Asa Larsson - Prolivena Krv

ASA LARSSON

PROLIVENA KRV

Jer, gle, izaći će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani. Izaija 26, 21 Propast će savez vaš sa smrću, vaš sporazum s podzemljem održat se neće. Kada bič razorni prođe, satrt će vas; kad god prođe dohvatit će vas; prolazit će svako jutro, danju i noću. Samo će vas strah uputit u objavu. Izaija 28,18-19

Petak, 21. lipnja Ležim na boku na kuhinjskoj klupi. Ne mogu zaspati. Usred ljeta noći su svijetle i teško je naći mir. Zidni sat iznad mene uskoro će otkucati jedan sat. U tišini otkucaji satnog njihala sve su glasniji. Razbijaju svaku rečenicu. Svaki pokušaj suvislog razmišljanja. Na stolu leži pismo te žene. Leži mirno, kažem si. Leži mirno i spavaj. Razmišljat ću o Traji, pointer kujici koju smo imali u mojem djetinjstvu. Nikada nije mogla biti na miru, koračala je uokolo po kuhinji kao lutajuća duša dok su joj kandžice lupkale po lakiranom drvenom podu. Prvih mjeseci smo je u kući držali u kavezu kako bi je prisilili da se smiri. Naše riječi “sjedni”, “stani”, “lezi” neprekidno su ispunjavale kuću. Sada je isto tako. Na prsima mi leži pas koji želi poskočiti na svaki otkucaj sata. Svaki put kada udahnem. Ali to nije Traja spremna na skok koja leži na mojim prsima. Traja je željela samo trčkarati naokolo. Istrčati nemir iz tijela. Ova kuja okreće svoju glavu od mene kada je pokušavam gledati. Ona je puna zlih namjera. Pokušat ću zaspati. Netko bi me trebao zatvoriti. U kuhinji bi trebao biti kavez. Dižem se i gledam kroz prozor. Jedan je i petnaest. Svjetlo je kao po danu. Duge sjene starih borova na rubu dvorišta pružaju se prema kući. Razmišljam o tome kako izgledaju kao ruke. Ruke koje se protežu iz svojih uznemirenih grobova i traže mene. Pismo leži tamo na kuhinjskom stolu. U podrumu sam. Dvadeset i pet je do dva. Kuja koja nije Traja stoji na nogama. Trči naokolo meni potpuno nerazumljivo. Pokušavam je dozvati. Ne želim je slijediti u te neistražene divljine. Glava mi je prazna. Ruka skida sa zida. Raznorazne predmete. Što ću s njima? Bat. Poluga za izvaljivanje. Lanac. Čekić. Ruke sve to polažu u prtljažnik automobila. To je kao slagalica. Ne mogu si predočiti sliku koju komadići predstavljaju. Sjedam u auto i čekam. Mislim na ženu i pismo. To je njezina krivnja. Ona je ta koja mi je poremetila razum. Vozim auto. Na kontrolnoj ploči nalazi se sat. Ravne crte bez značenja. Cesta vodi izvan vremena. Ruke drže volan tako čvrsto da prsti bole. Ako sada poginem, morat će izrezati volan iz auta i pokopati me zajedno s njim. Ali ja neču poginuti. Zaustavljam auto sto metara od obale gdje ona drži svoj čamac. Idem dolje prema rijeci. Sjajna je i mirna i čeka. Lagano klokoče ispod čamca. Sunce pleše u valičima koje stvara pastrva koja izranja na površinu i jede kukuljice. Oko mene se roje komarci. Zuje mi oko ušiju. Sliječu mi oko očiju i na vrat i sišu moju krv. Nije me briga za njih. Jedan zvuk me natjera da se okrenem. To je ona. Stoji samo deset metara dalje od mene. Njezina usta se otvaraju i oblikuju se u riječi. Ali ja ništa ne čujem. Uši su začepljene. Njezine oči se sužuju. U njima se rasplamsava ljutnja. Činim dva teška koraka naprijed, još uvijek ne znam što hoču. Nalazim se izvan svijesti i razuma. Ona sada ugleda polugu za izvaljivanje u mojoj ruci. Usta se zaustavljaju. Sužene oči se opet šire. Trenutak iznenađenja. Onda strah. I ja primječujem polugu za izvaljivanje. Moja ruka sve više blijedi oko čelika. I iznenada vrača se pas. Golem. Šape su mu kao kopita. Dlaka mu je nakostriješena od vrata do repa. Gubica mu je razjapljena. Progutat će mene. Zatim će proždrijeti ženu. Stojim pokraj nje. Ona kao opčinjena gleda na polugu za izvaljivanje i zato je prvi udarac zahvača po sljepoočnici. Čučnem pokraj nje i polažem obraz na njezina usta. Vruč zapuh po koži. Još nije gotovo. Pas juri pomahnitalo na sve što mu se našlo na putu. Kandžama stvara duboke brazde u zemlji. Ja bjesnim. Potpuno me obuzima ludilo.

A onda dolazim k sebi Kućepaziteljica u crkvi Pia Svonni stoji u dvorištu svoje kuće i puši. Ona obično drži cigaretu onako kako žene i običavaju, između kažiprsta i srednjeg prsta. Ali ona je drži čvrsto stisnutu palcem, kažiprstom i srednjim prstom. To je vraška razlika. Približava se Ivanje, to je razlog. Čovjek postaje razdražen. Neće spavati. Ni ne treba. Noć šapuće, vabi i privlači, pa se mora izaći. Šumske vile vezuju nove cipele od najmekše brezine kore. To je pravo natjecanje među princezama. One se zaboravljaju pa plešu i skakuću po livadama iako možda prođe i poneki auto. Izlizuju cipele dok ih mali vilenjaci skriveni među stablima gledaju razrogačenih očiju. Pia Svonni gasi cigaretu po vrhu jedne naopako okrenute tegle za cvijeće koja služi kao pepeljara i ubacuje opušak u rupu. Sine joj ideja da ode biciklom do crkve u Jukkasjarvi. Sutra će se tamo biti vjenčanje. Ona je već sve počistila i uredila. Odlučila je napraviti veliki buket cvijeća za oltar. Nabrat će ga na livadi iza crkvenog dvorišta. Tamo rastu žuti žabnjaci i ljubičasto ljetno cvijeće u oblaku bijelih stolisnika. I plavkaste potočnice šapućus ruba jarka. Stavlja mobitel u džep i zavezuje teniske. Noćno sunce obasjava dvorište. Nježna svjetlost prolazi kroz drvenu ogradu i duge sjene od dasaka čine da travni pokrivač dvorišta izgleda kao ručno istkani tepih sa svijetlozelenim i tamnozelenim prugama. Skupina kosova galami i zabavlja se na jednoj od breza. Cijeli put dolje do Jukkasjarvia jedna je dugačka nizbrdica. Pia pedalira i mijenja brzine. Brzina kojom vozi je opasna. Nema ni kacige. Kosa joj vijori. Kao kada joj je bilo četiri godine i kada se ljuljala stojećke na ljuljački napravljenoj od automobilske gume vani u dvorištu sve dok ne bi osjetila da bi se guma mogla preokrenuti. Vozi kroz selo Kauppinen gdje u nju bulji nekoliko konja sa svojih pašnjaka. Kada prelazi most preko rijeke Tome primjećuje dva dječaka koji pecaju malo nizvodno. Cesta ide paralelno s rijekom. Selo spava. Prolazi pokraj turističkog naselja i konačišta, starog Konzuma i ružne zgrade Narodnog doma. Srebrnastih drvenih fasada obiteljskih kuća i bijelih izmaglica po livadama iza plotova. Pri kraju sela, na kraju puta, uzdiže se crvena, drvena crkva. Osjeća se miris svježe nanesenog katrana na krovnu ivericu. Ograda je ugrađena u crkveni toranj. Da bi se ušlo u crkvu mora se prvo proći kroz toranj te zatim stazu napravljenu od kamenih blokova koja vodi do crkve. Jedna od plavih vrata na crkvenom tornju širom su otvorena. Pia silazi s bicikla i naslanja ga na ogradu. Trebala bi biti zatvorena, razmišlja i ide polako prema vratima. Nešto šušne u niskim brezama na desnoj strani puteljka koji vodi dolje prema župnom dvoru. Srce joj zakuca brže i ona se ukipi i osluškuje. Bio je to samo malo šuškanje. Vjerojatno neka vjeverica ili poljski miš. I stražnja vrata na crkvenom tornju su otvorena. Ona može vidjeti ravno kroz toranj. Vrata crkve također su otvorena. Srce joj žestoko udara. Sune je mogao zaboraviti zatvoriti vrata na tornju ako je malo slavio večer uoči Ivanja. Ali ne i vrata koja vode u crkvu. Pomislila je na mladež koja je razbila stakla na prozorima crkve u gradu i unutra ubacila zapaljene krpe. To se dogodilo prije nekoliko godina. Što se dogodilo sada? Slike joj se brzo izmjenjuju u glavi. Slika na oltaru posprejana je i popisana. Dugački zarezi nožem po netom obojenim crkvenim klupama. Vjerojatno su ušli unutra kroz jedan od prozora, a onda su otvorili vrata iznutra. Primiče se vratima crkve. Ide polako. Osluškuje pažljivo sa svih strana. Kako je došlo do

svega ovoga? Mladi dečki koji bi trebali biti zaokupljeni razmišljanjem o djevojkama i turirati svoje mopede. Zbog čega oni pale crkve i tuku homoseksualce? Ude u crkvu i zastane. Stoji ispod galerije s orguljama tamo gdje je plafon tako nizak da se više osobe moraju pognuti. U crkvi je tiho i mračno, ali sve izgleda u redu. Isus, Laestadius i Laponka Maria svijetle nedirnuti sa slike na oltaru. No, nešto joj je ipak sumnjivo. Nešto nije baš kako treba tamo unutra. Pod crkvenim podom pokopano je osamdeset i šest tijela. Obično o njima ne razmišlja. Oni leže u miru u svojim grobovima. No, sada osjeća kako se njihov nemir diže kroz pod i probada je poput igala u stopala. Što vam je? razmišlja. Središnji prilaz oltaru prekriven je crvenim tepihom. Upravo tamo gdje završava galerija s orguljama i plafon se uzdiže nad dvoranom nešto leži na tepihu. Saginje se. Kamenčić, prvo je na što pomisli. Mala bijela krhotina kamena. Uzima ga palcem i kažiprstom i ide prema sakristiji. Ali vrata sakristije su zaključana pa se okreće i vraća na lađu. Stojeći pred oltarom vidi donji dio orgulja. Orgulje su gotovo potpuno u sjeni zbog poprečnog drvenog zida koji se spušta s plafona u dužini jedne trećine visine crkvene dvorane. Ali donji dio orgulja vidi. I vidi par nogu koje vise s galerije. Njezina prva, u sekundi smišljena misao je da je netko provalio u crkvu i tu se objesio. I upravo u toj prvoj sekundi ona se razljuti zbog toga. Pomisli da je to bezobrazno. Onda jednostavno ne misli ni na što. Trči kroz ladu i prolazi ispod poprečnog zida i onda vidi tijelo koje visi ispred cijevi orgulja i laponskog znaka za sunce. Tijelo visi na konopu, ne to nije konop, to je lanac. Dugačak željezni lanac. I sada vidi tamne mrlje po tepihu upravo na mjestu gdje je ležala krhotina kamena. Krv. Je li to krv? Saginje se. I onda shvaća. Kamenčić koji drži između palca i kažiprsta. To nije kamen. To je krhotina zuba. Uspravlja se. Prsti ispuštaju bijelu krhotinu, gotovo je odbacuje od sebe. Ruka vadi telefon iz džepa, naziva jedan jedan dva. Čuje muški glas koji zvuči tako prokleto mlado na drugoj strani linije. Istovremeno dok odgovara na njegova pitanja pokušava otvoriti vrata koja vode na galeriju s orguljama. Zaključana su. - Zaključana su - kaže mu. - Ne mogu otići gore. Ide žurno prema sakristiji. Nema ključa. Može li razvaliti vrata? Momak s druge strane traži od nje da se sabere. Kaže joj da pričeka vani. Pomoć je na putu, uvjerava je. - To je Mildred - viče ona. - To je Mildred Nilsson što visi. Ona je svećenica ovdje. Isuse, kako izgleda! - Jesi li vani? - pita on. - Ima li nekoga u blizini? Momak na telefonu natjera je da izađe iz crkve. Kaže mu da nema nikoga na vidiku. - Ne prekidaj vezu - kaže on. - Razgovaraj sa mnom. Pomoć je na putu. Ne ulazi natrag u crkvu. - Mogu li zapaliti cigaretu? Smije. U redu je da na trenutak odloži telefon. Pia sjedne na ulazne stepenice s telefonom pokraj sebe. Puši i primjećuje kako je mirna i sabrana. Ali cigareta gori tako loše. Na kraju vidi da je zapalila filtar. Nakon sedam minuta čuje izdaleka zvuk sirena.

Sredili su je, razmišlja. I sada joj se počinju tresti ruke. Odbacuje cigaretu. Ta gamad. Sredili su je.

Petak, 1. rujna Rebecka Martinsson izašla je iz taksi broda i pogledala prema imanju Lido. Popodnevno sunce na svijetložutoj fasadi s bijelim drvenim ornamentima. Prednje dvorište bilo je puno ljudi. Nekoliko galebova pojavivši se niotkud bučili su iznad njezine glave. Uporno i iritantno. Kako vam se da, mislila je. Dala je vozaču preveliku napojnicu. To je bila kompenzacija za njezine jednosložne odgovore kad je on pokušavao s njom razgovarati. - Tu će dakle biti velika zabava - rekao je pokazujuči glavom prema hotelu. Cijela odvjetnička tvrtka bila je tamo. Skupilo se gotovo dvjesto osoba. Razgovarali su u skupinama. Zatim bi se odšetali dalje. Rukovanja i poljupci u obraze. Na nekoliko mjesta stajali su veliki roštilji. Nekoliko osoba odjevenih u bijelo postavljali su švedski stol na dugačkom stolu prekrivenom bijelim lanenim stolnjakom. Išli su žurno od hotelske kuhinje do dugog stola i natrag kao bijeli miševi u smiješno visokim kuharskim kapama. - Da - odgovorila je Rebecka i stavila na rame torbu od imitacije krokodilske kože. No, preživjela sam i gore stvari. On se nasmijao i odvezao se tako da se prednji dio broda uzdignuo nad vodom. Jedna crna mačka nečujno je prošla moličem i nestala u visokoj travi. Rebecka je krenula. To je bio vrlo umoran otok pri kraju ljeta. Razgažen, isušen i otrcan. Ovdje su se nahodali, razmišljala je. Sve obitelji s djecom i dekicama za piknik i svi lagano pripiti šminkeri s jahtama. Trava je bila krhka i požutjela. Stabla prašna i žedna. Mogla je zamisliti kako izgleda u šumi. Među sadnicama borovnica i paprati sve je puno boca, limenki, kondoma i ljudskih fekalija u gomilicama. Puteljak koji je vodio prema hotelu bio je tvrd kao da je od betona. Izgledao je kao raspucana leđa prahistorijskog guštera. I ona sama bila je gušterica. Tek sletjela sa svojim svemirskim brodom. Obučena u ljudski kostim na putu prema teškom iskušenju. Da oponaša ljudsko ponašanje. Da gleda ljude oko sebe i da radi otprilike isto što i oni. Nadati se da maskirni kostim neče puknuti. Bila je gotovo pred ulazom u dvorište. Hajde sada, rekla je sama sebi. Ti to možeš. Nakon što je ubila one muškarce u Kinini, nastavila je raditi za odvjetnički ured Meijer & Ditzinger kao da se ništa nije dogodilo. To je dobro prošlo, vjerovala je. No, zapravo, sve je otišlo kvragu. Nije razmišljala o krvi i truplima. Sada kada je gledala unatrag na vrijeme prije bolovanja nije se mogla sjetiti je li uopće razmišljala. Mislila je da je radila. No, na kraju je ispalo da je samo slagala papire s jedne gomile na drugu. Naravno, loše je spavala. Bila je odsutna duhom. Cijela joj je vječnost trebala samo da se ujutro spremi da ode na posao. Katastrofa joj je došla sleđa. Nije ju uspjela ni primijetiti do trenutka kada se bacila na nju. Radilo se o jednostavnom kupoprodajnom ugovoru. Klijenta je zanimala duljina otkaznog roka za prestanak iznajmljivanja lokala. I ona je odgovorila potpuno pogrešno. Fascikl sa svim ugovorima pred njezinim nosom, ali ona nije razumjela o čemu se radi. Klijent, jedna francuska tvrtka kataloške prodaje, tražila je odštetu od njezina odvjetničkog ureda. Sjeća se kako ju je gledao Mans Wenngren, njezin šef. Zajapuren i crven u licu sjedeći za svojim radnim stolom. Pokušala je dati otkaz, ali on to nije prihvatio. - To bi bilo užasno loše za naš ured - rekao je. - Svi bi mislili da smo te mi natjerali da odeš odavde. Da mi ostavljamo na cjedilu suradnike sa psihičkim... koji se ne osjećaju dobro. Isteturala je iz ureda to isto poslijepodne. I dok je stajala na Ulici Birger Jarl u jesenskoj

tami osvjetljavana farovima skupih automobila koji su jurili pokraj nje i ukusno uređenih izloga i restorana na trgu Stureplan, obuzeo ju je snažan osjećaj da se više nikada neće moći vratiti u Meijer & Ditzinger. Osjetila je da želi otići od svih njih što je moguće dalje. Ali nije bilo tako. Otišla je na bolovanje. Prvo tjedan za tjednom. Zatim mjesec za mjesecom. Liječnik joj je rekao da radi nešto što voli. Ako voli nešto vezano za svoj posao, neka nastavi to raditi. Ured je počeo sve više prihvaćati kriminalne parnice nakon Kirune. Njezino ime i slika nisu se doduše pojavljivali u novinama, ali ime ureda stalno se spominjalo u medijima. I to je urodilo plodom. Ljudi su dolazili u ured i željeli su da ih zastupa “ona cura koja je bila u Kiruni”. Oni su dobivali standardni odgovor da će im se dodijeliti iskusniji kazneni odvjetnik, ali da ona cura može biti pomoćni odvjetnik. Na taj način postala je dio velikih sudskih procesa praćenih u medijima. U tom razdoblju radilo se na dva grupna silovanja, jednoj pljački i jednom slučaju podmićivanja. Suvlasnici ureda predložili su da ona nastavi sjediti na raspravama i za vrijeme bolovanja. One nisu bile tako česte. A to bi također bio dobar način da ostane u kontaktu s poslom. Nije se trebala pripremati. Samo biti prisutna. Ali, naravno, samo ako ona to želi. Pristala je jer nije mislila da ima neki izbor. Osramotila je ured, morali su platiti odštetu i izgubili su jednog klijenta. Nije im mogla reči da ne želi to raditi. Bila je njihov dužnik pa je samo kimnula glavom i osmjehnula se. Te dane kada je trebala sjediti u sudnici bar je morala ustati iz kreveta. Uobičajeno porota i sudac prvotnu bi pažnju posvetili optuženom, no sada je ona bila glavna cirkuska atrakcija. Ona bi prikovala pogled u stol ispred sebe i pustila ih da je gledaju. Zločinci, viječnici, tužitelj, porotnici. Gotovo da je mogla čuti što misle: “Znači to je ona...” Stigla je na dvorište pred zgradom imanja. Ovdje je trava iznenada postala zelena i svježa. Mora da su je prskali kao ludi za vrijeme suhog ljeta. Zadnje ovogodišnje ruže širile su miris koji je večernji povjetarac nosio u unutrašnjost otoka. Zrak je bio ugodno topao. Mlade žene imale su lanene haljine bez rukava. One malo starije sakrile su nadlaktice u tanke pamučne majice IBluesa i Max Mare. Muškarci su kravate ostavili kod kuče. Trčkarali su u svojim hlačama Gant do bara i natrag noseči piče damama. Pogledavali su žar u roštilju i kratko razgovarali na dijalektu s kuhinjskim osobljem. Tražila je pogledom kroz gomilu. Nigdje nema Marije Taube. Nigdje nema Mansa Wenngrena. No, prilazi joj jedan od suvlasnika, Erik Ryden. Osmijeh na lice. - Je li to ona? Petra Wilhelmsson vidjela je Rebecku Martinsson kada se penjala puteljkom do imanja. Petra je bila novozaposlena u uredu. Stajala je naslonjena na ogradu na verandi pred ulaznim vratima. S jedne joj je strane stajao Johan Grill, također novozaposlen, a s druge Krister Ahlberg, kazneni odvjetnik tridesetih godina. - Da, to je ona - potvrdio je Krister Ahlberg. - Uredska mala Modesty Blaise. Ispio je svoje piče i položio čašu uz laki udarac na ogradu. Petra je lagano mahala glavom. - Zamisli da je ona ubila čovjeka - rekla je. - Točnije rečeno trojicu - rekao je Krister. - Bože, sva sam se naježila! Pogledajte! - rekla je Petra podignuvši ruku prema dvojici muškaraca s kojima je bila u društvu. Krister Ahlberg i Johan Grill promatrali su s pozornošću njezinu ruku. Bila je mršava i preplanula. Sitne, fine dlačice na njoj pobijelile su od ljetnog sunca. - Dakle, ne zato što je žena - nastavila je Petra - ali ona uopće ne izgleda kao netko...

- I nije. Na kraju je dobila slom živaca. I nije sposobna raditi. Samo sjedi ponekad na onim snobovskim kaznenim parnicama. Ja sam moram obaviti posao i sjediti u uredu uz mobitel i čekati ako se nešto dogodi. Ali ona je slavna. - Ona je slavna? - zapita Johan Grill. - Pa o njoj se nikada ne piše. - Ne pišu, ali u odvjetničkim krugovima svi znaju tko je ona. Švedsko odvjetničko društvo nije tako veliko, uskoro ćeš i sam to shvatiti. Krister Ahlberg desnom je rukom između kažiprsta i palca pokazivao mjeru od oko jednog centimetra. Primijetio je da je Petrina čaša prazna i razmišljao je o tome da se ponudi da joj donese novo piće. Ali u tom slučaju bi ostavio Petricu samu s Johanom. - Bože - rekla je Petra - kakav je to osjećaj ubiti čovjeka. - Upoznat ću te s njom - rekao je Krister. - Mi ne radimo na istom odjelu, ali išli smo zajedno na seminar iz tržišnog prava. Čekaj samo da je Erik Ryden ispusti iz zagrljaja. Erik Riden zagrlio je Rebecku i zaželio joj dobrodošlicu. Zbog svojih obveza domaćina onako debeljuškast bio je malo oznojen. Njegovo tijelo isparavalo se kao močvara u kolovozu. Isparica parfema Chanel Pour Monsieur i alkohola. Njezina ga je desna ruka potapšala po leđima. - Baš lijepo da si došla - rekao je sa svojim najširim osmijehom. Uzeo je njezinu torbu i u zamjenu joj dao čašu šampanjca i. ključ od sobe. Rebecka je pogledala na privjesak za ključ. Bio je to crveno-bijeli komad drveta pričvršćen za ključ s jednim umjetnički napravljenim čvorićem. To je za slučaj kad se gosti napiju pa im ključ padne u vodu, razmišljala je. Izmijenili su nekoliko fraza. Kakvo vrijeme. Naručeno zbog tebe, Rebecka. Ona se tome nasmijala, pitala je kako je. Nikad bolje, baš je prošli tjedan dobio velikog klijenta iz biotehničke branše. Integrirat će se s jednom američkom kompanijom, tako da je posla preko glave. Ona je slušala i smješkala se. Onda je stigao još jedan zakašnjeli gost i Erik je trebao nastaviti svoju ulogu domaćina. Prišao joj je jedan odvjetnik iz odjela za kazneno pravo. Pozdravio ju je kao da su stari znanci. Grozničavo je razmišljala da se sjeti njegova imena, ali ništa od toga. Za njim su išli dvoje novozaposlenih, jedna djevojka i jedan momak. Momak je imao plavu grivu preko one vrste preplanulog lica koja se može dobiti samo na jedrenju. Bio je onizak i imao je široka ramena. Četvrtastu izbočenu bradu, a ispod zavrnutih rukava skupe majice virile su dvije jake podlaktice. Kao ušminkani Popaj, pomislila je. I cura je bila plavuša. Na vrhu glave imala je zataknute skupe naočale za sunce. Rupice na obrazima. Vesta iste boje kao i njezina majica kratkih rukava prebačena preko Popajeve ruke. Pozdravili su. Cura je cvrkutala kao crni kos. Zvala se Petra. Popaj se zvao Johan i imao je neko zgodno prezime, no Rebecka ga nije uspjela zapamtiti. To joj se događalo ovu zadnju godinu. Prije je imala pretinac u glavi u kojem je mogla sortirati informacije. Sada pretinca više nije bilo. Bila je samo zbrka koja bi na kraju isparila iz glave. Ona se smješkala i lagano stiskala njihove ruke. Pitala je za koga rade u uredu. Kako im se sviđa na poslu. O čemu su pisali disertaciju i kod koga su obavljali praksu na sudu. Nju nitko nije ništa pitao. Pogledom je šarala među grupicama. Svi su stajali spremni s ravnalom u džepu. Mjerili jedni druge. Uspoređivali ih sa sobom. Plača. Kuča. Ime. Koga poznaju. Što su radili preko ljeta. Netko je gradio kuču u Nacki. Drugi je tražio veči stan, nakon što je došlo i drugo dijete, naravno na pravoj strani Ostermamlma. - Potpuno sam iscrpljen - uzviknuo je onaj što je gradio kuču i sretno se smijao. Jedan nedavno rastavljen muškarac s novim komadom okrenuo se prema Rebecki. - U svibnju sam ustvari bio gore u tvojim krajevima - rekao je. -Skijao sam između

Abiska i Kebnekaisea, morao sam se dizati u tri ujutro i skijati po zaleđenom snijegu. Po danu je bilo tako mokro da se samo propadalo u snijeg. Preko dana preostalo mi je samo izležavati se na proljetnom suncu i uživati. Situacija je odjednom postala neugodna. Zašto je morao spomenuti njezine krajeve? Kiruna se uvukla kao duh među njih. Svi su odjednom počeli spominjati tisuču drugih mjesta na kojima su bili. Italija, Toskana, roditelji koji žive u Jonkopingu i Legoland, ali Kiruna nije htjela nestati. Rebecka je promijenila temu i svi su odahnuli. Stariji odvjetnici proveli su ljeto u svojim ljetnikovcima na Vastkustenu, u Skaneu ili po otočićima. Arneu Eklofu umrla je majka pa je otvorio srce Rebecki i pričao joj o tome kako mu je ljeto prošlo u svađi zbog ostavštine. - Da, kvragu - rekao je - kada naš Gospodin dođe sa smrću, vrag dolazi s nasljednicima. Može još jedno? Pokazao je glavom prema njezinoj čaši. Zahvalila se odbivši. Pogledao ju je gotovo s ljutnjom. Kao da je time odbila i njihovo daljnje druženje. Možda je ona upravo to i učinila. Odgegao se do bara. Rebecka je ostala na istom mjestu i gledala za njim. Bilo joj je naporno razgovarati s ljudima, ali bila je prava noćna mora stajati sama s praznom čašom. Kao jadna biljka koja ne može zamoliti ni za malo vode. Mogla bih otići na zahod, pomislila je i pogledala na sat. I mogla bih ostati unutra sedam minuta ako nije red za WC. Tri ako netko stoji ispred i čeka na red. Ogledala se naokolo tražeći neko mjesto na koje bi odložila čašu. U istom trenutku pred njom se pojavila Maria Taube. Pružala joj je malu zdjelicu s ms/ć/or/salatom. - Jedi - rekla je. - Čovjek se osjeća tjeskobno čim te pogleda. Rebecka je uzela salatu. Prisjetila se onoga što se događalo proljetos dok je gledala Mariju. Žarko proljetno sunce s druge strane Rebeckinih prljavih prozora. Ali ona ima spuštene venecijanere. Jednog popodneva usred tjedna Maria joj dolazi u posjet. Poslije se Rebecka pita kako je uopće došlo do toga da joj je otvorila vrata. Trebala je ostati ležati ispod pokrivača i sakriti se. Ali sada. Prilazi ulaznim vratima. Jedva svjesna da netko zvoni, jednako odsutna otključava sigurnosnu bravu. Zatim okreće ručicu lijevom rukom dok desnom pritišće kvaku na vratima. Mozak joj je isključen. Upravo onako kao kad se čovjek uhvati da stoji pred otvorenim hladnjakom pa se pita što uopće radi u kuhinji. Poslije misli o tome kako možda u njoj živi mala pametna osoba. Djevojčica u crvenim gumenim čizmicama i prslukom za spašavanje. Koja zna preživjeti. I da je ta djevojčica prepoznala te lagane, brze korake. Djevojčica govori Rebeckinim rukama i nogama: “Pssst, to je Maria. Ništa joj ne govorite. Samo je odvedite do vrata i potrudite se da ih otvori.” Maria i Rebecka sjede u kuhinji. Piju kavu bez ičega. Rebecka ne govori mnogo. Piramida zakorenog posuda u sudoperu, hrpa pošte, reklama i novina po podu u hodniku, te zgužvana i znojna odjeća na njoj govore dovoljno. I usred svega njezine ruke počinju se tresti. Mora odložiti šalicu s kavom na stol. Zamahuju nasumice kao dvije kokoši bez glava. - Za mene je dosta kave - pokušava se našaliti. Usput se smije, no njezin smijeh više nalikuje na nemelodično hripanje. Maria je gleda u oči. Rebecka si umišlja da ona zna. Kako Rebecka ponekad stoji vani na balkonu i bulji u tvrdi asfalt ispod njega. I kako se ponekad ne može prisiliti ni da izađe samo dolje do dućana. I mora preživjeti na onom što ima kod kuće. Piti čaj i jesti kisele

krastavce direktno iz staklenke. - Ja nisam psiholog - kaže Maria - ali znam da se čovjek osjeća gore ako ne jede i ne spava. Također bi se trebala ujutro presvući i izaći iz kuće. Rebecka skriva ruke ispod kuhinjskog stola. - Ti misliš da sam poludjela. - Daj molim te, moja obitelj obiluje živčanim ženama. Padaju u nesvijest, urlaju, imaju napadaje tjeskobe i hipohondrije, cijelo vrijeme. Jedna moja teta, jesam li ti pričala o njoj? Jedan dan sjedi na psihijatriji gdje joj pomažu da se obuče. Sljedeći tjedan otvara dječji vrtić Montessori. Ja sam ti potpuno navikla na te stvari. Sutradan jedan od suvlasnika, Torsten Karlsson, nudi Rebecki svoju vikendicu na selu. Maria je radila za Torstena na poslovnom pravu prije nego što je promijenila odjel i počela raditi zajedno s Rebeckom i Mansom Wenngrenom. - Učinila bi mi uslugu - rekao je Torsten. - Tako bih se prestao brinuti nije li mi netko provalio u kuću i ne bih trebao odlaziti tamo zalijevati vrt. Ustvari razmišljam da prodam tu kuću. Ali to je također zajebancija. Naravno da je trebala odbiti. Bilo je tako očito. Ali ona djevojčica u crvenim gumenim čizmicama rekla je da prije nego što je ona uspjela otvoriti usta. Rebecka je poslušno jela vvaldorf salatu. Počela je s polovicom oraha. Čim joj je došao u usta, postao je velik kao šljiva. Žvakala je i žvakala. Pripremala se da gutne. Maria ju je promatrala. - Kako si ti? - pitala je. Rebecka se osmjehnula. Usta su joj bila suha. - Ustvari, nemam pojma. - Ali ti je okej što si došla večeras? Rebecka je slegnula ramenima. Nije, razmišljala je. Ali što da radim? Prisiljavam se da idem dalje. Inače bih mogla završiti u nekoj zabačenoj kolibi, pračena od organa vlasti, smrtno uplašena od ljudi i alergije na električnu struju s gomilom mačaka koje seru po cijeloj kuči. - Ne znam - rekla je. - Čini mi se kao da me svi gledaju čim okrenem glavu. Da pričaju o meni kada nisam pokraj njih. Čim im se približim, započinju neku novu temu. Shvačaš li? Odjednom panično “o vremenu” čim se približim. - Ali to je tako - smije se Maria. - U uredu te zovu Modesty Blaise. A uz to živiš na Torstenovu imanju i postaješ sve usamljenija i čudnija. Naravno da pričaju o tebi. Rebecka se nasmijala. - Hvala ti, sada se osječam puno bolje. - Vidjela sam da si se upoznala s Johanom Grillom i Petrom Wilhelmsson. Kako ti se dopala miss Spinning? Ona je sigurno vrlo draga, no ja ne volim žene koje razmišljaju svojom stražnjicom. Moja stražnjica je kao tinejdžerka. Oslobodila se moje kontrole i vodi svoj vlastiti život. - Svakako, učinilo mi se da se nešto vuče po travi kad si ti dolazila. Ušutjele su i pogledale prema plovnom kanalu kojim je prolazila jedrilica, stari Fingal, vožena na motor. - Ne brini se - rekla je Maria. - Uskoro će svi biti pijani. I onda će teturati do tebe i postavljati prava pitanja. Nagnula se prema Rebecki, primaknula joj se vrlo blizu i rekla joj frfljajuči: - Kakav je to osječaj ubiti čovjeka? Rebeckin i Marijin šef Mans Wenngren stajao je malo podalje i promatrao ih. Dobro je, mislio je. Dobro se drži.

Vidio je kako je Maria Taube uspjela nasmijati Rebecku Martinsson. Marijine ruke letjele su zrakom svuda unaokolo. Ramena su joj se dizala i spuštala. Bilo je pravo čudo kako je uspijevala držati čašu pod kontrolom. Godine treniranja u finoj obitelji, najvjerojatnije. I Rebecka se počela opuštati. Izgledala je preplanula i jaka, primijetio je. Mršava kao motka, no ona je uvijek bila takva. Torsten Karlsson stajao je iza Mansa i proučavao švedski stol. Sve je izgledalo privlačno. Janječi ražnjiči na indonezijski način, svinjski ražnjiči ili škampi začinjeni na kajunski način, karipski riblji ražnjiči s đumbirom i ananasom, pileči ražnjiči sa salvijom i limunom ili pripremljeni na azijski način, marinirani u jogurtu s đumbirom, garam masalom i kurkumom, nekoliko različitih umaka i salate kao prilog. Bijela i crna vina, pivo i jabukovača. On je znao da ga u uredu zovu Karlsson na krovu. Nizak i nabit s crnom kosom poput četke na glavi. Za razliku od Mansa, koji je bio lijepo graden i elegantan. Njemu žene sigurno nisu govorile kako je drag ili kako ih uvijek nasmijava. - Čuo sam da si kupio novi Jaguar - rekao je uzevši jednu maslinu iz salate od bulgura. - Daaa, jedan E-type kabrioleta u savršenom stanju - odgovorio je Mans automatski. Kako je ona? Torsten Karlsson pomislio je u djeliču sekunde da ga je Mans pitao kako ide njegov Jaguar. Dignuo je pogled, slijedio Mansov pogled i zaustavio se na Rebecki Martinsson i Mariji Taube. - Ona je posudila tvoju vikendicu, zar ne - nastavio je Mans. - Nije bilo baš ugodno da sjedi zatvorena u svojem malom jednosobnom stanu. Izgledalo je da nema kamo drugdje otići. Zašto je sam ne pitaš? Ona radi za tebe. - Sada pitam tebe - otresao se Mans. Torsten Karlsson podignuo je ruke u ne-pucaj-predajem-se poziciju. - Zaista ne znam - rekao je. - Ja nisam nikad tamo. Ako i naiđem razgovaramo o sasvim drugim stvarima. - Da? O čemu? - Pa recimo, o tome da stavimo katran na stepenice, o crvenoj boji za fasadu, o tome kako će zakitati prozore. Cijelo vrijeme nešto radi. Jedno je vrijeme bila opsjednuta gnojivom. Mansov pogled ga je tjerao da nastavi. Zainteresiran, gotovo dirnut. Torsten Karlsson provukao je prste kroz crnu četku od kose na glavi. - Da, za ne vjerovati - rekao je. - Prvo je počela graditi. Trodijelnu kutiju za vrtni i kučni biootpad. Zatim je kupila mrežu za zaštitu od štakora. Kasnije je ogradila jedan prostor za brzo razgrađujuči otpad. Čuj, gotovo me natjerala da pišem bilješke o tome kako se slažu redovi trave i pijeska... čista nauka. A onda, kada je htjela otići na onaj tečaj o oporezivanju udruženih poduzeča u Malmou, sječaš li se? - Da, da. - Onda me nazvala i rekla da nije mogla otići, jer da s gnojivom, čekaj što je ono rekla, nešto nije u redu, premalo dušika. I onda je uzela kućni biootpad od nekog vrtića u blizini i gnojivo je postalo premokro. Stoga je morala ostati kod kuće da bi ga grabljala i bušila rupe. - Bušila rupe? - Da, morao sam joj obećati da ću doći i izbušiti rupe u gnojivu s bušilicom za led jedan tjedan kada nje nije bilo tamo. I onda je negdje u šumi pronašla staro odlagalište smeća bivših vlasnika kuće. - Da? - Tamo je bilo svega mogućeg. Kostur mačke, razbijene boce... To je odlučila raščistiti. Iza šupe je našla jedan stari krevet s onim žicanim dnom. Njega je upotrijebila kao veliko sito.

Nabacala je zemlju po njemu, a onda ga je tresla pa je van padala samo prosijana čista zemlja. Tada sam tamo trebao dovesti nekoliko klijenata i predstaviti im našu mladu perspektivnu pravnicu. Mans se zagledao u Torstena Karlssona. Pred sobom je vidio Rebecku ružičastih obraza i raščupane kose, kako divlje trese željezni krevet na brežuljku od prosijane zemlje. Torsten je stajao u podnožju s nekoliko klijenata u tamnim odijelima i razrogačenih očiju. Prasnuli su u smijeh istovremeno i jedva su se mogli zaustaviti. Torsten je brisao kutove očiju vanjskom stranom šake. - Sada se ipak smirila - rekao je. - Promijenila se... ne znam... zadnji put kada sam bio tamo sjedila je na stepenicama s knjigom i šalicom kave. - Što je čitala? - pitao je Mans. Torsten Karlsson ga je začuđeno pogledao. - Nisam išao za tim - rekao je. - Razgovaraj s njom. Mans je ispio čašu crnog vina. - Ići ću je pozdraviti - rekao je. - Ali znaš kako je. Jako sam loš u razgovoru s ljudima. I još gori u razgovoru sa ženama. Pokušao se nasmijati, no ovoga puta Torsten nije ni razvukao usne. - Ti je moraš pitati kako je. Mans je frknuo kroz nos. - Da, da, znam. Ja sam bolji za kratkotrajne veze, mislio je. Poslovne stranke. Taksiste. Blagajnice u prodavaonicama. Bez starih nesuglasica i razočaranja koji leže kao zapletena morska trava ispod površine. Večera u kasno ljeto na otoku Lido. Crveno večernje sunce koje zalazi iza mekih stijena poput pozlačene ljušture. Jedna jedrilica klizi po plovnom kanalu. Trstike, dolje uz vodu prislanjaju se jedna uz drugu, pa šuškaju i šapuču međusobno. Razgovor i smijeh gostiju širi se nad vodom. Večera se toliko razvukla da su se po stolu počele pojavljivati i kutije s cigaretama. Bilo je sasvim u redu da se malo rastegnu noge prije deserta, pa se društvo za stolom malo prorijedilo. Lagane majice i veste koje su prije bile povezane oko struka ili preko ramena sad su upotrijebljene da zagriju ruke promrzle od večernje hladnoče. Neki su se poslužili več treči ili četvrti put na švedskom stolu pa su stajali i razgovarali s kuharima koji su okretali šištajuče ražnjiče na roštilju. Neki su več bili dobrano pripiti. Morali su se pridržavati za ogradu dok su se penjali stepenicama pred ulazom u zgradu na putu prema zahodu. Gestikulirali su i posipali pepeo s cigareta po odječi. Govorili malo preglasno. Jedan od suvlasnika ureda inzistirao je na tome da pomogne konobarici koja je iznosila deserte. On ju je autoritativno i džentlmenski oslobodio velike tace na kojoj su bile tartelette s kremom od vanilije i glaziranim crvenim ribizlom. Tartellete su zabrinjavajuče klizile prema rubovima tace. Konobarica se kiselo smješkala i razmijenila pogled s kuharima koji su bili zauzeti roštiljom. Jedan od njih odmah je ostavio ono što je radio i požurio se s njom u kuhinju po ostale tace. Rebecka i Maria sjedile su na stijenama. Kamen je ispuštao toplinu koju je skupljao preko dana. Maria je češala gležanj po mjestu gdje ju je upiknuo komarac. - Torsten ide u Kirunu sljedeči tjedan - rekla je. - Je li ti rekao? - Ne. - Riječ je o onoj suradnji s Janssongruppen Revision AB-om. Sada kada je švedska Crkva odvojena od države postali su zanimljiv klijent da ih se pripoji. Trebao bi im se prodati cijeli pravni paket koji uključuje računovodstvo i reviziju za sve crkvene župe u zemlji. Ponuditi im pomoč za sve, od “kako da se riješimo premorene Berit” do “kako da potpišemo za nas profitabilne ugovore s poduzetnicima”. Ne znam točno, ali mislim da postoji dugoročni plan da

se pokrene suradnja s nekim brokerom i priskrbili pravo na upravljanje njihovom imovinom. U svakom slučaju Torsten ide gore da nas predstavi Crkvenom odboru u Kiruni. - Da? - Ti bi mogla ići s njim. Znaš i sama kakav je. Bilo bi mu sigurno drago da ima društvo. -Ja ne mogu ići u Kirunu - uzviknula je Rebecka. - Da, znam da tako misliš. Ali zanima me zašto. - Ne znam, ja ... - Što je najgore što bi se moglo dogoditi? Mislim ako naiđeš na nekoga tko te pozna? A kuća tvoje bake, sigurno ti nedostaje, zar ne? Rebecka je šutjela. Ne mogu ići tamo, to je jednostavno tako, pomislila je. Maria je odgovorila kao da je čitala njezine misli. - Ja ću ipak reći Torstenu da te on sam pita. Ako čovjek ima čudovište ispod kreveta, on jednostavno mora upaliti svjetlo, leći na pod i pogledati ispod kreveta. Ples na kamenoj terasi hotela. Abba i Niklas Stromsted pjevaju iz zvučnika. Kroz otvorene prozore hotelske kuhinje čuje se lupkanje porculanskog posuda i šum vode kad netko ispire tanjure prije nego što ih stavi u stroj za pranje posuđa. Sunce je za sobom odvuklo svoja crvena vela u vodu. Svjetiljke vise u krošnjama stabala. Gužva pred otvorenim barom. Rebecka se spustila do kamenog mola. Otplesala je svoj obvezatni ples s muškim pratiteljem za stolom, a zatim se iskrala iz društva. Tama ju je obgrlila i privukla k sebi. Dobro je prošlo, rekla je sama sebi. Dobro je prošlo, kako se samo moglo poželjeti. Sjela je na jednu drvenu klupu pokraj vode. Zvuk valova koji su udarali u betonski molić. Miris pljesnive morske trave, morske vode i dizela. Odraz svjetiljke u blistavom crnilu. Mans joj je prišao i pozdravio je u trenutku kada su svi trebali sjesti za stol. - Kako je, Martinsson? - pitao ju je. Što da se, kvragu, odgovori na to? pomislila je. Njegov vučji osmijeh i taj način da je zove po prezimenu bio je kao veliki znak stop: pouzdanje, suze i iskrenost bili su zaustavljeni. To je značilo dignuti glavu, čvrsto stati na zemlju i predati izvještaj o tome kako je obojila prozorske okvire na Torstenovoj vikendici. Nakon Kirune činilo se kao da mu je stalo do nje. Ali kada nije više mogla raditi, potpuno je nestao. Onda čovjek ništa ne vrijedi, mislila je. Kada ne može raditi. Koraci po šljunkovitoj stazi natjerali su je da digne pogled. Prvo nije razaznala lice, ali je prepoznala onaj visoki glas. To je bila ona novozaposlena plavuša. Kako se ono zvala? Petra. - Bok, Rebecka - rekla je Petra kao da se oduvijek poznaju. Stala joj je preblizu. Rebecka se suzdržavala od nagona da ustane, odgurne je od sebe i ode odatle. Ali, ne smije se tako ponašati. Tako je ostala sjediti. Stopalo prekrižene noge ju je odavalo. Micalo se gore-dolje u nelagodi. Željelo je pobjeći. Petra je sjela pokraj nje uzdahnuvši. - Bože dragi, sada sam plesala s Akeom tri plesa za redom. Znaš i sama kako je. Samo zato što radiš za njih misle da si njihovo privatno vlasništvo. Morala sam pobjeći na trenutak. Rebecka je progunđala nešto odobravajuće. Još malo pa će joj reći da mora na WC. Petra je okrenula gornji dio tijela prema Rebecki nagnuvši glavu na stranu. - Čula sam što ti se dogodilo prošle godine. Mora da je bilo užasno. Rebecka nije rekla ništa. Vidjet ćemo, pomislila je zloćudno. Kada plijen neće sam izaći iz svoje rupe, treba ga se nečim namamiti. No, potrebno je i malo vjerovati u sebe. Ponuditi malo vlastita iskustva i zatim

ga zamijeniti, kao sličice, za tuđe tajne. - Moja je sestra imala jedno takvo užasno iskustvo prije pet godina - nastavila je Petra dok je Rebecka šutjela. - Našla je tijelo susjeda koji se utopio u jarku. Imao je samo četiri godine. Nakon toga ona je bila... Neodređenim pokretom ruke završila je rečenicu. - Dakle, tu ste vas dvije. To je bio Popaj. Prišao im je držeći u svakoj ruci čašu s džin-tonikom. Jednu je pružio Petri, a nakon mikrosekunde oklijevanja drugu je pružio Rebecki. Ta je, dakako, bila namijenjena njemu. Koji džentlmen, mislila je Rebecka umorno položivši čašu pokraj sebe. Pogledala je Popaja. Popaj je pohlepno gledao Petru. Petra je pohlepno gledala Rebecku. Popaj i Petra htjeli su se zabaviti na njezin račun. A zatim se spariti međusobno. Petra je morala osjetiti da Rebecka ima namjeru pobjeći. Da će uskoro izgubiti priliku. U normalnoj situaciji ona bi dopustila Rebecki da pobjegne i čekala da se ukaže neka druga prilika. Ali sada, nakon nekoliko pića previše i čaša vina uz jelo rasuđivanje joj se malo zamutilo. Nagnula se prema Rebecki. Obrazi su joj bili sjajni i rumeni kad ju je zapitala: - Dakle, kakav je to osjećaj ubiti čovjeka? Rebecka je marširala ravno kroz gomilu pijanih ljudi. Ne, ona nije željela plesati. Ne hvala, ona nije željela ništa iz bara. S torbom na ramenu išla je prema molu. Ona se snašla s Petrom i Popajem. Navukla je zamišljen izraz, zagledala se u daljinu u tamnu vodu te odgovorila: “To je naravno užasan osjećaj.” Što je drugo mogla reći? Istinu? “Nemam pojma. Ne sjećam se.” Možda im je trebala ispričati o onome patetičnom razgovoru sa psihoterapeutom. Rebecka koja sjedi i smije se i smije se na svakom tretmanu i na kraju je bila gotovo opijena od smijeha. Što da radi? Ne sjeća se. Terapeut koji se ne smije, jer u tome nema ničega smiješnog. Na kraju su odlučili uzeti stanku u tretmanu. Rebecka je dobrodošla natrag kada god bude htjela. Nakon što prestaje raditi, više ne stupa u kontakt s njim. Ne može se prisiliti. Zamišlja scenu u kojoj ona sjedi i plače jer ne zna što bi sa sobom i njegovo lice, s navlaš nagoviještenim suosjećanjem na licu kao glanc preko što-sam-ja-rekao izraza. Ne, Rebecka je odgovorila Petri kao što bi učinila svaka normalna osoba da je to užasan osjećaj, ali da život mora ići dalje koliko god to zvučalo banalno. Onda se ispričala i otišla. To je dobro prošlo, ali pet minuta kasnije obuzeo ju je bijes i sada... Sada je bila tako ljuta da je mogla iščupati stablo s korijenjem. Ili bi se možda mogla leđima nasloniti na zgradu hotela i prevrnuti ga kao da je napravljen od kartona. Bilo bi najbolje da ono dvoje blondina nisu više dolje kod kamenog mola jer će ih inače gurnuti u vodu. Odjednom se Mans našao iza nje. Pokraj nje. - Što je? Je li se nešto dogodilo? Rebecka nije usporila. - Odlazim. Jedan momak iz kuhinje rekao mi je da mogu posuditi plastični čamac. Odveslat ću preko. Mans je ispustio zvuk nevjerice. - Jesi li ti normalna? Ne možeš veslati preko u mraku. Kamo ćeš ići poslije? Ma daj stani, što je s tobom? Zaustavila se pred molom. Okrenula se i zarežala. - Da, kvragu, što ti misliš? - upitala je. - Ljudi me pitaju kakav je to osjećaj ubiti čovjeka. Kako bih ja to znala, kvragu? Ja nisam u to vrijeme sjedila i pisala poeziju i razmišljala o osjećajima. Ja... to se samo dogodilo! - Zašto se ljutiš na mene? Ja te nisam to pitao. Rebeckin glas iznenada postane smiren. - Ne Mans, ti ne pitaš ništa. Za to te nitko ne može optužiti.

- Koji kurac - rekao je, ali Rebecka se već okrenula na peti i koračala po molu. Požurio je za njom. Ona je ubacila svoju torbu u čamac i razvezivala konop kojim je brod bio privezan za obalu. Mans je tražio riječi. - Razgovarao sam s Torstenom - rekao je. - Rekao mi je da te misli zamoliti da ideš s njim u Kirunu. Ali ja sam mu rekao da to ne učini. - Zašto? - Zašto? Mislio sam da je to zadnje što bi ti trebalo. Rebecka ga nije pogledala kad mu je odgovorila. - Možda bih ja sama trebala odlučiti što mi treba, a što ne. Postala je maglovito svjesna da ljudi nedaleko od njih pokušavaju razlučiti što oni rade. Pravili su se da plešu ili razgovaraju, ali nije li žamor postao tiši? Sada će možda imati o čemu razgovarati sljedeći tjedan na poslu. Izgledalo je da je i Mans to primijetio pa je stišao glas. - Samo sam želio biti obziran, oprosti molim te. Rebecka je uskočila u čamac. - Ah, želio si biti obziran. Je li to bio razlog da si me pustio da sjedim kao jeftina drolja na svim onim kaznenim sudskim raspravama? - Sad bi bilo dosta - frktao je Mans. - Sama si rekla da nemaš ništa protiv toga. Mislio sam da je to dobar način da ostaneš u kontaktu s poslom. Izlazi iz čamca! - Kao da sam imala neki izbor! To i sam možeš shvatiti ako malo razmisliš! - Ma prestani sad s tim raspravama. Izlazi iz čamca i odi u sobu i spavaj, razgovarat ćemo sutra ujutro kad se otrijezniš. Rebecka je učinila korak naprijed u čamcu. Zaljuljao se. U jednom trenutku Mansu je prošlo kroz glavu da će se popeti na mol i udariti ga. To bi bilo zgodno. - Kada se otrijeznim? Ti... ti si zaista nevjerojatan. Stavila je nogu na mol i odgurnula se. Mans je prvo pomislio da uhvati čamac, ali to bi isto bila lijepa slika. On kako drži konop i pada u vodu. Postao bi uredska šeprtlja. Čamac je otklizao. - Ma onda idi u Kirunu! - vikao je a da ga nije bilo briga tko sluša. - Što se mene tiče, možeš raditi koga god vraga hočeš. Čamac je nestao u mraku. Čuo je škripu vesala u njihovim postoljima i pljusak kada bi udarila vodu. Ali Rebeckin glas je još uvijek bio u blizini i sada je prelazio u falset. - Reci mi što može biti gore od ovoga. Prepoznao je taj glas iz svađa koje je u ono vrijeme imao s Madelene. Prvo Madelenin prikriven bijes. I on koji ni ovoga puta nije imao pojma što je opet loše učinio. Onda se svađa svaki put rasplamsala u stoljetnu oluju. I onda taj glas koji bi se malo povisio da bi ubrzo puknuo u plač. Tada bi došlo vrijeme za pomirenje. Ako je čovjek bio spreman platiti cijenu: prihvati krivnju. S Madelene je imao razrađen scenarij. On bi rekao da je on veliko govno. Madelene kao malo dijete jecala bi u njegovu naručju s glavom položenom na njegova prsa. A Rebecka... Misao mu se pijano sporo razvijala u glavi u traženju odgovarajučih riječi, ali več je bilo prekasno. Zvuk veslanja nestajao je sve dalje i dalje. Hoće malo sutra vikati za njom. To može zaboraviti. Odjednom se iza njega našla Ulla Carle, jedna od dviju suvlasnica odvjetničkog ureda i pitala ga što se dogodilo. - Upucaj me u glavu - rekao je i krenuo uzbrdo prema hotelu. Zatim se uputio prema otvorenom baru okičenom raznobojnim žaruljama.

Utorak, 5. rujna Policijski inspektor Sven-Erik Stalnacke vozio je iz Fjallnasa prema Kiruni. Sitni šljunak praskao je pod automobilom, a iza automobila ulična prašina stvarala je veliki oblak. Kad je skrenuo uzbrdo prema Nikkvagenu s njegove lijeve strane uzdignuo se prema nebu ledeno plavi masiv planine Kebnekajse. Zanimljivo je da ovaj vidik nikada ne dosadi, mislio je. Iako je prešao pedesetu, još uvijek je uživao u promjeni godišnjih doba. Jesenski hladni zrak koji se spuštao dolinom s visoke planine. Povratak sunca u proljeće. Prvo kapanje snježnog pokrivača s krova. I otapanje leda. Gotovo da je s godinama postajao osjećajniji za sve to. Trebao bi mu jednotjedni godišnji odmor samo da sjedi i promatra prirodu. Takav je bio i moj otac, mislio je. Za vrijeme svojih zadnjih godina života, sigurno zadnjih petnaest, otac je stalno ponavljao istu pjesmicu: “Ovo ljeto će biti moje zadnje. Ovo je zadnja jesen koju ću proživjeti.” Kao da ga je upravo to najviše plašilo u vezi s umiranjem. Da neće proživjeti još jedno proljeće, svijetlo ljeto, žarku jesen. Da će se godišnja doba nastaviti izmjenjivati bez njega. Sven-Erik pogleda na sat. Pola dva. Još pola sata do sastanka s tužiteljem. Imao je vremena da skrene do Annine pečenjarnice i kupi hamburger. Znao je dobro što tužitelj hoće. Prošla su gotovo tri mjeseca otkad je ubijena svećenica Mildred Nilsson, a oni se nisu pomaknuli s mjesta. Tužitelj je izgubio strpljenje. I tko bi ga mogao kriviti zbog toga? Nesvjesno je jače pritisnuo pedalu gasa. Trebao je pitati Anna-Mariju za savjet, mislio je. Anna-Maria je bila njegova šefica. Ona je bila na rodiljnom dopustu i Sven-Erik ju je zamjenjivao. Samo mu nije bilo prirodno da joj smeta kod kuće. Bilo je čudno. Kada su radili zajedno činila mu se tako bliska. Ali izvan posla nije znao što bi joj rekao. Nedostajala mu je, ali svejedno ju je posjetio samo jedanput, onda kada je rodila. Ona je došla do policijske postaje u posjet nekoliko puta, ali tada bi se okupio cijeli kokošinjac i kokodakao oko nje, pa je za njega bilo najbolje da se drži po strani. Sredinom siječnja trebala bi se vratiti na posao. Oni su zaista pokucali na sva vrata. Netko je trebao nešto vidjeti. U Jukkasjarviu, tamo gdje su našli svećenicu kako visi s galerije na orguljama, i u Poikkijarviu, gdje je živjela. No, ništa. Onda su sve ponovili još jedanput. Opet apsolutno ništa. To je zaista bilo čudno. Sasvim otvoreno na imanju dolje kraj rijeke netko ju je ubio. Posve neometano ubojica je odnio tijelo u crkvu. Očito je da se to dogodilo usred noči, ali bilo je svijetlo kao po danu. Saznali su da je ona bila vrlo kontroverzna svečenica. Kada se Sven-Erik raspitivao o Lome je li imala nekog neprijatelja, mnoge žene aktivne u vjerskoj zajednici su mu odgovorile: “Bilo koji muškarac.” Jedna žena, s vrlo dubokom borom sa svake strane stisnutih usta, zaposlena u župnom uredu, gotovo da mu je otvoreno rekla da je svečenica sama kriva za ono što joj se dogodilo. O njoj se puno pisalo u lokalnim novinama i dok je bila živa. Svada s Crkvenim viječem kada je organizirala tečajeve samoobrane za žene u crkvenim prostorijama. Svada s opčinom kada je, Magdalena, njezina ženska grupa za proučavanje Biblije, izašla i zahtijevala trečinu vremena na opčinskom klizalištu za ženski hokej ski klub i grupu koja se bavila umjetničkim klizanjem. Zadnja svađa bila je s nekolicinom lovaca i uzgajivačima sobova. Radilo se o vučici koja se udomila na crkvenoj zemlji. Mildred Nilsson rekla je da Crkva ima obvezu zaštititi vuka. Novine NSD na duplerici su objavile njezinu sliku i sliku jednog od njezinih suparnika pod naslovom “Vukoljubac” i “Vukomrzac”. A u svečeničkoj kuči u Poikkijarviu s druge strane rijeke od Jukkasjarvia sjedio je njezin

suprug. Na bolovanju i nesposoban da sredi njezinu ostavštinu. Sven-Erik ponovno je osjetio muku koja ga je obuzela kada je razgovarao s njim. “Opet vi. Zar vam nikada nije dosta?” Svaki novi razgovor bio je kao razbijanje tankog leda koji bi se preko noči stvorio iznad rupe u ledu. Tuga koja se gomilala. Oči crvene od plača. Bez djece s kojom bi mogao podijeliti tugu. Iako je Sven-Erik imao dijete, jednu kčer koja je živjela u Luleau, ipak je prepoznao tu neizdrživu samoču. On je živio sam u kuči, rastavljen. Ipak, imao je mačku i nitko mu nije ubio suprugu i objesio je na lancu. Svi telefonski pozivi i pisma od raznih luđaka koji su priznavali krivnju za ubojstvo su pregledana. Ali to, naravno, nije dalo nikakvih rezultata. Samo probisvijeti koji bi na trenutak postali slavni jer se o njima pisalo u novinama. Jer to je bila velika vijest. Televizija i novine potpuno su poludjeli. Mildred Nilsson ubijena je usred ljeta kad i nema previše događanja, a još nije bilo prošlo ni dvije godine kada je u Kiruni također bio ubijen jedan vjerski vođa, Viktor Strandgard, vodeća figura u vjerskoj zajednici Izvor snage. Špekuliralo se o sličnosti tih ubojstava iako je ubojica Viktora Strandgarda sada mrtav. No, teze su ipak postavljene; jedan muškarac unutar crkve, jedna žena unutar crkve. Oboje su brutalno ubijeni unutar svojih crkvi. Svećenici i pastori dali su svoje iskaze u državnim medijima. Jesu li se osjećali ugroženima? Misle li se preseliti? Je li crvena Kiruna opasan grad po život za svećenike? Novinari zaposleni u novinama preko ljeta kao zamjena dolazili su u Kirunu i preispitivali policijski posao. Bili su mladi i gladni i nisu se zadovoljavali odgovorima poput “zbog tehničkih razloga istrage... trenutačno nemamo komentara”. Novinarska tvrdoglavost trajala je dva tjedna. - To je, kvragu, kao kad čovjek dobro istrese cipele prije nego što ih obuje - rekao je Sven-Erik kriminalističkom inspektoru. - A onda se pojavi neki vražji novinar i svejedno unutra pronađe komadić truna. No, kako policija nije došla ni do čega, novinari su na kraju napustili grad. Medijski prostor preuzele su dvije osobe koje su smrtno stradale na nekom festivalu. Tijekom cijelog ljeta policija se bavila teorijom o imitatoru. Nekoga je inspiriralo ubojstvo Viktora Strandgarda. Državna kriminalistička policija otpočetka je bila vrlo skeptična o tome bi li se trebao raditi profil počinitelja zločina. Da se nije radilo o serijskom ubojici, bilo je svima jasno. I nije bilo potpuno jasno radi li se o ubojici imitatoru. Ali sličnosti s ubojstvom Viktora Strandgarda i neopisivi interes medija na kraju je prisililo jednu psihijatricu iz državne kriminalističke skupine za stvaranje profila zločinaca da prekine svoj godišnji odmor i dođe u Kirunu. Ona je imala sastanak s policijom iz Kirune jedno jutro početkom srpnja. Bilo ih je desetak koji su sjedili i znojili se u sobi za sastanke. Nisu željeli risldrati da netko izvan zgrade čuje o čemu govore, pa su svi prozori bili zatvoreni. Sudski psihijatar bila je žena u četrdesetima. Sven-Erika posebno je dirnulo to što je ona govorila o zločincima, masovnim ubojicama i serijskim ubojicama s takvom mirnoćom i razumijevanjem, gotovo ljubavlju. Kada bi izvlačila primjer iz stvarnosti rekla bi često “taj jadnik” ili “sjećam se jednog mladića koji...” ili “imao je sreću da smo ga uhitili i osudili”. A o jednom je ispričala da je nakon nekoliko godina provedenih na psihijatriji otpušten i sada je bio na lijekovima, živio je rutinirani život i radio pola radnog vremena u jednom soboslikarskom poduzeću i imao je psa. - Moram naglasiti - rekla je - da je posao policije da odluči na kojoj će teoriji raditi. Ako je vaš ubojica imitator, mogu vam prezentirati moguću sliku o njemu, ali to nije sigurno. Napravila im je prezentaciju u PowerPointu i poticala ih da je prekidaju s potpitanjima. - On je muškarac. Star od petnaest do pedeset godina. Sorry.

Zadnju riječ je dodala kada je shvatila zašto se smješkaju. - Mi bismo najviše htjeli da “on ima dvadeset i sedam godina i tri mjeseca, da radi kao raznosač novina, živi s majkom i vozi crveni Volvo”, našalio se netko. Ona je nastavila. - I da ima broj cipela 42. No, imitatori su specifični po tome da njihov prvi zločin može biti vrlo brutalan. On dakle ne treba biti prije osuđivan za neki ozbiljniji zločin. Možete naći i njegove otiske prstiju, ali oni nisu u registru. Kimanje glavama u sobi. - On može biti u registru osumnjičenih ili je možda osuđen za neki manji prekršaj, što je vrlo tipično ponašanje za neumjerene osobe. Uznemiravanje tipa praćenjem ili telefoniranjem ili se možda radi o nekoj kradi. Ali ako se radi O imitatoru, onda je on sjedio u svojoj sobi i proučavao ubojstvo Viktora Strandgarda cijelu godinu i pol. To je vrlo miran posao. To je bilo ubojstvo koje je počinio netko drugi. To ga je zadovoljavalo do sada. Ali od sada će on željeti čitati samo o sebi. - Ali ubojstva, zapravo, i nisu baš toliko slična - netko je prigovorio. - Viktor Strandgard bio je udaren i izboden nožem, iščupane su mu oči i odrezane šake. Ona je kimnula. - To je istina. Ali to se može objasniti time da je to bilo njegovo prvo ubojstvo. Da zabada nož, reže tijelo i zavrće nož u njemu da je, kako da kažem, više bliskog kontakta nego duže oruđe koje je kako izgleda upotrijebljeno ovoga puta. To je malo viši prag koji mora prijeći. Sljedeći put možda će biti spreman upotrijebiti nož. On možda ne voli fizičku bliskost. - No, on ju je nosio do crkve. - Ali onda je već bio gotov s njom. Ona je tada bila ništavilo, samo komad mesa. Okej, on živi sam ili ima pristup nekakvom potpuno privatnom prostoru, npr. nekoj sobi za svoj hobi u koju nitko drugi ne ulazi ili radionicu ili da, neki zaključani prostor. Tamo čuva isječke iz novina. Sigurno ih ima pred sobom, najvjerojatnije prilijepljene na zid. On je izoliran, ne odgovaraju mu društveni kontakti. Nije nemoguće i da je fizički učinio nešto da održi ljude na distanci. Npr. loše higijenske navike. Raspitajte se ako postoji netko takav, raspitajte se ako ta osoba ima nekog prijatelja, sigurno ih nema. Ali, kao što sam rekla. To ne mora biti imitator. To je mogao učiniti netko u trenutku bijesa. Ako se, ne daj Bože, desi još jedno ubojstvo, onda trebamo opet razgovarati. Sven-Erik prekinuo je razmišljati kad ga je mimoišao auto čiji je vozač kroz otvoreni prozor automobila držao uzicu, a njegov pas je trčao pokraj automobila. Sven-Erik je vidio da je to bio križanac jamtlandskog psa. Pas je galopirao, a jezikmu je visio iz usta. - Prokleti mučitelj životinja - promrmljao je gledajuči u retrovizor. To je vjerojatno bio lovac na losove koji je želio da mu pas bude spreman za lov. Na trenutak je pomislio da okrene auto i malo porazgovara s vlasnikom psa. Takvi ljudi ne bi nikako smjeli imati životinje. Ostali dio godine pas, dakako, provede zatvoren u štenari. Ali nije se vratio natrag. Upravo je bio na razgovoru s jednim tipom koji je prekršio zabranu posjeta bivšoj supruzi i zatim odbio doči u policijsku postaju na saslušanje iako mu je uručen poziv. Čovjek se mora svađati po cijeli dan, mislio je Sven-Erik. Od trenutka kad ustane iz kreveta pa sve dok opet ne legne. Ali gdje da se povuče granica? I na lijepi neradni dan počne vikati na ljude koji bacaju na cestu papir od sladoleda. Ali slika onoga galopirajučeg psa i pomisao na njegove izlizane šape nisu mu izlazili iz glave cijelim putem do grada. Dvadeset i pet minuta kasnije Sven-Erik Stalnacke ušao je u ured glavnog tužitelja Alfa

Bjornfota. Šezdesetogodišnji tužitelj sjedio je na rubu radnog stola s malim djetetom u naručju. Dječačič je radosno povlačio uzicu svjetiljke koja je visjela iznad radnog stola. - O, gledaj! - uzviknuo je tužitelj kada je Sven-Erik ušao. - Došao je striček Sven-Erik. Ovo je Gustav, Anna-Marijin dečkič. Zadnju rečenicu rekao je Sven-Eriku škilječi u njega. Gustav je uzeo njegove naočale i udarao s njima po uzici koja je mlatarala unaokolo. U tom je trenutku u ured ušla i policijska inspektorica Anna-Maria Mella. Pozdravila je Sven-Erika podignuvši obrve, dopustivši da joj licem nalik na konjsko prođe brzi iskrivljeni osmijeh. Kao da su se več vidjeli na jutarnjem sastanku. Zapravo od toga je prošlo več nekoliko mjeseci. Ostao je malo zatečen primijetivši kako je sićušna. To mu se i prije znalo desiti kada je ne bi vidio dulje vrijeme, na primjer nakon godišnjeg odmora. U njegovim mislima ona je uvijek bila puno veća. Primjećivalo se da je na dopustu. Imala je onu brončanu boju od sunčanja koja će potrajati do kasne zime. Pjegice joj se nisu vidjele jer su poprimile istu boju kao i ostatak kože. Debela pletenica bila je gotovo bijela. Na rubovima gdje počinje rasti kosa imala je razgrebana mjesta od uboda komaraca, male smeđe točkice od osušene krvi. Sjeli su. Glavni tužitelj za svoj pretrpani radni stol, a Anna-Maria i Sven-Erik, jedno do drugoga u fotelje za posjetitelje. Glavni tužitelj sažeo je ukratko. Istraga ubojstva Mildred Nilsson je stala. Tijekom ljeta na nju su potrošeni gotovo svi resursi koje je policija imala, a sada prednost imaju drugi slučajevi. - To mora tako biti - rekao je sa žaljenjem Sven-Eriku koji je tvrdoglavo gledao kroz prozor. - Ne možemo potrošiti sav novac na tu istragu i zanemariti ostale slučajeve i istražne postupke. Na kraju će nam sjest za vrat ministarstvo pravosuđa. Napravio je kratku stanku promatrajući Gustava koji je praznio njegov koš za smeće i uredno slagao ono što bi našao jedno do drugog po podu. Jedna prazna doza za duhan. Kora od banane. Prazna kutijica bombončića Lakerol Special. Nekoliko zajedno spojenih listova papira. Kada je koš bio prazan, Gustav je izuo svoje cipele i ubacio njih u koš. Tužitelj se osmjehnuo i nastavio. Uspio je nagovoriti Anna-Mariju da se vrati na posao na pola radnog vremena do kraja rodiljnog dopusta i da se vrati na puno radno vrijeme nakon Božića. Sven-Erik će nastaviti biti šef odjela, a Anna-Maria će se posvetiti ubojstvu dok se ne vrati na puno radno vrijeme. Gurnuo je naočale do kraja nosa i pogledom prešao po stolu. Na kraju je pronašao spis o ubojstvu Mildred Nilsson i pružio ga prema Anna-Mariji i Sven-Eriku. Anna-Maria je listala spis. Sven-Erik gledao je preko njezina ramena. Snuždio se. Ispunila ga je neka vrsta tuge dok je gledao u stranice spisa. Tužitelj ga je zamolio da izloži istragu. Sven-Erik je zaorao prstima u svoje četkaste brkove nekoliko sekundi dok je razmišljao, a onda je bez mnogo zastajkivanja rekao da je svećenica Mildred Nilsson ubijena noć prije Ivanja, 21. lipnja. Održala je prigodnu misu u crkvi u Jukkasjarviu koja je završila u petnaest do dvanaest. Na misi je bilo jedanaest osoba. Šest od njih bili su turisti koji su živjeli u šumskom hotelu. Policija ih je probudila i ispitala još istu noć oko četiri ujutro. Ostale osobe pripadale su Magdaleni, svećeničinim tetkama. - Telkama? - upitala je Anna-Maria podignuvši oči sa spisa. - Da, ona je imala jednu grupu na kojoj se proučavala Biblija, koja se sastojala samo od žena. Grupa se zvala Magdalena. Jedna od onih skupina koje su sada popularne. Običavale su se sastajati u crkvi u kojoj je služila Mildred Nilsson. Uzburkale su mnogo zle krvi u raznim prigodama. Tako ih nazivaju i oni koji ih kleveću, ali i one same se tako zovu.

Anna-Maria je kimnula i vratila pogled na spise. Oči su joj se stisnule kad je naišla na obdukcijski protokol i iskaz doktora medicine Pohjanena. - Bila je dobro izubijana - rekla je. - “Snažan udarac u lubanju... napuknuća na lubanji... povrede na mozgu uzrokovane smrskanošću lubanje nakon zadobivenog udarca... krvarenje između vanjske i unutarnje moždane ovojnice...” Izazvala je brze grimase neugode i kod tužitelja i kod Sven-Erika i nastavila je čitati spis u sebi. - Dakle netipično nasilje izvedeno tupim udarcem. Većina rana duga je oko tri centimetra s udubljenjem u tkivu. Tkivo je raspuknuto iznutra. Ali ovo je bila velika rana: “Crvenoplava masnica i oteklina u obliku vrpce na lijevoj sljepoočnici... tri centimetra ispod i dva centimetra od uha na lijevoj strani nalazi se donja granica rane od udarca...” Sven-Erik je nastavio svoje izlaganje: - Nakon mise svećenica se presvukla u sakristiji, zaključala je crkvu i prošetala do obale rijeke ispod kuće gdje je držala svoj čamac. Tu ju je netko napao. Ubojica je odnio svećenicu natrag u crkvu. Otključao je vrata i uspeo se s njom na galeriju s orguljama, omotao joj je željezni lanac oko vrata, zakvačio lanac za orgulje i tu je objesio. Nedugo nakon toga pronašla ju je kućepaziteljica crkve koja je biciklom došla u selo kako bi nabrala cvijeće za crkvu. Anna-Maria bacila je pogled na sina. Pronašao je kutiju s papirima koje je trebalo uništiti. Trgao ih je jednog za drugim. Presretan, Anna-Maria je brzo čitala dalje. - Velik broj oštećenja na gornjoj čeljusti i jagodičnoj kosti. Povećane zjenice. Lijeva šest milimetara, desna četiri milimetra. To je uzrokovano oteklinom u mozgu. “Gornja usnica jako natečena. Desni dio plavo-ljubičast... segment pokazuje obilno crno-crveno krvarenje...” Isuse, Bože! Nekoliko prednjih zubi na gornjoj čeljusti izbijeni. “Usna šupljina obilno ispunjena krvlju i krvnim ugrušcima. U ustima se nalaze dvije čarape čvrsto nagurane prema grlu.” - Udarana je gotovo samo po glavi - rekla je. - Dvije rane na prsnom košu - rekao je Sven-Erik. - ”Predmetom nalikna željenu polugu.” - Najvjerojatnije željeznom polugom. - Dugačka rana na lijevoj sljepoočnici. Misliš da je to bio prvi udarac? - Da. Može se zaključiti da je on dešnjak. - Ili ona. - Da. Ali ubojica ju je nosio vrlo dugačak dio puta. Od rijeke do crkve. - Kako se zna da ju je nosio? Možda ju je stavio u tačke i nešto slično. - Zna li se ili ne, ti poznaješ Pohjanena. On je istaknuo na koji je način krv istjecala iz nje. Prvo je išla u smjeru dolje prema trbuhu. - Dok je ležala na zemlji na leđima. - Da. Tehničari su na kraju pronašli to mjesto. Blizu obale, tamo gdje je obično držala svoj čamac. Tim bi čamcem ponekad prelazila rijeku. Živjela je s druge strane. U Poikkjarviu. Tamo na obali pokraj broda bile su i njezine cipele. - A onda? Krvarenje. - Onda se vidi da je krv iz rana tekla licem prema tjemenu. - Okej - rekla je Anna-Maria. - Ubojica ju je nosio preko ramena pa je glava visjela prema dolje. - To bi moglo biti objašnjenje. A to baš i nije vrsta tjelovježbe za kučanicu. - Ja bih je bila mogla nositi - rekla je Anna-Maria. - I objesiti na orgulje, također. Bila

je vrlo sitna. Posebno ako bi bila tako... izvan sebe od bijesa, mislila je. Sven-Erik je nastavio: - Zadnje curenje krvi ide prema stopalima. - Nakon što je obješena. Sven-Erik je kimnuo. - Znači, nije bila mrtva? - Ne potpuno. Tako stoji u zapisu. Anna-Maria je listala spis. Neznatno krvarenje na koži ispod rane na vratu. Prema riječima forenzičara Pohjanena, to je upučivalo na to da je još neko vrijeme umirala. Znači, bila je gotovo mrtva kada je obješena. Vjerojatno u nesvijesti. - One čarape u ustima... - počela je Anna-Maria. - Njezine - rekao je Sven-Erik. - Cipele su ostale na plaži. Visjela je bosonoga. - To sam več prije vidio - rekao je tužitelj. - Obično kada netko nekoga ubije na taj način. Žrtva krklja i hropče. Vrlo neugodan osječaj. I da bi zaustavio to hroptanje... Prekinuo se. Razmišljao je o slučaju nasilja nad suprugom koji je završio ubojstvom. Pola zavjese iz spavače sobe nagurane u njezina usta. Anna-Maria gledala je u neke od fotografija. Izudarano lice. Crna otvorena usta bez prednjih zubi. A šake? mislila je. Donja strana dlana? Ruke? - Nikakvih rana od samoobrane - rekla je. Tužitelj i Sven-Erik odmahnuli su glavama. - I nijedan potpuni otisak prstiju? - pitala je Anna-Maria. - Ne. Imamo samo djelomičan otisak na jednoj od čarapa. Gustav je, nakon što je potrgao sve listove papira koje je pronašao, stajao pred velikim fikus benjaminom koji je stajao na podu u tegli za cviječe punoj granulara. Kada ga je Anna-Maria odvukla odande ispustio je prodoran krik. - Ne, rekla sam ne - rekla je Anna-Maria dok se on pokušavao izvuči iz njezina stiska i vratiti fikusu. Tužitelj je pokušao nešto reči, ali Gustav je zavijao kao sirena. Anna-Maria ga je pokušavala potkupiti sa svojim ključevima od automobila i mobitelom, ali sve je s praskom završilo na podu. Počeo je kidati lišče na fikusu i želio je završiti svoj posao. Anna-Maria ga je obuhvatila ispod ruke i ustala. Sastanak je definitivno bio gotov. - Stavit ću oglas pod rubrikom “daje se” - rekla je kroz zube. - Ili mijenjam “zdravog dječaka od godinu i pol za kosilicu trave, ili bilo što drugo po dogovoru”. Sven-Erik ispratio je Anna-Mariju do auta. Još uvijek isti, hrđavi Eord Escort, primijetio je. Gustav je zaboravio na svoju tugu kada ga je spustila na zemlju kako bi sam mogao hodati. Prvo je krivudavo potrčao za jednim golubom koji je nešto kljucao pokraj koša za smeče. Ptica je umorno odletjela, a Gustav je svoju pažnju posvetio košu za smeče. Nešto ružičaste boje visjelo je na rubu, a nalikovalo je na osušenu povračotinu od subotnjeg pijančevanja. Anna-Maria uhvatila je Gustava u trenutku prije no što je stigao do koša. Počeo je plakati kao da umire. Smjestila ga je u dječji stolac u autu i zatvorila vrata. Iznutra se čulo zaglušujuče vriskanje. Okrenula se prema Sven-Eriku uz iskrivljen osmijeh. - Ostavit ću ga tu i prošetat ću do kuče - rekla je. - Naravno da će protestirati kad si ga odvukla od doručka - rekao je Sven-Erik pokazujuči glavom prema odvratnom košu za smeče. Anna-Maria je podignula ramena pokazujuči odvratnost. Nekoliko trenutaka stajali su u tišini. - Dakle - rekao je Sven-Erik smijulječi se - sad ću se ponovno trebati natezati s tobom. - Da, jadan ti - nasmijala mu se. - Gotovo je sa slobodom.

Onda se uozbiljila. - U novinama je pisalo da je crvena feministica, da je organizirala tečajeve za samoobranu i slično. A na njoj nema nijedna rana zadobivena u samoobrani! - Da, znam - rekao je Sven-Erik. Podignuo je brkove i poprimio zamišljen izgled. - Možda nije očekivala da će biti udarena - rekao je. - Možda ga je poznavala. Zasmijuljio se. - Ili nju! - dodao je. Anna-Maria zamišljeno je kimnula. Iza nje Sven-Erik je vidio vjetrenjače na Peuravaari. Jednu od njihovih najomiljenijih prepirki. On je mislio da su lijepe. Ona ih je smatrala užasno ružnim. - Možda - rekla je. - Možda je imao psa - rekao je Sven-Erik. - Tehničari su na njezinoj odječi pronašli dvije pasje dlake, a ona nije imala psa. - Koja vrsta psa? - Ne znam. Nakon ubojstva Helene iz Horbyja pokušali su razviti tu tehniku. Ne može se točno otkriti koja je pseča vrsta, ali ako se pronađe netko sumnjiv sa psom, dlake se mogu usporediti i vidjeti dolaze li baš od tog psa. Vriska iz automobila se pojačala. Anna-Maria je sjela u auto i zapalila motor. Mora da je nastala neka rupa na ispušnoj cijevi jer motor je zvučao kao umorna motorna pila dok je dodavala gas. Odjurila je ulicom Hjalmara Lundbohma. - Kvragu, kako to voziš! - vikao je za njom kroz masni ispušni dim. Kroz stražnji prozor vidio je kako je podignula ruku i mahnula mu. Rebecka Martinsson sjedila je u iznajmljenom Saabu na putu prema Jukkasjarviu. Torsten Karlsson sjedio je do nje s glavom zabačenom unatrag zatvorenih očiju, opuštao se prije sastanka sa župnikom. Tu i tamo pogledao bi kroz prozor automobila. - Reci mi ako prođemo pokraj nečega što je vrijedno vidjeti -rekao je Rebecki. Rebecka se osmjehnula nakrivljeno. Sve, mislila je. Sve se ovdje mora vidjeti. Večernje sunce među borovima. Insekti koji se roje oko poljskog cviječa po rubovima jaraka. Raspukline od zimske studeni na asfaltu. Sve što leži mrtvo i zgnječeno na cesti. Sastanak s crkvenim velikodostojnicima u Kirunskoj crkvenoj zajednici trebao se održati sutra ujutro. Ali jedan od njih nazvao je Torstena. - Ako dođete u Kirunu več u utorak navečer, javite se - rekao mu je. - Tako vam mogu pokazati dvije od najljepših švedskih crkvi. Onu u Kiruni i onu u Jukkasjarviu. - Onda putujemo u utorak! - odlučio je Torsten. - Vrlo je važno da ga imamo na našoj strani prije srijede. Obuci nešto zgodno. - Ti obuci nešto zgodno! - odgovorila mu je Rebecka. U avionu su sjedili pokraj žene koja je odmah započela razgovor s Torstenom. Bila je podebela u širokoj lanenoj jakni, a oko vrata joj je visjela glomazna ogrlica iz Kalevale. Kada je Torsten rekao da mu je to prvi put da ide u Kirunu, presretno je zapljeskala rukama. Nakon toga dala mu je naputke o tome što mora tamo vidjeti. - Imam osobnog vodiča - rekao je Torsten i pokazao glavom prema Rebecki. Žena se osmjehnula Rebecki. - O, znači ti si več bila ovdje? - Ja sam tu rođena. Žena ju je na brzinu odmjerila od glave do pete. S iskrom nevjerice u očima. Rebecka je skrenula pogled prema prozoru i ostavila Torstena da nastavi razgovor sa ženom. Malo joj je zasmetalo što izgleda kao stranac. U urednom sivom kostimu i cipelama

Bruno Magli. To je moj grad, mislila je prkosno. U tom trenutku zrakoplov je zaokrenuo. Grad je ležao ispod nje. Ta skupina zgrada koja se čvrsto zbila uz brdo puno željeza. Svuda naokolo samo brda i tresetište, nisko raslinje i vode. Duboko je udahnula. I u zračnoj luci osjećala se kao stranac. Na putu prema iznajmljenom automobilu ona i Torsten su se mimoišli sa skupinom turista koji su se vraćali kući. Mirisali su na ulje protiv komaraca i znoj. Gorski vjetar i rujansko sunce izgrizli su njihovu kožu. Potamnjeli od sunca s bijelim boricama oko očiju nastalih od mnogo žmirkanja. Rebecka je znala kako su se osjećali. Bolne noge i umorni mišići nakon tjedna u brdima, no zadovoljni i malo ulijenjeni. Na sebi su imali vjetrovke kričavih boja i praktične kaki hlače. Ona je imala kaput i šal. Torsten se uspravio i radoznalo promatrao ribiče dok su prolazili pokraj rijeke. - Trebamo se samo nadati da ćemo uspjeti obaviti posao - rekao je. - Naravno da ćeš uspjeti - rekla je Rebecka. - Oni će te odmah zavoljeti, ne brini. - Misliš? Loše je to što nikada nisam bio ovdje. Ja se, kvragu, nisam maknuo sjevernije od Gavle. - No, no, ali sada si presretan što si ovdje. Ti si uvijek želio doći ovamo gore, vidjeti prekrasan gorski krajolik i posjetiti rudnik željeza. Već razmišljaš o tome da ćeš sljedeći put kada dođeš uzeti i nekoliko dana godišnjeg odmora kako bi uz posao mogao provesti ovdje nekoliko dana i kao turist. - Okej. - I nikakav “kako, kvragu, izdržite za vrijeme duge mračne zime kad sunce uopće ne izađe” razgovor. - Naravno. - Čak i ako se oni sami našale na račun toga. - Da, da. Rebecka je parkirala auto pred crkvenim tornjem. Župniku nije bilo ni traga. Išli su po šljunkovitom puteljku prema svećenikovoj kući. Fasada od crvenih dasaka i bijeli uglovi. Ispod kuće tekla je rijeka. S rujanskim niskim vodostajem. Torsten je tjerao od sebe sitne mušice. Nitko nije otvarao vrata nakon što su bili pozvonili. Pozvonili su još jedanput i čekali. Okrenuli su se i htjeli otići. Kroz otvor na ogradi oko groblja prilazio im je jedan muškarac. Mahao im je i vikao. Kada im je prišao bliže, vidjeli su da na sebi ima svećeničku košulju. - Bok - rekao je stigavši do njih. - Vi ste sigurno iz ureda Meijer & Ditzinger. Ispružio je ruku, prvo prema Torstenu Karlssonu. Rebecka je zauzela poziciju tajnice pola koraka iza Torstena. - Stefan Wikstrom - rekao je svećenik. Rebecka se predstavila ne rekavši svoju titulu. Neka si misli što god mu paše. Ona je pažljivo promotrila svećenika. Bio je u četrdesetim godinama. Na sebi je imao traperice, teniske i svećeničku košulju s bijelom svećeničkom kragnom. Znači upravo je držao neku misu. No, ipak, svećenička košulja. Jedan cjelodnevnim radom zaokupljen svećenik, mislila je Rebecka. - Vi ste imali dogovoreni sastanak sa župnikom Bertilom Stenssonom - nastavio je svećenik. - Nažalost, spriječen je večeras, pa me zamolio da vas primim i pokažem vam crkvu. Rebecka i Torsten odgovorili su nešto uglađeno i otišli s njim do male, crvene, drvene crkve. Osjećao se miris katrana s krova od iverice. Rebecka je išla malo iza dvojice muškaraca.

Svećenik se gotovo potpuno okrenuo prema Torstenu dok je govorio. Torsten je vješto prihvatio igru pa se ni on nije okretao prema Rebecki. Naravno da se moglo dogoditi da je župnik zaista bio spriječen, mislila je Rebecka. Ali to je moglo značiti i da je odlučio biti protiv ponude njihova ureda. U crkvi je bilo polumračno. Zrak je bio ustajao. Torsten se češao po dvadeset novih uboda komaraca. Stefan Wikstrom im je pričao o drvenoj crkvi iz 18. stoljeća. Rebecka je dopustila da joj misli odvrludaju. Ona je znala povijest lijepe slike na oltaru i o mrtvima koji su ležali ispod poda crkve. Onda je shvatila da su oni promijenili temu razgovora pa je naćulila uši. - Tamo. Pred orguljama - rekao je Stefan Wikstom i pokazao rukom. Torsten je podignuo pogled na sjajne cijevi orgulja i laponski znak za sunce smješten na sredini orgulja. - To je morao biti pravi šok za sve vas. - Što to? - pitala je Rebecka. Svećenik ju je pogledao. - Da, tu je visjela - rekao je. - Moja kolegica koja je ljetos ubijena. Rebecka ga je gledala s glupim izrazom na licu. - Ljetos ubijena? - ponovila je. Među njima je nastala zbunjujuća stanka. - Da, ljetos - pokušao je još jedanput Stefan Wikstrom. Torsten Karlsson zagledao se u Rebecku. - Daj, pusti - rekao je. Rebecka ga je pogledala i gotovo neprimjetno zatresla glavom. - Jedna svećenica ubijena je ljetos u Kiruni. Ovdje unutra. Zar nisi to znala? - Nisam. Gledao ju je zabrinuto. - Ti mora da si jedina osoba u cijeloj Švedskoj koja... pretpostavljao sam da znaš. O tome je pisalo u svim novinama. Govorilo na svim vijestima... Stefan Wikstrom pratio je njihov razgovor kao da prati igru stolnog tenisa. - Nisam ljetos čitala novine - rekla je Rebecka. - Niti sam gledala televiziju. Torsten je okrenuo svoje dlanove prema gore kao da traži pomoć. - Zaista sam mislio... - počeo je. - Naravno, nitko... Prekinuo se i pogledao svećenika posramljeno, a on mu je uzvratio osmijehom kao znakom da mu oprašta grijehe, pa je nastavio: - ...nitko se nije usudio razgovarati o tome s tobom. Možda bi nas željela pričekati vani? Ili, želiš li čašu vode? Rebecka se gotovo nasmijala. Onda se predomislila i nije se mogla odlučiti koji će izraz navući na lice. - Sve je u redu. Rado ću vas pričekati vani. Ostavila je muškarce u crkvi i izašla. Ostala je stajati na stepenici pred crkvom. Trebala bih osjećati nešto. Možda nesvjesticu. Poslijepodnevno sunce grijalo je zid crkvenog tornja. Dobila je želju da se nasloni na njega, ali odustala je da ne ošteti odjeću. Miris vrućeg asfalta miješao se s mirisom novo nanesenog katrana na krovu. Razmišljala je govori li Torsten upravo Stefanu Wikstromu o tome kako je ona ta koja je ubila ubojicu Viktora Strangarda. Možda i malo laže o svemu. Radio je sigurno ono što je mislio da je najbolje za posao. Ona se trenutačno nalazila u društvenoj vrećici slatkiša. Između neslanih šala i sočnih ogovaranja. Da je Stefan Wikstrom bio odvjetnik, Torsten bi točno znao što da mu ponudi. Od svega u vrećici ponudio bi mu jedan slatkiš Rebecka Martinsson. Ali, svećenici

možda nisu pripadali obitelji tračara kao pravnici. Izašli su nakon deset minuta. Svećenik se rukovao s njima. Izgledalo je kao da im ne želi ispustiti ruku. - Stvarno je šteta da je Bertil morao otputovati. Desila se prometna nesreća i nije mogao odbiti. Pričekajte pokušat ću ga nazvati na mobitel. Dok je Stefan Wikstrom pokušavao nazvati župnika, Rebecka i Torsten razmijenili su poglede. Dakle župnik je stvarno bio zauzet. Rebecka se pitala zašto je Stefanu Wikstromu odjednom bilo stalo da se nađu s njim prije sutrašnjeg sastanka. Nešto je htio, pomislila je. Baš me zanima što? Stefan Wikstrom stavio je mobitel u stražnji džep osmjehnuvši se sažaljivo. - Nažalost - rekao je. - Samo telefonska sekretarica. Ali, vidimo se sutra. Kratak i lagan oproštaj jer je samo jedna noć između njihova ponovnog susreta. Torsten je zamolio Rebecku olovku da zapiše naslov knjige koju mu je svećenik preporučio. Pokazivao je istinsku zainteresiranost. Rebecka i Torsten vozili su se natrag prema gradu. Rebecka mu je pričala o Jukkasjarviu. Kakvo je to selo bilo prije turističke eksplozije. Pozaspalo uz rijeku. Ljudi koji su polako istjecali iz njega kao pijesak iz pješčanog sata. Prastara hrana u Konzumu. Poneki zalutali turist u dvorištu obiteljske kuće uz kavu i kupljeni keksi na kojima se vidi da nisu najsvježiji. Kuće se nisu mogle prodati. Stajale su tihe i derutne, s krovovima koji su prokišnjavali i zidovima na kojima se širila mahovina. Okućnice zarasle u šikaru. A sada: turisti iz svih zemalja dolazili su kako bi spavali među kožama sobova u hotelu od leda, vozili motorne saonice na hladnoći od minus trideset, vozili se na sanjkama koje vuku psi i ženili se u crkvi izgrađenoj od leda. A kada nije bila zima, išlo se u saune na plutajućim splavima ili se spuštalo brzacima. - Stani - zavikao je Torsten iznenada. - Tu možemo jesti! Pokazivao je na putokaz uz cestu. Sastojao se od dva, ručno obojena komada drva, pričvršćena jedno iznad drugog. Bili su izrezani u obliku strelice i pokazivali lijevo. Zelena slova na bijeloj podlozi objavljivala su: “SOBE” i “Hrana do 23 sata”. - Ne, ne možemo ići tamo - rekla je Rebecka. - To je cesta prema Poikkjarviu. Tamo nema ničega. - Daj, Martinsson - rekao je Torsten i gledao pun nade prema cesti. - Gdje ti je pustolovni duh? Rebecka je uzdahnula, onako kako to mame rade, i skrenula na cestu prema Poikkjarviu. - Ovdje nema ničega - rekla je. - Groblje i jedna kapela i nekoliko kuća. Sigurna sam da je onaj koji je postavio onaj putokaz, prije sto godina, bankrotirao tjedan kasnije. - Kada se u to uvjerimo, okrenut ćemo se i odvesti se do grada pa ćemo tamo jesti rekao je Torsten bezbrižno. Asfaltna cesta prešla je u bijelu cestu. S njihove lijeve strane tekla je rijeka, a s druge strane mogao se vidjeti Jukkasjarvi. Šljunak je praskao pod gumama automobila. S obje strane ceste nizale su se drvene kuće, većina njih obojena u crveno. Neki od vrtova bili su ukrašeni cvijećem koje je polako venulo zasađeno u traktorskim gumenim kotačima i minijaturnim vjetrenjačama, dok su u drugima bile ljuljačke i ograđen prostor s pijeskom za djecu. Psi su trčali koliko su im dopuštala ograđena dvorišta te lajali do iznemoglosti za autom koji je prolazio. Rebecka je mogla osjetiti poglede iz kuća. Jedan nepoznat automobil. Tko je to mogao biti? Torsten se osvrtao kao sretno dijete, komentirao o ružnoj nadogradnji na kućama i mahnuo starijem muškarcu koji je prestao grabljati opalo lišće i zurio za njima. Prošli su pokraj nekoliko dječačića na biciklima i jednog momka na mopedu s prikolicom.

- Tamo - pokazao je Torsten prstom. Restoran se nalazio na drugoj strani sela. To je bila stara preuređena automobilska radionica. Zgrada je izgledala kao četvrtasta, djelomično bijela kartonska kutija, a prljavo bijela žbuka popustila je na nekoliko mjesta. Dvoja velika garažna vrata na dužoj strani zgrade gledala su na cestu. Na vratima su bili duguljasti prozori kako bi unutra ulazila svjetlost. Na jednom bočnom zidu nalazila su se normalna vrata i jedan prozor osiguran rešetkom. S obje strane vrata stajale su dvije plastične kante s narančasto-žutim kadificama. Garažna vrata, vrata i okviri na prozorima bili su obojeni u plastično smeđu boju koja je bila raspucana. Pokraj drugoga bočnog zida, stajalo je nekoliko svijetlocrvenih ralica za snijeg u visokoj, suhoj jesenskoj travi. Tri kokoši zalepršale su krilima i nestale iza ugla kada je Rebecka skrenula na pošljunčano dvorište. Neonski natpis pun prašine s tekstom “LAST STOP DINER” stajao je nakrivljen na prednjoj, dužoj strani zgrade koja je imala pogled na rijeku. Jedan rasklopivi drveni znak pokraj vrata pozivao je “BAR otvoren”. Na dvorištu je bilo parkirano još tri automobila. S druge strane ceste stajalo je pet drvenih montažnih kućica. Rebecka je pretpostavila da su za iznajmljivanje. Ugasila je motor. U istom trenutku stigao je i onaj moped s prikolicom koji su prošli po putu i parkirao pokraj kuće. Momak na njemu bio je vrlo krupan. Ostao je nakratko sjediti na mopedu i izgledao je kao da se ne može odlučiti hoće li sići s njega ili ne. Pogledavao je ispod ruba kacige na Rebecku i Torstena u nepoznatom autu i nagnuo se nekoliko puta naprijed-natrag prema upravljaču. Njegova snažna brada micala se lijevo-desno. Na kraju je sišao s mopeda i krenuo prema vratima. Hodao je lagano nagnut prema naprijed. Gledao je u pod, s rukama savijenim pod pravim kutom. - Evo kuhar dolazi na posao - šalio se Torsten. Rebecka je izbacila iz sebe jedan “hm”, zvuk koji su upotrebljavali pomoćni pravnici kada se nisu željeli smijati nekoj gruboj šali, niti su htjeli biti potpuno tihi i zamjeriti se nekom suvlasniku tvrtke ili klijentu. Krupni momak stajao je pred vratima. Kao veliki medvjed u zelenoj jakni, mislila je Rebecka. Okrenuo se i krenuo natrag prema mopedu. Raskopčao je svoju zelenu sportsku jaknu, položio je pažljivo na prikolicu mopeda i presavio je. Onda je otkopčao kacigu i položio je, pažljivo kao da je napravljena od tankog stakla po sredini presavinute jakne. Čak je i zakoraknuo unatrag i sve skupa prekontrolirao, vratio se i pomaknuo kacigu jedan milimetar. Glave još uvijek pognute i malo nakrivljene. Pogledao je prema Rebecki i Torstenu i protrljao svoju veliku bradu. Rebecka je procijenila da bi mogao imati blizu dvadeset godina. Ali u glavi je još uvijek, očito, bio dijete. - Što to on radi? - šapnuo je Torsten. Rebecka je zatresla glavom. - Idem unutra pitati jesu li počeli posluživati večeru - rekla je. Rebecka je izašla iz auta. Kroz otvoreni prozor pokriven zelenom mrežicom protiv komaraca dolazio je zvuk nekoga sportskog prijenosa s televizije, prigušen razgovor i zveckanje posuda. S rijeke se čuo zvuk brodskog motora. Osjećao se miris jela. Malo je zahladilo. Poslijepodnevna svježina povlačila se kao ruka preko mahovine i sadnica borovnica. Kao kod kuće, mislila je Rebecka gledajući u šumu s druge strane ceste. Kolonada od vitkih borova na suhoj pjeskovitoj zemlji. Sunčeve zrake koje dopiru duboko među bakrenasto obojenim deblima do niskog raslinja i stijena obrasla mahovinom. Iznenada, mogla je vidjeti samu sebe. Malu djevojčicu u pletenoj sintetičkoj majici od

koje bi joj kosa postala naelektrizirana kad bi je navlačila preko glave. I hlačama od prugastog samta koje su bile produžene s našivenom vrpcom na dnu. Ona izlazi iz šume. U ruci ima porculansku šalicu punu borovnica koje je sama nabrala. Ide prema staji njihova ljetnog imanja. Tamo sjedi baka. Na cementnom podu gori lagana vatra kako bi dim otjerao komarce. Vatrica je baš onakva kakva treba biti, jer ako se stavi previše trave, krave počinju kašljati. Baka muže Mansikku, drži njezin rep čvrsto ga pritisnuvši glavom na Mansikkin bok. Mlijeko prska dolje u kanti. Lanci zveče kad se krave sagnu da uzmu još malo sijena. - Onda, Pikku-piika - kaže baka dok njezine ruke ritmički vuku kravlje vime. - Gdje si ti bila cijeli dan? - U šumi - odgovara mala Rebecka. Stavlja nekoliko borovnica u bakina usta. Onda osjeti koliko je stvarno gladna. Torsten je pokucao po prozoru automobila. Želim ostati ovdje, pomislila je Rebecka i iznenadila se vlastitoj žestini. Buseni u šumi izgledali su poput jastuka. Obučeni u sadnice brusnica sjajnih, tamnozelenih, debelih lističa i sadnice borovnica s lističima nježno zelene boje koja je pažljivo počela prelaziti u crvenu. Dođi i prilegni, šaputala je šuma. Položi glavu na zemlju i promatraj kako vjetar njiše krošnje tamo-amo. Još jedno kuckanje po prozorskom staklu automobila. Kimnula je glavom u znak pozdrava onom krupnom momku. On je još uvijek stajao pred vratima kada je ona ušla. Dvije garaže u nekadašnjoj automehaničarskoj radionici preuređene su u restoran i bar. Lokal se sastojao od šest, tamno obojenih lakiranih stolova od borovine postavljenih duž zidova za koje je moglo sjesti sedam osoba ako jedna sjedne na čelo stola. Linoleum, koraljno crven u imitaciji mramora slagao se s ružičastim plastičnim tapetama na zidu na kojima je bila nacrtana šablona koja se protezala u dužini oko cijele prostorije, čak i preko kliznih vrata koja su vodila u kuhinju. Oko cijevi za vodu, koje su također bile obojene ružičasto, netko je omotao lijane od umjetnog bršljana u pokušaju da uljepša cijeli prostor. Iza tamnog šanka u baru na lijevoj strani prostorije stajao je muškarac u plavoj pregači i brisao čašu koju je zatim položio na jednu policu koja je več bila pretrpana onim što je bar nudio. Pozdravio je kada je Rebecka ušla. Imao je tamnosmeđu, kratko podšišanu bradu i prstenastu naušnicu u desnom uhu. Rukavi crne majice bili su zavrnuti iznad nabreklih mišića. Za jednim stolom sjedila su tri muškarca, pred njima je bila košarica s kruhom i čekali su na jelo. Pribor za jelo bio je zamotan u tamnocrvene papirnate salvete. Gledali su nogomet na televiziji. Jeli su kruh iz košarice. Radničke šilterice naslagane na jednom od praznih stolaca. Na sebi su imali flanelske košulje ispod kojih su imali majice s reklamnim natpisima i ofucanim ovratnicima. Jedan od njih imao je plave radne hlače sa sloganom neke tvrtke. Druga dvojica nosili su radne kombinezone, ali su svukli gornji dio koji je visio na stolcu iza njih. Žena srednjih godina sjedila je sama i močila kruh u tanjuru juhe. Nakratko se osmjehnula Rebecki, a onda na brzinu ugurala razmočeni komad kruha u usta prije negoli se raspao po tanjuru. Pokraj njezinih nogu ležao je crni labrador sa sijedim dlačicama oko nosa i spavao. Preko stolca pokraj nje visio je neopisivo ofucan barbi ružičasti skafander. Kosa joj je bila vrlo kratko ošišana u tip frizure koja bi se u najboljoj namjeri mogla opisati kao praktična. - Mogu li ti kako pomoči - pitala je naušnica iza šanka. Rebecka se okrenula prema njemu i nije uspjela reči više od da prije nego što su se rastvorila klizna vrata. Iz kuhinje je bučno izašla jedna dvadesetogodišnja žena s tri tanjura u rukama. Njezina kosa bila je duga i isprugana plavim, neprirodno crvenim i crnim pramenovima. Imala je piercing na obrvi i dva svjetlucava kamenčiča na nosnicama.

Kako lijepa djevojka, pomislila je Rebecka. - Da? - obratila se djevojka Rebecki izazivački. Nije čekala na odgovor več je stavljala tanjure pred muškarce za stolom, Rebecka je upravo htjela zapitati poslužuju li jelo, ali onda je vidjela da to rade. - Na putokazu stoji “sobe” - čula je samu sebe kako pita - koliko koštaju? Naušnica ju je gledao zbunjeno. - Mimmi - rekao je. - Pita za sobu. Žena s prugastom kosom okrenula se prema Rebecki, obrisala ruke o pregaču i maknula jedan znojan pramen s lica. - Imamo kolibe - rekla je. - Zasebne kučice. Koštaju 270 kruna na noć. Što ja radim? mislila je Rebecka. A u sljedečem trenutku je pomislila: Želim ostati ovdje. Sama. - Okej - rekla je tiho. - Vratit ću se za trenutak s jednim čovjekom i tu ćemo večerati. Ako i on pita za sobu, reci mu da imaš samo jedno prazno mjesto za mene. Među Mimminim obrvama napravila se bora. - Zašto bih to rekla? Za nas je to loša nagodba - rekla je. - Ne, nije. Ako mu kažeš da imaš mjesta i za njega, ja ću se predomisliti i onda ćemo oboje otići do hotela Zimska palača u gradu. Dakle: jedan gost ili nijedan. - Ne možeš ga se otarasiti ili o čemu se radi? - smijuljila se naušnica. Rebecka je slegnula ramenima. Neka si misle što hoće. A što bi im uopće i rekla? Mimmi je također slegnula ramenima. - Okej - rekla je. - Ali oboje ćete jesti? Ili ćemo mu reći da i hrane imamo samo za tebe? Torsten je gledao jelovnik. Rebecka mu je sjedila preko puta i promatrala ga. Njegovi okrugli obrazi bili su rumeni od sreće. Naočale za čitanje bile su mu gurnute do kraja nosa. Kosa mu je bila raščupana. Mimmi je stajala nagnuta preko njegova ramena i pokazivala u jelovniku istovremeno dok je čitala naglas. Kao učiteljica i učenik. On uživa u ovome, mislila je Rebecka. Momci s grubim rukama i noževima u futrolama koji su im visjeli za pojasom. Nešto su zlovoljno promrmljali kad je Torsten ušao u svojem sivom odijelu i lijepo pozdravio. Zgodna Mimmi sa svojim velikim poprsjem i visokim glasom. Različita kao dan i noć od susretljivih djevojaka koje se susreću u kafiću Sturecompagniet u Stockholmu. U njegovoj glavi već se počela razvijati priča. - Možeš uzeti dnevni meni - rekla je Mimmi pokazujući na crnu ploču na zidu na kojoj je pisalo “Losovo pečenje s rižotom od gljiva i povrća”. Ili nešto iz škrinje za zamrzavanje. Evo ovo što piše tu možeš dobiti s krumpirima, rižom ili tjesteninom, po izboru. Pokazivala je u jelovniku na skupinu jela ispod naslova “iz škrinje za zamrzavanje”: lazanje, mesne okruglice, krvave knedle, Pitea knedle, varivo od sobova mesa, dimljeno sobovo meso i goveđi gulaš. - Možda bi se mogle probati te krvave knedle - rekao je Rebecki oduševljeno. Otvorila su se vrata i ušao je krupan momak koji je došao na mopedu s prikolicom. Ostao je stajati na vratima. Njegovo golemo tijelo bilo je ugurano u prugastu, besprijekorno izglačanu pamučnu košulju uredno zakopčanu sve do vrata. Nije se baš usuđivao gledati ostale goste. Glavu je držao nagnutu na stranu pa mu je velika brada pokazivala prema van kroz duguljasti prozor. Kao da je pokazivala put za bijeg. - Bok, Nalle! - uzviknula je Mimmi i ostavila Torstena s njegovim mislima o tome što želi jesti. Kako si zgodan! Krupan momak joj se nasmiješio stidljivo i okrznuo je pogledom.

- Dođi da te vidim! - viknula je i žena sa psom odgurnuvši svoj tanjur s juhom. Rebecka je vidjela koliko sliče Mimmi i žena sa psom. Mora da su bile majka i kči. Pas koji je ležao pokraj ženinih nogu podignuo je glavu i dva puta je umorno zamahao repom. Zatim je spustio glavu i opet zaspao. Momak je prišao ženi sa psom. Ona je sklopila ruke. - Zaista si zgodan! - rekla je. - Sretan rođendan! Kako imaš lijepu košulju! Nalle se smješkao umiljato podignuvši bradu prema plafonu u gotovo komičnoj pozi koja je Rebecku potaknula da pomisli na Rudolfa Valentina. - Nova - rekao je. - Naravno, vidi se da je nova - rekla je Mimmi. - Ideš li na ples, Nalle, a? - zaviknuo je jedan od muškaraca. -Mimmi, sredi nam pet porcija iz zamrzivača. Izaberi što hočeš. Nalle je pokazivao na svoje hlače. - Također - rekao je. Podignuo je ruke držeči ih ravno pred sobom kako bi svi mogli dobro vidjeti njegove hlače. To su bile sive pamučne hlače zategnute vojničkim remenom. - Zar su i one nove? Jako su lijepe! - potvrdile su obje žene s obožavanjem. - Dođi - rekla je Mimmi izvukavši stolac nasuprot ženi sa psom. - Tvoj tata još nije došao, ali ti možeš sjesti s Lisom i čekati ga. - Torta - rekao je Nalle i sjeo. - Naravno da češ dobiti tortu. Misliš da sam zaboravila? Poslije večere! Mimmi ga je na brzinu pogladila po kosi. Zatim je nestala u kuhinji. Rebecka se nagnula preko stola prema Torstenu. - Mislila sam da bih noćas ovdje prespavala - rekla je. - Znaš da sam odrasla uz ovu rijeku nekoliko kilometara uzvodno, pa se osjećam malo nostalgično. Ali tebe ću odvesti do grada i sutra ću doći po tebe. - Nema problema - rekao je Torsten pun želje za avanturom. - I ja mogu tu ostati. - Ovdje kreveti baš nisu jako udobni - pokušala je Rebecka. Mimmi je izašla s pet aluminijskih lunch paketa ispod ruke. - Željeli bismo prespavati noćas ovdje - rekao joj je Torsten. -Imate li slobodnih soba? - Sorry - odgovorila je Mimmi. - Samo jednu kućicu. S uskim krevetom. - To je okej - rekla je Rebecka Torstenu. - Ja ću te odvesti. Nasmijao joj se. Iza osmijeha i dobro plaćenoga uspješnog suvlasnika ureda nalazio se samo jedan debeljuškasti dječak s kojim se ona nije htjela igrati i koji je pokušavao izgledati kao da ga za to i nije briga. To ju je pogodilo. Već je bilo gotovo potpuna mračno kada se Rebecka vratila iz grada. Šuma se uzdizala poput siluete prema crno-plavom nebu. Parkirala je auto pred barom i zaključala ga. Pred barom je bilo parkirano još nekoliko automobila. Iznutra su se čuli glasovi odraslih muškaraca, zvuk vilica snažno zabodenih u meso koje bi zagreble po porculanu ispod njega, televizija kao osnovni ton u pozadini svega ostalog, dobro poznati reklamni jinglovi. Nalleov moped s prikolicom još je uvijek bio tu parkiran. Nadala se da se on dobro zabavlja na svoj rođendan. Kolibica u kojoj je ona trebala spavati nalazila se s druge strane ceste na rubu šume. Lampica iznad vrata osvjetljavala je broj pet. Ovdje sam sama, pomislila je. Krenula je prema vratima kolibice, ali se iznenada okrenula i ušla nekoliko koraka u šumu. Jele su bile mirne i gledale uvis prema zvijezdama koje su se počele paliti. Njihovi dugački plavo-zeleni plaštevi lelujali su lagano iznad mahovine.

Rebecka je legla na zemlju. Borovi su sagnuli svoje glave i šaputali umirujuće. Zadnji ljetni komarci i sitne mušice ljutito su pjevušile u zboru probijajući se do dijelova njezina tijela koji su im bili pristupačni. Ona ih je time mogla počastiti. Nije primijetila Mimmi koja je bila vani i bacala smeće. Mimmi se vratila unutra i rekla Mickeu u kuhinji. - Okej, imamo ozbiljan problem. Ispričala mu je kako je njihova gošća išla na spavanje, ali ne u kolibu, već je legla na zemlju. - Ma svašta - rekao je Micke. Mimmi je zakolutala očima. - Uskoro će se dosjetiti da je iz šamanske obitelji ili da je vještica, naselit će se u šumu, kuhat će napitke od raznih trava na otvorenoj vatri i plesati oko svete stijene.

Žute noge Vrijeme je Uskrsa. Vučica je bila stara tri godine kad ju je jedan čovjek vidio prvi put. To je u sjevernoj Kareliji kraj rijeke Vodla. Ona je ljude vidjela več mnogo puta. Ona prepoznaje njihov žestok miris. I ona razumije što ovi ljudi upravo radi. Pecaju. Kada je s godinu dana bila izgladnjela često bi se u smiraj dana prikrala rijeci i proždirala ono što bi dvonošci ostavljali iz sebe, ostatke riba, riblje iznutrice i žutoperke. Volodja postavlja mrežu ispod leda sa svojim bratom. Brača su izbušila četiri rupe i postavit će tri mreže. Volodja stoji na koljenima kraj druge rupe spreman prihvatiti drveni štap koji mu brat šalje ispod leda. Ruke su mokre i bole od hladnoče. I on ne vjeruje ledu ispod sebe. Cijelo vrijeme pogledava na skije da mu budu u blizini. Ako led pukne, može potrbuške leči na skije i odvuči se do kopna. Aleksander želi postaviti mrežu upravo ovdje jer to je dobro mjesto. Ovdje ima ribe. U vodi su jake struje i Aleksander je probio led upravo na mjestu gdje pličak strmo propada u duboko riječno korito. Ali to je opasno mjesto. Ako se voda digne, rijeka izjede led od ispod. Volodja to zna. Led može biti debeo tri dlana jedan dan, a več sljedeči samo dva prsta. On nema izbora. On je u posjetu kod svojeg brata i njegove obitelji za Uskrs. Aleksander se sa suprugom i dvije kčeri stišče na donjem katu. Aleksandrova i Volodjina majka živi na gornjem. Aleksander ima obvezu da se brine o ženama. Volodja vodi nomadski način života radeči za naftnu kompaniju Transneft. Prošle je zime bio u Sibiru. Jesenas u Viborskom zaljevu. Zadnje mjesece proveo je u šumi na Karelijskoj prevlaci. Kada je njegov brat predložio da odu postaviti mreže, nije mogao odbiti. Da je odbio, Aleksander bi otišao sam. I sutradan navečer Volodja bi sjedio za stolom i jeo pastrve za koje on nije htio pomoči postaviti mreže. Aleksander je pun gnjeva koji ga prisiljava da sebe i svojeg brata natjera van na opasan led. Sada kada je tu, izgleda kao da je pritisak na Aleksandrovo srce popustio. Gotovo da se osmjehuje dok su mu modre promrzle ruke u ledenoj vodi. Možda bi se taj njegov beznadni gnjev stišao kada bi dobio sina, mislio je Volodja. I upravo u tom trenutku, u kratkoj zamolbi Djevici da dijete u trbuhu bratove supruge bude sin, on ugleda vučicu. Ona stoji na rubu šume s druge strane rijeke i promatra ih. Uopče nije daleko od njih. Nakošenih očiju i dugih nogu. Na njoj zimska debela dlaka poput vune. Dugačke, jake, srebrnkaste dlake izbijaju iz vunenog krzna. Ima osjećaj kao da su im se pogledi sreli. Njegov brat ne primjećuje ništa. On joj je okrenut leđima. Noge su joj zaista vrlo dugačke. I žute. Ona izgleda kao kraljica. A Volodja kleči na ledu pred njom kao seljačić što i jes mokrim rukavicama i kožnom kapom s pokrivalima za uši koja mu stoji na koso preko znojne kose. Zjoltye nogi, kaže. Žute noge. Ali samo u sebi. Usne mu se ne pomiču. Ništa ne govori svojem bratu. Možda bi Aleksander trebao uzeti pušku koja leži pokraj naprtnjače i zapucati jedanput. Onda je prisiljen odvratiti pogled s nje i otvkačiti najlon mreže sa štapa. A kada opet podiže pogled, nje više nema. Kada je Žute Noge ušla tristo metara u šumu, već je zaboravila na dva čovjeka na ledu. Više nikada neće ni pomisliti na njih. Nakon dva kilometra zastaje i zavija. Dobiva odgovor od drugih članova čopora, koji su udaljeni desetak kilometara i ona potrči. Takva je ona. Cesto odlazi sama na svoje izlete. Volodja je se sjeća ostatak života. Svaki put kada se vraća na to mjesto gdje ju je vidio pogledava prema rubu šume. Tri godine kasnije sreće ženu koja će mu postati supruga. Kad mu je prvi put ležala na ruci, ispričao joj je o vuku s dugim žutim nogama.

Srijeda, 6. rujna Sastanak u vezi s uključenjem u jedan pravni i ekonomski organizacijski savez održava se u domu župnika Bertila Stenssona. Prisutni su bili Torsten Karlsson, suvlasnik odvjetničkog ureda Meijer & Ditzinger iz Stockholma, Rebecka Martinsson, odvjetnica iz istog ureda, crkveni vjerodostojnici iz Jukkasjarvia, Vittange i Karesuanda, predsjedavajuči u Crkvenom saboru, predsjednik udruženog Crkvenog sabora i svečenik Stefan Wikstrom. Rebecka Martinsson bila je jedina žena među prisutnima. Sastanak je započeo u osam sati. Sada je petnaest do deset. U deset sati, na kraju sastanka, trebala je biti poslužena kava. Župnikova blagovaonica poslužila je kao privremena sala za konferencije. Rujansko sunce sjalo je kroz puhano, neravnomjerno staklo na velikim letvicama ispresijecanim prozorima. Police s knjigama dosezale su do plafona. Nigdje nije bilo nikakvih ukrasnih predmeta ili cviječa. Umjesto toga prozorske daske bile su pune kamenja, neki zaobljeni i glatki, drugi grubi i crni s crvenim točkicama. Po kamenju su ležale čudno zavrnute grane. Na travnatoj površini i šljunčanom putu ležale su nakupine žutoga, uveloga lišča i opale oskoruše. Rebecka je sjedila pokraj župnika Bertila Stenssona. Ona ga je kriomice odmjeravala. Bio je mlađahan šezdesetogodišnjak. Dragi striček s razbarušenom, svijetlosrebrnastom kosom. Preplanuo od sunca, s toplim osmijehom. Profesionalan osmijeh, mislila je. Bilo je gotovo komično gledati njega i Torstena kako se smiju jedan s drugim. Moglo se pomisliti da su brača, ili stari prijatelji iz djetinjstva. Velikodostojnik se rukovao s Torstenom uhvativši istodobno Torstenovu nadlakticu svojom lijevom rukom. Torsten je pokazivao da je polaskan. Smijao se i provukao ruku kroz kosu. Razmišljala je o tome je li župnik bio taj koji je donio u kuču kamenje i grane. Inače su se žene bavile tim stvarima. Odlazile na šetnje pokraj mora i sakupljale glatko kamenje sve dok im se džepovi majice nisu vukli po zemlji. Torsten je dobro iskoristio svoja dva sata. Ubrzo je odbacio formalnosti i postao prikladno osoban u svojem obračanju. Zabavan a da nije postao neozbiljan i nemaran. Servirao im je cijeli paket kao večeru s tri obroka. Za aperitiv im je servirao malo laskanja, onakvo na kakvo su oni bili naviknuli. Da su oni jedni od najbogatijih zemljoposjednika u zemlji. U najljepšem kraju. Predjelo se sastojalo od malih primjera o područjima za koje je Crkva trebala pravnu kompetenciju, što je uglavnom bilo u svima, te se radilo o civilnom pravu, pravu trgovačkih društava, poslovnom pravu, poreznom pravu... Kao glavno jelo servirao im je surove činjenice, brojke i računice. Pokazao im je da bi bilo jeftinije i bolje da sklope ugovor s njihovim uredom od kojeg bi dobili odgovarajuču kompetentnu pomoč u vezi s pravnim i ekonomskim pitanjima. Otvoreno je iznio nedostatke. Prikazao ih je beznačajnim, ali s obzirom na to da ih je spomenuo, ostavio je dojam iskrenosti i vjerodostojnosti. Jer on ni u kojem slučaju nije bio prodavač usisivača. Za kraj je sačuvao najbolje te žličicom polako zasladio desertom. Izvukao je posljednji primjer o tome na koji su način pomogli jednoj drugoj vjerskoj zajednici. - Upravljanje grobljem u toj vjerskoj zajednici bilo je skupo. Trebalo je mnoge crkve i crkvene zgrade održavati, mnogo trave pokositi, grobova iskopati, prilaza raščistiti i mahovinu s nadgrobnih spomenika skinuti, i štošta još napraviti, a za sve to trebalo je novca. Mnogo novca. U toj su vjerskoj zajednici imali i određen broj zaposlenika koje je plačala država, ili kako se to več zove, radna snaga koju sponzorira država preko zavoda za zapošljavanje. No, kako god se okrene, vjerska zajednica nije imala velike izdatke za njihove plače, pa nije bio neki veliki problem to što zaposlenici nisu baš previše radili. Kasnije su ti zaposleni preko zavoda bili primljeni na poslove unutar Crkve na neodređeno vrijeme. Onda je Crkva trebala odvojiti novac

za njihove plače. Bilo je mnogo zaposlenih, a večina njih se nije baš ubijala od posla, ako bih se tako mogao izraziti. Pa ih je zaposleno još više, a radna kultura bila je takva da nije dopuštala da ljudi svojski zavrnu rukave. Takvog bi se čovjeka gotovo izopčilo. Dakle bilo je teško dovršiti poslove. Događalo se da su neki zaposlenici uspijevali imati drugi posao s punim radnim vremenom uz posao s punim radnim vremenom u Crkvi. I onda kada je Crkva odjednom odvojena od države, vjerska zajednica postala je autonomna. Trebala je na sasvim novi način preuzeti odgovornost za svoju ekonomiju. Rješenje je bilo u tome da se pomogne vjerskoj zajednici da se upravljanje grobljem ugovorno dodijeli privatnom poduzeču. Upravo onako kako to mnoge opčine več rade posljednjih petnaest godina. Torsten je iznio točnu godišnju uštedu do u lipu. Prisutni su izmijenili poglede. Točno u „sridu”, pomislila je Rebecka. - A tu - nastavio je Torsten - nisam uračunao uštede koje bi Crkva imala s manjim brojem zaposlenih prema kojima bi imala odgovornost. Još više zveketa novčića u kasi, čime bi Crkva dobila i više vremena da se bavi svojom osnovnom djelatnošću da na različite načine zadovolji duhovne potrebe članova vjerske zajednice. Nije smisao u tome da crkveni vjerodostojnici budu administratori, ali često su primoram time se baviti. Župnik Bertil Stensson gurnuo je list papira pred Rebecku. “Stvarno ste nam dali mnogo toga za razmišljanje”, pisalo je na papiru. I? pomisli Rebecka. Što on hoće? Da tu sjede i dopisuju se kao dva osmoškolca koji imaju tajne pred učiteljicom. Ona mu se nasmiješila i lagano kimnula glavom. Torsten je završio svoje izlaganje te odgovorio na nekoliko pitanja. Bertil Stensson je ustao i objavio da će se kava poslužiti vani na suncu. - Mi koji živimo ovdje gore moramo to iskoristiti - rekao je. - Ne događa se često da možemo koristiti vrtni namještaj. Napravio je rukom pokret tjerajući sve u vrt. Dok su ostali polako izlazili, on je povukao Torstena i Rebecku u dnevnu sobu. Torsten je morao pogledati njegovu sliku koju je naslikao Lars Levi Sunna. Rebecka Martinsson primijetila je pogled koji je župnik uputio Stefanu Wikstrom u koji je značio: čekaj vani s ostalima. - Ovo je upravo ono što naša vjerska zajednica treba - rekao je župnik Torstenu. - Ipak, ja bih vas trebao odmah, a ne za godinu dana kada se sve ovo o čemu si govorio eventualno realizira. Torsten je razmišljao o slici. Na njoj se nalazila ženka soba i njezino lane koje je sisalo mlijeko. Kroz otvorena vrata prema hodniku Rebecka je vidjela ženu koja se pojavila niotkuda. Nosila je tacu s termosicom i zveckala šalicama za kavu. - Naša vjerska zajednica prolazi kroz vrlo teško razdoblje -nastavio je župnik pretpostavljam da ste čuli za ubojstvo Mildred Nilsson. Torsten i Rebecka kimnuli su glavom. - Moram postaviti njezinu zamjenu - rekao je župnik. - I nije neka tajna da se ona i Stefan nisu slagali. Stefan je protiv ženskih svećenika. Ne dijelim njegovo mišljenje, no moram ga poštovati. Mildred je bila naša napredna lokalna feministica, ako mogu tako reći. Nije bilo jednostavno biti njihov šef. Znam da postoji zaslužna žena koja će se prijaviti na to mjesto kada raspišem natječaj. I nemam ništa protiv nje, naprotiv. Ali za mir na poslu i u kući želim na to mjesto dovesti muškarca. - S manje zasluga? - upitao je Torsten. - Da. Je li to moguće? Torsten se uhvatio za bradu ne skidajući oči sa slike.

-

Naravno - rekao je mirno. - Ali ako ta žena uloži tužbu, bit ćeš obvezan nadoknaditi

štetu. - I morati je zaposliti? - Ne, ne. Ako je već netko drugi dobio posao, ne može mu se tek tako oduzeti posao. Mogu saznati koliko su velike odštete u takvim slučajevima. To ću napraviti besplatno. - On, zapravo, želi reći da ćeš ti to obaviti besplatno - rekao je župnik uz osmijeh obrativši se Rebecki. Rebecka se uljudno osmjehnula. Župnik se opet obratio Torstenu. - To bi mi svakako puno značilo - rekao je ozbiljno. - Ima još jedna stvar. Ili dvije. - Reci - rekao je Torsten. - Mildred je osnovala zakladu. U šumama oko Kirune ima jedna vučica za koju se ona srčano zauzela. Zaklada je trebala podržavati rad oko toga da se vučica održi na životu. Nadoknada novca za izgubljene sobove Laponcima, nadgledavanje šuma helikopterom u suradnji sa Zavodom za zaštitu prirode ... - Da? - Možda ta zaklada nije toliko prihvatljiva za vjersku zajednici koliko je ona željela. Ne u smislu da smo mi protiv vuka, no mi bismo htjeli biti apolitični. Svi, i vukomrsci i vukoljupci trebali bi se u crkvi osjećati kao kod kuće. Rebecka je gledala kroz prozor. Tamo je stajao predsjedavajući iz udruge i pogledavao radoznalo prema njima. Držao je tanjurić od šalice kao zaštitu ispod brade dok je pio kavu. Košulja koju je nosio bila je odvratna. Nekada je vjerojatno bila bež boje, ali mora da je oprana zajedno s jednom plavom čarapom. Sreća da je našao jednu kravatu u Ullaredu koja je odgovarala uz nju, mislila je Rebecka. - Želimo razriješiti zakladu i upotrijebiti sredstva za neku drugu aktivnost koja bi više odgovarala Crkvi - rekao je župnik. Torsten mu je obećao da će proslijediti pitanje nekome tko se bavi pravom trgovačkih društava. - Imamo još jedno malo delikatno pitanje. Suprug Mildred Nilsson još uvijek živi u svećeničkoj kući u Poikkijarviu. Izgleda užasno izbaciti ga iz kuće, ali... kuća je ipak za drugu namjenu. - Svakako, to nije neki veći problem - rekao je Torsten. -Rebecka, ti bi trebala ostati ovdje neko vrijeme, možeš pregledati ugovor o najamnini i porazgovarati s.... kako se on zove? - Erik. Erik Nilsson. - Ako ti je to okej - rekao je Torsten Rebecki. - Ako ne, onda to mogu pogledati ja. To je službeni stan, pa u najgorem slučaju možemo zatražiti pomoć od ovrhe. Velikodostojnik je učinio malu grimasu. - Ako sve ode tako daleko - rekao je Torsten mirno - dobro je imati jednog prokletog odvjetnika na kojeg se može svaliti krivnja. -Ja ću to srediti - rekla je Rebecka. - Erik ima Mildredine ključeve - rekao je župnik Rebecki. -Mislim na ključeve od crkve. Njih želim natrag. - Da - rekla je ona. - Uz ostale i ključ od sefa u njezinu svećeničkom uredu. On izgleda ovako. Izvukao je svežanj ključeva iz džepa i pokazao Rebecki jedan od njih. - Sef - rekao je Torsten. - Za novac, bilješke od dušobrižja i, da, sitnice koje se žele sačuvati - rekao je župnik. -

Svećenik je rijetko u svojem uredu, a kroz crkvu prođe mnogo ljudi. Torsten se nije mogao suzdržati da ne pita. - Zar ne bi policija trebala imati taj ključ? - Ne - rekao je župnik olako - nisu pitali za njega. Pogledajte, Bengt Grape uzima već četvrti sendvič. Idemo van da ne ostanemo bez ičega. Rebecka je vozila Torstena u zračnu luku. Sunce babljeg ljeta po žućkastim gorskim brezama. Torsten ju je gledao sa strane. Razmišljao je o tome je li bilo što između nje i Mansa. No, sada je ona bila ljuta. Ramena uzdignutih do ušiju, usta stisnutih u ravnu crtu. - Koliko misliš ostati ovdje gore? - upitao je. - Ne znam - odgovorila je neodređeno. - Preko vikenda. - Da znam što ću reći Mansu kada me pita gdje sam izgubio suradnika. - Neće te on ništa pitati - rekla je ona. Zavladala je tišina. Onda se Rebecka više nije mogla suzdržati. - Policija nema pojma da taj jebeni sef postoji - prasnula je. Torstenov glas bio je pretjerano smiren. - To su očito propustili - rekao je. - Ali mi nećemo raditi njihov posao. Mi ćemo raditi naš posao. - Nju su ubili - rekla je Rebecka polako. - Naš je posao da riješimo probleme naših klijenata koliko god nam zakon dopušta. Nema ništa protuzakonito u tome da vratimo crkvi njihove ključeve. - Ne. A onda ćemo im pomoći da znaju koliko će ih stajati seksualna diskriminacija kako bi mogli stvoriti svoj mužjački klub. Torsten je gledao kroz prozor na vratima. - A ja moram izbaciti iz kuće njezina muža - nastavila je Rebecka. - Rekao sam ti da to ne moraš učiniti. Daj prestani, mislila je Rebecka. Nisi mi dao izbora. Inače bi samo poslao ovrhu da ga izbace iz kuće. Pritisnula je gas. Novac na prvom mjestu, mislila je. To je najvažnije. - Ponekad mi se od toga povraća - rekla je umorno. - To ponekad ulazi u opis posla - rekao je Torsten. - Treba samo obrisati cipele i nastaviti dalje. Policijska inspektorica Anna-Maria Mella vozila je uzbrdo prema kući Lise Stockel. Lisa Stockel bila je predsjednica ženske udruge Magdalena. Njezina se kuća nalazila na osami na brijegu iza crkvice u Poikkijarviu. Iza kuće brijeg se strmo spuštao u šljunkovitu jamu, a s druge strane brijega tekla je rijeka. Kuća je isprva bila jednostavna smeđa vikendica izgrađena šezdesetih godina. Kasnije je nadograđena i uljepšana s bijelim ukrasnim prozorskim okvirima i raskošnom rezbarijom na verandi pred ulazom. Izgledala je kao smeđa kartonska kutija prerušena u kućicu od paprenjaka. Kraj kuće se protezala dugačka, trošna, crvena drvena zgrada s limenim krovom. Na njoj jedan jednostavan prozor. Spremište za drva, skladište i nekadašnja staja, pretpostavila je Anna-Maria. Ovdje je prije morala biti neka druga kuća koja je srušena, a zatim izgrađena vikendica. A staja je ostala. Vozila je vrlo polako po dvorištu. Pred autom su na sve strane trčala i lajala tri psa. Nekoliko kokoši razmahalo se krilima i našla zaštitu u grmovima ribizla. Pokraj stupa dvorišnih vrata stajala je mačka pred rupom poljskog miša ukipljena i koncentrirana spremna na skok. Samo jedan srdit zamah repom bio je znak da je primijetila bučan Ford Escorl.

Anna-Maria je parkirala pred kučom. Kroz prozor na vratima gledala je razjapljene pseče njuške koji su skakali po vratima automobila. Doduše, mahali su repovima, ali svejedno. Jedan od njih bio je vrlo velik. Osim toga bio je crn. Ugasila je motor. Jedna žena izašla je iz kuče i stala je na verandu pred ulazom. Na sebi je imala neopisivo ružan ružičasti skafander. Zazivala je pse. - Ovamo! Psi su se odmah odmaknuli od auta i odjurili do nje. Žena u skafanderu naredila im je da ostanu na mjestu pa je prišla automobilu. Anna-Maria je izašla i predstavila se. Lisa Stockel bila je u pedesetim godinama. Bila je bez šminke. Lice joj je još uvijek bilo preplanulo od ljeta. Oko očiju je imala bijele prugice od žmirkanja na suncu. Kosa joj je bila vrlo kratko ošišana. Da je bila samo milimetar krača, stršala bi na glavi kao četka za ribanje. Zgodno, pomislila je Anna-Maria. Kao kaubojka. Kada bi se mogla zamisliti kaubojka u tom ružičastom skafanderu. Skafander je bio zaista odvratan. Bio je pun životinjskih dlaka, a iz malih rupica i poderotina izbijali su bijeli komadiči onoga čime je bio napunjen. Ima nas svakakvih. Doduše, Anna-Maria je poznavala gospođe u pedesetima koje su organizirale djevojačke večere i nastavljale biti djevojke sve dok ne umru, ali Lisa Stockel nije bila od tih. Nešto u njezinim očima davalo je Anna-Mariji dojam da ona možda nikada nije bila mlada, čak ni onda kada je bila samo djevojčica. Na licu je imala gotovo neprimjetnu crtu koja je išla ispod oka, započevši iz samog kuta oka do jagodične kosti. Tamna sjena oko kutova očiju. Bol, mislila je Anna-Maria. U tijelu ili u duši. Išle su zajedno prema kuči. Psi su ležali na verandi pred kučom i cvilili s namjerom da se dignu i pozdrave pridošlicu. - Stani - zapovjedila je Lisa Stockel. Zapovijed je bila za pse, ali i Anna-Maria ju je poslušala. - Bojiš li se pasa? - Ne, ne bojim se ako znam da su dobri - odgovorila je Anna-Maria gledajući velikog crnog. Dugačak, ružičasti jezik visio mu je kao kravata iz gubice. Ima je šape kao lav. - Okej, u kuhinji leži još jedan, ali ona je dobra kao janje. I ovi tu su takvi, samo malo neodgojeni, kao skupina seoskih momaka. Uđi. Otvorila je vrata i Anna-Marija je polako ušla u hodnik. - Vražji banditi - rekla je Lisa Stockel psima s puno ljubavi. Zatim je podignula ruku i povikala: - Odlazite! Psi su jurnuli, njihove kandže ostavile su dugačke tragove u drvu, s verande su sišli u presretnom skoku i onda se rastrčali po dvorištu. Anna-Maria je stajala u uskom hodniku i pogledavala oko sebe. Pola površine poda zauzimala su dva pasja ležaja. Tu je bila i velika zdjela za vodu od nehrđajučeg čelika, gumene čizme, zimske cipele, tenisice i praktične nepropusne cipele. Jedva da je bilo mjesta da ona i Lisa Stockel budu zajedno u hodniku. Zidovi su bili pretrpani kukama i policama. Tu je visjelo nekoliko povodaca za pse, radnih rukavica, običnih kapa i rukavica, kombinezona i još koješta. Anna-Maria se pitala kamo da objesi svoju jaknu, jer su sve kuke i vješalice bile prenatrpane. - Stavi jaknu preko stolca u kuhinji - rekla je Lisa Stockel. - Inače će ti biti puna dlaka. Ne, ni za što na svijetu ne skidaj cipele. Iz hodnika jedna su vrata vodila u dnevnu sobu, a druga u kuhinju. U dnevnoj sobi bilo je

nekoliko kartonskih kutija prepunih knjiga. Knjige su stajale naslagane i na podu. Polica za knjige napravljena od nekoga tamnog drveta s ugrađenom vitrinom od obojenog stakla bila je prašna i prazna na kračem zidu sobe. - Zar se seliš? - pitala je Anna-Maria. - Ne, ja samo... Čovjek skuplja tako mnogo smeča. A knjige, one samo skupljaju prašinu. Kuhinja je bila namještena s masivnim namještajem od jelovine premazanim žučkastim lakom. Na rustičnoj kuhinjskoj klupi ležala je ženka crnog labradora retrivera i spavala. Probudila se kada su ušle u kuhinju i počela mahati repom u znak pozdrava. Onda je ponovno polegla glavu i zaspala. Lisa je predstavila psa kao Majken. - Možeš li mi ispričati kakva je ona bila - rekla je Anna-Maria kada su se sjele. - Znam da ste zajedno radile u ženskoj udruzi Magdalena. - Već sam sve rekla njemu... jednom dosta krupnom muškarcu s onim brkovima. Lisa Stockel stavila je ruku nekoliko centimetara ispred usta. Anna-Maria se nasmijala. - Sven-Erik Stalnacke. - Da. - Možeš li to ponoviti? - Gdje da počnem? - Kako ste se vas dvije upoznale? Anna-Maria Mella posvetila je pažnju licu Lise Stockel. Kada se ljudi pokušavaju prisjetiti nekoga prošlog događaja, obično im popušta pažnja. Osim ako to nije nešto o čemu misle lagati, naravno. Ponekad na trenutak zaborave na osobu koja sjedi pred njima. Preko lica Lise Stockel prešao je letimičan osmijeh. Na trenutak nešto se u njoj smekšalo. Njoj je svečenica bila draga. - Prije šest godina. Ona se upravo bila doselila na svečenički posjed. Na jesen je trebala preuzeti vjeronauk za krizmanike, za omladinu ovdje u Jukkasjarviu. Započela je kao lovački pas. Otišla je do roditelja sve djece koji se nisu prijavili. Predstavila se i objašnjavaia im zašto ona smatrala da je vjeronauk vrlo važan. - Zašto je bio važan? - pitala je Anna-Maria koja je mislila da od vjeronauka nije imala nikakve koriste kada ga je prije sto godina sama pohađala. Mildred je smatrala da bi crkva trebala biti mjesto okupljanja. Njoj nije bilo toliko važno je li netko vjernik ili ne, to je bio odnos između njih i Boga. Ali željela ih je privuči na krštenje, krizmu, vjenčanje i na velike praznike, kako bi se mogli družiti i osječati kao kod kuče u crkvi, kako bi se mogli obratiti za pomoč u vremenima kada im život postane težak... Kada bi joj ljudi rekli “ali on ne vjeruje u to i nije u redu da ide na vjeronauk samo radi darova”, ona bi odgovorila da je sasvim u redu dobiti darove, da mladi opčenito ne vole učiti, ni u školi ni u crkvi, ali da je dio opče kulture znati zašto se slavi Božič, Uskrs, Duhovi i Tijelovo i nabrojiti evanđeliste. - Znači, ti si imala sina ili kčer koja... - Ne, ne. Ili da, ja imam kčer, ali ona se krizmala nekoliko godina prije toga. Ona radi u gostionici ovdje u selu. Ne, radilo se o sinu mojeg rođaka, Nalleu. On je zaostao u razvoju i Lars-Gunnar nije želio da se on krizma. Tako je ona došla i s njim razgovarati. Želiš li kavu? Anna-Maria je odgovorila da želi. - Izgleda kao da je uznemiravala ljude - rekla je. Lisa Stockel slegla je ramenima. - Bila je uvijek samo tako... izravna. Imala je samo brzinu naprijed na mjenjaču. - Što misliš time reći? - pitala je Anna-Maria. - Mislim da ona nikada nije uljepšavala stvari. Kod nje nije bilo mjesta ni za diplomaciju ni za zakulisne igre. Ako je smatrala da nešto nije u redu, onda je to željela ispraviti.

Kao kada je okrenula protiv sebe cijelu ekipu crkvenih čuvara, pomislila je Lisa. Zažmirkala je. Ali slika u glavi nije tako lako nestala. Prvo su dva limun žuta leptira zalepršala oko mirisnoga vrtnog cvijeća. Onda viseće grane breze koje su se njihale polako na povjetarcu koji je dolazio s mirne ljetne rijeke. I onda Mildredina leđa. Njezin vojnički marš među nadgrobnim spomenicima. Škrip, škrip, škrip po šljunku. Lisa potrčava iza Mildred po stazi na groblju u Poikkijarviu. U daljini sjedi skupina namještenika za održavanje crkve i piju kavu. - Oni imaju mnogo stanka za kavu, gotovo cijelo vrijeme. Rade samo kada ih gleda župnik. Ali nitko im se ne usuđuje ništa reći. Ako se s njima zarati, preostaje samo da se pogreb obavlja na nakupini iskopane zemlje. Ili da se pokušava nadglasati motornu kosilicu za travu dva metra dalje. Da se zimi propovijedi održavaju u ledeno hladnoj crkvi. Župnik, taj jebeni kukavica, naravno ništa ne poduzima. On nema ni potrebe za to, oni znaju da je bolje da se s njim ne zajebavaju. - Nemoj se zbog toga svađati - pokušava Lisa. - Ja se neću svađati - kaže Mildred. I ona to zaista misli. Mankan Kyro ih ugleda prvi. On je neformalni vođa skupine. Pravi šef radne skupine nije se time zamarao. Mankan odlučuje. On je taj s kojim se Mildred neće svađati. Ona odmah prelazi na stvar. Drugi je slušaju zainteresirano. - Grob za dijete - kaže ona - jeste li ga iskopali? - Na što misliš? - kaže Mankan ravnodušno. - Upravo sam razgovarala s roditeljima. Rekli su mi da su odabrali mjesto s pogledom na rijeku gore na sjevernom dijelu, ali da si im ti rekao da to nije dobro mjesto. Mankan Kyro ne odgovara. Umjesto toga ispljuje u travu veliki komad isisanog duhana i izvlači iz stražnjeg džepa kutijicu za duhan. - Rekao si im da će korijeni breze probiti lijes ravno kroz tijelo bebe - nastavila je Mildred. - Pa zar se to ne bi tako dogodilo? - To se dogodi gdje god se lijes stavi u zemlju i ti to dobro znaš. Radi se samo o tome da ti nisi želio kopati tamo ispod breze jer u zemlji ima kamenja i mnogo korijena. To ti je bilo jednostavno prenaporno. Neshvatljivo mi je da si svoj komoditet stavio na tako visoko mjesto da si pomislio kako je u redu staviti takve slike u njihove glave. Ni u jednom trenutku nije podizala glas. Skupina oko Mankana gleda u pod. Srame se. I mrze tu svećenicu jer ih tjera da se srame. - I, što hoćeš da napravim? - pita Mankan Kyro. - Iskopali smo grob, na boljem mjestu, ako se mene pita, ali možda bi ih trebali natjerati da pokopaju svoje dijete tamo gdje ti hoćeš. - Ne. Sada je prekasno, ti si ih prestrašio. Samo ti želim reći tako da znaš da ako se ovako nešto dogodi još jedanput... On se gotovo nasmije. Zar će mu ona prijetiti? - ...stavljaš moju ljubav prema tebi na veliku kušnju - završila je i otišla odande. Lisa trči za njom. Brzo kako ne bi čula komentare iza leđa. Mogla ih je zamisliti. Da muž svećenici da ono što joj treba u krevetu možda bi bila smirenija. - Dakle, kome se sve zamjerila? - pitala je Anna-Maria. Lisa je slegnula ramenima i uključila aparat za kavu. - Gdje da počnem? Ravnatelju škole u Jukkasjarviju jer mu je dala zadatak da riješi mobing u školi, ili zaposlenicama na socijalnoj skrbi jer im se miješala u posao. - Kako? - Pa, u njezinoj kući je uvijek bilo puno žena s djecom koje su ostavile svoje muževe...

- Ona je osnovala neku udrugu za onoga vuka - rekla je Anna-Maria. - O tome se razvila žučna rasprava. - Hm, nemam nikakvih keksa ni mlijeka, morat ćeš piti crnu kavu. Lisa Stockel stavila je pred Anna-Mariju šalicu okrnjenoga ruba s reklamnim logom. - Župnik i jedan dio drugih svećenika također je nisu podnosili. - Zašto? - Zbog nas, žena iz Magdalene, uz ostalo. Ima nas oko dvjesto u skupini. No, bilo je i dosta njih koji su je voljeli, a da nisu bili članovi, čak i mnogi muškarci, iako se govorilo suprotno. Mi smo zajedno s njom proučavali Bibliju. Išli smo na mise i slušali njezine propovijedi. I djelovali u praksi. - Što ste radili? - Mnogo stvari. Kuhali smo. Razmišljali o tome kako bi pomogli samohranim majkama. Bilo im je teško da su uvijek izolirane s djecom i da se bave samo nužnim stvarima. Posao, kupnja, čiščenje, kuhanje i na kraju televizija. Stoga smo organizirali zajedničke večere u prostorijama vjerske zajednice u gradu od ponedjeljka do srijede, a doma kod svečenice četvrtak i petak. Ponekad je bilo i radnih obveza uz plačanje, dvadeset kruna za odrasle i petnaest kuna po djetetu. Majke su mogle preskočiti odlazak u trgovinu i kuhanje nekoliko puta na tjedan. Ponekad su jedna drugoj čuvale djecu, pa su mogle otići na trening ili jednostavno se na miru prošetati gradom. Mildred je uvijek pronalazila praktična rješenja. Lisa se nasmijala i nastavila: - Od životne opasnosti je bilo reči joj da je nešto pogrešno u društvu ili slično. Zagrizla bi kao štuka. “Što možemo napraviti?” Prije nego što si bio svjestan, več bi dobio neki posao. Grupa Magdalena bila je željezna skupina. Koji svečenik ne bi želio imati takvu skupinu oko sebe? - Znači, ostali svečenici su bili ljubomorni? Lisa je slegnula ramenima. Rekla si da je Magdalena bila željezna skupina. Zar se raspala? Lisa je gledala u stol. - Ne, ne. Anna-Maria je čekala da ona kaže još nešto, ali Lisa Stockel je tvrdoglavo šutjela. - Tko joj je bio najbliži? - pitala je Anna-Maria. - Mi iz upravnog odbora Magdalene, pretpostavljam. - Njezin muž? Jedan pokret šarenice njezina oka, Anna-Maria ga je razumjela. Tu je bilo nečega. Lisa Stockel, ima nešto o čemu mi ne govoriš, mislila je. - Naravno - odgovorila je Lisa Stockel. - Je li joj netko prijetio, je li bila uplašena? - Vjerojatno je imala neki tumor ili nešto što je pritiskalo taj dio mozga u kojem je osjećaj za strah... Ne, ona nije bila uplašena. A je li joj netko prijetio, ne mnogo više u posljednje vrijeme nego obično, uvijek se našao netko tko je imao potrebu da joj probuši gume na autu ili razbije prozore... Lisa Stockel uputila je Anna-Mariji zloćudan pogled. - Ona je odavno prestala takve događaje prijavljivati policiji. Mnogo problema nizašto, nikada se ništa nije moglo dokazati iako se točno znalo tko je počinitelj. - Možda mi ipak možeš dati nekoliko imena - rekla je Anna-Maria. Četvrt sata kasnije Anna-Maria je sjela u svoj Ford Escort i odvezla se. Zašto se netko želi riješiti svih svojih knjiga? Mislila je. Lisa Stockel stajala je na kuhinjskom prozoru i gledala kako Anna-Marijin auto nestaje za brijegom ostavljajući za sobom masni dim. Sjela je na kuhinjsku klupu pokraj zaspalog

labradora. Pomilovala je psa po vratu i prsima na isti način kako to radi kuja kada liže svoje mlade da ih umiri. Pas se probudio i zamahao nekoliko puta repom. - Što je s tobom, Majken? - pitala je Lisa. - Više se ne dižeš ni da pozdraviš ljude. Grlo joj se steglo u bolni čvor. Ispod očnih kapaka postalo je vruće. Tamo su se nalazile suze. No, one neće izaći. Sigurno je u užasnim bolovima, mislila je. Na brzinu je ustala. O Bože, Mildred! mislila je. Oprosti mi. Molim te oprosti mi. Ja... pokušavam učiniti ono što je ispravno, ali strah me je. Trebalo joj je malo zraka, odjednom joj je pozlilo. Uspjela je izaći iz kuće i malo je povraćala. Psi su odmah došli. Ako već ona to nije htjela, oni će se za to pobrinuti. Odguravala ih je nogom. Ta jebena policajka. Ušla je ravno u njezinu glavu i otvorila joj sjećanja kao slikovnicu. Mildred na svakoj stranici. Više nije mogla gledati te slike. Kao prvi put prije šest godina. Sjetila se kako je stajala pred kavezom za kuniće. Hranila ih je. Kunići, bijeli, sivi crni, šareni, digli su se na stražnje noge i gurali svoje male njuškice kroz žičanu ogradu. Ona im je dozirala krmnu smjesu u kuglicama, uvele komadiće mrkve i ostalog korjenastog povrća u malu zdjelicu od terakote. Malo joj je bilo žao da će kunići uskoro postati gulaš dolje u gostionici. Dakle, ona stoji iza nje, svećenica koja se upravo doselila. Nisu se prije srele. Lisa je nije čula da dolazi. Mildred Nilsson je sićušna žena istih godina kao i ona. Negdje oko pedeset. Ima malo blijedo lice. Kosa joj je duga i tamnosmeđa. Lisa će mnogo puta čuti kako je ljudi zovu neupadljiva. Da kažu: „Nije lijepa, ali...” Lisa to nikada neće razumjeti. Nešto se događa u njoj dok uzima tu malu ruku ispruženu prema sebi. Mora reći vlastitoj ruci da završi rukovanje. Svećenica govori. Čak i njezina usta su sićušna. Tanke usnice. Kao mala crvena brusnica. I dok brusnica-usta govore i govore, oči pjevaju očaravajuću pjesmu. O nečem sasvim drugom. Prvi put u životu, koliko se može sjetiti, Lisa je prestrašena da bi istina mogla izaći na vidjelo. Trebalo bi joj zrcalo da bi se stalno mogla kontrolirati. Ona koja je čuvala tajne cijeli svoj život. Koja zna istinu o tome što znači biti najljepša djevojka u selu. Koliko je samo puta rekla kako je to bilo stalno čuti „gledaj koje sise”, kako se zbog toga sva iskrivila i kako je time povrijedila leđa. Ali ima još mnogo drugih stvari, tisuću tajni. Očev rođak Bengt kada joj je bilo trinaest godina. Uhvatio ju je za kosu i omotao je oko svoje ruke. Osjećala je kao da će je iščupati. “Da nisi pisnula”, kaže joj u uho. Ugurao ju je u zahod. Udari njezinim čelom u zidne pločice tako da shvati da on misli ozbiljno. Drugom rukom otkopčava joj traperice. Ostatak obitelji sjedi u dnevnoj sobi. Ona nije ni pisnula. Nikada nikome nije ništa rekla. Odrezala je kosu. Ili onda kada je zadnji put u životu pila alkohol, Ivanje 1965. Nije znala za sebe od pijanstva. Oni su bili trojica momaka iz grada. Dvojica od njih još uvijek žive u Kiruni, jednog od njih nedavno je srela u trgovini. Ali sjećanje je odbacila kao kamen u bunar, i sve joj izgleda samo kao prastari san. Zatim su tu godine koje je provela s Tommyjem. Onaj put kada je sjedio i pio sa svojim rođacima iz Lannavaare. Bilo je to potkraj rujna. Mimmi nije mogla imati više od tri ili četiri godine. Voda se još nije bila zaledila. Dali su mu jedan stari trozubi harpun. Potpuno bezvrijedan, no on nikada nije shvatio da se samo šale na njegov račun cijelo vrijeme. Rano ujutro nazvao ju je da dođe po njega. Došla je po njega autom, pokušala ga nagovoriti da ostavi trozubac, ali on ga je uspio ugurati u auto. Otvorio je prozor i trozubac je stršao van. Smijao se i ubadao u mrak. Kada su došli kući, odlučio je da idu loviti ribu s trozupcem. To je bilo dva sata prije

svitanja. Ona mora ići s njim, rekao je. Da vesla i drži bateriju. Mala spava, rekla je ona. Naravno, rekao je on. Spavat će još najmanje dva sata. Pokušala ga je natjerati da stavi prsluk za spašavanje. No, on je odbio. - Ma kako si ti postala brižna - rekao je. - Kao da sam oženio vrijednu Anniku. To s vrijednom Annikom njemu je bilo vrlo smiješno. Kasnije u čamcu to je ponavljao u pola glasa često samo za sebe. “Vrijedna Annika”, “Veslaj malo više prema rtu, Annika”. Onda je pao u vodu. Pljus, a nekoliko sekundi kasnije grebao je drvo pokušavajući se uhvatiti za čamac. Ledeno hladna voda, mračna noć. Nije vikao ni govorio. Teško je disao i soptao od napora. Ah, tih nekoliko sekundi. Kada je sasvim ozbiljno razmišljala što da učini. Samo mali zaveslaj da se udalji od njega. Pustiti čamac da otplovi tek malo izvan dohvata ruke. Sa svim tim alkoholom u tijelu. Koliko bi vremena trebalo? Možda pet minuta. Onda ga je povukla gore. Nije bilo lako, gotovo je i sama upala u vodu. Trozubac nisu našli. Možda je potonuo. Možda je otplutao u mraku. U svakom slučaju zbog toga je bio ljut. Bijesan na nju, također, iako je zahvaljujući njoj ostao živ. Mogla je osjetiti koliko je bio u napasti da je udari. Nikada nikome nije rekla o toj hladnokrvnoj želji da ga vidi kako umire. Da se utopi kao mačić u vreći. A sada tu stoji s novom svećenicom. Osjeća se vrlo čudno iznutra. Svećeničine oči ušle su u nju. Još jedna tajna koju treba baciti u bunar. Pada dolje. Leži tamo i svjetluca kao dragulj među ostalim smećem i otpadom. Prošlo je gotovo tri mjeseca otkad je njegova žena pronađena mrtva. Erik Nilsson izašao je iz svoje Škode pred kućom. Usprkos tome što je već bio rujan, još uvijek je bilo toplo. Nebo je bilo intenzivno plavo i potpuno bez oblačka. Sunčevo svjetlo probadalo je kao oštro izbrušeni noževi. Bio je u posjetu na svojem radnom mjestu. Bio je dobar osjećaj ponovno sresti kolege na poslu. Oni su mu bili kao druga obitelj. Uskoro će opet početi raditi. Da bi mislio na nešto drugo. Gledao je na tegle za cvijeće poredane na stepenicama i verandom pred ulaznim vratima. Uvelo cvijeće objesilo se preko rubova tegla. Pomislio je da cvijeće mora unijeti u kuću. Uskoro će trava postati hrskava od mraza i raspucat će se od hladnoće. Usput je bio u trgovini. Otključao je vrata, uzeo vrećice s hranom i pritisnuo kvaku laktom. - Mildred! - poviknuo je kad je ušao u kuću. Onda je zastao. Vladala je potpuna tišina. Kuća je imala dvjesto osamdeset četvornih metara tišine. Cijeli svijet imao je zatvorena usta. Kuća je lebdjela kao prazna letjelica kroz tihi, sjajni univerzum. Čuo se samo škripav zvuk zemlje koja se vrtjela oko svoje osi. Zašto ju je uopće pozvao? Dok je bila živa, uvijek je znao je li kod kuće ili je nema. Čim bi ušao u kuću. To nije bilo ništa čudno, običavao je reći. Novorođenčad je mogla osjetiti miris svoje majke čak ako je ona bila u drugoj sobi. Odrasla osoba nije izgubila tu sposobnost. To je nešto što se ne radi svjesno nego se smatra intuicijom ili šestim čulom. Ponekad je to još uvijek osjećao kada bi došao kući. Kao da je i ona negdje u kući. Uvijeku susjednoj prostoriji. Spustio je vrećice na pod. Ušao je u tišinu. Mildred, odzvanjalo mu je u glavi.

Uto je zazvonilo zvono na vratima. Bila je neka žena. Na sebi je imala dugačak kaput skrojen uz tijelo i visoke čizme s visokom petom. Nije bila odavde, a ne bi više odskakala od okoline ni da je bila samo u donjem rublju. Skinula je desnu rukavicu i pružila mu ruku. Rekla je da se zove Rebecka Martinsson. - Uđi - rekao je i nesvjesno prošao rukom po bradi i kosi. - Hvala, ali nije potrebno, želim samo... - Uđi - rekao je opet odmaknuvši se s vrata. Rekao joj je da ne treba skinuti cipele i u kuhinji ju je zamolio da sjedne. Sve je bilo čisto. On je čistio i kuhao i kada je Mildred bila živa, nema razloga da prestane sada kada je mrtva. Jedino nije dirao njezine stvari. Njezina crvena vesta još je uvijek stajala preko kuhinjske klupe. Njezini papiri i pošta ležali su na njezinu radnom stolu. - Onda - rekao je prijateljski. Bio je dobar u tome. Ljubazan prema ženama. Svih ovih godina mnoge su sjedile upravo za ovim kuhinjskim stolom. Mnoge od njih imale su jedno dijete u krilu, a drugo je stajalo do njih s ručicom koja je čvrsto držala majčinu majicu. Neke nisu bježale od svojih muževa, već same od sebe. One nisu podnosile samoću u svojem stanu. Onaj tip osoba koje su stalno stajale pred kućom i pušile cigaretu za cigaretom usred zime. - Ovdje sam po nalogu poslodavca tvoje supruge - rekla je Rebecka Martinsson. Erik Nilsson upravo je namjeravao sjesti ili je pitati je li za kavu, ali je zastao. Kako nije ništa rekao, ona je nastavila: - Riječ je o dvije stvari. Prvo trebam njezine poslovne ključeve. Drugo je tvoja selidba iz ove kuče. Gledao je kroz prozor. Ona je nastavila govoriti. Sada je ona bila ta koja je bila smirena i ljubazna. Rekla mu je da kuča pripada poslodavcu, no da mu Crkva može pomoči da nađe drugi stan i srediti mu tvrtku za selidbu. Počeo je teško disati. Usta je stisnuo. Svaki udisaj čuo se kao frktanje kroz nos. Gledao ju je s mržnjom. Ona je spustila pogled. - Jebeno sranje - rekao je. - Jebeno sranje, to je da čovjeku pozli. Je li supruga Stefana Wikstroma ta koja više nema strpljenja? Nikada nije mogla podnijeti da Mildred ima največu kuču. -Ja zaista ne znam ništa o tome. Ja... Lupio je šakom po stolu. - Sve sam izgubio! Učinio je pokret šakom kroz zrak kao znak da se pribrao, da ne gubi samokontrolu. - Pričekaj - rekao je. Nestao je kroz kuhinjska vrata. Rebecka je čula njegove korake po stepenicama i na gornjem katu. Ubrzo se vratio i spustio snop ključeva na stol kao da se radilo o vrečici sa psečim govnom. -Još nešto? - upitao je. - Selidba - rekla je osorno. Gledala ga je ravno u oči. - Koji je to osječaj? - zapitao je. - Kako se netko osječa u toj finoj odječi dok radi tvoju vrstu posla? Ona je ustala. Nešto na njezinu licu se promijenilo, trenutačno, no on je to vidio mnogo puta u ovoj kuči. Ona tiha patnja. Vidio je odgovor u njezinim očima. Čuo ga je sasvim jasno kao i da je izgovorila riječi: Kao kurva. Pokupila je svoje rukavice sa stola ukočenim pokretom, polako kao da ih je morala brojiti da bude sigurna da ih je uzela obje. Jedan, dva. Zahvatila je veliki snop ključeva.

Erik Nilsson je glasno uzdisao i rukama prelazio preko lica. - Oprosti mi - rekao je. - Mildred bi me bila šutnula u stražnjicu. Koji je danas dan? Kada ona nije ništa odgovorila, on je nastavio: - Tjedan dana, iselit ću se za tjedan dana. Ona je kimnula. Išao je za njom do vrata. Pokušavao je pronaći nešto da kaže, nije baš bilo pravo vrijeme da je pita želi li kavu. - Tjedan dana - rekao je iza njezinih leđa dok je ona izlazila iz kuće. Kao da bi je to trebalo razveseliti. Rebecka je isteturala iz svećeničke kuće. No, to je bio samo njezin osjećaj. Zapravo uopće nije teturala. Noge su je vodile ujednačenim koracima dalje od kuće. Ja sam nitko i ništa, mislila je. U meni više ništa nije ostalo. Nikakvo ljudsko biće, nikakvo prosuđivanje, ništa. Radim samo ono što mi kažu. Naravno. Ljudi iz ureda su jedini koje imam. Sama sebi govorim da ne podnosim misao da se vratim natrag. Ali zapravo ne podnosim ni pomisao da se ne vratim. Činim bilo što, bilo što da im pripadam. Zagledala se u poštanski sandučić i nije ni primijetila crveni Ford Escort koji se uspinjao šljunčanim putem sve dok nije usporio i skrenuo u dvorište. Auto je stao. Kroz Rebecku kao da je prošla struja. Iz auta je izašla policijska inspektorica Anna-Maria Mella. Njih dvije upoznale su se kada je Rebecka pravno zastupala Sannu Strandgard. A Anna-Maria Mella i njezin kolega Sven-Erik Stalnacke spasili su njezin život one noći. Tada je Anna-Maria bila trudna. Izgledala je kao kocka. Sada je bila mršava, ali širokih ramena. Izgledala je jako iako jebila niska. Kosa joj je bila spletena u istu debelu pletenicu koja joj je visjela na leđima. Bijeli pravilni zubi na preplanulom konjskom licu. Poni-policajka. - Bok! - uzviknula je Anna-Maria Mella. Onda je zašutjela. Sva se pretvorila u znak pitanja. - Ja... - rekla je Rebecka, na trenutak se izgubila i onda je opet započela. - Moj ured radi nešto s vjerskim zajednicama unutar švedske Crkve, imali smo sastanak i... da, trebali su pomoć u vezi s nekim stvarima koje se tiču svećeničine kuće. Budući da smo već bili tu, ja sam razgovarala s... Rečenicu je završila pokazavši glavom prema kući. - Ali ovo nema veze s... - pitala je Anna-Maria. - Ne, kada sam stigla, nisam znala ništa... ne. I što je? - pitala je Rebecka pokušavajući navući osmijeh na lice. - Dječak. Upravo sam počela raditi nakon rodiljnog, pa pomažem u istrazi ubojstva Mildred Nilsson. Rebecka je kimnula. Gledala je u nebo. Bilo je potpuno prazno. Snop ključeva u džepu težio je jednu tonu. Što sam ja? mislila je. Nisam bolesna. Nemam nikakvu bolest. Samo sam lijena. Lijena i luda. Nema riječi koje mogu izgovoriti. Tišina me izjeda iznutra. - Živimo u čudnom svijetu, zar ne? - rekla je Anna-Maria. - Prvo Viktor Strandgard, sada Mildred Nilsson. Rebecka je opet kimnula. Anna-Maria se smješkala. Izgledala je kao da joj uopće ne smeta tišina njezine sugovornice, ali sada je strpljivo čekala da Rebecka nešto kaže. - Što ti misliš o tome? - izbacila je Rebecka iz sebe. - Je li netko kopirao ubojstvo počinjeno na Viktoru ili je odlučio napraviti vlastito? - Možda.

Anna-Maria se zagledala u jedan bor. Čula je vjevericu kako trči po deblu, ali nije ju vidjela. Bila je s drage strane, došla je do krošnje i nastavila trčkarati među granama. - Možda je to bio neki luđak inspiriran ubojstvom Viktora Strandgarda. Ili je bio netko tko ju je poznavao. Netko tko je znao kada drži misu u crkvi i kada završava, i da bi trebala doći dolje do mjesta gdje je držala brod. Nije se branila. Zašto ju je netko objesio? To je bilo kao u srednjem vijeku kada su ljudske glave nabijali na kolac. Kao upozorenje drugima. - Kako si ti? - pitala je Anna-Maria. Rebecka je odgovorila da je dobro. Dosta dobro. U početku je bilo grozno, no dobila je potrebnu pomoć i podršku. Anna-Maria je dodala da je to dobro, jako dobro. Anna-Maria je promatrala Rebecku. Razmišljala je o onoj noći kada je policija došla do kolibe u Jiekajarviju i pronašla je tamo. Ona nije mogla ići s njima jer je dobila trudove. Ali puno je puta sanjala o tome. U snu je vozila motorne saonice kroz mrak i snježnu oluju. Rebecka je sva u krvi ležala na zatvorenim saonicama koje je vukla za sobom. Snijeg joj je padao po licu. Cijelo vrijeme smrtno se bojala da ne naleti na nešto. Onda se zaglavila u snijegu. Stajala je na zimi. Motorne saonice nemoćno su bučale. Naprasno bi se probudila. Ležala bi i gledala Gustava koji je spavao kao anđeo između nje i Roberta. Na leđima. Potpuno siguran. Ruke su mu stajale sa strane pod pravim kutom onako kako ih bebe drže. Sve je dobro prošlo, običavala je misliti. Sve je dobro prošlo. Nije sve, kvragu, tako dobro prošlo, mislila je sada. - Vračaš li se sada u Stockholm ili? - pitala je. - Ne, uzela sam nekoliko dana slobodno. - Ti si tu imala bakinu kuču u Kurravaari, jesi li tamo? - Ne, ja... ne. Ovdje u selu. Gostionica ima nekoliko montažnih kučica. - Znači nisi bila u Kurravaari? - Ne. Anna-Maria je proučavala Rebecku. - Ako hočeš društvo, možemo zajedno otići tamo - rekla je. Rebecka se zahvalila. To je samo zato jer sada nema vremena, objasnila je. Pozdravile su se. Prije no što su se rastale, Anna-Maria je rekla: - Ti si spasila onu djecu. Rebecka je kimnula. To mi i nije neka utjeha, mislila je. - Što se desilo s njima? - pitala je. - Ja sam prijavila sumnju u nedolično ponašanje socijalnoj skrbi. - O tome nije provedena nikakva istraga - rekla je Anna-Maria. -Nakon toga se cijela obitelj odselila iz grada. Rebecka je razmišljala o djevojčicama. Sara i Lova. Zakašljala je i pokušala misliti na nešto drugo. - To su vrlo skupi izdaci za opčinu - rekla je Anna-Maria. -Istrage koštaju. Skrb o djeci je skupa. Sudski troškovi su skupi. Za djecu bi bilo najbolje kada bi cijeli taj aparat bio pod nadležnosti države. Za opčinu je najbolje rješenje da se problem samo preseli. Jedanput sam izvukla djecu iz ratne zone stana od pedeset dva kvadrata. Kasnije sam čula da je opčina kupila obitelji novi stan u Orkeljungi. Zašutjela je. Shvatila je da se razbrbljala samo zato jer je Rebecka Martinsson izgledala kao da je na rubu živaca. Kada je Rebecka krenula prema seoskoj gostionici, Anna-Maria je gledala za njom. Osjetila je iznenadnu čežnju za svojom djecom. Robert je bio kod kuče s Gustavom. Željela je pomirisati Gustavovu nježnu glavicu, osjetiti njegove male, snažne ručice oko svojeg vrata. Uzdahnula je i ispravila se. Sunce je bilo u bijelo-žutoj jesenskoj travi. Vjeverica je još

uvijek bila zauzeta u krošnji preko puta. Vratio joj se osmijeh. Nikada ni nije otišao predaleko. Prvo će razgovarati s Erikom Nilssonom, suprugom svećenice, a onda će otići kući k svojoj obitelji. Rebecka Martinsson spuštala se prema gostionici. Šuma iza nje govorila joj je: Dođi. Izgubi se u meni. Ja nemam kraja. Ona je mogla zamisliti šetnju šumom. Bakrenasti vitki borovi. Vjetar u visokim krošnjama zvuči kao žubor vode. Grane crne od lišajeva. Zvuk pod nogama: šuškanje osušene islandske mahovine i gljiva, pucketanje borovih češera izjedenih od djetlića. Ponekad se hoda po mekanom tepihu od borovih iglica po putu izgaženom od životinja. Tada se čuje samo zvuk tankih grančica koje pucketaju pod nogama. Hoda se i hoda. Isprva su misli u glavi poput zamršenog klupka. Grane grebu po licu ih se zapleću u kosu. Jedna po jedna iz klupka se raspleću niti. Zapinju za grane. Odlepršaju na vjetru. Na kraju je glava prazna. Ostaje samo lutanje. Kroz šumu. Preko zamagljenoga tresetišta punoga teškog mirisa, gdje noge propadaju među busenima, a cijelo tijelo postaje ljepljivo. Uzbrdo. Uz osvježavajući zapuh vjetra. Patuljaste breze povlače se strastveno prema zemlji. Onda legneš. Zatim pada snijeg. Iznenada se prisjetila kako je to bilo kada je bila dijete. One čežnje da luta u toj beskrajnosti poput Indijanca. Sokol koji joj lebdi iznad glave. U svojim snovima imala je ruksak na leđima i spavala je pod vedrim nebom. Bakin pas Jussi bio je uvijek s njom. Ponekad je plovila u kanuu. Sjećala se kako je stajala u šumi i pokazivala. Pitala je oca: „Ako idem tamo, kamo ću doći” A otac joj je odgovarao. Svaki put nešto poetično, ovisno o tome u kojem je smjeru njezin prst pokazivao i gdje su se nalazili: “Tjalme.” “Latteluokta.” “Preko rijeke Rauta.” “Kroz Vistasvagge i preko Drakryggen.” Morala se zaustaviti. Mislila je da ih gotovo može vidjeti. Teško joj je bilo prisjetiti se očeva pravog lica. To je zato jer je vidjela previše njegovih fotografija. One su istisnule njezino sjećanje. Ali sjeća se njegove košulje. Pamučna, ali glatka kao svila od mnogobrojnih pranja. Bijela pozadina, crne i crvene crte koje prave kockasti uzorak. Nož za pojasom. Koža futrole tamna i sjajna. Lijepo izrezbarena drška od kosti. Njoj nije bilo više od sedam godina, u to je bila sigurna. Na njoj plava sintetička kapa s bijelim pahuljama i dobre čizme. I ona je imala mali nož za pojasom. Ne pravi, naravno. Ipak ga je pokušavala upotrijebiti. Željela je rezbariti. Figure. Kao Emil iz Loneberga. Ali nož je bio preslab. Pravi nož morala je posuditi od oca. Njegov je bio mnogo bolji kada je htjela sjeckati cjepanicu ili zašiljiti drvca za roštiljanje, ponekad i rezbariti, iako od toga i ne bi baš nešto ispalo. Rebecka je pogledala dolje na svoje visoke čizme kupljene kod Lagersona. Sorry, rekla je šumi. Trenutačno sam vrlo neprikladno odjevena. Micke Kiviniemi prelazio je krpom preko šanka. Bio je utorak, poslijepodne i tek je prošlo četiri sata. Njihova gošča, Rebecka Martinsson, sjedila je sama za jednim od stolova pokraj prozora i gledala van prema rijeci. Bila je jedina žena među gostima gostionice, pojela je losovu pečenku s pireom i gljivama. Sjedila je s čašom crvenog vina iz koje bi s vremena na vrijeme malo popila, nesvjesna pogleda prisutnih neženja. Momci iz te družine običavali su biti prvi koji bi se pojavili. Subotom su dolazili več oko tri sata kako bi ranije pojeli večeru, popili nekoliko piva i tako ubili nekoliko sati prije no što bi počelo nešto dobro na televiziji. Malte Alajarvi je kao i obično časkao s Mimmi. On je to volio. Kasnije bi dolazila večernja skupina piti pivo i gledati sport na televiziji. Najviše su samci dolazili jesti k Mickeu. Ali došao bi i poneki par. Ponekad i društvo žena. Često bi na ručak navratilo i osoblje iz turističkog ureda iz Jukkasjarvia koji bi došli brodom preko rijeke.

- Što je, kvragu, ovo danas za večeru? - pitao je Malte pokazujuči na jelovnik. - Gno... - Gnocchi - rekla je Mimmi. - To su kao mali komadiči tjestenine. Gnocchi s rajčicom i mozzarellom. A možeš s tim dobiti i komad mesa s roštilja ili piletinu. Stala je pokraj Maltea i demonstrativno izvukla blok za narudžbe iz džepa pregače. Kao da joj je potreban, pomislio je Micke. Ona je mogla zapamtiti napamet narudžbu od dvanaestero ljudi. Posve nevjerojatno. Gledao je Mimmi. U izboru između Rebecke Martinsson i Mimmi, Mimmi je bila pobjednica bez premca u njegovu natjecanju. Mimmina majka Lisa također je bila ljepotica kada je bila mlada, o tome znaju pričati muškarci iz sela. Lisa je još uvijekbila lijepa. To je bilo teško ne vidjeti iako je uvijekbila bez šminke, u groznoj odječi i sama se šišala. Usred noči sa škarama za striženje ovaca, kako je Mimmi rekla. No, dok je Lisa prikrivala svoju ljepotu koliko god je mogla, Mimmi je svoju otkrivala. Pregača joj je bila usko zategnuta preko kukova. Isprugana kosa i kovrče izvirivale su ispod malog rupca koju je zavezala oko glave. Nosila je uske crne majice s dubokim izrezom. Kada bi se nagnula da obriše stol, mogao je tko god hoće uživati u prorezu usred njezina lagano ljuljajućeg poprsja, koje je na mjestu držao čipkasti grudnjak. Uvijek crven, crn ili ljubičast. Svaki put kada bi se nisko rezane traperice spustile pri njezinu saginjanju straga bi joj se nazirao gušter tetoviran visoko na desnoj polovici stražnjice. Prisjetio se njihova prvog susreta. Ona je bila u posjetu majci i ponudila se da radi jednu večer. Bilo je ljudi koji su htjeli jesti, njegov brat se po običaju nije pojavio iako je cijela ideja s gostionicom od početka bila njegova zamisao, a Micke je radio sam za šankom. Ona se ponudila da pripremi i servira malo hrane. Glasine su se proširile već prvu večer. Momci su iz zahoda nazivali svoje prijatelje. Svi su je došli vidjeti. I onda je ostala. Na neko vrijeme, uvijek bi odgovarala malo neodređeno kada bi pokušao od nje dobiti informaciju. Kada je pokušao s obrazloženjem da bi bilo dobro za posao da zna, kako bi mogao planirati unaprijed, odbrusila mu je. - Ne računaj na mene. Nakon nekog vremena, kada su završili u krevetu, usudio se opet pitati. Koliko dugo će ostati. - Dok ne naide nešto bolje - odgovorila je smijuljeći se. I nisu bili skupa, to mu je rekla jasno. On je uostalom imao nekoliko djevojaka. Čak je i živio s jednom neko vrijeme. Njemu je bilo jasno što su značili izrazi. Ti si divna osoba, ali... Nisam spremna... Kada bih bila u nekoga zaljubljena, baš sada to bi sigurno bio ti... Ne mogu se vezati ni za koga. Sve to znači samo: Ne volim te. Zadovoljavaš me za sada. Preuredila je cijeli prostor. Počelo je s tim da mu je pomogla riješiti se brata, koji nije ni radio ni vraćao dugove. Samo bi dolazio i napijao se s frendovima ne plaćajući račun. To je zapravo bila skupina luzera koji bi od njegova brata napravili kralja za jednu večer, toliko dugo dok se pilo na njegov račun. - Izbor je jednostavan - rekla je Mimmi njegovu bratu. - Ili zatvori posao i ostani pun dugova ili sve prepiši na Mickea. I njegov brat je potpisao. Crvenih očiju. Smrad znoja izbijao mu je kroz majicu koju nije promijenio nekoliko dana. S onom najnovijom mrzovoljom u glasu. Pijano se obrecnuo. - Ali neonski natpis je moj - dao je njegov brat do znanja odgurnuvši ugovor od sebe iznenadnim pokretom. - Imam mnogo ideja - nastavio je lupkajući se po glavi. - Možeš ga uzeti kad god hoćeš - rekao je Micke. Misleći: That’ll be the day. Prisjetio se kako je njegov brat našao taj neonski natpis na internetu. Polovan natpis s

nekog restića u SAD-u. “LAST STOP DINER”, bijela neonska slova na crvenoj pozadini. Tada su obojica bila glupavo prezadovoljni s njim. Zašto bi Mickea nakon svega uopće bilo briga za njega? Već je imao druge planove. “Kod Mimmi” je bio dobar naziv za gostionicu. No ona za to nije htjela ni čuti. Stoga je nazvana „Mickeov bar & kuhinja”. - Zašto moraš kuhati takve čudne stvari? Malte je gledao u jelovnik s utučenim izrazom na licu. - To nije ništa čudno - rekla je Mimmi. - Zapravo su kao knedle, samo manji. - Knedle s rajčicama, ima li što čudnije od toga? Ne, daj mi nešto zamrznuto. Lazanje. Mimmi je nestala u kuhinji. - I zanemari hranu za kuniće - vikao je Malte za njom. - Jesi li čula? Bez salate! Micke se obratio Rebecki Martinsson. - Je l’ ostaješ i noćas? -pitao je. - Da. Kamo bih uopće išla? mislila je. Kamo bih se odvezla? Što bih radila? Ovdje me bar nitko ne poznaje. - Ona svećenica - rekla je ipak. - Ona koja je umrla. - Mildred Nilsson. - Kakva je ona bila? - Jako dobra, po mojem mišljenju. Ona i Mimmi su najbolje što se dogodilo ovom selu. I mojoj gostionici. Ovdje je dolazila samo gomila neoženjenih momaka u godinama između osamnaest i osamdeset i tri kada sam otvorio. Ali kada se Mildred doselila ovamo, počele su dolaziti i žene. Ona je na neki način dala život ovom selu. - Zar im je svećenica rekla da idu u gostionicu? Micke se nasmijao. - Rekla im je da dođu tu jesti! Ona je bila takva. Mislila je da žene trebaju više izlaziti. Uzeti odmor od kuhinje. Sa sobom su dovele muževe i ovdje bi ponekad jeli kada im se nije dalo kuhati. U gostionici je vladala sasvim drukčija atmosfera kada su dame počele dolaziti. Prije su sjedili samo grintavi muškarci. - Nije istina - upao je Malte Alajarvi koji ih je prisluškivao. - Ti si to radio onda i to radiš i dalje. Sjediš tu, gledaš preko rijeke i ogovaraš Yngvea Berquista i Jukkasjarvi... - Da, ali Yngve... - I prigovaraš hrani i vladi, i da nikada nema ništa dobro na televiziji... - Samo gomila jebenih natjecateljskih programa! - .. i svemu ostalom! - Sve što sam rekao o Yngveu Berquistu je to da je on prokleti varalica koji prodaje bilo što samo tako da napiše „Arctic” prije toga. Arctic saonice koje vuku psi, arctic safari i, kvragu, Japanci plaćaju dvjesto kruna više da upotrijebe autentičnu arctic shit-house. Micke se obratio Rebecki. - Ti shvaćaš. Onda se uozbiljio. - Zašto pitaš? Nisi valjda novinar? - Ne, ne, samo sam razmišljala o tome. Tu je živjela i tako... Ne, ja radim za onoga odvjetnika koji je ovdje bio sinoć sa mnom. - Nosiš njegovu torbu i rezerviraš avionske karte? - Tako nešto. Rebecka Martinsson pogledala je na sat. Bojala se i istovremeno je priželjkivala da se pojavi bijesna Anna-Maria Mella i zatraži od nje ključeve od sefa. Ali vjerojatno joj muž svećenice to nije spomenuo. Možda nije imao pojma od čega su ključevi. Sve skupa bilo je sranje. Gledala je kroz prozor. Počelo se smrkavati. Čula je izvana zvuk automobila koji je skrenuo na šljunčano parkiralište pred gostionicom.

Njezin je mobitel zujao u torbici. Iskopala ga je i pogledala displej. Telefonska centrala odvjetničkog ureda. Mans, pomislila je i istrčala van. Bila je Maria Taube. - Kako ide? - pitala je. - Ne znam - odgovorila je Rebecka. - Razgovarala sam s Torstenom. Rekao je da ste ih ulovili u mrežu. - Mmm... - I da si ti ostala srediti neke sitnice. Rebecka nije rekla ništa. - Jesi li bila u, kako se zove, selu u kojem je kuća tvoje bake? - Kurravaara. Nisam. - Jesi loše? - Ne, sve je okej. - Zašto onda ne odeš tamo? - Nisam stigla - rekla je Rebecka. - Bila sam malo zauzeta, morala sam obaviti gomilu glupih poslova za naše buduće klijente. - Nemoj sa mnom razgovarati tim tonom - rekla je Maria nježno. - Sada mi sve reci. Kakve si to glupe poslove radila? Rebecka joj je sve ispričala. Odjednom se osjetila tako umornom da je htjela sjesti na stepenicu pred vratima. Maria je uzdisala na drugoj strani. - Kvragu, Torsten - rekla je. - Ja ću... - Ti nećeš ništa - rekla je Rebecka. - Ipak, najgore je to s ključem od sefa. Tamo su osobne stvari svećenice. Možda ima neko pismo i... bilo što. Ako bi netko trebao uzeti ono što je unutra, to je njezin suprug. I policija. Tamo je možda dokaz, tko zna. - Njezin šef će valjda dostaviti policiji bilo kakav materijal od interesa - pokušala je Maria Taube. - Možda - rekla je Rebecka malo tiše. Nastala je kratka tišina. Rebecka je nogom šutirala kamenčiće. - Mislila sam da si otputovala gore da uđes u lavlji brlog - rekla je Maria Taube. - Zato si išla s Torstenom. - Da, da. - Onda, Rebecka, kvragu, nemoj mi dakati! Ja sam ti prijateljica i moram ti ovo reći. Ti samo cijelo vrijeme ideš unatrag. Ako se ne usuđuješ otići do grada i ako se ne usuđuješ otići u Kurrkavaaru... - Kurravaaru. - ...već se tamo skrivaš u nekoj seoskoj gostionici uz rijeku, kako ćeš završit? - Ne znam. Maria Taube je zašutjela. - To nije tako jednostavno - rekla je Rebecka napokon. - Misliš da ja mislim da je? Mogu doći gore i biti s tobom ako želiš. - Ne - rekla je odrješito Rebecka. - Okej, rekla sam ti što mislim. I ponudila sam ti svoju pomoć. - I ja sam ti zahvalna, ali... - Ne trebaš mi biti zahvalna. Moram ići raditi ako želim ići kući prije ponoći. Zvat ću te. Mans je također pitao kako si. Mislim, zapravo, da je zabrinut. Rebecka, sjećaš li se kada smo sa školom išli na bazen. Onaj tko je prvi skočio s najviše visine, više se nije trebao bojati onih

manjih. Idi u Kristalnu crkvu i idi na njihov aleluja obred. Time si obavila ono najgore. Zar mi nisi još oko Božića rekla da su se Sanna i njezina obitelj i obitelj Thomasa Soderberga odselili iz Kirune? - Nemoj mu ništa reći. - Kome? - Mansu. Da ja... ne znam ni sama. - Ma, neću. Nazvat ću te, okej. Erik Nilsson sjedi u svojoj kući očiju uprtih u kuhinjski stol. Njegova mrtva supruga sjedi nasuprot njemu. Ne usuđuje se išta reći već dulje vrijeme. Jedva da se usuđuje i disati. Najmanja riječ ili pokret omogućit će stvarnosti da raznese njegovu iluziju u tisuću komadića. Ako samo trepne, više je neće biti kada opet otvori oči. Mildred se smješka. Ti si vrlo zabavan, kaže ona. Ti možeš vjerovati u beskonačnost svemira, da je vrijeme relativno, da se može izvijati i ići unatrag. Sat na zidu je stao. Prozori su crna ogledala. Koliko je puta u posljednja tri mjeseca dozivao svoju mrtvu suprugu. Želio je da mu se pojavi iz mraka pred krevetom navečer kad bi legao. Ili da čuje njezin glas u šaputanju vjetra u krošnjama stabala. Ti ne možeš ostati ovdje, Erik, kaže ona. On kima glavom. Imam toliko toga za obaviti. Što da učini sa svim stvarima, knjigama, namještajem. Ne zna gdje da počne. To je nepremostiva prepreka. Čim počne misliti o tome, obuzme ga takav umor da mora prileći makar to bilo usred dana. Pusti sve kvragu. Baš te briga za stvari. Meni to ništa ne znači. On zna da je to istina. Sav namještaj pripadao je njezinim roditeljima. Bila je jedinica župnika. Njezini roditelji umrli su još dok je studirala. Nije ga htjela žaliti. Niti je to ikada radila. Zbog toga je uvijek bio potajno ljut na nju. Ovo tu bila je zla Mildred. Ne zla u smislu da nekome nanosi ili želi zlo. Već ona Mildred koja nanosi bol. Koji je u njemu stvarao ranu. Ako želiš ostati sa mnom, to će me činiti sretnom, rekla je dok je još bila živa. Ali ti si odrasla osoba i sam biraš što želiš u životu. Je li u pravu? misli on kao mnogo puta prije. Može li čovjek biti tako beskompromisan? Ja sam u potpunosti živio njezin život. Naravno, to sam sam odabrao. No, nije li ljubav ići jedno drugome u susret? Sada ona gleda u stol. On ne može opet početi misliti o djeci jer će ona poput sjene nestati kroza zid. Mora se sabrati. Uvijek se morao sabirati. U kuhinji je gotovo potpuno mračno. Ona nikada nije htjela djecu. Prvih godina su vodili ljubav. Navečer. Ili usred noći ako bi je probudio. Uvijek s ugašenim svjetlom. On je svejedno mogao osjetiti njezinu ukočenu, loše skrivenu odbojnost da s njom radi bilo što više nego da ga samo ugura u nju. Na kraju je sve prestalo samo od sebe. On joj se prestao približavati, nju nije bilo briga. Ponekad mu se rana otvorila pa su se svađali. Mogao joj je predbacivati da ga ona ne voli, da joj je posao najvažniji. Da on želi djecu. A ona bi okrenula svoje dlanove prema gore: Što želiš od mene? Ako si nesretan, moraš ustati i otići. A on bi rekao: Kamo? Kome? Oluje bi se uvijek smirile. Svakodnevica bi se tromo vukla. I uvijek ili gotovo uvijek za njega je bilo dovoljno. Njezin špicasti lakat na stolu. Nokat kažiprsta kucka zamišljeno po lakiranoj površini. Izgleda tvrdoglavo, zamišljena kao po običaju kada bi joj neka ideja pala na pamet. On je naviknut da joj kuha. Naviknut je da iz hladnjaka vadi tanjur prevučen plastičnom folijom i zagrije ga u mikrovalnoj pećnici kada ona dođe kasno kući. Da pazi da ona jede. Ili da joj napuni kadu vodom. Da joj kaže da ne vrti kosu oko prsta jer će na kraju biti ćelava. Ali sada ne zna što da radi. Ili kaže. Želi je pitati kako je. Tamo.

Ne znam, odgovara ona. Ali nešto me vuče natrag. Jako. Naravno, to sam mogao i sam shvatiti. Ona je tu jer nešto želi. Odjednom se smrtno preplašio da će nestati. Puf i gotovo. - Pomogni mi - kaže joj. - Pomogni mi da odem odavde. Ona vidi na njemu da on to ne može učiniti sam. I vidi njegov bijes. Nesamostalnu i ovisničku potajnu mržnju. Ali to joj više ništa ne znači. Ona ustaje. Stavlja mu ruke na stražnji dio vrata. Povlači njegovo lice na svoje grudi. Idemo sad, kaže ona nakon nekoliko trenutaka. U sedam i petnaest on posljednji put u svojem životu zatvara za sobom vrata svećeničke kuće. Sve što nosi sa sobom stalo je u jednu plastičnu vrećicu. Jedan od susjeda odmiče zavjesu ustranu i promatra ga radoznalo dok on ubacuje vrećicu na stražnje sjedalo auta. Mildred sjeda na mjesto suvozača. Dok auto izlazi iz dvorišta, on se osjeća gotovo izvan sebe od sreće. Kao ono ljeto prije nego što su se oženili. Kada su autom obilazili Irsku. Mildred se odlučno smješka na svojem sjedalu. Zaustavljaju se pred Mickeovom gostionicom. Samo ostaviti ključeve od kuće onoj Rebecki Martinsson. Na njegovo iznenađenje ona stoji pred gostionicom. U ruci drži mobitel, ali ne govori u njega. Ruka joj visi ravno niz tijelo. Kada ga ugleda, gotovo da izgleda kao da bi pobjegla odande. On joj se približava polako, gotovo neodlučno. Kao da ide prema plašljivom psu. - Mislio sam ti dati ključ od kuće - kaže on. - Možeš ga dati župniku zajedno s ostalim Mildredinim ključevima i reći im da sam se iselio. Ona ne kaže ništa. Uzima ključ. Ništa ne pita o njegovu namještaju i ostalim stvarima. Stoji tamo. Mobitel u jednoj, a ključ u drugoj ruci. Možda bi on trebao nešto reći. Zamoliti je da mu oprosti. Uzeti je u naručje ili je pomilovati po kosi. Ali Mildred je izašla iz auta, stoji kraj puta i zove ga. Dođi, viče ona. Ti ne možeš ništa učiniti za nju. Netko drugi će joj pomoći. On se okrene i krene prema autu. Čim je sjeo u auto, nestala je tuga s kojom ga je zarazila Rebecka Martinsson. Cesta do grada je mračna i pustolovna. Mildred sjedi pokraj njega. Parkirao je pred hotelom Ferrum. -Ja sam ti oprostio - kaže on. Ona gleda dolje u koljena. Malo zamaše glavom. - Nisam te molila za oproštaj - kaže ona. Dva su sata iza ponoći. Rebecka Martinsson spava. Radoznalost se uvlači kroz prozor kao biljka penjačica. Uvlači korijenje u njezino srce. Širi korijenje kao metastaze po cijelom njezinu tijelu. Isprepleću se oko rebara. Ispleću kukuljicu oko njezina prsnog koša. Kada se probudila usred noći, radoznalost je već narasla u nesavladivu prisilu. Jesensku noć više nije remetio žamor iz gostionice. Jedna grana udara bijesno po limenom krovu kolibice. Mjesec je gotovo pun. Mrtvačko blijeda svjetlost pada unutra kroz prozor. Svjetluca po privjesku za ključeve tamo na stolu od borovine. Ustaje iz kreveta i oblači se. Ne treba upaliti svjetlo. Mjesečeva svjetlost sasvim je dovoljna. Gleda na svoj sat. Misli na Anna-Mariju Mellu. Sviđa joj se ta policajka. To je žena koja je odabrala da pokuša činiti ono što je ispravno. Izlazi. Jako puše. Breze i oskoruše divlje lamataju oko sebe. Debla borova škripe i pucketaju. Sjeda u auto i odvozi se. Vozi do groblja. Nije daleko. Nije ni veliko. Ne treba dugo tražiti kako bi našla grob svećenice. Mnogo cvijeća. Ruže. Vrijesak. Mildred Nilsson. I jedno prazno mjesto za njezina

supruga. Rodena je iste godine kao moja majka, mislila je Rebecka. Majka bi imala pedeset i pet godina u studenom. Tiho je. Ali Rebecka ne može čuti tišinu. Puše tako jako da bubnja u njezinim ušima. Stoji tamo neko vrijeme i gleda nadgrobni spomenik. Onda se vraća prema autu parkiranom pred zidanom ogradom. Kad sjedne u auto, sve postaje tiho. Što si ti mislila? kaže sama sebi. Da će prozirna svećenica sjediti na nadgrobnom spomeniku i pokazivati rukom? Tada bi, naravno, bilo lakše. Ali to je njezina osobna odluka. Dakle, župnik želi ključ od sefa Mildred Nilsson. Što se nalazi u njemu? Zašto nitko ništa nije rekao policiji o sefu? Oni žele doći do ključa na diskretan način. I očekuju da će Rebecka to učiniti. Baš me briga, pomisli Rebecka. Mogu učiniti što god mi padne na pamet. Policijska inspektorica Anna-Maria Mella probudila se usred noći. To je bilo zbog kave. Kada je pila kavu kasno navečer, uvijek se budila usred noći i onda bi jedan sat ležala i vrtjela se prije nego bi opet zaspala. Ponekad bi i ustala. To je zapravo bilo vrlo ugodno vrijeme. Ostatak obitelji bi spavao, a ona je mogla slušati radio i ispijati šalicu kamilice u kuhinji ili složiti oprano rublje ili raditi bilo što drugo zadubljena u vlastite misli. Otišla je u podrum i uključila glačalo. Dopustila je da joj se u glavi odvrti razgovor sa suprugom ubijene svećenice. Erik Nilsson: Sjest ćemo ovdje u kuhinji da imamo pogled na tvoj auto. Anna-Maria: Aha? Erik Nilsson: Naši prijatelji običavaju parkirati pred gostionicom ili, u svakom slučaju, malo dalje od naše kuće. Inače postoji rizik da nadu probušene gume ili o grebeni lak ili slično. Anna-Maria: Aha. Erik Nilsson: Sada ipak nije tako strašno. Ali prije godinu dana se to često događalo. Anna-Maria: Jeste li to prijavili policiji? Erik Nilsson: To ne pomaže. Čak i kada se zna tko je počinitelj, nikada nema dokaza. Nikada nema nikoga tko je nešto vidio. Ljudi se valjda boje. Možda bi sljedeći put mogla biti zapaljena njihova šupa. Anna-Maria: Je li netko zapalio vašu šupu? Erik Nilsson: Da, jedan čovjek ovdje iz sela... Mi mislimo, zapravo, da je on to učinio. Njegova supruga ga je ostavila i živjela je ovdje kod nas neko vrijeme. To je zaista bilo plemenito od njega, mislila je Anna-Maria. Erik Nilsson imao je priliku da joj sve prijavi, no nije to učinio. Mogao je izbaciti iz sebe svu gorčinu i reći joj sve o policijskoj pasivnosti i na kraju ih optužiti da su odgovorni za njezinu smrt. Glačala je jednu od Robertovih košulja, Bože dragi, sva je bila iscufana na rubovima manžeta. Košulja se isparavala ispod glačala. Svježe izglačan pamuk lijepo je mirisao. Također je bio naviknu o da razgovara sa ženama, to se primijetilo. Ponekad bi se bila zaboravila pa je odgovarala na njegova pitanja, ne zato da bi on zadobio njezino povjerenje već kako bi ona zadobila njegovo. Kao kada ju je pitao o njezinoj djeci. Točno je znao što je tipično ponašanje za njihove godine. Pitao je da li je Gustav već naučio reći ne. Anna-Maria: To ovisi. Ako ja kažem ne, onda ne shvaća što to znači. Ali ako to on kaže... Erik Nilsson se nasmijao i odmah uozbiljio. Anna-Maria: Velika kuća. Erik Nilsson: (uzdiše) Da, ali nikada nije bila pravi dom. Pola je naše obitavalište, a pola je hotel.

Anna-Maria: No, sada je prazna, Erik Nilsson: Da, ženska udruga Magdalena mislila je da bi bilo previše ogovaranja. Znaš što mislim, udovac svećenice tješi se s raznim napuštenim ženama. Mislim da su dobro postupile. Anna-Maria: Moram pitati, kakav je bio odnos među vama, tebe i tvoje supruge? Erik Nilsson: Moraš li? Anna-Maria: Erik Nilsson: Dobar. Neizmjerno sam cijenio Mildred. Anna-Maria: Erik Nilsson: Ona je bila žena kakvu se ne susreće često, a takva je bila i kao svećenica. Bila je nevjerojatna... izgarala je za sve čime se bavila. Stvarno je osjećala da ima neku vrstu misije u Kiruni i ovdje u selu. Anna-Maria: Odakle je bila? Erik Nilsson: Rodena je u Uppsali. Otac joj je bio župnik. Sreli smo se dok sam studirao, fiziku. Običavala je reći da se bori protiv umjerenosti. „Čim netko previše izgara za nečim, Crkva odmah organizira kriznu grupu.” Pričala je previše i prebrzo. I ponašala bi se gotovo kao manijak kada bi joj neka ideja pala na pamet. Mogla je izludjeti čovjeka od toga. Tisuću puta se moglo poželjeti da bude malo umjerenija. Ali... (odmahne rukom)... kada jedna takva osoba ode... to nije samo moj gubitak. Razgledala je kuću. Na Mildredinoj strani bračnog kreveta sve je bilo prazno. Ni knjige. Ni budilice. Ni Biblije. Iznenada Erik je stajao iza nje. - Ona je imala vlastitu sobu - rekao je. To je bila mala sobica u prednjem dijelu kuće. Na prozoru nije bilo cvijeća već samo svjetiljka i nekoliko keramičkih ptica. Uski krevet bio je još uvijek razbacan onako kako ga je vjerojatno ona ostavila. Crveni kućni ogrtač bio je samo bačen na njega. Pokraj kreveta na podu jedan stup od knjiga. Anna-Maria mogla je vidjeti naslove: na vrhu je bila Biblija, Govor o vjeri odraslih, Biblijska enciklopedija, nekoliko knjiga za djecu i omladinu. Anna-Maria je prepoznala Winnie Pooh, Anne od zelenih zabata i ispod svih knjiga gomila nesređenih novinskih članaka. - Tu nema ničega - rekao je Erik Nilsson umorno. - Ovdje više nemate što vidjeti. To je bilo malo čudno, mislila je Anna-Maria slažući dječju robicu. Izgledalo je kao da je još uvijek svoju mrtvu ženu održavao stvarnom. Njezina pošta ležala je neotvorena u hrpi na stolu. Na njezinu noćnom ormariću još uvijek je stajala čaša s vodom i pokraj nje naočale za čitanje. Sve ostalo bilo je čisto i pospremljeno, jedino nije mogao nju iščistiti iz kuće. Bio je to lijep dom. Kao oni u časopisima o uređenju stanova. A on je ipak rekao da to nikada nije bio pravi dom već “polovica obitavalište, polovica hotel”. Rekao je i da ju je „cijenio”. Čudno. Rebecka je vozila polako prema gradu. Asfalt i pokrivač od uvelog lišća upili su mjesečevu sivo-bijelu svjetlost. Stabla su se povijala tamo-amo na vjetru i izgledalo je kao da se gladno pružaju prema oskudnoj svjetlosti, no nisu dobila ništa. Ostala su gola i crna. Iscijeđena i nemoćna pred zimski san. Prošla je pokraj zgrade vjerske zajednice, niske zgrade od bijele cigle i tamnoga impregniranog drva. Skrenula je uzbrdo po ulici Gruvvagen i parkirala iza stare kemijske čistionice. Još uvijek se mogla predomisliti. Ne nije, ipak to nije mogla. Što je najgore što se može dogoditi? mislila je. Mogu me uhititi i naplatiti mi novčanu kaznu. Mogu ostati bez posla koji sam ionako več izgubila. Kada je več došla do ovdje, najgore bi bilo vratiti se natrag u krevet. Sjesti u zrakoplov i vratiti se sutra u Stockholm te se nastaviti nadati da će se srediti u glavi i vratiti na posao.

Počela je razmišljati o svojoj majci. Sječanje je isplivalo na površinu jako i stvarno. Gotovo da ju je mogla vidjeti kroz prozor automobila. S lijepom frizurom. U kaputu boje graška koji je sama sašila sa širokim pojasom na struku i kragnom od krzna. Onaj zbog kojeg su susjede okretale očima svaki put kada bi majka šepureči se prošla ulicom. Što li si je ona uopče umišljala da je? I one čizme na visoku petu koje nije kupila u Kiruni več u Luleau. Srce joj se ispuni ljubavlju. Ona je imala sedam godina i ispružila je ručicu prema majci. Ona je tako lijepa u tom kaputu. I lice joj je prelijepo. Jednom kada je bila još mlađa rekla je: ,,Ti si kao Barbie, mama.” A majka joj se nasmijala i zagrlila je. Rebecka je iskoristila priliku da uvuče u sebe sve fine mirise iz blizine. Majčina kosa mirisala je tako lijepo. Puder na licu također, ali drukčije. I parfem na vratu. Jednom drugom prigodom Rebecka je rekla: ,,Ti izgledaš kao Barbie”, samo zato da bi mama bila sretna. Ali ona nikada više nije bila tako sretna. Kao da je ta rečenica djelovala samo prvi put. „Prestani s tim”, rekla je majka na kraju. Rebecka se malo pribrala. Bilo je još toga. Ako se gledalo iz blizine. Ono što susjede nisu vidjele. Da su cipele bile jeftine. Da su joj nokti bili ispucani i izgrizeni. Da se ruka koja je prinosila cigaretu ustima tresla, onako kako se tresu nervoznim osobama. Nekoliko puta kada bi pomislila na nju uvijek se sječala kako je bila promrzla. Dvije vunene majice i debele čarape kod kuče pokraj stola na rasklapanje u kuhinji. Ili kao sada, ramena su lagano podignuta, nema mjesta za debelu majicu ispod lijepog kaputa. Ruka koja ne drži cigaretu skriva se u džepu kaputa. Ona gleda u auto i pogled joj pada na Rebecku. Stisnute istraživačke oči. Krajevi usana obješeni. Tko je sad lud? Ja nisam poludjela, mislila je Rebecka. Ja nisam kao ti. Izašla je iz auta i brzim korakom krenula prema zgradi vjerske zajednice. Gotovo da je bježala od sjećanja na ženu u kaputu boje graška. Svjetiljku iznad stražnjih vrata na zgradi netko je prikladno razbio. Rebecka je isprobavala ključeve iz svežnja. Možda postoji alarm. Eventualno neka jeftina varijanta. Alarm koji se samo čuje unutar kuče kako bi zastrašio lopove. A možda je i pravi koji se čuje u nekoj sigurnosnoj tvrtki. Sve je u redu, uvjeravala je samu sebe. Nije baš da će dotrčati savezni specijalci. Neki umorni čuvar doči će autom i stati pred glavni ulaz. Dovoljno vremena da se sakrije. Odjednom, jedan od ključeva je pasao. Rebecka je otključala i šmugnula u mrak unutar zgrade. Bilo je tiho. Nikakav alarm. Nikakvo pištanje koje bi davalo znak da ima šezdeset sekundi da unese kod. Zgrada vjerske zajednice bila je dvokatnica, prizemlje u kojem je bio glavni ulaz bilo je ugrađeno u brdo, pa su stražnja vrata bila na drugom katu. Svečenička radna soba bila je na gornjem katu. Ona je to znala. Nije marila za to da se kučom kreče kriomice. Nema nikoga, rekla je sama sebi. Imala je osječaj da njezini koraci odjekuju dok je brzo hodala po kamenom podu prema radnoj sobi. Soba sa sefovima bila je ispred radne sobe. Bila je skučena i nije imala prozor, morala je upaliti svjetlo. Puls joj se malo ubrzao i prtljala je s ključem dok ga je isprobavala u bravama sivih neobilježenih sefova. Kada bi sada netko došao, ne bi se imala kamo sakriti. Pokušavala je slušati čuje li se nešto s donjeg kata ili vani na ulici. Ključevi su zvečali kao crkvena zvona. Ključ se bez problema okrenuo u bravi trečeg ormariča. To je morao biti sef Mildred Nilsson. Rebecka ga je otvorila i pogledala unutra. Sef je bio mali. Unutra nije bilo mnogo toga, ali je ipak bio gotovo pun. Nekoliko kartonskih kutijica i platnenih vrečica s nakitom. Biserna ogrlica, nekoliko masivnih zlatnih prstena s dragim kamenom, naušnice. Dva obična vjenčana

prstena koji su izgledali vrlo stari, naslijeđeni. Jedan plavi fascikl, pun papira. Tu je bilo i nekoliko pisama. Adrese na kuvertama bile su napisane različitim rukopisima. I što sada? mislila je Rebecka. Pitala se koliko je župnik upoznat s onime što je bilo u sefu? Bi li mu se činilo da nešto nedostaje? Uzdahnula je i započela pregledavati sadržaj sefa. Sjela je na pod i sortirala stvari u hrpe oko sebe. Njezin je mozak bio potpuno predan poslu, radila je brzo, upijala informacije, ponavljala postupke i sortirala. Pola sata kasnije Rebecka je upalila fotokopirku u uredu tajništva. Pisma je uzela sa sobom. Možda na njima ima kakav otisak prstiju ili neki drugi trag. Stavila ih je u plastičnu vrećicu koju je našla u jednoj ladici. Fotokopirala je papire koji su bili u plavom fasciklu. Kopije je stavila zajedno s pismima u plastičnu vrećicu. Stavila je fascikl natrag u sef i zaključala ga, ugasila je svjetlo i izašla. Bilo je pola četiri ujutro. Anna-Mariju probudila je kći Jenny vukući je za ruku. - Mama, netko zvoni na vratima. Djeca su znala da im je zabranjeno otvoriti vrata u čudne sate. Kada se radi na policiji u malom gradu mogu se očekivati čudni posjeti u čudne sate. Cmizdravi grubijani koji bi tražili jedinu osobu koju su imali u tom trenutku ili kolege ozbiljnih lica s upaljenim autom pred kućom. A ponekad, iako vrlo rijetko, no moguće, netko tko je bio ljut, pijan ili drogiran ili sve skupa. Anna-Maria je ustala iz kreveta, rekla Jenny da se uvuče do Roberta i otišla dolje u hodnik. Imala je mobitel u džepu kućne haljine, broj od centrale već utipkan, pogledala je prvo kroz špijunku, a zatim je otvorila vrata. Pred vratima je stajala Rebecka Martinsson. Anna-Maria joj je ponudila da ude. Rebecka je samo zakoraknula unutra i ostala na vratima. Nije se skidala. Nije htjela šalicu čaja ili nešto drugo. - Ti istražuješ ubojstvo Mildred Nilsson - rekla je. - Ovo su pisma i kopije njezinih osobnih papira. Ispružila je prema njoj plastičnu vrećicu s papirima i pismima izvijestivši je ukratko kako je došla do toga materijala. - Ti vjerojatno razumiješ da za mene ne bi bilo dobro ako bi se saznalo da sam to ja predala policiji. Ako možeš izmisliti neko drugo objašnjenje, bit ću ti zahvalna. Ako ne možeš... Slegnula je ramenima. - ...onda ću prihvatiti svoju kaznu - završila je s nakrivljenim osmijehom. Anna-Maria je zavirila u vrećicu. - Sef u radnoj sobi svećenice? - upitala je. Rebecka je kimnula. - Zašto nitko nije rekao policiji da... Prekinula se i pogledala je Rebecku. - Hvala! - rekla je. - Nikome neću reći kako smo došli do toga. Rebecka je učinila pokret da krene. - Učinila si pravu stvar - rekla je Anna-Maria. - To znaš i sama, zar ne? Bilo je teško razaznati govori li ona o onome što se dogodilo prije gotovo dvije godine u Jiekajarviu ili je mislila na fotokopije i pisma u plastičnoj vrećici. Rebecka je učinila pokret glavom. To je moglo izgledati kao kimanje. Ili je možda samo odmahnula glavom. Kada je otišla, Anna-Maria je i dalje ostala stajati u hodniku. Imala je neodoljivu želju da zavrišti. Kvragu, htjela je zaurlati. Kako su nam prokletnici mogli zatajiti ovo ovdje? Rebecka Martinsson sjedi na krevetu u svojoj kolibici. Može razaznati konture naslona stolca nasuprot prozorskom staklu kroz koje se probija mjesečevo svjetlo.

Sada, mislila je. Sada bih trebala početi paničariti. Ako za ovo netko sazna, gotova sam. Optužit će me za protuzakoniti ulaz i svojevoljno manipuliranje dokaznim materijalom i nikada više neću nigdje naći posao. Ali nije osjećala nikakvu paniku. Niti kajanje. Umjesto toga osjećala je olakšanje. Prodavat ću karte u podzemnoj željeznici, pomisli. Legla je i buljila u plafon. Osjećala se malo ushićeno na neki luckasti način. U zidu je čula miša koji je švrljao naokolo. Glodao je i trčkarao gore-dolje. Rebecka je udarila po zidu i onda je sve na trenutak utihnulo. Onda je opet počelo. Rebecka se nasmijala. I zaspala. S odjećom na sebi i da nije oprala zube. Sanjala je. Sjedi na ramenima svojeg oca. Sezona je borovnica. Tata ima ruksak na leđima. Bilo mu je teško, s Rebeckom i ruksakom. - Ne naginji se - kaže on kada se ona ispružila da ubere lišaj koji je visio sa stabla. Iza njih ide baka. Na sebi ima plavu sintetičku majicu i sivi rubac. Ona ima vrlo djelotvoran način hodanja kroz šumu. Ne diže nogu više no što je potrebno. Neka vrsta neumarajućeg polakog hoda kratkih koraka. S njima su i dva psa. Jussi, norveški pas za losove, drži se bake. On počinje stariti, štedi snagu. I Jacki, mladi pas, špic mješanac, trčkara tamo-amo, sve njuška, nestaje s vidika, ponekad ga se čuje da laje nekoliko kilometara podalje. Kasnije, poslijepodne, ona leži pokraj vatre i spava dok su odrasli otišli dalje i beru borovnice. Ima očevu jaknu kao jastuk. Poslijepodnevno sunce grije, ali sjene su duge. Vatra drži podalje komarce. Psi dolaze tu i tamo i gledaju je. Gurkaju lagano njuškama njezino lice, a onda u žurbi opet odlaze prije nego što ih ona uspije pomilovati.

Žute noge Kasna je zima. Sunce se uzdiže preko vrhova stabala i grije šumu. Komadi teškog snijega klize sa stabala. Teško vrijeme za lov. Za vrijeme dana duboki bijeli pokrivač postaje mekan od topline. Tada je teško trčati za plijenom. Lovi li čopor za vrijeme noči po mjesečini ili u svitanje zore zaleđena snježna kora razrezuje im šape. Alfa ženka počinje se tjerati. Ona postaje uznemirena i razdražljiva. Onaj tko joj se približi mora računati s tim da će biti gricnut ili prekoren. Ona se postavlja pred podčinjene mužjake i mokri s nogom uzdignutom tako visoko da joj je gotovo teško održavati ravnotežu. Njezina hirovitost utječe na cijeli čopor. Reži i zavija. Stalno izbijaju tučnjave među pripadnicima čopora. Mladi vukovi švrljaju zabrinuto naokolo po rubovima odmorišta. Cijelo ih vrijeme napada neki od starijih vukova. U vrijeme jela, pravo prednosti slijedi se neumoljivo. Alfa ženka je polusestra vučice Žute Noge. Prije dvije godine ona je izazvala ostarjelu alfa ženku upravo negdje u ovo doba godine. Glavna ženka se počela tjerati i zahtijevala je svemoč u odnosu na ostale ženke. Okrenula se prema polusestri Žute Noge, ispružila je svoju sivo prošaranu glavu, podignula gornju usnu i iskezila zube proizvodeči rezanje puno mržnje. Ali umjesto da prestrašeno ustukne unatrag s repom podvijenim među nogama, polusestra Žute Noge krenula je u napad. Gledala je staru ženku ravno u oči nakostriješivši dlaku. Tučnjava je započela u tren oka i završila nakon jedne minute. Stara vučica izgubila je bitku. Dubok ugriz sa strane vrata i razderano uho bilo je dovoljno da se jaučuči povuče. Polusestra Žute Noge otjerala je staru ženku iz čopora. I čopor je dobio novu alfa ženku. Žute Noge nikada nije izazivala staru vučicu. Niti to radi svojoj polusestri. Ipak, čini se da je polusestra posebno razdražljiva prema njoj. Jednom prigodom čvrsto zahvača u svoju čeljust njušku Žute Noge i vuče je pola kruga kroz čopor. Žute Noge se nakon toga ponizno povlači pogrbljenih leđa i spuštena pogleda. Mladi vukovi podignu se na noge i počinju nervozno koračati naokolo. Nakon toga Žute Noge ponizno liže njušku svoje polusestre. Ona se ne želi svađati ili je provocirati. Srebrno-sivog alfa mužjaka nije lako zavesti. Bivšu ženku pratio je tjednima prije nego što se ona napokon odlučila spariti. Njuškao ju je straga i stavljao ostale mužjake na njihovo mjesto kada bi ga gledala. Često, vrlo često je dolazio tamo gdje je ona ležala. Običavao bi je gurkati s prednjom šapom kao da pita: “Može sada?” Sada alfa mužjak leži lijeno i naizgled je nezainteresiran za polusestru Žute Noge. Star je sedam godina i nijedan drugi vuk u čoporu ne pokazuje ni najmanji interes da pokuša zauzeti njegovo mjesto. Za koju godinu bit će stariji i slabiji i moči će ga se izazvati. Ali sad on može tako ležati i grijati na suncu svoje krzno dok liže šape ili gricka snijeg. Polusestra Žute Noge prati što on radi. Čučne i mokri blizu njega kako bi razbudila njegovo zanimanje. Prolazi pokraj njega. Napaljena i krvava oko čmara. Na kraju on popušta i počnu se pariti. Cijeli čopor se smiruje. Napetost u skupini odmah se smanjuje. Dva jednogodišnja vučiča bude Žute Noge i žele se igrati. Ona je ležala u polusnu ispod jednog bora malo podalje od čopora. Ali sada se mladunci bacaju po njoj. Jedan zabija velike prednje šape u snijeg. Cijelo mu je tijelo razigrano nagnuto prema naprijed. Jedan se zaletio i u punoj brzini preliječe preko nje. Ona se diže na noge i prati ih. Oni laju i zavijaju da odjekuje među stablima. Jedna prestrašena vjeverica pojurila je uza stablo kao crvena crta. Žute Noge dostiže jednog vučiča i on se dva puta preokrene u srtijegu. Malo se poigravaju, a onda je na njoj red da prva potrči. Ona juri kao strijela među stablima. Ponekad uspori da bi joj se oni malo približili, a onda opet poleti kao metak. Nju nitko ne može uloviti ako to ona sama ne želi.

Četvrtak, 7. rujna U pola sedam ujutro Mimmi je uzimala stanku za doručak. Posao u gostionici počela bi u pet ujutro. Sada su se tu miješali mirisi svježe ispečenog kruha i kave s mirisom lazanja i pečenog krumpira s kobasicama. Pedeset pripravljenih aluminijskih kutijica s hranom hladile su se na kuhinjskoj radnoj plohi od nehrđajučeg čelika. Ona je radila u kuhinji s otvorenim vratima prema sali za jelo da bi joj bilo manje vruče. I jer se muškarcima to sviđalo. Tako su imali društvo. Gledajuči je kako se kreče naokolo, radi po kuhinji i puni aparat za kavu. I svejedno su mogli jesti na miru, jer ih nikada nije poprijeko pogledala ako bi žvakali otvorenih usta ili prolili malo kave po košulji. Prije nego što je ona sam sjela da pojede doručak, uletjela bi u salu za jelo i pobrinula se za goste tako da bi svima dolila još kave. Nudila im je kruh iz prepune košarice. U tim trenucima pripadala im je svima, bila je njihova supruga, njihova kči, njihova majka. Njezina isprugana kosa bila je još uvijek mokra od jutarnjeg tuširanja, spletena u pletenice ispod rupca koji bi svezala oko glave. Bilo joj je dosta njihovih pogleda. Ona ne bi nikada trčkarala po gostionici s raspuštenom mokrom kosom iz koje bi voda kapala po njezinoj uskoj majci iz H&M-a. Miss wetter and wetter t-shirt. Stavila je posudu za kavu na toplu ploču i dala im do znanja: - Ako želite još, poslužite se sami, ja moram sjesti petnaestak minuta. - Mimmi, dođi i natoči mi - pjevušio je jedan od muškaraca zezajuči je. Neki su morali žuriti na posao. Oni su ispijali kavu malim brzim gutljajima da bi je popili što prije iako je bila prevruča, a sendviče bi progutali u dva zalogaja. Drugi bi tu proveli nekoliko sati prije nego što bi se odvukli natrag kuči u samoču. Pokušavali su s nekim započeti razgovor ili bi nezainteresirano listali jučerašnje novine, jer današnje su dolazile mnogo kasnije. U selu nitko nije govorio da je nezaposlen ili da je na bolovanju ili da je u prijevremenoj mirovini. Rekli bi samo da idu kuči. Njihova gošča na prenočištu Rebecka Martinsson sjedila je sama za stolom pokraj prozora i gledala na rijeku. Jela je svoje kiselo mlijeko s miislima i pila kavu, bez žurbe. Mimmi je živjela u jednosobnom stanu u gradu. Zadržala ga je iako je zapravo živjela s Mickeom u kuči do gostionice. Kada je odlučila da ostane ovdje neko vrijeme, njezina majka joj je preko volje rekla da može stanovati kod nje. No, bilo je vrlo očito da se samo osječala primoranom da joj to kaže, a Mimmi nije bilo na kraj pameti da prihvati ponudu. Ona je s Mickeom vodila gostionicu pune tri godine, a tek prošli mjesec Lisa joj je dala rezervni ključ od kuče. - Nikad se ne zna - rekla je kružeči pogledom naokolo. - Ako se nešto desi ili... Psi su tamo unutra. - Naravno - odgovorila je Mimmi i uzela ključ. - Psi. Uvijek samo ti prokleti psi, mislila je. Lisa je vidjela da se Mimmi malo naljutila, ali ona nije bila takva da primijeti da nešto nije u redu i da o tome razgovara. To je bilo vrijeme da se ode. Zar nije neki sastanak u udruzi Magdalena, i životinje kod kuče treba nahraniti, možda bi trebala očistiti i kavez s kuničima ili bi neki od pasa trebao iči veterinaru. Mimmi se popela na drvenu radnu plohu u kuhinji pokraj hladnjaka. Ako bi skupila noge, mogla se ugurati tamo među svježe začinsko bilje koje je raslo u različitim kutijicama od konzerva. To je bilo dobro mjesto. Mogao se vidjeti Jukkasjarvi na drugoj strani rijeke. Ponekad bi prošao i neki brod. Toga prozora nije bilo dok je ovdje bila radionica. Micke joj ga je dao kao dar. “Ovdje bih voljela imati prozor”, govorila je. I onda je on to sredio. Ona nije bila ljuta na pse. Niti je bila ljubomorna na njih. Najčešče ih je nazivala bračom.

Ali u ono vrijeme kada je živjela u Stockholmu, Lisa je nikada nije došla posjetiti. Nije ju čak ni nazvala. “Naravno da te ona voli”, običavao joj je reči Micke, “ona je tvoja mama.” On nije ništa razumio. S nama je nešto genetski pogrešno, mislila je. Ni ja ne mogu voljeti. Ako bi srela nekoga totalnog idiota, ona se naravno mogla ne zaljubiti, to je bila preblaga riječ, jeftina varijanta osječaja, ne, ona bi postala psihotična i ovisna. To se več događalo. Posebno jednom, dok je živjela u Stockholmu. A kada se riješiš takve veze, jedan dio tebe nestane zajedno s njom. S Mickeom je bilo nešto sasvim drugo. S njim bi mogla imati i djecu kada bi mogla vjerovati da bi mogla voljeti dijete. Ali on je bio dobar, Micke je bio dobar. Ispod prozora prolazilo je nekoliko kokoši koje su čeprkale po jesenskoj travi. Upravo kada je zarila zube u svoj svježe pečeni kruh čula je s ulice zvuk mopeda. Skrenuo je na šljunkovit plato pred gostionicom i parkirao. Nalle, pomislila je. On je znao vrlo često dolaziti u gostionicu ujutro. Ako bi se probudio prije svojeg oca i uspio šmugnuti iz kuće da ga on ne čuje. Inače, bilo je pravilo da doručkovati mora kod kuće. Nakon nekoliko trenutaka stajao je pred prozorom ispred kojeg je ona sjedila i kuckao po staklu. Na sebi je imao par tamnožutih hlača na tregere koje su nekada pripadale nekom telekomunikacijskom tehničaru. Vrpca koja svijetli u mraku na rubu nogavica bila je gotovo cijela izlizana od čestog nošenja i pranja. Na glavi je imao plavu kapu od impregniranog najlona s pokrovima za uši. Zelena jakna bila mu je prekratka. Bila je samo do struka. Poklonio joj je jedan od svojih neprocjenjivih zagonetnih osmijeha. Podijelio je njegovo krupno licu, velika vilica otišla je udesno, oči su se suzile, obrve su se uzdigle. Bilo je nemoguće ne uzvratiti mu osmijeh i nije joj smetalo što nije mogla u miru pojesti svoj sendvič. Otvorila je prozor. Stavio je ruke u džepove i izvukao iz njih tri jaja. Gledao je u nju kao da je izveo napredni mađioničarski trik. On je običavao otići u kokošinjac i donijeti joj jaja. Uzela ih je. - Super! Hvala! Je l’ to mala skitnica došla nešto pojesti? Do nje je stigao zagušujući smijeh. Kao motor automobila koji se pali u slovv-motionu, hmmmm-hmmm. - Ili si mi možda došao oprati posude? Ushićeno je odgovorio ne, znao je da se ona s njim šah, ali svejedno je za svaki slučaj energično zamahnuo glavom. On nije došao da bi prao posuđe. - Jesi gladan? - pitala ga je, a Nalle se samo okrenuo na peti i nestao iza ugla. Skočila je dolje sa svojeg mjesta, zatvorila prozor, uzela gutljaj kave i veliki griz sendviča. Kada je ušla u salu za jelo, vidjela je da je on sjeo točno nasuprot Rebecki Martinsson. Jaknu je namjestio na naslon stolca pokraj njega, ali kapu je zadržao na glavi. Tu su naviku imali svi. Mimmi mu je skinula kapu i rukom prošla preko njegove kratko ošišane oštre kose. - Nećeš li radije sjesti tamo? Da možeš vidjeti ako prođe neki strašan auto. Rebecka Martinsson smješkala se Nalleu. - Bit će mi drago da sjedi sa mnom - rekla je. Mimmi je ispružila ruku i opet dotaknula Nallea. Malo ga je masirala po leđima. - Želiš li palačinke ili sendvič i kiselo mlijeko? Znala je što on hoče, ali za njega je bilo dobro da govori. I da sam odlučuje. Gledala je kako se riječi formiraju u ustima nekoliko sekundi prije nego što ih je izgovorio. Brada mu se micala od jedne na drugu stranu. A onda je odlučno izgovorio:

- Palačinke. Mimmi je nestala u kuhinji. Izvadila je iz hladnjaka petnaest malih palačinki i ubacila ih u mikrovalnu. Nalleov otac Lars-Gunnar i njezina majka Lisa bili su bratič i sestrična. Nalleov otac je umirovljeni policajac i več trideset godina je voda lovačkog društva. To ga je učinilo vrlo močnim čovjekom. On je bio vrlo krupne građe, baš kao i Nalle. Policajac vrijedan poštovanja u svoje vrijeme. I bio je i ljubazan, govorili su ljudi. Još uvijek je odlazio na pogrebe kad bi umro neki stari sitni kriminalac. Tada bi često samo Lars-Gunnar i svečenikbili prisutni. Kada je Lars-Gunnar sreo Nalleovu majku, več mu je bilo više od pedeset godina. Mimmi se sječala kada ih je prvi put došao posjetiti s Evom. Nije mi moglo biti više od šest godina, mislila je. Lars-Gunnar i Eva sjedili su na kožnoj sofi u dnevnoj sobi. Majka Lisa trčkarala je do kuhinje i natrag u sobu s kolačičima, mlijekom, kavom i Bog zna čime još. To je bilo u ono vrijeme dok se ona prilagođavala. Kasnije, kada se rastala, potpuno je prestala peči kolače i kuhati. Mimmi si može gotovo predočiti kako Lisa jede svoju večeru u onom kučerku. Na stoječke, naslonjena na kuhinjsku radnu plohu, ubacuje u sebe nešto ravno iz konzerve, vjerojatnu neku hladnu juhu. Ali toga puta Lars-Gunnar na sofi s rukom preko Evinih ramena, nevjerojatno brižan pokazatelj osječaja za jednog muškarca iz ovoga sela posebno za njega samoga. Bio je tako ponosan. Ona možda nije bila lijepa, ali bila je puno mlađa od njega, istih godina kao što je Mimmi sada, negdje između dvadeset i trideset godina. Gdje je ta turistica, socijalna radnica na odmoru, srela Lars-Gunnara, Mimmi si nije mogla ni zamisliti. Ali, Eva je dala otkaz na svojem poslu u... Norrkopingu, ako se Mimmi dobro sječa, dobila je posao na opčini i preselila se u njegovu kuču koja mu je ostala od roditelja. Nakon godinu dana rodio se Nalle. No, onda se zvao Bjorn. Prikladno ime za veliku krupnu bebu. To nije moglo biti lako, mislila je Mimmi. Doči iz velikog grada i preseliti se ovamo na selo. Gurati kolica tamo-amo po jednoj te istoj seoskoj cesti za vrijeme rodiljnog i razgovarati samo sa starijim ženama. Čudno da nije poludjela. No, to se ipak desilo, naravno. Mikrovalna je zazvonila i Mimmi je odrezala dva komada sladoleda i stavila ih preko palačinki uz marmeladu od jagoda. Nalila je mlijeko u veliku čašu i složila tri velika sendviča od tvrdog kruha. Uzela je tri tvrdo kuhana jaja iz lonca na plinskom štednjaku poredavši sve skupa plus jednu jabuku na tacu koju je odnijela Nalleu. - I nema više palačinki dok sve ovo ne pojedeš - rekla je strogo. Kad je Nalleu bilo tri godine obolio je od encefalitisa. Eva je nazvala ambulantu. Rekli su im da pričekaju malo. I završilo je kako je završilo. Kada mu je bilo pet godina, Eva je otišla. Ostavila je Nallea i Lars-Gunnara i vratila se u Norrkoping. Bolje rečeno pobjegla, mislila je Mimmi. U selu se pričalo o tome kako je ostavila svoje dijete. Neki ne mogu preuzeti odgovornost, govorilo se. Također se postavljalo pitanje kako netko samo može učiniti nešto takvo. Napustiti vlastito dijete. Mimmi to nije znala. Ah je znala kakav je osječaj kada se gušiš u selu. I može shvatiti kako se Eva slomila u onoj tamo ružičastoj kuči od azbestnog cementa. Lars-Gunnar ostao je s Nalleom u selu. Nerado je pričao o Evi. - Što sam mogao učiniti? - samo je rekao. - Ne mogu je prisiliti. Kada je Nalleu bilo sedam godina, ona se vratila. Ili točnije, LarsGunnar je otišao po nju u Norrkoping. Najbliži susjed je pričao kako ju je unio u kuču u naručju. Karcinom ju je uskoro uništio. Tri mjeseca kasnije je umrla.

- Što sam mogao učiniti? - rekao je opet Lars-Gunnar. - Ona je bila majka mojega sina. Eva je bila pokopana na groblju u Poikkjarviu. Njezina majka i sestra došle su na pogreb. Nisu se dugo zadržale. Zadržale su se na okupljanju nakon pogreba toliko dugo koliko su bile prisiljene da budu tamo. Podnosile su Evinu sramotu umjesto nje. Ostali prisutni na pogrebu nisu im gledali u oči, buljili su u njihova leđa. - A Lars-Gunnar je s njima i tješi ih - govorili su. - Nisu li se njih dvije mogle brinuti o onoj ženi dok je umirala. Umjesto njih Lars-Gunnar je sve sredio. To se vidi i na njemu. Sigurno je izgubio petnaest kilograma. Izgleda siv i ispijen. Mimmi se pitala kako bi to sve izgledalo da je onda tu bila Mildred. Možda bi se Eva pronašla sa ženama u Magdaleni. Možda bi se rastavila od Lars-Gunnara, ali bi i dalje živjela u selu, i brinula se o Nalleu. A možda bi i dalje bila udana za njega. Prvi put kada je Mimmi vidjela Mildred, svećenica je sjedila na prikolici Nalleova mopeda. On je tri mjeseca kasnije punio petnaest godina. Nitko u selu nije govorio ništa o tome da dječak zaostao u razvoju, koji je pritom bio i maloljetan, vozi naokolo motorno vozilo. Za ime božje, pa to je Lars-Gunnarov dječak. Njima zaista nije bilo lako. I sve dok se Nalle drži seoskog puta... - Ajme moja stražnjica - smijala se Mildred u Mimminoj glavi i sišla je s prikolice. Mimmi sjedi pred Mickeovom gostionicom. Iznijela je van jedan od stolaca i sjedi u zavjetrini od proljetnog vjetra, puši cigaretu i okreče nos prema suncu s nadom da će dobiti malo boje. Nalle izgleda zadovoljan. On maše Mimmi i Mildred, okreče se i odlazi dalje dok se šljunak rasprskava. Dvije godine prije Mildred ga je krizmala. Mimmi i Mildred predstavljaju se jedna drugoj. Mimmi je bila malo začuđena, iako ni sama ne zna što je očekivala, ali čula je tako mnogo o ovoj svečenici. Da je svađalica. Da kaže sve što joj je na jeziku. Da je fenomenalna. Da je tako pametna. Da je luda. A sada ona stoji pred njom i izgleda sasvim normalno. Malo žalosno, ako bi bila sasvim iskrena. Mimmi je očekivala da će oko nje biti električno polje, ali sve što ona vidi je sredovječna žena u staromodnim trapericama i praktičnim cipelama. - On je istinski blagoslov! - kaže Mildred i zamahne glavom prema kloparanju mopeda na seoskom putu. Mimmi uzdiše i mumlja nešto o tome kako Lars-Gunnaru nije bilo lako. To je bila refleksna primjedba. Kada selo pjeva svoju pjesmu o Lars-Gunnaru i njegovoj slabašnoj mladoj ženi i retardiranom dječaku, to je refren: “Jadan... zamisli što neki moraju proči kroz... nije mu bilo lako.” Mildred dobiva duboku boru među obrvama. Gleda Mimmi ispitivački. - Nalle je dar - kaže. Mimmi ne odgovara. Ona ne kupuje taj koncept sva-djeca-su-dar-i-sve-što-se-dogodi-ima-značenje. - Ja ne razumijem kako ljudi mogu pričati o Nalleu kao da je on nekakav teret. Jesi li ikad razmišljala o tome kako je čovjek uvijek dobro raspoložen kad provede malo vremena s njim? To je istina. Mimmi razmišlja o današnjem jutru. Nalle je predebeo. On je uvijek gladan i njegov otac mora štošta raditi da ga spriječi da ne jede cijelo vrijeme. Nemoguča misija. Žene u selu ne mogu odoljeti da Nallea stalno ne nude s hranom, a ponekad to ne mogu učiniti ni Micke ni Mimmi. Kao na primjer jučer. Iznenada Nalle se našao u kuhinji gostionice s kokoši ispod ruke. Lill-Ani, jedna kokoš kokinkina, ne daje mnogo jaja, ali je dobra i poslušna i voli kad je se miluje. Ali ne voli kada je se odvoji od skupine. Ona sad razmahuje svojim malim kokošjim nogama i kokodače zabrinuto ispod Nalleove velike ruke.

- Anni! - kaže Nalle Mickeu i Mimmi. - Sendvič. On okreče glavu nalijevo i krivi vrat tako da ih gleda nakrivo ispod šiška. Izgleda zagonetno. Nemoguče je dokučiti je li on svjestan da ih ne može prevariti. - Odnesi kokoš van - kaže Mimmi i pokušava izgledati strogo. Micke prasne u smijeh. - Zar Anni želi sendvič? Najbolje da joj ga odmah napravimo. Nalle dobiva sendvič u jednu ruku i s kokoši pod drugom odmaršira u dvorište. Ispušta iz ruke Anni, a sendvič nestaje velikom brzinom u njegovim ustima. - Hej! - viče Micke s vrata. - Zar to nije bilo za Anni. Nalle se okreče prema njemu s teatralno bolnim izrazom lica. - Nema više - kaže žalosno. Svečenica Mildred nastavlja: -Ja znam da je bilo teško Lars-Gunnaru. Ali da Nalle nije bio zaostao u razvoju, bi li on doista bio veča radost svojem ocu? Sumnjam u to. Mimmi ju je gledala. Svečenica ima pravo. Ona razmišlja o Lars-Gunnaru i njegovoj brači. Ona se ne sječa njihova oca, Nalleova djeda. Ali čula je priče o njemu. Isak je bio grubijan. Kažnjavao je djecu remenom. A ponekad i nečim gorim. Imao je pet sinova i dvije kčeri. - Kvragu - rekao je Lars-Gunnar jednom prigodom. - Toliko sam se bojao svojeg oca da bih se ponekad popišao od straha. Več sam išao i u školu. Mimmi se jako dobro sječa toga komentara. Onda je bila mala. Nije mogla vjerovati da se golemi Lars-Gunnar nekada nečega bojao. Popišao se od straha! Koliko li su se oni morali truditi da ne postanu kao otac, ta brača. Ali on se ipak nalazi u svakom od njih. Onaj prezir prema slabosti. Nasljedna tvrdoča koja prelazi s oca na sina. Mimmi razmišlja o Nalleovim rođacima, nekoliko njih živi u selu, članovi su u lovačkom društvu, dolaze u gostionicu. Ali, Nalle je imun na sve to. Lars-Gunnara tu i tamo obuzme gorčina zbog Nalleove majke, vlastita oca, svijeta općenito. Ljutnja zbog Nalleove zaostalosti, Samosažaljenje i mržnja koja izbija punom snagom samo onda kad pije s dečkima, ali se uvijek nalazi ispod površine. Nalle može biti žalostan i objesiti glavu, ali to traje samo nekoliko sekundi. On je sretno dijete u tijelu odraslog muškarca. Djetinje dobar i iskren. Gorčina i glupost njega ne napadaju. Da mu mozak nije povrijeđen. Da je normalan. Dobro zna kako bi tada izgledao odnos između oca i sina. Hladan i oskudan. No, odgojen je s prezirom zbog vlastite urođene slabosti. Mildred. Ni sama ne zna koliko je u pravu. Ali Mimmi se ne upušta ni u kakve rasprave. Kao odgovor sliježe ramenima, kaže da joj je bilo drago da su se upoznale, ali da sada mora nastaviti raditi. Mimmi čuje glas Lars-Gunnara iz restorana. - Ali, kvragu, Nalle. Nije bio ljut. Više umoran i iscrpljen. - Rekao sam ti, doručkujemo kod kuće. Mimmi je ušla u restoran. Nalle je sjedio pred svojim tanjurom i posramljeno objesio glavu. Oblizivao je brkove od mlijeka s gornje usne. Palačinke je pojeo, a i jaja i sendviče, samo jabuka je još bila tamo nedirnuta. - Četrdeset kruna - rekla je Mimmi malo veselije nego što je Lars-Gunnar mogao podnijeti. Neka i on nešto plati, obična škrtica, mislila je Njegov zamrzivač bio je ispunjen mesom koje je besplatno dobio od lovačkog društva. Žene iz sela su mu besplatno pomagale s čišćenjem

i pranjem rublja, donosile bi mu svježe pečeni kruh i pozivale njega i Nallea na večere. Kada je Mimmi počela raditi u gostionici, Nalle je tu doručkovao besplatno. - Nemojte mu ništa davati kada dođe - objasnio je Lars-Gunnar. - Samo se sve više deblja. I Micke je davao Mickeu doručak, ali budući da za to nije imao Lars-Gunnarovo odobrenje, nije imao želudac da mu to i naplati. Mimmi je imala želudac. - Nalle je doručkovao - rekla je Lars-Gunnaru prvo jutro kada je tu počela raditi. Četrdeset kruna. Lars-Gunnar uputio joj je začuđen pogled. Tražio je po lokalu Mickea, koji je kod kuće spavao. - Nemojte mu ništa davati kad dođe tražiti hranu - započeo je. - Ako ovdje ne može jesti, onda ga drži podalje odavde - rekla je Mimmi. - Dođe li, dobit će hranu. A ako on jede, ti ćeš platiti. Odonda je svaki put plaćao. I Mickeu ako je on radio ujutro. Sada joj se osmjehnuo i naručio kavu i palačinke za sebe. Stajao je do stola za kojim su sjedili Nalle i Rebecka. Nije se mogao odlučiti bi li sjeo s njima. Na kraju je sjeo za susjedni stol. - Dođi i sjedni ovamo - rekao je. - Dama bi možda htjela biti na miru. Dama nije ništa rekla pa je Nalle ostao sjediti na svojem mjestu. Kada je Mimmi došla s palačinkama i kavom, on ju je zapitao: - Može li Nalle biti ovdje danas? - Još - rekao je Nalle kada je vidio hrpu palačinaka kod svojeg oca. - Prvo jabuka - rekla je Mimmi nepopustljivo. - Ne - rekla je zatim okrenuvši se prema Lars-Gunnaru. - Danas imam puno posla. Magdalena će imati svoje jesensko okupljanje, sastanak i večeru ovdje večeras. Kroz njega je prostrujilo nezadovoljstvo kao propuh. Isto kao u svakom muškarcu kad bi se spomenula ženska udruga. - Bar malo? - pokušao je. - Pitaj mamu - rekla je. - Ne želim pitati Lisu. Ona ima puno posla pred večerašnji sastanak. - Onda neku drugu od žena. Sve vole Nallea. Vidjela je kako Lars-Gunnar traži izlaz. Ništa na ovom svijetu nije bilo besplatno. Naravno da je bilo dosta njih koje je mogao pitati. Ali to je bilo upravo to. Moliti za uslugu. Gnjaviti. Biti nekomu dužan za uslugu. Rebecka Martinsson pogleda Nallea. On se zagledao u svoju jabuku. Bilo je teško razlučiti osjeća li se on problemom ili razmišlja je li to samo test da ga se prisili da pojede jabuku prije negoli dobije palačinke. - Nalle može biti sa mnom ako to želi - rekla je. Lars-Gunnar i Mimmi su je začuđeno pogledali. I ona sama se gotovo iznenadila svojom izjavom. - Da, ja nisam mislila raditi ništa posebno danas - nastavila je. -Možda otići na neki izlet... Ako želi, može ići sa mnom... Dat ću vam svoj broj mobitela. - Ona je u jednoj od kućica - rekla je Mimmi Lars-Gunnaru. -Rebecka... - ...Martinsson. Lars-Gunnar kimnuo je Rebecki u znak pozdrava. - Lars-Gunnar, Nelleov tata - rekao je. - Ako ti to neće biti neka smetnja... Naravno da će joj biti smetnja, ali ona se besplatno nudi, mislila je Mimmi zlobno. - To nije nikakva smetnja - razuvjerila ga je Rebecka.

Ja sam skočila s petmetarske skakaonice, mislila je. Sada mogu raditi što god hoću. U policijskoj sobi za sastanke sjedila je policijska inspektorica Anna-Maria Mella zavaljena u stolici. Ona je sazvala ovaj jutarnji sastanak zbog pisama i papira koji su se nalazili u sefu Mildred Nilsson. Pokraj nje u sobi su još dva muškarca. Njezini kolege Sven-Erik Stalnacke i Fred Olsson. Na stolu pred njima ležalo je dvadesetak pisama. Većina u svojim otvorenim kuvertama. - Onda, započnimo - rekla je. Ona i Fred Olsson navukli su kirurške rukavice i počeli čitati. Sven-Erik sjedio je držeći sklopljene ruke isprepletenih prstiju na stolu, a veliki vjeveričji rep ispod nosa nakostriješio mu se kao četka za timarenje konja. Uglavnom je izgledao kao da nekoga želi ubiti. Na kraju je polako navukao gumene rukavice kao da su boksačke rukavice. Pregledali su sva pisma. Većina ih je bila od članova vjerske zajednice koji su pisali o svojim problemima. Radilo se o rastavama brakova, smrtnim slučajevima, nevjeri i problemima s djecom. Anna-Maria podignula je jedno pismo. - Ovo je nevjerojatno - rekla je. - Pogledajte, ovo se uopće ne može čitati, izgleda kao zapetljana telefonska žica koja se razvukla po stranicama. - Daj meni - rekao je Fred Olsson ispruživši ruku. Držao je pismo tako blizu očima da mu je gotovo dodirivalo nos. Onda ga je polako udaljavao da ga je na kraju čitao s potpuno ispruženim rukama. - Radi se o tehnici - rekao je i gledao ga naizmjenično stisnutih i širom otvorenih oči. Prvo se vide male riječi “i”, “ja”, “tako”, onda se kreće od toga. Sredit ću to kasnije. Odložio je pismo i vratio se onome što je čitao prije. Volio je ovu vrstu posla. Traženje po bazi podataka, ukucavanje imena i traženje osoba koje nisu imale adresu prebivališta. “The truth is out there”, običavao je reči priključivši se na bazu podataka. Imao je mnogo dobrih doušnika u svojem adresaru i široku socijalnu mrežu kontakata, ljude koji su znali stvari na ovaj ili onaj način. - Ovdje imamo jednog koji je prilično ljut - rekao je nakon nekog vremena i podignuo jedno pismo. Bilo je napisano na ružičastom papiru sa sličicom galopirajučih konja s grivama koje vijore u gornjem desnom kutu. - ”Tvoje vrijeme se bliži KRAJU, Mildred”, čitao je. “Uskoro će SVI znati istinu o tebi. Ti propovijedaš LAŽ i živiš u LAŽI. MNOGI od nas več su siti tvojih LAŽI” ... bla bla bla... - Stavi ga u plastični fascikl - rekla je Anna-Maria. - Ta zanimljiva poslat čemo u državni kriminalistički laboratorij. Kvragu! Fred Olsson i Sven-Erik Stalnacke podignu pogled. - Pogledajte! - rekla je. - Pogledajte ovo! Izravnala je komad papira i podignula ga prema kolegama. To je bio crtež. Slika je predstavljala ženu duge kose obješenu o konop. Crtač nije bio profesionalac, ali je bio vrlo vješt amater, toliko je mogla vidjeti Anna-Maria. Oko visečeg tijela bili su plamenovi vatre, a na jednom nadgrobnom spomeniku u pozadini stajao je crni križ. - Što piše dolje na dnu? - pitao je Sven-Erik. Anna-Maria pročitala je naglas. - ”USKORO MILDRED.” - To... - započeo je Fred Olsson. - ...ću ja smjesta poslati u Linkoping! - nastavila je Anna-Maria. -Ako postoji kakav otisak prstiju... Moramo ih nazvati i reči da ovo obave prioritetno. - Idi - rekao je Sven-Erik. - Fred i ja čemo pregledati ostatak.

Anna-Maria je stavila pismo i kuvertu svako za sebe u plastični fascikl. Onda je žurno napustila sobu. Fred Olsson ponovno se disciplinirano savio nad hrpom pisama. - Ovo je dobro - rekao je. - Ovdje piše da je ona ružna histerična mrziteljica muškaraca koja bi se mogla pripaziti jer: „Sada nam te je dosta, jebena droljo, i pazi se ako izađeš van po mraku, jer kad te dohvatimo, unuci te neče prepoznati.” Ona nije imala djece, zar ne? Kako bi onda mogla imati unuke? Sven-Erik je sjedio i još uvijek gledao u vrata kroz koja je nestala Anna-Maria. Cijelo ljeto. Cijelo ljeto ova su pisma ležala u sefu dok su on i kolege bauljali u ništavilu. - Želio bih samo znati - rekao je a da nije pogledao Freda Olssona - zašto su mi, za ime Boga, ti svećenici propustili reći da je Mildred Nilsson imala osobni sef u svojem uredu. Fred Olsson nije ništa odgovorio. - Imam neodoljivu želju da malo prodrmam tu gospodu i pitam ih što to oni misle da rade - nastavio je. - Da ih pitam što oni misle da mi radimo! - Ali sada je Anna-Maria obećala Rebecki Martinsson... - počeo je Fred Olsson. - Ali ja nisam nikome ništa obećao - povikao je Sven-Erik udarivši dlanom po stolu tako da je poskočio. Ustao je i učinio bespomoćan pokret rukom. - Ne brini - rekao je. - Neću napraviti nikakvu ludost. Moram samo, ne znam ni sam, pribrati se na sekundu. S tim riječima napustio je sobu. Vrata su se zalupila za njim. Fred Olsson vratio se pismima. Zapravo, ovako je bilo najbolje. On je volio raditi sam. Župnik Bertil Stensson i svećenik Stefan Wikstrom stajali su u maloj sobi pokraj svećeničke radne sobe i gledali u sef Mildred Nilsson. Rebecka Martinsson im je dostavila ključeve od kuće u Poikkijarviu i ključ od sefa. - Polako - rekao je Bertil Stensson. - Misli na ... Rečenicu je završio pokretom glave prema uredu gdje su sjedile službenice. Stefan Wikstrom nije skidao oči sa svojeg šefa. Župnikova su se usta skupila i dala mu zamišljen izraz. Suzila su se i stisnula. Kao na hrčku. Bio je nizak i punašan i na sebi je imao besprijekorno izglačanu ružičastu košulju marke Shirt Factory. Vrlo jaka boja, dar njegovih kćeri. Fijepo mu je pasala uz preplanulo lice i srebrnastu dječačku frizuru. - Gdje su pisma? - pitao je Stefan Wikstrom. - Možda ih je spalila - rekao je župnik. Glas Stefana Wikstroma podignuo se za oktavu. - Meni je rekla da ih je sačuvala. Što ako ih ima neka od onih iz Magdalene. Što ću reći svojoj ženi? - Možda ništa - rekao je Bertil Stensson mirno. - Moram doći u kontakt s njezinim mužem. Njemu se mora dostaviti nakit. Stajali su u tišini. Stefan Wikstrom gledao je šutke u sef. Mislio je da će ovo biti oslobađajući trenutak. Da će uzeti pisma i zauvijek se osloboditi Mildred. Ali sada. Njezin stisak oko njegova vrata bio je isti kao i prije. Što hoćeš od mene, Bože, mislio je. Zapisano je da ti ne propituješ ničije sposobnosti, ali sada si me doveo do granica mojih moći. Osjećao se kao da je u stupici koju je postavila Mildred, njegova supruga, njegov posao, njegov poziv u kojem je on samo davao i davao, a nikada ništa dobio zauzvrat. A nakon Mildredine smrti osjećao se i u stupici koju je postavio njegov šef župnik Bertil Stensson.

Prije je Stefan bio vrlo sretan odnosom otac-sin koji se razvio među njima. Ali sada osjeća da će ga to skupo stajati. Nalazio se pod Bertilovim stopalom. Mogao je vidjeti u pogledima žena u uredu što je Bertil govorio o njemu iza njegovih leđa. Malo bi nakrivile glavu na stranu i bilo je nešto žalobno u njihovim pogledima. Gotovo da je mogao čuti Bertila: “Stefanu nije lako. On je osjećajniji nego što izgleda.” Osjećajan jednako slabio. Nije prošlo neprimjetno da je župnik nekoliko puta preuzeo njegovo bogoslužje. Svi su bili obaviješteni o tome, naizgled sasvim slučajno. Osjećao se manje vrijedan i iskorišten. Trebao bih nestati, pomislio je iznenada. Bog se brine o malim stvorenjima. Mildred. Tada u lipnju ona je otišla. Iznenada. Ali sada se vratila natrag. Ženska udruga Magdalena stala je na noge. One su agresivno tražile da u župu dođe više ženskih svećenika. A Bertil kao da je već zaboravio kakva je ona zapravo bila. Kada bi sada pričao o njoj, gotovo da je to radio s toplinom u glasu. Imala je veliko srce, uzdisao je. Imala je veliki talent “pastira”, veći nego ja, dodao je velikodušno. Ali time je rekao i da je ona talentiranija za posao nego Stefan, jer je Bertil bio mnogo bolji pastir od Stefana. Ja bar nisam lažljivac, mislio je Stefan razdražljivo. Ona je bila agresivna svađalica, dovlačila je k sebi slomljene žene i davala im vatru umjesto balzama. Smrt nije mogla promijeniti tu činjenicu. Bila je uznemirujuća misao da je Mildred slomljene ljude znala zapaliti. Mnogi su mogli potvrditi da je i njega znala zapaliti. Ali ja nisam slomljen, mislio je. To nije bilo zbog toga. Zurio je u sef. Mislio je na jesen 1997. godine. Župnik Bertil Stensson sazvao je sastanak na koji je pozvao Stefana Wikstroma i Mildred Nilsson. S njim je bio i vikar Mikael Berg. Zadužen za kadrovsko poslovanje. Mikael Berg sjedi ukočeno na svojem stolcu. On je u pedesetima. Hlače na njemu stare su deset-petnaest godina. U to je vrijeme sigurno imao deset do petnaest kila više nego danas. Kosa mu je prorijeđena i prilijepljena za glavu. Tu i tamo udahne duboko. Ruka mu se podiže, ne zna točno kamo bi krenula, prođe po kosi, pada natrag u krilo. Stefan sjedi nasuprot njemu. Razmišlja o tome da mora biti smiren. Za vrijeme cijelog razgovora koji imaju pred sobom on će biti smiren. Drugi mogu podignuti glas, ali on neče. Čekaju na Mildred. Ona će doči odmah nakon sata vjeronauka. Obavijestila ih je da će malo zakasniti. Bertil Stensson gleda kroz prozor. Ima boru između obrva. Dolazi Mildred. Ulazi u sobu istovremeno dok kuca na vratima. Crvenih obraza. Kosa joj se malo zakovrčala od vlažnoga jesenskog zraka. Baca jaknu na jedan stolac i nalijeva si kavu iz termosice. Bertil Stensson objašnjava zašto su se okupili. Vjerska zajednica će se podijeliti na dva dijela, kaže. Jedan dio vodit će Mildred, pritom ne dodaje da će drugi dio voditi Stefan. - Veseli me taj angažman koji stvaraš oko sebe - kaže on Mildred. - Ali to je neodrživa situacija za mene. Sve počinje nalikovati na rat između feminističke svečenice i svečenika ženomrsca. Stefan samo što ne skoči sa svojeg stolca. - Ja zaista ne mrzim žene - kaže on malo uzrujano. - Ne, ali tako se govori o tebi - kaže Bertil Stensson i gurne prema njemu novine NSD od ponedjeljka. Nitko ne treba pogledati. Svi su pročitali članak. Naslov je “Svečenica odgovara na govor”. U članku se citiraju rečenice iz Mildredine propovijedi od prošlog tjedna. Ona je govorila o tome kako je stola zapravo ženska odječa iz razdoblja Rimskog Carstva. Da se upotrebljava od

četvrtog stolječa kada su se počele nositi liturgijske halje. “Današnja svečenička odječa su dakle zapravo ženske haljine, zna reči Mildred Nilsson”, pisalo je u članku. “Bez obzira na to, ja ipak mogu prihvatiti da muškarci budu svečenici, zapisano je: Nema više muško-žensko, nema više Židov-Grk.” Stefan Wikstrom je također dao izjavu za članak. “Stefan Wikstrom tvrdi da se vidi osobno napadnut u propovijedi. On voli žene, samo ih ne želi vidjeti za propovjedaonicom.” Stefanu je teško pri srcu. Osjeća se prevarenim. Naravno da je on to rekao, ali u sasvim drugom kontekstu. Novinar ga je pitao: - Ti voliš svoju braću. Kako stoji stvar sa ženama? Jesi li ti ženomrzac? I on je naivno odgovorio da ih apsolutno ne mrzi. On je volio žene. - Ali ti ih ne želiš vidjeti za propovjedaonicom. Ne, odgovorio je on. Grubo rečeno bilo je to tako. Ali nema nikakva smisla u onome što je pridodao. U njegovim očima posao dakonice važan je kao i posao svećenika. Onda župnik kaže da više ne želi čuti takve izjave od Mildred. - A što je sa Stefanovim izjavama? - kaže ona mirno. - On i njegova obitelj ne dolaze u crkvu kada ja držim misu. Ne možemo imati zajedničku krizmu jer on odbija surađivati sa mnom. - Ja ne mogu zaobići riječi iz Biblije - kaže Stefan. Mildred uznemireno zamaše glavom. Bertil čini sve da ga ne izda strpljenje. Ovo su čuli i prije, uviđa Stefan, ali što on tu može, to je ipak istina. - Isus je odabrao dvanaest muškaraca za apostole - ustraje i dalje Stefan. - Prvosvećenik je uvijek bio muškarac. Koliko se možemo udaljiti od biblijske riječi u našem prilagođavanju suvremenim društvenim vrijednostima a da to na kraju ne prestane biti kršćanstvo? - Svi apostoli i prvosvećenici su osim toga bili Židovi - odgovorila je Mildred. - Kako gledaš na to? I pročitaj poslanice Hebrejima, Isus nam je zapravo prvosvećenik. Bertil diže ruke u znak da se ne želi upuštati u ovu diskusiju koju su vodili već nekoliko puta prije. - Ja vas oboje poštujem - kaže. - I pristao sam da ne namjestim ni jednu ženu u tvoj distrikt, Stefan. No, želim još jedanput naglasiti da vi stavljate i mene i vjersku zajednicu u neugodnu situaciju. Vi stavljate fokus na konflikt. Ja vas oboje lijepo molim da ne polemizirate o tome, u svakom slučaju ne s propovjedaonice. On mijenja izraz lica. Od strogog u pomirljiv. Gotovo da namiguje prema Mildred u znak suglasnosti. - Mogli bi se pokušati koncentrirati na naš zajednički posao. Bio bih sretan da više ne čujem da riječi poput muška prevlast i struktura moći među spolovima kruže po crkvi. Ti bi trebala vjerovati Stefanu, Mildred. Da nije osobni razlog što on ne dolazi u crkvu na tvoje mise. Mildred nije ni okom trepnula. Gleda Stefana ravno u oči. - To je riječ iz Biblije - kaže on i gleda je istom mjerom. - Ja ne mogu priječi preko toga. - Muškarci tuku žene - kaže ona. Uvlači zrak i nastavlja. -Muškarci ponižavaju žene, dominiraju nad njima, maltretiraju ih, ubijaju ih. Rrežu njihove spolne organe, ubijaju ih kao bebe, prisiljavaju ih da se kriju iza vela, zatvaraju ih u kuče, siluju ih, sprječavaju ih da se obrazuju, daju im manju plaču i manju mogučnost da dođu na vlast. Uskračuju im mogučnost da budu svečenice. Ja ne mogu priječi preko toga. Zavladala je mukla tišini otprilike tri sekunde. - Ali Mildred - pokušao je Bertil. - Ona nije pri zdravoj pameti - dere se Stefan. - Nazivaš li ti mene... Izjednačuješ li ti mene sa zlostavljačima žena. Ovo nije diskusija, ovo je kleveta i ja ne znam...

- Što? - pita ona. I sada oboje stoje na nogama, negdje u pozadini čuju Bertila i Mikaela Berga: Smirite se, sjednite. - Od svega što sam rekla što je kleveta? - Nema načina na koji se s njom može raspravljati - kaže Stefan okrenut prema Bertilu. - Mi se ne možemo susretati. Ja se ne moram nalaziti u... Nema načina na koji mi možemo surađivati, to i sam shvačaš. - Za tebe ga nikada nije ni bilo - čuje Mildred iza svojih leđa dok juri iz prostorije. Župnik Bertil Stensson stoji u tišini ispred sefa. On je znao da njegov mlađi kolega očekuje da on kaže nešto smirujuče. Ali što bi mogao reči? Naravno da ona nije spalila pisma niti ih je bacila. Da ih je barem bio vidio. Bio je vrlo ljut na Stefana što mu ranije nije rekao ništa o tim pismima. - Ima li još nešto što bih trebao znati? - zapitao je. Stefan Wikstrom gledao je u svoje ruke. Zavjet šutnje može biti težak križ za nošenje. - Ne - rekao je. Na svoje zaprepaštenje Bertil Stensson otkrio je da mu ona nedostaje. Bio je zaprepašten i šokiran kad su je ubili. Ali nije vjerovao da će mu nedostajati. Vjerojatno je bio nepravedan prema njoj. Ali ono što mu se prije sviđalo kod Stefana. Njegova uslužnost i njegovo... ah, to je bila smiješna riječ, divljenje za svojeg šefa. Sve to, sada kada je Mildred mrtva, stvaralo je osjećaj koketiranja i neugode. Oni su trebali jedno drugome biti ravnoteža, njegova mala djeca. Tako je i gledao na njih mnogo puta. Iako je Stefan bio u četrdesetima, a Mildred je prešla pedesetu. Možda zato jer su oboje bili djeca župnika. O, ona je znala razljutiti ljude. Ponekad i sa sitnicama. Večera na Bogojavljenje na primjer. Sada se osjećao sitničavo jer se onda tako naljutio. Ali tada nije znao da će to biti zadnji Mildredin ispad. Stefan i Bertil zure kao opčinjeni u Mildredino marširanje stvarima po stolu između njih. Crkveni je praznik Bogojavljenje i oni imaju večeru, nekoliko godina staru tradiciju. Stefan i Bertil sjede jedan pokraj drugog nasuprot Mildred. Dok konobari raspremaju stol nakon glavnog jela, Mildred mobilizira sve što joj dođe pod ruku. Počela je novačiti vojnike za svoju malu armiju. Uzela je slanik u jednu ruku i mlinac za papar u drugu. Vodila ih je jedno prema drugom gestikulirajući s njima dok je s jednakim ushićenjem pratila razgovor u kojem se govorilo o intenzivnom radnom periodu za vrijeme Božića koji se sada bližio kraju i možda o zadnjoj ovozimskoj prehladi koja je još uvijek harala. Također je pri tiskala rubove na svijeći. Već tada Bertil je vidio kako se Stefan gotovo morao pridržavati za rub stola da ne povuče svijećnjak i poviče: Ne dotiči sve! Njezina čaša s vinom još uvijek je stajala na istom mjestu kao kraljica na šahovskoj ploči koja čeka na svoj potez. Kada Mildred kasnije započinje pričati o vuku, priču o kojoj se pisalo u novinama u božićnom tjednu, ona nesvjesno gura doze za sol i papar na Bertilovu i Stefanovu stranu stola. I čaša s vinom je pokrenuta. Mildred govori kako je vuk lutao preko finske i ruske granice i čaša se pomiče po stolu toliko koliko ona može ispružiti ruku, preko svih mogućih granica. Ona govori, obrazi su joj rumeni od vina, i pomiče razne predmete po stolu. Bertil i Stefan osjećaju se skučeno i prilično zabrinuto od njezina napredovanja po stolu prema njima. Drži se svoje strane, žele povikati. Kaže da je razmišljala o tome. Mislila je kako bi trebala postojati zaklada unutar Crkve koja bi štitila vuka. Crkva je vlasnik zemljišta pa bi trebala preuzeti odgovornost, smislila je ona. Bertilu se malo vrtjelo u glavu od ove šahovske igre po stolnjaku sa samo jednim igračem

pa je uskočio. - Po mojem mišljenju Crkva se treba baviti svojom osnovnom funkcijom, radom unutar vjerske zajednice a ne šumarstvom. Dakle čisto načelo. Mi ne bismo ni trebali posjedovati šume. Upravljanje imovinom ostavit čemo drugima. Mildred se s tim ne slaže. - Mi smo zaduženi da se bavimo zemljom - kaže ona. - To je ono što mi trebamo posjedovati, zemlju, a ne akcije. Ako Crkva posjeduje zemlju, treba njom upravljati na ispravan način. Sada je taj vuk dolutao na švedski teritorij i na crkvenu zemlju. Ako ne dobije posebnu zaštitu, neče dugo živjeti, to i ti znaš. Neki lovac ili vlasnik sobova će ga ustrijeliti. - Dakle zaklada... - ...bi to trebala spriječiti. S novcem i suradnjom s Uredom za očuvanje prirode kako bi mogli nači vuka i čuvati ga. - I na taj način bi se zamjerila ljudima - prosvjedovao je Bertil. -Svi moraju nači mjesto u Crkvi i lovci i Laponci, vukoljupci - svi. Stoga Crkva ne može stati na ničiju stranu. - Što je onda s našim skrbništvom? - pita Mildred. - Mi bismo trebali čuvati Zemlju, a zar u to ne bi trebale biti uključene i životinje kojima prijeti istrebljenje? I ne zauzeti politički stav? Da je Crkva imala takav stav, mi bismo još uvijek živjeli u robovlasničkom društvu. Sada joj se moraju nasmijati. Ona uvijek mora preuveličavati i napadati. Bertil Stensson zatvorio je vrata sefa i zaključao ga. Ključ je stavio u džep. U veljači je Mildred osnovala svoju zakladu. Ni on ni Stefan Wikstrom nisu se tome suprotstavili. Cijela ideja sa zakladom ga je ljutila. I sada kada gleda unatrag i pokušava biti iskren sam sa sobom, ljuti ga što shvača da zbog kukavičluka nije stao protiv toga. Bilo ga je strah da ga se ne gleda kao vukomrsca ili Bog zna što drugo. Ipak je urazumio Mildred da zakladi da manje provokativno ime od Zaklada za zaštitu vukova na sjeveru. Umjesto toga nazvana je Zaklada vjerske zajednice Jukkasjarvi za zaštitu divljine. On i Stefan morali su biti potpisnici na ugovoru zajedno s Mildred. A nešto kasnije, u proljeće, kada je Stefanova supruga otputovala s najmlađim djetetom k svojoj majci u okolicu Katrineholma gdje je ostala dulje vrijeme, Bertil nije previše mislio o svemu tome. No, kasnije ga je to proganjalo. Ali Stefan je trebao reći nešto, mislio je on u samoobrani. Rebecka je parkirala auto u dvorištu bakine kuće u Kurravaari. Nalle je iskočio iz auta i optrčao jedan znatiželjan krug oko kuće. Kao razigrani pas, mislila je Rebecka kad ga je vidjela da nestaje iza ugla kuće. U sljedećoj sekundi osjećala je grižnju savjesti. Ne treba ga se uspoređivati sa psom. Rujansko sunce na sivoj fasadi kuće. Vjetar koji je lagano njihao visoku jesensku travu, izblijedjelu i osušenu. Niski vodostaj na rijeci, motorni čamac u daljini. S neke druge strane zvuk cijepanja drva. Inače tišina, mir. Lagani povjetarac na licu, kao nježni dodir ruke. Ponovno je pogledala na kuću. Prozori su izgledali jadno. Trebali bi se skinuti, sastrugati, iskitati i prebojiti. S istom, tamnozelenom bojom, kakva je i bila, nikakva druga. Mislila je na mineralnu vunu koja je ležala spakirana na stepenicama za podrum kao zaštita protiv hladnog zraka koji bi inače dolazio gore i stvarao inje po zidovima nakon čega bi ostajale sive vlažne mrlje. To bi se trebalo maknuti. Trebalo bi zatvoriti sve rupe, izolirati i instalirati ventilator. Napraviti dobar zemljani podrum. Trebalo bi također spasiti staklenik s razbijenim prozorima prije negoli bude prekasno. - Dođi, idemo unutra - viknula je Nalleu koji je otrčao dolje do Larssonove crvene, drvene kućice za alat i povlačio vrata. Nalle se dovukao preko vrta. Cipele su mu postale teške od blata koje se nakupilo ispod

njih.

- Ti - rekao je pokazujući na Rebecku kad je došao pred kuću. - Rebecka - odgovorila je Rebecka. - Ja se zovem Rebecka. On je kimnuo glavom. Uskoro će je opet pitati. Već ju je pitao nekoliko puta, ali još nije izgovorio njezino ime. Uspeli su se stepenicama i došli u bakinu kuhinju. Malo opor zrak i vlaga. Bilo je hladnije nego vani. Nalle je išao prvi. U kuhinji je bez ustručavanja otvorio sve ormare, ormariće i ladice. Dobro, mislila je Rebecka. Neka sve otvori kako bi izašli svi duhovi. Smješkala se njegovoj glomaznoj pojavi, iskrivljenom, zagonetnom osmijehu koji bi joj ponekad uputio. Bilo joj je drago da je s njom. Vitez može i ovako izgledati, mislila je. Ispunila ju je sigurnost jer je sve oko nje bilo isto kao prije. Zagrlila ju je rukom. Povukla ju je na sofu pokraj Nallea koji je našao kartonsku kutiju sa stripovima. Odabirao je one koji su mu se sviđali, uglavnom Paška Patka. Natrag u kutiju vraćao je stripove Agent X9, Fantom i Buster. Ona se ogledavala. Plavo obojeni stolci oko staroga izglancanog stola na razvlačenje. Zujavi hladnjak. Naljepnice koje su predstavljale različite začine po keramičkim pločicama iznad crne peči na drva Nafveqvarn. Pokraj nje stajala je električna peč sa smeđim i narančastim kontrolnim gumbima od plastike. Bakina ruka osječala se posvuda. Na drvenoj polici iznad peči bile su nagurane osušene biljke zajedno s loncima i nehrdajučim kutljačama. Inga-Lill, supruga strica Affe još uvijek je tamo vješala snopove osušenog cviječa. Zečje nožice, vratič, vunaste trave, ljutič, stolisnik. I nekoliko kupljenih snopova ružičastoga suhog cviječa također, kojih tu nije bilo u bakino doba. Bakini tkani tepisi na podu, čak i na kuhinjskoj klupi kao zaštita. Izvezeni tabletiči po svemu, čak i na šivačoj mašini u kutu. Izvezena ukrasna vrpca za pladanj, djedov pladanj koji je napravio od šibica potkraj života kada je bio bolestan. Jastučnice je ili tkala ili kačkala. Bih li ja mogla živjeti ovdje? mislila je Rebecka. Gledala je dolje na livadu. Više nije bilo nikoga tko je kosio ili palio travu, to se odmah primječivalo. Veliki buseni, trava koja je rasla kroz jedan sloj trule prošlogodišnje trave. Sigurno ima na tisuče rupa poljskih miševa. Odavde s visine mogla je lakše vidjeti kako izgleda krov na staji. Pitanje je može li se uopče spasiti. Odjednom je postala očajna. Kuča umire kada je napuštena. Polako, ali sigurno. Raspada se, prestaje disati. Zidovi popucaju, spuste se, opljesnive. Gdje početi? mislila je Rebecka. Samo prozori zahtijevaju puno radno vrijeme. Ne mogu sama popraviti krov. Balkon se neče još dugo držati. Onda se kuča zatresla. Dolje su vrata opet zalupila. Zvonce pred vratima na kojem je pisalo: “Jopa virkki puu visainen kielin kantelon kajasi tuota soittoa suloista” se treslo i ispuštalo nježne tonove. Sivvingov glas začuo se u kuči. Uspeo se snažno po stepenicama i progurao se kroz vrata hodnika. - Halo! Nekoliko sekundi kasnije pojavio se na vratima. Bakin susjed. Snažan sa svih strana. Kosa mu je bijela i mekana kao pamuk. Bijelo-žuta vojna potkošulja ispod plave impregnirane najlonske jakne. Velik osmijeh kada je ugledao Rebecku. Ona je ustala. - Rebecka - samo to je rekao. U dva koraka bio je pred njom. Dograbio ju je u zagrljaj. Oni se nisu imali običaj grliti, možda jedanput kada je bila mala djevojčica. Ali sad je uopče nije bilo briga da bi joj to smetalo. Čak suprotno. Sklopila je oči te dvije sekunde koliko je trajao zagrljaj. Uplovila je u more mira. Ako se ne računaju rukohvati, nitko je nije dirnuo

nakon... da, Erika Rydena kada joj je zaželio dobrodošlicu na uredskoj zabavi na otoku Lido. I pola godine prije toga kada je bila u ambulanti vaditi krv. Onda je zagrljaj završio. Ali Sivving Fjallborg i dalje ju je držao svojom desnom rukom oko njezine lijeve nadlaktice. - Kako si? - pitao je. - Dobro - odgovorila mu je sa smiješkom. Njegovo lice se uozbiljilo. Držao ju je još na trenutak, a onda ju je pustio. Onda mu se na lice vratio osmijeh. - O, imaš trenda sa sobom. - Svakako, ovo je Nalle. Nalle se zadubio u strip o Pašku Patku. Teško je bilo reči je li mogao čitati ili je samo gledao slike. - Onda oboje idete k meni na kavu, jer ja zaista imam nešto prekrasno što morate vidjeti. Što kažeš ti, Nalle? Sok i kolač? Ili i ti piješ kavu? Nalle i Rebecka pratili su Sivvinga u stopu kao dva teleta. Sivving, mislila je Rebecka i smješkala se. Sve će se srediti. Prozori se mogu srediti jedan po jedan. Sivvingova kuča nalazila se s druge strane ceste. Rebecka mu je rekla da je došla u Kirunu poslovno, a onda je ostala na kratkom odmoru. Sivving joj nije postavljao nikakva neugodna pitanja. Kao na primjer zašto ne stanuje u Kurravaari. Rebecka je primijetila da njegova lijeva ruka visi mlitavo sa strane i da lijevu nogu povlači za sobom, ne previše, ali ipak. Ni ona nije ništa pitala. Sivving je živio u kotlovnici u podrumu. Tako je trebao manje čistiti i manje je osječao prazninu kuče. Samo kada su mu djeca i unuci dolazili u posjet upotrebljavao se ostatak kuče. No, to je bila ugodna kotlovnica. Posude i kučanski aparati koji su mu bili svakodnevno potrebni nalazili su se na smeđe lakiranim drvenim visećim policama. Tu se nalazio i jedan krevet, jedna komoda i električni rešo za kuhanje. Na psećem ležaj u pokraj kreveta ležala je Sivvingova ženka kratkodlakog ptičara, Bella. A pokraj nje četiri šteneta. Bella se na brzinu pridignula i mahala repom kako bi pozdravila Rebecku i Nallea. Nije imala vremena dopustiti im da je pomiluju, samo ih je na brzinu pomirisala, pa je zatim njuškom dvaput gurnula svojega gazdu i jedanput ga polizala. - Sve je u redu, curo - rekao je Sivving. - Onda Nalle, što misliš? Super, a? Nalle je izgledao kao da ništa ne čuje. Nije skidao oči sa psića, a na licu mu je bio blaženi izraz. - Oh - rekao je - oh - i čučnuo pokraj ležaja dohvativši jedno zaspalo štene. - Ne znam... - započela je Rebecka. - Ne, pusti ga - rekao je Sivving. - Bella je mnogo brižnija majka nego što sam mislio da će biti. Bella je legla natrag na ležaj pokraj tri šteneta. Cijelo vrijeme je pratila što Nalle radi s četvrtim kojega je podignuo iz legla i sjeo naslonivši se na zid sa psićem u naručju. Psić se probudio i napadao Nalleovu ruku i njegovu majicu najbolje kako je mogao. - Zamisli kako je to - smijao se Sivving. - Kao da se na njima nalazi prekidač. U jednom trenu su posvuda kao čigre i onda bum, samo zaspe. Pili su kavu u tišini. To je bilo u redu. Dovoljno je bilo gledati Nallea koji je ležao na podu na leđima, a psići se penjali po njegovim nogama, navlačili njegovu odjeću, pokušavali se popeti na njegov trbuh. Bella je iskoristila priliku da isprosi jedan kolačić pokraj stola. Sline su joj tekle s obje strane gubice kada je sjela pokraj Rebecke. - To si lijepo naučila - smijala se Rebecka.

jače.

-

Idi natrag - rekao je Sivving Belli mašući rukom. Mislim da je ona isključila zvuk na uhu s tvoje strane - rekla je Rebecka smijući se još

- Za to sam sam kriv - žalio se Sivving. - Ali znaš kako je, sjedim ovdje u samoći, pa je lako podlegnuti i sve dijeliti. I onda... Rebecka je kimala glavom. - Ali, čuj me - rekao je Sivving veselo. - Sada kada si već tu s velikim momkom, mogli biste mi pomoći da izvadim molić iz vode. Jedno vrijeme sam mislio da ga izvučem s traktorom, ali me strah da se ne raspadne. Molić je bio natopljen vodom i težak. Voda u rijeci bila je niska i tekla je polako. Nalle i Sivving stajali su u vodi svald s jedne strane i mučili se. Zadnje ljetne mušice iskoristile su priliku da ih izgrizu po vratu. Zbog sunca i naprezanja skinuli su odjeću koja je završila na kupu na obali. Nalle je imao na sebi Sivvingove rezervne čizme. Rebecka je čizme za sebe donijela iz bakine kuće. Jedna čizma bila je puknuta pa joj je desna noga odmah bila mokra. Stajala je na suhom i vukla. Mogla je osjetiti kako joj se znoj slijeva niz leđa. I lice. Mokro i slano. - Sada čovjek osjeća da je živ - stenjala je govoreći Sivvingu. - Tijelo to osjeća u svakom slučaju - odgovorio je Sivving. Pogledao ju je zadovoljno. Znao je da postoji neka vrsta oslobađanja u teškom fizičkom radu kada duša pati. On bi joj našao posla kada bi se vratila ovamo. Poslije su jeli mesnu juhu i tvrdi kruh u Sivvingovoj kotlovnici. Sivving je pronašao tri stolca, smjestili su se oko stola. Rebecka je dobila par suhih čarapa. - Drago mi je da ti se sviđa - rekao je Sivving Nalleu koji je u sebe nalijevao juhu zajedno s velikim zalogajima tvrdog kruha s debelim slojem maslaca i sira. - Ti možeš doći i pomoći mi kad god hoćeš. Nalle je kimao s ustima punim hrane. Bella je ležala na svojem ležaju dok su napola uspavani psići lagano sisali pod njezinim trbuhom. Njezine uši ponekad bi se pomaknule. Ona je znala što ljudi rade i kada su joj oči zatvorene. - I ti si Rebecka - rekao je Sivving - uvijek dobrodošla. Ona je kimnula gledajući kroz podrumski prozor. Ovdje vrijeme sporo prolazi, mislila je. No, ipak se primjećuje da prolazi. Novi molić. Novi za mene, ali on već ima mnogo godina iza sebe. Mačka koja nestaje u travi nije Larssonova Mirri. Ona je mrtva i nema je već dugo. Ja ne znam kako se zovu psi koji laju u daljini. Prije sam to znala. Poznavala sam Pikkijin promukao, prodoran, ratoboran lavež. Mogla je lajati bez prestanka. Sivving. Uskoro će mu trebati pomoć oko čišćenja snijega i kupnje hrane. Možda bih ipak mogla ovdje preživjeti. Anna-Maria Mella vozila je svoj crveni Ford Escort, prema kući Magnusa Lindmarka. Prema Lisi Stockel, i Erik Nillson je bio čovjek koji nije skrivao svoju mržnju prema Mildred Nilsson. On je izrezao njezine automobilske gume i zapalio kućicu za alat. Upravo je prao svoj Volvo. Kada je ona skrenula u njegovo dvorište, zatvorio je vodu i odložio šmrk. Imao je oko četrdeset godina. Možda malo prenizak, ali izgledao je vrlo jak. Zasukao je rukave na košulji dok je ona izlazila iz auta. Očito je želio malo pokazati mišiče. - Voziš li to parni stroj - našalio se. U sljedečem trenutku shvatio je da je ona policajka. Mogla je vidjeti kako mu se izraz lica promijenio. Mješavina prezira i prepredenosti. Anna-Maria je osjetila da je sa sobom trebala povesti Sven-Erika. - Mislim da nemam volje odgovarati ni na kakva pitanja - rekao je Magnus Lindmark prije negoli je ona uopče uspjela otvoriti usta.

Anna-Maria se predstavila. Iako baš nije običavala nepotrebno mahati njome, pokazala mu je i policijsku značku. Što ću sad? mislila je. Nema načina da ga prisilim. - Ti ne znaš ni o čemu se radi - pokušala je. - Pusti me da pogodim - rekao je i navukao na lice umjetno zamišljen izraz stavivši kažiprst na bradu. - Jedna pizda od svečenice koja je dobila ono što je zaslužila? I sada bih ja trebao suosječati s njom, nemam što o tome reči. Opa, mislila je Anna-Maria, on zaista uživa u ovome. - Okej - rekla je nasmijavši se olako. - Onda se vračam svojem parnom stroju i odoh odavde. Okrenula se i krenula prema autu. Zvat će me, tek što je uspjela pomisliti. - Ako nađete momka koji je to učinio - vikao je za njom - nazovi me da dođem da mu stisnem ruku. Prevalila je zadnji komadič puta do svojeg auta. Okrenula se prema njemu s rukom na kvaki. Nije ništa rekla. - Ona je bila jebena pička koja je dobila ono što je zaslužila. Zar nemaš neki blok? Zapiši to. Anna-Maria je izvukla blok i olovku iz džepa. Napisala je “jebena pička”. - Izgleda kao da se ona zamjerila mnogima - rekla je to kao da govori sama sebi. On joj je prišao i postavio se pred nju nasilnički preblizu. - U to možeš biti jebeno sigurna - rekao je. - Zašto si ti bio ljut na nju? - Ljut - uzviknuo je. - Ljut mogu biti na jebenog psa koji stoji pokraj stabla i laje na vjevericu. Ja nisam hipokrit i nemam problema priznati da sam je mrzio. I nisam bio jedini. Samo pričaj, mislila je Anna-Maria kimajući suosjećajno. - Zašto si je mrzio? - Jer mi je uništila brak, zato! Jer je moj dječak počeo pišati u krevet kad mu je bilo jedanaest godina! Mi smo imali problema, Anki i ja, ali nakon što je ona razgovarala s Mildred, više nije bilo načina da ih riješimo. Rekao sam joj: „Hoćeš da odemo u obiteljsko savjetovalište, ići ću s tobom ako to želiš”, ali ne, ona jebena svećenica joj je sjebala mozak i ona me na kraju ostavila. I uzela djecu sa sobom. Ne možeš vjerovati da se Crkva time bavi, a? - Ne. Ali ti... - Anki i ja smo se svađali, naravno. Ali to možda i ti ponekad radiš sa svojim mužem. - Često. Ali ti si dakle postao tako ljut da si... Anna-Maria se prekine i prolista svoj blok. - ...da si zapalio njezinu kućicu za alat, probušio joj gume na autu, razbio prozore na njezinu stakleniku. Magnus Lindmark smijao se grohotom i rekao mirnim glasom. - To nisam bio ja. - Ne. Što si radio na Ivanju noć? - Već sam rekao, spavao sam kod jednog prijatelja. Anna-Maria je čitala iz svojeg bloka. - Fredrik Korpi. Spavaš li ti često kod svojih muških frendova? - Kad si tako jebeno pijan da ne možeš voziti kući, onda... - Rekao si da nisi jedini koji ju je mrzio? Koji su ti drugi? On odmahne rukom.

- Svi. - Neki su je i voljeli, bar sam ja tako čula. - Gomila histeričnih babetina. - I jedan dio muškaraca. - Koji su također histerične babetine. Pitaj, oprosti na izrazu, bilo kojeg pravog muškarca pa ćeš čuti. Napadala je i lovačko društvo također. Htjela je povući ugovor o iznajmljivanju i Bog zna što. Ali ako misliš da ju je Torbjorn ubio, onda isto misliš jebeno krivo. - Torbjorn? - Torbjorn Ylitalo, šumar crkve i predsjednik lovačkog društva. Proljetos su se užasno posvađali. On bi bio vrlo rado stavio pušku u njezinu gubicu. Kada je započela s tom jebenom zakladom za vuka. A to je klasno pitanje. Jebeno je lako za gomilu Štokholmčana da vole vukove. Ali onoga dana kada vuk dođe na njihove golf terene i ljetne verande i počnu jesti njihove pudlice za doručak, onda će se moči iči u lov! - Mildred Nilsson nije bila iz Stockholma. - Ne, ali je došla od negdje tamo dolje. Rođak Torbjorna Yitaloa izgubio je svojega norveškog goniča kojega je vuk ubio kada je bio u Varmlandu u posjetu svojem svekru i svekrvi devedeset devete. Pas je bio lovački šampion s diplomom. On je dolje kod Mickea plakao kada je pričao o tome kako je našao psa. Ili točnije, kada je našao ostatke psa. Ostao je samo kostur na kojem su visjeli komadiči krvavog krzna. Gledao ju je. Lice joj je bilo bezizražajno. Što je mislio, da će pasti u nesvijest jer on priča o kosturu i krvavim ostacima. Kada ona nije ništa rekla, on je okrenuo glavu, pogled mu je odletio preko borova prema raspršenom oblaku na hladnom plavom jesenskom nebu. - Morao sam iči advokatu prije nego što sam mogao sresti vlastitu djecu. Kvragu, kvragu. Nadam se da je patila. Patila je, zar ne? Kada su se Rebecka i Nalle vratili natrag u Mickeovu gostionicu, več je bilo pet sati poslijepodne. Lisa Stockel dolazila je pješke dolje prema gostionici seoskim putem i Nalle joj je potrčao u susret. - Pas! - vikao je i pokazivao na Lisinog psa Majkena. - Mali! - Vidjeli smo štenad - objasnila je Rebecka. - Becka! - vikao je i pokazivao na Rebecku. - Ajme, sada si postala popularna - smješkala se Lisa Rebecki. - Štenad su bila pravi hit - odgovorila je Rebecka stidljivo. - Opčenito psi - rekla je Lisa. - Ti voliš pse, zar ne, Nalle? Čula sam da si se danas brinula o Nalleu, hvala ti za to. Mogu ti dati novac ako si potrošila na hranu ili bilo što drugo. Izvadila je novčanik iz džepa. - Ne, ne - rekla je Rebecka i mahnula rukom u znak odbijanja tako da je Lisi ispao novčanik na pod. Sve plastične kartice rasule su se po travi, kartica od knjižnice, ICA kartica za bodove u trgovini, kreditna kartica VISA i vozačka dozvola. I fotografija na kojoj je bila Mildred. Lisa se sagnula da što prije sve skupi, ali Nalle je već uzeo fotografiju. Bila je slikana za vrijeme jednog izleta autobusom kada je grupa Magdalena otišla do Uppsale. Mildred se smijala iznenađeno i starinski. Lisa je bila s druge strane kamere. Bili su se zaustavili na kratku stanku. - Illred - rekao je Nalle fotografiji položivši je na obraz. Smiješio se Lisi koja je stajala pred njim s nestrpljivo ispruženom rukom. Morala se suzdržavati da mu ne istrgne fotografiju iz ruke. Koja vražja sreća da nitko drugi nije bio tamo.

- Da, njih dvoje su bili frendovi - rekla je kimajući glavom prema Nalleu koji je još uvijek držao fotografiju na obrazu. - Izgleda kao da je ona bila vrlo specifična svećenica - rekla je Rebecka ozbiljno. - Veoma - rekla je Lisa. - Veoma. Rebecka se sagnula i pomilovala psa. - On je pravi blagoslov - rekla je Lisa. - Čovjek zaboravi sve svoje probleme kada je s njim. - Nije li to ženka? - pitala je Rebecka i gledala psu ispod trbuha. -Ne, ja sam govorila o Nalleu - rekla je Lisa. - Ovo je Majken. Rasijano je pogladila psa. - Ja imam puno pasa. - Ja volim pse - rekla je Rebecka pogladivši Majken po ušima. S ljudima je gore, zar ne? mislila je Lisa. Ja znam. Ja sam bila takva dugo vremena. Još uvijek sam vjerojatno takva. Ali Mildred... Već od samog početka. Kao kada ju je natjerala da održi predavanje o privatnoj ekonomiji. Lisa je pokušala odbiti. Ali Mildred je bila... tvrdoglava, malo smiješna riječ. Mildred se ipak nije moglo opisati samo s tom riječi. - Zar te nije nimalo briga? - pitala je Mildred. - Zar te nije briga za ljude? Lisa sjedi na podu dok je Bruno ležao pokraj nje. Ona reže njegove kandže. Majken stoji pokraj njih i sve nadgleda kao bolničarka. Ostali psi leže u hodniku i nadaju se da oni nikada neće doći na red. Ako budu stvarno tihi i mirni, možda Lisa zaboravi na njih. A Mildred sjedi na kuhinjskoj klupi i objašnjava. Kao da Lisa zapravo nije razumjela što ona govori. Ženska grupa Magdalena želi pomoći ženama koje su potpuno potonule zbog svoje novčane situacije. Dugo nezaposlene, dugo vremena na bolovanju, na socijalnoj pomoći s ovrhom i ladicama punim papira od agencije za naplatu duga i državnih ustanova i sam Bog zna čijih još. A onda Mildred sasvim slučajno saznaje da Lisa radi kao savjetnik za dugove i budžet na opčini. Mildred želi da Lisa održi tečaj za te žene. Kako bi one mogle srediti svoju privatnu ekonomiju. Lisa joj želi reči da neče. Reči joj da nju zapravo nije briga za ljude. Da se ona brine o svojim psima, mačkama, kozama, ovcama, janjcima. Ženki losa koja dođe k njoj po zimi, tanka kao daska, koju ona hrani. - Nitko neče doči - odgovara joj Lisa. Ona reže zadnji nokat na Bruni. Pomiluje ga i on odlazi ostatku grupe u hodniku. Lisa ustaje. - One kažu “da, da, jako dobro” kad ih pozivaš - nastavlja ona. -Nakon toga nijedna se ne pojavi. - Vidjet čemo - kaže Mildred i njezine male oči se stisnu. Nakon toga razvlači svoje male brusnica-usne u širok osmijeh. Pokažu se mali zubi kao u djeteta. Lisa se osječa slaba u koljenima, gleda ustranu i kaže: “Dobro, doči ću”, samo da ta svečenica več jednom ode prije nego se sruši. Tri tjedna kasnije Lisa stoji pred grupom žena i govori im. Crta po bijeloj ploči. Krugove i isječke krugova, crveno, zeleno i plavo. Pogledava na Mildred, ne usudi je se izravno pogledati. Gleda u ostale prisutne. Malo su se bolje obukle, Bože sačuvaj. Jeftine bluze. Ofucane majice. Zlatno obojena bižuterija. Večina pažljivo sluša. Druge zure gotovo s mržnjom u Lisu, kao da je njihovo stanje bila njezina krivnja. Malo-pomalo počinje raditi i na drugim projektima u ženskoj grupi. Sve pomalo ide samo od sebe. Jedno vrijeme čak se priključuje grupi za izučavanje Biblije. Ali na kraju to postaje

neizdržljivo. Ona ne može gledati Mildred, jer osječa kao da drugi mogu sve pročitati s njezina lica kao iz otvorene knjige. Ona ne može cijelo vrijeme izbjegavati da je ne pogleda, i to postaje također vrlo očito. Ne zna što da radi. Ne čuje ni o čemu se priča. Ispada joj olovka i dešavaju se druge sitne nezgode. Na kraju više ne odlazi tamo. Drži se podalje od ženske grupe. Nemir je kao neizlječiva bolest. Budi se usred noči. Misli na svečenicu cijelo vrijeme. Počinje trčati. Po desetak kilometara. Prvo po seoskim cestama. Kasnije kad se zemlja osušila može trčati i kroz šumu. Odlazi u Norvešku i kupuje još jednog psa, springer španijela. On je drži zaokupljenom. Kita prozore i ne posuđuje orač od susjeda kao po običaju da obradi vrt, umjesto toga sve radi ručno za vrijeme svijetlih svibanjskih večeri. Ponekad misli da čuje telefon kako zvoni u kuči, ali ne želi se javiti. - Mogu li dobiti natrag fotografiju, Nalle - rekla je Lisa pokušavajuči održati glas neutralnim. Nalle drži fotografiju s obje ruke. Imao je osmijeh od uha do uha. - Illred - rekao je, - Ljulja se. Lisa je zurila u njega, uzela je fotografiju. - Da, i ja tako mislim - rekla je na kraju. Rebecki je rekla, malo prebrzo, ali Rebecka kao da nije ništa primijetila: Mildred je krizmala Nallea. Njegov vjeronauk pred krizmu bio je vrlo... nekonvencionalan. Ona je shvačala da je on kao dijete, pa je bilo puno ljuljanja u parku i vožnje čamcem i puno pizze. Zar ne, Nalle, ti i Mildred ste jeli pizzu. Quatro Stagione, ili? - Danas je pojeo tri tanjura juhe - rekla je Rebecka. Nalle ih je ostavio i krenuo prema kokošinjcu. Rebecka mu je vikala bok, ali on kao da je nije čuo. I Lisa je izgledala kao da nije čula kada ju je Rebecka pozdravila i krenula prema svojoj kolibici. Odgovorila joj je odsutno, gledajuči za Nalleom. Lisa je tapkala za Nalleom kao lisica za svojim plijenom. Kokošinjac se nalazio sa stražnje strane gostionice. Razmišljala je o onome što je on rekao kada je vidio Mildred na fotografiji. “Illred. Ljulja se.” Ali Nalle se nikada nije ljuljao na ljuljački. Voljela bi vidjeti tu ljuljačku na koju bi on uspio sjesti. Znači nije se radilo o tome da su bili zajedno u parku i ljuljali se. Nalle je otvorio vrata kokošinjca. On je običavao pokupiti jaja za Mimmi. - Nalle - rekla je Lisa i pokušala privuči njegovu pažnju. - Nalle, jesi li vidio Mildred da se ljulja? Pokazivala je rukom iznad svoje glave. - Ljulja se - odgovorio je. Ušla je za njim. On je stavio ruku ispod kokoši i skupljao jaja na kojima su one ležale. Smijao se dok su ga one zlobno kljucale po ruci. -Je li bilo visoko? Je li to bila Mildred? - Illred - rekao je Nalle. Stavio je jaja u džep i izašao. Isuse Bože, mislila je Lisa. Što ja to radim? On samo ponavlja ono što ja kažem. -Jesi li vidio svemirsku raketu? - pitala ga je napravivši pokret rukama kao da leti. Vuššš! - Vuššš! - smijao se Nalle i mađioničarskim pokretom izvadio jedno jaje iz džepa. Na seoskom putu zaustavio se auto Lars-Gunnara i trubio. - Tvoj tata - rekla je Lisa. Podignula je ruku u znak pozdrava Lars-Gunnaru. Mogla je osjetiti kako joj je ruka bila kruta i nezgrapna. Tijelo je bilo izdajica. Bilo joj je totalno nezamislivo da ga pogleda ili da s njim izmijeni koju riječ.

Ostala je stajati tamo iza gostionice dok se Nalle žurio prema autu. Ne misli o tome, rekla je sama sebi. Mildred je mrtva. Tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Anki Lindmark živjela je u stanu na drugom katu na adresi Kyrkogatan 21 D. Otvorila je vrata kada je Anna-Maria pozvonila gledajuči tko je preko sigurnosnog lančiča na vratima. Bila je u tridesetim godinama, možda malo mlada. Plava joj je kosa bila kučno bojena i imala je izrast. Imala je dugu majicu preko traper suknje. Koliko ju je uspjela vidjeti kroz otvor na vratima, Anna-Maria se iznenadila koliko je visoka, sigurno za pola glave viša od svojega bivšeg muža. Anna-Maria se predstavila. - Jesi li ti bivša žena Magnusa Lindmarka? - pitala ju je. - Što je učinio? - pitala je Anki Lindmark Oči iza sigurnosnog lančiča su se povečale. Je li se nešto dogodilo dječacima? - Ne - rekla je Anna-Maria. - Samo bih ti postavila nekoliko pitanja. Bit će brzo. Anki Lindmark ju je propustila unutra, potom je stavila natrag sigurnosni lančič i zaključala vrata. Otišle su u kuhinju. Sve je bilo čisto i uredno. Zobene pahuljice, čokolada u prahu i šečer u tuppervvare staklenkama na radnoj plohi. Tabletič na mikrovalnoj. Na prozorskoj dasci bih su tulipani od drva u vazi, jedna staklena ptica i minijaturna prikolica od drva. Dječji crteži stajali su pričvrščeni magnetom na hladnjaku i zamrzivaču. Prave zavjese s nabranim volanom na rubovima i skupljene s vrpcom na strani. Za kuhinjskim stolom sjedila je žena šezdesetih godina. Kosa joj je bila obojena u boju mrkve, a Anna-Mariji Melli uputila je ljutit pogled. Izvukla je iz paketa jednu mentol cigaretu i zapalila je. - Moja mama - objasnila je Anki Lindmark kad su se sjele. - Gdje su ti djeca? - pitala je Anna-Maria. - Kod moje sestre su. Bratić im danas ima rođendan. - Tvoj bivši suprug, Magnus Lindmark... - započela je Anna-Maria. Kada je majka Anki Lindmark čula ime bivšeg zeta ljutito je ispuhnula dim cigarete. - ...sam mi je rekao da je mrzio Mildred Nilsson - nastavila je Anna-Maria. Anki Lindmark je kimnula. - Prouzročio je štetu nad njezinim privatnim vlasništvom - rekla je Anna-Maria. Več sljedeči trenutak htjela si je odgristi jezik. “Prouzročio je štetu nad njezinim privatnim vlasništvom”, što joj treba taj službeni ton? To su bile stisnute oči ove žene-mrkve koja puši koje su je natjerale da bude službena. - Sven-Erik, dođi i pomozi mi - mislila je. On je znao razgovarati sa ženama. Anki Lindmark je slegnula ramenima. - Dakle, sve što govorimo ostaje među nama - rekla je Anna-Maria u pokušaju da se zbliži s njom. - Bojiš li se ti njega? - Reci joj zašto živiš ovdje - rekla je majka. - Pa - rekla je Anki Lindmark. - Na početku, nakon što sam ga ostavila, živjela sam u majčinoj vikendici u Poikkijarviu... - Morali smo je prodati - rekla je majka. - Više nismo mogli biti tamo. Nastavi. - ...ali Magnus mi je stalno davao članke iz novina o požarima i slično, pa se na kraju više nisam usudila živjeti tamo. - A policija ne može ništa učiniti - rekla je majka uz turoban osmijeh. - On nije loš prema sinovima, to ne mogu reči. Ali ponekad, kada pije onda... pa, zna doči gore i urla i dere se na mene... naziva me kurvom i svim mogučim... lupa po vratima. Onda

je ipak bolje stanovati ovdje gdje postoje susjedi i ne može uči kroz prozor u prizemlju. Ali prije nego sam dobila ovaj stan i usudila se živjeti sama s dječacima stanovala sam kod Mildred. Tada se desilo da je netko razbio prozor i... izrezao gume... i zapalio njezinu kučicu za alat. - I to je bio Magnus? Anki Lindmark gledala je dolje u stol. Njezina majka nagnula se prema Anna-Mariji. - Jedini koji nisu vjerovali da je to bio on bila je policija - rekla je. Anna-Maria je odustala od namjere da krene u objašnjavanje o razlici da se u nešto vjeruje i onoga što se može dokazati. Umjesto toga ona je zamišljeno kimala glavom. - Samo se nadam da će naći neku drugu - rekla je Anki Lindmark. - Najbolje i da ima djecu s njom. Ipak je bolje otkad je Lars-Gunnar razgovarao s njim. - Lars-Gunnar Vinsa - rekla je majka. - On je policajac, ili je bio policajac, sada je penzioner. Također je lovac i vodi lovačko društvo. On je razgovarao s Magnusom. A ako postoji nešto što Magnus ne želi, to je da izgubi mjesto u društvu. Lars-Gunnar Vinsa. Anna-Maria je dobro znala tko je on. No on je radio samo još jednu godinu nakon što je ona počela raditi u Kiruni i nikada nisu radili zajedno. Zato nije mogla reći da ga poznaje. Imao je autistično dijete, prisjećala se ona. Sjeća se i kako je to saznala. Lars-Gunnar i njegov kolega uhitili su jednu narkomanku na heroinu koja je pravila nered u pečenjarnici Kupola. Lars-Gunnar ju je pitao ima li šprice prije nego što ju je pretresao. Ne za ime Boga, njih je imala u stanu. Onda je Lars-Gunnar stavio ruke u njezine džepove da ih pretraži i ubo se na jednu špricu. Cura je došla na policiju s gornjom usnicom koja je izgledala kao puknuta nogometna lopta i krv joj je tekla iz nosa. Kolege su spriječile Lars-Gunnara da se sam ne prijavi, tako je čula Anna-Maria. To se dogodilo 1990. Da bi se dobio siguran odgovor na HlV-testu trebalo je šest mjeseci. U to vrijeme mnogo se pričalo O Lars-Gunnaru i njegovu šestogodišnjem sinu. Dječakova majka je otišla i ostavila dijete. Njegov sin je imao samo njega. - Dakle, Lars-Gunnar je razgovarao s Magnusom nakon podmetnutog požara? - pitala je Anna-Maria. - Ne, to je bilo nakon mačke. Anna-Maria je čekala ne rekavši ništa. - Ja sam imala mačku - rekla je Anki i iskašljala se kao da joj je nešto stajalo u dušniku. Skrallan. Kada sam odlazila od Magnusa pokušala sam je dozvati, ali u to vrijeme je negdje bila nestala. Mislila sam kako ću doći neki drugi dan i pokupiti je. Bila sam jako nervozna. Nisam htjela sresti Magnusa. No, on je stalno nazivao. I mamu također. Ponekad i usred noći. No, u svakom slučaju, nazvao me na posao i rekao da je objesio jednu vrećicu s mojim stvarima na vrata stana. Zašutjela je. Majka je ispubala dim u smjeru Anna-Marie. Raspadao se kao tanki veo. - U vrećici je bio Skrallan - rekla je jer njezina kći nije mogla nastaviti. - I njezini mačići. Pet komada. Svima je bila otkinuta glava. U vrećici je bilo samo krv i krzno. - Što si napravila? - Da, što je trebala napraviti? - nastavila je majka. - Vi niste ništa mogli napraviti. To sam rekla i Lars-Gunnaru. Ako se nešto prijavi policiji, to mora biti zločin. Da su bili zlostavljani, moglo ga se prijaviti društvu za zaštitu životinja. Ali kako im je samo odsjekao glavu, očito nisu imali vremena patiti. Odštetu bi se bilo moglo tražiti da su imali ekonomsku vrijednost, kao na primjer da su bile mačke s pedigreom ili neki vrlo skup lovački pas ili slično. Ali radilo se samo o običnim seljačkim mačkama. - Da - rekla je Anki Lindmark. - Ali ja ne mislim da bi on ubio... - Da sigurno, a ono? - rekla je majka. - Kada si se preselila ovamo? Sjećaš se onoga s Peterom? Majka je ugasila cigaretu i izvukla novu koju je zapalila.

- Peter živi u Poikkijarvi. On je također rastavljen, ali, Bože dragi, kako je ljubazan i fin momak. Kada su se on i Anki počeli malo više družiti... - Samo kao prijatelji - ispalila je Anki. -Jedno jutro dok se Peter vozio na posao Magnus je vozio ispred njega. Magnus je zaustavio auto i iskočio iz njega. Nije ga se moglo zaobići jer je Magnus parkirao ukrivo usred uskoga seoskog puta. Dakle, Magnus iskače iz auta i kreće prema prtljažniku iz kojeg uzima palicu za bejzbol. S njom kreće prema Peterovu autu. Peter samo sjedi u autu i misli kako će sada umrijeti i misli na svoju djecu, misli o tome kako će možda ostati teški invalid. Ali Magnus se samo grohotom nasmije i vrati se natrag u svoj auto i odlazi s punim gasom da šljunak leti na sve strane. Tako su završili ti izlasci, zar ne, Anki? - Ne želim se svađati s njim. On je dobar prema sinovima. - Ne, ti se tako reći ne usuđuješ otići ni do dućana. Gotovo da ni nema neke razlike od onda kada si bila udana za njega. Ja sam jebeno umorna od svega toga. Policija! Oni ne mogu učiniti ama baš ništa. - Zašto je on bio tako ljut na Mildred? - pitala je Anna-Maria. - Rekao je da je ona utjecala na mene da ga ostavim. - Je li ona to učinila? - Ne, samo da znaš - rekla je Anki. - Ja jesam zapravo odrasla osoba. Ja donosim vlastite odluke. A to sam rekla i Magnusu. - Što je on na to rekao? - Je li ti i to Mildred rekla da kažeš?” - Znaš li što je on radio noć na Ivanje? Anki Lindmark je odmahnula glavom. - Je li te on ikada udario? - Ali nikada dječake. Bilo je vrijeme da ode. - Samo još jedno pitanje - rekla je Anna-Maria. - Kada si živjela kod Mildred, kakav si dojam dobila o njezinu suprugu? Kakav je bio odnos među njima? Anki Lindmark i njezina majka razmijenile su pogled. Predmet seoskog ogovaranja, pomislila je Anna-Maria. - Ona je dolazila i odlazila kao mačka - rekla je Anki. - Ali izgledalo je kao da to njemu odgovara pa... Nikada se nisu svađali. Prikrala se večer. Kokoši su otišle u kokošinjac i stisle se jedna pokraj druge na motki. Vjetar se stišao i poigravao s travom. Detalji su se polako brisali. Trava, drveče i kuča stapali su se s tamnoplavim nebom. Zvuci su se približavali i postali jasniji. Lisa Stockel slušala je zvuk svojih koraka po šljunčanom putu kojim je išla prema gostionici. Sa sobom je na uzici vodila svojeg psa Majkena. Za sat vremena će ženska grupa Magdalena imati svoj jesenski sastanak uz večeru kod Mickea. Ona mora ostati trijezna i sačuvati mir. Izdržati sav taj govor o tome kako sve mora iči dalje bez Mildred. Da se Mildred osječa blizu kao i kad je bila živa. Treba samo zagristi unutarnju stranu usnice, čvrsto se držati za stolac kako ne bi ustala i uzviknula: S nama je gotovo! Nitko ne može nastaviti dalje bez Mildred! Ona nije u blizini! Ona je samo trulo meso dolje u zemlji. U zemlju će se opet pretvoriti. A vi čete se pretvoriti u obične domačice, kuharice kave, premorene babetine, klevetnice. Čitat čete samo imbecilne ženske časopise, reklamne prospekte iz dučana i služit čete vaše muževe. Ušla je unutra i pogled na njezinu kčer prekinuo joj je misli. Mimmi. Vlažnom krpom brisala je stolove i daske na prozorima. Trobojna kosa spletena u pletenice zavijene u dvije debele punđice iznad ušiju. Ružičasta čipka grudnjaka virila je iz dekoltea crne uske majice. Obrazi znojno rumeni, vjerojatno je bila u kuhinji i pripremala večeru. - Što će biti? - pitala je Lisa.

- Izabrala sam mediteransku temu. Kruščiči s maslinama i namazom kao predjelo odgovorila je Mimmi a da nije promijenila tempo čišćenja. Brisala je sjajnu dasku šanka. Sve je još jedanput prebrisala suhim ručnikom koji je uvijek nosila za pojasom pregače, - Napravila sam i tsatsiki, tapenade i namaz od slanu tka -nastavila je. - Zatim juha od graha s pestom, mogla sam napraviti i vegetarijansku večeru za sve, pola od vas i jeste travojedačice. Dignula je pogled i cerekala se prema Lisi koja je upravo skidala kapu. - Ali, majko - uzviknula je. - Kakva ti je to kvragu kosa? Je l’ ti to psi odgrizu kosu kada ti bude preduga? Lisa je prošla rukama po ostriženoj kosi kako bi je pokušala izgladiti. Mimmi je pogledala na svoj sat. - Ja ću to srediti - rekla je. -Uzmi stolac i sjedni tu. Nestala je kroz klizna vrata u kuhinju. - Mascarpone sladoled s planinskim malinama za desert - vikala je iz kuhinje. - On je potpuno... Rečenicu je završila ushićenim zviždukom. Lisa je uzela stolac, odložila svoj skafander i sjela. Majken je legla odmah pokraj njezinih nogu, samo od ove kratke šetnje bila je umorna ili u bolovima, vjerojatno ovo drugo. Lisa je sjedila mirno kao da je u crkvi, dok je Mimmi provlačila prste kroz njezinu kosu i škarama je ujednačavala na dužinu prsta. - Kako će to sada ići, bez Mildred? - pitala je Mimmi. - Ovdje imaš tri zapetljana pramena jedan do drugog. - Mislim da ćemo nastaviti kao i obično. - S čime? - Večerama za majke s djecom, čistim gaćicama i vukom. Projekt čiste gaćice osnovan je zbog skupljanja potrepština za žene. Kada se radilo o praktičnoj pomoći koja se dobivala od socijalne skrbi uvijek se više radilo o potrepštinama za muškarce. Jednokratne britvice, muške gaće i ostala muška odjeća, ali nikada tu nije bilo ženskih gaćica i nijednog tampona. Žene su se trebale zadovoljiti ulošcima koji su više nalikovali na pelene i muške gaće. Magdalena je ponudila socijalnoj skrbi suradnju koja se sastojala u kupnji ženskih gaćica i tampona i drugih higijenskih proizvoda poput dezodoransa i balzama za kosu. Kasnije su članice grupe postale osobe za kontakt. Ime osobe za kontakt dobivali su iznajmljivači stanova koji su se mogli nagovoriti da ustupe stan ženi narkomanki. Ako bi došlo do problema, vlasnik je mogao nazvati osobu za kontakt. - Što ćete napraviti s vukom? - Nadamo se održavati nadzor u suradnji s Društvom za zaštitu prirode. Kada dođe snijeg i kada će se njegovi tragovi moći pratiti motornim saonicama, mogao bi izgubiti glavu ako ne postignemo da se održava nadzor nad njim. Imamo nešto novca u zakladi pa ćemo vidjeti. - Sada se nećeš moći izvući, to ti je jasno? - rekla je Mimmi. - Na što misliš? - Ti si ta koja mora biti pokretački motor u Magdaleni. Lisa je otpuhala nekoliko bodljikavih dlačica koje su joj se skupile ispod oka. - Nikada - rekla je. Mimmi se smijala. - Misliš da imaš izbora? Ja mislim da je to pravi humor, ti nisi nikada bila neka osoba koju je bilo briga za društvo, nikada nisi ni sanjala o tome, zar ne? Bože dragi, kada sam čula da si postala predsjednica, Micke mi je morao pružiti prvu pomoć. - Da sigurna sam - rekla je Lisa suho.

Ne, mislila je. Takvo nešto nisam nikada ni sanjala. Mnogo je toga što ja nisam ni sanjala da mogu napraviti. Mimmini prsti prolazili su kroz njezinu kosu. Zvuk škara koje su rezale. Ova večer društva... mislila je Lisa. Prisjetila se kako je sjedila u kuhinji i šila novi prekrivač za pseći ležaj. Čuo se samo zvuk škara. Rez, rez. Televizor je bio upaljen u dnevnoj sobi. Dva psa ležala su na sofi u dnevnoj sobi, moglo se gotovo vjerovati da lijeno gledaju vijesti. Lisa je slušala s pola uha dok je rezala. Onda je bučila mašina za šivanje dok je ravno zašivala materijal, pritiskujući nogom pedalu. Karelin je ležao na psećem ležaju u hodniku i hrkao. Ništa nije smješnije od psa koji spava i hrče. Ležao je na leđima s raskrečenim stražnjim nogama u zraku. Jedno uho mu je bilo na oku kao piratski povez. Majken je ležala na krevetu u spavaćoj sobi, sa šapama preko njuške. S vremena na vrijeme iz njezina bi grla dopirao lagani zvuk i šapa joj se micala u grču. Novi springer španijel ležao je siguran pokraj nje. S iznenadnim trzajem Karelin se budi iz svojeg sna. Diže se na noge i počinje lajati kao lud. Psi u dnevnoj sobi skoče dolje s kauča i pridružuju mu se. Majken i štene springer španijel dolaze trkom i zamalo sruše Lisu koja je također ustala. Kao da nije bilo moguće shvatiti, Karelin dolazi u kuhinju i govori Lisi gromkim lavežom da netko stoji pred vratima, da imaju posjet, da netko dolazi. To je Mildred Nilsson, svećenica. Stoji pred vratima. Večernje sunce iza nje pretvara vanjske dlake njezine kose u zlatnu krunu. Psi navaljuju na nju. Oni su presretni zbog posjeta. Laju, buče i zavijaju, Bruno čak zapjeva. Repovi im udaraju po vratnom okviru i ogradi verande pred ulazom. Mildred se savija i pozdravlja ih. To je dobro. Ona i Lisa ne mogu pogledati jedna drugu več dulje vrijeme. Čim ju je Lisa vidjela tamo vani, osjetila je kao da su se obje našle u rijeci. Ovako imaju malo vremena da se prilagode. Na brzinu se pogledaju, onda skrenu pogled. Psi ližu Mildred po licu. Maskara joj završava na obrvi, odječa joj je puna dlaka. Struja je jaka. Sada se treba držati. Lisa se drži za kvaku na vratima. Naređuje psima da se vrate na ležaj. Uobičajeno ona je oštra i glasna, to je njezin normalan ton sa psima i oni se ne brinu previše zbog toga. Zapovijed dolazi gotovo kao šapat. - Lezi - kaže ona i čini lagani pokret rukom prema hodniku. Psi je gledaju zbunjeno, zar neče vikati na njih? Oni svejedno polako odlaze u kuču. Mildred je zauzela stav. Lisa vidi da je ona ljuta. Lisa je za glavu viša, no svejedno se još više ispravi. - Di si ti? - kaže Mildred ljuto. Lisa podiže obrve. - Ovdje - odgovara. Oči joj se zaustavljaju na Mildredina ljetna obilježja. Svečenica je dobila pjegice. I maljice po licu, iznad gornje usne i na vilici su posvijetlile. - Ti znaš na što ja mislim - kaže Mildred. - Zašto ne dolaziš na grupu izučavanja Biblije. - Ja... - započinje Lisa tražeči po mozgu neku pametnu ispriku. Onda se naljuti. Zašto bi ona trebala objašnjavati? Zar ona nije odrasla osoba? Ima pedeset i dvije godine, pa možda ima pravo raditi ono što hoče. - Našla sam nešto drugo - kaže. Glas joj zvuči mrzovoljnije nego što želi. - Što je to drugo? - Ti dobro znaš! Stoje jedna nasuprot drugoj kao dva jelena. Prsni koš im se nadiže i spušta. - Ti dobro znaš zašto više ne dolazim - kaže Lisa na kraju.

Sada one kao da stoje u rijeci. Svećenica gubi ravnotežu u struji. Napravi korak prema Lisi, čuđenje i ljutnja istovremeno. I još nešto u pogledu. Usta se otvaraju. Uzimaju zrak kao što se radi prije uranjanja u vodu. Vodena struja odnosi sa sobom Lisu. Ona ispušta kvaku. Ide prema Mildred. Ruka se zaustavlja oko Mildredina vrata. Kosa ispod njezinih prstiju je mekana kao dječja. Ona privlači Mildred prema sebi. Mildred u njezinu naručju. Njezina koža je tako mekana. One teturaju, obavijene jedna oko druge u hodnik, vrata ostaju otvorena, udaraju u ogradu. Dva psa šuljaju se van. Jedina razumna misao koja prolazi kroz Lisinu glavu: ostat će u dvorištu. One se spotiču preko cipela i psečih ležaja u hodniku. Lisa ulazi natraške. Ruke su joj još uvijek oko Mildred, jedna oko struka, druga oko vrata. Mildred ju je čvrsto zagrlila i gura je unutra, ruke su joj ispod Lisine majice, prsti na Lisinim bradavicama. Teturaju kroz kuhinju, padaju na krevet u spavačoj sobi. Tamo leži Majken i vonja na mokrog psa, jer nije mogla odoljeti da se ne okupa u rijeci ranije te večeri. Mildred na leđima. Skidanje odječe. Lisine usne na Mildredinom licu. Dva prsta duboku u njezinoj vagini. Majken podiže glavu i pogleda ih. Zatim ponovno legne uz uzdah, s njuškom među šapama. On je več vidio članova svoje vrste kako se pare. U tome nema ničega čudnog. Poslije kuhaju kavu i odleduju slatka peciva. Jedu ih kao da danima nisu vidjele hranu. Mildred hrani i pse i smije se, sve dok joj Lisa ozbiljno ne kaže da prestane. Da će im pozliti, ali i ona se smije istovremeno dok pokušava biti stroga. Sjede tamo u kuhinji usred svijetle ljetne noči. Omotale su se dekicama, svaka na svojem stolcu jedna nasuprot drugoj za stolom. Psi su malo zbunjeni partijem u kuči i tumaraju naokolo. S vremena na vrijeme one pružaju ruke po stolu i dodiruju se. Mildredin kažiprst pita Lisinu nadlanicu: “Jesi li još tu?” Lisina nadlanica odgovara: “Da!” Lisin srednji prst i kažiprst pitaju Mildredino zapešče: “Krivnja? Kajanje?” Mildredino zapešče odgovara: “Ne!” I Lisa se smije. - Onda najbolje da opet počnem dolaziti na izučavanje Biblije -kaže ona. Mildred također prasne u smijeh. Jedan komadić napola prožvakanog peciva od cimeta ispada joj iz usta i pada na stol. - Isuse, što sve treba biti spreman učiniti kako bi se ljude privuklo na biblijsko izučavanje. Mimmi je stala ispred Lise i promatra svoje djelo. Škare su joj u ruci kao izvučeni mač. - Eto - rekla je. - Sada se ne trebamo sramiti. Brzim pokretom prošla je kroz Lisinu kosu. Onda je izvukla kuhinjsku krpu iz pojasa na pregači i otrla ostatke kose s Lisina vrata i ramena. Lisa je rukom prešla preko glave. - Zar se nečeš pogledati u zrcalo? - pitala je Mimmi. - Ne, sigurno je dobro. Jesensko zasjedanje ženske grupe Magdalena. Micke Kiviniemi postavio je vani mali stol s pičem, pred stepenicom koja vodi u gostionicu. Sada je več pao mrak i vani je bilo gotovo potpuno tamno. I neobično toplo za ovo doba godine. Napravio je jedan puteljak od glavne ceste preko pošljunčanog dvorišta sve do stepenice obilježivši ga sviječama u staklenkama. Na stepenici i na stolu s pičem stajalo je nekoliko sviječnjaka iz kučne radinosti. On je dobio nagradu za svoj trud. Čuo je njihove oh i ah još s glavne ceste. Sad su dolazile. Tapkajuči, šečuči, koračajuči preko šljunka. Oko trideset žena. Najmlađa uskoro

trideset, najstarija tek napunila sedamdeset i pet. - Kako lijepo - rekle su mu. - Kao da smo u inozemstvu. On im se smješkao. Ali ništa nije rekao. Našao je zaklon iza stola s pičem. Osječao se kao promatrač životinja iz skrovišta. One ne bi trebale obračati pažnju na njega. Trebale bi se ponašati prirodno kao da njega tamo nema. Osječao se uzbuđeno, kao kada je bio dječak i ležao među stablima na opalom lišču i špijunirao. Šljunkovito dvorište pred gostionicom, kao velika mračna soba puna zvukova. Njihove cipele po šljunku, smijuljenje, glasni govor, brbljanje, naklapanje. Zvuk se širio. Dizao se ponosno prema crnom zvjezdanom plafonu. Protegnuo se smjelo sve do rijeke, sve do kuča s druge strane. Upijala ga je šuma, crni borovi, žedna mahovina. Otrčao je seoskim putem i podsjetio selo: mi postojimo. Fino su mirisale i lijepo su se obukle. Lako se vidjelo da nisu neke bogatašice. Haljine su bile staromodne. Dugačke, zakopčane do grla, majice preko zvonastih cvjetnih suknji. Trajne napravljene kod kuče. Cipele kupljene u trgovini mješovitom robom. Radne točke sastanka riješile su za pola sata. Liste zaduženja brzo su se popunile imenima dobrovoljka, više ruku u zraku nego je bilo potrebno. Onda su večerale. Večina ih nije bila naviknuta piti alkohol, pa su u zanosu bile malo začuđene da su se tako brzo napile. Mimmi im se smješkala dok je hodala među stolovima. Micke se držao kuhinje. - O Bože - uzviknula je jedna od žena dok je Mimmi unosila desert - nisam se ovako dobro zabavljala od... Zastala je, u potrazi za pravim riječima razmahala se svojim mršavim rukama. One su stršale kao šibice iz rukava haljine. - ...od Mildredina pogreba - viknuo je netko. Za sekundu je nastala grobna tišina. Onda su sve prasnule u histeričan smijeh, upadale jedna drugoj u riječ vičuči da je to istina, da je Mildredin pogreb bio... da, smrtno zabavan, i nastavile su se još glasnije smijati kao da je ta loša šala bila toga vrijedna. Pogreb. Stajale su tamo u svojim crnim haljinama dok se lijes spuštao u raku. Jarko ljetno sunce im je bolo oči. Bumbari koji su padali po cvjetnim aranžmanima. Listovi breza nježni i sjajni kao da su navošteni. Krošnje stabala kao zelene crkve pune ptica željnih parenja. Način na koji je priroda govorila: nije me briga, ja se nikada ne zaustavljam, zemlji češ se vratiti. Sve to prekrasno zemaljsko ljeto kao pozadina toj užasnoj rupi u zemlji, debelo lakiranom lijesu. Slike u njihovim glavama kako je ona izgledala. Lubanja kao slomljena tegla za cviječe ispod kože. Majvor Kangas, jedna od žena iz grupe, pozvala ih je k sebi na kavu poslije pogreba. - Dođite k meni! - rekla je. - Moj stari je otišao u vikendicu, ne želim biti sama kod kuče. Tako su otišli k njoj. Sjedili tiho na crnoj, velikoj kožnoj sofi u sobi za goste. Nisu imale puno toga za reči, čak ni o vremenu. Ali Majvor je imala nešto buntovničku u sebi. - Ajde vi! - rekla je. - Pomognite mi! Iz kuhinje je uzela visoki stolac sa stepenicom, popela se na njega i otvorila gornji ormarič plakara u hodniku. Odande je izvukla desetak boca; viski, konjak, likeri, kalvados. Neke od njih su joj pomogle. - Ovo su fina piča - rekla je jedna od njih čitajuči etikete na bocama. - Dvanaest godina star single malt.

- To uvijek dobijemo od snahe kad putuje u inozemstvo -objasnila je Majvor. - Ali Tord ih nikada ne otvara, on pije samo grog. A ja nisam baš za piće, ali sada... Ostavila je da dramska pauza završi rečenicu. Pomogle su joj da side sa stolca kao kraljica sa svojeg prijestolja. Jedna žena sa svake strane držale su je svaka za jednu ruku. - Što će reći Tord? - Što on ima za reći? - rekla je Majvor. - Ni kada je slavio šezdeseti rođendan nije otvorio nijednu bocu. - Neka on samo pije svoj otrov. I onda su se malo opile. Pjevale psalme. Objavljivale jedna drugoj svoju naklonost. Držale govore. - Zdravica za Mildred - vikala je Majvor. - Ona je bila najneukrotivija žena koju sam ikada srela. - Ona je bila luda! - Sada ćemo mi biti lude na svoj način! Smijale su se. Malo plakale. Ali najviše su se smijale. To je bio pogreb. Lisa Stockel ih je gledala. Jele su sladoled od sira maskarponea i hvalile Mimmi kada bi prošla pokraj njih. S njima će biti sve u redu, mislila je ona. One će to srediti. To ju je činilo sretnom. Možda ne baš sretnom, ali laknulo joj je. I istovremeno: samoća ju je imala na udici, jedan zubac zabijen u srce okretao se u njoj. Nakon jesenskog sastanka grupe Magdalena Lisa se vraćala kući po mraku. Tek je bila prošla ponoć. Prošla je pokraj groblja i penjala se brijegom koji se protezao uz rijeku. Prošla je pokraj kuće Lars-Gunnara, mogla ju je uočiti na mjesečini. Prozori su bili u mraku. Razmišljala je o Lars-Gunnaru. Seoski poglavar, mislila je. Seoski snagator. Onaj koji sredi da mu poduzetnik koji zimi čisti snijeg dođe prvom očistiti cestu do Poikkijarvia, čak prije nego očiste snijeg u Jukkasjarviu. Onaj koji je pomogao Mickeu kada je imao problem s dozvolom za prodaju alkohola. Ne zato što je Lars-Gunnar puno pio u njegovoj gostionici. Sada je pio vrlo rijetko. No, prije je bilo drukčije. Prijašnjih godina muški su stalno pili. Petkom, subotom i bar još jedan dan usred tjedna. Tada se pilo do besvijesti. Onda se pilo nekoliko piva svaki dan. To je jednostavno bilo tako. Jednom se čovjek mora smiriti inače sve ode kvragu. Ne, Lars-Gunnar nije pretjerivao s alkoholom. Zadnji put Lisa ga je vidjela stvarno pijanog prije šest godina. Godinu dana prije nego što se Mildred doselila u selo. Tada je zapravo došao k njoj doma. Još uvijek ga je mogla vidjeti kako sjedi u njezinoj kuhinji. Stolac je nestao ispod njega. Ima laktove na koljenima i drži čelo rukama. Teško diše. Tek što je prošlo jedanaest navečer. Ne radi se samo o tome da je pijan. Boca stoji na stolu pred njim. Imao ju je sa sobom kada je došao. Kao zastavu. Napio sam se, u kurac, al’ ja ću i dalje piti. Ona je več bila legla kada je on pokucao na vrata. Nije ga ni čula da kuca, psi su je o tome obavijestili čim je stao pred vrata. To je neka vrsta povjerenja da on dođe k njoj u takvom stanju. Oslabljen od alkohola i osječaja. Samo što ona ne zna što bi radila s njim. Nije naviknula na to. Da joj se ljudi povjeravaju. Ona nije osoba koja se nudi za tako nešto. Ali ona i Lars-Gunnar su rođaci. A ona ni s kim ne razgovara, on to zna. Stoji u kučnoj haljini i sluša njegovu pjesmicu. Pjesmicu o njegovu nesretnom životu. Nesretnoj i nevjernoj ljubavi. I Nalleu. - Oprosti - mumlja Lars-Gunnar u svoje šake. - Nisam trebao doči.

kuče.

- U redu je - kaže ona nesigurno. - Ti samo pričaj dok ja... Ne može se sjetiti što bi radila, ali mora nešto nači da spriječi samu sebe da ne otrči iz

- ...dokja pripremim ručakza sutra. I tako je bilo, on priča dok ona reže meso i povrče za mesno varivo. Usred noči. Korijen celera, mrkve, poriluk, repu i krumpire i što god joj je palo pod ruku. Ali Lars-Gunnar ne izgleda kao da misli da je to nešto čudno. On je prepun svoje muke. - Morao sam otići od kuče - priznaje on. - Prije nego ja... Ja nisam trijezan, to priznajem. Prije nego što sam otišao sjeo sam do Nalleova kreveta s puškom uperenom u njegovu glavu. Lisa ne kaže ništa. Reže mrkvu kao da nije ništa čula. - Razmišljao sam što će biti s njim - uzdiše on. - Tko će se brinuti o njemu kad mene više ne bude? On nema nikoga. I to je istina, mislila je Lisa. Stigla je do svoje kućice od paprenjaka na vrhu brijega. Mjesec je stavio tanki srebrni premaz po bogato izrezbarenim ukrasima na verandi i prozorskim okvirima. Popela se na verandu pred vratima. Psi su lajali i hodali u krug kao ludi tamo unutra. Prepoznali su njezin korak. Kada je otvorila vrata, poletjeli su van da obave svoj večernji ritual mokrenja uz ogradu dvorišta. Otišla je u dnevnu sobu. Sve što je ostalo u njoj bila je prazna polica za knjige i kauč. Nalle nema nikoga, mislila je.

Žute noge Dolazi proljeće. Tu i tamo hrpice snijega ispod plavo-sivih borova i jakih jela. Topao povjetarac s juga. Sunce prolazi kroz grane kao kroz sito. Posvuda vrludaju male životinje u prošlogodišnjoj travi. U zraku lebdi stotinjak različitih mirisa kao iz lonca ukusne hrane. Smola i tek propupale breza. Topla zemlja. Voda s koje je nestao led. Slatki zeko. Lukava lija. Alfa ženka iskopala je novi brlog ove godine. To je stara lisičja rupa koja leži na južnoj padini brijega dvjesto metara iznad brdskog jezerca. Zemlja je pješčana i laka za kopanje, ali alfa ženka je svejedno uložila mnogo truda da proširi ulaz lisičje rupe kako bi njoj bolje odgovarala, da očisti stari otpad iz lisičjeg vremena i da iskopa prostoriju za sebe tri metra ispod padine. Žute Noge i još jedna ženka trebale su ponekad malo pomoči, ali večinu posla je obavila sama. Sada ona provodi svoje dane u blizini brloga. Leži pred ulazom na proljetnom suncu i drijema. Ostali vukovi donose joj hranu. Kad joj alfa mužjak donese hranu, ona ustaje i ide mu u susret. Liže ga i cvili podatno prije no što poždere dar. Onda jedno jutro alfa ženka ulazi u brlog i toga dana više ne izlazi. Kasnije te večeri ona izleže mlade. Liže ih dok nisu čisti. Pojede membrane, pupčane vrpce i posteljicu. Stavlja ih pod svoj trbuh kako bijeli. Nema mrtvorođenih koje treba iznijeti. Lisice i gavrani ostat će bez te večere. Ostatak čopora vodi svoj život izvan brloga. Hrane se malim životinjama, drže se u blizini. Ponekad mogu čuti slabašan cvilež kada neki mladunac odgmiže na krivu stranu. Ili je odgurnut od svoje brače i sestara. Samo alfa mužjak ima dopuštenje da uđe i izbljuje hranu alfa ženki. Nakon tri tjedna alfa ženka iznosi mladunče iz brloga prvi put. Pet komada. Ostali vukovi ne znaju za sebe od veselja. Pažljivo pozdravljaju. Njuškaju i gurkaju. Ližu im okrugle trbuščiče i ližu ih ispod repova. Nakon kračeg vremena alfa ženka ih ponovno unosi u brlog. Mladunci su potpuno iscrpljeni od svih novih dojmova. Ona dva jednogodišnjaka potrče radosno kroz šumu loveči jedan drugoga. Za čopor počinje divno razdoblje. Svi žele pomoči oko mladunaca. Oni se igraju neumorno. A zaigranost se zarazno širi na sve ostale. Čak i alfa ženka može se prepustiti igri navlačenja jedne stare grane. Mladunci rastu i stalno su gladni. Njihove njuškice postaju sve duže, a oči isturenije. Sve ide brzo. Jednogodišnjaci se izmjenjuju u straži pred brlogom kada ostatak čopora odlazi u lov. Kada se odrasli vukovi vračaju, mladunci ih dočekuju mašuči repičima. Prose i cvile i ližu usta odraslih vukova. Ovi im bacaju crvene nakupine proždrtog mesa. Ako nešto ostane, onda i dadilje mogu dobiti. Žute Noge ne nestaje na samostalnim lutanjima. U ovom razdoblju ona se drži čopora i mladunaca. Leži na leđima i pretvara se da je bespomočni plijen ispod dvoje od njih. Oni se bacaju po njoj, jedan zabija svoje kao šilo oštre zubiče u njezine usne, a drugi divljački napada njezin rep. Ona zakotrlja onoga što je upravo visio na njezinoj usni i stavi preko njega svoju golemu šapu. Vučiču nije nimalo lako da se oslobodi. Napreže se i bori se. Na kraju se oslobađa. Optrči jedan krug oko nje na svojim vunastim šapicama, vrača se pred nju i baca se uz odvažno rezanje na njezinu glavu. Grize borbeno njezino uho. A onda samo iznenada padnu u dubok siguran san. Jedan između njezinih šapa, drugi s glavom na bratovu trbuščiču. Žute Noge iskorištava priliku da i ona malo zadrijema. Pokušava zgrabiti bezvoljno osu koja je došla preblizu, promašuje, uspavljuje je zujanje insekata oko cviječa. Jutarnje sunce diže se iznad vrhova borova. Ptice žurno lete zrakom u lovu za hranom koju će ispljuvati u razjapljene kljunove svojih ptiča.

Igra s mladuncima umori. Sreća struji njezinim tijelom kao proljetna voda.

Petak, 8. rujna Policijski inspektor Sven-Erik Stalnacke probudio se u pola pet ujutro. Prokleta mačka, bilo je prvo na što je pomislio. Obično ga je mačak Manne budio u ovo doba. Mačak je običavao skočiti s poda i pasti iznenađujuče teško na trbuh Sven-Erika. Ako bi Sven-Erik samo zastenjao i okrenuo se na bok, Manne je običavao šetati gore-dolje po njegovu tijelu kao planinar po vrhu gorskog grebena. Ponekad bi mačak ispustio zločesti mjauk koji je značio ili da želi hranu ili da želi izači. Najčešče oboje. Odmah. Ponekad se Sven-Erik pokušavao oduprijeti dizanju iz kreveta, promumljao bi “usred je noči, glupa mačko” i zamotao se u pokrivač. Tada bi uslijedile šetnje po gospodarevu tijelu sa sve dužim kandžama. Na kraju bi Manne kandžama češkao njegovu glavu. Baciti mačka na pod ili ga istjerati iz spavače sobe i zatvoriti vrata nije bilo od velike koristi. Tada bi Manne navalio kao lud po platnenom namještaju i zavjesama. - To je jedan vraški prepametan mačak - običavao je reči Sven-Erik. - On zna da ću ga tada izbaciti van. A to je ono što je i htio cijelo vrijeme. On je bio čovjek vrijedan poštovanja. Imao je jake nadlaktice i široke šake. Nešto na licu i u držanju što je pokazivalo dugogodišnju naviku da se uspješno hvata ukoštac s večinom stvari, ljudskom zločom, drogiranim ili pijanim izgrednicima. A pronašao je neku vrstu zadovoljstva u tome da bude pobijeđen od jednog mačka. Ali ovoga jutra nije bio Manne taj koji ga je probudio. No, on se ipak probudio. Iz navike. Možda zbog svoje čežnje za onim prugastim mladim gospodinom koji ga je konstantno terorizirao sa svojim željama i upadima. Sjedne s naporom na rub kreveta. Nema šanse da opet zaspi. Ovo je bila več četvrta noč kako je onaj glupi mačak nestao. On je ponekad znao nestati preko noči, možda i dvije. Zbog toga se nije trebalo brinuti. Ali četiri. Sišao je stepenicama i otvorio vanjska vrata. Noč siva kao vuna, na putu prema danu. Ispustio je dugačak zvižduk i otišao u kuhinju, uzeo konzervu mačje hrane pa se ponovno vratio do vanjskih vrata, izašao i udarao po konzervi sa žlicom. Ništa od mačka. Na kraju je odustao, bilo mu je hladno samo u kratkim gačama. Tako je to, mislio je. To je cijena slobode. Rizik da se bude pregažen ili ugrabljen od lisice. Prije ili kasnije. Stavljao je kavu u aparat za kavu. Svejedno bolje je tako mislio je. Bolje nego da je Manne postao bolestan i slab i da ga je morao odvesti veterinaru. To bi bilo jebeno užasno. Aparat za kavu započeo je raditi grgljajući. Sven-Erik vratio se u spavaću sobu i obukao. Možda se Manne preselio k nekom drugom. To se i prije dešavalo. Da se vratio kući poslije dva, tri dana i uopće nije bio gladan. Jasno vidljivo dobro uhranjen i odmoran. To se sigurno neka žena smilovala nad njim i primila ga k sebi. Ili neki penzioner koji nije imao što drugo raditi nego da mu kuha losose i daje kiselo mlijeko. Sven-Erika iznenada je obuzela neobjašnjiva ljutnja prema toj nepoznatoj osobi koja je pustila u svoju kuću i prisvojila si mačka koji joj nije pripadao. Zar ta osoba nije mogla razumjeti da postoji netko tko se brine za mačka i pita se gdje je mogao nestati. Na Manneu se vidjelo da nije mačka lutalica, imao je sjajno krzno i bio je poslušan. Trebao bi Manneu nabaviti ogrlicu. To je već odavno trebao učiniti. Radilo se samo o tome da ga je bilo strah da s njom negdje ne zapne. To ga je sprječavalo, misao da Manne ne zapne u nekom grmlju gdje bi umro od gladi ili da se ne zakvači i ostane visjeti o drvetu.

Pojeo je pravi doručak. Prvih godina nakon što ga je Hjordis ostavila uglavnom bi samo popio kavu stojećke. Ali kasnije se popravio. Ubacivao je bezvoljno u sebe žlice nemasnog jogurta i miislija. Aparat za kavu se utišao i kuhinja je mirisala po svježe skuhanoj kavi. Uzeo je Mannea k sebi kad se njegova kći preselila u Lulea. To nije trebao napraviti. To je sada osjećao. To mu je bio samo prokleti teret, prokleti teret. Anna-Maria Mella sjedila je za kuhinjskim stolom sa svojom jutarnjom kavom. Bilo je sedam sati. Jenny, Petter i Marcus još uvijek su bili u krevetu i spavali. Gustav je bio budan. Igrao se u spavaćoj sobi na gornjem katu i gmizao gore-dolje po Robertu. Pred njom na stolu ležala je kopija onoga užasnog crteža obješene Mildred. Rebecka Martinsson fotokopirala je velik broj dokumenata, ali Anna-Maria nije ništa od toga razumjela. Ona je mrzila brojke i matematiku i slično tome. - Jutro! Njezin sin Marcus dovukao se u kuhinju. Obučen! Otvorio je vrata hladnjaka. Marcusu je bilo šesnaest godina. - Ma za ne vjerovat’ - rekla je Anna-Maria gledajući na sat. -Gori li na gornjem katu ili? Nacerio joj se. Uzeo je mlijeko i žitarice i sjeo pokraj Anna-Marije. - Pišemo test - rekao je ubacujući u sebe žitarice s mlijekom. -Ne mogu samo iskočiti iz kreveta i trčati u školu. Moram si napuniti tijelo energijom. - Tko si ti? - pitala je Anna-Maria. - Što si učinio s mojim sinom? To je Hannina zasluga, mislila je. Neka je Bog blagoslovi. Hanna je bila Marcusova cura. Njezin ambiciozan odnos prema školi zarazio je i njega. - Cool- rekao je Marcus privukavši k sebi crtež s Mildred. - Što je ovo? - Ništa - odgovorila je Anna-Maria uzevši od njega crtež i okrenuvši ga naopako. - Ne, ozbiljno. Daj da vidim! Ponovno je uzeo crtež. - Što to znači? - upita pokazujući grobni humak koji se vidio iza obješenog tijela. - Možda da će umrijeti i biti pokopana. - Da, a što znači ovo? Zar ne vidiš? Anna-Maria je gledala crtež. -Ne. - To je neki simbol - rekao je Marcus. - To je grobni humak na kojem je križ. - Gledaj! Konture su dvostruko deblje od ostalih kontura na slici. A križ nastavlja dolje u zemlji i završava kukom. Anna-Maria je gledala. Imao je pravo. Ustala je i skupila papire po stolu. Oduprla se porivu da poljubi svojeg sina, pa mu je umjesto toga razbarušila kosu. - Sretno s testom! - rekla je. Iz auta je nazvala Sven-Erika. - Da - rekao je nakon što je uzeo svoju kopiju. - To je križ koji prolazi kroz polukrug i završava kukom. - Moramo saznati što to znači. Tko bi to mogao znati? - Što su rekli oni iz kriminalističkog laboratorija? - Oni će tek danas dobiti sliku. Ako ima jasnih otisaka, dobit ćemo odgovor danas poslijepodne, ako ne, trebat će im više vremena. - Mora postojati neki profesor iz religije koji nam može dati odgovor o tome što znače simboli - rekao je Sven-Erikzamišljeno. - Ti si pametan kao knjiga! - rekla je Anna-Maria. - Fred Olsson može pronaći nekoga pa ćemo mu poslati sliku faksom. Spremi se pa ću te pokupiti. - U redu. - Možeš ići sa mnom u Poikkijarvi. Razgovarat ću s Rebeckom Martinsson ako je još

uvijek tamo. Anna-Maria vozila je svoj svijetlocrveni Ford Escort prema Poikkijarvi. Sven-Erik sjedio je pokraj nje pritišćući nogama refleksno u pod. Zašto mora uvijek voziti kao maloljetni delinkvent. - Rebecka Martinsson dala mi je i kopije nekih dokumenata -rekla je. - Ja ništa ne razumijem u njima. Riječ je o nekim ekonomskim stvarima, ali znaš... - Nećemo li pitati financijsku policiju? - Oni su uvijek pretrpam poslom. Pitamo li njih, dobit ćemo odgovor za mjesec dana. Bolje da pitamo nju. Ona ih je ionako već vidjela. I ona zna zašto nam ih je uopće dala. - Je li to zaista dobra ideja? - Imaš li neku bolju? - Želi li ona zaista biti uvučena u ovo? - Ona mi je dala fotokopije i pisma. I ona neće biti uvučena u ništa. Koliko će sve potrajati? Uzet ćemo joj deset minuta od godišnjeg odmora. Anna-Maria je naglo zakočila i skrenula lijevo na cestu prema Jukkasjarviu, ponovno dala gas do devedeset kilometara na sat, ponovno zakočila i skrenula desno prema Poikkijarviu. Sven-Erik držao se za dršku na vratima, a misli su mu išle od toga da mu treba tableta protiv mučnine u vožnji da bi prešao na mačku koja se mrzila voziti u autu. - Manne je nestao - rekao je gledajući uvis prema suncem ukrašenim borovima koji su letjeli pokraj njih. - Ma nemoj - rekla je Anna-Maria. - Koliko već dugo? - Četiri dana. Nikada nije izbivao tako dugo. - Vratit će se - rekla je. - Vani je još uvijek vruće, naravno da želi biti po vani. - Ne - rekao je Sven-Erik uvjerljivo. - Sigurno ga je netko pogazio. Toga mačka više nikada neću vidjeti. Čeznuo je za tim da mu ona proturječi. Trebala je prosvjedovati i inzistirati. On ju je trebao uvjeravati u svoje mišljenje da je mačak nestao zauvijek. Tako da bi on mogao izbaciti iz sebe malo brige i tuge. Tako da mu ona da malo nade i utjehe. Ali ona je promijenila temu. - Nećemo se odvesti skroz do nje - rekla je. - Mislim da ne želi na sebe svraćati pozornost. - Zašto je ona uopće tu? - pitao je Sven-Erik. - Ne znam. Anna-Mariji bilo je na vrhu jezika da kaže kako ona misli da se Rebecka ne osjeća baš najbolje, ali je to prešutjela. Tada bi je Sven-Erik sigurno natjerao da odustane od posjeta. On je uvijek bio više osjetljiv u vezi s tim stvarima nego ona. Možda je to bilo zato jer je ona imala djecu koja još uvijek žive u kući s njom. Većina njezinih zaštitničkih instinkata i briga ona potroši kod kuće. Rebecka Martinsson otvorila je vrata svoje kolibice. Kada je ugledala Anna-Mariju i Sven-Erika između očiju joj se stvorila duboka brazda. Anna-Maria je stajala sprijeda, s izvjesnim nestrpljenjem u očima, kao pas seter koji njuši. Sven-Erik straga, njega Rebecka nije vidjela otkada je bila u bolnici prije već gotovo dvije godine. Gusta kosa oko ušiju prešla je iz tamnosive u srebrnastu boju. Brkovi su mu još uvijek izgledali kao da ima mrtvoga glodavca ispod nosa. On je izgledao više smeteno, činilo se kao da je shvaćao da nisu dobrodošli. Čak i ako ste spasili moj život, mislila je Rebecka. Misli su joj jurile glavom. Kao svilene marame kroz ruke mađioničara. Sven-Erik pokraj

njezina bolesničkog kreveta: “Ušli smo u njegov stan i odmah shvatili da te moramo pronaći. Djevojčice su dobro.” Najbolje se sjećam onoga što se dogodilo prije i poslije, mislila je Rebecka. Prije i poslije. Zapravo sam trebala pitati Sven-Erika. Kako je izgledalo kada su došli u kolibu. Mogao bi mi ispričati o krvi i truplima. Ti želiš da on kaže da si imala pravo, rekao je jedan glas u njoj. Da je to bila samoobrana. Da nisi imala izbora. Pitaj ga samo, sigurno će reći ono što želiš čuti. Sjeli su u kolibici. Sven-Erik i Anna-Maria na Rebeckin krevet. Rebecka na jedini stolac u sobi. Na malom radijatoru visjela je jedna majica, par čarapa i jedne gaćice preko naljepnice s tekstom ei saa peittaa. Rebecka je s neugodom bacila brz pogled na mokru robu. Ali što bi trebala napraviti. Zgrabiti mokre gaće i baciti ih ispod kreveta. Ili možda kroz prozor. - Dakle? - rekla je kratko, nije imala volje biti ljubazna. - Radi se o fotokopijama koje si mi dala - objasnila je Anna-Maria, - jedan dio ne razumijem. Rebecka je stavila ruke na koljena. Ali zašto? mislila je. Zašto se čovjekmora sjećati. Valjati se u tome i mučiti se? Što se time može dobiti? Tko nam može jamčiti da to na kraju pomaže? Da se čovjek samo ne utopi u mraku. - Znate... - rekla je. Govorila je tihim glasom. Sven-Erik je gledao u njezine mršave prste oko njezinih koljena. - ...ja vas moram zamoliti da odete - nastavila je. - Dala sam vam fotokopije i pisma. Do njih sam došla tako što sam počinila kazneno djelo. Ako se to sazna, izgubit ću posao. Osim toga ljudi ovdje ne znaju tko sam. Oni znaju kako se zovem, ali ne znaju da sam bila upletena u događaje u Jiekajarviju. - Ma daj - nije se dala Anna-Maria i ostala je sjediti kao da je spojena s krevetom iako je Sven-Erik napravio pokret da ustane. -Imam ubijenu ženu koja je moj problem. Ako netko nešto bude pitao, reci da smo tražili odbjeglog psa. Rebecka ju je pogledala. - To je dobro - rekla je polako. - Dva policajca u civilu u potrazi za odbjeglim psom. Stvarno je vrijeme da policijska uprava razmotri svoju raspodjelu novca. - Možda se radi o mojem psu - pokušala je Anna-Maria slomljeno. Za trenutak su šutjeli. Sven-Erik samo što nije umro od nelagode na rubu kreveta. - Daj onda da vidim - rekla je Rebecka na kraju ispruživši ruku. - To je ovo ovdje - rekla je Anna-Maria okrenuvši jedan papir u fasciklu i pokazujući prstom. - To je isplata iz nekoga računovodstva - rekla je Rebecka. - Ovo mjesto je označeno flomasterom. Rebecka je pokazivala na jedan broj u koloni s naslovom 1930. - Devetnaest trideset je imovinski račun, nalog za isplatu. Kreditiran je s 179.000 kruna s konta sedamdeset i šest deset. To su različiti osobni troškovi. Ali napisano je rukom, olovkom ovdje na margini “Obrazovanje??”. Rebecka je rukom zataknula pramen kose iza uha. - A ovo? - pitala je Anna-Maria. - “Ver”, što to znači? - Verifikacija, dokumentacija. Može biti faktura ili nešto drugo što pokazuje o čemu je isplata. Mislim da njoj ta isplata nije bila jasna, zato sam to uzela sa sobom.

- Kakvo je to poduzeče? - pitala je Anna-Maria. Rebecka je slegnula ramenima. Onda je pokazala na gornji desni ugao papira. - Organizacijski broj započinje s osamdeset i jedan. To je neka zaklada. Sven-Erik zamahne glavom. - Zaklada za zaštitu divljači vjerske zajednice iz Jukkasjarvia -rekla je Anna-Maria nakon nekoliko sekundi. - Zaklada koju je ona osnovala. - Nije joj bila jasna ova isplata za obrazovanje - rekla je Rebecka. Opet je nastala tišina. Sven-Erik je mahao rukom zbog muhe koja je cijelo vrijeme pokušavala sletjeti na njega. - Izgleda da je ona razljutila velikbroj ljudi - rekla je Rebecka. Anna-Maria se tužno osmjehnula. - Razgovarala sam s jednim prilično razljučenim jučer - rekla je. - Mrzio je Mildred Nilsson jer je njegova bivša supruga živjela kod nje s djecom nakon što ga je ostavila. Ispričala je Rebecki o mačkama kojima je odrezao glave. - I mi ne možemo ništa učiniti - završila je. - Te seljačke mačke nemaju nikakvu ekonomsku vrijednost, za njih se ne može dobiti odšteta. Vjerojatno nisu patile, pa se to ne može nazvati ni maltretiranjem životinja. Čovjek se jednostavno osječa bespomočnim. Imam osječaj da bih više dobroga učinila da u supermarketu prodajem voče. Ne znam ni sama, osječaš li se i ti tako ponekad? Rebecka se kiselo smješkala. - Ja se gotovo nikada ne bavim kaznenim pravom - izgovarala se. - Ako i uzmem slučaj, to je onda gospodarski kriminal. Ali naravno, biti na strani optuženog... Ponekad osječam averziju prema samoj sebi. Kada se zastupa osoba bez trunka morala. Samo si ponavljam “svi imaju pravo na obranu”, kao čarobne riječi protiv... Nije rekla samoprezira, več je rečenicu završila slegnuvši ramenima. Anna-Maria je primijetila da Rebecka Martinsson često sliježe ramenima. Otrese sa sebe neželjene misli, možda na neki način prekine mukotrpne misli. Ili je bila kao Marcus. Njegovo vječno slijeganje ramenima bio je način da pokaže distanciranost od ostatka svijeta. - Nisi li nikada razmišljala da promijeniš stranu? - pitao je Sven-Erik. - Ovdje stalno traže pomočnika državnog tužitelja, nitko ne želi ovdje ostati za stalno. Rebecka se osmjehnula malo nelagodno. - To je jasno - rekao je Sven-Erik i primijetilo se da se osječa kao idiot - ti zarađuješ tri puta više nego tužitelj. - Ne radi se o tome - rekla je Rebecka. - Trenutačno ne radim, pa je budučnost... Ponovno je slegnula ramenima. - Ali meni si rekla da si ovdje poslovno - rekla je Anna-Maria. - Da, radim malo tu i tamo. Kada je jedan od suvlasnika tvrtke trebao doči ovamo, htjela sam iči zajedno s njim. Ona je na bolovanju, shvatila je Anna-Maria. Sven-Erik ju je nakratko pogledao. I on je shvatio o čemu se radi. Rebecka je ustala kako bi pokazala da je razgovor završen. Pozdravili su se. Kada su Sven-Erik i Anna-Maria odmaknuli tek nekoliko koraka, čuli su iza sebe glas Rebecke Martinsson. - Protuzakonita prijetnja - rekla je. Okrenuli su se. Rebecka je stajala na stepenici pred kolibicom. Ruku je držala na drvenoj gredi koja je držala krovič nad vratima, malo se nakrivila.

Izgleda tako mlado, mislila je Anna-Maria. Prije dvije godine bila je prava žena s karijerom. Izgledala je super, mršava u super skupoj odječi, duga tamna kosa bila joj je ošišana u pravu frizuru, ne samo ravno kao kosa Anna-Marije. Sada je Rebeckina kosa bila duža. I samo ravno odrezana. Na sebi je imala traperice i majicu. Bez šminke. A bedrena kost iskočila joj je na trapericama, i to umorno ali uporno uspravno držanje koje je zauzela kod grede podsjetilo je Anna-Mariju na onu vrstu odrasle djece koju je ponekad sretala na poslu. Djeca prepuštena sebi koja su se brinula o svojim alkoholiziranim ili psihički bolesnim roditeljima, spremali hranu za svoju braču i sestre, držali fasadu koliko su god mogli i lagali socijalnoj službi i policiji. - Onaj s mačičima - nastavila je Rebecka. - To je protuzakonita prijetnja. Izgleda kao da je njegovo ponašanje namijenjeno izazivanju straha kod bivše supruge. Čak i ako joj nije ništa rekao, njegovo djelo je po zakonu prijetnja. I nju je strah, zar ne? Možda nešto poput kriminala nad ženama. Malo ovisno i o tome što joj je sve napravio trebalo bi biti dovoljno za sudsku zabranu prilaska. Kada su Sven-Erik Stalnacke i Anna-Maria Mella išli seoskim putem prema mjestu gdje su parkirali auto mimoišli su se sa žutim Mercedesom. U njemu su sjedili Lars-Gunnar i Nalle Vinsa. Lars-Gunnar ih je promatrao. Sven-Erik je dignuo ruku u znak pozdrava, nije bilo tako puno godina otkad je Lars-Gunnar otišao u mirovinu. - Da, to je to - rekao je Sven-Erik gledajući za Mercedesom koji je nestao dolje na putu prema Mickeovoj gostionici. - On živi ovdje u selu, pitam se kako je njegov sin. Župnik Bertil Stensson držao je podnevnu misu u crkvi u Kiruni. Jedanput, svakog drugog tjedna građani Kirune mogli su prisustvovati misi za vrijeme stanke za ručak. Dvadesetak osoba sakupilo se u maloj dvorani. Svećenik Stefan Wikstrom sjedio je u petom redu do prolaza i kajao se što je uopće došao. Prisjetio se jednog događaja. Njegov otac, također župnik, sjedi kod kuće na kuhinjskoj klupi. Stefan je pokraj njega, ima desetak godina. On je dječak koji blebeće, ima nešto u ruci, nešto što želi pokazati, više se ne sjeća što. Otac s novinama pred licem kao onaj kojem je oprošteno u hramu. Dječak iznenada počne plakati. Čuje se majčin glas iza njega: mogao bi ga saslušati na trenutak, čekao te je cijeli dan. Kutkom oka Stefan vidi da ona na sebi ima pregaču. Mora da je vrijeme večere. I onda otac spušta novine, ljut jer je prekinut u čitanju, u jedinom trenutku odmora u cijelom danu, prije večere, povrijeđen također, zbog prigovora u toj situaciji. Stefanov otac mrtav je već mnogo godina. Jadna majka također. Ali sada ga je uz župnika prožeo taj isti osjećaj. Potreba ljutog djeteta za pažnjom. Stefanu se nije išlo na podnevnu misu. Jedan glas u njemu mu je odlučno rekao: Ne idi tamo! No, on je svejedno otišao. Uvjeravao se da ne ide tamo zbog župnika Bertila Stenssona već da mu je potrebna pričest. Mislio je da će biti lakše bez Mildred, no bilo je sasvim obrnuto, bilo je teže. Mnogo teže. To je kao ona priča o izgubljenom sinu, mislio je. On je bio pokoran, vrijedan i uz kuću vezan sin. Što sve nije godinama činio za Bertila, obavljao dosadne pogrebe, dosadne mise po bolnicama i staračkim domovima, umjesto njega obavljao papirologiju, Bertil je ionako bio beskoristan što se tiče administracije, otvarao je crkvu za mlade koji su se tamo okupljali petkom navečer. Bertil Stensson bio je tašt. On je na sebe preuzeo sav posao s hotelom od leda u Jukkasjarviu. Vjenčanja i krštenja u crkvi od leda u sklopu hotela bila su njegova. Svako događanje koje je imalo i najmanju šansu da završi u lokalnim novinama također je bio njegov posao, kao krizna grupa nakon autobusne nesreče kada je život izgubilo sedam mladih ljudi koji su išli na skijanje ili posebno naručene mise za laponski parlament. Osim toga župnik je jako volio biti slobodan od posla. I onda je tu bio Stefan koji je radio sve moguče, što je

obuhvačalo pokrivanje i preuzimanje njegovih obveza. Mildred Nilsson bila je izgubljeni sin. Ili točnije rečeno: kao što je izgubljeni sin morao biti dok je još uvijek živio kod kuče. Prije negoli ga je nemir odvukao u stranu zemlju. Neuredan i nemiran morao je iči svojem ocu na živce, baš kao Mildred. Svi su mislili da on, Stefan najmanje podnosi Mildred. Bili su u krivu, Bertil je samo bio vještiji u prikrivanju svoje netrpeljivosti prema njoj. Tada je bilo drukčije, dok je još bila živa. Zbog svega što je ta žena radila uvijek je bilo svađe i borbe. I Bertil je bio sretan i zahvalan što ima Stefana, sina vjernog kuči. Stefan je mogao vidjeti pred sobom kako je Bertil običavao dolaziti u njegovu sobu u kuči vjerske zajednice. Imao je specifičan način, sustav kodova s kojim je signalizirao: ti si moj odabranik. On bi se pojavio na vratima, nalik na sovu sa svojom gustom srebrnkastom kosom i nabitim tijelom i naočalama za vid nakošenim gore na glavi ili na samom vrhu nosa. Stefan bi podignuo pogled sa svojih papira. Bertil bi gotovo neprimjetno pogledao iza sebe, uvukao se u sobu i za sobom zatvorio vrata. Utonuo bi u Stefanovu fotelju namijenjenu posjetiteljima i uzdahnuo s olakšanjem. I nasmijao se. Nešto u Stefanu svaki bi put ushičeno kliknulo. Obično, župnik nije imao nekoga posebnog posla s njim, mogao mu je dati neki mali savjet, ali najviše je odavao dojam da želi biti na miru nekoliko trenutaka. Svi su išli Bertilu, Bertil bi se iskradao i dolazio k Stefanu. Ali nakon Mildredine smrti to se promijenilo. Ona više nije bila tamo kao žuljavi šav u župnikovoj cipeli. A sada je izgledalo kao da odjednom žulja Stefanova vjernost. Sada je Bertil često znao reči: “Mi ne trebamo biti tako formalni” i “Bog nam dopušta da budemo praktični”, riječi koje je preuzeo od Mildred. A kada bi Bertil govorio o Mildred, upotrebljavao je pretjerano pozitivne riječi da bi Stefanu doslovno pozlilo od svih tih laži. Bertil je također prestao posječivati Stefana u njegovu uredu. Stefan je tamo sjedio, nesposoban da bilo što radi, mučio se i čekao. Ponekad bi župnik prošao pokraj njegovih otvorenih vrata. Ali sada se radilo o drugoj vrsti kodova, drugim znakovima: brzi koraci, brzi pogled kroz širom otvorena vrata, kimanje glavom, kratki osmijeh. To je značilo brzinsko kako si. No, prije nego što bi Stefan i stigao nešto odgovoriti tom osmijehu, župnikbi več bio nestao. Prije je uvijek znao gdje se župnik nalazi, sada nije imao pojma. Uredsko osoblje pitalo je Stefana gdje je Bertil i čudno bi ga gledali kad bi se on mučno osmjehnuo i odmahnuo glavom. Mrtvu Mildred bilo je nemoguče pobijediti. U tuđini ona je postala očevo najdraže dijete. Misa je bila gotovo na kraju. Pjevali su završni psalam i odlazili u miru Božjem. Stefan je sada trebao otići. Samo izači i otići ravno kuči. Ali nije si mogao pomoči, noge su ga vodile prema Bertilu. Bertil je stajao i razgovarao s jednim vjernikom, na brzinu je sa strane pogledao Stefana, no nije ga pozvao da im pride. Stefan je trebao čekati. Sve je ispalo krivo. Da ga je Bertil samo pozdravio, Stefan mu je mogao nakratko zahvaliti na misi i otići. Sada je izgledalo kao da mu nešto posebno leži na srcu. Morao je nači nešto da ga pita. Onaj zaostali vjernik napokon je otišao. Stefan se osječao primoranim da objasni svoju prisutnost. - Osječao sam da se trebam pričestiti - rekao je Bertilu. Bertil je kimnuo. Ministrant je iznosio vino i hostiju i značajno pogledao župnika. Stefan je išao iza Bertila i ministranta hodnicima do sakristije, sudjelovao a da nije bio pitan u molitvi za kruh i vino. - Jesi li čuo nešto iz onoga ureda? - pitao je kada su zvršili molitvu. - O vučjoj zakladi i

slično? Bertil je s mukom skidao misno odijelo, stolu i misnu košulju. - Ne znam - rekao je. - Možda je ne zatvorimo. Još nisam odlučio. Ministrant si je uzeo sve vrijeme ovoga svijeta da prelije vino u tabernakul i posloži hostije u ciborij. Stefan je škrgutao zubima. - Mislio sam da smo se složili oko toga da Crkva ne može voditi jednu takvu zakladu rekao je tiho. Uostalom, radi se o odluci Crkvenog vijeća, a ne samo tvojoj riječi, mislio je. - Da, da, ali do daljnjega zaklada će ipak djelovati - rekao je župnik i sada je Stefan čuo jasnu nestrpljivost u njegovu blagom tonu. - Hoćemo li novac upotrijebiti na zaštitu vuka ili ćemo ga potrošiti na obrazovanje, pitanje je koje ćemo rješavati kasnije na jesen. - A što se tiče lova? Sada se Bertil široko nasmijao. - Nećemo valjda ti i ja raspravljati o tome. Tu će odluku donijeti Crkveno vijeće kada za to bude vrijeme. Župnik je potapšao Stefana po ramenu i otišao. - Pozdravi Kristin! - rekao je ne okrenuvši se. Stefanu se stvorila knedla u grlu. Gledao je dolje u svoje ruke, ukočene duge prste. Pravi klavirski prsti, običavala je reći njegova majka kad je bila živa. Pri kraju života, kada je sjedila u svojoj sobi u domu za starije osobe i sve češće ga zamjenjivala za njegova oca, mučilo ga je njezino naklapanje o prstima. Držala je njegove ruke i naređivala osoblju doma da ih gleda: Gledajte njegove ruke, potpuno netaknute od fizičkog rada. Klavirski prsti, ruke za pisaći stol. Pozdravi Kristin. Ako bi se sada usudio vidjeti stvari onakve kakve stvarno jesu, onda bi mogao reći da je njegova najveća životna pogreška to što se s njom oženio. Stefan je zaista mogao osjetiti kako se ukočio iznutra. Ukočio spram Bertila i spram svoje supruge. Zatomljujem te osjećaje već dulje vrijeme, mislio je. To mora jednom prestati. Majka je morala razumjeti to s Kristin. Ono što ga je privuklo Kristin bila je upravo njezina sličnost s njegovom majkom. Taj malo lutkasti izgled, njezina ljubaznost i dobar ukus. Ali naravno da je majka to shvaćala. “Tako osobno”, rekla je majka o Kristininu domu kada je prvi put posjetila sinovu djevojku, “ugodno”. To je bilo dok je studirao u Uppsali. Ugodno i osobno, dvije dobro odabrane riječi kada čovjek a da ne laže može reći lijepo i ukusno uređeno. I sjetio se majčina gotovo zabavnog osmijeha kada joj je Kristin pokazala svoje aranžmane od osušenog cvijeća. Ne, Kristin je bila dijete koje je bilo djelomično dobro u tome da oponaša druge. Ona nije nikada bila vrsta svećenikove supruge poput njegove majke. A koji je samo šok doživio kada je prvi put došao u kuću svadljive Mildred. Svi kolege s obiteljima bili su pozvani k Mildred na čašicu božićnog toplog vina. Među pozvanima se zajedno sa svećeničkim obiteljima sakupila vrlo zanimljiva mješavina ljudi, Mildred, Mildredin suprug s bradom i pregačom, parodijski pojarmljen, i one tri žene koje su u to vrijeme izbjegle u svećeničku kuću u Poikkjarviu. Jedna od žene imala je dvoje djece koji su morali imati sve kombinacije bolesnih poremećaja. Ali Mildredin dom izgledao je kao jedna od slika Carla Larssona. Ista prozračna jednostavnost, udobna no nikada preopterećena, ista ukusna jednostavnost koja je vladala u kući u kojoj je Stefan odrastao. Stefan to nije mogao povezati s Mildredinom osobnošću. Zar je ovo ovdje njezin dom? mislio je. Očekivao je boemsku zbrku s kupovima sačuvanih novinskih članaka na policama za knjige i posvuda orijentalne jastuke i tepihe.

Sjećao se i Kristin nakon tog domjenka. „Zašto mi ne živimo na svećeničkom imanju u Poikkijarviu?” pitala ga je. ,,0na je veća i nama bi više odgovarala, nama koji imamo djecu.” Majka je dobro vidjela da krhka privlačna veza koja je Stefana privukla Kristin nije bila samo krhka već vrlo razlomljena. Nešto puknuto i oštro na čemu će se Stefan kad-tad ozlijediti. Odjednom ga je uhvatila paklena gorčina prema majci. Zašto mi nije ništa rekla? mislio je. Trebala me je upozoriti. A Mildred. Mildred koja je iskoristila jadnu Kristin. Sjetio se onoga dana početkom svibnja kada je mahala s onim pismima. On je pokušavao istjerati Mildred iz svojih sjećanja. Ali ona je bila istom mjerom nametljiva sada kao i onda. Upadala je. Upravo kao i onda. - Izvrsno - kaže Mildred upavši bučno u Stefanov ured. Peti je svibnja. Za nepuna dva mjeseca ona će biti mrtva. Ali sada je više nego živa. Njezini obrazi i nos crveni su kao tek navoštane jabuke. Nogom zalupi vrata iza sebe. - Ne, sjedni! - kaže Bertilu koji se pokušao izvući iz posjetitelj ske fotelje. - Želim vam obojici nešto reći. Reći im, što da čovjek kaže na takav uvod. Samo to je govorilo sve o tome kakva je ona mogla biti. - Razmišljala sam o onome s vukom - započela je. Bertil je stavio nogu preko noge. Ruke je prekrižio na prsima. Stefan se naginje unatrag na svojem stolcu. Što dalje od nje. Osjećaju se pobijeđeni i prekoreni prije nego što je uspjela reći što joj je na srcu. - Crkva iznajmljuje svoje zemljište lovačkom društvu iz Poikkijarvia za sedam tisuća kruna godišnje. Ugovor vrijedi sedam godina, a onda se automatski produljuje ako nije prekinut. To je tako od 1957. U to je vrijeme tadašnji župnik živio na svećeničkom imanju u Poikkijarviu. I on je volio ići u lov. - Ali kakve to ima... - počeo je Bertil. - Mogu li ja prvo završiti što imam za reći! Naravno, tko god hoće može se pridružiti organizaciji, ali samo upravni odbor i lovačko društvo imaju dobit od iznajmljivanja. I budući da je maksimalan broj lovaca u društvu po statutu dvadeset, ne primaju se novi članovi. Znači, netko mora umrijeti da bi upravni odbor izabrao novog člana. A svi iz upravnog odbora su i članovi lovačkog društva. Znači ista skupina igrača sačinjava oba tima. Posljednjih trinaest godina nije primljen nijedan novi član. Ona zašuti i gleda ravno u Stefana. - S iznimkom tebe, naravno. Kada je Elis Wiss dobrovoljno napustio društvo, ti si izabran da uđeš u njega, a to je bilo prije šest godina, zar ne? Stefan ne kaže ništa, zbog načina na koji je izgovorila riječ dobrovoljno. Problijedio je od bijesa. Mildred nastavlja: - Prema statutu, samo lovci iz društva mogu upotrebljavati puške s mecima. Tako jedino oni mogu loviti losove. Što se tiče lova na ostale životinje povremeni članovi mogu napraviti dnevne iskaznice, ali sve što se ulovi dijeli se među aktivnim članovima društva i to je -surprise! - upravni odbor koji odlučuje kako će se izvršiti ta podjela među aktivnim članovima. Ali ja mislim ovako. I rudnik željeza LKAB i Yngve Bergqvist zainteresirani su za iznajmljivanje. LKAB za svoje zaposlene i Yngve za turiste. Na taj način mogli bismo znatno povećati najamninu. I to mislim vrlo povećati. Za taj novac mogli bismo se posvetiti primjerenom šumskom radu. Ozbiljno govoreći, što zapravo radi Torbjorn Ylitalo? Obavlja poslove za lovačko društvo! Mi opskrbljujemo taj klub starkelja i s besplatnim radnikom. Torbjorn Ylitalo je crkveni šumar. On je jedan od onih dvadeset članova u lovačkom društvu i predsjedavajući u lovačkom upravnom odboru. Stefan je svjestan da većina Torbjornova

radnog vremena odlazi na planiranje lova zajedno s Lars-Gunnarom, vođom lovaca, na održavanje lovačkih kolibica koje su u vlasništvu crkve i lovačkih čeka. - Dakle - završi Mildred. - Bit će novca za zaštitu šume, ali prije svega i za zaštitu vuka. Crkva može donirati najamninu zakladi. Društvo za zaštitu prirode je lociralo vučicu, ali treba još novca za promatranje i čuvanje. - Ne razumijem zašto sve to govoriš meni i Stefanu - upadne Bertil, njegov glas je vrlo miran - promjene u iznajmljivanju zemljišta je pitanje kojim se bavi samo Crkveno viječe. - Znaš što - kaže Mildred - ja mislim da je to pitanje za vjersku zajednicu. U sobi je zavladala tišina. Bertil jedanput kinine glavom. Stefan osjeti bol u lijevom ramenu, bol koja se polako širi po vratu. Oni točno razumiju što ona misli. Oni mogu točno zamisliti kako će ova diskusija izgledati kada započne pred cijelom zajednicom, i, naravno, završi u novinama. Klub starkelja koji lovi besplatno po crkvenom zemljištu i plus toga konfiscira životinje koje su drugi ubili. Stefan je član lovačkog društva, on se neče izvuči. Ali župnik također ima svoje razloge da drži leđa lovačkom društvu. Lovačko društvo održava njegov zamrzivač dobro ispunjen. Bertil može uvijek ponuditi fino jelo, losov file ili neku šumsku pticu. A lovačko je društvo također učinilo mnogo toga da kompenzira župnikovo tiho odobravanje iskorištavanja njihova gospodarstva. Bertil je sredio svoju vikendicu, na primjer. Društvo je platilo radove i održava je. Stefan razmišlja o svojem mjestu u lovačkom društvu. Ne, on ga osječa. Kao da je vruč i gladak kamen u njegovu džepu. To je zapravo, njegov tajni sretni kamen. Još uvijek se sječa kada je dobio to mjesto. Bertilova ruka oko njegovih ramena kada je bio predstavljen šumaru Torbjornu Ylitalo. “Stefan je lovac”, rekao je župnik, “za njega bi bilo zabavno da dobije mjesto u društvu.” A Torbjorn, feudalni gospodar u crkvenom šumskom carstvu, kimao je glavom, bez ikakva znaka protivljenja na licu. Dva mjeseca kasnije Elis Wiss se odrekao svojeg mjesta u društvu. Nakon četrdeset i tri godine. Stefan je izabran među dvadesetoricu. - To je nepošteno - kaže Mildred. Župnik ustaje iz Stefanove fotelje. - Mogu o tome razgovarati kada ne budeš u afektu - kaže on Mildred. I odlazi. Ostavlja Stefana s njom. - Kako čemo to riješiti - kaže Mildred Stefanu. - Čim pomislim na to padnem u afekt. Onda se glasno nasmije. Stefan je začuđeno gleda. Čemu se ona ceri? Zar ne shvaća da se ponašala apsolutno nemoguće? Da je upravo objavila rat bez premca. To je kao da unutar ove vrlo inteligentne žene, jer ona to jest, on to mora priznati, živi retardirani brbljavi idiot. Što će on sada učiniti? Ne može izjuriti iz sobe, to je njegov ured. Sjedi zbunjen i dalje na svojem stolcu. Onda ga ona iznenada pogleda vrlo ozbiljno, otvara svoju torbicu i iz nje vadi tri kuverte koje drži pred njim. On na njima prepoznaje rukopis svoje supruge. Ustaje i uzima pisma. Steže ga u dijafragmi. Kristin. Kristin! On zna kakva je to vrsta pisama a da ih ne pročita. Tresne natrag na stolac. - Dva od njih napisana su u vrlo neugodnom tonu - kaže Mildred. Da, to si može i misliti. To nije prvi put. To je Kristina uobičajena pjesmica. U malo različitijim varijantama, ali uvijek ista. Već je dva puta prošao kroz ovako nešto. Dođu na novo mjesto. Kristin vodi dječji zbor i nedjeljni vjeronauk, kao prekrasna ptica pjevica koja slavi to novo mjesto u svim tonovima. Ali kada prva zaljubljenost, da, to mora tako nazvati, prođe, počinje njezino nezadovoljstvo. Stvarne i izmišljene nepravde koje skuplja kao bilješke iz knjiga u jednom albumu. Prvo nastupa razdoblje glavobolja, posjeta liječniku i optuživanje Stefana koji ne shvaća njezin problem ozbiljno. Onda se upali ozbiljna iskra između

nje i nekoga zaposlenog ili nekoga člana zajednice. I uskoro ona odlazi na ekspediciju po selu. Na prošlom mjestu na kraju je ispao pravi cirkus, u sve je bio uvučen i sindikat i jedna osoba zaposlena u župnom uredu koja je zahtijevala da se psihički kolaps koji je doživjela klasificira kao povreda na radu. A Kristin se samo osjećala nepravedno optužena. I na kraju preseljenje, neizbježno. Prvi put su to napravili s jednim djetetom, drugi put s troje. Sada najstariji sin ide u gimnaziju, vrlo osjetljivo razdoblje. - Imam još dva u istom stilu - kaže Mildred. Kada je otišla, Stefan je ostao sjediti s pismima u desnoj ruci. Uhvatila ga je u zamku kao jarebicu, osjeća on, a ni sam ne zna misli li pritom na Mildred ili na svoju suprugu. Mans Wenngren, šef Rebecke Martinsson sjedio je i meškoljio se u svojem uredskom stolcu. Prije nije primijetio da stolac škripi tako iritantno dok ga se spušta i diže. Mislio je na Rebecku Martinsson. Onda je prestao misliti na nju. Zapravo, imao je jako puno posla. Morao je uzvratiti telefonske pozive i odgovoriti na mailove. Baviti se klijentima i poslovnim partnerima. Njegovi suradnici počeli su mu ostavljati i papire i žute papiriće post-it s porukama na njegovu stolcu kako bi ih mogao vidjeti. Ali sada je ostao samo jedan sat do ručka pa bi ipak sve mogao još malo odgoditi. Običavao je o sebi reći da je po prirodi nemiran. Gotovo da je mogao čuti svoju bivšu suprugu Madelene kako kaže “Da, to zvuči bolje od hirovit, nevjeran i u bijegu od samog sebe”. Ali da je bio nemiran, to je također bila istina. Brige su ga zahvatile još u kolijevci. Njegova majka je pričala o tome kako je noćima vikao prve godine. “Malo se smirio kada je naučio hodati. No samo nakratko.” Njegov tri godine stariji brat tisuću puta je pričao o tome kako su prodavali božićna drvca. Jedan od zakupaca koji je od njihove obitelji iznajmio zemljište ponudio je Mansu i njegovu bratu da prodaju božićna drvca. Mans je taman krenuo u školu. No, zbrajati je već znao, znao bi reći njegov brat. Naročito novac. Tako su oni prodavali drvca. Dva klinca od sedam i deset godina. “I Mans je zarađivao jebeno puno više nego mi ostali”, pričao je brat. “Mi nismo mogli shvatiti kako, on je dobivao samo četiri krune po drvcu kao i mi ostali. Ali dok smo mi drugi samo stajali i smrzavali se čekajući da dođe pet sati, Mans je trčkarao naokolo i razgovarao sa svim stričekima i tetama koji bi prolazili i gledali. I ako je netko mislio da je drvce previsoko, on se ponudio da ga odmah malo otpili, tome nije mogao nitko odoljeti, dječaćić s pilom velikom kao i on sam. A sad dolazi ono najbolje: s onih dijelova koje je odrezao otpilio je grane i zatim bi ih zavezao u velike snopove koje je prodavao za pet kruna po komadu. I tih pet kruna išlo je ravno u njegov džep. Zakupac -kako se ono, kvragu, zvao, Martensson, ako se ne varam - bio je izvan sebe. Ali što je mogao napraviti?” Tu je brat napravio stanku u svojoj priči, podignuo obrve u jedan izraz koji je sve rekao o zakupnikovoj nemoći nad lukavim sinom vlasnika zemljišta na kojem je prodavao. “Biznismen”, završio je, “uvijek biznismen.” Sve do svojih sredovječnih godina Mans se suprotstavljao tom etiketiranju. “Pravo nije isto što i biznis”, govorio je. “Naravno da jest, kvragu”, običavao je reći njegov brat. “Naravno da jest, kvragu” Što se tiče njegova brata, on je u mladosti živio u inozemstvu i radio Bog zna što i slično tome. Na kraju se vratio kući, u Švedsku, uspio položiti ispite za socijalnog radnika i sad je bio šef socijalne uprave u Kalmaru. Malo-pomalo Mans se, u svakom slučaju, prestao braniti pred bratom. I zašto bi se uostalom za uspjeh morao uvijek nekome ispričavati?

“Naravno”, sada bi odgovorio, “biznis i novac u banci.” I onda bi običavao pričati o najnovijem autu koji je kupio ili akcijama ili samo o svojem najnovijem mobitelu. Bratovu mržnju Mans je mogao čitati u očima šogorice. Mans to nije shvačao. Njegov brat ulagao je u svoj brak. Djeca su dolazila u posjet. Ne, sada ću to napraviti, pomisli on i ustane iz škripavog stolca. Maria Taube zacvrkutala je jedno bok u telefon i spustila slušalicu. Prokleti klijenti, nazivaju i izbacuju iz sebe tako nelogična i očita pitanja da se na njih ne može odgovoriti. Trebalo joj je pola sata da shvati što zapravo žele. Čulo se kucanje na njezinim vratima i prije no što je uspjela nešto reči pojavila se Mansova glava. Zar zaista nisi ništa naučio u Lundsbergovom internatu? pomislila je ljuto. Na primjer da pričekaš na “uđi”. Kao da je iz njezina smiješka pročitao njezine misli rekao je: - Imaš vremena? Kada je on zadnji put dobio odgovor na to pitanje? mislila je Maria, napravivši rukom pokret pokazujuči na stolac i pritisnuvši tipku na telefonu odbijajuči dolazni poziv. Zatvorio je vrata za sobom. Loš znak. Njezine misli jurile su tražeči nešto što je propustila ili zaboravila napraviti, nekoga klijenta koji bi imao razlog biti nezadovoljan. Ništa joj nije padalo na pamet. To je bilo najgore s ovim poslom. Mogla je podnijeti stres i hijerarhiju i prekovremeni rad, ali ne taj crni bezdan koji bi se ponekad otvarao ispod nečijih nogu. Kao propust koji je Rebecka učinila. Tako se lako može dogoditi da se zametne nekoliko milijuna. Mans je sjeo pogledavajuči naokolo i bubnjajuči prstima po bedru. - Lijepi pogled - smijuljio se. Kroz prozor se vidjela samo prljavo smeđa fasada susjedne zgrade. Maria se ljubazno smješkala, ali nije ništa rekla. Reci što imaš, mislila je. - Kako ide sa... Mans je dopustio da njegov neodređeni pokret ruke prema papirima na njezinu radnom stolu završi njegovo pitanje. - Dobro - odgovorila je i zastala prije nego što je i započela govoriti o onome što trenutačno radi. On to ni ne želi znati, upozorila je samu sebe. - Onda... jesi li se čula s Rebeckom? - upitao je Mans. Ramena Marije Taube spustila su se za jedan centimetar. - Da. - Torsten mi je rekao da je ona ostala tamo gore. - Da. - Što radi? Maria se dvoumila. - Ne znam točno. - Sada prestani s tim, Taube. Znam da je bio tvoj prijedlog da ona otputuje tamo gore. Iskreno ti kažem da ja ne mislim da je to bila tako sjajna ideja. I sada želim znati kako je ona. Napravio je malu stanku. - Ona, zapravo radi ovdje - završio je. - Pitaj je sam - rekla je Maria. - To nije tako lako. Zadnji put kada sam pokušao napravila je jebenu scenu, ako se sječaš. Maria se prisjetila kako je Rebecka odveslala s uredske zabave. Nije baš bila normalna. - Ne mogu s tobom razgovarati o Rebecki. To valjda možeš razumjeti, ona bi bila vrlo ljuta da to sazna.

- A što je sa mnom? - pitao je Mans. Maria Taube se nasmijala popustljivo. - Ti si ionako uvijek vrlo ljut - rekla je. Mans se također smješkao, oraspoložen ovom njezinom malom nepristojnosti. - Sječam se kada si počela raditi kod mene - rekao je. - Pristojna i draga. I radila sve što ti se reklo. - Znam - rekla je. - Što ovaj ured radi od ljudi... Rebecka Martinsson i Nalle pojavili su se pred vratima kuče Sivvinga Fjallborga poput nadničara. Primio ih je kao da ih je očekivao. Pozvao ih je u kotlovnicu. Bella je ležala u drvenoj kutiji s nekoliko prostirača i spavala sa svojim štencima skupljenim na gomilici pod njezinim trbuhom. Otvorila je samo jedno oko i mahnula repom kao pozdrav kad su gosti ušli. Oko jedan sat Rebecka je otišla do Nalleove kuče i pozvonila na vrata. Otvorio je Nalleov otac Lars-Gunnar. Stajao je golem na vratima. Bila je izvana i osjećala se kao sićušna petogodišnjakinja koja pita prijateljeva oca može li on izaći i igrati se s njom. Sivving ja pristavio kavu i postavio na stol debele porculanske šalice s velikim žutim, narančastim i smeđim cvjetnim uzorkom na sebi. Košaricu je napunio kruhom i iz hladnjaka izvadio maslac i paket salame. U podrumu je bilo svježe. Miris pasa i svježe kuhane kave miješao se sa slabim mirisom zemlje i betona. Jesensko sunce upadalo je unutra kroz uski dugački prozor ispod plafona. Sivving je gledao Rebecku. Mora da je odjeću našla u bakinom spremištu. Sjećao se te crne impregnirane jakne s bijelim pahuljama. Pitao se zna li ona da je to bila jakna njezine majke. Vjerojatno ne. I nitko joj sigurno nije rekao koliko je sličila svojoj majci. Ista tamnosmeđa duga kosa i istaknute obrve. Četvrtaste oči i iris u neodređenoj svijetloj pješčanoj boji s tamnim prstenom. Štenci su se probudili. Velike šape i uši, zbrka i lavež, repići kao mali propeleri u ritmu su udarali u rubove kutije. Rebecka i Nalle sjeli su na pod i dijelili svoje sendviče sa psima dok je Sivving raspremao stol. - Ništa ne miriši tako lijepo - rekla je Rebecka prislonivši nos na uho jednog od psića i udahnuvši duboko. - Baš taj nije nikome namijenjen - rekao je Sivving. - Hoćeš ga? Psić je grickao Rebeckinu ruku svojim oštrim zubićima. Krzno mu je bilo čokoladno smeđe boje i tako kratko i mekano da je bilo kao glatka koža. Stražnje šape do pola su mu bile bijele. Stavila ga je natrag u kutiju i ustala. - Ne bi išlo. Čekat ću vani. Bila je blizu da kaže da radi previše da bi imala psa. Rebecka i Sivving vadili su krumpire. Sivving je išao sprijeda i čupao stabljike zdravom rukom. Rebecka ga je slijedila s pijukom. Samo iskopaj - rekao je Sivving - meni je to malo teško. Inače sam mislio zamoliti Lenu, ona dolazi preko vikenda sa sinovima. Lena je bila njegova kći. - Rado ću to napraviti - rekla je Rebecka. Razmicala je zemlju pijukom, to je bilo lako u pješčanoj zemlji i skupljala je krumpire koji su se razdvojili od stabljike i ostali u zemlji. Nalle je trčkarao naokolo po travi vukući tetrijebovo pero zavezano na konopčić i igrao se sa psićima. S vremena na vrijeme Rebecka i Sivving izravnali bi leđa i gledali prema njima. Morali su se nasmijati. Nalle s rukom visoko u zraku u kojoj je držao konop s perom trčao je tutnjajući i visoko dižući koljena.

Psići s bezgraničnom željom za lovom trčali su jedan za drugim. Bella je ležala na boku u travi i grijala se na jesenskom suncu. Ponekad bi podignula glavu kako bi otjerala nekoga dosadnog bumbara ili bi pogledala prema mališanima. Očito nisam normalna, mislila je Rebecka. Ne uspijevam se družiti s kolegama mojih godina s posla, ali s jednim starcem i s jednim retardiranim momkom, s njima osjećam da mogu biti ono što jesam. - Sjećam se kada sam bila mala - rekla je. - Nakon što ste vi odrasli pokupili krumpire uvijek ste navečer zapalili vatru na zemlji. A mi djeca mogli smo peći krumpire koji bi ostali. - Pregorjeli izvana, dobro pečeni ispod toga i sirovi u sredini. Toga se sjećam. I kako ste poslije toga ušli u kuću, čađavi i umrljani zemljom od glave do pete. Rebecka se smješkala tom sjećanju. Tada su naučili da se vatra mora poštovati iako se oni nisu njome bavili. Ali večer nakon skupljanja krumpira bila je iznimka. Tada je vatra bila njihova. Bili su tu ona, bratići, sestrične i Sivvingovi Mats i Lena. Sjedili su mračne jesenske večeri i gledali plamen. Štapovima su raspirivali vatru. Osjećali se baš kao Indijanci iz dječje knjige. Kada bi ušli u kuću, prvo su ušli baki, oko deset-jedanaest navečer, to je bilo gotovo usred noći. Sretni i prljavi. Do tada su odrasli već odavno završili sa saunom. Sjedili su i pijuckali. Baka, supruga strica Affea, Inga-Lill i Sivvingova supruga Maj-Lis pile su čaj. Sivving i stric Affe svaki svoj Tuborg. Sjetila se muškaraca na slici za reklamu za pivo. Ona i ostala djeca znali su da moraju ostati u hodniku. Ne ulaziti u kuhinju puni zemlje. - Evo, dolaze Hotentoti - smijao se Sivving. - Ne znam koliko ih ima jer je u hodniku mračno kao u rudniku, a oni imaju crnu kožu. Smijte se glasno tako da vam se mogu vidjeti zubi. Oni su se smijali. Baka im je dala ručnike. Otrčali su u saunu na obali rijeke koja je još uvijek bila topla. Predsjednik lovačkog društva iz Poikkijarvia Torbjorn Ylitalo bio je u dvorištu i pilio drva kad mu je došla Anna-Maria Mella. Parkirala je auto i izašla. Bio joj je okrenut leđima. Zbog crvenih štitnika za uši nije ju čuo. To je iskoristila da malo pogleda naokolo. Dobro njegovane pelagonije na prozoru iza kockastih kuhinjskih zavjesa. Znači da je najvjerojatnije oženjen. Gredice očišćene od korova. Nijedan opali list na dvorišnoj travi. Ograda lijepo obojena u crvenoj boji s bijelim vrhovima. Anna-Maria je pomislila na vlastitu pljesnivu ogradu i plastičnu boju koja je visjela ispucana na južnoj strani kuće. Sljedeće ljeto moramo je obojiti, mislila je. No, nije li upravo tako razmišljala i prošle jeseni? Torbjorn Ylitalo pilio je drva uz užasnu buku. Kada je odbacio zadnji komad i sagnuo se da uzme novi metar dugi komad, Anna-Maria se oglasila. Okrenuo se, skinuo štitnik za uši, stavio ga oko vrata i ugasio pilu. Torbjorn Ylitalo bio je u šezdesetima. Malo debeljuškast, ali dobro održan na neki način. Ono nešto kose koja mu je ostala na glavi bila je baš kao i njegova brada, siva i uredno podšišana. Kada je maknuo zaštitne naočale, raskopčao je sjajno plavu radnu jaknu i izvadio par elegantnih, Svennis-tip naočala bez okvira koje je na brzinu nataknuo na onaj veliki grumen od nosa. Preplanuo i izgrižen vremenom iznad bijelog vrata. Ušne resice bile su mu dva velika komada viseće kože. Anna-Maria je primijetila da je aparat za brijanje prešao i preko njih. Nije kao kod Sven-Erika, pomislila je. Iz njegovih je ušiju ponekad rasla prava vještičja metla. Sjeli su se u kuhinju. Anna-Maria je prihvatila kavu kada joj je Torbjorn Ylitalo rekao da

misli popiti šalicu kave. Napunio je aparat za filtar kavu te nespretno preturao po zamrzivaču, olaknulo mu je kada je Anna-Maria rekla da neće ništa uz kavu. - Jesi li na godišnjem odmoru pred početak lova na losove? -pitala je Anna-Maria. - Ne, ali znaš da imam pravo na slobodne radne sate. - Mmm, ti si crkveni šumar. - Da. - I predsjednik lovačkog društva i njegov aktivni član. Kimnuo je. Malo su razgovarali o lovu i branju bobičastog voća. Anna-Maria je izvukla blok i olovku iz unutrašnjeg džepa jakne koju nije bila skinula. Stavila ih je na stol ispred sebe. - Kao što sam ti već vani rekla, riječ je o Mildred Nilsson. Čula sam da se ti i ona baš niste slagali. Torbjorn Ylitalo ju je gledao. Nije se smješkao, uopće još to nije učinio. Popio je bez žurbe gutljaj kave, vratio šalicu na tanjurić i upitao: - Tko je to rekao? - Je li to bilo tako? - Što bih mogao reći, nije u redu da se o mrtvima govori loše, ali ona je posijala mnogo razdora i gorčine ovdje u selu. - Na koji način? - Reći ću to bez okolišanja: ona je mrzila muškarce. Iskreno mislim da je htjela da se sve žene u selu rastanu od svojih muževa. I onda nam ne preostaje ništa učiniti. - Jesi li ti oženjen? - Da, naravno. - je li pokušala i tvoju ženu natjerati da se rastane od tebe? - Ne, ne nju. Ali druge. - Zbog čega ste se točno ti i Mildred svađali? - Pa, ovo s ograničenjima u lovačkom društvu bila je njezina vrlo vražja ideja. Još malo kave? Anna-Maria je odmahnula glavom. - Znaš ono, dame biraju. Ona je mislila da to treba biti kriterij po kojem bi mogli produljiti najam na lovišta. - I ti si mislio da je to loša ideja? Osjetila se mala zanesenost u njegovu načinu govora koji je do sada bio gotovo ravnodušan. - Nitko drugi osim nje same vjerojatno nije mislio da je to dobra ideja. Nisam nikakav ženomrzac, ali zar stvarno misliš da ćemo pod istim uvjetima konkurirati za upravljanje tvrtkom, za vladu ili naše malo lovačko društvo. Stvarno bi bila neravnopravnost da ti dobiješ mjesto samo zato jer si žena. I kako bi mogla zadobiti poštovanje? Osim toga: što je krivo u tome da se pusti muškima da se bave lovom. Ponekad mislim da nam je lov zadnji bastion. Pustite nas da imamo bar to u miru. Kvragu, nisam ja inzistirao da budem u njezinoj ženskoj biblijskoj grupi. - Znači, vi ste se svađali zbog toga, ti i Mildred? - Svađali i svađali, ona je znala što ja mislim. - Magnus Lindmark je rekao da bi rado bio stavio pušku u njezinu gubicu. Anna-Maria je na trenutak pomislila je li to trebala reći. No, na kraju krajeva, baš je briga za tog idiota koji je mačkama odrubio glave. Torbjorn Ylitalo nije izgledao uzrujan. Čak se prvi put malo osmjehnuo. Umorno i gotovo neprimjetno.

- Tu se više radi o Magnusovim osobnim osjećajima - rekao je. -Ali Magnus je nije ubio. A nisam ni ja. Anna-Maria nije rekla ništa. - Da sam je ja ubio, bio bih je upucao i zakopao duboko u nekoj močvari - rekao je. - Jesi li znao da je htjela ukinuti vaš najam? - Da, ali nije imala nikoga iz Crkvenog vijeća na svojoj strani, pa to nije imalo nikakva značaja. Torbjorn Ylitalo se ustao. - Čuj, ako nemaš ništa drugo, trebao bih nastaviti s piljenjem drva. Anna-Maria je ustala. Primijetila je kako je maknuo njihove šalice na ploču sudopera. Onda je uzeo vatrostalnu posudu iz aparata u kojem je još bilo vruće kave i stavio je u hladnjak. Ona na to nije ništa rekla. Mirno su se rastali vani u dvorištu. Anna-Maria Mella otišla je od Torbjorna Ylitale. Trebala bi opet otići do Erika Nilssona. Pitati ga zna li tko je poslao one crteže njegovoj supruzi. Parkirala je auto izvan dvorišne ograde svećeničke kuće. Poštanski sandučić bio je prepun novina i ostale pošte, poklopac sandučića bio je skroz podignut. Uskoro bi kiša mogla ispuniti sandučić. Računi, reklamni papiri i novine mogli bi postati velika gruda. Anna-Maria je već prije u svojem životu vidjela takve preplavljene poštanske sandučiće. Susjedi nazivaju, poštanski sandučić izgleda upravo ovako, policija ulazi u kuću, a unutra se nalazi smrt. Na ovaj ili onaj način. Udahnula je. Prvo će probati vrata. Leži li svećeničin suprug unutra, možda su vrata i otvorena. Ako je zaključano, prvo će pogledti kroz prozore u prizemlju. Popela se na verandu pred ulazom u kuću. Bila je ukusno ukrašena bijelo obojenim rezbarijama, tu su bila i dva bijela pletena stolca i velike plave keramičke tegle sa smeđim izgorenim i suhim ostacima ljetnog cvijeća u suhoj zemlji tvrdoj poput cementa. U istom trenutku kada je stavila ruku na kvaku, kvaka se spustila i vrata su se otvorila iznutra. Anna-Maria nije vrisnula. Vjerojatno joj se nije pomaknuo ni jedan mišić na licu. Ali iznutra joj je sve poigravalo. Želudac joj se stisnuo. Izašla je neka žena, samo što se nije sudarila s Anna-Marijom i vrisnula prestravljeno. Bilo joj je četrdesetak godina, imala je širom otvorene tamnosmeđe oči s dugim gustim trepavicama. Nije bila puno viša od Anna-Marie, dakle niska rastom. Ali bila je krhkija i vitkija. Ruka koja je poletjela prema prsima, imala je duge prste i mršavo zapešče. - Ajme - smijala se. Anna-Maria se predstavila. - Tražim Erika Nilssona. - Aha - rekla je žena. - On... nije ovdje. Njezin glas je lelujao. - On se odselio odavde - rekla je. - Dakle, svečeničko imanje pripada Crkvi. Njega, zaista nitko nije otjerao odavde, ali... Oprosti, ja sam Kristin Wikstrom. Ispružila je svoju tanku ruku prema Anna-Mariji. Onda se malo smela i izgledalo je da osječa potrebu da objasni svoju prisutnost. - Moj suprug Stefan Wikstrom će se preseliti u svečeničku kuču sada kada je Mildred... Dakle, ne samo on. Ja i djeca također, naravno. Osmjehnula se ironično. - Erik Nilsson nije maknuo svoj namještaj niti svoje stvari i mi ne znamo gdje je... došla sam vidjeti koliko toga se mora napraviti. - Znači, vas dvoje ne znate gdje je Erik Nilsson? Kristin Wikstrom odmahnula je glavom. - Ni tvoj suprug? - pitala je Anna-Maria.

- Ne, ni on ne zna. - Ne, ali pitam se gdje bi mogao biti. Iznad gornje usnice Kristin Wikstrom stvorile su se male borice. - Zašto ga trebaš? - Nešto bih ga pitala. Kristin Wikstrom odmahivala je polako glavom sa zabrinutim izrazom na licu. - Stvarno bih željela da ga se pusti na miru - rekla je. - Imao je vrlo teško ljeto. Nikakav godišnji odmor. Cijelo vrijeme policija. Novinari, oni čak nazivaju po noči, jesi li znala, a nismo se usudili isključiti telefon jer moja majka je stara i bolesna, zamisli samo ako netko zove zbog nje. I taj strah koji svi osječamo da postoji neki luđak koji... Ne usuđujem se ni djecu negdje poslati same. Cijelo vrijeme se brinem zbog Stefana. Ali tugu za izgubljenom kolegicom nije spomenula, zaključila je Anna-Maria hladno. - Je li on kod kuče? - pitala je Anna-Maria nemilosrdno. Kristin Wikstrom je uzdahnula. Pogledala je Anna-Mariju kao da je ona dijete koje ju je razočaralo. Veoma razočaralo. - Zapravo, ne znam - rekla je. - Nisam ona vrsta žena koja mora imati potpunu kontrolu nad svojim suprugom cijelo vrijeme. - Onda ću prvo otići do svečeničke kuče u Jukkasjarviju, a ako nije tamo, otići ću do grada - rekla je Anna-Maria Mella suzdržavajuči se da ne zakoluta očima. Kristin Wikstrom i dalje stoji pred vratima svečeničke kuče u Poikkijarviju. Ona gleda za crvenim Escortom. Ne sviđa joj se ova policajaka. Njoj se nitko ne sviđa. Ne, naravno da voli nekoga. Ona voli Stefana. I djecu. Ona voli svoju obitelj. U glavi joj je filmski projektor. Ne misli da je to uobičajeno. Ponekad joj se u glavi vrte samo ludorije. Ali ona će sada sklopiti oči i gledati film koji jako voli. Jesensko sunce joj grije lice. Još uvijek je toplo kasno ljeto i teško je za vjerovati da u Kiruni može u ovo doba biti ovako vruče. No i to prija. Jer film je napravljen proljetos. Proljetno sunce ulazi kroz prozor i grije njezino lice. Boje su mekane. Slika je lagano zamagljena tako da izgleda kao da ona ima aureolu oko glave. Sjedi na stolcu u kuhinji. Stefan sjedi na stolcu nasuprot njoj. On se nagnuo naprijed i glava mu je u njezinu naručju. Njezine ruke prelaze po njegovoj kosi. Ona kaže: ššššš. On plače. “Mildred”, kaže on. “Ja više ne mogu to izdržati.” Sve što bi on želio je mir i tišina. Mir na poslu. Mir kod kuče. Ali s Mildred koja si je svoj otrov u vjerskoj zajednici... Ona ga miluje po njegovoj mekanoj kosi. To je sveti trenutak. Stefan je tako jak. On nikada ne traži utjehu od nje. Ona uživa u tome da mu može biti sve. Nešto je natjera da podigne pogled. U otvoru vrata stoji njihov najstariji sin Benjamin. Bože dragi, kako li samo izgleda s tom dugom kosom i tim uskim, crnim, razderanim trapericama. On gleda svoje roditelje. Ne ispušta ni glas. U očima mu se vidi neobuzdanost. Ona miče obrvama da mu da do znanja da nestane. Ona zna da Stefan ne želi da ga djeca vide u ovakvom stanju. Film je završio. Kristin se hvata za ogradu pred vratima. Ovo će biti njezina i Stefanova kuča. Ako Mildredin suprug misli da može samo tako ostaviti namještaj i. da se nitko neče usuditi maknuti ga, onda se vara. Kada odlazi do auta, dopušta da joj se film još jedanput odvrti u glavi. Ovoga puta u montaži izbacuje sina Benjamina. Anna-Maria je ušla u dvorište svečeničke kuče u Jukkasjarviju. Pozvonila je, ali nitko nije otvorio. Kada se okrenula, jedan momčić je dolazio prema kući. Bio je istih godina kao Marcus, petnaest možda. Imao je dugu kosu obojenu u crno. Ispod očiju je imao crnilo od olovke za oči. Na sebi je imao izlizanu crnu kožnu jaknu i crne uske hlače s velikim rupama na koljenima. - Ej! - viknula je Anna-Maria. - Stanuješ li ti ovdje? Tražim Stefana Wikstrom a, znaš li

ti...

Dalje nije stigla. Momak se zagledao u nju. Onda se okrenuo i potrčao. Otrčao je stazom. Za trenutak Anna-Maria je osjetila da bi trebala potrčati za njim i uhvatiti ga, ali se predomislila. Zašto bi? Sjela je u auto i odvezla se prema gradu. Dok je vozila kroz selo gledala je hoće li gdje vidjeti onog momka u crnom. Nije ga vidjela. Je li on mogao biti jedno od djece svećeničke obitelji? Ili je to bio netko tko je možda htio provaliti u kuću? Pa je ostao iznenađen da je netko tamo. Još nešto joj se motalo po glavi. Supruga Stefana Wikstroma. Ona se zove Kristin Wikstrom. Kristin. To ime joj je bilo poznato. Onda se sjetila. Skrenula je na rub ceste i zaustavila auto. Ispružila se prema hrpi Mildredinih pisama koje je Fred Olsson sortirao i po njegovu su mišljenju bila značajnija. Dva od njih bila su potpisana s “Kristin”. Anna-Maria ih je pregledala. Jedno je bilo datirano u ožujku i bilo je napisano kičastim stilom: “Ostavi nas na miru. Želimo samo mir i tišinu. Mojem suprugu je potreban mir na poslu. Hoćeš li da te molim na koljenima? Ja jesam na koljenima. I molim te: Ostavi nas na miru.” Drugo je bilo datirano oko mjesec dana kasnije. Lako se vidjelo da ga je pisala ista osoba, ali rukopis je bio malo nemarniji, donji dio slova g bio je vrlo dugačak, a neke riječi bile su neuredno prekrižene: “Ti možda misliš da mi ne ZNAMO. Ali svima je jasno da nije bila slučajnost da si tražila službu u Kiruni samo godinu dana nakon što je moj suprug dobio ovdje službu. Ali ja te UVJERAVAM, mi ZNAMO. Ti surađuješ sa skupinama i organizacijama kojima je JEDINI zadatak da rade protiv njega. Ti truješ bunare svojom MRŽNJOM. Tu MRŽNJU ćeš sama popiti!” Što ću sada? mislila je Anna-Maria. Da se vratim natrag i pritisnem je uza zid. S mobitela je nazvala Sven-Erika. - A da ipak razgovaramo s njezinim suprugom - predložio je on. - Ja sam ionako na putu do vjerske zajednice da pregledam knjigovodstvo one vučje zaklade. Stefan Wikstrom teško je uzdisao iza svojega radnog stola. Sven-Erik zauzeo je mjesto u fotelji za posjetitelje. Anna-Maria je stajala s prekriženim rukama naslonjena na vrata. Ponekad je bila tako... netaktična, mislio je Sven-Erik i gledao Anna-Mariju. Zapravo je on sam trebao obaviti razgovor s tim tipom, to bi bilo bolje. Anna-Maria ga nije voljela, a to nije ni pokušavala sakriti. Naravno, Sven-Erik je također čitao o svađi između Mildred i ovoga svečenika, ali sada su tu bili poslovno. - Da, poznata su mi ta pisma - rekao je svečenik Lijevi lakat bio mu je na radnom stolu, a glava mu je bila naslonjena na vrhove prstiju. - Moja supruga... ona... ona je ponekad zločesta. Ne da je psihički bolesna, ali ponekad je nestabilna. Ovo, zapravo, nije ona kakva je zapravo. Sven-Erik Stalnacke i Anna-Maria Mella su šutjeli. - Ona katkad vidi duha usred danjeg svjetla. Ona ne bi nikada... ne mislite valjda... ? Maknuo je glavu s ruke i dlanom udario po stolu. - Ovo je u svakom slučaju apsurdno. Isuse Bože, Mildred je imala stotinu neprijatelja. - Među njima i tebe? - pitala je Anna-Maria. - Ne, zaista. Zar sam i ja osumnjičen? Ja i Mildred smo se razilazili u nekim činjenicama, to je istina, ali da ja ili sirota Kristin imamo bilo što s njezinim umorstvom...

- Mi to nismo ni napomenuli - rekao je Sven-Erik. Skupio je obrve na način koji je natjerao Anna-Mariju da šuti i sluša. - Što je rekla Mildred o ovim pismima? - pitao je Sven-Erik. - Ona me obavijestila da ih je dobila. - Što misliš zašto ih je sačuvala? - Ne znam, osobno čuvam sve božične čestitke koje dobijem. - Je l’ još netko znao za njih? - Ne, i bio bih vam zahvalan da to tako i ostane. - Znači, Mddred nije nikome drugome rekla za njih? - Ne, koliko je meni poznato. - Jesi li joj zbog toga bio zahvalan? Stefan Wikstrom je žmirnuo. - Molim? Gotovo je izgledalo kao da će prasnuti u smijeh. Zahvalan. Zar je on trebao biti zahvalan Mildred? Ta misao je bila tako komična! Ali što je trebao reći? Nije mogao reći ništa. Mildred ga je još uvijek držala zatvorenog. A njegovu suprugu stavila je kao bravu. I očekivalo se da joj bude zahvalan. Sredinom svibnja on se ponizio i otišao do Mildred. Molio ju je da mu da pisma. Pravio joj je društvo u šetnji niz ulicu Skolgatan na putu prema bolnici. Išla je nekome u posjet. To je bio najgori dio godine. Naravno ne kod kuće u Lundu. Već u Kiruni. Ulice su bile pune sitnog šljunka i raznovrsnog smeća koje se pojavilo nakon što se otopio snijeg. Nikakva zelenila. Samo prljavština, smeće i te nakupine šljunka. Stefan je telefonom razgovarao sa svojom suprugom. Bila je s dvoje najmlađe djece kod svoje majke u Katrineholmu. U glasu joj se osjetilo da je sretnija. Stefan gleda Mildred. I ona izgleda sretno. Okreće lice prema suncu i tu i tamo udahne duboko s pravim zadovoljstvom. To mora biti blagoslov nemati osjećaj za ljepotu. Tada ti šljunak i prljavština ne mogu promijeniti raspoloženje. To je zaista čudno, misli on, ne bez gorčine, da je Kristin sretnija i izvlači snagu u tome što je na neko vrijeme razdvojena od njega. To svakako nije njegova slika o braku, ljudi prikupljaju snagu jedno od drugog i podržavaju jedno drugo. Da ona nije onakva podrška kakvu je očekivao, već je odavno prihvatio kao činjenicu. Ali sada počinje osjećati da i ona ne misli da je on dovoljan za nju. “Oh, još neko vrijeme”, odgovorila je neodređeno kada ju je pitao koliko dugo će još ostati. Mildred mu nije htjela dati pisma. - Možeš mi u bilo kojem trenutku uništiti život - kaže joj uz kiseli osmijeh. Odmah ga je pogledala. - Onda trebaš vježbati na tome da mi vjeruješ - kaže ona. Gleda je sa strane. Dok idu tako jedno pokraj drugoga dolazi do izražaja kako je sićušna. Njezini prednju zubi zaista su neprirodno tanki. Na svaki način nalikuje na poljskog miša. - Mislim pokrenuti pitanje o najamnim lovišta u vezi s lovačkim društvom iz Poikkijarvia u Crkvenom viječu. Najamnina istječe u srpnju. Ako to iznajmimo nekome tko može platiti... On ne može vjerovati svojim ušima. - Znači, tako je to, kaže on i sam se iznenadi kako mimo zvuči. Prijetiš mi! Ako glasam da se najam produlji, ti češ im reči o Kristin. To je nisko, Mildred. Sada stvarno pokazuješ svoje pravo lice. On osječa kako mu usta žive vlastitim životom. Iskrivljuju se u grimasu vrlo blizu plaču. Ako Kristin dobije samo malo vremena da se odmori, vratit će se u ravnotežu. Ali ako

ovo s pismima izađe u javnost, on zna da ona to neče podnijeti. Več može čuti kako optužuje ljude da joj govore iza leđa. Steči će još više neprijatelja. Onda će započeti ratove na nekoliko fronti istodobno. I onda će sve otići kvragu. - Ne - kaže Mildred. - Ja ne prijetim. Neču nikome ništa reči. Samo bih željela da me ti... - Da ti budem zahvalan? - ...podržiš u jednoj jedinoj stvari - kaže ona umorno. - Da idem protiv svoje savjesti? Sada se ona uspalila. Pokazuje svoj pravi karakter. - Daj, molim te! To bi se teško moglo tako nazvati. Pitanje savjesti. Sven-Erik Stalnacke ponovio je svoje pitanje: - Jesi li joj bio zahvalan zbog toga? Buduči da niste bili baš najbolji prijatelji, bilo je vrlo velikodušno od nje da nikome nije ništa rekla o pismima. - Da - izbacio je Stefan nakon kratkog trenutka iz sebe. Sven-Erik je nešto promrmljao. Anna-Marija se odmaknula od vrata. - Još nešto - rekao je Sven-Erik. - Računovodstvene knjige vučje zaklade. Jesu li one ovdje u zgradi vjerske zajednice? Zjenice Stefana Wikstroma micale su se nervozno po bjeloočnicama kao akvarijske ribice u staklenoj posudi. - Molim? - Računovodstvene knjiga vučje zaklade, jesu li ovdje? - Da. - Rado bismo ih pogledali. - Ne biste li trebali imati neku vrstu sudskog naloga za to? Anna-Maria i Sven-Erik na brzinu su se pogledali. Sven-Erik je ustao. - Oprostite - rekao je. - Moram na zahod, gdje...? - Lijevo, kroz tajništvo i onda opet nalijevo. Sven-Erik je nestao. Anna-Maria je izvukla kopiju crteža na kojem je Mildred obješena. - Netko je ovo poslao Mildred Nilsson. Jesi li ovo već vidio? Stefan Wikstrom je uzeo crtež. Njegova ruka nije drhtala. - Ne - rekao je. Pružio joj ga je natrag. - Ti nisi primio ništa slično? - Ne. - I nemaš pojma tko je to mogao poslati? Nikada nije to spomenula? - Ja i Mildred nismo baš bili bliski. - Mogao bi napisati listu ljudi s kojima je ona po tvojem mišljenju imala kontakt. Mislim na one koji su radili u crkvi ili ovdje u vjerskoj zajednici. Anna-Maria Mella gledala ga je dok je pisao. Nadala se da će Sven-Erik brzo obaviti ono što je radio tamo vani. - Ti imaš djecu? - pitala je. - Da. Tri sina. - Koliko godina ima najstariji? - Petnaest. - Kako izgleda? Nalikuje li na tebe ili? Glas Stefana Wikstroma postao je malo opušteniji. - Na to je teško odgovoriti. Ne može se znati kako izgleda ispod sve te obojene kose i šminke. On je u... jednoj fazi.

Podignuo je pogled i osmjehnuo se. Anna-Maria je razumjela da je taj očev osmijeh i ta neprirodna stanka te riječ “faza” bilo nešto što je on rutinirano upotrebljavao kada je pričao o svojem sinu. Osmijeh Stefana Wikstrooma je nestao. - Zašto pitaš za Benjamina? - pitao je. Anna-Maria je uzela listu iz njegove ruke. - Hvala na pomoći - rekla je i otišla. Sven-Erik Stalnacke je ravno iz ureda Stefana Wikstroma otišao u tajništvo. Tamo su se bile tri žene. Jedna od njih zalijevala je cvijeće na prozorima, druge dvije sjedile su ispred svojih računala. Sven-Erik je prišao jednoj od njih i predstavio se. Bila je njegovih godina, tek navršenih šezdeset, sjajnog vrha nosa i ljubaznih očiju. - Želio bih pogledali poslovne knjige Vučje zaklade - rekao je. - Okej. Otišla je prema policama i vratila se s gotovo praznom mapom. Sven-Erik je zamišljeno gledao nekoiliko papira koji su bili unutra. Poslovne knjige trebale bi sadržavati hrpu papira, računa, lista i brojeva. - Zar je to sve? - pitao je sumnjičavo. - Da - rekla je. - Tu nema previše transakcija, uglavnom uplate. - Ovo ću posuditi na neko vrijeme. Ona se nasmijala. - Možeš to zadržati, to su samo ispisi i kopije. Ja ću izvuči nove iz računala. - Čuj - rekao je Sven-Erik stišavši glas. - Trebao bih te nešto pitati, možemo li... Glavom je pokazao prema praznim stepenicama. Žena je izašla nakon njega. - Ima jedan račun koji se tiče izdataka za obrazovanje - rekao je Sven-Erik. - Vrlo velika... - Da - rekla je žena. - Znam na što misliš. Zamislila se na trenutak, kao da se pripremala za važnu izjavu. - Bilo je nešto nepravilno - rekla je. - Mildred je bila vrlo ljuta. Stefan i njegova obitelj otišli su na godišnji odmor u SAD potkraj svibnja. S novcem iz zaklade. - Kako je to mogao učiniti? - On, Mildred i Bertil bili su potpisnici u zakladi svaki za sebe. Stoga nije bilo problema. On je vjerojatno mislio da to nitko neče primijetiti ili je to učinio da je iznervira, ne znam. - Što se dogodilo? Žena ga je pogledala. - Ništa - rekla je. - Prekrižili su tu rubriku. I Mildred je rekla da je on posjetio Yellowstone gdje vode neki program o vukovima, pa koliko ja znam, nije bilo neke veče svađe zbog toga. Sven-Erik joj je zahvalio i ona se vratila na svoje mjesto pred računalom. Razmišljao je da li da se vrati u Stefanov ured i pita i njega o tom putu. Ali za to nije bilo žurbe, s njim mogu razgovarati o tome sutra. Instinktivno je osjećao da mora malo promisliti. A u međuvremenu nije imalo smisla zastrašivati ljude. - Nije ni trepnuo - rekla je Anna-Maria Sven-Eriku u autu. -Kada sam Stefanu Wikstromu pokazala crtež nije ni trepnuo. Ili je totalno bezosjećajan ili je bio potpuno zaokupljen time da sakrije ono što osjeća. Znaš, čovjek se može toliko koncentrirati da bude miran da zaboravi da ipak nekako mora reagirati. Sven-Erik je mrmljao. - Mogao je pokazati bar neku vrstu interesa - nastavila je Anna-Maria. - Malo dulje gledati. Tako bih ja reagirala. Malo bih se uzrujala da se radi o osobi do koje mi je stalo. Ili bih barem bila znatiželjna ako je nisam poznavala ili čak ako je nisam voljela. Malo bih

dulje promatrala crtež. On zapravo nije odgovorio na moje zadnje pitanje, mislila je kasnije. Kada sam ga pitala ima li neku ideju tko je to mogao poslati? Rekao je samo da on i Mildred nisu bili bliski. Stefan Wikstrom otišao je u tajništvo. Osjećao je laganu mučninu. Trebao je otići kući na večeru. Žene u tajništvu gledale su ga radoznalo. - Postavljali su mi rutinska pitanja o Mildred - rekao je. Kimale su glavom, ali mogao je vidjeti da se još uvijek pitaju o čemu se radilo. Koje riječi. Rutinska pitanja. - Jeste li vi razgovarale s njima? - pitao je. Žena koja je razgovarala sa Sven-Erikom je odgovorila. - Da, onaj veliki tip htio je vidjeti poslovne knjige vučje zaklade. Stefan se ukočio. - Ti im to naravno nisi dala? Oni nemaju nikakvo pravo da... - Naravno da jesam! Tamo ionako nema nikakvih tajni, zar ne? Gledala ga je oštro. Osjećao je poglede i drugih dviju žena. Onda se okrenuo na peti i s nekoliko se velikih koraka vratio u svoju sobu. Župnik je mogao reći što god hoće. Stefan je morao s njim razgovarati. Nazvao je Bertila na njegov mobitel. Župnik je bio u autu. Njegov bi se glas ponekad gubio. Stefan mu je ispričao da je došla policija. I da su uzeli sa sobom poslovne knjige zaklade. Bertil nije izgledao uzrujano. Stefan je rekao da budući da su obojica u vijeću i zakladi, formalno nije napravljeno ništa pogrešno, ali svejedno. - Ako to izađe u javnost, zna se kako će to zvučati. Prikazat će nas kao lopove. - Bit će u redu - rekao je župnik mirno. - Čuj, moram se parkirati, čujemo se. Zbog njegove mirnoće, Stefan je shvatio da ga župnik neće podržati ako se pročuje o njegovu putu u SAD. On neće nikada priznati da su obojica bili uključeni u taj plan. “U zakladi ima puno novca koji se trenutačno ne koristi”, rekao je župnik osobno. I onda su razgovarali o nekoj vrsti kompenzacije koju može obaviti na tom putu. Sjedili su u vijeću zbog zaklade o zaštiti životinja, ali nisu ništa znali o vukovima. Zato su odlučili da će Stefan otputovati u Yellowstone. A nekako se dogodilo da su s njim išli Kristin i sinovi. Tako ih je privolio da se vrate kući iz Katrineholma. Podrazumijevalo se da nitko nije ni mislio reći Mildred da je novac za put uzet iz zaklade. No, netko iz tajništva ipak nije mogao odoljeti da ne ode do nje i sva joj ispriča. Ona ga je suočila s tim kada se vratio s puta. Objasnio joj je da bi netko u vijeću zaklade ipak treba nešto znati o tome. On je također bio najbolji izbor kao lovac i ljubitelj šuma. Mogao je zadobiti poštovanje i razumijevanje koje Mildred ne bi dobila ni da pokušava tisuću godina. Očekivao je izljev bijesa. Mali dio njega gotovo da je jedva čekao da se to dogodi. Veselio se crvenoj demonstraciji nje koja je potpuno izgubila kontrolu nasuprot plavom temelju njegove mirnoće i staloženosti. Umjesto toga, samo se naslonila na njegov radni stol. Teško, na neki način zbog kojeg je on na trenutak pomislio da je možda bila potajno bolesna, bubrezi ili srce. Okrenula se licem prema njemu. Bijelo ispod proljetne preplanulosti. Oči su joj bile dva crna kruga. Poput smiješne krpene životinje s gumbima kao očima koja je oživjela i počela govoriti i odjednom postala vrlo zastrašujuća, - Kada budem razgovarala s Crkvenim vijećem o najamnini lovišta na godišnjoj skupštini, ti se nećeš miješati, jesi li razumio? -rekla je. - Inače će policija istražiti je li ovo bilo ispravno ili pogrešno. Pokušao joj je reći da se ponaša smiješno.

- Sam odluči - rekla je. - Ne mislim ti popuštati zauvijek. U čudu je gledao za njom. Kada mu je ona to popuštala? Bila je kao kopriva. Stefan je mislio na župnika. Mislio je na svoju suprugu. Mislio je na Mildred. Mislio je na poglede žena iz tajništva. Odjednom je izgledalo kao da je izgubio kontrolu nad disanjem. Dahtao je kao pas u vrućem autu. Mora se pokušati smiriti. Mogu se izvući iz ovoga, mislio je. Što nije u redu sa mnom? Još dok je bio dječak, uvijek je birao prijatelje koji su ga tlačili i iskorištavali. Trebao im je uvijek obavljati neke poslove i davati im svoje slatkiše. Kasnije bušiti gume i bacati kamenje kako bi dokazao da župnikov sin nije neka tamo kukavica. I sada, kao odrasla osoba, tražio je ljude i situacije u kojima su ga tretirali kao da je smeće. Zgrabio je telefon. Samo jedan poziv. Lisa Stockel sjedi na stepenicama svoje kućice od paprenjaka. Škripavi ispitni zadatak slastičara kako ju je zvala Mimmi. Ona će uskoro krenuti prema gostionici. Tamo večera svaki dan. Mimi ne izgleda kao da misli da je to nešto čudno. U kuhinji Lisa ima samo jedan duboki tanjur, jednu žlicu i otvarač za konzerve za mačju hranu. Psi švrljaju dvorištem mašući repovima. Njuše i pišaju po grmovima ribizla. Misli o tome kako su iznenađeni kad ne viče na njih. Pišajte gdje hoćete, misli ona osmjehujući se lagano. Tvrdoća u ljudskom srcu je čudna stvar. Kao tabani po ljeti. Može se trčati po šišarkama i šljunku. Ali rasiječe li se peta, rana je duboka. Tvrdoća nikad nije bila njezina snaga. Sada je ona njezina slabost. Pokušava naći riječi da kaže Mimmi, ali to je potpuno beznadno. Sve to što joj je trebala reći, trebala je učiniti odavno i sada je prekasno. I što bi joj rekla? Istinu? Da, baš. Prisjeća se kad je Mimmi imala šesnaest godina. Ona i Tommy već su mnogo godina bili rastavljeni. On se opijao preko vikenda. Bila je sreća da je bio tako dobar na svojem poslu. Dok god je imao posao, držao se podalje od piva od ponedjeljka do četvrtka. Mimmi se brinula. Naravno. Mislila je da bi Lisa trebala s njim razgovarati. Pitala ju je: “Zar te nije briga za tatu?” Lisa je odgovarala da je. To je bila laž. Ona koja je odlučila da više neće lagati. Ali Mimmi je bila Mimmi. Lisu nije bilo uopće briga za Tommyja. “Zašto si se uopće udavala za tatu?” pitala ju je jednom Mimmi. Lisa je shvatila da nije imala pojma. Bila je zatečena tim otkrićem. Nije se uspjela sjetiti što je mislila ili osjećala u razdoblju kada su počeli izlaziti, odlazili u krevet, zaručili se, kada je dobila njegov žig na svojem prstu. A onda je došla Mimmi. Ona je bila prekrasno dijete. No istovremeno okov koji je Lisu zauvijek vezao za Tommyja. Sumnjala je u svoje majčinske osjećaje. Što bi majka morala osjećati za svoje dijete? Ona to nije znala. “Mogla bih umrijeti za nju”, mislila je ponekad dok bi stajala i gledala Mimmi kako spava. Ali to, zapravo, nije značilo ništa. To je bilo kao obećati nekome putovanje u inozemstvo ako bi se dobio jedan milijun na lutriji. Lakše je bilo teoretski umrijeti za djecu nego sjesti do njih i čitati im četvrt sata. Uspavana Mimmi činila ju je bolesnom od čežnje i kajanja. Budna Mimmi sa svojim ručicama kojima je išla po njezinu licu i ispod njezinih rukava tražeći kontakt i bliskost stvarala joj je trnce u tijelu. Osjećala je da nema mogućnosti izvući se iz tog braka. A kada je kasnije napokon to ipak učinila, bila je iznenađena kako je sve lako prošlo. Trebalo se samo spakirati i otići. Suze i vikanje bili su samo dolijevanje ulja na vatru. Sa psima situacija nije nikada komplicirana. Njih nije briga za njezinu nespretnost. Oni su potpuno iskreni i neumorno sretni. Kao Nalle. Lisa se mora nasmijati kada pomisli na njega. Ona to može primijetiti i na njegovoj novoj prijateljici, onoj Rebecki Martinsson. Kada ju je Lisa vidjela prvi put u utorak navečer imala je kaput do ispod koljena i sjajni šal, vjerojatno čista svila. Neka tajnica velike

zvjerke ili što je već bila. I bila je nekako, možda za mikrosekundu, prespora. Kao da je uvijek prvo promislila prije nego bi što rekla, gestikulirala ili se čak lagano osmjehnula. Nallea nije briga za to. On uđe ljudima lako u srce. Jedan dan s Nalleom, i Rebecka ide naokolo u impregniranoj jakni iz sedamdesetih, s kosom skupljenom običnom gumicom, onom kojom se iščupa pola kose kada je se makne. I on ne zna lagati. Svaki drugi četvrtak Mimmi servira poslijepodnevni čaj u gostionici. To je postao takav događaj da žene iz grada dolaze u Poikkijarvi zbog toga. Svježe pečena slatka peciva i marmelada, sedam vrsta kolača. Prošli četvrtak je Mimmi vrlo strogo upitala: Tko je zagrizao sve ove kolačiće? Nalle koji je sjedio i jeo svoju užinu, sendviče i mlijeko, munjevito je ispružio ruku u zrak i odmah priznao: “Ja!” Blagoslovljeni Nalle, misli Lisa. Upravo riječi koje je Mildred izgovorila tisuću puta. Mildred. Kada se Lisina tvrdoća raspukla, Mildred se ulila unutra. Lisa je bila zaražena. Prošlo je samo tri mjeseca otkad su ležale na razvučenoj klupi u kuhinji. To se često događalo jer bi psi zauzeli krevet, a Mildred ju je molila: “Ne tjeraj ih, zar ne vidiš kako im je lijepo?” Početkom lipnja Mildred je zaista imala posla preko glave. Kraj je školske godine, krizmanje, završavale su dječje vjerske grupe, tinejdžerske vjerske grupe, crkvena mladež i hrpa vjenčanja. Lisa leži na lijevom boku poduprta laktom. U desnoj ruci drži cigaretu. Mildred spava ili je budna, negdje između vjerojatno. Njezina leđa potpuno su dlakava, pokrivena mekanim dlačicama koje rastu nadolje prema kičmi. To je dodatni dar, to da Lisa koja je luda za psima ima dragu čija su leđa kao trbuščič šteneta. Ili možda vuka. - Što je to s tobom i tim vukom? - pita Lisa. Mildred je imala pravu vučju godinu. Dobila je devedeset sekundi na vijestima da govori o vuku. Zbor Tisuču tonova organizirao je koncert, a sav novac je otišao zakladi. Ona je čak držala propovijedi o vučici. Mildred se okrene na leđa. Uzme cigaretu iz Lisine ruke. Lisa šara prstom po njezinu trbuhu. - Pa - kaže ona i vidi se da se prisiljava da odgovori na pitanje. -Ima nešto s vukovima i ženama. Mi sličimo jedni drugima. Gledam tu vučicu i ona me podsječa za što smo stvoreni. Vukovi su nevjerojatno izdržljivi. Zamisli da oni žive u polarnim područjima na minus pedeset i u pustinjama na plus pedeset. Oni su izrazito teritorijalno ograđeni, određuju svoje granice neumoljivo. A lutaju daleko i slobodno. Čopor si međusobno pomaže, vjerni su, vole svoje mlade iznad svega. Oni su kao mi. - Ti nemaš mlade - kaže Lisa i gotovo odmah požali što je to rekla, no Mildred to nije dirnulo. - Ja imam vas - smije se ona. - Oni se usuđuju ostati kad je potrebno - nastavila je Mildred svoju propovijed - oni se usuđuju otići kad je potrebno, oni se usuđuju svađati i čvrsto ostati pri svojem stavu ako je potrebno. I oni su... živi. I sretni. Ispuše dim, pokušava raditi krugove dok razmišlja. - To ima veze s mojim shvačanjem vjere - kaže. - Cijela Biblija je puna muškaraca s njihovim velikim misijama, koje dolaze prije svega, i žene i djece i..., da, svega. I Abraham i Isus i... Moj je otac išao njihovim stopama u svojem svečeničkom pozivu, možeš biti sigurna. Majka se trebala brinuti za kuče u kojima smo živjeli, za odlaske zubaru i za pisanje božičnih čestitki. Ali za mene je Isus taj koji dopušta ženama da počinju misliti, da raskinu s nečim ako moraju, da budu kao vučica. A kada želim biti ogorčena i cendrava, tada mi kaže: daj, prestani, bolje budi sretna.

Lisa i dalje crta po Mildredinu trbuhu, kažiprst prelazi preko prsa i kukova. - Ti znaš da je oni mrze? - kaže ona. - Koji oni? - pita Mildred. - Muški u selu - kaže Lisa. - Oni iz lovačkog društva. Torbjorn Ylitalo. Početkom osamdesetih bio je osuđen za krivolov. Ubio je jednog vuka dolje u Dalarnama. Njegova supruga je odande. Mildred se uspravila i sjela. - Šališ se! - Ne šalim se. Zapravo, trebala mu je biti oduzeta lovačka dozvola. Ali znaš, Lars-Gunnar je bio policajac. A policijska uprava odlučuje o tome i on je potegnuo svoje veze i tako... Kamo ideš? Mildred je poskočila s klupe. Psi upadaju u kuhinju. Vjeruju da će biti pušteni van. Ali nju nije briga za njih. Oblači se na brzinu. - Kamo ideš? - pita opet Lisa. - Taj jebeni klub starkelja - viče Mildred. - Kako si mogla? Kako si to mogla držati za sebe cijelo ovo vrijeme? Lisa sjedne. Ona je to oduvijek znala. Ona je bila udana za Tommyja, a Tommy je bio prijatelj s Torbjornom Ylitalom. Ona gleda Mildred koja bezuspješno pokušava staviti sat na ruku pa ga umjesto toga stavlja u džep. - Oni besplatno love - pišti Mildred. - Crkva ih opskrbljuje sa svime, a oni ne puštaju nijednu jebenu osobu preko mosta, naročito ne žene. A žene, one rade i sređuju i čekaju da dobiju svoju plaču na nebu. Tako sam jebeno umorna od svega toga. Ovo zaista šalje znak O tome kako Crkva gleda na muškarce i žene, ali sad ću ih sjebati! - Bože, koliko ti psuješ! Mildred se okrenula prema Lisi. - I ti bi trebala! - kaže ona. Magnus Lindmark stajao je u sumrak u kuhinji pred prozorom. Nije upalio svjetlo. Sve konture i predmeti vani i unutra postali su nejasni, počeli su nestajati, bili su na putu u tamu. Usprkos tome, on je ipak jasno vidio vodu lovačkog društva Lars-Gunnara Vinsu i predsjednika lovačkog društva Torbjorna Ylitala kako dolaze putem prema njegovoj kuči. Držao se iza zavjese. Koji kurac hoče? I zašto nisu došli autom? Jesu li parkirali automobile malo dalje i pješačili zadnji dio puta? Zašto? Ispunila ga je golema nelagoda. Što god da su oni sada htjeli, on će im zapravo reči da nema vremena. Za razliku od njih, on je zapravo imao posao. No, dobro, Torbjorn Ylitalo je bio šumar, ali on nije, kvragu, ništa radio, to nije mogao nitko poreči. Magnus Lindmark nije često imao posjete otkad je Anki otišla sa sinovima. Prije je mislio da je užasno zamorno sa svim njezinim rođacima i prijateljima koji su dolazili sinovima. I nije bio njegov stil praviti se gostoljubiv i srediti se za goste. Pa je na kraju bilo tako da su njezine sestre i prijateljice odlazile kada bi on došao kući. To mu je super odgovaralo. Bilo mu je nepodnošljivo što su ljudi mogli satima sjediti i blebetali. Zar nisu imali ništa pametnije za raditi? Sada su oni stajali na verandi pred vratima i kucali. Magnusov auto stajao je na dvorištu pa se nije mogao pretvarati kao da nije kod kuće. Torbjorn Ylitalo i Lars-Gunnar Vinsa ušli su u kuću ne čekavši da im Magnus otvori vrata. Stajali su u kuhinji. Torbjorn Ylitalo je upalio svjetlo. Lars-Gunnar ogledavao se naokolo. Magnus je iznenada i sam mogao vidjeti svoju kuhinju. - Malo je... Puno toga se skupilo - rekao je. Sudoper je bio prepun neopranog posuđa i praznih tetrapaka od mlijeka. Dvije papirnate vrećice pune smrdljivih praznih limenki od piva

stajale su pred vratima. Odjeća na podu koju je tamo bacio kada se išao tuširati, trebao ju je odnijeti u praonicu u podrumu. Stol prepun reklama, pošte, starih novina i tanjur u kojem se kiselo mlijeko sasušilo i raspucalo. Na radnoj plohi pokraj mikrovalne pećnice ležao je rastavljeni brodski motor koji je nekom prigodom trebao popraviti. Magnus im je ponudio, ali nijedan od njih nije želio kavu. Ni pivo. Magnus je uzeo jedno pivo, već peto te večeri. Torbjorn je odmah prešao na stvar. - Što ti to radiš i govoriš policiji? - pitao ga je. - Na koji kurac misliš? Oči Torbjorna Ylitala su se suzile. Lars-Gunnar Vinsa postao je još jače uznemiren. - Dečko, ne pravi se lud - rekao je Torbjorn. - Da sam ja htio ubiti svećenicu. - Ah, gluposti! Ona policajka je puna govana, ona... Više nije uspio ništa reći. Lars-Gunnar napravio je korak naprijed i ošamario ga, da, to je bilo kao da je dobio šamar od grizlija. - Nećeš nam lagati ravno u oči! Magnus je žmirkao i podignuo ruku prema užarenom obrazu. - Koji ti je - zakukao je. - Uvijek sam ti čuvao stranu - rekao je Lars-Gunnar. - Ti si jebeni luzer, to sam uvijek mislio. Ali zbog tvojeg oca primili smo te u grupu. I ostao si u njoj usprkos tvojim jebenim nepodopštinama. U Magnusu se pojavio prkos. - Što? A ti si kao bolji? Finiji si od mene, je li? Sada ga je Torbjorn odgurnuo udarivši ga rukom u prsa. Magnus se zateturao unatrag udarivši bedrom u kuhinjsku radnu plohu. - Sad slušaj, dečko. - Ja sam te podnosio - nastavio je Lars-Gunnar. - Čak i onda kada si isprobavao novu pušku i s trendovima pucao u prometne znakove. Onda ona jebena tučnjava u lovačkoj kolibi pretprošle godine. Ti ne podnosiš alkohol. Ali svejedno piješ i radiš jebeno glupe stvari. - Koja jebena tučnjava, to je bio onaj Jimmyjev rođak koji... Novi udarac u prsa od Torbjorna. Magnus je ispustio limenku s pivom iz ruke. Ostala je ležati na podu. Pivo se razlijevalo po podu. Lars-Gunnar obrisao je znoj s čela. Curio mu je oko obrva dolje prema obrazima. - A oni jebeni mačiči... - Da, kvragu - složio se s njim Torbjorn. Magnus se smijao pijano i izgledao malo glupo. - Koji kurac, nekoliko mačaka... Lars-Gunnar ga je udario u glavu. Stisnutom šakom. Ravno u nos. Izgledalo je kao da mu se lice raspršio. Topla krv tekla je prema ustima. - Hajde, da te vidim - urlao je Lars-Gunnar. - Ovdje, ovdje! Pokazivao je vlastitu bradu. - Hajde! Udri! Sada imaš šansu tuči se s pravim muškarcem. Ti kukavički jebeni mučitelju žena. Ti si jebena sramota. Da te vidim! Poluzatvorenim šakama zamahivao je prema sebi izazivajuči Magnusa. Isturio je bradu kao mamac. Magnus je držao desnu ruku ispod svojega krvavog nosa, dok mu se krv slijevala ispod košulje. Lijevom rukom mahao je u znak odbijanja. Iznenada se Lars-Gunnar oslonio rukama na stol, i nagnuo se s punom težinom. - Idem van - rekao je Torbjornu Ylitalu. - Dok nisam učinio nešto stvarno gadno.

Prije nego što je nestao kroz vrata okrenuo se. - Možeš me prijaviti ako hočeš - rekao je. - Nije me briga. Upravo to i očekujem od tebe.

- Ali ti to nećeš napraviti - rekao je Torbjorn Ylitalo nakon što je Lars-Gunnar izašao. I začepit ćeš svoju gubicu u razgovoru o meni i prije svega lovačkog društva. Jesi li čuo? Magnus je kimnuo glavom. - Ako još jedanput čujem da si opet razvezao gubicu, osobno ću se potruditi da požališ što si to učinio. Shvaćaš li? Magnus je opet kimnuo. Podignuo je glavu kako bi mu prestala teći krv iz nosa. Umjesto toga tekla mu je u grkljan, imala je okus željeza. - Najam za lovište produljit će se potkraj godine - nastavio je Torbjorn. - Ako bude bilo puno priče i svađe... da, tko zna. Ništa na svijetu nije sigurno. Ti imaš svoje mjesto u društvu, ali trebaš pripaziti što radiš. Na trenutak je bila tišina. - Dobro, stavi malo leda na to - rekao je Torbjorn na kraju. Onda je i on otišao. Vani na stepenici sjedio je Lars-Gunnar Vinsa s rukama oko glave. - Idemo sada - rekao je Torbjorn Ylitalo. - Kvragu - rekao je Lars-Gunnar Vinsa. - Znaš, moj otac je tukao majku. Ja bih totalno poludio... Trebao sam ga ubiti, svojeg oca. Znaš li ti, kada sam završio školu za policajca i vratio se natrag ovamo, pokušao sam je nagovoriti da se rastane od njega. Ali tada, u šezdesetima, prvo se o tome moralo razgovarati sa svećenikom. Tako ju je taj jebeni idiot nagovorio da ostane s njim. Torbjorn Ylitalo gledao je preko visoke trave na ledini koja je graničila s Magnusovim posjedom. - Daj, idemo - rekao je. Lars-Gunnar Vinsa ustao je s naporom. Mislio je na onog svećenika. Njegovu sjajnu, ćelavu glavu. Vrat kao nakupina debelih kolutova svinjskih kobasica. Kvragu. Majka je sjedila u finom kaputu. S torbicom na krilu. Lars-Gunnar sjedio je pokraj nje. Svećenik se smješkao. Kao da se radilo o nekoj šali. “Stari ljudi”, rekao joj je svećenik. Majka je bila upravo napunila pedeset. Živjela je još više od trideset godina. “Ne biste li se ipak radije pomirili s vašim suprugom?” Nakon toga ona je bila vrlo tiha. “Sada je sve riješeno”, rekao je Lars-Gunnar, “razgovarala si sa svećenikom i možeš se rastati od njega.” Ali majka je odmahnula glavom. “Lakše je otkada ste vi, djeca, otišli od kuće”, odgovorila je. “Kako bi on mogao sam?” Magnus Lindmark gledao je kako ona dvojica nestaju putem. Otvorio je zamrzivač i kopao po njemu. Izvukao je jednu plastičnu vrečicu sa zamrznutim mljevenim mesom. Legnuo je na kauč u dnevnoj sobi s novim pivom i zamrznutim mljevenim mesom pod nosom i upalio televiziju. Bio je neki dokumentarac o patuljcima, jebeni jadnici. Rebecka Martinsson kupuje kutiju zamrznute hrane od Mimmi. Ona je na putu prema Kurravaari. Možda tamo prenoči. Kada je tamo bila s Nalleom, osječala se dobro. Sada će pokušati vidjeti kako je kada je sama. Napravit će si saunu i okupat će se u rijeci. Ona zna kakav je to osječaj. Hladna voda, oštro kamenje pod nogama. Dubok udisaj kad se uskoči unutra, brzo plivanje prema van. I onaj neobjašnjiv osječaj da bude istodobno u svim svojim godištima. Ona se tamo močila, plivala kao šestogodišnjakinja, desetogodišnjakinja, trinaesto-godišnjakinja, sve dok se nije odselila iz grada. Tamo je isto veliko kamenje, ista obala. Isti prohladan jesenski večernji zrak koji teče kao rijeka iznad prave rijeke. To je kao ruska lutka matrjoška u koju se mogu posložiti svi dijelovi. Kada se rastave gornji dijelovi, od donjih može se vidjeti da je i

najmanji dio unutra na sigurnom. Onda će sama večerati u kuhinji i gledati televiziju. Može upaliti i radio dok bude prala posuđe. Možda navrati Sivving kada bude vidio svjetlo. - Znači, danas ste ti i Nalle bili u pustolovini? To pita Micke, vlasnik gostionice. On ima ljubazne oči. Ne pašu s njegovim nabildanim tetoviranim rukama, bradom i naušnicom u uhu. - Da - odgovara ona. - Super. Mildred i on često su bili po vani zajedno. - Da - kaže ona. Učinila sam nešto za nju, misli ona. Došla je Mimmi s Rebeckinom hranom. - Sutra navečer - kaže Micke - bi li radila malo ovdje kao pripomoč? Subota je, svi su se vratili s godišnjih odmora, škole su počele, bit će puno ljudi. Dat ću ti pedeset kruna na sat, između osam i jedan, plus napojnice. Rebecka ga je začuđeno pogledala. - Dogovoreno - kaže ona i makne vragolasti osmijeh s njegova lica. - Zašto ne? Odlazi. Osjeća se kao frajerica.

Žute noge Studeni. Svitanje zore je sivo i dolazi sporo. Po noći je padao snijeg i još uvijek poneka pahulja zaleprša u tihoj šumi. Negdje u daljini čuje se graktanje gavrana. Vučji čopor spava potpuno pokriven snijegom u maloj udolini. Čak ni jedno uho ne viri iz snijega. Sva mladunčad osim jednog preživjeli su ljeto. Čopor ima jedanaest članova. Žute Noge ustaje i otresa sa sebe snijeg. Njuška. Snijeg se polegnuo kao pokrivač na sve stare mirise. Očistio zrak i zemlju. Ona naoštri čula. Izoštri oči. Načuli uši. I onda. Čuje zvuk losa koji se diže iz svojega nočnog legla i otresa snijeg s tijela. Nalazi se kilometar dalje. Oglašava se glad kao bolna rupa u njezinu trbuhu. Ona budi ostale i daje im znakove. Ima ih mnogo i mogu loviti tako veliki plijen. Los je opasna divljač. Ima jake stražnje noge i oštra kopita. Može vrlo lako šutnuti njezinu gubicu kao grančicu. Ali Žute Noge je iskusna lovkinja. I odvažna. Čopor tapka polako u smjeru losa. Uskoro će on moči osjetiti njihov miris. S iritantno tihim štektanjem i režanjem vučičima, kojima je sada bilo sedam mjeseci, rečeno je da ostanu iza čopora. Oni su več počeli loviti sitni plijen, a u ovom lovu oni smiju biti samo promatrači. Oni znaju da je riječ o velikom događaju i tresu se od potisnutog uzbuđenja. Stariji štede svoju snagu. Samo tu i tamo podignute njuške svjedoče da se ne radi samo o običnom preseljenju čopora, nego o početku jedne zahtjevne borbe. Puno je vjerojatnije da neče uspjeti, ali Žute Noge ima odlučnost u koraku. Ona je gladna. Sve vrijeme radi naporno za čopor. Ne usudi ih se ostaviti i krenuti na samostalna lutanja kao prije. Osjeća da bi je mogli istjerati iz zajedništva. Jednoga lijepog dana možda joj neče dopustiti da im se vrati. Njezina polusestra, alfa ženka, drži je stalno na uzici. Žute Noge se uvijek približava alfa paru savijenih stražnjih nogu i pogrbljenih leđa kako bi im pokazala svoju pokornost. Stražnjica se vuče po zemlji. Ona puzi i liže njihove njuške. Ona je najvještiji lovac u čoporu, ali to više ne pomaže. Oni se snalaze i bez nje i na neki način svi znaju da je njezino vrijeme isteklo. Fizički je Žute Noge superiornija. Brza je i dugih nogu. Največa ženka u čoporu. Ali nema psihičku snagu da bude vođa. Voli otići na samostalne pohode, udaljiti se od čopora. Ne voli svađu i rado skreče spor i razmiricu mahanjem repa pozivajuči time na igru. Nasuprot tome njezina polusestra pridiže se nakon odmaranja, rasteže se dok se istodobno ogledava s kameno tvrdim pitanjem u pogledu: “Dakle? Želi li danas netko sa mnom raspravljati?” Ona je beskompromisna i neustrašiva. Netko se može ili prilagoditi ili isticati, to će uskoro naučiti i njezini mladunci. Ona se nikada ne bi dvoumila hoće li ubiti ako bi došlo do borbe. S njom u vodećem paru rivalski čopori trebaju se dobro paziti da ne zagaze u njihov teritorij. Njezin nemir pokrene cijeli čopor u lov na plijen ili na preseljenje kako bi proširili svoj teritorij. Sada je los osjetio miris čopora. Mladi mužjak. Oni čuju pucketanje grana što znači da je počeo trčati kroz šumu. Žute Noge zatrči se galopom. Tek pali snijeg nije predubok i postoji veliki rizik da im los uspije pobjeći. Žute Noge odvoji se od drugih i trči u polukrug kako bi si skratila put do njega. Nakon dva kilometra čopor ga sustiže. Žute Noge ga je natjerala da se zaustavi, malo ga izaziva, ali drži se podalje od rogova i kopita. Ostali se skupljaju oko velike životinje. Los korača naokolo, spreman da se obrani od prvih koji se usude krenuti u napad. To je jedan od mužjaka. On zagriza snažno u losovu stražnju nogu. Los se oslobađa. Ostaje duboka rana, mišići i tetive su iskidani. Ali vuk se ne povlači dovoljno brzo i los ga udara tako da se on otkotrlja natraške. Kad stane natrag na noge, malo šepa. Slomljena su mu dva rebra. Ostali vukovi povlače se unatrag nekoliko koraka i los otrči. Krvarenje iz stražnje noge nestaje u grmlju. U njemu je ostalo još puno snage. Najbolje je da ga se ostavi da trči i krvari dok se ne

umori. Vukovi su trčali za svojim plijenom. Ovoga puta osrednjom brzinom. Nije im se žurilo. Oni će uskoro ponovno dostići veliku životinju. Udareni vuk šepajući prati njihove tragove. Za sada, on će potpuno ovisiti o lovačkoj sreći drugih kako bi preživio. Ako plijen bude premali, za njega neće ostati ništa osim kosti. Ako budu morali predugo ganjati plijen, neće ih imati snage slijediti. Kada snijeg bude dubok, bit će bolno kretati se. Nakon pet kilometara vučji čopor opet napada. Žute Noge obavlja najteže poslove. Ona povede čopor u galop. Razdaljina između čopora i losa brzo se smanjuje. Ostatak čopora joj je tako blizu da svojim stražnjim nogama može osjetiti njihove glave. Postoje samo veliki. Miris njegove krvi u njezinoj njuški. Oni ga sustižu. Zagriza u njegovu desnu stražnju butinu. To je najopasniji trenutak, ona ne ispušta, a sekundu poslije drugi vuk zagriza u drugu butinu. Zatim sljedeći vuk munjevito zagriza butinu losa nakon što je Žute Noge ispušta iz čeljusti. Ona se brzo zatrči naprijed i opet zabada zube,+ ovoga puta u losov vrat. Los pada na koljena u snijeg. Žute Noge razdire njegov vrat. Velika životinja pokušava prikupiti zadnje snage da se pridigne. Diže glavu prema nebu. Alfa mužjak zabija zube u losovu gubicu i vuče njegovu glavu prema zemlji. Žute Noge opet zagriza vrat i pregriza mu grkljan. Život brzo istječe iz losa. Snijeg se boji u crveno. Mladi vukovi dobivaju znak. Mogu se slobodno približiti. Dolaze u trku i bacaju se na mrtvu životinju. Smiju podijeliti lovački trijumf, drmusaju kostima i losovom njuškom. Stariji vukovi razdiru losa svojim oštrim zubima. Lešina se isparuje u jutarnjoj hladnoči. Na stablima iznad njih skupljaju se crne ptice.

Subota, 9. rujna Anna-Maria Mella gledala je kroz kuhinjski prozor. Susjeda je čistila vanjske prozorske daske. Ponovno! Činila je to jedanput tjedno. Anna-Maria nikada nije bila u njihovoj kući, ali mogla je pretpostaviti da je unutra sve bilo na svojem mjestu, bez trunka prašine i, štoviše, kičasto. Susjedska radinost oko kuće i dvorišta. Vječno puzanje po koljenima i čupanje maslačaka. Brižno čišćenje snijega i slaganje besprijekornih snježnih nanosa. Čišćenje prozora. Mijenjanje zavjesa. Ponekad je to Anna-Mariju ispunjavalo instinktivnom iritiranošću. Ponekad samilošću. A sada nekom vrstom ljubomore. Imati jednom cijelu kuću potpuno čistu, to bi bilo nešto. - Opet čisti prozorske daske - rekla je Robertu. Robert je pjevušio čitajući sportske stranice novina i pio kavu. Gustav je sjedio pred ormarićem s loncima i izvlačio sve što je bilo unutra. Anna-Maria osjeti kako je prelazi lagani val bezvoljnosti. Trebali bi krenuti sa subotnjim čišćenjem. Ali ona je bila ta koja morala preuzeti inicijativu. Zavrnuti rukave i natjerati druge. Marcus je prespavao kod Hanne. Bjegunac! Ona bi naravno trebala biti sretna. Da on ima djevojku i prijatelje. Najgora noćna mora je da su ti djeca čudna i asocijalna. Ali ta soba! - Danas trebaš reći Marcusu da očisti sobu - rekla je Robertu. - Ja mu više nemam volje to spominjati. - Ej! - rekla je nakon nekoliko trenutaka. - Primjećuješ li me uopće? Robert je po dignuo pogled s novina. - Možeš mi bar odgovoriti. Tako da znam slušaš li me ili ne! - Da, reći ću mu - rekao je Robert. - Zašto taj ton? Anna-Maria se pribrala. - Oprosti - rekla je. - Samo... Dakle ta Marcusova jebena soba. Strah me je od nje. Mislim da je stvarno opasno ući u nju. Bila sam u kvartovima gdje žive drogeraši čije su sobe bile kao izrezane iz časopisa za interijere uspoređujući je s njegovom. Robert je ozbiljno kimao glavom. - Dlakavi ostaci jabuka koji govore... - rekao je. - Oni me straše! - ...plešu drogirani u parama fermentirane kore od banane. Trebali bi kupiti nekoliko kaveza za naše nove prijatelje. Najbolje da nestane dok... - Ako ti kreneš s kuhinjom, ja ću početi tamo gore - predložila je Anna-Maria. Ionako je svejedno. Na gornjem katu bio je pravi kaos. Pod u njezinoj i Robertovoj sobi bio je pretrpan prljavom robom i polupunim plastičnim vrečicama i torbi koje nisu raspremili otkad su se vratili s godišnjeg odmora. Prozorske daske bile su pokrivene mrtvim mušicama i liščem uvelog cviječa. Zahod je bio odvratan. A dječje sobe... Anna-Maria je uzdisala. Razvrstavanje prljavog rublja i stavljanje stvari na mjesto nije bila Robertova jača strana. Trebala bi mu cijela vječnost. Bolje da očisti štednjak, stavi posude u stroj za pranje posuda i usisa sve dolje. Bilo je tako jebeno dosadno, mislila je. Tisuču puta su odlučili da će umjesto u subotu tjedno čiščenje obavljati četvrtkom navečer. Tada bi sve bilo čisto i uredno u petak poslijepodne i na početku vikenda. I tako bi u petak mogli jesti nešto dobro i vikend bi bio dulji, a subotom bi se mogli posvetiti nečem zabavnijem i, u svakom slučaju, biti zajedno i neizmjerno sretni u lijepo očiščenoj kuči. Ali nikada nije tako. U četvrtak su potpuno izmoreni i čiščenje nikome nije na pameti. U petak se prave da ne vide nered, iznajme film uz koji ona uvijekzaspi i tako preostane subota za

čiščenje, i pola vikenda bude uništeno. Ponekad se desi da se to preseli na nedjelju, i tada čiščenje započne time što ona dobije živčani napadaj. I onda sve te stvari koje nikada ne budu učinjene. Gomile rublja u praonici, koje ona nikada ne stigne srediti, jednostavno nemoguče. Svi neuredni ormari. Zadnji put kada je zabila glavu u Marcusov ormar, pomagala mu je nači nešto, što li je to uopče bilo, podignula je gomilu vunenih džempera i nekih drugih koještarija i tada je nešto živo izmigoljilo i nestalo u donjem sloju. Nije htjela razmišljati o tome. Kada je zadnji put maknula prednju ploču kade? Sve jebene kuhinjske ladice pune smeča. Kako svi drugi nadu vremena? I snage? Njezin telefon s posla svirao je svoju melodiju u hodniku. Jedan broj iz Stockholma koji nije poznavala bio je na displeju. Javio se neki čovjek koji se predstavio kao Christer Eisner, profesor iz povijesti religije. Radilo se o onom simbolu za koji je dobio upit od policijske uprave u Kinini. - Da? - rekla je Anna-Maria... - Nažalost, nisam mogao pronaći taj simbol. Nalikuje na alkemijski znak za testiranje ili isprobavanje, ali ona kuka koja se nastavlja prema dolje kroz polukrug nema veze s tim. Polukrug često predstavlja nešto nesavršeno, a ponekad i ljudsko. - Znači, ne postoji? - pitala je Anna-Maria razočarano. - A, sada brzo prelazimo na teška pitanja - rekao je profesor. -Što postoji? Što ne postoji? Postoji li Paško Patak? - Ne - rekla je Anna-Maria. - On postoji samo u mašti. - U tvojoj glavi? - Da. I u glavama drugih, ali ne u stvarnosti. - Hmm. Kako onda objašnjavaš ljubav? Anna-Maria se nasmijala iznenađeno. Osjetila je kao da je nešto ugodno prošlo kroz nju. Živnula je od pomisli da razmišlja na novi način jedanput u životu. - Počinje biti malo komplicirano - rekla je. - Nisam uspio nači simbol, ali tražio sam ga u povijesti. Simboli se mogu kreirati bilo kad. I ovaj može biti nov. Postoje mnogi simboli u određenim glazbenim žanrovima. Također u određenoj literaturi, fantasy\ slično. - Tko bi mogao znati nešto o tome? - Oni koji pišu o glazbi. Kada se radi o knjigama postoji jedna vrlo dobra knjižara s knjigama znanstvene fantastike i fantasy i slično ovdje u Stockholmu. U Gamla Stanu. Završili su razgovor. Anna-Mariji je bilo žao zbog toga. Ona bi rado bila još razgovarala. Ali što bi mu ona još mogla reči? Bilo bi lijepo pretvoriti se u njegova psa. On bi vodio psa u šumu. I govorio mu o onome o čemu je razmišljao, mnogi su to radili sa svojim psima. I Anna-Maria, na trenutak pretvorena u psa, mogla bi slušati. A da nije prisiljena da kaže nešto pametno. Otišla je u kuhinju. Robert se nije ni pomaknuo s mjesta. - Morat ću otići raditi - rekla je. - Vratit ću se za jedan sat. Pomislila je na trenutak da ga zamoli da započne s čiščenjem. Ali odustala je. Ionako to ne bi učinio. A ako bi ga zamolila, bila bi bijesna i razočarana kada bi se vratila i našla ga kako sjedi za kuhinjskim stolom u istom položaju u kojem ga je ostavila. Poljubila ga je za pozdrav. Bilo je bolje da budu u dobrim odnosima. Deset minuta kasnije Anna-Maria je bila na poslu. U njezinu pretincu ležao je faks od Državnoga kriminalističkog ureda. Pronašli su mnogo otisaka prstiju na prijetećem crtežu. Od Mildred Nilsson. Provest će još pretraga. Trebat će još nekoliko dana. Nazvala je informacije i pitala ih za broj znanstveno-fantastične knjižare koja bi se trebala

nalaziti negdje u Gamla Stanu. Čovjek na informacijama odmah je našao broj i spojio je. Ženi koja se javila objasnila je o čemu se radi, opisala joj je znak. - Sorry - rekla je knjižarka. - Ništa mi ovako ne pada na pamet. Ali faksiraj mi crtež pa ću pitati neke od svojih klijenata. Anna-Maria je obećala da će to učiniti, zahvalila joj je na pomoći i poklopila slušalicu. U istom trenutku kada je spustila slušalicu telefon je zazvonio. Opet podigne slušalicu. Bio je Sven-Erik Stalnacke. - Moraš doći - rekao je. - Radi se o onom svećeniku Stefanu Wikstomu. - Da? - Nestao je. Kristin Wikstrom stajala je u kuhinji svećeničke kuće u Jukkasjarvui i neutješno plakala. - Evo! - vikala je Sven-Eriku Stalnackeu. - Evo Stefanove putovnice. Kako možeš uopće pitati za to? On nije nikamo otišao, kažem ti. Zar bi on ostavio svoju obitelj? On je najbolji... Kažem ti da mu se nešto dogodilo. Bacila je putovnicu na pod. - Razumijem - rekao je Sven-Erik - ali mi to ipak moramo pitati. Možeš li sjesti? Ona kao da ga nije čula. Koračala je očajnički po kuhinji, udarila se u namještaj i povrijedila se. Na kuhinjskoj klupi sjedila su dva dječaka od pet i deset godina i zajedno su slagali lego kocke na zelenoj podlozi. Nisu izgledali pretjerano zabrinuti zbog majčina očaja ili Sven-Erikove i Anna-Marijine prisutnosti u kuhinji. Klinci, mislila je Anna-Maria. Oni mogu sve prihvatiti. Odjednom je osjetila kako je njezin i Robertov problem beznačajno mali. Pa što onda ako ja čistim više od njega? mislila je. - Što će se dogoditi? - vikala je Kristin. - Što će biti sa mnom? - Znači, on noćas nije bio kod kuće - rekao je Sven-Erik. - Jesi li sigurna u to? - Nije spavao u svojem krevetu - cviljela je ona. - Ja uvijek mijenjam plahte u petak i njegova strana je netaknuta. - Možda je došao kući kasno pa je spavao na kauču? - pokušao je Sven-Erik. - Mi smo oženjeni! Zašto ne bi spavao pokraj mene? Sven-Erik Stalnacke dovezao se u svećeničku kuću u Jukkasjarviu kako bi pitao Stefana Wikstoma o putu u inozemstvu na kojem je obitelj Wikstrom bila na račun zaklade. Dočekala ga je žena razrogačenih očiju. “Upravo sam htjela nazvati policiju”, rekla je. Prvo što je učinio pitao ju je za ključ od crkve i otrčao do tamo. S orgulja nije visio mrtav svećenik. Sven-Erik bio je gotovo prisiljen da sjedne na crkvenu klupu, tako mu je laknulo. Onda je nazvao postaju i poslao ljude da pogledaju po crkvama u gradu. Nakon toga nazvao je Anna-Mariju. - Moraš nam dati brojeve bankovnih računa tvojeg supruga, imaš li ih? - Ali, što je vama? Zar ne čujete? Morate ga otići tražiti. Nešto se dogodilo. On ne bi nikada... On možda leži... Zašutjela je i zagledala se u svoje sinove. Onda je istrčala u dvorište. Sven-Erik je otišao za njom. Anna-Maria je iskoristila situaciju da pogleda naokolo. Na brzinu je otvorila ladice u kuhinji. Nikakav novčanik. Ni u jednom džepu u jaknama na hodniku također nije bilo novčanika. Popela se na gornji kat. Bilo je onako kako je Kristin Wikstrom rekla. Nitko nije spavao na jednoj polovici bračnog kreveta. Iz spavaće sobe moglo se vidjeti mjesto na kojem je Mildred Nilsson držala svoj čamac. Mjesto na kojem je ubijena. A bilo je svijetlo, mislila je Anna-Maria. Noć prije Ivanja.

Nikakav ručni sat na njegovu noćnom ormariću. Izgledalo je da sat i novčanik ima sa sobom. Spustila se u prizemlje. Jedna od soba činila se kao Stefanova radna soba. Pokušala je otvoriti ladice na radnom stolu. Bile su zaključane. Nakon nekoliko trenutaka traženja našla je ključ iza nekih knjiga na polici. Otvorila je. Nije bilo puno toga. Nekoliko pisama koje je pregledala. Ništa nije izgledalo kao da ima ikakve veze s njim i Mildred. Nije bilo nikakva znaka neke eventualne ljubavnice. Pogledala je kroz prozor. Sven-Erik i Kristin stajali su u dvorištu i razgovarali. Dobro. U uobičajenom slučaju oni ne bi ništa poduzimali nekoliko dana. Najčešće se radilo o nečijem samovoljnom odlasku. Serijski ubojica, mislila je Anna-Maria. Ako se on pronađe mrtav, to će se nama obiti o glavu. To znamo. Vani na dvorištu Kristin Wikstrom sjedila je na vrtnom kauču. Sven-Erik je iz nje izvlačio informacije o svemu mogučem. Koga mogu nazvati da pripaze na djecu. Imena Stefanovih bliskih prijatelja i rođaka, možda je netko od njih znao više od njegove supruge, jesu li imali neku vikendicu. Posjeduju li samo taj auto koji je parkiran u dvorištu. - Ne - šmrknula je Kristin. - Njegova auta nema. Tommy Rantakyro nazvao je i izvijestio da su pregledali sve crkve i kapele. Ni u jednoj nisu našli mrtvog svečenika. Jedan veliki mačak išao je polako i samouvjereno po šljunkovitom putu prema kuči. Stranca u dvorištu nije gotovo ni pogledao. Nije promijenio smjer niti je skrenuo u visoku travu. Moguče da se malo savio u hodanju i spustio rep. Bio je tamnosiv. Imao je dugu i mekanu dlaku i izgledao gotovo pahuljasto. Sven-Erik je mislio da izgleda nepouzdano. Ravna glava, žute oči. Ako je jedan tako veliki vrag napao Mannea, onda Manne nije imao nikakve šanse. Sven-Erik mogao je vidjeti pred sobom kako Manne leži u vrebajučoj poziciji onako kako to mačke rade, u nekom jarku možda ili ispod neke kuče. Ozbiljno ranjen i oslabljen. Na kraju lagan plijen za lisicu ili nekoga lovačkog psa. Samo da mu slome leđa, kvrc. Anna-Maria mu je dotaknula rame. Malo su se udaljili. Kristin Wikstrom gledala je ravno ispred sebe. Desna šaka stisnuta pred licem, grickala je kažiprst. - Što kažeš? - pitala je Anna-Maria. - Izdat čemo potjernicu - rekao je Sven-Erik i pogledao Kristin Wikstrom. - Imam stvarno loš predosječaj. Unutar zemlje za sada. Na granične prijelaze također. Pregledat čemo letove, njegove račune i mobitel. I porazgovarat čemo s njegovim kolegama, prijateljima i rođacima. Anna-Maria je kimnula. - Prekovremeni. - Da, ali što će kvragu reči tužitelj? Kad novine saznaju o ovome... Sven-Erik je sklopio ruke kao da traži pomoč. - Moramo je pitati i o pismima - rekla je Anna-Maria. - Onima koje je pisala Mildred. - Ali ne sada - rekao je Sven-Erik odlučno. - Nakon što netko dođe i odvede dječake. Micke Kiviniemi gledao je po lokalu sa svojega strateškog mjesta iza šanka. Kralj u svojem kraljevstvu. U svojem razularenom, bučnom kraljevstvu koje je mirisalo na hranu, cigarete, pivo i losion poslije brijanja s podmirisom znoja. On je otvarao piva kao na pokretnoj traci, ponekad između njih natočio bi čašu crvenog vina ili čak i bijelog ili poneki viski. Mimmi je trčala kao cirkuski štakor među stolovima i šalila se prijateljski sa svima dok je mahala krpom i uzimala narudžbe. Čuo je njezine riječi “pileče varivo i lazanje, to je sve što imamo”.

Televizor u kutu bio je upaljen, a sa šanka se čula glazba. Rebecka Martinsson znojila se u kuhinji. Hrana u mikrovalnu, unutra i van. Pokupio je hrpu prljavih čaša iz bara i donio čiste. Sve je bilo kao zabavan film. Sve dosadne stvari bile su negdje daleko. Porezna uprava, banke. Jutra ponedjeljkom kada bi se probudio s osječajem da je tako užasno umoran da ga i kosti bole te ležao i slušao kako štakori rovare po kantama za smeče. Bilo bi sjajno da je Mimmi bila barem malo malo ljubomorna jer je dao posao Rebecki Martinsson. Ali ona je mislila da je to dobro. Zaustavio je sam sebe da ne kaže nešto poput toga da je Rebecka Martinsson bila nešto novo za momke. Mimmi ne bi rekla ništa, ali on je imao osječaj da ona negdje ima skrivenu malu ladicu. I u toj ladici skuplja sve njegove pogreške i uvrede i jednoga dana kada ta ladica bude puna, ona će se spakirati i otići. Bez upozorenja. Samo one koje se smatraju nečijim djevojkama daju upozorenje. Ali sada, sada je njegovo kraljevstvo bilo puno života kao mravinjak u prolječe. Ovaj posao mogu obavljati, mislila je Rebecka Martinsson ispiruči ostatke jela s posuda prije negoli ga je stavljala u stroj za pranje. Ne treba misliti ni koncentrirati se. Samo nositi, crnčiti i žuriti se. Tempo cijelo vrijeme. Bila je nesvjesna da se nasmijala cijelim licem kada je Mickeu donijela brdo čistih čaša. - Je l’ sve u redu? - pitao je uzvrativši joj osmijeh. Osjetila je kako joj mobitel vibrira u džepu pregače pa ga je izvukla. Nema šanse da je to bila Maria Taube. Ona je, naravno, uvijek radila, ali ne i u subotu navečer. U to je vrijeme bila vani i častili su je koktelima. Na displeju je bio Mansov broj. Srce joj je poskočilo. - Rebecka - povikala je u slušalicu pritisnuvši drugom rukom uho kako bi čula. - Mans - povikao je Mans Wenngren s druge strane. - Čekaj malo - viknula je u slušalicu. - Samo trenutak, ovdje je jako bučno. Krenula je prema izlazu iz gostionice, podignula je slušalicu prema Mickeu i podignula prste druge ruke, rekavši bezglasno “pet minuta”, s naglašenim pokretima usnica. Micke je kimnuo u znak odobravanja i ona je izašla u dvorište. Od vanjskoga hladnog zraka digle su joj se dlake na rukama. Čula je da je i s druge strane također bila užasna buka. Mans je bio u baru. Onda je postalo mirnije. - Tako, sada mogu razgovarati - rekla je. - Ja također. Gdje si? -pitao je Mans. - Ispred Mickeove gostionice u Poikkijarviu, to je jedno selo nedaleko od Kirune. Gdje si ti? - Ispred Spy bara, to je mala seljačka gostionica na periferiji Stureplana. Ona se nasmijala. Zvučao je veselo. Ne odbojno kao obično. Bio je naravno pijan. To joj nije smetalo. Oni nisu razgovarali jedno s drugim od one noči kad je odveslala s otoka Lido. - Jesi li to vani i zabavljaš se? - pitao je on. - Ne, zapravo radim na crno. Sada će se razbjesniti, pomislila je Rebecka. A možda i neče, rizik je fifti-fifti. Mans se grohotom nasmijao. - Da, što? - Dobila sam super posao, perem posude - rekla je s pretjeranim entuzijazmom. Dobivam pedest kruna na sat, to će biti dvjesto pedeset za večeras. Obečano mi je da ću dobiti i napojnice, ali ne znam, rijetki dolaze u kuhinju da stave novčiče u ruke onome tko pere posuđe, pa mislim da sam malo prevarena. Čula je kako se Mans smije s druge strane. Jedno frktajuče huhu završilo je s gotovo molečivim uhuhu. Znala je da je ono uhuuuu popratilo brisanje ispod očiju.

- Kvragu, Martinsson - šmrkao je. Mimmi je provirila glavom kroz vrata pogledavši Rebecku s pogledom koji je značio krizno stanje. - Čuj, moram prekinuti - rekla je Rebecka. - Inače će mi skinuti s plače. - Onda češ ti biti dužna njima, koliko ja shvačam. Kada se vračaš? - Ne znam. - Morat ću doći po tebe - rekao je Mans. - Ti si neuračunljiva. Učini to, mislila je Rebecka. U pola dvanaest u gostionicu je došao Lars-Gunnar Vinsa. S njim je bio Nalle. Stajao je u lokalu i ogledavao se. Situacija je nalikovala na vjetar i travu. Njegova nazočnost djelovala je na sve prisutne. Nekoliko ruku u zraku i kimanja u znak pozdrava, nekoliko zaustavljenih razgovora, usporenih, da bi se zatim nastavili. Nekoliko glava koje su se okrenule. Svi su ga registrirali. Nagnuo se preko šanka i rekao Mickeu. - Ona Rebecka Martinsson, je 1 otišla? - Ne - rekao je Micke. - Ona zapravo radi ovdje večeras. Nešto u Lars-Gunnaru natjeralo ga je da nastavi. - To je samo za večeras, ima puno ljudi, a Mimmi ima posla preko glave. Lars-Gunnar je ispružio svoju medvjeđu ruku preko šanka i povukao Mickea sa sobom u kuhinju. - Dođi, hoću s njom razgovarati i želim da ti budeš prisutan. Mimmi i Micke uspjeli su razmijeniti pogled prije no što su on i Lars-Gunnar nestali kroz vrata u kuhinji. Što se događa? pitale su Mimmine oči. Nemam pojma, odgovorio je Micke. Opet vjetar u travi. Rebecka Martinsson stajala je u kuhinji i ispirala ostatke hrane s posuda. - Dakle, Rebecka Martinsson - rekao je Lars-Gunnar. - Dođi sa mnom i Mickeom van iza kuće da malo porazgovaramo. Izašli su na stražnja vrata. Mjesec kao riblja kost nad crnom rijekom. Prigušena buka iz gostionice. Šumjelo je u borovim krošnjama. - Želim da kažeš Mickeu tko si ti - rekao je Lars-Gunnar mirno. - Što želiš znati? Zovem se Rebecka Martinsson. - Možda da nam kažeš zašto si ovdje? Rebecka je gledala Lars-Gunnara. Ako je nešto naučila u svojem poslu, bilo je to da nikada ne počne govoriti i naklapati. - Očito ti je nešto na srcu - rekla je. - Reci ti. - Dolaziš odavde, ne baš odavde, ali iz Kurravaare. Ti si odvjetnica koja je ubila ona dva pastora tamo u Jiekajarviu prije dvije godine. Dva pastora i jednog bolesnika, mislila je ona. Ali nije ga ispravila. Stajala je u tišini. - Mislio sam da si tajnica - rekao je Micke. - Ti shvaćaš da se mi pitamo, mi koji živimo ovdje u selu - rekao je Lars-Gunnar. Zašto jedna odvjetnica prihvaća raditi u kuhinji i radi pod krinkom? Novac koje ćeš dobiti večeras vjerojatno je onoliko koliko platiš uobičajeni ručak u gradu. Čovjek se pita zašto se pokušavaš uvući ovamo... špijuniraš. Mene zapravo nije briga. Ljudi su slobodni i mogu raditi što hoće, ali mislim da Micke ima pravo znati. I štoviše... Skrenuo je pogled s nje prema rijeci. Uzdahnuo je. Na njega je pala neka težina. - ...da si iskoristila Nallea. On je samo malo dijete u svojoj glavi. Je l’ moguće da si imala želudac da se uvučeš ovamo uz pomoć njega? Na vratima se pojavila Mimmi. Micke ju je pogledom pozvao da dođe do njih, zatvorila je

vrata za sobom i nije ništa rekla. - Učinilo mi se da mi je ime poznato - nastavio je Lars-Gunnar. -Ja sam prije bio policajac, znaš to, tako da mi je jako dobro poznata ta priča iz Jiekajarvia. Ali sada su mi se posložile sve kockice. Ti si ubila one ljude. U svakom slučaju Vesu Larssona. Možda je tužitelj mislio da nema dosta dokaza za tužbu, ali želim da znaš da za nas policajce to ništa ne znači. Ama baš jebeno ništa. Devedeset posto slučajeva kada se zna tko je kriv završavaju a da se ne podnese tužba. A ti možeš biti zadovoljna. Izbjeći kaznu za ubojstvo, to je vještina. Ne znam zašto si ovdje. Imaš potrebu još istraživati priču o Viktoru Strandgardu pa se igraš privatnog detektiva potpuno na svoju ruku ili možda radiš za neke novine? Jebe mi se koji je razlog. Sada je u svakom slučaju gotovo s predstavom. Rebecka ih je gledala. Sad bih, naravno, trebala održati govor, mislila je. Govoriti u svoju obranu. I reći što? Da je počela razmišljati o drugim stvarima umjesto da si zašije kamenje u džepove jakne. Da se više nije mogla baviti odvjetničkim poslom. Da ona pripada ovoj rijeci. Da je ona spasila živote kćerima Sanne Strandgard. Odvezala je svoju pregaču i pružila je Mickeu. Okrenula se bez riječi. Nije se vratila u gostionicu. Umjesto toga išla je uz kokošinjac preko seoske ceste ravno u svoju kolibicu. Ne trči! opominjala je samu sebe. Osjećala je njihove poglede na leđima. Nitko nije išao za njom i tražio objašnjenje. Natrpala je svoje stvari u putnu torbu i kozmetičku torbicu, ubacila ih na stražnje sjedište iznajmljenog automobila i odvezla se odande. Nije plakala. Koga briga? mislila je. Oni su potpuno i apsolutno beznačajni. Svi su beznačajni. Nitko ne znači ništa.

Žute noge Ledeno hladna veljača. Dani su se produljili, ali hladnoća je kao Božja teška šaka. još uvijek neumoljiva. Sunce je samo slika na nebu, zrak je poput čvrsta stakla. Ispod debeloga bijelog pokrivača poljski miševi pronalaze svoje putove. Kopitari se snalaze glođući ledom pokrivenu koru drveća. Ali hladnoća od minus četrdeset ili snježne oluje koje povlače za sobom cijeli krajolik u polaganom razornom bijelom valu nije problem za vučji čopor. Sasvim suprotno. To je za njih najbolje vrijeme. Njihovo najdraže vrijeme. Oni imaju piknik s izvankućnim aktivnostima u snježnom vrtlogu. Hrane ima dovoljno. Imaju veliki teritorij i dobri su lovci. Ne tlači ih nikakva vrućina. Nema mušica koje im sišu krv. Za Žute Noge vrijeme je isteklo. Sjajni očnjaci alfa ženke kažu da je došlo vrijeme. Uskoro. Uskoro. Sada. Žute Noge je učinila sve. Gmizala na koljenima moleći da ostane. No ovoga jutra u veljači kucnuo je čas. Njoj se ne dopušta da priđe obitelji. Alfa ženka kreće u napad. Zubima zagriza zrak. Sati prolaze. Žute Noge ne predaje se odmah. Drži se malo podalje od čopora. Nada se nekom znaku da će joj se dopustiti da se vrati. Ali alfa ženka je nepopustljiva. Sve vrijeme se pridiže na noge i tjera je da ode. Jedan od mužjaka, pravi brat Žutih Nogu, okreće glavu od nje. Njezina glava rado bi zabila njušku u njegovo krzno, zaspala na njegovu ramenu. Mladi vukovi gledaju Žute Noge podvitih repova. Njezine žute noge htjele bi se ispružiti i krenuti u lov među prastarim jelama, izvrtati se u igri, zatim se ponovno dići i trčati kroz snijeg. A mladunci će uskoro navršiti godinu dana, neustrašivi, ludo odvažni još uvijek zaigrani. Oni dovoljno razumiju ono što se sada događa pa miruju i drže se po strani. Gunđaju nesigurno. Ona želi ispustiti pred njih ranjenog zeca i gledati ih kako ga divlje počinju loviti, preskaču jedan preko drugog u svojoj nestrpljivosti. Ona pokušava zadnji put. Napraviti odlučujući korak. Ovoga puta alfa ženka je tjera sve do šume. Tamo ispod sivih osušenih grančica starih jela. Ona stoji i promatra čopor i alfa ženku koja mu se polako vraća. Od sada će spavati sama. Prije se odmarala uz uspavljujuće zvukove iz čopora, štektanje i sanjanje lova, graktanje, uzdisanje, prduckanje. Sada će njezine uši bdjeti dok će ona biti u zabrinutom drijemežu. Sada će strani mirisi puniti njezin nos. Nositi u zaborav sjećanje na sve ovo, na njezine sestre i braću, polubraću i rođake, mladunčad i stare vukove. Krene laganim kasom. Korakom na jednu stranu. Čežnjom na drugu. Ovdje je živjela. Tamo će preživljavati.

Nedjelja, 10. rujna Nedjelja je navečer. Rebecka Martinsson sjedi na podu sobe u kući svoje bake u Kurravaari. Pali kamin. Ima dekicu preko ramena, rukama je obgrlila koljena. Tu i tamo se ispruži da uzme cjepanicu iz drvene kutije s oznakom tvornice šećera. Ne gleda vatru. Mišići u cijelom tijelu su joj umorni. Za dana je iznijela sve tepihe, pokrivače, poplune, madrace i jastuke. Isprašila ih i ostavila ih da se zrače. Oprala je pod i prozore. Oprala je sve porculansko posude i obrisala kuhinjske ormare. Donji kat ostavila je kakav je i bio. Cijeli dan imala je prozore širom otvorene i provjetrila stari ustajao zrak. Sada pali vatru i u kuhinjskoj peći i u kaminu kako bi se potpuno riješila vlage. Obično bi iskoristila dan za odmor. Uvijek je prije cijenila nedjelje. Tada bi se misli odmarale. No, sada se odmaraju gledajući vatru. Na starinski način. Policijski inspektor Sven-Erik Stalnacke sjedi u svojoj dnevnoj sobi. Televizor je upaljen, ali nema zvuka. U slučaju da vani zamjauče neka mačka. Ionako nema veze, taj film je već prije pogledao. S Tomom Hanksom koji se zaljubio u morsku sirenu. Cijela kuća je prazna otkad nema tog mačka. On je prošao sve kanale uz cestu i dozivao ga šapatom. Sada se osjeća vrlo umorno. Ne od hodanja već od tog ćuljenja ušiju. Ustrajnog osluškivanja. Iako je znao da to sve nema smisla. Također nikakva znaka života od nestalog svećenika. Već u subotu vijest je procurila u obje novine. Cijela duplerica bila je posvećena nestanku. Jedan komentar od nekoga iz državnog ureda za kriminalističko profiliranje, ali ništa od psihijatrice koja im je pomagala oko stvaranja eventualnog profila zločinca. Jedne od novina pronašle su neki stari slučaj iz sedamdesetih kada je neki luđak na Floridi ubio dva evangelistička propovjednika. Ubojica je i sam bio ubijen u zatvoru dok je čistio zahode, ali dok je bio u zatvoru, hvalisao se kako je počinio još nekoliko ubojstava za koje ga nisu nikada uhvatili. Velika fotografija Stefana Wikstroma. Riječi “svećenik”, “otac četvero djece” i “neutješna supruga” dio su teksta uz sliku. Ni jedna riječ o mogućoj pronevjeri, hvala Bogu. Sven-Erik primijetio je da nigdje nije spomenuto da je Stefan Wikstrom bio protivnik ženskih svećenika. Novčani resursi za čuvanje i nadzor svečenika i pastora opčenito ne postoje. Kolege na policiji bili su potišteni kad je u jednim od novina napisano: “Policija: Mi ih ne možemo zaštititi!” Novine Expressen ponudile su savjet onome koji se osječa ugrožen: Budite u društvu, prekinite s uobičajenim navikama, idite kuči s posla drugim putem nego obično, zaključajte vrata, ne parkirajte auto pokraj kombija. Radilo se o nekom luđaku, naravno. Koji će to nastaviti raditi dok ga ne izda sreča. Sven-Erik misli na Mannea. Nestanak je na neki način gore nego smrt. Nije se moglo tugovati. Samo se mučiti od neizvjesnosti. Glava je kao bunar za smeče pun grozomornih misli o tome što se moglo dogoditi. Bože dragi, Manne je ipak bio samo mačak. Da se radilo o njegovoj kčeri. Ta misao je preteška. Ne može se sada toga uhvatiti. Župnik Bertil Stensson sjedi na kauču u dnevnoj sobi. Čaša s konjakom stoji na prozorskoj dasci iza njega. Desna ruka počiva na naslonu kauča iza njegove supruge. Lijevom rukom joj miluje grudi. Ona ne skida pogled s televizije, na kojoj je neki stari film s Tomom Hanksom, ali usta joj se razvlače prema gore u znak odobravanja. On miluje jednu dojku i jedan ožiljak. Prisječa se njezine brige od prije četiri godine kad su joj odstranili dojku. “Svatko se želi osječati poželjan makar mu bilo i šezdeset godina”, rekla je ona. Ali on je zavolio ožiljak više nego dojku koja je tu bila prije. Kao podsjetnik da je život kratak. Prije negoli vaš kotlič uspije osjetiti vatru i dok je meso još uvijek sirovo, vjetar će ga odnijeti sa sobom. Taj

ožiljak vrača sve stvari u njihovu pravu perspektivu. Pomaže mu da održi ravnotežu između posla i slobodnog vremena, obaveza i ljubavi. Ponekad je razmišljao o tome kako bi rado održao propovijed o ožiljku. Ali to, naravno, nije moguče. Osim toga to bi za njega na neki neobjašnjiv način bilo kao da se prodao. Ožiljakbi izgubio svoju snagu u njegovu životu ako bi o njemu govorio drugima. Ožiljak je taj koji drži propovijedi za Bertila. On nema pravo odlučivati o toj propovijedi i drži je drugima. O tome je razgovarao s Mildred. Onda prije četiri godine. Ne sa Stefanom. Ne s biskupom iako su prijatelji dugi niz ljeta Gospodnjih. On misli da je i plakao. Da je Mildred bila jako dobra slušateljica. Da je on osječao da joj može vjerovati. Ona ga je izluđivala. Ali sada dok je sjedio ovdje sa supruginim ožiljkom pod lijevim kažiprstom ne može se točno sjetiti čime ga je toliko provocirala. Nešto poput toga da je bila ljevičarka i da nije imala pravi osjećaj što točno spada u posao Crkve. Ona ga je diskvalificirala kao šefa. To mu je smetalo. Nikada nije pitala za dopuštenje. Nikada nije pitala za savjet. Bilo joj je vrlo teško poštovati autoritete. Gotovo da ni sam ne shvaća svoj izbor riječi, poštovati autoritete. On zaista nije takav šef. On je ponosan sam na sebe što svojim zaposlenicima dopušta slobodu i vlastitu odgovornost. No, on je ipak šef. Ponekad je to trebao pokazivati Mildred. Kao onda s onim pogrebom. Jedan čovjek je izašao iz crkve. Ali dolazio je na Mildredine mise godinama prije negoli je obolio. Onda je umro. I ostavio je poruku da želi da mu Mildred vodi pogreb. I ona je obavila civilni pogreb. On joj je mogao progledati kroz prste taj mali prekršaj pravila, ali prijavio ju je na kaptol i ona je trebala otići na razgovor s biskupom. To nije bilo ništa više od ispravnog postupka s njegove strane, mislio je on tada. Zašto postoje pravila ako se neće poštivati? Vratila se na posao i ponašala se kao i obično. Nije spomenula razgovor s biskupom ni s jednom riječi. Nije bila ni potištena, ni ljuta, ni uvrijeđena. To je u Bertilu stvorilo nepodnošljivi osjećaj da je u njihovu razgovoru biskup možda stao na Mildredinu stranu. Da je biskup rekao nešto u stilu da je bio prisiljen s njom razgovarati i dati joj packu jer je Bertil na tome inzistirao. Da su njih dvoje prešutnom pogodbom ignorirali Bertila kao lako uvredljivog, nesigurnog u svoje vodstvo, a možda i malo ljubomornog. Jer se njega nije tražilo da obavi taj pogreb. Ne događa se tako često da se ljudi ozbiljno posvećuju vlastitom preispitivanju. Ali on sada sjedi kao na ispovijedi pred ožiljkom. To je bila istina. Naravno da je bio malo ljubomoran. Malo ljut zbog te nedefinirane ljubavi koju je ona uživala od mnogih. - Nedostaje mi - kaže Bertil svojoj supruzi. Nedostaje mu i dugo će za njom tugovati. Njegova supruga ga ne pita na koga misli. Ona odustaje od filma i stišava zvuk. - Bio sam joj loša potpora dok je radila ovdje - nastavio je. - Ne - kaže njegova supruga. - Dao si joj slobodu da radi stvari na svoj način. Uspio si zadržati i nju i Stefana u vjerskoj zajednici, to je stvarno postignuće. Ono dvoje svadljivih svećenika. Bertil je odmahnuo glavom. - Daj joj potporu sada - kaže njegova supruga. - Ona je ostavila tako mnogo iza sebe. Prije se o svemu mogla brinuti sama, sada možda treba tvoju potporu više nego ikada. - Kako? - smije se on. - Većina žena u Magdaleni gleda na mene kao na neprijatelja. Njegova supruga mu se nasmiješi. - Trebaš pomoći i dati im potporu a da zauzvrat ne tražiš hvala ili njihovu ljubav. Zauzvrat malo ljubavi možeš dobiti od mene. - Možda bi mogli otići u krevet - predložio je župnik. Vuk, misli on sjedeći na zahodu i pišajući. To bi Mildred htjela. Da on zaista upotrijebi

novac iz zaklade da plati čuvanje vuka ove zime. Čim je počeo o tome razmišljati, kao da se kupaonica napunila elektricitetom. Njegova žena već leži u krevetu i zove ga. - Dolazim - odgovorio je. - Gotovo da se nije usudio glasno povikati. Prisutnost je tako očita. Ali efemerna. Što hoćeš? pita on i Mildred mu se približi. Tako tipično od nje. Upravo ovdje dok sjedi na zahodu sa spuštenim hlačama. Ja sam u crkvi po cijele dane, kaže on. Mogla si me ipak tamo potražiti. I u istom trenutku on točno zna. U zakladi nema dovoljno novca. Ali ako se za najam lovišta napravi novi ugovor. Ili ako lovačko društvo počne plaćati punu cijenu. Ili ako se nađe novi iznajmljivač. I ako taj novac tada ode u zakladu. On može osjetiti kako se ona smješka. Ona zna što zahtijeva od njega. On će imati sve prisutne protiv sebe. To će biti svađa i pisanje po novinama. Ona zna da on to može napraviti. On može pridobiti Crkveno vijeće na svoju stranu. Ja ću to učiniti, kaže joj. Ne zato što mislim da je to ispravno. To je za tebe. Lisa Stockei u vrtu pali vatru. Psi su zatvoreni u kući i spavaju na svojim ležajevima. Vražji gangsteri, misli s ljubavlju. Sada ih ima četiri. Najviše što ih je imala u svojem životu bilo je pet. Bruno je njemački kratkodlaki, potpuno smeđ, ptičar. Svi ga zovu Nijemac. To je zbog njegova zapovjednog stila i malo vojničke strogosti zbog čega je dobio nadimak. Kada Lisa uzme ruksak i psi shvate da idu na dugu šetnju, u hodniku nastane užasan metež. Vrte se u krug kao vrtuljak. Laju, plešu, štekću, cvile i zavijaju od sreće. Guraju je da se jedva drži na nogama i gaze naokolo po ruksaku. Gledaju je očima koje kažu: Je 7;da da ćemo ići s tobom, to je sigurno, ti nikamo ne ideš bez nas? Svi osim Nijemca. On sjedi kao kip, naizgled potpuno nezainteresiran nasred hodnika. Ali ako bi se prignulo i pošteno ga se pogledalo, može se vidjeti podrhtavanje ispod kože. Neznatno drhtanje od suzdržanog uzbuđenja. A ako na kraju za njega bude previše, ako mora iz sebe izbaciti svoje osjećaje kako se ne bi rasprsnuo, onda on ne pomaknuvši se iz svojeg položaja dva puta udari prednjom šapom po podu. Tada se zna da je on stvarno u spi du. Tu je i Majken. Njezina stara labradorica. U zadnje vrijeme u njoj nema više puno života. Sijede njuške i stalno umorna. Majken je odgojila sve pse. Ona zaista voli štenad. Novopridošlice u čopor smiju spavati pod njezinim trbuhom, ona je njihova nova majka. I ako ne bi bilo nikakvog mladog psa u skupini kojega bi pazila, onda se ponašala kao da je trudna i ima mlade. Prije još samo dvije godine mogla je Lisa doći kući i naći krevet u spavaćoj sobi potpuno razbacan. Između pokrivača i jastuka običavala je ležati Majken. Sa svojim malim “štencima”: lopticom za tenis, cipelom, ili, kao jednom prigodom nekom plišanom igračkom koju je Majken imala sreću naći u šumi. Zatim je tu bio Karelin, njezin veliki crni mješanac između vučjaka i newfoundlandera. On je došao k Lisi kao trogodišnjak. Veterinar iz Kirune ju je nazvao i pitao je da li ga želi. Psa je trebalo uspavati, ali njegov vlasnik je sam rekao da bi više volio kada bi ga netko udomio. On jedino nije bio pas za grad. “Mislim da je tako”, rekao je veterinar Lisi, “trebala si vidjeti kako vuče za sobom svojega gospodara na uzici.” I tu je još Spy-Morris, njezin norveški springer španijel. Potomak rasnoga lovačkog psa šampiona na psećim izložbama. Njegov talent totalno zapostavljen tamo vani s ostatkom razbojnika. Lisa koja čak ni ne ide u lov. On voli sjesti pokraj nje da ga ona češka po prsima, običava šapama čvrsto pritisnuti njezina koljena i podsjetiti je da on postoji. Ljubazan i nježan gospodin. Svilenkastog krzna i kovrčavih ušiju kao neka gospodična i apsolutno ne

podnosi vožnju automobilom. Ali sada svi četvero leže u kući. Lisa baca u vatru sve moguće. Madrace, stare pasje pokrivače, knjige i dio namještaja. Papire. Još papira. Pisma. Stare fotografije. Vatra je stvarno velika. Lisa je zagledana u njezin plamen. Na kraju je postalo tako naporno voljeti Mildred. Prikradati se, prositi, čekati. Svađale su se. Sve je bilo kao najgora, najnepodnošljivija Norenova kazališna predstava. Sada se svađaju u Lisinoj kuhinji. Mildred zatvara prozore. To je najvažnije, misli Lisa. Da nitko ne čuje. Lisa govori bez razmišljanja. Sve riječi su iste. Dosadne su joj prije negoli ih izgovori. O Mildred koja je ne voli. O tome kako je umorna da bude samo njezina razbibriga. Umorna od licemjernosti. Lisa stoji nasred kuhinje. Želi bacati stvari oko sebe. Njezin očaj tjera je da vrišti i razmahuje se rukama. Ona se nikada prije nije ovako ponašala. A Mildred, ona se skvrčila. Sjedi na kuhinjskoj klupi priljubljena uz Spy-Morrisa. On je također skvrčen. Mildred miluje psa na način kao da tješi dijete. - Što bi bilo s vjerskom zajednicom? - pita ona. - I Magdalenom? Ako bi nas dvije otvoreno živjele zajedno, sve bi se raspalo. To bi bio krajnji dokaz da sam ja samo jedna ogorčena mrziteljica muškaraca. Ne mogu testirati strpljenje ljudi iznad njihovih mogučnosti. - Onda češ radije mene žrtvovati? - Ne, zašto bi se to trebalo dogoditi? Ja sam sretna. Ja te volim, to mogu reči tisuču puta, ali ti stalno želiš dokaz. - Ne radi se o dokazu, radi se o tome da mogu disati. Prava ljubav se treba pokazati. Ti to ne želiš, ti me ne voliš. Magdalena je samo tvoj jebeni izgovor da se držiš podalje. Erik možda to može prihvatiti, ali ja ne mogu. Ti si možeš nači drugu ljubavnicu, sigurno ih ima dosta koje su ti sklone. Mildred počinje plakati. Usnice joj se tome pokušavaju oduprijeti. Pokriva lice rukama. Briše suze nadlanicom. Lisa je htjela da je Mildred ovdje s njom. Najradije bi je možda udarila. Ona žudi za njezinim suzama i njezinom patnjom. Ali ona nije zadovoljna. Njezina patnja još je uvijek gladna. - Možeš prestati cmizdriti - kaže ona grubo. - To meni ništa ne znači. - Prestat ću - obečava Mildred kao malo dijete, glas joj je raspucan, rukama nastavlja brisati suze. I Lisa koja je uvijek optuživala samu sebe zbog svoje nesposobnosti da voli presuđuje im. - Ti samo sažalijevaš samu sebe, to je sve. Mislim da nešto nije u redu s tobom. Nešto ti fali tamo unutra. Ti kažeš da ti voliš, ali tko može otvoriti drugu osobu i zaviriti unutra i vidjeti što to znači? Ja bih mogla sve ostaviti, sve podnijeti. Ja bih se udala za tebe. Ali ti... ti ne možeš osjetiti ljubav. Ti ne možeš osjetiti bol. Tada Mildred podiže pogled sa psa. Na kuhinjskom stolu gori voštana svijeća na svijećnjaku od mesinga. Ona stavlja svoju ruku iznad plamena, koji gori ravno u njezin dlan. - Ne znam kako bih ti dokazala da te volim - kaže ona. - Ali pokazat ću ti da mogu osjetiti bol. Usnice joj se stišću u bolnu crtu. Odvratan miris širi se kuhinjom. Na kraju, nakon što kao da je prošla cijela vječnost, Lisa uzima Mildredin ručni zglob i miče joj ruku od svijeće. Opeklina je krvavo crvena. Lisa je gleda prestravljeno. - Moraš ići u bolnicu - kaže. Ali Mildred odmahuje glavom. - Nemoj me ostaviti - moli ona.

Sada i Lisa plače. Vodi Mildred prema autu, stavlja joj sigurnosni pojas kao djetetu koje to ne može samo učiniti, uzima vrećicu zamrznutog špinata. Prolaze tjedni prije negoli se opet svađaju. Mildred tu i tamo okreće prema Lisi unutarnji dio zamotane šake. Kao sasvim slučajno, kao što se kosu stavlja iza uha ili nešto slično. To je tajni pokazatelj ljubavi. Mračno je. Lisa prestaje misliti na Mildred i odlazi u kokošinjac. Kokoši spavaju na svojim kolcima. Stisnute jedna uz drugu. Ona ih uzima jednu po jednu. Uzima kokoš s kolca. Nosi je do dvorišne ograde. Drži je zagrljenu uza svoje tijelo, kokoš se osjeća sigurno, samo lagano kvoca. Tu se nalazi jedan panj koji će dobro poslužiti za odrubljivanje glava. Brzi zahvat za noge, zamahne njome po panju, tako ih onesvijesti. Onda sjekira, precizan zahvat jednom rukom do samog vrha sjekire, udar sjekirom, jedan jedini, osrednje jak, zahvaća točno. Ona drži noge kokoši dok traje lepršanje krilima, žmiri da joj perje i prljavština ne ulete u oči. Na hrpi je deset kokoši i jedan pijetao. Ona ih neće zakopati. Psi bi ih odmah iskopali. Stoga ih baca u kantu za smeće. Lars-Gunnar Vinsa vozi prema selu k svojoj kući po mraku. Nalle spava u suvozačkom sjedalu pokraj njega. Cijeli su dan bili vani u šumi. Toliko je toga o čemu ima sada misliti. Misli mu se roje u glavi. Stara sjećanja. On odjednom može vidjeti Evu, Nalleovu majku, kako stoji pred njim. Upravo se vratio kući s posla. Bio je u noćnoj smjeni i vani je još uvijek mrak, ali ona nije upalila svjetlo. Stoji potpuno mirno u mraku uza zid u hodniku kad on ulazi unutra. To je tako čudno ponašanje da je prisiljen pitati je: - Kako si? I ona odgovara: - Umirem ovdje, Lars-Gunnar. Žao mi je, ali ja umirem ovdje. Što li je trebao učiniti? Kao da i on sam nije bio mrtvo umoran. Bio je na poslu i bavio se svim mogučim nedačama iz dana u dan. I kada bi došao kuči, morao se brinuti za Nallea. Do dana današnjeg on ne razumije što je ona radila po cijele dane. Kreveti nisu nikada bili pospremljeni. Vrlo rijetko bi skuhala neku večeru. Otišao je u krevet. Zamolio ju je da ode gore s njim, ali ona nije htjela. Sljedeče jutro je otišla. Uzela je samo svoju torbicu. Nije mislila da je on vrijedan ni da mu ostavi pismo. Trebao ju je očistiti iz kuče. Upakirao je njezine prnje u kartonske kutije i stavio ih na tavan. Nakon pola godine je nazvala. Htjela je razgovarati s Nalleom. Objasnio je da to ne može. Samo bi uznemirila dječaka. Objasnio joj je kako ju je Nalle tražio, pitao za nju i plakao na početku. Ali sada je bilo bolje. Ispričao joj je kako je dječak, poslao joj njegove crteže. Vidio je po seljanima da oni misle da je predobar. Previše popustljiv. Ali on je nije želio povrijediti. Što bi time dobio? A žene iz socijalne skrbi klepetale su o tome kako bi Nalle trebao otići i živjeti s njemu sličnima. - Bar bi ponekad mogao biti tamo - govorile su. - Tako da se ti malo rasteretiš. Otišao je i pogledao to jebeno mjesto. Čovjekbi postao deprimiran čim bi prešao prag. Od svega. Od te ružnoče, koja je vriskala “institucija”, “skladište za luđake, retardirane i hendikepirane”, od svakog predmeta. Od predmeta koje su oni sami izrađivali, figura od gipsa i pločica s plastičnim perlicama i groznih slika u jeftinim okvirima. I od cvrkutanja osoblja. Od njihovih prugastih pamučnih uniforma. Sječa se kako mu je jedan od njih upao u oko. Nije mogao biti viši od metar i pol. Pomislio je: Zar češ ti stati među njih ako se počnu svađati? Nalle je naravno bio krupan, ali on se nije mogao braniti.

- Nikada - rekao je Lars-Gunnar ženama u socijalnoj ustanovi. Pokušale su inzistirati. - Moraš se malo rasteretiti - rekle su. - Moraš misliti na sebe. - Ne - rekao je. - Zašto? Zašto moram misliti na sebe? Ja mislim na sina. Dječakova majka mislila je na sebe, recite mi što je dobro nastalo iz toga. Stigli su kući. Lars-Gunnar usporava auto primičući se ulazu u dvorište. Motri pažljivo dvorište. Uz mjesečevu svjetlost vidi se prilično dobro. U prtljažniku se nalazi lovačka puška za losove. Napunjena je. Ako u dvorištu stoji policijski auto, on će samo nastaviti naprijed. Ako otkriju da je to bio on, ipak dobiva minutu. Prije nego oni upale auto i izvezu ga iz dvorišta na ulicu. Ili, bar trideset sekundi u svakom slučaju. A to je dovoljno. No, dvorište je prazno. Gledajući prema mjesecu vidi sovu u niskom izviđačkom letu uz obalu rijeke. Parkira auto i spusti sjedište dolje do kraja. Neće probuditi Nallea. Dječak će se ionako sam probuditi za nekoliko sati. Tada mogu ući u kuću i leći u krevet. On će također sklopiti oči na nekoliko trenutaka.

Žute noge Žute Noge ide trkom i izlazi iz svojeg teritorija. Tu više ne smije ostati. Prelazi preko granice na teritorij drugog čopora. Tu ne smije biti. To je još opasnije. Jedan dobro obilježeni teritorij. Novonastali označitelji mirisa su kao bodljikava žica među stablima. Kroz visoku travu koja izvire iz snijega prolazi zid mirisa, ovdje su se popisali i zagrebli stražnjim šapama. Ali ona mora proči ovuda, ona mora prema sjeveru. Prva danja etapa prolazi dobro. Ona trči praznog želuca. Piša sagnuta, pritišče se što bliže zemlji kako se vonj mokrače ne bi širio, možda se izvuče. Ima vjetar sleđa. Sljedeče jutro su je nanjušili. Dva kilometra iza nje stoji pet vukova i pritišču njuške u njezinim tragovima. Kreču u lov na nju. Oni se izmjenjuju u vodstvu i uskoro će je ugledati. Žute Noge osječa njihov miris. Prešla je rijeku i kada se okrene vidi ih na drugoj obali oko jedan kilometar nizvodno. Trči u galopu da spasi vlastiti život. Uljeza se odmah ubija. Jezik leluja izvan njezine otvorene gubice. Duge noge nose je kroz snijeg, ali njezin put je neugažen. Noge pronalaze tragove motornih saonica koje idu u odgovarajučem smjeru. Oni je sustižu, ali ne tako brzo. Kada se nadu samo tristo metara iza nje, iznenada se zaustavljaju. Istjerali su je iz svojeg teritorija i još jedan komad dalje. Ona im je pobjegla. Još jedan kilometar, onda će leči. Jede snijeg. Glad je razdire kao da joj je poljski miš u želucu. Nastavlja put prema sjeveru. Onda tamo gdje Bijelo more dijeli poluotok Kola od Karelije sloreče prema sjeverozapadu. Polako dolazi rano prolječe. Trčati po snijegu postaje teško. Šuma. Stogodišnja, možda i starija. Crnogorično drveče visoko na pola puta do nebesa. Gole grane strše na sve strane bez iglica gotovo do vrha. A tamo gore njihove zelene, lelujave, škripave ruke grade krov. Sunce se gotovo ne može ni probiti kroz njih, još nema toliko snage da otopi snijeg ispod njih. Samo mrlje od svjetla i kapanje snijega koji se otapa s drveča. Kapanje, žuborenje, grgljanje. Svi osjećaju proljeće i zatim ljeto u zraku. Sada se može činiti više od samog preživljavanja. Zamahivanje teških krila šumskih ptica, lisica je sve češće izvan svojeg brloga, voluharica i miš trče po jutarnjoj ledenoj kori na snijegu. A onda iznenadna tišina kada cijela šuma stane na noge, njuška i osluškuje vučicu koja prolazi. Samo djetlić nastavlja sa svojim neumoljivim kuckanjem po deblu. Ni kapanje se ne zaustavlja. Proljeće se ne boji vuka. Široko tresetište. Rano proljeće znači mnogo vode ispod mekog vodom natopljenog snijega koji se na najmanji dodir pretvara u sivu bljuzgu. Svaki korak tone duboko. Vučica počinje putovati noću. Ledena kora je drži. Ona se ulogori u nekoj udolini ili pod nekom jelom za dana. Na straži je i kada spava. Lov postaje drukčiji bez čopora. Ona ulovi zeca ili neku drugu manju životinju. No, to nije dovoljno hrane za jednog vuka na putu. I odnos s ostalim životinjama je drukčiji. Lisica i gavran rado se druže s vučjim čoporom. Lisica jede ostatke koje čopor ostavi. Vukovi raskopaju lisičju jazbinu i preuzmu je u svoj posjed. Gavrani raščiste vučji stol. Gavran viče sa stabla: Ovdje je plijen! Ovdje je jelen pun energije! Zauzet time da struže rogovima po kori drveta! Ulovite ga, ulovite ga! Gavran kojemu je dosadno može sletjeti pred uspavanog vuka, kljucnuti ga u glavu i odskakutati malo unatrag. Skakutati na ptičji smiješan i nespretan način. Vuk kreće u napad. Ptica uzleti u zadnjoj sekundi. Tako mogu zabavljati jedno drugo dugo vremena, crni i sivi.

Ali usamljeni vuk nije prijatelj za igru. Ona ne prezire nikakav plijen, nema volje da se igra s pticama, ne dijeli svoje dragovoljno. Jedno jutro ona zaskoči lisicu pred njezinom jazbinom. Nekoliko otvora raskopano je prema brlogu. Jedan od otvora nalazi se skriven ispod iskopanog korijena. Samo trag i malo zemlje na snijegu pred rupom otkrivaju njezinu poziciju. Iz njega izlazi lisica. Vučica je osjetila jaki miris i malo je skrenula sa svojeg smjera. Sada ide nasuprot vjetru niz brijeg, vidi kako proviruje lisičja glava, dugo tijelo. Vučica se zaustavlja, ukipljuje se, lisica mora još malo izaći, ali čim okrene glavu prema njoj, vidjet će je. Jedan skok. Kao da je bila iz porodice mačaka. Gužva i prasak suhih grančica i grana kroz jedan pali bor. Lomi joj kičmu. Jede je pohlepno, drži tijelo šapom i proždire ono malo što ima. Odmah dolijeću dva gavrana i surađuju kako bi pokušali dobiti jedan dio. Jedan riskira život, prilazi joj opasno blizu kako bi je zaintrigirao da ga lovi, kako bi njegov prijatelj na brzinu ukrao komad mesa. Ona ih pokušava dohvatiti ustima kad joj prelete nisko oko glave, ali šapa ne ispušta lisičje tijelo. Ona je proždire cijelu, šeta nakon toga među onim rupama koje vode u jazbinu i njuši. Ako je lisica imala mlade i ako oni ne leže preduboko unutra, može ih iskopati, ali nema ničega. Vraća se na svoju rutu. Noge vuka samotnjaka nemirno idu dalje.

Ponedjeljak, 11. rujna - Kao da je propao u zemlju. Anna-Maria Mella gledala je svoje kolege. Bio je to jutarnji sastanak kod tužitelja. Upravo su konstatirali da nemaju nikakav trag za onim nestalim svećenikom Stefanom Wikstromom. Vladala je potpuna tišina šest sekundi. Policijski inspektor Fred Olsson, tužitelj Alf Bjornfot, Sven-Erik Stalnacke i policijski inspektor Tommy Rantakyro izgledali su tužno. To je bilo najgore moguće, da je jednostavno propao u zemlju. Da je negdje zakopan. Sven-Erik izgledao je tužno. On je zadnji stigao na jutarnji sastanak s tužiteljem. To nije bio njegov običaj. Imao je mali flaster na bradi. Bio je smeđe obojen od krvi. Muški znak da mu je jutro započelo loše. Dlake na vratu ispod Adamove jabučice u brzini su promaknule britvici i stršile su iz kože kao grube sive stabljike. Ispod jednog kuta usana vidjeli su se ostaci osušene pjene za brijanje kao bijelo brtvilo. - On se ipak još uvijek smatra nestalom osobom - rekao je tužitelj. - Bio je zaposlenik Crkve. Onda je saznao da smo mu na tragu zbog puta koji je napravio s obitelji s novcem iz vučje zaklade. To je dovoljno da čovjek odleprša. Strah da ne okalja svoju reputaciju. Možda se ipak neočekivano pojavi. Za stolom je vladala tišina. Alf Bjornfot gledao je oko sebe. Za stolom je sjedila teško motivirajuća skupina. Izgledalo je kao da samo čekaju da se odnekud pojavi svećenikovo truplo. S tragovima i dokazima, kako bi istraga dobila novi poticaj. - Što znate o tome što se dogodilo prije negoli je nestao? - upitao je. - Nazvao je svoju suprugu s mobitela oko pet do sedam u petak navečer - rekao je Fred Olsson. - Onda je imao obvezu s crkvenom mladeži, otvorio je njihove prostorije, održao je večernju molitvu oko pola deset. Odande je otišao odmah poslije deset i poslije toga nitko ga nije vidio. - A auto? - pitao je tužitelj. - Stoji parkiran iza zgrade vjerske zajednice. To je vrlo kratka relacija, mislila je Anna-Maria. Od crkvenih prostorija za mladež do stražnjeg dijela zgrade vjerske zajednice bilo je možda sto metara. Prisjetila se kada je prije nekoliko godina nestala jedna žena. Majka dvoje djece koja je navečer izašla da nahrani pse u njihovu ograđenom dvorišnom prostoru. I onda je nestala. Istinski očaj njezina supruga te njegovo, kao i ostalih koji su je poznavali uvjeravanje kako ona nikada ne bi dragovoljno ostavila svoju djecu natjeralo je policiju da njezin nestanak stavi na listu prioriteta. Našli su je zakopanu u šumi iza kuče. Ubio ju je njezin suprug. Ali, Anna-Maria je i tada isto mislila. Tako kratka relacija. Tako kratka relacija. - Kontrola telefonskih razgovora, mailova i bankovnih računa, što se vidi iz toga? pitao je tužitelj. - Ništa posebno - rekao je Tommy Rantakyro. - Telefonski razgovor sa suprugom bio je zadnji. Inače to su bili samo poslovni razgovori s različitim članovima vjerske zajednice, sa župnikom, vodom lovačkog društva o lovu na losove, supruginom sestrom... imam ovdje listu razgovora i kod svakog sam stavio malu zabilješku o čemu se radi. - Dobro - rekao je Alf Bjornfot ohrabrujuče. - O čemu je razgovarao sa sestrom i župnikom? - zanimalo je Anna-Mariju. - Sa sestrom je razgovarao o tome kako je zabrinut za svoju suprugu. Brinuo se da će joj se stanje ponovno pogoršati. - Ona je pisala ona pisma Mildred Nilsson - rekao je Fred Olsson.

- Izgleda da je između para Wikstrom i Mildred Nilsson postojao ozbiljan sukob. - O čemu je razgovarao Stefan Wikstrom sa župnikom? - pitala je Anna-Maria. - Bio je zabrinut kada sam ga pitao - rekao je Tommy Rantakyro. - Ali rekao mi je da je Stefan bio vrlo uznemiren jer ste vi uzeli poslovne knjige zaklade. Jedna jedva vidljiva bora pojavila se na tužiteljevu čelu, ali ništa nije rekao o poslovnoj pogreški i zapljeni dokaza bez dozvole. Umjesto toga je rekao: - Što bi trebalo upučivati na to da je nestao dobrovoljno. Drži se podalje jer ga je strah sramote. Zabiti glavu u pijesak najuobičajenija je reakcija kada se radi o takvim stvarima, vjerujte mi. Čovjek se pita “zar zaista ne razumiju da lime još više pogoršavaju situaciju”, ali oni su najčešče več prestali rasuđivati razumno. - Zašto nije otišao autom? - pitala je Anna-Maria. - Zar je samo odšetao u divljinu? U to vrijeme nije bilo nijednog vlaka. Ni aviona. - Taksi? - zapitao je tužitelj. - Nije bilo nijedne vožnje - odgovorio je Fred Olsson. Anna-Maria je zahvalno pogledala Freda Olssona. Ti vražji tvrdoglavi terijeru, pomislila je. - Dakle - rekao je tužitelj. - Tommy, ja želim da ti... - ...pokucam na sva vrata u području oko zgrade vjerske zajednice i pitam je li ga možda netko vidio - rekao je Tommy bezvoljno. - Upravo to - rekao je i tužitelj - i... - ...i da još jedanput razgovaram s onima iz crkvene mladeži. - Tako je! Neka Fred Olsson ide s tobom. - Sven-Erik - rekao je tužitelj. - Ti bi možda mogao nazvati skupinu za kriminalističko profiliranje i vidjeti što oni imaju za reči? Sven-Erik je kimnuo. - Kako ide s crtežom? - pitao je tužitelj. - Laboratorij još uvijek radi na tome - rekla je Anna-Maria. - Još nisu ništa našli. - Dobro! Vidimo se opet sutra ujutro, ako se u međuvremenu ne desi nešto posebno rekao je tužitelj, sklopio je svoje naočale i spremio ih u džep na prsima. Time je sastanakbio završen. Prije nego što je Sven-Erik otišao u svoju radnu sobu, prošao je pokraj Sonje na telefonskoj centrali. - Čuj - rekao je. - Ako netko nazove u vezi s pronađenom sivom prugastom mačkom reci mi. - Radi se o Manneu? Sven-Erik je kimnuo. - Tjedan dana - rekao je. - Nikada još nije izbivao tako dugo. - Imat čemo otvorene oči - obečala je Sonja. - Vidjet češ da će se vratiti. Vani je još uvijek toplo. On je dobro i negdje ganja neku mačku. - Kastriran je - rekao je Sven-Erik hladno. - Dobro - rekla je. - Reči ću curama. Žena iz Državnoga kriminalističkog profiliranja odgovorila je sa svojeg direktnog broja. Zvučala je veselo kada se Sven-Erik predstavio. Premlada da se bavi ovim sranjem. Pretpostavljam da si čitala novine? - rekao je Sven-Erik. - Da, jeste li ga našli? - Ne, još uvijek ga nema. Dakle, što ti misliš o tome? - Pa - rekla je. - Kako to misliš? Sven-Erik je pokušao sabrati svoje misli.

- Dakle - počeo je. - Ako pretpostavimo da je onako kako sve novine indiciraju. - Da je Stefan Wikstrom ubijen i da postoji serijski ubojica -dopunila je ona. - Da, upravo tako. Ipak, vrlo je čudno, u tom slučaju. Sada je ona šutjela. Čekala je da Sven-Erikzavrši svoju misao. - Ja mislim - rekao je. - Vrlo je čudno to što je on nestao. Ako je ubojica objesio Mildred na orgulje, zašto nije učinio istu stvar sa Stefanom Wikstromom. - Možda ga mora očistiti. Na Mildred Nilsson ste našli pasju dlaku, zar ne? Ili ga možda želi neko vrijeme zadržati. Prekinula se i činilo se kao da razmišlja. - Žao mi je - rekla je na kraju. - Kada se tijelo pojavi - ako se pojavi, možda je nestao dobrovoljno, onda možemo opet razgovarati. Vidi ima li ikakvih pravilnosti u oba slučaja. - Okej - rekao je Sven-Erik. - To može biti dobrovoljno. Nije baš bio čist u vezi s jednom zakladom koja je pripadala Crkvi. A onda je otkrio da smo mi na tragu toj maloj prljavoj priči. - ”Mala prljava priča”? - Da, radilo se o oko sto tisuča. A čak je dvojbeno bi li bilo dovoljno da ga se zbog toga kazneno progoni. To je bilo neko edukacijsko putovanje koje je zapravo više nalikovalo na privatni godišnji odmor. - Znači, ti misliš da nije imao razloga da nestane zbog toga? - Zapravo ne. - Osim ako se nije radilo o tome da ga je sama prisutnost policije uplašila. - Na što misliš? Ona se nasmijala. - Ništa! - rekla je naglasivši to. A onda je iznenada opet zazvučala službeno. - Želim vam sreču. Javi ako se što desi. Čim je spustio slušalicu, Sven-Erik je shvatio što je mislila. Ako je Stefan ubio Mildred... Njegov mozak je odmah počeo prosvjedovati. Ako samo pretpostavimo da bi to bilo tako, razglabao je Sven-Erik sam sa sobom. Onda bi se on uplašio i pobjegao čim bi se policija približila. Bez obzira na to što bi htjela. Makar samo pitala koliko je sati. Zazvonio je Anna-Marijin telefon. Bila je to žena iz znanstveno-fantastične knjižare. - Našla sam onaj simbol - rekla je bez okolišanja. - Da? - Prepoznao ga je jedan od mojih klijenata. Nalazi se na naslovinci knjige koja se zove The Gate. Napisala ju je Michelle Moan, to je pseudonim. Knjiga nije prevedena na švedski, ja je nemam. Ali mogu ti naručiti jedan primjerak. Hoču li? - Da! O čemu se radi u knjizi? - O smrti. To je knjiga o smrti. Vrlo skupa. Pedeset i dvije funte. Plus poštarina, ja sam, zapravo, več nazvala izdavačku kuču u Engleskoj. - Da? - Pitala sam jesu li več imali neke narudžbe iz Švedske. Nekoliko njih. Jednu iz Kirune. Anna-Maria je zadržala dah. Živjeli detektivi amateri. -Jesu li ti rekli ime? - Da. Benjamin Wikstrom. Dobila sam i adresu. - Ne treba - povikala je Anna-Maria u slušalicu. - Hvala, javit ću se. Sven-Erik Stalnacke stajao je kod Sonje na telefonskoj centrali. Nije mogao izdržati da ne dođe i pita.

- Što su rekle cure? Je li neka čula nešto o mački? Odmahnula je glavom. Tommy Rantakyro iznenada se stvorio iza Sven-Erkovih leđa. - Nestao ti je mačak? - pitao je. Sven-Erik je promrmljao odgovor. - On se vjerojatno udomio kod nekog drugog - rekao je Tommy bezbrižno. - Znaš kakve su mačke, za nikoga se ne vezuju, to su samo naše vlastite... projekcije... da tumačimo njihove osječaje. One ne mogu osječati privrženost, to je znanstveno dokazano. - Kakve su to gluposti - režao je Sven-Erik. - Ali to je istina - rekao je Tommy ne obazirući se na Sonjine upozoravajuće poglede. Znaš ono kada ti se prianjaju uz nogu i uvijaju se na njihov mačji način. To rade kako bi te obilježile svojim mirisom da se zna da si ti onaj koji hrani i udomljuje samo njih. One nisu životinje iz čopora. - Ne, možda - rekao je Sven-Erik. - Ali on se popne na moj krevet i spava tamo kao beba u svakom slučaju. - Jer mu je tamo toplo. Ti si mu samo električno grijanje, ne značiš mu ništa više od toga. - Ali ti voliš pse - bocnula ga je Sonja. - Ti uopće ne bi trebao govoriti o mačkama. Sven-Eriku je rekla: - Ja također volim mačke. U tom trenutku otvorila su se staklena vrata. Anna-Maria je uletjela. Zgrabila je Sven-Erika i odvukla ga s recepcije. - Idemo u svećeničku kuću u Jukkasjarvi - samo to je rekla. Kristin Wikstrom otvorila je vrata u kućnoj haljini i papučama. Šminka joj je bila malo razmazana ispod očiju. Plava kosa bila joj je zakvačena iza ušiju, ravna i neuređena. - Tražimo Benjamina - rekla je Anna-Maria. - Malo bismo porazgovarali s njim. Je li kod kuće? - Što vi hoćete? - Razgovarati s njim - rekla je Anna-Maria. - Je li kod kuće? Glas Kristin Wikstrom povisio se za oktavu. - Što hoćete s njim? O čemu ćete razgovarati s njim? - Njegov otac je nestao - rekao je Sven-Erik. - Moramo mu postaviti nekoliko pitanja. - On nije kod kuće. - Znaš li gdje je? - pitala je Anna-Maria. - Ne, vi biste trebali tražiti Stefana. To biste vas dvoje trebali sada raditi. - Možemo li pogledati njegovu sobu? - pitala je Anna-Maria. Majka je umorno žmirkala. - Ne, ne možete. - Onda se ispričavamo što smo smetali - rekao je Sven-Erik ljubazno povukavši za sobom Anna-Mariju prema autu. Izvezli su se iz dvorišta. - Kvragu! - uzviknula je Anna-Maria kad su prošli kroz dvorišna vrata. - Kako sam mogla biti tako glupa i doći ovamo bez naloga za pretres. - Zaustavi auto nedaleko od kuće i pusti me van - rekao je Sven-Erik. - Idi što brže možeš, sredi nalog za pretres i vrati se ovamo. Ja ću paziti na nju. Anna-Maria je zaustavila auto i Sven-Erik je izašao. - Požuri se - rekao je. Sven-Erik je lagano trčao natrag prema svećeničkoj kući. Stao je iza jednog od stupova dvorišnih vrata skriven iza jednoga grma oskoruše. Imao je pogled i na ulazna vrata i na dimnjak. Počne li se dimiti iz njega, smjesta ulazim unutra, mislio je.

Četvrt sata kasnije Kristin Wikstrom izašla je iz kuće. Presvukla se iz kućne haljine u traperice i majicu. U ruci je držala zavezanu vrećicu sa smećem. Išla je prema kanti za smeće. U istom trenutku kada je otvorila kantu okrenula je glavu i ugledala Sven-Erika. Nije se imalo što drugo napraviti. Sven-Erik je požurio prema njoj. Ispružio je ruku. - Tako sada - rekao je. - Daj mi to. Predala mu je vrećicu bez riječi. Primijetio je da se počešljala i da je stavila malo šminke na usta. Onda su počele curiti suze. Bez ikakvih mimika, gotovo i bez trzaja na licu, samo suze. Isto bi bilo i da je rezala luk. Sven-Erik je razvezao vrećicu. U njoj su se nalazili isječci iz novina o Mildred Nilsson. - Dobro je - rekao je i privukao ju je k sebi. - Dobro je. Reci sada gdje je on. - U školi, naravno - rekla je. Dopustila je da je drži u zagrljaju. Plakala je bezglasno na njegovu ramenu. - Što želiš reći? - pitao je Sven-Erik kada je Anna-Maria parkirala auto ispred škole Hogalid. - Da je on ubio Mildred i svojeg oca? - Ne želim reći apsolutno ništa. Ali on ima jednu knjigu s istim simbolom koji se nalazio na onom prijetećem crtežu koji je dobila Mildred. Vjerojatno ga je on nacrtao. A imao je i hrpu izrezaka iz novina o njezinu ubojstvu. Ravnateljica škole Hogalid bila je zgodna žena pedesetih godina. Bila je malo zaobljena, imala je suknju do koljena i tamnoplavi sako. Oko vrata joj je bio šareni šal kao ogrlica. Sven-Eriku se vratilo dobro raspoloženje čim ju je vidio. On je volio žene koje su izgledale tako poduzetno. Anna-Maria joj je objasnila da želi da dovedu Benjamina Wikstroma bez puno buke. Ravnateljica je izvukla raspored sati. Onda je obavila kratki razgovor s nastavnikom koji je imao sat u Benjaminovu razredu. Dok su čekali, ravnateljica je pitala o čemu se radi. - Mislimo da je možda prijetio Mildred Nilsson, svečenici koja je ljetos ubijena. Zato mu moramo postaviti nekoliko pitanja. Ravnateljica je odmahnula glavom. - Oprostite - rekla je. - Ali meni je u to teško povjerovati. Benjamin i njegovi frendovi. Oni izgledaju užasno. S crnom kosom i bijeli u licu. Očima zacrnjenim šminkom. A kakve tek majice ponekad imaju na sebi! Prošlo polugodište jedan od Benjaminovih prijatelja imao je majicu na kojoj je jedan kostur jeo novorođenče. Ona se smijala po dignuvši ramena kao da je hvata jeza. Uozbiljila se kada je vidjela da se Anna-Maria nije na to ni nasmiješila. - Oni su zaista dobri dečki - nastavila je. - Benjamin je prolazio kroz teško razdoblje prošle godine kada je išao u osmi razred, ali ja bih mu apsolutno dopustila da čuva moju djecu. Mislim, kad bih imala malu djecu. - Kakvo je bilo to teško razdoblje? - pitao je Sven-Erik. - Bio je loš u učenju. I bio je tako jako... Oni su se htjeli razlikovati svojim načinom odijevanja i slično. Mislim ponekad da oni pokazuju svoj osječaj otuđenosti izvana. Čine ga vlastitim izborom. Ali on se nije dobro osječao. Imao je mnogo malih rana po rukama i stalno se grebao po njima. Izgledalo je kao da te rane neče nikada zacijeliti. Ali negdje poslije Božiča sve se popravilo. Počeo je hodati s nekom curom i osnovao je bend. Nasmijala se. - Taj bend. Bože dragi, svirali su jedanput proljetos ovdje u školi. Nabavili su negdje svinjsku glavu koju su sjekirama masakrirali na pozornici. Sve je bilo potpuno nestvarno. - Je li on dobar u crtanju? - pitao je Sven-Erik.

- Da - rekla je ravnateljica. - Fantastičan je. Čulo se kucanje na vratima i ušao je Benjamin Wikstrom. Anna-Maria i Sven-Erik su se predstavili. - Htjeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja - rekao je Sven-Erik. - Ja neću s vama razgovarati - rekao je Benjamin Wikstrom. Anna-Maria Mella je uzdahnula. - Onda te moram privesti kao osumnjičenog za nezakonitu prijetnju. Moraš ići s nama u policijsku postaju. Pogled uprt u pod. Pramenovi duge kose pokrivaju mu lice. - Privedi me onda. - Onda - rekla je Anna-Maria Sven-Eriku. - Hoćemo li razgovarati s njim? Benjamin Wikstrom sjedio je u sobi za saslušanje. Nije izgovorio ni riječ otkad su ga priveli. Sven-Erik i Anna-Maria uzeli su svaki svoju šalicu kave. I Coca-Colu za Benjamina Wikstroma. Glavni tužitelj Alf Bjornfot trčao je hodnikom prema njima. - Koga ste priveli? - pitao je zadihano. Rekli su mu o uhićenju. - Petnaest - rekao je tužitelj. - Jedan od njegovih roditelja mora biti prisutan, je li mu majka ovdje? Sven-Erik i Anna-Maria razmijene pogled. - Sredite da ona dođe - rekao je tužitelj. - Dajte dječaku da nešto pojede ako hoće. I nazovite socijalnu skrb. Oni moraju također poslati svojeg predstavnika. Onda me nazovite. Otišao je. - Ja ne želim! - uzdisala je Anna-Maria. - Ja idem po nju - rekao je Sven-Erik Stalnacke. Sat vremena kasnije sjedili su u sobi za saslušanje. Sven-Erik Stalnacke i Anna-Maria Mella s jedne strane stola. S druge strane Benjamin Wikstrom. Službenik iz socijalne skrbi sjedio mu je slijeva. Na desnoj strani od njega sjedila je Kristin Wikstrom. Njezine oči bile su crvene. - Jesi li ti poslao ovaj crtež Mildred Nilsson? - pitao je Sven-Erik. - Mi ćemo uskoro dobiti otiske prstiju s njega. Pa ako si ti ovo nacrtao, rado bismo razgovarali o tome s tobom. Benjamin Wikstrom je tvrdoglavo šutio. - Isuse Bože - rekla je Kristin. - Što je ovo, Benjamine? Kako si mogao to napraviti? Ovo je bolesno! Benjaminovo lice se stvrdnulo. Gledao je dolje u stol. Ruke pritisnute uz tijelo. - Možda bismo mogli napraviti malu stanku - rekao je socijalni radnik stavivši ruku oko Kristininih ramena. Sven-Erik je kimnuo i ugasio kazetofon. Kristin Wikstrom, socijalni radnik i Sven-Erik su izašli. - Zašto ne želiš razgovarati s nama? - pitala je Anna-Maria. - Jer vi ništa ne shvaćate - rekao je Benjamin Wikstrom. - Vi ne shvaćate apsolutno ništa. - To mi vrlo često kaže i moj sin. On je istih godina kao ti. Jesi li poznavao Mildred? - To nije ona na crtežu. Zar ne shvaćate? To je autoportret. Anna-Maria je gledala crtež. Ona je pretpostavila da je to Mildred. Ali i on je imao dugu crnu košu. - Ona ti je bila prijateljica! - uzviknula je Anna-Maria. - Zato si imao sve one isječke iz novina. - Ona je razumjela - rekao je. - Ona je razumjela. Iza vela kose kapnulo je nekoliko suza

na stol.

Mildred i Benjamin sjede u njezinoj radnoj sobi u kući vjerske zajednice. Ponudila ga je čajem s medom. Čaj je dobila od jedne od žena iz Magdalene koja ga je sama brala i sušila. Smiju se i komentiraju da ima okus dreka. Jedan od Benjaminovih prijatelja imao je krizmu kod Mildred. Preko njega su se Benjamin i Mildred upoznali. Knjiga The Gate leži na Mildredinu radnom stolu. Upravo ju je pročitala. - Onda, što misliš? - Knjiga je debela. Vrlo debela. Mnogo teksta na engleskom. Mnogo slika u boji također. Radi se o The Gate to the unbuilt house, to the world you create. O ulazu nesagrađene kuće, svijeta koji sam stvaraš. To je poziv da se preko obreda u svojoj glavi stvori svijet u kojem se želi živjeti u vječnosti. Radi se o putu prema tamo. Samoubojstvu. Kolektivnom ili pojedinačnom. Englesku izdavačku kuću tužila je skupina roditelja. Četiri mlade osobe zajedno su počinile samoubojstvo u proljeće 1998. - Meni se dopada ideja da čovjek kreira svoj vlastiti raj – kaže ona. Nakon toga ona sluša njega. Dodaje mu rupčiće kada on plače. On to radi kada razgovara s Mildred. Plače zbog osjećaja koji ima, da je njoj doista stalo do njega. Priča joj o svojem ocu. Ima tu i malo osvete također. Da on razgovara s Mildred koju njegov tata mrzi. - On me mrzi - kaže on. - Ali nije me briga. I da se ošišam i idem okolo u košulji i nepoderanim hlačama i da sam dobar u školi i da sam predsjednik razreda on ni s tim ne bi bio zadovoljan. Znam to. Čuje se kucanje na vratima. Između Mildredinih očiju stvara se bora iritiranosti. Kada gori crvena lampica... Vrata se otvaraju i Stefan Wikstrom ulazi u sobu. To je zapravo njegov slobodan dan. - Znači tu si - kaže on Benjaminu. - Uzmi svoju jaknu, smjesta odi u auto i čekaj me tamo. Zatim se obrati Mildred. - A ti češ se prestati miješati u moje obiteljske stvari. On je loš u školi. Oblači se da se čovjeku povrača od njega. Sramoti obitelj kada god može. Srdačno podržan s tvoje strane koliko vidim. Pozivaš ga na čaj kad on markira iz škole. Jesi li čuo što sam ti rekao? Jakna i u auto. Prstom kvrcne po svojem ručnom satu. - Sada imaš sat švedskog jezika, ja ću te odvesti. Benjamin i dalje sjedi na istom mjestu. - Tvoja majka sjedi kod kuče i plače. Tvoj razrednik je nazvao i pitao gdje si. Tvoja majka je zbog tebe bolesna. Zar je to ono što želiš? - Benjamin je htio razgovarati - kaže Mildred. - Ponekad... - Razgovara se sa svojom obitelji! - kaže Stefan. - Je li? - viče Benjamin. - Ali ti ne želiš odgovoriti na moja pitanja. Kao jučer kada sam te pitao mogu li iči s Kevinom i njegovom obitelji na Riksgransen. “Ošišaj se i obuci se kao normalni čovjek, pa ću i ja onda s tobom razgovarati kao s normalnijim čovjekom.” Benjamin ustaje i uzima jaknu. - Ja idem biciklom u školu. Ti me ne trebaš voziti. Izleti van. - Za ovo si ti kriva - kaže Stefan uperivši prst u nju, dok ona još uvijek sjedi sa šalicom čaja u ruci. - Žao mi te je, Stefan - odgovara ona. - Ti mora da si vrlo usamljena osoba.

- Pustit čemo ga - rekla je Anna-Maria tužitelju i svojim kolegama. Otišla je u kantinu i zamolila socijalnog službenika da odveze sina i majku kuči. Onda je otišla u svoju sobu. Osjećala se umorno i potišteno. Sven-Erik je ušao i pitao je hoće li ići s njim na ručak. - Ali tri je sata - rekla je. - Jesi ručala? - Ne. - Uzmi jaknu. Ja vozim. Ona se smješkala. - Zašto ćeš ti voziti? Tommy Rantakyro pojavio se iza Sven-Erikovih leđa. - Morate doći - rekao je. Sven-Erik ga mrko pogleda. - Ne razgovaram s tobom - rekao je. - Zbog onoga s mačkom? Ma samo sam se šalio. Ali ovo morate čuti. Išli su za Tommyjem Rantakyrom u sobu za saslušanje broj dva. Tamo su sjedili jedna žena i jedan muškarac. Bili su odjeveni za boravak u šumi. Muškarac je bio vrlo krupan, u ruci je držao stisnutu vojničku zelenu kapu kupljenu iz vojničkih rezervi, s kojom je brisao znoj s čela. Žena je bila neprirodno mršava. Imala je duboke bore oko usta i na licu koje se dobivaju od dugogodišnjeg pušenja. Na glavi je imala maramu, a po trapericama mrlje od bobičastog voća. Oboje su smrdjelo na dim i ulje protiv komaraca. - Mogu li dobiti čašu vode - rekao je muškarac kada su četiri policajca ušla u sobu. - Daj prestani! - rekla je žena tonom koji je upućivao na to da ništa što je on mogao reći ili napraviti nije bilo ispravno. - Možete li još jedanput ispričati ono što ste meni rekli - zamolio ih je Tommy Rantakyro. - Daj, reci im! - rekla je žena živčano svojem suprugu. Njezin pogled prelazio je nervozno s jednog na drugog policajca. - Dakle, bili smo sjeverno od Nedre Vuolusjarvija gdje smo skupljali bobice - rekao je muškarac. - Moj šogor ima tamo kolibicu. Nevjerojatne količine močvarnih jagoda posvuda, kada je njihovo vrijeme, ali sada smo brali brusnice... Pogledao je prema Tommyju Rantakyrou koji je malo okretao ruku kao znak muškarcu da prijeđe na stvar. - Čuli smo neku buku po noći - rekao je muškarac. - Vrisak - ispravila ga je žena. - Da, da. U svakom slučaju nakon toga čuli smo pucanj. - I onda još jedan - dodala je žena. - Ma daj im ti onda ispričaj! - rekao je muškarac iziritirano. - Ne - rekla sam. - Ti razgovaraj s policijom. Žena je zatvorila usta. - Da, to bi bilo to - završio je muškarac. Sven-Erik ih je začuđeno gledao. - Kada se to dogodilo? - upitao je. - Noč na subotu - rekao je muškarac. - A danas je ponedjeljak - rekao je Sven-Erik polako. - Zašto ste došli tek sada? - Rekla sam ti da... - počela je žena. - Da, da, začepi - puknuo je muškarac. - Rekla sam mu da odmah moramo otići - rekla je žena Sven-Eriku. - O Bože, kada sam vidjela onoga svečenika na plakatu, mislite li da je to bio on? - Jeste li išta vidjeli? - rekao je Sven-Erik. - Ne, otišli smo u krevet - rekao je muškarac. - Čuli smo samo ono što sam vam rekao.

Da, čuli smo i jedan auto. Ali to je bilo puno kasnije. Onuda prolazi prečica do Laxforsena. - Zar niste pomislili da bi to moglo biti nešto ozbiljno? - pitao je Sven-Erikblago. - Što ja znam - rekao je muškarac mrko. - Sada je otvoren lov na losove pa i nije tako čudno da se puca po šumi. Glas Sven-Erika bio je neprirodno strpljiv. - To je bilo usred noči. Za vrijeme, lova na snazi je prekid vatre jedan sat prije zalaska sunca. A tko je vikao? Los? - Ja sam rekla da... - počela je žena. - Zvukovi u šumi budu vrlo čudni - rekao je muškarac uvrijeđeno. - Mogla je biti lisica. Ili napaljeni srndač koji bauče. Jesi li to ikada čuo? Sada smo vam u svakom slučaju rekli. Možemo li iči kuči? Sven-Erik se zagledao u muškarca kao da je ovaj lud. - Iči kuči! - eksplodirao je. - Iči kuči? Vi ostajete ovdje. Uzet čemo kartu i proučiti to područje. Reči čete mi otkuda je došao pucanj. Otkrit čemo je l’ to bila obična puška ili sačmarica. Sjetit čete se kako je zvučao taj vrisak, jeste li možda mogli razaznati koju riječ. Također čemo razgovarati o onom automobilu koji ste čuli. Iz kojeg smjera je dolazio, koliko daleko, sve. Želim znati točno vrijeme kada se to dogodilo. I sve čemo to razraditi u najmanji detalj. Mnogo puta. Jasno! Žena je gledala Sven-Erika molečivo. - Ja sam mu rekla da moramo odmah otići na policiju, ali tako je to kada on počne brati bobice. - Da i vidiš sada u što smo se uvalili - rekao je muškarac. - Imam brusnice za tri tisuće u autu. U tom slučaju moram nazvati sina da dođe po njih. Zaista ne želim da mi jebene bobice propadnu. Sven-Erikov prsni koš se dizao i spuštao. - Auto je u svakom slučaju bio dizelaš - rekao je muškarac. - Zezaš me? - pitao je Sven-Erik. - Ne, to se lako prepoznaje. Koliba leži malo dalje od puta, no svejedno. Ali, kao što sam rekao, to je bilo puno kasnije. Ne treba biti ni u kakvoj vezi s pucnjem. U četiri i petnaest poslijepodne Anna-Maria Mella i Sven-Erik Stalnacke letjeli su u helikopteru prema sjeveru. Ispod njih vijugala je rijeka Torne kao srebrna traka. Nekoliko oblaka bacalo je svoje sjene po brdskim padinama, no inače je po cijelom zlatno-žutom terenu sijalo sunce. - Može ih se razumjeti da su htjeli ostati i brati bobice, umjesto da se vrate natrag i upropaste slobodne dane - rekla je Anna-Maria. Sven-Erik se predao i smijao. - Što je to s ljudima? Gledali su na kartu. - Ako koliba leži tu na sjevernom rubu jezera, a pucanj je došao s južne strane... - rekla je Anna-Maria. - Mislio je da se čulo dosta blizu. - Da, i malo niže nalazi se nekoliko koliba uz obalu. A čuli su i auto. To može biti najviše dva kilometara udaljeno od kolibe. Zaokružili su jedno područje na karti. Sljedećeg dana policija bi trebala zajedno s dobrovoljcima pretražiti cijelo to područje. Helikopter se spustio na manju visinu. Letio je uz duguljasto jezero sjeverno od Nedre Voulusjarvi. Pronašli su kolibicu u kojoj su boravili berači bobica. - Spusti se još malo da pregledamo koliko možemo - viknula je Anna-Maria pilotu.

Sven-Erik sjedio je s dalekozorom. Anna-Mariji je bilo lakše gledati bez njega. Breze i mnogo močvara. Šumska cesta išla je uz rub jezera sve do njegova sjevernog dijela. Poneki sob koji je glupo piljio, losova ženka s teletom galopirali su kroz šikaru. Anna-Maria je proučavala i pokušavala vidjeti nešto drugo osim gorskih breza i šikare. Nije jednostavno i brzo zakopati nekoga u šumi. Sve to korijenje i druge nedaće. - Čekaj - uzviknula je iznenada. - Gledaj tamo. Povukla je Sven-Erika. - Vidiš li - rekla je. - Tamo ispred tora za sobove leži čamac. To ćemo pregledati. Jezero je bilo dugačko više od šest kilometara. Jedan puteljak vodio je od šumske ceste dolje do jezera. Zadnji dio puta bio je popločen daskama. Bijeli plastični čamac bio je izvučen na kopno. Stajao je podalje od vode, okrenut naopako da se ne puni vodom. Okrenuli su čamac zajedno. - Čist i uredan - rekao je Sven-Erik. - Malo previše čist i uredan - rekla je Anna-Maria. Sagnula se proučavajući dno čamca. Pogledala je gore prema Sven-Eriku i kimnula glavom. I on se nagnuo nad čamac. - Da, to je svakako krv - rekao je. Gledali su jezero. Bilo je blistavo i mirno. Valić je namreškao površinu. Odnekud se glasao gnjurac. Tamo dolje, mislila je Anna-Maria. On leži u jezeru. - Idemo natrag - rekao je Sven-Erik. - Nije dobro da gazimo naokolo i da tehničari budu ljuti. Dovest ćemo Kristera Erikssona i Tintin. Ako oni nešto otkriju, dovest ćemo ronioca. Nećemo ići puteljkom, tamo se možda nade neki trag. Anna-Maria Mella pogledala je na sat. - Stignemo prije nego se smrači. Nešto poslije pola pet poslijepodne opet su se sakupili na jezeru, Anna-Maria Mella, Sven-Erik Stalnacke, Tommy Rantakyro i Fred Olsson. Čekali su na Kristera Erikssona i Tintin. - Ako je negdje u blizini, Tintin će ga pronaći - rekao je Fred Olsson. - Ipak, ona nije tako dobra kao Zack - rekao je Tommy. Tintin je bila crni vučjak. Pripadala je policijskom inspektoru Kristeru Erikssonu. Kada se doselio u Kirunu prije pet godina imao je psa Zacka. Vučjaka guste bež i crno-smeđe dlake. Široke glave. Nije bio pas za izložbe, reklo bi se. Bio je pas samo jednoga čovjeka. Samo Krister je bio važan. Ako bi ga netko pokušao pozdraviti ili pomilovati, samo bi nezainteresirano okrenuo glavu. - Čast je raditi s tim psom - govorio bi Krister o njemu. Osoblje gorske spasilačke službe pjevalo mu je hvalospjeve. Zack je bio najbolji pas tragač u lavinama koji je ikad bio viđen. Bio je dobar i za pretraživanja terena. Jedine prigode kada se Krister Eriksson mogao vidjeti u kantini policijske postaje bilo je kada je Zack častio tortom. Točnije rečeno, kada je neki zahvalni član obitelji ili netko kome je spasio život častio tortom. Inače je Krister Eriksson sve slobodne trenutke koristio da se prošeta sa psom ili ga trenira. On baš nije bio druželjubiv. Možda je to bilo zbog njegova izgleda. Prema onome što je Anna-Maria čula, kad je Krister bio tinejdžer stradao je u požaru. Opekline koje je zadobio vide se i danas. Ona ga se nikada nije usudila pitati, on nije bio takav tip. Njegovo lice je bilo kao svinjsko ružičasti pergament. Uši su mu bile dvije rupe u glavi. Nije imao kosu, obrve ni trepavice, ništa. Od nosa mu također nije puno ostalo. Dvije dugačke rupe ravno iz glave. Anna-Maria je znala da ga kolege zovu Michael Jackson. Dok je Zack bio živ, šale su bile na račun gazde i njegova psa. Kako navečer popiju po

jedno pivo dok gledaju televiziju. Da je Zack taj koji je točno obilježio više pogodaka na sportskoj prognozi. Od kada Krister ima Tintin nije čula nikakve šale na njihov račun. Vjerojatno su se i dalje pričale, no kako je Tintin ženka, bilo je neprimjerno da se o tome govori kada je Anna-Maria bila prisutna. “Dobra je”, običavao je Krister reči za Tintin. “Još uvijek malo nestrpljiva. Malo premlada, ali naučit će.” Kristrer Eriksson stigao je deset minuta poslije ostalih. Tintin je sjedila na prednjem sjedalu, zavezana sigurnosnim pojasom za pse. Pustio ju je iz auta. - Je li stigao brod? - pitao je. Ostali su kimnuli. Jedan helikopter ga je spustio u vodu na sjevernom dijelu jezera. Bio je narančast i ravnog dna, opskrbljen reflektorom i dubinomjerom. Krister Eriksson stavio je na Tintin prsluk za spašavanje. Ona je točno znala što to znači. Posao. Zabavan posao. Uvijala se nestrpljivo oko njegovih nogu. Usta su joj bila otvorena i puna očekivanja. Njušku je okretala na sve strane. Otišli su do broda. Krister Eriksson smjestio je Tintin na malu platformu i otisnuo se od kopna. Kolege su stajali i gledali kako klize jezerom. Čuli su kako Krister pali motor. Vozili su protiv vjetra. U početku je Tintin koračala naokolo uzbuđeno, pocupkivala, plesala. Na kraju se zaustavila. Sjela je na pramac i izgledala kao da misli na nešto drugo. Prošlo je četrdeset minuta. Tommy Rantakyro češao se po glavi. Tintin je legla. Brod je išao naprijed-natrag po jezeru. Od sjevera prema jugu. Policajci su ga slijedili iduči obalom jezera. - Kvragu, kako grizu - žalio se Tommy Rantakyro. - Muškarci sa psima. Ti zapravo imaš iskustva s tim - rekao je Sven-Erik Anna-Mariji. - Daj prestani - odbrusila je Anna-Maria prijeteči. - To i nije bio njegov pas. - Što to? - pitao je Fred Olsson. - Ništa! - odgovorila je Anna-Maria. - Ja nisam rekao ni a - rekao je Tommy Rantakyro. - Sven-Erik je rekao a - rekla je Anna-Maria. - Hajde, ispričaj im! Ponizi me koliko god hočeš. - To se ipak desilo dok si živjela u Stockholmu - počeo je Sven-Erik. - Dok sam pohađala policijsku akademiju. - Dakle, Anna-Maria se uselila k nekom tipu. Njihova veza je još bila u počecima. - Živjeli smo zajedno dva mjeseca i nismo bili zajedno puno dulje, zapravo. - A sada me možeš ispraviti ako kažem nešto pogrešno, ali jedan dan kada je došla kuči na podu spavače sobe ležale su crne kožne tange. - To su bile prave porno gačice - rekla je Anna-Maria. - Imale su otvor s prednje strane. Nije se trebalo previše razmišljati o tome što bi trebalo stršiti kroz tu rupu. Napravila je malu stanku i pogledala na Freda Olssona i Tommyja Rantakyroa. Još ih nikad u životu nije vidjela tako sretnima i punim iščekivanja. - Osim toga - rekla je. - Na podu je ležao i jedan uložak. - Ma daj! - rekao je Tommy Rantakyro pobožno. - Bila sam u potpunom šoku - nastavila je Anna-Maria. - Hoču reči, koliko uostalom netko poznaje neku drugu osobu? Kada je Max došao kuči i javio se iz hodnika, još sam uvijek sjedila u spavačoj sobi. On je samo rekao: “Kako si?” Pokazala sam na one kožne gačice i rekla: “Moramo razgovarati. O ovome.” Nije ni trepnuo. Sasvim normalno je odgovorio: “A, to. Mora da je ispalo iz ormara.” Samo je podignuo gaćice i uložak i stavio ih na vrh ormara. Potpuno hladnokrvan.

Anna-Maria se smješkala. - To su bile gaćice za psa. Njegova majka je imala ženku boksera koju je on običavao čuvati. Kada se tjerala, na sebi je imala te male gaćice s rupom za rep i uložak. I to je bilo sve. Smijeh muškaraca kotrljao se jezerom. Nasmijali bi se tu i tamo i mnogo kasnije. - Kvragu - zapiskutao je Tommy Rantakyro brišući si oči. Onda se Tintin podignula. - Gledajte sada - rekao je Sven-Erik Stalnacke. - Kao da je netko od nas i pomislio da će upravo sada prestati gledati - odgovorio je Tommy Rantakyro ispruživši vrat. Tintin je ustala. Tijelo joj je bilo ukočeno. Njuška je pokazivala u jezero kao igla na kompasu. Krister Eriksson smanjio je brzinu i vozio polako upravljajući brodom u smjeru u kojem je pokazivala Tintin. Pas je počeo cviliti i lajati, koračao je naokolo po platformi i grebao po njoj. Lajala je sve intenzivnije i na kraju je visjela nad vodom s prednjim dijelom tijela. Kada je Krister Eriksson uzeo plutaču s olovom da obilježi mjesto, Tintin se više nije mogla suzdržati. Skočila je u vodu, plivala je oko plutače, lajući i dašćući iz vode. Krister Eriksson ju je pozvao, ulovio za prsluk za spašavanje i izvukao van. Na trenutak je izgledalo kao da će i on sam upasti u vodu. Tintin je nastavila lajati i zavijati od sreće. Policajci su čuli glas Kristera Erikssona kroz buku motora i pseći lavež. - U redu je, curo. Dooobro je. Tintin je skočila na kopno mokra kao spužva. Otresla je vodu sa sebe tako da su neki od policajaca bili dobro istuširani. Krister Eriksson ju je pohvalio i pomilovao po glavi. Ona je stajala mirno samo sekundu. Onda je otrčala u šumu vičući kako je super dobro obavila posao. Čuli su njezin lavež iz različitih smjerova. - Je li bilo u redu to što je skočila u vodu? - pitao je Tommy Rantakyro. Krister Eriksson odmahnuo je glavom. - Ona se samo previše uzbudi - rekao je. - Za to što uspije naći ono što traži treba je nagraditi pozitivnim osjećajima. Ne može ju se istovremeno ukoriti jer je skočila u vodu, ali... Gledao je u smjeru odakle je dolazio pseći lavež s mješavinom neizmjernog ponosa i oklijevanja u pogledu. - Stvarno je vraški sposobna - rekao je Tommy impresioniran. Ostali su se složili s njim. Zadnji put kada su radili s Tintin pronašla je jednu senilnu i dementnu staricu od sedamdeset i šest godina u šumi kod Kaalasjarvia. Područje koje su morali pretražiti bilo je veliko. Krister Eriksson je sporo vozio terenca po starim putovima drvosječa. Na prednjoj haubi Krister je pričvrstio jedan kupaonski tepih kako se Tintin ne bi klizala. Pas je sjedio kao sfinga na haubi s njuškom u zraku. Impozantna slika. Nije se dešavalo često da se ovoliko moglo razgovarati s Kristerom Erikssonom. Tintin se vratila sa svoje hvalisave šetnje, a onda je ipak shvatila da je dio skupine. Otišla je tako daleko da je optrčala jedan krug oko policajaca i vrlo dobro ponjušila hlače Sven-Erika. Onda je njezin trenutak završio. - Pa, mi smo gotovi - rekao je Krister gotovo čangrizavo, pozvao je psa i skinuo s nje prslukza spašavanje. Počelo se mračiti. - Još samo da nazovemo tehničare i ronioce - rekao je Sven-Erik. - Trebaju doči ovamo čim se sutra ujutro razdani. Bio je i sretan i tužan. Dogodilo se ono najgore. Još jedan svečenik je ubijen, u to je bio

gotovo siguran. No, s druge strane, tamo dolje je nečije tijelo. Postoje i tragovi u čamcu, a zasigurno ih ima i po putu. Znaju da se radilo o dizelašu. Imaju bar nešto s čime opet mogu raditi. Pogledao je svoje kolege. Vidio je da je u svima isti električni naboj. - Oni trebaju doči još večeras - rekla je Anna-Maria. - Moraju bar jedanput pokušati i po mraku. Hoču ga izvan vode odmah. Mans Wenngren sjedio je u restoranu Grodan i gledao u svoj mobitel. Cijeli dan govorio je sam sebi da neče zvati Rebecku Martinsson, ali sada mu više nije padalo na pamet zašto to ne bi smio učiniti. Nazvat će je i pitati kako je prošlo s radom na crno. Razmišljao je kao kada mu je bilo petnaest godina. Kako joj izgleda lice u trenutku kada joj ga se stavljalo unutra. - Sram te bilo! - rekao je sam sebi i nazvao broj. Odgovorila je nakon što je tri puta zazvonilo. Zvučala je umorno. Pitao jeo radu na crno baš onako kako je i mislio. - Nije prošlo baš dobro - rekla je. Onda je iz nje iscurila cijela priča o tome kako ju je Nalleov tata optužio da špijunira. - Bilo je lijepo ne biti “žena koja je ubila tri muškarca” - rekla je. - Nije da sam to tajila, ali jednostavno nije bilo nikakva razloga to spomenuti. Najgore je da sam otišla ne plativši račun. - Može se vjerojatno platiti preko žiroračuna ili slično - rekao je Mans. Rebecka se nasmijala. - Ne vjerujem. - Hočeš da ti ja to sredim? - Ne. Ne, naravno, mislio je. Mogu sama. - Onda samo idi tamo i plati - rekao je - Da. - Nisi učinila ništa loše, ne moraš sebe kriviti. - Ne. - Čak i ako napravi nešto loše, čovjek ne mora kriviti samog sebe - nastavio je Mans. Ona je šutjela s druge strane. - Malo je teško s tobom razgovarati ovako, Martinsson - rekao je Mans. Daj se sredi, rekla je Rebecka sama sebi. Ne ponašaj se cijelo vrijeme kao luđakinja. - Oprosti - rekla je. - Nema veze - rekao je Mans. - Nazvat ću te sutra ujutro i bodriti te. Idi i plati račun u neku tamo rupu, ti to možeš. Sječaš li se onog puta kada si sama trebala srediti posao s Axling Importom? - Hmm. - Nazvat ću te sutra. Neče me zvati, mislila je nakon što su prekinuli vezu. Zašto i bi? Ronioci iz službe spašavanja pronašli su tijelo Stefana Wiks troma u jezeru u deset i pet navečer. Izvukli su ga na nosilima od mreže, ali bio je težak. Bio je omotan željeznim lancem. Koža mu je bila bijela i porozna, kao da je bio dugo namočen i dobro opran. Na čelu i prsima imao je rupicu od pola centimetra.

Žute noge Početak je svibnja. Lišće koje je ležalo ispod snijega stopilo se u smeđu koru na zemlji. Tu i tamo probija se oprezno nešto zeleno. S juga pušu topli vjetrovi. Ptice selice se vraćaju. Vučica je još uvijek u pokretu. Ponekad je svlada velika samoća. Tada ispruži vrat prema nebu i sve izbaci iz sebe. Pedeset kilometara južno od Sodankyla nalazi se selo s otvorenim odlagalištem smeća. Ona tamo prebire neko vrijeme, pronalazi ostatke hrane i iskopava debele prestrašene štakore. Napuni želudac baš onako kako treba. Malo izvan sela, na lancu stoji privezan karelijski gonič medvjeda. Kada se vučica pojavi na rubu šume, on ne počinje lajati kao da je opsjednut. Niti ga je strah, ne pokušava se sakriti. Samo stoji tiho i čeka je. Dakako da je miris čovjeka zastrašuje, ali ona je tako dugo bila sama da joj je sada dobro i društvo toga hrabrog psa. Vraća se k njemu tri dana za redom u suton. Usuđuje se doći pred njega. Njuši ga i dopušta mu da i on njuši nju. Ohrabruju jedno drugo. Onda se ona vraća na rub šume. Stoji i gleda psa. Čeka da dođe za njom. A pas se otima na svojem lancu. Preko dana odbija jesti. Kad se vučica vrati četvrtu večer, njega više nema. Ona stoji jedno vrijeme na rubu šume. Onda se vrati u šumu. I nastavlja svoj put. Snijeg je potpuno nestao. Zemlja se puši i drhti od čežnje za životom. Puzi se i roji se, raspupuje se i vrvi posvuda. Listovi izbijaju na zimom umrtvljenom drveću. Ljeto dolazi od ispod kao zeleni nesavladiv val. Ona ide dvadeset kilometara sjeverno, uz rijeku Torne. Prelazi preko mosta u Muoniu. Nedaleko od toga mjesta jedan čovjek kleči na koljenima pred njom drugi put u njezinu životu. Ona leži u brezovoj šumi s jezikom koji joj visi iz usta. Stabla iznad nje su u nejasnoj magli. Čovjek na koljenima proučava vukove. On je iz Društva za zaštitu prirode. - Tako si lijepa - kaže on i gladi je po tijelu, po njezinim dugim žutim nogama. - Da, lijepa je - slaže se s njim veterinarka. Ona joj daje vitaminsku injekciju, gleda joj zube, savija pažljivo njezine zglobove. - Ima tri godine, možda četiri - nagađa ona. - U jako je dobrom stanju, nema nikakvih nametnika, sve je dobro. - Prava princeza - kaže znanstvenik i stavlja radio-prijenosnik oko njezina vrata, izniman komad nakita za pripadnike kraljevske obitelji. Helikopter i dalje radi. Zemlja je tako močvarna da se pilot nije usudio ugasiti motor, kako helikopter ne bi potonuo. Veterinarka joj daje još jednu injekciju i onda je vrijeme da je ostave. Znanstvenik se diže na noge. Još uvijek je osječa pod rukama. Debelo zdravo krzno. Vunasto uz tijelo. Gruba duga dlaka izvana. Teške šape. Dok uzliječu, vide je kako se diže na noge. Malo nesigurna. - Žilava je - komentira veterinarka. Znanstvenik šalje molitvu višim silama. Jednu molitvu da je se zaštiti.

Utorak, 12. rujna Sve je napisano u jutarnjim novinama. I o tome se govori u vijestima na radiju. Nestali svećenik pronađen je u jezeru sa željeznim lancem obavijenim oko tijela. Ustrijeljen s dva hica. Jedan u prsa. Jedan u glavu. Čisto smaknuće, kaže izvor iz policije i opisuje više kao sretnu okolnost nego sposobnost to što su pronašli tijelo. Lisa sjedi za kuhinjskim stolom. Zatvorila je novine i ugasila radio. Pokušava sjediti potpuno mirno. Čim se pomakne, u njoj se stvara nešto poput vala. Val koji prolazi njezinim tijelom, koji je diže na noge, koji je tjera da korača po praznoj kući. U dnevnoj sobi su prazne police za knjige i prozorske daske. U kuhinji, posuđe je oprano. Ormari uredno spremljeni. Sve kante za smeće su prazne. Svi dokumenti su sređeni. Računi su plaćeni. U spavaćoj sobi. Noćas je spavala bez plahti, samo je navukla skafander preko sebe, čak je, na svoje veliko zaprepaštenje, i zaspala. Pokrivač leži presavijen na dnu kreveta, jastuci leže na njemu. Nema ni njezine odjeće. Dok sjedi potpuno mirno, obuzdava svoju čežnju. Čežnju da plače i vrišti. Ili čežnju za boli. Da stavi ruku na užarenu ploču štednjaka. Uskoro je vrijeme da ode. Istuširala se i obukla čisto rublje. Grudnjak na koji nije naviknula žulja je ispod pazuha. Pse se ne može tako lako prevariti. Oni joj prilaze mašući repovima. Zvuk njihovih kandža po podu, klik-klik-klik. Nije ih briga za njezino ukočeno odbijajuće tijelo. Guraju svoje njuške u njezin trbuh, među njezine noge, pokušavaju staviti glavu ispod njezine ruke i traže da ih se pomiluje. Ona ih miluje. To je za nju užasan napor. Da se prisili da ništa ne osjeća, a da ih ipak uspijeva pomilovati, osjećati mekano krzno, toplinu od žive tekuće krvi. - Na ležaj - kaže im čudnim glasom. I oni odlaze na svoj ležaj. No, uskoro se vraćaju i koračaju oko nje. U pola osam ona ustaje. Ispire šalicu od kave i stavlja je na stalak za sušenje posuđa. Izgleda čudno tako prazan. Vani u dvorištu psi se počinju ponašati tvrdoglavo. Obično odmah upadaju u auto, znaju da to znači dug dan u šumi. Ali sada trčkaraju naokolo. Karelin otrči i popiša se po grmlju ribizla. Nijemac sjedne na stražnjicu i gleda netremice na nju tamo gdje stoji i pokazuje im rukom da uđu straga u auto. Majken popušta prva. Prilazi polegnuto preko dvorišta s repom među nogama. Karelin i Nijemac upadaju poslije nje. Spy-Morris nije nikad oduševljen vožnjom u autu. Ali sad je gori nego ikada. Lisa ga mora loviti, ona psuje i dere se dok on ne stane. Mora ga natezati i vući do auta. - Ulazi, za ime Boga - viče ona lupajući ga po stražnjici. I tada on uskače u auto. On razumije. Izgleda da svi shvaćaju. Gledaju je kroz prozorsko staklo. Ona sjeda na blatobran, potpuno iscrpljena. Zadnje što radi s njima je da se svađa, to nije tako zamišljala. Odlazi na groblje. Psi ostaju u autu. Odlazi na Mildredin grob. Kao i obično na njemu gomila cvijeća, kartice s porukama, čak i fotografije koje su se savile i odebljale od vlage. Lijepo ga održavaju, sve te žene. Trebala je nešto donijeti sa sobom da stavi na grob. Ali što? Pokušala se dosjetiti nečega što bi rekla. Nešto na što bi mislila. Ona se zagleda u Mildredino ime na mokroj sivoj nadgrobnoj ploči. Mildred, Mildred, Mildred. Zabijala je njezino ime u sebe kao nož. Moja Mildred, misli ona na kraju. Ti koju sam držala u naručju. Erik Nilsson gleda Lisu iz daljine. Ona stoji tamo ukočeno i pasivno i izgleda kao da gleda ravno kroz nadgrobnu ploču. Druge žene, one su uvijek na koljenima i čeprkaju po zemlji, ureduju i čupaju korov, razgovaraju.

On je na putu prema grobu, ali sada zastaje na trenutak. Običava dolaziti ovamo radnim danima ujutro. Kako bi bio sam. On nema ništa protiv žena iz Magdalene, ali one potpuno okupiraju Mildredin grob. Nema mjesta za njega među njima. One zakrče cijelo mjesto s cvijećem i svijećama. Stavljaju malo kamenje na vrh nadgrobnog spomenika. Ono što on donese, nestane u gomili. Za druge je to u redu, da pripadaju ožalošćenom kolektivu. Za njih je utjeha da ih je mnogo kojima ona nedostaje. Ali on. To je djetinjasto razmišljanje, on to zna. On bi htio da ljudi pokazuju na njega i kažu: “On je bio njezin suprug, njemu je najgore.” Mildred ide po strani iza njega. Da idem naprijed? pita on. Ali ona ne odgovara. Gleda netremice u Lisu. On ide prema Lisi. Nakašlja se na vrijeme da je ne prestraši, jer ona izgleda tako zaokupljeno. - Bok - kaže on pažljivo. Nisu se sreli od pogreba. Ona mu kimne i pokušava se osmjehnuti. Na vrhu jezika mu je da kaže: “Dakle i ti imaš ovdje jutarnji sastanak” ili nešto slično besmisleno kako bi smanjio napetost među njima. Ali predomišlja se. Umjesto toga, kaže ozbiljno. - Nju se imalo samo na posudbu. Šteta da se to ne razumije dok imaš nekoga pokraj sebe. Često sam bio ljut na nju zbog onoga što nisam od nje dobivao. Žao mi je što... ne znam kako bih rekao... nisam uzimao s veseljem ono što sam dobivao, umjesto što me mučilo ono što nisam dobivao. Pogledao ju je. Ona mu je uzvratila bezizražajan pogled. - Samo blebečem - kaže on u samoobrani. Ona odmahuje glavom. - Ne, ne - uspijeva ona izustiti. - Samo... ja ne mogu... - Ona je uvijek bila tako zauzeta, stalno je radila. Sada kada je mrtva, osječam kao da konačno imamo vremena za nas. Kao da je otišla u mirovinu. Gleda Mildred. Ona je čučnula i čita kartice na grobu. Tu i tamo se nasmije. Uzima kamenčiče koji leže na vrhu nadgrobne ploče i drži ih u ruci. Jedan po jedan. On ušuti. Čeka ne bi li ga Lisa možda pitala kako je. Kako se snalazi. - Moram iči - kaže ona. - Psi su mi u autu. Erik Nilsson gleda za njom dok ne nestane. Kad se sagne da promijeni cviječe u vazi pritisnutoj u zemlju i Mildred nestaje. Lisa sjeda u auto. - Lezite - kaže ona psima iza sebe. I ja sam trebala leči, misli ona. Umjesto što sam klipsala po kuči i čekala Mildred da dođe. Tada. Noč prije Ivanja. Noč je uoči Ivanja. Mildred je več mrtva. To Lisa ne zna. Ona hoda po kuči. Pije kavu iako je ne bi trebala piti tako kasno. Lisa zna da je Mildred držala ponočnu misu u Jukkasjarviu. Ona je cijelo vrijeme mislila da će nakon toga Mildred doči k njoj, ali več postaje kasno. Možda ju je nešto zadržalo što treba riješiti. Ili je Mildred otišla kuči i otišla spavati. Kuči k svojem Eriku. Lisi se stišče želudac. Ljubav je kao biljka ili kao životinja. Ona živi i razvija se. Rada se, raste, stari i umire. Iz nje izbijaju neobične mladice. Nedavno je ljubav prema Mildred bila drhtava sreča. Prsti su mislili na Mildredinu kožu. Jezik je razmišljao o njezinim bradavicama. Sada je isto tako velika kao prije, isto jaka. Ali u mraku postala je blijeda i isisavajuća. Uvlači u sebe sve što se nalazi u Lisi. Ljubav prema Mildred je iscrpljuje i rastužuje. Ona je nevjerojatno umorna misleći na Mildred sve vrijeme. U njezinoj glavi nema mjesta ni za šta drugo. Mildred i Mildred. Gdje je, što radi, što je rekla, što je mislila s jednim ili drugim. Ona može čeznuti za njom cijeli dan samo da bi se s njom svađala kada napokon dođe. Rana na Mildredinoj ruci odavno je zarasla. Kao da

je nikada nije ni bilo. Lisa gleda na sat. Ponoć je odavno prošla. Uzima Majken na uzicu i odlazi dolje prema glavnom putu. Misli da ode do mola da vidi leži li tamo Mildredin čamac. Po putu prolazi pokraj kuće Lars-Gunnara i Nallea. Primjećuje da pred kućom nema auta. Kasnije. Mnogo dana poslije ona razmišlja o tome. Cijelo vrijeme. Da auto Lars-Gunnara nije bio u dvorištu. Da je Lars-Gunnar jedini kojega Nalle ima. Da ništa ne može oživjeti Mildred. Mans Wenngren zove i budi Rebecku Martinsson. Njezin glas je topao i jutarnje hrapav. - Diži se! - zapovijeda on. - Popij kavu i pojedi sendvič. Otuširaj se i uredi. Nazvat ću ponovno za dvadeset minuta. Da si gotova do tada. Ovo je on i prije radio. Kada je bio oženjen s Madelene i još uvijek tolerirao njezin povremeni strah od otvorenih prostora i njezine panične napadaje i Bog zna što sve ne, tada ju je naredbama podsjećao na odlazakzubaru, večere s rođacima i kupnju cipela. Svako zlo za... sada bar poznaje tehniku. On ponovno naziva nakon dvadeset minuta. Rebecka odgovara kao poslušan izviđač. Sjest će u auto i odvesti se u grad da podigne novac kako bi platila noćenja u Poikkijarviu. Kada je naziva sljedeći put, kaže joj da ode u Poikkijarvi, parkira pred gostionicom i nazove ga. - Dobro - kaže Mans kad ga ona nazove. - To obaviš za minutu i pol i onda je sve to iza tebe. Uđi unutra i plati. Ne moraš reći ni jednu riječ ako ne želiš. Samo pruži novac. Kad si s tim gotova, sjedni u auto i nazovi me. Okej? - Okej - kaže Rebecka kao malo dijete. Ona sjedi u autu i gleda u gostionicu. Bijela i malo pohabana fasada na jakom jesenskom suncu. Razmišlja tko je unutra. Micke ili Mimmi? Lars-Gunnar otvara oči. Stefan Wikstrom ga budi kroz san. Njegovo kukavičko vikanje, kukanje i cviljenje kad on pada na koljena tamo pokraj jezera. Kada zna. Spavao je u fotelji u dnevnoj sobi. Puška mu leži na koljenima. Diže se teško, ukočenih leđa i ramena. Ide gore u Nalleovu sobu. Nalle još uvijek tvrdo spava. Nikada se nije trebao oženiti s Evom. Ali on je bio samo glupi sjevernjak. Lako uhvatljivi plijen za jednu poput nje. On je uvijek bio krupan. Več kao dijete bio je debeo. U to vrijeme djeca su bila sičušna i letjela su za nogometnom loptom. Bila su mršava i brza i bacala su grude snijega na debele dječake koji su vrludali prema svojoj kuči onoliko brzo koliko su ih noge nosile. Kuči k ocu. Koji je udarao remenom ako mu se prohtjelo. Ja nisam nikada dignuo ruku na Nallea, misli on. Ja to nikada ne bih učinio. Ali debeli dječak Lars-Gunnar je odrastao i uspješno završio školu usprkos maltretiranju. Školovao se za policajca i onda se vratio kuči. No, tada je bio drugi čovjek. Nije lako vratiti se u svoje rodno selo i ne vratiti se u ulogu koju se imalo prije. Ali Lars-Gunnar se promijenio za vrijeme dok je bio na policijskoj akademiji. A s policajcem se nitko ne zajebava. Stekao je nove prijatelje. U gradit. Kolege s posla. Dobio je mjesto u lovačkom društvu. I kako ga nije bilo strah raditi i bio je vješt u planiranju, uskoro je postao voda lovaca. Mislio je da će njegov položaj lovačkog vode prerasti u nešto više, ali to se nije nikada dogodilo. Lars-Gunnar smatra da je za sve ostale bilo vrlo zahvalno da imaju nekoga koji planira i organizira. U malom kutku svoje duše bio je svjestan da se nitko ne bi usudio osporavati njegovo pravo da nastavi biti voda lovaca. To je dobro. Poštovanje ne može naštetiti. A on je zaslužio to poštovanje. Nije izvlačio koristi od onoga što bi mnogi drugi učinili.

Ne, njegov problem je više bio taj što je bio predobar. Mislio je dobro o svim ljudima. I o Evi. Teško je ne kriviti samog sebe. Ali on je bio napunio pedeset godina kad ju je sreo. Živio je sam sve te godine, jer sa ženama nije baš funkcioniralo. S njima je on još uvijek bio nesiguran na isti način, svjestan svojega prevelikog tijela. A onda Eva. Koja je naslanjala glavu na njegova prsa. Njezina glava gotovo je nestajala u njegovu pupku kada bi je privukao k sebi. “Malo biče”, običavao je reči. Ali kada joj to više nije odgovaralo, onda je otišla. Ostavila njega i sina. Jedva se i sjeća mjeseci koji su prolazili nakon što je otišla. Cijelo to razdoblje za njega je u mraku. Mislio je kako ga svi u selu gledaju. Pitao se što mu govore iza leđa. Nalle se teško okreće u snu. Krevet škripi ispod njega. Ja moram... misli Lars-Gunnar i izgubi se u razmišljanju. Teško mu je koncentrirati se. Ali svakodnevica se mora nastaviti. To je cijeli smisao. Njegova i Nalleova svakodnevica. Život koji je Lars-Gunnar stvorio za njih dvojicu. Moram ići u dućan, misli on. Mlijeko, kruh i salama. Sve je pri kraju. Spusti se stepenicama i nazove Mimmi. - Idem u grad - kaže. - Nalle spava i ne želim ga probuditi. Ako dođe do tebe, dat ćeš mu doručak, zar ne? - Je li on tamo? Anna-Maria Mella je nazvala Zavod za sudsku medicinu u Lulea. Javila se Anna Granlund, forenzički tehničar, ali Anna-Maria je htjela razgovarati s forenzičarom dr. Larsom Pohjanenom. Anna Granlund je pazila na njega kao što majka pazi svoje bolesno dijete. Ona je održavala obdukcijsku salu u besprijekornom stanju. Otvarala je tijela umjesto njega, vadila organe, stavljala ih natrag kad bi ih on proučio, sašila bi tijelo na kraju i napisala bi veći dio njegova izvješća. - On ne smije prestati raditi - rekla je jednom prigodom Anna-Mariji. - Znaš, na kraju to ispadne kao brak, naviknula sam se na njega i ne želim nikoga drugog. Lars Pohjanen se dovukao. Disao je kao da diše na slamku. Zadihao bi se i od samoga govora. Prije nekoliko godina operirao je rak na plućima. Anna-Maria ga je mogla vidjeti pred sobom. Vjerojatno leži i spava u sobi za osoblje na ofucanom kauču iz sedamdesetih. Pepeljara pokraj pohabanih klompi. Zeleni operacijski ogrtač umjesto pokrivača. - Da, tu je - odgovorila je Anna Granlund. - Samo trenutak. Pohjanenov glas s druge strane, krkljanje i nakašljavanje. - Reci mi - rekla je Anna-Maria Mella - znaš kako sam loša u čitanju. - Nema mnogo. Hmm. Ustrijeljen od sprijeda u prsa. Onda iz velike blizine u glavu. Od pucnja u glavu razvio se efekt eksplozije u glavi. Duboki uzdah, zvuk srkanja na slamku. - ...nabori od vode, ali nema otekline... no vi ste znali kada je nestao... - Noć na subotu. - Pretpostavljam da je od tada ležao u vodi. Postoje male povrede na dijelu tijela koje nije pokrivala odjeća, po rukama i na licu. To su ga ribe grickale. Ništa više. Jeste li pronašli metke? - Još uvijek ih traže. Nije bilo borbe? Nikakve druge povrede? -Ne. - Inače? Pohjanenov glas je postao mrzovoljan. - Ništa više - rekao sam. - Trebaš zamoliti nekoga... da ti naglas pročita izvješće.

- Mislila sam kako si ti inače. - Aha, a kvragu - rekao je, malo blažim tonom. - Samo sranje, naravno. Sven-Erik Stalnacke razgovarao je sa sudskom psihijatricom. Sjedio je u svojem autu na parkiralištu. Volio je njezin glas. Od samog početka privulda ga je njegova toplina. I to što je govorila polako. Većina žena u Kinini govorila je tako jebeno brzo. I prilično glasno. Kao puščana paljba, od koje nije bilo spasa. Sada je mogao čuti Anna-Mariju unutar sebe. “Ma što nema spasa, za nas žene nema spasa. Jer nema šanse da od vas dobijemo razuman odgovor u sadašnjem vremenu. Pitanje je: Onda, kako je bilo? I slijedi tišina koja traje i traje, da bi nakon duboke unutarnje rasprave stigao odgovor: Dobro. Nakon toga je nemoguće izvući nešto, u svakom slučaju iz Roberta. Tako da zapravo trebamo govoriti za dvoje. Nema spasa je l’? Sigurno!” Slušao je glas sudske psihijatrice i čuo u njemu neku vrstu humora. Iako je razgovor bio ozbiljan. Da je bar koju godinu mladi... - Ne - rekla je ona. - Ja ne mogu vjerovati da je to imitator. Mildred Nilsson stavljena je na vidjelo. Što se tiče Stefana Wikstroma, njegovo tijelo nije ni trebalo biti pronađeno. Niti se gubilo vrijeme na pretjerano nasilje. To je sasvim drukčiji postupak. To može također biti nešto sasvim drugo. Znači, odgovor na tvoje pitanje je ne. Gotovo je nemoguće da je Stefana Wikstroma ubio serijski ubojica koji boluje od psihičkog poremećaja i da je ubojstvo počinjeno pod velikim utjecajem i inspiracijom ubojstva Viktora Strandgarda. Ili je to počinio netko drugi ili su Mildred Nilsson i Stefan Wikstrom ubijeni zbog nekog više, kako bih rekla, pravog razloga. - Aha. - Da, dakle, ubojstvo Mildered počinjeno je s jakim emocijama. Dok je Stefanovo više... - ...čisto pogubljenje. - Točno! Malo izgleda kao zločin iz strasti, samo špekuliram, želim to naglasiti, ja samo pokušavam prikazati emocionalnu sliku koju dobivam... okej? - Da. - Dakle kao zločin iz strasti. Muž ubije ženu u napadu bijesa. Kasnije ubija ljubavnika na mnogo hladnokrvniji način. - Ali oni nisu bili par - rekao je Sven-Erik. Koliko mi znamo, pomislio je onda. - Ne mislim uopče da je to bio suprug. Hoču samo reči... Zašutjela je. - ...zapravo ne znam što želim reči - rekla je. - Možda postoji neka veza. To u svakom slučaju može biti isti počinitelj. Psihopat. Naravno. Možda. Ali uopče ne nužno. I ne na način da je njegovo shvačanje zbilje izgubilo sve veze sa stvarnošču. Bilo je vrijeme da završi razgovor. Sven-Erik je to učinio s trunčicom žaljenja. A Manne se još uvijek nije vratio. Rebecka Martinsson ušla je u Mickeovu gostionicu. Tri gosta jedu doručak u lokalu. Stariji ljudi koji su joj slali zahvalne poglede. Ženska ljepota uživo. Uvijek dobrodošla. Micke pere pod. - Bok - kaže on Rebecki i ostavlja krpu i kantu. - Dođi. Rebecka ide za njim u kuhinju. - Ispričavam ti se - kaže on. - Ono u subotu je sve bilo krivo. Bio sam totalno zbunjen kada je Lars-Gunnar ono rekao... Jesi li zaista ti ubila one pastore u Jiekajarviu? - Da. Ali bila su dva prostora i jedan... - Znam. Jedan luđak? Čitao sam o tome. Iako nije pisalo tvoje ime. Nisu napisali ni imena Thomas Soderberg ili Vesa Larsson, ali svi su znali o kojim pastorima je riječ. To je

moralo biti užasno. Ona je kimnula. Mora da je bilo. - U subotu, ja sam pomislio da je istina ono što je Lars-Gunnar rekao. Da si ovdje da špijuniraš. Pitao sam te jesi li novinarka i rekla si mi da nisi, ali sam pomislio ne, ne ona možda nije novinarka, ali možda ipak radi za neke novine. Ali to nije istina, zar ne? - Ne, ja... ovamo sam došla sasvim slučajno jer smo ja i Torsten Karlsson htjeli nešto pojesti. - Tip koji je bio ovdje s tobom prvi put? - Da. I to nije nešto što ja običavam pričati ljudima. Sve ono... što se onda dogodilo. I onda sam ostala ovdje, da budem na miru i jer se nisam baš usudila otići u Kurravaaru. Tamo imam bakinu kuču... ali ipak sam otišla tamo s Nalleom. On je moj heroj. Ovo zadnje rekla je uz smiješak. - Došla sam platiti za kolibu - kaže ona i pruži mu novac. Micke ih uzima i vrača joj ostatak. Odbio sam tvoju zaradu također. Što kaže tvoj drugi šef o tome da radiš u gostionici na crno? Rebecka se nasmijala. - Ha, ha, sada me drži u šaci. - Trebala bi se pozdraviti s Nalleom, ionako prolaziš pokraj njegove kuče na putu odavde. Ako skreneš desno prema kapelici... - Znam, ali mislim da to i nije tako dobra ideja, njegov otac... - Lars-Gunnar je u gradu i Nalle je sam kod kuče. Nema šanse, misli Rebecka. Ipak postoje granice. - Ti ga pozdravi od mene - kaže ona. Vraća se u auto i zove Mansa. - Učinjeno je - kaže ona. Mans Wenngren odgovara kao što je običavao govoriti svojoj supruzi. Samo mu izleti iz usta. - To je moja cura! Onda brzo dodaje: - To je u redu, Martinsson. Idem na sastanak. Čujemo se. Rebecka sjedi i dalje s mobitelom u ruci. Mans Wenngren, razmišlja ona. On je kao planina. Pada kiša i grmi. Puše jak vjetar, Čovjek se osječa umoran i cipele su mu mokre, ne zna ni gdje se točno nalazi. Karta se ne poklapa sa stvarnošču. A onda se iznenada razvedri. Odječa se osuši na vjetru. Čovjek sjedi na padini i gleda suncem okupanu dolinu. I odjednom sve postane vrijedno truda. Pokušava nazvati Mariju Taube, ali ona ne odgovara. Šalje joj SMS: “Sve je u redu. Nazovi me.” Vozi seoskim putem. Pali radio i nalazi neku trač postaju. Na skretanju za kapelicu vidi Nallea. Preplavi je osječaj gubitka i krivnje. Podiže ruku u znak pozdrava. U retrovizoru vidi kako on maše za njom. Maše uznemireno. Onda počinje trčati za autom. Ne može trčati brzo, ali ne odustaje. Onda vidi kako on iznenada pada. Izgleda loše. Pada u jarak. Rebecka zaustavlja auto uz rub ceste. Gleda u retrovizor. On se ne diže. Nju uhvati panika. Iskoči iz auta i trči. - Nalle - viče. - Nalle! Što ako je glavom udario u neki kamen. On leži u jarku i smije joj se. Kao kukac na leđima. - Bečka! - kaže on kad se ona pojavi iznad njega. Naravno da se moram pozdraviti s njim, misli ona.

Kakva sam ja to osoba? On se diže na noge. Ona ga čisti. - Bok, Nalle - kaže onda ona. - Bilo mi je jako drago da... - Dođi - prekida je on, vuče je za ruku kao dijete. - Dođi! Onda se okrene na peti i krene putem. Ide prema svojoj kuči. - Ne, ja... - pokušava ona. Ali Nalle samo hoda. Ne okreče se. Vjeruje da će ga ona pratiti. Rebecka gleda auto. Dobro je parkiran. Također je dobro vidljiv za ostale vozače. Može otići s njim nakratko. Kreče za njim. - Čekaj me onda - viče ona. Lisa zaustavlja auto ispred veterinarske stanice. Psi točno znaju gdje su. Ovo nije ugodno mjesto. Stoje na nogama i gledaju kroz prozor automobila. Gubice su im otvorene i dahču. Jezici im vise. Nijemac počinje cviliti. To radi uvijek kada je nervozan. Bijeli prah osušene kože skuplja mu se oko vrata i leži kao snijeg po smeđem krznu. Repovi su im podviti, prilijepljeni za trbuhe. Lisa ulazi u zgradu. Psi su ostali u autu. Zar mi ne idemo s njom? pitaju njihovi pogledi. Zar čemo izbječi injekcije, preglede, zastrašujuče mirise i ponižavajuče bijele plastične okovratnike oko glave. Prima je veterinarka Anette. Sređuju račun, Anette to sama učini. Samo njih dvije su tu. Nitko drugi od osoblja. Nitko ne sjedi u čekaonici. Lisa je dirnuta njezinom ljubaznošču. Anette je samo pita: - Hočeš li ih ti uzeti sa sobom? Lisa odmahuje glavom. Ona zapravo nije o tome razmišljala. Jedva da je mogla misliti i do ovdje gdje je sada. Ali sad je ovdje. Oni će biti otpad. Ona odbacuje misao o tome koliko je to njih nedostojno. Da im duguje bolje od toga. - Kako ćemo to napraviti? - pita Lisa. - Hoću li ih dovesti jednog po jednog ili? Anette je gleda. - Mislim da će to biti preteško za tebe. Bolje da ih sve dovedemo odjednom pa neka se prvo malo smire. Lisa izlazi posrćući. - Miruj! - naređuje ona dok otvara stražnja vrata na autu. Stavlja im povodce. Ne želi riskirati da neki od njih pobjegne. Ulazi u veterinarsku stanicu sa psima oko nogu. Ide kroz čekaonicu, skreće iza ugla prolazi pokraj ureda i ambulante. Anette otvara vrata operacijske sale. Njihovo dahtanje. I zvuk njihovih kandži koje nervozno lupkaju i klize po podu. Oni se zapleću jedan drugome u povodac. Lisa vuče i pokušava ih razmrsiti dok istovremeno ide prema toj sali, samo da ih uvede unutra. Sada su napokon na mjestu. U odvratno ružnoj sobi s odvratno ružnim crvenim linoleumom na podu i smeđim starim mrljama od vlage na zidovima. Lisa je udarila bedrom u crni operacijski stol. Sve kandže koje su grebale po podu učinile su da se prljavština uvukla u linoleum, pa ga se više ne može očistiti. A put od vrata do i oko stola izgleda kao tamnocrvena staza. Na jednom od visećih ormarića nalazi se odvratan plakat djevojčice u moru cvijeća. Ona drži psića s paperjastim ušima u naručju. Na zidnom satu između brojeva deset i dva piše: “Sada je vrijeme.” Vrata se zatvaraju iza Anette. Lisa skida psima povodce. - Počet ćemo s Brunom - kaže Lisa. - On je tako tvrdoglav, on će ionako leći zadnji.

Vidjet ćeš. Anette kima glavom. Dok Lisa miluje Brunu po ušima i prsima Anette mu zabija umirujuću injekciju u mišić prednje noge. - Jesi li ti moj dobri dečko? - pita Lisa. On je tada pogleda. Ravno u oči iako to nije pseći običaj. Onda brzo makne pogled. Bruno je pas koji se drži pravila. Vodu čopora ne smije se gledati u oči. - Ovo je vrlo strpljiv gospodin - kaže Anette. - I pomiluje ga kad je gotova. Nedugo zatim Lisa sjedi tamo. Na podu ispod prozora. Radijator je prži po leđima. Spy-Morris, Bruno, Karelin i Majken leže u polusnu na podu oko nje. Majkenina glava na njezinu bedru. Glava SpyMorrisa na drugom. Anette gura Brunu i Karelina bliže Lisi tako da ih sve može dotaknuti. Nema riječi. Samo užasnu bol u grlu. Njihova topla tijela pod njezinim rukama. Kako ste me usprkos svega mogli voljeti, misli ona. Ona koja je beznadno tvrda iznutra. Ali pseća ljubav je jednostavna. Trče po šumi. I sretni su. Leže i uživaju u toplini drugih. Prdnu i osjećaju se dobro. Anette buči s aparatom za brijanje i namješta kanile na njihove prednje noge. To ide brzo. Prebrzo. Anette je već gotova. Ostala je samo još zadnja stvar. Gdje su misli za zadnji pozdrav? Bol u grlu postaje nepodnošljiva. Cijelo tijelo je boli. Lisa drhti kao da ima temperaturu. - Sada ću im dati injekciju - kaže Anette. I ona im ubrizguje smrtonosnu injekciju. Prolazi pola sata. Oni leže u istom položaju. S glavama u njezinu krilu. Brunina leđa do njezine trtice. Majkenin jezik je ispao iz njezinih usta, ali ne na isti način kao kada spava. Lisa razmišlja o tome da ustane. Ali ne može. Plač joj je sakupljen ispod kože na licu. Lice ga pokušava suzdržati. To je kao natezanje konopa. Mišići se bore. Zele zadržati usta i obrve u normalnom položaju, ali plač izmigolji van. Na kraju sve pukne u jednu grotesknu povraćajuću grimasu. Cure joj suze i šmrklji. Da to može stvoriti takvu nepodnošljivu bol. Suze su joj se skupile u očima i sada kao da se otvorila slavina. Teku joj po licu. Padaju na Spy-Morrisa. Iz njezina grla dolazi glasni cvilež. Zvuči tako ružno. Uhu, uhu. Ona sama čuje to drečanje stare, osušene, proklete babetine. Pridigne se na sve četiri. Grli pse. Njezini pokreti su nagli i mahniti. Ona puzi među njima i gura ruke ispod njihovih opuštenih tijela. Miluje ih po kapcima i njuškama, ušima, trbusima. Pritišće svoje lice uz njihove glave. Plač je kao oluja. Trese i razara joj tijelo. Ona uvlači šmrklje i pokušava ih progutati. Ali teško joj je gutnuti u položaju na sve četiri i s glavom na dolje. Na kraju šmrklji cure iz njezinih usta. Briše ih rukom. Istovremeno čuje jedan glas. Jedne druge Lise koja stoji i gleda na nju. Koja kaže: Kakva si ti to osoba? A Mimmi? I onda plač stane. Upravo kada je pomislila da nikada neće prestati. Čudno je to. Cijelo ljeto bila je duga lista onoga što treba učiniti. Jedno za drugim je križala, učinjeno. Plač nije bio na listi. Sam se je upisao. Ona ga nije htjela. Bojala ga se. Bojala se da će se utopiti u njemu. I sada kada je došao. Prvo je bio strašna, nepodnošljiva bol i duboka tama. Ali onda. Onda je plač postao slobodna zona. Soba za odmor. Čekaonica prije sljedeče stvari na listi. Odjednom je jedan dio nje želio i dalje plakati. Odgoditi ono iduče što će se dogoditi. I onda je plač ostavlja. Kaže: tako, to je gotovo. I jednostavno prestane. Ustaje. Do nje je umivaonik, hvata se za rub i diže se na noge. Anette je očito več prije

izašla iz sobe. Oči su joj natekle. Kao da su teniske loptice. Pritišče svoje ledene prste na kapke. Otvara slavinu i zapljuskuje lice vodom. Pokraj umivaonika stoji malo grublji papir za brisanje ruku. Ona s njim briše lice i ispuhuje nos, izbjegava se pogledati u zrcalo. Papir je grebe po nosu. Pogleda na pse. Sada je toliko iscrpljena i naplakana da više nema tako jakih osječaja. Užasna tuga je samo sječanje. Čučne i još ih jedanput pomiluje na mnogo mirniji način. Onda izlazi iz prostorije. Anette sjedi zauzeta poslom pred računalom u uredu. Lisa treba samo ispustiti iz sebe riječ bok. Vani rujansko sunce bode i muči. Jasne sjene. Sjeda u auto i spušta sjenilo za sunce. Pali auto i vozi se kroz grad prije negoli skrene na cestu prema Norveškoj. Za vrijeme cijele vožnje ne misli ni na što. Samo na put pred sobom. Kako se krajolik mijenja. Plavo nebo. Bijele pruge oblaka brzo se kreču preko brda. Oštri neravni klanci. Dugačko Tornetrask jezero kao plavo sjajno zrcalo uokvireno žutim zlatom, jesenski obojenog lišča. Kad je prošla Katterjakk on se pojavljuje. Veliki, dugačak kamion. Lisa ubrzava. Otkopčava sigurnosni pojas. Rebecka Martinsson išla je za Nalleom u podrum kuče. Išli su zeleno obojenim kamenim stepenicama zaokrenutim ispod kuče. Otvorio je jedna vrata. Vodila su u prostoriju koja se upotrebljavala i kao ostava za hranu i stolarska radionica i spremište. Posvuda mnogo stvari. Bilo je vlažno. Bijela boja imala je crne mrlje na nekim mjestima. Tu i tamo otpala je žbuka, jednostavne police sa staklenkama džemova, kartonske kutije s čavlima, vijcima i svim mogučim napravama, limenke s bojama, limenke iz kojih je ispario razrjeđivač sa stvrdnutim kistovima u njima, brusni papir, kante, električni alat, nakupine žica. Gdje nije bilo polica po zidovima, visio je alat. Nalle joj je pokazivao da bude tiha. Stavio je kažiprst na usta. Uzeo ju je za ruku i odveo do jednog stolca na koji je sjela. On se spustio na koljena i lupkao noktom po podrumskom podu. Rebecka je sjedila potpuno tiha i čekala. Iz prsnog džepa jakne izvukao je gotovo prazni paket keksa. Šuškao je otvarajuči paket i izvukao jedan keks koji je razlomio. I onda je došao mali miš trčeči po podu. Trčao je do Nallea po liniji u obliku slova s, stao je pred njegovim koljenom i podignuo se na stražnjim nogama. Bio je smečkastosiv i nije bio veči od četiri, pet centimetara. Nalle mu je pružio pola keksa. Miš ga je želio odvuči sa sobom, ali kako ga Nalle nije ispuštao iz ruke, ostao je na mjestu i jeo keks. Čuo se samo zvuk glodanja. Nalle se okrenuo prema Rebecki. - Miš - rekao je glasno. - Mali. Rebecka je mislila da će se on prestrašiti od glasnog zvuka, ali on je samo stajao i glodao. Ona mu je kimnula uz veliki osmijeh. To je bila lijepa slika. Golemi Nalle i mali miš. Pitala se kako se to dogodilo. Kako ga je pridobio da on nadvlada svoj strah. Je li moguče da je on bio tako strpljiv i sjedio ovdje potpuno mirno i čekao da on priđe? Možda. Ti si zaista poseban dječak, mislila je. Nalle je ispružio kažiprst i pokušao pomilovati miša po leđima, ali tada je strah postao jači od gladi. Odjurio je kao siva strelica i nestao među gomilom starudije koja mu se našla na putu. Rebecka je gledala za njim. Sada mora iči. Nije mogla ostaviti parkiran auto na onom mjestu jako dugo. Nalle je nešto rekao. Pogledala ga je. - Miš - rekao je. - Mali! Obuzela ju je neka tuga. Stajala je u starom podrumu s retardiranim dječakom. S

osječajem da joj je on najbliža osoba s kojom se uspjela nači nakon cijele vječnosti. Zašto ne mogu? mislila je. Voljeti ljude. Vjerovati im. Ali Nalleu se može vjerovati. On se ne može pretvarati. - Bok, Nalle - rekla je. - Bok - rekao je on bez imalo tuge u glasu. Penjala se zelenim kamenim stepenicama. Nije čula auto koji se zaustavio pred kučom. Nije čula korake na verandi pred vratima. U istom trenutku kada je ona otvorila vrata hodnika otvorila su se vanjska vrata. Golema pojava Lars-Gunnara ispunila je otvor vrata. Kao brdo koje joj se ispriječilo na putu. Nešto u njoj se stisnulo. Gledala ga je u oči. On je gledao nju. - Koji kurac - bilo je sve što je rekao. Policijski istražitelji zločina pronašli su puščani metak u pola deset ujutro. Iskopali su ga iz zemlje na obali jezera. Kalibar 30-06. U deset i petnaest policija je istovremeno pretraživala registar registriranih vlasnika oružja i registriranih automobila. Tražili su sve one koji imaju dizelaše i posjeduju puške. Anna-Maria Mella sjedila je nagnuta natraške u svojem uredskom stolcu. To je stvarno bila super luksuzna stvar. Naslon se mogao spustiti natraške i u njoj se moglo ležati gotovo kao u krevetu. Kao zubarski stolac, bez zubara. Našli su četiristo sedamdeset tri osobe. Prolazila je po imenima. Pogled joj je pao na jedno koje je poznavala. Lars-Gunnar Vinsa. On je imao Mercedesa dizelaša. Potražila ga je u registru oružja. Bio je registriran za tri oružja. Dvije puške i jedna sačmarica. Jedna od pušaka bila je Tikka. Kalibar 30-06. Treba pokupiti sve puške odgovarajučeg kalibra za probno pucanje. Možda bi se s njim moglo započeti. Nije bilo baš ugodno kada se radilo O bivšem kolegi. Pogledala je na sat. Pola jedanaest. Mogla bi otići k njemu poslije ručka, sa Sven-Erikom. Lars-Gunnar Vinsa gleda Rebecku Martinsson. Na pola puta prema gradu sjetio se da je zaboravio novčanik pa se vratio. Kakva je ovo bila jebena konspiracija? On je rekao Mimmi da ga neče biti kod kuče. Zar je ona nazvala ovu odvjetnicu? Nije mogao vjerovati da bi ona to učinila. Ali izgleda da je bilo tako. Pa je ona došla na brzinu kako bi njuškala naokolo. Mobitel u ženinoj ruci zazvoni. Ona ne odgovara. On gleda mrko na njezin zvoneči telefon. Stoje potpuno mirno. Telefon zvoni i zvoni. Rebecka misli kako mora odgovoriti. To je sigurno Maria Taube. Ali ne može. I to što ona ne odgovara iznenada se očituje u njegovu pogledu. I ona zna. I on zna da ona zna. Paraliza popušta. Mobitel pada na pod. Je li ga to on izbio iz njezine ruke? Je li ga ona ispustila? On joj stoji na putu. Ona ne može izaći. Obuzima je mahnit strah. Ona se okreće i potrči stepenicama na gornji kat. Uske su i strme. Tepete su prljave od starosti. Cvjetnog su dezena. Lak po stepenicama je kao debelo staklo. Ona gmiže što brže može na sve četiri kao rak. Samo da se ne oklizne. Ona čuje Lars-Gunnara kako teško ide za njom. Kao da trči u zamku. Kamo zapravo ide? Vrata zahoda su pred njom. Ona ulijeće unutra. Nekako uspijeva zatvoriti vrata i prstima okrenuti ključ. Kvaka se spušta izvana. Tu se nalazi jedan prozor, ali ona više nema snage da pokuša pobjeći. U njoj je ostao samo strah. Ne može stajati na nogama. Spusti se na poklopljenu dasku zahodske školjke. Onda se počinje tresti. Tijelo joj je u trzavom grču. Laktovima pritišće trbuh. Rukama prekriva lice,

tako se tresu da sama sebe udara po ustima, nosu, bradi. Prsti su iskrivljeni kao kandže. Tupi udarac, pukotina na vratima. Ona zatvara oči. Suze cure u bujici. Želi pokriti uši rukama, ali one je ne slušaju, samo se tresu i tresu. - Mama! - plače ona kad se vrata otvore uz prasak. Pogodila su je u koljeno. Užasno boli. Netko je diže držeći je za odjeću. Ona odbija otvoriti oči. On je diže držeći je za kragnu. Ona cvili. - Mama, mama! On sam sebe čuje kako cvili. Od tada je prošlo šezdeset godina, njegov tata baca majku po kuhinji kao rukavicu. Ona je zaključala Lars-Gunnara, njegove sestre i brata u sobicu do kuhinje. On je najstariji. Male djevojčice sjede blijede i tihe na kauču. Brat i on lupaju po vratima. Majčin plač i molitve. Stvari koje padaju po podu. Otac koji hoće ključ. Uskoro će ga dobiti. Uskoro će Lars-Gunnar i njegov brat dobiti svoju porciju batina dok će djevojčice to gledati. Majka će biti zaključana u sobici. Remen će raditi svoje. Zbog nečega. Ne sjeća se zbog čega. Bilo je tako puno razloga. Udara njezinom glavom u umivaonik. Ona utihne. Dječji plač i majčino jaukanje utihne i u njegovoj glavi. On je ispušta. Ona pada na pod. Kada je okrene, gleda ga velikim nijemim očima. Krv joj curi s čela. Kao kada je pregazio onoga soba na putu prema Gallvare. Iste velike oči. I drhtanje. Uzima je za stopala. Izvlači je u mali hodnik. Nalle stoji na stepenicama. Ugleda Rebecku. - Što? - viče on. Glasan i zabrinut povik. Zvuči kao planinska ptica. - Što? - To nije ništa, Nalle! - viče Lars-Gunnar. - Idi van. Ali Nalle je uplašen. Ne sluša ga. Popne se nekoliko stepenica. Gleda u Rebecku. Uzvikuje svoje “što?”. - Jesi li gluh - viče Lars-Gunnar. - Idi van. Ispušta Rebeckine noge i tjera ga rukama. Na kraju se spušta stepenicama i izgura Nallea na dvorište. Zaključava vrata. Nalle stoji pred kučom. On ga čuje unutra. “Što? Što?” Strah i zbunjenost u glasu. Može ga zamisliti kako bespomočno korača po verandi pred kučom. Osjeća užasan bijes prema ženi na gornjem katu. To je njezina krivnja. Trebala ih je ostaviti na miru. Popne se stepenicama u tri koraka. Kao i ona Mildred Nilsson. Trebala ih je ostaviti na miru. Njega i Nallea i ovo selo. Lars-Gunnar je u dvorištu i vješa oprano rublje. Kasni je svibanj. Još nema lišča na drveču, ali pomalo se zeleni u cvjetnim gredicama. Sunčan je i vjetrovit dan. Nalle će najesen napuniti trinaest godina. Prošlo je šest godina od Evine smrti. Nalle trči naokolo po dvorištu. On je jako dobar u tome da si pronađe bilo kakvu zabavu. Ali nikada ne može biti sam. Lars-Gunnaru to nedostaje. Da ponekad bude na miru. Proljetni vjetar navlači i razvlači bijelo rublje. Uskoro plahte i donje rublje vise kao kolona plešučih zastava među brezama u vrtu. Iza Lars-Gunnara stoji nova svečenica Mildred Nilsson. Koliko ona može govoriti. Nikada nema kraja. Lars-Gunnar oklijeva dok pruža ruku da uzme gače koje su malo poderane. Nisu baš ni bijele, iako su čiste. Ali onda on misli, ma kvragu. Zašto bi se on trebao sramiti pred njom? Ona želi da se Nalle krizma. - Čuj - kaže on. - Prije nekoliko godina bilo je nekoliko takvih aleluja osoba ovdje koje su se htjele moliti za njegovo ozdravljenje. Izbacio sam ih naglavačke. Nije mi previše stalo do

Crkve.

- To ne bih nikada učinila! - naglasi ona. - Ja, dakle, ja ću zasigurno moliti za njega, ali obečajem da ću to činiti kod kuče u svojoj sobi. Ali ne bih nikada poželjela da on bude drukčiji. Ti si zaista blagoslovljen krasnim dječakom. Ne može biti bolji. Rebecka privlači koljena. Pruža noge. Privlači. Pruža. Gura se opet u zahod. Ne uspijeva se podignuti. Otpuzi do najudaljenijeg kutka. On se uspinje stepenicama i vrača natrag. Lako je bilo Mildred reči da je Nalle blagoslov, misli Lars-Gunnar. Nije ga ona trebala stalno čuvati. I nije imala iza sebe brak koji je propao zbog djeteta kojeg su dobili. Ona se nije trebala brinuti. Za budučnost. Sto će biti s Nalleom. Za Nalleov pubertet i seksualnost. Kada je s umrljanim plahtama u ruci razmišljao koga će vraga napraviti. Nijedna cura ga neče htjeti. Hrpa čudnih strahova u glavi, da će biti opasan zbog tog poriva. Nakon svečeničina posjeta dotrčale su žene iz sela. Pusti da se dječak krizma, rekle su. I ponudile su se da će sve srediti, tako da to bude zabavno Nalleu, a ako mu se ne bude svidjelo, može se sve prekinuti. Čak i Lars-Gunnarova rođakinja Lisa došla je s njim razgovarati. Rekla je da za Nallea može srediti odijelo tako da ne mora tamo stajati u premaloj haljinici. Onda se Lars-Gunnar razljutio. Kao da se radilo o odijelu ili darovima. - Ne radi se o novcu! - urlao je on. - Ja sam uvijek sve plačao za njega. Da sam htio škrtariti na njemu, odavno bih ga smjestio u neku instituciju. Neka se krizma! I kupio mu je odijelo i ručni sat. Ako bi se trebalo odabrati dvije stvari koje su Nalleu bile nepotrebne, onda bi to bilo upravo odijelo i ručni sat. Ali Lars-Gunnar nije ništa komentirao. Nitko mu neče pričati iza leđa da je škrt. A onda se nešto promijenilo. Kao da je Mildredino prijateljstvo s dječakom nešto uzelo od njega. Ljudi su zaboravili cijenu koju je on morao platiti. Nije imao neko pretjerano visoko mišljenje o sebi. Ali on nije imao lak život. Očeva brutalnost prema cijeloj obitelji. Evina izdaja. Težina situacije da je bio samohrani otac djeteta s poteškočama u razvoju. Mogao je napraviti drukčiji izbor. Jednostavniji izbor. Ali on se obrazovao i vratio u selo. Postao netko. Eva ga je bacila u ponor kada ga je ostavila. Ostao je sam s Nalleom i osjećao se kao netko koga nitko ne želi. Sramio se što je višak. Unatoč tome on se brinuo o Evi kada je umirala. Zadržao je Nallea kod kuće. Sam se brinuo o njemu. Kada bi se vjerovalo Mildred Nilsson, on je bio srećković koji je dobio ovako krasnog dječaka. “Naravno”, rekao je Lars-Gunnar nekoj od žena u selu, “ali to je također velika odgovornost. Mnogo brige.” A na to je dobio odgovor: roditelj se uvijek brine o svojoj djeci. Od Nallea se bar nije trebao rastati, što ostali roditelji moraju kada dijete odraste i ode od njih. Sve je to bila jebena gomila gluposti. Od ljudi koji se ni slučajno nisu mogli staviti u njegovu situaciju. Ali onda je prestao govoriti o tome. Kako bi ga uopće netko mogao shvatiti. Isto je bilo i s Evom. Kada se Mildred doselila i kada bi se u razgovoru spomenula Eva, ljudi bi obično rekli o njoj: “Jadnica.” Ponekad je želio pitati što su time mislili. Jesu li mislili da je on bio pregrozan da bi se živjelo s njim pa je zbog toga ona ostavila i svoje dijete. Imao je osjećaj da ga ogovaraju. Već tada se pokajao što je pristao da se Nalle krizma. Ali bilo je prekasno. Nije mu mogao zabraniti da se druži s Mildred u crkvi, jer onda bi se o njemu govorilo da je egoist. Nalle je uživao. On nije imao mozga da pročita Mildred. Tako je Lars-Gunnar dopustio da to traje. Nalle je dobio još jedan život pokraj onoga koji je imao s njim. Ali tko je prao njegovu robu, tko je snosio odgovornost i brigu? A Mildred Nilsson. Lars-Gunnar misli da je cijelo vrijeme on bio njezina meta. Nalle je bio samo pomoćno sredstvo. Ona se uselila u onu tamo svećeničku kuću i organizirala svoju žensku manju. Stvorila

kod njih osjećaj vrijednosti. A one su joj dopustile da ih vodi kao gakajuće guske. Jasno je da mu je odmah počela ići na živce. Ona je bila ljubomorna na njega. Moglo se reći da je on imao poziciju u selu. Bio je voda lovaca u društvu. Bio je policajac. I on je slušao ljude. Stavljao je druge ispred samog sebe. Stekao je poštovanje i postao autoritet. Ona to nije mogla podnijeti. Izgledalo je kao da si je utuvila u glavu da mu sve uzme. Između njih se vodio rat. Za koji su znali samo njih dvoje. Ona ga je pokušavala diskreditirati. On se branio koliko god je mogao. Ali on nikad nije bio nadaren za takvu vrstu igre. Žena se ponovno uvukla u zahod. Stisnula se između zahodske školjke i umivaonika i ruke je stavila ispred lica kao da bi se zaštitila. On je uzima za noge i vuče je po stepenicama. Glava udara ritmično o svaku stepenicu. Dum, dum, dum. A Nalle viče izvana. “Što? Što?” Njega mu je teško ne čuti. No, to jednom mora završiti. Sada mora napokon završiti. Sječa se puta na Mallorcu. To je bila također jedna od Mildredinih neumjesna šala. Odjednom je crkvena mladež trebala iči kampirati u inozemstvo. I Mildred je htjela da i Nalle ide s njima. Lars-Gunnar je odmah rekao ne. A Mildred je rekla da će Crkva poslati posebno osoblje samo za Nallea. Za njih će platiti vjerska zajednica. “I samo promisli”, rekla je “koliko mladi u tim godinama koštaju uobičajeno. Oprema za skijanje, putovanja, kompjutorske igre, skupe stvari, skupa odječa...” I Lars-Gunnar je shvatio. “Ne radi se o novcu”, rekao je Lars-Gunnar. Ali on je razumio da će u očima seljana to zvučati upravo tako. Da on to Nalleu ne želi priuštiti. Da Nalle mora biti bez svega. Da sada kada je Nalle imao šansu da radi nešto zabavno... Tako se Lars-Gunnar morao pokoriti. Preostalo mu je samo da izvadi novčanik. I svi su mu rekli da je jako dobro što se Mildred toliko zalaže za Nallea. Super je za dječaka što se ona doselila. Ali Mildred je htjela da on propadne, on je to znao. Kada su joj razbili stakla ili kad joj je onaj luđak Magnus Lindmark pokušao zapaliti štagalj, ona nije ništa prijavila policiji. I onda se ogovaralo po selu. Upravo onako kako je njoj odgovaralo. Policija ne može ništa učiniti. Kada ih se stvarno treba, nema ih ni blizu. Sve to ogovaranje utjecalo je na Lars-Gunnara. On je bio taj koji se trebao sramiti. A onda se namjerila na njegovo mjesto u lovačkom društvu. To može biti crkveno zemljište na papiru. Ali šuma je njegova. On je osječa. Da, najam je bio jeftin. Ali, zapravo, ako čemo biti iskreni, lovačkom društvu trebalo bi platiti što tamo lovi. Losovi uzrokuju velike štete u šumi. Lov na losove ujesen. Planiranje s momcima. Skupljanje u ranu zoru. Sunce još ne bi izašlo. Psi su nabrušeni i povlače povodce. Njuše prema mračnoj šumi. Tamo negdje nalazi se plijen. Lov tijekom dana. Jesenski zrak i pseči lavež u daljini. Zajedništvo dok sređuju lovinu. Naporni rad u klaonici. Razgovor i druženje uz vatru u kolibi navečer. Napisala je jedno pismo. Nije se to usudila raspraviti s njim oči u oči. Napisala je da zna da je Torbjorn osuđen za krivolov. Da mu nije oduzeta lovačka dozvola. Da je to sredio Lars-Gunnar. Da se ni njemu ni Torbjornu ne može dopustiti da love po crkvenom zemljištu. “To ne samo da je neumjesno već je i zabrinjavajuće imajući u vidu vučicu koju Crkva namjerava zaštititi”, napisala je ona. On osjeća kako ga stišće oko prsnog koša dok misli o tome. Ona ga je htjela maknuti, to je ono što je ona htjela. Učiniti od njega jebenog gubitnika. Kao što je Malte Alajarvi. Nema posao i ne može u lov. Razgovarao je s Torbjornom Ylitalom. “Što bi se, kvragu, moglo učiniti?” mislio je Torbjorn. “Bit ću sretan ako ću moći zadržati posao.” Lars-Gunnar osjećao je kao da se utapa. Mogao se vidjeti kroz nekoliko godina. Stari tamo kod kuće zajedno s Nalleom. Sjedili bi pred televizijom kao dva idiota i buljili u Bingo.

To nije bilo u redu. To s lovačkom dozvolom! To je bilo prije gotovo dvadeset godina! To je bila samo njezina izlika da ga povrijedi. “Zašto?” pitao je Torbjorna. “Što ona hoće od mene?” A Torbjorn je samo slegnuo ramenima. Onda je prošao cijeli tjedan a da ni s kim nije razgovarao. Jedna proba za to kako bi mu život mogao izgledati. Navečer je pio. Da bi mogao zaspati. Večer prije Ivanja sjedio je u kuhinji i tulumario. No, tulum možda i nije bila prava riječ. Zatvorio se u kuhinju s vlastitim mislima. Brinuo se o sebi, razgovarao je sa sobom i pio je sam sa sobom. Na kraju je legao i pokušao zaspati. No, nešto mu je lupalo u prsima. Nešto što nije osjetio otkad je bio dijete. Onda je sjeo u auto i pokušao se sabrati. Prisjeća se da je gotovo sletio u jarak kada je išao unatrag izlazeći iz dvorišta. I onda je dotrčao Nalle samo u gaćama. Lars-Gunnar je mislio da on odavno spava. On je mahao i vikao. Lars-Gunnar je morao ugasiti motor. “Možeš ići sa mnom”, rekao je. “Ali prvo nešto obuci.” “Ne, ne”, rekao je Nalle i nije htio pustiti vrata. “Ne, neću otići. Idi se obuci.” Postaje mu maglovito u glavi dok se pokušava prisjetiti. Htio je razgovarati s njom. Ona će ga, za ime Boga, slušati. Nalle je zaspao na suvozačevu sjedištu. Sjeća se kako ju je udario. I da je mislio: To bi bilo dosta. To bi bilo dosta. Ona nije prestajala ispuštati zvukove. Koliko god bi je puta udario. Ona je soptala i pištala. Disala. Skinuo joj je cipele i čarape. Zabio joj čarape u usta. Još uvijek je bio bijesan kada ju je nosio u crkvu. Objesio je o lanac na cijevi orgulja. Dok je stajao gore na balkonu, mislio je kako uopće ne bi bilo važno da je netko došao ili da ga je netko vidio. Onda je ušao Nalle. Probudio se i doteturao u crkvu. Odjednom je stajao tamo dolje na središnjem crkvenom prolazu i gledao prema gore na Lars-Gunnara i Mildred razrogačenih očiju. Nije rekao ništa. Lars-Gunnar se odmah otrijeznio. Bio je ljut na Nallea. I odjednom smrtno uplašen. Toga se jako dobro sječa. Sječa se i kako je odvukao Nallea odande do auta. Kako se odvoze odande. I šute. Nalle nije rekao ništa. Svaki dan Lars-Gunnar je čekao da oni dođu. Ali, nitko nije dolazio. Da, naravno da su došli i samo pitali je li što vidio. Ili ako nešto zna o tome. Pitali su ga ono što su pitali i sve ostale. Mislio je o tome kako je navukao radne rukavice. Bile su u prtljažniku. Nije on to napravio razmišljajuči. Da ne ostavi otiske prstiju ili slično. Stavio ih je automatski. Ako se u ruke uzme alat, kao što je željezna poluga, prije se navuku rukavice. Čista sreča. Čista sreča. I onda je sve bilo kao i obično. Izgledalo je da se Nalle ničega ne sječa. On se ponašao uobičajeno. Lars-Gunnar se također ponašao uobičajeno. Noču je dobro spavao. Osječao sam se kao ranjena životinja, misli on sada dok mu ta žena leži pred nogama. Kao životinja koja legne u neku jamu i samo je pitanje trenutka kada će je lovac nači. Kada ga je Stefan Wikstrom nazvao, on je to čuo u njegovu glasu. Da je on znao. Samo to da je nazvao Lars-Gunnara. Zašto je to napravio? Viđali su se u lovu, ali on nije imao ništa s tim jadničkom od svečenika. A onda ga je on nazvao. Rekao mu da je izgledalo kao da se župnik kolebao oko budučnosti lovačkog društva. Kako bi Bertil Stensson mogao predložiti Crkvenom viječu da poništi najamninu. I pričao je o lovu na losove na neki način kao... kao da je on uopče imao išta reči o tome. Kada je Stefan nazvao, razišla se magla u Lars-Gunnarovu sječanju. Prisjetio se kako je stajao tamo pokraj mjesta za čamac i čekao Mildred. Puls mu je nabijao kao pneumatski čekič.

Pogledao je prema svečeničkoj kuči. Netko je stajao na prozoru na gornjem katu. Toga se sjetio tek kada ga je Stefan Wikstrom nazvao. Zašto me je trebao? misli on sada. Htio je imati vlast nada mnom. Isto kao i Mildred. Lars-Gunnar i Stefan Wikstrom sjede u autu na putu prema jezeru. Lars-Gunnar je rekao da bi trebao izvuči čamac iz vode prije zime i svezati lancem vesla. Stefan Wikstrom jada se kao dijete na Bertila Stenssona. Lars-Gunnar ga sluša samo s pola uha. Nešto o najamnini lovišta i da Bertil ne cijeni sav taj posao koji Stefan obavlja u svojoj službi. Lars-Gunnar mora slušati njegove nepodnošljivo djetinjaste priče o lovu. Kao da je on nešto shvaćao. Dječačić koji je dobio mjesto u timu odraslih kao dar od župnika. Lars-Gunnar se također osjeća malo zbunjeno od svog tog blebetanja. Što hoće taj svećenik? Izgleda da Stefan drži župnika pred Lars-Gunnarom kao što malo dijete drži svoju izgrebanu ruku. Puši, tako da me ne boli. On se ne misli naći ispod nogu tog jadnika. On je spreman platiti cijenu za svoje postupke. Ali ne misli ništa platiti Stefanu Wikstromu. Nikada. Stefan Wikstrom gleda onaj dio puta koji se vidi pod dugim svjetlima. Njemu lako pozli za vrijeme vožnje. Mora gledati ispred sebe. Počinje ga prožimati neka vrsta straha. Osjeća kako mu se u trbuhu migolji nešto poput tanke zmije. Razgovaraju o svemu i svačemu. Ali ne o Mildred. No, njezina prisutnost je vrlo očita. Gotovo kao da sjedi na stražnjem sjedištu. Misli na noć prije Ivanja. Kako je stajao na prozoru spavaće sobe. Vidio je da netko stoji pokraj Mildredina čamca. Onda je ta osoba iznenada napravila nekoliko koraka. Nestala iza male brvnare starog imanja. Nije vidio ništa više. Ali naravno da je kasnije o tome razmišljao. Da je to bio Lars-Gunnar. Da je imao nešto u ruci. Čak ni sada ne misli da je pogriješio što ništa nije rekao policiji. Lars-Gunnar i on pripadaju osamnaestorici iz lovačkog društva. Na taj način on je i Lars-Gunnarov svećenik. Lars-Gunnar pripada njegovu stadu. Svećenik se pokorava drugim zakonima, ne onima kao običan građanin. Kao svećenik ne može uperiti svoj prst u Lars-Gunnara. Kao svećenik mora biti uz Lars-Gunnara kada on bude spreman govoriti. To je bio još jedan teret koji mora podnijeti. I on ga je prihvatio. Stavio je to u Božje ruke. Molio je: Neka bude volja tvoja. I dodao: Ja ne mogu osjetiti da je tvoj jaram blag i tvoj teret lagan. Stigli su i izlaze iz auta. On treba nositi lanac. Lars-Gunnar mu kaže da ga ne čeka. Neka krene. On krene puteljkom. Mjesečina je. Mildred ide iza njega. On to može osjetiti. Stiže do jezera. Spušta lanac na zemlju. Gleda ga. Mildred ulazi u njegovo uho. Bježi! Kaže ona od tamo iznutra. Bježi! Ali on ne može bježati. Samo stoji tamo i čeka. Čuje kako dolazi Lars-Gunnar. Polako se oblikuje na mjesečini. I da, on nosi pušku sa sobom. Lars-Gunnar gleda dolje na Rebecku Martinsson. Nakon spuštanja po stepenicama drhtanje je prestalo. Ali ona je pri svijesti. Gleda ga netremice. Rebecka Martinsson gleda u muškarca. Ovu sliku je več prije vidjela. Muškarac koji zakriva sunce. Lice mu je u sjeni. Sunce dolazi kroz prozor u kuhinji. Čini mu aureolu oko glave. To je pastor Thomas Soderberg. On kaže: Volio sam te kao vlastitu kčer. Ona će mu uskoro smrskati glavu.

Kada se muškarac naginje nad njom, ona ga uhvati. Možda je previše reči da ga ona uhvati, ali desnom rukom, srednjim prstom i kažiprstom zahvača okovratnik njegove majice. Samo težina njezine ruke privlači ga bliže. - Kako čovjekmože s tim živjeti? On odmakne njezine prste. Živjeti s čim? misli on. Stefan Wikstrom? Osječao je veču tugu onda kada je ubio ženku losa tamo u Paksuniemiu. Prije više od dvadeset godina. Sekundu nakon što je ona pala iz šume su došla dva losova mladunca. Onda su opet nestali u šumi. Dugo je mislio na svoju pogrešku. Prvo jer je ubio ženku. A onda da nije reagirao na vrijeme i ubio oba mladunca. Njih je morala snači vrlo bolna smrt. On podiže poklopac otvora na podu kuhinje koji vodi u podrum. Zgrabi je i vuče je prema rupi. Nalleova ruka kucka po kuhinjskom prozoru. Njegov bezizražajan pogled između plastičnih pelargonija. A sada je i žena oživjela. Vidjevši rupu u podu. Počinje se migoljiti iz njegova stiska. Hvata se rukom za nogu kuhinjskog stola, stol klizi za njima. - Pusti to - kaže on i miče njezine prste. Ona ga zagrebe po licu. Migolji se i izvrče. Nijema grčevita borba. Zgrabi je i podigne s poda. Njezine noge su u zraku. Ni jedna riječ ne izlazi iz njezinih usta. Vrisak je u njezinim očima: Ne! Ne! Ubacuje je u rupu kao vreču smeča. Ona pada natraške. Buka i prasak i onda tišina. On spušta poklopac na otvor u podu. Onda s obje ruke uhvati starinsku vitrinu koja je stajala na južnom zidu i dovuče je preko otvora. Teška je kao vrag, ali on ima snage. Ona otvara oči. Treba joj trenutak da shvati da je na neko vrijeme izgubila svijest. Ali to nije moglo dugo trajati. Nekoliko sekundi. Ona čuje kako Lars-Gunnar navlači nešto teško preko otvora. Ima širom otvorene oči, no ne vidi ništa. Gusta tama. Čuje korake i navlačenje tamo gore. Diže se na koljena. Desna ruka visi joj mlitavo bez snage. Instinktivno se uhvati lijevom rukom za desno rame i vuče ruku u zglobu. Krcka. Plamen boli prostruji joj od ramena u ruku i kroz leđa. Osjeća bol u cijelom tijelu. Osim na licu. Na njemu ne osječa ništa. Pokušava ga osjetiti rukama. Kao da je anestezirano. I nešto visi olabavljeno i mokro. Je li to usnica? Kada gutne, osjeti okus krvi. Dolje na sve četiri. Zemljani pod ispod ruku. Vlaga joj prodire kroz traperice na koljenima. Smrdi po dreku štakora. Počinje puziti. Opipava s rukom ispred sebe tražeči stepenice. Posvuda ljepljiva paučina koja se zapleče u njezinu nesigurnu ruku. Nešto zaklopoče u kutu. To su stepenice. Ona stoji na koljenima s rukama na višoj šipki stepenica. Kao pas na stražnjim nogama. Ona osluškuje. I čeka. Lars-Gunnar dovukao je vitrinu preko otvora. Briše čelo stražnjim dijelom ruke. Nalleovo “Što?” je prestalo. Lars-Gunnar gleda kroz prozor. Nalle na dvorištu korača u krug. Lars-Gunnar prepoznaje taj način hodanja. Kad je Nallea strah ili je tužan, počne se tako ponašati. Može potrajati i pola sata da ga se smiri. Za to vrijeme kao da ništa ne čuje. Prvi put kada se tako ponašao Lars-Gunnar se osječao tako frustrirano i nemočno da ga je na kraju udario. Taj udarac još uvijek gori u njemu. Sječa se da je gledao u ruku, onu s kojom ga je udario i mislio na vlastita oca. A Nalleu nije bilo ništa bolje. Samo gore. Sada zna da s njim mora biti strpljiv. I dati mu vremena. Kada bi samo imao vremena. Izašao je na dvorište. Pokušao je iako je znao da time neče ništa postiči: - Nalle! Ali Nalle ništa ne čuje. Samo ide u krug.

Lars-Gunnar tisuču je puta razmišljao o ovom trenutku. Ali u njegovim mislima Nalle je mirno spavao. Lars-Gunnar i on proveli su krasan dan. Možda su bili u šumi. Ili su se vozili motornim saonicama po zaleđenoj rijeci. Lars-Gunnar sjedio je neko vrijeme uz Nalleov krevet. Nalle je zaspao i onda... Ovo sad je previše. Teže od ovoga nije moglo biti. Prelazi rukom preko lica. Čini se kao da plače. Pred sobom vidi Mildred. Od tada je bio na putu k ovome. On to sada shvaća. Prvi udarac. Tada je bio pun bijesa prema njoj. Ali poslije. Poslije je uništavao vlastiti život. Objesio ga da ga svi vide. Ide prema autu. U njemu je puška za losove. Napunjena je. Bila je napunjena cijelo ljeto. Otkoči je. - Nalle - kaže on teško. On bi se ipak s njim oprostio. To je zaista želio učiniti. - Nalle - kaže on svojem velikom dječaku. Sada. Prije negoli ne bude mogao više držati pušku. On ne može biti ovdje kada oni dođu. Ne može im dopustiti da Nallea odvedu sa sobom. Pridiže pušku na rame. Cilja. Puca. Prvi metak pogađa u leđa. Nalle pada prema naprijed. Drugi pucanj je u glavu. Onda ulazi u kuću. Najradije bi otvorio poklopac na podu i ubio je. Tko je ona? Nitko. Ali u ovom stanju nema snage opet micati vitrinu. Sjedne teško na kuhinjsku klupu. Onda ustane. Otvara zidni sat i rukom zaustavlja njihalo. Opet sjedne. Stavlja cijev u usta. To ga je mučilo otkad zna za sebe. Da će to biti olakšanje. Konačno će završiti. Dolje u mraku ona čuje pucnjeve. Dolaze izvana. Dva puta. Onda se zalupe vanjska vrata. Čuje korake po kuhinjskom podu. Onda zadnji pucanj. Neki stari osjećaj budi se u njoj. Nešto iz prošlosti. Penje se stepenicama kako bi mu pobjegla. Udara glavom u poklopac. Gotovo padne dolje, ali se ipak uhvati. Poklopac je nemoguće pomaknuti. Lupa šakama po njemu. Zglobovi joj se gule. Nokti kidaju. Anna-Maria Mella ulazi u dvorište Lars-Gunnara Vinse u pola četiri poslijepodne. Sven-Erik sjedi u autu pokraj nje. Sjedili su u tišini cijeli put do Poikkijarvia. Nelagodno je reći starom kolegi da će zaplijeniti i provjeriti njegovo oružje. Anna-Maria vozi malo prebrzo kao i uvijek i za dlaku izbjegne pregaziti tijelo koje leži na šljunku. Sven-Erik opsuje. Anna-Maria naglo zakoči i oni izlijeću iz auta. Sven-Erik je već na koljenima i pokušava napipati puls na vratu. Crni roj teških muha diže se s krvave rane na glavi. On odmahuje glavom kao odgovor na Anna-Marijino nijemo pitanje. - To je Lars-Gunnarov sin - kaže on. Anna-Maria gleda prema kući. Ona nema službeno oružje sa sobom. Kvragu. - Da nisi sada učinila kakvu glupost - upozorava je Sven-Erik. -Idemo u auto i nazvat ćemo pojačanje. Proći će cijela vječnost dok dođu kolege, misli Anna-Maria. - Trinaest minuta - kaže Sven-Erik koji gleda na sat. Dolaze Fred Olsson i Tommy

Rantakyro u civilnom autu. I četiri kolege u zaštitnim prslucima i crnim kombinezonima. Tommy Rantakyro i Fred Olsson parkiraju dalje na brijegu i trče pognuti dolje prema Lars-Gunnarovu dvorištu. Sven-Erik odvezao je Anna-Marijin auto izvan dometa. Drugi policijski auto zaustavlja se u dvorištu. Oni uzimaju zaklon iza njega. Sven-Erik Stalnacke ima megafon. - Halo - viče on. - Lars-Gunnar! Ako si unutra, molim te izađi da porazgovaramo. Nema odgovora. Anna-Maria sreće Sven-Erikov pogled i odmahuje glavom. Nema se što čekati. Ona četvorica u zaštitnim odorama ulaze u kuću. Dvojica kroz glavna vrata. Jedan naprijed. Drugi odmah iza njega. Dvojica ulaze kroz prozor na stražnjem dijelu kuće. Potpuno je tiho. Čuje se samo lomljenje stakla iza kuće. Ostali čekaju. Jednu minutu. Dvije. Onda dolazi jedan od one četvorice na verandu pred ulazom i maše im. Mogu slobodno prići. Lars-Gunnarovo tijelo leži na podu pred kuhinjskom klupom. Zid iza klupe poprskan je njegovom krvlju. Sven-Erik i Tommy Rantakyro guraju vitrinu koja stoji nasred kuhinje preko otvora. - Netko je dolje - viče Tommy Rantakyro. - Dođi - kaže on i ispruži dolje ruku. Ali onaj koji se nalazi dolje ne dolazi. Na kraju Tommy silazi unutra. Drugi ga čuju: - Kvragu! Tako, polako. Možeš li ustati? Onda se ona pojavljuje kroz otvor. Sve ide polako. Drugi joj pomažu. Pridržavaju je ispod njezinih ruku. Ona malo stenje. U djeliču sekunde Anna-Maria prepoznaje Rebecku Martinsson. Pola Rebeckina lica je modro i natečeno. Ima veliku ranu na čelu i njezina gornja usnica visi labavo na komadiču kože. “Lice joj je izgledalo kao pizza sa svim mogučim dodacima”, reči će Tommy Rantakyro mnogo kasnije. Anna-Maria se koncentrira na Rebeckine zube. Ona ih je tako čvrsto stisnula. Kao da joj je vilica zabravljena. - Rebecka - kaže Anna-Maria. - Što... Rebecka joj odmahuje rukom. Anna-Maria vidi da ona pregledava svoje tijelo dolje na podu kuhinje prije nego što će ustati i izači. Anna-Maria Mella, Sven-Erik Stalnacke i Tommy Rantakyro izlaze za njom. Vani je nebo posivjelo. Tamni oblaci puni kiše vise iznad njih. Fred Olsson stoji na dvorištu. Nijedna riječ ne prelazi preko njegovih usta kada ugleda Rebecku. Ali njegova usta se otvaraju od onoga neizgovorenog, a oči mu se rašire. Anna-Maria gleda Rebecku Martinsson. Ona stoji kao štapič pred Nalleovim mrtvim tijelom. Nešto je u njezinim očima. Svi oko nje instinktivno osječaju da je ne smiju dirati. Ona je u svojem svijetu. - Gdje je, kvragu, hitna pomoč? - pita Anna-Mella. - Na putu? - odgovara netko. Anna-Maria pogleda prema gore. Počelo je lagano kišiti. Moraju staviti nešto preko tijela koje leži na dvorištu. Ceradu ili nešto slično. Rebecka napravi korak unatrag. Ona maše rukom ispred lica kao da želi nešto otjerati od sebe. Počinje hodati. Prvo posrče prema kuči. Onda se zanese i skrene prema rijeci. Kao da je

imala povez preko očiju, izgleda kao da ne zna gdje je i kamo ide. Onda počne prava kiša. Anna-Maria osječa kako jesenska hladnoča dolazi kao hladna zračna rijeka. Prevlači se preko dvorišta. Hladna gusta kiša. Tisuče ledenih iglica. Anna-Maria povlači patent na svojoj plavoj jakni. Brada joj je nestala ispod ovratnika. Mora srediti tu ceradu preko tijela. - Pazi na nju - viče ona Tommyju Rantakyrou i pokazuje prema Rebecki Martinsson koja odlazi teturajući. - Drži je podalje od oružja u kući, i vašeg. I ne daj joj da ide dolje do rijeke. Rebecka Martinsson prelazi dvorištem. Tamo na šljunku leži veliki mrtav dječak. Malo prije sjedio je u podrumu s keksom u ruci i hranio miša. Puše. Vjetar joj buči u ušima. Nebo je puno ogrebotina, dubokih procijepa koji se pune crnilom. Pada li to kiša? Zar je počela kiša? Ona pruža svoje ruke prema nebu da vidi hoće li biti mokre. Rukavi kaputa se dignu i otkrivaju mršava gola zapešća, ruke kao gole breze. Šal joj pada na travu. Tommy Rantakyro dotrči do Rebecke Martinsson. - Čuj - kaže on. - Ne idi dolje na rijeku. Uskoro će doći prva pomoć i... Ona ne sluša. Posrče i dalje dolje prema obali rijeke. On se osjeća jezivo. Ona izgleda jezivo. Jezive širom otvorene oči na tom razderanom licu. On ne želi biti sam s njom, - Sorry - kaže i uhvati je snažno za ruku. - Ne mogu... Jednostavno ne možeš ići tamo. Suha zemlja raspucava se kao gnjilo voće. Netko je hvata za ruku. To je pastor Vesa Larsson. On više nema lica. Jedna smeđa pseća glava stoji na njegovim ramenima. Crne pseće oči gledaju je optužujuće. On je imao djecu. A psi ne mogu plakati. - Što hoćeš od mene? - viče ona. Tamo stoji i pastor Thomas Soderberg. On izvlači mrtvu novorođenčad iz bunara. Saginje se i izvlači jedno po jedno. Drži ih naopačke, za petu ili sićušan gležanj. Oni su bijeli i goli. Njihova je koža natopljena i naborana od vode. Baca ih na jednu veliku gomilu. Koja sve više raste pred njim. Kada se naglo okrene, nađe se oči u oči sa svojom majkom. Ona je tako čista i lijepa. - Da me nisi dirnula tim prstima - kaže ona Rebecki. - Shvaćaš li? Shvaćaš li što si učinila? Anna-Maria Mella pronašla je neki tepih. Stavit će ga preko Lars-Gunnarova sina. Nije lako znati kako bi to tehničari točno htjeli. Mora također ograditi prostor prije nego što cijelo selo dođe ovamo, I novinari. Kvragu, još i ta kiša. Usred svega, dok viče da se prostor ogradi i žurno hoda s tepihom, ona čezne za Robertom. Za trenutkom kada će večeras plakati u njegovu naručju. Zbog toga što je sve užasno i besmisleno. Tommy Rantakyro je zove i ona se okreče. - Ja je ne mogu kontrolirati - viče on. On se hrva s Rebeckom Martinsson u travi. Ona mlatara rukama i luđački udara oko sebe. Oslobađa se od njega i počinje trčati prema rijeci. Sven-Erik Stalnacke i Fred Olsson potrče za njom. Anna-Maria nije stigla ni reagirati, a Sven-Erik ju je gotovo dostignuo. Fred Olsson je korak iza njega. Hvataju Rebecku. Ona se migolji kao zmija u Sven-Erikovu naručju. - U redu je - kaže Sven-Erik glasno. - U redu je. U redu je. Tommy Rantakyro drži ruku ispod nosa. Mali mlaz krvi pokušava se probiti između prstiju. Anna-Maria ima uvijek papira u džepovima. S Gustava se uvijek treba nešto obrisati. Sladoled, banana, šmrkalj. Dodaje papir Tommyju. - Polegni je na pod - viče Fred Olsson. - Moramo joj staviti lisice.

- Nikome se neče stavljati lisice - odgovara Sven-Erik oštro. -Dolazi li ta hitna pomoč uskoro? Ovo zadnje bilo je pitanje Anna-Mariji. Anna-Maria je učinila pokret glavom koji je značio da ne zna. Sada Sven-Erik i Fred Olsson drže Rebecku Martinsson svaki za jednu ruku. Ona je na koljenima između njih i njiše se s jedne strane na drugu. I tada napokon dolazi hitna pomoč. U pratnji još jednoga policijskog automobila. Rotirajuče svjetlo i sirene kroz tešku sivu kišu. Vraška buka. I usred svega toga Anna-Maria čuje kako Rebecka Martinsson vrišti. Rebecka Martinsson vrišti. Vrišti kao luda. Ne može prestati.

Žute noge On je crn kao vrag. Trči prema njoj kroz more rascvalih smeđe-ružičastih cipreja. Bijelo vunasto sjemenje leprša kao snijeg na jesenskom suncu. Onda zastane ukipljeno. Sto metara ispred nje. Njegova prsa su široka. Glava također. Dugačka gruba crna dlaka oko vrata. Nije lijep. Ali je velik. Baš kao i ona. Mirno gleda dok se ona približava. Ona ga je čula još sinoč. Mamila ga je i zvala. Pjevala mu. Pričala mu u tami da je potpuno sama. I on je došao. Konačno je došao. Sreća prožima njezine šape. Ona lagano trči ravno prema njemu. Njezino udvaranje je potpuno. Ona skuplja uši i postavlja se u položaj prosidbe. Šepuri se. Dugačka leđa u savršenom obliku slova s. Njegov rep maše dugačkim polaganim ljuljajučim zamasima. Njuška do njuške. Njuška na genitalijama. Njuška ispod repa. I onda opet njuška do njuške. Prsa izbačena i vrat izdužen. Sve je nepodnošljivo ceremonijalno. Žute Noge polaže pred njim sve što ima. Ako me hočeš, uzmi me, ona to kaže sasvim jasno. I onda joj on daje znak. On stavlja jednu prednju šapu na njezino rame. Onda zaigrano poskoči prema naprijed. I onda se ona više ne može suzdržavati. Želja za igrom za koju je mislila da ju je zaboravila vratila joj se punom snagom. Ona odskoči od njega. Zagrebavši zemlju tako da se praši iza nje. Ubrza trk, okrene se naglo, juri natrag i preliječe preko njega u dugom skoku. Okreče se. Spušta glavu, namreška njušku, pokaže zube. I ode. On kreče za njom i skupa se prevrču kada je on sustigne. Potpuno su razigrani. Igraju se kao ludi. Poslije toga leže jedno preko drugog i dahču. Ona lijeno ispruži vrat i poliže ga po njušci. Sunce zalazi među borovima. Noge su umorne i zadovoljne. Sve je sada.

Zahvala pisca Rebecka Martinsson vraća se u život, ja vjerujem u tu djevojčicu u crvenim gumenim čizmicama, i imajte na umu: u mojoj priči ja sam Bog. Likovi mogu ponekad zazujati svojom voljom, ali ja sam ih izmislila. Mjesta u knjizi također su večinom izmišljena. Postoji jedno selo koje se zove Poikkijarvi na rijeci Torne, ali tu završava sva sličnost, nema nikakva šljunčanog puta, nikakve gostionice niti svečeničkog imanja. Mnogi su mi pomogli, a nekima bih ovdje i zahvalila: diplomiranoj pravnici Karini Lundstrom koja pronalazi zanimljive osobe unutar policije. Primarijusu Janu Lindbergu koji mi je pomogao s mojim mrtvacima. Doktorandici Catharini Durling i viječnici Viktoriji Edelman koje uvijek provjeravaju zakone kada ja nešto ne razumijem ili nemam volje da to sama učinim. Treneru pasa Peteru Hollmstromu koji mi je sve ispričao o super psu Clintonu. Sve pogreške u knjizi su samo moje. Ili zaboravim pitati, krivo shvatim ili izmislim nešto što ne znam. Zahvaljujem i izdavaču Gunnaru Nirstedtu za njegovo mišljenje. Elisabethi Ohlson Wallin i Johnu Eyreu za dizajn korica. Lisi Berg i Hans-Olavu Obergu jer su čitali i dali mi svoje mišljenje. Mami i Evi Jensen koje su mi uvijek govorile jako dobro! zaista! Tati koji je složio sve geografske mape i imao odgovor na sva moguča pitanja i koji je vidio vuka kada mu je bilo sedamnaest godina dok je postavljao mrežu ispod leda. I na kraju: Per, hvala ti baš za sve.