slijedećeg trenutka. 8. kolovozaPošao sam u šetnju pred grad. Na cesti je zujio telegrafski stup; primaknuo sam se, prislonio uho i prisluškivao kao očaran. Ispod stupa na zemlji slučajno je ležala potkova. Podigao sam je kao znak sreće i spremio. 10. kolovoza. Doktorovo me ponašanje zadnjih dana više nego uznemirilo. Na njegovu tajanstvenu licu čitao sam da se u posljednje vrijeme borio sam sa sobom; lice mu je bilo blijedo, oči ugasle. Čitav dan ili je pjevao ili zviždao; dobio je neko pismo koje ga je uzrujalo. Po podne je došao kući s operacije, ruku poprskanih krvlju, i donio embrio star dva mjeseca. Izgledao je po106

put mesara i govorio o majci koju je na odvratan način oslobođio ploda. — Slabiće treba ubiti, a jake Štititi! Dolje sa sažaljenjem, ono upropaštava čovječanstvo! Slušao sam ga, pun zgražanja, i promatrao ga i đalje, nakon što smo jedan drugome na vratima što dijele naše dvije sobe zaželjeli laku noć. Prvo je otišao u vrt, ali nisam mogao čuti što tamo radi. Zatim je krenuo na balkon koji je ležao pokraj moje spavaće sobe i tamo se zadržao. Rukovao je nekim prilično teškim predmetom i navijao nekakav stroj od sata, koji ne pripada nikakvu satu. Sve se đogađalo gotovo nečujno i time još više upozoravalo na tajanstvenost i sumnjiva posla. Napola svučen, stojeći nepomično i sustežući dah, očekivao sam rezultat tih znanstvenih priprema. I tada je kroz zid što se dotiče mojeg kreveta prostrujio već poznati fluid, tražeći moje grudi a zatim srce. Napetost je rasla. . . Dohvatio sam odijelo, provukao se kroz prozor i obukao se tek kad sam bio vani. Opet na ulici, na pločniku, a iza mene moje posljeđnje skrovište, moj jedini prijatelj. Lutao sam bez cilja; kad sam ponovo došao k sebi, krenuo sam ravno k gradskom liječniku. Morao sam zvoniti, čekati i spremiti se što ću reći, da ne bih optužio svog prijatelja. Napokon se pojavio doktor. Ispričao sam se zbog noćne posjete, a l i . . . besanica i lupanje srca kod bolesnika koji je izgubio povjerenje u svog liječnika itd. .. . Moj dobri prijatelj, kojeg sam gostoprimstvo prihvatio postupa sa mnom kao s umišljenim bolesnikom i neće me saslušati. Doktor, kao da je očekivao moju posjetu, ponudio mi stolac, cigaretu i čašu vina. Odahnuo sam, jer je konačno netko postupao sa mnom kao s poštenim čovjekom, a ne više kao s bijednim idiotom. Časkali smo dva sata. Liječnik je bio teozof kome sam mogao sve ispričati, a da se ne kompromitiram. Po ponoći sam konačno ustao da potražim neki hotel. Liječnik mi je savjetovao da se vratim kući. — Nikada! On bi bio u stanju da me ubije! — Ako vas ja otpratim? 107

— Onda će nas oba progutati neprijateljska vatra. Ali on mi nikada neće oprostiti! — Hajdemo ipak! I tako sam se vratio kući. Vrata su bila zaključana i ja sam zakucao. Kad je nakon jedne minute prijatelj otvorio vrata i kad sam ga ugledao, obuzela me samilost. On, kirurg, naviknut da bez sažaljenja prouzrokuje bolove, prorok umorstva s predumišljanjem — izgledao je kukavno! Bio je blijed kao krpa, drhtao i mucao. Kad j-e iza mene ugleđao doktora ukočio se od straha, što me zgrozilo više od svih prijašnjih užasa. Je li taj čovjek možda namjeravao počiniti neko ubojstvo i sada se plaši otkrića? Ne, to je nemoguće, odbacio sam tu misao. Ona je bezbožna. Nakon što smo izmijenili nekoliko beznačajnih riječi, rastasmo se i ođosmo na spavanje. )

TJ životu ima tako strašnih događaja, da se duša ponekad bori kako bi izbrisala trag o njima; ali dojam ipak ostaje i ponovo oživljava nesavladivom snagom. Tako sam se iznenada sjetio prizora koji se zbio u doktorovu salonu one noći kad sam ga iznenada potražio. Ostao sam sam. Doktor je otišao donijeti vina. Promatrao sam ormar s lađicama od orahova ili johova furnira (ne znam više točno). Kao i obično šare drva tvorile su ođređene figure. Bila je tu glava s jarčevom bradom u majstorskoj izvedbi. Ođmah sam joj okrenuo leđa. To je Pan onako kako ga prikazuju stari, a kasnije, u srednjem vijeku, preobrazio se u vraga. Da, to je bio on! Ograničujem se ovdje samo na činjenice. Liječnik bi kao vlasnik ormara učinio veliku uslugu tajnovitim znanostima, kad bi slikao tu ladicu. Dr Mac Haven bavio se tim fenomenom uobičajenim u carstvu prirode u svom djelu »Initiation« (studeni 1896). Preporučujem čitaocu da točno razgleđa lice na leđima morskog raka. 108

Nakon te pustolovine izbilo je između doktora i mene očito neprijateljstvo. Dao mi je do znanja da sam lijenčina i da mu je moja prisutnost suvišna. Odgovorio sam da sam spreman otići u svako doba u hotel, samo moram pričekati još neka važna pisma. Tada je opet on izigravao uvrijeđenog. Zapravo se zbog oskudice novca nisam mogao ni maknuti s mjesta. Uostalom, slutio sam da mojoj sudbini pređstoji neka promjena. Zdravlje mi je opet bilo dobro. Noću sam mirno spavao, a danju radio. Kao da se srdžba Providnosti povukla na neko vrijeme, jer moji su pokusi bili okrunjeni uspjehom. Kad bih potražio neku knjigu iz doktorove biblioteke, uvijek bih u njoj našao razjašnjenje za sve ono što sam tražio. Tako sam našao u nekoj staroj kemiji tajnu pravljenja zlata; sad mogu putem proračuna, metalurgije i analogije đokazati da sam pravio zlato i da se zlato može praviti iz rudače. Francuski mi je dnevnik odmah tiskao članak koji sam napisao o toj temi. Pokazao sam članak doktoru, on se naljutio na mene, ali ipak nije mogao zanijekati činjenice. Pitao sam sebe: Kako mi može biti prijatelj netko tko je zlovoljan zbog mojih uspjeha? 12. kolovoza. Kupio sam u knjižari album. To je neka vrsta notesa divno uvezena u prerađenu i pozlaćenu kožu. Crtež mi je pobudio pažnju i — čudnovato — to je predznak značenja kojeg ću kasnije objasniti. Umjetnički izrađena kompozicija pokazuje: lijevo mladi mjesec u prvoj četvrti, okružen granom u cvatu; iz mjeseca izlaze tri konjske glave /trijugum/; nad tim lovorova grana; dolje tri stupa /tri puta tri/; desno je zvono iz kojeg izvire cvijeće; kotač u obliku sunca itd . . . 13. kolovoza. Došao je dan koji je sat na bulevaru Saint-Michel navijestio. Očekivao sam neki događaj, ali uzalud. Bez obzira na to, siguran sam da će se negdje nešto dogoditi i da ću i ja uskoro biti obaviješten o tome.

109

14. fcolouoza. Našao sam na ulici istrgnuti list iz nekog starog kalendara; masnim slovima piše; 13 kolovoza /datum sa sata/. Ispod toga sitnije: »Ne čini nikad potajno ono što ne bi smio učiniti i javno«. 15. kolovoza. Pismo od žene. Oplakuje moju sudbinu; ljubi me još uvijek i nada se da će se zbog našeg djeteta i naši odnosi popraviti. Njeni roditelji koji su me prije mrzili, puni su sažaljenja za moje patnje; još više, pozvan sam da posjetim kćerkicu, tog anđelka koji stanuje kod bake na selu. To me vraća životu! Moje dijete, moja kći, volim je čak više od žene. O, kad bih mogao zagrliti i moliti za oproštenje to jadno, nevino biće, kome sam htio nanijeti zlo; o, kad bih mu mogao razveđriti život sitnim pažnjama oca koji čezne da rasipa kroz toliko godina skupljenu nježnost. Ponovo počinjem živjeti, budim se napokon iz dugog, teškog sna i cijenim strogu volju Gospoda, koji me kaznio čvrstom ali mudrom rukom. Sad shvaćam tamne i uzviŠene Jobove riječi: »Gledajte, blago onome koga bog kažnjava!« Blago onome; jer se ne brine o »drugima«. Ne znam da li ću tamo dolje na Dunavu, sresti i ženu, što mi je gotovo svejedno. Spremam se na hodočašće, svjestan da je to put pokajnika i đa me očekuje nova golgota. Nakon triđeset dana muka, konačno napuštam mučilište. Bez gorčine sam se rastao s prijateljem i krvnikom.. On je za mene bio samo bič Providnosti. Blago onome, koga bog kažnjava!

110

IX

BEATRICE Polsatna vožnja Berlinom od štetinskog kolodvora bila je za mene pravi trnoviti put, jer je u meni oživjelo toliko bolnih uspomena. Najprije smo prolazili ulicom u kojoj je sa svojom prvom ženom stanovao moj prijatelj Popovski, tada još nepoznat, neshvaćen, boreći se s bijedom i neimaštinom. Sad je žena mrtva, mrtvo je i dijete, tu u ovoj kući nalijevo umrlo je oboje, a naše se prijateljstvo pretvorilo u divlju mržnju. Tu đesno je pivnica u kojoj su se sakupljali umjetnici i književnici — pozornica tolikih duhovnih ljubavnih orgija. Tamo »Cantina italiana«, gdje sam se prije tri godine običavao sretati sa svojom zaručnicom. Tu smo pretvorili u kjanti i prvi honorar, koji sam primio iz Italije. Malo dalje pansion Fulda u kojem smo stanovali kao mladi bračni par. Zatim moje kazalište, moj knjižar, moj krojač, moj apotekar. Kakav to prokleti instinkt tjera kočijaša da me vozi tom »viom dolorosom« punom pokopanih uspomena što u sumračju oživljavaju kao aveti. Zašto je izabrao baš tu ulicu u kojoj leži naša krčma »K crnom odojku«, nekada slavna kao omiljeno sastajalište Heinea i E. T. Hoffmanna? Gostioničar je stajao na pragu gostionice uprvo ispod znaka s velikom nemani. Pogleđao me, ali me nije prepoznao! Za trenutak osvijetlio je svjećnjak iznutra stotinjak boca u izlogu i oživio u meni opet godinu dana života, najbogatiju brigom i radošću, prijateljstvom i ljubavlju. Istodobno sam živo osjećao da je svemu kraj, da to mora ostati pokopano duboko u meni i ustupiti mjesto Novome. Prespavao sam u Berlinu. Sutra ujutro pozđravio me s istoka preko krovova ružičasti, žarkocrveni sjaj. Sjećam se da sam tu ružičastu boju vidio u Malmou uveče mog dolaska. Ostavljao sam Berlin, svoju drugu domovinu, 111

u kojoj sam proživio svoju secondu primaveru1 — istodobno i svoje posljednje proljeće. Stigavši na kolodvor, gubio sam s tim uspomenama i svaku nadu u novo proljeće i novu ljubav, koja se nikada, nikada više neće vratiti. Poslije noći provedene u Taboru, kamo me pratio ružičasti sjaj, vozio sam se češkom šumom prema Dunavu. Željeznice dalje nije bilo i ja sam uzeo kola da bih stigao do Greina. Kretao sam se između stabala jabuka i krušaka, žitnih polja i zelenih livada. Konačno sam opazio na vrhu brežuljka s onu stranu rijeke crkvicu u kojoj, istina, nikad nisam bio, ali sam je još od djetinjstva upamtio kao najvišu i sređišnu točku krajolika. Tek su dvije godine od onog nezaboravnog svibnja kad je rođena moja kćerkica. Vozio sam se kroz sela, prolazio kroz trgovišta i pokraj samostana; uzduž puta dizale su se zavjetne kapele, uzvisine za križni put, svete slike; uspomene na nesreće, gromove i nenadane smrti. I na kraju mog hodočašća, tamo dolje u daljini, sigurno me čekalo đvanaest postaja križnog puta. Na svakih sto koraka pozdravljao me Raspeti s trnovim vijencem, hrabrio me i pozivao da uzmem na sebe križ i patnju. Mučio sam sebe, govoreći unaprijed da ONA, kao što sam i mogao slutiti, zacijelo neće biti ovdje. Budući da mi ženu sađa više nisu odbijale od mene obiteljske razmirice, morao sam se promijeniti prema starim roditeljima koje sam duboko uvrijedio, jer se nisam htio oprostiti od njih kad sam ođlazio. Prispio sam pomirivši se s time da budem kažnjen, kako bih ponovo stekao mir; prešavši posljednje selo i posljednje raspelo, naslućivao sam nešto kao smrtne muke osuđenika. Ostavio sam dojenče od šest tjedana, a našao sam djevojčicu od dvije i po godine. Kod prvog me susreta ispitivala pogledom, kao da njeno malo srce želi saznati da li sam došao zbog nje ili zbog njene majke. Kad se uvjerila u prvo, dopustila mi je da je zagrlim i savila je svoje ručice oko moga vrata. 1 D rugo 112

proljeće (tal.)

To je Faustov povratak zemaljskom životu, samo slađi i čistiji; uzeo sam malu na ruke i osjetio kako joj srce tuče pokraj moga. Ljubiti dijete znači za muškarca postati ženom, odbaciti muževnost, osjetiti bespolnu nebesku ljubav, kako što kaže Swedenborg. To je početak mog pripremanja za nebo. Ali, pokora još nije bila dovoljno teška! Stanje je, u nekoliko riječi bilo ovakvo: moja žena je kod svoje udate sestre, jer se njena baka — nasljeđnica posjeda — zaklela da će raskinuti naš brak; toliko me naime mrzila zbog nezahvalnosti i još koječeg. Tako sam postao dobrodošao gost kod svoje punice i ostao kod svog djeteta, koje će uvijek biti i ostati moje. Mirio sam se sa situacijom onakvom kakva jest, i to sa zadovoljstvom. Punica mi je sve oprostila pomirljivim i odanim srcem duboko religiozne žene. 1. rufaa 1896. Stanovao sam u sobi u kojoj je moja žena provela dvije godine dok smo bili rastavljeni. Ona je patila tu, a ja istodobno u Parizu. O, jadna, jadna žena! Zar smo morali biti tako kažnjeni, jer smo se šalili s ljubavlju? Prilikom večere dogodilo se ovo. Da bih pomogao kćerkici, koja se još nije mogla sama poslužiti, dotaknuh joj ruku lagano i s najnježnijom namjerom. Ona je vrisnula, povukla ruku natrag i pogledala me preplašeno. Kad ju je baka upitala što joj je, odgovorila je: »Boli me!« Slomljen, nisam mogao progovoriti ni riječi. Kolikima sam namjerno nanosio bol, ali zar sam to činio i sada, kad to nikako nisam htio? Noću sam sanjao orla kako mi kljuje ruku za kaznu zbog nekog nepoznatog zločina. Ujutro mi je došla kćerka; bila je nježna, ljubazna i prijazna. Pila je sa mnom kavu, sjedila za pisaćim stolom, a ja sam joj pokazivao slikovnice. Postali smo dobri prijatelji i punica je bila sva sretna da će joj netko pomoći u odgoju male. Uvečer sam morao biti prisutan kad bi mala lijegala na počinak i slušati je kako

113

šapće molitve. Ona je bila katolikinja, i kad mi je rekla da se i ja molim i prekrižim, nisam znao kako, jer ja sam bio protestant. 2. rujna Opća uzrujanost. Puničina je majka, koja je stanovala nekoliko kilometara daleko od rijeke, željela zatražiti moje izgnanstvo. Zahtijevala je da odmah otputujem, s prijetnjom da će razbaštiniti kćerku u slučaju da je ne bi poslušala. Puničina sestra, dobra žena koja je također živjela rastavljeno od muža, pozvala me da stanujem kod nje u susjednom selu dok se prilike ne smire. Došla je Čak po mene da me odvede. Penjali smo se dva kilometra uz brežuljak; s vrha brda vidjela se dolje okrugla kotlina iz koje su se dizali nebrojni humci poput vulkanskih kratera, obrasli jelama. U sredini tog lijevka ležalo je selo s crkvom, a na uzvisini strmog brda dvorac u stilu srednjovjekovnih gradova; tu i tamo bila su razbacana polja i livade, a natapao ih je potok, koji se zatim rušio u ponor ispod grada. Iznenadio me izgleđ tog čudnovatog i jedinstvenog krajolika i sjetio sam se da sam ga već jeđnom vidio. Ali gdje? Gdje? U zđjelici u hotelu »Orfila«! ucrtana u željeznom oksidu. Bez sumnje, bio je to taj isti kraj! Teta se sa mnom spustila u selo u kojem je imala stan s tri sobe u velikoj zgradi. U istoj zgradi bila je i pekara, mesnica i krčma. Na kući se nalazio gromobran, jer je prije godinu dana grom udario u tavan, pa je tavan izgorio. Kad me teta, isto tako iskrena i pobožna kao i sestra joj, povela u sobu određenu za mene, zaustavio sam se na pragu, preplaŠen kao pred kakvom vizijom. Zidovi su bili ružičasto obojeni, ružičasto poput jutarnje rumeni što me pratila putem. Zavjese su također bile ružičaste, a prozori s toliko cvijeća da su jedva propuštali unutra samo prigušenu svjetlost. Tu je vlađala uzorna čistoća, a staromodni krevet s nebom na četiri stupa bio je pravi ležaj djevice. Čitava soba i namještaj bila je pjesma i otkrivala je dušu koja je samo napola živjela na zem114

Iji. Raspela nije bilo, ali je zato tu sveta Marija, a Škropionica je čuvala ulaz od zlih duhova. Obuzeo me osjećaj stida, plašio sam se da ne okaljam maštu tog čistog srca koje je udesilo taj hram na grobu svoje jedine prije više od deset godina pokopane Ijubavi. Zbog toga sam neprestanim izvinjenjima pokušavao ođbiti tu velikođušnu ponudu. Ali dobra starica nije popuštala. — Činit će ti dobro ako svoju zemaljsku ljubav žrtvuješ Ijubavi prema Bogu i prema svom djetetu. Vjeruj mi, ova ljubav bez trnja donijet će ti opet srcu mir, vedrinu duši, a pod okriljem Djevice noću ćeš mirno spavati. Poljubio sam joj ruku u znak zahvalnosti za žrtvu koju mi doprinosi i ozbiljno prihvatio ponudu sa skrušenošću, za koju se nisam smatrao sposobnim. Sile kao da su mi bile sklone pa su obustavile kazne koje su me trebale popraviti. Ipak sam pod nekim izgovorom želio prespavati još jednu noć u Saxenu i zato sam odgodio selidbu za slijedeći tjedan. Vratio sam se, dakle, u pratnji tete natrag svome djetetu. Sa seoske sam ceste primijetio da su gromobran i žica pričvršćeni iznad mog kreveta. Kakav đavolji slučaj! Opet moram pomišljati na proganjanje! Primijetio sam osim toga da mi prozor gleda na neko sirotište, nastanjeno otpuštenim zločincima, bolesnicima i umirućima. Zalosno društvo i mračna budućnost je preda mnom. U Saxenu sam pokupio svoje stvari i spremio se za odlazak. S tugom sam napustio boravište svog djeteta koje sam tako zavolio. Okrutnost stare dame, koja me htjela rastaviti od žene i djeteta, raspalila je opravdanu srdžbu; u nastupu bijesa podigao sam ruku prema njenu portretu u ulju nad mojim krevetom. Mukla kletva popratila je kretnju. Dva sata nakon toga spustila se na selo strašna oluja. Sijevale su munje, kiša je ljevala, a nebo je bilo mračno. Drugi sam dan stigao u Klam, gdje me čekala ružičasta soba. Nad kuću moje tete nadvio se oblak u obliku zmaja. Pričali su mi poslije da je grom udario u neku 115

susjednu kuću, a prolom oblaka opustošio našu općinu, uništio plastove sijena i raznio mostove. 10. rujna ciklon je opustošio Pariz i to pod vrlo Čudnim okolnostima! Počeo je usred najvećeg mira u Luksemburškom parku iza Saint Suplicea, prošao preko kazališta »Chatelet« i policijske prefekture i nestao kod bolnice svetog Louisa nakon što je iza sebe ostavio peđeset metara slomljenih željeznih rešetaka. Taj ciklon kao i još jedan u Jarđin des Plantesu potakao je mog prijatelja teozofa da me zapita: — Što je ciklon? Je li to izljev mržnje, titraj strasti ili strujanje nekog duha? Zatim je đodao: Jesu li pristalice Papusa1 svjesni svojih otkrivanja? Slučaj koji je više nego slučaj: u pismu što se mimoišlo s pismom mog prijatelja, koji je bio dobro upućen u misterije Hindusa — postavio sam ovo direktno i određeno pitanje: — Mogu li hinduski mudraci izazvati ciklone? Tada sam počeo sumnjati da me progone alkemisti i to zbog toga što sam htio praviti zlato ili zato što sam tvrdokorno odbijao da se pod bilo kojim uvjetom pridružim njihovu društvu. Rydbergova »Germanska mitologija«, kao i Hylten-Cavalliusova »Warend och Wirdarne« poučili su me da se vještice najcešće pojavljuju za vrijeme oluje ili kratkog snažnog udara vjetra. Opisujem to zato đa bih osvijetlio svoje duševno stanje prije nego što sam prihvatio Swedenborgovu nauku. Svetište je pripremljeno, bijelo i ružičasto, i svetac će stanovati kod svog učenika. On je dužan đa svom zemljaku ponovo oživi uspomenu na najdarovitijeg čovjeka kojeg je u posljednje vrijeme rođila žena. Francuska je poslala Ansgara da pokrsti Švedsku; tisuću godina kasnije Švedska je poslala Sweđenborga da posredstvom svog učenika svetog Martina, ponovo pokrsti Francusku. Red sv. Martina, koji zna kakvu je ulogu odigrao u osnivanju nove Francuske, neće poreći snagu tih riječi, a još manje će potcijeniti značenje ovog tisućljeća. 1 Papus: 116

M agie

Science

occulte

X

SWEDENBORG Moja punica i teta bile su blizanke savršene sličnosti; istog karaktera, istog ukusa i svaka je viđjela u drugoj samu sebe. Kad bih govorio jednoj u ođsutnosti druge, odsutna bi odmah shvaćala o čemu je riječ, tako da bih mogao nastaviti povjerljive razgovore bez ikakva uvoda. Zbog toga ih tako često stavljam zajeđno u ovu pripovijetku, koja nije nikakav roman sa stilističkim pretenzijama ili literarnom kompozicijom. Prve sam im večeri iskreno ispovjedio svoje neobjašnjive pustolovine, sumnje i muke. Tada povikaše obje s izvjesnim zadovoljstvom u izrazu lica: — Ti si dospio do točke koju smo mi već prebrodile. Polazeći od iste ravnodušnosti prema religiji, proučavale su okultizam; besane noći, tajanstveni događaji praćeni strahom od smrti, konačno noćne krize i napadi ludila. Nevidljive furije love vas sve do luke spasa: vjere. Ali prije nego što stignu tako daleko, javlja se anđeo čuvar, a to nije nitko drugi — nego Swedenborg. Pogrešno se smatra, da ja temeljito poznajem svog zemIjaka. Iznenađene mojim neznanjem dobre su mi dame dale, ali ne bez oklijevanja, neku staru njemačku knjigu. — Uzmi je, čitaj i ništa se ne boj! — Da se bojim? čega? Sam u svojoj ružičastoj sobi otvorio sam knjigu nasumce i čitao. Prepuštam čitaocu da sam otkrije moje osjećaje kad mi se pogled zaustavio na opisu pakla, gdje ponovo prepoznah Klam, krajolik iz zdjelice ucrtan željeznim sulfatom. Kotlinska dolina, humci pokriveni jelama, mračne šume, ponor s potokom, selo, crkva, sirotište, smetište, svinjac, sve, sve je bilo tu! Pakao? Ali ja sam odgojen u najdubljem preziru prema paklu; naučio sam da ga smatram samo maštom, kao i ostale predrasude koje sam odbacio, A ipak ne mogu poreći činjenicu, samo s razlikom — i to je novo u tumačenju takozvanih vječnih kazni — da mi već jesmo u

117

paklu. Zemlja, zemlja je pakao, tamnica koju je osnovao jedan viši razum. Ne mogu učiniti ni jedan korak a da ne povrijedim sreću drugih, a drugi ne mogu ostati; sretni a da meni ne nanose bol. Tako Swedenborg prikazuje pakao, dok opisuje, a da možda i sam to ne zna, ovozemaljski život. Pakleni oganj je želja da se uzđignemo; Sile bude tu želju i dopuštaju prokletnicima da postignu ono za čim teže. Ali čim je cilj postignut, a Želje ispunjene, razotkriva se da je sve bezvrijedno, a pobjeđa ništavna! O, taštino, taštino nad taštinama! Nakon prvog razočaranja Sile ponovo raspiruju oganj požuda, želja i častoljublja, i vise nije najveća muka nezasićena glad, već prezasićena lakomost, gađenje nad svim. Tako đavo pođnosi beskrajnu kaznu, jer on sve što želi odmah i dobiva, i zbog toga se više ničemu ne može radovati. Ako usporedim opis Swedenborgova pakla s kaznama iz germanske mitologije, nailazim na očevidno podudaranje, ali za mene je najbitnija činjenica da su mi obje te knjige došle u ruke u pravom trenutku. Ja sam u paklu i na meni leži prokletstvo, Kad razmišljam o prošlosti, pricinja mi se već i djetinjstvo kao tamnica i mučilište. I da bismo razjasnili muke nametnute nevinom djetetu, ne preostaje nam ništa drugo nego da pretpostavimo neki prijašnji život, iz kojeg smo ponovo bačeni na zemlju, da ispaštamo posljedice već zaboravljenih grijeha. Ponizna duha potiskivao sam u dubinu duše neugodne dojmove Sweđenborgove lektire. Ali Sile više ne miruju. Setajući okolicom sela, dospio sam u klanac između dva brda nazvan »podzemni put«. Ulaz kojem izrovane pećine daju zaista uzvišen izgled, privlačio me na neki osobit nacin. Brdo na kojem se nalazio napušteni dvor, stršilo je dolje okomito i predstavljalo vrata ponora, gdje je potok tjerao vodenicu. Tgra prirode dala je pećini oblik turske glave. (Nitko od stanovnika nije pobijao tu sličnost). Dolje je uz stijenu bila prislonjena mlinareva kučica. Na kvaki je visio kozji rog u kojem se nalazila kolomast, a odmah pokraj bila je prislonjena i metla. 118

Iako je sve to potpuno prirodno i obično, ipak sam se pitao koji je đavo postavio upravo tamo ta dva znaka vještica i to baš đanas na mojem putu. Išao sam dalje vlažnim i tamnim putem. Odjednom sam stao. Drvena kućica neobična oblika. Dugačak niski ormar sa šest vrata od peći; vrata peći! — Za ime božje, gdje sam? Preda mnom je iskrsla slika iz Danteova »Pakla«, užareni lijesovi s grešnicima. . . i šest vrata na peći! Mora? Ne, nego gadna zbilja u koju me uvjerio strašan smrad, bujica blata i kor roktave prasađi. Put se sužavao u uski prolaz između brda i mlinareve kuće upravo ispod »turske glave«. Išao sam dalje i ugledao kako straga leži velika danska doga s vučjom đlakom, posve slična onoj nemani koja je čuvala atelijer u Rue de la Sante u Parizu. Ustuknuo sam dva koraka, ali sam se sjetio izreke Jacquesa Coeura: »Junačkom srcu ništa nije nemoguće« i ušao u jarugu. Cerber se pravio kao da me ne vidi, i ja sam krenuo dalje između dva reda niskih i tamnih kuća. Tu je bilo i pile s pijetlovom krestom, ali žgoljavo i bez repića; iz neke je kuće izašla žena, iz daljine se činila lijepom, no imala je krvavocrveni polumjesec na čelu; kad se približila, vidio sam da je krezuba i ružna. Vodopad i mlin su stvarali šum sličan na ono zujanje u ušima koje me progonilo od mojih prvih nemira u Parizu. Mlinarski su pomoćnici, bijeli poput anđela, okretali kolo stroja kao krvnici, a veliko koleso s lopatama radilo je Sizifov posao puštajući vodu da teče i teče. Zatim je slijedila kovačnica s golim i crnim kovačima, oboruzanim kliještima, sjekirama i čekićima, koji su radili posred vatre i varnica užarenim željezom i rastopljenim olovom. To lupanje potresalo je mozak i srce u grudima. Potom pilana i velika pila. Škripjela je zupcima kađ je na mučeničkoj klupi mučila golema stabla, a iz njih je na Ijepljivo tlo curila prozirna krv. Klanac se pružao đalje uzduž potoka razrovanog provalom oblaka i orkanom; poplava je prelila oštro kamenje naslagom sivozelenog gliba, tako da su noge po 119

njemu klizile. Htio sam prijeći na drugu stranu potoka, ali je voda odnijela prijelaz. Zaustavio sam se pod obronkom; nadvijena pećina ugrožavala je djevicuMariju, koja je slabim i božanskim leđima pridržavala izrovano brdo. Razmišljajući o povezanosti slučaja koji obrazuju veviku cjelovitost čudnovatu a ipak prirodnu, vratio sam se natrag kući. U ružičastoj sam sobi proveo osam đana i osam noći. Duševno spokojstvo vratilo mi se opet za svakodnevnih posjeta moje kćerke, koja me voljela i koju sam ja volio. Ta mi je Ijubav bila dragocjena. Rođaci su me njegovali kao siromašno, izgubljeno dijete. Danju sam čitao Swedenborga i duboko me se doimao naturalizam njegovih opisa. Tu sam opet našao sva svoja opažanja, osjećanja, misli, a sve njegove vizije bile su doživljene kao istinski ljudski dokumenti. Ne radi se o slijepom vjerovanju, dovoljno je da pročitano usporedimo s vlastitim doživljenim iskustvima. Knjiga kojom sam raspolagao bila je samo izvod; glavna zagonetka duhovnog života bila je riješena tek kasnije kad sam se domogao knjige »Arcana Coelestia«. Svojim sam razmisljanjima stekao uvjerenje da postoji Bog i kazna, a neki su me Swedenborgovi reci tješili i tako sam opet popustio svojoj staroj oholosti. Uvečer sam se povjerio punici i upitao je: — Smatraš li me prokletnikom? — Ne, iako još nikad nisam vidjela ljudsku sudbinu poput tvoje; ali ti još nisi našao pravi put koji će te odvesti do Gospođa. — Sjećaš li se Swedenborga i njegovih načela o nebu? Prvo želja za vladanjem s nekim viŠim ciljem. Ali moj duh nije nikada težio svjetskim častima, niti sam želio društvu nametnuti svoju moć. Zatim Ijubav prema zemaljskim dobrima — sreći i novcu — za volju općeg dobra. Ti znaš da ne tražim nikakve dobitke i da prezirem novac. Kad bih pravio zlato i da sam ga mogao praviti — zakleo sam se silama da će svi đobiei, ukoliko bi ih bilo, služiti humanim, znanstvenim, i vjerskim ciljevima. I konačno, bračna Ijubav. Moram. li posebno napomenuti da sam već od mladosti Ijubav prema 120

ženi poistovjetio s idejom braka, supruge i obitelji? A što mi je život dosudio da se oženim uđovicom još živa muža — to je ironija koju ne mogu razjasniti; mislim đa neurednosti momačkog života tu ne bi došle u obzir. Nakon kratkog razmišljanja izustila je: — Ne mogu pobiti ono što kažeš. Iz tvojih se spisa razabire da je tvoj duh uvijek težio za nečim višim, ali usprkos svim nastojanjima nije u tome uspio. Sigurno ispaštaš grijehe koji su počinjeni prije tvog rođenja još u nekom drugom svijetu. Mora da si u prijašnjem životu bio krvnik; zbog toga ćeš morati tisuću puta pretrpjeti strah od smrti, ali nećeš smjeti umrijeti sve dok potpuno ne okaješ svoje grijehe. Sad budi pobožan i radi tako! — Misliš da trebam primiti katoličku vjeru? — Bez sumnje. — Swedenborg smatra da nije dopušteno napustiti vjeru svojih otaca, jer svatko pripada duhovnom području svog naroda. — Katolička crkva prima milostivo u svoje krilo svakoga tko je traži. — Ja sam zadovoljan. i s manjim i u najgorem slučaju priklonit ću se židovima ili muslimanima koji su mi također dostupni. Ja sam skroman! — Milost ti je ponuđena, a ti odbijaŠ pravo prvorođenog! — Pravo prvorođenog za sina jedne služavke? To je previše! Mnogo previše! Ponovo utješen Swedenborgom, umišljao sam da sam Job, pravedan i bezgrešan čovjek, kojeg Vječiti iskušava do bi pokazao zlim ljudima kako pošten čovjek mora podnositi patnje. Moja mi je pobožna taština ispunila duh. Ponosio sam se svojom nesretnom sudbinom i nisam prestajao ponayljati: »Gledajte, kako sam patio!« Tužio sam se nad blagostanjem koje sam uživao kod rođaka, a ružičasta je soba bila gorka ironija. Zmjeravali su mi zbog mog iskrenog kajanja i pretrpavali me dobročinstvima i sitnim nasladama života. Sve u svemu; bio sam odabra121

nik, Swedenborg je to rekao, i budući da sam bio siguran u zaštitu Vječitoga, izazivam demone. . . Nakon osam dana provedenih u ružičastoj sobi stigla je vijest da je oboljelabaka koja stanuje na obali Dunava. Oboljela je na jetrima i ta je bolest bila popraćena povraćanjem, nesanicom i lupanjem srca. Teta kod koje sam se sada nalazio, bila je pozvana k njoj, a ja sam se trebao vratiti svojoj punici u Saxen. Prigovorio sam da mi je stara to zabranila, ali čini se da je ona povukla molbu za izgon i da sam mogao slobođno birati gdje ću biti. Čudio sam se da je uvrijeđena žena tako naglo promijenila odluku i pomišljao sam da je do te sretne promjene došlo možda zbog njene bolesti. Slijedeći se dan pripovij edalo da se stanje bolesnice pogoršalo. Punica mi je u znak pomirenja đonijela od svoje majke kitu cvijeća i povjerila mi, da je stara, osim nekih drugih fantazija, uvrtjela u glavu da u sebi nosi zmiju. Dalje se pričalo kako je st&rici ukradeno tisuću guldena, te da ona sumnja na svoju povjerljivu gazdaricu. Ta se naljutila zbog nepravedne sumnje i želi staricu tužiti sudu zbog klevete. U kući slabe žene koja se povukla od svijeta da bi mogla u miru umrijeti, mira više nije bilo. Svaki nam je glasnik đonosio ponešto od nje: cvijeće, voće, divljač, fazane, kokoši, štuke. Je li to možda božja pravda? Sjeća li se kako me jednom izbacila na ulicu, pa sam kasnije morao otići u bolnicu? Ili je praznovjerna? Možda misli da sam je ja urekao? Tada bi ponuđeni darovi bili samo dobačene mrvice koje žele umiriti i stišati čarobnjakovu želju za osvetom. Na nesreću sam upravo tada dobio iz Pariza neku knjigu o magiji koja poučava o čaranju, tj. uroku. Posljedice tog poučavanja bile su dvostruke. S jedne strane sam osjećao grižnju savjesti, jer sam u napadu ljutnje digao ruku na staričinu sliku i prokleo je. S druge strane budila se moja stara sumnja da sam ja sam objekt potajnih zločina sa strane okultista ili teozofa. 122

Grižnja savjesti na jednoj strani, a strah na đrugoj. I počela su me mljeti ta dva mlinska kamena. Swedenborg opisuje pakao ovako: prokletnik stanuje u divnoj palači, život mu je lijep i smatra se odabranikom. Malo-pomalo iščezavaju i gube se ljepote i nesretnik uviđa đa je zatvoren u bijednu daščaru okruženu prljavštinom. /Vidi slijedeće./ Ružičasta soba iščezava, selim u sobu pokraj puničine i slutim da u mojoj neću dugo boraviti. U stvari, tisuće sitnica što život čine nesnosnim, sjedinjuju se, i oduzimaju mi mir toliko potreban za daljnji rad. Daske na podu se ljuljaju pod mojim koracima, stol se klima, stolac njiše, posuđe zvecka, krevet škripi, a i sav drugi namještaj se miče dok prolazim sobom. Svjetiljka se dimi, tintamica je tako uska da mi se đržalo uvijek uprlja. Osim toga, oko kuće se isparava đubrište i zaudara na amonijak i sumpornu kiselinu. Po cijeli se dan čuju krave, svinje, telađ, piliĆi, purani i golubovi. Muhe i ose ne daju mira danju, a komarci noću. Kod seoskog trgovca se ne može kupiti gotovo ništa. Nemam bolje, pa moram čak upotrebljavati njegovu ružičastocrvenu tintu! Cuđnovato! U sveščiću papira za cigarete, među stotinjak bijelih papira našao sam i jedan ružičasti(!) listić. To je pakao u minijaturi, a ja, naviknut da podnosim velike patnje, još više patim od tih sitnih uboda, tim više što punica smatra da sam nezadovoljan njenom brižljivom njegom. 17. rujna. Ove me noći probudilo zvono seoske crkve. Ođbilo je točno trinaest uđaraca. Odmah zatim osjetio sam đjelovanje elektrike i začuo neke šumove na tavanu iznad mene. 19. rujna■ Kad sam pretražio tavan, našao sam tuce preslica čiji su me kotači pođsjećali na električne strojeve. Otvorio sam neku staru škrinju; bila je gotovo prazna, jedino je u njoj ležalo pet crno obojenih štapova složenih u obliku pentagrama; ne znam čemu mogu služiti. Tko 123

mi je opet to priredio i što to treba značiti? Nisam se usuđivao upitati i stvar je ostala zagonetnom. Između ponoći i dva sata bjesnjela je strašna oluja. Obicno takva oluja prestaje vrlo brzo, međutim ovaj put je trajala puna dva sata. Osjetio sam to kao napad na mene; svaki je grom smjerao namene, alim e nijedan nije pogodio. Uvečer mi je punica pripovijedala kroniku tog kraja i okolice. Kakva golema zbirka obiteljskih i drugih tragedija! Tu su se odigravala brakolomstva, rastave, obiteljski procesi, ubojstva, krađe, nasilja, oskvmuća, kletve. Dvorovi, vile, kolibe skrivaju nesretnike svih vrsta i ja nisam mogao prolaziti selom a da ne mislim na Swedenborgov pakao. Prosjaci, lude, bolesnici 1 bogalji /muški i ženski/ načičkali su jarke uz cestu i klečali pred raspelom, Majkom božjom ili slikom kakvog mučenika. Ti nesretnici, koji pate od besanice i more, blude noću livadama i šumama, ne bi li se umorili i našli sna! Među tim osuđenicima nalazili su se i Ijuđi iz boljih krugova, dobro odgojene dame, čak i jedan svećenik. Neđaleko od nas nalazio se samostan koji je služiokao kazniona za propale djevojke. To je bila prava tamnica gđje su vladali najstroži propisi. Zimi, pri dvadeset stupnjeva hladnoće, morale su pokajnice spavati u svojim ćelijama na ledenim kamenim pločicama. Loženje je bilo zabranjeno, pa su im ruke i noge bile pune dubokih ispucalih ozeblina. Među inim, tamo je bila: žena koja je sagriješila s jednim svećenikom, a to je smrtni grijeh. Izmučena grižnjom savjesti, dotjerana do očaja, utekla se svom ispovjedniku, ali on joj je uskratio ispovijed i pričest. Neka je prokleta zbog svog smrtnog grijeha! Nesretnica je potom izgubila razum, lutala od sela do sela, umišljala da je mrtva i molila milost svećenika da je zakopa u posvećenu zemlju. Prokleta i protjerana lutala je amo-tamo,. urlajući poput divlje zvijeri, a narod koji bi je susretao vikao je: »Evo prokletnice!« Nitko nije ni slutio da jenjena duša već u vječnom ognju, a da ovuda luta samo njena sjena; leš koji putuje da pruži zastrašujući primjer. 124

Pričali su mi također kako je đavo opsjeo nekog čovjeka, te je nesretnik potpuno promijenio ličnost; zao duh ga je prisilio đa huli na Boga. Dugo su tražili čovjeka koji bi istjerao đavla iz njega i konačno nađoše nekog mladog franjevca, nevina i čista srca, On se dugo pripremao postom i kajanjem na taj čin. Na određeni dan odvedoše nesretnika u crkvu, te ga ispovijediše coram populo.1 Zatim je mlađi franjevac prešao na djelo. Nakon što je molio i zaklinjao od jutra do mraka, uspjelo mu je istjerati đavla. Međutim o pojedinostima se nitko od gledalaca nije usuđivao pričati. Gođinu dana poslije toga događaja mladi je franjevac umro. Takve i još gore pripovijesti samo su me potkrepljivale u uvjerenju da je to mjesto predodređeno za ispaštanja i da postoji neka tajanstvena poduđarnost između tog kraja i onih mjesta koje Swedenborg prikazuje kao pakao. Je li on možda posjetio ovaj dio Donje Austrije i opisao pakao vjerno prirodi, kao što Dante opisuje kraj južno od Napulja? Nakon četrnaest dana rada i napora ponovo su započela uznemiravanja. Primicala se naime jesen, pa su teta i punica namjeravale otići zajeđno i smjestiti se u Klam. Trebali smo dakle, mijenjati boravište. Da bih sačuvao nezavisnost, iznajmio sam kućicu s dvije sobe i kuhinjom, nedaleko od boravišta moje kćerke. Već prve večeri nakon što sam uselio u novi stan obuzeo me nejasan strah da je tu zrak otrovan. Otišao sam majci: — Ako budem spavao gore, sutra ćete me zacijelo naći mrtva u krevetu. Dobra majko, primi na konak za jednu noć beskućnika! Odmah mi je ponuđena ružičasta soba, ali bože moj, kako se promijenila od tetina odlaska! Crni namještaj, polica za knjige s praznim pregracima što zijevaju na mene poput ždrijela. Nestalo je cvijeća s prozora. Peć od lijevanog željeza, visoka, suha, crna kao avet, ukrašena daždevnjacima i zmajevima. Jednom riječju, 1 Javno, pred narođom 125

disharmonija od koje mi jebilozlo. Osim toga smetao me i nered, jer ja sam čovjek s ustaljenim navikama i obavljam sve u određeno vrijeme. TJnatoč nastojanju da sakrijem nezadovoljstvo, majka je pročitala moju tajnu: — Uvijek nezadovoljan, dijete moje! Radila je sve moguće da bi me nekako zadovoljila, ali gdje se umješaju duhovi nesloge, tu više ništa ne pomaže. Sjećala se jela koja sam najradije jeo, ali sve je išlo naopako. Postoji malo jela koja su mi tako odvratna kao mozak na maslacu. — Danas je nešto đobro, baš za tebe — rekla je, i stavila preda me teleči mozak na maslacu. Možda je bio nesporazum, ali jedva sam prikrio gađenje i glumio dobar apetit. — Ta ti ništa ne jedeš! I napunila mi tanjur po drugi put. To je već previše! Prije sam sve te muke pripisivao ženskoj pakosti; uvidio sam međutim đa su one nevine i zaključio: to je sam đavo! Još od mladosti običavao sam pripremati se za vrijeme jutarnjih šetnji za dnevni rad. Nisam nikada nikome dopustio da me na tim šetnjama prati, čak ni svojoj ženi. I stvarno, ujutro mi je duh ispunjen nekom divnom harmonijom i uzvišenošću što graniči s ekstazom; ja ne hodam; letim; sve tjelesno kao da se izgubi, tuga nestaje; sav sam Duša. To je moja svijest, molitveni satovi, služba božja. Sad sam morao sve žrtvovati, odreći se svih sitnih, opravdanih rađosti. Sile su me natjerale da se odreknem i tog posljednjeg zađovoljstva, koje je ujedno bilo i najveće. Na svim me šetnjama željela pratiti kćerka. Nježno sam je zagrlio i objasnio joj zašto ne želim da me prati, no ona nije razumjela ništa od svega toga. Piakala je. Nisam se više mogao opirati, te sam je poveo sa sobom u šetnju, ali s čvrstom odlukom da više neću đopustiti zloupotrebu svojih prava. Da, kako je dijete dražesno, zanosno svojom naivnošću, nestašnošću, svojom zahvalnošću ni za što, naravno, ako 126

imate vremena da se đjetetom bavite! Ali ako je čovjek zadubljen u svoje misli, odsutna duha, onda nas to malo stvorenje svojim beskrajnim pitanjima i hirovima može i te kako mučiti! Moja je kćerka bila poput ljubavnice ljubomorna na moje misli; vrebala je na trenutak kada će mi svojim Čavrljanjem prekinuti povezanu nit misli. . . ipak, to nije bila njena namjera, o n a to ne čini, ona je samo oruđe, također žrtva. Hođao sam laganim koracima, više nisam letio, duša mi je bila okovana, a mozakprazan, jer sam se morao naprezati da bih se spustio na nivo djeteta. Ono što me najviše mucilo bili su njeni duboki pogledi puni predbacivanja kad bi si uobrazila da mi je na teret i da je više ne volim. Tada bi se naoblačilo njeno jasno, iskreno, svijetlo lišce, pogleđi bi joj ugasli, a srce se zatvorilo a ja sam osjećao kao da mi je oteto svjetlo koje je to dijete bacilo u moju sumornu dušu. Poljubio sam je, uzeo je na ruke, tražio cvijeće i kamenčiće; otkinuo sam šibu i poigrali smo se kao da sam ja krava koju ona tjera na pašu. Bila je sretna i zadovoljna i život mi se ponovo smiješio. 2rtvovao sam svoje jutarnje sate! Tako ispaštam zlo koje sam u jednom ludom trenutku htio navući na glavu tog anđelka. Kazna za zločin: biti Ijubljen! Zaista, Sile nisu tako okrutne kao mi!

XI I Z V A C I IZ D N S V N I K A J E D N O G PROKLETNIKA Listopad, studeni 1896. Braman ispunjava dužnost prema Životu time što rađa dijete. Zatim ide u pustinju da se posveti osamljenosti i odricanju. 127

Moja majka: Sto si učinio, nesretniče, u svojoj ranijoj inkarnaciji đa te sudbina sada tako kažnjava? Ja: Pogođi! Sjeti se čovjeka koji se najprije oženio ženom đrugoga, kao ja, koji se zatim od nje rastavio, da bi oženio neku Austrijanku, kao što sam to i ja učinio! I tada su mu oteli njegovu malu Austrijanku, kao što su meni oteli moju, i njihovo jedino dijete uhvaćeno je na obroncima Češke šume, kao što je moje. Sjećaš li se junaka mog romana »Na otvorenome moru«, koji bijedno pogiba na nekom otoku usred mora? Moja majka: Dosta! Dosta! Ja: Ti ne znaš da se majka moga oca zvala Neipperg. . . Moja majka: Šuti, nesretniče! Ja:. . . i da moja mala Kristina na dlaku sliči najvećem krvniku ovog stoljeća; pogledaj je samo, despotkinja koja već sa dvije i po godine kroti lju d e. .. Moja majka: Ti si lud! Ja: Da! A što ste tek vi žene morale griješiti, jer vaša je sudbina još okrutnija od naše! Vidiš kako sam imao pravo nazvavši ženu našim zlim demonom! Svakome prema njegovoj zasluzi! Moja majka: Da, biti žena đvostruki je pakao! J a : . . . i žena je dvostruki demon. Uostalom, reinkarnacija je kršćanska nauka koju je zabacilo samo svećenstvo. Isus Krist tvrdi da je Ivan Krstitelj reinkarnacija svetog Ilije. Je li on autoritet ili nije? Moja majka: Svakako. Ali rimska crkva zabranjuje istraživanje tajni. Ja: A okultizam to dopušta. Time je i znanost uopće dopuštena. Duhovi nesloge su bjesnili. lako točno poznajemo njihovu igru i premda smo uvjereni o našoj međusobnoj nevinosti, ipak ponovni nesporazumi ostavljaju gorak okus. Osim toga obje sestre sumnjaju da sam i ja krivac za bolest njihove majke. One obje se ne mogu oteti inače posve prirodnoj pomisli da bi me staričina smrt mogla razveseliti. Mrska mi je i sama pomisao na to, pa se više 128

i ne usuđujem ispitivati za stanje bolesnice, jer se bojim da me ne bi smatrale licemjerom. Situacija je napeta i moje stare prijateljice se umaraju beskrajnim raspravama o meni, o mom karakteru, 0 mojim osjećajima, kao i o tome koliko je i da li je iskrena moja ljubav prema djetetu. Jednog me dana smatraju svecem, a brazgotine na mojim rukama ranama. 1 zaista, znakovi na mojim dlanovima nalik su na rane od čavala. Ali da bih odbio svaku pomisao o tome da želim biti svet, govorim da sam razbojnik koji je sišao s križa i sad se nalazi na hodočašću, da bi prispio u raj. Drugi se put muđrovalo o mojoj zagonetnosti i ustanovilo da bih mogao biti Robert Đavo. Sakupilo se toliko toga đa sam se bojao kako će me stanovnici naposljetku kamenovati. Evo činjenica: moja mala Kristina se pretjerano boji dimnjačara. Jeđne večeri kod jela povikala je iznenada pokazujući prstom iza mojih leđa: — Dimnjačar! Moja majka, koja vjeruje u vidovitost djece i životinja, problijedila je kao krpa; a ja sam pobijesnio, osobito kad sam opazio da nad glavom djeteta pravi :nak križa. Taj događaj popratila je mrtva tišina, koja me ražalostila i potresla. Došla je olujna, kišna i sumorna jesen. U selu i u sirotištu neprestano je rastao broj bolesnih, umirućih i mrtvih. Noću se čulo zvonce ministranta koji je išao ispred hostije. Danju su mrtvima zvonila crkvena zvona, a sprovođi su išli jedni za drugim. I život i smrt su jednaki užas. A moji su noćni napadi počeli iznova. Da bi mi pomogli, čitali su za mene molitve, molili brojanice, a u spavaćoj se sobi nalazila škropionica sa svetom vodom koju je blagoslovio župnik. — Ruka Gospodnja teško počiva na tebi! — tim mi se riječima obratila majka. Ali polako sam opet skupljao nove snage. Gipkost mog duha i urođena sumnjičavost oslobađale su me crnih misli. Nakon što sam čitao izvjesne okultističke spise, počeo sam umišljati da me progone elementarni duhovi, inkubi i lamije1 i hoće me spriječiti da dovršim 1 Z li g

dusi

In fe m o — O k u ltn i dn evn ik

129

svoje veliko alkemističko djelo. Podučen od upućenih, nabavio sam bodež iz Dalmacije i smatrao da sam sađa dobro oboružan protiv zlih duhova. Umro je seoski postolar, ateista i bogohulnik. Imao je čavku koja je bila prepuštena vlastitoj sudbini, pa se udomila na susjedovu krovu. Odjednom se uz odar pokojnika u sobi pojavila čavka. Nitko od prisutnih nije mogao objasniti otkud ona ovdje. Na dan sprovoda pratila je crna ptica pogrebnu povorku i sjela na groblju za vrijeme obreda na pokrov lijesa. Svakog me jutra ptica pratila duž puta i to me uznemiravalo zbog praznovjerja stanovniŠtva. Jednog dana — bio joj je to posljednji — pratila me čavka duž seoske ceste i odvratno kriještala; povremeno bi dobacila i poneku bezobraznu rijeČ, koju je naučila od bogohulnika. Odjednom se pojaviše dvije male ptice, crvendać i pliska pa počnu protjerivati čavku od krova do krova. Čavka je utekla iz sela i sakrila se u dimnjak neke kolibe. Istog trenutka skočio je ispred kuće crni kunić i pobjegao u travu. Poslije nekoliko dana ustanovilo se da je Čavka mrtva. Ubili su je dječaci, jer ih je smetalo što je krala. Po čitav sam dan radio u svojoj kućici, ali čini se da su mi Sile uskratile naklonost. Često puta, kad bih unišao, zrak je bio zagušljiv kao da je otrovan i tako sam morao raditi uz otvorena vrata i prozore. Oblačio bih tada topao ogrtač i krznenu kapu, sjedio za stolom i pisao, boreći se protiv takozvanog električnog udara koji mi je stezao prsa i probadao leđa. Često mi se činilo da netko stoji iza mene. Udario bih bodežom iza svojih leđa kao da se borim s neprijateljem. To je trajalo do pet sati uvečer. Ako bih sjedio i dalje, borba bi postajala užasna; potpuno iscrpljen palio bih svjetiljku i otišao đolje majci i djetetu. Jedan jedini put nastavio sam borbu do šest sati, da bih dovršio neki članak iz kemije, sjedeći na propuhu zbog teškog i zagušljivog zraka. Buba-mara s crnim i žutim pjegama — đakle austrijske boje — penjala se uz kitu cvijeća, pipala i tražila izlaz. Konačno je pala na papir i razmahivala se krilima baš kao pijetao na crkvi 130

Notre-Dame-des-Champs u Parizu, a zatim je puzila po mom rukopisu i prešla đalje na moju ruku. Pogledala me i zatim poletjela prozoru; na kompasu, koji je stajao na stolu, vidio sam da je odletjela prema sjeveru. Dobro, dakle prema sjeveru! Ali tek onda kad to budem htio i kad mi se to svidi. Do novog izazova ostajem tu! Otkucavalo je šest sati i više nisam mogao ostati u toj kući punoj aveti. Nepoznate su me Sile podigle sa stolca i morao sam napustiti kuću. Dušni je dan, oko tri sata poslije podne, sunce sja, a zrak je čist. Procesija ljudi, ispred njih svećenstvo, zastave i glazba, kreću se put groblja da pozđrave mrtve. Crkvena zvona počinju zvoniti. Odjednom bez bilo kakvih priprema ili predznaka, bez ijednog oblačka na sivoplavom nebu, izbi strašna oluja. Zastava udara o stupove, vjetar vije odjeću ljudi i žena, oblaci prašine dižu se u vrtlozima, drveće se povija. . . To je pravo čudo! Plašim se slijedeće noći, a i majka je spremna. Poklonila mi je amulet, da ga nosim oko vrata. To je majka božja i križ od svetoga drva. To je drvo djelić balvana neke crkve stare više od tisuću godina, Primio sam to kao kakav skupocjeni dar dobra srca, ali mi ostatak religije mojih otaca, sačuvan u meni, brani da ga nosim oko vrata. Kod večere oko osam sati svijeća je bila upaljena i u našem je malom krugu vladala zloslutna tišina. Vani je tama, a drveće miruje. Svugdje tišina. Odjednom kroz pukotine prozora zazviždi jedan jedini fijuk vjetra i zaurla kao drombulja. Zatim opet tišina. Majka mi dobaci užasnuti pogled i čvršće privine dijete u naručje, Istog trenutka shvatim što mi taj pogled govori: »Bježi od nas, prokletniče, ne navlači osvetničke demone na nevine ljude!« Sve se srušilo; oteta mi je jedina sreća da budem sa svojom kćerkom. Tužnom šutnjom opraštam se u mislima od života. Nakon večere povukao sam se u svoju ružičastu — sada crnu — sobu i spremio se na noćni boj, jer mislim da 131

sam ugrožen. Od koga? Ne znam, all izazivam nevidljivog, pa bio on đavo ili bog, borit ću se s njime! Netko kuca na vrata! Moja majka; naslućuje tešku noć za mene i poziva me da spavam na divanu u salonu. — Spasit će te prisutnost djeteta! Zahvaljujem joj i uvjeravam je da nema nikakve opasnosti i da me ništa ne plaši, jer mi je savjest čista. S osmijehom mi je zaželjela laku noć. Obukao sam ponovo bojni ograč, stavio kapu na glavu, navukao čizme, čvrsto odlučivši da ću leći tako obučen, spreman da umrem kao hrabar ratnik koji prkosi smrti, nakon što je prozreo život. Oko jedanaest sati zrak u sobi postaje gušći, a smrtni mi strah oduze hrabrost Otvorim prozor, ali propuh bi mogao ugasiti svijeću. Zatvorim prozor. Svjetiljka počinje pjevati, uzdisati, cviljeti; zatim opet tišina. Seosko pseto tužno zavija. Po narodnom vjerovanju nagovještava smrt. Pogledam kroz prozor, vidi se samo Veliki medvjed. Dolje u sirotištu gori svjetlo, neka starica sjedi pognuta nad ručnim radom kao da čeka spasenje; možda se plaši sna i snova. Umoran legnem ponovo na krevet i pokuŠam zaspati. Ali odmah se ponavlja stara igra. Električna struja mi traži srce, pluća prestaju raditi, moram ustati ili ću umrijeti. Sjeđnem na stolac, ali sam previše iscrpljen da bih mogao čitati i tako ukočeno sjedim čekajući pola sata. Odlučim da ću prošetati dok ne svane. Napuštam kuću. Noć je tamna i selo spava; ali psi ne spavaju i čim me napao jedan, opkolila me čitava banda; razjapljena ždrijela i sjajne oči prisilile su me na povratak. Kad sam opet otvorio vrata svoje sobe, osjetio sam da je soba puna neprijateljskih bića i činilo mi se, kao da sam se prilazeći krevetu, morao probiti kroz mnoštvo. Rezigniran i pomiren sa smrću bacio sam se na krevet. Ali zadnjeg trenutka, kad me nevidljivi jastreb htio ugušiti krilima, povukao me je netko iz kreveta i ponovo je počeo lov furija. Pobijeđen, oboren na tlo, razderan ostavio sam poprište neravnopravne borbe i povukao se.

132

Pokucao sam. na vrata salona na drugoj strani hodnika. Majka je bila budna jer je molila, došla je i otvorila mi. Izraz njena lica kad me ugledala preplašio me užasno. — Sto želiš, dijete? — Želim umrijeti, a onda biti spaljen; ili me radije spalite živa! Ni riječi. Razumjela me je, jedva svladavala svoj užas; ipak pobjedilo je suosjećanje i milosrđe religiozne žene i spremila mi je svojom vlastitom rukom divan, a zatim otišla u sobu gdje je spavala s djetetom. Slučajno — uvijek taj đavolski slučaj! — divan je bio smješten nasuprot prozoru, slučajno na njemu nije bilo zavjesa, tako da je zjapio crn otvor. I još k tome, bio je to upravo onaj prozor kroz koji je danas uvečer zazviždao vjetar. Iscrpljen do krajnosti pao sam na divan, proklinjući taj svakodnevni i neminovni slučaj koji me prati u očitoj namjeri da u meni izazove strah od proganjanja. Pogled mi pet minuta miruje na crnom četverokutu; tada mi niz tijelo klizne nevidljiva avet i ja ustajem. Satima stojim usred sobe poput statue. . . ne znam više . . . kao kamen. . . spavam li ili ne. Tko mi daje snage za toliku patnju? Tko mi uskraćuje smrt, a obdaruje me mukama? Je li to on, gospodar nad životom i smrću, koga sam naljutio kad sam Čitajući »Radost umiranja« pokušao samoubojstvo, smatrajući da sam već zreo za vječni život? Jesam li Flegija ili Prometej; kažnjen zato što je smrtnicima otkrio tajnu Sila? (Dok to pišem pomišljam na scenu iz »Muka Kristovih«; vojnici mu pljuju u lice, jedni ga ćuškaju, a drugi šibaju govoreći mu: »Kriste, pogodi tko te je uđario!«) A tko je tebe udario? Pitanje bez odgovora, sumnja, neizvjesnost, tajna — to je moj pakao. Da se bar pokaže, da se mogu boriti s njime, da mu prkosim! Ali on izbjegava upravo to, hoće da poluđim, muči me nečistom savješću, ne otkriva neprijatelje. Kad me sutra ujutro probudilo čavrljanje male Krirstine, zaboravio sam na sve i posvetio se svakodnevnim

133

poslovima, koji su mi uspjevali. Sve Sto sam napisao uskoro se i tiskalo, dokaz da još imam zđrav razum i inteligenciju. Novine izvještavaju da je neki američki učenjak pronašao metodu pretvaranja srebra u zlato. To me oslobađa sumnje da sam čarobnjak, luda i šarlatan. Moj prijatelj teozof, koji me do sada podupirao, želi me predobiti za svoju sektu. Šalje mi »Tajnu nauku« gospođe Blawatsky i nespretno prikriva svoj nemir, jer želi saznati moje mišljenje 0 tome. I ja sam nemiran, jer sumnjam da naši prijateljski odnosi zavise od mog odgovora. Ova »Tajna nauka« — zbir svih takozvanih okultnih nauka, ragu svih starih i novih znanstvenih krivovjerstava, ništetna i bezvrijedna kao dama, iznosi svoje glupo mišljenje — zanimljiva je zbog citata slabo poznatih pisaca, a zaslužuje gnušanje zbog svjesnog ili nesvjesnog varanja, te zbog priča o postojanju mahatme. To je djelo muškarače koja je zato da bi potukla prednost muškaraca nastojala srušiti znanost, religiju i filozofiju i izdigla Izidinu svećenicu na oltar Raspetoga. Saopćio sam mu svoje mišljenje sa sustezanjem 1 obzirnošću dužnom jednom prijatelju. Ne sviđa mi se skupni bog Karma i zbog toga ne mogu pristupiti sekti koja niječe osobnog boga, jer samo on može zadovoljiti moje religiozne potrebe. Od mene se traži iskreno mišljenje i ja ga iznosim, iako znam da će to dovesti do loma između nas i da mi on više neće pomagati. I tada se moj iskreni i srđačni prijatelj pretvorio u osvetnika, proklinje me i prijeti mi okultnim silama, zastrašuje me nagovještajem kazne, proriče kao kakav poganski žrec. Konačno me poziva pred okultistički sud 1 kune se da nikada neću zaboraviti 13. studenog. Situacija je neugodna. Izgubio sam prijatelja, nevolja je sve bliže. Nekim đavolskim slučajem događa se za vrijeme naše pismene prepirke i ovo: list »Initiation« objavljuje moj članak u kome kritiziram suvremeni astronomski sistem. Nekoliko dana nakon toga umre Tisserand, upravitelj pariške zvjezdarnice. Misleći na taj slučaj, prisjećam se da je Pasteur umro dan nakon

134

objavljivanja »Sylve Sylvarum«. Prijatelj teozof ne razumije nikakvu šalu, lakovjeran kao malo tko, upućen u magiju možda i više od mene, sumnja da sam vještac. Bio sam užasnut kad je nakon našeg posljednjeg pisma umro od kapi najslavniji švedski astronom. Bojao sam se, i to s pravom. Strahote bez kraja! U toku mjesec dana umire jedan za drugim pet ili više poznatih astronoma. Novi pakao straha! I od toga dana zaboravljam demone i sve svoje misli upravljam na kobne napade teozofa i njihovih magičara, koji su obdareni nečuvenim silama. Osjećao sam se osuđen na smrt. Za slučaj nenadane smrti ispišem imena svojih ubojica i zapečatim papir. I zatim čekam. Deset kilometara dalje istočno na Dunavu leži gradić Grein, glavno mjesto okruga. Priča se da se tamo sađa nalazi kao turista neki stranac iz Zanzibara. To je đovoljno da se razbude sumnje i crne misli bolesna čovjeka. Raspitujem se za njega da bih saznao da li je Afrikanac, kakve ima namjere i odakle dolazi. Ne saznajem ništa, tajanstveni veo i dalje prekriva neznanca, kojeg mi pojava stalno lebdi pred očima. Najbolja mi je utjeha još uvijek Stari zavjet, prizivam zaštitu Vječitoga i osvetu nad svojim neprijateljima. Daviđovi psalmi najbolje izražavaju želje i težnje, a stari Jehova je moj bog. Naročito mi se usjekao u dušu 86. psalam, te ga, eto, i ovdje ponavljam: »Bože, oholi ustaše na mene, i gomila nasilnika traži dušu moju, i nemaju tebe pred sobom. Učini sa mnom čudo dobrote. Neka vide oni koji mi zavide i neka se postiđe; jer si mi ti, Gospodine, pomogao i utješio me.« Prizivam čudo, i viđjet ćete i vi, čitaoci, da će moja molitva uskoro biti uslišana.

135

XII VJEČITI

JE P R O G O V O R I O

Došla je zima sa sivim tmurim nebom; sun.ce se nije pokazalo već nekoliko tjedana. Blatnjavi putovi nisu pogodni za šetnju; lišće s drveća trune i čitava se priroda promijenila. Započela su zimska umorstva; čitavog dana se dižu povici žrtava put sumomog nebeskog svođa. Krv i patnje na svakom koraku. Tužno je do umiranja i moja tuga prelazi na obje dobre sestre koje me njeguju kao svoje bolesno dijete. Najvi'še me tištilo siromaštvo koje moram prikrivati, i uzaludni pokušaji da izbjegnem skoroj bijedi. Uostalom, za moje dobro žele da otputujem, jer ovakav samotnički život ne vodi ničemu; suglasne su također da mi treba liječnik. Uzalud čekam novac iz svoje domovine. »Postao sam nalik na pelikana u pustinji; čini mi se kao da sam sova u svom skrovištu.« Moja prisutnost muči rođake i da nije u pitanju moja ljubav prema djetetu, već bi me i potjerali. Sada kad je blato i snijeg i nemoguće je šetati, nosim malu u naručju, penjem se na brežuljke i pećine, tako da mi stare prigovaraju: — Ti ćeš oboljeti, dobit ćeš sušicu, ubijaš se! — O, lijepa smrti! Sjedimo kod ručka, 20. je stuđeni, dan siv, tmuran i žalostan. Užaren kao u groznici od nemirne noći u kojoj sam se bez prestanka borio s nevidljivim, proklinjem život i čeznem za suncem. Majka mi je prorekla da ću ozdraviti tek za Svijećnicu, kad opet zasja sunce. — To je moja jedina sunčana zraka — kažem joj, pokazujući na malu Kristinu koja mi sjedi sučelice. Istog se trenutka raziđoše već tjednima navučeni oblaci i jedna se zraka probije u sobu, rasvijetli mi lice, stolnjak, posuđe . . . 136

— Pogledaj sunce, tata! Evo sunca! — poviče dijete, plješčući ručicama. Ustajem zbunjen, pun najrazličitijih osjećanja. Slučaj? Ne, odgovaram. Čudo, znak? Ne, to bi bilo previše za nekog, tko je pao u nemilost kao ja. Vječiti se ne miješa u sitne stvari nas zemaljskih crva. A ipak osta mi u srcu ta sunčeva zraka poput utješnog smiješka. Za vrijeme od dvije minute, koliko mi jc potrebno da stignem do svoje kućice, oblaci su se navukli u gomile čudnovatih oblika, a na istoku gdje se podigao veo, nebo je bilo zeleno poput smaragda, poput livade usred Ijeta. Stojim u sobi i očekujem nešto nejasno, skrhan i tužan. Tada zagrmi grom nad mojom glavom, jedan jedini, a da mu nije predhodio blijesak. Osjetim strah i čekam, kao što je prirodno, kišu i oluju. Ali ne događa se ništa; vlada potpuni mir i sve je već prošlo. — Zašto — pitam se — nisam pao ničice pred glasom Vječitoga? Ako se Svemogući udostoji da veličanstvenom inscenacijom govori jednom običnom insektu, onda je to velika čast za insekta, on se uzdigne i uzoholi, a oholost mu šapće da je on zaista dostojno biće. Potpuno iskreno; osjećao sam se na istome rangu s Gospodom, sastavni đio njega samoga, produktom njegova bića, organom njegova organizma. On me je trebao, da bih posvjedočio sebe. Otkuda ta silna oholost u običnog smrtnika? Zar potječem iz onog vremena kad su se pobunjeni anđeli ujedinili u uroti protiv Gospodara, koji je bio zadovoljan da vlada nad carstvom robova? Je li zbog toga moj život bio trnovit put po kome su me šibali, vrijeđali, kaljali? Nema poniženja koje ne bih mogao pođnijeti; pa ipak moja oholost raste usporedo s poniženjima! Sto je to? Jakob, koji se borio s Vječitim i časno se povukao iz borbe, makar i ranjen. Ili Job stavljan na kušnju, u borbi da dokaže nepravednost kažnjavanja, strpljiv do kraja?

137

S navalom toliko nepovezanih misli, umoran, prisiIjen sam spustiti se iz svoje oholosti natrag na zemlju i postati malen. A i tek protekla scena, svodi se na jedno obično ništa; na grom krajem mjeseca studenog! Ali jeka groma se ponovo budi, i ja u ekstazi otvaram nasumce bibliju i molim Gospoda da glasnije govori, kako bih ga mogao razumjeti! Uskoro mi pogled padne na ovaj Jobov stih: »Hoćeš li ti uništiti moj razum? Hoćeš li me prokleti da bi sebe opravdao? Je li u tebe mišica kao u jakog boga? Grmiš li glasom kao on?« Nema više sumnje'. Vječiti je progovorio! — Vječiti, što tražiš od mene? Govori, tvoj sluga te sluša. Nema odgovora. — Dobro! Ponizujem se pred Vječitim, koji se udostojio poniziti pred svojim slugom. Ali pasti na koljena pred pukom i moćnima? Nikada'. Navečer me punica đočekala za mene još uvijek zagonetnim načinom. Promatrala me ispitujućim pogledom kao da bi htjela vidjeti kakav je dojam ostavio na mene taj veličanstveni prizor. — Čuo si? — Da, čudnovato, grom u studenom! Barem me više ne smatra prokletnikom.

XIII RAZULARENI

PAKAO

Da bi se do kraja zamrsila mišljenja o mojoj bolesti, proširio je jedan broj »Evenementa« ovu vijest: »Nesretni Strindberg koji je doŠao u Pariz kao ženomrzac, bio je uskoro prisiljen na bijeg. I od tog vremena šute svi njemu slični, preplašeni osvetom žena. Ne bi htjeli da ih stigne Orfejeva sudbina, kome su tračke bakantkinje otkinule glavu . . . « 138

Dakle, uistinu mi je u Rue de la Clef bila postavljena zamka! Bolesne pojave kojih se simptomi još uvijek pokazuju, posljedica su, dakle, pokušaja ubojstva! O, te žene! Naravno, nije im se svidio moj članak o feminističkim slikama mog prijatelja Danca, inače obožavaoca žena. Napokon jedna činjenica, nešto opipljivo, što me oslobađa strašne sumnje đa sam duševno bolestan. Žurim se s dobrom viješću majci. — Pogledaj, nisam lud. — Ne ti nisi lud, ti si samo bolestan, i liječnik će ti savjetovati fizički rad, da cijepaš drva, na primjer. . . — Pomaže li to i protiv žena, ili ne? Nepromišljeni odgovor nas rastavlja. Ja sam naime zaboravio da i svetica uvijek ostaje samo žena, a to znači neprijateljica muškaraca. Sve je zaboravljeno, Rusi, Rotschildi, čarobnjaci, teozofi pa i sam Vječiti. Ja sam nedužna žrtva, Job, Orfej koga su žene htjele ubiti, a i njega, autora »Sylve Sylvarum« preporoditelja mrtvih prirodnih znanosti. Zbunjen sumnjama, napuštam novorođenu misao o natprirodnom uplitanju Sila zbog nekog višeg duhovnog cilja, zaboravljam na gole činjenice o atentatu i tražim onoga tko ga je organizirao. Goreći od želje za osvetom, sastavljam pismo pariškoj policijskoj prefekturi, zatim jedno pariškim novinama, ali iznenadni preokret učini kraj toj dosadnoj drami, koja je maltene postala lakrdija. Jednog sumornog zimskog dana, nakon ručka, oko jedan sat, reče mala Kristina da bi rado pošla sa mnom u kućicu, gdje sam običavao popodne malo odspavati. Nisam joj mogao odoljeti i uslišio sam joj molbu. Kad smo stigli, zatražila je Kristina pero i papir. Zatim je htjela slikovnice, i ja joj moradoh tumačiti i još k tome crtati. — Nemoj spavati, tata! Umoran, iscrpljen, ne znam zašto sam slušao to dijete, ali u njenu glasu je nešto čemu se nisam mogao oduprijeti.

139

Vani ispređ vratiju organist je svirao valcer. Predložio sam maloj da pleše s djevojkom koja ga prati. Privučena glazbom, đošla su i susjedova djeca, svirača su pozvali u kuhinju, a u mome su hodniku improvizirali pravi ples. To je trajalo čitav sat, a moje tuge je nestalo. Da bih se rastresao i ublažio želju za spavanjem, uzimam bibliju, svoje proročanstvo, otvaram nasumce i čitam: »A duh Gospodinov otiđe od Saula i uznemirivaše ga zao duh od Gospodina. I rekoše Saulu sluge njegove: gle, sada te uznemiruje zao duh božji. Neka gospodar naš zapovijedi slugama svojim koje stoje pred tobom, da potraže čovjeka, koji zna svirati gusle, pa kad te napadne zli duh božji, neka udara rukom svojom i olakŠat če ti.« Zao duh, da to je ono što sam uvijek naslućivao. I dok su se djeca tako igrala, došla je punica po malu, ali kad je ugledala ples, stala je kao ukopana. Priča mi kako je upravo sađa dolje u selu neka dama bolje obitelji imala napad ludila. — A što joj je? — Pleše, ta stara žena pleše bez prestanka, obučena u vjenčano odijelo i zamišlja da je Burgerova Leonora. — Pleše? I onda? — I pleše od straha pred smrću koja je hoće ugrabiti. Najstrašnije od svega bilo je saznanje da je ta dama stanovala u ovoj kući i da joj je muž umro upravo na tom mjestu gdje sada plešu djeca. Objasnite mi to, liječnici, psihijatri, psiholozi, ili priznajte da je znanost bankrotirala! Moja kćerkica je svojom čistoćom i nevinošću otjerala sotonu, pa se on preselio u staru ženu koja se smatrala slobodoumnom, Mrtvački je ples trajao čitavu noć. Čuvale su je njene prijateljice i željele je spasiti od smrti. Ona je to nazivala »smrt« jer nije vjerovala u postojanje demona. Ali ponekad bi ipak tvrdila da je muči duh njena pokojnog muža.

140

Moj je odlazak odgođen, ali da bih nakon toliko besanih noći ponovo stekao snagu, selim u tetin stan na drugoj strani ulice. Napuštam, dakle, ružičastu sobu. (Kakav čudnovat slučaj da se u stara dobra vremena u Stockholmu soba za mučenje nazivala »ružičastom sobom«). Konačno jedna mirna noć. Soba je bijelo okrečena, a zidovi pretrpani svetim slikama. Nad mojim je krevetom visjelo raspelo. Ali već slijedeće noći počela je nanovo igra duhova. Upalio sam svijeće da bih skratio vrijeme čitanjem. Vladala je neka kobna tišina, tako da sam čuo kucaj vlastitog srca. Tada me odjednom trgnuo slabi šum, nešto kao električna iskra. Što je to? Veliki komad stearina pao je sa svijeće na zemlju. Ništa više, ali u nas je to predznak smrti! Nakon četvrt sata čitanja htio sam ispod jastuka dohvatiti maramicu. Nije je bilo, tražio sam je i našao na podu. Sagnuo sam se da je podignem. Nešto mi je palo na glavu, prošao sam prstima kroz kosu i otkrio opet komad stearina. Umjesto da sam se uplašio, nisam mogao savlađati smiješak, toliko mi je bila šaljiva ta pustolovina. Smješkati se smrti! Kako bi to bilo moguće, da život sam po sebi nije smiješan. Tako mnogo vike nizašto! Možda se čak na dnu naše duše krije nejasna sumnja da je sve to dolje na zemlji pretvaranje, licemjerstvo, i obmana i da se bogovi izruguju našim patnjama. Visoko nad vrhuncem brda na kome je sagrađen dvorac, dizalo se drugo brdo i nađvisivalo sva ostala. Do njega je vodio lug obrastao možda tisućljetnim hrastovima. 'Taj lug je prema legenđi trebao biti lug druida1 jer u okolici ima na lipama i jabukama vrlo mnogo imela. Povrh te šume vodio je gore strmi put kroz niske omorike. Više sam puta pokušavao stići do vrha, ali me uvijek nešto nepređviđeno tjeralo natrag. Jednom je to bio .srndać koji je neočekivanim skokom prekinuo tišinu, 1 K e lts k i

svećen ici (žreci)

141

đrugi put zec koji baš nije nalikovao na zeca, a zatim opet šojka sa svojim zaglušnim vriskom. Posljednjeg dana prije mog ođlaska, prošao sam kroz tamnu, jednoličnu borovu šumu prkoseći svim zaprekama i popeo se na vrh. Odatle se pružao divan vidik na dolinu Dunava i štajerske Alpe. Prvi put sam slobodno odahnuo, jer su mračna kotlina i paklenski kraj ostali đolje iza mene. Sunce je obasjavalo okolicu s beskrajnim vidicima, a bijeli vrhunci Alpa spajali su se tamo daleko s oblacima. Bilo je divno kao na nebu! Je li zemlja istodobno i nebo i pakao? Zar nema nikakvih drugih mjesta za kaznu i nagradu? Možda! Da, zacijelo, jer kad se sjećam najljepših trenutaka života oni mi se čine nebeskim, a najgori paklenim. Msam se radovao povratku u dolinu bola, pa sam šetao platoom diveći se Ijepoti zemlje. Cudnovata stijena, koja je zapravo vrh, prirodom je oblikovana kao egipatska sfinga. Na golemoj glavi ležala je hrpa kamenja, a u njoj zabođena mala palica sa zastavom od bijela platna. Nisam razmišljao o značenju te pojave, jer me mučila samo jedna pomisao; da uzmem zastavu. Ne misleći na opasnost, srušio sam strmi obronak i digao zastavu. Istog trenutka odjeknuo je dolje s dunavske obale svečani marš popraćen trijumfirajućim glasovima. To je bila svađbena povorka, nisam je vidio, ali sam je prepoznao po mecima iz pušaka. Dovoljno naivan i dovoljno nesretan da u najobičnijim i svakidašnjim događajima vidim poeziju, primio sam to kao dobar znak. I sa žaljenjem sišao sam lagana koraka opet dolje u dolinu bola, smrti, besanice i demona, jer tamo me čekala moja mala Beatrice. Nosio sam joj obećanu imelu, zelenu granu usređ snijega, odsječenu za nju zlatnim srpom. Baka je već prije dugo vremena izrazila želju da bi me rado viđjela, bilo zbog pomirenja, ili iz okultnih razloga, jer ona je vizionarka a bavila se i gatanjem. Odgođio sam posjetu, izgovarajući se svakako; no moj je odlazak dogovoren i majka me nagovarala da posjetim baku i kažem joj zbogom s ovu stranu groba.

142

26. stuđenog hladnog i vedrog dana, uputismo se ja, majka i dijete prema Dunavu, odakle potječe naša obitelj. Odsjeli smo u gostionici, a punica je otišla svojoj majci najaviti moj dolazak. Za to sam vrijeme prošetao livadama i šumama koje nisam vidio već dvije godine. More me uspomene i svuda se uvlači slika moje žene. Zimski je mraz već sve opustošio; nigdje ni cvijetka, ni trave, ništa; ni tamo gdje smo nekoć zajeđno brali cvijeće, s proljeća, ljeta i jeseni. Poslije ručka me odveđoše k baki koja stanuje u paviljonu vile, u kućici gdje se rodilo moje dijete. Susret je bio konvencionalan i hladan; kao da se očekivao prizor 0 izgubljenom sinu; no ja nisam imao želje da se tako ponašam. Bilo mi je dovoljno da ponovo oživim uspomene na izgubljeni raj. O n a i ja smo bojađisali te prozore i vrata u čast dolaska male Kristine na ovaj svijet. Ruže 1 loza na fasadi zasađene su mojom rukom. Ja sam grabljao prolaz što vodi kroz vrt. Ali je orah, koga sam posađio đan nakon Kristinina rođenja — iščezao. »Stablo života«, tako smo ga zvali — sad je mrtvo. Dvije godine, dvije vječnosti su prošle od našeg oproštaja; ona je bila na obali, a ja na brodu za Linz, a zatim na putu za Pariz. Tko je skrivio prekid? Ja, ja sam ubio i njenu i svoju ljubav. Zbogom, bijela kućo u Dornachu, zbogom, livado trnja i ruža! Zbogom, Dunave! Tješim se mišlju: ta bili ste samo san, kratak ljetni san, slađi od zbilje. . . Došla je noć. Na moj nagovor spavali su u gostionici i mati i dijete, da bi me zaštitili od smrti koju sam naslućivao šestim čulom što se razvilo u meni za vrijeme šestomjesečnih proganjanja i muka. Oko đeset sati navečer počeo je vjetar drmati vratima što vode na hodnik. Pričvrstio sam ih drvenim klinovima. Ali nije pomoglo ništa; treperila su i dalje. Prozori su zveketali, peć zavijala poput psa i cijeia se ,kuća ljuljala kao lađa na moru. Nisam mogao spavati. Sad je stenjala majka, sad opet plakalo dijete.

143

Sutra ujutro punica je ustala iscrpljena od besanice i drugih razloga koje mi je krila i rekla je: — Otputuj, dijete moje! Dosta mi je tog mirisa pakla! I ja sam otputovao prema sjeveru, ja — nemiran hohodočasnik, otputovao sam. u susret neprijateljskoj vatri nove pokajničke postaje.

X IV HODOCASCE

I KAJANJE

U Svedskoj ima đvadeset gradova, a Sile su me proklele i osudile baš na onaj koji sam najviŠe mrzio. Otišao sam najprije k liječnicima. Prvi je to nazvao neurastenijom, drugi anginom pektoris, treći luđilom, četvrti paranojom . . . To mi je bilo dovoljno da budem siguran kako će me strpati u ludnicu. Prisiljen sam pisati članke za novine da bih si osigurao sredstva za život. No uvijek kad god bih sjeo za sto da pišem, razulario bi se pakao. Poluđjet ću zbog jednog novog otkrića. Cim sam unišao u hotel, digla se paklenska lupa slična na onu u Rue de la Granđe-Chaumiere u Parizu; čuo sam korake i premještanje namještaja. Promijenio sam sobu, otišao u drugi hotel, ali uvijek isto; zvukovi nad mojom glavom. Ođlazio sam u lokale, ali čim bih sjeo za sto u blagovaonici, započinjala je lupa. Napominjem; uvijek kad bih upitao prisutne da li i oni što čuju, potvrđivali bi i dali čak isti opis. Dakle, nije halucinacija sluha; svagdje intrige, kažem sSm sebi. Kad sam jednog dana iznenada ušao u postolarsku radnju, istog je trena počela lupa. Dakle ipak nije spletka! To je sam đavo!

144

Tjeran ođ hotela do hotela, progonjen svagdje od električnih žica što vode sve do moje postelje, napadan od električne struje koja me tjera sa stolca ili diže iz kreveta, potpuno mimo spremam samoubojstvo. Vremenske su se prilike pogoršale, i da bih razbio tugu, pijančevao sam s prijateljima. Jednog sam strašnog đana ujutro poslije gozbe, upravo u sobi završavao s doručkom. Poslužavnik s posuđem ostao je na stolu a ja sam se okrenuo prema stolu na kome je bilo suđe. Neki mi je kratki šum pobudio pažnju, i opazio sam da je nož pao na pod. Digao sam ga i položio tako oprezno da nikako ne bi mogao ponovo pasti. Nož se pomaknuo i pao. Dakle, elektricitet! Istog sam jutra pisao punici pismo i tužio se zbog lošeg vremena i života uopće. Kod rečenice: »Zemlja je prljava, more je prljavo i s neba pada prljavština...« — pala je kapljica bistre vode na papir, na moje silno iznenađenje. Nije elektricitet! To je čudo! Uveče, dok sam još radio za stolom, preplašio me šum umivaonika. Ustao sam i vidio da je pao ručnik koji upotrebljavam kod jutarnjeg umivanja. Da bih to ispitao, cbjesio sam ručnik ponovo, ali da ovaj puta ne može više pasti. On padne još jednom! Sto je to? Sad sam opet pomislio na okultiste i njihove tajne moći. Sastavio sam prijavu, stavio je u tašku i ostavio grad. Idem u Lund, tamo su moji stari prijatelji, liječnici, psihijatri, pa i teozofi kojih mi je pomoć sada potrebna. Zašto i kamo sam došao na to da se nastanim u tom malom sveučilišnom građu, u tom pograničnom i pokorničkom mjestu studenata iz Upsale, kamo oni đolaze nakon što su ludo proživjeli na račun zdravlja i džepa! Je li tu moj Canossa1 gdje se moram odreći svojih ekstremnih nazora pred istom onom mladeži koja me je nekoć između 1880. i 1890. učinila svojim stjegonošom? 1 Zamak u sjev. Italiji In fe m o — O k u ltn i dn evn ik

145

Znam dobro svoj položaj, znam dobro da me većina profesora preklinje kao zavodnika mladeži, a da su me se i roditelji studenata plašili kao samog sotone. Osim toga ovdje sam stekao i lične neprijatelje, pravio dugove pod okolnostima koje su bacile rđavo svjetlo na moj karakter; tu stanuje svastika Popovskog sa suprugom i oboje su bili spremni da mi ugledom koji uživaju u društvu stvore joŠ više neprijatelja. Osim toga tu stanuju i rođaci koji su me se ođrieali, zatim prijatelji koji su me u nevolji napustili i postali mi neprijatelji. Ukratko, to je najgore izabrano mjesto, to je pakao, saziđan umjetničkom logikom i božanskom oštroumnošću. Ovdje moram isprazniti čašu do dna i sjediniti mladež s razljućenim Silama. Pukim slučajem kupio sam moderan ogrtač s pelerinom i kapucom — mrkosmeđe boje — što naliČi na mantiju franjevaca. Dakle, vraćam se u Svedsku nakon Šest godina progonstva u pokajničkom ruhu. Oko 1885. bio je u Lundu osnovan studentski savez nazvan »Stari mladići«, a njihovi su literarni, znanstveni i socijalni interesi dolazili do izražaja zbog svog »radikalizma«. Njegov se program priključivao modernim idejama, bio je prvo socijalistički, zatim nihilistički, da konačno završi s idealom sveopćeg satanizma i dekadencije- Iznenada me potražio njihov vođa, najhrabriji ođ svih, koji je više godina bio moj prijatelj i kojeg nisam vidio već tri godine. Odjeven kao i ja u mantiju, samo sive boje, ostario, omršavio, kukavna izgleđa, ispričao mi je svoju povijest. — I ti dakle? — Da! Gotovo je! Kad mu ponudih čašu vina odbio je, jer je postao umjeren i vise ne pije vina. — A »stari mladići«? — Pomrli, propali; filistri primljeni u prokleto dobro društvo. — Canossa? — Canossa na čitavoj liniji! — Mene je, dakle, Providnost ovamo đovela! — Providnost! To je prava riječ! — Jesu li u Lundu Sile priznate? 146

— Sile spremaju svoj povratak. — Spava li se noću u Sonenu? — Ne mnogo! Svi se ljudi tuže na mdru, na stezanje u prsima i Iupanje srca. — Onda sam baš na pravom mjestu. Upravo to je i moj slučaj! Nekoliko smo sati razgovarali o neobičnom vremenu i prijatelj mi je ispričao nekoliko izvanredno zanimljivih događaja. Na kraju je opisao raspoloženje današnje mladeži koja očekuje nešto novo. »Žele neku religiju; pomirenje sa Silama, (to je prava riječ) ponovo približavanje svijetu nevidljivog. Naturalistička epoha, koja je bila snažna i plođonosna, proživjela je svoje vrijeme. Ne treba je ni kuditi, niti sažaljevati, jer Sile su tako htjele. To je bila eksperimentalna epoha, nastojanja koja su dokazala taštinu izvjesnih teorija. Bog, nepoznat, razvija se i raste i pravovremeno otkriva. IT međuvremenu on prepušta svijest samome sebi, kao što ratar prepušta da rastu zajedno kukolj i pšenica dok ne dođe žetva. Svako objavljenje pokazuje ga u drugom svjetlu i on svaki put u svom vladanju uvodi ponešto novo, bolju novinu. Religija će se, dakle, vratiti, ali u drugim oblicima, jer je kompromis sa starim religijama nemoguć. Ne očekuje nas epoha reakcije niti povratak k preživjelom, nego povratak k nečemu novom. — K čemu novome? čekajmo! Na kraju mi je razgovora izletjelo pitanje poput strijele neba: — Poznaješ li Swedenborga? — Ne, ali moja majka ima njegova djela, a dogodilo joj se čak i koješta neobična. Od ateizma do Swedenborga samo je jeđan korak! Zamolio sam prijatelja da mi posudi Swedenborgova djela i on mi je donio »Arcana Coelestia«. Osim toga predstavio mi je nekog mladog čovjeka kojeg su Sile bogato obdarile. On mi je ispričao pustolovine svog života potpuno slične mojima. Usporedivši

147

naše patnje, spoznali smo đa ćemo pomoću Swedenborga biti oslobođeni. Zahvaljujem Providnosti koja me poslala u ovaj mali perverzni grad da se tu pokajem i nađem konačni spas.

XV SPASITELJ Kad mi je Balzac u svojoj »Seraphiti« pređstavio mog uzvišenog zemljaka Emanuela Swedenborga, »sjevernog Budu«, naučio me da upoznam evangeličku stranu tog proroka. Sad je to zakon koji me pogađa, mrvi i oslobađa. Jednom jedinom riječju oslobađa se moja duša, nestaju sumnje, nekorisna mudrovanja o umišljenim neprijateljima, »električarima« i vračima. . . a ta mala riječ je: đeuastatio.1 Sve što mi se đogodilo ponovo nalazim kod Swedenborga: osjećaj straha, sipnju, lupanje srca, pojas što sam ga nazivao »električnim«, sve je tu. Sveukupnost tih fenomena tvori duhovno »očišćenje« koje je bilo poznato već sv. Pavlu, kao što je to vidljivo iz njegovih pisama Korinćanima i Timoteju: »Ja osudih da se onaj koji je tako činio preda sotoni na mučenje tijela, da bi se spasio duh na dan gospodina Isusa« — i »među njima su Himenej i Aleksandar, koje predadoh sotoni da nauče više ne huliti«. Kad sam čitao Swedenborgove snove iz 1744. tj. godinu dana prije njegovih veza s nevidljivim svijetom, otkrio sam da je prorok noću trpio iste muke kao i ja. Ipak najvise me iznenađuje Što se simptomi toliko podudaraju da vise ne može biti nikakve sumnje o mojoj bolesti. 1 Pustošenje

148

U »Arcana Coelestia« objašnjavaju se zagonetke posljednjih dviju godina s takvom točnošću da sam ja, dijete đevetnaestog stoljeća, stekao nepokolebljivo uvjerenje da pakao postoji, ali ovdje na zemlji i da sam ga već i proživio. Swedenborg mi tumači moj boravak u bolnici sv. Louisa i to ovako; alkemisti su oboljeli od gube i grebu sa sebe kraste nalik na riblje Ijuske. To je neizlječiva kožna bolest. Dalje Swedenborg objašnjava zašto je u hotelu »Orfila« bilo stotinjak nužnika; oni tvore pakao blata. Nalazim tu i dimnjačara kojeg je vidjela i moja kćerka u Austriji. »Među duhovima ima i takvih koji se nazivaju dimnjačari, jer im je lice zaista pocrnjelo od dima, a odijelo im je mrke, čađave boje. . . Takav dimnjačar-duh došao je k meni i navaljivao na mene neka molim za njega da bude primljen u nebo; ne vjerujem, reče, da sam išta počinio, što bi se moglo otuda isključiti. Ja sam poučavao zemaljske stanovnike, ali je pouku uvijek slijeđio ukor i kazna...« Duhovi koji prekoravaju, popravljaju ili poučavaju, pristupaju k čovjeku uvijek s lijeve strane, idu prema leđima, zatim otvaraju knjigu njegova pamćenja i čitaju njegova djela, da, čak i njegove misli; jer kad u čovjeka prodre neki duh onda prvo zavlada njegovim pamćenjem. Ako duh vidi neko zlo ili namjeru da se učini nešto zla, onda ga kažnjava tako da mu zadaje bol u nogu ili ruku (!) ili u blizini želuca, a čini se to besprimjerno vješto. Neka drhtavica i neka čudna jeza najavljuju njihovo približavanje. »Osim bolova u udovima služe se oni i bolnim pritiskom oko pupka, kao da smo se opasali bodljikavim opasačem, zatim čudnim stezanjem u grudima, koje raste sve do smrtnoga straha; i konačno dugotrajno gađanje prema jelu osim prema kruhu.« Drugi nas duhovi nastoje uvjeriti upravo protivno od onoga što su kazali duhovi koji poučavaju. Ti duhovi koji protuslove bili su na zemlji ljudi koji su zbog svojih nedjela protjerani iz društva. Njihovo se približavanje poznaje po buktećem plamenu koji kao da 149

klizi preko lica; njihovo je područje kičma, odakle se šire na sve ostale djelove tijela. /Taj leteći plamen vidio sam dva puta i to uvijek u trenucima srdžbe, kad sam sve prikaze smatrao samo snovima./ »Oni pripovijedaju da ne vjeruju duhovima koji navodno poučavaju u skladu s anđelima; da ne podešavamo ponašanje prema nauci dobrih duhova, već da živimo u potpunoj slobodi i razuzđanosti, za vlastito zadovoljstvo. Oni se obično pojavljuju čim drugi nestanu. Ljudi znaju koliko oni vrijede i slabo vode brigu o njima, ali ipak uz njihovu pomoć uče što je dobro a što zlo. Jer do spoznaje dobroga dolazi se upravo putem njegove suprotnosti tj. putem zla. Pojam o nečemu stiče se na taj način da se dobro razmisli s raznih stajališta i na razne načine koliko i kako se to razlikuje od svoje suprotnosti. čitalac će se sjetiti Ijudskih lica, nalik na antikne mramorne skulpture, koja su se ocrtavala na bijeloj navlaci mog jastuka u hotelu »Orfila«. O tom kaže Swedenborg: »Dva su znaka po kojima se raspoznaje da su oni /duhovi/ uz čovjeka: jedan je starac s bijelim licem; taj znak govori čovjeku neka radi samo dobra djela i neka uvijek govori istinu. . . Ja sam vidio takvo antikno ljudsko lice. . . To su lica blistave bjeline i velike ljepote iz kojih istodobno sjaju iskrenost i skromnost«. /Da ne preplašim čitaoca, namjerno sam prešutio da se sve što sam ovdje gore citirao ođnosi na stanovnike Jupitera. Zamislite moje iznenađenje kad su mi jednog proljetnog dana đonijeli neku reviju u kojoj se nalazila Swedenborgova kuća na planeti Jupiteru, naslikana od Victoriena Sarđoua, Prvo, zašto Jupiter? Kakav čudnovat slučaj! Da li je majstor francuske komedije opazio da lijeva strana fasade predstavlja staračko lice, ako se promatra iz dovoljne udaljenosti? To lice nalikuje na onog s mog jastuka! Ali u Sardouovu crtežu ima više takvih slika Ijuđi nastalih igrom linija. Je li majstorovu ruku vodila neka druga ruka, tako da je stvorio čak i viŠe nego što je i sam znao?/ 150

Gđje je Swedenborg viđio ta nebesa i paklove? Jesu li to vizije, intuicija, inspiracije? Ne bih to znao reći, ali sličnost njegova pakla s Danteovim paklom, s grčkom, rimskom i germanskom mitologijom đovodi do pomisli da su se Sile za ostvarenje svojih namjera služile uvijek sličnim sredstvima. A koje su to namjere bile? Usavršivanje čovjeka, stvaranje jednog višeg čovjeka, »natčovjeka« kakvog je nagovijestio Nietzsche. Tako se ponovo pojavljuje problem dobra i zla i Taineova moralna ravnodušnost pada pred novim zahtjevima. Posljedica toga je prihvaćanje demona. Sto su demoni? Čim smo priznali besmrtnost duše, priznali smo i nastavak života mrtvih, koji nastavljaju svoju vezu sa živim. Zli dusi nisu dakle zli, jer im je cilj dobar, i bilo bi bolje da se služimo Swedenborgovim nazivom »duhovi koji popravljaju« nego što se podajemo strahu i očaju. Đavo dakle kao samostalna i bogu jednaka sila ne postoji, a neposredna pojava zla u tradicionalnom obliku mora biti samo zastrašujući znak izazvan Providnošću. Tješite se, dakie, i budite ponosni na milost koja vam je dođijeljena, svi vi koje muči besanica, mora, prikaze, strah od smrti i lupanje srca! Numen adest.1 Bog vas traži!

XVI S JETA Zatvoren u malom gradu muza, bez nade da ću otuda izaći, vodio sam strašnu bitku protiv svog najvećeg neprijatelja, sebe samoga. Svakog jutra dok bih šetao nasipom u sjeni platana, podsjećala bi me velika crvena zgrada ludnice na opasnost kojoj sam izbjegao i na budućnost koja bi me mogla 1 B ožan sk i

zn ak postoji 151

zadesiti kad bih ponovo obolio. Sweđenborg me je oslobodio od vrača, čarobnjaka, »električara« alkemičara, zavidnika i ludila, razjasnivši mi prirodu straha. On. mi je pokazao jedini put ozđravljenja; potražiti derriohe u njihovu skroviŠtu, u sebi samome, i tako ih ubiti. . . kajanjem. Balzac, prorokov pomoćnik, pokazao mi je da je »grižnja savjesti slabost onoga koji će opet ponoviti pogrešku, a kajanje je jedina snaga koja završava sve«. Dakle, kajanje! Ali zar to ne znači potcijeniti Providnost koja me je izabrala za svoj bič; zar to ne znači reći Silama: vi ste loše upravljale mojom sudbinom; vi ste me stvorile da kažnjavam, da rušim slike idola, da budim na pobunu, a tađa ste povukle svoju zaštitu i odričete me se na smiješan način. Puzati ka križu i kajati se! Taj neobični circulus vitiosus predvidio sam s dvadeset godina kada sam napisao dramu »Majstor Olaf«, koja je poslije postala tragedija mog života. Cemu bijedno živjeti trideset godina da bismo konačno spoznali ono što smo već prije slutili? Kao mlad bijah iskreno pobožan, a vi ste od mene učinili slobodoumnika. Od slobodnog mislioca učinili ste ateistu, a od ateiste religioznog čovjeka. Oduševljen humanitarnim idejama, postao sam glasnik socijalizma. Nakon pet godina doveli ste socijalizam ad absurdum. Sve Što me oduševljavalo proglasili ste ništetnim! I pretpostavimo da se posvetim religiji, uvjeren sam đa biste i nju za desetak godina oporekli! O, kako se bogovi šale i igraju s nama smrtnicima! I zato se i mi, svjesni podrugljivci, možemo ponekad u najcrnjim trenucima našeg života smijati! Kako možete zahtijevati da se uzima ozbiljno ono što je zapravo samo velika loša šala? Isus Krist, spasitelj, ta koga je on spasio? Pogledajte najkršćanskije od svih kršćana, naše skandinavske pijetiste, te blijeđe, bijedne, zastrašene Ijude koji se ne mogu smješkati; izgledaju poput opsjednutih. Kao da u srcu nose demona. I gledajte kako su im vođe kao zločinci završili u tamnici. Zašto ih je njihov Gospod izručio neprijatelju? 152

Je li religija kazna, a Krist duh osvete? Svi stari bogovi postaju u kasnijim epohama svoje vladavine demonima. Bogovi s Olimpa su postali demoni: Odin, Thor utjelovljeni đavo, Prometej-Lucifer lučonoša izopačen je u sotonu. Zar se je — oprosti mi, bože — i Krist preobrazio u demona? Jer on ubija razum, tijelo, Ijepotu, radost najčistije strasti čovječanstva. Ubija vrline: iskrenost, hrabrost, slavu, ljubav, milosrđe! Sunce sja, svakodnevni život teče svojim tijekom, buka rada osvježuje duh. I tada se budi hrabrost pobune, izazivajući upućujemo sumnje prema nebu. A kad padne noć, nastupe tišina i osamljenost, tađa oholost prolazi, srce jače lupa, a prsa se stežu! Skačemo kroz prozor, sakrivamo se u živici, tražimo liječnika i nekog tko će dijeliti postelju s nama! Uđite noću ponovo u svoju sobu i tamo ćete naći nekoga; on je nevidljiv, ali vi osjećate njegovu prisutnost. Idite tada u duševnu bolnicu, potražite liječnika. On će vam govoriti nešto o neurasteniji, paranoji, sipnji i sličnom, ali vas nikada, nikada neće izliječiti! Kamo dakle, da krenete svi vi koji noću lutate ulicama i željno čekate da opet grane sunce? Mlin svemira, božji mlin, postali su poslovični. Jeste li čuli zujanje u ušima slično šumu vodenice? Jeste li u noćnoj samoći ili čak na danjem svjetlu opazili kako uskrsavaju jedna za drugom uspomene prohujalog života? Sve pogreške, svi prestupi, sve ludosti tjeraju vam krv u glavu, znoj na čelo i jezu u kosti. Još jednom proživljavate svoj život od rođenja do dana današnjeg; još jednom patite sve ispaćene jade, ispijate još jednom sve gorke čaše koje ste tako često ispijali; raspinjete svoj kostur, jer mesa više nema da biste ga ubili; spaljujete dušu, jer vam je srce već opepeljeno. Vi to znate! To je mlin Gospodnji što lagano melje — ali sitno i okrutno. Smljeveni ste u prah i smatrate da je to kraj. Ali ne — sve počinje iznova, morate još jednom proći kroz mlin! Budite sretni! To je pakao ovdje na zemlji, kakav je spoznao Luther, koji smatra posebnom milošću biti samljeven s ovu stranu neba. 153

Budite sretni i zahvalni! Sto da se radi? Poniziti se? Ali ako se ponizite pred ljudima, probudit ćete njihovu oholost; smatrat će se boljim od vas, bez obzira na to kako veliko bilo njihovo bezakonje! Dakle, poniziti se pred bogom! Ali zar nije uvreda poniziti Najvišega od običnog posjeđnika plantaže koji vlađa svojim robovima? Moliti se! Kako? Prisvajati sebi pravo đa ulagivanjem i puzanjem utječete na volju i sud Gospođnji! Tražim boga, a nalazim đavola! To je moja suđba. Ja sam se kajao i postao bolji. Prestajem piti i đolazim uvečer oko devet sati kući da bih popio čašu mlijeka. Soba je puna tisuća demona koji me vuku s kreveta i guše pod pokrivačem. Ako pak dolazim kući pijan iza ponoči, spavam kao anđeo i budim se ujutro jak poput mladog boga i spreman da radim kao kažnjenik na galijama. Izbjegavam žene, a nezdravi me snovinoću uznemiruju. Prikrivam se da o prijateljima mislim samo dobro, povjeravam im tajne i novac; uskoro me izdaju. Oprem li se nekom izdajstvu, uvijek sam ja onaj koji strađa. Nastojim voljeti ljude, zatvaram oči pred njihovim manama i s bezgraničnom strpljivošću prelazim preko njihovih kleveta i prostota; jednog dana postajem njihov sukrivac. Ako se povučem iz nekog lošeg drustva, odmah me spopadnu demoni osamljenosti. Tražim li bolje prijatelje, nalazim najgore. Pobijeđim li svoje zle strasti i dospijem li izdržljivošću do izvjesnog spokojstva, osjećam neko samozadovoljstvo koje me uzđiže nad moje bližnje. A to je smrtni grijeh, to samoljublje, koje se odmah osvećuje i kažnjava. Kako objasniti činjenicu da svako vježbanje vrline rađa neki novi porok? Sweđenborg to pitanje rješava navodom da su poroci kazne nametnute čovjeku po nekoj višoj zapovijedi za njegove grijehe. Tako su, na primjer, vlastoljubivi osuđeni na sođomski pakao. Pretpostavimo li da je ta teorija istinita, onda mi moramo podnositi naše poroke, a isto tako i grižnju savjesti, i radovati se tome kao što se radujemo kad na blagajni platimo svoje dugove. Dakle,

154

tražiti vrlinu, znači tražiti bijeg iz tamnice i njenih kazni. To je htio reći Luther u 39. članku svog spisa protiv rimske bule, u kome objavljuje »da duše u čistilištu griješe bez prestanka, jer traže pokoj i žele izbjeći mukama«. Isto tako u članku 34: »Boriti se protiv Turaka nije ništa drugo nego opirati se Bogu, koji nas Turcima kažnjava za naše grijehe«. Jasno je, dakle, da su »svanašadobradjelasm rtnigrijesi« i da »svijet mora biti kriv pred Bogom i da nitko ne može biti pravedan bez milosti«. Patimo, dakle, braćo, ne nadajući se od života ni jednoj jedinoj istinskoj životnoj rađosti, jer mi smo u paklu. I ne optužujmo Gospoda kad vidimo da pate naša mala, nevina djeca. Nitko ne zna zašto pate, ali Božja na:n pravednost daje naslutiti da ispaštaju grijehe prije svog dolaska na svijet. Radujmo se našim mukama kao naplaćenim dugovima i smatrajmo da je milosrđe što ne znamo iskonske uzroke našim kaznama.

XVII KAMO

IDEMO?

Sest mjeseci je prošlo, a ja još uvijek šetam gradskim nasipom, bacam pogled prema zgradi ludnice i motrim plave linije dalekog mora. Otuda iz daljine, doći će novo doba, nova vjera o kojoj sanja svijet. Sumorna je zima pokopana, polja se zelene, drveće cvate, a u vrtu zvjezdarnice pjeva slavuj. Zimska tuga još uvijek nam tišti duše, jer smo doživjeli toliko kobnih događaja, toliko nerazjašnjivih đoživljaja da su čak i najbezvjerniji postali nemirni. Besanica je sve veća i veća, duševne bolesti sve češće, vizije gotovo svakodnevne, zbivaju se prava čuda. Nešto se očekuje. 155

Posjetio me neki mladi čovjek. — Što da učinim da bih noću mirao spavao? — Zašto? — Zaista ne znam reći, ali spavaća soba mi je leglo groze i sutra ću iseliti. — Mlađi čovječe, ateisto i realisto, ali zašto? — Kad sam jučer noću otvorio vrata svoje sobe i unišao netko me primio za ruku i tresao me. — Netko je, dakle, u vašoj sobi? — Ma ne! Kad upalim svjetlo, nema nikoga. — Mladi čovječe, postoji netko koga se ne vidi pri svjetlosti svijeća! — Tko je to? — Nevidljivi, mladi čovječe! Jeste li uzeli sulfonal, bromkalij, morfij, kloral? — Već sam sve iskušao. — I nevidljivi se ne povlači? No, dobro, vi biste htjeli noću mirno spavati i tražite od mene sredstvo za to. Čujte, mladi čovječe, ja nisam ni liječnik, ni prorok, ja sam stari grešnik koji okajava svoje grijehe. Ne tražite, đakle, ni propovijedi ni proricanja od ubogog grešnika, koji jedva ima dosta vremena da sam sebi propovijeda. I ja sam patio od besanice i proganjanja; borio sam se ukoštac s neviđljivim i konačno opet stekao i san i zdravlje. Znate li kako? Pogodite! Mladi je čovjek pogodio i oborio oci. — Pogodili ste! Idite u miru i spavajte đobro! Da, ja moram šutjeti i pustiti da pogađaju, jer onog trenutka kad bih počeo propovijeđati, okrenuli bi mi leđa. Neki me prijatelj upita: — Kamo idemo? — Ne bih znao reći. Mene, čini mi se, put križa vodi natrag k vjeri mojih otaca. — Katolicizmu? — Mislim da je tako! Okultizam je odigrao svoju ulogu utoliko što je naučno tumačio čuda i demonologiju. Teozofija, preteča religije, preživjela je nakon 156

što je ponovo uspostavila poredak svijeta. Karma će postati bog, a mahatme će se razotkriti kao pomlađene Sile, kao duhovi koji popravljaju (demoni) i kao demoni koji podučavaju (inspiriraju). Budizam, koji cijeni mlada Francuska, proklamirao je odricanje od svijeta i provodio kult patnji koji vodi ravnim putem golgoti. Sto se tiče nostalgije koju osjećam za majku crkvu, to je dugačka priča koju bih rado ukratko ispričao. Kad je Swedenborg učio da nije dopušteno napustiti vjeru otaca, mislio je na protestantizam, koji znači izdaju majke crkve. Ili bolje rečeno, protestantizam je kazna nametnuta barbarima sa sjevera, protestantizam je progonstvo, babilonsko ropstvo. Ali čini se da je blizu povratak u obećanu zemlju. Veliki napreci koje katolicizam čini u Americi, Engleskoj i Skanđinaviji, navješćuju sveopće imenovanje, pri čemu ne smijemo zaboraviti grčku crkvu koja je već pružila ruku Zapadu. San socijalista o ponovnom stvaranju ujedinjene države Zapada, ali obuhvaćene u jednom duhovnom smislu! Molim vas samo, nemojte pomisliti da me političke ideje vuku natrag k rimskoj crkvi; ne, ja nisam tražio katolicizam, on se uvukao u mene nakon što me godinama progonio. Moje dijete, koje je protiv moje volje prešlo na katoličku vjeru, pokazalo mi je ljepotu kulta koji je od samih svojih početaka bio i ostao čist, a ja sam uvijek više cijenio kopiju a ne original. Dulji boravak u zemlji mog djeteta pružio mi je prilike da se divim velikoj iskrenosti religioznog života. Dodajmo još moj boravak u bolnici sv. Louisa i konačno moje doživljaje posljednjih mjeseci. Nakon što sam ispitao svoj život, koji me je kovitlao poput nekog prokletnika iz Danteova pakla, otkrio sam da moje postojanje nije imalo nikakve druge svrhe nego da budem ponižavan i okaljan. Odlučio sam da sam istupim pred svog krvnika i da sam započnem sa svojim mučenjem. Htio sam živjeti usred patnji, nečistoće i smrtnoga straha i spremao se potražiti mjesto bolničara u pariškoj bolnici Freres Saint-Jean-đe-Dieu. Ta mi je pomisao pala na pamet 29. travnja, poslije susreta s nekom staricom u koje je glava ličila na mrtvačku lubanju. Kad sam došao kući, našao sam na stolu otvo157

renu »Seraphitu«, a na desnoj je strani drvena trijeska pokazivala ovu rečenicu: »Činite za Boga ono što biste htjeli činiti za svoje častohlepne namjere; ono što biste činili kad biste se posvetili nekoj umjetnosti; što ste učinili za nekoga koga ste voljeli više nego njega; ili ako ste išli za kakvom tajnom ljudske znanosti! Nije li Bog znanost sama...« Poslije podne su stigle novine »L’Eclair« i — kakav slučaj! — u tekstu je dva puta spomenuta bolnica Freres Saint-Jean-de-Dieu. 1. svibnja prvi put sam čitao Peladanovo djelo »Kako se postaje čarobnjakom«. Peladan, meni do tog dana potpuno nepoznat, svladao me poput oluje, i u moj je život svečano i pobjedonosno ušla objava višeg čovjeka, ničeovog natčovjeka, s njime i katolicizam. Da li je taj »koji treba doći« došao u liku Peladana? Je li on pjesnik, mislilac, prorok, ili moramo još čekati nekog trećeg? Ne znam, ali kad sam kroz ta predvorja stupio u novi život, počeo sam 3. svibnja pisati ovu knjigu. 5. svibnja posjetio me jedan katolički svećenik, konvertit. 9. svibnja vidio sam u pepelu kamina Gustava Ađolfa. 17. svibnja sam čitao u Paladanu: »Oko tisućute godine bilo je dobro vjerovati čarolijama; danas, na domaku đvadesetog stoljeća, promatrač dolazi do zaključka kako neke individue imaju neku fatalnu sposobnost da onome tko ih vrijeđa nanesu nesreću. Uskratite li mu molbu, prevarit će vas Ijubavnica; naneseš li mu zlo, razboljet ćeš se: sve zlo koje mu hoćeš učiniti vraća ti se dvostruko. No, slučaj će razjasniti tu neobjašnjivu povezanost; slučaj je dovoljan za đeterminaciju modernoga. 18. svibnja Čitao sam spis o samostanu Beuron od Danca Jorgensena, koji je prešao na katolicizam.' 158

20. svibnja Došao je u Lund neki prijatelj kojeg nisam vidio već šest godina i nastanio se u istoj kući gdje i ja stanujem. Kako sam samo bio uzbuđen kad sam saznao da je i on upravo prešao na katolicizam! Posudio mi je katolički molitvenik (svoj sam izgubio prije godinu dana), i kad sam ponovo čitao himne i latinske crkvene pjesme, opet sam se ugodno osjećao. 27. suibuja Nakon niza razgovora o majci crkvi napisao je moj prijatelj pismo u neki belgijski samostan i zamolio mimo utočište za pisca ove knjige. 28. suibnja Šire se glasine da je Anniet Besan prešla na katolicizam. Još čekam odgovor belgijskog samostana. Kad bude tiskana ova knjiga, morao bi stići i odgovor. A onda? Što onda? — Nova igra bogova koji se glasno smiju dok mi lijemo vruće suze? Lund, 3. svibnja — 25. lipnja 2897.

159

EPILOG Dovršio sam ovu knjigu uzvikom: »Kakva obmana. kakva je žalosna obmana taj životl« Zatim sam nakon duljeg razmišljanja uvidio da je ta rečenica nedostojna i precrtao sam je. Međutim, neodlučnost nije prestajala i ja sam se utekao Bibliji, da bih došao do žuđenog razjašnjenja. I tako mi je đala odgovor sveta knjiga ukrašena proročanskim vrlinama više od ijedne druge: »I okrenut ću lice svoje od tog čovjeka, i učinit ću od njega posloviČan primjer i iskorijenit ću ga iz naroda svojega, te ćete saznati da sam ja gospodin.« »I ako bi se prorok prevario, te rekao što ja gospođin prevarih onoga proroka, dići ću svoju ruku na nj i istrijebit ču ga iz naroda svojega Izraela«. To je, dakle, moj život: znak, primjer, drugima služi za uzor; priča koja treba pok'azati ništavnost slave i časti; priča koja treba objasniti mladeži kako se ne smije živjeti; priča kako sam se smatrao prorokom, a sada sam razotkriven kao hvalisavac. I sada je Vječiti zaveo tog lažnog proroka, da istupi i govori, i lažni se prorok ne osjeća ođgovornim, jer je igrao ulogu koja mu je bila nametnuta. Ovdje je, braćo, jedna ljudska sudbina među tolikim drugima, i priznajte mi sađa, braćo, da život čovjeka može zaista biti — velika obmana! Zašto je pisac ove knjige bio kažnjen na tako izuzetan način? Pročitajte Mysterium koji prethodi tekstu 160

knjige. Taj je M ysterium napisan prije trideset godina, prije nego što su pisci bili poznati heretici nazvani »Stedingh«. Papa Grgur IX ekskomunicirao ih je 1223. zbog njihove sotonističke nauke. »Lucifer, dobri bog, prognan i svrgnut od drugih vratit će se kad uzurpator, nazvan Bog, svojim bijednim vlađanjem, svojom okrutnošću i zbog svoje nepravednosti — bude prezren od ljudi i .kad se sam uvjeri u svoju vlastitu nesposobnost.« Tko je knez ovoga svijeta kad je osudio smrtnike da griješe, a vrline kažnjava križem, lomačom, besanicom i morom? Osvetnik kome smo predani zbog naših nepoznatih ili zaboravljenih zločina koje smo počinili na nekom drugom svijetu! A tko su ti Swedenborgovi duhovi kojima je svrha da ljude čine boljima? Anđeli čuvari koji nas čuvaju od zlih duhova? O, kakva babilonska zbrka! Sveti Augustin je izjavio da nije muđro sumnjati u postojanje demona. Toma Akvinski je navijestio da demoni prouzrokuju oluje i gromove i da bi ti duhovi mogli povjeriti svoju moć rukama smrtnika. Papa Ivan XXII tuži se na nedopuštene zahvate svojih neprijatelja, koji su ga tako mučili da su iglama probadali njegove portrete. (Urok). Luther misli da sve nesreće, kao što su prelomi kostiju, provale, izbijanje požara, kao i većina bolesti, potječu od đavola koji se na taj način zabavljaju. Nadalje Luther iznosi mišljenje da su izvjesni ljudi već na ovome svijetu našli svoj pakao. Nisam li dakle, smišljeno okrstio svoju knjigu »Inferno«? Ukoliko čitalac posumnja u iskrenost mog pesimizma, neka pročita moju autobiografiju »Sin služavke« i »Ispovijed jednog luđaka«. Ćitalac koji bi ovu knjigu smatrao izmišljenom, neka usporedi moj dnevnik koji sam vodio đan za danom od 1895. A ova je knjiga samo prerađeni i sređeni izvadak iz tog đnevnika. 161