Ashton,Frederick - 36-Lun u Zamku Vensli
August 23, 2017 | Author: drallence | Category: N/A
Short Description
Download Ashton,Frederick - 36-Lun u Zamku Vensli...
Description
VENSLI FREDERIK
Br o j a a a
r Nf ROJ
EŠTOPJ
-.
F ređ e rik Ešton
Inn u zamku llensli
Sunce je bilo na zalasku pa je s nazubljenog horizonta Čiltern Hila bacalo blage zrake na, dolinu Blendi, tako tihu i pustu kao da se ne nalazi skoro na domaku višemilionskog grada i vrlo blizu širokog asfaltnog puta, koji preseca Miđlseks od Londona ka severozapadu. Usred mestimićno pošumljene, a mestimično ukrašene čistim liva dama i uredjenim stazama Blend) doline pod kosim zracima zalazećeg sunca bleštalo je jezerce, kao da umesto vode ima istopljeno sre bro. Na istočnoj ivici doline, uz strmu padinu obraslu šumom i oki ćenu ponekom u rastinje obraslom stenom, nalazio se zamak Vensli. Visoko i staro drveće oko njega, bli
zina strmog stenja, i šume i stare ograde činili «u da z^mak deh'ie nekako mračno i tajanstveno. Je dino u trenutcima zalaska sunca na vedrom nebu zamak je izranjao iz tame, ali samo vrlo kratko vreme, da opet utone u senke šume i brda iznad njega. Dva čoveka obučena u bespreko-. rna večernja odela stajala su na uzvišenom proplanku iznad doline na zapadnoj strani. Oni su s divlje njem posmatrali lepotu prirode osećajući nepomućeni mir šuma oko nje. - Sad mi je jasno zašto su iza brali ovo mesto — reče mladji ,muškaraa
— Požurimo nazad, jer čim sunce zadje biće nam teško đa stignemo do kola, a da ne oštetimo odela — upozori stariji opipavajući svoju uredno očešljanu sedu kosu. Bili su to Donald Sikert, slavni naučnik, poznat i pod nadimkom Lun,^-kralj ponoći, i najveći živi boem ^Engleske Alan Kelsej zvani Londživel. Pošto predjoše pošumljenu ivicu brda, pred njima se ukaza povorka automobila na autoputu. — Ostaje nam još najmanje tri sata do otvaranja kluba u dvorcu. To je dovoljno da mi objasniš ra zlog poziva da gledamo zalazak su nca nad Blendi dolinom — reće Donald Sikert silazeći ka parkira nom crnom »pakardu«. — Neophodna mi je čašica do brog pića. Poteraj kola dve milje napred, pa čemo biti kod lepog mo tela. Onda mogu da ti kažem šta me muči — odgovori Londživel i uzda hnu. Lun klimnu glavom, strpljivo se osm#inu i ' sede za upravljač. Uskoro se nadjoše u udobnim fote ljama malog salona uz bar motela. Ostali gosti su odlazili u restoran, ili u kafe gde su se ćuli veseh gla sovi mladeži koja je svraćala ovamo putujući nekud prvog dana vikenda, jer bila je subota veće. Alan Kelsej opipa svoju sedu kosu, obazrivo osmotri oko sebe i poće da govori: — Onaj zamak... Glavna kula 1 utvrdjeni deo zamka izgradjeni su u doba Čarlsa Prvog Stjuarta, onog što su ga gradjani i deo plemstva pogubili šest stotina četrdeset de vete... Hm! siguran sam da znaš istoriju, i pokušaj Olivera Krom.vela da učvrsti republiku i svoju ličnu vlast. Lun se osmehnu i potvrdno kli mnu glavom. — Ali sigurno ne znaš da je Carls Prvi pomogao svom dvorjaninu Simonu VensUiu da i/^radi dvorac s mnc- -1 t" ■! skloništa, kako bi
mogao đa se tamo sakrije u slučajd nužde. Medjutim, Vensli se pridru žio onom delu plemstva koje je sa gradjanima želelo da svrgne Stjuarte — nastavljao je Londživel. — Niko ne zna i nigde nije zapisano zašto je Lord-protektor Engleske,. Škotske i Irske, O liver Kromvel po-. slao svoje ljude da udave SimonaVenslija. — Verovatno je Vensli znao nešto neprijatno o Kromvelu, pa je bilo najbolje da nestane - reče Lun. — Ne... Nije to... Polemika o razlo-’ zima smrti Simona Venslija ne bi nas nikud dovela. Njegov duh i sada luta dvorcem, pa bi mogli da ga upitamo - našali se Londživel. - ■ — Znam dosta o istoriji zamka Vensli. iako nikad nisam bio tamo. Puno je priča o krvi, zločinima, izdaji i veličini lordova Venslia — zamišljeno reče Lun. — Možda su zato morali i da nestanu. Možda je zato zamak postao luksuzna ja zbina u kojoj se skupljaju najmračpiji bogataši Engleske i sveta. — Da... I ona je tu nestala... — promrmlja Alan Kelsej. — Ko je nestao? — upita Lun Ali Alan Kelsej nije odgovarao. Bio je zahet nekakvim mislima i sećanjima, koja su mu čas smrači vala, a čas ozarivala lice. Uvek spre man da poštuje takve trenutke kod' drugih ljudi. Lun i sam zapade u sećanja kako je upoznao prvo pesme Alana Kelseja. a onda i njega sa mog. Niko nije znao koliko godina ima Kelsej, pa mu nadimak pristaje i objašnjava da je vrlo star, ali neu ništiv. Londživel'.je bio slavan u Lo ndonu zbog anegdota i priča 6 njemu, ali malo ko ga je poznavao. Od javnosti skrivao se često kao Si roti i zapušteni siarac u pohaba nom odelu i sa štapom u rući. U tom štapu skrivao je oštar mač i ponekad je upadao u tuče i obra čune. Bio je poznat u Dolini Nila, a u Tangeru je bio stekao nadimak 1. Loneevai - du^orečan (engleski)
Abu LaHa. Stanovao }e u usamljeno} kući na kraju Kaning Tauna, uz samu prugu, ali često je mesecima lutao svetom. Lun ga sada nehoti čno s toplinom pogleda sećajući se nekoliko čudnih doživljaja i zajedni čkih avantura, u kojima se Kelsej pokazao kao hrabar, veran i dragocen prijatelj. Cutanje prekide sam Kelsej. - Možda sve to i nije tako, ali Kad čovek ostari... Ipak verujem da je Ida govorila istinu... Do đavola, moram da pričam nekim redom, jer ti ipak ne čitaš i ljudske misli osmehnu se on i dade znak-momku iza bara da pošalje kelnera s pi ćem. - Slušam te, stari barde - okuraži ga Lun. - Ida je bila lepa Francuskinja, žena izvesnog trgovačkog crva Fernana Pjetrera. - Bila? - Da. bila je... Nije živa već osam godina. Njen muž se oženio devoikom koja je starija od njegove kćeri samo dve godine. Taj Fernan Pjetrer je crv. trgovački, koji se gre šno 1 masno obogatio. Ali on nije važan i neka ide do đavola! - Ijutito uzviknu Londživel i usne mu uzdrhtaše. - Dobro, neka ide do đavola... Vratimo se toj Idi - reče Lun posle kratkog ćutanja. - Putovao sam ovamo-onamo, ali često bih se vraćao u Pariz. Eh, Monmartr... Sena,.. Večeri na sli karskim mansardama... Opet ja odlutah! Bilo je tako da sam se uvek vraćao Idi Pjetrer. Ona je bila prava, velika i istinska moja ljubav. Pre dvadeset i četiri godine rodila je kći Fransoaz. Rekla mi je da je Fransoaz moja... Da, to je rekla u suzama i ne tražeći ništa sem da to znam — ispriča Alan Kelsej i opet je ćutao nekoliko dugih minuta. - I sad je Fransoaz nestala? — upita Lun da prekine ćutanje. - Otkud znaš? Opet pogađaš mish?! - trže se Kelsej.
~ Ništa ja ne pogađam, nego si sam rekao »i ona je tu nestala« dok smo razgovarali o zamku Vensli — objasni Lun. - Tačno... Ali ti pogađaš da sam • mislio na nju kad sam rekao da je nestala. - Viđao si je i ona je znala da si joj otac? - A, to nikako! Ne bih dozvolio da sazna... Ne bih mogao da podne sem... Međutim, stari crv, zlobnik Fernan Pjetrer zna. Njemu je to Ida priznala u' nekom trenutku slabo sti. Kad je pre godinu dana Fra nsoaz došla da studira ovde u Lo ndonu, on mi je pisao da pripazim kao »stari prijatelj porodice«. Da kle, viđao sam je kao prijatelj poro dice, a tajno sam je uhodio kao ski tnica. Utvrdio sam da je odlazila u zamak Vensli... - Zašto smatraš da je nestala? — upita Lun ganut čudnom pričom starog pesnika. - Uprava hotela mi se javila. Već osam dana je nema — odgovori Londživel ne skrivajući zabrinuti izraz lica. - Bio si zavrbovao nekoga da te obaveštava? — upita Lun. - Priznajem... Ipak, verujem da je ona moja kći i želeo sam da znam šta se događa s'njom. - Cini mi se da si zabrinut i da strahuješ od nečega što je moglo da joj se dogodi — primeti - Sasvim je tako - potvrdi Lonđživel. — Išao sam u zamak da se ra spitam. Tamo su mi rekli da takvu devojku nikad nisu videlL Čak tvrde da nije -mogla ni da dolazi, jer nije član kluba. Lopuže! A ja sam li čno posmatrao kad je ulazila, pa je čak ostavljala kola na privatni parking Džordža Pirsona, koji sada odbija da ju je ikada video, - Dakle, ti želiš da posetimo zamak i da utvrdimo šta je bilo sa Fra nsoaz Pjetrer? - upita Lun. - Tačno. Ovo je njena fotogra fija, jedina koju imam i koju sam* joj... Nije videla kad sam je uzeo —
odgovori Lonđživel i iz novčanika iz v a d i fcrtografiju lepe d evojk e obu čen e u k u paći kostim i s m alim , p r o z irn im su n cobran om n a glavi. - O n a je ovd e p o z ira la - p rijn eti'Lu n. — D a... Iako joj otac daje d o vo ljn o novca, o n a je pom alo m a n e ken, a ćesto i fotom oc j I. .. Dakle, n im a lo naivna, ali veru jem da nije p ok va ren a . Jedino sm atra, a to m i je i iz rič ito rekla, da je lepota k a p i tal i da on a um e da troši očev, a li svoj će da ču v a i d o b ro k o risti — o d v ra ti starac i uzdaiinu. Ć u tali su n ek o lik o minuta, a o n d a krenu še u restoran da v e č e r o m p re k ra te v re m e do odlaska u za mak. .
M ed i; č la n ovim a Kluba Vensli v la d a lo je n episan o p ra v ilo da se o njem u ne g o v o ri izvan d vo rc a i da se taji p rip a d n ost ovom krugu »e lite « london skog društva. P r e k r šaj o v o g p ra v ila m oga o je da iz a z ove isklju čenje iz kluba, a g o v o rilo se d a su neki čian ov! u m irali pod n ajču d n ijim okolnostim a. Ipak, broj. č la n o va kluba b rzo ^;e p o veća va o i u spisku su se sretala m n oga p o zn a ta im en a političa ra , um etnika, b oga tih p o sed n ik a i vla sn ik a f a brika. Izg led a da je p rvi uslov za čla n stvo u klubu bio podubok džep. je r je pristup koštao osam stotina funii, a go d išn ja č la n a rin a šest sto tina: S nobovi su u živali u tom e da se o n jim a š «p u ć e da su član ovi K lu b a Vensli, gd e se u pedeset od č e tir i stotine devedeset soba za m k a ig r a lo rulet, pilo i neobuzdano u ži v a lo u tronui,nim ljubavnim v e zam a. Z an iak je stvarn o b io p ravo m alo naselje. P rv o je bio izgrađ en srednji d eo s ku lom i gla vn o m zgra d om u ob lik u kastla. O v a z g ra d a im a la je ,tri sp ra ta i u nju se stizalo f".n-.o k r o z ulaz ispod kulo. E ila jo o slo
n jen a n a stenu i nepristu pkčnu strm inu p re m a šumi. K a sn ije su d o g ra d iva n e z g ra d e kao k r ila takode oslon jen e na brdo, p a zato s dosta n epraviln osti u položaju. T ek u osdm.naestom veku d o g ra d en a su d va velika, p ra v o u ga o n a k r ila z a mka, koja su o stavljala kulu uvu čenu za pet jardi. T a k o je ceo za m ak u osnovi im ao izgled v e lik o g i kosom crtom p od vu čen og s]ova K, u čijoj sredin i se u zdizala slik o vita kula. Sem četvo ro sp ra tn e kule i sta re trosp ratn e zg ra d e u sredin i, sve ostale im ale su po dva sp ra ta i viso k e k ro vo ve s m n oštvom d im njaka. P riča lo se da zam ak stoji nad p r a v im lavirintorn p od zem n iii . h o dnika, koji p ojed in e 'g ra đ e v in e v e zuju m eđusobno, ili sa n eisp ita n im podru m im a, a v e ro v a lo se i s k riv e nim p ećin a m a u u nutrašnjosti b rd a na koja se osianja,o. M eđutim , ta jn a p o licijsk a istra g a n ije o tk rila ništa, a ja vn a poseta in sp ek to ra S kotlan d J a rd a svodila se na zaklju čak da su »zlobn e p riče p ro izvo d m ašte za vid Ijivih ljudi i n ed o ličn o g pon a ša n ja isključenih čla n ova Kluba V en sli«. T a istra g a bila je povod da m n o gi listo vi obn ove p riče o du h ovim a u dvorcu. To je đ o p ru ieio ugledu sa d ašn jeg vla sn ik a za m k a D žord ža P irson a »k oji ču va m ir duhova«, je r je i sam p lem ić po rođenju, a li to s k riva zb og svojih m od ern ih shvata-
nja. O svemu tom e ra z g o v a ra li su D onald S ik ert i A la n K elsej do t r e nutka kad su o sta v ili »p a k a rd « p red za m k o m i ušli na glavn u k a piju ispod kule. P red a ju ći o g rta č e i šešire m o ra li su d isk retn o d a poicažu članske isk a zn ice »zb o g tačn og b ro ja g a rd e ro b e i even tu a ln og telefo n sk o g p o ziva «. T o nije čin ilo smetnju, je r još u Londonu Kelsej je bio p rip re m io klupske k a rte za seb e-pod im,enom A la n H eket, a ,z a Luna na im e Din K vinton. - P r i;"tn o veće go sp o d in e H ek et! S ve naji^i ,:,3 K vi-
nton? — zaključi tobožnji majo rdom, koji se kao slučajno nađe pred njima. Oni mu klimnuše glavama u znak pozdrava i pi^odoše ka veli kom holu. — Otkud mu odjednom naša imena? — šapnu Kelsej kad zastadoše. — Članske karte su, istina, odlično falsifikovane, jex sam imao i jednu pravu, ali to nije dovoljno da nas majordom čak i »poznaje«. — Danas to nije nikakvo čudo. Momak u garderobi je glasno izgo vorio naša imena, a majordom ih je izdalje čuo pomoću nekog radio uređaja, a mogao je da nas posmatra na ekranu kontrolnog televi zora, jer na ulazu je postavljena tele vizijska kontrolna kamera - obja sni Lun mirno. — Smuči mi se od svih tehničkih smicalica. Više čoveku ne vredi ni dobar mač — progunđa Londživel. , - Mnogo bolji je dobar alan pi štolj - nasmeja se Lun. — Je li stvarno istina da alan pi štolji imaju desetak vrsta fcuršuma, od kojih neki puštaju otrovni gas, drugi maglu, treći boju koja se ne skida i slično? - upita Londživel. — Desetak više nije- dovoljna reč za vrstu kuršuma alan pištolja — odvrati Lun. - Mislim da već po stoji preko sto vrsta kuršuma, od zapaljivih do onih od kalifornijuma, odnosno atomskih, koji mogu da razore čitav ovakav zamak. — I, naravno, takvo čudo i sam imaš? — šapnu radoznalo starac i ppgleda Luna nekako iskosa i lu kavo. — Nešto slično, ali bolje i prakti čnije — potvrdi Lun znajući da to može da razveseli odanog prijate lja. Obilazili su holove, salone i ba rove jedno četvrt sata, a onda Lun reče: — Vreme je da se rastanemo. Tvoj izgled smo tako dobro uredili da niko ne može da te pozna. Je dino se trudi da ne zapadneš u ne
prilike, jer bi to moglo da omete naš plan. - Ponašaću se kao i svi pstalL Jedna pristala dama me procenjuje požudnim pogledom i mislim... — odvrati Londživel. - Primetio šam je i ja - prekide ga Lun. — Ona nema više od četrde set godina, ali to je dovoljno da mora sama da lovi, umesto da bude lovljena. - Siguran sam da izgledam kao da mi je manje od pedeset i pet, a osećam se kao da mi nije pedeset — smejući se dodade krepki starac i lakira korakom pođe ka uglu gde je ona žena sedela sa jednim prili čno mladim parom. Lun požuri da pronađe pomoćne prostorije i kupatilo, jer to je bilo najbolje ako neko posmatra nje govo kretanje. Pored toga želeo je da sa nekoliko prozora osmotri dvo rišta i krila zamka. Već na početku utvrdi da klupskih pedeset prosto rija zauzimaju samo deo kule i gla vne zgrade i južno novo krilo za mka. Na kulu se nije moglo izići da lje od drugog sprata, ali na njen ra vni krov je vodio lift bez prolaza na treći i četvrti sprat. Prostor kluba ograničavala su lepa, okovana vrata obezbedena modernim bra vama i čvrstim zasunima, što je Lun zaključivao po rasporedu umetnički kovanih zakivki. Klub se spu štao i do podruma, gde je bila sta rinska pivnica s trupom tamnopu-’ tih igračica i svirača, koji su svirali cigansku muziku sa kontinenta. Bilo je teško nabrojati specijalno sti šest dvorana, desetak salona, dva restorana, pet manjih barova s podijumima za igru. tri sobe s rule tom i mnoštvo soba za »ličnu upo trebu članova kluba«. Sobe su imale moderna kupatila i luksuzan nameštaj, a mogle su da se koriste za odmor, prenoćište i intimne su srete. Dok je sve to Lun neprimetno posmatrao i ispitivao, u glavni hol odmah iza kule u središnoj zgradi
uđe viso k a i vitk a žen a riđ e kose. Bila jo obu čena u dugu večern ju h a ljinu tariino crven e boje. O ko n je n og v ra ta i ruku blistali su skupi dragulji. Lun je poznade, ia k o je b ilo p rošlo šest go d in a otkad ju je p r v i put su.oreo. B ila je to jedn a od d ev o ja k a koje je o teo trg o v c im a ro b ljem u A fric i. O n a n jega nije m o g la ’ da prepozna, a ni on nije zn a o njeno ime. Zato upita jedn og p r ip ito g m u:;karca ko je tek p rid o šla lepotica, — M o r a da ste n ovi član kluba, je r in ače bi.'^.fo p o zn a va li gospođicu Iv!>n Bruks. O n a je zva n ičn a veštica i sigu rn o će vam p red lo žiti da p r i stupite n jenom krugu o b oža va la ca S oto n e — o d g o v o ri p ija n i sasvim d o b ro skovan im re č e n ic a m a i ode dalje. Lun pokuša cja se n ekako p rib liž i devojci, je r tek sada mu je bilo v a žno d a je upozna. Im e Ivon Bruks b io je čuo od Londživela. O n a je bila devojka, ili n even ča n a žen a v la sn ika za m k a D žord ža Pirsona. M e đutim, devojliu o p k o liše o b o ža va o ci i n ep red sta vljen Lun n ije im a o iz g le d a da rr.7.govara sa njom ni u gru pi, a još m anje udvoje. Zato on p o o e dalje. Pošto ob iđ e sve p ro sto rije kluba o tv o ren e za posetioce, Lun Z 3;k lju či da v eć pone.što zna o zam ku, je r je s •raznih mes^a k ro z p ro z o re osm a tra o g ra đ evin e. On siđe u pivnicu, k o ja se n a la zila u podrum u i u grab i tren u tak da n cp rim ećen upadne u h odn ik k o jim je poslu ga do prem a la piće. N a d e se među b u radim a i p o lic a m a punim p o red an ih boca n a k o jim a je p on egde bilo d ovoljn o sta re p ra š in e i paučine. U jedn om trenutku začu gla so ve isp red sebe i b rzo se sa!:ri. — K a žem va/m i po treći put da je v r ’ o neobi :o da m lada lep otica k ■ .va srg vi iuta d o podru m im a, z ,ika - reče r n iik a r a c snažnim , a ’ ' prc.n u k l'rn r^lasom. — Prosto Kam rn ' -znala. P rič a se d a im a duhova, a ja ih obožavam .
8
Jeza me pođiđe i to me uzbuđuje — odvrati ženski glas. - Potrudite se da to ovđe činite poslednji put. Verujte mi, gospo đice. .. — reče promukli muškarac i zastađe. - Dora Gilson - reče devojka. - Dakle, gospođice Gilson, ho ćemo Ii se složiti da ne tumarate pđ zamku ta.mo gde je zabranjeno? —, upita muškarac. - Obećanja dajem samo ljudima koje poznajem — reče Dora Gilson. Lun oprezno pođe k jednom, stubu i odatle ugleda ono dvoje^, Behu se zaustavili pod prašnjavom' golom sijalicom, ali ipak je mogao, dobro da ih vidi. - Dakle, trebalo bi da vam s e ’ predstavim?... Neka bude - reč^, muškarac. - Zovem se Džordž Pirson i vlasnik sam zamka. - Oh! - uskliknu Dora Gilson^' - Pa to je božanstveno! Sad mi nijie žao što sam lutala po podrumu. U čl-,. nite mi jednu milost. - Tek ste čuli moje ime, a već imate želje - jirimeti Pirson i odn^-S kud izvuče lulu, pa poče da je bija đuvanom. - Biću vaš dužnik, ako mi poka žete dvorac — uzbuđeno reče devoj ka. ' «■ - Sada, usred noći?! - začudi se Pirson. - Pa ni ja se ne bih usudiš" da tako obilazim zamak. - Ali ja vas molim! Učinite mi to. Sta može da nam se desi? ' ' - Možda ne meni, ali vama... - Ne razumem. Pa biću pored vas. -i ' : - Baš zato. Noć, a vi izazo\cho .' lepa devojka... Zgrabiću vas u n ^ ; koj tajnoj sobi... ‘ - Kažu da ste vi plemić i džentl men. Da li lažu? . . - Lažu, budale. Ja sam samo -Ptmula grmljavina. Osetiše po trese kao da je zemljotres. Kristalni luster nad njima zazvoni i videlo se kako se njiše. Začuše se prestravUeni jauci, ali onda se sve utiša. Cvda su se pitanja šta se to dogo dilo, ali nikb nije znao pravi odgo vor. Policajci obiđoše oko zamka, ali nisu mogli da odrede prirodu i mesto potresa. Moraćemo makar površno da pregledamo-ceo zamak - zaključi Dark. — To nemate pravo! — uzviknu žena četrdesetih godina, ali još vrlo privlačna i elegantna. — To je gospođa Berkli — preds tavi je Dark svom k o le ^ — Ona se smatra glavnim inspektorom kluba. — Ja se ne »smatram«, nego to Jesam, ali ne policijski inspektor, nego inspektor kpntrole rada i sta nja u klubu — Ijutito reče žena — N e mogu da dozvolim vršljanje po zamkiC a naročito sada u odsustvu vlasnika... . — Pa neka se on pojavi — preJkide je T ičb o rn ^
— On nije zatvorenik, pa da uvek mora biti tamo; gde mu je određeno mesto. Možda je na putu, u šetnji, ili jednostavno se' odm§,ra u n ^ o m kutku zamka, iz koga ne čuje da se ovde nešto događa — pokuša da objasni gospođa Berkli. — Zato je i dobro da pregledamo ceo zamak — reče Dark, — To ne dozvoljavam! Sasvim je isključeno da gomila policajaca pro juri i vršlja po zamku. To je muzej! Izloženi. predmeti su obezbeđeni, sobe zaključane... Ne, sasvim je nemoguće!'— Ijutito je protestvovala Glorija BerklL — Slučajno imamo nalog za pre tres kluba — smešeći se reče Ti čborn. — Dakle, pretrešćemo zainak. ( — Klub i zamak nisu isto. Gra nice kluba su jasno određene pre gradama, zaključanim vratima i natpisima Klub i da pretresete, ali zamak... — odvrati Glorija Berkli. - Ne bih nikad mogl^ da se pomi rim s tim! * — Ali zašto, gospođo Berkli? —i upita Dark. ^ — Pa nastale bi štete, čoveče. Pre tres zahteva da se sve otvori, 6tk-» yuča.... Ne, vi tražite nempguće! Čak i sama posluga bi u takvim tre nucima mogla da pokrade dragpcenosti -• i dalje se suprotstavljala žena' | — Osmotričemo, videćemo... Ipak, imajte na umu da smo dobili zakonit nalog za pretres zamka, a ne samo kluba - zaključi Dark. — Postoje članovi kluba, koji mogu to da spreče — odvrati Glorija Berkli ijutito i nekud otrča | Inspektor Tičborn uključi tokivoki i dobi vezu, pa naredi da poli cajac u telefonskoj centrali zamka ne dozvoli uspostavljanje bilo ka kve veze s nekim spolja. Isto tako iatražf da se pojačaju straže i po veća broj osmatrača oko zamka Poručnik/policije iz Vatforda za traži pojačanje, novih pet policaiaca 37,
/
Uskoro,se opet pojavi gospođa Berkli. U njenoj pratnji bila je i vi soka, vitka i riđa lepotica Ivon Bruks.iGlorija Berkli je protestvovala što ne može da dobije vezu s Londonom. — To je u interesu istrage. Sve dok ne budemo znali ko su ubice i kako je došlo do ubistava, ćinlćemo ono što je potrebno — objasni joj ^ ^ u d o veio mirno viši inspektor
vreme Budite strjiljM, pa ćemo đatl verujem, zadovoljavajuće odgovort na sva vaša pitanja. Inače, vi samo pričate o pretresu zamka, jer tre balo bi vam najmanje dve stotine ljudi, pa da to-obavite. Ovako, sačuvaćemo m ir ovog divnog muzeja, ugled ovog ekskluzivnog kluba naj uglednijih ljudi Londona i naše pro vincije i'o b a v iti svoju građansku dužnost — izloži vrlo rečito i naglsišavajući važna mesta Ivon Bruks. • — Spr'^^?fe sam da vam uprava - Veštice sam zamišljao sasvim feluba i po’Slug^ pomognu da sve drugačije - reče viši inspektor brzo feude razj|^njeno, ali pod uslo- ' Dark. vpfti da se ^ a r a haos u zamku - Pristupite nam, pa ćete videti •i- predlo% M ® B ruks. pravi put i doživeti pravi život — gospđdo? - upita s.meškajući se reče Ivon. — A sad^i vas ostavljamo, jer treba da obezbeT i^ o rn ; ' ; i — Ja sa^R IVon Bruks, supruga dimo.sve da se razjasne nemili do vlasnika zamka Džordža Pirsona gađaji. — odgovori ridokosa i pokrenu telo Žene krenuše, a Dark šapnu Titako da dragulji njenog nakita čbornu: Ubedljivo zablistaše. - Preuzmi na sebe i obezbedi da — Vi ste venčana žena gospodina mogu da se kreću, ali da ni časak Pirsona? - upita viši inspektor rie budu izvan naše kontrole. Dark, koji je već imao podatke o vla - Razumeo sam. šefe, a p o re d ' sniku zamka kao čoveku bez poro toga sam sasvim saglasan — zago dice. — Mislio sam da on nije ože netno reče Tičborn, ali nije bilo vrd-, mena da g a Dark priupita šta mu ' njen, iako mu je preko četrdeset. — Varate se, gospodine. Venčani to znači. Inspektor Piter Tičborn otrča besmo po obredu naše vere — odgo šumno na svojim gumenim dono vori mirno Ivon Bruks. Tičborn dodirnu svog kolegu i vim a šapnu mu na uho: VI — Ona je zvanićno sveštenica SoItone, odnosno veštica. Smatra da je - Sad treba da govoriš. Pirsone' venčana po verskim pravilima — reče Lun kad više ništa nije mo svoje sekte.. glo da se učini za mrtvog Edvina — A, tako?... No, videćemo — v.Smita. odgovori mu Dark, pa se obrati ri- Pa, Džipsi je dobio napad be^ dokosoj: — Dakle, da nastavimo, snila... To ga je hvatalo. Jurnuo je gospođo- Bruks-Pirson. M i želimo vezan na nas i hteo da nas kolje zu leš Japanca, ubicu Fani Majers i bima... . ubicu Markusa Renboua. Dalje, - Da. tako« je bilo? Napad besa i objašnjenje motiva, dokaze i sve ost jurnuo je na nas! Pridržali smo ga, alo oko toga da se afera okonča. možda nespretno i on se ugušio. To — O, ho! Zahtevj nisu baš mali. je samo hesrećan slučaj — upade Međutim, mislim da ćete brzo imati vratar Bazil Lendon. odgovor na ta pitanja, jer i uprava Mi smo sve ćuli, jer sam okluba je bila u brizi zbog nemilih stavio prislušni uređaj ovde pored događaja i ^riča, pa smo obavili' vas - -reče Lun i iza jedne cevi značajan deo istrage. Još neko izvadi nekakav jedva četvrt inča
38
veliki predmet. -- ReKao «a m đa goyoriš o onom što budemo pitali, jer oko uljistva tog jadnika sve je jp n o . Lun zatim s neobičnom snagom pamćenja ispriča šta su od razgo vora čuli njih četvoro stojeći gde se hodnici ukrštaja Pirson je z:apanjeno gledao shvatajući da je došpeo u bezizlazan položaj. U tom trenutku iz zatvorskog dela beše izišao Džef Harvej. On nešto viknu, a onda se začuše puc nji i trčanje. Prvi istrča Samjuel Makferson, a za njim Lun. Videše kako Harvej nekoga goni u dubini jedva psvetljenog hodnika i čuše kako ga ponovo zove da stane. Po što je hodnik skretao, izgubiše ga iz vida. — Pođi za njim i vidi šta se do gađa — reče Lun svom drugu Samjuelu Makfersonu, koji, iako glo mazan i rekk> bi se ugojen, potrča velikom brzinom. Nakon nekoliko dugih minuta ugledaše mornara kako se vraća noseći nepokretnog Harveja. Dora Gilson vrisnu i potrča mu ii susret.. — Samo je onesvešćen! — javi Makferson i kad p r i® spusti tajnog detektiva na vlažno tle. Glorija kleče i podiže mu glavu u svoje krilo. Baš u tom trenutku on sie osvesti. ali kad shvati šta se dogo dilo, opet zatvori oči ne skrivajući blaženi izraz lica. Lun i Makferson se nasmejaše. — Šta si video tamo? - upita Lun mornara. — Brzo sam stigao, ali momak je već ležao na zavoju hodnika pred mestoiri gde opet počinju tri druga potkopa. Napadač ga je onesvestio i nestao u jednom od tih hodnika. To je sve — odgovori mornar zna jući da u ovakvim trenucima treba da izostavi svoje kletve i psovke. Iz prostorije s rešetkama začu se dozivanje Džordža Pirsona. — Hej. mir tamo! - uzviknu Makferson. - Sto mu mišjih rupa i hi-
ijadu iisicjih jaz5ifta, iscupaću te otuda, vukući te za uši! — Dođite! V i ste luđi, dođite! —I vikao je Pirson. Lun uđe i upitno ga pogleda. — Vodite nas odavde! Brzo nas vodite u zamak! Inače ćemo ovde svi umreti! - vikao je dramatičnim glasom. — Prvo da se objasnimo... — zau sti Lun. — Nikakva objašnjenja! Odvežito nas i potrčimo napolje! — N i govora bez objašnjenja mirno odvrati opet Lun. -1 — Sve ću da kažem! Brzo bežimo, pa onda pitajte! — Od čega da bežimo? ■ — To je bio on... Uništiće nas, je r je čuo šta govorite. Shvatio je da ste otkrili mnogo naših tajni! g — Ko je shvatio? " — On._ Duh zamka. On vlada ovde! On naređuje! < — Hajde malo jasnije. Pirsone — upade Harvej. On beše napustio lidobnl položaj u krilu Dore Gilson i sada je bio pored Luna. — S vama je razgovor nemoguć. Poslaće ljude da nas postreljaju kao zveri, ili učiniće nešto drugo. On uvek pobedi! On, duh zamka Vensli! — ponavljao je još uvek pre stravljenim glasom Džordž Pirson. Bilo je čudno da taj snažni, robustni i bezobzirni ćovek pokazuje toliko straha. — Gde je leš Japanca, koji sam video u tvojoj biblioteci? — upita Lun da proveri hoće li Pirson da govori istinu. — Proklet da si, ti znaš vrlo do bro! Taj bednik je umro od srčanog udara. Poslali su starca jedva sposo bnog da putuje! — Ko ga je poslao? — Šta ja znam?! — A zašto je poslan?— O tome znam još manje... — Ko je ubio Fani Majei's? — Misli se da je to učinio Markus Renbou, a možda to veruje i on sam. 39;
Nju je udavio on... duh r-amVa? •
— Pa kako da javite, čoveče?! Vi
— Izg led a da m o ra m o sve iznova, gubite pamet! — reče Harvej. Pirson e. S ve što k ažete p rilič n o je — Ne plašimo damu — galantno nesuvislo. Ja ne veru jem u du hove se osmehnu Lun gledajući Doru Gl— re č e Lun i osvrnu se d a v id i g d e I s o n . P o s t o j e savršeni radio ure d'a sedne. ■ .... ■ đaji, a ja krijem jedan takav u svom — M i m o ra m o odm ah n ap olje! V i' džepu. \ n e sh vatate! — sk o ro u rlikn u 'Pi— Ali mi smo duboko pod zemrs o n i p o če da trza veza n e ru k e kaO ,• Ijom.,. Kako da emitujete čak i s d a se n ada da će otkinu ti veze. jakom stanicom? r- upita devojka. U tom trenutku začu se eksplo— To je za vas suviše stručno pita■z ija u hodniku. Lun istrća, a za njim« - ' njfe —■ odgovori Lun. • — Možda je M a k fe rso n , H a rvej i devojka. S led ili -'dovoljno da kažem da ovamo do su i ve z a n i P irson i Lendon. P r v a seže električna mreža. Tu sam vi - ek s p lo zija je b ila dalje, a li u slediše deo cevi vodovoda i kanahzacije. odm ah i dve zn atn o b liže i svetio se ' Eto mrežne antene, ako čovek ume ugasi. to da iskoristi. : — G o v o r io sam ! P ro k le ti b ili! Ž iv i — Istina je dii ne razumem, ali sm o za k o p a n i ovde! za u rla ■ ako vi kažete... •~ postiđeno odv D žo rd ž P irson u m raku i jauknu, rati Doi:a G|lson zadovoljna što joj je r beše u d a rio g la v o m o z id ho pri slabom odsj^jirflžepne lampice niko ne može đ a.vidi boju i pr'odnika. P r v i u p a lt svoju džepnu lam picu mene na licu. Sam juel M a k fe rs o n i ću teći pođe Zbog nečega ju je. zbunjivao taj hodnikom . S vi su g a sled ili i u skoro čudni čovek, o korse nije ništa stigo še do zavoja, koji beše nastao znala. Naviknuta da bude slobodna ■ da se izb eg n e p o d zem n a stena p r i i čak nadmoćna u društvu svih ost kopanju i odakle se h odn ik n astav alih muškaraca, od kojih su mnogi prokleli dan kad su je sreli, ona je lja o o p et pravo. Tu, odm ah iza z a prvi put osetila neki ženskim instiv o ja beše pod zem n i h odn ik sasvim ktom da je pred njom izuzetan čo zatrpan. M a k fe rs o n o v a d žep n a svevek. Prvo je pomislila đa je to zbog tiljk a je o svetlja va la zem lju i k a m e toga što ju je spasao u trenutku kad nje, a li n ije m o g la d a o tk rije b ilo je bila ii smrtnoj opasnosti, a zatim k a k a v ostata k p ro la z a n a m estu je u mislima ispitivala sebe nije 'li rušenja. to zbog lepog muškog lika, prija — S ve je g o to v o ! U m rećem o ! — tnih crta lica, snažnog, ali vitkog zlo k o b n o re č e Pirson. tela i očiju boje kaljenog čelika tog — U ću ti v eć jednom , p ro k le ti g a ćoveka. Da bi sebi dokazala da to vran e, sin e S oton e! - o p so va M a nije interesovanje žene koja želi lju k fe rs o n i lako g a pljesou dlan om bav. nego nešto drugo, ona je ispopp licu, od č e g a P irso n p a d e uz zid Ijila veću brigu u trenutku kad je h odnika. D žef Harvej onesvešćen, a zatim — H a jd em o! - p o z v a Lun. — veću nežnost dok ga je pridržavala. T r e b a sve b rzo da o sm o trim o i u tvr Džef joj priđe u mraku i obujmi d im o k a k o da se spasem o. • — N e m a spasa odavde! J a to zn a m najbolje, m a k a r m e taj čo vek o p et uciario - ja vi se Pirson. — Sam e, z a tv o ri tog ćo vek a i nje-' g o v o g v r a ta ra tarno gd e sm o ih osta .'ili, dp. nam ne smetaju. Javiću da nr.'n dođe pom oć iz sk 'on išta .'a k o to Dude n eizb ežn o - re č e L u a
40
je rukoj^~preko leđa. ■ Ona‘'še nije opirala. U drugoj pri, lici ne bi dozvolila da bn ide dalje, ' ali sada kao da je mislila da je baš ^sada pravi čas da pokaže Harveju da joj nije tuđ, ona se podavala zagr ljaju. On je obuhvati obema ru■ kama i njihove usne se spojiše u'
strastven poljubac, ođ koga Joj se z a v rte u glavi. Bili su u potpu nom m ra k u i sam o u dnu h odn ika svetle la je M a k fe rs o n o v a lam pica, dok o sta lih Lun isp itiva o čas tlo, a čas svod hodnika.
—. Ko šu ti ljudi? - upita Dora Gilson podrhtavajući od nekakve prijatne jeze i stojeći u zagrljaju Harveja — Ne poznajem ih, ali siguran sam da su to pravi, dobri ljudi. Mo guće je da su iz policije, ali ne,iz londonske, jer ja bih morao da ih poznajem. Sve malo važnije »kali bre« Skotland Jarda znam bolje nego njihov glavni šef — odvrati Harvej. On je opet poljobi, ali ona se blago izvi iz njegovog naručja i ša pnu: — Ostavi me, dolaze. Lun je nešto pričao Makfersonu i pokazivao na svod hodnika. Dora Gilson iziđe pred njih i reče: — Našli smo se u zajedničkoj opa snosti, a ne znamo ništa jedni o dru gima. Ja sam Dora Gilson, uzalud pravnik po školi, jer volim ponešto od onog što zakoni ne podržavaju. — Da, nije bilo pogodnog treriutka da se upoznamo kako treba, gospođice Gilson. Ja sam Dik Kvinton, a ovo je moj pomoćnik i ko lega Slim Makdonel/— reče Lun, a Makferson ga začuđeno pogleda 1. poče da ponavlja svoje novo ime mičući usnama kao da glasno go vori — O vama malo. znam, ali o gospodinu Harveju nešto više. S obzirom da uživate njegovo poverenje, imate i naše uz sve naklonosti. — O. ho! Čuješ li ti ovo Džefe? Prvi put čujem da uživaš nečije poverenje — našali se devojka, jer već beše osetila neku čudnu bliskost sa dva čoveka koji su pokušali da je spasu i sami se našli zarobljeni pod zemljom. Eh, ti, brbljivice — odvrati Džef videči da se Lun i Makferson "već udaljavaju idući ka rešetkama i vra tima iza kojih su bili Pirson i Lendon.
D žef i Dora krenuSe za njima, ali na v r a tim a ih d očeka Lun i reče: — U zm ite čeb ad s ležaja,', p a se sm estite ta m o dalje, je r 'mi ćem o da ra z g o v a ra m o sa Pirsonom . P r i sustvo d am e b i nam sm etalo, a nju b i m o g a o d a v red a g ru b i re č n ik ona d v a zlikovca.
— Nisam suviše osetljiva, ali pri stajem da budem dalje. Međutim, Džef može da vam bude samo od. pomoći, a i ja bih bila sigurnija — smejući se reče devojka. — Njega sam hteo da vam priklju čim zato da vam ne bude neprija tno samoj. Pored toga, potrebno je da se odmorite, jer za koji sat počećemo naporno spasavanje odavde — dodade Lun. -- Možemo li da ostanemo s vama oboje? — upita Harvej. - Slu čajno znam da moja koleginica nije suviše osetljiva. Ne plaši se leševa, a još manje psovki. — Dobro... Nemamo prava da vam to onemogućimo, jer treba da učestvujete u svemu - zaključi Lun i propusti ih unutra. Makferson im na časak osvetli prolaz i sačeka da sednu na uzi danu klupu, pa se opet nagnu za nekim poslom kojim je bio zauzet stojeći uz sto natrpan ostacima hrane i konzervama. — Sta to radite? Upropaštavate hranu i otvarate konzerve bez po trebe! A već sutra žalićemo svaku mrvicu bačene hrane — reče Džordž Pirson. — Već sam ti rekao da ćutiš, milion ti brbljivih papagaja! Ja ovde lovim svaku mrvicu ,i svaku kap masnoća, da napravim svetiljku, jer treba da ćuyam bateriju svoje .dže pne lampice, a ti urlaš kao besan dingos u zamci - odvrati M akfe rson. — Ide Ii to. Same? - upita Lun i brzo ugrize usnu. jer opet beše pogrešio oslovljavajući mornara pra vim imenom, a pre nekoliko mi nuta ga je predstavio kao Slima. — Srećom, našao sam prilično materijala. Imaćemo primitivnu 41
svetiljku* za najmanje dva dana. ’hođriicl I skrovišta u podzemlju Međutim, dosta mi je što mesecima zamka opremljeni dobro skrivenim brkaš imena. Zapamti jednom da- eksplozivom da se zaruše kad to sam ja Slim, a ne Sam. Dolazi mi da njemu zatreba. On je^sam zaručio Samjuelu J^endersonu razbijem nju neke prolaze k brdu i u pećine po^ šku, pa da tim povodom zapamtiš padinom. Da li ima prolaza za koje razliku. A mogao bih i neke druge^ ja ne znam, ne umem da kažem — zaštitne mere da preduzmem gospo-' izloži Pirson kao da se plaši da g& dine Kvinton — gunđao je Makfe- jaeko ne prekine. rson srećan što je i on jednom uhva .— Dakle, ima prolaza za koje ni ti ne znaš? — upita Lun. tio Luna u grešci, Nastaviše razgovor o svetiljci,' - — Još koliko? Ja sam ispitivao koja uskoro planu dimeći i smrdeći samo deo podzemlja. On me sprena izgorelu slaninu. Međutim, Džef ćio da nastavim... ' Harvej nije bio naivčina, Sećao se — Ali, do đavola, milion mu be* svega što je čuo o slavnom Donaldu zimenih sinova morske krave ko je Sikeftu i njegovom vernom drugu to »On«? Tako mi svih mora i Samjuelu Makfersonu. Više puta je okeana, ako budeš i dalje izbegavao o d ' slavnog detektiva Čarllja Pi- da kažeš, slistiću ti nos i njušku pčina tražio da mu priča o Lunu. pa tako da ti ne smetaju dok pričaš, je i od njega čuo veran opis izgleda jer ih više nećeš imati Odleteće u kralja ponoći i njegovog mornara. ugao i prilepiće se tom tvom paSada je sve to upoređivao odje ,covu Lendonu na grb zamka što ga dnom upozoren Lunovom greškom. nosi na kapi — zabrunda MakfeN ije niogao a da se ne sagne ka rson }. podnese pesnicu pod nos D orl Gilson i šapne: .Džordža Pirsona. — Sad sam siguran da ćemo se — Ali ja to... Verujte mi, ljudi! On spasti. — Zašto tako misliš? Jesi 11 video sd javlja telefonom, piše poruke, ili saznao nešto novo? -- upita deVo-, naređuje odnekud tako da ga čuje u svojoj sobi onaj kome govori. Ali jka takođe šapatom. — Znam ko su ova dvojica — nikad se ne pojavljuje. Niko ne zna njegovo ime! On je vladar zamka, a odgovori tiho Harvej. — Reci, čoveče... Zašto me rtiu- ja sam san^o njegov sluga? — uzbu đeno i vičući je odgovarao Pirso'n. čiš? — skoro Ijutito reče devojka. — To su Donald Sikert, odnosno —'On može da bude Sotona, gospo Lun, kralj ponoći i njegov mornar dar moje" Iris. Može da bude čak i Samjuel Makfersori, poznat i kao Lim, kralj ponoći, ali ja niti sam ga Grizli Sam — .odvrati Harvej. ~ I Video, niti znam ko je a moram bepazi da to ostane- samo među nama. zuslovno da ga slušam 1 da mu pre — Da... Razumem te, Džefe... Sad dajem dobit kluba. shvatam i ne plašim se više to smo Svi se nasmejaše. Jer sada su cvde - zaključi devojka. Džef Harvej i Dora Gilson bili sigu rni da su tu Lun i njegov mornar, Pri treperavom svetlu primitivne '^Vetiljke načinjene od prazne ko koji se otkrivao svojim neobičniria nzerve, malo krpe i masnih delova psovkama i pretnjama. — A kako mu predajete novac? hrane, Lun poče da gbvori: — upita, Harvej. — Pirsone, treba'da završimo naš razgovor i da se izvučemo iz ove ja Pirson ga prezrivo pogleda i opet zbine. . ; / nastavi da čeka šta će da učini Lun, — Ati to je'nemoguće! On je zaru-'^' jer shvatao je ko ovde mesi kolač. .^io prolaze najmanje na tri mesta, '• — Hajde, odgovori mu - reče ■'jer znam da su svi važniji prolazi, L u a :42
— Dobijem naređenje gđe đa ostavim novac. To su najčešće prosto rije koje S3 otvaraju turistima. M o guće je da On dolazi 1 kao turista, pa tako i odlazi, koristeći priliku da se sakrije u nekom kutu. jer očito je jedini pravi poznavalac dvorca i podzemlja — ispriča Pirson. — Dakle, tako... On je imao inte resa da zaplete mnoge stvari, ali ti bi mogao neke da otpleteš u svom interesu — reče Lun i dugo je ću teći po'smatrao Pirsona kao da ga hipnotiše. Ovaj se bedno osećao onako ve zan i nemoćan, a uz to siguran da mu nema više spasa, jer su šefovi i On, duh zamka, sigurno zaključili da je postao nepotreban, pa čak i opasan ako progovori. Ihaće ne bi aktivirali mine za rušenje podze mnih hodnika. Sve tp ga je pritiskalo. a sada ga je prosto rastakao pogled tog čudnog čoveka koji traži istinu. — Govoriću, jer to inače nema više nikakvog značaja — klonulo asaključi Džordž Pirson. — Najbolje je da govoriš tako da ne moramo da ti postavljamo pita nja — reče Lun. Pirson zaklima glavom u znak da je shvatio Lunov zahtev i poče da priča; — Pre dvadeset godina bio sam mladić pun snage i neobuzdan. Uha pšen sam zbog vožnje tuđim kolima i tuče s policajcem koji je pokušao da me uhvati. U zatvoru sam se upo znao s nekoliko ljudi, od kojih me je jedan pozvao da ga posetim kad budemo slobodni. To sam učinio nakon šest meseci provedenih u za tvoru. Dobio isam posao kod izvesnog šefa Vilijamsa Ulmena. Ja dnik, poginuo je godinu dana ka snije i ja sam ga zamenio, jer sam brzo učio zanat Bilo je to vrem e kad su počinjale sve češće da niču tajne i javne ko ckarnice u Londonu. Vešto spojena prostitucija sa kockom bila je speci-
faTnost poslova Vilija Ulmena koji je bio doseljenik iz Sjedinjenih država Amerike. Njegov deda je bio iseljenik iz Engleske, dole od'Hempšira. Jedan rođak bez naslednika ostavio mu je imanje i priličnu sumu novca u nasleđe. Ulmen jo došao iz Cikaga. gde je bio običan gangster. Primio je nasledstvo’i o^tao da živi u Londonu, ali je obno vio veze sa svojim šefovima iz Ci kaga. Oni su mu pomogli da okupi nekoliko stručnjaka za kockarnice i finansijske podvale, pa je počeo da radi. Stvarno je postao šef čikaške ekspoziture u Londonu. Bio sam njegov pratilac i telohranitelj, ali sam brzo počeo da obavIjem i važnije poslove. Kad je u su kobu sa konkurentskom bandom pao izrešetan pištoljskim mecima dok je igrao golf kod Handona, ja sam preuzeo poslove. Međutim, ni kada nisam saznao ko su pravi vla snici kockarnica i poslova. Kad je oglašena licitacija za prodaju za mka Vensli, naređeno mi je da ga kupim. Dobio sam novac i postao zvanični vlasnjk zamka. Dobio sam i uputstva kako da ga uredim i kako. da gazdujem. Dobijao sam i ljude, ili preporuke za neke od njih. Tako su mi preporučili Roja Brauna, Judžina Baseta, tog mrtvog Smita, Gloriju Berkli i mnoge druge. Neki.od njih su doveli žene. ni devojke, a Glorija Berkli je čak dovela i jedva poki-etnog starca Fi lipa Dela.; Ona mu je bila pratilja, pa nevenčana žena i konačno zašti tnica, jer je straćila njegovo bo gatstvo. a ja mislim da ga je prosto opljačkala. Ona plaća deo zamka u kome ga drži i gde ne dozvoljava da dođe. Ona ima svoje poznanike, posetioce i prijatelje. Neki dolaze zbog nemoćnog Dila. Takav jedan posetilac, izgleda, bio je Japanac. Ona mi nije ništa rekla, ali čuo sam od dete ktiva kluba Judžina da je »baš dopU-. tovao jedan Japanac i otišao sa>Glorijom Berkli«. Posle me je duh, ja ga tako zovem, cbavestio da je leš u 43
mofoj btbllotecl 1 đa treba đa ga sahranimo tajno. Ostalo znat-e. Te iste noći došao je Markus Renbou, za koga znam da je trgovac i krijumčar oružja. Neke goste sam povremeno, a naročito kad bi im to zatrebalo u klubu, snabdevao heroinom. Ponekad sam davao i Renbou. — Imam jednu bebicu, koja sa mnom voli da prosanja — rekao je tražeći drogu. Dao sam mu šest doza i on je otir šao. Posle je došao sa pričom da nije našao devojku, jer su vrata sobe bila zaključana. Tek što je on to ispričao, javili su mi da su ovo dvoje, Harvej i devojka istrčali iz sobe u kojoj je bio leš devojke i po red koje je protračo neki starac. Pokušali smo da zataškamo stvar, ali Harvej je njuškao oko ne&tale Francuskinje i odlučili smo da ga ukloninio. Šta je dalje bilo, sve znate. — To je sama deo onoga što že lim o da znamo — reče Lun. - Kal;va je to priča o Francuskinji? — Nju je zaista neko oteo iz kluba. I za jmene je to zagonetka. Duh mi je naredio da je potražim, ali uzalud sam istraživao. Njen ne stanak je i izazvao ztfrku, jer odje dnom su mnogi pokušavali da ispi tuju i njuškaju po klubu. Očekivali smo da se pojavi i policija — izloži Pirson. Kojim sve nedozvoljenim poslo vim a se bavi Klub Vensli? — upita Lun. — Ima svega po malo. Imamo grupicu devo jaka, koje su uvek spre mne da prave društvo gostima. Re kao sam da u izuzetnim prilikama imamo i rezerve nekoliko vrsta droga. Gosti mogu da se kockaju na koji god način žele i slično — odgo vori Piršon očito s dosadom i be zvoljno. — A kakve su to priče o vašem li čnom životu? — pitao je dalje Lun i ne znajući kakav odgovor može da dobije.
44
— Znam, već ste zabadali svuda svoj nos... Moje devojke me ipak vole. Zarađuju dobro. Zlobnici to zovu Pirsonov harem, ali nije istina... To su devojke koje posebno štitim, jer su najvrednije. Lepe su i prvoklasne u svemu... — Koliko ste ih prodali? — upita Harvej. Pirson se trže I Ijutito odvrati: — Idite do. đavola! One su to i tražile! Ulagao sam dosta novca da ih Ižđržavam i osposobim đa zaluđujii ljude. Imao sam pravo da dobijem naknadu kad su odlazile s menadže* rima. — Bolje recite sa trgovcima belim robljem — ispravi ga Harvej. „ — Gde je sada harem, odnosno gde su te devojke? — nastavi Lun da pita — Skrivene su u posebnom delu zamka Tamo niko ne može bez mene, a ja nikog ne bih odveo.,Još nešto ću da kažem... Dosta sam brbljao. Neću više da govorim — reče Pirson. Lun ga je ćuteći posmatrao neko> liko trenutaka, a onda se obrati Makfersonu: — SljLme, odveži lb obojicu i dalje pripazi na svaki njihov pokret. Pu caj odmah u trbuh ili u srce. ako nešto pokušaja Odvezani Pirson i Lenđon su zbu njeno stajalL — Ja pogađam ptičicu u letu, tako mi svih onih Sto su mislili su protno — reče mornar. — Pokušate' li da bežite, vezaću vas vrućim ko ncem što ga odmotava k o m ^ ć olova iz mog kolta. — Sta želite od nas? — upita Pi rson. — Prihvatite se posla | otrgnite šipke od ovih rešetki i vrata Napravićemo grube alatke, pa ćemo da otkopamo prolaz objasni Lun. — To su desetine tona zemlje na uskom prostoru. Pored toga sru šene su podzide i betonski držači Zemlja ć© i dalje da se ruši,ćim od stranimo jedan deo. Potrebni su ba-
•Ivan! za pođgrađivanje, l?ao u ru dniku. Mesecima ne bismo uspeli da prođemo - izloži Pirson i razdćarano se vrati na ležaj pored zida. — Tamo i nećemo da kopamo. Našao sam mesto gde na dva do tri jarda iznad ovog hodnika prolazi drugi. Imamo i snage i mogućnosti da otvorimo taj prolaz objasni •Lun. j • Njegova uverenost uskoro pređe na sve ostale, p a je Džordž Pirson radio iz sve snage i piifetao da ga smeni n e k i; drugi muškarac tek kad bi bio sav, u znoju i zadihan zbog zagušljivog vazduha u jam i nad sobom. Dok je kopao Makferson, oko njega su padale prave gomile zem lje. ali 1 Harvej je pokazao snagu i izdržljivost za divljenje. Lendon nije ni kopao. On je bio zadužen da odlomi daske -od ležaja i nađe bilo šta od čega bi napravio primitivne lestvice. — Opet meni pripada da obezbeđujem ulaz. Vratar ostaje vratar Salio se on ohrabren naporima os’ talih. Već je smišljao kako da ođmagli kad se nađu na slobodi i zato iskori sti trenutak *fe:ad je bio daleko od ostalih pored Luna, pa mu šapnu: — Ja imam koješta važnog da vam ispričam, pa me odvojite kad iziđemo. jer hikada ne bih to učinio pred Pirsonom. Znam da on krije mnoge svoje grehove. Ja nisam ni šta kriv, ali policija ne bi imala rajaim evanja.. Predlažem da se na godimo. — Mislim da je to dobro - odgo vori Lun i naredi mu da brže vezuje prečke na odlomljene daske. Konačno mu pomože da skinu te ška vrata pa ih dovukoše kod rupe, jer je trebalo da se podigne platfo rm a za kopanje. Malo kasnije na platformi se nađe Makferson i gle dajući čas iznad sebe da odredi gde i kako da udari metalnom šipkom,. B čas ispred sebe ^ia zaštiti oči dok padaju grumeai zemlje i komadi
škriljca i kamenja, on’ odjednom uskliknu: — Rupica! Crna, slatka ,rupica iznad koje je prazan mrak, milija rdu . mu zvezda na širinama okeana! . ., . . On zamahnu još nekoliko iJuta i pored njega projuriše gomile zem lje, a onda baci šipku, ispruži ruke i skoči uvis. Pod njim se sruši platfo rma načinjena od vrata i gomilica zemlje. Bilo je neobično gledati kako se njegovo telo polako diže na mišicama, a onda nestaje u otvoru. Kad nestade, svi se okupiše d a zavire gore u prolaz i pored opasno sti da se nove gomile zeVnlje obruše posle njega. Videše tračak svetla, koji nestade, jer Makferson se na gnu i objavi: — Hodnik, momci! Hodnik, gospo đice Dora! Pravi, stari i ozidani ho dnik, koji ide desno i levo dokle do pire svetio moje lampice Dolazite, sto mu krtičnjaka! Dolazite ovamo! Lun namesti improvizovahe lestve pa prvo pomože Dori Gilson da se popne i ispruži ruke. Makfe rson je dočeka i iako podiže. Sledeći se pope Lun, a zatim pozva Harveja, pa Lendona. Svaki „put je Pirsoil pokušao da on bude na redu ali je morao da se popne poslednjL Konačno se svi nađoše u iTepoznatom, vrlo starom podzemnom ho dniku. Kad pregledaše tlo, ustanoviše da nema nikakvih tragova. Da su ljudi ovuda prolazili skoro, ostao bi bilo kakav znak toga. Na trenu tak s jedne strane dopreše do njih nekakvi zvuci. Lun proceni da je to došlo s one strane na koju je’ tre balo da krenu. On izvadi upaljač s nekoliko dodatnih sitnica koje uvek mogu da zatrebaju. Medu njima bila je i vrlo precizna busola. Zamak je bio postavljen dužinom sever — jug. Lun je znao da je me sto. na kom su bili zatrpani blizu brda na istočnoj strani. Dakle, tre balo je ići prema zapadu. Jedan prodoran vrisak začu se u daljinu Svi zastadoše i samo Lua reče; 45
- Požurimo, Jer moSđa Io§ možemo pomoći onom ko je jauknuo. - Krećemo čim ovu dvojicu opet vežem — reče Makferson i nastavi da gunđa vezujući Džordža Pirsona, koji je takođe gunđao protestvujući. Međutim, Bazil Lenđon i2aienada potrča prema istoku, na onu stranu koja nije bila određena kao pravac kretanja Makferson ga pozva da se vrati, a onda poteže kolt i opali kad je begunac već bio nestao u mraku. Samo su se njegovi koraci čuli, ali posle pucnja sve se utiša. - Pogledajte, Harvej, toga čoveka — xeče Makferson; ~ $to mu glupih zečeva, nije trebalo da se uzda u svoje noge. - Mislite li da Je pogođen? — upita Harvej. - O tome ne treba ni da mislimo. Jedino pogledajte da nije samo ra njen. Ne želim da mislim na to da skapava usamljen — odvrati Makfe rson i pruži svoju lampicu. Harvej otrča i vrati se nazad po sle manje od dve minute. - Tačno kroz levu plećku i srca Valjda je-bio mrtav pre nego što je pao - izvesti on. - Eto. vidiš li, Pirson? Kuršum vezuje za celu večnost — obrati se mornar preostalom zarobljeniku.
vn Zbog istrage povećani broj polica jaca u Klubu Vensli značio je i pove ćanu gužvu, zbog koje je.dolazilo i do nekih nesporazuma. Niko nije znao sva pojedinačna zaduženja policajaca, pa se događalo da neki nisu znali šta da rade, a drugi nisu stizali da obave sve što se od njih traži. Tako je došlo-do greške u ko joj je poručnik iz Vatforda poslao Darkovog policajca, koji je čuvao Roja Brauna, da okupi grupu od če tiri kolege pa da sa njima pode na novi zadatak. Policajac je mislio da poručnik preuzima brigu o Braunu i otrčao, a poričnik je nastavio sVoj posao.
46
Kađ je Dark hteo đa sastavi $pi&ak svih Hca koja bi trebalo da se nalaze u klubu, a nisu se pojavila, on nat'edi da mu dovedu Roja Brauna, menadžera kluba i glavnog pomoćnika Džordža Pirsona. Bio j© ljutit zbog te greške toliko da odmah naredi neka se svi gosti i stanovnici zamka dovedu u resto ran i ostanu pod stražom. Dok Sd izvršavalo njegovo naređenje, on zapisa imena onih koje želi da pro nađe. Bili su to Pirson, Baset, SnaH; Lenđon, Pjetrer i sada Roj Braun. Pogledom potrži Gloriju Berkli i Ivon Bruks, ali ih ne nađe. Nije bilo ni inspektora Tičborna. Za to vreme Tičbom je posmatrao kako dve žene obilaze klub 1 ponekohi šapatom kažu po neko liko rečenica. Njihov prolazak krca klub izazivao je nova kretanja. Svaki od onih sa kojima bi razgova rale uskoro je kretao nekud. Kona čno se dve žene nađoše u salonu na istočnom kraju drugog sprata gla vne zgrabe zamka i ujedno glavnog dela kluba. - Konačno da predahnemo — reče Glorija Berkli. ^ — Potraži kakvo piće dok ja ski nem veš. Veoma mi'je topla Ostaću samo u haljini Tako ću olakšati po liciji ako počne pretres kluba i . osoblja — smejući se reče Ivon ' Bruks i podiže skute haljine da je svuče preko glave. Tičborn, koji je provirivao uz do vratak naglo se povuče,'ali tada naiđe Glorija Berkli i ugleda ga,iMk doviknu: - Ne bežite, inspektore! Pr
View more...
Comments